Čarls Dikens

[You must be registered and logged in to see this link.]

Charles Dickens je rođen 7. februara 1812 u Hampshiru , Engleska . On je drugo od osmoro djece rođene u braku Ivana i Elizabete Dickens . Dickens je odrastao u Čathamu , Kent i Kamden Taunu , London . U njegovim mlađim godinama njegova porodica bila dovoljno bogata da ga pošalje u privatnu školu . Njihovo bogatstvo uskoro nestalo zbog velikih dugova, zbog kojih je njegov otac bio je uhapšen i poslat u zatvor . Nažalost ubrzo mu se pridružio i ostatak njegove porodice, tako da je Čarls poslat da živi sa porodičnom prijteljicom Elizabetom Rojlance.
Dvanaestogodišnji , Dickens je radio po deset sati dnevno kako bi pomogao svojoj porodici i sebi . Zarađivao je ​​šest šilinga sedmično . Njegov je posao bio da lepi poštanske etikete na pošiljke. Dickensov otac je ubrzo pušten iz zatvorai svi su se ponovo okupili u domu Rojlancovih. Dickens se upisuje u Velington Haus akademiju u severnom Londonu . Međutim , njegova majka ga jei dalje terala da radi u skladištu, i to joj je jako zamerio . Njegovo stresno detinjstvo ga je na kraju navelo da počne pisati eseje i prozu autobiografskog tipa i na kraju je napisao roman autobiografiju David Koperfild .
Dickens je radio u advokatskoj kancelariji sve dok nije postao slobodni novinar 1828 . Jedan od njegovih dalekih rođaka , Thomas Čarlton , bio je slobodni novinar na pravnom fakultetu . Dickens je radio s Čarltonom i počelo pisati romane i eseje na temelju pravnog poretka . .
Tek 1833 je Dickens napokon objavio svoju prvu priču u londonskom Mesečnom magazinu . 1836 Dickens je postao urednik Bentli zbornika . On je tamo radio tri godine i u tom periodu, napisao jednu od svojih najpoznatijij knjiga – Oliver Tvist . Kasnije te godine u aprilu, oženio se Katarinom Hogart . Preselili su se u Blumsburi i imali su desetero dece .
Godine 1857 , Dickens je radio sa svojim prijateljem , Vilki Kolinsom , na postavljanju predstave . Oni su angažovali profesionalne glumce i glumice i sa jedanom Dickens je razvio blisku vezu. Kasnije se rastao sa svojom suprugom , ali se nije razveo jer bi razvod uništio njegov ugled . Međutim , Dickens je financijski pomagao svoju ženu još neko vreme nakon toga . Ubrzo nakon odvajanja od supruge , Dickens je počeo putovati svetom i upražnjavao javnih čitanja svojih dela .
Dickens je bio jedan od najpopularnijih engleskih romanopisaca iz viktorijanskog razdoblja . Neki od njegovih najpoznatijih romana su Priča o dva grada , Velika očekivanja i Božićne priče . Jedan od Dickensovih prvih komada Mala Dorit , napisan aje tokom njegovih poseta zatvoru u kome je bila njegova porodica.
Na 9. juna 1865 Dickens je doživeo železničku nesreću. Njegov vagon je bio netaknut, ali prvih sedam vagona su bili izbačeni sa šina . Dickens požurio u pomoć teško povrežnim putnicima . Kasnije Dickens koristiti ovaj tragični dogadžaj kao materijal za priču. .
Tačno pet godina kasnije na 9. juna 1870 , Dickens je preminuo od posledica drugog moždanog udara u svom domu u Higamu , Kent . Pokopan je u pjesničkom uglu Vestminsterske kapele .

Čarls Dikens - mračna strana genija

Jedan od najvećih romanopisaca Čarls Dikens rođen je pre tačno dva veka 7. februara 1812. U 19. veku dizao je glas protiv društvenih nepravdi.

S druge strane, imao je sjajan osećaj za samopromociju što ga je učinilo prvom istinskom modernnom književnom zvezdom.

Ali, nadareni pisac imao je svoju tamnu stranu - bio je pijanica nasilne naravi koji je uživao sa prostitutkama, varao ženu sa mladim devojkama a smatra se i da je bio u incesuidnoj vezi sa sestrom Džordžinom.

Povodom 200 godina od rođenja poznatog pisca, britanska spisateljica Kler Tomalin (78) objavila je knjigu „Život Čarlsa Dikensa“, nastalu nakon 15 godina proučavanja Dikensa i njegovih romana.

Između ostalog, Kler navodi da je Dikens imao dve ličnosti: bio je izuzetno ljubazan prema strancima, ali šokantno okrutan prema onima koji su mu bili najbliži.

Rođen je u Portsmutu 1812. godine i imao je veoma srećno detinjstvo. Kada je imao deset godina njegova porodica se preselila u London, gde su se stvari naglo pogoršale. Dikensov otac ubrzo je uhapšen zbog neplaćenih dugova.

"Zbog nedostatka novca, ispisan je iz škole kada je imao 12 godina i počeo je da radi u fabrici obuće. Verovao je da je njegov život završen. Poniženje zbog toga bilo je veoma veliko“, kaže ova vremešna spisateljica.

Prema njenim rečima, težak period mladom Dikensu tek je predstojao nakon što je njegov otac pušten iz zatvora jer je tada otišao da živi u sirotištu.

"Sa 15 godina radio je u jednoj kancelariji a nakon toga se zaposlio kao novinar. Devet godina kasnije postao je najpoznatiji pisac u svetu", navodi Kler Tomalin i dodaje da je sa međunarodnom slavom i novcem Dikens brzo ušao u visoko društvo.

"Voleo je bogatstvo, uživao je u tome da nosi dobru odeću, da živi u skupoj kući i putuje Evropom kad god poželi. Voleo je to što je bio uspešan, ali ga je u isto vreme to i iscrpljivalo, bio je preopterećen i morao je sebe da tera da pravi pauze u pisanju. Nije baš skroz poludeo ali se može reći da je bio na granici“, kaže ona .

Kada je imao 24 godine oženio se sa Ketrin Hogartov (20) koja mu je, u narednih 15 godina, rodila desetoro dece. Dikens se, međutim, stalno žalio da je ona debela i da mu je neprivlačna a njegov nasilni temperament izašao je na videlo u odnosu prema ženi i deci.

„Ketrin je bila očajnički nesrećna, ali je to prihvatila jer ga je volela. Stvari su se dodatno pogošale kada je svoju sestru Džordžinu (15) doveo da živi sa njima. Niko sa sigurnošću ne zna da li su Dikens i Džordžina bili u ljubavnoj vezi“, kaže Kler.

Njegova strast prema mladim devojkama kulminirala je kada je, tokom putovanja u Mančester, Dikens koji je tada imao 45 godina upoznao Elen Neli Ternan (18) i to je afera koju biografi godinama okušavaju da zataškaju.

"Bio je opčinjen njome ali istovremeno zaljubljen i u njenu sestru. Voleo je mlade devojke a ona je bila sitna, mlada i lepa - baš po njegovom ukusu. Međutim, ta afera izazvala je negodovanje javnosti. Njegova supruga je bila ponižena, ali je Dikens, uprkos tome počeo da živi dvostruki život. Na sred sobe u porodičnoj kući izgradio je zid i odsekao svoju ženu od sebe u potpunosti“, navodi Tomilin.

Dodaje da Neli ipak nije želela da u tim uslovima bude sa njima pa su ubrzo sagradili svoje tajno ljubavno gnezdo u Pekamu gde su živeli pod lažnim imenima.

Njegova zavisnost od cigara, džina, koktela i šampanjca ozbiljno je narušila njegovo zdravlje pa je tako u 58. godini doživeo moždani udar i preminuo u svom domu. Pored njega bili su ljubavnica Neli i sestra Džordžina.

autor: ZM
izvor: Novi magazin

Na značaj Čarlsa Dikensa nije teško podsetiti, zato što izdavanje njegovih dela praktično nije ni prestajalo - kaže profesor dr Zoran Paunović, šef katedre za anglistiku Filološkog fakulteta u Beogradu. - On je bio ne samo najveći pisac u svoje vreme, već je ostao živ i do danas. Jedan od onih, ako ne i prvi po tome koliko je njegovo delo i danas aktuelno.

OD RUSIJE DO FILADELFIJE
DIKENS je samo dva puta posetio Filadelfiju, ali i to je bilo dovoljno da stekne naklonost ljudi ovoga grada. Dobio je statuu u parku, a kolekcionari iz ovog grada nabavili su veliki broj predmeta koje imaju veze sa njim, među kojima je i 1.200 njegovih pisama. Velikom izložbom - na kojoj se mogu videti skice za “Olivera Tvista”, rukom pisana pisma izdavaču, ali i preparirani gavran Grip (koji je poslužio kasnije Edgaru Alanu Pou za čuvenu poemu), građani Filadelfije pridružili su obeležavanju jubileja. I Rusija sa Dikensom živi skoro isto toliko koliko i sama Engleska: 1836. godine debitovao je kao pisac ogleda, a dve godine kasnije počeli su tamo da ga štampaju. Jubilej je u Moskvi obeležen predstavama “Bitka života” i po motivima romana “ Pikvikov klub”, koji je možda najomiljeniji. Pod njegovim uticajem u ruskoj književnosti pojavio se žanr “božićnih priča”, u kome su se okušali Leskov i Čehov.

On jeste pisac karakterističan za 19. vek i naročito se to doba u Engleskoj pamti po njemu. Međutim, svojim delom uspeo je da preživi ne samo 19. nego i 20. vek i da i u ovo doba bude aktuelan.

Za Paunovića je Dikens jedan od najvećih pisaca u istoriji literature, koji je nudio čitaocima borbu za pravdu, uzbuđenje i duboke emocije što se traži i danas.

- Iz tog razloga njegova dela imaju vanvremensku dimenziju. Aktuelne su njegove večno uzbudljive priče, aktuelna je njegova sposobnost da dirne emocije čitaoca - kaže Paunović. - Aktuelan je njegov humor, koji je uvek tu negde na granici groteske i kao takav primeren današnjem vremenu. Savremeno je njegovo nastojanje da kroz pojedinačne ljudske sudbine uhvati vreme u kome se te sudbine odigravaju i isto tako neke univerzalnije koje se tiču ljudskog života.

Presudno za neke bitne odlike Dikensove proze, po Paunovićevom mišljenju, bilo je to što je u ranoj mladosti primoran da, za izvesno vreme, prekine školovanje i radi pod nehumanim uslovima kakvi su vladali u engleskim radionicama na početku 19. veka.

- Možda je malo poznato da je godinu dana svog života proživeo sudbine svojih nesrećnih malih junaka o kojima govori. Živeo je u jako teškim uslovima, dok mu je otac bio u zatvoru. Tada je upoznao tamnu stranu naličja engleskog života, što mu je pomoglo da ga verodostojno opiše. Ta slika je istinita i iskrena, a ne ispunjena nekim lažnim osećanjima.

Zaziranje od bogatih i saosećanje sa siromašnima nije sprečilo Dikensa da bude poštovan i voljen i među moćnicima. Za razliku od drugih velikih pisaca i umetnika, Dikens je u svoje vreme bio zvezda, što Kler Tomalin, vodeći biograf ovog pisca objašnjava time da je čitaocima davao ono što su želeli:

NOVČIĆ
U znak obeležavanja dva veka od Dikensovog rođenja, britanska kovnica je napravila novčić koji predstavlja lik Čarlsa sačinjen od naslova njegovih najpoznatijih dela. Novčić je namenjen kolekcionarima, a portret je delo umetnika Metjua Denta, koji je bio inspirisan bistom književnika koja se nalazi u muzeju Čarlsa Dikensa u Londonu. Ispunio ga je rečima iz naslova Dikensovih romana “Dejvid Koperfild” i “Božićna pesma”, a po ivici novčića ispisana je parola “Nešto će već da iskrsne”, koju je često ponavljao lik Vilkins Mikober iz najpoznatijeg Dikensovog dela “Dejvid Koperfild”.

- Želeo je da pokaže da je običan svet isto tako zanimljiv kao i bogati i poznati. I uspeo je u tome. Bio je veoma duhovit i zasmejavao je ljude.

Svi Dikensovi biografi ističu kako je bio osoba neverovatne energije i gladi za životom, neumoran u radu, pa zato ne čudi to što je njegov opus pozamašan. Napisao je 20 knjiga, ogroman broj članaka i pisama, uređivao novine, organizovao obrazovanje svoje desetoro dece, agitovao za reforme političkog i zdravstvenog sistema, stanovanja, uvođenje kanalizacije. Obišao je svet, glumio, držao govore, prikupljao novac...

Na najvećoj filmskoj internet bazi IMDB ime Čarlsa Dikensa nudi neverovatnih 325 filmskih naslova. Prvi među njima je kratki film iz 1897. “Smrt Nensi Sajks”, a najnovija dela su dva filma u pripremi - “Velika očekivanja” sa Ralfom Fajnsom i Helenom Bonam Karter i “Oliver Tvist” sa za sada nepoznatom glumačkom podelom, kao i serija “Misterija Edvina Druda”.

Čak i posle dva veka o njemu ne prestaju da pišu, govore, snimaju. Najavljene su nove biografije, ekranizacije... Možda razlog treba potražiti u tome što su njegove tipično socijalne teme aktuelnije nego ikad.

izvor, novosti.rs

Dikensa često kritikuju zbog njegovih slabašnih ženskih likova. Njegova čukun-čukununuka Lusinda Dikens Hoksli kaže da je on tvorevina snažnih žena u njegovom životu i viktorijanskih ideala svoga doba.

Mnoge Dikensove heroine modernom čitaocu mogu izgledati kao slabašne, budalaste osobe koje služe za podsmeh. Njegovi romani datiraju iz 1830-ih godina, pa sve do 1870-ih, kada su žene zakonski pripadale svojim muževima, očevima ili bilo kojoj drugoj muškoj figuri koja je sebe nazivala ’’glavom porodice’’. Njegove heroine, uključujući Floru Finčing, Doru Spenlov i Rozu Bad – koje su u opisane u ’’Misteriji Edvina Druda’’ – verovatno bi nervirale današnjeg čitaoca. Međutim, u vremenu u kojem su nastale, Dikens je jednostavno opisivao poželjnu devojku toga doba, odnosno kako je jedna lepo vaspitana mlada dama trebalo da izgleda i da se ponaša.

Mnogim viktorijanskim devojkama, pa čak i odraslim ženama, bilo je zabranjeno da čitaju romane ukoliko su heroine tih priča bile isuviše kontroverzne (uključujući i ’’Stanarku napuštenog zamka’’ En Bronte, kao i ’’Džejn Ejr’’ Šarlote Bronte). Umesto toga, bilo im je preporučljivo da čitaju literaturu koja će ih ’’popraviti’’, koju su uglavnom pisali religiozni pisci, o tome kako devojke i žene treba da se ponašaju. Poznata je priča o tome kada je kraljica Viktorija otpustila guvernantu svojih ćerki kada je otkrila da jedna od princeza čita roman.

Stvarne žene iz Dikensovog života bile su veoma različite od njegovih pripitomljenih i snishodljivih izmišljenih likova, uključujući tri značajne žene u njegovoj porodici. Čarlsova baka sa očeve strane, Elizabeta Dikens, bila je služavka u domaćinstvu Lorda Krua. Počela je kao kućna pomoćnica, nakon što je ostala udovica i samohrana majka, ali radivši vredno, postala je kućepaziteljka. Njen unuk živo se sećao tople prirode svoje bake i priča koje je kazivala.

Dikensova majka Elizabeta učila je svoju decu matematiku, srpski i latinski. Ona i njen suprug, Džon Dikens, bili su začuđujuće napredni u pogledu toga što su verovali da je obrazovanje njihovog najstarijeg deteta, ćerke Fani, bilo važnije nego obrazovanje njihovog sina. (Fani je bila dve godine starija od Čarlsa i imala je talenat za muziku; bila je stipendista Kraljevske muzičke akademije.)
Baš kao što su žene iz Dikensove porodice bile oštre i samosvesne, takve su bile i one kojima se Dikens okruživao. Bilo je zaista zadivljujućih žena u njegovom životu: spisateljica Eni Tekeri Riči, koja je šokirala javnost kada se u svojoj 39. godini verila sa momkom koji je bio 17 godina mlađi od nje, a uz to i njeno kumče; aktivistkinja u borbi protiv ropstva i pedagog Elizabet Džeser Rejd; autorka Elizabeta Gaskel, koju je Dikens uspeo da razotkrije i nađe 1848. bez obzira na to što je pisala pod pseudonimom. Dikens ju je ohrabrivao da nastavi da piše o temama koje su smatrane neprimerenom za jednu spisateljicu, kao što su vanbračnost i prostitucija.
Jedna od Dikensovih prijateljica koja je imala najviše uticaja na njega bila je naslednica bankarske imperije, Anđela Burdet-Koc. Upoznali su se tridesetih godina XIX veka. Nekoliko godina potom, Katarina i Čarls Dikens su je pitali da bude kuma njihovom prvom detetu, Čarliju. Godine 1847. započeli su svoj najpoznatiji zajednički poduhvat: osnovali su nešto poput rehabilitacionog doma za tzv. ’’pale žene’’, gde su se mogle učiti osnovnoj pismenosti, ali i kuvanju, šivenju i čišćenju. Dikens je radio sa zatvorskim čuvarima kako bi pomagao ženama koje je trebalo da budu puštene na slobodu; žestoko se zalagao za rehabilitaciju, ubeđen u to da veliki broj osuđenica nisu bile pravi kriminalci, već jednostavno očajne žene koje su posrnule zbog oštrog društva.

Čak je i Dikensova mnogo osporavana supruga Katarina, koju su često kritikovali zbog toga što je suviše snishodljiva i previše slična njegovim fiktivnim heroinama, zapravo bila žustra, inteligentna žena koja je jednostavno živela pritajenim životom zbog toga što je neprestano bila u drugom stanju i imala postporođajne depresije. U prvim godinama braka, Katarina je uživala u srećnom životu ispunjenom avanturama, prateći svog muža po Kanadi i Americi. Glumila je u nekoliko predstava kod kuće i u inostranstvu, a napisala je i knjigu ’’Šta ćemo za večeru?’’, koja je bila zamišljena kao vodič mladim domaćicama. Tužno, ali Katarina Dikens je ostala upamćena kao ožalošćena žena kojoj je učinjena nepravda, u senci svoje mlađe rivalke koja se borila za Dikensovu pažnju – glumice Elene Ternan – umesto kao bistra žena kojom se Dikens oženio.
Zbog čega je onda Dikens svoje ženske karaktere slikao tako bledunjavo? Njegove heroine su možda lepe i dobre, ali retko inteligentne i promućurne. Možda je pokušavao da prikaže idealizovanu ženu, ali onakvu koja u realnom životu, kada biste je stvarno sreli, ne bi bila tako idealna; ili je možda stvarao onakve žene o kakvima je, po njegovom mišljenju, publika volela da čita. Uzimajući u obzir to koliko je nezavisnih i intrigantnih žena Dikens poznavao, zaista je neverovatno koliko su mu se podsmevali zbog toga što su mu književne heroine bile isuviše pokorne i jednodimenzionalne jer se nijedan od tih opisa nije mogao primeniti na stvarne žene u njegovom životu. Dikensovi proučavaoci mogu godinama raspravljati o tome da li je on stvarao žene koje je idealizovao ili je stvarao likove koji su se uklapali u viktorijanski stereotip o ženama.

Dikensove knjige su se izvanredno prodavale jer je on vodio računa o tome kakve knjige se kupuju, ali je takođe odbijao da u potpunosti podlegne javnom ukusu. To se može videti u nežnosti sa kojom se ophodi prema karakterima kao što je Emili u ’’Dejvidu Koperfildu’’ ili Nensi u ’’Oliveru Tvistu’’, koju Dikens nikada ne naziva prostitutkom i čija mu smrt stvara fizičku bol. Obe ove žene video je kao žrtve okrutnog društva koje je imalo dvostruke aršine za žene i muškarce.
Valjalo bi podsetiti se da su Viktorijanci živeli u izrazito patrijarhalnom društvu, bez obzira na to što je Britanskim carstvom vladala najmoćnija žena stoleća. Kraljica Viktorija nije volela ni pomisao na ideju da bilo koja druga žena poseduje moć. U pismu prepunom besa upućenom svom prijatelju Teodoru Martinu, piše kako su žene ’’bedan i nemoćni pol’’ i kako bi sifražetkinja Lejdi Amberli trebalo da bude ’’bičevana’’. Dikensove žene bile su samo proizvod doba u kojem je on živeo, kao i zakonskog poretka koji se prema ženama odnosio kao prema pokretnoj imovini koja je pripadala muževima i očevima, uživajući isti položaj kako u životu, tako i u književnosti.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Tokom boravka u Parizu, Dikensa je jednom prilikom pozvao na ručak poznati francuski bogataš Emil de Žirarden. Dikens ode i začudi se obesti koju je video u toj kući. Kada ga bogataš pozva i drugi put, Dikens odbi poziv ovim rečima: „Sva vaša raskoš rastužuje me i nenamerno... Ja razmišljam o poreklu toliko brzo stečenog bogatstva i, kao u snu, vidim gde promiču očajna lica bednih zlosrećnika, od kojih je svo to zlato oteto po svim zakonskim propisima.“Za razliku od Žirardena, junak „Božićne pesme“ – lakomi i svirepi bankar Ebenizer Skrudž – dobija šansu da se iskupi i preobrazi u čoveka koji oseća tuđu patnju i želi da pomogne bednima.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Električna komunikacija nikada neće zameniti lice koje svojom dušom ohrabruje drugu osobu da bude hrabra i iskrena.

   Postoje knjige čije su naslovne i zadnje strane njihov daleko najbolji deo.

   Jezik je mnogo dobra stvar, samo ako nije ženski.

   Kada ne bi postojali loši ljudi, ne bi postojali ni dobri advokati.

   Sakriti bilo šta od onih sa kojima sam vezan nije deo moje prirode. Nikada ne mogu zatvoriti svoje usne pred onim kome sam otvorio svoje srce.

   Bol rastanka je ništa u poređenju sa radosti prilikom ponovnog susreta.

   Svaki čovek može imati dobro raspoloženje kada je dobro obučen.

   Niko ko olakšava tuđi teret nije beskoristan na ovome svetu.

   Mi kujemo lance koje nosimo tokom života.

   Poroci su ponekad samo vrline sa kojima se preteralo.

   Prvo pravilo poslovanja je da činiš drugima ono što bi oni tebi činili.

   Život je sačinjen od mnogih delova koji su međusobno zavareni.

   Imaj srce koje nikada neće postati tvrdo, temperament koji se nikada neće umoriti i dodir koji nikada neće povrediti.

   Postoji mudrost glave i mudrost srca.

   Postoje žice u ljudskom srcu za koje je bolje da ne vibriraju.

Božićna pjesma
u prozi
o duhovima Božića
Charles Dickens


Potrudih se u ovoj knjižici prizvati duha jedne ideje, duha koji će moje čitatelje oraspoložiti – oraspoložiti prema njima samima, jedne prema drugima, prema božićnom času, a i prema meni.
I neka im taj duh opsjeda kuću prijazno, i neka ga nitko ne poželi odložiti s knjigom.
Prosinac, 1843.
Čitateljima vjerni prijatelj i sužanj,
C. D.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]


