Živjeti da bi se pripovijedalo

Živjeti da bi se pripovijedalo’ vjerojatno je najočekivanija knjiga desetljeća koja donosi pregled i oživljava najvažnija razdoblja u životu Gabriela Garcíe Márqueza. U ovoj nadasve zanimljivoj priči kolumbijski nobelovac otkriva nam sjećanja iz svoga djetinjstva i mladenaštva u kojima se stvarao imaginarij iz kojega će proizići neke od temeljnih pripovijedaka i romana književnosti na španjolskom

Život nije ono što smo preživjeli,
već ono čega se sjećamo, kao i način na koji
se sjećamo da bismo ga pripovijedali.


1.



Majka me je zamolila da pođem s njom na razgovor o prodaji kuće. Stigla je toga jutra u Barranquillu iz udaljenog mjesta gdje je živjela naša obitelj i uopće nije znala kako će me naći. Na sve se strane raspitivala među poznanicima, a oni su je uputili da me potraži u knjižari Mundo, ili u obližnjim kavanama u koje sam dva puta dnevno odlazio na razgovor s prijateljima piscima. Upozorili su je: »Budite oprezni, jer su potpuno ludi«. Stigla je točno u podne. Brzim je korakom prošla između stolova s izloženim knjigama, stala pred mene i pogledala me u oči, nestašno se smješkajući kao u svojim boljim danima. Prije no što sam se uspio pribrati, rekla je:
- Ja sam tvoja majka.
Nešto se u njoj promijenilo i spriječilo me da je prepoznam na prvi pogled. Bilo joj je četrdeset pet godina. Ako zbrojimo jedanaest porođaja, deset je godina provela u trudnoći i barem još toliko dojeći. Prerano je osijedjela, oči su joj izgledale veće i začuđenije iza prvih bifokalnih naočala i nosila je strogu crninu za svojom majkom, no još je zadržala otmjenu ljepotu kao na fotografiji s vjenčanja, sada istaknutu aurom zrelih godina. Čak i prije no što me zagrlila, obratila mi se uobičajeno svečanim tonom:
- Došla sam te zamoliti da pođeš sa mnom na dogovor o prodaji kuće.
Nije mi morala reći koje kuće, ni gdje se ona nalazi, jer je za nas postojala samo jedna jedina kuća na svijetu: stara kuća djeda i bake u Aracataci, u kojoj sam se rodio zahvaljujući sretnoj okolnosti i u koju se, nakon osme godine, nikada više nisam vratio. Upravo sam napustio pravni fakultet nakon šest semestara koje sam uglavnom posvetio čitanju svega što mi je došlo pod ruku i recitiranju napamet neponovljive poezije španjolskoga Zlatnog doba. Već sam pročitao, prevedene i posuđene, sve knjige koje bi trebale dostajati za svladavanje vještine pisanja, i objavio šest priča u novinskim prilozima, koje su ushitile moje prijatelje i privukle pažnju kritike.
Sljedećeg mjeseca navršavao sam dvadeset tri godine, a već sam izbjegavao služenje vojske, zaradio dvije gonoreje, i dnevno sam, bez razmišljanja, pušio šezdeset cigareta od najgorega duhana. Slobodno sam vrijeme provodio između Barranquille i Cartagene na karipskoj obali Kolumbije, i kraljevski preživljavao s onim što su mi plaćali za dnevne komentare u El Heraldu, što je bilo nešto malo više od ničega, a spavao sam u najboljem mogućem društvu ondje gdje me zatekla noć. Kao da mi nije bila dovoljna neizvjesnost vlastitih želja i kaos u životu, zajedno s nekolicinom nerazdvojnih prijatelja pripremao sam, bez ikakve potpore i vrlo smiono, objavljivanje časopisa što ga je Alfonso Fuenmavor planirao već tri godine. Što sam još mogao poželjeti? Više zbog oskudice nego zato što mi se to sviđalo, preduhitrio sam modu za dvadeset godina: čupav brk, razbarušena kosa, traperice, košulje s cvjetnim uzorkom i hodočasničke sandale. U tami kina, i ne znajući da sam u blizini, moja tadašnja prijateljica nekome je povjerila: »Jadni je Gabito izgubljen slučaj«. Prema tome, kada me je majka zamolila da pođem s njom na razgovor o prodaji kuće, nije bilo nikakva razloga za odbijanje. Napomenula mi je da nema dovoljno novaca, a ja sam ponosno odgovorio da ću sam snositi svoje troškove.
U novinama u kojima sam radio to nije bilo moguće riješiti. Plaćali su me tri pesosa po komentaru i četiri po uvodniku, kada je netko od stalnih uvodničara bio odsutan, ali to mi je jedva dostajalo za život. Htio sam zatražiti pozajmicu, no direktor me podsjetio kako je moj dug veći od pedeset pesosa. Toga sam dana povukao potez na koji se nitko od mojih prijatelja ne bi odvažio. Na izlazu iz kavane Colombia, pokraj knjižare, prišao sam don Ramonu Vinvesu, starom katalonskom učitelju i knjižaru, i zamolio ga da mi posudi deset pesosa. Imao je samo šest.
Ni majka ni ja, naravno, nismo uopće mogli zamisliti da će taj bezazleni dvodnevni izlet biti toliko presudan za mene da će mi najduži i najaktivniji život biti prekratak da ga dokraja ispričam. Sada, kada sam prevalio sedamdeset petu, znam da je to bila najvažnija od svih odluka koje sam morao donijeti u svojoj književnoj karijeri. Drugim riječima: u cijelome životu. Sve do mladenaštva, pamćenje je više zainteresirano za budućnost nego za prošlost, tako da selo u mome sjećanju još uvijek nije bilo uljepšano nostalgijom. Sjećao sam ga se onakva kakvo je nekoć bilo: mjesto dobro za život, gdje su se svi poznavali, na obali bistre rijeke što je brzala koritom od glatkih, bijelih i velikih oblutaka, nalik pretpovijesnim jajima. U sumrak, pogotovo u prosincu, nakon razdoblja kiša zrak bi se pretvarao u dijamant, a Sierra Nevada de Santa Marta kao da se svojim bijelim vršcima spuštala do plantaža banana na drugoj obali. Odande su se mogli vidjeti Arauaco Indijanci kako u koloni poput mrava trčkaraju planinskim puteljcima s vrećama đumbira na leđima i žvaču listove koke smotane u kuglice da bi im život bio lakši. Mi djeca maštali smo da pravimo grude od vječnoga snijega i da se grudamo na užarenim ulicama. Žega je bila tako nevjerojatna, posebno za vrijeme sijeste, da su se odrasli na nju tužili kao da je nešto novo i dotad neviđeno.
Od rođenja slušam neprestano ponavljanje kako su pruga i naselja američke tvrtke United Fruit Company izgrađeni noću, jer je danju bilo nemoguće držati alat usijan na suncu. Jedini prijevoz iz Barranquille do Aracatace bio je dotrajali motorni brodić koji je prolazio kanalom što su ga robovi iskopali za vrijeme Kolonije, a onda kroz golemu baruštinu mutnih i pustih voda, sve do tajanstvenog naselja Cienaga. Ondje se ukrcavalo u putnički vlak koji je nekoć bio najbolji u zemlji i kojim se stizalo do Aracatace kroz beskrajne plantaže banana, uz mnoga dugotrajna zaustavljanja u prašnjavim i užarenim selima i na samotnim postajama. Na taj smo put majka i ja krenuli u sedam sati navečer u subotu, 18. veljače 1950, uoči karnevala, praćeni pretpotopnim pljuskom, neuobičajenim za to doba godine, i s trideset dva pesosa u džepu koji će nam jedva dostajati za povratak ako se kuća ne proda pod predviđenim uvjetima.
Pasatni su vjetrovi te noći tako žestoko bjesnjeli da sam jedva jedvice uvjerio majku da se ukrca. Imala je potpuno pravo. Motorni su brodići bili skromne imitacije parobroda iz New Orleansa, ali s benzinskim motorima od kojih se cijeli brodić, zajedno sa svime na njemu, tresao kao u žestokoj vrućici. Imali su malen salon s rašljastim drvenim kolcima za vješanje mreža za ležanje na različitim visinama, i drvene klupice na koje se svatko ugurao kako je mogao sa svojom prekomjernom prtljagom, velikim zavežljajima robe za trgovinu, pletenim košarama s kokošima, pa čak i sa živim svinjama. Bilo je i nešto malo zagušljivih kabina s dva poljska ležaja, što bi ih gotovo uvijek zauzimale bijedne kurvice koje su zbrinjavale hitne slučajeve za vrijeme putovanja. Budući da nismo našli nijednu slobodnu kabinu, jer smo se ukrcali u zadnji čas, niti smo nosili mreže, majka i ja na prepad smo zauzeli dvije željezne sjedalice u glavnom prolazu i ondje se pripremili za noćenje.
Upravo kako se majka pribojavala, oluja je šibala odvažan brodić dok smo prelazili rijeku Magdalenu koja je u tom dijelu, nedaleko od estuarija, pokazivala oceansku ćud. U luci sam se dobro opskrbio najjeftinijim cigaretama od crnoga duhana i grubim papirićima, te počeo pušiti onako kako sam to tada činio, paleći cigaretu opuškom prethodne, prečitavajući Svjetlost u kolovozu Wiliama Faulknera koji je u to doba bio moj najvjerniji duh zaštitnik. Majka se uhvatila krunice kao vitla koje može izvući traktor iz gliba ili održati avion u zraku, i prema ustaljenoj navadi nije tražila ništa za sebe, nego blagostanje i dug život za svojih jedanaestero siročića. Njezina je molitva sigurno prispjela na pravo mjesto, jer se kiša smirila čim smo ušli u kanal, a povjetarac je pirkao tek toliko da preplaši komarce. Majka je potom spremila krunicu i dugo, bez riječi, promatrala kako život tutnji oko nas.
Rodila se u skromnoj kući, ali je odrastala u kratkotrajnom procvatu bananske tvrtke od koje joj je ostala, ako ništa drugo, barem dobra naobrazba bogataške kćeri u koledžu Prikazanja Presvete Djevice u Santa Marti, koju je pohađala zahvaljujući druženju s kćerima bananskih moćnika. Za božićnih praznika vezla je na uokvirenom platnu s prijateljicama, svirala klavikord na dobrotvornim sajmovima i s tetom u pratnji prisustvovala najbiranijim plesovima bogobojazne lokalne aristokracije, ali do udaje za seoskog telegrafista, protiv volje roditelja, nije imala momka. Otada su njezine najpoznatije vrline bile smisao za humor i željezno zdravlje što ga podvale nevolja neće uspjeti uništiti za njezina dugoga života. No najzačudnija vrlina na koju nakon udaje nitko nije ni pomišljao, bio je zapravo osobit dar kojim je uspijevala prikriti nesvakidašnju snagu karaktera: savršeni Lav. Uz pomoć te vrline uvela je matrijarhat i njezina je moć dopirala do najudaljenijih rođaka u nezamislivim mjestima, poput planetarnog sustava kojim je upravljala iz kuhinje, tihim glasom i skoro ne trepćući, dok bi stajala pokraj uzavrelog lonca s grahom.
Gledajući je kako šutke podnosi mučno putovanje, pitao sam se kako je uspjela tako brzo i nadmoćno zauzdati nepravde siromaštva. Ta strašna noć bila je sjajna prilika za njezino iskušavanje. Krvoločni komarči, gusta i smradna vrućina zbog mulja u kanalima što ga je brodić prevrtao na svom putu, bauljanje rasanjenih putnika kojima je vlastita koža bila tijesna, sve kao da je bilo smišljeno da se najčvršća narav izbaci iz takta. Moja je majka sve to podnosila ne mičući se sa sjedalice, dok su djevojke za iznajmljivanje ubirale karnevalske plodove u obližnjim kabinama, prerušene u muškarce ili u Španjolke. Jedna od njih nekoliko puta je ušla i izišla iz svoje kabine, uvijek u pratnji druge mušterije i pritom prolazila pokraj majčina sjedala. Mislio sam da je nije zamijetila. Ali nakon što je ušla i izišla četvrti ili peti put za nepun sat, ispratila ju je sažaljivim pogledom do kraja hodnika.
- Jadne djevojke - uzdahnula je. - Ovo što moraju činiti da prežive gore je od rada.
Tako je ostala sve do ponoći kada sam, umorivši se od čitanja uz nepodnošljivo podrhtavanje i slaba svjetla u hodniku, zapalio cigaretu i sjeo pokraj nje, pokušavajući izroniti iz živoga pijeska grofovije Yoknapatawpha. Godinu dana prije toga napustio sam fakultet, nerazumno se nadajući da ću živjeti od novinarstva i književnosti bez potrebe da ih naučim, ohrabren rečenicom za koju mislim da sam je pročitao u nekom djelu Bernarda Shawa: »U ranom djetinjstvu morao sam prekinuti obrazovanje da bih pošao u školu.« Nisam mogao ni s kim o tome raspravljati jer sam osjećao, iako to nisam mogao objasniti, da moji razlozi vrijede samo za mene.
Pokušati uvjeriti svoje roditelje u takvu ludost, kada su već uložili u mene velike nade i potrošili mnogo novaca što ga ni sami nisu imali dovoljno, bio bi jalov posao. Osobito oca, koji bi mi sve oprostio, samo da se vratim kući s fakultetskom diplomom koju on nije uspio steći. Komunikacija se prekinula. Skoro godinu dana kasnije i dalje sam namjeravao obići ga i objasniti mu svoje razloge kad se pojavila majka i zamolila me da pođem s njom na razgovor o prodaji kuće. Ipak, tu temu nije uopće spomenula sve do poslije ponoći, na brodiću, kada je osjetila nešto nalik nadnaravnom otkriću da je napokon nastupio odgovarajući trenutak da mi povjeri pravi razlog svoga putovanja. Način, ton i brižljivo birane riječi kojima je načela temu dozrijevali su zacijelo u osami nesanica mnogo prije no što je krenula na put.
- Otac ti je jako tužan - prozbori.
Eto onoga čega sam se najviše pribojavao. Započela je kao i uvijek u najneočekivanijem trenutku i smirenim glasom kao da je ništa ne može rasrditi. Tek toliko, reda radi, jer sam predobro znao odgovor, upitao sam:
- A zašto?
- Zato što si prekinuo studij.
- Nisam ga prekinuo - odgovorih. - Samo sam ga promijenio. Živnula je od pomisli na temeljitiju raspravu.
- Tvoj otac kaže da je to isto - doda. Iako sam znao da je to laž, rekoh joj:
- I on je ostavio studij i posvetio se sviranju violine.
- To nije isto - bodro će ona. - Violinu je svirao samo na zabavama i serenadama. A studij je prekinuo zato što nije imao ni prebijenog novčića. No za manje od mjesec dana naučio je telegrafiju, što je tada bilo jako dobro zanimanje, posebno u Aracataci.
- I ja živim od pisanja u novinama - podsjetih je.
- To kažeš da me utješiš - odvrati. - Ali neimaština ti se primjećuje izdaleka. Zato te nisam prepoznala u knjižari.
- Ni ja tebe nisam prepoznao - priznah.
- Ali ne zbog istih razloga - nastavi. - Mislila sam da si prosjak.
Bacila je pogled na iznošene sandale, i dodala: - I bez čarapa.
- Tako je udobnije - objasnih. - Dvije košulje i dvoje gaća: jedno na meni, a drugo se suši. Što čovjeku više treba?
- Malo dostojanstva - odvrati ona. Ali odmah ublaži ton: - To ti govorim jer te jako volimo.
- Znam ja to - potvrdih. - Nego, reci mi nešto: ne bi li i ti na mome mjestu napravila isto?
- Ne bih - odgovori ona - ako se moji roditelji ne bi slagali s time. Prisjetivši se tvrdoglavosti kojom je uspjela svladati protivljenje svoje obitelji zbog udaje, rekoh joj smijući se:
- Pogledaj me u oči.
Ali ona je, ozbiljna, skrenula pogled jer je vrlo dobro znala što mislim.
- Nisam se udala sve dok nisam dobila blagoslov roditelja - reče.
- Doduše, silom, ali ipak sam ga dobila.
Prekinula je razgovor, ne zato što su je moji argumenti uvjerili, nego zato što je morala ići na zahod, ali je sumnjala u njegovu čistoću. Upitao sam noštroma ima li kakvo doličnije mjesto, ali mi on objasni kako i sam koristi zajednički zahod. Te zaključi kao da je upravo pročitao Conrada: »Na moru smo svi jednaki«. Tako se majka podvrgnula općevažećem pravilu. Izišavši, suprotno mojim strahovanjima, jedva se suzdržala od smijeha.
- Zamisli - reče mi - što će pomisliti tvoj tata ako se vratim s kakvom sramnom boleštinom?
Kasnili smo tri sata jer su se nakupine anemona iz kanala zaplele u elise, i tek nakon ponoći brodić se nasukao na mangrove te su ga mnogi putnici morali povlačiti s obale pomoću užadi od mreža. Vrućina i komarči postali su nesnosni, ali ih je majka vješto izbjegla trenutačnim i isprekidanim snom na mahove, već poznatim u obitelji, koji joj je omogućavao da se odmori a da ne izgubi nit razgovora. Kada je brodić ponovno krenuo, i pirnuo svježi povjetarac, potpuno se razbudila.
- U svakom slučaju - uzdahnu - tati moram donijeti nekakav odgovor.
- Bez brige - odgovorih jednako prostodušno. - U prosincu ću doći I tada ću mu sve objasniti.
- Za deset mjeseci - zaključi ona.
- Na kraju krajeva, ove se godine više ništa ne može učiniti na fakultetu - odvratih.
- Obećavaš li doista da ćeš doći?
- Obećavam - rekoh. I prvi put sam u njezinu glasu naslutio stanovitu uznemirenost.
- Mogu li reći tati da ćeš pristati?
- Ne - odrezah. - To ne.
Očito je tražila drugi izlaz. Ali nisam popuštao.
- Onda je bolje da mu odmah kažem cijelu istinu - zaključi ona.
- Tako se neće doimati kao prijevara.
- Dobro - izustih s olakšanjem. - Reci mu...

Na tome smo ostali, a netko tko je dobro ne poznaje pomislio bi da je tu sve završilo, no ja sam znao da je to predah za prikupljanje snage. Malo kasnije čvrsto je zaspala. Blagi povjetarac rastjerao je komarce i ponovno ispunio zrak mirisom cvijeća. Brodić je poprimio eleganciju jedrenjaka.
Nalazili smo se u Cienagi Grande, u još jednom od mitova iz djetinjstva. Plovio sam njome više puta, kad me je djed, pukovnik Nicolas Ricardo Marquez Mejia - kojega smo mi, njegovi unuci, zvali Papalelo - vodio iz Aracatace u Barranquillu u posjet roditeljima. »Močvare se ne treba bojati, no treba je poštivati«, rekao mi je pripovijedajući o hirovitostima njezinih voda, koje su se vladale čas kao da se radi o bazenu, čas kao da se radi o razularenom oceanu. U vrijeme kiša ovisila je o hirovima planinskih oluja. Od prosinca do travnja, kada je vrijeme trebalo biti blago, sjeverni pasatni vjetrovi obarali su se na nju takvom silinom da je svaka noć bila pustolovina.
Baka s majčine strane, Tranquilina Iguaran - Mina, upuštala bi se u prelazak samo u slučajevima krajnje nužde nakon jednoga stravičnog putovanja kada su se morali skloniti do zore na ušću rijeke Riofrio. Te je noći, srećom, bilo mirno. S prozora na pramcu, kamo sam izišao udahnuti malo zraka tik pred svitanje, vidjela su se svjetla ribarskih brodica kako plutaju kao zvijezde na vodi.
Bilo ih je bezbroj, a nevidljivi ribari razgovarali su kao gosti, jer su glasovi sablasno odzvanjali močvarom. Onako naslonjena laktovima na ogradu, dok sam pokušavao razabrati obrise planine, nenadano me okrznuo prvi nalet nostalgije.
Jedne davne zore nalik ovoj, dok smo prelazili Cienagu Grande, Papalelo me ostavio spavati u kabini i otišao u krčmu. Ne znam koliko je moglo biti sati kada me, nadglasavši zujanje zahrđalog ventilatora i kloparanje letvica u kabini, probudila nekakva buka. Nije mi bilo više od pet godina i strašno sam se prestrašio, no ubrzo se sve smirilo te sam pomislilo da sam nešto sanjao. Ujutro, kada smo stigli u Cienagu, djed se brijao britvom uz otvorena vrata, s ogledalom obješenim o dovratak. Točno se sjećam: još uvijek nije odjenuo košulju, ali je preko potkošulje nosio svoje vječne široke naramenice sa zelenim prugama. Dok se brijao, nije prekidao razgovor s muškarcem kojega bih i dandanas mogao prepoznati na prvi pogled - izrazito veliki nos, mornarska tetovaža na desnoj ruci, nekoliko teških zlatnih lanaca oko vrata, s narukvicama i kolutima, isto tako zlatnima, oko oba zapešća. Tek sam se odjenuo, sjedio sam na krevetu i obuvao čizme, kada je taj čovjek rekao djedu:
- Ne sumnjajte u to, pukovniče. Htjeli su vas baciti u vodu.
Djed se nasmiješio ne prekidajući brijanje, i njemu svojstvenim ponosom odgovorio:
- Bolje za njih da se nisu usudili.
Tada sam shvatio sinoćnju buku i jako me se dojmila pomisao da je netko htio baciti djeda u močvaru.
Sjećanje na ovaj nikada razjašnjeni događaj iznenadio me toga jutra kada sam pratio majku na dogovor o prodaji kuće, dok sam promatrao planinu prekrivenu snijegom koja je osvanula plava pod prvim zrakama sunca. Zahvaljujući sporom napredovanju kroz kanale, uspjeli smo na punom dnevnom svjetlu vidjeti blještavi pješčani sprud koji tek neznatno dijeli more od močvare, gdje su se nalazila ribarska sela s mrežama koje su se sušile na obali, a prljavi I mršavi dječaci igrali krpenjačama nogomet. Dojmilo me se to što sam na ulicama zapazio mnoge ribare osakaćenih ruku, jer nisu dovoljno brzo bacili štapin dinamita. Dok je brodić prolazio, djeca su se bacala u vodu da bi izronili kovanice koje su im dobacivali putnici. Negdje oko sedam pristali smo u kužnom blatu, nedaleko od naselja Cienage. Grupica nosača, kojima je blato dopiralo do koljena, šljapkajući nas je prenijela u naručju do pristaništa, između preleta strvinara koji su se borili za otpatke iz kaljuže. Dok smo sjedili za stolovima u luci i bez žurbe doručkovali ukusne morske ribe i pržene kriške zelenih banana, majka je ponovno prešla u napad, nastavljajući svoj rat.
- Reci mi najzad - reče mi ne dižući pogled - što ću poručiti tati?
Pokušao sam odložiti odgovor dok nešto smislim.
- O čemu?
- O onome što ga jedino zanima - odvrati ona pomalo srdito - o tvome studiju.
Imao sam sreće da je neki nepristojni gost, privučen žestinom dijaloga, htio čuti moje objašnjenje. Majčin neposredni odgovor, osim što me je posramio, iznenadio me, jer ona inače vrlo ljubomorno čuva privatnost.
- Želi biti pisac - pojasni.
- Dobar pisac može zaraditi mnogo novaca - primijetio je muškarac ozbiljno. - Pogotovo ako radi za vladu.
Ne znam je li majka promijenila temu iz obzira ili u strahu od argumenata nepredviđenog sugovornika, ali oboje se na kraju sažalilo nad nevoljama što prate moju generaciju te požalilo jedno drugome. Na kraju, u razgovoru o zajedničkim poznanicima, otkrili su da smo dvostruki rođaci po obiteljima Cotes i Iguaran. U to vrijeme događalo nam se da od tri osobe koje smo sretali na karipskoj obali dvije od njih budu naši rođaci, a majka je to uvijek spominjala kao neobičan događaj.
Odvezli smo se do željezničke postaje u natkrivenom jednopregu s dva sjedala, možda zadnjem iz te legendarne vrste, već nestale u ostatku svijeta. Majka je zamišljeno gledala suhu ravnicu ispresijecanu salitrom koja je počinjala u lučkoj baruštini i stapala se s horizontom. Za mene je to bilo povijesno mjesto: kada su mi bile tri ili četiri godine, za vrijeme moga prvog putovanja u Barranquillu, djed me vodio za ruku preko te užarene pustoši, žurno koračajući i ništa ne govoreći, i odjednom smo se našli pred širokim prostranstvom zelenih voda s mjehurima pjene po kojemu je plutalo mnoštvo utopljenih kokoši.
- To je more - rekao mi je.
Razočaran, upitao sam ga što se nalazi na drugoj obali, a on mi je odgovorio bez oklijevanja:
- Nema druge obale.
Danas, nakon tolikih mora što sam ih vidio s jedne i druge strane, i dalje mislim da je to bio jedan od njegovih znamenitih odgovora. U svakom slučaju, ništa dotad viđeno nije ni približno nalikovalo tome prljavom moru sa šljunčanim obalama po kojima je bilo nemoguće hodati zbog truloga mangrova granja i krhotina puževih kućica. Užasno.
Moja je majka vjerojatno isto mislila o moru kod Cienage, jer čim ga je ugledala s lijeve strane kola, uzdahnula je:
- Nijedno more nije kao ono kod Riohache!
Tada sam joj ispričao sjećanje na utopljene kokoši, i kao i svim odraslima, ono joj je izgledalo kao djetinja halucinacija. Nastavila je nijemo promatrati sela pokraj kojih smo prolazili, i po promjenama u njezinu disanju znao sam što misli o svakome. Prošli smo ispred četvrti bluda na drugoj strani željezničke pruge, s raznobojnim kućercima zahrđalih krovova i sa starim papigama iz Paramariba koje su s obruča obješenih o potkrovnu gredu na portugalskom dozivale klijente. Prošli smo uz mjesto gdje lokomotive uzimaju vodu, natkriveno golemim željeznim svodom pod koji su se na spavanje sklanjale ptice selice i izgubljeni galebovi. Zaobišli smo grad ne ulazeći u njega, ali smo vidjeli široke i puste ulice, i kuće iz negdašnjih slavnih vremena, prizemnice s jednokrilnim prozorima, gdje se neprekidno vježbao klavir od svanuća. Najednom, majka upre prstom u daljinu.
- Pogledaj - reče. - Ondje je sve završilo.
Pratio sam smjer njezina kažiprsta i ugledao postaju: zgradu od raspucanih dasaka s limenim krovom na dvije vode i balkonima uzduž cijeloga pročelja, a ispred nje maleni pusti trg na koji ne može stati više od dvije stotine osoba. Ondje je 1928, kako je majka ustvrdila toga dana, vojska strijeljala nikada utvrđen broj nadničara s plantaža banana. Otkada pamtim znao sam za taj događaj kao da sam ga sam doživio, jer sam tisuću puta čuo djeda kako o njemu govori i ponavlja priču: vojnik čita rješenje kojim su nadničari u štrajku proglašeni grupom razbojnika; tri tisuće muškaraca, žena i djece nepomični pod nemilosrdnim suncem otkako im je časnik dao pet minuta vremena da napuste trg; naredba za otvaranje vatre, štektanje usijanog rafala, mnoštvo paralizirano panikom dok ga, red po red, sasijecaju metodičke i nezasitne škare šrapnela.
Vlak je dolazio u Cienagu u devet ujutro, prikupljajući putnike s brodića i one koji su pristigli iz planinskih naselja, te četvrt sata kasnije nastavljao prema unutrašnjosti zone plantaža banana. Majka i ja stigli smo poslije osam sati, no vlak je kasnio. Ipak smo bili jedini putnici. Ona je to shvatila čim je ušla u prazan vagon, veselo uskliknuvši:
- Kakva raskoš! Cijeli vlak samo za nas!
Oduvijek sam mislio da je hinila veselje kako bi prikrila razočaranje, jer je trag zuba vremena na vagonima odmah upadao u oči. Bili su to nekadašnji vagoni drugog razreda, ali bez sjedala od pletenog pruća i pomičnih prozorskih stakala, samo s drvenim klupama što su ih uglačale priproste i tople sirotinjske stražnjice. U usporedbi s onim što je bio nekada, ne samo taj vagon nego cijeli vlak bio je vlastita utvara. Nekoć je imao tri razreda. Treći, kojim su putovali oni najsiromašniji, bili su oni isti vagoni kojima su se prevozile banane ili stoka za klaonicu, prilagođeni za putnike tako što su po dužini postavljene tvrde drvene klupe. U drugom razredu bila su sjedala od pletenog pruća i brončani okviri. Vladini dužnosnici i visoki službenici bananske tvrtke putovali su prvim razredom, s tepisima između sjedala i širokim i udobnim naslonjačima na razvlačenje presvučenima crvenim plišom. Kada je putovao glavni upravitelj tvrtke ili njegova obitelj ili njegovi ugledni uzvanici, prikvačili bi na kompoziciju luksuzni vagon s posebnom zaštitom od sunca za prozorska stakla s pozlaćenim rubovima, i s otkrivenom terasom sa stolićima da se za vrijeme putovanja može pijuckati čaj. Nisam upoznao niti jednog smrtnika koji je iznutra vidio tu kočiju iz bajke. Moj djed je u dva navrata bio načelnik i nikada nije škrtario, ali je drugim razredom putovao samo kad bi pratio koju od žena iz obitelji. Na pitanje zašto putuje trećim razredom, odgovarao je: »Zato što nema četvrtog«. No najbolje sam se iz toga vremena sjećao točnosti vlaka. Mjesni su satovi usklađivani prema njegovu zvižduku.
Toga dana, zbog ovog ili onog razloga, kasnio je sat i pol. Kada je krenuo vrlo sporo i uz otužni pisak, majka se prekrižila, ali se odmah vratila u stvarnost.
- Ovome vlaku treba podmazati opruge - zaključi.
Bili smo možda jedini putnici u cijelome vlaku i dotada ništa nije pobudilo moje zanimanje. Utonuo sam u pospanost Svjetlosti u kolovozu, pušeći bez prestanka, i samo sam povremeno nakratko pogledavao kroz prozor da bih prepoznao naselja što su ostajala iza nas. Dugim zviždukom vlak je proparao močvare Cienage, i punom brzinom ušao u drhtavi usjek crvenih stijena gdje je kloparanje vagona postalo nepodnošljivo. Ali nakon petnaestak minuta je usporio i tiho sopćući zašao u svježu polutamu plantaža. Vrijeme se zgusnulo i više se nije osjećao morski povjetarac. Nisam morao prekinuti čitanje da bih znao kako smo ušli u nepristupačno kraljevstvo zone plantaža banana.
Ambijent se promijenio. S obje strane pruge pružale su se asimetrične i beskrajne plantaže po kojima su upregnuti volovi vukli kola natovarena zelenim grozdovima banana. Iznenada, na nezasijanom zemljištu pojaviše se naselja od crvene opeke, uredi sa stropnim ventilatorima i roletama od grube tkanine na prozorima te samotna bolnica okružena makovima. Uz svaku rijeku izraslo je selo i željezni most preko kojega je urličući prolazio vlak, a djevojke koje su se kupale u ledenoj vodi skakale su poput pliskavica izluđujući putnike svojim neuhvatljivim dojkama. U naselju Riofrio ušlo je nekoliko obitelji Arauaco Indijanaca nakrcanih naprtnjačama prepunima planinskih avokada, najukusnijima u cijeloj zemlji. Skakućući su prešli vagon uzduž i poprijeko tražeći mjesto za sjedenje, ali kad je vlak ponovno krenuo, ostale su samo dvije bijele žene s malenom bebom i jedan mladi svećenik. Dijete nije prestalo plakati do kraja puta. Svećenik je nosio čizme i kacigu istraživača, reverendu od gruboga platna s četvrtastim zakrpama nalik na brodsko jedro i govorio je bez prestanka, ne obazirući se na djetetov plač, baš kao da je za propovjedaonicom. Tema njegove propovijedi bila je mogućnost povratka bananske tvrtke. Otkada je tvrtka otišla, njezin je odlazak bila glavna tema u regiji, a mišljenja su bila podijeljena između onih koji su priželjkivali povratak tvrtke i onih koji su bili protiv nje, svi sigurni u svoje mišljenje. Svećenik je bio protiv, što je potkrijepio tako osobnim objašnjenjem da se ono tim ženama učinilo budalastim:
- Kuda ta tvrtka prođe, trava ne raste.
Bilo je to jedino originalno što je rekao, ali nije uspio obrazložiti, te ga je na kraju žena s djetetom zbunila primjedbom kako se Bog s njim ne bi složio.
Nostalgija je, kao i uvijek, izbrisala ružne uspomene i uveličala lijepe. Nitko nije umaknuo njezinu razornome djelovanju. S prozora vagona mogli su se vidjeti muškarci kako sjede pred vratima kuća, i bilo je dovoljno pogledati im lica da bi se znalo što iščekuju. Pralje na šljunčanim obalama promatrale su prolazak vlaka s istom nadom. Svaki stranac s poslovnom torbicom izgledao im je kao čovjek iz United Fruit Company koji se vraća da uspostavi prošlost. Pri svakom susretu, pri svakom posjetu, u svakom pismu pojavila bi se, prije ili kasnije, otajstvena rečenica: »Kažu da se tvrtka vraća«. Nitko nije znao tko je to rekao, kada i zašto, ali nitko nije sumnjao u istinitost te tvrdnje.
Moja je majka mislila kako je izliječena od duhova prošlosti jer je nakon smrti svojih roditelja prekinula svaku vezu s Aracatacom. Unatoč tome, odavali su je snovi. Uvijek kad je sanjala neki san koji bi je zaokupio do te mjere da bi nam ga ispričala za doručkom, redovito bi bio povezan s čežnjama za područjem plantaža banana Preživjela je najteža razdoblja ne prodavši kuću, nadajući se da će za nju dobiti čak četiri puta više kada se tvrtka vrati. Na kraju je pobijedio nepodnošljivi pritisak stvarnosti. No kada je čula kako svećenik u vlaku govori da tvrtka samo što se nije vratila, jako se rastužila i šapnula mi:
- Šteta što ne možemo još malo pričekati i prodati kuću skuplje.
Dok je svećenik govorio, prošli smo kroz selo gdje se skupilo mnoštvo na trgu, a limena glazba svirala veselu skladbu pod nemilosrdnim suncem. Sva ta sela uvijek su mi izgledala jednaka.
Kada me Papalelo vodio u sjajno kino Olympia don Antonia Dacontea, primijetio sam da željezničke postaje u kaubojskim filmovima nalikuju onim našima. Kasnije, kada sam počeo čitati Faulknera, sela iz njegovih romana učinila su mi se ista kao naša. To nije bilo čudno, jer je njihovu gradnju vodilo mesijansko nadahnuće tvrtke United Fruit Company i isti prolazni stil privremenih naselja.
Sjećao sam se svih tih sela s crkvom na trgu i kućicama iz bajki s pročeljima oličenim jarkim bojama. Sjećao sam se skupina crnih nadničara kako pjevaju u sumraku, koliba na posjedima ispred kojih su nadničari sjedili i gledali kako prolaze teretni vlakovi, jaraka u kojima bi osvanula tijela mačetera kojima su u subotnjim pijankama odsjekli glave. Sjećao sam se privatnih gradova gringosa u Aracataci i u Sevilli, s druge strane željezničkoga kolosijeka, opkoljenih metalnim mrežama nalik golemim elektrificiranim kokošinjcima što su za svježih ljetnih jutara postajale crne od sprženih lastavica. Sjećao sam se njihovih beživotnih plavih travnjaka s paunovima i prepelicama, kuća crvenih krovova, prozora zaštićenih metalnom mrežicom, i okruglih stolića sa sklopivim stolicama za blagovanje na terasama, među palmama i prašnjavim ružičnjacima. Ponekad, kroz žičanu ogradu, vidjele su se lijepe i onemoćale žene u muslinskim haljinama i velikim šeširima od gaze, koje su zlatnim škarama rezale cvijeće u svojim vrtovima.
Već u djetinjstvu nije mi bilo lako razlikovati sela jedna od drugih. Dvadeset godina kasnije bilo je još teže, jer su s trijemova na postajama otpale ploče s idiličnim imenima - Tucurinca, Guamachito, Neerlandia, Guacamaval - i sva su bila zapuštenija nego u mome sjećanju. Bilo je oko jedanaest i trideset ujutro kada se vlak zaustavio u Sevilli zbog promjene lokomotive i opskrbe vodom, što je trajalo petnaest beskonačnih minuta. Ondje je sunce upržilo. Kada smo ponovno krenuli, nova nam je lokomotiva pri svakom zavoju slala mlaz ugljene prašine što je ulazio kroz neostakljen prozor i prekrivao nas crnim velom. Svećenik i žene sišli su u nekom selu, a da to nismo ni primijetili, i to nam je pojačalo dojam da putujemo sami u ničijem vlaku. Sjedeći ispred mene i gledajući kroz prozor, majka je zadrijemala dva ili tri puta, ali se najednom razbudila i još jednom izbacila grozno pitanje:
- Onda, što ću reći ocu?

Mislio sam da nikada neće odustati od potrage za slabom točkom da bi slomila moju odluku. Neposredno prije toga napomenula je sva moguća kompromisna rješenja koja sam glatko odbio, iako sam znao da njezino povlačenje neće biti dugoga daha. Unatoč svemu, iznenadio me taj novi pokušaj. Spreman na drugu beskorisnu bitku, odgovorio sam mirnije nego prije:
- Reci mu da mi je jedina životna želja biti pisac, i da ću to i biti.
- On se ne protivi da budeš štogod hoćeš - odgovori ona - ako nešto diplomiraš.
Govorila je ne gledajući me, pretvarajući se da je više od našega razgovora zanima život što je promicao kroz prozor.
- Ne znam zašto ustraješ toliko, kad predobro znaš da se neću predati - odvratih.
Odmah me je pogledala u oči i zainteresirano upitala:
- Zašto misliš da znam?
- Zato što smo ti i ja jednaki - odgovorih.
Vlak se zaustavio na samotnoj postaji i malo kasnije prošao pokraj jedine plantaže banana uz prugu koja je imala napisano ime na ulazu: Macondo. Ta mi je riječ privlačila pažnju još od prvih putovanja s djedom, ali tek kada sam odrastao, otkrio sam da mi se sviđa njezin pjesnički odjek. Nikada tu riječ nisam čuo ni od koga, niti sam se zapitao što znači. Upotrijebio sam je već u tri djela kao ime za izmišljeno selo kada sam saznao, iz neke enciklopedije što mi je slučajno došla pod ruku, da je to tropsko drvo nalik stablu ceibe, bez cvijeta i ploda, i da se od njezina drveta izrađuju kanui i kuhinjski pribor. Kasnije sam u Briklopediji otkrio kako na Tanganjiki postoji nomadski narod pomislio da možda otuda potječe ta riječ. Ali taj podatak nisam provjerio, niti sam ikada vidio drvo, iako sam se mnogo puta o njemu raspitivao na plantažama banana, no nitko mi nije znao ništa pobliže reći o njemu. Možda nikada nije ni postojalo. Vlak je u jedanaest sati prolazio kroz posjed Macondo i deset minuta kasnije počeo se zaustavljati u Aracataci. Toga dana, kada sam pratio majku radi prodaje kuće, zakasnio je sat i pol. Bio sam u zahodu kada je počeo ubrzavati i kroz razbijeni prozor uletio je užareni i suhi vjetar pomiješan s kloparanjem starih vagona i izbezumljenim zviždukom lokomotive. Srce mi je lupalo u grudima, a hladna mučnina ledila utrobu. Na brzinu sam izišao tjeran strahom nalik onome što se osjeća kod potresa, i zatekao majku kako nepomično sjedi na svom sjedalu i glasno izgovara imena sela što promiču pred njezinim očima poput bljesaka prošlog života koji se nikada više neće vratiti.
- To su zemljišta što su ih ocu prodali s pričom da u njima ima zlata - objasni.
Poput daha promaknula je kuća učitelja adventista, njihov vrt pun cvijeća i natpis na ulazu: The sun shinesfor ali.
- To si prvo naučio na engleskom - reče majka.
- Ne prvo - pojasnih - već jedino. Prošao je betonski most i kanal mutnih voda iz vremena kada su gringosi preusmjerili tok rijeke prema plantažama.
- Četvrt prostitutki gdje su muškarci dočekivali jutro plešući cumbiambu sa snopovima novčanica zapaljenima umjesto svijeća - objasni ona.
Klupe šetališta, stabla badema sparušena suncem, park pored škole Montessori gdje sam naučio čitati. Na trenutak je slika cijeloga sela u blještavoj nedjelji veljače zablistala na prozoru.
- Postaja! - uzviknula je majka. - Kako se sve promijenilo otkada više nitko ne čeka vlak! Tek što je zamro zvižduk, lokomotiva je usporila zaustavljajući se uz otegnutu žalopojku. Ponajprije me se dojmila tišina. Opipljiva tišina koju bih prepoznao zavezanih očiju među svim tišinama svijeta. Od snažnog odsjaja vrućine sve je titralo. Dokle god je dopirao pogled, nije se vidio trag ljudskoga života, a sve drugo prekrivala je tanka koprena užarene prašine. Majka je sjedila još nekoliko minuta, gledajući mrtvo cumbiamba - kolumbijski ples uz bubnjeve koji potječe od zapadnoafričkih plesova selo ispruženo po pustim ulicama, da bi na kraju prestrašeno uzviknula:
- Moj Bože!
Bilo je to jedino što je prozborila prije izlaska.
Dok je vlak stajao, nisam imao dojam da smo sasvim sami. No kada je ponovno krenuo, uz neočekivan i prodoran pisak, majka i ja ostali smo napušteni pod paklenim suncem i sva težina sela svalila se na nas. Nismo ni progovorili. Stara drvena kolodvorska zgrada, limeni krov, balkon uzduž cijeloga pročelja - tropska verzija onih što smo ih poznavali iz filmova o kaubojima. Prošli smo kroz napuštenu postaju s podnim opekama što su se raspucale pod pritiskom korova, i utonuli u sparnu sijestu, stalno tražeći zaštitu badema. Od djetinjstva sam mrzio te trome sijeste jer smo se dosađivali. »Ušutite, spavamo«, mrmljali su spavači kroz san. Trgovine, javni uredi i škole zatvarali su se u dvanaest i otvarali tek nešto prije tri. Unutrašnjost kuća plutala je u limbu drijemeža. U nekima je bilo do te mjere nepodnošljivo da su mreže vješali u dvorište ili iznosili stolce u sjenu badema te spavali sjedeći nasred ulice. Ostajali su otvoreni samo hotel nasuprot postaje, njegov bar, biljarska sala i telegrafski ured iza crkve. Sve je bilo istovjetno sjećanjima, ali nekako manje i siromašnije, sravnjeno snažnim sudbinskim vjetrom: iste kuće nagrizene crvotočinom, limeni krovovi prošupljeni hrđom, šetalište s ostacima granitnih klupa i tužna stabla badema, i sve to preobličeno nevidljivom i usijanom prašinom što vara oko i pali kožu. Privatni raj bananske tvrtke, s druge strane željezničke pruge, sada bez žičane ograde pod naponom, prostrana je guštara bez palmi, s razrušenim kućama okruženim makovima i zgarištem bolnice. Svaka vrata, svaka pukotina i svaki ljudski trag u meni su odjeknuli nadnaravnom snagom.
Majka je koračala uspravna, njoj svojstvenim žurnim korakom, gotovo i ne znojeći se u crnoj haljini i u potpunoj tišini, ali smrtno bljedilo i oštar profil odavali su zbivanja u njezinoj nutrini. Na kraju šetališta ugledali smo prvo ljudsko čeljade: sitnu ženu iscrpljena lika koja se pojavila na uglu Ulice Jacobo Beracaza i prošla pokraj nas noseći lijevani lončić kojemu je loše postavljeni poklopac poskakivao u ritmu njezinih koraka. Majka mi šapnu i ne pogledavši je:
- To je Vita.
Prepoznao sam je. Od djetinjstva je radila u kuhinji kod djeda i bake, i koliko god da smo se promijenili, prepoznala bi nas, samo da je podignula pogled. No ona je boravila u drugom svijetu. Još i danas se pitam nije li Vita umrla davno prije toga dana. Kada smo zamaknuli za ugao, prašina mi je zažarila stopala kroz tkaninu sandala. Osjećao sam nepodnošljivu nemoć. Onda sam ugledao nas, majku i sebe, onako kako sam kao dječak vidio majku i sestru onoga lopova kojega je Maria Consuegra ubila jednim hicem tjedan dana ranije, kada je pokušao obiti vrata njezine kuće. U tri sata ujutro probudila ju je buka jer je netko pokušavao provaliti kroz vanjska kućna vrata. Ustala je ne paleći svjetlo, pipkajući potražila u ormaru prastari revolver iz kojega nitko nije pucao još od Rata tisuću dana, i u mraku je odredila ne samo položaj vrata nego i točnu visinu brave. Nanišanila je držeći oružje s obje ruke, zaklopila oči i povukla otponac. Pucala je prvi put u životu, no metak je ipak pogodio metu kroz vrata. Bio je to prvi mrtvac kojega sam vidio. Kada sam prošao pokraj njezine kuće na putu za školu, u sedam sati ujutro, tijelo je još uvijek bilo ispruženo na trijemu na sasušenoj krvavoj mrlji, lica smrskana olovom koje mu je raznijelo nos i izašlo kroz uho. Nosio je mornarsku pamučnu košulju sa šarenim prugama, priproste hlače vezane komadom užeta umjesto pojasa, i bio je bos. Pokraj njega, na podu, našli su obijač kojim je pokušao provaliti vrata. Seoske glavešine došle su u kuću Marie Consuegre izraziti joj sućut zbog ubojstva kradljivca. Te sam noći išao s Papalelom i zatekli smo je kako sjedi u filipinskom naslonjaču nalik na divovskog pauna ispletenog od pruća, okruženu prijateljima koji su gorljivo slušali bezbroj puta ponovljenu priču. Svi su se slagali s njom da je pripucala samo zbog straha. Tada ju je djed upitao je li išta čula nakon pucnja. Ona mu odgovori kako je prvo zavladala potpuna tišina, onda je odjeknuo metalni udarac obijača koji je pao na cementni pod trijema, i odmah potom začuo se slabašan i žalostan jauk: »Joj, majko moja!« Po svemu sudeći, Maria Consuegra uopće nije bila svjesna toga užasnog vapaja sve dok joj djed nije postavio pitanje. Tek je tada briznula u plač.
To se dogodilo u ponedjeljak. U idući utorak u vrijeme sijeste moj najstariji prijatelj Jose Carmelo Correa i ja igrali smo se zvrkom kada smo, iznenađeni, primijetili da su se spavači probudili prije vremena i pojavili na prozorima. Tada smo na pustoj ulici ugledali ženu u strogoj crnini u pratnji djevojčice od kojih dvanaestak godina s kiticom uvela cvijeća u novinskom papiru. Crnim kišobranom štitile su se od užarenog sunca, uopće se ne obazirući na drskost ljudi koji su ih gledali dok su prolazile. Bile su to majka i mlada sestra mrtvoga lopova, koje su nosile cvijeće na grob.
Ta me slika progonila dugi niz godina, poput jedinstvenog sna što ga je cijelo selo gledalo kroz prozore dok prolazi, sve dok je se nisam uspio osloboditi u jednoj priči. No istina je da nisam bio svjestan drame žene i djevojčice, ni njihova mirna dostojanstva, sve do dana kada sam otišao s majkom prodati kuću i iznenadio samoga sebe hodajući istom pustom ulicom u isti mrtvi čas.
- Osjećam se kao da sam ja lopov - izustih.
Majka me nije shvatila. Naprotiv, kada smo prošli pokraj kuće Marie Consuegre, uopće nije ni pogledala vrata na kojima se još uvijek uočavala drvena zakrpa na mjestu rupe od metka. Godinama kasnije, prisjećajući se s njom našega putovanja, ustvrdio sam da se sjeća tragedije, ali bi dala dušu da je može zaboraviti. To je bilo još očitije kada smo prošli pokraj kuće u kojoj je živio don Emilio, poznatiji kao Belgijanac, veteran iz Prvoga svjetskog rata kojem su ostale oduzete obje noge nakon nesreće u minskom polju u Normandiji, i koji je jedne nedjelje, na Duhove, potražio spas od muka sjećanja u isparenjima cijanova pripravka. Nije mi bilo više od šest godina, ali sjećam se pomutnje što ju je izazvala vijest o njegovoj smrti u sedam ujutro kao da se jučer dogodila. Toliko je bilo živo sjećanje na taj događaj da je majka, kada smo se vratili u selo prodati kuću, napokon prekinula svoju dvadesetogodišnju šutnju.
- Siroti Belgijanac - uzdahnula je. - Kao što si onda rekao, nikada više nije zaigrao šah. Namjeravali smo krenuti ravno do kuće. Ipak, kada smo već bili nadomak, majka se nenadano zaustavila i skrenula u ulicu prije no što je trebalo.
- Bolje nam je ići ovuda - napomenula je. Budući da sam htio znati razlog, priznala mi je: - Zato što me je strah.
Shvatio sam tada uzrok svoje mučnine: strah, i to ne samo zbog suočavanja s vlastitim sablastima, nego i strah od svega. Tako smo nastavili usporednom ulicom da bismo napravili krug s jedinim ciljem: da zaobiđemo svoju kuću. »Ne bih imala hrabrosti vidjeti je prije nego što s nekim porazgovaram«, priznat će kasnije majka.Tako je i bilo. Uvukla me, bez ikakva upozorenja, u ljekarnu doktora Alfreda Barboze, u kuću na uglu, ni stotinu koraka od naše. Adriana Berdugo, doktorova supruga, tako je zadubljeno šila na jednostavnom ručnom šivaćem stroju Domestic da nije ni primijetila kada je majka stala pred nju i skoro šaptom prozborila:
- Kumo.
Adriana je podignula pogled zamućen debelim staklima naočala za dalekovidne, skinula ih, časak oklijevala, a onda naglo ustala i raširenih ruku zacviljela:
- Joj, kumo!
Majka se časkom stvorila iza pulta, i ne progovorivši više niti riječi, zagrlile su se i zaplakale. Gledao sam ih ne znajući kuda bih sa sobom, potresen sigurnošću kako je taj dugi zagrljaj tihih suza nešto što se nepovratno i zauvijek dogodilo u mome vlastitom životu. U doba bananske tvrtke bila je to najbolja ljekarna, ali od negdašnjeg posuda u opustjelim ormarima ostalo je samo nekoliko porculanskih bočica obilježenih zlatnim slovima. Šivaći stroj, tarionik, Merkurov štap, sat s klatnom koji još uvijek kuca, otisak Hipokratove zakletve, rasklimani stolci za ljuljanje, sve stvari kojih sam se sjećao iz djetinjstva bile su jednake i na istome mjestu, ali ih je preobrazio zub vremena.
I sama je Adriana bila žrtva. Iako je kao i nekoć nosila haljinu s velikim tropskim cvjetovima, jedva se naziralo nešto od impulzivnosti i obješenjaštva po kojima je bila poznata sve do poodmakle dobi. Od svega, oko nje je jedino ostao nepromijenjen miris macine trave od kojega su mačke ludjele i koji će u meni, dok dišem, buditi osjećaj brodoloma.
Kada su Adrianine i majčine suze presušile, začuo se težak i krata kašalj iza drvene pregrade što nas je odvajala od prostorije u stražnjem dijelu ljekarne. Adriani se vratilo nešto od negdašnje duhovitosti te je podviknula da je se čuje iza pregrade.
- Doktore - prozbori - pogodi tko je ovdje.
Hrapav i opor muški glas nezainteresirano se oglasio s druge strane:
-Tko?

Adriana nije odgovorila, nego nam je dala znak da prodemo u stražnju prostoriju. Iznenada me paralizirao strah iz djetinjstva, a mrtvačka slina ispunila mi je usta, ali ušao sam s majkom u pokrajnju prostoriju koja je nekoć služila kao laboratorij ljekarne i kao spavaonica u hitnim slučajevima. Ondje se nalazio doktor Alfredo Barboza, stariji od svih starih ljudi i životinja na kopnu i u vodi, izvaljen nauznak u svojoj vječnoj mreži od lopušnika, bosonog i u legendarnoj pidžami od gruboga pamuka nalik na pokorničku tuniku. Zurio je u strop, ali kad je osjetio da smo ušli, okrenuo je glavu i zagledao se u nas bistrim žutim očima sve dok nije prepoznao majku.
- Luisa Santiaga! - uskliknuo je.
Teškom se mukom uspravio u mreži, ali sav raznježen, te nas pozdravio kratkim stiskom vruće šake. Primijetivši moje iznenađenje, pojasnio mi je: »Već godinu dana muči me neka ognjica«. Potom ustade iz ležaljke, sjedne na krevet i izusti u jednom dahu: - Ne možete ni zamisliti što je sve naše selo prevalilo preko glave.
Sama ta rečenica, u kojoj je sažet čitav jedan život, bila mi je dovoljna da ga vidim onakva kakav je možda oduvijek bio: osamljen i tužan.
Bio je visok, mršav, lijepe sijede, nejednako podšišane kose i prodornih žutih očiju kojih sam se u djetinjstvu bojao više od ičega drugoga. Poslijepodne, na povratku iz škole, penjali bismo se do prozora njegove spavaonice, privučeni opčinjenošću strahom. Ondje je ležao u mreži i snažno se ljuljao, ne bi li se rashladio. Igra se sastojala u tome da ga gledamo netremice sve dok ne primijeti, okrene se i iznenada nas prostrijeli svojim plamenim pogledom. Prvi put sam ga vidio s kojih pet ili šest godina, kada sam se jedno jutro ušuljao s nekolicinom školskih drugova u dvorište iza njegove kuće da bismo krali sa stabla golema manga. Iznenada su se otvorila vrata drvenoga nužnika izgrađenog u kutu dvorišta, i on je izišao, još pritežu-ći platnene hlače. Izgledao mi je kao prikaza s drugoga svijeta u bijeloj bolničkoj kuti, blijed i koščat, i sa žutim očima demonskog psa koje su me beskrajno dugo gledale. Ostali su pobjegli kroz otvore na ogradi, ali mene je okamenio njegov prodorni pogled. Opazio je plodove manga koje sam netom otrgnuo s drveta i ispružio je ruku prema meni.
- Vrati mi ih! - naredio mi je i dodao, odmjerivši me od glave do pete s velikim prezirom: - Dvorišna lopužo.
Bacio sam mu manga pred noge i izbezumljeno pobjegao glavom bez obzira.
On je bio moja osobna sablast. Kada sam bio sam, u širokom sam luku zaobilazio njegovu kuću, a u pratnji nekog odraslog, jedva sam se usuđivao krišom pogledati prema ljekarni. Vidio bih Adrianu, osuđenu na doživotnu kaznu za šivaćim strojem iza pulta, i vidio bih njega kroz prozor spavaonice kako se snažno ljulja u mreži, a od samoga pogleda na nj podilazili su me žmarci. Stigao je u selo početkom stoljeća, zajedno s mnogobrojnim Venecuelancima koji su kod Guajire uspjeli pobjeći preko granice od okrutnog silništva Juana Vicentea Gomeza. Doktor je bio među prvim doseljenicima koje su privukle dvije različite sile: surovost tiranina u njegovoj zemlji i san o bananskom blagostanju u našoj. Od samoga dolaska, došao je na glas kao dobar dijagnostičar i dobra duša. Bio je jedan od prijatelja koji su najčešće posjećivali djedovu i bakinu kuću s uvijek postavljenim stolom, iako se nije znalo tko stiže vlakom. Majka je bila kuma njegovu najstarijem sinu, a djed ga je podučavao letenju sa svojim prvim krilima. Odrastao sam među njima kao što sam kasnije nastavio rasti među prognanicima Španjolskoga građanskog rata.
Zadnji tragovi straha, što ga je u meni izazivao u djetinjstvu taj zaboravljeni parija, najednom su iščeznuli dok smo majka i ja, sjedeći uz njegov krevet, slušali pojedinosti tragedije što je shrvala seljane. Tako je slikovito pripovijedao da se činilo kako se sve odigrava u sobi iskrivljenoj od žege. Podrijetlo svih nesreća, naravno, bio je pokolj nadničara što su ga izvršili vojnici, ali su još uvijek postojale sumnje o povijesnoj točnosti: tri mrtvaca ili tri tisuće? Možda ih nije bilo toliko, napomenuo je, ali svatko je povećavao broj sukladno vlastitoj boli. Sada je tvrtka zauvijek otišla.
- Gringosi se nikada neće vratiti - zaključio je.
Jedino sigurno bilo je da su sve odnijeli sa sobom: novac, prosinačke povjetarce, no za kruh, prodoran zvuk u tri sata poslijepodne, miris jasmina, ljubav. Ostali su samo prašnjavi bademi, blještave ulice, zahrđali limeni krovovi na drvenim kućercima njihovi zamišljeni stanovnici koje su poharala sjećanja.
To je poslijepodne doktor prvi put obratio pažnju na mene kada je zapazio da me je iznenadio štropot nalik na rijetke kišne kapi po limenom krovu. »To su strvinari«, objasnio mi je. »Cijeli božji dan šetkaju po krovu.« Onda je mršavim kažiprstom pokazao prema zatvorenim vratima i zaključio:
- Noću je gore, jer se čuje hod mrtvaca po ulicama.
Pozvao nas je na objed i prihvatili smo poziv, budući da je prodaju kuće trebalo samo zaključiti. Sadašnji stanari bili su ujedno i kupci, a pojedinosti su bile telegrafski dogovorene. Hoćemo li imati dovoljno vremena?
- I preteći će - odvrati Adriana. - Sada se ne zna ni kada se vraća vlak.
Podijelili smo s njima kreolsko jelo, no njegova jednostavnost nije imala nikakve veze s neimaštinom već s umjerenom dijetom što ju je doktor provodio i zagovarao ne samo u jelu nego i u svemu ostalome. Kušajući juhu, osjetio sam kako se cijeli jedan uspavani svijet budi u mome sjećanju. Okusi iz djetinjstva koje sam izgubio odlaskom iz sela, vraćali su se netaknuti sa svakom žlicom i stiskali mi srce.
Od početka razgovora osjećao sam se pred doktorom kao onaj isti negdašnji dječarac koji ga je zadirkivao kroz prozor, tako da me uplašilo kada mi se obratio ozbiljno i srdačno kao i majci. U djetinjstvu, u nezgodnim situacijama, zbunjenost sam pokušavao prikriti brzim i neprekidnim žmirkanjem. Taj se nekontrolirani refleks iznenada ponovno pojavio kada me je doktor pogledao. Vrućina je postala nepodnošljiva. Neko vrijeme nisam sudjelovao u razgovoru, pitajući se kako je moguće da sam se u djetinjstvu nasmrt bojao toga ljubaznog i nostalgičnog starca. Odjednom, nakon duge stanke, iskoristivši neku bezveznu riječ kao povod, pogledao me je i djedovski se nasmiješio.
- Znači ti si veliki Gabito - reče mi. - Što studiraš?
Hinio sam zbunjenost pripovijedanjem nadugo i naširoko o školovanju: završena matura s dobrim ocjenama u državnoj gimnaziji s internatom, dvije godine i nekolik mjeseci kaotičnog studiranja prava, bavljenje novinarstvom... Majka me je pomno slušala i odmah zatražila doktorovu pomoć.
- Zamislite kume - požalila se - želi postati pisac. Doktoru zablistaše oči.
- Kumo, pa to je divno! - uskliknu. - To je dar neba. - I okrenu se meni: - Pjesništvo?
- Roman i pripovijetka - odvratih, skoro ne dišući. On se oduševi:
- Pročitao si Donu Barbaru?
- Naravno - odgovorih - i skoro sve ostalo od Romula Gallegosa.
Kao oživljen naglim ushitom, ispričao nam je kako ga je upoznao na jednom njegovom predavanju u Maracaibu, i učinio mu se piscem dostojnim svojih djela. Tada sam, zapravo, u žestokoj vrućici nakon pročitanih saga s Missisipija, počeo uočavati nedostatke domaćeg romana. Ali tako lagodan i srdačan razgovor s muškarcem koji mi je u djetinjstvu bio strah i trepet, doimao se poput čuda i radije sam se priklonio njegovu oduševljenju. Pričao sam mu o Žirafi, svojoj dnevnoj kolumni u El Heraldu, i najavio da uskoro namjeravamo pokrenuti časopis u koji polažemo velike nade. Sada već sigurniji, objasnio sam mu projekt, čak sam mu otkrio i ime: Kronika.
Ispitivački me odmjerio od glave do pete.
- Ne znam kako pišeš - reče mi - ali već govoriš kao pisac. Majka požuri objasniti istinu: nitko se ne protivi da budem pisac, ako završim studij koji će mi dati kruh. Doktor je pojednostavio stvari i progovorio o pozivu pisca. I on je htio postati piscem, ali njegovi roditelji, istim argumentima poput ovih što ih je majka izrekla, prisilili su ga na studij medicine kad im već nije pošlo za rukom nagovoriti ga za vojni poziv.
- Vidite, kumo - zaključi - liječnik sam, takav kakav jesam, i ne znam koliko je mojih pacijenata umrlo Božjom voljom, a koliko zbog moga liječenja.
Majka se izgubila.
- Najgore je to - nije se predavala - što je napustio studij prava nakon toliko žrtvi što smo ih podnijeli za njegovo uzdržavanje.
Doktoru je to, naprotiv, izgledalo kao izvrstan dokaz nepokolebljivosti poziva, te jedine snage sposobne da svoja prava suprotstavi pravima ljubavi. A posebice kada se radi o umjetničkom pozivu, najtajnovitijem od sviju, kojemu se posvećuje cijeli život i ne očekuje ništa zauzvrat.
- Njega čovjek nosi u sebi od rođenja i suprotstavljati mu se, to je najgore za zdravlje - zaključi. I dovrši očaravajućim smiješkom nepotkupljivog masona: - Kao kod svećeničkog poziva.
Ostao sam zatečen načinom na koji je objasnio ono što meni nikada nije pošlo za rukom. Majka je vjerojatno dijelila moje mišljenje, jer mi je uputila dugi i nijemi pogled i prepustila se sudbini.
- Koji je najbolji način da sve to kažemo tvome tati? - upita me.
- Ovako kako smo upravo čuli - odvratih.
- Ne, tako neću ništa postići - reče ona. Poslije kratkoga razmišljanja, zaključi: - Ali ne brini se, već ću naći načina kako da mu to kažem.
Ne znam je li napravila tako ili nekako drukčije, ali tu se rasprava okončala. Sat je upozorio na vrijeme s dva zvona poput dvije staklene kapljice. Majka se trgnula. »Bože moj«, prenerazi se.
»Sasvim sam zaboravila zašto smo došli.« I ustade:
- Moramo poći.
Prvi pogled na našu kuću na pločniku preko puta imao je malo toga zajedničkoga sa sjećanjem, i ništa s čežnjama. Dva badema koja su štitila kuću i godinama bili znak neosporivog identiteta, sada su bili posječeni do korijena, i kuća je ostala na čistini. Ono što je opstalo pod plamenim suncem nije bilo više od trideset metara pročelja: polovica zidana i s krovom od crepova što je navodilo na pomisao na kuću lutaka, a druga polovica od neizblanjanih dasaka. Majka je najprije bojažljivo, a onda jače pokucala na zatvorena vrata i zapitala kroz prozor:
- Ima li koga?
Vrata su se polako odškrinula i oglasila se žena iz polumraka:
- Izvolite?
Majka je odgovorila možda nesvjesnom odlučnošću.
- Ja sam Luisa Marquez.
Tada su se ulazna vrata otvorila, a koščata i blijeda žena u crnini promatrala nas je iz nekoga drugog života. U dnu prostorije postariji muškarac ljuljao se u invalidskom naslonjaču. Bili su to stanari koji su, nakon mnogo godina, predložili da kupe kuću, no niti su oni izgledali kao kupci, niti je kuća izgledala kao da je ikome zanimljiva. Prema brzojavu što ga je majka primila, stanari prihvaćaju platiti gotovinom polovicu cijene za što će im ona potpisati priznanicu, a ostatak će platiti do kraja godine, kada se potpišu ugovori, ali nitko se nije sjećao da je bio predviđen posjet.
Nakon dugoga razgovora gluhih, razjasnilo se jedino da nema nikakva dogovora. Iscrpljena nerazboritošću i gadnom pripekom, oblivena znojem, majka je pogledala oko sebe i nehotice uzdahnula:
- Jadna kuća, samo što se nije srušila - reče.

