Gabrijela Mistral

(7. april 1889 - 10. januar 1957) bio je pseudonim koji je koristila Lucila de María del Perpetuo Socorro Godoy Alcayaga, čileanska pesnikinja, prosvetitelj, diplomata i feministkinja. Bila je prva Latinoamerikanka kojoj je dodeljena Nobelova nagrada i to 1945.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Neke od osnovnih tema njene poezije su: priroda, izdajstvo, ljubav, majčinska ljubav, tuga, putovanja, i proces obrazovanja latinoameričkog identiteta kao mešavine indijanskih i evropskih uticaja.
Rođena je u Vikunji u Čileu, gde je završila osnovnu i srednju školu. Otac, Huan Viljanueva, napušta porodicu kada joj je bilo tri godine. Već u četrnaestoj počinje da izdržava i sebe i majku radeći kao učiteljeva pomoćnica. Njena majka, Petronila Alkajaga, umire 1929.
Godine 1904. objavljuje prve pesme u lokalnim novinama koristeći razne pseudonime.
Dok je radila kao učiteljica 1906. upoznaje Romea Uretu, radnika na železnici. On se ubija 1909. Iako su elementi smrti već prožimali njena dela, ovo samoubistvo još jače utiče na njen budući rad. Strastvene veze koje je vodila sa nekolicinom muškaraca i žena ostavile su dubok trag u njenom stvaralaštvu.
Prvo zvanično priznanje dobila je 1914. godine kada joj je uručena prva nagrada nacionalnog književnog konkursa u Santijagu, za delo „Soneti o smrti“.
Ministar obrazovanja Meksika je poziva u posetu 1922. u okviru reforme škola i biblioteka, sa zadatkom da započne stvaranje nacionalnog sistema obrazovanja.
Međunarodna slava koju stiče omogućava joj brojna putovanja po Evropi i Americi. Tokom 1925. obilazi Brazil, Urugvaj i Argentinu. Između 1925. i 1934. živela je u Francuskoj i Italiji. Tih godina je radila pri Ligi Naroda i predavala na nekoliko univerziteta u svetu.
Od 1932. do svoje smrti, kao što je čest slučaj sa čileanskim umetnicima i intelektualcima, služila je i kao konzul u Napulju, Madridu, Petropolisu, Nici, Lisabonu, Los Anđelesu, Santa Barbari, Verakruzu, Meksiku i Njujorku. Na mestu konzula u Madridu često je imala profesionalnih kontakata sa jednim drugim čileanskim nobelovcem i konzulom u Madridu, Pablo Nerudom.
Njen sedamnaestogodišnji nećak, Huan Migel, izvršio je samoubistvo 1943. Žal za njegovom smrću i hladnoratovske tenzije u Evropi obeležiće njeno stvaralaštvo do same smrti.
Pred smrt se nastanila u Njujorku, gde je i umrla od raka 1957. god

Božja volja

I.

Zemlja se u maćehu pretvara,
proda li ti duša moju dušu.
Vode donose drhtavicu mučnine.
Svijet bijaše ljepši od trenutka
kad si me načinio saveznicom;
kad nas trnje zajedno ostavi bez riječi,
a ljubav poput trnja mirisom nas probode!

Prodaš li dušu moju,
zemlja će ti rađati zmije:
lomim svoja opustošena koljena,
odvojio si od sebe sina.
Krist se gasi na mojim grudima,
a na vratima kuće moje skrušena ruka
prosjaka odbacuje se rastužena!

II.

Poljubac sa usana tvojih dopire do ušiju mojih,
jer pećine duboke prenose mi riječi tvoje!
Prah staza čuva miris tvog raslinja
i motreći ih poput jelena slijedim te po planinama…

Onu koju ti voliš, oblaci
crtaju iznad moje kuće.
Pođi kao kakav lopov da je ljubiš
od zemlje do nutrina; jer, kad bi joj podigao glavu,
našao bi moje uplakano lice.

III.

Bog ne želi da te obasjava sunce,
ako sa mnom ne hodiš; Bog ne želi da ti piješ,
ako ja ne drhtim u tvojoj vodi; ne dopušta ti da spavaš,
osim u zagrljaju pletenice moje.

IV.

Odeš li samo do mahovine pokraj puta,
dušu mi slamaš; ujedaju te žeđ i glad
na svakom brdu ili ravnici, u bilo kojoj zemlji,
a večeri krvave, bit će moje rane.
Prekopavam s tvog jezika, mada ćeš drugu
ženu zvati; i pribijam se poput okusa rasola
u tvom grlu, i mrziš li, il’ pjevaš, ili žudiš,
to samo zbog mene vapiš!

V.

Odeš li i umreš daleko,
ruka će ti biti skupljena deset godina pod
zemljom, da bi primila moje suze,
osječajući kako drhte tužne puti, sve dok
te kosti moje ne prekriju po licu!

[You must be registered and logged in to see this link.]

Ja nisam sama

Noć, napuštena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!

Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!

Svijet, napušten je
ljudi su tužni i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!
[You must be registered and logged in to see this link.]

Lagana kiša

Ta plašljiva, tužna voda,
kao dijete koje pati,
prije nego takne zemlju
iznemogne.

Mirno stablo, miran vjetar.
U tišini omamljivoj
ovaj plač i fin i gorak
samo pada.

Nebo kao silno srce
otvara se u svom bolu,
i ne kiši, već krvari
tiho, dugo.

A ljudi ne osjećaju
u svom domu tu gorčinu,
to poslanje tužne vode
sa visine.

Ova voda pobijeđena
slazi dugo i zamorno
prema zemlji koja leži
ukočena.

Kiši, a noć kao šakal
vreba, strašna, u planini.
Iz zemlje će šiknut nešto
u mrklini?

Zar bi mogo tko usnuti
dokle vani pateć pada
ova troma, smrtna voda,
sestra smrti?
[You must be registered and logged in to see this link.]

Odsutnost

Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
moje lice odlazi u gluhome ulju;
moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.

Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

Odlazi moj glas koji se pretvarao
u zvono, gluho za svakog, osim za nas.
Odlaze moji pokreti što su se upredali
pred tvojim očima kao tkalački čunak.
Odlazi moj pogled, koji je nemoćan
kada te gleda,brijest i smreka.

Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
Odlazim od tebe s budnošću i sa snom.
U tvom vjernom sjećanju već se brišem
i u tvojoj uspomeni već sam kao oni
što se ne rodiše u poljima i dubravama.

Da sam krv, kolala bih u dlanovima
tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
u tvojim koracima, koje više ne čujem,
u tvojoj strasti, koja prolama noć
kao mahnitost osamljenog mora.

Sve od nas odlazi ,sve od nas odlazi.
[You must be registered and logged in to see this link.]

__________________________________

Raj

Bakrorez prevučen zlatom, i u
zlatnom redu, dva tijela ko klupka
zlatasta.

Pobjedničko jedno tijelo koje čuje i jedno
tijelo pobjedničko koje priča u livadi u kojoj
ništa ne govori.

Disanje koje u disanje pretače se i jedno lice
koje podrhtava od njega u livadi u kojoj ne
drhti ništa.

Sjetiti se tužnog vremena
u kome njih dvoje uživahu Vrijeme
i življahu njime ožalošćeni.
U satu zlatnog čavla
u kome je Vrijeme zastalo pred pragom
kao psi lutalice …
[You must be registered and logged in to see this link.]

__________________________________

Ruku mi daj

Pjesniku Taso de Silveiri

Daj mi ruku i zaplesat ćemo;
ruku mi daj i voljet ćeš me ti.
Bit ćemo samo cvijet što miriše,
poput cvijeta jednog i, ništa više…

Zapjevat ćemo stih isti,
korakom istim zaplesat ćeš ti.
Bit ćemo tada ko klasje što se njiše,
poput klasja jednog i, ništa više…

Ruža se ti zoveš, a ja Nada;
al’ ti ime zaborav briše,
jer bit ćemo samo jedan ples
na proplanku i, ništa više…
[You must be registered and logged in to see this link.]

__________________________________

Stid

Kad me ti gledaš postajem sva lijepa
kao trava koju umiva rosa
i kad siđem na rijeku,visoke trske
neće prepoznati moje slavno lice.

Stidim se svojih žalosnih usta,
svog razbita glasa, svojih grubih koljena.
Sada kada si došao i kada si me vidio,
osjetih da sam jadna i da sam posve gola.

Nijednu stijenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjom svjetlošću,
k’o što je ova žena koju si pogledao,
kada si začuo njeno vedro pjevanje.

Ušutjeti ću zbog ljudi što prolaze,
da ne bi možda primjetili moju sreću
po sjaju što izbija iz mog visokog čela
ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.

Noć je i na travu se spušta rosa,
gledaj me otvoreno i govori blago,
jer već ujutro,silazeć’ na rijeku,
ona koju si ljubio odnijet’ će ljepotu.
[You must be registered and logged in to see this link.]

__________________________________

Smirene reči

U jeku mog života meni hita
istina ova ko cvet, sveža, sjajna:
život je zlato i zlatkoća žita,
mržnja je kratka, a ljubav beskrajna.
Menjajmo zato u stih nasmejani
linije ove od krvi i žuči.
Širi se cveće božansko i rani
vetar dah meda u dolini luči.
Sad dobro shvatam onoga ko moli,
još bolje onog ko gromko zapeva.
Žeđ je duga, brdo milosti ne voli,
a pred ljiljanom pogled ne okleva.
Oči su naše teške od plakanja,
al’ naš potočić na osmeh podseti.
Zbog jedne ševe i njenog pevanja,
zaboravljamo da je mučno mreti.
Nikakva muka ne hara mi telom,.
S’ ljubavlju žarkom zgasnuše i strasti.
Hrani me oko pod majčinim čelom.
Slutim: u blag ću san sa Bogom pasti!
[You must be registered and logged in to see this link.]

