Čarls Dikens-Oliver Twist

Ovaj roman je jedinstven jer se smatra prvim engleskim romanom s djetetom kao glavnim likom. Takođe jedan je od prvih socijalnih romana, a njegova posebnost je u iskazivanju društvene nepravde i teškog položaja siromaha u Engleskoj u 19. stoljeću, ali i romantičnom prikazu kriminalaca i gradskog podzemlja.

ili
Život općinskog djeteta

I. POGLAVLJE
U KOJEM SE OPISUJE MJESTO GDJE SE RODIO OLIVER TWIST I PRILIKE U KOJIMA JE DOŠAO NA SVIJET
Pored ostalih javnih zgrada u gradu — a bit će s mnogih razloga uputno da ga ne spomenem, i zato ga neću nazvati ni izmišljenim imenom — ističe se jedna zgrada, koja je zajednička gotovo svim gradovima, velikima i malima, naime — ubožnica. U toj se ubožnici rodio smrtnik čije se ime nalazi u naslovu ovoga poglavlja, no nije potrebno da ponovim dan, mjesec i godinu njegova rođenja, jer za čitatelja i ne bi bilo važno, barem ne u prilikama u kojima se to zbilo.
Kad je uz pomoć općinskog ranarnika došao na ovaj svijet briga i nevolja, još je dulje vremena bilo vrlo dvojbeno da li će dijete uopće preživjeti, pa da ga nazovu nekim imenom. U tom bi slučaju bilo više nego vjerojatno da se ovi zapisi ne bi nikad pojavili, ili, kad bi se i pojavili, da bi ispunili nekoliko strana te se odlikovali nepromjenljivom vrijednošću kao najsažetiji i najvjerniji životopis sačuvan u književnosti ma kojega vremena ili bilo koje zemlje.
Iako nisam sklon ustvrditi da je činjenica biti rođen u ubožnici već sama po sebi vrlo sretna i zavidna okolnost koja može zadesiti živo stvorenje, a ono ipak želim reći da je u ovom naročitom slučaju to bilo najbolje što se Oliveru Twistu uopće moglo dogoditi. Činjenica je da su imali mnogo muke dok su privoljeli Olivera da sam preuzme dužnost disanja — naporan posao, ali ga je običaj učinio potrebnim za naše bivstvovanje — i on je neko vrijeme, dišući teško, ležao na maloj vunenoj prostirci, lebdeći između ovoga i drugog života, a da ga je prevaga očito vukla k onome drugom. E, da su Olivera u tim kratkim časovima okružavale brižljive bake, zabrinute tetke, iskusne dadilje i premudri doktori, on bi u najkraćem roku nesumnjivo i sasvim neizbježno bio umro. No, budući da se kraj njega nalazila samo jedna stara ubogarka, kojoj se već vrtjelo uslijed nenavikle porcije piva, i općinski ranarnik koji takve poslove obavlja prema ugovoru, Oliver i Priroda borili su se sami za odluku. Posljedica je bila da je Oliver poslije kratke borbe udahnuo zraka, kihnuo i spremao se da stanarima ubožnice najavi činjenicu da je općini nametnut nov teret, tako snažnim krikom kako se to moglo i očekivati od zdrava dječaka koji je tek prije tri i četvrt minute ovladao jednom novom snagom — svojim glasom.
Kad je Oliver pružio taj prvi dokaz slobodnog i vlastitog djelovanja svojih pluća, zašuštao je od krpeži sastavljen pokrivač koji je nehajno bio bačen na željezni krevet; s uzglavlja se s teškom mukom uzdiže blijedo lice mlade žene i zamirući glas izusti jedva razumljive riječi: »Dajte da vidim dijete pa da umrem«.
Ranarnik je sjedio licem okrenut vatri, naizmjence grijući i trljajući dlanove, no kada je mlada žena progovorila, ustade i, prišavši uzglavlju postelje, reče mnogo blažim glasom nego što se od njega moglo očekivati:
»Još ne smijete govoriti o umiranju.«
»Nipošto ne, blagoslovi je, o Gospode«, upadne mu u riječ bolničarka stavivši naglo u džep zelenu staklenu bocu, odakle je s očitim zadovoljstvom u kutu gucnula. »Blagoslovi je, o Gospode! Kad proživi moje godine, gospodine, pa kad bude imala trinaestero djece, a svi pomru osim dvoje koja su u ubožnici kao i ja, onda neće tako tugovati kao sada, srdašce malo! Mislite na sreću što ste majka i što imate takvo jagnješce!«
Čini se da ti utješni izgledi na budućnost jedne majke nisu imali pravog učinka. Bolesnica odmahne glavom te ispruži ruku prema djetetu.
Ranarnik joj ga položi u naručje. Ona strastveno priljubi hladne, blijede usne na njegovo čelo, prijeđe rukama preko svoga lica, pogleda zaplašeno oko sebe, protrne, padne nauznak — i umre. Stadoše joj trljati grudi, ruke i sljepočice, no njena se krv zauvijek sledila. Govorili su joj o nadi i pomoći, ali je žena odavno napustila i jedno i drugo.
»Svršeno je, gospođo Thingummy!« reče napokon ranarnik.
»Jadna mala, da — svršeno!« reče bolničarka podižući čep zelene boce koji je pao na jastuk kada se sagnula da pridigne dijete. »Jadna mala!«
»Ne treba da šaljete po mene, sestro«, reče ranarnik navlačeći rukavice vrlo pažljivo. »Dijete će po svoj prilici biti vrlo nemirno. U tom slučaju dajte mu malo zobene kaše.« Stavi šešir na glavu, uputi se vratima, prođe kraj kreveta i nadoveže: »Ipak, bila je lijepa djevojka. Odakle je došla?«
»Donesoše je ovamo prošle noći, po nalogu nadglednika«, odgovori stara žena. »Našli su je gdje leži na ulici; dobrano je pješačila, jer joj je obuća bila sva izderana, ali nitko ne zna odakle je došla i kamo se uputila.«
Ranarnik se nagne nad mrtvo tijelo i podiže lijevu ruku pokojnice. »Stara priča«, reče klimajući glavom: »Ne vidim vjenčanog prstena. E, laku noć!«
Gospodin doktor ode na večeru; a bolničarka, prihvativši se još jedanput zelene boce, sjede na onisku stolicu ispred vatre i stade oblačiti dijete.
Kakav li je zoran primjer pružao mladi Oliver Twist o moći odjeće! Zamotan u gunj, što je dotada bio njegov jedini pokrivač, mogao je biti dijete plemića ili prosjaka — i tko da odredi njegov položaj u društvu? No sada, odjeven u stare pamučne haljinice, bio je označen i obilježen, stavljen odmah na svoje pravo mjesto: općinsko dijete — siroče iz ubožnice — ponizno, napol izgladnjelo ropsko čeljade — ćuškano i gurkano kroza život, od svih prezreno, bez ičije samilosti.
Oliver je snažno plakao. Da je mogao znati da je siroče, prepušteno jalovoj milosti crkvenih starješina i nadglednika, možda bi plakao još očajnije.

II. POGLAVLJE
OPISUJE KAKO JE OLIVER TWIST RASTAO I KAKO SU GA ODGAJALI I HRANILI
Idućih osam ili deset mjeseci Oliver je bio žrtva sustavnog niza zavaravanja i razočaranja: bio je umjetno othranjen. Starješine ubožnice obavještavali su, kako bješe red i navika, općinske starješine o bijedi i izgladnjelosti maloga siročeta. Starješine općine raspitivali su se sa mnogo dostojanstva kod starješina ubožnice da li u »domu« nema kakve žene koja bi Oliveru Twistu mogla pružiti onu okrepu i hranu što mu je tako prijeko potrebna. Starješine ubožnice odgovorili su ponizno da takve žene nema. Nato su općinske starješine velikodušno i čovjekoljubivo stvorile odluku da se Oliver pošalje »na selo« ili, drugim riječima, da ga pošalju u jednu podružnicu ubožnice, udaljenu nekih šest milja, gdje se drugih dvadesetak do tridesetak malih zločinaca koji su se ogriješili o uboški zakon, po cio dan valjalo po podu a da pritom nisu trpjeli od pretrpanosti želuca i navlačenja suvišne odjeće, i to pod roditeljskim nadzorom starije žene koja je primala grešnike, jer je dobivala sedam pensa i pola penija po glavi na sedmicu. Za sedam pensa i pola penija na sedmicu može se priskrbiti za djecu dobra hrana, mnogo se šta može dobiti za sedam pensa i pola penija, dovoljno da dijete pokvari želudac te da se osjeti nelagodno. Ta starija žena bijaše mudra i iskusna: znala je što je dobro za djecu, a imala je i vrlo jasnu predodžbu o tome što je za nju samu dobro. I tako je veći dio tjedne potpore trošila za svoje potrebe, uzimajući za ishranu općinskog naraštaja još manju svotu nego što je prvobitno bilo predviđeno; tako je u najdubljoj nalazila još dublju dubljinu, dokazujući time da ima izvanredan smisao za eksperimentalnu filozofiju.
Svima je poznata priča o jednom drugom eksperimentalnom filozofu koji je postavio sjajnu teoriju o konju koji može živjeti bez hrane, pa je to tako temeljito dokazao da je svoga konja privikao na samo jednu slamku na dan, i sigurno bi mu uspjelo uzgojiti vatrenu bedeviju koju uopće ne bi trebalo hraniti da konj nije uginuo baš dvadeset i četiri sata prije prvog obroka isključivo zračne hrane. Na nesreću po eksperimentalnu filozofiju žene kojoj je Oliver Twist bio izručen, primjena njena sistema urodila bi obično sličnim rezultatom, jer baš u času kad bi koje dijete uspjelo da živi od najmanje količine najslabije hrane, u osam i pol od deset slučajeva podmuklo se dešavalo da se dijete ili razboli od oskudice i zime, ili da zbog nedostatka paske padne u vatru, ili da se kojim nesretnim slučajem ozlijedi, a u svakom od tih slučajeva bilo je bijedno stvorenje pozvano na drugi svijet, gdje bi se sastalo sa svojim ocem kojega na ovom svijetu nikad nije vidjelo.
Kad bi zgodimice došlo do zanimljivije istrage zbog naprasite smrti ponekoga općinskog djeteta, ili kad bi koje dijete zbog nesmotrenosti bilo ofureno i umrlo prilikom pranja, iako su takvi nesretni slučajevi bili vrlo rijetki (jer se »na selu« sve što je imalo veze s pranjem dešavalo vrlo rijetko), porotnici bi sebi uvrtjeli u glavu da postavljaju nezgodna pitanja, ili bi se općinari uzjogunili i stavljali svoje potpise na neke pismene interpelacije: no takve bezobraštine obuzdali bi vrlo brzo ranarnik i općinski pisar svojim svjedočanstvima; prvi bi obdukcijom ustanovio da u mrtvom tijelu nije ništa našao (što je, dakako, bilo vrlo vjerojatno), a drugi na sve prisizao što god bi općina od njega tražila, jer je bio odan i požrtvovan službenik. Osim toga, od vremena do vremena odbornici bi hodočastili »na selo«, šaljući uvijek dan prije općinskog pisara onamo da najavi njihov dolazak. Kada bi oni došli, djeca su izgledala uredna i čista. Pa, šta bi ljudi još htjeli?
Ne može se očekivati da takav sistem »na selu« urodi nekim neobičnim ili bujnim plodom. Kad je Oliveru Twistu bilo devet godina, bio je blijedo i slabašno dijete, ponešto sićušno i svakako slabog obujma. No priroda ili baština predaka obdariše ga zdravim i junačkim duhom koji je, zahvaljujući mršavoj ishrani u tom zavodu, mogao po volji da se razvija i širi, pa bi se možda ovoj okolnosti mogla pripisati činjenica da je uopće i doživio svoj deveti rođendan. No bilo kako mu drago, danas je bio njegov deveti rođendan, i on se nalazio u podrumu za ugljen, u izabranom društvu dva mlada gospodina, koja su poput njega, poslije masnih batina, bila tu zatvorena, jer su se opako drznula da budu gladna, kad je gospođa Mann, dobra domaćica toga doma, bila iznenađena pojavom općinskog pisara gospodina Bumblea, koji se upravo trudio da otvori vratašca na vrtnom ulazu.
»Zaboga, jeste li vi to, gospodine Bumble?« reče gospođa Mann pomolivši glavu kroz prozor, hineći radost i oduševljenje. (»Suzano, dovedi odmah Olivera i ona druga dva derana gore i operi ih!«) »Duše mi, gospodine Bumble, veoma sam sretna što vas vidim!« Ali je gospodin Bumble bio neotesan i naprasit čovjek, pa tako umjesto da na sličan način odgovori na taj srdačni pozdrav, on snažno prodrma vratašca pa ih cakne nogom kao što samo noga općinskog pisara može da cakne.
»Gospode, pomislite samo«, reče gospođa Mann istrčavši pred kuću, jer su za to vrijeme djeca bila već odstranjena, »tko bi mislio da ću zaboraviti da je kapija iznutra bila zatvorena zasunom — zbog drage dječice! Uđite, gospodine, molim vas, gospodine Bumble, uđite!«
Premda je ovaj poziv bio popraćen naklonom koji bi umekšao srce i samoga crkvenog starješine, općinski se pisar baš nikako nije dao ganuti.
»Smatrate li vi to, gospođo Mann, uljudnim i doličnim vladanjem«, pitao je gospodin Bumble stežući čvršće svoj štap, »puštati općinske službenike da čekaju pred vašom vrtnom kapijom, kad dolaze u općinskom poslu, a u vezi s općinskom siročadi? Jeste li vi toga svjesni da ste, da se tako izrazim, od općine naimenovana i plaćena osoba?«
»Kako ne, gospodine Bumble, baš sam rekla jednom ili dvojici dragih mališana koji vas toliko vole, da ćete vi doći«, odgovori gospođa Mann vrlo ponizno.
Gospodin Bumble mnogo je držao do svoje govorničke vještine i svoje važnosti. Prvom se već podičio, a za drugu je tražio priznanje. Smekšao se.
»Pa dobro, gospođo Mann«, odgovori mirnijim glasom, »možda je tako kako vi kažete, možda. Uđimo, gospođo, Mann, jer ja dolazim u poslu i imam nešto da vam kažem«.
Gospođa Mann uvede općinskog pisara u malu sobu za primanje popločenu opekama, postavi mu stolicu i s nametljivom uslužnošću položi njegov trorogi šešir i štap ispred njega na stol. Gospodin Bumble otare s čela znoj što ga je oblio za hodanja, pogleda samodopadno na svoj trorogi šešir i nasmjehne se. Da, smješkao se: pa i općinski su pisari samo ljudi, i gospodin se Bumble smješkao.
»Nemojte zamjeriti što ću vam sada reći«, raspreda gospođa Mann usrdno slatko. »Dugo ste pješačili, znate, jer inače ne bih to ni spomenula. Dakle, gospodine Bumble, hoćete li da gucnete kapljicu?«
»Ne, ne, — ni kapi«, reče gospodin Bumble odmahujući desnom rukom dostojanstveno ali spokojno.
»Mislim da hoćete«, reče gospođa Mann koja je dobro razumjela glas kojim je odbio njenu ponudu i shvatila gestu kojom je popratio svoje riječi. »Samo maaalu kapljicu sa malo hladne vode i s komadićkom šećera«.
Gospodin Bumble se zakašlja.
»Hajde, samo malu kapljicu«, nagovarala ga je gospođa Mann.
»Šta je to?« raspitivao se općinski pisar.
»Pa, to je ono od čega moram nekoliko kapi da držim u kući, jer to ulijevam dragoj dječici u kavu kad im nije sasvim dobro, gospodine Bumble«, odvrati gospođa Mann otvarajući ugaoni ormar za suđe i vadeći iz njega bocu i čaše. »To je borovica.«
»Zar vi dajete djeci kave, gospođo Mann?« upita Bumble prateći očima zanimljivu proceduru miješanja.
»Bože moj, iako je skupa«, nato će nadglednica. »Znate, gospodine, ne bih mogla gledati kako se djeca muče«.
»Ne«, odgovori gospodin Bumble odobravajući, »ne, to ne biste mogli. Vi ste duša od žene, gospođo Mann. (Ona stavi čašu na stol.) Prvom zgodnom prilikom spomenut ću to članovima odbora, gospođo Mann. (On privuče čašu k sebi.) Vi gajite majčinske osjećaje, gospođo Mann.« (Promiješao je borovicu i vodu.)
»S veseljem pijem u vaše zdravlje, gospođo Mann«, reče gospodin Bumble te ispi polovicu čaše.
»A sada o poslu«, reče općinski pisar, vadeći kožnu lisnicu. »Djetetu koje je kršteno imenom Oliver Twist danas je devet godina«.
»Bog ga blagoslovio!« upadne mu u riječ gospođa Mann trljajući lijevo oko okrajkom pregače.
»I unatoč ponuđenoj nagradi od deset funti, koja je poslije povišena na dvadeset funti, unatoč izvanrednom i, mogao bih reći, natprirodnom nastojanju sa strane ove općine«, reče Bumble, »nikada nismo mogli otkriti tko je njegov otac, ili boravište, ime ili stalež njegove majke!«
Gospođa Mann u čudu digne ruke, ali poslije kratka razmišljanja nadometne: »Pa, kako to da onda uopće ima neko ime?«
Općinski se pisar sav nadme od silna ponosa i reče: »Ja sam ga izmislio«.
»Vi, gospodine Bumble?«
»Ja, gospođo Mann! Mi svojoj nahočadi nadijevamo imena po abecednom redu. Posljednje je bilo S — i ja sam dijete nazvao Swubble. Ovo je bilo T, i ja sam ga nazvao Twist.
Sljedeće koje dođe bit će Unwin, a zatim Vilkins. Imam u pripremi sva imena do kraja abecede, pa kad dođemo do slova Z, počet ćemo opet iznova«.
»Pa vi ste pravi pravcati književnik, gospodine Bumble!« reče gospođa Mann.
»Hm, hm«, zanjunjori općinski pisar, očito polaskan tom pohvalom. »Možda i jesam — možda i jesam, gospođo Mann!« Popije ostatak borovice s vodom i nadoveže: »Budući da je Oliver sada suviše velik da i dalje ostane ovdje, odbor je odlučio da ga uzme natrag u dom, i ja sam došao da ga povedem onamo, i zato mi ga odmah pokažite«.
»Idem smjesta po njega«, reče gospođa Mann i u tu svrhu napusti odaju. I Oliver, pošto su mu skinuli vanjsku naslagu prljavštine koja mu se lijepila po licu i rukama, koliko se to već moglo ostrugati jednim pranjem, bio je po svojoj dobrohotnoj zaštitnici dopraćen u sobu.
»Pokloni se gospodinu, Olivere«, reče gospođa Mann.
Oliver se pokloni općinskom pisaru, koji je sjedio na stolici, i trorogom šeširu na stolu. »Olivere, hoćeš li poći sa mnom?« upita gospodin Bumble dostojanstvena glasa.
Oliver je upravo htio reći da bi najpripravnije pošao s kime god bilo, kad je, pogledavši uvis, primijetio gospođu Mann koja se smjestila iza pisareve stolice i bijesna licu prijetila mu stisnutom pesnicom. Odmah je shvatio tu opomenu, jer je ta pesnica i odveć često dolazila u dodir s njegovim tijelom a da to sjećanje sada na njega ne bi proizvelo najdublji dojam.
»Hoće li ona poći sa mnom?« pitao je Oliver.
»Neće, ona ne može«, odvrati gospodin Bumble, »no ona će te katkada posjećivati«.
To je za dijete bila velika utjeha. No premda je Oliver bio veoma mlad, bio je toliko pametan da se pretvara kao da silno žali što odlazi. Djetetu nije bilo nimalo teško da svoje oči zalije suzama. Glad i nedavno zlostavljanje uvelike će ti pomoći da po volji zaplačeš, i Oliver je zbilja veoma prirodno zaplakao. Gospođa ga je Mann grlila i ljubila i dala mu, a to je Oliver mnogo više želio, komad kruha s maslacem, da se ne bi pri dolasku u ubožnicu činilo da je odveć gladan. S kriškom kruha u ruci i s općinskom kapom od smeđeg sukna na glavi, gospodin je Bumble odveo Olivera iz toga bijednog doma u kojem nijedna dobra riječ, nijedan blagi pogled nisu nikada ublažili sumornost njegova prvog djetinjstva. Pa ipak, kada se iza njega zatvorila kapija, bolna tuga obuze njegovo dječje srce. Koliko god bili kukavni njegovi mali supatnici koje je ostavljao za sobom, ipak su bili jedini prijatelji koje je ikad poznavao, i prvi put osjećaj da je sasvim sam u tom velikom svijetu obuze njegovo srce.
Gospodin je Bumble produžio velikim koracima, a mali Oliver, držeći se grčevito zlatom opšivenog posuvratka njegova rukava, zapitkivao bi poslije svake četvrtine milje da li će biti »skoro ondje«. Na ta je pitanja gospodin Bumble davao vrlo kratke i otresite odgovore, jer je kratkotrajna blagost, koju borovica pomiješana s vodom izaziva u ponekim srcima, za to vrijeme već ishlapila, pa je opet bio općinski pisar.
Oliver još nije ni četvrt sata bio unutar zidova uboškog doma, pa je baš čas prije smazao drugu krišku kruha, kad se gospodin Bumble, koji ga je povjerio brizi neke stare žene, vrati i, rekavši mu da je večeras odborska sjednica, saopći da su odbornici naredili da im se odmah javi.
Nemajući vrlo jasnu predodžbu o tome što je to odbor, Oliver je donekle bio preneražen tom viješću i u dvoumici da li da plače ili da se smije. Nije međutim imao kada da o tome razmišlja, jer ga je gospodin Bumble klopnuo štapom po glavi, da ga razbudi, a potom po leđima, da ga požuri, a onda ga, zapovjedivši mu da ga slijedi, odveo u prostranu okrečenu sobu, gdje je desetak dežmekaste gospode sjedilo za okruglim stolom, a na počasnom mjestu bio ustoličen u naslonjaču, ponešto višem od ostalih, naročito tust gospodin vrlo obla i crvena lica.
»Pokloni se odboru«, reče Bumble. Oliver otare dvije — tri preostale suze i, ne znajući što je to odbor, a videći samo stol, srećom se pokloni u tom pravcu.
»Kako se zoveš, dječače?« upita gospodin u visokom naslonjaču.
Oliver je bio prestravljen vidjevši toliku gospodu i sav protrne, a općinski ga pisar odostrag još jedanput mlatne, i zato dječak udari u plač, a na to neki gospodin u bijelom prsluku reče da je budala, a to je bio zaista izvrstan način da ga ohrabri i ulagodi.
»Dječače«, reče gospodin u visokom naslonjaču, »slušaj što ću ti reći! Pretpostavljam da znaš da si siroče?«
»A šta je to, gospodine?« upita Oliver.
»Dječak je zbilja budala kao što sam i mislio«, reče gospodin u bijelom prsluku vrlo odlučnim glasom. Ako je pripadnik jedne klase obdaren intuitivnim shvaćanjem ostalih članova jedne te iste rase, gospodin u bijelom prsluku imao je bez sumnje sve uvjete da u toj stvari izrekne mišljenje.
»Tiho!« reče gospodin koji je prvi govorio. »Ti znaš da nemaš ni oca ni majke i da se za tvoj odgoj brine općina, je li tako?«
»Jest, gospodine«, odvrati Oliver gušeći se u gorkim suzama.
»Zašto plačeš?« upita gospodin u bijelom prsluku. I zaista je to bilo vrlo neobično. Zašto dijete plače?
»Nadam se da se svake večeri moliš bogu?« reče neki drugi gospodin osornim glasom, »i da se kao pravi kršćanin moliš za ljude koji te hrane i vode brigu o tebi«.
»Da, gospodine«, promuca dječak. Gospodin koji je posljednji govorio nesvjesno je rekao istinu. Bilo bi to vrlo lik na kršćanina, i to na izvanredno dobra kršćanina, da se Oliver molio za ljude koji ga hrane i vode brigu o njemu. No on se nije molio. On toga nije činio, jer ga tome nitko nije učio.
»Dakle, došao si ovamo zbog svoga odgoja i da izučiš neki koristan zanat«, reče onaj gospodin rumena lica u visokom naslonjaču.
»I tako ćeš sutra u šest sati izjutra početi grebenati kučinu«, nadometne onaj mrzovoljasti gospodin s bijelim prslukom.
Za obje te blagodati, sadržane u jednoj jedinoj priprostoj manipulaciji s kučinama, Oliver je po uputi općinskog pisara zahvalio dubokim poklonom; a onda ga brže-bolje otpremiše do velike prostorije gdje je na bijednom i tvrdom ležaju jecao sve dok nije usnuo. Divne li ilustracije blagih zakona ove povlaštene zemlje gdje ubogarima dopuštaju da legnu na počinak!
Jadni Oliver! Dok je ležao u blagom snu ne znajući ni za što oko sebe, nije ni najmanje mislio na to da je odbor baš toga istog dana donio odluku koja je imala da izvrši najhitniji utjecaj na cijelu njegovu budućnost. Ali je odluka bila donesena. I to ova:
Članovi toga odbora bili su vrlo mudri, dubokoumni, filozofski nastrojeni ljudi, i kad su počeli da svoju pažnju svraćaju na uboški dom, odmah su pronašli ono na što priprosti ljudi ne bi nikada nadošli — da ga siromasi vole! To je bilo pravo javno zabavište za siromašnije klase društva; gostionica u kojoj se ne plaća, besplatan doručak, ručak, užina i večera preko cijele godine; od opeka i žbuke stvoreni raj gdje je rad bio nepoznat, a vrijeme se provodilo u šali i zabavi. »Ono!« rekoše odbornici pogledavši se mudro i domišljato, »mi smo oni pravi koji će to ispraviti, mi ćemo tome začas stati na kraj!« I tako oni utvrdiše pravilo po kojem će svi ubogari moći birati između dvoga (jer oni nipošto ne prisiljavaju, o ne!); ili da u domu postepenim postupkom umru od gladi ili da budu brzim postupkom najureni. Imajući to u vidu sklopili su ugovor s upravom vodovoda da osigura neograničenu količinu vode, a s veletrgovcem žitom da od vremena do vremena nabavi male količine zobenog brašna, pa su na dan izdavali tri obroka vodenaste zobene kaše, dva puta na tjedan po glavicu luka, a nedjeljom po jedan kruščić. Izradili su još svu silu drugih mudrih i čovjekoljubivih pravila u vezi sa ženama, što je nepotrebno ovdje ponavljati, dobrostivo su se latili posla da rastave ubogarske bračne drugove, jer bi sudske brakorazvodne parnice iziskivale odveć velike izdatke, i umjesto da prisile muža da izdržava porodicu, kako je to dotada činio, oduzeli su mu porodicu i učinili ga neženjom! Ne može se kazati koliko bi molitelja iz svih društvenih slojeva nagrnulo pod ovim dvjema posljednjim pretpostavkama da nisu bile vezane uz obitavanje u uboškom domu, no to su bili oštroumni ljudi koji su se pobrinuli da preduhitre takve poteškoće. Potpora je bila neodjeljiva od uboškog doma i zobene kaše, a toga su se ljudi plašili. Za prvih šest mjeseci poslije doseljenja Olivera Twista, sistem se provodio punom parom. Isprva je to bilo skopčano sa mnogo troškova, jer su se računi vlasnika pogrebnog zavoda množili i jer je postalo potrebno da se odjeća ubogara sužava, budući da je poslije jednog ili dva tjedna dijetne ishrane zobenom kašom postala preširoka i lepršala po njihovim iscrpenim i iznurenim tjelesima. No kao što se smanjivao broj stanara u ubožnici, tako su mršavjeli i ubogari, a odbornici su bili ushićeni.
Prostorija u kojoj su se dječaci hranili bila je velika kamena odaja s bakrenim kotlom, iz kojeg im je nadglednik, privezavši sebi pregaču u tu svrhu, uz pomoć jedne ili dviju žena, velikom žlicom vadio zobenu kašu, kad bi došlo vrijeme da se jede; od te smjese dobivao bi svaki dječak po jedan čanak i ništa više — osim u svečanim zgodama, kad bi osim toga dobivao još i dvije i četvrt unce kruha. Zdjele nije nikada trebalo prati, jer su ih dječaci svojim žlicama toliko strugali dok ne bi opet zablistale, a kad bi završili taj posao (koji nikada ne bi dugo trajao, jer zdjelice nisu bile mnogo veće od samih žlica), oni bi sjedili i piljili u kotao sa tako požudnim pogledima kao da bi prožderali i same opeke kojima je bio ozidan, sišući za to vrijeme marljivo i ustrajno prste, s namjerom da se domognu svake mrvice zobene kaše koja bi slučajno prsnula. Dječaci obično imaju izvrstan tek. Tri su mjeseca Oliver Twist i njegovi drugovi podnosili strašne muke polaganog umiranja od gladi; naposljetku postadoše tako proždrljivi i podivljali da je jedan dječak, koji je za svoje godine bio visoka rasta a nije bio navikao na takav postupak (jer mu je otac nekoć imao malu prčvarnicu), svojim drugovima zlokobno natuknuo da će, nažalost, jedne noći morati pojesti dječaka koji kraj njega spava, a koji je slučajno bio slabašno mladunče, ukoliko ne bi dobio još ijedan kotlić zobene kaše per diem.1 Iz njegova pogleda izbijala je pomamna glad, i oni su mu mučke i bezuvjetno vjerovali. Sastade se vijeće i baciše kocke tko će večeras poslije jela stupiti pred lice nadglednika i zatražiti još hrane, a kocka pade na Olivera Twista.
Dođe veče i dječaci posjedaše na svoja mjesta, nadglednik u kuharskoj uniformi stade uz kotao, a njegove ubogarske pomoćnice postaviše se iza njega; kaša je bila razdijeljena, i za mršavu večericu izrečena je duga molitva zahvalnica. Zobene je kaše nestalo, a dječaci su međusobno šaputali i namigivali Oliveru, dok su ga njegovi najbliži susjedi gurkali u rebra. Kao pravo dijete, izbezumljen od gladi, bio je nepromišljen u svojoj nevolji. Ustade od stola i sa zdjelom i žlicom u rukama pođe prema nadgledniku i, ponešto zastrašen vlastitom smjelošću, reče:
»Molim, gospodine, htio bih još malo!«
Nadglednik je bio debeo i zdrav čovjek, ali je sada problijedio. Zaprepašten od čuda, zurio je nekoliko časaka u maloga buntovnika, a onda se stao grčevito hvatati kotla da ne bi pao. Pomoćnice obamriješe od čuda a dječaci od straha.
»Šta?!« najposlije izusti nadglednik klonulim glasom.
»Molim, gospodine«, odvrati Oliver, »htio bih još malo!«
Nadglednik zamahne kutlačom, tresne je Oliveru o glavu, zatim ga objema rukama prignječi k sebi i snažnim krikom zovne općinskog pisara.
Odbornici su velevažno zasjedali u tajnoj sjednici, kad gospodin Bumble upade u sobu u najvećem uzbuđenju i, obrativši se gospodinu u visokom naslonjaču, reče:
»Gospodine Limbkins, oprostite, molim vas, — Oliver Twist tražio je još!« Svi su protrnuli. Na svim se licima odražavalo zgražanje.
»Tražio još!« reče gospodin Limbkins. »Smirite se, Bumble, i odgovorite mi jasno. Jesam li dobro razumio da je on tražio još, pošto je pojeo večeru koja ga ide po propisu?« »Da, gospodine«, odvrati Bumble.
»Taj će dječak svršiti na vješalima«, reče gospodin u bijelom prsluku, »znam da će završiti na vješalima«.
Nitko nije pobijao mišljenje toga gospodina. Zametnu se živa diskusija. Smjesta je izdana zapovijed da se Oliver stavi u pritvor, a sutradan prilijepiše oglas izvana na kućna vrata, u kojem se obećava nagrada od pet funti svakome tko preuzme Olivera Twista od općine. Drugim riječima, nudili su pet funti zajedno s Oliverom Twistom svakom muškarcu ili ženi, kojima bi bio potreban šegrt za bilo koji zanat, posao ili zvanje.
»Nikada u svom životu nisam ni u što tako čvrsto vjerovao«, rekao je gospodin u bijelom prsluku sljedećeg jutra kad je pokucao na kapiju i čitao taj oglas, »nikada u svom životu nisam ni u što tako čvrsto vjerovao kao što vjerujem da će taj deran svršiti na vješalima!«
Namjeravajući u nastavku pokazati da li je taj gospodin u bijelom prsluku bio u pravu ili ne, možda bih! umanjio zanimljivost ove pripovijesti (pretpostavljajući da je uopće zanimljiva), kad bih već sada dao naslutiti da li je Oliver Twist završio svoj život nasilnom smrću ili nije.

III. POGLAVLJE
PRIČA KAKO OLIVER TWIST UMALO ŠTO NIJE DOBIO NAMJEŠTENJE KOJE NE BI BILO SINEKURA
Još tjedan dana otkako je počinio bezbožno i pogano nedjelo da traži još malo, Oliver je ostao pod strogom paskom zatvoren u mračnoj samici, kamo je po mudroj i milostivoj odluci odbornika bio otpremljen. U prvi se mah čini da ne bi bilo tako neopravdano zamisliti da bi on, osjetivši dolično poštovanje prema prognozi gospodina u bijelom prsluku, jedanput zauvijek potkrijepio njegove proročanske sposobnosti, pričvrstivši jedan kraj svoga rupca o čavao na zidu, a drugi sebi oko vrata. Međutim je izvršenje toga djela sprečavala jedna okolnost, naime da su džepni rupci proglašeni luksuznim predmetima, za sve vijeke uklonjeni ispred nosova ubogara, i to po izričitoj, svečano izdatoj i proglašenoj, svojeručno potpisanoj i pečatom potvrđenoj zapovijedi odborskog vijeća. A još je veća zapreka bila u tome što je Oliver bio tako mlad i djetinjast. On je cijeli dan samo gorko plakao, a kad bi se spustila zloguka noć, skutrio bi se u kut i pokušavao da spava: ovda-onda trgnuo bi se iza sna i drhtao, i pripijajući se sve bliže uza zid kao da je nastojao da i u toj hladnoj i tvrdoj površini osjeti neku zaštitu od mračne sumornosti i osamljenosti koje su ga okružavale.
Neka neprijatelji »sistema« ne misle da su Oliveru za njegove čamotinje bile uskraćene blagodati gibanja, zadovoljstvo društva i korist vjerske utjehe. Što se tiče gibanja — bilo je divno hladno vrijeme i njemu je bilo dopušteno da se svakog jutra pere pod šmrkom u kamenom popločenu dvorištu, a u prisutnosti gospodina Bumblea, koji je pazio da dječak ne nazebe i čestom upotrebom svoga štapa izazivao u njegovu tijelu osjećaj vatrenog strujanja; što se tiče društva — odvodili bi ga svakog drugog dana u dvoranu gdje su dječaci ručavali i tamo ga, u njihovu društvu, opomene i primjera radi, šibali; a da mu nikako ne uskrate korist vjerske utjehe, tjerali bi ga udarcima noge svake večeri kad je bilo vrijeme za molitvu u istu odaju gdje mu je bilo dopušteno da okrijepi duh zajedničkom smjernom molitvom dječaka, koja je sadržavala po ovlaštenju odbora umetnuti dodatak, a kojom su zaklinjali boga da ih učini dobrima, kreposnima, zadovoljnima i poslušnima i da ih očuva od grijeha i poroka Olivera Twista, koji je u molitvi sasvim jasno bio prikazan kao stvorenje koje se nalazi pod isključivim okriljem i zaštitom zlih moći, kao izravni potomak samoga vraga.
Dok su se Oliverove prilike tako povoljno i utješno razvijale, desilo se jednog jutra da je dimnjačar gospodin Gamfield upravo krenuo niz glavnu ulicu, duboko razmišljajući o putu i načinu kako da plati stanoviti zaostatak najamnine zbog koje mu je stanodavac stao već pomalo dodijavati. Ni uz najoptimističniju kalkulaciju s raspoloživim sredstvima gospodin Gamfield ne bi smogao svotu od ciglih pet funti; i u nekom aritmetičkom očaju naizmjence je mrcvario svoj mozak i svoga magarca, kadli mu pri prolazu pored uboškog doma oči zapnu za oglas na kapiji.
»Oh-ho!« reče gospodin Gamfield magarcu.
Magare je bilo utonulo u duboke misli, bilo je po svoj prilici radoznalo hoće li mu usud dodijeliti koji listak kelja, kad se bude riješilo onih dviju vreća čađe kojima su kola bila natovarena, i zato je, ne obazirući se na zapovijed, klipsalo dalje.
Gospodin Gamfield bijesno prokune magarca najprije općenito, a onda napose njegove oči, i potrčavši za njim mlatne ga po glavi toliko žestoko da bi takav udarac razmrskao svaku drugu lubanju osim magareće. Onda snažno pritegne uzde, da mu se žvala duboko zasjekla, podsjećajući ga blago da nije svoj gospodar, i pošto ga je tim sredstvima uspio okrenuti, još jedanput ga udari po glavi da bi ga omamio. Htio ga je naime okrenuti, a kad ga je okrenuo, pristupio je kapiji i pročitao oglas.
Gospodin u bijelom prsluku stajaše kraj vrata, držeći ruke na leđima, pošto je prethodno u odborskoj dvorani objasnio neke svoje dubokoumne misli. Kako je prisustvovao malom natezanju između gospodina Gamfielda i njegova magarca, veselo se osmjehnuo, pošto je ovaj pristupio da pročita oglas, jer je odmah uočio da je gospodin Gamfield gazda kakav je potreban Oliveru Twistu. Gospodin Gamfield također se smješkao dok je pomno čitao obavještenje, jer je pet funti bila svota koju je upravo želio. A što se tiče dječaka koji mu se stavlja na teret, gospodin Gamfield je, poznavajući prehranu u ubožnici, dobro znao da će to biti zgodan, malešan primjerak koji će moći da se uvlači u kamin. I tako je ponovo od početka do kraja sricao oglas, a zatim, mašivši se u znak poniznog poštovanja svoje krznene kape, oslovio gospodina u bijelom prsluku:
»Ovaj dječak ovdje, gospodine, kojeg općina kani dati u šegrte«, započne gospodin Gamfield.
»No, dragi čovječe«, reći će gospodin u bijelom prsluku osmjehujući se milostivo, »pa što je s njim?«
»Ako općina želi da on izuči lak i ugodan zanat u dobrom i poštenom dimnjačarskom poslu«, reče gospodin Gamfield, »meni treba šegrt i spreman sam da ga uzmem.« »Uđite«, reče gospodin u bijelom prsluku. Gospodin Gamfield, pošto je malo zaostao da bi magarca još jedanput lupio po glavi i pritegnuo mu žvala, opomenuvši ga tako da ne pobjegne za njegova izbivanja, uđe s gospodinom u bijelom prsluku u sobu gdje ga je Oliver prvi put ugledao.
»To je ružan zanat«, reče gospodin Limbkins kad je Gamfield ponovo izrazio svoju želju. »Bilo je slučajeva da su neki dječaci zaglavili u dimnjacima«, reče neki drugi gospodin. »To vam je zato što su slamu nakvasili prije nego će je potpaliti da bi dječake, kako se ono kaže, domamili natrag«, reče Gamfield. »To se samo dimi, a sve bez vatre; a od dima nema hasne, ama baš nikakve, i dječaci vam neće dolje, i dim ih samo uspavljuje, da, a to oni baš vole. Dječaci vam imaju vraški tvrde tikve, da i lijenčine su oni, da, i ništa nije bolje od fine vatrice, da, moja gospodo, pa da vidite kako ptičice onda polete niz dimnjak, da, a to je i dobro djelo, jer ako su im kraci negdje zapeli u dimnjaku, vatrica im već daje snage da se iskoprcaju.«
Činilo se da je to objašnjenje gospodina u bijelom prsluku uvelike razveseljavalo, ali je gospodin Limbkins jednim pogledom ubrzo obuzdao njegovo veselje. Odbornici zatim uzeše razgovarati između sebe, ali tako tiho da su se čule samo riječi »ušteda na izdacima«, »treba dobro pogledati račune« i »treba izdati štampani izvještaj«, a razumljive samo zato što su ih vrlo često i vrlo naglašeno ponavljali.
Naposljetku se šaputanje stiša, i pošto odbornici opet zauzeše svoja sjedišta i svoje dostojanstveno držanje, gospodin Limbkins reče:
»Razmotrili smo vašu ponudu i ne možemo je prihvatiti.«
»Baš nikako«, reče gospodin u bijelom prsluku.
»Ne, nipošto«, nadometnuše ostali članovi.
Budući da se gospodin Gamfield slučajno kinjio zbog glupe optužbe da su zbog njega smrtno postradala tri ili četiri dječaka, pade mu na um — nisu li možda odbornici iz nekoga nerazjašnjivog hira utuvili u glavu da bi ta nevažna okolnost morala utjecati na njihov postupak. A da jesu, to onda ne bi bilo nikako nalik na njihov općeniti način poslovanja; pa ipak, budući da nije naročito želio da nanovo oživi te glasine, uze gužvati kapu i polako se udalji od stola.
»Dakle nećete da mi ga date, gospodo?« upita gospodin Gamfield, oklijevajući na pragu. »Ne«, otpovrnu gospodin Limbkins, »vaš je posao u najmanju ruku vrlo neprijatan, pa mislimo da biste se mogli zadovoljiti i sa manjom nagradom nego što smo je mi raspisali.«
Lice gospodina Gamfielda razvedrilo se kad se jednim skokom vratio k stolu i upitao:
»Pa, koliko dajete, gospodo? Hajde, ne budite tako škrti prema jednom golji! Koliko dajete?«
»Rekao bih da su tri funte i deset i previše«, reče gospodin Limbkins.
»Za deset šilinga previše«, nato će gospodin u bijelom prsluku.
»Hajde«, reče Gamfield, »recite četiri funte, milostiva gospodo! Neka bude četiri funte, i vi ste ga se za sve vijeke otarasili. E, tako!«
»Tri funte i deset«, ponovi gospodin Limbkins odlučno.
»Hajde, gospodo, da se nagodimo«, zaintači Gamfield. »Tri funte i petnaest.«
»Ni novčića više«, glasio je odlučni odgovor gospodina Limbkinsa.
»Ama baš ste škrti prema meni, gospodo«, reče Gamfield kolebajući.
»Ah, koješta!« reče gospodin u bijelom prsluku. »Bio bi jeftin i bez ikakve nagrade. Uzmite ga, glupi čovječe! Dječak je kao stvoren za vas. Pokatkad su mu potrebne batine; a za prehranu nećete morati da mnogo trošite, jer otkad se rodio, nisu mu još nikad pretovarili želudac. Ha, ha, ha!«
Gospodin Gamfield prepredeno pogleda sva lica oko stola; primijetivši da su sva nasmiješena, malo pomalo i njegovo se lice razvedri osmijehom. Posao je bio zaključen i gospodin Bumble odmah upućen da još istoga popodneva otpremi Olivera Twista sa svjedodžbom do mjesnog suca gdje će sve biti ovjerovljeno i zapečaćeno.
Da bi se to izvršilo, pustili su malog Olivera na njegovo najveće čudo iz tamnice, zapovjedivši mu da obuče čistu košulju. Tek što je svršio s tim neobičnim gombanjem, gospodin Bumble svojeručno mu donese zdjelu zobene kaše i blagdanski dodatak od dvije unce i jedne četvrtine kruha; ugledavši to, Oliver bolno zaplače, misleći, ne bez razloga, da je odbor sigurno zaključio da ga u neku korisnu svrhu zakolju, jer ga inače ne bi počeli tako kljukati.
»Nemoj da ti se zacrvene oči, Olivere, već pojedi svoj obrok i budi zahvalan«, reče gospodin Bumble sa značajnom gordošću. »Treba da postaneš šegrt, Olivere«.
»Zar šegrt, gospodine?« Oliver će dršćućim glasom.
»Da, Olivere«, reče gospodin Bumble. »Blaga i dobrostiva gospoda koja su ti kao otac i majka, Olivere, umjesto onih koje nemaš, spremaju se da te učine šegrtom i da te postave na vlastite noge, premda to općinu stoji tri funte i deset! — sto i četrdeset sikspensa! — i sve to za zločesto siroče koje nitko ne voli.«
Kad je gospodin Bumble zašutio, da predahne pošto je strasnim glasom održao taj govor, niz lice jadnog djeteta potekoše suze, i ono gorko zaplaka.
»Hajde«, reče gospodin Bumble nešto manje gordim glasom, jer je godilo njegovu ponosu što je mogao primijetiti učinak svoje rječitosti, »hajde Olivere, otari oči okrajkom rukava, nemoj da ti suze kaplju u zobenu kašu; vrlo je glupo što činiš, Olivere.« Zaista je bilo glupo, jer je u toj kaši bilo već dosta vode.
Na putu u sudnicu gospodin je Bumble upućivao Olivera kako ne treba ništa drugo da čini nego da se pokaže vrlo sretan i da kaže, kad ga gospodin bude pitao želi li postati šegrtom, da to, dakako, veoma želi. Oliver obeća da će oba naloga izvršiti, to više što mu je gospodin Bumble dao naslutiti da je teško reći šta će se sve s njim dogoditi ako bilo u jednom ili drugom slučaju učini kakav propust. Kad su došli u pisarnicu, zatvorili su ga sasvim sama u neku sobicu, pošto ga je gospodin Bumble opomenuo da ostane tamo dok ne dođe po njega.
Dok je tu čekao, dječaku je od uzbuđenja srce lupalo. Poslije pola sata gospodin Bumble pomoli kroz vrata glavu neukrašenu trorogim šeširom pa će glasno:
»No, dragi Olivere, pođi gospodinu!« Rekavši to, gospodin se Bumble namršti i pogledom punim prijetnje nadometne prigušenim glasom: »Upamti dobro što sam ti rekao, mali lupežu!«
Poslije ovog ponešto protuslovnog tituliranja Oliver je tupo zurio u lice gospodina Bumblea koji je spriječio bilo kakvu, primjedbu, jer ga je smjesta odveo u pokrajnju sobu, vrata koje bijahu otvorena. Bila je to prostrana soba s velikim prozorom, a za pisaćim stolom sjedila su dva stara gospodina napudranih glava, od kojih je jedan čitao novine, a drugi uz pomoć naočari uokvirenih kornjačevinom proučavao komadićak pergamenta što je ležao pred njim. S jedne strane stajao je pred pisaćim stolom gospodin Limbkins, a s druge gospodin Gamfield, djelomično oprana lica, dok su se dva — tri muškarca osorna izgleda, u posuvraćenim čizmama, vrzmala po odaji.
Stari gospodin s naočarima malo je dremuckao nad onim komadićkom pergamenta, te je nastala kratka stanka pošto je gospodin Bumble postavio Olivera pred stol.
»Evo dječaka, vaše gospodstvo«, reče gospodin Bumble.
Stari gospodin koji je čitao novine načas digne glavu i povuče drugoga starog gospodina za rukav, našto se potonji stari gospodin probudi.
»O, je li to onaj dječak?« upita stari gospodin.
»On glavom, gospodine«, odvrati gospodin Bumble. »Pokloni se sucu sinko«.
Oliver se pribere i pokloni se što je ljepše umio. Upiljivši oči u sučevu vlasulju, pitao se u čudu da li se svi suci rađaju s takvom bijelom stvari na glavi pa su baš zbog toga i postali suci.
»No«, reče stari gospodin, »nadam se da voliš dimnjačariti?«
»Lud je za tim, vaše gospodstvo«, odgovori Bumble, potajno uštinuvši Olivera da bi mu time natuknuo kako će za nj biti najbolje da to ne porekne.
»I želi postati dimnjačar, je li?« propitkivao se stari gospodin.
»Kad bismo ga sutra dali u kakav drugi zanat, on bi smjesta pobjegao, vaše gospodstvo«, odvrati Bumble.
»A taj čovjek ima da postane njegov gazda... Vi, gospodine, vi ćete dobro s njim postupati, hraniti ga i sve ostalo, je li?« pitao je stari gospodin.
»Kad velim da hoću, onda je dosta rečeno«, odvrati Gamfield otresito.
»Imate oštar jezik, prijatelju, no čini se da ste pošten i iskren čovjek«, reče stari gospodin okrećući naočari u pravcu čovjeka koji se natjecao za Oliverovu nagradu a njegovo je lopovsko lice bila štampana svjedodžba okrutnosti. No sudac je bio napol slijep i napol podjetinjio, pa se prema tome od njega nije moglo očekivati da opazi ono što su drugi primjećivali.
»Nadam se da jesam, gospodine«, reče gospodin Gamfield pogledajući pakosno ispod oka.
»Ne sumnjam, prijatelju, da to jeste«, odvrati stari gospodin natičući naočari malo bolje na svoj nos i pogledom tražeći tintarnicu.
To je bio sudbonosan čas za Oliverovu budućnost. Da se tintarnica nalazila na mjestu gdje je stari gospodin mislio da se nalazi, on bi umočio pero i potpisao svjedodžbu o šegrtskom osposobljenju, a Olivera bi brže-bolje odvukli sa sobom. No budući da se slučajno nalazila tik pred njegovim nosom, desilo se, sasvim prirodno, da ju je pogledima tražio posvuda po svom stolu a da je nije našao, pa budući da je tražeći tako slučajno pogledao ravno ispred sebe, pogled mu je pao na blijedo i prestravljeno lice Olivera Twista, koji je unatoč Bumbleovim prijekornim pogledima i štipanju promatrao ogavno lice svoga budućeg poslodavca s izrazom strave i užasa, te ni napol slijepi sudac nije mogao a da ne opazi što se zbiva u duši djeteta.
Stari se gospodin trgne, odloži pero, pogledajući od Olivera na gospodina Limbkinsa koji je pokušavao da šmrkne iz burmutice veselo i bezbrižno kao da se nije ništa dogodilo.
»Sinko«, reče stari gospodin nagnuvši se preko stola, a Oliver se lecnu pri zvuku toga glasa, što mu se može oprostiti, jer je ta riječ bila vrlo blago izrečena, a čovjek se straši kad čuje nešto na što nije navikao. Stoga je sav ustreptao i briznuo u plač.
»Sinko«, reče stari gospodin, »sasvim si problijedio i kao da se bojiš. Što ti je?«
»Pisaru, stanite malo podalje od njega«, reče drugi stari gospodin, odloži novine i nagne se naprijed, očito zainteresiran. »A sad, mali, reci nam što se desilo, i ne boj se!«
Oliver padne na koljena i kršeći ruke stade ih zaklinjati da zapovjede neka ga vrate u samicu — da ga muče glađu — da ga biju ako im je po volji — samo neka ga ne pošalju s ovim strašnim čovjekom.
»Zaista«, reče gospodin Bumble dižući ruke i prevrćući očima dirljivo dostojanstveno, »zaista, od svih prepredenih i zlonamjernih sirotana koje sam ikada vidio, ti si, Olivere, bestidno — pokvaren!«
»Jezik za zube, pisaru!« reče onaj drugi stari gospodin kad je gospodin Bumble dao sebi oduška tim složenim pridjevom.
»Molim, vaše gospodstvo?« reče gospodin Bumble ne vjerujući svojim ušima, »je li vaše gospodstvo meni nešto reklo?«
»Da — jezik za zube!«
Gospodin Bumble od čuda se sav zapanjio. Jednom općinskom pisaru da netko zapovjedi neka drži jezik za zubima! Pa to je moralna revolucija!
Stari gospodin s naočarima obrubljenim kornjačevinom pogleda svoga kolegu, značajno kimnuvši glavom.
»Uskraćujemo ovjerovljenje ove svjedodžbe!« nato će stari gospodin odgurnuvši pergamenat.
»Nadam se«, promuca gospodin Limbkins, »nadam se da sud neće na temelju nepotvrđenog iskaza jednog nedoraslog djeteta doći do uvjerenja da je upravni odbor uboškog doma nepošteno postupao?«
»Ovaj sud nije pozvan da se izjašnjava o toj stvari«, reče drugi stari gospodin oštrim glasom. »Odvedite dječaka natrag u uboški dom i postupajte s njim dobro. Čini se da mu je to i potrebno.«
Iste je večeri gospodin u bijelom prsluku vrlo odlučno i odrešito ustvrdio da će Olivera ne samo objesiti, nego će mu osim toga rasporiti trbuh i raščetvoriti ga. Gospodin je Bumble nujno i tajanstveno kimao glavom i rekao da mu želi dobro, našto je gospodin Gamfield izrazio želju da bi ga dodijelili njemu, pa se činilo, da je ta želja, premda se on u većini stvari slagao s općinskim pisarom, sasvim oprečna onoj prvoj.
Sljedećeg jutra javnost je ponovo bila obaviještena da se Oliver Twist »iznajmljuje«, te da će se svakom onom koji ga ushtjedne uzeti isplatiti pet funti.

