Noćna smjena-Goran Tribuson

 Istraga o ubojstvu kćerke zagrebačkog poduzetnika razotkriva mračniju stranu hrvatske poratne svakodnevice. Privatni istražitelj Nikola Banić, poznat iz tri prijašnja romana, naći će se u svijetu sumnjivog sjaja novih hrvatskih bogataša, u okruženju droge, prijevara, ratnog profiterstva, ali i loše sakrivene socijalne bijede. Tražeći odgovore na mnogobrojna pitanja Banić će razriješiti i neke svoje unutrašnje konflikte i dileme.

Uspomeni na Doca

 
 
  Hey, thank’s a lot! This is your world.
 We just live in.
 Mathew, u The Saint of Fort Washington

 
 
 1.


  Bilo je kolovoških trideset pet stupnjeva u hladu. Odvjetnik Hercegović, u pretoplom zelenom odijelu i s čvrsto zavezanom šarenom kravatom, neumjereno se znojio i, mašući spisom ispred lica, pokušavao se osvježiti nekom vrstom umjetnog propuha. Takva žega već u deset prijepodne nije obećavala dobar dan, čak ni u razmjerno dobro zasjenjenom prolazu kinematografa Apolo. Shvativši valjda da će se u suprotnome onesvijestiti od vrućine, odvjetnik razveže kravatu, uredno je smota i stavi u džep pa zamoli čašu vode. Mogao je biti pedesetih godina, imao je snažnu šiju, oveći trbuh i kratke noge, te je podsjećao na isluženog hrvača teške kategorije. Banić šutke ustane, okrene se i otvori slavinu iznad umivaonika što je bio postavljen iza njegova radnog stola. Voda je bila mutna od kamenca i pretopla, tako da je odvjetnik s gađenjem otpio nekoliko gutljaja i odložio čašu na stol.
  – Gospodine Baniću – reče on pribravši se malko od toplotnog udara – to što biste trebali napraviti za mog klijenta na stanoviti je način delikatno, pa vas molim da postavljate što manje pitanja. Vašu ćemo diskreciju nagraditi uvećanim honorarom. Da budem posve izravan, kolika je vaša tarifa?
  – Tristo na dan... plus troškovi.
  – Kuna!?
  – Da... ne mislite valjda maraka!?
  – Znači, ne ide vam baš posao – nasmije se Hercegović – mislim, kad ste tako jeftini. Pa za te novce ne rade ni vodoinstalateri! Evo, moj bi vam klijent za taj jednokratni trud bio spreman platiti tisuću njemačkih maraka...
  – Kako se zove vaš klijent? – upita Banić glasom u kojemu je pokušao potisnuti svaku radoznalost.
  – I to je jedno od tih suvišnih pitanja – tiho će odvjetnik gurajući pred Banića otvorenu kuvertu u čijem se prorezu vidjela nova novčanica od tisuću maraka. – Ako se ne varam, Amerikanci bi za to rekli in advance.
  Ne taknuvši plavu kuvertu, Nikola Banić ga je sveudilj promatrao pitajući se tko je taj čovjek i što zapravo hoće.
  – Kako me ne biste držali bizarnim čudakom, objasnit ću vam o čemu je riječ – nastavi odvjetnik. – Prije mjesec dana moj se klijent rastao od vrlo bogate žene koja je vlasnica tvrtke Omniart, tvrtke, dakle, koja se bavi izvozno-uvoznim poslovima s umjetninama. Zbog raznih pravnih okolnosti od bivše supruge nije dobio ništa, osim stanovite, vrlo vrijedne memorabilije koju bi večeras u deset sati trebalo preuzeti u upravi Omniarta.
  – Pa zašto je ne preuzme sam? – primijeti Banić paleći posljednji Marlboro što ga je izvukao iz kutije na stolu.
  – Zato što sam čin preuzimanja podrazumijeva niz neugodnosti, pa i određenu opasnost. Naime, iako je njegova bivša supruga u načelu pristala, moj se klijent boji da bi taj pristanak mogao biti i klopka. U igri su i njezina braća, koja bi se, doznaju li, zacijelo protivila takvoj transakciji...
  – Vrlo ste jasni i precizni – ironično primijeti Banić pa uzrujano ustane i priđe prozoru, zagledavši se u filmske plakate kojima je bio načičkan zid nasuprot njegovoj poslovnici. Nekoć, dok se kino još zvalo Kozara, plakati su najavljivali šareno pornografsko smeće i izgledali su tako da su roditelji s malodobnom djecom u velikom luku zaobilazili to mjesto. Sada je posvuda bio izvješen sami američki visokobudžetni kič. Vrelim asfaltom prolaza protrči bosonogo dijete u šarenim gaćicama i Baniću se učini da su tragovi dječjih stopala ostali u mekom tlu. Dopuši cigaretu, baci je van, a potom sjedne na prozorsku dasku.
  – Naravno, za gospođino ime ne smijem pitati; što je ta memorabilija, također me se ne tiče... Hoćete li mi bar kazati gdje je Omniart ili se od mene očekuje da ne postavljam nezgodna pitanja te ga sam počnem minuciozno i diskretno tražiti po gradu?
  – Memorabilija nije veća od videokasete, a Omniartova je uprava u Bogišićevoj ulici – nastavi odvjetnik ne obazirući se na ironiju u Banićevu glasu. – I svakako ponesite revolver! Objasnio sam da je opasnost glavni razlog zbog kojega primopredaju izbjegavamo obaviti sami. Evo, tu vam je adresa...
  – Ne očekujete, valjda, da ću ih tamo, poput Brucea Willisa, sve posmicati i donijeti vam memorabiliju uprljanu njihovom još toplom krvlju!?
  Odvjetnik uzdahne, obriše rukavom znojno čelo i otpije još malo iz pretople čaše.
  – Ah, vi ste beskrajno težak čovjek! Bit ćete tamo točno u deset navečer, kako je dogovoreno, predstavit ćete se kao čovjek odvjetnika Hercegovića, uzet ćete paketić i odmah ga donijeti u moju kancelariju. Revolver vam je zbog onih jedan posto mogućnosti da stvari krenu po zlu.
  Hercegović iz nutarnjeg džepa izvadi posjetnicu i stavi je na stol pokraj papirića s Omniartovom adresom. Na oba su se papira vidjeli tragovi njegovih vlažnih prstiju.
  – Sve mi je ovo beskrajno sumnjivo, a bojim se i da nadilazi moje zakonske ovlasti. Mislim da ću vas morati odbiti – hladno će Banić, vrativši se svom radnom stolu.
  Hercegović ponovno uzdahne pa na stol, do ona dva, stavi i treći papir – novčanicu od petsto njemačkih maraka. Kao u nekom filmskom filažu, Banićevom glavom prolete ovomjesečne obveze: stanarina, Nikina alimentacija, računi American Expressa, novi akumulator... Bez riječi izvuče ladicu, izvadi iz nje punomoć i stavi je pred odvjetnika. On se nasmije, izvuče iz džepa nalivpero koje bljesne zlatnim sjajem i stavi na papir mrlju koja je trebala biti potpis.
  – Smiješno – reče ustavši od stola – obično meni drugi potpisuju punomoći, a sad i sam moram...
  Ne pričekavši da se potpis osuši, Banić presavine papir i vrati ga u stol, ne osvrnuvši se za zajapurenim, znojnim odvjetnikom koji je izišao iz ureda i zatvorio za sobom vrata.
  Posao koji je nakon gotovo tromjesečne stanke dobio doimao se nadasve neobičnim, ali si je tu neobičnost nastojao protumačiti mistifikacijama kakvima su odvjetnici obično vrlo skloni. Za svaki slučaj odluči provjeriti njegovu vjerodostojnost, uzme posjetnicu što je ležala na stolu, otvori novi telefonski imenik i s olakšanjem shvati da se podaci slažu: Stjepan Hercegović stvarno je bio odvjetnik s uredom u Gundulićevoj ulici. Zatim, zadovoljan što je konačno ipak nešto zaradio, pospremi devizni honorar u džep, spusti zelenu platnenu roletu tako da je soba utonula u mrak, skine košulju, uvali se u naslonjač, pusti kasetu s Coltraneovim baladama, nadajući se da će ipak uspjeti odrijemati sred kipućega ljetnog pakla što se obrušio na Zagreb.
  U sedam navečer se otuširao, navukao iznošene traperice i čistu majicu i izišao do kafića Kico, sanjajući veliku bocu ledenoga piva u ugodnom okružju novog air-conditiona. I prije no što je ušao u lokal, kroz otvoreni je prozor spazio poznatu hispanofizionomiju bivšeg kinooperatera Paka. Nekako baš u vrijeme kad su koitalne filmske majstorije izbacili iz Apola i otjerali ih na debelu periferiju, ostavio je i Pako kinooperaterski posao. Istini za volju, da je netko ozbiljnije pročačkao po upravi kina, možda bi došao i do neke druge verzije događaja, do toga da je Pako zapravo izbačen zbog mnogih neugodnih propusta koji su mu se u poslu događali, no Banić je prijateljskom dobrohotnošću pristajao na Pakovu priču, u kojoj se tvrdilo kako im je »rekel sve kaj ih prati« i »zalupil vratima«, dok su oni klečali na koljenima i preklinjali ga da kao vrstan kadar ostane. Ipak, prekinuvši radni odnos u Apolu, Pako je ostao u svojoj podstanarskoj sobici u prolazu kina, i nitko nikad nije doznao uz pomoć kakve je financijske alkemije uspijevao plaćati ne baš malu najamninu. Doduše, Pako se bavio raznim poduzetničkim pustolovinama, za koje se moglo reći da su dobro svršile već samim time što zbog njih nije završio u zatvoru. Počesto je baš zbog »poduzetništva« bio prisiljen ostajati u nekoj vrsti ilegale, kloniti se strogo Britanskog trga i izbjegavati poslovne partnere koji bi dolazili šakama ili batinama naplatiti »dividendu«.
  Na preglasno ugođenom radiju smještenom iza šanka, razdvojene glazbenim blokovima, nizale su se kratke vijesti o uspostavi civilnih odnosa u oslobođenom Benkovcu, Drnišu, Glini i drugim manjim mjestima; u svakoj se ponavljala fraza prema kojoj se »život polako vraća« te se obvezno naglašavalo da je neki crkveni uglednik posvetio ovo ili ono. Pako je stajao uz poviši stol, a pred njim su bili čaša gemišta i četvrtasti paketić umotan u smeđi pakpapir.
  – I ti imaš memorabiliju! – našali se Banić uprijevši prstom u paketić.
  Pako, koji baš da je i znao što je to memorabilija, nije mogao razumjeti tu aluziju, pogleda začuđeno Banića, a potom razmota paketić u kojem su se nalazila dva odeblja snopa papirića na čijoj su crnoj podlozi bila otisnuta žuta slova Rolling Stones i Voodoo Lounge.
  – Detektiv, buš gemišt?
  – Pivo! – vikne Banić konobarici Zdenki, pa se zagleda u misteriozni sadržaj Pakova omota. Papirići su neodoljivo podsjećali na ulaznice.
  – Dvjesto ulaznica za koncert Rolling Stonesa u Budimpešti. Po trideset maraka svaka. To ti je šest somova maraka minus soma za izradu, brat bratu, pet somova maraka profita! Dobar posel, kaj veliš? – reče Pako očekujući Banićevo mišljenje.
  – Kakvi troškovi? – upita Banić.
  – Za tiskanje. Zdrukal ih je na laserskom printeru jedan frajer s Trešnjevke za soma. Gle, papir je sto posto original. A vidi kak mu je perfektno ispal zlatotisak. Vrhunski falsifikat!
  – Dilaš lažne ulaznice? To je kažnjivo – reče Banić uzimajući hladnu bocu piva što ju je upravo donijela konobarica.
  – Zdenka, oćeš kartu za Stonese? – upita Pako pružajući konobarici jednu od onih dvije stotine ulaznica. – Za tebe je zabadav...
  – To me ne zanima! – odbrusi konobarica s nadmoćnim prezirom. – Ako imaš za Olivera, to bih uzela, ali ovi...
  – Oliver!? Kak se neko ko peva i drži do sebe može zvat Oliver? To je ime za deterdžent, kaj ne? – zamisli se Pako, pa potom kucne svojom čašom o Banićevu.
  – I kome ćeš to prodati? – upita Banić, i sam provjeravajući kvalitetu patvorene ulaznice.
  – Nikom! – odreže Pako ljutito. – Koncert je bil prekjučer, a idiot je karte završil jutros. Ni stigel prije. Jebi ga, odličan maher, al spor ko smrt.
  – Znači, izgubio si tisuću maraka?
  – Frajer je ipak bil pošten – objašnjavao je Pako – pa mi je priznal petsto maraka na penale kaj je prekoračil rok.
  – I to je nešto – lakonski će Banić, dok je Pako zgrabio onih dvjesto ulaznica i bacio ih u košaru za smeće pokraj šanka.
  – Pako, opet mi praviš smeće! Nosi to van! – vikala je konobarica, ali je Pako uopće nije slušao. Izlio je u sebe gemišt i, ljutito zalupivši vratima, izišao.
  Već je padao mrak kada se Banić u svom stančiću iznad ureda još jedanput istuširao i sasvim nevoljko obukao jedino odijelo i zavezao jedinu, još k tome – neizglačanu – kravatu. Trebao je obaviti posao za odvjetnika Hercegovića i njegova anonimnog klijenta, pa mu se nekako činilo da zbog poslovne ozbiljnosti mora obući mrsko mu odijelo. Otvori ormarić do kreveta u kojemu se nalazio njegov Smith&Wesson, ali se ipak predomisli i zalupi ladicom, misleći kako revolver opasne situacije kadšto učini još opasnijima. Posao koji je trebao obaviti činio mu se više dostavljačkim ili poštarskim no istražiteljskim, pa je to više izišao sasvim miran i bez pucaljke. Zaputio se gore prema Rokovu perivoju, gdje je običavao parkirati svoj »novi stari« renault 4.
  Naletio je na nju baš na najraskopanijem dijelu Britanskog trga, koji su tog ljeta, poput dobrog dijela gradskog središta, obnavljali. Bila je u širokoj muškoj košulji i trošnim trapericama, imala je sasvim kratku frizuru i dva velika oka u kojima se zrcalilo žutilo gradske rasvjete. U jednom časku, zaboravivši valjda da mu već podulje vrijeme nije žena, tako se obradovao da ju je gotovo zagrlio, u drugom je već brže-bolje navukao na lice onaj službeni izraz koji sprečava svaku prisnost.
  – Lidija! Nisi otišla na more? – upita je vadeći iz džepa kutiju cigareta.
  – Zar ti Nika nije javila da smo se predomislile? – upita ona, značajno promatrajući kako on brzopleto i nespretno pokušava zapaliti cigaretu. Kao da je uživala u njegovoj zbunjenosti, držeći je valjda dobrim znakom da on i nakon tolikih godina razdvojenosti još uvijek nije ravnodušan prema njoj.
  – Ah, da, rekla mi je – reče on, i sâm nesiguran je li mu doista rekla.
  – Hoćeš li me pozvati na kavu? – upita Lidija. – Baš sam pošla k tebi. Moramo porazgovarati.
  Sjeli su u kafić, jedan od onih kakvima je val privatnog poduzetništva preplavio Zagreb, i ona je naručila vinjak, dok je on samo zapalio cigaretu, osjećajući kako ga u posljednje vrijeme susreti s Lidijom čine pomalo neurotičnim.
  – Nika želi napustiti fakultet – reče Lidija gledajući ga prodorno preko čašice u kojoj se ljeskala rumena tekućina. – Nije položila nijedan ispit i tvrdi kako joj je medicine pun kufer.
  – Pa neka studira nešto drugo.
  – Kako možeš biti tako ravnodušan? – prekori ga ona. – Ti si joj otac i morao bi porazgovarati s njom.
  – Nisam ravnodušan, samo sam praktičan. Mislim, ako ne podnosi medicinu, može studirati nešto drugo. Pa i Komarov je sin napustio medicinu i sada je uspješan na stomatologiji...
  – Komarov je sin s medicine otišao na elektrotehniku, pa na pravo, pa na agronomiju... i sada radi kao skladištar u Unikonzumu! – ljutilo ju je njegovo nepoznavanje stvari. – Štos je u tome što više uopće ne želi studirati. Želi raditi.
  – Ni to nije loše – mirno će Banić otresajući pepeo.
  – Možda bi joj Tamarin mogao pronaći kakav prikladan posao... On još uvijek ima veza...
  – Da sam znala da ćeš biti takav, ostala bih kod kuće! – rekla je Lidija više razočarana no ljuta. – Dobro znaš da sam Tamarina ostavila, da smo se rastali prije nepune tri godine. Ne očekuješ valjda da ću bivšeg muža moljakati da mi zaposli kćer.
  – Znam da si se razvela... ali, opet, znam da će on i danas napraviti sve što zatražiš od njega.
  – Čuješ li me, rekla sam ti da neću od bivšeg muža moljakati usluge! – razljuti se Lidija.
  – Pa, i ja sam ti bivši muž – promrmlja Banić zaboravljajući da je rekao nešto sasvim neprilično i uvredljivo. Iako je uistinu bio bivši muž, Nika je ipak bila njegova, a ne Tamarinova kći.
  Lidija ga pogleda srdito, popije svoj vinjak i bez pozdrava iziđe na Ilicu.
  – Dobro ste razljutili damu – lukavo primijeti konobar koji se u praznom lokalu hladio ventilatorom što je zujao na šanku. Banić ga pogleda, a zatim brzo ustane i požuri za Lidijom.
  – Trebalo bi platiti! – podvikne konobar. – Ili možda imate pokaz?
  Banić priđe šanku i iz džepa izvuče dvije novčanice, jednu od tisuću, drugu od petsto maraka.
  – Nemate nešto sitnije? – začudi se konobar držeći u rukama novčanice kakvima se obično ne plaća piće u usputnim birtijama. – Hoćete li da vam razmijenim ili ćete zasjesti i popiti ostatak?
  Uvidjevši kako je Banić sasvim ravnodušan spram njegovih ugostiteljskih duhovitosti, konobar se odgega u sporednu prostoriju, a zatim se brzo vrati s ostatkom novca. Zgrabivši novac, Banić hitro iziđe na Ilicu, ali tu više nije bilo ljutite Lidije.

 

 
 3.


  Iako je nebo bilo čisto optimističko plavetnilo, a vijesti na radiju niska političkih i gospodarskih trijumfa, Baniću se sve više činilo kako je u, patetično rečeno, šarenom kolaču života sve više gorkih sastojaka. Tržnicu pokraj koje je živio već od rana jutra obilazile su otužne spodobe loše odjevenih umirovljenika, prebirući po gomilama odbačena povrća ne bi li iz njih izdvojili ono što još nije sasvim trulo; vijesti o otpuštanjima, famoznim odlascima »na čekanje« i beskrupuloznoj pljački cijelih tvornica dopirale su sa svih strana, a štrajkovi i drugi oblici nezadovoljstva suzbijani su vještinom koja je bila ravna onoj iz prijašnjeg režima. Ozarena lica TV voditelja uvjeravala su puk kako brizi nema mjesta, kako je put u sutrašnje blagostanje već obilježen te kako treba samo usput porješavati nekoliko problema, pa spremno pohrliti u Arkadiju koja nam se smiješi. Znao je Nikola Banić da on sâm nije nikakvo mjerilo, da je nadomak opasnih pedesetih, kad nepovjerenje, nezadovoljstvo i stalno gunđanje na sve postojeće postaju nekom vrstom životnog stava. Možda stvari i nisu tako loše, znao se umirivati, možda sam samo ja loš i dotrajao, preumoran da sudjelujem u općem kolu zadovoljstva. I, konačno, dvije su stvari u ovom traljavom svijetu ipak u redu: pospane i zamišljene balade velikog maga Johna Coltranea i gotovo sasvim novi rabljeni renault 4, koji besprijekorno radi, bez obzira na činjenicu da i sam pripada nekoj vrsti automobilske povijesti. I baš kad je zamirala Coltraneova It’s Easy to Remember, Banićev se automobil stade spuštati u dolinu sred koje se smjestila velebna kućerina Valerijana Mandića, čovjeka koji ga je sinoć pozvao tvrdeći kako nikoga ne moli, ali svakoga plaća.
  Sudeći po njegovoj kući u, treba li reći, sjevernom dijelu grada, Valerijan Mandić nije mogao pripadati staležu koji svakoga dana zaviruje pod tezge piljarica ili se veseli kad mu vlada uz slavodobitnu halabuku pokloni pedeset kuna mirovinskog dodatka. Asfaltni put obrubljen nizom niskih svjetiljki vodio je kroz netom zasađenu bijelu šumicu mladih breza, potom je blago vijugao između otmjenih čempresa i neke druge ukrasne crnogorice, da bi se zatim ustremio na pročelje žute dvokatne kuće što je podsjećala na dvorac kojega od bolje stojećih iliraca. Ispred kuće bilo je parkirano nekoliko luksuznih automobila, a desno, uz niski dograđeni trijem, vidjelo se plavetnilo bazena okruženog nečim što je mogao biti samo bijeli mramor. Podalje iza bazena nazirala su se dva crvena teniska igrališta ograđena visokom mrežastom ogradom, a iza njih drvene barake koje su, kako se Baniću činilo, mogle biti i konjušnice. Dobar dio te nove klase došao je u metropolu s kamenjara i nitko nije znao dovoljno uvjerljivo protumačiti njihovu upravo opsesivnu strast za tenisom.
  Banić zaustavi kola ispred kućice s rampom, podignute stotinjak metara ispred Mandićeva zdanja. Iz kućice se poput guštera izvuče golemi snagator u tijesnim plavim hlačama i bijeloj košulji strašno napetoj preko čvrste trbušine. Mrlje znoja na košulji širile su mu se od pazuha sve do mjesta gdje bi mu bio struk da je bio mršaviji. Imao je debilno čelo Frankensteinove novotvorine i šiju Mikea Tysona, a dobrodušni izraz lica što ga je nekako uspio namjestiti činio se čistim, uvježbanim falsifikatom.
  – Vraški vruće – promrmlja debeli prišavši vratima Banićeva automobila.
  – Što se malo ne osvježite u onom bazenu?– primijeti Banić, a debeli se kiselo nasmije. Iako se to po njegovu tupavom izrazu ne bi moglo očekivati, čini se da je ipak razumio ironiju.
  – Osobnu! – pruži debeli ruku.
  Banić mu preda svoju osobnu iskaznicu i radnu dozvolu, a debeli se vrati u kućicu. Bio je tako zdepast da se u jednom trenu činilo kako se uopće neće moći uvući unutra. Vidjelo se da u ruci drži telefonsku slušalicu, da o nečemu dugo i opširno govori, da nekoliko puta provjerava podatke iz osobne iskaznice, da bi nakon desetak minuta prtljanja izišao i vratio se Baniću.
  – Ako vam je teško ući u kućicu, zašto se prije toga ne namažete sapunom? – dobaci mu Banić.
  – Iziđite! – odrješitim će glasom debeli.
  – Zašto bih izišao? – bunio se istražitelj.
  – Da provjerim nosite li oružje!
  – Oho! – zafućka Banić. – Što ste vi? Vojna baza? Ili vam je predsjednik države svratio na gablec?
  Bez ikakva smisla za tu vrstu humora, debeli zavuče ruku kroz prozor automobila i nemilosrdno zgrabi Banića za vrat.
  – Iziđi da te pregledam ili se gubi!
  Nemajući druge, Banić izvuče iz pepeljare neugašeni Marlboro i pritisne ga svom snagom na podlakticu debelog čuvara. Debeli vrisne, odmakne ruku, a potom bijesno zgrabi retrovizor »četvorke« i otrgne ga lako kao da bere cvijet.
  – Što je, ne voliš Marlboro? – naceri se Banić.
  – Iziđi da ti slomim vrat! – vikao je čuvar i slinio po opeklini.
  – Slušaj me, debeli – hinio je strogost Banić – javi gazdi da me nitko neće pregledavati i da nemam oružje. Ako ne može bez pregleda, ja odlazim.
  Čuvar nešto promrmlja pa ponovno nestane u tijesnoj kućici. Vidjelo se kako debelim prstima prebire po sitnim telefonskim tipkama, a zatim se rampa polako podigne. Banić upali motor i polako krene prema parkiralištu, dobacivši usput zluradi osmijeh debelom čuvaru.
  Unutrašnjost kuće, bolje reći dvorca, bila je izložba skorojevićkog neukusa i kiča. Uza zidove prostranog predvorja kočili su se konfekcijski antički kipovi, slike su zacijelo bile preuzetno amatersko nedjelo raznih anonimusa, uz ulja su visjeli gobleni, a uz tapiserije jeftine reprodukcije Mona Lise i Ivekovićevih žanr-scena iz hrvatske prošlosti. Tepisi su pripadali različitim stilovima, od vjerojatno pravih perzijskih sagova pa do onih iz Name i Vuteksa. Jedino što je u cijelom predvorju bilo stvarno savršeno bio je moćni air-condition koji je taj ambijentalni užas čvrsto držao na sedamnaest Celzijevih stupnjeva.
  Vlasnik tog carstva, moćni poslovni čovjek i poduzetnik Valerijan Mandić, dočekao ga je u nekoj vrsti radne sobe za koju bi se moglo reći sve prije nego da je bila jednostavno i funkcionalno namještena. Njezino neautentično pokućstvo sigurno je bilo iznimno skupo i pripadalo je raznim, uglavnom nespojivim stilovima, jednako nespojivim kao što su bile i boje Mandićeva sakoa, košulje i kravate. Valerijan Mandić morao je imati znatno više od pedeset godina, ali je još bio u snazi, premda bi se prije moglo reći da je grdosija nego atlet. Govorio je sporo, gledajući u sugovornika pomalo tupo, baš kao da mu pola razgovora nije baš jasno.
  Banić sjedne u ponuđeni fotelj i odluči pustiti Mandića da mu podrobno objasni razloge zbog kojih ga je pozvao.
  – Dakle, vi ste taj Nikola Banić... privatni istražitelj – reče Mandić nalaktivši se na stol i spojivši prste desne i lijeve ruke. – S obzirom na to da se bavite tim poslom, vjerojatno ste zanat ispekli u bivšoj policiji.
  Banić potvrdi kimanjem glave.
  – Znači s komunjarama. To vas baš ne čini osobom kojoj bih poklonio previše svog povjerenja. Cijeli sam život ratovao protiv vas komunista.
  – Imate pravo – pokajnički će Banić. – Moram vam odmah priznati da sam svojedobno bio član poznate zločinačke organizacije pionira, kao i da sam 1959. nosio Titovu štafetu na relaciji Bjelovar – Križevci.
  Telefon na Mandićevu stolu zazvoni i on podigne slušalicu. Kao i svi primitivci, i on se derao u telefon kao da nema mnogo povjerenja u finu elektroniku.
  – Ako on kaže, onda odmah kupite! Ma, hajde, molim te, četrdeset tisuća maraka nije ništa za tako malo rabljenu stvar!... Čuo si me, kupite... na njegovu dušu... Živio mi ti!
  Mandić odloži slušalicu i zagleda se u svoga gosta, kao da još uvijek razmišlja o kupnji koju je upravo dopustio. Vidjelo se da njegovu ironičnu primjedbu nije ni shvatio ili ju je već zaboravio.
  – Da, zbog njih sam morao provesti više od deset godina u emigraciji. U Njemačkoj. Bio sam član jedne naše frankfurtske emigrantske udruge i nemalo sam puta vidio Udbina pseta na djelu...
  – Nadam se da me niste zvali zbog toga – prekine ga Banić.
  – Zvao sam vas zbog kćeri. S njom imam velikih problema. Imate li djece?
  – Imam.
  – No, onda vam roditeljske brige nisu strane.
  – Oprostite, ali pedagoškom se djelatnošću ne bavim...
  – Znam – lupi Mandić šakom po stolu. – I ne zajebavajte! Ova je kuća puna ozbiljnih ljudi koji ne trpe zajebavanje!
  – Jasno mi je. Jednog sam već upoznao na ulazu – mirno će istražitelj. – Radije mi objasnite što vas muči.
  On duboko uzdahne, uhvati se za glavu, pa počne:
  – Imam sedamnaestogodišnju kćerku Maru, jedinicu. Sam je odgajam jer joj je majka umrla prije petnaest godina. U posljednje vrijeme mala mi pravi silne probleme, izbiva iz kuće, vucara se okolo s čudnim društvom, troši puno love, pa i ovo, vidite, i ovo sam našao u njezinoj sobi...
  Mandić otvori ladicu stola i pred Banića baci vrećicu s malo bijelog praha. Banić gurne prst, zahvati malo praha pa ga lagano lizne. Premda nije bio sto posto siguran, učini mu se da je riječ o heroinu.
  Telefon na stolu ponovno zazvoni.
  – Bogamu, pustite me na miru!... Kako, nije stigla narudžba!? Pa poslao sam je u utorak!... Slušajte, hoću tu robu do ponedjeljka... Ne, rekao sam, franko skladište!
  – Oprostite, Baniću – nastavi Mandić spuštajući telefonsku slušalicu. – Posao je posao. Nego, gdje sam ono... da, i sve to ne bi bilo ništa da mi prije petnaestak dana nisu počele pristizati prijeteće poruke.
  – Čime vam prijete?
  – Evo, tu su dvije – reče Mandić izvlačeći papiriće iz ladice stola.
  Banić uzme to što je on nazvao prijetećim porukama. Poruke su bile ispisane na neuredno istrgnutim kockastim papirićima od kakvih su izrađene matematičke bilježnice. Na jednoj je nevještim rukopisom i s obiljem pravopisnih pogrešaka pisalo: Gade ako mi u roku od tjedan dana ne daš 20 tisuća dem, ubiću tvoju jedinicu Maru. Donesi novac u petak na Cvijetni Trg u 16 i 30 i naš će ti čovijek priči.
  A na drugoj je stajalo: Gade nisi donjeo novac. Imaš šansu sutra u 18 sati na istom mjestu. Kada daš novac puštamo ti kćerku na miru.
  – Ne djeluju baš uvjerljivo – zamišljeno će Banić. – Osim s vama, čovjek je i u žestokom sukobu s pravopisom. Jeste li možda bili na zakazanome mjestu?
  – Jesam, ali mi nitko nije prišao.
  – Primili ste samo dvije poruke?
  – Primio sam ih sedam, ali je prvih pet odnijela policija.
  – I što su rekli? – zanimalo je Banića.
  – Nisu pokazali pretjerano zanimanje – odmahne Mandić rukom kao da ni o novim policajcima nema baš najbolje mišljenje. – Kazali su da netko zbija neslane šale, da će izviditi, da će pripaziti na malu. Dva-tri dana tu se u okolici vrzmalo nekoliko njihovih ljudi, a onda su sasvim nestali. Vidite, ono što me ponajviše zabrinulo jest to što je uz svaku od poruka bila priložena i poneka Marina sitnica: ukosnica, crvenilo za usne, dugme vjetrovke... što znači da je nitkov stalno u njezinoj blizini.
  – I što bih ja trebao učiniti?
  – Što biste trebali učiniti!? – čudio se Mandić kao da je stvar sama po sebi jasna. – Pa trebali biste je zaštititi.
  – Žao mi je – krene Banić kao da će ustati. – To ja ne radim, to je posao za zaštitare. Imate Sokole, Tigrove i što ja znam kako se sve ne zovu.
  – Kako ne razumijete, dragi gospodine – nije se dao Valerijan. – Ako uzmem kojega od njih, taj će zaigrati flastera. Zalijepit će se uz malu tako da bez njega neće moći ni na zahod. A ja želim diskretnu pasku, takvu koju ni ona neće primijetiti. I to ne neprekidnu, nego samo kad dulje izbiva... ili kad ide, da tako kažemo, na rizičnija mjesta, na ples, na kakav domjenak i slično.
  Banić ušuti, vidjelo se da razmišlja, da ni sam ne zna kakvu će odluku donijeti. Mandić shvati njegovu dvojbu, pa nastavi:
  – Čuo sam da uzimate tristo kuna na dan, a ja bih vam, vidite, bio spreman platiti isto toliko, ali maraka. Jasno, uza sve to i troškove koje biste imali. Evo, tu sam vam spremio mali predujam za prvi tjedan.
  Rekavši to, Mandić gurne pred istražitelja dvije novčanice od tisuću maraka. Pred Banićevim se očima ponovno zavrti kaleidoskop mjesečnih potreba, dugova i skromnih investicija.
  – Vidite – reče Banić vadeći cigaretu iz kutije – bit će strašno blesavo motriti vašu kćer i čekati hoće li joj se što dogoditi. Možda bi bilo djelotvornije pronaći onoga koji piše ta pisma...
  Iritantna zvonjava telefona još jedanput ispuni sobu.
  – Dobro, skinite mi te usrane male dioničare s vrata – opet je vikao poduzetnik. – Ako ne možete dokupiti tih pet posto, onda niste ni za što!... Pa ponudite svakome tko je voljan prodati bar dvostruko od nominale, a onda, od direktora do čistačice, sve pod nož! Ha, ha, ha!
  Mandić spusti slušalicu pa upre prstom u Banića.
  – Čovječe, to mi se sviđa! To zbilja nije loša ideja.
  – Ja na sve to gledam ovako: ta pisma zacijelo piše netko od vaših prošlih ili sadašnjih neprijatelja, netko tko vam želi nauditi... Možete li se sjetiti kome ste sve u životu nagazili na prste? Tko su vam neprijatelji?
  – Komunisti su mi oduvijek bili najljući neprijatelji – srdio se Mandić. – Protiv njih se borim od malih nogu.
  – To je u redu – umirivao ga je Banić. – Ali, znate, sasvim je mala mogućnost da vam ta pisma šalju Stipe Šuvar i Jakov Blažević. Ili Dušan Dragosavac, primjerice. Pod neprijateljima sam mislio na one osobne, intimne, dakle na ljude koje uglavnom poznajete.
  – Nemam nikakvih neprijatelja! Ja sam dobrotvor! Milijune maraka pomoći donio sam ovoj zemlji i ovom narodu kad mu je bilo najpotrebnije.
  Izgovorio je to s takvom narcisoidnom sigurnošću i odlučnošću da je Baniću odmah bilo jasno kako ima toliko neprijatelja da ih do večeri ne bi uspio nabrojiti.
  – Dobro, onda ćete mi dati te papiriće i dopustiti mi da vas posjetim kojega od idućih dana kako bismo podrobnije popričali o ljudima iz vaše i Marine okoline. Jer, sve to sigurno radi netko tko vam je vrlo blizu. Samo, kad sljedeći put dođem, reći ćete onom debelome na ulazu da me zaobiđe u širokom luku.
  – Ah, pustite vi Đuru! – veselo će Mandić. – To je dobričina, jedan od prvih banijskih dragovoljaca. Zove se Vakumec, a svi ga zovu Vakum, jer nema baš mnogo u glavi... Drag je i pošten, ali pametan... e, to baš nije... No, dogovoreno, neće vas više uznemiravati.
  – I još nešto – nastavi Banić. – Kako ću prepoznati vašu kćer?
  – Maru!? – začudi se poduzetnik, a potom mu valjda i samome postade jasno da je istražitelj nikad nije vidio. – Evo, tu je! Dođite!
  Valerijan ga pozove do prozora i prstom mu pokaže dolje prema bazenu. Na rubu je sjedila izazovna plavuša u minijaturnom dvodijelnom kupaćem kostimu. Ništa na njoj nije govorilo da ima tek sedamnaest godina.
  – Ako i po gradu ide u te dvije sićušne krpice, onda je u redu – promrmlja Banić. – U suprotnome će mi trebati koja novija fotografija.
  Valerijan nešto ljutito promrmlja, a potom odmah pritisne tipku na radnom stolu. Za nekoliko časaka na vratima se pojavi mrtvozornička prilika slabašna muškarca u crnom odijelu i s debelim naočalama na nosu.
  – Ovo je moj savjetnik, doktor Sironić, mozak svih mojih pothvata – ceremonijalnim će glasom Valerijan, dok je čovjek u crnome, poput vjerna psa, stajao na vratima i čekao gazdinu zapovijed. – Doktor Sironić će vam dati Marine nove fotografije i podrobno vam objasniti kamo mala izlazi, kakve su joj navike i slično. U redu?
  Malo poslije, kad su u jednoj od sporednih prostorija pretraživali po brdu obiteljskih fotografija, Banić upita ozbiljnoga i šutljivog Sironića:
  – Gdje je vaš gazda nabavio sve te silne antičke kipove? Mislim da ih ni Grci nemaju toliko.
  – Priznajem, nije baš čovjek od ukusa – nasmije se Sironić. – Zamislite, imao je ideju da im se svima nadomjeste ruke. Ali ostavimo to! Želim vas upozoriti da dobro pripazite. Strašno je osjetljiv na Maru, a ona... ona je sklona brzim i površnim poznanstvima...
  – Oho! – iznenadi se Banić. – A vi, vi ste njezin doktor?
  – Zašto bih bio?
  – Gazda vas je predstavio kao doktora. Mislio sam...
  – Prevarili ste se – prekine ga Sironić. – Nisam doktor. Zapravo, doktor sam samo za stvari kojima se gazda bavi, pa me tako zove od milja...
  – A čime se gazda bavi?
  Umjesto da mu odgovori, Sironić se nekako pakosno i dvosmisleno nasmije, pa mu pruži dvije Marine portretne fotografije, a potom ga brzo izgura u predvorje puno lažnih antičkih statua. Ondje je već stajao gotovo dva metra visok muškarac napadno riđe kovrčave kose. I on je bio jak i podebeo, ali ne kao debil iz kućice na ulazu. Imao je opasan i podmukao izraz lica te sako zadebljan ispod lijevog pazuha, baš kao da tu drži futrolu s revolverom.
  – To je naš Aldo Kokot, kojega svi zovu Tromblon – objasni Sironić. – Čovjek silno zaslužan za našu stvar... i za Hrvatsku.
  Sa svim tim dobrotvorima na grbači domovini se uistinu dobro piše, pomisli Banić pa krene.
  – Tromblon, isprati gospodina do auta! – naredi Sironić kovrčavom tipu, a on krotko krene ispred Banića.
  Dakle, upoznao sam i trećeg Mandićeva kućnog psa, mislio je koračajući iza širokih Tromblonovih leđa, pomalo sretan što napušta taj novokomponirani poslovni raj.

 
 4.