- Još gore - ispravi je muškarac. - Nije nam se srušila na glavu samo zato što smo ulagali u održavanje.
Popisali su potrebne popravke, a već obavljene odbili od najamnine, tako da smo na kraju mi bili ti koji duguju novac. Majka, oduvijek meka srca, istodobno je bila sposobna suočavati se strašnom snagom sa zamkama života. Dobro je raspravljala, no ja sam se držao po strani, jer sam od prve prepirke shvatio da kupci imaju pravo. U brzojavu nije bio jasno određen ni datum ni način prodaje, naprotiv, činilo se kao da sve tek treba dogovoriti.
Uobičajena situacija obiteljske sklonosti pretpostavkama. Mogao sam zamisliti kako je donesena odluka - za stolom u vrijeme ručka, i istoga trena kada je stigao brzojav. Ne računajući na mene, tu je još desetero braće s istim pravima. Na kraju je majka skupila novac, malo s ove, malo s one strane, spakirala svoj skromni kovčeg i krenula na put s povratnom kartom u džepu kao jedinim kapitalom. Majka i stanarka još su jednom sve pretresle od početka, i za manje od pola sata došli smo do zaključka da od posla neće biti ništa. Između drugih nepremostivih razloga i zbog toga što smo zaboravili da je kuća pod hipotekom, koja će se razriješiti tek mnogo godina kasnije kada je kuća konačno i prodana. A kada je stanarka pokušala još jednom ponoviti isto manjkavo obrazloženje, majka je odlučno i neumoljivo prekinula raspravu:
- Kuća nije na prodaju - zaključi. - Ipak smo se svi mi ovdje rodili, i ovdje ćem umrijeti.
Ostatak poslijepodneva, čekajući vlak za povratak, proveli smo gaseći čežnje po kući duhova. Cijela je kuća pripadala nama, ali je bio upotrebljiv samo onaj iznajmljeni dio koji je gledao na ulicu, gdje su se nekoć nalazili djedovi uredi. Ostatak se pretvorio u olupinu crvotoči-nom rastočenih pregradnih zidova i hrđavih limenih krovova ostavljenih na milost i nemilost guštera. Majka, skamenjena na pragu, neopozivo je zaključila:
- Ovo nije ta kuća!
Ali nije rekla koja od njih, jer kroz čitavo djetinjstvo opisivali su je na toliko načina kao da postoje najmanje tri kuće koje su mijenjale oblik i značenje, već prema tome tko ih je opisivao. Prva, kako sam čuo baku da prezrivo govori, bila je indijanska koliba. Druga, koju su izgradili djed i baka, od pruća nabijena blatom i s krovom od palmina lišća, s prostranom i svijetlom dnevnom sobom, blagovaonicom u obliku terase pune raznobojnoga cvijeća, s dvije spavaonice, dvorištem s golemim kestenom, pomno uređenim povrtnjakom i torom u kojem su zajedno u miru živjeli jarci, svinje i kokoši. Prema najčešćoj verziji, raketa što je pala na krov od palmina lišća za proslave jednog 20. srpnja, Dana nezavisnosti, tko zna koje godine od tolikih ratova, pretvorila ju je u pepeo. Od nje jedino su preostali cementni podovi i zidni blok iz dva dijela s vratima prema ulici, gdje su se nalazili Papalelovi uredi kada je, u nekoliko navrata, bio državni službenik. Na još uvijek toplom zgarištu obitelj je podignula konačno utočište: nisku kuću od osam prostorija u nizu uzduž dugoga trijema oivičenoga begonijama ispod kojega su sjedale žene iz obitelji i vezle na uokvirenom platnu te razgovarale u poslijepodnevnoj svježini. Prostorije su bile jednostavne i nisu se međusobno razlikovale, no bio je dovoljan jedan pogled da shvatim kako svaka od bezbrojnih pojedinosti u njima čuva presudan trenutak moga života.
Prva je prostorija služila kao salon za posjete i djedov ured. Nalazio se tu pisaći stol sa zaslonom, prostran prilagodljiv naslonjač, električni ventilator i prazna polica za knjige s jednom jedinom golemom i raskupusanom knjigom: rječnikom španjolskog jezika. Na nju se nastavljala zlatarska radionica u kojoj je djed provodio svoj e najsretnije sate izrađujući savitljive zlatne ribice sićušnih smaragdnih očiju, više iz zadovoljstva nego radi zarade. Ondje su primani uglednici, ponajprije političari, počasni državni službenici, ratni veterani. Među njima, u različitim prilikama, našla su se i dva posjetitelja od povijesnog značenja: generali Ra-fael Uribe Uribe i Benjamin Herrera, koji su objedovali s obitelji. No, baka je pamtila Uribea Uribea do kraja života po njegovoj umjerenosti za stolom: »Jeo je kao vrabac«.
Naša karipska kultura ženama nije dozvoljavala ulazak u zajednički prostor ureda i radionice, jednako kao što im je odredba zakona branila pristup u seoske krčme. Unatoč navadama, s vremenom se taj prostor pretvorio u bolničku sobu u kojoj je umrla teta Petra i gdje je proživjela zadnje mjesece svoje duge bolesti Wenefrida Marquez, Papalelova sestra. Od toga mjesta počinjao je zatvoreni raj mnogobrojnih žena koje su stanovale u kući kao i onih koje su bile u prolazu u vrijeme moga djetinjstva. Ja sam bio jedini muškarac koji je uživao u povlasticama jednoga i drugoga svijeta.
Blagovaonica je bila tek prošireni dio trijema s ogradom gdje su žene iz kuće sjedile i šile, i gdje se nalazio stol za šesnaest stalnih posjetitelja, očekivanih ili neočekivanih, koji su svakodnevno stizali vlakom u podne. S tog je mjesta majka promatrala razbijene lonce begonija, trula strništa i panj jasmina što su ga izgrizli mravi, te napokon udahnula.
- Ponekad nismo mogli disati od toploga mirisa jasmina - reče i pogleda zasljepljujuće nebo, uzdahnuvši iz dubine duše. – Unatoč svemu, iz onog vremena najviše mi nedostaje prodorni zvuk u tri sata poslijepodne.
Snažno su me se dojmile njezine riječi, jer sam se i sam sjećao jedinstvenog praska što nas je budio iz popodnevnog počinka poput rafala kamenja, ali nikada mi nije palo na pamet da se čuo samo u tri sata poslijepodne.
Iza trijema nalazila se soba za primanje, rezervirana za posebne prilike, jer su se dnevni posjeti primali u uredu uz ledeno pivo, ako su posjetitelji bili muškarci, ili na trijemu s begonijama, ako se radilo o ženama. Ondje je počinjao mitski svijet spavaonica. Prva je bila djedova i bakina, s velikim vratima što su vodila u vrt, i drvorezom s cvjetovima i godinom gradnje: 1925. Ondje me majka nezamislivo iznenadila uskliknuvši pobjedonosno:
- Evo, ovdje si rođen!
Dotada to nisam znao, ili sam zaboravio, ali u sljedećoj sobi ugledali smo kolijevku u kojoj sam spavao do četvrte godine i koju je baka sačuvala za uspomenu. Posve sam je zaboravio, no ugledavši je, sjetio sam se samoga sebe kako se derem iz petnih žila, prvi put odjeven u jednodijelno odijelce s plavim cvjetićima i naramenicama, ne bih li dozvao nekoga da mi promijeni pokakane pelene. Jedva sam se održavao na nogama, čvrsto uhvativši rešetke kolijevke, malene i krhke, nalik Mojsijevoj košari. Taj je događaj bio čest povod rasprava i šala rodbine i prijatelja kojima se moja tjeskoba u takvim prilikama doimala odveć racionalnom za tako ranu dob. Još su se više začudili kada su uvidjeli da uzrok moga nemira nije bilo gađenje prema vlastitoj nečisti, nego strah da će se uprljati moje novo odijelce. Odnosno, u pitanju nije bila higijenska predrasuda, nego estetska proturječnost, a zbog načina na koji taj događaj živi u mome sjećanju, mislim da je to moj prvi književni doživljaj.
U toj spavaonici nalazio se i oltar sa svecima u prirodnoj veličini, realističnijima i strasnijima nego u crkvi. U njoj je uvijek spavala teta Francisca Simodosea Mejia djedova sestrična koju smo zvali teta Mama i koja je nakon smrti svojih roditelja živjela u djedovoj kući kao gazdarica i gospoda. Ja sam spavao u mreži sa strane, prestravljen svecima koji su izgledali kao da neprestano žmirkaju zbog treperave svjetlosti uljanice pokraj Presvetoga, i koja se nije gasila dok svi nisu pomrli. U istoj toj sobi spavala je i moja majka prije udaje, jednako kao i ja strahujući od njihova žmirkanja. Na kraju trijema nalazile su se dvije sobe u koje nisam smio ulaziti.
U prvoj je živjela sestrična Sara Emilia Marquez, kći ujaka Juana de Diosa iz neke predbračne veze, koju su odgojili djed i baka. Pored prirodne ljepote, od ranog djetinjstva resila ju je čvrsta narav koja mi je otvorila prve književne apetite prekrasnom zbirkom priča Calleja, sa slikama u boji, iako me nikada nije pustila da im se približim zbog straha da ću ih unerediti. Bila je to moja prva i gorka književna frustracija.
Zadnja soba služila je za odlaganje starudije i starih kovčega koji su dugo godina poticali moju znatiželju, ali mi nikada nisu dopustili istraživanje. Kasnije sam saznao da je ondje ležalo i sedamdeset noćnih posuda što su ih kupili djed i baka kada je majka pozvala svoje školske kolegice da provedu praznike u kući.
Nasuprot tim dvjema prostorijama, pod istim trijemom, nalazila se velika kuhinja s priprostim kamenim ognjištem i golemom peći u kojoj je baka, pekarica i slastičarka, pekla životinjice od prženog šećera što su svojim slasnim mirisom ispunjavale svitanja. Bilo je to carstvo žena koje su živjele ili služile u kući, i pjevale uglas s bakom, pomažući joj u njezinim mnogobrojnim poslovima. Drugi je glas pripadao Lorenzu Veličanstvenom, stogodišnjoj papigi, naslijeđenoj od pradjeda i prabake. Lorenzo je izvikivao parole protiv Španjolske i pjevao pjesme iz razdoblja rata za oslobođenje od kolonijalne vlasti. Lorenzo je bio toliko ćorav da je jednom upao u lonac na ognjištu i pukim se čudom spasio, jer se voda za varivo sancocho tek počela zagrijavati. Jednog 20. srpnja, u tri poslijepodne, digao je cijelu kuću na noge uspaničenim kriještanjem:
- Bik, bik! Dolazi bik!
U kući su ostale samo žene, jer su muškarci otišli na koridu u čast državnoga praznika, i pomislile su kako stara luda papiga samo bulazni. Žene iz kuće pak, koje su umjele razgovarati s njim, shvatile su što Lorenzo viče tek kada je bik za koridu, pobjegavši iz arene na trgu, uletio u kuhinju tuleći poput brodske sirene i nasumce nasrnuo na pokućstvo pekarnice i lonce na ognjištu. Pokušao sam pobjeći u smjeru suprotnom od vala nasmrt preplašenih žena, no one su me uhvatile i zatvorile zajedno s njima u smočnicu. Glasno mukanje izbezumljenog bika u kuhinji i topot njegovih papaka po cementnom podu trijema potresali su kuću. Iznenada se pojavio na oknu za ventilaciju i njegovo užareno dahtanje i velike izbuljene oči sledile su mi krv. Kada su ga pikadori napokon uspjeli vratiti u arenu na trgu, u kući je na račun uzbudljivog događaja već počelo veselje koje je trajalo više od tjedan dana uz beskrajne lonce kave i slasne kolače za okrepu, dok su usplahirene žene bezbroj puta prepričavale događaj, i svakim novim pripovijedanjem postajale sve hrabrije.
Dvorište nije izgledalo jako veliko, no u njemu je raslo mnogo raznolikog drveća, a tu se nalazila i nenatkrivena zajednička kupaonica s cementiranom nakapnicom za kišnicu i povišenim podijem na koji se penjalo klimavim stepenicama od kakva tri metra. Na njemu su stajale dvije velike bačve što ih je djed u zoru punio ručnom pumpom. Nešto dalje nalazila se staja od neizblanjanih dasaka I soba za sluge, a na kraju, prostrano stražnje dvorište iza kuće, zasađeno voćkama. Tu je bio i jedini nužnik gdje su sluškinje Indijanke danonoćno praznile noćne posude iz kuće. Najrazgranatije i najgostoljubivije stablo bio je kesten na rubu svijeta i vremena, a pod njegovom drevnom krošnjom zasigurno su umrli mokreći mnogi umirovljeni generali iz pustih građanskih ratova prošloga stoljeća.
Djed i baka stigli su u Aracatacu sedamnaest godina prije moga rođenja, kada su započele prevare United Fruit Company u borbi za prevlast na tržištu banana. Doveli su svoga dvadesetjednogodišnjeg sina Juana de Diosa i dvije kćeri: Margaritu Mariu Miniatu de Alacoque od devetnaest i Luisu Santiagu, moju majku, od pet godina. Prije majčina rođenja izgubili su blizanke bakinim spontanim pobačajem u četvrtome mjesecu trudnoće. Rodivši majku, baka je objavila da je to zadnji porod, jer je navršila četrdeset dvije godine. Skoro pola stoljeća kasnije, u istoj dobi i u istovjetnim okolnostima, moja je majka izgovorila iste riječi rodivši Eligia Gabriela, svoje jedanaesto dijete.
Djed i baka su preseljenje u Aracatacu zamislili kao put u zaborav. Sa sobom su poveli i sluge: dva Guajiro Indijanca - Aliria i Apolinara -i Indijanku Meme, koje su kupili kod kuće za stotinu pesosa po glavi pošto je ropstvo već bilo ukinuto. Pukovnik je ponio sve što je bilo potrebno za obnavljanje prošlosti što je dalje moguće od loših uspomena, progonjen zlokobnom grižnjom savjesti jer je u dvoboju ubio čovjeka. Poznavao je taj predio iz davnih dana kada je u ratnom pohodu prošao njime na putu za Cienagu da bi kao glavni intendant prisustvovao potpisivanju mirovnog sporazuma na Neerlandiji. Nova im kuća nije vratila spokoj jer je grižnja savjesti bila tako pogubna da će zatrovati još i pokojeg zalutalog praunuka. Toga se događaja najčešće i najživlje prisjećala baka Mina, već slijepa I napola luda, i prema njezinim sjećanjima složili smo priču. Ipak, iako okružena nemilosrdnim glasinama o budućoj tragediji, ona jedina nije ništa znala o dvoboju sve dok nije sve bilo gotovo.
Drama se odigrala u Barrancasu, miroljubivom i naprednom selu na obroncima Sierra Nevade gdje je pukovnik od svog oca i djeda naučio vještinu izrade zlatnih predmeta i kamo se vratio nakon potpisivanja mirovnih sporazuma. Protivnik je bio šesnaest godina mladi gorostas, liberal do srži poput djeda, katolik-vjernik, ubogi zemljoradnik, nedavno oženjen, otac dvoje djece i s imenom dobra čovjeka: Medardo Pacheco. Pukovnika je vjerojatno najviše zaboljelo to što se nije radilo o jednom od brojnih neprijatelja bez lica s kojima se sukobljavao na bojnom polju, nego o starom prijatelju, članu iste stranke i njegovu vojniku iz Rata tisuću dana, kojega je morao usmrtiti kada su već obojica vjerovala da je postignut mir. To je prvi događaj iz stvarnoga života koji mi je uzburkao književne nagone i još uvijek ga nisam uspio prevladati. Otkad znam za sebe shvaćam značenje i težinu te drame za našu obitelj, ali potankosti su čuvane pod velom. Moja majka, s tek navršene tri godine, sjeća se toga kao nevjerojatnoga sna. Odrasli su preda mnom zapetljavali priču kako bi me zbunili i nikada nisam uspio sastaviti cijeli mozaik, jer je svatko, na obje strane, slagao djeliće na svoj način. Verzija najdostojnija povjerenja kaže da je majka Medarda Pacheca huškala sina da osveti njezinu čast ukaljanu gnjusnom klevetom što su je pripisali djedu. On je to opovrgnuo kao laž i pružio javnu zadovoljštinu uvrijeđenima, no Medardo Pacheco je ustrajao u srdžbi i na kraju od uvrijeđenoga postao uvreditelj, rekavši nešto u vezi djedove političke nedosljednosti i time ga teško uvrijedio. Nikada nisam pouzdano saznao što je točno rekao. Povrijeđene časti, djed ga je izazvao na dvoboj do smrti ne odredivši datum. Jedinstveni pokazatelj pukovnikove naravi bilo je vrijeme koje je pustio da prođe između izazova i dvoboja. Sredio je svoje poslove u potpunoj tišini kako bi zajamčio sigurnost obitelji u jedinom izboru što mu ga je sudbina ponudila: smrt ili zatvor. Prvo je počeo bez ikakve žurbe prodavati ono malo što mu je preostalo za preživljavanje nakon posljednjeg rata: zlatarsku radionicu i malen posjed što ga je naslijedio od oca, na kojemu je držao jarce za klanje i uzgajao šećernu trsku. Nakon šest mjeseci pohranio je na dno ormara prikupljeni novac i u tišini čekao dan što ga je sam sebi odredio: 12. listopada 1908, godišnjicu otkrića Amerike.
Medardo Pacheco živio je u okolici sela, ali je djed znao da će to poslijepodne sigurno sudjelovati u procesiji Gospe od Stupa. Prije no što će izići i potražiti ga, napisao je ženi kratko i nježno pismo u kojem objašnjava gdje je skrio novac, i dodao nekoliko zadnjih uputa za budućnost djece. Ostavio ga je ispod zajedničkoga jastuka, gdje će ga supruga nesumnjivo naći kada krene na počinak, i bez ikakva pozdrava krenuo ususret svojoj zloj kobi. Čak i manje valjane verzije slažu se da je to bio tipični ponedjeljak karipskog listopada, s tužnom kišom iz niskih oblaka i pogrebnim vjetrom. Medardo Pacheco, u nedjeljnom ruhu, upravo je zašao u slijepu ulicu kada mu je pukovnik Marquez prepriječio put. Obojica su bila naoružana. Godinama kasnije, u svojim suludim trabunjanjima, baka je običavala govoriti: »Bog je Nicolasitu pružio priliku da oprosti život tom jadničku, ali je on nije znao iskoristiti«. Možda je to mislila, jer joj je pukovnik priznao kako je zapazio bljesak nelagode u očima na prepad uhvaćenog protivnika. Isto tako joj je povjerio da je, kada se orijaško deblo ceibe srušilo na guštaru, zajecao bez riječi, »poput mokrog mačića«. Usmena predaja pripisala je Papalelu patetičnu izjavu u trenutku predaje načelniku: »Metak časti pobijedio je metak vlasti«. Izreka je vjerna liberalnom stilu toga vremena, ali je ne mogu pomiriti s djedovim stilom. Zapravo nije bilo očevidaca. Jedina autorizirana verzija bili bi sudski iskazi djeda i njegovih suvremenika s obje strane, ali od toga predmeta, ako je i postojao, nije ostalo ni traga. Od brojnih verzija što sam ih čuo do danas, nisam naišao na dvije istovjetne.
Događaj je podijelio obitelji u selu, čak i obitelj pokojnika. Jedan ga je dio njegove obitelji odlučio osvetiti, dok je drugi u svom domu pružio utočište Tranquilini Iguaran i njezinoj djeci sve dok nije minula opasnost od osvete. Ti su me se detalji toliko dojmili u djetinjstvu da nisam samo preuzeo težinu krivice pretka kao da je moja vlastita, nego još i sada, dok ovo pišem, više suosjećam s pokojnikovom obitelji nego s vlastitom. Papalela su preselili u Riohachu zbog veće sigurnosti, a kasnije u Santa Martu, gdje je osuđen na kaznu od godine dana: pola zatvora i pola uvjetno. Čim je oslobođen, otputovao je nakratko s obitelji u naselje Cienaga, onda u Panamu, gdje je dobio još jednu kćer iz prolazne veze, i na kraju u nezdravu i surovu oblast Aracataca, kao okružni skupljač poreza. Nikada više nije izišao naoružan na ulicu, čak ni za najvećeg nasilja u vrijeme raspada bananskog carstva, a revolver je držao pod jastukom samo za obranu doma. Aracataca nije ni najmanje nalikovala utočištu o kojem su sanjali nakon more s Medardom Pachecom. Nastala iz seoceta Chimila Indijanaca, lijevom je nogom zakoračila u povijest kao daleka pokrajina bez Boga i zakona u okrugu Cienage, kojoj je bananska groznica donijela više zla nego bogatstva. Ime Aracataca ne potječe od negdašnjeg imena sela, već od riječi ara koja na chimila jeziku znači rijeka, a Cataca je riječ koja je na tom području označavala poglavara. Zato je mi, koji smo ondje rođeni, ne zovemo Aracataca nego kako je pravilno, Cataca.
Kada je djed snubio obitelj za Catacu, izmislivši da ondje novac teče ulicama, Mina je odvratila: »Novac je sotonina nečist«. Za moju majku Cataca je bila carstvo svih strahova. Najstariji strah kojega se još sjećala bila je pošast skakavaca koji su opustošili usjeve dok je bila još posve malena. »Čulo ih se kako prolaze kao kamenje nošeno vjetrom«, ispričala mi je kada smo došli prodati kuću. Uplašeni seljaci morali su se utvrditi u svojim obitavalištima, a nesreću je mogla poraziti samo vradžbina. Često su nas iznenađivali suhi orkani koji su odnosili krovove s kuća, nasrtali na mlada stabla banana i prekrivali selo zvjezdanom prašinom. Ljeti su se strašne suše iskaljivale na nemoćnoj stoci, a zimi se obarali pretpotopni pljuskovi koji su ulice pretvarali u nemirne rijeke. Inženjeri gringosi brodili su u gumenim čamcima između potonulih madraca i mrtvih krava. United Fruit Company, koja je uvela umjetne sustave za navodnjavanje što su i prouzročili divljanje voda, skrenula je tok rijeke tek kada je najveći od svih ondašnjih potopa izbacio tijela iz grobova mjesnoga groblja.
Najstrašnija od svih pošasti ipak je bila ona ljudska. Vlak, nalik na dječju igračku, na užareni je pijesak izbacio gomilu avanturista iz cijeloga svijeta koji su zavladali ulicama s oružjem u rukama. Zapanjujući napredak mjesta donio je sa sobom demografski rast I socijalni nered što je nadilazilo svaku mjeru. Aracataca se nalazila na gotovo manje od trideset kilometara od buenosairske kažnjeničke kolonije na rijeci Fundacion iz koje su kažnjenici običavali bježati za vikende kako bi sijali strah na njezinim ulicama.
Otkada su drvene kuće United Fruit Company, s limenim krovom na dvije vode, prozorima zastrtim grubom tkaninom i strehama ukrašenima penjačicama s prašnjavim cvjetovima, zamijenile chimila potleušice od trske s krovovima od palmina lišća, najviše smo nalikovali naseljima u nastajanju iz filmova o Divljem zapadu. Usred oluje nepoznatih lica, šatora na cesti, muškaraca koji se presvlače na ulici, žena zasjelih na škrinje s otvorenim kišobranima i mazgi, mazgi, mazgi što crkavaju od gladi u hotelskim štalama, oni koji su došli prvi sada su bili posljednji. Bili smo vječni stranci, došljaci.
Ubojstva nisu bila samo posljedice subotnjih svađa. Tako su nas jednoga dana iznenadili krikovi s ulice i ugledali smo bezglavog jahača na magarcu. U razračunavanjima između nadničara s plantaža banana, netko mu je mačetom odsjekao glavu koju je odvukla ledena voda kanala. Iste sam večeri čuo bakino odlučno objašnjenje: »Tako groznu stvar može napraviti samo cachaco«.
Cachaco je bio pogrdni naziv za ljude iz unutrašnjosti, rođene na visoravni, koje nismo razlikovali od ostatka ljudskog roda samo po mlitavom držanju i izvještačenom govoru, nego i po njihovu izigravanju.
Valja dodati kako je pojam cachaco izuzetno širok i nema nužno negativne konotacije, npr. Bogotanci sami sebe nazivaju cachacos. U najširem smislu označava svakoga tko dolazi iz unutrašnjosti Kolumbije. Cachaco može značiti i »pravi gospodin«, »džentlmen«. Pojam se pojavio u 19. stoljeću, negdje oko 1854. kada se liberalna stranka podijelila na dvije struje: umjerena - uglavnom odvjetnici, trgovci i tribuni - nazvana cachacos zbog njihova odijevanja po uzoru na englesku modu, i radikalna - obrtnici i drugi pučani - zvani guaches, prema vrsti domaćeg ogrtača, ponča, što su ga običavali nositi Glasnici Božanske Providnosti. Takvo je ponašanje postalo toliko omrznuto da, pošto su vojnici iz unutrašnjosti zvjerski kaznili nadničare s plantaža banana zbog štrajkova, obične vojnike više nismo zvali vojnicima nego cachacos. Izgledalo nam je kao da samo oni uživaju blagodati političke moći, a mnogi od njih upravo su se tako i ponašali. Jedino se tako može objasniti jeza Crne noći u Aracataci, legendarnog niza ubojstava s do te mjere nesigurnim tragom u narodnoj predaji da nema pouzdanih dokaza jesu li se ona uistinu i dogodila.
Sve je počelo jedne subote, lošije od drugih, kada je ugledni mještanin čije se ime ne pamti, ušao u krčmu i zamolio čašu vode za dječaka kojega je vodio sa sobom. Stranac, koji je pio sam za šankom, htio je prisiliti dijete da umjesto vode popije gutljaj ruma. Otac je to pokušao spriječiti, no ovaj je navaljivao sve dok preplašeni dječak nije nehotice, trzajem ruke, prolio ponuđenu čašu ruma. Stranac ga je ustrijelio i ne trepnuvši. Još jedna od sablasti moga djetinjstva. Papalelo me često podsjećao na taj događaj kad smo zajedno ulazili u krčme na piće, ali na tako nestvaran način da je izgledalo kao da ni on sam ne vjeruje da se to dogodilo. Zbilo se to vjerojatno nedugo nakon njegova dolaska u Aracatacu, jer se majka toga događaja sjećala samo po strahu što ga je već i njegovo spominjanje izazivalo kod odraslih. O ubojici se znalo jedino da govori usiljenim andskim naglaskom, tako da se selo nije osvećivalo samo njemu, već svakom od brojnih i odbojnih došljaka koji su govorili istim naglaskom. Mještani bi u grupicama i naoružani mačetama za sječu šećerne trske izlazili noću na ulice, hvatali neznance u tami i naređivali im:
- Pričaj!

Jedino je način govora odlučivao hoće li uhvaćenoga raskomadati mačetom, i ne pomišljajući da nije moguće na taj način provesti pravdu uz postojanje tolikih različitih govora. Don Rafael Quintero Ortega, suprug moje tete VVenefride Marquez, najoštriji i najomiljeniji cachaco, dočekao je stoti rođendan, jer ga je djed zatvorio u ostavu dok se duhovi nisu smirili. Dvije godine nakon doseljenja u Aracatacu obiteljska nesreća dosegnula je vrhunac smrću Margarite Marie Miniate koja je bila radost cijele kuće. Njezina dagerotipija godinama je bila izložena u boravku, a ime joj se prenosi s generacije na generaciju kao jedno od mnogih obilježja obiteljskog identiteta. Sadašnje generacije slabo mare za djevojčicu u nabranoj suknji, s bijelim čizmicama i s pletenicom do struka, koju nikada neće poistovjetiti s retoričkom predodžbom o prabaki, no mislim da je, pod teretom grižnje savjesti i neostvarenih maštanja o boljem svijetu, to stanje vječne uzbunjenosti za moga djeda i baku bilo najsličnije miru. Svugdje su se osjećali strancima sve do svoje smrti.
Ako ćemo pravo, to su i bili, no u mnoštvu što je stiglo vlakom sa svih strana svijeta, bilo je to teško odmah ustvrditi. S istom željom kao djed i baka i njihova djeca, došli su Fergussoni, Durani, Bercaze, Dacon-teovi, Corree, svi u potrazi za boljim životom. Izmiješanih prethodnica pristizali su Talijani, stanovnici Kanarskih otoka, Sirijci, koje smo nazivali Turcima, prodirući kroz granice Provincije u potrazi za slobodom i načinima života koji su iščeznuli u njihovim zemljama. Bilo ih je svih vrsta i podrijetla. Neki su bili bjegunci s Vražjeg otoka, francuske kažnje-ničke kolonije u Gvajani, više progonjeni zbog svojih ideja nego zbog uobičajenih zločina. Jedan od njih, Rene Belbenoit, francuski novinar i politički robijaš, pobjegao je preko plantaža banana, i u majstorskoj knjizi otkrio užase svoga zatočeništva. Zahvaljujući svima, i dobrima i lošima, Aracataca je od samoga početka bila zemlja bez granica. Ali za nas je bila nezaboravna venecuelanska kolonija. U jednoj od njihovih kuća, dva su se mladića na školskim praznicima u ranu zoru kupala polijevajući se kablovima vode iz ledenih rezervoara: Romulo Betancourt i Raul Leoni, koji će pedeset godina kasnije jedan za drugim postati predsjednici svoje zemlje. Od Venecuelanaca, najbliskiji smo bili s Misiom Juanom de Frevtes, impozantnom matronom biblijskoga pripovjedačkog dara. Prva ozbiljna priča što sam je čuo bila je Genoveva od Brabanta, a ona ju je ispripovijedala zajedno s kapitalnim djelima svjetske književnosti što ih je pojednostavila do priča za djecu: Odiseja, Bijesni Orlando, Don Quijote, Grof Monte-Cristo i mnoge epizode iz Biblije.
Djedova kasta bila je jedna od najuglednijih, ali ujedno i najmanje moćna. Unatoč tome, isticala se po ugledu što su ga priznavali čak i domaći moćnici bananske tvrtke. Bila je to kasta liberala veterana iz građanskih ratova, koji su ostali ondje nakon dva posljednja mirovna sporazuma, sa svijetlim primjerom generala Benjamina Herrere, na čijem su se posjedu Neerlandia u poslijepodnevnim satima slušali tugaljivi valceri njegova mirnodopskoga klarineta. U tom nezdravom mjestu odrasla je moja majka postavši, pošto je tifus odnio Margarini Mariu Miniatu, miljenica obitelji. Ona je također bila boležljiva. Djetinjstvo joj je bilo neizvjesno i potresano povratnim groznicama, ali kada se izliječila od posljednje, izliječila se potpuno i zauvijek, a zdravlje joj je omogućilo da proslavi devedeset sedmi rođendan uz jedanaestero vlastite djece, i uz četvero djece njezina supruga, uz šezdeset petero unučadi, osamdeset osam praunučadi i četrnaestero prapraunučadi. Ne brojeći ovdje one za koje se ne zna. Umrla je prirodnom smrću 9. lipnja 2002. u osam i trideset navečer, kada smo se već počeli pripremati za proslavu njezina prvog stoljeća života, istoga dana i gotovo istoga sata kada sam dovršio ovu knjigu. Rodila se u Barrancasu 25. lipnja 1905. kada se obitelj tek počela oporavljati od užasa rata. Prvo ime dobila je u znak sjećanja na Luisu Mejiu Vidal, pukovnikovu majku koja je umrla točno mjesec dana prije njezina rođenja. Drugo je dopalo slučajno, jer se taj dan slavi Sveti Jakov apostol, Stariji, onaj kojemu su odrubili glavu u Jeruzalemu. Tajila je drugo ime pola svoga života, jer ga je smatrala muškim i upadljivim, sve dok je nevjerni sin nije odao u jednom romanu. Bila je marljiva učenica u svemu osim na satovima klavira što joj ih je nametnula njezina majka, kojoj je bilo nepojmljivo da pristojna gospođica nije klavirski virtuoz. Luisa Santiaga tri je godine poslušno vježbala, a prestala je onoga dana kada je prevladala odbojnost prema svakodnevnom vježbanju u vrijeme sparne sijeste.
Ipak, jedina vrlina koja joj je koristila u cvijetu dvadesete godine bila je snaga volje, kada je obitelj otkrila da izgara od ljubavi za mladim i ponosnim telegrafistom iz Aracatace. Priča o toj zabranjenoj ljubavi bila je jedno od iznenađenja iz moje mladosti. Roditelji su mi je toliko puta ispričali, zajedno i svaki pojedinačno, tako da sam je znao gotovo u cijelosti kada sam s dvadeset sedam godina napisao Lišće na vjetru, svoj prvi roman, premda sam bio isto tako svjestan da moram još mnogo toga naučiti o umijeću pisanja. Oboje su bili sjajni pripovjedači sa sretnim ljubavnim uspomenama, no toliko su se zanosili u pripovijedanju da, naposljetku, kada sam prevalio pedesetu i odlučio upotrijebiti njihovo sjećanje u romanu Ljubav u vrijeme kolere, nisam više mogao razabrati granice između života i poezije.
Prema majčinoj verziji, prvi put su se sreli na bdijenju za neko dijete čijega se imena nijedno od njih dvoje nije sjećalo. Ona je pjevala u dvorištu s prijateljicama prema tada uvriježenoj navadi pjevanja ljubavnih pjesama devet noći nakon smrti, kao dio devetnice.
Iznenada, zboru se pridružio muški glas. Sve su se djevojke okrenule da vide kome pripada glas i, kada su ga ugledale, zbunila ih je njegova pristalost. Odmah su zapjevale pripjev »Udat ćemo se za njega« i zapljeskale u ritmu. Majka je ostala ravnodušna i to je priznala: »Izgledao mi je kao još jedan kuferaš«. Imala je pravo. Tek je stigao iz Cartagene, napustivši studij medicine i ljekarništva zbog nedostatka novaca, i počeo voditi pomalo isprazan život po različitim mjestima okruga kao tek izučen telegrafist. Fotografija iz tih dana otkriva njegovo neodređeno držanje siromašna gospodičića. U tamnom taftenom odijelu s uskim, tada jako modernim kaputićem na četiri puceta, uštirkanim ovratnikom, širokom kravatom i plitkim tvrdim slamnatim šeširom ravna oboda. Nosio je i okrugle, moderne naočale tankih okvira s običnim staklima. Oni koji su ga tada poznavali, držali su ga boemom, noćnom pticom i ženskarom, iako za cijeloga svoga dugog života nikada nije popio ni gutljaja alkohola ni zapalio jednu cigaretu.
Tada ga je majka prvi put vidjela. No on je nju zapazio na misi u osam prethodne nedjelje, zajedno s tetom Franciscom Simodoseom koja joj je postala pratiljom kada je završila školu. Ponovno ih je vidio u utorak sljedećeg tjedna dok su šile pod krošnjom baderru pred kućnim vratima, tako da je one noći na bdijenju već znao da je ona kći pukovnika Nicolasa Marqueza za kojega je nosio nekoliko preporuka. Ona je tada jednako tako saznala da je on neženja zaljubljive prirode, da osvaja naprečac neiscrpnom slatkorječivošću, lakoćom stihovanja, okretnošću kojom je plesao tada modernu glazbu i uvježbanom osjećajnošću kojom je gudio violinu. Majka mi je pričala da nitko nije mogao zadržati suze kad bi u zoru začuo zvuke njegove violine. Posjetnica kojom se predstavio u društvu bio je sladunjavi valcer s njegova repertoara, Nakon plesa, bez kojega su podoknice postale nezamislive. Ove srdačne propusnice i njegova simpatičnost otvorile su mu vrata pukovnikove kuće i osigurale često mjesto za stolom u vrijeme obiteljskog ručka. Teta Francisca, rođena u mjestu Carmen de Bolivar, prihvatila ga je bez zadrške kada je saznala da je rođen u Sinceu, pokraj njezina rodnoga mjesta. Luisu Santiagu zabavljala su njegova zavodnička umijeća na društvenim zabavama, ali nikada joj nije palo na pamet da on očekuje nešto više. Naprotiv, njihov srdačni odnos počivao je prije svega na tome da mu je služila kao paravan za tajno ljubovanje s njezinom školskom kolegicom, čak je prihvatila i da mu bude vjenčana kuma. Otada je on nju zvao kumom, a ona njega kumčetom. Znajući sve to, lako je zamisliti koliko se Luisa Santiaga iznenadila kada je jedne večeri na plesu drski telegrafist izvukao cvijet iz zapučka na reveru, i rekao joj:
- S ovom ružom predajem ti svoj život!
Ta izjava nije bila spontana, ponovio mi je otac mnogo puta, nego je, upoznavši sve, zaključio da je Luisa Santiaga stvorena za njega. Ona je pak shvatila ružu kao jednu od kavalirskih šala što ih je običavao zbijati sa svojim prijateljicama. Do te mjere da je ružu na odlasku negdje zaboravila, i on je to primijetio. Imala je samo jednoga tajnog udvarača, stihoklepca i dobrog prijatelja čiji žarki stihovi nikada nisu doprli do njezina srca. No ruža Gabriela Eligia poremetila joj je san neobjašnjivom žestinom. Za našega prvog ozbiljnog razgovora o njezinoj ljubavi, okružena djecom, priznala mi je: »Nisam mogla spavati od bijesa što mislim na njega, no najviše me ljutilo to da, što se više ljutim, sve više mislim na njega«. Ostatak tjedna s mukom je trpjela strah da će ga ugledati i muku što ga ne vidi. Nekadašnja kuma i kumče postali su stranci. Jedno od tih poslijepodneva, dok su šivale pod bademima, teta Francisca zlobno je podbola nećakinju, praveći se nevjesta:
- Čula sam da si dobila ružu.
Pa, kako to obično biva, Luisa Santiaga vjerojatno je zadnja saznala kako o nevoljama njezina srca već i vrapci pjevaju. U brojnim razgovorima što sam ih vodio s njom i s ocem, slagali su se da je njihova žestoka ljubav imala tri presudne zgode. Prva se zbila za glavne mise na Cvjetnicu. Ona je sjedila s tetom Franciscom u klupi pokraj Poslanice, kada je prepoznala odjek plesačkih potpetica po podnoj opeci, i ugledala ga kako prolazi pokraj nje tako blizu da je osjetila lagani dašak njegova zavodničkog losiona. Činilo se da ga teta Francisca nije primijetila, a niti on njih. No u biti, sve je on to pomno isplanirao, i slijedio ih kada su prošle pokraj brzojavnog ureda. Ostao je stajati pored stupa tik uz vrata, tako da ju je mogao promatrati s leda, ali ga ona nije mogla vidjeti. Nakon nekoliko napetih minuta, Luisa Santiaga nije mogla obuzdati nemir, i pogledala je preko ramena prema vratima. U tom je trenutku pomislila da će umrijeti od bijesa, jer je on gledao pravo u nju i pogledi su im se sreli. »Upravo sam to i htio«, govorio je otac sav sretan, kada mi je ponovio priču pod stare dane. Majka, naprotiv, nije prestajala ponavljati kako je tri dana žestoko bjesnjela, jer je pala u zamku. Druga zgoda bila je njegovo pismo. Ne pismo kakvo bi očekivala od pjesnika i gudača u skrivena svitanja, nego odlučno pisamce u kojemu traži odgovor od nje prije polaska na put za Santa Martu sljedeći tjedan. Nije mu odgovorila. Zatvorila se u svoju sobu, odlučna nadvladati nemir koji joj nije dopuštao da dođe do daha, sve dok je teta Francisca nije pokušala uvjeriti da se već jednom preda, prije no što bude prekasno. Pokušavajući skršiti njezin otpor, ispričala joj je uzoritu povijest Juven-tina Trilla, udvarača koji je svaku bogovetnu noć bdio pod balkonom svoje nemoguće voljene, od sedam do deset. Ona ga je pak obasipala svim mogućim poniženjima kojih se mogla dosjetiti i na kraju je na njega, iz večeri u večer, izlijevala punu noćnu posudu. No nije ga uspjela otjerati. Nakon svih mogućih grubih krštenja - ganuta samozatajom nepobjedive ljubavi - udala se za njega. Povijest ljubavi mojih roditelja nije dospjela do tih krajnosti.
Treća prigoda za prepad upriličila se na velikoj svadbi na koju su oboje bili pozvani kao počasni kumovi. Luisa Santiaga nije se dosjetila valjanog izgovora koji bi opravdao izostanak s događaja tako bliskog obitelji. A Gabriel Eligio upravo je na to i računao te je došao na pir spreman na sve. Nije mogla svladati srce kada ga je ugledala kako prelazi salu očigledno odlučan i prilazi joj da je zamoli za prvi ples. »Krv mi je tako snažno kolala tijelom da nisam znala da li je to od bijesa ili od straha«, povjerila mi je. On je to primijetio i pogodio je veličanstvenom tvrdnjom:
»Ne trebaš mi reći da, jer mi to već govori tvoje srce«.
Ona se istoga trena okrenula i otišla, ostavivši ga nasred sale u pola plesa. Ali moj je otac to shvatio na svoj način. - Bio sam sretan - reče mi.
Luisa Santiaga kipjela je od bijesa na sebe samu kada su je u zoru probudile slatke riječi otrovnog valcera Nakon plesa. Sljedećeg dana rano ujutro vratila je Gabrielu Eligiu sve darove. Nezasluženo ponižavanje i prepričavanje događaja s plesa, poput perja bačena u zrak, više se nije moglo vratiti. Svi su već uzeli zdravo za gotovo da je to neslavan kraj jedne ljetne oluje. Dojam se pojačao jer je Luisa Santiaga ponovno oboljela od groznice trećednevke i njezina ju je majka odvela u naselje Manau-e, rajski kutak na obroncima Sierra Nevade. Oboje su uporno nijekali postojanje bilo kakva kontakta tih mjeseci, ali to nije odviše vjerojatno jer, kada se ona vratila oporavljena od bolesti, oboje su izgledali ozdravljeni od ljutnje.
Otac je pripovijedao kako ju je dočekao na postaji, jer je pročitao brzojav u kojem Mina najavljuje povratak kući, a u stisku ruke Luise Santiage pri pozdravu osjetio je nešto nalik na masonski znak što ga je protumačio kao ljubavnu poruku. Majka je to uvijek stidljivo nijekala prisjećajući se tih godina. No istina je da su ih otada viđali zajedno manje suzdržane. Nedostajao je samo kraj što ga je dala teta Francesca sljedeći tjedan, dok su šile na trijemu s begonijama:
- Već i Mina zna.
Luisa Santiaga je uvijek govorila kako je protivljenje obitelji uklonilo brane bujici koju je potiskivala u srcu od večeri kada je ostavila udvarača usred plesa. Bio je to nemilosrdan rat. Pukovnik se pokušao držati po strani, ali nije mogao izbjeći Minino predbacivanje kada je uvidjela da ni on u cijeloj toj priči nije tako nevin kao što je izgledalo. Svi su držali kako je jasno da netrpeljivost potječe od Mine, a ne od pukovnika, dok je zapravo ona bila dio obiteljskoga kodeksa prema kojemu je svaki ženik uljez. Ta naslijeđena predrasuda, ostaci koje su preživjeli do današnjeg dana, napravila je od nas široko bratstvo žena usidjelica i muškaraca suknjogonja s brojnom izvanbračnom djecom.
Prijatelji su se podijelili prema dobi, za zaljubljene ili protiv njih, a one koji se nisu izričito opredijelili, na to su primorala djela. Mladići i djevojke postali su razdragani pomagači. Ponajviše njegovi, a on je dragovoljno uživao u položaju pogodne žrtve društvenih predrasuda. Naprotiv, većina odraslih smatrala je Luisu Santiagu najvrednijim blagom moćne i bogate obitelji kojoj se telegrafist kuferaš ne udvara iz ljubavi nego iz koristoljublja. Ona sama, dotad uvijek poslušna i pokorna, suprotstavila se protivnicima žestinom majke lavice. U najžešćoj od mnogih kućnih rasprava, Mina je izgubila kontrolu i podignula na kćer pekarski nož. Luisa Santiaga hrabro joj se suprotstavila. Postavši najednom svjesna siline vlastitoga zloćudnog bijesa, Mina je ispustila nož i uplašeno kriknula: »Bože moj!« i stavila dlan na užarenu peć u znak nesvakidašnje pokore.
Jedan od jakih razloga protiv Gabriela Eligia bio je njegov status izvanbračnog sina neudate žene koja ga je rodila sa svega četrnaest godina iz avanture sa školskim učiteljem. Zvala se Argemira Garcia Paternina i bila je vitka bjelkinja slobodna duha koja je rodila još pet sinova i dvije kćeri od tri različita oca za koje se nikada nije udala, niti je dijelila s njima krov nad glavom. Živjela je u gradu Sinceu, gdje se i rodila, i u kojemu je podizala svoje potomstvo vlastitim rukama i neovisnim i veselim duhom koji smo mi, njezini unuci, itekako priželjkivali za Cvjetnicu. Gabriel Eligio isticao se u toj lozi beskošuljaša. Od šesnaeste godine razdjevičio je pet ljubavnica, kako je to pokajnički i otkrio majci u svadbenoj noći na malenome dvojarbolnom rioačanskom jedrenjaku šibanom olujom. Priznao joj je da je s jednom od njih, kao telegrafist u Achiu, u osamnaestoj začeo sina Abelarda kojemu će uskoro biti tri godine. S drugom, dok je bio telegrafist u Avapelu, u dvadesetoj je dobio kćer koja tada još nije navršila godinu dana i koju nije ni vidio, a zvala se Carmen Rosa. Njezinoj je majci obećao da će se vratiti i vjenčati je, i držao je riječ sve dok mu se životni put nije okrenuo zbog ljubavi prema Luisi Santiagi. Najstarijeg je potomka priznao pred bilježnikom, a kasnije će to učiniti i s kćeri, no to su bile samo beskorisne formalnosti bez ikakvih zakonskih posljedica.
Iznenađuje da je takvo raspušteno ponašanje moglo izazvati moralne dileme u pukovniku Marquezu koji je, osim troje zakonite djece, začeo još devetero s različitim ženama, prije i poslije ženidbe, a koje je njegova supruga primila kao da su njezina vlastita. Ne sjećam se kada sam saznao za sve ove događaje, ali u svakom slučaju uopće nisam mario za nestašluke predaka. Naprotiv, pažnju su mi privlačila obiteljska imena, jer su mi izgledala jedinstvena.
Prvo ona po majčinoj strani: Tranquilina, Wenefrida, Francisca Simodosea. Kasnije, ime bake po ocu: Argemira i imena njezinih roditelja: Lozana i Aminadab. Možda odatle potječe čvrsta uvjerenost kako likovi u mojim djelima zažive punom snagom tek kada dobiju ime koje odgovara njihovoj osobnosti. Razlozi protiv Gabriela Eligia prevagnuli su jer je bio aktivan član Konzervativne stranke protiv koje je ratovao pukovnik Nicolas Marques. Nakon potpisivanja sporazuma na posjedu Neerlandia i na brodu Wisconsin mir je bio tek napola riješen, jer se prvotni centralizam i dalje održao na vlasti, i proći će još mnogo vremena prije nego konzervativci i liberali prestanu pokazivati zube jedni drugima. Možda je konzervatizam prosca bio više dio obiteljskog nasljeđa nego osobno ideološko uvjerenje, no više su uzimali u obzir konzervativizam nego druge znakove njegove dobre ćudi, kao što je uvijek bila budna inteligencija i dokazano poštenje.
Tata je bio nepredvidljiv čovjek kojega je bilo teško zadovoljiti. Kako je uvijek bio mnogo siromašniji no što je to pokazivao, bijeda mu je bila mrska neprijateljica kojoj se nikada nije predao, niti ju je uspio pobijediti. Jednako je odvažno i ponosno podnio nedaće ljubavi s Luisom Santiagom u stražnjoj prostoriji telegrafskog ureda u Aracataci, gdje je uvijek imao obješenu mrežu da u njoj spava sam. No ipak, imao je uz nju za svaki slučaj i momački ležaj dobro podmazanih opruga za ono što mu ponudi noć. U jednome razdoblju bio sam u napasti da usvojim njegove krivolovačke navike, no život mi je pokazao koliko je to teška osamljenost i osjetio sam prema njemu veliko sažaljenje.
Neposredno prije smrti, čuo sam tatu da pripovijeda kako je jednog od tih teških dana morao navratiti u pukovnikovu kuću s nekolicinom prijatelja, i da su svima ponudili stolac osim njemu.
Majčina obitelj to nikada nije priznala i pripisala je tu priču ostatku očeve srdžbe, ili barem lažnom sjećanju, no baki se to jednom omaknulo u ispjevanim ludostima njezinih gotovo sto godina, koje nisu nalikovale na sjećanja nego na ponovno proživljavanje događaja.
- Ondje stoji, jadničak, na vratima sobe, a Nicolasito mu nije ponudio stolac - prozborila je istinski ražalošćena. Uvijek budno pazeći na njezina nevjerojatna otkrića, upitao sam tko je bio taj čovjek, a ona mi je kratko odgovorila:
- Garcia, violinist. Okružen tolikim besmislicama, najmanje nalik mome ocu bila je kupovina revolvera koji bi mu mogao ustrebati zbog ćudi umirovljenog ratnika poput pukovnika Marqueza. Bila je to divljenja vrijedna tridese-tosmica Smith & VVesson, duge cijevi, s tko zna koliko prijašnjih vlasnika i s tko zna koliko smrti iza sebe. Jedino je sigurno da iz njega nije nikada zapucao, čak ni zbog straha ili znatiželje. Mi, kao već odrasla djeca, našli smo ga godinama kasnije u ormaru punom svaštarija, uz violinu na kojoj je svirao serenade.
Obiteljska neumoljivost nije obeshrabrila ni Gabriela Eligia ni Luisu Santiagu. U početku su se kriomice sastajali kod prijatelja, ali kada se stegnuo obruč oko nje, jedini kontakt bila su pisma što su ih izmjenjivali dosjetljivo smišljenim kanalima. Kada njoj nisu dopuštali odlazak na zabavu na koju je i on bio pozvan, gledali su se izdaleka. No surove mjere pooštrene su do te mjere da se nitko nije usuđivao izazvati bijes Tranquiline Iguaran, a zaljubljeni su iščeznuli ispred očiju javnosti.
Kada su iscrpili sve prigode za razmjenu tajnih pisama, par je pribjegao očajničkim dosjetkama. Ona je uspjela skriti čestitku u tortu što je netko naručio za njegov rođendan, a on pak nije propuštao prigodu da joj pošalje lažne i bezazlene brzojave u kojima je prava poruka bila šifrirana ili napisana nevidljivom tintom. Sudioništvo tete Francisce tada je postalo tako očigledno, unatoč njezinu odlučnom negiranju, da je prvi put došao u pitanje njezin ugled u obitelji te su joj dopuštali da bude uz nećakinju samo dok šiva u sjeni bademovih krošnji. Tada je Gabriel Eligio slao poruke s prozora doktora Alfreda Barboze, sa suprotne strane ulice, ručnom telegrafijom gluhonijemih. Ona je tako dobro svladala znakove da je, koristeći tetinu nepažnju, uspijevala nježno razgovarati sa svojim dragim. To je bio samo jedan od brojnih trikova kojih se dosjetila Adriana Berdugo, njezina krizmana kuma i najsnalažljivija i najodvažnija pomagačica.
Ove utješne smicalice dostajale su im za preživljavanje na laganoj vatri, sve dok Gabriel Eligio nije primio uznemirujuće pismo od Luise Santiage koje ga je natjeralo na konačnu odluku. Na brzinu mu je napisala na toaletnom papiru lošu vijest kako su je roditelji odlučili odvesti u Barrancas, od mjesta do mjesta, kao grubo sredstvo protiv njezine zaljubljenosti. Neće to biti obična putnička neprospavana noć na malom rioačanskom jedrenjaku s dva jarbola, nego putovanje divljim padinama Sierra Nevade na mazgama i kolima, preko prostrane provincije Padilla.
»Poželjela sam umrijeti«, priznala mi je majka onoga dana kada smo krenuli na put radi prodaje kuće. I zaista je to i pokušala, zatvorivši se u svoju sobu i navalivši prečagu na vrata, te provevši tri dana o kruhu i vodi, sve dok nije popustila zbog strahopoštovanja prema ocu. Gabriel Eligio shvatio je kako je napetost došla do krajnjih granica, i donio odluku, također krajnju, ali izvedivu. Krupnim je koracima prešao ulicu, od kuće doktora Barboze do sjene pod bademima, i stao ispred tih dviju žena koje su ga dočekale prestrašene, s vezom u krilu.
- Molim vas da nas na trenutak ostavite nasamo - zamolio je tetu Franciscu. - Moram joj nešto važno reći.
- Drzniče! - odvratila mu je teta. - Ne postoji ništa u vezi s njom što ja ne bih mogla čuti.
- Onda joj neću reći - zainatio se - ali vas upozoravam da ćete biti odgovorni za ono što će se dogoditi.
Luisa Santiaga usrdno je zamolila tetu da ih ostavi same, i preuzela na sebe odgovornost. Tada joj je Gabriel Eligio izložio kako se slaže da ona krene na put s roditeljima, na način i u trajanju koje god bilo, ali pod uvjetom da se zakune da će se udati za njega. Ona je to veselo učinila i još k tome dodala, po svojoj volji, da je samo smrt može spriječiti u tome. Oboje su imali skoro godinu dana na raspolaganju da pokažu ozbiljnost svojih obećanja, ali niti on niti ona nisu mogli ni pretpostaviti koliko će ih to stajati. Prvi dio puta u koloni trajao je dva tjedna na leđima mazgi uskim planinskim stazama Sierra Nevade. Pratila ih je Chon, čiji je nadimak zapravo nježna umanjenica od Encarnacion, VVenefridina sluškinja, koja se priključila obitelji nakon odlaska iz Barrancasa. Pukovnik je više nego dobro poznavao taj nepristupačni put što ga je obilježio djecom u noćima svojih vojevanja, ali njegovoj supruzi bio bi draži da ga nije upoznala zbog loših sjećanja na mali jedrenjak. Za moju majku, koja je još k tome prvi put jahala na mazgi, bila je to noćna mora gologa sunca i nemilosrdnih pljuskova, s dušom u nosu zbog uspavljujuće zapare provalija. Razmišljanje o nesigurnom zaručniku u ponoćnom ruhu i s jutarnjom violinom činilo joj se kao izrugivanje mašte. Četvrtog dana, na rubu snaga, zaprijetila je majci da će se baciti u ponor ako se ne vrate kući. Mina, uplašenija od nje, odlučila je da se vrate. Ali voda puta pokazao je na karti kako vratiti se ili nastaviti ne mijenja ništa na stvari. Olakšanje je stiglo nakon jedanaestog dana, kada su s posljednje zaravni ugledali sjajnu ravnicu Valledupara.
Prije završetka prvoga dijela puta, Gabriel Eligio osigurao je stalnu vezu s putujućom zaručnicom, zahvaljujući telegrafistima iz sedam sela kroz koja će ona i njezina majka proći prije dolaska u Barrancas. Luisa Santiaga je isto tako ispunila svoj dio. Cijela je Provincija bila krcata članovima obitelji Iguaran i Cotes čija je svijest o pripadnosti kasti imala moć neprobojne mreže, a njoj je pošlo za rukom pridobiti ih na svoju stranu. To joj je omogućilo održavati gorljivo dopisivanje s Gabrielom Eligiom, započevši od Valledupara, gdje se zadržala tri mjeseca, pa sve do kraja puta, skoro godinu dana kasnije. Dostajao je posjet mjesnom telegrafskom uredu, uz sudioništvo neke mlade i oduševljene rođakinje, da primi njegove poruke i odgovori na njih. Tiha Chon odigrala je neprocjenjivu ulogu, jer je prenosila poruke skrivene među svojim haljinama ne uznemirujući Luisu Santiagu, niti je mogavši posramiti, jer nije znala ni čitati ni pisati i radije bi umrla no odala tajnu.
Skoro šezdeset godina kasnije, kada sam pokušavao izvući sjećanja na te događaje za Ljubav u doba kolere, moj peti roman, pitao sam oca postoji li u telegrafskom žargonu točna riječ za povezivanje jednog ureda s drugim. Nije morao razmišljati: spojiti. Riječ se nalazi u rječnicima, ne navodi se posebno značenje koje je meni trebalo, ali mi se činila savršena za ono što mi je trebalo, jer su se uredi međusobno povezivali uticanjem kabla u ploču s telegrafskim linijama. Nikada nisam o tome razgovarao s ocem. No neposredno prije njegove smrti, u jednom su ga intervjuu upitali je li ikada poželio napisati roman, a on je odgovorio da jest, ali je odustao kada sam ga upitao za glagol spojiti, jer je tada otkrio da je knjiga koju pišem u biti ona ista koju je namjeravao on sam napisati. Tom se prilikom sjetio i jednog nepoznatog podatka koji je mogao promijeniti smjer naših života. Nakon šest mjeseci putovanja, kada se majka nalazila u San Juan del Cesaru, do Gabriela Eligia dospio je povjerljivi glas da je Mini stavljena u zadatak priprema konačnog povratka obitelji u Barrancas, jer su zarasle rane mržnje zbog smrti Medarda Pacheca. Činilo mu se to besmislenim, sada kada su loša vremena prošla, a apsolutna vladavina bananske tvrtke počela nalikovati snu o obećanoj zemlji. Ali isto tako je bilo moguće da tvrdoglavost obitelji Marquez Iguaran žrtvuje vlastitu sreću s ciljem da izbavi kćer iz pandži gra-bežljivca. Gabriel Eligio odmah je odlučio pokušati dobiti premještaj u telegrafski ured u Riohachi, oko stotinjak kilometara od Barrancasa. Nije bilo slobodnih mjesta na raspolaganju, no obećali su da će razmotriti njegovu molbu.
Luisa Santiaga nije mogla provjeriti majčine tajne namjere, ali im se nije usudila protiviti, jer joj je privuklo pažnju kako majka, što su bliži Barrancasu, više uzdiše i doima se mirnijom. Ni Chon, povjerenica sviju, nije joj dala nikakvu naznaku. Kako bi izvukla istinu, Luisa Santiaga rekla je majci da bi voljela ostati živjeti u Barrancasu. Majka se na trenutak pokolebala, ali ipak nije ništa rekla, a kći je pomislila da je blizu otkrića tajne. Uznemirena, prepustila se slučajnosti karata kod Ciganke na ulici koja joj nije ništa rekla o njezinoj budućnosti u Barrancasu. No zato joj je najavila dug i sretan život s muškarcem kojega je nedavno upoznala, ali koji će je voljeti do smrti. Cigankin opis muškarca vratio joj je dušu, jer je pronašla dodirne točke sa svojim zaručnikom, ponajviše u opisu karaktera. Na kraju, ova joj je prorekla s potpunom sigurnošću da će s njim izroditi šestero djece.
»Premrla sam od straha«, povjerila mi je majka prvi put kada mi je to ispričala, i ne pomišljajući tada da će imati još petero djece. Oboje su proricanje prihvatili s takvim oduševljenjem da je komunikacija brzojavima od toga časa prerasla prazne dogovore i postala sustavna, praktična i učestalija no ikada. Odredili su nadnevke, ustanovili načine i založili živote za zajedničku odluku da se vjenčaju ne pitajući nikoga, gdje god i kako god bilo, čim se ponovno sretnu.
Luisa Santiaga bila je do te mjere vjerna obećanju da joj se činilo nekorektnim sudjelovati na svečanom plesu u mjestu Fonseca bez odobrenja zaručnika. Gabriel Eligio ležao je u mreži i znojio se u vrućici od četrdeset stupnjeva kada se oglasio znak za hitan telegrafski odgovor. Bio je to kolega iz Fonsece. Da bi bila posve sigurna, ona je upitala tko je operater na kraju lanca. Više zaprepašten nego polaskan, zaručnik je odaslao rečenicu raspoznavanja: »Recite joj da je njezino kumče«. Majka je prepoznala lozinku i pošiljatelja te ostala na plesu do sedam ujutro, kada se žurno presvukla da ne zakasni na misu. U Barrancasu nisu zatekli ni najmanji trag mržnje prema obitelji. Naprotiv, šesnaest godina nakon nesreće, među nasljednicima Medarda Pacheca prevladavalo je kršćansko ozračje praštanja i zaborava. Doček obitelji protekao je tako srdačno da je upravo tada Luisa Santiaga pomislila kako bi se obitelj mogla vratiti u to planinsko utočište posve različito od arakatačke vrućine i prašine, krvavih subota i duhova odrubljenih glava. Čak je to i natuknula Gabrielu Eligiu, ako uspije dobiti premještaj u Riohachu, i on se s time složio. No tih je dana konačno izišlo na vidjelo ne samo da je priča o preseljenju posve neutemeljena, nego da je Mina zadnja osoba koja to želi. Tako je pismom i odgovorila sinu Juanu de Diosu, kada ju je ovaj uspaničeno upozorio u svome pismu kako se vraćaju u Barrancas a da još nije prošlo dvadeset godina od smrti Medarda Pacheca. On je oduvijek tako duboko vjerovao u kobnost guahirskih zakona krvne osvete da se usprotivio da njegov sin Eduardo odradi praksu socijalne medicine u Barrancasu, čak i pedeset godina kasnije.
Unatoč svim strahovima, ondje su se u tri dana rasplele sve zavrzlame. Istog onog utorka kada je Luisa Santiaga potvrdila Gabrielu Eligiu kako se Mina ne namjerava preseliti u Barrancas, njega su obavijestili da je mjesto u telegrafskom uredu u Riohachi slobodno zbog nagle smrti dotadašnjeg telegrafista. Sljedećeg dana Mina je istresala ladice u ostavi, tražeći škare za meso i slučajno otvorila limenku od engleskih kolačića u koju je njezina kći skrila ljubavne telegrame. Pobješnjela je do te mjere da je samo uspjela procijediti jedan od slavnih prijekora što ih je običavala smišljati u trenucima kad bi joj nešto pošlo naopako: »Bog oprašta sve osim neposluha«. Taj su vikend otputovali u Riohachu kako bi stigli na maleni dvojarbolni jedrenjak za Santa Martu. Niti jedna od njih dviju nije bila svjesna strašne noći išibane snažnim vjetrom veljače: majka poražena neuspjehom, a kći uplašena, ali sretna.
Kopno je Mini vratilo mir što ga je izgubila kada je otkrila pisma.

Sljedeći je dan nastavila sama za Aracatacu, a Luisu Santiagu je ostavila u Santa Marti pod okriljem sina Juana de Diosa, uvjerena da je ondje sigurna od ljubavnih iskušenja. Dogodilo se obratno:
Gabriel Eligio putovao je tada iz Aracatace u Santa Martu kad god je mogao. Ujak Juanito, koji je iskusio istu roditeljsku nepopustljivost u ljubavi s Diliom Caballero, odlučio je ostati po strani u sestrinim ljubavnim jadima, ali se u biti našao u stupici između velike ljubavi prema Luisi Santiagi i poštovanja prema roditeljima, i utekao se receptu svoje poslovične dobrohotnosti: dopuštao je da se par vida izvan kuće, ali nikada nasamo i nikada bez njegova znanja. Dilia Caballero, njegova supruga, koja je oprostila, ali nije zaboravila, smišljala je iste pouzdane slučajnosti i spretne lukavštine kojima je svojedobno i sama izigravala nadzor sadašnjega svekra i svekrve. Gabriel i Luisa u početku su se viđali u kućama prijatelja, ali malo-pomalo odvažili su se i za javna mjesta gdje nije bilo mnogo ljudi. Na kraju su se osmjelili i razgovarali kroz prozor kada ujaka Juanita nije bilo u blizini, zaručnica je bila u sobi, a zaručnik na ulici, poštujući obećanje da se neće sastajati u kući. Prozor je izgledao kao da je hotimice pravljen baš za zabranjene ljubavi, s metalnom rešetkom iz jednoga komada i uokviren penjačicama iz kojih se kroz noćni drijemež uvijek širio miris jasmina. Dilia je sve predvidjela, čak i sudjelovanje nekolicine susjeda koji su šifriranim zvižducima upozoravali zaručnike na neposrednu opasnost. Unatoč svemu, jedne su noći zatajile sve mjere sigurnosti, a Juan de Dios popustio pred istinom. Dilia je iskoristila priliku i pozvala zaručnike da sjednu u sobu uz otvorene prozore kako bi podijelili svoju ljubav sa svima. Moja majka nije nikada zaboravila bratov uzdah: »Kakvo olakšanje!«. Tih je dana Gabriel Eligio službeno imenovan telegrafistom u Riohachi. Uznemirena novim odvajanjem, majka je potražila pomoć od monsinjora Pedra Espeja, tadašnjeg biskupskog vikara, u nadi da će je vjenčati bez pristanka roditelja. Uvaženost monsinjora dosegnula je takvu snagu da su je mnogi vjernici brkali sa svetošću, a neki su dolazili na njegove mise samo zato da bi provjerili je li doista točno da se izdiže nekoliko centimetara od tla u trenutku podizanja hostije i kaleža za vrijeme mise. Kada ga je Luisa Santiaga zamolila za pomoć, još je jednom pokazao kako je inteligencija jedna od povlastica svetosti. Odbio je uplesti se u unutarnji problem obitelji koja je tako ljubomorno čuvala svoju privatnost, ali je izabrao tajnu alternativu i raspitao se o mom ocu preko kurije.
Župnik iz Sincea preskočio je slobodoumnost Argemire Garcie i dobronamjerno odgovorio: »Poštena su obitelj, iako ne baš pobožna«. Monsinjor je nakon toga razgovarao sa zaručnicima, zajedno i odvojeno, i napisao pismo Nicolasu i Tranquilini u kojemu je ganutljivo izrazio sigurnost kako ne postoji ljudska sila sposobna uništiti tu čvrstu ljubav. Djed i baka, pobijeđeni Božjom snagom, pristali su okrenuti bolnu stranicu i ovlastili su u potpunosti Juana de Diosa da organizira svadbu u Santa Marti. No oni nisu došli, nego su poslali Franciscu Simo-doseu kao kumu. Vjenčali su se 11. lipnja 1926. u katedrali u Santa Marti s četrdeset minuta zakašnjenja, jer je mladenka pobrkala nadnevke i morali su je probuditi kada je već prošlo osam sati ujutro. Te iste večeri ukrcali su se još jednom na onaj grozni dvojarbolni jedrenjak kako bi Gabriel Eligio preuzeo telegrafski ured u Riohachi i prvu su noć proveli nedužno, iscrpljeni morskom bolešću. Majka je toliko čeznula za kućom u kojoj je provela svoj medeni mjesec da smo mi, njezina starija djeca, znali opisati prostoriju po prostoriju kao da smo u njima živjeli, i ta je kuća još uvijek jedno od mojih lažnih sjećanja. Ipak, kada sam prvi put otišao na poluotok Guajira, neposredno prije no što ću navršiti šezdeset godina, iznenadio sam se kako kuća s telegrafskim uredom nije ni najmanje nalik onoj koje se sjećam. A idilična Riohacha koju sam nosio u srcu od djetinjstva, sa salitrenim ulicama koje se spuštaju prema moru gliba, samo su snovi posuđeni od djeda i bake. Štoviše: sada kada sam upoznao Riohachu, ne uspijevam je sebi predočiti onakvom kakva jest, nego onakvom kakvu sam je, kamen po kamen, izgradio u mašti.
Dva mjeseca nakon svadbe, tata je brzojavom obavijestio Juana de Diosa da je Luisa Santiaga trudna. Vijest je uzdrmala čak i temelje kuće u Aracataci, u kojoj se Mina još uvijek nije oporavila od ogorčenja, i oboje su, ona i pukovnik, položili oružje kako bi se nedavno vjenčani par vratio živjeti s njima. Nije bilo jednostavno. Nakon nekoliko mjeseci dostojanstvenog i razumljivog opiranja, Gabriel Eligio prihvatio je da supruga rodi u roditeljskoj kući.
Nedugo zatim djed ga je dočekao na željezničkoj postaji s rečenicom koja je ostala zabilježena zlatnim slovima u povijesnom obiteljskom priručniku: »Spreman sam dati vam sve da biste bili zadovoljni«. Baka je preuredila svoju dotadašnju spavaću sobu i tamo smjestila roditelje. Do kraja godine Gabriel Eligio se odrekao dobroga posla telegrafista i uz dar za samostalno učenje posvetio se znanosti na umoru: homeopatiji. Djed, iz zahvalnosti ili zbog grižnje savjesti, zauzeo se kod predstavnika vlasti da se ulica u kojoj smo živjeli u Aracataci nazove imenom koje još i danas nosi: Avenija monsinjora Espeja.
U takvu se ozračju rodilo prvo dijete od sedam sinova i četiri kćeri, u nedjelju, 6. ožujka 1927. u devet sati ujutro, dočekan žestokim pljuskom, neuobičajenim za to doba godine, dok se na obzoru pojavljivalo nebo u znaku Bika. Gotovo su me zadavili pupčanom vrpcom, jer je obiteljska babica, Santos Villero, u kritičnom trenutku izgubila kontrolu nad situacijom. No još se više izgubila teta Francisca koja je potrčala prema uličnim vratima panično urlajući:
- Muško! Muško! - I odmah nastavila, kao da poziva na uzbunu:
-Dajte ruma, guši se!
Obitelj pretpostavlja kako rum nije bio za nazdravljanje nego za oživljavanje trljanjem tek rođenoga. Misia Juana de Frevtes, koja je sudbinski ušla u sobu, mnogo mi je puta ponovila da najveća opasnost nije bila pupčana vrpca, nego položaj u kojem je majka ležala. Ona je na vrijeme pomaknula majku, ali oživljavanje je teško išlo, tako da me teta Francisca za svaki slučaj odmah krstila. Trebao sam se zvati Olegario, po svecu koji se slavio toga dana, no nitko nije imao pri ruci popis svetaca, pa su mi u hitnji dali prvo očevo ime, a onda Jose, po drvodjelji Josipu, jer je on zaštitnik Aracatace, a i ožujak je njegov mjesec. Misija Juana de Frevtes predložila je i treće ime u znak sjećanja na sveopće pomirenje među obiteljima i prijateljima što ga je donio moj dolazak na svijet, no u službenom krsnom listu, sastavljenom tri godine kasnije, zaboravili su ga upisati: Gabriel Jose de la Concordia.

2.



