Brunonia Barry - Čitačica čipke

Mojem divnom suprugu Garyju

i čarobnoj crvenoj kosi moje zaove Joanne






Iz mitski gotovo nestvarnog grada američke povijesti – Salema – grada klasika američke književnosti Nathaniela Hawthornea, stiže još jedna uzbudljiva, neobična i snažna priča o vidovitosti, ludilu, obiteljskom zlostavljanju, Crvenim šeširima, krivnji i iskupljenju.

Towner Whitney dolazi iz obitelji žena koje generacijama posjeduju dar čitanja budućnosti iz uzoraka čipke. No, ono što Towner ubrzo spoznaje jest da je taj dar katkad više nalik prokletstvu nego blagoslovu. Kada joj je bilo samo 15 godina predvidjela je – i vidjela – nešto toliko strašno da je zauvijek nestala iz Salema i zaklela se da se u taj grad više nikada neće vratiti. No, kada nestane njezina najdraža teta Eva, Towner shvaća da je obitelj treba. Boreći se sa svojim mračnim sjećanjima, gonjena krivnjom i strahom, Towner kreće u potragu za odgovorima. Još jednim nestankom mlade djevojke opčinjene Propovjednikom paklenoga ognja, situacija postaje sve složenija, a čitatelji ostavljeni pred pitanjem: Može li se Towner suočiti s dramatičnom istinom o sebi i svojoj obitelji?
Brunonia Barry zadivljuje nas snagom pripovjedačkog talenta kojim održava trilersku napetost na čitavih 300 stranica nudeći nam priču zadivljujuću poput najljepšeg komada čipke.
A čarolija očito prati ovaj roman u svakome smislu: Čitačica čipke roman je koji je nedavno izazvao neviđenu izdavačku senzaciju kada je od samizdata postao jedan od onih romana za koje najmoćniji izdavači daju milijune za prava na objavljivanje. Osvojivši srca i naklonost čitatelja, postao je veliki bestseler New York Timesa, osvojio nekoliko književnih nagrada, te je preveden na 30 svjetskih jezika. Sasvim dovoljno činjenica da poželimo vidjeti može li i nas začarati!

Prvi dio




Prvo poglavlje


Čitačica čipke mora gledati u komad čipke sve dok se uzorak ne zamuti, a lice pitaoca potpuno ne nestane iza vela. Kada oči počnu suziti, a strpljenje je već odavno iscrpljeno, na trenutak će ugledati nešto ne posve jasno.
U tom će trenutku početi nastajati slika... u prostoru između onoga što je stvarno i što je samo zamišljeno.
Vodič za čitanje čipke



Ime mi je Towner Whitney. Ne, to nije posve točno. Pravo ime mi je Sophya. Ne vjerujte mi, nikada. Uvijek lažem. Ja sam luda žena... To je istina.
Moj mlađi brat Beezer, koji je ljubazniji od mene, kaže da je ludilo nasljedno. Mi smo potomci pet naraštaja ludih, kaže kao da je to značka koju s ponosom nosi iako priznaje da sam ja to možda uzdignula na novu razinu.
Do mojeg dolaska obitelj Whitney bila je, kako to grad Salem od milja naziva, »uvrnuta«. Ako ste potjecali iz stare, imućne salemske obitelji, nipošto vas se nije nazivalo »ludim«, čak i ako je obiteljski imetak odavno potrošen. Moglo vas se smatrati »neobičnim« ili čak »čudakom«, ali nedvojbeno najomiljenija riječ za takvo stanje bila je »uvrnuto«.
Članovi mnogih naraštaja obitelji Whitney proslavili su se svojim uvrnutostima: od brodskih i poduzetničkih kapetana sve do mojeg mlađeg brata Beezera, koji je u znanstvenim krugovima poznat po člancima s područja fizike čestica i teorije struna.
Primjerice, naš je pra-pradjed sputavajuću opsjednutost ženskim stopalima domišljato pretvorio u vrhunsku karijeru poduzetničkog kapetana prodaje cipela u Lynnu, osnovavši tvrtku koja je prenošena s naraštaja na naraštaj, sve do mojega djeda G. G. Whitneyja. Naš pra-pra-pradjed, pravi kapetan vlastitom zaslugom, imao je sklonost ka mirisu cimeta, koju su mnogi smatrali opsesivnom. Naposljetku je izgradio flotu brodova za trgovinu začinima, koja je putovala oko svijeta te Salem učinila jednom od najbogatijih luka Novoga svijeta.
No, svatko će potvrditi da su žene obitelji Whitney uzdignule uvrnutost na novu razinu postignuća. Primjerice, moja majka May oličenje je proturječnosti. Iako je bila odlučna samotnjakinja koja (izuzev uhićenja) dvadeset godina gotovo nije napustila svoj dom na otoku Yellow Dog, May je ipak uspjela oživjeti dugo zamrlu djelatnost čipkarstva i proslaviti se time. Srekla je popriličnu slavu spašavajući zlostavljane žene i djecu te mijenjajući njihove živote dajući ženama mjesto u svojem čipkarskom poslu i poučavajući kod kuće njihovu djecu. Sve su to djela žene koja je patila od teške agorafobije i koja je u napadu velikodušnosti dala svoje dijete neplodnoj polusestri Emmi jer, kako je tada rekla, potreba je bila očita, a ona je, osim toga, bila blagoslovljena kompletom.
Moja prateta Eva, koja mi je više majka nego što je May ikada bila, jednako je čudna. Eva je dobrano zašla u osamdesete i vodi svoj posao, a poznata je kao članica jedne od najstarijih i najutjecajnijih bostonskih obitelji te kao salemska vještica iako zapravo nije ni jedno ni drugo. Eva je zapravo tradicionalna unitarijanka s transcendentalističkim težnjama. U istom dahu citira Bibliju, te Emersona i Thoreaua. No, posljednjih godina govori samo u klišejima, kao da je primjena isluženih metafora nekako može ograditi od neizbježnih ishoda koje je plaćena pretkazivati.
Trideset pet godina svojega života vodila je žensku čajanu te uspješne tečajeve lijepog ponašanja koje su pohađala bogata djeca sjeverne obale Bostona. Ali, Eva će ostati poznata po iznimnoj sposobnosti čitanja čipke. Ljudi sa svih strana svijeta dolaze na seansu kod Eve koja je sposobna prilično točno vidjeti vašu prošlost, sadašnjost i budućnost držeći čipku pred vama i škiljeći.
Sve su žene iz obitelji Whitney čitačice, u ovom ili onom obliku. Moja sestra blizanka Lyndley rekla je da ne može čitati čipku, ali ja joj nikada nisam vjerovala. Kad smo zadnji put pokušale, u uzorku je vidjela isto što i ja, a ono što smo te večeri vidjele navelo ju je na odluke koje su je naposljetku usmrtile. Kad je Lyndley umrla, odlučila sam da više nikada neću pogledati čipku.
To je bilo jedno od malobrojnih pitanja oko kojih smo se Eva i ja uvijek gorljivo sporile. »Nije kriva čipka«, uporno je tvrdila. »Čitačica je pogriješila u tumačenju.« Znala sam da mi je to trebalo olakšati. Eva nikada ne govori s namjerom da povrijedi. Ali Lyndley i ja smo te večeri jednako protumačile čipku, i premda su naše odluke možda bile različite, Evine riječi ne mogu mi vratiti sestru.
Nakon Lyndleyine smrti morala sam otići iz Salema, a završila sam u Kaliforniji što je bilo najdalje što sam mogla otići a da ne padnem s ruba Zemlje. Znam da Eva želi da se vratim kući, u Salem. Kaže da je to za moje dobro. Ali, ja se ne mogu natjerati na to.
Nedavno, nakon moje histerektomije, Eva mi je poslala svoj jastučić pomoću kojega je izrađivala čipku. Dostavljen mi je u bolnicu.
»Što je to?« pitala me medicinska sestra uzevši ga u ruke, zagledana u batiće i komad čipke u izradi, pričvršćen za njega. »Nekakav jastučić?«
»To je jastučić za izradu čipke«, rekla sam. »Za izradu ipsvičke čipke.«
Blijedo me pogledala. Vidjela sam da ne zna što bi rekla. Takav jastučić još nije vidjela. I što je, dovraga, ipsvička čipka?
»Pokušajte ga pritisnuti na šavove ako morate kašljati ili kihnuti«, napokon je rekla. »Tome ovdje služe jastuci.«
Prelazila sam prstima po jastučiću dok nisam pronašla tajni džep. Uvukla sam prste u njega tražeći poruku. Ništa.
Znam da se Eva nada da ću ponovno početi čitati čipku. Vjeruje da je čitanje čipke Božji dar i da takve darove moramo cijeniti.
Zamišljam poruku koju je mogla napisati: »Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti - Luka 12:48« Taj je djelić Biblije najčešće navodila kao potvrdu.
Ja imam sposobnost čitanja čipke i sposobnost čitanja misli iako se ne trudim; to se katkada jednostavno dogodi. Moja majka May također ima obje sposobnosti, ali s godinama je postala praktična žena koja vjeruje da za ljude nije uvijek najbolje znati što im je na umu ili što im budućnost donosi. To je vjerojatno jedino u čemu smo se moja majka i ja ikada slagale.
Na odlasku iz bolnice ukrala sam jastučnicu s jednoga od njihovih jastuka. Na obje strane bila su po dva pečata Prezbiterijanskog medicinskog centra u Hollywoodu. U nju sam stavila Evin jastučić sakrivajući konce, čipku i batiće nalik kostima, koji su se ljuljali poput malenih Poeovih klatana.
Ako je za mene postojala budućnost, u što nisam bila posve sigurna, nisam je namjeravala ugroziti čitajući je iz čipke.

Drugo poglavlje


Svaka Čitačica mora izabrati komad čipke. Taj je komad njezin za cijeli život. To može biti uzorak koji se prenosi s naraštaja na naraštaj, ili komad koji je Čitačica izabrala zbog njegove ljepote i poznatosti. Mnoge su čitačice sklonije ručno izrađenoj čipki, osobito čipki iz staroga Ipsivicha, ili čipki koju danas izrađuju žene na otoku Yellow Dog.
Vodič za čitanje čipke



U trenutku telefonskog poziva sanjam vodu. Ne tople plave i zelene nijanse gradića na kalifornijskoj obali gdje sada živim, već tamnu plavu boju novoengleskog Atlantskog oceana moje mladosti. U snu plivam prema Mjesecu. Kao i svi snovi, i taj se čini logičnim. Ne pada mi na pamet da ne postoji put između mora i Mjeseca.
Plivam vlastitu kombinaciju: dijelom prsno plivanje, a dijelom plutanje: polagano i svrhovito, ritam upamćen iz drugog života. Pokret je krajnje učinkovit, iz vode vire samo nos, uši i oči, a usta su pod vodom. Sa svakim zamahom slani valići ulaze u moja otvorena usta, a potom se povlače dok usporavam, oponašajući ocean koji me okružuje.
Dugo plivam. Dalje od salemske luke i otočića. Toliko daleko da kopno potpuno gubim s vidika. Plivam sve dok more ne postane mirno i bistro, previše spokojno da bi bilo pravi ocean. Svjetlost punog Mjeseca u snu crta jasan put na crnoj vodi, put koji valja slijediti. Ne čujem ništa osim vlastitog disanja, polaganog i ujednačenog dok plivam.
Nekoć je to bio san moje sestre. Sada je samo moj.
Ritam kretanja uzmiče pred ritmom zvuka jer telefon uporno zvoni. To je jedan od malobrojnih telefona koji još doista zvone, te jedan od razloga zbog kojih sam prihvatila taj posao čuvanja kuće. Takav smo telefon mogle imati na našem otoku. To je zanimljivo u onome što mi se dogodilo. Potaknuta sam izmijeniti vlastitu prošlost. U prošlosti koju pišem May ima telefon.
Moja psihoterapeutkinja dr. Fukuhara je jungovka. Vjeruje u simbole i sjene. Kao i ja. Ali moja je terapija privremeno obustavljena. Dr. Fukuhara je to izrazila riječima: Stigle smo do mrtve točke. Nasmijala sam se kad je to rekla. Ne zato jer je to bilo smiješno, već zato jer bi moja teta Eva upotrijebila takav klišej.
Kad je telefon četvrti put zazvonio, uključila se automatska sekretarica. I ona je stara, ne kao telefon, ali od one vrste koja vam omogućuje otkriti tko vas zove i čuti dio poruke prije no što odlučite vrijedi li razgovarati sa živim čovjekom.
Glas mojega brata zvuči metalno i preglasno.
Istežem se kako bih uzela slušalicu rastežući kirurške šavove koji su još u meni, one koji se još nisu raspali. »Što je?« pitam.
»Oprosti što sam te probudio«, kaže Beezer.
Prisjećam se da sam sinoć zaspala na ovom kauču, previše umorna da bih ustala, omamljena mirisom noćnog jasmina i zvukova Santane koji su dopirali preko brda, iz Greeka.
»Oprosti«, ponavlja. »Ne bih te zvao da...«
»Da se May opet nije uvalila u nevolju.« Beezer me u zadnje vrijeme naziva samo u takvim situacijama. Prema najnovijim podacima, May je šest puta uhićena u nastojanju da pomogne žrtvama zlostavljanja. Brat me nedavno obavijestio da si je u brzo biranje programirao telefonski broj lokalnog polagatelja jamčevine.
»Nije May«, kaže.
Grlo mi se steže.
»Eva je.«
Mrtva, pomišljam. O, Bože, Eva je mrtva. »Nestala je, Towner.«
Nestala. Ta riječ nema smisla. »Nestala« je posljednja riječ koju bih očekivala.
Listovi palme udaraju o otvoreni prozor. Već je prevruće. Vedro nebo i vjetar Santa Ana, vrijeme tipično za potrese. Podižem ruku kako bih zatvorila prozor. Mačka pojuri i na putu u slobodu kanjona ostavlja mi ogrebotine po nogama, skočivši kroz prozor netom prije no što se zalupio i uhvatio tek nekoliko dlačica iz repa, zadnji trag onoga što je prije samo nekoliko trenutaka bilo ovdje, a sada je nestalo, toliko brzo. Ogrebotine na mojim nogama odmah počinju naticati.
»Towner?«
»Da?«
»Mislim da bi se trebala vratiti kući.«
»Da«, kažem, »da, u redu.«

Treće poglavlje


Naziva se ipsvička čipka ili »čipka na batiće«. Izrađuje se na potpornim jastučićima koje žene drže na krilu. Jastučići su okrugli ili eliptični, a većina ih nalikuje mufovima koje su nosile žene viktorijanskog doba kako bi im ruke ostale tople dok su se vozile u kočijama. Svaka žena sama izrađuje svoj jastučić, pa su jastučići jedinstveni kao i žene. U starom Ipswichu sastavljalo ih se od komadića tkanine, a potom punilo pješčarskom travom.
Vodič za čitanje čipke



Salem News je već objavio vijest o Evinu nestanku: »Starija žena nestala prije deset dana« i »Nestala salemska čitačica čipke«. Eva mi je nekoć slala salemske novine. Bilo je to u vrijeme kad se May počela pojavljivati u naslovima. Neko sam ih vrijeme doista čitala. Sukobi moje majke s policijom zbog njezinih taktika spašavanja zlostavljanih žena došli su na glas i moglo ih se pretočiti u dobar članak. S vremenom sam prestala čitati novine te sam ih u njihovim omotnicama ostavljala na trijemu sve dok mojoj stanodavki ne bi dojadilo i dok ih ne bi odnijela u Santa Monicu na recikliranje ili, ako je bila zima, čvrsto savila te palila u kaminu kao cjepanice.
Novinari pretpostavljaju da je Eva jednostavno odlutala. Žena iz salemskoga Vijeća za pitanja starenja predložila je u intervjuu označavanje starijih stanovnika Salema. Ta zamisao priziva zanimljivu predodžbu -policajci s ušnim markicama i pištoljima za uspavljivanje okupljaju stare ljude. Uvidjevši da je tim prijedlogom otišla predaleko, žena nastavlja: »Takvo što se neprestano događa. Salem je malen grad. Uvjerena sam da nije mogla otići daleko.«
Ta žena očito nije poznavala moju tetu.
Trajekt iz Bostona ostavlja me na Ulici Derby, nekoliko raskrižja od kuće sa sedam zabata u kojoj je odrasla sestrična Nathaniela Hawthornea. Ja sam dobila ime po Hawthorneovoj supruzi Sophiji Peabody iako je pisani oblik drugačiji; moje ime piše se Sophya. Odrasla sam u uvjerenju da nam je gospoda Peabody daleka rođakinja, ali sam od Eve doznala da uopće nismo u rodu s Peabodyjima, da je May Sophiju jednostavno smatrala zanimljivom pa ju je posvojila. (Sada uviđate s koje strane obitelji potječe laganje.) Do trenutka kada bi mi to moglo smetati, May i ja ionako više gotovo da i nismo razgovarale. Već sam se bila preselila k teti Evi. Promijenila sam ime u Towner i samo sam se na njega odazivala. Stoga mi to i nije bilo osobito važno.
Već dugo hodam. Estrogenski flaster na ruci počinje me svrbjeti. Imam osip od njega, ali ne znam što da učinim osim da strgam tu vražju stvar sa sebe. Zaključujem da je osip vjerojatno prouzrokovan vrućinom. Zaboravila sam koliko ljeto u Novoj Engleskoj može biti vruće, i koliko vlažno. Preda mnom roj turista. Autobusi su parkirani posvuda oko kuće čineći gužvu u sporednim ulicama. Ljudi se kreću u skupinama, fotografiraju, trpaju suvenire u ionako prepune torbe.
U Salemu se iza svakog ugla sakriva poneka povijesna pouka. Hodam ravno prema Carinarnici sa zlatnim krovom. Ondje je Hawthorne obavljao svoj plaćeni posao činovnika. Koristeći mještane kao svoje teme, otkrivajući njihove tajne, Hawthorne je zapravo zbog pisanja otišao iz toga grada pobjegavši put zapada, u Concord, prije no što su se stanovnici Salema sjetili svoje stare vještine s katranom i perjem. No, danas ga ipak veličaju kao svojega. Jednako veličaju i vještice, kojih ondje uopće nije bilo u vrijeme suđenja vješticama, ali sada uspješno djeluju u velikom broju.
Dijete staje ispred mene i pita me za put prema parku. Zapravo ih je troje; dvije djevojke i mladić. Svi u crnom. Darkeri, pomišljam, ali ne, nedvojbeno mlade vještice i vještac. Naposljetku ih odaje majica s natpisom BLAGOSLOVLJEN BUDI, koju na sebi ima jedna djevojka.
Pokazujem. »Slijedite put žutih opeka«, kažem. Zapravo je posrijedi crta za turiste povučena po ulici i nije žuta nego crvena, ali oni shvaćaju. Pokraj nas prolazi čovjek s golemom Frankensteinovom glavom i dijeli letke. Želim pozvati osobu zaduženu za scenarij, ali ovo nije snimanje filma. Policijski automobil usporava, policajac gleda klince, a potom mene. Mladić opaža vještičji znak na vratima policijskog automobila te policajcu upućuje podignute palce. Frankenstein svakome od nas daje letak za Obilaske čudnovatosti i kihne u svojoj šupljoj glavi. Beezer to mjesto naziva »jeftinom turističkom agencijom«. Od njega sam doznala da se Salem nastoji osloboditi imidža Vještičjega grada. Prošle godine rekao mi je da pokušavaju donijeti odredbu kojom bi se ograničio broj ukletih kuća koje mogu biti izgrađene u jednoj gradskoj četvrti. Izgleda da ta uredba nije donesena.
Druga djevojka, niža, hvata se za glavu i polako je vuče dok joj vrat ne zapucketa. Tetovaža keltskog čvora na stražnjoj strani vrata, kosa znatno pretamna za njezinu blijedu kožu. »Hajde, idemo«, kaže mladiću, hvata ga za ruku i odvodi. »Hvala«, kaže on. Pogledi nam se sastaju i on mi upućuje kratak osmijeh. Ona tada staje između nas te ga široko okreće, poput velikog broda koji pokušava zadržati na pravom putu. Krećem za njima, prema Evinoj kući, ali na sigurnoj udaljenosti kako ona ne bi pomislila da slijedim mladića.
Do parka je dug put pješice. Čujem glazbu prije no što opažam gomilu — glazbu prirode, new age. Da ne prevladava crna odjeća, bilo bi kao da smo se vratili u Woodstock. Pitam se koji je praznik, koja poganska svtkovina. Brojim dane i uviđam da je nešto vezano uz ljetni solsticij iako otprilike tjedan dana prekasno. Živeći u Los Angelesu izgubila sam pojam o godišnjim dobima. Početak ljeta ovdje je za svakoga razlog za slavlje, bio on poganin ili ne.
Salemski park sa svojim golemim hrastovima, javorima i gotičkom ogradom od lijevanog željeza budi zaboravljeno školsko sjećanje. Ispod parka su nekoć bili tuneli, u razdoblju poslije vještica, ali prije Revolucije. Brodski su trgovci vjerojatno u njima sakrivali robu od engleskih poreznika; tako je barem glasila teorija. Kad je napokon počeo rat za nezavisnost, tunele su koristili gusari koji su zapravo bili pljačkaši, ali s vladinim dopuštenjem. Doznala sam da su ondje sakrivali i streljivo i salitru. Beezer i ja smo u djetinjstvu znali tražiti tunele, ali nam je Eva rekla da su zatrpani.
Skrećem pokraj hotela Hawthorne i opažam slab plavi plamen starog ostakljenog aparata za kokice koji još stoji na uglu nasuprot hotelu, kao što je stajao svake godine otkako je moja majka bila djevojčica. Ondje je improviziran štand na kojem se prodaju štapovi i kristali, ali to je novo. S druge strane ulice nalazi se veleban kip Rogera Conanta, koji je, ne uspjevši ostvariti svoj prvi cilj na Cape Annu, utemeljio gradić koji će postati Salem. Sjećam se klišeja koji je Eva nekoć ponavljala barem deset puta tjedno: Ništa nije slučajno. I onoga koji je neizbježno slijedio. Sve se događa s razlogom.
Policajci su posvuda: na biciklima, razgovaraju s ljudima, traže vatrogasne dozvole. »To ne možete ovdje raditi«, čujem kako jedan od njih govori. »Ako želite zapaliti kriješ, morate otići na Gallows Hill, ili na plažu.«
Prelazim ulicu. Otvaram vrata Evina dvorišta i osjećam miris cvijeća, božura, iz njezina vrta. Sada su ondje stotine drvolikih božura, malenih grmova koji zamiru svake zime. Eva dobro njeguje svoj vrt. Nekoć mi je ostavljala ključ u jednom božuru ako je znala da dolazim. Ili bi ga ostavila među dnevnim ljiljanima, ako je ljeto odmaknulo pa božuri više nisu cvjetali. To sam bila zaboravila. Ali, sada je u vrtu previše cvijeća. U njemu ne bih mogla pronaći ključ, a ona ga, dakako, ovaj put nije ni ostavila jer me nije očekivala.
Njezina je zidana kuća mnogo veća nego što pamtim. Velebnija i starija. Vjetar je nagnuo goleme dimnjake. U stražnjem dijelu, podalje od gužve salemskog parka, nalazi se spremište za kočiju koje je zatvorenim trijemom povezano s kućom. Spremište je oronulo više no kuća - vjerojatno zbog vremenskih prilika ili zbog zanemarivanja - i doima se da se naslanja na trijem koji pod njegovim teretom otkriva svoju starost i popušta. Ali, valovito staro staklo na prozorima blista, bez mrlja soli od morskog zraka, što znači da ih je Eva nedavno oprala, kao što pere sve prozore koje može dosegnuti (bez obzira na to što joj je osamdeset pet godina), kao što ih pere svakog travnja u sklopu proljetnog čišćenja. Opere sve prozore u prizemlju i unutarnje strane svih prozora na katovima. Vanjska strana prozora na katovima ostaje umrljana i prekrivena solju jer Eva, zbog štedljivosti tipične za staru Sjevernjakinju, ne želi nikome platiti posao za koji smatra da bi ga sama trebala biti sposobna obaviti. Dok smo Beezer i ja ondje živjeli s Evom, nudili smo se za pranje prozora, ali Eva nije željela kupiti ljestve i rekla je da ionako ne želi da se penjemo po ljestvama, pa smo se Beezer i ja naviknuli na izobličenost i zamagljenost. Ako ste željeli dobro vidjeti, morali ste gledati kroz prozore u prizemlju ili se popeti na ograđenu terasu na krovu.
Savršeni niz prozora u prizemlju blista sa zatvorenog trijema. Opažam svoj odraz u valovitom staklu i iznenađuje me. Kad sam otišla odavde bilo mi je sedamnaest godina. Bila sam odsutna petnaest godina. Poznavala sam svoj odraz u tom staklu dok mi je bilo sedamnaest, ali danas ne prepoznajem ženu koju vidim u njemu.
Radno vrijeme Evine čajane oglašeno je na ulaznim vratima. Natpis »OPROSTITE, NE RADIMO« naslonjen je na jedan od bočnih prozora.
Jedna mlada djevojka opaža me dok se približavam kući. »Ondje nema nikoga«, kaže pretpostavivši da sam jedna od vještica. »Već sam provjerila.«
Kimam i silazim niza stube. Čekam da nestane s vidika i tada odlazim iza kuće zaključivši da ću morati provaliti, a ne želim da me vide.
Moja sestra Lyndley i ja u djetinjstvu smo bile sposobne provaliti u bilo koju kuću. Ja sam bila majstorica za provaljivanje brava. Znale smo provaljivati u tuđe kuće samo da bismo sjedile u njima — »poput Zlatokose koja kuša kašu i isprobava krevete«, govorila je Lyndley. Provaljivanje smo uglavnom ograničavale na vikendice. U Willowsu, provalile smo jednom u kuću koju smo potom očistile. Takvo što samo djevojka može učiniti. Nedvojbeno smo bile prijestupnice, ali i kućanice.
Obilazim spremište i stižem do manje vidljivog mjesta napola sakrivenog vrtom. Ondje su vrata s malenim okruglim prozorom, već napuklim. Kada uđem u spremište, lako ću ući i u kuću. Uzimam kamen i omatam ga rukavom svoje košulje. Brzi udarac i pukotina se širi. Pažljivo izvlačim komade stakla i provlačim ruku kroz maleni otvor te okrećem zasun, jedino što je ta vrata držalo na mjestu. Ili je zahrđala brava, ili sam ja, ali nisam očekivala da će se vrata otvoriti tako naglo. Povlače mi ruku, razdiru pamučnu košulju i poteče krv. Gledam krv na površini kože. Nije tako strašno; nema je mnogo, ne nakon onoga što sam doživjela. »Samo površinska rana, Copper«, glasno kažem u svojoj najboljoj imitaciji Jimmyja Cagneyja. A tada, kao po scenariju, pred kuću staje policijski automobil te, također kao po scenariju, iz njega izlazi otac mojega prvog dečka Jacka i kreće prema kući. To je čudno jer Jackov otac nije policajac, već lovac na jastoge. Doživljavam jedan od onih trenutaka kada ste prilično sigurni da sanjate, ali ne želite se osloniti na to. Gledam kako mi Jackov otac prilazi s grimasom u kojoj su se izmiješale zabrinutost i radost, čudniji od bilo čega u mojim snovima.
»Trebala si nazvati postaju«, kaže. »Imamo ključ.« To nije glas Jackova oca, nego njegova mlađeg brata kojeg napokon prepoznajem.
»Zdravo, Jay-Jay«, kažem napokon shvativši te se prisjećam kako mi je Beezer rekao da je Jay-Jay policajac.
Grli me. »Dugo se nismo vidjeli«, kaže i pomišlja, uvjerena sam, koliko loše izgledam te u mislima prebire razne mogućnosti. Odupirem se porivu da mu kažem kako su mi nedavno izvadili maternicu te da sam zamalo nasmrt iskrvarila prije hitne operacije.
»Krvariš«, kaže i pruža ruku prema mojoj. Ovdašnji policajci ne plaše se krvi kao policajci u Los Angelesu.
»Samo površinska rana, Copper«, kažem preglasno. Uvodi me u kuću i posjedne me za kuhinjski stol. Ruke su mi gole i držim papirni ubrus na podlaktici.
»Ranu bi trebalo zašiti«, kaže Jay-Jay. »U redu je.«
»Barem je namaži Neosporinom. Ili nečim od onog biljnog sranja koje Eva prodaje.«
»Sve je u redu, Jay-Jay«, kažem mrvicu preoštro.
Duga tišina. »Žao mi je zbog Eve«, napokon kaže. »Volio bih da ti mogu reći kakvu novost.«
»I ja.«
»Taj Alzheimer je sranje. Vidio sam je tjedan dana prije no što je nestala. Još je bila bistra.« Razmišlja nekoliko trenutaka. »Trebala bi razgovarati s Raffertyjem.«
»S kim?«
»S detektivom Raffertyjem. Njega trebaš. On je zadužen za taj slučaj.« Osvrće se uokolo kao da je nešto ovdje, nešto što želi reći, ali tada se predomišlja. »Što je?«
»Ništa... Reći ću Raffertyju da si ovdje. Željet će razgovarati s tobom. Ali danas je na sudu. Na sudu za prometne prekršaje. Nipošto se nemoj voziti s njim. Nema lošijeg vozača od njega.«
»U redu«, kažem i pitam se zašto je Jay-Jay mislio da bih se uopće mogla voziti s Raffertyjem. Stojimo u nelagodi; ni jedno od nas ne zna kako bi nastavilo tu zadnju nit razgovora.
»Dobro izgledaš«, napokon kaže. »Za staricu od... koliko? Trideset jedne?«
»Trideset dvije.«
»Za trideset dvije godine izgledaš sjajno«, kaže i nasmije se.
U glavni dio kuće ulazim tek nakon Jay-Jayeva odlaska. Otvorivši vrata uviđam da su svi itekako pogriješili.
Eva je ovdje, u kući. Osjećam je. Njezina je prisutnost toliko jaka da gotovo trčim za Jay-Jayem kako bih mu rekla neka obustavi potragu jer se vratila, ali policijski je automobil već zašao za ugao pa ću morati nazvati postaju.
Ali, prvo moram vidjeti svoju tetu Evu. Zacijelo je otišla na izlet nikome ne rekavši. Vjerojatno i ne zna da je cijeli grad traži.
»Eva?« zovem je. Ne odgovara. Sluh joj više nije osobito oštar. Ponovno je zovem, glasnije. I dalje nema odgovora, ali znam da je ovdje. Gore je, na krovnoj terasi, ili dolje u podrumu; miješa novu vrstu čaja, nešto s esencijama bergamotke i kumkvata. Ili možda uopće nije otišla, pomišljam, iako znam da to nije moguće. Zacijelo su pretražili kuću. Barem pretpostavljam da jesu. Zaboga, zar nitko nije došao ovamo? Ni May? Ne, ona ne bi došla, vrag je odnio. Ali, policajci bi došli. Ili moj brat. Dakako, Beezer bi pretražio kuću. To je zacijelo prvo što bi učinili. Eva ne bi bila prijavljena kao nestala da doista nije nestala, zar ne? Ali vratila se. To je jasno kao dan, pomišljam i naglas se smijem jer i dalje prenosim Evine klišeje.
»Hej, Eva«, zovem je znajući koliko je oglušila, ali ipak pokušavam. »Eva, to sam ja.«
Ne znam gdje bih je počela tražiti. Stojim u predvorju. Preda mnom su dva jednaka salona s kaminima obloženim crnim mramorom, koji gledaju jedan prema drugome s krajeva dugih prostorija. Jedna soba je zatvorena; nju Eva koristi kao čajanu. Ulazim u drugu. Više je nalik plesnoj dvorani nego salonu. Kamini izgledaju prazno jer u njima nema ni vatre, ni Evinih uobičajenih cvjetnih aranžmana. Stolice su postavljene simetrično i strateški, poput figura na šahovskoj ploči. Gledam golemo stubište. Znam da bih trebala krenuti gore, ali odlučujem prvo pogledati u čajanu, a potom u drugu kuhinju i u podrum gdje priprema svoje čajne mješavine. Zovem je, govorim u hodu, glasno kako bi me čula. Ne želim joj se prišuljati i uplašiti je tako da doživi srčani udar ili nešto slično.
Vjerojatno je gore. Još ne bih trebala krenuti stubama, ali sada je već vičući dozivam i uviđam da ću morati otići gore. Hvatam se za rukohvat i vučem se, ali mi je već lakše penjati se nego prije nekoliko dana, iako i dalje osjećam kako me šavovi zatežu sa svakim korakom. Stižem na odmorište prvog kata i toliko mi se vrti da moram sjesti i pričekati da se sve oko mene prestane vrtjeti. Napokon stižem u Evinu sobu. Stari krevet s baldahinom u kutu, kamin, ormar. Krevet je složen, jastuci istreseni. Uzimam jedan i njušim ga očekujući Evin miris. Ali jastuk miriše na narančinu vodu kojom Eva ispire posteljinu. Zacijelo je nedavno promijenila plahte. Gledam u garderobu. Sve besprijekorno visi na vješalicama. U košarama nema prljavog rublja što znači da je stare plahte već oprala.
U toj sam sobi provela mnogo vremena kad me Eva uzela k sebi, zapravo, mnogo sam vremena provodila u toj garderobi što je njoj vjerojatno bilo čudno, ali to nikada nije spomenula. Eva mi nije krvna srodnica; bila je druga supruga mojega djeda G. G.-ja, ni u kakvom srodstvu. Pa ipak, ona me razumije onako kako bi majka trebala razumjeti, a kako me vlastita majka nikada nije razumjela.
Na prvom je katu još šest soba. Sve osim jedne zimi drži zatvorenima. Zapravo, malokad ih otvara ako ne očekuje goste, što je sve rjeđe - ili mi barem tako govori svaki tjedan kad me nazove. Polako obilazim sve sobe u potrazi za njom i pritom govorim. Sablastan namještaj je blijed, prekriven plahtama koje ga štite od prašine.
Iscrpljena penjem se na drugi kat. Moja teta čak i sada, u osamdeset petoj, ima više energije od mene. Nekako znam da je ovdje, na drugom katu. »Eva«, ponavljam. »To sam ja, Towner.« Teško se uspinjem uskim stubama držeći se za oba rukohvata. Jako sam umorna.
Drugi kat je moj kat. Eva mi ga je dala one zime kad sam se doselila k njoj, dijelom kako bi me umirila nakon što sam se morala odseliti s otoka Yellow Dog koji sam silno voljela, a dijelom zato jer je na drugom katu bila krovna terasa za koju je znala da će mi koristiti za držanje May na oku, koja je i dalje sama ondje na otoku te odbija doći na kopno. Izuzev povremenog uspinjanja na terasu, Eva više uopće ne koristi te sobe koje, kao što mi često govori, uopće nije promijenila otkako sam se odselila. »Bit će spremne kad ti budeš spremna«, uvijek kaže te nastavlja kakvom dosjetkom poput: »Kod kuće je najljepše«.
Prvo se uspinjem na terasu jer znam da je to jedino mjesto na koje bi Eva pošla da je došla ovamo. Ali od nje ni traga. Ovdje je samo galebovo gnijezdo; ne mogu procijeniti je li novo ili napušteno. Sama stojim na vrhu onoga što je nekoć bilo moj svijet. Koliko sam puta sjedila ovdje i provjeravala May gledajući hoće li se njezina petrolejska svjetiljka upaliti rano navečer, a potom ugasiti kad napokon legne u krevet? Te sam zime ovdje provela svaku večer.
Salemska se luka promijenila. Brodica je mnogo više no što ih je nekoć bilo i mnogo je više kuća uokolo na Marbleheadu, ali otok Yellow Dog izgleda isto. Ako napregnem oči i pogledam dalje od luke, mogu zamisliti da sam ponovno dijete i da ću svakog časa ugledati jedro Lindleyne jahte kako se pojavljuje iza Peach Pointa i nju kako dolazi provesti ljeto na našem otoku.
Vraćam se na drugi kat gdje su moje sobe. Još samo ondje nisam tražila Evu, to je jedino mjesto na kojem bi još mogla biti. Na ovom su katu četiri sobe jer je na njemu zabat pa je manji od prvog kata, ali ovdje pokućstvo nije prekriveno plahtama što se doima čudnim jer Eva nije znala da dolazim. Jedna soba je malena knjižnica i u njoj su sve moje školske stvari: moj pisaći stol, pozivnice na kotiljon, izvješća o školskom uspjehu. Ondje su školske knjige i knjige koje je Eva zahtijevala da pročitam ako je smatrala da nastavni program nije dovoljno opsežan, stare knjige u kožnom uvezu iz knjižnice na prvom katu: Dickens, Chaucer, Proust. S druge strane hodnika soba je u kojoj je Beezer spavao na Božić, te kad bi tijekom zimskih praznika došao iz internata. Preostale dvije sobe bile su moje privatne odaje; dnevna soba s dva mekana kauča i malenim kineskim stolićem među njima. Na drugom kraju sobe, iza ostakljenih vrata, nalazi se moja spavaća soba. Budući da sam pretražila sve i znam da je negdje u kući, zaključujem da mora biti ondje.
Otvaram vrata i, odjednom uplašena, najprije pogledom prelazim po podu. Možda se nije vratila. Možda je cijelo vrijeme ovdje, a oni je jednostavno nisu dovoljno temeljito tražili. Možda je ovdje pala i cijelo vrijeme leži u strašnoj boli. »Eva«, ponavljam strahujući od onoga što ću zateći dok otvaram vrata zadnje sobe u kući, zadnjeg mjesta na kojem bi mogla biti. »Eva, javi se.«
Plašim se da ću je vidjeti opruženu na podu, slomljenih kostiju ili nešto još gore. Zatvaram oči na tu pomisao. Ali ponovno ih otvaram i nema ničega. Samo soba kako sam je ostavila kad sam napunila sedamnaest: isti prekrivač s indijanskim uzorkom koji mi je Lyndley kupila na Trgu Harvard, i jedan od Evinih prekrivača od zakrpa složen u trokut u podnožju kreveta. Na zidu nasuprot krevetu nalazi se slika koju mi je Lindley naslikala godinu dana prije no što je umrla; sve nijanse plave i crne sa zlatnim putom koji vodi u duboku vodu. To je slika našeg zajedničkog sna naslovljena Plivanje prema Mjesecu.
Prilazim slici, zurim u nju i prisjećam se još mnogo čega, primjerice, kad je Lyndley ukrala golemu kitu cvijeća iz Evina vrta i nadrapala zbog toga jer je gotovo počupala Evine jednogodišnje biljke. Kad sam se toga dana vratila kući, opazila sam da je cijelu moju sobu na otoku Yellow Dog ukrasila tim cvijećem i doista pretjerala; cvijeća je bilo posvuda. May je rekla da je to bilo previše, da je smrdjelo kao u mrtvačnici. Rekla je da joj je pozlilo od toga. Lyndley je već i to smatrala postignućem, izazvati u nekome mučninu svojim umjetničkim izvedbama. To joj je iz nekog razloga bilo vrlo smiješno. I dalo joj je ideju. Nagovorila me da odjenem haljinu i legnem na krevet kao leš, držeći cvijeće na trbuhu, poput Millaisove slike Ofelije, rekla je da izgledam prelijepo kao mrtvac i počela me crtati, ali ja sam to upropastila jer se nisam mogla prestati smijati zbog čega se cvijeće previše treslo da bi ga nacrtala.
Zvuk koraka na stubama naglo me vraća u sadašnjost.
»Dakle, tu si«, kaže Eva, čak ni zadihana. Okrećem se. Na sebi ima staru kućnu haljinu s cvjetnim uzorkom, koju pamtim, i ne izgleda ni dana starija no što je bila kad je s vrtlarskom skupinom došla u Los Angeles vidjeti kako se izrađuju cvjetne platforme za paradu.
Potekle su mi suze, toliko mi je laknulo što je vidim. Činim korak prema njoj, ali mi se vrti jer sam se brzo okrenula.
»Bolje sjedni da ne padneš«, kaže Eva s osmijehom, pruža ruku kako bi me zadržala i vodi me prema krevetu. »Izgledaš strašno.«
»Jako mi je drago da si dobro«, kažem spuštajući se na krevet.
»Dakako da sam dobro«, kaže kao da se ništa nije dogodilo.
Pokriva me prekrivačem. Iako je prevruće, ne bunim se. To je obred utjehe; mnogo puta ga je ponovila.
»Mislila sam da si mrtva«, kažem sada već jecajući od olakšanja i iscrpljenosti. Mnogo je toga potrebno reći, ali ona me ušutkuje, govori mi da je »zdrava kao dren« i da bih se sada trebala odmoriti, da će »ujutro sve biti bolje«. Znam da bih joj trebala reći neka nazove Jay-Jayja i Beezera te im kaže da je dobro, ali njezin je glas hipnotičan pa tonem u san.
»Odmori stare kosti«, kaže čitajući mi misli kao što ih je oduvijek čitala, vadeći zabrinutosti iz njih i nadomještajući ih spokojnim predodžbama. »Ujutro će sve biti bolje«, ponavlja.
Kreće prema vratima, a tada se okreće. »Hvala ti što si došla«, kaže. »Znam da ti je to bilo teško.« Tada vadi nešto iz džepa haljine i ostavlja na stoliću pokraj kreveta. »Ovo sam namjeravala poslati s jastučićem«, kaže. »Ali, stara sam i moje pamćenje više nije što je nekoć bilo.«
Pokušavam vidjeti što je stavila na stol, ali oči su mi preplavljene snom. »Lijepo sanjaj«, kaže izlazeći iz sobe.
Na njezinu zapovijed počinjem sanjati da lebdim uza stube i izlazim na terasu, a potom dalje, iznad luke gdje se brod za zabave vraća sa svoje besciljne plovidbe noseći teret suncem oprženih turista. Sunce zalazi, a mladi Mjesec izlazi nad otokom Yellow Dog, našim otokom, i ondje na trijemu vidim nekoliko žena iako ih ne prepoznajem. Potom čujem sirenu broda za zabave dok skreće i ponovno se prizemljujem u krevet, spavam u njemu. Dva zvuka sirene dok ulazi u luku. Po tim zvukovima možete namještati satove. Tri puta dnevno čujete ih dok se brod vraća u Salem nakon svake plovidbe - u podne, u šest sati i ponovno u ponoć nakon zadnje noćne plovidbe.

Četvrto poglavlje


Poput mufova kojima nalikuju, jastučići za čipku skupljeni su i svezani na oba kraja. Svaki je jastučić tradicionalno imao džepić u kojem su ipsvičke žene čuvale svoja blaga. Neke su u njemu držale lijepe batiće dopremljene iz Engleske ili iz Bruxellesa, previše vrijedne da bi ih se uopće koristilo. U drugim džepićima bili su komadići dovršene čipke, ljekovite trave ili čak kamenčići kušači zlata. Neki su čuvali poeziju napisanu vlasničinom rukom, ili ljubavna pisma prosca koja su čitana i čitana sve dok se pergament ne bi počeo parati po pregibima.
Vodič za čitanje čipke



Budim se ipogledam na stolić očekujući da ću ondje pronaći poruku. Umjesto nje opažam svoju pletenicu, ondje gdje ju je Eva sinoć ostavila. Dopirala mi je gotovo do struka onaj dan kad ju je Eva odrezala, a danas bi mi dosegnula samo do ramena. Uzimam je. Kosa je mekana, više nalik Lyndleyinoj nego mojoj kosi. Po dužini otkriva pruge u bojama poput godova, ljetnog sunca i zimske tame. Na jednom kraju izblijedjela vrpca svezana je u mašnu dvostrukog čvora. Na drugom je kraju isušena gumena vrpca koju je Eva stavila odrezavši mi pletenicu i oko koje se meka kosa uvinula. Stegnuta je vrlo čvrsto, kao da sve drži mirno i na okupu.
Kosa je prepuna čarolije, Eva uvijek govori. Ne znam vrijedi li to za svakoga, ali svakako vrijedi za moju majku May.
May nikada ne bi na duže vrijeme napustila otok Yellow Dog. Zbog toga nas nije vodila u Salem na šišanje, nego brijaču u Marbleheadu koji je imao radnju samo nekoliko koraka od pristaništa za putnike.
Stari gospodin Dooling uvijek je jako vonjao na ustajali viski i prženu hranu te blago na kamfor. Prijepodne vas je vrlo vjerojatno mogao raniti. Govorka se da je jednom djetetu odrezao uho. Moja je majka tvrdila da nikada nije povjerovala u tu priču. Ali, naše je šišanje uvijek dogovarala za poslijepodnevne sate kad su brijačeve ruke bile mirnije, a alkoholna maglica razišla se kao i magla luke.
Mayino šišanje bilo je marbleheadska inačica iluzionističke predstave. Gradska djeca znala su stajati u redu na Ulici Front i gledati kako gospodin Dooling provlači gusti češalj kroz kosu moje majke. Cešalj bi sa svakim potezom zapeo za nešto i stao. Kad bi gospodin Dooling krenuo raspetljavati čvor, iz njega bi vadio sve i svašta, od krhotina stakla iz mora do školjki i oblutaka. U jednom osobito zapetljanom čvoru pronašao je morskog konjica. Jednom je čak pronašao razglednicu koju je netko s Tahitija poslao nekome u Beverly Farmsu. Na njoj su bile dvije Polinežanke golih grudi diskretno pokrivenih dugom, ravnom kosom. Nikada nisam doznala je li uzdahnuo zbog tih djevojaka i njihovih različitih atributa ili zbog njihove ravne, nezamršene kose zbog koje u jednom šišanju ne bi morao potrošiti cijelu bocu regeneratora, iako ono možda ne bi urodilo istim blagom kao šišanje moje majke.
Moja majka i ja počele smo se razilaziti zbog šišanja - ne njezinog, već mojeg. Ona je bila gotova. Sljedeći je bio Beezer koji se šišao na deluxe ježa što je koštalo 4,99 dolara, a dobio je i tubu preparata za podizanje prednjeg dijela u zrak.
Nikada nisam voljela šišanje, dijelom zbog ljudi koji su se zadržavali u luci te izvana gledali cijeli postupak, a dijelom zato jer su se ruke gospodina Doolinga toliko tresle. Jednom sam prekrila uši flasterima prije no što smo stigli u grad zaključivši da će ih biti teže odrezati ako brijač pogriješi. Ali May je to vidjela i natjerala me da skinem flastere.
Iako nisam voljela šišanje, do toga me dana nije boljelo. Gledala sam kako gospodin Dooling vadi škare iz guste plave tekućine te ih briše o pregaču. Prvi rez prodrmao me je kao elektrošok. Viknula sam.
»Što je?«
»Boli!«
»Što boli?« May mi je pregledala vlasište i uši. Ne našavši ništa neuobičajeno, ponovno je pitala: »Što te boli?«
»Kosa.«
»Vlasi na glavi?«
»Da.«
»Pojedinačne vlasi?«
»Ne znam.«
Ponovno me pregledala. »Sve je u redu«, rekla je i pokazala mu neka nastavi.
Gospodin Dooling je uhvatio pramen kose, petljao s njim, i ispustio ga. Stao je, odložio škare, obrisao ruke o pregaču te ponovno uzeo škare, ali tada su mu pale na pod.
»Isuse Kriste«, rekao je Beezer. May ga je prostrijelila pogledom.
Brijač je otišao u stražnju prostoriju po druge škare, odmotao smeđi papir s njih i izveo nekoliko pripremnih pokreta rezanja u zraku prije no što je došao do mene.
Uhvatila sam se za ručke stolice i duboko udahnula kad je ponovno uzeo pramen. Čula sam kako diše. Osjetila sam trenje pamuka o pamuk kad je njegova ruka posegnula za mnom. A tada sam doživjela ono što će moji liječnici s vremenom nazvati mojom prvom pravom halucinacijom. Vidno i slušno to je bilo rezanje tkiva Meduze te izvijanje tisuća zmijskih vlasi. Zmije su vrištale te se i dalje izvijale iako su bile prepolovljene. Vrištale su toliko glasno da ih nisam mogla ušutkati; stravični životinjski krici kao onda kad je jednome od pasa na našem otoku nož kosilice zahvatio šapu. Prekrila sam uši, ali zmije su i dalje vrištale... tada me bratovo lice, uplašeno, blijedo, vratilo natrag i shvatila sam da vrištanje potječe od mene. Beezer je stajao preda mnom i dozivao me, dozivao me natrag. Odjednom sam skočila sa stolice i pojurila prema vratima.
Skupina djece na trijemu razmaknula se kako bih prošla. Manja su djeca plakala. Sjurila sam se niza stube čuvši kako se vrata za mnom drugi put otvaraju i treskom zatvaraju i kako mi Beezer viče neka ga čekam.
Kad je stigao do čamca, ja sam već bila odvezala užad na pramcu i krmi pa je u trku morao skočiti kako bi ušao u čamac. Pao je potrbuške i ostao bez daha. »Jesi li dobro?« protisnuo je.
Nisam mu mogla odgovoriti.
Vidjela sam kako se osvrće i gleda May, koja je stajala na trijemu s Doolingom, ruku prekriženih na grudima, i gledala nas.
Motor se pokrenuo tek nakon trećeg pokušaja. A tada sam, ne obazirući se na ograničenje od osam kilometara na sat, ubrzala, i brat i ja smo isplovili.
Samo smo nekoliko puta razgovarale o onome što se toga dana dogodilo. May me dva puta bezuspješno pokušala urazumiti; jednom me odvela u grad kako bih o tome razgovarala s Evom, a drugi put je nazvala nekoga u Muzeju znanosti u Bostonu i zamolila ga da mi objasni kako u kosi nema živčanih završetaka pa nipošto ne može boljeti dok se reže.
Katkada u osvrtu možete utvrditi u kojem se trenutku vaš svijet promijenio i krenuo u drugom smjeru. U čitanju čipke to se naziva »nepomična točka«. Eva kaže da je to točka oko koje se sve okreće i počnu se pojavljivati istinski uzorci. To je šišanje bilo nepomična točka za moju majku i mene, dan kada se sve promijenilo. Dogodilo se u trenutku, u milisekundi, u bljesku pogleda, u udahu.
Dvije godine nitko me nije ošišao. Hodala sam uokolo s jednom dugom stranom i jednom kratkom.
»Smiješna si«, jednom mi je rekla May približavajući mi se sa škarama u ruci u pokušaju da dovrši šišanje i ponovno uspostavi moć. »Neću to dopustiti.« Ali nisam joj dopustila da mi se približi, ni tada ni nakon toga dana.
Svake večeri jeli smo zajedno, najčešće sendviče jer je May kupovala na dokovima samo jednom mjesečno, kad bi otišla u grad. Sendviči su uvijek bili posluživani u blagovaonici, na finom porculanu, a slijedio je maleni Limoges tanjurić multivitamina koje je moja majka nazivala desertom. Konzumiranje toga zadnjeg jela moglo je dugo trajati jer je May zahtijevala da multivitamine jedemo desertnom vilicom te pritom vježbamo uljudan razgovor kakav se vodi za večerom, što je naučila od Eve.
»Imam pitanje«, rekla sam držeći dva vitamina na nožu.
May mi je uputila »pogled«. Odložila sam nož. »Da?« rekla je čekajući da pitanje postavim u stilu čavrljanja koji smo izmislile kako bismo izbjegavale istinski razgovor o bilo čemu.
»Zašto si dala moju sestru?«
Beezer je širom otvorio oči. O tome nismo razgovarali. Nikada.
May je počela čistiti stol. Učinilo mi se da vidim kako u kutu njezina oka nastaje suza, ali nije pala.
Nakon večere otišla sam u svoju sobu. U svoje utočište. U nju više nitko nije dolazio. Svake noći u krevet sam lijegala sa skijaškom kapom na glavi preko Mayine najlonske čarape kojom sam prekrivala vlasište kako ne bi mogla doći noću i odrezati mi kosu. Po sobi sam postavila zamke: uzice, zvonca, kristalne čaše koje sam ukrala iz batlerova spremišta - sve što će me probuditi na prvi znak uljeza. Djelovalo je. Moja je majka odustala. Jednom se moj pas Skybo, kojega mi je Beezer dao ljeto prije, za zaštitu, toliko jako zapetljao u uzice da smo ga morali osloboditi rezanjem, ali me više nitko nije gnjavio. May je nakon nekog vremena posve prestala dolaziti u moju sobu, ali nikada me nije napustio oprez, ni na minutu.
Eva je napokon riješila stvar. Jednoga dana u kasno ljeto posjetila sam je u njezinoj radnji i preklinjala je da mi čita iz čipke. Inače je nisam tražila da mi čita, osim na rođendan, što je bila obiteljska tradicija. Zapravo nisam voljela da mi se čita — to mi je bilo sablasno — ali sam tada bila očajna. Izgubila sam Skyboa. Bio je neuškopljeni mužjak pa stoga sklon lutanju.
Bio je jedan od otočkih zlatnih retrivera, a Beezer ga je odgojio dok je bio štene, ali iako je bio dovoljno odgojen za kuću, imao je divlju crtu. Bio je sjajan plivač. Kad god bih plivala ili plovila čamcem, on bi me slijedio. Katkada bi otišao posve sam.
Bila sam izvan sebe. Pretražila sam cijeli otok Yellow Dog. Čamcem sam otišla u grad. Pretražila sam luku, prodavaonicu pomorske opreme, čak i dio ribarske flote, ali nisam ga našla. Naposljetku sam krenula k Evi.
Ona je radila na komadu čipke na jastučiću sjedeći pokraj kamina ispunjenog krizantemama umjesto plamenom.
Ljeto je bilo pri kraju i voda je bila prilično hladna. Bila sam u panici. Ispričala sam joj što se dogodilo i rekla sam joj da se plašim najgoreg -možda pothladivanja, ili da se zatekao na plovidbenom dijelu pa su ga potopili. Eva me mirno pogledala i rekla mi neka si uzmem šalicu čaja.
»Ne mogu piti čaj. Pas mi je nestao«, otresla sam se.
Kao i May, Eva je također vladala »pogledom«. Pripremila sam čaj. Ona je i dalje radila. S vremena na vrijeme podignula bi pogled i pokazala na čaj. »Nemoj da se ohladi«, rekla bi. Pijuckala sam ga.
Nakon naizgled vrlo mnogo vremena, Eva je odložila jastučić i prišla mi. U ruci je imala malene škare kojima je znala s jastučića odrezati čipku, kad bi je završila, tehnikom koju je sama izumila. Umjesto da odreže čipku, ispružila je ruku i odrezala moju pletenicu.
»Eto«, rekla je. »Čarolija je poništena. Slobodna si.«
Odložila je pletenicu na stol.
»Što si to učinila, dovraga?«
»Pazi kako se izražavaš, mlada damo.«
Ustala sam i uputila joj bijesan pogled.
»Sada možeš ići«, izjavila je.
»Što je s mojim psom?« otresla sam se.
»Ne brini za svojeg psa«, rekla je.
Krenula sam natrag prema čamcu pitajući se jesu li svi koje poznajem ludi. Znala sam da je May prilično daleko odmaknula, da je iz minute u minutu bila sve povučenija. Ni Eva, koju sam inače smatrala vrlo razboritom, nije se ponašala onako kako je trebala, nimalo.
Kad sam stigla do čamca, Skybo je sjedio na pramcu. Bio je mokar, umoran i prekriven čičcima, ali ja sam bila toliko sretna što ga vidim da me uopće nije zanimalo gdje je bio.

Peto poglavlje


Žene su same izrađivale uzorke od pergamenta, ali debljeg od onog na kojem se pišu ljubavna pisma, izdržljivijeg. Probadale su ga pribadačama stvarajući rupičasti uzorak koji se moglo opetovano koristiti. U izradi čipke pribadače su ostajale zabodene pričvršćujući uzorak za jastučić, a čipka se izrađivala od pribadače do pribadače. Ako je išta moglo ograničiti proizvodnju složenijih uzoraka čipke, tada su to bili cijena i nestašica pribadača.
Vodič za čitanje čipke



Sunce je netom izišlo. Ne mogu ponovno zaspati. Stavivši pletenicu u ladicu stolića, tiho silazim u prizemlje. Počinjem tipkati Beezerov broj, ali tada odlučujem pričekati jedan sat. Želim mu reći da je s Evom sve u redu. Beezer je bio sjajan. Njemu ovo nije potrebno, ne sada. Moj brat i njegova dugogodišnja djevojka Anya uskoro će se vjenčati. Čim ispiti završe, otputovat će u Norvešku gdje žive njezini roditelji. Nakon obreda ljeto će provesti putujući Europom. Pomišljam kako će im silno laknuti jer je Eva dobro i što neće morati mijenjati planove za vjenčanje.
Mentalno bilježim. Nazvati May. Nazvati policiju. Iako nitko od njih ne zaslužuje poziv. Ne znam kako je itko od njih mogao biti toliko glup da nije mogao pronaći osamdesetpetogodišnju ženu u njezinoj kući.
Ulazim u čajanu čije je zidove oslikao poluslavni umjetnik kojeg je moj pradjed doveo iz Italije. Ne sjećam se imena. Prostorija je ispunjena malenim stolićima. Čipka je posvuda. Na nekim je komadima etiketa Mayine tvrtke, Krug, ali većinu je Eva sama napravila. Na staklenoj tezgi u kutu stoje posude sa svim zamislivim vrstama čaja - komercijalni čajevi sa svih strana svijeta, kao i nekoliko cvjetnih te biljnih napitaka koje Eva priprema. Ako želite šalicu kave, ovdje je nećete dobiti. Pogledom prelazim preko čajeva tražeći onaj koji je nazvala po meni. Taj mi je čaj jedne godine dala na dar. Posrijedi je mješavina crnog čaja, kajenske paprike i cimeta s mrvicom korijandra i još nekih sastojaka koje mi ne želi otkriti. Mora se piti jak i vrlo vruć, a Eva mi kaže da je previše ljut za neke od njezinih starijih mušterija. »Ili ćeš ga zavoljeti, ili ćeš ga zamrziti«, rekla mi je kad mi ga je dala. Zavoljela sam ga. Nekoć sam znala popiti čajnike i čajnike, onih zima kada sam živjela s Evom. Na posudi piše »Sophyjina mješavina«, ali nadimak mu je, samo između Eve i mene, »Teški čaj«.
Iza te posude je bilježnica, a na njezinim koricama pjesma koju prepoznajem, pjesma Jenny Joseph koja postaje vrlo popularna. »Kad budem stara, nosit ću ljubičasto i crveni šešir koji ne pristaje uz ljubičasto, i ne pristaje meni... « U bilježnici je nekoliko fotografija, na jednoj su Beezer i May, a na jednoj sam ja kad sam prvi put stigla u Kaliforniju, s usiljenim osmijehom mlitavim od lijeka za shizofreniju, koji sam još uzimala.
Izgleda da Eva danas ima dječju zabavu. Gledam kalendar na zidu, ali je Mjesečev, nije uobičajen pa ga teže čitam. Simboli Mjesečevih faza otisnuti su nijansama sive boje na odgovarajućim nadnevcima. Upravo kad sam pomislila da sam ga shvatila, opažam drugačiji Mjesec; jarkocrven puni Mjesec na polovici mjeseca. Malo je veći od drugih simbola i ne odgovara ni jednom ciklusu. Nakon nekoliko trenutaka uviđam da to nije Mjesec, već šešir. Sjećam se kako mi je Eva pripovijedala o Crvenim šeširima nadahnutima tom pjesmom. Onima koje nose ljubičasto te barem jednom mjesečno dolaze ovamo na čaj i čitanje čipke.
Stolovi su već postavljeni. Na svakom je stolu drugačiji čajnik, s drugačijim šalicama i tanjurićima postavljenim na pojedinačne krugove od čipke. Čajnici su vrlo neobični i šareni. Ako na čaj dođete običnim danom, kad čajana nije rezervirana za privatnu zabavu, čipka s vašeg mjesta vaša je nakon što je upotrijebite. Plaćate je neovisno o tome je li vam čitano iz čipke. Mnogi ljudi te komade čipke jednostavno odnose kući i koriste kao ukrasne podmetače. Evi to nikada ne smeta iako sam ja uvijek smatrala da je to šteta, da su ti krugovi od čipke umjetnost i da bi ih valjalo uokviriti.
Većina Evinih mušterija na čaj dolazi s velikom nadom da će im biti čitano iz čipke. Eva ne izvodi više od dva čitanja dnevno; kaže da je to iscrpljuje, osobito sada kad je starija. Ne zadržava novac koji dobiva za čitanje. Sav novac koji dobije za čipku i čitanje ide izravno tvrtki Krug.
Ako mora, izvede i više od dva čitanja. A ako nasluti istinsko razočaranje ili nešto važno što bi pitalac trebao znati, čak čita besplatno. Ali, najviše je zanima poučavanje žena da same čitaju. »Podigni čipku i pogledaj je«, kaže. »Stisni oči.« Ako slijedite njezine upute, počnete zamišljati da u čipki vidite slike, kao što ih Eva vidi. »Hajde«, potiče ih. »Ne bojte se. Nema pogrešnog odgovora. Čitate vlastiti život, vlastite simbole.«
Opažam žličicu s monogramom obitelji Whitney i osvrćem se uokolo tražeći pogledom svoj omiljeni čajnik, zapravo staru porculansku posudu za pripremanje kave koju je Eva prenamijenila. Zagrijavam ga i potom pripremam čaj. Uzimam šalicu i Mjesečev kalendar te odlazim za jedini stol u prostoriji koji nije postavljen. Na stolu je Evino izlizano prvo izdanje knjige Emily Post.
Prije no što je otvorila čajanu, moja je prateta vodila tečajeve lijepog ponašanja te poučavala djecu sjeverne obale Bostona. Evi su na ugladivanje dolazila djeca iz Marbleheada, Swampscotta, Beverly Farmsa, Hamiltona, Wenhama i čak iz Cape Anna. Ona bi jedan od stolova u salonu postavila za svečanu večeru, a djeca bi u svojim malenim odijelima i haljinama dolazila usavršiti ponašanje za stolom. Ona ih je poučavala pristojnom razgovoru za stolom i trikovima za sprječavanje stidljivosti koja djecu spopadne tijekom takvih događaja.
»Samo postavljajte pitanja«, savjetovala im je. »Pitanja održavaju razgovor i odvraćaju žarište od vas. Doznajte što druge zanima i čemu su skloni. U pitanju ponudite nešto o sebi; tako je prisnije. Primjerice, doličan razgovor za večerom mogao bi se zapodjenuti tako da se okrenete prema osobi koja sjedi pokraj vas i kažete: 'Ja volim juhu. Volite li vi juhu?'«
Potaknula je djecu da pitaju jedno drugo vole li juhu, što je neizbježno izazivalo smijuljenje jer je pitanje bilo toliko besmisleno. Ali, probijalo je led. »Eto«, rekla bi nakon takve vježbe. »Ne osjećate li se već ugodnije?« Djeca su morala priznati da se osjećaju ugodnije. »Sada postavite drugo pitanje i ovaj put doista slušajte odgovor«, rekla bi. »Jedna je od tajni lijepog ponašanja naučiti slušati.«
Ispijam cijeli čajnik. U sedam sati nazivam Beezera. Ne odgovara. Pripremam još jedan čajnik čaja.
U osam ponovno pokušavam nazvati Beezera. I dalje ne odgovara. Odlučujem Evi pripremiti čaj i odnijeti joj ga.
Netko kuca na vrata čajane. Isprva pomišljam da je to Beezer, ali nije. Djevojka, ne mnogo starija od osamnaest (ako joj je i toliko), stoji ondje s naprtnjačom na ramenima, masne kose do ramena razdijeljene po strani, koja napola pokriva golem crveni madež na lijevoj strani njezina lica. Pomišljam da traži sobu ili je došla na čitanje, ali bacam pogled na park i opažam da je svetkovina završila. Ondje su još samo šetači pasa i nekoliko ljudi iz službe za održavanje koji čiste. Krećem prema vratima želeći ih što prije otvoriti kako bih zbog Eve održala tišinu, ali tada čajnik zapišti pa žurim natrag utišati ga te opečem ruku hvatajući držak.
Ona ponovno lupa, ovaj put glasnije, nestrpljivije. Ponovno krećem prema vratima. Vidim je kroz valovito staklo. Izraz njezina lica podsjeća me na moju sestru Lyndley. Ili možda način na koji lupa po vratima, snažno udarajući po njima, kao da će ih probiti. Zureći prema vratima opažam policijski automobil u ophodnji, u potrazi za parkirališnim mjestom. Vidim kako ga djevojka gleda preko ramena. Kad sam stigla do vrata, ona je već sišla na pola stuba. Kad se okrenula, opazila sam da je trudna. Otvaram vrata, ali prebrza je za mene. Kliznula je niz sporednu ulicu, podalje od glavne, upravo u trenutku kad je policijski automobil stao.
Stavljam čajnik i šalice na poslužavnik te krećem gore kad se ponovno začuje kucanje na vratima. Psujući odlažem poslužavnik na stubu i odlazim prema vratima. Moj brat stoji ispred Jay-Jaya i drugog tipa kojeg ne poznajem.
»Zvala sam te«, kažem Beezeru. Trudim se ne izgledati uzbuđeno, ne odati se.
Oni ulaze, a Beezer me grli, predugo. Odmičem se kako bih mu rekla da je sve u redu, da je Eva ovdje.
»Upravo sam namjeravala pokušati ponovno te nazvati...«, kažem mu.
»Ovo je detektiv Rafferty«, kaže Beezer prekidajući me. Duga stanka, a tada Rafferty progovara: »Pronašli smo Evino tijelo«, napokon kaže, »nedaleko od otoka Children's.« Stojim nepomično. Ne mogu se pomaknuti.
»O, Towner«, kaže Beezer i ponovno me grli, koliko zato da me održi na nogama, toliko i zbog suosjećanja. »Ne mogu vjerovati da je mrtva.«
»Izgleda da se utopila«, kaže Rafferty. »Ili je podlegla pothlađivanju. To, nažalost, nije neobično u njezinoj dobi, čak i izvan vode.« Glas mu blago puca na tom zadnjem dijelu.
Trčim uza stube i na prvom se odmorištu presavijam od boli, ostavljajući ih ondje zaprepaštene, a oni ne znaju što bi učinili. Posrćući ulazim u Evinu sobu, ali ona nije ondje. Krevet je pospremljen, netaknut od jučer.
Prolazim labirint soba koliko god brzo mogu. Eva je stara, pomišljam; možda više ne spava ovdje. Možda je izabrala neku drugu sobu za spavanje, neku manju. Ali, čak i uz tu misao počinjem paničariti. Mahnito jurim iz sobe u sobu kad me Beezer sustiže. »Towner?« čujem kako se njegov glas približava.
Stajem kao ukopana nasred hodnika.
»Jesi li dobro?« pita. Očito nisam.
»Upravo sam identificirao tijelo«, kaže.
Čujem kako njihovi glasovi, glasovi policajaca, odjekuju stubama, ali ne čujem što govore.
»May zna«, kaže i iznosi praktične pojedinosti u nastojanju da me prizemlji. »Detektiv Rafferty joj je jutros otišao reći.«
Uspijevam kimnuti.
»Ona i Emma čekaju da dođemo«, kaže Beezer.
Ponovno kimam i krećem za njim u prizemlje. Policajci prestaju razgovarati kad me ugledaju.
»Jako mi je žao«, kaže Jay-Jay, a ja ponovno kimam. To je sve što mogu.
Raffertyjev pogled sreće se s mojim, ali on ništa ne govori. Opažam da brzo pruža ruku, utješno, automatski. A tada se pribere i povlači je. Stavlja je u džep jakne kao da ne zna što bi drugo s njom.
»Trebao sam je zaustaviti«, kaže Beezer, preplavljen krivnjom. »Hoću reći, zaustavio bih je da sam znao. Rekla mi je da je prestala plivati. Prošle godine.«

Šesto poglavlje


Budući da su bile dopremljene iz Engleske, pribadače su bile skupe. Što je čipkarica koristila manje pribadača, to je uzorak bio jednostavniji i to je brze mogla raditi. Konac je uvožen jer, iako su novoengleske prelje bile vrlo dobre, nisu uspijevale postići finoću tankog europskog lanenog ili kineskog svilenog konca. No, u prosjeku svaka je čipkarica u Ipsivichu ipak izrađivala više od sedamnaest centimetara čipke dnevno, više no što Krug danas izrađuje, a Krug raspolaže luksuzom vlastitih prelja i pribadača kolikim god žele.
Vodič za čitanje čipke



Rafferty je drag čovjek. Odvozi nas do pristaništa Derby kako bismo preuzeli čamac. Kruži po četvrti tražeći parkirališno mjesto, a tada naposljetku skreće na pločnik i odvozi nas što bliže Evinu spremištu za čamac. »Poslao bih nekoga da vas odveze onamo policijskom brodicom«, rekao je, »ali kad su zadnji put išli, May je pucala na njih.«
Vjerojatno ste čuli za moju majku, May Whitney. Svi drugi jesu. Uvjerena sam da se sjećate fotografije u novinama od prije nekoliko godina, one na kojoj May upire sačmaricu u dvadesetak policajaca koji su u njezino žensko sklonište na otoku Yellow Dog došli s nalogom da odvedu jednu od njezinih djevojaka. Ta je fotografija bila posvuda. Bila je čak i na naslovnici Newsweeka. Fotografija je bila vrlo upečatljiva jer je moja majka bila nevjerojatno slična Maureen O'Hari iz vesterna snimljenih pedesetih godina. Iza May se na fotografiji šćućurila prestravljena djevojka kojoj nije moglo biti više od dvadeset dvije, a na vratu je imala veliki zavoj jer je spašena od supruga koji joj je, pijan, pokušao prerezati grlo. Njezino dvoje malene djece sjedilo je iza nje i igralo se s leglom zlatnih retrivera. Bio je to pravi prizor. Da ste ga vidjeti, upamtili biste ga.
Štoviše, ta je fotografija, uz smisao za odnose s javnošću - oboje naizgled netipično za May - oživjela djelatnost izrade ipsvičke čipke. Pristala je razgovarati s novinarima u nizu dobro odabranih intervjua, u kojima nije govorila o netom spašenoj djevojci, koja je zanimala novinare, već o čipki na batiće koju su izrađivale druge žene, ili »otočanke« (kako su ih mještani nazivali). One su se nazvale Krug, po nekadašnjim ženskim krugovima švelja, i to se ime nalazilo na njihovim etiketama.
May je novinare vodila u obilazak kućne radinosti koju je održavala sa svojim otočankama. Najprije ih je vodila u predionicu, smještenu u staroj kamenoj štenari. Izgradio ju je moj djed G. G. Whitney u namjeri da uzgaja i pripitomljuje otočke pse, ali ih nije uspijevao namamiti ni blizu pa je štenara bila prazna sve dok je nisu preuzele Mayine djevojke. U štenari ste se osjećali kao u srednjovjekovnom dvorcu (ako ste zanemarili anakronizam traperica i druge suvremene odjeće). Žene su sjedile za starim kolovratima i pomagalima za namotavanje konca, u tišini koju je narušavalo tek brujanje te povremeno škripanje i škljocanje. U predionicu su dolazile nove djevojke, netom spašene, one koje su još bile previše plahe da bi se pridružile drugim djevojkama. May je često prela s njima. Prele su uglavnom lan za laneni konac, a May je katkad prela konac od dlake žutog psa, ali to je bilo rijetko. Iako su neke ostajale u predionici, većina tih zlostavljanih žena pridruživala se krugu čipkarica u staroj crvenoj školskoj zgradi čim su se osjetile dovoljno jakima za ponovno druženje s ljudima.
May je obilazak završavala u školskoj zgradi gdje su žene sjedile s jastučićima na krilima, izrađivale čipku i tiho čavrljale ili slušale čitačicu (često moju majku, koja je imala lijep glas i voljela je čitati poeziju). Opčinjeni svijetom koji je May stvorila te paučinom čipke nalik čaroliji koju je May isprela oko njih, novinari su zaboravljali priču zbog koje su došli. Umjesto toga vraćali su se u svoje redakcije i pisali o Krugu. Ta je priča ostavila dojam na čitateljice pa su žene iz svih krajeva zemlje počele slati novac kako bi kupile tu novu ipsvičku čipku.