__________________________________

Šutljiva ljubav

Kad bih te mrzila mržnju bih ti dala
Riječima zvučnim, sigurnim i jasnim,
No ja te ljubim, ljubav ne bi stala
U ljudski govor, sjenovit i glasni.

A ti bi htio čuti jecaj boli;
Iz tako mračnog bezdana on se digne
Da njegov vreli mlaz svu snagu proli
Još prije nego do mog grla stigne.

Ja ribnjak sam do vrha napunjeni,
A čini ti se vodoskok sam spori,
I sve je samo šutnja i bol meni
Svirepiji, od same smrti gori!
[You must be registered and logged in to see this link.]

__________________________________

Tri stabla

Tri stabla oborena
ostadoše na rubu staze.
Drvosječa ih zaboravio, i razgovaraju,
pritiješnjena ljubavlju, kao tri slijepca.

Sunce sa zapada lije
svoju živu krv u ispucana debla,
a vjetrovi odnose miris
iz njihova otvorena boka.

Jedno, presavito, pruža
svoju beskrajnu ruku s drhtavim lišćem
prema drugome, a njegove rane,
kao dva oka, pune su prošnje.

Drvosječa ih zaboravio. Doći će
noć. Ostat ću s njima.
Primit ću u svoje srce njihovu
blagu smolu. Ona će za me biti kao vatra.
Nijeme i stisnute
dan će nas zateći kao hrpu bola.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Tiha kiša

Ova tužna i plaha voda, poput djeteta što pati,
prije noli zemlju dotakne,
KLONE.

Vjetar stišan, stablo nepomično,
a u čudesnoj tišini, ovaj gorak i fin plač
KAPLJE.

Nebo je poput srca beskrajna, što se u svojoj
otvara gorčini. Ne kiši: već polako i dugo
KRVARI.

Ne osjećaju, u svom domu, ljudi gorčinu ovu,
niti kišu ovu što je s visine
ŠALJU.

Silazak vode pobijeđene zamoran je i dug
prema Zemlji koja ukočena
LEŽI.

Kiši… a noć u zasjedi kano tragičan šakal,
planinom, vreba. Što li će se pojaviti, iz zemlje
U SJENI?

Hoćete li spavati moći, dok vani kiši,
ova troma voda što pati, ova smrtna kiša, sestra
SMRTI?

[You must be registered and logged in to see this link.]

__________________________________

Vidjeti ga ponovo

Zar se stvarno neće ponoviti , nikada? Ni u noćima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u čistom svjetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?

Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče sa poljem, ili pored bilo koje
fontane  obasjane mjesečinom?
Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime,dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?
O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo,bilo gdje -
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!
I, zajedno sa njim, biti sva proljaća
i sve zime, isprepleteni  u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!
[You must be registered and logged in to see this link.]

__________________________________

Vrhunac

Čas je večernji, čas koji ostavlja
krv svoju na planinama.

Netko pati u ovom času;
neka žena, ojađena, gubi
u ovaj suton jedine grudi
na koje je nekoga privijala.

Postoji neko srce u koje večer
umače ovaj vrhunac okrvavljeni.

Dolina je već u tami
i tišinom se puni.
Ali gledaj odozdo kako se planina
pali rumenilom.

Uvijek u ovaj čas ja zapjevam
svoju tužnu, nepromjenljivu pjesmu.
Možda sam ja ona koja vrhove
grimizom kupa?

Prinosim ruku na srce i osjećam:
bok mi krvari.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]
__________________________________

Zemlja odsutnosti

Zemlja odsutnosti,
strana zemlja,
lakša od anđela
ili osjetilnog znaka,
boje mrtvih algi,
boje sokola,
u dobi sveg vremena,
u sebi ne sadrži vrijeme.
U njoj ne raste nar
niti cvjeta jasmin,
nema ni nebo
ni indigo more.
Njeno ime, ime
koje se nikada nije čulo,
i u zemlji bez imena
ja ću umrijeti.
Ovdje me nisu doveli
ni čamac ni most.
Nitko mi nije rekao
je li to otok ili obala.
Rođena je od stvari
koje nisu zemljane
od kraljevstva i kraljevstava
koje sam imala i izgubila,
od svih stvari živih
koje sam vidjela umrijeti,
od svega što je bilo moje
i što me napustilo.
Izgubila sam planinske lance
pod kojima sam mogla spavati.
Izgubila sam voćnjake od zlata
koji su činili život slatkim.
Izgubila sam otoke indigo boje
i šečerne trske,
i vidjela sam njihove sjene
kako me okružuju
i u zajedništvu, voleći se
postaju zemlja.
Vidjela sam magle poput griva
bez potiljka ili leđa,
uspavani dah i više njih
koji me progone,
i kroz godine lutanja
postaju zemlja,
a u zemlji bez imena
ja ću umrijeti.
[You must be registered and logged in to see this link.]