Onoga dana kada sam s majkom otišao prodati kuću, navrla su mi sjećanja na sve događaje što su me se dojmili u djetinjstvu, ali nisam mogao odrediti koji se od njih dogodio prije, a koji poslije, niti što mi svi oni znače u životu. Jedva da sam bio svjestan kako je usred lažnog sjaja bananske tvrtke brak mojih roditelja odredio proces kojim će završiti propadanje Aracatace. Otkada pamtim, slušao sam-najprije jako tiho, a kasnije glasno i panično - ponavljanje zlokobne rečenice: »Priča se da tvrtka odlazi«. Unatoč tome, ili nitko nije vjerovao u to ili se nitko nije usudio razmišljati o šteti što će ga taj odlazak izazvati. U majčinoj verziji spominje se tako neznatan broj strijeljanih, a i pri-zorište je bilo odveć bijedno za onako veličanstvenu dramu kakvom sam je zamišljao, da me je to razočaralo.
Kasnije sam razgovarao s preživjelima i svjedocima, pomno istražio novinsku arhivu i službene dokumente i shvatio da istina nije ni na jednoj strani. Pristalice službene verzije govorili su kako, zapravo, nije bilo mrtvih. Oni pak suprotnoga mišljenja sigurnim su glasom tvrdili da ih je bilo više od stotinu, da su ih vidjeli kako krvare na trgu, da su ih potom odvezli teretnim vlakom i bacili u more poput otpadnih banana. Tako je moje viđenje zauvijek ostalo izgubljeno u nekoj nedokazivoj točki između tih dviju krajnosti. Ipak, to me je uporno progonilo, tako da sam u jednom romanu ispripovijedao pokolj vrlo precizno i sa svim užasima koji su se godinama oblikovali u mojoj mašti. Naveo sam da je mrtvih bilo tri tisuće da bih održao epsku kompoziciju dramatičnoga događaja, a život mi je na kraju dao za pravo: nema tome dugo, na jednoj od godišnjica tragedije, jedan od govornika u Parlamentu zamolio je za minutu šutnje u znak sjećanja na tri tisuće anonimnih mučenika što ih je vojska pobila.
Pokolj nadničara s plantaža banana bio je krvavi vrhunac svega što se dotada dogodilo, ali uz dodatno objašnjenje kako su vođe štrajka poznati komunisti, što su možda doista i bili. Najistaknutijeg i najviše proganjanog, Eduarda Mahecha, upoznao sam sasvim slučajno u zatvoru Modelo u Baranquilli onih dana kada sam pratio majku radi prodaje kuće, i postali smo dobri prijatelji čim sam se predstavio kao unuk Nicolasa Marqueza. Upravo mi je on otkrio kako te 1928. djed nije sjedio prekriženih ruku, nego je posredovao u štrajku i da ga on smatra pravednim čovjekom. Tako da mi je upotpunio sliku što sam je oduvijek imao o krvoproliću i pomogao stvoriti objektivniju predodžbu o društvenom sukobu. Jedino mjesto općeg neslaganja u sjećanju sviju je broj mrtvih, što u svakome slučaju neće ostati jedina nepoznanica naše povijesti.
Brojne oprečne verzije izazvale su lažna sjećanja. Medu njima, najustrajnije je ono sjećanje u kojemu stojim na kućnim vratima s pruskim šljemom i dječjom puškom igračkom i promatram bataljun oznojenih vojnika kako prolazi ispod badema. Jedan od časnika u svečanoj odori koji im je zapovijedao, pozdravlja me u prolazu:
- Dobar dan, satniče Gabi.
Iako jasno, ovo sjećanje nikako ne može biti istinito. Odora, šljem i puška potječu doduše iz istoga perioda, ali su se pojavili koje dvije godine nakon štrajka, kada u Cataci više nije bilo vojnih postrojbi.
Mnogobrojni slični slučajevi stvorili su mi u kući loš ugled djeteta koje pamti događaje iz majčine utrobe i sanja vidovite snove. Takvo je bilo ozračje u trenutku kada sam počeo postajati svjestan obiteljskog okruženja, i ne polazi mi za rukom prizvati ga u sjećanje nego kao tugu, čežnju i neizvjesnost u samoći goleme kuće. Dugo sam mislio da se cijelo to razdoblje pretvorilo u upornu moru što me pohodi gotovo svake noći, jer sam dočekivao jutro jednako preplašen kao nekoć u sobi sa svecima. U mladenačkoj dobi, kao pitomac u ledenoj gimnaziji u Andama, budio sam se usred noći zaplakan. Trebala mi je ova smirena starost da bih shvatio kako su djed i baka bili nesretni u Cataci zato što su ostali zauvijek začahureni u svoje nostalgije, a što su više nastojali da ih se oslobode, bivalo je sve gore. Jednostavnije rečeno: boravili su u Cataci, ali su nastavili živjeti u provinciji Padilla koju još uvijek zovemo Provincijom, bez ikakvih drugih pridjevaka, kao da na svijetu ne postoji nijedna druga.
Možda sasvim slučajno, kuću u Cataci izgradili su kao svečanu kopiju one u Barrancasu, s prozora koje se na drugoj strani ulice vidjelo tužno groblje gdje počiva Medardo Pacheco. U Cataci su bili omiljeni i zadovoljni, ali su njihovi životi i dalje ostali podređeni regiji iz koje su došli. Utvrdili su se u svojim hirovima, vjerovanjima, predrasudama i zatvorili pristup svemu različitome.
Njihovi najprisniji prijatelji ponajprije su bili ljudi iz Provincije. U kući se govorilo jezikom što su ga u devetnaestom stoljeću njihovi djedovi preko Venezuele donijeli iz Španjolske, koji je bio osnažen karipskim lokalizmima, afrikanizmima robova i riječima iz jezika Guajira Indijanaca koji su malo-pomalo ulazili u naš jezik. Njime se baka služila da me zbuni, ne znajući da ga razumijem bolje od nje zbog druženja sa slugama. Još uvijek pamtim mnoge riječi: atunkeshi, pospan sam, jamu-saitshi taya, gladan sam, ipuiuots, trudnica, arijuna, stranac, riječ što ju je baka koristila na određen način govoreći o Španjolcima, bijelcima i, na kraju krajeva, o neprijateljima. Guajira Indijanci uvijek su govorili neku svoju varijantu neuhvatljivoga španjolskog s ponekom blistavom dosjetkom, kao što je takav bio i pretjerano precizan Chonin način izražavanja, a koji joj baka nije dopuštala koristiti, jer je nepopravljivo griješila govoreći: »Usne usta«.
Dan nije bio potpun sve dok nisu stigle vijesti tko se rodio u Barrancasu, koliko njih je ubio bik u areni u Fonseci, tko se oženio u Manaureu ili umro u Riohachi, kako je dočekao jutro general Socarras koji je boravio u San Juanu del Cesaru u teškom stanju. U povjerenstvu bananske tvrtke prodavale su se po prigodnim cijenama kalifornijske jabuke omotane svilenim papirom, smrznuti pagari, pršuti iz Galicije, grčke masline... Usprkos tome, u kući je sva hrana začinjana čežnjom: lišće malange za juhu moralo je biti iz Riohache, kukuruz za hljepčiće za doručak iz Fonsece, jarci su bili gojeni solju iz Guajire, a kornjače i jastozi donosili bi se živi iz Dibuve.
Tako je većina dnevnih posjetitelja koji su stizali vlakom, dolazila iz Provincije ili ih je netko odanle uputio. Uvijek ista prezimena: Riascos, Noguera, Ovalle, srodena često s uobičajenim obiteljima Cotes i Iguaran. Uvijek u prolazu, samo s naprtnjačom na ramenu, pa i kad bi došli nenajavljeni, podrazumijevalo se da ostanu na objedu. Nikada neću zaboraviti rečenicu što ju je baka gotovo uvijek izgovarala ulazeći u kuhinju: »Treba pripraviti raznovrsna jela, jer ne znamo što vole oni koji danas mogu doći«. Taj duh vječnoga bijega oslanjao se na konkretni zemljopisni prostor. Provincija je uživala autonomiju vlastitog svijeta, te čvrsto i staro kulturno jedinstvo u izuzetno plodnom kanjonu između planina Sierra Nevada de Santa Marta i Perija, u kolumbijskom dijelu Kariba. Lakše je komunicirala sa svijetom nego s ostatkom države, jer je njezina svakodnevica više nalikovala Antilima zbog nesmetanog prometa s Jamajkom ili Curacaom, i bila gotovo istovjetna onoj u Venezueli, zbog otvorene granice koja nije pravila razliku među društvenim slojevima ili zbog boje kože. Iz unutrašnjosti zemlje koja se kuhala na laganoj vatri u vlastitoj juhi dopirala je samo hrđa moći: zakoni, porezi, vojnici i loše vijesti što su se razvijale na dvije tisuće petsto metara nadmorske visine i osam dana plovidbe parobrodom na drva rijekom Magdalena. Takva otočna narav stvorila je izdvojenu kulturu vlastite osobnosti koju su djed i baka prenijeli u Catacu. Više od doma, naša je kuća bila mjesto druženja. Uvijek je bilo nekoliko smjena za stolom, ali od moje treće godine, prve dvije bile su svete: s pukovnikom na čelu stola i sa mnom na uglu, njemu zdesna. Ostala su mjesta najprije zauzimali muškarci, a onda žene, uvijek odijeljeni jedni od drugih. Ova pravila nisu vrijedila jedino za državni praznik 20. srpnja, a objed u smjenama trajao bi dok svi ne poručaju. Za večeru nije postavljan stol, nego su se ispijale šalice bijele kave u kuhinji uz bakine slasne kolače. Kad bi se vrata zatvorila, svatko je vješao mrežu gdje bi dospio, u različitim visinama, čak i između drveća u dvorištu.
Jednu od velikih čudesnih zgoda iz toga razdoblja doživio sam onoga dana kada je u kuću nahrupila grupa istovjetno odjevenih muškaraca: u jahaćim odijelima, s gamašama i ostrugama, a svi do jednoga na čelu su nosili pepelom ucrtan znak križa. Bijahu to pukovnikovi sinovi, začeti diljem Provincije za trajanja Rata tisuću dana, koji su krenuli iz svojih sela čestitati mu rođendan s više od mjesec dana zakašnjenja. Prije no što su došli u kuću, otišli su na misu Čiste srijede - Pepelnice, i križ što im ga je velečasni Angarita nacrtao pepelom na čelu izgledao mi je kao nadnaravni znak, a njegova će me tajnovitost progoniti godinama, čak i nakon upoznavanja s obredima vezanim uz Veliki tjedan.
Većina njih rođena je nakon vjenčanja djeda i bake. Kako je saznavala za njihova rođenja, Mina je upisivala njihova imena i prezimena u knjižicu za bilješke i na kraju, teškom mukom oprostivši, prihvatila ih je od srca kao punopravne članove obitelji. Ali ni ona ni itko drugi nije ih razlikovao prije toga bučnog posjeta u kojemu je svatko od njih otkrio vlastitu posebnost. Bijahu ozbiljni i marljivi, privrženi domu i miroljubivi, no ipak nisu se nimalo ustezali potpuno se prepustiti vrtoglavoj zabavi. Porazbijali su posude, opustošili ružičnjake hvatajući junca u namjeri da ga s pokrivača odbacuju uvis, pobili iz puške kokoši za varivo sancocho i pustili iz tora kastriranoga krmka koji je spas potražio među veziljama pod trijemom, ali nitko nije žalio zbog svih ovih šteta jer ih je pratio snažan vjetar sreće.
Nastavio sam često viđati Estebana Carilla, blizanca tete Elvire, vještog zanatliju koji je putovao s kutijom za alat i iz usluge popravljao bilo kakav kvar u kućama u koje je zalazio. Svojim smislom za humor i dobrim pamćenjem ispunio mi je mnoge praznine iz povijesti obitelji koje su mi se činile zauvijek izgubljenima. U mladenaštvu sam često posjećivao i ujaka Nicolasa Gomeza, snažnoga plavokosog muškarca kože posute crvenim pjegama, ponosnog na svoj dobri posao trgovca i vlasnika dućana u negdašnjoj kažnjeničkoj koloniji u Fundacionu. Kako je bio oduševljen čvrstim ugledom izgubljenog slučaja što sam ga uživao, na rastancima bi mi uvijek darovao popudbinu, torbu za tržnicu punu svega i svačega. Rafael Arias pak bijaše uvijek u prolazu i u žurbi, na muli i u jahaćem odijelu, s taman toliko vremena da s nogu popije kavu u kuhinji. Ostale sam našao razasute po selima Provincije u nostalgičnim putovanjima na koja sam kasnije krenuo kako bih napisao prve romane, i uvijek mi je nedostajao križ od pepela na njihovu čelu kao jedinstven znak obiteljske pripadnosti.
Godinama poslije smrti djeda i bake, kada je njihova kuća ostala prepuštena vremenu, stigao sam noćnim vlakom u Fundacion i sjeo u jedinu otvorenu gostionicu na stanici gdje se u to doba moglo nešto pojesti. Malo je toga ostalo, no gazdarica je za mene odmah priredila ukusno jelo. Bila je britka jezika i uslužna, i na osnovi tih osobitih vrlina činilo mi se da prepoznajem snažan karakter svojstven ženama naše brojne obitelji. Potvrdilo se to godinama kasnije: lijepa gostioničarka bila je Sara Noriega, jedna od mojih nepoznatih teta. Apolinar, nekadašnji rob, nizak i snažan, kojega sam uvijek pamtio kao jednog od ujaka, jednog je dana nestao i nije se pojavljivao godinama, sve do poslijepodneva kada se iznenada bezrazložno vratio, u crnom suknenom odijelu i s golemim crnim šeširom natučenim na tužne oči. Prošavši kroz kuhinju pojasnio je da je došao na pogreb, ali nitko nije shvatio o čemu govori sve do sljedećeg dana, kada je stigla vijest da je djed umro u Santa Marti, kamo su ga žurno i potajice odveli. Jedini ujak poznat u javnosti bio je onaj najstariji i među njima jedini konzervativac, Jose Maria Valdeblanquez, senator Republike u vrijeme Rata tisuću dana, koji je u toj ulozi prisustvovao potpisivanju predaje liberala na obližnjem posjedu Neerlandia. Sučelice, na strani pobijeđenih, nalazio se njegov otac. Mislim da bit svoje osobnosti i način razmišljanja zapravo dugujem ženama iz obitelji i mnogim sluškinjama koje su skrbile o meni u djetinjstvu. One su bile snažnih karaktera i mekih srca, a prema meni su se ponašale prirodno kao u zemaljskom raju. Od mnogih kojih se sjećam, jedino me Lucia iznenadila svojom djetinjastom pakošću kada me odvela u uličicu krastača, zadignula haljinu do struka da bi mi pokazala svoje crveno i razbarušeno paperje. No pažnju su mi zapravo privukli lišajevi kožne bolesti koji su se protezali po cijelom njezinom trbuhu poput zemljovida svijeta s ljubičastim dinama i žutim oceanima. Ostale su nalikovale arhanđelima čednosti: presvlačile bi se preda mnom, kupale se zajedno sa mnom, posjedale me na noćnu posudu, a onda i one preda mnom sjedale na svoje da bi se rasteretile tajni, problema i ljutnji, kao da ih ne razumijem, ne primjećujući da ja znam sve jer sam povezivao u cjelinu ono što su mi one same pripovijedale.
Chon je bila kućno i ulično čeljade. Još kao djevojčicu, djed i baka doveli su je sa sobom iz Barrancasa te je odrasla u kuhinji, ali kao član obitelji, i prema njoj su se ponašali kao prema majčinoj teti pratilji nakon čuvenoga hodočašća u Provinciju s mojom zaljubljenom majkom. Potkraj života preselila se u vlastiti sobičak u najsiromašnijem dijelu sela, jer je to bila njezina izričita volja, a zarađivala je za život prodajući na ulici od ranih jutarnjih sati loptice od kukuruznog brašna za arepas, kukuruzne hljepčiće, i izvikujući rečenicu koju smo navikli slušati u tišini svitanja:
»Hladno tijesto stare Chon...«.
Lijepe indijanske puti i oduvijek jako mršava, hodala je bosa s bijelim turbanom na glavi i omotana u uškrobljene bijele ponjave. Sporo je koračala sredinom ulice u pratnji dobroćudnih i šutljivih pasa koji su joj se motali oko nogu. Na kraju je postala dio seoskog folklora. Na jednom karnevalu netko se maskirao u nju, u iste ponjave, jednako nudeći tijesto, iako mu nije pošlo za rukom uvježbati pseću pratnju. Njezin poziv na kupnju hladnog tijesta postao je toliko popularan da je nadahnuo i harmonikašku pjesmu.
Jednoga nesretnog jutra dva su divlja psa nasrnula na njezine pratitelje koji su se počeli branili takvom žestinom da je Chon, našavši se usred meteža, pala na zemlju i slomila kralježnicu. Nije preživjela unatoč svim djedovim liječničkim pokušajima.
Drugo pak otkriće iz toga vremena porođaj je Matilde Armente, pralje koja je radila u našoj kući kada mi je bilo kojih šest godina. Zabunom sam upao u njezinu sobu i zatekao je golu i raširenih nogu kako leži na postelji i urla od boli okružena gomilom suvišnih susjeda koje su se rasporedile oko nje da bi joj pomogle pri porodu. Jedna joj je otirala znoj s lica mokrim ručnikom, druge su joj čvrsto držale ruke i noge i masirale trbuh da ubrzaju porođaj.
Santos Villero, smirena usred toga nereda, sklopljenih je očiju mrmljala molitve za sretan ishod dok se činilo kao da nešto iskopava između nogu rodilje. Vrelina bijaše nesnosna u sobi ispunjenoj dizala iz lonaca kipuće vode koje su donosili iz kuhinje. Pritajio sam se u kutu, podvojen između straha i znatiželje, sve dok babica nije izvukla, držeći za gležnjeve, nešto krvavo nalik tek rođenom teletu s krvavim crijevom koje je visjelo iz pupka. Jedna od žena tada me primijetila u kutu i odvukla iz sobe.
- U smrtnom si grijehu - reče. I zaprijeti mi prstom: - Zaboravi ovo što si vidio.
Naprotiv, žena koja mi je doista oduzela nevinost učinila je to nehotice i nikada nije saznala za to. Zvala se Trinidad, bila je kći nekoga od slugu i tek je propupala toga sudbonosnog proljeća. Navršila je kojih trinaestak godina, ali je nosila odjeću koju je prerasla i koja joj je bila sasvim pripijena uz tijelo te se doimala više golom nego bez nje. Jedne smo noći bili sami u dvorištu kada je, iznenada, u susjednu kuću banula limena glazba i Trinidad me povukla na ples u tako tijesan zagrljaj da nisam mogao doći do daha. Ne znam što je poslije bilo s njom, ali se i dandanas znam probuditi usred noći zbunjen nemirom, siguran da bih je prepoznao u tami po dodiru svakog milimetra njezine kože te po životinjskom mirisu. U jednom trenutku postao sam svjestan vlastitog tijela jasnoćom nagona kakav nisam nikada više oćutio, a kojeg se usuđujem prisjećati kao jedinstvene smrti. U tom sam trenutku shvatio na zbrkan i nestvaran način kako postoji duboka, meni nepoznata tajna, koja me uznemiruje kao da mi je odnekud poznata. No žene iz obitelji vodile su me uvijek suhoparnim putem čistoće.

S gubitkom nevinosti istodobno sam shvatio da nam darove za Božić ne donosi mali Isus, no bio sam dovoljno obziran i zadržao to za sebe. Kada mi je bilo deset, otac mi je tu činjenicu povjerio kao tajnu odraslih, jer je smatrao da ja to već ionako znam i poveo me u posebne trgovine za tu prigodu da izaberemo braći igračke. Isto mi se to dogodilo s tajnom porođaja prije no što sam vidio Matilde Armentu kako rada: pucao sam od smijeha kad su odrasli govorili kako djecu donosi roda iz Pariza. No moram priznati da do dana današnjeg nisam uspio povezati porođaj i seks. U svakom slučaju, mislim kako se u bliskosti sa sluškinjama vjerojatno krije podrijetlo tajne niti komunikacije za koju držim da postoji između mene i parom što se žena, i koja mi je kroz život omogućavala da se s njima osjećam ugodnije i sigurnije nego među muškarcima. Možda otuda i uvjerenje da na njihovim leđima počiva svijet koji mi muškarci poremećujemo svojom općepoznatom bezumnošću.
Sara Emilia Marquez je, i ne znajući, utjecala na moju sudbinu. Od ranog su je djevojaštva proganjali prosci koje nije ni pogledala, a onda se odlučila za prvoga koji joj se svidio i to zauvijek. Izabranik je imao dodirnih točaka s mojim ocem, jer je i on bio stranac pristigao tko zna otkuda i kako, s dobrim preporukama, ali, koliko se znalo, bez imovine. Zvao se Jose del Carmen Uribe Vergel, no ponekad se potpisivao samo inicijalima J. del C. Prošlo je neko vrijeme dok se nije saznalo tko je on doista i odakle dolazi, iz govora po narudžbi što ih je sastavljao za državne službenike i iz ljubavnih stihova objavljivanih u vlastitom kulturnom časopisu, a kojega je učestalost ovisila o božjoj volji. Kada se prvi put pojavio u našoj kući, odmah sam osjetio veliko divljenje prema njemu jer je bio poznat kao pisac, prvi kojega sam upoznao u životu. Odmah sam mu htio što više nalikovati i nisam bio zadovoljan sve dok me teta Mama nije počela češljati poput njega.
Prvi sam u obitelji saznao za njegovu tajnu ljubav jedne noći kad je banuo u kuću preko puta naše, gdje sam se igrao s prijateljima.
Pozvao me ustranu vidno napet i pružio pismo za Saru Emiliu. Znao sam da ona sjedi na kućnim vratima i razgovara s prijateljicom koja joj je došla u posjet. Prešao sam ulicu, skrio se iza debla jednog od badema i hitnuo pismo tako precizno da je palo ravno u njezino krilo. Prepala se, podignula ruke, no krik joj je zamro u grlu kada je prepoznala rukopis. Otada su Sara Emilia i J. del C. moji prijatelji.
Elvira Carillo, sestra blizanka ujaka Estebana, sukala je i cijedila šećernu trsku s obje ruke i izvlačila sok iz nje snagom mlinskoga kotača. Ostala je zapamćenija po neposrednoj iskrenosti nego po nježnosti kojom se brinula o djeci, osobito mome bratu Luisu Enriqueu, godinu dana mlađem od mene, kojemu je bila istodobno zaštitnica i pomagačica, a on ju je pak krstio nedokučivim imenom - teta Pa. Njezina su specijalnost oduvijek bili nerješivi problemi. Ona i Esteban prvi su stigli u kuću u Cataci, ali dok je on pronašao smisao u raznovrsnim službama i poslovima, ona je ostala u obitelji kao teta bez koje se ne može, a da toga nikada nije bila svjesna.
Nestajala bi kada nije bila potrebna, ali kad bi je netko zatrebao, nikada se nije znalo odakle se i kako stvorila. Kad bi joj bilo teško, razgovarala je sama sa sobom miješajući po loncu i naglas otkrivala gdje se nalaze stvari za koje se mislilo da su izgubljene. Pokopavši stare, ostala je u kući koju je pedalj po pedalj osvajao korov, životinje bauljale po njezinim spavaonicama, a nju, nakon ponoći, uznemirivao kašalj duha iz susjedne sobe.
Francisca Simodosea - teta Mama - generalica naše mnogobrojne obitelji umrla je kao djevica u sedamdeset devetoj godini i razlikovala se od sviju nas po navikama i govoru, jer nije bila odgojena u Provinciji nego u feudalnom raju bolivarskih savana, kamo je njezin otac, Jose Maria Mejia Vidal emigrirao iz Riohache još u mladosti, s izučenim zlatarskim zanatom kao jedinom popudbinom. Duga garava kosa nalik konjskoj grivi, koja se sve do duboke starosti opirala sjedinama, dopirala joj je do koljena. Prala ju je jednom tjedno vodom pomiješanom s mirisnim uljima, i provodila je sate u pomnom češljanju sjedeći na pragu svoje spavaonice, nemirno pušeći cigare od jeftinoga duhana okrenute naopako, sa žarom u ustima, onako kako su to radile postrojbe liberala da ih neprijatelj ne bi otkrio u tami noći. Čak se i odijevala drukčije, noseći široke nabrane suknje, zobunce od domaćeg platna i baršunaste papuče. Protivno bakinu brižnom jezičnom čistunstvu,
Mama je govorila najsmionijim pučkim žargonom. Nije ga prikrivala ni pred kim i ni u kojoj prilici, i svakome bi skresala u brk po zasluzi. Nije poštedjela ni časnu sestru, majčinu učiteljicu u internatu u Santa Marti, koju je osorno ušutkala zbog neke nevažne neuljudnosti: »Za vas su dupe i glava jedno te isto«. No ipak, uvijek bi se izvukla, tako da nikada nije ispala bezobrazna ni drska.
Pola svoga životnog vijeka čuvala je ključeve groblja, upisivala mrtve, izdavala umrlice i kod kuće pekla hostije za misu. U cijeloj obitelji, među svim muškarcima i ženama, samo njezino srce nije ranila nesretna ljubav. Toga smo postali svjesni one večeri kada joj je liječnik htio uvući sondu, a ona ga je spriječila zbog razloga koji tada nisam razumio: »Moram vas upozoriti, doktore, da nikada nisam upoznala muškarca«.
Otada sam je često puta čuo kako to spominje, ali mi nikada nije zazvučala kao da se diči ili kaje, nego kao da se naprosto radi o činjenici koja nije ostavila nikakav trag u njezinu životu. Dapače, bila je prepredena ženidbena posrednica koja je sigurno patila zbog dvostruke uloge što ju je zapala: pripremiti bračni krevet mojim roditeljima, a da istovremeno ne iznevjeri Minu.
Mislim kako je bolje razumjela djecu nego odrasle. Ona se brinula o Sari Emiliji sve dok ova svojevoljno nije preselila u sobu sa svescima zbirke priča Calleja. Tada smo Margot i ja zauzeli njezino mjesto, iako se baka i nadalje brinula o mojoj osobnoj higijeni, a djed o muškom odgoju.
Sjećanje iz toga razdoblja koje me je najviše zabrinjavalo bilo je ono na tetu Petru, djedovu stariju sestru, koja je napustila Riohachu i došla živjeti k djedu i baki kada je oslijepjela. Živjela je u sobi uz ured u koju će se kasnije preseliti zlatarska radionica, i razvila je začudnu vještinu snalaženja u svome mraku, bez ičije pomoći. Još se uvijek sjećam, kao da je bilo jučer, kako hoda bez pomoći štapa kao da vidi, sporo ali sigurno, vodena istančanim njuhom. Svoju je spavaonicu nalazila po isparavanjima zlatotopke što su se širila iz zlatarske radionice uz njezinu sobu, trijem je prepoznavala po opojnom mirisu jasmina iz vrta, spavaonicu djeda i bake po metilnom alkoholu kojim bi se oboje istrljali prije spavanja, sobu tete Mame po mirisu uljanica uz oltar i, na kraju trijema, kuhinju po mirisu koji je otvarao apetit. Bila je vitka i šutljiva, žućkaste kože, sjajne, do struka duge raspuštene sijede kose koju je sama njegovala. Njezine mladenačke prozirne zelene šarenice mijenjale su nijansu prema raspoloženju. No rijetko je izlazila i po cijele je dane boravila u sobi odškrinutih vrata i skoro uvijek sama.
Ponekad je tiho pjevušila sebi za dušu i njezin je glas izrazito nalikovao Mininom, no njezine pjesme bijahu drukčije i tužnije. Netko je rekao kako su to romance iz Riohache, ali tek kada sam odrastao, shvatio sam da je pjevajući sama smišljala stihove. Dva ili tri puta nisam mogao odoljeti iskušenju i kriomice sam ušao u njezinu sobu, no nisam je zatekao ondje. Godinama kasnije, već kao gimnazijalac, za vrijeme nekih školskih praznika, ispripovijedao sam majci ta sjećanja, a ona me brže-bolje počela razuvjeravati. Imala je potpuno pravo, mogao sam to provjeriti bez traga sumnje: teta Petra umrla je prije no što sam navršio dvije godine.
Tetu VVenefridu, najveseliju i najsimpatičniju u cijeloj našoj obitelji, zvali smo Nana, ali nje se sjećam samo u bolesničkoj postelji. Bila je udata za Rafaela Quintera Ortegu - tetka Quintea - odvjetnika po službenoj dužnosti, rođenog u Chiau, mjestu udaljenom nešto više od osamdeset kilometara od Bogote i na istoj nadmorskoj visini. No on se tako dobro prilagodio karipskoj klimi da je u paklu Catace trebao boce tople vode za noge da bi mogao zaspati za svježih prosinačkih noći. Tek što nam se obitelj oporavila od nesreće s Medardom Pachecom, tetka Cjuintea je zapala njegova, jer je u jednom sudskom sporu ubio odvjetnika suprotne strane. Iako je bio dobar i miroljubiv, protivnik ga je neprekidno progonio i nije mu preostalo ništa drugo nego da se naoruža. Bijaše tako sitan i koščat da je nosio dječji broj cipela, a prijatelji su zbijali s njime dobrohotne šale jer mu se revolver ocrtavao ispod košulje poput kakva topa.
Djed ga je ozbiljno upozorio svojom slavnom izjavom: »Ne znaš koliko je mrtvac težak«. Ali tetak Quinte nije imao vremena razmišljati o tome, jer mu je neprijatelj prepriječio put, bjesomučno urlajući u predvorju suda, i bacio se, onako golem, na njega. »Uopće ne znam kako sam izvukao revolver i, držeći ga objema rukama, žmireći ispalio u zrak«, priznao mi je skoro stogodišnji tetak Cjuinte nedugo prije smrti. »Kada sam otvorio oči - ispričao mi je - još sam ga uvijek vidio kako stoji preda mnom, velik i blijed, a onda, kao da se počeo jako sporo rušiti sve dok nije sjeo na pod«. Do tog trenutka tetak Quinte nije shvatio da ga je pogodio posred čela. Upitao sam ga što je osjećao vidjevši ovoga kako pada, i iznenadila me njegova iskrenost:
- Beskrajno olakšanje!
Zadnje sjećanje na njegovu suprugu VVenefridu vezano je za kišovitu večer kada ju je jedna vračara pokušala izliječiti. Nije bila tipična vještica, nego simpatična gospoda, dotjerana po tadašnjoj modi, koja je snopom kopriva tjerala nečiste sile iz tijela, pjevušeći molitvu otklanjanja poput uspavanke. Najednom, Nana se previnula zbog snažnoga grča, a ptica blistava perja, veličine pileta, izletjela je iz plahti. Žena ju je majstorskim zahvatom uhvatila u letu i omotala unaprijed pripremljenom crnom krpom. Zapovjedila je da se naloži lomača u stražnjem dvorištu i bez ikakva obreda bacila pticu u vatru. No Nana nije ozdravila.
Nešto kasnije, lomača u dvorištu ponovo je zapaljena kad je kokoš snijela neobično jaje nalik na ping-pong lopticu s nekakvom izbočinom. Baka ga je odmah prepoznala: »Ovo je baziliskovo jaje«.
Osobno ga je bacila u vatru mumljajući molitve otklanjanja.
Nikada mi nije pošlo za rukom zamisliti baku i djeda mlade no što su to u mojim sjećanjima iz toga razdoblja. U istoj dobi kao na fotografijama snimljenima na početku njihove starosti, sve bljeđe kopije koje se prenose poput obiteljskog rituala već četiri plodne generacije.
Ponajviše one bake Tranquiline, najpraznovjernije i najosjetljivije žene koju sam ikada upoznao, a sve zbog straha što su u njoj izazivale tajne svakodnevice. Obavljanje svojih poslova pokušavala je učiniti ugodnijim pjevajući iz svega glasa stare ljubavne pjesme, ali bi ih iznenada prekidala bojnim pokličem protiv zle kobi:
- Zdravo Marijo Prečista!
Zato što je vidjela da se stolci za ljuljanje ljuljaju sami od sebe, da se duh porođajne ognjice uvukao u spavaonice rodilja, da je miris jasmina iz vrta zapravo nevidljiv duh, da je slučajno bačeno uže pri padu na pod ispisalo brojeve koji bi mogli donijeti glavni zgoditak na lutriji, a bezoka ptica uletjela u blagovaonicu te je samo pjevanje Veliča duša moja... može istjerati. Vjerovala je kako je tajnim kodovima otkrila identitet glavnih junaka i mjesta što se spominju u pjesmama koje su dolazile iz Provincije. Slutila je nesreće koje su se prije ili kasnije događale, predosjećala tko će doći iz Riohache s bijelim šeširom, ili stići iz Manaurea u grčevima koje može izliječiti samo žuč strvinara jer, osim što se otvoreno bavila proricanjem, ona je i potajice liječila.
Na sebi svojstven način tumačila je snove, i tuđe i vlastite, koji su upravljali svakodnevnim ponašanjem svakoga od nas i određivali život u kući. Unatoč svemu, gotovo je izgubila život bez ikakva prethodnog upozorenja kada je, naglo povukavši plahte s bračne postelje, opalio revolver što ga je pukovnik skrio pod jastukom da mu se nađe pri ruci dok spava. Prema putanji metka koji se zabio u strop, vidjelo se kako je prošao tik uz bakino lice.
Otkad pamtim, Mina me svakoga jutra podvrgavala mučnom pranju zuba, uživajući u čarobnoj privilegiji da izvadi svoje, pa ih tek onda opere, te da ih ostavi u čaši dok spava. Uvjeren da se radi o prirodnom zubalu što ga je skidala i stavljala uz pomoć guahirskih vradžbina, natjerao sam je da mi pokaže unutrašnjost usta da vidim kako izgledaju oči, mozak, nos i uši s druge strane i smrtno sam se razočarao što nisam vidio ništa osim nepca. Ali nitko se nije potrudio da mi objasni to čudo i neko sam vrijeme žestoko navaljivao da i meni zubar napravi isto što i baki, tako da mi ona može oprati zube dok se ja vani igram.
Posjedovali smo neku vrstu tajnoga koda pomoću kojega smo oboje komunicirali s nevidljivim svijetom. Danju me je njezin čarobni svijet očaravao, ali noću izazivao čist i jednostavan strah: strah od mraka, najstariji od svih strahova, koji me pratio cijeli život na samotnim putevima, čak i u rupetinama za zabavu po cijelome svijetu. U kući djeda i bake svaki je svetac imao svoju sobu, a svaka soba svoga mrtvaca. No jedina kuća službeno poznata kao Mrtvačeva kuća bila je ona do naše, i jedino se duh mrtvaca koji je boravio u njoj predstavio svojim ljudskim imenom i prezimenom: Alfonso Mora. Netko ga je potražio u matičnoj knjizi krštenih i umrlih i naišao na mnoštvo onih s istim imenom i prezimenom, ali nijedan nije odgovarao. U toj su kući godinama stanovali svećenici i veselo se prepričavala glasina da je duh zapravo velečasni Angarita koji plaši znatiželjnike koji ga uhode na njegovim noćnim pohodima.
Nisam uspio upoznati robinju Meme, Guajira Indijanku koju je obitelj povela iz Barrancasa i koja je jedne olujne noći pobjegla s bratom Aliriem, još momčićem, ali sam često u obitelji slušao kako su upravo oni najviše začinili kućni govor svojim materinjim jezikom. Njihov zamršeni španjolski izazivao je divljenje pjesnika od dana vrijednog pamćenja kada je Meme pronašla šibice što ih je zametnuo ujak Juan de Dios, te mu ih vratila uz pobjedonosnu opasku na svome jedinstvenom govoru:
- Ovdje sam, šibica tvoja.
Teško je bilo povjerovati da je baka Mina zajedno sa svojim rastresenim pomoćnicama vodila domaćinstvo kada je počelo nestajati novca. Pukovnik je posjedovao nešto raštrkanih parcela što su ih zaposjeli težaci iz unutrašnjosti, no on ih nije htio protjerati.
Jednoć, u škripcu, spašavajući čast jednog od svojih sinova, stavio je pod hipoteku kuću u Cataci i potrošio pravo bogatstvo da je zadrži. Kada su se iscrpile sve mogućnosti, Mina je nastavila uzdržavati obitelj vlastitim radom u pekarnici, životinjicama od prženog šećera što su se prodavale u cijelom selu, šarenim kokošima, pačjim jajima i povrćem iz vrta u stražnjem dvorištu. Radikalno je smanjila broj slugu, zadržavši samo najkorisnije. Novac je na kraju izgubio smisao u kućnoj usmenoj tradiciji. Tako, kad su mami morali kupiti klavir nakon završene škole, teta Pa mu je izračunala točnu cijenu u kućnoj moneti: »Klavir stoji pet stotina jaja«.
Okružen svim tim mnoštvom evanđeoskih žena, djed je za mene značio potpunu sigurnost. Samo sam uz njega nalazio mir, osjećao tlo pod nogama i bio dobro smješten u stvarnom životu. Sada kada razmišljam o tome, čudno je što sam htio biti kao on, realan, odvažan, siguran, ali nisam uspijevao odoljeti stalnoj napasti da zavirim u bakin svijet. Pamtim ga kao nabitog i punokrvnog muškarca, s pokojom sijedom na sjajnoj ćeli, kratkih, čekinjastih i pomno njegovanih brkova i s okruglim naočalama u zlatnom okviru. Govorio je staloženo, pun razumijevanja i strpljenja u miru, no njegovi ga mirnodopski prijatelji konzervativci pamte kao strašnog neprijatelja u ratu.
Nikada nije odjenuo vojnu odoru jer je njegov čin bio revolucionaran a ne akademski, no još dugo godina nakon završetka posljednjega građanskog rata, nosio je liquilique , bijelo laneno odijelo tipično za karipske veterane. Kada je donesen zakon o ratnim mirovinama, ispunio je sve potrebne formalnosti da je dobije, i zajedno sa suprugom i najbližim nasljednicima nastavio čekati do smrti. Baka Tranquilina, koja je umrla daleko od te kuće, slijepa, onemoćala i napola ćaknuta, povjerila mi je u jednom od svojih zadnjih lucidnih trenutaka: »Umirem spokojna, jer sam sigurna da ćete primati Nicolasitovu mirovinu«.
Tada sam prvi put čuo mitsku riječ koja je u obitelji posijala sjeme vječnih lažnih nada: mirovina. Ušla je u kuću prije moga rođenja, kada je vlada ustanovila mirovine za veterane iz Rata tisuću dana.
Djed je sam sastavio svoj zahtjev, prikupivši čak i više svjedočanstava pod prisegom i dokaznih dokumenata no što se to tražilo, osobno ga odnio u Santa Martu i potpisao protokol o podnošenju zahtjeva. Prema nepovoljnijoj varijanti proračuna, radilo se o iznosu dostatnom za njega i njegove nasljednike do drugoga koljena. »Ne brinite se - umirivala nas je baka - novac od mirovine doteći će za sve.« Pošta, koja nikada dotad nije bila važna u obitelji, pretvorila se odjednom u glasnika Božanske Providnosti.
Ni ja tome nisam umaknuo, unatoč velikoj neizvjesnosti. No ipak, Tranquilina je ponekad pokazivala narav koja nije bila nimalo u skladu s njezinim imenom. U Ratu tisuću dana nekakav njezin bratić, časnik konzervativnih postrojbi, utamničio je djeda u Riohachi. Dio obitelji koji je podržavao liberale, a i ona sama, prihvatili su taj događaj kao sastavni dio rata u kojem obiteljski utjecaj ništa ne pomaže. Ali kada je baka saznala da djeda drže zatočena poput najobičnijega kriminalca, stala je pred bratića s bičem u ruci i neviđenom žestinom prisilila ga da joj vrati muža živog i zdravog.
Djedov se svijet u potpunosti razlikovao od bakinoga. Do zadnjega dana žustro je svuda hodao ne odvajajući se od kutije s alatom, popravljajući štete po kući, ili je satima u kupaonici ručnom pumpom punio bačve vodom iz stražnjega dvorišta ili se penjao visokim ljestvama da bi provjerio razinu vode u njima, ali me zato molio da mu vežem čizme jer je gubio dah kada ih je sam vezao.
Čudom nije poginuo jedno jutro dok je pokušavao uhvatiti poluslijepu papigu koja se popela do bačvi. Uspio ju je uhvatiti za vrat, ali se okliznuo i pao na zemlju s visine od četiri metra. Nikome nije bilo jasno kako je preživio sa svojih devedeset kila i pedeset i nešto godina. Urezao mi se u sjećanje taj dan kada ga je liječnik pomno pregledao, onako gologa u krevetu, te ga upitao odakle mu stari ožiljak, nešto dulji od centimetra, što ga je otkrio na preponi.
- Rana od metka iz rata - kratko je odgovorio djed.
Još uvijek ne mogu doći k sebi od toga uzbuđenja. Isto tako ne mogu zaboraviti onaj dan kad se djed pojavio na prozoru svog ureda koji gleda na ulicu, da bi pogledao slavnoga jahaćeg konja što su mu ga nudili na prodaju i odjednom osjetio kako mu se oko puni vodom. Pokušao se zaštititi rukom i na dlanu mu je ostalo nekoliko prozirnih kapljica. Ne samo da je izgubio desno oko, nego baka nije dopustila da kupi konja opsjednuta vragom. Kratko je vrijeme praznu očnu duplju prekrivao gusarskim povezom, sve dok mu ga okulist nije zamijenio naočalama velike dioptrije i propisao mu cedrov štap koji je postao njegov osobni znak, poput sata sa zlatnim lancem što ga je nosio u džepiću prsluka, i s poklopcem koji se otvarao uz taktove glazbe. Svi su uvijek znali kako godine što su ga počele izdavati i zabrinjavati nisu ni najmanje ugrozile njegove vještine tajnog zavodnika i spretnog ljubavnika.
Za ritualnoga kupanja u šest ujutro, koje je zadnjih godina svoga života obavljao uvijek zajedno sa mnom, polijevali smo se vodom iz spremišta služeći se posudom od tikve i na kraju zalijevali kolonjskom vodom Lanmana i Kempsa što su je krijumčari s otoka Curacao prodavali u kutijama s kućnom dostavom, jednako kao i konjak i košulje od kineske svile. Djed je znao tumačiti kako koristi jedino taj parfem jer ga osjeća samo onaj tko je njime namirisan, ali je prestao vjerovati u tu tvrdnju kada je netko prepoznao miris na tuđem jastuku. Često se prepričavala i zgoda o jednoj večeri kada je nestalo struje, a djed je na svoju glavu iskrenuo bočicu tinte misleći da se radi o njegovoj kolonjskoj vodi.
Dnevne poslove obavljao je u hlačama od trliša s neizostavnim elastičnim naramenicama, u udobnim cipelama i baršunastom šilt kapom na glavi. Na nedjeljnoj misi, s koje je rijetko izostajao i to samo zbog više sile, na proslavama godišnjica ili prilikom ispunjavanja dnevnih službenih obveza, nosio je bijelo laneno odijelo, celuloidni ovratnik i crnu kravatu. Nesumnjivo je zbog tih rijetkih prigoda došao na glas kao rasipan i obijestan čovjek. Kada danas razmišljam, izgleda mi da je kuća, sa svime što se u njoj nalazilo, postojala samo zbog djeda, jer je brak djeda i bake bio uzoran mačistički brak u matrijarhalnom društvu, u kojem je muškarac neprijeporni kralj kuće, ali vlada njegova žena.
Pojednostavljeno rečeno, on je bio maco. Odnosno: u privatnosti izuzetno nježan muškarac što javno nikada nije pokazivao, dok je njegova žena izgarala čineći sve da bi ga usrećila.
Djed i baka ponovno su otputovali u Barranquillu u vrijeme proslave prve stogodišnjice smrti Simona de Bolivara u prosincu1930, da bi vidjeli moju tek rođenu sestru Aidu Rosu, četvrto dijete po redu. Na povratku u Catacu poveli su sa sobom Margot koja je tada bila nešto starija od godinu dana, a roditelji su ostali s Luisom Enriqueom i novorođenom Aidom Rosom. U početku se nisam mogao naviknuti na promjenu, jer mi je Margot djelovala poput onostranog bića, rahitična i divlja i potpuno nepristupačna. Kada ju je vidjela Abigail - majka Luisa Caramela Corree - nije joj bilo jasno da su baka i djed preuzeli takvu obvezu. »Ova je djevojčica na umoru«, izjavila je. Uostalom, to su isto govorili i za mene jer sam slabo jeo, često žmirkao, jer im se sve što sam pripovijedao činilo tako pretjeranim da su mislili kako izmišljam, ne shvaćajući da je većina toga istina viđena na drukčiji način. Tek mnogo godina kasnije doznao sam da je u moju obranu stao jedino liječnik Barboza s mudrim obrazloženjem: »Laži su kod djece znak iznimne darovitosti«.

Mnogo je vremena proteklo dok se Margot uključila u obiteljski život. Sjedala je na stolac za ljuljanje i sisala prst na posve neočekivanim mjestima. Ni na što se nije obazirala, osim na zvono sata što ga je svakoga punog sata tražila uplašenim pogledom.
Nekoliko je dana nisu uspjeli privoljeti da jede. Jednostavno je odbijala hranu, a ponekad bi je i kriomice bacala. Nikome nije bilo jasno kako nije umrla od gladi, sve dok nisu otkrili da jedino voli jesti vlažnu zemlju iz vrta i komade kreča što ih je noktima skidala sa zidova. Kad je baka to otkrila, zalila je kravljom žuči najprimamljivije zakutke vrta, a lonce s cvijećem napikala ljutim feferonima. Velečasni Angarita u istom obredu krstio je Margot i mene, potvrdivši tako moje prvotno krštenje prilikom smrtne opasnosti čim sam se rodio. Stajao sam na stolcu i građanski hrabro podnio kuhinjsku sol što mi ju je svećenik stavio na jezik i vrč vode što mi ga je izlio na glavu. Margot se, naprotiv, pobunila za oboje vrišteći poput ranjene zvijeri i tako se žestoko otimajući, da su je kumovi jedva jedvice držali nad krstionicom.
Kada sada razmišljam, mislim da je naš odnos bio razboritiji nego onaj među odraslima. Naše je razumijevanje bilo do te mjere jedinstveno da smo često puta jedno drugome čitali misli. Jednog smo se jutra igrali u vrtu kada se začuo zvižduk lokomotive, kao i svaki dan u jedanaest. Ali taj put, kad sam ga čuo, obuzeo me neobjašnjiv predosjećaj da tim vlakom stiže liječnik bananske tvrtke koji mi je nekoliko mjeseci prije dao sirup od rabarbare što mi je izazvalo napadaj povraćanja. Počeo sam trčati po kući panično vičući, ali mi nitko nije povjerovao. Osim moje sestre Margot, koja se skrila zajedno sa mnom i ostala tako sve dok liječnik nije dovršio objed i otišao natrag vlakom. »Zdravo Marijo Prečista! - uskliknula je baka kad su nas pronašli skrivene pod njezinim krevetom - uz ovu djecu brzojavi nisu potrebni.«
Nikada nisam uspio svladati strah od samoće, pogotovo ne u mraku, ali mislim kako taj strah ima konkretno podrijetlo u bakinim praznovjerjima i predviđanjima koja su noću oživljavala. Još i sa sedamdeset godina u snovima sam nazirao snažan miris jasmina pod trijemom, i utvaru iz polutamnih spavaonica, uvijek uz osjećaj što mi je pokvario djetinjstvo: strah od mraka. Mnogo sam puta slutio, u nesanicama što me prate u stopu, kako i ja ispaštam kaznu te mitske kuće u sretnom svijetu gdje smo umirali svake noći.
Najčudnije je to što je baka vodila domaćinstvo svojim smislom za nestvarno. Kako je bilo moguće održavati taj vlak uz tako oskudna sredstva? Računica se nije poklapala. Pukovnik je izučio zanat od svog oca, kojemu ga je pak prenio njegov otac. No, unatoč glasovitosti njegovih zlatnih ribica koje su se mogle vidjeti posvuda, one nisu donosile dobit. Čak štoviše: u djetinjstvu sam imao dojam da ih izrađuje samo povremeno ili kad bi pripremao kakav svadbeni poklon. Baka je tumačila kako ih izrađuje samo za darivanje. Ipak, kada je Liberalna stranka došla na vlast, zahvaljujući utvrđenom ugledu dobrog činovnika, godinama je bio blagajnik, a u nekoliko navrata i mjesni povjerenik za gospodarstvo.
Ne mogu ni zamisliti pogodnije obiteljsko okruženje za moje sklonosti od te lude kuće, posebno zbog ćudi brojnih žena koje su me odgajale. Jedini muškarci u kući bili smo djed i ja. On me upoznao s tužnom stvarnošću svijeta odraslih kroz priče o krvavim bitkama, školskim tumačenjima leta ptica i gromova u sumrak, a poticao je i moju sklonost crtanju. U početku sam crtao po zidovima, sve dok žene u kući nisu zavapile iz petnih žila: samo hulja po zidu žvrlja. Djed je pobjesnio i dao oličiti u bijelo jedan zid u svojoj radionici te mi najprije kupio drvene bojice, a kasnije i kutiju vodenih boja da mogu slikati do mile volje dok on izrađuje svoje glasovite zlatne ribice. U nekoliko navrata čuo sam ga kako tumači da će unuk biti slikar, ali se nisam obazirao, misleći tada da su jedini slikari koji postoje - soboslikari.
Oni koji su me poznavali s četiri godine, pamte me kao bljedunjava dječarca odsutna duha koji pripovijeda same budalaštine. No moje su priče uglavnom bile jednostavni događaji iz svakodnevice kojima sam dodavao izmišljene pojedinosti i tako ih činio zanimljivijima kako bi odrasli obratili pažnju na mene. Najbolji izvori nadahnuća bijahu razgovori što su ih oni vodili preda mnom, jer su mislili da ih ne razumijem, ili su ih pak namjerno šifrirali kako ih ne bih shvatio. Zapravo se događalo sasvim suprotno: upio bih to poput spužve, rastavio na dijelove, izmiješao ih da bih prikrio njihovo podrijetlo, a kad bih napokon ispripovijedao priče onima od kojih sam ih čuo, zbunila bi ih podudarnost moje priče i njihovih pravih misli.
Ponekad me mučila savjest i pokušavao sam to prikriti brzim žmirkanjem. Zbog toga me neki mudrijaš iz obitelji odlučio odvesti okulistu na pregled, a ovaj je pak treptanje pripisao bolesti mandula i propisao mi sirup od vrtne rotkve s jodom koji mi je dobro došao da smirim odrasle. Baka je pak sama došla do providnošću nadahnutog zaključka kako je njezin unuk prorok. To ju je pretvorilo u moju omiljenu žrtvu, sve do dana kada se onesvijestila, jer sam zaista usnuo kako je djedu iz usta izletjela živa ptica. Strah da može umrijeti mojom krivicom, ublažio je moju preuranjenu neobuzdanost. Sada mislim da to nisu bile dječje svinjarije, kako bi se moglo pomisliti, nego osnovne tehnike budućeg pripovjedača da stvarnost učini zabavnijom i razumljivijom.
Prvi korak u stvarnom životu bio je otkriće igranja nogometa nasred ulice ili u kojem od vrtova u susjedstvu. Učitelj mi je bio Luis Carmelo Correa, rođeni sportaš i matematičar. Pet mjeseci sam bio stariji od njega, ali mi se rugao jer me je brzo prerastao. Počeli smo igrati krpenjačama i dogurao sam do dobrog vratara, no čim smo prešli na pravu loptu, jedan njegov snažni udarac koji je završio u mom trbuhu spustio me na zemlju. Kad god bismo se sretali kao odrasli, s velikim bih se veseljem osvjedočio da smo i dalje jednako prisni kao u djetinjstvu. Ipak, najdojmljivije sjećanje iz toga razdoblja je brza vožnja kroz naše mjesto glavnoga nadzornika bananske tvrtke u raskošnom kabrioletu u pratnji plavuše duge kose što je vijorila na vjetru, s njemačkim ovčarom koji se kraljevski kočio na počasnom mjestu. Bili su to bljeskovi dalekog i nevjerojatnog, nama smrtnicima zabranjenoga svijeta.
Počeo sam pomagati pri služenju mise bez previše vjere, ali s tolikim marom da mi se to možda moglo priznati kao osnovni sastojak vjere. Vjerojatno su me zbog tih dobrih vrlina odveli velečasnome Angariti da me pripremi za prvu pričest. Moj se život promijenio. Počeli su se ponašati prema meni kao prema odraslome, a sakristan mi je pokazao kako se ministrira. Jedini problem je bio što nisam mogao shvatiti u kojem trenutku treba zazvoniti, pa sam zvonio kad god bi mi palo na pamet, iz čistog i jednostavnog nadahnuća. Nakon trećeg puta, svećenik se okrenuo prema meni i grubo naredio da više ne zvonim. Dobra strana službe bila je kad bismo drugi ministrant, sakristan i ja ostajali sami da pospremimo sakristiju, pa bismo pojeli preostale hostije uz čašu vina.
Uoči prve pričesti, sjedeći poput pravog pape u kraljevskom naslonjaču, dok sam ja klečao pred njim na malom plišanom jastuku, velečasni Angarita me ispovjedio bez ikakve pripreme.
Moja svijest o dobru i zlu bila je poprilično jednostavna, no svećenik mi je pritekao u pomoć s popisom grijeha, i ja sam samo trebao odgovoriti koje sam počinio, a koje nisam. Mislim da mi je dobro išlo sve dok me nije upitao jesam li činio gadosti sa životinjama. Imao sam doduše nejasnu predodžbu da pojedini odrasli nekako griješe s magaricama što uopće nisam shvaćao, ali te sam noći naučio da je to isto moguće i s kokošima.
Tako je moj prvi korak do prve pričesti zapravo postao novi veliki korak u gubljenju nevinosti i izgubio sam volju da i dalje ministriram.
Vatreno krštenje uslijedilo je nakon povratka roditelja u Catacu s još dvoje braće, Luisom Enriqueom i Aidom. Margot se skoro uopće nije sjećala oca i panično ga se bojala. Isto je vrijedilo i za mene, ali prema meni je uvijek imao više obzira. Samo je jednom skinuo pojas da me istuče, a ja sam mirno stao pred njega, ugrizao se za usne i pogledao ga u oči, spreman podnijeti bez suza što god bilo. Spustio je ruku, i počeo udijevati pojas ne prestajući me kuditi kroz zube zbog onoga što sam učinio. Za dugih razgovora što smo ih vodili kao odrasli, priznao mi je kako mu je bilo teško istući nas, no činio je to iz bojazni da ne krenemo krivim putem. Kada je bio dobre volje, bio bi zabavan. Volio je pričati viceve za stolom i neki od njih bili su doista jako dobri, ali ih je ponavljao u beskraj, tako da je jednom zgodom Luis Enrique, ustajući od stola, zamolio:
- Pozovite me kad se prestanete smijati.
No nezaboravne batine dobio je Luis Enrique jedne noći kada je netragom nestao i nije se pojavio ni u roditeljskoj kući, ni kod djeda i bake, i pretražili su pola sela dok ga nisu pronašli u kinu. Celso Daza, prodavač osvježavajućih napitaka, natočio mu je sok, a on je potom nestao s čašom, ne plativši. Kod pečenjarke je kupio neko punjeno pecivo i ona ga je nešto kasnije vidjela kako razgovara s biljeterom kina, koji ga je pak pustio da ude bez karte jer mu je slagao da ga unutra čeka tata. Igrao je Drakula, s Carlosom Villariasom i Lupitom Tovar, u režiji Georga Melforda. Luis Enrique godinama mi je prepričavao užas koji ga je preplavio kada su se upalila svjetla kina u trenutku kada se grof Drakula spremao zariti vampirske očnjake u ljepotičin vrat. Sklupčao se na najskrovitijem slobodnom mjestu što ga je našao na galeriji i odande promatrao tatu i djeda kako pretražuju red po red s vlasnikom kina i dvojicom policajaca. Umalo su odustali kad ga Papalelo opazi zadnjem redu galerije i pokaže štapom prema njemu:
- Tamo je!

Tata ga je ščepao za kosu i izvukao iz kina, a batine što ih je dobio kod kuće ostale su u povijesti obitelji zapamćene kao čuvene. Jeza i divljenje što je u meni izazvao taj bratov čin neovisnosti zauvijek su mi se usjekli u sjećanje. No on je to preživio i postajao sve odvažniji.
Ipak, danas me živo kopka kako to da se njegovo buntovništvo nije pojavljivalo u onim rijetkim razdobljima kada tate nije bilo kod kuće.
Više no ikada priklonio sam se djedu. Nismo se razdvajali, jutra smo provodili u zlatarskoj radionici ili njegovu uredu mjesnog upravitelja za gospodarstvo gdje mi je dodijelio zgodnu zadaću: crtanje žigova za stoku koja ide na klanje, i to tako ozbiljno da bi mi prepuštao mjesto za radnim stolom. U vrijeme objeda, u prisutnosti svih uzvanika, uvijek smo sjedali na čelo stola, on sa svojim golemim aluminijskim vrčem za ledenu vodu, a ja sa srebrnom žlicom koja mi je služila za sve. Kad bih poželio led, svi su zapazili da sam ga jednostavno vadio rukom iz vrča, ostavljajući masne kolutiće na površini vode. Djed me branio: »On smije sve«.
U jedanaest smo odlazili pred vlak jer mu je njegov sin Juan de Dios, koji je i dalje živio u Santa Marti, svakoga dana slao pismo po strojovođi za pet centavosa. Djed je odgovarao na pismo i ponovno strojovođi plaćao pet centavosa da ga vrati. Poslijepodne, sa zalaskom sunca, vodio me za ruku dok smo zajedno obavljali njegove osobne poslove. Odlazili smo u brijačnicu i u njoj provodili petnaest najdužih minuta cijeloga moga djetinjstva; za državne praznike odlazili smo gledati rakete koje su me plašile; i odlazili smo na procesije Velikoga tjedna s raspetim Kristom za kojega sam uvijek mislio da je od krvi i mesa. U to sam vrijeme nosio istu kariranu kapu kao i djed, koju mi je kupila Mina da bih što više sličio njemu. To joj je do te mjere pošlo za rukom da nas je tetak Quinte doživljavao kao jednu osobu u dvije različite dobi.
U neko doba dana djed bi me poveo u kupovinu u trgovinu povjerenstva bananske tvrtke, prepunu sočnih poslastica. Ondje sam vidio parge, prvi put stavio ruku na led i zadrhtao otkrivši da je hladan. Sav sretan kušao sam što god bi mi duša poželjela, nodosađivao sam se za vrijeme šahovskih partija s Belgijancem, kao i za vrijeme razgovora o politici. Sada shvaćam, ipak, da smo za tih dugih šetnji gledali dva različita svijeta. Djed u svojoj ravni, a ja u razini svojih očiju. On je pozdravljao svoje prijatelje na balkonima, a ja sam pogledom tražio igračke lončara izložene na nogostupu.
U prvim večernjim satima zadržavali bismo se u velikoj graji prodavaonice Cuatro Esquinas, on u razgovoru s don Antoniom Daconteom koji mu je izlazio ususret i dočekivao ga na nogama na ulazu u svoju živopisnu trgovinu, a ja sam se divio novotarijama iz cijeloga svijeta. Oduševljavali su me sajamski čarobnjaci koji su izvlačili kuniće iz šešira, gutači vatre, trbuhozborci koji su posuđivali glasove životinjama, har-monikaši koji su uz taktove harmonike opjevali događaje iz Provincije. Pada mi na pamet da je jedan od njih, jako star i potpuno bijele brade, mogao biti legendarni Francisco Ljudina.
Kad god mu se film činio prikladnim, don Antonio Daconte pozivao nas je na ranu projekciju u svoje kino Oli/tnpia, što je uznemirivalo baku koja je film smatrala neprikladnom i razuzdanom zabavom za nevinog unuka. Ali Papalelo je ustrajao i sljedećeg dana morao sam prepričati film za stolom, a on bi mi pomagao kad bih nešto zaboravio ili me ispravljao kad bih pogrešno ispričao, te mi pomagao predočiti složene epizode. Te naznake pripovjedačkog umijeća nesumnjivo su mi pomogle, ponajprije kad sam počeo crtati stripove još prije no što sam naučio pisati. U početku su se svi veselili, smatrajući moje crtanje djetinjom ljupkošću, ali toliko su mi omiljeli olaki aplauzi odraslih, da su na kraju bježali glavom bez obzira. Kasnije se ista priča ponovila s pjesmama za koje su me primoravali da ih pjevam na svadbama i rođendanima.
Prije odlaska na počinak provodili smo dosta vremena u radionici Belgijanca, jeziva starca koji se pojavio u Aracataci nakon Prvoga svjetskog rata i uopće ne sumnjam da je bio Belgijanac, jer se sjećam njegova mukloga naglaska i čežnji za plovidbom. Živio je sa svojim velikim njemačkim prijateljem, gluhim homoseksualcem, koji se zvao isto kao i predsjednik Sjedinjenih Američkih Država: Woodrow Wilson. Belgijanca sam upoznao u svojoj četvrtoj godini kada je djed odlazio k njemu na nijeme i beskrajne partije šaha. Od prvoga posjeta čudilo me što ni za jedan predmet u njegovoj kući nisam znao čemu služi. Naime, on je bio umjetnik svega što se moglo naći u neredu njegovih djela: morskih pejzaža u pastelu, rođendanskih i prvopričesnih fotografija djece, kopija azijskog nakita, figurica od kravljih rogova, komada pokućstva različitih stilova i epoha, naslaganih jedan na drugi.
Pažnju mi je privlačila njegova koža priljubljena uz kosti, iste žućkaste boje kao i kosa od koje mu je pramen padao na lice i smetao pri govoru. Puckao je lulu morskoga vuka koju je palio jedino uz šah, a moj je djed govorio kako je to samo zamka za zbunjivanje protivnika. Njegovo izbuljeno stakleno oko kao da je bilo više usredotočeno na sugovornika od onoga zdravoga. Iako je bio oduzet do pojasa, pogrbljen prema naprijed i svinut na lijevu stranu, vješto je brodio između prepreka u svojim radionicama više viseći nego se oslanjajući o drvene štake. Nikada ga nisam čuo da pripovijeda o svojim plovidbama koje su, čini se, bile mnogobrojne i smione. Jedina njegova osobita sklonost izvan kuće za koju se znalo bilo je kino, i vikendom nije propuštao nijedan film, bez obzira na vrstu filma.
Nikada mi nije bio drag, a najmanje za vrijeme igranja šaha dok je satima smišljao potez, a ja padao s nogu od pospanosti. Jedne mi se večeri učinio tako bespomoćan da me je obuzeo predosjećaj kako će ubrzo umrijeti, i bilo mi ga je žao. Ali onda je u nastavku igre toliko meditirao prije svakog poteza, da sam na kraju od svega srca poželio da umre.
U to je vrijeme djed u blagovaonici objesio sliku Simona de Bolivara
- Osloboditelja na posmrtnom odru. Nisam mogao dokučiti zašto nema mrtvački pokrov kakav sam vidio na bdijenjima, nego je položen na uredski stol u odori iz svojih slavnih dana. Djed mi je objasnio riječima koje ne trpe prigovor:
- On je bio drukčiji.
Kasnije, neprepoznatljivim drhtavim glasom, pročitao mi je dugu pjesmu što je visjela pokraj slike od koje sam zauvijek zapamtio samo zadnje stihove: »Ti, Santa Marta, bila si gostoljubiva u svome krilu, dala si mu ovaj komadić obale mora da može umrijeti«. Otada i još dugo godina kasnije, mislio sam da su Bolivara našli mrtvoga na obali. Djed mi je rekao i molio me da nikada ne zaboravim kako je on bio najveći čovjek u povijesti svijeta. Zbunjen srazom toga što sam upravo čuo i bakinih riječi izgovorenih s jednakim oduševljenjem, pitao sam djeda je li Bolivar značajniji od Isusa Krista. Odgovorio mi je mašući glavom, ne više tako siguran kao prije nekoliko trenutaka:
- To su dvije posve različite stvari.
Sada znam da je baka natjerala svoga supruga da me vodi sa sobom na svoje večernje šetnje, sigurna kako su mu one isprika za posjećivanje njegovih stvarnih ili mogućih ljubavnica. Vjerojatno sam mu koji put i poslužio kao alibi, ali uistinu sa mnom nikada nije otišao ni na jedno mjesto izvan predviđene rute. No ipak, jasno se sjećam jedne noći kada sam, u šetnji s nekim drugim, slučajno prošao pored nepoznate kuće i vidio djeda kako sjedi poput gazde i gospodina u sali za boravak. Nikada mi nije bilo jasno zašto mi se učinilo očiglednim da to ne smijem nikome ispričati. Sve do dana današnjega.
Zahvaljujući djedu, s pet godina sam prvi put došao u dodir s pisanim tekstom onog dana kada me poveo da vidim životinje iz cirkusa na proputovanju kroz Catacu, pod šatorom velikim kao crkva. Najviše me zainteresirao tužni grbavi preživač lica nalik na čudesnu majku.
- To je deva - pojasnio mi je djed. Čovjek koji je ondje stajao usprotivi se:
- Oprostite, pukovniče, to je dromedar.
Mogu zamisliti kako se djed osjećao kad ga je netko ispravio pred unukom. Uopće ne razmišljajući, prevladao je nelagodu dostojanstvenim pitanjem:
- Kakva je razlika?
- Ne znam - ovaj će - ali ovo je dromedar.
Djed nije bio učen čovjek, niti se prikazivao takvim, jer je pobjegao iz državne škole u Riohachi i otišao se boriti u jedan od bezbrojnih karipskih građanskih ratova. Nikada se više nije vratio u školsku klupu, no čitav je život bio svjestan praznina u svome znanju, a glad za neposrednim saznanjima i više je nego nadomještala njegove nedostatke. Toga dana nakon posjeta cirkusu, vratio se u ured utučen i djetinje pomno zadubio se u rječnik. Tada je saznao jednom zauvijek, a i ja s njim, kakva je razlika između deve i dromedra. Na kraju mi je stavio golemi rječnik u krilo i rekao:
- Ova knjiga ne samo da sve zna, nego je jedina koja nikada ne griješi.
Bila je to ilustrirana knjižurina s gorostasnim Atlasom na poleđini, na čijim ramenima je počivao nebeski svod. Nisam znao ni čitati ni pisati, ali mogao sam zamisliti koliko je pukovnik imao pravo jer je tu bilo skoro dvije tisuće velikih stranica, potpuno ispisanih i prekrasno oslikanih. U crkvi me je zadivila veličina misala, ali rječnik je bio deblji. Osjećao sam se kao da sam se prvi put nadvio ponad cijeloga svijeta.
- Koliko ima riječi? - upitao sam.
- Sve - odvratio je djed.
Tada još, zapravo, nisam osjećao potrebu za pisanom riječi, jer sam uspijevao izraziti crtežom sve što me se dojmilo. S četiri godine narisao sam mađioničara koji je odsjekao glavu svojoj ženi i ponovno je vratio, kao što je to u svom nastupu u dvorani Olympia izveo Richardine. Slijed sličica počinjao je odsijecanjem glave pilom, nastavljao se pobjedonosnim pokazivanjem krvave glave, a završavao je sa ženom koja se klanja publici, ponovno s glavom na ramenima. Pričice u stripu u to su vrijeme već postojale, ali sam ih vidio tek kasnije, u koloriranim prilozima što su izlazili u nedjeljnim novinama. Tada sam počeo izmišljati priče u slici bez dijaloga. Ipak, kada mi je djed poklonio rječnik, pobudio je u meni takvu radoznalost prema riječima da sam ga čitao kao kakav roman, abecednim redom i skoro bez razumijevanja. Eto kako je izgledao prvi dodir s knjigom koja će postati temeljna u mome književnom pozivu.
Djeci se obično svidi prva priča koju im netko ispriča i jako ih je teško privoljeti da poslušaju neku drugu. Mislim da to nije slučaj s djecom pripovjedačima, niti je tako bilo sa mnom. Ja sam htio još.
Nezasitnost s kojom sam slušao priče, uvijek me je ostavljala u nadi da ću sljedećeg dana čuti neku bolju, a naročito ako se radilo o tajanstvenim pričama iz Biblije.
Sve što mi se događalo vani, snažno bi odjeknulo u kući. Žene iz kuhinje pripovijedale su to strancima koji su stizali vlakom - a oni su opet donosili neke svoje priče - i sve se to zajedno slijevalo u tijek usmene tradicije. Za neke se događaje najprije saznavalo zahvaljujući harmonikašima koji su ih opjevali i izvodili na sajmovima, a njih su pak putnici prepričavali i obogaćivali. Ipak, događaj koji me se najviše dojmio u djetinjstvu iznenadio me jedne nedjelje rano ujutro, kada smo krenuli na misu, u bakinoj nespretnoj rečenici:
- Jadni Nikolasito će ostati bez mise na Duhove.
Obradovao sam se jer je nedjeljna misa bila preduga za moju dob, a propovijedi velečasnog Angarite, kojega sam jako volio dok sam bio manji, uspavljivale su me. No bila je to isprazna nada, jer me djed gotovo odvukao, onako odjevenog u zeleno plišano misno odijelo s pretijesnim hlačama, do Belgijančeve radionice. Policajci su izdaleka prepoznali djeda i otvorili mu vrata uz uobičajenu frazu:
- Izvolite, pukovniče.
Tek sam tada shvatio da se Belgijanac, odgledavši Na zapadu ništa novo, film Lewisa Milestonea prema romanu Ericha Marie Remarquea, otrovao cijanidnim parama, što ih je podijelio sa svojim njemačkim ovčarom. Pučka intuicija, koja uvijek otkriva istinu čak i gdje to nije moguće, shvatila je i objavila da Belgijanac nije izdržao duševni potres vidjevši samoga sebe kako se bori zajedno sa svojom desetkovanom patrolom u nekakvoj baruštini u Normandiji.
U malenoj dnevnoj sobi vladala je polutama zbog zatvorenih prozora, ali rana svjetlost iz dvorišta osvijetlila je spavaonicu u kojoj su načelnik i još dvojica policajaca čekali djeda. Ondje je na poljskom krevetu ležao mrtvac prekriven dekom, sa štakama nadohvat ruke, gdje ih je ostavio prije no što je legao da umre. Uz njega, na drvenoj klupici, nalazila se posudica u koju je utočio cijanovodik, i papir s velikim slovima napisanima kistom: »Ne krivite nikoga, ubio sam se jer sam glup«. Potrebne pravne formalnosti i pojedinosti vezane uz pogreb, što ih je djed žurno riješio, okončane su za manje od deset minuta. Za mene je to pak bilo deset vrlo dojmljivih minuta kojih ću se sjećati do kraja života.
Najprije me već s vrata uzdrmao miris koji je dopirao iz spavaonice.
Tek mnogo kasnije saznao sam da je to miris gorkih badema cijanidnih para, udisanjem kojih se Belgijanac usmrtio. Ali ni taj dojam ni bilo koji drugi neće biti snažniji ni trajniji od pogleda na mrtvaca kada je načelnik povukao pokrivač da ga pokaže djedu.
Bijaše gol, ukočen i zgrčen, hrapave kože obrasle žutim dlakama, vodnjikavih očiju što su nas gledale kao da su žive. Taj strah da me netko gleda iz smrti potresao me godinama svaki put kad bih prolazio pokraj grobova samoubojica, bez križa, pokopanih izvan groblja zbog odredbe Crkve. No ipak, ono što mi se najsnažnije vratilo u sjećanje svom svojom užasnom težinom kada sam ugledao leš bila je dosada večeri provedenih u njegovoj kući. Možda sam zato rekao djedu kad smo izišli iz njegove kuće:
- Belgijanac više neće igrati šah.