Beezer mi dopušta upravljati čamcem. Približavamo se otoku, razina vode je niska i rampa je podignuta. Mogli smo pristati uz platformu, ali s tako podignutom rampom nećemo moći doći do otoka. Na trenutak razmišljam da pristanemo na Stražnjoj obali, koja je nepristupačna u vrijeme oseke te jedva pristupačna u drugim razdobljima. Za takvo pristajanje mora biti plima, a more potpuno mirno. Stoga zaključujem da ću jednostavno morati pristati uz platformu te sjediti i čekati dok nas netko ne opazi i spusti rampu.
Ljudi koji žive na otocima vole samoću. Ne mislim na otoke poput Vineyarda ili Nantucketa. Stanovnici tih otoka toliko su daleko od obale da moraju privlačiti turiste kako bi preživjeli. Ali, ljudi na ovim bliskim otocima u pravilu vole da ih se ostavi na miru i podižu rampe jer su osjetljivi. Otok je mjesto iskrcavanja za svakoga tko se nade u blizini. Ljudi pretpostavljaju da su otoci javno dobro: dolaze na piknike, ostavljaju smeće. Dolaze na vaša vrata i pitaju smiju li se poslužiti vašim telefonom, ne pomišljajući ni na trenutak da vi možda nemate ni telefon ni struju. I stoga otočani podižu svoje rampe. Najčešće ih podižu samo nekoliko stopa, ali to čini svu razliku. U vrijeme plime razmak između platforme i rampe može biti samo pet ili šest stopa. Većina ljudi bi ga mogla preskočiti kad bi bili spremni odvažiti se na to, ali malobrojni se odvaže. U vrijeme oseke rampa je još deset stopa niže i tada uistinu osjećate privatnost.
Otok Yellow Dog zatvoreniji je od većine. Cijela kvadratna milja njegova oblika osmice nalazi se visoko na granitnoj zaravni, a iz okolne vode izviru stjenoviti šiljci koji stvaraju dojam prastare utvrde. Ako ne znate za Stražnju obalu, otok je za vas nepristupačan. Zbog okomitosti litica pristanište je sagrađeno desetak metara visoko što dodatno povećava udaljenost od rampe do platforme. Rampa se spušta hidrauličnim vitlom, a ovo je jedno od nekoliko mjesta na otoku na kojima postoji generator, pomoću kojeg ujedno radi i crpka za slanu vodu prema kućama, za kanalizaciju. Dok smo još pohađali školu na otoku, a moja majka bi nam zadavala lektiru, sjedila bih na kućici crpke i čitala uz jedinu žarulju na otoku dok generator ne bi ostao bez plina ili dok ne bih zaspala. Ta jedna žarulja za mene je predstavljala cijelu civilizaciju pa sam se dobro brinula o njoj.
Na otoku je nekoliko zgrada, ali samo su dvije prave kuće, po jedna na svakom kraju, koje pripadaju May i mojoj teti Emmi Boynton, koja je Evina kći, Mayina polusestra i zakonska majka moje sestre Lyndley. Tetina kuća veća je od dvije viktorijanske, ali samo je Mayina pripremljena za zimske uvjete. Do Emmine »nezgode«, dok su ona i Cal još bili u braku, teta Emma i njezina »kći« Lyndley bile su ljetni ljudi, a pretpostavljam da je to bio i moj ujak Cal, ako ga brojimo, a ja ne brojim.
Danas žene iz Kruga žive u Mayinoj kući. Kišnicu skupljaju u cisterne i koriste je za piće. Uzgajaju povrće za hranu i lan za čipku, a imaju čak i kravu koju je, prema Evinim riječima, obalna straža zrakom prenijela na otok. Neko su vrijeme pokušavale uzgajati ovce na improviziranom igralištu za bejzbol, ali psi su ih neprestano rastjerivali pa su morale odustati od toga. Sada žive od povrća i pokojeg zeca te, dakako, od ribe i jastoga.
Ne znam što čine zimi. Nikada nisam pitala. Ono što znam, znam samo zato jer mi je Eva pisala pisma o tome.
Beezer i ja sjedili smo uz platformu dvadesetak minuta prije no što je netko došao spustiti rampu. Naposljetku, ne dolazi moja majka, već teta Emma. Hoda pognute glave, sporije no što pamtim, dijelom zbog bolesti, a dijelom zbog godina. Mnogo je starija nego kad sam je zadnji put vidjela, u kolovozu će biti petnaest godina. Srce mi se steže kad je ugledam; i premda ona mene ne vidi, odjednom shvaća da sam tu. Kao kad Melanie u Zameo ih vjetar gleda kako se Ashley vraća iz Građanskog rata i odjednom u tom izmučenom muškarcu prepoznaje svojega voljenog supruga. Moja teta nije pojurila prema meni — to ne može — ali bujica njezinih osjećaja teče prema meni i ostavlja me bez daha.
Kad stižemo do nje, ona plače. Dugo stojimo ondje i grlimo se. Ona plače i govori: »Znala sam da ćeš doći« i »Rekla sam joj«.
Na trenutak sam pretrnula. Toliko je sretna što je sa mnom da se pitam misli li da sam njezina kći Lyndley. To bi, na određeni način, bilo vjerojatnije. Jer, iako poznajem fizikalne zakone ovoga neobičnog planeta i znam da takvo što nije moguće, znam i da bi bilo manje čudno da se moja sestra Lyndley, koje nema više od petnaest godina, vrati ovamo, nego da se ja vratim.
Usporeno se uspinjemo rampom, prečku po prečku. Ona je preslaba da bi hodala brzo, a ja toliko teško dišem da ne mogu ni govoriti. Ali, to je u redu jer čak i kad bih mogla govoriti, ne bih znala što reći. Pred nama, na vrhu rampe, nekoliko galebova prevrće kantu za smeće. Kanta se kotrlja nekoliko koraka, a tada staje tik prije ruba litice.
»May vas čeka«, kaže teta Emma pokazujući staru školsku zgradu na vrhu brda. Kreće sa mnom, a tada hvata Beezera za ruku. Polaže glavu na njegovo rame i tiho zaplače.
»Žao mi je zbog Eve«, kaže Beezer.
Iznenađuje me spoznaja da ona zna i shvaća što se upravo dogodilo Evi. »Nezgoda« koja ju je oslijepila, ostavila joj je i oštećenje mozga.
Emma me katkada prepozna, a katkada ne, rekla mi je Eva mnogo puta.
Vrata crvene školske zgrade otvorena su. Vidim Krug. Sjede s jastučićima za izradu čipke na krilu. Neke marljivo rade premećući batić preko batića i pritom upliću svoj život u uzorke. Druge gotovo da i ne rade, već slušaju, zagledane u nešto što nije posve prisutno, opčinjene glasom čitačice, jakim i razgovijetnim glasom moje majke. Njezin glas izgovara Blakeove Pjesme nevinosti i Pjesme iskustva:


Tada dođite kući, djeco moja,
sunce je zašlo, a noćna rosa pala...
Glas joj se stegne kad me ugleda na vratima.
Toliko blago da, ne trepnuvši, nastavlja...
Proljeće i dan potratiste u igri,
a zimu i noć pod krinkom.


Kad May zatvori knjigu i krene prema nama, čujem drugi glas, čak jači od njezina.
»Ništa nije slučajno«, kaže Eva dok Beezer i ja prolazimo kroz vrata.

Sedmo poglavlje


Ipsvička čipka od svake druge ručno izrađene čipke razlikuje se po batićima. Doseljenice si nisu mogle priuštiti teže, ukrasne batiće kakve su koristile Europljanke. Kao i svi drugi u Kolonijama, čipkarice su se morale snalaziti s onim čim su raspolagale. Stoga su batići na koje su namatale konce bili lakši, katkada šuplji; izrađeni od trstike, a katkada od bambusa koji je stizao sa salemskim brodovima kao materijal za pakiranje, ili čak od kostiju.
Vodič za čitanje čipke



Svi smo kod May. Beezerova zaručnica Anya stigla je sinoć. Sutra su trebali otputovati u Norvešku radi vjenčanja (koje je za samo jedan tjedan). Ali put je odgođen za nekoliko dana, putovat će nakon Evina pogreba. Anyi to očito nije drago; zapravo, kako bi joj i bilo? Mislim da ima prilično razumijevanja s obzirom na okolnosti. Znam koliko joj je ovdje neugodno. Rekla mi je to kad je s Beezerom došla u Kaliforniju u sklopu predavačke turneje koja je obuhvaćala Caltech. Poštujem njezinu iskrenost, ali ona mi se ipak ne sviđa. Mislim da to dijelom proizlazi iz činjenice da se ja njoj ne sviđam — zapravo, ne sviđa joj se nitko od nas, osim Beezera. Razmišljam o tome, pitam se koliko joj je moj brat rekao, ali Beezer nije govorljiv. Kad sam ga pitala kako je bilo - primjerice, dok je identificirao Evino tijelo — promrmljao je nešto kao da je bilo vrlo teško i spomenuo ljuskare. Znala sam da ću ga, ako želim doznati više morati pitati o pojedinostima, ali me je njegov izbor riječi odvratio od toga pa sam zaključila da ne želim znati.
Beezer i Anya jutros dugo spavaju, ali mi ostali smo ovdje, u crvenoj školskoj zgradi, čekamo da svećenik dođe ovamo i da dogovorimo službu u unitarijanskoj crkvi kojoj je Eva pripadala. Dr. Ward doći će vodenim taksijem. Zbog Evina pogreba vratio se iz mirovine. Njih su dvoje bili prijatelji. Godinama. Vidimo čamac, još daleko, ali približava se.
Nitko ne govori osim dvoje malene djece, dječaka i djevojčice koji sjede na podu školske zgrade, u udaljenom kutu, i igraju se loptom. Pod je nagnut od starosti i trošnosti pa se lopta otkotrlja od njih kad god je bace. Djeci je to vrlo zabavno. Smijulje se i žure dohvatiti je prije no što se otkotrlja kroz vrata.
Napeta mlada žena, vjerojatno njihova majka, gleda kako to čine dva ili tri puta prije no što je zvuk udaranja lopte počne živcirati. Više to ne može podnijeti pa im prilazi i uzima loptu. Djevojčica zaplače, a njezin plač rasplače njezinu majku. Vidjevši to, žene iz Kruga joj prilaze, tješe je, okružuju.
»Pusti ih neka se igraju«, predlažu starije žene. »Igra je dobra.« Žena uzima majci loptu i daje je djevojčici koja je sumnjičavo gleda.
Tada jedna od žena opaža vodeni taksi uz platformu i nekoga kako izlazi iz njega. Odmah prepoznajem svećenika, čak i nakon svih tih godina, ali ta žena ga ne prepoznaje i vidim kako postaje napeta.
»U redu je.« May joj utješno stavlja ruku na rame. »Došao je k meni.«
Napeta mlada majka dopušta da je odvedu natrag u Krug. Žene joj tiho govore, ali ne uspijevam razabrati što, sve dok joj napokon ne izmame osmijeh na lice. Djevojčica ne nastavlja igru već namjerno spušta loptu i gleda kako se polako kotrlja prema otvorenim vratima gdje na trenutak staje, a tada skače niz granitne stube, dva se puta pokazuje prije no što nestaje s vidika. U okviru otvorenih vrata ostaje samo slika May koja žuri prema pristaništu kako bi dočekala svećenika.
May misli da je bolje odvesti dr. Warda u glavnu kuću, podalje od žena koje su plašljive (najblaže rečeno), a osim toga, one ionako rade čipku i ne bismo im trebali smetati svojim poslovima. Kad stižemo u kuću, opažamo da su Beezer i Anya napokon ustali. On je popio kavu i sada je toči svećeniku. Anya mu ne pomaže, ali drži se za njega, kao i inače. On se snalazi kao što se snalazi osoba s invalidnošću te je naučio kretati se s njom i nakon nekog vremena zaboravio da nije uvijek tako hodao.
»Razmišljamo o promjeni mjesta«, kaže dr. Ward miješajući još jednu žličicu šećera u kavi, udarajući žličicom o stijenku šalice. »Vjerojatno ćemo pogreb održati niže, u St. Jamesu.«
»Zašto?« pita May.
»Zato jer je mnogo ljudi. Samo katolička crkva može primiti toliko.«
»Koliko je to ljudi?« May već ima loš predosjećaj. »Pretpostavljamo oko dvije stotine«, kaže, »manje ili više.«
»Dvije stotine ljudi?« Anya je zapanjena. »Da ja umrem, ne bih imala dvije stotine ljudi na pogrebu.«
»Manje ili više«, ponavlja svećenik.
Gotovo vidim kako se May ježi od pomisli na toliko mnogo ljudi. Ne može ostati sjediti pa ustaje i počinje hodati uokolo. »Dvije stotine ljudi«, ponavlja Anya.
»Eva je imala mnogo prijatelja«, kaže joj Beezer, dijelom kako bi je ušutkao. »Sa svih onih satova lijepog ponašanja.«
»Sve one vještice«, kaže May mršteći se.
Svećenik se meškolji u nelagodi. Neki ljudi, nedvojbeno kalvinisti, smatrali bi May jednom od »tih vještica«. Tim više sada kad se nazivaju Krug. Upamtio je to kad su svoje ime, svoje poslovno ime Otočanke, službeno promijenile u Krug. Tada mu se to nije svidjelo i to je rekao Evi. To je ime imalo stanovite konotacije, a on je smatrao da bi se toga trebale kloniti. Uvijek se pitao - pa, svi su se pitali - što se zapravo ondje događa. Neki su ljudi te žene smatrali vještičjom družinom. Budući da su vještice danas posvuda u Salemu, svaku skupinu žena logično je smatrati vješticama, osobito ako se skupina naziva Krug. Eva mu se smijala kad joj je to rekao, rekla mu je neka se upozna s njima te da skupina nije nazvana po vješticama, već po nekadašnjim krugovima švelja u koje su se žene okupljale. On je ipak mislio da se to može pogrešno protumačiti. »Ograničava karijeru«, bile su njegove riječi, ali one su to ipak učinile. A koliko je mogao vidjeti, uopće ih nije ograničilo. Eva je nedugo potom počela u svojoj čajani prodavati čipku koju su žene Kruga izrađivale, i od tada se dobro prodavala. Dakle, trebali biste biti ludi da od svećenika prihvatite poslovni savjet, zar ne? No, njemu je ipak laknulo jer ne samo što May nije vještica, već se doimalo i da im nije sklona. U tome je, pomislio je, nalik kalvinistima.
»Tko su kalvinisti?« pitam, nesvjesna da mu čitam misli sve dok to nisam izgovorila. On se trgne. Misli dr. Warda vrlo je lako čitati, toliko je otvoren da ne mogu odoljeti. Tako je to s nekim posvećenim ljudima. Njihove su misli na vidjelu cijelom svijetu, nisu ograđene kao naše.
May je već bila vrlo uzrujana. Isprva sam mislila da se ljuti jer sam nepozvano čitala svećenikove misli; to je bilo jedno od Evinih pravila lijepog ponašanja. Ne čitamo misli onih koji nas nisu pozvali čitati ih - to je nametanje, poput neovlaštenog ulaska na nečiji posjed. Ali znala sam da, ako ja lako mogu čitati misli tog čovjeka, tada to može i May; sve smo u određenoj mjeri čitačice iako May to ne želi priznati. Ali priznaje da je nevjerojatno intuitivna, a ja tvrdim da je to gotovo isto. Dakle, ili je i dalje ljuta zbog vještica, što uopće ne razumijem, ili je ljuta na mene jer čitam svećenikove misli. U svakom slučaju, njezin se gnjev jasno osjeća. Čak ga i on osjeća.
»Što mislite?« dr. Ward čeka odgovor.
»Već znate što ja mislim«, kaže May. »Mislim da uopće ne bismo trebali imati pogreb.«
»Mislim da bi Eva željela određenu vrstu obreda«, kaže dr. Ward. »Bilo bi lijepo da bude obred.« To su prve riječi koje je teta Emma izgovorila.
»Eva je bila vrlo pobožna, znate«, kaže dr. Ward. »Eva? Pobožna?« May se glasno smije.
Iako bih inače radije stala na stranu dr. Warda nego May, u ovom se čak i ja moram složiti sa svojom majkom. Eva je bila župljanka, ali nije bila pobožna, ni po čijoj definiciji. Ljeti je izrađivala cvjetne aranžmane za Prvu crkvu. I znala je raspravljati o Bibliji s najboljima. Ali, malokad je prisustvovala službi. Jednom mi je rekla da je duhovnost za nju rad u vrtu ili plivanje.
»Pa, mislim da bi željela nešto«, kaže dr. Ward. U glasu mu se čuje određena mjera napetosti koju brzo prikriva usiljenim osmijehom.
»Tada biste vi trebali sve isplanirati«, kaže May i izlazi. Sada sam ja ljuta jer je to upravo tipično za May, ostaviti nas sve da sjedimo ovdje. Moja je majka poznata po tome da se može suprotstaviti šerifu okruga, salemskoj policiji i desetak agresivnih novinara odjednom. Sposobna je voditi uspješan posao i davati sjajne intervjue za Newsweek, ali u obitelji ništa nije sposobna riješiti.
»Ne znam zašto je itko uopće pita za mišljenje«, kažem pomalo pregrubo. »Kladim se deset prema jedan da neće ni doći na pogreb ako ga održimo.«
»Ti si došla, zar ne?« U Beezerovu se glasu također čuje napetost. Ubrzo osjeti krivnju. »Oprosti«, kaže, »ali možemo li, molim vas, prestati s ovim?«
»Žao mi je«, kažem iskreno.
»Možda bismo ga jednostavno trebali održati u unitarijanskoj crkvi kao što smo planirali«, kaže dr. Ward. »Tko prvi dođe, sjedit će.«
Zamišljam šalter na kojem svi uzimaju brojeve. Tu predodžbu zadržavam za sebe.
Nastupa duga tišina.
»Jeste li dobro?« napokon me pita dr. Ward.
»Žao mi je«, ponavljam ne znajući što bih drugo rekla.
»Svima nam je žao«, kaže dr. Ward, a oči mu blago zasuze. Pruža svećeničku ruku kako bi dodirnuo moju, ali suze su mu zamaglile vid pa hvata zrak.
Poslije čujem što Anya govori Beezeru dok su mislili da su sami u kući. »Obitelj ti je krajnje čudna«, kaže. Govori to od milja; to bi trebala biti šala.
Znam kakav je izraz njegova lica iako ga ne vidim. Ne smiješi se.
Dok sam bila u ludnici, nakon što se Lyndley ubila, prijavila sam se za šok-terapiju. Eva se protivila tome, a May još više (što je bio jedan od razloga zbog kojih sam to učinila), ali liječnici su toplo preporučili tu terapiju. U bolnici sam bila već šest mjeseci. Iskušali su sve uobičajene lijekove za depresiju, ali to je bilo prije Prozaca pa lijekovi kojima su raspolagali nisu bili osobito djelotvorni. Osim toga, davali su mi antipsihotike za halucinacije. Bila sam toliko nakljukana Stelazineom da nisam mogla gutati. Jedva sam govorila. A taj lijek nije osobito pomagao. U budnom sam stanju i dalje imala vizije Lyndley kako stoji na stijenama i naginje se prema vjetru poput figure na starom jedrenjaku, spremna skočiti. U noćnim morama gledala sam kako Lyndleyina oca, Cala Boyntona, razdiru psi. Do tada sam već shvatila da je ta posljednja predodžba bila halucinacija iako sam u vrijeme primanja u bolnicu uistinu vjerovala da su psi doista razderali Cala, da je mrtav. Liječnici su to smatrali svojevrsnom fantazijom ispunjenja želje.
Ali Cal nije bio mrtav, a Lyndley jest. I koliko god se trudila, nisam se mogla osloboditi ni jedne ni druge predodžbe. Mislila sam, i liječnici su mi rekli, da bi me šok-terapijom možda napokon mogli osloboditi tih predodžbi pa sam pristala. Gotovo sam žudjela za njom. May je na taj događaj odgovorila poslavši mi primjerak Staklenog zvona Sylvije Plath. Napominjem da mi ga nije donijela; ni jednom me nije posjetila u bolnici. Poslala ju je po Evi koju je uputila čitati mi naglas ako bude potrebno.
»Učinit ću to«, bilo je sve što sam rekla Evi.
Nije bilo strašno; barem moj doživljaj nije. I djelovalo je. Bilo je potrebno nekoliko tretmana, ali predodžbe su nakon nekog vremena počele blijedjeti. Predodžba Cala vratila se u noćne more iz kojih sam se mogla probuditi prije no što postane uistinu ružno. A predodžba Lyndley nije posve nestala, ali smanjila se na veličinu malenog crnog okvira koji se utvrdio u lijevom kutu mojeg perifernog vida. Zapravo nije nestala, ali više ne moram gledati ravno u nju. Mogla sam ako želim gledati nešto drugo, a željela sam to.
Prvi put otkako pamtim imala sam plan. Planirala sam preseliti u Kaliforniju. Budući da sam se prijavila na sveučilište UCLA i da su me primili, rekla sam liječnicima da odlazim na studij, kao što sam planirala. Liječnici su bili oduševljeni. Shvatili su to kao znak da sam izliječena, da je njihova nova i usavršena elektronička medicina djelovala na meni.
Eva je prije moje šok-terapije, u posljednjem pokušaju da me odgovori od nje, rekla nešto čudno. Moje je vizije nisu uznemirivale. U njezinu pozivu čitačice vizije su poželjne. »Katkada nisu pogrešne vizije, već njihova tumačenja«, rekla je. »Katkada je predodžbu moguće shvatiti tek kad stekneš širi uvid.« Zagovarala je više terapije razgovorom te izostavljanje šokova - barem sam to tada vjerovala. Zapravo je mislila ono što mi je rekla godinama kasnije - da je i sama vidjela te slike. Obje je vidjela u čipki, predodžbu Lyndley i predodžbu pasa. Ali, vidjela ih je kao simbole, dok sam ih ja vidjela kao stvarnost.
»Ja sam kriva«, rekla je Eva već počevši govoriti u klišejima. »Trebala sam znati.«
Svi nalazimo načine da ostvarimo anesteziju.
»U osvrtu je vid savršen«, rekla mi je s tužnim osmijehom.
Šok-terapija mi je odnijela najveći dio kratkoročnog sjećanja. Nije se vratilo. To ljeto pamtim vrlo slabo. To je vjerojatno dobro — to sam i željela. Ali, odnijela mi je i velik dio mojeg dugoročnog sjećanja, što je doista neuobičajeno, statistički se događa jednom u tisuću slučajeva. Uvjeravali su me da će mi se dugoročno sjećanje vratiti i velik se dio doista vratio. Za razliku od većine ljudi koji s godinama gube pamćenje, ja se s vremenom prisjećam sve više. Sjećanje mi se najčešće vraća u fragmentima, katkada u cijelim pričama. Neke od njih sam zapisala dok sam bila u bolnici, ali su do dolaska na UCLA presušile. Nisam izdržala duže od prvog semestra. Rekla sam Evi da odustajem zbog Stelazinea, da vidim dvostruko i ne mogu čitati, što je bilo točno. Prihvatila sam svoj prvi posao čuvanja kuće jednog redatelja, a on mi je pronašao posao čitanja scenarija, prvo za njega, a kasnije za jedan od njegovih studija.
Eva me neko vrijeme pokušavala nagovoriti da se vratim studiju. Ili da se vratim u Boston i ondje studiram.

Osmo poglavlje


Današnje žene iz Kruga batiće izrađuju od kostiju ptica koje su nekoć živjele na otoku Yellow Dog. Te su kosti lagane pa je napetost konca neujednačena i to više od bilo čega drugog ipsvičkoj čipki daje neuobičajenost i lijepu, nepravilnu teksturu te je čini lakom za čitanje.
Vodič za čitanje čipke



Dobila bih okladu. May ne dolazi na Evin pogreb. Teta Emma je ovdje, između Beezera i Anye koji je drže pod ruku, svaki s jedne strane. Ali May se nije udostojila doći.
»May se s njom pozdravlja na svoj način«, Anya osjeća potrebu da objasni. »Jutros je rasula latice božura na četiri strane svijeta.«
Ne komentiram. Što god bih rekla zvučalo bi sarkastično.
Stižemo do crkve pred kojom ljudi stoje i čekaju da udu.
Rafferty je ondje, stoji u stražnjem dijelu crkve, pod orguljama koje se protežu dva kata, do krova. U tamnom odijelu izgleda čudno i neugodno mu je jer svi zure u njega. Zapravo samo žene zure. Rafferty je naočit muškarac što dodatno povećava njegovu nelagodu u ovom pretežno ženskom društvu.
Ova je crkva stara, Prva crkva u Salemu, ali puritanskog porijekla. U njezinoj pastvi bile su dvije optužene vještice. Ovo je i crkva koja je ekskomunicirala Rogera Williamsa nakon što je počeo štrajkati te odbio služiti kao pastor ili čak prisustvovati službi dok se u potpunosti ne prekine dijalog s Anglikanskom crkvom. Williams nije pobjegao samo iz crkve, već i iz Massachusetts Bay kolonije, izbjegavši protjerivanje, te je utemeljio Rhode Island, državu za iskušavanje vjerske snošljivosti.
Današnja je salemska Prva crkva unitarijanska te onoliko daleko od svojih puritanskih korijena koliko crkva može odmaknuti. Ali, ti su korijeni ipak duboki. Građevina u Ulici Essex, posljednje u nizu sastajališta, tijekom godina znatno se promijenila. Sredinom devetnaestog stoljeća, kad je u Salem pristizalo mnogo novca od pomorskog prometa, crkva je obnovljena kamenom i mahagonijem; po sredini su postavljene tvrde drvene klupe, a duž zidova meki, baršunom presvučeni separei (privatna mjesta za brodarske obitelji). Najveći dio svjetlosti dopire iz, gotovo od poda do stropa golemih Tiffany prozora, koji na unutrašnjost bacaju pepeljastu ružičastu svjetlost pa sve izgleda lijepo i čak pomalo nestvarno.
Crkva se odlikuje onom vrstom jednostavne ljepote koju nalazimo samo u ovom dijelu Novog svijeta.
Sjedamo sa strane, u separe obitelji Whitney u kojem su jastučići od konjske dlake i prašnjavi baršunasti prekrivači, nekoć tamnocrvene boje a sada ružičasti, izgužvani i izlizani. Sjedeća mjesta u sredini crkve obnovljena su i ondje sjede članovi pastve. Čak i danas kad je tolika gužva da su ljudi prisiljeni stajati u stražnjem dijelu, otvoren je samo naš separe. To je vjerojatno zbog pitanja odgovornosti, a ne odvajanja, ali doima se da nas na određeni način odvaja od drugih. Budući da gledamo prema ljudima, a ne prema propovjedaonici, kao da sjedimo u izložbenoj vitrini. Vidim kako nas ljudi pogledavaju kad misle da ih ne gledamo. Možda se to uvijek događa na pogrebima, ti pogledi, možda se to neprestano događa, ali obitelji to nikada ne opažaju jer su okrenute prema naprijed, gledaju u lijes, a ne u ljude.
Vani je već više od trideset Celzijevih stupnjeva. »Prerano je za ovo«, čujem kako jedna žena kaže dok ulazi. Ton joj je blago optužujući pa se okrećem da vidim kome se obraća, ali njezina je primjedba općenita, namijenjena nikome osobitom, ili možda Bogu čija bi kuća ovo trebala biti. Kao da bilježi nešto, daje službenu izjavu. Ljudi to čine u ovom dijelu zemlje - meteorološke krajnosti registriraju kao što računaju stanje svojeg bankovnog računa pazeći da dobiju zasluge za sve i da im se ne upute optužbe koje im ne pripadaju, kao da je i samo vrijeme pod nadzorom te je obavezno ostvariti konačan i određen broj vrućih, snježnih ili kišnih dana koji ne smije biti premašen.
Crkva je puna žena sa šeširima na glavama i u lanenim ljetnim haljinama gotovo u južnjačkom stilu, neprimjereno uz hladnu kamenu građevinu. Pogled mi je privučen središtu crkve i skupini žena odjevenih u različite nijanse ljubičaste boje te s crvenim šeširima na glavama. To su Evine redovite gošće u čajani, skupina žena koje je smatrala prijateljicama.
Ljudi se hlade neposredno nakon ulaska koristeći se onim što im je pri ruci: slamnati šešir, program od prošle nedjelje, koji je pao na pod. Uzdasi su čujni. Kamena crkva nije klimatizirana, ali osjeća se hladna vlažnost novoengleskog kamenog podruma, vlažnog i hladnog, s upamćenim mirisom jabuka od Dana berbe prošle jeseni i smreke preostale od Božića. Ljudi se smiruju jer se napokon počinju hladiti; prestaju mahati i meškoljiti se. Opažaju se čak kratki osmijesi prepoznavanja koji se dobacuju amo-tamo, a potom se prikrivaju primjerenijim, ozbiljnim držanjem. »Pokušaj se ponašati kao da nosiš crninu«, jednom sam čula kako je jedan holivudski redatelj rekao jednoj od svojih glumica. To ovi ljudi čine.
Jedine koje uistinu nose crno jesu vještice, ali one crno nose cijele godine. One su i jedine koje ovo ne doživljavaju kao ozbiljan događaj. Tiho razgovaraju i pozdravljaju one koje dolaze. Eva mi je jednom rekla da vještice smrt doživljavaju drugačije; kaže da je to zato jer uz nju ne vežu mogućnost vječnog prokletstva.
Dr. Ward drži posmrtni govor. Govori o Evinim dobrim djelima, o svim ljudima kojima je pomogla. »Naposljetku, o ljudima govore njihova dobra djela.« Nabraja Evina djela, činjenice koje nisam znala o svojoj teti, činjenice kojima se mogla hvaliti da je bila drugačija osoba. Uviđam koliko su djeca sebična. Volimo ih i njihovi su univerzumi središnje točke naših kružnih putanja, ali naši univerzumi nisu središnje točke njihovih putanja. Odavde sam otišla kao dijete i na određeni način još nisam odrasla. O tome svjedoči činjenica da to nisam znala o svojoj teti. Žalim zbog toga dok sjedim ovdje. Danas žalim zbog mnogočega.
Dr. Ward se nakašljava. »Eva Whitney svakodnevno je plivala od kasnog proljeća. Bila je u vodi i prije mnogih brodica. Ljudi su počeli porivati brodice u vodu kad bi Eva započela sa svakodnevnim plivanjem jer su znali da će vrijeme ostati toplo, da je topli dio godine pred nama. Evino prvo plivanje u sezoni za ovaj grad bilo je inačica Sviščeva dana. Dok je taj prvi put u godini ulazila u vodu, svi smo zajedno zadržavali dah. Ako je sutradan ponovno otišla plivati, pospremili bismo lopate za snijeg — proljeće je počelo.« Osvrće se uokolo, gleda ljude u oči. »I sada se godišnje doba promijenilo. Ljeto je opet ovdje, ali Eva više nije među nama.« Gleda tetu Emmu, a potom Beezera i mene. Beezer se u nelagodi meškolji na svojem sjedalu. »Sve ima svoje doba«, kaže dr. Ward, »i svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme.«
Ne nastavlja citirati već silazi i gestom poziva Ann Chase koja kreće prema propovjedaonici s bilješkama u ruci, a njezina crna haljina u prolazu se očeše o kut našeg separea. Dr. Ward nije zaboravio lijepo ponašanje pa joj pruža ruku i pomaže joj popeti se uza stube — uglađena gesta staroga gospodina. Dok ona hvata njegovu ruku, opažam da je njezina ruka ona potporna. Više ona njemu pomaže sići, no što on njoj pomaže uspeti se. Dr. Ward polako odlazi do prvog reda i sjeda nasuprot lijesu. Gleda ravno pred sebe.
Ann Chase nisam vidjela od onog ljeta kad je Lyndley umrla. Malo je starija od mene, možda četiri ili pet godina. Izgleda pomalo bezvoljno, ali inače se nije promijenila u tih petnaest godina. Crte lica više joj nisu onoliko jasno definirane pa izgleda kao kopija djela starog majstora koju je izradio student likovne umjetnosti, pomalo drugačija, više sugestija nego stvarnost.
Ne predstavlja se. Ne mora. Ann Chase je, nakon Laurie Cabot, najpoznatija vještica u Salemu i izravan potomak Gilesa i Marthe Corey koji su nekoć bili istaknuti članovi Prve crkve (sve dok kao vještica i vještac nisu pogubljeni u vrijeme histerije). Oni, dakako, nisu bili vještac i vještica. Njihova pomilovanja danas vise u stražnjem dijelu ove crkve tako da ih svi mogu vidjeti, pomilovanja koja je izdala kraljica Elizabeta II. krajem ovog stoljeća, prekasno za Gilesa i Marthu te (neki bi rekli) prekasno i za Ann. »Grijesi otaca«, netko šapne dovoljno glasno da ga svi čuju. Ali, ako je Ann to i čula, nije ni trepnula.
Većina ljudi u ovom gradu smatra da je Ann postala vješticom zbog svojevrsnog obiteljskog prosvjeda odvedenog u krajnost, pravednosti u stilu »ako ih ne možeš poraziti, pridruži im se«, »kad već kažu da jesam, mogla bih to i biti«. U to nisam sigurna. Ann Chase već se bila bavila vještičarstvom kad sam napustila grad, živjela je u hipi kući dolje pokraj Zabata, uzgajala ljekovite trave i pripremala čaj od čarobnih gljiva za sve svoje prijatelje. Tada nije nosila crno; nosila je duge lepršave suknje s indijanskim uzorkom, izrađene od iste tkanine kao i prekrivači koje smo Lyndley i ja kupile na Trgu Harvard. Najčešće je hodala bosa i imala je tetovaže od kane na zglobovima prstiju te prsten na nožnom prstu koji joj se poput srebrne loze uspinjao preko gležnja. Lyndley i ja povremeno smo je smatrale vrlo egzotičnom. Preostali dio vremena smatrale smo je jednostavno čudnom. Kao onoga dana kad smo je vidjele na kraju pristaništa Derby kako stoji golema pokraj malenog svjetionika te baja ljubavne čarolije za svoje prijateljice koje su je slijedile poput psića. Znale smo ih gledati iz luke, iz čamca privezanog na nečijem vezu. Smijale bismo se gledajući ih i pokrivale usta kako nas ne bi čule. Ali, te su čarolije naposljetku zacijelo djelovale jer su Annine prijateljice počele rađati hipi djecu koju su odijevale u majušne vlastoručno obojane majice i dojile na javnim mjestima. Nije im bilo važno to što su šezdesete već odavno prošle. »Šezdesete su u Salem stigle tek sedamdesetih godina«, govorila je Lyndley i, dakako, bila je u pravu. Ali, kad su šezdesete napokon stigle u staru salemsku luku, Ann Chase bila je prva koja se ukrcala na taj brod. A kad je taj brod ponovno otplovio, Ann je ostala mahati s obale. Pronašla je svoju matičnu luku.
U to su vrijeme svi znali izvesti pokoju čaroliju, ali Ann je to uzdignula na novu razinu. Umjesto da proriče iz tarot karata ili baca Ji Ðing, uhvatila se frenologije. Proricala je tumačeći izbočenja na glavi. Objema rukama uhvatila bi vam glavu i pritisnula je kao da na tržnici kupuje dinju. Na kraju vam je mogla reći kada ćete sklopiti brak i koliko ćete djece imati. Lyndley je nekoliko puta bila kod nje, ali ja nisam jer nisam voljela da mi netko dodiruje glavu, a osim toga, Eva mi je mogla proricati ako mi je i kada bilo potrebno.
Ann je bila najbolja u radu s uljima. U prozorskim sanducima uzgajala je ljekovite trave te je počela pripremati pripravke i destilirati eterična ulja. Kako su njezine cimerice jedna po jedna odlazile pretvarajući se prvo u uspješne poslovne žene, a potom u kućanice i mame, Ann ih je zamjenjivala mačkama. Otvorila je prodavaonicu pripravaka od ljekovitih trava na Pickering Wharfu prije no što su najamnine u tom dijelu postale vrlo visoke i bila je dovoljno uspješna da bi ostala ondje kad je ta četvrt postala popularno mjesto za kupnju. Kako je prodavaonica bila sve uspješnija, Ann je prestala uzgajati ljekovite trave u prozorskim sanducima te ih je počela kupovati od Eve. Tada su se sprijateljile.
Ann je postupno postajala »gradska vještica«. Iz Evinih riječi pomislili biste da se Ann jednoga dana jednostavno probudila i shvatila da je vještica. Ali, to zapravo nije bila odluka; bila je to evolucija. A proslavila ju je povijest njezine obitelji. Vještice Salema - mještanke koje su se prihvatile te prakse ili one koje su se već bavile vještičarstvom, a u Salem su došle jer se smatrao sigurnim utočištem za vještice - okupljale su se oko Ann Chase. Svoju povezanost s njom ističu kao potvrdu hrabrosti koja dokazuje da su vještice Salema doista cijelo vrijeme postojale ovdje, nešto poput »pogledajte koliko smo daleko dospjele«. To, dakako, nije takav dokaz (jer se Giles i Martha Corey nisu bavili vještičarstvom, već su samo bili nesretne žrtve), ali jednom uspostavljenu povezanost bilo je teško izbrisati. Sjedeći ovdje, pitam se kako se Ann osjeća kao njihova maskota.
Govori već nekoliko minuta: o Evinu vrtu i o njezinu radu na očuvanju biljaka o čemu se pisalo u časopisima koje sam čitala tijekom godina. Želim čuti što Ann ima za reći, ali ona osoba ponovno šapuće i ometa mi koncentraciju. Osvrćem se, ali ne opažam izvor pa se nastojim usredotočiti na Annin govor i na pojedinosti tetina života.
»Koliko mi je poznato, Eva je barem jednu biljnu vrstu spasila od izumiranja«, kaže Ann.
»Nevjerojatno pretjeruje, sve same besmislice«, šapuće isti glas, ovaj put dovoljno glasan da ga čujem. Okrećem se i utišavam žene s lijeve strane misleći da je jedna od njih. One me čudno gledaju. »Kao da ti imaš dvije glave«, šapuće glas u mojem uhu, ovaj put glasnije, mnogo bliže. Prepoznajem ga. To je Eva. Govori dovoljno glasno da se čuje u cijeloj crkvi, ili barem u redovima oko mene, ali očito je da samo ja čujem njezin glas.
»Eva Whitney bila je jedna od nas«, počinje Ann, a neke vještice plješću. »Ne službeno, dakako, ali bila je.«
Gledam svećenika jer Eva želi da ga pogledam. Ne znam kako to znam, ali znam. Bio joj je dobar prijatelj. Sjećam ga se u kući kako je s njom dugo u noć raspravljao o Bibliji i o književnosti.
Gledam dr. Warda. Vidim da je uzrujan. Trudi se ostati pribran zbog pastve.
»Sjećam se Evina omiljenog citata«, kaže Ann. »'Sljedeće godine opet će niknuti zelena trava. A ti, voljeni prijatelju, hoćeš li se vratiti?'« Ann gleda ravno u mene dok izgovara te riječi.
Sada silazi, a dr. Ward kreće prema lijesu. Dok Ann silazi niza stube, njezina se crna haljina širi i podsjeća me na let, i na vještice na metlama. Tada mi Eva dobacuje odlomak sjećanja; svi sjedimo ovdje — Beezer, Eva i ja - na »dan kad je čovjek letio«, ili je barem Beezer tako nazivao taj događaj.
Bio je Badnjak. Dr. Ward je tada bio nov, a Eva mu je iskazivala potporu trudeći se da svi dolaze na službe. Beezer je te godine izabran za sviranje u zvona, s još dvanaestero djece u jednakim crvenim haljinama. Svako dijete imalo je po jedno zvono i zajedno su svirali Odu radosti neobičnim tempom; svako je dijete na znak podizalo svoje zvono i zatreslo ga kao da mu spasenje ovisi o tome. Kad je Beezer završio, vratio se u separe. Bio je rumen od sve te pozornosti i od grijanja koje je dr. Ward pojačao kako bi djeci bilo toplo jer je u toj staroj zgradi vladao propuh.
Klupe u srednjem redu bile su blago podignute, petnaestak centimetara, što je neuobičajeno, a ako to zaboravite makar i na trenutak, može biti opasno. Sjećam se kako sam te večeri s Beezerom sjedila u ovom separeu. Služba je bila pri kraju. Zbor je pjevao kao što i sada pjeva. Želeći što prije stići kući i opazivši razmak u redu, jedan stariji gospodin prekršio je pravilo i uskočio u red, ali zacijelo je zaboravio sići. Najviše pamtim Evino lice kad je taj čovjek banuo u naš separe glavom prema naprijed kao da leti, nogu gotovo paralelnih s podom. Beezer ga je vidio prije nas i viknuo »Ti vrapca!«, za što bi ga Eva pljusnula da smo bili kod kuće, ali prije no što ga je dosegnula, on je bio na podu povukavši me za sobom. Svi u crkvi okrenuli su se upravo u trenutku da vide kako je Eva podignula obje ruke i uhvatila starca u letu poput trenerice gimnastike koja je ugledala skakača. Tako je promijenila njegovu putanju i vjerojatno ga poštedjela slamanja vrata. A čovjek je na trenutak prije pada bio bez težine i letio je. Sjećam se kako sam pomislila da bi sve bilo u redu kad bi mogao povjerovati da doista leti, a ne da će se ozlijediti. Ali, starac se uplašio, a lice mu se zgrčilo u pripremi. Pao je s treskom, dijelom na Evino krilo, a dijelom na vrata separea te je razbio mahagonij. Nekim se čudom nije ozlijedio. Ni Eva nije bila ozlijeđena. Sjećam se koliko je Beezer bio zadivljen Evinim hvatanjem i hrabrošću. Danima je govorio o tome.
»Ti vrapca!«, šapnuo je glas, a ja sam vidjela kako se Beezer nasmiješio. Uviđam da to sjećanje nije bilo namijenjeno meni, već njemu. Napola se smije, a napola plače dok se prisjeća. A tada solistica počinje pjevati Raglan Road, neobično, ali dobro izabranu pjesmu koju je izabrao moj brat, a ja znam da bi se Evi svidjela.
Vidim kako mi se Ann smiješi u prolazu, haljina joj i dalje leprša te se pomakne kad Evin duh skače iz našeg separea prema njoj. Gledam Beezera kako bih vidjela je li primijetio, ali on je već ustao i krenuo prema lijesu s drugim nosačima pa nije vidio ništa.
Hodamo za lijesom, svi mi. Kad se teška crkvena vrata otvore, hladan zrak iz unutrašnjosti kondenzira se u finu maglicu i paru dok nas vrata puštaju na užareni pločnik. Ali, prije izlaska u jednom trenutku sve staje. Nitko ne želi izići. Korak van znači kraj nečega, golemu promjenu. Svi to osjećamo. Nije važno što je vani više od 35 stupnjeva. Ovo je nešto drugo. Prag se na trenutak doima previsokim da bi ga se prekoračilo, ne samo nosačima lijesa već i svima drugima. Nitko ne želi prvi učiniti taj korak. U tom je trenutku vječnost i svi stajemo u njemu. Naposljetku dr. Ward razvrgava čaroliju i izlazi.
Valovi vreline uzdižu se s asfaltiranog prilaza izobličujući tijela ljudi koji izlaze na sunčevu svjetlost i zamagljuju svačije granice, ne samo Annine. Kao da smo svi duhovi, a lijes, s tamnim vodoravnim crtama, jedino je što ima istinsku težinu i masu. Ljudi se kreću polako, odmjereno, niza stube, a oči im se prilagođavaju na jarku svjetlost sunca.
Vani ne čekaju mrtvačka kola. Nosači su odlučili odnijeti lijes na groblje - Beezer, Jay-Jay i još neki mladići koje ne poznajem, možda Evini prijatelji.
Nekoliko vrata niže, kod Vještičje kuće, skupina djece iz dnevnog kampa, predškolaca, stoji u redu s obje strane debela žutog užeta, s kolutovima na svakih nekoliko koraka. Svako se dijete jednom rukom drži za kolut; neka djeca odsutno sišu palac druge ruke. Neka starija djeca, više navikla na sustav prijatelja nego na uže, jednom rukom drže se za kolut, a drugom ispod njega drže prijatelja za ruku ne izlažući se ni najmanjem riziku. Tako bi bilo teško hodati, ali djeca ne hodaju već samo stoje u redu i čekaju da udu. Pitam se zašto su ih odgojiteljice dovele u kuću Jonathana Corwina, jednog od sudaca koji su dosuđivali vješanja iako je on bio mnogo veći skeptik od drugih te mnogo slabije posvećen toj tragičnoj praksi. Djeca to neće shvatiti. Mislit će, kao što sam i ja mislila u njihovoj dobi, da su u Vještičjoj kući živjele vještice. Ako će razmišljati i o čemu, tada će to biti Noć vještica, slatkiši i kostimi koje će odjenuti iduće godine. Neće shvatiti ostatak te mračne priče, što je i dobro. Neki su pospani zbog vrućine, odsutni, traže nešto što bi ih izvuklo iz njihova omamljenog stanja. Poglede im privlači lijes koji polako izlazi iz crkvenog prilaza i gledaju kako se ljulja niz ulicu; zure u njega, prate ga pogledom, nesvjesna da to ne bi smjela. Ne posjeduju pojmovni okvir za smrt; za njih je to tek dio izleta za koji imaju karte, ili možda misle da smo mi poput uličnih izvođača koje su vidjeli kako na ulicama izvode kosturske skečeve pokušavajući vas namamiti u salemski Muzej vještica, u Vještičju tamnicu ili čak u koju od ukletih kuća.
Prolazimo pokraj vrta vile Ropes. Automobili stoje u oba smjera dok prelazimo Ulicu Essex te Cambridgeom odlazimo prema Ulici Chestnut, Evinoj omiljenoj ulici u ovom gradu. Obitelj Whitney isprva je živjela u njoj, prije no što ih je politika otjerala na Trg Washington, zajedno s drugim Jeffersonovim republikancima. Beezer je namjeravao skrenuti desno u Ulicu Chestnut i proći pokraj stare kuće Whitneyja prije skretanja u Ulicu Flint te niz Warren, a potom se vratiti u Ulicu Cambridge prema groblju u Ulici Broad. Ta je zamisao u tom trenutku zvučala dobro (i Evi bi se svidjela), ali previše je ambiciozna. Vrućina je čini neostvarivom. Već sam iscrpljena i zadihana. Pomišljam kako bi bilo najbolje da pođu ravno i ne skreću. Pokušavam Beezeru poslati tu misao, ali kad povorka stiže do Ulice Chestnut i zgrade Hamilton, Beezer skreće desno kao što je planirao, lijes ga slijedi, a stražnji kraj mu zaokreće u širokom luku poput krme broda.
Ulica Chestnut okićena je za ljeto, s cvjetnim sanducima na prozorima i na stubama starih kuća iz državnog programa. Lijepa je u svako doba, ali njome nikada nije bilo lako hodati. Stari pločnici od opeka nalik su valovima koji se uspinju i padaju prilagođavajući se zapletenom korijenju drveća i podižući se uslijed smrzavanja tijekom prorekla dva stoljeća. Ta je ulica trenutak u vremenu, ali neravna je poput salemske luke za olujne plime pa se lijes ljulja kao da pluta na vodi. Iza ugla dolazi turistički autobus, a neki turisti opažaju priliku za fotografiranje i naginju se kako bi u prolazu načinili koju fotografiju. Kad autobus zazvoni, starac koji za stolom pokraj prozora igra pasijans upućuje mu pogled tolerantne uzrujanosti, ali iznenadi se kad mu u razini očiju ispred prozora prođe lijes, a za njim cijela naša povorka. Ustaje, prilazi prozoru i zatvara kapke.
Groblje u Ulici Broad nalazi se visoko na brdu te se blago spušta prema crkvi. Zračna udaljenost nije velika, ali na ovoj vrućini predaleko je za nosače lijesa. Vidim naprezanje na Beezerovu licu; pita se je li ovo bila loša ideja. Približavamo se mjestu ukopa, naprijed ide rodbina i nekoliko žena sa šeširima. Groblje je pred nama, ali put se spušta prije no što se ponovno uspne. Iako vidim nadgrobne spomenike na padini brežuljka, više ne vidim ulaz u groblje pa ne znam što svi gledaju sve dok ne stignem gotovo do vrha. Vještice, koje su na brdu iza nas i još vide cijeli prizor, stale su kao ukopane i zure u nešto na putu.
»Što se događa?« pastelna žena pita svoju prijateljicu. »Što gledaju?«
Osjećam prosvjednike prije no što ih vidim, osjećam ih kao zid ili kao zaključana vrata. A tada opažam natpise: velike, flomasterima ispisane na pločama: »KRŠĆANSKI POGREB NIJE DOPUŠTEN« i »ČAROBNJAŠTVO JE BOGU MRSKO«.
Detektiv Rafferty, koji izgleda kao da je cijelo vrijeme očekivao nevolju, već telefonira i zove pojačanje. Jedan od nosača lijesa, koji je Ulicu Chestnut uspio prijeći bez ijednog spoticanja, sada posrće iako smo na ravnom pločniku. Zamalo pada, ali u posljednji čas uspostavlja ravnotežu. Val neravnoteže zahvaća sve nosače pa na trenutak pomišljam da će im lijes pasti na pločnik.
»Maknite se«, Rafferty govori prosvjednicima dok se drugi policijski automobil parkira. Iz njega izlaze dva policajca te staju pred prosvjednike kako bi lijes mogao proći. Nosači lijesa kreću uzbrdo, ali uspon je strm. Vidim kako im znoj probija kroz sakoe.
»Ne shvaćam«, kaže jedna žena u pastelnom jednoj od žena iz Crvenih šešira. »Tko su ti ljudi?«
»To su kalvinisti«, odgovara žena s crvenim šeširom. Odjednom se osjećam onako kako Beezer izgleda. Uviđam da sam vjerojatno trebala pojesti nešto prije polaska, ali nisam mogla. Osjećam se kao da cijelu situaciju gledam kroz naopako okrenut dalekozor pa se sve u mojem vidnom polju udaljava.
»Kao stari puritanci?«
Žena s crvenim šeširom oprezno prolazi pokraj prosvjednika, obilazi ih kako im ne bi smetala, ali ne usudi im se okrenuti leđima.
»Zacijelo se šalite«, kaže žena u pastelnom ženi sa šeširom i prosvjednicima. Ne dobivši odgovor, žuri sustići druge. Zvuk sirene približava se iz daljine.
»Pustite ih da prođu«, ponavlja Rafferty, ovaj put strože, jer je pojačanje na putu. »Ako želite prosvjedovati, imate pravo na to, ali to nećete činiti na ovom groblju.« Rafferty staje između kalvinista i vještica. Vještice se kreću zajedno, kao nijema skupina, a ja osjećam kako se nešto promijenilo. Jedan se čovjek, dok one prolaze, u starom praznovjerju preostalom od njegova prijašnjeg katoličanstva prekriži kao da nije siguran (u škripcu) da će se ta nova vjera, koju je prihvatio, održati. Gak i ja vidim da se ti ljudi plaše vještica. Njihov strah mijenja omjer moći i sada se vještice osjećaju dovoljno snažnima da prođu; znaju da ih se ti ljudi plaše, osobito u toliko velikoj skupini.
Anya hvata tetu Emmu pod ruku i usmjerava je prema vrhu brda gdje se nalazi grobnica obitelji Whitney. Hodam iza nje i gledam kalviniste. Odozdo vidim kako dolazi još nekoliko policijskih automobila.
Vjetar puše s mora. Stižemo na brdo i zrak napokon počinje strujati. Miriši na slanu vodu i na oseku. Osjećam kako šavovi od operacije, koji se još nisu raspali, pulsiraju sa svakim mojim korakom uzbrdo. Pogledom tražim gdje bih mogla sjesti, ali nema ničega. Želim plakati, znam da bih to trebala željeti, ali za mene to nije moguće, ne ovdje pred svim ovim ljudima koji nas gledaju. Koji gledaju mene.
Preda mnom je visok spomenik obitelji Whitney, a oko njega maleni nadgrobni kameni. Gledam kamen preda mnom, koji pripada mojemu djedu G. G. Whitneyju. Svi u Salemu mogli bi vam ispripovijedati priču o mojem djedu. Ali, danas ne tražim njegov kamen, nego Lyndleyin. Do pogreba moje sestre već sam bila u bolnici. Gledam na kraj reda, kamen koji izgleda najnovije, njezin. Evin nadgrobni kamen već je isklesan. Leži sa strane pokraj otvorena groba. Anya bjesni zbog njega. Vrlo je ljuta jer su pogrešno ispisali ime. Napisali su »Eve« umjesto »Eva«. Moguće je da je netko doista nehotice pogriješio, ali ona želi da to netko plati. »I pogledajte, napisali su 'prominula' umjesto 'preminula' Gdje nalaze takve ljude?«
Ne obraća se meni. Ni bilo kome tko može nešto poduzeti po tom pitanju. Nadgrobne kamene obitelji Whitney već godinama izrađuje ista obitelj, klesari iz Italije koje je G. G. doveo ovamo. Poznajem ih od djetinjstva. Oni su izradili zamršeno izrezbaren središnji spomenik. Izradili su sve granitne skulpture u Evinu vrtu: klesali su fine ružine latice i paprat od tvrdog novoengleskog granita koji se vrlo razlikuje od mekog mramora na koji su bili naviknuli. Izvrsni su klesari iako u pisanju nisu osobito vješti i ne želim da Anya govori ružno o njima.
Hodam pokraj niza nadgrobnih kamena obitelji Whitney. Stigavši do Lyndleyinog, stajem i zagledam se u njega. Lyndleyino je ime također pogrešno ispisano. Prezime su dobro ispisali, Boynton, ali ime su napisali sa slovom s umjesto l (»Lyndsey« umjesto »Lyndley«). Pomalo mi je mučno dok stojim ovdje. I vrti mi se.
Vraćam se u skupinu i opažam da Anya drži tetu Emmu pod ruku. Pribrala se i prestala bjesnjeti.
Dr. Ward pokraj groba čita molitve. Pritom neprestano pogledava tetu Emmu kao da čita njoj. Ali, doima se da ona to ne opaža. Ne gleda svećenika, već gomilu zemlje pokraj otvorene grobnice. Mislim da uopće ne zna da danas pokapamo njezinu majku. Kad sam stigla, doimalo se da zna. Ali, danas se doima da nije svjesna. Pogled joj je nepomičan dok izgovaramo Dvadeset treći psalam. Ne doima se tužnom, već čak kao da je ne zanima previše što svi radimo ovdje.
Obred je završen i neki ljudi odlaze. Ali, nitko od nas ne želi ostaviti Evu iznad zemlje, ne dok su prosvjednici još dolje. Stoga neki ostaju, čekaju da se njezin lijes spusti u grobnicu, uzimaju obrednu šaku zemlje ili cvijeće i bacaju ga za Evom.
I kad je napokon sve završeno, kad se svi okrećemo kako bismo pošli, jedna žena s crvenim šeširom ostaje bez daha. Okrećem se i opažam da prema groblju dolazi jedan od Calovih učenika. Na sebi ima haljinu i sandale, a kosa mu je duga i lepršava. Nosi bradu. Čak se ni dr. Ward ne može suzdržati pa zuri u njega. Tada opažam kako Rafferty staje pred njega zapriječivši mu put. Skupina prosvjednika se približava, a policijski automobili se skupljaju. Vidim Raffertyjevo lice zgrčeno kao da je upravo kušao pokvarenu ribu ili takvo što.
»Isuse Kriste!« kaže pastelna žena.
»Teško«, kaže jedna od Crvenih šešira.
»To nije Isus, to je Ivan Krstitelj«, dobacuje druga iz Crvenih šešira. »A ono je Cal Boynton«, kaže treća, manje šaljivim tonom. Pokazuje čovjeka u Armanijevu odjelu.
»Kako se usuđuje!« kaže još jedna od njih.
Gomila utihne dok Cal prolazi pokraj nje. Staje pred mojom tetom.
»Zdravo, Emma«, kaže joj. Ona se ukoči. »I zdravo, Sophya«, kaže meni ne okrećući se, ne pogledavši me. »Dobrodošla kući.«
Tlo se okrene poda mnom, a Beezer me hvata za ruku.
Prije no što se uspijevam dosjetiti što bih učinila, dolazi Rafferty. »Udaljite se«, kaže Calu koji se ne miče.
»Opustite se, detektive Rafferty«, kaže Cal. »Samo sam se došao pozdraviti, kao i svi drugi.«
Anya je uhvatila tetu Emmu pod ruku i odvodi je podalje od gomile. »Dođite«, kaže. »Gotovo je.« Beezer me gleda. Ostaje pokraj mene dok Anya s mojom tetom odlazi niz drugu stranu brežuljka te na stražnja vrata groblja izlazi prema luci. Beezer mi pokazuje neka krenem ispred njega. »Hajdemo kući«, kaže.
Rafferty ostaje motriti Cala, paziti da ne krene za nama.

Deveto poglavlje


U vrijeme najvećeg uspjeha šest stotina žena izrađivalo je i prodavalo ipsvičku čipku koja je iz gradske luke otpremana u luke širom svijeta.
Vodič za čitanje čipke