Marley je bio mrtav, da počnemo s tim. Glede toga nije moglo biti nikakve dvojbe. Zapisnik o njegovu ukopu potpisali su svećenik, bilježnik, pogrebnik i najbliži srodnik. Potpisao ga je i Scrooge: a Scroogeovo je ime vrijedilo na Burzi, pa je tako vrijedilo i sve ono na što bi on izvolio staviti svoj potpis. Stari je Marley bio mrtav kao, što bismo
rekli mi Englezi, čavao u vratima.
Sad pazite! Time nipošto nisam mislio kazati da je u tom čavlu u vratima, bar koliko je meni poznato, nešto posebno mrtvo. Ja bih osobno bio skloniji najmrtvijim komadom sitne željezne robe na tržištu proglasiti čavao u mrtvačkom sanduku. U gore navedenoj usporedbi, međutim, skriva se mudrost naših predaka, i moje neposvećene ruke neće joj premetati kosti, jer bolje da propadne selo nego običaj. Zbog toga ćete mi dopustiti da ponovim, ovaj put vrlo naglašeno, da je Marley bio mrtav kao čavao u vratima.
Scrooge je znao da je Marley mrtav? Naravno da je to znao. A zar bi i moglo biti drukčije? Scrooge i on bili su ortaci tko bi ga znao koliko već godina. Scrooge je bio njegov jedini izvršitelj, jedini upravitelj, jedini opunomoćenik, jedini nasljednik, jedini prijatelj i jedini koji ga je oplakao. Pa ipak taj tužni događaj ni samoga Scroogea nije potresao baš tako strašno, jer se ovaj već na sam dan ukopa pokazao vrsnim poslovnim čovjekom, pa ga posvetio neprijeporno dobro sklopljenim poslom.
Spominjanje Marleyjeva sprovoda vraća me opet na polaznu točku. Nije bilo baš nikakve dvojbe da je Marley mrtav. To se mora posve jasno shvatiti, inače u priči što je kanim ispričati čitatelj neće naći ništa čudesno. Da nismo savršeno sigurni da je Hamletov otac umro još prije početka drame, tada njegova noćna šetnja, po istočnjaku, na vlastitu bedemu, ne bi bila ništa neobičnija od iznenadne pojave kakvog drugog sredovječnog gospodina, pošto je zanoćalo, na kakvu vjetrovitu mjestu – recimo na groblju uz crkvu Svetoga Pavla – najmanje pak tako neobična da doslovce skameni sinov boležljivi um.
Scrooge nije nikad prebojao ime staroga Marleyja. Ostalo je ono stajati i dalje, godinama, nad skladišnim vratima: Scrooge i Marley. Tvrtka je bila poznata pod imenom Scrooge i Marley. Pokatkad bi ljudi iz poslovnoga svijeta Scroogea zvali Scroogeom, ponekad pak Marleyjem; on se pak sâm odazivao na oba imena. Njemu je to bilo sve svejedno.
Ali da! Kad je trebalo stezati tijesak, neumoljiva je bila ta ruka, ruka staroga Scroogea! Toga gramzljivoga staroga grješnika što cijedi, grabi, zgrće i gomila! Ruka tvrda i oštra kao kremen iz kojega ognjilo još nije nikad izbilo darežljivu iskru; tajnovita, u se zatvorena i usamljena kao ostriga. Hladnoća što ju je nosio u sebi smrznula mu je stare crte lica, ušiljila mu šiljati nos, smežurala mu obraze, ukočila korak; obojila mu oči u crveno a tanke usne u plavo; i progovarala lukavo hrapavim glasom. Ledeno inje bilo mu je na glavi, nad očima, na žilavu obrazu. Svoju je nisku temperaturu uvijek nosio sa sobom; i kad bi pasji upeklo, svoj bi ured punio ledom, i ne bi okopnio ni za jedan stupanj čak ni na sam Božić.
Vanjska toplina i hladnoća na Scroogea su imali malo utjecaja. Nije bilo te topline koja bi ga mogla zagrijati, baš kao ni zimske hladnoće koja bi ga promrzla. Nijedan vjetar što bi zapuhao ne bi bio ledeniji, nijedan snijeg što bi padao tvrdoglaviji u svojim namjerama, nijedna kiša što bi šibala neosjetljivija na svaku molbu. Ružno vrijeme nije znalo gdje da ga nadjača. Najteži pljuskovi, i snijezi, i gràd, i susnježica, samo su se u
jednom pogledu mogli dičiti da su bolji od njega. Oni su se, naime, na svijet ispod sebe “obarali” na lijep način, dok se to za Scroogea baš nikad nije moglo reći.
Nitko ga nikad nije zaustavio na ulici pa ga, radosna pogleda, upitao: “O, dragi gospodine Scrooge, kako ide? Kad ćete malo svratiti do mene?” Nijedan ga prosjak nije nikada zamolio da mu udijeli kakvu malenkost, nikad ga nijedno dijete nije upitalo koliko je sati, nikad ga nijedan ni muškarac ni žena nisu upitali kako se ide tamo i tamo. Kao da su ga poznavali i sami sljepački psi: kad bi ga vidjeli da dolazi, odvlačili bi svoje vlasnike u veže, pa u dvorišta; a onda bi zamahali repovima kao da žele reći: “Dragi moj gazda u tami, bolje je i nemati oči nego ih imati tako zle!”
No baš je Scroogeu bilo do toga! Ta on je baš i želio da tako bude. Jer zbog toga što se grubo probijao vrevom zagušenim stazama života, upozoravajući pritom sve ljudske obzire da se drže podalje od njega, ljudi koji su ga poznavali govorili su: “Taj zna što radi!”
Kad jednog lijepoga dana – a od svih čestitih dana u godini, baš na sam Badnjak – stari je Scrooge sjedio pretrpan poslom u svom računovodstvu. Vrijeme je bilo studeno, sumorno i oštro; povrh svega još i maglovito; čuo je kako ljudi u dvorištu sipljivo hodaju gore-dolje, udaraju se rukama o prsa i lupaju nogama o kaldrmu ne bi li ih malo zagrijali. Gradski su satovi netom prešli brojku tri, no već se počinjalo mračiti: svjetla nije bilo čitavoga dana i po prozorima susjednih ureda već su se palile svijeće, kao rumene mrlje u smeđemu zraku što se mogao rezati nožem. Magla se utakala na sve pukotine i kroza sve ključanice, a vani je bila tako gusta da su se nasuprotne kuće, unatoč tome što je dvorište baš tu bilo najuže, pretvorile upravo u fantome. Da ste vidjeli kako se taj musavi oblak malaksalo spušta, zastirući sve pod sobom, zacijelo biste pomislili da Narav živi baš tu u susjedstvu, gdje vari maglu na veliko.
Vrata su Scroogeova računovodstva te večeri bila otvorena, kako bi na oku mogao držati pisara, koji je u turobnoj izbici, zvanoj Bačva, prepisivao pisma. Kod Scroogea je gorjela vatrica, no kod pisara je ta vatrica bila tako mala te se činilo da to izgara tek jedan grumen ugljena. On je, međutim, nije mogao razgorjeti, jer je sanduk s ugljenom bio u Scroogeovoj sobi; a da se pojavio s lopaticom, posve je izvjesno da bi mu gazda prorekao kako će se uskoro morati rastati. Zbog čega se pisar umotao u bijeli šal, pokušavajući se zagrijati na svijeći, no koje se nastojanje, jer ne bijaše čovjek odveć razvijene mašte, pokazalo posve bezuspješnim.
“Sretan ti Božić, ujače! Bog te blagoslovio!” uzvikne najednom radostan glas. Bio je to glas Scroogeova nećaka, koji se pojavio tako naglo da su njegove riječi bile ujedno i prva najava njegova dolaska.
“Pih!” reče Scrooge. “Podvala!”
A bio se, taj Scroogeov nećak, brzom šetnjom kroz maglu i po poledici, tako zagrijao da se sav zažario; lice mu je bilo rumeno i lijepo; iz očiju mu se iskrilo, a iz usta parilo.
“Božić da je podvala, ujače!” reče Scroogeov nećak. “To zacijelo ne mislite ozbiljno!”
“Itekako mislim”, odvrati Scrooge. “Sretan Božić! Odakle ti pravo da budeš sretan? Odakle ti razlog da budeš sretan? Kao da ti nije i tvoje sirotinje dosta.”
“No, no, no”, odgovori mu na to nećak. “A otkud vama pravo da budete tako turobni? Otkuda razlog da budete mrzovoljni? Kao da vam nije i vašega bogatstva dosta.”
Scrooge, nemajući tog časa pri ruci nikakav bolji odgovor, samo ponovi: “Pih!”, nakon čega ponovno uslijedi: “Podvala.”
“Ujače, ta ne budite tako oštri”, reče nećak.
“A kakav da budem”, odvrati ujak, “u tom svijetu punom luda? Sretan Božić! Sramota jedna, kakav sretan Božić! Za što je Božić na svijetu osim da plaćaš račune bez novca; da otkriješ kako si godinu stariji a niti sat bogatiji; da sabireš poslovne knjige i na koncu ustanoviš da su se sve stavke, u svih dvanaest mjeseci, okrenule protiv tebe? Kad bi moglo biti po mojemu,” reče Scrooge, zgražajući se, “svakoga blesavca koji bi išao svijetom i nazivao ljudima ‘Sretan Božić’ dao bih skuhati u vlastitom pudingu i pokopati ga s glogovim kolcem protjeranim kroz srce. I baš bi trebalo!”
“Ujače!” molećivo će nećak.
“Nećače!” odvrati ujak strogo. “Ti slavi Božić kako je tebe volja, a meni prepusti da ga ja slavim kako je mene.”
“Da ga slavite!” ponovi Scroogeov nećak. “Ta vi ga uopće i ne slavite.”
“Onda mi daj mira”, reče Scrooge. “Velika ti korist i od njega! Uvijek si je i imao!”
“Mnogo je toga, mnim, iz čega sam uspijevao istjerati nekakvo dobro, no od čega nikad nisam imao koristi”, odvrati nećak. “Pa tako i iz Božića. Pa ipak sam siguran da sam u božićnim danima – pri čemu ne mislim na štovanje što ga ištu sveto ime i svetiji nastanak, ako se to, kad je riječ o ičemu što se odnosi na Božić, može ikako zanemariti – kad god bi na njih došao red, vidio nešto dobro: jer to su dani lijepi i milosrdni, puni praštanja i dobrote: i to je jedino meni poznato doba, u čitavom dugom godišnjem kalendaru, kad se čini da su muškarci i žene, kao po nekom dogovoru, spremni slobodno otvoriti srce, i spremni u ljudima što stoje pred njima zaista vidjeti svoje suputnike do groba, a ne tek pripadnike druge rase, stvorenja što putuju nekim drugim putovima. I stoga, ujače, iako mi to nikad nije u džep spustilo ni trunak ni zlata ni srebra, ja ipak vjerujem da sam od toga imao koristi, te da ću je imati i ubuduće; i stoga velim, neka bi ga Bog blagoslovio!”
Pisar u svojoj izbi i ne misleći zapljeska; potom smjesta shvati nedoličnost svojega ponašanja, pa pročačka vatru pa joj tako zanavijek ugasi i posljednju iskru.
“Nek od vas čujem još samo jedan šušanj,” reče Scrooge, “pak ćete Božić proslaviti gubitkom namještenja. A vi ste, gospodine,” doda, okrećući se nećaku, “silan govornik, te se čudim da već niste u Parlamentu.”
“Ne ljutite se, ujače. No dajte! Večerajte sutra s nama.”

[You must be registered and logged in to see this link.]

Scrooge odvrati da će se vidjeti – da, doista reče baš tako. Reče zapravo čitavu frazu, naime da će se prije vidjeti na jednom vrlo dalekome mjestu.
“Ali zašto?” uskliknu Scroogeov nećak. “Zašto?” “Zašto si se oženio?” upita Scrooge.
“Zato što sam se zaljubio.”
“Zato što si se zaljubio!” progunđa Scrooge, kao da je to jedina stvar na svijetu smješnija od sretnog Božića. “Do skorog viđenja!”
“Ali ne, ujače, nikad ni prije toga niste htjeli do mene. Zašto mi to sada navodite kao razlog nedolaska?”
“Doviđenja”, reče Scrooge.
“Od vas ne želim ništa; ništa od vas ne tražim; zašto ne bismo bili prijatelji?”
“Doviđenja”, reče Scrooge.
“Strašno mi je žao, i od sveg srca, što vidim da ste tako neumoljivi. Među nama nikad nije bilo nikakve zavade, nikakvih nesuglasica s kojima bih ja imao išta. No dobro, pokušao sam to u čast Božića, i zbog toga ću svoje božićno raspoloženje sačuvati do kraja. Pa ipak, ujače, čestit vam Božić!”
“Doviđenja!” reče Scrooge.
“I sretna vam Nova godina!” “Doviđenja!” reče Scrooge.
Nećak unatoč svemu ode iz sobe bez ijedne ljutite riječi. Prije toga, međutim, zastane u vanjskim vratima kako bi svoje dobre želje izrazio pisaru koji je, unatoč svojoj promrzlosti, ipak bio topliji od Scroogea, jer mu ih uzvrati vrlo srdačno.
“Evo još jednog”, promrmlja Scrooge koji je sve to čuo. “Moj pisar, s petnaest šilinga tjedno, sa ženom i djecom, priča o sretnom Božiću. Da čovjek pobjegne u Bedlam, u ludnicu.”
A taj umobolnik, pošto je izveo Scroogeova nećaka, u sobu uvede dva druga svata. Bila su to otmjena gospoda, oku ugodna, i sad su stajala, snimljenih šešira, u Scroogeovu uredu. U rukama su im bile knjige i papiri, i obojica se nakloniše.
“Scrooge i Marley, ako se ne varam”, reče jedan od gospode, bacivši pogled na popis. “Imam li čast razgovarati s gospodinom Scroogeom ili s gospodinom Marleyjem?”
“Gospodin Marley je pokojan već sedam godina”, odvrati Scrooge. “Umro je prije sedam godina, baš na ovu noć.”
“Ne sumnjamo da će ortak koji ga je nadživio znati valjano zastupati njegovu velikodušnost”, reče gospodin pružajući mu svoju vjerodajnicu.
I reče istinu, jer njih su dvojica bili odista srodne duše. Na zlokobnu riječ “velikodušnost” Scrooge se namršti, odmahne glavom, pa vrati vjerodajnicu.
“U ovo slavljeničko doba godine, gospodine Scrooge” reče gospodin dohvaćajući pero, “poželjnije je no inače priložiti kakav sitan darak za uboge i potrebite, koji baš sada trpe od velike nevolje. Mnogima nedostaje i ono najnužnije; stotine su tisuća, gospodine, lišene i najpotrebnijeg.”
“Zar ne postoje zatvori?” upita Scrooge.
“O, ima ih mnogo”, odvrati gospodin spuštajući pero.
“A popravilišta i radne ubožnice?” upita Scrooge. “Jesu li još u pogonu?”
“Jesu. Pa ipak,” odvrati gospodin, “bilo bi mi draže kad bih mogao reći da nisu.”
“Zakoni su, dakle, o predionicama i sirotinji, na punoj snazi?” upita Scrooge.
“Imaju pune ruke posla, gospodine.”
“O! Već sam se bio uplašio, zbog onoga što ste mi maločas kazali, da se dogodilo nešto što ih je skrenulo s njihovog uobičajenog posla”, reče Scrooge. “Jako mi je drago što to čujem.”
“Pod dojmom uvjerenja da oni mnoštvu siromaha mogu jedvice priskrbiti zdravlje duha i tijela,” odvrati gospodin, “nekolicina se nas prihvatila skupljanja priloga eda bi se siromasima kupilo malo mesa i pića, i nešto čime bi se zagrijali. Pa smo odabrali ovaj trenutak, jer to je trenutak nad svim ostalima, kad se oskudica osjeća tako oštro, dok obilje veseli. Što da upišem?”
“Ništa!” odvrati Scrooge. “Želite ostati anonimni?”
“Želim da mi dadete mira”, reče Scrooge. “Pa kad me već pitate, gospodo, što želim, evo vam i odgovora. Ja se na Božić ni sâm ne veselim, pa si ne mogu ni priuštiti da uveseljavam zgubidane. Ja pridonosim održavanju spomenutih ustanova; stoje me sasvim dovoljno; pa oni kojima je tako loše mogu slobodno u njih.”
“Mnogi onamo ne mogu; a mnogi bi prije umrli.”
“Ako bi prije umrli,” reče Scrooge, “onda će biti najbolje da tako i učine, eda bi se smanjio višak stanovništva. Osim toga – oprostite – ali to mi nije ni poznato.”
“Moglo vam je biti”, zamijeti gospodin.

[You must be registered and logged in to see this link.]


“Uostalom, to i nisu moja posla”, odvrati Scrooge. “Čovjeku je posve dovoljno da zna svoj posao, i ne treba se u druge plesti. Ja sam svojim stalno zaokupljen. Gospodo, zbogom vam bilo!”
Shvativši posve nedvosmisleno da bi svako daljnje nastojanje bilo trud zaludan, gospoda se povukoše. Scrooge se ponovno prihvati posla sa znatno poboljšanim mišljenjem o sebi te u raspoloženju vragolastijem no obično.
U međuvremenu se magla i tama zgusnuše toliko da su ulicama već jurili ljudi sa zapaljenim glavnjama, nudeći se da trče pred kolima i kočijama, i vode ih njihovim putem. Drevni crkveni toranj, čije je čangrizavo staro zvono kroz gotički prozor uvijek iz potaje zirkalo na Scroogea, sad je postao nevidljiv, pa je satove i četvrtine odbijao u oblacima, iza čega bi uslijedili tremolirajući titraji, baš kao da mu gore, u smrznutoj glavi, cvokoću zubi. Studen posta i prežestoka. Na glavnoj ulici, u kutu dvorišta, nekoliko je radnika popravljalo plinske cijevi, pa su u željeznoj košari zapalili veliku vatru, oko koje se skupila družina dronjavih muškaraca i dječaka; veselo su na vatri grijali ruke i žmirkali očima. Na uličnom hidrantu, na kojeg su svi i zaboravili, preljev se smrznuo i voda se pretvorila u mizantropski led. Jarko osvijetljeni dućani, gdje su grančice s bobicama pucketale od topline plinskih svjetiljaka što su obasjavale izloge, bojili su rumenilom lica prolaznika. Dućani peradara i piljara pretvoriše se u sjajne dosjetke; bila je to veličanstvena procesija, i gledajući je, bilo je gotovo nemoguće povjerovati da sve to ima ikakve veze s dosadnim načelima pogađanja i prodaje. Gospodin gradonačelnik, utvrđen u svojoj velebnoj vijećnici, zapovjedio je pedesetorici svojih kuhara i batlera da proslavu Božića urede kako to i dolikuje gradonačelnikovu kućanstvu; a čak je i sitni krojač, kojeg je prošloga ponedjeljka oglobio s pet šilinga zato što je na javnome mjestu bio pijan i rabijatan, u svom potkrovlju miješao sutrašnji puding, dok mu se mršava žena s malim djetetom otputila u pohod kupovanja govedine.
Sve maglenije i studenije! Studen što siječe, ujeda, bode. Da je dobri sveti Dunstan1 zagrizao u Zloduhov nos samo dodirom takva vremena, umjesto što se protiv njega poslužio uobičajenim oružjem, taj bi zaista vrlo brzo odurlikao svoje i vratio se gdje mu je mjesto. A vlasnik jednog mršavog i mladog nosa, a kojeg je gladna studen glodala i mljackala onako kao što pas glođe kosti, prignuo se Scroogeovoj ključanici da ga razveseli božićnicom, no na prvi zvuk pjesmice:
Bog te čuv’o, vedri gospodine! Da te ništa očaju ne preda!
Scrooge dohvati ravnalo s takvom djelatnom energijom, da pjevač pobježe od prepasti, prepuštajući ključanicu magli i još srodnijemu ledu.
Napokon nastupi i čas da se zatvori pisarnica. Scrooge zlovoljno siđe sa stolca pa tako s tom činjenicom prešutno upozna i nestrpljivog pisara u izbi, koji smjesta puhne u svijeću i stavi šešir na glavu.
“Sutra biste, pretpostavljam, željeli imati čitav dan slobodan?” upita Scrooge.
“Ako vam to, gospodine, odgovara.”
“Uopće mi ne odgovara,” reče Scrooge, “a nije ni pošteno. Ako bih vam zbog toga odbio pola krune, onda biste, tako mi svega, smatrali da vas izrabljujem?”
Pisar mu se slabašno nasmiješi.
“Međutim,” reče Scrooge, “ako vam ja dam dnevnicu za nerad, onda vi ipak nećete smatrati da vi izrabljujete mene.”
Pisar zamijeti da se to događa samo jednom godišnje.
“Jadna je to isprika za džeparenje svakog dvadeset petog prosinca!” reče Scrooge zakapčajući zimski kaput do grla. “Ali pretpostavljam da ćete ipak morati dobiti taj slobodni dan. Ali se zato potrudite da sutradan dođete što prije!”

1 Sv. Dunstan je zaštitnik zlatara, a prema legendi je uhvatio vraga užarenim kliještima za nos, te ga nije pustio sve dok mu ovaj nije obećao da će mu ubuduće dati mira. (Op. pr.)
Pisar obeća da hoće, našto Scrooge izađe mrzovoljno gunđajući. Ured bi zaključan dok bi dlanom o dlan, a potom se pisar, kome su se ispod pojasa zibali dugački krajevi bijeloga šala (jer se nije mogao podičiti zimskim ogrtačem), spusti sklizaljkom na Cornhillu, na kraju čitavog niza dječaka, i to dvadeset puta, u čast Badnjaka, da bi potom potrčao kući u Camden Town, koliko ga noge nose, da bi se to poigrao slijepoga miša.
Scrooge je svoju sumornu večeru pojeo u svojoj stalnoj sumornoj gostionici pa je, nakon što je pročitao sve novine i ostatak večeri zavarao poslovnom knjigom, krenuo kući na počinak. Živio je u odajama što su nekoć pripadale njegovom preminulom ortaku. Bio je to mračan stan, smješten u niskoj hrpi zgrada u dnu dvorišta, gdje je pristajao tako slabo da se čovjek jedva mogao othrvati misli da je utekao ovamo dok je još bio mlada kućica, igrajući se skrivača s ostalim kućama, i onda zaboravio kojim je putem došao. Sad je ta kuća, međutim, već bila jako stara, i jako stravična, jer u njoj nije živio nitko osim Scroogea, budući da su sve ostale prostorije bile iznajmljene za urede. Dvorište je bilo tako mračno da se čak i Scrooge, koji mu je poznavao svaki kamen, spremno pokušao snaći pipanjem. Magla i led toliko su se zgusnuli oko stare crne veže, da se činilo da joj na pragu u tužnom razmišljanju sjedi sam bog ružnoga vremena.
Sad bi trebalo nešto reći i o zvekiru na vratima, u kojem nije bilo ničeg neobičnog, osim što je bio jako velik. Činjenica je također da ga je Scrooge viđao i izjutra i uvečer za čitava svog življenja u tom stanu; a također i to da je u Scroogeu onoga što se naziva maštom bilo manje no u ikome u londonskom Cityu, pa čak i ako među te ljude uvrstimo – a to je smiona tvrdnja – i članove trgovačkoga ceha, njegovu upravu i poslugu. Pri tom također ne smijemo smetnuti s uma ni to da Scrooge Marleyju nije posvetio ni cigle misli sve otkako su mu tog popodneva spomenuli njegova već sedam godina pokojnog ortaka. I onda neka mi netko objasni, ako samo može, kako se to moglo dogoditi da je Scrooge, nakon što je
stavio ključ u bravu, u zvekiru ugledao – a da ovaj pritom nije prošao ni
kroz kakav trenutni proces preobrazbe – ne zvekir, već Marleyjevo lice.
Marleyjevo lice. I nije bilo u neprozirnoj sjeni kao što su to bili drugi predmeti u dvorištu, već je bilo ozareno zlokobnim svjetlom, poput trulog jastoga u mračnom podrumu. Nije bilo ni ljutito ni divlje, već ga je gledalo baš onako kako ga je običavalo gledati, a sablasne mu su naočale bile podignute na sablasno čelo. Kosa mu je bila čudno razbarušena, kao zapuhom vjetra ili toploga zraka, i mada su mu oči bile širom otvorene, ipak su bile savršeno nepomične. Te oči, kao i pepeljasta boja puti, stvarale su jezovit dojam, no ipak se činilo da je sav taj užas bez ikakve veze s licem, da mu čak stoji nasuprot, te da je posve izvan njegove vlasti, te da nipošto nije dio njegova izraza.
Kad se Scrooge oštro zapiljio u tu pojavu, ona se preobrazila u zvekir. Kazati da se nije uplašio, ili da mu krv nije bila svjesna užasna doživljaja kakav mu je bio nepoznat od najranijeg djetinjstva, značilo bi
izreći neistinu. Pa ipak je spustio ruku na ključ što ga je bio ispustio, pa ga
odlučno zakrenuo, ušao u kuću i zapalio svijeću.
I onda doista zastao, na trenutak neodlučan, prije no što će zatvoriti vrata; i onda je zaista oprezno povirio iza njih, kao da napola očekuje da će ga užasnuti pogled na Marleyjev perčin što viri u predvorje. Ali s unutrašnje strane vrata nije bilo ničega, izuzmemo li vijke i matice kojima je zvekir bio pričvršćen, i zato je rekao “Hu, hu!” pa ih s treskom zatvorio.
Taj je zvuk čitavom kućom odjeknuo poput groma. Činilo se da svaka soba gore, i svaka bačva u vinarevu podrumu dolje, ima vlastitu i sebi svojstvenu zbirku odjeka. Ali Scrooge nije bio čovjek koji bi se uplašio jeke. Zaključao je vrata i prošao kroz predsoblje, da bi se potom uspeo stubama, i to polako, u hodu podrezujući stijenj svijeće.
Moglo bi se sad maglovito pričati o vožnji šesteropregom uz dobro staro stubište, ili o posljedicama lošeg mladog zakona izglasanog u
Parlamentu; reći ću, međutim, tek toliko da ste mrtvačka kola mogli dopremiti na vrh stuba i postaviti ih poprijeko, s bokom prema zidu i vratima prema balustradama, i da ste sve to mogli obaviti prilično lako. Za to je bilo dovoljno širine, i još bi ostalo mjesta; što je možda i bio razlog zbog kojeg je Scrooge i pomislio da se to mrtvačka kola pred njim kreću u tami. Nekoliko plinskih lanterni na ulici nije ulaz osvjetljavalo baš tko zna kako, tako da možemo pretpostaviti da je, unatoč Scroogeovoj lojanici, bilo poprilično mračno.
I Scrooge se uspne, ne mareći za sve to koliko je crno pod noktom: mrak je jeftin i Scroogeu drag. Pa ipak, prije no što će zatvoriti teška vrata, prošao je kroz sobe da vidi je li sve u redu. Onog se lica prisjećao taman dovoljno da dobije želju da učini to što je učinio.
Dnevna soba, spavaća soba, ropotarnica. Sve kako i mora biti. Nikoga ispod stola, nikoga ispod sofe; u ognjištu vatrica; zaimača i umivaonik spremni, i zdjelica zobene kašice na toploj polici kraj kamina (jer je bio nešto prehladio glavu). Nitko ispod kreveta, nitko u ormaru, nikoga u njegovu kućnom haljetku, koji je u sumnjivoj pozi visio na zidu. Ropotarnica kao i obično. Stara rešetka pred kaminom, stare cipele, dvije stare košare, umivaonik na tri noge, i žarač.
Posve umiren, zatvorio je vrata i zaključao se; dvostruko se zapravo zaključao, što inače nije običavao činiti. Osiguravši se tako od iznenađenja, skinuo je kravatu; odjenuo je kućni haljetak i obuo papuče, pa stavio noćnu kapicu, da bi potom sjeo pred ognjište i prihvatio se kašice.
Vatrica je bila doista slabašna, upravo ništa u tako ljutu noć. To ga je natjeralo da joj se sasvim primakne, i zamišljeno se u nju zagleda, prije no što je iz takve pregršti goriva uspio istjerati i najmanji osjećaj topline. Ognjište je bilo staro, a sagradio ga je bio još nekoć davno neki nizozemski trgovac, pa ga posvuda obložio fantastičnim nizozemskim keramičkim pločicama, koje su trebale prikazivati prizore iz Svetoga pisma. Bilo je tu
Kaina i Abela, faraonovih kćeri, Kraljica od Sabe, anđeoskih vjesnika što su se spuštali na oblacima kao na perinama, potomaka Abrahamovih, Baltazara, apostola što su se otiskivali na more u zdjelicama za umak, stotina likova što su mu privlačili misli, pa ipak je Marleyjevo lice, lice tog čovjeka već sedam godina mrtvog, izniklo poput štapa drevnoga proroka i progutalo sva ostala.2 Da su sve glatke pločice spočetka bile prazne, zbog sposobnosti misli da od razdvojenih fragmenata slaže slike, na svakoj bi se od njih pojavila kopija Marleyjeve glave.
“Podvala!” rekao je Scrooge i prešao na drugi kraj sobe.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Načinio je nekoliko krugova pa ponovno sjeo. A kad je zabacio glavu u naslonjaču, pogled mu je slučajno zastao na zvonu, odavno već beskorisnom, što ga je zbog nekog razloga već zaboravljenog, povezivalo s prostorijom na najvišem katu zgrade. I tada je, s velikim čuđenjem i neobičnim, neobjašnjivim užasom, dok ga je tako gledao, opazio kako se zvono počinje njihati. Spočetka se zibalo tako lagano da je jedva i proizvelo zvuk; ubrzo, međutim, zazvoni glasno, a za njim se oglase i sva druga zvona u kući.
Moglo je to tako potrajati pola minute, ili minutu, no doimalo se kao čitav sat. A onda su zvona prestala kako su i počela, sva zajedno. Potom je uslijedio štropot, odnekud iz dubina, kao da netko preko vinarovih bačava vuče težak lanac. Scrooge se sad prisjeti kako je čuo da duhovi u opsjednutim kućama vuku lance.
Vrata se podruma otvore uz tresak, a onda začu mnogo glasniju buku, na donjem katu, pa zatim kako se uspinje stepenicama i kreće ravno prema njegovim vratima.
“I to je nekakva podvala!” reče Scrooge. “Ja i dalje ne vjerujem.”