Bila je to jednostavna misao, ali djed ju je ispričao kod kuće, proglasivši je genijalnom. Žene su je pronosile s tolikim žarom da sam neko vrijeme izbjegavao posjetitelje u strahu da će je preda mnom izreći ili me natjerati da je ponovim. Osim toga, tada sam otkrio osobinu odraslih koja će mi jako koristiti kao piscu: svatko je događaj pripovijedao s novim pojedinostima, dodavanima prema svom shvaćanju, do te mjere da su različite verzije na kraju odudarale od originala. Ne možete ni zamisliti koliko od tada žalim jadnu djecu koju njihovi roditelji proglase genijalcima, pa ih prisiljavaju pjevati prilikom posjeta, oponašati poj ptica, čak i lagati da bi ispali duhoviti. Sada mi je jasno da je ta tako jednostavna rečenica u biti bila moj prvi književni uspjeh.
To su moje dogodovštine iz te 1932, kada je objavljeno da su peruanske postrojbe pod zapovjedništvom generala Luisa Miguela Sancheza Cerra zaposjele nezaštićeno naselje Leticia, na obali rijeke Amazone, na krajnjem jugu Kolumbije. Vijest je snažno odjeknula u cijeloj zemlji. Vlada je proglasila opću mobilizaciju i skupljanje najvrednijeg obiteljskog nakita po kućama. Domoljublje raspaljeno podmuklim napadom peruanskih postrojbi izazvalo je neviđen odziv. Nedostajalo je skupljača da prikupe sve dobrovoljne priloge po kućama, prije svega vjenčane prstene, jednako cijenjene zbog njihove prave vrijednosti koliko i zbog one simboličke.
Za mene, naprotiv, bilo je to jedno od najsretnijih razdoblja zbog pomutnje koja je nastala. Nestalo je sterilne ozbiljnosti u školama i nju je zamijenila pučka kreativnost na ulicama i u kućama. Osnovan je civilni bataljun od ponajboljih mladića, bez obzira na društveni sloj i boju kože, formirane su ženske brigade Crvenog križa, spontano su se pjevale himne o ratu do zadnje kapi krvi protiv zlog napadača, a jednodušan uzvik odjekivao je cijelom domovinom:
»Živjela Kolumbija, dolje Peru!«
Nisam doznao kako je okončala ta junačka epopeja jer su se nakon nekog vremena duhovi smirili uz štura objašnjenja. Mir je učvrstilo ubojstvo generala Sancheza Cerra kojega je smaknuo netko od protivnika njegove krvave vladavine, a ratni poklič postao je uobičajen dio proslava nogometnih pobjeda u školi. Ali moji roditelji, koji su priložili za rat svoje vjenčane prstene, nikada se nisu oporavili od svoje naivnosti.
Koliko se sjećam, moja je sklonost prema glazbi otkrivena tih godina iz opčinjenosti harmonikašima i njihovim narativnim pjesmama. Neke sam znao napamet, poput onih što su ih kriomice pjevušile žene u kuhinji, jer ih je baka smatrala nedoličnima. No ipak, tanga Carlosa Gardela, što su zarazila pola zemaljske kugle, u meni su pobudila potrebu za pjevanjem da bih se osjećao živim.
Nosio sam, kao i on, pusteni šešir i svileni šal, i nije me trebalo dugo moljakati da zapjevam tango iz svega glasa. Sve do tužnoga jutra kada me teta Mama probudila s viješću da je Gardel poginuo u sudaru dvaju zrakoplova u Medellinu. Nekoliko mjeseci prije, pjevao sam tango Nizbrdo na dobrotvornoj zabavi, uz pratnju sestara Echeverri, rođenih Bogotanki, koje su bile prave majstorice i duša svih dobrotvornih zabava i državnih proslava u Cataci. Tako sam zdušno pjevao da se majka nije usudila usprotiviti se kada sam joj povjerio da želim naučiti svirati klavir umjesto harmonike koju baka ionako nije mogla smisliti.
Iste te večeri pošli smo gospodicama Echeverri da me poduče. Dok su one razgovarale, ja sam krajnje čeznutljivo promatrao klavir na drugoj strani sobe, razmišljajući hoće li mi noge dosegnuti pedale i sumnjajući da razmak između moga palca i maloga prsta dostaje za pretjerane intervale, kao i hoću li znati odgonetnuti hijeroglife crtovlja. Bio je to dvosatni posjet ispunjen lijepim nadama. Ali uzalud, jer su nam učiteljice na kraju rekle da je klavir zasad neispravan. Poduka je tako ostala odgođena dok ne dođe ugadač, i o tome se progovorilo tek mnogo godina kasnije, kada sam podsjetio majku u jednom nevezanom razgovoru na bol što sam ga osjećao zato što nisam naučio svirati klavir. Uzdahnula je:
- A najgore je to što je s klavirom bilo sve u redu.
Tada sam saznao kako se dogovorila s učiteljicama za izgovor da klavir nije ugođen da bi me poštedjela mučenja s glupim vježbama što ga je ona trpjela pet godina u koledžu Prikazanja. Utjeha se pojavila u vidu škole Montessori, otvorene u to vrijeme u Cataci u kojoj su učiteljice poticale svih pet osjetila praktičnim vježbama i podučavale pjevanju. Zahvaljujući nadarenosti i ljepoti ravnateljice Rose Elene Fergusson, učenje je bilo jednako divno kao da se igramo života. Naučio sam cijeniti njuh, moć kojega budi razorne čežnje. Nepce sam izoštrio do te mjere da mogu reći kako sam kušao pića s okusom prozorskog stakla, stari kruh koji je imao okus putnoga kovčega i čajeve s okusom mise. U pravilu je teško razumjeti te subjektivne doživljaje, ali oni koji su to doživjeli, odmah će shvatiti.
Po mome mišljenju, metoda Montessori najbolji je način poticanja dječje osjetljivosti prema ljepotama svijeta i buđenja znatiželje prema tajnama života. Prigovarali su joj da širi duh neovisnosti i samosvojnosti -i možda je to u mome slučaju i bilo točno. Naprotiv, nikada nisam naučio dijeliti ili izvaditi drugi korijen, niti se služiti apstraktnim pojmovima. Bio sam tako malen da se iz toga razdoblja sjećam samo dvoje učenika. Juanite Mendoze, koja je sa sedam godina umrla od tifusa, nedugo nakon otvorenja škole, i njezina me se smrt tako snažno dojmila da je nisam mogao zaboraviti s nevjestinom krunom i velom u lijesu. Sjećam se i Guillerma Valencie Abdale, prijatelja od prvog odmora i pouzdanog liječnika mamurluka ponedjeljkom.
Moja sestra Margot vjerojatno je bila jako nesretna u toj školi, iako se ne sjećam da se ikada potužila. Šutke bi sjedala na svoj stolac za prvi razred s kojega se nije micala čak ni za vrijeme odmora, netremice zureći u neodređenu točku, sve do zadnjega zvona. Tada nisam znao da je, kad bi ostajala sama u praznoj učionici, jela zemlju iz vrta što ju je krišom donosila od kuće u džepu svoje pregače.
Uz mnogo truda naučio sam čitati. Nije mi se činilo logičnim da se slovo m zove em, a ipak u slogu uz samoglasnik a, ne čita se ema nego ma. Nisam mogao tako čitati. Na kraju, kada sam došao u školu Montessori, učiteljica me nije podučavala imenima suglasnika, nego njihovu izgovoru. Zahvaljujući tome, uspio sam pročitati prvu knjigu što sam je pronašao u velikoj i prašinom pokrivenoj škrinji u kućnoj ostavi. Bila je rašivena i neke su stranice nedostajale, ali sam tako zadubljeno čitao da je Sarin zaručnik, prošavši pokraj mene, izrekao stravično proročanstvo: »Dođavola! Ovaj će mali biti pisac«.
To je na mene ostavilo velik dojam jer je to rekao on, koji je živio od pisanja. Dosta je godina prošlo prije no što sam saznao da je to bila Tisuću i jedna noć. Priča koja mi se najviše svidjela - jedna od najkraćih i najjednostavnijih što sam ih ikada pročitao - i dalje mi je najbolja, iako sada više nisam siguran jesam li je pročitao u toj knjizi ili u nekoj drugoj, a to mi nitko nije znao reći. Evo priče: neki ribar obeća susjedi da će joj pokloniti prvu ribu koju izvuče, ako mu ona posudi olovo za mrežu, a kada je žena rasporila ribu da je očisti prije pečenja, u njezinoj utrobi našla je dijamant veličine badema.
Rat s Peruom oduvijek sam povezivao s propadanjem Catace, jer nakon objave mira, moj se otac izgubio u labirintu nesigurnosti, što je na kraju završilo preseljenjem obitelji u njegovo rodno mjesto Since. Za Luisa Enriquea i mene, dok smo ga pratili na njegovu istraživačkom putovanju, bila je to nova škola života, s kulturom toliko različitom od naše da je izgledalo kao da se radi o dva različita planeta. Drugi dan nakon našeg dolaska odveli su nas u vrtove susjeda i ondje smo naučili jahati na magarcu, musti krave, škopiti teliće, postavljati zamke za prepelice, pecati na udicu i saznali zašto psi ostaju priljubljeni uz kuje. Luis Enrique je oduvijek izrazito prednjačio u otkrivanju svijeta što nam ga je Mina branila, a o kojemu nam je baka Argemira govorila u Sinceu bez ikakve zlobe. Toliki stričevi i tete, brojni rođaci različitih boja kože i čudnih prezimena koji su nam se obraćali na toliko različitih narječja na početku su nas više zbunjivali no što su nam pomagali u snalaženju, sve dok to nismo shvatili kao drukčiji način iskazivanja ljubavi. Tatin tata, don Gabriel Martinez, legendarni školski učitelj, dočekao je Luisa Enriquea i mene u svome dvorištu s golemim stablima manga najpoznatijima u mjestu po sočnosti i veličini. Brojao ih je jednog po jednog svaki dan, od prvoga koji bi se pojavio i vlastoručno ih brao za prodaju po fantastičnoj cijeni od jednog centavosa po komadu.
Na rastanku, nakon prijateljskog razgovora o njegovim sjećanjima dobrog učitelja, otrgnuo je jedan mango s najrazgranatijeg stabla i darovao nam ga obojici.
Tata nam je predstavio to putovanje kao važan korak u povezivanju obitelji, ali od samog dolaska shvatili smo da je njegova tajna nakana otvaranje ljekarne na velikom glavnom trgu. Brata i mene upisao je u školu kod učitelja Luisa Gabriela Mese, gdje smo se osjećali slobodnijima i uklopljenima u novu sredinu. Unajmili smo golemu kuću na najboljem uglu ulice u mjestu, katnicu s balkonom uzduž cijeloga pročelja iznad trga. Njezinim se pustim spavaonicama po cijele noći razlijegao glas nevidljivog duha jednoga bukavca.
Sve je bilo spremno za sretno iskrcavanje majke i sestara, kada je stigao brzojav da je djed Nicolas Marquez umro. Iznenadna bol što ju je osjetio u grlu dijagnosticirana je kao rak u završnoj fazi i jedva su imali vremena odvesti ga u Santa Martu da umre. Pred smrt je od sve unučadi vidio samo brata Gustava, šestomjesečnu bebu, kojega je netko stavio djedu u krevet da se oprosti od njega.
Umirući, djed ga je pomilovao za zbogom. Trebalo je proći mnogo godina da bih postao svjestan koliko mi je značila ta nepojmljiva smrt.
Ipak smo se preselili u Since, ne samo sva djeca, nego i baka Mina, teta Mama, obje već bolesne, o kojima se dobro brinula teta Pa. Ali kraj veselja zbog promjene i konačna propast tog pokušaja gotovo su se poklopili, i za manje od godinu dana svi smo se vratili u staru kuću u Cataci »bacajući šešir o pod«, kako je običavala govoriti majka u situacijama kada nije bilo izbora. Tata je ostao u Barranquilli tražeći način da otvori svoju četvrtu ljekarnu.
Moje zadnje sjećanje na kuću u Cataci tih strašnih dana sjećanje je na lomaču u dvorištu na kojoj je spaljena djedova odjeća. Njegova odijela iz rata i odijela pukovnika u miru podsjećala su toliko na njega da je izgledalo, dok su gorjela, kao da on i dalje živi u njima.
Najviše je to vrijedilo za mnogobrojne raznobojne plišane kape, znak raspoznavanja po kojem ga se u daljini najbolje uočavalo.
Medu njima prepoznao sam i svoju kariranu kapu, zapaljenu nepažnjom i uzbudila me spoznaja da mi taj obred uništavanja daje sigurno glavno mjesto u djedovoj smrti. Sada mi je jasno: dio mene umro je s njim. Ali isto tako mislim, bez truna sumnje, da sam u tom trenutku već bio pisac u osnovnoj školi koji je još samo trebao naučiti pisati.
Bilo je to isto ono stanje duha koje me osokolilo da nastavim živjeti kada sam izišao s majkom iz kuće koju nismo mogli prodati. Kako je vlak za povratak mogao stići u bilo koje doba, uputili smo se prema stanici i ne pomišljajući da ikoga više pozdravimo. »Drugi put ćemo ostati duže«, obeća ona, izvukavši jedini eufemizam kojega se dosjetila kako bi rekla da se nikada više neće vratiti. Ja sam pak tada shvatio da ću do kraja života čeznuti za prodornim zvukom u tri poslijepodne.
Bili smo jedini duhovi na postaji, osim službenika u radnoj odjeći koji je prodavao karte i pored toga obavljao još toliko poslova da bi u sadašnje vrijeme takvo što iziskivalo dvadeset ili trideset užurbanih zaposlenika. Jara je bila nemilosrdna. S druge strane željezničke pruge životarili su ostaci zabranjenoga grada bananske tvrtke, njihove negdašnje kuće bez crvenih krovova, uvenule palme okružene korovom i ruševinama bolnice, a na kraju šetališta, napuštena zgrada škole Montessori među oronulim stablima badema i malen trg posut šljunkom nasuprot postaje bez ikakva traga povijesne veličine.
Pogled na svaku stvar budio je u meni nesavladiv poriv za pisanjem da ne bih umro. Nije to bilo prvi put da me obuzela ta potreba, ali tek toga jutra prepoznao sam je kao stanje nadahnuća - te odvratne, ali tako žive riječi koja uništava sve što joj se nađe na putu da bi na vrijeme stigla u svoj prah i pepeo.
Ne sjećam se da smo više razgovarali, čak ni u vlaku na povratku.
Već na brodiću, u ponedjeljak u zoru, uz svježi lahor uspavane močvare, majka je shvatila kako ni ja ne spavam i upitala me:
- Na što misliš?
- Pišem - odgovorio sam. I odmah požurio s ljubaznijim objašnjenjem: - Zapravo, razmišljam o onome što ću napisati kada stignem u ured.
- Ne bojiš se da će tata umrijeti od žalosti? Izvukao sam se, spremno dočekavši pitanje.
- Od svih dosadašnjih razloga za smrt, ovaj je jedan od najbezazlenijih.
Nije to bio najpogodniji čas da se upustim u pisanje drugog romana, dok sam se još uvijek borio s prvim, uz manje ili više sretne pokušaje s ostalim proznim književnim oblicima, ali sam postavio sam sebi te noći ratni ultimatum: napisati roman ili umrijeti. Ili, kako je to Rilke jednom rekao: »Ako mislite da možete živjeti bez pisanja, nemojte pisati«.
Iz taksija koji nas je vozio do pristaništa brodića, moj stari grad Barranquilla činio mi se stranim i tužnim pod prvim zrakama svjetla te znakovite veljače. Kapetan brodića Eline Mercedes ponudio mi je da otpratim majku do Sucre, gdje nam je živjela obitelj zadnjih deset godina. Nije mi padalo na pamet. Poljubio sam majku na rastanku, a ona me pogledala u oči i nasmiješila mi se prvi put od poslijepodneva prethodnoga dana, te me upitala njoj svojstvenim obješenjaštvom:
- Onda, što da kažem tvom tati? Odgovorio sam joj posve iskreno:
- Reci mu da ga jako volim i da ću zahvaljujući njemu postati pisac.
I nemilosrdno sam otklonio bilo kakvu drugu mogućnost: - Pisac i ništa drugo.

Volio sam to govoriti, ponekad u šali, ponekad ozbiljno, ali nikada nisam bio tako siguran kao toga dana. Ostao sam na gatu opraštajući se od majke koja mi je dugo mahala s ograde brodića sve dok nisu nestali među olupinama brodova. Onda sam pohitao u ured El Heralda, uzbuđen žudnjom što mi je nagrizala utrobu i, gotovo bez daha, bacio sam se na pisanje novoga romana, započevši rečenicom s kojom mi je onoga dana prišla majka: »Došla sam te zamoliti da podeš sa mnom na razgovor o prodaji kuće«.
Način na koji sam tada pisao razlikuje se od načina što sam ga usvojio kasnije kao iskusan pisac. Pri pisanju koristio sam samo kažiprste -što i dalje radim - ali nisam ispravljao svaki odlomak dok ne postanem zadovoljan - kao sada - nego bih nabacao sve što je bilo u meni, onako sirovo. Mislim da je taj način pisanja uvjetovala mjera za papir koji je bio izrezan u uzdužne trake izrezane s role za tisak, a koje su mogle imati i do pet metara. Rezultat su bili dugi i uski članci poput papira što je u slapovima izlazio iz pisaćeg stroja i širio se uredom kako je tko pisao. Šef redakcije nije naručivao članke prema listovima, ni prema riječima, ni prema slovima, nego prema centimetrima papira. »Prilog od metra i pol«, govorilo se. Taj format ponovno mi je počeo nedostajati u zrelim godinama, a onda sam shvatio da je on zapravo istovjetan zaslonu računala.
Na pisanje romana bacio sam se s takvom nezadrživom žestinom da sam izgubio osjećaj za vrijeme. U deset ujutro vjerojatno sam ispisao više od metra, kada je Alfonso Fuenmavor naglo otvorio vrata i skamenio se s ključem u bravi, kao da ih je pobrkao s vratima zahoda. Sve dok me nije prepoznao.
- A vi, kojega vraga radite ovdje u ova doba! - obratio mi se iznenađeno.
- Pišem roman svoga života - pojasnio sam mu.
- Još jedan? - priupita Alfonso svojim opakim smislom za humor.
-Imate više života od mačke.
To je isti roman, samo ni drukčiji način - odvratio sam da ne bih beskorisno objašnjavao.
Nismo si govorili ti zbog neobičnoga kolumbijskog običaja kod kojega su ljudi na ti odmah nakon upoznavanja, a prelaze na vi tek kad steknu međusobno povjerenje - kao supružnici.
Izvadio je knjige i papire iz otrcane aktovke i stavio ih na stol. Za to je vrijeme nezasitnom znatiželjom slušao osjećajnu zbrku koju sam mu nastojao prenijeti oduševljenim prepričavanjem izleta. Na kraju, kao zaključak, nisam mogao izbjeći vlastitu slabost da svedem na konačnu rečenicu ono što nisam u stanju objasniti.
- To je najvažnije što mi se u životu dogodilo - izjavih.
- Nije valjda zadnje - odvratio je Alfonso.
Nije to ni pomislio, jer ni on nije mogao prihvatiti neku ideju, a da je prethodno ne svede na njezinu pravu mjeru. Ipak, dovoljno sam ga poznavao da shvatim kako ga se moj ushit tim putovanjem s majkom nije dojmio onoliko koliko sam očekivao, ali je nesumnjivo pobudio njegovo zanimanje. Tako je i bilo: od sljedećega dana počeo mi je postavljati svakojaka usputna, vrlo lucidna pitanja o napredovanju romana, i njegova najmanja gesta bila je dovoljna da počnem razmišljati kako nešto treba ispraviti.
Dok smo razgovarali, pokupio sam svoje papire da mu oslobodim pisaći stol, jer je to jutro Alfonso trebao napisati prvi uvodnik za Kroniku. Ali priopćio mi je novost koja mi je uljepšala dan: izlazak prvog broja, predviđen za sljedeći tjedan, peti put se odgađa zbog kašnjenja isporuke papira. Uz malo sreće, rekao je Alfonso, izlazimo za tri tjedna.
Pomislio sam kako će mi providnošću darovana odgoda dostajati da oblikujem početak knjige, jer sam tada još uvijek bio previše zelen da uvidim kako roman ne počinje onako kako je to pisac zamislio, nego kako on želi. Tako sam šest mjeseci kasnije, kada sam pomislio da je sve gotovo, morao iz temelja preraditi prvih deset stranica da bi čitatelj povjerovao u njihov sadržaj i još mi se dandanas čini da nisu dobro napisane. Odgoda je bila olakšanje i za Alfonsa, jer umjesto da jadikuje zbog nje, skinuo je jaknu, sjeo za pisaći stol i nastavio ispravljati zadnje izdanje rječnika Kraljevske akademije Španjolske koji nam je tih dana stigao. To mu je bila omiljena razonoda otkad je otkrio grešku što se potkrala u jednom engleskom rječniku i poslao ispravak uz obrazloženje nakladniku u London, možda s jedinom zadovoljštinom da se s njima našali u našem stilu u popratnom pismu: »Konačno Engleska duguje uslugu nama Kolumbijcima«. Uredništvo mu je zahvalilo jako ljubaznim pismom u kojem priznaje grešku i moli ga da nastavi surađivati s njima. Tako je i bilo dugi niz godina, i ne samo da je otkrio još i druge greške u istom rječniku, nego i u drugim rječnicima različitih jezika. Kada je suradnja ušla u kolotečinu, već je stekao osamljeničku naviku ispravljanja španjolskih, engleskih ili francuskih rječnika, a ako je trebalo čekati na prijam ili na autobusnoj postaji ili u bilo kojem od tolikih redova kojima obiluje život, zabavljao se preciznom zadaćom lova na previde probijajući se kroz guštare jezika.
U podne je sparina postala nepodnošljiva. Dim naših cigareta zastro je ono malo svjetla što se probilo kroz dva jedina prozora, ali nijedan od nas dvojice nije se ni pomaknuo da prozrači ured, možda zbog dodatne ovisnosti da isti dim nastavljamo uvlačiti do smrti. S vrućinom nije bio taj slučaj. Na moju sreću, urođena mi je otpornost na vrućinu do trideset stupnjeva u hladu. Alfonso, naprotiv, kako je temperatura rasla, tako je svlačio komad po komad odjeće, ne prekidajući posao: kravata, košulja, potkošulja...
Imalo je to i svojih prednosti, jer je odjeća ostajala suha dok se on kupao u znoju i mogao ju je ponovno odjenuti kad bi popustila vrućina, onako izglačanu i svježu kao za doručkom. Vjerojatno je to bila tajna koja mu je omogućavala da se uvijek i na svakom mjestu pojavi u svome bijelom odijelu, s kravatom nakrivljena čvora i oštrom indijanskom kosom podijeljenom posred glave strogom crtom. Isto je tako izgledao u jedan popodne kada je izišao iz zahoda kao da se probudio nakon okrepljujućeg sna. Prolazeći pokraj mene, upitao me je:
- Idemo na ručak?
- Nisam gladan, majstore - odgovorih mu.
Prema kodeksu društva, replika je bila jasna: kada sam prihvaćao poziv, značilo je da sam u teškoj oskudici, možda dva dana na kruhu i vodi, i u tom bih slučaju prihvaćao poziv bez komentara i bilo je jasno da on časti. Odgovor: »Nisam gladan«, mogao je značiti svašta, ali je to bio moj način da mu kažem kako imam osiguran ručak. Dogovorili smo susret za predvečer, kao i uvijek, u knjižari Mundo.
Malo iza podneva u redakciju je ušao mladić nalik filmskome glumcu. Izrazito plav, kože izborane životom na otvorenome, tajanstvenih plavih očiju i topla melodiozna glasa. Dok smo razgovarali o časopisu koji je uskoro trebao ugledati svjetlost dana narisao je na površini pisaćeg stola u šest maestralnih poteza bika za koridu iz profila i potpisao se uz poruku za Fuenmavora. Onda je odbacio olovku na stol i oprostio se tresnuvši vratima. Toliko sam bio opijen pisanjem, da nisam ni pogledao potpis na crtežu. Tako sam ostatak dana pisao bez ića i pića, a kada se počeo hvatati mrak, morao sam se iskrasti na prstima s grubom prvom verzijom novog romana, sretan zbog sigurnosti da sam napokon pronašao izlaz iz slijepe ulice u koju sam zabasao, beznadno pokušavajući napisati roman već više od godinu dana.
Tek sam navečer saznao da je popodnevni posjetitelj bio slikar Aljandro Obregon, koji se upravo vratio s jednog od mnogobrojnih putovanja u Evropu. Otada je postao ne samo jedan od najznačajnijih kolumbijskih slikara, nego ujedno i jedan od najomiljenijih članova društva, a svoj je povratak ubrzao da bi sudjelovao u objavljivanju Kronike. Zatekao sam ga s društvom u bezimenoj krčmi u Uličici Luz, usred četvrti Barrio Abajo, a koju je Alfonso Fuenmavor krstio imenom nedavno objavljenog romana Grahama Greenea: Treći čovjek. Svaki njegov povratak uvijek je bio vrijedan pamćenja, pa tako i ovaj koji je dosegnuo vrhunac za vrijeme predstave s dresiranim cvrčkom koji je, pak, kao kakvo ljudsko biće slušao i izvršavao naredbe svoga vlasnika. Cvrčak bi se osovio na stražnje noge, širio krila, pjevao po taktu i zahvaljivao na aplauzima teatralnim naklonima. Na kraju, naočigled dresera opijena burnim pljeskom, Obregon je vrhovima prstiju uhvatio cvrčka za krila i, pred začuđenim pogledima prisutnih, strpao ga u usta te ga živoga sažvakao s velikim užitkom. Nije bilo lako neutješnom vlasniku nadoknaditi gubitak raznovrsnim tetošenjima i potkupljivanjima. Kasnije sam saznao kako to nije bio prvi cvrčak kojega je Obregon javno pojeo živog, a ni posljednji.
Nikada se nisam osjećao kao tih dana tako čvrsto povezan s tim gradom i sa šestoricom prijatelja koji su u novinarskim i intelektualnim krugovima države postajali sve poznatiji kao grupa iz Barranquille. Bijahu to mladi pisci i umjetnici koji su na određeni način predvodili kulturni život grada, na čelu s katalonskim učiteljem don Ramonom Vinyesom, dramaturgom i slavnim knjižarom, priznatim u enciklopediji španjolske nakladničke kuće Espasa od 1924.
Upoznao sam ih u rujnu prethodne godine kada sam došao iz Cartagene gdje sam dotada živio, zahvaljujući neodložnoj preporuci Clementea Manuela Zabale, šefa redakcije dnevnika El Universal za koji sam napisao svoje prve uredničke komentare. Proveli smo cijelu jednu noć razgovarajući o svemu i svačemu, i tako smo oduševljeno dogovorili stalnu razmjenu knjiga i preporuka lektire, da sam na kraju završio radeći s njima. Trojica iz originalne grupe isticala su se neovisnošću i silinom svojih vokacija: German Vargas, Alfonso Fuenmavor i Alvaro Cepeda Samudio. Toliko toga nam je bilo zajedničko da su zli jezici govorili kako smo sinovi istog oca, ali bili smo poznati i omrznuti u određenim medijima zbog svoje neovisnosti, snage poziva, stvaralačke odlučnosti koja je nemilosrdno krčila put, ali i zbog stidljivosti što je svatko od nas rješavao kako je najbolje znao i umio, i ne uvijek sa sretnim završetkom.
Alfonso Fuenmavor bio je izvrstan dvadesetosmogodišnji pisac i novinar koji je dugo vremena u El Heraldu držao aktualnu kolumnu Dnevni ugođaj, potpisujući je šekspirijanskim pseudonimom Puck. Što smo više upoznavali njegovu neposrednost i smisao za humor, manje nam je bivalo jasno da je pročitao mnoštvo knjiga na četiri različita jezika o raznovrsnim temama. Njegovo zadnje životno iskustvo, s nepunih pedeset godina, vožnja je golemom olupinom brzinom od dvadeset kilometara na sat uz potpunu odgovornost. Taksisti, njegovi veliki prijatelji i najmudriji čitatelji, prepoznavali su ga izdaleka i sklanjali se, prepuštajući mu cijelu ulicu.
German Vargas Cantillo bio je kolumnist večernjeg El Nacionala, dobro obaviješten i oštar književni kritičar, autor tako pitkih tekstova da je mogao uvjeriti čitatelja da se stvari događaju samo zato jer ih on pripovijeda. Bio je jedan od ponajboljih komentatora na radiju i nesumnjivo jedan od najobrazovanijih u ta dobra vremena pojave novih zanimanja i rijedak primjerak rođenog izvjestitelja kakvim sam i ja želio postati. Nikada nismo uspjeli shvatiti kako je taj plavokosi i koščati momak opasnih plavih očiju stizao na vrijeme pročitati sve što je bilo vrijedno čitanja. Nije odstupao od svoje rane opsesije otkrivanja skrivenih književnih vrijednosti dalekih zakutaka zaboravljene Provincije da bi ih izložio javnosti. Srećom, nikada nije naučio voziti u tom našem bratstvu smušenjaka, jer smo strahovali da ne bi odolio iskušenju čitanja u vožnji.
Alvaro Cepeda Samudio, naprotiv, bio je prije svega oduševljeni vozač, s jednakim zanosom bavio se automobilima i pisanom riječi; dobar pripovjedač kada je imao volje sjesti i napisati priču; majstorski filmski kritičar i nesumnjivo najobrazovaniji, ali i promicatelj smjelih polemika. Izgledao je kao Ciganin iz Cienage kože opaljene suncem, lijepe glave uokvirene nestašnim crnim uvojcima i širom rastvorenih očiju koje su otkrivale njegovo osjećajno srce. Omiljena obuća bijahu mu najjeftinije platnene sandale, a iz usta mu je visjela velika, uglavnom ugašena cigara. U El Nacionalu je objavio svoje prve novinarske uratke i prve priče. Te je godine u New Yorku završavao napredni novinarski tečaj na Columbia University.
Povremeni član grupe i najcjenjeniji uz don Ramona, bio je Felix Fuenmavor, Alfonsov tata. Legendarni novinar i jedan od ponajboljih pripovjedača objavio je knjigu pjesama 1910, Musas del trćpico, i dva romana Cosme 1927. i Una triste aventura de catorce sabios 1928. Nijedan naslov nije postigao neki komercijalni uspjeh, ali književna je kritika oduvijek smatrala Josea Felixa jednim od najuglednijih pripovjedača, koji se nikada nije oslobodio utjecaja Provincije.
Nisam čuo za njega sve dok ga nisam upoznao, jednoga podneva kada smo se zatekli sami u Japyu, gdje me je naprečac očarao mudrošću i jednostavnošću nastupa. Bio je veteran koji je preživio tešku tamnicu Rata tisuću dana. Ne tako obrazovan kao Vinves, ali meni bliži po karakteru i karipskoj kulturi." Kod njega mi se najviše sviđala čudna vještina prenošenja vlastite mudrosti kao da se radi o najjednostavnijim stvarima na svijetu. Bijaše nenadmašan sugovornik i učitelj života, a njegovo se promišljanje razlikovalo od svih koje sam dotada imao prilike upoznati. Alvaro Cepeda i ja provodili smo sate slušajući ga, prije svega zbog njegova temeljnog načela da su bitne razlike između života i književnosti jednostavne formalne pogreške. Kasnije, ne sjećam se točno gdje, Alvaro je napisao kratku rečenicu koja pogađa bit: »Svi potječemo od Josea Felixa«.
Grupa je nastala spontano, moglo bi se reći zbog sile teže, zbog neuništive sklonosti koju je teško razumjeti na prvi pogled. Mnogo su nas puta pitali kako smo se, tako različiti, uvijek slagali oko pojedinih pitanja te smo morali smišljati svakojake odgovore da ne bismo rekli istinu: nismo uvijek mislili isto, ali smo imali razumijevanja za drukčije mišljenje. Bili smo svjesni da nas izvan našega kruga smatraju umišljenima, narcisoidnima i anarhistima.
Ponajprije zbog našega političkog određenja. Alfonso je tako za njih bio ortodoksni liberal, German prisilni slobodni mislilac, Alvaro arbitrarni anarhist, a ja, skeptični komunist i potencijalni samoubojica. Ipak, vjerujem bez ikakve zadrške, da je naša najveća sreća bila ta što smo i u najgorim situacijama možda mogli izgubiti strpljenje, ali nikada smisao za humor.
Međusobno smo raspravljali o svojim rijetkim ozbiljnim neslaganjima, i ponekad bi temperatura narasla do opasnih visina, što smo zaboravljali u trenutku kad bismo se dizali od stola ili čim bi prišao netko tko nije pripadao društvu. U baru Los Almendros doživio sam nezaboravnu lekciju jedne večeri kada sam se, tek stigavši, upustio s Alvarom u diskusiju o Faulkneru. Jedini svjedoci za stolom bili su German i Alfonso koji su se držali postrani, nijemi poput stećaka, što je u jednom trenutku postalo nepodnošljivo. Ne sjećam se u kojem trenutku, izvan sebe od bijesa i oštre rakije, izazvao sam Alvara da raspravu razriješimo šakama. Obojica smo već bili spremni ustati od stola s namjerom da iziđemo van na ulicu, kada nas ravnodušni glas Germana Vargasa naglo zaustavi s podukom za sva vremena:
- Onaj koji prvi ustane, već je izgubio.
Nitko od nas tada još nije navršio tridesetu. Ja sam, s navršene dvadeset tri, bio najmlađi u grupi koja me primila pod svoje okrilje otkada sam stigao u prosincu godinu ranije. Ali za stolom don Ramona Vinvesa sva četvorica smo se ponašali kao promicatelji i zagovornici zajedničke vjere, uvijek zajedno, uvijek raspredajući o istome i rugajući se svemu, i tako se složno protiveći svemu da su nas na kraju svi doživljavali kao jednu osobu.
Jedina žena koju smo smatrali članom grupe bila je Meira Delmar, koja je počinjala otkrivati snagu pjesništva, no s njom smo razgovarali samo u rijetkim slučajevima u kojima smo napuštali uobičajenu orbitu loših navada. Vrijedni su spomena domjenci u njezinoj kući s čuvenim piscima i umjetnicima u prolazu kroz grad.
Druga prijateljica, s manje slobodnog vremena i s kojom smo se rjeđe viđali bila je slikarica Cecilia Porras, koja je povremeno dolazila iz Cartagene i zajedno s nama kretala u naše noćne obilaske, jer je slabo marila što žene nisu dobrodošle u barovima i javnim kućama.
Naša se grupica sastajala dva puta dnevno u knjižari Mundo koja se pretvorila u glavno književno sastajalište. Mundo bijaše mirno utočište usred vreve Ulice San Blas, bučne i užurbane trgovačke arterije kojom se u šest poslijepodne praznio centar grada. Alfonso i ja pisali smo do prvih noćnih sati u uredu tik uz redakciju El Heralda poput marljivih učenika, on mudre uvodnike, a ja bijesne komentare. Često smo razmjenjivali ideje s jednoga pisaćeg stroja na drugi, posuđivali pridjeve, savjetovali jedan drugoga do te mjere da je u nekim slučajevima bilo teško razlučiti koji je čiji odlomak.
Naš je život preko dana bio gotovo uvijek predvidiv, osim petkom navečer kada smo se prepuštali nadahnuću, koje je znalo potrajati sve do doručka u ponedjeljak. Kad bi nas nešto zainteresiralo, naša bi četvorka krenula na književno hodočašće bez kočnice i mjere.
Počeli bismo u krčmi Treći čovjek sa zanatlijama iz četvrti i mehaničarima iz obližnje auto-mehaničarske radionice, razuzdanim državnim službenicima i onima smjernijima. Najneobičniji od sviju bijaše provalnik u stanove koji je stizao nešto prije ponoći u svom radnom odijelu: baletnim hlačama, tenisi-cama, nogometaškoj kapi i kovčežićem s laganim alatom. Netko ga je iznenadio u pljački stana, uspio ga fotografirati i objavio sliku u novinama ne bi li ga netko prepoznao. Jedino što je postigao, bila je lavina pisama zgroženih čitatelja zbog prljave igre prema jadnim sitnim lopovima.
Lopov je iskazivao popriličnu sklonost prema književnosti, nije propuštao nijednu riječ u razgovorima o umjetnosti i knjigama, i znali smo da je stidljiv pisac ljubavnih pjesama što ih je recitirao gostima kada nas nije bilo. Iza ponoći odlazio bi u krađu u otmjene gradske četvrti kao da odlazi na posao, a tri, četiri sata kasnije, poklanjao bi nam poneku sitnicu izdvojenu iz glavnoga plijena. »Za djevojke«, govorio nam je, i ne pitajući imamo li ih. Kad bi mu neka knjiga zapela za oko, poklonio bi nam je i, ako je vrijedila, darovali bismo je područnoj knjižnici što ju je vodila Meira Delmar.
Te putujuće katedre priskrbile su nam sumnjiv ugled među vrlim susjedama što smo ih sretali na izlasku s mise u pet, a koje su prelazile na drugu stranu ulice da izbjegnu pijance koji su čitavu noć lumpali.
No u biti nije bilo časnijih i plodonosnijih zabava od ovih naših.

Ako je itko to odmah shvatio, bio sam to ja, zajedno s njima urlajući kao opsjednut u razgovorima o djelima Johna Dos Pasoša ili promašenim golovima kluba Deportivo Junior. Toliko smo bili bučni da je jedna duhovita prijateljica noći iz bara El Gato Negro, već umorna od slušanja besplatnih prepirki čitave noći, viknula za nama u prolazu:
- Da ševite koliko se derete, bile bismo bogate.
Često smo navraćali pogledati novo sunce u bezimeni bordel u najjadnijoj gradskoj četvrti, gdje je godinama živio Orlando Rivera, zvan Figurita, i slikao mural koji se dugo spominjao. Ne pamtim da se itko gluparao više od njega, onako suluda pogleda, jareće bradice i bezgranične dobrote. Još u osnovnoj školi puhnulo mu je u glavu da bude Kubanac, i na kraju je postao veći i bolji Kubanac no što bi to bio da se rodio ondje. Govorio je, jeo, slikao, odijevao se, ljubio, plesao i živio kao Kubanac, kao Kubanac je i umro, a da Kubu nikada nije ni vidio.
Uopće nije spavao. Kada smo ga posjećivali u svitanja, silazio bi sa skele u skokovima, oslikaniji od zida na kojem je radio i proklinjao marihuanski mamurluk jezikom kubanskih pobunjenika protiv Španjolske. Alfonso i ja donosili smo mu članke i priče koje je trebalo ilustrirati i morali smo mu ih prepričavati, jer mu je nedostajalo strpljenja za čitanje. Crtao je na brzinu, i to karikature, u smisao kojih je jedino vjerovao. Gotovo uvijek su mu dobro uspijevale, iako je German Vargas dobronamjerno govorio kako su mnogo bolje kada mu ne uspiju.
Tako se živjelo u Barranquilli, gradu koji nije ličio ni na jedan drugi, posebice od prosinca do ožujka, kad su sjeverni pasati nadomještali paklene dane snažnim noćnim vjetrovima što su se kovitlali u dvorištima kuća i nosili kokoši kroz zrak. Ostajali su otvoreni samo prolazni hoteli i mornarske krčme oko pristaništa. Neke bi se noćne ptičice po cijele noći motale onuda iščekujući uvijek nesigurnu klijentelu s riječnih brodova. Limena glazba beživotno bi svirala neki valcer na šetalištu zasađenom topolama, ali ih nitko nije slušao zbog vike šofera koji su raspravljali o nogometu stojeći između taksija parkiranih jedan uz drugi na kolniku Šetališta Bolivar. Jedini otvoreni lokal bila je Roma, kavana španjolskih izbjeglica koja se nije nikada zatvarala jednostavno zato što nije imala vrata. Doduše, nije imala ni krov, u gradu u kojem su pljuskovi svakodnevna pojava, ali nikada nismo čuli da je netko zbog kiše ostavio nepojedenu tortilju od krumpira ili nije dovršio sklapanje kakva posla. Bilo je to utočište na otvorenom, s okruglim bijelim stolićima i metalnim stolcima pod krošnjama rascvjetanih akacija. U jedanaest, kada su se zatvarale redakcije jutarnjih novina El Heraldo i ha Prensa, noćni urednici su se ondje sastajali da nešto pregrizu. Španjolske izbjeglice dolazili su u sedam, odslušavši kod kuće usmeni dnevnik profesora Juana Josea Pereza Domenecha, koji je nastavio izvještavati o novostima iz Španjolskoga građanskog rata dvanaest godina pošto ga je izgubio. Jedne je slučajne večeri pisac Eduardo Zalamea zapeo ondje na povratku iz Guajire i ispalio si u prsa hitac iz revolvera bez teških posljedica. Stol je ostao kao povijesna relikvija što su je konobari pokazivali turistima, ne dozvoljavajući im da sjednu. Godinama kasnije, Zalamea je objavio svjedočanstvo o svojoj avanturi u Cuatro anos a bordo de mi mismo, romanu koji je našoj generaciji otvorio neslućene vidike.
Ja sam bio najviše prepušten sam sebi od cijele bratovštine, i mnogo sam se puta sklanjao u kavanu Roma da bih pisao do jutra u nekom odvojenom kutku, jer su oba moja posla posjedovala paradoksalnu osobinu da su jako važni i slabo plaćeni. Ondje me zaticala zora, u čitanju bez predaha, a kada sam ogladnio, popio bih gustu čokoladu uz sendvič od dobrog španjolskog pršuta i šetao uz prva svjetla svitanja pod rascvjetanim krošnjama Šetališta Bolivar. Prvih sam tjedana dugo ostajao pisati u redakciji novina, a onda odspavao koji sat u pustoj sali redakcije ili na valjcima tiskarskog papira, ali s vremenom sam bio prisiljen potražiti manje originalno mjesto.
Rješenje problema, kao i mnogo puta kasnije, ponudili su mi veseli taksisti Šetališta Bolivar, predloživši svratiste nedaleko od katedrale, gdje se može spavati sam ili u društvu za peso i pol.
Zgrada bijaše jako stara, ali dobro održavana na račun dostojanstvenih kurvica koje su se vrtjele oko Šetališta Bolivar od šest popodne vrebajući grešne ljubavi. Vratar se zvao Lacides. Imao je razroko stakleno oko i mucao je zbog stidljivosti i, od prve noći kada sam ondje potražio smještaj, sjećam ga se s beskrajnom zahvalnošću. Ubacio je peso i pedeset centavosa u ladicu pulta, već punu razbacanih i zgužvanih novčanica od prvih večernjih sati i pružio mi ključ sobe broj šest.
Nikada nisam bio na nekome tako mirnome mjestu. Najglasnije što se čulo bili su prigušeni koraci, nerazumljiv žamor i rijetko tjeskobna škripa zahrđalih opruga. Ali nikakav šapat, nikakav uzdah: ništa. Jedino je bilo teško podnositi vrućinu kao u pećnici zbog prozora zatvorenog drvenim letvicama postavljenim u križ.
Ipak, od prve noći mogao sam čitati u miru Wiliama Irisha, skoro do svitanja.
Bilo je to prebivalište nekadašnjih brodovlasnika, sa stupovima obloženim alabastrom i frizovima prekrivenima listićima od žute mjedi, oko unutrašnjeg dvorišta natkrivenog poganskim vitrajem što je širio sjaj staklenika. U prizemlju nalazili su se gradski bilježnički uredi. Na svakom od tri kata originalnog zdanja nalazilo se šest velikih soba u mramoru, a koje su kasnije pregrađene u sobičke poput mojega, u kojima su lokalne noćne ptičice zarađivale za život. Taj sretni kutak, gdje se moglo bez problema slomiti vrat, nekoć se zvao hotel New York, a Alfonso Fuenmavor ga je kasnije prozvao Neboder, u spomen samoubojicama što su se tih godina bacali s krova nebodera Empire State.
U svakom slučaju, centar naših života bila je knjižara Mundo, u podne i u šest poslijepodne, u najprometnijem dijelu Ulice San Blas.
German Vargas, prisni prijatelj vlasnika don Jorgea Rondona, nagovorio ga je da otvori knjižaru koja je za kratko vrijeme postala glavno sastajalište novinara, pisaca i mladih političara. Rondon nije imao iskustva u knjižarskom poslu, ali ga je brzo naučio i posvetio mu se s velikim žarom i velikodušnošću što ga je ubrzo pretvorilo u nezaboravna dobročinitelja. German, Alvaro i Alfonso savjetovali su ga oko narudžbi knjiga, posebno kada se radilo o novim naslovima nakladnika iz Buenos Airesa koji su nakon Drugoga svjetskog rata naveliko počeli prevoditi, tiskati i distribuirati književne novitete iz cijeloga svijeta. Zahvaljujući njima na vrijeme smo mogli pročitati knjige koje inače vjerojatno ne bi stigle u grad.
Oni su osobno poticali kupce, i tako Barranquilli ponovno vratili ugled čitateljskog središta što ga je nekoliko godina prije izgubila zatvaranjem povijesne knjižare don Ramona.
Nedugo nakon dolaska bio sam odmah primljen u tu bratovštinu koja je iščekivala trgovačke putnike argentinskih nakladnika kao nebeske glasnike. Zahvaljujući tome, našli smo se među prvim obožavateljima Jorgea Luisa Borgesa, Julia Cortazara, Felisberta Hernandeza i engleskih i sjevernoameričkih pisaca čije je romane znalački prevela ekipa Victorie Ocampo. Roman La forja de un rebelde Artura Baree bio je prva poruka nade iz daleke Španjolske čiji su glas utišala dva rata. Jednog od putnika, točnoga Guillerma Davalosa, resila je dobra navadu da nam se pridruži u našim noćnim zabavama i da nam, završivši sve poslove u gradu, pokloni ogledne primjerke noviteta.
Društvo, koje je živjelo daleko od centra, nije navečer odlazilo u kavanu Roma ako nije postojao kakav konkretni razlog. Za mene je, naprotiv, ona bila dom koji nisam imao. Ujutro sam radio u ugodnoj redakciji El Heralda, ručao kako sam mogao, kada i gdje sam mogao, no gotovo uvijek me častio netko od dobrih prijatelja iz društva ili zainteresirani političari. Poslijepodne pisao sam Žirafu, dnevni komentar ili kakav drugi tekst, već prema potrebi. U podne i u šest poslijepodne bio sam najtočniji u knjižari Mundo. Aperitiv prije ručka što ga je društvo godinama redovito ispijalo u kavani Colombia, kasnije se preselio u kavanu Japy, preko puta, jer je bila najzračnija i najveselija u Ulici San Blas. Služila nam je za primanje posjeta, kao ured, za sklapanje poslova, održavanje intervjua i kao pogodno mjesto za sastajanje.
Za stolom don Ramona u Japyu vladali su nepovredivi, navikom utvrđeni zakoni. On bi dolazio prvi, zbog svog učiteljskog radnog vremena do četiri sata poslijepodne. Za stol nije stalo više od šestorice. Izabrali smo svoja mjesta u odnosu na njegovo i smatrali smo nepristojnim dovlačiti druge stolce tamo gdje za njih nije bilo mjesta. Već prema dugotrajnosti poznanstva i razini prijateljstva, German je od prvoga dana sjedio njemu zdesna. Brinuo se o don Ramonovim ekonomskim pitanjima. Rješavao mu ih je, iako nije bio službeno zadužen za to, jer se mudri starac nije baš najbole snalazio u stvarnom životu. Tih dana glavni zadatak bio je prodaja njegovih knjiga mjesnoj knjižnici, i licitacija preostalih stvari prije puta za Barcelonu. Više nego tajnik, German se doimao kao dobar sin.
Odnosi don Ramona i Alfonsa, naprotiv, temeljili su se na najtežim književnim i političkim problemima. Što se Alvara tiče, uvijek mi je izgledalo da se ukoči kada ga ugleda samoga za stolom i da mu je bila potrebna naša prisutnost da bi započeo ploviti. Jedina osoba koja je mogla sjesti bilo gdje za stolom bio je Jose Felix. Navečer, don Ramon nije zalazio u Japy, nego u susjednu kavanu Roma, gdje se družio sa svojim prijateljima, izbjeglicama iz Španjolske.
Zadnji koji se priključio njegovu stolu, bio sam ja, i od prvoga dana bespravno sam zauzeo mjesto Alvara Cepede dok je boravio u New Yorku. Don Ramon me prihvatio kao još jednog učenika, jer je pročitao moje priče u El Espectadoru. Ipak, nisam uopće mogao zamisliti da ću se s njim toliko sprijateljiti da bih ga mogao zamoliti pozajmicu za put u Aracatacu s majkom. Malo kasnije, zahvaljujući nevjerojatnoj slučajnosti, prvi i posljednji put, razgovarali smo nasamo kada sam došao u Čapy prije drugih da mu nasamo vratim onih posuđenih šest pesosa.
- Zdravo, genijalče - pozdravio me kao i uvijek. No nešto ga je na mome licu uznemirilo: - Jeste li bolesni?
- Koliko ja znam nisam, gospodine - odgovorio sam uznemireno.
- Zašto?
- Izgledate mi iscrpljeno - pojasni - ali ne obazirite se na mene, ovih smo dana svi fotuts del cul, katal. - izvan sebe
Spremio je šutke šest pesosa u novčanik, kao da se radi o novcu koji mu ne pripada.
- Primam ovaj novac - objasnio je porumenjevši - kao sjećanje na vrlo siromašnog mladića koji je mogao vratiti dug, a da ga to nitko nije zatražio.
Ostao sam bez riječi, obavijen tišinom koju sam osjetio poput olovnog ponora u nerazumljivom žamoru prostorije. Nisam ni sanjao da će mi se posrećiti taj susret. Imao sam dojam da u razgovorima našega društva svatko prilaže svoje zrnce pijeska u nered, a vrline i mane svakog pojedinca stapaju se s manama i vrlinama ostalih, ali mi nikada nije palo na pamet da bih mogao razgovarati nasamo o umjetnosti i o svemu ostalome s čovjekom koji već godinama živi u enciklopediji. Mnoga svitanja, čitajući u osami sobička, zamišljao sam uzbudljive razgovore koje bih volio s njim voditi o svojim književnim sumnjama, no oni su se topili bez traga pod zrakama sunca. Moja je sramežljivost rasla kad bi Alfonso uletio s nekom od svojih neobičnih ideja, ili kad se German ne bi slagao s kakvim učiteljevim ishitrenim mišljenjem ili kad bi se Alvaro derao na sav glas izlažući kakav projekt koji nas je izbezumljivao.
Srećom, toga je dana u Japyu don Ramon preuzeo inicijativu i pitao me što čitam. Dotada sam pročitao sve što sam našao na španjolskom od autora izgubljene generacije, s naročitom pažnjom posvećenom Faulkneru, kojega sam proučavao krvoločnom okrutnošću britve iz čudnog straha da, zapravo, nije ništa drugo doli lukavi retoričar. Izgovorivši to, zasramio sam se od straha da bi moje riječi mogle zazvučati kao provokacija i pokušao sam ih ublažiti, ali don Ramon me prekinuo.
- Ne brinite, Gabito - odgovorio mi je ravnodušno. - Da je Faulkner u Barranquilli, sjedio bi za ovim stolom.
S druge strane, privuklo mu je pažnju što me Ramon Gomez de la Serna toliko zanima da sam ga citirao u Žirafi ravnopravno s drugim, nepovredivim romanopiscima. Pojasnio sam mu da me nisu zaintrigirali njegovi romani, iako mi se El chalet de las rosas jako svidio, već oštrina njegova duha i darovitost izražaja, ali samo kao ritmička gimnastika kako bih naučio pisati. Na tom planu ne poznajem inteligentniju književnu vrstu od njegovih slavnih greguerias, duhovitih metaforičkih definicija i primjedbi. Don Ramon me prekinu zajedljivim smiješkom:
- Za vas je opasno da neopazice naučite loše pisati.
Ipak, prije no što je prešao na drugu temu, priznao je kako je, usred svoga blještavog nereda, Gomez de la Serna dobar pjesnik. Takvi bijahu njegovi odgovori, brzi i mudri, i jedva mi je dostajalo pribranosti da ih upijem, smeten strahom da će netko prekinuti ovu jedinstvenu priliku. Ali on je znao kako je iskoristiti. Njegov konobar donio mu je kokakolu koju je običavao piti u to doba, u jedanaest i trideset, i činilo se kao da to nije ni primijetio, ali je pijuckao, gutljaj po gutljaj, na papirnatu slamčicu, ne prekidajući svoje izlaganje. Većina gostiju pozdravljala ga je glasno s vrata: »Kako ste, don Ramon«. A on im je odzdravljao, i ne pogledavši ih, odmahivanjem svoje umjetničke ruke.
Dok je govorio, don Ramon je kriomice pogledavao kožnatu aktovku što sam je s obje ruke čvrsto držao dok sam ga slušao.
Popivši prvu kokakolu, prelomio je slamčicu i naručio drugu. I ja sam naručio svoju, itekako svjestan da za tim stolom svatko plaća svoje. Napokon me upitao što krije ta tajanstvena aktovka što sam je stezao kao brodolomac dasku.
Priznao sam mu: bilo je to prvo poglavlje još uvijek nedorađena romana, započetog nakon povratka iz Catace s majkom.
Neponovljivom smjelošću, na raskrižju života i smrti, otvorio sam aktovku i stavio ga na stol preda nj, poput nevinog izazova.
Zagledao se u mene opasnim prozirnim plavim očima i upitao me pomalo začuđen:
- Dopuštate?

Tekst je bio napisan na pisaćem stroju s bezbrojnim ispravcima, na arcima tiskarskog papira složenima kao mijeh harmonike. Polako je nataknuo naočale, razvukao svitke papira profesionalnom vještinom i raširio ih po stolu. Čitao je mirno, na njegovu licu i u ritmu disanja nije se dala primijetiti nikakva promjena, samo se kakaduovski pramen na čelu tu i tamo pomicao u ritmu njegovih misli. Dočitavši oba svitka, ponovno ih je u tišini složio pomnjom srednjovjekovnih knjižničara. Onda je vratio naočale u futrolu i spremio je u džep na prsima.
- Dade se primijetiti kako je materijal još uvijek sirov, što je i za očekivati - rekao mi je krajnje jednostavno. - Ali dobro napreduje.
Usput je nabacio par primjedbi o vođenju vremena, što je bio moj problem od životne važnosti i nesumnjivo najteži, i dodao:
- Trebate biti svjesni da se događaj već zbio i da su likovi ondje samo da ga ožive, tako da morate voditi dva vremenska slijeda.
Nakon niza tehničkih detalja koje nisam uspio shvatiti zbog neiskustva, savjetovao mi je da se grad u romanu ne zove Barranquilla, kako sam ga nazvao u prvoj verziji, jer je to ime do te mjere uvjetovano realnošću da će čitatelju ostaviti vrlo malo prostora za maštu. I završio je šaljivim tonom:
- Ili se napravite nevještim i pričekajte da vam padne s neba. Na kraju krajeva, Sofoklova i Antigonina Atena dva su potpuno različita grada.
Ali ono što sam usvojio zauvijek i doslovce bila je rečenica s kojom se taj dan oprostio od mene:
- Zahvaljujem vam na ukazanoj časti i uzvratit ću vam savjetom: nikada nikome ne pokazujte nedovršen rukopis.
Bio je to naš jedini razgovor nasamo, ali je vrijedio za sve, jer je otputovao u Barcelonu 15. travnja 1950, kako je bilo predviđeno više od godinu dana prije toga, neobičan u crnom suknenom odijelu i s učiteljskim šeširom. Izgledalo je kao da ispraćamo kakva školarca. Bio je zdrav i potpuno bistar sa šezdeset osam godina, ali mi koji smo ga ispratili do zračne luke, oprostili smo se od njega kao od nekoga tko se vraća u domovinu da bi prisustvovao vlastitom pogrebu.
Tek sljedećeg dana, kada smo sjeli za naš stol u Japyu, postali smo svjesni njegova praznog stolca i nitko se nije usudio sjesti na nj dok se nismo dogovorili da to učini German. Nekoliko nam je dana trebalo da se naviknemo na novi ritam dnevnog razgovora, dok nije stiglo prvo pismo don Ramona, kao da je napisano živim glasom, njegovim sitnim finim rukopisom i ljubičastom tintom. Tako je započelo dopisivanje sa svima preko Germana, učestalo i intenzivno, iz kojeg se malo saznavalo o njegovu životu, a mnogo o Španjolskoj koju je smatrao neprijateljskom zemljom dokle god je Franco živ i dok vlada Katalonijom.
Ideja o tjedniku potekla je od Alfonsa Fuenmavora i rođena je davno prije tih dana, ali mislim da je odlazak slavnog Katalonca ubrzao njezino ostvarenje. Kada smo se sastali tim povodom u kavani Roma tri večeri kasnije, Alfonso nas je izvijestio da je sve spremno za polijetanje. Bit će to tjednik tabloid od dvadeset stranica, novinarski i književni, s imenom Kronika, što nikome neće mnogo reći. Izgledalo nam je nevjerojatno da je Alfonso Fuenmavor uspio pribaviti sredstva od zanatlija, automehaničara, umirovljenih službenika, čak i od gostioničara pomagača koji su prihvatili da plate oglašavanje rumom od trske, nakon četiri godine uzaludnih pokušaja dobivanja sredstava tamo gdje ih je bilo u izobilju. No bilo je razloga za mišljenje da će biti dobro primljen u gradu koji je, između svoje industrijske pomutnje i građanske oholosti, ipak bio privržen svojim pjesnicima.
Osim nas, bit će malo stalnih suradnika. Jedini profesionalac s dobrim iskustvom bio je Carlos Osio Noguera - Prorok Osio, iznimno simpatičan pjesnik i novinar divovskoga stasa, vladin službenik i cenzor El Nacionala u kojemu je radio s Alvarom Cepedom i Germanom Varga-som. Drugi će biti Roberto (Bob) Prieto, vrstan erudit iz visokog društva, koji je mogao razmišljati na engleskom ili francuskom jednako dobro kao na španjolskom i svirati na glasoviru napamet razna djela velikih majstora.
Najčudniji svat s liste, kojega se dosjetio Alfonso Fuenmavor, bio je Julio Mario Santodomingo. Otvoreno ga je nametnuo zbog njegove želje da bude različit, ali tek nekolicina nas je znala da se nalazi na popisu uredničkog vijeća, iako je izgledao predodređen za latinskog Rockefellera, inteligentan, obrazovan i srdačan, no neizbježno osuđen na magluštine moći. Malo njih je znalo ono što smo znali nas četvorica, pokretači časopisa, da je tajni san toga dvadesetčetverogodišnjaka bio postati piscem.
Glavni urednik, po prirodnom pravu, bit će Alfonso. German Vargas bit će prije svega veliki izvjestitelj i očekivao sam da ću s njim dijeliti posao, ne kada bude vremena - koje nam je uvijek nedostajalo - nego kada mi se ispuni san da ga izučim. Alvaro Cepeda slat će priloge u slobodno vrijeme s Columbia University iz New Yorka. Na kraju reda, nitko nije bio slobodniji i nitko nije više od mene želio da me imenuju šefom redakcije neovisnog tjednika nesigurne budućnosti, i tako je bilo.
Alfonso je imao zaliha u arhivi od prije par godina i velik broj unaprijed odrađenih poslova u zadnjih šest mjeseci - uredničkih komentara, književnih tekstova, odličnih reportaža i obećanja bogatih prijatelja da će se reklamirati u časopisu. Kao šef uredništva, bez određenoga radnog vremena i s boljom plaćom od bilo kojega novinara moga ranga, ali koja je uvjetovana budućom zaradom, bio sam spreman dobro i na vrijeme održavati časopis.
Konačno, u subotu sljedećeg tjedna, kada sam ušao u naš sobičak u El Heraldu u pet poslijepodne, Alfonso Fuenmavor nije ni podigao pogled s uvodnika što ga je upravo dovršavao:
- Požurite se sa svojim prilozima, majstore - obratio mi se - sljedeći tjedan izlazi Kronika.
Nisam se uplašio, jer sam već dva puta čuo istu rečenicu. Ipak, bila je to treća sreća. Najveći novinarski događaj tjedna, bez premca, dolazak je brazilskog nogometaša Helena de Fritasa u klub Deportivo Junior, ali nećemo pokušati konkurirati specijaliziranim sportskim novinama, nego ćemo to objaviti kao vijest od velikoga kulturnog i društvenog značenja. Kronika se neće dati svrstati u tu grupu, a najmanje kada se radi o nečemu tako popularnom kao nogomet. Odluka je bila jednoglasna, i prionuli smo na posao.
Pripravili smo toliko materijala iščekujući objavljivanje, da je jedino za zadnji čas ostala reportaža o Helenu koju je pisao German Vargas, majstor od zanata i fanatični obožavatelj nogometa. Prvi se broj pojavio na vrijeme na prodajnim mjestima u subotu, 29. travnja1950, na dan Svete Katarine Sienske, autorice plavih pisama što ih je pisala na najljepšem trgu na svijetu. Kronika je tiskana s geslom što sam ga u zadnji čas pridodao ispod naslova: »Vaš najbolji zveekend«. Znali smo da njime izazivamo neprobavljivo čistunstvo koje je tih godina prevladavalo u kolumbijskom tisku, ali za ono što smo našim geslom htjeli reći, nije bilo jednakovrijedne riječi istih značenjskih nijansi u španjolskom. Alfonso Melo, jedini portretist od trojice naših ilustratora, za naslovnicu je tušem nacrtao lik Helena de Freitasa.
Izdanje, unatoč žurbi u zadnji čas i izostanku promidžbe, rasprodano je mnogo prije no što je uredništvo u punom sastavu stiglo na gradski stadion sljedećeg dana, u nedjelju, 30. travnja, na kojemu se odigravao derbi između Deportiva Juniora i Sportinga, dvaju nogometnih klubova iz Barranquille. Samo je uredništvo bilo podijeljeno, jer su German i Alvaro bili navijači Sportinga, a Alfonso i ja Juniora. No Helenovo ime na naslovnici i odlična reportaža Germana Vargasa podržali su zabunu da je Kronika napokon pravi nogometni časopis kakav je Kolumbija očekivala.
Stadion je bio prepun. Šest minuta nakon početka prvoga poluvremena, Heleno de Freitas zabio je svoj prvi gol u Kolumbiji čistim udarcem lijeve noge s centra terena. Iako je na kraju pobijedio Sporting s 3:2, bio je to Helenov dan, a onda i naš, zbog pogotka sa znakovitom naslov-nicom. No nije bilo ni ljudske ni božanske sile koja bi mogla razuvjeriti čitatelje da Kronika nije sportski časopis nego kulturni tjednik koji je samo pozdravio dolazak Helena de Freitasa kao jedan od glavnih događaja godine.
Nije to bila puka početnička sreća. Trojica naših običavali su pisati o temama vezanima za nogomet u svojim kolumnama koje su se bavile raznim temama, uključujući tu naravno i Germana Vargasa.
Alfonso Fuenmavor bio je neupitan ljubitelj nogometa, a Alvaro Cepeda godinama je bio dopisnik iz Kolumbije za Sporting Neivs u Saint Louisu, u Missouriu. Unatoč tome, čitatelji koje smo priželjkivali nisu dočekali raširenih ruku sljedeće brojeve, a nogometni fanatici ravnodušno su nas napustili.
Pokušavajući popraviti neuspjeh, na uredničkom savjetu odlučili smo da ću ja za sljedeći broj napisati glavnu reportažu o Sebastianu Berascochei, drugoj urugvajskoj zvijezdi iz Deportiva Juniora, u nadi da ću uspjeti pomiriti nogomet i književnost, što sam toliko puta pokušao učiniti s drugim znanostima skrivenima u mojoj dnevnoj kolumni. Nogometna groznica kojom me je Luis Carmelo Correa zarazio na ledinama Catace pala je skoro na nula stupnjeva.
Osim toga, bio sam jedan od prvih fanatika karipskog bejzbola - ili igre loptom, kako smo ga zvali na španjolskom. Usprkos svemu, prihvatio sam izazov.
Uzor mi je bila, naravno, reportaža Germana Vargasa. Osnažio sam se s drugima i osjetio olakšanje nakon dugog razgovora s Berascocheom, inteligentnim i ljubaznim nogometašem koji je dobro znao kakav dojam želi ostaviti na svoju publiku. Pogriješio sam proglasivši i opisavši ga kao uzoritog Baskijca samo zbog njegova prezimena, previdjevši sitnicu - da je on crnac, crn kao noć, potomak iz ponajbolje afričke loze. Bio je to moj veliki životni promašaj koji se dogodio u najgorem mogućem trenutku za časopis.
Do te mjere da sam se u potpunosti poistovjetio s pismom čitatelja koji me opisao kao sportskog novinara nesposobnog razlikovati nogometnu loptu od tramvaja. German Vargas osobno, uvijek jako pažljiv u izricanju mišljenja, potvrdio je mnogo godina kasnije u knjizi uspomena da je prilog o Berascochei najgore od svega što sam ikada napisao. Mislim da je pretjerao, ali ne previše, jer nitko nije poznavao zanat kao on, s kronikama i reportažama napisanima tako tečno da se činilo kao da ih je osobno diktirao slovoslagaru.
Nismo se odrekli ni nogometa ni bejzbola zato što su oba sporta bila popularna na karipskoj obali, ali smo povećali broj rubrika s aktualnim temama i književnim novitetima. Sve uzalud: nikada nismo uspjeli prevladati zabunu da je Kronika sportski časopis, no zato su nogometni fanatici prevladali svoju i prepustili nas na milost i nemilost sudbini. Tako da smo nastavili uređivati časopis onako kako smo na početku zacrtali, iako je nakon trećeg tjedna ostao plutati u limbu vlastite neodređenosti.
Nisam klonuo duhom. Putovanje s majkom u Catacu, povijesni razgovor s don Ramonom Vinvesom i srdačna veza s grupom iz Barranquille dali su mi nov poticaj koji traje još i danas. Otada, sav zarađeni novac zarađen je isključivo pisanjem i to mi se čini vrednijim hvale no što bi se na prvi pogled moglo pomisliti, jer prvi novac za autorska prava koji mi je omogućio život od pisanja pripovjedaka i romana, dobio sam s četrdeset i nešto godina, nakon četiri knjige s bijednom dobiti. Prije toga splet lukavština, izmicanja i obmana stalno je remetio moj život ne bi li me zavarao bezbrojnim klopkama koje su me pokušavale skrenuti s književnoga puta.

3.