Anya prati tetu Emmu natrag na otok Yellow Dog. Stigavši u Evinu kuću, odlazi ravno u smočnicu i toči si piće. Osim May i moje tete, dr. Ward je jedini koji ne dolazi u kuću. Ispričava se porukom objasnivši da se ne osjeća najbolje te obećava da će svratiti u tjednu kako bi me vidio. Svi ostali ožalošćeni dolaze u kuću, uključujući vještice. Gotovo kao da su došli i kalvinisti jer su glavna tema svih razgovora. Kako se usude, govore svi, tako doći na groblje. I dalje sam zapanjena svim time i vidim da je Beezer zbog toga ljut na mene, ili barem ogorčen. Neprestano ponavlja da ne bih trebala biti iznenađena zbog toga. Kaže da sam znala za Cala te da ima sve te sljedbenike koji se odijevaju poput apostola i njega smatraju Kristom koji se vratio među ljude. Iako je to bilo šokantno, bolesno i sve, Beezer je rekao da me zapravo ne bi trebalo previše iznenaditi jer sam to već znala. Rekao mi je da smo o tome razgovarali prije više od jedne godine, a ja sam mu tada rekla da me se to ne tiče. Ne sjećam se tog razgovora i to mu govorim.
»Sjećaš li se da ti je Eva slala sve one novine?« upitao je kao da bi to trebalo biti dovoljno. »Slala ih je jer su u njima bili članci o Calu.« I dalje ga blijedo gledam. »Zaboga, Towner, to je bilo NB.«
Tako Beezer govori o mojoj prošlosti. PB je bilo »prije bolnice«, a NB »nakon bolnice«. Kad sam izišla, Beezer mi je pomogao rekonstruirati sjećanja. Mnoge od mojih priča i predodžbi potječu izravno od mojeg brata, njegova su sjećanja postavljena na tanki kostur mojih sjećanja. Iduće ljeto došao je u Kaliforniju na školske praznike i trudio se pomoći mi. Čak je razmišljao o tome da ondje studira, prijavio se na Caltech, ali jednog ga je dana sve to previše opteretilo i morao je otići. Bilo je to samo tjedan dana prije pripremne škole. Rekao mi je kako je Eva željela da se vrati ranije kako bi se pripremio. Vidjela sam da mu je bilo žao zbog toga. Vidjela sam i da je to bila laž. Prisjećanje je bilo težak proces. Što je više odmicao, to je bio teži, osobito kad smo počeli razgovarati o Lyndley. Sjećam se kako sam rekla da smo možda trebali znati za zlostavljanje ili barem da je Lyndley u nevolji, da smo joj možda mogli pomoći. Rekla sam mu da su znakovi bili posvuda: podljevi, pretjerano razvijena seksualnost u njezinim godinama, izljevi bijesa. Vidjela sam kako se Beezerovo lice koči dok sam govorila o svojoj sestri. Vidjela sam kako se ograđuje od toga. O tome nije mogao razgovarati; za njega je to bilo previše, kao što bi moglo biti bilo kojoj zdravoj osobi, bilo kome tko nije bio opsjednut svime time kao što sam ja bila. Željela sam to pustiti, ali nisam se mogla oduprijeti odlomcima sjećanja. Držala sam se za njih kao da su pojas za spašavanje, a mojem je bratu to jednostavno bilo preteško.
Beezer je vrlo strpljiv s mojim PB rupama u sjećanju, ali NB rupe u sjećanju uopće ne podnosi. NB nisam se podvrgavala šok-terapiji i nisam duže vrijeme provodila u bolnici, izuzev nedavne operacije, ali to je bilo tjelesno, a ne duševno pitanje (iako bi moj prijašnji psihijatar vjerojatno prvi opovrgnuo tu tvrdnju). Novine koje je moj brat neprestano navodio kao dokaz da sam znala za Calov novi poziv zapravo su bile one koje nisam ni otvorila. Stoga Beezerov dokaz meni nije ništa značio. Uopće se ne sjećam da sam sa svojim bratom razgovarala o Calu. Zapravo me počinje ljutiti to što mi Beezer neprestano govori kako se osjećam i da mi to ne smeta. Znam da želi da se pomirim s tim i to poštujem, ali, doista! Valjda bih se, zaboga, trebala barem maglovito sjećati da mi je netko rekao da je moj ujak Cal Boynton fundamentalistički propovjednik čiji sljedbenici vjeruju da je novi Mesija. Mislim da bih upamtila takvo što.
Kad se gomila malo prorijedila, Beezer silazi pretražiti Evin vinski podrum i vraća se sa slatkim likerom od višanja, prašnjavim Armagnacom i malo Amontillada.
»O, fino«, kaže Anya, »baš u Poeovom stilu.«
Pastelne žene i Crveni šeširi vesele se likeru i svima toče po čašicu. Ja pripremam čaj u Evinu čast, a ljudi sjedaju za stoliće s čipkastim podmetačima kao da je običan dan u čajani, a ne dan Evina pogreba. Pomišljam da bih trebala pripremiti sendviče s krastavcima od kruha bez kore, kako bi ih Eva pripremila, ali u kući nema hrane, osim onoga što su ljudi donijeli, te liker i čaj. U osvrtu uviđam da me Eva zaboravila poučiti ponašanju u slučaju smrti, jer, osim Lyndley, nitko u obitelji nije umro od G. G.-ja i moje bake, a to je bilo dok sam bila malena, premlada da bih prisustvovala pogrebu. Na Lyndleyinu pogrebu nisam bila jer sam do tada bila u bolnici, ali pretpostavljam da su ga održali i da su potom vjerojatno došli ovamo. Kamo bi drugamo otišli?
Jedna od pastelnih žena popila je previše likera. Lice joj je crveno i počinje plakati. Govori o Evi i o tome kako je pomogla njezinu sinu. Govori o plesnoj školi i o tome kako je on kao dječak bio beznadno trapav, a negdje u njezinu zbrkanom monologu uviđam da je njezin sin »preminuo«, da je umro u Zaljevskom ratu. »Prijateljska vatra«, kaže i uvrnuto se smiješi, »kao da takvo što postoji.« A tada se okreće prema meni. »Ne smiješ dopustiti da njezin vrt umre«, kaže s mnogo žara hvatajući me za ruku. »Obećaj mi da nećeš dopustiti da umre.«
Kimam jer ne znam što bih drugo i zato jer je to dvoje nekako povezano u njezinu umu, Evin vrt i njezin mrtvi sin, ali ne uspijevam shvatiti kako su povezani pa jednostavno budalasto kimam i obećavam.
Cijela skupina je utihnula. Jedna od Crvenih šešira uzima uplakanu ženu za ruku, a tada Ruth, jedina koja ga je još imala na glavi, skida šešir i nudi ga uplakanoj ženi, pruža ga poput starog eliksira koji zajamčeno liječi svaku boljku. Ne znam je li to zbog samog šešira ili zbog djetinje nevinosti te geste, ali djeluje. Uplakana gospoda ne stavlja šešir na glavu, već rukom prelazi preko njega kao da je voljena mačka koja joj je upravo skočila na krilo na maženje. Doima se da je to smiruje. Nakon nekoliko trenutaka uspijeva se nasmiješiti kroz suze.
»Možeš ga staviti«, kaže jedna od Crvenih šešira.
Prije no što uplakana žena stigne odbiti, Ruth joj uzima veliki ovješeni, pastelni šešir i zamjenjuje ga prevelikim crvenim. A tada, skupina okruži svoju novu prijateljicu poput Kruga (žena na otoku).
Crveni šeširi odlaze zajedno, kao što su i došli. Žene na odlasku mašu. Njihovi glasovi, jednoglasni u sućuti i pohvalama stišavaju se poput glazbe, a potom se razdvajaju u pojedinačne zvukove dok se žene razilaze prema svojim automobilima. Tek kasnije opažam usamljeni šešir postavljen na polici iznad kamina. Vidim ga tek nakon što su ožalošćene otišle, a tada je prekasno pa ga ostavljam ondje.
Netko je uključio radio tražeći državnu postaju, ali radio je star, a signal slab pa je bostonski ogranak državne postaje nadjačala snažnija postaja sklona glazbi iz mjuzikla. Ezio Pinza pjeva pjesmu Some Enchanted Evening iz mjuzikla South Pacific.
Do Raffertyjeva dolaska većina ljudi je otišla. Prilazi Jay-Jayu, jedinoj osobi koju ovdje uistinu poznaje. Vidim kako se Jay-Jay uspravlja dok mu Rafferty prilazi. I Jay-Jay i Beezer već su prilično pripiti jer, dok su svi drugi pili liker ili čaj, Beezer i Jay-Jay prisvojili su Armagnac pa bocu nose uokolo i nadopunjuju svoje čaše. Beezera još nisam vidjela pijanog i nikada nisam ni pomislila da bi mogao piti, ali čini se da to Anyi ne smeta. Ona ponovno hoda kao da mu je pričvršćena uz bok noseći naopako praznu čašu iz koje je popila slatki liker, poput malenog zvona za večeru kojim će zazvoniti kako bi goste pozvala za stol.
Jay-Jay si toči još jedno piće.
»Gdje su gošće čajane?« pita Rafferty.
»Upravo su otišle«, kažem, a on izgleda kao da mu je laknulo. »Jesu li se kalvinisti vratili u svoje kaveze?« pita Jay-Jay. »Prikolice«, ispravlja ga Rafferty, »i da, jesu, za sada.« Čujem prizvuk njujorškog naglaska.
»Tvoja majka nije ovdje?« pita me Rafferty i pogledom prelazi po sobi. Imajući u vidu da je policajac, potrebno mu je podosta vremena da nešto primijeti.
»Nije.«
Doima se iznenađenim. Očito May ne poznaje osobito dobro. »Nećeš ostati sama u ovoj kući, zar ne?«
Ne odgovaram na takva pitanja, čak ni policajcu.
»Anya i ja ostajemo s Towner«, kaže Beezer uskačući kako bi me spasio.
»O, dakako«, kaže Rafferty odjednom uvidjevši kako je to zvučalo. »Oprosti.«
»Jesi li to pitao kao predstavnik zakona ili tek kao zabrinuti građanin?« pitam nastojeći zvučati šaljivo.
»To je više bio pokušaj čavrljanja«, kaže on.
»Tada ti je potrebno piće.« Beezer odlazi po čašu i nudi Armagnac. Rafferty podiže ruku odbijajući piće.
»Anonimni alkoholičar«, Jay-Jay govori Beezeru bez glasa, pomoću prenaglašene pantomime, ali svi to opažamo uključujući Raffertyja koji okreće očima.
»Čaj?« nudim.
»Zaboga, ne«, kaže užasnut i oboje se nasmijemo.
Beezer zaključuje da se snalazim i ponovno se okreće Anyi i Jay-Jayu.
Rafferty razmišlja što bi mi rekao. Pogledom prelazi po prostoriji. Napokon se odlučuje za ono očito. »Žao mi je zbog tvoje bake«, kaže. »Bila je fina gospoda.«
»Zapravo mi je bila prateta«, kažem i vidim da on ne zna što bi na to rekao, »ali, hvala ti.«
Stojimo u nelagodi, nijedno od nas ne zna što bi reklo.
»Kako ste se upoznali?« napokon pitam.
»Dolazio sam ovamo na ručak«, rekao je.
Pomišljam na hranu s Evina jelovnika: maleni sendviči, krastavac i kopar na ljupkom bijelom kruhu bez kore, kruh od datulja i oraha sa sirnim namazom. To mi se doima malo vjerojatnim.
»Jako volim maštovite sendviče«, objašnjava.
To je posljednje što bih očekivala da će reći pa se smiješim.
Mislim da se prisjećam kako mi je Eva spomenula da joj je jedan policajac dobar prijatelj. Zbog nekog razloga njezinog sam prijatelja zamišljala mnogo starijim.
Rafferty pokušava ustanoviti što mislim. Čudno me gleda.
Prebirem po Evinoj pouci tražeći što bih rekla kad opažam da on još nema piće. »Što kažete na sodu?« pitam. »Mislim da sam je vidjela u smočnici, ali ne znam koliko je stara.«
»Odgovara mi svaka proizvedena nakon 1972. godine.«
Odlazim u kuhinju po led te se vraćam s čašom i sodom. Jay-Jay je počeo vaditi kutije starih fotografija iz donje ladice ormarića. On i Beezer su ih rasprostrli po svim raspoloživim površinama pa se nema gdje točiti. Predajem čašu Raffertyju i otvaram čep boce. Skljoca dok čep puca pa znam da je još dobra — zapravo previše dobra. Počinjem je točiti, a ona se pjeni preko ruba čaše. Ne znam je li to zato jer je u smočnici vrlo vruće ili zato jer sam u čašu stavila previše leda, ali prije no što sam natočila pola čaše, voda se zapjenila i podignula preko ruba te se zamalo prelila na Aubusson sag kad je Rafferty gurnuo prst u čašu kako bi je zaustavio.
Glupo stojimo, Rafferty s kažiprstom u čaši do drugog zgloba, a ja mahnito tražim nešto što bih podmetnula. »U redu je«, kaže. »Stalo je.«
»Oprosti«, kažem mu. A tada pogledam njegov prst i dodam: »Zgodan trik.«
»Nekoć sam pio pivo«, kaže, »u prošlom životu.«
Beezer i Anya odnose hrpu starih fotografija do klupe ispod prozora i počinju ih premetati. Jay-Jay, po prirodi sklon zadiranju ondje gdje mu nije mjesto, hoda po sobi te otvara ormariće i vadi predmete kojih se sjeća iz djetinjstva. U mladosti je u ovoj sobi provodio mnogo vremena. On i Beezer igrali su društvene igre i poker dok je Beezer bio kod kuće na praznicima. Raščistili bi jedan od većih stolova te rasprostrli svoje stvari, a sjećam se koliko je to Evu ljutilo. Uklonili bi svu čipku iz prostorije, sakrili je u ladice i pod jastučiće, a ona bi neke od njih tražila još tjednima nakon što bi se Beezer vratio u internat.
»Sjećaš se ovoga?« pita Jay-Jay podižući čajnik u obliku ptice.
»Sjećam se kad si ga razbio«, kaže Beezer, pregledava čajnik i pokazuje napuklinu.
»Natjerala nas je da dug odradimo poslužujući poslijepodnevnu užinu.« Jay-Jay ponovno prilazi ormariću i poseže dublje. »Imaš li nalog za pretres?« pita ga Rafferty. »O, Towner nema ništa protiv«, kaže Jay-Jay. Rafferty me upitno pogleda. Sliježem ramenima. »Radoznalost je pogubna«, kaže Rafferty i nasmiješi se. »Ali donosi zadovoljstvo«, odvraća Jay-Jay. Rafferty odmahuje glavom.
»To ga vjerojatno čini dobrim policajcem«, kažem Raffertyju.
»Da, stječe se takav dojam, zar ne?« Govori to toliko iskreno i nepromišljeno da se moram nasmijati. Odmah mu je žao. Zvoni zvono na vratima.
»Spasilo me zvono«, kaže i ponovno okreće očima. Kao da je Eva u sobi i prenosi klišeje kroz nas.
Na vratima je žena koja je zaboravila šešir. Uzimam ga i krećem prema vratima. Ovdje ti je šešir, čemu takva žurba? Pomišljam, ali ovaj put to ne izgovaram naglas.
»Oprostite«, kaže žena. »Tek sam u Beverlyju primijetila da sam ga ovdje ostavila.« Pratim je preko trijema. »Eva bi bila vrlo sretna što ste se vratili«, kaže. »Nadam se da mi ne zamjerate što sam to rekla.« Ne čeka odgovor.
Vrućina napokon popušta. Negdje u parku netko svira violinu.
Vraćam se, a oni pripovijedaju priče o Evi. Potaknute fotografijama. Svaka je fotografija jedna priča. Beezer i Jay-Jay se nadmeću pred Anyom ili pred Raffertyjem, tko ih već želi slušati.
»Ovo počinje zvučati kao irske karmine.« Rafferty mi pruža praznu čašu ne želeći je spustiti među fotografije.
»Još?« pitam, iznenađena jer je toliko brzo popio. On podiže ruku — dovoljno mu je. »Eva je dijelom bila Irkinja«, kažem.
»Šališ se«, kaže on i vidim da je iznenađen.
»S majčine strane.« Sjećam se kako nam je Eva govorila da nas naša irska krv čini dobrim čitačicama, da svi Irci imaju dar slijepog vida, ili barem sve Irkinje. Ali, ja nemam nimalo irske krvi. Moja baka je bila G. G.-jeva prva supruga Elizabeth, koja je umrla rađajući moju majku. May je također prilično vidovita iako se jako trudi poricati to. Stoga taj dar mora potjecati s obje strane obitelji.
Priče s druge strane sobe postaju preglasne da bismo mogli razgovarati.
»Sjećaš se kako je republikanskom kandidatu za guvernera rekla da se ne kandidira?« pita Jay-Jay, na što Beezer u iznenađenju pljuje gutljaj koji je imao u ustima. »Što mu je ono rekla?«
»Iz toga ne može proizići ništa dobro«, kaže Beezer.
»Da, tako je.« Jay-Jay se okreće prema Anyi. »Taj tip je imao mnogo novca. Ljudi su smatrali da doista ima izglede za pobjedu. Tjedan dana prije izbora poskliznuo se na jedan od svojih letaka, otisnutih u četiri boje na sjajnom papiru, te je šest tjedana ležao u nekoj zaboravljenoj bolnici u East Cupcakeu, koju se nije usudio napustiti jer je strahovao da bi time, citiram, 'odbio svoje birače'.«
»Koji su ionako glasali za demokrata«, Beezer kaže Anyi.
»Dakle, izgubio je?« pita Anya u nevjerici.
»Republikanac? U Massachusettsu? Dakako da je izgubio. »Ne moraš biti vidovit da to predvidiš.« Jay-Jay se grohotom smije.
»Misliš da bismo mu trebali ispričati o našim nedavnim kandidaturama republikanskih guvernera?« pita Rafferty, a tada odustaje. Anya i Beezer se smiju toliko jako da mu ni oni ne mogu reći.
»Što?« pita Jay-Jay, ali Beezer je već počeo grohotati, a na taj smijeh nitko nije imun.
Rafferty me pogleda. Sada se svi smiju. Beezer se smije nečujno, a na licu mu je grimasa koja izgleda kao da je iz filma strave. Zvuk proizvodi samo pri udisaju, glasan urlik koji zvuči kao da se šali, ali ne šali se. Ljudi se počnu smirivati, a on tada urlikne i svi se ponovno smiju, opušteni od smijeha i oslobađanja.
Trčeći, približava nam se Jay-Jayeva djevojka Irene kako-se-već-pre-ziva.
»Gdje je zahod«, pita nestrpljivo. »Mislim da ću se popiškiti u gaće.«
»Sjajno«, kažem i pokazujem u hodnik, ali idem za njom kako bih se uvjerila da ga je pronašla.
Rafferty me slijedi u hodnik.
»Zadnja vrata«, pokazujem, a ona ulazi.
Rafferty i ja smo u predvorju gdje je malo tiše, glasovi su prigušeni. On se doima zahvalnim za tišinu. Izgleda kao da mu je laknulo, a tada se našao u nelagodi jer nije znao što bi rekao.
»Ovaj je slučaj bio težak«, kaže.
»Kako to misliš?«
»Ovaj slučaj. Evin. Kad inače netko nestane bez traga, obraćam se Evi.«
»Doista?«
»Zapravo nam je pomogla više puta.«
Sjećam se da mi je Eva spominjala svojeg prijatelja policajca. Kako je izvela seansu koja mu je pomogla pronaći nestalog dječaka. Dakle, bila sam u pravu; prijatelj kojeg je spominjala bio je Rafferty.
»Bila je iznimna žena.«
»Drago mi je da si je poznavao.«
»Neprestano je govorila o tebi.«
Ne sviđa mi se pomisao da je Eva govorila o meni, a on to vidi. Pokušavam to prikriti, ali prekasno je.
»Samo lijepe stvari«, rekao je, ali vidim da zna više od lijepih stvari. Svi u ovom gradu o meni znaju više od lijepih stvari; te su informacije javne. Ne mogu zamisliti njegove razgovore s Evom o meni — o mojoj hospitalizaciji. Bože, ako je bio radoznao i ako je pogledao moj policijski dosje, imao je dovoljno tema da idućih godinu dana razgovara o meni.
»Moram sjesti«, kažem uviđajući da je tako tek kad to izgovarim. Osjećam blagu mučninu. Dan je bio naporan, a ja se ne bih smjela naprezati. U glavi mi se vrti od buke svega što u ovoj prostoriji nije izgovoreno. Nemam snage braniti se od misli drugih ljudi. Čujem sva njihova neizgovorena pitanja: Zašto se, dovraga, vratila? Što misliš, koliko je luda? Bježim natrag unutra prije no što se Rafferty stigne usprotiviti.
Odlazim na drugi kraj sobe, udaljavam se od njega, prilazim stolu pokraj prozora u erkeru. Rafferty ulazi nekoliko trenutaka poslije. Pogledom prelazi po ljudima dok me ne opazi, a tada mi prilazi i saginje se. »Oprosti«, kaže. »To je bio još jedan loš pokušaj čavrljanja.«
Ne uspijevam se nasmiješiti.
»Eva mi je neprestano govorila koliko sam nevješt u tome.«
Suosjećam s njim. Trudi se. Gledam ga i uviđam da su njegove tajne misli, kakve god bile, vjerojatno jedine u ovoj sobi koje večeras ne čitam.
»Neprestano mi je govorila da će mi dati popust na jedan od svojih tečajeva lijepog ponašanja«, kaže. Nastupa duga stanka. On se meškolji u nelagodi. »Vjerojatno sam trebao iskoristiti tu ponudu.«
I dalje se nastojim domisliti što bih mu rekla, nešto pristojno, ali ne osobno. Napokon mi nešto pada na pamet. Obraćam mu se riječima tete Eve. »Volim juhu. Volite li vi juhu?«
To je test. Da vidim koliko zna. Ako je razgovarao s Evom onoliko mnogo koliko pretpostavljam da jest, taj će mu izraz biti poznat. Bio je to jedan od njezinih omiljenih. Osobito ako se razgovaralo o vještini čavrljanja ili o njegovoj nespretnosti u tom pogledu. Razgovor o juhi bio je prva Evina pouka.
Gleda me sa zanimanjem. Ja gledam njegove oči i čekam znakove prepoznavanja. Ne pokazuju ništa. »Molim?« kaže polako, odmjereno.
Sada zurim u njega i pokušavam mu pročitati misli. Um mu je ili namjerno prazan ili nečitljiv. Oči su mu nepomične. Možda govori istinu, ili je možda tek vraški dobar policajac. Ne mogu odrediti što je od toga.
Irene se vraća u sobu poravnavajući suknju. »Što sam propustila?«
»Ispričaj joj o kipu«, kaže Jay-Jay Beezeru. »Hej, Reenie, ovo moraš čuti.«
»Pričao sam Anyi kako je Cal pokušao ukloniti kip Rogera Conanta«, objašnjava Beezer.
Irene se smiješi prisjećajući se.
»Zato jer izgleda kao vještica?« pita Anya.
»Zato jer izgleda kao da masturbira«, kaže Irene.
»Što?« pita Anya gledajući kroz prozor kip utemeljitelja Salema, točno s druge strane trga. »O, molim vas, ne izgleda tako.«
»Kunem se Bogom.« Jay-Jay čini znak na srcu.
Irene prilazi prozoru i pokušava uputiti Anyu koja škilji u sve gušću tamu i pokušava to vidjeti. »Gdje?«
»Eno ondje. Kako drži štap.«
»Prije svoju palicu«, kaže Jay-Jay, na što čak i Irene pomisli da je otišao predaleko.
»Moram se vratiti na posao«, kaže Rafferty. Ustajem kako bih ga otpratila do vrata. »Želiš da ga povedem?« Pokazuje Jay-Jaya. »U redu je«, kažem. Rafferty sliježe ramenima. »Hvala ti što si došao«, kažem. »Vidjet ćemo se opet.«
»Da«, kažem.
Pratim ga do vrata, a potom gledam kako silazi niza stube prema crnom neoznačenom automobilu. Nekoliko trenutaka sjedi ondje, a tada pali motor i na trgu izvodi nedopušteno polukružno okretanje i zamalo udara u parkirani automobil.
Ann Chase raščišćava sobu, skuplja posude sa stolova i odnosi ga u kuhinju. Odlazim za njom.
»Vidiš? Ondje? Doista izgleda kao da drka.«
»Ne izgleda«, kaže Anya, ali sada se smije srdačnim norveškim smijehom.
»Izgleda«, kaže Lyndleyin glas u mojem umu dobacujući mi nasumično sjećanje. Lyndley je kip Rogera Conanta otkrila ljeto prije no što je umrla. Ne želim reći da ga je doslovno otkrila - u njega smo gledale cijeli život. Ali, kad ga je toga ljeta pogledala, vidjela je nešto posve drugo. Smijala se toliko jako da nam gotovo nije mogla reći čemu se smije. Stajala je na rubniku i usmjeravala nas, vodila nas oko kipa i poticala pogledati ga iz svih kutova sve dok ne ugledamo ono što je ona vidjela. Beezer je to prvi vidio i lice mu se jarko zacrvenilo. Bilo mu je toliko neugodno da je otišao u kuću iako sam uvjerena da se sada toga više ne bi sjetio. Meni je bilo potrebno mnogo više vremena. Kad sam ja to vidjela, zaustavljeni automobili su mi trubili, a Lyndley se smijala i vikala automobilima neka se »ne uzrujavaju zbog gaća u guzici«; taj je južnjački izraz pokupila tijekom zime i koristila ga u svakoj situaciji. Naposljetku je jedan vozač sjeo na trubu, a Lyndley mu je pokazala »prosti prst«. U tom sam trenutku iz pravog kuta pogledala starog Rogera Conanta i počela se histerično smijati. Ne znam je li to bilo zbog izraza vozačeva lica ili Lyndleyina lica, ili zbog prizora našeg uglednog utemeljitelja odjevena u haljinu i sa štapom koji iz određenog kuta gledanja izgleda kao penis u erekciji. Ne znam što me je potaknulo, ali nisam se prestala smijati sve dok Eva nije došla, odvela me s pločnika i potjerala me natrag u kuću. Nije me pitala čemu se smijem. Doimalo se da ne želi znati.
»Ne vidim«, kaže Anya.
»Odavde to ne možeš dobro vidjeti«, kaže joj Beezer. »Izvana se bolje vidi.« Tada pripovijeda kako je Eva sama spasila taj kip i koliko je to naljutilo Cala, ali Evu je učinilo gradskom junakinjom.
Uzimam još nekoliko komada posuđa i odlazim za Ann u kuhinju. Ona stoji pokraj sudopera i pažljivo odvaja komad čipke koji se zalijepio za donji dio tanjurića.
»Rekla bih da se večeras šali s nama«, kaže mi Ann.
»Tko?« pitam misleći da govori o Anyi, ili možda o Ireni.
»Eva«, kaže.
Ne govorim ništa, ne znam kako bi ispravan odgovor trebao glasiti. Ona odvaja čipku i gleda je. »Čitaš li?« pita misleći na čipku. »Ne.«
»Kako to?« Sliježem ramenima.
»Rekla mi je koliko si bila dobra u tome.«
»Čitanje čipke ne smatram osobito točnim.«
»Doista«, kaže ona napola upitno, napola potvrdno. Ne vjeruje mi. »Prije svega«, kažem ne znajući zašto osjećam potrebu da bilo što dokazujem, ali ne mogu stati, »Eva mi je rekla da ću imati kćer.«
»A nećeš?«
»Ni slučajno«, kažem. Samo sam je željela razuvjeriti. Željela sam izbjeći razgovor o Lyndley, ali u mojem glasu čuje se napetost.
Ann očito ne zna što bi rekla. »Eva je nas nekoliko poučavala čitati čipku«, kaže. »Bojim se da ja mnogo bolje čitam misli.«
Škilji gledajući čipku, a tada odustaje i slaže je. »'Pa, čarolija katkada funkcionira, a katkada ne funkcionira.'«
Zbunjeno je gledam.
»To je citat«, gleda me, »iz filma Mali veliki čovjek.«
»Znam odakle je«, kažem i čujem kako se napetost pojačava. »Žao mi je. Nisam namjeravala reći ništa od ovoga što sam upravo rekla.«
»Ja sam kriva«, kaže. »Po prirodi sam znatiželjna.«
Obje se smiješimo. Ona mi pruža čipku. »Bila mi je prijateljica, znaš«, rekla je. »Puno prije no što je bilo pomodno biti mojom prijateljicom.« Isteže ruku i dalje držeći čipku.
»Zašto je ne zadržiš?« kažem ne uzimajući čipku.
Ona me sumnjičavo gleda.
»Uvjerena sam da bi ona željela da je uzmeš«, uvjeravam je.
»Hvala«, kaže i kreće natrag prema salonu, ali zastaje na vratima.
Tada ulazi druga žena, mislim da je agentica za prodaju nekretnina. Jay-Jay me upoznao s njom. Osvrće se po kuhinji. Očito se nadala da će me zateći samu jer se doima blago razočaranom. Odlučuje pokušati.
»Ondje se razvila zanimljiva rasprava«, kaže mi.
Ann se vraća posudu.
Agentica vadi posjetnicu i pruža mi je. »Pitala sam se jeste li razmišljali o tome što ćete učiniti s kućom.«
»S kućom?« glupo pitam.
»Mislim, znam da je prerano, ali ne znam je li vaša obitelj razmišljala o prodaji.«
»O prodaji kuće.«
»Da.«
Vidim da se Annina energija mijenja. Ne sviđa joj se ta žena.
Ja očito nemam odgovor.
»Možda je malo prerano«, kaže agentica.
Ann se sada okrenula. Stoji okrenuta prema nama držeći krpu u ruci. »Mislite?« Ton joj je sarkastičan.
»Žao mi je«, kaže žena petljajući po torbi iz koje vadi još jednu posjetnicu zaboravivši da mi je već dala jednu. »Nazvat ću vas kasnije«, kaže. A tada opaža Annin pogled i kaže: »Ili vi nazovite mene«.
Odlazi.
»Divno«, kaže Ann.
Ann nam priprema čaj. Sjedamo za kuhinjski stol. Ona vidi da mi je previše neugodno razgovarati o tome pa samo sjedi sa mnom, dolijeva mi čaj, krpom briše stol, lašti ga, samo kako bi nešto radila. Naposljetku proviri jedna od vještica. »Spremna?« pita djevojka. Ann joj pokazuje neka je pričeka vani.
»Moram ići«, kaže. »Vozim ih.«
»Hvala ti«, kažem.
»Bit ćeš dobro«, kaže mi. »Samo polako.« Kimam.
»Nazovi me ako ti što bude bilo potrebno«, kaže. »Moj broj je u imeniku.«
»Hvala«, ponavljam.
Završavam čišćenje kuhinje. Nije mi ostavila mnogo posla, ali ipak malo pospremam. Tada uviđam koliko sam umorna, a uviđam i da su stražnje stube zatrpane kutijama pa ću morati proći kroz predvorje kako bih se popela na kat. Prolazim kroz vrata, prikupljam snagu.
Zabava je i dalje u punom jeku. Vratili su se Evinim klišejima te nadmašuju jedni druge.
»Istina će izići na vidjelo«, kaže Jay-Jay.
»Sve će to izići u pranju«, kaže Beezer.
»Oh, kako li zamršenu mrežu pletemo«, ponovno Jay-Jay.
»Posjedovanje čini devet desetina zakona«, Beezer.
»Na plimi tvoj čamac plovi«, pogrešno citira Jay-Jay.
Beezer se smije. »Nemoj s vodom baciti i ono što si oprao.«
»Voda, voda posvuda... « Jay-Jay.
»On ne vesla s oba vesla«, Beezer navodi Evin klišej, ali pokazuje prema Jay-Jayu.
»Njemu nisu sve daske na broju«, uzvraća mu Jay-Jay.
»On je lud kao noć.« Anya.
»Malo je skrenuo.« Jay-Jay.
»Nije baš najbistriji.« Ponovno Anya.
»Malo je skrenuo«, kaže Beezer i obojica se ponovno grohotom smiju. I sve im je teže govoriti.
»To si već rekao«, kaže Jay-Jay. »Glup kao stup.«
»Citiraš li ili govoriš o meni?« Beezer se okreće prema njemu u hinjenoj ljutnji.
»Ako te svrbi«, kaže Jay-Jay i pada od smijeha. »Ako te ne svrbi, moraš se potruditi«, kaže Irene. »To nije Eva, to je Johnnie Cochran«, kaže Beezer. »Ništa od toga nije Eva.« Anya staje u Ireninu obranu. »Ako ćemo biti precizni.«
»Nije?« pita Beezer u hinjenom užasu. »Nemoj mi to govoriti. Ne uništavaj mi iluzije iz djetinjstva.« Anya sada pije Armagnac, toči ga u svoju malenu čašu.
»Još je jedan«, čujem kako Beezer govori iz druge sobe. »Jedan koji je neprestano ponavljala. Ne mogu se sjetiti.«
»Koji?« Jay-Jayu se sviđa ta igra. »Znaš onaj«, Beezer se obraća meni pokušavajući me uvući u razgovor.
»Idem u krevet«, kažem uzimajući jednu kutiju fotografija sa sobom.
»To nije to«, kaže Beezer.
»Kvariš nam zabavu.« Irene je sve hrabrija.
»Nedvojbeno nije govorila 'kvariš nam zabavu'«, kaže Jay-Jay i ispušta zvuk zujanja nalik onome koji u televizijskim kvizovima prati netočne odgovore.
»Nisam mislila na Evu, mislila sam na Towner«, kaže Irene i prasne u smijeh.
Ne poznaje me dovoljno dobro da bi se tako ponašala. »Sjetio sam se«, javlja se Beezer. »Nešto o šivanju.«
»O šivanju?« Jay-Jay se smije. »Ne sjećam se da je govorila nešto o šivanju.«
»Šivanje«, kaže Beezer. »Nešto o iglama.«
»Lakše je devi proći kroz iglene ušice... « počinje Anya.
»Jedan pravodobni šav«, prekidam ih. Sada sam već na pola stubišta, a moj glas odozgo odjekuje niz spiralu.
»Tako je! Jedan pravodobni šav! Jedan pravodobni šav!« Beezer je oduševljen.
»Da, sjećam se«, kaže Jay-Jay. »Ali to nije sve.«
»Jest«, kaže Beezer i ponovno se prepiru.
»Jedan pravodobni šav... napravi nešto«, kaže Jay-Jay.
»Towner?« Beezer traži presudu.
»Laku noć«, kažem ne želeći ulaziti u to.
»Uštedi njih devet«, kaže Irene.
»Što?« Beezer je gleda.
»Uštedi njih devet«, kaže ona. »To je poslovica. Jedan pravodobni šav uštedi njih devet.«
»Devet čega?«
»Valjda devet šavova.«
»To je glupo.«
»Nisam to ja izmislila.«
»Mislim da je u pravu«, kaže Anya.
»Zašto devet šavova? Zašto ne osam? Ili trideset dva?« Beezer nije uvjeren.
»Devet je.« Anya je vrlo uvjerena.
»Ti si Norvežanka«, sumnjičavo kaže Beezer.
»Što? Ja sam Norvežanka pa se ne računam?«
»To se rimuje«, dodaje Jay-Jay.
»Ako išta, trebala bih dobiti dodatne bodove jer sam Norvežanka«, kaže ona.
»Kakve bodove? Ne igramo za bodove«, kaže Beezer i odmahuje glavom.
»Rimu ne prodajemo prije vremena«, kaže Jay-Jay u svojoj najboljoj imitaciji Orsona Wellesa.
»Ti si isključen«, kaže Irene Jay-Jayu. »Oboje ste isključeni«, kaže Beezer.
Kad sam stigla do drugog kata, svi su krenuli prema vratima. Anya sada već potpuno sumnja u Beezera i želi vidjeti kip Rogera Conanta, a Beezer je pristao pokazati joj ga. Jay-Jay želi biti prisutan kad Anya »sagleda cijelu sliku«. Irene ide s njima samo zato da bi pazila na Jay-Jaya.
Ja samo želim stići do kreveta i leći. Ali, sve mi se ponovno udaljava i premda je krevet samo nekoliko koraka od vrata, doima se miljama daleko. Zvukovi su izobličeni, odjekuju. Svaki korak traje cijelu vječnost. Hodam kroz vodu.
Tonem na krevet. Zahvalna zbog toga, zbog spokoja sna, ali tada odjednom osjećam da ne mogu disati. Plašim se da više nikada neću izroniti ako potonem. Potreban mi je zrak.
Stižem do površine, ljestvama se uspinjem na krovnu terasu. Osjećam zrak nada mnom, u malenoj ostakljenoj prostoriji koja vodi van. Pritišćem zasun na stropu, ali zaglavljen je, mnogo teži nego onoga dana kad sam tražila Evu. Šavovi me zatežu. Ramenom guram vrata stojeći na Ijestvama i u tom naprezanju gubim dah. Zasun se otvara i odbacuje golemog galeba iznad terase. Raspon krila mu je širok, možda dva metra. Zapahne me zrak koji je pokrenuo uzlijetanjem, topao i ustajao. Zacijelo se ondje gnijezdio, lijegao jaja; sezona im je. Leti nada mnom sakrivajući zvijezde i na trenutak smo zajedno u vremenu i prostoru. Među nama, između toga golemog stvorenja i mene, događa se trenutak razumijevanja, ali tada prestaje, prije no što ga uspijem definirati. Galeb uzlijeće i odnosi ga ostavljajući me s gnijezdom, izmetinama i smradom. Glupo stojim ondje, napokon mogu disati, ali ne mogu sjesti onako kako sam inače sjedila, ne mogu se smiriti na tom mjestu. Umjesto toga naslanjam se na ogradu i gledam grad opažajući sve prvi put otkako sam došla ovamo, znajući to nekako.
Vidim Anyu i Beezera u parku, obilaze kip Rogera Conanta nastojeći opaziti sablažnjiv položaj. Jay-Jay stoji sa strane i upućuje ih, daje im smjernice. Njihov smijeh se ističe, odjekuje tihim ulicama poda mnom.
Onkraj obale crna se voda proteže dalje od rta Peach's u Marbleheadu do Yellow Dog. Vidim svjetlost u Mayinoj spavaćoj sobi. Zapravo, dvije svjetiljke. To je novo. Jače svjetlo petrolejske svjetiljke uvijek sam vidjela odavde i to je glavni razlog zbog kojeg mi je Eva prije mnogo vremena dala ove sobe, kako bih mogla držati Mayino svjetlo na oku, kako bih znala da je dobro, da je živa, da se nije poskliznula na stijenama i ozlijedila se, ili se zimi smrznula. Eva mi je rekla da se mogu popeti ovamo i motriti May kad god poželim. Nekoć sam to svjetlo motrila svake večeri, više puta. Zapravo, provjeravala sam ga toliko često da je to i dalje dio mojeg obreda prije odlaska na spavanje, barem u mojem umu, nešto što moram učiniti svake večeri prije no što utonem u san. Čak i pet tisuća kilometara dalje, u Kaliforniji, onoliko daleko koliko sam mogla otići a da ne padnem s ruba zemlje, i dalje vidim Mayino svjetlo. To me zapravo tješi jer shvaćam da me večeras dovelo ovamo. Nije bilo toliko važno to što nisam mogla disati, koliko sam imala potrebu vidjeti to svjetlo, ne u sjećanju, već u stvarnosti, da bih mogla zaspati. To je sve.
Ali, stvarnost se razlikuje od sjećanja. Večeras svjetlo nije samo jedno nego su dva. Pitam se koliko dugo May ima to novo svjetlo i pomišljam kako je to na neki način čudno, kako te dvije slike ne odgovaraju jedna drugoj. Jednako je čudno da nemaju smisla. May je štedljiva, kao i Eva. Paljenje dviju svjetiljki bio bi luksuz koji si ona ne bi dopustila.
A tada se prisjećam Stelazinea koji su mi davali u bolnici te kako sam neko vrijeme nakon uzimanja vidjela dvostruko. Nije mi se događalo trzanje, koje se pojavljivalo kod nekih ljudi (moj liječnik ga je nazivao izdajničkim znakom), ali sjećam se da mi je bilo teško gutati (što nikada nije potpuno nestalo). Sjećam se i kako sam sve vidjela dvostruko. Sjećam se kako sam tada dolazila ovamo, kad sam se vratila kući, i kako je izgledalo kao da May ima dvije svjetiljke upaljene, ali sve to bila je iluzija.
»Dvije, ako dolaze s mora«, kaže glas, a ja ne razlučujem je li to Evin ili moj glas, ali pomišljam kako je dobro da sam sama jer si u javnosti ne mogu priuštiti razgovor sa samom sobom ili sa svojim glasovima. To je jasniji izdajnički znak nego trzanje, ako mene pitate.
Pa ipak, mnogo se toga promijenilo od bolnice, a vrijeme i zdrav razum uglavnom su me naučili razlikovati stvarnost od iluzije. Znam da su svjetla koja večeras vidim stvarna iako glasovi koje čujem u glavi nisu. Razmišljam o izrazu »dvije, ako dolaze s mora« i pokušavam otkriti dublje, više simboličko značenje, ali mi um tada odluta od te slike vezane uz Paula Reverea. On vješa svjetiljku u crkvi u Lexingtonu ili Concordu, ili gdje god je to bilo, a ja se pitam odakle je taj kolut filma došao, vjerojatno stara ljetna povijesna pouka iz crvene školske zgrade dok je još bila naša škola, prije no što su je zauvijek zatvorili te Beezera i mene prisilili preseliti se u grad i živjeti s Evom.
Odozdo čujem bratov smijeh.
I počinjem plakati. Plačem zbog Eve, i zbog Lyndley, i zbog svih koji su preminuli, i zbog sebe jer sam morala doći ovamo, pa čak i zbog Beezera i Anye te njihova vjerovanja u vlastitu budućnost. Jer, doista, kad malo bolje razmislite, kakve izglede imaju? Kakvi su izgledi da Beezerov brak bude uspješan? Svačiji su izgledi u današnje vrijeme prilično slabi, ali naši su bili puno lošiji od izgleda većine ljudi. Nekoliko minuta plačem zbog svih. Spremna sam plakati cijele noći, namjestila sam se za to, ali suze nakon nekog vremena presušuju. Previše sam isušena od zrakoplova, od operacije i od same tuge da bih dalje plakala. Previše sam isušena da bi se suze uopće stvorile.
Odozdo odjekuju njihovi glasovi. Sada se svi smiju, Jay-Jay i Beezer gledaju kako Anya staje pod odgovarajući kut u odnosu na kip i napokon opaža kako stari Roger Conant čini svoju stvar. Trgaju se od smijeha zbog apsurdnosti kiparove pogreške. Pada mi na pamet da je to Beezerova momačka večer budući da on i Anya sutra odlaze u Norvešku. Vjerojatno su imali nešto drugo u planu. Kolege s MIT-a vjerojatno bi ga izveli, barem u kakav bar u Cambridgeu, a možda čak i na glavnu cestu pa u Golden Bananu ili neko drugo mjesto (iako je sve te štreberske profesore teško zamisliti na takvom mjestu). U svakom slučaju, to se nije dogodilo. Umjesto toga su svi večeras u parku: Beezer i Anya, Jay-Jay i Irene. Zvijezda predstave večeras je stari Roger Conant, on zauzima mjesto Golden Banane, a ja pomišljam da je Ann Chase vjerojatno bila u pravu, da se Eva večeras doista zabavlja s nama.

Deseto poglavlje


George Washington u Ipswich nije došao iz političkih razloga, već zato jer je Marta željela crnu čipku za šal koji je dala izraditi. Bila je to osobitost. Ta djelatnost, koju su žene stvorile i vodile, napredovala je kao nijedna prije nje.
Vodič za čitanje čipke



U džepu imam tabletu Stelazinea. Stara je i rok trajanja joj je istekao pa bi me mogla usmrtiti ako je popijem. Veća je vjerojatnost da neće učiniti ništa. Pa ipak, ta je tableta moje osiguranje, moja veza sa zdravim razumom. U slučaju krize popij tabletu. Na putu za otok Yellow Dog provjeravam džep. Da vidim je li tableta još ondje. Danas idemo na čitanje Evine oporuke.
Naš se otok prvotno zvao Yellow Island, zbog groznice. Ondje su salemski brodovi na povratku iskrcavali bolesne mornare. U to su vrijeme još vjerovali da je žuta groznica zarazna i mnogi su mornari umrli na tom otoku, neki od groznice, ali mnogo više njih od hladnoće.
Otok je tek mnogo kasnije postao Yellow Dog, kad je netko s kopna ondje ostavio dva zlatna retrivera. Tko god to bio, bacio ih je u kanal između našeg otoka i otočja Miseries, vjerojatno očekujući da će se utopiti, ali plima i vjetar barem su taj put bili povoljni pa su psi isplivali. Budući da je po cijelom otoku bilo divljih zečeva, kao i vodenih štakora te tisuće galebova, psi su lijepo napredovali i postali su sjajni lovci. Kao i kojoti u Los Angelesu, ti se psi malokad približavaju ljudima. Izuzev moje majke. S May postaju pitomi — kad krene prema njima legnu, okrenu se na leda i podignu šape u zrak kao da čekaju da ih počeše po trbuhu, što ona gotovo nikada ne čini.
Bilo bi praktičnije (i logičnije) obaviti čitanje oporuke u gradu, u uredu Evina odvjetnika ili čak u njezinoj kući, ali May, dakako, ne bi došla u grad.
Nikome nije drago što je ovdje. Beezer, Anya i ja došli smo čamcem. U luci je bilo mirno, ali kad smo prošli rt Peach's, zapuhao je jači vjetar pa su valovi na nekim mjestima bili visoki i do dva metra.
»Ne znam zašto moramo biti ovdje«, Anya kaže Beezeru. »Već znamo da će sve ostaviti Emmi.«
Beezer ne odgovara, već savršeno pristaje uz platformu, kao pravi otočanin. Ako Anya nije zadivljena ovime, trebala bi biti.
Odvjetnik izlazi s dr. Wardom. Nalazimo se na gornjem dijelu pristaništa kad opažamo vodeni taksi koji usporava kako bi skrenuo u kanal. Beezer se vraća dočekati ih.
»Nedostaje mi Eva«, kaže Anya gledajući prema gradu.
»I meni«, kažem. Vidim da mi ne vjeruje. Osobito zato jer nikad ne dolazim u posjet. Ni jednom nisam došla. S Anyinog stajališta, svi smo loši. May nije došla na pogreb. A ja nikada ne dolazim posjetiti Evu. Ona ne razumije nikoga od nas. Misli da Evu nismo voljeli. U tome griješi. Ja sam Evu voljela više od svega. I premda sam ljuta na May jer nije došla na pogreb, znam da je i ona voljela Evu.
U tišini hodamo prema kući.
S uzvisine pokraj kule vidim crvenu školsku zgradu i čipkarice na djelu. Dvadesetak žena sjedi na stolicama postavljenima u krug, a u sredini je čitačica. Nekoliko djece sjedi sa strane, u manjem krugu. Izgleda kao da im jedna žena drži pouku.
Zakoni su se promijenili. Školovanje kod kuće sada je dopušteno. Pitam se što bi bilo drugačije da je Beezeru i meni bilo dopušteno školovati se ovdje. Da one jeseni nismo otišli u grad živjeti s Evom.
Anya odjednom staje. Pokušava mi nešto reći, ali vjetar nadjačava svaki zvuk. Pokazuje prema stijenama. Psi dolaze sa svih strana, izlaze iz svojih spilja kako bi vidjeli što se događa. Slično je zagonetkama koje smo rješavali kao djeca. Koliko je pasa sakriveno na ovoj slici? Pet? Deset?... Više? Vidim ih posvuda oko nas, pogledom prate svaki odvjetnikov korak. Vidim da ih i Beezer vidi, ali i dalje hoda te pokazuje lokalne zanimljivosti odvraćajući svima pogled od litica. Psi naposljetku gube zanimanje i vraćaju se u svoje spilje.
Do Mayine kuće nas četvero već hodamo zajedno. Divljim psima smo dosadili, ali dva Mayina miljenika, oni kojima dopušta približiti se kući, sunčaju se na trijemu. Leže svaki s jedne strane stuba, grive su im razbarušene, a prednje šape ispružene ispred tijela pa izgledaju kao dva kamena lava. Ženka se doima zbunjeno. Mužjak se ne miče, ali gleda odvjetnika u oči. Odvjetnik misli da je pas pitom i saginje se kako bi ga pogladio kad May staje među njih i tjera pse s trijema. Ženka odmah odlazi, ali onaj zagledani se ne miče.
»Byzantium... idi«, kaže May i pas se nevoljko odvuče s trijema i niza stube. Osvrće se i gleda May kao da sumnja u njezinu prosudbu zbog čega mi se odmah svidio.
»Zanimljivo ime za psa, Byzantium. Jeste li ga vi izmislili?« pita odvjetnik.
»Zlatni retriver«, kaže Anya.
Odvjetnik je zbunjeno pogleda.
»Zlato. Bizantsko carstvo?« Anya je pribjegla ulozi povjesničarke umjetnosti i podsjeća ga kao da je jedan od njezinih učenika.
»Zapravo je po Yeatsovoj pjesmi«, kaže May ispravljajući Anyu.
Tipično za May. Pas je možda dobio ime po pjesmi, ali pjesma govori o bizantskom zlatu. To je ono što želim reći o svojoj majci.
Sjedimo za velikim stolom od mahagonija u blagovaonici, na jedinom mjestu na kojem ima prirodne svjetlosti na ovaj sumoran dan. Vidim da odvjetnik očekuje da May upali svjetlo, a tada uvida da ondje nema ni jedne svjetiljke. Čujem njegov misaoni proces; nada se da nije zaboravio naočale, posegne u džep u potrazi za njima, ali nalazi nešto drugo, ključeve. Dovraga. Trebao sam se sjetiti ostaviti ih zbog nje. Naočale... naočale. Traži ih u drugom džepu. Pogodak.
Misli da ćemo se svi šokirati. Žali što njegov partner nije došao obaviti taj zadatak umjesto njega. Pokušao sam ga podmititi, ali nije išlo. Misli kako nikada nije bio dobar u priopćavanju loših vijesti. Osobito ne ludoj obitelji poput ove. Pokušao sam reći starici. Stotinu puta sam joj pokušao reći. »Morate se pobrinuti za invalida. Ona je vaša kći, zaboga.« Nikada nisam bio vješt s tim starim, dobrostojećim obiteljima. Iako živim od njih. Nikada ih neću razumjeti.
»Jesi li dobro?« pita me Anya. Hvata me pod ruku.
Zurila sam u odvjetnika. Mislim da me izraz mojeg lica otkriva.
U sobi se osjeća tjeskoba. Ne samo odvjetnikova. Svi osjećaju tu energiju. Ili je možda takva prigoda.
»Želiš li vode?« May se saginje i pita me. Ona i moja teta jedine u prostoriji nisu napete - teta zato jer nije svjesna što se događa, a May, sada shvaćam, zato jer već zna što će odvjetnik reći.
Toči mi vodu i gura mi je preko stola kao da je figura na šahovskoj ploči. Iako sam žedna, ne uzimam je.
Okupljeni su utihnuli jer odvjetnik naglas čita oporuku. Po završetku dugo nitko ništa ne govori. On se nakašljava. A tada, kao da kolektivni izraz šoka na našim licima upućuje na nerazumijevanje, počinje komentirati parafrazirajući ono što smo upravo čuli. »Oporuka je jednostavna u svojoj namjeri«, kaže. »Izuzev obiteljske zemlje u Ipswichu, koja je ostavljena Prvoj crkvi s izričitom namjenom izgradnje kampa za slijepu djecu, najveći dio imanja ostavljen je u vlasništvo Sophyji... da njime raspolaže po vlastitom nahođenju.«
»Što...?« kaže Anya. Ona je jedina dovoljno spontana da bi to rekla naglas, Što je s tetom Emmom? glasi drugi dio te misli. Zastaje usred rečenice, pohvalno.
Gledam May koja me nepokolebljivo gleda u oči. »Ti si znala za to?«
»Da.«
»I nisi imala ništa protiv?« šokirana sam koliko i Anya. »Taj je novac bio Evin. Nije na meni da se protivim.«
»May je zapravo svjedočila potpisivanju.« Odvjetnik mi pokazuje Mayin potpis. »Zašto?« pitam. May odvraća pogled.
»Očito očekuje da ćeš ostati ovdje i brinuti se za Emmu«, odgovara Beezer.
Opažam izraz na licu tete Emme.
»Nitko se ne mora brinuti za Emmu«, kaže May. »Emma se najveći dio vremena brine za nas. Je li tako?« Emma se pokušava nasmiješiti.
»Emma je njezina kći«, kaže Anya. »Vjerojatno bi trebala postojati zaklada ili takvo što.«
»Čini se da si dobro razmislila o tome.« Mayin ton je leden. »Samo sam mislila...«, zausti Anya.
»Voljela bih da ostaneš«, kaže Emma. »To bi bilo jako lijepo.« Ne mogu govoriti.
»Ne moraš ostati«, kaže May. »Uvijek možeš odbiti nasljedstvo.«
»Što bi se dogodilo ako bih ga odbila?« pitam odvjetnika.
»Ako odbijete, sve ide crkvi.«
»Ne Emmi?«
»Eva je bila vrlo jasna.«
Dr. Ward se doima uznemireno. »Mislim da to nije bila Evina namjera. Uvjeren sam da bi željela da Emma bude zbrinuta.« Okreće se prema May u potrazi za potvrdom.
»Ne gledajte mene. Sve ovisi o Sophyji.«
Šah-mat.

Jedanaesto poglavlje


Godine 1820. u Boston su dopremljeni prvi strojevi za izradu čipke pa su dva čipkarska pogona dvije godine zajedno napredovala. Godine 1825. svemu je došao kraj. Industrijska se situacija promijenila kad je pijesak rijeke Ipswich zatvorio ulaz u luku ostavljajući pomorsku trgovinu gradovima kao što su Salem i Boston. Ipswich se tada vratio svojim zemljoradničkim počecima, ipsvičke žene ponovno su postale farmerske supruge, a izrada čipke postala je razonoda koja se prenosila na kćeri — poput šivanja i pečenja kruha (iako manje važna od obje).


Budna sam cijelu noć i pakiram čipku. Uzimam svaki komad sa svakog stola i iz svake ladice. Jedini komad koji ne uzimam jest onaj s baldahina nad Evinim krevetom jer ondje spavaju Anya i Beezer, a ne želim ih probuditi.
Po završetku omatam čipku bijelim papirom i vežem srebrnom vrpcom koju sam pronašla u Evinu ormaru. Izgleda kao vjenčani dar. Ispisujem njihova imena na njega.
»Što ću s ovim?« silazeći niza stube čujem kako Anya pita Beezera.
Beezer izvodi grimasu. Anya shvaća da sam ondje i okreće se prema meni.
»Lijepo od tebe, Towner, doista. Ali, ja jednostavno nisam za čipku.« Grli me. Pokušavam se nasmiješiti.
Taksi kasni. Beezer pokušava nazvati taksi službu, ali ogorčen spušta slušalicu.
Izvana se čuje truba. »Stigli su.« Anya kreće prema vratima. »Sigurna si da ne možeš doći na vjenčanje?« pita me Beezer. »Nemam putovnicu.« Sinoć sam mu to rekla. »Svatko ima putovnicu.« Beezer se smiješi. »Osim tebe.«
»I možda May«, kažem.
»Da, možda.«
Ponovno ga grlim, a tada nju. »Sve najbolje«, kažem joj, svjesna da zvuči službeno, ali prisjećam se kako mi je Eva rekla da se mladenki nikada ne čestita.
»U redu je prodati kuću«, kaže Beezer. »Znam da te Eva željela navesti da ostaneš, ali to nije dobra ideja.« Uvijek me čita.
»Nitko ti neće zamjeriti«, kaže.
»Ipak razmisli o tome«, nadoda nakon nekoliko trenutaka. Kimam i kažem: »Nazovi me nakon obreda«. Uzeo je sve tri torbe i ipak uspijeva pridržati vrata da Anya iziđe. Umotana čipka ostaje na stoliću u hodniku.

Drugi dio




Dvanaesto poglavlje


Čipka je u svemu živom: u zimskim golim granama, u uzorcima oblaka, u mreškanju površine vode na povjetarcu... Čak i čupavo krzno divljeg psa ima čipkasti uzorak ako dovoljno dobro gledate.
Vodič za čitanje čipke



Stare kuće hvataju tragove ljudi koji su živjeli u njima jednako kao što ih hvata i čipka. Te niti najčešće mirno ostaju na svojem mjestu sve dok ih netko ne uznemiri. Stara čistačica koja posegne prema paučini otkriva sanjarski ples djevojke koja se vratila kući nakon svojeg prvog kotiljona. Sa zapešća joj još visi plesna kartica, a ona se zatvorenih očiju vrti pokušavajući zadržati taj trenutak, sjećanje na prvu ljubav. Staroj je čistačici ta vizija poznatija nego djevojci. To je vizija za kojom je čeznula, ali nikada je nije proživjela.
U toj se mreži niti dvaju svijetova mogu sastati. Djevojka koja je to proživjela, sada odrasla, zaboravila je sve osim osjećaja. Ne sjeća se imena tog mladića. U njezinu su sjećanju druge stvari, stvari koje su joj važnije: muškarac za kojeg se udala, rođenje djeteta.
Ali, za čistačicu ta je nit jača. Dijelom je vizija, a dijelom ispunjenje davne, ali nikada zaboravljene želje. Ostaje bez daha i na trenutak mora sjesti na djevojčin krevet. Na Evin krevet. Mjesto spajanja tih dviju niti povezalo je te dvije žene. Čistačica nikako ne može znati da je ta mlada djevojka Eva sada sredovječna. Ta žena nije odavde. Nije poznavala Evu kao djevojku. Ali, čak i bez tog znanja među njima se nešto promijenilo. Kad je napokon završila posao i sišla niza stube prvi put, Eva joj nudi šalicu čaja. Starica je, dakako, ne prihvaća; to ne bi bilo dolično, a čak i kad bi bilo, ona je povučena žena, nije razgovorljiva. Bilo bi neugodno, ako ne čak i nemoguće, promijeniti njihov odnos toliko kasno u njihovim životima. Pa ipak, nešto se jest promijenilo i obje to znaju.
Eva mi danas pokazuje mnoge od svojih niti sjećanja, barem po jednu iz svakog desetljeća svojega života: farmu u Ipswichu na kojoj je odrasla, vjenčanje s G. G.-jem, Emmino rođenje. Škripa otvaranja vrata postaje Evin glas sa starim bostonskim naglaskom. Glas postavlja pitanja kao da Eva pokušava čitati čipku kako bi doznala što se dogodilo. »Umrla sam? Nema me? Moj život je završio?«
»Da«, govorim naglas, a odgovor poskakuje po sobi, odbija se o zidove. »Umrla si. Ja sam ovdje kako bih razvrstala tvoje stvari, kako nitko drugi to ne bi učinio. Neznanac neće dirati stvari koje su za tebe bile najveća dragocjenost. To ne činim zato jer to želim — želim napustiti ovo mjesto bez osvrtanja. Ne, ne činim to zato jer to želim, nego zato jer znam da bi ti to željela.«

Trinaesto poglavlje


Čitačica prvo mora očistiti čipku, potom pitaoca i tada sebe. Taj se korak čini kako bi se uklonili prošli utjecaji i buduća očekivanja. U taj čisti prostor upućuje se pitanje.
Vodič za čitanje čipke



Najveći dio jutra provodim u Evinoj garderobi prebirući po njezinim stvarima. To je moj obred koji svakodnevno ponavljam već nekoliko tjedana. Posvuda po kući naslagala sam kutije: neke su za Beezera i Anyu, neke za moju majku, a neke za Krug; žene s otoka Yellow Dog. Danas sam spakirala jednu malenu kutiju, zadnju, dovoljno laganu da je mogu nositi. U njoj su stvari koje ću ponijeti sa sobom.
Kad bi tu garderobu čistila nepoznata osoba, Evu bi definirale stvari koje je ostavila za sobom, iako ne bi bilo moguće ustanoviti jesu li te stvari dragocjenosti ili tek različiti predmeti pospremljeni ovamo zato jer nikada nije uspjela pronaći mjesto za njih. Za nepoznatu osobu ne bi imali značenje. Mogli bi se doimati kao znakovi demencije. I zato moram obaviti taj posao prije no što pođem. Ne mogu podnijeti pomisao da bilo tko prosuđuje Evu. Znam kako je kad vas prosuđuju.
Kutije od cipela sjajan su primjer. U ovoj ih je garderobi najmanje šezdeset. Nalazim cipele koje je moj djed G. G. dao svakome od nas na svoj posljednji Božić u životu. Preplavljuju me sjećanja: svi zajedno stojimo u kadi u svojim novim cipelama i namačemo ih. »Neka vam se osuše na stopalima«, zapovjedio je G. G. Cijeli dan smo mokri hodali po kući, šljapkajući, ostavljajući malene, vlažne tragove po mramornom podu i orijentalnim sagovima. Budući da se do večeri nisu osušile, morali smo ustrajati. Legli smo u cipelama, a kad smo se ujutro probudili, imali smo par koji nam je savršeno pristajao, ali i hunjavicu. U stražnjem dijelu ormara, na podu, nalaze se druge kutije od cipela, jednake, s naljepnicama G. G.-jeve tvornice cipela, ali inače neoznačene. U njima su darovi koje smo kao djeca davali Evi. Božični i rođendanski darovi. Ondje je komplet; češalj i četka koje sam ukrasila šljokicama, previše kičasto za Evin profinjen ukus, ali sjećam se kako je svima govorila koliko je to lijepo i kreativno. Nalazim skulpturu koju sam joj načinila druge godine, ukrasni grm prekriven školjkama i komadićima stakla. Ništa od toga nije joj koristilo, ali ni od čega se nije mogla ni rastati. »Među nama je buduća likovna umjetnica«, rekla je kad je otvorila taj dar. Ali, u tome je pogriješila. Lyndley je bila buduća likovna umjetnica, a ne ja. No, taj je grm ipak godinama imao počasno mjesto iznad njezina kamina, sve dok se ljepilo nije osušilo pa su školjke počele otpadati ostavljajući neobične praznine uokvirene neonskim zelenilom na mjestima na kojima se vidio stiropor. Kad je previše školjki otpalo, Eva je grm umotala u iste obojene papirne ubruse koje je koristila da označi stranice u Bibliji te ih stavljala u lijepe kutije svezane francuskim vrpcama. Otpale školjke ležale su u naborima papira, pokraj tijela preminulog grma, poput omiljenih predmeta koje ljudi stavljaju u lijes preminuloga.
Otvaram sljedeću kutiju koja je puna fotografija. Još je mnogo takvih kutija pa podižem poklopce sljedećih dviju kako bih utvrdila je li to jedina kutija s fotografijama, ali nije, sve ove kutije su ih prepune. Tu su fotografije moje majke May iz vremena dok je bila malena djevojčica. I fotografija Mayine majke, moje bake Elizabeth, G. G.-jeve prve supruge koja je umrla rađajući May. Divlja kosa moje majke, kroćena vrpcama i pletenicama, ipak uspijeva umaknuti i kovrčati se oko njezine glave poput aureole. Ondje je još fotografija moje bake te nekoliko fotografija njezina supruga naslonjena na automobil ili u igranju golfa. Tu su i fotografije G. G.-ja i Eve, njegove druge supruge i Emmine majke. U jednoj su kutiji skupne fotografije, a na nekoliko njih čak je i Cal, u mladim godinama dok je bio u braku s Emmom, prije no što se dogodio pakao.
Tu je i kutija fotografija Evina cvijeća: njezinih ruža, hortenzija i božura. Isprva mislim da slike nisu složene određenim redom, ali otvorivši četvrtu kutiju uviđam da su zapravo prilično smisleno složene. Svaka kutija sadrži jednu temu. Ako su posrijedi fotografije obitelji, svaka je kutija usredotočena na jednoga od nas, ili uglavnom na jednoga, uz ljude koji nas okružuju. Planeti u malenu Sunčevu sustavu. Poput fotografije mojeg brata Beezera snimljene prigodom proslave njegova drugog rođendana, na kojoj smo svi, a on sjedi na čelu stola, majušne ručice su mu do zapešća uronjene u glazuru torte, a mi se smijemo kao da je to najsmješniji prizor koji smo u životu vidjeli.
Još nisam pronašla Lyndleyine kutije, kao ni jednu fotografiju tete Emme, osim one s Calom. A nisam pronašla ni mnogo svojih fotografija. Mnogo je više fotografija na kojima su Beezer i moja majka. Znam kako je Evin um funkcionirao; znam da negdje moraju biti pune kutije posvećene svakoj od nas.
Posežem prema sljedećoj, većoj kutiji. Teža je no što očekujem pa mi ispada na pod i pritom podiže oblačić prašine. Ta kutija nije puna fotografija nego knjiga.
Prepoznajem staru obiteljsku Bibliju u kojoj su odlomci označeni komadićima izblijedjelog papira koji vire preko korica. Teža je no što izgleda. Zapravo, morate je uhvatiti objema rukama da biste je podignuli. Pogrešno procjenjujem njezinu težinu pa mi pada iz ruke, prevrće se i izbacuje papiriće koji padaju bešumno i bestežinski poput lišća u listopadu.
Otvaram Bibliju na označenu odlomku.
Evanđelje po Ivanu 15:13: »Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje«.
Odlažem Bibliju. Trebao bi je dobiti netko iz obitelji - vjerojatno Emma, ili možda Beezer i Anya. Ondje su još dvije knjige, jednaki crveni dnevnici u kožnom uvezu. Oba izgledaju poznato. Otvaram prvi. Ispisan je Evinim rukopisom. Već sam ga vidjela. Pun je Evinih misli i seansi čitanja čipke koje je izvela. To je dijelom dnevnik, dijelom mašta, a dijelom priručnik. Na naslovnoj stranici ispisala je naslov »Vodič za čitanje čipke«. Otvaram nasumce.
Čitanje čipke mladenki na dan njezina vjenčanja

Vjenčani veo najradosniji je oblik čipke za čitanje. U njemu su sve mogućnosti. Zbog sakramentalne prirode vjenčanja u vjenčanom je velu malokad bilo što uznemirujuče; štoviše, moguće je vidjeti ljepotu života koji se proteže samo u budućnost. Tada se u čipki često mogu vidjeti i dječja lica, a katkad čak i unuci koje će par imati.
Ako je posrijedi dug veo kojega je odostraga potrebno nositi, često je moguče vidjeti cijele prilike predaka kako ga nose pa se čini da veo lebdi na mjestima na kojima bi zakoni gravitacije trebali nalagati drugačije. Mladenkino uzbuđenje u tim trenucima često odgovara broju osoba koje nose veo.

Sve se to čini vrlo poznatim. Već sam to pročitala. Zacijelo jesam. Listam ostatak bilježnice. Eva na nekim mjestima podrobno opisuje seanse, a katkad piše o različitim vrstama čipke. Ako je uz čitanje bio poslužen čaj, na nekim je mjestima potanko opisana čajna mješavina uz upute za pripremu. Medu zapisima o čitanju su dnevne bilješke, najčešće o njezinu cvijeću. Zabilježila je opažanja o svojim zumbulima i o svojim ružama iz Cornwalla. Tu su i stare izreke, ispisane na marginama. Stihovi: Goethe, Spenser, Proust. Klišeji su pomiješani s novostima o vremenskim prilikama te plimi i oseci, ali svaki je zapis vezan uz čipku poput niti koja prolazi kroz komad zamršene belgijske čipke, a potom se simetrično vraća u njezino središte.
Osjećam da je Eva uz mene. Ponovno plačem. Možda to pakiranje i nije osobito dobra ideja. Preteško je. Osjećam ruku na svojem ramenu. Utješnu. Ne okrećem se kako bih pogledala. Znam da je to Eva. Usmjerava moj pogled prema drugoj crvenoj bilježnici. Moja je ruka uzima. Iako su bilježnice jednake bojom i veličinom, ova se čini mnogo težom od prve. Preteškom da bih je držala. Zamalo mi ispada. Ruka se proteže kako bi mi pomogla. Otvaram dnevnik.
To je dnevnik koji sam pisala u bolnici McLean. Pod utjecajem Stelazinea, ovješenog i bezvoljnog lica, pisala sam svoju prošlost kako sam je upamtila. Rukopis je suprotan onome što biste očekivali - sitan i usiljen, kontroliran. Ispostavilo se da je ta priča bila moj izlaz iz bolnice. Ne znam koliko je toga istinito. Ako se nečega nisam mogla sjetiti, izmislila sam. Popunjavala sam praznine.
Ne mogu čitati taj dnevnik. Previše je bolno. Stoga ga uzimam, uz Evin dnevnik, Bibliju i sve to sakrivam s drugim stvarima koje ću ponijeti sa sobom: jastučić za izradu čipke, Lyndleyina slika i posuda Teškog čaja.
Agentica za prodaju nekretnina napokon stiže, a dovela je i stambenog inspektora »kako bi se uvjerila da nema iznenađenja«, kaže. U stražnjem dijelu njezina Volva opažam natpis »Na prodaju«.
»Ne želim znak«, kažem.
»Kuću je mnogo lakše prodati ako imate znak.«
»Ipak... « kažem glasom koji prepoznajem kao Evin. Ona to ne opaža pa sliježe ramenima i ostavlja natpis u automobilu. Inspektor ostaje vani i obilazi kuću gledajući je iz svih kutova.
Slijedi pet minuta čavrljanja. Kaže da je šteta prodati takvu kuću, da će je netko vjerojatno pretvoriti u stanove. A tada uviđa da bi si mogla upropastiti prodaju pa dodaje: »Ni ja se ne bih vratila ovamo ako bih živjela u sunčanoj Kaliforniji«.
Vani inspektor vadi ljestve iz svojeg kamioneta te ih nosi prema kući prelazeći preko cvjetnih gredica.
»Trajnice u vrtu su divne«, kaže agentica, »istinska prednost za prodaju.« Bilježi ih, kao i neke druge stvari koje opaža, uključujući krov od škriljavca.
»Koliko je spavaćih soba?«
»Ne znam. Deset? Dvanaest? Neke je koristila za druge stvari.«
»Koliko je garderoba?« Nemam pojma.
»Tako definiramo spavaću sobu, po tome ima li garderobu.«
»Oh«, kažem. To ne pomaže. »Vidjet ćemo«, kaže.
Slijedim je po kući. Ona gleda u svaku garderobu i piše »7« na prazno mjesto pokraj pojma »spavaće sobe«. Gleda u ormariće, pod strehe. Staje netom prije otvaranja Evinih ladica.
Zacijelo imam grimasu na licu. »Nije lako«, kaže, »kad je posrijedi netko koga volite.«
Inspektor u podrumu nalazi vodu. U vinskom podrumu je samo malena lokvica, pokraj zida na kojem je Eva vješala svoje suho cvijeće. Promatra je pitajući se odakle potječe.
Gleda boce vina kako bi ustanovio je li koja razbijena. Ne nalazeći ništa, okreće se prema meni. »Je li iznad ovoga sudoper?«
»Nije«, kažem.
»Mislim da nije ništa ozbiljno«, kaže, »možda se samo nešto prolilo.«
Agentica uzima suhi buket i njuši ga. Odavde vidim da je to lavanda. Radi grimasu kao da je ponjušila pokvareni sir. »Tko, zaboga, u podrumu suši cvijeće?« pita. »Uklonite ovo i riješili ste pola problema.« Pokazuje prema cvijeću koje se suši. »Upljesnivilo se.«
Pomišljam kako je doista čudno da je Eva ovdje sušila cvijeće, ali ima ga posvuda, buketići se suše obješeni naopako. Gore joj je možda jednostavno ponestalo mjesta. Ili je podrum možda u to vrijeme bio suh.
»Bacit ću ih«, kažem, a osmijeh briše izraz doživljaja pokvarenog sira s njezina lica. Znam da bih to trebala zapisati jer ću inače vjerojatno zaboraviti.
»Još nešto?« pita inspektora.
»Na neke prozore potrebno je staviti nova stakla. Ali, kuća je u prilično dobrom stanju s obzirom na dob.«
»Što više možete tražiti?« agentica se okreće prema meni. »Voljela bih da to isto netko kaže o meni.« Pokušavam se nasmiješiti.
Agentica završava popis. »Je li što od pokućstva na prodaju? Ili vina?« Inspektor to shvaća kao znak za izlazak. »Ne znam. Nisam razmišljala o tome.«
»Vjerojatno biste sve to trebali dati procijeniti. Ovdje imate lijepih stvari.«
Dala mi je broj nekoga u Skinner'su, za antikvitete. »U uredu imamo čovjeka koji prilično dobro poznaje vina«, dodaje. »Mislim, kao kolekcionar, ne kao vinopija. Iako je, kad malo bolje razmislim, i u tome prilično dobar.«
Otpraćam je. Božuri su se objesili zbog vrućine. Mislim da ih nitko nije zalio otkako je Eva umrla pa je čudo da su uopće živi. Vrativši se u kuću tražim broj Ann Chase i nazivam je.
»Zdravo, Towner«, odgovara, »očekivala sam tvoj poziv.« Govori dubokim, sablasno-mističnim glasom. Prije no što sam stigla nasjesti na šalu, nasmijala se. »Samo sam se šalila. Nisam te očekivala. Samo sam pogledala na uređaj za identifikaciju pozivatelja.«
Čujem glasove u pozadini. »Je li dobar trenutak?«
»Turistička je sezona. Dobro vrijeme dolazi tek nakon Noći vještica, za nekoliko mjeseci. Ali, to te ne bi trebalo spriječiti da nazoveš... Kako se držiš?«
»Imam nešto za tebe.«
»Zvuči zanimljivo.«
»Možda svratim do tebe.«
»Ja sam jutros bila kod tebe da vidim je li ti potrebna pomoć s vrtom. Zacijelo još živiš po kalifornijskom vremenu.«
»Vjerojatno«, kažem. »Malo sam zalila cvijeće.«
»Nisam te čula. Hvala.«
»Trebala bi im dati još mnogo vode. Dobro ih natopiti.«
Čujem zvuk starinske blagajne dok očitava iznos.
»Zalij cijeli vrt«, kaže. »Ali tek kasno poslijepodne kako ne bi spržila listove. Sunce vodu pretvara u povećalo. Doći ću sutra ujutro pa možemo vidjeti što ćemo s ostalim.«
»Hvala.«
»Nema na čemu. Kako si inače?«
»Dobro sam«, kažem.
»To je dobro«, kaže. »Katkad je to jako dobro.« Ne znam što bih rekla.
»Svrati u prodavaonicu ako želiš. Ako ne, vidimo se sutra.«
Uviđam da sam izgladnjela. U kući nema ničega. Moram izići, ali prvo moram pronaći što ću odjenuti. Nemam čiste odjeće. Zbog operacije nisam mogla podignuti kofer dok sam putovala ovamo pa sam ponijela samo jastučić. Odlazim u svoju garderobu, ali već sam nosila svu svoju tinejdžersku odjeću. Navlačim par odrezanih traperica koje smo Lyndley i ja jednoga ljeta izbijelile. Čvrsto ih stežem pojasom ukrašenim perlicama kojem na stražnjoj strani piše »WOLFEBORO, NEW HAMPSHIRE«. Potom u Evinoj garderobi tražim cipele i majicu kratkih rukava.
Moja su stopala veća od njezinih pa nalazim samo sandale koje sam joj kupila svojeg posljednjeg ljeta ovdje. Bijele s volančićima i ivančicama na remenčiću. Mislila sam da će joj se sviđati jer su ukrašene cvjetovima, ali još su u kutiji. Brusim kožne potplate metalnom turpijom za nokte koju sam našla u jednoj od njezinih ladica jer su previše skliske da bih u takvima sišla niza stube.
Odlazim do Redove prodavaonice sendviča. Prepuna je. Red se proteže daleko niz ulicu. Ulazim, a tada se za pultom oslobađa mjesto koje nitko ne želi pa ga zauzimam. Naručujem koliko god mogu za deset dolara jer toliko imam u džepu.
»Kavu?«
»Čaj.«
»S mlijekom?«
»Bez ičega.«
Zagrijavaju žemlje i peku gomile krumpira i jaja, po desetak odjednom. Pitam se odakle dolaze svi ti ljudi, a konobarica mi odgovara kao da sam to pitanje izgovorila.
»Flota je pristala«, kaže.
Kuhar uzdiše.
»Podnevni turistički autobus«, objašnjava konobarica pokazujući autobusnu postaju.
Gomila se pomiče i skupina turista zajedno odlazi prema prozorima. Vani mlada žena trči odjevena u puritanski kostim pokušavajući pobjeći gomili ljudi. Oni je slijede i napokon sustižu te je drže dok jedan čovjek gnjevno viče na nju te glasno čita optužbe. Prepoznajem Bridget Bishop i gledam na sat. Bila je prva optužena vještica. Ljeti su joj sudili svakih nekoliko sati, pozivajući turiste da budu porotnici. Jadna Bridget je često iznova optuživana i osuđivana na vješanje... često, ali ne uvijek.
Čujem šapat i okrećem se. U jednom separeu sjede dvije žene, majka i kći. Prestaju razgovarati čim ih pogledam. Kći uzima šalicu kave i otpija gutljaj.
Plaćam blagajnici i izlazim kroz red koji se proteže van.
Rafferty ulazi dok ja izlazim. Gleda red, psuje sebi u bradu i okreće se kako bi izišao, ali staje prepoznavši me i hvata vrata u trenutku prije no što me udare.
»Mislio sam da si se vratila u Kaliforniju«, kaže.
»Nisam.«
»May mi je rekla da jesi.«
»Tada možda jesam«, kažem i sliježem ramenima. »Bog zna da je May Whitney uvijek u pravu.«
Smije se. »Barem po njezinom mišljenju.« Vidim kako se pita što bi rekao.
»Prodajem kuću«, nudim temu. »To je vjerojatno mislila.«
»Prodaješ kuću?« Zvuči iznenađeno.
»Previše mi je.« Osjećam se glupo jer objašnjavam, jer osjećam potrebu da objasnim.
»Kuća je velika.« Trudi se. Kimam.
»Znači li to da se vraćaš u Kaliforniju?« pita.
»Reklo bi se«, kažem.
»Šteta.«
To mi se doima čudnim, ali on ne objašnjava.
»Drago mi je da sam te vidjela«, kažem pružajući ruku. To je pristojno po Evinim mjerilima, ali meni zapravo nije svojstveno. Vidim da mu se to sviđa.
Smiješi se. »Ne ideš danas, zar ne?«
»Ne. Moram završiti raščišćavanje.«
»Vidjet ćemo se prije no što odeš.«
Odlazim daleko niz ulicu prije no što se sjetim pitati ga za ključ. Sjećam se kako mi je Jay-Jay rekao da ga imaju, a osim što mi se ne sviđa da je ključ negdje vani, čak i ako je kod policajaca, već sam i agentici rekla da ću joj načiniti kopiju. Pada mi na pamet da je jedini ključ za koji znam u rukama policije. Žurim natrag.
»Jesi li dobro?« pita me kad sam ga sustigla. »Blijeda si.«
»Dobro sam«, kažem. »A ti?«
»Ja sam Irac. Uvijek sam pomalo blijed.«
Tada ga pitam za ključ, a on mi kaže da će pogledati i javiti mi iako je očito da ne zna o čemu govorim, ili da se ne sjeća da su imali ključ.
Vraćam se u kuću i namjeravam nastaviti pakirati. Ali, ugledam se u ogledalu i odustajem od te namjere. Doista sam malo blijeda - što zapravo nije neobično. Osjećam laganu mučninu i odlučujem malo usporiti. Prevruće je da bi se radilo na katu. Umjesto toga odlučujem prošetati do Annine prodavaonice. Uzimam kutiju s čipkom koju je Anya ostavila na stolu i izlazim.
Prodavaonica je prepuna ljudi, a Ann u stražnjoj prostoriji čita nečiju glavu. Pokazuje mi da je pričekam nekoliko trenutaka.
Prodavaonica je lijepa, nije previše turistička. Opažam ipsvičku čipku i slike otoka Yellow Dog. Na drugom je kraju marketinški izložak, dobar, upadljiv, sa stolicom za ljuljanje, kolovratom i ispletenom prostirkom. Vrlo tipično za Novu Englesku, vrlo domaće. S police iznad improvizirana kamina vise krugovi čipke na batiće, a ložište kamina ispunjeno je batićima. Na stolici je jastučić za izradu čipke, kao da ga je netko na trenutak ostavio i odmah se vraća. Prepoznajem tu stolicu s otoka. Nekoć se nalazila u našoj dnevnoj sobi. Izložena čipka izrađena je u Krugu. Na polici su uokvirene fotografije žena i hrpe brošura koje pripovijedaju priču o tome kako je Krug osnovan i zašto, a priložene su i narudžbenice. Ispred je hrpica brošura i rukom ispisan natpis: »UZMITE JEDNU«.
U brošuri su fotografije: žene izrađuju čipku, prelijep zlatni retriver leži pokraj njihovih nogu, široki kadar predionice, svežnjevi žutog konca izrađenog od pseće dlake i posvuda komadi čipke.
Glavna fotografija, ona na prednjoj strani brošure, prikazuje arhetipski rani američki dom. Izgleda onako kako biste zamišljali da su doseljenički životi izgledali ako niste znali za teškoće koje su ti ljudi zapravo pretrpjeli. Pa ipak, s tim fotografijama nešto nije u redu i potrebno mi je neko vrijeme da shvatim što. Ako ih dobro pogledate, opažate da ni jedna žena nema lice. To nije zato jer su se lica izlizala na fotografijama, jer su izbrisana ili takvo što, već su fotografije jednostavno načinjene tako da se u kadru ne vidi ni jedno lice. Mjera predostrožnosti, pomišljam, ali to ipak neobično uznemiruje.
»Kažu da taj konac ima čarobne moći.« Prodavačica je pokraj mene, stoji malo preblizu. Pretpostavljam da je plaćena po prometu.
Ann završava sa svojim klijentom i žurno dolazi, hvatajući zadnji dio trgovačkog govora.
»To je pseća dlaka«, kaže joj Ann, »a ne zlatno runo.«
Prodavačica sliježe ramenima. »Samo vam kažem što govore«, kaže mi i uvrijeđeno odlazi.
Čujem kako Ann uzdiše.
»Osobno je ne podnosim«, kaže Ann, »ali najbolja je prodavačica koju imam.«
Predajem joj paket koji sam donijela. Ona otvara kutiju. Unutra je dvadeset do trideset komada čipke. »Nećeš to dati meni«, kaže u nevjerici.
»Pokušala sam to dati Beezeru i Anyi kao vjenčani dar, ali nisu ga željeli uzeti.«
»Ne želim ni ja«, kaže. »Ovo je Evina čipka. Ona bi željela da je zadržiš.«
»Ako je ti ne uzmeš, dat ću je muzeju.«
Ona stavlja paket iza svojeg stola.
»Smatraj to darom u znak zahvalnosti unaprijed.«
Ona me zbunjeno gleda.
»Za pomoć s vrtom.«
Očito je oduševljena. Ali tada se sjeti. »Mogu doći tek prekosutra«, kaže. »Je li to u redu?«
Posegnem za darom kao da ću ga uzeti natrag. Ona se smije. »Hvala ti«, kaže. »Čuvat ću ga kao dragocjenost.«
»Nema na čemu.«
Ann uzima stanku između seansi kako bi popila šalicu čaja sa mnom. Kad je stigao turistički autobus, ustala je i kreće unutra. »Vidimo se u četvrtak«, kaže. Zastaje pred vratima. »Morat ćeš ga prije zaliti. Inače ćemo morati skidati uvenule cvjetove po cijelom vrtu.«
»Žalit ću ga«, kažem.
Ann na povratku staje kako bi pozirala za nekoliko fotografija. Popravlja svoju crnu haljinu i zagonetno se smiješi fotografskom aparatu.
S ostatkom čaja izlazim na klupu i gledam kako se podiže prvi jarbol broda Friendship. Posrijedi je replika broda koji je nekoć isplovljavao iz Salema. Eva mi je rekla da pola grada radi na njemu. Pokraj Evina spremišta za čamce nalazi se hangar u kojem dobrovoljci rekonstruiraju povijest. Ljudi se okupljaju da bi gledali kako golema dizalica spušta treći gornji jarbol na mjesto. Gledam gotovo čitav sat prije no što prikupim dovoljno energije da se ponovno uspnem uzbrdo i zalijem Evin vrt.