2 Kad je biblijski prorok Abraham pred faraonom svoj štap pretvorio u zmiju, isto su učinili i poganski proroci, ali je onda Abrahamova zmija progutala sve ostale (Iz 7,8-13). (Op. pr.)
Pa ipak mu se boja lica naglo promijenila kad je, bez ikakve stanke, to nešto prošlo kroz teška vrata i na njegove oči ušlo u sobu. Kad je to ušlo, plamen koji je već počeo zamirati, najednom je poskočio, kao da želi reći: “Znam tko je! To je Marleyjev duh!” Da bi potom ponovno pao.
Isto lice: isto iscijato. Marley sa svojim perčinom, uobičajenim prslukom, tijesnim hlačama i čižmama; pri čemu su rese na potonjima blistale, baš kao i perčin, skutovi kaputića i kosa na glavi. Lanac što ga je vukao bio je zakačen negdje pri struku. Bio je dugačak i ovijao se oko njega kao rep; a na njemu su bile nanizane (što je Scrooge promotrio vrlo pomnjivo) ručne blagajne, ključevi, lokoti, poslovne knjige, dokumenti i teške kase okovane čelikom. Tijelo mu je bilo prozirno, tako da je Scrooge, gledajući kroza nj, mogao vidjeti i ona dva dugmeta kaputiću na leđima.
Scrooge je često slušao da Marley u trgovini zna biti vrlo proziran, no u to nije povjerovao sve do sada.
Ne, u to nije mogao povjerovati čak ni sada. I mada je fantoma pregledao skroz naskroz, i mada ga je vidio da stoji pred njim; iako je osjećao kako se njime prelijeva ledeni pogled Marleyjevih kao smrt hladnih očiju; i makar je vidio i samo tkanje marame kojom su mu bile umotane glava i brada – a bio je to zavoj koji prije nije opazio – unatoč svemu tome on i dalje nije vjerovao, pa se hrvao s vlastitim zorom.
“Kako, molim!” rekao je Scrooge, hladan i jedak kao i uvijek. “Što hoćeš od mene?”
“Mnogo toga!” Glas je bio Marleyjev, o tome nije moglo biti dvojbe. “Tko si ti?”
“Pitaj me tko sam bio.”
“Onda, tko si bio?” upitao je Scrooge, podižući glas. “Vrlo si neobičan... za sjenu.” Već je mislio reći “u sjeni”, ali je umjesto toga rekao ovo, kao priličnije.
“Za života sam bio tvoj ortak, Jacob Marley.”
“Ne bi li... ne bi li sjeo?” upitao je Scrooge, gledajući ga sumnjičavo. “Mogao bih.”
“Onda sjedni.”
Scrooge ga je bio ponudio zato što nije znao je li tako proziran duh uopće kadar sjesti, pa je mislio, ako bi se to pokazalo nemogućim, da bi mu duh u tom slučaju morao dati neko vrlo nezgodno objašnjenje. Duh je međutim sjeo s druge strane kamina kao da je to nešto posve uobičajeno.
“Ti ne vjeruješ da ja postojim”, zamijetio je Duh. “I ne vjerujem”, odgovorio je Scrooge.
“Kakav bi dokaz želio o stvarnosti mog postojanja, mimo onih što ih daju tvoja ćutila?”
“To ne znam”, reče Scrooge. “Zašto sumnjaš u svoja ćutila?”
“Zato što na njih utječu i sitnice”, odgovorio je Scrooge. “Mali poremećaj probave i već počinju varati. Možda si ti kakav neprobavljeni komad govedine, žličica gorčice, grumenčić sira, polovica nedokuhana krumpira. Ti imaš više veze s drobom nego s grobom, pa ma tko da bio!”
Scrooge baš nije bio pretjerano sklon izvaljivanju viceva, a nije, u tom trenutku, baš ni bio raspoložen jako vragolasto. Istina je bila da je pokušao biti duhovit, kako bi nekako odvratio pažnju sa sablasti i suzbio strah; a to stoga što mu je prikazin duh bio uzmutio i samu koštanu srž.
Kad bi samo na trenutak ostao sjediti tako – Scrooge je to jasno osjećao, u tišini zagledan u te zapiljene, staklaste oči – u glavi bi mu se sve uzmutilo. Nešto je užasno bilo i u paklenskoj atmosferi što se širila od samoga duha. Scrooge je nije mogao osjetiti sam, ali je sasvim očito bilo tako, jer iako je Duh sjedio savršeno nepomično, njegova kosa, skutovi i rese i dalje su se micali, kao da ih pokreću vruća isparavanja što se dižu iz peći.
“Vidiš li ovu čačkalicu?” rekao je Scrooge, brzo ponovno preuzimajući komandu, a zbog razloga netom navedenih, i želeći, pa makar i na trenutak, skrenuti skamenjeni pogled prikazin sa svoje osobe.
“Vidim”, odvrati Duh.
“Ti ne gledaš u nju”, reče Scrooge. “Ali je ipak vidim”, odvrati Duh.
“No, dakle!” odbrusi mu Scrooge. “Trebao bih samo to progutati, pa da me do smrti progone legije demona, sve iz vlastite glave. Podvala, velim ti; podvala!”
Na ovo utvara ispusti grozan krik i zazvekeće lancem, proizvodeći pritom takvu strašnu i jezivu buku, da se Scrooge morao uhvatiti čvrsto za stolac da se ne sruši od nesvjestice. No koliki je tek bio njegov užas kad fantom razveza zavoj oko glave, kao da mu je u sobi postalo prevruće, pa mu čeljust padne na prsa!
Scrooge pade na koljena pa sklopi ruke pred licem. “Milost!” kriknu. “Jeziva prikazo, zašto me mučiš?”
“Čovječe svjetskoga uma!” odvrati Duh. “Vjeruješ li sada u mene ili
ne?”
“Vjerujem”, reče Scrooge. “Jer moram. Ali zašto prikaze hodaju
zemljom i zašto me pohode?”

[You must be registered and logged in to see this link.]


“Od svakoga se čovjeka traži”, odgovori Duh, “da se duša što u njemu živi kreće među njegovom subraćom, i da putuje nadaleko i naširoko; i ako to duša ne obavi za života, onda je osude da to čini poslije smrti. Ona je osuđena da luta svijetom – o, vaj meni! – i gleda u čemu ne može sudjelovati i sve to pretvarati u sreću, kao što je mogla dok je još bila na zemlji!”
Prikaza ponovno ispusti krik, zatrese lanac, pa zalomi prozračnim rukama.
“Pa ti si okovan”, reče Scrooge, sav uzdrhtao. “Reci mi zašto?” “Nosim lanac što sam ga sâm skovao za života”, odvrati Duh.
“Stvarao sam ga kariku po kariku, jard po jard; opasah se njime po
slobodnoj svojoj volji, i po slobodnoj sam ga svojoj volji nosio. Zar je njegov oblik tebi stran?”
Scrooge se tresao sve jače i jače.
“Ili bi rado znati,” nastavi Duh, “kolika je dužina i težina jakoga lanca što ga ti nosiš? Bio je ovako težak i dugačak još prije sedam Badnjaka. A odonda si nastavio raditi na njemu. Težak je to lanac!”
Scrooge se ogledao po podu, očekujući da će se naći okružen s pedeset ili šezdeset sežanja željeznoga kabla; vidio, međutim, nije ništa.
“Jacobe”, reče on molećivim glasom. “Stari Jacobe Marleyju, reci mi još nešto. Reci mi nešto utješno, Jacobe.”
“Toga nemam i ne mogu ti dati”, odvrati Duh. “To dolazi iz drugih predjela, Ebenezeru Scrooge, i to prenose drugi posrednici, i drugoj vrsti ljudi. A ne mogu ti reći ni što bih mogao. Još samo malo, jer više mi nije dopušteno. Ja ne mogu otpočinuti, ne mogu ostati, ne mogu se nigdje nepotrebno zadržavati. Moj duh nikad nije izišao izvan našeg računovodstva – pazi dobro! – u životu moj duh nije nikada lutao izvan granica naše rupe za prevrtanje novca; i preda mnom je još mnogo zamornoga puta!”
U Scroogea je bila navika, kad god bi se zamislio, da stavi ruke u džepove hlača. Duboko razmišljajući o svemu što mu je Duh bio rekao, učini i sada tako, no ne podižući pritom pogleda niti pomičući koljena.
“Zacijelo si, Jacobe, u tome vrlo spor”, zamijeti Scrooge poslovnim tonom, iako s poniznošću i smjernošću u glasu.
“Spor!” ponovi Duh.
“Već sedam godina mrtav”, zamišljeno će Scrooge. “I svo to vrijeme na putu?”
“Svo to vrijeme”, reče Duh. “Bez mira i spokoja. I uz stalne pokajničke muke.”
“Putuješ brzo?” upita Scrooge.
“Na krilima vjetra”, odvrati Duh.
“Zacijelo si za sedam godina prešao preko golemih prostranstava”, reče Scrooge.
Duh, začuvši to, ispusti još jedan krik pa ponovno zazvekeće lancem, i to tako gadno u mrtvoj tišini noći, da bi stražar bio posve u pravu kad bi ga priveo zbog remećenja javnoga mira.
“O! Zarobljen, okovan i s dvostrukim negvama,” krikne fantom, “ni ne znajući za sve te silne vjekove neprekidnog rada besmrtnih stvorenja, jer ovaj svijet mora otići u vječnost prije nego se razvije sve ono dobro za koje je sposoban. Ne znajući da svaka kršćanska duša, radeći dobrohotno u svojem malenom krugu, bez obzira kakav on bio, mora otkriti kako je njen smrtni život prekratak da iscrpi sva sredstva vlastite korisnosti. Ne znajući da je čitav svemir kajanja premalen da ispravi samo jednu promašenu priliku u životu! Pa ipak sam bio takav! O! Baš takav sam bio!”
“Ali, Jacobe, ti si uvijek bio vrstan čovjek od poslova”, ponovno zgriješi Scrooge, koji je sve to već počeo primjenjivati na sebe.
“Poslova!” uzvikne Duh i ponovno zalomi rukama. “Čovječanstvo je bilo moj posao. Javno dobro je bilo moj posao; darežljivost, milostinja, opraštanje i dobrodušnost, sve je to bilo moj posao. Poslovi mojega zanata bili su tek kap vode u golemom oceanu svega što je spadalo u moj posao!”
Ispruženom rukom podiže lanac, kao da je on uzrok svih njegovih beskonačnih jada, pa ga pusti da ponovno teško padne na pod.
“U ovo doba svake godine”, reče utvara, “postaje mi najteže. Zašto sam koračao kroz gomile svoje subraće očiju uprtih u zemlju, i zašto ih nikad nisam podigao prema blagoslovljenoj Zvijezdi što je Mudrace odvela do skromnoga domka? Kao da nije bilo sirotinjskih domova do kojih je ta zvijezda mogla dovesti mene!”
Brzina kojom je govorila prikaza zapanjila je Scroogea, pa ga obuze strahovita drhtavica.
“Čuj me!” krikne Duh. “Vrijeme mi je već skoro isteklo.”
“Hoću”, odvrati Scrooge. “Ali imaj obzira! Nemoj puno kititi, Jacobe! Molim te!”
“Zašto sam se pred tobom pojavio u vidljivu obličju, to ti ne smijem reći. A kraj tebe sam sjedio nevidljiv, i to mnogo, mnogo dana.”
To uopće nije bila dopadljiva misao. Scrooge se stresao pa obrisao znoj s čela.
“To nije lakši dio moje pokore”, nastavio je Duh. “A večeras sam se pojavio ovdje da te upozorim kako za tebe još ima nade da izbjegneš moju sudbinu. Prilike i nade, Ebenezere, koje ti ja donosim.”
“Oduvijek si mi bio dobar prijatelj”, odvrati Scrooge. “I hvala ti na tome!”
“Opsjedat će te”, nastavi Duh, “tri utvare.” Scroogeu čeljust padne duboko skoro kao i Duhu.
“Jesu li to ta prilika i nada koje si netom spomenuo, Jacobe?” upita klonulim glasom.
“Jesu.”
“Mislim... mislim da radije ne bih”, reče Scrooge.
“Ako te oni ne pohode,” odgovori Duh, “onda za tebe više nema nade da bi mogao izbjeći put kojim ja sada kročim. Čekaj na prvi sat sutrašnjega dana, kad zvono odzvoni jedan.”
“Zar ih, Jacobe, ne bih mogao primiti sva tri odjednom, pa da sve odmah bude gotovo?” predloži mu Scrooge.
“Drugu očekuj iduće noći u isti sat. Treću iduće noći kad prestane titrati posljednji otkucaj dvanaestog sata. Gledaj da me više ne vidiš; i pazi da, radi samoga sebe, ne zaboraviš sve što je među nama rečeno!”
Izgovorivši te riječi, prikaza uze maramu sa stola pa je ovi oko glave, baš kao maločas. Scrooge je to naslutio po oštrom zvuku što su ga
proizveli zubi kad je marama ponovno spojila čeljusti. Prisilio se da ponovno digne oči, pa otkrio da mu nadnaravni posjetitelj stoji sučelice, a lanac da mu je omotan i prebačen preko ruke.
Prikaza se udaljila koračajući natraške, i pri svakom koraku prozor bi se malo podigao tako da je, kad je duh stigao do njega, već bio širom otvoren. Dao je znak Scroogeu da priđe, što ovaj i učini. Kad su se našli na dva koraka, Marleyjev duh podiže ruku, upozoravajući ga da ne prilazi bliže. Scrooge zastade.
Učinio je to ne toliko iz poslušnosti, koliko zbog iznenađenosti i straha; jer kad je ovaj podigao ruku, Scrooge je postao svjestan zbrkanih zvukova u zraku; bili su to nesuvisli tonovi jadanja i kajanja; jauci neiskazivo tužni i puni samoprijekora. Prikaza, nakon što ih je na trenutak poslušala, pridružila se toj jutarnjoj tužaljci, da bi potom otplovila u turobnu, mračnu noć.
Scrooge krene za njom do prozora, očajan od radoznalosti. I pogleda
van.
Zrak je bio ispunjen fantomima, koji su letali amo-tamo u neumornoj žurbi, i ječali tako se gibajući. Svi su nosili lance poput Marleyjeva duha, neki su od njih (zacijelo pripadnici grješnih vlada) bili prikovani zajedno, i nitko nije bila slobodan. Mnoge je od njih Scrooge, dok su bili živi, i osobno poznavao. Vrlo mu je poznat bio jedan stari duh, u bijelom prsluku, kojemu je za gležanj bila prikovana čudovišno velika željezna blagajna, i koji je grozno plakao zato što ne može pomoći sirotoj ženi s djetetom koju je vidio ispod sebe kako sjedi na ulaznim stepenicama. Zajednička je nevolja svima njima očito bila što su željeli učiniti nešto, nešto dobro, ljudima oko sebe, ali su zauvijek izgubili moć djelovanja.

[You must be registered and logged in to see this link.]



Jesu li se te spodobe stopile s maglom, ili ih je magla sve prekrila, to Scrooge nije mogao odrediti. I oni, međutim, i njihovi glasovi iščezoše zajedno, i noć ponovno postade kakva je bila kad se vraćao kući.
Scrooge zatvori prozor i pregleda vrata kroz koja je Duh bio ušao. Bila su dvostruko zaključana, i on ih je bio zaključao vlastitim rukama, a i kračun je ostao netaknut. Pokušao je izgovoriti “Podvala!” ali je stao već na prvome slogu. A budući da je, sad je li zbog osjećaja što ih je bio proživio, ili od dnevnih napora, ili kratkog pogleda bačenog u nevidljivi svijet, ili pak zbog mučna razgovora s Duhom, ili zbog sitnih sati, bio veoma željan odmora, Scrooge smjesta pođe u postelju, niti se ne razodjenuvši, pa istoga časa pade u dubok san.
Kad se Scrooge probudio, bilo je tako mračno da je, gledajući iz postelje, jedva mogao razabrati proziran prozor na neprozirnu zidu svoje sobe. Uspio je očima nekako probiti mrak, i to baš u
trenutku kad je sat na susjednoj crkvi najavio četvrtu četvrtinu. I zato je naćulio uši da čuje koliko je sati.
Na njegovo veliko čuđenje, teško zvono sa šest produži na sedam, a sa sedam na osam, i ravnomjerno tako do dvanaest, i tada stane. Dvanaest! Kad je pošao u postelju bila su prošla tek dva sata. Taj sat očito ide krivo. Zacijelo mu je led pobrkao rad mehanizma. Dvanaest!
Dotaknuo je oprugu svoje ure, kako bi ispravio taj zaista naopaki sat.
Njegovo sitno bilo hitro otkuca dvanaest i stane.
“No dakle,” reče Scrooge, “ta nije moguće da sam prespavao čitav dan i tako do duboko u noć. Nije moguće da se nešto dogodilo sa Suncem, i da je sada dvanaest u podne!”
Ta ga je misao uzbunila, pa se ispetljao iz postelje i pipajući pronašao put do prozora. Prije no što je išta mogao vidjeti, morao je rukavom kućnoga haljetka obrisati mraz, no i tada je vidio zapravo vrlo malo. Sve što je mogao razabrati, bilo je da je i dalje vrlo maglovito i izuzetno hladno, i da nema buke ljudi što trčkaraju amo-tamo, stvarajući veliku gužvu, kakva bi nedvojbeno nastala da je noć pobijedila jarki dan i zavladala svijetom. Ta mu je spoznaja donijela veliko olakšanje, jer “tri
dana po predaji burzovna mjenica od strane g. Ebenezera Scroogea ili njegova opunomoćenika” i tako dalje, postat će, ako više ne bude dana za brojanje, naprosto državnom obveznicom.
Scrooge se vrati u postelju pa otpočne misliti, misliti, misliti i misliti o svemu što se dogodilo, i to opet i opet i opet, ali nije mogao doći baš ni do čega. Što je više mislio, sve ga je to sve više zbunjivalo; i što se više trudio ne misliti, sve je više mislio. Marleyjev ga je duh zaista kinjio. Svaki put kad bi u srcu, nakon zrela prosuđivanja, zaključio da je sve to bilo samo san, misli bi mu ponovno poletjele, kao da je otpustio oprugu, prvome zaključku, i ponovno ga postavljale pred isti problem koji je sad trebalo ponovno proraditi od samoga početka: “Je li to bio san ili ne?”
Scrooge je ležao u takvu stanju sve dok sat nije još tri puta otkucao četvrt, kad se prisjetio, i to posve iznenada, kako ga je Duh upozorio na posjetitelja u trenutku kad zvono otkuca jedan. Odlučio je ostati ležati budan sve dok ne prođe taj sat; a budući da bi mu bilo lakše uspeti se u nebo negoli zaspati, to je vjerojatno bila i najmudrija odluka u njegovoj moći.
Četvrt je bila tako duga da je on ne jednom povjerovao da je i neznajući upao u drijemež i tako propustio puni sat. Napokon se on prolomi njegovim naćuljenim uhom.
“Ding, dong!”
“I četvrt”, rekao je Scrooge, brojeći. “Ding, dong!”
“I pola!” rekao je Scrooge. “Ding, dong!”
“Manje četvrt”, rekao je Scrooge. “Ding, dong!”
“Puni sat,” rekao je Scrooge pobjedonosno, “i ništa drugo!”
Izgovorio je to prije nego se oglasilo satno zvono, koje to ovaj put učini s dubokim, šupljim, melankoličnim JEDAN. U tom trenutku u sobi bljesne svjetlo i zavjese se kreveta razmaknuše.
Zavjese na njegovu krevetu povukla je, velim vam, ljudska ruka. I to ne zavjese kod nogu, niti otraga, već one kojima je bio okrenut. Zavjese se njegova kreveta razmaknuše; i Scrooge se, naglo se dignuvši u napol uspravljen položaj, nađe licem u lice s nezemaljskim posjetiteljem koji ih je bio povukao: bio mu je blizu kao ja sada vama, i kao što vam u duhu stojim s boka.
Bila je to neobična prilika – nalik djetetu: pa ipak ne toliko nalik djetetu koliko je bila nalik starcu, gledanu kroz nekakav natprirodni medij, zbog čega se prividno udaljio od očiju i smanjio se do dječjih proporcija. Utvarina kosa, što se spuštala niz vrat i leđa, bila je sijeda, kao od starosti; pa ipak na licu nije bilo nijedne bore, a koža je bila u najnježnijem cvatu. Ruke su joj bile vrlo dugačke i žilave, a i o šakama se moglo reći isto, te se činilo da hvataju neobičnom snagom. Noge i stopala, vrlo nježno oblikovani, bili su, kao i gornji udovi, goli. Nosila je haljetak u najčistijoj bjelini; a opasana je bila blistavim pojasom, i sjaj mu je bio vrlo lijep. U ruci je držala granu svježe, zelene božikovine; a haljetak joj je, u neobičnoj suprotnosti s tim zimskim simbolom, bio obrubljen ljetnim cvijećem. U svemu je, međutim, najneobičnije bilo to što joj je iz krune na glavi izbijao blistav mlaz jarkoga svjetla, zbog čega je sve ostalo i bilo vidljivo; i baš je to nedvojbeno bilo razlogom zašto je, u manje blistavim trenucima, kao kapu stavljala veliki utrnjivač za svijeće, onaj isti što ga je sada držala pod mišicom.
Pa ipak ni to, zaključio je Scrooge gledajući je sve netremičnije, nije bilo njezino najčudnije svojstvo. Jer kako joj se pojas iskrio i bljeskao sad ovdje sad ondje, i kako se, ono što je u jednom času bilo svjetlost, u drugom pretvaralo u mrak, tako je i sama pojava stalno mijenjala svoj izgled: sad bi bila stvor s jednom rukom, sad s jednom nogom, sad s
dvadeset nogu, sad s parom nogu bez glave, sad s glavom bez tijela: a od svih tih rasplinutih dijelova u gustoj tmini, u kojoj su se otapali, nisu se mogli vidjeti ni obrisi. I onda, usred svih tih čuda, najednom bi opet postala ono što je i bila, čista i jasna kao i prije.
“Jeste li vi, gospodine, onaj duh čiji mi je dolazak bio predkazan?” upitao je Scrooge.
“Taj sam!”
Glas je bio blag i tih. Čak neobično tih, kao da dolazi iz velike udaljenosti, a ne iz neposredne blizine.
“Tko ste vi i što ste?” upitao je Scrooge. “Ja sam Duh Prošlih Božića.”
“Davno prošlih?” upita Scrooge i tek sada zamijeti došljakov patuljasti stas.
“Ne. Tvojih prošlih Božića.
Možda Scrooge ne bi nikome, da ga je upitao, znao reći razlog, no najednom ga obuze neobična želja da vidi Duha pod kapom, pa ga stoga zamoli da je stavi na glavu.
“Kako!” usklikne Duh. “Zar bi već tako brzo htio svojim svjetskim rukama utrnuti svjetlost što je ja donosim? Zar nije dovoljno da si jedan od onih čije su strasti stvorile tu kapu i natjerale me da je kroz čitav niz godina nosim nabijenu na čelo!”
Scrooge s velikim uvažavanjem otkloni svaku pomisao da ga je želio uvrijediti, ili da posjeduje ikakva znanja o tome kako je, i u kojem razdoblju života, svjesno i namjerno pribavljao Duhu kapicu. A onda skupi hrabrosti da ga upita što ga je ovamo dovelo.
“Briga za tvoje dobro!” odvrati Duh.
Scrooge izrazi svoju duboku zahvalnost, ali nije mogao suspregnuti pomisao da bi toj svrsi mnogo bolje poslužila noć nepomućena mira. Duh mu je zacijelo čuo misli, jer je smjesta odgovorio:
“Dobro, onda tvoje obraćenje. Sad pazi!”
Izgovarajući to, Duh ispruži snažnu desnicu pa mu nježno stisne mišicu.
“Ustani! I pođi sa mnom!”
Scrooge bi sad mogao samo utaman dokazivati kako ni vrijeme vani a ni doba dana nisu prilagođeni pješačkim potrebama; da je postelja topla, a termometar da se spustio duboko ispod ledišta; da je lagano odjeven tek u papuče, kućni haljetak i noćnu kapicu, te da je osim toga navukao i nekakvu prehladu. Taj stisak, iako nježan poput stiska ženske ruke, nije trpio pogovora. Stoga usta, no videći da se Duh uputio prema prozoru, molećivo ga uhvati za halje.
“Ja sam smrtnik,” prigovori Scrooge, “i podložan sam padanju.” “Podnesi dodir moje ruke tu,” reče Duh, polažući mu je na srce, “pa
će te ona podupirati, i ne samo kroza zrak!”
Dok je izgovarao te riječi, prođoše kroza zid i nađoše se na seoskoj cesti, među poljima što su se širila na obadvije strane. Grad je bio posve iščezao. Od njega ni traga ni glasa. A s njim su nestali i tama i magla, jer je najednom svuda oko njih bio hladan i bistar zimski dan, a snijeg je pokrivao zemlju.
“O nebesa!” reče Scrooge i zalomi rukama, ogledavajući se oko sebe. “Pa tu sam odrastao. Tu sam živio još kao mali!”
Duh ga blago pogleda. Njegov nježni dodir, iako je bio lagan i trenutačan, kao da je još zaostao u starčevu ćutilu opipa. Bio je svjestan tisuća mirisa što su lebdjeli u zraku, a svaki je od njih bio povezan s tisuću misli, i nada, i radosti i briga, davno, davno već zaboravljenih!
“Usne ti drhću”, reče Duh. “I što ti je to na obrazu?”
Scrooge nato promrmlja, dok mu je glas neobično zapinjao, da je to bubuljica, pa potom zamoli Duha da ga odvede kamo god želi.
“Sjećaš se puta?” upita Duh.
“Da li se sjećam!” žarko odgovori Scrooge. “Mogao bih hodati zavezanih očiju.”
“Čudno je onda da si na nj zaboravio tolike godine!” zamijeti Duh. “Idemo.”
Krenuše cestom; Scrooge je poznavao svaka vrata, svaki stup, svako drvo; a onda se u daljini pojavi maleno trgovište, s mostom, crkvom i krivudavom rijekom. Prema njima je kaskalo nekoliko šugavih ponija na kojima su jahali dječaci i dozivali druge dječake u seoskim dvokolicama i kolima, što su ih vozili seljaci. Svi su ti dječaci bili sjajno raspoloženi, i međusobno se dozivali, sve dok se široka polja toliko ne ispuniše vedrom glazbom, da se i sam oštar zrak smijao slušajući je.
“To su tek sjene svega što je bilo”, reče Duh. “Oni nisu svjesni našeg postojanja.”
Nasmijani putnici produžiše; a kad stigoše, Scrooge ih imenova sve redom. Zašto ga je obuzela bezgranična radost što ih vidi? Zašto mu je hladno oko zablistalo, a srce, dok su prolazili, poskočilo? Zašto se ispunio radošću kad ih je čuo kako jedan drugom žele sretan Božić, dok su se razdvajali na križanjima i odvojcima, odlazeći svaki domu svome? Što sretan Božić znači Scroogeu? Sramota jedna, kakav sretan Božić! Što je od toga ikada imao?
“Škola još nije sasvim prazna”, reče Duh. “U njoj je još ostalo usamljeno dijete, zanemareno od prijatelja.”
Scrooge reče da ga poznaje. I zaplače.

[You must be registered and logged in to see this link.]