Nakon konačne propasti Aracatace, djedove smrti i nestanka svega što je preostalo od njegovih nesigurnih moći, mi koji smo od njih živjeli ostali smo prepušteni čežnjama. Kuća je izgubila dušu otkako su vlakom prestali stizati posjeti. Elvira Carillo ostala se brinuti o Mini i Francisci Simodosei odanošću vjerne sluškinje.
Kada je baka potpuno oslijepjela i izgubila razum, roditelji su je doveli da živi s nama da bi joj uljepšali barem zadnje dane. Teta Francisca, djevica i mučenica, nije se nimalo promijenila zadržavši neobičnu drskost u govoru začinjenu grubim uzrečicama, pa je tako odbila predati ključeve groblja i odreći se pečenja hostija za crkvu uz objašnjenje kako bi je Bog pozvao k sebi da je to njegova volja.
Jednog je dana sjela na prag svoje sobe i od svojih bijelih plahti počela siti vlastiti mrtvački pokrov, skrojen po mjeri, s tolikim marom da je smrt pričekala više od dva tjedna dok nije dovršila šilo. Tu večer, zgotovivši pokrov, otišla je na počinak ne oprostivši se ni od koga, ne bolujući ni od čega i ne žaleći se ni na što, legla je da umre zdravija no ikada. Tek kasnije, primijetili su da je prije smrti ispunila obrasce za pokop i obavila potrebne formalnosti.
Elvira Carillo, također djevica po vlastitoj odluci, ostala je sama u beskrajnoj samoći kuće. U ponoć bi je budio duh čiji se neprekidni kašalj čuo iz susjednih spavaonica, ali se nije uopće obazirala jer je, naposljetku, naviknula dijeliti jade nadnaravnoga života. Naprotiv, njezin brat blizanac, Esteban Carillo, ostao je bistar i pokretan sve do duboke starosti. Jednom zgodom, dok smo zajedno doručkovali, prisjetio sam se do pojedinosti kako su njegova oca pokušali baciti preko palube brodića na putu do Cienage, kada ga je gomila podignula na leda i bacala u zrak kao mazgari Sancha Panzu. Tada je Papalelo već bio pokojni, a ja sam taj događaj ispričao ujaku Estebanu jer mi se činio zabavnim. No on je odmah skočio na noge, bijesan što to nisam nikome ispričao čim se dogodilo, žarko želeći da se sjetim čovjeka koji je tada razgovarao s djedom, pa da od njega sazna tko su bili ti koji su ga pokušali utopiti. Nije mu bilo jasno ni to da se Papalelo nije branio, a bio je izvrstan strijelac koji je za dva građanska rata mnogo puta bio na bojišnici, spavao s revolverom pod jastukom, i nakon okončanja rata, u dvoboju ubio neprijatelja. U svakom slučaju, pojasnio mi je Esteban, nikada neće biti kasno da se on i njegova braća osvete za uvredu. Takav je guahirski zakon: ako netko uvrijedi jednog člana obitelji, svi muškarci iz obitelji uvreditelja moraju to platiti. Ujak Esteban bio je tako odlučan da je, završavajući ispitivanje, izvukao revolver i odložio ga na stol kako ne bi gubio vrijeme. Otada, svaki put kad bi nam se putovi sastali, vraćala mu se nada da sam se sjetio. Jedne večeri, u vrijeme kada sam pomno proučavao obiteljsku prošlost za prvi roman koji nisam dovršio, stvorio se u novinskoj redakciji i predložio da zajedno istražimo okolnosti napada. Nije se predao sve dokraja. Zadnji put kad sam ga vidio u Cartageni, već ostarjelog i slaba srca, oprostio se od mene tužno se smiješeći:
- Ne razumijem kako si mogao postati piscem s tako lošim pamćenjem.
Iscrpivši sve mogućnosti u Aracataci, otac nas je ponovno preselio u Barranquillu da ondje opet otvori ljekarnu bez ijednog novčića, ali s dobrim kreditom kod veletrgovaca koji su mu bili partneri u prijašnjim poslovima. Nije to bila peta ljekarna, kako smo govorili u obitelji, nego jedna jedina koju smo selili iz grada u grad slijedeći tatine trgovačke instinkte: dva puta u Barranquillu, dva puta u Aracatacu i jednom u Since. U svim tim pokušajima dobit je bila nesigurna, a dugovi nadoknadivi. Obitelj bez djeda i bake, bez teta i ujaka, a i bez slugu, ostala je na roditeljima i djeci, a tada nas je bilo već šestero, tri dječaka i tri djevojčice, u devet godina braka.
Ta me novost poprilično uznemirila. Više sam puta bio u Barranquilli u posjetu roditeljima, u mladoj dobi i uvijek u prolazu, pa moja sjećanja iz toga razdoblja nisu cjelovita. Prvi sam ih put posjetio s tri godine, kada su me djed i baka poveli na rođenje moje sestre Margot. Sjećam se smrada mulja na pristaništu u osvit, jednoprega na pustim i prašnjavim ulicama pokraj kojega je kočijaš svojim bičem tjerao nosače koji su se pokušali popeti na njegovo sjedalo. Sjećam se oker zidova i zelenih prozora i vrata u rodilištu u kojem se rodila sestra, te oštroga bolničkog mirisa što se osjećao u sobi. Tek rođena beba ležala je u željeznom krevetu u dnu puste sobe uz ženu koja je nedvojbeno bila moja majka, čijega se lica ne sjećam, već pamtim samo njezinu prisutnost i iznemoglu ruku koju mi je pružila uz uzdah:
- Više me se ne sjećaš.
Ničega više. Prvo potpuno sjećanje na majku potječe nekoliko godina kasnije, jasno i pouzdano, ali ga nisam uspio smjestiti u vremenu. Vjerojatno se to zbilo za jednog od njezinih posjeta Aracataci nakon rođenja Aide Rose, moje druge sestre. Igrao sam se na dvorištu s vrlo mladim janjetom što mi ga je Santos Villero donijela u naručju iz Fonsece, kada je dotrčala teta Mama i gotovo zaprepašteno viknula:
- Došla ti je mama!
Skoro me odvukla do sobe za primanje gdje su sve žene iz kuće i nekoliko susjeda sjedile kao na kakvu bdijenju, na stolcima poredanima uza zid. Moj iznenadni ulazak prekinuo je razgovor.
Ostao sam ukipljen na vratima, ne znajući koja je od njih moja majka, sve dok ona nije raširila ruke i rekla najnježnijim glasom koji pamtim:
- Pa ti si već pravi momak!
Lijepa, pravilnog nosa, dostojanstvena i blijeda, otmjenija no ikada zbog tadašnje mode: u svilenoj haljini boje slonovače s niskim strukom, bisernom ogrlicom u nekoliko nizova, u cipelama srebrne boje s visokim potpeticama i sa zvonolikim šeširom od fine slame, nalik onima iz nijemih filmova. Zagrlila me i obavila svojim mirisom po kojemu sam je uvijek prepoznavao, i zadrhtao sam pod naletom osjećaja krivnje, jer sam znao da mi je dužnost voljeti je, no u isti mah sam osjećao da tome nije tako.
Naprotiv, najstarije sjećanje na oca, dokazano i jasno, datira od 1. prosinca 1934, dana kad je navršio trideset tri godine. Ugledao sam ga kako ulazi velikim i poletnim koracima u kuću djeda i bake u Cataci, u bijelom lanenom odijelu i s plitkim tvrdim slamnatim šeširom ravna oboda na glavi. Netko ga je zagrlio, čestitao mu rođendan i pitao koliko godina navršava. Nikada neću zaboraviti odgovor, jer ga u prvi mah nisam razumio:
- Kristove godine.
Uvijek sam se pitao zašto mi se to sjećanje čini najstarijim, kada sam sasvim sigurno bio s ocem mnogo puta prije toga.
Nikada nismo živjeli zajedno, ali nakon Margotina rođenja, djed i baka počeli su me voditi u Barranquillu, te sam se, nakon rođenja Aide Rose, osjećao manje strano kod roditelja. Mislim da je to bila sretna kuća. Ondje su držali ljekarnu, a kasnije su otvorili drugu, u trgovačkom centru. Ponovo smo vidjeli baku Argemiru, mamu Gime, i njezino dvoje djece, Julia i Enu, pravu ljepoticu, koja je u obitelji zapamćena zbog svoje hude sreće. Umrla je s dvadeset pet godina iz nepoznatih razloga i još se uvijek priča da su je glave došle čini što ih je na nju bacio neki odbijeni udvarač. Kako smo odrastali, mama Gime mi se činila sve simpatičnijom, a njezin jezik britkijim.
U tom istom razdoblju roditelji su mi ranili dušu i ostavili teško izbrisiv ožiljak. Dogodilo se to jednog dana kada je majka, iznenada obuzeta čežnjom, sjela za klavir i zasvirala. Nakon plesa, povijesni valcer njezine tajne ljubavi, a ocu je palo na pamet otresti prašinu s violine i pridružiti joj se, iako je violini nedostajala jedna struna. Majka se lagano prilagodila njegovu sladunjavom stilu i svirala je bolje no ikada, sve dok ga nije zadovoljno pogledala preko ramena i opazila kako su mu oči pune suza. »Koga si se to sjetio?« upitala ga je prijeteći naivno. »Sjetio sam se kada smo to prvi put svirali zajedno«, odgovorio je nadahnut valcerom. Majka je tada bijesno objema rukama udarila po klavijaturi.
- Ne sa mnom, dvoličnjače! - kriknula je iz svega glasa. - Ti vrlo dobro dobro znaš s kim si ga svirao i zbog nje plačeš.
Nije izgovorila njezino ime, ni tada ni ikada kasnije, ali čuvši krik, svi smo se u panici ukopali na mjestu gdje smo se zatekli. Luis Enrique i ja, koji smo uvijek imali skrivenih razloga za strah, skrili smo se ispod kreveta. Aida je pobjegla u susjedstvo, a Margot je dobila neočekivanu vrućicu od koje je tri dana provela u bunilu, iako su mlađa braća već bila naviknuta na majčine eksplozije ljubomore, s plamenom u očima i pravilnim nosom usiljenim poput noža. Viđali smo kako s neobičnom mirnoćom skida slike sa zida u dnevnom boravku i razbija ih jednu po jednu o pod, pretvarajući ih u bučnu staklenu tuču. Zaticali smo je kako njuška tatinu odjeću, komad po komad, prije no što je odloži u koš za prljavo rublje.
Ništa se više nije dogodilo nakon te večeri tragičnoga dueta, ali je firentinski ugadač odvezao klavir da ga proda, a violina, zajedno s revolverom, istrunula je u ormaru. Barranquilla je u to vrijeme bila nositeljica građanskog napretka, umjerenog liberalizma i političkog suživota. Odlučujući trenuci rasta i napretka grada bili su dvojaki: kraj građanskih ratova koji su trajali više od jednoga stoljeća i pustošili zemlju od proglašenja neovisnosti od Španjolske, a kasnije i propast plantaža banana, teško pogođenih surovom represijom koja je uslijedila nakon velikog štrajka. No ipak, otada ništa nije moglo zaustaviti poduzetan duh njezinih stanovnika. Godine 1919, mladog industrijalca Maria Santodominga, oca Julia Maria, zapala je čast da svečano pusti u promet nacionalnu zračnu poštu s pedeset sedam pisama što ih je u nepromočivoj vreći bacio na obalu kod luke Puerto Colombia, kojih tridesetak kilometara od Barranquille, iz jednog od prvih aviona kojim je upravljao Sjevernoamerikanac VVilliam Knox Martin. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata stigla je grupa njemačkih pilota, među kojima je bio i Helmuth von Krohn, koji su uspostavili zračne koridore s avionima Junkers Y-13, prvim hidroavionima što su prelazili rijeku Magdalenu poput skakavaca Providnosti, sa šest odvažnih putnika i s poštanskim vrećama. To je bio začetak Kolumbijsko-njemačkog društva za zračni transport, SCADTA, jednog od najstarijih na svijetu.
Naše zadnje preseljenje u Barranquillu za mene je, osim promjene grada i kuće, značilo i promjenu oca u jedanaestoj godini. Novi je otac bio ljudina, ali bitno različitog poimanja očinskog autoriteta od onoga prijašnjega, koji je Margaritu i mene usrećio u kući djeda i bake. Stajala nas je velikoga truda prilagodba drukčijem režimu, jer smo navikli na samostalnost. Tatine osobine, kao što su potpuna samoukost i najveća čitateljska nezasitnost s kojom sam se sreo, premda i najmanje sustavna, pobuđivale su veliko divljenje i ganuće. Otkada se odrekao studija medicine, posvetio se samostalnom izučavanju homeopatije, za koju u ono vrijeme nije bila potrebna akademska naobrazba i položio je ispit s pohvalom.
No zato nije bio sposoban podnijeti životne nedaće poput majke. Najteže krize proveo je u mreži u svojoj sobi, čitajući sve što mu je došlo pod ruku te rješavajući križaljke. No njegov problem s realnošću bio je nerješiv. Gajio je skoro mitsku privrženost prema bogatašima, ali ne prema onima koji su se obogatili na neobjašnjiv način, nego prema onima koji su novac stekli svojom velikom darovitošću i poštenjem. Ležeći budan u mreži, čak i za bijeloga dana, gomilao je u mašti velika bogatstva u tako jednostavnim pothvatima da mu nije bilo jasno kako mu to već prije nije palo na pamet. Kao najčudniji primjer bogatstva, volio je spominjati ono što je čuo u Darienu: tisuću kilometara okoćenih krmača. No ta neobična središta obilja nisu se nalazila u mjestima gdje smo živjeli, nego u izgubljenim rajevima o kojima je slušao na svojim lutanjima dok je bio telegrafist. Njegovo pogubno sanjarenje održavalo nas je u neizvjesnosti između poslovnih gubitaka i ponavljanja istih grešaka, ali isto tako i u dugim razdobljima u kojima s neba ne bi pala ni mrvica kruha našeg svagdašnjeg. U svakom slučaju, bez obzira radi li se o dobru ili o zlu, naši su nas roditelji naučili da budemo zahvalni ili da sve podnosimo pokorno i dostojanstveno, već prema prilici, baš kao i katolici staroga kova.
Jedina kušnja kojoj dotada nisam bio izložen, bilo je putovanje nasamo s tatom, a prošao sam je kad me poveo u Barranquillu da zajedno otvorimo ljekarnu i pripremimo sve za dolazak obitelji.
Iznenadilo me je što se prema meni nasamo ponašao kao prema odraslom, s ljubavlju i poštovanjem, do te mjere da mi je povjerio zadatke koji nisu izgledali nimalo lagani za moju dob, ali sam ih obavio dobro i s oduševljenjem, iako mu ishod nije uvijek bio po volji. Običavao nam je pričati zgode iz djetinjstva u njegovu rodnome mjestu, ali kako ih je ponavljao iz godine u godinu novorođenoj braći, nama, koji smo ih čuli već mnogo puta, nisu više bile duhovite. Na kraju smo se mi najstariji dizali od stola kad bi, nakon jela, počeo prepričavati. Luis Enrique, u jednom od svojih mnogobrojnih napadaja iskrenosti, uvrijedio je oca kada je, ustavši od stola, zamolio:
- Obavijestite me kada djed ponovno umre.
Ti tako neposredni ispadi bacali su oca u očaj i povećavali ionako nemali broj postojećih razloga da pošalje Luisa Enriquea u popravni dom u Medellinu. No sa mnom se u Barranquilli sasvim drukčije ponašao. Pospremio je repertoar poznatih dogodovština i pripovijedao mi zanimljive događaje iz svoga teškog života s majkom, kao i o legendarnoj škrtosti njegova oca i o teškoćama u školovanju. Prispodobe što mi ih je ispripovijedao pomogle su mi da lakše podnesem neke njegove hirove i shvatim neka od njegovih nerazumijevanja.
Razgovarali smo tada o pročitanim knjigama i onima koje ćemo tek pročitati, i na šugavim mjestima mjesne tržnice dobro se opskrbljivali stripovima o Tarzanu, detektivima i svemirskim ratovima. No zamalo sam postao žrtvom njegova smisla za praktično, ponajprije kada je odlučio da jedemo samo jednom dnevno. Prva prepirka pala je kada me zatekao kako gaziranim sokom i slatkim kruhom popunjavam rupe gladi u predvečerje, sedam sati nakon objeda, a nisam mu znao odgovoriti odakle mi novac za njihovu kupovinu. Nisam se usudio priznati mu kako mi je mama kriomice gurnula par pesosa u džep za slučaj da me podvrgne isposničkom režimu, što je običavao činiti na putovanjima. To partnerstvo s majkom trajalo je sve dok je imala sredstava. Kada sam krenuo u gimnaziju, spremila bi mi u kovčeg različite stvari za osobnu higijenu i njegu, i pravo bogatstvo od deset pesosa u kutiji za sapun, veseleći se kako ću je otvoriti u trenutku oskudice. Tako je i bilo jer, dok smo pohađali školu daleko od kuće, svaki trenutak bijaše kao stvoren za nalaženje tih deset pesosa.

Tata se svakojako dovijao da me ne bi ostavio samoga navečer u ljekarni u Barranquilli, ali njegova rješenja nisu uvijek bila najzabavnija za jednog dvanaestogodišnjaka. Večernji posjeti obiteljima prijatelja iscrpljivali su me jer su njihova djeca, a moji vršnjaci, u to doba već spavali, dok sam ja ostajao prepušten dosadi i pospanosti u pustoši naklapanja o društvenim temama. Jedne sam noći vjerojatno zaspao za vrijeme posjeta obitelji tatina prijatelja liječnika te sam se, ni sam ne znam kako, ni u koliko sati, probudio hodajući nepoznatom ulicom. Nisam imao pojma gdje se nalazim, niti kako sam ondje prispio, i to se moglo objasniti jedino mjesečarstvom. U obitelji dotada nije zapamćen nijedan sličan slučaj, niti se kasnije ponovio, ali ostaje kao jedino moguće objašnjenje toga događaja. Najprije me iznenadio, kada sam se probudio, izlog frizerskog salona kroz koji sam vidio sjajna ogledala i tri ili četiri klijentice koje su frizirali ispod sata što je pokazivao osam i deset, nepojmljivo doba da se dijete mojih godina zatekne samo na ulici. Smeten strahom, pobrkao sam imena obitelji kod koje smo bili u posjetu i nisam se točno sjećao njihove adrese, ali su neki od prolaznika uspjeli shvatiti o kome se radi i odvesti me na pravu adresu. Čitavo je susjedstvo bilo na nogama zbog kojekakvih nagađanja oko moga nestanka. Jedino što su znali reći bilo je da sam usred razgovora ustao sa stolca, pa su pomislili da sam otišao u zahod. Nitko nije povjerovao u objašnjenje o mjesečarstvu, a najmanje otac, koji je to odmah protumačio kao neuspjelu nepodopštinu.
Srećom, uspio sam se iskupiti nekoliko dana kasnije u drugoj kući, gdje me otac ostavio da bi otišao na neku poslovnu večeru. Cijela se obitelj usredotočila na popularni kviz radiostanice Atldntico, a zagonetka je taj put izgledala nerješiva: »Koja životinja, kada side s drveta, mijenja ime?«. Za divno čudo, pročitao sam odgovor tog istog dana u zadnjem izdanju Almanaha Bristol i izgledao mi je kao loš vic: jedina životinja koja mijenja ime je gorila jer, kada siđe s drveta, postaje dolila . Potajice sam šapnuo odgovor jednoj od djevojčica iz te obitelji, a najstarija je požurila do telefona i odgovorila radio stanici Atldntico. Osvojila je prvu nagradu koja je vjerojatno bila dovoljna za tromjesečnu najamninu kuće: sto pesosa.
Cijela soba ispunila se bučnim susjedima koji su slušali emisiju i pohitali čestitati dobitnicima, ali obitelji je bilo važno, važnije od novca, sama pobjeda na kvizu koji se dugo pamtio na radio valovima karipske obale. Nitko se nije ni sjetio da sam ja ondje.
Kada je tata došao po mene, pridružio se obiteljskom veselju i nazdravio pobjedi, ali nitko mu nije rekao tko je bio pravi dobitnik.
Druga pobjeda iz toga razdoblje očevo je dopuštenje da odlazim sam na nedjeljne matineje u kino Colombia. Prvi put su prikazivani filmovi u nastavcima, svake nedjelje jedna epizoda i stoga se rađala takva napetost koja ni na trenutak nije popuštala cijeli tjedan. Invazija Monga bila je prva međuplanetarna epopeja, a njezino mjesto u mome srcu tek je mnogo godina kasnije zamijenila Odiseja u svemiru, Stanleva Kubricka. No ipak, argentinskoj kinematografiji s filmovima s Carlosom Gardelom i Libertad Lamarque nitko nije bio ravan.
Za manje od dva mjeseca potpuno smo opremili ljekarnu te unajmili i namjestili kuću za obitelj. Ljekarna se nalazila na jednom jako prometnom uglu u samom trgovačkom centru i svega četiri bloka od Šetališta Bolivar. Kuća nam je, naprotiv, bila u ulici na samom kraju neugledne i vesele četvrti Barrio Abajo. Dogovorena najamnina uopće nije odgovarala njezinu pravom stanju, nego onome čemu je težila: gotička vila u crveno i žuto oličena, nalik na nekakav slatkiš i s dva ratnička tor-njića.
U originalu igra riječima gore-dolje u nazivu životinje, odnosno, gori-doli u gorila - dolila.
Istoga dana kada su nam predan na korištenje lokal za ljekarnu, objesili smo mreže na rašljaste kolce u stražnjoj prostoriji i ondje smo spavali kuhajući se lagano u vlastitom znoju. Ušavši u kuću, otkrili smo da nema željeznih koluta za vezanje mreža, pa smo madrace prostrli na tlo i mirno spavali pošto smo uspjeli posuditi mačku da rastjera miševe. Kada je majka stigla s ostatkom obitelji, još nije bilo sve namješteno, nedostajalo je i kuhinjsko posude te još mnoge stvari potrebne za život.
Unatoč svojim umjetničkim težnjama, kuća bijaše sasvim obična i jedva dovoljno velika za nas, s boravkom, blagovaonicom, dvije spavaonice i malenim popločanim dvorištem. Zapravo, nije smjela koštati više od trećine cijene što smo je za nju plaćali. Čim je ugledala kuću, majka se užasnula, no suprug ju je smirio primamljivom pričom o sretnoj budućnosti. Uvijek je bivalo tako.
Nemoguće je bilo zamisliti dva tako različita stvorenja koja se tako dobro razumiju i toliko vole.
Dojmio me se majčin izgled. Već sedmi put je bila trudna i meni se činilo da su joj kapci, gležnjevi i struk jednako otečeni. Tada su joj bile trideset tri godine i namještala je petu kuću. Potreslo me njezino loše duševno stanje koje se pogoršalo odmah prve noći, kada ju je preplašila pomisao na koju je došla sama, bez ikakve osnove: da je ondje živjela žena X prije nego što su je zaklali. Radilo se naime o zločinu počinjenom prije sedam godina, za vrijeme prijašnjeg boravka roditelja u Baranquilli, koji je bio tako strašan da se majka zarekla da više nikada neće doći živjeti u taj grad. Možda je to zaboravila pri dolasku, ali se iznenada sjetila odmah prve noći u mračnoj kući u kojoj je istoga trena prepoznala određene sličnosti s Drakulinim dvorcem.
Prva vijest o ženi X pojavila se s otkrićem gologa tijela, neprepoznatljiva zbog stupnja raspadanja u kojemu je nađeno. Jedva da se moglo ustanoviti da se radi o ženi mladoj od trideset godina, crne kose i privlačnih crta lica. Mislilo se da je bila živa zakopana, jer su je našli s lijevom šakom preko očiju, vjerojatno od straha, i s desnom rukom podignutom iznad glave. Jedini mogući trag za utvrđivanje žrtvina identiteta bijahu dvije plave vrpce i ukrasni češalj što su mogli biti dio njezine frizure s pletenicama. Od mnogih pretpostavki, najvjerodostojnijom se činila ona da je to, zapravo, francuska plesačica slobodnih nazora kojoj se izgubio svaki trag otprilike u ono vrijeme kada je vjerojatno počinjen zločin. Barranquilla je zasluženo uživala slavu najgostoljubivijeg i najmirnijega grada u državi, no imala je nesreću da se svake godine u njoj dogodi jedan strašni zločin. Ipak, nije bilo podataka da je ijedan prijašnji do te mjere i toliko dugo potresao javno mišljenje kao to ubojstvo nepoznate žene nožem. Novine La Prema, jedan od najvažnijih dnevnika u zemlji u to vrijeme, glasile su za pionira u objavljivanju nedjeljnih stripova Bucka Rogersa i Tarzana - kralja džungle, ali su se već od prvih godina izlaženja nametnule i kao veliki preteča crne kronike.
Nekoliko su mjeseci držale grad u napetosti zvučnim naslovima i iznenađujućim otkrićima koji su u čitavoj državi, zasluženo ili ne, proslavili zaboravljenog novinara.
Vlasti su pokušavale zadržati svoje informacije uz objašnjenje da njihovo objavljivanje otežava istragu, ali su čitatelji na kraju više vjerovali otkrićima La Prense nego njima. Taj je sukob sve držao u napetosti nekoliko dana i barem jednom primorao istražitelje da promijene smjer istrage. Priča o ženi X tako se snažno usadila u maštu puka da su mnoge kuće osigurale vrata lancima, čak su organizirana i posebna noćna dežurstva za slučaj da nepoznati ubojica pokuša nastaviti s okrutnim zločinima, a mladim se djevojkama zabranilo da same izlaze iz kuće nakon šest sati poslijepodne.
Istinu na kraju nitko nije otkrio, nego je izišla na vidjelo tek nakon nekog vremena kada je sam počinitelj zločina, Efrain Duncan, priznao da je ubio suprugu, Angelu Hoyos, onoga dana što su ga pretpostavili i liječnici sudske medicine, te je zakopao ondje gdje su i pronašli leš izboden nožem. Rođaci su prepoznali plave vrpce i češalj što ih je nosila nesretna Angela onoga 5. travnja, kada je sa svojim suprugom izišla iz kuće i krenula na navodno putovanje u Calamar. Slučaj je zaključen, bez ikakve zadrške, zahvaljujući nezamislivoj slučajnosti koja je otkrivena tek na kraju, a doimala se kao trik iz rukava kakva pisca fantastičnih romana: Angela Hoyos imala je identičnu sestru blizanku koja je omogućila točnu identifikaciju.
Mit o ženi X srušen je i pretvoren u običan zločin iz strasti, ali tajna identične sestre ostala je prisutna u glavama ljudi, jer se mislilo kako je ona zapravo žena X osobno, oživljena vradžbinama. Vrata su se osiguravala prečagama i barikadama od pokućstva da bi se onemogućio ulaz u kuću ubojici odbjeglom iz zatvora uz pomoć magije. U imućnim četvrtima postali su moderni lovački psi dresirani za hvatanje ubojica koji mogu prolaziti kroz zidove. U biti, majka nije prevladala strah sve dok je susjedi nisu uvjerili kako naša kuća u četvrti Barrio Abajo još nije bila izgrađena u vrijeme ubojstva žene X.
Dana 10. srpnja 1939. majka je rodila djevojčicu krasnog indijanskog profila, koju su krstili imenom Rita zbog velike pobožnosti što se njegovala u našoj obitelji prema svetoj Riti iz Casie, a utemeljena je, između drugih brojnih milosti svetice, na strpljenju kojim je podnosila zloću zabludjela muža.
Majka nam je ispričala kako se ovaj vratio jedne večeri kući, mrtav pijan, minutu nakon što je kokoš ispustila na stol blagovaonice nekoliko smrdljivih kuglica. Kako više nije ifiiaia vremena počistiti bijeli stolnjak, supruga je u zadnji čas uspjela tanjurom skriti od muževa pogleda kokinu nečist i požurila se odvuci mu pažnju uobičajenim pitanjem:
- Što želiš jesti?
Na što ovaj promrmlja:
- Govna.
Žena na to podignu tanjur i ponudi mu svetačkom blagošću:
- Izvoli.
Priča kaže da se tada i sam suprug osvjedočio o ženinoj svetosti i postao iskrenim Kristovim sljedbenikom.
Nova ljekarna u Barranquilli slavno je propala, a tu propast donekle je ublažila brzina kojom je otac predosjetio njezin dolazak. Nakon nekoliko mjeseci borbe na sitno, otvaranjem dviju rupa kako bi se zakrpala jedna, pokazalo se da je otac veći lutalica nego što se to dotada činilo. Jednog je dana samo napunio bisage i otišao u potragu za blagom što leži u najzabitijim krajevima uz rijeku Magdalenu. Prije odlaska poveo me svojim partnerima i prijateljima i dostojanstveno im objavio kako ću ga ja zamijeniti dok je odsutan.
Nikada nisam saznao je li se šalio, što je običavao čak i u ozbiljnim situacijama, ili je pak mislio ozbiljno, zabavljajući se kao u svakodnevnim situacijama. Pretpostavljam da je svatko njegove riječi shvatio na svoj način, jer sam sa svojih dvanaest godina bio rahitičan i blijed i jedva da sam vrijedio za crtanje i pjevanje. Žena koja nam je prodavala mlijeko na poček, rekla je majci pred svima, pa i preda mnom, bez imalo zlobe:
- Oprostite mi ovo što ću vam reći, gospodo, ali mislim da ovaj mali neće još dugo.
Dugo sam sav u strahu očekivao naglu smrt i često sam sanjao kako, kada se gledam u ogledalo, umjesto vlastitog odraza vidim tek rođeno tele. Školski liječnik otkrio je da bolujem od malarije, upale mandula i žučnih smetnji zbog prekomjernoga čitanja neprimjerene lektire. Nisam pokušao ublažiti ničiju uznemirenost.
Naprotiv, preuveličavao sam ozbiljnost svoga stanja ne bih li izbjegao zadaće. No ipak, moj je otac spretno zaobišao znanost i prije odlaska proglasio me odgovornim za kuću i obitelj u njegovoj odsutnosti:
- Kao da sam ja osobno.

Na dan odlaska, skupio nas je u boravku, posavjetovao nas i unaprijed prekorio za nepodopštine koje bismo mogli počiniti dok se on ne vrati, ali smo shvatili kako je to zapravo lukavština da se ne bismo rasplakali. Svakome je od nas dao po kovanicu od pet centavosa, što je u ono vrijeme bilo pravo bogatstvo za svako dijete, i obećao nam još po jednu, ako ovu sačuvamo do njegova povratka. Na kraju mi se obratio svečanim tonom:
- Tebi ih povjeravani, i od tebe ću ih iskati.
Srce mi se slamalo dok sam ga gledao kako odlazi od kuće s jahačkim gamašama na nogama i bisagama na ramenu, i prvi sam briznuo u plač kada nas je posljednji put pogledao, prije nego što će zamaknuti za ugao i mahnuti nam rukom u znak pozdrava. Tek sam tada, i za sva vremena, shvatio koliko ga volim.
Nije bilo teško ispuniti zadatke što mi ih je otac povjerio. Majka se počela navikavati na tu neizvjesnu i u nevrijeme pristiglu samoću, te ju je podnosila nevoljko, ali s lakoćom. Kuhanje i održavanje reda u domaćinstvu iziskivali su pomoć oko kućnih poslova čak i od najmlađih koji su to savjesno radili. U to sam se vrijeme prvi put osjetio odraslim kada sam primijetio kako su se braća počela ponašati prema meni kao prema nekom ujaku.
Nikada nisam uspio prevladati stidljivost. Kada sam se morao poslužiti sredstvima za preživljavanje što nam ih je otac lutalica ostavio, naučio sam da je stidljivost nepobjediva sila. Svaki put kada sam trebao zamoliti za poček, čak i ako se radilo o već dogovorenome, u trgovinama očevih prijatelja, otezao sam motajući se satima oko kuće, gutajući suze i boreći se s osjećajem težine u utrobi, sve dok ne bih skupio hrabrost i krenuo tako stisnutih čeljusti da nisam mogao ni pisnuti. Poneki bi me bezdušni trgovac smeo: »Mala kukavice, ne može se govoriti zatvorenih usta«.
Mnogo sam se puta vratio kući praznih ruku i s nekom isprikom što sam je putem smislio. No nikada se nisam osjećao jadnije kao prvi put kada sam htio telefonirati u trgovini na uglu. Vlasnik mi je pomogao s operaterkom na centrali, jer tada još uvijek nije postojalo automatsko biranje brojeva. Kada mi je pružio slušalicu, osjetio sam dah smrti. Umjesto očekivanog ljubaznoga glasa, iz mraka sam začuo rezanje nekoga tko je govorio istodobno sa mnom. Pomislio sam kako me moj sugovornik ne razumije, kao što ni ja nisam njega, i povisio sam glas koliko god sam mogao. Onaj s druge strane, razgnjevljen, jednako je tako podigao glas:
- Ma koju se vražju mater dereš na mene!
Spustio sam slušalicu prestravljen. Priznajem da, unatoč tome što uživam u komunikaciji, još uvijek moram suzbijati strah od telefona i zrakoplova, i ne znam potječe li on još iz tih dana. Kako sam uspio išta postići u životu? Srećom, mama je često ponavljala odgovor:
»Treba se pomučiti da bi se nešto postiglo«.
Prva vijest od tate stigla je nakon dva tjedna u pismu kojem je svrha bila više da nas zabavi nego da nas o bilo čemu obavijesti. Majka je to tako shvatila i toga je dana prala sude pjevajući ne bi li nas oraspoložila. Bez tate je bila drukčija: poistovjećivala se s kćerima kao da je jedna od starijih sestara. Prilagodila im se tako dobro da je prednjačila u dječjim igrama, pa i s lutkama, čak je znala izgubiti strpljenje i ravnopravno bi se svađala s njima. U istom stilu kao i prvo, stigla su i druga dva tatina pisma s opisom planova koji su toliko obećavali da smo zahvaljujući njima mirnije spavali.
Veliki problem predstavljala je brzina kojom smo prerastali odjeću. Iza Luisa Enriquea nije bilo nasljednika, niti bi to bilo moguće, jer se redovito vraćao kući sav izgreben i u dronjcima, a da nikada nismo dokučili zašto. Majka je govorila da izgleda kao da se provlači kroz bodljikavu žicu. Sestre, između sedam i devet godina, snalazile su se među sobom kako su najbolje znale i umjele s čudesnom dosjetljivošću, i uvijek sam mislio da su zbog oskudice tih dana prerano sazrele. Aida bijaše domišljata, a Margot je uvelike prevladala stidljivost te se nježno i ljubazno brinula o tek rođenoj sestrici. Najteže je bilo odjenuti mene, ne samo zato što sam morao izvršavati važne poslove, nego zato što je majka, uz oduševljenu podršku braće, preuzela na sebe rizik i izdvojila novac iz ionako oskudnih sredstava za kućanstvo da bi me upisala u školu Cartagena, kojih deset blokova od kuće.
Kao što smo pozvani, nas dvadesetak kandidata stigli smo u osam ujutro na prijamni ispit. Srećom, provjera nije bila pismena, nego su nas tri učitelja pozivali redom kako smo se prijavili tjedan prije i kratko ispitali u skladu s našim potvrdama o završenim razredima.
Jedino ih ja nisam donio, jer nije bilo vremena da ih zatražimo od Montessori škole i od osnovne škole u Aracataci, i majka je mislila da me neće primiti bez svjedodžbi. No ja sam odlučio ipak pokušati. Jedan od učitelja izvukao me iz reda kada sam mu priznao da nemam potrebne dokumente, no drugi je preuzeo moju sudbinu u svoje ruke i poveo me u svoj ured da me ispita, iako nisam ispunjavao tražene uvjete. Pitao me je koliko iznosi dvanaest tuceta, koliko godina ima pola desetljeća, a koliko tisućljeće, morao sam ponoviti glavne gradove okruga, glavne rijeke u državi i zemlje s kojima graniči Kolumbija. Sve se doimalo uobičajenim, dok nije upitao koje sam knjige pročitao. Pažnju mu je privukao, za moju dob, velik broj i raznolikost štiva, kao i to što se među njima našla Tisuću ijednu noć, izdanje za odrasle, iz kojega nisu bile izbačene neke od škakljivih scena koje su sablažnjavale velečasnog Angaritu. Začudilo me kada sam saznao da je to značajna knjiga, jer sam oduvijek mislio kako je malo vjerojatno da ozbiljni odrasli ljudi vjeruju da duhovi izlaze iz boca ili da se vrata otvaraju izgovaranjem čarobnih riječi. Prethodni kandidati nisu se zadržavali dulje od četvrt sata svaki, bez obzira jesu li primljeni ili odbijeni, no ja sam više od pola sata razgovarao s učiteljem o raznovrsnim temama. Zajedno smo pregledali dupkom punu policu knjiga iza njegova pisaćeg stola, na kojoj se brojem i uvezom isticalo izdanje biranih djela pod nazivom Blago za mladež, za koje sam čuo, ali me učitelj uvjerio kako je za moju dob korisniji Cervantesov Don Quijote. Nije ga našao u knjižnici, ali mi ga je obećao posuditi kasnije. Nakon pola sata kratkih objašnjenja o Sindbadu moreplovcu i Robinsonu Crusoeu, ispratio me do izlaza ne rekavši mi jesam li primljen. Mislio sam da nisam, jasno, ali na terasi se oprostio sa mnom uz rukovanje, do ponedjeljka u osam ujutro, kako bih upisao završnu godinu osnovne škole: četvrti razred.
On je bio ravnatelj. Zvao se Juan Ventura Casalins i pamtim ga kao prijatelja iz djetinjstva, daleko od strašne predodžbe što je vladala o učiteljima iz toga vremena. Prema svima nama ponašao se kao prema odraslima i sebi ravnima, i tu njegovu vrlinu neću nikada zaboraviti, iako mi se još i dandanas čini da je meni posvećivao posebnu pažnju. Na nastavi je češće postavljao pitanja meni no drugima i pomagao mi je da točno i s lakoćom odgovorim.
Dopuštao mi je posuđivanje knjiga iz knjižnice i čitanje kod kuće.
Dvije knjige, Otok s blagom i Grof Monte-Cristo, bile su za mene u tim mučnim godinama prava oaza sreće. Gutao sam ih riječ po riječ, izgarajući od znatiželje da vidim što se događa u sljedećem retku, istodobno žarko želeći da ne saznam, kako se ne bi razbila čarolija. Uz njih sam, kao i uz Tisuću i jednu noć, jednom za svagda naučio kako treba čitati samo one knjige koje nas vuku da ih ponovo uzmemo u ruke.
Naprotiv, moje čitanje Cervantesova Don Quijotea od samoga je početka priča za sebe, jer me se nije dojmio kako je to predvidio učitelj Casalins. Umne govorancije viteza lutalice zamarale su me, a u perjanikovim budalaštinama nisam nalazio ništa smiješno, i to do te mjere da sam pomislio kako to nije ta, toliko spominjana knjiga. S druge strane, mislio sam da tako pametan učitelj poput našega nije mogao pogriješiti, i prisilio sam se da ga gutam kao purgativ, malo-pomalo. Sljedeći pokušaj uslijedio je u gimnaziji, gdje je proučavanje Don Quijotea spadalo u obvezne zadaće i beznadno sam ga zamrzio, sve dok nisam poslušao prijateljev savjet da ga stavim na policu u zahodu i pokušam čitati dok obavljam dnevne dužnosti. Tek sam ga tada otkrio, kao čisto sagorijevanje, i uživao sam čitajući ga i prečitavajući toliko puta da sam čak recitirao čitave epizode napamet.
Osim toga, toj sudbinskoj školi dugujem povijesna sjećanja na grad i razdoblje koje je nepovratno.
Zgrada škole bila je jedina kuća na vrhu zelenog brežuljka, a s njezine terase mogla su se u daljini vidjeti dva potpuno različita svijeta. Lijevo, Prado, najotmjenija i najskuplja gradska četvrt, koja mi je od prvog pogleda izgledala kao vjerna kopija elektrificiranog kokošinjca američke tvrtke United Fruit Company.
Nije to slučajno: izgradila ju je neka sjevernoamerička urbanistička tvrtka prema svojim uvezenim ukusima, pravilima i cijenama, i bila je sigurna turistička atrakcija za ostatak države. Desno, nešto sasvim drugo, predgrađe naše četvrti Barrio Abajo, s ulicama od užarene prašine, kućercima od pruća nabijena blatom i krovovima od palmina lišća što su nas neprestano podsjećali da smo samo smrtnici od krvi i mesa. Srećom, sa školske terase mogla se vidjeti panoramska vizija budućnosti: povijesna delta rijeke Magdalene, jedne od velikih svjetskih rijeka i siva pučina njezina ušća u Atlantik - Bocas de Ceniza.
Dana 28. svibnja 1935. gledali smo uplovljavanje tankera Taralite s kanadskom zastavom, uz veselo pištanje brodske sirene kroz lukobrane u živoj stijeni i njegovo pristajanje u gradskoj luci pod zapovjedništvom kapetana D. F. McDonalda, gdje je dočekan gromoglasnom glazbom i raketama. Bio je to vrhunac građanske hrabrosti koja je stajala mnogo godina truda i mnogo novaca da bi Barranquilla postala jedina morska i riječna luka u zemlji.
Nedugo zatim, zrakoplov kojim je pilotirao satnik Nicolas Reyes Manotas, nadletio je grad dodirujući ravne krovove zgrada u potrazi za čistinom na koju bi mogao prinudno sletjeti, ne samo da spasi vlastitu kožu, nego i duše onih koje bi pri padu zgnječio. On je bio jedan od pionira kolumbijskoga zrakoplovstva. Taj rani model zrakoplova poklonili su mu u Meksiku i sam je preletio s njim s kraja na kraj Srednje Amerike. Mnoštvo skupljeno u zračnoj luci u Barranquilli pripremilo mu je svečani doček s maramama, zastavama i limenom glazbom, ali Reyes Manotas htio je napraviti još dva pozdravna kruga iznad grada, no otkazao je motor. Čudesnom vještinom pošlo mu je za rukom ponovno ga pokrenuti i spustiti se na ravan krov zgrade u trgovačkom centru, ali ostao je visjeti sa stupa, zapleten u električne kablove. Moj brat Luis Enrique i ja pojurili smo kroz kaotičnu gomilu koliko su nas noge nosile, ali samo smo uspjeli vidjeti pilota tek kada su ga već oslobodili, jedva jedvice, ali živog i zdravog i uz burno odobravanje mase koja ga je pozdravila kao heroja.
Barranquilla je također prva u zemlji dobila radiostanicu, moderan vodovod koji se pretvorio u turističku i pedagošku atrakciju kako bi se pokazao moderan način pročišćavanja vode, zatim vatrogasni odred sa sirenama i zvonima koji su, čim bi se oglasili, bili praznik i za djecu i za odrasle. Preko Barranquille su stigli i prvi kabrioleti koji su jurili ulicama luđačkom brzinom i sudarali se na novim asfaltiranim cestama. Pogrebno društvo La Equitativa, nadahnuto crnim humorom, postavilo je veliki pano na izlazu iz grada: »Ne jurite, mi vas čekamo«.
Navečer, kad nije bilo drugih utočišta osim doma, majka bi nas skupila i čitala tatina pisma. Većina su bila remek-djela razbibrige, ali u jednom je izričito govorio o oduševljenju što ga je homeopatija pobudila kod starijih ljudi u donjem dijelu toka Magdalene. »Neka izlječenja izgledala su kao čuda«, pisao je otac. Ponekad je ostavljao dojam da će nam vrlo brzo otkriti nešto silno važno, ali onda bi uslijedio mjesec dana šutnje. Za Veliki tjedan, kada je dvoje najmlađih oboljelo od pogibeljnih malih boginja, nije bilo načina da stupimo u vezu s njim, jer ni najvještiji tragači nisu mu mogli ući u trag.
Tih sam mjeseci shvatio pravo značenje riječi što su je baka i djed vrlo često upotrebljavali: siromaštvo. Tumačio sam je kao situaciju u kojoj smo živjeli u njihovoj kući od početka propadanja bananske tvrtke. Žalili su se na nj bez prestanka. Više nije bilo dvije, čak ni tri smjene za stolom kao prije, nego jedna jedina. Kako se ne bi odrekli svetog obreda objeda, čak i kada više nisu imali novaca za njegovo održavanje, kupovali su jelo u gostionicama na tržnici, koje je bilo dobro i znatno jeftinije, i iznenadilo ih je što se to nama djeci više sviđalo. Ali prestali su jednom zauvijek kada je Mina dočula kako su neki od stalnih gostiju za stolom odlučili da neće dolaziti, jer se više ne jede tako dobro kao nekoć.
Siromaštvo roditelja u Barranquilli, naprotiv, iscrpljivalo je, no omogućilo mi je bogatstvo uspostavljanja iznimne povezanosti s majkom. Osjećao sam za nju, više od uobičajene sinovljeve ljubavi, beskrajno divljenje zbog njezine ćudi šutljive lavice koja se žestoko suprotstavlja nedaćama, i zbog odnosa s Bogom, koji nije izgledao kao puko pokoravanje, već kao borba. Dvije uzorite vrline što su joj u životu ulijevale snagu koja je nikada nije napustila. U najgorim trenucima smijala se vlastitim bistrim rješenjima. Kao onaj put kada je kupila goveđu goljenicu i kuhala je dan za danom u sve rjeđoj juhi, dokle god se moglo. Jedne večeri dok je bjesnilo strašno nevrijeme, potrošila je zalihu svinjskog sala za čitav mjesec kako bi napravila stijenj od krpa, jer struje nije bilo do svitanja, a ona je sama usadila mlađima strah od mraka da ne bi ustajali iz kreveta.
U početku su roditelji posjećivali one obitelji prijatelja koje su napustile Aracatacu zbog krize bananske tvrtke i narušenog javnog reda. Za tih uzajamnih posjeta pretresane su iste teme o nesreći što se proširila mjestom. Ali kada nas je pritisnulo siromaštvo u Barranquilli, nismo se nikada više požalili u tuđoj kući. Majka je svoje prešućivanje suzdržljivo sažela u jednu rečenicu: »Siromaštvo se vidi u očima«.
Sve do pete godine, smrt je za mene bila prirodni kraj koji se događa drugima. Užitke neba i muke pakla isključivo sam shvaćao kao lekcije što ih moram naučiti napamet na vjeronauku kod oca Astetea. Nikakve to veze nije imalo sa mnom, sve dok na jednom bdijenju nisam vidio kako uši bježe iz pokojnikove kose i besciljno trčkaraju po jastucima. Ono što me otada uznemirivalo nije bio strah od smrti, nego stid da će i moju glavu na odru uši trkom napuštati naočigled rodbine. Ipak, u osnovnoj školi u Barranquilli nisam primijetio da mi je kosa puna ušiju, sve dok nisam zarazio čitavu obitelj. Majka je tada još jednom pokazala čvrstinu karaktera. Dezinficirala nas je jednog po jednog insekticidom za žohare u detaljnoj operaciji čišćenja koju je okrstila zvučnim imenom: policija. Problem je bio taj što nas je jedva očistila, a već smo se ponovno počeli češkati, jer sam ja ponovno donio uši iz škole. Onda je majka odlučila poduzeti energičnije mjere i morao sam se ošišati do kože. Pojaviti se u školi u ponedjeljak s kapom na glavi bio je pravi junački čin, no dostojanstveno sam podnio ruganja kolega i završnu sam godinu okrunio najboljim ocjenama. Kasnije nikada više nisam sreo učitelja Casalinsa, ali sam mu zauvijek ostao zahvalan.
Neki tatin prijatelj, kojega prije nismo poznavali, pronašao mi je posao za vrijeme praznika u tiskari u blizini naše kuće. Plaća bijaše više nego bijedna, i jedini poticaj bila je pomisao da ću izučiti zanat. No, ne bi mi preostala ni minuta slobodnog vremena da zavirim u tiskaru, jer sam slagao stranice otisnute pomoću litografskog kamena koje su onda u drugom odjelu uvezivali. Tješilo me majčino dopuštenje da od plaće kupim nedjeljni prilog La Prense sa stripovima o Tarzanu, Bucku Rogersu, koji se kod nas zvao Rogelio Osvajač, te o Muttu i Jeffu, odnosno Benitinu i Eneasu. U slobodno vrijeme nedjeljom, naučio sam ih crtati po sjećanju i izmišljao sam nastavke tjednih epizoda. Dio odraslih iz naše četvrti oduševio se njima i uspio sam ih prodati čak za dva cen-tavosa.
Posao je bio naporan i monoton, i bez obzira koliko se trudio, izvješća nadređenih optuživala su me za nedostatak poleta u poslu.
Vjerojatno su me iz obzira prema mojoj obitelji premjestili s jednoličnog posla u radionici i zadužili me da na ulici dijelim propagandne letke za sirup protiv kašlja što su ga preporučivali najslavniji filmski glumci. Promjena mi je izgledala posve u redu, jer su leci bili divni, s fotografijama glumaca u boji i na sjajnom papiru. Ipak, od samoga početka uvidio sam da podijeliti ih i nije tako lako kao što sam zamišljao, jer su ih ljudi gledali s nepovjerenjem zato što su bili besplatni, a većina je čak uzmicala da ih ne bi uzela u ruku, kao da su otrovni. Prvih sam se dana vraćao u tiskaru s preostalim lecima da mi popune količine. Sve dok nisam sreo nekoliko školskih kolega iz Aracatace u šetnji s njihovom majkom koja se zgrozila vidjevši me u poslu koji joj je izgledao ravan prosjačenju. Glasno me izgrdila što hodam ulicom u platnenim sandalama, što mi ih je majka kupila kako bih sačuvao svečane cipele.
- Reci Luisi Marquez - zagrmjela je - neka pomisli što bi rekli njezini roditelji da vide kako njihov najdraži unuk dijeli reklame za tuberane po tržnici.
Nisam prenio majci poruku kako bih je poštedio nelagode, ali sam noćima plakao od bijesa i stida glave zarivene u jastuk. Priča je završila tako da sam prestao dijeliti letke i počeo ih bacati u kanal na tržnici, zaboravivši da voda kanala teče sporo, pa je sjajni papir plutao stvarajući na površini lijepi šareni pokrov koji je s mosta izgledao vrlo neobično.
Majka je vjerojatno u snu primila kakvu znakovitu poruku od svojih mrtvih jer me, prije no što su prošla dva mjeseca, bez objašnjenja povukla iz tiskare. Bunio sam se jer se nisam htio odreći nedjeljnog izdanja La Prense, koji smo primali u obitelji poput blagoslova s neba, a majka ga je nastavila kupovati čak i ako se zbog toga u juhi našao krumpir manje. Druga spasonosna slamka bio je utješni prilog što nam ga je za najtežih mjeseci slao ujak Juanito. I dalje je živio u Santa Marti od svoje oskudne zarade kao prisegnuti računovođa, svojevoljno se obvezujući slati nam svaki tjedan pismo s dvije novčanice od jednoga pesa. Kapetan brodića Aurora, stari obiteljski prijatelj, predavao bi mi omotnicu u sedam ujutro i ja sam se vraćao kući s osnovnim namirnicama za nekoliko dana.
Jedne srijede nisam mogao otići po pismo, pa je majka poslala Luisa Enriquea, koji pak nije odolio napasti da umnoži ta dva pesosa na automatu za kovanice u kineskoj krčmi. Nije htio stati kada je izgubio prve dvije kovanice nego je i dalje pokušavao vratiti ih, sve dok mu nije ostala samo jedna, zadnja kovanica. »Obuzela me tolika panika«, priznao mi je već kao odrastao, »da sam odlučio pobjeći od kuće zauvijek.« Jer je vrlo dobro znao da su ta dva pesosa dovoljna za najnužnije namirnice za tjedan dana. Srećom, zadnja je kovanica nešto izazvala u aparatu koji se zatresao od drhtaja metala u svojoj utrobi i izbacio je u jednom nezaustavljivom mlazu sve kovanice od ona izgubljena dva pesosa. »Onda me vrag prosvijetlio«, nastavio je Luis Enrique, »i odvažio sam se riskirati još jednu kovanicu.« Dobio je. Riskirao je ponovno i dobio, i još jednom i još jednom i dobio je. »Tada me tek obuzeo pravi strah i uhvatila me muka«, otkrio mi je, »ali sam nastavio igrati.« Na kraju je dobio dva puta po dva pesosa u kovanicama od po pet centavosa, i nije su usudio zamijeniti ih za novčanice na kasi, iz straha da ga Kinez ne pokuša prevariti. Džepovi su mu se toliko napuhali da je, prije no što će majci predati dva pesosa od ujaka Juanita u kovanicama od pet centavosa, zakopao na kraju dvorišta preostala četiri što ih je zaradio, gdje je običavao skrivati svaki centavo na koji bi nabasao. Trošio ih je malo-pomalo, ne povjerivši nikome tajnu sve do mnogo godina kasnije, mučen grižnjom savjesti što je pao u iskušenje i riskirao zadnjih pet centavosa u Kinezovoj krčmi.
Njegov odnos prema novcu bio je vrlo neobičan. Kada ga je jednom majka zatekla kako prebire po njezinu novčaniku s novcem za hranu, njegova je obrana bila drska, ali domišljata: novac koji se uzme bez dopuštenja iz roditeljskog novčanika ne može biti krađa, jer je to zajednički novac, a roditelji nam ga brane zbog zavisti što oni s njim ne mogu raditi ono što radimo mi djeca. Branio sam njegovo obrazloženje do te mjere da sam priznao kako sam i ja potkradao kućna skrovišta novca u hitnim slučajevima. Majka je izgubila živce. »Ne budite tako nerazumni«, skoro se izderala na mene, »ni ti ni tvoj brat ne kradete ništa od mene, jer ja sama ostavim novac na mjestu na kojem znam da ćete ga potražiti u slučaju nužde.« Za jednog napadaja bijesa čuo sam je kako sva zdvojna mrmlja da bi Bog trebao dozvoliti kradu nekih stvari kako bi se prehranila djeca.
Osobni šarm Luisa Enriquea u nestašlucima izuzetno je koristio pri rješavanju zajedničkih problema, ali nije dostajao da bih sudjelovao u njegovim nepodopštinama. Naprotiv, uvijek se snalazio kako na mene ne bi pao ni tračak sumnje, i to je zauvijek učvrstilo iskrenu bratsku ljubav. Nikada mu nisam priznao, u biti, koliko sam mu zavidio na hrabrosti i koliko sam patio kada ga je tata tukao. Iako smo bili posve različiti, ponekad mi je bilo teško svladati zavist.
Naprotiv, roditeljska kuća u Cataci, kamo su me vodili na spavanje samo kada sam morao piti sirup protiv glista ili ricinusovo ulje, uznemirivala me. Toliko, da sam zamrzio kovanice od dvadeset centavosa što su mi ih davali kao nagradu za dostojanstvo kojim sam ga ispijao.
Mislim da je majčir očaj dosegnuo vrhunac kada me poslala s pismom za čovjeka koji je bio na glasu kao najbogatiji i najvelikodušniji čovjekoljubac u gradu. Vijesti o njegovu dobrom srcu širile su se jednako kao i one o njegovim poslovnim uspjesima. Majka mu je napisala očajničko pismo u kojem moli hitnu novčanu pomoć ne za sebe, jer ona može podnijeti što god, već za ljubav njezine djece. Trebalo ju je poznavati da bi se shvatilo što to poniženje znači u njezinu životu, ali okolnost je to zahtijevala.
Upozorila me da tajna treba ostati između nas dvoje i tako je bilo sve do ovog trenutka kada to pišem.

Pokucao sam na vrata kuće koja je pomalo nalikovala na crkvu, i skoro u istom trenutku otvorio se prozorčić na kojem se pojavila žena od koje pamtim samo njezin ledeni pogled. Primila je pismo bez riječi i ponovno zatvorila prozorčić. Bilo je kojih jedanaest sati prijepodne i čekao sam sjedeći na pragu sve do tri popodne, kada sam odlučio ponovno pokucati i priupitati za odgovor. Na prozorčiću se pojavila ista žena, iznenadila se prepoznavši me i zamolila da malo pričekam. Odgovorila mi je da ponovno dođem sljedeći utorak u isto vrijeme. Tako sam i napravio, no jedini odgovor bio je da nikakva odgovora neće biti prije isteka tjedan dana. Vjerojatno sam se vratio još tri puta, i dobio uvijek isti odgovor, sve dok mi nije odgovorila, mjesec i pol dana kasnije, žena grublja od one prijašnje, u gospodinovo ime, kako njegova kuća ne dijeli milostinju.
Kružio sam užarenim ulicama pokušavajući prikupiti hrabrost da majci donesem odgovor koji će je izvući iz njezinih iluzija. Već po mrklome mraku, žalosna srca, stao sam pred nju s kratkom viješću kako je dobri čovjekoljubac umro prije nekoliko mjeseci. Najviše me zaboljela krunica što ju je majka izmolila za vječni pokoj njegove duše.
Četiri ili pet godina kasnije, kada smo na radiju čuli pravu vijest da je čovjekoljubac umro, skamenio sam se, očekujući majčinu reakciju.
Ipak, nikada neću shvatiti kako ju je saslušala s ganutljivom pažnjom i uzdahnula iz dubine duše:
- Neka ga Bog uzme u svoje Sveto kraljevstvo!
Sprijateljili smo se s obitelji Mosquera koji su stanovali blok dalje od naše kuće i trošili pravo bogatstvo na stripove, te ih slagali u hrpe do krova dvorišne ostave. Mi smo bili jedini sretnici koji smo ondje smjeli biti po cijele božje dane čitajući Dicka Tracyja i Bucka Rogersa. Drugo sretno otkriće bio je šegrt koji je pisao filmske najave za obližnje kino. Pomagao sam mu iz čistog užitka što mi pričinjava pisanje slova kistom, a on nas je dva ili tri puta tjedno uvodio besplatno na dobre filmove s pucnjavom i tučama. Jedini luksuz koji nam je nedostajao bio je radioaparat, da možemo slušati glazbu kad nam se prohtije, samo pritiskom na gumb. Danas je teško i zamisliti kakva je oskudica vladala u sirotinjskim kućama.
Luis Enrique i ja sjedali smo na klupu predviđenu za razgovor dokonih kupaca u trgovini na uglu i provodili smo ondje čitava poslijepodneva slušajući emisije šlagera kakve su sve ondašnje uglavnom i bile. Uspjeli smo zapamtiti cjeloviti repertoar Miguelita Valdesa s orkestrom Casino de la Playa, Daniela Santosa i orkestra Sonora Matancera i bolera Augustina Lare što ih je izvodila Tona la Negra. Večernja zabava, pogotovo u dva navrata kada su nam isključili struju zbog neplaćanja, bila je podučavanje tih pjesama naše majke i ostale braće. Naročito Ligie i Gustava, koji bi ih naučili kao papige bez razumijevanja, a onda nas zabavljali do suza svojim preinakama tekstova. Nije bilo iznimki. Svi do jednoga naslijedili smo od oca i majke odlično glazbeno pamćenje i dobar sluh, zahvaljujući kojima bismo naučili pjesmu nakon drugog slušanja.
Naročito Luis Enrique, rođeni glazbenik, koji se sam usavršio u solo skladbama na gitari zbog neizostavnih seranada o zabranjenim ljubavima. Ubrzo smo otkrili kako sva djeca bez radija iz susjedstva uče pjesme od moje braće, a najviše od majke, koja je na kraju postala još jedna sestra u toj našoj kući punoj djece.
Moj omiljeni program bio je Sat od svega pomalo, što ga je uređivao i vodio kompozitor, pjevač i učitelj Angel Maria Camacho y Cano, plijeneći pažnju slušateljstva od jedan poslijepodne različitim domišljatostima, a posebno kutkom za amatere mlađe od petnaest godina. Dovoljno je bilo predbilježiti se u uredima Glasa domovine i doći u studio pola sata ranije. Maestro Camacho y Cano osobno je pratio na klaviru, a njegov pomoćnik izvršavao je nepobitnu presudu prekidajući pjesmu crkvenim zvoncem kad bi amater počinio i najmanju grešku. Nagrada za najbolje otpjevanu pjesmu bila je više no što smo mogli sanjati - pet pesosa - ali majka je jasno rekla kako je od svega najvažnija čast da se dobro otpjeva u tako uglednoj emisiji.
Dotada sam se predstavljao samo s očevim prezimenom Garcia i s oba imena Gabriel Jose, no u tom povijesnom trenutku majka me zamolila da se prijavim i s njezinim prezimenom Marquez kako ne bi bilo sumnje čiji sam. Bio je to pravi događaj za cijelu obitelj.
Morao sam se odjenuti u bijelo kao za prvu pričest, a prije izlaska iz kuće dali su mi sirup od kalijevog bromida. Stigao sam pred Glas domovine dva sata prije vremena i djelovanje sredstva za smirenje prošlo je dok sam čekao u obližnjem parku, jer nisu dopuštali ulazak u studio sve do četvrt sata prije početka programa. Sa svakom minutom osjećao sam kako u meni rastu pauci straha, i na kraju sam ušao sa srcem u grlu. Nadljudskim sam se naporom svladao da se ne vratim kući s pričom kako mi nisu dopustili natjecanje iz bilo kojeg razloga. Maestro je sa mnom napravio kratku probu uz klavir da mi dade intonaciju. Sedmero su ih pozvali prije mene prema redoslijedu upisa, zvonce se oglasilo tri puta zbog različitih grešaka, a mene su najavili kratko kao Gabriela Marqueza. Pjevao sam Labuda, ljubavnu pjesmu o labudu bjeljem od pahulje snijega kojega je, zajedno s njegovom ljubljenom, ubio bezdušni lovac. Već od prvih taktova shvatio sam da mi je, kod nekih nota koje nisam utvrdio s maestrom, ton previsok i obuzela me panika kada se na pomoćniku vidjelo kolebanje i spremnost da dograbi zvonce. Ne znam odakle sam skupio hrabrost i energičnom gf kretnjom upozorio da ne zazvoni, ali bilo je kasno: zvono se bezdušno oglasilo. Nagrada od pet pesosa, zajedno s mnogobrojnim propagandnim poklonima, pripala je prelijepoj malenoj plavuši koja je izmrcvarila ariju iz Madame Butterfly.
Vratio sam se kući ojađen porazom i nikada nisam uspio utješiti razočaranu majku. Mnogo je godina prošlo prije no što mi je priznala da ju je bilo stid zato što je obavijestila svoju rodbinu i prijatelje da me čuju kako pjevam i nije znala kako bi ih izbjegla.
U tom okruženju smijeha i suza, nikada nisam izostao iz škole. Čak ni onda kada sam bio potpuno nespreman. Jer bi mi vrijeme za učenje prošlo u obavljanju kućnih poslova, a nismo imali novaca za struju da bih mogao čitati do ponoći. U svakom slučaju snalazio sam se.
Na putu do škole bilo je nekoliko radionica za putničke autobuse, i u jednoj od njih provodio sam sate promatrajući kako na bočnim stranama ispisuju natpise ruta i odredišta. Jednoga sam dana zamolio ličioca da ispišem par slova kako bih vidio mogu li ja to.
Iznenađen mojom prirodnom darovitošću, dopustio mi je da mu ponekad pomažem za pokoji novčić koji je itekako dobro došao u kućni budžet. Drugo veselje pričinilo mi je slučajno sklopljeno prijateljstvo s tri brata Garcie, sinovima pomorca s rijeke Magdalene koji su osnovali trio što je svirao šlagere, iz čiste ljubavi prema umjetnosti, za uveseljavanje zabava prijatelja. Pridružio sam im se u Kvartetu Garcia kako bismo se natjecali u kutku za amatere radiostanice Atldntico. Pobijedili smo prvoga dana uz gromoglasni pljesak, ali nam nisu isplatili nagradu od pet pesosa zbog nekakve pogreške pri upisu koja se nije dala ispraviti. Nastavili smo zajedno vježbati do kraja godine i besplatno pjevati na obiteljskim zabavama sve dok nas život nije razdvojio.
Nikada nisam dijelio zlobno mišljenje okoline kako se strpljenje kojim je moj otac podnosio siromaštvo umnogome poklapa s neodgovornošću. Naprotiv: mislim kako su to bile homerske kušnje partnerstva koje nikada nije podbacilo između njega i njegove supruge, a koje im je omogućavalo zadržati dah čak i na rubu ponora. On je znao da ona bolje prevladava paniku očaja i da je to tajna našeg opstanka. Ono na što možda nije pomišljao jest to da je njemu olakšavala tegobe, ostavljajući putem najbolje od svoga života. Nikada nismo shvatili razloge njegovih putovanja.
Iznenada, kako je to obično bivalo, probudili su nas jedne subote u ponoć da bi nas odveli u mjesni ured naselja naftnog društva u Catatumbu gdje nas je čekao očev poziv radiotelefonom. Nikada neću zaboraviti uplakanu majku kako razgovara, potpuno zbunjena tehnikom.
- Joj, Gabriele - počela je - vidi kako si me ostavio s ovom četom djece, te često gladujemo.
On joj je odgovorio lošom viješću kako mu je jetra otečena. To mu se često događalo, ali majka vijest nije baš primala k srcu, jer je ponekad otečenu jetru koristio da bi prikrio svoje bezočnosti.
- To ti se uvijek događa kad se ne ponašaš kako treba - našalila se.
Govorila je gledajući u mikrofon kao da je tata ondje i na kraju se toliko zbunila, pokušavajući mu poslati poljubac, da je poljubila mikrofon. Ona sama nije se mogla suzdržati od gromoglasnoga smijeha i nikada nije uspjela prepričati cijeli događaj do kraja, jer bi se prije rasplakala od smijeha. No ipak, taj je dan ostala zamišljena i konačno je progovorila za stolom, kao da naglas razgovara sama sa sobom:
- Čudno mi je zvučao Gabrielov glas.
Objasnili smo joj kako radijski sustav ne samo da mijenja glas, nego i prikriva osobnost. Sljedeće je noći promrmljala u snu: »U svakom slučaju, po glasu bih rekla da je jako smršavio«. Usiljena nosa kao za njezinih loših dana, pitala se uzdišući kakva su to mjesta bez Boga i zakona kojima luta njezin muž bez ikoga svoga. Njezine prikrivene nakane postale su uočljivije u drugom razgovoru preko radiostanice, kada je od njega iznudila obećanje da će se odmah vratiti kući ako ne uspije ništa riješiti za dva tjedna. No prije isteka roka primili smo iz mjesta Altos de Rosario dramatičan brzojav u kojem je stajala samo jedna jedina riječ: »Neodlučan«. Majka je u poruci prepoznala potvrdu svojih oštroumnih slutnji i neopozivo presudila:
- Ili ćeš se vratiti do ponedjeljka ili iz ovih stopa stižem k tebi sa svom djecom.
Sveti lijek. Otac je poznavao moć njezinih prijetnji i prije isteka tjedna vratio se u Barranquillu. Dojmio nas se njegov povratak: neugledno odjeven, zelenkaste kože i neobrijan, tako da je čak i majka pomislila kako je bolestan. No bio je to samo trenutačan dojam, jer je za dva dana izvukao iz naftalina plan o otvaranju višenamjenske ljekarne u mjestu Sucre, idiličnom zakutku u procvatu, jedan dan i jednu noć plovidbe od Barranquille. Ondje je boravio u mladosti kao telegrafist i s ganućem se prisjećao plovidbe kanalima u svanuće, zlaćanih močvara i beskrajnih plesova. Neko je vrijeme uznastojao dobiti prostor za ljekarnu na trgu, ali nije mu se toliko posrećilo kao na nekim drugim trgovima, u Aracataci, primjerice, koji je bio čak i traženiji. Ponovno je počeo pomišljati na nj pet godina kasnije, kad je nastupila treća bananska kriza, ali je tada bio u rukama veletrgovaca iz Maganguea.
Ipak, mjesec dana prije povratka u Barranquillu slučajno se sreo s jednim od njih, koji ne samo da mu je predstavio trenutačnu situaciju drukčijom, nego mu je ponudio povoljan kredit za Sucre. Nije prihvatio, jer mu je bio nadohvat ruke zlatni san u Altos del Rosario, ali kada ga je iznenadila ženina presuda, potražio je veletrgovca iz Maganguea, koji je još uvijek lutao po selima uz rijeku, i sklopili su posao.
Nakon dva tjedna planiranja i dogovora s prijateljima veletrgovcima, vratila mu se boja u obraze i volja, a Sucre ga se dojmio tako snažno da je to opisao u svome prvom pismu: »Stvarnost je bila bolja od nostalgije«. Unajmio je kuću s balkonom na glavnom trgu i obnovio negdašnja prijateljstva s prijateljima koji su ga primili raširenih ruku. Obitelj je morala prodati ono što se može, spakirati preostalo, a toga nije bilo mnogo, i ponijeti sa sobom jednim od parobroda koji su redovito prometali rijekom Magdalenom. U istom je pismu poslao mjenicu na pomno izračunat iznos za neposredne troškove i najavio sljedeću za putne troškove. Ne mogu zamisliti primamljiviju vijest za majčin prividni karakter, te je pomno smislila odgovor da bi podržala suprugov polet i ublažila vijest da je trudna osmi put.
Obavio sam sve formalnosti i rezervacije za Capitdn de Caro, legendarni brod koji je za jednu noć i pola dana prevaljivao udaljenost od Barranquille do Maganguea. Onda ćemo nastaviti motornim brodićem rijekom San Jorge i idiličnim kanalom rijeke Mojane do našeg odredišta.
- Samo da odemo odavde, pa makar i u pakao - uzviknula je majka, koja nije imala povjerenja u veličanstveni ugled Sucre. - Ne smije se ostaviti muža samoga u takvome mjestu.
Toliko nas je požurila, da smo tri dana prije puta spavali na podu, jer smo već prodali krevete i sve pokućstvo koje smo mogli. Sve je ostalo bilo u škrinjama, a novac za brodske karte na sigurnom u nekom od majčinih skloništa, brižno izbrojen i bezbroj puta ponovno prebrojen.
Službenik koji se pobrinuo za mene u poslovnici brodske tvrtke bio je tako susretljiv da se nisam morao posebno truditi da se sporazumijem s njim. Potpuno sam siguran da sam doslovce zapisao cijene što mi ih je izdiktirao jasnim i izvještačenim govorom uslužnih Karibljana. Najviše me obradovala vijest i najbolje sam zapamtio činjenicu da se do dvanaest godina plaća samo polovica uobičajene cijene karte. Odnosno, sva djeca osim mene. Na osnovi te obavijesti, majka je na stranu spremila novac za put, a ostatak do zadnjeg novčića potrošila na pakiranje.
U petak sam otišao kupiti karte za brod i iznenadio se kada mi je službenik rekao da mlađi od dvanaest godina nemaju pedeset posto popusta nego samo trideset, što je za nas bila nepremostiva razlika.
Tvrdio je kako sam ja nešto krivo pribilježio, jer su podaci otisnuti na službenoj ploči koju mi je gurnuo pod nos. Vratio sam se kući utučen. Majka nije rekla ni riječi, nego je odjenula haljinu koju je nosila u žalosti za djedom i uputili smo se u agenciju riječnoga prometa. Htjela je biti pravedna: netko se zabunio i možda je to bio njezin sin, ali to nije važno. Činjenica je da nemamo više novca.
Službenik je objasnio da tu nema pomoći.
»Shvatite, gospođo«, počeo je. »Nije tu u pitanju želi li vam netko biti na usluzi ili ne, to je pravilnik ozbiljne tvrtke koji se ne može tumačiti kako se kome svidi.«
»Ali oni su djeca«, usprotivi se majka, i pokaza na mene za primjer.
»Zamislite, ovaj je najstariji, a tek je navršio dvanaest godina.«
Onda pokaza rukom:
- Toliki su.
Ne radi se o visini, nije popuštao službenik, nego o dobi. Nitko ne plaća manje, osim novorođenčadi, koja putuju besplatno. Majka je potražila pomoć s najviše instance:
- S kim treba razgovarati da bi se ovo uredilo?
Službenik nije uspio odgovoriti. Voditelj, stariji čovjek trbuha kao u trudnice, pojavio se na vratima usred rasprave, a službenik se odmah uspravio čim ga je ugledao. Bio je gorostas, izgleda koji ulijeva poštovanje, a njegov autoritet, čak i tako znojan i odjeven samo u košulju, bio je više nego vidljiv. Pažljivo je saslušao majku i mirnim glasom odvratio kako je odluka poput te što ju je ona izložila moguća uz preinaku pravilnika na skupštini dioničara.
- Doista mi je iskreno žao - zaključio je.
Majka je osjetila dašak moći i upotpunila je svoje objašnjenje
»U pravu ste, gospodine«, započe, »ali problem je u tome što vaš službenik nije dobro objasnio mome sinu, ili je moj sin krivo shvatio a ja sam se ravnala prema toj krivoj informaciji. Sada smo već sve spakirali i spremili za ukrcavanje na parobrod, spavamo na golom podu, novac za hranu dostaje nam još samo za danas, a u ponedjeljak kuću predajem novim stanarima.« Primijetila je kako nas ostali zaposlenici u uredu slušaju s velikim zanimanjem, a onda se obratila i njima: »Što to predstavlja za jednu tako važnu tvrtku?«
I ne čekajući odgovor, upita voditelja gledajući ga ravno u oči:
- Vjerujete li u Boga?
Voditelj se zbunio. Cijeli ured bio je uznemiren predugom tišinom.
Majka se onda uspravila na sjedalu, skupila koljena koja su joj počela drhturiti, objema rukama stisnula novčanik u krilu i najavila odlučnošću svojstvenom njezinim velikim razlozima:
- Ne mičem se odavde dok mi to ne riješite.
Voditelj se zabezeknuo, a ostatak službenika prestao je s poslom i svi su gledali u majku. Nije se micala, usiljena nosa, blijeda i orošena kapljicama znoja. Skinula je crninu za djedom, ali ju je ponovno obukla za tu prigodu, jer joj se crna haljina činila najprimjerenijom za tu zadaću.
Voditelj je odvratio pogled s nje i pogledao svoje službenike ne znajući što bi učinio, i na kraju je uzviknuo da svi čuju:
- Ovakvo što se još nikada nije dogodilo!
Majka nije ni trepnula. »Bila sam na rubu suza, ali morala sam se suzdržati, jer bi to ostavilo loš dojam«, ispričala mi je. Onda je voditelj zatražio službenika da mu donese sve dokumente u njegov ured. Ovaj ga je poslušao i za pet minuta je izišao iz voditeljeva ureda, ukoren i bijesan, ali sa svim našim kartama spremnim za put.