* * *

Eva ima više od jednog jutra vrta, uređenog gdje god je bilo prostora, između kuće i spremišta, duž staze. Svaki raspoloživi prostor ispunjen je cvijećem ili povrćem koje nije odvojeno nego raste zajedno — rajčice pokraj zijevalica i dnevnih ljiljana.
Ljetni trijem pretvoren je u rasadnik. Nekoliko manjih posuda s biljkama odvlačim unutra i stavljam ih u sudoper da se natope. Unutra je vruće i suho. Slavina ispušta zrak prije no što stiže prva voda, previše hrđava i vruća da bi bila upotrebljiva. To je Evina sušionica — barem glavna sušionica. Staro drvo prožeto je mirisom lavande i korijandra. Cvijeće i ljekovite trave vrpcama su svezani u snopiće koji naopako vise na lamperijom obloženim zidovima. Na zidovima u donjem dijelu prostorije još ima nešto mjesta pa se pitam zašto je Eva riskirala uništavanje snopića lavande objesivši ih u podrum da se upljesnive. Zaključujem da ih je možda željela zaštititi od sunčeve svjetlosti kako ne bi izblijedjeli. A osim toga, nije znala da će toliko dugo biti ovdje, zar ne? Kad je onoga dana pošla na plivanje, uvjerena sam da se namjeravala odmah vratiti. Misli o tome prilično me uznemiruju.
Dovlačim sve posude koje mogu, ali veće su preteške pa odlazim po crijevo. Ne mogu mnogo podignuti. Još osjećam zatezanje šavova. Trebala bih hodati, pomišljam. Liječnik je rekao da je hodanje dobro. I plivanje - mislim da je rekao da mogu plivati. Pada mi na pamet da ću propustiti kontrolni pregled, ako već nisam. Moram se sjetiti nazvati ga.
Čekam do četiri sata, a tada počinjem zalijevati. Zalijevam više od jednog sata, a po završetku sam mokra i prljava. Sandale su mi skliske — zapravo su natopljene vodom — pa ih u koraku ostavljam na putu kao umjetničko djelo stopala. Prelazim na drugu stranu kako bih crijevo razvukla do zadnjeg dijela gdje su fuksije, ružičaste i ljubičaste, a usamljena pasiflora penje se pokraj bugenvilije u loncu. Crijevo se ne rasteže toliko daleko. Zapinje o rub jedne podignute cvjetne gredice i znam da bih trebala otići onamo i osloboditi ga, ali sam previše umorna. Umjesto toga povlačim ne koristeći trbušne mišiće već težinu cijelog tijela, a crijevo se rasteže gotovo do točke pucanja i tada poleti, a ja letim s njim i padam preko mažurana na gredicu mladih rajčica i patlidžana koje je Eva označila »RAJ« i »PAT«, kao da su maleni ljudi. Osvrćem se, opažam da sam iščupala prva dva reda presadnica i žao mi je zbog toga, osjećam se nemarno. Previše sam umorna da bih odmah ustala pa sjedim ondje.
Rafferty me zatječe u tom položaju, prekrivenu zemljom i usmrćenim povrćem, okruženu fuksijama u kojima se hrane kolibrići. Zacijelo sam putem iskorijenila i nešto metvice jer na sebi osjećam njezin miris. Metvica može zauzeti cijele gredice, ako joj dopustite. Sjećam se da mi je Eva to rekla. S metvicom morate biti oprezni. Morate je ograničiti na njezin prostor.
Rafferty gleda dolje, slijedi trag zelena crijeva do njegova logičnog kraja gdje leže moje sandale. Staje, gleda me, a tada pogleda kolibriće.
»Neću ni pitati«, kaže tjerajući jednu zujalicu kao da je pčela te se saginje kako bi me povukao.
Otresam prljavštinu sa sebe i gledam ogrebotine. On posegne u džep i izvadi ključ. S ključem ispada još hrpa stvari uključujući nikotinsku žvakaću gumu, jednu staru, izlizana omota. Pruža mi ključ.
»Nadam se da je to taj«, kaže saginjući se kako bi podignuo dva vrlo mokra kupona kojima maše kako bi ih osušio. Gleda ih. »Dovraga«, kaže. »Koji je datum?«
»Mislim da je treći«, kažem.
»U redu«, kaže gledajući kupone, »zaboravio sam ih.« Pokazuje mi ih. Besplatna večera za dvoje. Ne mogu pročitati ime restorana.
»Vrijedi do sutra, dio gradskog programa podmićivanja policajaca. Želiš ići?«
»Sutra?«
»Dakako. Večeras, sutra, svejedno. Ne želim da kuponi propadnu.«
»Sutra je vjerojatno bolje.«
»Da, sutra će vjerojatno biti vatromet«, kaže.
»U redu«, odgovaram.
»Dakle, sutra.« Skuplja preostale stvari i gura ih natrag u džep. »U sedam.« Kreće prema vratima. »Bolje provjeri taj ključ. To je jedini koji sam našao, ali nije označen.«
»Hoću«, kažem.
On kreće. Okreće se. »Što si zapravo radila? Prije napada ubojitih kolibrića?«
»Zalijevala biljke.«
»Zanimljiva tehnika«, kaže i ponovno kreće niz stazu.
Vraćajući se u kuću isprobavam ključ. Vrata se otvaraju. Morat ću dati napraviti kopiju za agenticu. I morat ću dati promijeniti staklo, pomišljam, okrećem se i gledam ga kako bih procijenila štetu. I ukloniti pljesnivo cvijeće. Zaključujem kako bih trebala sastaviti popis, ali ne mogu pronaći ni komad papira.
Kao čarolijom, na mjestu gdje je trebalo biti staklo, pojavljuje se Raffertyjevo lice. Uplašio me pa sam poskočila. »Oprosti«, kaže. »Što je?«
»Moramo večeras.«
»Što?«
»Pogriješila si datum. Danas je četvrti srpnja.« U daljini pucaju petarde dokazujući da je Rafferty u pravu. »Shvatit ću ako je prekasno.«
»U redu je. Daj mi jedan sat.«
»Dat ću ti dva«, kaže. Upućujem mu ubojit pogled.
»Nisam mislio tako kako je zvučalo«, kaže. »Želio sam reći da radim do sedam. A tada moram po brodicu.«
»Brodicu?«
»Jesam li ti zaboravio reći da je restoran nasred salemske luke?« Smiješi se.
»Mislim da bih to upamtila.«
»Oprosti... restoran je nasred salemske luke.«
»Odjenut ću se primjereno.«
Gleda ono što imam na sebi i pohvalno odlučuje ne komentirati.
Petarde iznenada pucaju. Svi su izišli. S druge strane parka jedan od kalvinista prozelita motri kuću. Ili sam možda paranoična, a on samo gleda ovamo jer je vidio Raffertyjev automobil pa, kao i svi drugi, pokušava shvatiti što se sada događa u Evinoj kući.
Spremna sam na vrijeme. Rafferty kasni. Ispričava se, kaže da je to patološki. Barem je nazvao kako bi rezervirao stol, ali sada se plaši da ga neće zadržati. Kad smo stigli nasred luke, ondje ne samo da nema rezervacije, nego nema ni restorana. Nestao je. Rafferty vadi mobitel, ali mora pričekati da mu se netko javi. Vidim da ne voli čekati.
»Da, Rafferty je. Je li netko prijavio nestanak restorana?« Čujem smijeh s druge strane.
»Ozbiljno, Rockmorea nema...« Ponovno smijeh. »Pa, kamo je, dovraga, nestao?«
»Aha... zauvijek ili samo večeras?« Kima u telefon. »Shvaćam.« Prekida razgovor i okreće se prema meni.
»Večeras su ga preselili u Marbleahead.« Pobudio je moje zanimanje.
»Nešto u vezi s rasvjetom u luci.« Razmišlja o tome. »Želiš li ipak poći?«
»Želiš li ti?«
»Svakako, zašto ne?« kaže. »Besplatan obrok je besplatan obrok, zar ne?«
»Ni jedan ručak nije besplatan«, kažem citirajući Evu. I premda se slažem s tim, požalila sam što sam to izgovorila naglas. »Istina«, kaže on. »Ali, ovo nije ručak, nego večera.«
»U pravu si«, kažem.
»Drži se«, kaže, a ja ga poslušam i hvatam se za rub dok on bučno kreće ne obazirući se na ograničenje od osam kilometara na sat.
Prolazimo pokraj malenog svjetionika na otoku Winter. Okrećemo nadesno, prema rtu Peach's, blizu otoka Yellow Dog. Mrači se. May je na rampi, podiže je. U boriku je meditacijski krug. Ili se ondje vježba tai chi. Približavamo se stijenama više no što bi se većina ljudi usudila, više no što bih se ja usudila da upravljam brodicom, što je zadivljujuće jer znači da Rafferty dobro poznaje ove vode. Jedna žena u Krugu čuje motor i pogleda nas, uzrujana tom smetnjom. Prvo prepoznaje Raffertyja, a tada mene.
»To bi trebalo pokrenuti glasine«, kaže dovoljno glasno da ga se čuje uz motor.
Do Marbleaheada putujemo pola sata - ne zbog udaljenosti, već zbog gužve. Stižemo i opažamo da je uz ploveći restoran već privezano toliko mnogo brodica da je teško naći slobodno mjesto.
Salemska je policija očito nazvala u Raffertyjevo ime jer nas očekuju. Vlasnik nas čeka i pomaže nam svezati brodicu. »Mislio sam da znate za preseljenje«, kaže Raffertyju u ime isprike. »Činimo to svake godine.«
Ulazimo, a vlasnik mi pridržava stolicu dok sjedam. Osjećam da nas ljudi gledaju; ne sviđa mi se taj osjećaj. Sjedam što brže, ali i dalje osjećam njihove oči. Preplavljuje me val paranoje. Okrećem se kako bih vidjela tko me gleda, kako bih uzvratila, ali svjetlost je sve slabija pa ne razabirem. »Nešto nije u redu?« pita Rafferty.
»U redu je«, odgovaram pogledavajući uokolo. Ponovno osjećam da me netko promatra, ali ne želim se doimati paranoičnom. »Bi li radije sjela na ovu stranu?« pita Rafferty.
»Ne, ovdje je u redu«, lažem uzimajući jelovnik i pokušavajući prikriti nelagodu.
On također gleda uokolo. »Nadam se da voliš prženu hranu.«
Naručujem riblju platu i pržene kolutiće luka. I dijetnu Colu, što je Raffertyju očito smiješno.
Ponovno osjećam poglede, a zatim čujem nečije misli: Hej, kad se luda Sophya vratila u grad? Pomičem stolicu kako bih im se maknula iz vidokruga. Rafferty malo pomiče svoju stolicu, tako da više ne vidim stražnju palubu, ponašajući se kao da to nije proračunato. Pomaže. Počinjem se opuštati.
»Jeste li spremni naručiti?« pita konobarica stavljajući crvenu plastičnu košaricu punu peciva pred mene.
»Je li ulov dana bakalarka ili bakalar?« pita Rafferty.
»Svakako jest riba«, kaže konobarica. Sliježe ramenima gledajući ga kao da je on lud. Čitam je. Misli koliko žarko želi poći kući.
»Ja ću sabljarku«, kaže Rafferty.
Konobarica odlazi prema kuhinji.
»Dakle.« Ponovno se okreće prema meni. »Eva mi je rekla da pišeš.« U našem programu slijedi čavrljanje. U redu, Eva me je poučila. »Ne«, kažem. »Ne pišem. Čitam.« Vidim da ne razumije. »Zarađuješ čitanjem?«
»Ako to možeš nazvati zarađivanjem.«
»Čipke?«
»Ne, ne čipke.« Naslanjam se, udaljavam se od te misli. »Scenarije.« Pružam mu košaricu s pecivima. On uzima jedno. »Filmske scenarije.«
»Da.«
»Super«, kaže Rafferty. To nije riječ koju bi inače upotrijebio. Kad bih je pročitala u scenariju, ne bi mi bila uvjerljiva.
»I živiš u Hollywoodu?« Traži maslac, ali ne nalazi ga.
»Katkada.« Zbunjeno me gleda.
»Često se selim...« To je bilo teško. »Ispituješ li me zbog nečega?« Glasno se smije.
»Ja sam se doselio iz New Yorka«, dobrovoljno nudi informaciju. Dobra Evina pouka. Reci nešto o sebi kako bi potaknuo razgovor. Nije riječ o juhi, ali za početak je dobro.
»Super«, kažem.
On se smiješi. »Izlaziš li s muškarcima?«
Sada se ja moram nasmijati. »Ne, ne mnogo«, kažem izričući ono što je očito.
»Mislio sam na sebe, ne na tebe.« Pocrvenio je. Oboje se smijemo.
»O, čovječe«, kaže. »Barem bi jedno od nas trebalo biti vješto u ovome.«
Napokon mi pada na pamet da je ovo izlazak. Ne znam što sam mislila. Da je to kakva promišljena ideja, ljubazna gesta. Izlazim li s muškarcima? Istina je da nisam izlazila, nikada.
»Oprosti«, kaže. »Možda ovo i nije bilo osobito dobra ideja.«
Um mi mahnito radi, traži što bi rekao. Hajde, Eva, preklinjem, daj mi nešto upotrebljivo.
»Prije koliko si se vremena doselio ovamo?« pitam. Glas mi je slab, jedva moj.
On zna da se trudim i izgleda zahvalno.
»Prije dvije godine«, kaže.
»Zašto?«, pitam uviđajući kako to zvuči.
Ponovno se smijemo.
»Volim jedriti«, kaže.
»Logično«, kažem. Doista jest. Počinjem se opuštati.
»Jedriš li ti?« pita.
»Ne dobro«, odgovaram.
»Lažljivice.« Smije se.
O meni zna više no što sam mislila. Uviđam da mu je Eva zacijelo rekla. Tada sam mu zamalo rekla da je Lyndley bila vrsna jedriličarka u obitelji, mnogo bolja od mene, ali mi nešto ne dopušta da to kažem. »Prošlo je mnogo vremena«, napokon kažem.
On kima i sjedi gledajući me. Tada shvaćam da njega ne mogu čitati. Iako ne bih ni pokušala. Većinu vremena trudim se ne čitati ljude nastojeći izbjeći prisnost zadiranja u njihove misli. Raffertyja se može čitati, ali samo ako i kada on to dopusti.
»Što?«, napokon kažem.
»Mislim da malo nalikuješ Evi.«
»Doista.« Vidi da mu ne vjerujem.
Kima. »Meni tako izgleda.«
»Bili ste dobri prijatelji«, kažem i uviđam da mi je ta zamisao tek malo prihvatljivija nego one večeri.
On se smiješi. »Eva je uvijek rado pomagala prikraćenima i lutalicama.«
»To je istina.«
»Katkada možda malo previše.« Namrštio se. »Što to znači?«
On se brzo pribere i usiljeno smiješi. »To znači da se sa mnom sprijateljila kad sam tek došao u grad i hranila me kao svakog lutalicu, a tada me se više nije mogla riješiti.«
»Fini sendviči?«
»Tako je.« Smije se.
»Dobra hrana za lutalicu.«
Laknulo mi je kad je luka rasvijetljena, kad su posade počele ispaljivati rakete.
Čim se smrači, počinje vatromet. Dobar je. Bolji no što pamtim. Sa svakim bljeskom vide se ljudi na obali: kilometri ljudi koji sjede na vrtnim stolicama, na prostranim dvorištima prevlake, uz gradske dokove ili marine, ili preko na plaži Devereux. Luka je toliko načičkana brodicama da biste gotovo mogli hodati po njima. Svezani su dvostruko i trostruko s izbačenim odbojnicima. Sa svakim bljeskom svjetlosti brodske sirene oglašavaju svoje odobravanje, ljudi na obali kliču, a njihovi glasovi odjekuju preko vode.
Ti me zvukovi uznemiruju. Osjećam nečiji pogled na sebi. Ponovno me netko promatra.
Kladim se da ga troši.
»Jesi li dobro?« pita me. Očito je da nisam. Znoj mi se slijeva niz lice. Ruke mi drhte.
Troši policajca.
Ne znam koga čitam. Ne želim znati. »Morska bolest?« Brod se očito kreće.
»Ne«, kažem. Nikada nisam imala morsku bolest. Jezivi osjećaj panike uspinje mi se kralježnicom i razlijeva preko ramena.
On to opaža i gleda uokolo. »Možemo otići ako želiš.«
»Ne«, kažem. »Dobro sam.« Pokušavam se smiriti. Primjenjujem sve trikove kojima me psihijatar poučio. Diši. Koristi osjetila. Njuši, dodiruj - samo da ostaneš u stvarnosti.
Osjećam kako se počinjem smirivati kad izbija tučnjava.
Čujem je prije no što je vidim. Zvuk polako jača među praskovima vatrometa, ali razgovijetan je i drugačiji, treskanje. Ne shvaćam što je sve dok ne dolaze po Raffertyja i on ih odlazi rastaviti. Ne znam jesu li po njega došli zato jer su zaboravili da nisu u Salemu, gdje bi on bio autoritet kojega je logično pozvati, ili zato jer je jedini policajac ovdje. Brodica policije Marbleheada daleko je na drugom kraju luke. Budući da je plovila toliko mnogo, bilo bi im potrebno deset minuta da dođu ovamo, a šteta bi do tada već bila učinjena.
Tučnjava se događa u savršeno primjerenom trenutku, započinje neposredno prije završetka vatrometa. U produžetku svjetlosne predstave vidim kako Rafferty drži jednoga od njih, krupnog tipa; drugi, tip člana jedriličarskog kluba, krvari iz usta. Stara priča, šljaker protiv šminkera, ali ti su ljudi prestari za to. Šminker mi je maglovito poznat, možda sam ga svojedobno srela na kotiljonu. Šljakerovo lice ne vidim. Više ne razmjenjuju udarce, ali riječi i dalje lete. Rafferty mora čvršće uhvatiti šljakera koji je spreman još jednom zamahnuti. Rafferty ga drži cijelu minutu prije no što ga napokon pušta.
Šminker ponovno sjeda za svoj stol. Jedan od njegovih prijatelja stavlja led iz svoje čaše u ubrus i pruža mu ga kako bi ga stavio na usta, ali ovaj ga ne želi uzeti.
Umjesto toga gleda u mojem smjeru. Svi gledaju.
»Ti si kretenčina«, čujem šljakera koji ponovno nasrće na tipa. Rafferty ga hvata za ruku prije udarca..
Prepoznajem taj glas i gledam kako Jack, moj dečko iz djetinjstva, baca novac na stol i odlazi te skače u svoju brodicu kao što bi kauboj u vesternu skočio na konja u pokretu.
Rafferty govori nešto šminkerima koji se vraćaju svojim dizajnerskim pivima.
Vrativši se za stol, Rafferty uzima ubrus i briše se.
»Što je to bilo?« pitam nastojeći da mi glas ostane miran, ali znam, paranoična ili ne, da sam nekako dio toga. To je bilo zbog mene. Moj psihijatar bi rekao da nije sve zbog mene. Moj je psihijatar prepun Evinih klišeja. Moj psihijatar bi najčešće bio u pravu. Ali ne ovaj put.
»Uobičajeno.« Pokušava prikriti. Hlače su mu natopljene pivom pa psuje sebi u bradu dok ih briše. »Hajdemo odavde«, kaže.
U luci se još crvene rakete, ali jenjavaju, sve su rjeđe oko obale, ostavljaju velike komade tame među sobom.
Sva naša opuštenost je nestala. Rafferty se ne obazire na ograničenje brzine što meni sasvim odgovara. Oboje želimo samo da ova večer što prije završi.
Čujem zvukove crkvene glazbe, zujanje lošeg mikrofona, dok prolazimo pokraj Zimskog otoka. Rafferty ubrzava.
Razgovor nastavljamo tek u policijskom automobilu, pred Evinom kućom.
Gasi motor i okreće se prema meni. »Oprosti što sam te odveo onamo«, kaže. »U redu je«, odvraćam. »Znam da ti je Jack LaLibertie prijatelj.«
»Bio je«, kažem.
»Znam da je nešto bilo među vama«, ispravlja se.
Ne znam što bih rekla pa ne govorim ništa. Očito mi je nelagodno.
Policijski radio se uključuje i odjekuje.
»Hej, Rafferty?« kaže glas. »Jesi li našao restoran?«
»Ostavi me na miru, Jay-Jay«, kaže Rafferty. »Večeras sam slobodan.«
»Netko je upravo prijavio nestalu osobu.«
»Pogledat ću to sutra.« Posegne prema brojčaniku.
»Angela Rickey.«
»Sranje«, kaže i uzima radio kako ne bi otkrio pojedinosti. »Ne opet.«
Ne znam o čemu je riječ, ali vidim da je važno. Posegnem prema ručici za otvaranje. On podiže ruku kako bi me zaustavio. »Daj potpisati nalog«, kaže u mikrofon. »Doći ću po njega.« Prekriva mikrofon.
»Ovo je bila katastrofa«, kaže mi.
»U redu je.«
»Hajde da pokušamo još jednom.«
To me iznenađuje.
»Sutra navečer«, kaže. »Otići ćemo jedriti.«
Radio i dalje trešti. »U redu, u redu«, kaže Rafferty. »Krećem.«
Stišava i gleda me. »Pokupit ću te na Derbyju. Točno u sedam.« Ponovno se okreće radiju prije no što stižem odbiti. Uzima ubrus i briše hlače. »Sranje«, ponavlja.

Četrnaesto poglavlje


Za čišćenje čipke: prisutnost radosti.
Za čišćenje čitačice: meditacija ili molitva.
Za čišćenje pitaoca: samo disanje.
Vodič za čitanje čipke



Ann je čitala petnaestu glavu te večeri kad ju je Rafferty posjetio. Bilo je gotovo deset. Seanse je izvodila u stražnjem dijelu prodavaonice gdje je izrađivala mješavine eteričnih ulja. Ondje je držala i kotlić, ali samo za ukras. Prostor iza baršunastih zavjesa koje su odvajale odjeljke za proricanje doimao se više kao kemijski laboratorij, sa staklenim posudama, cjevčicama i Bunsenovim plamenicima za pripremu ulja i napitaka koje je prodavala.
Ann je ugledala Raffertyja dok je ulazio. Pokazala mu je neka pričeka da ona završi s majkom i kćeri koje su joj došle na seansu.
»Trebat će mi kakav osobni predmet«, Rafferty je čuo kako je Ann rekla starijoj ženi. »Prsten, ključevi, takvo što.«
»Daj joj svoj prsten, majko«, rekla je mlada žena.
»Vaša majka bi trebala odlučiti što će mi dati«, rekla je Ann. Starija je žena nekoliko trenutaka razmišljala, a tada je posegnula u svoju torbu i iz nje izvukla šal. Nespretno ga je pružila Ann.
»Hvala«, rekla je Ann te zatvorila oči i držeći šal počela polako disati i doživljavati ga. Kad je ponovno otvorila oči, vratila je šal ženi, koja ga je stavila u torbu.
»Što sada?« pitala je starija žena.
»Sada ću izvesti čitanje«, rekla je Ann, ustala i stala iza ženine stolice. Blago je položila ruke na njezinu glavu i počela je masirati.
Žena je uzdahnula. »Ovo je divno«, rekla je napokon otvorivši oči. Rafferty je opčinjeno gledao.
Kad je starija žena počela sporije disati, Ann je počela pomicati ruke na drugačiji način, istežući ženino lice u neobične grimase dok je pipala izbočine, udubljenja i druge nesavršenosti koje će predvidjeti njezinu budućnost. Rafferty je pogledao frenološku kartu na zidu. Ova je izbočina govorila o dugovječnosti, a ona o umjetničkim sklonostima.
Rafferty ih je prestao gledati kad je Ann počela govoriti. Kći je bilježila, bio je to privatan trenutak. Umjesto da sluša, Rafferty obilazi prodavaonicu, zastaje kako bi promotrio paketiće biljnih vrećica i čarolija: ruža i verbena pomažu zaspati, stolisnik i đumbir su za pronalaženje izgubljene ljubavi. Bilo je vrećica za blagostanje, za zaštitu, za zdravlje pa čak i jedna za pobjedu na izborima. Ann je imala velik odjel s mirisnim pripravcima za paljenje. Miris je bio prejak. Rafferty je brzo prošao pokraj njega do još većeg odjela knjiga s područja samopomoći. Uzeo je nekoliko i prelistao ih. Potom je prešao na kristal. Rukom je prešao preko posude s ružičnjakom, a potom preko posude s opsidijanom.
Bio je do lakta duboko u vatrenom ahatu kad je Ann napokon došla k njemu.
»Taj je dobar za potenciju«, rekla je Ann, a Rafferty je brzo izvukao ruku.
»Oprosti«, rekla je. »Nisam mogla odoljeti.«
Odvela je Raffertyja u stražnju prostoriju te otjerala mačku ili dvije s kreveta koji je ondje držala. Na zidu visi Mjesečev kalendar. Isti sam vidjela u Evinoj kući, ali na ovom nije bilo simbola Crvenih šešira. Crveni šeširi su prijavili Evin nestanak. Te su žene bile Evine redovite gošće. Kad na njihov dogovoreni dan nije otvorila čajanu, odvezle su se ravno u policijsku stanicu kako bi prijavile njezin nestanak.
»Svi su nestali«, rekao je Rafferty uglavnom sebi. Dvije u jednom mjesecu, to je bilo prilično čudno, ali nije bilo teško uvidjeti da su ta dva slučaja povezana. Eva je mnogo puta pomogla Angeli, davala joj je hranu, a katkad joj je i pružala utočište. Eva je bila ta kojoj se Angela obraćala kad se našla u nevolji. Barem je to učinila zadnji put. Taj put ju je Eva poslala u utočište, k May. A Cal je to gorko zamjerio Evi. Zapravo, Cal je Evi gorko zamjerao mnogo toga.
»Čudna godina«, rekla je Ann. »Nisi valjda alergičan na mačke?«
»Samo na pse«, rekao je.
»Sjedni.« Ann je izgovorila tu zapovijed kao da se obraća psu.
Rafferty nije mogao suspregnuti osmijeh. Sviđala mu se Ann i njezin smisao za humor. Najčešće je bio suptilan i ljudi ga obično uopće nisu shvaćali. Rafferty je uklonio treću mačku s puta i sjeo.
»Ti si prijavila ovaj nestanak?« Rafferty je podignuo mapu. Ann je prijavila Angelin nestanak, ako se to može tako nazvati. Bilo je to više izvješće u stilu »nisam je u zadnje vrijeme vidjela u luci«, opći signal za uzbunu. Angela je već bila nestala prije otprilike šest mjeseci, nakon što su je kalvinisti pretukli. Svojevoljno se vratila k njima iako su svi smatrali da to nije pametno.
Angela je odgovarala profilu djeteta koje će završiti u kultu. Bilo joj je šesnaest godina, napustila je školu i pobjegla od kuće. Nedvojbeno poremećena. Vjerojatno zlostavljana od ranog djetinjstva. Sve što bi obećavalo bilo kakvu sigurnost ili spasenje, za takvu bi se djevojku smatralo savršenim rješenjem.
Raffertyju nije bilo toliko zanimljivo tko jest prijavio Angelin nestanak koliko tko ga nije prijavio. Kad je Angela zadnji put pobjegla, kalvinisti su svakodnevno nazivali postaju te optuživali prvo vještice, a potom Evu, da su otele Angelu. Raffertyju je prijateljica Roberta, koja je radila na otoku Winter, rekla da je Angela razmišljala o preseljenju, možda u toplije krajeve.
»Čuo sam da je razmišljala o odlasku na jug«, rekao je Rafferty.
»Na jug? Da, valjda, ako jugom smatrate Evino spremište za čamac.« Ann je pokazala kroz prozor. »Ondje je bila posljednjih nekoliko tjedana. Zapravo, rekla bih da se ondje sakrivala. Izlazila je samo noću. Malo je prebirala po kontejnerima iza postaje Victoria, koliko čujem. To sam doznala samo zato jer sam je uhvatila kako bere rajčice iz mojih lonaca ondje.«
»Isuse«, rekao je Rafferty.
»Počela sam joj u tom loncu ostavljati hranu. Brzu hranu. Zdravije stvari kad sam pronašla vremena za kuhanje. Žalim je. Dobra je djevojka.«
»Zašto se nije obratila meni?« Ann ga je samo pogledala. »Baš.«
»Ili barem otišla u utočište.«
»Na oku je imala modricu kad sam je vidjela. Imala je modrice po cijeloj strani lica. Morala sam joj obećati da nikome neću reći da sam je vidjela.«
Rafferty je kimnuo. May je bila u pravu. Trebala je ostati na otoku. On se trebao pobrinuti da ostane umjesto da joj dopusti vratiti se Calu i njegovoj skupini.
»Nisi je mogao spriječiti.« Ann je znala što Rafferty misli. »I mrzila je otok Yellow Dog.« Rafferty se naježio.
»Ja ne bih mogla ondje živjeti«, rekla je Ann. »Mužnja krava, uzgajanje lana. Ja jesam za zdravlje, ali to ne bih mogla.«
»Kad si je zadnji put vidjela?«
»Prije tri dana. Te je večeri bila u luci, a moja je prodavaonica bila otvorena do kasno. Vidjela sam je kako ide prema parku Shetland. Katkad je ondje znala sjediti na stijenama. Ali, kalvinisti su te noći bili u luci. Bavili se preobraćanjem. Promatrali su turiste, tražili novake.«
»Misliš da su je kalvinisti odvukli natrag?«
»Ne znam što bih mislila. Nije u spremištu za čamce. Možda su je odvukli natrag. Možda su je samo uplašili. Ne znam. Ne znam zašto nije podnijela prijavu kad su je prvi put pretukli. Ja bih je itekako podnijela.«
»Hrana, utočište, prenoćište.« Raffertyjev popis zvučao je kao znak na autocesti.
»Što?«
»Stara priča«, rekao je. »Moć, ovisnost. Ako dodaš spasenje njezine duše, to je potpuna ponuda.« Imao je doista loš predosjećaj o tome. Ali, nije ga želio otkriti. »Je li Eva znala da je Angela u spremištu?«
»Eva joj je dala ključ... nakon što je zadnji put pretučena.« Ann je oklijevala prije no što je izrekla drugi dio. Za njega je to bila bolna tema i svi su to znali.
Rafferty je izvukao baterijsku svjetiljku iz pretinca. Automobil je ostavio nepropisno parkiran ispred Annine prodavaonice i otišao je preko Derby mola prema spremištu za čamce.
Ako je Angela otišla u žurbi, zaključala je za sobom. Rafferty je uperio svjetiljku kroz prozore, ali iznutra su bili zatvoreni daskama. Krenuo je dolje prema dokovima gdje je spremište gledalo na luku. Plima. Prešao je preko skliske drvene staze, ali vrata su u prizemlju bila zatvorena i pribijena daskama. Bez ubodne pile može ući jedino kroz drveni ulaz u potkrovlje na katu. Opsovao je nekoliko puta. A tada se vratio u automobil po uže.
Neki su vlasnici brodica gledali kako se Rafferty penje po užetu. Kad je stigao do vrha, zapljeskali su, a tada još jače kad je zamahnuo i provalio vrata potkrovlja.
U sobici iznad spremišta za čamce bilo je mračno. Rafferty je uperio baterijsku svjetiljku u sva četiri kuta. Netko je doista boravio ondje. U prostoriji je vladao nered. Bila je puna omota brze hrane i starog štakorskog izmeta. To nije osobito čudno. Vodeni štakori su ondje bili veliki poput mačaka. Bilo je različitih vrsta: indijski, kineski, karipski štakori čija je loza sezala najmanje tri stotine godina u prošlost, u vrijeme kad je Salem uvozio robu iz cijelog svijeta. Vlasnici restorana svakog su se ljeta po nekoliko puta žalili na njih, ali to je bila otporna družina.
Rafferty je pregledao prostoriju opažajući sve: praznu bocu vina sa svijećom. Prašnjavu. Svijeća dogorjela. Staru kutiju cigareta zataknutu u kutu. Ležaj u kutu, nepospremljen, prekriven izblijedjelim indijskim prekrivačem s rupom progorjelom točno u sredini.
Odozdo je odjeknuo zvuk. Rafferty se okrenuo. Uperio je svjetiljku. »Angela«, rekao je, »ja sam, John Rafferty.« Nema odgovora. Uperio je svjetiljku niza stube. Čuo je zapljuskivanje vode. Krenuo je niza stube, u potpunu tamu, a svjetlost njegove svjetiljke kretala se poput zrake svjetionika osvjetljavajući staru jedrilicu, ležaj za veslo, prastari čamac s rupom na pramcu. Odmaknuo je paučinu, ispljunuo dio iz usta i tada ponovno pljunuo.
Donja stuba bila je istrunula pa je popustila pod njegovom težinom, oborila ga i izbacila mu svjetiljku iz ruke. Gledao je kako se kotrlja prema vodi. Počeo je psovati.
Svjetiljka je zapela za čavao i stala. Rafferty je ustao i vidio da mu ruka krvari. Ponovno je opsovao.
Nešto se razbilo. Zvuk ga je utišao. Rafferty je uzeo svjetiljku, okrenuo se i uperio je prema zvuku. Zvuk je došao iz smjera vode, ili ispod poda spremišta, nije uspijevao razabrati. Uperio je svjetlost u vodu duž suprotnog zida spremišta i otkrio maleno udubljenje u obliku polumjeseca tik iznad razine vode. Vjerojatno erozija uslijed plime, ali tada je ugledao štakora veličine manjeg automobila, pomislio je — pa, možda ne automobila, ali bio je golem. Štakor se okrenuo, zraka je osvijetlila njegove crvene oči, a tada je požurio u rupu koja uopće nije bila posljedica erozije, već golema štakorska rupa. Rep mu je na trenutak ostao visjeti iz nje, a tada je poput zmije kliznuo u rupu i nestao. »Dosta je«, rekao je Rafferty i krenuo uza stube. Bilo mu je teško povjerovati da je na otoku Yellow Dog bilo gore.
Rafferty je stajao na prozoru potkrovlja i gledao luku. Jackova brodica ponovno je bila u svojem sidrištu; vidio je svjetlost u kabini. Jack je potrbuške ležao na ležaju. Onesviješten, pomislio je Rafferty opazivši praznu bocu prevrnutu na stolu. A tada je iz nekog razloga pogledao prema otoku i opazio dva svjetla, Mayin signal. Ona možda misli da noćas seli nekoga, ali Rafferty je znao da se to neće dogoditi.
Izišao je putom kojim je i ušao. Ali, ovaj put ne pomoću užeta; povukao ga je gore i bacio na mol prije no što je skočio kroz prozor. Plima, zahvalno je pomislio kad je pao u hladnu, crnu vodu, zahvalan jer se nije razbio na kamenju.
Rafferty se presvukao, a tada je svratio u postaju po nalog i napokon krenuo posjetiti kalviniste.
Otok Winter nalazi se na ulazu u salemsku luku. Iza njega je samo Salem Willows gdje je Rafferty živio. Bio je to drugačiji dio Salema, više otočki život nego lučki grad, viktorijanska enklava odvojena tankom prugom ceste koja je okruživala elektranu, njezinu golemu hrpu ugljena i teretne brodove koji su ga dopremili u luku.
Otok Winter s jedne strane gleda na luku, mol Derby i središte grada, a s druge strane na pučinu. S kopnom je povezan malenim nadvožnjakom. Na strani oceana nalazi se dječački dom Plummer. Veleban, u viktorijanskom stilu, izgledao je kao stari hotel. Ondje je odrastao jedan od Raffertyjevih »golubova«. Tako su zvali pridošlice u program Anonimnih alkoholičara, »golubovi«. Jer, ako ste nekome od njih pokušali pomoći, neizostavno su vas cijeloga posrali, a tada odletjeli. Humor Anonimnih alkoholičara. Pa ipak, Raffertyjev zadnji golub bio je dobar dečko i Rafferty ga je uzeo pod svoje krilo — igra riječi nije namjerna — jer ga je mali to zamolio, a takvom djetetu ne kažete »ne« čak i ako znate kolike će vam nevolje donijeti.
Dom Plummer bio je stara zgrada s vjerojatno najboljim obalnim položajem u gradu pa ondje nije bilo ružno ni po čijim mjerilima, ali to je ipak bilo mjesto na kojem su završavala neželjena djeca. Oba su brata, Jay-Jay i Jack LaLibertie, ondje boravila neko vrijeme nakon što im je umrla majka, kad im je otac otišao u Kanadu razgibavati leđne mišiće i nije se vratio gotovo godinu dana. Ta su djeca odrasla u dobre ljude. Barem Jay-Jay. Bio je vraški dosadan, ali bio je dobar dečko. Jack je bio druga priča. Pijanica poput oca, nekoliko je puta pokušao s programom Anonimnih alkoholičara, ali jednostavno nije mogao ustrajati.
Jack LaLibertie imao je i drugih problema osim alkohola, a jedan od većih bio je ono što se dogodilo s Towner Whitney. Kao i mnogi alkoholičari, svladao je ulogu žrtve. Stara rana nikada nije zacijeljela, a Jack je neprestano čačkao po njoj zbog čega je krvarila i gnojila se sve dok, kad je bilo dovoljno loše, ne bi došao na sastanak mrtav pijan te počeo bijesno govoriti o Towner i o onome što mu je učinila kao da se sve to dogodilo prošli tjedan, a ne prije gotovo petnaest godina. Ova je večer očito bila jedna od takvih.
Ali Rafferty nije želio razmišljati o toj večeri. Nije želio razmišljati o Jacku LaLibertieju ili o vlastitom propalom izlasku s Towner, ako se to uopće moglo tako nazvati. Vraški izlazak. Kući se vratio prije deset. Da to nije krajnje jadno, naglas bi se nasmijao.
U misli mu se neprestano vraća Angela. Cijela je ta situacija bila ružna. Bilo je samo pitanje vremena kad će se nešto dogoditi. Shvatio je da je to čekao. Rafferty se nije mogao oteti pitanju bi li Angelina situacija bila drugačija da je ostala na otoku Yellow Dog. Ili da je po dolasku ovamo uspjela stati jedno skretanje prije, da je Dom Plummer bio prihvatilište za neželjenu djecu, a ne samo za dječake. Možda bi Angela sada bila ovdje da su je ondje primili i da nije učinila taj korak dalje, na otok Winter, gdje su Cal i njegovi luđaci čekali da spase njezinu dušu.
Rafferty je imao loš predosjećaj o Angeli. Očito ga je imala i Eva. Ona ga je nazvala kad se Angela prvi put pridružila kalvinistima. »Možeš li poduzeti nešto?« pitala je. Rafferty je znao za njezinu prošlost s Calom Boyntonom. Eva je bila Calova punica. Više puta ga je prijavila zbog zlostavljanja njezine kćeri Emme. Eva i Cal nisu se voljeli.
Večeras je Rafferty vrlo zabrinut za Angelu. Nije mogao zatomiti osjećaj da nešto uistinu nije u redu. Njegovi su policijski instinkti uvijek bili točni, potpuna suprotnost njegovim instinktima po pitanju izlaženja sa ženama.
Kad je skrenuo u park otoka Winter, skup buđenja vjere još je bio u punom jeku. Drugi put je pogledao na sat - 10.47. Za trinaest minuta mogao bi ih zaustaviti zbog narušavanja javnog reda i mira. Već je to učinio. Nekoliko puta. Prošlo ljeto to je pretvorio u praksu, ako je vrijeme bilo lijepo. Policijskim automobilom otišao bi u Willows i šetao uokolo, svratio bi odigrati koju partiju flipera u igračnici i možda po chop suey sendvič. Potom bi se vratio na otok Winter i pojavio se ondje točno u jedanaest sati. To je neko vrijeme funkcioniralo, sve dok se Cal nije opametio i kupio si Rolex.
Rafferty je stao pred stražarskom kućicom i otvorio prozor.
Roberta je otvorila svoj prozor ne podižući pogled s Cosmopolitana. »Dvadeset pet dolara«, rekla je i dalje ne podižući pogled. »I da, to uključuje proslavu.« Čitala je članak s naslovom »Potrudite se da njegovo ljeto bude vrelo«.
»Samo gotovina«, rekla je nevoljko zatvarajući časopis. »Stavi mi na račun«, rekao je Rafferty.
Gledao je kako okreće časopis kako on ne bi vidio naslovnicu. »Prekasno«, rekao je sa smijehom. »Vidio sam.«
Njoj to nije bilo smiješno. »Mislila sam da si vani s nekom«, rekla je i ne trudeći se prikriti sarkazam.
»Isuse«, rekao je Rafferty ne vjerujući. »Hoćeš li mi reći i što sam naručio za večeru?«
Nije odgovorila.
Roberta je na sebi imala novu odoru i bijelu majicu od žerseja koju je namjerno kupila jedan broj pretijesnu. Njezina izbijeljena plava kosa bila je podignuta pomoću gela jer je i dalje čekala da joj kosa izraste nakon šišanja koje je jedne noći prije nekoliko mjeseci sama izvela kad je privremeno posrnula.
Poznavao ju je iz Anonimnih alkoholičara. Bila je među prvim ljudima koje je upoznao kad je došao u grad, njegova prva prijateljica, uz Evu. Ona je bila slaba na policajce, rekla mu je to dok su stajali pokraj aparata za kavu. On si je natočio malo kave, masne crne tekućine koja je predugo odstajala. Šalica od stiropora šokirala mu je zube statičkim elektricitetom kad ju je prinio usnama. Načinio je grimasu, a tada sve bacio u smeće i sam sjeo u stražnji dio prostorije pitajući se koliko je drugih potencijalnih novih prijatelja upravo uspio uvrijediti.
Na idući sastanak Roberta mu je donijela kavu iz Dunkin´´Donutsa. Vidio je kako gubi samopouzdanje već dok mu je pružala šalicu, »jesam li pogriješila? Nisi valjda snob koji kavu kupuje u Starbucksu?«
»Nisam«, rekao je sa smijehom. Bio je i gori od takvog snoba, ali to joj nije rekao. Nije pio čak ni kavu iz Starbucksa. Nekoć jest. A tada je njegova kći prošle godine uštedjela džeparac i za Božić mu kupila aparat za kavu pa više nije mogao piti kavu pripremljenu na drugi način.
No, ipak joj je bio zahvalan zbog toga. Uzeo je šalicu i zahvalio joj, a uložio je i dodatan trud te sjeo pokraj nje i tijekom cijelog sastanka hinio da pije kavu, ali šalicu je na odlasku ipak odnio gotovo punu.
Izišli su samo nekoliko puta. Uglavnom zato jer je ona njega zvala. Rafferty je još bio nov u gradu i usamljen. Svim se silama trudio pretvoriti to u prijateljstvo. Nije spavao s njom, što mu ide u prilog, iako je u njezin krevet bilo lako pasti.
»Kako je bilo na odmoru?« pitao ju je.
»Uglavnom loše«, rekla je. »Moja je majka odustala od čuvanja djeteta pa ga je moja sestra morala povesti.«
Rafferty je kimnuo. Nije upoznao njezinu sestru ni to dijete, ali čuo je njezine priče. Na sastancima Anonimnih alkoholičara mnogo je govorila o svojoj sestri. Ne dobro. Roberta bi najčešće posrnula nakon druženja sa sestrom.
»Dakle, što ti radiš ovdje? Pitala je, dijelom radoznala, a dijelom jednostavno uzrujana. »Niste se složili?«
»Prijavljen je nestanak Angele Rickey.«
»Što? Opet?«
»Vidjela si je?«
»Suprotno općem uvjerenju, ja nisam njezina čuvarica.«
»Nisam tražio da je ponovno primiš k sebi. Samo sam pitao jesi li je vidjela.«
»Nisam«, rekla je Roberta razmislivši o tome. »Već neko vrijeme.«
Roberta mu je rekla vrlo malo o onih nekoliko tjedana koje je Angela provela kod nje. Samo da se vratila kalvinistima. I neka je.
»Nisi vidjela nikakvu svađu? Ili čula nešto neobično prije no što je otišla?«
»Definiraj neobično«, rekla je.
Kao na znak, vjetar je zapuhnuo s istoka i donio odjeke vrisaka iz napuštenog hangara obalne straže gdje je Cal propovijedao. Zvuk ljudske agonije ohladio je ionako svjež zrak. Koji je dan? Četvrtak? Četvrtkom je večer egzorcizma za tinejdžere. Bio je to obiteljski izlazak koji je privlačio gomile ljudi čak i iz Rhode Islanda. Jedan od Calovih najpopularnijih obiteljskih događaja.
I jedan od najbučnijih. Demoni svoje tinejdžerske domaćine očito nisu napuštali bez vraške borbe koja je odjekivala preko parkirališta i preko vode plašeći čak i galebove koji su se gnijezdili pa su se ubrzo preselili. Čak je i vjetar odbijao taj zvuk te mijenjao smjer, kružio u tom nastojanju i neobuzdano rušio sve uokolo: stari metalni znak, granu umirućeg stabla. Naposljetku je uhvatio i ščepao povjetarac koji je nosio glazbu limenog orkestra iz paviljona te miješao te zvukove sve dok se nije doimalo kao da je John Philip Sousa napisao koračnicu za tjeranje demona iz njihovih žrtvi te njihovo otpuhivanje na morsku pučinu.
Rafferty je već mogao čuti pozive koji pristižu u postaju. Zvuk je preko vode putovao daleko, čak i za vjetrovitih večeri kao što je ova. Stanovnici su se na to već navikli. Najveći dio poziva upućivali su ljetni gosti. Najčešće su mislili da je to kakav čudački turistički obilazak koji traje predugo. Ili koja od ukletih kuća. Rafferty je dežurnog policajca uputio što reći: »Pobrinut ćemo se za to« ili »Provjerit ćemo«. Iskustvo mu je otkrilo da otkrivanje istinskog izvora vrištanja ne pomaže smirivanju uznemirenih pozivatelja.
»Ovo je previše uvrnuto«, požalila se jedna uznemirena žena. »Zar ne možete ništa učiniti?«
Zapravo nisu mogli. Dokle god obredi nisu premašivali određenu razinu decibela ili se nastavili nakon deset sati navečer, kalvinisti su postupali u okviru svojih prava. Kad je Rafferty jednom pokušao, Cal je na to odgovorio tako što su članovi njegove pastve nazvali postaju šest puta kako bi prijavili da ih uznemiruje raspjevani putnik koji je na plaži Waikiki na otoku Winter pokušavao svladati My Back Pages Boba Dylana, a kad mu to nije pošlo za rukom, prešao je na nekoliko budnica iz Kumbaye.
Nije se moglo učiniti mnogo. Kamp na otoku Winter bio je javno mjesto. Kalvinisti su unaprijed platili naknadu. I platili su za cijelu sezonu. Bit će ondje do Kolumbova dana kada se park zatvara do proljeća. Ali, do tada će ljetni stanovnici već otići, prozori će se zatvoriti zbog hladnog jesenskog zraka, a ljudi koji su preostali veselit će se Noći vještica kada vrištanje svake vrste samo pridonosi slavlju.
Rafferty je opazio nešto u perifernom dijelu svojeg vidnog polja. Pogledom je pratio čovjeka koji se kretao na brežuljku. Kad se usredotočio, uvidio je da gleda kalvinističke haljine koje vise s užeta. Izvijaju se na vjetru. Pričvršćene uz užad, ispunjavale su se zrakom, poprimale ljudski oblik i vrtjele se. Sablasni plesači. Hipnotično. Raffertyju se doimalo da bi se u svakom trenutku mogle osloboditi i zaplesati nizbrdo, prema oceanu, i zauvijek nestati u tami. A tada, jednako nenadano kao što ih je oživio, vjetar je promijenio smjer, a iz njih je isrekla životna sila pa su ponovno postale ono što su cijelo vrijeme bile. Ne plesači, ne duhovi, nego samo nečije rublje.
Predugo sam u Salemu, pomislio je Rafferty.
Čulo se još nekoliko vrisaka. A tada je Calov glas nadjačao ostale. »Reci kako ti je ime, demone!« viknuo je.
Rafferty je to vidio već stotinu puta. Ako demon nije otišao, a najčešće nije, barem ne u prvom pokušaju, Cal bi zgrabio dijete i tresao ga sve dok dijete ne bi prestalo vrištati ili dok se ne bi onesvijestilo, što bi se već prvo dogodilo.
Rafferty nije mogao vjerovati da bi itko nasjeo na te budalaštine. Ljudi su spremni povjerovati u bilo što. Pretjerano revni preporođeni kršćani bili su jedno. Oni su barem pročitali Bibliju. Ali, ovo je bilo smiješno. Calove propovijedi bile su plagijati Cottona Mathera, starih filmova i raznih noćnih televizijskih propovjednika. Cal je uzimao ponešto od svojih favorita, uglavnom o temama pakla i prokletstva. Bilo je to poput biranja hrane s kineskog jelovnika. Paklena vatra iz stupca A, vječno spasenje iz stupca B. Najbolje dijelove uzeo je od Katoličke crkve, iz ranog razdoblja, prije ekumenizma. Ali, očito je da su egzorcizmi četvrtkom navečer postali njegov izvor prihoda. Pa koji roditelj svojeg tinejdžera ne smatra opsjednutim? Rafferty je prošlog ljeta sa svojom kćeri Leah proveo dovoljno vremena da bi je zadirkivao kako će je odvesti Calu ako se ne sredi. »Hej, ja živim u New Yorku«, rekla mu je. »Mene ne možeš uplašiti.«
Oponašanje očito nije laskalo katolicima koji u posljednje vrijeme imaju dovoljno svojih problema i ne žele da ih se podsjeća na njihove prijašnje nepromišljene postupke. Otac Malloy iz St. Jamesa sazvao je sastanak crkava kako bi se raspravljalo o tome što se može poduzeti u slučaju kalvinista. »Što se dogodilo s katranom i perjem?«, našalio se svećenik kad su lokalne crkve jednoglasno odlučile osnovati vijeće koje bi se mjesečno sastajalo sve dok pitanje Cala Boyntona ne bi bilo razriješeno. »Mislim, zar ga ne možemo barem otjerati iz grada?« Otac Malloy se samo napola šalio. Episkopalni svećenik podržao je taj prijedlog, a dr. Ward iz unitarijanske crkve zatražio je glasovanje.
»Ozbiljno«, rekao je predstavnik metodističke crkve kad je smijeh napokon utihnuo, »zar doista ne možemo ništa učiniti?«
»Bojim se da ne možemo učiniti mnogo«, obavijestio ih je Rafferty. Sve što je on mogao učiniti, učinio je prije podosta mjeseci. Angažirao je jedinicu za prijevare. Nevolja je bila u tome što su roditelji gotovo uvijek bili zadovoljni. A djeca nisu željela govoriti o tome.
Roberta je zgnječila komarca i razmazala krv po prozoru. Načinila je grimasu i obrisala ruke o kratke hlače.
»Luda je kao i ostali«, rekla je Roberta. Nije to namjeravala reći, ali eto.
»Angela?« upitao je Rafferty. »Towner Whitney.«
Rafferty je prebirao po svojem umu u potrazi za odgovorom, ali nije pronašao ništa. Htio je reći da mu je žao zbog večerašnjeg izlaska jer je na određeni način ostavio dojam koji nije želio ostaviti.
»Uvjerena sam da si čuo tu priču.« Roberta nije mogla odustati. »Sophya, ili Towner, ili kako se već naziva ovih dana.« Gnjevno je izgovarala te riječi. »Ona je prava luđakinja.«
Rafferty je šutio.
»Govorim ti samo zato jer nisi bio ovdje kad se to dogodilo. Mislim da nisi čuo te priče.«
»Čuo sam ih.«
»Priznala je zločin koji nije počinjen. Cijeli je grad tražio tijelo.«Pogledala je prema šatoru u kojem se budila vjera. »Tri različite potrage. A on nije bio mrtav.«
»Očito«, rekao je Rafferty gledajući nizbrdo.
»Nije ga ni taknula. On čak u to vrijeme nije bio u ovoj državi.«
Na terenu nisu bile tri potrage. Tražila su dva policajca i jedan pas. Slušanje priča o Towner Whitney bilo je nalik onoj staroj dječjoj igri. »Pokvareni telefon« ili takvo što. Priča se mijenjala prelazeći s osobe na osobu. Svačija je inačica bila malo drugačija. Zapravo, toliko drugačija da je Rafferty sam uzeo Townerin policijski dosje kako bi se podsjetio, kako bi donekle stekao dojam o istini. Imao je vlastito mišljenje o tome što se te noći dogodilo, mišljenje o kojem nije namjeravao raspravljati s Robertom.
»Hajde, držimo se teme«, rekao je Rafferty.
»Svejedno«, rekla je Roberta. Iza njega je stao Mini Wini kanzaških tablica. »Idem dolje pogledati.« Ubacio je u brzinu onemogućivši nastavak razgovora.
Skrenuo je na parkiralište i isključio motor.
Otok Winter nekoć je bio postaja obalne straže, ali pretvoren je u državni kamp, neobičnu mješavinu industrijskog postrojenja i lijepog odmarališta uz more s vlastitim minijaturnim svjetionikom. Ta su dva dijela odvojena prostorom asfaltiranog parkirališta i rampom za porinuće. Pokraj parkirališta golem je napušteni zrakoplovni hangar s odavno napuštenim barakama i prodavaonicom, žrtvama postvijetnamskog smanjenja troškova za obranu. Cal je svoj šator za buđenje vjere strateški postavio na kraj hangara, osvijetlio ga svjetlima iz lunaparka koja je dobio od putujućeg zaposlenika lunaparka, tipa koji je temeljito okrao svojeg poslodavca prije no što je lunapark otišao iz grada. Svjetla i šator te sitniš iz džepa ništarije bili su cijena koju je Cal iznudio za njegovu dušu. Demoni očito nisu otišli, ali ništarija jest, ostavljajući svoju nepošteno stečenu imovinu koju je Cal smatrao vrhunskim Božjim darom, prijenosnom crkvom sa svjetlima i uređajem za proizvodnju magle koji je Cal postavio u hangaru kako bi stvorio jeziv osjećaj za nespašene. Cal je, kao majstor za predstave, šator postavio tako da ulaz gleda prema hangaru, kako bi grešnici morali dugo pješačiti prema spasenju kroz napuštenu spilju u kojoj su njihovi koraci odjekivali u suglasju s kričanjem sova i drugih noćnih stvorenja koja su se gnijezdila u njihovim visokim gredama, dok su pokajnici žurili prema svjetlosti Calova skupa buđenja vjere. Tek je po završetku skupa otvarao bočni otvor i novospašene puštao da se vrate na kopno. Cal je večeras bio u rijetko dobroj formi.
Rafferty je sjedio na policijskom automobilu i slušao sljedeća tri egzorcizma. Neki demoni imali su duboke glasove, neki su vrištali, a neki su govorili šatrovački. Na kraju zadnjeg Cal je svoje pokajnike pozvao da posegnu u svoje duše i u svoje džepove te daju doprinos za svećenika. Rekao je da je sve prihvatljivo, ali će se posebne molitve spasenja naglas izmoliti za svakoga tko ostavi najmanje 125 dolara.
Prikupljanje je trajalo dulje od dvadeset minuta, nakon čega je Calov zbor spašenih vještica zapjevao budnicu Donoseći snoplje, kad su vjernici počeli izlaziti.
Rafferty se hladio nalogom kad je skup završen. Omamljeni ljudi posrtali su izlazeći na parkiralište. Tinejdžer koji je govorio šatrovačkim, hodao je uz očevu pomoć. Majka, koja je i dalje plakala, hodala je nekoliko koraka iza njih. »Drago mi je da si se vratio«, Rafferty je čuo kako je otac rekao svojem sinu. Rafferty nije bio siguran da se dječak vratio. Više se činilo kao da je jednostavno u šoku.
Rafferty je gledao kako se gomila prorjeđuje. Kimnuo je čovjeku kojeg je poznavao iz brodogradilišta, ali činilo se da je njemu nelagodno jer je ondje zatečen; nije želio Raffertyja pogledati u oči.
Lučki štakor istrčao je iz svojega skrovišta, uplašen gomilom ljudi. Sova kukuvija, koja je sjedila na visokoj gredi, obrušila se na štakora leteći tik iznad glava pokajnika, zbog čega je jedna žena klonula i pala na koljena jecajući i zaklinjući se da je upravo vidjela Duha Svetoga.
Začulo se škljocanje i cvrčanje, a tada je zavladao mrak. Rafferty je na trenutak pomislio da je Cal možda već otišao, ali propovjednik se tada pojavio iz smjera hangara, odjeven u uobičajeno Armanijevo odijelo iako je bilo prevruće. Ali, Cal je poznavao svoju publiku. Vrag će se očito radije izložiti opasnosti uz talijansku svilu nego uz muslin iz Svete zemlje. Dva učenika u haljinama stajala su i gledala Calov dolazak. Rafferty ih je prepoznao kao Calove tjelesne čuvare. Jedan je bio bivši marinac kojega je znao viđati na sastancima Anonimnih alkoholičara, a drugi je imao nadimak Ivan Krstitelj. Cal im je pokretom ruke pokazao neka idu bez njega. Kratko je stao kako bi jednoj pokajnici dopustio da mu poljubi prsten. Izrekavši svoj uobičajeni blagoslov, krenuo je prema Raffertyjevu automobilu.
»Divna večer, detektive.« Cal je razvukao svaki slog potonje riječi, naglašavajući svaki suglasnik. »Pretpostavljam da ste se došli raspitati o našoj izgubljenoj kćeri.«
Rafferty bi Angelu opisao drugom parabolom. Ali, to je bio Cal. Već je iznosio svoje viđenje situacije.
»Imam nalog«, rekao je Rafferty pružajući mu ga.
»Neće biti potreban«, rekao je Cal. »Nemamo što sakrivati.«
Turisti u Mini Winiju pekli su sljezove kolačiće na plinskom roštilju. Dok su njih dvojica prolazili, žena je s blagim zanimanjem podignula pogled sa svojeg kolačića.
»Koja je kamp-kućica Angelina?« Uvijek započni pitanjem na koje već znaš odgovor.
»Bila Angelina«, rekao je Cal. »Angela je napustila red prije gotovo mjesec dana.«
»Znate li kamo je otišla?« upitao je Rafferty promatrajući Calovo lice u iščekivanju odgovora.
»Otišla je kući«, rekao je Cal. »Barem smo se složili da bi onamo trebala poći. Odbjegle tinejdžere nastojimo poticati na povratak obiteljima. To je Božji put. A obitelj joj je, dakako, sada potrebnija nego ikada. S trudnoćom i svime time.«
Malo vjerojatno, pomislio je Rafferty. Već je nazvao Angelinu obitelj. Kući ne bi otišla ako bi imala ijednu drugu mogućnost.
»Imate li što protiv da pogledam?«
Cal je uveo Raffertyja u staru kamp-kućicu koja je služila kao Angelina odaja kad im se vratila nakon posljednjeg »nestanka«.
»Pazite tintaru«, rekao je Cal pokazujući na nisku nadstrešnicu. Tintaru. Ta riječ nije bila nimalo primjerena čovjeku u Armanijevu odijelu. Bila je primjerenija filmovima o Andyju Hardyju. Cal ju je svjesno upotrijebio kako bi ostavio dojam bezazlenosti.
Kamp-kućica bila je prastara i majušna, ali Rafferty je vidio Angelin pečat. Svijeće posvuda. I anđeli — anđeli ratnici, Mihael i Gabriel. Po cijeloj sobi bili su milagri, postavljani na sva raspoloživa mjesta: komadići razdvojenih čuda — glava, ruka, srce. Iako je njezina obitelj bila slobodna mješavina starosjedioca iz Mainea i francuskih Kanađana, Angela je bila sklona španjolskim rukotvorinama koje je najčešće kupovala u prodavaonicama u Pointu. U kutu je visio crni čipkasti veo. Stare su žene takve velove nosile na misu u vrijeme dok su pokrivala za glavu bila obvezna. Ovaj je visio pred slikom Djevice. Rafferty je na trenutak požalio što nije naučio čitati čipku.
U kućici je mirisalo kao u Anninoj prodavaonici. Eterična ulja. Sandalovina, možda pačuli.
Cal se namrštio zbog mirisa. Kad mu se izraz lica promijenio, vlasište mu se rastegnulo i otkrilo sijedi izrast. Rafferty je pogledao majušan bijeli umivaonik. Bio je umrljan tamnosmeđom bojom. Dodirnuo je hladan porculan i prešao prstom preko mrlje. Mrlji hrde ondje nije bilo mjesto. A pretamna je da bi bila krv. Shvatio je da je najsličnija Calovoj kosi. Angela mu je bojila kosu. Raffertyja je to iz nekog razloga uznemirilo. Pretpostavio je da je dijete Calovo. I to mu se nije svidjelo, dakako. Ali, ovo je nekako bilo još gore. Rafferty se sjetio kako mu je Angelin otac rekao da je Angela nekoliko mjeseci išla u školu za kozmetičarke nakon što je napustila srednju školu. Da, Angela je Calu obojila kosu, nijansu pretamno za dob njegove blijede kože. Nipošto nije bio star, ali boja kose bila je pogrešna. Bila je kao i sve vezano uz Cala. Za neke oči savršena, možda. Ali, ako ste bolje pogledali, sve je bilo za nijansu pogrešno.
»Imate li što protiv da ovo uzmem?« Rafferty je uzeo Angelinu četkicu za zube.
Cal se trgnuo. Očito mu je smetalo. Ali, rekao je: »Kako hoćete«. Rafferty je pažljivo stavio četkicu u vrećicu za dokaze, zatvorio je i označio.
Osvrnuo se po sobi u potrazi za drugim predmetima sastavljajući popis. Pod krevetom je pronašao njezinu naprtnjaču. Već je vidio Angelu kako je nosi. Imala ju je na otoku. Bio je to jedini komad prtljage koji je posjedovala. Bila je velika i nezgrapna, a Roberta se žalila na nju tijekom kratkog vremena koje je Angela boravila kod nje.
»Očito je otišla u žurbi«, rekao je Rafferty pokazujući naprtnjaču.
»Rekao sam vam da je bilo planirano«, rekao je Cal. Očito je lagao. Bio je dobar u tome, pomislio je Rafferty. Psihopati najčešće vješto lažu.
U tome se nije slagao s Evom. Ona je Cala smatrala sociopatom. Njegov vjerski fundamentalizam doimao joj se vrlo neuobičajenim. Vrlo »izvan okvira uljuđenog društva«, bile su njezine riječi. Na određeni način bila je u pravu. Ali, s druge strane, Eva je zapravo bila izvan okvira. Rafferty je dugo bio policajac, dovoljno dugo da zna da dvoje ljudi koji različitim očima promatraju nešto, malokad vide isto. Rafferty je pomislio na Calove sljedbenike, one koje je Cal »spasio«. Bila je to šarolika skupina neprilagođenih: bivši marinac koji je Calu pripisivao zaslugu za svoju apstinenciju od alkohola; onaj kojega su zvali Ivan Krstitelj, shizofrenik kojega je Cal oslobodio lijekova. Desetero ljudi moglo vam je ispripovijedati deset različitih priča o Calu. I svi bi bili u pravu - i istodobno u krivu.
Rafferty je otišao do kraja kućice i pogledao je iz te nove perspektive. Promatrana na jedan način, kućica je bila soba pokajnice. Promatrana na drugi način, s krevetom iza baršunaste zavjese i svijećama, bila je nešto posve drugo. Svetica i kurva. Klasika. Spašena i grešnica. Sve i suprotnost svemu. Nije ni čudo da je Angela objesila veo ispred Djevičina lica. Nije željela da Majka Marija gleda grijehe koji su se ondje činili.
Pa ipak, Angela je, po vlastitu priznanju, bila »spašena«. To je neprestano govorila May kad je Rafferty prvi put otišao na otok Yellow Dog kako bi je doveo natrag. Vikala je da se mora vratiti Calu dok je May koračala rampom. Rekla je kako je strašno pogriješila došavši onamo. Uporno je tvrdila da je Cal nikada nije tukao. Za to su krivi drugi, osobito žene, koje su je mrzile i optuživale da se vratila vještičarstvu.
»Ali, ti nikada nisi bila vještica«, rekao je Rafferty.
»Ne znam.« Angela se doimala zbunjenom. »Velečasni Cal kaže da jesam.« Podignula je rukav, otkrivši veliki madež. »Imam vražje oznake«, rekla je. »Ovdje«, počela je otkopčavati košulju, »i ovdje«.
»Prestanite«, rekla je May. »Ako želi poći, neka ide.«
»Hvala nebesima«, rekla je Angela.
Rafferty je očekivao da će se May žešće boriti.
»Imam dovoljno teškoća i s onim ženama koje žele moju pomoć«, rekla je May.
Okrenula se i otišla.
Rafferty nije znao što bi učinio. Djevojka je očito bila zaluđena. »Spašena sam«, rekla je Angela.
Spašena? Rafferty se nasmijao. Protuzakonit seksualni odnos? Ili možda zlostavljanje djeteta? Spašena? A tada mu je odjednom sinulo. Shvatio je privlačnost. Rafferty sa svom svojom krivnjom posrnulog katolika. I s popisom svega za što se nastojao iskupiti. Svojoj bivšoj. Svojoj kćeri. U tom je trenutku shvatio privlačnost otkupljenja. Shvatio je zašto ljudi žele biti preporođeni. Prihvati Isusa i put u raj ti je otvoren. Što god učinio u prošlosti i što god ćeš učiniti u budućnosti. Kad si spašen, spašen si. Nema pokore. Nema Zdravomarija, nema moralnih preispitivanja, nema iskupljivanja na devetom koraku programa. Kalvinisti su propovijedali pakleni oganj, ali samo za nespašene: katolike, Zidove, vještice. Insajderi su bili zaštićeni. Policu osiguranja može se dobiti za nekoliko oprosta grijeha i određenu mjeru priloga.
Tko, dovraga, ne bi prihvatio takvu vjeru?

Petnaesto poglavlje


U okruglom komadu čipke nepomična točka nalazi se u središtu. Iz nje izranjaju svi obrasci. U čipkama iz Ipswicha nepomičnu točku nije lako pronaći. Citačica se mora osloniti na intuiciju. U toj nepomičnoj točki prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istodobno, a vrijeme kakvo poznajemo potpuno nestaje. Čitanje mora započeti iz te nepomične točke.
Vodič za čitanje čipke



Ann se glasno nasmijala kad joj je pružio četkicu za zube. »Želiš mi nešto reći, Raffertv?«
»Angelina je.«
»I?«
»Čuo sam kako si onoj ženi rekla da ti je potrebno nešto osobno. Kako bi joj mogla proricati. Pretpostavio sam da je četkica za zube prilično osobna stvar.« Rafferty se nasmiješio.
»Strašan si«, rekla je Ann.
Povukla je zavjesu i sjela nasuprot njemu. Na podu pod stolom bio je regulacijski prekidač koji je gurnula stopalom te prigušila svjetlost na slabašan sjaj.
»Vrlo dojmljivo«, rekao je Rafferty.
»Umukni«, rekla je Ann. Uzela je četkicu i držala je nekoliko minuta. Izvijala ju je. Pipala njezine dlačice. Zatvorila je oči. A tada ju je odjednom ispustila na stol i bijesno pogledala Raffertyja.
»Što je?« upitao je.
Ona je zurila u njega procjenjujući njegove namjere.
»Znaš li zašto sam onu ženu tražila nešto osobno prije proricanja?«
»Vjerojatno zato jer to posjeduje svojevrsnu energiju.«
»Sve posjeduje svojevrsnu energiju«, rekla je Ann. »To nije važno. Kad sam je zamolila da mi nešto da, zapravo sam tražila dopuštenje da proričem.«
»Ne shvaćam. Nije li ti platila proricanje?«
»Njezina kći mi je platila.«
»I?« Rafferty je bio zbunjen.
»Pa sam pomislila da njezina kći možda ima kakav plan.«
Rafferty je pogledao četkicu.
»Je li ovo bio trik?« upitala ga je Ann.
»Što?«
»Ti znaš da ovo nije njezina četkica.« Ann je načinila grimasu. »Pripada Calu Boyntonu.«
»Sumnjao sam. Bila mi je potrebna potvrda.«
»A vidovnjake se smatra dvoličnima.« Ann se ispričala i otišla do umivaonika. Pustila je toplu vodu i oprala ruke sve do laktova. Potom ih je osušila i nanijela aromatično ulje lista gorke naranče za zaštitu.
Vratila se i ponovno sjela. »Nisi li upravo uništio svoj dokaz?«
»To je četkica za zube, a ne oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Samo sam tražio potvrdu njihova odnosa.«
»Ne želim izricati očito, ali pretpostavila bih da je njezin izgled u posljednje vrijeme dovoljna potvrda«, rekla je Ann.
»Potrebno mi je više«, rekao je ne želeći je razljutiti više no što ju je već razljutio, Rafferty je nastavio: »Doista želim čitanje o Angeli. Mislim, ako to možeš.«
»Imaš kakav drugi osobni predmet? Upotrijebljen zubni konac ili takvo što?«
»Nemam«, rekao je Rafferty. »Ništa drugo.«
Ann ga je ponovno pogledala. Bio je iskren.
»Neću proricati«, rekla je. »Ali ću tebi pomoći da to učiniš.«
»U redu«, rekao je.
»Ozbiljno«, rekla je Ann. »Ako želiš moju pomoć, morat ćeš se malo potruditi.«
»Ne znam«, rekao je. Nije imao nimalo dara za takvo što. »Vodena meditacija«, rekla je. »Ja ću te voditi.«
»Ne znam«, ponovio je.
»Uzmi ili ostavi«, rekla je. »Danas imam puno posla.«
»U redu«, rekao je Rafferty. »Što moram učiniti?«
»Možeš početi s disanjem«, rekla je. »Da, mislim da to redovno radim.«
»Polako.«
Pogledao ju je.
»Ili vjeruješ u ovo ili ne vjeruješ.«
Rafferty je pokušao usporiti disanje. Osjećao se glupo.
»Svatko to može naučiti«, rekla je Ann. »Eva ti je to zacijelo rekla.«
Eva mu je to doista rekla iako mu je rekla i da neki ljudi posjeduju prirodan dar za proricanje. Poput Ann. I Towner.
»U redu. Pomogni mi malo«, rekao je Rafferty. Počeo je hiperventilirati.
»Duboko udahni i zadrži dah«, rekla je Ann.
Prvi dubok udah natjerao ga je na kašalj. Suspregnuo je poriv da se nasmije. Ponovno je udahnuo i taj put dugo zadržao dah. »U redu«, rekla je. »Sada izdahni.«
Rafferty je disao na taj način sve dok nije osjetio kako se opušta. Na trenutak se osjećao kao da klizi sa stolice. Pomislio je da bi trebao otvoriti oči kako bi provjerio, ali nije to učinio.
»Sada ćemo izvesti malu meditaciju.« Doimalo se kao da Annin glas dopire iz daljine.
Rafferty je kimnuo.
»Zamisli da si u kući. To može biti bilo koja kuća. Kuća koju poznaješ ili kuća koju si upravo izmislio.«
Rafferty je zamislio kuću u kojoj je odrastao, prostranu prizemnicu koju je potrebno obojiti.
»Otvori vrata«, rekla je Ann. »Uđimo.«
Rafferty je učinio kako mu je rekla. Zatvorio je oči. Duboko je disao. »Uspet ćemo se stubama«, rekla je Ann. »Sedam stuba.« Rafferty je disao. U kući u kojoj je odrastao nije bilo stuba. Nije bilo kata. Već je zabrljao. »Polako, opušteno.«
Rafferty je pokušao zamisliti drugu kuću. Ništa se nije pojavilo. »Na vrhu stuba nalazi se hodnik, a u njemu nekoliko vrata.« Rafferty se trudio, uistinu. »Izaberi jedna vrata. Otvori ih.«
Ništa se nije pojavilo. U toj kući nije bilo stuba. Zapravo, stube su postojale, a postojala su i vrata, ali stube su vodile u podrum. Ne znajući što bi drugo učinio, zamislio je kako silazi niz te stube. Prišao je vratima. Trudio se uskladiti disanje s Anninim, pokušavao se sinkronizirati.
»Prođi kroz vrata... stani nakratko... osvrni se uokolo. Pogledaj sve i pokušaj upamtiti. Ne prosuđuj, samo promatraj i pokušaj upamtiti.«
Ann je dugo šutjela. Kad je ponovno progovorila, Rafferty se pitao je li na trenutak zadrijemao. Osjećao se mirno i opušteno. I potpuno prazno.
»U redu, sada polako, polako siđi niza stube. Pritom se drži za rukohvat. Kad siđeš, iziđi van, na svjetlost. Osjeti toplinu sunca.«
Rafferty se trudio zamisliti kako čini obrnuto. Uspinje se stubama i izlazi na svjetlost.
»Kad budeš spreman, otvori oči.«
Otvorio ih je.
Bilo mu je nelagodno i osjećao se potpuno nesposobno. Potpuno je podbacio.
»Opiši što si vidio«, rekla je Ann. Rafferty nije odgovorio. »Hajde«, rekla je. »Ne možeš pogriješiti.«
»Pa, prije svega, nisam išao gore, nego dolje.«
»U redu, ti možda možeš pogriješiti.«
»Bila je to prizemnica«, rekao je pokušavajući objasniti. Očekivao je da će ona na tom mjestu okončati taj postupak. Ili mu reći da s njim trati vrijeme. Ona je umjesto toga udahnula i nastavila.
»Što si vidio kad si sišao?«
»Nisam vidio ništa«, rekao je. »Baš ništa.«
»Kako je to baš ništa izgledalo?«
»Kakvo je to pitanje?«
»Udovolji mi«, rekla je.
»Bilo je crno. Ne, ne crno već prazno. Da. Mračno i prazno«, rekao je Rafferty. »Što si čuo?«
»Kako to misliš, što sam čuo?«
»Je li bilo kakvih zvukova? Ili mirisa?«
»Ne... Nije bilo zvukova. Ni mirisa.« Osjećao je njezin pogled.
»Nisam vidio ništa. Nisam čuo ništa. Neprestano sam se pokušavao vratiti gore. Nisam uspio u pouci vidovnjaštva«, rekao je Rafferty. »Možda«, rekla je Ann. »A možda jesi.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Ja sam s tobom ušla u tu sobu«, rekla je Ann. »Barem mislim da jesam.«
»I što si vidjela?«
»Ništa. Bilo je previše mračno.«
»Rekao sam ti«, odvratio je Rafferty.
»Ali, čula sam nešto... riječ.«
»Koju riječ?«
»Podzemlje.«
»Podzemlje kao skrovište? Ili podzemlje kao smrt?« Ann nije odgovorila. Nije znala.

Policijsko izvješće
21. kolovoza 1980.

Otprilike u 21.55 u postaju je došla djevojka tinejdžerske dobi. Na dužnosti je bio policajac Darby Cohen. Prisutna je bila i policajka Margaret Kowalski. Djevojka, kojoj je bilo otprilike sedamnaest godina, predstavila se kao Towner Whitney. Bila je vrlo uznemirena, izgledala je zapušteno, a odjeća (naoko spavaćica) bila joj je mokra. Nije nosila cipele, a na desnom stopalu, između palca i drugog prsta imala je duboku ranu. Policajka Kowalski prepoznala ju je kao stanovnicu otoka Yellow Dog. Kad je ponovno upitana za ime, djevojka je izmijenila svoju prijašnju izjavu i rekla da joj je službeno ime zapravo Sophya.
Djevojka je bila vrlo uznemirena. Na nogama je imala ogrebotine, a na glavi posjeklinu iako se ni jedna od tih rana nije doimala novom. Kad je kasnije upitana o njima, rekla je da je rane zadobila prije »otprilike tjedan dana« kad je pokušavala spasiti svoju »sestru Lyndley Boynton od utapanja«.
Kad je upitana za razlog dolaska, djevojka je rekla da se došla predati. Rekla je da je »upravo ubila Cala Boyntona«. Na daljnja pitanja o mjestu i načinu usmrćivanja gospodina Boyntona odgovorila je da su gospodina Boyntona »razderali psi na otoku Yellow Dog«.
Oko 22.16 na otok Yellow Dog poslana je policijska brodica. Na preporuku policajke Kowalski salemski bolničari pozvani su pregledati djevojku. Stavili su joj zavoje i otprilike u 23.00 sata proglasili je zdravom. Ona je odbila i šivanje i injekciju protiv tetanusa iako joj je oboje preporučeno. Dobila je odjeću (Tyvek kombinezon), pokrivač i vrući čaj bez kofeina. Iako nije podvrgnuta testovima, bolničari smatraju da nije bila pod utjecajem alkohola ili bilo kakvih protuzakonitih tvari. Nije bilo znakova potresa mozga i činilo se da, osim navedenih rana, nije fizički ozlijeđena.
Policijska je brodica na otok Yellow Dog stigla otprilike u 23.32. Na mjesto događaja upućen je policajac Paul Crowley, lučki kapetan. Policajac Crowley izjavio je da je rampa bila spuštena kad je stigao na otok. Izjavio je da je kuća Boyntonovih bila zatvorena daskama te da je u kući Whitneyjevih gorjela svjetiljka, ali činilo se da nitko nije kod kuće. Svi ulazi u kuću bili su zaključani, osim jednog otvorenog prozora.
Policajka Kowalski ostala je sa Sophyjom. Na pitanja o događajima Sophya je izjavila da je Cal Boynton čamcem pristao na Stražnju obalu te se počeo »uspinjati stijenama prema svojoj kući«. Rekla je da je gospodin Boynton »tražio svoju kćer«. Priznala je da ju je to zbunilo jer u njegovoj kući nije bilo nikoga i bila je već dvije godine zatvorena daskama. Rekla je da je kći gospodina Boyntona »umrla prije otprilike tjedan dana, u nesretnom slučaju utapanjem«. Rekla je i da je, koliko je njoj poznato, gospodin Boynton već obaviješten o kćerinoj smrti. Pretpostavila je da je možda »halucinirao« i da je zbog toga možda došao ovamo »čak iz Kalifornije« kako bi je potražio.
Svjedokinja je potom obavijestila policajku da je strahovala za vlastiti život kad je ugledala Calvina Boyntona, a kad je zamoljena da to objasni, rekla je da je supruga navodne žrtve, Emma Boynton, nedavno smještena u bolnicu u San Diegu nakon što ju je suprug teško pretukao. Ta je priča naknadno potvrđena. Sophya je policajki potom rekla da je njezina »prateta Eva Whitney« dan prije morala otputovati u Kaliforniju te da njezina »majka May Whitney« na otoku čeka vijesti o Emminu stanju. Tada je zaplakala.
Rekla je da ju je dolazak Cala Boyntona na otok Yellow Dog jako uplašio i da je on bio »vrlo uzrujan«. Prema njezinim riječima, rekao je: »Došao sam po svoju djevojčicu«. Kad je zamoljena objasniti to, nije mogla, već je samo opisala njegove namjere kao »zlosretne«.
Djevojka je rekla da su se psi tada »samo počeli pojavljivati«. Rekla je policajki da su »izišli vidjeti što se događa«. Prema njezinu prvom izvješću, »stotine njih bile su posvuda po stijenama, na obali i uokolo«, ali na pitanje koliko je pasa doista napalo gospodina Boyntona, odgovorila je: »Deset ili dvanaest, mislim«.
Sophya je zatim rekla da ti psi »nikada nisu voljeli Cala«, da ih je on »znao tući« i da je »čak prije nekoliko ljeta jednoga ubio bejzbolskom palicom« iako je rekla da to nije dokazano. »Večeras se sve dogodilo vrlo brzo«, rekla je. »Psi su ga jednostavno napali.« Kad je zamoljena za više informacija, rekla je da je »željela da psi napadnu Cala«.
Djevojka je rekla da je Cal Boynton nakon napada pasa nepomično ležao na tlu, »mrtav«. Upitana je li bila sigurna da je mrtav, rekla je da jest iako navodno nije pregledala tijelo jer »mu se nije željela približiti ni na koji način«. Na pitanje zašto se za pomoć nije obratila May Whitney, rekla je da to nije učinila jer joj »nije palo na pamet«. Uz daljnja pitanja promijenila je priču i rekla da to nije učinila zato jer je znala da joj »May Whitney ne bi pomogla«.
Policajac Crowley probudio je May Whitney koja je bila »vrlo zabrinuta« za djevojku. May Whitney rekla je policajcu Crowleyju da je »malo vjerojatno, ako ne i nemoguće« da je Cal Boynton te noći bio na otoku. Rekla je policajcu da je Cal Boynton izgubljen na moru negdje kod zapadne obale Baje u Kaliforniji. Nakon što je teško pretukao suprugu Emmu, gospodin Boynton navodno je »ukrao jedrilicu iz jedriličarskog kluba San Diega« (iz kojeg je nedavno otpušten), a jedrilica je »potonula kod obale Rosarito u Baji«. Rekla je da i policija San Diega i meksičke vlasti traže jedrilicu te da se Cal, »kada i ako ga nadu«, neće vratiti u Novu Englesku, već će ga uhititi u San Diegu te optužiti za kradu jedrilice i za nanošenje teških tjelesnih ozljeda supruzi Emmi Boynton, koja je hospitalizirana u San Diegu te je u »kritičnom stanju«. Nakon daljnje istrage priča May Whitney potvrđena je. Policija san Diega javila je da je Cal dva sata prije pronađen kod obale Baje. Bio je u deliriju te teško dehidriran, ali očekuje se da će se oporaviti.
Sophya je tvrdila da policija San Diega i May Whitney »lažu« te je ponovila da su Cala Boyntona »razderali psi«. Dodatno se uznemirila kad je ponovila priču pa je ni policija ni May Whitney nisu mogli smiriti.
Dodatak: 22. kolovoza 1980. U 11.45 Sophya je primljena u salemsku bolnicu na promatranje. Na zahtjev obitelji kasnije istoga dana premještena je u Psihijatrijsku bolnicu McLean te je onamo primljena u 16.32.