  Unutrašnjost luksuznog diskokluba First izgledala je Baniću poput marsovske metropole; ništa takvo nikad nije vidio, ništa slično nije poznavao i ništa mu se od svega toga nije sviđalo. Laseri i ritmizirana raznobojna svjetlost, mladež u odjeći od šarene plastike i kompjutorizirani ravni ritam po kojemu se ljudska tijela klate i previjaju do iznemoglosti. Ruku na srce, od svega mu je najstrašnija bila glazba, jer kao fanatik džeza nije mogao shvatiti da glazbeni tijek može ići neprekidanom ravninom, bez spuštanja i bez podizanja. Obožavao je onu prevrtljivost i nepredvidivost džeza, kad te smireni bas, umirući glasovir i metlice na bubnjevima uvjeravaju da sve nestaje i da je svemu kraj, a onda se odnekud javi saksofon, zaurla vrlo visoko, pa se stane obrušavati, povlačeći prateća glazbala u neumoljiv tempo. A ovdje je sve bilo nezanimljivo ravno poput cirkularne pile ili usisavača za prašinu, koji je netko, otišavši na more, zaboravio isključiti. Ali kako i najstrašnija pustinja ima pokoju oazu, Banić pronađe šank koji je sred tog kompjutorskog kaosa djelovao kao razmjerno pristojno i civilizirano mjesto. Šanker je bio proćelav, imao je staromodni prugasti prsluk i leptir kravatu, i uz Banića je sigurno bio daleko najstariji čovjek u tom prostoru. Okruženi gomilom uzbibane mladeži, kao da su se obradovali jedan drugome.
  – Što ima za piće? – upita Banić dovoljno glasno da se od glazbe moglo čuti.
  – Klinčadija loče Red Bull, Flying Horse i druga energetska sranja, ali pretpostavljam da bi se vama od toga digao želudac.
  Nekoliko glasova sa strane veselo je tražilo upravo ta »energetska sranja« s vinjakom ili viskijem, pa kad ih je poslužio, sredovječni se šanker vrati Baniću i namigne mu.
  – Imam u pričuvi nekoliko ledenih boca Plzenj-Urquella. Što kažete na to?
  – Iz vaših usta u Božje uši! Dajte jednu meni, drugu vama.
  – To su vam one od nul’ trideset tri! – ponovno namigne šanker.
  – Oh, dajte onda svakome po dvije.
  Dok su pijuckali pivo čija je zlatna boja bila plemenitija od svih onih što su bljeskale po tijelima robotiziranih plesača, šanku priđe mladić odjeven u uske hlače i ružičastu bluzu, koja je zacijelo morala biti kupljena u prodavaonici ženske odjeće. Baniću se učini da ima umjetne trepavice te da je zbog frizure morao bar dva sata prosjediti u frizerskom salonu.
  – Jean, daj mi, molim te, viski i crvenog bika!
  Šanker ga pogleda mrko, nalakti se na pult i izdere:
  – Bjež’! Nisi platio ni prvu rundu!
  – Zašto si takav, dušo? – nježnim će glasom mladić.
  – I ne zovi me Jean, ’bem ti boga! – bio je posve određen šanker.
  Kad je mladić otišao bez pića, okrene se on Baniću.
  – Potroše lovu na taj jebeni Ecstasy pa misle da mogu cugati badava.
  – Ecstasy!?
  – Da. To je neko smeće što ga žderu da ih podigne. Od čega mislite da mogu tako tancati satima? A vi, vi ste ovdje sigurno zbog djeteta?
  – Ne... zapravo da.
  – Ne stidite se – umirivao ga je šanker. – Kad bi bar više roditelja zavirilo ovamo da vide što im djeca rade, ne bi bilo loše. A koje je vaše?
  – Ona tamo cura – reče Banić i pokaže prstom prema Mari Mandić, koja je desetak metara dalje razgovarala s dvjema djevojkama i ženskastim mladićem koji je maločas pokušao iskamčiti piće.
  – Vi ste tata od Mary!? – zine šanker od iznenađenja. – Vi ste, dakle, onaj tvorničar novca Mandić, pardon... onaj poduzetnik!
  – Zapravo, ja sam joj tetak – smete se Banić. – A ona, ona se ne zove Mary nego Mara.
  – Mislite da se ja zovem Jean? – ljutitim će glasom šanker. – Zovem se Ivo, ali me svi zovu Jean, kao što i vašu Maru... Ali, slušajte, nije dobro što vam se nećakinja druži s tim pederom.
  – Kojim?
  – Kako kojim!? – sve uzrujanijim glasom govorio je šanker Ivo. – S onim koji je maločas žicao piće. To vam je društvo kojemu ništa nije strano. Mislim da se i fiksaju. Dođite jedanput poslije fajrunta da vam pokažem što sve čistačica Barica pronađe u zahodu, pa će vam biti jasno... Ne, s Gracijom se ne treba družiti.
  – Gracija!?
  – Da, tako se zove topli bratac. Nego, hoćemo li još koje pivo? Znate, za ovu pasju vrućinu B-vitamin iz piva najbolja je prevencija od dehidracije organizma.
  – Može – složi se Banić. – A one dvije... tamo s Marom, vidite one dvije?
  – Vidim, vidim – otpovrne Ivo otvarajući nove boce plzenjskog zlata. – I to vam je tuga, jad i bol. Zapravo, danas vam se žensku djecu, ako hoćete imati miran san, isplati dati isključivo u samostan, sve ostalo je užas i noćna mora. Ona visoka je Štuka. Ta vam sto posto vremena provodi ovdje, a otkud joj novac, vrag neka zna. Osim toga, kad nekoga zovu Štuka, tu onda nešto smrdi. Sigurno ste i sâmi ribič, pa već znate što je u riječnom svijetu štuka, grabljivica koja ždere sve što joj je u vidnom polju.
  – A ona druga?
  – To je Zizi! Ona pokušava napraviti pjevačku karijeru i važna je kao dokaz.
  – Kakav dokaz? – upita Banić paleći Marlboro.
  – Kao dokaz da svatko može snimiti jebeni cd! – odbrusi Ivo, pa požuri poslužiti klinčadiju novim limenkama vitaminsko-mineralnog eliksira. Potom se vrati i mirno nastavi piti svoje pivo.
  – Evo, pazite sad taj užas! – pokaže Ivo prema podiju na koji se Zizi popela. – Pjeva nekakva sranja koja su glazbeno i tekstualno jednostavnija od dječjih brojalica. En-ten-tini je prema njezinim pjesmama čisti Mozart. Čujte, ja sam vam odrastao na Micku Jaggeru i Jimu Morrisonu i meni je ovo tu sve sami smrdljivi drek!
  – Zašto uopće radite ovdje? – upita ga Banić, iznenađen njegovom gorčinom.
  – Jebi ga! Za soma maraka! Magistrirao sam fiziku i radio sam u institutu ni za pola te plaće. Petnaest kolega zapalilo je van, a ja sam zbrisao u ovaj elektronički geto. I sad sam osuđen na noćnu smjenu, a po danu ćorim. Radite li i vi kad u noćnoj smjeni?
  – Uglavnom.
  – Onda znate njezine prednosti. Noću su ti čula izoštrenija, a mozak radi triput preciznije, hipersenzibiliziran si na svaki šum, osjećaj... i te stvari. Ljudi iz noćne smjene bolje razumiju svijet oko sebe i zato su opasniji za vlast – tumačio je Ivo.
  Ono što je pjevala Zizi uistinu je bilo nepodnošljivo, ali se ipak bar pedeset klinaca klimatalo u tom ritmu. Banić potraži pogledom Maru, pa s laganom jezom shvati da je više nema u dvorani.
  – Na kraju, kad ovi bahati frajeri bariranim čekovima pokupuju cijelu zemlju – nastavi Ivo svoj solilokvij – ostat će nešto sirotinje da im šljaka za par kuna, a svi s faksom zbrisat će u inozemstvo. Na fakultetima će morati predavati bravari, a ljude će liječiti soboslikari... To je logika mesnice u kojoj je kila mišića duplo skuplja od kile mozga premda se mozak puno teže nađe.
  – Niste li vidjeli Maru? – zaustavi ga Banić.
  – Maločas je s Gracijom i onom Štukom izišla van. Sigurno su otišli na neko drugo mjesto.
  – Oprostite – žurio je Banić. – Moram za njom!
  Izbroji novac pred iznenađenim Ivom, pa izjuri van.
  – Dođite opet! – vikao je za njim šanker, ali to Banić sred klimaksa Zizine pjesme nije mogao čuti.
  Čim je izišao na parkiralište, zapljusne ga topli zrak ljetne noći. Promotri brzo parkiralište i s olakšanjem spazi Maru kako s društvom ulazi u svoj žuti fiat Uno. Slijedio ih je, neprekidno se bojeći da će izići iz grada, gdje njegova »četvorka« više neće moći pratiti brzi talijanski auto. Nasreću, žuti se auto zaustavi na parkiralištu hotela Intercontinental.
  Nikola Banić, raznim životnim okolnostima osuđen na usputne hamburgere, hot-dogove ili neukusne konzerve što se otvaraju u tišini samačke kuhinje, nikad se nije dobro snalazio u sladunjavim nazivima Intercontijevih restorana, pa je, slijedeći potajno Maru, sjeo u nešto čemu ponovno nije znao ime. Nenametljivo se uvukao u separe do onoga u kojemu je sjedila Mara s prijateljima i naćulio uši ne bi li pohvatao komadiće njihova razgovora. No u njihovu razgovoru nije bilo gotovo ničega što bi bilo blagodat za istražiteljeve uši. Gracija je blebetao o umijeću gospođe Alide, očito neke mondene frizerke, opisivao sjaj i glazuru pojedinih lakova za nokte, koje, uzgred, večeras nije uspio dotjerati, i slično. Štuka je šutjela dostojanstvenim mirom kakvome su neobično vični praznoglavi, i tek bi se tu i tamo uključila u razgovor kratkim komentarima poput uistinu!, kolosalno!, ma nemoj mi reći!
  Požalivši već zbog toga što je zasjeo u lokal s kojim ga inače ništa pod kapom nebeskom nije vezalo, Banić se okrene i u kutu prostorije spazi priliku sasvim neprikladnu za gospodski spleen tog otmjenog hotela. Imao je isposničko lice s kratkom bradicom ili s tek nekoliko dana neobrijanim obrazima, bio je povisok, mršav, ali jak, nosio je strašno iznošenu majicu s natpisom Fruit of the Loom, kakve su se nosile dobrano prije ovog rata, traperice, zacijelo marke Levi’s i gumene natikače kakve su se za nekoliko kuna mogle kupiti u prizemlju većih robnih kuća. Vjerojatno nije imao ni četrdeset godina. Gledao je prema Marinu stolu i moglo se očekivati da će njegovi prvi problemi nastati kad se pojavi konobar, poslovično nesnošljiv prema proleterskom looku. I sam već pomalo uzrujan vlastitom senzibiliziranošću na socijalne slučajeve, Banić svrne pogled s neugledno odjevena čovjeka u kutu pa usmjeri pozornost na Maru. Ona je upravo tada nesigurnim glasom punim bojazni govorila nešto što je istražitelja moralo zanimati.
  – Tako se bojim! Mislim da me uvlači u neku svoju igru koja neće dobro završiti.
  – Daj mu nogu! – kratko će Gracija. – Kad te se konačno riješi, možda baci oko i na mene, ha, ha, ha!
  – Idiote! – zasikće Mara. – Katkad mi se čini da nije sa mnom zbog mene nego zbog nečega do čega može doći uz moju pomoć.
  – Do love tvog tatice! Ha, ha, ha! – cerekao se Gracija.
  – Bože, hoće li netko izbaciti ovog pedera!? – s gađenjem će Mara, pa dometne još nešto što Banić nije uspio čuti, jer se pred njim pojavio konobar.
  – Što izvoli gospodin?
  – Hladno pivo! – brzo će Banić, nastojeći ga se što prije riješiti.
  – Oprostite, ali ovdje je postavljeno samo za jelo.
  – Onda mi donesite burek od mesa! – reče Banić, nimalo ne skrivajući da mu konobar ide na živce.
  – Po to ćete morati skočiti do Kulen Vakufa. Ceste su upravo oslobođene.
  – Onda donesite bilo što! – odbrusi Banić, a konobar se lukavo nasmije i uljudno povuče.
  Za susjednim stolom Mara je plakala i sve o čemu su dotad razgovarali bilo je za istražitelja nepovratno izgubljeno. Sućutni Gracija pokušavao ju je utješiti, pa čak i zagrliti, ali je to Mandićevu kćer toliko uzrujalo da je zgrabila torbicu i izjurila iz restorana. Vidjevši kako se Gracija i Štuka ne miču sa svojih mjesta, Banić polako ustane i pođe za njom. Dospio je zamijetiti kako ulazi u ženski zahod. Krene za njom, osvrne se i s olakšanjem shvati da je hodnik prazan. Ne želeći pobuditi ničiju sumnju, otvori vrata muškog zahoda, uđe u nj i zapali cigaretu. Glavom mu sijevne misao kako još od gimnazijskih dana nije pušio u zahodu. Čekao je da mala iziđe; ne zatvorivši dokraja vrata, nadao se da će je čuti. Nakon što je popušio prvu cigaretu, učini mu se da se predugo zadržala. Ipak zapali i drugu, pa kad je i nju ugasio u zidnoj keramičkoj pepeljari, pomisli kako bi bilo pametno provjeriti što se zbiva. Znao je da će na taj način prokockati svoju anonimnost i da je više neće moći nadzirati na tako jednostavan način. I već kad je bio siguran da mu poslovna obveza nalaže da uđe u ženski zahod i provjeri nije li djevojka napravila kakvu nesmotrenost, ona mirno iziđe i zaputi se natrag prema restoranu. Isprva pomisli krenuti za njom, ali ga neki radoznali vražićak u glavi pritjera da zaviri u zahod. Nasreću, kao i hodnik, bio je prazan! Otvorio je prvu kabinu, potom drugu i treću, ali ni u jednoj od njih nije bilo ništa sumnjivo. I kad je već pomislio da trati vrijeme, dosjeti se, uđe u prvu kabinu, neobično lako podigne poklopac vodokotlića i spazi kako na površini vode pliva plastična šprica kakvu rabe narkomani. Zatvori brzo vrata kabine i iziđe.
  Već na hodniku zatekne metež i dernjavu. Iz restorana je upravo istrčao onaj tip u iznošenoj majici i gumenim natikačama te spretno pojurio prema stubištu. U ruci je držao žensku torbicu, istu onakvu kakvu je Mara nosila u zahod. Nekoliko je glasova vikalo: »Drž’te ga!« i »Ukrao je torbicu!« Za lopovom je istrčao vižlasti Gracija i uspio ga dostići na prvom odmorištu. I zacijelo bi Gracija te večeri postao Marinim herojem zaštitnikom da se tip s torbicom nije okrenuo i dobro odmjerenim udarcem u bradu nokautirao nadobudnog homoseksualca. I tad, dok se obnevidjeli Gracija pokušavao dignuti s poda, pogled loše odjevenog tipa susretne se s Banićevim. Da, Banić ga je možda mogao i sustići, ali se u tako nešto nije htio miješati; on je imao »mandat« da se brine za djevojku, a ne za njezinu torbicu.
  Ostavivši na miru čovjeka koji je u kratkom vremenu napustio hotel, istražitelj se vrati u svoj separe i nastavi slušati razgovor Mare i Štuke.
  – Što si imala unutra? – pitala je Štuka.
  – Što sam imala!? Znaš što sam imala! Bile su još tri doze i tisuću kuna.
  – Tisuću kuna!? – snebi se Štuka.
  – Ma jebeš tisuću kuna! – opsuje Mara.
  Opipavajući bolnu čeljust, stolu priđe Gracija.
  – Dobro me odalamio... Ali obavijestio sam recepciju. .. već su pozvali policiju...
  – Isuse! – prošapće Mara. – Idiot je zvao policiju! Idemo brzo odavde!
  – Kretenu! – okomi se Štuka na Graciju. – Kao da ne znaš što je imala u torbici!
  Mara brzo ustane i pođe prema izlazu. Štuka ju je slijedila, neprekidno kimajući glavom kao da očajava nad Gracijinom glupošću. Pa kad je i peder pošao za njima, ona se ljutito okrene i pred svima se izdere na njega:
  – Nosi se kući! Večeras si napravio dosta pizdarija!
  I baš kad je odlučio ustati, pred Banićem se pojavi konobar stavljajući na stol veliki pladanj s poklopcem od rostfraja. Podigne poklopac i pred iznenađenim se istražiteljem pokaže veliki crveni jastog koji se pušio u grimiznom umaku.
  – Gospodin je rekao da donesem bilo što.
  – Pametno ste postupili – mrmljao je Banić prebirući po džepovima. – Koliko sam dužan?
  – Osamsto kuna, molim.
  Baniću se smrkne pred očima; za toliki je novac jeo dva tjedna. Izvadi konačno iz džepa dvjesto maraka i tutne ih konobaru u ruku.
  – Ostatak zadržite! – reče brzo pa pojuri za Marom i njezinom družbom.
  – Čekajte! – derao se za njim konobar. – To nije dosta! Nedostaje još sedamdeset kuna.
  – Možete pojesti jastoga, prodajem vam ga za te novce! – dobaci Banić, sjurivši se niz stubište.
  Ali njegova je žurba bila uzaludna jer se te večeri ništa više nije dogodilo. Gracija je, zaradivši konačno od Štuke šamar, ostao u prizemlju hotela, Štuka se pak otputila nekamo u mrak, a Mara je sjela u auto i krenula kući. Vozio je polako za njom sve do Mandićeve kućerine s bazenom, teniskim igralištem i ostalim glupostima, pa kad je vidio kako je parkirala auto i nestala u zgradi, polako se okrenuo i pošao natrag u grad. Usput sred mračnih čempresa zamijeti tamnu priliku kovrčave kose pa uspori. Pokraj auta prođe Aldo Kokot, iliti Tromblon, nasmije se Baniću i simbolično mu odsalutira, očito zadovoljan što tako pomno bdije nad sigurnošću gazdine kćeri.
  Kada je stigao do svog unajmljenog stančića u prolazu kina Apolo, bila je već ponoć, pa ga je to više iznenadilo svjetlo na njegovu prozoru. U sobici je sjedila njegova kći Nika i pijuckala pivo koje je našla u hladnjaku.
  – Isuse, što radiš tako kasno? – upita on umorno se ispruživši preko kreveta.
  – Kasno!? Pa u ponoć tek počinje život. Imaš koji Marlboro?
  On izvuče iz džepa zgužvanu kutiju cigareta i baci je prema njoj.
  – Slušaj, Nika, ideš li ti kada u First!
  – U First!? – začudi je očevo pitanje.
  – Da, tamo gdje jedu Ecstasy, piju nekakvog crvenog bika i plešu uz kompjutoriziranu dosadu.
  Ona zapali cigaretu i zagonetno ga pogleda.
  – Postaješ star i konzervativan. To ti je techno.
  – Ne znam što je. Pitam te: ideš li ili ne?
  – Ne.
  – Hvala Bogu! – lakne njemu.
  – Ali, znaš, ta je glazba super. I mnogo raznolikija od tvog Cheta Bakera.
  Nije imao snage svađati se s njom na temu džeza i techna.
  – Mama mi kaže da napuštaš faks.
  – Napuštam – reče ona bez ikakva straha; baš kao da je tako što savršeno razumno i pametno.
  – To nije baš mudra odluka.
  Ona priđe krevetu, sjedne do njega i mazno mu se privine na grudi. Bože, već je prava žena, pomisli on, užasnut svim tim godinama što su tako brzo prošle.
  – Ja sam tvoja kći.
  – I!? – zine on, kao da mu nije jasno što je time htjela kazati.
  – Pa mi Banići skloni smo, tako... ne baš razumnim rješenjima. Mama je već nešto drugo...
  On htjede prosvjedovati, ali se sjeti kako je večeras potrošio dvjesto maraka na jastoga kojega je jedva pomirisao.
  – Čini mi se da starim – nastavi ona s klinačkom sjetom u glasu ne mičući glavu s njegovih grudi. – Sve je manje stvari koje me zanimaju i vesele...
  – A studij medicine je među posljednjima – dometne on.
  Ona potvrdno kimne i gorko se nasmiješi.
  Tu smo, dakle, pomisli on, nesretna ljubav i pripadajući Weltschmerz. Ali, jasno, budući da se uvijek trudio biti dobar i suosjećajan otac, rezultat svoje spoznaje morao je prešutjeti.

 5.


  Kada je vani trideset pet u hladu, u čajnoj kuhinji u kojoj vriju špageti zacijelo je sto stupnjeva, mislio je Banić nespretno otvarajući konzervu s umakom od rajčice i bosiljka. Nakon deset minuta sruči vrelu tjesteninu u cjediljku, protrese je, prebaci u zdjelu umazanu od jučerašnjega identičnog ručka, pa sve zalije umakom i pospe ribanim parmezanom. Da su ga pozvali u koju od onih televizijskih emisija u kojima gosti pokazuju vlastita kulinarska umijeća, kuhani špageti s kupovnim umakom bili bi jedino čime bi se mogao podičiti pred gledateljstvom. Jeo je malo, tek onoliko koliko se po pasjoj vrućini dalo pojesti, pa se potom prihvatio ledenog piva, kojega je uvijek bar pokoja boca morala biti u hladnjaku. Zatim se, samo u kupaćim gaćicama, svalio na krevet i zapalio Marlboro. Da je kojim slučajem bio vješt peru, činilo mu se kako bi o ledenom pivu, Marlboru i džezu mogao ispisati opsežne filozofske eseje. Na kasetofonu su se vrtjele pozne talijanske snimke Cheta Bakera, a opori dim Marlbora bio je ponajboljim pomagalom da se otputuje u mistične prostore pjesme, dok je ledeno pivo značilo buđenje, povratak boljim sastavnicama stvarnosti.
  No kako su svi užici tijela časoviti, iz popodnevnog ga je snatrenja prenula prodorna zvonjava telefona. Podigao je slušalicu i začuo zabrinuti, gotovo panični glas Valerijana Mandića.
  – Morate hitno za Marom! Otišla je u Rijeku!
  – Sigurni ste? – upita Banić, koji se nadao da će razmažena klinka i ovo pasje popodne provesti na bazenu svojega doma.
  – Siguran sam! Ostavila mi je poruku da ide i da se sutra vraća... Ali tko će imati živaca čekati do sutra!
  – Možda je ondje sigurnija nego ovdje.
  – Ne zanimaju me vaša nagađanja – ljutio se Valerijan. – Jedno od onih prijetećih pisama imalo je baš riječki žig. Smjesta krenite za njom. Boga mu, pa pošteno vas plaćam!
  – Ali kako da je nađem? Rijeka ima gotovo dvjesto tisuća stanovnika, od kojih velika većina ne poznaje vašu kćer.
  – Otišla je žutim fiatom – objašnjavao je Valerijan.
  – U Rijeci ima prijateljicu u Đakovićevoj ulici broj sedam i rodicu u Cara Emina, na samom kraju... Budete li imali sreće, na jednoj od tih adresa naići ćete na njezin auto. I nikako je ne ispuštajte iz vida!
  – A ako je ne nađem?
  – Ako je ne nađete, ne pojavljujte mi se pred očima! – izdere se Mandić pa spusti slušalicu.
  Banić pomisli kako je lijepo mogao za sitni novac voditi u šetnju pse bogatih Zagrepčana, a ne baviti se ovim glupavim njuškanjem, pa se, ljut na samoga sebe, sjuri pod tuš. Potom, još pomalo mokar, navuče traperice i majicu, strpa odijelo i dvije košulje u torbu, a povrh toga nekoliko kaseta i Smith&Wesson, zatvori torbu, uzme isprave i sve one marke koje nije dospio razmijeniti, pa krene prema mjestu gdje je ostavio automobil. U automobilu je bilo toplije nego u pećnici, ali ipak hladnije nego u visokoj peći. Otvori sve prozore pa krene, duboko u duši poželjevši jedan cjelodnevni pljusak.
  Promet na autocesti bio je rijedak; iako su nakon uspješne akcije oslobađanja krajiških prostora dežurni optimisti predviđali turističku eksploziju, kao da nitko više nije išao na more. Na radiju je svirala ona pjesma s refrenom »lupi petama« i Baniću se, premda nije imao osobita smisla za tu vrstu glazbe, učini da je u stihovima neko elementarno poštenje kojim se od Boga moli da zaštiti sirotinju i golubove, dok se bogate prepušta njihovoj lovi i vezama, što zna biti jednako učinkovito. Pronađe potom vijesti u kojima je čuo kako Srbi oko Sarajeva opet započinju svoje topničke orgije, pa ih u tom smislu međunarodna zajednica strogo opominje i traži te ovo, te ono...
  Oko Delnica je prestigao dva dosadna šlepera i češki trailer koji je izgledao kao da je stigao iz onih dana kada su na Jadran iz te zemlje dolazili samo članovi ck i njihova svojta.
  Sa slabom nadom da će u velikom lučkom gradu pronaći malu poduzetnikovu kćer, stigao je u Rijeku. Spuštajući se prema gradu, spazio je sivu tvornicu papira, zapjenjenu svijetlozelenu Rječinu i zaustavio se doskora pokraj gradskog kanala s kojega se, sred teške zapare kasnog popodneva, širio neugodan smrad. Jednog od malobrojnih prolaznika zapitao je gdje se nalazi ulica koja ga je zanimala, a potom, našavši je, osjeti neočekivano zadovoljstvo, spazivši pokraj jedne od kuća parkirani žuti fiat Uno zagrebačke registracije. Našavši parkiralište s kojega je imao dobar pregled, zavali se u naslon, nabije na nos tamne naočale koje je rijetko i nerado nosio, pa se prepusti dokolici čekanja. Fiat Uno je svejednako mirovao, iz kuće nitko nije izlazio.
  Nakon pola sata čekanja osjeti kako mu lice miluje lagani vjetar koji je dolazio odozdo s morske strane. Isprva jedva osjetan, vjetar uskoro zapuše jače, a nakon desetak minuta pretvori se u topli vihor koji je cestom nosio papiriće od sladoleda, stare novine i kotrljao prazne limenke od piva i sokova. Škure na okolnim kućama brzo su se počele zatvarati, jedna je žena s prozora žurno skidala mokro rublje, a starčić sa štapom, na pločniku preko puta, brzo je tapkao prema nadstrešnici ispred kuće. Banić proviri kroz prozorčić i pogleda prema nebu. Bilo je puno tmastih oblaka koji su prigušeno titrali nabijeni elektricitetom. Bilo je nedvojbeno da nailazi nevera. I tek što je sklonio glavu u sigurnost automobila, zagluši ga snažna grmljavina, a po krovu se prospe gusta i teška kiša, koja se nakon nekoliko minuta pretvori u pravi prolom oblaka.
  Nadajući se da Mara neće izlaziti po tom nevremenu sličnom smaku svijeta, Banić se iskrade iz auta i pojuri do kafića u kojemu su se u taj čas upalila svjetla. Iako je bio poprilično brz, za šank je stigao već gotovo mokar do kože.
  – Ča ste se malo osvježili? – upita ga žena za šankom.
  – Hladno pivo – reče on, izvlačeći novac iz džepa.
  – More li riječko?
  – Ne more! Dajte neko strano.
  Žena stavi pred njega bocu Budweisera, a potom mu vrlo uslužno razmijeni sto maraka.
  – Imate li možda telefon?
  Gostioničarka zaroni pod šank, pa izvuče stari crni telefonski aparat i tresne njime o pult.
  – Samo, bez međunarodnih razgovora!
  Banić okrene Mandićev broj. Telefon je neko vrijeme zvonio, a zatim se začuje Valerijanov glas.
  – Našao sam je – reče Banić.
  – Hvala Bogu! – čuo se Valerijanov težak uzdah olakšanja.
  – Ne znam koliko ću ovdje morati čekati. Pada li vam na pamet kamo bi se mogla zaputiti?
  – Ništa mi ne pada na pamet – nakon podulje stanke će Valerijan. – Osim ako... znate, kad je bila mala, često smo iz Njemačke dolazili na Cres... Imala je tamo i neke prijatelje. Možda krene na Cres. Iako bih rekao da će prije u Zagreb... Pazite mi na nju. Ako sve dobro završi, galantno ću vam nadoknaditi troškove.
  Banić mu obeća kako Maru neće ispuštati iz vida, pozdravi ga, a zatim se vrati hladnom pivu. Vani je i dalje lijevalo kao da se nebo otvorilo. Gostioničarka dohvati metlu i počne mesti prostoriju u kojoj, osim nje i Banića, nije bilo nikoga. Popivši pivo, Banić kupi još četiri boce, stavi ih pod ruku, iziđe iz kafića i potrči prema svojoj »četvorki«. Godila mu je posve mokra odjeća što mu se lijepila po tijelu i veselio se kiši onako kako to znaju samo djeca. I prije no što će ući u auto, pod brisačem spazi crveni papirić. Misleći kako mu je to policajac ostavio kaznu, uzme papirić i zagleda se u nj. Na njemu je netko jarkim crvenilom za usne napisao njuškalo. Sledi se shvativši što bi to trebalo značiti, pogleda ispred sebe i zamijeti da je Marin fiat nestao.
  Bacivši boce piva na pod automobila, sjedne brzo za upravljač i iz sve snage nagazi na papučicu gasa. Nije imao previše izbora, pojurio je prema Martinščici, južnom izlazu iz grada, nadajući se da je Valerijan imao pravo kad je nagađao kako bi mu kći mogla krenuti na Cres. Cesta je bila skliska, prepuna vode što je presporo otjecala kroz lošu kanalizaciju, tako da se Banićev auto, nenavikao na brzine veće od sto na sat, zanosio i klizao po mokrom asfaltu. Znao je kako je suludo očekivati da će stara »četvorka« stići fiat, ali se ipak nadao da je klinka za volanom manje iskusan i odvažan vozač od njega.
  Dok se približavao Krčkome mostu, kiša je svejednako padala, a vjetar je bio toliko jak da se pobojao kako će most biti zatvoren.
  – Nije li maločas ovuda prošao žuti fiat Uno zagrebačke registracije? – upita čovjeka u naplatnoj kućici.
  – S plavušom i muškarcem? – zaškilji tetovirani službenik žvačući gumu.
  – Valjda! – začudi Banića podatak da je s malom i nekakav muškarac.
  – To je jedino što je prošlo – reče čovjek pružajući mu tiket. – Nekad ih je u ovo doba godine bilo od početka do kraja mosta... jedan za drugim, a danas samo taj fiat i ova vaša starudija. Pa daj ti onda živi od turizma. A svake nas zime jebu da će iduće ljeto biti bolje...
  Nemajući vremena za njegovu tužbalicu, Banić plati i pojuri vlažnom cestom. Iako mu je laknulo što je Mara prešla most, sve ga je više mučilo to što ne zna gdje će odsjesti. Jest da je njezin otac slutio kako će na Cres, ali je ipak mogla odsjesti i tu negdje na Krku, u Malinskoj, Njivicama, Vrbniku, Puntu i bog-te-pitaj gdje. Ipak, gonjen valjda profesionalnom intuicijom, odluči poći ravno do trajektne luke za Cres. Nakon što je dvadesetak minuta tjerao svoju jadnu »četvorku« kao vrag grešnu dušu, skrene s glavne ceste i nastavi prema Valbiski. Srce mu je snažno tuklo dok se spuštao prema trajektnom pristaništu, približavajući se onome mjestu s kojega puca dobar pogled na cijelu uvalu. Ugledavši žuti fiat, shvati da ipak ima sreće, pa kad je taj fiat kao posljednji ušao na trajekt, koji je odmah napustio luku i krenuo prema susjednom otoku, shvati i to da je sreća katkad sasvim relativna stvar.
  Spustio se do lučice i izišao iz auta. Čovjek koji je u plastičnoj kabini prodavao brodske karte rekao mu je da će sljedeći trajekt krenuti otprilike za jedan sat.
  Otputi se do metalne gljive o koju se vežu brodovi, sjedne na nju pa osloni glavu o dlanove. Kiša je posve prestala, jenjao je i vjetar, tako da se more u trenu smirilo. Polako je padao mrak i on je lijepo mogao vidjeti u daljini svjetla velikog trajekta koji mu je tako red pred nosom odveo Maru Mandić. Ali čudesan večernji smiraj trajao je tek minutu-dvije, a onda je, isprva polako, a potom sve žešće – okrenulo na buru. Vratio se u auto i otvorio još jednu bocu piva.
  Kad mu je auto dodirnuo cresko tlo, bilo je već deset sati i puhala je snažna bura. Kamo sad, pitao se, u koje se od jebenih creskih mjesta skrila Mara Mandić? Bila je već druga polovica kolovoza, Primorje je zjapilo prazno i mala je mogla lijepo birati između tridesetak hotela i nekoliko stotina ili tisuća privatnih soba na Cresu i Lošinju. Ipak, bio je to dan kad je imao sreće, kad je, kako se to kaže, Bog bio uz njega od trena kad je poželio kišu, pa sve do kasne večeri, kad je ispred creskog hotela Cresa spazio parkirani žuti fiat Uno.
  Odvezao je svoj auto podalje od hotela, uzeo putnu torbu s rezervnom odjećom i revolverom te se oprezno ušuljao u posve prazno hotelsko predvorje. Nigdje šareno odjevenih turista, nigdje vesele hotelske glazbe što svira pretpotopne hitove, ni ostalih pouzdanih znakova dobre sezone. Osvijetljena diskretnim svjetlom, na recepciji je sjedila mala crnokosa djevojka i zabavljala se čitajući strani modni časopis.
  – Buona serra! Che cosa volete? – upita recepcionarka vidjevši ga kako bojažljivo prilazi.
  – Vi ste sigurno Zdenka? – reče Banić, pokazavši joj odmah da nije Talijan.
  – A zašto bih bila? – nasmije se ona neobičnom gostu.
  – Sve zagrebačke recepcionarke, frizerke i konobarice zovu se Zdenka ili Ružica.
  – Nažalost, ja sam Maja. Mogu li vam pomoći?
  – Možete – šaptao je Banić kao da je riječ o strašno povjerljivoj stvari. – Vidite, prije sat-dva ovamo su došli moji zagrebački prijatelji... onim tamo žutim autom.
  – Aha! – shvati recepcionarka. – Da ih pozovem?
  – Ni za Boga! – priprijeti on prstom. – Htio bih ih iznenaditi. Onoj plavoj curi sutra je rođendan pa sam joj pripremio veliko iznenađenje. Nemaju pojma da sam na Cresu. Znate, oni misle da sam u Johannesburgu.
  – U Johannesburgu!? – zine Maja od iznenađenja. – I kako da vam pomognem?
  – Dajte mi sobu do njihove – reče Banić, ravnajući polako novčanicu od sto kuna na glatkom pultu recepcije. Vidjelo se da ona razumije njegovu gestu.
  – Evo, dvjesto dva na drugom katu. Oni su u dvjesto tri – reče djevojka pruživši mu ključ s velikim drvenim privjeskom u obliku creske kule.
  Banić uzme ključ, pa preko pulta gurne osobnu iskaznicu ispod koje je bila novčanica. Potom zahvali, zgrabi torbu, pa pojuri nečujno uza stube, baš kao osoba koja nekome priprema iznenađenje.
  U sobi se temeljito istušira, objesi mokru odjeću o prozorske kvake, pa potom počne istraživati stijenku što je dijelila njegovu sobu od Marine. Pokuša pronaći ono slabo mjesto kroz koje bi se moglo čuti što se događa u susjednoj sobi. Prislonio je uho valjda na stotinu mjesta, ali se ni na jednome ništa nije čulo. Možda već spavaju, pomisli, a potom iziđe na balkon i pogleda prema susjednoj sobi. Jasno, sobe su bile identične, imale su jednake balkone, ali se s jednoga na drugi nije moglo bez iznimno opasne vratolomije. Da je detektiv s filma, ili bar iz romana, pomisli, zacijelo bi bio spreman na spektakularna rješenja, ovako se morao povući i razmisliti o nečemu jednostavnijem. Pomišljao je da ode do prizemlja i malo prošvrlja po hotelskim prostorijama, ali se bojao da bi i nehotice mogao naletjeti na svoju štićenicu. Ceduljica što ju je našao pod automobilskim brisačem upućivala je na to kako ona možda već i zna da je netko prati. Legne stoga radije u krevet, ugasi svjetlo i stade osluškivati tišinu. Bila je to neka vrsta vježbanja discipline sluha, a s dolaskom noći sve se nekako bolje čulo jer su se zvuci doimali bližima i jasnijima. Možda je imao pravo šanker Ivo kad je ljude iz noćne smjene držao nadmoćnijom kastom. Ali premda to nije želio, tišina ga uljulja u san.
  Kad ga je probudila buka, nije mogao znati koliko je dugo spavao. Refleksno je skočio do zida i prislonio uho uza nj. Iz Marine su se sobe čuli udarci i stenjanje, potom pad teškog predmeta i deranja tkanine. Čuo je još i sasvim tihi ženski šapat, ali nije mogao razaznati riječi, zatim se šapat pretvorio u vrisak, a nešto veliko i teško kao da se strovalilo na pod.
  Skočio je i u mraku poskidao već suhu odjeću s prozora, nastojeći se što prije odjenuti. U nezakopčanim hlačama, bosonog i s naopako navučenom majicom, nemajući vremena tražiti revolver, izjurio je na hodnik osvijetljen slabom noćnom rasvjetom. Vrata susjedne sobe bila su poluotvorena i unutra je bilo upaljeno svjetlo koje je na vidljivom dijelu zida ocrtavalo veliku sjenu.
  I to je bilo posljednje što je mogao vidjeti. Snažan, prodoran bol sijevnuo mu je zatiljkom, ispunivši mu vidno polje sitnim kovitlavim iskricama. Stigao je tek opipati stražnji dio glave, ravnodušan spram činjenice da se silnom i nezaustavljivom brzinom približava podu. Osjetio je još meku toplinu tepiha koja mu je omotala lice, a čas poslije bio je već negdje drugdje, gdje su mrak i ravnodušnost jedine sigurne stvari.

 6.


  – Gospodine, gospodine! – drmusao ga je netko gurajući mu se u san. Teškom je mukom otvorio oči i odmah osjetio jaku glavobolju. Nad njim se nadvio visoki sijedi starac u prugastoj pidžami što je podsjećala na one bolničke.
  – Zaspali ste tu na hodniku, a to je nezdravo – govorio mu je starac koji nije mogao vidjeti čvorugu na Banićevu zatiljku. – Prehladit ćete se, a sve se to pod stare dane plaća. Da sam u mladosti bio pametniji, zar mislite da bih sada svake noći išao mokriti pet do šest puta?
  – Tko ste vi? – upita Banić, još uvijek ne shvaćajući gdje se nalazi i što se zbilo.
  – Vinko Majurec – mirno će stari. – Mi smo umirovljenička ekskurzija po nekakvoj povlaštenoj cijeni... sedam dana u sedam rata. Išao sam mokriti i tu sam vas našao kako spavate. Jeste li možda pijani?
  – Koliko je sati? – upita Banić.
  – Evo, već će za pet minuta biti dva i deset. Prvi put sam mokrio u dvanaest, a idući ću put valjda oko četiri.
  Banić polako sjedne i pogleda oko sebe. Glava ga je nepodnošljivo boljela, a u vidnom su mu polju titrale mrljice. Tad spazi otvorena vrata Marine sobe i svega se sjeti, ustane i uđe u sobu.
  Soba je bila u općem neredu i svaki bi istražiteljski nevježa mogao zaključiti da se tu odigrala nekakva bitka. Stolić i jedan od naslonjača bili su prevrnuti, jastuk napunjen spužvastim komadićima ležao je rasparan pokraj noćnog ormarića, a posteljina na krevetu bila je zgužvana, natopljena krvlju i na nekoliko mjesta razderana. Na podu spazi ostatke rastrgane ženske torbice. U njoj su bile Marina putovnica, osobna iskaznica, nešto kozmetike i novčarka s podebljim svežnjem kuna. Do kreveta je ležala lagana ženska ljetna cipela, a do nje grudnjak poprskan krvlju. Tapison na podu bio je pun krvavih mrlja i činilo se da su nastale tako što je netko vukao okrvavljeno tijelo po podu.
  Shvativši da nema vremena za ozbiljnije pretraživanje, vrati se u svoju sobu, pokupi na brzinu sve stvari pa ih onako zgužvane baci u torbu i iziđe na hodnik.
  – Oprostite – obrati mu se starčić koji je još bio tu. – Razgovarajući s vama, pomalo sam se smeo, tako da više ne znam na kojoj je strani hodnika zahod. Biste li mi to mogli ispitati?
  – Mogao bih, ali naplaćujem tristo kuna na dan, plus troškovi – odrecitira Banić baš onako kako je činio pri ugovaranju poslova.
  Spusti se do prazne recepcije u prizemlju pa nekoliko puta lupne po zvoncu. Iz pokrajnje sobe izviri pospano Majino lice.
  – Niste ništa vidjeli? – upita je uzrujano, znajući da mu vrijeme istječe poput pijeska u klepsidri.
  Ona zaniječe kimanjem glave.
  – Niste vidjeli kad su izišli s tijelom?
  – Tko je izišao? – upita recepcionarka glasom u kojemu se nazirao strah.
  – Oni iz sobe dvjesto tri!
  Shvativši da ona nema pojma o tome što se zbilo, da je velik dio noći zapravo prespavala u susjednoj prostoriji, Banić potrči prema izlazu, a potom, dosjetivši se, zastane i dovikne recepcionarki:
  – Istog trena pozovite policiju! Ja ću ih pokušati naći.
  Čim se našao u burom dobrano rashlađenoj noći, zamijeti kako na hotelskom parkiralištu više nema žutog fiata. Glavom bez obzira potrči prema ulici u kojoj je sinoć ostavio auto. Ubaci stvari na stražnje sjedalo, okrene ključ i pritisne papučicu gasa.
  Približavajući se glavnoj otočkoj cesti, shvati da brzo mora pronaći odgovor na jedno važno pitanje: na koju su stranu krenuli? Da je bio Indijanac, zacijelo bi izišao na raskrižju i udubio se u odgonetanje tragova, ovako se pak mogao poslužiti samo logikom i intuicijom. Kako je pretpostavljao da u ovo doba noći više nema trajekata za Krk, krene nadesno, na lošinjsku stranu. Za manje od pola sata stigao je već do mostića u Osoru. Zaustavi auto i potrči uzanim osorskim uličicama, nadajući se naivno da će nabasati na žuti fiat Uno. I uistinu, pokraj galerije spazi jednoga. Bio je posve jednak, samo je imao talijansku registraciju Bergama. Ponada se potom da će mu od pomoći biti okašnjeli pijanac koji je teturao uličicom do galerije. Upita ga nije li kojim slučajem vidio žuti fiat, a pijanac se, umjesto da odgovori, prelomi u struku i počne glasno bljuvati po uglačanom kamenu nogostupa.
  Nije imao drugog izbora, sjedne u auto i prijeđe na lošinjsku stranu. Uska vijugava cesta što se provlačila kroz gustu lošinjsku vegetaciju branila mu je da vozi brže od osamdeset na sat. Cesta je krivudala poput zmije i nestajala pod njegovim kotačima, i ništa, baš ništa sumnjivo nije se dalo naslutiti kroz prljavi vjetrobran. Počeo je već pomišljati kako se prevario, kako je žuti auto otišao na drugu stranu, prema Valunu ili Porozini, a onda, onda mu pozornost zaokupi automobilski kotač što je ležao uz sam rub ceste. Zakoči brzo i vrati se desetak metara natraške. S lijeve strane ceste, uza sam kotač, vidjelo se polomljeno i poleglo mediteransko grmlje te razbacano kamenje što je moralo pripadati suhozidu. Ostavi auto na malom proširenju i vrati se do mjesta koje mu je privuklo pozornost.
  Na jednome od onih kamena spazi žuti trag automobilske boje pa se zagleda dolje prema moru. Iako je bio popriličan mrak, mogao je nazreti da se od mjesta na kojemu je stajao pa sve do obale pružala strma provalija obrasla niskim raslinjem i rijetkim borovim stablima. Vrati se do auta, u prtljažniku pronađe baterijsku svjetiljku, pa se počne polako spuštati prema moru. Pedesetak metara prije obale naiđe na mlado stablo, srušeno kao da ga je netko prepilio. Sagne se i osvijetli tlo na kojemu je bilo mnogo sitnih zrnaca vjetrobranskog stakla. Crne mu slutnje projure glavom pa požuri dolje, premda to na tako strmom kamenjaru nije išlo ni brzo ni lako.
  Nakon nekoliko minuta bio je na samoj obali. Kako ga je baterijski snop brzo uvjerio, i tu je sve bilo puno sasvim jasnih tragova: komadić žutog lima, dio ispušne cijevi, staklo, podosta ulja i miris benzina koji je navlažio kamen. Osvijetli zatim tamnu površinu vode, ali se na burom uznemirenome moru nije mogla nazreti nikakva mrlja od onoga što je trebalo iscuriti iz motora. Nije imao pojma o tome koliko bi more ovdje moglo biti duboko, ali mu se činilo da bi ronjenje u mraku bila čista ludost, pogotovo stoga što je od trena nesreće moralo proći previše vremena a da bi netko u autu bio živ. Očajan zbog svega što mu se dogodilo, ponajprije zato što je djevojka, povjerena mu na brigu, najvjerojatnije stradala, sjedne na obalni kamen, odloži bateriju, pa iz džepa izvuče cigarete i šibice. Ali, kako se to kaže, nesreća nikad ne dolazi sama – i cigarete i šibice bile su premokre da bi mogao pušiti.
  Nije znao koliko je tako sjedio uz obalu kad su se, s prvim svjetlom praskozorja, gore na cesti začule sirene policijskog auta. Isprva se pobojao da će policajci projuriti pokraj ovoga mjesta, ali su oni ipak stali, zacijelo spazivši »četvorku«, automobilski kotač i druge tragove nesreće. Gore na cesti vidio je bljeskanje plavih svjetala i čuo zatvaranje automobilskih vrata. Učini mu se da su stigla dva auta.
  Izdere se iz sve snage ne bi li ga tako zamijetili, a potom ih strpljivo pričeka. Bila su dvojica i, srećom, jedan je od njih bio pušač.
  Zapalivši drhtavim prstima dobivenu cigaretu, Banić im ispriča tko je i što se dogodilo.
  – U autu ih je bilo dvoje? – upita mlađi od policajaca, premda je Banić vrlo podrobno prepričao cijeli događaj.
  – E, ti se, Boga mi, više neće kupati! Ovo im je zadnja turistička sezona.
  Banića isprva začudi policajčeva hladna ironija, ali se odmah dosjeti da je ovo za njih samo jedna od mnogih nesreća na koje su osuđeni i koje tijekom radnog vijeka moraju gledati, opisivati i istraživati.
  – Ništa mi tu ne možemo. Mi smo prometnjaci, a ovdje je, kako ste rekli, bilo i nasilja – reče stariji policajac.
  – Pričekat ćemo da dođe inspektor iz Rijeke. Trebat će i ronioci i dizalica – dometne mlađi – a to će potrajati. No ovima unutra više se ne žuri...

 
 7.


  U jedanaest sati bura se već smirila, ali je nebo bilo i dalje sivo, puno oblaka kojima se nije vidio kraj. Uz obalu, tamo gdje je potonuo automobil, bila je već sva sila svijeta, inspektor Družijančić, nekoliko policijskih stručnjaka, službenih fotografa, dva ronioca s barkom, lokalni prometni policajci, pa čak i dva riječka novinara. Ogrnut vjetrovkom što ju je donio iz automobila, Banić je sjedio malo postrani, nastojeći što manje sudjelovati u tome, njemu već i predobro poznatom ritualu i što više slušati i pamtiti pojedinosti o kojima se neprekidno razgovaralo. Na sreću, u svom paketu prve pomoći našao je i nekoliko plivadona, tako da mu je i glavobolja popustila.
  Inspektor Družijančić bio je tih i mrk čovjek koji je stalno nešto mrmljao sebi u bradu i govorio kratkim, škrtim rečenicama. Osobito mu je, čini se, smetala Banićeva nazočnost, jer je u njemu gledao samo obično amatersko njuškalo koje je možda i vlastitom nesmotrenošću skrivilo ovu nesvakidašnju nesreću.
  Desetak metara od obale pojavi se glava ronioca koji se upravo vratio iz dubine. Izvadio je disalicu iz usta i obratio se inspektoru:
  – Auto je na osam metara dubine, ali tijela nema nigdje.
  – Otvorite prtljažnik! – vikne Banić kojega nitko nije ništa pitao. Inspektor se okrene i prijekorno ga odmjeri pogledom od glave do pete.
  – Znate li što znači otvoriti prtljažnik karamboliranog vozila pod tim tlakom? – hladno će Družijančić. – Osim toga, oni znaju svoj posao. Oni su profesionalci, a ne amateri koji samo njuškaju naokolo.
  Ronilac zagrize disaljku i nestane pod vodom. Banić primijeti kako se dvojica prometnih policajaca došaptavaju i pokazuju prema obzoru. I sâm pogleda što im je to zaokupilo pozornost i u daljini spazi brod koji se zibao na laganim valovima.
  – Stiže dizalica! – vikne policajac inspektoru koji pogleda u tom smjeru, promrmlja nešto, pa nastavi uzrujanim koracima mjeriti obalu.
  Na morskoj se površini ponovno pojavi roniočeva glava; po boji maske vidjelo se da je to onaj drugi. Izvadi disalicu iz usta pa zapliva prema obali. Policajci mu pomognu da iziđe jer je kamena obala bila prilično nepristupačna.
  – Otvorili ste prtljažnik? – upita inspektor.
  – Kakav prtljažnik!? – čudio se ronilac. – Pa prtljažnik se raspao od udarca i njegov poklopac leži pet metara od automobila. Našao sam ovo...
  Ronilac pruži inspektoru mrežastu vreću nalik na one u kakvima Međimurci prodaju krumpir. U njoj su bile stvari koje je pri prvom ronjenju uspio naći u automobilu. Banić ustane i diskretno zaviri ne bi li i on vidio što je unutra.
  U vreći je bila ženska cipela, identična onoj što ju je Banić vidio u hotelskoj sobi, poderana plahta s koje more još nije uspjelo oprati krvave mrlje te veliki polukružni rožnati držač za kosu.
  – To je hotelska plahta! Pogledajte znak! – govorio je policajac koji je stajao do inspektora Družijančića. – Onaj tamo rekao je da su je najvjerojatnije iznijeli umotanu u plahtu.
  »Onaj tamo« odnosilo se na Banića, koji se nije htio miješati u razgovor. Držao je da im je rekao sve što je mislio da im treba reći.
  – To što nema tijela – nastavi policajac – znači li to da u autu nije bilo nikoga? Da je gurnut... onako prazan?
  Drugi se policajac nasmije njegovoj naivnosti.
  – Tako može zaključivati samo žabar koji se rodio negdje podno Papuka! Znaš li ti kako su ovdje jake morske struje? Prije pet godina ovdje... to jest tamo, petsto metara dalje... sletjela je talijanska turistkinja. Znaš kad su je našli? Nakon dva mjeseca. Vidiš, tamo kod one punte u daljini... deset kilometara dalje...
  – Dobro, dobro – nije se predavao prvi policajac.
  – Ali ako je cura ubijena već u hotelu, možda ju je ubojica stavio u auto, u prtljažnik, recimo... i gurnuo auto niz strminu...
  – To je već vjerojatnije – složi se njegov kolega. – Što vi mislite, inspektore?
  – Mislim na to – reče polako Družijančić gledajući prema brodu dizalici koji se sad mogao jasnije vidjeti – kako mi žena kod kuće peče kozletinu na koju ću zbog ove pizdarije zakasniti i jesti je hladnu.
  Jedan od fotografa na ovećem je ravnom kamenu složio stvari što ih je ronilac donio s dna spremajući se da ih snimi.
  – Pazi na blendu! – upozori ga nadobudni policajac.
  – Ono od prošlog tjedna izgledalo je kao da si snimao u mraku babina dupeta.
  – Jebala te blenda! – promrmlja fotograf namještajući fotoaparat.
  Sad se na obali pojavio i drugi ronilac. Vidjelo se da mu je već dosta hladne vode te da ništa važno nije našao.
  – Šefe, išao sam petsto metara u smjeru struje, ali ništa nisam našao. Treba popodne naručiti ekipu pa da sve detaljno pretraže.
  Inspektor ne odgovori nego prstom pokaže na brod dizalicu čiji se motor već sasvim jasno čuo.
  – Ah, da! – promrmlja ronilac, namjesti masku pa se vrati u hladnu vodu.
  – Mora zavezati sajlu dizalice za auto. Kako bi ga inače izvukli? – tumačio je jedan od policajaca.
  Nakon nekoliko minuta, teško brekćući, brod se pokušavao namjestiti u položaj iz kojega će biti najlakše spustiti sajlu i zavezati potonuli automobil. Djelovao je sporo i nespretno, ali je ipak nakon stanovitog vremena uspio zauzeti položaj koji su mu odredili ronioci.
  – To će potrajati – tumačio je onaj isti policajac koji se pačao baš u sve. – Bio sam na tri ovakva očevida.
  Okrenuvši leđa sporom poslu vađenja potonulog auta, inspektor Družijančić priđe Baniću.
  – Sve ste mi ispričali, ali mi još niste dali da provjerim vaše papire.
  Iz nutarnjeg džepa vjetrovke Banić izvuče svoju osobnu iskaznicu i dozvolu za rad, koja je u određivanju onoga čime se on smije baviti bila krajnje nejasna. K tome je od stalnog nošenja u džepu bila u stanju gotovo potpunog raspadanja.
  – I vi kažete da vam ovo papirno smeće dopušta da štitite ljude?
  – Dopušta.
  – E, tad ste je baš krasno zaštitili! Njezina će oca sigurno razveseliti vaš rad. Znate, već smo mu javili.
  Banić protrne, znao je da taj neugodni susret neće moći izbjeći.
  – Nekad ste bili policajac? – upita Družijančić.
  – Bio sam inspektor.
  – A zašto više niste?
  – Izbacili su me zbog narkomanije, sodomije, pedofilije i ikebane – reče Banić, siguran u to da Družijančić pretežit dio tih riječi nije ni razumio.
  – Zadržat ću vašu dozvolu – reče inspektor spremajući pohabani papirić u džep. – I budite sigurni da ćemo još popričati!
  – Nećemo! – otpljune Banić ustranu. – Zaboravljate zakon i poslovne uzuse. Budete li me trebali, morat ćete službeno zatražiti od zagrebačkog Mup-a da me ispita. A ondje rade svi moji kumovi, stričevi i nećaci... i svi su u »središnjici«! Znate valjda kojoj!
  Inspektor ga prezirno pogleda ne znajući laže li ili govori istinu, a zatim izvadi dozvolu iz džepa i baci je na tlo.
  – Inspektore, inspektore – trčao je niz padinu mladi policajac, koji je sve to vrijeme proveo gore na cesti dežurajući uz radiovezu. – Sad su javili iz laboratorija! Tragovi krvi u hotelu odgovaraju onome što nam je javio Zagreb. Krv pripada toj maloj... Mari Mandić!
  – Imate li megafon? – upita inspektor jednoga od svojih policajaca.
  – Zašto? – upita on.
  – Zato da ga date idiotu, pa da preko njega viče o izvještajima.
  Mladi policajac, očito početnik, tek pristigao iz škole, dotrči do Družijančića i ponosno ga pogleda, kao da je ta analiza krvi bila njegova zasluga.
  – Bože, ti si trebao biti kolporter, a ne policajac – promrmlja inspektor, okrene mu leđa i zagleda se u dizalicu čije je vitlo radilo, a sajla bila napeta. I uistinu, ubrzo se površina vode zažuti, pokaže se auto iz kojega je, kako ga je dizalica podizala, sa svih strana curila voda. Prednji mu je dio bio sav zgužvan od udaranja u kamenje, vjetrobrana i ostalih stakala nije bilo, gume su mu bile poderane, a poklopac prtljažnika otpao.
  Znajući da mu neće dopustiti da se mota oko auta i zaviruje u nj, Banić se čvršće zaogrne vjetrovkom pa polako krene gore prema cesti. Vidio je još novinare kako škljocaju svojim aparatima, ronioce kako konačno izlaze iz vode, policajce kako se pokušavaju ukrcati na brod, a onda im je definitivno okrenuo leđa znajući da će cijeli dan čačkati po autu, slikati ga sa svih strana i da na kraju ništa pametno ni korisno neće doznati.
  I kad je već bio gotovo nadomak ceste, iza leđa začuje korake i razgovor, pa naćuli uši. Bila su to ona dva policajca koja su se prepirala o tome je li u autu bilo ljudi. Jedan od njih rekao je nešto što je Banić mogao sasvim jasno čuti:
  – Znaš što je rekao ronilac? Da je upravljač bio zaglavljen kukom kako bi auto zadržao smjer.
  U tom času i Banić je znao da Marin ubojica nije mogao biti u autu u času kad je krenuo smrtonosnom strminom.