4.



Sljedećeg tjedna iskrcali smo se u Sucreu kao da smo se rodili u njemu. Kao i toliki gradići u zemlji u to vrijeme, imao je nekih šesnaest tisuća stanovnika i svi su se međusobno poznavali, ne toliko po imenima, koliko po svojim tajnim životima. Ne samo mjesto, nego i cijelo područje bilo je pučina mirnih voda koja je mijenjala boju prema cvjetnoj kopreni što ih je prekrivala, već prema dijelu godine, prema mjestu i prema našem osobnom raspoloženju. Njegova veličanstvenost nalikovala je utočištima iz snova jugoistočne Azije. Za vrijeme dugogodišnjeg boravka obitelji ondje, nije bilo nijednog jedinog automobila. Bili bi oni posve beskorisni, jer ravne ulice od nabijene zemlje izgledale su kao trake skrojene za bosonoge pješake, a mnoge kuće imale su svoj privatni gat s vlastitim čamcima za lokalni prijevoz.
Odmah sam osjetio nezamislivu slobodu. Sve što je nama djeci nedostajalo ili za čime smo čeznuli najednom nam se našlo nadohvat ruke. Jeli smo kada smo bili gladni i spavali u bilo koje vrijeme, jer nije bilo lako brinuti se o nekome, i unatoč neumoljivim pravilima odraslih, oni sami bili su toliko zabavljeni vlastitim vremenom da se nisu dospijevali brinuti ni o sebi samima. Jedino jamstvo sigurnosti za djecu bilo je da nauče plivati prije nego prohodaju, jer je Sucre bio podijeljen kanalom mutnih voda koji je istodobno služio kao vodovod i kanalizacija. Nakon navršene prve godine, bacali su djecu s balkona kuhinja, prvo s pojase-vima za plivanje, da izgube strah od vode, a kasnije bez njih, da izgube poštovanje prema smrti. Godinama kasnije, moj brat Jaime i sestra Ligia, koji su preživjeli opasnosti obreda inicijacije, istaknuli su se na dječjim natjecanjima u plivanju.
Sucre nikada neću zaboraviti zbog slobode kojom smo se mi djeca kretali ulicama. Za dva ili tri tjedna znali smo tko živi u svakoj kući i u njima smo se osjećali kao u svojoj vlastitoj. Društveni običaji, pojednostavljeni upotrebom, bili su suvremeni unutar feudalne kulture: bogataši, stočari i proizvođači šećera na glavnom trgu, a siromašni gdje bi stigli. Za crkvenu upravu bilo je to područje misija s jurisdikcijom i vlašću u prostranom carstvu jezera. U središtu toga svijeta, župna crkva na glavnom trgu u Sucreu, bila je džepna verzija katedrale u Kolnu, kopirane po sjećanju arhitekta prerušenog u španjolskog župnika. Primjena moći bila je neposredna i neograničena. Svake večeri, nakon krunice, oglašavalo se zvono s crkvenog tornja obavještavajući o moralnoj podobnosti filma najavljenog u susjednom kinu, u skladu s katalogom Katoličkog ureda za kino. Dežurni misionar, sjedeći na vratima svog ureda, nadzirao je ulaz u kino na suprotnoj strani ulice da bi vidio, a kasnije i kaznio prekršitelje.
Kada sam došao u Sucre bio sam u dobi koja me uvelike frustrirala.
Još su mi uvijek nedostajala tri mjeseca da prijeđem sudbonosnu granicu od trinaest godina. U obitelji me više nisu tretirali kao dijete, no nisu me priznavali ni kao odraslog, i u tom limbu godina na kraju samo ja od sve moje braće nisam naučio plivati. Nisu znali kamo bi me svrstali, među djecu ili među odrasle. Sluškinje se više nisu preodijevale preda mnom ni u mraku, ali je jedna od njih nekoliko puta spavala gola u postelji uz mene ne narušivši mi san. Nisam imao vremena zasititi se tog izobilja slobodne volje kada sam se u siječnju sljedeće godine morao vratiti u Barranquillu da bih krenuo u gimnaziju, jer u Sucreu nije bilo odgovarajuće škole u kojoj bi dak s izvrsnom svjedodžbom učitelja Casalinsa mogao nastaviti školovanje.
Nakon dugih pretresanja i raspravljanja, uz vrlo rijetko sudjelovanje moje malenkosti, roditelji su se odlučili za koledž San Jose družbe Isusove u Barranquilli. Nije mi jasno odakle su smogli toliko novaca u tako kratkom vremenu, kada je budućnost ljekarne i homeopatske ambulante još uvijek bila neizvjesna. Majka je dala konačno objašnjenje koje nije iziskivalo dokazivanje: »Bog je velik«. U troškove preseljenja sigurno je bilo uračunato smještanje i vođenje domaćinstva, ali ne i troškovi mog opremanja za školu. Kako sam imao tek jedan par poderanih cipela i odjeću na sebi, dok se druga prala, majka mi je kupila novu odjeću i putni kovčeg veličine lijesa, potpuno zaboravljajući da ću za šest mjeseci vjerojatno narasti za pedalj. Također je, po vlastitoj zamisli, odlučila kako je vrijeme da počnem nositi duge hlače, suprotno od uvriježenog običaja kojega se držao otac da se duge hlače ne mogu nositi sve dok glas ne počne mutirati.
U biti, kad god se raspravljalo o školovanju djece, uvijek sam se nadao da će tata u nekom od svojih homerovskih naleta srdžbe odlučiti kako nitko od nas više ne mora u školu. To nije bilo nemoguće. On sam bio je samouk zbog više sile siromaštva, a njegov je pak otac bio nadahnut čeličnim moralom don Fernanda VII, koji je zagovarao pojedinačnu poduku u kući da bi se očuvala cjelovitost obitelji. Bojao sam se škole kao zatvora, plašila me i sama pomisao na pokorno ravnanje prema zvonu, ali je to istodobno bila jedina mogućnost da uživam u slobodi života od trinaeste godine, u dobrim odnosima s obitelji, ali daleko od njezina reda, demografskog zanosa, nepredvidivih dana, i uz čitanje bez daha dokle god se mogao uloviti ijedan tračak svjetla.
Moj jedini prigovor protiv koledža San Jose, jednog od najzahtjevnijih i najskupljih na Karibima, bijaše vojnička disciplina koja je ondje vladala, no majka me glatko matirala: »Iz te škole izlaze državnici«. Kada više nije bilo moguće uzmaknuti, otac je oprao ruke:
- Molim lijepo, neka se zna da ja nisam rekao ni da ni ne.
Njemu bi više po volji bio Američki koledž, da naučim engleski, ali majka nije htjela ni čuti, pogrešno misleći da se ondje nalazi luteransko leglo. Danas moram priznati, u čast svome ocu, kako je jedan od mojih najvećih nedostataka u književnom životu upravo nepoznavanje engleskog.
Ponovni pogled na Barranquillu, s mosta istog onog broda Capitan de Caro kojim smo putovali tri mjeseca prije, uznemirio mi je srce, kao da sam predosjetio da se vraćam sasvim sam u stvarni život.
Srećom, roditelji su dogovorili smještaj i hranu s rođakom Joseom Mariom Valde-blanquezom i njegovom suprugom Hortensiom, mladim i simpatičnim parom, koji su sa mnom podijelili svoj mirni život u jednostavnom dnevnom boravku, spavaonici i malom taracanom dvorištu, uvijek u sjeni zbog rublja što se sušilo na žičanom užetu. Oni su spavali u sobi sa svojom šestomjesečnom kćerkicom. Ja, pak, na sofi u dnevnom boravku koja se noću pretvarala u krevet.
Koledž San Jose nalazio se kojih šest blokova od kuće, u parku badema gdje se nekoć nalazilo najstarije gradsko groblje i još uvijek se moglo nabasati na razbacane koščice i ostatke mrtvačke odjeće što su provirivali između podnih ploča. Onoga dana kada sam ušao u glavno dvorište, održavala se svečanost prve godine, u nedjeljnim odorama s bijelim hlačama i plavom suknenom jaknom, i nisam mogao zatomiti strah misleći kako oni znaju sve ono što ja ne znam.
No ubrzo sam uvidio da su jednako nespremni i uplašeni pred neizvjesnostima budućnosti kao i ja.
Moja osobna utvara bio je brat Pedro Reyes, prefekt prve godine, koji je nastojao uvjeriti upravu škole da ja nisam spreman za koledž. Pretvorio se u noćnu moru što me presretala na nezamislivim mjestima i podvrgavala trenutačnoj provjeri znanja u kojoj se redovito krila teška klopka: »Vjeruješ li da Bog može stvoriti kamen toliko težak da ga ne može podignuti?« upitao bi ne ostavljajući mi vremena za razmišljanje. Ili ova druga opaka zamka:
»Ako opašemo ekvator zlatnim pojasom debelim pedeset centimetara, za koliko će se povećati masa Zemlje?«. Nisam pogodio ništa, iako sam znao odgovore, jer mi je strah zavezao jezik, kao prvi put pri telefonu. Strah je bio opravdan, jer je brat Reyes imao pravo. Nisam bio spreman za koledž, no nisam mogao tek tako odbaciti sretnu okolnost što su me primili bez provjere znanja. Drhtao sam od samoga pogleda na njega. Neki su kolege zlonamjerno tumačili njegovo dosađivanje, ali nisam imao nikakva razloga pomišljati na takvo što. Osim toga, savjest mi je išla na ruku, jer sam prijamni ispit položio bez problema, glatko odrecitiravši pjesmu fra Luisa de Lećna, i nacrtao kredama u boji na ploči Krista koji je izgledao kao živ. Komisija je bila tako zadovoljna da je zaboravila aritmetiku i nacionalnu povijest.
Problem s bratom Revesom se sredio jer je za Veliki tjedan trebao crteže za svoje satove botanike, a ja sam mu ih narisao i ne trepnuvši. Ne samo da me prestao salijetati nego mi je ponekad za vrijeme odmora potanko objašnjavao pitanja što ih nisam znao ili neka još neobičnija koja su se kasnije, kao slučajno, pojavljivala na sljedećim provjerama znanja na prvoj godini. Ipak, svaki put kad bi me zatekao u društvu, rugao se, smijući se na sav glas, kako sam ja jedini učenik trećeg razreda osnovne koji se dobro snalazi na prvoj godini koledža. Sada shvaćam da je imao pravo. Prije svega zbog pravopisa koji me mučio tijekom cijelog školovanja, a i dalje plaši lektore mojih rukopisa. Oni posebno blagonakloni tješe se kako su to strojopisne pogreške.
Olakšanje u mojim strahovima pružio mi je dolazak slikara i pisca Hectora Rojasa Heraza kao profesora crtanja. Bilo mu je kojih dvadesetak godina. Ušao je u učionicu u pratnji oca prefekta, a njegov je pozdrav odjeknuo poput treska vratima u sparini u tri poslijepodne. Nehajne ljepote i elegancije filmskoga glumca, u pripijenoj jakni od laganog sukna s pozlaćenim pucetima, s modernim prslukom i šarenom svilenom kravatom. No najčudnije je izgledao njegov polucilindar, na trideset stupnjeva u hladu. Bio je viši od gornje poprečne grede, tako da se morao prignuti kada je crtao po ploči. Pokraj njega, otac prefekt izgledao je kao da ga je Bog napustio.
Na prvi pogled vidjelo se da ne zna predavati i da mu nedostaje strpljenja za nastavu, no istodobno, njegov zlobni humor zadržavao je našu pozornost dok smo se divili njegovim majstorskim crtežima što ih je risao po ploči kredama u boji. Izdržao je manje od tri mjeseca u koledžu. Nikada nismo saznali zašto, ali dalo se pretpostaviti kako se njegova svjetovna pedagogija nije slagala s mentalnim sklopom Družbe Isusove.
Od samog početka u koledžu stekao sam ugled pjesnika, prvo zbog lakoće kojom sam učio napamet i recitirao iz svega glasa pjesme španjolskih klasika i romantika iz udžbenika, a kasnije zbog satiričnih rima posvećenih kolegama iz razreda koje su objavljene u školskim novinama. Ne bih ih uopće napisao, ili bih im posvetio malo više pažnje da sam samo i pomislio kako će zaslužiti tu čast da budu tiskane. Jer, zapravo, to su bile puke dobrohotne šale što su na tajnim papirićima kružile kroz drijemež učionica u dva poslijepodne. Otac Luis Posada - prefekt druge godine - uhvatio je jednu od njih, pročitao je strogog izraza lica i ukorio me jer se to podrazumijevalo, ali ju je spremio u džep. Ubrzo nakon toga, otac Arturo Mejia pozvao me u svoj ured i predložio da se satirični stihovi koji se nalaze na oduzetim papirićima objave u časopisu Mladež, službenom glasilu učenika škole. U prvi mah sam se trgnuo od iznenađenja, stida i dragosti, što sam presjekao neuvjerljivim odbijanjem:
- To su moje gluposti.
Otac Mejia pribilježio je odgovor i u sljedećem broju časopisa, pod tim naslovom Moje gluposti, objavio stihove potpisane s Gabito, uz odobrenje žrtava. U sljedeća dva broja morao sam objaviti drugi niz stihova, na molbu kolega iz razreda. Tako su ti dječji stihovi, htio to ja ili ne, zapravo moja opera prima.
Porokom čitanja svega što mi dođe pod ruku ispunjavao sam svoje slobodno vrijeme i gotovo sve vrijeme nastave. Znao sam u cijelosti napamet recitirati pjesme s narodnog repertoara, u to vrijeme u svakodnevnoj upotrebi u Kolumbiji, kao i najljepše stihove španjolskog Zlatnog doba i romantizma, koje sam uglavnom naučio iz samih udžbenika. Ta znanja, preuranjena za moju dob, bacala su učitelje u očaj, jer svaki put kad su mi na nastavi postavili kakvo teško pitanje, odgovarao sam kojim književnim citatom ili kakvom mišlju posuđenom iz knjiga, koje nisu mogli vrednovati. Otac Mejia je to ipak učinio rekavši: »Taj dječak se prenemaže«, da bi izbjegao izjavu kako sam nepodnošljiv. Nisam morao naprezati pamćenje, jer su mi se pjesme i dijelovi dobre klasične proze urezali u memoriju nakon trećeg ili četvrtog čitanja. Prvo nalivpero dobio sam od oca prefekta jer sam mu, bez zamuckivanja, odrecitirao svih pedeset sedam strofa, od kojih svaka ima deset osmeraca, pjesme Vrtoglavica Gaspara Nuneza de Arcea.
Čitao sam za vrijeme nastave, s knjigom otvorenom na koljenima, tako drsko da sam prolazio nekažnjeno samo zahvaljujući razumijevanju učitelja. Jedino što nisam uspio postići svojim dobro rimovanim dodvoravanjima bilo je da mi oproste dnevnu jutarnju misu u sedam. Osim što sam pisao svoje gluposti, pjevao sam kao solist u zboru, crtao šaljive karikature, recitirao pjesme na svečanim sjednicama i još mnogo toga izvan škole, tako da nitko nije shvaćao kada ja to učim. Razlog je bio vrlo jednostavan: nisam učio.
Usred tolikih nepotrebnih aktivnosti, još mi uvijek nije jasno zašto su se učitelji toliko brinuli o meni, a da nisu žestoko reagirali zbog moga katastrofalnog pravopisa. Za razliku od majke koja je od tate skrivala neka moja pisma da mu srce ne bi otkazalo, a druga mi opet vraćala ispravljena i ponekad s pohvalama za određene napretke u gramatici i pravilno korištenje riječi. No ni nakon dvije godine nije bilo napretka na vidiku. I danas mučim istu muku: nikada nisam uspio shvatiti zbog čega postoje slova koja se ne izgovaraju ili dva različita slova koja se izgovaraju jednako, i toliko drugih suvišnih pravila.
Evo kako sam otkrio sklonost koja će me pratiti cijeloga života: užitak razgovora sa starijim učenicima. Čak i danas, na sastancima s mladima koji bi mi mogli biti unuci, moram se potruditi da se ne osjećam mladima od njih. Počelo je kad sam se sprijateljio s dva starija učenika koji su me kasnije pratili u važnim razdobljima moga života. Jedan je bio Juan B. Fernandez, sin jednog od triju osnivača i vlasnika novina El Heraldo u Barranqulli, za koje sam napisao prve članke i u kojem je on ispekao zanat od prvih vijesti do glavne uprave. A drugi - Enrique Scopell, sin legendarnoga kubanskog fotografa u gradu, koji se i sam bavio foto-reporterstvom. Ipak, bio sam mu zahvalan, ne toliko zbog naših zajedničkih uradaka za novine, nego zbog njegova umijeća štavljenja kože divljih životinja koje je izvozio po cijelom svijetu. Za jedno od mojih prvih putovanja u inozemstvo poklonio mi je kožu kajmana od tri metra.
- Ova koža jako je skupa - mirno mi je objasnio - ali ti savjetujem da je ne prodaš sve dok ne pomisliš da ćeš umrijeti od gladi.
Još se pitam do koje je mjere mudri Quique Scopell znao da mi poklanja vječni amulet, jer sam se mnogo puta našao u situaciji da je prodam u godinama kada je glad svaki čas kucala na moja vrata. Ipak, još je uvijek čuvam, prasnu i skoro okamenjenu, jer otkada je nosam po cijelom svijetu u kovčegu, nije mi uzmanjkao ni novčić za hranu.
Profesori isusovci, vrlo strogi na nastavi, posve su se drukčije vladali na odmorima za kojih su nas podučavali onome što nisu rekli u učionici i tako se ispuhavali u stvarima kojima su nas doista željeli podučavati. Koliko se sjećam, ta je razlika itekako bila očita i mnogo nam je koristila. Otac Luis Posada, mladi cachaco naprednjačkog svjetonazora, koji je dugo godina radio u sindikalnim sektorima, posjedovao je pismohranu kartica raznovrsnih sažetih enciklopedijskih podataka, a posebno iscrpni bili su oni o piscima i njihovim djelima. Otac Ignacio Zaldivar bio je baskijski gorštak kojega sam posjećivao u Cartageni sve do duboke starosti u samostanu sv. Petra Claverskog. Otac Eduardo Nunez već je tada bio poodmakao u pisanju monumentalne povijesti kolumbijske književnosti, o sudbini koje nisam ništa znao. Stari otac Manuel Hidalgo, učitelj pjevanja, već dobrano zašao u godine, otkrivao je talente za svoju dušu i upuštao se u izlete u pogansku glazbu koja nije bila u programu.
S ocem Pieschaconom, ravnateljem, nekoliko sam puta sasvim slučajno razgovarao, i ti su mi razgovori potvrdili da me smatra odraslim, ne samo po temama o kojima smo razgovarali, nego po njegovim smjelim objašnjenjima. U mome životu bilo je presudno njegovo objašnjenje pojmova raja i pakla, koje nisam uspijevao pomiriti s podacima iz katekizma zbog čistih zemljopisnih prepreka. Poteškoće s tim dogmama ravnatelj mi je olakšao svojim smjelim zamislima. Raj bijaše, bez većih teoloških zavrzlama, Božja prisutnost. Pakao, naravno, ono suprotno. No u dw mi je navrata priznao da ga muči što »u svakom slučaju u paklu ima vatre«, ali to nije uspijevao objasniti. Više zbog tih lekcija za vrijeme odmora nego zbog redovite nastave, završio sam godinu s grudima načičkanim odličjima.
Moji prvi školski praznici u Sucreu počeli su jedne nedjelje u četiri poslijepodne, na gatu ukrašenom vijencima i raznobojnim balonima i trgu pretvorenom u uskršnje sajmište. Tek što sam stupio na čvrsto tlo, nevjerojatno spontana plavokosa ljepotica objesila mi se oko vrata i skoro me ugušila poljupcima. Bila je to moja polusestra Carmen Rosa, tatina kći iz predbračne veze koja je došla provesti neko vrijeme sa svojom nepoznatom obitelji. Tom je zgodom stigao i tatin vanbračni sin Abelardo, dobar krojač, koji je otvorio radionicu nadomak glavnome trgu i bio moj učitelj života u pubertetu.
Nova kuća, tek namještena, odisala je veseljem i brojala člana više, još jednog brata: Jaimea, rođenog u svibnju, u dobrom znaku Blizanca, i još k tome kao nedonošče. Nisam to znao sve dok nisam stigao kući, jer su se roditelji doimali odlučnim da obuzdaju godišnje prinove, no majka je požurila objasniti mi kako je on daća svetoj Riti za blagostanje što je ušlo u kuću. Doimala se pomlađenom i veselom, raspjevanijom no obično, a tata je lebdio na oblaku dobrog raspoloženja, s prepunom ambulantom i dobro opremljenom ljekarnom, naročito nedjeljom kada su dolazili pacijenti s obližnjih planina. Ne znam je li ikada saznao kako je ta navala doista bila posljedica njegova ugleda dobrog vidara, iako ga seljaci nisu pripisivali homeopatskoj djelotvornosti šećernih kuglica natopljenih čudesnim esencijama, nego čarobnjačkom umijeću.
Sucre je izgledao bolje no što sam ga se sjećao, zbog tradicije da se za božične proslave stanovništvo podijeli na dvije velike četvrti: Zulia, na jugu, i Congoveo, na sjeveru. Osim popratnih natjecanja, postojalo je nadmetanje velikih alegorijskih kočija koje su na umjetničkim turnirima predstavljale povijesno suparništvo gradskih četvrti. Na Badnjak bi se, napokon, sastale na glavnom trgu gdje su se među njima vodile velike rasprave, a publika bi odlučivala koja je od dviju četvrti pobjednik za tu godinu.
Carmen Rosa pridonijela je svojim dolaskom novom blistavilu Uskrsa. Moderna i koketna, ubrzo je postala kraljica plesova s pratnjom glasnih udvarača. Moja majka, inače vrlo ljubomorna na svoje djevojke, njoj je, naprotiv, pomagala oko ljubovanja, što je unijelo neobično ozračje u kuću. Razumijevanje što ga je pokazivala prema Carmen Rosi, nikada nije imala za vlastite kćeri. Abelardo je, pak, riješio svoje životno pitanje na drukčiji način, u svojoj radionici, odnosno, u jednoj prostoriji podijeljenoj pregradom.
Dobro mu je išlo krojenje i šivanje, ali ne tako dobro kao obuzdavanje strasti kao u pastuha, jer je više vremena provodio u dobrom društvu u krevetu iza pregrade, nego sam, dosađujući se za šivaćim strojem.
Za vrijeme tih praznika ocu je pala na pamet čudna ideja da me uvede u posao. »Za svaki slučaj«, upozorio me. Za početak mi je pokazao kako se naplaćuju dugovi ljekarne po kućama. Jednog od tih dana poslao me da naplatim nekoliko dugova u kuću La Hora, bordel bez predrasuda koji se nalazio izvan mjesta.
Provirio sam kroz odškrinuta vrata sobe s ulice, i ugledao jednu od žena iz kuće kako spava u poljskom krevetu, bosa i u kombineu koji joj nije skrivao bedra. Prije no što sam dospio išta izustiti, sjela je na krevet, sneno me pogledavši, i upitala me što želim. Objasnio sam joj kako nosim poruku od oca za vlasnika don Eligia Molinu. Ali umjesto da me uputi k njemu, zapovjedila mi je da uđem i navalim prečagu na vrata, a kažiprstom mi je dala znak koji je sve rekao:
- Dođi ovamo.

Krenuo sam prema njoj, a kako sam se približavao, njezino otežano disanje ispunjavalo je sobu poput nabujale rijeke, sve dok me desnom šakom nije uhvatila za ruku, a lijevu zavukla u rasporak.
Obuzela me slatka strava.
- Dakle ti si sin doktora s kuglicama - reče, dok me dirkala gipkim prstima što ih je zavukla u hlače, a koje sam osjećao kao da ih je deset. Svukla mi je hlače, ne prestajući šaptati mi lijeno na uho, smaknula kombine preko glave i ispružila se poleduške na krevet, samo u gaćama s crvenim cvjetovima. - Njih ćeš mi ti skinuti - napomenu. - To je zadaća muškarca.
Odriješio sam uzicu, ali u žurbi ih nisam mogao skinuti te mi je morala pomoći ispruživši noge uz brzi plivački pokret. Onda me podigla u zrak, uhvativši me pod pazuha i stavila na sebe u školski misionarski položaj. Ostatak je odradila sama, po svome, sve dok nisam umro sam na njoj, praćakajući se u juhi od luka među njezinim bedrima ždrebice.
Ostala je ležati u tišini, na boku, gledajući me netremice u oči, a ja sam izdržao pogled u nadi da ću ponovno zaplivati, sada bez straha i sporije. Iznenada reče kako mi neće naplatiti dva pesosa za tu uslugu, jer nisam došao s tom nakanom. Onda se ponovno ispružila na leđa i pomno mi promotrila lice.
- Osim toga - doda - ti si pametni brat Luisa Enriquea, zar ne? Imate jednaki glas.
Bio sam dovoljno naivan da je priupitam odakle ga poznaje.
- Ne budi glup - nasmijala se. - Imam ovdje čak i njegove gaće što sam mu ih zadnji put morala oprati.
Učinilo mi se to kao čisto pretjerivanje zbog godina moga brata, ali kada sam vidio gaće, shvatio sam da je rekla istinu. Onda je skočila onako gola s kreveta baletnom gracioznošću i dok se oblačila, objasnila mi je kako su sljedeća vrata kuće, nalijevo, vrata don Eligia Moline. Na kraju me upitala:
- Ovo ti je prvi put, zar ne? Srce mi je poskočilo.
- Ma ne - lagao sam joj - ovo mi je jedno sedmi.
- U svakom slučaju - posavjetova ona ironično - trebao bi zamoliti brata da te malo poduči.
Ta mi je premijera dala snažan poticaj. Praznici su trajali od prosinca do veljače i pitao sam se koliko puta po dva pesosa trebam skupiti da ponovo budem s njom. Moj brat Luis Enrique, već iskusan u tim stvarima, pucao je od smijeha na pomisao da bi netko naše dobi morao plaćati za ono što dvoje rade zajedno i oboje ih usrećuje.
U feudalnom duhu La Mojane, zemljoposjednici su nalazili zadovoljstvo u obljubi djevica sa svojih dobara, te bi ih nakon nekoliko noći iživljavanja prepuštali njihovoj sudbini. Moglo se birati između djevojaka koje su nakon plesa izlazile u lov na trg.
Ipak, za vrijeme tih praznika još uvijek su u meni izazivale onaj isti strah kao i telefon, pa sam ih promatrao kako promiču kao odrazi oblaka površinom vode. Stalno sam bio nemiran zbog pustoši što mi ju je u tijelu ostavila moja prva neočekivana avantura. Još i danas vjerujem da nije pretjerano pomišljati kako je upravo ona prouzročila nepristupačno stanje duha s kojim sam se vratio u školu. Dodatno me posve zbunila genijalna besmislica bogotskog pjesnika don Josea Manuela Marroquina, koja je od prve strofe izluđivala slušatelje:
Sad kad laji psuju, sad kad kukuri pjetliču,
sad kad zori ruda s visoni torkih zvonjeva;
i kad njaci magarcu i cvrce ptikuću
i kad zvižduje noćobdiću i kad roknje sviću,
i kad rura zoričasta široka poljati pozla,
tekure biseće lijes kao ja suniš rože
i drhtudeni od stureći iako dušenu u plame
dolazim uzdisati nujno prod tvojih ispozora.

Nije mi bilo dovoljno što sam unosio nered kud god bih prošao recitirajući beskonačne nizove stihova pjesme, nego sam naučio tečno govoriti kao izvorni govornik tko zna odakle. Često mi se događalo da bih nešto odgovarao, no u pravilu odgovor bi bio tako čudan ili zabavan, da su profesori izbjegavali postaviti mi pitanje. Netko se vjerojatno zabrinuo za moje mentalno zdravlje kada sam dao točan, ali na prvi pogled nerazumljiv odgovor na jednoj provjeri znanja.
Ne sjećam se da je bilo ikakve zle namjere u tim olakim šalama koje su sve zabavljale.
Primijetio sam da mi se svećenici obraćaju kao da sam izgubio razum i ja sam prihvatio igru. Drugi razlog za uzbunu pojavio se kad sam smislio parodiju na crkvene korale s bezbožnim stihovima koje srećom nitko nije razumio.
Moj me razrednik, uz pristanak roditelja, odveo specijalistu koji me podvrgao iscrpnom, ali vrlo zabavnom ispitivanju, jer osim što je liječnik bio bistar, resile su ga neodoljiva simpatičnost i dobar pristup. Pružio mi je karticu s izokrenutim rečenicama koje sam onda morao pročitati pravilno. S toliko sam zanosa izvršio zadatak, da liječnik nije odolio iskušenju da se i on priključi mojoj igri, i padale su nam napamet tako dosjetljive rečenice da ih je pribilježio za svoje buduće testove. Na kraju detaljnog ispitivanja mojih navada, pitao me koliko često masturbiram. Odgovorio sam mu ono što mi je prvo palo na pamet: nikada se nisam usudio. Nije mi povjerovao, ali mi je spomenuo, onako usput, kako je strah negativan faktor za seksualno zdravlje, a njegova sumnjičavost mi se činila više kao poticaj. Oduševio me i htio sam ga posjetiti kao odrastao, već kao novinar u E/ Heraldu, da mi ispriča osobno mišljenje što ga je stekao iz moga pregleda, no samo sam saznao da se davno odselio u Sjedinjene Američke Države. Jedan od njegovih nekadašnjih kolega bio je izravniji i rekao mi, s velikom naklonošću, kako nije uopće čudno da se nalazi u ludnici u Chicagu, jer mu je oduvijek izgledao gori od svojih pacijenata.
Dijagnoza je bila živčani zamor pogoršan čitanjem nakon jela.
Preporučio mi je dvosatno strogo mirovanje nakon obroka i tjelesnu aktivnost jaču od obvezne tjelovježbe. Još se uvijek čudim ozbiljnosti kojom su moji roditelji i profesori izvršavali njegove upute. Određivali su mi lektiru i mnogo puta oduzeli štivo kad bi me zatekli kako čitam na nastavi s knjigom na koljenima, ispod klupe. Oslobodili su me teških predmeta i primorali na veću tjelesnu aktivnost više sati dnevno. Tako, dok su ostali bili na nastavi, ja sam se sam igrao na košarkaškom igralištu zabijajući besmislene koševe i recitirajući napamet. Kolege iz razreda podijelili su se od prvoga trenutka na one koji su zaista vjerovali da sam oduvijek lud, na one koji su mislili kako se pravim lud da bih uživao u životu, i na one koji su se prema meni ponašali kao i prije, polazeći od stajališta da su ludi zapravo profesori. Iz tog doba potječe priča da sam izbačen iz škole zato što sam tintarnicom gađao profesora matematike dok je na ploči ispisivao vježbe za pravilo trojno. Srećom, tata je to pojednostavio i odlučio da se vratim kući prije kraja školske godine i da ne trošim više vremena ni novaca zbog smetnje koja ne može biti ništa drugo nego bolest jetre.
Za mog brata Abelarda, naprotiv, nije postojao životni problem koji se ne bi mogao riješiti u postelji. Dok su me sestre liječile sažalijevanjem, on je propisao čarobni recept čim sam kročio u njegovu radionicu:
- Tebi treba dobra ženska.
To je shvatio tako ozbiljno da je skoro svaki dan na pola sata odlazio na biljar u lokal na uglu, i ostavljao me iza pregrade svoje krojačke radionice sa svojim prijateljicama svih mogućih fela, nikada s istom. Bilo je to vrijeme kreativne razuzdanosti koja je potvrdila Abelardovu kliničku dijagnozu, jer sam se sljedeće godine vratio u školu zdrave pameti.
Nikada neću zaboraviti veselje s kojim su me dočekali kada sam se vratio u koledž San Jose, i divljenje s kojim su odali poštovanje očevim homeopatskim kuglicama. Taj put nisam stanovao kod Valdeblanquezovih, jer je i njima samima bilo pretijesno u kući nakon rođenja drugoga djeteta, nego kod Eliecera Garcie, bakina brata s očeve strane, čuvenog po dobroti i čestitosti. Radio je u banci do mirovine, a najviše me ganula njegova neprekidna strast prema engleskom jeziku. Učio ga je cijeloga svog života - počinjao bi rano ujutro i sve do kasno uvečer nije prestajao pjevušiti vježbe svojim ugodnim glasom i dobrim izgovorom, dok god mu je to dob dopuštala. Za praznike i blagdane odlazio je u pristanište vrebati turiste da razgovara s njima, i uspio je tim jezikom ovladati jednako dobro kao i španjolskim, ali ga je vlastita stidljivost priječila da ga govori s nekim poznatim. Njegova tri sina, sva trojica starija od mene, i njegova kći Valentina, nikada ga nisu čuli da govori engleski.
Zahvaljujući Valentini, mojoj velikoj prijateljici i nadahnutoj čitateljici, saznao sam za postojanje pokreta Pijesak i nebo, što ga je osnovala grupa mladih pjesnika koji su sebi u zadatak stavili obnoviti pjesništvo karipske obale, ponukani svijetlim primjerom Pabla Nerude. U biti, bili su vjerna lokalna kopija grupe Kamen i nebo što je tih godina vladala po kavanama, pjesničkim sastajalištima u Bogoti, i u književnim prilozima koje je uređivao Eduardo Carranza, djelujući u sjeni Španjolca Juana Ramona Jimeneza i sa zdravom odlučnošću da temeljito počiste trulo lišće19. stoljeća. Nije ih bilo više od šestorice tek zamomčenih mladića, koji su uletjeli takvom snagom u književne priloge novina na obali da su ih počeli smatrati velikom umjetničkom nadom.
Vođa Pijeska i neba zvao se Cesar Augusto del Valle, mladić od koje dvadeset dvije godine, koji obnoviteljsku žestinu nije unio samo u teme i osjećaje svojih pjesama, nego i u pravopis i gramatičke zakonitosti koji su u njima vladali. Čistunci su ga smatrali bezvjercem, akademici glupanom, a klasici fanatikom. Ipak, bez obzira na zaraznu žestinu njegova nastupa, bio je on, kao i Neruda, nepopravljivi romantik.
Rođakinja Valentina povela me jedne nedjelje u Cesarovu kuću gdje je živio s roditeljima, u četvrti San Roque, najpoznatijoj u cijelome gradu po bučnim veselicama i zabavama do kasno u noć. Bio je koščat, izrazito tamnoput i mršav, velikih zečjih zuba i čupave kose poput pjesnika onog vremena. I, nadasve, ljubitelj veselica i suknji.
U njegovoj kući, srednje siromašne klase, bilo je toliko knjiga da nije bilo mjesta za još jednu. Otac mu je bio ozbiljan, prije tužan, a izgledao je kao umirovljeni činovnik i doimao se potištenim zbog sinovljevih jalovih sklonosti. Njegova me majka primila s određenim žaljenjem kao drugoga sina kojega muče isti jadi što su je tjerali u plač zbog njezina vlastitog djeteta.
Ta je kuća za mene bila otkriće svijeta što sam ga možda naslućivao sa svojih četrnaest godina, ali nikada nisam pojmio do koje mjere.
Od toga prvog dana postao sam njezin najuporniji posjetitelj i oduzimao sam pjesniku toliko vremena da mi još uvijek nije sasvim jasno kako me podnosio. Pomišljao sam da me je koristio za uvježbavanje svojih književnih teorija, možda samovoljnih, ali očaravajućih, pred očaranim, no bezazlenim sugovornikom.
Posuđivao mi je knjige pjesnika za koje nikada nisam ni čuo, te bismo razgovarali o njima, a da uopće nisam bio svjestan vlastite smjelosti. Naročito kada se radilo o Nerudi čiju sam Dvadesetu pjesmu naučio napamet kako bih izludio neke od isusovaca koji nisu zalazili tim samotnim poetskim puteljcima.
Tih su se dana uskomešali kulturni krugovi grada zbog pjesme Meire Delmar posvećene karipskome gradu Cartageni koja je zakrčila sva sredstva informiranja na obali. Cesar del Valle takvom je vještinom izgovora i glasa pročitao pjesmu da sam je znao napamet nakon drugog čitanja.
Isto tako mnogo puta nismo mogli razgovarati, jer je Cesar pisao na svoj način. Hodao je sobama i hodnicima kao da je na drugom svijetu, i svaki bi čas prošao pokraj mene poput mjesečara, iznenada sjeo za pisaći stroj, napisao stih, riječ, možda točku i zarez, te ponovno ustao i počeo hodati. Promatrao sam ga izvan sebe, sav blažen od ushita što otkrivam jedinstveni i tajni način pisanja pjesama. Tako je to bivalo za vrijeme pohađanja koledža San Jose, koji mi je pružio zanatski temelj u oslobađanju mojih duhova.
Zadnja vijest što sam je saznao o tom nezaboravnom pjesniku, dvije godine kasnije u Bogoti, bio je Valentinin brzojav od samo tri riječi koje nije imala hrabrosti potpisati: »Umro je Cesar«.
Prvi osjećaj što me obuzeo u Barranquilli bez roditelja, bila je svijest o potpunoj slobodi volje. Prijateljstva sam održavao podalje od škole. Među njima bio je Alvaro del Toro, drugi glas u recitacijama na odmorima i podmladak obitelji Arteta, s kojima sam običavao obilaziti knjižare i odlaziti u kino. Jedino ograničenje koje su mi postavili u kući ujaka Eliecera, da bi zaštitili svoju odgovornost, bilo je da se vratim do osam sati navečer.
Jednoga dana dok sam čekao Cesara del Vallea, čitajući u dnevnom boravku u njegovoj kući, navratila je k njemu nevjerojatna žena.
Bila je to Martina Fonseca, bijele puti i mulatskog stasa, inteligentna i neovisna i, vjerojatno, pjesnikova ljubavnica. Dva ili tri sata potpuno sam se prepustio užitku razgovora s njom, sve dok se Cesar nije vratio kući, a onda su njih dvoje zajedno otišli nekamo bez riječi. Nisam više čuo za nju sve do Čiste srijede te godine, kada sam je na izlasku s glavne mise zatekao kako sjedi na klupi u parku i čeka me. U vezenoj lanenoj haljini koja je isticala njezinu ljepotu, s bisernom ogrlicom oko vrata i cvijetom žarke boje zataknutim u dekolte. Ipak, ono što najviše cijenim sada, prisjećajući se, način je na koji me pozvala u svoju kuću bez ikakve naznake namjere, ne obazirući se na sveti znak križa ucrtan pepelom što smo ga oboje nosili na čelu. Njezin muž, peljar na jednom od brodova što su plovili rijekom Magdalenom, nalazio se na dvanaestodnevnom službenom putu. Što je čudno u tome da me njegova supruga pozove jedne neočekivane subote na čokoladu s kolačićima? Samo što se obred ponavljao do kraja godine svaki put kada je muž plovio, i uvijek od četiri do šest, što je bila satnica programa za mladež kina Rex, a koji mi je služio kao izgovor u kući ujaka Eliecera da bih bio s njom.
Njezina profesionalna specijalnost bila je pripremanje učitelja za osnovne škole. Najsposobnije je pozivala u svoje slobodno vrijeme na čokoladu i kolačiće, tako da bučno susjedstvo nije obratilo pažnju na novog subotnjeg učenika. Iznenađivala je lakoća te tajne ljubavi koja je strastveno plamtjela od ožujka do studenog. Nakon prve dvije subote mislio sam kako neću moći podnijeti silinu želje da budem neprekidno s njom.
Bili smo sigurni od svakoga rizika, jer je njezin muž najavljivao svoj dolazak u grad tajnim znakom da bi ona znala da ulazi u luku.
Treće subote našeg ljubovanja u krevetu smo začuli udaljeno tuljenje. Ukočila se.

- Mirno - reče mi, i pričeka još dva tuljenja. Nije skočila iz kreveta, kako sam očekivao zbog vlastitog straha, nego je zadržala prisebnost: -Još uvijek nam preostaju tri sata života.
Opisala mi ga je kao »golemog crnca od dva metra i pedalj, s batinom i pol«. Zamalo sam prekršio pravila igre zbog naleta ljubomore i to ne bilo kako: htio sam ga ubiti. Njezina zrelost je to razriješila, i otada me vodila na uzici kroz opasnosti stvarnog života kao vučića u janjećoj koži.
Loše sam stajao u školi i odbijao sam svaki razgovor na tu temu, ali Martina je preuzela na sebe moju školsku kalvariju. Iznenadila ju je djetinjarija da zapuštam nastavu zbog zadovoljenja demona neodoljivog zova života. »Logično je«, umovao sam. »Da je ovaj krevet škola, a ti profesorica, bio bih najbolji učenik ne samo u razredu, nego u čitavoj školi.« Moje je riječi uzela zdravo za gotovo.
- Upravo ćemo tako i učiniti - najavi ona.
Bez prevelike žrtve započela je misija mog popravka sa stalnom satnicom. Rješavala mi je zadaće i pripremala me za sljedeći tjedan između valjanja po krevetu i majčinskih prijekora. Ako zadaća nije bila točno riješena i na vrijeme, kažnjavala me zabranom jedne subote za svake tri greške. Nikada nisam napravio više od dvije, a u školi su se uočavale promjene.
Usprkos svemu, ono što mi je pokazala u praksi bila je nepogrešiva formula kojom sam se, nažalost, poslužio samo na zadnjoj godini gimnazije: kada sam pažljivo pratio nastavu i sam pisao zadaću umjesto da je prepisujem od kolega, dobivao sam dobre ocjene i mogao sam čitati koliko me god volja u slobodno vrijeme i živjeti svoj život bez iscrpljujućih noćnih učenja i nepotrebnih strahova.
Zahvaljujući ovom čarobnom receptu bio sam te 1942. godine najbolji đak generacije i za to dobio odličje i razne pohvale. Ali zahvale u povjerenju dobili su liječnici zato što su me tako uspješno izliječili od ludila. Na završnoj svečanosti shvatio sam kako je postojala zlobna doza cinizma u ganuću kojim sam prijašnjih godina zahvaljivao na pohvalama za tuđe zasluge. Zadnje godine, kada sam ih sam zaslužio, učinilo mi se primjerenim ne zahvaliti.
Ali zauzvrat sam iz dna duše na završnoj svečanosti u cijelosti izrecitirao pjesmu Cirkus Guillerma Valencie, bez šaptača, i naužio se više straha no kršćanin pred lavovima.
Za školske praznike te dobre godine bio je predviđen posjet baki Tranquilini u Aracataci, no ona je morala hitno otići u Barranquillu na operaciju očne mrene. Radost ponovnog susreta s njom upotpunilo je veselje zbog djedova rječnika što mi ga je donijela na dar. Uopće nije bila svjesna da gubi vid, ili to nije htjela priznati, sve dok više nije mogla izići iz svoje sobe. Operacija u bolnici Caridad obavljena je brzo i s dobrim izgledima. Kad su joj skinuli zavoje, sjedeći onako na postelji, otvorila je oči koje su zračile njezinom novom mladošću, lice joj je zasjalo i svu je svoju radost sažela u jednu jedinu riječ:
- Vidim.
Kirurg je htio točno odrediti koliko vidi i ona je preletjela sobu svojim novim pogledom i pobrojala sve stvari zadivljujućom preciznošću. Liječnik je ostao bez daha, a samo sam ja znao da predmeti što ih je baka navela nisu oni što se nalaze pred njom u bolničkoj sobi, nego su to predmeti iz njezine spavaće sobe u Aracataci kojih se sjećala napamet i znala točno gdje stoje. Vid joj se nikada nije vratio.
Moji su roditelji uporno navaljivali da provedem praznike s njima u Sucreu i da dovedem baku. Pretjerano je ostarjela za svoje godine, a pamet joj je sve više nalikovala lađi bez kormilara, no ljepota njezina glasa postala je izražajnija i pjevala je češće i nadahnutije no ikad. Majka je pazila da uvijek bude čista i uređena, kao golema lutka. Vidjelo se da je svjesna svijeta oko sebe, ali ga je povezivala s prošlošću. Naročito radioemisije koje su u njoj budile djetinju radoznalost. Razlikovala je glasove različitih spikera koje je prepoznavala kao svoje prijatelje iz mladosti u Riohachi, jer u njezinoj kući u Aracataci nije bilo radija. Proturječila je ili se nije slagala s komentarima nekih voditelja, raspravljala je s njima o raznim temama ili prigovarala zbog bilo koje gramatičke greške kao da su ondje, pokraj njezine postelje, od krvi i mesa, te nije dopuštala da je se razodjene dok se ne oproste od nje. Onda bi im odgovarala svojom netaknutom besprijekornom pristojnošću:
- Laka noć i vama, gospodine.
Mnoge misterije izgubljenih stvari, brižljivo čuvanih tajni ili zabranjenih poslova otkriveni su iz njezinih monologa: tko je u škrinju skrio i odnio pumpu za vodu koja je nestala iz kuće u Aracataci, tko je bio pravi otac Matildea Salmone, čija su ga braća zamijenila s drugim i naplatila mu to metkom.
Ni moji prvi praznici u Sucreu nisu bili laki bez Martine Fonsece, ali nije postojala ni najmanja mogućnost da pođe sa mnom. Sama pomisao da je ne vidim mjesecima činila mi se nemogućom. Ali ne i njoj. Naprotiv, kada sam joj to spomenuo, uvidio sam kako je ona već, kao i uvijek, tri koraka ispred mene.
- Htjela sam o tome s tobom razgovarati - počela je bez uvijanja.
-Bilo bi najbolje za oboje da promijeniš školu sada kada smo ludi od strasti. Tako ćeš shvatiti da naša veza neće nikada biti više od onoga što je već bila.
Mislio sam da se šali.
- Odmah sutra odlazim i vraćam se za tri mjeseca da ostanem s tobom.
Odgovorila mi je u ritmu tanga:
- Ha, ha, ha, ha!
Tada sam shvatio da je Martinu lako uvjeriti kada kaže da, ali nemoguće kada je njezin odgovor ne. Nije mi preostalo drugo nego prihvatiti njezinu odluku. Obliven suzama, odlučih biti drukčiji u životu što mi ga je ona namijenila: novi grad, nova škola, novi prijatelji i čak nova osobnost. Teškom sam mukom na to pomislio. S pravom stečenim mnogobrojnim odličjima, prvo što sam rekao ocu s dozom dostojanstva bilo je da se neću vratiti u koledž San Jose. Ni u Barranquillu.
- Hvala dragome Bogu! - uskliknuo je. - Oduvijek sam se pitao odakle ti taj romantičarski poriv da odeš u jezuitski koledž.
Majka je prečula komentar.
- Ako ne želiš onamo, onda moraš u Bogotu - zaključi.
- Onda ne ide nikamo - brzo će tata - jer nemamo dovoljno novaca za cachacose.
Čudno, ali sama pomisao da ne nastavim školovanje, što je bio moj životni san, tada mi je izgledala nevjerojatno. Do te mjere da sam posegnuo za snom koji mi se činio uvijek nedostižnim.
- Postoje stipendije - natuknuh.
- Mnogo njih - potvrdi tata - ali za bogate.
Dijelom je imao pravo, ali ne zbog protekcionizma, nego zato što su formalnosti bile složene, a uvjeti slabo poznati u javnosti. Zbog centralizma, tko god želio stipendiju, morao je otići u Bogotu, prijeći tisuću kilometara u osam dana puta što je stajalo skoro koliko i tri mjeseca u internatu kakva dobroga koledža. Čak i tada moglo bi biti uzaludno. Majka je pala u očaj:
- Kada čovjek počne trošiti, zna se gdje je početak, ali ne gdje i kraj.
Osim toga, već se nakupilo zaostalih troškova. Luis Enrique, godinu dana mladi od mene, bio je upisan u dvije mjesne škole i obje vrlo brzo napustio. Margarita i Aida dobro su učile u osnovnoj školi časnih sestara, ali već su razmišljale u kojem bi obližnjem, i ne preskupom gradu mogle nastaviti školovanje. Gustavo, Ligia, Rita i Jaime nisu još bili hitni slučajevi, ali su rasli prijetećom brzinom.
Oni, kao i još troje braće koja su se kasnije rodila, prema meni su se jednako ponašali, kao prema nekome tko uvijek dolazi da bi otišao.
Za mene je to bila odlučujuća godina. Najveća atrakcija svake kočije bijahu djevojke izabrane zbog svoje ljupkosti i ljepote, odjevene poput kraljica, koje su recitirale stihove s aluzijama na simboličan rat između dviju polovica mjesta. Ja, još uvijek napola stranac, uživao sam u povlastici nepristranosti te sam se tako i ponašao.
Ipak, te sam godine popustio molbama kapetana Congovea da napišem stihove za svoju sestru Carmen Rosu, koja će biti kraljica veličanstvene kočije. Oduševljeno sam uslišao molbu, no pretjerao sam u napadima na protivnika jer nisam poznavao pravila igre.
Nije mi preostalo ništa drugo nego popraviti bruku s dvije pjesme pomirenja: jednom za izglađivanje nesporazuma, za ljepoticu Congovea, i drugom za izmirenje, za ljepoticu Zulie.
Incident je izišao na vidjelo. Anonimni pjesnik, jedva poznat u mjestu, postao je heroj dana. Događaj me uveo u društvo i osigurao mi prijateljstvo obiju strana. Otada mi nije dostajalo vremena za pripomoć u dječjim komedijama, dobrotvornim sajmovima i tombolama, pa čak i u sastavljanju govora jednom kandidatu za gradsko vijeće.
Luis Enrique, koji se već isticao kao nadahnuti gitarist, što je kasnije i postao, podučio me svirati malenu gitaru tiple. On, Filadelfo Velilla i ja postali smo kraljevi serenada, a najveća nagrada bila nam je kad bi se koja od polaskanih gospi na brzinu odjenula, pozvala nas u kuću i probudila susjede, pa bi nastavili s veseljem do sljedećeg dana. Te nam se godine pridružio Jose Palencia, unuk bogatog i razmetljivog zemljoposjednika, i tako ojačao naš sastav.Jose bijaše rođeni glazbenik koji je znao svirati svaki instrument što mu dođe pod ruku. Izgledao je kao filmski glumac, briljantno je plesao i njegova je inteligencija očaravala, a na uspjesima u prolaznim vezama zavidjeli su mu više no što je to bilo vrijedno zavisti.
Ja, naprotiv, nisam znao plesati i nisam to uspio naučiti čak ni u plesnoj školi gospođica Loiseau, šest sestara nepokretnih od rođenja, koje su unatoč tome davale satove klasičnih plesova ne dižući se iz svojih stolaca za ljuljanje. Moj otac, oduvijek osjetljiv na slavu, došao mi je s novom idejom. Prvi put proveli smo duge sate u razgovoru. Jedva da smo se poznavali. Kada danas gledam, ako ćemo pravo, nisam živio s roditeljima više od tri godine sveukupno, zbrojimo li zajednički život u Aracataci, Barranquilli, Cartageni, Sinceu i Sucreu. Bilo je to vrlo ugodno iskustvo koje mi je omogućilo da ih bolje upoznam. I majka je tako mislila: »Kako je dobro što ste ti i tata postali prijatelji«. Nekoliko dana kasnije, kuhajući kavu u kuhinji, dodala je:
- Tvoj je tata jako ponosan na tebe.
Sljedećeg me jutra krišom probudila i šapnula na uho: »Tata ima iznenađenje za tebe.« Zaista, kada je sišao na doručak, on mi je sam, pred svima, rekao novost svečanim zanosom:
- Spremi svoje krpice, putuješ u Bogotu.
U prvi sam mah osjetio veliko nezadovoljstvo jer sam tada samo želio ostati zauvijek okružen zabavom bez kraja i konca. No prevladala je naivnost. Odjeća za hladnu Bogotu nije bila problem.
Otac je imao jedno crno odijelo od engleskog štofa i drugo od samta, oba pretijesna. Tako da smo otišli krojaču Pedru Leonu Rosalesu, zvanom čudotvorac, koji je oba odijela prekrojio na moju veličinu. A majka mi je još kupila kaput od devine dlake, preostao nakon smrti nekakva senatora. Kad sam ga isprobavao kod kuće, moja sestra Ligia, vidovita od rođenja, potajice me je upozorila kako senatorov duh noću hoda kućom u tom kaputu. Oglušio sam se na njezine riječi, no bilo bi mi bolje da sam je poslušao, jer kad sam ga odjenuo u Bogoti, iz zrcala me umjesto mog odraza gledao mrtvi senator. Založio sam ga za deset pesosa u Monte de Piedadu i odmah poderao priznanicu.
Obiteljska atmosfera toliko se popravila da sam zamalo zaplakao opraštajući se, ali program je izveden bez odstupanja i bez sentimentalnosti. Drugog tjedna u siječnju, nakon burne noći, ukrcao sam se u Magangueu na brod David Arango - zaštitni znak tvrtke Naviera Colombiana. Kabinu sam dijelio s dobričinom od sto dvadeset pet kila, ćosavom po cijelom tijelu. Ime je prisvojio od Jacka Trbosjeka, a bio je zadnji potomak iz roda cirkuskih bacača noževa iz Male Azije. Na prvi pogled mi se učinilo da bi me mogao zadaviti u snu, ali kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je upravo onakav kako izgleda: golema beba s tako velikim srcem da mu ne stane u grudi.
Prve je večeri organizirana službena zabava, s orkestrom i svečanom večerom, ali sam pobjegao na palubu da zadnji put promatram svjetla svijeta koji sam morao zaboraviti bez boli, i zdušno sam plakao do zore. Danas se usuđujem reći da je jedini razlog zbog kojeg bih se vratio u djetinjstvo taj da ponovno uživam u tom putovanju. Morao sam putovati u oba smjera mnogo puta tijekom četiri godine, koliko mi je nedostajalo do mature, i još dvije koliko sam studirao, a svaki sam put naučio više i bolje o životu nego u školi. U razdobljima kada je razina vode bila dostatna, put uzvodno trajao je pet dana od Barranquille do Puerto Salgara, odakle se vlakom za dan stizalo u Bogotu. U sušnim razdobljima, kada je bilo zabavnije ploviti ako se nekome nije žurilo, putovanje je moglo potrajati i do tri tjedana.
Imena brodova bila su lagana za pamćenje, te svima poznata i bliska: Atlantico, Medellin, Capitan de Caro, David Arango. Njihovi kapetani, kao i Conradovi, bili su autoritativni, dobre ćudi, izjelice i nikada nisu spavali sami u svojim kraljevskim kabinama. Putovanja bijahu spora i puna iznenađenja. Mi putnici sjedili smo po cijele dane na terasama i promatrali zaboravljena sela, izvaljene kajmane razjapljenih čeljusti koji su čekali da im uleti kakav neoprezni leptir, jata čaplji koja su polijetala prestrašena brazdom što je ostajala na vodi iza broda, jata pataka iz unutrašnjih močvara, morske krave koje su pjevale na pješčanim obalama dojeći svoje mlade. Za cijeloga putovanja budili smo se u svitanje zbunjeni drečanjem majmuna i papiga. Često bi sijestu prekinuo smradni zadah utopljene krave, nasukane na obali, sa samotnim strvinarom nad utrobom.
Ljudi se danas rijetko upoznaju u zrakoplovu. Na riječnim brodovima mi đaci i studenti na kraju smo izgledali kao jedna obitelj, jer smo se svake godine dogovarali da zajedno putujemo.
Ponekad se brod znao nasukati i ostati tako na pješčanom sprudu i do petnaest dana. Nitko nije oko toga razbijao glavu jer se zabava nije prekidala, a kapetanovo pismo zapečaćeno grbom njegova pečatnjaka vrijedilo je kao isprika za kašnjenje u školu.
Od prvoga dana pažnju mi je privukao najmlađi član jedne obitelji, koji je svirao harmoniku bandoneon kao u snu, šećući po cijele dane palubom prvog razreda. Gušio sam se od zavisti jer, otkada sam čuo prve harmonikaše Francisca Ljudine na proslavama 20. srpnja u Aracataci, navaljivao sam na djeda da mi kupi harmoniku, ali nam se baka ispriječila na putu šalom koju je neumorno ponavljala - da su svi harmonikaši klempavci. Kojih trideset godina kasnije u Parizu na Međunarodnom kongresu neurologa, učinilo mi se da sam prepoznao otmjenog harmonikaša s broda. Vrijeme je učinilo svoje: pustio je boemsku bradu, a i odjeća mu je porasla koja dva broja, no sjećanje na njegovo umijeće bijaše tako živo da nisam mogao pogriješiti. Ipak, njegov odgovor nije mogao biti oporiji kada sam ga upitao ne predstavivši se:
- Kako bandoneon? Iznenađeno je odvratio:
- Ne znam o čemu govorite.

Osjetio sam kako se zemlja otvara pod mojim nogama, i do neba sam mu se ispričavao zato što sam ga zamijenio s učenikom koji je svirao bandoneon na Davidu Arangu, tamo negdje početkom siječnja 1944. Tada se ozario, sjetivši se. Bio je to Kolumbijac Salomon Hakim, jedan od svjetski poznatih neurologa. Razočaralo me što je harmoniku zamijenio medicinskim inženjerstvom.
Drugi mi je putnik privukao pažnju zbog svoga povučenog držanja.
Mlad i snažan, rumen u licu, s naočalama za kratkovidne i s već prvim znacima ćelavosti. Izgledao mi je kao otjelotvorenje turista iz unutrašnjosti - cachaco turista. Odmah prvoga dana prisvojio je najudobniji naslonjač, naslagao nekoliko hrpa novih knjiga na stolić i čitao, ne pomaknuvši se od jutra, sve dok ga ne bi omele večernje zabave. Svaki se dan u restoranu pojavljivao u drukčijoj košulji kratkih rukava s cvjetnim uzorkom i doručkovao, ručao i večerao, te opet nastavljao čitati sam za najudaljenijim stolom. Ne vjerujem da je ikoga pozdravio. Prozvao sam ga u sebi »nezasitni čitatelj«. Nisam odolio iskušenju i pronjuškao sam malo oko njegovih knjiga.
Većinom su to bili neprobavljivi traktati o javnom pravu, što ih je čitao ujutro, podvlačeći i bilježeći nešto sa strane. Uz podnevni povjetarac čitao je romane. Medu njima, jedan me sasvim prenerazio: Dvojnik Dostojevskoga, koji sam pokušao ukrasti u knjižari u Barranquilli, ali nisam uspio. Ludio sam od želje da ga pročitam. Do te mjere, da sam pomišljao zamoliti ga da mi posudi roman, no nisam imao hrabrosti. Jednog od sljedećih dana pojavio se s Velikim Meaulnesom, o kojem dotada nisam ništa čuo, ali ubrzo nakon toga postao je jedno od remek-djela koje sam najviše volio. Za razliku od njega, ja sam nosio samo već pročitane i neponovljive knjige: Jeromin oca Colome, koji nikada nisam pročitao do kraja, La vordgine Josea Eustasia Rivere; Od Apenina do Anda Edmunda de Amicisa, i djedov rječnik koji sam malo- pomalo čitao satima. Nezasitni čitatelj, naprotiv, nije imao vremena da ih sve pročita. Želim reći, a nisam rekao, da bih dao sve da sam na njegovu mjestu.
Treći putnik, naravno, bio je Jack Trbosjek, moj kolega iz kabine, koji je satima trabunjao u snu na nepoznatom jeziku. Melodija njegovih glagoljanja stvorila je novu zvučnu kulisu mojim čitanjima u osvit zore. Rekao mi je da nije svjestan svoga govora u snu, niti je znao na kojem to jeziku sanja, jer se u djetinjstvu sporazumijevao s akrobatima u svom cirkusu na šest različitih azijskih dijalekata, no sve ih je zaboravio kada mu je majka umrla. Znao je samo poljski, svoj materinski jezik, ali smo utvrdili da ni to nije jezik kojim govori u snu. Ne znam nijedno stvorenje nježnije od njega dok je pripremao i provjeravao oštrice svojih zlokobnih noževa na svome ružičastom jeziku.
Njegov jedini problem pojavio se prvoga dana u restoranu kada se potužio konobarima kako neće preživjeti putovanje ako mu ne posluže četiri porcije. Noštromo mu pojasni da neće biti problema ako tu uslugu plati kao dodatak uz poseban popust. On je pak odgovorio da je putovao po mnogim morima svijeta i svugdje su mu priznali ljudsko pravo da ne krepa od gladi. Slučaj je došao do kapetana, koji je problem razriješio na tipično kolumbijski način odlučivši da mu posluže dvije porcije, a konobarima neka se one druge dvije omaknu zbog rastresenosti. No on se još dodatno osiguravao nabadajući vilicom iz tanjura kolega za stolom i ponekog od gostiju slaboga teka koji su uživali u njegovim dosjetkama. Trebalo je biti ondje da bi to čovjek povjerovao.
Nisam znao što bih sa sobom, sve dok se u Gloriji nije ukrcala grupa studenata koji su navečer slagali trija i kvartete te pjevali krasne serenade i ljubavna bolera. Kad sam otkrio da imaju tiple viška, pridružio sam im se, vježbao sam s njima svako poslijepodne, a onda smo pjevali do zore. Zahvaljujući zovu srca našao sam rješenje za dosadu - onaj tko ne pjeva ne može ni zamisliti kakav je to užitak.
Jedne noći punog mjeseca probudilo nas je beskrajno tužno zavijanje što je dopiralo s obale. Kapetan Climaco Conde Abello, jedan od najvećih, naredio je da reflektorima potraže odakle dolazi zvuk. Bila je to ženka morske krave koja se zaplela u grane palog drveta. Mornari su skočili u vodu, privezali je za vitlo i uspjeli je izvući. Bijaše to čudesno biće koje može raznježiti čovjeka, nešto između žene i krave, gotovo četiri metra duga, plavkaste, nježne kože i velikoga trupa s golemim grudima pramajke. Upravo sam od kapetana Condea Abella prvi put čuo da će svijet propasti ako se nastavi s ubijanjem riječnih životinja i zabranio pucanje sa svoga broda.
- Onaj kome je do ubijanja, neka ubija u svojoj kući! - viknuo je. -Ne na mome brodu.
S velikom nelagodom pamtim 19. siječnja 1961, šesnaest godina kasnije, kada me u Meksiko nazvao jedan prijatelj da mi kaže kako se parobrod David Arango zapalio i potpuno izgorio u luci Maganguea. Spustio sam slušalicu sa strašnom sviješću da je toga dana završila moja mladost i da je tada i ono malo što nam je preostalo od naše rijeke nostalgije otišlo u vražju mater. Danas je rijeka Magdalena mrtva, trulih voda i istrijebljenih životinja. Radovi na saniranju rijeke, o čemu su toliko govorile vlade koje su se smjenjivale, ali ništa nisu poduzimale, iziskivali bi umjetno pošumljavanje s nekih šezdeset milijuna sadnica drveća, i to onoga područja koje je devedeset posto privatno vlasništvo, a čiji bi se vlasnici morali odreći, samo zbog ljubavi prema domovini, devedeset posto svojih sadašnjih prihoda.
Svako putovanje bila je velika životna lekcija koja nas je kratkotrajno, ali nezaboravno povezala sa životom mjesta kroz koja smo prolazili i za koja su mnogi zauvijek vezali svoju sudbinu.
Jedan ugledni student medicine uvukao se nepozvan na neku svadbu, bez pitanja zaplesao s najljepšom ženom, a njezin ga je muž ubio jednim hicem. Drugi se pak nakon legendarne pijanke oženio prvom djevojkom koja mu se svidjela u mjestu Puerto Berrio, i živio sretno s devetoro djece. Jose Palencia, naš prijatelj iz Sucre, osvojio je kravu na bubnjarskom natjecanju u Tenerifeu i odmah je prodao za pedeset pesosa: u to vrijeme pravo bogatstvo. U golemoj četvrti razvrata u Barrancabermeji, glavnom naftnom centru, na naše veliko iznenađenje zatekli smo, dok je pjevao s orkestrom u jednom bordelu, Angela Casia Palenciu, Joseova bratića, koji je godinu dana prije netragom nestao iz Sucre. Zabava je potrajala do zore, a orkestar je podmirio račun.
Najneugodnije sjećanje s tih putovanja vezano je za jednu mračnu krčmu u Puerto Berriu, odakle je nas četvoricu putnika policija izvukla uz batine, bez ikakva objašnjenja i bez volje da nas saslušaju, a uhitili su nas pod optužbom da smo silovali neku studenticu. Kada smo stigli u policijsku postaju, već su iza rešetaka, bez ijedne ogrebotine, sjedili pravi krivci, nekakve domaće skitnice koji nisu imali nikakve veze s našim brodom.
Na kraju puta, u Puerto Salgaru, trebalo se iskrcati u pet ujutro i to odjeven za hladnije podneblje. Muškarci u crnim suknenim odijelima, prslucima i polucilindrima i s kaputima preko ruke, promijenili su identitet uz kreketave psalme krastača i smrad rijeke prepune životinjskih lešina. Neposredno prije iskrcavanja neobično sam se iznenadio. Jedna prijateljica, neposredno prije puta, nagovorila je moju majku da mi spremi zavežljaj od jake, grube kože s mrežom od agave, vunenom dekom i noćnom posudom za hitne slučajeve, i sve to omota u prostirku od žukovine i učvrsti s užadi kojom se veže mreža. Moji prijatelji glazbenici nisu mogli suspregnuti smijeh kad su me ugledali s tom prtljagom u kolijevci civilizacije, a najodlučniji je učinio ono na što se ja ne bih odvažio: bacio je to u rijeku. Zadnji prizor toga nezaboravnog puta brodom zavežljaj je koji se vraćao kući, nošen riječnom strujom.
Vlak se od Puerto Salgara poput mačke verao planinskim putevima prva četiri sata. Na najstrmijim dijelovima zastajao bi da uhvati zamah te bi ponovno pokušavao svladati uspon sopćući poput zmaja. Ponekad su putnici morali sići s vlaka da bi ga rasteretili i pješačiti do sljedeće zaravni. Sela uz put bila su tužna i hladna, a na praznim postajama dočekivale su nas samo vječne prodavačice koje su kroz prozore vagona nudile debele žute kokoši, kuhane cijele, u jednom komadu, i iznimno ukusan nenarezan pečeni krumpir.
Ondje sam doživio prvi put nevidljivo i nepoznato stanje: osjećaj hladnoće. U predvečerje, srećom, otvorile bi se odjednom prema obzoru beskrajne savane, zelene i lijepe poput nebeskog mora.
Svijet bi postao miran i kratak. Atmosfera u vlaku drukčija.
Potpuno sam zaboravio nezasitnog čitatelja, kada se neočekivano pojavio i užurbano sjeo nasuprot meni. Nevjerojatno. Oduševio ga je jedan bolero koji smo uvečer izvodili na brodu i zamolio me da mu napišem riječi. Osim što sam mu napisao tekst, naučio sam ga i pjevati. Iznenadio me njegov dobri sluh i čistoća glasa kada ga je otpjevao sam, otprve točno i dobro.
- Njezino srce neće izdržati kad ga čuje! - uskliknuo je sav ozaren.
Tada sam shvatio njegov nemir. Otkako nas je čuo kako pjevamo taj bolero na brodu, osjetio je da će to oduševiti njegovu djevojku koja ga je prije tri mjeseca ispratila u Bogoti i toga ga dana čekala na postaji. Ponovno ga je čuo dva ili tri puta i mogao ga je napisati po sjećanju, ali kada me ugledao samoga na sjedalu u vlaku, odlučio je zamoliti me za uslugu. Nakon toga sam se i ja osmjelio i rekao mu s namjerom, ali tobože ne pridajući tome važnost, kako sam se iznenadio kada sam na njegovu stolu vidio knjigu koju je tako teško naći. Iskreno se iznenadio:
- Koju?
- Dvojnika. Zadovoljno se nasmijao.
- Nisam je još dokraja pročitao - objasni. - No to je jedan od najčudnijih romana koje sam čitao.
To je bilo sve što je rekao. Zahvalio mi je na sve moguće načine za bolero i oprostio se čvrstim stiskom ruke.
Već se počelo smrkavati kada je vlak usporio, prošao ispod nadstrešnice prepune hrđavog lima i stao na mračnom peronu.
Uhvatio sam kovčeg za jezičac i odvukao ga prema ulici prije nego me mnoštvo pregazi. Skoro sam već izišao na ulicu, kad sam začuo kako netko viče:
- Mladiću, mladiću!
Okrenuo sam se, kao i mnogi drugi mladići, a i oni koji to baš i nisu bili, a hitali su prema izlazu baš kao i ja, kada je nezasitni čitatelj prošao pokraj mene i u prolazu mi gurnuo knjigu.
- Uživaj u njoj! - viknuo mi je prije no što se izgubio u gomili.
Bio je to Dvojnik. Toliko sam se zbunio da uopće nisam uspio shvatiti što mi se upravo dogodilo. Gurnuo sam knjigu u džep kaputa, a na izlazu iz stanice dočekao me udar hladnog vjetra u sumrak. Osjetivši slabost, spustio sam kovčeg na nogostup i sjeo na nj da bih došao do zraka. Na ulicama nije bilo žive duše. Ono malo što sam uspio nazreti kroz zavjesu sitne kišice pomiješane s Čadom bio je ugao zlokobne i ledene avenije, na dvije tisuće četiri stotine metara nadmorske visine, uz polarni zrak koji me gušio.
Čekao sam sav promrznut najmanje pola sata. Netko me trebao dočekati jer je moj otac žurnim brzojavom obavijestio svoga rođaka don Eliecera Torresa Aranga, koji će skrbiti o meni. Ali tada me nije zabrinjavalo hoće li netko doći po mene, nego strah da ću ostati sjediti na pogrebnom kovčegu tu, na drugom kraju svijeta gdje nikoga ne poznajem. Odjednom je iz taksija izišao otmjen muškarac, sa svilenim kišobranom i u kaputu od kamelota, dugom sve do gležnjeva. Shvatio sam da je to moj skrbnik, iako me samo okrznuo pogledom i prošao pokraj mene, no ponestalo mi je hrabrosti da mu dam ikakav znak. Utrčao je u postaju i ponovno izišao za koju minutu, potpuno obeshrabren. Na kraju me ugledao i upro prstom:
- Ti si Gabito, zar ne? Iskreno sam mu odgovorio:
- Jedva.