Šesnaesto poglavlje


Pri čitanju čipke čitačica mora potražiti jednu od dvije stvari: nešto što oplemenjuje uzorak ili nešto što ga narušava.
Vodič za čitanje čipke



Rafferty je uzeo stranice čim su izišle iz fotokopirnog aparata. Crna pruga protezala se zadnjom stranicom izvješća sakrivajući potpise triju policajaca.
Rafferty je pročitao sve što je mogao pronaći o Angeli, a to nije bilo mnogo.
Sada se vratio starim izvješćima te vadio sve o obitelji Whitney, a osobito o Evi i o njezinim problemima s bivšim zetom Calom Boyntonom.
Rafferty je provjerio u svim bolnicama i u svim mrtvačnicama na obali. Nazvao je Angeline roditelje koji su uporno tvrdili da im se nije javila. Potom je provjerio u pet lokalnih prihvatilišta. Čak je nazvao HAWC, lokalnu skupinu koja je pomagala zlostavljanim ženama i djeci. Nitko nije vidio osobu koja bi odgovarala Angelinu opisu.
Angela Rickey je nestala. Opet.
Rafferty je otišao u svoj ured i zatvorio vrata. Natočio si je još kave i sjeo ponovno pročitati sva izvješća u potrazi za nečim, bilo čim što mu je možda promaknulo. Misli su mu bile rastresene. Sinoć uopće nije legao. A izgledalo je kao da se to uskoro i neće dogoditi.
Još je jednom pročitao Townerino izvješće. I sve drugo što je pronašao o toj obitelji. Izdane su dvije zabrane približavanja za Cala, jedna koja mu ne dopušta otići na otok Yellow Dog i novija, koja ga je držala podalje od Eve. Bila su ondje i dva starija izvješća o premlaćivanju, jednu prijavu je podnijela Eva, a drugu May i Eva one noći kad je Cal Emmi slomio čeljust. Dogodilo se i drugo premlaćivanje, ono uslijed kojega je Emma oslijepjela, ono u San Diegu, one noći kad je Cal nestao na moru.
Eva mu je ispripovijedala ostatak priče. O tome kako su neki meksički ribari pronašli Cala uz plažu Rosarito. Opazivši njegov narančasti prsluk kako pluta nedaleko od obzorja i galebove koji su ga pomno pratili, pošli su pogledati. Eva je rekla Raffertyju da je Cal bio gotovo mrtav kad su ga izvukli iz vode.
Kad se Cal dovoljno oporavio da bi otišao iz bolnice, odvezli su ga u zatvor u San Diegu. Zbog krade jedrilice. I zbog tjelesnih ozljeda kojima je oslijepio Emmu Boynton.
Prema Evinoj priči, Cal je bio otpušten iz San Diego tima što mu je oduzelo svaku nadu u osvajanje Američkog kupa. Otišao je na obalu i cijelo poslijepodne proveo opijajući se. A tada se, po navici, vratio kući i iskalio se na Emmi.
Silina uobičajenog mlaćenja nije bila dovoljna da ga zadovolji jer mu je životni san upravo bio uništen. Udario ju je jače. Udarao joj je glavom u ogledalo. Kasnije je rekao sucu da ona nije prestajala zuriti u njega. Plakao je dok je u sudnici pričao tu priču. Kad je vidio težinu njezinih ozljeda, pobjegao je. Sakrivao se do mraka, a tada je kradomice ušao u klub i ukrao jedrilicu koju su izgradili za njega. Svoju jedrilicu. Negdje južno od grada nasukao se.
Dok se Emma borila za život uz svoju majku Evu, Cal se borio za svoj život. Ne uspjevši odvezati splav, uzeo je prsluk. Pronađen je četrdeset osam sati kasnije.
Kad se oporavio, činio se drugim čovjekom. Tvrdio je da je vidio Boga. Na morskoj pučini, bez nade u preživljavanje, Cal je vidio Isusovo lice. Bio je izbavljen.
Kad je napokon spašen, odlučio je posvetiti život širenju Božje riječi.
Svoju je priču pričao svakome tko ga je želio slušati. Vidio je vlastitu smrt. Cal im je rekao da je njegovo tijelo razderano. Osjetio je paklene vatre.
Uz Božju pomoć prestao je piti bez teškoća. Svi koji su ga vidjeli, morali su priznati da je drugi čovjek.
Zahvaljujući radu s alkoholičarima u apstinenciji, smanjena mu je kazna za nanošenje teških ozljeda Emmi Boynton. Ona se zbog težine ozljeda preselila u Novu Englesku pa i nije bila na raspolaganju, a ni pouzdana kao svjedokinja, te je Calova kazna svedena na odsluženo vrijeme uz šest mjeseci rada za opće dobro i dvije godine uvjetne kazne.
Cal je u San Diegu osnovao i okupio vlastitu crkvu. Među njegovim sljedbenicima, poznatima kao kalvinisti, bili su teško obespravljeni te nekadašnji zlostavljači obitelji. Neki od njegovih preobraćenika bili su lokalni beskućnici, uključujući shizofrenike i alkoholičare koji su odgovorili na vjersku poruku koju je Cal propovijedao, te su mu vjerovali kao da je jedan od njih. Grad San Diego i danas navodi Cala Boyntona kao primjer uspješne rehabilitacije, jedan od slučajeva kada »nekadašnji prijestupnici pomoću vlastite prošlosti potiču promjene u životima drugih«. Gradonačelnik je u kampanji za reizbor spomenuo uspjeh te skupine kao jedno od svojih postignuća na toj dužnosti.
Cal je svoje učenike u haljinama stekao tek kad se vratio kući u Novu Englesku.
Vratio se kako bi se pomirio s Emom, ili je barem tako tvrdio. Kad je Eva zatražila zabranu približavanja, Cal je bio izvan sebe od bijesa. Kako se usuđuje onemogućiti mu približavanje vlastitom domu i obitelji? Sav novac kojega se uspio domoći potrošio je na tim odvjetnika kako bi dobio svoju polovicu otoka Yellow Dog. Želio je izgraditi crkvu na zemlji koju je još smatrao svojom bračnom imovinom. Ali, Eva i May su ga daleko pretekle. Otok je stavljen u zakladu kad je Cal prvi put podignuo ruku na Emmu. Nije bilo potrebno posjedovati dar vidovitosti kako bi se uvidjelo da će taj brak loše završiti.
»Kako se usuđuješ!« vikao je Cal Evi pred njezinom kućom jedne snježne večeri sredinom prosinca. Podignuo je kamen i bacio ga prema prozoru na katu, ali izgubio je ravnotežu i poskliznuo se na zaleđenom pločniku. Slomio je nogu na dva mjesta.
Kad su Evu zamolili da za lokalne novine komentira taj događaj, slegnula je ramenima i rekla: »Izgleda da su dragom Bogu moje molitve draže od njegovih«.
Cal je tada prvi put dobio vjerski dar govora. Njegova tirada trajala je nekoliko sati, sve dok mu liječnici nisu propisali jak sedativ. Cal je navodno spavao danima. Kad se probudio, podnio je prvu službenu tužbu protiv Eve. Ne za sklizak pločnik pred njezinom kućom, već za vještičarstvo.
Rafferty je pregledao sve spise o Evi. Cal je podnio nekoliko prijava protiv nje: čarobnjaštvo, vještičarstvo, otmicu. Potonja je prekrižena i preko nje je rukom ispisano »čin nestajanja djevojke«. Izgledalo je kao nešto za što biste platili u iluzionističkoj predstavi u Las Vegasu. Točka nestajanja. Rafferty je ponovno pročitao tu prijavu u potrazi za nečim što mu je prvi put promaknulo. Veza je bila prisutna. Eva/Angela. Angela/Eva. U jednom trenutku ludosti Rafferty je pomislio pregledati podmorje uz obalu otoka Children's u potrazi za drugim tijelom. Ali, Evina je smrt očito bila nesretni slučaj. Nije bilo znakova prljave igre. A tražio ih je. Rafferty bi najradije uhitio Cala za ubojstvo Eve Whitney. Ali, to nije imao čime potkrijepiti. Osim činjenice da je Eva pronađena toliko daleko. To je jedino na što su svi neprestano upućivali. Eva nije odustala od plivanja; o tome je lagala Beezeru. Ali, posljednjih nekoliko godina plivala je samo u luci. Eva je bila svjesna svojih ograničenja.
Bože, kako li mu je nedostajala. Katkada se pitao nedostaje li njemu više nego vlastitoj obitelji. Bila mu je kao član obitelji. Zapravo, i više od toga. Bila mu je prijateljica. Još uvijek nije mogao vjerovati da je više nema.
»Činjenice su neprijatelji istine«, Eva je citirala Don Quijotea.
»Da vam je dvadeset godina manje, oženio bih vas«, rekao joj je Rafferty onoga dana kada je citirala te riječi.
»Da mi je dvadeset godina manje, ne bih te ni pogledala«, rekla je Eva.
Tome se smijao cijelo poslijepodne.
Otprilike u to vrijeme počela je govoriti o Towner. Ili ga je možda vlastiti um prevario. Ali, u određenom trenutku njihova prijateljstva Eva je počela govoriti o njoj i o operaciji koju Towner uporno odgađa, o tome kako je zamalo iskrvarila do smrti. Eva mu je rekla da je Towner imala tumore. Istina, bili su dobroćudni, ali ipak opasni. Nešto što žena ne bi smjela zanemarivati.
»Mnogo je načina da se ubijemo«, rekla je Eva.
Rafferty je kimnuo u znak slaganja. Kao alkoholičar osobno je iskusio barem jedan od njih.
Angela je tada drugi put nestala. Treći, ako kao prvi put računate onaj kad je pobjegla od kuće. Ali, tek su je drugi put tražili. Prvi put je iz kalvinističkog kampa nestala prije no što je zatrudnjela. Cal je pozvao Raffertyja i uputio ga da pretraži Evinu kuću.
Rafferty je već znao za Angelu. Cijeli grad je govorio o njoj. Bila je jedna od nekoliko zgodnih žena u kalvinističkom kampu u kojem je zapravo i bilo tek nekoliko žena. Kalvinisti su bili družina poznata po nesklonosti ženama. Ne samo što su se silno plašili čaranja, već ih je i ljepota bilo koje vrste poticala da naglas mole za izbavljenje. A Angela je bila lijepa djevojka. Barem je bila tada kad je došla.
Bila je i bjegunica. Autostopirala je na cesti 1 čak iz Mainea te završila u Salemu upravo u vrijeme jedne od poganskih svetkovina. Bila je to sretna podudarnost; nije bila vještica, ali ondje joj je bilo zabavno pa je ostala. Nekoliko je dana bila u parku, spavala na klupi i prosila u blizini turističkih autobusa. Kad su se pogani razišli, Eva joj je više puta odnijela tanjur hrane ili joj je dopustila da spava u njezinu vrtu, ili u sjenici, ako je vrijeme bilo loše. Potkraj ljeta počela je s vremena na vrijeme nalaziti pokoji posao za Angelu: prozori koje je bilo potrebno oprati, proslava dječjeg rođendana za koju joj je bila potrebna konobarica. Angela je u svemu tome nekako nabasala na jedan od skupova buđenja vjere na otoku Winter. Cal ju je izdvojio, što nije bilo osobito teško shvatiti. Bila je jedino lijepo lice u moru očaja i ovisnosti. Odmah ju je optužio za vještičarstvo. Molio je da njezini demoni odu. Do kraja egzorcizma Cal je uvjerio Angelu i svoje vjernike da su njezini demoni mnogo jači od većine te da će njihovo uklanjanje iziskivati njegovu osobnu posvećenost i neuobičajene metode.
Nitko osim Angele nije doznao što su njegove neuobičajene metode obuhvaćale. Ali, osim istinski vjernih kalvinista nitko u Salemu nije ni na trenutak pomislio da Cala zanima spašavanje Angeline besmrtne duše.
Angelu nije bilo teško uvjeriti u njezinu grešnu prirodu. To je možda bilo praktično pitanje. Bilo je sve hladnije, a njoj je bilo potrebno mjesto za prostiranje vreće za spavanje, bolje od klupe u parku ili Evina vrta. Ili je razlog bilo nešto u njoj. Bježala je od svojevrsnog zlostavljanja, Rafferty je bio siguran u to. Žrtvu nikada nije teško uvjeriti da je na određeni način sama kriva, da u njezinoj prirodi postoji nešto zlo što u zlostavljaču budi ono najgore. Cal je bio stručnjak za takvo uvjeravanje. Emmu Boynton je u to godinama uvjeravao, a vjerojatno i njihovu kćer. U Armanijevu odijelu i s Biblijom u ruci Cal je postao dovoljno uvjerljiv da Angela povjeruje kako je samo on može spasiti.
Kad je Cal te večeri optužio Angelu za vještičarstvo, ona je pala na koljena i odmah to priznala.
Nakon njezina priznanja kalvinisti su je vodili kroz cijeli grad. Priznanje vještice čak je i u starom Salemu bilo razlog za javnu proslavu. U sedamnaestom stoljeću vješani su samo oni koji su ustrajali u tvrdnji da su nevini.
Dok su kalvinisti slavili njezino izbavljenje, vještice su bjesnjele. Već ih je i prije ljutila proseći pred njihovim prodavaonicama ili odijevajući se u crno te pozirajući za fotografiranje s turistima. Nikada nije rekla da je vještica, ali nedvojbeno se tako ponašala. Angela je bila oportunistica. Vještice su to podnosile. Bile su poduzetnice pa im njezina poslovna oštroumnost nije promaknula. Čak su joj dale nekoliko amajlija, paketić mirisa za paljenje i besplatan obrok s vremena na vrijeme. Ann joj je dopuštala brati ljekovite trave iz posuda na njezinu prozoru. S Angelom su uglavnom mirno supostojale — neke od njih su je čak i sažalijevale — ali ona nije bila jedna od njih. Wicca je religija kao i svaka druga pa ima svoje razdoblje učenja i obreda koje morate proći da biste se mogli smatrati članom. Iako je Angela obilazila prodavaonice, nikada nije izrazila zanimanje za samu religiju.
Kao i u većine ljudi, Angelino viđenje vještičarstva bilo je holivudsko ili, još gore, viđenje proizišlo iz histerije. U starom Salemu zapravo nije bilo vještica, ali sada ovdje uspješno djeluju u velikom broju. Bila je to velika ironija, a nije promakla ni jednoj vještici - činjenica da svoj današnji uspjeh duguju jednom od najstrašnijih vjerskih progona u povijesti. Neugodno naslijeđe. Stoga se zajednica naježila u nelagodi kad je Angela javno priznala da se bavi vještičarstvom.
»Što želite da poduzmem u vezi s tim?« upitao je Rafferty kad su mu se Ann i druge vještice požalile.
»Ne znam... nešto«, rekla je Ann.
»Prava po Prvom amandmanu«, rekao je Rafferty. »Angela može uokolo tvrditi da je drugi Isus ako želi.«
»Bojim se da je ta uloga već zauzeta«, rekla je Ann.
»A velečasnog Cala nismo uspjeli zaustaviti čak ni s Bogom na našoj strani, zar ne?« Rafferty je govorio o vijeću crkava koje je već dvije godine pokušavalo pronaći način da Cala otjera iz grada. »Cilj kalvinista jest osloboditi Salem od vještica«, rekao je Rafferty.
»Ne shvaćam«, rekla je Ann. »Kakvog to slabog, plašljivog boga štuju ako se toliko plaše nekoliko vještica?«
»Uskoro će prekoračiti granicu i tada ćemo ih srediti«, rekao je Rafferty.
»To me ispunjava toplinom sigurnosti«, rekla je Ann.
Ali, Cal je bio previše lukav da bi prekoračio granicu. Došao je točno do nje, ali pazio je da je ne prekorači.
Kalvinisti su vodili Angelu po cijelom gradu tvrdeći da je jedna vještica spašena. Odveli su je u rekonstruirano selo prvih doseljenika te je stavili iza ograde. Cal je fotografije poslao u redakcije novina Salem News i Boston Globe. Dao je otisnuti brošure s cijenama za grupne egzorcizme. Kalvinisti su ih dijelili na uličnim uglovima.
Kad su kalvinisti počeli identificirati druge vještice u zajednici, vijeće crkava sazvalo je hitan sastanak.
»Ponavlja se 1692. godina«, rekla je Ann.
»Bože, poštedi me svojih sljedbenika«, rekao je dr. Ward.
Mjesec dana poslije netko je zapalio kuću jedne od vještica. Svi su pretpostavili da je to učinio netko od kalvinista, nitko to nije mogao dokazati. Osiguravajuća tvrtka požar je pripisala nečistom dimnjaku i platila štetu.
Kalvinisti su se tijekom zime premjestili južnije niz obalu, u kamp negdje na Floridi. Kad su se vratili, njihova je povorka bila bogatija za jednu prikolicu punu žena. Bili su zastrašujuća družina. Pijanice. Narkomanke. Prostitutke koje naplaćuju u methu i cracku. Sve vještice po vlastitom priznanju. Sve navodno spašene.
Prema Angelinim riječima, kad se prvi put obratila Evi za pomoć, a potom nekako završila na otoku Yellow Dog, premlatile su je te preobraćene vještice, a ne Cal.
»Kamenovale«, Eva je ispravila izjavu. »Nisu je premlatile, kamenovale su je.«
»Je li vam ona to rekla?« Rafferty je nastojao ukloniti užas iz svojega glasa.
»Ne«, rekla je Eva. »To sam vidjela u čipki.«
»Dakle, Cal to nije učinio«, rekao je Rafferty. Iz svojega glasa nije mogao ukloniti razočaranje...
»Ne daj se prevariti«, rekla je Eva. »To je itekako djelo Cala Boyntona.«
»Mislim da ih je on potaknuo da to učine. A to je mnogo gore... Nekoć je barem sam radio takve stvari. Nekoć je bilo očito tko su negativci.«
Rafferty je stajao i gledao je. Vidio je koliko pati. Gotovo kao da je u tom trenutku i sam bio vidovit. Eva mu je dopuštala da je vidi.
»Cal je uništio vašu obitelj.«
»Jest«, rekla je.
»Vašu kćer Emmu«, rekao je Rafferty. »I druge.«
»Nitko nije ostao neozlijeđen.« Eva ga je pogledala. On je zurio u nju. Ušutkalo ga je nešto u tonu njezina glasa. Nije se usudio progovoriti.
»Vjerujete li u izbavljenje, detektive Rafferty?«
Nije mogao odgovoriti. Zapravo nije znao što vjeruje. Više ne.
»To ćete morati odlučiti«, rekla je Eva. »I to brzo.«
Cal se kleo da nije bio prisutan kad se dogodilo premlaćivanje. Kasnije se i Angela klela isto. Rekla je da su je žene ozlijedile jer su pronašle stvarčice koje je dobila od vještica. I komad čipke. Taj je komad Eva dala Angeli nekoliko mjeseci ranije. Bila je to čipka kakvu su proizvodile otočanke. Čipka kakvu je Eva koristila za proricanje.
Budući da se Eva nije vratila u kamp, Cal je otišao na policiju. Neki od njegovih učenika slijedili su je do Evine kuće.
»Nisu li je zapravo gonili?« upitao ga je Rafferty. Već je primao pozive o kalvinistima. Krenuo je onamo i prije no što je Cal došao u postaju. U parku se sakupljala gnjevna gomila, i pred Evinom kućom.
»Želim da pretražite kuću«, rekao je Cal.
»Nemam namjeru pretraživati kuću.« Rafferty je stajao na gornjoj stubi pred Evinom kućom, a Cal odmah iza njega. »Ako Eva kaže da Angela nije ovdje, tada nije«.
»Laže.«
»Nemam što sakrivati«, rekla je Eva. »Slobodno pretražite kuću ako želite, detektive Rafferty. Gospodin Boynton također može ući, dokle god je u vašem društvu.«
»Ako se ne varam, to je zakoniti poziv«, rekao je Cal i prešao preko praga.
Rafferty se usprotivio kad se Eva pomaknula kako bi Cal prošao. Eva je pridržala vrata Raffertyju. »Znam što radim, detektive«, rekla je. Pogled joj je samo na trenutak skočio prema čipki na prozoru. »Uđite.« Rafferty je ušao.
Pretražili su kuću. Cal je upoznao svaki centimetar kuće dok je bio u braku s Emmom. Čak se i Eva iznenadila koliko dobro poznaje raspored prostorija. Predvodio je potragu, vodio je iz sobe u sobu te određena mjesta provjeravao više puta. Bio je vrlo uzrujan. Dva puta je pretražio podrum te je treći put krenuo prema krovnoj terasi kad je Rafferty napokon obustavio potragu.
»Dosta«, rekao je Rafferty. »Nije ovdje.«
»Ne«, rekla je Eva. »Žao mi je što nije.«
»Ušla je u ovu kuću«, rekao je Cal.
»Da... jest.«
»Imamo svjedoke koji tvrde da nije izišla.«
»Vaši svjedoci bi trebali poći na okulistički pregled«, rekla je Eva.
Glas o vještičarenju brzo se proširio. Eva je čarolijom postigla da Angela nestane. Kalvinisti su bili uvjereni da Eva ima čarobne moći. Čak su se i vještice doimale zadivljeno.
»Angela je ušla u kuću, ali nije izišla iz nje«, rekla je Ann Raffertyju. »Znam da je tako. Ne znam kako je Eva to učinila, ali jest.«
Iduće jutro Cal i skupina njegovih sljedbenika došli su u policijsku postaju službeno optužiti Evu za vještičarenje. Potrudili su se ispisati tužbu starinskim rukopisom, s istim znakom za s i f, akademskim srednjoengleskim. Kalvinisti su primjerak žalbe poslali u Salem News čija je redakcija, ne znajući kako bi joj pristupila, žalbu objavila u uvodniku.
Bilo je potrebno da dr. Ward uputi na očiti plagijat. »Uvjerite se sami«, rekao je svećenik. »Čisti Cotton Mather, čak do izraza 'namjeravamo osujetiti đavla u Novoj Engleskoj'. Ako mi ne vjerujete, možete i sami pogledati. Cijela priča o suđenju vješticama izložena je u Peabody Essexu.«
»Koja je godina? Koje je stoljeće?« pitala je Ann Chase.
»Ne shvaćam zašto uopće primamo njegovu prijavu«, rekao je načelnik policije Raffertyju. »Vještičarenje uopće nije zločin. U ovom gradu temelj je zarade.«
»Samo prikupljam dokaze za slučaj«, rekao je Rafferty. »Za potrebu u budućnosti.«
»Ne protiv Eve?« načelnik se doimao zaprepaštenim. »Ma, molim vas lijepo«, rekao je Rafferty.
Prošla su gotovo tri tjedna prije no što je itko doznao gdje je Angela.
Radijem se javila Raffertyju s otoka Yellow Dog. »Morate doći ovamo po mene.« Glas joj je zvučao nestrpljivo. »Strašno sam pogriješila.«
Načelnik je stajao Raffertyju iza ramena kad je poruka pristigla.
»Nisam znao da je ondje«, rekao je Rafferty. Vidio je da mu načelnik ne vjeruje.
Gledali su jedan drugoga.
»Što želite da učinim?« upitao je Rafferty.
»Idi po nju«, rekao je načelnik.
Rafferty je policijskom brodicom stigao na otok. May je na pristaništu čekala s Angelom. Naprtnjača joj je bila naslonjena na rampu. »Mogli ste mi reći da je ovdje«, rekao je Rafferty May.
»To nije moja politika«, rekla je May. »Dakle, Eva vam je pomogla«, rekao je Rafferty. »Eva je Angeli rekla kakve su joj mogućnosti. Ona je sama došla ovamo.«
»A sada se sama želim vratiti.« Angelin ton bio je sarkastičan. »Dobro«, rekao je Rafferty. »Jer ako mi kažeš da se vraćaš Calu Boyntonu, ostavljam te ovdje.«
»Vratit će mu se«, rekla je May.
»Velečasni Cal mi nikada nije naudio.« Okrenula se prema May. »Rekla sam vam što se dogodilo. Žene su me gađale kamenjem.«
»Gađale su te kamenjem?« Rafferty je bio zapanjen preciznošću Evina jasnovidnog saznanja.
»Velečasni Cal me nikada nije dirnuo«, rekla je Angela.
»Pa, morao te dirnuti barem jednom«, rekla je May.
Angela je pocrvenjela.
»Trudna je«, rekla je May.
»Je li to istina?« Rafferty ju je pogledao. Nije se vidjelo. Još. Angela je zaplakala. »Zato odlazim«, rekla je. »To sam vam rekla u povjerenju. Niste smjeli reći.«
»Ne čuvam tajne koje bi te mogle ugroziti.«
»Rekla sam vam da me on nije ozlijedio.«
»Ne govorim o tjelesnom zlostavljanju. Govorim o seksualnom zlostavljanju.«
Angela se doimala užasnutom. »Nije me zlostavljao.«
»Da.«
Angela je nastavila objašnjavati. Cal je uvijek bio dobar prema njoj. I tako dalje i tako dalje. Govorila je o optužbi za vještičarenje, o vražjim oznakama. I kako ju je Cal Boynton spasio od paklenog ognja. Rekla je kako je imala sreće jer je izabrana. Kako je imala sreće jer je spašena.
Rafferty je gledao kako May odustaje od Angele.
»Došla je prerano«, kasnije mu je rekla May. Već je to vidjela. »Nikada ne uspiju ako dođu prije no što su spremne.«
Rafferty je vidio kakav je to trag ostavljalo na May. Navikla je da se djevojke vraćaju. Ali nije joj bilo drago kad bi izgubila koju od djevojaka. Osobito zbog čovjeka koji je sve to započeo, čovjeka koji je uništio njezinu obitelj.
Rafferty je odvezao Angelu natrag u grad, ali je, kako je i rekao, nije odvezao kalvinistima. »Ne bi trebala ostati ovdje«, rekao je. »Imaš li gdje prijatelje?« Znao je da ne smije spominjati njezinu obitelj.
Rekao joj je da bi trebala podnijeti prijavu. Ako ne protiv Cala, tada barem protiv žena koje su je kamenovale. Rekla je da će razmisliti o tome.
Nazvao je nekoliko brojeva tražeći sobu za nju. Ali, bio je kraj listopada i nigdje nije bilo mjesta.
Nazvao je Robertu i objasnio joj situaciju. Rekao joj je da je Angela trudna. Rekao je kako zna da traži cimericu, nekoga tko bi mogao sudjelovati u plaćanju stanarine. Rekao je da će on platiti za prvi mjesec dok Angela traži posao.
»Zašto bi to učinio?« Roberta je već posumnjala. »Dijete nije tvoje, zar ne?«
»Smiješno«, rekao je Rafferty.
Nije potrajalo ni jedan mjesec. Do isteka prvog tjedna Angela se vratila kalvinistima. Taj put ne u ženski šator, već u malenu kamp-kućicu prikladno parkiranu pokraj Calova stambenog vozila.
Rafferty je znao da je samo pitanje vremena kada će se pojaviti. Nije bio siguran zna li Cal da je trudna. Ako neće tvrditi da je posrijedi djevičansko začeće, Angela će postati velik problem za sve kalviniste. Osobito za njihova vođu koji je stekao malo bogatstvo propovijedajući vlastiti niz zapovijedi, a druga je nalagala celibat.

Sedamnaesto poglavlje


Dvije čitačice u istom komadu čipke nikada neće vidjeti iste slike. Gledanje u cijelosti određuje što će biti viđeno.
Vodič za čitanje čipke



Raffertyja su počele peći oči. Listao je preostale spise. Calov dosje bio je tanji od Evina, i stariji. Sezao je u sedamdesete i u njemu je zabilježeno svako premlaćivanje Emme Boynton, od kojih Emma većinu nije potvrdila ili ih je potpuno porekla. Sve do slamanja čeljusti. Kad su je u bolnici ispitivali, Emma ništa nije željela reći o suprugu. Samo da je pala niza stube. Na Mayin izričit zahtjev liječnik u hitnoj službi pozvao je policiju. U današnje vrijeme bio bi to uobičajen postupak. Udruga HAWC posvuda je postavila plakate, kao i država. Neuobičajeno je ne posumnjati na zlostavljanje. U današnje vrijeme ako imate zanokticu posjednu vas sa savjetnikom za zlostavljane osobe. Mnogi od njegovih kolega smatrali su to pretjeranim. Rafferty nije dijelio njihovo mišljenje. Sjećao se starih dana kad su svi hinili da ne primjećuju sve dok osoba nije osvanula mrtva.
Raffertyjeva viđenja zapravo se nisu mnogo razlikovala od Mayinih iako ona nikada nije povjerovala u to. May je Raffertyja smatrala neprijateljem. Zapravo, najčešće su bili na suprotnim stranama zakona.
Rafferty joj je radijem javio da dolazi na otok Yellow Dog. I rekao joj je razlog. Gurnuo je dosjee u staru mornarsku torbu zajedno sa svojom jaknom i termosicom s ostatkom kave. Izišao je na stražnja vrata te niza stube ostavljajući policijski automobil na mjestu. U ovo doba godine teško je u luci pronaći parkirališno mjesto, čak i policajcu.
Odlučio je pješačiti. Bio mu je potreban zrak. Zapravo, bila mu je potrebna svaka prednost koju je mogao dobiti. Osobito ako će se suočiti s May Whitney.
May ga je čekala na pristaništu. Više gnjevna nego zabrinuta. Nije bio dobar dan za posjet, ponovila mu je. »Žao mi je«, rekao je.
Očito ljuta, okrenula se i krenula uz pristanište. »Možete surađivati«, rekao je, »ili mogu zatražiti nalog.« Stala je. Okrenula se prema njemu. »Rekla sam vam, Angela Rickey nije ovdje.«
»Kada ste je zadnji put vidjeli?«
»Vi biste to trebali znati. Bili ste ovdje.«
»I nije pokušala stupiti u kontakt s vama.«
»Nije.«
»A rekli biste mi da jest.«
»Tako je«, rekla je May.
»Kao što ste to učinili prošli put.«
»Nemam komentara.«
»Imate li što protiv da pogledam uokolo?«
»Rekla sam vam, nije dobar dan.« May je gubila strpljenje.
»Moram pogledati.«
»Ako bih željela sakriti Angelu Rickey na ovom otoku, ne biste je pronašli.«
»I niste je preselili«, pretpostavio je Rafferty. »Što?«
»Sinoć ste nekoga pokušavali preseliti. Vidio sam vaš signal.«
»O čemu govorite?« Glas joj je otkrivao svu primjerenu ogorčenost, ali ton je bio tek neznatno pogrešan.
»Dvije, ako dolaze s mora«, rekao je. »Vidio sam vaša svjetla.«
»Ne shvaćam.«
»Ako ne želite da cijeli svijet zna što ovdje radite, izaberite bolji signal. To bi shvatio svaki školarac kad bi imao dovoljno vremena i volje.«
»Ne znam o čemu govorite, detektive Rafferty.«
»Jeste li selili Angelu Rickey?«
»Ne znam o čemu govorite, ali vas uvjeravam da nikoga nismo selili.«
»Znam da niste. To znam jer je vaš vozač bio u nesvijesti, na svojoj brodici u Derbyju.«
May ga je netremice gledala. »Mislim da silazite s uma.«
»Pijan je započeo tučnjavu u Rockmoreu zbog nečije uvredljive primjedbe o Towner.«
To ju je zaustavilo. »Je li ona dobro?« Doista je to mislila.
»Dobro je«, rekao je. »Ali Jack LaLibertie je opasan. Samo je pitanje vremena kada će učiniti nešto uistinu glupo, a kad to učini, svi će znati što ovdje radite.«
May je zurila u njega.
»Zato ću vas još jednom pitati. Jeste li sinoć pokušali preseliti Angelu Rickey?«
»Ne«, rekla je May.
»Oprostit ćete mi što vam ne vjerujem na riječ.« Nekoliko zabrinutih žena okupilo se na vrhu pristaništa. »Je li sve u redu?« viknula je jedna od njih. May im je poslala znak da je sve u redu. »Jest!« viknula je. One su ostale neuvjerene gledajući u policijsku brodicu. »Dođite sa mnom«, rekla je Raffertyju.
Krenula je uz pristanište prema otoku. Rafferty je krenuo za njom. Na vrhu je skrenula lijevo prema udaljenom dijelu otoka, pokraj kuće Boyntonovih, sada zatvorene daskama. Prešli su preko igrališta za bejzbol i u tišini koračali prema kamenoj štenari.
»Čuvajte se zečjih rupa, detektive«, rekla je May dok su se približavali staroj zgradi. »Lako biste mogli slomiti nogu.«
Rafferty je bio osobito oprezan dok je hodao tim putom. May je, kao i njezina teta Eva, posjedovala natprirodne moći iako to nije željela priznati. »Čuvajte se zečjih rupa« moglo je zvučati kao upozorenja na dlakava stvorenja i uganute gležnjeve. Ali da je Eva bila živa, nazvala bi to točnijim imenom. May je upravo ispalila metaforički hitac upozorenja.
Rafferty je opažao pojedinosti: kamena štenara s plavim vratima, vani vrtni stol za kojim sjedi dvoje djece. Zabrinuta žena, očito njihova majka, promatra.
»Predstavit ću vas kao prijatelja«, rekla je May. »Ne kao policajca. Mislite li da to možete odglumiti?«
»Dat ću sve od sebe.«
»Potrudite se da vam uspije«, rekla je May. »Već je dovoljno prošla.«
»Ovo je moj prijatelj John Rafferty«, rekla je May ženi. »John, ovo je Mary Segee.«
Rafferty je pričekao. Žena mu je kimnula, ali nije pružila ruku. Vidio je ožiljke na njezinu zapešću. Opekline od cigareta. Izvijen i slomljen nos.
Vidjela je da je gleda. Odvratila je pogled. Spakirane torbe. Stari kovčeg u kutu. Rafferty se okrenuo prema djeci.
»A tko biste vi mogli biti?« Rafferty je pružio ruku djevojčici.
»Ja bih mogla biti Rebecca«, rekla je djevojčica.
»Mogla bi biti, ali nije«, rekla je May. »Ime joj je Susan.« Djevojčica se sjetila da ne smije otkriti svoje pravo ime i na tren se doimala uplašeno. »Igrali smo se«, rekla je. »Ono je moj brat Timothy.« Dječačić nije podignuo glavu.
»Drago mi je da sam vas upoznao«, rekao je Rafferty. Dječak ga je tada pogledao, pa svoju majku i potom je ponovno spustio pogled. »Putujete nekamo?« upitao je Rafferty.
»Idemo u Kanadu«, rekla je djevojčica prije no što ju je majka uspjela zaustaviti.
»Kanada je lijepa u ovo doba godine«, rekao je Rafferty. »Ja ću imati svoj bicikl«, rekao je dječak. »To je sjajno«, rekao je Rafferty, »odlično.«
»Gospodin Rafferty sada mora otići«, rekla je May. »Samo vas je želio pozdraviti.«
»Vi ne idete u Kanadu, zar ne?« upitala je djevojčica pogledavajući prema njegovoj brodici.
»Bojim se da idem samo u grad«, rekao je Rafferty i još jednom joj stisnuo ruku. »A vi se ondje lijepo provedite, dobro?«
»Dobro«, rekla je djevojčica.
Rafferty je slijedio May do pristaništa. Bilo mu je drago jer na putu postoji kolotečina. Bilo mu je drago zbog tišine. Zbog trave zapetljane u čvorove. Zbog galebova iznad njihovih glava. Gore pokraj igrališta za bejzbol neka su djeca počela igrati softballs nekoliko žena. Druge su radile u vrtu. Na drugom kraju polja pasla je krava. Dvije krave. I nekoliko ovaca. I psi. Psi posvuda. Gledao je kako jedan od njih vreba i ubija zeca. Bilo je nasilno, ali nije bilo osobno, za razliku od nasilja koje se dogodilo stanovnicama otoka Yellow Dog.
Stali su na vrhu pristaništa. »Zadovoljni?« upitala je.
»Da.«
»Niste valjda stvarno mislili da bi se vratila ovamo?«
»Nisam«, rekao je. »Mislite da ju je Cal ubio?«
»Ne znam što bih mislio.«
»Mislite da je ubio Evu?« Nije odgovorio.
»Svi drugi to misle.«
»Dobro«, rekao je Rafferty.

Osamnaesto poglavlje


Dok postavlja pitanje, čitačica mora biti sigurna da je pitalac spreman primiti odgovor.
Vodič za čitanje čipke



Rafferty se cijelo poslijepodne borio s glavoboljom. Svratio je starom Kinezu kod pristaništa, koji se bavio akupunkturom pa mu je umetnuo iglice, ali nazvali su ga pa je morao prekinuti seansu. Nije shvatio da je posrijedi migrena sve dok nije okrenuo brodicu. Kasnio je. Što je još novo?
Towner ga je čekala na obali. Sunce je upravo bilo zašlo za carinarnicu osvjetljavajući nebo iza nje svim nijansama boja, pojačavajući auru koja je počinjala iznad grada i nastavila se izvan luke, nad pučinom, sve dok nebo nije bilo moguće razlučiti od vode, a sliku je okomito razdvajala samo Towner i aureola svjetlosti koja je treperila oko nje.
Moglo bi se reći da je bila pravi prizor, ali ne na uobičajeni način. Sjajila je nezemaljskim sjajem, ali to je bilo od zalaska sunca i aure migrene koja je prespajala njegove moždane stanice.
Dok je brodica prolazila pokraj nje i plovila prema pristaništu, svjetlucava se svjetlosna predstava promijenila. Morao je izoštriti pogled i usredotočiti se samo kako bi je vidio, a u toj novoj polusvjetlosti njegov je policijski um arhivirao slike koje je vidio. Odrezane traperice, bosonoga. Majica u kojoj ju je vidio u Red’su. Još jedna od Evinih vesta prebačena preko ramena i pričvršćena bakinim lančićem.
»Pomislila sam da sam izvisila«, rekla je.
»Oprosti.« Stao je.
Počeci njegovih migrena bili su neobični. Zvukovi su odzvanjali. Pamučna majica grebala mu je kožu poput brusnog papira. Osjećao se kao da istodobno ne vidi ništa i vidi sve. Nije se mogao usredotočiti na njezino lice, ali vidio je granicu koja je odvajala bijelu kožu od one koja je danas potamnjela u vrtu, crnilo pod noktima, na mjestima na kojima nije mogla potpuno izribati zemlju iz vrta.
Nešto mu je reklo neka ide kući. Neka otkaže sastanak. On ju je nagovorio na to, zar ne? To nije bila njezina želja.
Ona je ušla u brodicu prije no što je to stigao reći. I dalje je bio nekoliko stopa od pristaništa. Planirao je savršeno pristajanje, možda se želio malo praviti važan. Očekivao je da će se ona uhvatiti za brodicu, ali ona je umjesto toga uskočila. On je podignuo tuku, a ona ju je uhvatila kako bi uspostavila ravnotežu, ali dobro je ciljala i nije joj bio potreban. Ta se žena na moru osjećala ugodno. Možda samo na moru, pomislio je. Pa, to je postigla prirodno, zar ne? Čim je to pomislio, pokušao je to izbrisati. Posljednje što je večeras želio bilo je razmišljati o njezinoj obitelji.
»110«, rekla je diveći se brodici. Stata, drvena. Obojana smeđe. Sa suženim završecima izgledala je kao čokoladna cigara. »Moja prva brodica bila je 110.«
»Šališ se«, rekao je Rafferty.
Uvidio je da već plovi prema pučini, podalje od svjetala grada. Jednostavno se tako dogodilo. Sva njegova pitanja o povratku su nestala.
»Jesi li sudjelovala u utrkama?« Ponovno je shvatio da je to pitanje na koje već zna odgovor. Vidio je fotografiju Towner kao djevojčice kako sudjeluje u utrci jedriličarskog kluba Pleon u Marbleheadu. Ta je fotografija bila na zidu u Evinoj kući.
Doimalo se da je ona dugo razmišljala o tome prije no što je odgovorila. »Ne«, napokon je rekla. »Nikada nisam sudjelovala u utrkama.«
To ga je zaustavilo.
Eva je to nazvala »procjepima«. Towner je imala procjepe u pamćenju. To ga nije previše iznenadilo. Tko nije imao procjepe? Anonimni alkoholičari su ih nazivali »zamračenjima«. Evina mu se riječ više sviđala.
Rafferty je opazio da on večeras ima procjepe u vidu, rupe i praznine koje su se povećavale. Sjaj je nestao, ali nebo je bilo previše jasno podijeljeno. Previše oštro. Na trenutak je majušan nožić rezao njegovo vidno polje sijekući ga gotovo na savršene polovice prije no što je oštrica zašla u njegovo vlasište. Ovaj put neće izbjeći glavobolju. Katkada ju je uspijevao izbjeći. Ali, počinjala je. Privukao je jedro, morao je ubrzati kako bi spriječio mučninu.
»Imaš li što protiv da nekoliko minuta ne razgovaramo?« upitao je.
Doimalo se da je Towner laknulo jer ne mora razgovarati. Umjesto toga sjedila je na pramcu i držala se za stranice brodice. Bila je okrenuta od njega, gledala je prema naprijed, prema sjeveru i crnoj vodi, nikada unatrag prema mjestu na kojem su bili.
Drugu ženu to je moglo razljutiti. To nerazgovaranje. Ali, doimalo se da njoj odgovara.
Uhvatili su ritam. Vjetar. Valovi. U tome je bilo nešto hipnotičko, i nešto u kretanju zraka što je olakšavalo disanje.
Znao je da je i ona to osjećala. Ovaj je izlazak već bio bolji od sinoćnjeg. Bilo je bolje ako nisu pokušavali razgovarati.
Negdje nakon Manchestera više nije vidio ništa. Djelomice zbog tame. Isprva je pomislio da su skrenuli s puta, da su mnogo dalje na pučini nego što su bili. Ali, tada je čuo galebove i znao je da su blizu kopna. Nikada do tada nije toliko potpuno izgubio vid. Najčešće se radilo samo o jednoj ili drugoj strani te ništa nije mogao vidjeti gledajući direktno, morao je gledati postrance kako bi vidio ono što je pred njim.
Nije znao je li to bilo zbog tame ili zbog migrene. Znao je samo da ne vidi. Idući stupanj, pomislio je. Najčešće prvi dolaze vizualni simptomi. Bili su prvi i u tom slučaju. Potom nestaju s početkom glavobolje. Ali, tada su se vizualni simptomi vratili. Gore nikada nije doživio.
»Jesi li dobro?« Čuo je njezin glas.
»Migrena«, rekao je. »Ne vidim. Morat ćeš preuzeti.«
Kad su zamijenili mjesta, ostao je nisko u brodici. Vrtjelo mu se.
»Želiš da krenemo natrag?« upitala je.
»Da«, rekao je.
Dvadeset minuta, pomislio je. Dvadeset minuta do pola sata. Toliko traju vizualni simptomi. Mjerit će ih. Ako se nastave duže, mogao bi pomisliti da je posrijedi nešto gore — možda moždani udar.
Rafferty je sjedio okrenut prema njoj, leđima naslonjen na pramac.
»Često imaš migrene?« upitala je.
»Da«, rekao je.
Ona je lako plovila. Na povratku su plovili prema vjetru, ali bila je vješta. Nisu napredovali onoliko brzo kao što su isplovljavali, ali držala je dobru brzinu.
»Uzimaš li što za njih?« upitala je.
»Katkada«, rekao je.
Zatekao se u brojenju. Uvidio je da je to besmisleno. Kad su prošli luku Beverly, spustio je ruke. Simptomi su slabjeli. Vidio je svjetla na obali — isprekidana i okrugla, ali ih je vidio. Natjerao se disati.
»Sinoć nisam mnogo spavao«, rekao je kad je ponovno uspio progovoriti. »I popio sam previše kave.« Rekao je to naglas koliko zbog sebe toliko i zbog nje. Zvuk vlastita glasa doimao mu se glupo. Požalio je što je uopće nešto rekao.
Kad su stigli u Salem, vid mu se vratio. Bol je bila uglavnom na desnoj strani.
»Bolje ti je«, rekla je.
Rafferty nije bio siguran kako ona to zna. Nije se mnogo micao. »Da«, rekao je. Nagnuo se naprijed trljajući si vrat. »Želiš li ti pristati?«
»Ne«, rekao je Rafferty pokazujući prstom. »Idi prema parku Shetland. Ondje je vez.« Kimnula je.
Rafferty je sjedio na krmi i gledao kako Towner jedri. Luka je bila puna, slalom-staza brodova. Ona se kretala među njima poput skijašice, dovoljno samouvjerena da se prilično približi drugim brodovima.
»Jedriš li u Kaliforniji?« upitao je.
»Nisam ni jednom«, priznala je.
Vidio je da ju je to iznenadilo. Kako joj se upravljanje brodom činilo lakim i poznatim.
»Poput vožnje bicikla«, rekao je, a ona se nasmiješila.
Netremice je gledao u nju. Njoj bi bilo nelagodno da je mislila da je on vidi, ali nije. Gledao je kako se okreće. Gledao je mišiće njezinih ruku.
Palo mu je na pamet da mu osjetila nikada nisu bila toliko oštra. Osjećao je miris zraka. Osjećao je citrus na njoj. Iz Evine veste. Kosa joj se slobodno kretala na povjetarcu. Nešto u njoj. Oblici. Školjka, morski konjic. Migrenske predodžbe. Svjetlucanje je pratilo brodicu označavajući njihov put.
»Koji je tvoj vez?« upitala je kad su se približili.
»Onaj«, rekao je. Krenuo je ustati. Shvatio je da je to bilo trik-pitanje. Ona je znala da je on gleda. Vjerojatno je to cijelo vrijeme znala. Dohvatila je vez u prvom pokušaju.
Nekoliko su trenutaka sjedili u tišini. »Hvala ti što si nas dovela u luku«, napokon je rekao.
»Nema na čemu«, rekla je.
Rafferty nije znao što bi joj drugo rekao. Pružio je ruku i uhvatio trubu kako bi pozvao čamac.
Sjedili su još nekoliko trenutaka, bez riječi. A tada je začuo kako im se čamac približava.
»Kako ti je glava?« upitala je.
»Užasno boli.« Pokušao se nasmijati.
»Jadničak«, rekla je.
Nije znao je li to doista mislila ili mu se rugala.
»Možeš li voziti?« upitala je kad joj je otvorio suvozačka vrata kako bi ušla.
»Dobro sam«, rekao je.
Odvezao ju je do kuće. Otpratio ju je do vrata.
»Pozvala bih te da uđeš, ali...«
Rafferty je podignuo ruku. »Moram kući«, rekao je pokazujući glavu. Bio je strašno razočaran, ali ništa nije mogao poduzeti. Kimnula je. »Nadam se da si bolje«, rekla je.
»Dvadeset četiri sata«, rekao je. »Ili dobro spavanje. Što god se prvo dogodi.«
Krenuo je niza stube. Na pola se puta okrenuo. Vratio se natrag.
»Moram ti reći da zaključaš vrata«, rekao je.
»Što?«
Stajao je preblizu. Vrtjelo mu se od pokušaja da je gleda iz te blizine. A nju je to malo uplašilo; vidio je to. Vratio se stubu niže. »Cal će te pokušati posjetiti. Jednom. Ne želim te uplašiti. Samo ti govorim da zaključavaš vrata.«
»U redu«, rekla je. Glas joj je blago prepukao kad je to rekla. »Ne želim te uplašiti«, ponovio je. »U redu«, odvratila je još jednom.
Rafferty je čekao na stubama sve dok ona nije ušla i dok nije čuo škljocaj brave.
Pitao se je li mu ostala koja tableta protiv migrene. Ova će biti teška.

Devetnaesto poglavlje


Važno je čipki postaviti pravo pitanje. To može biti najveća odgovornost čitačice.
Vodič za čitanje čipke



Naslanjam se na vrata kako bih se uravnotežila čekajući da navala adrenalina oslabi. Rafferty me nije želio uplašiti, ali učinio je to. Znam da je u pravu. Cal će me pokušati posjetiti. Vidjela sam to u svojim snovima tisuću puta. Moje noćne more. Znam kako će to proći. Taj se prizor u meni odigrao toliko mnogo puta da se doima gotovo uvježbanim.
Više me možda ne straše, barem ne svakodnevno, ali te su mi misli neugodne.
Nipošto nisam razočarana jer je naša večer rano završila. Iako mi je žao zbog Raffertyjeve glavobolje, zapravo se ni sama ne osjećam osobito dobro. Ne znam je li to tjelesni ili psihološki osjećaj, ali moram se sjetiti nazvati svojega kirurga u Los Angelesu i zamoliti ga da mi dogovori kakav kontrolni pregled kod nekoga u Bostonu.
Potrebno mi je nekoliko minuta da shvatim da sam u Raffertyjevu automobilu ostavila Evinu vestu. Dok jurim niza stube, čujem zvuk pokretanja motora. Kad stignem do popločane staze, automobil je već skrenuo za ugao.
Ponovno se uspinjem stubama i hvatam kvaku ulaznih vrata. Vrata se ne otvaraju. Zaključana su. Vidim ključ na stoliću gdje sam ga ostavila.
Mogla bih obiti bravu. Nije zahtjevna. Potrebna mi je samo ukosnica, komadić žice. Osvrćem se po trijemu tražeći nešto, bilo što. Ali, previše je mračno, noć bez mjesečine, a trijem je zatvoren ogradom i obrastao bršljanom. Previše sam umorna da bih dugo tražila. Ako moram ponovno provaliti, bolje je da odem odostraga, do prozora koji sam već razbila. Zašto bih agentičinu popisu dodavala popravak još jednog prozora?
Željezna vrata vrta otvaraju se uz škripu. Zatvaram ih za sobom i ulazim u uređeni vrt. Moji koraci škripe po sitnom šljunku i komadićima školjaka na stazi prema stražnjim vratima.
Na pola puta kroz vrt osjećam njegovu prisutnost. Zaskočila me kao što mačka skače u kolijevku. Gusta je i teška, ostavlja me bez daha.
Okrećem se.
Lik muškarca nepomično sjedi na klupi. Pogrbljen. Osvijetljen odrazom svjetla uličnih svjetiljki kroz rešetke željezne ograde. Samo se oči pomiču. Osjećam ih na sebi dok hodam.
Noge su mi teške kao u noćnoj mori. Zaglavila sam.
Sjećam se Raffertyjeva upozorenja. Cal će te pokušati posjetiti.
Čujem kako diše.
Ne mogu se pomaknuti.
Zatvaram oči i pokušavam pozvati pse. U noćnoj mori - ili u halucinacijama kako su ih moji liječnici uporno nazivali - bili su psi. Ali, moja noćna mora događa se na otoku Yellow Dog, a ne ovdje, u Evinu vrtu. Ovdje nema pasa da mi pomognu.
Prvi put u životu nadam se da doživljavam halucinaciju. Zatvaram oči. Kad ih otvorim, njega više neće biti.
Polako, vrlo polako otvaram oči. Još je ondje. Ovo je stvarno.
»Što želiš?« trudim se izgovoriti te riječi prijetećim tonom.
Njegov pogled prodire kroz mene. To sam već doživjela.
»Odlazi«, kažem. Ali, prijetnja je nestala i moj glas zvuči slabašno, tiho. Već sam izgubila.
Svijet staje. Zaustavljeni smo. Kad napokon čujem glas, zaprepasti me.
»Sophya«, kaže njegov glas. Jedva šapat.
Izranjam kroz vodu. Nešto me izvlači iz nečeg mračnog. Mogu disati.
»Jack«, kažem.
Vid mi se bistri, ili se prilagođava na tamu, pa ga napokon vidim. Moja ljubav iz djetinjstva. Nekoliko minuta poslije unutra ću pod neumoljivom električnom svjetlošću vidjeti njegove godine. Gnjev. Iznevjerenost. Ali ovdje, osvijetljen samo svjetlošću Mjeseca i zvijezda, ponovno je osamnaestogodišnjak.

Dvadeseto poglavlje


Čitačica se na početku mora oduprijeti porivu da protumači predodžbe koje vidi. Te predodžbe u cijelosti pripadaju pitaocu.
Vodič za čitanje čipke



Budim se u jedrenjaku. Plovim pučinom bez kopna na vidiku. Koža mi se raspucala od sunca. Jezik mi je obložen od dehidriranosti. Umirem.
Pokušavam razbistriti glavu. Već sam bila ovdje, ili sam to barem sanjala.
Prisiljavam se podignuti u sjedeći položaj.
Što je stvarno?
Snaga volje bistri moj um.
Što je stvarno?
U sobi sam. U Evinoj sobi. Zurim kroz čipku na baldahinu. Naglo okrećem glavu i moja vizija blijedi ostavljajući tragove po zidovima dok nestaje.
Što je stvarno?
Evin krevet nalazi se točno na sredini sobe, jedrenjak okružen pučinom. Njegova četiri izrezbarena stupa uzdižu se poput tornjeva minijaturne katedrale. Mahagonij je dovezen kao balast na jednom od brodova obitelji Whitney koji je plovio za Madagaskar. Potom ga je izrezbario salemski majstor za izradu jarbola koji je bio više sklon umjetnosti nego brodo gradnji. Zaglavlje je grubo izrezbareno, ali stupovi s uspinjanjem izvijaju se u simetričnom savršenstvu do namreškanog baldahina koji je Eva načinila od krugova čipke na batićima koju je tijekom godina izradila, a potom povezala u nepravilan čipkasti prekrivač. Krevet lebdi negdje između katedrale i jedrenjaka, ali bliže je jedrenjaku jer se nedvojbeno kreće, kako baldahinskim jedrima tako i sa svoja četiri jarbola.
Uviđam da sam zurila u baldahin. Slike koje vidim zapravo su u čipki.
Glava me boli. I ne samo glava. Boli me svaki mišić u tijelu. Ako je ovo mamurnost, vraška je. Nisam vična alkoholu. Barem nisam bila do sinoć.
Iskapili smo bocu, a potom još jednu iz Evina podruma prije no što je Jack smogao hrabrosti da kaže ono što je došao reći. »Ja sam mrtav čovjek«, rekao je.
»Ne«, rekla sam pogrešno protumačivši njegov gnjev kao tugu. »Nisi ubila Cala«, rekao je gledajući me usijanim pogledom u oči. »Nego mene.«
U Psihijatrijsku bolnicu McLean otišla sam jer sam mislila da sam ubila Cala. To je bila halucinacija. Liječnici su to nazvali fantazijom ispunjenja želje. Vizija pasa koji razdiru Cala Boyntona. Ali, Cal je i dalje bio itekako živ. Možda sam ga željela ubiti zbog onoga što je učinio mojoj sestri i mojoj teti, ali sam pogrešno ciljala. Pogodila sam Jacka.
Dok sam bila u bolnici McLean, Jack me je posjećivao gotovo svaki dan. Vozio je očev kamionet sa zamkama za jastoge u prikolici. Parkirao je na stražnjem parkiralištu, dalje od drugih, boljih automobila.
Kad su me počeli podvrgavati elektrošokovima, počela sam gubiti pamćenje.
»Možda vas neće prepoznati«, rekli su mu liječnici. »Kratkotrajno pamćenje katkada privremeno nestane.«
Čekao je da pitam za njega. Zahladilo je. On je i dalje čekao.
Hodao je na vjetru, podignutog okovratnika, pognute glave, čvrsto stežući kaput. Kroz drveće sam gledala kako dolazi.
Dolazio je svakoga dana sve do prvog snijega. Sve do one večeri kad se njegov otac napio i potpuno uništio kamionet zbog tankog sloja leda na cesti.
»Više neće doći«, rekla je Eva. Okrenula sam glavu prema zidu i zurila u drveće. Tjednima sam zurila. Zurila sam u njih sve dok lišće napokon nije otpalo i otkrilo čipkaste crne grane. U toj mreži čipke tražila sam Jacka. Nije ga bilo. Tražila sam i Lyndley, ali ni nje nije bilo. Na stablu je preostao jedan list, još se jedan držao za sam vrh grane, pa sam i njega promatrala sve dok se jednog jutra nisam probudila i ustanovila da se pustio. Prišla sam prozoru i pogledala dolje misleći da ću ga prepoznati u hrpi, jer sam toliko dugo zurila u njega da bih ga bila sposobna prepoznati bilo gdje. Ali, tada je bio list kao i svaki drugi. Posmeđio, uvenuo. Uskoro će doći i spaliti ga zajedno s drugim listovima.
Jacka sam vidjela još samo jednom nakon toga. Gotovo godinu poslije. Bio je to dan mojeg odlaska na UCLA. Pustili su me iz bolnice McLean samo zato jer sam imala plan. Poslala sam svoje priče na UCLA i primljena sam u njihov spisateljski program. Svi su se naizgled slagali da je to dobro. Svi osim Eve.
Stajala sam u čamcu kad je Beezer isplovljavao. Jackova brodica uplovljavala je dok smo mi isplovljavali, a oboje smo stajali dok smo se mimoilazili. On je pokušao pročitati izraz mojega lica, tražio je znak da ga prepoznajem. Gledala sam ga trudeći se zadržati bezizražajno lice. Zadržavala sam dah.
Doista sam mislila da sam ga prevarila. Do sinoć.
Glava me boli. Baldahin se pomiče i okreće. Prevrćem se u krevetu želeći pobjeći od toga. Od tog mi se pokreta okreće želudac. Povraćat ću.
Ustajem pridržavajući se za stup kreveta. Hodam polako, hvatam se za pokućstvo kako bih zadržala ravnotežu i vučem se sve do starog mramornog umivaonika u kutu sobe. Puštam vodu i čekam da poteče hladna. Umivam se, a zatim si točim vodu u čašu i prisiljavam se popiti cijelu. Tada povraćam.
Oblivena sam znojem.
Potreban mi je zrak.
Prilazim jednom od prozora i otvaram ga, ali pretežak je, a uže je potrgano i visi. Tražim nešto čime bih ga poduprla i nalazim staro ravnalo. Prelazim na drugi kraj sobe kako bih otvorila suprotan prozor. Na trenutak drži, a zatim pada i zamalo mi uhvati prste. Pada treskom, a stakla pucaju popola, gotovo simetrično. To me naglo probudi.
Pažljivo prelazim od prozora do prozora i sve ih otvaram. Vrući povjetarac ispunjava sobu i donosi buku s ulice.
Zavjese vijore i pucketaju kao stara jedra, a čipkasti se baldahin uvija i nadima zvukom privlačeći moju pozornost. Osjećam nalet slanog zraka, a tada je soba odjednom puna jedrenjaka. Vratila sam su u Salem u vrijeme trgovine s Kinom. Golemi brodovi u luci polako se mimoilaze. Trgovci na ulicama prodaju začine lokalnim domaćicama koje se otimaju za njih i plaćaju cijelo bogatstvo za malu količinu papra koju će ponijeti kući i držati zaključanu u ukrašenim kutijama te gotovo nikada nikome ne poslužiti.
Stižem do ruba kreveta. Pružam ruku prema visećem rubu baldahina i povlačim ga. Guram ga pod krevet. U glavi mi se vrti. Okrećem se na stranu i oslanjam se na zaglavlje kako bih umirila sobu. Čekam san. Budim se u podne. Osjećam bol u želucu.
Kad si zadnji put jela? zamišljam kako me Eva pita. Bila bi u pravu. Ta bol je glad.
Ustajem. Pomišljam da bih trebala pokušati sići na pougljeni prepečenac i čaj. Evin lijek za sve. Čujem neki zvuk. Glas.
Isprva pomišljam da ponovno čujem Evin glas, a tada prepoznajem nazalni glas agentice za prodaju nekretnina.
Rekla mi je za to pokazivanje, ali sam potpuno zaboravila. Nije rekla da ne bih trebala biti ovdje dok pokazuje kuću. Jednostavno je pretpostavila da bih trebala znati za takav protokol.
Uspinju se stubama. Čujem kako agentica paru govori o stubama i o tome kako su grede uvučene u zidove pa se doima da ih ništa ne podupire. Jasno mi je kako ne zna da sam u kući jer se priča promijenila otkako sam je ja ispripovijedala njoj. Staje kod prozora na odmorištu kako bi skrenula pozornost na vrt dodajući novo hibridno cvijeće Evinoj zbirci, ne samo jednu novu ružu nazvanu po Evi, nego i dvije-tri druge za koje nisam čula i koje očito izmišlja u hodu. Dodala je i nešto o ostakljenim vratima na drugom katu, nešto potpuno netočno, ali uviđam kako bi to pridonijelo prodaji da nije toliko preuveličano. Pa ipak, čak i odavde osjećam da ti ljudi nisu zainteresirani za kuću, da je njezina predstava potpuni gubitak vremena.
»Umrla sam za tebe.«
Stajem kao ukopana. To je Evin glas. Toliko je glasan da su ga zacijelo i oni čuli.
I dalje se uspinju stubama. Moram otići odavde, odmah.
Prije no što uspijevam izići, agentica i njezini klijenti stižu do odmorišta. Krećem prema stražnjim vratima. Vrti mi se, krećem se pipajući zidove kao da je mrak, iako vidim svaki predmet. Znoj mi se slijeva niz lice. Agentica opaža kretanje u perifernom dijelu svojega vidnog polja i podiže pogled. Vidim da me ugledala, a tada njihove poglede usmjerava stolariji Samuela Mclntirea, dajući mi vremena da pobjegnem na stražnja vrata te niza stube za poslugu. U vrtu čekam agenticu. Vrlo sam napeta. Čujem dijelove njihova razgovora pokraj ulaznih vrata. Trudim se čuti ih, uzemljiti se pomoću zvuka njihovih glasova, stvarnih glasova. Klijenti su sa Srednjeg zapada. Možda iz Chicaga. Žena kaže da je već bila u Salemu, na izletu. Kaže agentici da je upamtila arhitekturu i da je pomislila na Salem kada je doznala da će njezin suprug biti premješten u područje Bostona.
Osjećam da njezin suprug nije baš oduševljen, ni kućom, ni Salemom.
»Dakle, spaljuju li i dalje vještice u ovom gradu?« Pokušava biti duhovit.
»Ne spaljuju ih, nego ih vješaju.« Agentica se smiješi. Potom razgovor vraća u prodajni okvir. »Nekretnine su ovdje mnogo povoljnije nego na Beacon Hillu«, čujem kako govori pokušavajući ga zadiviti. »Ili u Back Bayu... Ondje biste za ovakvu kuću platili tri do četiri milijuna.«
Čovjek pita za putovanje na posao. Kaže da je iz grada ovamo putovao četrdeset pet minuta. U glasu mu se čuje blaga uzrujanost zbog te gnjavaže.
»To je zbog izgradnje tunela«, kaže mu agentica. »Trebali ste ići mostom umjesto tunelom.«
On joj ne vjeruje. Osjećam to, a i ona to vidi. Govori mu za lokalnu željeznicu, kaže da se do postaje brzo može stići pješice, a potom dvadeset minuta do kolodvora North Station. Kaže da većina ljudi putuje vlakom, ali osjećam da taj čovjek nipošto ne bi putovao vlakom. On voli sam upravljati svojim vozilom.
Cijelo je pokazivanje traćenje vremena. Agentica mi poslije govori kako je to znala dok su ulazili. »On je želio iščupati vrt«, kaže, »kako bi uredio drugo parkirališno mjesto. Zamislite!«
Kaže da u četiri sata ima sljedeće pokazivanje te da bi doista bilo bolje da nisam kod kuće kad se vrati. »Prisutnost vlasnika često zastraši potencijalne kupce«, kaže. »Barem ako znaju da ste ovdje.«
Ulazim u kuću. Pristavljam vodu za čaj. Čisti Assam i pougljeni prepečenac. Prisiljavam se gutati. Do podneva se već osjećam malo bolje.
Potpuno sam zaboravila da mi je Ann obećala doći u vrijeme stanke za ručak te mi pomoći ukloniti ocvale cvjetove. Stiže upravo kad je turistički brod trubom oglasio podne. »Jesi li dobro?« pita. »Malo si blijeda.«
»Mamurnost«, kažem. Osjećam se glupo dok to govorim, ali uvjerljivo je.
»Znam kako je to«, kaže.
Nema mnogo vremena pa se odmah hvatamo posla. Dobro surađujemo. Krećemo se niz redove i otkidamo goleme cvjetove. Radimo ritmički, hipnotički: otkidamo, sakupljamo, predajemo košaru jedna drugoj. Sunčeva toplina godi mojim bolnim mišićima. »Hvala«, kažem.
Na kraju dugog reda božura u grmlju vidim nešto bijelo. Saginjem se i uzimam današnje novine Salem News koje je dostavljač onamo bacio. Navikla sam da me Evino lice gleda iz tih novina pa mi je na trenutak laknulo kad sam vidjela da je njezino lice zamijenjeno drugim, mladim licem. A potom je olakšanje nestalo kad sam pročitala ime — Angela Rickey. Frizura je stroga, začešljana prema natrag, vrlo slična onoj iz puritanskog vremena. Angelin nestanak zamijenio je vijest o Evi na naslovnici.
Odmah je prepoznajem.
»Bila je ovdje«, kažem.
»Što?«
»Vidjela sam je. Onaj dan kad sam stigla. Došla je na vrata. Kad sam stigla do njih, nje više nije bilo.«
»Gdje ti je telefon?« pita Ann. »Moramo nazvati Raffertyja.«
Rafferty stiže za deset minuta.
Govorim mu o tome. O tome kako sam mislila da se ona vratila, ali su umjesto nje na vratima bili Beezer i Rafferty.
»Jesi li sigurna da je to bila ona?« Rafferty vadi još jednu fotografiju, bolju od one objavljene u novinama.
»Osim madeža«, kažem.
»Kojeg madeža?«
»Imala je ružičasti madež na jednoj strani lica.« Prelazim rukom niz svoje lice, od sljepoočnice do brade. Rafferty i Ann se pogledaju. »Što?« pitam.
»Je li djevojka koju si vidjela bila trudna?« pita Rafferty. »Jest«, kažem. »Prilično.«
»To je zacijelo ona«, kaže Ann. »Tražila je Evu.« Gledam kako Rafferty razmišlja.
»Je li moguće da nije znala za Evin nestanak?« pita Ann. »Sve je moguće«, kaže Rafferty. Služben je. Profesionalan. Lice mu je kameno.
»Možda je željela dati Evi ključ«, pretpostavlja Ann. »Ili je tražila pomoć.«
»U redu«, kaže Rafferty. »Hvala.«
Okreće se u namjeri da pođe. To me trgnulo.
»Pričekaj«, kažem odlažući košaru. Pratim ga do vrata. »Kako ti je glava?« pitam.
»Dobro«, kaže. »Kako je tvoja?« Glas mu je hladan, ton sarkastičan. »Moram ići«, kaže i odlazi. Vraćam se Ann koja radi.
Ona opaža izraz mojega lica. »Ljubavnička svađa?« pita. »Što? Ne... Ne znam.«
»Možeš reći da sam staromodna, ali čak i kad je alkohol u pitanju, vjerujem da je uobičajeno da se novi dečko naljuti kad provedeš noć sa starim.«
Gledam je netremice.
»Grad je malen«, kaže Ann. »Vijesti brzo putuju.«
»To nije istina«, kažem. »Jack je bio ovdje, ali nisam spavala s njim.«
»Hej, to se mene ne tiče.« Ann i dalje otkida uvenule cvjetove. Pokrivam oči rukama, ali sve se i dalje vrti te naginje. Povraćam po drugi put, posred košare s uvenulim cvijećem.
Ann me ostavlja na Evinu kauču. Imam povišenu temperaturu.
»Vjerojatno zbog vrućine«, kaže. »Ili možda zbog operacije.«
Govorim joj o operaciji. Za slučaj da bude važno. Ali i zato da bih joj objasnila zašto nisam mogla spavati s Jackom LaLibertiejem. Zapravo, ni s kim. Želim da zna.
»Doći ću poslije posla«, kaže Ann. »Imam trave koje će te odmah izliječiti.«
Kimam. Želim samo spavati.
Počinju grozničavi snovi. Sanjam penjanje. Lyndley kako se penjala onaj dan kad je skočila i kako sam se ja poslije penjala kad me May nastojala zadržati na životu.
Lyndleyina me smrt teško pogodila; i sama sam gotovo umrla. Čak je i Eva mislila da bih trebala biti u bolnici. Ali, May to nije dopustila. To je bila naša stvar. Gak je i prvi dan kad me zarekla na stijenama mislila da je sposobna izići nakraj s tim. Bila je u krivu, dakako. Kao što je bila u krivu i u mnogočemu drugome.
Njezina reakcija bila je tipična za njezinu logiku. Nazvala je bravara da postavi brave na sve izlaze iz naše kuće. A tada ga je poslala daskama zatvoriti kuću Boyntonovih. Ulazna su vrata bila zaključana dvostrukom bravom. Bravar je bez pogovora postavio dvostruku bravu na vrata tete Emme (njihova je kuća bila napuštena i zatvorena daskama), ali protivio se postavljanju takve brave na naša vrata. Dvostruki su zasuni u Massachusettsu bili protuzakoniti jer su onemogućavali izlazak u nuždi. Rekao joj je to, ali već je bio postavio brave na sve prozore u prizemlju te na još neka mjesta, a May je rekla da mu neće platiti ako ne dovrši posao onako kako je ona željela. Stoga je naposljetku popustio.
Svrha tih brava nije bila spriječiti ulazak nekome, nego zadržati mene unutra. Promatrali su me zbog mogućnosti samoubojstva. Ljudi su čak i tada znali da je samoubojstvo nasljedno, a May nije željela riskirati sa mnom.
Ali, May mi nije bila dorasla po pitanju brava. Nisam se zamarala zasunom. Za tridesetak sekundi onesposobila sam sve brave na prozorima. Bila mi je dovoljna spajalica iz ladice njezina radnog stola.
Mjesec je bio pun, a njegov utjecaj snažan. O samoubojstvu su pogriješili. Nisam tražila mir, barem ne vječni mir. Tražila sam perspektivu. Željela sam vidjeti njezinim očima. Svi su to pripisivali zlostavljanju. Govorili su o onome što joj je Cal učinio. Svi su rekli da smo to trebali predvidjeti. Ali ja sam znala da nije bilo samo to. Ja sam bila kriva za to koliko i ona. Cal je možda jest zlostavljao. Ali, ja sam joj oduzela jedinu nadu u bijeg.
I stoga sam se ponovno popela. Željela sam vidjeti situaciju onako kako ju je ona vidjela. To sam morala učiniti.
Dugo sam se penjala. Bilo je mnogo teže no što je izgledalo. Neki psi su izišli iz svojih spilja i promatrali me. Ptice su kružile i kričale. Na pola puta do vrha posjekla sam stopalo na školjku koju su zacijelo galebovi ispustili. Kliznula je između palca i drugog prsta te ih razdvojila, proširila razmak među njima. Rana zapravo nije jako krvarila, ali krvarenje nije prestajalo, a ja ga nisam mogla zaustaviti pa sam se prestala truditi. Umjesto toga sam se jednostavno nastavila penjati, ostavljajući krvavi trag za sobom, poput onoga koji su od krušnih mrvica za sobom ostavili Ivica i Marica, za slučaj da se ne budem znala vratiti kući.
Bila mi je potrebna naizgled cijela vječnost da stignem do vrha, dijelom zbog sjena koje je bacao pun Mjesec, a dijelom zbog stopala.
Dugo sam stajala na rubu na kojem su stijene isturene. Na mjestu s kojega je ona skočila. Zurila sam u crno more pod sobom. A tada sam vidjela da se moja haljina promijenila. Na sebi više nisam imala odrezane traperice i majicu u kojima sam otišla od kuće, već bijelu spavaćicu koju je Lyndley imala na sebi onoga dana kad je umrla.
San ponovno mijenja perspektivu pa više nisam na litici, već u Evinu salonu na božićno jutro, u bijeloj čipkastoj spavaćici koju nam je Eva darovala, jednu Lyndley, a jednu meni. Premda je prizor vode isti, nije stvaran, već je posrijedi slika koju je Lyndley naslikala za mene na zadnji Božić svojega života. Ona koju je nazvala Plivanje prema Mjesecu.
Upravo sam je odmotala i stojim nad njom zagledana u teksturu vode i lik moje sestre, raspuštene kose koja plovi za njom, s jednom rukom ispruženom prema putu koji se pred njom proteže u beskraj te se sužava nestajući u punom Mjesecu tik iznad obzorja. Slika me opčinila, više nego bilo koja druga slika koju je naslikala. Svjesna sam glasova koji me okružuju, Evin i Beezerov glas komentiraju sliku, govore mi koliko je lijepa. A ja ih pitam kako su me uspjeli tako iznenaditi. Bila sam poznata po otkrivanju svojih darova prije Božića. Kako su uspjeli toliko velik paket sakrivati sve do božičnog jutra?
U sobi je zavladala mrtva tišina. San ponovno mijenja oblik. Ljudi su nestali. Čak je i Lyndleyina ruka nestala dok se moje oči približavaju slici promattajući pojedinosti poteza kistom, čudesne boje koje se vide samo kad se približite vodi. Svaka se boja odražava, ako se dovoljno približite da biste to vidjeli. Naginjem se previše, kao što se i Lyndley nagnula prije no što je pala sa stijene, i gubim ravnotežu kao što ju je i ona te noći izgubila. Tada uviđam da sam visoko. I da uopće nisam ondje gdje mislim da jesam, da nisam na stijeni s koje je Lyndley skočila, ni u Evinoj dnevnoj sobi, već na mostu Golden Gate. Gledam vlastitu smrt, klišej samoubojstva izražen jezikom snova. Magleni prsti pružaju se preko mosta, pokušavaju me uhvatiti, povući me. Ali, ja već padam, okrećem se u zraku i svjesna sam da nipošto ne mogu preživjeti. Osjećam kako padam u boje te slike, ali te su boje tvrde i suhe pa uviđam da je predaleko za pad čak i da slika već nije suha, da je pad u običnu vodu s te visine nalik udarcu u beton. Ako ne padnete posve ravno, ne možete preživjeti taj udarac. Ali, dok razmišljam o tome, boje poda mnom počinju se kretati i ponovno postaju tekuće, perspektiva se ponovno mijenja, a ja klizim između boja u hladnu vodu.
Ne tonem kao što je Lyndley potonula. Nisam u vodi, već u samoj slici i plivam po njezinoj površini kroz maglicu boja. Plivam prema Mjesecu. Pokušavam sustići Lyndley koja je preda mnom, njezina crvenkastoplava kosa plovi za njom. Udaljava se od mene, brzo, a ja je pokušavam sustići, ali nisam tako dobra plivačica kao ona pa je udaljenost među nama sve veća. S lijeve strane je otok Children's, a Mjesečevu stazu preda mnom zamjenjuje magla.
Promrzla i iscrpljena, dozivam je imenom. Magla je sada posvuda. Okrećem se u svim smjerovima, ali boje su nestale. More je mračno i pusto. Ostala sam bez daha, ali i dalje plivam u smjeru u kojem je ona otišla, ne obraćajući pozornost na sve što me odvraća od toga.
Ponovno je dozivam. »Lyndley!« Moj glas siječe kroz maglu. Ponovno opažam kosu, samo na trenutak, i predodžbe u njoj — školjku, morskog konjica. Ponovno je dozivam. Ona me čuje, okreće se. Ali, ne opažam Lyndleyino lice. To je Evino lice. Na njemu čitam ljubav i dobrotu. Pokušava mi nešto reći. Prestajem plivati samo jedan zamah. Osluškujem.
»Bježi i spasi se!« viče.
Ponovno sam na stijenama. Silazim, svjesna krvi. Sada je posvuda, prekriva sve. Stijene su skliske od nje. Dugo se spuštam do podnožja.
Osjećam Calovu prisutnost prije no što ga opažam. Hvata me za zapešće.
Tada se počinju pojavljivati psi, gledaju, čekaju. Čekaju da im dam dopuštenje.
Na njemu su. U trenu. Razdiru ga. Mogla bih ih zaustaviti; znam da imam tu moć. Ali ne zaustavljam ih. Želim da Cal umre.
Pucanj me budi iz grozničavih snova. Ne... ne pucanj. Grmljavina.
Hladno mi je jer sam oblivena znojem. Ali osjećam se bolje. Temperatura je pala. Kiša udara o prozorska stakla, a potom se slijeva niz prozorske daske kao da je kuća golemi brod koji propušta vodu. Trčim uokolo i zatvaram prozore. A tada opažam sat. Spavala sam sat i pol. Agentica će se za deset minuta vratiti s drugim klijentom. Uzimam Evinu žutu kabanicu i istrčavam na kišu.
Zrak je svjež. Ne samo zbog pljuska. Osjećam kako dolazi hladna fronta. Prelazim preko parka, još nisam sasvim budna i nemam pojma kamo idem, ali odlazim u oluju. Stajem na uglu kako bi prošao žuti turistički autobus-plovilo. Sa strane piše »VODOZEMNO VOZILO«. Prednji dio više je nalik vojnom tenku nego turističkom autobusu. Glas pojačan mikrofonom u prolazu imenuje znamenitosti, pita zna li tko čiji je ono kip. Svi pretpostavljaju da je to vještica. Turistički vodič im govori da su posve u krivu, ali da svi tako misle. Kaže da je to kip osnivača Salema, ali dodaje neka im ne bude neugodno ako nisu pogodili jer je i jedan državni časopis pogriješio. Kaže kako je u njihovu članku o Salemu bila fotografija kipa Rogera Conanta ispod koje je naš osnivač predstavljen kao »odlučna čarobnica«.
Nestvarno je. Možda još napola sanjam. Turisti se naginju kroz prozore i fotografiraju dok postaju nešto drugo, dok se pretvaraju u stabla s granama koje mašu, koje sežu kroz prozore kako bi me u prolazu dodirnule. Ili se stabla kreću iza njih, još jedna optička varka.
Kiša me vraća u život. Zatječem se na Pickering Wharfu, pred Anninom prodavaonicom, gledam izlog. Pogled mi se fokusira iza stakla, u svijet iza ovog svijeta. Annina pomoćnica sjedi za stolom u kutu, a pred njom su prostrte tarot karte. Klijentica je usredotočena na karte, a govor njezina tijela otkriva više nego što otkrivaju karte čineći ih nepotrebnim. Čitam je čak odavde: izgubljena ljubav, tužno pognuta ramena. To je žena čiji su snovi umrli. Ovamo je došla u potrazi za nadom. Da vidimo, putnik, putovat će. Možda je zapravo ne čitam jer je to o putovanju očito; žena je očito turistica pa je barem doputovala ovamo. Ipak, vidim još putovanja u njezinoj budućnosti. Reci joj to, pomišljam. Daj joj nešto za što će se uhvatiti. »Putujte, krećite na putovanja, ništa drugo ne postoji.« Evin glas citira. Ne znam zašto bi itko želio živjeti od toga, od proricanja. Mene bi to jako rastuživalo.
Turisti vrve uokolo. Jedan vrlo okrugao čovjek zaboravio je kabanicu pa na sebi ima vreću za smeće s izrezanim otvorima za ruke. Turistički autobusi parkirani su uzduž i poprijeko. Ne sjećam se da je na obali ikada bila ovolika gužva. Ljudi stoje pred vratima, pod nadstrešnicama, i čekaju da se vrijeme promijeni. Ako vam se vrijeme u Novoj Engleskoj ne sviđa, pričekajte koji trenutak. U ovoj sporednoj ulici šest je vještičjih prodavaonica. Vidim turiste koji u njima kupuju sapune, ulja i male vrećice s napicima prije no što se vrate u autobuse za Nebrasku i Ohio. Autobusi ih moraju čekati. »O, molim vas, molim vas, pričekajte. Trebam nešto za svoju unuku. Tko zna kad ću se opet vratiti ovamo. Sljedeće godine idemo u Atlantic City.«
Annina pomoćnica naplaćuje klijentici kojoj je proricala. Pokraj blagajne su tarot karte. Ona podiže glavu i pogleda me.
»Je li Ann ovdje?« pitam.
»U skladištu je«, kaže pomoćnica. »Odmah će doći.«
Žena koja je upravo platila ponovno ulazi, a ja se pokušavam maknuti na stranu, ukloniti joj se s puta, ali pritom hvatam tarot karte i rasipam ih po podu.
»Oprostite«, kažem i saginjem se kako bih ih pokupila.
»Ne dirajte ih!« kaže prodavačica. Spušta se na koljena i sakuplja karte. Karte su netaknute, osim jedne koja je licem prema gore sletjela pred moje noge.
Prodavačica mi upućuje dramatičan pogled. »Karta smrti.« Podiže kartu držeći je za rubove, kao da je vruća ili nečime zagađena. Stavlja je na pult. Potom polako odlazi do posude s kristalima i vadi ametist na lančiću.
Utiskuje mi ga u ruku. »Nosite ovo oko vrata«, kaže. »Ne skidajte ga čak ni dok se tuširate.«
»Što?«
»Potrebna vam je zaštita«, kaže.
Ann se tada vraća i zacijelo opaža izraz mojega lica.
»Što se događa?« pita. Gleda me sumnjičavo. »Jesi li dobro?«
Prodavačica se okreće prema njoj. »Izvukla je kartu smrti.«
»Došla si na proricanje?« Ann gotovo ne može vjerovati u to.
»Ne«, kažem. »Prevrnula sam karte.«
»Karta smrti joj je pala pred noge. Potrebna joj je zaštita.«
Ann hvata moju glavu i spušta je te prstima prelazi preko nje, pipa i pritišće. »Dobro je«, izjavljuje. Daje djevojci kristal. »Vrati ovo natrag.«
»Oprosti zbog ovoga s glavom«, kaže. »Samo sam tako mogla postići da te ostavi na miru.« Izgleda zabrinuto. »Jesi li dobro?«
Ne znam što bih rekla.
»Dođi«, kaže i vodi me u svoj ured. »Karta smrti ne znači ništa«, kaže. »Zapravo, nije da ne znači ništa, nego najčešće označava preobrazbu. Završetak jednog načina života i početak drugog. To je najčešće dobro«, kaže. »A osim toga, mora se tumačiti u kombinaciji s drugim kartama.« Ann se doima užasnuto. »Ne bih joj uopće smjela dopustiti da proriče«, kaže. »Podsjeti me da je otpustim.«
Pokušavam se nasmiješiti.
»Izgledaš bolje«, kaže nastojeći održati pozitivan stav. »Malo.« Dugo sjedim na njezinu kauču. Ona mi daje topli čaj s korijenom valerijane.
»To je prirodni sedativ«, kaže. »Neprestano ga pijem.«
»Moram te nešto pitati«, napokon kažem. Zbog toga sam došla. »Želiš proricanje?« Doima se iznenađenom. »Nije takvo pitanje. Nešto o Evi.«
»U redu.« Gleda me.
»Misliš li da je moguće da se Eva ubila?« To mi se pitanje neprestano pojavljuje u mislima. Ne mogu ga se osloboditi. »Misliš, samoubojstvo?«
Ta se riječ doima pogrešnom. »Nisam sigurna što mislim.«
Ann odmahuje glavom. »Eva je bila najsretnija osoba koju sam poznavala. Nije bila od onih koji se ubiju.« Kimam.
»Zašto to uopće pitaš?« Ne želim joj reći za glasove.
»Znala je da dolazim«, kažem. »Prilično sam uvjerena u to.« Ann razmišlja. »Pa«, kaže, »Eva je bila čitačica. Znala je mnogo, zar ne?«
»Poslala mi je svoj jastučić. Onaj na kojemu je izrađivala čipku. Zašto bi to učinila?«
»Možda je jednostavno željela da ga ti imaš«, pretpostavlja Ann. Zbog toga bi mi ttebalo biti lakše, ali nije. »Nisi pronašla poruku ni nešto slično.« To je bilo više pitanje nego izjava.
»Ne.«
»Mislim da to nije bilo samoubojstvo«, kaže Ann. »To ne bi imalo smisla.« Želi nešto reći, ali predomišlja se. Pijuckam čaj.
Dugo ostajem u Anninu uredu. Kampiram na njezinu kauču. Ona donosi večeru. Daje mi još biljnih čajeva. U osam sati mjeri mi temperaturu. »Nije loše kao što je bilo«, kaže. »Ali još imaš povišenu temperaturu.«
»Mislim da ću poći kući«, kažem uzimajući svoje stvari. »Odvest ću te ako možeš malo pričekati«, kaže. Gledam kuću. Vidim je odavde. »Mogu pješice.«
»Nazvat ću te kasnije«, kaže Ann i grli me na rastanku. »Ozdravi.«
Zapravo se već osjećam bolje. Mnogo bolje nego što sam se osjećala. Ann to zacijelo vidi. Malo odmora i bit ću dobro.
Hodam pristaništem pa preko parka, prelazim ulicu i kroz stražnja vrata ulazim u vrt. Još je dovoljno svjetla da se vidi pa pokraj stražnjih vrata opažam nekoliko cvjetova koji su mi promaknuli. Saginjem se i trgam prvi cvijet, a tada ga, uvidjevši da je Ann zacijelo nešto napravila s košarom nakon što sam povraćala, stavljam u džep.
Saginjem se prema drugom. Promašujem i hvatam stabljiku umjesto cvijeta, nisko ga spuštam i tada gledam kako se vraća poput malenog katapulta, odbacivši nešto u zrak.
Dok to pada na opeke, čujem zveket. Zvuk je metalan, prepoznatljivo osjetilno sjećanje. Neizbježno. Naginjem se kako bih vidjela što je. Uzimam... ključ.
Onaj ključ.
Zurim u njega. Star je, ne kopija koju su načinili u policiji, već Evin ključ, onaj koji mi je običavala ostavljati među božurima kad je znala da dolazim.
Bila sam u pravu. Znala je. Znala je što će joj se dogoditi i znala je da ću zbog toga doći.
Još se naginjem naprijed. Kao da se ne mogu uspraviti. Jaka bol rascjepljuje mi glavu. Pulsiranje vrućice. Zimica mi prolazi kroz ruke i noge.
Dok se mukotrpno pokušavam uspraviti, opažam talijansku svilu.
Cal stoji dovoljno blizu da ga mogu dodirnuti. Usne mu se pokreću, ali zvuk ne izlazi. Moli.
Kad napokon progovori naglas, zaurla. »Gospode, spasi ovu djevojku od paklenog ognja.« Podiže ruke prema nebu. Ne miče pogled s mene, motri svaki pokret i trzaj mišića kao što to psi čine dok vrebaju svoj plijen.
Ukočila sam se.
On ponovno progovara, ali riječi su nerazgovijetne. Dobio je vjerski dar govora.
Haluciniram. Zacijelo haluciniram.
Ali, tada me zapahne miris. Osjetilno sjećanje. Poznajem taj miris. Izaziva mi mučninu.
Pogledom tražim pse. Ovaj put bi se trebali početi pojavljivati. Kako bi mi pomogli. Kako bi ga ubili. Ovo je san.
Ali, čak i dok to želim, znam da ovo nije san. Pasa nema. Ovo je ono na što me je Rafferty upozorio.
Osjećam kako tonem, kako gubim svijest. Utiskujem ključ u dlan i tvrdi metal me budi. Ključ... vrata. Procjenjujem udaljenost. Pojurim.
Cal me slijedi.
Osjećam ga iza sebe. Približava se.
Petljam ključem. Napokon ga uguram u bravu kad me on hvata.
Trese me. Preklinje demone neka iziđu. »Klekni i moli!« zapovijeda. »Klekni i moli sa mnom!« Pokušava me gurnuti dolje, ali uspijevam ostati uspravna.
»Tko si ti, demone?« urla. »Kako ti je ime?« Oči mu sjaje žutim sjajem.
Snažno upirem i vrata popuštaju. Portal se otvara i ja ulazim u drugi svijet, u Evin svijet.
Labava šarka premješta težište vrata i Cal posustaje. Guram vrata prema njemu, zatvaram ih.
»Isus je umro za tvoje grijehe!« viče. »Isus je umro za tebe!«
Čujem ga kroz razbijeno staklo, i dalje preklinje demone da odu. »Klekni i moli!«
Gura ruku kroz razbijeno staklo, hvata šaku kose i povlači mi glavu, udarajući njome u vrata.
»Demone, odlazi!« viče i udara mojom glavom dovoljno snažno da ih istjera. Osjećam kako mi komad stakla siječe vlasište.
Vidim iskrice. Udaljeni smo nekoliko centimetara, a među nama su krhotine stakla, onoga koje sam razbila prve večeri kad sam došla ovamo.
Pokušava me ubiti. Pokušava me spasiti.
»Umrla sam za tebe.« To više nije Calov glas. Evin je. Budi me.
»Klekni i moli«, glas ponovno zapovijeda, a ja se ovaj put pokoravam, hvatam njegovu ruku dok padam na koljena, pritišćući njegovo zapešće na razbijeno staklo.
On kriči poput ranjene životinje.
Vrijeme staje.
»Bježi i spasi se«, čujem kako Eva kaže. Trčim prema telefonu i nazivam policiju.
Vičem tražeći Raffertyja, a tada ispuštam telefon presijecajući svoju vezu sa svime što je stvarno.