 
 8.


  Nakon dana sreće dolazi dan nesreće, mislio je Banić, i ta je dijalektika na određeni način bila dobra uzme li se u obzir činjenica da postoje i ljudi čiji život čine samo dani nesreće. Da, na neki je način dobra, a na neki zapravo – užasna! U samo nekoliko dana bio je posloprimateljem dvaju sasvim suvišnih i posve glupavih poslova. Kao posljednja budala tumarao je poslovnim prostorom stanovitog Omniarta, a kad je taj posao uspio zaboraviti, prihvatio se još blesavijega – čuvanja nekoga koga zapravo nije ni imao šanse sačuvati. Ali to je tako i ništa se tu više ne može promijeniti. Bolni sarkazam i beznađe kompozicije Ghost of a Chance Lestera Younga, njegov površan i nekako distanciran saksofonski solo, bili su tek okvir u kojemu je Banićevo samoispitivanje dobivalo još gorči prizvuk. Nije bilo izlaza, there’s no way out, kako u jednoj stvari šapće Billy Holliday. Znao je to Banić, znao je, naime, da se konačno mora suočiti s ucviljenim ocem Valerijanom Mandićem.
  Kada je ušao u njegov velebni posjed, padala je monotona kiša, sasvim nalik na one dosadne jesenske, za koje čovjek misli da nikad neće stati. Začudo, kućica pokraj rampe bila je prazna. Po površini bazena što je ležao odmah do vile prštale su kišne kapi i voda je bila olovno-sive boje i mutna. Kakvu su samo promjenu u jedan ambijent mogli unijeti jedna smrt i jedna kiša!
  Ušavši u ono veliko predvorje, odmah shvati da je neumjereni velepoduzetnik Mandić smrt vlastite kćeri pretvorio u patetičnu i pompoznu predstavu. Nagi pseudoantički kipovi bili su prekriveni teškom crnom tkaninom, valjda stoga što je njihova golotinja odudarala od duha žalobnih ceremonija, a slike, sve baš, od onih autentičnih, pa do reprodukcija koje su se kvalitetom mogle mjeriti s onima s bombonijera, imale su preko gornjega desnog ugla crni flor obrubljen tankom srebrnom niti. Takvo što Banić nikad prije nije vidio, ali, istini za volju, u domove ljudi koji su pripadali Mandićevu staležu rijetko je i zalazio.
  Dočekao ga je »doktor« Sironić u skupom crnom odijelu koje je, možda, s obzirom na njegov stas, kupio u »Braci i seki«. Sironić je bio tih, odmjeren i dostojanstven i na reveru je, kakve li ludosti, imao crni flor koji se zbog crnine odijela jedva nazirao.
  – Molim vas da dođete u moju radnu sobu – nakloni se Sironić i povede ga prema jednome od hodnika kojima se izlazilo iz predvorja.
  – Osobno sumnjam – nastavi on – da bi bilo pametno da u ovom času izlazite gazdi na oči. Znate, njegovo je srce slomljeno i njegov život više nema smisla. Prijepodne je čak govorio kako će napustiti ispraznosti svjetovnog života i povući se u samostan.
  – Zašto ne nabavi jedan preko Ureda za privatizaciju? – prošapće Banić uzrujan takvom patetikom.
  – Molim!? – glasno će Sironić, koji je morao shvatiti istražiteljevu ironiju.
  – Zaboravite – povuče se Banić, pa uđe u Sironićevu sobu.
  – Vidite – rekao je Sironić čim se udobno smjestio u meki stolac – doznali smo policijsku verziju događaja. Ona je suhoparna i nejasna. Vi ste cijelo vrijeme, da tako kažem, nesretnoj djevojci bili za petama, pa bi nas zanimalo vaše mišljenje. Kako zapravo interpretirate događaje u hotelu?
  Banić se nakašlje pa izvadi kutiju Marlbora.
  – Smijem li pušiti?
  – Molim vas da se suzdržite – hladno će i neprijazno Sironić. – Umjesto da pušite, radije govorite. Moje je vrijeme, nažalost, ograničeno. Već navečer putujem na Lošinj da gospodinovim novcem utrostručimo posao traganja za tijelom. Angažirali smo dva ronilačka športska kluba.
  – Ovako – reče Banić, ne znajući odakle da počne. – Ne znam tko je čovjek koji je s njom unajmio sobu. Morali su se upisati u hotelsku knjigu, ali su se mogli poslužiti lažnim dokumentima ili izmišljenim imenima. Pretpostavljam da je uživao njezino povjerenje, ako ne i nešto više. Držim da ju je negdje poslije ponoći hladnokrvno ubio, stavio u prtljažnik automobila, a automobil gurnuo u provaliju.
  – Što mislite, zbog čega ju je ubio?
  – Imam premalo podataka da bih gradio ikakve konstrukcije. Zbog novca očito nije. Naime, u sobi je ostao novčanik... U njemu čak i nije bilo novca zbog kojega vrijedi ubiti...
  – Koliko, po vama, čovjek treba imati novca da bi ga vrijedilo ubiti?
  – To je akademsko pitanje – nasmije se Banić, iako situacija nije uopće trpjela smijeh. – Kako se uzme. Ima ljudi koje bi vrijedilo ubiti i bez novca. Tako, iz osobnog zadovoljstva.
  – Nadam se da to nije aluzija – zaškilji Sironić na jedno oko, pa se sa zanimanjem zagleda u Banića.
  – Ne daj Bože! – brzo će Banić, poigravajući se otvorenom kutijom cigareta. – Ja vam ništa više ne mogu reći.
  Riječka je policija obavila očevid, pri čemu, što je sasvim razumljivo, mene nisu puštali da njuškam naokolo...
  – Da, to i nije bio vaš zadatak – kuckao je Sironić prstima po stolu. – Vi ste trebali djevojku samo zaštititi. Zašto to niste napravili? Znate, s obzirom na iznos koji vam je plaćen, držim da je moje pravo da vam kao zastupnik gospodina Mandića postavim takvo pitanje.
  – Imate to pravo – mirno će Banić vadeći iz džepa zgužvane novčanice. Izbroji dvije tisuće maraka, stavi ih na stol, pa ih kažiprstom lagano gurne prema Sironiću. – Znam da vi i vaš gazda prezirete svaki posao u kojemu ne možete zaraditi dvorac, mramorni bazen i gomilu pseudoantičkih kipova bez ruku, pa tako prezirete i moj. Ali ovo što ja radim trudim se obavljati profesionalno i savjesno. Ja nisam mogao leći između njih dvoje i budno paziti što će tip tijekom noći raditi. Najbolje što sam mogao bilo je da uzmem sobu do njihove i držim ih na oku. Kada sam primijetio da se u njihovoj sobi nešto događa, izjurio sam na hodnik, ali me netko mlatnuo drškom revolvera po glavi. To se inače zove ozljeda na radu. Svaki zadnji jebeni šljaker u ovoj zemlji za tu stvar ima pravo tražiti naknadu, a kakvo pravo imam ja? Da me preslušava poslodavčev sluga kojemu je smisao života da ždere mrvice s velepoduzetnikova stola!
  Sironić stisne usne, ali ne reče ništa. Valjda je držao da je i srdžba neprimjerena tužnoj atmosferi.
  – I još nešto! Uspjeh mog posla ovisio je i o stupnju moje nezamjetljivosti. A oni, oni su znali da ih pokušavam slijediti i nadzirati. Podatak pak o tome mogao je doći samo odavde, ispod ovog krova.
  – Gospodine, naš je razgovor završen! – ustane Sironić. – Uzmite svoj neodrađeni honorar i napustite ovo mjesto!
  Banić ustane, ljutito pripali cigaretu, okrene leđa sitnom Sironiću i, ne taknuvši marke što su ležale na stolu, krene prema vratima.
  U taj čas vrata se širom otvore i na njima se pojavi tjelesina rudlavog snagatora kojega su zvali Tromblon.
  – Gazda želi vidjeti gospodina – izdeklamira Tromblon naučenu rečenicu pa prstom pokaže Banića. – Ovu moralnu mirazliju...
  – Valjda mizeriju! – ispravi ga Sironić.
  – Što ja znam – zbuni se snagator. – Svima sam vam stoput rekao da ne upotrebljavate strane riječi koje ne mogu zapamtiti. Kao da nemamo naš lijepi hrvatski jezik.
  Prostorija u koju je Tromblon uveo Banića bila je velika primaća soba čiji su zidovi od stropa do poda bili presvučeni golemim količinama crne tkanine, onako kako se to čini u otmjenijim mrtvačnicama. Nasred sobe bio je postavljen veliki stilski stol prekriven tamnim stolnjakom i pun raznih otmjenih jestvina. Za stolom je sjedio Valerijan Mandić, a nekoliko metara iza njega rođaci, svi u propisanoj crnini. Uza zid je stajao stolčić presvučen tamnoplavom svilom, a na njemu, okružena brojnim zapaljenim svijećama – slika pokojne djevojke. Vosak sa svijeća kapao je i cijedio se po skupoj svili, ali to očito nikoga nije zanimalo. Prizor je bio sulud, podsjećao je na renesansnu sakralnu slikariju.
  – Nikola Banić – reče Valerijan jedva ga i pogledavši. – Anđeo zaštitnik naše jadne Mare. Sjednite, Baniću!
  Kao da je sve bilo unaprijed dogovoreno, Tromblon uzme stolac i prinese ga stolu s jelom. Banić se ne pomakne s mjesta.
  – Evo, dao sam prirediti sva Marina omiljena jela. Gledajte, pržene orade, juha od šparoga, punjena teleća prsa, torta od sira, slatko od dunja, breskve sa šlagom, čak i jagode u vinu...
  Govorio je polako, nerazgovijetno, sebi u bradu, baš kao Marlon Brando u svojim najgorim filmovima.
  – Sve sam dao prirediti, a nje, moje male jedinice, nema. Otputovala na nebo svojoj mami. Sjednite onda vi i jedite, Baniću... jer vašom zaslugom nje nema... no, sjednite!
  Tromblon odmakne malo stolac kao da poziva Banića da sjedne.
  – Oprostite – reče Banić – ljeti izbjegavam kazalište.
  Bijesan zbog nečuvene uvrede, Mandić ustane, priđe stolu, zgrabi ga objema rukama i prevrne svu onu hranu na pod. Rođaci u crnini, kako je i red, zapanjeni bijesom svog »kuma«, ponikoše glavama, baš kao da se pretvaraju da uopće ne prisustvuju tom neugodnom incidentu.
  S nedogorjelom cigaretom u ruci, Banić se okrene i brzo iziđe. Još je jedan posao bio završen.
  Kod kuće, u prolazu kina Apolo, već ga je čekao policajac u civilu. Mogao mu je biti vršnjak, djelovao je naočito i obrazovano. Banić mu otvori vrata i pusti ga u svoj ured.
  – To vam je ured!? – reče policajac kao da je iznenađen neuglednošću prostora. – Prošao je komisijski pregled?
  Ne odgovorivši, Banić mu tutne u ruke svoju dozvolu, sjedne za stol i uključi kasetofon, i to prilično glasno. Neobuzdanije stvari Charleyja Parkera mogu i te kako ometati ljude u razgovoru.
  – Imamo prijavu da nesavjesno obavljate svoj posao. Navodno ste prihvatili zadatak zaštite klijenta koji je samo nekoliko dana poslije ubijen gotovo pred vašim očima.
  Banić otvori hladnjak pa izvadi dvije hladne limenke Heinekena. Jednu od njih dobaci policajcu koji je spretno uhvati.
  – Znate li kakvu je zaštitu imao John Kennedy? – upita ga Banić otvarajući poklopac limenke. – Znate li kakvu je zaštitu imao Aldo Moro? Ili talijanski tužitelji koji su krenuli na mafiju kao grlom u jagode? Pa, vidite, svejedno su ih sve ubili.
  – Možete li stišati taj kasetofon?– upita policajac kojemu se, očito, pivo više sviđalo od Charleyja Parkera.
  – Ne mogu. Morat ćemo govoriti glasnije.
  – Posve vas razumijem – nasmije se policajac, koji je zacijelo gajio simpatije prema vuku samotnjaku koji sam radi ono za što se policija koristi cijelim ekipama stručnjaka. – Nitko nije cijepljen protiv neuspjeha. Ali da budem iskren, netko moćan radi na tome da vam se oduzme dozvola. Budite oprezni!
  – Niste baš osobito lojalni prema onima koji su vas poslali – reče Banić stišavši ipak kasetofon.
  – Nisam previše zadovoljan onime čime se bavim. Katkad pomislim krenuti vašim stopama...
  – Nije ih vrijedno slijediti – mirno će Banić vadeći iz stola dva plivadona jer se bol u zatiljku ponovno javila. Usitni ih zubima pa ih proguta s hladnim pivom.
  – Odlično pivo – reče policajac u civilu odlažući praznu limenku na stol. – Ali, ova glazba baš ne ide uz glavobolju.
  Rekavši to, policajac iziđe, a Banić osloni glavu o dlanove čekajući da bol popusti. I baš kad mu se učinilo da mu se glava razbistrila, telefon na stolu oglasi se neugodnom zvonjavom. Nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Na pomolu je bio nov posao. Slušao je pozorno i bilježio.
  – Ja sam Mihael Mandić, Valerijanov brat i stric pokojne Mare. Imam za vas dobar posao ako ste slobodni da me sutra prijepodne posjetite. Zapišite moju adresu.

 9.


  Dom Mihaela Mandića bio je lijepo dvoetažno samostojeće zdanje na Tuškancu, uređeno strogom i suzdržanom otmjenošću koja ne bode prolaznika u oči, što je redovita pojava s ostalim zdanjima u tom dijelu grada. Čovjek bi na prvi pogled možda i pomislio kako u kući stanuje skromnija osoba, ali čim bi u glavi zavrtio iznose kakvima se na Tuškancu plaća samo građevno zemljište, odmah bi od takve pomisli odustao. Veliko dvorište s ukrasnim biljem i nekoliko stabala, prilaz, pa i samo pročelje zgrade djelovali su staro i autentično, tu nije bilo skorojevićkih dogradnji ni zahvata, ludorije poput teniskog igrališta ili bazena nagrdile bi odmjerene proporcije ambijenta. Jasno, na ulazu nije bilo antipatičnog snagatora, parlafona ili kakvoga zaštitnog uređaja, čak su i dvorišna vrata bila otključana i blago odškrinuta kao da pozivaju namjernika da uđe u taj sklad.
  Unutrašnjost kuće također je imponirala dobrim i nenametljivim ukusom; slike po zidovima, stari zagasiti portreti u ulju, morali su pripadati istom autoru i zacijelo su predstavljali obitelj nekadašnjega ili sadašnjeg vlasnika zgrade, dok je pokućstva bilo razmjerno malo, sve je pripadalo istom stilu i bilo je dobro održavano. Mihael Mandić, koji se pojavio iz jedne od nusprostorija, bio je visok, dobro građen čovjek, star malo manje od šezdeset godina. Imao je prosijedu kosu, za čovjeka te dobi možda malo predugu, energične crte lica i naočale s tankim srebrnim okvirima. Bio je odjeven u laki tamnoplavi kućni ogrtač koji je sezao gotovo do poda i ispod kojega su se vidjele bijele tenisice. Vjerojatno tek malo stariji od brata, djelovao je građanskije i produhovljenije, pa mu je bio vrlo malo nalik.
  – Vi ste sigurno gospodin Nikola Banić – reče pogledavši došljaka preko okvira naočala, baš kao što rade ljudi kojima su naočale samo pomagalo pri čitanju. – Ako jeste, sjednite u ovaj trosjed, ako niste, recite brzo tko ste.
  – Jesam – otpovrne Banić, pa sjedne prekriživši noge.
  – Do prije neki dan nisam imao pojma da se i u nas otvaraju agencije poput vaše. Zagrebački privatni detektiv, još uvijek mi to zvuči nekako nestvarno, ha, ha, ha!
  – Nisam detektiv baš u tom smislu – mrzovoljno će Banić. – Bavim se privatnim prikupljanjem dokaza i tako... posredovanjem u poslovima koji podrazumijevaju neki osobni rizik...
  – Dobro, dobro, nisam ni mislio da ste Rip Kirby – reče Mihael otvarajući ormarić s pićem. – Ovako u trapericama djelujete vrlo nekonvencionalno. Pretpostavljao sam da će doći gorila u stereotipnom sivom odijelu. Recite, u piću ste konvencionalist ili naginjete bizarnom ukusu nemogućih koktelnih kombinacija?
  Banić uoči složen, pomalo pompozan ton njegovih rečenica, kojima kao da je želio kazati: ja sam obrazovan, nisam kao moj primitivni brat.
  – No, recite, rado bih vas ponudio pićem.
  – Pivo – promrmlja istražitelj.
  – Bravo, to je primaran, neiskvaren ukus! Kao i vino! Sunce, vrenje grožđa ili pak hmelja, piće sa snagom zemlje, bez tehnološkog odoriranja i koloriranja. I sam ću vam se pridružiti.
  Rekavši to, Mihael zatvori vratašca ormarića, priđe velikom američkom hladnjaku koji je tiho preo u hodniku i iz njega izvuče dvije orošene boce. Otvori ih, stavi na stolić ispred Banićeva trosjeda, pa sjedne na stolac koji je Banić držao primjerkom bidermajera.
  – Pit ćemo iz boca. Slažete se? Brušene štamprle i teške kristalne čaše izmislili su u hedonističkom smislu impotentni ljudi koji nisu znali uživati u tekućinama. Stari su Nijemci, pa i Česi, poznavali tu jednostavnu mudrost, pa su pili prirodu iz zemlje, što njihove kupe od pečene gline zapravo i jesu.
  Koliko riječi, pomisli Banić, za nešto tako jednostavno, za nešto što bi Pako riješio sa »Stari, buš pivo?«. Pogleda etiketu i pomisli: iako u ovoj zemlji mnogo toga ne štima, uvoz piva je u svom zlatnom razdoblju. Kilkeny nije bilo ni crno ni svijetlo pivo; bilo je ukusno, ali ga se nije moglo popiti više od dvije do tri boce.
  – Da vam bude jasno – počne Mihael. – Odmah vam moram kazati kako sa svojim bratom Valerijanom, za kojega ste radili, već niz godina uopće ne razgovaram. Mi smo dva svijeta, vatra i voda, jin i jang, da ne kažem Kain i Abel.
  – Koji je od vas Kain? – upita Banić ne mogavši svladati vlastiti cinizam.
  – Ha, ha, ha! – nasmije se Mihael. – Lucidni istražitelj! Tko bi rekao da i toga ima! S bratom sam u takvim odnosima da jučer, u ovom teškom trenutku, nisam čak ni otišao k njemu. Premda sam s Marom bio u vrlo prisnoj vezi.
  – Tad ste propustili dobru predstavu.
  – Mogu misliti! – spremno će Mihael. – U vlastitoj malograđanskoj neumjerenosti mora da je upriličio faraonsku pogrebnu ceremoniju... premda pogreba uopće neće biti.
  – Možda bi bilo bolje da prijeđemo na stvar – predloži Banić, kojemu je irsko pivo sve manje godilo. – Zašto ste me uopće zvali? Pretpostavljao sam da ću nakon ovog incidenta biti strašno omražen u cijeloj obitelji Mandić.
  – No, da – reče on, prstom gladeći orošenu bocu. – Latili ste se posla koji niste uspješno obavili, ali vam ja ništa ne zamjeram. Držim da Marina smrt nije vaša krivnja. Ja bih naprosto htio da pronađete ubojicu.
  – Ali to je posao policije. Nikad ne prihvaćam takve angažmane.
  – Pustite vi policiju! – rasrdi se Mihael. – Ništa oni neće pronaći, možda čak ni tijelo. To su komunjare koje je iz milicije u policiju pretvorio modni kreator, zamijenivši im odore i zvijezdu šahovnicom. Morate znati da neću biti nimalo škrt dođete li mi nakon nekog vremena, recimo nakon mjesec dana, i kažete mi: ubojica je taj i taj. Kad ga označite, sve ostalo je moja briga. Bit će to kao da mu je sova u praskozorje triput huknula pod prozorom. Razumijete?
  – Razumijem – naježi se Banić. – Smijem li pušiti?
  – Ne pušim, ali uživam u dimu drugih pušača. Ha, ha, ha, to vam je neka vrsta pušačkog voajerstva! Zar ne?
  – Moja je pretpostavka da je djevojku mogao ubiti netko od Valerijanovih neprijatelja. Mislim da ih je morao imati...
  – I te koliko! – složi se Mihael. – Ali to je tako dugačak popis da bismo na nj potrošili cijeli dan. Morate znati da je i djevojka imala vlastiti život u kojemu je moglo biti kandidata za ubojicu. Ali, pitajte, trudit ću se da vam odgovorim na sve što znam.
  – Vaš je brat proveo deset godina u Njemačkoj? – upita Banić. – Bili ste s njim?
  – On je bio u Frankfurtu, a ja u Stuttgartu. Rijetko smo se viđali. Ja sam inženjer elektronike, specijaliziran za složene medicinske uređaje. On se oduvijek bavio trgovinom, ulaganjima, preprodajom, lihvom, dok sam ja noćima rastavljao tanane, sićušne dijelove medicinskih aparata. Tajna njegova bogatstva leži u spretnom i bešćutnom mešetarenju koje iza sebe ostavlja gomilu žrtava ispražnjenih lisnica, a tajna mojega su tri priznata i patentirana tehnološka unapređenja na jednom tipu takozvanih umjetnih pluća i na nekoliko tipova umjetnih bubrega, kao što biste vi laici rekli. On se vratio u domovinu kako bi nastavio s beskrupuloznim biznisom, a ja sam se vratio da bih trošio veliki royalty što mi redovito doznačuju proizvođači medicinskih pomagala. I taj dio naših curriculuma vitae svjedoči o našim beskrajnim i nepremostivim svjetonazornim razlikama. On se okružuje nalickanim kičerajem, kipićima od prešane kamene prašine, nacionalnim žanr-sličicama, a ja sam suzdržani kolekcionar autentičnih umjetnina. No time vas neću zamarati.
  – I nemojte – složi se Banić paleći cigaretu. – U tim sam stvarima nepopravljiva neznalica. Nažalost, moji zidovi ne vape za slikama nego za soboslikarom. Otkada se ne slažete s bratom? Mislim, što je priroda vašeg sukoba, ako se zanemare različiti pogledi na umjetnost?
  – Vidite, od početka sam ga osuđivao zbog njegova nepodnošljivo autoritativnog odnosa prema ženi, to jest Marinoj majci.
  – Ona je umrla prije petnaest godina – uplete se Banić.
  – Da, tako vam je on rekao – nevoljko se nasmije Mihael. – A znate li kako je umrla? Ako ne znate, ja ću vam reći! Od gušenja! Od gušenja koje uzrokuju konopac oko vrata i u očaju odgurnuti stolac.
  – Objesila se? – zine Banić.
  – Objesila se nakon tri godine braka, što govori o njezinoj nevjerojatnoj izdržljivosti. Ni strpljivi Job ne bi dulje izdržao. Živjeti s mojim bratom Valerijanom, gospodine Baniću, znači pojmiti samoubojstvo kao sasvim prihvatljiv oblik eutanazije.
  – A kći? Kakav je bio s njom?
  – Is njom je bio gad, ah na jedan, rekao bih, dijametralno suprotan način. Znate, postoje ljudi koji vas ubijaju pakošću, mržnjom i zlostavljanjem. Ah postoje i oni koji će to isto učiniti ljubaznošću, popustljivošću i umiljavanjem. Maru je uništavao upravo na takav način, puštajući je da pliva u izobilju, u komforu, ispunjavajući svaku njezinu suludu želju i dajući joj beskonačnu slobodu kakva se djeci ne smije dopustiti. Vama je svakako jasno da toj sirotoj sedamnaestogodišnjakinji nisu bile strane stvari o kojima njezini vršnjaci i ne sanjaju. Mislim na seks, drogu, neumjereno rasipanje novca i slične stvari.
  – Imate li o tome nekih podrobnijih znanja? – zanimalo je Banića.
  – Nemam! – otpovrne on. – Ah što su znanja? Ljudi ne stvaraju vlastite svjetove samo od znanja nego i od indicija, od jasnih spletova indicija. A njih imam i previše.
  – Na primjer?
  – Na primjer – zastane Mihael kao da premišlja treba li taj dio prljavog rublja uopće rasprostirati pred istražiteljem, a potom ipak nastavi: – U posljednje je vrijeme živjela, doduše sporadično, u iznajmljenom stanu s vrlo opasnom osobom, s nekakvim dečkom koji je bio upleten u razne opačine, među kojima je trgovina halucinogenima možda samo porok nižeg reda.
  – Znate li kako se zove? Ih bar gdje je taj stan?
  – Nažalost, ne znam – slegne Mihael ramenima. – Rekoh li vam da raspolažem samo indicijama? Vjerujte, ja nisam osoba koja bi indiskretno i beskrupulozno zavirivala u tuđu privatnost, čak ni kad je u pitanju privatnost malodobne nećakinje. No njezino društvo to zacijelo zna. Zavirite malo, skoknite na ta mjesta i sve će vam se otvoriti. Sve vam to govorim stoga što u krugu tih ljudi mora biti i njezin ubojica. Drugog puta nema.
  – Vaš brat tvrdi da je primao prijeteća pisma...
  – Jest. A tko bi ih mogao slati ako ne neki od Marinih kvaziprijatelja? Dakle, hoćete li malo zaviriti u taj labirint i pronaći ubojicu? Toliko bar dugujem njezinoj sirotoj majci.
  – Pokušat ću – tiho izusti Banić tješeći sama sebe da je svaki posao tek posao, a zarada samo zarada.
  Vidno zadovoljan njegovom odlukom, Mihael Mandić ustane i iz hladnjaka donese još dvije boce irskog piva, premda se Baniću više nije pilo. Potom, nakon što ih je otvorio, ode do starinskoga radnog stola koji je imao rolo od letvica, otključa ga, izvadi iz njega bijelu kuvertu, donese je i stavi na stol pred istražitelja.
  – Tu sam vam pripremio i mali predujam od tri tisuće maraka. Čim to potrošite, molim vas da mi svakako javite, kao što ćete mi se, uostalom, javiti čim nešto saznate.
  Banić nemarno presavine kuvertu i strpa je u stražnji džep traperica, pa ustane i ne taknuvši otvoreno pivo.
  – Sjednite još časak – zaustavi ga Mihael. – Nismo gotovi. Moram vas upozoriti na još jednu stvar o kojoj biste trebali voditi brigu. Kako sam vam već rekao, pokojna Mara posjećivala me bar jedanput u mjesecu i redovito se zadržavala po sat, dva. Svojedobno, otprilike prije mjesec dana, odnijela je odavde nekoliko vrijednih predmeta, obvezavši se da će ih uredno vratiti. Naravno, nisam je pitao zašto joj trebaju, nego sam prilično nesebično pristao na tu posudbu. Sada nitko ne zna gdje su.
  Jedino sam siguran da nisu u kući mojega brata; to je, naime, bio uvjet pod kojim sam joj ih posudio...
  – Kakvi su to predmeti? – postavi Banić pitanje koje je držao sasvim umjesnim.
  – Zapravo, to su... – okolišao je Mihael – vrlo vrijedni predmeti, ali mi je do jednoga osobito stalo. To je vrlo stara crkvena relikvija izrađena od skupih kovina i ukrašena različitim dragim kamenjem. Njezino je podrijetlo iznimno delikatno i za vas je bolje da o tome što manje znate. Budite uvjereni da za takvu diskreciju imam sasvim opipljive razloge.
  – Nije li ukradena?
  – Ah, pa tako ne razgovaraju gospoda! – uzbudi se Mihael, ali se Baniću činilo da je i to uzbuđenje vješto odglumljeno.
  – Tog se predmeta svakako dokopao netko od Marinih nazoviprijatelja, pa pretpostavljam da će se vrlo brzo pojaviti kao nekakav oblik ponude... u novinama... na crnom tržištu... Vama to i nije važno, želim samo da to registrirate i javite mi gdje je i kod koga je. Ostalo je moja briga. Dakle, moja je želja dvostruka: da pronađete Marina ubojicu i da nađete taj predmet.
  – To je kao nekakva igra pronalaženja tajanstvenog predmeta – bunio se Banić. – Kako mislite da ću pronaći nešto za što uopće ne znam čemu služi ni kakav oblik ima?
  – Važno je samo da doznate pokušava li tko od Marinih prijatelja prodati kakvu umjetninu...
  – Ako mi ne kažete što je to, vratit ću vam kuvertu s novcem i zaboraviti ovaj razgovor – ustrajao je Banić i uistinu je bio spreman udovoljiti vlastitoj tvrdoglavoj prirodi, iako su mu novci što ih je već držao u stražnjem džepu trebali.
  – K vragu! – uzrujano će Mihael Mandić. – Uistinu ste uporni! To je neka vrsta križa. Je li vam to dosta? Ako ga nađete, zaradili ste više no što možete i zamisliti. A ako i dalje budete ovako bezobrazno tvrdoglavi, uvući ćete se u neprilike kakve također ne možete ni zamisliti.
  Zadovoljan što ga je uspio natjerati da svuče zmijsku košuljicu smirene i dostojanstvene pristojnosti, Banić ponovno ustane i uz nevoljki pozdrav napusti njegov tuškanački dom. I dok je palio motor svoje »četvorke«, sve mu se više činilo kako odmjerenom estetu Marin ubojica nije ni upola toliko važan koliko izgubljena sakralna dragocjenost.

 
 10.


  Kad je Nikola Banić ujutro ušao u kafić Kico, u njemu je bilo neobično živo. Za stolom do šanka sjedili su Pako, ostarjeli štemer Kembra, koji je još šezdesetih godina ispred tog kina tržio »kartu više« i izazivao tučnjave, te mali »pukljavi« gospon Marijan, inače lokalni televizijski inkasator. Marijan je osobito volio piti s Pakom jer se s njim, kao s jedinim čovjekom koji u ovom dijelu Zagreba nije posjedovao televizor, nikad nije uspio posvaditi prilikom dosadnog žicanja pretplate. Pako je bio strašno ljut i vikao je na visokog Kembru.
  – Kaj me jebeš, zakaj bi bil komunjara ak sam rekel da je religija opijum za narod!? Kaj misliš da su to zmislila ona njihova braća Marx? To sam izumil ja sam! Opijum, i basta!
  Kembra, čiju su štemersku eksplozivnost polako rastočile godine, govorio je polako i tiho, tako da ga Banić nije mogao dobro čuti. Umjesto da im se pridruži, Banić uzme pivo na šanku, ode do svojega stalnog mjesta uz prozor, zapali cigaretu, pa nastavi pratiti njihovu prepirku. Pako je bio strašno ljut i vikao je na Kembru.
  – Ma kaj mi ti pričaš!? Tebe nisu ni puštali u crkvu da se ne poštemaš s velečasnim! Ti da veruješ u Boga koga nisi nikad videl!? A evo, gospona Marijana su svi vidli kad po kućama žica lovu za onog Vrdoljaka, pa mu niko ne veruje. Ma pusti ti tu filozofiju!
  Pako je tako žestoko gestikulirao da je u jednom trenu uspio prevrnuti svoj i Marijanov gemišt. I tko zna što bi se dogodilo da pritom nije spazio Banića, pa je Kembri i gosponu Marijanu pokazao »bosanski grb« i prišao istražitelju.
  – Primići! – siktao je Pako kroz nos. – To kaj je televizija puna popova njima je čist u redu! Ne znam zakaj uopće taj pukljavi Marijan skuplja pretplatu za televiziju, trebal bi je skupljat za Kaptol. Svet je pun tipova kaj su još jučer cinkali na Komitet one kaj su za Božić kitili bor, a sad su na misi od matineje pa do zadnje predstave. Slušaj me, detektiv, kad grad preplave zalagaonice i popovi, to ti je najbolji znak da je sve otišlo u kurac. Zalagaonice ti poćapaju sve materijalno, a popovi ti dojdu s reversom za dušu koju moraš vratit tam gore. A tak je baš sad kod nas! Si videl novu zalagaonicu u Ilici?
  Banić ga pokuša umiriti; iz iskustva je znao da se to najlakše postiže ako mu se naruči gemišt, pa tako učini. Pijuckajući razrijeđeni rizling, Pako promijeni temu.
  – Znaš, ona pušionica s kartama za Stonse bila je čisti moj zajeb. Sve sam delal u zadnji čas. Osnova pravog biznisa je u pravovremenosti. Sve stvari treba zrihtat par meseci unapred. Kužiš?
  To što je Pako tumačio načela pravog biznisa Baniću se činilo jednako suludim kao kad bi, primjerice, slijepac objašnjavao načela fotografije u boji ili gluhi načela kvadrofonije. Ipak, nije ga htio prekidati.
  – Zakaj ti to uopće pripovedam? Zato kaj sam pred tim da uletim u jedan bravurozan posel. Našel sam tipa kaj mi nevjerojatno jeftino nudi par tisuća petardi...
  – Petardi!? – začudi se Banić. – Pa do Nove godine ima više od četiri mjeseca.
  – I kaj!? – nije se dao Pako. – Pa o tom ti i pripovedam. Kaj, da ih kupim za Božić? Pa da se zajebem kao s kartama za Stonse? Sad je pravo vreme, ionak ih treba dobro osušit.
  – Osušiti!?
  – Kaj misliš da bi mi ih dal za bagatelu da nisu skroz mokre? Sam bi ih zdilal! Bedak ih je držal u podrumu, u kartonskoj kutiji, kraj kace za zelje koja je propuštala.
  – Dobro, zašto mi sve to pričaš? – upita Banić zapanjen tako nevjerojatno glupim planom.
  – Treba mi malo početnog kapitala. Kužiš, valjda, da sam s onim lažnjacima za Stonse kompletno skrahiral. Ne bu ti žal! Posudiš mi pet stotki, a ja ti ih vrnem posle Nove godine i dobiš još dvadeset posto od prodaje.
  Banić izvadi iz stražnjeg džepa petsto kuna, pruži ih Paku, pa potom odmah iziđe bojeći se da bi se njegove poslovne potrebe u suprotnome mogle naglo povećati.
  Već nakon deset minuta zaustavio je auto ispred gimnazije u Križanićevoj ulici. Ugasio je radio preko kojega je NATO ponovno žestoko prijetio razuzdanim bosanskim Srbima i pošao širokim stubištem prema ulazu u školu. Znao je da nastave nema, ali je pretpostavljao da se potkraj kolovoza u školi ipak može pronaći podosta osoblja. Podvornik mu je rekao kako ne zna ni za kakvu Maru Mandić, ali ga je obavijestio da je ravnatelj već u svojoj sobi. Zatrpan brojnim papirima, prvi čovjek škole otpravio ga je u zbornicu, gdje se nalazila gospođa Jelačić, koja je, bar kako se njemu činilo, bila razrednica tražene učenice.
  Gospođa Jelačić uistinu je sjedila u polumračnoj zbornici i sređivala nekakve papire. Imala je valovitu plavu kosu, prijazan pogled i neprekidno se smješkala.
  – Mara nam je problem nad problemima – rekla je razrednica. – Sjednite, vi ste joj sigurno otac. Nisam vas imala prilike upoznati jer ste uporno odbijali moje pozive. Vidite, vaša je mala u petom mjesecu napustila školu, a da nama nitko nikakvu ispričnicu nije donio. Ipak smo je izvukli samo s dva popravka i ako se dvadeset sedmog pojavi s minimalnim znanjem...
  – Neće se pojaviti – prekine Banić bujicu njezinih riječi.
  – Kako, molim?
  – Neće se pojaviti jer više nije živa.
  – Bože dragi! – sklopi Jelačićka ruke. – Što se dogodilo?
  – Čini se da je ubijena. Prije nekoliko dana... na Lošinju.
  – I vi to tako hladno... Dakle, niste joj otac?
  – Nisam – prizna Banić. – Ja sam neka vrsta privatnog istražitelja. Unajmio me njezin stric. Želite li vidjeti moju radnu dozvolu?
  – Ne, ne... ne treba. Vjerujem vam. Ah, slutila sam da s tom malom neće dobro završiti. Uvijek sam se protivila takvom odgoju u kojemu se sve što djetetu treba pokušava zamijeniti novcem i obiljem.
  – Imate pravo – sućutno će Banić.
  – Ipak me to strašno pogodilo – nastavi gospođa Jelačić, još uvijek pod dojmom loših vijesti što ih je donio istražitelj. – Mogu li vam kako pomoći?
  – Moram razjasniti mnogo stvari, a ne znam odakle da počnem – iskrenim će glasom Banić. – Znate li s kim se družila?
  – Ni s kim iz razreda. Bila je neka vrsta stranog tijela. Nije voljela nikoga i, nažalost, čini se da nitko nije volio nju. Bila je poprilično bistra, pisala je krasne poetske sastavke, ali nikad nije učila... imala sam dojam da je baš ništa od svega gradiva ne zanima. A kad te baš ništa ne zanima, tad si za školu izgubljen.
  – Načuo sam da je imala problema s narkoticima – pogleda je Banić, ali je ona njegovo pitanje dočekala s ravnodušnim mirom.
  – Malo vam znam o tome. Prošle je godine jedan radnik MUP-a posjetio školu i raspitivao se o tome. Rekao je da je mala na liječenju i da će se za mjesec dana vratiti. Kada se vratila, uspjela je nekako završiti razred, ali je o liječenju nitko ništa nije pitao.
  – Ima li još što? – upita Banić, razočaran što gotovo ništa važno nije saznao.
  – Mislim da je imala dečka... ali ne iz naše škole. Negdje u proljeće, mislim krajem travnja, predavala sam u svom razredu povijest kad ju je dolje pod otvorenim prozorom netko počeo glasno dozivati. Izišla sam na prozor i spazila mladića koji je stajao pokraj zelenog automobila i zvao je. Zatvorila sam prozor i okrenula se. I znate što se dogodilo? Dok sam ja bila na prozoru, Mara je pobrala stvari i pobjegla sa sata.
  – Sjećate li se kako je dečko izgledao? – zanimalo je istražitelja. – Možda pamtite boju kose, uzrast... tako nešto...
  Ona se duboko zamisli, ali se ni po čemu nije moglo zaključiti da bi se nečega korisnog mogla sjetiti.
  – Ne, stvarno ne znam – prizna na kraju.
  – A auto?
  – Da, auto... vidite, imao je isti auto kao i moj šogor, samo zeleni...
  – A kakav auto ima vaš šogor?
  Ona ga pogleda bespomoćnim pogledom. Vidjelo se da kao prava profesorica povijesti zna sve o ratovima i mirovima, o tome tko se kada rodio ili umro, ali o autima je znala samo to da imaju otprilike četiri kotača te da se razlikuju po boji.
  – Čekajte! – sine joj spasonosna ideja. – Odmah ćemo saznati! Prišla je telefonu i okrenula nekoliko brojeva.
  – Franjo, ja sam, bok... Dobro, nema veze... Ne, ne, moja Inga to nije mogla kazati... Ma znaš da je Bobi uvijek dobrodošao... Kada?... U srijedu... No, to će već ići... Ne, reci joj da to nije dovoljna metraža jer je flanel jednostruk.
  Banić ustane pa počne uzrujano premještati težinu s jedne noge na drugu, vidjevši kako taj telefonski razgovor nikako ne vodi pravom sadržaju. I, konačno, kad su mu se već sve nade istopile, ona ga, onako usput, upita za automobil.
  – Ima nekakvu Asconu – reče ne odmičući slušalicu, pa se potom brzo vrati razgovoru sa šogorom, ne mareći za Banića koji je već napuštao zbornicu.
  Kasno navečer, drugi put u životu, otišao je u mondeni First i odmah se zalijepio za šank, držeći ga jedinim prihvatljivim mjestom u tom klubu.
  – Ivo je u hladnjaku uvijek imao i po nekoliko ledenih boca Plzenja – reče niskome smeđokosom mladiću koji je te večeri radio na Ivinu mjestu.
  – Imam samo Tuborg. Hoćete? – službenim će glasom šanker tresući se pomalo u ritmu grozne glazbe.
  – Može – složi se Banić. – A gdje je Ivo?
  – Neće ga više biti – nasmije se smeđokosi. – Otišao je jer je našao bolji posao.
  – A gdje?
  – U Torontu. Znate da je fizičar? E, rekao je da je to najbliže mjesto gdje trebaju tu struku.
  Znači i on, pomisli Banić pa odgurne pivo koje mu je, čini se, tog časa prisjelo. Uistinu, za nekoliko godina, osim velepoduzetnika i nešto jeftine radne snage, u ovoj tužnoj zemlji neće više biti nikoga.
  Platio je nepopijeno pivo, izdržao nekoliko glazbenih brojeva među kojima, na sreću, nije bilo onoga perspektivne Zizi, a zatim je izišao, žaleći što je na tako glup način potrošio petnaestak minuta života.
  Ipak, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine! S crvenom plastičnom perikom na glavi, namazanih trepavica, odjevena u žutu majicu i iste takve tajice, pred ulazom u First, u nedvojbeno izazovnoj pozi, oslonjena o zid, stajala je Štuka. Shvativši odmah da ga nije prepoznala, Banić joj priđe i upita je:
  – Hoćete li poći sa mnom?
  Ona ga odmjeri od glave do pete; vidjelo se da je zbunjuju njegove godine te da ni po čemu ne pripada društvu koje je tumaralo suludom utrobom Firsta. Odgovori mu zagonetnim glasom:
  – Bolje da si najdeš kega štafelijega od mene...
  Prepoznavši stih iz popularne pjesme, Banić se nasmije pa ponovi pitanje:
  – Ne zezam se, biste li malo pošli sa mnom?
  – To će vas koštati sto maraka. Naravno, ako imate sobu.
  Oho, tu smo, pomisli istražitelj, kojemu ni na kraj pameti nije bilo kakvim se poslom bavi izazovna djevojka, inače posve nalik na dobre curice koje nisu mogle zamisliti život bez tog lokala. Kao da je stručnjak u tim stvarima, Banić izvuče iz džepa sto maraka, smota ih u valjčić nalik na cigaretu, gurne ih u njezin džepić, pa krene prema parkiralištu, siguran da ga ona krotko prati.
  Poslije, kad su već jurili u mrak utonulim Tuškancem, ona mu se nagne tako blizu da mu je usnama taknula ušku, pa prošapće:
  – Ako nemate sobu, može i u autu.
  – A da nemam auto, moglo bi i na biciklu – odvrati on, pa skrene jednim od tuškanačkih odvojaka. Kad je zaustavio, primijeti da se ona, očito uplašena, bojažljivo stisnula u kut auta. Naokolo je bio tako mrkli mrak da je uistinu bilo neozbiljno i opasno ući u auto nepoznatog muškarca.
  – Ništa se ne boj – umiri je on ponudivši joj cigaretu. – Htio bih ti postaviti samo nekoliko pitanja, a onda te odvesti natrag. Jasno, novčanicu možeš zadržati.
  Banić otvori prozorčić, a unutrašnjost auta ispuni svjež tuškanački vjetar koji je mirisao na vlažne krošnje. Uistinu je bilo neobično kako se vrijeme tako brzo i nenadano promijenilo. Bio je to pouzdan znak da je ljeto na kraju i da se bliži duga i dosadna jesen.
  Pripali joj cigaretu, a ona bojažljivo upita:
  – Niste valjda policajac?
  – Nisam. Samo sam privatni istražitelj. Unajmio me stric Mare Mandić.
  – Imala je strica!? – začudi se Štuka. – Nikad nije govorila o njemu.
  – Znaš što se dogodilo s Marom?
  Ona potvrdi glavom, pa povuče dim, promatrajući Banića poput preplašene mačke koja je spremna na najmanji šum skočiti i pobjeći.
  – Vas ne smeta to čime se bavim? Nećete me prijaviti?
  – To me se ni najmanje ne tiče. Zanima me s kim je Mara živjela.
  – S ocem... – prošapće ona.
  – Ali je imala i stan s nekim tipom – pokaže on da zna i više no što je Štuka mogla misliti.
  – Povremeno je živjela s Princom. Ali se on već desetak dana nigdje ne pojavljuje. Mora da je u inozemstvu zbog robe.
  – Zbog robe!? – začudi se istražitelj, iako je nagađao o čemu je riječ. – Trguje drogom?
  Ona potvrdno kimne glavom, još uvijek suzdržana i uplašena.
  – Taj Princ ima nekakvo ime i prezime?
  – Valjda ima, ali ga ja ne znam. Sumnjam da ga itko zna. Svi ga zovu samo Princ.
  – I koliko ta njihova ljubavna veza traje?
  – Nisam sigurna. Isprva su je krili. Mislim tri ili četiri mjeseca. Ja sam bila dobra s Mary, ali me njezin Princ nije podnosio. Kao ni ja njega. Išla sam k Mary samo kad njega nije bilo kod kuće.
  – Znaš, dakle, gdje je taj stan! – poveseli se Banić.
  Ona zamukne kao da se prekorava zbog brzopletosti. Činilo se da je zbog straha spremna surađivati, ali samo do određene mjere. Koliko god mrzila Princa, čudan joj istražitelj ni po čemu nije mogao biti bliži od sitnog trgovca drogom.
  – Znam. Ali mislim da je Mary... da ga je ona prije dva tjedna napustila. Bar mi je rekla da više ne ide na Trešnjevku.
  – Znači, stan je na Trešnjevci – reče Banić paleći motor. – Pokazat ćeš mi gdje je, pa možeš ići. U redu? To će ti uistinu biti najlakše zarađena stotka.
  Vozili su se vlažnim ulicama praznoga grada i ubrzo zašli u čudne spletove trešnjevačkih uličica.
  – Ovdje – reče ona, pokazujući na jednu od ulica sjeverno od Trešnjevačkog placa. Banić skrene i ubrzo se zaustavi ispred dvokatne zgrade u kojoj nije moglo biti više od šest ili osam stanova.
  – Tamo, ona dva prozora u prizemlju – pokaže Štuka prstom. – Ona dva na kojima su spuštene rebrenice. Rekla sam vam da ga nema, da je negdje vani.
  Banić iziđe iz auta, upali cigaretu pa se ispitivački zagleda u zgradu. Na cijeloj su zgradi samo dva prozora bila osvijetljena. Priđe ulaznim vratima i pokuša ih otvoriti. Bila su zaključana. Mogao ih je možda otvoriti i silom, mogao je nekome pozvoniti, ali odluči da će ipak biti pametnije dođe li danju. Okrene se prema »četvorki« i spazi Štuku kako mu prilazi pokazujući nešto na kolniku dvadesetak metara od zgrade.
  – Tu mu je auto. Ona zelena Ascona.
  – Dobro, pogledat ćemo Asconu – reče on mirno očekujući da će i ona poći za njim. Umjesto toga, Štuka mu se obrati molećivim glasom:
  – Gospodine, mogu li ja sad ići? Pokazala sam vam ono što ste tražili.
  – Idi – odvrati on približavaj ući se Prinčevu autu. Nije više pogledao prema Štuki, čuo je samo brze odjeke njezinih potpetica i znao je da bježi prema Trešnjevačkom placu, radosna što se ipak sretno izvukla.
  Zelena Ascona bila je parkirana ispod ulične svjetiljke tako da je malo svjetla padalo i u njezinu unutrašnjost. Banić izvadi nožić iz džepa, razvali bravu i sjedne u auto. Znao je da bi netko mogao zamijetiti kako prčka po tuđem autu, pa se odluči za onu najdrskiju provalničku strategiju: otvori vrata, upali radio i pojača ga tako da se ludi rap orio cijelom ulicom.
  U autu nije bilo ništa zanimljivo, pogotovo ne onih stvari kojima se Princ, čini se, bavio. Pronašao je rukavice za vožnju, one bez vrhova prstiju, kakve više nitko ne kupuje i ne nosi, potom papirić od čokolade, lopaticu za skidanje leda sa stakla, nekoliko kaseta s imenima koja mu ništa nisu govorila i druge svakovrsne vozačke sitnice. I tada na gumenom podnom štitniku spazi zgužvani plavi papirić. Podigne ga i shvati da je to kuverta. Pokuša je izravnati i osjeti da je tvrda jer se unutra nešto nalazilo. Otvori je i u njoj nađe zgužvanu polaroidnu fotografiju, već izblijedjelu od vremena, na kojoj se ipak sasvim jasno mogao vidjeti kombi obojen smeđim, žutim i zelenim maskirnim bojama. Vrati sliku u kuvertu, a zatim, prije no što će je spremiti u džep, primijeti da na njoj nešto piše. Prinese je bliže i u rasutoj žutoj svjetlosti ulične svjetiljke pročita sitna verzalna slova. Pisala je samo jedna jedina riječ: mogul.