Bogota je u to vrijeme bila dalek i potišten grad u kojem je rominjala besana kišica još od početka 16. stoljeća. Zamijetio sam na ulicama previše užurbanih muškaraca, odjevenih poput mene nakon dolaska u taj grad u crna suknena odijela i sa zimskim šeširima. No nije se mogla vidjeti, ni za utjehu, jedna jedina žena. Njima je bio zabranjen ulaz u mračne kavane trgovačkog centra, jednako kao i svećenicima u sutanama i vojnicima u odorama. U tramvajima i javnim pisoarima stajao je tužni natpis: »Ako se ne bojiš Boga, boj se sifilisa«.
Dojmili su me se golemi konji koji su vukli kola s bačvama piva, vatromet iskri pri skretanju tramvaja i prometni zastoji uzrokovani prolazom pogrebnih povorki praćenih kišom. Bile su to najžalobnije povorke otmjenih kočija i konja urešenih baršunom i ukrasima za glavu s crnim perjem po uzoru na gringose, i s mrtvacima iz dobrostojećih obitelji koje su se držale kao da su upravo one izmislile smrt. Pred crkvom Nieves spazio sam iz taksija prvu ženu na ulici, vitku i tajanstvenu, pristalu poput kraljice zavijene u crno, no ostao sam zauvijek djelomice prikraćen zbog neprozirnog vela što joj je prekrivao lice.
Obeshrabrio sam se. Zbog tmurnog vrta punog tamnih ruža i hladnoće koja se zavlačila u kosti, velika i udobna kuća u kojoj sam prenoćio učinila mi se sablasnom. Pripadala je obitelji Torres Gamboa, očevim rođacima koje sam poznavao, no za večerom su mi izgledali neobično, onako zavijeni u pokrivače za spavanje.
Najviše me se dojmio odlazak na počinak - zavukao sam se u postelju i užasnuto kriknuo jer mi se krevetnina učinila natopljena ledenom tekućinom. Objasnili su mi da je to uvijek tako prvi put i da ću se malo-pomalo naviknuti na posebnosti klime. Plakao sam satima, dok me napokon nije svladao nemiran san.
Eto kako sam se osjećao četvrti dan nakon dolaska dok sam, boreći se s vjetrom i kišicom, hitao prema Ministarstvu obrazovanja, gdje će se otvoriti upisi za državno natjecanje za stipendije. Red je počinjao na trećem katu ministarstva, ispred samih vrata ureda za upis, i vijugavo se spuštao stubištem do ulaza u zgradu. Taj zanimljiv prizor je obeshrabrivao. Kada je prestalo kišiti, negdje oko deset ujutro, red se i dalje protezao još dva bloka preko Avenije Jimenez de Quesada, ne računajući kandidate koji su se sklonili u veže. Izgledalo mi je nemoguće bilo što postići u sličnoj grabeži.
Malo iza podneva, osjetio sam lagano tapšanje po ramenu. Bio je to onaj nezasitni čitatelj s broda, koji me je primijetio među kandidatima na začelju kolone, ali sam ga jedva prepoznao onakva s polucilindrom i u bogotskom pogrebnom ruhu. Upitao me je, također zbunjen:
- Ma, kog vraga ti radiš ovdje? Objasnih mu.
- Kako zgodno! - odvrati on, pucajući od smijeha. - Pođi sa mnom - uhvatio me za ruku i poveo prema ministarstvu. Tada sam saznao da je on doktor Adolfo Gomez Tamara, predsjednik državnog vijeća za dodjelu stipendija Ministarstva za obrazovanje.
Bila je to posve nevjerojatna i jedna od najsretnijih slučajnosti u mome životu. Uz tipičnu đačku šalu, Gomez Tamara predstavio me je svojim pomoćnicima kao najnadahnutijeg pjevača romantičnih bolera. Poslužili su me kavom i upisali me preskočivši druge formalnosti, unaprijed me upozorivši kako tim činom ne zlorabe položaj, nego odaju poštovanje nedokučivim bogovima slučajnosti.
Obavijestili su me da će se uobičajen ispit održati u koledžu San Bartolome. Pretpostavljali su da se negdje oko tisuću kandidata iz čitave zemlje natječe za kojih tri stotine pedeset stipendija, tako da će bitka biti duga i teška, možda i pogubna za moje snove. Oni koji prođu ispit doznat će rezultate za tjedan dana, zajedno s obavijesti o gimnaziji koja ih je zapala. Za mene je to bila neugodna novost, jer su me mogli jednako poslati u Medellin kao i u Vichadu. Pojasniše mi kako je ta geografska lutrija smišljena zato da bi se potaknula kulturna razmjena između različitih područja zemlje. Nakon obavljenih formalnosti, Gomez Tamara stisnuo mi je ruku jednakim oduševljenjem kojim mi je zahvalio za bolero.
- Sada dobro pazi - posavjetova me. - Sve ovisi o tebi.
Na izlasku iz ministarstva, nekakav čovječuljak nalik na svećenika ponudio mi je da će mi isposlovati, bez polaganja ispita, sigurnu stipendiju za koju god gimnaziju želim, u zamjenu za skromnu naknadu od pedeset pesosa. Za mene je taj iznos predstavljao pravo bogatstvo, ali vjerujem da bih mu platio da sam imao toliko, samo da izbjegnem beskrajan strah od ispita. Nekoliko dana kasnije, prepoznao sam ga na fotografiji u novinama kao varalicu i vođu skupine prevaranata koji su se izdavali za svećenike koji pomažu pri obavljanju poslova u određenim nadležnim službama.
Nisam raspremio kovčeg, siguran da će me poslati tko zna kamo.
Toliko sam bio pesimističan da sam uoči ispita završio s glazbenicima s broda u nekoj prčvarnici u besramnoj četvrti Cruces. Pjevali smo za piće, a cijena jedne pjesme bila je čaša rakije chicha, oporog pića od prevrelog kukuruza kojemu su vrsni pijanci popravljali okus barutom. Tako sam zakasnio na ispit, u glavi mi je bubnjalo i uopće se nisam sjećao ni gdje sam bio ni tko me doveo kući prijašnje noći, no sažalili su se i pustili me u veliku dvoranu dupkom punu kandidata. Letimičan pogled na pitanja dostajao je da shvatim kako sam unaprijed propao. Tek da odvratim pažnju onih koji su na nas pazili, posvetio sam se rješavanju pitanja iz društvenih znanosti, jer su mi se ona učinila najlakšima. Odjednom sam osjetio snažan nalet nadahnuća koji mi je omogućio smisliti vjerojatne i čudesne odgovore uz puku sreću. Osim u matematici, kojoj nisam mogao doskočiti ni uz pomoć trikova. Ispit iz crtanja, koji sam riješio brzo, ali dobro, došao mi je kao olakšanje. »Vjerojatno je to čudo chiche«, zaključili su moji prijatelji svirači. U svakom slučaju, na kraju sam se potpuno predao i odlučio roditeljima u pismu objasniti razloge zbog kojih se ne mogu vratiti kući.
Ispunio sam obvezu i pošao zatražiti rezultate ispita tjedan dana kasnije. Službenica na recepciji vjerojatno je vidjela neki znak na mojim papirima, jer me bez ikakva razloga povela predsjedniku.
Zatekao sam ga dobro raspoloženog, samo u košulji i s tada modernim crvenim naramenicama. Pregledao je ocjene mog ispita stručnom pomnjom, zamislio se jednom ili dvaput, i na kraju uzdahnuo.
- Nije loše - promrmlja sebi u bradu. - Osim matematike, ali si se za dlaku izvukao zahvaljujući petici iz crtanja.
Naslonio se u stolici s oprugama i upitao me o kojem sam koledžu razmišljao.
Osjetio sam strah kao malo kada u životu, ali nisam oklijevao:
- San Bartolome, ovdje u Bogoti.
Položio je dlan na hrpu papira što je stajala na njegovu radnom stolu.
- Sve su ovo pisma utjecajnih ljudi koji preporučuju djecu, rođake i prijatelje za bogotske koledže - objasni. Shvatio je kako to nije trebao reći i nastavio: - Ako mi dopustiš da ti pomognem, za tebe je najbolja Državna gimnazija u Zipaquirai, sat vremena vlakom od Bogote.
O tom povijesnom gradiću znao sam jedino da posjeduje rudnike soli. Gomez Tamara mi je pojasnio da je to nekoć bila kolonijalna gimnazija, oduzeta jednoj od redovničkih zajednica nakon nedavne liberalne reforme, a sada ondje predaje odlična grupa mladih profesora modernih nazora. Pomislio sam da mu moram pojasniti neke stvari:
- Moj je otac konzervativac - upozorio sam ga. Nasmijao se.
- Ne budi tako krut - reče. - Recimo da je liberalan u širem smislu riječi.
Ponovno je zauzeo prijašnje držanje i odlučio da je moja sudbina u tome nekadašnjem samostanu iz 17. stoljeća, pretvorenom u gimnaziju za bezvjernike, u pospanoj varoši gdje je jedina razonoda učenje. Negdašnji se samostan, zapravo, ravnodušno suočio s vječnošću. U prvo je vrijeme u kamenu trijema počivao uklesan natpis: Strah od Boga početak je mudrosti. Ali kada je liberalna vlada predsjednika Alfonsa Lopeza Pumareja nacionalizirala školstvo 1936, geslo je zamijenio grb Kolumbije. Dok sam pokušavao doći do zraka zbog težine đačkoga kovčega, rastužio me pogled s trijema na dvorište s kolonijalnim lukovima isklesanima u živom kamenu, zeleno oličenim balkonima i loncima sa snuždenim cvijećem na stubišnoj ogradi. Sve se doimalo podređeno vjerskom redu i na svakom koraku bilo je jasno da već više od tristo godina ovuda nije prošao blagi dodir ženske ruke. Razmažen u slobodnim karipskim prostranstvima, prestravio sam se kako ću morati proživjeti četiri presudne godine mladenaštva u tome mjestu gdje je vrijeme stalo.
Dandanas mi se čini nevjerojatnim da su negdašnji samostan s prizemljem i jednim katom u okviru sjetnog dvorišta, kao i naknadno podignuta zidanica u stražnjem dvorištu, dostajali za stan i ured ravnatelja, tajništvo uprave, kuhinju, blagovaonicu, knjižnicu, šest učionica, fizikalni i kemijski laboratorij, spremište, sanitarni čvor i zajedničku spavaonicu sa željeznim krevetima poredanima u nizu za pedeset silom dovučenih učenika iz najsiromašnijih predgrađa države i pokojeg Bogotanca. Nasreću, taj položaj prognanika bila je još jedna milost moje sretne zvijezde.
Zahvaljujući njoj, brzo sam i dobro naučio kakva me je zemlja zapala na svjetskoj lutriji. Dvanaestak zemljaka s Kariba, koji su me primili kao svoga od samoga dolaska, i ja, naravno, bitno smo se razlikovali od drugih: domaći i pridošlice.
Različite skupine raštrkane po dvorištu, već od odmora prve večeri, bijahu bogata zbirka uzoraka nacije. Nije bilo neprijateljstava dok se svako držao svoga terena. Odmah sam se sprijateljio s momcima s karipske obale, jer mi Karibljani opravdano smo na glasu kao vrlo bučni, gorljivi pobornici zajedništva i neumorni svirači, pjevači i plesači. Bio sam iznimka, ali Antonio Martinez Sierra, odličan plesač rumbe iz Cartagene, odmah me podučio modernim plesnim koracima za večernjih odmora. Bio je tu i Ricardo Gonzalez Ripoll, moj veliki pomagač u tajnim ljubakanjima, kasnije proslavljeni arhitekt, koji nikada nije prestao jedva čujno pjevušiti istu pjesmu i plesati je sam do kraja života.
Mincho Burgos, rođeni pijanist koji je postao ravnatelj državnog plesnog orkestra, osnovao je maleni školski sastav s ciljem da ih poduči svirati neki instrument i otkrio mi tajnu drugoga glasa za pjevanje bolera i vallenato pjesama. No njegov najveći pothvat bio je naučiti Guillerma Lopeza Guerru, rođenog Bogotanca, karipskom umijeću sviranja udaraljki claves, dva štapića kojima se udara jedan o drugi, što je u biti pitanje ritma tri-dva, tri-dva.
Humberto Jaimes, iz El Banca, neumorno je učio i nikada ga nije zanimao ples, a odricao se čak i izlazaka za vikend da ne bi prekidao s učenjem. Ne vjerujem da je ikada vidio nogometnu loptu ili pročitao bilo kakav prikaz bilo kojega sportskog događaja. Sve dok nije diplomirao inženjerstvo u Bogoti i dospio u El Tiempo kao pripravnik sportskog urednika, da bi potom postao glavni urednik rubrike i dobar nogometni izvjestitelj. U svakom slučaju, najčudniji slučaj što ga pamtim nesumnjivo je onaj Silvia Lune, posve tamnoputoga momka iz Chocoa koji je diplomirao pravo, zatim medicinu, a kada se činilo da će upisati i treći studij, nestao mi je s vidika.
Daniel Rozo, Pagocio, uvijek se držao kao mudrac koji vlada svim božanskim i ljudskim znanostima i razmetao se njima i na nastavi i na odmorima. Uvijek smo dolazili k njemu kada smo htjeli čuti kakvo je stanje u svijetu za vrijeme Drugog svjetskog rata, što smo pratili samo preko glasina, jer nije bilo dopušteno unošenje dnevnih novina i časopisa u školu, a na radiju smo slušali jedino glazbu uz koju smo međusobno plesali. Nismo nikada dospjeli provjeriti odakle je Pagocio izvlačio svoje povijesne bitke u kojima su uvijek pobjeđivali saveznici.
Sergio Castro iz Quetamea bio je možda najbolji đak svih godina u gimnaziji i uvijek je dobivao najviše ocjene od samoga početka. Čini mi se da je tajna njegova uspjeha ista ona koju mi je otkrila Martina Fonseca dok sam pohađao koledž San Jose: nije propuštao nijednu riječ profesora ili kolega na nastavi, bilježio je čak i ritam disanja predavača i čuvao ih u besprijekornoj bilježnici. Možda upravo zbog toga nije trebao trošiti vrijeme na pripremanje ispita, a vikendom je čitao pustolovne romane dok smo mi ostali naporno učili.
Najvjerniji prijatelj s odmora bio mi je čisti Bogotanac, Alvaro Ruiz Torres, s kojim sam razmjenjivao tekuće novosti o djevojkama za večernjih odmora dok smo šetali vojničkim korakom oko dvorišta.
Ostatak društva bili su Jaime Bravo, Humberto Guillen i Alvaro Vidal Baron, s kojima sam bio jako blizak u školi, a nastavili smo se viđati i godinama kasnije nakon mature. Alvaro Ruiz odlazio je u Bogotu svaki vikend sa svojom obitelji i vraćao se dobro opskrbljen cigaretama i novostima o vallenato - popularne karipske pjesme uz ples koje su dobile naziv po kolumbijskoj pokrajini Valle, sa središtem u gradu Valleduparu u kojemu su nastale ljubakanjima. Upravo me on bodrio u oba poroka dok smo dijelili školsku klupu, i u ove zadnje dvije godine svojim mi je sjećanjima pomogao osvježiti ove događaje.
Zapravo i ne znam što sam naučio za vrijeme zatočeništva u Državnoj gimnaziji, ali za četiri godine suživota u miru i slozi sa svima, stekao sam jedinstvenu viziju nacije, otkrio sam koliko smo različiti i čemu služimo, i jednom za svagda naučio sam kako je u biti svakoga od nas sadržana cijela zemlja. Možda su to htjeli reći u ministarstvu govoreći o poticanju regionalnih razmjena pod pokroviteljstvom vlade. Već u mojoj zreloj dobi, pozvali su me u pilotsku kabinu jednoga prekooceanskog aviona: prve riječi kojima mi se obratio kapetan bile su odakle sam. Dovoljno mi je bilo čuti pitanje da bih odgovorio:
- S karipske obale, a vi iz Sogamosa.

Jednako se ponašao, a i boja glasa i kretnje bile su mu iste kao u Marca Fidela Bulle, kolege iz klupe iz četvrtog razreda gimnazije.
Takvi neočekivani naleti intuicije pokazali su mi kako valja broditi močvarama naše nepredvidive zajednice, čak i bez kompasa i protiv struje, i možda je to bio glavni ključ u mome književnom pozivu.
Osjećao sam se kao u snu, jer se nisam natjecao za stipendiju zato što sam htio učiti, nego da bih bio neovisan od bilo kakve druge obveze, blago rečeno, prema obitelji. Tri osigurana dnevna obroka dostajala su za pretpostavku kako u tom utočištu za siromašne živimo bolje nego u svojim kućama, pod režimom nadzirane samostalnosti koja se manje primjećuje nego kod kuće. Za stolom je vladao tržišni sustav koji je svakome dopuštao da složi obrok po vlastitom ukusu. Novac nije imao nikakvu vrijednost. Dva jajeta od doručka bijahu najcjenjenija moneta, jer se s njima nadmoćno moglo kupiti bilo koje drugo jelo od sva tri obroka. Svaka je stvar imala svoju pravu protuvrijednost, i ništa nije remetilo tu pravičnu trgovinu. Čak štoviše: ne sjećam se nijedne svađe koja bi završila tučom zbog bilo kojega razloga za sve četiri godine internata.
Profesorima, koji su blagovali za drugim stolom u istoj blagovaonici, nisu bile strane takve trampe, jer su im još uvijek zaostale navike iz njihovih, netom okončanih đačkih dana. Većinom su bili neženje ili su ondje živjeli bez supruga, a plaće su im bile oskudne gotovo kao i prihodi naših obitelji. Žalili su se na hranu jednako opravdano kao i mi, a za vrijeme jedne opasne krize čak se razmatrala mogućnost da se udružimo s kojim od njih u štrajku glađu. Samo kad bi dobili poklon ili kada su im dolazili kakvi gosti, priuštili bi sebi maštovita jela koja bi bar tada narušila istovjetnost sadržaja naših tanjura.
Nešto takvo dogodilo se u četvrtom razredu, kada nam je naš liječnik obećao donijeti na nastavu anatomije jedno volovsko srce za proučavanje. Sljedećeg dana poslao ga je u hladnjak u kuhinju, još uvijek svježe i krvavo, no kad smo došli po njega za nastavu, više ga nije bilo. Onda se saznalo da je u zadnji čas, u nedostatku volovskog, liječnik poslao srce nekoga zidara koji se okliznuo, pao s četvrtoga kata i poginuo. Vidjevši da neće doteći za sve, kuhari su srce pripremili s biranim umacima vjerujući da je to ono volovsko za koje su im prije napomenuli da stiže za profesorski stol. Mislim da su ti skladni odnosi između profesora i đaka bili donekle povezani s ondašnjom reformom školstva koja gotovo nije ostavila traga u povijesti, ali je barem nama poslužila za pojednostavljenje protokola. Smanjile su se dobne razlike, nije se tako strogo gledalo na nošenje kravate i nitko se nije više bunio što profesori i učenici odlaze zajedno na piće i prisustvuju subotom istim plesovima u potrazi za djevojkama.
Takva je atmosfera bila moguća samo zbog vrste učitelja koji su općenito dopuštali neposredan pristup. Profesor matematike pretvarao je učenošću i grubim smislom za humor svoje satove u jezive svečanosti. Ime mu je bilo Joaquin Giraldo Santa i prvi je Kolumbijac koji je doktorirao matematiku. Na moju nesreću, i unatoč obostranim velikim naporima, nikada se nisam uspio uklopiti na njegovoj nastavi. U ono se vrijeme običavalo govoriti kako se književni poziv sukobljava s matematičkim i, u mome slučaju, ne samo da se u to moglo povjerovati, nego sam to još i osjetio na vlastitoj koži. Geometrija je bila milosrdnija, možda zbog djelovanja i miline njezina književnog ugleda. Aritmetika se, naprotiv, ponašala neprijateljski jednostavno. Još i danas, kada zbrajam nešto napamet, moram rastaviti brojeve na pribrojnike, a posebno sedam i devet, čije višekratnike nikada nisam uspio zapamtiti. Tako da, kada zbrajam sedam i četiri, oduzmem sedmici dvojku, zbrojim četvorku i peticu koja mi je ostala, te na kraju pribrojim onu dvojku: jedanaest! Množenje mi nikada nije išlo, jer nisam uspijevao dozvati iz sjećanja tablicu množenja. Algebri sam posvetio najbolju volju, ne samo iz poštovanja prema njezinu klasičnom podrijetlu nego iz ljubavi i straha prema profesoru.
Uzalud. Padao sam na svakom tromjesečju, dva puta sam ispravio da bih ponovno pao u nezakonitom pokušaju, što su mi ga dopustili iz samilosti.
Tri najsamozatajnija profesora bili su jezičari. Prvi je bio profesor engleskoga Mr. Abella, čisti Karibljanin savršenog oksfordskog naglaska i pomalo pobožne gorljivosti prema VVebsterovu rječniku kojega je napamet recitirao zatvorenih očiju. Naslijedio ga je dobar mladi profesor Hector Figueroa, strastveni zaljubljenik bolera što smo ih višeglasno pjevali za vrijeme odmora. Dao sam sve od sebe u drijemežu nastave i na završnom ispitu, ali mislim kako dobru ocjenu dugujem više Leu Mariniu i Hugu Romaniu, odgovornima isto tako za mnoge ljubavne rajeve i samoubojstva zbog ljubavi, nego Shakespeareu. Profesor francuskog na četvrtoj godini, monsieur Antonio Yela Alban, zatekao me uronjenog u detektivske romane. Na njegovim sam se satovima dosađivao podjednako kao i kod drugih profesora, ali njegovi zgodni navodi francuskog jezika s ulice, spasili su me od sigurne smrti od gladi u Parizu deset godina kasnije.
Većina profesora školovala se na Višoj pedagoškoj školi, pod vodstvom doktora Josea Francisca Socarrasa, psihijatra iz San Juan del Cesara, koji je nastojao zamijeniti stogodišnju svećeničku pedagogiju konzervativne vlade humanističkim racionalizmom.
Manuel Cuello del Rio bio je radikalni marksist koji se zbog istih razloga divio Linu Yutangu i vjerovao u duhove. U knjižnici Carlosa Julia Calderona, u kojoj se naročito isticao njegov zemljak Jose Eustasio Rivera, autor romana La vordgine, jednako su bili zastupljeni grčki klasici, predstavnici kolumbijskog pravca Kamen i nebo i romantičari iz cijelog svijeta. Zahvaljujući jednima i drugima, mi malobrojni revni čitači čitali smo Svetog Ivana od Križa ili Josea Mariu Vargasa Vilu, kao i apostole proleterske revolucije. Gonzalo Ocampo, profesor društvenih znanosti, u svojoj je sobi držao solidnu knjižnicu političke literature što je kružila bez ikakvih primisli učionicama starijih razreda, no nikada nisam shvatio zašto se Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva i države Friedricha Engelsa proučavalo za suhoparnih podneva političke ekonomije, a ne na satovima književnosti kao epopeja jedne lijepe ljudske avanture. Guillermo Lopez Guerra čitao je za vrijeme odmora, Engelsov Anti-Durhring, posuđen od profesora Gonzala Ocampa.
Ipak, kada sam ga zamolio da mi posudi knjigu da bih o njoj mogao razgovarati s Lopezom Guerrom, Ocampo mi je odvratio da mi neće napraviti tu medvjeđu uslugu s knjižurinom koja je temeljna za napredak čovječanstva, ali tako duga i dosadna da možda i neće ući u povijest. Možda su te razmjene ideološke lektire doprinijele lošem ugledu gimnazije koja je proglašena laboratorijem političke nastranosti. No ipak, trebalo je proći dosta godina da shvatim kako je to možda u biti prije bilo spontano iskustvo da bi se kolebljivci trgnuli, a oni ustrajni cijepili protiv svih mogućih dogmatizama. Oduvijek sam se najizravnije družio s profesorom Carlosom Juliom Calderonom, profesorom španjolskoga tijekom prva tri razreda, svjetske književnosti u četvrtom, španjolske u petom i kolumbijske u šestom razredu. Predavao je i nešto što je odudaralo od njegova obrazovanja i sklonosti - računovodstvo. Rodio se u Neivi, glavnom gradu okruga Huila, i neumorno je izražavao svoje domoljubno divljenje Joseu Eustasiu Riveri. Morao je napustiti studij medicine i kirurgije, i zbog toga se cijeli život osjećao prikraćenim, no nije mogao odoljeti zovu umjetnosti i književnosti. On je bio prvi profesor čiji su umjesni savjeti mrvili moje književne pokušaje.
U svakom slučaju, međusobni odnosi učenika i profesora bili su iznimno prirodni, ne samo na nastavi, nego na poseban način i u dvorištu i za vrijeme odmora nakon večere. Sve to omogućavalo je drukčije ponašanje od uobičajenog, a koje je nesumnjivo pogodovalo ozračju poštovanja i kolegijalnosti u kojemu smo živjeli.
Jednu strašnu pustolovinu dugujem Freudovim sabranim djelima koja su stigla u našu knjižnicu. Uopće nisam razumio njegove opore analize, naravno, ali su me opisi kliničkih slučajeva držali u napetosti do samoga kraja, kao i maštarije Julesa Vernea. Profesor Calderon zadao nam je na satu španjolskoga sastavak priče s temom po vlastitom izboru. Sjetio sam se jednoga Freudova slučaja o sedmogodišnjoj bolesnici, stavio ga u priču i naslovio je cjepidlački i prozaično: Slučaj opsesivne psihoze. Morao sam je pročitati na satu. Moj kolega iz klupe, Aurelio Prieto, otvoreno i bez sustezanja okomio se na moju drskost jer sam bez ikakva znanstvenog i književnog predznanja pisao o tako složenom slučaju. Objasnio sam mu, više zlobno nego ponizno, kako sam sadržaj preuzeo iz jednoga Freudova kliničkog slučaja opisanog u njegovim djelima i kako je moja jedina težnja bila da to upotrijebim u zadaći. Profesor Calderon, misleći možda da sam ogorčen mnogobrojnim zajedljivim kritikama kolega iz razreda, pozvao me ustranu za vrijeme odmora kako bi me potaknuo da nastavim dalje istim putem. Upozorio me je kako je u priči očito da ne poznajem suvremene tehnike pripovijedanja, ali su isto tako neosporni moj instinkt i volja. Držao ju je dobro napisanom i vidio u njoj barem pokušaj nečeg originalnog. Prvi put sam tada čuo za retoriku. Dao mi je nekoliko praktičnih savjeta o tematici i metrici kod neobveznog pisanja stihova, i zaključio da bih u svakom slučaju trebao ustrajati u pisanju, čak i ako je to samo zbog duševnog zdravlja. Bio je to prvi u nizu dugih razgovora što smo ih vodili dok sam pohađao gimnaziju, za vrijeme odmora ili kad bi se već pružila zgoda, i kojima mnogo dugujem u svom književničkom životu.
Ozračje mi je savršeno odgovaralo. Još u koledžu San Jose ukorijenila mi se navika čitanja svega što mi dođe pod ruku, te sam tako provodio slobodno vrijeme i gotovo sve vrijeme nastave. Sa šesnaest godina, pismen ili nepismen, mogao sam odrecitirati, napamet i bez predaha, pjesme što sam ih naučio u koledžu San Jose. Čitao sam ih i iščitavao, bez pomoći i reda, i gotovo uvijek kriomice, pod satovima. Mislim da sam pročitao čitavu neopisivu knjižnicu gimnazije, sklepanu od ostataka drugih i manje korisnih knjižnica - službenih zbirki, nasljedstva nezainteresiranih profesora, neočekivanih naslova što su se pojavili nakon tko zna kakvih brodoloma. Ne mogu zaboraviti zbirku Biblioteca Aldeana nakladnika Minerve, koja je izdana pod pokroviteljstvom don Daniela Sampera Ortege, a Ministarstvo prosvjete razdijelilo ju je po školama i gimnazijama. Bilo je tu stotinu tomova svega dobroga kao i najgorega što je dotada napisano u Kolumbiji, i ja sam odlučio čitati ih redom pa dokle stignem. Još i danas me zaprepašćuje da sam gotovo ispunio postavljenu zadaću u zadnjim dvjema godinama u gimnaziji, a još uvijek nisam uspio ustanoviti je li mi to ičemu poslužilo.
Svitanja u spavaonici sumnjivo su nalikovala na sreću, osim smrtonosnog zvona koje nas je uzbunjivalo - kako smo običavali govoriti - u ponoćnih šest sati. Samo su dvojica ili trojica luđaka odmah iskakala iz kreveta da bi među prvima uhvatili mjesto pod jednim od šest ledenih tuševa u kupaonici uz spavaonicu. Mi ostali nastojali smo iscijediti zadnje kapljice sna dok je dežurni profesor obilazio spavaonicu povlačeći pokrivače sa spavača. Bijaše to sat i pol otkrivene intimnosti slaganja kreveta, čišćenja cipela, tuširanja tekućim ledom iz cijevi bez ruže, dok je svatko glasno davao oduška svojim frustracijama i rugao se tuđima, odavale se ljubavne tajne, raspravljalo o poslovima i razmiricama i dogovarale trampe.
Jutarnja tema neiscrpnih razgovora bilo je poglavlje pročitano prijašnje večeri.
Guillermo Granados već je od zore velikodušno pokazivao svoje tenorske vrline s nepresušnim repertoarom tanga. Ricardo Gonzalez Ri-poll, moj susjed u spavaonici, i ja pjevali smo u duetu karipske pjesme prateći ritam krpice kojom smo laštili cipele uz uzglavlja kreveta, dok je prijan Sabas Caravallo trčao s kraja na kraj spavaonice, kao od majke rođen, s ručnikom obješenim o svoje armirano-betonsko spolovilo.
Da je bilo moguće, većina nas koji smo spavali u internatu, pobjegli bismo zorom na sastanke dogovorene vikendom. Nije bilo noćnih čuvara ni posebno zaduženih profesora za spavaonice, osim dežurnog profesora koji se mijenjao jednom tjedno. A vječni portir gimnazije, Riverita, zapravo je stalno spavao budan i tako obavljao svoje dnevne zadaće. Živio je u sobici u predvorju i dobro obavljao svoj posao, ali noću smo bez problema povlačili zasun s nespretnih velikih vrata, nečujno ih zatvarali, uživali u tuđoj kući i vraćali se ledenim ulicama tik pred zoru. Nikada nismo otkrili je li Riverita doista spavao kao klada, kao što se činilo, ili je to pak bio njegov plemeniti način da pomogne svojim momcima. Nije bilo mnogo bjegunaca, a njihove su tajne istru-nule u sjećanju vjernih pomagača. Upoznao sam neke koji su bježali iz navike i druge, pak, koji su se odvažili izići jednom, zahvaljujući hrabrosti što je ulijeva napetost pustolovine, a vraćali se iscrpljeni od straha. Nikada nismo čuli da je itko bio otkriven.
Zlokobne noćne more što sam ih naslijedio od majke, a koje su prodirale u tuđe snove poput vapaja s onu stranu groba, bile su moj jedini nedostatak u zajedničkom životu u gimnaziji. Spavači u mojoj neposrednoj blizini predobro su ih poznavali i strahovali samo zbog užasa prvog urlika u tišini ranog jutra. Dežurni profesor, koji je spavao u improviziranoj sobici u spavaonici, pospano bi bauljao s jednoga kraja prostorije na drugi sve dok ponovno ne bi zavladala tišina. Nisu to bili samo nekontrolirani snovi, nego su imali neku vezu i s nečistom savjesti, jer mi se to dva puta dogodilo u kućama grijeha. Nisam mogao protumačiti te more, jer se nisu događale u stravičnim snovima nego, naprotiv, u sretnim epizodama na uobičajenim mjestima ili s poznatim ljudima, koji bi mi nenadano otkrili kakav zlokobni podatak uz nevine poglede. Noćna mora usporediva je tek s jednom od onih moje majke, u kojoj drži vlastitu glavu u krilu i trijebi gnjide i uši što joj ne daju spavati. Nisam vikao iz straha, nego sam u biti zvao upomoć da se netko smiluje i probudi me. U spavaonici gimnazije nije bilo vremena ni za što, jer na prvi jauk oborili bi se na mene jastuci sa susjednih kreveta. Budio sam se zadihan dok bi mi srce divljački tuklo, no sretan što sam živ.
Ono najbolje u gimnaziji bila su čitanja naglas prije spavanja.
Započelo je to na poticaj profesora Carlosa Julia Calderona s pričom Marka Twaina koju su učenici petog razreda trebali proučiti za jedan neočekivani test sljedećeg dana ujutro. Pročitao je sva četiri lista naglas iz svoje sobice da bi učenici koji to nisu stigli sami pročitati, mogli napraviti zabilješke. Zanimanje je bilo tako veliko da je otada uveden običaj čitanja naglas svaku večer prije spavanja.
U početku to nije bilo lako jer je jedan licemjerni profesor nametnuo kriterij izbora i pročišćavanja tekstova koji će se čitati, ali osjetivši opasnost od pobune, prepustio je izbor knjiga starijim učenicima.
Prvih večeri čitanje je trajalo pola sata. Dežurni profesor čitao je u svome dobro osvijetljenom sobičku na ulazu u zajedničku spavaonicu, i na početku smo ga ušutkavali izrugujući se hrkanjem, pravim ili hinjenim, ali gotovo uvijek zasluženim. Kasnije se produžilo na sat vremena, već prema zanimljivosti štiva, a profesora su odmjenjivali učenici po tjednim smjenama. Dobra su vremena započela s Nostradamusom i Čovjekom sa željeznom maskom, koji su se svima svidjeli. No još uvijek mi nije jasan nevjerojatan uspjeh Čarobnog brijega Thomasa Manria, za vrijeme kojeg se čitanja morao umiješati ravnatelj da bi spriječio da provedemo čitavu noć budni čekajući poljubac Hansa Castorpa i Clawdie Chauchat. Ili neobična napetost kada smo svi sjedili na krevetima, da ne bismo izgubili nijednu riječ zbrkanih filozofskih dvoboja između Napthe i njegova prijatelja Settembrinia. Te je noći čitanje trajalo duže od sat vremena i bilo pozdravljeno provalom pljeska.
Jedini profesor, koji je ostao jednom od velikih nepoznanica moje mladosti, bio je ravnatelj kojega sam zatekao kad sam stigao u gimnaziju. Zvao se Alejandro Ramos, bio je nepristupačan i povučen, prepoznatljiv po naočalama s debelim staklima nalik onim sljepačkim kao i po moći kojom se nije razmetao, ali se osjećala u svakoj njegovoj riječi poput željeznog utega. Silazio je iz svoga skloništa u sedam ujutro da provjeri našu čistoću prije ulaska u blagovaonicu. Nosio je besprijekorna odijela upadljivih boja, ovratnik uškrobljen kao da je celuloidni, šarene kravate i sjajno ulaštene cipele. Svaki propust popratio bi gunđanjem koje je zapravo bilo naređenje prijestupniku da se vrati u spavaonicu i ispravi ga. Ostatak dana provodio je zatvoren u svom uredu na prvom katu i nismo ga viđali do sljedećeg jutra u isto vrijeme, ili dok ne bi prešao dvanaest koraka od svog ureda do učionice šestog razreda, u kojem je držao svoje jedine satove matematike tri puta tjedno. Njegovi su učenici tvrdili da je genijalac za brojeve i zabavan na satovima, te da njegovo znanje u njima budi divljenje, a strah od završnog ispita drhtavicu.
Nedugo nakon svoga dolaska, morao sam sastaviti pristupni govor za neku gimnazijsku svečanost. Većina profesora mi je odobrila temu, ali su se svi složili da zadnju riječ u takvim slučajevima ima ravnatelj. Živio je na kraju stubišta na prvome katu, ali mi se put do njegovih vrata najednom učinio beskrajno dugim. Loše sam spavao noć prije, svezao sam nedjeljnu kravatu, a doručak jedva da sam okusio. Tako sam slabašno pokucao na vrata ureda da mi je ravnatelj otvorio tek nakon trećeg kucanja i propustio me bez pozdrava. Srećom, jer ne bih mogao ispustiti ni glasa da mu odzdravim, ne samo zbog njegove hladnoće, nego i zbog veličanstvenosti, reda i ljepote ureda s pokućstvom od plemenitog drva i baršunastim presvlakama, i zida prekrivena divnom policom za knjige, ispunjenom svescima uvezanima u kožu. Ravnatelj je obzirno pričekao da dođem do daha. Onda mi je pokazao pomoćni naslonjač nasuprot pisaćem stolu i spustio se u svoj.
Pripremao sam obrazloženje svoga posjeta skoro jednako dugo koliko i govor. Saslušao me bez riječi, kimnuo glavom nakon svake rečenice u znak odobravanja, ali još uvijek ne gledajući u mene, već u papir što mi je drhturio u ruci. Na nekim mjestima za koja sam mislio da su duhovita, pokušao sam mu izvući smiješak, ali uzalud.
Čak štoviše: siguran sam da je unaprijed znao za razlog moga posjeta, ali morao sam ispuniti obred i sve mu objasniti. Kad sam završio, pružio je ruku preko stola i uzeo papir. Skinuo je naočale da bi ga pomno pročitao, i zaustavio se samo da unese dvije ispravke perom. Onda je vratio naočale i obratio mi se, ne gledajući me u oči, astmatičnim glasom koji mi je uzdrmao srce.
- Pogriješili ste na dva mjesta - reče. - Napisali ste: »U suglasju s buinim raslinjem naše zemlje, što ga je svijet upoznao zahvaljujući mudrom Španjolcu Joseu Celestinu Mutisu iz 18. stoljeća, živimo u ovoj gimnaziji u rajskome ozračju«. Ali bujni se piše s /', a ne s i, i nije rajskome nego rajskom.
Osjećao sam se poniženim. Nisam znao što bih rekao za prvu primjedbu, ali za drugu sam bio siguran i odmah sam mu odgovorio istisnuvši iz grla ono malo glasa što se dalo:
- Oprostite, gospodine ravnatelju, rječnik dopušta oba oblika, a rajskome mi se učinilo zvučnijim.
Vjerojatno se osjetio napadnutim koliko i ja jer me i dalje nije gledao, nego je bez riječi dohvatio rječnik s police. Stegnulo mi se srce, jer je to bio isti onaj Atlas moga djeda, ali nov i sjajan, i možda nikad prije otvoren. Otprve ga je otvorio na pravoj stranici, nekoliko puta pročitao objašnjenje i upitao me, ne dižući pogled sa stranice:
- Koji ste razred?
- Treći - odgovorih.
Zatvorio je rječnik snažnim udarcem i prvi put me pogledao u oči.
- Odlično - pohvali me. - Samo tako.

Tog su me dana kolege iz razreda zamalo proglasili junakom, te su me počeli zvati krajnje podrugljivo »primorac koji je razgovarao s ravnateljem«. No ipak, od cijeloga razgovora najviše me se dojmilo ponovno suočavanje s osobnom pravopisnom dramom. Nikada to nisam uspio shvatiti. Jedan od profesora pokušao mi je zadati posljednji udarac izjavom kako Simon Bolivar ne zavređuje slavu zbog svoje velike nepismenosti. Drugi su me pak tješili izlikom da je to bolna točka mnogih. Još i danas, nakon sedamnaest objavljenih knjiga, korektori probnih otisaka širokogrudno ispravljaju moje pravopisne užase kao obične tiskarske pogreške.
U društvenom životu u Zipaquirai svatko je mogao prema svojim sklonostima i svom karakteru pronaći mjesto za sebe. Rudnici soli, što su ih Španjolci zatekli još na životu, vikendima bijahu turistička atrakcija koju su nadopunjavali pečeni flam i nenarezani pečeni krumpiri, pripremani u velikim tavama od soli. Nas Karibljane, koji smo stanovali u internatu i zasluženo uživali ugled bukača i prostaka, pamtili su po dobrom odgoju vrsnih plesača na modernu glazbu i vječnoj spremnosti za zaljubljivanje nasmrt.
Toliko sam se udomaćio da sam na dan proglašenja kraja Drugoga svjetskog rata, zajedno sa svima izišao na ulicu u znak veselja, vijući zastave, noseći transparente i kličući pobjedi. Tražili su dobrovoljca koji bi održao govor te sam bez razmišljanja izišao na balkon društvenoga kluba, sučelice glavnom trgu. Smislio sam govor trenutačno i patetično ga izdeklamirao, pa su mnogi pomislili da je naučen napamet.
Bio je to jedini govor što sam ga morao improvizirati u mojih prvih sedamdeset godina života. Završio sam s lirskom zahvalom Velikoj četvorki, svakom pojedinačno, ali pažnju je privukla ona posvećena nedavno umrlom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država: »Franklin Delano Roosevelt, koji kao Neustrašivi Cid, španjolski srednjovjekovni junak, zna pobjeđivati u bitkama i nakon smrti«.
Rečenica je još nekoliko sljedećih dana lutala gradom, da bi osvanula na uličnim plakatima i Rooseveltovim posterima u izlozima ponekih trgovina. Tako da prvi javni uspjeh nisam doživio ni kao pjesnik, ni kao romanopisac već kao govornik, i što je najgore: kao politički govornik. Otada nije prošao nijedan javni čin u gimnaziji, a da me nisu izveli na balkon, s tom razlikom što su to tada bili napisani govori, ispravljani do posljednjega daha.
S vremenom, zahvaljujući toj drskosti, navukao sam strah od javnih nastupa koji me dovodio do potpune nijemosti na velikim svadbama kao i u krčmama Indijanaca odjevenih u pončo i sandale od konoplje, gdje bismo na kraju redovito završili na podu. Ili u kući Berenice, ljepotice bez predrasuda, koja se srećom nije udala za mene, jer je bila ludo zaljubljena u drugoga, ili u telegrafskom uredu, gdje je nezaboravna Sarita slala, s odgodom plaćanja, moje tjeskobne telegrame roditeljima kada novac za osobne troškove ne bi stigao na vrijeme, a uza sve to mi je poslane mjenice često isplaćivala unaprijed ne bih li nekako isplivao iz poteškoća. Ipak, djevojka koje se najradije sjećam nije bila ničija draga nego vila ovisnika o pjesništvu. Zvala se Cecilia Gonzalez Pizano i bila je iznimno bistra i simpatična, posjedovala nadnaravnu sposobnost pamćenja za svekoliko pjesništvo, te bila slobodna duha, iako je potjecala iz tradicionalno konzervativne obitelji. Živjela je nasuprot glavnog ulaza naše gimnazije s tetom, aristokratkinjom i usidjelicom, u raskošnom kolonijalnom zdanju s unutrašnjim dvorištem punim sunčanica. U početku je naše poznanstvo bilo ograničeno tek na pjesnička nadmetanja, ali je Cecilia postala prava drugarica za cijeli život, uvijek nasmijana, i na kraju se uspjela kriomice uvući na satove književnosti profesora Calderona.
Živeći u Aracataci, sanjao sam o bezbrižnom životu koji bih provodio pjevajući od sajma do sajma, uz harmoniku, što sam oduvijek smatrao najstarijim i najsretnijim načinom pripovijedanja.
Kad se već moja majka odrekla klavira da bi rodila djecu, a otac spremio violinu da bi nas mogao uzdržavati, ne bi bilo pravedno da prvorodenac uvede dobar presedan umiranja od gladi zbog glazbe. Povremena sudjelovanja kao pjevač ili svirač tipka u gimnazijskom orkestru, dokazala su da imam sluha za sviranje i najtežih instrumenata i da umijem pjevati.
Nije prošlo nijedno domoljubno okupljanje ili kakva svečana sjednica naše gimnazije, a da na neki način i ja u tome ne sudjelujem, uvijek zahvaljujući profesoru Guillermu Quevedu Zornosi, skladatelju i ugledniku, stalnom dirigentu gradskog orkestra i autoru Maka - onkraj puta, crvenoga kao srce - mladenačke pjesme koja je u svoje vrijeme pridonosila živosti sijela i serenada. Nedjeljom nakon mise, među prvima sam kroz park dolazio na njegovu svirku, uvijek s uvertirom Rossinijeve Kradljive svrake na početku i Zborom Cigana iz Verdijevog Trubadura na kraju. Profesor nikada nije saznao, niti sam se usuđivao priznati mu da sam tih godina sanjao da budem poput njega.
Kada je gimnazija zatražila dobrovoljce za tečaj upoznavanja klasične glazbe, prvi koji su digli ruke bili smo Guillermo Lopez Guerra i ja. Tečaj se održavao subotom ujutro, pod vođstvom profesora Andresa Parda Tovara, urednika prvog programa klasične glazbe Glas Bogote. Nismo popunili ni četvrtinu blagovaonice pripremljene za tečaj, ali sve nas koji smo se našli ondje odmah je osvojila njegova apostolska glagoljivost. Bijaše on savršeni cachaco, u blazeru za večernje izlaske, svilenom prsluku, melodiozna glasa i sporih kretnji. Ono što bi danas bilo neobično zbog zastarjelosti, bio je jedino fonograf s ručicom za navijanje koju je okretao znalački i s ljubavlju dresera tuljana. Pošao je od pretpostavke, u našem slučaju ispravne, da smo potpuni neznalice.
Tako je počeo s Karnevalom životinja Saint-Saeansa, predstavljajući učenim podacima ćud svake životinje. Onda je pustio, naravno, Peću i vuka od Prokofjeva. Te subotnje zabave usadile su mi pogrešno mišljenje da je klasična glazba gotovo tajni porok i trebalo je proći mnogo godina da prestanem prepotentno suditi o dobroj i lošoj glazbi.
Do sljedeće godine, kada mi je predavao geometriju u četvrtom razredu, nisam imao nikakvih dodira s ravnateljem. Ušao je u učionicu prvoga školskog utorka u deset ujutro, promrmljao pozdrav ne gledajući ni u koga, i dao se na brisanje ploče spužvicom sve dok nije nestao i najmanji trag krede. Onda se okrenuo prema nama i, preskočivši prozivku, upitao Alvara Ruiza Torresa:
- Što je točka?
Nije bilo vremena za odgovor jer je profesor društvenih znanosti uletio bez kucanja i priopćio ravnatelju da ga hitno zovu iz Ministarstva za obrazovanje. Ravnatelj je žurno napustio razred da odgovori na telefonski poziv i nije se vratio na sat. Nikada više, jer je poziv iz Ministarstva zapravo bila obavijest o njegovoj smjeni s dužnosti ravnatelja koju je savjesno obavljao pet godina u gimnaziji, nakon cijelog života što ga je časno posvetio profesorskom poslu.
Naslijedio ga je pjesnik Carlos Martin, najmlađi iz grupe Kamen i nebo, što sam je otkrio u Barranquilli zahvaljujući Cesaru del Valleu. Bio je on tridesetogodišnjak s tri objavljene knjige. Pročitao sam njegove pjesme i jednom sam ga vidio u nekoj knjižari u Bogoti, ali mu nikada nisam pristupio: nisam znao što bih mu rekao, niti sam pri ruci imao koju od njegovih knjiga da zatražim potpis. Pojavio se jednog ponedjeljka, bez najave, u pauzi za objed.
Nismo ga očekivali tako brzo. Više se doimao kao odvjetnik nego kao pjesnik, u prugastom odijelu od engleskog sukna, visoka čela i tankih brčića potkresanih strogošću koja se primjećivala i u njegovoj poeziji. Krenuo je svojim odmjerenim korakom prema najbližim skupinama, ugodan i uvijek pomalo dalek, i pružio nam ruku:
- Zdravo, ja sam Carlos Martin.
U to doba bio sam očaran lirskim prozama Eduarda Carranze objavljivanima u književnoj rubrici dnevnika El Tiempo i u časopisu Sabado. Izjedale su mi nadahnute knjigom Sivko i ja, Juana Ramona Jimeneza, tada u modi među mladim pjesnicima koji su pokušavali izbrisati mit o Guillermu Valenciji. Pjesnik Jorge Rojas, nasljednik kratkotrajnog bogatstva, potpomogao je svojim imenom i novcem nakladu originalnih sveščića koje su pobudile veliko zanimanje među njegovim vršnjacima i time ujedinio grupu dobrih, već poznatih pjesnika.
Kućni red korjenito se promijenio. Sablasni lik prijašnjeg ravnatelja zamijenila je stvarna prisutnost njegova nasljednika koji je zadržao nužnu distancu, no uvijek bio nadohvat ruke. Izostavio je uobičajeni dnevni pregled urednosti učenika i druga suvišna pravila, a ponekad je razgovarao s nama za vrijeme večernjih odmora.
Novi me stil usmjerio. Možda je Calderon nešto govorio o meni novom ravnatelju, jer me je jedne večeri, nedugo nakon dolaska, detaljno ispitao kakve su to moje veze s pjesništvom, a ja sam istresao sve što mi je bilo na duši. Pitao me jesam li pročitao
Književno iskustvo, jako spominjano djelo don Alfonsa Revesa.
Priznao sam da nisam i sljedećeg dana mi je donio knjigu. Pola sam progutao odmah, čitajući ispod klupe za vrijeme nastave, a ostatak na odmorima na nogometnom igralištu. Oduševilo me što jedan tako ugledni esejist proučava pjesme Agustina Lare kao da su stihovi samog Garcilasa de la Vege uz bistru izliku: »U narodu omiljene pjesme Agustina Lare nisu narodne pjesme«. Za mene je to bilo ravno otkriću poezije rastopljene u juhi svakodnevna života. Martin se odrekao veličanstvenog ravnateljskog stana. Smjestio je svoj ured otvorenih vrata u glavnom dvorištu, i to ga je još više približilo našim sijelima nakon večere. Uselio se sa suprugom i djecom, s namjerom da ondje dugo ostane, u veliku kuću kolonijalnog stila na glavnom trgu, a zidove radne sobe prekrio je policama ispunjenim knjigama što ih je samo mogao sanjati čitatelj koji je pratio nova stremljenja tih godina. U toj su ga kući vikendom posjećivali njegovi prijatelji iz Bogote, posebno kolege iz Kamena i neba. Jedne sam nedjelje morao otići do njegove kuće zbog nekog nenadano iskrsnulog posla s Guillermom Lopezom Guerrom, i ondje smo zatekli Eduarda Carranzu i Jorgea Rojasa, dvije najveće zvijezde.
Ravnatelj nam je odmah dao znak da sjednemo kako ne bismo prekinuli razgovor, i ondje smo proveli pola sata, a da nismo razumjeli ni riječi jer su razglabali o knjizi Paula Valeryja za koju nismo ni čuli. Vidio sam Carranzu više puta u bogotskirn knjižarama i kavanama te sam ga mogao prepoznati po boji i muzikalnosti glasa koji je pristajao njegovoj osobnosti i jednostavnoj odjeći: pravi pjesnik. Jorgea Rojasa, naprotiv, nisam prepoznao u ministarskom odijelu i po načinu govora, sve dok mu se Carranza nije obratio imenom. Želio sam prisustvovati raspravljanju o poeziji trojice najvećih, ali ništa od toga. Kada su dovršili razgovor, položivši ruku na moje rame, ravnatelj me predstavio svojim gostima:
- Ovo je velik pjesnik.
Rekao je to iz pristojnosti, naravno, ali me se itekako dojmilo.
Carlos Martin navaljivao je da nas slika s dvojicom velikih pjesnika, što je i učinio, no tek pola stoljeća kasnije saznao sam što se dogodilo s fotografijom, kada sam ga posjetio u njegovoj kući na katalonskoj obali, u koju se povukao da bi uživao u svojoj ugodnoj starosti.
Gimnaziju je protresao obnoviteljski vjetar. Radio što smo ga koristili samo za slušanje glazbe uz koju smo plesali, pretvorio se s Carlosom Martinom u izvor informacija, te su se prvi put slušale večernje vijesti i o njima se raspravljalo u dvorištu za vrijeme odmora. Kulturna aktivnost obogaćena je osnutkom književnoga kluba i tiskanjem časopisa. Kada smo napravili listu mogućih kandidata prema njihovim jasno izraženim književnim sklonostima, konačan broj nam je ponudio i ime grupe: Književni klub trinaestorice. Učinilo nam se to kao iznenađenje sudbine, jer je, usto, bio izazov praznovjerju. Pokrenuli smo ga mi učenici da bismo na tjednim sastancima razgovarali o književnosti, iako zapravo i nismo radili ništa drugo u svoje slobodno vrijeme, u gimnaziji i izvan nje. Svatko je donosio svoje uratke, čitao ih naglas i slušao mišljenje ostale dvanaestorice. Ponesen tim primjerom, sudjelovao sam čitajući sonete koje sam u to doba potpisivao pseudonimom Javier Garces, koji sam u biti koristio da bih se skrio, a ne zato da bih se istaknuo. Bili su oni samo puke vježbe slaganja stihova bez nadahnuća i težnji kojima nisam pridavao nikakvu poetsku vrijednost, jer nisu dolazili iz moje duše. Počeo sam oponašajući Queveda, Lopea de Vegu pa čak i Garciu Lorcu, čiji osmerci su do te mjere prirodni da je dovoljno započeti, a onda stihovi nadolaze sami. Ta se moja oponašateljska groznica toliko razmahala da sam nakanio parodirati redom svih četrdeset soneta Garcilasa de la Vege. Osim toga, pisao sam na molbe pojedinih kolega pjesme što su ih oni kao svoje darivali svojim nedjeljnim djevojkama. Jedna od njih, u potpunoj tajnosti, zaneseno mi je pročitala stihove što ih je navodno njoj u čast sastavio njezin udvarač.
Carlos Martin prepustio nam je malenu ostavu u stražnjem dvorištu gimnazije kojoj su prozori bili zakračunati zbog sigurnosti. Bilo nas je otprilike pet članova koji smo međusobno dijelili zadatke za sljedeći sastanak. Nitko od njih nije postao piscem, ali nije se o tome radilo, nego o pojedinačnom iskušavanju mogućnosti svakog od nas. Razglabali bismo o našim djelima i žestili se kao da se radi o nogometnoj utakmici. Jednom je Ricardo Gomez Ripoll morao izaći usred rasprave i zatekao je ravnatelja kako prisluškuje tik uz vrata.
Njegova je znatiželja bila opravdana, jer mu se činilo malo vjerojatnim da svoje slobodno vrijeme uistinu posvećujemo književnosti.
Krajem ožujka saznali smo da se prijašnji ravnatelj, don Alejandro Ramos, ubio hicem iz pištolja u glavu u Nacionalnome parku u Bogoti. Nitko se nije zadovoljio pripisivanjem samoubojstva njegovoj samotnoj i možda depresivnoj prirodi, niti otkrio razumljiv uzrok toga čina iza spomenika generalu Rafaelu Uribeu Uribeu, veteranu iz četiri građanska rata, liberalu kojega su dvojica fanatika ubila udarcem sjekire u predvorju zgrade Parlamenta. Izaslanstvo gimnazije predvođeno novim ravnateljem prisustvovalo je pogrebu profesora Alejandra Ramosa, koji je svima ostao u sjećanju kao oproštaj od jedne epohe.
U internatu gotovo da i nije bilo interesa za domaću politiku. U kući djeda i bake i previše sam puta čuo kako je jedina razlika između liberala i konzervativaca nakon Rata tisuću dana u tome što liberali idu na misu u pet da ih nitko ne bi vidio, a konzervativci u osam da bi ih svi smatrali vjernicima. Ipak, prave razlike počele su se ponovno osjećati trideset godina kasnije, kada je Konzervativna stranka izgubila vlast, a prvi liberalni predsjednici pokušavali otvoriti zemlju novim svjetskim vjetrovima. Konzervativna stranka, poražena hrdom svoje neograničene moći, čistila je i uređivala vlastitu kuću uz daleki sjaj Mussolinija u Italiji i magle generala Franca u Španjolskoj, dok je prva vlada predsjednika Alfonsa Lopeza Pumareja sa skupinom istaknutih mladih obrazovanih ljudi pokušavala stvoriti uvjete za moderni liberalizam, možda i ne uviđajući da je tek oruđe povijesne neumoljivosti koja nas dijeli jednako onako kako je tada bio podijeljen i svijet. Bilo je to neizbježno. U jednoj od knjiga što su nam ih profesori posudili, vidio sam frazu pripisanu Lenjinu: »Ako se ne baviš politikom, politika će se na kraju baviti tobom«.
No ipak, nakon četrdeset šest godina nazadne hegemonije konzervativnih predsjednika, počeo se nazirati mir. Tri mlada predsjednika suvremena svjetonazora otvorili su liberalni pogled u budućnost koji se činio spremnim da rasprši magle prošlosti.
Alfonso Lopez Pumarejo, najznačajniji od njih trojice, odvažni reformator, prihvatio je 1942. drugi mandat i činilo se da ništa ne može omesti ritam smjena. Tako da smo za vrijeme moje prve godine u gimnaziji bili opijeni vijestima o ratu u Evropi, koji nas je držao u napetosti kao što to nikada nije uspjela domaća politika.
Tisak je u gimnaziji bio rijetka pojava jer nismo imali naviku razmišljati o njemu. Prenosivi radioaparati nisu postojali, a jedini radio u školi bila je stara konzola u zbornici koju smo pojačavali do kraja u sedam navečer samo zbog plesne glazbe. Nismo ni pomišljali da se u tom trenutku zakuhava najkrvaviji i najneobičniji od svih naših ratova.
Politika je naglo ušla u gimnaziju. Podijelili smo se na pristalice liberala i konzervativaca, i tako prvi put saznali tko je na čijoj strani. Otvoreno smo pokazivali svoje stavove, srdačno i donekle akademski u početku, što se kasnije izrodilo u isto ono duhovno ozračje koje je počelo nagrizati zemlju. Prve napetosti u gimnaziji jedva su se primjećivale, ali nitko nije sumnjao u dobar utjecaj Carlosa Martina, predvodnika grupe profesora koji nikada nisu prikrivali svoja uvjerenja. Kad već novi ravnatelj nije bio očigledni pristalica niti jednih niti drugih, barem je dopustio slušanje večernjih radiovijesti, i otada su političke vijesti prevladavale nad plesnom glazbom. Pričalo se bez sigurnog dokaza da u njegovu uredu visi portret Lenjina ili Marxa.
Jedini nagovještaj pobune što se dogodio u gimnaziji vjerojatno je bio plod te čudne atmosfere. U spavaonici su počeli letjeti jastuci i cipele nauštrb čitanja naglas i spavanja. Ne mogu odrediti što je bio povod, ali mislim - i više tadašnjih kolega slaže se sa mnom - da je to bilo zbog nekog ulomka koji je te večeri naglas čitan iz knjige Cantaclaro, Romula Gallegosa. Čudan povod za bitku.
Netko je hitno pozvao Carlosa Martina koji je ušao u spavaonicu i nekoliko puta prošao njome s kraja na kraj uz beskrajni muk što ga je izazvala njegova pojava. Onda, u naletu autoritativnosti, neobičnoj za narav poput njegove, naredio nam je da napustimo spavaonicu u pidžamama i papučama i da se postrojimo u ledenom dvorištu. Ondje nam je održao govor u Katilininu stilu, i potom smo se u savršenom redu vratili na spavanje. To je jedini incident što ga se sjećam iz vremena naših godina u gimnaziji.
Mario Convers, učenik šestoga razreda koji je stigao te godine, zagrijao nas je za ideju da napravimo časopis drukčiji od onih uobičajenih u drugim gimnazijama. Bio sam među prvima s kojima je razgovarao o tome i činio mi se toliko uvjerljivim da sam prihvatio dužnost glavnog urednika, polaskan, ali s poprilično nejasnom slikom o svojim zaduženjima. Zadnje pripreme za izlazak časopisa poklopile su se s uhićenjem predsjednika Lopeza Pumareja što ga je izvela nekolicina visokih časnika Oružanih snaga dana 8. srpnja 1944, za vrijeme službenog posjeta na jugu zemlje. Priča, koju je on sam ispripovijedao, vrlo je poučna. Možda nehotice, ispričao je istražiteljima odličnu pripovijest, tvrdeći kako nije znao što se događa, sve dok ga nisu oslobodili. I tako blisku stvarnom životu, da je vojni državni udar u gradu Pastu ostao kao još jedna u nizu brojnih smiješnih epizoda nacionalne povijesti.
Alberto Lleras Camargo, kao prvi zamjenik, svojim je savršenim glasom i izgovorom nekoliko sati držao zemlju uspavanu preko valova Državnog radija, sve dok predsjednik Lopez nije pušten i red ponovno uspostavljen. No proglasio je izvanredno stanje i cenzuru tiska. Predviđanja su bila nesigurna. Konzervativci koji su upravljali zemljom tijekom dugih godina, sve od oslobođenja od Španjolske 1819, nisu pokazivali znakove liberalizacije. Liberali su, naprotiv, u svoje redove privukli elitu mladih intelektualaca opčinjenih mamcima moći, a najradikalniji i najuspješniji primjerak te elite bio je Jorge Eliecer Gaitan. On je bio jedan od heroja iz moga djetinjstva zbog pokušaja sprečavanja represije prema nadničarima s plantaža banana, o kojoj sam slušao priče koje otkada pamtim nisam razumio. Baka mu se divila, ali mislim da ju je zabrinjavalo njegovo tadašnje podudaranje s komunistima. Stajao sam iza njegovih leda dok je držao gromki govor s balkona na trgu u Zipaquirai, i dojmila me se njegova glava nalik na dinju, glatka i oštra kosa i prava indijanska put, te gromki glas u kojem se prepoznavao naglasak bogot-skih ulica, možda pretjeran zbog političke računice. U njegovu govoru nije bilo riječi o liberalima i konzervativcima, o izrabljivačima i izrablji-vanima, kao kod drugih, nego o siromašnima i vlastodršcima, riječ koju sam tada prvi put čuo, naglašavanu u svakoj rečenici, i koju sam brže bolje potražio u rječniku.
On je bio ugledan odvjetnik, istaknuti učenik u Rimu velikoga talijanskog stručnjaka za kazneno pravo Enrica Ferria. Tamo je proučavao Mussolinijevo govorničko umijeće i usvojio nešto od njegova teatralnog stila za govornicom. Gabriel Turbav, njegov takmac iz iste stranke, bio je obrazovan i otmjen liječnik s naočalama u finom zlatnom okviru zbog kojih je pomalo nalikovao na filmskoga glumca. Na jednom tadašnjem kongresu Komunističke stranke održao je nepredviđen govor koji je mnoge iznenadio, a neke od njegovih stranačkih kolega buržuja i uznemirio, no on je smatrao kako nije ni riječju ni djelom prekršio svoj liberalni habit, ni svoje aristokratsko podrijetlo. Njegova bliskost s ruskom diplomacijom potječe iz 1936. kada je u Rimu uspostavio veze sa Sovjetskim Savezom kao kolumbijski veleposlanik. Sedam godina kasnije, pravno ih je formulirao u VVashingtonu u svojstvu ministra vanjskih poslova Kolumbije u Sjedinjenim Državama.
Njegovi dobri odnosi sa sovjetskim veleposlanstvom u Bogoti bili su vrlo srdačni, a prijateljevao je i s nekim čelnicima kolumbijske Komunističke stranke koji su mogli dogovoriti izbornu koaliciju s liberalima o kojoj se tih dana mnogo govorilo, ali se nikada nije ostvarila. U isto to vrijeme, dok je bio veleposlanik u VVashingtonu, u čitavoj se Kolumbiji neumorno šuškalo kako je on tajna ljubav jedne od velikih zvijezda Hollywooda - možda Joan Crawford ili Paulette Godard - no u svakom slučaju nikada se nije odrekao svoje karijere nepotkupiva neženje.
Gaitanovi i Turbavevi birači mogli su zajedno osvojiti većinu za liberale i otvoriti nove puteve unutar iste stranke, ali niti jedna od te dvije struje zasebno neće pobijediti ujedinjene i na borbu pripremljene konzervativce.
Naše su Književne novine osvanule tih teških dana. Kada je prvi broj izišao, iznenadio nas je profesionalni izgled novina od osam stranica u tabloid formatu, dobro uređenih i dobro otisnutih.
Najviše su se oduševili Carlos Martin i Carlos Julio Calderon i na odmorima razglabali o pojedinim člancima. Među njima, najvažniji je bio onaj što ga je na našu molbu napisao Carlos Martin, a u kojem govori o potrebi odvažnog osvješćivanja u borbi protiv trgovaca interesima države, o političarima čankolizima i o zelenašima koji koče slobodan napredak zemlje. Objavljen je uz njegovu veliku fotografiju na prvoj stranici. Nalazio se tu i Conversov članak o španjolstvu i jedna moja lirska proza potpisana s Javier Garces. Convers nas je obavijestio kako među njegovim prijateljima u Bogoti vlada veliki zanos i mogućnost novčane potpore da bi Književne novine pustili u prodaju na veliko kao meduškolski časopis.
Udar u Pastu onemogućio je distribuciju prvoga broja. Istoga dana kada je objavljen vojni udar, gradonačelnik Zipaquirae uletio je u gimnaziju predvodeći vod naoružanih vojnika i zaplijenio primjerke pripremljene za prodaju. Bio je to prepad kao u filmu, koji se može objasniti samo nečijom lažnom dojavom da časopis sadrži prevratnički materijal. Istog je dana stigla obavijest iz Republičkog ureda za tisak da je časopis tiskan bez prethodnog odobrenja cenzorske službe ustanovljene zbog izvanrednog stanja, a Carlos Martin je odmah smijenjen s mjesta ravnatelja.
Po našem mišljenju bila je to budalasta odluka zbog koje smo se osjećali istodobno poniženi i važni. Naklada časopisa nije prelazila dvjesto primjeraka namijenjenih distribuciji među prijateljima, ali su nam objasnili da je za vrijeme izvanrednog stanja cenzura neizbježna. Dopuštenje je povučeno do sljedeće naredbe koja nikada nije stigla.
Prošlo je više od pedeset godina kada mi je Carlos Martin, za ovu knjigu, otkrio tajnu te besmislene zgode. Onoga dana kada su Novine zaplijenjene, zakazao mu je sastanak u svom uredu u Bogoti sam ministar obrazovanja koji ga je i imenovao - Antonio Rocha - i zatražio da dade ostavku. Carlos Martin ga je zatekao s primjerkom Književnih novina u kojemu je sve vrvjelo od podcrtanih rečenica što su ih smatrali podrivačkim. Jednako je tako prošao njegov uvodnik, onaj Maria Conversa, čak i pjesma poznatog vam autora za koju se posumnjalo da je zapravo šifrirana. »I tekst Biblije podvučen na takav zlobni način mogao bi se protumačiti suprotno od svoga pravog značenja«, primijetio je Carlos Martin, koji se tako žestoko i očigledno razbjesnio da mu je ministar priprijetio policijom. Imenovali su ga urednikom časopisa Sdbado, što se za intelektualca poput njega vjerojatno smatralo veličanstvenim promaknućem. Ipak, zauvijek mu je ostao dojam da je bio žrtva desničarske zavjere. Čak su ga i napali u jednoj bogotskoj kavani i zamalo je zapucao u samoobrani. Nešto kasnije, novi ministar imenovao ga je načelnikom pravnog odjela, te je briljantnu karijeru što ju je ondje izgradio okrunio povlačenjem, okružen knjigama i uspomenama, u svoje utočište u Tarragoni.
U isto vrijeme kada je Carlos Martin podnio ostavku - i naravno, ni u kakvoj vezi s njim - po kućama i gostionicama prepričavala se priča iz nepoznatog izvora prema kojoj je rat s Peruom 1932. bio izmišljotina liberalne vlade ne bi li se silom održala od napada razuzdane konzervativne oporbe. Prema verziji, koja je čak kolala i na šapirografiranim lecima, drama je započela bez ikakve političke namjere kada je peruanski zastavnik prešao rijeku Amazonu s vojnom ophodnjom i na kolumbijskoj obali oteo tajnu draganu načelnika iz Leticie, smutljivu mulatkinju koju su zvali Pila, skraćeno od Pilar. Kada je kolumbijski načelnik otkrio otmicu, prešao je prirodnu granicu s grupom naoružanih seljaka i preoteo Pilu na peruanskom teritoriju. Ali general Luis Sanchez Cerro, apsolutni peruanski diktator, spretno je iskoristio čarku i napao Kolumbiju s namjerom da promijeni granicu na Amazoni u korist svoje zemlje.
Olaya Herrera - pod strašnim pritiskom Konzervativne stranke poražene nakon pedeset godina apsolutne vladavine - proglasio je ratno stanje, započeo opću mobilizaciju, pročistio redove svoje vojske s povjerljivim ljudima i poslao postrojbe da oslobode teritorij što su ga zauzeli Peruanci. Bojni poklič potresao je zemlju i raspalio strasti u našem djetinjstvu: »Živjela Kolumbija, dolje Peru«. Kada je rat dosegao vrhunac, kružila je priča kako su civilni avioni SCADTA-e bili mobilizirani i naoružani kao ratni vodovi, a jedan od njih, u nedostatku bombi, rastjerao je procesiju Velikog tjedna u peruanskom naselju Guepi, bacajući kokosove orahe. Veliki pisac Juan Lozano y Lozano, kojega je predsjednik Olaya mobilizirao da ga redovito obavještava o istini u ratu uzajamnih laži, u svojoj je umjetničkoj prozi napisao istinu o tom incidentu, no dugo se lažna verzija smatrala valjanom.
General Luis Miguel Sanchez Cerro je, naravno, u ratu vidio savršenu priliku da učvrsti svoj željezni režim. Olaya Herrera imenovao je pak generala konzervativca Alfreda Vasqueza Coba, koji se tada nalazio u Parizu, zapovjednikom kolumbijskih snaga.
General je preplovio Atlantik bojnim brodom i ušao kroz ušće rijeke Amazone sve do Leticie, kada su diplomati s obje strane već počeli suzbijati rat.
Bez ikakve veze s vojnim udarom u Pastu i s incidentom zbog časopisa, Carlosa Martina je na ravnateljskom mjestu zamijenio Oscar Espitia Brand, čuveni profesor i prestižni fizičar. Smjena je u internatu izazvala čitav niz sumnjičavosti. Već od prvoga pozdrava osjetio sam snažno nepovjerenje prema njemu zbog začuđenosti s kojom se zagledao u moju razbarušenu kosu pjesnika i čupavi brk. Izgledao je oštro i gledao je ravno u oči strogoga izraza lica. Upravo sam dočuo vijest da će nam on predavati organsku kemiju i pretrnuo.
Jedne subote te godine dok smo u kinu gledali film, negdje na pola večernje projekcije uznemireni je glas preko zvučnika priopćio da je preminuo jedan učenik gimnazije. Događaj me se toliko dojmio da se ne mogu sjetiti koji smo to film gledali, no nikada neću zaboraviti žestinu osjećaja Claudette Colbert trenutak prije no što će se baciti s ograde mosta u nabujalu rijeku. Preminuli je bio šesnaestogodišnji đak drugog razreda, tek stigao iz dalekoga grada Pasta, blizu granice s Ekvadorom. Došlo je do zastoja u disanju za vrijeme trčanja što ga je organizirao profesor tjelovježbe kao kaznu na kraju tjedna za svoje lijene đake. Bio je to jedini smrtni slučaj među učenicima zbog bilo kakva razloga za vrijeme moga boravka, i nije ražalostio samo nas u gimnaziji nego i cijeli grad. Kolege su me izabrali da se na sprovodu oprostim od njega u ime svih nas. Iste večeri zamolio sam novoga ravnatelja da me primi da bih mu pokazao posmrtni govor što sam ga sastavio. Ulazak u njegov ured uznemirio me kao nadnaravno ponavljanje onog jednog jedinog ulaska još u vrijeme starog pokojnog ravnatelja. Profesor Espitia pročitao je moj tekst s tragičnim izrazom lica i odobrio ga bez ikakve primjedbe, ali kad sam ustao s namjerom da iziđem, dao mi je znak da ponovno sjednem. Pročitao je moje komentare i stihove, među mnogim što su neslužbeno kružili u vrijeme odmora, i neki od njih učinili su mu se vrijedni objavljivanja u književnom prilogu. Nisam pravo uspio ni prevladati svoju nemilosrdnu stidljivost, kada je izrekao ono što je nedvojbeno i bio njegov cilj. Posavjetovao me da ošišam pjesničke uvojke, neprimjerene ozbiljnome muškarcu, da potkratim četkasti brk i da se okanim karnevalskih košulja s uzorcima ptica i cvijeća.
Njegove su me primjedbe istinski iznenadile i, srećom, uspio sam se suzdržati da mu drsko ne odgovorim. On je to primijetio i pomirljivim tonom nastavio mi tumačiti kako strahuje da moj način odijevanja ne postane moderan među mladim učenicima zbog ugleda što ga uživam kao pjesnik. Izišao sam iz ureda ganut što su mi priznali moje navade i talent pjesnika na tako visokoj razini, spreman uslišati ravnateljevu molbu i promijeniti izgled za tako svečani čin. Do te mjere da sam otkazivanje pogrebnih počasti na molbu obitelji doživio kao osobni neuspjeh.
Kraj je bio turoban. Netko je primijetio da se staklo na lijesu doima zamagljeno dok je bio izložen u gimnazijskoj knjižnici. Alvaro Ruiz Torres ga je na zahtjev obitelji otvorio i utvrdio da je iznutra zaista vlažno. Pažljivo tražeći uzrok pojave vlage u hermetički zatvorenom kovčegu, vršcima prstiju lagano je pritisnuo grudi, na što je mrtvac duboko i bolno uzdahnuo. Obitelj je poludjela od pomisli da je živ, sve dok liječnik nije objasnio da su pluća, zbog zastoja disanja, zadržala zrak koji je potom izišao pritiskom na grudni koš. Unatoč jednostavnosti objašnjenja, ili možda baš zbog toga, neki su i dalje strahovali da je mladić živ pokopan. U takvu raspoloženju krenuo sam na školske praznike nakon četvrte godine, žarko želeći pridobiti roditelje za ideju da ne nastavim školovanje.
Kada sam se iskrcao u Sucreu, sipila je nevidljiva kišica. Kameni zid pristaništa izgledao mi je drukčije nego u mojim čežnjama. Trg je bio manji i samotniji nego u sjećanju, a crkva i šetalište doimali su se bespomoćno pod potkresanim stablima badema. Šareni ukrasni vijenci po ulicama nagovještavali su Božić, ali ovaj put me to nije oduševilo kao prijašnjih godina i nisam prepoznao nikoga od malobrojnih muškaraca pod kišobranima koji su stajali na gatu, sve dok mi jedan od njih nije, u trenutku kada sam pored njega prolazio, rekao jedinstvenim naglaskom i bojom glasa:
- Zar me ne prepoznaješ?