Treći dio




Dvadeseto poglavlje


Podigni čipku pred lice. Ako čitaš osobu koja nije dostupna ili je preminula, katkada je dovoljno imati kakvu osobnu stvar ili čak fotografiju — iako je životna sila uvijek moćnija od bilo koje slike.
Vodič za čitanje čipke



Predmeti uklonjeni s mjesta zločina:
Dva jednaka crvena dnevnika s koricama uvezenim u crvenu kožu

Prvi dnevnik: Evin Vodič za čitanje čipke. Sadrži zapise o čitanjima, recepte i dnevna zapažanja. Doima se da je posrijedi ponajprije priručnik za proricanje putem čitanja čipke.
Drugi dnevnik: pisala ga je Towner 1981. godine te je korišten u psihijatrijskom liječenju kao svojevrsna terapija. Sadrži jednu novelu koja se doima barem donekle utemeljenom na stvarnim događajima. Priča se odvija kroz dnevničke zapise s datumima. Pretpostavka je da su događaji izmišljeni; dnevnik je bio dio tečaja kreativnog pisanja za pacijente koji je 1980. godine organizirala Psihijatrijska bolnica McLean. Potrebno je obaviti daljnje istraživanje kako bi se ustanovilo može li se bilo što od tog sadržaja upotrijebiti kao dokaz protiv Calvina Boyntona u bilo kojem slučaju.

1981., Bolnica McLean, kreativno pisanje
Igra skrivača u mraku
Towner Whitney

Igrali smo se svakog ljeta, katkada dva ili tri puta tjedno, ali nikada prije no što bi se Lyndley vratila iz njihova doma na Floridi, negdje između Dana sjećanja na poginule vojnike i Dana nezavisnosti. Nikada se nisu telefonski najavljivali, čak ni radiovezom, a kad su napokon pristali u luku, bilo je to uvijek punim jedrima, što su djeca s kopna i udaljenijih otoka shvaćala kao znak da će igre uskoro početi.
May je u pogledu te igre vodila »politiku otvorenih vrata«, a kad smo počeli, prije no što je igra poprimila toliko natjecateljsko svojstvo čak se nekoliko puta igrala s nama. To je dijelom bilo zato jer se Beezer želio igrati i nije želio biti »napušteni«, kao što smo to tada nazivali, pa je ona znala igrati s njim, kao u timu, kako bi na neki način uravnotežila situaciju. Dopuštali smo to samo zato jer je Beezer bio vrlo malen i zato jer je, kad bismo ga uplašili, najbolje vrištao-smijao se. Bio je to nijemi vrisak, pri čemu bi mu se lice izobličilo kao u filmu strave; kad bi udahnuo, hukao je poput sove, dijelom zbog astme, a dijelom zato jer je bio najsmješnije dijete na svijetu. Kad biste čuli njegovo hukanje, motali ste se nasmijati (bez obzira na to gdje ste se sakrivali), pa mu je to često koristilo. Mogao se uplašiti nekoga tko bi dojurio prema njemu i tada bi samo takvim smijehom još tri igrača istjerao iz njihovih skrovišta. Kad je porastao, to mu je postalo taktika, a kad bi se približio mjestu na kojemu je pretpostavljao da se sakrivate, ugasio bi svjetiljku, prišuljao vam se i jednostavno hukao sve dok se vi ne biste smijali toliko jako da ne biste mogli trčati i spasiti se.
Pravila igre skrivača u mraku jednostavna su. Uvjerena sam da su vam poznata. Posrijedi je zapravo inačica skrivača koja se igra u mraku, a dopuštena je samo svjetlost baterijske svjetiljke koju nosite dok tražite druge. Kad smo je počeli igrati, bilo je potrebno samo pronaći sakrivenu osobu, obasjati je zrakom svjetlosti, a tada obasjati veliki stari hrast, koji je uvijek bio »pik«.
Ali, to nam je ubrzo dosadilo jer je zapravo bilo prelagano za onoga tko je tražio. Ta je osoba morala samo ugasiti svjetiljku i pričekati da drugi počnu trčati prema piku te tada uključiti svjetiljku i obasjati ih. Naposljetku više nitko nije riskirao trčanje prema piku pa je jedna igra mogla trajati satima dok svima ne bi dojadila pa bi otišli kući ostavljajući onoga tko je tražio satima samog u mraku. To smo nazivali »napuštenošću«. Ako ste ostali posve sami, to je bilo prilično neugodno. To vas je izluđivalo. Niste znali jesu li se svi doista dobro sakrili ili ste sami nasred otoka, s galebovima koji vam se počinju obraćati i izgovarati vaše ime kao što to uvijek čine ako ste predugo sami s njima. Tada biste beskrajno dugo sjedili naslonjeni na stablo, usrali biste se od straha, toliko da se ne biste mogli pomaknuti. Kad se to meni jednom dogodilo, cijelu sam noć ostala vani, ali sam gadno nadrapala jer me je May u zoru uhvatila dok sam kradom ulazila u kuću te je odlučila stati nakraj tom napuštanju.
»Zašto se jednostavno ne možete igrati kao normalna djeca?« upitala je Lyndley i mene kad je sljedećeg poslijepodneva ponovno počela razgovarati s nama. Sjećam se kako je Lyndley prasnula u smijeh kad nas je May to pitala, a pitanje je bilo toliko smiješno da se čak i May morala lagano nasmiješiti iako se vidjelo da se trudi suspregnuti osmijeh. Ali, zapovjedila nam je promijeniti tu igru ili prestati igrati. To su bile mogućnosti.
Stoga smo promijenili igru. A ta promjena ju je poboljšala. Učinili smo je težom. Kao i kod uobičajene igre skrivača, kad biste nekoga pronašli, morali ste se s njim utrkivati do pika. Tako je bilo mnogo bolje. Više smo se natjecali. Otprilike u to vrijeme druga su djeca počela dolaziti igrati se s nama. Lyndley je o tome pričala jednom dječaku iz grada, a Beezer je rekao klincu s kojim je jedrio na otoku Baker's.
Glas se proširio. U vrijeme najveće popularnosti igre igrali smo je četiri ili pet puta tjedno, od Dana nezavisnosti sve do Dana rada. Ali, nismo prestali s napuštanjem, nego smo ga samo pretvorili u nešto drugo. Izmijenili smo ga. Umjesto taktike, napuštanje je postalo inicijacijski obred. Kad god bi se netko novi pridružio igri, prema nepisanom pravilu tražio je u zadnjoj rundi igre. Katkada smo igru morali završiti ranije no što smo htjeli samo da bi se to moglo ostvariti. Katkada smo brzo trčali prema piku i govorili gdje se novi igrač sakrio kako bi bio obasjan za sljedeću rundu. Tada bi se novi klinac, novi tražitelj, okrenuo prema hrastu i brojio do što. Dok je brojio, igra bi završila i mi bismo svi otišli kući. Novog klinca ostavili smo samog sve dok ne bi shvatio ili se uplašio kad bi prošlo previše vremena pa bi pomislio najgore — da je ondje možda kakav ubojica koji nas je posmicao jednog po jednog, da nas je oteo leteći tanjur ili takvo što. Malokada je kome sinulo da smo jednostavno otišli kući. To nije bilo nešto što su djeca činila, barem ne svojevoljno. Ali, naposljetku bi shvatili šalu, izdaju. Ako se klinac nakon toga vratio, ako je došao po još, postao je jedan od nas. Ako nije, zaključili bismo da nismo izgubili mnogo. Nitko nikada nije spomenuo podli trik. Bilo je to nepisano pravilo, naš inicijacijski obred.
I, dakako, gotovo nije potrebno reći da cmizdrenje nismo tolerirali. Ako si se uplašio ili ozlijedio, bilo je bolje da to zadržiš za sebe. Jednom je klinac s jednog od drugih otoka pao u zečju jamu i uganuo gležanj. Bio je takav junak da se nije ni požalio na to i odigrao je igru do kraja iako je zbog sporog trčanja prema piku bio predmet velikog ismijavanja. To je bilo bolje od priznavanja slabosti jer kad biste priznali slabost, više vas ne bismo zvali. Taj je dječak najveći dio ljeta proveo na štakama pa se ionako nije mogao vratiti, ali zaslužio je naše poštovanje i od tada se svakog ljeta igrao s nama.
Nakon njegove nezgode smo, na Mayin prijedlog, pokušali stavljati zastavice u zečje jame, bijele zastavice koje su se vidjele u mraku, ali to nije funkcioniralo. Jama je bilo previše, a jedan je klinac pokušao preskočiti zastavicu i »zamalo se nakolčio« na njezin vrh, kako je to Lyndley rekla dok je tu priču pripovijedala May. Stoga smo odustali od zastavica. A osim toga, zapravo smo voljeli zečje jame. Mislili smo kako je dobro to što mi znamo za te prepreke, a oni ne znaju, kao što je bilo dobro i to što smo znali za najbolja skrovišta. Ti gtadski klinci bili su prilično žestoki igrači pa nam je bila potrebna svojevrsna prednost domaćeg terena, ako me razumijete.
Na našem je otoku, na jednoj strani simbola osmice bila naša kuća, a na drugoj strani bila je Lyndleyina kuća. Na sredini, pokraj pristaništa, bila je crvena školska zgrada, a iza nje, više na našoj strani otoka nego na Lyndleyinoj, bilo je slano jezero u kojem smo se ljeti kupali i prali kosu. Zimi je May topila snijeg za pranje koje smo obavljali jednom tjedno »bez obzira na to je li bilo potrebno«, kao što je to Beezer volio reći. U kupaonici na katu bila je stara bakrena kada, a mi smo stavljali posude s vrućom vodom u kućno dizalo i podizali ih kako bismo napunili kadu. Ali, ljeti nas je May slala na jezero prati kosu komadom Ivory sapuna i nešto pahuljaste kreme za brijanje. Beezer, Lyndley i ja bismo se svukli, skočili u vodu, izronili, nasapunali se i ponovno zaronili, ostavljajući plutajući trag sapunice po cijelom bazenu. Sada to ne biste mogli učiniti jer to nije dobro za okoliš, ali tada nismo bili svjesni takvih stvari. Budući da je voda bila slana, nismo se mogli temeljito oprati pa smo cijelo ljeto hodali uokolo s bijelim slojem na preplanuloj koži. Temeljito smo se mogli oprati samo kad bi se dogodio pljusak, a tada bi nam May dala sapun i poslala nas plesati pod kišnim kapima sve dok se ne bismo prestali pjeniti ili dok nam usne ne bi poplavjele, što se već prvo od toga dogodilo. Nikada nas nije slala na grmljavinsku oluju, dakako, već samo na običnu kišu.
Najčešće smo se kupali u slanom jezeru. Sjećam se kako smo jednom zaboravili kući donijeti Ivory sapun pa nas je May poslala natrag po njega, ali nije ga bilo. Sutradan smo ga pronašli na stražnjoj plaži, gdje smo pronašli mojega psa Skyboa nakon što ga je Cal toga ljeta ubio. Cal je uvijek govorio da je to bio nesretan slučaj, ali svi smo znali da nije tako. No, to je druga priča, ružna, u koju ne želim ulaziti. Dovoljno je reći da su ti događaji među nama potaknuli mnoga nagađanja. To je, uz činjenicu da je jezero bilo vrlo duboko, Lyndley i mene navelo na pomisao da mu nema dna te da na neki način istječe u more na stražnjoj obali. Smatrale smo da događaj s Ivory sapunom potvrđuje našu teoriju, ali Beezer je uporno tvrdio da griješimo u svemu tome jer Ivory sapun, dakako, pluta pa ne tone na dno. »To ne dokazuje da je jezero bez dna«, rekao je. Gadile smo mu se i istodobno je bio vrlo uzrujan te očito o tome više nije želio razgovarati ni s jednom od nas pa smo naposljetku napustile tu temu i više nikada je nismo načele.
Beezer je zapravo bio toliko uzrujan zbog svega da je Eva morala sa mnom razgovarati o tome. Naposljetku smo više razgovarale o razlikama između Beezera i mene nego o slanom jezeru. »Postoje mistici i postoje mehanicisti«, rekla je, »i gledaju različitim očima.«
One godine kad smo skrivača u mraku igrali s Jackom i Jay-Jayem, Lyndley se počela mijenjati. Prisjećajući se, uviđam da sam to znala i prije te noći. Kad je Lyndley tog ljeta stigla, bila je drugačija. Nisam mogla odrediti po čemu. Nije istrčala s broda i uz rampu, zgrabila me i hrvala se sa mnom sve dok ne bismo pale u vodu smijući se i potapajući jedna drugu kao što smo to inače činile. Umjesto toga mi je mahnula i nasmiješila se, ali po pristaništu je hodala kao odrasla osoba. Uopće se nije hrvala sa mnom; samo me zagrlila. »Oh, Towner, kako si odrasla«, rekla mi je iako je bilo očito da je ona odrasla, a ne ja. Rekla je to sva sjetna, poput kakve starice ili tako nekako. Te joj je godine čak i glas bio drugačiji. Nagovještaj južnjačkog naglaska, koji je imala na početku svakog ljeta i koji bi potkraj ljeta gubila, te se godine pojačao; bio je naglašeniji. Pitala sam je za to, ali ona je rekla da nema pojma o čemu govorim.
Nitko drugi također nije imao pojma o čemu govorim. May to nije vidjela, a s Beezerom nisam mogla razgovarati o tome. Bilo je to poput tjelokradica ili nečega sličnog, kao da je netko Lyndley zamijenio tjelokradicom, netko tko ne zna kako bi se trebao ponašati. Znala sam što bih trebala učiniti. Trebala sam reći nekome da to nije moja sestra i zahtijevati da se Lyndley vrati, ali nisam znala kome da to kažem. Teta Emma i Cal ponašali su se čudno kao i inače pa sam znala da oni nipošto nisu zamijenjeni tjelokradicama. Kasnije te godine, kad je to čudno ljeto završilo, rekla sam Evi o tome, a ona me barem saslušala iako nije izvukla nikakav zaključak, barem ne zaključak za koji bi mi mogla reći. Znala sam da ne vjeruje u kolonizaciju tjelokradica iz svemira, da nikada nije vidjela čak ni film o tome ni bilo što slično. Pa ipak, doimalo se da se Eva najviše približila razumijevanju, kao i uvijek.
»Tko je zapravo Lyndley?« upitala me kad sam završila svoje dramatično izlaganje. Takva čudna pitanja često je postavljala pa me nije iznenadilo. Ali, to nije bio odgovor kakav sam željela pa tada nisam pokušala odgovoriti na njega. Umjesto toga sam joj samo uputila vrlo ogorčen pogled.
»Razmisli o tome«, bilo je sve što je rekla.
Eva mi je znala stvari posložiti na drugačiji način te mi pomoći da ih shvatim. To me doista potaknulo na razmišljanje. Mnogo sam razmišljala o Lyndley. Tek sam nekoliko dana poslije shvatila što je Eva željela reći. Brzi odgovor, odgovor koji smo pružali svima koji su pitali, glasio je da je Lyndley moja sestra blizanka i da je poznajem još iz majčine utrobe.
Ali, pravi odgovor nije bio toliko jasan. Jer, istini za volju, svoju sam sestru upoznala tek kad mi je bilo trinaest godina. Moja ju je majka dala nedugo nakon što smo se rodile, umotala ju je kao dar i predala je svojoj polusestri, mojoj teti Emmi Boynton koja nije mogla začeti dijete. Koliko god sam žarko željela upoznati svoju sestru blizanku, uopće je nisam poznavala. Živjeli su južno do nas, u mjestu u kojem je Emmin suprug Cal zarađivao za život sudjelujuću u jedriličarskim utrkama. Stoga sam Lyndley upoznala tek one godine kad sam navršila trinaestu i kad su Boyntonovi počeli ovdje provoditi ljeta, kad se Cal počeo natjecati za Jedriličarski klub Eastern u Marbleheadu.
Boyntonovi su u Novoj Engleskoj proveli ukupno pet ljeta, što je ukupno činilo malo više od godine. Ako ste tome pristupili matematički, kao što bi to moj brat Beezer možda učinio da mu je Eva postavila isto pitanje, slika je počela izgledali mnogo drugačije. Najveći dio Lyndleyina života odvijao se daleko od mene. Stoga sam, kad me Eva pitala tko je zapravo Lyndley, o tome više puta razmislila prije no što sam pokušala odgovoriti na to pitanje i na kraju sam ustanovila da jednostavno ne znam odgovoriti na njega. Ono što se događalo mojoj sestri, sve ono što ju je oblikovalo i promijenilo joj život, događalo se dok je bila daleko od mene, u životu u kojemu ja nisam sudjelovala. Sljedećih sam si godina nekoliko puta postavila Evino pitanje. Kad je Lyndley umrla, zapitala sam se jesam li je ikada uopće poznavala.
Ono ljeto kad smo odigrali svoju posljednju igru skrivača u mraku bilo je ljeto kad je Lyndley počela hodati s Jackom LaLibertiejem. On i njegov brat Jay-Jay nekoliko su puta došli igrati se s nama. Mnogo se djece iz grada igralo s nama, njih šest ili sedam uključujući Jacka i njegova mlađeg brata. Računajući djecu s otoka Baker's, najčešće nas je igralo deset ili dvanaest, mahom dječaka. I Jack i Jay-Jay su već odradili napuštenost, a te je noći s nama je bio novi klinac Willie Mays, bejzbolska zvijezda iz škole Beverly High. Ime mu zapravo nije bilo Willie Mays, ali bio je dobar trkač i svi su govorili da će vjerojatno biti profesionalac, što je doista i bio, neko vrijeme, ali nije napredovao dalje od druge lige, a ni tada nije mnogo igrao.
Svi su znali da je Jack zaljubljen u Lyndley. Njoj je toga ljeta bilo šesnaest godina, a mislim da je Jacku bilo sedamnaest iako je izgledao starije. Lyndley je rekla da je to zato jer je mnogo vremena provodio na suncu, na očevu brodu. Bio je zamaman. Viđale smo ga i prije — neke od njihovih zamki bile su blizu stražnje obale, a Jack ih je preuzeo nakon što je njegov otac nadrapao jer je ustrijelio kradljivca, što je u Massachusettsu još bilo zakonom dopušteno, ali ipak se nije odobravalo. Jednom nam se nasmiješio kad smo ga Lyndley i ja motrile s obale pa smo se obje gotovo srušile.
Calovo se opijanje toga ljeta otelo nadzoru pa smo našu igru igrali »kad je vrijeme dopuštalo«. To je zapravo značilo »kad je Cal dopuštao«, odnosno, igrali smo se kad je Cal bio odsutan, što je ionako bilo najveći dio vremena. Imao je sobu u jedriličarskom klubu Eastern i ondje je najčešće provodio noći, jer su mu besplatno davali alkohol dokle god je pobjeđivao za njih. Pozivali su ga da ostane u klubu jer su na taj način imali određen nadzor nad njim i znali su da će se sutradan barem pojaviti na utrci. Osim toga, mogli su mu razrjeđivati piće ako bi se previše pokvario. Ili mi je barem Lyndley tako rekla. Ne znam kako je to znala.
Dakle, »kad vrijeme dopusti« značilo je ako i kada je rampa spuštena što su klinci vrlo brzo prozreli. Ne znam jesu li povezali da je rampa bila spuštena samo dok Calova brodica nije bila svezana na našoj platformi. Ako jesu, nitko to nije spomenuo, barem ne meni.
Ispostavilo se da smo se toga srpnja igrali većinu večeri. Kad smo posljednji put igrali, bilo je šesnaesteto djece, uključujući djevojčicu s drugog graničnog otoka, moreplovku koju je Beezer upoznao u Pleonu, dječjem jedriličarskom klubu. Bila je doista premlada da bi se igrala, ali smo joj ipak dopustili, samo da bismo imali još jednu djevojčicu koja će zaokružiti situaciju. Kad smo imali dva nova igrača, najčešće smo bacali novčić kako bismo ustanovili tko će biti napušteni, ali te godine se podrazumijevalo da će to biti Willie Mays jer je djevojčica bila premlada pa bi nam bilo žao ostaviti je posve samu u mraku.
Jay-Jay i Beezer bili su vjerni prijatelji. Njihovo je prijateljstvo bilo toliko veliko da je Beezer Jay-Jayu pokazao neka od svojih skrovišta, što je bilo potpuno protiv pravila, ali smo mu progledali kroz prste; Beezeru smo uvijek gledali kroz prste. Osim toga, ta skrovišta ionako nisu bila osobita jer smo ih Lyndley i ja već sva iskoristile.
Ako se nismo zajedno sakrile, Lyndley i ja imale smo različite teritorije. Ona je imala zapadnu stranu otoka, pokraj igrališta za bejzbol, a ja sam imala sve od slanog jezera do obale. Ona je bolje prolazila jer su njezina mjesta bila dalje, a onaj tko bi tražio najčešće se ne bi toliko udaljavao od pika za slučaj da drugi počnu juriti prema njemu. Ja sam imala manje prostora, ali moja su skrovišta bila bolja. Imala sam jednu granu na koju sam se znala popeti, a na njoj me nitko ne bi pronašao, čak ni Lyndley. Znala je prolaziti ispod nje tražeći me, ali nije podizala pogled iako sam ja sjedila tek metar iznad njezine glave.
Te smo noći već odigrali šest rundi, što je za nas bilo mnogo jer smo imali mnogo igrača kojima je bilo potrebno mnogo vremena da stignu do pika. Iako smo već bili odlučili da će Willie Mays ostati napušteni, gotovo ga nije bilo moguće pronaći pa je Jack dopustio da ga se pronađe kako bi mogao namjestiti Willieju. Jack nam je svima rekao neka ostanemo sakriveni dok Willie Mays ne potrči prema piku. Tada je Jack izbrojio do što, ugasio svjetiljku i sjedio pokraj stabla čekajući Willieja. Prošlo je neko vrijeme, ali Willie je napokon pojurio, a Jack ga je čuo te jednostavno stao pokraj stabla, uključio svjetiljku i obasjao ga. A tada je, prije no što se Willie stigao pobuniti, viknuo: »Hajde, hajde, svi ste slobodni«, na što smo svi izišli iz svojih skrovišta i prišli mu.
Ako je Willie i znao da ćemo mu podvaliti, nije to otkrio. Kao pravi igrač jednostavno je prišao stablu i počeo brojki. Mi ostali smo tada jedni drugima uputili poglede koji su govorili: »To je to, igra je gotova« i svi smo otišli kući. Djeca iz grada i djeca s drugih otoka krenula su prema svojim čamcima. Podrazumijevalo se da će veslati dok ne prođu maleni otočić te uđu u kanal i tek tada uključiti motore jer zvuk brzo putuje preko vode, a nismo željeli da Willie Mays prozre našu prijevaru.
Beezer i ja bez riječi smo pješačili kući, ali kad smo stigli, svjetlo u Mayinoj sobi bilo je upaljeno pa ja nisam željela ući.
»Ti idi«, rekla sam.
»Kako ti ideš?« Vidjela sam da je bio zabrinut. To je bio njegov modus operandi toga ljeta. Zabrinutost i frustracija zbog mene i svega što sam radila.
»Samo ne želim još ući u kuću.«
»Ne možeš otići, znaš da ona to mrzi.«
»Neće doznati.«
»Svjetlo joj je upaljeno. Nije zaspala.«
»Ali neće izići iz sobe.«
»Da, ali što ako iziđe?«
»Reci joj da si se ranije vratio. Reci da se ja još igram.«
»Ne znam«, rekao je. »Trebala bi ostati ovdje.«
»Vratit ću se, zaboga.« Počeo me ljutiti i znao je to.
Gledao je prema Lyndleyinoj kući misleći da ću onamo otići. »Uopće ne bi smjela ići onamo«, rekao je. »Pa, idem.«
Uputio mi je još jedan zabrinut pogled. »On ionako nije kod kuće«, rekla sam misleći na Cala. On je to znao, ali i dalje se mrštio. »Reći ću joj da se još igraš«, rekao je, kao da je to bilo njegova zamisao. »Bravo.«
»Nemoj biti bezobrazna prema meni«, rekao je. »Samo te želim zaštititi.«
Tada mi je bilo doista žao jer sam vidjela da je to bilo iskreno. Ali, nisam se plašila Mayina gnjeva. Već se neko vrijeme nisam plašila svoje majke.
Kratko je zabrinuto pogledao prema pristaništu, a tada se okrenuo i otišao u kuću, ugasivši svjetlo na trijemu kao da sam ja već kod kuće. Bio je pametno dijete, dobro dijete. Neko sam vrijeme sjedila na trijemu samo kako bih se uvjerila da je sve u redu, a tada sam odlučila otići k Lyndley i vidjeti mogu li je nagovoriti da sa mnom ode u Willows. To smo činile povremeno kad smo se obje osjećale dovoljno odvažno da bismo se iskrale. Katkada smo se vozile u električnim autićima ili osvajale novac u igri s cigatetama jer iako morate biti stariji od osamnaest godina da biste mogli igrati, sviđale smo se dečkima koji su ondje radili pa nas nikada nisu tražili isprave.
Odlučila sam poći stražnjim putom jer sam vidjela kako zraka baterijske svjetiljke skakuće po stazi pa sam znala da Willie Mays već obilazi teren, da nas je počeo tražiti. Kad je krenuo prema slanom jezeru, prešla sam preko dina na uobičajenu stazu te sam izula tenisice prije no što sam stigla do trijema Boyntonovih. Odande sam vidjela tetu Emmu koja je sjedila blizu prozora i čitala uz svjetlost svijeće. Pomislila sam da je Lyndley zacijelo gore. Lako sam mogla doći na vrata i pokucati; teti bi bilo drago da me vidi. Ali, željela sam da se Lyndley iskrade jer nam teta Emma nipošto ne bi dopustila otići u grad, ne ovoliko kasno. Osim toga, Cal nipošto nije dopuštao da Lyndley ide u Willows. Na prstima sam prošla pokraj prozora i stigla do stražnjih vrata. Vrata s mrežom bila su zakvačena. Osvrnula sam se uokolo u potrazi za kakvim štapićem, ugurala ga u procjep između vrata i dovratka te podignula kvačicu toliko lagano da nije ni škljocnula.
Krenula sam uza stražnje stube. Iz iskustva sam znala da treća stuba odozgo škripi pa sam je preskočila. Stigavši gore, vidjela sam da je u Lyndleyinoj sobi mrak. To nije bilo osobito neobično. Lyndley nikada nije palila svoje svijeće — željela je da svi misle kako već spava. Prišla sam njezinu krevetu. Nije bila ondje. Znala sam da nije u prizemlju jer sam u prolazu gledala kroz prozore. Zaključila sam da je vjerojatno na zahodu pa sam sjela na krevet i čekala da se vrati.
Tako sam sjedila otprilike pet minuta kad sam čula da je netko na trijemu. Pretpostavila sam da je Lyndley možda zaglavila pa je morala ići stražnjom obalom kako bi izbjegla Willieja Maysa, ali mi je ona dala dogovoreni znak i vidjela sam kako ide u ovom smjeru pa mi se to doimalo čudnim. A tada sam začula Calov glas iz prizemlja i sledila se.
Govorio je glasno, gnjevno i vrlo, vrlo pijano. Bijesno je govorio o nečemu, a meni je trebala otprilike minuta da shvatim kako viče o Willieju Maysu te pita čiji je čamac bio svezan na pristaništu. Teta Emma se klela da ne zna što ga nije nimalo umirilo.
»Reci mi tko je on!« Cal je podignuo glas pa je zvučao poput ljubomornog supruga, što je i bio, supruga koji misli da njegova supruga sakriva muškarca u ormaru ili takvo što. Plašila sam se da će je udariti što je već više puta učinio i željela sam da se Lyndley vrati jer nisam imala pojma što bih učinila u toj situaciji. Pomislila sam skočiti kroz prozor — toliko sam željela ne biti ondje. Slutila sam što slijedi i znala sam da situacija neće biti bolja ako me Cal zatekne ovdje. Možda bih se mogla izvući ako skočim, ali prilično je visoko, a dolje je velika izbočina. Ali, mislila sam da bih barem trebala odjuriti po May; najbolje bi bilo stražnjim stubama.
Tada se dogodilo. Začuo se glasan prasak i tada nekoliko minuta tišina, a ja sam čekala da teta Emma vrisne, ali ništa se nije čulo. Potom nekoliko koraka i tada, vrlo brzo, prije no što sam stigla shvatiti što se dogodilo, Cal je bio gore u hodniku i dolazio je prema ovoj sobi, tražeći Lyndley. Iznenadio me je. Sve se dogodilo vrlo brzo. Nikada nisam vidjela da se toliko brzo kreće i shvatila sam da ga nosi njegov gnjev. Osjećala sam njegov bijes čak i s mjesta na kojem sam se nalazila. Mogla sam svojim umom dodirnuti njegove misli da sam to željela, ali to je bilo posljednje što bih poželjela. Čak i otuda sam osjećala da su to mračne, strašne misli od kojih sam osjetila mučninu u želucu.
Suspregnula sam poriv da pojurim. Bilo je prekasno. Više nisam mogla doći do stražnjih stuba, nisam mu mogla pobjeći, ali na drugoj je strani sobe bio otvoren prozor, a zavjese su se blago podizale na povjetarcu, kao i svake druge mirne večeri kad se ništa neuobičajeno ne događa. Kroz otvoren prozor vidjela sam ocean, sav svjetlucavo crn na mjesečini, i vizualno varljiv. Doimalo se kao da mogu jednostavno skočiti kroz taj prozor u tu divnu vodu i izvući se, ali to, dakako, nisam mogla zbog stijena. Pa ipak, radije bih se susrela s izbočinom nego s Calom i s jezivom tišinom u prizemlju gdje je trebao biti glas tete Emme. Na trenutak sam zamalo skočila kroz taj prozor, toliko sam bila preplavljena panikom, ali mi je nešto reklo neka se ne mičem, neka samo ostanem stajati u sjeni, naslonjena na zid pokraj velikog starog ormara. Nije bilo svjetla koje je Cal mogao upaliti, u toj kući uopće nije bilo električne struje. Već sam vidjela da nije ponio baterijsku lampu ili takvo što, čak ni svijeću. I tada sam znala da Lyndley nije u kući. Jer da je bila, tada bi već bila dolje, ili bi uzimala nož, ili nešto, i krenula za Calom.
Nemoj ni pisnuti, čula sam kako mi je rekao glas u glavi i znala sam da je to jedino što mogu. Pritisnula sam leđa o hladan zid, zagledala se u prozor i poželjela da sam bilo gdje drugdje kad sam ga odjednom osjetila u sobi.
Cal je pojurio preko sobe prema Lyndleyinu krevetu i doslovce ga rastrgao, razbacujući pokrivače, jastuke. Iz njega su tekle vulgarnosti, sve najgore riječi koje sam znala — i neke koje nisam znala. »Gdje je prokletnica?«, napola je vikao, a napola režao obraćajući se mojoj teti, ali odozdo se nije čulo ništa.
Bacio je svijećnjak od brušena stakla na pod razbivši ga na djeliće. Jedna me krhotina udarila u nogu, što me na trenutak zapeklo, a tada sam osjetila vlažnost rane koja je počela krvariti. Nisam se mogla sagnuti niti učiniti bilo što, a sjećam se kako sam se ponadala da Cal ne može nanjušiti krv kako to mogu psi, ili nanjušiti strah.
»Kurva!« viknuo je praznom krevetu. »Zavodnica i kurva!«
Okrenuo se kao da je osjetio prisutnost, a ja sam pokušala isprazniti um kako bih bila nevidljiva. Čvrsto sam zatvorila oči kako bih onemogućila ulazak misli. Ne miči se, nemoj ni disati, rekao je glas, a tada se moj um doista ispraznio.
Funkcioniralo je. Sljedeće čega se sjećam jest kako Cal trči niza stube i izlazi iz kuće.
Sišla sam stražnjim stubama i izišla prije no što je on kročio na trijem. U trku sam pogledala kroz prozor dnevne sobe i vidjela tetu Emmu na kauču, kako sjedi uspravna, ali izgleda ošamućeno. Lice joj je s jedne strane bilo krvavo i pokušavala je ustati, ali oprezno, pridržavajući se za kauč. Po izrazu njezina lica, po užasu u njezinim očima, vidjela sam da misli o Lyndley i o tome što će se dogoditi ako je se Cal dočepa. Njezin majčinski instinkt bio je jak unatoč tome što je bila ozlijeđena. Ali, nije bila dovoljno jaka za to; nikada.
Stigla je do vrata, do trijema, i vikala za njim neka ostavi Lyndley na miru, da nije ono što on misli, da mu je lagala prije, kad mu je rekla da Lyndley te noći ostaje kod kuće. Rekla je kako joj je dopustila otići na igru, i ništa više. »Zaboga«, viknula je za prilikom koja je bjesnjela stazom, »zaboga, to su samo djeca!«
Ali vjetar je puhao prema njoj, a glas joj je ionako bio slab. Ne bi daleko stigao. A osim toga, Cal je već bio otišao.
Nisam mogla vjerovati da se Lyndley još igra. Dala mi je znak da ide kući. Mahnule smo si u znak pozdrava i vidjela sam kako odlazi prema svojoj kući.
Nije bilo moguće da se još igra. Čak je i Willie Mays već odustao od igre. S trijema sam vidjela kako silazi niz rampu, kako se baterijska svjetiljka ljulja dok ulazi u čamac i pokreće motor. Vidjela sam svjetlo čamca dok se udaljavao od pristaništa. Na trenutak sam poželjela da je Lyndley doista otišla s njim, kako bi bila sigurna od Cala, barem privremeno. Ali nije. Lyndley se još negdje sakrivala, a Cal će je pronaći ako ja brzo ne učinim nešto.
Obišla sam sva uobičajena mjesta: spilju na stražnjoj obali, onu u kojoj žive psi. Tražila sam je na slanom jezeru, koje nije bilo njezin teritorij, ali bi katkada odlazila onamo ako bi bila raspoložena za varanje, što je bila najveći dio vremena. Pogledala sam čak i u kamenu štenaru te u podrum crvene školske zgrade, iako je to mjesto meni bilo draže nego Lyndley. Cijelo sam joj vrijeme mentalno slala poruke, što je najčešće funkcioniralo s Lyndley, ako je bila povezana - ali te noći nije slušala.
Naposljetku sam se popela na stijene pokraj vodotornja. Vidjela sam kako galebovi uzlijeću dok je Cal prolazio pokraj kanti za smeće na gornjem dijelu mola. Krenuo je stazom prema boriku, a ja sam molila da Lyndley barem jednom nije varala i da se sakrila na svojem teritoriju.
Bila sam očajna. Morala sam je pronaći prije no što je Cal pronađe, ali Lyndley je u toj igri bila bolja od svih nas, a ja nisam znala gdje bi mogla biti. Tada sam učinila nešto čudno. Umjesto da pogledam dolje, podignula sam pogled prema zvijezdama. Zurila sam u njih dok se nisu izgubile i dok se sve nije zamaglilo u čipkasti uzorak, a na kraju su zvijezde posve nestale. A tada, kad je sve iščeznulo, ponovno sam izoštrila tu zamagljenu sliku. Kad sam to učinila, kad sam ponovno fokusirala pogled, vidjela sam Cala u crvenoj školskoj zgradi i čak sam čula kako je doziva kroz vrata. Vidjela sam svoju majku May, koja je u svojoj sobi zaspala čitajući, i Beezera kako u dnevnoj sobi sjedi za stolom i trudi se ostati budan dok se ne vratim. Vidjela sam kako teta Emma sjedi na gornjoj stubi svojega trijema, kako joj se previše vrti da bi ustala i kako se pridržava za ogradu. Vidjela sam žute pse, stotine njih na mjestima na kojima spavaju u spiljama stražnje obale, sve glave i repovi na hrpi, a njihova krzna na šljunku kao da je netko na plažu bacio veliki tepih. Vidjela sam cijelu površinu otoka, cijelu osmicu - kuće. Litice i ocean iza njih. A tada sam iza igrališta za bejzbol, u šumarku, vidjela nešto sjajno. Nisam imala pojma što to sjaji. Možda je Lyndley zapalila cigaretu jer je ondje katkada odlazila pušiti, u onaj stari, napušteni automobil. Možda je to bila mjesečina koja je naizgled osvijetlila cijeli otok. Ali, nešto je nedvojbeno sjajilo. To ne bi bilo jasnije čak ni da je zvijezda vodilja ili čak kakva strelica iz stripa došla s neba i pokazala prema tom automobilu velikim blještavim natpisom LYNDLEY! LYNDLEY! LYNDLEY!
Pojurila sam niza stijene te prema drugom kraju otoka i automobilu trčeći koliko sam god brzo mogla, znajući da bi Cal mogao u svakom ttenutku izići iz crvene školske zgrade i vratiti se u smjeru igrališta.
Presjekla sam preko polja. Nisam mogla disati. Spotaknula sam se i izvrnula u jednu od zečjih jama te zamalo pala, ali kretala sam se toliko brzo da mi stopalo nije sišlo osobito duboko pa sam uspjela ponovno uspostaviti ravnotežu i nastaviti. Bila sam sve bliže i već sam jasno vidjela automobil, njegova dva stražnja kotača zaglavljena u zemlji. Mayin otac ga je s prijateljima dopremio ovamo na teglenici, ali automobil je tada zaglavio pa su ga zauvijek ostavili nasred polja. Trava je rasla oko ispuhanih i odavno istrunulih guma, ispod blatobrana, kao da je automobil jednostavno izrastao iz zemlje i uginuo ondje pa je priroda uzimala nattag ono što je njezino.
Kad sam stigla do automobila, svi su prozori bili zamagljeni. Posegnula sam prema ručici za otvaranje, prema cilju. Naglo sam otvorila vrata.
Isprva nisam shvaćala što vidim. Pokreti ruku i nogu te pokušaji uspravljanja. A tada su mi se oči fokusirale i shvatila sam da je to Lyndley i da nije sama.
»Dovraga, Towner, zatvori vrata!« rekla je Lyndley, a Jack je tražio svoju odjeću kako bi se pokrio.
»Cal se vratio!« rekla sam bez daha. A po načinu na koji sam to rekla ona je shvatila da je loše. Tada sam, poput maloumne osobe, zatvorila vrata i stajala ondje čekajući ih, više zgrožena onime što sam upravo bila vidjela nego opasnošću samoga Cala.
Bejzbolska je palica tresnula, razbila vjetrobran automobila i rasula staklo na sve strane. Lyndley je vrisnula, ozlijeđena, krvareći od stakla, a Jack je odjednom bio vani, spreman boriti se za nju. Spreman ubiti Cala ako dođe do toga, želeći da dođe do toga.
Cal je uzmaknuo u sjenu, pripremajući se za sljedeći potez. Morala sam brzo nešto učiniti. Vidjela sam Calove izljeve bijesa. I slutila sam da će, ako se budu borili na život i smrt, poginuti Jack, a ne Cal.
Potrčala sam brže no ikada do tada. Trčala sam po May, po njezinu pušku.
May je bila ukopana u vremenu i na mjestu, držeći pušku uperenu u Cala. »Odjenite se«, rekla je. Lyndley i Jack požurili su uzeti odjeću. »Njega bi trebala ustrijeliti«, rekao je Cal.
Ali May ga nije slušala; zagledala se u palicu koja mu je visjela uz nogu.
»Griješiš«, rekao je Cal tražeći izlaz. »Samo sam je pokušao obraniti. Nemaš pojma što se ovdje događalo.« Jack je navukao majicu. »Idi kući«, rekla mu je May.
Jack je otvorio usta kako bi se usprotivio, ali May to nije željela čuti. »Gadiš mi se«, rekao mu je Cal. »Smeće!«
Vidjela sam kako se mišići na Jackovu vratu stežu. Okrenuo se i krenuo prema Calu. May je držala pušku uperenu u Cala, ali obraćala se Jacku. »Odlazi!«
Jack je čekao da mu Lyndley kimne, uzeo je svoju jaknu i krenuo prema pristaništu. Bilo mu je vrlo teško ostaviti je ondje, ali učinio je to.
»Hajde, pucaj«, rekao je Cal May. »Visjet ćeš. Ti i cijela tvoja prokleta obitelj.«
Čim je to izgovorio, znao je da je pogriješio. Ona je napela pušku. Namjeravala je to učiniti.
A tada sam ugledala tetu Emmu. Prelazila je preko uzvisine. Teško je hodala. Napredovala je snagom volje. Čeljust joj je visjela na stranu, prekrivena podljevom, i krv joj je rekla niz lice. Stala je kao ukopana kad nas je vidjela. »Ne«, rekla je. »O, Bože, molim te, ne.«
Cal je prepoznao svoju jedinu priliku. Savršeno ju je iskoristio. Kajanjem i zabrinutošću. Kao da ne može vjerovati svojim očima. Gotovo sam očekivala da će upitati tko joj je to učinio. Koje čudovište? »O, Bože«, rekao je. »O, Bože moj, Emma.« Lio je prave suze.
Načinio je korak prema mojoj teti.
»Ne diraj je«, rekla je May naciljavši puškom.
Cal se ukočio. Otišao je predaleko i bio je svjestan toga.
Teta Emma je stala između njih, posegnuvši prema pušci s ono malo snage što joj je preostalo, i pala.
May se sagnula prema njoj. Cal nije. Taj je pokret bio automatski. Instinktivan. Svaki normalan čovjek bi to učinio.
Posegnula sam za puškom. Željela sam ga dokrajčiti. Kad sam je podignula, Cal je već nestao.
»Ne vraćaj se više!« May je viknula za njim. »Kunem se da ću te ubiti ako se vratiš.«
Ali bilo je prekasno. Propustila je priliku.
Stajale smo zajedno u toj nepomičnoj točki. U točki u kojoj su se sastale prošlost, sadašnjost i budućnost. Na trenutak smo ugledale budućnost. Vidjele smo kako smo je mogle promijeniti da smo iskoristile priliku koja nam je pružena. Ali tada je taj bljesak, kao i svi bljeskovi, nestao jednako brzo kao što se pojavio, a nama je preostala stvarnost.
A teta Emma je ležala na tlu, izvrnute čeljusti oslonjene na vrat. Bilo je stvari za koje smo se morale pobrinuti. Ne u budućnosti. U sadašnjem trenutku.
Teta Emma je imala slomljenu čeljust, podljeve na oba oka i više rana. Preko lijevog kapka i obraza imala je sedamnaest šavova. Liječnici u bolnici uputili su je plastičnom kirurgu, ali ona ga nikada nije posjetila. Nije željela podnijeti prijavu. Moja je majka pokušala podnijeti prijavu umjesto nje, ali May nije bila svjedokinja, a premda sam ja bila u kući i čula sam sve što se dogodilo te noći, zapravo nisam bila svjedokinja, osobito zato jer je moja teta sve to poricala govoreći policiji da se poskliznula i pala niza stube. I Eva i May su opsjedale predstavnike zakona nastojeći dobiti barem zabranu približavanja za Cala, ali bez suradnje moje tete nisu mogle ništa. Cal je bio lokalni junak. I Salem i Marblehead su ga smatrali svojim; svi su očekivali da će biti kapetan na sljedećem Američkom kupu. To bi bilo dobro za Marblehead koji je brzo gubio ugled jedriličarske prijestolnice svijeta u nadmetanju s Newportom i San Diegom. Budući da se Cal za nekoliko dana ionako namjeravao vratiti na Floridu, u policiji su rekli kako vjeruju da je »nevolji došao kraj«. Rekli su da su razgovarali s njim te da ih je uvjerio da će ostati u klubu dok ne dođe vrijeme da isplovi.
Eva je, uz dopuštenje tete Emme, povukla nekoliko veza i uspjela upisati Lyndley u Školu gospođice Porter. Cal je bio izvan sebe od bijesa. Zaprijetio je Evi, zaprijetio je mojoj majci. Kad ga je susjed čuo kako viče pred Evinom kućom, pozvana je policija, ali Eva je policiji rekla da je sve u redu, da ona i Cal samo »malo čavrljaju«. Uvela ga je u kuću i pripremila mu šalicu čaja.
To »malo čavrljanje« obuhvaćalo je podsjećanje Cala da je Eva nositeljica druge hipoteke na njegovu kuću na Floridi, a ta je nesretna okolnost postala važna nakon što su Calovi financijski poslovi s nekima od jedriličarskih kolega loše završili. Eva je uvjeravala Cala da će u Školi gospođice Porter disciplinirati Lyndley, koja je uistinu bila sve neobuzdanija. Istaknula je i da će Cal teško biti sposoban držati na oku svoju kćer dok jedri za tim u natjecanju za Američki kup. Podsjetila ga je da je to njegova jedina prilika da se proslavi. »Prilika kuca samo jednom.« To mu je rekla. Bacila je kratak pogled na čipku kad je to rekla pa čak ni Cal nije mogao obuzdati znatiželju.
»Što vidiš?« Morao je znati.
»Vidim da si ne možeš dopustiti ometanje, da je ovo tvoja velika prilika za istinsko isticanje.«
»Ali, hoću li pobijediti?« Nije mogao prešutjeti to pitanje.
Eva mu se samo nasmiješila. »To ti neću reći«, rekla je. »Ne bi bilo zabavno kad bih ti to rekla, zar ne?«
Cal je napokon pristao dopustiti da Lyndley pohađa Školu gospođice Porter, pod uvjetom da Eva plaća školarinu i sve druge troškove, a ona ga je uvjerila da hoće. Ali rekao je kako će sljedećeg ljeta, nakon što osvoji Kup, ispisati kćer iz te škole te da završnu godinu itekako može privesti kraju i kod kuće.
»Dakako«, rekla je Eva kao da nema ništa protiv. »Kad osvojiš Američki kup, željet ćeš da cijela obitelj bude zajedno.«
Ne znam je li joj to pobjeglo ili ga je namjerno prevarila, ali to je bilo upravo ono što je Cal želio čuti.
»Ili«, rekla je, »slava bi ti mogla donijeti nove mogućnosti.«
To je zaintrigiralo Cala. »Kakve mogućnosti?«
»Nikad ne znaš«, rekla je. »To bi moglo biti nešto na zapadu. Ili u medijima.«
Nagnuo se prema njoj.
»Imamo cijelu godinu da to otkrijemo«, rekla je.
Cal je Evinu kuću napustio s osmijehom na licu. Nekoliko dana poslije otišao je iz grada pod punom policijskom pratnjom i s neizostavnim klicanjima iz klubova koji su mu bili pokrovitelji, ali bez ijedne riječi pozdrava, s bilo kim iz obitelji, što je u tim okolnostima svima sasvim odgovaralo.
Ali, njegovo novo samopouzdanje nije trajalo dugo.
May je u našoj kući pripremila sobu za Emmu koja joj je bila više kao prava sestra nego kao polusestra. Kuća tete Emme nije bila pripremljena za zimu, a ako je trebala ostati na sjeveru, mogla je ostati s nama ili s Evom. Moja je majka bila toliko sretna jer je Eva s njom u kući da se nitko nije usudio reći kako bi Evina kuća možda bila logičniji izbor. Naposljetku, Eva je bila Emmina majka. Ali, May je liječila rane mojoj teti. Pripremala joj je frapee koje je Emma pila dok joj nisu izvadili žice iz čeljusti. May nikada nisam vidjela onoliko štetnu koliko je bila onih nekoliko tjedana dok je njegovala moju tetu. May možda nije bila osobita majka, ali bila je (činilo se) rođena njegovateljica.
A tada su se stvari počele mijenjati. Tjedan prije Dana rada gliser jedriličarskog kluba dostavio je na otok jedno pismo. Bilo je adresirano na moju tetu te zapečaćeno voskom i amblemom jedriličarskog kluba. Vlastoručno sam joj ga uručila, misleći kako je posrijedi kakva pozivnica, poput onih za Hamilton Hall ili druge skupove koje sam dobivala.
Posrijedi je doista bila pozivnica, ali ne onakva kakvu sam očekivala. »Vrati mi se. Bog mi je svjedok da ti više nikada neću nauditi«, pisalo je. »Ne želim živjeti svoj život bez tebe.«
Calovo novostečeno samopouzdanje trajalo je manje od tjedan dana.
Teta Emma se spakirala te je namjeravala otići sljedećeg jutra. Pozvala je vodeni taksi i prije no što je May ustala.
Moja ju je majka sustigla na pristaništu. May je pokušala odvući torbe natrag pa su se ona i Emma doslovce fizički borile. Bilo je to poput prizora iz lošeg filma, a jedna od ručki na kožnom kovčegu moje tete gotovo se potpuno poderala.
»Ostavi me na miru«, rekla je teta Emma kroz stisnute zube. »Pusti me!«
»Poludjela si!« rekla je May. »Ne znaš što radiš.«

»On mi je suprug.«
»On manipulira tobom.«
»Potrebna sam mu.«
»Molim te.«
»On me voli.«
Žene su vrlo glupe. To je May mislila. Vidjela sam kako ne vjeruje da je došlo do toga. Znala je da mora povisiti ulog. »Jednako kao što 'voli' tvoju kćer?«
»Što bi to trebalo značiti?«
Mayina tišina rekla je sve.
»Reci mi«, nastavila je moja teta. »Reci mi što si željela reći tim pitanjem.«
»Otvori oči«, rekla je May.
»Ti si bolesna, izopačena žena«, rekla je teta Emma. May nije rekla ništa. »Odvratna si«, rekla je moja teta. »A ti si slijepa.«
Doimalo se da je svijet na trenutak stao dok je moja teta doživljavala učinak riječi koju je May izabrala.
»Nije ni čudo da mu se ovdje nije sviđalo«, rekla je teta Emma. »Nije ni čudo da je morao pobjeći... Optužuješ ga za strašne stvari. Užasne.«
»Što misliš koliko će vremena proći prije no što je ispiše iz te škole? Tjedan? Mjesec?«
»Ne želim to slušati.«
»Misli barem na svoju kćer.«
Moja je teta zgrabila svoj kovčeg i bacila ga u čamac. »U redu«, rekla je May. »Ako želiš biti glupača, ne mogu te spriječiti. Ali neću dopustiti da ugroziš svoje dijete.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»To znači da ću te spriječiti ako je pokušaš odvesti natrag.«
»Ti si osoba koja bi trebala govoriti o ugrožavanju djeteta.« Pogledala je pokraj mene, prema Beezeru koji se upravo bio pojavio na vrhu pristaništa s inhalatorom u ruci.
»Dođi«, rekla mi je May i krenula prema vrhu pristaništa.
Nisam pošla za njom. Ostala sam stajati na pristaništu i gledala svoju tetu. Nisam mogla vjerovati da doista odlazi; to se doimalo nemogućim.
Stajale smo ondje i gledale jedna drugu, a ona je zacijelo uspjela pročitati moje misli jer je prva skrenula pogled, vratila se po poderani kovčeg, odvukla ga i gurnula u čamac. Vozač ga je uhvatio. Vidjela sam da je primijetio podljeve na njezinu licu, koji su počeli prelaziti u žutu boju, poput žutice.
May se okrenula na vrhu pristaništa. »Dođi!« viknula mi je plješćući kao da sam jedan od njezinih pasa. »Odmah!«
May je krenula prema kući. Beezer me pričekao. Udahnuo je dozu iz svojeg inhalatora.
Dok smo hodali uhvatio me za ruku upravo na vrijeme da me poštedi pada u zečju jamu. Tu jamu do tada još nisam vidjela, bila je nasred puta i bila je opasna. Iznenadila sam se vidjevši je ondje. Mislila sam da znam gdje su sve zečje jame, ali ova je bila nova. Zečevi su je zacijelo iskopali sinoć dok su svi spavali.
Čula sam kako čamac isplovljava, ali nisam se okrenula. Pokušavala sam ne misliti što to znači. Nisam mogla vjerovati da teta Emma doista odlazi. Nisam mogla vjerovati da će sve tako završiti.