IV. POGLAVLJE
POŠTO MU JE PONUĐENO NAMJEŠTENJE, OLIVER PRVI PUT ULAZI U JAVNI ŽIVOT.
Kad se u slavnim porodicama za dorasla mladića ne može ishoditi neko unosno namještenje, bilo na temelju kakva posjeda budućih dohodaka, ostavštine ili čega drugog, vrlo je uobičajeno da ga pošalju na more. Upravni je odbor, povodeći se za tako mudrom i korisnom praksom, vijećao o tome da se Oliver Twist ukrca na kakav trgovački brodić s kakvom prikladnom, nezdravom lukom kao odredištem, što se samo po sebi nameće kao najbolje što bi se s njime moglo učiniti; jer sva je prilika da će ga kapetan jednog dana poslije ručka, u naletu veselog raspoloženja ili batinama dotući ili mu željeznom prečkom prosuti mozak, jer su takve zabavice — kako je općenito dobro poznato — vrlo omiljela i uobičajena razonoda među gospodom pomorskim kapetanima. Što se dulje odbornicima ukazivao taj slučaj s tog stanovišta, to su se veće činile mnogostruke prednosti takva postupka. Konačno su došli do zaključka da je jedini način da se uspješno pobrinu za Olivera da ga bez odugovlačenja pošalju na more.
Otposlali su gospodina Bumblea da se prethodno raspita i da pronađe bilo kakva kapetana kojemu je potreban brodski mali bez ikoga svoga, i baš se on vraćao u uboški dom da javi rezultat povjerene mu zadaće, kad tik pred kapijom koga će da sretne ako ne velevažnu osobu gospodina Sowerberryja, vlasnika općinskoga pogrebnog zavoda. Gospodin Sowerberry bijaše visok, mršav i koštunjav čovjek, odjeven u crno, izlizano i otrcano odijelo, sa zakrpljenim čarapama iste boje i primjerenim cipelama. Po prirodi mu lice nije bilo stvoreno za smješkanje, ali je općenito naginjao profesionalnoj šaljivosti. Stupao je gipkim korakom, a lice mu je odražavalo neku skrivenu šalu kad je prišao gospodinu Bumbleu i srdačno mu stegnuo ruku.
»Uzeo sam mjeru onim dvjema ženama što su noćas umrle, gospodine Bumble«, reče gospodin Sowerberry.
»Vi ćete se obogatiti, gospodine Sowerberry«, nato će općinski pisar, gurajući palac i kažiprst u burmuticu, koju mu je nudio vlasnik pogrebnog zavoda, a koja je bila domišljato napravljena u obliku pravoga pravcatog lijesa. »Slušajte, vi ćete se obogatiti, gospodine Sowerberry«, ponovi gospodin Bumble, potapšavši ga prijateljski štapom po ramenu.
»Mislite?« reče ukopnik glasom kojim je napol dopuštao a napol pobijao mogućnost da bi se to moglo desiti. »Cijene što ih je upravni odbor odobrio veoma su male, gospodine Bumble.«
»Kao što su ljesovi mali«, odvrati općinski pisar, spreman da se nasmije samo u toliko koliko mu je to dopuštalo činovničko dostojanstvo.
Gospodina Sowerberryja ta je izreka jako draškala — a drugačije i nije moglo biti — te se dugo, bez predaha smijao. »Zaista, gospodine Bumble«, reče napokon, »to se ne da poreći; otkako ste uveli novi sistem prehrane, ljesovi su ponešto uži i plići nego što su prije bili, ali nešto valja da i mi zaradimo, gospodine Bumble. Dobro sušene daske vrlo su skupe, gospodine, a sve željezne ručke dolaze kanalom iz Birminghama.«
»Pa, zaista«, reče gospodin Bumble, »svako trgovačko poslovanje ima svoje slabe strane, a poštena je zarada dopuštena.«
»Dakako, dakako«, uzvrati ukopnik, »pa ako i ne zaradim na ovoj ili onoj robi, znate, ja to prije ili kasnije ipak nekako naknadim, he, he, he!«
»Upravo tako«, reče gospodin Bumble.
»Premda moram reći«, nastavi ukopnik produžujući slijed svojih zapažanja, u čemu ga je općinski pisar prekinuo, »premda moram reći, gospodine Bumble, da mi se valja boriti protiv nečega što je meni i te kako na uštrb, a to je da se najdeblji ljudi najbrže sele u vječnost; hoću naime reći da se ljudi, koji su nekoć bili imućniji i godine i godine plaćali općinski porez, kad dođu u ubožnicu, prvi skljokaju, i dopustite da vam kažem, gospodine Bumble, da naša zarada vrlo osjetljivo splasne kad se za tri — četiri palca prevarimo u svome računu, naročito kad se čovjek mora brinuti još i za porodicu.«
Budući da je gospodin Sowerberry sve to govorio s primjerenim negodovanjem iskorištavana čovjeka, a gospodin Bumble osjetio da bi na kraju mogle pasti riječi uvredljive za čast općine, smatrao je uputnim promijeniti temu razgovora, a kako su njegove misli bile najviše zaokupljene. Oliverom Twistom, poveo je razgovor o njemu.
»Usput rečeno«, nato će gospodin Bumble, »zar ne poznajete nikoga kome je potreban dječak — općinski šegrt, koji je u ovim danima teško breme — mlinski kamen, da se tako izrazim, privezan općini oko vrata? Uz vrlo povoljne uvjete, gospodine Sowerberry, uz vrlo povoljne uvjete«, i pritom gospodin Bumble uzdigne štap i pokaže na oglas iznad glave, udarajući vrlo upadljivo tri puta po riječima 'pet funti', koje su bile glomazno naštampane velikim verzalnim slovima.
»Gle, gle!« začudi se ukopnik, uhvativši se za zlatom opšivenu ogrlicu Bumbleova službenog kaputa. »Baš o tome htjedoh s vama govoriti. Znate li — bože moj, kako je to puce elegantno, gospodine Bumble; još nikada to nisam primijetio«.
»Da, mislim da je zbilja lijepo«, reče općinski pisar spuštajući ponosno pogled niz velika mjedena puceta kojima je njegov kaput bio ukrašen. »Istog su kova kao i općinski pečat — Milosrdni Samaritanac koji njeguje bolesnog i ranjenog čovjeka. Dobio sam ga na dar za Novu godinu od upravnog odbora. Sjećam se da sam ga prvi put obukao, da pribivam službenoj istrazi prilikom naprasne smrti onoga bankrotiranog trgovca koji je noću umro u tuđoj veži.«
»Sjećam se«, reče poduzetnik. »Porotnici su izjavili: 'Umro od posljedica smrzavanja i pomanjkanja osnovnih životnih sredstava', zar ne?«
Gospodin Bumble kimne glavom.
»A sastavili su, ako se ne varam, i službeni nalaz«, reče ukopnik, »dometnuvši da je činovnik koji ima da se brine za općinske siromahe... « »Koješta! Gluposti!« ubaci općinski pisar srdito. »Kad bi općina obraćala pažnju na sve ludosti što ih neuki porotnici povazdan blebeću, imala bi pune ruke posla«.
»Živa istina«, reče ukopnik, »imala bi i suviše posla.«
»Porotnici«, reče gospodin Bumble stežući čvrsto svoj štap, kako je to običavao kad bi se uzbuđivao — »porotnici su neobrazovani prostaci i bijedni puzavci!«
»Baš jesu!« priklopi ukopnik.
»Nemaju u glavi ni toliko znanja filozofije ili političke ekonomije«, reče općinski pisar, zvrcnuvši prezirno prstima.
»Ni zere više!« potvrdi ukopnik.
»Ja ih prezirem!« reče općinski pisar, dok mu je krv sve jače udarala u lice.
»I ja!« nato će opet ukopnik.
»Baš bih želio, da imamo takve bandoglave porotnike sedmicu-dvije u domu«, reče općinski pisar; »pravila i propisi naših odbornika ubrzo bi im ohladili usijane glave!«
»Što se toga tiče, pustite ih na miru!« odvrati ukopnik. Rekavši to, nasmjehne se odobravajući, da bi stišao uskipjeli bijes ogorčenoga općinskog pisara.
Gospodin Bumble skine svoj trorogi šešir, izvuče iz njegove unutrašnjosti rubac, otare sa čela znoj što ga je od srdžbe oblio, opet ustakne trorogi šešir na glavu i obrati se vlasniku pogrebnog zavoda, sada mirnijim glasom:
»No, a što je s dječakom?«
»O!« odgovori ukopnik, »ta vi znate, gospodine Bumble, da plaćam lijepu svoticu općinskog prireza u ime opskrbljivanja siromaha«.
»Hm!« nato će gospodin Bumble. »Dakle?«
»Dakle«, odvrati ukopnik, »mislio sam da je pravo, kad već toliko plaćam za siromahe, da od njih izvučem što veće koristi, gospodine Bumble, i tako — mislim da ću uzeti dječaka«.
Gospodin Bumble uhvati poduzetnika pod ruku i uvede ga u zgradu. Pošto je pet minuta vijećao s odbornicima, bude utanačeno da Oliver iste večeri pođe s gospodinom Sowerberryjem, i to 'na pokus', a ta fraza u pogledu općinskog šegrta znači da je majstoru dopušteno — ako poslije kratka okušavanja ustanovi da može iz dječaka iscijediti dovoljno radne snage a da zato ne treba u njega trpati odviše mnogo hrane — zadržati ga po nekoliko godina i činiti s njim što god hoće.
Kad je Oliver te večeri bio izveden pred lice 'milostive gospode' i obaviješten da se još iste noći ima uputiti u stan tvorničara ljesova, a u svojstvu momka za sve, i da će ga, bude li se tužio na svoje namještenje ili se ikad bude vratio u općinu, poslati na more gdje će ga baciti u vodu ili razmrskati mu glavu, kako slučaj bude htio — on je odavao tako malo uzbuđenosti da su ga svi složno proglasili okorjelim malim nitkovom i naredili gospodinu Bumbleu neka ga smjesta vodi.
Premda je sasvim prirodno da se odbornici, da, baš ti kreposni odbornici, uvelike čude i zgražaju kad osjete da netko nije dovoljno osjećajan, u ovom naročitom slučaju prilično su se prevarili. Činjenica je naprosto bila ta da je Oliver umjesto premalo, bio i suviše osjećajan, a bio je na najboljem putu da uslijed lošeg postupanja što ga je iskusio zapadne u životinjsku tupost i čangrizavost. Savršeno je mirno saslušao vijest o svome novom odredištu i, uzevši u ruke svoju prtljagu koju nije bilo vrlo teško nositi, jer je sve stalo u svežnjić od smeđeg papira, otprilike pola stope širok i tri palca debeo — natukao je kapu na oči, uhvatio se opet za rukav Bumbleova kaputa i tako pošao ususret svojim budućim stradanjima.
Neko je vrijeme gospodin Bumble potezao Olivera za sobom a da ga nije ni pogledao niti mu što rekao, jer je općinski pisar uvijek hodao ponosno uzdignute glave, kao što bi svaki općinski pisar i morao da hoda; a kako je bilo vjetrovito, mali je Oliver kadšto bio sav prekriven skutovima Bumbleova ogrtača, koji su se naglo rastvarali, otkrivajući vrlo slikovito i laskavo njegov prsluk sa zavraćenim rubovima i žućkastosive kratke hlače od baršuna. No približavajući se svom odredištu, gospodin je Bumble smatrao uputnim da spusti pogled te da vidi je li na dječaku sve pristalo, da bi se mogao pojaviti za smotru pred svojim novim gazdom; on to i učini s doličnom primjerenošću milostiva pokrovitelja.
»Olivere!« reče gospodin Bumble.
»Molim, gospodine«, odvrati Oliver tihim, uzdrhtalim glasom.
»Odmakni tu kapu s očiju, mladi gospodine, i digni glavu!«
Premda je Oliver smjesta učinio što se od njega tražilo i slobodnom rukom brzo otro oči, ipak je u njima ostala još jedna suza kad je pogledao svog vodiča. Kad je gospodin Bumble svoj strogi pogled upiljio u njega, ta suza klizne mu niz obraz, a za njom još jedna, pa još jedna. Dijete je svom silom nastojalo da ih zatomi, ali nije uspijevalo, te izvukavši svoju drugu ruku iz Bumbleove, objema sakri lice i zaplaka tako da su suze stale provirati između tankih, koščatih prstiju.
»Zaista!« usklikne gospodin Bumble i naglo zastane ošinuvši svog malog štićenika pogledom prepunim zlobe, »zaista, od svih najnezahvalnijih dječaka lošeg karaktera koje sam ikad vidio, ti si, Olivere... «
»Nisam, gospodine, nisam«, jecao je Oliver priljubivši se uz ruku koja je držala dobro znani štap, »nisam nisam, gospodine! Ja zbilja želim biti dobar, zbilja, zbilja ja to želim, gospodine! Ja sam još sasvim mali dečko, i ja sam tako... tako...«
»Što — tako?« snebivao se gospodin Bumble.
»Tako usamljen, gospodine — tako usamljen«, plakalo je dijete. »Svatko me mrzi. O, gospodine, nemojte molim vas, nemojte biti tako grubi sa mnom!« Dijete se lupalo u prsa i gledalo sa suzama istinskog očaja u lice svoga pratioca.
Gospodin je Bumble ponešto začuđeno promatrao nekoliko časaka Oliverov bijedni i nemoćni izgled, a onda hrapavo zakašljucne tri-četiri puta i promrmljavši nešto o tom neugodnom kašlju, naredi Oliveru da obriše oči i da bude dobar, te primivši ga opet za ruku, šutke se s njim uputi dalje.
Kad je gospodin Bumble ušao, ukopnik je upravo bio zatvorio kapke na prozorima svoga dućana i pri turobnom svjetlu svijeće, koje je bilo u skladu s mrtvačkom okolinom, unosio neke stavke u svoj poslovni dnevnik.
»Aha!« reče tvorničar ljesova dižući pogled s knjige a da nije do kraja ispisao započetu riječ, »jeste li vi to, Bumble?«
»Nitko drugi do ja, gospodine Sowerberry«, odvrati općinski pisar. »Evo, doveo sam dječaka!« Oliver se pokloni.
»O, to je onaj dječak, je li?« reče ukopnik dižući svijeću iznad glave da bi što bolje vidio Olivera. »Gospođo Sowerberry, hoćete li načas doći ovamo, draga?«
Gospođa Sowerberry pomoli se iz sobice u dnu dućana i ukaže se kao omalena, mršava, iscijeđena žena, s licem nadžak-babe.
»Draga moja«, reče gospodin Sowerberry pokorno, »to je dječak iz sirotišta, o kojem sam ti govorio«. Oliver se ponovo pokloni.
»Bože, kako je malen!« čudila se ukopnikova žena.
»Pa zbilja je malen«, odvrati gospodin Bumble gledajući u Olivera, kao da je on kriv što nije veći. »Zbilja je malen, to se ne da poreći. Ali će porasti, gospođo Sowerberry, on će porasti.«
»O po svoj prilici hoće«, odvrati ona zlovoljno, »ali od naše hrane i našega pića. Ja u općinskoj siročadi ne vidim nikakvu uštedu, ne ja! Uvijek više pojedu nego što zarade, no bilo kako mu drago, muškarci uvijek misle da sve najbolje znaju. Hajde, nosi se niza stepenice, skakavče!« Pritom žena tvorničara ljesova otvori postrana vrata i gurne Olivera niza strme stepenice u mračnu i zagušljivu ćeliju od kamena koja je tvorila predsoblje podruma za ugalj te su je zvali »kuhinjom«, u kojoj je sjedjela dronjava djevojka s iskrivljenim petama i davno nezakrpljenim čarapama od vunene pređe.
»Ej, Šarlota«, reče gospođa Sowerberry, koja je za Oliverom pošla dolje, »daj tom dečku par hladnih zalogaja ostavljenih za Tripa; od jutros se nije vratio kući pa može biti i bez toga. Po svoj prilici nije tako izbirljiv da to ne jede, je li, dječače?«
Oliver čije su se oči zakrijesile pri spomenu hrane i koji je sav drhtao od halapljivosti da je proguta, odgovori da nije, i pred njega staviše tanjur pun ispremiješanih ostataka jela. Želio bih da je neki dobro uhranjeni filozof, čije se jelo i piće u njemu pretvara u žuč, u koga je krv hladna kao led, a srce mu kao kamen, promatrao kako je Oliver Twist požudno grabio slasne zalogaje koje je pas odnemario, i da je bio svjedokom kako je, podivljao od gladi, s jezovitom pohlepom stao kidati pojedine komade. Postoji samo jedna stvar koju bih više volio: da vidim toga filozofa kako jede sličan obrok s istim užitkom.
»No, jesi li svršio?« upita žena koja je sve šutke promatrala dok su je podilazile kobne slutnje o njegovu budućem apetitu.
Budući da mu više ničega za jelo nije bilo na dohvatu, Oliver potvrdi, da jest.
»Onda hajde sa mnom«, reče gospođa Sowerberry, dohvati mutnu i zaprljanu svjetiljku i prva se uze penjati uza stube. »Ležaj ti je ispod tezge. Nadam se da ti neće smetati što spavaš među mrtvačkim sanducima? No, svejedno, bojao se ili ne bojao, ovdje ćeš spavati! Požuri! Neću valjda svu noć ovdje čekati na tebe!«
Oliver nije dulje oklijevao i ponizno pođe za svojom novom gospodaricom.

V. POGLAVLJE
OLIVER SE DRUŽI S NOVIM ZNANCIMA I, PRIBIVAJUĆI PRVI PUT SPROVODU,
DOBIVA NEPOVOLJNO MIŠLJENJE O POSLOVIMA SVOGA GOSPODARA.
Kad je Oliver ostao sam u dućanu pogrebnog poduzeća, spustio je svjetiljku na klupu i s osjećajem strahopoštovanja i strave stao se plašljivo ogledavati oko sebe, što će mnogi, i stariji od njega vrlo lako shvatiti. Nedovršen lijes na crnim nogarima stajao je posred dućana te se činio tako mračan i nalik na smrt da su Olivera podizali hladni srsi kad god bi bacio pogled na onaj jezoviti predmet, pa je gotovo očekivao da će vidjeti kako odonud polako izviruje glava neke sablasne prikaze. Bilo mu je da poludi od bezumna straha. Uza zid bijaše u redu nanizano mnoštvo brestovih dasaka izrezanih po istome kalupu. U prigušenoj svjetlosti bijahu nalik na plećate sablasti s rukama u džepu od hlača. Po podu ležale razasute pločice s imenima pokojnika, čavli s blistavim glavicama i krpice crnog sukna, a zid iza tezge bio ukrašen vrlo zornim prikazom dvojice najmljenih žalobnika, sa vrlo ukrućenim kravatama, gdje stoje na počasnoj straži pred velikim vratima gospodske kuće, dok se iz pozadine približavaju mrtvačka kola sa četiri vranca. U dućanu je bilo zagušljivo i vruće, a zrak kao da je bio natopljen zadahom mrtvačkih sanduka. Udubak u zidu ispod tezge, kamo su mu bacili vunom ispunjenu strunjaču, bio je nalik na grob.
No Olivera nisu tištali samo ti osjećaji. Bio je sam u toj nepoznatoj kući, a mi znamo kako se ponekad i najodvažniji od nas ćute malodušnim i očajnim u takvim prilikama. Oliver nije imao nikakvih prijatelja koje bi volio ili koji bi njega voljeli. Nije žalio ni zbog kakva rastanka niti ga je srce boljelo pri sjećanju na kakvo voljeno lice. A ipak ga je boljelo srce, i kad je otpuzao u svoju uzanu postelju, zaželio je da mu to bude lijes i da ga na groblju polože u zemlju da mirno sniva svoj vječni san, da mu se trava nad glavom blago leluja, a staro zvono dubokim glasom zvoni uspavanku.
Ujutru je Olivera probudilo snažno udaranje nogom o vanjska vrata dućana, i prije nego što je mogao da brže-bolje navuče odijelo, ti su se bijesni i nasilni udarci do dvadeset i pet puta ponovili, a kad je uzeo da skida lanac, noge su prestale da udaraju i začuo se nečiji glas:
»Otvaraj vrata, čuješ li?« orio se glas koji je pripadao nogama što su lupale u vrata. »Hoću, hoću, već otvaram, gospodine«, odvrati Oliver skidajući lanac i okrećući ključ.
»Bit će da si ti onaj novi, a?« začu se glas kroz ključanicu.
»Jesam, gospodine«, nato će Oliver.
»Koliko ti je godina?« pitao je glas.
»Deset, gospodine«, odvrati Oliver.
»No, onda ću ti namjestiti rebra kad uđem!« začuje se glas. »Počekaj samo pa da vidiš neću li, kukavelju!« Davši to susretljivo obećanje, glas je počeo zviždati.
Oliver je i prečesto bio podvrgnut proceduri što ju je nagovijestio onaj značajni glagol a da bi sumnjao da vlasnik toga glasa, tko god on bio, neće časno iskupiti svoje obećanje. Odgurne zasun drhtavom rukom i otvori vrata.
Nekoliko trenutaka Oliver je gledao na ulicu gore pa dolje i preko puta, obuzet mišlju da je neznanac koji ga je oslovio kroz ključanicu pošao nekoliko koraka dalje, da se ugrije, jer je vidio samo jednog velikog mladića iz Škole milosrđa gdje sjedi na nekoj gredi ispred kuće i jede krišku kruha s maslacem, koju je pomoću kebe razrezivao u komade velike kao njegova usta i spretno ih trpao u grlo.
»Oprostite, gospodine, molim vas«, reče najprije Oliver, »jeste li vi kucali?«
»Udarao sam nogom!« odvrati onaj iz Škole milosrđa.
»Je li vama potreban lijes?« upita Oliver bezazleno.
Nato se mladić iz Škole milosrđa kanda strahovito naljutio. Odgovorio je da će zamalo Oliveru biti potreban mrtvački sanduk, bude li na taj način tjerao šegu sa svojim pretpostavljenima.
»Čini mi se da ne znaš tko sam ja, sirotane?« nastavi mladić iz Škole milosrđa spuštajući se ozbiljno i dostojanstveno s grede.
»Ne, gospodine«, nato će Oliver.
»Ja sam gospodin Noa Claypole«, reče mladić iz Škole milosrđa, »ti si meni podređeni! Skidaj kapke s prozora, lijeni lupežu!« Rekavši to, gospodin Claypole udari Olivera nogom, što mu je uvelike služilo na čast. Mladić je imao veliku glavurdu, male lukave očice i bio zdepasta rasta, a tupo je gledao preda se, pa kako da onda izgleda dostojanstven, pogotovu kad se, tima osobnim čarima doda crven nos i kratke žute hlače.
Dok je Oliver skidao kapke i razbio jedno okno, nastojeći svom snagom da teturajući ne padne pod teškim teretom prvog kapka i da ga dovuče u malo dvorište, gdje su se ti kapci spremali preko dana, Noa ga je milostivo gledao. Pošto mu je za utjehu obećao da će 'dobiti svoje', udostojao se da mu pomodne. Uskoro zatim sišao je gospodin Sowerberry, a odmah poslije njega pojavila se gospođa Sowerberry, i pošto je Oliver 'dobio svoje', da se obistini Noino proročanstvo, Oliver pođe za tim mladim gospodinom dolje na doručak.
»Dođi bliže vatri, Noa«, reče Šarlota. »Prištedjela sam od gazdina doručka lijep komad slanine. Olivere, zatvori ona vrata iza leđa gospodina Noe i uzmi one komadiće što sam ih stavila na poklopac košarice za kruh. Tu ti je čaj; odnesi ga do onog sanduka i tamo ga popij, i samo žurno, jer će htjeti da im pripaziš na dućan. Čuješ li?«
»Ej, čuješ li sirotane?« reče Noa.
»Bože, baš si čudan!« reče Šarlota. »Zašto dječaku ne daš mira?«
»Zašto mu ne dam mira?« nato će Noa. »Pa, što se toga tiče, svi mu daju mira! Ni ćaća njegov, ni njegova mati nikad se ne pačaju u njegove poslove; i svi njegovi mili i dragi puštaju ga da živi po svojoj glavici i svojoj voljici! Je li tako, Šarlota? He, he!« »Ala si ti čudan svat!« reče Šarlota i poče se od srca smijati, a za njom i Noa, a zatim je oboje prezirno gledalo na Olivera Twista kako dršćući sjedi na sanduku u najhladnijem kutu sobička i jede one tvrde komade što su ih navlaš za njega spremili.
Noa bijaše 'dijete milosrđa', ali ne ubožničko siroče. Nije on bio nahoče, jer je mogao slijediti svoje rodoslovlje unatrag sve do svojih — roditelja, koji su stanovali tu blizu; mati mu je bila pralja, a otac pijanac, vojnik koji je s drvenom nogom i s mirovinom od dva pensa, pola penija i jednim razlomkom koji nema protuvrijednosti u novcu, bio otpušten iz vojske. Trgovački pomoćnici iz susjedstva već su odavna običavali žigosati Nou sramotnim nadimcima kao 'goljo' i 'gladnica' i slično, i on je sve to mučke podnosio. No sada, kad mu je sudbina gurnula pred noge bezimeno siroče na koje je i najkukavniji bijednik mogao prezirno ukazati prstom, on je sa zadovoljstvom na njemu iskaljivao svoje srce. A to nam pruža divan materijal za razmatranje. To nam pokazuje kako je ljudska priroda ponekad lijepa i kako su iste plemenite osobine nepristrano i podjednako razvijene u najotmjenijem lordu i u najprljavijem dječaku iz Škole milosrđa.
Oliver je u kući ukopnikovoj boravio već koja tri tjedna ili mjesec dana. Zatvorivši dućan, gospodin i gospođa Sowerberry sjedili su u stražnjoj maloj sobi za primanje i večerali. Gospodin Sowerberry, pošto je nekoliko puta pokorno pogledao u svoju ženu, reče: »Draga moja...« Spremao se on da još nešto rekne, ali se gospođa Sowerberry zagleda u njega nekako čudno i nesmiljeno, te on ubrzo umuknu.
»Dakle?« upita gospođa Sowerberry oštro.
»Ništa, draga, ništa«, nato će gospodin Sowerberry.
»Ala si glup!« ljutnu se žena.
»Ni najmanje, draga moja«, ponizno će gospodin Sowerberry. »Mislio sam da ne želiš čuti, draga. Upravo sam htio reći... «
»O, ne kazuj mi što si htio reći«, upade mu gospođa Sowerberry u riječ. »Ja sam nitko i ništa, molim te, ne pitaj mene za savjet. Ne želim se miješati u tvoje tajne.« Rekavši to, gospođa Sowerberry prasne u histeričan smijeh, koji nije slutio na dobro.
»Ali draga moja«, reče gospodin Sowerberry, »hoću da te pitam za savjet.«
»Ne, ne, ne pitaj mene«, odvrati gospođa Sowerberry prenemažući se, »pitaj koga drugog.« I sad ponovo udari u histeričan smijeh, a to je gospodina Sowerberryja silno prestrašilo. To je sasvim obična i opće priznata metoda u braku, često veoma uspješna, pa je i gospodina Sowerberryja smjesta dovela do toga da traži kao neku posebnu milost od gospođe Sowerberry da joj smije reći ono na što je ionako bila silno radoznala. I poslije male prepirke, koja nije trajala dulje od tri četvrti sata, ta mu je milost bila iskazana. »Posrijedi je samo mali Twist, draga moja«, reče gospodin Sowerberry. »Taj dječak izgleda vrlo dobro, draga moja!«
»Nikakvo čudo kad toliko jede«, reče gospođa.
»Lice mu ima turoban izgled, draga moja«, stade gospodin Sowerberry da razlaže, »a to je zbilja zanimljivo. Bio bi sjajan žalobnik, draga moja!«
Gospođa Sowerberry, nemalo začuđena, diže glavu. Gospodin Sowerberry to primijeti i nastavi, ne pružajući dobroj ženi priliku da izusti ma kakvu primjedbu.
»Ne mislim ja da bude pravi pravcati 'žalobnik' te da sudjeluje pri pogrebu odraslih, draga moja, već samo pri pogrebu djece. Bila bi velika novost, draga moja, da za male imamo i malog 'žalobnika'. Budi uvjerena da bi to izazivalo veličanstven dojam!«
Gospođa Sowerberry, koja je imala mnogo ukusa u pogledu pogrebnih poslova, bila je zapanjena novinom te zamisli, ali kako bi umanjilo njen ugled da to sada prizna, ona je samo vrlo oštro upitala, zašto se takva kao na dlanu jasna dobra zamisao nije već prije porodila u glavi njena muža. Gospodin je Sowerberry iz toga sasvim ispravno stvorio, zaključak da je njegov prijedlog prihvaćen. Smjesta bude odlučeno da Olivera odmah upute u tajne toga zanata, imajući u vidu da će on već prvom prilikom, kad to bude potrebno, pratiti svoga gospodara.
Ta se prilika doskora ukazala, jer sutradan, pol sata poslije doručka, gospodin Bumble uđe u dućan i, naslonivši svoj štap o tezgu, izvuče glomaznu kožnu lisnicu, iz koje izluči mali komadić papira i pruži ga gospodinu Sowerberryju.
»Aha!« reče ukopnik bacivši živahan pogled na papir. »Narudžba za lijes, je li?«
»Najprije za lijes, a onda za općinski sprovod«, odvrati gospodin Bumble, stežući remen kožne lisnice koja je poput njega bila vrlo glomazna.
»Bayton«, reče ukopnik svrnuvši pogled na gospodina Bumblea, »nisam nikad prije čuo to ime.«
Bumble mahne glavom odgovarajući: »Tvrdoglavi ljudi, gospodine Sowerberry, vrlo tvrdoglavi, a sve mi se čini i vrlo ponosni, gospodine!«
»Ponosni, je li?« usklikne gospodin Sowerberry cerekajući se zlobno. »Pa to prevršuje mjeru!«
»Dabome da prevršuje«, nato će općinski pisar, »onakvi jadonje, a ponosni, gospodine Sowerberry!«
»Strašno!« reče poduzetnik.
»Čuli smo za njih tek pretprošle noći«, reče općinski pisar, »a ne bismo uopće za njih čuli da nije neka žena, koja stanuje u istoj kući, zamolila općinski odbor da pošalju ranarnika do teško bolesne žene. Ovaj je bio izašao da ruča, ali njegov pomoćnik, vrlo bistra glava, pošalje im neku medicinu u boci od crnila za obuću, bez mnogo premišljanja.«
»Eh, to će reći snalažljivost!« reče ukopnik.
»Snalažljivost, dakako!« odvrati općinski pisar. »Ali što se dešava? Kakvu su crnu nezahvalnost pokazali ti buntovnici, gospodine? Eto, muž poručuje da medicina ne odgovara bolesti njegove žene, pa je ona neće ni uzimati — kaže on, da je neće uzimati, gospodine! Dobra, jaka, korisna medicina koju smo s velikim uspjehom dali dvojici irskih radnika i nekom ugljenaru — baš prije tjedan dana, i to badava, također u boci od crnila — a on poručuje, gospodine, da je ona neće uzimati!«
Sjećajući se jasno svih pojedinosti te sramotne i drske upornosti, gospodin Bumble snažno tresnu štapom o tezgu i zajapuri se od gnjeva.
»No, zaista«, reče ukopnik, »ne-ču-ve-no!«
»Nečuveno, gospodine!« usklikne općinski pisar, »niti tko drugi takvo što čuo, ali sada, pošto je umrla, moramo je sahraniti; to je nalog, i što ga prije izvršite, to bolje.«
Reče to gospodin Bumble i naopačke nabije trorogi šešir na glavu i srdito odjuri iz dućana.
»Zaista, Olivere, bio je tako bijesan da je zaboravio čak i da pita za tebe«, reče gospodin Sowerberry gledajući za općinskim pisarom kako grabi niz ulicu.
»Jest, gospodine«, odvrati Oliver, koji se za razgovora oprezno sakrio, da ga nitko ne vidi, i sav drhtao kao prut na vodi pri samoj pomisli na glas gospodina Bumblea. Ali nije bilo potrebno da se plaši općinskoga službenika, jer je gospodin Bumble, na koga je proroštvo gospodina u bijelom prsluku proizvelo snažan dojam, smatrao za bolje da sada, pošto je vlasnik pogrebnog zavoda preuzeo Olivera na pokus, ne govori o tom predmetu sve dok Oliver kroz sedam godina ne bude čvrsto vezan uz gospodina Sowerberryja, pa da nema opasnosti da bude ponovno izručen općini.
»No«, reče gospodin Sowerberry uzimajući svoj šešir, »što prije svršimo taj posao to bolje. Noa, pripazi na dućan! Olivere, kapu na glavu i sa mnom!« Oliver posluša i pođe za svojim gospodarom po službenom poslu.
Neko vrijeme hodali su tako kroz najgušće naseljeni dio grada, gdje je sve vrvjelo, a onda udariše niz usku ulicu, još prljaviju i bjedniju od svih ostalih kroz koje s prošli. Zastadoše da bi pronašli kuću koju su tražili. Kuće su s obje strane ulice bile velike i visoke, ali vrlo stare; obitavali su u njima ljudi iz najsiromašnijih slojeva, dovoljno se jasno moglo razabrati već po njihovoj zapuštenosti, a da o tom i nije u isti mah svjedočilo ono nekoliko ljudi i žena prljava izgleda koji su se skrštenih ruku, prelomljeni u pasu, šuljali svojim putem. U mnogima od tih zgrada bilo je dućana, ali zatvorenih i napol porušenih, pa su samo gornje prostorije bile nastanjene. Druge, koje su svojom dotrajalošću i ruševnošću postale opasne po život, bile su, da se ne bi srozale, poduprte ogromnim balvanima koji su donjim krajem bili čvrsto zabijeni u zemlju. No bijedni beskućnici kao da su i te rasklimane straćare izabrali za svoja noćna skrovišta, jer su mnoge od tih neotesanih dasaka bile izvraćene sa svoga mjesta, te je nastala dovoljno velika rupa kroz koju se moglo provući ljudsko tijelo. Te su jazbine bile zagađene, voda nije otjecala, a i sami štakori koji su pogdjegdje ležali, rastvarajući se u truleži, bili su izobličeni od gladi.
Na vratima kuće pred kojom su se Oliver i njegov gazda zaustavili nije bilo ni zvekira ni ručice za zvono, i tako se vlasnik pogrebnog zavoda, opominjući Olivera neka se drži tik uz njega i bude bez straha, oprezno šuljao kroz mračnu vežu i penjao stubama. Spotaknuvši se o jedna vrata na polukatu, pokuca čvorastim prstima.
Djevojčica između trinaest i četrnaest godina otvori vrata. Pogrebnik osmotri dovoljno od unutrašnjosti sobe da uoči da je to stan kamo je bio upućen. Uđe, a za njim i Oliver.
U sobi nije gorjela vatra, no neki je čovjek kao po navici čučao pred nenaloženom peći, a kraj njega sjedila starica koja je također bila dovukla nisku stoličicu do hladnog ognjišta. U drugom kutu sobe bilo je nekoliko djece u dronjcima, a u maloj udubini u zidu nasuprot vratima ležalo je nešto pokriveno starim gunjem. Oliver protrne gledajući na onu stranu pa se nehotice prikuči gazdi, jer premda je ono bilo pokriveno, dječak je osjećao da je to leš.
Lice u toga čovjeka bilo mršavo i blijedo, kosa mu prosjeda i progrušana, a oči zakrvavljene. Staričino je lice bilo smežurano, dva preostala zuba izvirivala su nad donjom usnom; oči su joj bile bistre i pronicave. Oliver se plašio da gleda bilo u nju, bilo u onoga čovjeka — ta bili su tako slični onim štakorima što ih je vidio vani.
»Neka joj se nitko ne približi«, sijevnu muškarac, trgnuvši se naglo i bijesno kad je ukopnik prišao udubini u zidu. »Natrag, dobijesa, natrag, ako vam je život mio!«
»To je ludo, čovječe dragi!« reče ukopnik koji je bio navikao na ljudsku bijedu u svim njenim oblicima, »to je ludo!«
»Kad vam kažem«, goropadno će muškarac stežući pesnice i lupajući bijesno nogom o pod, »kad vam kažem da želim da je zakopate u zemlju! Tamo ne bi našla odmora. Crvi bi joj dodijavali, premda je ne bi nagrizali, jer je odviše istrošena!«
Poduzetnik i ne pokuša odgovoriti na to mahnitanje, nego izvuče iz džepa vrpcu i na tren klekne pred mrtvo tijelo.
»Ah!« usklikne čovjek, brizne u plač i padne na koljena do nogu mrtve žene, »kleknite, kleknite, kleknite oko nje svi vi i pamtite što ću vam reći! Ja vam kažem da ju je glad usmrtila! Nisam uopće znao kako je bolesna, dok je groznica nije svladala pa su joj se ispod kože kosti razabirale! Nije bilo ni svjetla ni ogrjeva — umrla je u mraku. Nije mogla vidjeti ni lica svoje djece, a čuli smo kako jedva dišući izgovara njihova imena! Prosjačio sam za nju po ulicama, a oni me strpaše u zatvor! Kad sam se vratio, ona je umirala, i meni se sledila krv u žilama, jer su nju usmrtili glađu! Kunem se pred bogom, koji je bio svjedok, da su je glađu usmrtili!«
Zarinuo je ruke u kosu i mrmljajući nešto stropoštao se na pod, ukočena pogleda, dok mu je na usta izbijala pjena.
Prestravljena djeca gorko su plakala, ali starica, koja je sve dotad bila tako mirna kao da je potpuno gluha za sve što se oko nje zbiva, zaprijeti im da umuknu, i onda, pošto je odriješila vratnu maramu čovjeku, koji je i dalje ležao na podu, zatetura prema pogrebniku. »Bila je moja kći«, reče starica kimajući glavom u pravcu mrtvog tijela i žmirkajući idiotski dok je govorila, sablasnija od same smrti. — »Gospode bože! — Zaista je čudno da sam ja, koja sam je rodila i tada bila žena, sada živa i vesela dok ona ovdje leži nepomična i hladna! Gospode bože — kad na to mislim — to je baš kao u priči — baš kao u priči!«
Dok je bijedno stvorenje mumljalo i hihotalo u svojoj jezivoj veselosti, ukopnik se okrene, spreman da pođe.
»Stani, stani!« reče starica piskutljivim šapatom. »Hoće li ona biti sahranjena sutra — ili prekosutra — ili večeras? Ja sam je opremila za ukop, a ja treba, znate, da je otpratim. Pošaljite mi velik rubac, i da bude topao, jer je vani ciča zima. Trebalo bi da imamo, prije nego što pođemo, i kolača i vina! Ali ne smeta, pošaljite malo kruha i vrč vode! Hoćemo li dobiti malo kruha, dragi?« govorila je ona žustrim glasom, hvatajući pogrebnika za kaput kada se ovaj ponovo uputio prema vratima.
»Da, da«, reče pogrebnik, »dakako, sve što god hoćete.« Otrže se od starice i, povukavši Olivera za sobom, pohita iz sobe.
Sutradan, pošto je porodica u međuvremenu primila kao potporu kilo kruha i komad sira, što im je gospodin Bumble lično donio, Oliver se sa svojim gazdom vrati do nevoljnog obitavališta, u koje je gospodin Bumble već bio prispio u pratnji četvorice ljudi iz ubožnice koji su imali da nose lijes. Staricu i muškarca zaogrnuše starim crnim ogrtačima, prekrivši tako njihovu dronjavu odjeću. Pošto su zakovali poklopac na priprostom lijesu, nosači ga digoše na ramena i odnesoše na ulicu.
»A sad, prijo, put pod noge pa samo hitro!« šapne gospodin Sowerberry starici u uho, »jer smo već malko okasnili, a ne smijemo pustiti svećenika da na nas čeka! Naprijed, momci, što brže to bolje!«
Dobivši takav nalog, nosači nastaviše klipsati pod svojim nimalo teškim teretom a ustopice za njima ono dvoje žalobnika. Gospodin Bumble i Sowerberry hodali su sprijeda žustrim korakom, dok je Oliver kaskao postrance, jer nije imao tako duge noge kao njegov gazda.
Međutim i nije bilo baš potrebno da se tako žure kako je to gospodin Sowerberry zamišljao, jer kad su stigli do onog mračnog prikrajka na groblju, gdje su koprive rasle i gdje su zakapali općinske siromahe, svećenika još nije bilo, a crkvenjak, koji je u sakristiji sjedio i z vatru, kao da je računao da će možda stići tek za sat ili kasnije. I zato su mrtvačka nosila postavili uz rub groba, gdje je oboje žalobnika strpljivo čekalo u gnjecavoj ilovači, dok je na njih sipila hladna kiša, a odrpani dječaci koje je ovaj prizor privukao, igrali se uz veliku graju žmurke oko nadgrobnih spomenika ili se, za promjenu, zabavljali preskakujući mrtvački sanduk s jedne i s druge strane. Pošto su Sowerberry i Bumble bili osobni prijatelji crkvenjaka, sjedili su s njime uz vatru i čitali novine.
Napokon, poslije više od jednog sata, vidjeli ste gospodina Bumblea, Sowerberryja i crkvenjaka kako se žure prema grobu, a neposredno zatim pojavio se svećenik, koji je u žurbi navlačio roketu preko glave. Gospodin Bumble mlatne još pokojeg dječaka da bi očuvao dostojanstvo mjesta, i velečasni gospodin, pročitavši od pogrebnih molitava onoliko koliko se moglo za četiri minute, predade roketu crkvenjaku i opet odjuri.
»Hajde, Bille«, reče Sowerberry grobaru, »zatrpaj!«
Nije to bila baš teška rabota, jer je zajednička raka bila tako puna da je najgornji lijes ležao samo nekoliko stopa ispod površine. Grobar lopatom zgrne zemlju, malo je ugazi, prebaci lopatu preko ramena i uputi se dalje, a za njim krenuše dječaci gunđajući i buneći se u sav glas što je čitava ta zabava bila tako kratkotrajna.
»Hajdemo, prijatelju«, reče Bumble, potapšavši muškarca po leđima, »ljudi hoće da zatvore groblje.«
Čovjek koji se za sve to vrijeme otkako je stao uz rub groba nije ni maknuo s mjesta, trže se, podiže glavu, zagleda se ukočenim pogledom u osobu koja ga je oslovila, pođe nekoliko koraka naprijed i sruši se onesviješten na zemlju. Luda se starica bila odveć zanijela jadikovkama što je izgubila ogrtač koji joj je pogrebnik oduzeo, a da bi svom zetu mogla obratiti pažnju. Izliše na njega kablić hladne vode, pa kad se on osvijesti, otpratiše ga sretno do izlaza groblja, zaključaše vrata i svaki pođe svojim putem.
»No, Olivere«, reče Sowerberry dok su zajedno išli kući, »kako ti se svidjelo?«
»Pa tako, hvala na pitanju, gospodine«, odvrati Oliver uz mnogo oklijevanja, »ne baš osobito, gospodine.«
»O, s vremenom ćeš se već priviknuti, Olivere«, reče Sowerberry. »Nije to ništa, sinko, kad se jednom na to privikneš!«
Oliver se u sebi čudio i pitao da li je vrlo dugo trajalo dok se gospodin Sowerberry na to privikao, ali je smatrao da je bolje ako mu ne postavi to pitanje, i tako se vratio u dućan razmišljajući o svemu što je vidio i čuo.