Bio je to moj otac, dosta ispijen zbog izgubljene težine. Nije odjenuo bijelo odijelo od grubog lana, trliša, po kojemu ga se moglo prepoznati izdaleka još od mladih dana, nego obične hlače, košulju kratkih rukava s nekakvim šarenim uzorkom i čudan nadglednički šešir. S njim je bio i moj brat Gustavo, kojega nisam prepoznao jer se protegnuo kao i svi devetogodišnjaci.
Srećom, obitelj je zadržala svoju sirotinjsku odvažnost i rana večera izgledala je namjerno spravljena da bi me obavijestila da sam u svojoj pravoj i jedinoj kući. Dobra vijest za stolom bila je dobitak na lutriji moje sestre Ligie. Priča što ju je ispričala sama Ligia počinje majčinim snom u kojemu je djed pucao u zrak da preplaši lopova kojega je zatekao kako krade u staroj kući u Aracataci. Majka je san ispričala za doručkom, u skladu s obiteljskom navadom, i tako su došli na ideju da kupe srećku za loto koja završava brojem sedam, zato što djedov revolver ima oblik broja sedam. Nisu imali sreće s listićem što ga je majka kupila na poček, kaneći ga platiti s novcem od nagrade. Ali Ligia, tada jedanaestogodišnja djevojčica, zamolila je tatu trideset centavosa za srećku koja nije izvučena, a potom još trideset da pokuša sljedećeg tjedna isti čudni broj 0207.
Naš brat Luis Enrique skrio je srećku želeći preplašiti Ligiu, no strah je narastao do neočekivanih razmjera kada ju je čuo da je uletjela u kuću urlajući kao luda da je dobila na lutriji. No u žurbi nepodopštine, brat je zaboravio gdje je skrio srećku, te su u pomutnji potrage morali isprazniti ormare i kovčege, i okrenuti cijelu kuću naopačke od dnevnog boravka do nužnika. U svakom slučaju, od svega najviše je uznemirivao kabalistički iznos nagrade: 770 pesosa.
Loša vijest bila je kako su roditelji napokon ispunili san da pošalju Luisa Enriquea u popravni dom Fontidueno u Medellinu, uvjereni da je to škola za neposlušnu djecu, a ne ono što je zapravo bio: zatvor za rehabilitaciju teških maloljetnih delikvenata.
Konačnu odluku donio je tata kada je poslao raspuštenog sina da naplati račun ljekarne, a ovaj je kupio dobru tiple koju je naučio majstorski svirati, umjesto da preda osam pesosa što ih je dobio.
Otac nije ništa rekao kada je ugledao gitaru u kući, nego je nastavio tražiti od sina naplaćeni novac, a Luis Enrique je neumorno odgovarao kako sitničarka nije imala novaca za dug. Prošla su i dva mjeseca kada je zatekao oca kako pjevuši, prebirući po gitari, nekakvu pjesmicu koju je sam smislio: »Vidi me kako samo sviram tiple koja me stajala osam pesosa«.
Nikada nismo doznali kako je otkrio podrijetlo instrumenta, niti zašto se pravio da ne zna za sinovu nepodopštinu, ali je ovaj nestao iz kuće dok majka nije smirila supruga. Tada smo čuli tatine prve prijetnje da će Luisa Enriquea poslati u popravni dom u Medellinu, no nitko se nije obazirao jer je isto tako najavio da će mene poslati u sjemenište Ocana, ne zbog nekakve kazne, nego zbog časti što je predstavlja svećenik u obitelji, no više mu je vremena trebalo da se tome dovine, nego da to zaboravi. Gitara je, ipak, bila kap koja je prelila čašu.
O odlasku u popravni dom odlučivao je isključivo sudac za maloljetnike, no otac je riješio neispunjavanje uvjeta preko zajedničkih prijatelja, s pismom preporuke medellinskog nadbiskupa, monsinjora Garcie Beniteza. Luis Enrique je, pak, još jednom dokazao svoju dobru ćud, i razdragano otišao kao da odlazi na kakvu zabavu.
Praznici bez njega i nisu bili nešto naročito. Znao se uklopiti poput pravog profesionalca s Filadelfom Velillom, čudotvornim krojačem i virtuozom na tipleu, i naravno s maestrom Valdesom. Nije bilo teško. Na izlasku s uzbudljivih plesova bogataša, u sjenama parka napadala su nas jata naučnica sa svakojakim iskušenjima. Jednoj, koja je upravo prolazila onuda, ali nije bila iz iste grupe, zabunom sam predložio da pode sa mnom. Odgovorila mi je uzornom logikom da ne može jer joj muž kod kuće spava. No ipak, dvije noći kasnije obavijestila me da neće navući zasun na vrata prema ulici tri puta tjedno kako bih mogao ući bez kucanja kada muž nije kod kuće.
Sjećam se njezina imena i prezimena, ali draže mi je zvati je kao i tada: Nigromanta. Toga Božića navršavala je dvadesetu i imala abesinski stas i tamnu put. U postelji je bila strastvena, tegobnih i tužnih vrhunaca, a njezin osjećaj za vođenje ljubavi nalikovao je bujici. Od prvoga zagrljaja potpuno smo se prepustili strasti. Njezin muž - kao i Juan Breva - imao je divovski stas i ženskasti glas. Bio je policijski časnik na jugu zemlje i pratio ga je loš glas da ubija liberale samo zato da ne izgubi preciznost gađanja. Živjeli su u prostoriji podijeljenoj kartonskom pregradom s dvoja vrata, jedna su vodila na ulicu, a druga na groblje. Susjedi su jadikovali da njezino zavijanje sretne kujice uznemiruje mrtve, ali što je više tulila, vjerojatno su mrtvi bili sretniji što ih ona uznemiruje.
Prvog sam tjedna morao bježati iz sobička u četiri ujutro jer smo pobrkali datume i časnik se mogao stvoriti svakog trenutka. Prošao sam kroz velika vrata groblja preko smradnih humaka praćen lavežom pasa nekrofila. Na drugom mostu kanala vidio sam kako mi ususret dolazi golema sjena koju nisam prepoznao dok se nismo mimoišli. Bio je to narednik osobno, koji bi me zatekao u svojoj kući da sam se zadržao pet minuta duže.
- Dobro jutro, bijelče - srdačno me pozdravio. Neuvjerljivo sam mu odgovorio:
- Bog vas čuvao, narednice.
Onda se zaustavio i zaiskao vatre. Zapalio sam šibicu, jako blizu njega, ne bih li zaštitio plamen od jutarnjeg povjetarca. Kada se odmaknuo pripalivši cigaretu, rekao mi je raspoloženo:
- Mirišeš na kurvu na kilometar.
Strah me držao kraće no što sam to očekivao, jer sam sljedeće srijede ponovno zaspao i kada sam otvorio oči, ugledao sam povrijeđenog suparnika kako me promatra stojeći ispred kreveta.
Od strave sam jedva disao. Ona, također gola, pokušala je posredovati, no muž ju je odgurnuo revolverskom cijevi.
- Ti se ne miješaj - upozori je. - Valjanje po tuđoj postelji rješava se olovom.
Odložio je revolver na stol, otvorio bocu ruma od trske, spustio je tik uz revolver, te smo sjeli sučelice i pili bez riječi. Nisam mogao ni zamisliti što će učiniti, ali sam pomislio da bi me već ubio bez otezanja da je to uistinu htio. Ubrzo se pojavila i Nigromanta, omotana u ponjavu, ali on uperi revolver u nju.
- Ovo je muška stvar - obrecne se. Trgnula se i skrila iza pregrade.
Dovršili smo prvu bocu kada se prolomio potop. Tada je odčepio drugu, prislonio otvor cijevi uz svoju sljepoočnicu i gledao me netremice ledenim pogledom. Onda je povukao otponac do kraja, ali je kvrcnuo uprazno. Jedva sam mogao svladati drhtanje ruke kada mi je pružio revolver.
- Na tebi je red.
Tada sam prvi put uzeo revolver u ruku i iznenadilo me koliko je težak i topao. Nisam znao što da radim. Cijeloga me oblio ledeni znoj, a utroba mi se ispunila užarenom pjenom. Nešto sam htio izustiti, ali me glas izdao. Nije mi palo na pamet da pucam u njega, nego sam mu vratio revolver ne shvaćajući da mi je to jedina prilika.
- Što, usrao si se? - upitao me istodobno prezrivo i sretno. - Trebao si misliti na to prije nego si došao.
Mogao sam mu reći da i muškarčine seru, ali sam shvatio da mi nedostaje petlje za pogubne šale. Onda je otvorio bubanj revolvera, izvukao jedinu kapsulu i bacio je na stol: bila je prazna. U tom trenutku nisam osjećao olakšanje nego beskrajno poniženje.
Pljusak se stišao nešto prije četiri. Obojica smo bili toliko iscrpljeni napetošću, da se ne sjećam u kojem mi je trenutku naredio da se odjenem, što sam poslušao s određenom dostojanstvenošću dvoboja.
Tek kada je ponovno sjeo, vidjeh da roni suze. U potocima i bez srama, skoro kao da se hvali njima. Na kraju ih je otro nadlanicom, ispuhao nos prstima i ustao.
- Znaš li zašto te nisam ubio? - upitao me. I sam sebi odgovorio:
- Zato što me je samo tvoj otac uspio izliječiti od uporne gonoreje koja me mučila tri godine.
Snažno me pljesnuo po leđima i gurnuo na ulicu. Još je uvijek kišilo i cijelo je mjesto bilo raskvašeno, a ja sam koračao poplavljenom ulicom kroz vodu što mi je dopirala do koljena, sav u čudu što sam živ.
Ne znam kako je za taj sukob saznala moja majka, ali je sljedećih dana provodila kampanju uporno se trudeći da navečer ne izlazim iz kuće. Za to vrijeme ponašala se prema meni kao što bi se ponašala i prema ocu, istim sredstvima za odvraćanje pažnje koja nisu baš mnogo koristila. Tražila je dokaze moga razodijevanja izvan kuće, otkrivala miris parfema gdje ga nije bilo, pripremala mi teško probavljiva jela prije izlaska zbog narodnog praznovjerja da se ni njezin suprug ni njezini sinovi neće usuditi voditi ljubav usred klonulosti probavljanja. Na koncu, jedne večeri, iscrpivši sve izlike kako bi me zadržala kod kuće, sjela mi je sučelice i rekla:
- Priča se da si se spetljao sa ženom jednog policajca i da se on zakleo da će te ubiti.
Pošlo mi je za rukom da je uvjerim da to nije istina, ali glasine su i dalje kolale. Nigromanta mi je slala poruke da je sama, da je njezin muž na putu, da ga ne vida već neko vrijeme. Silno sam se trudio da izbjegnem njezina muža, no čim bi me spazio, brže bolje bi se javio i pozdravio me izdaleka na način koji se jednako mogao protumačiti kao znak pomirenja ili prijetnje. Na praznicima sljedeće godine vidio sam ga zadnji put jedne večeri fandanga kada me ponudio čašicom oštrog ruma koju se nisam usudio odbiti.
Ne znam zbog kojih to opsjenarskih trikova, profesori i ostali učenici koji su me uvijek doživljavali kao povučenog đaka, na petoj godini najednom su me počeli gledati kao prokletog pjesnika, nasljednika opuštenog ozračja koje je cvalo u vrijeme Carlosa Martina. Jesam li možda zbog želje da što više nalikujem toj slici, počeo pušiti u gimnaziji s petnaest godina? Prvi je udar bio strašan.
Gotovo sam cijelu noć umirao u vlastitim bljuvotinama na zahodskom podu. Ujutro sam bio iscrpljen, ali duhanski mamurluk, umjesto da mi omrzne i samu pomisao na cigaretu, izazvao je u meni neodoljivu želju da nastavim pušiti. Tako je započela moja karijera pušača, okorjelog do te krajnosti da nisam mogao smisliti rečenicu ako mi usta nisu bila puna dima. U gimnaziji je bilo dozvoljeno pušiti samo za vrijeme odmora, ali sam ja molio da me puste u pisoar po dva, tri puta na svakom satu, samo da zadovoljim želju. Tako sam dogurao do tri kutije po dvadeset cigareta dnevno, a ponekad i više od četiri, već prema burnosti večeri. U jednom periodu, već nakon gimnazije, mislio sam da će me izludjeti suhoća grla i bol u kostima. Odlučio sam prestati, ali nisam uspio odoljeti želji dulje od dva dana.
Ne znam je li mi se zbog istoga razloga oslobodila ruka pri sastavljanju sve odvažnijih proznih zadaća što nam ih je zadavao profesor Calderon, kao i pri čitanju knjiga iz književne teorije na koje me je gotovo primoravao. Sada, kada se prisjećam svega, sjećam se da je moje poimanje pripovijedanja bilo pojednostavljeno unatoč mnogim pričama što sam ih pročitao od prvog divljenja što ga je izazvala Tisuću i jedna noć. Čak sam se usudio pomisliti da su se čuda o kojima je pripovijedala Šeherezada doista događala u svakodnevnom životu njezina vremena, a prestala su se događati zbog dvojbe i straha od čuda u sljedećim generacijama. Zbog istih razloga činilo mi se nemogućim da netko u naše vrijeme povjeruje da se iznad gradova i planina može letjeti na prostirci od rogožine, ili da rob iz Cartagene ispašta dvjestogodišnju kaznu zatvoren u boci, osim ako autor priče nije sposoban uvjeriti u to svoje čitatelje.
Nastava iz svih predmeta bila mi je dosadna, osim književnosti, gdje sam sve znao napamet i bio jedinstvena zvijezda. Kako mi se nije dalo učiti, sve sam prepuštao sreći. Imao sam prirodno razvijen nagon koji mi je pomagao da predosjetim kritične momente svakoga predmeta i da gotovo pogodim što profesori smatraju najvažnijim, a da ne moram naučiti sve ostalo. U biti nije mi bilo jasno zbog čega bih trebao trošiti um i vrijeme na predmete koji me ostavljaju ravnodušnim i koji mi uopće neće služiti u životu. Usudio sam se pomisliti kako me je većina profesora ocjenjivala više prema značaju nego prema ispitima. Spašavali su me nepredviđeni odgovori, lude ideje i fantastična dosjetljivost. Ipak, kada sam završio peti razred i naužio se đačkoga straha, osjećajući da ga nisam sposoban prevladati, postao sam svjestan svojih granica. Gimnazija je dotada bila put popločen čudima, ali me srce upozoravalo da me na kraju pete godine očekuje nepremostiva zidina. Istina bez uljepšavanja upućivala je na to da mi je ponestalo volje, sklonosti, reda, novca i pismenosti da bih se upustio u studiranje. Bolje rečeno: godine su letjele, a ja nisam imao ni približno ideju čime ću se u životu baviti, ali proći će još mnogo vremena prije nego shvatim kako je čak i to stanje rasula bilo povoljno, jer ne postoji ništa na ovome svijetu što nije korisno za pisca.
Ni državi nije išlo bolje. Oporba konzervativnog natražnjaštva divljački je progonila Alfonsa Lopeza Pumareja i on je podnio ostavku na mjesto predsjednika Republike 31. srpnja 1945. Na njegovo mjesto stupio je Alberto Lleras Camargo, kojega je Parlament imenovao da dovede do kraja zadnju godinu predsjedničkog mandata. Svojim nastupnim govorom, umirujućim glasom i rečenicama visokog stila, Lleras je započeo neostvariv zadatak smirivanja duhova u zemlji pred izbor novoga predsjednika.
Uz pomoć monsinjora Lopeza Llerasa, rođaka novog predsjednika, ravnatelj gimnazije uspio je dobiti posebnu audijenciju s namjerom da zatraži pomoć vlade u organiziranju školskog izleta na atlantsku obalu. Nisam znao zašto me ravnatelj izabrao da ga pratim u audijenciji, uz uvjet da malo sredim razbarušenu grivu i gorštački brk. Ostali uzvanici bili su Guillermo Lopez Guerra, predsjednikov poznanik, i Alvaro Ruiz Torres, nećak Laure Victorie, poznate pjesnikinje smjelih tema iz generacije Novih, kojoj je također pripadao Lleras Camargo. Nisam imao izbora: u subotu navečer, dok je Guillermo Granados u spavaonici naglas čitao roman koji me nije uopće zanimao, frizerski naučnik s treće godine ošišao me kao regruta i potkresao brkove u tango stilu. Do kraja tjedna trpio sam šale svih koji su me vidjeli zbog moga novog stila. Sama pomisao na ulazak u Predsjedničku palaču ledila mi je krv u žilama, ali se pokazalo da je strah bio bezrazložan jer je jedino znamenje tajnovitosti moći bila tek svečana tišina. Nakon kratkog čekanja u predvorju ukrašenom tapiserijama i satenskim zastorima, vojnik u odori uveo nas je u predsjednikov ured.
Lleras Camargo neobično je nalikovao na svoje fotografije. Dojmila su me se trokutasta ramena u besprijekornom odijelu od engleskoga gabardena, istaknute jagodice, potpuno bljedilo, zubi nestašnog dječaka koji su oduševljavali karikaturiste, odmjerene kretnje i njegov način rukovanja pri kojemu gleda ravno u oči. Ne sjećam se kako sam zamišljao predsjednike, ali nisam pomislio da su svi poput njega. S vremenom, kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da ni on sam možda nikada neće saznati da je ponajprije zabludjeli pisac.
Kada je odveć uočljivom pomnošću saslušao ravnateljeve riječi, dodao je par prikladnih primjedbi, ali nije donio odluku sve dok nije saslušao i nas trojicu đaka. Posvetio nam je jednaku pažnju i polaskalo nam je što se prema nama ponio s jednakim poštovanjem i srdačnošću kao i prema ravnatelju. Dostajale su dvije zadnje minute pa da postanemo potpuno sigurni kako zna više o poeziji nego o riječnoj plovidbi i kako ga ona, nedvojbeno, više zanima.
Odobrio je sve što smo zatražili, i usto obećao da će prisustvovati završnoj svečanosti u našoj gimnaziji, četiri mjeseca kasnije. Održao je riječ, kao da se radi o najozbiljnijoj svečanosti vlade, i od srca se smijao gledajući duhovitu komediju, prikazanu njemu u čast. Na završnom koktelu zabavljao se kao da je jedan od nas, posve opušten, te nije odolio đačkom iskušenju da podmetne nogu momku koji je posluživao piće, a koji ju je u zadnji čas izbjegao.
S entuzijazmom završne svečanosti otišao sam kući da sa svojom obitelji provedem praznike nakon završenog petog razreda i tu su me dočekali s radosnom viješću da se moj brat Luis Enrique vraća nakon godine i pol provedene u popravnom domu. Ponovno me iznenadio njegov dobri karakter. Nije bio ni najmanje kivan ni na koga zbog kazne, i pripovijedao je proživljene nevolje s nepobjedivim smislom za humor. U svojim uzničkim razmišljanjima došao je do zaključka da su ga roditelji dali u popravni dom u najboljoj namjeri. Ipak, biskupsko okrilje nije ga spasilo teških svakodnevnih kušnji u zatvoru koje ga nisu uspjele pokvariti nego su obogatile njegov karakter i dobar smisao za humor.
Prvo njegovo zaposlenje nakon povratka bilo je mjesto tajnika u općini Sucre. Nedugo zatim, načelnik je dobio iznenadne želučane smetnje i netko mu je propisao čaroban lijek koji se tek pojavio na tržištu: alkaseltzer. Načelnik tabletu nije rastopio u vodi nego ju je progutao kao da je najobičniji aspirin, i čudom ga nije ugušilo nezadrživo vrenje u želucu. Da bi se oporavio od pretrpljenog straha, odlučio je uzeti koji dan odmora, ali zbog političkih razloga nije htio da ga zamijeni nijedan od legitimnih zamjenika, nego je na privremenu dužnost postavio moga brata. Zbog te čudne povoljne slučajnosti - iako mlađi od propisane dobi - Luis Enrique ostao je u povijesti mjesta zabilježen kao najmlađi načelnik.
Jedino što me uistinu uznemirivalo za vrijeme tih praznika bio je siguran osjećaj da obitelj u dubini svojih duša zasniva svoju budućnost na očekivanjima koja sam trebao ispuniti, a samo sam ja sa sigurnošću znao da su to isprazne nade. Dvije ili tri usputne očeve primjedbe za vrijeme objeda navele su me na pomisao kako treba ozbiljno porazgovarati o našoj zajedničkoj sudbini, a majka se požurila i potvrdila moju misao. »Ako se ovako nastavi - reče - prije ili kasnije morat ćemo se vratiti u Catacu.« Ali kratak očev pogled naveo ju je na ispravak:
- Ili već nekamo.
Onda je izišlo na vidjelo: mogućnost nove selidbe, ma kamo god bilo, pitanje je o kojem se već govori u obitelji, ne toliko zbog moralnog ozračja koliko zbog širih mogućnosti za budućnost djece.
Do toga trenutka tješio sam se mišlju da pripišem mjestu i njegovim stanovnicima, pa čak i svojoj obitelji, osjećaj poraza što me obuzeo.
Ali otac je svojom teatralnošću još jednom pokazao da je uvijek moguće naći krivca, a da to ne bude čovjek sam. No ono što sam osjećao u zraku bilo je nešto mnogo teže. Majku je na prvi pogled brinulo samo zdravlje malog Jaimea, najmlađeg sina, šestomjesečnog nedonoščeta. Većinu je dana provodila s njim, ležeći u svojoj mreži u spavaćoj sobi, gušena tugom i depresivnom vrućinom, a u kući se počela primjećivati njezina malodušnost.
Braća su hodala prepuštena sama sebi. Više nije postojalo točno vrijeme za jelo, pa je svatko jeo kad bi osjetio glad. Otac, koji se inače nije dao iz kuće, po cijela je jutra iz ljekarne promatrao trg, a popodneva provodio u biljarskom klubu igrajući beskrajne partije. Jednoga dana više nisam mogao podnijeti napetost. Pružio sam se uz majku u mreži, što nisam mogao kao mali, i upitao je kakva je to tajna što se osjeća u kući. Zatomila je uzdah kako joj ne bi zadrhtao glas i otvorila mi dušu:
- Tata ima dijete s drugom ženom.
Po olakšanju što sam ga osjetio u njezinu glasu shvatio sam s koliko je strepnje očekivala moje pitanje. Otkrila je istinu zahvaljujući oštroumnosti ljubomore, kada se mala sluškinja vratila kući uzbuđena što je vidjela tatu kako razgovara telefonski u telegrafskom uredu. Ljubomornoj ženi nije trebalo više. To je bio jedini telefon u selu i samo za unaprijed dogovorene međugradske pozive, uz neizvjesna čekanja i tako visoke cijene po minuti da se koristio samo u slučajevima krajnje nužde. Svaki poziv, ma koliko beznačajan bio, budio je sumnjičavost ljudi s trga. Kada se tata vratio kući, majka ga je pratila pogledom bez riječi, sve dok nije razderao papirić što ga je nosio u džepu s pozivom na ročište zbog zlouporabe službe. Majka je pričekala priliku da mu bez okolišanja postavi pitanje s kim je to razgovarao telefonski. Pitanje je bilo toliko otvoreno da se tata nije odmah dosjetio vjerojatnijeg odgovora od istine:
- Razgovarao sam s odvjetnikom.
- To znam - odvratila je majka. - Želim da mi ti sve iskreno ispričaš, kako to i zaslužujem.
Majka je kasnije priznala da je i ona bila zaprepaštena priznanjem što ga je tako lako dobila, jer ako se on odvažio priznati joj istinu, bilo je to zato što je mislio da ona već sve zna. Ili da će joj morati sve ispričati.
Tako je i bilo. Tata je priznao da je primio obavijest o tužbi protiv njega zbog toga što je silovao bolesnicu drogiranu injekcijom morfija. Djelo se zbilo u dalekoj pokrajini gdje je proveo kratko vrijeme i liječio siromašne bolesnike. Odmah je dokazao svoje poštenje: melodrama s anestezijom i silovanje izmišljotina su njegovih neprijatelja, ali je dijete zaista njegovo, začeto u normalnim okolnostima.
Majci nije bilo lako izbjeći skandal, jer je netko moćan iz sjene povlačio konce zavjere. Postojali su prijašnji slučajevi Abelarda i Carmen Rose, koji su u nekoliko navrata živjeli s nama i uz ljubav sviju, no oboje su bili rođeni prije braka. Ipak, majka je prevladala kivnost zbog gorkoga gutljaja na račun novoga sina i muževe nevjere, i otvoreno se borila uz njega sve dok nisu poništili klevetu o silovanju.
Mir se vratio u obitelj. Ipak, nedugo zatim stigle su povjerljive vijesti iz istog područja o djevojčici jedne druge žene, koju je tata također priznao, a koja je živjela u teškoj bijedi. Majka nije gubila vrijeme na svađe i pretpostavke, nego je krenula u boj da je dovede u kuću.
»Isto je učinila i Mina s tolikom tatinom posijanom djecom - rekla je tada - i nikada se nije morala ni zbog čega pokajati.« Tako da se sama izborila da joj prepuste djevojčicu, bez dizanja prašine, i uklopila ju je u već brojnu obitelj.
Sve je to već postalo prošlost kada je na zabavi u susjednome mjestu moj brat Jaime susreo momka posve jednakog našem bratu Gustavu. Bijaše to sin zbog kojega je podignuta sudska tužba, a koji je već bio narastao, mažen i pažen od svoje majke. No naša je poduzela čitav niz koraka i dovela ga u kuću - kada nas je već bilo jedanaestero - te mu pomogla da izuči zanat i stane na svoje noge.
U to doba nisam mogao prikriti iznenađenje da je opsesivno ljubomorna žena sposobna za slična djela, a ona sama mi je odgovorila rečenicom koju otada čuvam poput dragulja:
- Ista krv koja kola žilama moje djece ne može se potucati unaokolo.

Braću sam viđao samo za ljetnih praznika. Svake mi je godine bivalo sve teže prepoznati ih i zapamtiti ponekog novog. Osim krsnog imena, svatko je od nas nosio još jedno što nam ga je obitelj kasnije davala zbog lakše svakodnevne komunikacije, i to nije to bilo skraćeno ime nego slučajni nadimak. Mene su u istom trenutku kada sam rođen nazvali Gabito - što je zapravo nepravilna umanjenica od Gabriel uvriježena na obali poluotoka Guajira - no oduvijek sam osjećao kao da mi je to krsno ime, a Gabriel umanjenica. Jednom je netko, zatečen samovoljnim imenima kojima su nas zvali, upitao zašto naši roditelji ne krste već jednom svu svoju djecu nadimcima.
Ipak, ta majčina liberalnost kao da je bila u suprotnosti s njezinim ponašanjem kada se radilo o njezine dvije starije kćeri, Margot i Aidi, kojima je pokušala nametnuti istu strogost što ju je njezina majka nametala njoj zbog njezine nepopustljive ljubavi prema našem ocu. Htjela je odseliti iz mjesta. Tata, za divno čudo, kojemu inače nije trebalo dva puta reći da počne pakirati kovčege i spremati se za pokret, ovaj put je bio protiv toga. Prošlo je nekoliko dana dok nisam saznao da je razlog majčinoj želji za preseljenjem ljubav dviju najstarijih kćeri prema dvojici različitih muškaraca, naravno, ali istog imena: Rafael. Kada su mi to pripovijedali nisam mogao prikriti smijeh, jer sam se sjetio romana strave i užasa što su ga preživjeli tata i mama, i to sam joj rekao.
- Nije to isto - odvratila je.
- Isto je - nisam se predavao.
- Dobro - popustila je - isto je, ali dva puta istodobno.
Jednako kao i s majkom u tom slučaju, nisu vrijedili ni razum ni namjere. Nikada se nije otkrilo kako su to saznali roditelji jer je svaka od njih odvojeno poduzela mjere opreza da ne bi bila otkrivena. No svjedoci su bili ti na koje se najmanje pomišljalo jer su one same ponekad tražile pratnju mlade braće i sestara da potvrde njihovu nevinost. Nevjerojatno je bilo to što je i tata sudjelovao u motrenju, ne izravno, ali jednakim pasivnim otporom kao djed Nicolas protiv svoje kćeri.
»Kada smo odlazile na ples tata je ulazio prvi, i ako bi otkrio da su Rafaeli ondje, odvodio bi nas kući«, ispričala je Aida Rosa u jednom intervjuu. Nisu im dozvoljavali šetnju izvan mjesta ni izlazak u kino, ili bi išle s onima koji ih ne bi ispuštali iz vida. Svaka je za sebe izmišljala beskorisne izlike kako bi prispjela na svoje ljubavne sastanke, a ondje bi se pojavljivao nevidljivi duh koji ih je odavao.
Ligia, mlada od njih, došla je na loš glas kao špijunka i izdajica, a opravdavala se objašnjenjem kako je ljubomora među braćom drugi način ljubavi.
Za tih školskih praznika pokušao sam posredovati kod majke i oca da ne ponove greške majčinih roditelja, no uvijek su pronalazili teška opravdanja za svoje nerazumijevanje. Najgroznije je bilo ono s anonimnim papirićima koji su otkrivali strašne tajne - istinite ili izmišljene - čak i onih obitelji na koje se najmanje sumnjalo. Na vidjelo su izišla skrivana očinstva, sramotni preljubi, nastranosti u postelji, ali sve je to već prije našlo put do javnosti težim načinom no što su bili ti papirići. No nikada se nije pojavio nijedan koji bi otkrio nešto što već na neki način nije bilo poznato, bez obzira koliko se krilo, ili što se prije ili kasnije neće dogoditi. »Papiriće ispisuje svatko za sebe«, riječi su jedne od žrtava.
No roditelji nisu računali da će se njihove kćeri uteći istim sredstvima kao i oni nekoć. Margot su poslali u školu u Monteriu, a Aida je samoinicijativno otišla u Santa Martu. Boravile su u internatima, a u slobodne dane netko bi im uvijek radi opreza pravio društvo, no uvijek bi se dosjetile kako stupiti u vezu s dalekim Rafaelima. Ipak, majci je pošlo za rukom ono što njezinim roditeljima nije. Aida je pola života provela u samostanu, i ondje tiho živjela sve dok nije prošla opasnost od muškaraca. Margot i ja zauvijek smo ostali vezani sjećanjima na naše zajedničko djetinjstvo kada sam pazio da je tko od odraslih ne zatekne dok jede zemlju.
Na kraju je postala druga majka svima, posebno Cuquiu, kojem je bila najpotrebnija i kojega nije napustila do kraja života.
Tek sada uviđam do koje su mjere loše stanje duha moje majke i napetosti što su vladale u obitelji bile suglasne sa smrtonosnim proturječjima zemlje koje nisu izlazile na vidjelo, iako su postojale.
Predsjednik Lleras trebao je raspisati izbore u sljedećoj godini i nazirala se turobna budućnost. Konzervativci, koji su uspjeli srušiti Lopeza, s nasljednikom su igrali dvostruku igru: laskali su mu zbog njegove matematičke nepristranosti, ali su sijali razdor u Provinciji da bi vratili vlast milom ili silom.
Sucre se odupro nasilju, a malobrojni slučajevi koji se pamte nisu imali nikakve veze s politikom. Jedan od slučajeva bilo je ubojstvo Joaquina Vege, omiljenog svirača koji je u mjesnom orkestru svirao trublju. Svirali su u sedam navečer na ulazu u kino, kad mu je neki neprijateljski nastrojen rođak nožem zasjekao vrat napet od sviranja, i iskrvario je na tlu. Obojica bijahu omiljeni u mjestu, a jedino poznato i nepotvrđeno objašnjenje bilo je da se radilo o pitanju časti. Upravo u to vrijeme slavio se rođendan moje sestre Rite, i uznemirenost što ju je izazvala loša vijest na nekoliko je sati prekinula pripremljenu proslavu.
Drugi slučaj, dvoboj koji se dogodio mnogo ranije, ali je ostao u neizbrisivom sjećanju mjesta, bijaše onaj između Plinia Balmacede i Dionisiana Barriosa. Prvi je pripadao staroj i poštovanoj obitelji, gorostas i osvajač, ali isto tako svađalica zle ćudi kad bi popio koju čašicu više. Pri zdravoj pameti držao se i vladao kao kavalir, ali čim bi pretjerao u piću, pretvarao se u divljaka lakog na revolveru, s bičem o pojasu kojim je podbadao one koji mu se ne sviđaju. Čak se i policija držala podalje. Njegova dobra obitelj, kojoj je već dojadilo odvlačiti ga kući svaki put kad se opije, prepustila ga je njegovoj sudbini.
Dionisiano Barrios bio je potpuna suprotnost: stidljiv i grbav svat, miroljubiv i trezvenjak od rođenja. Nikada se ni s kim nije zavadio sve dok ga Plinio Balmaceda nije počeo izazivati gadno se izrugujući njegovoj nakaznosti. Ovaj ga je izbjegavao kako je znao i umio do dana kad je Balmaceda nabasao na njega i bičem ga ošinuo po licu jer mu se tako prohtjelo. Onda je Dionisiano prevladao svoju stidljivost, svoju grbu i hudu sreću te se suprotstavio izazivaču u dvoboju. Dvoboj se odigrao odmah i obojica su teško ranjeni, ali je samo Dionisiano umro.
No povijesni dvoboj sela istodobna je smrt tog istoga Plinia Balmacede i Tasia Ananiasa, policijskog narednika čuvenog po ljepoti, uzornog sina Mauricia Ananiasa, bubnjara u istom onom orkestru u kojem je Joaquin Vega svirao trublju. Bio je to ozbiljan dvoboj nasred ulice u kojem su obojica smrtno ranjeni, i umirali dugo i u mukama svaki u svojoj kući. Plinio je skoro odmah došao k sebi i najprije se raspitao što je s Ana-niasom. Ovoga je pak ganula brižnost s kojom je Plinio molio za njegov život. Obojica su počela moliti Boga da podari život onom drugome, a obitelji su ih obavještavale dok je bilo života u njima. Cijelo je mjesto živjelo u napetosti uz sve moguće pokušaje da se ta dva života održe.
Nakon četrdeset osam sati agonije, oglasilo se crkveno zvono u znak žalosti za nekom ženom koja je upravo umrla. Obojica su čuli zvono, i svaki je u svojoj postelji pomislio kako zvone za onim drugim. Ananias je od tuge umro skoro istog trena, oplakujući Plinievu smrt. Ovaj je to dočuo i umro dva dana kasnije neutješno plačući za narednikom Ananiasom.
U mjestu miroljubivih stanovnika, kao što je bio Sucre, nasilje se tih godina očitovalo na manje smrtonosan, ali ne i manje poguban način -putem anonimnih optužujućih papirića. Strah se uselio u kuće velikih obitelji koje su iščekivale sljedeće jutro poput sudbonosne lutrije. Gdje se najmanje očekivalo, pojavio bi se optužujući papirić, donoseći olakšanje zbog onoga što je prešutio, a ponekad i pritajenu radost zbog onoga što je otkrivao o drugima.
Moj otac, možda najmiroljubiviji čovjek kojega sam upoznao, podmazao je poštovanja vrijedan revolver iz kojega nikada nije pucao i priprijetio u biljarskom salonu:
- Tko se usudi spomenuti koju od mojih kćeri - viknuo je - dobit će svoj obrok olova.
Mnoge su obitelji odselile iz straha da su papirići uvod u policijsko nasilje što je uništavalo cijela naselja u unutrašnjosti zemlje s namjerom da zastraši oporbu.
Napetost je postala dio svakodnevice. U početku su se organizirale tajne ophodnje, više zato da pročitaju što na papirićima piše prije negoli ih unište u zoru oni na čijim su vratima osvanuli, nego zbog otkrivanja autora. Nekolicina nas noćnih ptičica zatekli smo jednog od mjesnih činovnika kako se u tri ujutro osvježava na pragu svoje kuće, vrebajući, zapravo, one što lijepe papiriće po vratima. Moj mu je brat dobacio, napola u šali napola u zbilji, kako su neke od kleveta istinite. Izvukao je revolver i uperio ga spreman pucati:
- Ponovi to što si rekao!
Poslije smo saznali da se prethodne noći na njegovim vratima našao papirić s istinitom izjavom o njegovoj neudatoj kćeri. No to su svi znali, čak i u njezinoj obitelji, a jedini koji je živio u neznanju bio je njezin otac.
U početku je bilo očito da papiriće ispisuje jedna osoba, istim kistom i na istom papiru, ali u trgovačkoj zoni, tako malenoj kao što je bila ona naša na trgu, taj se pribor mogao kupiti samo u jednoj trgovini, pa se vlasnik brže-bolje požurio dokazati svoju nevinost.
Tada sam već znao da ću jednoga dana napisati roman o tome, ali ne zbog sadržaja poruka, koji su uglavnom bili ne baš duhovite općepoznate pretpostavke, nego zbog nepodnošljive napetosti što su je uspijevali stvoriti u obiteljima.
U Zloj kobi, mome trećem romanu što sam ga napisao dvadeset godina kasnije, jednostavno mi se činilo pristojnim prešutjeti slučajeve koji su se doista zbili i koji bi se mogli prepoznati, iako pokoji od tih istinitih bijahu bolji od onih što sam ih sam izmislio. No nije bilo potrebe spominjati ih jer me oduvijek više zanimala ta društvena pojava nego privatni život žrtvi. Tek kada je roman objavljen, doznao sam da su mnogi papirići u predgrađima, u kojima nas stanovnike s glavnoga trga nisu voljeli, bili razlog za slavlje.
U biti, događaj s papirićima samo mi je poslužio kao polazište za priču koju nisam jednoznačno ispričao jer je ono što sam napisao upućivalo da pravi problem i nije moralni, kao što se to mislilo, već politički. Uvijek mi se činilo da je Nigromantin muž dobar model za vojnog načelnika iz Zle kobi, ali dok sam ga stvarao, počela me osvajati njegova ljudskost, i nisam imao razloga ubiti ga jer sam shvatio kako ozbiljan pisac ne može ubiti lik bez nekog uvjerljivog razloga, kao što je to ovdje bio slučaj.
Danas mislim da je taj roman mogao biti drukčiji. Napisao sam ga u studentskom hotelu u Ulici Cujas, u Latinskoj četvrti Pariza, sto metara od Bulevara Saint Michel, dok su dani nemilosrdno prolazili u iščekivanju čeka koji nikada nije stigao. Dovršivši ga, smotao sam rukopis, svezao ga jednom od tri kravate što sam ih nosio u bolja vremena i strpao na dno ormara.
Dvije godine kasnije u gradu Meksiku, nisam više ni znao gdje se nalazi kada su ga zatražili za natječaj Esso Colombiane za najbolji roman, uz nagradu od tri tisuće dolara u ono vrijeme krajnje oskudice. Izaslanik je bio fotograf Guillermo Angulo, moj stari prijatelj Kolumbijac, koji je znao za rukopis još dok sam radio na njemu u Parizu i odnio ga je onakva kakva ga je zatekao, zavezana kravatom, a vremena nije bilo ni za glačanje kravate, jer je rok istjecao. Tako sam ga poslao na natječaj bez ikakve nade da ću osvojiti nagradu koja bi dostajala čak i za kupnju kuće. No upravo ga je takva glasoviti žiri proglasio pobjednikom, 16. travnja 1962, skoro u isti sat kada je rođen naš drugi sin, Gonzalo, s kruhom u rukama.
Nismo imali vremena ni za pravo veselje kad je stiglo pismo velečasnog Felixa Restrepa, predsjednika Kolumbijske akademije za jezik i uglednika koji je predsjedavao žirijem za dodjelu nagrade, ali nije znao naslov romana. Tek sam tada shvatio da sam u onoj užurbanosti u zadnji čas zaboravio napisati naslov na prvoj stranici: Usrana selendra.
Pročitavši naslov, velečasni Restrepo se uhvatio za glavu, i preko Germana Vargasa najljubaznije me zamolio da to zamijenim nekim blažim naslovom, prikladnijim općem tonu romana. Nakon dugih pregovora s njim, izabrao sam naslov koji možda ne govori mnogo o sadržaju, ali će mu poslužiti kao propusnica za plovidbu morima licemjerja: Zla kob.
Tjedan dana kasnije, doktor Carlos Arango Velez, veleposlanik Kolumbije u Meksiku i kandidat za predsjednika Kolumbije, pozvao me u svoj ured da me obavijesti kako velečasni Restrepo preklinje da izmijenim dvije, po njegovu mišljenju nedopustive riječi u nagrađenom tekstu: prezervativ i masturbacija. Ni veleposlanik ni ja nismo mogli prikriti iznenađenje, ali složili smo se da treba uslišati velečasnog Restrepa kako bismo nepristranim rješenjem sretno okončali taj beskrajni natječaj.
- U redu, gospodine veleposlanice - rekoh. - Izbacit ću jednu od te dvije riječi, ali vi mi učinite uslugu i odaberite koju.
Veleposlanik je uz uzdah olakšanja izabrao riječ masturbacija. Tako je razriješen spor, a knjigu je tiskala izdavačka kuća Iberoamericana iz Madrida, u velikoj nakladi i u neslućenoj distribuciji, te u kožnatom uvezu, na papiru odlične kvalitete i besprijekorna tiska.
Unatoč svemu, bio je to kratak medeni mjesec jer nisam mogao odoljeti iskušenju te sam se dao na čitanje i otkrio kako je moj indijanski jezik sinkroniziran - kao u tadašnjim filmovima - na najčistije madridsko narječje.
Napisao sam: »Ovako kako sada živite, ne samo što ste u nesigurnom položaju, nego i selu dajete loš primjer«. Naježio sam se od transkripcije španjolskog izdavača koji je u navedenoj rečenici promijenio gramatičko lice glagola prema važećem jezičnom pravilu u svojoj zemlji, potpuno zanemarivši činjenicu da je djelo napisano na španjolskom jeziku kojim se govori u Kolumbiji. A još je gore to što tu rečenicu izgovara svećenik, pa kolumbijski čitatelj može pomisliti da time pisac daje znak da se radi o svećeniku Španjolcu, čime njegovo ponašanje postaje složenije, a bit drame posve gubi svoju prirodnost. Kako mu nije bilo dovoljno samo gramatički preinačiti dijaloge, korektor je sebi dopustio i promjenu stila, tako je roman na kraju bio krcat madridskim zakrpama koje nisu imale nikakve veze s originalom. I nije mi preostalo ništa drugo nego povući izdanje zbog krivotvorine, te prikupiti i spaliti neprodane primjerke. Odgovorni se nisu ni oglasili.
Od toga trenutka za mene je roman bio neobjavljen, pa sam se bacio na težak posao prevođenja na svoj karipski dijalekt, jer jedina originalna verzija bila je ona poslana na natječaj, i ista ona koja je otputovala na tisak u Španjolsku. Čim sam ponovo napisao originalni tekst, i usput ga još jednom prepravio sebi za dušu, objavila ga je meksička nakladnička kuća Era s napomenom, otisnutom i izričitom, da je to prvo izdanje.
Nikada nisam shvatio zašto je Zla kob jedino moje djelo koje me premješta u vrijeme i mjesto svoje radnje, u noć punoga mjeseca i proljetnih lahora. Bila je subota i prestalo je kišiti, a nebo je bilo prepuno zvijezda. Odbilo je jedanaest kada sam začuo majku iz blagovaonice kako pjevuši ljubavni fado pokušavajući uspavati dijete u naručju. Zapitao sam je odakle joj melodija, a ona mi je odgovorila na njoj svojstven način:
- Iz četvrti bluda.
Iako ih nisam tražio, tutnula mi je pet pesosa, primijetivši da se spremam za izlazak. Prije no što sam izišao, upozorila me svojom nepogrešivom opreznošću da će ostaviti otvorena dvorišna vrata kako bih se mogao vratiti u bilo koje doba, a da ne probudim oca.
Nisam uspio doći do četvrti bluda, jer je u tesarskoj radionici majstora Valdesa vježbao orkestar kojem se priključio Luis Enrique čim se vratio kući.
Te godine pridružio sam im se kao svirač tiplea i pjevao do zore sa šest anonimnih virtuoza. Uvijek sam svoga brata smatrao dobrim gitaristom, ali prve noći kada sam zasvirao s njima, uvidio sam da ga čak i suparnici smatraju vrhunskim glazbenikom. Nije bilo boljega sastava, a bili su do te mjere sigurni u sebe da bi maestro Valdes unaprijed umirivao, kad bi netko naručio serenadu za pomirenje ili ispriku:
- Ništa ti ne brini, nakon naše pjesme jest će ti iz ruke.

Praznici bez njega nisu bili isti. Gdje god bi došao, zabava bi oživjela, a Luis Enrique i Filadelfo Velilla uključivali bi se kao profesionalci. Tada sam otkrio vjernost piću i naučio živjeti obrnuto, spavati danju i pjevati noću. Kako je govorila moja majka: razulario sam se. O meni se pričalo svašta, čak se govorkalo kako mi pošta ne stiže na kućnu adresu nego ravno prijateljicama noći.
Postao sam najvjerniji klijent njihovih poznatih variva sancocho od tigrove žuči i njihova pirjanog mesa iguane, koji su održavali bodrost tri noći za redom. Nisam više čitao niti sudjelovao u svakodnevici za obiteljskim stolom. To se poklapalo s vrlo često izricanim majčinim mišljenjem da sam upravo ja na svoj način činio što me volja, dok je loš glas, naprotiv, uvijek pratio jadnoga Luisa Enriquea. On mi je pak, ne znajući za majčinu primjedbu, rekao tih dana: »Sada još samo nedostaje da kažu kako te kvarim, pa da me ponovno pošalju u popravni dom«.
Za Božić sam odlučio izbjeći godišnje natjecanje kočija te sam s dva prijatelja istomišljenika pobjegao u susjedno mjesto Majagual. Kod kuće sam najavio kako me neće biti tri dana, ali sam ostao deset.
Kriva je bila Maria Alejandrina Cervantes, nevjerojatna žena koju sam upoznao prve večeri i za kojom sam izgubio glavu u najbučnijoj zabavi svoga života. Sve do nedjelje, kada je ujutro nisam zatekao u svojoj postelji, i više je nikada nisam vidio.
Godinama kasnije izvukao sam je iz sjećanja, ne toliko zbog njezinih dražesti koliko zbog zvučnosti njezina imena, i tako je oživio u jednom od romana da bih skrio drugu, u liku vlasnice i gospodarice kuće užitaka koja nikada nije postojala.

Stigavši kući zatekao sam majku kako kuha kavu u kuhinji u pet ujutro. Sudionički mi je šapnula da ostanem uz nju jer se otac upravo probudio i bio spreman pokazati mi da ni na praznicima nisam baš slobodan koliko sam mislio. Ulila mi je veliku šalicu gorke kave, iako je znala da je ne volim te sam morao sjesti uz ognjište. Otac se pojavio u pidžami, i još uvijek snen iznenadio se ugledavši me s velikom šalicom iz koje se pušilo, no svejedno me je mirno priupitao:
- Otkad ti piješ kavu?
Pitanje me zateklo i odgovorio sam prvo što mi je palo na pamet:
- Uvijek sam žedan u ovo doba.
- Kao i svi pijanci - zaključi.
Nije me više pogledao niti se vratio na tu temu. Ali me majka obavijestila da me otac, utučen od toga dana, počeo smatrati izgubljenim slučajem, iako mi to nikada nije rekao.
Moji su troškovi toliko porasli da sam odlučio orobiti majčine škrabice. Luis Enrique me razriješio svojom logikom da novac ukraden roditeljima, ako je za kino a ne za kurve, zapravo i nije krađa. Patio sam zbog neprilika u koje sam dovodio majku koja mi je pomagala da otac ne sazna kako sam krenuo lošim putem. Itekako sam imao razloga za brigu jer se u kući dobrano primjećivalo da sam ponekad za vrijeme objeda bezrazložno pospan - piskutao sam poput promukla pijetla i bio tako rastresen da jednom nisam čuo dva tatina pitanja, na što me pogodio najtežom od svih dijagnoza:
- Nešto nije u redu s tvojom jetrom.
Unatoč svemu, uspio sam zadržati društvenu formu. Odlazio sam lijepo odjeven i pristojan na svečane plesove i objede što su ih povremeno priređivale obitelji s glavnoga trga čije su kuće tijekom cijele godine bile zatvorene da bi otvorile vrata za Božić kada dolaze daći.
Ta je godina bila godina Cavetana Gentilea, koji je proslavio svoje praznike s tri veličanstvene plesne večeri. Za mene su to bili sretni dani jer sam na svima plesao s istom djevojkom. Pozvao sam je na ples prve večeri ne zamarajući se pitanjima tko je, čija je kći, ni skim je. Činila mi se tako tajanstvenom da sam joj, kada je glazba ponovno zasvirala, ozbiljno predložio da se uda za mene, a njezin odgovor bio je još zagonetniji:
- Moj tata kaže da se još nije rodio princ za kojega ću se udati.
Nekoliko dana kasnije ugledao sam je dok je prelazila preko šetališta na trgu pod žestokim podnevnim suncem, u sjajnoj haljini od organdija, vodeći za ruku dječaka i djevojčicu od kojih šest ili sedam godina. »Moji su«, reče mi gušeći se od smijeha, prije no što sam je išta pitao. Izgovorila je to s toliko zlobe da sam počeo sumnjati kako je ozbiljno shvatila moju prošnju.
Od samoga rođenja u kući u Aracataci naučio sam spavati u mreži, ali tek u Sucreu prihvatio sam je kao dio vlastite prirode. Najbolje mjesto za sijestu, za proživljavanje zvjezdanih trenutaka, za polagano razmišljanje, za nesputano vođenje ljubavi. Onoga dana kada sam se vratio nakon sedmodnevnog nestanka, objesio sam je između dva drveta u dvorištu, kao što je to nekoć običavao tata, i zaspao mirne savjesti. Ali majka, uvijek u strahu da ćemo mi, njezina djeca umrijeti u snu, probudila me predvečer da provjeri jesam li još živ.
Onda je legla uz mene i načela bez okolišanja temu koja ju je mučila.
- Tata i ja voljeli bismo znati što se s tobom događa.
Rečenica nije mogla biti jasnija. Već sam dulje vrijeme znao da moji roditelji dijele brigu zbog promjene moga karaktera, i da majka izmišlja otrcana objašnjenja kako bi ga umirila. U kući se ništa nije događalo bez majčina znanja i njezine srdžbe postale su već legendarne. No čaša se prelila kada sam se cijeli tjedan vraćao kući usred bijela dana. Meni je bilo razumljivo da izbjegavam pitanja ili ih ostavljam za pogodniji trenutak, ali ona je znala da tako ozbiljna stvar ne trpi nikakvu odgodu.
Svi razlozi što ih je navela bili su točni: nestajao sam u sumrak u svečanom ruhu, nisam se vraćao kući na počinak, ali sam zato sljedećeg dana drijemao u mreži sve do popodneva. Prestao sam čitati i prvi put u životu usudio sam se doći kući ne znajući gdje sam zapravo bio. »Uopće ne gledaš svoju braću i sestre, brkaš im imena i godine, a neki si dan poljubio unuka Clemencie Morales, misleći da ti je brat«, navalila je majka. No ubrzo je shvatila da pretjeruje i svela svoju zabrinutost na pravu mjeru jednostavnom istinom:
- Ukratko, postao si stranac u kući.
- Sve je to točno - potvrdio sam - ali razlog je jako jednostavan: sit sam svega.
-Nas?
Mogao sam potvrditi, ali taj odgovor ne bi bio pravedan:
- Svega - odgovorih.
I tada sam joj povjerio svoju situaciju u gimnaziji. Prosuđuju me prema mojim ocjenama, roditelji se hvale iz godine u godinu uspjehom, misle da sam ne samo nedodirljiv učenik, nego i uzoran prijatelj, najinteligentniji i najbrži i najomiljeniji zbog svoje simpatičnosti. Ili, kako je govorila baka: »Savršeni dječačić«.
Unatoč tome, da skratim, istina je posve drukčija. Tako sam izgledao jer nisam hrabar ni samostalan kao moj brat Luis Enrique, koji radi samo ono što mu se prohtije. I on će nesumnjivo dohvatiti sreću koja možda nije ono što bi roditelji priželjkivali za svoje dijete, ali će mu sigurno pomoći da preživi neumjerene ljubavi, iracionalne strahove i roditeljske vesele nade.
Majku je os'apnulo naličje slike koju su oni stvorili u svojim samotnim snovima.
- Ne znam što ćemo sada - progovorila je nakon trenutka grobne tišine - jer ako sve to ispričamo tati, srce će mu prepuknuti. Zar ne vidiš da si ponos obitelji?
Za njih je to bilo jednostavno: budući da nije bilo nikakve mogućnost da postanem poznati liječnik, što moj otac nije mogao zbog nedostatka novca, sanjali su da barem nešto diplomiram.
- Pa dobro, bit ću lijepo ništa - zaključih. - Odbijam da od mene silom napravite nešto što ne želim ili nešto što vi želite da budem, a najmanje ono što bi htjela vlada.
Rasprava, pomalo u slijepoj ulici, potrajala je do kraja tjedna.
Mislim da je majka čekala pravi trenutak da o tome porazgovara s ocem, i ta mi je pomisao dala novu snagu. Jednoga dana nabacila je, kao slučajno, nevjerojatan prijedlog:
- Ljudi govore da bi, ako hoćeš, mogao postati dobar pisac.
Nikada nisam čuo ništa slično u obitelji. Sklonosti što sam ih pokazivao od malih nogu dopuštale su pretpostavke da bih mogao postati crtač, glazbenik, pjevač u crkvi, i čak nedjeljni pjesnik.
Otkrila je moju sklonost prema pisanju, pomalo čudnu i eteričnu, za koju su svi znali, ali je moja reakcija taj put bila neočekivana.
- Kad bih se odlučio postati piscem, trebao bih biti jedan od velikih, a takvi se više ne rađaju - odgovorih majci. - Na kraju krajeva, ima i boljih načina da se umre od gladi.
Jednog od tih dana, umjesto da razgovara sa mnom, plakala je bez suza. Danas bi me takvo što uznemirilo jer cijenim zatomljeni plač kao pouzdano sredstvo velikih žena kojim na silu ostvaruju svoje nakane. Ali tada, s osamnaest, nisam znao što bih rekao majci, i moja je šutnja potaknula njezine suze.
- U redu - progovorila je - barem mi obećaj da ćeš maturirati najbolje što možeš, a ja ću o ostalom razgovarati s tatom.
Oboje smo istodobno odahnuli misleći da smo pobijedili. Prihvatih koliko zbog majke toliko i zbog oca, jer sam strahovao da će oboje umrijeti ako ubrzo ne pronađemo neko rješenje. Tako smo se složili da studiram pravo i političke znanosti, koje ne samo da daju dobru opću kulturu kao podlogu za bilo koje zvanje, nego je to i humani studij s predavanjima ujutro i slobodnim poslijepodnevima za rad. Zabrinut također zbog duševnog tereta što ga je tih dana majka podnosila, zamolio sam je da mi pomogne pripremiti teren za otvoreni razgovor s ocem. Usprotivila se, sigurna da ćemo se posvađati.
- Vas dvojica ste jednaki - objasnila mi je. - I tu je razgovor nemoguć.
Uvijek sam mislio posve suprotno. Tek kada sam već prošao kroz sve dobi kao i moj otac u svome dugom životu, počeo sam sam sebi nalikovati više njemu negoli sebi.
Majka je vjerojatno te noći dovršila svoj filigranski rad jer je tata skupio cijelu obitelj za stolom i najavio kao usput: »Imat ćemo odvjetnika u obitelji«. Možda u strahu da otac ne pokuša ponovno pokrenuti raspravu sada kada je obitelj u punom sastavu, majka se umiješala praveći se posve nevjesta.
- U našoj situaciji i s cijelom četom djece - objasni mi - mislili smo da je najbolje rješenje jedini studij koji možeš sam plaćati.
Nije to bilo ni približno tako jednostavno kako je to ona izložila, ali je za nas to moglo predstavljati najmanje zlo, i s najblažim posljedicama. Tako sam zamolio oca za mišljenje, kako bismo igru odigrali do kraja. Odgovorio je kao iz topa iskrenošću što para srce:
- Što da ti kažem? Boli me duša, no barem mi preostaje dovoljno ponosa da ti pomognem kako bi postao ono što ti želiš.
Vrhunac otmjenosti toga siječnja 1946. bilo je moje prvo putovanje zrakoplovom, zahvaljujući Joseu Palenciji, koji se ponovno pojavio s velikim problemom. U Cartageni je izvanredno završio pet razreda gimnazije i pao šesti. Obećao sam mu pomoći oko mjesta u svojoj gimnaziji da napokon završi školu, a on me pozvao da idemo zrakoplovom.
Za Bogotu je tada dva puta tjedno letio DC-3 tvrtke LANSA, no najveći rizik nije bio sam avion, već krave koje su mirno pasle na zemljanoj pisti improviziranoj na jednoj farmi. Ponekad je morao napraviti nekoliko krugova u zraku ne bi li ih rastjerao. Taj sam put iskusio svoj sad već općepoznati strah od aviona, u vrijeme kada Crkva nije dopuštala da se njime prevoze posvećene hostije zbog straha od nesreća. Let je trajao gotovo četiri sata bez zaustavljanja, brzinom od tristo dvadeset kilometara na sat. Mi koji smo preplovili taj čudesni put, orijentirali smo se iz zraka prema živom zemljovidu velike rijeke Magdalene. Prepoznavali smo makete sela, ladice na navijanje, sretne lutkice što su nas pozdravljale iz školskih dvorišta. Za to vrijeme stjuardese u prirodnoj veličini smirivale su u avionu putnike koji su u panici molili Boga, pomagale onima slaboga želuca i uvjeravale mnoge da ne postoji opasnost od sudara s jatima strvinara koji su vrebali lešine u rijeci. Iskusni putnici neumorno su pak prepričavali svoje letove kao da su junački pothvati. Od uspona na bogotsku zaravan, bez kompresije i maski za kisik, srce je htjelo prsnuti, a podrhtavanje i kloparanje krila pojačavali su radost slijetanja. No najveće iznenađenje bilo je to što smo preduhitrili telegrame koji najavljuju naš dolazak.
U prolazu kroz Bogotu Jose Palencia kupio je instrumente za cijeli orkestar - ne znam je li to izveo s namjerom ili zbog predosjećaja - ali kada ga je ravnatelj Espitia vidio kako sigurna koraka ulazi s gitarama, bubnjevima, šuškalicama i usnim harmonikama, shvatio shvatio sam da je primljen.
Ja sam također osjetio težinu svoga novog statusa od trenutka kada sam prošao kroz predvorje: bio sam učenik šestog razreda. Dotada nisam bio svjestan zvijezde na svome čelu o kojoj svi sanjaju, ni da se to odmah primjećuje po načinu na koji su nam pristupali, u tonu kojim su nam se obraćali i čak u nekom strahopoštovanju. Cijela je ta godina ponajprije bila godina zabave. Budući da je spavaonica bila samo za stipendiste, Jose Palencia se smjestio u najbolji hotel na trgu, gdje je jedna od vlasnica svirala klavir, te smo cijele godine živjeli kao da je nedjelja.
Bila je to nova promjena u mome životu.