 
 11.


  Drugo jutro ponovno je bilo poprilično hladno, padala je kiša i puhao vjetar malo neuobičajen za kraj kolovoza. Počeo je onaj ružniji dio ljeta, i Banić je, prije no što će izići, morao dobro promisliti hoće li uzeti samo laganu vjetrovku ili će ispod nje obući i pulover. Bilo je već pola devet kad ga je nazvala Lidija i zamolila da se navečer svakako nađu. U njezinu glasu nije bilo ni trunke ljutnje i po tome je znao da je sve već zaboravila. Vani, pred raskopanim trgom, naišao je na staricu s cekerom koja je, iako je bilo prilično hladno, ipak bila pretoplo odjevena. Imala je na sebi nešto između stare pelerine i zimskoga kaputa, a staračka joj je punđa bila omotana vunenom maramom. Od kiše se štitila kišobranom čije su žice vapile za generalnim popravkom.
  – Oprostite, gospodine – presretne ga starica – ali ovdje je bio plac. Što su učinili s njim?
  – Raskopali su ga – ravnodušno će Banić. – I tako će valjda ostati do jeseni.
  – Bila sam u bolnici na Svetom Duhu više od dva mjeseca. Ondje vam se jako fino jede. Jučer sam stigla doma i nisam ni znala da su napravili ovaj užas. Što ću sad?
  – Imate tržnicu gore na Dolcu.
  – Znam, ali tamo odmah na brzinu sve pometu i odnesu. .. – lakovjerno će ona, da bi odmah umuknula, svjesna valjda da je neznancu otkrila prirodu svog zanimanja za tržnicu. Zacijelo je pripadala onom golemom sirotinjskom pokretu koji se prehranjuje po gradskim tržničama, tražeći među otpacima uporabljiv list salate, nedovoljno trulu papriku i obrezane vrškove mladog luka. Znajući dobro da se jadima svijeta pojedinac ne može uspješno suprotstaviti, Banić joj se pristojno nakloni i ode na svoju stranu.
  Petnaestak minuta kasnije bio je već pred kućom koju je Štuka označila kao tajno prebivalište Mare i Princa. Mara i Princ, pomisli Banić, baš kao naslov dječje bajke iz domaće baštine.
  Zidovi oko ulaza bili su išarani grafitima i Baniću nikako nije bilo jasno kakve veze s trešnjevačkom klinčadijom imaju natpisi kao što su Salt’n’Pepa, Metalica ili Inner Circle. Pločica sa zvoncima i popisom stanara jedva se držala u svom ležištu i samo na jednome mjestu nije bilo prezimena. Bilo je sasvim jasno da pripada upravo stanu koji ga je zanimao.
  Vrata zgrade bila su otključana i Banić uđe u hodnik prizemlja, našavši odmah vrata koja su morala pripadati stanu sa spuštenim rebrenicama. Kao što je mogao očekivati, ni na tim vratima ništa nije pisalo. Nagne se nad špijunku, ali je unutra bio samo neprozirni mrak. Uhvati kvaku i pokuša otvoriti vrata, ali mu to nije uspjelo, čak ni kad ih je dva-tri puta dobro protresao. I baš kad je izvadio nožić ne bi li njime otvorio bravu, na susjednim se vratima pojavi debela žena s pregačom i viklerima u kosi. Promatrala ga je ljutito i sumnjičavo.
  – Kaj tu delate? Nema nikog doma!
  – Vi ste? – okrene joj se Banić strogo i autoritativno.
  – Kobasić... Ravijojla Kobasić. A tko ste, prosim fino, vi?
  – Policija! – odreže on još odlučnije. – Hoćete li da vam pokažem službenu iskaznicu?
  – Isuse i Marijo! – uplaši se gospođa Kobasić. – Ni potrebno, ni potrebno... A kaj trebate? Su možda ovi tu kaj skrivili?
  – To se još ne zna – reče Banić pa polako priđe uplašenoj domaćici. – Tko im je iznajmio stan?
  – Je, kak se uzme – zbuni se Kobasićka. – Praf za praf, ja sam im ga iznajmila, jer su moja deca prešla u Njemačku. Ali sam to zaboravila prijavit. No sutra bum to napravila, časna reč, drug... gospon policajac.
  – Nisam došao radi toga.
  Gospođi Kobasić kao da se svalio kamen s leđa, duboko uzdahne i pozove Banića na kavu.
  – Ne pijem kavu na dužnosti! – odbije on, i sam svjestan kako je rekao veliku glupost.
  – Kaj, ni kavicu vam ne daju!? O, Bože moj, to je zato da stalno budete spremni za te Srbe. Ali i to bu se skoro sredilo. Bute vidli.
  – A kako se zovu ti vaši? Ti kojima ste iznajmili stan?
  Vidjelo se da se gazdarica ponovno našla na sto muka.
  – Ne znam. Došli su prije tri meseca i platili za pola godine unapred. U markama. I zakaj bi ih onda i pitala? Mislim da se zoveju Ivica i Marica. Joj, ne! Ona se zove Mara, a on je Ivica... Ne, on se zove nekak čudno... Kao onaj od one Dijane iz Londona kaj se razišla od njega jer ju je tukel...
  – Princ? – pomogne joj on.
  – Točno tak! Princ. Lepo ime, kaj ne?
  – I otkad ih nema?
  – Pa tak... – zamisli se žena s viklerima u kosi. – Jedno petnaest dana. Kol’ko ja znam. Al’ ne virim vam ja stalno i ne kontroliram ih...
  Banić je bio uvjeren da ona pripada osobama koje neprestano zaviruju i sve imaju pod nadzorom te da ih, ako ona tako kaže, sigurno nema petnaest dana.
  – I ne primaju poštu, nitko ih ne traži, nitko im ne dolazi, ne ostavlja poruke...?
  – Bil je jedan! – dosjeti se ona, voljna da pomogne policajcu, ne bi li se on što prije maknuo odavde. – Al’ taj im ni prijatel. Lupal je po vratima, a kad sam se naluknula, pokušaval je šrafcigerom otprt vrata. Morala sam pozvat vaše dečke. Znate, ja s našom hrvatskom policijom jako dobro surađujem, a tak bum i s vama, sve vam bum rekla ak’ me, prosim fino, ne prijavite kaj sam ove tu zaboravila...
  Već pomalo umoran od njezine verbalne bujice, Banić se vrati strogom, službenom tonu.
  – I jesu li ga uhitili?
  – Jesu, kak nisu!? Pokušal im je zbrisat, al’ su ga zgrabili tam prek, kod picerije. Otimal se, al’ su ga brzo sredili.
  – Kad se to dogodilo?
  – Tak, pred jedno... – zamisli se ona. – Pa tak, baš negde kak su otišli, prije okoli dva tjedna. Znate, ja si mislim, pa sad je leto, deca su mlada, pak su sigurno prešli nekam na more.
  – Imate pravo – zamisli se istražitelj. – Ona... ta Mara... ona je zbilja na moru.
  – No, vidite – zadovoljno će gospođa Kobasić ponosna što je njezina pretpostavka bila točna. – A zakaj ih onda tražite? Mislim, kad znate da su na moru.
  – Tako... rutinska provjera – promrmlja Banić ostavljajući gospođu Kobasić sretnu što ljubopitljivi policajac ipak odlazi.
  U jedanaest sati, iako je takve posjete izbjegavao, ušao je u svoj bivši ured, tamo gdje je prije pet godina radio. Na hodnicima je zatekao sve nova, mlada lica, pa se već uplašio da ni Komara neće naći na njegovu mjestu. Ali stari drug još iz davnih dana bio je u svojoj sobi i uistinu se obradovao ugledavši Nikolu Banića na vratima.
  – Sjedni, starino! – veselio se Komar. – Hoćeš li što popiti?
  – Ne – reče Banić sjedajući na stolac i promatrajući sobu u kojoj baš ništa više nije bilo isto. Novi namještaj, nove slike, kompjutori, Ericssonovi telefoni, novi memorandumi...
  – Čekaj, pozvat ću dečke da te vide. Sigurno će se obradovati!
  – Ma koga ćeš pozvati? – nasmije se Banić njegovoj naivnosti. – Svi su novi. Od starih ste ostali valjda samo ti, Stipetić i Vinko Dogan. Sumnjam da bi mi se ijedan obradovao.
  – Pa jest – složi se Komar. – Ali Stipetić je dobar kadar... Sjećaš se, počeo je kod tebe.
  – Nikad nisi znao procijeniti ljude – odmahne Banić rukom. – Dogan je dobar, iako je baraba. A Stipetiću kao istražitelju ne bih dao ni da mi ujutro pod krevetom traži šlape, a kamoli nešto ozbiljnije.
  – Dobro, dobro! – popuštao je Komar poznavajući dobro prijateljevu čudnu narav. – Kako je Lidija, kako Nika? Reci, ti i Lidija ste još uvijek... mislim, još uvijek ste separirani, da tako kažem...
  – Trajno smo separirani, da tako kažeš... A Nika... luda... namjerava napustiti fakultet i zaposliti se.
  – A što ćeš, djeca kao djeca – umirivao ga je Komar. – Vidiš, i onaj je moj napustio fakultet i zaposlio se. I, Boga mi, dobro napreduje. Već je šef nabavnog parka...
  – E, pa lijepo. Čestitam! – reče Banić znajući da to što mu je sin »šef nabavnog parka« zapravo znači da je skladištar.
  – Slušaj, Komar! – odluči Banić prekinuti taj bedasti verbalni koloplet. – Ti si moj najbolji prijatelj i svi naši nesporazumi rezultat su moje zajebane naravi, i za to ti se unaprijed ispričavam, ako treba i za idućih trideset godina. Došao sam zbog sasvim određene, zapravo koristoljubive namjere. Trebam tvoju pomoć.
  Banić izvadi papirić i stavi ga na stol pred Komara. Na papiriću je bila adresa i datum.
  – Što s tim? – upita Komar, kojemu je uvijek trebalo dosta objašnjavati.
  – Na toj je adresi neki tip pokušao provaliti u tuđi stan. Žena iz susjednog stana pozvala je policiju i tip je uhićen. Idi, molim te, do glavnog kompjutora i zamoli ženske da ti provjere. Strašno mi je važno da dobijem ime tog tipa i njegovu adresu.
  – Nije potrebno, sad smo svi u mreži – pohvali se Komar i uključi kompjutor na stolu. – Ali, Nikola, o ovome nikome ni riječi!
  – Kao grob! – reče Banić podižući prste kao da priseže.
  – Evo ga! – radosno će Komar. – Taj access radi ko Bog!
  – Kakav access?
  – Program. Baza podataka. Evo, priveden je neki Boris Vitez, star trideset šest godina, bez zaposlenja, na neki način ratni veteran, zapravo bivši dragovoljac s Banije... i tako dalje... i tako dalje... Nadimak mu je Grom.
  – Zašto je pokušao provaliti?
  Komar zaškilji i zagleda se u zaslon; vidjelo se da je slabijeg vida i da mu kompjutor zadaje podosta problema.
  – Zašto ne uzmeš naočale?
  – Nema to veze – promrmlja Komar. – Izvrsno vidim. Evo, htio je provaliti zato što su mu oni iznutra bili dužni neke novce... ali se ispostavilo da je pogriješio adresu... odnosno da ti koji su mu dužni uopće ne stanuju u toj zgradi.
  – I to je sve? – razočarano će Banić. – Što je poslije bilo s njim?
  – Ništa. Proveo je noć u stanici, a potom je pušten...
  – Ima li adresu?
  – Nažalost, ne. Tužna priča. Nezaposlen i beskućnik. Ali bio je u ZNG-u. Pokušaj potražiti u kojoj od veteranskih udruga. Možda je član neke od njih.
  – Komar, za ovo te vodim na ručak – reče Banić ustajući.
  – Čekaj malo! – zaustavi ga Komar. – Ma ovaj je program zbilja savršen! Što sve ne pokazuje! Evo, pogledaj!
  Banić se približi zaslonu i zaviri u plavkastu masku, ali nikako nije mogao shvatiti što tu ima fantastično.
  – U ovom tu malome meniju piše da je jučer netko ulazio u bazu i tražio isti podatak. Vidiš, čak ga je i isprintao.
  – I što to znači?
  – To znači da se netko od naših također zanima za Borisa Viteza.
  – Odlično – zaključi Banić, pa prilično nezadovoljan napusti policijsku zgradu. Namjeravao je pronaći neko zgodno mjesto gdje bi mogao nešto prigristi, ali mu je pozornost zaokupila gužva ispred susjedne prodavaonice televizora. Prišao je bliže i preko ramena znatiželjnika ugledao grozne prizore što su se vidjeli na sedam ili osam televizijskih prijamnika: žene koje leže u lokvama krvi, mrtav mladić presavijen preko metalne ograde uz pločnik, starčić koji leži i zapomaže pokazujući da mu nedostaje cijela potkoljenica...
  – Što je bilo? – upita mladića koji je stajao ispred njega.
  – Srbi su ponovno pogodili središte Sarajeva – otpovrne mladić pa pljune na pločnik i opsuje.
  Već je pao mrak kada je zaustavio auto ispred Šumskog dvora i požurio kako ga Lidija ne bi predugo čekala. Začudo, iako je većina ljudi sjedila unutra, Lidija ga je čekala sjedeći u vrtnom dijelu restorana, ogrnuta mekom bijelom vestom čije je rukave zavezala na grudima. Došla je desetak minuta prije njega i već mu je naručila pivo. Otpio je nekoliko gutljaja i pogledao je. Djelovala mu je nekako čudno, večeras je bilo u njoj neke nesvakidašnje bezbrižnosti, mirnoće, nečega što se ne da opisati, nečega što u nje već dugo, predugo nije zamijetio. Zapravo, učini mu se da ga sve ove godine ona svejednako voli, ali uvijek samo do one granice koja njemu odgovara. I odjednom primijeti da mu je nekako neugodno, da krivi sebe što je njihov brak propao, učini mu se da nešto mora kazati, popraviti niz zabluda i ispričati se, ali ipak ne uradi ništa nego samo zapali Marlboro.
  – Baš sam te promatrala kad si dolazio – započne ona – i pomalo ti zavidjela. Još si uvijek vrlo privlačan, očuvao si liniju i uspravan hod, imaš bore koje naglašavaju tvoju muževnost i sjedine koje te čine nekako mudrijim. Čini mi se da bi se svaka klinka mogla zaljubiti u tebe. A ja, ja se iz dana u dan mučim s linijom. Danas sam pojela salatu i biftek i ništa više. Zašto muškarci izgledaju najbolje u godinama kad žene tako na očigled stare?
  – Lidija, udvaraš li mi to? – upita je on u šali.
  Ona se nasmije pa se bolje umota u svoju široku vestu.
  – Ne udvaram. Samo ti zavidim. Nije mi jasno kako uspijevaš održati duhovnu ravnotežu i taj izgled, tražeći od života samo dvije stvari: pivo i Marlboro.
  – I džez – dometne on.
  – Ah, da! Gotovo sam zaboravila. Crni magovi krivudave buke koju nikad nisam mogla razumjeti. Reci, bi li me više volio da sam u životu pokazala više zanimanja za Cheta Bakera i Dextera Younga?
  – Lestera – ispravi je on, spretno izbjegavši odgovor. Iako mu je časak prije bilo drago kad ju je ugledao u mraku ispod staroga divljeg kestena, sada se već počeo vrpoljiti u pletenom stolcu, pobojavši se da bi ovaj razgovor mogao krenuti u kojem od neželjenih smjerova. Za takvo što ona je bila prava majstorica.
  – Što je s Nikom? – upita on paleći još jednu cigaretu. – To je bio razlog zbog kojeg si željela da se vidimo.
  – Ništa osobito! – odmahne ona rukom kao da je riječ o nevažnim stvarima. – Napustit će faks, zaposliti se i tako... Danas popodne sve mi je ispričala. Čisti klinački stereotip. Zaljubila se u nekog klipana, hodala s njim tri mjeseca i sad ju je ostavio.
  – I ja sam to pomislio – reče on, pomalo uvrijeđen što se Nika prije povjerila majci, a ne njemu. – Hodali su tri mjeseca. To je prilično dugo, jesu li... znaš, nije ti rekla?
  – Bože, Nikola – nasmije se ona shvativši što ga muči. – Pa to je ipak nisam mogla pitati...
  – Da, da, jasno – lupkao je on prstima po stolu. – I što ćemo sad? Mislim, s njom...
  – Ništa! Neka radi što želi. Neka napusti faks, neka se zaposli! Svejedno! Dovoljno je odrasla da sama donosi odluke. Što god napravila, ima sve šanse da u životu bude sretnija od tebe i mene.

 
 12.


  U udruzi invalida Domovinskog rata bili su pomalo službeni, ali su ipak poduzeli sve ne bi li pronašli podatke o nekadašnjem ratniku Borisu Vitezu. No sve što su uspjeli bilo je samo njegovo ime na beskonačno dugačkoj listi bojovnika ranjenih u jesen 1991. U središnjem kompjutoru službe nije bilo nikakva traga da se javljao, zahtijevao nešto, tražio pomoć ili slično.
  – Popriličan je kaos vladao 1991., pa nam je još i danas ta godina slabije obrađena od ostalih – tumačila mu je mlada službenica kvrckajući po tipkovnici kompjutora. – Bilo je i ranjenih koje nitko nije evidentirao i onih koji se nikad nisu javili radi ostvarivanja kakvih prava. Usto, ako je i bio ranjen, nije nužno da je i invalid. Sigurni ste da je invalid?
  – Nisam – otpovrne Banić svejednako držeći cedulju s Vitezovim imenom. – Siguran sam samo da mi treba njegova adresa.
  – Pokušajte na drugome mjestu. Postoje evidencije u veteranskim udrugama, u Ministarstvu obrane, pri Crvenom križu i drugim međunarodnim udrugama... To je popriličan posao, tako velik da bi se privatni detektiv imao čime baviti.
  – Da, da – zamisli se Banić. – A da angažiram kojega?
  – Ako ih uopće u nas ima – nasmije se službenica.
  Za računalom u Crvenom križu sjedio je povisok mladić prave kompjutoraške fizionomije, visoka čela, debelih naočala i glave jako izbačene naprijed, tako da mu je nos gotovo dodirivao zaslon monitora. Primjenjujući razne »makrokomande«, kako je nazivao hitro prelijetanje prstiju preko tipkovnice, pročešljao je bazu u svim smjerovima, ali nije našao nikakvog Borisa Viteza zvanoga Grom. Predložio je da ga pokuša potražiti primjenjujući najtipičnije pogreške u pisanju vlastitih imena, pretpostavljajući da je netko mogao pogrešno utipkati ime, ali ni ta se polusatna pretraga nije isplatila.
  Najveća od veteranskih udruga imala ga je u kompjutoru, ali je ondje bila navedena njegova daruvarska adresa, gdje je živio do samog rata. Da je adresa prastara, dalo se zaključiti i po tome što je ulica nosila ime nekakvoga vojvođanskog korpusa ili brigade.
  – Nažalost, ne mogu vam pomoći – sažalno je kazala krupna plavuša pokraj čije se tipkovnice nalazio napola pojeden sendvič. – Pokušajte negdje drugdje.
  Ima li još koje mjesto gdje nisam bio, mislio je Banić na rubu očaja. Sat na zidu pokazivao je pola dva: u traženju je proveo punih šest sati, a da sada nije bio pametniji ni za jedan podatak o Vitezu.
  Djevojka koja je radila za kompjutorom do plavuše sa sendvičem, zacijelo nešto mlađa, ali prilično razroka, digne prste s tipkovnice i pogleda prema kolegici.
  – Biba, ako sam dobro čula, tražite Borisa Viteza?
  Plavuša, kojoj je sad Banić znao i ime, okrene se i potvrdno kimne glavom.
  – Gospodinu treba adresa. Zašto pitaš? – reče Biba.
  – Zato što su ga neki dan tražili. Prvo je bio nekakav visoki u civilu, inače djelatnik Mup-a, a oko podne nazvali su iz Doma za nezbrinutu djecu...
  Banić živne pa se uplete u razgovor.
  – Iz kakvog doma?
  – Pa rekla sam vam. Iz Doma za nezbrinutu djecu u Lovranu. Tražili su podatke o radnom odnosu, primanjima ili nešto slično... ali im nisam mogla pomoći.
  – A zašto im je to trebalo? – zanimalo je istražitelja.
  – Zato što je u tom domu Vitezova malodobna kći.
  – Rekli ste u Lovranu! – zamalo će veselim glasom Banić, pa, ostavljajući ceduljicu s Vitezovim imenom na pultu ispred Bibe, brzo iziđe iz zgrade.
  Preskočivši ručak, u pola tri zaustavio je auto ispred trešnjevačke zgrade u kojoj su do prije dva tjedna živjeli Mara i nepoznati mladić kojega su svi zvali Princ. Dvadesetak metara od kuće, na onom istome mjestu, još je uvijek stajala uredno parkirana zelena Ascona. Banić uđe u zgradu nadajući se da će gospođa Kobasić ovaj put manje dosađivati. Jasno, mora da ga je ugledala čim je zaustavio auto, pa ga je dočekala vireći kroz odškrinuta vrata. Uistinu je bila jedna od onih groznih osoba kojima malo što promakne. Čitajući o ratu što se vodio na ovim prostorima i u susjednoj Bosni, naišao je na brojne reportaže o tome kako su pojedine postrojbe iznenadile one neprijateljske, kako se netko ušuljao negdje ili kriomice prošao kroz neprijateljske crte. Da su na stražarska mjesta i promatračke čuke postavljali gospođe Kobasićke, to se nikad ne bi dogodilo.
  – Kaj ste opet došli? – javi mu se ona vireći s praga. – Nemate sreće, još se nisu vrnuli s mora.
  Zauzevši ponovno stav strogoga i odlučnog policajca, Banić brzim korakom priđe Kobasićkinim vratima i priprijeti joj prstom.
  – Opet ih niste prijavili! U stalnom ste raskoraku sa zakonom, tako da bi vaša neodgovornost mogla završiti i suzama! Ja ću malo pogledati po stanu, a vi se vratite svom gulašu.
  – Kak znate da kuham gulaš? – začudi se Kobasićka njegovoj vidovitosti.
  – Osjeti se miris već od Trešnjevačkog placa. Hajde, unutra! I o ovome nikome, ali nikome, ni riječi!
  – Šutila bum kak zalivena – reče ona prekriživši se, premda je Baniću bilo jasno da će već sutra bar polovica Trešnjevke znati što se ovdje zbilo.
  Znajući da baba više neće izlaziti na hodnik, Banić izvadi nožić i primijeni vještinu kojoj su ga naučili oni što ih je nekoć, dok je još radio u »narodnoj miliciji«, hvatao i uhićivao zbog različitih provalnih nedjela. Ne postoje nekorisna znanja i nikad ne znaš kada će ti koje od njih zatrebati, mislio je dok je brava polako popuštala. Ušao je, zatvorio za sobom vrata i odahnuo, zadovoljan što je konačno na mjestu na kojemu je njegova bivša štićenica Mara vjerojatno provela podosta vremena.
  Stan je bio malen, imao je samo jednu sobu, oveću kuhinju i malu kupaonicu. Znajući da nije pametno podizati rebrenice, Banić uđe u sobu i upali svjetlo. Starinski drveni krevet nije bio pospremljen, preko zgužvane deke ležala je neuredno odbačena muška pidžama, a na jastuku otvoreni magazin s fotografijama automobilâ. Sudeći po svemu, u njemu je posljednji put spavala samo jedna osoba, najvjerojatnije muškarac. U plakaru je bilo nešto muške odjeće, a na stolu nekoliko zgužvanih kuna, nož na oprugu i čaša s tragom crnog vina. Preko stolca je bila prebačena majica s logotipom skupine Black Sabath, a na tamnoj komodi cigaršpic i pepeljara puna opušaka bez filtra. Banić se zagleda u pepeljaru, podigne je i pomiriši, ali osim mirisa izgorjela duhana, ništa drugo nije mogao osjetiti. Na zidu je bilo povješano dosta starinskih vjerskih sličica i manjih goblena koji su, kao i namještaj, morali pripadati stanodavki, gospođi Kobasić, a među njima, kao uočljiv kontrast, stajao je čavlićima pribijen poster srednje veličine na kojemu je bio crnac s gitarom. U donjem dijelu postera, očito istrgnutoga iz nekog od časopisa za mladež, pisalo je Prince. Ispod postera nalazila se polica koja je nekoć najvjerojatnije pripadala onome što na selu zovu psiha, samo što iznad nje nije bilo velikog zrcala. Na polici je stajalo nekoliko vrlo ružnih predmeta od grube, crne keramike koje je sigurno izradio anonimni kipar amater. Jedan je predmet imao oblik svijećnjaka, drugi loše obrađenog križa, a treći je podsjećao na kratko kraljevsko žezlo. Na crnoj glazuri predmeta bile su iscrtane nepravilne šare što su podsjećale na urese s narodnih nošnji. Banić uzme svijećnjak i pogleda mu podnožje na kojemu je ponosni autor bijelom bojom napisao ime i godinu: J. Anić, 1990. Iako se u kiparstvo nije ni najmanje razumio, Banić s prezirom vrati svijećnjak na njegovo mjesto, primijetivši pritom da je i na ostalim artefaktima isti potpis i ista godina.
  U kupaonici je tiho tekla voda iz nedovoljno zatvorene slavine, poklopac školjke bio je podignut, a zavjesa na tuš-kadi pokidana. Na staklenoj polici iznad umivaonika bilo je nešto jeftine muške kozmetike, jednokratnih nožića za brijanje, engleski šampon za kosu, paketić prezervativa i dvije-tri bočice ženskog parfema. Preko kromiranog držača bio je prebačen veliki ručnik kakav se može vidjeti na plažama i ružičaste ženske gaćice. Sve u svemu, obično, prosječno i nedostatno za bilo kakve zaključke.
  Banić je znao da je droga, kojom je Princ po svemu sudeći trgovao, ako je uopće i bila u stanu, negdje dobro skrivena. Ali nije imao vremena za podrobno pretraživanje najskrovitijih kutaka niti ga je to uopće zanimalo.
  Uđe potom u kuhinju i upali svjetlo. Prostorija je bila tako čista i uredna da je odmah shvatio kako se tu, osim kave, ništa drugo nije kuhalo. Naime, na plinskom se štednjaku nalazila prazna džezva od vatrostalnog stakla, a do nje limenka gotovo puna crnog praha. U zidnim policama nije bilo nikakva posuđa, a slavina iznad sudopera bila je neispravna. Preko stolića za koji je moglo sjesti dvoje ljudi bio je prebačen bijeli stolnjak s crvenim šestinskim ukrasima, a ispod stola, uza sam zid, ležao je veliki Magnum s prigušivačem na cijevi. Banić se sagne i pruži ruku prema revolveru, ali se ipak predomisli. Duh policijskog inspektora, koji je još uvijek tinjao negdje u njegovoj nutrini, nije mu dopuštao da na tako glup način upropasti dragocjene dokaze. Odluči ostaviti revolver da na istome mjestu dočeka policiju; on ionako s daktiloskopskim nalazima ne bi imao što raditi. Ali ako je revolver tu, pomisli, gdje je onda leš, premda nije bilo nužno da uz svaki revolver na ovome svijetu ide i po jedan leš! Zapravo, da je leša i bilo, mislio je dalje, nakon petnaest dana od njega bi se širio tako nepodnošljiv smrad da bi to okolina morala zamijetiti.
  Velik dio kuhinje zauzimala je golema tristolitarska škrinja za duboko zamrzavanje, po čemu se dalo zaključiti da su oni koji su tu živjeli prije Princa i Mare bili nepopravljivi žderači mesa i druge zamrznute hrane. Motor škrinje tiho je i ravnomjerno preo, kontrolne su lampice svijetlile, i Baniću se odjednom učini sumnjivim to što škrinja u kuhinji ljudi koji uopće ne kuhaju nije isključena. Podigne stoga njezin poklopac.
  U škrinji se, čudno sklupčan, naguran zapravo, nalazio posve zaleđen leš golog muškarca. Pojedini su mu dijelovi tijela bili prekriveni sitnim ledenim prahom, glava mu je bila okrenuta nagore, prema poklopcu, a tupe staklaste oči duboko smrznutog pokojnika kao da su uporno zurile u Nikolu Banića. Na čelu mu je bilo mnogo tamnih grudica leda, i Banić odmah shvati da je to mjesto kroz koje je prošao metak. Zaista neobičan način spremanja pokojnika, pomisli istražitelj nad prizorom čija je grozota bila umanjena njegovom bizarnošću.
  – To je, dakle, Princ – izusti tiho, premda je znao da je takav zaključak možda preuranjen.
  Zatim na dnu škrinje nešto zasvjetluca, nešto što nije bio led. Kroz usku pukotinu Banić teškom mukom progura ruku, napipa hladan predmet i izvuče ga. Bio je to kromirani ključić čiji je gornji bakelitni ili plastični dio bio slomljen. I to je nešto, pomisli, spremajući ključić u stražnji džep traperica. Zatim odmah spusti poklopac škrinje i rupčićem obriše znoj s čela. Vrati se u sobu i na podu pokraj komode spazi telefonski aparat. Sjedne na parket, nasloni se na zid, okrene dva broja što pripadaju policiji i obavijesti ih o trešnjevačkoj adresi na kojoj mogu naći lijep, dobro očuvan i duboko zamrznut leš.
  – Kakve su to blesave šale? – derao se dežurni policajac. – Tko ste vi?
  – Ne morate žuriti, on može još dugo izdržati ovako ! – odbrusi mu Banić pa spusti slušalicu.
  Znajući da će za četvrt sata stan biti preplavljen policijom, iziđe na hodnik, zatvori vrata i, ne javljajući se dosadnoj kućevlasnici, napusti zgradu.
  Stigavši kući, shvati da danas neće moći ručati iako od jučer nije ništa pojeo. Popije pola boce piva, razmišljajući o tome kako se stvari sve više zapetljavaju. Princ, sasvim sigurno, nije bio taj koji je ubio Maru. I njega i nju ubio je netko treći, premda su ih mogle ubiti i dvije osobe. Zapali cigaretu zaričući se da danas više neće misliti ni na Maru ni na Princa. Radije priđe telefonu i nazove
  989, gdje su mu odmah dali telefonski broj lovranskog Doma za nezbrinutu djecu. Drhtavim prstima okrene devet brojeva i dobije dom čijoj se pomoći nadao. Oni su znali sve što ga je tog trena zanimalo. Vitezova šestogodišnja kći bila je njihova štićenica, zvala se Sonja i otac ju je prilično redovito posjećivao. A otac, Boris Vitez, kako su mu rekli, trenutačno je stanovao kod neke žene u Grebengradskoj ulici. Znali su čak i ulični broj.

 13.


  Rano ujutro počela je padati kiša, za njezinim tihim rominjanjem začula se i buka građevnih strojeva koji su uništavali Britanski trg, a potom je uslijedilo i ono najglasnije – snažna eksplozija koja je uzdrmala cijelu zgradu. Banić skoči iz kreveta, navuče hlače i izjuri van. Cijeli prolaz kina Apolo bio je u gustom oblaku prašine, ispred Pakove sobe bilo je mnogo šute i otpalih cigala, a okvir njegova prozora ležao je na drugoj strani, ispod plakata za filmove koji su tek dolazili. Ubrzo se i Pako pojavi na prozoru, prekorači ono malo zida što je ostalo i kroz oblak prašine krene prema Baniću. Bio je crn u licu, košulja mu je bila poderana, a malje na grudima spaljene.
  – Detektiv, si videl, bile su prava roba! Sam ti rekel?
  – Što to? – začudi se Banić njegovoj smirenosti.
  – Petarde! Uopće nisu bile prevlažne. Osušil sam ih u roru, a onda sam ih išel isprobat. Jedna mi je pala u...
  – Isuse! – zavapi Banić zapanjen Pakovom ludošću. – Što će reći vlasnica?
  – Zato sam baš i krenul k tebi – mirno će on. – Naime, situacija se tak zakomplicirala da bum pak moral na par dana u ilegalu. Daj se ti malo zauzmi kod stare da mi ne da nogu. Oba smo neoženjeni, al’ na tebe nekak bolje gleda. Buš?
  – Dobro, dobro – promrmlja Banić, koji je već znao što to znači »zauzeti se kod stare«. Morat će ugađati bogatoj usidjelici, hvaliti joj frizuru, ten i novi kostim, platiti popravak zida i prozora, pa čak i zaostalu stanarinu, a onda, kad sve bude sređeno, kad potroši more love, doći će Pako iz ilegale i reći: »Čuj, stari, kaj bi mi mogel uletit s jedno sto do dvesto maraka, našel sam tipa kaj za bagatelu prodaje pedeset komada knjige Bilo je časno živjeti s Titom. Znaš, ima dost komunjara koji bi to platili suhim zlatom. Imaš dvadeset posto!«
  – Stari si drug! – veselo će Pako, pa se vrati u svoju sobu da uzme stvari koje su mu potrebne za nekoliko dana života u »ilegali«.
  Kućica u Grebengradskoj djelovala je kao uprizorena povijest zagrebačke periferije. Imala je drvenu ogradu, malo dvorište sa zapuštenim travnjakom, prazan kokošinjac i neravan krov s mnogo propalih crepova koje je netko zamijenio četvrtastim komadima lima. Žbuka s kuće na mnogim je mjestima otpala, tako da se tu vidjela gola cigla, okviri na prozorima bili su sasvim oljušteni, a pojedina su razbijena stakla bila zamijenjena debelim kartonima. Iako je djelovala nekako izvan vremena i prostora, ipak se na Trešnjevci moglo pronaći još takvih zdanja što su pobuđivala nostalgiju, ali i tugu.
  Nikola Banić otvori dvorišna vrata i preko nogostupa od uleknute cigle prijeđe onih nekoliko koraka što su ga dijelili od ulaza u trošnu kućicu. U prorez vrata bio je zataknut kartončić na kojemu je pisalo: Vraćamo se za pol sata. Već na prvi pogled Baniću se taj nevješti radnički rukopis učini nekako poznatim, a potom se odmah i dosjeti: ista je ruka vjerojatno napisala i prijeteće poruke koje je primao Valerijan Mandić.
  Banić stane pod malu nadstrešnicu, zapali cigaretu i odluči pričekati Borisa Viteza.
  I uistinu, došao je već nakon petnaestak minuta u pratnji visoke, mršave žene koja je imala neurednu kosu i jednostavnu sirotinjsku haljinu kakva se, valjda, još jedino može dobiti u centrima za humanitarnu pomoć. Ali unatoč svojemu prosječnom, nezanimljivom izgledu, imala je velike živahne plave oči koje su pametno gledale sugovornika. Vitez i Banić pogledali su se pogledom ljudi koji se otprije znaju. Naime, Boris Vitez bio je čovjek koji je one večeri u Intercontinentalu onako drsko ukrao torbicu Mare Mandić i spretno nokautirao njezina homoseksualnog pratioca.
  Osjećajući, valjda, da je Banićeva nazočnost važna, Vitez mu otvori vrata i pusti ga u skromni dom.
  – Čija je ovo kuća? – upita istražitelj čim je sjeo za stol od grubih jelovih dasaka na kojemu nije bilo nikakva stolnjaka.
  – Moja – reče žena. – Zapravo, moje bake. Boris živi sa mnom tri mjeseca. Otkako smo se upoznali. A zašto ga trebate?
  – Višnja, molim te, ne govori umjesto mene! Punoljetan sam! – grubo će Boris, u čijim se riječima ćutjela prijeka narav.
  Banić izvadi iz džepa kartončić na kojemu je pisalo »Vraćamo se za pol sata« i tutne ga domaćinu pod nos.
  – Svaki bi sudski grafolog u tren oka ustvrdio da je ovaj rukopis identičan onome kojim su pisane ucjenjivačke prijetnje Valerijanu Mandiću. I to bi bilo sasvim dostatno da se onoga tko je to pisao uhiti i optuži za ucjenu i ubojstvo.
  Vitezovo se lice zamrzne od iznenađenja. On ustane, iz vitrine starinskog kredenca izvadi bocu rakije i dvije čašice u kakvima se inače prodaje senf. Jednu stavi ispred Banića, drugu ispred sebe.
  – Boris nije nikoga ubio... – tihim će glasom žena. – On ne bi travku zgazio. Samo kad biste ga bolje poznavali...
  – Višnja, ušuti! – izdere se Boris, pa izlije rakiju u grlo pokretom kojim se baca voda u miješalicu. – Vi niste policajac? – promrmlja, gledajući u Banića koji nije ni taknuo svoju čašicu rakije.
  – Nisam. Ali ako odem na policiju i ispričam sve što znam, posljedice za vas bit će iste kao i da jesam. Recite mi, pokušali ste provaliti u Marin stan kako biste došli do njezinih sitnica i njima potkrijepili ozbiljnost ucjenjivačkog pisma? Iz istih ste joj razloga ukrali i torbicu?
  – Da – prizna tiho Boris, znajući valjda da tom čovjeku nema što lagati, da je otkriven te da ga još samo istina može spasiti.
  – A zašto ste to radili? Mislim, zašto ste uz pisma stavljali ukosnice, gumbe i što ja znam... Tko vam je dao tu ideju?
  – Vidio sam to u jednom filmu.
  – Bez veze! – nasmije se Banić. – Nikad ne smijete život prilagođavati onome što vidite u kinu.
  – Vidjeli smo i na televiziji – umiješa se Višnja, a on je ovaj put ne ukori.
  – Dobro, sve mi je jasno. To što ste radili strašno je glupo, ali ipak dojmljivo. Tražili ste dvadeset tisuća maraka. Valerijan Mandić mi je rekao kako je dva puta dolazio na naznačeno mjesto s novcem, ali mu se nitko nije javio.
  – Znam da je dolazio... – tiho će Boris dolijevajući si rakiju. Dok je prinosio čašicu ustima, ruke su mu drhtale, ali se Baniću činilo da bi mu bez rakije drhtale još jače.
  – Zašto mu se niste javili? Zašto niste uzeli taj novac?
  Boris se rasrdi, pogleda Višnju u oči kao da od nje očekuje pomoć, a onda dlanom raspali po stolu tako jako da su se od udarca prevrnule i boca i čaše.
  – To je zato što sam takav jebeni čovjek! Ne mogu si pomoći, ne mogu si pomoći!
  Baniću se čak učini da će se taj snažni tip rasplakati, ali se on ipak nekako smiri, podigne brzo bocu i čašice, pa nastavi.
  – Bio sam siguran da će mi uspjeti. S pravom sam odlučnošću napisao sva ta pisma, došao do sitnica koje su pripadale gadovoj kćeri, a onda kad bi trebalo uzeti novac... e, onda se u meni neki vrag pobunio, pa bih se pitao: trebam li..., smijem li to ja..., neće li mi se to osvetiti...?
  – Prije tjedan dana, dakle onog dana kad je Mara ubijena – počne Banić prateći njegove reakcije – gdje ste bili?
  On se zamisli, pogleda u strop kao da u sebi računa, pa potom odgovori:
  – U Rijeci. Išao sam kćeri u Lovran.
  – Znači, mogli ste lijepo skoknuti do Cresa i ubiti je...
  – Ubiti je!? – skoči Vitez. – Ali zašto bih to učinio? Imao sam razloga da uzmem novac njezina oca... ali da bih je ubio... pa to je previše! Gospodine, ja sam ionako tu bedastu ideju definitivno napustio.
  I Baniću se učini da Vitez ima pravo. Tâ on je, po svemu sudeći, bio šeprtlja, sasvim nesposobna za onako sofisticirano ubojstvo.
  – Možda – razmišljao je naglas istražitelj – možda je i tako, ali budite uvjereni da policija neće pokazati ovoliko razumijevanja koliko pokazujem ja...
  – Ako vi niste policajac – upita Višnja, koja je sve vrijeme mirno sjedila ruku prekriženih u krilu – tko ste onda?
  – Običan privatni istražitelj koji radi za honorar i nema nikakvih ovlasti. Unajmio me stric pokojne Mare da pokušam pronaći njezina ubojicu i neke obiteljske dragocjenosti.
  Po praznom Borisovu pogledu odmah se vidjelo da on ne zna ni za kakve dragocjenosti. Jedino što je znao bio je taj djetinje naivan plan zbog kojega se sada gorko kajao.
  – Ako niste policajac – nastavi Višnja – znači da ga ne morate prijaviti. Bilo bi strašno kad biste ga prijavili. On više nikad ne bi dobio skrbništvo nad Sonjom, a to bi ga ubilo. A bez svoje kćeri neće moći živjeti.
  Boris je šutio, a u očima kao da su mu se caklile suze, ili je to bio samo sjaj kakav zna izazvati alkohol.
  – Zašto ne možete dobiti skrbništvo? – okrene mu se Banić, već pretpostavljajući kako će mu odgovoriti kakvom tužnom životnom pričom.
  – U jesen 1991. otišao sam s dečkima kao dragovoljac na Baniju. Sjećate se kakvo je to ludo vrijeme bilo. Nismo bili organizirani i u prvo vrijeme svi smo naređivali, ali i slušali naređenja. Jednostavno, osjećali smo da je domovina u smrtnoj opasnosti i da je to naš rat. Od tih nesretnih i hrabrih dečki, od postrojbe iz Visovca, mislim da smo živi trojica ili četvorica. U studenome sam teško ranjen pa sam četiri mjeseca proveo po bolnicama i toplicama. U međuvremenu me ostavila žena pobjegavši s drugim čovjekom u Švedsku. Našu trogodišnju kćer ostavila je kod babe u Daruvaru. Babaje nakon mjesec dana umrla, a malu su prebacili u lovranski dom. Kad sam izišao iz bolnice, saznao sam da sam izgubio posao, a novi nisam mogao naći, to više što su mi oslabili i živci. Sva vrata na koja sam pokucao ostala su zatvorena. Ako bih nešto i našao, bilo je to na crno, kratkoročno i strašno bijedno plaćeno. Gospodine, bili su prema meni takvi kao da sam se vratio iz srpske, a ne iz hrvatske vojske... Kad sam pokušao uzeti Sonju, rekli su da mi je ne mogu dati jer nemam materijalnu osnovu da se brinem za nju...
  – I zato ste pokušali doći do dvadeset tisuća maraka?
  Umjesto njega, odgovori Višnja.
  – Da ste ga samo vidjeli kakav je bio kad su mu proljetos ponovno odbili dati Sonju. Noćima nije spavao, izlazio bi, pio po birtijama i upadao u tučnjave. Sad se malko smirio, ali ako ne dobije dijete, on će jednostavno umrijeti od tuge...
  – Pusti to! – prekine je on, zacijelo postiđen. Potom nastavi okrenut prema Baniću. – Znate, gospodine, kad se čovjek osjeti prevarenim, a prevarenih i zaboravljenih danas je stvarno previše, onda najprije pokuša nešto učiniti, kad to ne ide, rasplače se, a nakon plača ustane na noge, hvata ga bijes pa kreće ne bi li pravdu ostvario sam. I tad ponovno pucaju glave, teče krv, gore kuće, a dim kulja prema nebu...
  Banić se naježi pri pomisli koliko će još revolucija nezadovoljnika protutnjati ovim prostorima prije no što se sve smiri i prije no što ljudi prihvate stvarnost sa svim njezinim nesavršenostima.
  – U redu, ali jedna mi stvar nije jasna – prekine Banić njegovu ispovijed. – Zašto ste odabrali baš Valerijana Mandića i njegovu kćer? Koliko sam čuo, on je dobrotvor koji se vratio iz Njemačke da pomogne domovini.
  – Malo morgen! – odbrusi Vitez pa još jedanput snažno potegne, ovaj put iz boce.
  – Boris! – zavapi Višnja. – Obećao si da ćeš manje piti!
  – Obećao sam! A što sve meni nisu obećali! – izdere se on tako da se Banić poželio što prije maknuti s ovoga mjesta.
  – Njegovi su ljudi dolazili u jesen 1991. na naše crte – nastavi Vitez. – Dobrotvor je trgovao oružjem i prodavao ga braniteljima. Vlasnik stočne farme iz Visovca dao je sav imutak da nas opskrbi kalašnjikovima, zoljama, streljivom... Mandićev šleper bio je šareni dućan u kojemu se sve to moglo nabaviti. A pričalo se da je sve to još ljetos prodavao i Srbima. Kako idiotski! Borili smo se tamo i krvarili u njegovu aranžmanu, s puškama koje nam je svima prodavao... Jasno, poslije je shvatio da dolaze nova, sređenija vremena, pa se povukao iz te rabote, ali novac što ga je zaradio neizmjeran je, a na svakoj je novčanici i Sotonin potpis.
  – Vi biste to mogli dokazati? – upita Banić.
  – Ne budite smiješni! – prekori ga Vitez tonom upućenijega i realnijega. – Tko bi to mogao dokazati!? Kada bih i pokušao, tko zna u kojem bi mi noćnom jarku bio kraj.
  Razoružan Vitezovom gorčinom, Banić ustane i natoči si rakiju koju inače nikad nije pio, čak ni kad ga je mučio želudac. Iskapi čašicu, a potom, kako se previše približio izlazu, osjeti snažan udarac vrata koja je netko iznenada i svom silinom otvorio, pa se spotakne o stolac i padne na pod. Jedan od policajaca koji su upali u prostoriju već je iznenađenom Vitezu namaknuo lisice, a drugi je zgrabio Višnju i zavrnuo joj ruku. Ona je na sav glas vrištala:
  – Pustite ga! On nikome nije učinio nikakvo zlo! On se samo borio za svoju domovinu i želi svoju kćer!
  Za policajcima u sobu uđe i inspektor Vinko Dogan, pogleda Viteza s lisičinama, potom Višnju koja se svejednako otimala, ali ipak najveće zadovoljstvo pokaže spazivši Nikolu Banića kako leži na podu.
  – Oho, i privatnik je tu! – nasmije se zlobno. – Sherlock Holmes traži tragove na podu! Hajde, Nediljko, pusti curu, a ovu dvojicu odvedi da se dobro naspavaju i odmore, kako bi bili orniji za razgovor.