VI. POGLAVLJE
OLIVER, PODBADAN NOINIM PODRUGIVANJEM, PRELAZI U NAPAD I PRILIČNO GA ZBUNJUJE.
Poslije tri mjeseca pokusnog rada po svim propisima Oliver je postao šegrt. U to su se vrijeme baš lijepo širile bolesti. Trgovački rečeno: vladala je velika potražnja za ljesovima, i u roku od nekoliko tjedana Oliver je stekao mnogo iskustva. Uspjeh oštroumne zamisli gospodina Sowerberryja nadmašio je njegova najoptimističnija očekivanja. Ni najstariji stanovnici nisu pamtili vrijeme da su ospice nekoć tako harale ili život djece bio tako ugrožen, i velik je bio broj tih tužnih sprovoda što ih je Oliver, s crnom trakom na šeširu koja mu je sezala do koljena, predvodio na neopisivo udivljenje i ganuće svih matera u gradu. Budući da je Oliver pratio svoga gospodara gotovo i na sve sprovode odraslih, da bi stekao praksu, da bi se dolično vladao i umio svladati živce, što je tako važno za savršena pogrebnika, često mu se pružala prilika da promatra sa koliko plemenite smirenosti i duševne hrabrosti poneki ljudi podnose iskušenja i smrt svojih milih i dragih.
Kad bi, na primjer, gospodin Sowerberry dobio narudžbu za pogreb kakve bogate stare dame ili gospodina, okruženih velikim brojem nećaka i nećakinja, koji su bili naprosto neutješivi za vrijeme bolesti tako da ni u najširoj javnosti nisu mogli svladati svoj očaj, ti su ljudi, kad bi ostali nasamu, bili sretni i veseli da bijaše prava milina, vrlo dobro raspoloženi i zadovoljni, razgovarajući tako neusiljeno i bodro kao da im se baš ništa nije desilo što bi ih moglo uznemiriti. Muževi su također s herojskim mirom podnosili gubitak svojih supruga, dok bi se žene odijevale u crninu kao da su odlučile da ih udovičko ruho učini što privlačnijima. A moglo se i to zapaziti da su se dame i gospoda, obezumljeni od tuge i očaja za vrijeme pogrebnog obreda, smjesta oporavili tek što bi stigli kući. Potpuno bi se smirili prije nego što bi popili posljednju šalicu čaja. Sve je to bilo vrlo zabavno i poučno gledati, i Oliver je to promatrao s velikim divljenjem.
Premda sam biograf Olivera Twista, ipak ne bih sasvim sigurno mogao ustvrditi da je primjer tih dobrih ljudi natjerao Olivera Twista da se pomiri sa svojom sudbinom, ali mogu istaći da je mjesece i mjesece i dalje krotko trpio da ga porobljava i zlostavlja Noa Claypole, koji je sada s njim postupao gore nego ikada prije, jer se u njemu pobudila zavist videći da je dječak novak promaknut, dobivši kao voditelj sprovoda crnu palicu i traku za šešir, dok je on sam kao starosjedilac ostao u dućanu sa svojom okruglom kapicom i kožnim hlačama. Šarlota je s njim loše postupala, jer je to isto činio Noa, a gospođa Sowerberry bila je nesumnjivo njegov dušmanin. I tako se između to troje ljudi, s jedne strane, i beskrajnih sprovoda, s druge, Oliver nije osjećao ni tako lagodno kao izgladnjelo svinjče, kad bi ga u nekoj pivari zabunom zatvorili u skladište ječma.
Dolazim do vrlo važnog razdoblja u Oliverovu životu, jer moram zabilježiti naoko neznatan događaj koji je neizravno stubokom izmijenio njegov budući život.
Jednog su dana Oliver i Noa kao obično u podne sišli u kuhinju da omaste brk komadom ovnovine — funtom i pol najlošijeg komada mesa, — i pošto je Šarlota bila pozvana gore, gladni je i pakosni Noa Claypole smatrao da to kratko vrijeme ne bi mogao posvetiti plemenitijoj svrsi nego da malog Olivera Twista vrijeđa i da ga stavlja na muke. Nakanivši da uživa u toj nedužnoj zabavici, Noa ispruži noge na stolnjak te uze Olivera čupati za kosu i štipati za uho, izražavajući svoje mišljenje da ga smatra puzavom podmuklicom i da osim toga namjerava pribivati njegovu vješanju, kad god bi se ta poželjna zgoda imala da sluči, i sve tako zadirkujući ga i bockajući ga, kako se od zlobna i pakosna mladića iz Škole milosrđa i nije moglo drukčije očekivati. Ali, kako sva ta podrugivanja nisu polučila željenu svrhu da Olivera natjeraju u plač, Noa se potrudi da bude još duhovitiji i u tom nastojanju učini to što mnogi podmukli dosjetljivci i sa daleko većom reputacijom od njegove i dandanas rade kad hoće da budu zgodni: postao je veoma ličan.
»Sirotane«, reče Noa, »kako ti je majka?«
»Ona je mrtva«, uzvrati Oliver, »da mi nisi ništa o njoj govorio!«
Rekavši to, Oliveru udari rumen u lice; disao je brzo, usne i nosnice nekako su mu čudno podrhtavale, a to je gospodin Claypole smatrao neposrednim predznakom plača. Pod tim dojmom on ponovo prijeđe u navalu.
»Od čega je umrla, sirotane?« reći će Noa.
»Srce joj je prepuklo, kako mi reče jedna od naših starih bolničarki«, uzvrati Oliver, više kao da govori sebi nego Noi. »Mislim da znam što znači od toga umrijeti!«
»Šigo-migo, kopilane, ih što lažeš, sirotane!« zapjevuši Noa, kad Oliveru poteče suza niz obraz. »A što sad cmizdriš?«
»Ne zbog tebe!« sijevne Oliver. »Slušaj, sad je dosta! Ni riječi više o njoj, ni riječi!« »Ni riječi!« usklikne Noa. »Dakle ni riječi! Sirotane, ne budi bezobrazan! O tvojoj majci, dabome! Bila je to fina ptičica, nego šta! O, gospode!« I pritom Noa zakima značajno glavom te posprdno naprći mali crveni nos što god je više mogao.
»Znaš, sirotane«, produži Noa, ohrabren Oliverovom šutnjom, govoreći posprdnim glasom kao da ga žali, najomrznutijim od svih glasova, »znaš, sirotane, sad se tu ne da pomoći, a dakako, tada ni ti nisi mogao to spriječiti, i meni je silno žao, a sigurno je svima nama vrlo žao. Ali treba da znaš, sirotane, da je tvoja majka bila baš ona prava, ona najgora!«
»Šta si rekao?« trže se Oliver i hitro diže glavu.
»Baš ona prava, ona najgora, sirotane«, uzvrati Noa hladno, »i dobro je učinila što je baš tada umrla, jer da nije, sad bi bila na robiji u Bridewelleu, ili bi bila deportirana ili obješena, što je još najvjerojatnije, zar ne?«
Oliveru udari od jarosti krv u obraze, on skoči i, prevrnuvši stol i stolac, uhvati Nou za gušu te ga stade tresti sa svom žestinom svoga bijesa, dok mladiću nisu zacvokotali zubi. Skupivši svu snagu, obori ga jednim jedinim udarcem na pod.
Minutu prije dječak se činio tako mirno, blago i potišteno stvorenje, kakvim ga je učinilo grubo i uvredljivo postupanje. No najposlije mu se probudila svijest, okrutno vrijeđanje njegove mrtve majke raspalilo mu krv. Grudi mu se nadimale, držanje mu bilo uspravno, a u pogledu živa vatra, i sav se bio izmijenio dok je tako stajao probadajući divljim i prodornim pogledom svoga mučitelja, koji je puzao do njegovih nogu, i prkoseći mu snažnom odlučnošću kakvu nikada dotad nije oćutio.
»Ubit će me!« urlao je Noa. »Šarlota! Gospo! Ubit će me novi šegrt! Upomoć! Upomoć! Oliver je poludio! Šar-lo-ta!«
Na Noino zapomaganje odgovori Šarlota snažnim, a gospođa Sowerberry još snažnijim vriskom; prva upadne u kuhinju kroz pokrajna vrata, a druga zastane na stepenicama dok se nije sasvim uvjerila da može bez opasnosti po život nastaviti da silazi.
»O, podlače mali!« kričala je Šarlota, zgrabivši Olivera svom snagom koja je otprilike odgovarala jakosti prosječno jakog čovjeka u naročito dobrom treningu, »o, ti mali, ne-za-hval-ni, kr-vo-loč-ni, od-vrat-ni lupežu!« A poslije svakog sloga mlatnula bi ga svom silom, prateći svaki udarac vriskom na razveseljavanje društva.
Šarlotina šaka nije nipošto bila slabašna, ali da bi ona posigurno polučila Uspjeh u stišavanju Oliverova bijesa, uleti gospođa Sowerberry u kuhinju i pritekne joj upomoć, uhvati dječaka jednom rukom, dok mu je noktima druge ruke grebla lice; u tom povoljnom trenutku Noa se pridigne te ga uzme straga gruhati pesnicama.
To je odista bio prenaporan posao a da bi mogao dugo trajati. Kada je sve troje šuštalo i ne mogavši dulje da ga natežu i biju, odvukoše Olivera, koji je vikao i branio se, ali nije nimalo bio obeshrabren, u sklonište za smeće i tu ga pritvoriše. Učinivši to, gospođa Sowerberry se izvali na stolicu i brižne u plač.
»Zaboga, ona umire!« usklikne Šarlota. »Brzo čašu vode, Noa!«
»O, Šarlota«, reče gospođa Sowerberry, govoreći koliko je mogla zbog nedostatka daha i suviška hladne vode, kojom ju je Noa polio po glavi i ramenima — »o, Šarlota, koje li sreće što nas nije sve poklao u postelji!«
»O, zaista prava sreća, gospo!« bio je njen odgovor. »No, sada se barem nadam da će to opametiti gazdu i da neće više uzeti u kuću jedno od takvih stvorenja koja su rođena da budu ubojice i razbojnici! Jadni Noa! Samo što nije bio mrtav kad sam ušla!«
»Jadnik!« reče gospođa Sowerberry gledajući samilosno na dječaka iz Škole milosrđa. Noa, čije je najgornje puce prsluka moglo otprilike doseći tjeme Oliverove glave, počašćen tom izjavom samilosti, brisao je oči unutarnjom stranom zapešća te je, ganut iscijedio nekoliko suza i šmrkavih uzdisaja.
»Šta da radimo?« usklikne gospođa Sowerberry. »Vašeg gazde nema, u kući nema muške glave, a neće proći ni deset minuta i on će provaliti vrata!« Po Oliverovim snažnim udarcima o spomenuti komad drveta moglo se naslutiti da takav slučaj nije bio sasvim isključen.
»O, dobijesa! Ja zbilja ne znam«, reče Šarlota, »nego da pošaljemo po redarstvo!«
»Ili po vojsku!« predloži Noa.
»Ne, ne«, reče gospođa Sowerberry sjetivši se Oliverova starog prijatelja; »Noa, skoči do gospodina Bumblea i reci mu neka smjesta dođe ovamo i neka ni trenutka ne gubi; pusti sad svoju kapu i požuri! Dok trčiš, drži nož na modrici oka pa će ti oteklina splasnuti.«
Noa zastane, ali ne da odgovori, već da poleti glavom bez obzira, a prolaznici na ulici uvelike su se čudili gledajući dječaka iz Škole milosrđa kako bezglavo juri ulicama, bez kape i pritiskajući džepni nožić na pomodrjelo oko.

VII. POGLAVLJE
OLIVER OSTAJE UPORAN
Noa Claypole trčao je ulicama što je brže mogao i nije ni jedanput zastao da odahne prije nego što je stigao do vrata uboškog doma. Odmorivši se koju minutu, da se pripremi za dovoljan broj jecaja i uvjerljivu glumu uz pomoć suza i zaprepaštenja, on pokuca snažno na otvorna vratašca u kapiji i pokaže tako bijedno lice starom ubogaru koji mu je otvorio te i ovaj čovjek, koji je i u svojim najboljim danima viđao oko sebe sama bijedna lica, u čudu ustukne.
»Ta što se dogodilo, dečko?« upita stari ubogar.
»Gospodine Bumble! Gospodine Bumble!« vikaše Noa u stravi tako dobro hinjenoj i u sav glas, te gospodin Bumble, koji se slučajno nalazio sasvim blizu, ne samo da ga je čuo nego se i toliko uplašio da je odletio u dvorište bez svog trorogog šešira — što je bila vanredno čudna i značajna okolnost — pokazujući nam kako i jedan općinski pisar, kad se zanese neočekivanim i snažni porivom, može trenutačno izgubiti prisebnost duha i zaboraviti lično dostojanstvo.
»O, gospodine Bumble!« usklikne Noa, »Oliver, gospodine... Oliver je...«
»Šta? — Šta?« ubaci gospodin Bumble, i u metalnom sjaju njegovih očiju zatitra odbljesak radosna zadovoljstva. »Ta nije valjda, ta valjda nije pobjegao, Noa?«
»Ne, gospodine, nije pobjegao nego je pomahnitao«, uzvrati Noa. »Pokušao je da ubije mene, pa onda Šarlotu, pa onda našu gospođu. Oh! kako to užasno boli! Strahovito boli, molim vas, gospodine!« I pritom se Noa bolno trzao i pregibao i savijao kao jegulja, da bi tako gospodinu Bumbleu dao naslutiti kako je prilikom bjesomučnog i krvoločnog napadaja Olivera Twista pretrpio teške unutarnje ozljede od kojih baš u tom času strahovito pati.
Kad Noa vidje da je gospodin Bumble užasnut onim što mu je saopćio, uze — da bi pojačao dojam što ga je postigao još deset puta jače nego prije jadikovati zbog svojih silnih rana, te kad ugleda nekog gospodina u bijelu prsluku gdje prolazi dvorištem, udari u još tragičnije naricanje, smatrajući posve ispravno da će to biti izvrsno sredstvo da privuče pažnju i pobudi zgražanje gore spomenutoga gospodina.
Gospodin mu je zbilja vrlo brzo obratio pažnju, jer tek što je pošao tri koraka, kadli se srdito okrenuo i upitao zašto to štene zavija i zašto ga gospodin Bumble ne počasti nečim, da se njegovi uzvici koje je nazvao zavijanjem pretvore u pravo urlanje.
»Taj je bijedni dječak iz Škole milosrđa, gospodine«, odvrati gospodin Bumble, »a umalo što ga nije zaklao da, baš zaklao, gospodine, — mladi Oliver Twist!«
»Uistinu?!« usklikne gospodin u bijelom prsluku i naglo zastane. »Znao sam ja! Ja sam već od početka imao čudno neko predosjećanje da će taj mali, drski divljak završiti na vješalima!«
»A pokušao je, gospodine, da umori i sluškinju«, reče gospodin Bumble, dok mu je lice poprimalo pepeljastu boju.
»I gazdinu ženu«, ubaci Noa.
»I svoga gospodara, čini mi se da si rekao i gazdu?« nadometne gospodin Bumble.
»Nema ga kod kuće, ali bi inače i njega umorio!« odvrati Noa. »Rekao je da to želi...«
»O, rekao je da to želi, je li, dječače?« upita gospodin u bijelom prsluku.
»Da, gospodine«, reći će Noa, »i, molim vas, gospodine, gospođa želi da zna da li gospodin Bumble ima malo vremena i da smjesta dođe da ga izbatina, jer gazde nema kod kuće.«
»Kako ne, dječače, kako ne!« reče gospodin u bijelom prsluku smješkajući se dobrohotno i tapšući Nou po glavi koja je otprilike za tri palca bila viša od njegove. »Ti si dobar dečko, vrlo dobar dečko. Evo ti jedan peni. Bumble, deder skočite vi do Sowerberryjevih i ponesite svoju trsku pa vidite šta se može učiniti. I nemojte ga štedjeti, Bumble!« »Ne brinite, gospodine«, nato će općinski pisar, udešavajući šibu koja je služila prilikom općinskog batinanja.
»Recite i Sowerberryju neka ga ne štedi. Nikada neće s njim izići nakraj ako mu ne odere kožu«, reče gospodin u bijelom prsluku.
»Ja ću se već pobrinuti, gospodine«, uzvrati općinski pisar. I pošto je na svoje zadovoljstvo udesio trorogi šešir i trsku, gospodin Bumble i Noa Claypole krenuše u najvećoj brzini do pogrebnikova dućana.
Tamo se stanje stvari nije nimalo popravilo niti se Sowerberry vratio, te je Oliver i dalje nogama lupao o podrumska vrata. Izvještaj kakav su dale o njegovu divljem bijesu gospođa Sowerberry i Šarlota bio je tako strašan da je gospodin Bumble smatrao uputnim pregovarati prije nego što će otvoriti vrata. S tom namjerom lupio je izvana nogom o vrata, i to je bila uvodna riječ, a onda, pritisnuvši usta uz ključanicu, reče dubokim i svečanim glasom:
»Olivere!«
»Pa dobro, pustite me van!« odazove se Oliver.
»Prepoznaješ li, Olivere, moj glas?« nato će gospodin Bumble.
»Da«, odgovori Oliver.
»A zar ga se ne bojiš? Zar ne dršćeš sav dok ja govorim?« pitao je gospodin Bumble. »Ne!« odvrati Oliver smiono.
Odgovor tako oprečan onom što ga je kanio izazvati i bio vičan da ga prima, uvelike je prenerazio gospodina Bumblea. Odmakne se od ključanice, ispruži se u svoj svojoj veličini i redom pogleda sve troje nazočnih.
»O, znate, gospodine Bumble, zacijelo je lud«, reče gospođa Sowerberry. »Nema čovjeka ni pri napol zdravoj pameti koji bi se usudio tako s vama govoriti!«
»Nije on lud, gospođo«, odvrati gospodin Bumble poslije nekoliko časaka duboka razmišljanja, »to je — hrana!«
»Šta?« — usklikne gospođa Sowerberry.
»Hrana, gospođo, hrana!« ponovi Bumble strogim naglaskom. »Pretrpali ste mu želudac, gospođo! Odgojili ste u njemu gordost duha i srca koja ne priliči osobi njegova staleža, a to će vam reći i odbornici uboškog doma koji su iskusni, ljudi. A kakve veze, uostalom, imaju siromasi s dušom ili sa srcem? Sasvim je dovoljno što im dopuštamo da imaju svoje živo tijelo. Da ste dječaka i dalje hranili zobenom kašom, gospođo, to se nikad ne bi dogodilo!«
»Zaboga, zaboga!« usklikne gospođa Sowerberry dižući pobožno svoj pogled prema kuhinjskom stropu, »eto, to vam je kad je čovjek velikodušan!«
Velikodušnost gospođe Sowerberry prema Oliveru sastojala se u tome što mu je u izobilju davala sve otpatke koje nitko nije htio jesti, i zato je sa mnogo blagosti, samopregaranja i dobre volje primila na sebe tešku optužbu gospodina Bumblea. Ipak valja priznati da u tom pogledu nije ništa skrivila, ni mišlju, ni riječju, ni djelom.
»Ah!« usklikne gospodin Bumble kad je gospođa Sowerberry opet poniknula, »jedino što se sad, barem po mome mišljenju, može učiniti, to je da ga ostavimo nekoliko dana u podrumu, da malo izgladni pa da ga onda, kad ga opet pustite, hranite samo zobenom kašom za sve vrijeme njegova šegrtovanja. On potječe od loše obitelji — sve same napržice, gospođo Sowerberry. I liječnik i bolničarka rekoše da je ta njegova majka došla ovamo boreći se s najvećim poteškoćama i bolovima koji bi svaku poštenu ženu već osam dana prije spremili u grob.«
Na tome mjestu Bumbleova govora Oliver, čuvši dovoljno da je mogao znati da su opet nešto natuknuli o njegovoj majci, počne toliko žestoko nogama lupati o vrata da se nikakav drugi glas nije mogao razabrati. U tom se odlučnom času vrati Sowerberry, i pošto su mu objasnili Oliverov grijeh, pretjerujući u svemu toliko koliko je po računici tih dviju dama bilo potrebno da se izazove njegov bijes, on u tren oka otključa podrumska vrata i, zgrabivši ga za vrat, izvuče buntovnog šegrta.
Oliverova je odjeća za vrijeme mlaćenja bila sva razderana, lice mu bilo izgrebeno i modro od masnica, a kosa razbarušena po čelu; ali rumenila srdžbe još nije nestalo, te kad je bio izvučen iz svoje tamnice, mrko je gledao Nou i nije bio nimalo prestravljen.
»No, ti si mi baš lijep momak, je li?« reče Sowerberry i opali mu šamar.
»On je grdio moju majku«, odvrati Oliver.
»Pa što ako i jest, nezahvalni gade?« nato će gospođa Sowerberry. »Zaslužila je to, i još gore!«
»Nije!« uzvrati Oliver.
»Jest!« reče gospođa Sowerberry.
»To je laž!« nato će Oliver.
Gospođa Sowerberry izlije pravu bujicu suza.
Poslije te bujice suza Sowerberry nije više mogao birati. Da je samo časak oklijevao da najoštrije kazni Olivera, svakom bi iskusnom čitaocu moralo biti potpuno jasno da bi onda gospodin Sowerberry, prema svim prethodnim raspravama o postojećem braku, bio nečovjek, surov muž, uvredljivac, gnusna imitacija muškarca, čovjek bez ičega ljudskog u sebi i još toliko toga što se ne bi moglo ni nabrojiti u ovom poglavlju. Treba mu priznati da je on, koliko je bilo u njegovoj moći — a ta moć nije bila vrlo velika — bio blago raspoložen prema dječaku, i to možda stoga što mu je to bilo od koristi, a možda i stoga što ga je njegova žena mrzila. Međutim ga je bujica suza učinila bespomoćnim pa je odmah tako nemilo izmlatio dječaka da je time i sama gospođa Sowerberry bila zadovoljna i da je poslije toga primjena trske gospodina Bumblea bila prilično nepotrebna. Ostali dio dana proveo je Oliver u stražnjoj kuhinji, u društvu vrča vode i kriške kruha, a uvečer je gospođa Sowerberry, učinivši pred vratima razne, po uspomenu njegove majke nimalo laskave opaske, zavirila u sobu te mu zapovjedila da ode do svoje bijedne postelje, obasut Noinim i Šarlotinim uvredljivim bockanjem i duhovitostima.
Tek kad je ostao sam sred mira i tišine tmurne pogrebnikove radionice, Oliver je dao oduška svojim osjećajima koji su se poslije toga dana prepaćenih muka morali, što je lako zamisliti, poroditi u duši jednog djeteta. Slušao je njihovo podrugivanje s prezirom u očima, podnosio njihove udarce a da nije ni pisnuo, jer je u svom srcu ćutio onaj gordi ponos s kojim bi, da su ga i živa pekli, u samrtnom času prigušio i posljednji krik. No sada, kad nije bilo nikoga da ga vidi ili čuje, pao je na koljena i, zakrivši lice rukama, plakao suze što ih bog šalje da nam olakša bol, a bit će da je bilo malo tako mladih bića koja je, prije njega, pritiskao toliko golem jad.
Noć je bila hladna i mračna. Dječjim očima činilo se da su zvijezde još udaljenije od zemlje nego prije; nije bilo ni daška; i tmurne sjenke drveća što su se širile po zemlji bile su tako mirne i ukočene, nalik na samrt i smrt. On opet pritvori vrata i pri svjetlu svijeće što je izgarala zaveže u rubac ono malo odjeće što je imao i sjedne na klupu da sačeka jutro. Kad su prve zrake danjeg svjetla stale prodirati kroz raspukline prozorskih kapaka, Oliver se digne i otkračuna vrata. Posljednji put zaplašenim pogledom zaokruži po sobi — još je časak oklijevao — a onda zatvori vrata za sobom i nađe se na ulici.
Pogleda nalijevo pa nadesno, ne znajući kamo da bježi. Prisjeti se da je vidio teška seljačka kola kako se, vozeći iz grada, mučno uspinju na brežuljak; on udari istim putem i, dospjevši do poljske staze za koju je znao da vodi opet na cestu, proslijedi njome, odmičući brzo naprijed.
Oliver se živo sjećao kako je tom istom stazom klipsao uz gospodina Bumblea kad ga je prvi put s majura vodio u uboški dom. Put kojim je trebalo da prođe, prolazio je baš ispred kućišta. Kad se toga sjetio, srce mu počne brže kucati. I već je napol naumio da se vrati. Pa ipak, prevalio je već dobran put, a ako se sada vrati, izgubit će dosta vremena. Osim toga, bilo je još tako rano, nije se trebalo bojati da će ga tko vidjeti; i zato krene dalje.
Dođe do one kuće. Činilo se da se njeni stanari još nisu probudili. Oliver zastane i virne u vrt. Neko dijete plijevilo je jednu od malih gredica, a kad je on stao, ono digne svoje blijedo lice, i Oliver prepozna u njemu jednoga od svojih negdašnjih drugova. Oliver se obradova što ga vidi prije svoga odlaska, jer je to bio njegov mali prijatelj i drug u igri; iako je bio mlađi od njega, nebrojeno su puta bili zajedno batinani, mučeni glađu i zatvarani!
»Pst! Dick!« prigušeno vikne Oliver kad je dječak pritrčao kapiji i pružio ruku kroz ogradu da se s njim pozdravi. »Je li već tko ustao?«
»Samo ja«, odvrati dijete.
»Dick, ne smiješ nikome reći da si me vidio«, nato će Oliver. »Ja sam pobjegao! Tukli su me i zlostavljali, Dick, i ja idem u potragu za srećom, nekamo daleko, ni sam ne znam kamo! Kako si blijed!«
»Čuo sam kako im je doktor govorio da sam nasmrt bolestan«, uzvrati dijete i malodušno se osmjehne. »Tako se radujem što te vidim, dragi moj, ali — ne zaustavljaj se, ne zaustavljaj!«
»O da, moram da ti kažem zbogom«, odvrati Oliver. »Opet ću te vidjeti, Dick, znam da hoću! I ti ćeš onda biti zdrav i sretan!«
»Nadam se da hoću«, odgovori dijete, »ali tek kad umrem. Znam da je doktor sigurno u pravu, Olivere, jer tako često sanjam o nebu i anđelima i blagim licima, što ih nikad ne vidim kad sam budan. Poljubi me!« reče mali uspevši se na ogradu te zagrli Olivera svojim ručicama. »Zbogom, dragi moj, bog te blagoslovio!«
Taj su blagoslov izgovorile usne malog djeteta, ali su to bile prve riječi blagoslova koje je netko izrekao nad Oliverom. Za sve vrijeme borbe i patnje, nevolja i promjena Oliver ih nije nikada zaboravio!

VIII. POGLAVLJE
OLIVER PJEŠAČI U LONDON I NA CESTI SRETNE MLADOG GOSPODIČIĆA, KOJI JE ČUDAN SVAT.
Oliver stigne do prijelaza preko ograde, gdje se svršavala staza, te ponovo izbije na glavnu cestu. Bilo je osam sati; premda je već bio gotovo pet milja daleko od grada, ipak je sve do podneva trčao i skrivao se iza živice pri svakom zavoju, a sve u strahu da ga ne gone i ne uhvate. Tada sjedne uz miljokaz i prvi put počne razmišljati o tome kamo bi bilo najbolje da krene i da pokuša novi život.
Na kamenu uz koji je sjedio bilo je ispisano velikim slovima da od ovoga mjesta do Londona ima ravno sedamdeset milja. To je ime u dječakovoj pameti izazvalo čitav niz, novih predodžbi. London! Veliki, prostrani grad! — Nitko — pa ni sam gospodin Bumble — neće ga ondje nikad pronaći. Često je u uboškom domu slušao stare ljude gdje govore kako u Londonu momče sa malo mozga u glavi ne treba da gladuje i da u tom ogromnom gradu ima toliko mogućnosti života, o kojima oni koji su odrasli na selu nemaju ni pojma. To je mjesto bilo kao stvoreno za dječaka beskućnika koji mora da umre na cesti, ukoliko mu tko ne pomogne. Kad mu te misli padoše na pamet, on skoči na noge i opet krene dalje.
Za pune četiri milje smanjio je razmak između sebe i Londona, i istom onda palo mu je na um koliko je imao još prevaliti da stigne do svog odredišta. Kad mu se nametnula ta pomisao, usporio je korake te uzeo mozgati o sredstvima kojima je raspolagao za takvo putovanje. Imao je u svom zavežljaju koricu kruha, prostu košulju i dva para čarapa, a u džepu jedan peni što mu ga je poklonio gospodin Sowerberry poslije nekog sprovoda, pošto je naročito dobro izvršio svoj zadatak. »Čista košulja vrlo je korisna stvar«, pomisli Oliver, »vrlo korisna, ali ni dva para čarapa, pa ni onaj peni nisu baš na odmet, ali je sve to od slabe koristi kada ti je u zimsko doba pješačiti šezdeset i četiri milje!« No Oliverove misli, baš kao i u većine drugih ljudi, iako su vrlo živo i žustro otkrivale poteškoće, nikako da se dosjete prikladnom sredstvu kojim da se te poteškoće premoste; i tako poslije mnogo uzaludna mozganja Oliver prebaci svoj svežnjić na drugo rame i nastavi klipsati. Toga je dana Oliver pješačio dvadeset milja, a za sve to vrijeme okusio je samo suhu koricu kruha i popio nekoliko gutljaja vode što je izmolio na pragu seljačkih koliba uz cestu. Kada je zanoćalo, svrne u livadu i pužne pod stog sijena, odlučivši da tu preleži dok ne svane. Isprva se plašio, jer je vjetar turobno zavijao po pustim poljima; bio je i gladan i prozebao, a osjećao se tako usamljen kao nikad dotada. No budući da je od hoda bio vrlo umoran, ubrzo je usnuo i zaboravio svoje jade.
Kada je sutradan ustao, bio je sav ukočen i promrznuo i tako gladan da je bio prinužden da već u prvom selu kroz koje je prošao, zamijeni svoj peni za jedan kruščić. Nije pješačio više od dvanaest milja, i već je opet pala noć. Stopala mu bila izranjena, a noge klecale od slabosti i jedva ga još nosile. Još jedna noć provedena u vlažnom i nezdravom zraku pogoršala je njegovo stanje, pa kad je ujutro opet krenuo, više je puzao negoli odmicao.
Čekao je na podnožju strma brežuljka dok se poštanska kočija nije približila, a onda uze prositi od onih putnika koji su se vozili na vanjskim sjedištima. No malo ih je bilo koji su ga samo i pogledali, a i ti su mu govorili da pričeka dok se uspnu na vrh pa da vide kako torzo on umije trčati — za pola penija. Jadni je Oliver nastojao da dijelak puta trči uz kočiju, ali je smalaksao od iznemoglosti i zbog rana na tabanima. Kad su to putnici opazili, strpaše svoje polupenije opet u džepove, izjavljujući da je on malo, lijeno štene i da ne zavređuje da mu se što da, a poštanska su kola drndala dalje svojim putem ostavljajući za sobom oblake prašine.
U nekim selima bile su postavljene ploče s opomenom ispisanom jarkom bojom da će svatko tko bude prosjačio u tom okrugu biti bačen u tamnicu, a to je Olivera toliko zastrašilo da mu je bilo vrlo drago kad je brže-bolje mogao da se udalji. U drugim bi selima zastajkivao u dvorištu gostionice, pogledajući tugaljivim očima svakog prolaznika; i to bi se obično svršavalo tako da bi krčmarica naredila kojemu od poštanskih konjušara, koji su se tu vrzli, da najuri tu čudnu skitnicu, jer je ona uvjerena da je taj došao da nešto ukrade. Kad bi prosio u seljačkim kućama, u devet slučajeva na deset zaprijetili bi mu da će psa nahuckati na njega, a kad bi nosom zavirio u koji dućan, spomenuli bi mu općinskog pandura te bi Oliveru od straha nestajalo sline u ustima — vrlo često ono jedino što je nakon mnogih sati gladovanja uopće još imao u ustima.
Zaista, da nije bilo nekog putara dobra srca i neka dobrostive stare dame, Oliverovi bi jadi bili brže dokrajčeni baš kao i jadi njegove majke. Drugim riječima, on bi svakako pao mrtav nasred kraljevskog druma. No putar ga nahrani kruhom i sirom, a staroj dami, kojoj je unuk-brodolomac lutao negdje bosonog po dalekom svijetu, smili se bijedno, siroče te mu ona dade sve što god je smogla — i još više — uz tako blage i mile riječi i uz suze samilosti i sažaljenja da su se Oliveru dublje zasjekle u dušu nego sve patnje koje je dotad iskusio.
U rano jutro, sedmoga dana otkako je otišao iz svoga rodnog grada, Oliver je polagano ušepesao u gradić Barnet. Prozori su i kapci bili zatvoreni, ulica bila pusta, nigdje još ni žive duše da se lati posla. Sunce se rađalo u svoj svojoj blistavoj ljepoti, ali je ta svjetlost osvjetljavala samo beznadnu osamljenost dječaka koji je okrvavljenih nogu i pokriven prašinom sjedio na hladnom pragu jedne kuće.
Malo pomalo, i kapci su se otvarali, zastori na prozorima uzdizali, a ljudi počeli obilaziti tamo-amo. Samo bi poneki zastali i na čas-dva upiljili pogled u Olivera, ili prolazeći užurbano pored njega okretali glave zureći u nj, ali mu nitko nije ništa udijelio ili mario upitati kako je dospio ovamo. Nije se usudio prositi i, eto, tu je sjedio.
Neko je vrijeme sjedio na pragu, divio se velikom broju gostionica, jer je svaka druga kuća u Barnetu bila krčma, velika ili mala. Sjedio je gledajući ravnodušno kočije koje su posvuda prolazile i mislio kako je čudno što one mogu s lakoćom izvesti u nekoliko sati ono za što je njemu bila potrebna čitava jedna sedmica hrabrosti i odvažnosti — s obzirom na njegove godine. Uto se trgne, jer je opazio da se neki dječak, koji je prije nekoliko minuta nehajno prošao mimo njega, sada vratio te ga sa suprotne strane ulice vrlo pažljivo motrio. Isprva nije za to mnogo mario, ali ga je dječak svejednako pomno motrio, tako da je Oliver podigao glavu i stao ga netremice gledati.
»Ej, dječače, koji ti je bijes?«
Dječak koji je tako oslovio našega mladog putnika bio je po prilici njegovih godina, ali Oliver još nikad nije vidio dječaka tako čudna izgleda. Sa svojim prćastim nosom i sploštenim čelom bio je baš kao svaki drugi dječak, a prljavijeg mališana teško je bilo i zamisliti. No držao se i vladao kao odrastao čovjek. Za svoje godine bio je malen, imao je prilično iskrivljene noge i male, pronicave, ružne oči. Kapa mu je tako labavo bila zabačena na zatiljak te samo što mu nije odletjela, da njezin vlasnik nije svako malo vremena običavao trznuti glavom stavljajući je tako opet u prijašnji položaj. U njega je bio kaput odrasla čovjeka koji mu je sezao gotovo do peta. Rukave je zasukao do lakata, da mu ruke ostanu slobodne, očito u namjeri da ih ugura u džepove svojih hlača od debele vunene tkanine, jer ih je u džepovima uvijek i držao. Sve mu svemu, bio je hvalisav i razmetljiv gospodičić u kratkim čizmama, kakav je već mogao da bude mladić visok četiri stope i šest palaca ili nešto više.
»Ej, dječače, koji ti je bijes?« javi se čudni gospodičić Oliveru.
»Ja sam vrlo umoran i gladan«, odvrati Oliver, i oči mu se zališe suzama dok je govorio. »Došao sam izdaleka — pješačim već sedam dana!«
»Vucaraš se sedam dana?« upita gospodičić. »O, jasno kao pekmez! Od kaponje nogom u tur, je li?« A vidjevši Oliverov začuđeni pogled nastavi: »Ti kao da ne znaš što je to kaponja, šatrovče moj?«
Oliver nedužno odgovori da je uvijek mislio da je kapa ono što se stavlja na glavu.
»Očiju mi, baš si žutokljunac!« usklikne gospodičić. »Pa kaponja je mjesni sudac, i kada te kaponja cakne jedanput nogom u tur, onda letiš nizbrdo i nikad više nećeš na pravi put! Jesi li već bio u mlinu?«
»U kakvu mlinu?« čudio se Oliver.
»U kakvu mlinu! Pa, u pravom mlinu, u mlinu koji se nalazi u finim buturnicama od kamena i gdje je uvijek bolje kad ima malo gostiju, jer onda mlin ne može da radi! Ali sad vozi!« reče mladi gentleman. »Treba da njupaš, i njupat ćeš! I ja sam se nasukao pa imam samo šiling i nešto kusura, ali koliko je do mene — ja plaćam i ja častim! Hajde, diži svoje čačkalice! Idemo, Moric!«
Pomogavši Oliveru da ustane, povede ga u obližnju sitničariju, kupi dovoljnu količinu kuhane šunke i kilo kruha, ili kako se on izrazio — »četiri-peni-krušac«, a da se šunka ne uprlja i da je zaštiti od prašine, on je izdubao rupu u kruh, izvadio iz njega dio mekotine i mjesto nje utrpao šunku. Metnuvši kruh pod pazuho, mladi gentleman zakrene u neku krčmicu i uđe kao prvi u točionicu u stražnjem dijelu zgrade. Tu su im po narudžbi tajanstvenog mladića donijeli vrč piva, i Oliver se na poziv svoga novog prijatelja prihvati jela, ustrajno i slatko, dok ga je dječak svejednako vrlo pažljivo promatrao.
»Namjeravaš u London?«
»Da«.
»Imaš li kakav stan?«
»Nemam.«
Čudni dječak zazviždi i turi ruke u džepove koliko su mu to dopuštali dugački rukavi kaputa.
»Stanuješ li u Londonu?« upita Oliver.
»Da, stanujem kad sam kod kuće«, uzvrati dječak. »Pretpostavljam da noćas želiš negdje prespavati, je li?«
»To zaista želim«, odgovori Oliver. »Otkako sam krenuo iz sela, još nisam spavao pod krovom.«
»Što se toga tiče — ne brini«, reče neznanac. »Večeras moram biti u Londonu, a ja ti poznajem otmjena starog čiču koji tamo živi, pa će ti on dati da spavaš badava a neće ti tražiti ni kusur, to jest ako te preporuči gentleman koji te zna. A zna li on mene? Ne zna, nikad me nije vidio ni čuo za me!«
Mladi se gentleman smješkao kao da je time htio pokazati kako su njegove posljednje riječi ironična šala, i pritom je ispijao ostatak piva.
Ta neočekivana ponuda zakloništa bila je i suviše zamamljiva a da bi se mogla odbiti, to više što je bila popraćena uvjeravanjem da će onaj stari gospodin, kojega smo već spomenuli, Oliveru bez svake sumnje pribaviti odmah kakvo zgodno namještenje. Time je razgovor, iz kojeg je Oliver razabrao da se njegov prijatelj zove Jack Dawkins te da je naročito mezimče i štićenik gore spomenutoga ostarijega gospodina, postao još srdačniji i povjerljiviji.
Po vanjštini gospodina Dawkinsa nije se bogzna kako jasno moglo razabrati da se njegov zaštitnik brinuo za lagodan život onih koje je uzimao pod svoje okrilje, Ali kako se prilično smušeno i prostački izražavao, a osim toga priznao da je među svojim prisnijim prijateljima bio poznat pod nadimkom Varalica Prefriganko, Oliver je zaključio da je lakouman potukač te da su moralne pouke njegova dobročinitelja ostale bez utjecaja.
Budući da se Dawkins protivio da uđu u London prije nego što padne mrak, bilo je blizu jedanaest sati kada oni stigoše do Islingtonske mitnice. S Anđeoske ceste zakrenuše u Ulicu sv. Ivana, udariše uskom uličicom, koja se svršava kod kazališta Sadler Well's, pa kroz Exmouthovu ulicu i Coppice-Row kroz malen prolaz ubožnice i preko čuvenog zemljišta koje se nekoć zvalo Hockley-of-the Hole, otud u Little Saffron-Hill, pa tim putem u Saffron-Hill the Great, ispred kojeg je Dawkins izmicao žurnim koracima i pozivao Olivera da ga slijedi u stopu.
Premda je Oliverova pozornost bila dovoljno zaokupljena, jer je pazio da ne izgubi iz vida svog vodiča, ipak nije mogao a da ponekad letimično ne pogleda na jednu i drugu stranu puta kojim su prolazili. Nikada nije vidio prljavijeg i očajnijeg mjesta. Ulica je bila vrlo uska i blatna, a zrak presićen odurnim smradom. Bilo je tu mnoštvo dućančića, ali jedina roba kao da su bile gomile djece koja su i u to doba noći kroz vrata gmizala unutra i van. Činilo se da su na tom pustom mjestu samo krčme dobro uspijevale, a u njima su irske propalice (kao što su posvuda propalice obično Irci) zametale ljute kavge. Po skrovitim stazama i puteljcima što su se ovdje-ondje odvajali od glavne ceste, mogle su se razabirati male hrpice kuća, gdje su se oljoskane žene i pijani muškarci valjali u blatu, a iz mnogih veža često su oprezno izlazili veliki momci sumnjiva izgleda, spremajući se, kako se po svemu činilo, na pothvate koji nisu nimalo blagonamjerni i nedužni.
Oliver je baš premišljavao ne bi li bilo bolje pobjeći, kada stigoše do podnožja brežuljka i njegov ga pratilac uhvati za ruku, upre i otvori vrata jedne kuće blizu Field-lane, a onda ih, povukavši Olivera u vežu, opet zatvori za sobom.
»No, što je?« zavikne glas odozdo, a kao odgovor na Prefrigankov zvižduk.
»Sve zdravo i veselo!« glasio je odgovor.
To kao da je bila lozinka ili neki znak da je sve u redu, jer slaba svjetlost male svijeće zasvjetluca na udaljenijem kraju prolaza, a na mjestu gdje je ograda kuhinjskih stepenica bila odlomljena, proviri lice nekoga čovjeka.
»Dvojica ste«, reći će čovjek izmičući svijeću ustranu i zasjenjujući oči drugom rukom. »Tko je taj drugi?«
»Novi drugar«, odvrati Jack Dawkins gurajući Olivera naprijed.
»Odakle dolazi?«
»Iz zemlje novaka! Je li Fagin gore?«
»Gore je i sortira rupce. Penjite se gore!« Svijeća se povuče i lica nestade.
Oliver je jednom rukom, tapajući naslijepo, tražio svoj put, a drugom se grčevito držao svoga pratioca, mučno se penjući mračnim i iskrhanim stepenicama po kojima je njegov vodič uzlazio tako lako i hitro te se odmah vidjelo da ih dobro poznaje. Širom rastvori vrata neke stražnje sobe i povuče Olivera za sobom.
Zidovi i strop te sobe bili su sasvim pocrnjeli od starosti i prljavštine. Pred vatrom je stajao stol od čamovine, a na njemu svijeća, udjenuta u grlo pivske boce, dva-tri kositrena vrča, jedan kruh, nešto maslaca i pladanj. Na vatri se peklo nekoliko kobasica u tavi koja je na žici bila obješena za policu od kamina, gdje je, držeći veliku viljušku, stajao star i smežuran Židov čije je lupeško i odvratno lice bilo zasjenjeno gustom riđom i razbarušenom kosom. Odijelo od flanela bilo mu je sasvim masno, vrat razgolićen, a pažnja mu bila usredotočena sad na tavu, sad opet na konopac za sušenje rublja, na kojem bijaše obješeno mnoštvo svilenih džepnih rubaca. Više priprostih ležaja načinjenih od starih vreća bilo je na podu stisnuto jedan uz drugi, a oko stola sjedilo četiri-pet dječaka, nijedan stariji od Prefriganka, pušeći iz dugačkih glinenih lula, pijući alkohol i vladajući se kao muškarci srednjih godina. Svi se oni sjatiše oko svoga ortaka koji je Židu nešto šaputao, zatim se okrenuše cerekajući se Oliveru, kao što je to činio i sam Žid s velikom vilicom u ruci.
»To je on, Fagine«, reče Jack Dawkins, »moj prijatelj Oliver Twist.«
Žid se nakesi i, poklonivši se duboko pred Oliverom, steže mu ruku, izražavajući nadu da će imati čast da ga bliže upozna. Nato ga mlada gospoda s lulama zaokupiše rukujući se s njim vrlo energično, stežući mu osobito onu ruku u kojoj je nosio svoj svežnjić. Jedan od mlade gospode naročito se spremno požurio da mu objesi kapu, a drugi je bio toliko uslužan te je rukama prekopavao njegove džepove u namjeri da mu uštedi trud da prije nego što legne, a budući da je tako umoran, ne bi sam morao isprazniti svoje džepove. Ti bi se iskazi uljudne pažnje vjerojatno bili i povećali da se Žid sa svojom velikom vilicom nije počeo razmahivati i udarati po glavama i ramenima te predusretljive mlađarije.
»Vrlo smo sretni što si došao, Olivere — zaista«, reče Žid. »Prefriganko, skini kobasice s vatre i stavi za Olivera čabar blizu vatre. O, zagledao si se u svilene rupce, je li sine? Ima ih priličan broj, zar ne? Upravo smo ih priredili za pranje, i to je sve, Olivere, to ti je sve! Ha, ha! ha!«
Posljednji dio besjede pozdravili su svi nadobudni učenici staroga veselog gospodina bučnim povicima, i usred te halabuke pođoše da večeraju.
Kad je Oliver pojeo svoj dio, Žid mu nalije borovice u čašu tople vode, nutkajući ga da to odmah ispije, jer je čaša bila potrebna još jednom gospodičiću. Oliver učini kako se od njega tražilo. Gotovo neposredno poslije toga Oliver osjeti kako ga stavljaju na jedan od onih ležaja od vreća, a zatim utonu u dubok san.