Skrenuše s glavne ceste pa krenuše toli poznatom stazom, da bi doskora stigli do otmjene kuće od tamne crvene opeke, s kupolom na čijem se vrhu okretao kokot, i na kojoj je visjelo zvono. Bila je to velika kuća, ali je odavala propalo bogatstvo; jer njezine prostrane učionice rijetko su kada služile svrsi, zidovi su joj bili vlažni i pljesnivi, prozori polupani, a vrata natrula. U konjušnicama su kvocale i kočoperile se
kokoši, a kolarnice su bile obrasle u travu. Unutrašnjost, međutim, uspomenu na bivše stanje nije čuvala ništa bolje, jer kad su ušli u sablasno predvorje, i zirnuli kroz otvorena vrata mnogih soba, otkrili su da su jadno namještene, hladne i prazne. U zraku je visio miris zemlje, sve je bilo ispunjeno ledenom golotinjom i nekako budilo misli na prečesta ustajanja još pri svjetlosti svijeća i ljude koji nemaju previše za jesti.
Potom krenuše, Duh i Scrooge, preko predvorja, i stigoše do vrata sa stražnje strane kuće. Ona se otvoriše pred njima i otkriše dugačku, golu, sumornu sobu, koja se doimala još golijom zbog nizova prostih pisarskih klupa i pisaćih stolova. Za jednim od njih kraj slabašne vatre sjedio je usamljeni dječak i čitao; Scrooge sjedne u klupu i zaplače, videći ubogog i zaboravljenog sebe, onakvog kakav je nekad bio.
Ni nečujni odjeci u kući, ni cijuk ni šuškanje miša iza zidne obloge, ni kapanje iz napol odleđene crpke u sumornom, sivom stražnjem dvorištu, ni uzdah golih grana jedincatog malodušnog jablana, ni besposleno zibanje vrata praznoga spremišta, ne, čak ni pucketanje vatre, ništa mu to nije moglo olakšati dušu, nego mu sve to samo još više pritisne srce, djelujući na nj sasvim omekšavajuće i otvarajući slobodniji put njegovim suzama.
Duh mu dotakne mišicu i pokaže mu na njega u mlađim danima, zadubljena u čitanje. Najednom se pred prozorom pojavi čovjek u stranoj nošnji, na pogled čudesno stvaran i naočit; za pojas mu je bila zataknuta sjekira, a za povodac je vodio magarca natovarena drvetom.
“Pa to je Ali Baba!” uzvikne Scrooge glasom punim oduševljenja. “To je dragi, stari, čestiti Ali Baba! Da, sad znam! Jednoga Božića, kad su ovo usamljeno dijete ostavili posve samo, on je doista došao, po prvi put, baš ovako. I Valentin,” reče Scrooge, “i njegov divlji brat, Orson, evo i njih! I onaj, kako se zvao, koga su usnula položili, samo u gaćama, pred vratima Damaska; zar ga ne vidiš! I sultanov sluga kojega su duhovi okrenuli
naglavce; evo ga kako hoda na glavi! I pravo mu budi. Baš mi je drago. Otkud mu samo da se ženi kraljevnom!”
Da su ga čuli kako svo oduševljenje svoje naravi troši na takve teme, govoreći krajnje neobičnim glasom između smijeha i plača, i da su mu vidjeli zaneseno i uzbuđeno lice, Scroogeovi bi se poslovni prijatelji iz grada iznenadili, i to jako.
“A evo i Papige!” usklikne Scrooge. “Zeleno tijelo i žuti rep, s nečim nalik salati što joj raste iz glave; evo i nje! Siroti Robinson Crusoe, ona mu je klicala, kad se vratio kući pošto je oplovio otok: ‘Siroti Robinson Crusoe, gdje si to bio, Robinson Crusoe?’ I čovjek je mislio da sanja, ali nije. Bila je to Papiga, znaš. A evo i Petka, što trči koliko ga noge nose prema potočiću! Haloa! Hup! Halo!”
I tada, prošavši brzu preobrazbu posve stranu njegovoj uobičajenoj naravi, Scrooge reče, pun samilosti prema negdašnjem sebi: “Siroti dječak!” pa ponovno zaplače.
“Oh, želio bih se vratiti,” promrmljao je Scrooge, stavljajući ruku u džep i ogledavajući se, nakon što je manžetom obrisao oči, “ali sad je već prekasno!”
“Što je bilo?” upita Duh.
“Ništa”, reče Scrooge. “Ništa. Sinoć je pred mojim vratima neki dječak pjevao božićnicu. Žao mi je što mu nisam nešto dao; to je sve.”
Duh se zamišljeno nasmiješi, pa mahne rukom, rekavši pritom: “Da pogledamo još jedan Božić!”
Na te riječi taj negdašnji Scrooge naraste još malo, a soba postade za još malenkost tamnija i prljavija. Zidne su se obloge smanjile, prozori ispucali, sa stropa otpadoše komadi žbuke i na njihovu se mjestu pojaviše gole letve; ali kako se sve to dogodilo, to Scrooge nije znao ništa bolje nego vi i ja. On je znao samo da je sve to sasvim točno, da se sve dogodilo
upravo tako, i da je baš ovdje bio, ponovno sam, kad su svi ostali dječaci pošli kućama na vesele praznike.
Sad nije čitao nego šetao gore-dolje prostorijom, očajavajući. Scrooge pogleda Duha i, tužno zakimavši glavom, željno pogleda prema vratima.
Ona se otvoriše i kroz njih uleti djevojčica, mnogo mlađa od dječaka, pa ga obujmi oko vrata, mnogo ga puta poljubi i obrati mu se kao “Dragom, dragom bratu.”
“Došla sam, dragi brate, da te vodim kući!” reče dijete, plješćući sitnim ručicama i previjajući se od smijeha. “Da te vodim kući, kući, kući!”
“Kući, mala Fan?” odvrati dječak.
“Da!” reče dijete iz kojeg se presipala radost. “Kući, zauvijek i za svagda. Kući, za sva vremena. Otac je mnogo prijazniji nego što je bio, i kuća je kao raj! Jedne krasne večeri, kad sam se spremala u postelju, bio je tako nježan prema meni, da se nisam plašila upitati ga još jednom bi li se ti mogao vratiti kući; i on je rekao, da, možeš se vratiti, i poslao me poštanskom kočijom po tebe. A ti ćeš postati čovjek!” reklo je dijete šireći oči. “I nikad se nećeš vratiti ovamo; ali prije svega, od sad ćemo svaki Božić biti zajedno, i bit će nam najveselije na svijetu.”
“Kakva si ti cura, mala Fan!” usklikne dječak.
Ona zaplješće ručicama i nasmije se, pa ga pokuša uhvatiti za glavu; no kako je bila premalena, ponovno se nasmije, te se uspe na prste ne bi li ga zagrlila. A onda ga počne vući, s djetinjastim oduševljenjem, prema vratima; a on, nimalo se ne libeći da ode, pođe za njom.
Uto neki strašni glas u hodniku poviče: “Donesi sanduk mladoga gospodina Scroogea!” I pojavi se učitelj glavom, pa ošinu mladoga gospodina Scroogea pogledom punim brutalog omalovažavanja, da bi ga potom, rukovavši se s njim, bacio u grozno stanje duha. Potom povede
njega i sestru u najsjajniji duboki stari krater ošamućujućeg paradnog salona što ga je ikad vidjelo ljudsko oko, gdje su se karte na zidu, te zvjezdani i zemaljski globus u prozorskim nišama od silne studeni doimali nekako voštano.
Potom pred njih postavi vrč neobično lagana vina, i komad neobično teška kolača, da bi potom mladim ljudima isporučio obroke tih poslastica, te istodobno poslao mršavoga slugu da čašom “nečega” ponudi postiljona, koji odgovori da zahvaljuje gospodinu, no ako je to iz iste bačve iz koje je već kušao, da onda radije ne bi. Budući da je sanduk mladoga gospodina Scroogea uto već bio vezan za vrh kočije, djeca vrlo rado rekoše učitelju zbogom; i ušavši u kola, veselo se povezoše cestom kroz vrt; dok su brzi kotači razbacivali inje i snijeg, kao sitan pršić, s tamnoga lišća zimzelena.
“Uvijek je bila nježno stvorenje, koje bi od jednoga daha mogla svenuti”, reče Duh. “Ali je imala veliko srce!”
“I imala ga je”, uzvikne Scrooge. “Imaš pravo, To ne niječem, Duše.
Bože oslobodi!”
“Umrla je već kao žena,” reče Duh, “i imala je, čini mi se, djecu.” “Jedno dijete”, odvrati Scrooge.
“Istina”, reče Duh. “Tvog nećaka!”
Scroogeu kao da je od toga postalo nelagodno u duši, pa odgovori
kratko: “Da.”
Iako su čas prije za sobom ostavili školu, već su bili na užurbanim gradskim transverzalama, gdje su sumračni prolaznici prolazili i vraćali se, gdje su se sumračne kočije i kola borili da prođu, tamo gdje je bila sva borba i halabuka stvarnoga gradskog središta. Po izgledima izloga bilo je posve jasno da je ponovno doba Božića, no već je bila večer, i ulice su bile rasvijetljene.
Duh je zastao na vratima nekakvog skladišta pa upitao Scroogea je li mu poznato.
“Poznato!” reče Scrooge. “Pa tu sam šegrtovao!”
Uđoše. Pri pogledu na staroga gospodina u velškoj vlasulji, što je sjedio za pisaćim stolom tako visokim da bi, da je stol bio tek tri prsta viši, zacijelo tjemenom udarao o strop, Scrooge usklikne u veliku uzbuđenju:
“Vidi, pa to je stari Fezziwig! Bog mu platio, pa to je Fezziwig, opet živ živcat!”
Stari Fezziwig odloži pero i podigne pogled na sat koji je upravo pokazivao na brojku sedam. Protrlja ruke, popravi svojeglavi prsluk, potom se čitav nasmije, od cipela pa sve do organa dobrodušnosti; potom kliknu svojim ugodnim, glatkim, kliskim, osebujnim i prostosrdačnim glasom:
“Ju-hu! Ebenezer! Dick!”
Negdašnji Scrooge, sad već izrastao u mladića, žustro uđe u prostoriju, praćen kolegom naučnikom.

[You must be registered and logged in to see this link.]

“Dick Wilkins, bez daljnjega!” reče Scrooge Duhu. “Tako me Bog blagoslovio, da. Evo ga. Bili smo vrlo vezani, taj Dick i ja. Ubogi Dick! Bože, Bože!”
“Ju-hu, momci moji!” reče Fezziwig. “Za danas smo gotovi. Badnjak, Dick. Božić, Ebenezer! Postavimo kapke”, vikne stari Fezziwig, oštro pljesnuvši rukama, “dok velim Jack Robinson!”
Ne biste vjerovali kako su se ta dvojica bacila na posao! Izjuriše na ulicu s kapcima – jedan, dva, tri – postaviše ih na njihovo mjesto – četiri, pet, šest – učvrstiše ih i uglaviše – sedam, osam, devet – i vratiše se, dašćući poput trkaćih konja, dok biste nabrojali do dvanaest.
“Haj hu!” viknu stari Fezziwig, skačući s čudesnom bodrošću s visokoga stola. “Maknite sve, dečki, dajte da napravimo mjesta! Haj-hu, Dick! Bravo, Ebenezer!”
Maknite sve! Nije bilo baš ničega što ne bi pomaknuli, ili što ne bi mogli maknuti, dok ih gleda stari Fezziwig. Sve je za minutu bilo gotovo.
Sve je pokretno bilo sklonjeno, kao da je za vječita vremena uklonjeno iz javnoga života; pod su omeli i oprali, svjetiljkama podrezali stijenj, na vatru su dometnuli goriva; i tako se skladište pretvorilo u udobnu, i toplu, i suhu, i sjajnu plesnu dvoranu, kakvu bi čovjek mogao samo poželjeti u zimsku noć.
Uto dođe i guslač s notnom knjigom, pa se uspne do visokoga stola, i od njega napravi orkestar, što je svirao kao pedeset trbobolja. Ulazi gospođa Fezziwig, pretvorena sva u golem, solidan smiješak. Ulaze tri gospođice Fezziwig, nasmijane i ljupke. Ulazi šest mladih obožavatelja kojima slomiše srca. Ulaze svi mladići i djevojke zaposleni u poduzeću. Ulazi dvorkinja s rođakom pekarom. Ulazi kuharica i najbolji prijatelj njezina brata, mljekar po zanatu. Ulazi dječak preko puta, za koga slute da ga gazda ne hrani kako treba, pokušavajući se sakriti iza djevojke, što radi kod drugoga susjeda, i koja je dokazala da je gazdarica poteže za uši. Svi oni ulaze, jedan za drugim; neki sramežljivo, neki gordo, neki graciozno, neki nespretno, neki gurajući, neki vukući; svi oni ulaze, kojekako i svakojako. I svi oni odlaze, dvadeset parova odjednom, za ruke i polukrug, pa natrag suprotnim smjerom; sredinom gore pa opet dolje; vrte se i vrte u različitim stupnjevima umilnoga grupiranja; stari se par na čelu uvijek okrene na krivome mjestu; novi par na čelu sve pokreće ponovno, čim se nađe na svome mjestu; napokon su svi na čelu, a nema onoga na kraju da im pomogne. Kad je sve to dovelo do takvih posljedica, stari je Fezziwig zapljeskao rukama da zaustavi ples te uzviknuo: “Odlično!” a guslač zaronio licem u crno pivo, pribavljeno baš za tu svrhu. No pojavivši se ponovno, prezre počinak i smjesta počne ispočetka, iako još ne bijaše plesača, kao da su onog drugog svirača odnijeli kući, slomljena od umora, na kapku; a ovo da je neki novi novcijati čovjek, odlučan da ga svirkom nadmaši, ili pogine pri pokušaju.
Bilo je još plesanja, i igranja zaloga, pa još plesova, a bio je i kolač, i kuhano vino, i veliki komad hladnoga pečenja, i veliki komad hladnoga
kuhanoga mesa, i mesna pita, i obilje piva. No najveći se događaj večeri ipak zbio nakon kuhanog i pečenog, kad je guslač (lukava lisica, tko bi rekao! Jedan od onih što svoj posao znaju bolje no što bi čovjek i pomislio!) udario “Sir Rogera de Coverleyja”. Tada stari Fezziwig istupi da zapleše s gospođom Fezziwig. Potom par na čelu; s dobrom, poštenom kriškom glazbe za nj odrezane; potom dvadeset i tri ili četiri plesna para, ljudi s kojima nema šale; ljudi koji su zaista naumili plesati, i koji nemaju pojma kako se hoda.
Ali da ih je bilo dva puta toliko, o, da, i četiri puta, stari bi im Fezziwig svima bio dorastao, a isto bi se moglo reći i za gospođu Fezziwig. Što se pak tiče nje, ona mu je bila dostojan partner u svakom smislu te riječi. Ako to nije dovoljna pohvala, recite mi nešto bolje, rado ću se njome poslužiti. Činilo se da iz listova gospodina Fezziwiga upravo izvire nekakva svjetlost. Oni su za čitava plesa blistali kao Mjesec. I nije se moglo predvidjeti, niti u jednom trenutku, što će učiniti u sljedećem. A kad su stari Fezziwig i gospođa Fezziwig prošli čitav ples; napredovanje i odstupanje, držanje za ruku s partnerom; naklon i kniks; okret; provlačenje ispod podignutih ruku, pa zatim opet na svoje mjesto; tada Fezziwig izvede coupe, – i to tako okretan, te se činilo da namiguje nogama, da bi se potom ponovno uspravio niti ne posrnuvši.
Kad je sat odzvonio jedanaest, kućni se bal prekine. Gospodin i gospođa Fezziwig zauzeše svoja mjesta, s obadvije strane vrata pa, rukujući se na izlazu sa svakim posebno, zaželješe im sretan Božić. Kad su već svi bili otišli, osim dvojice šegrta, isto učinište i njima; i tako veseli glasovi zamriješe u daljini, a dječaci budu prepušteni svojim posteljama, koje su bile pod tezgom u dvorišnom dućanu.
Za sve se to vrijeme Scrooge ponašao kao čovjek sišao s uma. I duša i tijelo bijahu mu na poprištu, s onim negdašnjim njime. On je sve potvrđivao, sjećao se svega, u svemu uživao i pokazivao najneobičnije uzbuđenje. I sve do sada, kad se od njega okrenuše zažarena lica negdašnjeg njega i Dicka, nije ni pomislio na Duha niti bio svjestan da ovaj gleda ravno u nj, dok mu je svjetlo na glavi gorjelo vrlo jasno.
“Zaista sitnica,” reče Duh, “ispuniti srca tih šašavaca zahvalnošću.” “Sitnica!” odvrati Scrooge kao jeka.
Duh mu da znak da posluša dvojicu naučnika, što su izlijevala srca, hvaleći Fezziwiga; a nakon što to bi gotovo, reče:
“Kako! Ta zar nije tako? Potrošio je tek nekoliko funti svog smrtnoga novca; tri, možda četiri. Zar je to toliko mnogo da zaslužuje toliku hvalu?” “Ta nije riječ o tome”, reče Scrooge, zagrijan tom opaskom, pa i
nesvjesno govoreći kao onaj od negda, a ne ovaj od danas. “Uopće nije
riječ o tome. On je imao moć da nas učini sretnim ili nesretnim; da nam službu učini lakom ili mučnom; radošću ili tlakom. Recimo da se ta moć krije u njegovim riječima ili držanju; u stvarima toli tanjušnim i beznačajnim da ih je nemoguće brojati i zbrajati: pa što onda? Sreća koju nam je dao bila je tolika kao da ga je stajala čitavo bogatstvo.”
Osjetio je Duhov pogled, pa zastao. “Što je bilo?” upita Duh.
“Ništa posebno”, odvrati Scrooge. “Nešto je bilo?” uporno će Duh.
“Ne”, reče Scrooge. “Ne. Samo bih volio da sad mogu svojemu pisaru reći nekoliko riječi! I to je sve.”
Kad je Scrooge izrazio želju, njegov raniji ja pogasi svjetiljke, i sad su Scrooge i Duh ponovno stajali bok uz bok na slobodnom prostoru.
“Moje vrijeme istječe”, zamijeti Duh. “Brže!”
Ovo nije bilo rečeno ni Scroogeu niti ikome njemu vidljivom, ali je izazvalo trenutnu posljedicu. Jer je Scrooge ponovno ugledao sebe. Sad je bio stariji, muškarac u naponu snage. Na licu mu nisu bile krute i grube crte koje će se pojaviti kasnijih godina; na njemu su se, međutim, već počeli pokazivati znaci brige i pohlepe. U oku mu se caklio pohlepan, gramziv nemir, pokazujući strasti što su već hvatale korijen, baš tamo gdje će pasti sjena sve većega drveta.
Nije bio sam, već je sjedio uz lijepu mladu djevojku u jutarnjoj haljini: u očima su joj bile suze, i blistale na svjetlu što se sjajilo iz Duha Prošlih Božića.
“Sve je to beznačajno”, reče ona tihim glasom. “Za tebe beznačajno. Mene je istisnuo drugi neki idol; i ako te on u budućnosti može veseliti i tješiti onako kao što sam to ja pokušavala, onda zaista nemam pravog razloga da se žalim.”
“Kakav te to idol istisnuo?” odvrati on. “Zlatni idol.”
“Takvi su nepristrasni zakoni svijeta!” reče on. “Oni nisu ni prema čemu tako strogi kao prema siromaštvu; i ni protiv čega ne izražavaju oštriju osudu nego prema težnji za bogaćenjem!”
“Odviše se bojiš svijeta”, odgovori ona blago. “Sve su se druge tvoje nade stopile u jednu, u nadu da se nađeš izvan dohvata njegovih otrcanih pokuda. Vidjela sam kako tvoja plemenitija nastojanja otpadaju sve jedno za drugim, sve dok te čitava nije zaokupila jedna jedincata, vrhunska strast, Dobit. Ta zar nije tako?”
“I onda što?” odvrati on. “Čak i ako sam postao toliko mudriji, što onda? Prema tebi se nisam promijenio.”
Ona odmahne glavom. “Ta zar jesam?”
“Ugovor je među nama vrlo star. Sročen je kad smo oboje bili siromašni i zadovoljni svojim stanjem sve dok jednoga dana, kad dođu bolja vremena, strpljivom marljivošću ne umnožavamo svoje zemaljsko blago. Ali ti si se promijenio. Kad je ugovor među nama bio sačinjen, bio si drugi čovjek.”
“Bio sam dijete”, odvrati on nervozno.
“Već tvoji osjećaji govore da si bio što danas nisi”, odgovori mu ona. “Ali ja jesam. Ono što je obećavalo sreću dok smo u srcu bili jedno, sada, kad smo dvoje, krcato je jadom. Kako sam često i kako duboko razmišljala o tome, to ti neću ni spominjati. Dovoljno će biti da sam o tome razmislila, i da te mogu osloboditi obveze.”
“Zar sam ja to ikada tražio?” “Riječima ne, nikada.”
“A čime onda?”
“Promjenom naravi; promjenom duha; drugim ozračjem života; drugom jednom Nadom koja se postavila kao krajnji cilj. Promjenom svega što je mojoj ljubavi u tvojim očima davalo ikakvu važnost ili vrijednost. Ako toga među nama nikada nije bilo,” reče djevojka, gledajući ga blago ali i tužno, “reci mi onda zašto me sada tražiš i pokušavaš zadobiti? O, ne!”
Učinilo mu se da, i unatoč sebi, popušta pred pravednošću te pretpostavke. Ali ipak reče, boreći se sam sa sobom:
“Ti ne misliš tako.”
“Oh, kako bih rado mislila drukčije, samo da mogu”, odvratni ona. “Bog mi je svjedok! A kad sam tako spoznala Istinu, onda mi je jasno koliko ona mora biti jaka i neumoljiva. Ali da si ti i slobodan, danas, sutra, jučer, zar bih ikad mogla povjerovati da bi mogao odabrati djevojku bez miraza – ti, koji čak i u najpovjerljivijem razgovoru s njom, sve mjeriš Dobitkom; ili, ako bi je i izabrao, i kad bi u jednom trenutku iznevjerio svoje jedino vodeće načelo, koje bi te u tome priječilo, zar tada ne bih znala da će uskoro zacijelo uslijediti kajanje i žaljenje? To znam, i zato te oslobađam. Iz sveg srca, i zbog ljubavi prema čovjeku kakav si negda bio.
On joj je već htio nešto odgovoriti, no ona je, okrenuvši se od njega, ponovno progovorila.
“Možda te sve to i zaboli – a sjećanje na sve što je bilo nagoni me da u to napol i povjerujem. No proći će vrlo, vrlo kratko vrijeme, i ti ćeš odbaciti i sjećanje na to, i to vrlo rado, kao neunosan san, iz kojeg si se, što je prava sreća, probudio. Pa bio sretan u životu kakav si sam izabrao!”
Ona ode, i tako su se rastali.
“Duše!” reče Scrooge. “Ne pokazuj mi više! Vodi me kući. Zašto se veseliš da me mučiš?”
“Još jednu sjenu!” uzvikne Duh.
“Ne više!” krikne Scrooge. “Ne više. Ne želim to gledati. Ne pokazuj mi više!”
Neumoljivi ga Duh, međutim, prikova objema rukama i tako ga prisili da gleda što se potom dogodilo.
Bili su na novom poprištu i pred novim prizorom: bila je to soba, ni posebno velika niti izuzetno lijepa, no puna udobnosti. Uz zimsku je vatru sjedila lijepa mlada djevojka, tako nalik onoj posljednjoj da je Scrooge povjerovao da je to ona ista, sve dok nije ugledao nju, sad već kao pristalu matronu, kako sjedi sučelice kćeri. U sobi je bilo savršeno bučno, jer je u njoj bilo više djece no što bi je Scrooge, u onako smućenu stanju duha, mogao izbrojati; a za razliku od glasovita stada iz pjesmice, tu nije bilo četrdesetoro djece koja su se ponašala sva kao jedno, već se svako od njih ponašalo kao četrdesetoro njih. Posljedice su bile do nevjerice bučne, no za to kao da nitko nije mnogo mario; baš naprotiv, mati i kći smijale su se od srca, i radovale se tome veoma; a ova potonja, ubrzo se umiješavši u gužvu, bi od mladih hajduka opljačkana najbezdušnije. Što sve ne bih dao da budem jedan od njih! Iako nikad ne bih mogao biti tako grub, ne, ne! Ni za sva blaga svijeta ne bih raspleo tu vitičastu kosu i potegao je niz pleća; a što se tiče prekrasne cipelice, ne bih joj je skinuo, tako me Bog blagoslovio, da mi se radi o glavi. A kad je riječ o mjerenju njezina pasa u igri, kao što su to činili oni, taj drski mladi nakot, ni to ne bih mogao učiniti; očekivao bih da će mi se ruka za kaznu svinuti oko njega, i da se nikad više neće ispraviti. Pa ipak bih tako žarko želio, ja kao ja, da joj dotaknem usne; da joj postavim neko pitanje, samo da ih može otvoriti; da pogledam trepavice na oborenim očima, a da ne izazovem rumenilo; da joj oslobodim valove kose, od koje bi i dva prsta bile uspomena kojoj nema cijene: ja bih ukratko, i to priznajem, volio da imam lepršavu
slobodu djeteta, a da ipak budem dovoljno muškarac da tome znam i
punu cijenu.

[You must be registered and logged in to see this link.]


Ali sad se najednom začu kucanje na vratima, nakon čega smjesta uslijedi takva strka da je ona, nasmijana lica i raščerupanih halja bila odvučena u središte rumene i bučne gomile, taman na vrijeme da pozdravi oca koji je upravo stigao kući u pratnji čovjeka natovarena božićnim igračkama i darovima. I eto ti vriske i otimanja, i jurišanja na bespomoćnog nosača! Uspinjanja na nj, pri čemu stolice služe kao ljestve, uranjanja u njegove džepove, pljačkanja omota u smeđem papiru, dok ga čvrsto drže za kravatu, vješaju mu se oko vrata, bubetaju ga šakama u leđa, i ritaju ga nogama od neiskazive ljubavi! Uzvici čuđenja i radosti kojima se dočekuje razmatanje svakoga paketa! Užasna vijest da je djetešce uhvaćeno u činu stavljanja bebine tave u usta, te da postoji i više no opravdana sumnja da je progutalo i tobožnjeg purana, zalijepljena za drveni tanjur! Strahovito olakšanje pri otkriću da je uzbuna bila lažna! Veselje, i zahvalnost sudbini, i ushit! Svi su oni tako neopisivo slični. Bit će dovoljno kazati da su djeca i njihovi osjećaji postupno odlazili iz sobe da bi produžili stepenicama, sve do vrha kuće; i da su otišla u postelju i da se tako sve stišalo.
I sad Scrooge nastavi promatrati pažljivije no ikada, kad je glava obitelji – dok mu se kći s ljubavlju naslanjala na ruku – sjela kraj svog ognjišta s njom i s majkom; no baš kad je pomislio da bi ga baš jedno takvo stvorenje, isto tako ljupko utjelovljenje očinskih nada, moglo nazivati ocem, i biti proljećem u oronuloj zimi njegova života, čitav prizor najednom uvelike potamni.
“Belle,” reče suprug, okrećući se ženi sa smiješkom, “danas sam popodne vidio jednog tvog davnog prijatelja.”
“Koga to?”
“Pogodi!”
“Otkud da znam? Pa ipak, zar to ne znam?” doda potom u jednom dahu, smijući se zajedno s njim. “Gospodina Scroogea.”
“Baš njega. Prošao sam kraj prozora njegova ureda; kapak nije bio zatvoren, a unutra je bila svijeća, tako da sam ga jedva i mogao ne opaziti. Čujem da mu je ortak na samrtnoj postelji, a on, eto, sjedi sam. Sam samcat na svijetu, u to sam posve siguran.”
“Duše!” reče Scrooge slomljenim glasom. “Vodi me otale.”
“Rekoh ti da su to sjene onoga što je bilo”, odgovori Duh. “A to što su one kakve jesu, za to ne krivi mene!”
“Makni me!” kriknu Scrooge. “Ne mogu to gledati!”
Okrenuo se Duhu, i vidjevši da ga ovaj gleda licem na kojem su, na nekakav čudan način, bile krhotine svih lica koje mu je pokazao, najednom se poče otimati.
“Pusti me! Vodi me natrag. I nemoj me više progoniti!”
U hrvanju, ako se hrvanjem može nazvati borba u kojoj Duh sa svoje strane nije pokazivao nikakav vidljivi otpor, posve nepomućen svim nastojanjima svoga protivnika, Scrooge opazi da mu vatra gori žarko i jarko; i onda, maglovito povezavši utrnjivač svijeća s vlašću što ga je Duh imao nad njim, on ga dograbi i naglim mu ga pokretom pritisne na glavu.
Duh naprosto propadne pod njim, tako da mu utrnjivač prekrije čitav lik; no koliko god da ga Scrooge pritiskao svom snagom, ipak nije mogao sakriti svjetlo; ono je istjecalo ispod njega, razlijevajući se po podu u neprekidnoj poplavi.
Najednom osjeti silnu iscrpljenost, i kako ga svladava neodoljiva snenost; a potom shvati i da je u svojoj spavaćoj sobi. Za rastanak još jednom pritisne utrnjivač, usred čega mu se ruka opusti; imajući potom jedvice vremena da odtetura do kreveta prije nego što utonu u dubok san.