 
 14.


  Noću, pritvoren u zagušljivu i pretoplu ćeliju, Banić je ležao na tvrdom krevetu od grubih dasaka i promatrao ljetnu mjesečinu. Nekoć davno, valjda još u školi, čitao je knjigu u kojoj nekakav uhićeni seljak promatra mjesečinu i iz tog prizora izvlači svoj pogled na svijet. Ali Baniću pri pogledu u mjesečinu ništa pametno nije padalo na pamet, pa mu se učini da su sve važne knjige u kojima se na takav ili neki drugi način izvlači pogled na svijet zapravo velike folirancije i prenemaganja. U tri ujutro izveli su ga iz ćelije i odveli u ured, gdje mu je jedan mladi, sasvim kratko ošišani službenik uzeo osnovne podatke, a onda ga pokušao preslušati. Po nesigurnu glasu i zamuckivanju Baniću se učini da je mladić nešto poput istražiteljskog pripravnika kojemu su dali da se vježba na čovjeku koji im je bio trn u oku.
  – Kada ste saznali da je Boris Vitez zvani Grom ubio Maru Mandić? – zanimalo je kratko podšišanog mladića.
  – Vi ste novi u ovom poslu? – upita Banić ne odgovorivši na njegovo glupo i naivno pitanje.
  – Ja postavljam pitanja! – srdito će mladić ne zamjećujući da je u njegovoj ljutnji nešto komično.
  – Polako, polako... – umirivao ga je Banić. – Htio sam vas samo upozoriti na proceduralnu pogrešku. Morate me ispitivati tako da mi u lice uperite ovu svjetiljku... no, ovu tu na stolu... Zar niste gledali nijedan film u kojemu policija preslušava uhićene?
  Mladić krene desnom rukom prema svjetiljci, zatim zastane dosjetivši se, valjda, da ga Banić zafrkava.
  – Dakle, vi odbijate suradnju! – ustane mladić i prijeteći priđe Baniću.
  – To je jasno samo po sebi – mirno će Banić. – Izišao sam iz službe 1990. i prestao surađivati s policijom. Zar mislite da ću se tek tako vratiti i nastaviti surađivati?
  – Nisam mislio na to!
  – Nego na što?
  – Na pitanja! Od vas se traži da surađujete odgovarajući na moja pitanja.
  – A to! – zine Banić kao da je tek sad shvatio. – Pa, može. Pucajte!
  – Kad ste saznali da je Vitez ubio Maru Mandić?
  – To nisam saznao. To se ne može tako reći. To se može tvrditi tek nakon pravomoćnosti presude...
  Kratko ošišani drhtao je od bijesa. Vratio se za stol i zagledao u Banićev spis, smišljajući taktiku daljnjeg ispitivanja.
  – Stariji vas kolege samo zezaju – nastavi Banić. – Svi znaju da sam ja privatni istražitelj, da radim po propisima, da mi se ništa ne može natovariti, i kada vi ujutro predate svoj krasopisom pisan zapisnik, oni će vam tobože dati peticu, a zapisnik će baciti.
  Vidjelo se da u mladiću kuha, da očajnički smišlja nešto čime bi slomio nediscipliniranog ispitanika.
  – Poslušajte moj savjet – govorio je dalje Banić. – Neizmjerno bolji dojam ostavili biste kad biste im ujutro, umjesto da im date uredan zapisnik, rekli: »Dečki, nemojte me zajebavati! Što ja imam ispitivati tog svojeglavog tipa!?«
  – Imamo mi i druge metode! – priprijeti mladić neuvjerljivim glasom.
  – Mislite da imate, a zapravo ih nemate! Ima ih inspektor Dogan koji bi, da sam mu se ovako suprotstavio, razbio pola stvari u ovoj sobi, među njima i moje zube. Ali vi nemate druge metode. Sami smo tu u sobi, a ja zbog vašeg propusta nemam ni lisice na rukama. Osobno sumnjam da biste se usudili primijeniti silu riskirajući da vas možda nokautiram i izvrgnem podsmijehu kolega... Vidim po vama, vi ste samo dobar dečko koji se zabunio na satu profesionalne orijentacije...
  – Straža! – vikne mladić koji više nije mogao podnositi Banićeve drskosti.
  Umjesto stražara, na vratima se pojavi pospana faca inspektora Komara, kojega je netko vjerojatno obavijestio o tome da mu je bivši kolega priveden. Komar nije samo bio pospan nego je u žurbi obukao majicu naopako, a jedna mu je cipela bila nezavezana.
  – Hajde, Iviću, dosta si ga ispitivao. Napiši za sutra sve što si doznao, a Banić ide kući jer ovdje nema što tražiti.
  – Nisam li vam dobro savjetovao? – nasmije se Banić mladiću, koji zausti da kaže nešto, ali se na kraju ipak samo okrene i postiđen napusti sobu.
  Poslije, dok su se spuštali prema izlazu, Komar potapša Banića po ramenu i reče:
  – I ti upadaš u razna nepotrebna sranja! Čuvaj se! Dogan mi je rekao kako ima i previše dokaza za to da je Vitez ubio malu Mandićku.
  Izišli su na ulicu. Vani je već svitalo. Prvi ranojutarnji automobili jurili su vlažnim asfaltom, a preko puta policijskog ulaza stajao je kamion s kojega su radnici skidali kašete svježeg mlijeka.
  – Nije ju ubio – reče Banić pa pospano zijevne.
  Nakon neugodne noći Banića je čekalo i jednako neugodno prijepodne. Kako nije mogla pronaći netragom nestaloga Paka, gospođica Nikolić, vlasnica zgrade u prolazu kina Apolo, čekala je Banića s kojim je htjela popričati o šteti što ju je objektu nanijela eksplozija petardi. Koristeći se prokušanim sredstvima, Banić je pohvalio njezin ten, potom novi broš, pa i frizuru, iako se ono što je imala na glavi nikako nije moglo nazvati tako pretencioznim imenom. Paka, kojega je ona ovaj put odlučila definitivno istjerati, uspio je obraniti prokušanom laži da je jadnik odrastao bez oca koji je stradao na Križnom putu te da ga je poslije zlostavljao očuh, inače djelatnik zločinačke Udbe. Jasno, sve je to imalo nekakvog učinka, ali bi bilo sasvim nedostatno da joj nije ponudio kako će sam naći zidara i platiti popravak. Tek kad je to čula, bila je spremna prihvatiti sve komplimente i naširoko se raspričala, dok se Banić zbog noći provedene u ćeliji gotovo rušio od pospanosti.
  Poslijepodne se u Splendidu našao sa Santinijem, jedinim novinarom kojega je poznavao. Iako je Santini radio u državnom mediju, Banić je pretpostavljao da će znati skrovite detalje biografije Valerijana Mandića. Naravno, Santini nije osobito podnosio Banića, ali je bio njegovim dužnikom jer mu je istražitelj nekoliko puta omogućio da prvi dođe do podataka kakvi se u novinskim krugovima drže prestižnima.
  – Imam vrlo malo vremena – požali se odmah Santini srčući capuccino. – U redakciji je ludnica.
  – Nešto se događa? – upita Banić mučeći se s pivom koje je za njegov ukus bilo pretoplo. Pripadao je onima koji pivo piju na granici smrzavanja.
  – Vi ste jedini koji ne zna. Jutros je nato pokrenuo opsežne zračne udare na bosanske Srbe. U zraku su stotine aviona i raketiraju im strateške ciljeve na cijelom terenu.
  – To je odlična vijest – reče istražitelj, kojemu je i samome već išla na živce beskrajna popustljivost velike vojne mašinerije. – Ovaj put valjda neće prerano odustati.
  – Nadajmo se – otpovrne Santini. – I, eto, u vrijeme tog velikog događaja vi ste jedini koji ništa ne zna nego se zanima za Valerijana Mandića.
  – Znaju li novine išta o njemu?
  – Znaju – nasmije se Santini kao da mu je to omiljena tema. – Samo, znanja o njemu dijele se na dvije skupine: ona o kojima se piše i ona o kojima nije zgodno pisati.
  – Dobro – reče Banić. – Ono o čemu pišete manje me zanima. Znam da je dobrotvor, poduzetnik, član uglednih hrvatskih udruga u dijaspori...
  – I to je problematično! – prekine ga Santini. – U više je intervjua tvrdio kako je bio djelatan član emigrantskih asocijacija, a ja sam se, vidite, publicistički djelatno i seriozno bavio aktivnošću naše dijaspore i došao sam do sasvim drukčijih zaključaka.
  Banić se nakašlje i otpije malo mlakog piva. Znao je da se Santini bavi dijasporom trendovski, jednako kao što se desetak godina prije toga bavio nesvrstanošću i dobrobitima socijalističkog samoupravljanja, noseći na reveru Kardeljevu značkicu. Ali previše se Santinija razmiljelo naokolo a da bi netko u tome vidio nešto neobično.
  – Nijedno od hrvatskih glasila u dijaspori ne spominje njegovo ime, pojedini mu uglednici odriču bilo kakav udio u radu, a neki, jednako ugledni, tvrde čak da je radio za Esdebe. No tko će, osim samog Mandića, znati što je u svemu istina.
  – A oružje? Neki tvrde da se bavio nabavom i preprodajom oružja.
  – Sigurno se i time bavio! – složi se Santini. – Ali i to je teško dokazati jer je spretno i navrijeme izišao iz tog posla. I to je već prošlost. Bila su takva vremena, Hrvatskoj je trebalo oružje i mnogi su se bavili tim poslom. Neki su u tome požrtvovno potrošili cijeli svoj imutak, drugi su se okoristili i beskrupulozno obogatili... Mislim da je to stvar koja će se prepustiti zaboravu, nešto po čemu se neće kopkati i istraživati.
  – Tu se valjda moglo dobro zaraditi? – zanimalo je Banića.
  – I te kako – fućne Santini ne bi li pojačao dojam svog zaključka. – Pokušajte samo izračunati koliko se može dignuti na šleperu s nekoliko tisuća rumunjskih kalašnjikova koje ste platili sto pedeset maraka po komadu, a prodali ih po sedamsto. Jedini kunst bio je u tomu kako s vozilom prijeći sve te granice. Pričalo se kako je Mandiću u Austriji uhvaćen šleper s humanitarnom pomoći u kojemu su u vrećama s rižom bile ručne granate, streljivo i punjenja za protutenkovske bacače. Ali ni za dokazivanje toga nije bilo vremena.
  – U tom je poslu imao suradnika?
  – Možda – zamisli se Santini. – Govorkalo se da ne radi sam, da ima moćnog partnera, financijaša, nekoga tko zapravo upravlja i njegovim poslom, ali i njegovom sudbinom. No to je nevažno. U poslovnim transakcijama nikad se ne pita tko stoji iza koga i čija je lova zapravo u igri. To je načelo kapitalizma i u tome je njegova neizmjerna prednost.
  Banić se prisjeti Santinijeva feljtona iz osamdesetih godina u kojemu je, uz partijsko odobravanje, pisao o molohu kapitalizma, o njegovu nehumanom licu, pretpostavljajući mu visoke etičke norme radničkog samoupravljanja. Ali, jednako kao i Mandićevo mešetarenje oružjem, i taj je sadržaj bio nešto po čemu se neće kopkati.
  – A brat? – padne na pamet istražitelju. – Zna li se što o njegovu bratu?
  – Kakvom bratu!?
  – O Mihaelu Mandiću.
  – Časna riječ, prvi put čujem da ima brata. Po svemu sudeći, on mora da je anonimus. Ne znam ni čime se bavi.
  – A čime se konkretno bavi Valerijan? – upita Banić. – Navodno je iz trgovine oružjem izišao 1992.
  – Jest – potvrdi Santini. – Vlasnik je mnogih tvrtki, trgovačkih poduzeća i slično. Imena vam ništa ne bi značila. Osim toga, onome čemu je vlasnik danas, već sutra možda neće biti. Kupite jeftinu tvrtku, upropastite je dokraja i prodate zgradu za veći novac od onoga koji ste uložili u kupnju. Ali tako mora biti!
  – Svakako, svakako – zamisli se Banić. – Ohrabrujuće je kako ste uspjeli evoluirati, mislim s obzirom na ono mračno vrijeme kada ste vjerovali u radničke savjete.
  Santini pocrveni, ali ipak ne uzvrati. Bila je to situacija na kakvu se već morao naviknuti. Nažalost, neposredna prošlost nije se uvijek mogla izbrisati potezom gumice.
  – Imate li još kakvo pitanje?
  – Imam – dometne Banić. – Poslušajte ovakvu pretpostavku. Netko tko se 1991. bavio trgovinom oružjem mogao se zamjeriti mnogim ljudima, ponajprije onima koji su braneći domovinu morali to oružje kupovati. Potom onima koji iz te trgovine nisu izvukli očekivani dio profita. Stoga ne bi bilo čudno da i danas, četiri godine poslije, ima ljudi koji bi mu se rado osvetili, vidjeli ga iza rešetaka ili mu na neki drugi način napakostili...
  – Još i kako! – usklikne Santini. – Morate znati da se mogao mnogima zamjeriti. I ne samo prodajom oružja.
  Na terenu je bila osobita situacija, pomalo nalik na Divlji zapad: prazna, napuštena naselja, stoka koja luta po poljima, vrijedna imovina u kućama, nezaštićene crkve s vrijednim umjetničkim slikama, namještajem i drugim dragocjenostima. Ljudi poput Valerijana Mandića mogli su se zamjeriti mnogima, i to ne na jedan nego na tisuću načina.
  – Za tragediju njegove kćeri Mare ste čuli?
  – Kako ne!? – odvrati Santini, čak pomalo i uvrijeđen što mu se kao dobro obaviještenom novinaru postavlja takvo pitanje. – Evo, sutra ćemo i o tome imati vijest. Pročitajte Crnu kroniku. Jučer je iz mora, negdje oko otoka Raba, izvađen njezin leš.

 
 15.


  Nebom su brzo jurili niski oblaci, tako da je sunce časkom obasjavalo veliku skupinu ljudi, časkom je pak sve bilo u sumornom sivilu, tako prikladnoj scenografiji za sprovode. Nastojeći da ga što manje ljudi primijeti jer je njegova nazočnost mnogima mogla zasmetati, Banić je stajao podalje od onih što su u dugoj koloni čekali ispred krematorija kako bi iskazali sućut ocu pokojnice i najbližoj rodbini. Začudila ga je odluka Valerijana Mandića da na taj način postupi sa, kako se to kaže, zemnim ostacima svoje kćeri, jer je mislio kako je kremiranje mladih nekako neprilično. No zašto je tako mislio, ni sam nije znao objasniti.
  Ubrzo se gomila stala tiskati oko glavne dvorane krematorija, gdje je trebao početi ceremonijal opraštanja. Znajući Valerijanovu neumjerenu narav i njegovu sklonost pretjerivanju, Banić je bio siguran da će sve biti na najvišoj razini i da će trajati vrlo dugo. Vidio je kako u dvoranu ulazi djevojački zbor sav u crnome, a za njim i komorni sastav s glazbalima, koji je na sprovodima zacijelo svirao samo iznimno i samo za velik novac. Nakon petnaestak minuta iz dvorane se začula glazba, svečana i turobna, neka klasična stvar o kojoj Banić, naravno, nije imao pojma.
  Osvrne se naokolo i shvati da je ostao vani sam samcat; svi su bili u dvorani krematorija. Odluči i sam ući i iz prikrajka pogledati što se unutra događa, ali ga od te namjere odvuče poznata prilika koja se spuštala širokim stubištem prema krematoriju – pokojničin stric Mihael Mandić. Bio je u otmjenom crnom odijelu, hodao je uspravno, a vjetar mu je mrsio prosijedu kosu, tako da je odozdo, odande gdje je stajao Banić, djelovao uznosito i moćno. Prošavši pokraj istražitelja, značajnim mu pogledom pokaže da ga je zamijetio, a zatim mirnim, svečanim korakom uđe u dvoranu. Iznutra su dopirali visoki ženski glasovi pjevajući tužnu pjesmu, riječi koje Banić nije mogao razumjeti. Kako se sve to razlikovalo od kompjutorizirane glazbe iz Firsta, glazbe u kojoj je pokojnica uživala! Izvadi potom cigaretu i zapali, premda mu pušenje vani na vjetru nikada nije bilo užitak. Kad je nakon nekoliko minuta bacio opušak, spreman da krene kući, na vratima dvorane pojavi se Mihael Mandić. Sada više nije djelovao uznosito nego slomljeno; dok su mu se ramena tresla, bijelim je rupčićem brisao oči. Na kraju glasno obriše nos pa priđe istražitelju.
  – Oprostite – reče trudeći se vratiti sigurnost. – Znam da osobi moje dobi ne pristoji plač, ali kad sam tamo sred dvorane vidio taj bijeli lijes koji će u vatru... u meni se nešto slomilo i, vidite, morao sam izići...
  Banić ne odgovori; u situacijama u kojima je trebalo pokazati razumijevanje i sućut bio je krajnje nesnalažljiv i nespretan. Mihael ga uhvati pod ruku, nagne mu se do uha i glasom prisna prijatelja reče:
  – Prošećimo malo parcelama... Zanimat će me da mi ispričate dokle ste došli.
  Groblje uz krematorij bilo je razmjerno novo i maleno, tako da se cijelo moglo obići za nekoliko minuta. U usporedbi s raznolikom arhitekturom, mirnim skladom, dubokom hladovinom i starim natpisima Mirogoja, nije bilo dobar ambijent ni za šetnju, ni za meditaciju. Jasno, Baniću to nije nimalo smetalo jer Mihael Mandić nije bio osoba s kojom bi poželio provesti više vremena u šetnji i meditaciji. Mihael je, naprosto, bio klijent koji plaća, i s njim se trebalo družiti upravo u skladu s onim koliko plaća.
  – Prekjučer je policija uhitila stanovitog Borisa Viteza sa živopisnim nadimkom Grom. Nedvojbeno je da je on pisao ucjenjivačka pisma vašem bratu, a na dan ubojstva bio je u Rijeci, dakle vrlo blizu mjesta gdje se sve odigralo – pričao je Banić dok su lagano koračali šljunčanom stazicom.
  – Znate li nešto više o tom čovjeku?
  – To je gradski lumpenproleter, ako smijem upotrijebiti taj mrski marksistički izraz – ironično će Banić.
  – Smijete – dometne Mihael. – To je njemačko-latinska riječ za one koji su od vlasništva posjedovali samo proles, dakle djecu. Nema to mnogo veze s marksizmom! Latini su bili stariji od Carla Marca, kako ga je zvala moja baba Istrijanka.
  – Moram se ispričati, jer u tom slučaju nije čak ni lumpenproleter jer nema... kako ste rekli?
  – Proles – ponovi Mihael.
  – On je u velikoj novčanoj stisci, a pod utjecajem glupe televizije skovao je infantilni plan o tome kako da se domogne novca vašeg brata. Prije četiri godine bio je na banijskom ratištu, gdje se osvjedočio da se vaš brat bavi nedopustivom trgovinom oružjem. Baš se zbog toga odlučio za vašeg brata kao za gada kojemu bez pretjeranih moralnih obzira može oduzeti dvadeset tisuća »dojčmaraka«.
  – Slažem se s njegovom ocjenom samo djelomično – zamišljenim će glasom Mihael. – Moj brat jest gad, ali mu tu legitimaciju ne daje trgovina oružjem. Takva su bila vremena. Hrvatskoj je trebalo oružje, i to je ono najbitnije. Uza sav šverc, preprodaju i što ja znam... posljedak svega bio je to da se domovina ipak naoružala.
  – Želite kazati da su i nitkovi obavljali svetu dužnost?
  – Ne budite cinični! – reče Mihael zaustavivši se nasred malenoga groblja. – Uistinu su napravili čudo od ovoga! Više podsjeća na groblje kućnih ljubimaca nego na dostojanstveno počivalište ljudi.
  – Pretpostavljam da će policija, bude li dovoljno dokaza, pokušati natovariti to ubojstvo Borisu Vitezu na vrat.
  – Zašto ga tako aprioristički pokušavate izuzeti od krivnje? – začudi se Mihael Mandić. – To što je, kako kažete, lumpenproleter, drži ga dostojnim naše socijalne skrbi i sućuti. Ali, složit ćete se sa mnom, ne postoje društveni slojevi koji bi bili imuni na zločin. Ako mu se dokaže da je ubio, onda je ubio, i tu moralni obziri prestaju.
  Uzrujan njegovim pametovanjem, Banić zastane pokušavajući suzbiti bijes koji ga je u Mandićevu društvu spopadao.
  – Tvrditi da je Boris Vitez protagonist tako složenog zločina jednako je blesavo kao kad biste tvrdili da sam ja napisao Labuđe jezero ili da je vaš brat projektirao ciklotron Instituta »Ruđer Bošković«. Tu se ne radi o socijalnom statusu nego o intelektualnoj razini.
  – Volite li Labuđe jezero? – upita Mihael. – Mislim kad vam je ono prvo palo na pamet.
  – Ne, uopće ne volim opere! – ljutito će istražitelj.
  – Joj ! No, pa to je lapsus. Riječ je o genijalnom i velebnom baletu.
  – Isti vrag! – otpljune Banić premda je na groblju bilo sasvim neprilično pljuvati. – Usto, ako nije uzeo novac, tih jebenih dvadeset tisuća maraka koje je mogao uzeti, zašto bi onda ubio?
  – To je umjesno pitanje! – složi se Mihael. – No, priznajem da imate pravo. Taj siromašni nesretnik nije ubio Maru. A dragocjenosti, što je s njima? Sjećate se, molio sam vas da se raspitate za križ.
  – Vitez živi s nekom siromašnom ženom u kući u kakvu vi još nikad niste nogom kročili. U toj je kući jedina dragocjenost boca rakije... A i ona je već pri kraju.
  – Živahan opis – pogleda ga Mihael, kao da ga se dojmio njegov književni dar. – Sad bih se morao vratiti. Htio bih se maknuti odavde prije no što moj brat iziđe. Jeste li možda doznali s kim je živjela moja nećakinja?
  – Djelomično. To je sitni narkodiler, očito ne osoba s kakvom bi trebala živjeti sedamnaestogodišnja djevojka. Ime mu nitko ne zna, a nadimak mu je Princ, po onom crnom pjevaču.
  – Eto, vidite – pecne ga Mihael – ne snalazite se u operama i baletima, ali vam crni pjevač nije nepoznat.
  – I Princ je mrtav!
  – Ah, da! U tom svijetu glazbene estrade lako se gine. Verdi i Toscanini imali su povlasticu duga života, a današnji crni pjevači, napojeni drogom, alkoholom i seksualnom neumjerenošću, odlaze znatno brže. To je danak vremenu i stilu života.
  – Pjevač nije mrtav, bar koliko ja znam – ispravi ga istražitelj. – Mrtav je onaj Princ koji vam je tucao nećakinju. Upucan u čelo, a onda, poput svinjske polovice, naguran u škrinju za zamrzavanje.
  Mihael Mandić naglo zastane i pogleda ga, očito začuđen njegovom srditom izravnošću.
  – I što mi još možete kazati o tome?
  – Ništa! Time se sada bavi zagrebačka policija.
  – Onda dobro – službenim će tonom Mihael. – Vidim da niste ljenčarili. Sada, nažalost, moram otići. Čut ćemo se drugom prilikom. Treba li vam novca ili još uvijek disponirate onim predujmom?
  – Prije no što odete – reče Banić kao da je prečuo njegovo pitanje – vi biste mogli odgovoriti meni na nekoliko pitanja.
  – Može, može... ali samo kratko i jezgrovito. Vjerujte, krajnji mi je čas...
  – Vašu je nećakinju mogao ubiti samo netko tko je neprijatelj njezina oca – počne Banić. – Za nas koji smo u ovom poslu to je neka vrsta matematike. Da bih znao nešto o neprijateljima vašeg brata, prije svega moram znati nešto o njemu. Recite mi, nije li možda tamo u Njemačkoj, kako se to kaže, nagazio nekome na žulj?
  – Malo smo se družili...
  – Pričali ste vrlo nježno o njegovoj ženi, Marinoj majci.
  Mihael ga pogleda hladno i ljutito, vidjelo se da mu je dirnuo u stare rane.
  – Ako baš hoćete, imali smo kontakte sve dok je ona bila živa. Dolazili su k meni u Stuttgart, ili bih ja putovao njima u Frankfurt. Nakon njezina samoubojstva posve smo se razišli. Već iduće godine on se spetljao s bogatom udovicom, kućevlasnicom, s kojom je živio u nevjenčanom braku, što ja nisam odobravao.
  – I nju je napustio? Mislim, kad se vratio u Hrvatsku?
  – Ne, Amaliju Geiger nije napustio. Ta ima nekakvu čudnu moć nad njim. Mislim da je još uvijek redovito posjećuje.
  – Nije li ovdje? Na pogrebu?
  – Ne – zamisli se on. – Vidite, to je zaista čudno ! Amy nije tu, premda je dolazila i zbog mnogo manjih razloga. A bila je i vrlo bliska s Marom. Zbilja, kako to da nije tu?
  – Recite mi još...
  – Gospođine Baniću – odbije ga Mihael – sve ću vam kazati, ali nekom drugom prilikom. Rekao sam vam da idem. Ne želim više ostati ovdje i suočiti se s patetičnim bijesom svoga primitivnog brata. Do viđenja!
  Pozdravio je tako odrješito da ga se Banić nije usudio ni ispratiti. Promatrao ga je kako se brzo uspinje stubištem prema cesti iza koje je bilo parkiralište. Pa kad je po zvuku automobila shvatio da je Mihael otišao, i sam požuri, preskačući po dvije stube odjednom, ali onda začuje kako ga netko doziva. Okrene se i spazi mršavu ženu u jeftinoj cvjetnoj haljini kako trči za njim. Bila je to žena u čijoj je kući živio uhićeni Boris Vitez Grom.
  – Gospodine, gospodine! – govorila je sva zadihana uspinjući se strmim stubama. – Oprostite, znala sam da ćete biti ovdje pa sam vas potražila. Samo, razgovarali ste s onim finim gospodinom, pa nisam htjela smetati. Sakrila sam se među grmlje i čekala.
  – Vi ste Višnja? – reče Banić nadajući se da joj je pogodio ime.
  – Da. Višnja Knaflec – pocrveni ona. – Htjela sam vas zamoliti da pomognete mom jadnom Borisu. On je u zatvoru i molio je da ga svakako posjetite. Želi vam kazati neke važne stvari. Oh, Bože, on je u zatvoru, a mi nemamo novca za odvjetnika. Tako je sam i očajan da se bojim da ne prizna nešto što nije učinio. Recite, tuku li u istražnom zatvoru?
  – Kako se uzme – dvosmisleno će Banić. – Ako nije ništa učinio, ništa mu se neće dogoditi.
  – Ništa on nije učinio! On je samo smislio taj naivni plan i slao ta blesava pisma. Da sam ga samo mogla odgovoriti! Poslao bi pismo, a nakon toga po tri dana ne bi spavao jer ga je mučila savjest. Sve što je želio bilo je da dobije natrag svoju Sonju. Da samo vidite to krasno dijete! Bila sam jednom s njim u Lovranu i mala me nazvala mamom. Znate, ja nikad nisam imala djece, a ta mala...
  I tad se ona, ne mogavši se više svladati, rasplače, neprekidno kukajući kako njezin Boris ne bi ni mrava zgazio. Stajala je pred njim pognute glave i jecala, lica pokrivena koščatim dlanovima. Nije znao kako da joj pomogne, kako da je utješi; nije bilo ničega što ga je moglo toliko zbuniti kao ženski plač. I nekoć, kad bi se Lidija znala rasplakati, on bi neopazice šmugnuo iz sobe trpeći poslije njezina predbacivanja da je bešćutna policajčina.
  – Hoćete li mu pomoći, gospodine? – upita Višnja kad se malo pribrala. – Mi nemamo nikoga, vi ste jedina utjecajna osoba koju poznajemo...
  Jaku ste vezu našli, pomisli Banić, pa potvrdno kimne glavom iako nije imao pojma kako bi im mogao pomoći.
  – Uzmite onda ovaj mali dar – reče ona, obriše suze sa svojih velikih plavih očiju i nasmije se, radosna što će joj »moćnik« poput njega pomoći. – Uštedjela sam i kupila ih za vas.
  Gurne mu u ruku kutiju zamotanu u tanki bijeli papir, pa kako se papir malo rastvorio, on prepozna Kraševu kutiju napolitanki od pola kilograma. Znao ih je s polica trgovine, koštale su osamnaest kuna i nikad ih nije kupovao jer ništa nije tako mrzio kao napolitanke.
  – Hva... hvala – promuca Banić čvrsto stežući kutiju jeftinih keksa. Osjeti kako mu je nešto veliko zastalo u grlu, pa se u jednom trenu poboja da će se i sam, nakon tolikih godina, rasplakati.
  Vidjevši, valjda, da je i njemu teško, ona ga iznenada poljubi u obraz, okrene se i pobjegne gore prema cesti.

 16.


  Na zaslonu malog televizora što ga je gazda kafića Kico postavio iznad šanka mogao se vidjeti jedan od zapovjednika NATO pakta kako sa štapićem u ruci na karti Bosne i Hercegovine pokazuje ciljeve zračnih napada. Radio je to s jednostavnom ozbiljnošću kojom profesor zemljopisa objašnjava djeci osobitosti pojedinih regija. Nakon toga satelitskom slikom ili slikom iz zraka zorno je potkrijepljena razornost svakoga pojedinog napada. Ispred televizora sjedili su inkasator Marijan, bivši štemer Kembra u svojoj obveznoj plavoj majici s logotipom Dinama i Pako, koji se tog jutra vratio iz »ilegale«. Nakon svake snimke Pako bi uzviknuo »dva nula za nas«, pa »tri nula za nas«, i tako redom, zalijevajući svaki pogodak gemištom.
  – Ako Ameri tak nastave... – govorio je gospodin Marijan Paku – ti buš kraj ovog rata dočekal s virozom jetre!
  – S cirozom! Vrag te bedasti! – ispravi ga Pako. – Od tog mi je i stari riknut, al tek dvajst let nakon što ju je dobil.
  Banić priđe šanku i naruči kavu, a konobarica Zdenka mu u povjerenju reče:
  – Gospon Banić, dajte ga vi odvedite. Popio je već šest gemišta i stalno priča da se ubacio u nekakav biznis. Vidite one kutije...
  Banić pogleda na stolić do Paka, pa mu se lagano zavrti u glavi; ondje je stajalo pet kartonskih kutija, svaka bar dvostruko veća od kutije za cipele.
  – Detektiv! – radosno će Pako čim ga je spazio. – Dobro si obradil staru frajlu. Valjda te ni preveč koštalo. Bum ti vrnul čim zdilam ovo tu.
  Pokazivao je iste kutije na koje je Banića već upozorila konobarica. Banić sjedne za stol, a Pako dovuče novi gemišt i otvori jednu od kartonskih kutija.
  – Gle, ovo za dva meseca bacam na tržište. Planule buju kak’ alva. Dobil sam ih po deset lipa komad.
  U kutijama je bila gomila novogodišnjih, odnosno božićnih čestitki, razvrstanih prema motivima i obavijenih gumicama po pedeset komada. Pako im se nije mogao nadiviti.
  – Gle, kakav kinstleraj ! Snegović, zima na selu, sveti Nikola i drug Krampus, bor s kuglicama... dobro, kod ove se sjebal, žečeki više pašeju za Uskrs, al nema veze. Evo ti pedeset komada zabadav, sigurno imaš dost svojte za čestitat.
  Pako mu uvali svežanj čestitki, a potom natrpa kutije jednu na drugu pa, hvatajući ravnotežu poput cirkuskog ekvilibrista, iznese robu iz kafića. Čulo se još kako viče:
  – Zdenka, daj natoči još po jedan gemišt, a detektivu daj pivo! Vrnem se za deset minuta.
  Banić promiješa kavu, srkne malo, a potom rastvori svežanj čestitki. Bile su jeftine, loše otisnute, takvog formata za koji je nemoguće pronaći kuvertu, a na svakoj od njih pisalo je Sretan Božić i Nova 1995. Lakomislenom Paku netko je uvalio neprodane prošlogodišnje zalihe.
  Kembra, koji je preko Banićeva ramena virio u čestitke, ponosno reče:
  – To sam mu ja zrihtal. Kao i petarde. Imam tipa u Dubravi kaj si je za prošlu Novu godinu napravil strašne zalihe, al su ga, na nesreću, u prosincu strpali u gajbu, pa mu je sve propalo. Sad sve daje za bagatelu.
  – Ali to su čestitke od prošle godine!
  – Pa kaj!? – ljuljao se Kembra s gemištom u ruci. – Tu jednu brojku niko ne bu ni primetil!
  U deset prijepodne zaustavio se Nikola Banić ispred male bravarske radionice u Petrinjskoj ulici. Ušao je u lokal i zatekao gazdu kako se bori s gablecom koji se sastojao od pogače i debelo narezane lovačke salame.
  – Pardon, pardon – promumljao je gazda punim ustima kao da mu je neugodno što ga je mušterija zatekla za jelom. – Kaj izvoliju?
  Banić izvadi ključić što ga je našao pokraj smrznutog leša, pokaže ga gazdi i reče kako bi htio novi jer se ovome strgala drška. Zapravo, kopija mu nije trebala toliko koliko mišljenje o tome kakav bi to ključić mogao biti.
  Gazda proguta zalogaj, iz džepa plave kute izvadi naočale pa pogleda ključić.
  – Ne bu išlo – reče kao da mu je žao. – Ne delamo automobilske ključeve. Ali odvezite se do Feldbauera u Martićevoj, on se samo time bavi.
  – Kako da se odvezem kad nemam ključ? – reče Banić hineći razočaranje.
  No nije otišao u Martićevu nego ravno do istražnog zatvora, pred kojim ga je trebao čekati odvjetnik Livadić, kojega je sinoć teškom mukom uspio nagovoriti da preuzme Vitezovu obranu. Livadić je bio dvostruko ljut, prvo zato što ga je Banić nagovorio na nešto što mu se nije radilo, a potom i zato što ga je na putu do zatvora opalio nekakav bmw i razbio mu lijevi blatobran.
  – Slušaj me, Nikola, to što smo stari prijatelji ne da je ti pravo da me zivkaš u pola noći i tjeraš da zastupam nekoga tko neće moći platiti... – protestirao je Livadić čim je vidio Banića da izlazi iz svoje »četvorke«. – Osim toga, jedan je idiot prošao kroz crveno i sjebao mi auto za petsto maraka. I još je i pobjegao...
  – Jesi li sredio da nas puste do njega? – upita Banić, kao da ga se prijateljev blatobran ne tiče.
  – Jedva – promrmlja odvjetnik. – Da znaš kakve sam veze morao potegnuti!
  Nakon pola sata sjedili su u prostoriji za razgovor u koju su uskoro uveli i Borisa Viteza s lisicama na rukama. Vitez je bio zarastao u bradu, u hodu se njihao kao da je onemoćao, a po jako upalim obrazima moglo se naslutiti da odbija hranu. Stražar koji ga je doveo sjeo je u kut i počeo čitati novine, ne pokazujući nikakvo zanimanje za razgovor između Banića i uhićenika.
  – Ovo je odvjetnik Livadić – reče odmah na početku Banić. – On će vas zastupati. Dobar je čovjek, potekao iz siromašne obitelji i pravda mu je mnogo važnija od novca.
  Livadić zakoluta očima, ali ne reče ništa.
  – Mora da vas je moja Višnja strašno zagnjavila – otpočne Vitez. – Ona je tako dobra i brižna duša. Već i radi nje htio bih što prije izići...
  – Borise! – ukori ga Banić. – Dopustili su nam vrlo kratak razgovor. Ostavite Višnju na miru i recite zašto ste me zvali.
  Vitez ga pogleda zbunjeno, kao da mu je žao što i sam nije znao procijeniti situaciju, pa zatim prošapće:
  – Imate li cigaretu?
  Banić izvuče iz džepa dvije kutije Marlbora i stavi ih pred njega. Potom na isto mjesto stavi i dvije novčanice od sto kuna, znajući da će Boris i u zatvoru lako doći do cigareta bude li imao novca.
  Uhićenik drhtavim prstima pripali cigaretu, otpuhne dim, pa počne.
  – Pričao sam vam kako sam ujesen 1991. bio dragovoljac na banijskoj bojišnici. Bili smo stacionirani u selu Visovcu, nas tridesetak branitelja i nitko više, jer je selo bilo evakuirano. Oružje smo dva puta dobili od Mandićevih ljudi i nije bila tajna da su mu naši dobrotvori plaćali kalašnjikov po sedamsto ili osamsto njemačkih maraka. Mandića nisam nikada vidio, ali sam upoznao jednoga golemog tipa kovrčave kose kojega su svi zvali Tromblon. Taj je dovezao oružje i bio je neko vrijeme u selu.
  – Znam Tromblona – kratko će Banić, dok je odvjetnik Livadić sve vrijeme šutio i začuđeno pogledavao čas Banića, čas uhićenika, uopće se ne snalazeći u njihovu razgovoru.
  – Od Tromblona je važniji stanoviti Matošević. Mislim da se zvao Josip. Hoćete li zapisati njegovo ime?
  Istražitelj izvadi kemijsku olovku, otrgne poklopac Marlbora pa zapiše.
  – Matošević je od početka bio s nama, ali se s vremenom, kako se to kaže, slizao s Tromblonom i počeo raditi za Valerijana Mandića. Čini se da mu se trgovina oružjem svidjela više od stajanja u rovu, u kojemu je početkom jeseni bilo vode i do koljena. Dakle, na bojišnici je provodio sve manje vremena, a sve je više obilazio teren s Tromblonom i Mandićevim ljudima.
  – To se moglo? Mislim, s obzirom na vojnu disciplinu?
  – Moglo se – nasmije se Vitez. – Nije to bila vojska kao ova danas. Vladao je popriličan kaos, ali smo se ipak dugo održali jer su Srbi pretpostavljali da nas je bar deset puta više i da smo mnogo bolje naoružani. Ali, ruku na srce, loša organizacija bila je glavni razlog zbog kojega su nas konačno odbacili prema Sisku. Pazite, Mandićevi ljudi nisu samo trgovali oružjem, oni su razvili široku djelatnost na cijelom terenu. Čuo sam da su jednom prilikom odvezli dva kamiona stoke. Tobože su je evakuirali, a mora da su je negdje prodali... Potom se govorkalo o blagu opljačkanom po crkvama i još o koječemu što bi se danas teško moglo dokazati...
  – I što je bilo s tim Matoševićem? – prekine ga Banić jer su ga zanimale samo konkretne pojedinosti.
  – On se početkom 1992. razišao s Valerijanom Mandićem. Bio je ojađen, pričao je da ga je Mandić krvavo prevario i tvrdio je kako ima dovoljno materijala kojima ga može otpremiti na tisućljetnu robiju. Jednako je tako bio ljut i na nekog drugog čovjeka koji se vrlo čudno zvao. Mogil... ili Mogul. Tvrdio je da je on glavni mozak svega i da pred njim i Valerijan stoji mirno.
  – I je li što poduzeo?
  – Ne znam – zamisli se Vitez. – To biste vi trebali saznati. Znam samo da je jedne noći u Lici, ili na Kordunu, kamionetom neoprezno zašao u unpa zonu i da su ga Srbi uhvatili. Vidio sam ga čak na banjalučkoj televiziji, gdje su ga predstavili kao uhićenog člana ustaškoga letećeg zdruga koji je trebao upasti u srpsko selo i sve poklati. No u srpnju iste godine upao je u neku od onih razmjena zarobljenika, ali ga ja više nikad nisam vidio. Znam samo da je neko vrijeme živio u Sisku.
  – I to je sve? – upita Banić.
  On je šutio, nemajući valjda više što kazati. Banić primijeti kako mu podrhtava kut usnice, a oči mu se pune suzama.
  – Gospodine – reče on poniznim glasom – pomozite mi da se nekako izvučem odavde. Okrive li me za ubojstvo, nikad više neću vidjeti kćer.
  – Našao sam vam dobrog odvjetnika – smirivao ga je Banić. – Ali budite realni. Ako vas i ne optuže za ubojstvo, ostaju vam još anonimne prijetnje, krađa torbice i takve stvari... Trebat će iznimno mnogo vještine da vas odvjetnik izvuče s uvjetnom kaznom. Zar ne, Livadicu?
  – Napravit ćemo sve što možemo – nekako će preko volje Livadić.
  – Znam – reče Vitez. – Tješi me ipak to da sam nevin i pravedan, pa će mi i Bog pomoći. Ako je netko ubio Mandićevu kćer, onda to može biti samo Matošević. Pa i sam je to jednom rekao. Doduše, pri piću... Rekao je: tako ga mrzim da ću mu i kćer ukokati ako ne bude drugog načina...
  – Dosta je priče! – izdere se stražar koji je sve vrijeme u kutu sobe čitao novine. – Da si bio pametan, razmišljao bi prije, pa sad ne bi morao kukati.
  – A ja!? – skoči Livadić. – Ja još nisam razgovarao s njim! Konačno, ja sam mu odvjetnik!
  – Da ste htjeli, mogli ste razgovarati – bio je neumoljiv stražar. – Žao mi je, drugi put.
  Ne obazirući se na stražara, Vitez brzo ustane, strpa u njedra cigarete i sto kuna, a drugu novčanicu pruži Baniću.
  – Sto će mi biti dosta. Ako biste bili... tako dobri... pa da ovu stotku odnesete Višnji... Ona nema nikakvih prihoda... Radila je prije u tvornici trikotaže, ali su je otpustili kao višak.

 
 17.