IX. POGLAVLJE
SADRŽI DALJNJE POJEDINOSTI O STAROM PRIJAZNOM GOSPODINU I O NJEGOVIM NADOBUDNIM UČENICIMA
Oliver se ujutro kasno probudio iz duboka i duga sna. U sobi nije bilo ni žive duše osim staroga Žida koji je u loncu kuhao malo kave za doručak i zviždukao prigušenim glasom, podjednako miješajući kavu željeznom žlicom. Svaki bi čas umuknuo i stao prisluškivati na najmanji, šum, odozdo, pa kad bi se uvjerio da nema ničega okrenuo bi kao i prije da zviždi i da miješa kavu.
Premda se Oliver probudio, ipak je još malo drijemao. Postoji neko stanje pospanosti između sna i buđenja, kada čovjek poluotvorenih očiju i polusvjestan svega što se oko njega zbiva, u pet minuta više sanja nego što će u pet noći sanjati čvrsto sklopljenih očiju i sasvim obamrlih čula. U takvim časovima smrtnik osjeća prilično jasno što njegova svijest radi, da bi sebi mogao stvoriti neku nejasnu predodžbu o njenim moćnim silama, kako se otkida od zemlje i kako prezire vrijeme i prostor, kad se oslobodi tijela koje ga za nju veže.
Oliver se nalazio baš u tom stanju. Kroz poluzatvorene oči gledao je Žida, slušao njegovo prigušeno fućkanje, prepoznavao šum žlice koja je strugala po loncu, pa ipak su baš ta ista čula u njegovoj svijesti u isto to vrijeme bila živo i svestrano zaokupljena gotovo svim ljudima koje je ikada poznavao.
Kad je kava bila skuhana, Žid povuče lonac na željezni uložak kamina i, kolebajući se nekoliko minuta kao u dvoumici što da radi, okrene se, pogleda Olivera i zovne ga imenom. Nije se odazvao; po svemu se činilo da još spava.
Pošto se o tome uvjerio, Žid tiho priđe k vratima, povuče zasun te izvuče, kako se Oliveru činilo, iz nekog skrovišta iz poda škrinjicu i oprezno je stavi na stol. Oči mu se zaiskriše kad je podigao poklopac i zavirio unutra. Privukavši k stolu klimavu stolicu, sjedne pa iz sandučića izvadi divan zlatni sat koji se sav blistao od dijamanata.
»Ehe!« usklikne Žid sliježući ramenima, a odvratno cerekanje iznakazi mu sve crte lica. »Vraški pametni vragolani! — Ostali su čvrsti do kraja! Nisu matorome odali tajnu i nisu odali starog Fagina! A zašto i bi? Omču ne bi skinuli s vrata! Da, da, fini dečki! Fini dečki!«
Izražavajući tim mrljanjem takve i slične misli, Žid ponovo stavi sat na sigurno mjesto, Izvukao je iz iste škrinjice, jedan za drugim, pol tuceta satova i sve ih je pregledavao s istim užitkom; zatim povadi prstenje, pribadače, narukvice i drugi nakit od tako prekrasnog materijala i skupocjene izradbe da Oliver tim predmetima čak ni imena nije znao.
Poslagavši sav taj nakit u škrinjicu, Žid izvuče još jedan koji je bio tako malen da ga je držao na dlanu. Čini se da je na nakitu bilo nešto sitno ispisano, jer ga Žid položi na stol, zasjeni ga rukom te ga stade dugo i pomno gonetati. Najposlije ga odloži kao da je izgubio nadu da će mu to uspjeti; zavalivši se u stolicu, promrmlja:
»Smrtna kazna, baš divota! Mrtvaci se nikada ne kaju za svoje grijehe i nikada neće ništa izbrbljati. Baš fino za moj posao! Petorica su visjela u jednom redu, a ni jedan nije preostao da me ucjenjuje ili da prizna!«
Dok je mrmljao te riječi, njegove su se crne živahne oči, kojima je dotad bezizražajno zurio preda se, svrnule na Oliverovo lice, a dječakove oči gledale su u čudu i nijemo u njegovo, i premda je to prepoznavanje trajalo samo jedan trenutak — tako kratko kako se moglo samo i zamisliti — bilo je dovoljno da starac shvati da ga je netko promatrao. Uz glasan štropot zalupi poklopac, dohvati nož za rezanje kruha koji je ležao na stolu, i bijesno skoči na noge. Ipak je jako drhtao, jer je Oliver, premda je bio prestravljen, mogao vidjeti kako mu se uzdignuti nož trese.
»Šta je?« uzvikne Žid. »Zašto me gledaš? Zašto ne spavaš? Šta si vidio? Priznaj, dječače! Brzo — brzo, ako ti je život mio!«
»Nisam dulje mogao spavati, gospodine!« uzvrati Oliver slabim glasom. »Meni je vrlo žao, gospodine, ako sam vas uznemirio!«
»Prije jednog sata nisi bio budan?« upita Žid sijevajući bijesno očima na dječaka.
»Ne — ne, gospodine, zbilja nisam!« nato će Oliver.
»Je li to istina?« vikao je Žid pogledavajući još bjesnije na Olivera.
»Dajem vam riječ da nisam, gospodine!« odvrati Oliver ozbiljna lica. »Zbilja nisam, gospodine!«
»Ništa, ništa, sinko!« reče Žid, poprimajući naprečac svoje prijašnje držanje i poigravajući se još malo nožem prije nego što će ga odložiti, kao da je htio da mu on povjeruje kako ga je samo u šali dohvatio. »Pa ja, dakako, znam da si ti spavao! Samo sam pokušao da te zastrašim! Ti si dobar dečko! Ha, ha! Ti si dobar dečko, Olivere!« I Žid je hihotajući trljao ruke, no ipak je nelagodno gledao na sandučić.
»Jesi li vidio neke od tih lijepih stvarčica, sinko?« upitat će Žid stavljajući nakon kratke stanke ruku na škrinju.
»Jesam, gospodine«, uzvrati Oliver.
»Ah!« izusti Žid i kao da je problijedio. »One su — one su moje, Olivere, moja sirotinja. Jedino od čega ću živjeti pod stare dane. Ljudi mi govore da sam škrtac, sinko — samo škrtac, i to je sve!«
Oliver pomisli da je stari gospodin uistinu škrtac kad živi u takvoj bijedi i prljavštini, a sa toliko satova; ali prisjetivši se da ga možda njegova velika naklonost prema Prefriganku i ostalim dječacima stoji mnogo novaca, on samo smjerno pogleda starca i upita da li smije ustati.
»Dakako, sinko, dakako«, odgovori stari gospodin. »Ustani! U kutu kraj vrata stoji vrč. Donesi ga ovamo, a ja ću ti dati zdjelu da se umiješ, sinko!«
Oliver ustane, prođe kroza sobu pa se načas nagne da dohvati vrč. Kada je okrenuo glavu, škrinjice je nestalo.
Jedva što se umio i opet sve stavio u red ispraznivši zdjelu kroz prozor i poslušavši Židove zapovijedi, kadli se Prefriganko vrati u pratnji vrlo živahna mlada prijatelja, koga je Oliver sinoć vidio gdje puši i koji mu je sada propisno bio predstavljen kao Charley Bates. Sva četvorica sjedoše da doručkuju kavu, nekoliko vrućih žemičaka i šunke što je, sakrito pod šeširom, Prefriganko donio kući.
»No«, reče Žid pogledajući lukavo u Olivera, a obraćajući se Prefriganku, »nadam se da ste jutros bili na poslu dragi moji!«
»Svojski«, odvrati Prefriganko.
»Kao mravi!« nadometne Charley Bates.
»Vi ste dobri dečki, dobri dečki!« reći će Žid. »No, a što imaš, Prefriganko?«
»Dvije lisnice«, odgovori gospodičić.
»Punašne?« upita Žid dršćući od pohlepe.
»Prilično«, odvrati Prefriganko vadeći dvije lisnice, jednu zelenu i jednu crvenu.
»Nisu baš tako teške kao što bi mogle biti«, reče Žid pošto je pomno razmotrio sadržinu »ali je posao fino izveden, zar ne, Olivere?«
»Uistinu vrlo fino, gospodine«, reče Oliver, čemu se gospodin Charley Bates grohotom nasmijao, a Oliver čudio, jer u svemu što se zbilo nije vidio ništa smiješno.
»A šta ti imaš, sinko?« upita Fagin Batesa.
»Brisalice!« odvrati gospodin Bates te u isti čas izvuče četiri džepna rupčića.
»Uistinu«, reče Žid pregledavajući ih vrlo pomno, »vrlo dobra kvaliteta — vrlo dobra uistinu! Ali monogrami nisu dobro izvezeni, Charley, pa ih valja iglom otparati; naučit ćemo Olivera kako se to radi. Hoćemo li, Olivere? — Ha! ha! ha!«
»Kako god želite, gospodine«, odvrati Oliver.
»I ti bi htio znati tako fino fabricirati rupčiće kao Charley, zar ne sinko?« upita Žid. »Svakako, vrlo rado, ako me naučite, gospodine«, reče Oliver.
Mladi gospodin Bates vidio je u tom odgovoru nešto tako izvanredno komično da je opet prasnuo u smijeh, a taj se smijeh sukobio s kavom koju je upravo pio i koja je udarila krivim putem te umalo što se Bates nije ugušio.
»Još je tako divno zelen!« ispriča se Charley zbog svog neuljudnog vladanja pošto se malko oporavio.
Prefriganko isprva ne reče ništa, samo pogladi Olivera po kosi te mu je povuče na oči, primjećujući da će on malo pomalo već sve naučiti, na što stari gospodin, opazivši kako se Oliver zacrvenio, promijeni predmet razgovora i upita je li mnogo ljudi jutros pribivalo smaknuću. On se sve to više čudio, jer se iz odgovora sasvim jasno moglo razabrati da su tamo bila i oba dječaka, pa se Oliver snebivao kako su samo smogli vremena da budu tako marljivi.
Pošto je suđe odneseno, šaljivi stari gospodin i dvojica dječaka započeše vrlo neobičnu igru, koja se sastojala u ovome: stari je šaljivi gospodin stavio burmuticu u jedan džep svojih hlača, lisnicu u drugi, uru u džep od prsluka, prebacivši lanac oko vrata; pošto je još dijamantnu iglu zabo u svoju košulju, stegne i zakopča čvrsto kaput i turi korice od naočari i rubac u džepove pa uzme šetati gore-dolje, sa štapom u ruci, oponašajući staru gospodu koja u svako doba dana tako prolaze ulicama. Kadikad je zastajao pred kaminom, a pokatkad pred vratima, nastojeći da izazove dojam kako se sav zanio promatrajući izloge. Tom bi se prilikom svejednako ogledavao strašljivo za kradljivcima, pipajući se naizmjence po svim džepovima da se uvjeri nije li što izgubio, a sve je to činio tako smiješno i uvjerljivo da su Oliveru najposlije od smijeha suze navrle na oči. Za sve to vrijeme oba su mu dječaka bila za petama, izmičući tako hitro i vješto njegovim pogledima kad god bi se okrenuo nije bilo moguće slijediti njihove kretnje. Naposljetku mu Prefriganko stane na nogu, ili se slučajno spotakao o njegovu cipelu, dok se Charley Bates zaletio na njega iza leđa, i u tom ciglom trenutku s nečuvenom spretnošću ugrabiše mu burmuticu, lisnicu, uru, lanac, iglu, rupčić, čak i same korice od naočari. Kad bi stari gospodin osjetio ruku u svom džepu, odmah bi viknuo u kojem se džepu nalazi, i onda bi igra započela iznova.
Pošto je ta igra bila više puta ponovljena, dođoše dvije mlade dame mladoj gospodi u pohode. Jedna se zvala Bet, a druga Nancy. Imale su bujnu kosu koja nije bila baš pretjerano uredna, a čarape i cipele bile su im u prilično lošem stanju. Možda i nisu bile baš lijepe, ali su im lica bila rumena pa su naoko bile zdrave i punašne. Budući da su bile veoma društvene i prijatna vladanja, Oliver ih je smatrao vrlo zgodnim djevojkama, a to su one, bez sumnje, i bile.
Gošće su se dugo zadržale. Donesoše rakije, jer se jedna od mladih dama tužila da je sva prozebla, i razgovor je potekao vrlo veselo i poučno. Najposlije Charley Bates izrazi svoje mišljenje kako bi bilo vrijeme da malo prokaskaju, a to se Oliveru činilo kao francuska riječ koja znači »poći u šetnju«, jer odmah poslije toga Prefriganko, Charley i obje mlade dame zajedno odoše, pošto ih je prijazni Žid dobrostivo opskrbio novcem za džeparac.
»Vidiš, sinko«, reče Fagin, »tu ti se fino živi, zar ne? Sad su cijeli dan slobodni!«
»Jesu li svršili posao, gospodine?« upita Oliver.
»Jesu«, odvrati Žid. »Osim ako se putem neočekivano ne namjere na neki posao, i vjeruj mi, sinko, da će ga oni savjesno izvršiti! Ugledaj se samo u njih, dragi, ugledaj se samo u njih«, nadoveže lupkajući po ognjištu lopatom za ugljen, da bi time pojačao dojam svojih riječi. »Slušaj ih u svemu i u svemu se drži njihova savjeta, a naročito Prefrigankova, dragi moj! On će postati velik čovjek pa će i tebe učiniti velikim čovjekom. Viri li mi rubac iz džepa, sine?« upita Žid neočekivano i zastane.
»Da, gospodine«, uzvrati Oliver.
»Pokušaj da mi ga izvučeš a da ja to ne opazim, kao što si vidio da dječaci čine kad si jutros pribivao igri.«
Oliver jednom rukom pridrža dno džepa, kako je tu kretnju vidio kod Prefriganka, a drugom rukom spretno izvuče rubac.
»Jesi li?« usklikne Žid.
»Evo ga, gospodine!« reče Oliver pokazujući rubac u svojoj ruci.
»Ti si pametan dečko, sine«, reče šaljivi stari gospodin i odobravajući potapša Olivera po glavi. »Nisam još nikad vidio spretnijeg dečka. Evo ti jedan šiling! Ako tako nastaviš, postat ćeš najveći čovjek naših dana. A sada dođi ovamo da ti pokažem kako se vade monogrami iz džepnih rubaca.«
Oliver se čudio kakve je veze mogla imati ta igra vađenja predmeta iz starčeva džepa s njegovom budućom slavom; ali misleći da Žid koji je toliko stariji od njega zacijelo sve najbolje zna, mirno pođe k stolu te se ubrzo sav preda svome novom zanimanju.

X. POGLAVLJE
OLIVER SE POBLIŽE UPOZNAJE S KARAKTERIMA SVOJIH NOVIH DRUGOVA I SKUPO PLAĆA STEČENO ISKUSTVO. OVO JE POGLAVLJE KRATKO ALI VRLO VAŽNO.
Mnogo je dana Oliver ostao u Židovoj sobi parajući monograme sa džepnih rubaca, kojih su svu silu donosili kući, a gdjekad sudjelujući u spomenutoj igri kojom su se dva dječaka i Žid zabavljali svakoga jutra. Naposljetku ga uhvati želja za svježim zrakom, pa je u više navrata usrdno molio staroga gospodina da ga pusti na posao van kuće zajedno sa ona dva druga.
Kad je vidio strogost staroga gospodina Oliver je još više želio da stvarno radi neki posao. Kad god bi Prefriganko ili Charley Bates pred noć došli kući praznih ruku, on bi se nadugo i naširoko i vrlo žestoko raspričao o pogubnoj bijedi dokona života i besposlice; i da bi ih silom naviknuo da budu marljivi i poduzetni, tjerao ih je bez večere u postelju. Jednom zgodom otišao je čak dotle da je obojicu bacio niza stepenice; no na taj način samo je rijetko kad provodio u djelo svoja moralna načela.
Napokon, jednoga jutra Oliveru bude dopušteno što je tako željno tražio. Već nekoliko dana nije bilo rubaca za paranje monograma, i večere su bile prilično mršave.
Možda su to bili razlozi koji su nagnali starog gospodina da mu da svoj pristanak, no bilo kako bilo, rekao je Oliveru da može poći i stavio ga pod zajedničku pasku Charleya Batesa i njegova prijatelja Prefriganka.
Tri dječaka pođoše u šetnju; Prefriganko zasukanih lukava, sa šeširom naherenim kao obično, mladi gospodin Bates držeći ruke u džepu, a Oliver između njih dvojice, radoznao kamo to idu i u kojoj će ga vrsti zanata najprije poučiti.
Korak im je bio tako lijen, spor i nemaran da je Oliver stao pomišljati kako njegovi drugovi namjeravaju prevariti starog gospodina ne hoteći uopće raditi. Prefriganko je osim toga imao opaku naklonost da maloj djeci trga s glave šešire i da ih baca u podrumska dvorišta ispred kuća, dok je Charley Bates javno provodio u djelo neka vrlo pogrešna shvaćanja o pravu vlasništva kradući jabuke i glavice luka sa stolova prodavača na rubu pločnika i trpajući sve to u džepove koji su bili tako nevjerojatno prostrani te se činilo da se protežu uzduž i poprijeko ispod čitava odijela. Stvar se tako pogoršala da je Oliver već htio izjaviti da će sam pronaći svoj put kući, kadli se njegove misli usmjeriše drugim pravcem uslijed tajanstvene promjene u Prefrigančevu vladanju.
Upravo su bili izašli iz uzana prolaza na domak trga Clerkenwell, koji se još i sada uslijed čudnog izvraćanja stručnog izraza zove »Zelena livada«, kadli se Prefriganko naglo zaustavi, stavi prst na usta, opomene ih da budu što oprezniji i povuče svoje drugove opet natrag.
»Što je?« upita Oliver.
»Pst!« nato će Prefriganko. »Vidiš li onoga starkelju kod stola s knjigama?«
»Onoga starog gospodina preko puta?« upita Oliver. »Da, vidim ga!«
»To je riba za nas!« reče Prefriganko.
»Fina ribica!« doda Charley Bates.
Oliver a najvećim čuđenjem pogleda čas u jednoga, čas u drugoga, ali nije imao prilike da što upita, jer oba dječaka kradomice pođoše preko ceste te tako dopuzaše iza leđa starom gospodinu na kojeg je bila usredotočena njihova pažnja. Oliver pođe nekoliko koraka za njima i, ne znajući da li da pođe dalje ili da se vrati, zastade sav zapanjen.
Stari gospodin izgledao je kao vrlo ugledna osoba. Imao je napudranu glavu i zlatne naočari; nosio je tamnozeleni kaput s ovratnikom od crna baršuna, bijele hlače, a ispod pazuha elegantan bambusov štap. Dohvatio je sa stola uličnog prodavača knjigu i čitao tako zaneseno kao da sjedi u naslonjaču u svojoj radnoj sobi. Možda je mislio da se zbilja nalazi ondje, jer je njegova neprisebnost bila tako očita da nije opažao ni prodavačev stol s knjigama, ni ulicu, ni dječake, jednom riječju ništa doli samu knjigu koju je čitao skroz naskroz, prevrćući list za listom; kad bi dočitao koju stranicu, nastavio bi prvim retkom sljedeće stranice i to s najvećim zanimanjem i radoznalošću.
Kako li se Oliver zgrozio i zaprepastio dok je, stojeći nekoliko koraka podalje, gledao razrogačenih očiju kako Prefriganko gura ruku u džep starom gospodinu, vadi maramicu koju dodaje Charleyu Batesu, pa s njom obojica zamiču za ugao u sav trk.
Jednim mahom iskrsne u dječakovoj svijesti zagonetna tajanstvenost džepnih maramica, satova i dragulja. Časak je stajao na mjestu, a krv mu je od užasa gorjela u svim žilama te mu se činilo da stoji usred plamene rijeke; zatim je, sav zbunjen i prestravljen, uzeo bježati i, ne znajući što čini, jurio što ga noge nose.
Sve se to dogodilo, u roku od jedne minute, a istog trenutka kad je Oliver počeo bježati, stari gospodin maši se rukom u džep i, opazivši da mu je nestalo rupca, naglo se okrene. Ugledao je dječaka gdje naglo odmiče pa je, sasvim prirodno, došao do zaključka da je on tat, i vičući svom snagom: »Držite lopova!« s knjigom u ruci potrča za njim.
No nije se samo stari gospodin dao u hajku. Prefriganko i gospodičić. Bates, ne hoteći da pobude pažnju javnosti i jureći niz ulicu, samo su se načas sklonili u najbližu vežu iza ugla. Čim su čuli poklik i spazili Olivera gdje bježi, odmah su sasvim ispravno shvatili kako stvar stoji pa su se i oni s najvećem pripravnošću priključili potjeri kao svaki dobar građanin vičući iza glasa »Drž'te lopova!«
'Držite lopova! Držite lopova!' U tim riječima leži neka magična moć. Trgovac ostavlja tezgu, a vozar kola, mesar mesarski panj, pekar košaru, mljekar vjedra, teklić pakete, đačić klikere, taracar trnokop, dijete loptu. A svi trče navrat-nanos, glavom bez obzira, nasumce, jure, viču i galame, zakrećući iza ugla ruše prolaznike, razjaruju pse, rastjeruju živad, pa ulice i trgovi i dvorišta odjekuju poklikom: 'Držite lopova! Držite lopova!'
U grudima čovjeka duboko je usađena strast za gonjenjem. Jedno ubogo dijete bez daha, sopćući od iznemoglosti, s očima izbezumljenim od strave i smrtnog straha, sa čijeg se lica cijedi znoj, napinje svaki mišić da izmakne svojim progoniteljima. A kad mu, slijedeći njegov trag, dolaze svakim časom bliže i bliže, progonitelji se sa sve burnijim poklicima raduju njegovoj sve većoj iscrpljenosti, tule i urlaju od veselja 'Držite lopova!' Pa dobro, uhvatite ga konačno i držite ga uime božje, samo imajte smilovanja!
Napokon ga uhvatiše. Netko ga je dobrano lupio. Leži na zemlji, a svjetina se radoznalo skuplja oko njega, i svaki koji pridođe odguruje drugoga i silom krči sebi put da bi barem nešto vidio. »Natrag!« — »Dajte mu malo zraka!« — »Koješta! Takvom ne treba zraka!« — »Gdje je onaj gospodin?« — »Eno ga, dolazi ulicom« — »Mjesta za gospodina!« — »Je li to taj dječak, gospodine?« — »Da!«
Oliver je ležao sav pokriven blatom i prašinom, krvareći iz usta i gledajući plašljivo sva ta lica oko sebe kad je prvi od progonitelja nametljivo uljudno dovukao staroga gospodina koji je odgovarao na radoznala pitanja:
»Da«, reče gospodin blagim glasom, »sve se bojim da je to on!«
»Boji se!« čulo se gunđanje u mnoštvu, »no, to je zbilja krasno!«
»Jadnik!« reći će gospodin. »Ozlijedio se!«
»To sam ja učinio, gospodine,« oglasi se neki nezgrapni klipan i stupi naprijed, »šakom pravo u njušku! Ja sam ga uhvatio, gospodine!«
Dugonja se maši šešira pa se nakesi očekujući da će nešto dobiti za svoj trud, ali ga stari gospodin promotri prezirno i stade se ogledavati kao da sam pomišlja na to da pobjegne. A to bi on po svoj prilici i učinio pa bi ponovo došlo do strke da se toga čaša nije stražar (osoba koja u takvim slučajevima dolazi obično pri koncu) progurao kroza svjetinu i pograbio Olivera za vrat. »Ej, ustaj!« reče čovjek grubo.
»To nisam ja učinio, gospodine, zaista, zaista nisam ja«, reče Oliver, hvatajući ga grčevito za ruke i gledajući oko sebe, »mora da su tu negdje!«
»Ne, nisu«, odvrati redarstvenik. Stražar je htio da se naruga, ali je to bila istina, jer su Prefriganko i Charley Bates jedan za drugim šmugnuli u prvo prikladno dvorište na koje su naišli. »Ej, ustaj!«
»Nemojte mu učiniti ništa nažao«, reče stari gospodin samilosno.
»O, neću, ne bojte se«, uzvrati stražar te dječaku u dokaz toga napol strgne kaput s leđa. »Ej, znam ja tebe, ali to kod mene ne pali! Hoćeš li stati na noge, vraže mali?«
Oliver, koji se jedva držao, pokuša da stane na noge; i odmah ga zgrabiše za ovratnik kaputa te ga stadoše žurno vući kroz ulice. Gospodin je išao s njima stupajući uza stražara, a sav besposlen svijet natiskivao se naprijed osvrćući se kadikad i zureći u Olivera. Dječaci su se slavodobitno derali, i tako je povorka prolazila.

XI. POGLAVLJE
U KOJEM SE PRIČA O POLICIJSKOM SUCU, A ČITATELJ STJEČE MALO UVIDA U NAČIN KAKO GOSPODIN FANG KROJI PRAVDU.
Prestupak je bio izvršen unatrag okruga, i to baš u neposrednoj blizini vrlo čuvenoga velegradskog redarstvenog suda. Rulja je imala zadovoljstvo da prati Olivera samo kroz dvije-tri ulice i niz mjesto nazvano Mutton-Hill, jer ga onda povedoše kroz nadsvođeni prolaz i preko prljava dvorišta pokrajnjim putem u sudnicu, gdje se na brzu ruku krojila pravda. Zakrenuše u malo, popločeno predvorje i tu se namjeriše na krupna čovjeka s čupavim zaliscima, kao sa dva svežnja na licu, i sa svežnjem ključeva u ruci.
»Šta je sad opet?« upita čovjek nehajno.
»Mali lovac na rupce«, uzvrati čovjek koji je čuvao Olivera.
»Jeste li vi okradeni, gospodine?« upita čovjek s ključevima.
»Da, sam«, odvrati stari gospodin, »ali nisam siguran da je dječak zbilja ukrao rubac. Ja bih — radije odustao od optužbe.«
»Sada mora pred sud, gospodine«, odgovori čovjek. — »Njegovo gospodstvo odmah će biti slobodno! No, mali nitkove!«
To je bio poziv za Olivera da uđe na vrata koja je čovjek otključavao dok je govorio, a koja su vodila u kamenu ćeliju. Tu su ga pretražili, a pošto nisu ništa našli, zaključaše ga. Ta je ćelija bila po obliku i veličini donekle nalik na dvorišni podrum, samo što nije bila tako svijetla. Bila je neizrecivo prljava, jer je bilo jutro i ponedjeljak, a u njoj je obitavalo šest pijanih ljudi koji su još od subote uvečer tu zatvoreni. U našim redarstvenim ispostavama svake noći zatvaraju i žene i muškarce pod najneznatnijim optužbama — a ta riječ baš ništa ne znači! — u najmračnije tamnice, prema kojima su one u Newgateu, gdje borave već suđeni i na smrt osuđeni zločinci, prave palače. Neka ih svatko tko u to sumnja sam usporedi.
Stari se gospodin činio gotovo isto tako snužden kao i Oliver kada je ključ škljocnuo u bravi; uzdahnuo je i bacio pogled na knjigu koja je bila beznačajan povod čitave te neprilike.
»Ima nešto u dječakovu licu«, reče stari gospodin sam sebi dok se polako udaljavao ustranu lupkajući se zamišljeno koricama knjige po podbratku, »nešto što me dira u srce i što me zanima. Može li on biti nevin? Činilo se da je tako. Uostalom«, usklikne stari gospodin i naprečac zastane te se zagleda u nebo, »bože, gdje li sam ja već vidio taj pogled?«
Pošto je na nekoliko minuta utonuo u misli, stari gospodin, svejednako još zamišljena lica, pođe u neko stražnje predsoblje u koje se ulazilo s dvorišne strane, i tu, povukavši se u zakutak, uzme sebi u pamet dozivati čitavu golemu galeriju lica preko kojih je već dugi niz godina bila spuštena prašna zavjesa. »Ne«, reče stari gospodin, »bit će da se moja mašta sa mnom našalila.«
Ponovo je zamišljao sva ta lica. On ih je uskrisio da mu dođu pred oči, i sad nije bilo lako zastrti ih opet plaštom koji ih je tako dugo skrivao. Bilo je lica njegovih prijatelja i dušmana i mnogih koji su mu bili gotovo stranci, a sada su iz velikog mnoštva nametljivo zurila u njega; lica mladih, rumenih djevojaka koje su sada bile starice, pa druga lica što ih je grobnica pretvorila u simbole smrti, ali što im je njegova mašta, jača od smrti, još uvijek sačuvala svježinu i ljepotu, vraćajući očima njihov sjaj, smiješku njegovu blagost, uskrsavajući dušu iz praha i pepela, šapćući o ljepoti onkraj groba, izmijenjenoj ali savršenoj ljepoti koja se ugasila na zemlji, da bi opet zasinula kao svjetlo što baca prigušen i blag odsjev po stazi koja vodi u nebo.
No stari se gospodin nije mogao prisjetiti ni jednog izraza lica ma i sjenkom nalik na Oliverovo lice, i zato teško uzdahne nad svim tim uspomenama koje je uskrisio, a kako je, srećom po njega, bio rastresen stari gospodin, on ih opet pokopa u stranicama zastarjele knjige.
Prenuo se kad mu se čovjek s ključevima dotaknuo ramena i zamolio ga da pođe s njime u sudsku dvoranu. Hitro je zatvorio knjigu, a čovjek ga smjesta odvede pred impozantno lice čuvenoga gospodina Fanga.
Sudnica je bila soba za primanje, sa zidovima obloženim drvetom, a nalazila se u prednjem dijelu zgrade. Gospodin Fang sjedio je u dnu, iza pregrade, a s jedne strane vrata nalazila se neka vrsta tora, gdje su već bili smjestili jadnog Olivera koji se sav tresao od straha.
Gospodin Fang bijaše čovjek osrednjeg stasa sa prilično malo kose, i to samo po sljepočicama i zatiljku. Lice mu je bilo stroga izgleda i vrlo crveno. Da nije običavao piti i preko žeđi, mogao bi tužiti svoju fizionomiju za klevetu i postići dobranu odštetu.
Stari se gospodin pokloni s doličnim poštovanjem i pristupivši sučevu pisaćem stolu reče, pruživši mu svoju posjetnicu: »Ovo je moje ime i adresa, gospodine.« Zatim stupi korak-dva natrag i još jedanput uljudno i gospodski kimne glavom čekajući da mu se postave pitanja.
No desilo se da se gospodin Fang u tom času sav bio zanio čitanjem uvodnika jutarnjih novina koji se odnosio na jednu njegovu presudu, a pisac je upozoravao ministra unutrašnjih poslova neka malo pripazi na nj. Bio je zlovoljan i bijesno se mrštio kad je digao glavu.
»Tko ste vi?« upita gospodin Fang.
Donekle iznenađen, stari gospodin pokaže svoju posjetnicu.
»Pisaru«, reče gospodin Fang odgurnuvši prezirno posjetnicu i novine, »tko je ovaj čovjek?«
»Moje je ime Brownlow«, odvrati stari gospodin govoreći kao pravi gospodin, — »Brownlow, gospodine. No dopustite mi da saznam za ime redarstvenog suca koji pod zaštitom sudačkog dostojanstva tako darežljivo i bezrazložno pokušava vrijeđati poštena čovjeka!« Rekavši to, gospodin Brownlow stane se ogledati unaokolo kao da traži osobu koja bi mu mogla dati traženo saopćenje.
»Pisaru!« reče gospodin Fang odgurnuvši novine ustranu, »zbog čega je ovaj čovjek optužen?«
»On uopće nije optužen, vaše gospodstvo«, odvrati pisar. »On nastupa kao tužitelj protiv onoga dječaka, vaše gospodstvo!«
Njegovo je gospodstvo to savršeno dobro znalo, ali je to bilo dobro i neopasno sredstvo da se s ljudima tjera šega.
»Nastupa kao tužitelj protiv dječaka?« nato će gospodin Fang prezirno mjereći gospodina Brownlowa od glave do pete, — »Zaprisegnite ga!«
»Prije nego što budem zaprisegnut, moram još nešto reći«, izjavi gospodin Brownlow, »a to je da nikada ne bih, da se nisam lično osvjedočio, povjerovao... «
»Držite jezik za zubima, gospodine!« reče gospodin Fang glasom koji ne trpi prigovora.
»Neću, gospodine!« uzvrati stari gospodin.
»Budete li samo još pisnuli, dat ću vas odstraniti!« nato će gospodin Fang. »Vi ste bezobrazan prostak! Kako se usuđujete da se prijetite sudu!«
»Šta?!« usklikne stari gospodin, i krv mu udari u obraze.
»Zaprisegnite ovu osobu!« reče Fang pisaru. »Neću ni riječi više da čujem! Zaprisegnite ga!«
Gospodin Brownlow se uvelike ražestio, no sjetivši se da će samo škoditi dječaku bude li iskalio svoj bijes, on svlada svoje osjećaje te pristane da odmah položi prisegu.
»A sad«, reče Fang, »zbog čega je ovaj dječak optužen? Što imate vi da kažete, gospodine?«
»Stajao sam pored nekog prodavača knjiga...« otpočne gospodin Brownlow.
»Jezik za zube, gospodine« dobaci mu gospodin Fang. »Stražaru! — Gdje je stražar! Tako, zaprisegnite ovoga čovjeka! Dakle, stražaru, što je?«
Stražar s doličnom poniznošću ispriča kako je preuzeo optuženog, kako je pretražio Olivera a da ništa nije našao i da je to sve što on zna.
»Ima li kakvih svjedoka?« upita gospodin Fang.
»Nikakvih, vaše gospodstvo!« odgovori stražar.
Gospodin Fang nekoliko minuta pošutje, a onda se okrenu tužitelju pa će sa sve većim uzbuđenjem:
»Da li napokon kanite iznijeti svoju tužbu protiv ovoga dječaka, da ili ne? Položili ste zakletvu! Čujte, ako budete i dalje tu stajali i ne davali svoj iskaz, kaznit ću vas zbog nepoštivanja suda, tako mi... «
Čega ili koga — to nitko ne zna, jer pisar i tamničar zakašljaše vrlo glasno baš u dobar čas, i onaj prvi baci na tlo glomaznu knjigu, — slučajno, zna se — i tako se ona značajna sučeva riječ nije mogla čuti.
Uz mnogo prekida i uvreda gospodinu Brownlowu uspije da prikaže svoj slučaj, primjećujući da je u zbunjenosti toga momenta potrčao za dječakom, jer ga je vidio gdje bježi, — te je izrazio nadu da će ga sudac, ako ustanovi da dječak nije doduše kradljivac ali da je u nekoj vezi s njima, kazniti što blaže koliko god to zakon dopušta.
»Dječak je već ozlijeđen«, završi stari gospodin. »I ja se bojim«, nadometne vrlo odlučno gledajući prema ogradi, »da je zaista bolestan!«
»Da, da, nego šta!« nato će gospodin Fang uz posprdan smiješak. »No, samo nikakva podvaljivanja, ti mala skitnice!« reče obrativši se dječaku. »To kod mene ne pali! Kako se zoveš?«
Oliver pokuša da odgovori, ali nije smogao ni riječi. Bio je samrtno blijed i činilo mu se da se soba oko njega okreće.
»Kako se zoveš, ti okorjeli lupežu?« grmio je gospodin Fang. »Pisaru, kako mu je ime?«
Te su riječi bile upravljene nekom starom prostodušnom čovjeku u prugastu prsluku koji je stajao uz ogradu. On se sagne nad Olivera te ponovi pitanje, no kada je razabrao da ovaj zbilja nije kadar da shvati što ga pitaju i, znajući da bi njegova šutnja još više razjarila suca i tako samo još otežala dječakovu kaznu, on je nasumce izmislio neko ime.
»Kaže da se zove Tom White, vaše gospodstvo«, reče čovjek blaga srca.
»O, zar neće da govori? No, dobro, dobro. Gdje stanuje?«
»Gdje stigne, vaše gospodstvo«, odgovori pisar, opet tobože kao da mu je Oliver odgovorio.
»Ima li roditelje?« raspitivao se gospodin Fang.
»Kaže da su mu umrli još u najranijoj mladosti«, odvaži se pisar na uobičajeni odgovor.
U odlučnom času saslušanja Oliver digne glavu i gledajući oko sebe umolnim pogledom, jedva čujnim šapatom zamoli gutljaj vode.
»Koješta! Glupost!« reče gospodin Fang. »Ne pokušavaj da me namagarčiš!«
»Mislim, vaše gospodstvo, da mu je zbilja zlo«, prosvjedovao je pisar.
»Ta ja valjda bolje znam!« reče gospodin Fang.
»Pripazite na njega, pisaru«, reče stari gospodin podigavši instinktivno ruke, »on će pasti!«
»Odmaknite se od njega, pisaru!« uzvikne Fang razjareno. »Ako ga je volja, neka samo padne!«
Oliver se okoristi tim blagohotnim dopuštenjem te se onesviješten sroza na pod. Ljudi u dvorani zgledali su se, ali se nitko nije usudio da se makne s mjesta.
»Znao sam da se pretvara«, reče Fang kao da je to sada bila dokazana činjenica. »Pustite ga neka samo leži, brzo će mu dodijati!«
»Kako kanite postupati u ovom slučaju, gospodine?« tiho upita pisar.
»Bez mnogo okolišanja«, odgovori gospodin Fang. »Osuđen je na tri mjeseca, razumije se! Ispraznite dvoranu!«
U tu su svrhu otvorili vrata i dva su se čovjeka već spremala da onesviještencg dječaka iznesu u njegovu ćeliju, kad neki stariji gospodin pristojna ali siromašna izgleda, u staru crnu odijelu, bane naglo u sobu i pođe prema sudištu.
»Stanite, stanite, — nemojte ga odnijeti, — za ime božje, pričekajte časak«, vikao je pridošlica kao bez daha od silne žurbe.
Veleum koji predsjeda takvu sudu može kratkim postupkom i potpuno po svome nahođenju raspolagati slobodom, poštenim imenom, čašću, pa čak i životima podanika Njena Veličanstva, osobito onih iz siromašnijih slojeva, te iako se unutar tih zidova gotovo danomice zbivaju upravo fantastične stvari da bi se i anđeli rasplakali krvavim suzama, — ipak u te sudnice — osim predstavnika dnevne štampe — javnost nema pristupa. Dosljedno tome gospodin je Fang bio nemalo i nemilo iznenađen kad je ugledao nepozvana gosta kako ulazi rušeći svaki red i disciplinu.
»Šta je to? Tko je to? Izbacite toga čovjeka! Odstranite publiku!« vikao je gospodin Fang. »Moram govoriti!« usklikne čovjek. »Neću da me izbacite. Ja sam sve vidio! Ja prodajem knjige na ulici. Tražim da budem zaprisegnut. Ja neću popustiti! Gospodine Fang, morate me saslušali! Vi se nećete usuditi da me odbijete, gospodine!«
Čovjek je bio u pravu. Njegovo je držanje bilo odvažno i odlučno, i stvar je postajala odveć ozbiljna a da bi se dala zabašuriti.
»Zaprisegnite ga«, progunđa Fang vrlo zlovoljno. »Dakle, čovječe, šta imate da kažete?« »Evo«, reče čovjek. »Vidio sam tri dječaka — dva druga i ovog optuženika — kako lunjaju podalje od moga mjesta, dok je ovaj gospodin čitao. Krađu je izvršio jedan drugi dječak. Vidio sam kako je izvršena, a vidio sam i to kako se ovaj dječak zaprepastio.« Pošto je za to vrijeme opet došao do daha, pošteni prodavač knjiga nastavi da ponešto suvislije opisuje okolnosti u kojima je krađa bila izvršena.
»Zašto niste već prije došli?« upita Fang poslije kratke šutnje.
»Nisam imao kraj sebe ni žive duše da mi pripazi na dućan«, uzvrati čovjek, »jer svi koji su mogli da mi budu od pomoći priključili su se hajci. Prije pet minuta uspjelo mi je napokon da nađem nekoga, i ja sam odmah dotrčao ovamo.«
»Tužitelj je čitao, je li tako?« upita Fang pošto je ponovo neko vrijeme šutio. »Da«, odgovori čovjek, »i to baš ovu istu knjigu koju drži u rukama.«
»Oho! Istu knjigu, je li?« nato će Fang. »A je li plaćena?«
»Ne, nije«, odvrati čovjek i nasmiješi se.
»O, bože moj! Na to sam sasvim zaboravio!« usklikne rastreseni stari gospodin.
»No, to je fin gospodin koji podnosi tužbu protiv jadnoga nesretnog dječaka!« reče Fang nastojeći da pokaže svoju čovjekoljubivost. »Smatram, gospodine, da ste došli u posjed ove knjige pod vrlo sumnjivim i sramotnim okolnostima, te možete biti sretni što vlasnik toga predmeta otklanja da vas sudbenim putem progoni. Neka vam to bude pouka, prijane, ili će vas jednog dana stići zaslužena kazna. Dječak se rješava svake krivnje. Ispraznite dvoranu!«
»Sto mu gromova!« usklikne stari gospodin ne mogavši dulje svladati bijes što ga je tako dugo suzdržavao. »Sto mu gromova, ja ću... «
»Ispraznite dvoranu!« zagrmio je sudac. »Posluga! Zar ne čujete? Ispraznite dvoranu!«
Zapovijed bi izvršena, a srditog gospodina Brownlowa, koji je u jednoj ruci držao knjigu, a u drugoj svoj bambusov štap, izvedoše, premda se žestoko opirao.
Dospio je u dvorište i odmah se smirio. Mali Oliver Twist ležao je poleđice s raskopčanom košuljom na pločniku, a sa sljepočica cijedila mu se voda. Lice mu je bilo samrtno blijedo, a čitavo se njegovo tijelo trzalo u ledenom grču.
»Jadno dijete, jadno dijete!« reče gospodin Brownlow sagnuvši se nada nj. »Neka se netko, molim vas, pobrine za kočiju — ali smjesta!«
Pronađoše kočiju pa Olivera oprezno digoše na jedno sjedište, a na drugom se smjestio stari gospodin.
»Smijem li vas pratiti?« upita prodavač knjiga zavirivši kola.
»O bože, pa dakako, prijatelju!« uzvrati gospodin Brownlow hitro. »Na vas sam zaboravio. Bože, još uvijek imam tu nesretnu knjigu! Skočite unutra! Jadno dijete! Ne smijemo gubiti vremena!«
Prodavač knjiga uđe u kola, i ona okrenuše.