Probudivši se usred čudesno žilava sna, i uspravivši se u postelji da sabere misli, Scrooge nije ni došao u priliku da mu zvono kaže da je ponovno do udaranja prvoga sata. Naprosto je osjetio da se probudio u pravom djeliću sekunde, i to baš zbog sastanka s drugim glasnikom što mu ga je poslalo zauzimanje Jacoba Marleyja. Otkrivši, međutim, kako ga obuzima neka nelagodna studen pri razmišljanju o tome koju će od zavjesa prikaza sada povući, on ih sve razmaknu vlastitim rukama; zatim, ponovno legavši, očima uspostavi strogu stražu oko čitavoga kreveta. Želio je, naime, Duha dočekati u sam trenutak njegova
pojavljivanja, a ne da ga ovaj iznenadi i uznemiri.
Gospoda kako-ćemo-lako-ćemo soja, ona koja se kočopere poznavanjem nekoliko mačevalačkih poza i doraslošću svakom trenutku dana, širok raspon svojih sposobnosti doživljavanja putolovina izražavaju zapažanjem da su dobri u svemu od špekulanja do ubijanja protivnika; a nema dvojbe da između tih dviju krajnosti leži poprilično širok i sveobuhvatan spektar djelatnosti. Iako se u Scroogeovu slučaju baš ne bih odvažio otići tako daleko, ipak ću se toliko osmjeliti pa vas pozvati da povjerujete kako je bio posve spreman na prilično širok dijapazon neobičnih prikaza, i da ga ništa, u rasponu od dojenčeta do nosoroga, ne bi baš previše zapanjilo.
No sada, pripravivši se na gotovo sve, Scrooge nije ni u kojem slučaju bio pripravan na ništa; pa dosljedno tome, kad je zvono otkucalo jedan, no kad se nikakav lik ne pojavi, obuze ga divlji napad drhtavice. Pet minuta, deset minuta, proteče i četvrt sata, ali mu ništa ne dođe. A sve je to vrijeme ležao u postelji, u samoj jezgri i središtu blistava rumenog svjetla, koje se preli po njoj u trenutku kad zvono objavi sat; i baš zato što je to bilo samo svjetlo, ono ga ustraši više od tuceta duhova, i on bi bespomoćan da razluči što ono zapravo znači i što bi htjelo; a na trenutke se počeo i pribojavati da je možda riječ o zanimljivom slučaju spontanog izgaranja, pri čemu je on lišen čak i utjehe spoznaje što se s njim zbiva. Naposljetku ipak počne razmišljati – onako kako bismo to vi ili ja učinili već na samome početku; jer čovjek koji nije u škripcu uvijek zna što je trebalo učiniti, te ne dvoji da bi tako zaista i postupio – naposljetku, kao što rekoh, on počne pomišljati kako bi se izvor i tajna tog sablasnog svjetla mogli kriti u susjednoj sobi: jer činilo se, kad je pošao njegovim tragom, da ono sjaji baš odonuda. Kad mu je ta pomisao zaposjela čitavu svijest, tiho je ustao i zašuškao papučama po podu.
U trenutku kad se Scroogeova ruka našla na kvaki, nepoznat ga glas zazva imenom i pozva da uđe. I on posluša.
Bila je to njegova soba. O tome nije moglo biti dvojbe. Ona je, međutim, prošla kroz zapanjujuću preobrazbu. I zidovi i strop bili su zastrti živim zelenilom, i soba se doimala kao savršen voćnjak, u kojem su sa svih strana blistale jarke bobice. Čvrsto lišće božikovine, imele i bršljana odražavalo je svjetlo, kao da da je svaki list bio ogledalce; a uz dimnjak se, urlajući, uspinjao tako silan bljesak, kakav pospano stijenje ognjišta nije nikad upoznalo u Scroogeovo doba, ili Marleyjevo, baš kao ni u mnogim, mnogim proteklim zimskim dobima. A na podu, složeni u gomilu nalik svojevrsnom prijestolju, stajali su purani, guske, divljač, pilići, hladetina, veliki komadi mesa, odojci, dugi vijenci kobasica, pite od kosanog mesa, puding od šljiva, vjedrice školjaka, do crvenog žara
zagrijano kestenje, jabuke obraza rumenih kao ruža, sočne naranče, slasne kruške, golemi kuglofi i zdjele punča iz kojih se pušilo, zakriljujući sobu svojim predivnim isparavanjima. Udobno se izvalivši na kauču, sjedio je vedri Div, kojeg je divota bilo gledati; Div koji je držao upaljenu zublju, ne baš jako različitu od roga izobilja, i držao je visoko, visoko gore, da baci svjetlo na Scroogea, koji je upravo došao i provirio iza vrata.
“Uđi!” uzvikne Duh. “Uđi! I upoznaj me bolje, čovječe!”
Scrooge uđe plašljivo pa ponikne glavom pred Duhom. Nije to više bio onaj stari, tvrdoglavi Scrooge; i mada oči prikaze bijahu bistre i prijazne, ipak se s njima nije želio susresti.
“Ja sam Duh Današnjeg Božića”, reče Duh. “Daj me pogledaj!”
Scrooge smjerno i učini tako. Prikaza je bila odjevena samo u jednostavnu tamnozelenu halju, ili plašt, obrubljenu bijelim krznom. Odjeća joj je na tijelu visjela tako slobodno da su joj široka prsa bila gola, kao da preziru misao da ih išta umjetno skriva ili čuva. A stopala, što su se opažala ispod širokih nabora odjeće, također bijahu gola; a na glavi joj ne bijaše drugog pokrivala osim vijenca božikovine posuta tu i tamo sjajnim injem. Tamnosmeđi uvojci tog diva bijahu dugi i slobodni: slobodni kao njegovo veselo lice, blistavo oko, otvorena šaka, neukočeno držanje i radosni ugođaj. O pasu oko struka visjele mu drvene korice, no u njima ne bijaše mača, a i okov im već bijaše napol pojeden hrđom.

[You must be registered and logged in to see this link.]




“Nikad prije nisi vidio nikoga ni sličnog meni!” usklikne Duh. “Nikada”, glasio je Scroogeov odgovor.
“Zar nikad nisi šetao s mlađim članovima moje obitelji; što će reći (jer ja sam vrlo mlad) s mojom starijom braćom rođenom u kasnijim godinama?” nastavio je fantom.
“Ne bi se moglo reći da jesam”, reče Scrooge. “I bojim se da nisam.
Duše, jesi li imao mnogo braće?”
“Više od osamnaest stotina”, reče Duh.
“Velika obitelj; treba to i hraniti!” promrmlja Scrooge. Nato Duh Današnjeg Božića usta.
“Duše”, reče Scrooge smjerno, “vodi me kuda te volja. Sinoć sam išao jer sam morao, no dobio san pouku koja već djeluje. Noćas, ako me imaš čemu naučiti, želio bih od toga imati koristi.”
“Dotakni mi halju!”
Scrooge učini kako mu je rekao i čvrsto se uhvati.
Božikovine, imele, jagoda, kupina, purana, gusaka, divljači, pilića, hladetine, mesa, prasetine, kobasica, školjaka, pita, pudinga, voća i punča, svega toga nestade u trenutku. Isto se dogodi i sa sobom, ognjištem, rumenim sjajem i noćnim satom, i najednom se nađoše na gradskoj ulici u božićno jutro, gdje su (jer zima bijaše ljuta) ljudi svirali grubu, no žustru i uhu ne baš neugodnu glazbu, stružući led s pločnika ispred svojih staništa i s krovova kuća: što je dječake dovodilo do ludog oduševljenja, kad bi gledali kako se snijeg tromo svaljuje na ulicu, rasipajući se u sitne umjetne mećave.
Fasade su se doimale vrlo crno, a prozori još crnje, stojeći u oštrom kontrastu s glatkim bijelim snježnim pokrivačem na krovu i s prljavijim snijegom na tlu; pri čemu je potonji talog bio izoran dubokim kolotečinama teških kolskih kotača; brazdama što su se križale i onda opet križale jedna s drugom stotine puta na mjestima gdje su se granale velike
ulice; kopajući zapletene kanale, koje je teško bilo slijediti, u dubokom žutom blatu i ledenoj vodi. Nebo je bilo sumorno a i najkraće ulice zagušene musavom maglom, napol otopljenom, napol smrznutom, čije su najteže čestice padale u pljusku čađavih atoma, kao da su svi dimnjaci u Velikoj Britaniji jednoglasno povukli vatru, i sada dime koliko im srcu drago. U klimi toga grada nije bilo baš ničeg jako radosnog, pa ipak je čitavo ozračje bilo ispunjeno nekakvom radošću koju bi se i najčistiji ljetni zrak i najsjajnije ljetno sunce uzalud trudili rastjerati.
Jer ljudi što su s krovova lopatama bacali snijeg bijahu srdačni i puni radosti; dozivali su se iza zaklona i povremeno izmjenjivali pokoju prpošnu snježnu grudu – daleko dobrohotniji projektil od mnoge izrečene dosjetke – smijući se srčano ako bi pogodila cilj, i ništa manje srčano ako bi ga promašila. Dućani peradara još bijahu napol otvoreni, a dućani voćara blistali su u svoj slavi svojoj. Na vratima su visjele velike, okrugle, trbušaste košare s kestenjem, nalik na prsluke vesele stare gospode, i trbile se na ulicu u svom apoplektičkom izobilju. Bilo je tu i rumenih, smeđolikih, glavica španjolskoga luka širokoga struka, što su se sjajile u svojoj izrasloj debelosti poput španjolskih fratara, te s polica bećarski prefrigano namigivale djevojkama u prolazu, smjerno pogledavajući na obješenu imelu. Bilo je tu i krušaka i jabuka, visoko naslaganih u rodne piramide; bilo je tu i grozdova grožđa, ovješenih, milošću trgovaca, da se zibaju s upadljivih kuka, kako bi ljudima u prolazu mogle besplatno curiti sline; bilo je tu i hrpa lješnjaka, mahovinom obraslih i smeđih, što su svojim miomirisima dozivali sjećanje na stare šumske staze i ugodna šuškanja kroz do gležnja visoko opalo lišće; bile su tu i norfolške jabuke za kuhanje, bucmaste i garave, pomračujući žutilo naranača i limuna, koje su, u složnoj kompaktnosti svojih sočnih osoba, vapile i preklinjale prolaznike da ih odnesu kući u papirnatim omotima i pojedu za večeru. Čak i zlatne i srebrne ribice, postavljene usred tog probranog voća u akvariju, iako pripadnice trome i mlakokrvne rase, kao
da su shvaćale da se nešto zbiva; i sve su one, do posljednje ribe, zijevale obilazeći i obilazeći svoj mali svijet u sporom i bestrasnom uzbuđenju.
Piljari, o, piljari, oni već skoro i zatvoriše dućane, spustivši samo dva kapka, ili samo jedan, no kroz sve te pukotine, kakav pogled! I ne samo zato što su se vage, spuštajući plitice na tezgu, javljale veselim glasom, i uzica i kolut rastajali se tako žustro, i posude štropotale gore-dolje kao u rukama žonglera, pa ni stoga što su pomiješani mirisi čaja i kave bili tako ugodni nosu, pa čak ni zato što su grožđice bile tako iznimne i što ih je bilo u takvu izobilju, što su bademi bili tako iznimno bijeli, štapići cimeta tako dugački i ravni, i ostale mirodije tako krasne, a kandirano voće tako ispečeno i išarano rastaljenim šećerom da bi i najhladnokrvnijega promatrača dovelo na rub nesvjestice, a potom do otupjelosti. Nije to bilo ni samo stoga što su smokve bile vlažne i meke, ni zato što su se ringlo šljive crvenjele u čednoj trpkosti u svojim obilno urešenim kutijama, pa ni zato što je sve to bilo dobro za jesti i odjeveno u božićnu odjeću: nego i zato što su kupci bili tako žurni i žustri u svijetlim obećanjima dana, da su se sudarali na vratima, divlje udarali pletenim košarama, ostavljali kupljenu robu na tezgi pa se trkom vraćali po nju, čineći stotine sličnih pogrešaka u najboljem mogućem raspoloženju; dok su piljar i njegovi bili tako svježi i otvoreni da su uglačana srca, kojima su pričvršćivali pregaču na leđima, lako mogla biti i njihova vlastita, što ih nose vani za opću smotru, izložena božićnim čavkama da ih kljucaju ako im je to po volji.
No ubrzo zatim zvonici pozvaše sve dobre ljude u crkve i kapele, pa oni i krenuše, jateći se po ulicama u najboljoj odjeći i s najradosnijim licem. Istodobno niknuše i iz desetaka postranih ulica, prolaza i bezimenih zavijutaka, bezbrojni ljudi što su pekarima nosili svoju večeru. Činilo se da je pogled na te sudionike svečanosti Duhu bio vrlo zanimljiv, jer je sa Scroogeom ostao stajati u pekarovim vratima te stao, zadižući pokrove s pladnjeva prolaznika, škropiti kadom iz svoje zublje njihovu večeru. A bila je to vrlo neobična zublja, jer kad je u nekoliko zgoda među
donosiocima večere došlo do oštrih riječi, Duh je iz nje prosuo samo nekoliko kapi, i dobro raspoloženje bi smjesta ponovno uspostavljeno. Jer, rekoše oni, sramota je svađati se na dan Božića. A tako i jest! Bogu bijaše drago da tako bude, pa tako i bi!
S vremenom zvona umukoše, a pekari zatvoriše dućane; pa ipak sve te večere i proces njihova kuhanja ostaviše radosnu sjenu, u obliku otopljene vlažne mrlje nad pećima svih pekara, a i kamenje se pušilo kao da se i samo kuha.
“Ima li u tome što škropiš sa svoje zublje neka posebna mirodija?” upita Scrooge.
“Ima. Moja vlastita.”
“Može li se ona staviti na svaku današnju večeru?” ponovno upita Scrooge.
“Na svaku što se u ljubavi daje. A napose ako se daje siromahu.” “Zašto baš na njegovu?” upita Scrooge.
“Zato što je njemu najpotrebnija.”
“Duše,” reče Scrooge, pošto se bio na trenutak zamislio, “pitam se kako baš ti, od svih bića u mnogim svjetovima oko nas, možeš željeti da tim ljudima uskratiš priliku za bezazleno uživanje.”
“Ja!” usklikne Duh.
“Ti bi ih lišio mogućnosti da večeraju svaki sedmi dan, koji je počesto i jedini za koji bi se moglo reći da uopće večeraju”, reče Scrooge. “Zar ne bi?”
“Ja!” usklikne Duh.
“Ti tražiš da se sva ta mjesta zatvore na sedmi dan?” reče Scrooge. “A to se onda svodi na isto.”
“Ja da to tražim?” usklikne Duh.
“Oprosti mi ako se varam. To se činilo u tvoje ime, ili bar u ime tvoje obitelji”, reče Scrooge.
“Postoje neki na ovoj tvojoj zemlji,” odvrati Duh, “koji tvrde da nas poznaju, i koji svoja djela strasti, oholosti, zloće, mržnje, zavisti, zatucanosti i sebičnosti čine u naše ime; i koji su i nama i svima od našega roda i poroda strani kao da nikad nisu ni postojali. Nemoj to nikad smetnuti s uma, pa njihova djela stavljaj na njihovu, a ne na našu dušu.”
Scrooge obeća da će tako i učiniti; potom izađoše, nevidljivi, kakvi su bili i prije, u predgrađe. Duh je posjedovao iznimno svojstvo (a Scrooge ga je opazio kod pekara) da se, unatoč svom orijaškome stasu, može lako smjestiti u svaki prostor; i stoga je pod niskim krovom stajao jednako ljupko i jednako nalik nadnaravnom stvoru kao što bi to mogao učiniti i u kakvoj sjajnoj dvorani.
I možda su baš zadovoljstvo što ga je dobri Duh osjećao u iskazivanju svoje moći, ili pak njegova ljubazna, velikodušna i srdačna narav, i sućut sa svim siromašnim ljudima, bili ono što ga je odvelo ravno Scroogeovu pisaru; jer baš onamo on pođe, povevši sa sobom Scroogea, koji se držao za njegove halje; a na kućnome pragu Duh se nasmiješi pa zastane da škropljenjem zublje blagoslovi stan Boba Cratchita. Pomislite samo! Sam Bob je tjedno zarađivao tek petnaest “bobova”;3 subotom bi u džep spremao tek petnaest kopija svog osobnog imena, pa ipak je Duh Današnjeg Božića blagoslovio njegov dom od samo četiri prostorije!
Potom ustade gospođa Cratchit, njegova žena, prilično sirotinjski odjevena u dvaput izvrnutu haljinu, no raskošno urešenu vrpcama, koje su jeftine, pa se za šest penija imaš čega i nagledati; pa prostre stolnjak uz pomoć Belinde Cratchit, mlađe svoje kćeri, također raskošno urešene vrpcama; dok je mladi gospodin Peter Cratchit zabijao vilicu u lonac s krumpirima, uspijevajući pritom utjerati u usta i kutove pregolema


3 “Bob” u engleskom povijesnom slengu znači šiling. (Op. pr.)
ovratnika košulje (inače Bobova privatna vlasništva, što ga je u slavu dana prenio na sina), presretan što se vidi tako otmjeno odjenutim, i pun čežnje da svoje rublje pokaže u pomodnom Parku. A sad kao vihor uletješe i dva manja Cratchita, dječak i djevojčica, i povikaše kako su pred pekarom namirisali gusku i odmah u njoj prepoznali svoju; pa potom, valjuškajući se u rastrošnim mislima na preljev od žalfije i češnjaka, ta dva mlada Cratchita zaplesaše oko stola, pa uznesoše mladoga gospodina Petera Cratchita nad nebesa, dok je on (bez oholosti, iako ga je ovratnik zamalo zadavio) puhao u vatru, sve dok spori krumpiri ne proključaše, pa glasno zakucaše po poklopcu tražeći da ih puste van i ogule.
“Što li ti je to samo zadržalo dobrog taticu”, reče gospođa Cratchit. “A i brata ti, Majušnoga Tima! A i Martha je prošlog Božića došla bar pola sata ranije!”
“Mama, evo i Marthe!” reče djevojka, na te se riječi i pokazavši. “Mama, evo i Marthe!” uskliknuše dva mlada Cratchita. “Hura!
Kako dobra guska, Martha!”

[You must be registered and logged in to see this link.]


“O, dušo, koliko si zakasnila, Bog ti dao svakog blagoslova!” reče gospođa Cratchit, poljubivši je desetak puta, da bi potom s nje, s uslužnom gorljivošću, skinula maramu i kaputić.
“Dogovor je bio da posao dovršimo još sinoć, majko,” odgovori djevojka, “pa smo jutros morale sve počistiti!”
“No dobro! Ma vrlo važno, glavno da si došla”, reče gospođa Cratchit. “Sjedni, srce, kraj ognjišta i malo se zagrij, Bog te blagoslovio!”
“Ne, ne! Dolazi tata”, uzviknuše dva mlada Cratchita, koji su bili posvuda u istom trenutku. “Sakrij se, Martha, sakrij se!”
I tako se i Martha sakri, a u kuću uđe mali Bob, njen otac, s najmanje metrom šala, ne računajući rese, što mu je visio s vrata; i u izlizanoj odjeći pokrpljenoj i očetkanoj da bi izgledala primjereno, i s Majušnim Timom
na plećima. No vaj zbog Majušnoga Tima, jer je nosio štakicu, a stopala su mu bile učvršćena željeznim okvirom!
“Kako, a gdje je naša Martha?” usklikne Bob Cratchit ogledavajući
se.

“Neće doći”, reče gospođa Cratchit.
“Neće doći!” reče Bob, uz nagli pad dobrog raspoloženja, jer je bio
Timovo punokrvno grlo čitavim putem od crkve, pa je kući došao sav zadihan. “Neće doći na dan Božića!”
Martha ga nije voljela gledati tužna, pa ni samo za šalu; i zato prijevremeno izađe iz ormara i utrči mu u zagrljaj, dok dva mlada Cratchita pohitaše prema Majušnome Timu, i odnesoše ga u praonicu, da čuje kako puding pjeva u kalupu.
“A kakav je bio Majušni Tim?” upita gospođa Cratchit, nakon što je izbockala Boba zbog lakovjernosti, a ovaj se nagrlio kćeri koliko mu se srcu prohtjelo.
“Dobar kao zlato,” odvrati Bob, “i još bolji. Onako mu, dok tako puno sjedi sam samcat, dolaze svakojake misli, pa pomišlja što nikad ne bi ni pomislio. Tako mi je rekao, dok smo se vraćali kući, kako se nada da su ga ljudi u crkvi vidjeli, zato što je bogalj, pa će im možda biti drago sjetiti se, na dan Božića, čijom su voljom hromi prohodali i slijepci progledali.”
Kad im je to ispričao, Bobu je zadrhtao glas, da bi potom zadrhtao još i više kad im je rekao da Majušni Tim izrasta u snažna i srčana mladića.
Njegova se žurna štakica začula po podu, a onda se, prije no što je itko prozborio i riječ, Majušni Tim u pratnji brata i sestre vratio do svog stolca kraj ognjišta; i dok je Bob, zavrnuvši orukvice – kao da su se, sirota li djeteta, one mogle još i gore otrčati – stao u loncu tući nekakvu vruću smjesu s džinom i limunom, pa je poslije miješati i miješati da bi je na koncu stavio na vruću ploču kraj ognjišta da ondje dalje krčka; mladi
gospodin Peter i dva sveprisutna Cratchita odoše donijeti gusku, s kojom se uskoro i vratiše u svečanoj povorci.
Uslijedila je takva strka da bi čovjek pomislio kako je guska najrjeđa od svih ptica; neobična pernata prirodna pojava prema kojoj je crni labud nešto što se samo po sebi razumije: a zapravo je u njihovoj kući i bila vrlo nalik gorespomenutom. Gospođa Cratchit potom sok od pečenke (što ga je već prije bila priredila u malenoj tavi) zagrije dok ne zapišta; mladi gospodin Peter istuče pire s nevjerojatnom žustrinom; gospođica Belinda još malo zasladi jabučni umak; Martha obrisa zagrijane tanjure; Bob uze Majušnoga Tima kraj sebe u kutić kraj stola; dva mlada Cratchita postaviše stolice za sve nazočne, ne zaboravljajući pritom ni na sebe, te zauzevši stražarske položaje, nabiše žlice u usta, da ne bi zavrištali da im dadu guske prije nego što na njih dođe red da se posluže. Napokon jelo bi na stolu, i molitva izgovorena. Poslije čega je uslijedila stanka zaustavljena daha, dok se gospođa Cratchit, prelazeći polako pogledom duž čitava noža za komadanje, pripremala da ga zabije guski u prsa; no kad je to naposljetku i učinila, i kad je uslijedila dugo očekivana provala nadjeva, oko čitavog se stola podiže jednodušno mrmor zadovoljstva, pa je čak i Majušni Tim, uzbuđen držanjem dva mlada Cratchita, udario po stolu drškom noža i slabašnim glasom povikao: “Hura!”
Jer takve guske svijet još nije vidio! Bob reče kako ne vjeruje da je itko ikad ispekao takvu gusku. Njena mekoća i aroma, veličina i jeftinoća, bile su teme koje su izazvale opće divljenje. Onako upotpunjena jabučnim umakom i pireom od krumpira, dostajala je za večeru čitave obitelji; čak štoviše, što gospođa Cratchit ustanovi s velikim zadovoljstvom (pregledavajući mali atom kosti zaostao na pladnju), nisu je čak ni uspjeli pojesti do kraja! Pa ipak je svima bilo dosta, napose pak najmlađim Cratchitima, koji su u sos od žalfije i češnjaka bili umočeni do obrva! Ali sada, nakon što je gospođica Belinda promijenila tanjure, gospođa
Cratchit izađe sama iz sobe – odveć nervozna da bi kraj sebe mogla podnijeti svjedoka – da izvadi puding i donese ga na stol.
Što ako ga ne bude dosta! Što ako pukne pri vađenju! Što ako je netko preskočio zid u stražnjem dvorištu i ukrao ga, dok su se oni zabavljali guskom: bile su to pretpostavke zbog kojih su dva mlada Cratchita načisto problijedila! Na um su im dolazili svi mogući užasi.
Oho! Koliko pare! I puding već nije u kalupu. Miris kao na dan pranja velikoga rublja! To je bila krpa. Miris kao kad gostionica i slatičarnica stoje jedna do druge, a praonica rublja u najbližem susjedstvu! To se zove puding. Za pola minute ušla je i gospođa Cratchit: rumena ali s gordim smiješkom: s pudingom, nalik na pjegavu topovsku kuglu, tako tvrdim i čvrstim, što je blistao u polovici polovice četvrtine pinte zapaljena konjaka, te okićenim božićnom božikovinom utaknutom u vrh.
“O, prekrasnog li pudinga!” reče Bob Cratchit te doda, također vrlo smireno, da ga smatra najvećim uspjehom gospođe Cratchit sve otkako su se uzeli. Gospođa Cratchit odgovori kako joj je pao kamen sa srca, i sad priznaje da su je mučile neke sumnje glede količine brašna. Svatko se smatrao pozvanim da o tome kaže još nešto, no nitko ne reče niti ne pomisli da bi taj puding bio premalen za toliku obitelj. Kazati to, značilo bi počiniti čistu herezu. Svaki bi Cratchit pocrvenio i na samu aluziju na tako nešto.
Na koncu večera bi gotova, stolnjak maknut, ognjište počišćeno i vatra ponovno zapaljena. Smjesu u lončiću kušaše i proglasiše savršenom, na stol staviše jabuke i naranče, a na vatru punu lopaticu kestenja. Potom se čitava obitelj Cratchita povuče do ognjišta, stvorivši ono što je Bob Cratchit zvao krugom, misleći pritom zapravo na polukrug, pri čemu je Bobu Cratchitu do lakta stajala obiteljska zbirka stakla: dvije velike čaše i šalica za preljev bez drške.
One su, međutim, vrući napitak iz vrča držale podjednako dobro kao što bi to činili i zlatni kaleži; i Bob ga je posluživao nasmiješena lica, dok je kestenje na vatri bučno praskalo i pucketalo. Tada Bob poželi:
“Dragi moji, pa sretan nam svima bio Božić. I Bog nas sve blagoslovio!”
Što čitava obitelj ponovi kao jeka.
“Bog blagoslovio svakoga od nas!” reče Majušni Tim, posljednji od sviju.
Sjedio je tik uz oca, na svom malom stolcu. Bob ga je držao za uvelu ručicu, kao da je volio to dijete, i kao da ga želi držati uz sebe, i kao da se užasava misli da bi mu ga nešto moglo odnijeti.
“Duše,” reče Scrooge, sa zanimanjem kakvo nikad prije nije iskusio, “reci mi hoće li Majušni Tim preživjeti.”
“Vidim prazan stolac,” odvrati Duh, “u siromašnu kutu uz dimnjak, i štaku bez vlasnika, brižljivo sačuvanu. Ako te sjene ne promijeni Budućnost, dijete će umrijeti.”
“Ne, ne”, reče Scrooge. “O ne, preljubazni Duše! Reci da će ga sudbina poštedjeti.”
“Ako Budućnost ne promijeni te sjene, nitko ga drugi od moje rase neće ovdje naći”, odvrati Duh. “I što onda? No ako mu je mrijeti, bolje da to onda i učini, i tako smanji višak stanovništva.”
Scrooge, čuvši svoje riječi iz ustiju Duha, obori glavu i bi svladan kajanjem i boli.
“Čovječe,” reče Duh, “ako si u srcu čovjek, a ne kamen, suzdrži se od opakih mudrovanja prije no što otkriješ što je to taj višak i gdje živi. Hoćeš li ti odlučivati tko će živjeti, a tko mrijeti? Sasvim je moguće da si ti, u očima Neba, bezvredniji i slabije opremljen za život od milijuna njih nalik na dijete ovog siromaška. O Bože! Ta čuj kukca na listu kako proglašava da je među njegovom braćom u prašini isuviše živih!”
Scrooge se sav povi pred Duhovom pokudom i dršćući obori pogled na tlo. Ali ga potom hitro i podiže, začuvši svoje ime.
“Gospodine Scrooge!” reče Bob. “Ovo je za vas, gospodina Scroogea, stoloravnatelja!”
“Stoloravnatelja, doista!” uskliknu gospođa Cratchit, sva pocrvenjevši. “Voljela bih da je ovdje. Dala bih mu dio svojih misli, da se njima gosti, i nadam se da bi mu bilo u slast.”
“Draga moja,” reče Bob, “tu su djeca, a i Božić je.”
“Lijep bi to bio Božić, doista,” odgovori ona, “na kojem bi čovjek pio u zdravlje tako mrska, škrta, tvrda i bezosjećajna čovjeka kakav je gospodin Scrooge. On je baš takav, i ti to znaš, Roberte! Nitko to ne zna bolje od tebe, siroto moje!”
“Draga moja,” glasio je Bobov blagi odgovor, “Božić je.”