Od zime do ljeta...
Sviđa mi se bolnica. Volim biti ovdje. Osjećam se sigurno. Ali jako mi nedostaje miris oceana. Samo sam to željela reći.
Pokušavam se sjetiti što se dogodilo te zime, ali ne mogu. Najveći dio pamćenja izgubila sam zbog šok terapije. Sjećam se samo da mi je bilo vrlo hladno i da sam bila vrlo usamljena. Mislim da mi se Lyndley uopće nije javila. Ne sjećam se.
Sjećam se da sam je vidjela sljedeće ljeto. Na dan njezina dolaska vrijeme je bilo divno. Napokon mi je bilo toplo.
Kad je školska godina završila, Lyndley se sama vratila u Salem.
Budući da joj ni Cal ni teta Emma ne bi dopustili približiti se May, moja je sestra službeno bila kod Eve, u sobama koje su kasnije postale moje. Ali Lyndley je ipak došla na otok. Neprestano je prelazila s kopna na otok i natrag i nitko zapravo nije znao gdje će te noći prespavati, pa nitko zapravo nije bio zabrinut ako se nije pojavila, što je njoj posve odgovatalo. Dok je bila na otoku, spavala je u sobi koju je May pripremila za tetu Emmu.
Nikada je nisam vidjela sretniju. Lyndley je bila slobodna. U školi joj se sviđalo i veselila se završnoj godini. Nikada do tada nisam je vidjela toliko bezbrižnu, a njezina prirodna neobuzdanost bila je nesputana. Uvijek je bila lijepa, ali tada je bila magnetična. Kao i May. Početak legende. Svi su željeli biti s njom. Morala sam se boriti da bih dobila jednaku vremensku pažnju.
»Hajdemo na Trg Harvard«, predložila je jedan dan, a ja sam objeručke prihvatila tu mogućnost. »Ponesi jaknu«, rekla je. »Kasnije će biti hladno.«
Autobusom smo otišle do Haymarketa, što je trajalo cijelu vječnost, a Lyndley je moju jaknu dala hipi prosjaku za meksičke sandale jer su je boljela stopala, ali sandale su bile broj prevelike pa je hodala bosa sve dok nismo ušle u koju prodavaonicu poput one opojnih i drugih trava te pripadajuće opreme koju je pronašla. Tada bi obula sandale i šljapkala proizvodeći stopalima zvukove nalik prdežu. Dečki za šankom palili su se na to, ali dečki su se uvijek palili na sve što je Lyndley činila jer je bila vrlo lijepa, a osim toga, oči su im bile krvave pa mislim da su bili napušeni, a tada je sve smiješno. Svako malo, kad bi zvuk bio doista smiješan, ona bi porumenjela i rekla: »Ispričavam se« ili »Pardonnez-moi, s'il vous plaît«, a oni bi popadali sa stolica. Lyndley je do odlaska dobila 20 posto popusta na svileni sari i petoprsti popust na papir za motanje cigareta jer su hinili da ne opažaju kako ga je stavila u džep. Izvukla se samo zato jer je jednom dečku obećala dati svoj telefonski broj što je bio dobar trik jer zapravo nije imala telefon. Nadala se da će on zaboraviti na to, ali on je izišao za nama iz prodavaonice noseći olovku pa mu je Lyndley naposljetku na ruku napisala Evin broj.
»Hej, kako ti je ime?« viknuo je za njom, spotaknuvši se preko rubnika dok je čitao s ruke.
»Eva Braun«, rekla je.
Lyndley je to bilo vrlo smiješno, ali tip nije shvatio šalu, a ni ja se nisam nasmijala ne samo zato jer to uopće nije bilo smiješno, nego i zato jer sam se počela ljutiti zbog jakne iako mi se i nije osobito sviđala. Čak sam i ja znala da se jakna vrijedna pedeset dolara ne daje za par sandala vrijednih deset dolara. To je bilo jednostavno glupo.
Kad smo otišle, vidjela sam da je i Lyndley žao zbog toga što me odvela u Marimekko gdje mi je namjeravala kupiti nešto, ali uzorci su bili preveseli za nju, ili mi je barem tako rekla pa smo umjesto toga otišle u Pier 1 gdje nam je kupila dva prekrivača s indijanskim uzorkom. Rekla je da će svoj razrezati i napraviti hlače od njega jer je Eva imala šivaći stroj kojim se mogla poslužiti. Ali rekla je da ja od svojega ne moram napraviti hlače. Mogla sam ga zadržati kao prekrivač.
U drugoj prodavaonici trava u istoj četvrti vidjela sam vrlo lijepe naušnice i pokazala ih Lyndley, a ona je kupila i njih, ali ne meni, već sebi. Malo me razljutilo to što sam ih ja pronašla - ne zato što ih nije kupila meni, već zato jer ih je uopće morala kupiti. Kad me pitala što mislim, rekla sam joj da joj lijepo pristaju, ali ona je vidjela da sam ljuta. »Odakle ti sav taj novac?« upitala sam.
»Eva mi daje džeparac«, rekla je. »Ne zna koliko bi djeca trebala dobivati pa mi daje previše.«
Pogledala sam je. Osjetila je da je osuđujem. Sve smo čitačice, čak i Lyndley koja rado hini da nije.
»Dođi, hajdemo kupiti mirise za paljenje«, rekla je i uhvatila me za ruku.
Lyndley je kupila miris plumerije i ljubičastu majicu obojenu tehnikom vezanja. Tada smo svratile na oolong i Earl Grey čaj u Tivoli, a ona je i to platila, ali smo se složile da čaj nije osobito dobar jer nisu zagrijavali čajnike kao što je to Eva činila dok nam je ptipremala čaj.
Autobusom smo se vratile u Marblehead te sišle u Fort Seawallu upravo u vrijeme zalaska sunca dok su topovi iz jedriličarskih klubova tutnjali ispaljujući zvukove posvuda oko nas. Potrčale smo niza stube prema čamcu koji smo svezale za nečiji vez i, srećom, još je bio ondje. Na otok smo se vratile upravo kad je May došla na vrh pristaništa, a Lyndley je izgubila jednu sandalu dok je trčala uz rampu, poput Pepeljuge ili koga već, ali sama se vratila po nju umjesto da je ostavi kako bi je neki kraljević pronašao.
»Mislila sam da ste u Salemu«, rekla nam je May, a vidjela sam da je gledala odakle čamac dolazi.
»U Marbleaheadu«, rekla sam.
»Rekla si mi u Salemu.«
»Ne, nisam.«
Pogledala je nas, pa vrećicu i Lyndleyinu sandalu. Na trenutak sam se doista uplašila da će tražiti da joj pokažemo što je u vrećici i nadala sam se da je Lyndley papir za cigarete ostavila u džepu, da ga nije premjestila u vrećicu ili takvo što, ali May to nije tražila. Umjesto toga počela je podizati rampu.
»Kad sljedeći put zakasnite«, rekla je, »podignut ću rampu pa možete cijelu noć spavati na platformi.« Moja je majka bila vrlo neobična.
Zahladilo je, i počelo je kišiti. Sljedećih nekoliko dana provele smo u kući kartajući se s Beezerom koji je počeo hripati. Lyndley ga je uporno pokušavala razvedriti crtajući mu flomasterom lažne tetovaže na ruci nanoseći boju u točkicama — feniksa na jednoj ruci i morskog psa ubojicu na drugoj. Potom je uzela svoj blok za crtanje i počela crtati Skyboa kako leži na tepihu, ali on je sanjao i šape su mu se neprestano trzale pa je naposljetku odustala i jednostavno počela pisati svoje ime na različite načine pokušavajući pronaći novi rukopis koji bi joj odgovarao.
Do četvrtka je Lyndley već žarko željela izići, a May su bile potrebne neke namirnice i nešto efedre za Beezerovo hripanje pa smo dobrovoljno otišle u grad. Eva je bila na odlasku kad smo stigle onamo, ali imala je efedru i još neke trave spremne za nas, te nešto čaja, a tada je Lyndley upitala možemo li posuditi nešto namještaja iz spremišta.
»Želite moj namještaj?«
»Samo stare stvari. Stvari koje više ne želiš.«
»Zašto?« Vidjela sam kako se Evini kotačići u glavi okreću i kako se pita što smo sada naumile. Pogledala je mene kako bi jasnije očitala situaciju, ali ja očito nisam imala pojma što je Lyndley naumila pa joj moje misli nisu rekle ništa.
»Preuredit ćemo kućicu za igru«, rekla je Lyndley. »Izgleda kao da je bomba pala na nju.«
Bio je to Evin izraz, a Lyndley ga je upotrijebila kako bi srekla njezinu naklonost. No, ipak je bilo očito da Eva sumnja budući da kućicu za igru već godinama nismo ni taknule. Gledala sam kako razmatra tu zamisao.
»U spremištu ima starog smeća. Ako to želite ukloniti, to je vaša stvar. Neću morati platiti nekome da to učini.«
Lyndley ju je poljubila u obraz. »Hvala, hvala, hvala«, rekla je i krenula van. »Ti si divna žena i iznimna Amerikanka.«
Eva je zastala kao da se nečega sjetila. »Usput«, rekla je, »sinoć je nazvao neki mladić i pozvao me da iziđemo. Pretpostavljam da je tražio tebe.«
To je zaustavilo Lyndley. »Što je rekao?«
»Rekao je da me upoznao u nekoj prodavaonici u Cambridgeu i da može 'dobiti automobil sljedeći četvrtak navečer', ako želim izići i 'mlatiti praznu slamu'.«
»Što si rekla?« Lyndley je susprezala smijeh.
»Rekla sam mu da sam u kazni do kraja ljeta.«
Lyndley je na to prasnula u smijeh. »Dobro si mu rekla«, odvratila je, »baš dobro.«
»Smatraj to svršenim«, rekla je Eva. »Što?« upitala je Lyndley.
»Nema više izleta u Boston«, odgovorila je Eva. A tada je razmislila malo bolje. »Točnije, od grada do otoka. I smatraj se sretnom. Ako tvoja majka dozna čak i da ideš na otok Yellow Dog, ubit će me.«
»U redu«, rekla je Lyndley, ali glas joj je bio tih.
»I želim unaprijed znati gdje ćeš spavati«, nastavila je Eva.
»U redu.«
Eva je čekala. »Počevši od sada«, rekla je budući da Lyndley nije shvatila.
»Na otoku«, odgovorila je Lyndley. »Noćas.«
»U redu.« Eva je kimnula i krenula prema vratima ostavljajući Lyndley pomalo zbunjenom. »I, usput, izgovara se Ava Braun, a ne Eva Braun. A ta usporedba nije nimalo smiješna.« Vidjela sam da je još nešto posrijedi. Nikada nisam Evu vidjela toliko napetu.
Pridržala sam joj vrata, a ona je prošla ne zahvalivši i ne osvrnuvši se.
Kad je odmaknula toliko daleko da nas više nije mogla čuti, okrenula sam se Lyndley i rekla: »Ne mogu vjerovati da si im dala pravi broj.«
Ona je slegnula ramenima. Za toliko pametnu osobu Lyndley je katkada znala biti vrlo glupa.
»Hajde«, napokon je rekla, »idemo.«
»Kamo?«
»Urediti kućicu.«
»Doista ćemo to napraviti?«
»Da, što misliš, o čemu smo razgovarale sve ovo vrijeme?« Morala sam priznati da nemam pojma. »A zašto bih ti ja željela pomoći?«
»Zato jer si mi sestra, i voliš me i potrebna mi je tvoja pomoć.«
»Nisi me uvjerila.«
»U redu. Što kažeš na ovo? Zato jer si mi sestra, jer te volim i jer znam da nemaš pametnijeg posla.«
Kućica za igru zapravo je bilo Evino spremište za čamac. Nalazilo se na gredama pokraj dokova, na vodi. Iz moje sobe na otoku izgledalo je kao golema otvorena usta koja, okrenuta prema moru, čekaju da uhvate što god dođe u luku. Isprva je izgrađeno kao spremište za snast dok je obitelj Whitney bila u brodarskom poslu, ali kasnije je preseljeno i postavljeno na grede, a sa strane luke izrezan je velik otvor koji ga je izlagao vremenskim nepogodama i ostavljao dojam kao da će se svakog trenutka srušiti. U stražnjem dijelu bila je ostava u kojoj smo zimi držali jedra i vesla. U stražnjem dijelu ostave bile su malene stube koje su vodile u potkrovlje. Ispod potkrovlja bio je prozor, koji izvorno nije bio ondje; izrezan je mnogo kasnije, kao i vrata. Dok je plima bila dovoljno visoka, taj je prozor bio sjajno mjesto za skakanje u vodu.
May kaže da je prvotno potkrovlje izgrađeno za krijumčarenje ili izbjegavanje britanskih poreza, kao i tuneli ispod parka, koji su tek kasnije služili više altruističnim ciljevima poput podzemne željeznice, možda, ali to nije važno. Važno je da je to potkrovlje bilo naša kućica za igru i bilo je sjajno. Eva ga je prepustila Lyndley i meni onog prvog ljeta kad je Cal postao vrlo zao, kako bi se ona imala kamo skloniti, mjesto na kojemu je neće pronaći.
Nitko iz naše obitelji ljeti nije dolazio ni blizu tom spremištu pa je bilo vrlo privatno. Zimi smo ondje ostavljali neke od svojih čamaca: Beezerov čamac, maleni ribarski čamac i sve drugo što nismo željeli ostaviti vani na otoku, prepušteno valovima. Razina vode ovisila je o plimi i oseci, od tri do četiri metra u vrijeme plime do manje od metra u vrijeme oseke. To je bilo loše za sve s kobilicom, a čak biste i s malenim čamcem pri isplovljavanju morali podignuti vanjski motor jer bi se po povratku čamac vrtio u krug ili čak balansirao na propeleru, što nije bilo dobro za motor. Zbog toga tu građevinu više nitko nije koristio kao spremište za čamce pa je ljeti bila naša. Vonjala je na sol, plijesan, stara jedra i izmet galebova i morali biste potrošiti mnogo izbjeljivača da bi miris bio barem donekle prihvatljiv, ali to je bilo moguće. Na vrhuncu ljeta cijela je građevina bila parna kupelj i tada bismo je najčešće napuštale te zamjenjivale drugim mjestima. Ali, ondje je ipak bilo sjajno. Dok je prozor u potkrovlju bio otvoren, odozdo se nije osjetio miris, čak i ako je vani bilo iznad trideset stupnjeva, što nije bilo gotovo nikada.
Nekoliko smo puta prešle put od Evina spremišta u gradu do spremišta za čamce vukući naslonjače, stol, pa čak i stari madrac od konjske dlake koji zapravo nikome nije koristio, ali Lyndley nije mogla živjeti bez njega. Ništa osim naslonjača nismo mogle nositi stubama pa smo se morale vratiti i pronaći uže te stol i madrac podignuti kroz prozor u potkrovlju. Nebo je na sjeveru bilo crno i premda će nas grmljavinska oluja zaobići, bilo je prilično vjetrovito pa nam je madrac jednom zamalo pao u vodu. Kad smo ga napokon uvukle kroz prozor, pljusnuo je na pod i podignuo višegodišnju prašinu. Lyndley ga je odvukla u kut i prekrila novim prekrivačem s indijanskim uzorkom, koji je ponijela sa sobom.
»Mislila sam da ćeš od toga napraviti hlače.«
»Rekla sam da bi ti trebala napraviti hlače, nikada nisam rekla da ću ih ja napraviti.«
Mrzila sam kad je tako izvrtala priču. Najčešće bih joj se suprotstavila, ali sam bila toliko umorna od navlačenja namještaja da sam samo željela leći na taj madrac. Bilo mi je drago da ga je prekrila.
U ruksaku je donijela dvije stvari: prekrivač i bocu burgundca koju je ukrala iz Evina vinskog podruma, što je bilo čudno jer Lyndley nije pila alkohol i mrzila je sve koji su ga pili.
»Što radiš?« upitala sam.
»Vidjet ćeš.«
Nije imala vadičep pa je uzela štapić sa stare snasti i gurnula čep u bocu. Vino je prsnulo oko čepa i preko vrha boce i polilo je po majici, što ju je razljutilo, ali tada je prišla prozoru i ostatak vina izlila u vodu. Gledala sam kako se tamnocrvena boja pretvara u ružičastu, a potom u sivu i naposljetku potpuno nestaje. Na određeni način bilo mi je ugodno gledati kako vino gubi moć; pomislila sam da možda gledam kakav obred iscjeljenja ili takvo što, Lyndley u egzorcizmu moći koju je alkoholni demon imao nad životom njezine obitelji, takvo što. Ali tada je sjela na madrac i smotala joint, a moja je teorija odletjela kroz prozor, s vinom.
Pomislila sam istaknuti tu ironiju, ali Lyndley ironija nije zanimala kao mene, a osim toga, ionako nisam znala što je zapravo napravila s onom bocom, pa nisam rekla ništa. Postala sam napeta, ne zato jer je ona pušila joint — gotovo da nisam znala nekoga tko nije pušio — već zato jer sam bila jedna od malobrojnih »čistih« mladih ljudi i stidjela sam se toga. Prošlog sam ljeta pokušala popušiti jedan s Lyndley i u osnovi ništa se nije dogodilo. Samo sam se počela gušiti zbog čega sam se osjećala pekmezasto i nimalo cool.
Ponovno sam se na određeni način ljutila na Lyndley. »Zar to uredujemo ovdje? Prostor za uživanje opijuma?«
»Ovo nije opijum.«
»Znaš što mislim.«
»Nemoj toliko dramatizirati.«
Prešla sam se na drugi kraj prostorije i sjela što sam dalje mogla, pokraj prozora, u bolji od dva naslonjača koje smo uzele od Eve. Na sjedalu više nije bilo trske pa sam sjela na rub, održavajući ravnotežu i pazeći da ne padnem kroz sjedalo.
Namrštila sam se. Lyndley je povukla još jedan dim, duboko, a tada je ustala s madraca i prišla mi. Pretpostavila sam da će ga ispuhnuti u mene.
To smo pokušale prošlog ljeta, ali nije funkcioniralo; samo su mi odjeća i kosa vonjale na travu. Umjesto da puhne, sagnula se i poljubila me u usta. Kažem da me je poljubila jer sam mislila da to čini i odgurnula sam je, a ona se nasmijala i kašljući ispuhnula dim. »Isuse, Towner, kako si ukočena.«
»Jebi se lijepo«, rekla sam nastojeći dokazati da je u krivu.
Ona je naposljetku uzela papirni omot sa svijeća, načinila malenu cijev i puhnula dim u moja pluća, što sam joj dopustila.
Nisam kašljala, a nakon nekoliko pokušaja omamilo me. Znam to samo zato jer sam ponovno sjela na madrac i gledala kako je Lyndley bacila vrećicu punu ostataka svijeća na stol. Potom je uzela praznu bocu vina, zapalila svijeću i topila obojeni vosak niz stijenke u tankim prugama. Kad je jedna svijeća izgorjela, zapalila je drugu, pa potom još jednu, sve dok boca ne bi nestala pod voštanom dugom. Znam da sam bila omamljena jer se sjećam kako sam mislila da je to jedna od najzanimljivijih stvari koje sam u životu vidjela.
»Mislim da sam napušena«, napokon sam rekla, a Lyndley se nasmijala.
»Misliš?« upitala je i obje smo se smijale do iznemoglosti.
Uzela je zadnji ostatak svijeće, stavila ga na vrh boce i rekla: »Eto«.
A tada sam zaspala. Kad sam se probudila, Lyndley je sjedila u naslonjaču i gledala kroz prozor. Podsjetila me je na one slike supruga kapetana zagledanih u more što čekajuju da se na obzoru pojavi jarbol. Soba je bila dovršena. Izgledala je dobro. U polumraku sunčeva zalaska i uz svjetlost svijeće Lyndley je izgledala lijepo. Uvijek je bila lijepa, ali sunce joj je obasjavalo kosu koja je sjala zlatno i crveno oko nje poput aureole anđela ili nečega takvog, a normalno je nikada ne bih tako zamislila. Bilo je potrebno nekoliko trenutaka da vizija iz omamljenog sna izblijedi.
»O, Bože, koliko je sati?« upitala sam naglo se vrativši u stvarnost i skočivši s madraca.
»Nije kasno.«
»May čeka efedru«, rekla sam. »Znala je da ćeš se zadržati.«
»Podignut će rampu.«
»Neće. Blefira«, rekla je Lyndley. »Ni slučajno. May ne blefira.«
Ustrčala sam se po sobi i stvarala nered tražeći vrećicu ljekovitih trava koje nam je Eva dala.
Pronašla sam je, pokupila svoje preostale stvari i krenula prema ljestvama.
Osvrnula sam se. »Ideš li?«
»Ostat ću ovdje neko vrijeme.«
»Rekla si Evi da ćeš spavati na otoku.«
»Predomislila sam se.«
»Zašto?«
»Ovdje je lijepo... Želim ostati.« Vidjela sam da laže. »Ne možeš ovdje spavati.«
»Zašto ne?«
»Zato jer ćeš nadrapali.«
»Tko će me odati? Ti?«
»Ne, ali nije dobro biti ovdje.«
»O čemu govoriš.«
»To su dokovi.«
»Dokovi su sasvim sigurni.«
Tada sam vidjela kako Jackova brodica pristaje. Bila je duboko u vodi, krcata jastozima, vjerojatno iz Kanade gdje ih je u današnje vrijeme više. Gledala sam s prozora kako veže brodicu. Tada je podignuo pogled i nasmiješio se. Bio je bez majice i vrlo preplanuo.
Osmijeh je bio prisan. Osjetila sam kako mi je lice porumenjelo od njega, što me je uistinu razljutilo, a tada sam osjetila da Lyndley stoji iza mene i odmah sam znala da je taj osmijeh upućen njoj.
Jack je stajao pokraj čovjeka s podloškom za pisanje, pokazivao tovarni prostor i pregovarao cijenu za svoj ulov. Ponuda, odmahivanje glavom, a tada je čovjek sišao i još jednom pogledao u tovarni prostor. Jack je podignuo kažiprst okrećući očima, što je značilo da će se zadržati. Čovjek se okrenuo, zakvačio se za kuku i poderao hlače na stražnjici, načinivši veliku rupu. Jack je širom otvorio oči. Uputio je Lyndley brz pogled koji je pitao »što da radim?«, ona je stavila prst na usne što je govorilo »nemoj ništa reći«, a Jack je tada nastojao zadržati ozbiljan izraz lica dok se čovjek polako vraćao prema njemu, potpuno nesvjestan nezgode. Uslijedio je nastavak rasprave i tada rukovanje. Jack i Lyndley neprestano su se pogledavali dok je čovjek računao. Tada je Jack potpisao priznanicu, čovjek je izvadio čekovnu knjižicu i posao je bio završen.
»Uhvatit će te«, prosiktala sam kad je Jack krenuo prema spremištu. Nastojala sam biti glas razuma, ali sam zvučala više kao demon iz kakvog uvrnutog crtica.
»Neće ako me ti ne otkriješ.«
»Tada trudnoća, zatrudnjet ćeš.«
»Još nisam zatrudnjela.«
»Jednom hoćeš. Samo si imala sreće.«
»Viđam se s njim cijelu godinu. A osim toga, koristim kontracepciju. Nisam glupa, znaš.«
Ali, ja sam se uhvatila za njezinu prvu rečenicu. »Viđaš se s njim cijelu godinu?«
»Dolazio je automobilom dolje u školu... vikendima.« Netremice sam je gledala.
»Nisam ti htjela reći jer znam da ti se to ne bi svidjelo.« Velika izdaja.
»Zaljubljeni smo jedno u drugo, Towner. On želi da se vjenčamo i odemo u Kanadu.«
Nije shvaćala. Sve što je govorila samo je pogoršavalo situaciju. Nije mi toliko smetalo to što se viđa s Jackom koliko to što mi to nije rekla.
»On želi da se vjenčamo«, ponovila je kao da će to pomoći.
»Ta je laž stara kao Biblija.« Htjela sam da to zvuči kao jedan od Evinih klišeja, ali ispalo je kao nešto što bi rekao Cal.
Bio je to izravan pogodak.
»Nećeš mi valjda reći da vjeruješ u to sranje o vječnoj ljubavi?«, morala sam nastaviti.
»Zašto ne?« Pokušala je zvučati prkosno, ali glas joj je već oslabio.
»Čemu kupovati kravu kad mlijeko možeš dobiti besplatno?« Nisam namjeravala reći više, ali gnjev me je ponio. Bilo je vrlo lako predati mu se. Nisam se morala poslužiti Calovim prljavim rječnikom; bili su mi dovoljni Evini izlizani klišeji. Sa samo nekoliko dobro naciljanih uboda uspjela sam dovesti Cala Boyntona u sobu kao da se doslovce uspeo stubama sipajući vulgarnosti i optužbe. Naciljala sam savršeno precizno.
»Trebala bi poći kući«, rekla sam čitajući iz izraza njezina lica da sam otišla predaleko i zažalivši zbog toga.
Odozdo su se začuli koraci, a ona se trgnula. Tada nas je Jack pozdravio. Glas mu je bio vedar i veseo, oštar kontrast raspoloženju koje sam upravo bila stvorila.
»Ne idem kući«, rekla je. I ona je pokušavala biti sretna, ali veselost ju je napustila. Ja sam joj je oduzela.
Željela sam joj reći da mi je žao. Poželjela sam zaplakati i zagrliti je. Ali nisam željela da ostane ondje s njim. Upamtila sam ponešto od optužbi koje je Cal iznio prošlog ljeta. Dio mene, malen, neobičan dio, mislio je da je on možda u pravu. Da je moja sestra doista bila ono što je on rekao da jest, kurva. Pokušala sam izbrisati tu misao. Ali ona je znala što mislim. »Neću lagati za tebe, ako si to mislila«, napokon sam rekla.
»Nitko to nije ni tražio od tebe«, rekla je želeći zvučati hladno, ali glas joj je bio slab. Jasno je čitala moje misli kao da su ispisane na zidu.
Sišla sam netom prije no što je Jack krenuo gore. Razina mora nije bila dovoljno visoka za skok pa nisam mogla izići kroz prozor. Sakrila sam se u sjeni kako me ne bi vidio. A tada sam ušla u čamac. Čula sam kako gore razgovaraju. Gledala sam njihove obrise u okviru prozora.
»Što je?« čula sam kako Jack pita Lyndley.
»Ništa«, rekla je što je vedrije mogla, »sve je u redu.« On joj je prišao i poljubio je.
Njezine su ruke mlitavo visjele niz tijelo. Nije mu uzvratila poljubac.
Mračilo se kad sam se vratila. Ni May ni Beezer nisu pitali gdje je Lyndley pa nisam morala lagati. Nitko nije volio razgovarati sa mnom dok sam bila u jednom od svojih osobitih raspoloženja pa su me uglavnom ostavljali na miru.
Lyndley je bila u pravu u obje tvrdnje. May nije podignula rampu i ja nisam morala lagati za nju. Ali lagala bih. Da je bilo potrebno. Ja sam blefirala.
Potkraj kolovoza Cal je ispisao Lyndley iz Škole gospođice Porter. U njegovu jedriličarskom klubu dogodio se »incident« i on je izbačen iz tima. To ga je shrvalo. Počeo je piti danju. Nazvao je Lyndleyinu školu i ravnateljici uputio vrlo ružne uvrede. Optužio je nju i školu da mu kvare kćer. Kad je Eva nazvala ravnateljicu, šteta je već bila učinjena. Čak i da su željeli ponovno primiti Lyndley (a neizravno je izraženo da je nije bilo osobito lako držati pod nadzorom), nisu željeli imati posla s Calom Boyntonom... To je pitanje bilo završeno.
Eva je bila izvan sebe od bijesa. Nikako ih nije mogla potaknuti da se predomisle. Naposljetku je nazvala znanicu iz Škole Pingree i potajno upisala Lyndley u jesenski kvartal. Potom ju je ostavila May na skrb i zaštitu te se otputila na Floridu, gdje su živjeli Boyntonovi. »Nemoj joj dopustiti da napusti otok«, rekla je Eva, »i drži rampu podignutom.«
Život u zatočeništvu trebao je znatno ograničiti Lyndley. Najveći dio ljeta provela je igrajući se bračnog para s Jackom u spremištu za čamce i nitko je nije otkrio. To joj je trebalo smetati. Ali doimala se pomirenom s vlastitom sudbinom. Gotovo se doimalo da joj je laknulo.
Ispričavala sam se kako god sam mogla. Rekla sam joj da nisam mislila ništa od onoga što sam rekla. Nismo se svađale zbog toga. Rekla mi je da shvaća. Da sam u pravu.
Doista sam počela brinuti zbog nje.

Eva nije izgledala osobito dobro kad se vratila s Floride.
»Cal se s obitelji seli na zapadnu obalu«, rekla je May. »Jedri za San Diego.«
Prodali su kuću na Floridi i Cal je Evi vratio novac koji joj je dugovao što je značilo da ga više nije imala čime pritisnuti.
»Ide li Emma s njim?« Vidjela sam da se May još nada.
»Da, on želi da je cijela obitelj na okupu.« Eva je iz torbice izvadila zrakoplovnu kartu i stavila je na stol između njih. Očito je bila za Lyndley.
»Ne dolazi u obzir«, rekla je May.
Eva je izvadila i pismo, napisano Emminim rukopisom. May ga je pročitala jednom, a tada još jednom. »Voljna je odreći se skrbništva?« upitala je May. Vidjela sam da to nije očekivala. »Ja sam je nagovorila na to«, rekla je. »Nije bilo lako.«
»Hoće li se držati toga?«
Eva je slegnula ramenima. »To zapravo nije važno. Već sam razgovarala sa svojim odvjetnikom«, rekla je Eva. »Pismo neće biti prihvaćeno na sudu. Ne ako ga Cal ospori, što će, dakako, učiniti... Ako je Emma voljna iznijeti sve činjenice, možda imamo izgleda.«
»To se neće dogoditi«, rekla je May.
Svi smo znali da se nešto događa. Čak je i Beezer prisluškivao pred zaključanim vratima, ali nije čuo ništa pa je naposljetku odustao. Eva i May su bile lukave. Zaključale su se u kuhinju kako ih se ne bi čulo, kako bi prostor između njih i nas blokirao zvuk, ostava s jedne strane i stražnji trijem s druge. Ali, ja sam uspjela ući na stražnji trijem. Provalila sam bravu. Kad sam ušla, sakrila sam se iza vješalice kako me ne bi vidjele.
Nisam se usudila pomaknuti sve dok nisu završile razgovor. May je ostala sjediti za stolom dugo nakon što je Eva otišla. Naposljetku je ustala i počela pripremati sendviče za sve, uistinu loše sendviče s maslacem od kikirikija, na koji je Beezer bio alergičan, i s ukiseljenim povrćem, od kojega se meni dizao želudac.
Naposljetku sam rekla Lyndley što sam čula — selektivno. Rekla sam joj kako Cal želi da ona dođe u San Diego, ali da je njezina majka napisala pismo u kojem je rekla da može ostati s nama. Rekla sam joj da će promijeniti školu, a premda je ona sumnjala u to, mislim da joj se zamisao o ostanku svidjela — ali to je bilo sve teže procijeniti.
U svakom slučaju, uznemirila se. Ispitivala me o drugim pojedinostima vezanim uz San Diego. Naposljetku sam joj rekla da je Cal najuren iz floridskog tima. Vidjela sam da ju je to zabrinulo, ali kad je razmislila o tome, potrudila se vidjeti ono najbolje. »San Diego je bolji klub«, rekla je misleći da bi to samo po sebi moglo popraviti situaciju i učiniti Cala sretnijim.
Nisam joj rekla ni za koji od Calovih zahtjeva. Ponašala sam se kao da je i on potpisao to pismo. Ona nije imala razloga pomisliti da on želi da ona ode odavde budući da joj je dopustio ostati prošlu godinu.
Pomalo me pekla savjest zbog onoga što sam izostavila, ali znala sam da joj to ne smijem reći. Nakon toga sam morala što više prazniti um jer i ona je bila čitačica pa nisam željela da doista posumnja.
»Je li moja majka dobro?« Lyndley je upitala nekoliko puta prije no što sam joj napokon odgovorila.
»Dobro je«, rekla sam ponovno prazneći um, ne želeći misliti o Emmi kako mi Lyndley ne bi pročitala misli.
Ali, to nije pomoglo. Ne zadugo. May i Eva prečesto su razgovarale iza zatvorenih vrata. I nikome osim Eve nije bilo dopušteno doći na otok.
»Što se doista događa?« upitala je Lyndley jedne večeri. Nije spavala. Imala je podočnjake.
»Rekla sam ti.«
»Možda si mi rekla dio, ali mi nipošto nisi rekla sve.« Slegnula sam ramenima. Rekla sam da, ako u toj priči postoji još nešto, ja to nisam čula. Znala je da lažem.
Svi su odvjetnici rekli isto, da se pismo kojim teta Emma predaje skrbništvo May ili Evi ne bi održalo na sudu. Ne ako Cal doista želi da se Lyndley vrati. A teta Emma bi pristala odreći se Lyndley samo ako nitko ne bi ni na koji način ocrnjivao Cala. Stoga su bili u situaciji u kojoj nitko nije bio pobjednik. Naposljetku su May i Eva odlučile ići na sud unatoč svemu, ako dođe do toga. Zaključile su da bi mogle imati dovoljno vremena i novca da Cala dovedu u nezgodnu situaciju. Ako budemo imali sreće i ako Cal ne počne pobjeđivati za San Diego, neće imati vremena neprestano dolaziti na sud kako bi se borio za skrbništvo, osobito ako bi se rasprave vodile u Massachusettsu. Osim toga, Eva je imala više novca nego Cal. Stoga su May i Eva uvjerile odvjetnika da su spremne za dugotrajnu bitku.
»Pripremite se za bitku života«, odgovorio im je.
Lyndley će za manje od tjedan dana napuniti sedamnaest godina - zaključili su da će uspjeti ako uspiju odgoditi datum suđenja za godinu dana. Jer kad Lyndley napuni osamnaest, Cal je nikako neće moći natjerati da se vrati ako ona to ne bude željela. Napokon će biti slobodna.
Nekoliko dana poslije Lyndley me je ponovno pritisnula. »Ovaj put mi reci istinu«, rekla je, »cijelu istinu i samo istinu.«
Popustila sam. Rekla sam joj sve. Osjećala sam se toliko krivom jer joj do tada nisam rekla da je taj trenutak bio kao da je brana puknula ili takvo što, i sve se izlilo iz mene.
I to je pomoglo. Više nismo bile uistinu bliske, ali sam vidjela da mi ponovno vjeruje.
Kad je datum na zrakoplovnoj karti došao i prošao, Cal je počeo zivkati Lyndley otočnom radiovezom. Bila sam u kuhinji kad je May presrela jedan od njegovih poziva.
»Što želiš?« upitala ga je.
»Želim da mi se vrati moja kći.«
»Navikni se na razočaranje«, odvratila mu je.
»Reci joj da je potrebna svojoj majci. Reci joj da ne odgovaram za ono što će se dogoditi ako sama ne dođe ovamo.«
»Budi jasniji u prijetnjama«, rekla je May. »Snimam ovaj razgovor.«
May je nakon toga isključila radio. Ali, vidjela sam da je sjena prošla niz hodnik i znala sam da je Lyndley cijelo vrijeme prisluškivala. Dva dana poslije Jack je donio pismo adresirano na Lyndley. Ležalo je na kuhinjskom stolu neotvoreno sve dok me May nije upitala što se događa.
Odnijela sam ga gore i stavila na Lyndleyin krevet. Ona ga nije ni taknula. Treći dan bio nam je rođendan. Otvorila sam pismo.
»Dan nakon tvojeg rođendana odlazim u Kanadu«, pisalo je. »Udaj se za mene.« Za pismo je bio zalijepljen prsten, umotan u rupčić. Bio je srebrn, s malim dijamantom. Vjerojatno je mjesec dana lovio jastoge kako bi ga kupio.
Lyndley je kroz prozor gledala kuću Boyntonovih. Ja sam pročitala pismo i čekala sam odgovor. Jack bi možda jednako tako čekao da je bio ondje i sam je zaprosio.
Pogledala sam kroz prozor kako bih vidjela u što se zagledala. Kuću je bilo potrebno urediti. Trijem oko cijele kuće napola je nestao - Cal ga je prošlog ljeta uklonio kako bi zamijenio istrunule daske, ali nakon toga nije imao priliku dovršiti taj posao.
»Srušit će se«, rekla je i dalje zagledana u kuću.
»Možda.«
»Što ako je sljedeći put ubije?« upitala je Lyndley sjetivši se slomljene čeljusti svoje majke. »A ja nisam u San Diegu da ga spriječim.«
»Ni ove godine nisi bila ondje da ga spriječiš«, rekla sam želeći je ohrabriti.
Tada se nasmiješila. »Kad si počela vjerovati u sve to sranje o vječnoj ljubavi?«
»Ne znam«, rekla sam iskreno. »Danas, možda.«
Do podneva sam je spakirala.
U pet sati spriječila nas je magla. Eva je radijem javila da ne može isploviti. Imala je četiri vrećice namirnica za May, koja je trebala pripremiti našu rođendansku večeru, a zaglavila je na kopnu.
Donekle mi je laknulo jer Eva ne dolazi. Rođendanska večera, koju su nam Eva i May kuhale svake godine, bila je divna tradicija. Ali, Eva je svake godine na naš rođendan čitala iz čipke, a večeras sam se plašila što bi mogla vidjeti.
Magla će se naposljetku razići, a kad se raziđe, odvest ću Lyndley k Jacku. Nisam željela da nam itko stane na put.
May je dala sve od sebe pripremajući rođendansku proslavu. Pribjegla je sendvičima jer ništa drugo nismo imali pri ruci. Ali, napravila je i tortu s jednom golemom svijećom nasred glazure od kreme s maslacem.
Nakon večere svi smo sjedili uokolo. Nitko nije znao što bi učinio. Bili smo naviknuli da Eva vodi naše proslave. Ali, Eve nije bilo.
Beezer je nakon nekog vremena ustao i oprao posuđe. May je ostala za stolom, promatrajući nas. Mi smo neprestano pogledavale maglu koja je iz minute u minutu bila sve gušća.
»Kad ne bih znala da nije tako«, rekla je, »pomislila bih da biste radije bile negdje drugdje.«
»Ne«, rekla sam prebrzo.
»Ovo je sjajno«, rekla je Lyndley. Prišla je May i poljubila je u obraz, što još nisam vidjela. »Hvala ti za ovu divnu proslavu.« May se nasmiješila. »Nema na čemu«, rekla je.
»Hajdemo se igrati«, rekao je Beezer kad se vratio u sobu. Krenuo je po ploču za Monopoly kad je May podignula ruku, sjetivši se nečega.
»Zaboravljate našu tradiciju«, rekla je. Otvorila je gornju ladicu ormarića i izvadila komad čipke.
»Ti nisi čitačica«, rekla sam.
»To što niste vidjeli da čitam ne znači da i to nisam sposobna«, rekla je May.
»Čitaj prvo meni«, rekla sam, čineći sve što sam mogla kako ne bi čitala Lyndley.
May je podignula čipku ispred mojega lica. Nastojala sam isprazniti um, suzdržavati se od razmišljanja o Lyndley, Jacku ili bilo čemu od onoga što se trebalo dogoditi. Zadržala sam dah.
U mreži niti brzo je nastala slika. Svi su je vidjeli. Svi osim Beezera. May će kasnije tvrditi da nije vidjela ništa, ali ja sam znala da to nije istina. Gledala sam kako se izraz njezina lica mijenja.
Bila je to slika tete Emme. Teško pretučene, rasječena lica i očiju.
Lyndley je ostala bez daha. May je ispustila čipku.
Dugo smo sjedili u tišini.
»Što si vidjela?« upitao je Beezer.
»Ništa«, rekla je May. »Kasno je«, rekla je raspustivši nas. »Izgledate umorno.«
Lyndley i ja otišle smo u našu sobu, i dalje u tišini. Ona nije željela da vidim da plače. »Zašto ga ne ostavi?« upitala je. »Ne znam«, rekla sam otvarajući vrata.
Podignula sam toletu i pogledala van. Na trenutak sam ugledala zraku svjetlosti sa svjetionika na Marblehead Necku. Samo zeleni bljesak, ali nedvojben.
»Razilazi se«, rekla sam pokazujući svjetlost. Ona se okrenula prema prozoru. »Sinkronija«, rekla sam. »Što?«
»Magla se razilazi. To je znak da će sve biti u redu«, rekla sam. Ona se pokušala nasmiješiti.
Lyndley nije mogla napustiti otok sve do plime. Ja sam već bila premjestila čamac na stražnju obalu i svezak ga dugim uzetom za pramac. Mislila sam da ću za vrijeme plime, kad kamenje bude pod vodom, smjestiti Lyndley u čamac i odvući je hodajući po stjenovitom rubu otoka, vukući uže sve dok ona ne bude sigurno iza rta. Tada ću joj dobaciti uže, a Lyndley će ga povući u čamac i pustiti da čamac plovi prema otočju Miseries. Motor neće pokrenuti sve dok ne prođe otoke uz obalu kako je nitko ne bi čuo. Do ponoći bi mogla stići do dokova.
Kad smo izišle, u kući je bio mrak. Polako smo zatvorile vanjska vrata kako ne bi zaškripila.
Hodale smo bez riječi te naizmjence nosile njezin kovčeg preko igrališta. Prošle smo pokraj napuštenog automobila, u kojemu sam zarekla Lyndley i Jacka naizgled odavno, ali tek prošlog ljeta. Prošle smo pokraj Lyndleyine kuće čiji su dijelovi trijema još ležali na hrpi pokraj stuba i trunuli. Lyndley nije pogledala ni kuću ni trijem, već je gledala pred sebe.
Iako je bilo mukotrpno, plan je uspješno ostvaren. Na dlanovima sam imala takve žuljeve od užeta da sam ih danima morala držati u džepovima kako ih nitko ne bi vidio. Uvjerena sam da su naposljetku svih shvatili da sam ja pomogla Lyndley. Znali su da sama nikako nije mogla pobjeći.
Iako se voda stražnje obale nije rastvorila zbog nas, nije nam se ni suprotstavila, iako u osvrtu mislim kako bi možda bilo bolje da jest. Vukla sam uže duž stijena koliko sam god daleko mogla, a psi su me gledali. Kad sam prošla rt, bacila sam uže daleko u vodu. Palo je negdje s njezine lijeve strane i ona ga je povukla u čamac. Stajala je u čamcu i na trenutak smo samo gledale jedna drugu, ali čamac se tada počeo ljuljati pa je ona morala sjesti. Tada mi je mahnula, a ja sam je gledala koliko sam god dugo mogla. Gledala sam kako pluta pokraj rta, kako sam planirala. Nisam je gledala dok mi nije nestala s vidika, dijelom zato jer sam prejako plakala i pogled mi se zamaglio, a dijelom zato jer mi je Eva uvijek govorila kako gledanje ljudi dok ne nestanu s vidika donosi nesteću.
Jackov prsten pronašla sam tek sljedećeg jutra. Bio je na vidjelu, na mojemu noćnom ormariću, gdje ga je Lyndley ostavila, ali bilo je mračno kad sam se vratila pa ga nisam odmah ugledala. Trčeći sam sišla niza stube i pretražila ormarić u koji je May spremila kartu koju je Cal poslao Lyndley. Prevrnula sam cijeli ormarić prije no što sam shvatila da karte nema.
Eva je otišla u San Diego po Lyndley, ali bezuspješno. Vratila se sama.

Od jeseni do zime...
May je teško podnijela Lyndleyin odlazak. Iako je i prije bila pomalo samotnjački nastrojena, tada je počela pokazivati prve prave znakove agorafobije. Kad bi uspjela doći u grad, toliko bi se uznemirila da bi se morala odmah vratiti. Rekla je da ondje nije mogla disati. Ne uz toliko ljudi oko nje.
Te je godine rano zahladilo. Beezer, koji je već bio u internatu, pisao je pisma o tome kako je zabrinut jer ja nisam u školi.
Eva je došla i pokušala nagovoriti May da zimu provede u gradu rekavši da će nam dati cijeli drugi kat kao stan. May je odande mogla izići na terasu te imati otok na oku. Eva joj je rekla, tek napola u šali, da ne mora sići sve do proljeća, trudeći se svim silama da nečime, bilo čime, uvjeri moju majku. May je odbila. Eva je pozvala mene — zapravo, zapovjedila mi je da dođem — ali ja se nisam usudila napustiti May. Istina je da sam mrzila svoju majku, ali čak sam i ja vidjela da je se ne može ostaviti samu ondje. Gotovo nije spavala. Njezina je svjetiljka gorjela i danju i noću. Prestala je uzimati vitamine. Nije mi neprestano zapovijedala i čak je prestala raditi sendviče.
U listopadu je na otok došla socijalna služba. Netko im je dojavio da je na otoku dijete koje ne ide u školu. Školovanje kod kuće u Massachusettsu još nije bilo zakonom dopušteno. Uvijek sam mislila da je to Cal učinio, ali u osvrtu uviđam da ih je možda Eva nazvala. May se razljutila i nije htjela razgovarati s njima. Ostavila ih je u dnevnoj sobi sa mnom. Ja nisam znala što bih rekla. Neprestano sam mislila što bi Eva učinila u takvoj situaciji. Ponudila sam im čaj.
A tada je May jednoga dana, kasnije istoga mjeseca, sišla kao da je sve u redu. Pripremila je žitne pahuljice. Rekla mi je da je nešto odlučila. Odlučila je da bih trebala živjeti s Evom. »Na ljeto se možeš vratiti ako želiš«, rekla je, »ali sada bi trebala otići živjeti s Evom.« Potom je dodala: »A kad se Beezet vrati na praznike, trebao bi ostati u gradu s tobom.«
May se samo tako odrekla preostale djece. Kao da se napokon sjetila što joj je već jednom pomoglo kad je bila preopterećena jer je imala dvoje umjesto jednog djeteta. Tu je situaciju riješila tako što je dala jedno dijete pa je, uza svu bol i nevolje koje joj je to donijelo, zaključila kako je to tada bilo dobro rješenje, pa će i opet biti dobro. May je spakirala moje stvari i bila sam kod Eve i prije no što sam shvatila što se dogodilo. Rekla je Evi da će nam se uskoro pridružiti, kad zahladi, a Eva joj je povjerovala, barem mislim. Ali ja nisam.
Idući tjedan Beezer nam je poslao pismo. Napisao je kako razmišlja o povratku kući i možda o pohađanju državne škole s prijateljem Jay-Jayem. Ton pisma bio je vedar, ali ja sam uvijek bila sposobna čitati podtekst. Bio je zabrinut za May koliko i ja. Eva mu je odmah odgovorila da to nije pametno, da njegov plan o školovanju neće funkcionirati čak i ako se vrati. LaLibertiejevi su živjeli u Witchcraft Heightsu. Škola Witchcraft bila je izvan našega okruga pa je ne bi mogao pohađati s Jay-Jayem. Napisala mu je da je sve u redu i da bi trebao ostati ondje gdje jest.
Mene je upisala u školu Pingree. Naposljetku, već je bila platila za Lyndley pa je to bilo logično. Bilo je prekasno da se prijavim za uslugu autobusnog prijevoza pa je Eva angažirala vozača koji će me svaki dan voziti u školu. U školu sam krenula na dan kad se dogodio uragan. Do podneva smo bili evakuirani, a kad se vozač vratio u Salem, morao je krenuti natrag po mene i dovesti me kući. Ostatak dana provela sam na krovnoj terasi, u panici jer je May i dalje na otoku. Nisam imala pojma zna li moja majka uopće da dolazi uragan. Ja sam slušala radio - Beezer ili ja, May ga nikada nije slušala. Pokušala sam joj poslati SOS, a tada još neke poruke Morseovim kodom, ali kiša je toliko jako padala da se svjetlost nije vidjela čak ni iz postaje obalne straže na otoku Winter, a kamoli iz naše kuće. Ostala sam na terasi sve dok vjetar nije počeo vrlo jako puhati i dok me Eva nije natjerala da uđem. Rekla mi je kako očekuje da će May doći ovih dana. Bila je uvjerena u to. Ali to se nije dogodilo.
U školi sam se držala za sebe. Prvi studenog došao je i prošao. Do tada je većina ribarskih brodica prestala isplovljavati, ali moja majka nije došla. Eva mi je dala posao u čajani kako bi mi odvratila pozornost. I u plesnoj školi. U studenom sam dobila pozivnicu za kotiljon u Hamilton Hallu. Do tada sam uvijek bacala takve pozivnice pa sam i taj put učinila isto, ali Eva ju je izvukla iz smeća i poslala odgovor. Nakon što danima nisam vidjela svjetlost kod May i nakon što sam najveći dio vikenda provela na terasi, Eva je zaključila da je dosta. Angažirala je jednog lovca na jastoge da je odveze na otok po May, kao što je to učinila s Lyndley, ali ponovno se vratila sama. Vidjela sam da je bila uzrujana, ali i da nije željela da se zabrinjavam. Sjećam se da je bio Dan veterana jer nije bilo nastave.
»Nije ni namjetavala doći«, rekla sam opazivši istinu, znajući da bi se May radije odrekla nas nego napustila svoj otok, ikada.
»Nije toliko jednostavno«, rekla mi je Eva čitajući mi misli, ali ja se nisam slagala s tim.
»Upravo jest toliko jednostavno.«
»Zaboga, Sophya, imaj barem malo suosjećanja.«
»Sve se ponavlja.« Nisam mogla sjediti, bila sam vrlo uzrujana.
»Kako to misliš?«
»Kao i s Lyndley.«
»Što s Lyndley?« Izgovorila je to polako, kao da pokušava ustanoviti koliko znam.
»Dala je Lyndley, a sada daje Beezera i mene.«
»O čemu govoriš?« Eva me netremice gledala.
»O onome što se događa Lyndley, što joj on radi.« Naježila sam se sjetivši se one noći u Lyndleyinoj sobi. »Ništa od toga ne bi se dogodilo da May nije dala Lyndley. Svi znaju što joj on radi!« Nisam mogla suspregnuti plač dok sam izgovarala te riječi. Nisam mogla disati.
Eva me dugo držala u zagrljaju. »Sve će biti u redu«, rekla je.
Nisam vidjela kako bi moglo.
Odvela me psihoterapeutu u Boston. Propisao mi je blagi antidepresiv. Eva se nadala da ću razgovarati s njim. Nisam mogla.
»Pričaj mi o svojoj sestri«, rekao bi. Ali ja to nisam mogla. Mogla sam to reći Evi, ali takvo što ne možete reći neznancu. Nakon šest seansi više nisam željela ići k njemu.
Eva mi je umjesto toga dala posao pomaganja na satovima plesa. Nastojala je držati me zaposlenom. Njezino očekivanje da odem u Hamilton Hall i ponašam se kao dama također je bilo dio toga plana. Naučila sam slijediti i najopreznije plesne partnere. Eva mi je kupila duge rukavice koje su mi sezale iznad lakata i poučila me podvući dlanove rukavica pri večeranju, ostavljajući samo rukave, te jesti piletinu á la king za pretrpanim stolom, tako da pritom ne pomičem laktove i da mi ni jedno zrno graška ne padne na svečanu haljinu. Kad sam je upitala što da učinim ako posluže još nešto uz piletinu á la king, Eva se samo nasmijala i rekla mi da se to nipošto neće dogoditi, »ni u ludilu«, rekla je.
Nekoliko tjedana prije kotiljona djevojka iz škole pozvala me da na taj ples pođem malim autobusom koji su njezini roditelji unajmili za tu prigodu. Tu sam djevojku jedva poznavala; jedino što pamtim o njoj jest da je doista izgledala otmjeno i da je rado često govorila »jebi ga« samo zato da bi šokirala druge. Rekla sam Evi da mi je to besmisleno jer autobus kreće s Beverly Farmsa, a ja mogu pješice doći u Hamilton Hall, ali Eva je rekla da ne shvaćam bit. Morala sam pismeno prihvatiti »ljubazan poziv« te djevojke pa me njezin vozač odvezao u Beverly Farms kako bih se pretrpanim, smrdljivim autobusom mogla vratiti u Salem.
Ples nije bio strašan iako je bio iz drugog stoljeća. Svaka djevojka imala je dva partnera, po jednoga za svaku ruku, a jedan od mojih pratilaca bio je mladić kojega sam poznavala iz jedriličarskog kluba Pleon u Marbleheadu. Kad god bi orkestar uzeo stanku, u publiku su bacali pustene kape sa svojim imenom izvezenim na obodu, a mladići su ih pokušavali uhvatiti kako bi ih dali djevojkama koje su im se sviđale. Premda im se glazba nije sviđala, kape su im se sviđale. Borili su se za njih i skakali u zrak kako bi ih uhvatili kao da su na bejzbolskoj utakmici ili takvo što.
Za jedne od takvih stanki netko je sakrio dirigentovu palicu pa je ples bio obustavljen dok su je nadzornici tražili i ispitivali prisutne. Dečki su otišli van pušiti, uključujući moje pratioce, a ja sam zaključila kako je to pametno s obzirom na španjolsku inkviziciju koja je unutra obavljala svoj posao. Stajali smo u parku preko puta, a dečko sa širokim svilenim pojasom zapalio je Marlboro i započeo ispitivanje o Calu i o tome kako mu je u San Diegu.
Do tada nitko nije shvatio vezu. Za jedriličare koji su ga poznavali Cal je bio junak, čovjek kakvim su se nadali postati ako budu imali sreće i ako im sve bude išlo na ruku. »On je vjerojatno najbolji jedriličar na svijetu«, rekao je dečko na kraju. »I bogat je. Zaboga, ima cijeli otok.«
»Otok nije njegov. U vlasništvu je obitelji moje majke«, rekla sam malo previše uzrujano.
»Ista stvar.«
»Vidjela sam njegovu sliku u novinama«, sanjivo je rekla jedna djevojka.
»Izgleda kao jebeni Paul Newman«, rekla je Unajmljivačica autobusa. Osjećala sam kako mi se mišići napinju.
Jedna je djevojka drhtala. »Koliko će nas dugo prisiljavati da ostanemo ovdje?«
»Dok ne pronađu počinitelja.« Dečko s pojasom mi je namignuo.
»Što znači da imamo vremena«, rekao je dečko iz jedriličarskog kluba te krajičkom oka pogledao dečka s pojasom, koji je iz džepa sakoa izvadio srebrnu plosku i poslao je u krug.
»Idem kući«, rekla sam. »Što?
»Ne dolazi u obzir.«
»Ne možeš ići kući. Autobus će doći tek u jedanaest.«
»Neću čekati jedanaest sati da me autobus odveze kući kad živim samo šest raskrižja dalje.«
»Tulum kod Towner«, rekao je jedan dečko. »Živim s pratetom Evom.«
Unajmljivačica autobusa prostrijelila me pogledom. »Tulum kod Townerine pratete«, izjavio je dečko. »Eva će spavati.«
»Ondje ne želite tulumariti«, vjerujte mi, rekla je jedna djevojka. »Da«, rekla je Unajmljivačica autobusa, »Eva Whitney je jebena Emily Post.«
»Molim?!« Dečko s pojasom podignuo je obrvu. »Jesi li rekla da je njezina teta jebena Emily Post? Nisam znao da je Emily Post još živa.«
Djevojka se počela smijuljiti kao da nikada nije čula ništa smješnije. »Znaš što želim reći.«
Otišla sam prije no što je itko uspio somisliti alternativni plan koji bi uključivao mene. Na pola puta do prvog raskrižja shvatila sam da sam ostavila kaput, ali nisam se željela vraćati po njega jer sam se plašila da se sljedeći put neću tako lako izvući. Umjesto toga navukla sam rukavice koliko god sam visoko mogla kako bi mi pokrile ruke. Kad sam zašla za ugao, čula sam kako se orkestar usklađuje i vidjela sam kako mladi ulaze.
Prošla sam pokraj Evine kuće, ali Eva je još bila budna pa nisam željela ući i zato sam jednostavno produžila. Dok sam hodala, osjećala sam sve veću ljutnju na May jer je dopustila da se to dogodi: jer me dovela u tu situaciju, jer sam morala živjeti s Evom i ići na kotiljone. I ljutila sam se jer je Beezer otišao zauvijek, nije li? Jer, nakon internata slijedi... što? Pripremna škola, a tada studij? Otišao je, zauvijek. Počela sam uviđati u kojoj se mjeri situacija promijenila i koliko brzo. Vjerojatno više nikada nećemo svi živjeti na istom otoku. U tren oka naš se svijet potpuno promijenio i nitko od nas nije mogao vratiti ono što je bilo. Lyndley je otišla, moj brat je otišao. A moja majka May bila je u depresiji, luda ili jednostavno nije marila za to.
Tada mi se počela pojavljivati ta uistinu suluda zamisao. Počela sam misliti da bih ja to možda mogla promijeniti, budem li djelovala brzo, da možda nije prekasno ako odmah pođem kući, noćas. Ako nazovem Beezera i kažem mu neka dođe kući, on bi došao. Još sam imala toliku moć nad njim, iako sam je brzo gubila. Otišla sam do javne govornice u luci i pokušala nazvati Beezera u školu, ali ondje su svjetla već bila ugašena i nitko se nije javio. Zaključila sam da to nije važno. Za nekoliko dana doći će kući zbog Dana zahvalnosti, a kad dođe k Evi i otkrije da sam ja na otoku, i sam će doći pa će sve opet biti u redu. Poznavala sam ga. Nekako će doći onamo. Čak i ako bude morao doći helikopterom, moj brat će to učiniti.
I tako sam se zarekla u spremištu u kojem je čamac bio spremljen za zimu, provjerila sam spremnik za gorivo, u kojem je čak bilo nešto benzina, a noć je bila prilično mirna pa sam izgurala čamac u vodu i ušla u njega uništivši pritom haljinu, ali, zar je to važno? Ako se želim vratiti kući, to je bila moja noć. Jedva sam čekala.
Odgurnula sam čamac koji je otplovio u luku. Bila je oseka, Mjesec gotovo pun, ali nigdje nije bilo ni jedne brodice pa me barem nitko neće ništa pitati ili me pokušati zaustaviti.
Mislila sam da ću pokretanjem motora potrošiti nešto benzina, ali bilo je lakše no što sam očekivala. Podignula sam kanistar s benzinom. Bio je napola pun. Valova nije bilo, a Mjesec je sjao toliko jako da su se stijene dobro vidjele. Znala sam da će sve biti u redu ako ne učinim kakvu glupost, ako ne padnem u more. Sjećam se kako je Eva jednom rekla Lyndley da osoba stara pedeset godina ima izglede jedan prema dva da će preživjeti plivanje pedeset metara u vodi temperature deset Celzijevih stupnjeva. To je bio jedan do razloga zbog kojih ne smijete plivati ako padnete u vodu. Morate ostati na mjestu, trošeći što manje energije, i čekati da vas netko spasi. Ako počnete plivati, svu krv tjerate u ekstremitete, podalje od vitalnih organa. Tako biste mnogo brže umrli u vodi temperature od deset Celzijevih stupnjeva. Ova voda deset stupnjeva nije vidjela od početka listopada.
Kad sam izišla iz luke i udaljila se od zaštite kopna, hladan vjetar mreškao je vodu, a primijetila sam i valove, iako nisu bili osobito jaki, a i do otoka nije bilo osobito daleko pa se nisam zabrinjavala zbog njih. Pa ipak, sve mi se to činilo nekako neobičnim i neprimjerenim. Zvijezde su sjale zimskim sjajem, a sjećam se kako sam pomislila da iako sam zime do tada provodila na otoku i gledala isto nebo, nikada zapravo nisam bila na vodi potkraj godine. Čamce smo rano vadili iz vode, odmah nakon Kolumbova dana. Čak i ako je vrijeme ostalo toplo, platfotma se morala izvaditi do Dana veterana jer se tada sidrište zatvaralo, a radnici sidrišta obavljali su sav taj posao. U to doba godine plovili su samo još veliki brodovi kod Gloucestera. I nekoliko brodica za lov jastoga.
Gotovo sam stigla do otoka kad sam shvatila šalu. Bila je to silna, kozmička šala, a shvatila sam je u trenu. I tada sam prasnula u smijeh. Smijala sam se toliko jako da sam morala ugasiti motor jer sam se plašila da ću ispasti iz čamca ako ne sjednem dok to ne prođe.
Što je ono Eva rekla? Ne možeš se ponovno vratiti kući. To je bila šala. Ali, nije bila simbolična ili metaforička. Bila je doslovna. Kad sam se približila otoku, uvidjela sam da nema platforme. Rampa je bila ondje, visoko iznad vode, kao što je bila svake noći otkako pamtim, kad bi je May podignula. Ali, nije bilo platforme s kojom je bila povezana. Bila je izvađena iz vode, kao i svake godine do Dana veterana, ali toga se zbog nekog razloga nisam sjetila. Zbog toga je Eva bila zabrinuta kad je otišla po May i zbog toga je otišla upravo tada jer nakon vađenja platforme May do proljeća nije mogla s otoka, osim helikopterom, što nikada ne bi učinila. Znala sam to; prošli vikend smo razgovarale o tome. Ali, zaboravila sam da, ako May ne može s otoka, ni ja ne mogu na otok. Mogla sam pristati samo uz stražnju obalu, ali ne zimi. U ovo doba godine razbila bih čamac. Izvodila sam taj uzvišeni potez, pokušala sam se vratiti kući, ali moja je teta Eva bila u pravu kad je rekla da se ne mogu ponovno vratiti kući. Tada mi je to zbog nekog razloga bilo silno smiješno.
Sjedila sam u čamcu, s ugašenim motorom, i gledala otok koji je bio samo stotinjak metara daleko, ali kao da je bio milijun milja daleko. Znala sam da bih trebala pokrenuti motor i krenuti natrag, prema gradu, ali nisam se mogla pomaknuti. Nisam mogla ni naprijed ni natrag. Samo sam sjedila u čamcu, u svojoj svečanoj haljini, i urlala od smijeha.
Jack je mislio da se čamac pokvario ili takvo što. Dolazio je sa stražnje strane otoka gdje je njegov otac i dalje držao nekoliko zamki. Vadio ih je prije zime, a čamac ih je bio prepun, labirint malenih kaveza. Te noći nije želio izići — to mi je poslije rekao — ali otac mu je tjednima prigovarao, a on ga više nije htio slušati. Jednostavno je to želio obaviti kako bi imao svoj mir. Budući da je Mjesec toliko jako sjao, Jack je odmah ugledao čamac. Mislim da nije shvatio da sam to ja sve dok nije stao pokraj mene.
Vidjela sam kako promatra haljinu, rukavice. Nije me pitao što radim ondje, nije me pitao čak ni za motor. Umjesto toga uhvatio me za ruku i povukao u brodicu, vežući moj čamac za njezin stražnji dio, te mi dao svoju jaknu. Nije me pozdravio. Vidjela sam da je ljut. Zapravo, dugo nije rekao ni riječ, a kad je napokon progovorio, upitao me je: »Jesi li samo glupa ili te stvarno nešto muči?«
Nisam znala koji je odgovor točan pa nisam rekla ništa.

Ponovno ljeto...
Sljedeće ljeto doista sam se vratila na otok. Tu sam odluku donijela s Evom i sa svojim psihijatrom. May je bila bolje, kao i ja. Poslala mi je pismo u kojemu mi je napisala kako se nada da ću doći na ljeto i kako se veseli tome. Beezer se nije vratio. Dobio je priliku sudjelovati u znanstvenom kampu na Caltechu. Svi su se složili da bi trebao otići, uključujući May.
Situacija između mene i May se promijenila. Ali, bila je podnošljiva. I ona je bila dobro. Oslobodila se depresije koja ju je bila teško pogodila, pa sam se počela pitati je li možda doista znala što je najbolje za nju. Možda je, kao i svi mi, bila svjesna svojih ograničenja i funkcionirala je u skladu s njima.
Početkom kolovoza stigla je Lyndley. Nije trebala doći. Jednostavno se pojavila iz vedra neba, rekla je da sam joj nedostajala te da želi da zajedno proslavimo rođendan. Doimala se sretnom. Bila je primljena na dvije škole, RISD i CalArts. Rekla mi je da su Cal i teta Emma izričito željeli da pohađa CalArts. Željeli su da ostane blizu doma.
S Jackom sam se viđala od Božića, od one noći kad sam bila na plesu u Hamilton Hallu. To se dogodilo s neizbježnošću svojstvenom snovima. Isprva se doimalo da mu se uopće ne sviđam; doimalo se samo da se ljuti na mene, možda zato jer sam izgledala poput moje sestre, a znam koliko ga je Lyndley povrijedila. Svi su to znali. Kad je naša veza postala ozbiljnija, uvjeravala sam samu sebe da to nije važno, da je u redu zato jer je Lyndley prekinula s Jackom. Ona je donijela tu odluku.
Cijeloga sam ljeta obilazila zamke s Jackom i tada sam počela danima izbivati od kuće. Tri dana bismo radili ovdje, a potom četiri u Maritimesu, odmah preko kanadske granice. Ondje je imao tri stotine zamki. Još tri stotine imao je iza našega otoka i pokraj otoka Baker's. Jackov otac bio je bolestan. »Od pića i od pića«, govorio je Jack, misleći na godine i godine ribarenja te obilaženja lučkih gostionica. Jetra mu je bila uništena. Bolovao je od teškog artritisa. Više nije mogao ribariti.
Jack je pokušao nagovoriti brata Jay-Jaya da preuzme obližnje zamke, ali Jay-Jay nije bio zainteresiran za lov na jastoge. Bolovao je od morske bolesti. Stoga je Jack zaposlio mene. Iako sam službeno živjela na otoku s May, najveći dio vremena boravila sam na brodici s Jackom.
Onaj tjedan kad se Lyndley vratila kući Jack i ja smo bili u Maritimesu, pristali smo kod otočja Shoals i ondje kampirali na plaži jer smo do tada oboje imali potrebu sići s brodice. Kad smo se vratili, bila sam spremna provesti nekoliko dana na otoku, samo da malo budem na kopnu. Bila je prošla ponoć, a May me nije očekivala još najmanje jedan dan, ali svjetiljka u kuhinji bila je upaljena. Znala sam da je Beezer u Kaliforniji. Bilo je kasno pa sam se usrdno nadala da May ne čeka mene.
Ali to nije bila May. Za kuhinjskim stolom sjedila je Lyndley. Dugo me držala u zagrljaju. »Jako si mi nedostajala«, rekla je. »Nisam mislila da ću se ikada više vratiti ovamo.«
»Bože, pogledaj se«, rekla je. »Proljepšala si se ove godine.«
»Mislila sam da ideš na CalArts.«
»Zaboravi CalArts«, rekla je. »Ne idem ni blizu CalArtsa.«
Spavala je sa mnom u krevetu, rekla je da ne želi biti sama. Ja sam cijelu noć ležala budna, gledala sam kroz prozor ne želeći je buditi, sve dok sunce nije izišlo na najcrvenijem nebu koje sam u životu vidjela.
Ona je sa sobom nosila Jackovu sliku s mature. Ispala je iz džepa kad sam podignula njezine traperice koje je bacila na pod. Bila je izgužvana i izlizana. I ja sam imala istu sliku, ali moja je bila u boljem stanju. Upravo sam radijem razgovarala s Jackom kad je Lyndley sišla na doručak. Izgledala je mršavije no ikada, starije, iako je to bilo samo mjesec dana prije našega osamnaestog rođendana.
»S kim si razgovarala?« upitala me.
»S Jackom.«
»S mojim Jackom?«
Ustala sam i dala joj žitne pahuljice. Vidjela sam da je zanima što se događa, ali još nisam željela razgovarati o tome.
»Jesi li mu rekla da sam se vratila?« upitala je. Bilo je to oprezno pitanje. Nije znala kako će se on osjećati zbog toga.
»Nisam još«, rekla sam kao da je posrijedi velika tajna. I bila je, ali ne onakva kakvu je ona pretpostavila.
Razrezala sam nekoliko jagoda za dodatak pahuljicama jer sam znala da njih najviše voli.
»Pahuljice vječne ljubavi«, rekla je. Ali uzela je jagode i tri žlice šećera. Pojela je cijelu zdjelicu. A tada je učinila nešto čudno. Skinula je srebrne naušnice, one koje sam ja izabrala na Trgu Harvard. Gurnula mi ih je preko stola.
»Što radiš?« upitala sam je, sumnjajući.
»Što je moje, tvoje je«, rekla je i tako sam shvatila da je znala. Dugo me gledala u oči, a tada je uzela zdjelicu i otišla po još pahuljica.
Ostavila sam naušnice na stolu među nama. Nisam znala što bih učinila. Lyndley se vratila za stol i pojela drugu zdjelicu pahuljica kao da se ne događa ništa neobično.
Kad je napokon završila s jelom, uzela je moju i svoju zdjelicu, odnijela ih u sudoper i oprala slanom vodom. Obrisala ih je krpom, kako ne bi ostale mrlje od soli. A tada ih je čak pospremila što još nikada nisam vidjela.
»Dan je doista lijep«, rekla je. »Bit će vruće.«
Na nebu su još bili tragovi crvenila.
»Idem pogledati kuću«, rekla je, ustala i izišla. Bila je to tradicija, obilazak kuće Boyntonovih da se ustanovi kako je prezimila, i najčešće smo to činile zajedno. Ali, ove godine nije me pozvala da pođem s njom. I nije uzela naušnice. Jacku nisam rekla da se vratila. Sada mi je neobično (uza sve što se dogodilo) da uopće nismo razgovarali o tome, ali to je činjenica.
Stigao je u suton, a more je već bilo valovito zbog predstojeće oluje. Bila sam na pristaništu i čekala ga kad je pristao. Nisam mu ni dopustila da sveže brodicu već sam skočila u nju, što nije bilo osobito pametno jer se more već pjenilo. Mislim da je želio ostati na otoku, barem neko vrijeme.
»Vodi me odavde«, rekla sam.
Vidio je da sam uznemirena. Vjerojatno je zaključio da sam se posvađala s May ili takvo što. Svađe s mojom majkom tada su bile prilično česta pojava. Ako nije bila zaokupljena nečime, neprestano smo se svađale zbog nečega, najčešće zbog gluposti. Primjerice, zbog toga tko je ostavio vodu da teče ili tko nije podignuo rampu. Tako je bilo među nama. Nije bilo onako kako sam se prošle zime nadala da će biti, dok sam samo željela vratiti se na otok, dok sam brojala dane do povratka kući.
Na zamkama za jastoge nalaze se majušna vratašca zvana privremena pločica. Izrađuje se od drveta. Opazila sam je dok smo jednoga dana izvlačili zamke. Kad sam upitala Jacka o tome, rekao mi je da su na zamci zato da bi jastog mogao izići ako se lovac nikada ne vrati po lovinu. Ako se ne vrati dovoljno dugo, drvo će se raspasti i jastog će biti slobodan. To bi trebalo biti humano. Ne znam je li to relativno nov izum ili se oduvijek nalazio na zamkama. Ili možda nisu bile potrebne u vrijeme dok su sve zamke bile drvene.
Na kraju toga posljednjeg dana koji smo proveli zajedno izvukli smo jednu od starih drvenih zamki, jednu od nekoliko takvih koje je Jack i dalje koristio. Potražila sam privremenu pločicu, ali nisam je vidjela. Jack je već bio stavio novi mamac u nju i namjeravao je baciti je u vodu, ali ja sam bila opsjednuta pronalaženjem pločice. Zurila sam u zamku iz svih kuteva i tražila jastogov izlaz.
»Što radiš?« napokon me upitao.
Tada sam mu rekla da se više ne želim viđati s njim.
Bilo je to toliko neočekivano da se gotovo nasmijao. Ali, kad me pogledao, plakala sam. Nikada do tada nije me vidio da plačem. Nisam od onih koji se lako rasplaču.
»Više se ne mogu viđati s tobom«, rekla sam. Vidio je da mislim ozbiljno.
»Što se, dovraga, događa.«
Nisam mu mogla reći. Nisam željela da zna za Lyndley, barem ne još. Željela sam da se razljuti na mene i mislila sam da mu prekid neće biti osobito važan ako mu kažem za nju. Ne znam kakva je to bila logika, ali tako sam osjećala.
Lice mu je prvo pocrvenilo, a potom je boja polako nestala iz njega. Skamenila sam se, očekujući udarac. Već sam vidjela bljedilo bijesa, nikada na Jacku, ali mnogo puta na Calu. Posrijedi je emocija koju nije moguće zamijeniti ni s čim. Doista sam očekivala da će me udariti. Ali, pogriješila sam. Nije me udario. Jednostavno je stajao, naizgled cijelu vječnost, i netremice me gledao.
»Ne opet«, naposljetku je rekao. Riječi su mu bile ledene.
Na trenutak nisam shvaćala što je time htio reći, »Ne opet«. Nikada do tada nismo prekinuli, nismo se zapravo ni posvađali. »Ne opet« nije bio primjeren odgovor.
A tada sam u trenu shvatila. Odgovor je bio posve primjeren. Što god sam željela vjerovati, znala sam da je bilo pametno to što sam poslušala svoj instinkt i nisam mu rekla da se Lyndley vratila. Jack je bio zaljubljen u Lyndley od trenutka kad ju je upoznao. Ja sam bila samo zamjena, najbliže što se mogao približiti onome što je doista želio, mojoj sestri blizanki. Da sam bila iskrena prema sebi, shvatila bih da sam to cijelo vrijeme znala. Samo nisam željela razmišljati o tome. Njegov udarac pogodio je moje srce i bio je mnogo bolniji od bilo čega što mi je tjelesno mogao učiniti.
Jack je u gnjevu pokrenuo motor i krenuo punim gasom.
Kad smo obišli privjetrinsku stranu otoka, oko litica stražnje obale, brodica je usporila, isprva gotovo neosjetno. Podignula sam pogled. Nebo je bilo vedrije no što sam upamtila iako je na sjeveru bilo oblačno, crno i naizgled prazno, kao da je cijeli dio izbrisan. Tada sam Jacku gotovo rekla nešto, zamalo sam ga upozorila da ondje ne bi smio usporavati jer te na tom mjestu lako mogu uhvatiti struje i valovi pa se brod može razbiti na stijenama. Potrčala sam prema pramcu i nagnula se pokušavajući vidjeti sjene stijena. »Nemoj stati!« viknula sam penjući se na pramac. Vidjela sam crne obrise stijena tik ispod površine. Ondje smo se mogli razbiti na komadiće, kao što su se mnoge brodice razbile. Ponovno sam mu htjela viknuti, ali me izraz njegova lica zaustavio. Gledao je pokraj mene, u nešto na litici.
Moj je pogled slijedio njegov. Trepnula sam u nevjerici. Na vrhu litice, tridesetak metara visoko, stajala je Lyndley. Bila je bosa i na sebi je imala moju spavaćicu, onu koju mi je Eva darovala za Božić, bijelu s čipkom. Kosa joj je lepršala, kao i spavaćica. Izgledala je poput boginje iz nekog grčkog mita. Val ljubomore udario me snažno. Ne samo zato jer je bila toliko lijepa i jer ju je Jack tako gledao, već i zato jer se cijeli prizor doimao potpuno insceniranim. Zacijelo je već neko vrijeme stajala ondje i čekala da je vidimo, da vjetar bude upravo savršen i da se brodica pojavi u njezinu vidokrugu. Bilo je to toliko proračunato da je bilo smiješno i nisam mogla vjerovati da je Jack dovoljno glup da nasjedne. U tom sam trenutku mrzila svoju sestru. Duboko i potpuno. Poželjela sam da umre. Poželjela sam da padne s litice i razbije se u milijun komadića.
Zrak je bio zasićen vlagom oluje koja je još bila na obzoru, ali nam se brzo približavala čineći zrak teškim, crnim, i onemogućujući disanje.
Lyndley se nagnula naprijed, prema vjetru, poput figure na starom salemskom brodu, a čipkasta spavaćica vijorila je iza nje obasjana srebrom padajućeg Mjeseca, zvijezda i njihovih dvojnica odraženih s crnog neba na još crnjoj vodi. Lice joj je bilo savršeno i bezizražajno, poput praznog slikarskog platna koje još nije oslikala, ostavljajući nam da poslije slikamo vlastite dojmove o onome što smo te noći vidjeli. Cijelo joj je tijelo bilo nagnuto naprijed prema vjetru, pod nemogućim kutem, a upravo kad sam shvatila da se taj kut ne može održati, oslobodio se, pokoravajući se zakonima gravitacije, ali razbijajući zakone perspektive, i ona je započela dug, nijem pad u hladan, crn ocean. Okrenula se samo jednom, a tada prekrižila ruke na grudima kao da je već mrtva, probadajući crnu vodu poput igle, ne načinivši ni valića. I nestala je zauvijek. Samo tako.
Čula sam kako je Jack ostao bez daha i taj me je zvuk vratio u stvarnost. Stajali smo i zurili naizgled cijelu vječnost, očekujući da će izroniti, isplivati barem jednom, ali to se nije dogodilo. A tada sam već bila u vodi, ronila. Čula sam kako Jack viče u radio, u šum: »Upomoć! Upomoć!« Uhvatila sam zrak i ponovno zaronila. On je oglasio trubu, tri zvuka poziva upomoć, a tada je u vodu uperio zraku svjetlosti pokušavajući mi pomoći. Tada sam čula pljusak i shvatila sam da je i on u vodi.
Zaranjala sam više puta, ali u vodi nije bilo ničega. Nisam mogla doći do dna. Izronila sam treći put, potpuno izdahnula i potom duboko, silovito udahnula te ponovno zaronila, koliko sam god duboko mogla, ispuštajući pritom zrak kako bih stigla do stijena na dnu jer sam znala da je tijelo ondje. Osjetila sam kako mi stijene grebu noge kad bih se očešala o njih vukući se, prisiljavajući tijelo da ostane dolje. A tada ocean odjednom više nije bio prazan, već se doimao ispunjenim svime što su svi ikada izgubili — sidro, boca, stara zamka za jastoge. Pluća su me boljela, prvo zbog zadržavanja daha, a potom zbog praznine. Cijelo moje biće željelo je izroniti, ali znala sam da tada više neću zaroniti.
Životna sila u jednom trenutku svlada volju i tijelo jednostavno diše samo. To se jednostavno dogodi. Kad udahnete morsku vodu, strašno vas boli, ali bol brzo prođe, a vi tada osjetite kako voda teče i čujete nebesku glazbu. Doslovce ste privučeni svjetlosti i sjećam se da sam je ugledala i shvatila da je istina ono što pišu svi oni ljudi koji su se našli nadomak smrti. Sjećam se kako sam se široko nasmiješila, a hladna se voda zauvijek smrznula u vremenu.
Kad smo izronili na površinu, vidjela sam da je May već u vodi i da pliva prema nama. Svjetlost koju sam vidjela nije bila moje iskustvo nadomak smrti, već svjetlost s Jackova broda, a njegova me ruka dovukla natrag u život. Bilo je užasno. Bilo je onoliko ružno i bolno koliko je prije nekoliko trenutaka bilo divno, a Jack me pokušavao udaviti, pokrio mi usta svojim ustima, dišući u mene, pokušavao nas oboje održati na površini dok ne stigne pomoć.
May nas je oboje odvukla na obalu i stajala je nad nama, vrlo zabrinuta za mene. Pokušala sam joj reći, pokušala sam je poslati po Lyndley, ali nisam mogla ispustiti ni zvuka. Kad god sam pokušala progovoriti, zagrcnula sam se i ispljunula slanu vodu, a potom se ponovno zagrcnula. Bol u plućima bila je nezamisliva. Trebao me pustiti, trebao mi je dopustiti da umrem s Lyndley. Smrt nije bila bolna, već je povratak u život bio neizdrživ.
»Budi mirna«, govorila mi je May držeći moju glavu u krilu, odmičući mi kosu s lica. Vidjela sam kako Jack nekoliko koraka dalje kleči i kašlje.
Kaži joj, pokušavala sam reći. Zaboga, kaži joj da je Lyndley još dolje. May je bila snažna plivačica. Tada sam uvidjela da nisam trebala brinuti zbog nje. May je bila snažnija no što sam mislila. Ona je tada jedina mogla spasiti Lyndley. Ali nije ju mogla spasiti ako nije znala da je Lyndley na dnu. Pokušavala sam joj reći. Ali riječi nisu izlazile, ni iz Jacka ni iz mene.
Bespomoćno sam gledala kako je Jack povratio i srušio se, iscrpljen, jecajući u pijesak.