XII. POGLAVLJE
U KOJEM OLIVER UŽIVA BOLJU SKRB NEGO ŠTO JU JE IKAD U SVOM ŽIVOTU ISKUSIO
Kočija je brzo drndala niz Mount Pleasant i kroz Exmouth-street, gotovo istim onim putem što ga je Oliver prevalio kad je prvi put, u društvu s Prefrigankom, ulazio u London. Stigavši do Anđeoske ceste u Islingtonu, kola zakrenuše i napokon se zaustaviše pred lijepom kućicom u tihoj, sjenovitoj ulici blizu Pentovillea. Tu su, ne gubeći mnogo vremena, spremili postelju, a gospodin se Brownlow pobrinuo da njegov mali štićenik bude pažljivo i udobno smješten. Stali su ga njegovati s bezgraničnom ljubavlju i brižnošću. Prođoše mnogi dani, a Oliver nije ni mogao osjetiti svu dobrotu svojih novih prijatelja. Sunce je izlazilo i zalazilo i još mnogo puta opet izlazilo i zalazilo, a dječak je još vazda ležao nepomično u bolesničkoj postelji izgarajući od pogubne vatre i groznice, — one iste vatre koja — kao što podmukla kiselina izgriza i najtvrđe željezo — žeže i pali, izjeda i uništava. Taj pritajeni oganj upropašćuje živo tijelo sigurnije od crva što rastače mrtvaca. Najposlije se Oliver, iscrpen, mršav i blijed prenuo iz toga naoko dugog i nemirnog sna. Jedva se pridigao u postelji i, podnimivši se drhtavom rukom, tjeskobnim pogledom pogledao oko sebe.
»Kakva je to soba? Gdje se to nalazim?« pitao je Oliver. »To nije ono mjesto gdje sam zaspao.«
Izgovorio je te riječi slabim glasom, jer je bio vrlo iscrpen; neprestano mu se maglilo. No netko ga je odmah čuo, jer je zavjesa pri uzglavlju naglo povučena ustranu. Neka stara gospođa materinskog izgleda, vrlo čisto i uredno odjevena, diže se iz naslonjača u kojem je sjedila u neposrednoj blizini, zabavljena ručnim radom.
»Tiho, milo moje«, reče blago stara gospođa. »Moraš biti sasvim miran ili ćeš se opet razboljeti. Bio si teško bolestan da već nije moglo biti gore. Budi dobar i opet lezi.« Rekavši to, stara gospođa Oliveru opet položi glavu na jastuk i nježno mu popravi kosu koja mu je pala na čelo, gledajući ga sa toliko blagosti i ljubavi da nije mogao a da ne položi usahlu ručicu u njene ruke i da ih obavije sebi oko vrata.
»Gospode!« stara će gospođa suznim očima, »kako je zahvalan dragi mališan! Milo moje! Šta bi njegova majka osjećala da je sve to vrijeme prosjedila kraj njega i da ga sada gleda!«
»Možda me i gleda!« prošapne Oliver sklopivši ruke, »možda je sjedila kraj mene, gospođo! Gotovo osjećam kao da jest!«
»To je bila groznica, milo moje«, odvrati stara gospođa.
»Bit će da je tako«, povrnu Oliver zamišljeno, »jer je nebo veoma daleko, a svi su ondje i suviše sretni da bi se spuštali do uzglavlja maloga siromaha. Ali da je znala da sam bolestan, ona bi se ražalila, jer je i sama bila vrlo bolesna prije nego što je umrla. Ali ona ništa o meni ne zna«, nadoveže Oliver pošto je časak pošutio, »jer da je vidjela kako me biju, bila bi zabrinuta, a njeno je lice uvijek bilo tako blago i sretno kad sam o njoj snivao!«
Na to stara gospođa ništa ne odgovori, nego ponajprije obriše oči, protare naočari koje su ležale na pokrivaču i koje kao da su sastavni dio njenih očiju, a zatim donese Oliveru neki hladni napitak; pomilovavši ga po obrazu, reče mu da mora mirno ležati ili će se opet razboljeti.
Stoga Oliver utihne, jer je htio da u svemu posluša dobru staru gospođu, a drugo, da kažemo istinu, jer je bio iznemogao od govora. Ubrzo pade u lak san iz kojega ga probudi svjetlo svijeće, koju su postavili blizu njegove postelje, te on ugleda gospodina koji je držao u ruci veoma velik zlatan sat što je čujno kucao; pipao mu je bilo i govorio da mu je već mnogo bolje.
»Tebi je zacijelo mnogo bolje, dragi moj?« reče gospodin.
»Da, hvala na pitanju, gospodine«, odvrati Oliver.
»Da, znao sam ja to«, nato će gospodin. »I gladan si zar ne?«
»Nisam, gospodine«, odgovori Oliver.
»Hm!« nato će gospodin. »Nisi! Znao sam ja da nisi! On nije gladan, gospođo Bedwin«, reče gospodin sa vrlo važnim izrazom lica.
Stara gospođa uljudno kimne glavom, čime kao da je htjela izraziti svoju misao da je liječnik veoma pametan čovjek. Čini se da je i sam doktor bio savršeno istoga mišljenja.
»Tebi se spava, zar ne, dragi moj?« opet će doktor. »Ne, gospodine«, uzvrati Oliver. »Ne«, ponovi doktor vrlo lukavo i zadovoljno. »Ne spava ti se, a nisi ni žedan, je li?« »Jesam, gospodine, prilično žedan«, odgovori Oliver.
»Baš kao što sam i očekivao, gospođo Bedwin«, reče doktor. »Vrlo je prirodno da bude žedan, potpuno prirodno. Možete mu dati malo čaja, gospođo, i malo pržena kruha, ali bez imalo maslaca. Ne držite ga odveć u toplom, gospođo, ali pazite da mu ne bude odveć hladno, budite ljubazni i pazite na to!«
Stara gospođa uljudno se pokloni prignuvši koljeno, a liječnik, pošto je okusio hladni napitak i dao svoju stručnu ocjenu, požuri se da ode. Cipele su mu škripale vrlo važno i samosvjesno dok je silazio niza stepenice.
Oliver je ubrzo poslije toga opet zadrijemao; kad se probudio, bilo je blizu dvanaest sati. Dobra gospođa uskoro mu zatim zaželi laku noć i prepusti ga brizi neke debele starije žene, koja je upravo došla donijevši sa sobom u malom zavežljaju omanji molitvenik i poveliku noćnu kapu. Stavivši kapu na glavu, a molitvenik na stol, stara žena, pošto je Oliveru rekla da je došla da bdi uz njega, povuče stolac što je mogla bliže vatri i uze na kratke rokove dremuckati, budeći se počesto iza sna kad bi joj glava klonula naprijed i kad bi se uz jecanje i stenjanje stala gušiti, a to međutim nije imalo težih posljedica, nego ju je samo prisiljavalo da valjano protrlja nos i da opet zaspi.
I tako je noć polagano odmicala. Oliver je neko vrijeme ležao budan brojeći malešne kolute svjetla što ih je sjenilo od trske prosipalo po stropu, ili prateći umornim očima zamršene šare na tapetama. Mrak i duboka tišina u sobi bili su svečano tajanstveni, i dječaku je pala na um misao da je tu mnoge dane i noći lebdjela smrt i da možda još uvijek ispunja taj prostor sumornošću i stravom svoje nazočnosti; i on položi lice na jastuk i poče se usrdno moliti.
Postepeno je padao u onaj duboki, mirni san što ga pruža samo lagodnost kakvu osjećamo kad se oporavljamo od nedavne teške bolesti, ona blaga i tiha smirenost iz koje se samo s bolom budimo. Ako je to smrt, tko bi onda zaželio da bude iznova vraćen životnim borbama i patnjama, svim brigama sadašnjice, tjeskobama budućnosti i, iznad svega, bolnim uspomenama prošlosti?
Oliver se probudio u pol bijela dana i kad je otvorio oči, osjećao se razdraganim od sreće. Kriza bolesti bila je sretno prebrođena, i on je opet pripadao životu!
U roku od tri dana mogao je već, poduprt jastucima, sjediti u naslonjaču. A kako je još uvijek bio preslab da hoda, gospođa ga je Bedwin otpremila dolje u malu gazdaričinu sobu koja je njoj pripadala, gdje je dobra stara žena, smjestivši ga uz ognjište, također sjela. Gledajući ga tako oporavljena, od silnog je oduševljenja briznula u grčevit plač.
»Ne brini, čedo moje«, reče stara gospođa, »ja se često od srca isplačem. Eto, već je dobro, i sad se baš fino osjećam!«
»Vi ste vrlo, vrlo dobri prema meni, gospođo!« reći će Oliver.
»O, ne govori o tom, milo moje«, uzvrati stara gospođa, »to nema nikakve veze s tvojom goveđom juhom, i krajnje je vrijeme da je dobiješ, jer doktor veli da bi te jutros gospodin Brownlow mogao pohoditi, pa ukoliko bolje budemo izgledali, on će biti utoliko zadovoljniji.« Rekavši to, stara gospođa sama prione da podgrije zdjelicu goveđe juhe, dovoljno masne da se od nje zamasti objed u najmanju ruku za trista i pedeset ubogara, ako se samo razrijedi prema propisima uboškoga doma.
»Voliš li slike, milo moje?« upita stara gospođa videći kako Oliver s najvećim zanimanjem promatra portret koji je visio na zidu baš nasuprot njegovu naslonjaču.
»To ni sam pravo ne znam«, reče Oliver netremice gledajući u ono platno, »vidio sam ih tako malo da ne znam šta da kažem. Kako je lijepo i blago lice ove gospođe!«
»O, slikari uvijek naslikaju dame ljepše nego što jesu, dijete moje, jer inače ne bi nalazili mušterija. Čovjek koji je izumio fotografski aparat mogao je unaprijed znati da stvar neće uspjeti, jer nije dobro kad je nešto odviše slično!« reče stara gospođa smijući se vrlo srdačno zbog svoje iskrenosti.
»Je li — je li ovo fotografija, gospođo?« upita Oliver.
»Ne«, odgovori stara gospođa skidajući načas svoj pogled s goveđe juhe, »to je rukom rađen portret.«
»Čiji, gospođo?« upitat će Oliver.
»Pa, zapravo, ne znam, milo moje«, odgovori stara gospođa dobroćudno. »To, mislim, nije slika osobe koju ti ili ja poznajemo. Čini mi se da ti se sviđa, milo moje.«
»Tako je dražesna — tako neobično lijepa!« uzvrati Oliver.
»No, ti se, valjda, nje ne bojiš?« reče stara gospođa primijetivši u čudu kako dijete zaplašeno promatra uljenu sliku.
»O, nipošto ne«, brzo odvrati Oliver, »ali ove oči gledaju tako zabrinuto, a s mjesta gdje ja sjedim čini se da su upravljene baš u mene. Osjećam kako mi od toga srce lupa!« nadoveže Oliver tihim glasom, »jer slika kao da je živa i hoće da mi nešto kaže, ali ne može!«
»Spasi nas, gospode«, usklikne stara gospođa te se trgne, »ne govori tako, dijete! Slab si i nervozan poslije svoje bolesti. Daj da ti naslonjač okrenem na drugu stranu pa da je više ne vidiš! Eto, tako!« reče stara gospođa učinivši ono što je rekla, »sada je barem nećeš više vidjeti!«
Oliver ju je ipak vidio u duhu tako jasno kao da i nije promijenio položaj, ali nije htio da uznemiruje staru gospođu pa se blago osmjehne, a gospođa Bedwin, zadovoljna što mu je sada odlanulo, uze soliti i drobiti u juhu komadiće pržena kruha, i sva se uzvrpoljila, kao Što to i zahtijeva tako važna procedura. Oliver je silnom brzinom posvršavao jelo i tek što je progutao posljednju žlicu juhe, kad netko tiho kucnu na vrata. »Naprijed!« reče stara gospođa, i gospodin Brownlow uđe u sobu.
Stari je gospodin, doduše, ušao žustro kako je običavao, ali jedva što je nadigao naočari na čelo i stavio ruke iza zabačenih skutova kućne haljine, da bi pažljivo promotrio Olivera, kad mu se crte lica počnu trzati i kojekako istezati. Oliver, kojemu je lice od bolesti bilo iscrpeno i blijedo, uzalud je pokušavao da iz poštovanja prema svome dobročinitelju stane na noge i opet se svalio nauznak. I onda se desilo, ako treba priznati istinu, da je srce gospodina Brownlowa, koje je bilo dovoljno veliko i za šestoricu normalne stare gospode čovječanskih osjećaja, s pomoću nekog hidrauličkog procesa koji mi, jer nismo dovoljno naobrazovani, nismo kadri objasniti — desilo se da je to srce natjeralo gospodinu Brownlowu suze na oči.
»Jadni mali, jadni mali!« reče gospodin Brownlow kašljucajući. »Jutros sam ponešto promukao, gospođo Bedwin; sve se bojim da sam nazebao.«
»Nadam se, da niste, gospodine«, odvrati gospođa Bedwin, »sve vaše odijelo bilo je dobro prozračeno.«
»Ne znam, gospođo Bedwin, ne znam«, na to će gospodin Brownlow, »rekao bih da sam jučer za ručkom imao vlažan ubrus, no pustimo to! Kako ti je, drago dijete?«
»Vrlo sam sretan, gospodine!« odvrati Oliver, »i zaista sam vam veoma zahvalan, za dobrotu koju ste mi iskazali.«
»Ti si dobro dijete!« reče gospodin Brownlow trudeći se da prikrije uzbuđenje. »Jeste li ga čime nahranili, gospođo Bedwin? — valjda ga niste napajali tom odurnom vodurinom, a?«
»Baš je dobio lončić divne, masne goveđe juhe, gospodine«, uzvrati gospođa Bedwin i uvrijeđeno se uzvrpolji namjerice naglašujući posljednju riječ, kako bi istakla da između odurne vodurine i dobro priređene goveđe juhe nema ama baš ništa zajedničko.
»Uf!« malo se zgrozi gospodin Brownlow, »nekoliko čašica portskog vina kudikamo bi mu više koristilo, zar ne, Tome White, a?«
»Ja se zovem Oliver, gospodine«, odgovori mali bolesnik uvelike začuđen.
»Oliver«, ponovi gospodin Brownlow, »Oliver, a prezime? Oliver White, je li?« »Ne, gospodine, nego Twist — Oliver Twist.«
»Čudno ime«, nato će stari gospodin. »Što te nagnalo da sucu kažeš da se prezivaš White?«
»To mu nisam kazao, gospodine«, reče začuđeno Oliver.
To je bilo tako nalik na laž da je stari gospodin ponešto strogo zagledao Oliveru u lice. Nije bilo moguće da mu čovjek ne vjeruje; svaka crta njegova omršavjelog i istanjenog lica odavala je iskrenost.
»Bit će neka zabuna«, reče gospodin Brownlow. Pa premda nije više imao razloga da uporno promatra Olivera, ona prijašnja pomisao o sličnosti između njegova i nekog drugog njemu dobro poznatog lica opet mu sune kroz glavu da nije mogao da odvoji pogled od njega.
»Nadam se da se ne ljutite na me, gospodine?« reče Oliver molećim glasom.
»Nipošto, nipošto«, odvrati stari gospodin — »zaboga, šta je to, gospođo Bedwin, pogledajte!«
Izgovorivši to, on je naizmjence prstom pokazivao na sliku iznad Oliverove glave i na dječakovo lice. Živa slika i prilika! Oči, čelo, usta, svaka crta, sve je potpuno isto. Izraz lica bijaše u tom trenutku tako identičan te se činilo da je najsitnija crta na tom portretu izražena toliko vjerno da je sve to izazivalo natprirodan utisak.
Oliver nije znao što je značio taj neočekivani uzvik, a kako nije bio dosta otporan da izdrži takav potres, on se onesvijestio.

XIII. POGLAVLJE
U KOJEM SE PONOVO VRAĆAMO ŠALJIVOM STAROM GOSPODINU I NJEGOVIM MLADIM PRIJATELJIMA, PA SE POMNI ČITATELJ PO NJIMA UPOZNAJE S NOVIM LICEM; U VEZI S NJIM PRIČAJU SE RAZNE ZABAVNE DOGODOVŠTINE KOJE IDU U OKVIR OVE PRIPOVIJESTI.
Kada su se Prefriganko i njegov pobratim mladi gospodin Bates priključili hajci koja je progonila Olivera, jer su protuzakonitim načinom 'digli' lično vlasništvo gospodina Brownlowa, što je s velikom pronicljivošću bilo opisano u jednom od prijašnjih poglavlja, oni su to — kako smo to imali prilike spomenuti — učinili iz veoma hvalevrijednog i doličnog obzira prema sebi samima. Budući da se svaki iskreni Englez najviše ponosi slobodom podanika i povlasticama pojedinca, jedva da će biti potrebno da pažnju čitatelja skrenem na činjenicu da ih je taj njihov pothvat morao uzdignuti u očima svih državotvornih i rodoljubnih ljudi gotovo u istoj mjeri kao što taj jasni dokaz o njihovoj zabrinutosti za svoje samoodržanje i sigurnost potvrđuje i potkrepljuje zakone koje su neki dubokoumni filozofi, vodeći se zdravom pameću, proglasili glavnom pokretnom snagom svega onoga što poduzima naša Gospa Priroda. Pritom su spomenuti filozofi sve njene postupke sveli na maksime i teorije, a mudrost i znanje uzvisili na za nju vrlo laskav način, ostavljajući sasvim postrani sve obzire srca ili plemenitog nagona i osjećaja kao nešto što je ispod njene časti, jer je, kažu, ustanovljeno i priznato da se Priroda visoko uzdigla iznad brojnih slabosti i mana svoga ženskog spola.
Kad bih morao navesti još nešto u dokaz da su se oba gospodičića u svome veoma opasnom položaju vladali kao pravi filozofi, ja bih ga smjesta našao u činjenici (također zabilježenoj u jednom od prijašnjih poglavlja) da su napustili hajku kad je opća pažnja bila usredotočena na Olivera i kako su smjesta krenuli kući udarivši najkraćim putem. Iako ne kanim iz tvrdnje da slavni i veleučeni mudraci običavaju skraćivati sebi put, izvesti bogzna kakav zaključak (a njihov se put znade oduljiti raznim zaobilaženjima, posrtanjem i stranputicama što je nalik na teturanje pijanih ljudi, a svi pod pritiskom odveć jake navale ideja), ipak hoću da kažem, i da to kažem glasno i jasno, da se svi veliki filozofi pri postavljanju svojih teorija u svakoj prilici običavaju prisjećati kojekakvih mudrolija i dalekovidnih doskočica da bi se osigurali protiv svake i posve nepredviđene slučajnosti koja bi im mogla naškoditi. I tako da postigneš veliku pravicu, možeš počiniti i malu krivicu, posluživši se svakim sredstvom koje možeš opravdati ciljem koji treba postići. Odluku o tome koliko ima pravice, a koliko krivice, ili koja je razlika između toga dvoga, prepuštamo u cijelosti dotičnom filozofu da je on stvori i donese s pomoću svoga sveobuhvatnog i nepristranog pogleda na dotični slučaj.
Tek kad su oba dječaka svom brzinom projurila kroz zamršeni splet uskih uličica i dvorišta, oni su se, kao po dogovoru, usudili da zastanu ispod niskog i mračnog svoda. Pošto su baš toliko pošutjeli koliko im je bilo potrebno da dođu do daha i uzmognu govoriti, mladi se gospodin Bates oglasi usklikom podrugljive veselosti i razdraganosti te se, prsnuvši u neobuzdan smijeh, baci na prag jedne kuće gdje se stao koprcati u nastupu lude radosti.
»Što ti je?« upita Prefriganko.
»Ha! ha! ha!« grohotao je Charley Bates.
»Zaveži!« ukori ga Prefriganko ogledavajući se sumnjičavo. »Hoćeš li da te ukebaju, majmune?«
»Iskidoh se od smijeha«, reče Charley, »iskidoh živ! Gledam ga kako jezdi i šiba kroz ulice i razbija nos o stupove, pa opet dalje kao da mu je i nosina od željeza, a ja za njim sve polako, a imam rubac u džepu — o, da crkneš od smijeha!« Bujna mašta mladoga gospodina Batesa slikala je taj prizor odveć veselim bojama pa je pri posljednjem uzviku opet ljosnuo na zemlju i još se jače nego prije valjao od smijeha.
»Što će Fagin reći?« upita Prefriganko iskoristivši čas kad se njegov prijatelj toliko zasoptao da nije mogao govoriti.
»Eh. Fagin!« ponovi Charley Bates.
»Da, Fagin!« opet će Prefriganko.
»Pa, šta već može da kaže!« lecne se Charley. Više nije divljao od veselja, jer je Prefrigankovo držanje djelovalo na njega. »Šta već može da kaže?«
Gospodin je Dawkins nekoliko minuta fućkao; zatim se, skinuvši šešir, počešao iza ušiju i tri puta kimnuo glavom.
»Što time hoćeš reći?« upita Charley.
»Tra-la-la, ako neće žabac da se vrati, onda ću ja!« nato će Prefriganko, i njegovo se produhovljeno lice malo naceri.
To je, doduše, bila neka isprika, ali nije bilo dovoljno jasno. Tako se barem gospodinu Batesu činilo, te on ponovo upita: »Šta hoćeš time reći?«
Prefriganko ne odgovori, ali nabivši šešir na glavu te prikupivši skutove svoga dugačkog kaputa pod mišku, ispupči obraz jezikom te se dobro poznatim i značajnim zamahom ruke zvrkne pet-šest puta po nosu i, okrenuvši se na mjestu, počne se šuljati kroz dvorište. Mladi gospodin Bates pođe za njim zamišljena lica. Nekoliko minuta poslije toga razgovora stari se šaljivi gospodin, kad je začuo korake po stepenicama koje su škripale, trgne iz svog mira, dok je sjedio uz vatru, s malim kruhom i ljuto zapaprenom kobasicom u lijevoj i s džepnim nožem u desnoj ruci, a pred njim na tronošku stajao kositren vrč. Kad je okrenuo glavu, na njegovu je blijedom licu titrao lopovski smiješak. Zirkajući oštrim pogledom ispod gustih crvenih obrva, naćuli uho prema vratima i stane pomno prisluškivati.
»Gle, što je to?« promrmlja Žid promijenivši se u licu. »Samo dvojica! Gdje je treći? Nisu valjda zapali u neku nepriliku. Pst!«
Koraci su se približavali; stigli su do odmorišta. Vrata se polagano otvoriše, uđoše Prefriganko i Bates i zatvoriše vrata za sobom.
»Gdje je Oliver?« upita Žid bijesno; ustao je i gledao ih veoma značajno. »Gdje je dječak?«
Mladi kradljivci zirkaju u svoga učitelja kao da se pribojavaju njegove ljutine i zgledaju se zabrinuto. Ali ne odgovaraju.
»Šta se dogodilo s dječakom?« plane Žid i ščepa Prefriganka snažno za ovratnik i zaprijeti mu najstrašnijim kletvama. »Govori ili ću te zadaviti!«
Činilo se da se gospodin Fagin baš nimalo ne šali, te Charley Bates, koji je smatrao da je u svim prilikama bolje ako se nađe na sigurnu mjestu i da nije nimalo nevjerojatno da može doći i na njega red da bude zadavljen, padne na koljena i stane iz svega grla urlati kao da oponaša rikanje bika i megafona u isti mah.
»Hoćeš li govoriti?« grmio je Žid tresući Prefriganka sa tolikom snagom te se činilo pravim čudom kako je uopće ostao u svom prevelikom kaputu.
»Eto, policijske njuške upecale ga, i to je sve!« reče Prefriganko kivno. »A sad dosta! Pustite me na miru!« Iskobeljavši se jednim skokom iz prevelikog kaputa koji je ostavio u Židovim rukama, Prefriganko se dočepa velike vilice za prženje kruha pa njome okrzne prsluk živahnoga starog gospodina, što bi ga, da je bolje uspjelo, poslalo barem na mjesec-dva u hladovinu.
Žid se izmakne nepredviđenoj opasnosti mnogo življe nego što bi čovjek mislio sudeći po njegovoj očiglednoj malaksalosti, i zgrabi lonac u namjeri da ga napadaču baci u glavu, kadli Charley Bates užasnim urlikom privuče njegovu pažnju, pa on naglo zamahne u drugom pravcu i pogodi punim loncem mladoga gospodina.
»Sto mu gromova, koji mu je to vrag!« zareza nečiji duboki glas. »Kakvo je to čudo? Srećom me počastio pivom, a ne loncem, jer bi inače netko otegnuo papke! Ne bih ništa rekao da je to voda koju je nagrabio na Temzi, ali pivo... Što je, lopovski Židove, gulikožo stari? Sav se cijedim od piva! A ti, uđi«, reče okrenuvši se, »zašto čekaš vani kao da se stidiš svoga gospodara. Ulazi!«
Čovjek koji se tako derao bijaše momčina snažna rasta, a moglo mu je biti oko trideset i pet godina. Bio je odjeven u crn baršunast kaput, a imao je veoma zamazane smeđesive kratke hlače; na glomazne noge s velikim, ispupčenim listovima navukao je sive pamučne čarape i niske cipele. Bio je to par nogu koje se u takvu kostimu uvijek čine kao da im nešto nedostaje: i to — verige. Imao je na glavi smeđ šešir, šaren rubac oko vrata: njime je brisao lice dok je govorio. Kad se otro, pokazalo se njegovo tromo, namrgođeno i neobrijano lice sa dva mrka oka, od kojih se jedno isticalo šarenim tragovima nedavno pretrpljena udarca.
»Uđi, čuješ li?« zarežao je razbojnik kojega smo, eto, opisali. Bijelo, čupavo pseto, kojemu je njuška na dvadesetak mjesta bila razgrebena i oderana, kukavno se ušulja u sobu.
»Zašto već nisi ušao?« reče muškarac. »Uzoholio si se, je li, pa se stidiš svoga gospodara? Lezi!«
Ta je zapovijed bila popraćena udarcem noge, tako da je životinja odletjela na drugi kraj sobe. No činilo se da je bila na to naviknuta, jer se nečujno skutrila u zakutak i žmirkajući svojim ružnim očicama stala promatrati čitavu prostoriju.
»Što radiš to? Zašto gnjaviš djecu, ti stara tvrdice, ne-za-sit-ni stari jatače?« reče čovjek sjedajući polagano kao da oklijeva. »Čudim se kako te već nisu udesili; da sam na njihovu mjestu, ja bih te ubio; da sam ja tvoj šegrt, ti bi već odavna bio mrtav, i ja bih te... ali da! Tko bi već kupio tvoju kožu? Ti i nisi za drugo nego da te čovjek kao nakazu pohrani u staklenki, samo mi se čini da ne izrađuju tako velike boce u koje bi tebe mogli smjestiti!«
»Pst, pst, gospodine Sikes«, prekori ga Žid dršćući; »ne govorite tako glasno!«
»Nemoj da me zoveš gospodinom«, uzvrati razbijač, »jer kad ti mene nazivaš gospodinom, onda vazda spremaš neku psinu. Znaš kako mi je ime — i dosta s tim! A kad vrag dođe po svoje, pokazat ću se dostojnim svoga imena!«
»Pa, neka bude — Bille«, reče Žid kukavno ponizno. »Čini mi se da nisi dobre volje, Bille?«
»Možda i nisam«, nato će Sikes, »no i ti kao da si jutros ustao na lijevu nogu, osim ako je ono loptaranje s vrčevima bilo samo šala i... «
»Jesi li poludio?« usplahirio se Žid povukavši čovjeka za rukav i pokazujući glavom u pravcu dječaka.
Gospodin je Sikes nato pritegao fiktivnu omču podno lijevog uha i zabacio glavu na desno rame, a Žid je potpuno shvatio tu nijemu glumu. Zatim on šatrovačkim izrazima, kojima je vrvio njegov govor (a nema smisla da ih spominjemo, jer ih čitatelj ne bi razumio), zaište čašu rakije.
»Ali pazi da me ne otruješ!« nadometne Sikes i stavi šešir na stol.
To je bilo rečeno u šali, ali da je besjednik mogao vidjeti zlokobni pogled Žida kad je, okrenuvši se prema ormaru za jelo, griskao svoje blijede usnice, ta mu se opomena ne bi učinila sasvim izlišnom, ili bi u najmanju ruku smatrao mogućim da se u srcu starog veseljaka porodi želja da nekakvom majstorijom pojača piće.
Istrusivši dvije ili tri čaše alkohola, Sikes se udostojao da svrati pažnju na mladu gospodu, pa je ta uljudnost razvezala razgovor u kojem se natenane razglabalo o tome zašto i kako je Oliver bio uhvaćen, a pritom je istina bila toliko promijenjena i iskićena koliko se to Prefriganku učinilo shodnim.
»Bojim se«, reče Žid, »da ne izlane nešto što bi nas moglo dovesti u grdnu nepriliku!« »To je vrlo vjerojatno«, uzvrati Sikes i zlurado se nakesi. »Fagine, tebi je odzvonilo!« »I ja se, razumiješ, bojim«, nastavi Žid kao da nije čuo upadicu, a pritom je Sikesa gledao ravno u oči, »ja se bojim da će, ako nas ukebaju, još netko drugi nagrabusiti pa bismo mogli zapasti u grdne neprilike, prijane moj!«
Čovjek se trgne i bijesno odmjeri Žida od glave do pete. No stari je gospodin uvukao ramena sve do ušiju, a očima je kao u prazno zurio u suprotni zid.
Nastade dug i mučan tajac. Svaki pojedini član ovoga poštovanja vrijednog društvanca kao da je utonuo u svoje misli, pa i samo pseto koje je nekako zlobno oblizivalo svoju njušku, te se činilo da i ono premišlja kako da nasrne na prvog gentlemana i damu na koje će nabasati čim istrči na ulicu.
»Netko mora iznjušiti šta se desilo u redarstvenoj ispostavi«, reče Sikes glasom mnogo tišim od onoga kojim je govorio kad je banuo u sobu.
Žid potvrdi kimajući glavom.
»Ako nas nije odao, a osuđen je, onda nema straha dok ga opet ne puste«, reče Sikes, »a onda treba pripaziti na njega. Ti treba da ga na neki način dobiješ pod svoju komandu!« Žid potvrdi kimnuvši glavom.
Ispravnost ovakve taktike bila je doista očigledna, ali je postojao vrlo ozbiljan prigovor protiv njene primjene, koja se sastojala u tome da su svi odreda, i Prefriganko, i Charley Bates, i Fagin, i gospodin William Sikes osjećali vrlo jaku i duboko ukorijenjenu antipatiju da se približe ma kakvoj policijskoj ustanovi — iz bilo kojega razloga ili pod bilo kakvom izlikom.
Teško je reći kako dugo bi oni tako prosjedili na mjestu pogledavajući se međusobno u tom ne baš najugodnijem stanju neizvjesnosti. Međutim, svako je nagađanje u tom pravcu bilo suvišno, jer su u sobu banule one dvije mlade dame koje je Oliver već u jednoj prijašnjoj zgodi vidio, i razgovor je sada opet krenuo svojim tokom.
»E, baš u dobar čas!« reče Žid. »Bet će ići, zar ne?«
»Kamo?« upita mlada dama.
»Samo do redarstvene ispostave, draga!« umiljavao se Žid.
Treba priznati da mlada dama nije odlučno izjavila da neće, već da je izustila samo jedno značajno 'neka me vrag odnese ako hoću!' izbjegavajući uljudno i obzirno ono što se od nje tražilo, pa se moglo vidjeti da je njoj bilo urođeno uljudno vladanje koje ne podnosi da izravnom i oštrom uskratom povrijedi svoga bližnjega.
Židu se oduljilo lice, pa je naizmjence pogledavao u mladu damu — koja je bila kićeno, da ne kažemo raskošno odjevena: crvena haljina, zelene cipelice i žuti papirni ulošci za uvojke — i u ono drugo žensko biće.
»Draga Nancy«, upita Žid blagim glasom, »a što ti veliš?«
»Da je sve utaman i da uzalud moljakate, Fagine!« uzvrati Nancy.
»Šta hoćeš time reći?« nato će gospodin Sikes ošinuvši je mračnim pogledom.
»To, Bille, što sam rekla!« odvrati ona spremno i mirno.
»Pa ti si kao stvorena da ideš onamo«, razmišljao je naglas Sikes. »U onom kraju nitko te ne poznaje.«
»Što ja i ne želim«, uzvrati Nancy istim mirnim glasom. »I zato neću da idem, Bille!« »Ona će ići, Fagine!« reče Sikes.
»Ne, Fagine, ona neće!« sikne Nancy.
»Jest, Fagine, ona hoće!« mirno će Sikes.
I Sikes je bio u pravu. Pošto su joj naizmjence prijetili, koješta obećavali i mitili je, ona je konačno pristala da se primi toga zadatka. Nju nisu sputavali isti obziri kao njena simpatičnog prijatelja; pošto se tek nedavno doselila iz dalekog ali otmjenog predgrađa Ratcliffea u susjedstvo Field-Lanea, nije se poput Sikesa pobojavala da će je tko od njenih brojnih prijatelja prepoznati.
Privezavši, dakle, bijelu pregaču i tutnuvši papirne uloške za uvojke pod slamni šeširić (jedno je i drugo Židov priskrbio iz svoje neiscrpljive zalihe), gospođica se Nancy spremila da krene i da izvrši nalog.
»Stani načas, drago dijete«, reče Žid, smogavši odnekle malu pokrivenu košaricu. »Drži to u jednoj ruci; bit će zgodnije, čedo moje.«
»Daj joj, Fagine, da u drugoj ruci drži kakav ključ«, nato će Sikes, »izgledat će bolje i prirodnije.«
»Da, da, drago dijete, to je istina«, nato će Žid, objesivši veliki ključ od kućnih vrata o kažiprst desne ruke. »Tako, vrlo dobro — dijete moje«, nadometne Žid trljajući ruke.
»O, moj brat! Moj jadni, mili, slatki braco!« uzvikala se Nancy briznuvši u plač i kršeći očajno ruke u kojima je držala košaricu i veliki ključ od kućnih vrata. »Šta li se s njim dogodilo? — Kamo su ga otpremili! O, smilujte se, gospodo, i recite mi, što se desilo s dragim mališanom! Smilujte se, gospodo!«
Izustivši te riječi tako bolno da bi i kamen proplakao, gospođica Nancy umukne časkom, namigne društvancu, kimne veselo glavom svima i ode.
»O, ona je spretno djevojče, dragi moji«, reče Žid obraćajući se svojim mladim prijateljima i važno zaklimavši glavom, kako bi se i oni poveli za sjajnim primjerom koji im je Nancy pružala.
»Ona služi na čast i diku svome spolu«, reče Sikes, natoči sebi čašu i tresne ručetinom o stol. »U njeno zdravlje, i da svi budu kao ona!«
Dok su tako veličali savršenu Nancy, mlada je dama žurno odmicala prema redarstvenoj ispostavi, kamo je ubrzo stigla bez ikakvih neprilika i ma da se — prepuštena sama sebi — i malo bojala.
Ušavši na stražnji ulaz, ona je tiho pokucala ključem na jedna od ćelijskih vrata i stala osluškivati. Ni glasa nije bilo čuti; ona se nakašlja, pa opet uze slušati. Pošto se nitko nije odazivao, ona počne bolno dozivati.
»Nolly,2 dragi?« promrmlja Nancy blagim glasom, »Nolly?«
Unutra se nalazio samo bijedan, bosonog zločinac, koji je bio uhapšen zato što je svirao u frulu, te ga je — pošto se jasno dokazao njegov prestupak kojim se ogriješio o ljudsku zajednicu — gospodin Fang na vrlo primjeran način osudio da bude na mjesec dana poslan u popravilište, uz umjesnu i duhovitu opasku: kad ima vremena za 'puhanje', korisnije će poslužiti njegovu zdravlju bude li se uspuhao okrećući u tamnici teški mlinski točak nego da troši svoju sapu. Ni taj uznik nije odgovarao, jer je bio zaokupljen time da potajno žali za izgubljenom frulom, koja je bila zaplijenjena u korist zajedničke upotrebe općinara, i tako Nancy priđe sljedećoj ćeliji pa i tamo zakuca.
»Što je?« odazove se slab i jedva čujan glas.
»Nalazi li se tu neki mali dječak?« upita Nancy pošto je prethodno zajecala. »Ne!« prozbori onaj glas. »Bože sačuvaj!«
To je bio čovjek od šezdeset i pet godina kojega će poslati u tamnicu, jer nije svirao u frulu ili, drugim riječima, jer je prosjačio po ulicama a da ničim nije privređivao svoj kruh svagdašnji. U sljedećoj ćeliji bio je čovjek kojega je čekala ista tamnica, jer je bez dopuštenja torbario s limenim zdjelicama pa je time kako-tako privređivao svoj kruh, ali je prikraćivao državu za biljegovinu.
No kako se ni jedan od tih zločinaca nije odazvao na ime Oliver niti šta znao o njemu,
Nancy priđe izravno prostodušnom uzničaru u prugastom prsluku te uz jauk i lelek, koji je djelovao još uvjerljivije, jer je pritom vrlo uspješno baratala ključem i košaricom, stade da se propitkuje za svog dragog brata.
»Kod mene nije, draga moja«, reče stari.
»A gdje je?« vriskala je Nancy očajno.
»Pa, gospodin ga je uzeo«, uzvrati službenik.
»Kakav gospodin? O, zaime božje, kakav gospodin?« usklikne Nancy.
Odgovarajući na to nesuvislo raspitkivanje, starac obavijesti duboko ucviljenu sestricu da su Olivera ranjena unijeli u sudnicu te da je bio oslobođen svake krivnje pošto je neki svjedok dokazao da je krađu izvršio neki drugi dječak, koji nije pritvoren, pa ga je tužitelj u besvjesnom stanju odvezao svojoj kući koja se, koliko je njemu samom poznato, nalazi negdje u Pentonvilleu; tu je riječ razabrao kad su upućivali kočijaša kamo da vozi.
Obuzeta sumnjom i stravom, mlada djevojka otetura do kapije, a zatim — promijenivši svoje patničko posrtanje u žustru trku — stigne najzaobilaznijim putem što ga je mogla zamisliti do Židovljeva obitavališta.
Tek što je gospodin Sikes saslušao izvještaj, dozove, ne časeći časa, svoga bijelog psa i, stavivši šešir na glavu, ode a da nije tratio vrijeme na formalnosti — na primjer, da društvu zaželi sretan ostanak.
»Moramo saznati gdje se nalazi, dragi moj, moramo ga svakako pronaći!« reče Žid veoma uzbuđeno. »Charley, ti idi u izviđanje i njuškaj dok štogod ne saznaš. Nancy, golubice, ja moram da ga nađem, i pouzdajem se u tebe, draga moja — u tebe i u Prefriganka. Stani, stani«, nadoveza Žid otključavajući neki pretinac drhtavim rukama, »evo vam novaca, golubani! Obnoć ću zatvoriti butigu, a vi već znate gdje ćete me naći. Nemojte ostati ni minutu dulje, ni minutu, golubani moji!«
Rekavši to, on ih izgura iz sobe i pomno dva puta zakrene ključ u bravi te zakračuna vrata za njima. Zatim izvuče iz skrovišta škrinjicu, koju je Oliver nekoć nehotice spazio, i stane užurbano skrivati satove i nakit ispod odjeće.
Čuvši kucanje, zastrašeno se trgne usred toga posla. »Tko je?« usklikne piskavim glasom. Toliko se prepao!
»Ja!« začuje se Prefrigankov glas kroz ključanicu.
»Što hoćeš sad?« uzvikne Žid nestrpljivo.
»Ako ga ugrabimo, pita Nancy, da li da ga otpremimo u onu drugu jazbinu?« raspitivao se Prefriganko, »i da tako zbacimo sa sebe odgovornost?«
»Da«, uzvrati Žid, »gdje god ga ukebali! Nađite ga, pronađite ga, i to je sve, a ja već znam što ću onda s njime — za to se ne brinite!«
Dječak nešto promrmlja u znak da je razumio te potrča niza stepenice za svojim drugovima.
»Dosada nije ni lanuo!« reče Žid nastavljajući svoj posao. »Ako namjerava da nas izda svojim novim prijateljima, još možemo da mu zauvijek začepimo gubicu!«

XIV. POGLAVLJE
SADRŽI DALJE POJEDINOSTI O OLIVEROVU BORAVKU U KUĆI GOSPODINA BROWNLOWA, KAO I ZNAČAJNO PROROČANSTVO ŠTO GA JE NEKI GOSPODIN GRIMWIG IZREKAO KAD SU OLIVERA PO NEKOM POSLU POSLALI U GRAD.
Oliver se ubrzo probudio iz nesvjestice u koju ga je bacio neočekivani uzvik gospodina Brownlowa. U razgovoru koji je slijedio oboje su, i stari gospodin i gospođa Bedwin, pažljivo izbjegavali da spomenu sliku ili Oliverovu prošlost i budućnost, te su pričali samo o takvim stvarima koje su Olivera mogle zabavljati a da ga pritom ne uzbuđuju. Bio je još i suviše slab a da bi mogao ustati da doručkuje, ali kad je sutradan sišao u gazdaričinu sobu, prvo mu je bilo da pogleda na zid, u nadi da će opet ugledati lice one lijepe žene. No, razočarao se u svojim nadama, jer je slika bila uklonjena.
»Ah!« oglasi se gazdarica gledajući u pravcu u kojem su bile usmjerene Oliverove oči. »Vidiš li, nema je više!«
»Vidim da je nema, gospođo«, odvrati Oliver i uzdahne. »Zašto su je odnijeli?«
»Skinuli su je, drago dijete, jer je gospodin Brownlow rekao da bi ona mogla smetati tvome oporavku, jer si se toliko zbog nje uzbudio, razumiješ li?« uzvrati stara gospođa. »O ne, ona me zbilja nije uzbuđivala, gospođo«, reče Oliver. »Volio sam je gledati, o, bila mi je tako draga!«
»No, no«, nato će stara gospođa dobroćudno, »ti se samo lijepo i što brže oporavi, pa ćemo sliku opet objesiti. Evo, ja ti to obećavam, a sada daj da razgovaramo o nečemu drugom.«
Oliver u tom trenutku nije mogao dobiti nikakvih drugih obavještenja o toj slici, a budući da je stara gospođa za vrijeme njegove bolesti bila prema njemu tako dobra, on je nastojao da barem zasad ne misli više o tome. Pažljivo je slušao razne zgode koje mu je ona kazivala o svojoj otmjenoj i lijepoj kćerci, koja je bila udata za ljubazna i lijepa čovjeka, a oboje živjelo na selu, i o svom sinu koji je bio namješten kod nekog trgovca u Zapadnoj Indiji, a koji je također bio dobar mladić i pisao kući tako lijepa pisma četiri puta na godinu, tako da su joj oči zasuzile kada je o njima govorila. Kad se stara gospođa do mile volje napričala o savršenstvima svoje djece i o vrlinama svoga dobroga i plemenitog supruga koji je umro — bog mu dao duši lako! — ravno prije dvadeset i šest godina, došlo je vrijeme da se pije čaj. Poslije čaja uzme ona Olivera učiti kako se igra cribbage,3 a to je on veoma brzo shvatio, pa su tu igru igrali s najvećim zanimanjem i zadovoljstvom. Onda je došlo vrijeme da bolesnik dobije čašu topla vina pomiješana s vodom, uz krišku pečena Kruha, i da legne na počinak.
Lijepi su bili ti dani dok se Oliver oporavljao! Sve je bilo tako tiho i pristalo i uredno; svi su prema njemu bili tako blagi i mili da se njemu, poslije halabuke i meteža sred kojega je vazda živio, činilo da je u samome raju. Čim je toliko ojačao da se mogao valjano obući, gospodin Brownlow naruči za nj novo odijelo, novu kapu i nove cipele. Kako je Oliveru bilo rečeno da sa starim odijelom može činiti što ga je volja, on ga da sluškinji, koja je prema njemu bila vrlo dobra, te joj reče neka ga proda kakvu Židovu, a novac neka zadrži za sebe. Ona je to vrlo rado učinila, a kad je Oliver gledao kroz prozor sobe za primanje i vidio kako Židov trpa odijelo u vreću i odlazi svojim putem, osjetio je pravu slast pri pomisli da je ono nestalo u nepovrat i da više ne postoji opasnost da će ga ponovo morati obući. Da kažemo istinu, bili su to bijedni dronjci, a Oliver još nikad nije imao novo odijelo.
Jedne večeri, otprilike tjedan dana nakon one zgode sa slikom, sjedio je u razgovoru s gospođom Bedwin, kadli primi poruku da posjeti, ako se sasvim dobro osjeća, gospodina Brownlowa u njegovoj radnoj sobi, jer želi s njim malo porazgovarati.
»Bože, oslobodi i spasi nas! Umij ruke i daj da ti uredim kosu, dijete!« reći će gospođa Bedwin. »Muko Isusova! Da sam znala da će te pozvati, stavila bih ti čist ovratnik i udesila te kao pravoga mladog gentlemana!«
Oliver učini kao što mu je stara gospođa naredila, i ma da je tužno jadikovala kako nema više vremena da izgladi sitne nabore na ovratniku, on je bio tako pristao i zgodan da je gospođa Bedwin, promatrajući ga od glave do pete s velikim zadovoljstvom, ustvrdila kako ga nitko ne bi bolje dotjerao sve da je netom primljeni poziv stigao i mnogo ranije.
Tako ohrabren, Oliver zakuca na vrata radne sobe, i pošto ga je gospodin Brownlow pozvao da uđe, nađe se u maloj, knjigama pretrpanoj sobi kojoj je prozor gledao u dražestan vrtić. Pored prozora bijaše postavljen stol za kojim je sjedio gospodin Brownlow i čitao. Kad je ugledao Olivera, odložio je knjigu te ga pozvao neka pristupi stolu i sjedne. Oliver posluša te se snebivajući od čuda zapita gdje samo nađu sve te ljude da pročitaju to ogromno mnoštvo knjiga koje je napisano da bi svijet postao pametniji, — čemu se uostalom još uvijek čude ljudi koji imaju više iskustva nego Oliver.
»Ima tu podosta knjiga, zar ne, sinko?« upita gospodin Brownlow, primijetivši kako Oliver s velikim zanimanjem promatra police koje su od pada sezale sve do stropa.
»Podosta, gospodine«, uzvrati Oliver. »Još nikada nisam vidio toliko mnoštvo!«
»Ako se budeš dobro vladao, i ti ćeš ih čitati«, reče stari gospodin blago, »i tebi će to biti milije nego da ih gledaš izvana — to jest, od zgode do zgode, jer ima i takvih knjiga koje su lijepe samo, po svojim koricama i po svojoj poleđini.«
»Bit će da su to ove teške, gospodine«, reče Oliver pokazujući prstom na neke knjižurine u kvartu sa mnogo pozlate.
»Ne baš uvijek«, odgovori stari gospodin milujući Olivera po glavi i smješkajući se, »jer ima i drugih teških knjiga koje nisu tako velike. A bi li ti htio postati učen čovjek i pisati knjige?«
»Mislim da bih radije čitao, gospodine«, uzvrati Oliver.
»Šta? Zar ne bi volio postati pisac?« začudi se stari gospodin.
Oliver je malo premišljao i najposlije reče kako bi po njegovu mišljenju bilo mnogo bolje postati knjižar, našto se stari gospodin od srca nasmija i reče da je Oliver kazao nešto vrlo pametno, a to je dječaku bilo drago, premda nije znao kakvu je to mudrost izrekao. »No, no«, nato će stari gospodin te se uozbilji, »ne boj se, nećemo od tebe napraviti književnika dokle god postoji mogućnost da izučiš kakav pošten zanat.«
»Hvala vam, gospodine«, dočeka Oliver, i stari se gospodin ponovo nasmije ozbiljnosti s kojom je dječak to izgovorio i spomene nešto o čudnom instinktu, a to Oliver nije razumio pa stoga nije tome ni obraćao pažnju.
»A sada«, započne gospodin Brownlow još blažim i toplijim ali i mnogo ozbiljnijim glasom nego što ga je Oliver ikada čuo, »želio bih da dobro pripaziš što ću ti reći. Govorit ću s tobom bez ikakva sustezanja, sinko, jer sam uvjeren da si ti isto tako sposoban da me shvatiš kao odrastao čovjek.«
»O, molim vas, gospodine, nemojte reći da ćete me otjerati!« usklikne Oliver pomalo zastrašen ozbiljnim glasom kojim je stari gospodin počeo govoriti, »nemojte me baciti iz kuće pa da opet lutam po ulicama! Dopustite mi da ostanem ovdje kao sluga! Nemojte me vratiti na ono strašno mjesto odakle sam došao! Smilujte se siromašnom dječaku, gospodine, molim vas!«
»Drago dijete«, reče stari gospodin ganut toplom iskrenošću s kojom ga Oliver tako neočekivano stao zaklinjati, »ne moraš se ni najmanje bojati da ću te napustiti ako mi ti za to ne budeš dao povoda.«
»To neću nikada, nikada, gospodine!« ubaci Oliver.
»Nadam se da nećeš«, složi se s njim stari gospodin, »i ne vjerujem da bi ti to ikada mogao učiniti. Već sam se prevario u ljudima kojima sam nastojao pomoći, ali ja ipak imam najbolju nakanu da ti vjerujem, i meni je više stalo do tebe nego što mogu samom sebi objasniti. Osobe kojima sam posvetio svoju najveću ljubav počivaju duboko u grobu, i premda sam zajedno s njima pokopao i svaku radost i svu sreću svoga života, ipak svoje srce nisam pretvorio u mrtvački sanduk da u njemu zakujem najljepše svoje osjećaje. Duboki osjećaji učinili su me samo jačim, i ja mislim da i mora biti tako, jer se time oplemenjuje naša priroda.«
Budući da je stari gospodin sve to izgovorio tihim glasom, više samom sebi negoli svom mladom prijatelju, pa još neko vrijeme šutio, Oliver je sjedio posve mirno i jedva se usudio da diše.
»No dobro, dobro«, reći će najposlije stari gospodin malo vedrije, »ja to tebi samo zato govorim što je u tebe još mlado srce, pa kako sada znaš svu tugu i boli što sam ih prepatio, možda ćeš bolje paziti da me ne ujedeš za srce. Veliš da si siroče bez igdje ikoga svoga, a sva raspitivanja potvrđuju tu činjenicu. Ispričaj mi svoj život, odakle dolaziš, tko te odgojio i kako si dospio u društvo u kojem sam te našao. Govori istinu, pa ako vidim da nisi počinio nikakvo zlo ja ću ti ostati prijatelj dokle god budem živio!«
Nekoliko je minuta Oliver tako jecao da nije smogao ni jedne riječi, a kad je upravo počeo pričati kako su ga odgajali 'na selu' i kako ga je gospodin Bumble vodio u ubožnicu, začu se čudno nestrpljiv dvostruk udarac o kapiju, a zatim sluškinja, dotrčavši uza stube, najavi gospodina Grimwiga.
»Dolazi li gore?« upita gospodin Brownlow.
»Da, gospodine«, odvrati sluškinja. »Pitao je da li imamo u kući pogačica, a kad sam mu kazala da imamo, on reče da je došao na čaj.«
Gospodin se Brownlow nasmjehne. Okrenuvši se Oliveru reče mu da je gospodin Grimwig njegov stari drug; neka mu ne zamjeri ako se bude malo otresito vladao, jer da je u duši dobar i plemenit, što on vrlo dobro zna.
»Da pođem dolje, gospodine?« upita Oliver.
»Ne«, odvrati gospodin Brownlow, »bilo bi mi milije da ostaneš ovdje.«
U tom trenutku uđe u sobu, podupirući se o debelu batinu, krupan, pomalo šepav stari gospodin u modru kaputu i prugastu prsluku, u žutim pamučnim hlačama, kožnim dokoljenicama, a na glavi mu bijel šešir s poširokim, zeleno podstavljenim obodom. Iz prsluka mu provirivala usko nabrana košulja, a veoma dugački čelični satni lanac, na kojemu se njihao samo ključ i ništa drugo, visio mu oko vrata. Okrajci bijele kravate bili su mu zauzlani u čvor koji nije bio manji od naranče; lice mu bilo tako smežurano i prekrito borama da se uopće ne da opisati. Kad bi govorio, obično bi glavu naherio te u isto vrijeme žmirkao na svog subesjednika, a to je silno podsjećalo na papigu. Čim je ušao, odmah je zauzeo takav položaj; držeći komadić narančine kore u ruci usklikne glasom koji je režao od nezadovoljstva:
»Pogledajte! Vidite li ovo? Zar to nije upravo čudesno i nevjerojatno da ja, kamo god dođem u pohode, moram na stepenicama natrapati na ovakvo sredstvo za bogaćenje kirurga? Jednom sam zbog narančine kore ošepavio, i ja znam da će me narančina kora naposljetku stajati i glave! Da, tako je, gospodine, narančina kora spravit će me u grob, tako ja pojeo svoju glavu, gospodine, ako neće!«
To je bila velikodušna ponuda kojom je gospodin Grimwig podupirao i potkrepljivao svaku svoju tvrdnju, a bijaše to utoliko čudnije što je glava gospodina Grimwiga — ako zbog same debate i dopustimo pretpostavku da bi nauka u tolikoj mjeri usavršila neke sposobnosti te bi čovjek, ako samo ushtjedne, mogao pojesti svoju glavu — velim, što je glava gospodina Grimwiga bila takva glavurda da bi se i najkrvoločniji čovjek jedva mogao i ponadati da će mu uspjeti da je u jednom obroku proždre i bez obzira na debelu naslagu pomade i pudera.
»Da, pojest ću svoju glavu, gospodine«, ponovi gospodin Grimwig tresnuvši štapom o pod. »Ej, šta je to?« nadoveže on ugledavši Olivera i ustuknuvši korak-dva natrag.
»To je mladi Oliver Twist o kojem sam vam govorio«, reče gospodin Brownlow.
Oliver se pokloni.
»Nadam se da valjda ne mislite time reći da je to dječak koji je imao groznicu«, reče gospodin Grimwig ustuknuvši još malo unatrag; »čekajte malo, ne recite ništa« — nadometne gospodin Grimwig neočekivano, zaboravljajući u pobjedonosnom ushitu svoga otkrića sav strah pred groznicom. — »To je dječak s narančom! Pojest ću svoju, a i njegovu glavu, ako to nije onaj dječak koji je bacio ovaj komadić kore na stepenice!«
»Nije, ne, nije on imao naranču!« reče gospodin Brownlow smijući se. »No, odložite šešir i recite nešto mome mladom prijatelju!«
»To su za mene, gospodine, vrlo ozbiljne stvari!« reče razdražljivi stari gospodin skidajući rukavice. »U našoj ulici uvijek se nađe poneka kora od naranče na pločniku, i ja znam da to radi ranarnikov dječak na uglu. Sinoć se jedna žena okliznula o takvu koru i udarila o ogradu moga vrta, i jedva što se pridigla, već je pogledala prema onoj prokletoj crvenoj lampi s treperavim svjetlom. 'Ne idite k njemu', doviknuh joj s prozora, 'on je ubojica, lovac na ljude!' A to i jest, tako je...« — i pritom razdražljivi stari gospodin snažno lupi štapom o pod, što su njegovi prijatelji vazda mogli smatrati onom uobičajenom ponudom, ako je i ne bi izrazio riječima. Onda, držeći još uvijek štap u ruci, sjedne te rasklopi svoj lornjon što ga je nosio pričvršćen na širokoj crnoj vrpci, stane promatrati Olivera koji se, kad je vidio da ga promatraju, zacrveni i ponovo pokloni.
»To je onaj dječak, je li?« upita najposlije gospodin Grimwig.
»To je on!« odvrati gospodin Brownlow kimajući Oliveru dobroćudno glavom.
»Kako si, dječače?« upita gospodin Grimwig.
»Hvala, gospodine, mnogo mi je bolje«, odvrati Oliver.
Gospodin Brownlow kao da se bojao da se njegov čudni prijatelj upravo sprema da nešto neugodno kaže, zamoli Olivera neka pođe dolje i poruči gospođi Bedwin, da su spremni za čaj; on je to vrlo rado učinio, jer mu se vladanje gosta nije nimalo sviđalo.
»Zgodan dečko, zar ne?« upita gospodin Brownlow.
»Ne znam«, odvrati gospodin Grimwig mrzovoljasto.
»Ne znate?«
»Ne, ne znam. Meni su dječaci svi jednaki. Ja poznajem samo dvije vrste dječaka — mekušce i mesoždere!«
»A u koju ide Oliver?«
»U mekušce! U mog je prijatelja dječak-mesožder. Oni kažu da je krasan dječak, da ima okruglu glavu, crvene obraze i blistave oči; a meni je dječak strašan. Tijelo mu je tako nabijeno, a ruke i noge tuste te se čini da će se modro odijelo na njemu rasprsnuti; glas mu je kao u pijana mornara, a tek kao u vuka. Poznajem ja tog derana!«
»Nemojte«, reče gospodin Brownlow, »nisu to obilježja mladog Olivera Twista, i zato ne treba da na njega budete kivni.«
»Ne, nisu«, odvrati gospodin Grimwig. »Možda su njegova još gora!«
Sada se gospodin Brownlow nestrpljivo nakašlje, te se činilo da gospodin Grimwig u tome baš najviše uživa.
»Rekoh da bi njegova obilježja mogla biti još i gora«, ponovi gospodin Grimwig. »Odakle dolazi? Tko je on? Što je on? Imao je groznicu — što velite na to? Ne pate samo čestiti ljudi od groznice, je li tako? Katkad i rđavi ljudi boluju od groznice, zar ne? Poznavao sam čovjeka koji je na Jamajki obješen što je umorio svoga gospodara; i on je šest puta imao groznicu, a bogme ga zbog toga nisu predložili na pomilovanje! Ah, koješta!« Međutim je gospodin Grimwig u dubini duše bio vrlo sklon priznati da mu se Oliver svojom vanjštinom i vladanjem veoma sviđa. No uvijek je volio protusloviti, a ovom je prilikom ta sklonost bila pojačana — koricom naranče koju je našao. Odlučivši da njemu nitko živ neće naturiti svoje mišljenje je li neki dječak simpatičan ili nije, on je otprve zaključio da će pobijati svoga prijatelja. Pošto mu je gospodin Brownlow priznao da nije ni na jedno pitanje primio odgovora kojim bi se mogao zadovoljiti te da je odložio ispitivanje Oliverove prošlosti dok se dječak dovoljno ne oporavi da to podnese, gospodin Grimwig zlobno zahihoće i upita uz podrugljiv osmijeh da li gazdarica običava svake večeri prebrojavati srebrninu, jer u protivnom slučaju, ako jednoga sunčanog jutra opazi da joj nedostaje koja srebrna žlica, on će... i tako dalje.
Sve je to gospodin Brownlow, premda je i sam bio ponešto nagao gospodin, podnosio s najvećom dobroćudnošću, jer je poznavao mušice svoga prijatelja; pa kako je gospodin Grimwig za vrijeme čaja blagoizvolio izraziti svoje priznanje pogačicama, sve je išlo glatko kao po loju; a Oliver, koji je također sudjelovao u društvu, počeo se prvi put malo lagodnije osjećati u nazočnosti toga strašnog gospodina.
»A kada ćete saslušati potpunu, istinitu i podrobno objašnjenu pripovijest o životu i zgodama Olivera Twista?« upita Grimwig gospodina Brownlowa pošto su dovršili čaj i pogledajući iskosa na Olivera i zapodijevajući prekinuti razgovor.
»Sutra ujutru«, odvrati gospodin Brownlow. »Volio bih da budemo pritom nasamo. Dođi sutra izjutra k meni, sinko!«
»Hoću, gospodine«, odvrati Oliver. Odgovorio je ponešto krzmajući, jer ga je zbunio uporni pogled gospodina Grimwiga.
»Reći ću vam nešto«, došapne gost gospodinu Brownlowu, »on vam sutra neće doći! Vidio sam kako oklijeva. On vas vara, dragi prijatelju!«
»Zakleo bih se da me ne vara!« otpovrnu gospodin Brownlow usrdno.
»Ako vas on ne vara«, reče gospodin Grimwig, »ja ću da...« — i o pod udari njegova batina!
»Odgovaram svojim životom za iskrenost ovoga dječaka«, reče gospodin Brownlow lupnuvši rukom o stol.
»A ja svojom glavom — da laže!« nadoveže gospodin Grimwig pa i on lupne o stol.
»Vidjet ćemo!« reče gospodin Brownlow svladavajući gnjev koji se u njemu budio.
»I hoćemo!« odvrati gospodin Grimwig i nasmiješi se izazovno, »hoćemo!«
Sudbina je htjela da je u tom času gospođa Bedwin unijela u sobu svežnjić knjiga što ih je gospodin Brownlow toga jutra kupio od onoga istog knjižara koji se već pojavio u ovoj pripovijesti, pa pošto ih je položila na stol, spremala se da izađe.
»Zadržite momka, gospođo Bedwin«, reče gospodin Brownlow, »treba da nešto pošaljem knjižaru.«
»Već je otišao, gospodine«, odvrati gospođa Bedwin.
»Pozovite ga natrag«, reče gospodin Brownlow, »važno je! On je siromašan čovjek, a knjige nisu plaćene; neke treba i vratiti.«
Kućna se kapija otvori te Oliver potrči na jednu, djevojka na drugu stranu, dok je gospođa Bedwin stajala na pragu i vikala za dječakom, ali njega više nije bilo; i oboje se vrate, i Oliver i djevojka, da jave da od dječaka nema više ni traga ni glasa.
»Bože moj, to mi je vrlo neugodno«, usklikne gospodin Brownlow, »ja sam naročito želio da te knjige još večeras vratim.«
»Pošaljite ih po Oliveru«, reče gospodin Grimwig te se ironički nasmjehne, »ta vi znate da će ih on pošteno izručiti.«
»Da, molim vas, dajte ih meni, gospodine«, reče Oliver, »trčat ću cijelim putem!«
Stari gospodin htjede upravo reći da Oliver nipošto ne smije izaći, kad ga zlobno kašljucanje gospodina Grimwiga natjera da ga namjerno pusti da izvrši postavljeni mu zadatak i tako, barem u tom pogledu dokaže neopravdanost njegove sumnjičavosti.
»Da, tebe ću poslati, sinko«, reče stari gospodin, »knjige leže na stolici kraj moga stola. Donesi ih dolje!«
Oliver, sav radostan što može biti od koristi, brže-bolje donese knjige dolje noseći ih ispod miške, te s kapom u ruci čekaše kakva će biti poruka.
»Treba da kažeš«, reče gospodin Brownlow gledajući netremice u Grimwiga — »treba da kažeš da vraćaš ove knjige te da si došao da platiš one četiri funte i deset šilinga koje mu dugujem. Ovo je novčanica od pet funti, tako da mi moraš vratiti još deset šilinga.« »Vratit ću se za manje od deset minuta, gospodine«, nato će Oliver; pošto je stavio banknotu u džep od kaputa te uprtio knjige pod mišku, uljudno se pokloni i izađe iz sobe. Gospođa Bedwin isprati ga do vrata dajući mu mnoge upute o najkraćem putu i o imenu knjižara i o imenu one ulice, a Oliver je potvrđivao da je sve to potpuno shvatio; opomenuvši ga po više puta da se čuva i da ne nazebe, brižna mu stara gospođa najposlije dopusti da krene.
»O, to milo njegovo lišće!« uzdahne stara gospođa gledajući za njim. »Nekako ne mogu da podnesem da ga pustim iz vida!«
U tom trenutku Oliver se okrene te je veselo pogleda i kimne glavom prije nego što će zakrenuti za ugao. Stara mu gospođa prijazno odzdravi i, zatvorivši vrata, uđe u svoju sobu.
»Da vidim; vratit će se najkasnije za dvadeset minuta«, reče gospodin Brownlow vadeći sat i stavljajući ga na stol. »Za to će vrijeme već pasti mrak.«
»O vi se zaista nadate da će se vratiti, je li?« upita gospodin Grimwig.
»A vi ne?« odvrati gospodin Brownlow i ponovo se nasmiješi.
»Ne!« reče on i udari šakom o stol. »Nipošto! Dječak je navukao novo odijelo, pod miškom mu svežanj skupocjenih knjiga, a u džepu novčanica od pet funti: on će se opet vratiti svojim starim prijateljima lopovima i ismijavat će vas. Ako vam se ovaj dječak ikad vrati, gospodine, pojest ću svoju glavu!«
Rekavši to, privuče stolicu bliže stolu; dva su prijatelja sjedila šutke i čekajući, a između njih ležao sat. Da bismo objasnili važnost koju pridajemo svojim sudovima i ponos s kojim stvaramo najnepromišljenije i najnaglije zaključke, vrijedno je spomenuti da se gospodin Grimwig, iako podnipošto nije bio čovjek tvrda srca te bi se najiskrenije rastužio kad bi vidio da je njegov poštovani prijatelj nasamaren i prevaren, ipak u tom času najozbiljnije i najusrdnije nadao da se Oliver Twist neće vratiti. Eto, od kakvih je suprotnosti stvorena ljudska priroda!
Već se toliko bilo smračilo da su se brojke na satu jedva raspoznavale, ali su dva stara gospodina i dalje ondje sjedila šuteći, a između njih kucao sat.