  U dva popodne došla je Nika, bacila u kut ureda šarenu Benettonovu naprtnjaču, zavalila se u fotelj i, zabacivši dugu kosu preko naslona, zatvorila oči i duboko uzdahnula. Potom je, ne odgovorivši ni na jedno od očevih pitanja, izvadila iz njegove kutije cigaretu i zapalila je. Otpuhivala je polako kolutiće dima i djelovala poput osobe kojoj su, kako se obično kaže, potonule sve lađe. Banić ju je već vidio u trenucima mladenačke depresije i uvijek ga je iznova čudilo kako tada neodoljivo podsjeća na svoju majku.
  – Evo, imam već šest sati radnog staža – rekla je kad joj je već i samoj šutnja postala blesava.
  On shvati veliku istinu pa se obraduje, premda bi mu bilo draže da je nastavila studij.
  – Zaposlila si se! Hoćemo li to proslaviti?
  Nika bez riječi ustane, podigne naprtnjaču i krene prema vratima, jedva izustivši kako prihvaća njegov poziv.
  Odvezli su se do Šestinskog lagvića i sjeli za stol na terasi s koje je pucao širok pogled na Zagreb. U lokalu je u ovo doba bilo malo ljudi pa se moglo mirno pričati i uživati u pogledu na grad koji je ležao u dolini.
  – Što ćeš pojesti? – upita je on razmišljajući kakvo bi jelo bilo najprikladnije za tako važan dan.
  – Samo ću piti – reče ona nevoljko, lijeno se opustivši na slabom suncu koje je nakon nekoliko kišnih dana provirilo kroz oblake.
  Banić konačno shvati da nešto nije u redu. Otkako su se on i Lidija razveli, ručao je s Nikom bar jedanput u tjednu i svaki put je uživala smišljajući kamo bi mogli izići i što bi mogli pojesti.
  – Što je? – upita je on nazirući uzrok njezinoj zlovolji. – Ne sviđa ti se posao?
  – Oh, ne! Sad je već sasvim uredu. Isprva je bilo grozno, ali sada je sasvim o.k.
  – Kako!? – začudi se on. – Navikla si se već nakon šest sati?
  – Ne! – srditim će glasom Nika. – Nakon šest sati dala sam otkaz.
  – Mislim da ću i ja samo piti – uzdahne on pa pozove konobara.
  Golobradi mladić, najvjerojatnije praktikant iz ugostiteljske škole, priđe stolu, otrese mrvice sa stolnjaka, zamijeni pepeljaru, pa ih upita što će piti. Oboje u isti glas rekoše: »Pivo!«
  Iznenađena i sama tom podudarnošću, ona ga pogleda, a potom pokrije lice rukama i počne se smijati.
  – Vidiš, prava sam Banićka. Pijem pivo i pušim Marlboro.
  Zatim se nastavi smijati, a nakon nekoliko trenutaka njezin se smijeh pretvori u plač.
  – Prestani plakati! – strogo će on. – Sad više nisi Banićka!
  Nika brzo obriše suze, obriše nos, pa zgrabi kriglu s pivom koju je mlađahni konobar upravo spustio na stol.
  – Zamisli, odveli su me u skladište nekakve nove knjižnice i posjeli ispred brda od deset tisuća knjiga. Iz svake je trebalo izvaditi kartonski džepić i nalijepiti nekakav bar code. Radila sam to šest sati i pritom upropastila četiri knjige te nalijepila desetak pogrešnih bar codova. Nadzirala me debela stara vještica u crvenoj kuti koja me oslovljavala s »gospođice pomoćna knjižničarko«.
  – Tamarin ti je našao taj posao?
  – Mama je progutala knedlu i zamolila ga. Bio je užasno ponosan što mi je uspio naći tako dobro mjesto. A na tom jebenome mjestu osjećala sam se najosamljenijim stvorom na kugli zemaljskoj. Stara mi je vještica rekla kako ću, budem li dobra, nakon dvije do tri godine moći raditi i sa strankama...
  – Stani! – prekine je on. – Sada već dramatiziraš! Osjećala si se najosamljenijom na svijetu ne zato što si lijepila bar codove nego zato što te ostavio dečko.
  Ona ga pogleda kao da se čudi kako on to zna, a onda shvati da mu je sigurno Lidija to rekla.
  – Nije zbog toga – slaže ona. – Ostavio me i neka mu bude. Kao da svijet nije prepun takvih prosječnih budala!
  – Bio sam student kada me ostavila prva mačka – reče on naginjući iz krigle, svjestan da joj prvi put priča o svojim davnim ljubavima. – Znaš što sam u očaju napravio? Napisao sam pjesmu, prvu i posljednju u životu.
  – I jesi li joj je poslao?
  – Kamo sreće da jesam – gorko se nasmije. – Da jesam, ne bi je se dokopali moji cimeri. Naučili su je napamet i pola su me godine tako zafrkavali da mi se ogadila i poezija, a i ta cura. Tako sam je prebolio.
  Ona kao da je bila iznenađena, ali i zadovoljna njegovom neočekivanom iskrenošću.
  – I što je bilo u pjesmi?
  – Ne sjećam se više – zbuni se on. – Valjda ono što mora biti... sivi oblaci, kiša, suze, jesenje lišće... Sve ono što vide mladi kad ih ostavi onaj koga vole.
  – Mogli bismo ipak nešto pojesti – predloži ona, sada već u boljem raspoloženju.
  Poslije, kad su već dovršavali teleće odreske s gljivama, Nika obriše usne salvetom, pa mu se povjerljivo nagne.
  – Tata, ti bi mogao utjecati na mamu. Htjela bih van.
  – Van!?
  – Da. U inozemstvo. Ondje bih nešto radila.
  – I tamo su dosadne knjižnice... i još više bar codova.
  – Znam – nastavi ona jednako molećivim glasom – ali je sve nekako vedrije, šarenije, življe... Ne mogu više u ovom sivilu... Zar ne vidiš da svi odlaze van?
  – Ako svi vi mladi odete – odloži on vilicu i nož – ovdje će biti još sivlje.
  – Znam! Ali to nemoj govoriti meni nego njima!
  Nakon ručka napunio je automobilski spremnik na crpki na Langovu trgu i krenuo prema Sisku. Kasno popodne oblaci su se posve razišli, tako da mu je sunce neugodno tuklo u vjetrobran. Čak mu se učini da se, eto, potkraj kolovoza, ljeto vraća u svom velikom stilu. Iako se maločas ljutio na kćer, iznenada i sam poželi da je negdje drugdje, da se kupa u mirnim lošinjskim uvalama, da luta po pariškim dućanima s rijetkim pločama džeza ili da mirno leži zavaljen u sjedalo putničkog zrakoplova osam tisuća metara iznad zemlje.
  Ured sisačkoga gradskog MUP-a bio je zatvoren, pa je morao skočiti do pošte, nadajući se da će u gradskom telefonskom imeniku pronaći Matoševićevu adresu. Imenik je, nažalost, bio poprilično star i pun ulica koje su nosile nazive po narodnim herojima i partizanskim jedinicama. Mogao je staviti ruku u vatru da se više nijedna ne zove svojim starim imenom; čitao je u novinama kako su u jednom gradu, u nastupu totalne neobaviještenosti, promijenili imena i ulicama Slave Raškaj, Stjepana Konzula Istranina i Julija Klovića, misleći valjda da su mrski komunistički odličnici. Srećom, uz ime stanovite Jadranke Matošević pisalo je Zagrebačka ulica, pa je požurio da je nađe, iako nije znao je li ta Jadranka u kakvom rodu s onim Matoševićem kojega je tražio.
  Na prvom katu sasvim loše očuvane barokne zgrade bila su dvoja vrata. Na jednima je pisalo Cerjak, a na drugima ništa. Ta druga bila su zaključana i zagrađena debelim letvama koje je netko zabio preko drvenog okvira. Začuvši valjda korake što su odzvanjali dugim vlažnim hodnikom, mršavi starčić otvori susjedna vrata. Nosio je zgužvane hlače, usku vestu bez rukava i debele natikače od slame.
  – Vi ste Cerjak? – upita Banić zagledavši se u pločicu na vratima.
  – Ja sam Mustafa Čehajić od Bihaća. Tu su me smjestili. A koji si ti?
  – Tko stanuje ovdje prijeko? – preskoči Banić njegovo pitanje.
  – Tu su stanovali Ivankovići iz Kostajnice, ali su se neki dan vratili u svoje mjesto. A i mi ćemo uskoro, bude li Alahova volja.
  Iza starčevih leđa u Banića je zurilo pet-šest pari radoznalih dječjih očiju.
  – Husnija! Vodi tu djecu! – izdere se starčić na ženu u dimijama, pa zatvori vrata ostavši s Banićem na hodniku.
  – Što ćete!? Unučad... radoznala... sve bi da vidi.
  – A Matošević? – upita Banić, ne vjerujući kako će od staroga previše saznati. – Nije li tu stanovao Josip Matošević?
  – A šta ja znam tko je stanovao – slegne stari ramenima. – Kad su ovi iz Kostajnice otišli, bio je neki čovjek i pribio to na vrata. Rekao je da je stan prodan i da će prvoga netko useliti.
  S čudnom sviješću da je ovaj prokleti rat toliko izmiješao pučanstvo da više nitko nikoga neće moći naći, Banić se spusti na ulicu i uđe u susjednu gostionicu, gdje je debela konobarica posluživala tri mladića u maskirnim uniformama. Stol im je bio pun malih čaša u kakvima se poslužuju žestoka pića, ali su dečki razgovarali savršeno mirno i tiho.
  Konobarica priđe stolu za koji je sjeo Banić, pa preokrene karirani stolnjak, iako je i s druge strane bio podjednako prljav. Banić naruči pivo, zadovoljan što se i u tako neuglednim lokalima može dobiti strano pivo, pa kad mu je žena donijela bocu, on upita:
  – Nije li tamo prijeko na katu stanovao Josip Matošević?
  Ona pogleda kroz veliko staklo gostionice prema susjednoj zgradi kao da se pokušava sjetiti tko je sve tamo stanovao, pa otpovrne:
  – Tamo vam već podulje stanuju samo izbjeglice.
  – Mislim, prije rata.
  – Ne znam – ravnodušno će ona. – Prije rata živjela sam u Petrinji. Idući se mjesec vraćam i ni za što me nije briga.
  Banić se vrati svojemu pivu. Pio ga je polako, pitajući se što uopće radi u toj neuglednoj sisačkoj birtiji. I tad, umjesto da se digne od stola, osjeti da mu treba još jedno piće. Konobarica ga donese zajedno s tri nova vinjaka za dečke sa susjednog stola. Banić primijeti kako ga je jedan od vojnika lagano taknuo po nadlaktici.
  – Gospodine – reče vojnik – ako se ne varam, raspitivali ste se za Josipa Matoševića.
  – Poznajete ga? – obraduje se Banić.
  – Sasvim sam ga površno poznavao. Znam da je bio dragovoljac u Visovcu i da je stanovao tu negdje u blizini.
  – I ja sam ga poznavao – glasnije će drugi vojnik, koji je raskopčao odoru jer je u gostionici bilo toplije nego vani. – Znam da je bio svinja i kao svinja je morao skončati. Spominjali su ga oko one afere s visovačkom crkvom...
  – Kakve afere? – s pravom je zanimalo Banića.
  – Prestani, Blaž! – umiješa se prvi vojnik. – Previše si popio pa su ti svi svinje i svi su imali nekakve afere!
  – Dobro, dobro – povlačio se Blaž. – Ali, kad vam ja kažem, taj Matošević nije bio čist.
  – Ne biste li mi ipak rekli o čemu je riječ? – pitao je Banić iako je znao da tri vojnika, koji su u sebe nalili podosta vinjaka, nisu društvo koje bi po njegovoj narudžbi odgovaralo na dosadna pitanja.
  – Zaboravite to! – uvjeravao ga je prvi vojnik. – Blaž je poznat po pretjerivanjima. Matoševića nećete ovdje naći. Sjećam se samo da su ga Srbi zarobili i da je u ljetu 1992. razmijenjen, ali ga već godinama nisam vidio. Najvjerojatnije je nekamo odselio.
  – Ima li ovdje kakve rodbine?
  – Ima samo bivšu ženu. Ostavila ga je još dok je bio u zarobljeništvu. Ne znam gdje stanuje, ali je katkad vidim.
  – Biste li mi mogli ugovoriti razgovor s njom? – navaljivao je istražitelj.
  – Ne bih! – odreže vojnik. – Ponovno se udala i ima najljubomornijeg muža u ovom dijelu svijeta. Ali znate što? Možete mi dati vašu posjetnicu pa ću je pitati čim je sretnem. Ako želi razgovarati, neka vam se javi.
  Banić izvadi kemijsku olovku pa na poleđini računa napiše svoje ime i telefonski broj. Dok je to radio, vojnik ga odmjeri od glave do pete i upita:
  – Što da joj kažem, tko ste vi?
  – Istražitelj.
  – Oho! Mupovac! Onda mora pristati na razgovor – zaključi vojnik.
  – Ne mora. Ja sam privatni istražitelj.
  – Privatni istražitelj!? – začudi se vojnik. – Mislio sam da toga ima samo u filmovima.
  – Gotovo tako...
  – Znate, za nju sam čuo da je vrlo proračunana i koristoljubiva osoba. Doći će vam na razgovor samo ako shvati da joj se to isplati.
  – Evo, isplatit će se – reče Banić, pa na papiriću ispod svoga telefonskog broja napiše »500 kn«. – Vi je, čini se, dobro poznajete?
  – On ju je jebo! – naceri se Blaž, ali se odmah smiri, vidjevši kako ga je vojnik na kojega se ta neukusna šala odnosila strogo pogledao.
  Poslije, kad se vraćao u Zagreb, cesta je već utonula u mrkli mrak, a po banijskim se kotlinama raširila gusta magla, po čemu se dalo zaključiti da je popodnevno sunce značilo sve prije no povratak ljeta. Negdje oko Buševca suludom ga brzinom prestigne tamni džip zagrebačke registracije koji nestane iza zavoja. Ljutit na luđaka koji divlja po cesti, Banić pojuri ne bi li mu pročitao brojeve s tablica, pa, izišavši iz zavoja, samo što ne naleti na njega. Zakoči iz sve snage i zaustavi se metar ispred vozila.
  Pokraj džipa koji je prepriječio cestu stajale su dvije poznate prilike, debeli Vakum, koji je povremeno radio na rampi ispred ulaza u Mandićevu vilu, i kovrčavi Tromblon. Obojica su bila sve prije no ugodni sugovornici, pogotovo kad se nađete s njima noću izvan naseljena mjesta.
  Banić iziđe iz auta i priđe im bliže, trudeći se da ne pokaže ni najmanji strah. U jednom je trenu pomislio uzeti revolver što ga je držao u polici na vratima, ali se ipak predomislio shvativši da je takav neugodni razgovor bolje završiti bez vatrene potpore.
  – Gazdu zanima zašto i dalje njuškate, unatoč tomu što vam je otkazao usluge – reče Tromblon unijevši mu se toliko u lice da je mogao osjetiti težak zadah iz njegovih usta.
  – Posjetio sam bratića u Sisku – slaže Banić, svjestan da to Tromblon neće progutati.
  – Znam ja kome ste pošli – nadmoćnim će glasom kovrčavi snagator. – Ako se ne opametite, moglo bi sve završiti jako loše. I ne slutite u kakvim se govnima možete naći.
  – Možda u škrinji za zamrzavanje... – tiho će istražitelj , pazeći hoće li to na Tromblonovu licu izazvati kakvu reakciju.
  Tromblon ostade miran. Vakum je sada nešto petljao oko Banićeve »četvorke«; mora da je pripadao onima kojima je slaganje rečenica neizrecivi mentalni napor, pa je izvadio nož kojemu je bio vičniji.
  – Gospodine Baniću – govorio je Tromblon i dalje sasvim miran. – Nosim vam poruku od gazde koji vas pozdravlja i savjetuje vam da prestanete zabadati nos u stvari koje vas se ne tiču. S Marinom smrću ovdje za vas više nema posla. Zaboravite sve i ne tražite više Matoševića!
  Ipak je izrekao to ime, pomisli Banić, sve više svjestan da je Matošević ključ svega. Iznenada začuje tup udarac i šištanje zraka, pa se okrene prema Vakumu koji je upravo bio zabavljen gumama njegova renaulta. Nemilosrdno je probušio tri, pa kad je s nožem u ruci prišao četvrtoj i zamahnuo, njegov se vrisak prolomio kroz noć.
  – Što je? – vikne Tromblon i potrči prema »četvorki«.
  – Jebem mu mater! – opsuje Vakum pokazujući krvavi dlan. – Porezao sam se.
  – Idiote, kako si se mogao opet porezati!? – derao se Tromblon. – Tebi čovjek ništa ne može povjeriti.
  Banić se zlurado nasmije zaboravljajući da će bijesni Vakum to primijetiti. No bilo je prekasno i ništa se više nije moglo ispraviti. Vakum zaurla od bijesa, baci se na onu četvrtu gumu i stade je tako bijesno ubadati nožem da su od nje, nakon nekoliko časaka, ostali samo nepravilni gumeni komadići. A zatim se, jednako bijesan, uspravi, priđe Baniću i iz sve ga snage opali šakom po ustima. Istražitelj se skljoka u jarak pokraj ceste i tu ostane ležati znajući da je tako najpametnije. Kroz visoki korov vidio je kako se Mandićevi trogloditi udaljavaju prema džipu, ulaze unutra, i kako crvena pozicijska svjetla njihova vozila nestaju u noći. Potom je ustao, opipao krvave usne i zube koji su se klimali te krenuo prema prvim kućama ne bi li odande pozvao službu za vuču vozila.

 18.


  Bavljenje istražnim poslovima, bezobzirno njuškanje po tuđoj privatnosti, upadanje u razne bedaste, pa katkad i opasne situacije, zahtijevalo je određenu količinu profesionalne hrabrosti. Po svemu sudeći, istražitelj Nikola Banić nije bio kukavica premda je od djetinjstva robovao jednom strahu pred kojim je bio posve nemoćan – strahu od zubara. Zbog toga je i najmanje zahvate na svojim zubima povjeravao samo prijatelju, zubaru Fistriću, kojega su svi zvali Doc i za kojega je bio siguran da mu neće pipnuti nijedan zub dok mu detaljno ne objasni što će raditi i vještom ga retorikom ne uvjeri kako sve to neće ni najmanje boljeti.
  Zubara Fistrića zatekao je kako se, odradivši smjenu, sprema kući. Spazivši Banića kako, smrznut od straha i s rupčićem na ustima, ulazi u ordinaciju, Fistrić smjesta navuče bijelu kutu i sjedne ga na zubarski stolac. Znajući da sad dolaze oni najgori trenuci u životu, Banić se grčevito uhvati za rukohvat stolca i upre molećiv pogled u zubara. Zatim polako i neodlučno otvori usta.
  – Dobro su te opalili – reče Fistrić pa mu mekim, anđeoskim pokretom opipa zube. – Ova dva će se s vremenom učvrstiti, ali dvojku ti moram izvaditi.
  – Zav baf movaf vaditi...? – izusti istražitelj otvorenih usta. – Ali savo s injekcijov!
  – Stari, ja tebe uopće ne kužim! – ljutio se zubar. – To kad su te zviznuli moralo te sigurno boljeti deset puta više nego vađenje.
  – Naglo me lupio! – reče Banić ispljunuvši krvavu slinu u pljuvačnicu. – A ti bi mi to vadio onako natenane. Ako me i ti opališ pa ta dvojka ispadne, bit će mi draže nego da je polako vadiš.
  – Jebem mu! – opsuje Fistrić, pa iz ormara izvadi bocu viskija i dvije čašice. – Časna riječ, ti si mi najbolji prijatelj i najgori pacijent! Jednom si mi pao u nesvijest, a drugi put sam ti morao dati injekciju na mrtav zub. Sto posto bez živca! Hajde, popit ćemo, pa ćemo onda vaditi.
  – Znaš da ne smiješ piti – upozori ga Banić znajući da su mu liječnici zabranili i samu pomisao na alkohol.
  – Kako ne bih pio kad popizdim!? – ljutio se zubar. – Zabranili su mi piti, ali su mi zabranili i pacijente kakav si ti!
  Pola sata kasnije već se vraćao na Britanski trg, usta utrnulih od injekcije koju mu je Fistrić nakon silnih natezanja ipak dao. Buconjićevom se dovezao do Trga, a potom, između skela i rovokopača, jedva uspio stići do Rokova perivoja, gdje je ostavio auto. Spustivši se potom do pošte, spazi svoju bivšu ženu kako, ispred kuće u kojoj je stanovala, živahno razgovara s dosta mlađim muškarcem. Tip je imao podulju neurednu kosu, široku košulju, traperice i pomalo trapavo držanje, ali na onaj šarmantan način na kakav se furao francuski glumac Depardieu. Što ona ima s njim pričati, pomisli, zaboravljajući kako se bivšeg muža takve stvari, pogotovo nakon petogodišnje razdvojenosti, ne bi smjele uopće ticati. A Lidija se baš raspričala, povremeno se čak i smijala, prstima se igrajući gumbom na mladićevoj košulji. Mogao bih sad otići do njih i objasniti se s tipom, pomisli Banić. Čak kad bi se i potukli, držao je da ima određenu prednost jer mu je injekcija još uvijek djelovala, tako da udarac po zubima ne bi ni osjetio. I dok je tako razmišljao, Lidija se okrene i uđe u haustor, a dugokosi tip pođe za njom. Isprva pomisli i sam krenuti za njima, ali se u pravi čas predomisli. Napipa cigarete u džepu, žudno zapali jednu, pa preko žalosno razrovanog trga krene prema kinu Apolo. Usput je zavirio u kafić Kico, ali ondje nije bilo ni Paka ni gospodina Marijana. Produži stoga do ureda, popne se u stan i dobro se istušira. Potom pronađe bocu vinjaka, koji je uistinu rijetko pio, pa popije nekoliko gutljaja. Injekcija je još uvijek djelovala i rana od izvađenog zuba nije ga pekla. Upali mali televizor i počne gledati popodnevne vijesti. Tvrdeći da su srpski gubici golemi, NATO je, kao što se moglo i očekivati, privremeno obustavio zračne udare. Nekoliko je oporbenih političara shvatilo da je hdz njihova prirodna sredina u kojoj će se moći pravilno razvijati, pa su odlučili ostaviti svoje domicilne stranke i o tome su sada raznježeno pričali pred kamerama. Zbog blistavih uspjeha u »Oluji« Predsjednik je odlikovao između dvadeset i trideset tisuća ljudi, a gospodarstvena situacija bila je sve bolja i bolja, o čemu je brzim, teško razumljivim rečenicama govorio prvi čovjek Vlade. Banić otpije još samo malo vinjaka, pa se prisjeti kako se s Komarom dogovorio da će se vidjeti na ručku. Pogleda na sat, bilo je petnaest do dva, tako da mu je do sastanka ostalo samo četvrt sata. Ugasi televizor baš u trenu kada je smiješni voditelj, koji je u vijestima glumio meteorologa, tumačio razloge užasno loše polovice ljeta, pa navuče traperice, zgrabi sa stolca vjetrovku i potrči nadajući se da će do obližnjeg Fijakera stići navrijeme.
  U miru masivnoga drvenog separea Komar je već sjedio i mazao na kruh pivnički sir.
  – Naručio sam nam kuhane nogice s hrenom – reče, pa zagrize namazani kruh.
  – Teško da ću moći jesti – pipne se Banić po bolnim usnama otkrivši da je Fistrićeva anestezija prestala djelovati.
  – Malo moraš! – nagovaračkim će tonom Komar. – A što ti je to s usnom?
  – Naletio sam na zatvorena vrata – slaže Banić gledajući u tanjur s kuhanom svinjskom nogom koju je konobar upravo stavio pred njega.
  Komar se zdušno prihvati objeda. Vilicom i nožem vješto je skidao kožice i hrskavicu s kosti i trpao ih u usta. Potom, nemajući drugog izbora, zgrabi nogicu prstima i počne je glodati, odvajajući sitne koščice na tanjur.
  – Jesi li se raspitao? – upita ga Banić ne pokazujući nikakvo zanimanje za ono što mu se hladilo u tanjuru.
  – Jesam. Znaš, ne sjećam se da smo ikada ručali zajedno a da povod tomu nisu bile informacije koje si trebao od mene.
  Govoreći, Komar je upro svinjsku nogu prema Baniću, kao da mu njome prijeti.
  – Priznao sam da te iskorištavam – umirivao ga je Banić. – Ti si moj dobar, a ja sam tvoj loš prijatelj.
  – Mogu li? – upita Komar pokazujući vilicom i nožem na Banićev tanjur.
  Banić gurne svoj objed na njegovu stranu, pa naruči dva velika piva.
  – Iako je Dogan dosta radio na njemu, Vitez nije ništa priznao – reče Komar mljaskajući. – Znaš, kao siromašno slavonsko dijete odrastao sam na kuhanim nogicama.
  I dogurao do sto dvadeset kila, pomisli Banić, ali ne reče ništa.
  – Iako nema pravog alibija – nastavi Komar – sve okolnosti govore protiv pretpostavke da je ubio malu...
  – To znam – prekine ga Banić. – Molio sam te da saznaš sve o onom smrznutome.
  Komar napravi kiselo lice kao da mu ta slika kvari tek, a zatim pokuša obrisati ruke papirnim ubrusom. Škrob iz kuhane svinjetine lijepio se za papir i salveta se u njegovim rukama posve poderala. Ali ni to, čini se, nije smetalo njegovu neukrotivom apetitu.
  – Sada bismo mogli kotlovinu s policama – reče on.
  – Samo uzmi – kazao je Banić i otpio malo piva. Bilo je ledeno i godilo mu je natečenoj usni.
  – Onaj smrznuti je stanoviti Princ. U podzemlju ga poznaju kao trgovca narkoticima na sitno. Mali žohar koji velikim kanalima samo smeta, plete se drugima pod noge... Ali bar do ovog trena nitko mu ne zna pravo ime niti odakle je. Zamisli, nije imao nikakvu, ali baš nikakvu osobnu ispravu. Face mu nema u kartotekama, otisci prstiju su nepoznati, kao da je pao s Marsa. Čak je i auto što ga je vozio ukraden prije šest mjeseci. Hej, zašto i ti nisi naručio kotlovinu? Pa moraš nešto jesti!
  Tanjur s kotlovinom se pušio i Komar je radosno buljio u nj. Ljepljivim prstima punim ostataka papirne salvete on uhvati vilicu i nož te počne rezati meso.
  – Tog smo Princa našli nakon anonimne dojave.
  Banić se nakašlje, a Komar nastavi nemajući pojma o tome tko je zapravo bio anonimni dojavljivač.
  – Otkrilo se da je s pokojnom kćeri Valerijana Mandića bio u ljubavnoj vezi. Zamisli taj spoj: kći bogatoga i uglednog poduzetnika i mali anonimni diler. Mogu ti kazati da moramo biti presretni s našom djecom...
  – Jeste li mu objavili sliku u novinama?
  – Jesmo – odvrati Komar, pobirući gusti sok komadom kruha nabodenim na vilicu – ali se nitko nije javio. Nije ni čudno! Slikali su ga kad se odmrznuo i fotos je bio strašan. Hoćemo li još gulaš juhu? Mislim, na kraju...
  – Previše je...
  – Imaš pravo – složi se Komar hvatajući kriglu piva na kojoj je već bilo mnogo slijepljenih komadića salvete.
  – Jeste li otkrili tko ga je ubio? – upita Banić znajući da je u stanu ostao revolver na kojemu su morali biti otisci nečijih prstiju.
  – I to se zna – dometne Komar važno. – U stanu smo našli revolver s prigušivačem, a na njemu otisaka koliko želiš.
  – Čijih otisaka?
  – Mare Mandić! Pokojne Valerijanove kćeri. Ona ga je ubila hicem u čelo. I tu se krug zatvara jer je, kao što ti je poznato, i klinka mrtva.

 
 19.


  Zavod se nalazio u malim, skučenim, dotrajalim i sasvim nedostatnim prostorijama u jednoj od uskih uličica Gornjega grada, i ako je istina da vlast prema pojedinim ustanovama postupa majčinski, a prema drugima maćehinski, bio je pravo zapostavljeno nahoče. Hodnici su bili nakrcani starim visokim metalnim stelažama, koje su bile upravo nabijene nabreklim sivim registratorima, a prostor od vrha do stropa bio je ispunjen debelim fasciklima nalik na pretrpane herbarije. Čovjek bi se morao dobrano pomučiti kad bi u tu prašnu, vlažnu arhivu, što je vonjala na plijesan, htio strpati samo još jedan jedini list.
  Nikola Banić uđe u ured, u kojemu stanje, čini se, nije bilo nimalo bolje. U malenoj prostoriji, tri puta dva metra, stajao je radni stol s kompjutorom, a oko njega nepregledno, kaotično more registratora, spisa, knjiga i kataloga. Za kompjutorom je sjedio službenik, zacijelo ne previše star, ali s debelim naočalama na nosu i bez ijedne vlasi na glavi. Po čudnoj zvonjavi, piskanju i zveckanju što su se čuli s kompjutora, čini se da je igrao neku igru. Iza njegovih leđa, između dva metra visokih redova naslaganih spisa, bio je pribijen crno-bijeli poster Cheta Bakera, slika koju Banić, začudo, nije dotad vidio. Na njoj je slavni trubač i pjevač čučao, na glavi mu je bio trošni kožni šešir, u ruci truba, a noge su mu bile bose. Banić se obraduje kao da je noću u Patagoniji nabasao na dečke iz svog kvarta; svaku sobu na čijem je zidu slika Cheta Bakera doživljavao je kao vlastiti dom.
  – Ne znam tu sliku – upre Banić prstom u poster na zidu.
  Čovjek se trgne, ugasi kompjutor, okrene se prema slici, a potom se nasmije.
  – Nije baš poznata. Snimljena je 1975. u Citta di Castellu. Nakon dugog vremena Chet ponovno u Europi. Mislim da je tada svirao i s Donom Cherryjem. Znači li vam Baker nešto?
  – Isuse! – uzdahne Banić pa sjedne na metar visoku hrpu vodoravno naslaganih registratora. – Kad umrem, to će mi svirati na sprovodu.
  Ćelavi se službenik nasmije pa pritisne gumb na kasetofonu koji je stajao odmah do kompjutora. Iz malog zvučnika razlije se nešto savršeno, suhi rasuti zvuk glasovira i ravni trubački solo turoban do mučnine.
  – Vjerojatno niste došli zbog Cheta Bakera – reče službenik kvrckajući polako po tipkovnici ugašenog kompjutora.
  – Čuo sam da se ovdje mogu dobiti podaci o štetama nastalim u Domovinskom ratu.
  – Kakve vas štete zanimaju?
  – Pa, kako bi se to reklo... one nastale na kulturnim dobrima, odnosno na vjerskim objektima...
  – U kojem ste svojstvu došli?
  – Vjerojatno ne bi bilo dostatno da kažem kako sam običan znatiželjnik... Recimo da sam novinar.
  – Tad biste svakako imali novinarsku iskaznicu – lukavo ga pogleda službenik Zavoda.
  – Zametnuo sam je...
  – Dobro – lupne službenik rukom po stolu. – Reći ću vam što vas zanima ako pogodite tko ovo svira. Naravno, uz Bakera.
  – Russ Freeman – lupi Banić i sam sumnjajući da je pogodio. – Ili onaj koji je umro vrlo mlad od droge... onaj klavirist...
  – Bravo! – pohvali ga službenik iako nije rekao ime pokojnog klavirista. – Dick Twardzik ! Znate li da je ovo raritetna snimka? Dobio sam je prošli tjedan iz Amerike, jasno, na vinilnoj ploči.
  – U jesen 1992. na Baniji, negdje nedaleko od Visovca, zbila se nekakva afera... nešto je ukradeno... – reče Banić jednim uhom još uvijek slušajući Bakerov solo.
  – Za novinara raspolažete s vrlo malo indicija.
  – Nisam novinar – prizna Banić; činilo mu se nepriličnim lagati jednom uvjerenom ljubitelju Cheta Bakera, još k tome vlasniku rijetkih vinilnih snimaka. – Ja sam privatni istražitelj.
  – Izvrsno! – oduševljeno će ljubitelj Bakera. – Džez je moja prva fascinacija, a druga su krimići. Volite li Chandlera?
  – Nažalost, ne poznajem gospodina – s nelagodom će Banić. Nekoć je davno, još u gimnaziji, morao pročitati Zločin i kaznu, ali je sumnjao da bi to moglo proći kao krimić.
  – No, dobro – pomirljivo će službenik. – Što se može!? Nitko nije savršen! Možda ste čitali Conana Doylea?
  Banić zaniječe glavom premda mu se učinilo da je tu ili neku sličnu stvar jednom čitao u stripu, ali više ni u to nije bio siguran.
  Ćelavi se službenik sagne pa otvori najdonju ladicu svoga radnog stola i iz nje izvadi trošnu knjižicu, ne deblju od stotinjak stranica. Puhne na nju kako bi skinuo prašinu, a potom je dobaci Baniću. Naslov je bio ispisan goticom, tako da ga istražitelj uopće nije mogao pročitati. Shvativši da ga je doveo u neugodnu situaciju, ćelavi ustane, priđe do istražitelja i uzme mu knjigu iz ruke.
  – Ovo vam je raritet veći od Bakerove ploče! Helmut Gniers, Der Schatz Mitteleuropas, tiskao Zimmermann Verlag 1907. u Beču. Blago Srednje Europe. Naslov malo preambiciozan za područje koje je pokojni kunsthistoričar obišao. Dobar je uvid imao u južnu Austriju, Slovačku i Moravsku, Češku je gotovo posve ispustio, a od hrvatskih krajeva, sudeći po sadržaju, obišao je velik dio Vojne krajine, Hrvatsko zagorje i Podravinu. Daleko od toga da je to cijela Mitteleurope! No stari Gniers poznavao je mnoga naša blaga bolje no što ih mi danas poznajemo.
  Ne shvaćajući zašto mu službenik tako podrobno priča o staroj knjižici, Banić se zagleda u njegove prste pod kojima su se pojavljivale sličice starih kaleža, krstionica, crkvenog namještaja i sličnih stvari.
  Službenikova se pozornost zaustavi na stranici na kojoj je bilo nekoliko jednostavnih crteža iznad kojih je pisalo »Wiszowetz«.
  – Evo ga! – usklikne službenik, veseo što je našao pravu stranicu. – Kao što sâm piše, bio je u rujnu 1901. i na Baniji, u selu Visovcu. Ondje se nalazila crkva Blažene Djevice Marije. Evo, potanko opisuje tloris crkve, namještaj osrednje vrijednosti, lijepe vitraže na prozorima iznad oltara i... i onda mu se pozornost zaustavlja na ovome...
  Banić se zagleda u sliku koju mu je pokazivao. Predočivala je pojednostavnjeni crtež križa s brojnim ukrasima, ali od čega je križ i kakvi su ukrasi, to se iz slike nije dalo razaznati.
  – Bijelo zlato, safiri, rubini i čipkasti zlatni ukrasi koji nadilaze i današnje dosege kovinarske vještine... Gniers ga drži srednjoeuropskim draguljem koji premašuje gotovo sve što je vidio i smatra ga neprocjenjivom vrijednošću. Mislite li da su oni u Visovcu znali što posjeduju, da su čitali Gniersovu knjigu?
  – I koliko... – počne Banić bojeći se da će kao apsolutna neznalica u tim stvarima ispasti bedast – koliko to može vrijediti?
  – Kad biste ga stavili na vagu – nasmije se službenik Zavoda – onako kao što se stavlja junetina, zacijelo bi vrijedio mnogo, ali ne previše. No čitali ste valjda o bjelokosnom križu što ga je Mimara prodao Thomasu Howingu, odnosno njujorškom Cloisteru.
  – Je... jesam... – promuca Banić nesigurno.
  – Tad vam je jasno – tumačio je službenik. – Kad biste kljovu od koje je napravljen prodavali po težini, dobili biste nekoliko dolara. A Mimara ga je prodao za šesto tisuća dolara, i još se taj Howing hvalio kako je dobro prošao. A sudeći po ovome što piše Gniers, visovački križ ne bi trebao biti manje vrijedan, dapače...
  – I gdje je sad?
  – Tko!? – začudi se službenik.
  – Taj križ?
  – Pa to je afera za koju ste se zanimali! Zar ne znate? Krajem listopada 1991. naš je čovjek dobio zadatak da obiđe kombijem sve dostupne crkve u napuštenim banijskim selima i pokupi crkvene dragocjenosti kako bismo ih sklonili na sigurno. Neke su crkve već bile pokradene, iz nekih su crkvene vlasti uspjele skloniti ono najvrednije, a u Visovcu se dogodilo to da je župnik umro od moždane kapi, a da to nitko nije znao.
  – Kako nije znao?
  – Lijepo! Selo je bilo prazno, branitelji su bili u šumi dva kilometra južnije i imali su svojih briga, a crkva je bila zaključana jer je župnik umro. No naš je čovjek imao na popisu i visovačku crkvu, pa je provalio vrata i uspio potrpati sve što je od trajnije vrijednosti.
  – Spasio je križ?
  – Privremeno – reče službenik pa ugasi kasetofon, izvadi kasetu i stavi je u plastičnu kutiju. – Te se večeri nije vratio u Zagreb, pa ga je drugo jutro potražila policija. Znate, dobar dio područja bio je pod učestalom srpskom vatrom, pa smo se s pravom bojali...
  – I što se dogodilo?
  – Ne znate!? – gotovo se razljutio službenik. – O tome su pisale sve novine. Našli su ga ustrijeljenog nekoliko kilometara od Visovca. Ležao je u jarku uz cestu, a kombi je nepovratno nestao. S njim i visovački križ!
  – Strašno – tiho će istražitelj.
  – Da, strašno! – složi se službenik. – Ali kad bih vam sad podrobno pokazao što je sve uništeno, ukradeno ili nestalo u ovom užasnom ratu, na visovački biste križ manje mislili. Pa kad još pomislite kako je svaki ljudski život višestruko vredniji od najizvrsnije umjetnine, upadate u takav relativizam u kojemu za umjetnine i križeve više nema mjesta.
  – Je li tko bio optužen ili osumnjičen? – upita Banić.
  – Sumnjam. To je bila posebna godina! Bilo je mnogo važnijih poslova i brojni su nitkovi iskoristili tu okolnost. Evo, pogledajte ove kataloge!
  Službenik uzme sa stola hrpicu knjižica različitih formata i tutne ih Baniću u ruke, a on ih raširi kao što se šire svježe kupljene karte u pokeru. Naslovi su im bili na različitim svjetskim jezicima, ponajviše na njemačkome.
  – Na nekim aukcijama umjetničkih predmeta, osobito onima u Njemačkoj, već su se nekoliko puta pojavile umjetnine nelegalno otuđene iz hrvatskih crkava. Ministarstvo vanjskih poslova uspjelo je za neke pokrenuti postupak restitucije, ali o mnogima nemamo pojma. Pogotovo o onima što se prodaju privatnim, tajnim kanalima, onako iz ruke u ruku.
  – A visovački križ? Nije li se i on pojavio na kojoj od aukcija?
  – Ne – otpovrne službenik. – S obzirom na njegovu vrijednost, za lopove bi to bilo preopasno.
  – Hvala, pomogli ste mi – reče Banić vraćajući mu kataloge, pa pozdravi i krene prema vratima.
  – Nešto ste zaboravili! – zaustavi ga službenik.
  Ne znajući na što misli, Banić se okrene. Čovjek mu pruži plastičnu kutiju s kasetom.
  – Gniersovu vam knjigu ne mogu pokloniti, ali kasetu s Bakerom i Twardzikom mogli biste uzeti. Ionako kod kuće imam ploču.
  Ne vjerujući da ima takvu sreću, Banić uzme kasetu, a službenik dometne:
  – Uputa o uporabi piše na kutiji.
  I uistinu, na kutiji je bila žuta etiketa na kojoj je neurednim slovima pisalo: slušati noću.

 
 20.


  Ponovno je padala kiša i puhao hladan vjetar, a posljednji su se turisti na brzinu pakirali i vraćali s Jadrana; od ljeta se više nije imalo što očekivati. Britanski trg, pokraj kojega je stanovao Nikola Banić, i dalje je bio raskopan i nitko nije znao kako će na kraju izgledati. Sudeći po onome što su napravili Cvjetnom trgu, ništa se dobro nije moglo očekivati. Gradovi su dočekivali svoje postrojbe koje su se slavodobitno vraćale iz pretposljednjeg boja Domovinskog rata, a s radija i televizije raspirivan je propisani optimizam u svemu.
  Nikola Banić je bio sve sigurniji u to da su Boris Vitez i njegova nevjenčana žena Višnja tek tužna socijalna epizoda u niski ubojstava u koju nikako nije mogao proniknuti. Tragedija prijekoga i ne baš preinteligentnoga bivšeg ratnika koji se umorio tražeći pravdu za koju je mislio da mu pripada bila je u čudnoj koincidenciji. Beskrajno naivno počeo je ucjenjivati bogatuna životom njegove kćeri, i ne sluteći da je njezina smrt već predviđena nekim drugim zločinačkim planom. Kakav je taj drugi plan, Baniću nije bilo jasno, premda je bilo podosta indicija da je djevojka postala žrtvom stanovitog Matoševića, koji se na taj način osvetio njezinu ocu zbog nekih mutnih i davnih razloga. Ali zašto je malodobna djevojka ubila svog bezimenog ljubavnika? I to tako hladno, gotovo profesionalno, s revolverom na koji je bio pričvršćen prigušivač? Zar je moguće da se između ucjene, leša u škrinji za zamrzavanje i utopljene djevojke dogodilo toliko podudarnosti i da sve to nije u nekoj čvršćoj uzročno-posljedičnoj vezi?
  Vozio je polako skliskim i vlažnim gradskim ulicama koje su, kao i uvijek kad je padala kiša, bile krcate i zagušene automobilskim prometom. Iako je vrijeme kad ljudi odlaze na posao već poodavno prošlo, na križanjima se beskrajno dugo čekalo jer je većina semafora bila pokvarena. Ljutit na gužvu, na prometnu regulaciju, na prokleti auto, Banić iznenada spazi slobodno mjesto u zapadnom dijelu Masarykove ulice, pa naglo zaustavi auto i iziđe iz njega, premda je u tom trenu kiša počela padati još jače. Na Cvjetnom trgu kupio je »Večernji list« i stavio ga na glavu kako ne bi previše pokisnuo, držeći da je, eto, i od tih novina nekakva korist. U Oktogonu ga je zaustavila žena s djetetom rekavši:
  – Gospodine, mogu li vas nešto pitati?
  Pa kad je zastao, ona je počela s pričom o tome kako joj je kuća izgorjela, muž stradao, poduzeće propalo, a dijete se baš zaželjelo kifle koja košta samo sedam kuna. I prosjaci su, shvati on, zbog rastuće konkurencije morali pribjegavati sve novijim taktikama. Najstrašnije je bilo to što su vremena bila takva da su i najbizarnije prosjačke priče mogle biti istinite. Dao je tih sedam kuna prekoravajući se što se polako pretvara u lakovjernu hodajuću karitativnu ustanovu koja dijeli sve i ne misli na vlastiti bankrot koji joj se nezaustavljivo približava poput jurećeg vlaka.
  Kad je stigao do Martićeve ulice, kiša je prestala, ali ni od toga nije bilo velike koristi jer je već bio skroz mokar. Ušao je u Feldbauerovu bravariju, pa kako u lokalu nije bilo nikoga, stavio je na pult onaj ključić što ga je našao pokraj dobro rashlađenog Prinčeva leša i sjeo na stolac koji je bio pokraj pulta.
  Nakon nekoliko minuta u lokal uđe gazda, niski nabildani čovjek sa zaliscima kakvih se ne bi postidio ni Elvis Presley iz lasvegaskog razdoblja.
  – Vozite opel Asconu? – upita gazda i uđe u radni dio lokala.
  – Ne – otpovrne Banić, misleći da je gazda ljut što je netko parkirao Asconu na njegovu ulazu. – Vozim »četvorku«, a ostavio sam je u Masarykovoj zbog prometne gužve.
  – Čiji je onda ovo ključ? – upita gazda, pokazujući na ključić što je ležao na pultu.
  – Moj.
  – Tko tu koga zeza? – ljutio se bravar. – To nije ključić od »četvorke« nego od Ascone. Da je ovaj dio od bakelita malo širi, mogao bi biti i od Vectre, ali nije! Nema sa mnom zafrkancije, izrađujem automobilske ključeve dvadeset godina i mogu žmireći, dakle samo pipajući, razlikovati više od dvjesto vrsta. Onda, vozite li renault 4 ili Asconu? Odlučite se!
  – Dobro, vozim Asconu – pomirljivo će Banić, iako je dobro znao da nikad u životu neće imati dovoljno novca za takav auto.
  – Trebate duplikat?
  Banić kimne potvrdno, a gazda uzme metalnu matricu, gurne je u stroj i za pola minute izvuče gotovu kopiju.
  – Sigurni ste da je od Ascone? – upita istražitelj izvlačeći iz džepa dvadeset kuna koliko je koštao posao.
  – Kao da vam je žao...
  – Ah, ne, ne – nasmije se Banić, iako mu je uistinu bilo žao. Jedina stvar što ju je izvukao iz stana u kojemu je ubijen Princ bila je bezvrijedna! Ključić je očito pripadao ubijenome i bio je od onog automobila parkiranoga nedaleko od kuće.
  Vraćajući se preko Jelačićeva trga, kojega je još uvijek po navadi zvao Trgom Republike, naleti na nekoga koga bi u ovoj prilici radije izbjegao. Nosila je žutu mladenačku plastificiranu vjetrovku kakvu nose jedriličari i narančastu kapu s velikim šiltom. Mašući mu otvorenim kišobranom, veselo ga je zvala da se skloni od kiše.
  – Lidija, otkud ti?
  – Čudiš se kao da smo se sreli na Manhattanu, a ne stotinjak metara od kuće – reče ona, pogledavši ga od glave do pete. – Isuse, Nikola, skroz si mokar. Prehladit ćeš se.
  Da bar hoću, pomisli on, poželjevši za sebe, umjesto ovog blesavog rintanja za antipatičnog klijenta, bolesnički krevet u kojemu se obaviješ toplom dekom i uživaš u vlastitoj vrućici dok ti neka dobra duša donosi topli čaj, vitamine i mirisne naranče. Ali, nažalost, u njegovu stanu nije bilo ni dobre duše koja bi to radila, ni vitamina, ni naranči, ničega osim jeftinih konzervi i ledenog piva.
  Jedva je pristao da ga ona povede na kavu, pitajući se zašto ljudi čim se sretnu odlaze lokati tu glupu crnu tekućinu.
  – Vidim da si skroz down – reče ona promatrajući ga kako, onako mokar i odsutan, prolijeva kavu i trese pepeo cigarete pokraj pepeljare. – Jedan od tvojih loših dana. Što te muči?
  – Ovo! – odvrati on pokazujući joj ključić što ga je netom dao kopirati. Jasno, ona to nije mogla shvatiti, ali je dobro znala da njegovu zlovolju može izazvati i mnogo manja stvar od ključića. Uzme mu cigaretu pa se nasmije.
  – Ti si najčudniji čovjek kojega sam ikad poznavala. Unatoč tome, nikad nisam mislila da će to između nas...
  I tu se ona naglo ugrize za usnicu kao da se pobojala da bi on mogao pogrešno protumačiti njezine riječi. Povuče stoga jedan dubok dim cigarete koju je oduvijek držala prejakom, pa skrene na drugu temu.
  – Nika stalno priča o tome kako će otići u inozemstvo. Isprva sam mislila da je to samo retorika, ali sad se počela raspitivati po agencijama. Znaš, ma koliko to izgledalo nestvarno, mislim da će nam ipak otići u London.
  On je pogleda kao da mu je nejasno što je mislila s onim »da će nam otići«, a ona nastavi.
  – Čini se da joj je jedna agencija pronašla neku pristojnu obitelj gdje bi čuvala dvoje djece i imala stan i hranu te tjedni džeparac od pedeset funti. Ti misliš da je to dobro?
  On ne reče ništa; mislio je da je najbolje ne misliti ništa, da treba zažmiriti, zaspati, sakriti se i pustiti sve da ide onako kako ide.
  – A što misli onaj tvoj?
  – Koji moj!? – Lidija ga srdito pogleda.
  – Onaj Gérard Depardieu. Vidio sam vas neki dan kako ulazite u tvoj haustor.
  – Gérard Depardieu! Ha, ha, ha! – smijala se ona tako glasno da su ih počeli pogledavati ljudi stisnuti oko ostalih stolova. – Depardieu! Baš ću mu reći! To će ga silno oraspoložiti. To je Ivan, kolega s posla.
  – Ah, tako – reče on ironično. – Kako mi to nije palo na pamet!?
  – Nikola! – upilji ona pogled u njega. – Zar je i to moguće? Ti da si ljubomoran?
  – Slušaj, Lidija! – reče on uzrujano želeći se što prije maknuti iz lokala koji ga je zbog svojih staklenih stijena podsjećao na akvarij. – Što god mi kazali, Nika će napraviti po svome. Onda je bolje da je podržimo u njezinoj odluci.
  Misleći da je to dovoljno, on brzo plati račun i krene prema izlazu, a ona ga lagano uhvati za mokri rukav.
  – Čekaj! Kiša je, ionako idemo u istom smjeru.
  – Ne! Ono kamo ja idem ne znam može li se uopće nazvati smjerom! – odbrusi on i iziđe na kišu, da bi se već nakon nekoliko koraka postidio vlastite patetike.
  Željan tople kupke, sredstva protiv glavobolje i dubokog sna, zaboravio je na auto što ga je ostavio nekoliko ulica dalje i ušao u prolaz kina Apolo. Prolaz je bio posve prazan, samo je jedan viši muškarac u tamnom baloneru i s crnim kišobranom ponad glave nervozno šetkao između Banićevih vrata i Pakova prozora.
  – Oprostite! – reče uljudno muškarac s kišobranom. – Stanujete li ovdje?
  – Da – otpovrne Banić.
  – Onda sigurno poznajete bitangu koja stanuje do vas!
  – Površno – odgovori istražitelj shvativši da se čovjek nedvojbeno zanima za Paka.
  – Gdje je? Čekam ga ovdje već dva sata.
  Shvativši u pravi čas o čemu bi se moglo raditi, Banić odluči da je najpametnije slagati.
  – Mislim da je mobiliziran. Nema ga već dulje...
  – A u koju postrojbu? – upita čovjek, sve neraspoloženiji. – Spreman sam otići na bojišnicu, naći ga i pred svima ga ustrijeliti kao psa!
  Banić nemoćno slegne ramenima, zagledan u tipa kojemu je lice bilo sve rumenije. Iako to Banić nije očekivao, čovjek mu se odluči izjadati.
  – Ja sam Škoro... Čuli ste valjda za mene? Pola prodajnih štandova koji se za Božić postave po gradu pripadaju meni. Imam najveći izbor božićnog nakita, čestitaka i slične robe. Ovaj tu gad uvalio mi je petnaest tisuća božićnih čestitaka za prošlu godinu. Znate, dobro sam pregledao svu robu, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je stara. Dobro vidite da na njima piše 1995., ali vam ništa ne pada napamet...
  – Je li ih moguće nekako redizajnirati? – nevješto će Banić, sve u želji da pomogne Paku. – Mislim, da nekako prepravite samo tu zadnju brojku.
  – Redizajnirat ću ja njega, a ne brojku! – stegne čovjek šake pokazujući da s njim nema šale. – Ako ga vidite, recite mu da do utorka vrati lovu i preuzme čestitke, inače neće doživjeti ni Božić, a kamoli Novu godinu!
  Banić obeća, iako je pretpostavljao da je taj posao za gospodina Škoru sasvim izgubljen i da je Pako sigurno već spiskao novac, pa uđe u svoj stan i otvori toplu vodu nad tuš-kadom. I baš kad se htio svući, zazvoni telefon.
  – Dobar dan, ja sam Jadranka Balić – govorio mu je glas iz slušalice.
  – Ne poznajem nikakvu Jadranku Balić – otpovrne Banić misleći kako je žena najvjerojatnije pogriješila broj.
  – Znam da me ne poznajete. Dobila sam vaš broj od jednog vojnika. Ja sam bivša žena Josipa Matoševića. Zovem vas iz Siska i spremna sam doći u Zagreb ako mi nadoknadite troškove.
  – Nadoknadit ću – spremno će Banić.
  – Ali na pravedan način – dometnu ona. – Onoliko koliko ste napisali.
  – U redu je – reče on ne sjećajući se više koliki je iznos napisao na papiriću što ga je dao vojniku.