[You must be registered and logged in to see this link.]

“Ispijam onda ovu zdravicu zbog tebe i zbog Božića,” reče gospođa Cratchit, “a ne zbog njega. Poživio nam još dugo! Čestit mu Božić i sretna Nova godina bila! A da će biti vrlo sretan i veseo, u to uopće ne sumnjam!”
Nakon nje i djeca iskapiše zdravicu. Bio je to prvi u slijedu događaja u koji se nisu unijeli srcem. Majušni je Tim svoju zdravicu ispio posljednji od sviju, ali to nije vrijedilo ni pol pare. Scrooge je bio Baba Jaga čitave obitelji. Spomen njegova imena baci tamnu sjenu na čitavu družinu, i sjena se ne raziđe punih pet minuta.
Nakon što to prođe, opet su bili deset puta veseliji nego prije, zbog čistoga olakšanja što su se riješili Scroogea Opakog. Bob Cratchit im ispriča kako ima u planu posao za mladoga gospodina Petera, a koji bi im, ako ga dobije, mogao tjedno donositi punih pet šilinga i šest penija. Dva mlada Cratchita gromko se nasmijaše na pomisao da bi Peter mogao postati poslovnim čovjekom; dok je sam Peter, iz svog ovratnika, zamišljeno zurio u vatru, kao da duboko razmišlja o tome kakvoj bi se investiciji priklonio kad dođe u posjed tako vrtoglava dohotka. Martha,
koja je bila siromašna naučnica kod modistice, ispriča im potom kakav joj je posao, i koliko sati mora raditi bez prekida, i kako sutra ujutro misli ostati u postelji da se dugo i pošteno odmori; sutra je praznik koji će provesti kod kuće. A potom i kako je pred neki dan vidjela grofa i groficu, i kako je grof “visok skoro kao i Peter”; našto Peter podiže ovratnik tako visoko da mu, da ste bili ondje, ne biste vidjeli glavu. A za sve to vrijeme kestenje i vrč nastavljali su kružiti i kružiti; i malo-pomalo, začu se i pjesma, pjesma o izgubljenom djetetu što prti kroza snijeg, a otpjeva je Majušni Tim, koji je imao tugaljiv glasić, i koji je otpjeva zaista lijepo.
U svemu tome nije bilo ničeg iznimnog. Nije to bila obitelj ljepotana; nisu bili dobro odjeveni; cipele su im bile daleko od nepropusnosti na vodu; odjeća im je bila oskudna; a Peter je mogao znati, a vrlo je vjerojatno i znao, kako zalagaonica izgleda iznutra. Ali su zato svi bili sretni, zahvalni Bogu, radosni što su zajedno i zadovoljni svojom sudbinom; a kad su počeli blijediti, doimajući se još sretnijima u blistavom iskrenju Duhove zublje na rastanku, Scrooge s njih, a napose s Majušnoga Tima, sve do zadnjega časa nije skidao oka.
Uto se već počelo i mračiti, a i zasniježilo je baš žestoko; i dok su Scrooge i Duh hodali ulicama, sjaj zahuktalih vatara u kuhinjama, salonima i svakovrsnim prostorijama, bio je naprosto čudesan. Ovdje je palucanje vatre prikazivalo pripreme za ugodnu večeru, odražavajući se s vrućih plata što su se pekle i pekle pred ognjištima, kao i tamnocrvenih zavjesa, spremnih na povlačenje, kako bi stan zatvorile od vanjske hladnoće i studeni. Ondje su pak sva djeca iz kuće istrčavala na snijeg, da dočekaju udane sestre, oženjenu braću, bratiće, stričeve, tetke, utrkujući se tko će ih prvi pozdraviti. Ovdje su opet na roletama bile sjene gostiju što su se okupljali; a onda pak skupina lijepih djevojaka, sve pod kukuljicama i u krznenim čizmicama, što su sve čavrljale istodobno, poletno idući prema kući bliskog susjeda – i jao si ga samcu koji bi ih vidio kako ulaze – lukave čarobnice: sve im je to bilo jasno – u odsjaju vatre!
No ako bismo sudili po broju ljudi koji su išli na prijateljska sijela, mogli bismo zaključiti da kad stignu na cilj, u kući neće biti nikoga da ih pozdravi, dok se s druge strane činilo da svaka kuća očekuje društvo, i da slaže drva u ognjištu do pola dimnjaka. A Duh, blagoslovljen bio, kako se radovao! Kako je samo razgolitio svoja široka prsa, i otvorio široki dlan, i nastavio lebdjeti, točeći, velikodušnom rukom, bezazlenu i nepomućenu radost na sve što bi mu se našlo na dohvatu! Čak i sam nažigač, koji je maločas trčao, posipajući ulice točkicama svjetla, i odjenut kao da se noć sprema provesti negdje drugdje, glasno se nasmijao kad ga je Duh mimoišao: iako je malo slutio, taj nažigač, da osim samoga Božića ima još društva!
Kad najednom, bez ijedne Duhove riječi upozorenja, nađoše se na sumornoj i pustoj pustopoljini, gdje posvuda bijahu razbacane čudovišne mase gruboga stijenja kao da su se našli na grobištu divova; a voda se razlijevala gdje ju je bilo volja; ili bi se bar bila razlila da je led ne bijaše zarobio; i ništa tu nije raslo osim mahovine i žutilovke, i grube, bujne trave. Dolje na zapadu zalazeće je Sunce ostavilo prugu divljega crvenila, poput mrzovoljna oka na trenutak pogledavši svu tu pustoš, da bi se potom namrštilo, spuštajući obrvu sve niže, i niže, i još niže, sve dok se nije izgubilo u gustoj tmini mračne noći.
“Što je sad to?” upita Scrooge.
“Mjesto na kojem žive rudari, što rade u utrobi zemlje”, odgovori Duh. “Ali me oni poznaju.
Vidi!”
U prozoru kolibe zasja svjetlo, i oni hitro krenuše prema njemu. Prošavši kroza zid od kamenja i blata, otkriju veselu družinu skupljenu oko žarke vatre. Jedan stari, stari starac i jedna starica, sa svojom djecom i djecom svoje djece, i još jednim naraštajem preko toga, svi okićeni u svetačnom ruhu. Starac, kojemu je glas tek rijetko nadjačavao zavijanje vjetra po goloj pustoši, svima im je pjevao božićnu pjesmu; ta je pjesma
bila vrlo stara još u doba dok je on bio dječak, i povremeno bi mu se svi pridruživali kao zbor. I tako, kad bi oni digli glasove, i starac bi živnuo i postao glasniji; i tako, kad bi oni stali, i njegov bi polet opet splasnuo.
Duh ga ovdje nije zadržao već je, rekavši Scroogeu da ga uhvati za halje, uzdižući se iznad pustopoljine, požurio... kamo? Zar prema moru? Prema moru. I tako je Scrooge, osvrnuvši se, na svoj užas bacio zadnji pogled na kopno, na užasne kamene litice što su ostajale za njima; a uši mu zagluši grmljavina mora, dok se ovo valjalo, urlalo i bjesnilo u strašnim špiljama što ih je bilo izdubilo, divlje pokušavajući podrovati kopno.
Izgrađen na strašnu grebenu potonula stijenja, otprilike milju od obale, na hridi koju su vode šibale i na njoj se lomile čitave divlje godine, stajao je samotni svjetionik. Za temelje su mu se hvatale goleme hrpe morske trave, a burnice – koje, reklo bi se, vjetar rodi onako kao što morsku travu rađa voda – dizale su se oko njega i spuštale, baš poput valova kojima se otkidaju krijeste.
Ali čak i ovdje, dva su svjetioničara, što su nadgledala svjetla, zapalila vatru koja je, kroz puškarnicu u kamenom zidu, bacala sjajnu zraku na strahovito more. Spojivši žuljevite ruke na grubom stolu za kojim su sjedili, poželješe uz kupicu groga jedan drugom sretan Božić; a jedan od njih, koji je bio i stariji, lica sveg izubijana i izbrazdana olujama, onako kako to zna biti polena pod kljunom kakvog staroga broda, zapjeva oporu pjesmu što bijaše kao sama Oluja.
Duh ponovno zabrza dalje, nad crnim i valovitim morem – sve dalje, sve dalje – sve dok, našavši se već jako daleko od svakoga kopna, kako reče Scroogeu, ne sletješe na brod. I stadoše kraj kormilara za kolom, kraj krmenog izviđača i časnika na straži; bijahu to mračni, sablasni likovi na svojim položajima; pa ipak je svatko od njih pjevušio božićnu pjesmicu, ili mislio božićnu misao, ili ispod glasa pričao svom sudrugu o kakvom prošlom Božiću, uplićući u priču sve zavičajne nade koje joj pripadaju. I
svi ljudi na palubi, na nogama ili usnuli, dobri ili zli, tog su dana jedan za drugoga nalazili ljubazniju riječ no ijednoga drugog dana u godini; i svi su na neki način sudjelovali u svetkovini; i svi su se sjećali dalekih ljudi do kojih im je stalo, i za koje su znali da bi se radovali da znaju da su ih se sjetili.
Bilo je to veliko iznenađenje za Scroogea, dok je slušao jaukanje vjetra, i razmišljao kako je to veličanstveno, gibati se tako kroz samotnu tminu iznad neznana bezdana, čije dubine kriju tajne duboke kao i sama smrt; bilo je to veliko iznenađenje za Scroogea kad je, tako zaokupljen, najednom začuo srčani smijeh. A još je veće bilo njegovo iznenađenje kad je u njemu prepoznao smijeh svog nećaka, i našao se u svijetloj, suhoj, blistavoj sobi, dok mu je nasmiješeni Duh stajao uz bok, i gledao baš u tog nećaka s pohvalnom prijaznošću!
“Ha, ha!” nasmije se Scroogeov nećak. “Ha, ha, ha!”
Ako bi vam se dogodilo da, nekim nevjerojatnim slučajem, poznajete čovjeka blagoslovljenijeg smijehom od Scroogeova nećaka, u tom bih slučaju mogao reći samo to da bih ga i ja želio upoznati. Upoznajte me s njim, i ja ću njegovati to poznanstvo.
Pošten je, nepristran i plemenit poredak stvari htio da, iako postoje i pošasti i bolesti i tuga, na svijetu ipak ne bude ništa neodoljivije zarazno od smijeha i dobra raspoloženja. Kad bi se Scroogeov nećak smijao baš tako: držeći se za bokove, vrteći glavom i kriveći lice u najneobičnije grimase, onda bi se i njegova supruga, a Scroogeova rođakinja po udaji, počela smijati srdačno kao i on. A njihovi okupljeni prijatelji, ne zaostajući ni stope, također zaurlaše od smijeha, upravo strastveno.
“Ha, ha! Ha, ha, ha, ha!”
“I reče da je Božić podvala, tako mi života!” klikne Scroogeov nećak. “I on u to vjeruje!”
“To je još veća šteta!” reče mu žena s negodovanjem u glasu. Blažene žene: one nikad ništa ne rade dopola. One uvijek u sve unose svu strast.
Bila je vrlo lijepa, izvanredno lijepa. Na obrazima je imala jamice, a na krasnom je licu bio pomalo začuđen izraz; a imala je i bujna ustašca, kao stvorena da budu ljubljena – a nema sumnje da su i bila; svakovrsne pjegice po bradi, što bi se stapale kad bi se nasmijala, i najsunčaniji par očiju što ih ikad vidjeste u glavi ijednoga stvorenjca. Sve u svemu, mogla bi se nazvati i ženom koja izaziva, znate već što mislim, ali i koja zadovoljava. O, savršeno zadovoljava!
“On je komični stari čičica,” reče Scroogeov nećak, “to je istina; ali nije baš tako ugodan da ne bi mogao biti bolji. No bilo kako mu drago, njegovi su mu grijesi dovoljna kazna, i protiv njega ne mogu kazati ništa.”
“Fred, sigurna sam da je silno bogat”, nabacila je aluziju njegova žena. “Ili si mi barem ti uvijek tako govorio.”
“Pa što onda, draga moja!” odvrati na to Scroogeov nećak. “Kad od svojega bogatstva nema baš ništa. Od njega mu nikakve koristi. Od njega mu život ne postaje ugodniji. A nema čak ni zadovoljstva od pomisli da bi – ha, ha, ha! – njime mogao pomoći nama.”
“Nemam ja s njim strpljenja”, zamijeti supruga. A njezine sestre, a za njom i sve ostale dame, izraziše isto mnijenje.
“O, ja ga imam!” reče Scroogeov nećak. “Zapravo ga žalim; ne bi se na nj mogao naljutiti sve da i hoću. Tko trpi zbog njegovih zločestih mušica? Uvijek on sam. Vidi, sad si je zabio u glavu da nas ne podnosi, i zato neće doći da s nama večera. I što je posljedica? Iako ne mislim da je izgubio baš neku večeru.”
“Baš naprotiv, mislim da je ostao bez vrlo lijepe večere”, prekine ga supruga. Svi ostali rekoše isto, a mora im se priznati da su bili za to vrlo pozvani suci, jer su netom večerali; i sad su se, dok je desert bio na stolu, skupili oko vatre, pri svjetlosti svjetiljke.
“No dobro! Drago mi je da to čujem,” odgovorio je Scroogeov nećak, “jer baš nemam mnogo povjerenja u te mlade domaćice. A što ti veliš, Topperu?”
Topper je bio vrlo očito bacio oko na jednu od sestara njegove žene, jer je odgovorio kako je neženja bijedni otpadnik, koji nema prava o tome izražavati mišljenje. Našto svastika Scroogeova nećaka – ona punačka, s čipkastim prsnikom, neona s ružama – naglo pocrveni.
“Samo naprijed, Fred”, reče Scroogeov nećak i pljesne rukama. “On nikad ne dovrši što je počeo! Baš smiješan momak!”
Scroogeov nećak zavalja se u još jedan napad smijeha, i ponovno je bilo nemoguće izolirati zarazu; iako se punačka sestra svojski trudila da to postigne aromatiziranim octom, njegov su primjer svi počeli jednoglasno oponašati.
“Mislio sam reći samo to,” reče Scroogeov nećak, “da je posljedica njegove nesklonosti prema nama, i toga što se neće s nama veseliti, to što propušta mnoge ugodne trenutke, od kojih ne bi mogao imati štete. Siguran sam da gubi ugodnije društvo od onoga što ga može naći u svojim mislima, ili u svom pljesnivom starom uredu, ili u svojim prašnjavim sobama. A kanim mu svake godine pružati istu priliku, pa htio on to ili ne, jer mi se smilio. Može on do smrti galamiti na Božić, pa ipak će morati i protiv volje – ja ga izazivam – o njemu misliti bolje ako otkrije da dolazim k njemu, dobro raspoložen, iz godine u godinu, i govorim mu, ujače Scrooge, ta kako ste? Ako ga to navede makar na to da svom sirotom pisaru ostavi samo pedeset funti, i to je već nešto; ali mislim da sam ga jučer ipak malo uzdrmao.”
Sad je na njima bio red da se nasmiju, pri pomisli da je on uzdrmao Scroogea. No kako je on bio posve dobre naravi, i kako ga nije bilo mnogo briga čemu se to smiju, i s obzirom na to bi se oni smijali i tako i tako, on ih samo još potaknu u njihovu veselju i veselo se izloži njihovu smijehu.
Nakon čaja je bilo malo glazbe. Jer bili su muzikalna obitelj, i kad bi zapjevali “Radost” ili “Drž”’, znali bi svoj posao, u to vas uvjeravam, što se posebno odnosilo na Toppera, koji bi znao mumljati u basu kao pravi pjevač, a da mu pritom nikad ne bi iskočile debele žile na čelu niti bi mu se od toga zajapurilo lice. Scroogeova je nevjesta lijepo svirala na harfi, pa je među ostalim melodijama odsvirala i jednu majušnu i jednostavnu (ma baš ništa: mogli biste je naučiti zviždukati za manje od dvije minute), a koja je bila poznata i djetetu koje je Scroogea odvelo iz osnovne škole, na što ga je podsjetio Duh Današnjeg Božića. Kad su zasvirale note, Scroogeu najednom dođe na um sve što mu je Duh bio pokazao, pa je stao mekšati sve više i više, i pomislio, da je sve to slušao češće, i to prije mnogo godina, možda je mogao odnjegovati ljubav prema životu u kojem se do sreće dolazi vlastitim rukama, bez potrebe da se poseže za grobarovom lopatom, onom koja je pokopala Jacoba Marleyja.
Glazbi ipak ne posvetiše čitavu večer. Nakon nekog vremena zaigraše zaloga, jer pokatkad je dobro biti djetetom, a trenutak za to nikad nije bolji nego na Božić, na dan kad je njegov silni Utemeljitelj i sam bio dijete. Al čekajte! Prva je igra bila partija slijepoga miša. Razumije se da je bilo i toga. A da je Topper bio zaista slijep, u to ja vjerujem baš koliko i u to da je imao oči u čizmama. Moje je mišljenje da je između njega i Scroogeova nećaka to već bila gotova stvar, te da je to znao i Duh Današnjeg Božića. Način na koji je išao za punačkom sestrom u čipkastom prsniku, bio je skandal o lakovjernosti ljudske naravi. Obarao je žarače, spoticao se o stolice, lupao se o klavir, davio se zapleten u zavjese, jer kamo god da bi pošla, išao je i on. U svakom je trenutku znao gdje se nalazi punačka sestra. I ni za koga drugog nije htio ni čuti. Ako bi mu tko stao na put, što su neki i pokušavali učiniti, i ostao tako, tobože ga pokušavajući zgrabiti, to bi bio napad na njegovu sposobnost razumijevanja, pa bi odmah potom skrenuo u pravcu punačke sestre. Ona bi često uzvikivala kako to nije u redu, što doista i nije bilo. Ali kad ju je
napokon uhvatio, unatoč svom njezinom svilenom šuštanju i brzom lepršanju mimo njega, i uspio je stjerati u kut odakle više nije imala izlaza, onda je njegovo ponašanje postalo baš gadno. Jer se pretvarao da je ne poznaje, tvrdeći kako je apsolutno potrebno da joj dotakne frizuru, a potom i da se mora uvjeriti u njen identitet natiskivanjem na prst izvjesnog prstena, i stavljanjem izvjesnog lančića oko vrata, što je sve bilo i užasno i čudovišno! No nema dvojbe da mu je ona o svemu tome jasno izrekla svoje mišljenje kad su se, dok je drugi slijepi miš bio na zadatku, našli tako povjerljivo zajedno, iza zavjese.
Scroogeova nevjesta nije bila jedan od sudionika igre, već se udobno smjestila u toplome kutu, na velikom naslonjaču i s podnoškom, gdje su joj Duh i Scrooge bili tik za leđima. Pridružila se međutim igri zaloga, da bi svoju ljubav ljubila do obožavanja svim slovima abecede. Isto je tako veličanstvena bila i u igri “kada, gdje i kako”, kad je, na potajnu radost Scroogeova nećaka, svoje sestre potukla do nogu: iako su i one bile bistre cure, što bi vam i Topper znao reći. Moglo je tu biti dvadesetak ljudi, što mladih, što starih, i svi su oni igrali, pa je igrao i Scrooge, jer je, ponesen zanimanjem za sve što se zbiva, zaboravljao da njegov glas u njihovim ušima ne proizvodi zvuk, tako da je pokatkad posve glasno pokušavao pogoditi, u čemu bi vrlo često i uspijevao: jer ni najoštrija pribadača, najbolji whitechapel, kojom se zajamčeno ne može iskopati oko, nije bila oštrija od Scroogea, iako si je bio zabio u glavu da je vrlo tup.
Duha vrlo obveseli što ga vidje u takvom raspoloženju, pa ga pogleda s tolikim odobravanjem da ga Scrooge zamoljaka kao dijete da mu dopusti ostati sve dok se gosti ne raziđu. No Duh reče da to nije moguće.
“Počinje nova igra”, reče Scrooge. “Još pola sata, Duše, još samo pola sata!”
Bila je to igra zvana “da ili ne”, u kojoj je Scroogeov nećak morao nešto pomisliti, dok bi ostali morali otkriti što je to, a on bi im, već prema prilici, smio odgovarati samo s da ili ne. Žestoka paljba pitanja kojoj je bio
izložen, izvuče iz njega da je bio pomislio na životinju, živu životinju, prilično gadnu životinju, divlju životinju, životinju koja pokatkad mumlja i gunđa, a pokatkad i govori, koja živi u Londonu, i hoda po ulicama, ali ne radi pokazivanja, i nitko je ne vodi, i ne živi u menažeriji, i nikad je ne ubijaju na tržnici, i nije ni konj, ni magarac, ni krava, ni bik, ni tigar, ni pas, ni svinja, ni mačka, ni medvjed. Na svako novo postavljeno pitanje nećak bi prasnuo u novu provalu smijeha, jer bi ga ono tako neodoljivo zaškakljalo da bi morao ustati sa sofe i zatoptati nogama. Napokon punačka sestra, i sama došavši u slično stanje, uzvikne:
“Otkrila sam! Znam što je to, Fred! Znam što je to!” “Što je to?” uzvikne Fred.
“Pa to je tvoj ujak Scro-o-o-o-oge!”

[You must be registered and logged in to see this link.]