XV. POGLAVLJE
POKAZUJE NAM KOLIKO SU LJUBAZNI STARI ŽID I GOSPOĐICA NANCY VOLJELI OLIVERA TWISTA
U mračnoj sobi neke bijedne rakijašnice koja se nalazila u najprljavijoj četvrti Little Saffron-Hilla — u tamnoj i tmurnoj jazbini gdje treperava petrolejska svjetiljka zimi povazdan gori, a kamo ni ljeti još nikada nije doprla sunčana zraka — sjedio je, utonuvši u teške misli, uz kositrenu mjericu i čašicu, sav prožet zadahom alkohola, čovjek u baršunastu kaputu, smeđesivim kratkim hlačama, niskim čizmama i čarapama. I pri tome nejasnom osvjetljenju svaki bi iskusniji detektiv smjesta prepoznao u tom čovjeku gospodina Williama Sikesa. Do nogu mu je ležalo pseto bijele dlake i zakrvavljenih očiju koje je naizmjence žmirkalo na svog gospodara i oblizavalo veliku svježu rasjeklinu na jednoj strani njuške, koju ranu kao da je netom zadobilo prilikom neke borbe.
»Ne miči se, gade, ne miči!« obrecnu se gospodin Sikes iznenada prekidajući šutnju. Je li njegovo umovanje bilo tako napeto da mu je smetalo pseće žmirkanje, ili su mu osjećaji bili tako uznemireni njegovim razmišljanjem da je morao dati oduška i naći olakšanje time što je nogom caknuo bezazleno pseto — o tome bi se moglo još raspravljati i razmišljati. No bilo kako bilo, činjenica je da je psa počastio jednom psovkom i udarcem nogom u isti mah.
Psi po pravilu nisu skloni da se osvećuju za nepravde koje im nanose njihovi gospodari. Ali Sikesov pas, koji je baš kao i njegov gospodar bio razdražljive ćudi (a možda se u tom času kinjio zbog nanesene nepravde), nije se mnogo predomišljao, nego je zario zube u čizmu i valjano je prodrmusao, a onda se, režeći, povukao pod klupu i tako za dlaku izbjegao kositrenu mjericu što ju je gospodin Sikes bio namijenio njegovoj glavi.
»Hoćeš da ujedaš, a?« drekne Sikes i jednom rukom zgrabi žarač, a drugom rasklopi veliku škljocu koju je izvukao iz džepa. »Ovamo, vraže pakleni! Ovamo, čuješ li?«
Pas je bez sumnje čuo, jer je Sikes govorio veoma glasno i oštro, no čini se da se životinja iz nepoznatih razloga protivila da joj bude prorezan grkljan pa je ostala na mjestu i režala još bjesnije nego prije. Zubima je hvatala kraj od žarača grizući ga kao divlja zvijer. To je prkošenje još više razbjesnilo Sikesa; bacio se na koljena i stao mahnito napadati životinju. Pas je skakao zdesna nalijevo i slijeva nadesno, škljocajući zubima, režeći i lajući, a čovjek je nožem nasrtao i kleo, udarao i hulio. Borba se približavala Kritičnom momentu za obojicu, kadli se vrata naglo otvoriše te pas izjuri van, ostavljajući Billa Sikesa sa žaračem u jednoj i škljocom u drugoj ruci.
Za svađu je uvijek potrebno dvoje, veli stara poslovica. Sikes, napušten od psa, odmah zametne kavgu s pridošlicom.
»Koga se đavla uplećeš između mene i moga psa?« grakne Sikes uz bijesnu kretnju. »Nisam znao, dragi, nisam znao«, uzvrati Fagin ponizno, jer je taj došljak bio stari Žid. »Nisam znao — ti kukavni lopove!« kevkaše Sikes. »Zar nisi čuo galamu?«
»Ni najmanji štropot, tako mi života, Bille!« odgovori Žid.
»Naravno, ti ne čuješ, zna se!«, odbrusi mu Sikes i bijesno se nakesi, »šuljaš se unutra i puziš van da te nitko ne vidi i ne čuje. Fagine, volio bih da si prije pol sata — ti bio onaj pas!«
»Zašto?« upita Žid smiješeći se usiljeno.
»Jer država koja štiti živote ljudi kao što si ti, iako vrijede manje od pseta, dopušta čovjeku da ubije svoga psa kad god hoće«, odvrati Sikes i sklopi nož pogledavši značajno Žida. »Evo zašto!«
Žid protrlja ruke i sjedne za stol pretvarajući se kao da se slatko smije šali svoga prijatelja, ali je bilo očigledno da mu nimalo nije bilo do smijeha.
»Samo se ti kesi!« reče Sikes stavljajući žarač opet na mjesto i promatrajući ga kivno i prezirno, »samo se ti kesi. Ali meni se ti nećeš kesiti — s visoka, osim — s vješala. Ja te držim u rukama, Fagine. I ne bio koji sam, ako te ikad ispustim iz ruku! Da znaš, ako ja budem visio, visjet ćeš i ti, i zato ti lijepo pripazi!«
»No, no, mili moj«, reče Žid, »sve ja to znam, mi — mi — imamo zajedničke interese, Bille — zajedničke interese!«
»Hm«, hukne Sikes kao da misli da Žid od toga zajedničkog interesa ima veću korist nego on. »No, deder gukni što ti je na srcu!«
»Sve je u redu, i ovo je vaš dio. Veći je nego što bi morao biti, ali zato što znam da ćete mi i drugi put pomoći i....«
»Zaveži!« prekine ga razbojnik nestrpljivo. »Gdje ti je? Daj ovamo!«
»Odmah, odmah, Bille, dajte mi samo malo vremena«, odvrati Žid. »Evo ga — i sve u najboljem redu!« Sve govoreći tako, izvuče pamučni rubac ispod košulje i, razvezavši povelik čvor na jednom kraju, izvadi smotuljak u smeđem papiru. Sikes mu ga istrže iz ruku, brzo ga otvori te uzme prebrajati zlatne funte što su u njemu bile umotane.
»To je sve, je li?« upita Sikes.
»Sve«, odvrati Žid.
»Nisi otvorio svežnjić i usput smotao neki komad, je li?« upita Sikes sumnjičavo. »Ne krevelji se tako uvrijeđeno kad te to pitam, jer to si često učinio! Deder, drmni u zveckalo!«
Te riječi na razumljivom engleskom jeziku znače 'zazvoni'. Na to se pojavi drugi Židov, mlađi od Fagina, ali po izgledu gotovo isto tako gnusan i odvratan.
Bill pokaže samo praznu mjericu, a Žid, razumjevši savršeno taj mig, ode da je napuni, izmijenivši prethodno pogled s Faginom, koji je načas uzdigao pogled kao da je to očekivao te za odgovor gotovo neprimjetno kimnuo glavom, tako te bi taj pokret svakoj trećoj osobi ostao nezapažen. Sikes ga nije primijetio, jer se u tom trenutku sagnuo da zaveže vrpcu na cipeli koju mu ja pas rastrgao. Da je opazio kratku izmjenu znakova, po svoj bi prilici pomislio da to za njega ne sluti na dobro.
»Ima li ovdje koga, Barney?« upita Fagin govoreći sada — pošto ih je Sikes promatrao — oborene glave.
»Ni šife tuše«, odvrati Barney, kojemu su riječi, dolazile iz srca ili ne, u svakom slučaju izbijale kroz nos.
»Baš nikoga?« upita Fagin, a u glasu mu bio prizvuk čuđenja koji je valjda značio da Barney slobodno može reći istinu.
»Nikoga osim gospođice Nancy«, nato će Barney.
»Nancy!« usklikne Sikes. »Gdje je? Očiju mi, ja se divim prirodnim darovima te cure!«
»Naručila je tanjur kuhane govedine«, odvrati Barney.
»Pošalji je ovamo«, reče Sikes istrusivši čašicu rakije. »Pošalji je ovamo!«
Barney plašljivo pogleda u Fagina kao da traži njegovu privolu, pa kako je Žid i dalje šutio ne dižući pogleda s poda, on se povuče i zamalo uvede Nancy koja je još uvijek imala svu svoju opremu, šeširić, pregaču, košaricu i ključ od kapije.
»Nanjušila si mu trag, je li, Nancy?« upitat će Sikes nudeći joj čašicu.
»Jesam, Bille«, odvrati mlada dama i istrusi čašicu. »I bogme sam se i nahodala! Malo je derište bilo bolesno pa je odležalo u posteljici i... «
»O, Nancy, pile moje!« reče Fagin i digne pogled.
No da li je značajno mrštenje Židovih riđih obrva i žmirkanje njegovih upalih očiju bila za Nancy opomena da suspregne svoju odviše veliku govorljivost, to baš i nije tako važno. Za nas je ovdje važna činjenica da se ona uistinu prenula i, pogledavajući više puta s ljupkim osmijesima Sikesa, skrenula razgovor na drugo. Poslije desetak minuta gospodina Fagina spopadne ljut kašalj, našto se Nancy zaogrne maramom i reče da je vrijeme da ide. Izjavivši da im je jedan dio puta isti, Sikes se pokaže spremnim da je prati. Krenuše zajedno, a u maloj udaljenosti slijedio ih je pas koji se pokunjeno išuljao iz nekog dvorišta, čim je njegova gospodara nestalo s vida.
Žid pomoli glavu kroz vrata sobe tek što ju je Sikes napustio, zagleda se za njim kako odmiče mračnim prolazom i, prijeteći mu stisnutom pesnicom, promrsi sočnu psovku. Zatim, grozno se cereći, opet sjedne za stol gdje se uskoro zadubi u čitanje zanimljivih stranica »Hajke«.4
Međutim je Oliver Twist, i ne sluteći da se nalazi tako blizu veseloga starog gospodina, bio na putu do knjižara. Kad je dospio u Clerkenwell, slučajno skrene jednom sporednom ulicom koja se nije nalazila na njegovu putu te primijeti zabunu istom onda kada je već bio prevalio pol puta; znajući da će, ako nastavi, izbiti na pravi put, nije smatrao potrebnim da se vrati, i tako je hodao dalje što je brže mogao, s knjigama pod miškom. Hodao je i razmišljao koliko sretan i zadovoljan mora biti i šta sve ne bi dao da mu je barem na čas jedan bilo vidjeti jadnoga malog Dicka koji, možda, pogibajući od gladi i batina baš u tom trenutku gorko plače — kadli ga iznenadi neka mlada žena uskliknuvši iza glasa 'O, dragi moj braco!' pa samo što je pogledao da vidi tko je, već je morao zastati, koliko ga je snažno zagrlila.
»Nemojte!« vikne Oliver, otimajući se. »Pustite me! Tko je to? Zašto me držite?«
Jedini odgovor na to bile su glasne jadikovke mlade žene koja ga je obujmila, a imala je košaricu i ključ od kućne kapije u ruci.
»O, moj bože!« kliktala je mlada žena, »pronašla sam ga! O, Olivere, Olivere! O, ti zločesti dečko, koliko si mi boli zadao! Hajde kući, dragi, hajde! O, ja sam ga pronašla!« Poslije tih nesuvislih poklika, mlada žena ponovo udari u plač i zapade u tako strašnu histeriju da je nekoliko žena, koje su u tom času naišle, upitalo mesarova momka, kojemu se kosa sjala zalizana lojem, a koji je također zastao i gledao — ne bi li otrčao po doktora, našto je momak, koji je, čini se, bio postajkivalo, da ne kažemo ljenivac, odgovorio da to nema smisla.
»O, ništa, ništa, ne brinite!« reče mlada žena hvatajući Olivera čvrsto za ruku, »sada mi je već bolje. Smjesta da si došao kući, okrutni dječače! Hajde!«
»Šta se desilo, gospođo?« upita jedna od žena.
»O, gospođo«, odvrati mlada žena, »prije skoro mjesec dana pobjegao je od svojih roditelja, koji su pošteni ljudi i teško zarađuju svoj kruh, i pridružio se nekoj lopovskoj družini propalica, a njegova majka samo što nije svisnula od tuge!«
»Bijednice!« jedna će žena.
»Idi kući, mali gade!« nato će druga.
»Ja nisam gad«, uzvrati Oliver u stravičnoj tjeskobi. »Ja je ne poznajem. Ja nemam nikakve sestre niti majke! Ja sam siroče i stanujem u Pentonvillu.«
»O, čujte ga samo kako se junači!« zajauče mlada žena.
»Pa to je Nancy!« usklikne Oliver, koji joj je sada prvi put ugledao lice, i ustukne sav zapanjen od čuda.
»Vidite da me poznaje«, plakala je Nancy nastojeći da gane nazočne. »Sam se odao! Sklonite ga da se vrati kući, dobri ljudi, ili će njegova draga majka i dobri otac umrijeti od tuge, a meni će srce prepuknuti od žalosti!«
»Šta se tu dođavola zbiva?« poviče neki čovjek koji je banuo iz krčme i koga je slijedilo bijelo pseto. »Mladi Oliver! Smjesta kući svojoj jadnoj majci, štene nijedno, smjesta kući!« »Ja ne pripadam njima. Ja ih ne poznajem. Upomoć! Upomoć!« vikao je Oliver, otimajući se iz snažnih ručetina toga čovjeka.
»Upomoć!« ponovi čovjek. »Da, ja ću tebi već pomoći, mala lopužo! Kakve su to knjige? Gepio si ih, je li? Ovamo s njima!« Rekavši to, čovjek mu istrgne knjige iz šaka te ga snažno udari po glavi.
»Tako treba!« uzvikne jedan od gledalaca s prozora potkrovnice. »To je jedini način da ga opametiš!«
»Zna se!« vikne neki tesar pospana i troma lica, gledajući s odobravanjem u prozor potkrovnice.
»To će mu koristiti!« potvrdiše dvije žene.
»I dobit će što mu koristi!« nato će čovjek, te ga udari još jednom i pograbi za ovratnik. »Dođi, nitkove mali! Ovamo, Ćuko! Čuvaj ga se, momče, dobro ga se čuvaj!«
Još slab od nedavne bolesti, omamljen udarcima i neočekivanim prepadom, prestravljen bijesnim rezanjem psa i surovošću čovjeka sa psom nadvikivan od nazočnih da je okorjeli mali zlotvor, kao što su ga opisali — šta je jadno dijete moglo da učini? Pao je mrak; nalazio se u četvrti bijede i opačine; pomoć niotkud; svaki bi otpor bio utaman! I već su ga vukli u labirint mračnih prolaza i potezali sa sobom, grabeći žurnim koracima, tako da krikove za koje je još smogao snage i hrabrosti nitko nije mogao čuti. Uostalom, i nije bilo važno da li ga tko čuje, jer nikoga nije bilo da se odazove.
*
Plinske su se svjetiljke upalile; gospođa Bedwin je sa strepnjom čekala pred otvorenom kapijom; sluškinja, je već dvadesetak puta protrčala ulicom da vidi ima li ikakva traga od Olivera; dva su stara gospodina uporno sjedila u mračnoj sobi a između njih kucao sat.

XVI. POGLAVLJE
PRIČA ŠTA SE DESILO S OLIVEROM TWISTOM POŠTO JE NANCY USTVRDILA DA IMA PRAVO NA NJEGA
Uske su se ulice i prolazi završavali u velikoj, otvorenoj čistini gdje su tu i tamo bili obori i torovi za stoku. Sikes uspori korak kada su stigli do tog mjesta, jer djevojka nije više mogla tako brzo hodati. Obrativši se Oliveru, grubo mu zapovjedi da primi Nancy za ruku.
»Jesi li čuo?« progunđa Sikes, jer je Oliver oklijevao i pogledavao oko sebe.
Našli su se u mračnu zakutku, sasvim izvan dogleda prolaznika. Oliver je i suviše jasno vidio da mu nikakvo opiranje ne bi koristilo. Ispružio je ruku koju je Nancy čvrsto stegla. »Daj drugu«, reče Sikes zgrabivši Oliverovu slobodnu ruku. »Ovamo, Čuko!«
Pas diže glavu i zareža.
»Vidiš li, mali«, reče Sikes hvatajući drugom rukom Olivera za grkljan te promrsi kletvu, »ako samo zucne jednu riječ, a ti — ćapaj! Jesi li me razumio?«
Pas opet zareža i oblizujući njušku sumnjičavo pogleda u Olivera, kao da ne može dočekati da mu svoje zuba zarine u grkljan.
»Poslušan je kao mlada, da, očiju mi!« reče Sikes gledajući u životinju, a lice mu se smrkne od okrutna odobravanja.
»Tako, sad znaš, mladi gospodine, što te čeka. I samo se deri ako hoćeš, jer će ti pas brzo začepiti gubicu! Naprijed, Ćukane!«
Ćuko zamaše repom u znak zahvalnosti na tom nenaviklom tepanju, te zarežavši još jednom kao Oliveru za opomenu, potrča naprijed.
Prolazili su sada preko Smithfielda, a možda je to bio i Grosvenor Square, jer je Oliveru to bilo svejedno. Noć je bila tamna i maglovita. Svjetla u dućanima jedva su prodirala kroz pramenje guste magle koja je sa svakim časom bivala sve gušća i omatala ulice i kuće sumornim sivilom, ispunjajući to jezivo mjesto još većom tajanstvenošću i pretvarajući Oliverovu neizvjesnost u zloguku tjeskobu.
Pohitali su nekoliko koraka naprijed kad crkveno zvono dubokim glasom počne otkucavati sate. Čim je pao prvi udarac, Oliverovi pratioci zastanu i okrenu se u pravcu odakle su dopirali zvuci.
»Osam sati, Bille«, reče Nancy kad je zvono utihnulo.
»A što mi to govoriš, čujem valjda i sam!« odvrati Sikes.
»Htjela bih znati da li oni mogu čuti«, nato će Nancy.
»Dakako da mogu!« odvrati Sikes. »Bilo je baš uoči Svetog Bartolomeja kad me strpaše u bajbok. Na svem vašaru nije bilo ni jedne dječje trube koja meni ne bi tulila u uši! A kad prije spavanja ključ u vratima škljocne, buka i halabuka spolja više ne prodire u tu prokletu jazbinu; tišina da poludiš, da tresneš glavom o željezna vrata!«
»Jadni ljudi!« uzdahne Nancy kojoj je lice još uvijek bilo okrenuto u pravcu odakle su odzvanjali zvuci. »O, Bille, a bili su tako zgodni momci!«
»Da, da, vama se ženama samo to mota po glavi!« odgovori Sikes. »Tako zgodni momci! No, sada im je svejedno da li su živi ili mrtvi!«
Tom utjehom Sikes kao da je ugušio ljubomoru koja je u njemu navirala; primivši Olivera još čvršće za ruku naredi mu da pođe.
»Pričekaj malo«, reče djevojka. »Ja, Bille, ne bih samo tako projurila kad bi trebalo da tebe objese, kad ujutru opet odbije osam sati! Ja bih hodala gore-dolje i sve tako dok se od umora ne bih srušila, makar i snijeg pokrivao zemlju, a ja ne imala ni rupca da se zaogrnem!«
»A za čije babe zdravlje?« upita nesentimentalni Sikes. »Ako mi ne bi mogla dobaciti pilu i dvadesetak metara čvrsta konopca, mogla bi se prošetati i pedeset milja i ostati u zapećku, za mene bi to bilo — sve isti đavo. Hajde, tjeraj dalje i nemoj da mi zanovijetaš!« Djevojka prasne u smijeh, zaogrne se čvršće svojim rupcem, i oni se upute dalje. No Oliver osjeti kako joj ruka dršće; zagledavši joj se u lice dok su prolazili pokraj jedne plinske svjetiljke, vidje da je djevojka blijeda kao smrt.
Hodali su dalje po prljavim putovima, neko pol sata, susrećući samo malo ljudi, a i ono malo, sudeći po njihovu izgledu, pripadalo je istom društvenom sloju kao i Sikes. Najposlije skrenuše u veoma prljavu uličicu, u kojoj su se nalazile gotovo samo staretinarnice. Pas potrča naprijed kao da zna da sada više nije potrebno da stražari; zaustavi se pred jednim dućanom koji je bio zatvoren i očigledno nenastanjen. Kuća je bila u ruševnu stanju, a na vratima pribijena ploča koja kao da je već mnogo godina bila na tom mjestu i na kojoj je stajalo da se kuća iznajmljuje.
»U redu!« usklikne Sikes obzirući se oprezno naokolo.
Nancy stane pod prozorske kapke, i Oliver začuje zvuk zvonca. Prešli su na suprotnu stranu i postajali nekoliko časaka ispod ulične svjetiljke. Začuje se šum kao da se polako odiže pomični prozor, a poslije malo vremena vrata se tiho otvore, našto Sikes bez okolišanja zgrabi prestravljenog dječaka za ovratnik, i sve troje se brzo nađoše u kući.
Hodnik je bio sasvim mračan. Čekali su dok je osoba koja ih je pustila unutra opet stavila lanac i zakračunala vrata.
»Ima li koga?« upita Sikes.
»Nema«, odgovori glas za koji se Oliveru činilo da ga prepoznaje.
»Je li stari kod kuće?« upita razbojnik.
»Jest«, odvrati onaj glas, »i sav se već skljokao. Ala će se veseliti kad vas ugleda!« »Deder kresni štogod«, reče Sikes, »jer ćemo inače polomiti vratove ili nagaziti na psa. Pazi da mu ne staneš na nogu, inače jao tvojim nogama!«
»Ostanite časak s mirom, odmah ću vam posvijetliti«, začuje se onaj glas. Čulo se kako se udaljuju koraci čovjeka koji je s njima govorio, a malo zatim ukaže se John Dawkins, zvan Varalica-Prefriganko, držeći u desnoj ruci tanku svijeću zadjenutu u procijep štapa. Mladi se gospodin nije zaustavljao, samo se podrugljivo nakesio i ničim drugim nije odao da je prepoznao Olivera; pošao je dalje, namignuvši posjetnicima da pođu s njim niza stepenice. Prođoše zatim kroz praznu kuhinju; kad su otvorili vrata niske, zagušljive sobe koja se kanda nalazila u dnu dvorišta, dočeka ih grohotan smijeh.
»O, da mu bigulicu!« derao se mladi gospodin Bates, iz čijih je grudi prije izbijalo ono grohotno smijanje. »Evo ga, tu je! O, Fagine, pogledajte ga, molim vas, pogledajte ga! Puknut ću od smijeha, tako se uparadio, puknut ću od smijeha! Držite me, ili ću se raspuknuti!«
I dok je iz njega provaljivala neobuzdana veselost, mladi se gospodin Bates potrbuške svali na pod i stade se grčevito koprcati kao da je pomahnitao. Skočivši potom na noge, ščepa Prefrigancu štap sa zadjenutom svijećom iz ruke, priđe Oliveru i stane ga promatrati sa svih strana, dok se Žid, skinuvši noćnu kapicu, neprestano duboko klanjao pred zapanjenim dječakom. Prefriganko, koji je po prirodi bio mrzovoljast i šutljiv i u poslu davao rijetko oduška svojim osjećajima, za to je vrijeme ustrajno i uporno pljačkao Oliverove džepove.
»Pogledajte, Fagine, njegove cunje!« reče Charley prinoseći svijeću tako blizu Oliverovu novom kaputiću da ga umalo nije zapalio. »Pogledajte njegove cunje! — Najfinije sukno, i skrojeno po najnovijoj modi! Očiju mi, ovo je baš šaljivo! Pa te njegove knjige! Pravi gentleman, Fagine!«
»Neobično mi je milo što tako dobro izgledaš, dragi moj«, reče Žid himbeno ponizno. »Prefriganko će ti dati drugo odijelo, da to nedjeljno ne isprljaš. Zašto, dragi, nisi pisao i najavio svoj dolazak — spremili bismo ti nešto toplo za večeru!«
Nato je mladi Bates ponovo zaurlao od smijeha, tako da ni Fagin nije mogao odoljeti, pa se čak i Prefriganko morao nasmjehnuti. No pošto je istog trenutka izvukao novčanicu od pet funti, ne bi se moglo ustvrditi čemu se više obveselio.
»Ej, šta je to?« upita Sikes stupivši naprijed kada je Žid zgrabio novčanicu. »To pripada meni, Fagine!«
»O, ne, dragi moj!« odvrati Žid, »meni to pripada, meni, a tebi — knjige!«
»Ako to ne pripadne meni«, reče Sikes stavljajući vrlo odlučna lica šešir na glavu, »to jest meni i Nancy — povest ću dječaka natrag!«
Žid se lecne, a i Oliver se trgne, iako iz sasvim drugog razloga, jer se ponadao da bi se svađa uistinu mogla svršiti tako da njega vrate kući.
»No, pare ovamo, kad ti velim!« reče Sikes.
»To nikako nije pošteno, Bille, baš nikako, je li, Nancy?« upita Žid.
»Pošteno ili ne«, odbrusi Sikes, »pare ovamo kad ti kažem! Zar misliš da Nancy i ja nemamo pametnijeg posla, nego da tratimo svoje skupocjeno vrijeme trčkarajući i loveći neke dječake koje si ti ugrabio? Pare ovamo, kosture klimavi! Pare ovamo!«
Izrekavši taj blagi ukor, gospodin Sikes istrgne novčanicu Židu koji ju je držao između palca i kažiprsta; promjerivši ga hladno, presavije je nekoliko puta i zaveza je u svoj vratni rubac.
»To je naš dio za trud«, reče Sikes, »a to nije ni dosta. Knjige možeš zadržati ako voliš čitati, a ako ne voliš, prodaj ih.«
»Vrlo su lijepe«, reče Charley Bates koji se kreveljio i cerekao gradeći se da čita u jednom od svezaka, »vrlo lijepo pisano, zar ne, Olivere?« Opazivši očajni pogled kojim je Oliver promatrao svoje mučitelje, mladi gospodin Bates, koji je bio obdaren živim osjećajem za sve što je smiješno, počne još mahnitije nego prvi put ludovati i lakrdijati.
»One pripadaju starom gospodinu«, reče Oliver kršeći ruke, »dobrom, dragom starom gospodinu koji me primio u kuću i njegovao kad sam bio bolestan i umalo što nisam umro od groznice! O, molim vas, vratite ih, vratite mu knjige i novac! Zadržite me ovdje dok god sam živ, ali vas zaklinjem, vratite mu njegove stvari! Mislit će da sam ih ja ukrao; stara gospođa i svi oni koji su bili tako dobri, mislit će da sam ih ja ukrao! O, smilujte mi se i vratite im te stvari!«
Izrekavši te riječi s iskrenošću najvećeg bola, Oliver se pred Židom baci na koljena i poče da lomi ruke od očaja.
»Dječak je u pravu«, primijeti Fagin ogledavajući se tajanstveno i mršteći svoje čupave obrve. »U pravu si, Olivere, oni će uistinu misliti da si ih ti ukrao, ha, ha, ha!« zahihota Žid trljajući ruke. »Da smo sami birali, nismo mogli izabrati zgodnije vrijeme da to udesimo!«
»Jasno, da nismo«, odvrati Sikes, »znao sam ja to čim sam ga ugledao kako se gega niz Clerkenwell. Sve je u najboljem redu. Meko je srce u tih bogomoljaca, jer ga inače ne bi uzeli u kuću. Neće mnogo njuškati za njim, iz straha da ga onda ne bi morali tužiti sudu i da ga tako ne otjeraju na robiju! Zato mali nije nimalo opasan!«
Oliver je naizmjence gledao čas jednoga, čas drugog dok su padale te riječi, kao da se silno čudi i ne shvaća što se dogodilo; no kada je Bill Sikes završio, on naglo skoči na noge te kao strijela nagne iz sobe vičući upomoć da je stara kućerina sva odzvanjala od podruma do tavana.
»Bille, zadrži psa!« krikne Nancy i jednim se skokom postavi pred vrata te ih zatvori, dok je Žid sa svoja dva štićenika jurnuo u potjeru, »zadrži psa, jer će rastrgnuti dječaka u komade!«
»Pravo mu budi!« vikne Sikes otimajući se djevojci koja ga je čvrsto držala. »Odmakni se ili ću ti glavu smrskati o zid!«
»Ne bojim se, Bille, ne bojim se!«, vrisne djevojka rvući se s njime iz sve snage. »Najprije moraš mene ubiti ako hoćeš da pas rastrgne dječaka!«
»Je li tako?« na to će Sikes škrinuvši zubima. »Udesit ću ja to odmah ako ne budeš mirna!«
Provalnik svom snagom odbaci djevojku u najdalji kut sobe, upravo u času kad su se Žid i oba dječaka vratila vukući Olivera za sobom.
»Šta se tu događa?« upita Žid ogledavajući se.
»Mislim da je djevojka poludjela!« odvrati Sikes bijesno.
»Ne, nisam poludjela«, nato će Nancy blijeda i bez daha od rvanja. »Ne, nisam, Fagine, ne vjerujte u to!«
»Onda miruj, razumiješ?« odgovori Žid i mrko je pogleda.
»Neću ni to!« odvrati Nancy povišenim glasom. »No, šta želiš?«
Gospodin je Fagin dovoljno dobro poznavao običaje i navike ove vrste žena kojoj je Nancy pripadala, pa je prilično sigurno znao da bi u ovaj čas bilo pogibeljno produžiti taj razgovor. S namjerom da skrene pozornost društva na nešto drugo okrenuo se Oliveru.
»Ti si, dakle, dragi moj, htio pobjeći, je li?« reče Žid, dohvativši nazupčanu i čvorastu kijaču što je ležala u zapećku, »je li?«
Oliver ne odgovori, samo je sav zadihan pratio svaki pokret Žida.
»Tražio si pomoć, zvao si policiju, je li?« kreveljio se Žid hvatajući dječaka za ruku. »To ćemo ti već izbiti iz glave, mladi moj gospodine!«
Žid snažno udari Olivera kijačom po leđima i već je zamahnuo da ga ponovo odalami, kad djevojka nasrne na njega, istrgne mu batinu iz ruke i baci je u vatru sa tolikom žestinom da su komadi užarenog ugljena vrcnuli u sobu.
»Neću dopustiti da se to dešava pred mojim očima, Fagine!« vikala je djevojka. »Dobio si dječaka, pa što bi još htio? Pusti ga na miru, pusti ga na miru ili će netko od vas dobiti od mene takvu uspomenu da ću ja prije vremena dospjeti na vješala!«
Djevojka gnjevno udari nogom o pod dok je izgovarala tu prijetnju. Stisnutih usnica i zgrčenih pesnica naizmjence je pogledavala čas u Žida, a čas u onoga drugog razbojnika, a u licu nije imala ni kapi krvi od silnog ogorčenja i bijesa.
»Ali Nancy«, čudio se Žid kao da je želi primiriti pošto su se on i Sikes šutke i u neprilici neko vrijeme pogledavali, »ti si — ti si večeras nenadmašiva! Ha, ha, draga, glumiš upravo divno!«
»Je li?« reče djevojka. »Pazi da ne pretjeram, jer bi mogao požaliti, Fagine! I zato ti za vremena velim, čuvaj me se!«
Ima nešto u razjarenoj ženi, osobito kad se uz ostalo povede i za snažnim pobudama nepromišljenosti i očaja, ima nešto čega se gotovo svaki čovjek plaši. Žid je uvidio da ne bi više imalo nikakva smisla da se dalje pretvara kao da ne vjeruje gnjevu gospođice Nancy, pa i nehotice ustukne nekoliko koraka i pogleda u Sikesa umolnim, a u isti mah kukavičkim pogledom, kao da mu hoće natuknuti kako bi on bio najprikladnija osoba da nastavi razgovor.
Poslije te nijeme i usrdne molbe, a možda i zbog toga što je smatrao da će njegov lični ugled i utjecaj, što ga je imao na Nancy, samo porasti ako je ukori, Sikes stane kresati kletvu za kletvom i nizati prijetnju za prijetnjom tako brzo da je to njegovoj metodi služilo samo na čast. Ali kako to, kanda, nije djelovalo na osobu kojoj je sve to bilo namijenjeno, poslužio se uvjerljivijim argumentima.
»Što ti to misliš?« reče Sikes potkrepljujući svoje pitanje vrlo uobičajenim kletvama u vezi s najljepšim dijelom lica, a koje bi, kad bi nebo samo jednu ispunilo, učinila sljepoću tako svakodnevnom boljeticom kao što su ospice. — »A tko si ti i što si ti?« nastavljao je Sikes.
»O, da, sve ja to znam«, odvrati djevojka smijući se histerično i mašući glavom. Trudila se, ali bez uspjeha, da se prikaže ravnodušnom.
»E, pa onda šuti!« uzvrati Sikes uz gunđanje kakvim se obično obraćao svome psu, »ili ću te ja umiriti, tako da ćeš dugo šutjeti!«
Djevojka se ponovo nasmije bez ikakva ustručavanja i, ošinuvši Sikesa pogledom, okrene se licem ustranu i stane gristi usnice dok joj se nisu zakrvavile.
»Ti si mi baš ona prava«, nadometne Sikes promatrajući je prezirno, »da izigravaš čovječnost i blagost! Baš si prava da budeš prijateljica djetetu, uf!« »Svemogući bože, pa ja to i jesam!« krikne djevojka u najvećem uzbuđenju, »kamo sreće da sam se mrtva srušila na ulici ili da sam mogla zamijeniti svoje mjesto s jednim od onih kraj kojih smo večeras tako blizu prošli, prije nego što sam pristala da maloga dopremim ovamo! Od noćas je tat, lažov, vrag, što god hoćeš! Zar to nije dosta starom lupežu, nego još hoće da ga tuče?«
»Umiri se, Sikes«, uze ga Žid salijetati pokazujući na dječake koji su budno i pozorno pratili sve što se zbivalo. »Treba da se služimo blagim riječima, Bille!«
»Blagim riječima!« usklikne djevojka, a bilo je strašno gledati je u njenu bijesu. »Blagim riječima! Lopove! Od mene si ih baš zavrijedio! Krala sam za tebe kad sam bila dijete, za pola manja od ovoga«, i pokaže na Olivera. »Dvanaest godina vršim taj zanat i u tvojoj sam službi! Ili si možda zaboravio? Govori! Jesi li to zaboravio?«
»No, no«, nato će Žid pokušavajući da je umiri, »pa ako i jesi, od toga i živiš!«
»Da, živim!« ciknu djevojka, koja nije govorila nego je te riječi izbacila u jednom jedinom vrisku. »Da, živim, a hladne, mokre i zablaćene ulice — to je moj dom, a ti si onaj nitkov što me natjerao na taj put kojim moram da idem i danju i noću sve dok ne umrem!« »Budeš li još mnogo pričala«, dobaci joj Žid koga je razdražio njezin prkos, »učinit ću nešto što će te još više boljeti!«
Djevojka više ne reče ništa, samo je čupajući kosu i kidajući odjeću s tolikom žestinom nahrupila na Žida da bi na njemu sigurno bili ostali tragovi njene osvete da je u pravi čas Sikes nije uhvatio za ruke, našto se ona još samo slabo i bezuspješno otimala, a onda pala bez svijesti.
»Sada je u redu«, reče Sikes poliježući je u zakutak. »Ruke su joj neobično snažne kad se ovako uzgoropadi!«
Žid otare znoj sa čela i nasmjehne se, kao da mu je sada odlanulo što je kavga završena; ali i on i Sikes, i pas i dječaci smatrali su to jednim od sasvim običnih događaja, kakvi se često dešavaju u njihovu poslu.
»Najgore je kad imaš posla sa ženama«, reče Žid stavljajući batinu na mjesto, »ali su one lukave i u našem zanatu ne možemo bez njih! — Charley, otpremi Olivera u postelju.« »Mislim da će biti bolje ako sutra ne obuče svoje nedjeljno odijelo, zar ne, Fagine?« upita Charley Bates.
»Naravno«, odvrati Žid te se nakesi kao i Charley kad je to upitao.
Mladi gospodin Bates, naslađujući se uvelike tim nalogom, uzme štap sa zadjenutom svijećom te odvede Olivera u sporednu kuhinju gdje je bilo nekoliko od onakvih ležaja na kakvima je već spavao. Hihoćući na mahove od neodoljiva smijeha, on izvuče onu istu odjeću zbog koje se Oliver toliko radovao kad ju je u kući gospodina Brownlowa mogao skinuti, a koja je Fagina, kad mu ju je neki Židov ponudio na prodaju, navela na trag dječakova prebivališta.
»Skidaj tu svoju eleganciju«, reče Charley, »to ću ja Faginu dati na čuvanje! Ala je to šaljivo!«
Oliver nerado posluša. Mladi gospodin Bates savije novu odjeću, uzme je pod mišku te iziđe iz sobe ostavljajući Olivera u mraku. Vrata je zaključao za sobom.
Charleyjevo bučno smijanje i glas gospođice Betsy, koja je došla baš u dobar čas da svoju prijateljicu polije vodom i poduzme još štošta da je prizove k svijesti, sve bi to možda ljudima u sretnijim okolnostima nego što su one u kakvim se Oliver nalazio, priječilo da zaspu, ali je on bio bolestan i iscrpen te je ubrzo usnuo.