 
 21.


  Onaj dio neba koji se mogao vidjeti kroz veliki prozor prvog kata hotela Dubrovnik tako se zamračio da su u prostoriji morali upaliti svjetlo. Iz tmastih oblaka što su podrhtavali neprekidnim svjetlucanjem munja naglo se izlije pravi prolom oblaka. Ljudi s Trga bježali su na sve strane, brže i paničnije no što su to radili prije četiri godine za vrijeme zračnih uzbuna. Uskoro su na otvorenome ostali samo tramvaji i kolporter, koji je od naglog pljuska pokušavao spasiti svoj improvizirani kiosk s ovećom količinom šarenog tiska.
  Jadranka Balić sjedila je za stolom i polako srkala vermut koji joj je naručio Banić. Znao je da mu se nikad ne bi mogla svidjeti osoba koja pije vermut, i promatrajući je, bio je sve sigurniji da je ta pretpostavka točna. Imala je nešto više od četrdeset godina, visoko čelo i pomalo rošavo lice s brojnim kozmetičkim intervencijama. Iako malo predebela, nosila je usku ružičastu majicu koja joj je isticala prevelike grudi i uske zelene tajice koje nisu mogle skriti celulit. Na prstima je imala gomilu, zacijelo jeftinog prstenja, a oko vrata podosta svjetlucave bižuterije, koja je pri svakom njezinu pokretu zveckala. Govorila je sporo i držala se jako važno rabeći često strane riječi, uglavnom na sasvim pogrešnim mjestima.
  – Otkad je počeo taj rat, jako sam ga rijetko viđala. Pretpostavljala sam da se bavi nečim nedopuštenim jer je stalno imao uza se seriozne svote novaca, ali dugo nisam znala da taj kapital potječe od trgovine oružjem. Ne, Matošević i ja nismo se dobro slagali jer smo imali obrnuto disproporcionalne naravi karaktera. On je bio neuk, a ja intelektualka, s gotovo perfektuiranom srednjom školom.
  – Po kojim se bojištima kretao?
  – Josip je uglavnom bio u Visovcu, na Baniji, a poslije se zbog te trgovine kretao i u širem dijapazonu.
  – Čuli ste za Valerijana Mandića?
  – Da – otpovrne ona nakon kraćeg premišljanja. – Mislim da je za njega radio. I za nekakvog Mogula, sve dok se Mandić i Mogul nisu posvadili.
  – Tko je Mogul?
  – Mogul!? – zamisli se ona. – Zvali su ga Mogul, ali mu pravo ime ne znam. Navodno je taj bio krucijalno iznad svih njih, čak i iznad Valerijana Mandića. Ali, rekla sam vam, rijetko je dolazio kući i malo je govorio. U oralnom pogledu moj vam je bivši muž bio strašno suzdržan, ne biste ni riječ iz njega izvukli.
  Banić se zamisli. Sve što je napirlitana primitivka govorila o događajima iz 1991. bilo je zanimljivo, ali nedostatno. U njezinim riječima nije bilo onog svjetla koje bi događajima dalo novo značenje i uklopilo ih u smislenu cjelinu.
  – Sjećate li se iz tog vremena nečega osobito zanimljivog, nečega neobičnog u njegovim postupcima? Nije li se zbog nečeg ljutio, nije li tvrdio da ga je netko izigrao, prevario ili slično?
  – Sjećam se – otpovrne ona, pa srkne još malo slatkog vermuta. Banića podiđe jeza pri pomisli da bi ga netko mogao natjerati da pije nešto poput vermuta.
  – Čega?
  Ona odloži čašu pa na stol stavi svoju plastičnu torbicu, otvori je i iz nje izvuče cedulju koju je Banić ispisao u sisačkoj birtiji. Na papiru je pisalo »500 kn«.
  – Ah, kako sam mogao zaboraviti!? – lupne se istražitelj po čelu pa iz džepa izvadi zgužvanu hrpu novca. Odvoji pet novčanica i stavi ih pred nju. Ona krene kao da će ih pokupiti, ali joj on zaustavi ruku.
  – No, što je bilo?
  – Negdje u listopadu ili studenom iznenada je došao kući iz Visovca u velikom volkswagenovu kombiju. Unio je u kuću zaključanu metalnu kutiju s navodno važnom dokumentacijom i sakrio je u kuhinji ispod podne daske. Rekao je da ta dokumentacija vrijedi enormno novca i da o tome nikome živom ne smijem kazati ni riječi, čak ni pod ultimativitetom smrti.
  – Ultimativitetom smrti... – ponovi tiho Banić čudeći se njezinu načinu izražavanja.
  – Zatim su on i sin utjerali kombi u garažu i noću ga prekolorirali u maskirne šare. Imali su čak i druge registarske pločice koje su pričvrstili na kola.
  – Odakle mu kombi?
  – Ne znam – odgovori ona. – Valjda ga je ukrao... zaključujem to po tom konspirativnom prebojavanju. Nisam ga ni pitala, jer mi ne bi ni odgovorio. Ili bi me možda ošamario...
  – Tukao vas je?
  – Tu i tamo. Ne stalno, nego ovisno o trenutnom momentu sentimenta.
  – Da, da – zamisli se Banić. Priča o prelakiranom kombiju bila je vrijedna, možda svih petsto kuna.
  – Ujutro je otišao s tim kombijem. Poslije se još jedanput javio telefonom i pitao me je li ptica u gnijezdu.
  – Što je to trebalo značiti?
  – Pa, jesu li dokumenti još uvijek u kuhinji ispod daske. Po onome što je pričao mogla sam zaključiti da se konfliktno posvadio s Mandićem i Mogulom i da će im tim dokumentima nanijeti nekakvu štetu, ali ne znam kakvu. Da, još je rekao: zapaprit ću im, neka me se dobro čuvaju!
  – I što je bilo dalje? – zanimalo je Banića.
  – Mogu li dobiti još jedan vermut? Ovaj put tamni.
  Banić naruči još jedno piće, a ona nastavi.
  – Gospodine Baniću, iz vaše sam ponude razabrala da moji putni troškovi ne ulaze u ovih petsto kuna.
  – Svakako – reče Banić, vadeći još sto kuna. – Je li ovo dosta, ili ste možda iz Siska došli avionom?
  – Nisam! – naljuti se ona. – Ali sam od stanice išla taksijem, a moram se, dakako, i vratiti, što ukupni konto maksimira još za jedanaest kuna.
  – Svakako, i to ćemo benevolentno subvencionirati – složi se Banić posluživši se njoj svojstvenim riječima, pa iz džepa izvadi petnaest kuna.
  – Zacijelo ste i taksistu dali četiri kune napojnice – reče on ne učinivši ništa dok je ona kupila novac i trpala ga u torbicu.
  – Početkom 1992. s kamionom je zalutao i naletio na srpsku patrolu u unpa zoni. Srbi su ga odmah aterirali i odveli u neki od svojih sabirnih logora. Šest mjeseci nisam o njemu čula ni glasa. A zatim se u srpnju, ili kolovozu, javio telefonom, rekavši da je upravo razmijenjen i da će tokom noći doći kući. I da, pitao me imam li još uvijek one dokumente.
  – Ptica je još bila u gnijezdu?
  – Bila je – nasmije se Jadranka. – Ali ja više nisam bila! Znate, nije ga bilo šest mjeseci i meni se dogodilo ono što nisam mislila da će se dogoditi. Zaljubila sam se u drugog muškarca koji mi je bio sličniji po habitusu karaktera, tako da mi uopće nije odgovaralo da se Josip vrati kući.
  – Ipak je došao? – zanimalo je Banića.
  – Nije. Rekla sam svom novom... da se distancirano udalji, da me ostavi nasamo i obećala mu da ću Josipu kazati sve, da imam drugog, da tražim razvod... i tako. Čekala sam ga cijelu noć budna, ali nije došao. Nakon dva dana pročitala sam u novinama da je stradao u automobilskoj nesreći pokraj Karlovca. To je na jedan način bilo strašno, a na drugi... to je zapravo bio za mene izlaz.
  – A dokumenti? Oni što ih je sakrio u podu? Biste li ih mogli prodati meni? Evo, platio bih...
  – Već sam ih prodala – prekine ga ona baš u trenu kad je smišljao koliko ponuditi. – Isti dan urgentno su stigli Mandićevi ljudi i zatražili metalnu kutiju. Ponudili su mi pet tisuća maraka. Ja sam rekla da je to premalo i da tražim deset. Onda su me išamarali, pa sam dokumente na kraju morala prodati za tri tisuće.
  Ona se snuždi pa otpije malo tamnog vermuta. Vidjelo se da još uvijek nije prežalila te dvije tisuće maraka.
  – Kakvi su to bili dokumenti? – upita Banić.
  – Nažalost, nikad ih nisam vidjela, čak ni onako na brzinu, optički...
  – Evo, ja bih žrtvovao još jedno dvjesto kuna kada biste mi rekli.
  – Stvarno ne znam, gospodine! Nisam ih vidjela. Ne morate mi dati dvjesto kuna, ali možda biste mi mogli dati još sto. Cijelo me vrijeme muči nisam li ipak prejeftino prodala ono što znam.
  – Što ćete! To je pitanje koje nikome od nas ne da mira – uzdahne Banić, ne vjerujući da će od nje imati još kakve koristi. Isprva je s velikim nadama slušao njezinu priču, koja je ipak imala razočaravajući svršetak. Naime, Josip Matošević, kojega je držao mogućim ubojicom Mandićeve kćeri, bio je već mrtav i stoga sasvim nezanimljiv za istragu.
  No u tom mu trenu ipak nešto padne na pamet.
  – Spominjali ste sina.
  – Jest – reče ona. – Sada već, Boga mi, ima dvadeset pet godina. Oduvijek je bio bolesno privržen ocu. Htio je s njim na bojišnicu, ali mu otac nije dao. Bojao se za njega. Nakon što je Josip stradao u nesreći, Slaven se gotovo razbolio od tuge. Nije htio prihvatiti činjenične fakte i kontinuitetno je fantazirao o tome kako tata nije imao nesreću nego ga je netko ubio. Tvrdio je da zna tko i da će mu se krvavo osvetiti.
  – Slaven... to vam je sin?
  – Da. Slaven Matošević – reče ona kao da se čudi što to Baniću nije jasno.
  – I gdje je sad?
  – Slaven!? – reče ona s blagim prizvukom tuge u glasu. – Ne znam. Nije se slagao s mojim novim mužem pa je prije dvije godine otišao. Ne znam kamo. Nikad mi se više nije javio. Pretpostavljam da je negdje u inozemnoj dijaspori. Znate, na mene je, intenzivno je talentiran i osobito darovit. Sigurno je daleko dogurao.
  – Imate li možda njegovu sliku? – kopkao je Banića crv sumnje.
  – Imam – otpovrne ona. – Tri godine staru, ali se otad nije mogao jako promijeniti. Jako vam je važna ta slika?
  – Jest! Jako! – reče Banić shvativši odmah da se zaletio.
  – Onda vam je mogu prodati za dvjesto kuna jer imam još jednu sličnu kod kuće – nasmije se ona pa iz torbice izvadi fotos veličine razglednice.
  – Može za sto? – cjenkao se on.
  – Nažalost, ne može! Slika je u koloru.
  Banić opsuje u sebi, pa izvadi dvjesto kuna znajući da će uskoro, nastavi li tako, morati k antipatičnom poslodavcu po još novca.
  Jadranka uredno presavine dvije stotke, stavi ih u torbicu, a nakon toga preda Baniću fotografiju.
  On je pogleda i zadrhti. Bila je to amaterska, ali prilično oštra portretna fotografija ljepuškastoga plavokosog nasmijanog mladića u crnoj dolčeviti. Iako ga je vidio u sasvim drugačijoj situaciji, istražitelj odmah prepozna te crte lica. Slaven Matošević bio je zapravo Princ.

 
 22.


  Naravno, istražitelj nije rekao Jadranki Balić kako se njezin sin neće vratiti iz bijelog svijeta kao imućan čovjek blistave karijere. Prešutio je njegov sitni biznis s narkoticima i strašan kraj na minus šesnaest stupnjeva, ne stoga što bi mislio da će to nju jako ganuti, već zato što je to držao poslom policajaca. Kad-tad morat će otkriti njegov identitet i s lošim vijestima krenuti u potragu za najbližom rodbinom.
  Poput šarenih kaleidoskopskih stakalaca, razne su se pretpostavke u najrazličitijim kombinacijama rojile Banićevom glavom. Slaven Matošević odabrao je za sebe neobičnu masku princa Ecstasyja, kokaina i drugih slatkih bombončića na koje nasjeda mladež, dolutao u Zagreb i sasvim sračunano zaveo sedamnaestogodišnju kćer bogatog poduzetnika. Tad ga je počeo i ucjenjivati, tko zna čime i tko zna kako, s obzirom na to da se Valerijan poodavno prije toga domogao metalne kutije s dokumentacijom koja bi ga mogla kompromitirati. I kakvi su to dokumenti mogli biti? Možda oni koji pružaju jasan uvid u njegovo profitersko poimanje rodoljublja, dakle u trgovinu rumunjskim kalašnjikovima i drugim stvarčicama što proizvode buku i mrtvace. I tad ga je Mara ubila, u velikom stilu, revolverom s prigušivačem, baš kao na filmu kakve je mogla posuđivati u zagrebačkim videotekama. Ali zašto? Teško je vjerovati kako je to učinila da zaštiti oca; njihovi svjetovi mora da su već odavno bili nepovratno odvojeni: droga i techno glazba nisu imali baš nikakve veze s prešvercanim šleperima i ispod cijene otkupljenim dionicama. I pošto ga je ubila, Mara se odlučuje skloniti na neko vrijeme. Odlazi u Rijeku, potom na Krk, pa u creski hotel i na kraju u hladnu, duboku vodu noćnog zaljeva. Čijom voljom i od čije ruke? Zar je postojao netko tko bi bio voljan osvetiti Princa, toga anonimnog provincijskog otpadnika?
  Navečer je nevrijeme prestalo i daleko na obzorju pojavili su se okrajci vedrog neba što je nestajalo u zagasitom crvenilu sutona. Nikola Banić zaustavi auto ispred tuškanačkog zdanja svoga privremenog poslodavca Mihaela Mandića. Dvorišna vrata opet su bila poluotvorena, a do njih se nalazio poštanski sandučić pun publikacija koje je vjerojatno nagurao poštar. Banić zaviri kroz prorez sandučića, ali žigove na omotnom papiru nije mogao pročitati. Stoga odustane od bezrazložne radoznalosti pa pođe putićem prema kući, čudeći se što ni na jednom prozoru nema svjetla. Kao što je i očekivao, ulazna su vrata bila zaključana. Požalivši što je došao nenajavljen, pomisli vratiti se, ali se ipak predomisli, pa pođe prema velikim metalnim vratima smještenima desetak metara od ulaznih. Po svemu sudeći, bio je to ulaz u podrum. Uhvati kvaku i začudi se vidjevši da su vrata otključana. Otvori ih polako i pred njim se nađoše diskretno osvijetljene stube koje su vodile u prostoriju ispod kuće. I tad se začuje glasan pucanj, u kojemu je, kao nekadašnji iskusni policajac, odmah prepoznao revolver velikog kalibra. Zastane zbunjen, čak pomalo i uplašen, da bi već u idućem trenu, kad su se začula još tri hica zaredom, shvatio o čemu je riječ. Spusti se stubama i nađe se na početku dvadesetak metara dugačkoga betonskog hodnika u kojemu je Mihael Mandić napravio svoju privatnu podzemnu streljanu. U dnu streljane bila je kartonska meta na pokretnoj žici, a na početku pult ispred kojega je stajao Mihael sa štitnicima na ušima. Držeći objema rukama veliki Magnum, gađao je u crno poprsje u dnu hodnika. Ispalivši šest metaka, Mihael pritisne gumb, a mehanizirana meta krene prema njemu. Skine štitnike s ušiju i uhvati metu promatrajući rezultat gađanja. Tad primijeti Banića i prijekorno ga pogleda.
  – Trebali ste se najaviti.
  Banić se zagleda u metu, gotovo svi pogoci bili su grupirani u predjelu glave.
  – Bravo! – tiho će Banić. – Možda bi bilo još bolje da ste umjesto siluete postavili bratovu fotografiju.
  – Nekad sam bio i bolji ! – hvalio se Mihael kao da ne primjećuje Banićevu ironiju. – Prije tridesetak godina nastupao sam i na državnim prvenstvima. Hoćete li vi pokušati?
  Mihael mu pruži revolver i kutiju s mecima, pa cinično primijeti:
  – Znate ga valjda napuniti...
  – Ne, hvala – branio se Banić. – Rijetko se služim revolverom. Vjerojatno bih se osramotio.
  Mihael slegne ramenima, pogasi svjetla na streljani, pa ga povede gore u kuću. I dok je Banić sjedio na onom istom trosjedu, domaćin opere ruke, pa iz hladnjaka u hodniku izvuče dvije limenke plzenjskog piva i stavi ih na stol. Banić odbije ispričavši se glavoboljom. Bilo je to pivo koje je najviše volio, ali ono što jako voliš ne možeš dijeliti s ljudima koji ti se više ni najmanje ne sviđaju.
  Odluči biti kratak i vrlo izravan.
  – Mladić kojega je vaša nećakinja ubila zove se Slaven Matošević i sin je Josipa Matoševića. Govori li vam što to ime?
  Mihael se zagleda u njega, pa zatim, kao da želi skrenuti razgovor u druge vode, počne:
  – Bolje bi bilo da o tome što manje pričamo. Kako vrijeme prolazi, sve sam više u mislima s jadnom Marom i to me većma boli taj gubitak. A vi kao gavran kopkate samo po ranama, po onome što boli. Znate li koga Shakespeare naziva gavranom?
  – Nisam zamijetio koga – suho će Banić koji je, doduše, znao za pisca Shakespearea, ali se češće družio s istoimenim rolama za blinker. – Josip Matošević harao je po Baniji s vašim bratom i njegovim ljudima. Bavili su se koječime, što se mene ne tiče, i vaš mu se brat toliko zamjerio da je imao dobrih razloga da mu se osveti.
  – Mislite li da bi on mogao biti ubojica?
  – Ne mislim, jer je stradao još 1992. Ali imao je sina koji je podosta znao, pa je i on mogao krenuti u Zagreb da namiri dug. Međutim, i on je mrtav.
  – Kažete da je 1991. radio za Valerijana?
  – Da. I za stanovitog Mogula. Govori li vam to ime što?
  – Govori – reče on poigravajući se neotvorenom limenkom piva. – To je vladar iz Timurova roda. Taj je rod vladao u Indiji u šesnaestom ili sedamnaestom stoljeću. Ne znam više točno, ali ako hoćete, mogu provjeriti u Povijesti svijeta...
  – Da! – prekine ga Banić. – Mogul je indijski vladar, a Valerijan su biljne kapljice za srce. Tako vi pristupate stvarima, ironično i mistifikatorski.
  – Mistifikatorski!? – nasmije se on. – Prilično smion izraz za bivšeg policajca. Primjećujem da vam se od našega posljednjeg susreta zamjetno proširio rječnik. Idete li na kakve tečajeve? Ako idete, i ako ste zaokupljeni gradivom, ne biste smjeli zaboraviti zašto sam vas unajmio... da pronađete Marina ubojicu. Jeste li u tome uspjeli?
  – Nisam – odvrati Banić mirno. – I ozbiljno sumnjam da ste me zbog toga angažirali.
  Mihael ustane i počne uzrujano hodati po sobi. Naviri se kroz prozor, a potom navuče zastore. Baniću je ponovno bilo drago što ga je uspio izbaciti iz ravnoteže. Slutio je da je otišao korak predaleko, da je počeo razgovarati s poslodavcem onako kako se to ne čini, da je saznao previše te da se zbog svega toga njihova suradnja nezaustavljivo bliži kraju.
  – A zbog čega sam vas to, molim vas lijepo, angažirao ako ne zbog Marina ubojice!?
  – Kako zbog čega!? – vrpoljio se Banić u trosjedu. – Pa zbog križa.
  – Ah, da! – odmahne on rukom kao da je riječ o nevažnoj sitnici. – Zaboravite na to!
  – Je li to križ iz crkve u Visovcu? Onaj koji Gniers drži draguljem srednjoeuropske crkvene umjetnosti?
  – Kakve crkve? Nikad nisam čuo za Visovac. Ja sam živio u Njemačkoj! Poznajem sva sela oko Stuttgarta, ali o domaćim selendrama nemam pojma! – ljutio se Mihael.
  – Dobro! Dakle, za Visovac niste čuli! Ali, upozoravam vas, ako se taj križ pronađe, njegov će aktualni vlasnik imati strašno ozbiljne razgovore s ovdašnjom policijom. Jer, iza križa stoje pljačka i ubojstvo. Policija će na tome toliko ustrajati da se vlasnik neće moći skriti, recimo, ni u Frankfurtu, ni u Stuttgartu...
  – Vi ste drski! – izdere se Mihael. – Uistinu nemam pojma ni o kakvom križu iz Visovca. Osim toga, razrješujem vas svih poslova zbog kojih sam vas angažirao! Kako se samo usuđujete!? Križ o kojemu sam vam govorio u materijalnom je i umjetničkom smislu bezvrijedan, ali je za mene važan u afektivnom smislu. Ako to vaša pragmatična policijska pamet uopće može dokučiti. Osim toga, već mi je vraćen.
  – Oho! – iznenadi se Banić. – Konačno i jedna dobra vijest! Rado bih ga vidio. Znate, kad se čovjek uzaludno potuca od nemila do nedraga, rado bi vidio zbog čega je to morao raditi.
  – Neću vam ga pokazati – zbuni se Mihael. – Ne zaslužujete! I jeste li konačno shvatili, naš je poslovni odnos prestao prije pet minuta! Recite samo, dugujem li vam što?
  – Pa, znate – premišljao je istražitelj – ne biste vjerovali koliko su informacije danas skupe... Nitko ti ništa neće kazati prije no što otvoriš lisnicu.
  Ljutito mrmljajući, Mihael ode do radnog stola i donese dvije tisuće maraka koje stavi ispred Banića.
  – Hoće li to biti dovoljno?
  – Trebate li priznanicu? – nasmije se Banić, što njega još više razljuti. – Mislim, zbog troškova i prijave poreza.
  – Ne trebam – prosikće Mihael. – A sumnjam i da se uopće znate potpisati.
  Banić uzme bez riječi dvije novčanice, spremi ih u džep, pa tiho i bez pozdrava napusti kuću Mihaela Mandića.
  Kad je izlazio na ulicu, krcati mu poštanski sandučić ponovno zapne za oko. Znao je da je već dovoljno udaljen od kuće i da će ga Mihael, čak i ako gleda s prozora, teško zamijetiti, pa izvuče nožić i spretno razvali bravu. Unutra je bilo mnogo tiskanica, uglavnom kataloga raznih kuća koje se bave trgovinom umjetninama, a na poleđini jednoga od njih bio je jasno otisnut logotip tvrtke Amy Geiger – art & deco.

 
 23.


  Navečer se u prolaz kina Apolo vratio stari ilegalni ratnik Pako. Bio je dobre volje iako je oko oka imao tamnu modricu, po čemu se dalo zaključiti da nije uspio izbjeći susret s gospodinom Škorom.
  – Detektiv, imaš možda neangažiranih petnaest kuna? – upitao je ispijajući hladni gemišt kojim ga je u Kici počastio Banić.
  Istražitelj izvadi novce i odbroji mu petnaest kuna, a on, spazivši hrpu novca, brzo dometne:
  – I još osam za pljuge.
  Zgrabivši novac, ostavio je gemišt i brzo otrčao na Ilicu.
  Banić naruči još jedno pivo, pa upita konobaricu:
  – Zdenka, što mu je?
  – Ne znam tko ga je sredio – odvrati ona brišući šank. – Došao je danas popodne i opet nudi nekakvih petnaest tisuća čestitaka. Kaže da imaju mali feler, ali neće reći kakav. Ima još toliko do Božića, ja mislim da se on u taj posao bacio prerano.
  – Što se tiče tih čestitaka, bacio se prekasno – reče Banić zagonetno, a Zdenka se okrene i uključi televizor. Na ekranu se mogao vidjeti sumorni, poluosvijetljeni studio u kojemu je šest predstavnika vlasti razglabalo o nekom vrlo važnom problemu. Vodila se oštra i neizvjesna polemička bitka između onih koji su tvrdili da je plan Vlade u tom smislu jako dobar i onih koji su ustrajavali na tvrdnji da je odličan. Voditelj se držao neutralno tvrdeći da je plan izvrstan. Ne obazirući se na polemičke iskrice, u lokal ude Pako, sav zajapuren. Na nosu su mu bile tamne naočale koje su mu otežavale kretanje u ionako mračnom prostoru, ali je zbog njih djelovao nekako ponosnije.
  – Vidiš, samo petnaest kuna – reče taknuvši lagano kažiprstom okvir naočala. – Kaj se ne isplati?
  Banić mu se zagleda u lice; naravno, sada se modrica oko oka jedva nazirala.
  – Odakle ti?
  – Tu, pedeset metara dalje... u Ghetaldusu...
  – Ne izmotavaj se! Odakle ti šljiva? – ljutito će Banić.
  – Ah, to! To je samo mali poslovni rizik – odvrati on neodređeno pa se vrati svom gemištu. – Al platil sam Kembri gemišt i on bu tipu nabil po šljivu na svako oko.
  – Ma nemoj! Kembra se zadnji put tukao prije dvadeset godina. Sad ima kilu i bolesnu prostatu.
  – Pa je – dosjeti se Pako. – Od onog gemišta triput je išel pišat. Jebi ga, al sam je rekel da bu tipa već zbombardiral.
  U devet navečer, baš kad se presvukao odlučivši izići, zazvonio je telefon. Bila je Nika; glas joj je djelovao sigurno i radosno, ni traga onoj sumornosti kojom je opisivala svoj šestosatni radni staž pomoćne knjižničarke.
  – Dobila sam posao! Javila se jedna obitelj iz londonskog Wimbledona. Čuvat ću im djecu i malo pospremati. Čekaju me da dođem. Zamisli, čak sam govorila engleski s gospođom!
  – I kad ideš? – zadrhti mu glas. Negdje u sebi još se uvijek nadao da će se predomisliti i nastaviti studij.
  – Za koji dan. Danas su mi avionski poslali kreditno pismo. A onda na aerodrom i ravno u London! Strašno se veselim.
  – Ako se veseliš ti, veselim se i ja – reče tonom u kojemu nije bilo ni trunka veselja.
  – Napravi brzo popis svih onih crnaca koji zavijaju na saksofonu – šalila se ona. – Sve što ti nedostaje odmah ću ti nabaviti i poslati.
  – Ma, pusti to – branio se od njezine ljubaznosti. – Najprije kupuj sebi, ja mogu i pričekati. Trebaš li novca?
  U slušalici nastane podulji muk, a zatim se ona, pomalo okolišajući, javi.
  – To sam te baš htjela pitati. Mama je trenutačno dekintirana, a avionska karta košta šeststo maraka.
  – Dobro.
  – I možda... možda... – nastavi Nika kao da joj je neugodno – možda sto maraka za prvu ruku... za podzemnu i...
  – Dat ću ti tisuću – predloži on.
  – Super! – oduševljeno će ona. – I Tamarin mi je obećao dvjesto...
  – Čekaj ! – vikne Banić. – Dat ću ti tisuću dvjesto da ne moraš žicati od njega.
  Ali Nika je već, radosna i uzbuđena, spustila slušalicu.
  Kasno navečer sjedio je u malom i mračnom džez-klubu na Gornjem gradu. Klub je bio zapravo jednostavna i skromna adaptacija većeg podruma s golim ciglastim zidovima i svodovima. Sjedio je sam u najdubljem i najmračnijem kutku prostorije, za stolom na kojemu je veoma brzo uspio nanizati četiri prazne pivske boce. Unatoč tomu što je prekinuo suradnju s antipatičnim poslodavcem i tako se ponovno našao sred preobilja slobodnog vremena, osjećao se neizrecivo mučno. Posao je bio završen, ali ništa nije bilo ni jasno, ni pospremljeno na svoje mjesto. Usto, glazba je bila nepodnošljivo loša. Gitarist, basist i bubnjar razmjerno su uspješno stvarali atmosferu, pridonoseći ugodnom ozračju, ali je idiot od saksofonista pretjerivao sa svojim solom, ne mičući se s podija i po desetak minuta. Banić je oduvijek držao da je solo misterij, eliksir doziran na kapaljku, da solist mora znati doći u pravom trenutku i povući se čas prije no što se to očekuje, stvarajući tako napetost i iščekivanje potrebno za novi ulazak. Na ovom je istome mjestu prije dvadesetak godina gledao Freddyja Hubbarda, koji je osamdeset posto koncerta proveo postrance, uz kriglu piva, ali onih dvadesetak posto trubačkog sola bili su dovoljni da te griju godinama i ne zaboravljaju se cijeloga života.
  Kada je pacer sa saksofonom počeo štreberski precizno svirati Parkerov Autumn in New York, Banić se izvuče iz svog kutka, plati i iziđe na svjež noćni zrak. Disao je punim plućima misleći kako je svježi zrak, čak i za okorjelog pušača, neusporedivo bolji od lošeg džeza. Doskora iz kluba iziđe i teturavi tip koji se osloni o zid i pobljuje.
  – Previše pića? – dobaci Banić sažalno.
  – To je od glazbe – procijedi čovjek pijanim glasom pokušavajući rupčićem očistiti mrlje na nogavicama. – Jeste li čuli taj solo? Tip je šizofrenik kojemu se gubica zalijepila za pisak. Ako je kompozicija pečenka, onda je solo začin. Pospeš malo i ideš dalje.
  Banić se nasmije, zadovoljan što još netko na ovom blesavom svijetu misli kao on. Pa makar samo i o džezističkom solu. Potapša pijanca po ramenu i krene dolje prema Jelačićevu placu.
  Ne znajući ni sam kako se i zašto to dogodilo, iznenada, kad je već bio u Radićevoj ulici, jedna mu smiona i nesvakidašnja misao padne na pamet. Iz iskustva je znao da bizarne noćne misli treba provjeriti odmah, dok su još svježe i dovoljno šašave. Požurio je prema glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, nadajući se da još radi.
  Nasreću, pošta je bila otvorena cijele noći i bila je posve prazna. Ušao je u odjel međunarodnoga telefonskog prometa i ondje zatekao samu i snenu plavokosu službenicu, tako brižljivo dotjeranu i našminkanu kao da se večeras spremila za kazalište, a ne za rad u noćnoj smjeni.
  – Imate li strane telefonske imenike? – upita je ljubazno.
  – Kako se uzme – otpovrne plavuša. – Ako tražite broj nekoga iz Gabona ili Burkine Faso, onda nemamo. Ali ako trebate nešto uobičajenije, možda bi se našlo.
  – Frankfurt – reče on.
  – Odmah ćemo vidjeti – reče ona pa se uputi do police na kojoj su ležale hrpe stranih telefonskih imenika. – Samo, nisu baš novi.
  Prevrtala je teške knjižurine, uglavnom prilično oštećene, govoreći više za sebe: Beč, Rim, Zürich, Düsseldorf, München... aha, evo ga! Vratila se do pulta i tresnula pred Banića debelu knjigu oštećenih rubova i presavijenih uglova.
  – Frankfurt je iz 1992. Jedan od novijih imenika. Jučer smo bacili Trst iz 1966. Nikoga se više nije moglo dobiti.
  Banić odnese imenik do visokog stola, okrene ga prema svjetlu i počne ga prelistavati. Na samom početku pronađe tvrtku art & deco. Zapiše broj i adresu pa krene dalje. Negdje pri sredini knjige nalazile su se dvije Amalije Geiger, jedna u Philosophenwegu 14, a druga u Schillerstrasse 18. Srce mu brže zakuca. Uz tvrtku art & deco i uz ime ove druge Amalije Geiger stajali su isti telefonski broj i ista ulica.
  Vrati službenici telefonski imenik, stavi pred nju papirić s brojem i zamoli je da ga nazove.
  – Možete i sami – zijevne ona, pa mu ispred broja napiše predbroj za Njemačku. – Eno tamo, u kabini sedam!
  S papirićem u ruci Banić uđe u kabinu i podigne slušalicu iz koje se čuo ravnomjeran zvuk slobodne linije. Kao da još uvijek premišlja, pričeka nekoliko časaka, a zatim polako okrene onih četrnaest brojeva što su bili napisani na papiriću.
  Čuo je kako telefon na drugoj strani, tisuću i pol kilometara dalje, dugo i uporno zvoni, a onda je netko ipak podigao slušalicu.
  – Ja! Bitte?– rekao je tanani ženski glasić koji nije mogao pripadati staroj osobi kakva je bila Amalia Geiger.
  Ne usuđujući se uporabiti svoj katastrofalno loš njemački, Banić je oklijevao, pa kad se već pobojao da će žena spustiti slušalicu, protisne nesigurnim glasom:
  – Frau Geiger, bitte!
  Mlađahni glas odgovori:
  – Tante Amy ist im Badezimmer...
  Istražitelj vrati slušalicu na njezino mjesto i osloni se o stijenku telefonske kabine u kojoj je bilo tako toplo da mu se tanak mlaz znoja počeo slijevati niz čelo. Srce mu je snažno tuklo, a ruke drhtale. Bio je siguran da sada zna sve.
  Izišao je iz kabine, platio razgovor, a potom u obližnjoj prodavaonici, koja je također radila cijele noći, kupi dva sendviča i šest limenki piva. Petnaestak minuta nakon toga bacio je to na pod svoje »četvorke«, a zatim povukao čok, upalio motor i krenuo.
  Drugi put ovoga traljavog ljeta vozio se na more.

 
 24.


  Rano ujutro sjedio je na obali i promatrao sivo, kao staklo ravno more. Bilo je posve tiho, zrak je bio vlažan i pun mirisa crnogorice. Ustane potom i priđe olupini žutog fiata koji su nakon očevida ostavili na obali, na mjestu gdje je vjerojatno sletio u vodu. Ostaci auta bili su u jadnom stanju, ljudi su tijekom vremena pokupili sve što se dalo skinuti. Pod poklopcem nije više bilo motora, kotači su bili skinuti i odneseni, sjedala također, čak je netko izvadio i radiokasetofon. Može li se radio uopće osposobiti nakon što je neko vrijeme bio u morskoj vodi, pitao se Banić, ali mu nikakav odgovor nije padao na pamet. Obiđe auto pa spazi da su čak i retrovizori nestali, a zatim se vrati, sjedne na kamen s kojega je maločas ustao, pa se zagleda u more. Zapijukalo je nekoliko galebova, a nakon toga se začulo i tiho pljuskanje vesala. Ubrzo se pred istražiteljem pojavi stari drveni čamac u kojemu je stajao koščati ribar u plavom puloveru i polako udarao veslima po morskoj površini.
  – Dobar dan – pozdravi ribar, s čuđenjem promatrajući Banića kako bez ikakva vidljiva razloga u rano jutro sjedi na obalnom kamenu. – Što tu radite?
  – Ništa – odvrati istražitelj. – Gledam ovu olupinu. Pokrali su iz nje sve što se dalo odnijeti.
  – Takvi su ljudi – reče ribar zaustavivši barku. – Vi ste neki rod djevojci koja je ovdje stradala?
  – Ah, ne, ne – smete se Banić. – Samo sam došao... Znate li da su prije desetak dana pronašli njezino tijelo?
  Ribar sjedne na krmeni dio svog čamca, izvadi iz džepa lulu i počne je minuciozno čistiti. Potom uspe duhan što ga je držao u vrećici vezanoj za struk, pa zapali. Tek nakon što je povukao nekoliko dimova, udostoji se progovoriti.
  – A gdje?
  Banić ustane i upre prstom u daljinu, prema otoku koji se jedva nazirao u sivoj daljini.
  – Tamo. Blizu Raba. Odnijele su je morske struje.
  – Ma nemojte!? – reče ribar s ironijom i prezirom u glasu. – To su valjda zaključili Slavonci!
  – Ne razumijem – zbuni se Banić. – Zašto baš oni?
  – Zato što oni znaju sve o tovu svinja i sijanju pšenice, a ništa o morskim strujama. Ako se utopila ovdje, onda su je struje mogle odnijeti samo dolje na jug. Tamo negdje prema onoj punti.
  Stari je slobodnom rukom pokazivao negdje u daljinu, dok je u drugoj sveudilj držao lulu. Mjesto koje je pokazivao bilo je daleko od Raba.
  – Ako su nekoga našli blizu Raba – nastavi ribar – taj se, bogme, nije mogao utopiti ovdje. To je jasno kao dan.
  – Tko bi onda mogao biti taj koga su našli kod Raba?
  – Dragi će Bog znati! – zaključi ribar. – Znate koliko se ljudi utopi za vrijeme sezone? Koliko ih usmrte gliseri, koliko njih odluta na daskama za jedrenje, koliko ih doživi srčani udar sunčajući se na zračnom jastuku? Jedno je sigurno: nema te struje koja bi nešto odavde odnijela na Rab. Vjerujte meni, imam šezdeset šest godina i sve sam ih proveo ovdje na otoku.
  Pola sata kasnije Banić uđe u creski hotel, onaj isti u kojemu je proveo noć kad su napali Maru Mandić. Hotel je već bio zatvoren za goste, ali je njegovim predvorjem prolazilo mnogo radnika koji su ga pripremali za dugo zimovanje. Sezona je bila tako očajno loša da se od rujna, osim praznih soba i gubitaka, ništa drugo nije moglo očekivati.
  Imao je sreću, pa je već s ulaza spazio recepcionarku Maju, koja mu je one noći ljubazno ustupila ključ sobe broj dvjesto dva. Začudo, nije ga se više sjećala, ili se samo pravila da ga je zaboravila zbog svih neugodnosti što ih je imala zbog zločina u hotelu.
  – Ne mogu vam dati podatke o hotelskim gostima – rekla je službeno, ne prekidajući rad na spisima u koje se udubila.
  – Zanima me samo tko je boravio u sobi dvjesto tri noću s petnaestoga na šesnaesti kolovoza.
  – Razumijete li vi hrvatski? – reče ona posve neljubazno. – Takve podatke može dobiti samo policija. Ali vi ne!
  – Čak i kad bih bio spreman odužiti se – pokuša on s podmićivanjem.
  – Čak ni tada – hladno će ona.
  I baš kad je smišljao kakvu bi još taktiku mogao upotrijebiti, ne bi li je smekšao, nju pozove netko s drugog kraja hotelskog predvorja.
  – Evo me odmah! – vikne ona i potrči.
  Nemajući drugog izbora, Banić spazi recepcijsku knjigu na desnom rubu pulta, zgrabi je i počne brzo prelistavati. Sasvim je lako pronašao šesnaesti kolovoza. U koloni koja je počinjala brojkom 203 pisalo je Ana i Marko Marković. Pokraj imena nije bilo ni brojeva osobnih iskaznica, ni brojeva putovnica, po čemu se moglo zaključiti da su uzeli sobu ne pokazavši nikakve isprave. Ana i Marko Marković, pomisli Banić, smiješno, to je nešto kao Mary i John Smith! Zaklopi knjigu i krene prema izlazu, primijetivši kako se ljutita Maja vraća. Bio je siguran da ga je vidjela kako zaviruje u knjigu.
  Ideju što ga je mučila bilo je veoma teško provjeriti, jer je na Lošinju bilo previše hotela. Pretpostavljao je da bi mogli postojati tragovi koji od creskoga vode do nekoga od lošinjskih hotela. Onaj tko je te noći bio s Marom morao je bar do jutra ostati na Cresu ili Lošinju, jer noću nije bilo trajekta kojim bi se vratio na Krk, odnosno na kopno.
  Hotel Zlatna uvala na Lošinju bio je otvoren, čak je u njemu bilo i ponešto turista koji su uglavnom šetali uz obalu izbjegavajući kupanje u moru koje se previše rashladilo. Prišao je recepcionaru i zamolio ga da mu pokaže tko je sve one noći boravio u hotelu. Jasno, momak je imao spreman odgovor.
  – Samo uz policijski nalog.
  Ponašaju se kao da rade u vojnim bazama ili nuklearnim elektranama, pomisli Banić, i više nego ljutit na hotelsku diskreciju. Izvadi potom iz džepa sto maraka i stavi ih na pult pred recepcionara. On shvati smisao njegove ponude, nasmije se i namigne, ispričavajući se kako mora na nekoliko minuta skočiti do kuhinje. Kad je ostao sam, Banić uzme knjigu gostiju, nađe datum koji ga je zanimao i prstom prođe preko imena svih onih koji su boravili u hotelu. Nije pronašao ništa sumnjivo, a uz sva su imena bili uredno zabilježeni brojevi iskaznica ili putovnica. Razočaran, sklopi knjigu i krene prema izlazu, a zatim se predomisli, vrati se i pokupi s pulta svojih sto maraka, misleći kako se ovih dana uistinu naplaćao tuđih korisnih i nekorisnih informacija. Primijetivši da na pultu više nema novčanice, recepcionar je viknuo za njim, ali se Banić nije ni osvrnuo znajući da mu ne može ništa.
  Recepcija u Aurori bila je prazna, tako da se knjigom gostiju mogao drsko poslužiti prije no što je recepcionar došao i shvatio o čemu je riječ.
  Kasno popodne stigao je i do hotela Punta u Velom Lošinju, zaustavivši auto na parkiralištu pokraj jednoga od brojnih teniskih igrališta. Spustio se do hotela i naišao na zaključana vrata; hotel je već bio zatvoren. Pokuša na druga, ali i ona su bila zaključana. Izvadi iz džepa kovanicu od pet kuna i lupne njome nekoliko puta po staklenim vratima. Iz dubine mračnog prostora pojavi se mladić u plavoj kuti, koji mu otključa.
  – Hotel ne radi. Mi samo sređujemo električne instalacije – tumačio mu je čovjek u kuti brišući istodobno kvaku koju je zaprljao umazanim prstima.
  Banić brzo izvuče iz džepa svoju American Express karticu, pokaže je sasvim nakratko električaru i grubo se izdere:
  – Policija! Smjesta me odvedite do recepcije!
  – Ali, ja ne smijem... morao bih zvati nekoga iz uprave...
  – Mladiću! Stvar je hitna! Ne tovarite si tuđe probleme na leđa! Moram samo časkom zaviriti u recepcijske knjige.
  Istražitelj je djelovao tako autoritativno da je mladić ustuknuo i odveo ga do recepcije. Pobojavši se da bi dokumentacija već mogla biti pospremljena i zaključana, zađe brzo iza pulta i počne tražiti. Srećom, knjiga na kojoj je pisalo »kolovoz« bila je još tu. Podigne je na pult i počne listati.
  Mladi ga je električar neko vrijeme promatrao, a zatim je pomalo neodlučno prišao telefonu i podigao slušalicu.
  – Koga zovete? – upita ga strogo istražitelj.
  – Dir... direktora hotela – zamuca električar. – On bi morao biti obaviješten o ovome...
  – Hoćete li da vas uhitim? – priprijeti mu Banić jedva svladavajući smijeh.
  Električar spusti slušalicu, okrene se i zagleda prema moru koje se s recepcije dobro vidjelo. Oblaci su se razišli i ono je bilo nježno plave boje kao u najboljim danima ljeta.
  Na stranici što se odnosila na šesnaesti kolovoza među brojnim domaćim i stranim prezimenima bili su upisani i gosti Ana i Marko Marković, jasno – bez ikakve oznake koja bi se odnosila na osobne dokumente. A odmah do njihovih pisalo je i treće ime, ime čovjeka koji je prenoćio s njima u istoj sobi. Taj treći zvao se Aldo Kokot, i Banić se odmah prisjeti da je to pravo ime čovjeka kojega su svi zvali Tromblon!

 25.