Što je nedvojbeno bilo istina. Zavladalo je opće divljenje, iako su neki prigovorili da je odgovor na “Je li medvjed?” morao biti “Da”, samo što bi negativni odgovor bio dovoljan da skrene misli s gospodina Scroogea, dakako uz pretpostavku da je u njih ikad postojala takva sklonost.
“Pribavio nam je, ne dvojim, mnogo veselja,” reče Fred, “pa bi bilo nezahvalno ne ispiti jednu u njegovo zdravlje. Evo nam pri ruci čaša kuhanoga vina, i ja velim: ‘Za ujaka Scroogea!’”
“Živio! Za ujaka Scroogea!” povikaše ostali. “Čestit Božić i sretna Nova godina starome, pa ma gdje da bio!” reče Scroogeov nećak. “On mi ih ne može oduzeti, ni unatoč ih tome ipak može i sam imati. Za ujaka Scroogea!”
Ujak Scrooge je neopazice postao tako veseo i laka srca, da bi i on odzdravio družini nesvjesnoj njegove nazočnosti, i zahvalio im nečujnim govorom, samo da mu je Duh za to dao vremena. No čitav je prizor iščezao u zadnjem dahu posljednje nećakove rečenice, a on i Duh ponovno se nađoše na putu.
Mnogo su toga vidjeli, i daleko otišli, i mnoge domove posjetili, no sve je uvijek imalo sretan kraj. Duh je stajao uz bolesničke postelje, i ondje nalazio veselje; odlazio u daleke zemlje, no ondje su bili kao kod kuće; među ljude u nevolji, no oni su se borili i nadali se boljemu; stajao uz sirotinju, no ta je sirotinja bila bogata. Po ubožnicama, bolnicama, zatvorima, po svim pribježištima bijede, gdje tašti čovjek u svojoj kratkotrajnoj vlasti nije mogao zatvoriti vrata tako čvrsto da Duh ne bi mogao ući, ovaj je ostavljao svoj blagoslov i učio Scroogea svom nauku.
Bila je to duga noć, ako je uopće i bila samo jedna, u što je Scrooge ozbiljno sumnjao, jer se činilo da su se u vrijeme što su ga proveli zajedno saželi čitavi božićni praznici. Bilo je neobično i to da je Duh, iako je Scrooge ostao nepromijenjen u svom vanjskom obličju, postajao sve stariji, i to vidno. Scrooge je opazio tu promjenu, ali o njoj nije prozborio ni riječi sve dok ne otiđoše s dječje zabave uoči Sveta tri kralja i kad je, pogledavši Duha dok su stajali na otvorenom, opazio da mu je kosa posijedila.
“Zar duhovi žive tako kratko?” upita Scrooge.
“Moj život na ovome svijetu vrlo je kratak”, odvrati Duh. “I završava večeras.”
“Večeras!” usklikne Scrooge.
“Večeras u ponoć. Pazi! Taj čas se bliži.”
U taj čas zvono zazvoni jedanaest sati i tri četvrtine.
“Oprosti mi ako te s nepravom pitam,” reče Scrooge, pažljivo se zagledavši u Duhovu odjeću, “no opažam nešto neobično, nešto što ti ne pripada, kako ti viri ispod skuta. To je nekakva noga ili čaporak!”
“Mogao bi to biti i čaporak, sudeći po mesu kakvo je na njemu”, glasio je Duhov tužni odgovor. “Sad vidi ovo.”
Iz nabora svoje halje izvede dvoje djece, jadne, bijedne, strašne, odvratne, prezrene i kukavne. Kleknuše mu do nogu i uhvatiše mu se za skute.
“O, Čovječe, vidi ovo! Pogledaj, pogledaj to dolje!” uzvikne Duh.
Bili su to dječak i djevojčica. Žuti, izgladnjeli, dronjavi, namršteni, vučjega lica; no ujedno i prostrti u dubokoj poniznosti. Gdje bi inače ljupka mladost ispunila i prekrila takva lica, i prebojala ih najsvježijim nijansama, neka ih je već opljesnivila i smežurana ruka, nalik ruci starosti, izmijesila, uvrnula i razvukla u krpe. Gdje bi na prijestoljima mogli sjediti anđeli, sad su provirivali vragovi, i prijeteći bljeskali očima. Nijedna promjena, nijedno propadanje, nijedno izvrtanje ljudskosti, niti u kojem stupnju, i kroza sve tajne čudesnoga čina stvaranja, nije stvorila čudovišta ni upola tako jeziva i strašna.
Scrooge ustukne, problijedio od užasa. S obzirom na to da mu ih je Duh tako pokazao, pokušao je reći da su to krasna djeca, no riječi su zagušile jedna drugu, jer im to bijaše draže no da budu sudionice u laži tako čudovišne veličine.
“Duše! Zar su to tvoja djeca?” Scrooge više od toga i nije mogao reći. “Ona su Čovjekova”, reče Duh, spustivši na njih pogled. “I sad se
drže mene i zazivaju očeve. Taj dječak je Neznanje. A djevojčica je
Oskudica. Čuvaj ih se oboje, i sviju od njihova roda, ali se više od svega čuvaj dječaka, jer mu na čelu vidim ispisano ono što je Sudbina, ukoliko se natpis ne izbriše. Odreci ga se!” uzvikne Duh, pružajući ruku prema gradu. “Prokuni one koji te k njemu šalju! Prihvati ga za svoje buntovničke svrhe, pa će postati još i gori! I čekaj kraj!”
“Zar za njih nema pribježišta i spasa?” usklikne Scrooge.
“Ta zar ne postoje popravilišta?” reče Duh, obraćajući mu se posljednji put njegovim vlastitim riječima. “Zar ne postoje ubožnice?”
Zvono otkuca dvanaest.
Scrooge se ogledne, pogledom tražeći Duha, ali ga ne nađe. Kad je posljednji udarac prestao titrati, najednom se prisjeti proroštva staroga Jacoba Marleyja pa, podigavši oči, ugleda dostojanstvenog fantoma, sveg
u naborima haljina i pod kukuljicom, kako se kreće prema njemu, nalik magli što se vuče po tlu.

[You must be registered and logged in to see this link.]


Fantom se približi polako, dostojanstveno, tiho. Kad mu je prišao, Scrooge se spusti na koljeno, jer se činilo da već i sam zrak kroz koji se Duh kretao zrači mrak i misterij.
Bijaše ogrnut tamnocrnom haljom, koja mu je skrivala glavu, lice, obličje, tako da je od svega vidljiva bila tek ispružena ruka. Da nije bilo nje, taj bi lik bilo teško razlučiti od noći, i odvojiti ga od tmine što ga je okruživala.
Kad mu je prišao, Scrooge procijeni da je visok i dostojanstvena držanja, a njegova mistična prisutnost ispuni ga pobožnim strahom. O njemu nije znao ništa više, jer Duh nije rekao ni riječi, a niti se pomaknuo.
“Nalazim li se pred Duhom Božića koji tek trebaju doći?” reče Scrooge.
Duh mu ne odgovori, nego samo pokaza rukom u daljinu.
“Pokazat ćeš mi sjene stvari koje se nisu dogodile, ali će se dogoditi u vremenu što je pred nama”, nastavi Scrooge. “Nije li tako, Duše?”
Gornji se dio halja na trenutak uvuče u nabore, kao da je Duh kimnuo glavom. I to bi jedini odgovor što ga je Scrooge dočekao.
Iako sad već dobrano naviknut na sablasno društvo, Scrooge se ipak tog nijemoga lika uplaši toliko da mu zadrhtaše koljena te, u trenutku kad bi spreman poći za njim, otkri kako se jedva drži na nogama. Duh zastane
na trenutak, kao da razmatra njegovo stanje i daje mu vremena da se pribere.
Ali Scroogeu od toga bude samo još gore. Ta spoznaja da su negdje iza mračnoga ogrtača sablasne oči pažljivo uprte u njega, dok on, iako se napregnuo do zadnjih snaga, ne vidi ništa doli fantomsku ruku i samo veliku hrpu nečeg crnog, uzbuđivala ga je nekakvim maglovitim, nejasnim strahom.
“Duše Budućnosti!” usklikne Scrooge. “Bojim te se više od ijedne prikaze koju doslije vidjeh. Ali kako znam da ti je namjera učiniti mi dobro, i s obzirom na to da se nadam da ću preživjeti i postati drugim čovjekom, pripravan sam podnijeti tvoje društvo, i učiniti to srca ispunjena zahvalnošću. Zar mi nećeš ništa reći?”
Duh mu ne da nikakva odgovora. A ruku je upro ravno pred sebe. “Vodi me!” reče Scrooge. “Vodi me dalje! Noć brzo blijedi, a vrijeme
je, znam, dragocjeno. Vodi me, Duše!”
Kad Scrooge krenu prema njemu, Duh se odmakne. Scrooge krene za njim u sjeni njegove odjeće koja ga, kako pomisli, podiže i odnese za prikazom.
Jedva bi se moglo i kazati da su ušli u grad, jer bi bilo bliže istini reći da je on iskočio posvuda oko njih i okružio ih vlastitim životom. No tu su sad bili, u srcu grada, u Burzi, među trgovcima, što su hitali gore-dolje, i zveckali novcem u džepovima, i razgovarali u grupicama, i pogledavali na džepne satove, i zamišljeno se igrali velikim zlatnim pečatima, i tako dalje, baš onako kako ih je Scrooge često viđao.
Duh zastane kraj jedne grupice poslovnih ljudi. Opazivši da je u njih uperio ruku, Scrooge priđe da osluhne što pričaju.
“Ne,” reče krupan, debeo muškarac čudovišno velika podbratka, “o tome ne znam mnogo niti s jednoga stanovišta. Znam samo da je mrtav.”
“A kad je umro?” upita drugi.
“Mislim da je to bilo sinoć.”
“No dakle, što mu je bilo?” upita treći, vadeći iz velike burmutnice golemu količinu duhana. “Mislio sam da taj nikad neće umrijeti.”
“Bog bi ga znao”, reče prvi i zijevne.
“A što je učinio s novcem?” upita rumeni gospodin s drhtavim izdankom na vrhu nosa, što se zibao kao čarapica na kljunu purana.
“Ništa nisam čuo”, reče muškarac s velikim podbratkom i ponovno zijevne. “Možda ga je ostavio svojoj kompaniji. Meni ga sigurno nije. To je sve što o tome znam.”
Ta je dosjetka bila dočekana općim smijehom.
“Sva je zgoda da će sprovod biti vrlo jeftin,” reče isti sugovornik, “jer tako mi života, ne znam baš nikoga tko će mu na nj doći. Hajde da se složimo pa odemo?”
“Nemam ništa protiv, ako budu i nekakve karmine”, zamijeti gospodin s izdankom na nosu. “Ali ako već sjedam za stol, onda se volim i najesti.”
Još jedan smijeh.
“No dakle, ispada na kraju da sam ja ipak najnesebičniji od sviju vas,” reče prvi sugovornik, “jer nikad ne nosim crne rukavice i nikada ne jedem u to doba. Ali sam ipak spreman poći, ako pođe bar još netko. A kad malo bolje promislim, nisam baš ni siguran da mu nisam bio najbolji prijatelj, jer bismo znali zastati i popričati kad god bismo se sreli. Zbogom, društvo!”
I oni koji su govorili i oni koji su samo slušali, sad se udaljiše i pomiješaše s drugim skupinama. Scrooge ih je poznavao, pa pogleda Duha, očima tražeći objašnjenje.
Fantom klizne na ulicu. Prstom pokaza na dvoje ljudi što su se sreli. Scrooge ponovno posluša, nadajući se da bi se tu moglo kriti i objašnjenje.
I te je ljude poznavao, i to savršeno. Bili su to poslovni ljudi: vrlo bogati i veoma značajni. Uvijek se trudio da u njihovim očima sačuva uvažavanje: u poslovnom smislu riječi, dakako, samo u strogo poslovnom smislu riječi.
“Kako ste?” reče jedan. “A vi?” odvrati drugi.
“No dobro!” reče prvi. “Stari je vrag napokon došao na svoje, ha?” “Tako vele”, odvrati drugi. “Hladno, zar ne?”
“Primjereno Božiću. Vi, usput, ne idete na klizanje?” “Ne. Ne. Imam ja i pametnija posla. Doviđenja!”
I više ni riječi. Takav je bio njihov susret, njihov razgovor i njihov
rastanak.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Scrooge je isprva bio sklon iznenaditi se što Duh naizgled tako trivijalnim razgovorima pridaje toliku važnost; osjetivši međutim da bi se u njima zacijelo morao kriti i neki skriveni smisao, poče razmišljati o tome što bi to moglo biti. Teško bi se moglo pretpostaviti da bi to moglo imati nekakve veze sa smrću Jacoba, njegova starog ortaka, jer to je pripadalo prošlosti, dok je Duhovo područje djelovanja bila budućnost. A nije se odmah mogao sjetiti ni ikoga sebi bliskog na koga bi se to moglo odnositi. No kako ipak nije mogao posumnjati da to, bez obzira na koga se odnosilo, zacijelo nosi neku skrivenu moralnu pouku namijenjenu njegovu moralnom usavršavanju, odluči ipak u pamćenju sačuvati svaku riječ što ju je bio čuo, i baš sve što je vidio, a više je od svega odlučio promotriti samu sjenu kad se pojavi. Jer je predosjećao da će mu baš odvijanje njegove budućnosti dati odgonetku koja mu nedostaje, i tako razriješenje svih tih zagonetki učiniti krajnje jednostavnim.
Pogledom zakruži po prostoriji tražeći svoj lik, no u njegovu je uobičajenom kutu sad stajao netko drugi, i mada je sat pokazivao doba dana u koje je on obično bivao ovdje, Scrooge ipak, u mnoštvu što se
ulijevalo kroz vrata, ne ugleda nikoga ni sličnoga sebi. To ga, međutim, ipak mnogo ne iznenadi, jer je u mislima okretao odluku da promijeni život, pa je mislio i nadao se da je svoju novorođenu odluku vidio provedenu baš u tom prizoru.
Kraj njega je, tih i mračan, stajao fantom i pružao ruku. Kad se trgnuo iz zamišljena traganja za odgovorom, umislio si je prema okretu ruke, i njezinu položaju prema sebi, da ga Nevidljivo oko gleda vrlo oštro. Od toga je zadrhtao i osjetio silnu studen.
Potom otiđoše s užurbana poprišta, pa krenuše u opskurni dio grada, kamo Scrooge nikad prije nije prodro, iako je odmah shvatio gdje se nalazi i na kakvu je glasu. Prolazi su bili uzani i kalni; dućani i kuće bijedni, ljudi napol goli, pijani, traljavi, ružni. Uličice i nadsvođeni prolazi, nalik na zahodske jame, bljuvali su svoju gadost u obliku smrada, smeća i javnoga života, i sve to bacali na zagušene ulice, a čitava je četvrt zaudarala po zločinu, gnoju i bijedi.
Duboko u toj jazbini sramnoga življenja, stajao je nizak, polegao dućan, pod krovom šupe, dućan što je otkupljivao staro željezo, krpe, boce, kosti i masne otpatke. Unutra po podu bijahu nabacane hrpe hrđavih ključeva, čavala, lanaca, šarki, turpija, vaga, utega i željeznog otpada svake vrste. Tajne koje bi malo tko volio istraživati rasle su i skrivale se u brdima ogavnih krpa, gomilama užegloga loja i grobnicama kostiju. A posjednut među robom kojom je trgovao, kraj pećice na drveni ugljen, složene od starih opeka, sjedio je stari nitkov, star skoro sedamdeset godina, koji se od hladnog vanjskoga zraka zaklonio smrdljivom zavjesom od zbrda-zdola skupljenih dronjaka obješenih o konopac; pa je tu i pušio lulu u svoj raskoši smirena umirovljenika.
Scrooge i Duh nađoše se u njegovu društvu baš u času kad se u dućan ušunjala žena s teškim zavežljajem. No ona je jedvice bila i ušla kad je druga žena, slično natovarena, ušla za njom, a njoj se za petama pojavi i muškarac u izblijedjelom crnom odijelu, kojega pogled na njih ne
zaprepasti ništa manje no što se oni zaprepastiše prepoznavši jedni druge. Nakon kratkog razdoblja nijemog zaprepaštenja, u kojem im se pridružio i starac s lulom, svo troje prasne u smijeh.
“Dvorkinja neka je prva, i to sama!” uzviknu ona koja je prva ušla. “A pralja druga, i nasamo! A poduzetnikov sluga, treći, ali sam! Gle sad ovo, stari Joe, to se zove slučaj! Svo troje naletjesmo ovdje, a nismo ni mislili!”
“Na boljem se mjestu i niste mogli naći”, reče stari Joe izvadivši lulu iz usta. “Idemo u salon. Poznaješ ga već odavna, a ni ostalima nije sasvim nepoznat. Pričekajte časak nek zatvorim vrata dućana. O! Kako li škripi! Kladim se da u dućanu nema hrđavijega gvožda od ovog u stožerima, a ni kostiju starijih od mojih. Ha, ha! Kao da nas je Bog stvorio za naše zvanje, i jedne za druge. Idemo u salon. Idemo u salon.”
Salonom se nazivao prostor iza paravana od dronjaka. Starac skupi ugljevlje starom šipkom što je nekad držala tepih na stepenicama, pa kamišem otre stijenj petrolejke (jer bijaše noć), i stavi ga ponovno u usta.
Dok se on zabavljao time, žena koja je već bila progovorila baci svoj zavežljaj na pod pa gizdavo sjedne na tronožac, položivši lakte na koljena i drsko se i izazivački zagledavši u preostalo dvoje.
“Ma što ima veze! Ma što ima veze, gospođo Dilber?” reče žena. “Svatko ima pravo da se brine za sebe. On se uvijek pobrine!”
“To je zaista istina!” reče pralja. “Nitko više od njega.”
“Daj, ženska, ne zuri kao da te je fufka, kao da svi ne znamo! Nećemo se sad valjda prenemagati?”
“Ne, ni slučajno”, odgovoriše gospođa Dilber i muškarac zajedno. “Toplo se nadamo da nećemo.”
“Onda? Sve na mjestu!” klikne žena. “A više i ne treba. Tko će jako patiti što je ostao bez svih tih gluposti? Mili pokojnik sigurno ne.”
“O, zaista ne”, reče gospođa Dilber kroza smijeh.
“Da je znao što će s tim i poslije smrti, opaki stari škrtac,” nastavi žena, “zašto se za života nije ponašao kako Bog zapovijeda? Da je bio kako spada, onda bi imao koga da se o njemu brine dok je otezao papke, umjesto da ispusti dušu onako, sam kao pseto.”
“To je najveća istina na svijetu”, odgovori gospođa Dilber. “I time mu je presuđeno.”
“Sudila bi ja njemu i teže,” reče druga žena, “da je bilo još nečega za strpati u torbu. A sad otvaraj zavežljaj, stari Joe, da vidimo koliko to vrijedi. Reci bez izmotavanja. Ne plašim se da budem prva, baš me briga hoće li vidjeti. Svi mi dobro znamo da smo se pomogli, i to, mislim, još prije no što smo se našli ovdje. U tome nema grijeha. Otvori zavežljaj, Joe.”
Kavalirština, međutim, njezinih prijatelja to nikako nije mogla dopustiti, pa muškarac u izblijedjelu crnom odijelu prvi krenu u juriš i prvi pokaza svoj plijen. Koji nije bio baš obilat. Jedan do dva pečata, kutija za olovke, par dugmadi za manžete i broš ne baš velike vrijednosti, i to je bilo sve. Sve je to stari Joe pomno pregledao i procijenio, pa kredom na zid ispisao svotu što ju je bio spreman dati za svaki pojedini artikal, da bi na koncu sve i zbrojio videći da više nema ništa za dopisati.
“To je tvoj račun,” reče Joe, “i ne bih ti dao šest penija više pa da me živoga kuhaju. Tko je sljedeći?”
Sljedeća je na redu bila gospođa Dilber. Plahte i ručnici, nešto malo odjeće, dvije staromodne srebrne žličice, hvataljka za šećer i nekoliko cipela. I njen je račun bio na sličan način prikazan na zidu.
“Damama uvijek dajem previše. To mi je slabost, i to će me upropastiti”, reče stari Joe. “Ovo je tvoj račun. Ako zatražiš još jedan peni, i pokreneš to pitanje, pokajat ću se što sam bio tako darežljiv, pa odmah skidam pola krune.”
“A sad, Joe, razveži moj zavežljaj”, reče nato prva žena.
Joe se spusti na koljena da bi ga mogao udobnije raspetljati pa, razvezavši veliko mnoštvo čvorova, izvuče iz zavežljaja veliku i tešku rolu nekakve tamne tkanine.
“Što bi ti ovo bilo?” reče Joe. “Krevetne zavjese?”
“Oh!” odvrati žena, smijući se i naslanjajući se na prekrižene ruke. “Krevetne zavjese!”
“Ne misliš valjda kazati da si ih skinula, s kolutima i svime, dok je on još ležao iza njih?” upita Joe.
“O, da, jesam”, odvrati žena. “A zašto ne?”
“Tebe je majka rodila da zgrneš bogatstvo,” reče Joe, “a to će ti se sigurno i dogoditi.”

[You must be registered and logged in to see this link.]

“Sigurno je samo to da ne mogu zadržati ruku kad nešto može biti moje ako je samo ispružim, i još kad je riječ o takvom čovjeku, to ti se kunem, Joe”, odvrati žena hladno. “I sad nemoj da ti na deku kapne ulje.”
“To su njegove deke?” upita Joe.
“A što misliš, čije bi bile?” odvrati žena. “Sigurna sam da se ni bez njih neće prehladiti.”
“Nadam se samo da nije umro zato što je nešto uhvatio, ha?” reče stari Joe, zastavši usred posla i podigavši pogled.
“Toga se ne trebaš bojati”, odvrati stara. “Njegovo mi društvo baš nije tako milo da bih dangubila s njim da je bilo išta od toga. Ah! Ma možeš piljiti kroz tu košulju dok ti oči ne iscure i nećeš na njoj naći ni rupe ni izlizana mjesta. To mu je najbolja, a osim toga i vrlo fina. Da nije bilo mene, propala bi bez veze.”
“Kako to misliš propala bez veze?” upita stari Joe.
“Stavili su to na nj da ga u njoj pokopaju”, odgovori žena i nasmije se. “Netko je bio dovoljno lud za tako nešto, ali ja sam je opet skinula. Ako za to nije dobar i cic, onda on nije dobar nizašto. I taman bi mu pristajao tijelu. U tome ne bi bio ništa ružniji nego u ovom.”
Scrooge je užasnuto slušao čitav taj razgovor. Dok su tako sjedili skupljeni oko plijena, u oskudnom svjetlu kakvo je sebi mogla priuštiti starčeva svjetiljka, Scrooge ih je promatrao s gnušanjem i gađenjem, koje teško da bi moglo biti veće sve da su pred njim bili skaredni demoni koji prodaju samu lješinu.
“Ha, ha!” nasmije se ona ista žena kad im stari Joe, izvadivši flanelsku vrećicu s novcem, izbroja svakom njegovo. “To je, vidite, kraj priče! Dok je bio živ, svi su od straha bježali od njega, ali zato mi od mrtvoga imamo koristi! Ha, ha, ha!”
“Duše!” reče Scrooge, drhteći od pete do glave. “Sve mi je jasno, sve mi je jasno. Što se dogodilo tom nesretniku moglo bi se dogoditi i meni. Moj život sada teče u tom smjeru. Milostivi Bože, a što je sad ovo!”
On ustuknu od užasa, jer se prizor promijenio, tako da je Scrooge sad gotovo dotaknuo krevet: goli krevet bez zavjesa, na kojem je, pod dronjavom plahtom, ležalo nešto pokriveno, nešto što se, iako nijemo, glasalo užasnim jezikom.
Prostorija je bila vrlo mračna, isuviše mračna da bi je mogao razgledati imalo detaljnije, iako se Scrooge ogledao posvuda pokoravajući se tajnom impulsu, vođen željom da dozna kakva je to soba. Blijedo svjetlo, što je raslo vani, pade ravno na krevet, a na njemu je, opljačkano i oplindrano, samo, neoplakano, zanemareno, ležalo tijelo tog čovjeka.
Scrooge baci pogled na fantoma. Njegova je nepomična ruka bila uperena u glavu. Pokrov je bio tako nehajno namješten, tako da bi i najmanje podizanje, recimo prstom sa Scroogeove strane, razotkrilo lice. On promisli o tome, shvati koliko bi to bilo lako, pa čak i poželje da to učini, no povlačenje te koprene ne bijaše u njegovoj moći ništa više od tjeranja prikaze od sebe.
O hladna, hladna, kruta, strašna Smrti, postavi ovdje svoj žrtvenik, pa ga uresi svim strahotama nad kojima imaš vlast: jer to je tvoje
kraljevstvo! Ali kad je riječ o ljubljenoj, štovanoj i slavljenoj glavi, ti niti jednu njezinu vlas ne možeš skrenuti u svoje grozne svrhe, niti joj makar i jednu crtu lica učiniti mrskom. Nije bit u tome da je ruka otežala i da će, otpuštena, pasti; niti da su srce i puls mirni; već u tome da je ta ruka BILA otvorena, velikodušna i vjerna, a srce hrabro, toplo i nježno, a bilo kakvo čovjeku i dolikuje. Udri, sjeno, udri! I gledaj kako iz rane izlijeću njegova dobra djela, da zasiju svijet besmrtnim životom!
Nikakav glas ne izgovori te riječi u Scroogeove uši, pa ipak ih on začu kad je pogledao na krevet. I pomisli: Kad bi se taj čovjek sad mogao dići, što bi mu bila prva misao? Pohlepa, oštro cjenjkanje, gramzive brige? A sve ga je to dovelo do slavna i bogata kraja, doista!
Ležao je on tako, u tamnoj praznoj kući, a da nije bilo ni muškarca ni žene ni djeteta da kažu: Bio je dobar prema meni u ovom ili onom, i zbog sjećanja na tu jednu dobru riječ, sad ću ja biti dobar prema njemu. Po vratima je grebla mačka, a pod podlogom ognjišta čulo se glodanje štakora. A što su oni htjeli u toj sobi smrti, i zašto su bili tako živahni i nemirni, o tome se Scrooge nije usuđivao ni misliti.
“Duše!” reče. “Ovo je strašno mjesto! Odem li s njega, iza sebe neću ostaviti njegovu pouku, u to se uzdaj. Idemo!”
Duh je i dalje nepomičnim prstom upirao u pokojnikovu glavu. “Shvaćam što želiš,” odvrati Scrooge, “i rado bih to učinio, kad bih
samo mogao. Ali za to nemam snage, Duše. Nemam te snage.”
Ponovno mu se učinilo da ga Duh gleda.
“Ako postoji samo jedan čovjek u gradu koji je zbog smrti tog čovjeka nešto osjetio,” reče Scrooge, upravo na mukama, “onda mi ga pokaži, Duše, ja te preklinjem!”
Fantom na trenutak raširi pred njim, poput krila, svoj tamni plašt, i potom, povukavši ga, otkri sobu osvijetljenu dnevnim svjetlom, u kojoj je bila majka s djecom.
Ona je očito čekala nekoga, i to sa zabrinutim uzbuđenjem, jer je neprestance hodala gore-dolje, trzala se na svaki sušanj, pogledavala kroz prozor, zirkala na sat, pokušavala, no uzalud, zabaviti se iglom, i jer je jedva podnosila glasove djece u igri.
Napokon se začu i dugo očekivano kucanje. Ona požuri do vrata i dočeka muža; čovjeka čije lice bijaše otežalo od brige i potišteno, iako je još bio mlad. Na njemu je sad bio čudan izraz, svojevrsna ozbiljna veselost koje se stidio i koju se trudio potisnuti.
On sjede za večeru što ga je čekala kraj ognjišta, a kad ga ona slabašnim glasom upita kakve su novosti (što se dogodilo tek nakon duge šutnje), on kao da, zbunjen, nije znao što da joj na to odgovori.
“Jesu li dobre,” reče ona, “ili loše?” – u želji da mu pomogne. “Loše”, odvrati on.
“Sasvim smo propali?”
“Ne. Još ima nade, Caroline.”

[You must be registered and logged in to see this link.]