XVII. POGLAVLJE
U KOJEM OLIVERA I DALJE BIJE KRUTA SUDBINA; MOĆAN ČOVJEK DOLAZI U LONDON DA OCRNI NJEGOV DOBAR GLAS.
Na pozornici se obično u svim dobrim i krvavim melodramama naizmjence redaju tragični za komičnim prizorima kao crveni i bijeli slojevi u razrezanu komadu mesnate i dobro sušene slanine. Junak se ruši na svoju slamaricu iznemogao pod teretom svojih okova i nedaća, a u sljedećem prizoru njegov vjerni ali neupućeni perjanik razveseljava publiku nekom šaljivom pjesmom. Ustreptala srca gledamo glavnu junakinju u zagrljaju gorda i nemilosrdna baruna — a pritom nije ugrožena samo njena krepost nego i njen život. Gledamo kako se ona laća bodeža da obrani ono prvo na uštrb drugog, i baš u času našeg najuzbudljivijeg očekivanja začuje se zvižduk, i mi smo preneseni ravno u sjajnu dvoranu nekoga zamka gdje neki sjedokosi senešal5 pjeva šaljivu zbornu pjesmu veseljaka koji svuda imaju pristupa, u crkvi i u palači, te se zajedno potucaju i u društvu pjevaju vesele pjesme.
Takve se promjene čine apsurdne; ali nisu tako neprirodne kao što se to u prvi mah čini. Prijelazi od bogata stola do smrtne postelje, od crnine do svečana ruha, u zbiljskom životu nisu ni za mrvu neobičniji; samo što pritom mi sudjelujemo kao glumci, a nismo samo gledaoci, i to je golema razlika. Glumci u pozorničkom životu slijepi su za takve nagle prijelaze i provale strasti i osjećanja, pa je sve to u očima običnih gledalaca odmah osuđeno kao nešto pretjerano i smiješno.
Kao što su nagle promjene prizora i brze izmjene vremena i mjesta u knjigama udomaćene dugom praksom, i ne samo da su dopuštene, nego to mnogi smatraju velikim umijećem dotičnog autora, a kako takvi kritičari umješnost autorovu uglavnom prosuđuju u omjeru s dilemama u kojima pisac ostavlja svoje junake na kraju svakog poglavlja — uvod ovom poglavlju mogao bi se smatrati suvišnim. Ako je to tako, neka se to smatra nježnim migom samoga pisca, koji se sprema da se vrati u grad u kojem se Oliver Twist rodio.
Gospodin Bumble ranim se jutrom pojavio na kapiji ubožničkog doma. Ponosita držanja i samosvjesna koraka krenuo je niz glavnu cestu. Rascvao se u punom sjaju i gordosti svog općinskog pisarstva; njegov trorogi šešir i kaput blistali su u sjaju jutarnjeg sunca, a svoju je trsku stiskao sa snažnom upornošću zdrava i moćna čovjeka. Gospodin je Bumble uvijek hodao uzdignute glave, ali mu je toga jutra glava bila još više uzdignuta. Oči su mu bile zanesene, lice dostojanstveno, te bi i strani promatrač mogao znati da se umom općinskog pisara vrzu misli i suviše velike da se iskažu riječima.
Gospodin se Bumble nije zaustavljao da povede razgovor s malim trgovčićima i drugima koji su ga smjerno oslovljavali kad je mimo njih prolazio. Uzvraćao im je pozdrave odmahujući samo rukom te nije usporavao svoj dostojanstveni hod sve dok nije stigao do majura na kojem se gospođa Mann skrbila za siročad povjerenu općinskoj brizi.
»Odnio vrag općinskog pisara!« reče gospođa Mann začuvši dobro poznato lupanje o kapiju vrata. »Tko će ako ne on, tako rano izjutra! — Gleee, pa to je gospodin Bumble, a baš sam mislila na vas! O, baš fino, ja se zaista radujem! Uđite, gospodine, molim, uđite u sobu za primanje!«
Prve je riječi upravila Suzani; a onim povicima razdraganosti dočekala je gospodina Bumblea dok je otključavala kapiju vrta i s velikom pažnjom i poštovanjem vodila ga u kuću.
»Gospođo Mann«, reče gospodin Bumble a da nije ni sjeo a kamoli se udobno uvalio u stolicu, kao što bi to učinio neki prostak, već spuštajući se postepeno i polako na sjedište, »draga moja gospođo Mann, dobro jutro!«
»I ja vama želim dobro jutro, gospodine«, odvrati gospođa Mann koja se sva razblažila od mnogih osmijeha, »i nadam se da vas zdravlje dobro služi, gospodine?«
»Pa, tako — tako, gospođo Mann«, nato će općinski pisar. »Onima koji žive od općine ne cvatu baš same ruže, gospođo Mann!«
»O, doista ne, gospodine Bumble«, odvrati gospođa, a mali siročići, da su to čuli, bili bi se sigurno kao jedan priključili tom odgovoru.
»Život općinskog službenika, gospođo«, nastavi gospodin Bumble udarivši svojom trskom po stolu, »to je život prepun briga i jada, i tegoba svakojakih, ali svako lice javnog života, ako smijem tako da se izrazim, mora da trpi i da podnosi!«
Gospođa Mann ne znajući posve točno što je općinski pisar htio reći, podigne ruku, pogleda ga samilosno i uzdahne.
»Uzdahnuli ste s punim pravom, gospođo Mann!« reče općinski pisar.
Vidjevši da nije pogriješila, gospođa Mann ponovo uzdahne, očigledno na zadovoljstvo onoga lica iz javnog života, a ono se uozbiljilo i zagledalo u svoj trorogi šešir, da bi prikrilo smiješak samodopadna zadovoljstva:
»Gospođo Mann, ja putujem u London!«
»Gleee, gospodine Bumble!« nato će gospođa Mann trgnuvši se iznenađeno.
»U London, gospo«, opet će općinski pisar uporno, »i to poštanskom kočijom, ja i dva ubogara, gospođo Mann. Tužili su nas zbog smještaja nekih ubogara, a odbor je mene imenovao — mene, gospođo Mann! — da iznesem stvar prilikom zasjedanja civilnog suda u Clerkenwellu, i ja se sve pitam«, nadoveže gospodin Bumble isprsivši se, »da li se suci u Clerkenwellu neće naći u sto muka prije nego što će svršiti sa mnom!«
»O, gospodine, nemojte biti odveć strogi!« umiljavala se gospođa Mann.
»Sud u Clerkenwellu sam je pokrenuo taj spor, gospođo«, odvrati gospodin Bumble, »pa ako sud u Clerkenwellu na kraju uvidi da će izvući kraći kraj, čemu se sigurno nije nadao, neka to sam sebi pripiše.«
U prijetećem načinu na koji je gospodin Bumble deklamirao te riječi odražavala se tolika odlučnost da je gospođa Mann bila prožeta velikim strahopoštovanjem. Najposlije će ona:
»Putujete kočijom, gospodine? Mislim da ste uvijek običavali da ubogare otpremate teretnim kolima.«
»Onda kad su bolesni, gospođo Mann«, nato će općinski pisar. »Kad je kišovito, onda trpamo bolesne ubogare u otvorena teretna kola, da se ne bi prehladili.«
»O!« nato će gospođa Mann.
»Poštanska kola primaju ovu dvojicu na vanjsko sjedište uz vrlo malu naplatu«, reče gospodin Bumble. »Obojici je vrlo slabo, pa mislimo da će nas stajati dvije funte jeftinije da ih selimo nego da ih sahranimo, to jest, ako nam uspije da ih naturimo nekoj drugoj općini, a to će nam, po mom mišljenju, i uspjeti ukoliko — nama u prkos — ne umru na putu. Ha, ha, ha!«
Pošto se malo smijao, oči gospodina Bumblea ponovo se sukobe s trorogim šeširom, i on se uozbilji.
»Gospođo, mi zaboravljamo na svoj posao«, reče, »evo vam vaše mjesečne plaće od općine.«
U isti mah gospodin Bumble izvuče iz svoje lisnice nekoliko komada srebrna novca uvijena u papir te zatraži namiru, koju je gospođa Mann i napisala:
»Ima mnogo mrlja, gospodine«, reče odgojiteljica siročadi, »ali inače je, mislim, sve propisno! Hvala vam, gospodine Bumble, veoma sam vam zahvalna, uistinu!«
Gospodin Bumble graciozno kimne glavom zahvalivši tako na uljudnim riječima gospođe Mann te upita kako je djeci.
»Bog ih blagoslovio, dragu dječicu!« tronuto će gospođa Mann. »Mališani su, prema našim okolnostima, vrlo dobro! Izuzevši, dakako, ono dvoje što je umrlo prošle sedmice, i malog Dicka.«
»Zar onom dječaku nije ništa bolje?« priupita gospodin Bumble. Gospođa Mann zaniječe glavom.
»To je pravo, nepokorno, pokvareno, po prirodi loše općinsko dijete«, ražesti se gospodin Bumble. »A gdje je?«
»Smjesta ću vam ga dovesti, gospodine!« odgovori gospođa Mann. »Ej, ovamo Dick!« Pošto su ga neko vrijeme dozivali, otkrili su Dicka; pošto mu je stavila glavu pod mlaz i otrla je u svoju haljinu, gospođa Mann povede ga pred lice strašnoga gospodina Bumblea, općinskog pisara.
Dijete je bilo blijedo i izmršavjelo, obrazi su mu bili upali, a oči velike i užarene. Bijedno općinsko službeno runo njegovih patnja lepršalo je po njegovu slabašnom tijelu, a nejake njegove ruke i noge bile su usahle kao u starca.
Takvo je bilo malo biće koje je drhturilo pod pogledom gospodina Bumblea ne usuđujući se da skine pogleda s poda, prestravljeno već pri samoj pomisli da čuje glas općinskog pisara.
»Zar ne možeš gospodina pogledati ravno u oči, prkosni dječače?« ukori ga gospođa Mann.
Dijete zaplašeno pogleda gore, i njegove se oči sukobe s pogledom gospodina Bumblea. »Šta ti nedostaje, općinsko siroče?« vrlo se umjesno našali gospodin Bumble.
»Ništa, gospodine«, uzvrati dijete malodušno.
»No, to i ja mislim!« nato će gospođa Mann koja se, dakako, srdačno nasmijala sjajnoj duhovitosti gospodina Bumblea. »Uvjerena sam da ti ništa nedostaje.«
»Volio bih...« oklijevalo je dijete da nešto kaže.
»Hej, hej, ti!« prekine, ga gospođa Mann. »Mislim da ćeš sada reći da ti zbilja nešto nedostaje! O, ti mali gade, ti... «
»Stanite, gospođo Mann, stanite!« nato će općinski, pisar dižući ruku veličanstvenom gestom zapovjednika. »Šta bi volio, gospodičiću, a?«
»Volio bih«, krzmalo se dijete, »da netko tko umije pisati mjesto mene napiše na komadić papira nekoliko riječi pa da ga savije, zapečati i sačuva, kad ja budem pod zemljom.« »Ta što ovo dijete bunca?« usklikne gospodin Bumble kojega se ozbiljno držanje i sablastan izgled djeteta donekle dojmio, premda je bio navikao na takve stvari. »Šta ti to misliš, mladi gospodine?«
»Volio bih«, reče dijete, »da ostavim svoj posljednji srdačni pozdrav Oliveru Twistu i da mu kažem koliko sam često sjedio posve sam i plakao kad sam pomišljao kako on luta po crnoj noći, a bez ikoga da mu pomogne; i volio bih da mu kažem«, nastavi dijete stišćući ručice i govoreći iz dubine duše, »da bih rado umro dok sam sasvim mlad, jer ako bih odrastao i postao čovjek, možda bi me moja sestrica, koja je na nebu, zaboravila, ili ne bi više bila nalik na mene, a bilo bi mnogo ljepše da kao djeca budemo tamo gore.«
Gospodin Bumble, sav zapanjen, promjeri malog subesjednika od glave do pete te obraćajući se gospođi Mann reče: »Svi su oni na isti kalup gospo. Onaj prkosni Oliver sve ih je demoralizirao!«
»Tko bi to vjerovao, gospodine?« usklikne gospođa Mann, dižući ruke i gledajući pritom pakosno u Dicka. »Nikad nisam vidjela tako okorjela malog lopova!«
»Odvedite ga, gospo!« reče gospodin Bumble gordim glasom. »O tome treba obavijestiti upravni odbor, gospođo Mann.«
»Nadam se, gospodine, da će gospoda razumjeti da to nije moja krivica?« reče gospođa Mann plačnim glasom.
»Oni će to shvatiti, gospo, jer će biti upućeni u pravo stanje stvari«, hvalisavo se nadme gospodin Bumble. »No dakle, odvedite ga. Ne mogu da ga vidim!«
Odmah su odveli Dicka i pritvorili ga u podrum za ugljen, a ubrzo zatim pođe i gospodin Bumble da se opremi za put.
Sutradan u šest sati ujutru, pošto je svoj trorogi šešir zamijenio okruglim te se utoplio zimskim ogrtačem s plaštom do pojasa, gospodin Bumble zauzme svoje mjesto u poštanskim kolima, praćen onom dvojicom zlotvora čiji je smještaj došao u pitanje, i zajedno s njima u predviđeno vrijeme stigne u London. Na putu nije imao nikakvih drugih neprilika do muke što su mu zadavali ona dvojica ubogara koji su se uporno tresli i drhtali od studeni i toliko se tužili na zimu da je on sam, kako je poslije izjavio, počeo zubima cvokotati i osjećati se vrlo nelagodno, iako je na sebi imao zimski ogrtač.
Pošto je ukonačio ta dva zlobnika, gospodin je Bumble odsjeo u gostionici pred kojom su poštanska kola stala, te vrlo umjereno večerao pečenku s umakom od oštriga uz malo crnoga piva. Stavivši čašu vruće borovice s vodom na izbočinu kamina, primakne svoju stolicu bliže ognjištu. Pošto se, razmatrajući kako ljudi griješe što su nezadovoljni i što se stalno tuže, lijepo smirio, uzme čitati novine.
Prvi se pogled gospodina Bumblea zaustavi na sljedećoj objavi:

PET FUNTI NAGRADE

Budući da se prošlog četvrtka uvečer dječak, imenom Oliver Twist, udaljio iz svoga doma u Pentonvilleu ili je bio odmamljen i ugrabljen, a od onda se o njemu ništa nije čulo, gore spomenuta nagrada bit će isplaćena svakoj onoj osobi koja dade takva obavještenja koja bi mogla dovesti do pronalaska spomenutog Olivera Twista ili do upoznavanja njegova prijašnjeg života, za koji se oglašivač s mnogih razloga živo zanima.

Zatim je slijedio podroban opis Oliverove odjeće, osobe, vanjštine i — nestanka, s punom adresom gospodina Brownlowa.
Gospodin Bumble rastvori oči te pomno i polagano pročita oglas još tri puta, i nije prošlo ni pet minuta, a on je već bio na putu u Pentonville; a na kaminu je zaista zaboravio čašu borovice s vodom koju nije bio ni okusio.
»Je li gospodin Brownlow kod kuće?« upita gospodin Bumble djevojku koja mu je otvorila vrata.
Na taj upit djevojka odgovori neodređeno, kao što ljudi običavaju odgovarati u takvim prigodama: »Ne znam — odakle dolazite?«
Čim je gospodin Bumble izustio Oliverovo ime objašnjavajući svoj dolazak, gospođa Bedwin, koja je prisluškivala na vratima gostinske sobe, bane bez daha u predsoblje. »Uđite — uđite«, pozove ga stara gospođa. »Znala sam da ćemo o njemu nešto čuti. Siromašak mili! Znala sam — zasigurno sam to znala, bog ga blagoslovio! Uvijek sam to govorila.«
Rekavši to, dobra stara gospođa pohiti natrag u gostinsku sobu, sjedne na sofu i brizne u plač. Sluškinja, koja nije bila baš tako osjećajna, otrčala je za to vrijeme uza stepenice, a sada se vraćala s pozivom da gospodin Bumble smjesta izvoli poći s njom, što je on i učinio.
Uvedoše ga u radnu sobicu gdje su sjedili gospodin Brownlow i njegov prijatelj gospodin Grimwig. Pred njima su stajali vrčevi od brušena stakla i čaše. Potonji ga je gospodin oštro motrio, a onda će na sva usta da da svoje objašnjenje:
»Pisar — ako to nije općinski pisar, progutat ću svoju glavu!«
»Molim vas, nemojte nipošto da sada prekidate naš razgovor«, reče gospodin Brownlow. »Izvolite sjesti.«
Gospodin Bumble sjedne sav smeten čudnim držanjem gospodina Grimwiga. Gospodin Brownlow pomače svjetiljku kako bi mogao nesmetano da promatra lice općinskog pisara u punom svjetlu, pa će ponešto nestrpljive:
»Vi, dakle, gospodine, dolazite povodom onoga oglasa?«
»Da, gospodine«, nato će gospodin Bumble.
»I vi ste uistinu pisar?« upita gospodin Grimwig.
»Ja sam općinski pisar, gospodo«, uzvrati gospodin Bumble ponosito.
»Dakako«, primijeti gospodin Grimwig svom prijatelju a da ga onaj drugi nije mogao čuti, »znao sam ja to. To se vidi i po kroju njegova zimskog kaputa, a i sam je skroz naskroz općinsko-pisarski tip.«
Gospodin Brownlow dobroćudno odmahne glavom da bi ušutkao svoga prijatelja te nastavi:
»Znate li gdje se siromah dječak sada nalazi?«
»Ne znam kao što to nitko živ ne zna«, odvrati gospodin Bumble.
»Pa šta onda znate o njemu?« upita stari gospodin. »Govorite slobodno sve šta imate da kažete. Šta znate o njemu?«
»Nije valjda ništa dobro, je li?« reče gospodin Grimwig ujedljivo pošto je pomno promotrio izraz lica gospodina Bumblea.
Gospodin Bumble mahom shvati pitanje te zloslutno i svečano odmahne glavom.
»Jeste li vidjeli?« nato će gospodin Grimwig pogledavajući pobjedonosno u gospodina Brownlowa.
Gospodin Brownlow bojažljivo pogleda u Bumbleovo namršteno lice te ga zamoli da što kraće ispripovjedi sve što mu je poznato o Oliveru.
Gospodin Bumble odloži šešir, raskopča ogrtač, prekrsti ruke, nagne glavu ustranu kao da se prisjeća i, pošto je nekoliko časaka pošutio, započne svoju pripovijest.
Bilo bi dosadno da sve ispričamo riječima općinskog pisara, jer je njegovo kazivanje trajalo nekih dvadeset minuta, no uglavnom je rekao da je Oliver bio nahoče, da su mu roditelji bili niska roda i izopačeni, da je od najranije maloće pokazivao samo podmuklost, neharnost i pakost, da je svoje kratkotrajno obitavanje u rodnom gradu završio bjesomučnim i mučkim prepadom na jednoga bezazlenog dječaka, da je zatim pobjegao usred mrkle noći iz kuće svoga gospodara. Za dokaz da je on zaista osoba za koju se izdavao, gospodin Bumble položi na stol dokumente što ih je ponio sa sobom u London. A onda, prekrstivši opet ruke, pričeka što će gospodin Brownlow na sve to kazati.
»Meni se, nažalost, čini da je sve to zgoljna istina«, zabrinuto će stari gospodin pošto je pregledao spise. »Malo je što vam dajem za vaša obavještenja, ali bih vam s drage volje platio i trostruku svotu da su bila povoljnija po dječaka.«
Nije nimalo nevjerojatno da bi gospodin Bumble, da je prije ovog razgovora znao za tu nakanu, svoju pričicu iskitio sasvim drugačije. No sada je bilo prekasno da se to učini; zato on dostojanstveno ozbiljno zakima glavom i, trpajući onih pet zlatnih funti u džep, izađe.
Gospodin Brownlow neko vrijeme pošeta po sobi gore dolje, očigledno tako uzbuđen kazivanjem općinskog pisara da se i sam gospodin Grimwig okanio da ga dalje bocka. Najposlije zastane i uzme žestoko zvoniti.
»Gospođo Bedwin«, reče gospodin Brownlow kada se domaćica pojavila, »taj vam je Oliver varalica.«
»To ne može biti, gospodine, ne može«, energično će stara gospođa.
»Kažem vam da jest«, oštro će stari gospodin. »Po čemu mislite da 'ne može biti'? Maločas smo saslušali iscrpno izvješće, počev od njegova rođenja, i on je cio svoj život bio okorjeli mali lopov.« »Nikad to neću povjerovati, gospodine«, odvrati stara gospođa odlučno.
»Vi stare žene vjerujete samo u nadriliječnike i dječje bajke«, progunđa gospodin Grimwig. »Ja sam to već odavno znao. Zašto niste odmah u početku poslušali moj savjet; mislim da biste me i poslušali da nije imao groznicu — a? Bio je zanimljiv, je li? Zanimljiv! Koješta!« I gospodin Grimwig potakne vatru žaračem.
»Bio je drago, zahvalno i milo dijete, gospodine«, uvrijeđeno se usprotivila gospođa Bedwin. »Ja poznajem djecu, gospodine, i bavila sam se njima punih četrdeset godina, a ljudi koji se time ne mogu podičiti ne bi uopće smjeli o njima govoriti, to je moje mišljenje.« To je bio tvrd zalogaj za gospodina Grimwiga koji je bio neženja. Kako je stari gospodin nato smogao samo smiješak, stara gospođa trgne glavom, izgladi nabore na svojoj pregači kao da se sprema da opet prozbori, ali je u tome spriječi gospodin Brownlow.
»Tiho!« pretvarao se stari gospodin kao da se ljuti, a bio je tako daleko od toga. »Da nisam nikada više čuo dječakovo ime. Zato sam i zvonio da vam to kažem. Nikada — nikada više, ni pod kakvom izlikom upamtite! Možete otići, gospođo Bedwin. I ne zaboravite što sam vam rekao. Govorim najozbiljnije.«
Te noći u kući gospodina Brownlowa nije bilo samo jedno srce potišteno, dok se i Oliverovo grčilo pri pomisli na njegove dobre prijatelje. Sreća za nj što nije mogao čuti što su oni čuli, jer bi mu inače srce prepuklo od žalosti.

XVIII. POGLAVLJE
KAKO JE OLIVER PROVODIO VRIJEME U FINOM DRUŠTVU SVOJIH UGLEDNIH PRIJATELJA
Sutradan oko podne, kad su Prefriganko i mladi gospodin Bates po navadi krenuli za svojim poslom, gospodin Fagin upotrijebi priliku da Oliveru održi slovo o strašnom grijehu neharnosti kojim se on, kako mu je jasno i pokazao i dokazao, u najvećoj mjeri ogriješio kada se od svoje volje udaljio od svojih brižljivih prijatelja, a još više time što je pokušao da pobjegne od njih, pošto su toliko truda i novca utrošili da ga pronađu, Gospodin je Fagin naročito naglašavao činjenicu kako ga je primio u kuću i hranio onda kada bi on, bez te njegove pomoći u pravi čas, jamačno bio skapao od gladi, te mu ispričao zlosretnu i ganutljivu dogodovštinu o nekome malom dječaku kojega je on, u sličnim okolnostima kao sada njega, čovjekoljubivo potpomagao, ali je dječak, pokazavši se nedostojan njegova povjerenja i otkrivši želju da se upusti u vezu s redarstvom, jednog jutra na svoju nesreću bio obješen u Old Baileyu. Gospodin se Fagin nije ni trudio da prikrije svoj udio u toj nedaći, samo je sa suzama u očima jadikovao kako je tvrdoglavo i izdajničko vladanje spomenute mlađahne osobe zahtijevalo da padne žrtvom užeta uslijed njegova svjedočenja pred sudom koje je, iako nije baš nadlaku odgovaralo istini, ipak bilo prijeko potrebno zbog sigurnosti njegove, to jest Faginove, i nekolicine izabranih prijatelja. Gospodin je Fagin završio davši prilično nelagodnu sliku o neprijatnostima vješanja te izrazivši na vrlo prijateljski i uljudan način svoju usrdnu nadu da ga nikad neće zapasti dužnost da i Olivera Twista podvrgne sličnoj proceduri.
Malom se Oliveru Twistu ledila krv u žilama dok je slušao Židove riječi, donekle shvaćajući mračne prijetnje što su se krile iza tih riječi. Da se i samoj Pravdi dešava da nedužna čovjeka zamijeni s krivcem ako ih obojicu slučajno uhvate zajedno, to je Oliver znao. A sada se sjeti svađa između gospodina Fagina i gospodina Sikesa koje bi planule u vezi s kakvom izdajom. Oliver je vjerovao da postoje pomno izrađeni planovi za umorstvo osoba koje previše znaju ili su odveć brbljave; planovi što ih je stari Žid više nego jednom izveo. Kada je plašljivo podigao oči i sukobio se s pronicavim pogledima Žida, osjetio je da domišljati zlotvor s uživanjem primjećuje njegovo problijedjelo lice, drhtanje ruku i klecanje koljena.
Žid se cerekao i, tapšući Olivera po glavi, rekao mu da vidi kako će oni postati još najbolji prijatelji, samo ako bude šutio i prihvatio se posla. Zatim, uzevši šešir i umotavši se u stari zakrpljeni zimski ogrtač, iziđe i zaključa vrata od sobe za sobom.
I tako je Oliver veći dio vremena mnogih narednih dana provodio ne viđajući nikoga od rana jutra do ponoći. Za tih dugih časova bio je prepušten svojim mislima koje su zaista bile tužne, jer su se neminovno vraćale njegovim dragim prijateljima i mišljenju što su ga o njemu imali. Poslije tjedan-dva Žid ostavi vrata od sobe nezaključena pa se Oliver mogao slobodno kretati po kući.
Zgrada je ta bila vrlo prljava, ali su gornje sobe imale velike kaminske ograde koje su, iako pocrnjele od zapuštenosti i prašine, bile na različite načine ukrašene, te je Oliver po svim tim znacima zaključio da je davno nekoć, još prije nego se stari Žid rodio, kuća pripadala boljem svijetu, i da je, možda, bila vrlo vesela i lijepa, koliko se god sada činila turobnom i pustom.
Pauci su bili ispleli svoje mreže po zakucima zidova i na stropu, a ponekad, kad bi Oliver tiho stupio u neku sobu, miševi bi hitro pretrčali preko poda i prestrašeno jurili natrag u svoje rupe. Izuzevši njih, u kući se nije mogao ni vidjeti niti čuti ijedan živi stvor, i često kad bi se spustio mrak, on je već bio sustao od tumaranja po sobama i čučao u kojem zakutku veže osluškujući i brojeći sate sve dok se Žid ili dječaci ne bi vratili.
U svim su sobama crvotočni prozorski kapci bili čvrsto zatvoreni, a šarke koje su ih držale bile su duboko zavrtane u drvo, pa je jedina svjetlost što je mogla ulaziti prodirala kroz okrugle rupe na njihovu vrhu, što je sobama davalo još turobniji izgled ispunjajući ih sablasnim sjenkama. Bio je tu i prozor stražnje potkrovnice sa zarđalim rešetkama izvana. Nije imao kapka; kroza nj je Oliver sate i sate čeznutljiva lica zurio van. No odatle si mogao razabrati samo zbrkane gomile krovova, čađavih dimnjaka i zabatskih okrajaka. Istina je, ovda-onda mogao si ugledati čupavu prosjedu glavu kako provirkuje preko oniska pomoćnog zida neke udaljene kuće, no za tren oka opet nestaje, ali kako je taj prozor bio zakucan čavlima i sav potamnio od dugogodišnjih kiša i dima, Oliver je kroza nj jedva mogao nazrijeti obrise pojedinih predmeta te nije ni pokušavao da njega samoga tko vidi ili čuje, kao da se nalazi u unutrašnjosti katedrale sv. Pavla.
Jednog popodneva pošto su Prefriganko i mladi gospodin Bates odlučili da navečer iziđu, prvi se dao na posao da dotjera svoju vanjštinu (a moramo iskreno priznati da to nije bila njegova svakodnevna slabost), pa se u tu svrhu udostojao pozvati Olivera da mu priskoči u pomoć pri oblačenju.
Oliver je živo želio da se pokaže korisnim, sav sretan što ima pred sobom ma kakvo živo biće u koje može da gleda, a gorio je od želje da se pomiri sa svojom okolinom ukoliko je to mogao na pošten način da postigne, pa nije ni mislio da tim povodom uskrati svoju pomoć. Stoga se on odmah pokaže spremnim i — klečeći na podu, dok je Prefriganko sjedio na stolu tako da mu je noga bila Oliveru u krilu — prione na posao što ga je gospodin Dawkins označavao izrazom 'udešavanje hodalica', a to bi, prevedeno na engleski, značilo — čišćenje cipela.
Je li to bio osjećaj slobode i neovisnosti koji vjerojatno obuzima čovjeka kad lijeno sjedi na stolu i puši lulu mašući jednom nogom amo-tamo a da mu pritom netko svejednako čisti cipele, uštedjevši mu prethodno muku da ih izuje i da ih opet navuče te da usto ne bude uznemiren u svojim razmatranjima — ili je pak užitak pušenja ublažavao osjećaje Prefriganka, ili je blagost piva budila u njega plemenitija osjećanja — tek njega je u tome trenutku zanijelo čuvstvo romantičnog oduševljenja koje nije bilo u skladu s njegovim karakterom. Zamišljena lica gledao je dolje na Olivera, a zatim je, dižući glavu, čuvstveno uzdahnuo te rekao sebi, a napol mladome Batesu:
»Kolika šteta što nije džepar!«
»Ah!« usklikne Charley Bates, »ne zna on što je dobro.«
Prefriganko opet uzdahne te uzme pušiti lulu kao i Charley Bates. Neko su vrijeme šutke pušili.
»Bit će da ti uopće i ne znaš što je džepar?« upita Prefriganko turobnim glasom.
»Mislim da znam«, odvrati Oliver i hitro uzdigne pogled. »To je kra... to si ti, zar ne?« upita Oliver lecnuvši se.
»Jesam«, odgovori Prefriganko, »i prezirao bih samoga sebe da sam ma što drugo.« Pošto je izrazio to mišljenje, gospodin Dawkins razmetljivo naheri šešir i pogleda u mladoga gospodina Batesa, kao da mu želi pokazati kako bi mu bilo vrlo drago da mu makar jednom riječi protuslovi. »Jesam«, ponovi Prefriganko, »baš kao i Charley, kao Fagin, kao Sikes, kao Nancy, kao Bet, kao svi mi, sve do samoga psa koji je još najprepredeniji od cijele bratije.«
»I najpouzdaniji, jer te neće izdati«, priklopi Charley Bates.
»On na klupi za svjedoke ne bi ni zalajao, a sve od straha da se ne oda, da, da! Mogao bi ga i vezati i ostaviti ga tako bez mrvička hrane čitavu sedmicu«, reče Prefriganko.
»To je istina, da, i ne bi ni pisnuo«, primijeti Charley.
»Čudan je taj pas. Odmah iskesi zube kad kakav strani klipan zapjeva ili se nasmije«, nastavi Prefriganko. »Što umije da reži kad zaciliču gusle, što mrzi svako štene koje nije od njegove pasmine! Je li tako ili nije?«
»On je krštena duša, skroz naskroz«, reče Charley.
Te posljednje riječi bile su izrečene u pohvalu sposobnosti spomenute životinje, ali su u nekom drugom smislu predstavljale vrlo umjesnu primjedbu, samo što to mladi gospodin Bates nije znao; postoji naime vrlo mnogo otmjenih dama i gospode koji o sebi tvrde da su pravi kršćani, a između njih i psa gospodina Sikesa postoje veoma velike i začudne sličnosti.
»No, dobro, dobro«, nato će Prefriganko profesionalnim marom kojim se odlikovao svaki njegov čin, navrćući razgovor ponovo na temu od koje su bili malo zastranili, »sve to nema ništa zajedničko s ovim žutokljuncem.«
»Dabome da nema«, nato će Charley. »Zašto se ti, Olivere, sasvim ne povjeravaš Faginu?«
»Pa da se obogatiš iz prve ruke?« iskesi se Prefriganko.
»I da poslije odeš u penziju i živiš od svog imutka, što i ja namjeravam učiniti prve neparne prestupne godine i kad Uskrs padne na Veliki petak«, reče Charley Bates. »Ne volim to«, odvrati Oliver plašljivo. »Volio bih da me puste da odem. Ja — ja — bih volio da odem.«
»A Fagin to ne bi volio!« odvrati Charley.
Oliver je to i predobro znao, ali misleći da bi moglo biti opasno ako još jasnije izrazi svoje osjećaje, samo uzdahne te se opet prihvati čišćenja cipela.
»Hajde, molim te!« usklikne Prefriganko. »Zar nemaš ni malo petlje? Zar nemaš ni malo ponosa? Zar ćeš vazda sjediti na grbači svojim prijateljima, a?« »Sto mu gromova!« nato će mladi gospodin Bates izvlačeći tri svilena rupca iz džepa i gurajući ih u komodu, »pa to je zaista kukavno!«
»Ja to ne bih mogao«, reče Prefriganko s dubokim prezirom.
»A ipak može ostaviti na cjedilu svoje prijatelje«, reče Oliver i malko se nasmiješi, »pa da budu kažnjeni za ono što si ti učinio.«
»To«, uzvrati Prefriganko i zamahne svojom lulom, »to je bilo iz obzirnosti, prema Faginu, jer policijska njuškala znaju da mi radimo zajedno, te je i on mogao zaglibiti da nismo uhvatili maglu; to je bio razlog, zar ne, Charley?«
Mladi gospodin Bates potvrdi glavom, a bio bi i progovorio da se nije tako iznebuha sjetio Oliverova bijega te mu se dim isprepleo sa smijehom, udario mu u oči i ušao u grkljan, pa se on zagrcnuo i tresao od kašlja nekoliko minuta treskajući nogom o pod. »Pogledaj«, reče Prefriganko izvukavši pregršt šilinga i penija. »To ti je život! Pa vrlo važno odakle nam to! Grabi, jer tamo gdje je uzeto, ima toga kao blata! Nećeš? — Oh, ti beno blesasta!«
»To nije nimalo lijepo, zar ne, Olivere?« upita Charley Bates. »Dobit će kravatu od konopca, je li?«
»Ja ne znam što to znači«, odvrati Oliver ogledavajući se unaokolo.
»Eto, ovako nešto, mladiću«, reče Charley i pritom dohvati okrajak svoga rupca, izdigne ga ravno u zrak, obori glavu na rame i, pišteći nekako čudno kroza zube, stade tumačiti živom pantomimom da dobiti kravatu od konopca i biti obješen označava jedno te isto.
»Eto što to znači«, nastavi Charley. »Gledaj samo, Jack, kako bleji u mene. Nikada još nisam vidio takva zvekana kao što je ovaj deran ovdje! Znam da ću zbog njega još krepati od smijeha!« I mladi gospodin Bates, pošto se opet od srca nasmijao, nastavi pušiti lulu, sa suzama u očima.
»Tebe su loše odgojili«, reče Prefriganko promatrajući pomno i sa mnogo zadovoljstva svoje cipele, pošto ih je Oliver olaštio. »No Fagin će uspjeti da te preudesi, jer bi ti inače bio prvo njegovo nedonošče. Bit će bolje da se odmah prihvatiš posla, jer prije nego što i misliš tebe će upregnuti u naš posao, a ovako samo gubiš vrijeme, Olivere!«
Mladi je gospodin Bates sa svoje strane potkrepljivao njegove riječi savjetima i opomenama. Pošto su iscrpli svoje prodike, uzmu da mu zamamnim bojama slikaju raznorazne užitke života koji provode, nagovještavajući Oliveru na sve moguće načine kako će za nj biti najbolje ako što prije zadobije Faginovu naklonost, i to onim istim sredstvima kojima su se i oni poslužili.
»I utuvi sebi jedanput zauvijek u glavu, Nolly«, reče Prefriganko, dok se čulo kako Žid iznad njih otključava vrata, »ako ti ne gepiš brisalice i tikalice... «
»Koja korist da mu tako govoriš?« ubaci mladi gospodin Bates, »on ne razumije što time hoćeš da kažeš.«
»Ako ti ne ukradeš džepne rupce i satove«, udostoji se Prefriganko da preudesi svoje riječi tako da ih je Oliver mogao razumjeti, »neko će drugo derle da ih gepi, i tako će stradati ne samo oni kojima ti nisi ništa gepio, nego i ti sam, i nitko neće imati nikakve koristi osim onih koji budu čapali; a ti imaš isto pravo da čapaš baš kao i oni.«
»To se zna, to se zna!« reče Žid koji je ušao u sobu a da ga Oliver nije ni primijetio. »To je jasno — kao na dlanu, dragi moj — kao na dlanu, slušaj ti samo Prefriganka. Ha, ha! Taj dobro zna svoj posao.«
Starac veselo protare ruke i zahihota dok je takvim riječima povlađivao umovanju Prefriganka. Uživao je kako je njegov učenik umješan.
Tom se prilikom razgovor nije dalje raspreo, jer se Žid vratio kući u društvu gospođice Betsy i nekoga gospodina, kojega Oliver dotada nije vidio, a koga je Prefriganko oslovljavao kao Toma Chitlinga. Pošto je malo zastao na stubištu i proćaskao s damom, pojavi se u sobi.
Gospodin je Chitling bio stariji od Prefriganka te je, možda, prezimio osamnaest zima, ali je u njegovu vladanju prema mladom gentlemanu bilo neke smjernosti, po čemu se moglo zaključiti da se donekle osjeća inferiornim u pogledu nadarenosti i stručne spreme. Oči su u njega bile malene i žmirkave, a lice boginjavo; na sebi je imao krznenu kapu, baršunast kaput, mašću uprljane flanelne hlače i pregaču. Odjeći mu je zaista bila potrebna popravka, ali se on društvu ispričao izjavom da je njegov 'rok' tek prije jednog sata istekao, a pošto je posljednjih šest sedmica nosio uniformu, nije još dospio da posveti malo pažnje svojoj 'civilnoj' toaleti. Gospodin Chitling nadoveže, vrlo ljutito, da je novi način dezinfekcije odjeće, što su ga oni tamo usvojili, đavolski protuustavan, jer od njega nastaju rupe, ali na vlasti čovjek se ne može žaliti. Istom se opaskom očešao i o propisanu modu šišanja kose, što je po njegovu mišljenju bilo izričito protuzakonito. Gospodin je Chitling zaokružio svoja zapažanja tvrdnjom da kroz četrdeset i dva samrtno duga, radom i pečalbom ispunjena dana nije okusio ni kapljice ma bilo čega te da pristaje da ga strijele nebeske raznesu na sitne komadiće ako nije suši od kamena na suncu.
»Šta misliš, Olivere, odakle je došao gospodin?« nakrevelji se Žid dok su ostali dječaci iznosili na stol bocu alkohola.
»Ja — ja — ja ne znam, gospodine«, odvrati Oliver.
»Tko je to?« upita Tom Chitling bacivši prezriv pogled na Olivera.
»Jedan moj mladi prijatelj, sokole!« odvrati Žid.
»No, onda je nagazio na sreću«, reče mladić pogledavši značajno u Fagina. »Ni brige te odakle ja dolazim, bebice, i ti ćeš još dosta rano naći svoj put onamo, kladim se u pola krune!«
Na tu dosjetku dječaci prasnuše u smijeh, a poslije daljnjih šala o istome prošapću s Faginom nekoliko riječi i odu.
Pošto su izmijenili nekoliko riječi nasamo, pridošlica i Fagin povuku stolice bliže vatri. Žid pozove Olivera da sjedne do njega, a onda svrne razgovor na dobro odabrane teme koje su morale zainteresirati njegove slušaoce: o velikim prednostima njihova zvanja, o uspješnosti Prefriganka, o ljubaznosti Charleyja Batesa i o velikodušnosti samoga Žida. Napokon, kad se činilo da su te teme već prilično iscrpene, a iscrpen je bio i gospodin Chitling (jer popravilište nakon sedmice-dvije počinje umarati), gospođica se Betsy povuče da društvance malo otpočine.
Od toga dana pa dalje rijetko su Olivera ostavljali sama, već su ga neprestano dovodili u društvo dvojice dječaka koji su danomice igrali onu čudnu igru sa Židom, a gospodin je Fagin najbolje znao je li to bilo radi vlastitoga ili radi Oliverova usavršavanja. Ponekad bi im starac kazivao priče o razbojstvima koje je izvršio u mladim danima, začinjajući ih koječim smiješnim i čudnim, te Oliver nije mogao a da se katkad od srca ne nasmije, pokazujući kako ga to zabavlja usprkos njegovim plemenitijim čuvstvima.
Jednom riječju, prepredeni je stari Žid pleo svoju mrežu oko dječaka. Pripremivši ga dugom samoćom i sjetom, nagnao ga je da traži ma kakvo društvo, samo da bi izbjegao samoću i tužne misli u toj pustoj kući. Ubrizgavao mu je u dušu otrov koji bi morao zauvijek da je uprlja i izopači.