  Na odjelu prodaje karata u nevelikoj zgradi riječke zračne luke na Krku sjedila je dobrodušna crnka pedesetih godina, koja je izgledala poput žena koje sav život vode neravnopravnu bitku sa suvišnim kilogramima. Imala je kosu uvijenu u staromodnu punđu, lice joj je bilo dobrano namazano, a velike su joj grudi visjele gotovo do kompjutorske tipkovnice. Žustrim kretnjama pravoga poslovnog čovjeka Banić dođe do njezina stola pa se bez dopuštenja zavali u niski fotelj od skaja. Crnka mu uputi pogled ocvale femme fatale.
  – Vi ste nekoć išli u zagrebačku Petu gimnaziju? – veselo upre prstom u nju Banić.
  Ona zbunjeno zaniječe glavom.
  – Nemojte mi samo reći da niste Nives Novak!
  – Nisam – prošapće ona i dalje se čudeći.
  – Isuse! Nevjerojatno! A takva sličnost! Cijela je škola bila luda za Nives Novak. Plesati s njom bio je san svakoga gimnazijalca. Ljepotica nad ljepoticama! Kad sam vas spazio, rekao sam samome sebi: Bože, gle, Nives radi na krčkom aerodromu! Kako se malo promijenila!
  Njezine se usne razvuku u širok osmijeh, godile su joj njegove riječi.
  – Ako i niste Nives – odmahne on rukom kao da to nije važno – ondje gdje ste išli u gimnaziju mora da ste žarili i palili. Sigurno ste hodali po pločniku napravljenome od slomljenih srdaca jadnih gimnazijalaca.
  Ona počne hihotati tako da su joj grudi lupkale po tipkovnici.
  – Pa jest. Dečki su se zanimali... Bila sam mršavija...
  – Ma, haj’te, molim vas! – prekine je Banić. – Čemu mršavija!? Ako čovjek i navuče koju kilicu, u našoj je to dobi samo plus. Znate, kad čovjek prođe tridesetu, nauči cijeniti volumen.
  – Ah, prošla sam ja i četrdesetu, a kamoli ne tridesetu! – porumeni ona, ne priznavši da je najvjerojatnije prešla i pedesetu.
  – Nevjerojatno! – napasnički će Banić. – Najprije tvrdite da niste školska ljepotica Nives Novak, a sad kažete da ste prešli četrdesetu. Pa vi me obmanjujete!
  – Ne, ne – cerekala se i dalje. – A što gospodin treba?
  – Ma, nema veze! – odmahne on pa se zagleda u nju kao da je opčinjen. – Zapravo, nešto što mi vi možete dati. Popis putnika koji su letjeli s ovog aerodroma sedamnaestog kolovoza. Je li uopće tog dana bilo letova?
  Ona otkuca nešto na tipkovnici, pa reče:
  – Samo jedan, u devet ujutro. Za Frankfurt...
  – Eto vidite – opet će on. – Trebao bih taj popis. Čekam našeg odvjetnika da mi donese pismenu dozvolu Ministarstva prometa.
  – Čime se bavite?
  – Agent sam osiguravajućeg društva. Jednome od putnika na tom letu nestala je prtljaga s osobito vrijednim dokumentima. Slušajte, zbilja niste Nives Novak?
  – Da bar jesam! – nasmije se ona, a zatim se vragolasto nagne prema njemu. – Zamislimo da jesam Nives Novak... Tad bih vam sigurno dala taj popis i bez službene dozvole.
  On je pogleda gotovo zaljubljeno, a ona pritisne tipku na tipkovnici i iz laserskog pisača što je bio na stolu lagano iscure dva lista s popisom putnika na liniji Krk-Frankfurt.
  Među imenima tridesetak putnika za koje nikad nije čuo nalazilo se i ime stanovite Helge Geiger.
  Jedva se oslobodivši debele prodavačice avionskih karata, koja je navaljivala da zajedno skoknu u Njivice na škampe, Banić se odveze do male krčke bolnice, gdje se uputi na odjel patologije. Ondje je doznao da je leš pokojne Mare Mandić ležao baš u toj zgradi, da ga je identificirao otac, a da je mrtvozorničku dokumentaciju sredio patolog, doktor Livio Ivančić. Na nesreću, patologa nije bilo u službi jer je bio na bolovanju. Jedan mu je bolničar dao Ivančićevu adresu i otpratio ga do auta.
  – Od čega boluje? – upita Banić, a bolničar se nasmije, pa prinese palac ustima kao da želi kazati kako patolog boluje od alkoholizma.
  – Loče kao smuk, pa je svaki čas na bolovanju. Ovo će mu valjda biti posljednje. Govorka se da mu je ravnatelj već potpisao rješenje o otkazu.
  Banić uđe u auto i upali motor.
  – Ako trebate nešto od njega – dobaci bolničar – nemojte ići bez boce, i to nečega žestokog.
  Livio Ivančić stanovao je na kraju mjesta, u kući što je neodoljivo podsjećala na jeftiniju vikendicu. Ispred kuće, podignute uz more, ležao je izvučen čamac kojega je netko počeo bojiti, a uz sam ulaz nalazile su se dvije otvorene crne kante za smeće ispunjene uglavnom praznim bocama.
  Patologov je stan bio u beskrajnom neredu, činilo se da nijedna stvar nije na svome mjestu; stol je bio pun ostataka hrane, rublje je ležalo na krevetu, ispred televizora bilo je porazbacanih knjiga, prljavih čarapa i praznih kutija cigareta, a polupana prozorska okna bila su pokrpana crnom plastikom vreća za smeće.
  Livio Ivančić, suhonjav čovjek svijetle bradice i popucalih žilica na licu, sjedio je za stolom i glave oslonjene o dlanove zurio u prazno. Ni najmanje ga nije uzbudio Banićev dolazak. Kao ni većini pijanaca, ni njemu se starost nije mogla procijeniti po izgledu, zacijelo je bio mnogo mlađi no što bi čovjek rekao.
  Banić stavi pred njega bocu škotskog viskija, pa mu sjedne nasuprot. Patologove oči sijevnuše; ako se činilo da ne primjećuje došljaka, bocu je svakako uočio. Odvrne metalni čep, pomiriši, otpije iz boce pet, šest gutljaja pa pogleda u istražitelja.
  – Nemam čistih čaša – reče – ali se nadam da vi ionako ne pijete.
  – Ne pijem – umiri ga Banić. – Cijela je boca samo za vas.
  – Dakle, radost je ponovno ušla u moj dom – zaključi on ironično pa još jedanput dobro potegne iz boce. Čini se da je bio kralj uništavanja žestokog alkohola. – Čime mogu platiti vašu dobrotu?
  – Pričom – kratko će Banić. – Budete li pričali lijepo, zorno i istinito, ostavit ću vam ovo...
  Rekavši to, Banić stavi na stol sto maraka.
  – Znate li koliko se viskija može kupiti za tu novčanicu? Četiri boce.
  – Jebeš viski! – s gađenjem će patolog. Za te se pare može kupiti desetak boca »badića«.
  Banić je znao taj izraz iz žargona zagrebačkih pijanaca, »Badić« je bio najjeftiniji Badelov vinjak, lošeg okusa, ali ubojit. Bio je posljednje utočište pijanaca koji su vino i pivo držali nekom vrstom dječje hrane, a za pravu »žesticu« nisu više imali novca.
  – Prije otprilike tjedan dana obducirali ste utopljenu Maru Mandić i napisali izvještaj ili dijagnozu... ne znam kako to već zovete.
  – To zovemo »papirima«! – nasmije se on nježno gladeći bocu.
  – Tko je identificirao leš?
  – Njezin otac.
  – A kako ga je identificirao? Mislim, je li leš uopće bio u stanju koje omogućuje jednostavnu identifikaciju?
  Na njegovu se licu pojavi nešto kao grč, pa brzo dograbi bocu i ponovno potegne. Žuta tekućina klokotala je u boci koja je već bila gotovo do polovice prazna. Zatim podrigne, pa se mutnim očima zagleda u istražitelja.
  – Uopće nije imala lica. Uništila ga je elisa glisera. A stari je samo prišao i odmah rekao da je to ona, njegova kći Mara.
  Banić zastane; stvari o kojima je pričao patolog bile su mu sve čudnije. Odluči biti posve izravan.
  – Kad ste pisali te svoje »papire«, je li tko od vas tražio da nešto promijenite, da nešto prepravite, falsificirate... ?
  Patolog ga lukavo pogleda, vidjelo se da je svjestan da su došli do krucijalnog dijela priče.
  – E, to vrijedi i više od deset »badića«! – promrmlja Ivančić.
  – Pa dobro, možda bih dodao za još koju bocu.
  – Da, ali ako vam sve ispričam, svjedočit ću protiv sebe. Ono što se dogodilo kažnjivo je i zbog toga se može lako ostati bez posla.
  – Bolničar s vašeg odjela rekao mi je kako vam je ravnatelj već potpisao otkaz.
  – Pička im materina! – opsuje patolog, pa zalije srdžbu s još malo škotskog viskija, očito nesretan što se razina pića tako brzo smanjuje. Pripadao je onima koje bi žestokim alkoholom valjalo opskrbljivati vodovodom. – Zapravo, na neki ih način i razumijem. Nisam im baš od velike koristi, iako bar ne mogu uprskati vlastite pacijente. Oni su, kako vam je poznato, ionako mrtvi. Ha, ha, ha! No, stavite na stol i tu dodatnu lovu. Utopljeničin otac bio je široke ruke. Platio mi je dva soma maraka.
  – Za što vam je platio? – upita Banić, vadeći još sto kuna.
  – Da u papirima prepravim podatke o kosi, građi tijela, madežima i takvim pizdarijama. Da bi opis utopljenice što više odgovarao njegovoj kćeri.
  – Znači, to nije bila njegova kći?
  Patolog uzme sa stola Banićevu kutiju Marlbora, pa izvuče cigaretu i zapali je.
  – Vi ste baš neki gospodin! Pušite skupe cigarete i kupujete uvozni viski. Da ste za te pare kupili »badić«, sad bih još imao bocu i pol goriva. Po vama vidim da me prezirete i da vam se gadim. Ali da ste tolike godine radili moj posao, možda biste i vi sad lokali denaturirani špirit. Jeste li ikad vidjeli kako izgleda karcinom jetre u poodmakloj fazi ili rak želuca koji je veći od tog istog želuca, ili bar lice koje je samljela elisa glisera? Roditelji su me natjerali na tu jebenu medicinu, premda sam htio biti violinist.
  Unatoč pijanstvu, djelovao je tako uvjerljivo da je Baniću u jednom trenu bilo čak i drago što je Nika napustila taj studij.
  Patolog koji je htio postati glazbenik ustane i nesigurnim korakom priđe ormaru s kojega skine prašnu violinu i gudalo. No ipak nije zasvirao jer je bio tako pijan da bradom nije uspio pridržati donji kraj violine. Zatim ljutito baci violinu i gudalo pod krevet, pa se teturajući vrati do stola i sjedne.
  – Što ja znam je li mu to bila kći!? U papirima sam napisao da jest i sve podatke prilagodio, za što mi je pošteno platio dvije tisuće maraka, koje sam već uspio zapiti. I uopće me zbog toga ne peče savjest. Ako čovjek ne želi da mu lijepa i skupa obiteljska grobnica zjapi prazna, zašto mu ne bismo ugodili?
  Banić je sjedio i razmišljao. Prvo što mu je palo na pamet bila je ekshumacija, ali se dosjetio da je Valerijan Mandić dao tijelo kremirati. Bilo je teško ne pomisliti da je to učinio sračunano. Pogleda zatim prema patologu, ali on je u međuvremenu pao u dubok alkoholičarski san. Glava mu je ležala na stolu, a neoprano je posuđe brujalo od njegova glasnog hrkanja.
  Predvečer se Nikola Banić zaustavio ispred Doma za nezbrinutu djecu u Lovranu, gdje je odmah potražio ravnateljicu. Slagao joj je da je odvjetnik Borisa Viteza te da bi htio vidjeti njegovu kćer i uručiti joj novac što joj ga šalje otac. Ravnateljica ga je pogledala s prezirom i tek nakon podužeg nagovaranja dopustila mu da s malom provede nekoliko minuta u domskom parku pod paskom dežurnog bolničara.
  Sonja je bila sitna, nježna šestogodišnja djevojčica duge svijetle kose skupljene u rep. Bila je odjevena u lošu domsku odjeću, zacijelo prikupljenu po skladištima humanitarne pomoći. Imala je velike smeđe oči i govorila je plaho i polako, kao da se boji ljudi, što, s obzirom na iskustvo koje je s njima stekla, nije bilo ni čudno.
  – Sonja, pozdravlja te tata i šalje ti ovo da si kupiš bombona. A pozdravlja te i teta Višnja.
  Mala pogleda u novčanicu od dvjesto kuna koju joj je pružio Banić, pa demonstrativno stavi ruke na leđa.
  – Tata se nada da će te uskoro posjetiti. No, hoćeš li uzeti novac?
  – Neću! – reče ona tiho dok su joj se u očima caklile suze. – Rekla sam mu da mi pošalje onakav veliki kasetofon kakav imaju crnci. Nikad nisam imala nešto s čega bih mogla slušati glazbu. A on šalje novac. Neću novac!
  Banić se zamisli; tko zna hoće li njezin otac ikad u životu imati novca za jedan ghetoblaster kakve su uistinu nosili crnci u američkim filmovima. Nije znao kako postupiti; iako je i njegova Nika svojedobno imala šest godina, nikad nije znao kako postupati s djecom, kako ih na nešto privoljeti, što reći kad te najviše zbune.
  Vidio je strogu ravnateljicu kako izlazi iz domske zgrade i nešto šapće nabildanom bolničaru, koji nakon toga odmah požuri do Banića, zgrabi Sonju za ruku i odvuče je u tužnu i dosadnu sigurnost doma.
  Nije znao što je uzrok tom naprasnom postupku, sve dok se ravnateljica nije vratila i prišla mu. Gledao ju je zbunjen, još uvijek držeći onih dvjesto kuna što ih je mala odbila uzeti.
  – Upravo nas je obavijestila zagrebačka policija da je Boris Vitez danas pobjegao iz istražnog zatvora. Upozorili su nas da pazimo na malu jer pretpostavljaju da bi mogao doći ovamo i oteti je – reče ravnateljica strogim i nadmoćnim glasom, pa ga odmjeri od glave do pete, baš kao da sumnja da je i on sudionik te akcije.
  – Kako otac može oteti vlastitu kćer!? – začudi se Banić.
  – Može! I te kako! Ima roditelja koji uopće ne zaslužuju djecu! – odbrusi ona pa se ljutito okrene i vrati u zgradu.

 26.


  Neugodno ga je iznenađenje čekalo kad je ostavio auto na Rokovu perivoju i spustio se na Britanac. Zaklonjen iza rovokopača koji je sudjelovao u velikoj preobrazbi trga, spazio je kako na uglu ispred bivše knjižare ćaskaju Mandićev pas Vakum i oniži tip lombrozovske fizionomije. Pričekao je nekoliko minuta, ali se Vakum i njegov sugovornik nisu maknuli s mjesta. Načas bi prekinuli razgovor, diskretno se osvrnuli svaki na jednu stranu, a potom bi nastavili razgovarati. Banić se oprezno provuče do Konzumove zgrade, koju su također obnavljali, pa pogleda prema prolazu kojim je na putu do stana morao proći. Ispred prolaza, oslonjen o ogradu uz tramvajski kolosijek, stajao je, s rukama u džepovima, Aldo Kokot Tromblon i nervozno pušio cigaretu za cigaretom. Bilo je nedvojbeno da sva trojica nekoga čekaju, i nije trebalo mnogo pameti pa da se zaključi koga. Znajući da sada ne smije kući, Banić se okrene i pođe prema Rokovu perivoju, ali ga u tom trenu zaustave veseli ženski glasovi.
  – Nikola! Konačno! – dozivala ga je bivša žena Lidija.
  – Tata, pa gdje si dosad? – veselila se Nika.
  Banić se okrene i spazi ih kako izlaze iz zgrade u kojoj su stanovale. Nika je teglila dvije goleme športske torbe, a na leđima je imala svoju omiljenu Benettonovu naprtnjaču.
  Provjerivši jesu li ga Vakum i onaj tip primijetili, Banić polako priđe Niki i Lidiji.
  – Nigdje te nema, a Nika upravo putuje! Ima avion u jedanaest i trideset, a checking je bar sat ranije. Računala sam s tim da ćeš je ti odvesti.
  – Razumije se da hoću! I sâm idem na aerodrom... putujem službeno u Frankfurt – opravdavao se Banić. – Nisam se stigao javiti.
  – Ideš službeno u Frankfurt!? – zadirkivala ga je Nika. – Da nisi promijenio posao?
  – Nisam – zlovoljno će on, pa uzme težu od njezinih torbi i povede ih gore na Rokov perivoj. Kad je uspio potrpati sve torbe u prtljažnik, Nika i Lidija su se izgrlile i izljubile.
  – Ti nećeš s nama? – upita Banić.
  – Ne mogu – odvrati Lidija. – Mi smo se već oprostile, sad je na vama red...
  Rekavši to, ona im mahne, pa krene prema Britancu. Zatim na tren zastane i dovikne kćeri:
  – Svakako se javi čim stigneš u London!
  Jasno, njemu nije rekla da se javi čim stigne u Frankfurt.
  U zgradi zračne luke bilo je malo ljudi. Bila je vrlo slaba sezona, s malo letova i malo putnika. Nika je stala u nevelik red kako bi predala prtljagu, a on je požurio do ureda Croatia Airlinesa i kupio kartu za Frankfurt. Taj je let bio najavljen za dvanaest sati.
  Stigao je prije nje u aerodromsku kafeteriju i zauzeo stol. Pogleda kroz staklene stijenke u siv, mutan dan i osjeti neku čudnu, tešku tugu. Nika konačno odlazi i više neće biti njihovih zajedničkih nedjeljnih ručkova, neće mu više dolaziti kasno noću i gnjaviti ga svojim problemima, neće ga više zafrkavati zbog njegovih čarobnjaka saksofona... Čak će se i Lidija osjetno manje javljati jer neće biti Nike koja ih je ipak na neki način vezala u tu neobičnu razvrgnutu zajednicu. On uzdahne, naruči dva piva, pa izvadi novac i odbroji tisuću dvjesto maraka.
  – Ti nisi predao prtljagu? – reče Nika sjedajući za stol.
  – Nemam prtljagu. Obećao sam ti lovu – pokaže on na novčanice što su ležale na stolu. – Oprosti što nisam prije...
  – Nema veze – veselo će ona. – Sve je u redu. Mama je posudila za kartu pa njoj vrati šeststo maraka.
  Nika izdvoji šest novčanica i gurne ih pokraj čaše, a ostalo strpa u džep.
  – Nemaš lisnicu?
  – Ne – odvrati ona.
  – Hoćeš li da ti kupim jednu? Ima ih tu u giftshopu...
  – Ne treba – nasmije se ona. – Rekla sam ti da sam prava Banićka. Ni ti je nikad ne nosiš.
  Imala je pravo; kako je vrijeme prolazilo, uviđao je kako je nepogrešivom preciznošću pokupila sve njegove loše osobine. Sjedio je i promatrao je. I sad kad je pred njima ležalo vrijeme duge razdvojenosti, nikako mu nije padalo na pamet o čemu bi mogli razgovarati. Primijetivši njegovu zbunjenost, shvaćajući da mu ovaj rastanak pada mnogo teže nego njoj, Nika lagano položi svoj dlan na njegovu ruku i zagleda mu se u oči.
  – Tata, jesi li napravio popis džez-kaseta?
  – Nisam stigao – otpovrne on tiho. – Više bi me veselilo da ih i sama počneš slušati nego da ih kupuješ meni.
  – Zamisli! – reče ona. – Sinoć sam na radiju slušala emisiju o nekakvom Lesteru Youngu. Bilo je tako lijepo i tužno da sam pomislila kako vukovi samotnjaci poput tebe takvu glazbu uopće ne bi trebali slušati.
  Shvatio je da blefira, da nije slušala Lestera Younga i da je to samo vješt uvod u nešto što namjerava reći.
  – Pa sam mislila... – nastavi ona s prekidima –... da bi bilo lijepo... da se ti i mama malo zbližite... mislim sad kad ste sami kao duhovi...
  Htio je primijetiti kako mama nije sama, ali mu se to učinilo glupim i neprikladnim, pa umjesto toga svrne pogled na susjedni stol za kojim je drijemao slijepac s crnim naočalama, čiji je bijeli štap bio oslonjen o stolac. Putuju li i slijepi avionom, upita se, a potom se odmah nasmije gluposti vlastite pomisli.
  – Mislim da bi se ona htjela pomiriti – nastavi Nika s pričom kakve je on nerado slušao, pogotovo ako se od njega tražio kakav stav ili pak odgovor. – Shvatila sam to između redaka. Često govori o tebi... te Nikola bi rekao ovo, te Nikola to ne bi nikad te... Zamisli, sinoć mi je, ne znam više zbog čega, ljutito odbrusila kako sam se trebala ugledati u oca.
  – Dobro je što nisi – odvrati on, paleći cigaretu.
  – Tata, ne mogu te gledati ovako dešperatnoga! – unese mu se ona u lice. – Razvedri se, ne odlazim u Patagoniju ili Kamerun! Pisat ću ti, čut ćemo se telefonom, doći ću za Božić, ti ćeš doći u London...
  – Možda bi u Scotland Yardu bilo kakvog posla za mene – popusti Banić pred kćerinim navaljivanjem pa se nasmije.
  – Eto, vidiš! – prihvati ona njegovu šalu. – Osim toga, to je grad Sherlocka Holmesa!
  Mutnim glasom razglas je najavljivao let za London, pozivajući putnike da krenu prema izlazu broj četrnaest. Nika popije ostatak piva pa ustane.
  – Čuj, za rastanke je najbolje da traju što kraće!
  Složivši se s tom mudrošću, Banić ustane pa krene za kćerkom.
  – Niste platili – vikao je za njima konobar.
  – Odmah se vraćam – dobaci mu Banić, koji još nije ni popio svoje pivo.
  Ispred ulaza četrnaest bilo je pet, šest ljudi, tako da za ulazak u bescarinsku zonu nije trebalo dugo čekati. Vidjevši ubrzo da ispred nje više nikoga nema, Nika izvuče iz džepa putovnicu pa se, prije no što će proći, okrene ocu. Stajali su tako nekoliko časaka kao da premišljaju hoće li se poljubiti, a onda on, misleći valjda da je tako prikladnije, podigne ruku i oni se pozdraviše udarcem dlanova, onako kako to čine košarkaši nakon važnog time outa.
  Malo kasnije sjedio je u kafeteriji za istim stolom i dopijao pivo. Znao je da će uskoro najaviti i njegov let i bio je spreman na taj poziv. Nije imao nikakve prtljage; sve što je nosio bila je putovnica, karta i novac.
  Slijepac do njegova stola odložio je naočale na stol, a bijeli mu je štap pao na pod. Nije li mu zlo, pomisli Banić, ali se po njegovu tihom i ravnomjernom hrkanju ipak dalo zaključiti kako je sve u redu i kako je samo zaspao.
  – Mogu li sad naplatiti? – upita konobar koji je prišao stolu.
  Banić odbroji novac i plati, naručivši za svaki slučaj još jedno pivo. I tad spazi nešto što ga je moralo uznemiriti. Nekoliko metara ispred ulaza za međunarodne letove stajao je Tromblon ruku nabijenih u džepove svjetlucave crne vjetrovke. Banić je nazirao da kovrčavi gorostas u džepu drži revolver, pa kad su im se pogledi na čas sreli, bio je siguran i u to da je ovamo došao baš radi njega, Banića.
  Ali, zamijeti uskoro istražitelj, Tromblon nije bio sam; negdje na pola puta između kafeterije i ulaza četrnaest šetkala je golema figura Vakuma, drugog Mandićeva snagatora.
  Znao je da su ovamo mogli doći samo zbog dva razloga: ili da ga privedu gazdi, ili da ga samo spriječe da odleti u Frankfurt. Zacijelo su ga zamijetili još na Britanskom trgu i pratili do zračne luke.
  Razglas pozove putnike na liniji Zagreb – Frankfurt.
  Banić se počne vrpoljiti u stolcu koji mu je odjednom postao neudobnim. Morao je odmah nešto poduzeti, ali nije znao što. Sad kad mu se činilo da je sve shvatio, nije mu bilo druge – morao je ući u taj zrakoplov! Ali, sudeći po svemu, i Valerijan Mandić je shvatio da on sve zna.
  I tad spazi kako kroz glavna ulazna vrata prolazi policajac, pa u trenu odluči što mu je činiti. Pazeči da ne probudi slijepca, zgrabi bijeli štap što je ležao pokraj stolca i ukočena hoda, ravnomjerno lupkajući štapom po podu, iziđe iz kafeterije i priđe policajcu.
  – Oprostite, dobri gospodine – reče Banić, trudeći se da mu pogled djeluje što beživotnije – putujem u Frankfurt, a ne znam gdje je ulaz broj četrnaest. Biste li me vi odveli?
  – Svakako – uslužno će policajac, primi ga pod ruku i povede.
  Začas se pred njima stvori Tromblon koji zaustavi ljubaznog policajca.
  – Pustite, ja ću ga povesti... mi smo u rodu... zar ne?
  Banić osjeti kako mu noge klecaju; ako policajac nasjedne, propao je.
  – Kako hoćete – naivno će policajac, spreman da prepusti slijepca njegovu rođaku.
  Banić snažno zamahne bijelim štapom i iz sve snage opali Tromblona po prstima. Potom se izdere:
  – Blaž! S tobom više nemam što razgovarati! Rekao sam ti što sam imao! Ne odričem se svog dijela nasljedstva! Gospodine, molim vas da me vi povedete, jer ne želim biti u društvu ovoga pohlepnog nasilnika.
  Iako pogleda uprtog u jednu točku, mogao je vidjeti ljutito Tromblonovo lice i njegove stisnute šake. Ali u nazočnosti policajca gorostas se ipak nije usudio pribjeći sili. Odmaknuo se u stranu i pustio ih da prođu. Pa kad su već bili pred službenikom koji je pregledavao putovnice i karte, Banić se okrene policajcu i pruži mu bijeli štap.
  – Hvala vam, gospodine! Molim vas da ovaj štap odnesete u kafeteriju i vratite ga mojem slijepom prijatelju koji je zadrijemao za stolom. Prepoznat ćete ga po tamnim naočalama.
  – Kako!? – zbuni se policajac, ali ipak prihvati štap. – Zar ga rabite zajednički?
  – Dobro ste pogodili! – reče Banić pružajući putovnicu službeniku. – Mi nismo bogati nego siromašni slijepci!

 
 27.


  Kuća u Schillerstrasse 18 bila je visoka trokatnica. U prizemljuje bio lokal iznad čijeg je ulaza pisalo art & deco. Fasada kuće morala je biti nedavno obojena, tako da se žutosmeđa zgrada isticala među drugim, pretežito sivim zdanjima. Banić plati taksistu koji ga je ovamo dovezao s frankfurtskog aerodroma, pa se uputi prema ulazu, pokraj kojega se nalazila pločica s jasnom naznakom da Amalia Geiger stanuje na drugom katu. Kako u zgradi nije bilo dizala, uspeo se do drugog kata i pozvonio. Čuo je brze korake kako odzvanjaju parketom, a zatim su se vrata otvorila i pred njim se našla Mara Mandić, živa da življa nije mogla biti.
  – Siesind?– upita Banić, nadajući se da se to baš tako kaže i da će ga djevojka razumjeti.
  – Ich bin... – zagleda se ona u njega kao da se čudi njegovu lošem naglasku. – Ich bin Helga Geiger.
  – A ja sam Nikola Banić, istražitelj iz Zagreba – reče on, zadovoljan što ju je uspio iznenaditi i uplašiti.
  Ona isprva pocrveni, a potom brižne u plač:
  – Nisam ga ja ubila! Nisam! Zašto mi nitko ne vjeruje?!
  Rekavši to, ona odjuri hodnikom, a Banić, kako je zaboravila zatvoriti vrata, uđe u stan. Prolazio je polako dugim hodnikom u kojemu je bilo mnogo predmeta, naslaganih i prekrivenih bijelom tkaninom. Mučen znatiželjom, odigne kraj jedne plahte i ugleda hrpu slika oslonjenih o zid. Većina slika prikazivala je postaje križnog puta.
  Spusti tkaninu i krene dalje, našavši se ubrzo pred pritvorenim vratima iza kojih se čulo zveckanje čaša.
  – Uđite, čekamo vas! – dopro je do njega glas iz sobe. On otvori vrata i uđe.
  Primaća soba u kojoj se našao bila je puna stilskog namještaja, umjetničkih predmeta i slika, i sve se to dobrano razlikovalo od smeća kojim je Marin otac pokušao uresiti svoje zagrebačko obitavalište. Amalia Geiger bila je vitka plavokosa žena, zacijelo starija od pedeset godina, po čijim se smirenim i pravilnim crtama lica dalo zaključiti da je u mladosti bila prava ljepotica. Nosila je male naočale zlatnih okvira, i to joj je davalo pomalo školnički i strog izraz. Sjedila je u iznimno dobro očuvanom bidermajerskom trosjedu, uza svog ljubavnika Valerijana Mandića, koji se raširio u sjedalu, odjeven u odijelo boje trule višnje i s kravatom koja nije pristajala ni uz boju odijela, ni uz boju košulje. Čekali su ga tiho i staloženo, kao što suci očekuju optuženika. Ispred njih bio je stolić s natočenim kristalnim čašama, a ispred stola – stolac koji je zacijelo bio namijenjen došljaku.
  Nikola Banić sjedne za stol i veselo pogleda Valerijana.
  – Napravili ste tako prekrasan pogrebni festival, da je prava šteta što vam je kći živa. Osobito me se dojmio stol s omiljenim pokojničinim jelima. Znate, bio sam na tolikim sprovodima i zadušnicama, ali nigdje, baš nigdje nisam vidio da se netko dosjetio napraviti nešto tako originalno.
  Valerijan ga pogleda smrknutim pogledom, dok je Ami Geiger, koja vjerojatno nije razumjela taj egzotični jezik, mirno sjedila i sveudilj šutjela.
  – Priznajem da sam vas podcijenio. Izvolite piće – reče Valerijan.
  – Hvala! U tome sam strašno izbirljiv. Ne pijem sa svakim, pogotovo ne s onima koji su me htjeli iskoristiti kao figuru u svojoj prljavoj igri.
  – Kako to mislite? – upita Valerijan, gledajući kako je Banić odgurao čašu što je bila ispred njega.
  – Lijepo. Mislim da sam sve shvatio. Imali ste strašne probleme s djetetom. Upala je u loše društvo, počela se drogirati, a onda je čak i ubila čovjeka s kojim je živjela. Dakle, pred njom je bila sasvim loša budućnost, a pred vama sramota i društveni skandal. Niste znali kako se iz svega toga izvući. I tad vas je nadahnula naivčina koja vam je slala pisma, tvrdeći kako će vam ubiti kćer. Odlučili ste inscenirati ubojstvo, a njegove posljedice srušiti na leđa tog čovjeka. Zove se Boris Vitez i upravo je pobjegao iz istražnog zatvora. Ne bi bilo čudno da vas odluči potražiti.
  – I što je bilo dalje? – upita Valerijan, praveći se da ga Banićeve pretpostavke zabavljaju.
  – On vam je pisao ta pisma jer vas je držao gadom od kojega nije nemoralno uzeti dvadeset tisuća maraka. Znao je, naime, za sve vaše prljave poslove na Baniji, znao je koliko ste plaćali i po koliko prodavali kalašnjikove, mine, bacače i slične drangulije...
  – To je prošlost koja vas se ne tiče! – prekine ga Valerijan.
  – Znam – mirno će istražitelj – previše vas je u tome sudjelovalo, a da bi se danas po tome kopkalo. To se mene zbilja ne tiče. Ali me se i te kako tiče način na koji ste upotrijebili mene.
  – Kako sam vas to upotrijebio?
  – Poslali ste me u Rijeku da vam pazim na kćer. Slijedio sam njezin auto sve do creskog hotela, ne znajući da je ona ostala na Krku, kako bi sutradan s lažnim dokumentima odletjela u Frankfurt. A onda je ono dvoje u hotelu odigralo predstavu. Lupali su po stvarima, parali posteljinu i poprskali sve Marinom krvlju, koju su morali donijeti u bočici ili šprici. Pretpostavljam da im je u toj igri bio osobito drag onaj dio scenarija u kojemu su morali i mene klopiti po glavi. Gurnuli su potom auto niz strminu u more, prešli u auto onog vašeg Tromblona, koji ih je tamo čekao da ih odveze do hotela u Velom Lošinju. Zamislite, taj vaš idiot dao je da mu u hotelsku knjigu upišu pravo ime!
  – Nikad nije bio previše bistar – prizna Valerijan. – Ali što mislite pod tim da sam vas iskoristio kao figuru u igri?
  – I to je jednostavno – nastavi Banić. – Cijeli je plan mogao uspjeti tek ako postoji nekakav očevidac, netko tko je vidio sve, osim onoga bitnog, budala koja će alarmirati policiju vičući kako je napadnuta i oteta Mara Mandić. Tu sam ulogu odigrao ja... i to vrlo uspješno. No to nije kraj. Vaša je mašta išla tako daleko da ste poslije osigurali čak i leš, koji ste dali kremirati i tako zapečatili stvar za vijeke vjekova. Dali ste pijanoj ruini od patologa dvije tisuće maraka, ne sluteći da će sve izbrbljati za desetak puta manju svotu. Recite mi, znate li tko je Princ? Znate li identitet čovjeka kojega je vaša kći ubila?
  Valerijan podigne pogled. Začudo, činilo se da o tome nema pojma.
  – On je sin Josipa Matoševića s kojim ste tržili po Baniji i s kojim ste se tako posvadili da je on upro sve snage ne bi li vas uništio. Stradao je u automobilskoj nesreći nakon što je izišao iz srpskog zatočeništva. Postoji dovoljno indicija da ste i tu nesreću aranžirali vi ili netko od vaših troglodita.
  – To biste teško dokazali – izusti Valerijan, pa se nagne prema Ami i počne joj nešto brzo govoriti na uho, naravno, na njemačkome.
  – I znate li, konačno, gdje je taj visovački križ? I za njim su ostali leševi, što je najbolji znak da ste tim putem prošli vi.
  – Čuo sam da vas je angažirao moj dragi brat – počne on. – Sigurno vam je o meni napričao kojekakve stvari. On je veliki mistifikator i fantast. No zacijelo vam nije rekao da je imao ljubavnu vezu s mojom bivšom ženom, koja se ubila kad joj je okrenuo leđa...
  Tu Valerijan zastane, vidjelo se da se zaletio i da taj dio vlastite prošlosti drži bolnijim od onog banijskoga. Otpije malo iz kristalne čaše, pa nastavi:
  – A ja sam ga jednako trpio, slušao i prisiljavao se da prijeđem preko sveg zla koje mi je nanio. Sve dok se 1992. nismo konačno razišli. Dakle, on vam je morao ispričati i to o tom križu...
  – Prema mojim spoznajama, tog se križa dokopao Josip Matošević. Ubio je vozača kombija i opljačkao puno vozilo crkvenih umjetnina.
  – Ne želim o tome slušati! – povisi glas Valerijan. – Matošević me ucjenjivao dokumentacijom o prodaji oružja. Utuvio si je u glavu da me time može upropastiti. Poslije sam te papire otkupio od njegove bivše žene, ali ni za kakav križ nisam čuo. Matošević je radio i za moga brata.
  – A čime se bavio vaš brat?
  – To pitajte njega. On vas je angažirao! – odbrusi Valerijan, tako da se odmah vidjelo kako o tome više neće kazati ni riječi.
  – No, što kažete na moju priču? – upita Banić. – Jesam li sve shvatio?
  – Većinu – reče Valerijan nakon što je dobro promislio. – Shvatili ste, da tako kažem, tehnički dio priče, ali ne i njezin ljudski, emotivni sadržaj. Možete li zamisliti u kakvom sam se položaju našao kad sam otkrio da mi kći živi s trgovcem droge, kad sam shvatio da se drogira, da je napustila školu... Znao sam da ću je spasiti samo ako je posve istrgnem iz te sredine i pružim joj priliku za novi život na nekom drugom mjestu. I onda k tome još i to ubojstvo...
  U taj se čas vrata susjedne sobe otvore i na njima se pojavi uplakana Mara, koja je zacijelo čula njihove posljednje riječi. Histeričnim je glasom vikala:
  – Dosta! Nisam ga ubila! Nisam!
  Ami Geiger ustane, uhvati je odlučno za ruku i izvuče iz sobe, dok se ona i dalje derala da nije ubila Princa.
  – Uistinu niste znali da je taj Princ Matoševićev sin? – upita ga Banić.
  – Nisam. Ne znam čime bih vam se mogao zakleti.
  – I nije vas ničim ucjenjivao?
  – Ne – reče on uvjerljivo, pa nastavi, zadovoljan što mala više nije u sobi. – Toga me dana netko anonimno obavijestio da je Mara u velikom škripcu i dao mi onu trešnjevačku adresu. Kad smo ušli u taj stan, ona je bila bez svijesti, očito drogirana, a taj je gad ležao u sobi na tepihu prostrijeljene lubanje. Bila mi je sasvim prihvatljiva pretpostavka da ga je ona, drogirana, ubila. Pokupili smo njezine stvari i odveli je; sutradan se više ničega nije sjećala, ali je neprekidno tvrdila da ga nije ubila. Sad više ni sam ne znam.
  – Niste li možda stavili leš u škrinju za duboko zamrzavanje? – upita Banić.
  – Isuse! – zgrozi se on. – Zašto bih uradio nešto tako suludo!?
  – Jeste li možda našli revolver kojim je ubijen?
  – Ne. Sve smo pregledali.
  – I kuhinju?
  – Pa naravno! Nigdje nije bilo revolvera. Mislio sam da ga je mogla ubiti, zatim sakriti revolver ili ga baciti van, a potom uzeti injekciju i... Psihološki mi je to bilo uvjerljivo...
  Banić se zamisli; to što je čuo bila je nova činjenica koja je na sve bacala sasvim drukčije svjetlo. Policija je imala revolver s Marinim otiscima prstiju, a Valerijan, koji je bio tamo neposredno nakon ubojstva, nije vidio ništa.
  Ne obazirući se na to što se istražitelj duboko unio u vlastite misli, Valerijan nastavi.
  – Zaboravite na banijske poslove, zaboravite na Josipa Matoševića... Sve je to prošlost koje se i sam stidim i koju više nikad ne bih ponovio. Shvatite moj ljudski problem. Morao sam spasiti kćer, i u tome sam uspio. Zadovoljan sam, iako sam svjestan da sam pritom povrijedio druge ljude...
  Banić ga pogleda, začuđen njegovim mekim, gotovo molećivim tonom. Nije pripadao ljudima koji komuniciraju na takav način. Valerijan nastavi.
  – Ako vi progovorite, sve što sam poduzeo bit će uzaludno. Helga Geiger bit će ponovno Mara Mandić i morat će se suočiti sa svim posljedicama mladenačke nepromišljenosti i nedostatnog odgoja koji sam joj dao. Pa zar me ne razumijete, gospodine Baniću? Znam da i vi imate kćer!
  Banić pomisli na Niku koja možda upravo sada luta londonskim ulicama i traži adresu svojih poslodavaca.
  – Evo, ja bih bio spreman za vašu šutnju platiti dvadeset tisuća maraka.
  Istražitelj ga pogleda strogo i on ustukne.
  – Oprostite, znam da ne pripadate onima koji se mogu kupiti. Ali, recimo, taj Boris Vitez, on je tražio upravo toliku svotu... Znate li zašto?
  – Trebao mu je novac kako bi dobio starateljstvo nad kćerkom.
  – Odlično! Zar ne bi bilo pravedno da uzmete tih dvadeset tisuća za njega? Svi bismo se osjećali pravednima i korisnima.
  Valerijan ustane i ode u drugu sobu. Nije se vraćao desetak minuta. Hoće li me prvi put u životu potkupiti nitkov, razmišljao je Banić, neprekidno s istim prizorom pred očima, s uplakanom Višnjom koja mu pruža kutiju jeftinih keksa.
  Mandić se vrati i šutke stavi na stol dvadeset novčanica po tisuću maraka. Nikola Banić je dugo razmišljao, znajući da se odluke poput ove donose jedanput ili dvaput u životu i da nakon njih ništa više nije isto. A potom, valjda i sam želeći da što prije prekine tu mučnu situaciju, ustane, uzme novčanice i brzo napusti stan Amalije Geiger.
  I kad je već izišao na ulicu, začuje kako se na drugom katu otvaraju prozori, pogleda gore i spazi lice Mare Mandić.
  – Gospodine! – vikne ona. – Zaliven je u gips!
  Nije znao što mu to želi poručiti, i baš kad je htio zapitati, gore na prozoru pojavi se Amalia Geiger, koja povuče djevojku unutra i ljutito zalupi prozorskim oknima.
  »Zaliven je u gips«, stalno je u sebi ponavljao tu besmislenu rečenicu, lutajući frankfurtskim ulicama u potrazi za slobodnim taksijem. I tad se zaustavi ispred velikog izloga prodavaonice elektroničke robe. Točno pred njim stajao je veliki radiokasetofon, pravi pravcati crnački ghetoblaster.

 28.


  Inspektor Vinko Dogan dremuckao je za stolom pokraj prozora i uživao u suncu koje je jutros, nakon nekoliko kišnih dana, ponovno odlučilo malo zagrijati grad. Trgnuo se kad su vrata ureda tresnula, a zatim se iskreno iznenadio spazivši na njima Nikolu Banića. Ne čekajući da mu to Dogan predloži, Banić odlučno uđe i sjedne za stol, prekriživši noge i zapalivši cigaretu. Zanijemivši od takve drskosti, Dogan se zavali u stolac čekajući da mu Banić objasni razlog svojega dolaska.
  – Slušaj, Vinko, mi smo sve prije nego dobri prijatelji. Ali kad su ljudi razumni, mogu trgovati čak i kad ne trpe jedan drugoga.
  – O kakvoj bi trgovini moglo biti riječi kad smo ti i ja u pitanju? Ja trgujem samo robom profesionalne kvalitete, a ti si, nažalost, samo amater, privatnik, hobist...
  – Zar zbilja imaš tako loše mišljenje o meni? – začudi se Banić.
  – Da si ostao u službi, imao bih mnogo bolje mišljenje! Dvije su me godine šefovi gnjavili da te nagovorim na povratak koji si ti, tvrdoglav kao mazga, stalno odbijao. I sad si otvorio nekakav ured u kojemu si osuđen na amatersku razinu... Imaš li kompjutorizirane kartoteke, možeš li napraviti daktiloskopsku analizu, možeš li rekonstruirati balističku putanju, usporediti metak i cijev, i što ja znam...
  – Ne mogu – prizna Banić. – Svejedno imam nešto čime bismo mogli trgovati.
  – Što imaš? – upita Dogan.
  – Identitet onog Princa... onog kojega ste našli u škrinji za zamrzavanje...
  – Kako ti to znaš? – rasrdi se Dogan pa opali šakom po stolu. – To je istražna tajna! Tko ti je rekao?
  – Ja sam ga našao – prizna Banić – i anonimno vas obavijestio.
  – I ti se to usuđuješ ovako mirno priznati! Znaš li da bih te mogao uhititi.
  – Mogao bi, ali nećeš. Kolege bi ti se smijale kad bi doznale da sam tamo bio prije tebe...
  Dogan ljutito stisne usnice i nastavi ga promatrati.
  – No, zanima li te Prinčev identitet ili ne? – upita Banić.
  – Zanima.
  – E, onda slušaj ! Rodom je iz Siska, imao je dvadeset pet godina i zvao se Slaven Matošević. Otac mu je stradao u prometnoj nesreći 1992., a majka mu još uvijek živi u Sisku. Zove se Jadranka Balić, preudala se i ne zna da joj je sin mrtav.
  – Čekaj, čekaj! – vikao je Dogan pokušavajući sve zapisati. – Bitango! I sve si to uspio doznati!
  – Jest. I bez kompjutoriziranih kartoteka i balističkih putanja – dometne Banić zlurado. – A ako te zanima tko bi mogao biti u to upleten, pripazi malo na stanovitog Mihaela Mandića, Marina strica.
  – Što znaš o njemu? – upita Dogan.
  – Gotovo ništa – odvrati Banić. – Ali ako ga malo pritisneš, sigurno ćeš štošta saznati. Znaš da mi amateri nemamo tih sredstava, nama se svi smiju, tjeraju nas s kućnog praga i odbijaju govoriti...
  – Ako nisi lagao, puno si mi pomogao – mirnijim će glasom Dogan. – Ali ako si lagao, onda me se čuvaj!
  – Čuvam te se ionako...
  – A što tebe zanima?
  Banić ustane, ne znajući odakle da počne. Znao je da će Dogan ponovno planuti.
  – Tamo u tom stanu na Trešnjevci našli ste revolver s otiscima pokojne Mare Mandić.
  – Dakle, i to znaš – zaškrguće Dogan zubima.
  – Zanima me je li metak kojim je ubijen mladić neosporno ispaljen iz tog revolvera.
  – Slušaj me, Baniću! – ustane i inspektor Dogan. – Ti si prokleto njuškalo s kojim ne valja imati posla! Ni sam ne znaš da si sada dirnuo u moju najveću sumnju. Taj Princ ubijen je hicem u glavu. Metak je napravio prostrijelnu ranu i izišao na zatiljku.
  – A je li ispaljen iz revolvera koji ste našli?
  – Što ja znam?! – rasrdi se Dogan. – Prekopali smo cijeli stan sto puta, a da jebeni metak nismo našli. Očito ga je ubojica odnio, tako da ne znam iz kojeg je revolvera ispaljen.
  Zadovoljan što je doznao sve što ga je zanimalo, Banić pođe prema vratima, ali se onda zaustavi sjetivši se da još nešto mora pitati.
  – A što je s Borisom Vitezom? Čuo sam da vam je zbrisao.
  – Idiot! – promrmlja Dogan. – Skočio je kroz prozor istražnoga... s drugog kata. Dan prije no što su ga trebali pustiti. Izvukao bi se s uvjetnom, a ovako si je na glavu natovario i bijeg, i krađu automobila, i uništenu imovinu...
  – Čekaj! – zaustavi ga Banić, iznenađen njegovim riječima. – Što se dogodilo?
  – Zbrisao je iz zatvora, ukrao novi bmw i zapalio prema Rijeci. Valjda je htio u Lovranu pokupiti kćer. Kod Skrada je sletio s ceste, napravio na bmw-u totalku, a sam završio u šok-sobi. Ne zna se hoće li ostati živ.
  Rastužen tom činjenicom, Banić nabije ruke u džepove pa iziđe iz policijske zgrade, uporno misleći kako stvari opet idu svojim propisanim redom: bogati će se izvući uz pomoć love, a siromasi, oni će jedini nagrabusiti...
  Čim je zaustavio auto ispred kuće na Trešnjevci, bio je siguran da je gospođa Kobasić već primijetila njegov dolazak. Pozvonio je na njezinim vratima, a ona ga je pozdravila gotovo kao starog prijatelja.
  – Oho, gospon policajac... Ste vidli kaj se strašno dogodilo tu poleg mene? Jedva sam uspjela pronać nove podstanare. I uredno sam ih prijavila, tak da se ne morate nikaj živcirati. Samo, prosim vas da pred novim podstanarima ne pripovedate nikaj o ubojstvu! Oni ništ ne znaju.
  – U redu – složi se odmah Banić. – Zanima me što ste napravili sa stvarima onih koji su tu prije stanovali.
  – A kaj bi napravila!? Ionak je namještaj moj. Ono ostalo su vaši pregledali pa sam sklonila dole u drvarnicu.
  – Može li se to pogledati? – živne Banić.
  – Zakaj ne!? Pričekajte sam da zgasim plin jer pečem faširance. A moram zeti i ključ.
  Ona se brzo vrati s ovećim snopom ključeva. Spustili su se do dugačkog hodnika koji je zaudarao na piljevinu i u kojemu je bilo nekoliko drvarnica s vratima od jelovih letava. Gospođa Kobasić otključa veliki hrđavi lokot i pusti Banića u drvarnicu. Na polici, prekrivene starim tepihom, ležale su stvari koje su nekoć pripadale Mari i Princu. Bilo je tu nešto rublja, stripova, dva para cipela, pidžama, džezva i nekoliko okrhnutih šalica, pribor za brijanje i druge koještarije. U staroj kutiji za cipele ležao je ružan keramički križ s potpisom anonimnog autora i tobožnjom godinom izrade. Banić izvuče iz džepa nožić i njime zagrebe po križu. Zarez je bio dubok i jasan i Banić odmah shvati da nije riječ o keramici nego o prelakiranom gipsu.
  – Biste li mi prodali taj križ? – upita Kobasićku koja je pozorno promatrala što to radi.
  – Ni moj – reče ona. – A i kak bi prodavala policiji? Bili ste jako fer prema meni, pa si ga samo zemite. Al nemojte nikom reć. Kaj je, morti, vredan?
  – Nije – nasmije se Banić pa stavi kutiju s križem pod ruku.
  I tad, ispod kutije u kojoj je ležao križ, zamijeti presavijenu stranicu dnevnih novina. Bila je već požutjela i oštećena te se činilo da je vrlo stara. Banić je rastvori; bila je to stranica športske rubrike »Vjesnika« iz 1968. godine. U donjem desnom kutu stranice nalazio se i verzalni naslov Mogul opet najbolji!, a ispod naslova sličica mnogo mlađega, ali ipak prepoznatljivog Mihaela Mandića. Legendu ispod slike netko je označio žutim markerom. Pisalo je: Mihael Mandić, popularni Mogul, ponovno osvojio Zlatnu metu – streljački kup gradova.