“Ako se on pokaje,” reče ona zaprepašteno, “onda je još ima! Ako se dogodi takvo čudo, onda ništa više nije beznadno.”
“On se više ne može pokajati”, odvrati njen suprug. “Jer je mrtav.”
Ako joj lice ne laže, bila je to blaga i strpljiva žena; pa ipak je u srcu bila zahvalna sudbini što to čuje, pa je to i rekla, sklopljenih ruku. Idućega časa počne moliti za oprost, i zaista joj bijaše žao, ali je ono prvo bio čist osjećaj iz srca.
“Što mi reče ona supijana žena o kojoj sam ti sinoć pričao, kad sam pokušavao doći do njega i dobiti tjedan dana poštede, a ja mislio da je to naprosto isprika, da me se otrese, a sad se ispostavlja da je to bila čista istina. On tada ne samo da je bio teško bolestan, nego i na samrti.”
“Na koga će prijeći naš dug?”
“To ne znam. Ali prije no što do toga dođe, uspjet ćemo nekako nabaviti novac, no čak da nam to i ne uspije, zaista ćemo biti vrlo zle sreće
ako u njegovu nasljedniku pronađemo tako nemilosrdna vjerovnika. Noćas ćemo, Caroline, spavati s mnogo manje tereta na duši!”
Da. Koliko god da im se smekšala duša, istodobno se i olakšala. Dječja lica, zanijemila i okupljena oko stola, željna da čuju to što tako malo razumiju, postala su svijetlija, i čitava je kuća postala sretnija zbog smrti tog čovjeka! Jedini osjećaj koji mu je Duh mogao pokazati, a koji je prouzročio taj događaj, bijaše osjećaj zadovoljstva.
“Pokaži mi neki nježan osjećaj povezan s njegovom smrću,” reče Scrooge, “ili će mi, o Duše, ona mračna soba, iz koje smo netom izašli, zauvijek ostati pred očima.”
Duh ga povede kroz nekoliko ulica znanih njegovim nogama, i dok su tako išli, Scrooge je pogledavao tu i tamo tražeći sebe, ali ga nigdje nije bilo. Uđoše u kuću ubogoga Boba Crachita, u stan koji je već bio posjetio, i tamo zatekoše majku i djecu posjelu oko vatre.
Tiho. Sve je vrlo tiho. Bučni mali Crachiti sjede u kutu, nepomični kao kipovi, sjede i gledaju u Petera, koji pred sobom drži knjigu. Majka i kćeri zabavljene su šivanjem. Ali su bome i one bile tihe!
“‘Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni.’”
Gdje je već Scrooge čuo te riječi? Nije ih sanjao. Momčić ih je zacijelo pročitao u trenutku kad su on i Duh prelazili preko praga. Zašto nije i nastavio?
Majka položi svoj rad na stol pa podiže ruku do lica. “Od te me boje bole oči”, reče ona.
Boje? O, siroti Majušni Tim!
“Sad su mi opet malo bolje”, reče Crachitova žena. “Samo mi slabe od svjetlosti svijeće, a tvom ocu, kad se vrati kući, ni za sav svijet ne bih pokazala da me bole oči. A sad bi već nekako mogao doći.”
“Već je i trebao”, odvrati Peter, zaklapajući knjigu. “Ali, majko, mislim da je posljednjih nekoliko dana hodao sporije no obično.”
Ponovno svi duboko utihnuše. Napokon ona progovori, i to mirnim, veselim glasom, koji samo jednom zape:
“Sjećam se kako je hodao... sjećam se kako je hodao s Majušnim Timom na plećima, i to vrlo brzo.”
“I ja se toga sjećam”, uzvikne Peter. “I to često.”
“I ja se sjećam!” uzvikne još netko. A zatim i svi ostali.
“Ali on je bio vrlo lagan, pa ga je lako bilo i nositi,” nastavi ona, zadubljena u posao, “a otac ga je volio toliko da mu to uopće nije bilo teško; uopće nije bilo teško. Al evo i tate na vratima!”
Ona mu požuri ususret; a mali Bob u dugom šalu – a zaista mu je, sirotanu, i bio potreban – uđe u sobu. Na zagrijanoj polici na ognjištu već ga je čekao njegov čaj, i sad su svi nagrnuli, natječući se u uslužnosti. Tad mu se dva mlada Crachita uspeše na koljena i prisloniše, svako djetence obraščić na njegov obraz, kao da vele: “Nije važno, tata. Nemoj se žalostiti!”
Bob je s njima bio vrlo veseo, pa je veselo razgovarao s čitavom obitelji. Pogledao je rad na stolu, pa pohvalio marljivost i brzinu gospođe Crachit i djevojaka. I reče kako će biti gotovi još mnogo prije nedjelje.
“Nedjelje! Znači, bio si danas, Roberte?” reče njegova žena.
“Da, draga”, odvrati Bob. “A bilo bi mi drago da si i ti bila. Mislim da bi ti odmah bilo bolje kad bi vidjela kakvo je tamo zelenilo. Ali ćeš ga i tako viđati često. Obećao sam mu da ću se odšetati onamo u nedjelju. Moje djetešce, moje djetešce!” zaplače Bob. “Moje djetešce!”
Slomio se posve iznenada. I protiv toga nije mogao ništa. Da je mogao, to bi možda značilo da su on i dijete dalji no što su uistinu bili.
Izišao je iz prostorije i uspeo se na kat, u sobu veselo osvijetljenu, urešenu za Božić. Tu je bila stolica, postavljena tik uz dijete, a bili su tu i znaci da je tu netko nedavno bio. Ubogi Bob sjedne u nju, a kad je malo
promislio i sabrao se, poljubio je malo lišce. Pomirio se s tim što se dogodilo, pa se vratio dolje ponovno sasvim sretan.
Povukli su se do vatre i započeli razgovor, dok su djevojke i majka nastavljale posao. Bob im ispriča o izuzetnoj dobroti nećaka gospodina Scroogea, kojega je vidio najviše jedanput, no koji ga je, sretnuvši ga danas na ulici, i videći da izgleda pomalo – “znate, kao da vam baš i ne ide” – kako reče Bob, odmah upitao što se to dogodilo da ga je tako pogodilo.
“Našto sam mu ja sve ispričao,” reče Bob, “jer nikada niste ni čuli za gospodina koji bi govorio tako ljubazno. ‘Od srca žalim, gospodine Crachit, što vam se to dogodilo,’ reče mi on, ‘i od srca mi je žao i vaše valjane žene.’ Sasvim usput, kako li je to uopće uspio doznati, eto, to mi nije jasno.”
“Doznati što, dragane?”
“Pa mislim, da si valjana žena”, odvrati Bob. “Pa to je općepoznato!” reče Peter.
“Odlično opažaš, moj dječače!” uzvikne Bob. “I nadam se da je tako. ‘Od srca žalim,’ reče on, vašu valjanu ženu. Ako vam mogu na bilo koji način biti od koristi,’ reče on, pružajući mi svoju posjetnicu, ‘evo vam moje adrese. Samo dođite do mene.’ I mislim,” zaplače Bob, “nije to ni zbog čega što bi za nas mogao učiniti, koliko zbog njegove ljubaznosti, koja me zaista utješila. Zaista mi se činilo kao da je poznavao našeg Majušnoga Tima i da suosjeća s nama.”
“Sigurna sam da je on čestita duša!” reče gospođa Crachit.
“U to bi, ljubavi, bila još sigurnija”, odvrati Bob, “da si ga vidjela i razgovarala s njim. Ne bi me uopće iznenadilo, pazi što sam ti rekao, da Peteru dade bolji posao.”
“Daj sad čuj ovo, Peter”, reče gospođa Crachit.
“A onda,” klikne jedna od djevojčica, “Peter će si naći nekoga za društvo, pa se i sam okućiti.”
“Mala idi u peršin!” odvrati Peter, široko se nasmiješivši.

[You must be registered and logged in to see this link.]


“To može biti, ali i ne mora,” reče Bob, “bar ne u skoroj budućnosti; iako, draga moja, za to još ima u Boga dana. Ali kad god se ili kako god se razdvojili, siguran sam da nitko od nas neće zaboraviti sirotoga Majušnoga Tima – je li da nećemo – tog prvog od nas koji je otišao?”
“Nikada, oče!” povikaše svi odjednom.
“A ja znam”, reče Bob, “znam, mili moji, kad se sjetimo kako je strpljiv i blag bio, iako je bio samo još malo, maleno dijete, da se nećemo moći svađati zbog sitnica, i pritom zaboraviti na Majušnoga Tima.”
“Ne, nikada, oče!” uskliknuše svi ponovno.
“Kako sam sretan,” reče mali Bob, “kako sam sretan!”
Gospođa Crachit ga poljubi, poljubiše ga i kćeri, poljubiše ga i dva mlada Crachita, a s Peterom se rukovao. Duše Majušnoga Tima, tvoja djetinja bit od samoga je Boga!
“Duše,” reče Scrooge, “nešto mi govori da se bliži trenutak rastanka. Znam to, iako ne znam kako. Reci mi tko je taj čovjek što smo ga vidjeli kako leži mrtav?”
Duh Božića koji tek trebaju doći povede ga ponovno, kao i prije – iako kroz druga vremena, shvati Scrooge, jer doista, u kasnijim vizijama kao da i nije bilo nikakva reda, i zajedničko im bijaše samo što svi bijahu u budućnosti – povede ga u boravišta poslovnih ljudi, ali mu pritom nigdje ne pokaza njega samoga. Duh, zapravo i nije zastajao ni zbog čega, nego je samo ravno produživao, kao da žuri prema nekom cilju kojeg se tek sada poželio, i tako sve dok ga Scrooge ne zamoli da na trenutak malo uspori.
“To dvorište,” reče Scrooge, “kroz koje sada žurimo, mjesto je gdje obavljam poslove, i to već dugo vremena. Vidim kuću. Daj mi da vidim što ću biti u danima budućim.”
Duh zastane, no ruka mu je bila uprta u nešto drugo.
“Kuća je tu”, uzvikne Scrooge. “Zašto pokazuješ u drugom smjeru?” Neumoljivi prst nimalo se ne pomaknu.
Scrooge požuri do prozora svog ureda i pogleda unutra. I dalje je to bio ured, ali ne njegov. Namještaj nije bio isti, a lik u stolcu nije bio on. Duh je pokazivao prstom kao i prije.
Scrooge još jednom posluša Duha, i pitajući se kamo ga to vodi, pođe za njim dok ne dođoše do željeznih vrata. Prije no što će ući, zastao je i oglednuo se.
Crkveno groblje. Ovdje, dakle, pod zemljom leži taj jadnik kojemu će ime sada doznati. Bijaše to dostojno mjesto. Okruženo kućama, obraslo travom i korovom, što su rasli u smrt, ne u život, zagušeni prevelikim brojem pokopanih, tusti od preždrta apetita. Dostojno mjesto!
Duh je stajao među grobovima i pokazivao rukom prema jednom grobu. Scrooge pođe prema njemu sav dršćući. Fantom je bio isti onakav kakav je bio i prije, no Scroogea uplaši jer je u njegovu dostojanstvenom liku počeo naslućivati neko novo značenje.
“Prije no što priđem bliže tom kamenu na koji pokazuješ prstom,” reče Scrooge, “odgovori mi na jedno pitanje. Jesu li to sjene stvari koje će biti, ili sjene stvari koje bi se samo mogle dogoditi?”
Duh i dalje upiraše prstom prema grobu kraj kojeg su stajali. “Ljudski putovi predmnijevaju izvjesne ciljeve do kojih, ustraju li
ljudi na njima, ti putovi sigurno vode”, reče Scrooge. “No ako s tih putova
skrenemo, onda će se promijeniti i kraj. Reci mi da je isto i sa svime što mi pokazuješ!”
Duh je bio neumoljiv kao i prije.
Scrooge polako zamilji prema grobu, tresući se čitavim tijelom pa, slijedeći pogledom prst, pročita na spomeniku zapuštena groba vlastito ime: EBENEZER SCROOGE.


“Zar sam ja taj što leži u grobu?” kriknu on i padne na koljena. Prst se makne s groba i upre u njega, pa se vrati.
“Ne, Duše! O ne, ne!”
Prst je i dalje upirao kao i prije.
“Duše!” uzvikne Scrooge, grčevito ga držeći za halju, “Poslušaj me! Ja više nisam onaj koji sam bio. Ja neću biti čovjek kakav bih zacijelo bio da nije bilo ovog susreta. Ali reci mi bar to, je li za mene zaista izgubljena svaka nada?”
Ruka kao da prvi put zadrhta.
“Dobri Duše,” nastavi Scrooge, pavši na tlo pred njim, “tvoja narav posreduje za mene, i žali me. Reci mi samo to da još mogu promijeniti te sjene što si mi ih pokazao, samo ako promijenim svoj život!”
Dobra ruka zadrhta.
“Častit ću Božić u srcu svojemu, i truditi se da potraje čitavu godinu. Živjet ću u Prošlosti, Sadašnjosti i Budućnosti. Duhovi i jednog i drugog i trećeg borit će se sa mnom. I neću se oglušiti na njihove pouke. O, reci mi da mogu prebrisati spužvom natpis na tom spomeniku!”
U svojoj muci, Scrooge uhvati Duha za ruku. Ovaj je pokuša istrgnuti, no Scrooge je u svom preklinjanju bio jak, i uspije je zadržati. No nato ga Duh, još jači, odbaci.
Sklapajući ruke u posljednjoj molitvi, preklinjući da mu se izmijeni sudbina, Scrooge najednom vidje kako se fantomu mijenjaju i kukuljica i halje. One se skupe, padnu i srozaju na rub kreveta.

[You must be registered and logged in to see this link.]


Da! Bio je to njegov krevet. I krevet i soba bili su njegovi. Ali, što je u svemu bila najsretnija novost, vrijeme što je ležalo pred njim bilo je njegovo, i u njemu se mogao popraviti!
“Živjet ću u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti!” ponovi Scrooge, ispetljavajući se iz kreveta. “Sva tri duha borit će se u meni. O, Jacobe Marleyju! Hvaljeno budi zbog toga i Nebo i Božić! Izgovaram to na koljenima, stari Jacobe, na koljenima!”
Bio je toliko ustreptao i ozaren vlastitim dobrim namjerama, da mu se slomljeni glas jedva odazivao pozivima. Jecao je grčevito u svom sukobu s Duhom, a lice mu je bilo oblito suzama.
“Nitko ih nije strgnuo,” zaplače Scrooge, gužvajući krevetsku zavjesu, “nitko ih nije strgnuo, s alkama i svime. One su ovdje, ja sam ovdje, sjene svega što bi moglo biti mogu se rastjerati. I ja ću ih rastjerati. Znam da hoću!”
Ruke mu se za svo to vrijeme zabavljahu odjećom: izvrtao ju je, izokretao, parao, pogrešno slagao, činio je sudionicom u svakojakim ekstravagancijama.
“Ne znam što da radim!” uzvikne Scrooge, smijući se i plačući u isti mah, i pretvarajući se čarapama u savršenog Laokoona. “Lak sam kao perce i sretan kao anđeo. I veseo kao školarac. I ošamućen kao pijanac.
Sretan Božić svima! Sretan Božić čitavome svijetu. Hej, vi! Oho! Bog vas poživio!”
Odskakutao je u dnevnu sobu, i sad je stajao tako, savršeno oran. “Tu je tava u kojoj je bio sok od pečenja!” uzvikne Scrooge, pa
ponovno krene i stade obilaziti ognjište. “Tu su vrata kroz koja je ušao
duh Jacoba Marleyja! Tu je kut u kojem je sjedio Duh Današnjeg Božića! Tu je i prozor s kojega sam gledao lutajuće duhove! Sve je tako, sve je istina, sve se to dogodilo. Ha, ha, ha!”
Pravo govoreći, kad se uzme u obzir da je riječ bila o čovjeku koji već toliko godina s tim nije imao nikakve prakse, bio je to prekrasan smijeh, najveličanstveniji smijeh. Otac dugog, dugog slijeda blistavih smjehova!
“Ja ne znam ni koji je dan u mjesecu!” reče Scrooge. “I ne znam kako sam dugo bio među duhovima. Ne znam zapravo ništa. Ja sam još djetešce. Ali nije ni važno. Nije me briga. Draže mi je da budem dijete. O, Bog vas živio! Hej, vi! Juhuu!”
No u tim ga zanosima zaustave crkvena zvona, najdivnijom zvonjavom što ju je ikad bio čuo. Tras, bom, lup, zvon, zvek, cin. Cin, zvek, zvon, lup, bom, tras! O preslavno, preslavno!
Pritrčao je prozoru, otvorio ga pa izvirio glavu. Ni magle ni smoga; bistro, jasno, vedro, životno, svježe; svježina što svira u gajde, svira krvi da zapleše brže; zlatno svjetlo; rajsko nebo; sladak svježi zrak; vesela zvona. O, preslavno. Preslavno!
“Koji je danas dan?” poviče Scrooge, obraćajući se dječaku u
nedjeljnom ruhu, a koji se vjerojatno doskitao da vidi što je s njim. “HA?” uzvrati dječak, čudeći se svom snagom.
“Koji je danas dan, lijepo moje momče?” reče Scrooge. “Danas!” odgovori dječak. “Pa mislim, danas je BOŽIĆ.”
“Božić!” reče Scrooge razgovarajući sam sa sobom. “Nisam ga propustio. Duhovi su sve to učinili za ciglu jednu noć. Oni mogu sve što hoće. Naravno da mogu. Naravno da mogu. Zdravo, lijepi moj dječače!”
“Zdravo!” odvrati dječak.
“Znaš li za peradara, u drugoj ulici, na uglu?” upita Scrooge. “Volio bih da ga znam i bolje”, odvrati momčić.
“Pametna li dječaka!” reče Scrooge. “Izuzetna li dječaka! A znaš li jesu li prodali onog purana šampiona što im je visio u prozoru? Ne onog manjeg, nego onog većeg?”
“Kako? Onog što je veći od mene?” odvrati dječak.
“O ljupka li dječaka!” reče Scrooge. “Kakvo je samo zadovoljstvo razgovarati s njim. O da, moj gizdelinu!”
“Visi još i sada”, odvrati dječak. “Zaista?” reče Scrooge. “Pođi i kupi ga.” “Pođite sami!” uzvikne dječak.
“Ne, ne,” reče Scrooge, “jako mi se žuri. Pođi i kupi ga, i reci da ga donesu ovamo, pa ću im reći kamo da ga odnesu. Vrati se s trgovcem, dat ću ti šiling. Vrati se za pet minuta, dat ću ti pola krune!”
Dječak nestane kao metak. Morao bi biti dobar strijelac sigurne ruke, taj koji bi mogao ispaliti pušku i upola tako brzo.
“Poslat ću ga Cratchitovima!” prošaptao je Scrooge, trljajući ruke i pucajući od smijeha. “A neće ni znati tko im ga šalje. A dvaput je veći od Majušnoga Tima. Joe Miller nikad nije napravio takav vic kao što ću ga napraviti ja šaljući im tog purana!”
Ruka kojom je ispisao adresu nije bila baš sasvim sigurna, no ipak ju je nekako uspjela napisati, nakon čega siđe niza stube da otvori ulična vrata, spreman da dočeka peradareva namještenika. Dok je stajao tako, čekajući njegov dolazak, pogled mu padne na zvekir.
“O, njega ću voljeti dok sam živ!” uzvikne Scrooge i potapše ga rukom. “A prije sam ga jedva znao i pogledati. A kako mu je čestit izraz na licu! Kakav prekrasan zvekir! Ali evo i purana. Hej! Hopa! Kako smo! I sretan Božić!”
Kakav puran! Taj zacijelo nikad nije ni mogao stajati na nogama, takva ptičurina. Istog bi ih časa slomio, kao da su štapići pečatnoga voska. “Pa mislim, nemoguće je to odnijeti do Camden Towna”, reče
Scrooge. “Morat ćete uzeti kočiju.”

[You must be registered and logged in to see this link.]

Smijuljenje s kojim je to izrekao, i smijuljenje s kojim je platio purana, i smijuljenje s kojim je platio kočije, i smijuljenje s kojim je dječaku dao nagradu za njegov trud, nadmašilo je samo smijuljenje s kojim je bez daha sjeo u naslonjač, da bi se nastavio smijuljiti sve dok nije zaplakao.
Brijanje baš nije bilo lagan posao, jer mu se ruka nastavila jako tresti, a brijanje zahtijeva pažnju, čak i kad čovjek ne pleše brijući se. Ali sve da si je odsjekao komad nosa, on bi na to mjesto samo zalijepio komad flastera i bio time posve zadovoljan.
Odjenuo se “sav u najbolje” pa napokon izišao na ulicu. Ljudi su se već počeli izlijevati iz kuća, baš kako ih je vidio s Duhom Današnjeg Božića, pa je Scrooge, hodajući s rukama prekriženim na leđima, sve njih pogledavao s radosnim smiješkom na licu. Doimao se, jednom riječju, tako neodoljivo ljubazno, da mu tri-četiri dobro raspoložena momka rekoše: “Dobro vam jutro, gospodine! I sretan vam Božić!” A Scrooge je poslije često znao govoriti da su od svih mednih zvuka što ih je ikada čuo, njegovim ušima ovi ipak bili najmedniji.
Nije još otišao daleko kad ugleda kako mu u susret dolazi punački gospodin, onaj isti koji je jučer ušao u njegovo računovodstvo i rekao: “Scrooge i Marley, ako se ne varam?” Srce mu ubode po misao na to kako
će ga stari gospodin pogledati kad se sretnu, no bilo mu je jasno kakav put leži pred njim, pa je njime i pošao.
“Dragi moj gospodine”, reče Scrooge, ubrzavajući korak i hvatajući staroga gospodina objema rukama. “Kako ste? Nadam se da ste jučer uspjeli u svom naumu. To je od vas bilo jako lijepo. Čestit vam Božić, gospodine!”
“Gospodin Scrooge?”
“Da”, odvrati ovaj. “To mi je ime, no bojim se da vam neće biti drago. Dopustite mi da vas zamolim za oproštenje. I hoćete li biti tako dobri” – i tu mu Scrooge šapne nešto na uho.
“Bog s nama!” uzvikne gospodin kao da je ostao bez daha. “Dragi moj gospodine Scrooge, mislite li to ozbiljno?”
“Ako vam je po volji”, reče Scrooge. “I ni pare manje. A uvjeravam vas da tu ima i mnogo zaostalih rata. Hoćete li mi učiniti tu uslugu?”
“Moj dragi gospodine”, odvrati onaj drugi, rukujući se s njim. “Naprosto ne znam što da kažem na takvo veliko...”
“Ne recite ništa, molim vas”, prekine ga Scrooge. “Dođite do mene.
Biste li svratili do mene?”
“O, kako da ne!” kliknu stari gospodin. A bilo je vrlo jasno i da to misli sasvim ozbiljno.
“Hvala najljepša”, reče Scrooge. “Mnogo ste me zadužili.
Zahvaljujem vam pedeset puta. Bog vas blagoslovio!”
Potom ode u crkvu, a onda se šetao gradom, gledajući ljude kako žure amo-tamo, i gladio djecu po glavi, i propitkivao prosjake, i zagledao u kuhinje po kućama i podizao pogled na prozore, otkrivajući kako ga sve to ispunjava zadovoljstvom. Nikad nije ni sanjao da bi mu ijedna šetnja – da bi mu zapravo išta – mogla pribaviti toliko radosti. A popodne skrene korak prema kući svog nećaka.
Prošao je ispred vrata desetak puta prije nego što je skupio hrabrosti da se popne i zakuca. No onda je ipak jurnuo i učinio baš to:
“Je li gazda kod kuće, dušo malena?” reče Scrooge djevojčici. Krasna djevojčica! Jako.
“Je, gospodine.”
“Pa gdje je, ljubavi?” reče Scrooge.
“On je u blagovaonici, zajedno s gospođom. Povest ću vas gore, ako izvolite.”
“Hvala najljepša, ali mi se već poznajemo”, reče Scrooge, s rukom već na kvaki blagovaonice. “Ući ću sam, draga moja.”
Polako je okrenuo kvaku, a onda provirio licem iza vrata. Oni su gledali u stol (na kojem je bilo svega obilja); jer su mlade domaćice u takvim prilikama vrlo nervozne, pa vole da im je sve na očima, kako bi vidjele je li sve u redu.
“Fred!” reče Scrooge.

[You must be registered and logged in to see this link.]


Srca ti živoga, kako se nevjesta prepala! Scrooge je na trenutak zaboravio da ona sjedi u kutu, jer to inače ne bi nipošto bio učinio.
“O Bog me blagoslovio!” uzviknu Fred. “Tko je sad to?”
“To sam ja. Tvoj ujak Scrooge. Došao sam na večeru. Smijem li ući, Fred?”
Dajte ga amo! Milost Božja da mu, rukujući se, nije otrgnuo ruku. Već za pet minuta bio je kao kod kuće. Ništa nije moglo biti srdačnije. Nevjesta je izgledala baš onako. Tako je izgledao i Topper kad je on došao. Tako je izgledala i punačka sestra, kad je ona došla. Tako su izgledali svi kad su oni došli. Prekrasna zabava, prekrasne igre, prekrasna jednodušnost, prekrasna sreća!
Ali sutradan je već uranio u svoj ured. O, zaista je uranio. Kad bi samo mogao doći prvi, pa uhvatiti Boba Cratchita da kasni! To si je stavio na dušu.
I tako je i bilo, da, zaista je bilo! Sat otkuca devet. Nema Boba. Prošlo je i četvrt sata. Nema Boba. Kasnio je punih osamnaest i pol minuta iza svog uobičajenog vremena. Scrooge je sjedio s vratima širom otvorenima, eda bi ga mogao vidjeti kako dolazi u svoju Bačvu.
Šešir je već bio skinuo, prije no što je otvorio vrata; skinuo je i šal. Bio je na svom stolcu dok bi dlanom o dlan, i potjerao pero kao da želi prestići deveti sat.
“Zdravo!” progunđa Scrooge svojim uobičajenim glasom, koliko ga je god mogao hiniti. “Što vam sad to znači, dolaziti u ovo doba dana?”
“O, gospodine, zaista mi je jako žao”, reče Bob. “Zaista sam
zakasnio.”
“Zaista?” ponovi Scrooge. “Da. Mislim da jeste. Dođite malo ovamo,
ako izvolite.”

[You must be registered and logged in to see this link.]


“Ali gospodine, to je samo jednom godišnje”, reče Bob molećivim glasom, pojavljujući se iz Bačve. “To se više neće ponoviti. A jučer smo se, gospodine, baš proveselili.”
“A sad, da i ja vama nešto kažem, prijatelju”, reče Scrooge. “Ne pada mi na pamet da to i dalje trpim. I stoga”, nastavi on, pa skoči sa stolca i tako ga lupi po prsluku da ovaj otetura natrag u Bačvu: “i stoga vam mislim povisiti plaću!”
Bob zadrhta i primakne se još malo bliže ravnalu. Na trenutak mu kroz glavu prostruji misao da njime pljesne Scroogea, da ga uhvati i poviče ljudima u dvorištu da mu pomognu i priskoče s luđačkom košuljom.
“Sretan vam Božić, Bob!” reče Scrooge sa srdačnošću koja se nije mogla pobrkati s ničim drugim, pa ga pljesne po plećima. “Mnogo sretniji, Bob, moj dobri mladiću, no što sam vam ga priredio kroz mnoge godine! Podići ću vam plaću, i potruditi se da pomognem vašoj obitelj u oskudici, pa ćemo još danas popodne raspraviti o vašem stanju, i to nad zdjelom
vruće božićne sangrije! I raspirite vatru i, Bobe Cratchitu, prije no što stavite sljedeću točku na i, kupite još jedna kolica ugljena!”
I Scrooge svoje obećanje nije samo održao, nego i premašio. Učinio je sve to, i neizmjerno više od toga, a Majušnome Timu, koji NIJE umro, postao je drugim ocem. I postao je tako dobar prijatelj, tako dobar gazda, tako dobar čovjek, da boljega dobri stari grad nije poznavao, niti ovaj niti
ijedan drugi dobri stari grad, ili gradić, ili predgrađe, ili dobri stari svijet. Neki su se smijali, videći tu promjenu, no on ih je puštao da se smiju, i malo se na to obazirao; jer je bio dovoljno mudar da bi znao da se na ovome svijetu nikad ništa dobro nije dogodilo, a da ljudi na to u početku nisu izlili svoju mjericu smijeha; a znajući da su ti i tako slijepi, pomislio je kako je onda bolje da oči sakriju u nabore smijeha, nego da ih ta bolest napadne u kojem od svojih manje dopadljivih oblika. Njegovo se srce smijalo: i za nj je to bilo dovoljno.
S Duhovima više nije imao posla, već je živio povodeći se za načelom potpunog trezvenjaštva, od tada pa dovijeka; i uvijek su o njemu govorili da on, ako itko, zna kako se slavi Božić. Neka bi se isto poistinu reklo i o nama, svima nama! I tako, kao što reče Majušni Tim: Bog nas blagoslovio, sve nas!