Četvrti dio




Dvadeset prvo poglavlje


Iz kaosa i vrtloga oblika počet će se pojavljivati slike. Prva će se pojaviti u nepomičnoj točki. To su vodiči. Čitačica čipke mora uz pomoć vodiča proći onkraj nepomične točke te s onu stranu vela. Čuvajte se slika koje se pojavljuju na tom mjestu. Te slike nisu stvarne. Vodiči su opsjenari. Pokazat će vam svoju čaroliju i pozvati vas da ostanete. Ako su sposobni i ako je pitalac ranjiv, vodiči će vas uvjeriti da su oni sami odgovor. Njihov je ego golem. Čitačica se mora oduprijeti porivu da pitaocu dopusti ostati ovdje, koliko god se slike doimale zanimljivo, ili istinito. Zadatak čitačice jest dovesti pitaoca s onu stranu nepomične točke, do prave istine, koja nije u velu, nego tik iza njega.
Vodič za čitanje čipke



Rafferty i Towner sjedili su zajedno na trijemu kao stari par na krstarenju, s prekrivačima preko nogu, na stolicama čvrsto pritisnutim o ogradu stare viktorijanske kuće u trošnom stanju koju je Rafferty kupio prve zime ovdje i od tada žalio zbog toga.
»Krstarenje bez cilja« — tako je Towner nazivala takvo sjedenje. To je postalo njezina glavna aktivnost otkako je izišla iz bolnice. Propisano joj je. Mirovanje, rekli su liječnici. Kad se osjećala dovoljno snažnom, mogla je malo plivati, ali samo u slanoj vodi. Taj zadnji dio bio je Raffertyjeva, a ne Townerina zamisao. Znao je da je ona plivačica — sve žene iz obitelji Whitney bile su plivačice — stoga je upitao liječnika za kratko plivanje. Dobra zamisao, rekao je liječnik. Do tada se Towner nije još ni približila vodi.
U bolnici je bila tri tjedna, prvi na infuziji vankomicina. Bila je to teška infekcija. Postoperativna, rekli su. Praćena komplikacijama. Komplikacije nisu definirali, ali bile su prisutne. Komplikacije su bile neizostavne u Townerinu životu te razlog zbog kojeg je Eva najviše brinula za svoju pranećakinju. U tim je nedavnim komplikacijama bilo nešto neizbježno — ne u vezi onoga što se događalo, već u vezi Townerine reakcije na sve to. U misli su mu se neprestano vraćale Evine riječi: Mnogo je načina da se ubijemo.
U tjednima nakon infekcije Rafferty je pročitao sve što je mogao pronaći o blizancima i o tugovanju za preminulim. Blizanci su bili osobiti. Ako u bilo kojoj dobi izgubite brata blizanca, izgubili ste dio sebe. Pola vas umire. Čak i ljudi koji ne znaju da su bili blizanci, koji su brata blizanca izgubili u majčinoj utrobi ili su razdvojeni pri rođenju, cijeli život žive s osjećajem razdvojenosti i tuge, kao da je pola njih izgubljeno i više nikada ne može biti pronađeno.
Otkako je pročitao Townerin dnevnik, u umu mu se neprestano odvijao prizor Lyndleyina samoubojstva koji je opisala. Ako bolje razmislite, posrijedi je klasičan primjer grizodušja preživjeloga. Samoubojstvo je bilo gotovo nemoguće preboljeti. Raffertyjev cimer u Fordhamu počinio je samoubojstvo, što je bilo mnogo gore jer se o tome nije govorilo zbog toga što Katolička crkva samoubojstvo nije smatrala samo zločinom, već i grijehom. Na određeni se način i osjećalo kao grijeh. Barem onome tko je ostao. Budilo je isti mučan osjećaj koji se pojavljuje kad učinite nešto od čega se nikada ne možete potpuno oporaviti. Poput grijeha, ili slabog virusa.
Rafferty je pronašao svojeg cimera. Taj prizor nikada nije zaboravio. Za razliku od Towner, Rafferty se nikada nije pokušao ubiti, ne izravno. Ali mogućnost je uvijek bila prisutna. Poput virusa. Kad se zarazite, zauvijek ostaje s vama, samo čeka da oslabite. Nikada ne znate kad će vaša otpornost oslabjeti i kad će bolest dobiti priliku da vas svlada.
Rafferty je posjećivao Towner u salemskoj bolnici. Svraćao je većinu dana, kad se vraćao s posla. Nisu mnogo razgovarali nego su uglavnom sjedili na terasi i gledali luku. Kad je došlo vrijeme da Towner bude puštena iz bolnice, činilo se prirodnim da je odvede na svoj trijem gdje je pogled bio bolji, a on je imao sve na oku.
Ona se nije mogla vratiti u Kaliforniju, ne još. Nije se željela vratiti u Evinu kuću, a ni on to nipošto nije želio. Stoga joj je ponudio sobu svoje kćeri. Samo na nekoliko tjedana, rekao je kad je čuo njezino oklijevanje. Dok ne ojača.
Njoj se svidjela soba njegove kćeri, osjećala se ugodno okružena suvenirima života koji nisu bili ni u kakvoj vezi s njezinim životom: plakat Tupaca Shakura iznad komode, Beanie lutkice u improviziranoj mreži za ležanje, obješenoj sa stropa.
»Koliko je godina tvojoj kćeri?« Bilo je to jedno od nekoliko pitanja koja mu je Towner ikada postavila.
»Leah će uskoro napuniti petnaest«, rekao je.
Napunila bi petnaest godina za vrijeme svog ljetnog boravka ovdje, ali on je promijenio datume njezina posjeta.
»Što kažeš na to da dođeš nekoliko tjedana kasnije?« upitao je Leah kad ju je prošli tjedan nazvao. »Mogli bismo otići brodicom u Maine.«
»Velikom brodicom ili čamcem?« pitala je.
»Velikom brodicom.«
»U redu«, rekla je. »Svejedno.«
Bivša se supruga okomila na njega zbog promjene datuma. I zato jer to nije prvo riješio s njom.
»Ne možeš i dalje jednostavno sve mijenjati«, rekla je.
»Ne mijenjam sve, promijenio sam samo to. Leah nema ništa protiv.«
»O stvarima koje ne znaš o djeci mogla bi se napisati cijela knjiga.«
Rafferty je pomislio da je vjerojatno u pravu. »Radim na jednom slučaju.« To nije bilo objašnjenje, ne ozbiljno, ali nije imao ništa osim toga pa je pokušao s tim.
»Što je još novo?«
»Slučaj ubojstva.«
Nastupila je duga stanka kad je izgovorio tu riječ. »Mislila sam da si se preselio tamo kako bi pobjegao od ubojstava«, napokon je rekla.
»Preselio sam se ovamo kako bih pobjegao od mnogočega.«
Bio je to izravan udarac i Rafferty je to znao. Nije tako mislio, zapravo nije. Bila je to navika.
»Ne možeš samo tako mijenjati stvari«, ponovila je. »Što ako ja imam neke planove?«
»Dakle, zapravo je riječ o tebi.«
Klik. Naviknuo je na prekidanje razgovora. Tako je završavala većina njihovih razgovora. Najčešće zbog nečega što je on rekao.
Bilo mu je žao zbog svega toga možda jedan sat. Rafferty je znao da Leah vjerojatno nije važno to što je on promijenio dogovor. Ali, znao je i da njegovoj kćeri to nije bilo ljetovanje, nego »dužnovanje«. Leah je to sama tako nazvala. Dijelom dužnost, dijelom ljetovanje. Njegova je kći bila vješta s riječima. Rafferty je bio pomalo uvrijeđen kad je domislila tu riječ, iako je bila točan opis njihova druženja. Bilo im je neugodno zajedno. Njoj je bilo jednako teško dolaziti ovamo kao što je njemu bilo primiti je. To ne znači da je nije volio. Jako ju je volio. Ali, krivnja zbog toga što ju je napustio bila mu je preteška. Kad je odlazio iz New Yorka, ona je željela poći s njim. Rekla je da joj se ne sviđa muškarac zbog kojega ga je njezina majka ostavila. »Samo želim biti s tobom.«
»Tvoja majka to neće dopustiti«, odgovorio je. To je bilo točno, dakako, ali nije bilo odgovor.
Nije ga više pitala. To joj nije bilo svojstveno. On je računao na to. Kao što joj nije bilo svojstveno propitivati promjenu datuma ljetovanja. Ona nije postavljala pitanja. To je bilo dobro, barem u tom slučaju. Rafferty nipošto nije želio da Leah dozna pravi razlog za tu promjenu. Nije želio da zna da se zaljubio u Towner Whitney.
Rafferty je većinu večeri pripremao večeru za njih dvoje. Najčešće tjesteninu jer bi ona to doista jela. Voljela je i sladoled. U Willows bi katkad došao kamion sa sladoledom, a on bi otišao na malenu plažu i kupio ga. Drugih večeri bi, radeći do kasno, na putu kući svratio u Dairy Witch. Ona je voljela sve s mrvicama — čokoladnim, ne onim u bojama.
»Što gledaš?« upitao ju je. Najčešće je gledala u daljinu. To ju je već bio pitao najčešće ne dobivši odgovor.
»Svjetla«, rekla je. Gledala je prema Mayinu prozoru. »Najčešće ima samo jednu svjetiljku upaljenu«, rekla je Towner pokazujući dva svjetla koja su se te večeri ponovno vidjela na Mayinu prozoru.
Jedna ako dolaze kopnom, dvije ako dolaze s mora, pomislio je Rafferty. Zamalo je to rekao naglas.
Iznenadilo ga je da je ona primijetila svjetla, pojedinost. Shvatio je to kao dobar znak.
Dobar znak bilo je i to što naizgled nije primijetila da Jackova brodica isplovljava, ali zbog drugog razloga. Townerina noć s Jackom LaLibertiejem bila je golema, neugodna pojedinost o kojoj ni jedno ni drugo nisu govorili. Iako zapravo nisu razgovarali ni o čemu. Ali, nipošto nisu razgovarali o Jacku LaLibertieju.
Morao je priznati da mu je laknulo jer je njezin pogled ostao prikovan za Mayina svjetla te nije pratio Jackov čamac koji je krenuo prema otočju Miseries gdje je bila većina njegovih zamki, a potom ugasio svjetla i naglo skrenuo nadesno i prema stražnjoj strani otoka Yellow Dog.
Nisu mnogo razgovarali. To je bila istina. Da jesu, možda bi je pitao o Jacku. Nedvojbeno bi je pitao o dnevniku. Ili je to bila zbirka priča? Rafferty nije točno znao kako bi to definirao. Doimalo se da se priče koje je čuo od Eve preklapaju i izvrću u Townerinoj inačici. Znao je da ona ispunjava praznine u vlastitoj priči, da je to na određeni način terapija; to mu je rekla kad ju je pitao smije li je pročitati. Da, rekla je da je smije pročitati ako smatra da će to pomoći u slučaju protiv Cala. Ali nije željela imati ništa s tim.
On ju je čitao mnogo puta iznova. Priča je svaki put postavila više pitanja no što je pružila odgovora. Na dnu stranica bila su ispisane napomene učitelja. Tečaj za koji je to napisala vodio je profesor s bostonskog sveučilišta, iako se Towner ondje nikada nije upisala. To je zapravo bilo dio njezina programa povratka u sklopu zadnje godine u bolnici McLean.
Rafferty je toliko uspio provjeriti. Ali, voditelja toga tečaja već odavno nije bilo. Ni naziv tečaja, Uvod u pisanje fikcije, nije mnogo objasnio. Voditelj je možda vjerovao da Towner piše fikciju; dobra mjera fikcije nedvojbeno je bila prisutna. Ali, bilo je i činjenica koje nešto normalnija osoba možda ne bi željela podijeliti sa svijetom.
Želio ju je pitati o Lyndley, o ljubavnom trokutu i o Townerinu zaključku da je Jack zapravo volio Lyndley, a ne nju. To je bilo previše osobno i previše bolno da bi pitao, ali nije se mogao oduprijeti ponovnom čitanju u želji da shvati, da smisli pitanja koja bi postavio, koja bi trebao postaviti, kad bi vrijeme bilo primjereno.
Taj mu je dio dnevnika bilo najteže prihvatiti. I po tome je znao da je u nevolji. Dio koji je neprestano iznova čitao nije bio dio o Calu, već dio o Towner i o Jacku.
Rafferty je znao sve što se moglo znati o Jacku i o Towner dugo prije no što ju je upoznao. Ne zato jer mu je Eva rekla, nego zato jer je Jack tu priču pričao na sastancima Anonimnih alkoholičara. Ne jednom, već mnogo puta.
Znao je kako su se upoznali i kako je Jack morao trpjeti ono što nipošto ne bio morao, jer je bio zaljubljen. Kako je svakodnevno dolazio u bolnicu u nadi da će ona razgovarati s njim. Kako je Towner po izlasku iz bolnice hinila da ga ne poznaje. Da me i ne poznaje! Jack je gotovo plakao kad je to rekao. Rafferty se, dakako, sažalio nad Jackom, ali i osuđivao ga je zbog toga zaključivši da ga Towner zapravo nikada nije voljela.
Ali Rafferty je promijenio mišljenje o tome, zbog nedavnih događaja i zbog dnevnika. Pročitavši njezin dnevnik, shvatio je da je Towner barem u jednom razdoblju bila zaljubljena u Jacka LaLibertieja. Vjerojatno ga je još voljela.
Zbog Jacka LaLibertieja Rafferty je prestao odlaziti na salemske sastanke Anonimnih alkoholičara. Ne zato jer je Jack bio ondje - ne, on neće tako skoro doći na taj sastanak. Jack je posrnuo dugo prije no što se Towner vratila u grad. Rafferty je prestao odlaziti na sastanke zato jer su svi znali priču o Towner, zbog čega se on osjećao vraški krivim. Imao je dobar razlog za to. Prije no što je Jack ponovno počeo piti, Rafferty je jedno vrijeme bio njegov sponzor.
»Preispitaj vlastito poštenje, Rafferty«, rekla mu je Roberta kad je zadnji put došao na sastanak u Salemu. U prostoriji je zavladala tišina. To su mu svi željeli reći, ali nisu se usudili.
Na poslu mu je bilo još gore.
Svaki dio Raffertyjeva policijskog mozga znao je da je loše ono što mu se događa. I drugi ljudi su to počeli opažati.
Načelnik ga je upozorio. »Nemoj upropastiti slučaj samo zato jer te svrbi.«
»Jebi se«, odvratio je Rafferty.
Towner je u bolnici bila tri dana prije no što je Rafferty uhitio Cala zbog napada na nju. Mogao je to učiniti i prije — načelnik ga je čak požurivao da to učini — ali on je znao da će Cal vjerojatno izići za dvadeset četiri sata. Ako bi pričekao do četiri poslijepodne u petak, optužnica bi se čitala tek u ponedjeljak ujutro. Cal će barem provesti vikend u zatvoru. To nije bilo mnogo, ali ipak je nešto. A Raffertyju je omogućilo ispitati neke od kalvinističkih sljedbenika bez. Calova vječno prisutnog nadzora.
Ispitivanje se pokazalo jalovim. Kalvinisti su čak bili dogmatičniji od svojega vode. Ili im je mozak jednostavno bio ispran.
Rafferty je imao još jednu zamisao, ali bila je nategnuta,
Pri čitanju optužnice zamolio je suca da ne dopusti jamčevinu objasnivši da Cal predstavlja opasnost za zajednicu, a kao dokaz naveo je premlaćivanje Emme Boynton, premlaćivanje uslijed kojega je oslijepila i zadobila oštećenje mozga. Svoje je tvrdnje potkrijepio liječničkim i sudskim bilješkama.
Calov je odvjetnik to, dakako, očekivao i odgovorio je podastrijevši Calov besprijekoran dosje za proteklih trinaest godina te pohvalu gradonačelnika San Diega za doprinos zajednici.
Na dan Calova saslušanja sudnica je bila prepuna.
Načelnik je prvo iznio prijave protiv Cala koje su podnijeli mjesni trgovci čije su poslove ometali kalvinisti, i majke koje su tvrdile da je Calova egzorcistička praksa obuhvaćala tjelesno kažnjavanje koje je graničilo sa zlostavljanjem.
Tada je Rafferty uzeo riječ i rekao sucu da je Cal glavni osumnjičeni u slučaju nestanka Angele Rickey koja je navodno nosila njegovo dijete.
Calov odvjetnik odgovorio je rekavši sucu da je Angela Rickey napustila kalviniste po dogovoru kako bi se vratila kući i rodila dijete. Rafferty je rekao da se Angela nije vratila roditeljima te da je vjerojatnost za to vrlo mala.
Calov je odvjetnik pokazao izjavu pod prisegom, koju je potpisao Cal Boynton i kojom je tvrdio da nikada nije imao seksualni odnos s Angelom Rickey.
Rafferty je rekao kako je Angela tvrdila da je dijete koje nosi doista Calovo te da je izričito željela roditi iako nije znala što će Cal misliti o tome. Cal očito nije bio sretan. Rafferty je istaknuo i da je Cal imao i sredstvo i motiv. »Rođenje djeteta bilo bi loše za čovjeka koji se silno obogatio propovijedajući celibat.«
Cal je zamolio da kaže nešto u svoje ime. U nastupu koji je bio napola propovijed, a napola promidžba, Cal se usporedio s Johnom Newtonom koji je napisao pjesmu Amazing Grace. Objasnio je kako je Newton, kao i on, bio pokvaren i nije se kajao, grešnik najgore vrste - zapravo, trgovac robljem. Kao i on, Newton je svoje veliko spasenje doživio na moru. Dan njegova preobraćenja bio je nalik Calovu, a Cal je, kao i Newton, postao evangelistički svećenik. »Spašen Božjom milošću i intervencijom«, rekao je Cal.
»Tko među nama ne vjeruje u otkupljenje?« pitao je Cal okrenuvši se prema svojoj pastvi — odvjetnicima, sucu, kalvinistima i nekoliko ljudi iz grada koji su došli čuti čitanje optužnice.
»Tko će među vama baciti prvi kamen?« nastavio je Cal.
Nekoliko članova crkvenog vijeća sjedilo je u zadnjem redu. Prezbiterijanski svećenik promrmljao je metodističkom da bi on mogao baciti kamen, ako bi njime odande mogao pogoditi Cala u glavu. To je trebalo biti smiješno. Prezbiterijance je najviše vrijeđala Calova praksa i njegovo preuzimanje kalvinističkog imena koje se odavno povezuje s njihovom vrstom protestantizma. Iako oni nisu željeli to ime; kalvinističko određenje bilo je marketinška noćna mora za prezbiterijance, određenje kojega su se tijekom godina mukotrpno nastojali osloboditi. Bilo je malo vjerojatno da će im koristiti dojam koji je Cal ostavljao u javnosti.
»Ja bih voljela baciti pokoji kamen.« Jedna je žena ustala. Njezin crveni šešir i ljubičasta haljina isticali su se u moru sivog i smeđeg.
Ustala je još jedna žena s crvenim šeširom i pridružila joj se. »Hajdemo baciti gromadu«, rekla je.
Sudac ih je pozvao naprijed. Pridružilo im se još pet crvenih šešira dok su išle prema prednjem dijelu sudnice.
»Dobro jutro, dame«, sudac nije mogao odoljeti. Kombinaciju crvene i ljubičaste nije često viđao u sudnici. Ali, znao je tko su one: supruga mu je prijetila da će osnovati svoju podružnicu Crvenih šešira otkako je napunila pedesetu.
»Časni suče, željele bismo reći nekoliko riječi o tome koliko je Calvin Boynton opasan.« Skupina je izabrala Ruth za službenu glasnogovornicu, a Rafferty ju je poučavao sat vremena.
»Nastavite«, rekao je sudac.
»Kao što mnogi od vas znaju, bile smo redovite gošće čajane Eve Whitney«, rekla je Ruth. »Imamo razloga vjerovati da Evin nestanak nije slučajan.« Žena je nastavila bez daha prije no što joj je sudac uspio reći da se te informacije ne odnose na ovaj slučaj. »Svjedočile smo neprestanom uznemirivanju Eve Whitney, ne samo njezina posla, nego i nje osobno. Mnogo puta joj je prijetio.«
»To je prokleta laž!« rekao je Cal skočivši na noge.
»Sjednite, gospodine Bonyton«, zapovjedio mu je sudac.
»Kakve je prijetnje iznosio?« upitao je sudac.
»Primjerice, prijetio je da će je spaliti na lomači«, rekla je majka vojnika iz Zaljevskog rata, koja je bila na Evinu pogrebu. Rafferty je opazio da se riješila pastelnog šešira te da nosi jarkocrveni.
»Molim?«
»Nazvao ju je vješticom i prijetio je, više puta, da će je objesiti, spaliti ili utopiti.«
»Prijetio je da će je ubiti, časni suče«, dodala je treća žena s crvenim šeširom. »Jednoga dana kad nije znao da smo mi prisutne.«
»A kako je gospoda Whitney odgovorila na te prijetnje?«
»Pa, nazvala je policiju, dakako.«
»To je točno, časni suče«, rekao je Rafferty. »Imamo mnogo prijava takvog uznemirivanja. Početkom travnja Eva Whitney zatražila je zabranu približavanja za Cala Boyntona.« Rafferty je sucu pokazao presliku zahtjeva.
»Rekla nam je«, dodala je majka vojnika iz Zaljevskog rata, »da ako joj se išta dogodi, krivac će biti Cal Boynton.«
»Pronađena je daleko, kod otoka Children's«, rekla je druga žena s crvenim šeširom. »Svi znaju da se ondje ostavljaju tijela.«
Kod otoka Children's prije nekoliko je godina pronađeno još jedno tijelo. Taj je slučaj ubojstva upravo bio riješen. I bio je asocijacija za sve. Kao i Eva, te možda Angela, ta se žena neko vrijeme vodila kao nestala prije no što se njezino tijelo pojavilo kod otoka Children's.
»Eva nikada nije plivala izvan luke.« Ruth je uzela riječ. »Zaboga, bilo joj je osamdeset pet godina. Nije mogla plivati toliko daleko.«
Calov odvjetnik istaknuo je da je na Evinu tijelu obavljena obdukcija. Nisu pronađeni znakovi nasilja.
»Nisu pronađeni nikakvi znakovi«, dometnuo je Rafferty. »Do trenutka kad smo pronašli Evino tijelo, već su ga razderali jastozi. Morali smo je identificirati pomoću stomatološkog kartona.«
Sudac je zadržao Cala trideset dana. »Ako ga želite zadržati duže, morat ćete mi podastrijeti tijelo.«
Nije govorio o Evi. Govorio je o Angeli Rickey.
Kad je Rafferty izišao iz sudnice, prišao je Crvenim šeširima.
»Dobro ste to izvele, dame«, rekao je.
»Mislite li da je pomoglo?« upitala je majka vojnika iz Zaljevskog rata. »Itekako.«
»Što je s drugom djevojkom... onom Angelom?« zanimalo je Ruth.
»Mislite li da je i nju ubio?« upitala je treća žena s crvenim šeširom.
»Ne znam što bih mislio«, rekao je Rafferty. Imao je loš predosjećaj o tome što se dogodilo Angeli. Znao je samo da je mora pronaći. I to brzo.
Kad se gomila prorijedila, Rafferty je shvatio da je vjerojatno jedini u gradu koji ne misli da je Cal ubio Evu Whitney. Pustio je da javno mnijenje ostvari svoj cilj, a to je bilo zatvaranje Cala, barem nakratko. Ali ni na trenutak nije pomislio da je Cal doista ubio Evu. Razlog je bio jednostavan. Da je Cal to učinio, bio bi dovoljno pametan da tijelo ostavi u luci gdje je Eva inače plivala. Činjenica da je Eva pronađena »ondje gdje se ostavljaju tijela« bila je jedino u čemu je Eva pogriješila u svojem planu zaustavljanja Cala Boyntona. Otok Children's trebao je privući pozornost. I privukao ju je. Ali za Raffertyja ju je privukao iz posve pogrešnih razloga.
Plivanje je bilo dobra zamisao, ali Eva je otišla predaleko. Osim toga, bila je pripadnica obitelji Whitney. Bilo koja žena iz obitelji Whitney mogla je otplivati toliko daleko. U bilo kojoj dobi.
Rafferty je rekao Towner da su zadržali Cala. Ostatak događaja nije joj otkrio. Smatrao je da to ne mora znati.
Nije znao što je mislio o Angeli. U pogledu djeteta nije pogriješio. I nije pogriješio u pogledu motiva. Samo se nadao da je pogriješio u pogledu svojega sve jačeg osjećaja da je već mrtva ili da će to uskoro biti.
Rafferty nije mogao učiniti mnogo u vezi Angele. Ali, barem je mogao držati Towner na oku. Barem je to govorio sam sebi. Towner je bio potreban odmor i oporavak pa se stoga trudio brinuti o njoj kako je najbolje znao. Kuhao je. Sjedili su vani i gledali brodice.
Te su večeri sjedili na trijemu i gledali ocean. »Jedri li Leah?« upitala je Towner. U Marbleheadu je bio tjedan utrke. Gledala je preko luke, red jedrilica sa spinakerima.
To je pitanje bilo toliko daleko od njegovih misli da ga je iznenadilo. »Što?«
»Jedri li tvoja kći?«
»Da«, rekao je, »pomalo.«
Bio je to jedan od malobrojnih trenutaka te večeri kad je Towner progovorila. Morao joj je odgovoriti barem zbog nastavljanja ikakvog oblika razgovora. »Želi da kupim Scarab.«
Towner je kimnula kao da razumije. »Potreba za brzinom«, rekla je. »Prerast će to. Ukus se mijenja.«
»Doista?« Ponadao se.
»Nedvojbeno«, rekla je.
Večeras je Rafferty ponudio tjesteninu, ponudio je da će ispeći odreske, ali doimalo se da nju ništa ne privlači. Ponestajalo mu je ideja za jelovnik. Bio je umoran.
»Nisam gladna«, rekla je.
On je ustao i protegnuo noge.
»Tada idem trčati«, rekao je.
»Sada?« Doimala se iznenađenom. Cijelu večer je zijevao. »Da. A zatim ću svratiti u Willows na chop suey sendvič.«
»Ti i tvoji chop suey sendviči«, rekla je.
»Želiš sa mnom?« Uvijek je pitao. Ona nikada nije odgovorila potvrdno, ali on je ipak pitao.
»Umorna sam«, rekla je.
»Sladoled?« Pokušao je još jednom. Sladoled bi uvijek jela. »Spremna sam.«
Rafferty je tri puta optrčao Ulicu Derby prije no što je usporio. Sa svakim skretanjem protrčao je pokraj otoka Winter. Cal je možda i dalje u zatvoru, ali drugi su kalvinisti bili opasni koliko i on.
Rafferty je trčao sve dok se nije umorio. Na prečici kroz park Willows napokon je usporio do hoda. Znoj se slijevao s njega. Prošao je pokraj susjeda koji su sjedili na trjemovima, pokraj djece koja su na ulici igrala hokej. Na plaži je susjedov klinac prestao pušiti travu te svoju zalihu sakrio iza kamena. Na kraju staze susjeda je zvala svojeg psa.
»Oprostite«, rekla je dok je psa ponovno pokoravala salemskom zakonu o povodniku. Rafferty se pokušao nasmiješiti. Uloga policajca automatski ga je udaljavala od svih ljudi u gradu.
Ribič na kraju mola izvukao je prugastog brancina. Riba se zaljuljala poput klatna hvatajući crvenilo izlazećeg sunca i prelijevajući ga preko neba.
Harleyji su bili parkirani u red nasuprot sajma, a motociklisti odjeveni u kožu iza njih bili su u potpuno kostimirani. Računovođe i zubari, pomislio je Rafferty, ali ne, bilo je i Hells Angelsa. U Salem su hodočastili dva puta godišnje, na tisućama motocikala. Salem je zatvarao ulice zbog njih. Bilo je dojmljivo. Kad bi ušli u grad, tutnjanje motora čulo se sve do Avenije Highland dugo prije no što bi ih se vidjelo. Ljudi su sjedili na ulicama u vrtnim stolicama samo da bi ih vidjeli.
Motociklisti su vozili i u Mimohodu nasljeđa. I vozili su na Noć vještica. Iza vještica. Točno između predškolaca i limene glazbe.
Roberta ga je ugledala prije no što je on vidio nju. Stajala je pijući dijetnu Colu i divila se redu motocikala. Kad je vidjela Raffertyja, okrenula se na drugu stranu.
Rafferty je stao u red za chop suey sendvič, a zatim je sjeo između natkrivene pozornice i obale. Čim je sjeo, orkestar je uzeo stanku.
Savršeno, pomislio je.
Ali to je vjerojatno bilo dobro. Kad je orkestar utihnuo, zvukovi s otoka Winter nadjačali su buku sajma pa je zaključio da je Towner sigurna. Kući se mogao vratiti za manje od dvadeset minuta ako bi morao, a to je bilo mnogo brže no što bi itko mogao stići do nje.
Ali, doimalo se da kalvinisti te večeri nisu propovijedali. Kad je Rafferty prošao trčeći, hangar je bio mračan. Umjesto toga je skupina njih dolje širila vjeru. Jedan od njih nosio je ploče s istim natpisom na prednjoj i stražnjoj strani: »ISUS JE VRAŠKI NAUMIO SPASITI HELLS ANGELSE«.
Motociklisti nisu zagrizli mamac, ali neke mjesne vještice jesu. Raspravljale su na sve strane nabacujući se riječima i izrekama.
»Vratite se u Ulicu Derby!« vikali su kalvinisti vješticama koje su postavile štand za prodaju keltskog nakita.
»O, skoči u ocean!« viknula je jedna vještica istinskom vjerniku kojega su zvali Ivan Krstitelj. Ali, Ivan večeras nije izvodio oceanska krštenja. Taj je učenik u haljini krštenja učinio pokretnim. Nosio je vjedro i veliku spužvu, primjereniju studentu koji pere automobile nego misiji spašavanja duša. Rafferty je pomislio da bi trebao promijeniti poruku te uz svako preobraćenje nuditi i besplatno pranje Harleyja. Neki su motociklisti prešli dug put kako bi večeras bili ovdje i njihovi su motocikli bili prašnjavi.
Rafferty je proteklih nekoliko mjeseci provjerio većinu kalvinista, a osobito one u haljinama i žene koje su navodno prvi put napale Angelu. Pravo ime Ivana Krstitelja bilo je Charlie Pedrick. Nije bio iz Jeruzalema, kao što je tvrdio dok ga je Rafferty ispitivao. Zapravo je bio iz Braintreea. U kasnim tinejdžerskim godinama dijagnosticirana mu je shizofrenija, a za sobom ima i podosta okršaja sa zakonom. Ali ne otkako je »spašen«.
U prijepornom obredu kojega je Cal nazvao »farmakopejski egzorcizam«, duševne se bolesnike poticalo baciti lijekove u luku. Potom su se podvrgavali obredu pročišćenja sličnom onom koji se izvodio u indijanskim kolibama za znojenje. U beskrajnoj kradi učenja od drugih vjera Cal je taj obred čak nazvao potragom za vizijom. To se doimalo primjerenim. Nakon dva dana bez hrane i s malo vode ni jedan od tih nekadašnjih duševnih bolesnika nije ostao bez svojevrsne vizije. Usporedivši to s razdobljem koje je proveo izgubljen na moru, Cal je svoje sljedbenike upućivao slušati Božji glas i dopuštati da taj glas upravlja njihovim životom.
Medu ženama čiji su sustavi vrijednosti skloni takvim stvarima bile su tri Djevice Marije i dvije Ivane Orkanske. Glasovi koje je Charlie Pedrick čuo za svoje potrage za vizijom obavijestili su ga da je on reinkarnacija Ivana Krstitelja.
Rafferty je čuo za taj obred kad je stigao u Salem, ali zapravo ga nije shvatio ozbiljno sve dok jednoga jutra nije vidio narančaste bočice s lijekovima kako plutaju salemskom lukom. Nekoliko ih je sati vadio iz vode, a tada je prvi put uhitio Cala Boyntona. Zbog bacanja otpadaka.
Ispred kockarnice već su bile dvije skupine i situacija se doista zakuhavala.
»Pokupite svoje poganske idole i idite kući!« viknuo je jedan od kalvinista.
»Slobodna inicijativa!« viknula je jedna vještica. Pokazala je dio štanda na kojem je naziv Annine prodavaonice bio istaknut na dozvoli. »Sloboda dobivanja poslovnih dozvola!«
Sloboda večeranja, pomislio je Rafferty. »Hej, smirite se malo«, rekao je. »Pokvarit ćete mi probavu.«
Kalvinisti su to shvatili kao poziv da svoj otrov upere prema njemu.
»Neka Bog spasi tvoju besmrtnu dušu!« viknuo je Ivan Krstitelj Raffertyju. »I dušu žene s kojom živiš u grijehu!«
»Crvenokosa bludnica!« viknuo je jedan od kalvinista.
»Demon koji se ne kaje!« viknuo je drugi.
Sa strane je izbila tučnjava. Jedna Djevica Marija odalamila je jednu vješticu.
»Dobro«, rekao je Rafferty odlažući sendvič i ustavši. »Dosta je.«
U parku je zavladala tišina. Ljudi su zadržali dah, okrenuli se i čekali da vide što će Rafferty učiniti.
On je tada vidio strah na licima kalvinista. To ga je iznenadilo. Nikada nije vidio da su se povukli iz bilo kakvog suočavanja. Ali, nisu gledali njega — gledali su iza njega. Rafferty se okrenuo i vidio ženu u crnom, podignutih ruku. Dubokim glasom, pogleda uprtog u kalviniste, započela je čaranje.
»Gallia est omnis divisa in partes tres...«, čarala je glasom toliko dubokim i snažnim da se doimalo kao da ne proizlazi iz nje, već iz nekog drugog izvora. Taj je glas podignuo galebove u zrak i ostavio ih ondje, nošene vjetrom.
Kalvinisti su se sledili.
Vještica je udahnula. Potom je uperila prst optužbe u tu skupinu i ponovno progovorila dubokim glasom. »... quarum unam incolunt Belgae.«
Upalilo je. Kalvinisti su se razbježali i kliznuli iz parka poput malenih kuglica žive.
Svi su zurili u pojavu Ann Chase koja se ukazala u punoj vještičjoj opremi. Bila je dojmljiva.
»I još nešto...!« viknula je za njima, svojim normalnim glasom. Potom se nasmijala, razbivši čaroliju. Otrla je ruke jednu o drugu kao da se pere od cijelog prizora, raširila haljinu iza sebe, odjednom prava dama, i sjela na klupu pokraj Raffertyja.
»Vrlo lijepo«, rekao je Rafferty. »Da vidimo, koliko se sjećam iz latinskog u srednjoj školi, recitirala si odlomak iz Jazona i argonauta.«
»Cezarovi Galski ratovi«, rekla je. »Ali blizu si. To te je, jadnika, spasilo, zar ne?«
»Barem moju večeru«, rekao je sa smijehom.
»Spasila sam te i svjestan si toga.« I Ann se nasmijala. »I opet pitam... kakvog to slabog, plašljivog boga štuju ako se plaše nekoliko vještica?«
»Nisu se uplašili nekoliko vještica, uplašili su se tebe. Dovraga, i ja sam te se uplašio.«
»Doista?« Ann se doimala oduševljenom.
»Nego što.«
Nekoliko su trenutaka sjedili u tišini.
»Dakle, što radiš ovdje tako dotjerana?« upitao je Rafferty.
»Samo provjeravam svoje djevojke«, rekla je pokazujući prema štandu i vješticama koje su se sukobile s kalvinistima. Slavile su svoju omamljujuću pobjedu otvoreno flertujući s motociklistima kojima su pomagale isprobavati ogrlice i amajlije s pentaklom. Motociklisti su uživali u takvoj pozornosti lijepih mladih vještica.
»Bismo li se trebali zabrinuti za njih?« upitao je Rafferty gledajući motocikliste.
»Oni bi se trebali zabrinuti za mene«, rekla je Ann. Podignula je ruku i ljubazno mahnula motociklistu koji je izgledao najopasnije, ali u njezinoj je prisutnosti postao malo blaži. »Tako je, mama je ovdje«, rekla je i dalje pristojno mašući, ali uz zaštitne mjere. »Strahujte«, rekla je umilnim, pjevnim glasom. »Duboko strahujte.«
»Hej, ne bih ti se volio zamjeriti«, rekao je Rafferty. »Mogla bi me poslati u Galske ratove.«
»U pravu si.«
»Jedno pitanje«, rekao je. »Kako to da nisi doista začarala Ivana Krstitelja?«
»Koliko ti puta moram reći?« upitala je. »Ne bavimo se crnom magijom. Pobrkao si vještice i sotoniste. Ili vudu.«
»Vudu? Je li to latinska terminologija?«
»Znaš što želim reći.«
»Misliš na one ljude s lutkama i iglama.«
Kimnula je i jednom rukom izvela gestu pogotka, a drugom je uzela ostatak njegova sendviča.
»Izvoli«, rekao je.
Nasmijala se. »Ne izvodim zle čarolije. To je suprotno mojoj vjeri. Ali, dobro zarađujem na ljubavnim čarolijama«, rekla je. »Za slučaj da će ti biti potrebne.«
Raffertyjev odgovor nije bilo lako shvatiti. Bio je negdje između mrmljanja i gunđanja. Ann je opazila da gleda kako Jackova brodica nestaje iza otočja Miseries na putu duž obale.
»Nije spavala s njim, znaš.«
»Što?«
»Towner. Nije spavala s Jackom LaLibertiejem.«
»Je li to tvoje vidovnjačko mišljenje?«
»To mi je rekla.«
Rafferty se doimao iznenađenim.
»Očito je smatrala da je važno razjasniti to«, rekla je Ann. Rafferty nije odgovorio.
»Možda kažem pokoju riječ za tebe kad se vratim u prodavaonicu«, rekla je Ann. »Besplatno.«
»Nemoj mi činiti usluge«, rekao je.
»Da je zaljubljena u Jacka LaLibertieja, bila bi kod njega, a ne kod tebe. Je li ti to palo na pamet?«
»Da. Dobro. Možda.«
»Jako si zaljubljen«, rekla je Ann. Rafferty se nasmijao. Bilo je to blago rečeno.

Dvadeset drugo poglavlje


U čitanju čipke nema pogrešnog odgovora. No, unatoč tome, lako je primiti pogrešne rezultate samim postavljanjem pogrešnog pitanja.
Vodič za čitanje čipke



Rafferty je otišao kući tek kad je bio siguran da je Towner legla. Ujutro je otišao rano kako bi stigao na sastanak Anonimnih alkoholičara u Marbleheadu.
Kad je stigao u postaju, ondje su ga čekale tri Mayine poruke.
Uzeo je kavu u ured, zatvorio vrata i nazvao je.
»Upravo sam nazvala bolnicu«, rekla je, »i rekli su mi da je Sophya puštena prije jednog tjedna. Izvori mi kažu da je kod tebe.«
»I?« Poželio je da May nije nabavila mobitel. »I želim znati zašto.«
Rafferty je posegnuo u ladicu. »Imao sam sobu viška. Ponudio sam je.«
»Ja je ovdje mogu bolje štititi«, rekla je May.
»Sumnjam.«
»Potrebna joj je zaštita.«
»Ja imam više pištolja od tebe«, rekao je, samo napola u šali. »Ne možeš je neprestano imati na oku.«
»Kao ni ti«, rekao je. »A osim toga, Cal je u zatvoru. Jesu li ti tvoji izvori to rekli?«
»Privremeno«, rekla je.
Činilo se da ju je to zaustavilo. Ali, samo na tren. »To neće funkcionirati«, rekla je kao da u tom trenutku odlučuje o nečemu.
»Što?«
»Vas dvoje.«
To je zaustavilo njega.
»Suprotnosti se privlače«, rekla je.
»I?«
»Vi niste suprotnosti... Vi ste hodajući ranjenici, oboje. Ni jedno od vas nije sposobno ni za kakvu vezu.«
Rafferty se pitao kako je May znala toliko o njemu. Je li i ona bila čitačica ili joj je Eva ispripovijedala njegovu priču? Kako god bilo, nije želio s njom raspravljati o svojoj nesposobnosti za veze. Pokušavao je smisliti pametan odgovor kad je ona nastavila.
»Kad prekinete, a vjeruj mi da hoćete, nećete se samo razići kao normalni ljudi. »Lansirat ćete jedno drugo.«
»Uzet ću to u razmatranje«, rekao je i prekinuo razgovor.
Nagnuo se preko stola i vratio telefon na mjesto te pritom žicom zakvačio šalicu i prolio kavu po spisima.
Dan neće biti dobar.
Načelnik je ulazio dok je Rafferty odlazio.
»Idem opet u Portland«, rekao je. »Raspitati se.«
Načelnik je kimnuo. »Dobra ideja«, rekao je. »Vidimo se sutra.«
»Sutra sam slobodan.«
»U redu«, rekao je načelnik.
Svratio je kući kako bi rekao Towner da ide. Ona nije bila ondje. Uhvatila ga je panika. A tada ju je ugledao kroz prozor kako iz luke kreće uzbrdo. Na sebi je imala odrezane traperice i gornji dio kupaćeg kostima njegove kćeri. Kosa joj je bila mokra. Plivala je.
Izgledala je kao druga osoba. Mlada. Zdrava, gotovo.
»Zdravo«, rekla je.
»Svratio sam reći ti da moram u Portland.«
»Portland, u Maineu?«
»Da«, rekao je. »Želiš sa mnom?« Čim je to rekao, požalio je. Išao je poslom; to nije bilo pametno. A osim toga, još jedno odbijanje neće podnijeti.
»Da«, rekla je. »Mislim da želim.«

Dvadeset treće poglavlje


Svaka čitačica čipke mora naučiti prebivati u prazninama koje čine pitanje.
Vodič za čitanje čipke



Roditelji Angele Rickey živjeli su nedaleko od Portlanda, prema sjeveru, u gradiću koji je bio nezanimljiva mješavina naselja kamp--prikolica i trošnih tvorničkih stambenih zgrada. Svaka zgrada gledala je na rijeku i na tvornicu papira koja već odavno nije radila, ali zauzimala je najbolju nekretninu u gradu. Ta tvornica od opeka ulegnula se u sredini poput mreže za ležanje, zbog nekoliko propalih pokušaja obnavljanja s obje strane. Naselje kamp-prikolica, u kojemu je živjela Angelina obitelj, bilo je odmah iza tvornice, na stražnjem dijelu parkirališta koje su dijelili Agway i mjesni masonski dom. Nedovršeni izlaz na autocestu (dio produžetka autoceste koji je taj grad trebao povezati s cestom 1-95 i turističkim dolarima) baca dugu sjenu na prikolicu koja je pripadala Angelinoj obitelji.
Towner je čekala u automobilu kad je Rafferty ušao.
Posjet je bio kratak. Nisu je vidjeli. Nije im se javila. Rafferty je znao da je to bilo nategnuto - već je bio ondje - ali vrijedilo je pokušati.
»Bolje da se ne vraća ovamo«, rekao je njezin otac. »Duguje mi novac.«
Njezin joj je otac dao novac za kozmetičku školu. To je već nekoliko puta rekao Raffertyju.
»Ako misli da ću uzdržavati nju i dijete...« Nije završio rečenicu.
»Ako vam se javi, trebali biste me nazvati«, rekao je Rafferty.
»U kakvoj je nevolji ovaj put?« upitao je starac.
»Nije u nevolji«, rekao je Rafferty. »Ali mogla bi biti mrtva.«
To ga je ušutkalo. Bilo je okrutno, ali ga je ušutkalo.
Rafferty je odvezao Towner na tržnicu, a tada je otišao u Ulicu Congress, u kozmetičku školu koju je Angela pohađala. Postavljao je pitanja. Je li je itko vidio? Nije. Je li imala prijatelje u gradu? Nije. Jest. Pa, možda. Ona djevojka, rekli su, Susan i još nekako. Radila je u Staroj luci, u prodavaonici proizvoda izrađenih od konoplje. Rafferty je zahvalio ženi i ostavio svoj broj. »Ako je vidite, odmah me nazovite.«
Nastavio je pješice Ulicom Congress do Stare luke. Pronašao je prodavaonicu. Susan više nije bila ondje, a Angelu nitko nije prepoznao s fotografije. Rafferty je njezinu fotografiju pokazao još nekim prodavačima u tim kaldrmom prekrivenim ulicama. Potom se odvezao natrag na tržnicu i parkirao na drugoj razini te pješačkim mostom otišao na galeriju gdje je Towner jela pecivo s borovnicama.
Pružila mu ga je. »Griz?«
»Hvala, ali prošlo je podne. Želim ručak«, rekao je.
Sišli su niz dugačko stubište od galerije do prodavaonica. Rafferty nije mogao ne primijetiti da je ona mnogo lakše silazila stubama, da se više nije pridržavala za rukohvat dok je silazila. Korak joj je bio lakši, a raspoloženje joj je nedvojbeno bilo vedrije.
»Što bi jela?« upitao je Rafferty gledajući uokolo. »Ovdje možeš dobiti gotovo bilo što.«
»Ti izaberi«, rekla je.
Osvrnuo se uokolo. Bilo je štandova sa sirevima i kruhom, a na nekoliko njih nudila se juha od školjaka te druge vrste. Okrenuo se prema njoj. Bilo je vrijeme. »Ja volim juhu, voliš li ti juhu?«
Netremice ga je gledala.
»Dvije od mojih mnogih darovitosti«, rekao je. »Laži i obmana.«
Začeo se smijeh u kutevima njezinih usana. Ona ga je pokušala zaustaviti, ali ustanovila je da ne može. Proširio se preko njezina lica. A tada se počela smijati. »Gade«, rekla je.
Vozeći prema jugu, Rafferty je na cesti 95 dobio upozorenje za prebrzu vožnju.
»Trebao bih vas kazniti«, rekao je mladi policajac. »Vozili ste trideset kilometara iznad dopuštene brzine, ali, hej, profesionalna susretljivost, zar ne?«
Rafferty se nasmiješio i zahvalio klincu, a potom ugurao upozorenje u pretinac sa svim kaznama koje je zaboravljao platiti.
Kad su skrenuli na prilaz, Rafferty je opazio psa svezanog za stup svojega prednjeg trijema, a pokraj njega prevrnutu zdjelicu za vodu. Očito je pokušavao pobjeći. Pogled mu je bio izbezumljen.
»To je Mayin pas«, rekla je Towner skočivši iz automobila. Za ogrlicu je bila pričvršćena poruka. »Ime mi je Byzantium«, pročitala je Towner.
Pas je pokazao zube i zarežao. Zbunjena Towner sjela je na trijem ne gledajući ravno u psa, ali spustila se na njegovu razinu. Dugo je sjedila zagledana u luku, kao da je to najprirodnije što se može raditi na takav dan. Kad je pas počeo sporije disati, Towner je pružila ruku ispod njegove njuške i počela mu gladiti vrat. »Zdravo, Byzy«, rekla je umirujućim glasom. Napokon ga je pogledala. Pas je polako legao, kao hipnotiziran, i okrenuo se na bok. Ona mu je gladila trbuh. »Dobro pseto«, rekla je.
Rafferty je sjedio u automobilu, na prilazu, s otvorenim vratima. Tada je izišao iz automobila.
»Što misliš, zašto ga je May poslala?« upitala je Towner.
»Pretpostavljam zato da me muči«, rekao je Rafferty i kihnuo.
»To nije dobra ideja«, rekla je Towner.
Ali Rafferty se nije mogao oteti dojmu da bi mogla biti dobra. May je bila u pravu - nije ju mogao neprestano imati na oku. Zapravo bi mu bilo lakše kad bi znao da je Byzy ovdje. »U redu je, neka ostane«, rekao je. »Ako ne bude jeo moje cipele.«
Towner se nasmijala. »Što misliš da on jede?« upitala je. »Mislim, osim zečeva i štakora.«
»Purinu ili takvo što«, rekao je Rafferty uzimajući prevrnutu zdjelicu te prišao crijevu za vodu kako bi je napunio. Stavio ju je pred psa koji je počeo piti.
»Izgleda kao Skybo«, rekla je.
Rafferty se sjetio imena. Skybo je bio njezin prvi pas, onaj kojeg je Cal ubio. To je pročitao u njezinu dnevniku, a i Eva mu je to rekla. Skybo je bio njezin prijatelj i zaštitnik. Stoga je sličnost tog psa sa Skybom odmah uspostavila vezu među njima.
Rafferty je krenuo uza stube dva puta kihnuvši dok je prolazio pokraj psa koji je zarežao. »Hej, prijatelju, na istoj smo strani«, rekao je, a Towner se ponovno nasmijala.
»Lezi, dečko«, rekla je Byzantiumu, a on ju je poslušao.
Rafferty nije uvezao automobil u garažu. Znao je da će za nekoliko minuta ići u Crosby's po pseću hranu. Morat će kupiti i tablete protiv alergija. A tada će leći. Potrebno mu je dobro se naspavati. Proteklih nekoliko tjedana, otkako je Towner došla k njemu, nije mnogo spavao.
Rafferty je popio dvije tablete i spavao do podneva. Kad se napokon probudio, Byzy je tiho režao. Odškrinuo je vrata. Pas je sjedio s nosom pritisnutim o klizna vrata te režao na brodice koje su isplovljavale i uplovljavale. Rafferty je čuo kako u kupaonici teče voda. Towner je prala zube.
Uključio je kuhalo za vodu i napravio si kavu u malenom aparatu za kavu koji mu je Leah darovala za prošli Božić. Stavio je šalicu pod vruću vodu kako bi je zagrijao. Potom je otvorio klizna vrata i izišao na trijem. »Dođi«, rekao je Byzyju, »odavde ćeš ih lakše srediti.« Pas je oklijevao, a tada je izišao.
Rafferty je otpio gutljaj kave. Stisnuo je oči kako bi vidio što je psu privuklo pozornost. Isprva je mislio da su to brodice koje su isplovljavale. Ili golemi brod koji je dolazio u luku kako bi istovario ugljen za elektranu. A tada je opazio još nešto. Sidrišta su se pomicala.
Ustao je. Bilo ih je dvadesetak, pokraj dokova između Willowsa i otoka Winter, i polako su se, sustavno, pomicala duž obale. Rafferty je bolje pogledao i shvatio da to nisu sidrišta, već ronilačke plutače. Tražili su tijelo.
Rafferty je ponovno zatvorio psa u kuću, ne obazirući se na njegovo zavijanje. I dalje noseći kavu, sišao je do dokova. To bi mogao biti bilo tko. Možda se netko napio na brodici i zaplivao prema obali. Bože, ponadao se da nije dijete.
Vidio je policijske automobile na obali. Načelnik je razgovarao s jednim od ronioca.
»Što se događa?« upitao je Rafferty.
Načelnik je otpustio ronioca i okrenuo se Raffertyju.
»Pokušao sam te jučer dobiti na mobitel«, rekao je načelnik. »Dogodilo se čim si otišao. Dobili smo dojavu. Od Cala. Uvjeren je da je Angela Rickey na dnu salemske luke.«
»Cal je priznao?« upitao je Rafferty. Taj je razvoj situacije bio malo vjerojatan.
»Baš i ne«, rekao je načelnik.
»Što to znači?« pitao je Rafferty.
»Zapravo nije priznao. Ali bi to moglo biti jednako čvrsto ako pronađemo tijelo. Rekao je da je vidio njezinu glavu. Rekao nam je gdje da tražimo.«
»Meni to zvuči kao priznanje.«
»Zapravo ne«, rekao je načelnik. »Rekao je da mu je Bog poslao tu informaciju. U snu.«
Rafferty je pogledao niz luku, prema otoku Winter. Vidio je kako su se kalvinisti poredali na Waikiki plaži i kako promatraju što se događa. Nekoliko ih je klečalo. Sve je to obuhvaćalo element loše režirane predstave.
»Zajebava vas«, rekao je Rafferty.
Znao je da je načelnik pod velikim pritiskom. Trgovci su bili bijesni zbog kalvinista koji su ometali vještičji posao i tjerali turiste sjevernije. Baš je jučer Trgovačka komora zatražila da se Calova skupina preseli u kamp na Cape Annu. Na načelnikovu mjestu Rafferty bi možda učinio isto.
»Nisi li danas slobodan?« odvratio je načelnik.
»Točno«, rekao je Rafferty. »Jesam.«
Towner je silazila stazom vodeći Byzyja na povodcu. Na sebi je imala kupaći kostim.
»Vodim ga na kupanje.« Towner se smiješila. Pas je išao za njom, željan bilo kakve pustolovine.
Rafferty je brzo razmislio. Svega mu je bilo dosta. Kao što je načelnik rekao, bio je slobodan.
»Znam mnogo bolje mjesto za kupanje«, rekao je Rafferty, »ako ste za vožnju čamcem.«

Dvadeset četvrto poglavlje


Katkada čitačica mora okretati čipku u različitim smjerovima i gledati kroz nju na različitoj svjetlosti da bi se počele pojavljivati slike.
Vodič za čitanje čipke



Rafferty i ja svratili smo u Beverly na ručak u kiosk za prodaju jela od jastoga, koji vodi njegov prijatelj. Hranu donosi na brodicu.
Daje Byzyju školjku, ali pas je ispljune na palubu. Školjka zapinje u procjepu između dasaka. Rafferty se spušta na sve četiri po nju i potom je baca u vodu. »To mi je hvala«, kaže sa smijehom.
»Mislim da Byzy više voli zečetinu«, kažem.
»Dakako.«
Prije polaska Rafferty se uspinje na dokove, prelazi preko ceste 1A i odlazi do malene prodavaonice u kojoj kupuje namirnice. Donosi vrećicu hrane i stavlja je u kuhinju. Vadi pseću poslasticu.
Rafferty mi dopušta stati za kormilo i isploviti iz luke. Navikla sam na brodice za lov na jastoge. Ova pomalo naginje ulijevo, ali lako upravljam njome. I kreće se. Odlično ju je obnovio. Time želim reći da ne vonja poput mamca.
Krećemo prema otočju Miseries, a on me potom usmjerava pokraj otoka te prema pučini.
»Gdje je to mjesto?« pitam.
Rafferty pokazuje prema obzorju. »Ondje«, kaže. »Doista?« Zaintrigirao me je.
Dan je divan. Byzy sjedi na pramcu kao pramčana figura, a krzno mu vijori. Usporili smo, a on dolazi vidjeti jedemo li što. Opaža da ne jedemo pa se vraća na pramac i laje na galebove.
»Čudan pas«, kaže Rafferty.
Smiješim se.
Raffertyjev je otok ravno na pučini, dalje od otočja Miseries i otoka Baker's. Izgleda kao da je dio Polinezije, uska plaža prekrivena sitnim pijeskom uspinje se prema brežuljku. Odmah ga prepoznajem. Već sam bila ovdje. Kao djeca smo se igrali gusara na ovom otoku.
»Nije ni na jednom zemljovidu«, obavještava me Rafferty. »Nema imena.«
Ne znam zašto mu ne govorim da sam već bila ovdje, ali ne govorim mu. Beezer, Lyndley i ja nekoliko smo puta došli ovamo, ali nam je uvijek bilo predaleko i teško je bilo pristati - jer je toliko stjenovito da je teško doći do obale. Ovdje ne možeš lako ni baciti sidro jer je dno iza stijena glatko i sklisko poput leda. Ako ondje bacite sidro, odvući će se na pučinu jer se nema za što uhvatiti. Kad se vratite, vaše brodice više neće biti. Otplovit će i nestati u plavetnilu.
To se jednom dogodilo Beezeru i meni. Isprva nismo vjerovali. Pomislila sam da nam Lyndley podvaljuje gusarske psine i to sam rekla Beezeru, što ga je samo rasplakalo i još više uplašilo, a ja sam ga zapravo željela umiriti. »Volio bih da ne govoriš takve stvari«, rekao je. Nisam znala čime sam ga toliko uznemirila, ali smo čamac ipak našli iza otoka, a toga dana nije bilo osobito vjetrovito pa sam uspjela otplivati po njega bez ikakve štete. Stoga ne znam zašto ga je to toliko pogodilo, ali nakon toga više nije želio ići na Bezimeni otok.
Vidim da je Rafferty već više puta bio ovdje. Ima tehniku. Ponio je uže, dugačko, koje je privezao za pramac. Potom ulazi u vodu i uspinje se na strmu stijenu visoku sedam do deset metara i veže uže oko jednoga od nekoliko stabala na otoku.
Vraća se po mene, ali ja sam već u vodi i pružam mu vrećice s hranom. Čim smo izišli na obalu, pušta da brodica otplovi sve dok se uže nije zategnulo. Daje mi ruku pa se zajedno uspinjemo izlizanom stijenom.
Na drugoj strani otoka ne vidi se ništa osim morske pučine To je jedno od nekoliko mjesta odavde do Rockporta na kojemu možete gledati ravno prema pučini, a ne prema zaštićenom zaljevu koji vodi u Cape Ann. Divlje je i na vjetrometini, a zbog nedostatka vegetacije osjećate se kao da biste mogli biti bilo gdje, od površine Mjeseca do Otoka s blagom ili Plave lagune.
Byzy i ja se kupamo dok Rafferty prikuplja naplavljeno drvo za vatru.
Kasnije sjedimo na plaži, okrenuti prema moru, i gledamo kako sunce zalazi. Vatra se smiruje dovoljno da se može kuhati pa promatram kako
Rafferty prikuplja alge za kuhanje na pari te baca nekoliko klipova kukuruza na vatru. Zatim vadi sir, krekere i golemi odrezak. Voli ovo mjesto. Kaže mi da ovdje nikada nikoga nije vidio. »Ni žive duše«, kaže i pruža mi limunadu.
Jedemo odrezak i kukuruz. Tri tanjura, po jedan za svakoga. Byzy sjedi nad svojim i guta.
Potom gledamo kako se na nebu pojavljuju pruge, a zatim pada mrak. Mjesec izlazi nad vodu. Rafferty opaža da drhtim i ogrne me svojom jaknom. Jakna je stara. Miriše na ocean.
Byzy se ukopava u pijesak i počinje hrkati.
»Ovaj otok nema ime«, ponavlja Rafferty kao da mi je to prvi put promaknulo ili zato jer nisam reagirala. »Onaj pješčani prud ondje ima ime - čak su i tome dali ime, ali nisu dali ime ovom otoku. Kliznuo je kroz rupe«, kaže sretan jer je nešto, bilo što, moglo kliznuti kroz poslovične rupe.
»Možda zapravo ne postoji«, kažem. »Možda smo mi kliznuli kroz rupe.«
Isprva se doima iznenađenim. A tada se počinje smijati. Ne glasno, ali iskreno. »Ti si zanimljiva žena«, kaže. »Hodaš po onoj granici.«
»Po kojoj granici?« pitam iako dobro znam o kojoj granici govori. Ta granica po svojoj definiciji nije granica, već pukotina. Pukotina u koju sam odavno skliznula.
On razmišlja prije no što progovori. »Po granici između stvarnog svijeta i svijeta mogućega.«
»Pjesnički rečeno«, kažem.
»Katkada je stvaran svijet mnogo luđi«, kaže on.
Vidim da to doista misli. Danas se ovdje dogodilo nešto. »Kako napreduje slučaj?« pitam. Pitanje previše zvuči kao čavrljanje i vidim da on ne želi razgovarati o tome pa ne ustrajem.
»Hajde da večeras ne razgovaramo o tome«, kaže.
Mjesec je gotovo pun. Siječe put kroz sve tamniju vodu pa se na trenutak sjetim Lyndley. Oči mi zasuze. Ne želim da on to vidi pa se okrećem sve dok se suze ne povuku.
Rafferty ustaje. Prilazi vodi. Saginje se, grabi vodu, gleda je i tada pušta da mu se slijeva kroz prste. Potom prinosi ruku ustima i kuša sol. Vidim kako donosi odluku.
»Hajdemo plivati«, kaže.
To me iznenađuje.
Dugo plivamo. On je snažan plivač, nije od onih koji plove kroz vodu, nego je dovoljno snažan da energično napreduje kroz nju. Pliva s glavom iznad vode; tijekom ljeta provedenih na Long Islandu zacijelo je radio kao spasilac. Oni uvijek plivaju s glavom izvan vode, uvijek oprezni, uvijek imaju žrtvu na oku. Drugačije je kad jedri. Jedrenje je Raffertyju ono što je meni plivanje.
U vodi je večeras čarolija, fosforescencija. Svaki naš zamah ostavlja svjetlucav trag.
Vratili smo se na obalu i oboje smo umorni. Noć je prelijepa. Tonemo u san na pijesku.
Budi me Byzy koji na brežuljku laje na Mjesec. Zapravo zavija, kao što sam čula pse na otoku da zavijaju dok Mjesec raste ili je gotovo pun. Mjesec je sada visoko na nebu pa znam da je prošlo jedanaest sati. Penjem se na vrh stijene, na središte otočića, i sjedam na malenu izbočenu stijenu s koje se pruža pogled u svim smjerovima. Odatle se vidi krivulja obale i ulazi u nekoliko luka. Razabirem brod za zabave koji odlazi na posljednju plovidbu ove večeri, a obasjan svjetlima više je nalik mostu Golden Gate nego brodu. Nismo dovoljno blizu da čujem glazbu; doživljaj je samo vizualan, svjetla se polako kreću, čudno plutaju tik iznad vode, kao sablasni brod.
Sjećam se kad sam prvi put vidjela most Golden Gate. Kratko sam izlazila s jednim muškarcem. Njegova je obitelj imala kuću u okrugu Sonoma pa smo se odvezli uz obalu kako bismo je vidjeli. Dok smo se vozili preko tog mosta, on mi je zbog nekog razloga rekao kako se mnogi ljudi svake godine ubiju skočivši s njega. Nedugo potom smo prekinuli.
Ostavljam Raffertyja da spava. Nikamo nam se ne žuri, a i znam da ne spava mnogo. Drago mi je da je predložio ovaj dan. Da je po mojem, ne bih se uopće vratila u grad. Ovdje mi je mnogo ugodnije.
Rafferty se napokon budi i dolazi po nas.
»Koliko je sati?« pita.
»Ne znam. Upravo sam vidjela brod za zabave kako se vraća.«
»Ponoć«, kaže. »Mislim da bismo trebali poći.« Kimam, ali ne ustajem.
Vidim da i on osjeća isto, da je povratak posljednje što želi. Sjeda pokraj mene. Ne mičemo se.
»Zašto«, kaže napokon, »odavde sve izgleda toliko lijepo?«
»Jest lijepo«, kažem, »čak i odande je lijepo. Samo ljudi to čine ružnim... katkada.«
»Ne svi«, kaže gledajući me u oči. Ne odvraćam pogled.
Nisam sigurna tko je koga poljubio. To je gotovo najobostraniji poljubac na svijetu. Savršenstvo kompromisa, suradnje. Ništa mu nije ravno. Sve bi drugo bilo razočaranje. Oboje smo dovoljno stari i dovoljno pametni da toga budemo svjesni.
»Što je s Jackom?« pita Rafferty.
»Jacka nema«, kažem.
Gledam kako donosi odluku. Odlučio je vjerovati mi. Tada me uzima za ruku i zajedno se vraćamo do brodice.
Kući stižemo tek poslije dva. Zajedno spavamo u njegovu krevetu, moja je glava u udubljenju njegova ramena. Pomičem se, okrećem se prema otvorenom prozoru, a njegova me ruka obavija, mišići su joj napeti čak i u snu. Okrećem se, a on se prilagođuje.
Budim se s prvim zrakama svjetlosti i opažam čipku na prozoru. Sinoć je nisam vidjela. Da jesam, ne bih ušla u ovu sobu. Ali sada je vidim. Hvata me u svoje vrtloge i izvlači dah iz mene kao da je sam zrak tek dio niti, dio koji stvara negativne prostore bez kojih ne bi bilo uzorka. Jasno ga vidim tek kad me je uvukao u sebe, u svijet iza svijeta. Poznajem to mjesto, strašno ga se plašim. To je nepomična točka. Na tom se mjestu kretanje zaustavlja; dah zastaje na vrhu svojega vala, ne uspinje se i ne pada, kao da se cijeli ocean smrznuo. U njemu ću biti paralizirana i zatočena sve dok se ne otopi i oslobodi me, a otapanje se neće dogoditi sve dok mi čipka ne pokaže ono zbog čega me povukla ispod. Zadržavam dah. Val staje, ali njegov ritam se nastavlja, pravilan kao valovi na pijesku.
Vidim pištolj. Čujem prasak kad metak poleti. Osjećam miris baruta. Osjećam kako metak prodire u mene, zapravo ne osjećam fizičku bol, već rasijecanje, stvaranje jaza. Ritam valova tada se mijenja i to zapravo uopće nije val (tada uviđam) nego dah. Ne znam da je to dah sve dok se njegov ritam ne promijeni, skrati. Tada osjećam Raffertyjeve ruke oko sebe, kako me stežu, čvršće, i čujem njegovo disanje, osjećam ga dok dolazi, teško dišući. Pogođen je. Krv je topla, stvara lokvu oko nas. Hitac nas je spojio, stopio. To je ubojiti hitac. Proizišao iz takve namjere.
»Ne!« vičem, skačem s kreveta, trgam čipku s prozora. Ne mogu to dopustiti, ne želim. Ne njega.
Njega svladavaju instinkti. Skače iz kreveta i već je kod prozora, gura me podalje i izvan vatrene linije.
S treskom padamo na pod. Potrebno mu je nekoliko trenutaka da shvati da smo oboje dobro.
»Cal«, kaže.
»Ne«, odvraćam.
I on je to čuo. Znam to dok to izgovara.
Gleda van. Tada ugleda Byzyja koji nas je promatrao iz druge sobe. Da se dogodio pucanj, pas bi reagirao drugačije, bio bi mnogo nemirniji.
Rafferty pokušava razbistriti um. Opaža čipku na podu. »Vidio sam Cala...«, kaže.
»To je bio san.«
»Bio je ovdje.«
»Nije«, kažem.
On trlja sljepoočnice.
»Sanjao si«, kažem. Pokazujem Byzyja, koji zuri u nas. »Da se dogodio pucanj... «
Rafferty podiže ruku, shvativši. Sjeda na krevet. »Dobro«, kaže. »Činilo se vrlo stvarnim.«
Ne želim ga pogledati. Ako ga pogledam, neću moći otići. A moram otići. Vidjela sam to u čipki. Metak je prošao kroz njega i ušao u mene. Osjećala sam kako ga život napušta i bila sam sama. I dalje smo bili povezani, i dalje sjedinjeni, ali on je bio mrtav.
Stavi ruku na moju kao da moliš, Lyndley mi je znala govoriti. A tada palcem i kažiprstom prijeđi preko obje... Tako se osjeća ono što je mrtvo.
Ne, ne Rafferty. Molim, ne on.
On pruža ruke prema meni, pokušava me privući k sebi. Izmičem se.
»Ovo je bila pogreška«, kažem. »U redu je. Bio je to san.«
»Ne.« Uzmičem. »Ne to. Ovo.« Pokazujem krevet, nas. »Ovo je bila golema pogreška.«
Vidim njegovu bol, veliku bol. Ali ne i istinsko iznenađenje. Rafferty posjeduje veću sposobnost jasnovidnosti no što je svjestan. To tek sada uviđam. Negdje duboko, u jasnovidnoj dubini, već je znao da će doći do toga.
»Žao mi je«, kažem. Ne gledam ga. Ako ga pogledam, neću moći otići. Ako ostanem, on će umrijeti. Vidjela sam to u čipki. Metak će nas spojiti, ali moj će voljeni umrijeti.
Spoznaja vlastitih osjećaja me zaustavlja. Ali samo na trenutak. Znam što moram učiniti. Tražim Byzyjev povodac. Kopčam ga za njegovu ogrlicu i povlačim ga.
»Kamo ideš?« pita Rafferty.
»Žao mi je«, ponavljam. Vučem Byzyja do vrata i niza stube.
Gledam prema gradu i prema Evinoj kući. Jedino kamo mogu poći. Čini se toliko daleko kao da nikada neću stići onamo. Kad stignem onamo, telefonirat ću i otići u Kaliforniju. Učinit ću ono što sam već jednom učinila. Otići ću onoliko daleko koliko mogu, a da ne padnem s ruba Zemlje.

Peti dio




Dvadeset i peto poglavlje


Ako je pitanje ispravno i ako je pitalac spreman za primanje, odgovor će biti trenutačan.
Vodič za čitanje čipke



Rafferty je poklopio slušalicu i pogledao na sat. Leah dolazi u tri. Imao je vremena.
Za promjenu postupio je pametno i razgovarao izravno sa svojom bivšom. »Bi li imala što protiv da se vratimo prvotnom dogovoru?« upitao je Rafferty. U njegovu je glasu zacijelo bilo nešto što ju je dirnulo jer mu nije spustila slušalicu.
»Misliš, sutra?« upitala je.
»Mislim što prije.«
»Dobro, valjda. Odnosno, ako Leah nema ništa protiv«, rekla je, a tada dodala: »Jedini problem je u tome što smo već napravile planove za tjedan prije Dana rada. Morat ću ih promijeniti ako će se vratiti prije.«
»Ne želim da se vrati prije«, rekao je Rafferty. »Dovraga, ne želim da se uopće vrati.«
»Zvučiš čudno. Jesi li dobro?« upitala je.
»Bio sam i bolje«, rekao je.
Nije rekao načelniku da Towner odlazi. Neće se vratiti na suđenje, neće svjedočiti protiv Cala kada dođe vrijeme za to. Rekla mu je da želi odustati od optužnice. On joj je rekao da to nije moguće. Da nije ona uložila tužbu, već država. Rekla je da neće svjedočiti. Calu su tada mogli stati nakraj samo ako pronađu Angelino tijelo. Rafferty se tome nije želio nadati.
Svi su se složili da bi taj slučaj trebao predati novom tipu, klincu koji je upravo bio promaknut u detektiva. Načelnik je rekao da se Rafferty previše približio. Načelnik nije znao ni pola istine.
Rafferty je spremio spise u kutiju za novog klinca, izvadio je neke osobnije stvari o Towner i vratio smeđe mape u arhivu, gdje im je bilo mjesto. Ako će novi željeti čačkati toliko duboko, morat će to sam obaviti. To nije bilo mnogo, ali bilo je jedino što je Rafferty mogao učiniti za nju. Oprao je svoju šalicu i pospremio stol. Znao je da trati vrijeme. Nije mu se žurilo reći načelniku da je postupak protiv Cala Boyntona gotovo propao.
Načelnik je ušao i zagledao se u Raffertyja. »Gotovo je«, rekao je kao da mu čita misli. Na licu mu se čitala nevjerica, bio je zapanjen.
»Namjeravao sam vam reći«, rekao je Rafferty. »Towner se vraća u Kaliforniju. Neće svjedočiti.«
Načelnik ga je zbunjeno pogledao. »Ne govorim o Towner«, rekao je.
»Ne shvaćam.«
»Dođi.«
Rafferty je izišao za njim u predvorje. Za pultom je stajala Angela Rickey i razgovarala sa službenikom. Podljevi na njezinu licu su zacijeljeli. Na sebi je imala trudničku odjeću koja je bila gotovo pomodna.
»Što...? Gdje si, dovraga, bila?« upitao je Rafferty.
Angela se okrenula prema njemu. »Bila sam u New Yorku, u posjetu prijateljici Susan«, rekla je. »Nazvao me netko iz Mainea i rekao da me tražite.«
»Blago rečeno«, rekao je načelnik. »Došla sam čim sam čula.«
Progovorio je službenik. »Želi da joj kažem gdje je Cal.«
»U zatvoru je, pod sumnjom da te ubio.« Ona je odjednom izgledala loše. »Moram ga vidjeti.« Glas joj je drhtao.
»Rekao sam joj da on nije ovdje, ali ne vjeruje mi«, nastavio je službenik.
»U Middletonu je«, rekao je načelnik. »Moram ga vidjeti«, ponovila je.