XIX. POGLAVLJE
U KOJEM SE RASPRAVLJA I DONOSI ODLUKA O JEDNOJ SUDBONOSNOJ OSNOVI
Bila je hladna, vlažna i vjetrovita noć kada se Žid, zakapčajući čvrsto zimski ogrtač na zgrčenom tijelu i dižući ovratnik iznad ušiju, tako da bi potpuno zaklonio donji dio lica, pojavio iz svoga brloga. Kada su za njim zaključali vrata i povukli zasun, zastao je na stepenici osluškujući, dok dječaci nisu sve osigurali te se više nisu čuli njihovi koraci. Osluškivao je, pa kad se više nisu čuli koraci dječaka, odšunjao se što je brže mogao.
Kuća u koju su Olivera doveli, nalazila se blizu Whitechapela. Žid zastane za trenutak na uglu ulice; ogledavajući se sumnjičavo prijeđe preko ceste i udari u pravcu Spitalfieldsa. Blato je šljiskalo po kamenju, a crna sumaglica lebdjela nad ulicama. Kiša je tromo sipila, i sve čega bi se dotakao bilo je studeno i ljigavo. Noć je bila kao poručena da stvorenje nalik na Žida pođe na ulicu. Klizeći kriomice naprijed, puzeći pod zaštitom zida i veža, odvratni je starac bio nalik na ogavna gmaza koji se porodio u glibu i mraku, a sada gmiže po kaljuži u potrazi za hranom, za masnim otpacima.
Držao se svoga pravca te proslijedio vijugavim i uskim putovima dok nije stigao do Bethnal Greena; onda, zaokrenuvši odjednom, nalijevo, nađe se u zamršenu spletu ozloglašenih, kaljavih uličica, kojima obiluje taj gusto naseljeni odnosno prenapučeni dio grada.
Žid je očigledno veoma dobro poznavao kraj kojim je prolazio a da bi zastajao zbog mrke noći ili zamršenog puta. Šibao je kroz mnoge prolaze i ulice te najposlije zakrenuo u jednu što je bila pri dnu osvijetljena jednom jedincatom svjetiljkom. Zakucao je na vrata neke kuće; pošto je promrmljao nekoliko riječi s osobom koja mu je otvorila vrata, pođe uza stepenice.
Kada se dotaknuo kvake na vratima, pas je zarežao, a neki muški glas upitao tko dolazi. »Samo ja, Bille, samo ja, dragi moj«, reče Žid zavirujući u sobu.
»Uvuci se unutra, kosture«, nato će Sikes. »Lezi, glupa životinjo! Zar ne prepoznaješ đavla kad obuče zimski ogrtač?«
Očigledno je psa zbunila vanjska odjeća gospodina Fagina, jer kad je Žid raskopčao ogrtač i bacio ga preko naslona stolice, povuče se u kut odakle bijaše poskočio — mašući repom, da pokaže da je potpuno zadovoljan, koliko je to po svojoj prirodi mogao biti.
»Dakle?« upitat će Sikes.
»Dakle, dragi moj«, uzvrati Žid. »Ah, Nancy!«
U ovom posljednjem prepoznavanju odražavalo se baš toliko zbunjenosti koliko mu je bilo potrebno da izrazi neizvjesnost kako će biti primljen, jer se gospodin Fagin nije sreo sa svojom mladom prijateljicom otkako se ona založila za Olivera. No sve njegove sumnje, ukoliko ih je uopće imao, brzo su se raspršile samim vladanjem mlade dame. Ona spusti noge sa rešetke, odgurne svoju stolicu i ponudi Faginu da dovuče svoju, ne trošeći suvišnih riječi oko toga; noć je uistinu bila hladna.
»Zbilja je hladno, draga Nancy«, reče Žid grijući svoje koštunjave ruke nad vatrom. »Kao da mi se studen uvlači u same kosti«, nadoveže starac prinoseći ruku grudima.
»Mora da je zbilja ciča zima kad može da prodre do tvog srca«, nato će Sikes. »Nancy, daj mu štogod da popije. Samo požuri, jer, tako mi pakla, čovjeku se smuči kad gleda kako se taj klopotavi kostur trese i škljoca, kao kakav duh što je ustao iz groba.«
Nancy hitro donese jednu od mnogobrojnih boca iz ormara. Sudeći po njihovim raznim oblicima, bile su pune svakovrsnog alkohola. Sikes mu nalije čašu konjaka i reče mu neka je ispije naiskap.
»Dosta mi je, dosta, baš vam hvala, Bille«, odvrati Žid spustivši čašu pošto ju je samo dotakao usnama.
»Uh! Strah te da te ne udesimo, je li?« upita Sikes upiljivši pogled u Žida. »Pih!«
Sikes promuklo i prezirno zagrokće, zgrabi čašu te izlije ostatak u pepeo, spremajući se tako da još jednom natoči sebi, što je smjesta i učinio.
Žid se ogledavao po sobi dok je njegov domaćin istrusio i drugu čašu. Nije gledao radoznalo, budući da ju je već često vidio, nego nemirnim i podozrivim pogledom, kako je to vazda običavao. Bila je to bijedno namještena prostorija, te se samo po sadržaju ormara moglo naslutiti da je stanar te sobe nešto drugo nego priprost radnik. Od sumnjivih predmeta koji su se vidjeli, bile su tu samo dvije ili tri teške toljage u jednom kutu, dok je nad ogradom kamina visjela okovana batina.
»Tako«, reče Sikes mljackajući i oblizujući usne. »Sad sam spreman.«
»Za posao — a?« upita Žid.
»Za posao«, uzvrati Sikes, »i zato kaži šta mi imaš reći.«
»O onoj kući u Chertseyu, Bille?« upita Žid primičući stolac i govoreći vrlo tihim glasom. »Da. A šta?« nato će Sikes.
»Oh, pa vi znate, dragi moj, na šta ja mislim«, odgovori Žid. »Zna on na što ja mislim, Nancy, je li?«
»Ne, ne zna«, kesio se Sikes, »ili neće da zna, a to je jedno te isto. Nemoj obilaziti kao mačak oko vruće kaše; nemoj da mi tu čučiš i prevrćeš očima i namiguješ i sve nešto natucaš, kao da nisi baš ti smislio tu poharu. Oslijepio dabogda! Na što, dakle, misliš?«
»Tiše, Bille, tiše!« nato će Žid koji je uzalud pokušao utišati njegov bijes, »netko nas može čuti, dragi moj.«
»Pa neka čuje!« uzvrati Sikes. »Baš me briga«. Ali iako ga je ipak bila briga, izgovorio je, razmislivši časkom, posljednje riječi tišim glasom i pomalo se smirio.
»Tako, tako«, umiljavao se Žid. »Ja sam samo oprezan, i to je sve. Dakle, dragi moj, a sad o kući u Chertseyu; kad će to biti, a, Bille? — Kad će to biti? Takva srebrnina, golubani moji, takva srebrnina!« nastavi Žid trljajući ruke, a u očima mu bljesne vatra radosna iščekivanja.
»Nikada«, odvrati Sikes hladno. »Nikada?« ponovi Žid kao jeka te se zavrti na stolici.
»Ne, nikada!« priklopi Sikes, »barem ne na brzinu, kao što smo očekivali.«
»Onda se niste ljudski prihvatili posla«, reče Žid i od jarosti sav problijedi. »Nemojte tu da mi pričate!«
»Ali ja baš hoću da pričam«, odbrusi Sikes. »Tko si ti da ti ne pričam? Kažem ti da se Toby Crackit četrnaest dana motao oko one kuće i nije mogao da predobije nikoga od služinčadi.«
»Hoćete li time reći, Bille«, nato će Žid smirujući se to više šta se onaj drugi više žestio, »da ni jednoga od one dvojice u kući ne možemo predobiti?«
»Jest, to hoću da kažem«, odvrati Sikes. »Oni već dvadeset godina služe kod one stare gospođe, pa dao im ti i pet stotina funti, oni neće da zagrizu.«
»Pa zar mislite time reći«, prigovarao je Žid, »da ne možemo predobiti ni one dvije služavke?«
»Ni govora«, odvrati Sikes.
»Ni uz pomoć lijepoga Tobyja Crackita?« upita Žid uporno. »Ta, Bille, vi zaboravljate šta su žene!«
»Ni uz pomoć ljepotana Tobyja Crackita«, uteče mu se u riječ Sikes. »Veli da je sebi prilijepio i krive zaliske i navukao na se žuti prsluk, te je izgledao kao kanarinac, i da se neprestano vrzma oko kuće, ali sve bez ikakve fajde.«
»Trebalo je da pokuša s brkovima i vojničkim hlačama«, reče Žid pošto je trenutak razmišljao.
»I to je učinio«, odvrati Sikes, »ali mu ni ta podvala nije ništa pomogla.«
Kad je to čuo, Žid je samo izbečio oči pa je nekoliko minuta razmišljao i premišljao, dok mu je brada klonula na grudi; no onda uzdigne glavu i, uzdahnuvši teško, reče da se sve boji da će im se pothvat izjaloviti ako je istina ono što je lijepi Toby Crackit rekao. »Pa ipak«, nato će starac, a ruke mu klonu na koljena, »to je vrlo tužno, dragi moj, kad čovjek gubi ono što je toliko priželjkivao.«
»Tako je«, reče Sikes, »izdade nas sreća.«
Slijedila je duga šutnja. Žid je zaronio u duboke misli, a zgrčeno lice poprimilo je izraz savršeno demonskog lupeštva. Sikes je od vremena do vremena kradomice pogledavao u njega, a Nancy, očigledno u strahu da ne razdraži provalnika, sjedila gledajući u vatru, kao da je nijema i ne čuje ništa što se oko nje dešava.
»Fagine«, reče Sikes prekidajući iznenada tajac, »važi li pedeset dukata pride ako nam uspije provala?«
»Važi!«, usklikne Žid kao da se iznebuha probudio iz duboka sna.
»Važi?« upita Sikes.
»Važi, dragi, važi«, odvrati Žid hvatajući Sikesa za ruku. Njegove su se oči krijesile, dok mu je od uzbuđenja podrhtavao svaki mišić na licu. Toliko ga je te zanimalo.
»E, onda«, pričvrsti Sikes odgurnuvši prezirno Židovljevu ruku, »neka bude što prije, kad god ti se prohtije. Pretprošle noći preskočili smo Toby i ja vrtni zid pa smo malo opipavali vrata i kapke od prozora. U toj je kućetini obnoć sve zabravljeno i zakračunano kao u buturnici, ali ima jedno mjestance kroz koje bismo se sigurno i tiho mogli provući.«
»A gdje to?« upita Žid goreći od radoznalosti.
»Dakle«, prošapta Sikes, »kad prijeđeš preko tratine... «
»Da, da«, požurivao ga je Žid izvijajući vrat i iskolačivši oči.
»Ah!« usklikne Sikes zanijemivši odjednom, jer je djevojka, obrnuvši se, pokazala glavom na Židovo lice, »svejedno gdje je to mjesto. Ti to bez mene ne možeš izvesti, to ja znam, no bolje je biti na oprezu kad se čovjek s tobom uortači.«
»Kako ti drago, mili moj, kako ti drago«, uzvrati Žid griskajući usnicu. »Tebi i Tobyju ne treba nikakve druge pomoći?«
»Nikakve«, odvrati Sikes, »osim turpije i jednog dječaka. Turpiju već imamo, a dječaka treba ti da nađeš.«
»Dječaka!« usklikne Žid. »Onda je to ploča u vratima, je li?«
»Ni brige te šta je!« otpovrnu Sikes. »Meni treba dječak, i to omalešan. — Gospode!« nastavi Sikes zamišljeno, »da mi se samo dočepati dimnjačareva mališana Neda. Namjerice ga je puštao da zakržlja pa ga onda iznajmljivao za ovakve poslove. No ukebali mu i deportirali oca, i onda se pojavilo Društvo za moralno uzdizanje malodobnih zločinaca i pokvarili mu posao kojim je tako lijepo zarađivao, te ga počeli učiti čitati i pisati, i eto — sada je šegrt! I sve oni tako«, nastavi Sikes padajući u sve veću jarost zbog nanesenih mu nepravda, »jednoga po jednog, pa ako budu imali dosta para — što je sama Providnost spriječila — za godinu-dvije u našem nam poslu neće ostati ni pola tuceta dječaka!«
»Dabome da neće«, potvrdi Žid koji je za vrijeme toga razgovora, nešto smišljao pa je čuo samo posljednju rečenicu. »Bille!«
»Šta je sad opet?« upita Sikes.
Žid glavom pokaže na Nancy, koja je još uvijek zurila u vatru, te jednim znakom natukne kako bi želio da je Sikes otpremi iz sobe. Sikes nestrpljivo slegne ramenima, kao da taj oprez smatra nepotrebnim, ali ipak posluša i naredi Nancy da mu donese vrč piva.
»Pa ti ne želiš piva!« reče Nancy skrstivši ruke i sjedeći i dalje sasvim mirno na svome mjestu.
»Kažem ti da želim!« odvrati Sikes.
»Gluposti«, nato će djevojka hladnim glasom. »Nastavi Fagine. Ja znam što će on reći, Bille. Ne treba da se on mene boji.«
Žid je još uvijek oklijevao. Sikes ih je s izvjesnim čuđenjem gledao, čas u jedno, čas u drugo od njih.
»Tebi, Fagine, valjda ne smeta naša mala djevojčica?« upitat će on naposljetku. »Poznaješ je dosta dugo, te bi morao znati da u nju možemo imati povjerenja, ukoliko se nije povampirila. Nije ona od onih koje će izbrbljati, je li tako, Nancy?«
»Bar ja tako mislim!« odvrati mlada dama te privuče stolicu bliže stolu i podlakti se. »Znam, znam, draga moja, znam da nećeš«, reče Žid, »ali...« i starac opet umukne. »Ali — šta?« upita Sikes.
»Nisam siguran neće li se razgoropaditi kao neku večer«, odvrati Žid.
Na to priznanje gospođica Nancy prasne u bučan smijeh i, istrusivši čašu konjaka, prkosna lica zatrese glavom i stane uzvikivati: »Samo hrabro naprijed! Ne boj se!« i slično. To je obojicu gentlemana kanda umirilo, jer je Žid zadovoljno kimao glavom i baš kao i Sikes opet sjeo na svoje mjesto.
»Dakle, Fagine«, nasmije se Nancy, »govori Billu bez okolišanja o Oliveru!«
»Oh, baš si prefrigana, draga moja! Takve djevojke nisam vidio!« usklikne Žid i potapša je po zatiljku. »Ja sam zaista namjeravao govoriti o Oliveru, to je istina, ha, ha, ha!«
»Pa šta je s njim?« upita Sikes.
»To je dječak koji vama treba, dragi«, prošapne Žid hrapavim glasom stavljajući prst na vrh nosa i grozno se cereći.
»On!« zaklikne Sikes.
»Uzmi ga, Bille!« reče Nancy. »Ja bih ga na tvome mjestu uzela. On nije tako prepreden kao drugi, a tebi to i ne treba, ako je samo kadar da ti otvori vrata. Vjeruj mi, Bille, u njega se možeš pouzdati.«
»Ja znam da se možemo pouzdati u njega«, priklopi Žid, »jer je ovih posljednjih nekoliko nedjelja bio u dobroj školi, a i vrijeme je da počne zarađivati svoj kruh. Osim toga, svi su drugi odveć krupni.«
»Da, njegova mi veličina baš odgovara«, reče Sikes premišljajući.
»I učinit će sve što god budeš htio, dragi moj Bille«, ubaci Žid, »jer ne može drukčije, to jest — ako mu u dovoljnoj mjeri natjerate strah u kosti.«
»Natjerati strah u kosti!« ponovi Sikes. »Natjerat ću ja njemu pravi strah u kosti, i bogami svojski! Upamti to dobro! Kad jednom počnemo raditi, a on se pokaže iole sumnjivim, nećeš ga više vidjeti, Fagine, jer — odstupanja nema! Misli na to prije nego što mi ga pošalješ. Upamti dobro što sam ti rekao«, reče razbojnik zamahujući ćuskijom koju je izvukao ispod kreveta.
»Na sve sam ja mislio«, reče Žid odlučnim glasom. »Ja sam — ja sam ga dobro promatrao, dragi moji, dobro i pažljivo. Neka samo jednom osjeti da je jedan od naših, samo jednom mu utuvi u glavu da je lopov — i naš je — za cio život! Oho! Nije moglo bolje da se sluči!« Starac prekrsti ruke na prsima i, uvukavši glavu među ramena, stade da hihoće od radosti i zadovoljstva.
»Naš!« ponovi Sikes. »Tvoj, hoćeš da kažeš!«
»Možda, dragi moj«, kreštavo zahihoće Žid. »Moj, ako ti je po volji, Bille.«
»A zašto«, mrštio se Sikes bijesno na svoga krasnog druga, »zašto si se toliko uzvrpoljio oko one nježne bobice kad znaš da u Covent Gardenu svake noći pedesetak dječaka dremucka naokolo, pa treba samo da biraš?«
»Zato što mi nisu ni od kakve koristi, dragi moj«, odvrati Žid ponešto zbunjeno, »i ne isplati se da ih čovjek uzme, jer bi ih njihov izgled izdao kad bi ih ukebali, pa bi ih redom sve izgubio. No, ako budem pametno postupao s ovim dječakom, dragi moji, moći ću s njim postići ono što ne bih postigao ni sa dvadesetak drugih. A osim toga«, nastavi Žid došavši ponovo sebi, »u našoj je vlasti i ako bi pokušao da strugne. Mora s nama dijeliti dobro i zlo, bez obzira na to kako je dospio k nama. Treba samo jednom da sudjeluje u provali, i to je meni dosta da ga zauvijek zadržim u svojoj vlasti. Mnogo je bolje što ne moramo jadnoga crvića maknuti s puta; bilo bi i opasno i mi bismo time i mnogo izgubili.«
»Kada treba da to bude?« upita Nancy i tako predusretne bijesnoj kletvi kojom je Sikes htio da izrazi svoje gađenje u pogledu Faginove hinjene čovjekoljubivosti.
»Da, zbilja«, reče Žid, »kada treba da to bude, Bille?« »Toby i ja naumili smo prekosutra nanoć«, odvrati Sikes otresito, »ako mu što drugo ne javim.«
»Dobro«, nato će Žid. »Onda neće biti mjesečine!«
»Neće«, odvrati Sikes.
»I dogovorili ste se kako ćete otpremiti plijen, je li?« upita Žid.
Sikes kimne glavom.
»A što se tiče... «
»Mani, mani, sve je dogovoreno«, prekine ga Sikes, »ne tari glavu zbog kojekakvih tričarija. Radije dovedi ovamo dječaka — sutra uvečer. Sat prije nego što zadani, ja ću biti već daleko. A ti samo jezik za zube i pripremi peć za taljenje; to je sav tvoj posao.«
Još su neko vrijeme raspravljali; i pošto je svaki od njih rekao svoju, odlučili su da će Nancy sutradan, čim padne mrak, doći u Židovu kuću i odvesti Olivera sa sobom, našto je Fagin lukavo primijetio da će, bude li se dječak opirao, drage volje pratiti djevojku koja se nedavno za njega zauzimala. Još su svečano utanačili da će jadnog Olivera u svrhu naumljenog pothvata izručiti na milost i nemilost Williamu Sikesu, da bude pod njegovom brigom i paskom; i, nadalje, da će Sikes postupati s njime po vlastitom nahođenju i da ga Žid neće moći pozvati na odgovornost zbog kakve nedaće ili nesreće koja bi mogla zadesiti dječaka, ili zbog ma kakva kažnjavanja za koje bi se pokazala potreba. Još su se složili u tome da će pri Sikesovu povratku izvještaj — da bi ugovor u tom pogledu bio pravomoćan — u svim važnijim pojedinostima svojim svjedočanstvom morati potvrditi i potkrijepiti lijepi Toby Crackit.
Pošto su ti pripremni razgovori završeni, gospodin Sikes je bijesno ispijao čaše konjaka zamahujući pritom ćuskijom da bi ga se svatko živ prepao, urlajući iz svega glasa i vrlo nemuzikalno odlomke nekih pjesama i ubacujući tu i tamo pokoju bjesomučnu kletvu. Najposlije je u nastupu profesionalnog oduševljenja uporno želio da pokaže svoj sanduk s provalničkim alatom; i tek što ga je teturajući unio i otvorio da protumači svojstva i sposobnosti raznog oruđa što se u njemu nalazilo, upozoravajući na čudesnu ljepotu njihove konstrukcije, kadli se sroza na pod gdje je smjesta zaspao.
»Laku noć, Nancy«, reče Žid umotavajući se čvrsto u kaput kao i pri polasku od kuće.
»Laku noć.«
Pogledi im se sukobiše, i Žid joj se ispitivački unese u oči, ali djevojka i ne trepnu. U toj je stvari bila iskrena i ozbiljna kao sam Toby Crackit.
Žid joj ponovo zaželi laku noć i, dok mu je ona bila okrenuta leđima, podmuklo munu nogom Sikesa koji se bio izvalio na podu, te onda počne pipajući po mraku silaziti niza stepenice.
»Sve su žene jednake«, gunđao je Žid vraćajući se kući. »Najgore je u njih to što svaka sitnica probudi u njima neko davno zaboravljeno osjećanje, ali sva sreća što se ti osjećaji odmah rasplinu. Ha, ha! Dva čovjeka protiv jednoga djeteta — a za kesu dukata!«
Skraćujući sebi vrijeme tim ugodnim mislima, gospodin je Fagin proslijedio svojim putem kroz blato i glib do svoga tmurnog obitavališta gdje je Prefriganko još bdio i nestrpljivo očekivao njegov povratak.
»Je li Oliver u postelji? Hoću da govorim s njim«, bile su mu prve riječi dok su silazili niza stepenice.
»Već nekoliko sati«, odvrati Prefriganko otvarajući širom vrata. »Evo ga.«
Dijete je spavalo čvrstim snom na bijednom ležaju na podu; bio je tako blijed od straha, tuge i puste tamničke samoće da je nalikovao na smrt, ali ne na smrt prikazanu pod mrtvačkim plaštom i u lijesu, nego na sliku koju smrt pruža u času kad se gasi život pa se mlada i plemenita duša vine u nebo, dok teški dah zemaljskog svijeta još nije dospio da izmijeni blagi odsjev što titra na licu pokojnika.
»Ne sad«, reče Žid i tiho se udalji, »sutra, sutra.«

XX. POGLAVLJE
U KOJEMU SU OLIVERA IZRUČILI WILLIAMU SIKESU
Kad se Oliver ujutro probudio, čudom se čudio spazivši pored postelje par novih cipela s čvrstim, debelim potplatima, a njegovih bijaše nestalo. Isprva se obradova tom pronalasku, nadajući se da bi to mogao biti predznak njegova puštanja na slobodu, no takve su se misli ubrzo raspršile kad je sjedio za doručkom nasamo sa Židom, koji mu reče da će ga večeras odvesti do obitavališta Billa Sikesa. Govorio je takvim glasom i načinom da je Oliverova tjeskoba bivala sve većom.
»Za — za — zauvijek, gospodine?« upita Oliver u strahu.
»Ne, ne, dragi moj, ne zauvijek,« odvrati Žid. »Ne bi nam bilo drago da te izgubimo. Ne boj se, Olivere, ti ćeš nam se opet vratiti. Ha, ha, ha! Nismo mi tako okrutni, dragi moj, da te pustimo da odeš od nas. O ne, nipošto!«
Starac koji je nagnut nad vatrom pržio krišku kruha, okrene se dok je tako bockao Olivera i hihotao kao da želi pokazati kako je njemu poznato da bi on vrlo rado otišao od njih samo kad bi mogao.
»Držim«, reče Žid opirući pogled u Olivera, »da bi ti volio znati zašto odlaziš u Billovu kuću — je li, dragoviću?«
Oliveru je i nehotice udarila krv u lice kad je vidio da je stari lopov pročitao njegove misli, ali je odvažno rekao: »Da, volio bih to znati.«
»No, što misliš zašto?« izmakne Fagin izravnu odgovoru.
»Zaista ne znam, gospodine«, odvrati Oliver.
»Koješta! A ti onda čekaj dok ti Bill ne kaže!« reče Žid okrenuvši se razočarano pošto je neko vrijeme pažljivo promatrao Oliverovo lice.
Žid kao da se mnogo kinjio što Oliver nije pokazivao veću radoznalost u toj stvari, no zapravo je Oliver, koji je bio vrlo radoznao, bio i suviše zaplašen Faginovim ozbiljnim i lukavim pogledom i odveć zaokupljen svojim mislima da bi u tom času mogao išta drugo upitati. No druga mu se prilika nije nadala, jer je Žid čitave večeri bio vrlo mrzovoljan i šutljiv sve dok se nije spremio da izađe.
»Možeš upaliti svijeću«, reče i stavi jednu na stol, »evo ti i knjige da čitaš dok ne dođu po tebe. Laku noć!«
»Laku noć, gospodine!« odzdravi Oliver tiho.
Žid pođe vratima zirkajući preko ramena na dječaka. Onda naglo zastane i zovne ga imenom.
Oliver podiže glavu; Žid pokaže na svijeću i da mu rukom znak da je pripali. On posluša i, stavljajući svijećnjak na stol, vidje kako ga Žid iz mračne pozadine motri ukočenim pogledom i namrštenih obrva.
»Čuvaj se, Olivere, čuvaj se!« nato će starac prijeteći mu se uzdignutom desnicom. »On je nagao i surov čovjek i ne žaca se krvi kad njegova uskipi. Što god se desilo, da nisi ni pisnuo, i učini sve kako ti on naredi. Upamti to dobro!« Naglasivši posljednje riječi, razvuče lice polagano u odvratan osmijeh i, kimnuvši glavom, iziđe iz sobe.
Kad je starca nestalo, Oliver podupre glavu rukom i tjeskobno stade razmišljati o riječima što ih je netom čuo. Što je više mislio na Židovu opomenu to mu je teže bilo da odgonetne njenu pravu svrhu i smisao. Nije se mogao domisliti nikakvu zlu djelu u kojem bi on sudjelovao, a koje bi se moglo uspješnije izvesti ako ode Sikesu umjesto da ostane s Faginom. Poslije dugoga mozganja zaključi da su mu dodijelili zadatak da Sikesu obavlja neke kućne poslove dok ne nađe nekoga podesnijeg za taj rad. Bio je suviše naviknut na patnju; a i ovdje gdje je sada bio, toliko su ga mučili da se nije odviše bojao onoga što ga čeka. Tako je nekoliko minuta ostao izgubljen u mislima a onda teško uzdahne, usekne svijeću i lati se knjige koju mu je Žid ostavio.
Isprva je nehajno prevrtao, ali kada se namjerio na odlomak koji je privukao njegovu pažnju, sav se predao čitanju. Bio je to životopis velikih zločinaca i opisivanje njihova suđenja; stranice su dugom upotrebom bile uprljane i izlizane. Tu je čitao o strašnim zločinstvima da mu se krv ledila u žilama, o tajanstvenim umorstvima koja su počinjena na pustim mjestima uz cestu, i o mrtvacima skrivenim od ljudskog pogleda u dubokim jamama i bunarima, a koji bi konačno ipak došli na vidjelo i nakon mnogo godina natjerali svojim ubojicama toliki strah u kosti te su priznavali svoju krivicu i vapili za vješalima da im dokrajči njihove muke. Čitao je o ljudima koje je usred mrkle noći njihova mašta nagnala da počine toliko opaka djela i da proliju krv da ti se pri samoj pomisli kosa ježila i koljena počela klecati. Jezoviti opisi bili su tako prirodni i živi te se činilo da su prljave stranice uprskane krvlju, a naštampane riječi brujale Oliveru u ušima kao da ih grobnim šapatom izgovaraju duhovi umorenih žrtava.
Lud od straha, dječak zatvori i odgurne knjigu. A zatim se baci na koljena i stade zaklinjati boga da ga očuva od takvih strahota. Volio bi da odmah umre nego da živi i učini takva grozna i strahovita nedjela. Malo pomalo primirio se te stao usrdno moliti tihim i slomljenim glasom da ga nebo izbavi od takvih opasnosti, pa ako se još može pomoći odbačenom sirotanu koji nije nikad imao prijatelja ni ikoga svoga, neka mu bog pomogne sada u času najtežeg jada i osamljenosti dok stoji bespomoćan usred opačina i grijeha ovoga svijeta.
Završio je svoju molitvu, ali je još uvijek klečao zakrivajući lice rukama, kad začu šum pa se trže.
»Šta je?« krikne i skoči na noge i, ugledavši na pragu nečiji lik, ponovo vikne: »Tko je?« »Ja — samo ja«, progovori drhtav glas.
Oliver podiže svijeću iznad glave i pogleda prema vratima. Bila je to Nancy.
»Zakloni svjetlo«, reče djevojka okrećući glavu. »Bije me u oči.«
Oliver opazi da je vrlo blijeda te je blago upita nije li bolesna. Djevojka se, okrenuta njemu leđima, svali na stolicu, poče kršiti ruke, ali ništa ne odgovori.
»Oprosti mi, bože!« usklikne Nancy poslije kratke šutnje. »Nikad nisam na to pomišljala.«
»Zar se nešto dogodilo?« upita Oliver. »Mogu li vam pomoći? Hoću, zbilja hoću, samo ako mogu!«
Ona se njihala amo-tamo i hvatala se za vrat, počela se grčiti i gušiti.
»Nancy!« usklikne Oliver u najvećem uzbuđenju, »što vam je?«
Djevojka je udarala rukama po koljenima, a nogama o pod, a onda se mahom smiri, stegne rubac jače oko svoga tijela sva protrnuvši od zime.
Oliver potakne vatru. Privukavši svoju stolicu sasvim blizu, posjedila je neko vrijeme a da nije progovorila, no napokon digne glavu i zagleda se oko sebe.
»Ne znam što me ponekad spopada«, reče Nancy popravljajući tobož svoju odjeću, »mislim da je to od ove vlažne, prljave sobe. A sad, Nolly dragi, jesi li spreman?«
»Treba li da pođem s vama?« upita Oliver.
»Da, došla sam od Billa«, odvrati djevojka. »Moraš sa mnom.«
»A zašto?« reče Oliver i ustukne.
»Zašto!« oglasi se djevojka kao jeka, okrenuvši glavu čim su se njene oči sukobile s dječakovim pogledom. »Oh, pa nije ništa zlo!«
»To ne vjerujem«, odvrati Oliver koji ju je pomno promatrao.
»Pa neka bude po tvom«, nato će djevojka i pokuša da se nasmije. »Dakle, nije ništa dobro!«
Oliver je primijetio da ima neku moć nad plemenitijim osjećajima djevojke. U jednom trenutku pomisli da bi je mogao ganuti. Možda će se Nancy ražaliti zbog njegove bespomoćnosti. Ali mu onda glavom proleti misao da je tek jedanaest sati te da ima još mnogo svijeta po ulicama pa bi se zacijelo mogao netko naći da povjeruje njegovim riječima. Sjetivši se toga, stupi naprijed i ponešto užurbano reče da je spreman.
Njegova pratilica ne samo da je opazila kako se on malo kolebao nego je i prozrela što je mislio. Gledala ga je pažljivo dok je govorio, a onda ga omjeri značajnim pogledom koji je dovoljno jasno kazivao da je shvatila što se u njemu zbiva.
»Pst!« reče djevojka naginjući se nad njim i pokazujući na vrata dok se oprezno ogledavala oko sebe. »Nema ti pomoći. Pokušala sam sve što mogu, ali je bilo uzalud. Opkoljen si sa svih strana. Ako se ikad budeš spasio odavle, vjeruj mi, ovo nije pravi čas!«
Osupnut njenim čudnim vladanjem i njenom odlučnošću, Oliver je u čudu pogleda. Činilo se da ona govori istinu; lice joj je bilo blijedo i uzbuđeno. Sva je drhtala.
»Jednom sam te spasila od zlostavljanja, i opet ću te spasiti, a to i sada činim«, nastavi djevojka glasno, »jer oni koji bi došli po tebe, da nisam ja sad došla, bili bi mnogo grublji. Obećala sam da ćeš biti miran i tih; ako ne budeš, naškodit ćeš i sebi i meni, a mene to može stajati i glave. Evo, pogledaj! Sve sam ovo zbog tebe pretrpjela, tako mi bog pomogao!«
Ona mu u žurbi pokaže nekoliko modrikastih masnica po vratu i rukama, zatim brže-bolje nastavi: »Upamti to i nemoj da me izlažeš novim patnjama. Da mogu, ja bih ti pomogla, ali to nije u mojoj vlasti. Oni ti ne kane učiniti ništa nažao; i na što god te natjerali, neće biti tvoj grijeh. Pst! za svaku tvoju riječ čeka me udarac. Daj mi ruku — i samo brzo! — Ruku!«
Ona ga uhvati za ruku koju je Oliver i nesvjesno pružio; puhnuvši ugasi svjetlo i povuče ga za sobom uza stepenice. Neka spodoba, skrivena u mraku, naglo im otvori vrata i tek što su stupili preko praga, brzo ih opet zatvori. Čekala ih je jednoprežna kočija na dva kotača, i djevojka isto onako užurbano kako je razgovarala s Oliverom, povuče dječaka u kola te navuče zastore. Kočijaš nije pitao kamo da vozi, samo je bičem ošinuo konja i potjerao ga u trk ne časeći ni časa.
Djevojka je sveudilj držala Olivera čvrsto za ruku i svejednako ga opominjala i uvjeravala baš kao malo prije. Sve se tako brzo i užurbano odigravalo da nije pravo ni vidio kamo se vozi. I već su se kola zaustavila pred istom kućom u koju se Žid sinoć bio uputio. Oliver se časkom zagledao niz pustu ulicu i već je zaustio da vikne upomoć. No u ušima mu je još uvijek odzvanjao glas djevojke kako ga u najtežoj tjeskobi zaklinje neka se sjeti nje te nije imao snage da vikne. I dok je još oklijevao, već se našao u samoj kući, a vrata su se za njim zatvorila.
»Ovuda«, reče djevojka i prvi put ispusti njegovu ruku. »Bille!«
»Ej!« odazove se Sikes koji se pojavio uvrh stepenica sa svijećom u ruci. »U dobar čas! Dođite!«
To je bio izraz velikog zadovoljstva i vanredno srdačan doček od osobe Sikesove ćudi. Djevojci je to očito vrlo godilo, i ona mu srdačno odzdravi.
»Ćukan je otišao s Tomom«, nato će Sikes dok im je osvjetljivao put. »Bio bi samo na smetnju.«
»Tako je pravo«, odvrati Nancy.
»I tako ti dovede dječaka«, primijeti Sikes kad su svi ušli u sobu i on zatvorio vrata.
»Da«, uzvrati Nancy.
»Nije se otimao?« upita Sikes.
»Bio je kao jagnje«, odvrati Nancy.
»Drago, mi je što to čujem«, reče Sikes gledajući mrko u Olivera, »i zbog tankih njegovih kostiju koje bih mu inače polomio. Dođi ovamo, mladunče, da ti očitam molitvu jednom zauvijek.«
Pošto je tako oslovio novoga svog štićenika, Sikes mu smače kapu s glave i baci je u kut, a zatim, uhvativši ga za rame, sjedne za stol, a Olivera postavi preda se.
»Prije svega, znaš li ti što je ovo?« upita Sikes dohvativši sa stola pištolj.
Oliver potvrdi da zna.
»No dakle, de pogledaj«, proslijedi Sikes, »to je barut, to je tane, a ovo čep naboja.«
Oliver promrmlja da je shvatio čemu služe pojedini predmeti; a Sikes uzme vrlo pomno i odlučno nabijati pištolj.
»Sada je nabijen«, reče Sikes završivši taj posao.
»Da, gospodine, vidim«, odgovori Oliver drhtavim glasom.
»No dakle«, reče razbojnik zgrabivši Olivera čvrsto za zglobove i pritisnuvši mu cijev o sljepočice, te dječak u tom času nije mogao a da ne vrisne, »ako samo pisneš kad budeš sa mnom izašao, ja ću ti bez riječi ovo tane ispaliti u čelo, i zato se najprije pomoli bogu ako si naumio da govoriš bez moga odobrenja.«
Pogledavši mrko dječaka da bi pojačao utisak svojih riječi, Sikes nastavi:
»Koliko ja znam, u blizini nema nikoga tko bi se mnogo namučio da te pronađe ako te ja ucmekam, i zato sve to govorim samo radi tvoga vlastitog dobra. Jesi li me razumio?« »Da ne pričamo mnogo, evo šta on misli«, reče Nancy vrlo odrešito i mršteći se na Olivera da bi je što pažljivije saslušao, »ako ga budeš izdao u njegovu pothvatu, prosvirat će ti lubanju, makar se i sam izložio opasnosti da omasti konopac, jer u mjesec dana posvršava više takvih poslova zbog kojih bi mogao dospjeti na vješala.«
»Tako je!« doda Sikes odobravajući. »Žene vazda mogu u malo riječi sve objasniti. Izuzevši kad se razgoropade, jer onda samo govore i govore, a ništa ne kazuju. A pošto je sada u sve upućen, da nešto povečeramo i malo odspavamo prije polaska!«
Nancy posluša i hitro razastre stolnjak. Onda časkom nestane i odmah se vrati s vrčem crnoga piva i pečenom ovnujskom glavom, što je Sikesu omogućilo da bude duhovit, jer je i ćuskiju kojom je provaljivao vrata i zidove, na šatrovačkom jeziku nazivao 'ovan'. Zaista je naš kavalir prije nego što će se dati na posao bio vrlo duhovit i dobre volje, pa bi se u dokaz tome moglo spomenuti i to da je popio vrč piva naiskap i da za večere nije izvalio više od nekih osamdeset kletvi.
Pošto su povečerali, a lako je zamisliti da Oliver nije bio baš pri teku, Sikes istrusi nekoliko čaša rakije, pomiješane s vodom i zatim se svali na postelju, zapovjedivši djevojci da ga probudi točno u pet sati i zaprijetivši joj se svime i svačim ako to propusti. Također po Sikesovu nalogu, Oliver obučen legne na strunjaču, a djevojka potakne vatru i sjedne kraj ognjišta čekajući da ih probudi u određeno vrijeme.
Oliver je dugo ležao budan misleći da će Nancy možda još uspjeti da mu došapne koji savjet, no djevojka se, sjedeći nepomično uz vatru, predala teškim mislima te bi samo od vremena do vremena useknula svijeću. Dječaka iscrpena bdijenjem i strahom najposlije svlada san.
Kad se probudio, na stolu je bio čajni pribor, a Sikes je trpao razne predmete u džepove svoga zimskog kaputa, prebačena preko naslona stolice, dok je Nancy bila zaposlena pripremajući doručak. Još nije bilo svanulo; svijeća je svejednako gorjela, a vani je bilo sasvim mračno. O prozorska okna udarale su krupne kapi kiše, nebo se crnjelo tmastim oblacima.
»Hajde, diži se!« progunđa Sikes kad se Oliver trgnuo iza sna, »pet i pol! Samo žustro ili ćeš ostati bez doručka; ionako smo okasnili.«
Oliveru nije trebalo mnogo vremena da se obuče; i pošto je nešto založio, odgovori na Sikesovo osorno pitanje da je spreman za polazak.
Jedva ga i gledajući, Nancy mu dobaci rubac da ga obavije sebi oko vrata, a Sikes mu pruži široku priprostu pelerinu da je prebaci preko ramena. Tako zaodjenut pruži ruku razbojniku, koji zastane te mu prijeteći pokaže pištolj što ga je imao u prostranom džepu kaputa. Onda mu čvrsto stegne ruku i, oprostivši se sa Nancy, povede dječaka.
Kad su stigli do vrata, Oliver se časkom okrene nadajući se da će mu djevojka dobaciti još jedan pogled. Ali je ona zauzela svoje prijašnje mjesto ispred vatre i sva se kanda skamenila.

XXI. POGLAVLJE
EKSPEDICIJA
Bilo je tamno jutro kada su izašli na ulicu; vjetar je puhao a kiša lila kao iz kabla, dok su olujni oblaci brodili napuštenim nebom. Svu noć je padala jaka kiša; cesta je bila ispresijecana lokvama, a voda previrala iz jaraka uz pločnik. Na nebu je titrao slabašan odsjev zore, koji je samo povećavao sumornost čitava kraja; ta je nujna svjetlost prigušivala rasvjetu uličnih svjetiljaka, a nije toplijim i šarenijim bojama osvjetljavala mokre krovove i puste ulice. Činilo se da se u tom dijelu grada još nitko nije probudio, jer su prozori kuća bili čvrsto zatvoreni, a ulice kojima su prolazili bijahu gluhe. A nigdje žive duše.
Kad su zakrenuli cestom Bethnal Green, već je počelo svitati. Mnoge su ulične svjetiljke bile već pogašene; poneka seljačka kola polagano su drndala prema Londonu, a ovda-onda prošla bi poneka blatom poprskana poštanska kočija; kočijaš bi prestižući teretna kola prijeteći zamahivao bičem prema nespretnom i sporom vozaču koji vozi krivom stranom ceste pa time izlaže opasnosti putnička kola da okasne za četvrt minute. Gostionice u kojima je gorjelo plinsko svjetlo bile su već otvorene. Malo pomalo otvarali se dućani, a već su nailazili i neki prolaznici. Onda su se u raštrkanim skupinama primicali radnici polazeći na posao, zatim ljudi i žene noseći na glavi košare s ribom, pa mazge što su vukle taljige natovarene povrćem, teretna kola sa živom ili zaklanom stokom, mljekarice s vjedricama, nezaustavne gomile ljudi koji su pod bremenom svakovrsnih živežnih namirnica teško odmicali prema istočnim londonskim predgrađima. Što su se više približavali Cityju, to je buka bivala sve zaglušnijom, a prometna vreva i gurnjava sve većom; kada su zašli u ulice između Shoreditcha i Smithfielda, sve se već komešalo u metežu i gromoru. Zadanilo je; i nebo neće sinuti jačom svjetlošću sve dok opet ne padne noć. A polovica londonskog stanovništva već je započela svoj svakodnevni posao. Spustivši se niz Sun-Street i Crown-Street te prešavši Finsbury-Square, Sikes prođe kroz Chiswell-Street pa onda u Barbican, otuda skrene u Long-Lane i najposlije u Smithfield, s kojega se mjesta širila zaglušna buka te se Oliver od čuda samo snebivao.
Bio je sajmeni dan. Noge su do gležnjeva tonule u blato i glib. S govedskih tjelesa koja su se isparavala neprestano se dizala gusta para što se miješala s maglom koja kao da se slegla povrh dimnjaka da tamo otpočine. Svi obori u središtu prostranog područja, a isto tako privremeni torovi bili su krcati ovcama; uz odvodni jarak bila su uza stupove privezana goveda u tri-četiri reda. Seljaci, mesari, trgovci stokom, kućarci, dječaci, tati, dangube i skitnice svake vrste tvorili su uskomešanu gomilu. Zviždanje goniča, lavež pasa, ritanje i toptanje goveda, blejanje ovaca, roktanje i gurikanje svinja, vika pokućaraca, dernjava, preklinjanje i svađanje, brenčanje zvonaca i urnebes glasova koji su dopirali iz svih gostionica; komešanje, guranje, tjeranje, mlaćenje, tučnjave i zapomaganje; odvratna i neskladna, upravo paklenska buka što se posvuda dizala po sajmištu; pa neumivena, neobrijana, jadna i uprljana lica što su bez predaha vrvjela amo-tamo probijajući sebi put kroz rulje i gomile — sve je to stvaralo prizor što zapanjuje, oduzima dah i ošamućuje čovjeka.
Vukući Olivera za sobom, Sikes je krčio sebi laktovima put kroz najgušću vrevu; nije obraćao ni najmanje pažnje brojnim uzvicima i glasovima kojima se dječak toliko čudio. Dva-tri puta kimnuo je nekom prijatelju u prolazu i odbio isto toliko puta poziv na jutarnju rakijicu, svejednako hitajući naprijed dok se nisu sasvim izvukli iz gungule te kroz Hoiser-Lane stigli u Holborn.
»No, žutokljunče«, mrzovoljno će Sikes pogledavši u sat na crkvi Sv. Andrije, »skoro će sedam! Opruži malo krake! Hajde, nemoj da mi već sada zaostaješ, landravče mlitavi!« Rekavši to, Sikes bijesno cimne svoga malog pratioca za ruku; Oliver zabrza te uzme kaskati da dostigne provalnika koji je žurno grabio naprijed.
Nisu usporili hod sve dok nisu prošli glavni ugao Hyde Parka i bili na putu u Kensington; tada je Sikes počeo polaganije koračati, dok ih nisu stigla prazna kola koja su se u stanovitoj udaljenosti kretala za njima. Pročitavši na njima riječ 'Hounslow', upita kočijaša što je mogao uljudnije ne bi li ih poveo do Islewortha.
»Popnite se!« pozove ih čovjek. »Je li to vaš dečko?«
»Da, to je moj dečko«, odvrati Sikes osinuvši Olivera strogim pogledom i tobože nesvjesno segne rukom u džep gdje mu je bio pištolj.
»Otac ti prebrzo hoda, je li, mladiću?« upitat će kočijaš videći kako je Oliver sav zasopljen.
»Ni govora«, umiješa se Sikes. »Navikao je na moj korak. Hajde, uhvati se za moju ruku, Nede! Upadaj!«
Okrstivši Olivera tim imenom, Sikes mu pomogne da se popne u kola, a kočijaš pokaže na hrpu vreća i reče mu neka ondje prilegne i otpočine.
Vozeći se pokraj mnogih miljokaza, Oliver se sve više čudio kamo ga je njegov pratilac naumio odvesti. Prošli su već kroz Kensington, Hammersmith, Chiswick, Kew Bridge i Brentfort i još su uvijek odmicali kao da su tek krenuli na put. Najposlije stigoše do gostionice zvane 'Vesela kočija' gdje se malo dalje kanda odvajala druga cesta. Tu se kola zaustaviše.
Sikes vrlo hitro skoči s kola ne puštajući Oliverove ruke. Povuče ga za sobom i, pogledavši ga srdito, značajno lupne šakom o svoj džep.
»Zbogom, dječače«, reče čovjek.
»Cmizdrav je«, odvrati Sikes i prodrma Olivera, »štene je cmizdravo! Ne osvrćite se na njega!«
»Pa i neću!« odvrati kočijaš sjedajući opet u kola. »A danas je tako lijep dan!« I kola krenuše.
Sikes počeka da kola dobrano poodmaknu, zatim reče Oliveru da se može malo ogledati ako hoće. Onda ga opet uze za ruku i oni nastave svoje putovanje.
Malo ispod gostionice skrenu ulijevo, a zatim udare cestom udesno prolazeći pored mnogih vrtova i vila s obje strane ceste. Zaustavili su se samo jednom da gucnu malo piva. Konačno su stigli do grada gdje je na jednoj kući prilično velikim slovima bilo ispisana 'Hampton'. Nisu stali nego su nekoliko sati lunjali po poljima. Pošto su prošli iza gostionice 'Crveni lav', napokon se vrate u grad i stignu do stare krčme s izblijedjelim cimerom. Sjednu kraj kuhinjskog ognjišta i zatraže nešto za jelo.
Kuhinja je bila stara, oniska odaja s omašnom gredom preko sredine stropa. Klupe pored vatre imale su visok naslon, a na njima je sjedilo nekoliko ljudi surove vanjštine, u radnim haljecima. Ljudi su pili i pušili; nisu se obazirali na Olivera, a i Sikesa su jedva zamjećivali. Budući da ih je i Sikes jedva zapažao, on je sa svojim malim, pratiocem mogao nesmetano sjesti u zakutak.
Dobili su za ručak malo hladna mesa, a poslije su još sjedili dok je Sikes ispušio tri-četiri lule, tako da ja Oliver već smatrao prilično sigurnim da odatle neće ići dalje. Kako je bio vrlo umoran, jer je uranio i toliko pješačio, najprije je malo dremuckao, a zatim je, svladan naporom i omamljen duhanskim dimom, čvrsto zaspao.
Bilo se već sasvim smračilo kad ga Sikes gurne i probudi. Pošto je svladao drijem i mogao uspravno sjesti i zagledati oko sebe, vidje da je njegov poštovani pratilac, uz vrč piva razveo prisan razgovor s nekim radnikom.
»Vi ćete, dakle, do Donjeg Halliforda?« pitao je Sikes.
»Hoću«, uzvrati muškarac kojemu je kanda piće udarilo malo u glavu ili u noge, već prema tome da li je govorio ili htio ustati, »hoću, i to — trkom, jer sam jutros ovamo došao s teretom, a sad se — prazan — vraćam kući. U zdravlje — moga kljuseta!«
»Biste li mene i mog dječaka mogli povesti?« upita Sikes potkučivši pivo svome novom prijatelju.
»Ako oćete izravno onamo — mogu«, odgovori čovjek provirkujući preko nagnutog vrča. »Idete li u Halliford?«
»Sve do Sheppertona«, otpovrnu Sikes.
»Kamo god ja vozio, možete sa mnom«, odgovori neznanac. »Becky, je li sve plaćeno?« »Jest, gospodin je sve platio«, odvrati djevojka.
»No čujete!« bunio se čovjek s dostojanstvenošću pijanca. »To, znate, ne ide!«
»Zašto ne?« upita Sikes. »Vi ste tako dobri da nas povezete, pa valjda mi nećete braniti da vam za uzvrat platim vrč piva?«
Stranac je neko vrijeme razmišljao o toj tvrdnji, a potom primi Sikesa za ruku te mu reče da je uistinu dobar drug, našto Sikes odgovori da se šali; kao da je mislio da njegov gost ne bi tako govorio da je bio trijezan.
Pošto su izmijenili još nekoliko komplimenata, zažele društvu laku noć i pođu, dok je djevojka pokupila vrčeve i čaše, a onda se lijeno odšetala do ulaza i s prepunim rukama gledala kako društvance kreće na put.
Kljuse, u čije su zdravlje pili, stajalo je vani, već upregnuto u teretna kola. Oliver i Sikes popnu se u kola bez okolišanja, i muškarac kome je konj pripadao još se motao oko njega minutu-dvije, 'da mu opipa bilo' i da pozove konjušara i cio svijet da mu pronađu premca. Konačno se i on popne. Zatim bude konjušaru naređeno da pusti konju uzdu; a konj — kad je osjetio slobodu — posluži se njome na vrlo nepriličan način, prezrivo zabaci glavu, grune u prozor gostinske sobe i poslije tih junačkih podviga propne se časkom na stražnje noge, poleti kao strijela i u ponosnom galopu projuri gradom.
Noć je bila tamna kao u rogu. Vlažna se magla dizala s rijeke i s okolnih močvara kuljajući po pustim poljima. Bila je ciča zima i sve je bilo nujno i tmurno. Nitko nije ni zaustio, jer je vozač bio pospan, a Sikesu se nije dalo da ga navodi na razgovor. Oliver se na dnu kola stisnuo u klupko, zbunjen od straha i zle slutnje, gledajući ogoljelo drveće i sablasno granje koje se njihalo amo-tamo, kao da zlurado uživa u očajnoj pustoši čitava kraja. Dok su prolazili kroz Sunbury, sa crkvenog je tornja izbijalo sedam. U kući splavara s druge strane ceste gorjelo je svjetlo u prozoru i trak svjetlosti padao posred puta, tako da se još više crnjela tamna sjena mrke tise, ispod koje se nalazilo nekoliko grobova. Negdje je u blizini jednoličnim šumom zapljuskivala voda, a lišće starog debla šuštalo je prigušeno, zatalasano noćnim vjetrom, kao tiha svirka što uspavljuje mrtve.
Prošli su kroz Sunbury i opet udarili na cestu, koja bijaše sasvim pusta. Još dvije-tri milje, i kola se zaustave. Sikes siđe i, pošto je Olivera primio za ruku, oni opet krenuše pješice.
U Sheppertonu nisu svratili ni u jednu kuću, kako se umorni dječak bio ponadao, nego su nastavili hodati po glibu i mraku, tamnim puteljcima između živica i po prostranim ugarima šibanim hladnim vjetrom, dok nisu ugledali svjetla nekoga grada u blizini. Dok je Oliver pažljivo gledao naprijed, opazio je da se voda nalazi pred samim njihovim nogama te da se približuju podnožju mosta.
Sikes se nije zaustavljao i tek kod mosta neočekivano je zakrenuo nalijevo niz nasip. 'Voda!' sune Oliveru kroz glavu i dođe mu mučno od samoga straha. »Doveo me do ovoga samotnog mjesta da me ubije!«
Već je htio da se baci na koljena i da se bori za svoj mladi život, kad opazi da stoje pred nekom osamljenom i ruševnom kućom. S obje strane rasklimanoga ulaza jednokatne straćare bio je po jedan prozor, ali svjetlosti nigdje. Sve je bilo tamno i ispražnjeno te se činilo da tu nitko ne stanuje.
Sikes je još svejednako držao Olivera za ruku kada se približio trijemu i pritisnuo kvaku. Vrata popuste, i oni uđoše.

XXII. POGLAVLJE
PROVALA
»Hej!« začuje se snažan, grub glas čim su stupili u hodnik.
»Što si se toliko uzgalamio!« reče Sikes povukavši zasun na vrata. »Deder prisvijetli malo, Toby!«
»Aha, ti si to, druže!« usklikne isti glas. »Svijeću, Barney, svijeću! Barney, uvedi gospodina, ali prvo se udostoj da se probudiš.«
Čini se da se čovjek koji je tako govorio izuvačem ili kakvim sličnim predmetom bacio na svoga subesjednika da bi ga probudio, jer se čulo kako je neki drveni predmet tresnuo o pod; zatim neko nerazgovijetno gunđanje kao da se netko budi iza sna.
»Čuješ li?« poviče isti glas. »Bill Sikes je u hodniku i nema nikoga da ga dočeka; a ti samo čmavaš kao da si se nalokao bunjike za večeru. Jesi li se već osvijestio ili treba da te željeznim svijećnjakom maznem po glavi da se sasvim probudiš?«
Dok su padala ta pitanja, čulo se kako napol obuvene noge stružu po golom podu sobe; tada se ponajprije na vratima s desne strane promoli plamičak svijećnjaka, a zatim lik čovjeka za kojeg smo već ranije ustanovili da unjka, a služi u krčmi u Saffron Hillu. »Gospodine Sikes!« usklikne Barney s iskrenim ili hinjenim veseljem, »uđite, gospodine, uđite!«
»Ovamo! Ti ćeš naprijed!« uzvikne Sikes gurajući Olivera pred sobom. »Samo brže ili ću ti prignječiti pete!«
Promrsivši neku psovku na račun njegove sporosti, Sikes je Olivera gurao pred sobom; i tako uđoše u nisku mračnu sobu gdje je gorjela dimljiva vatra a namještaj se sastojao od dvije-tri rasklimane stolice, stola i vrlo pohabanog kreveta, po kojem se u svoj duljini meškoljio čovjek koji je noge ispružio iznad razine glave, a pušio dugačku glinenu lulu. Bio je odjeven u kicoški tamnosmeđi kaput s velikim mjedenim pucetima i imao šal narančaste boje, prsluk s orijentalnim šarama i smeđesive hlače. Gospodin Crackit (jer to je bio on!) nije imao odviše bujnu kosu i bio je prilično golobrad. Kosa mu je bila riđe boje i pomno zakovrčana, a svaki je pojedini uvojak stršio kao vadičep. Neobično prostim i prljavim prstima, što bijahu nakinđureni jeftinim prstenjem, hvatao bi se ovda-onda za tu svoju kosu. Bio je nešto viši od čovjeka srednjeg rasta, a noge mu bile prilično mršave; ali ta okolnost nije nipošto smanjivala divljenje što ga je osjećao za svoje posuvraćene čizme koje je promatrao — ovako izdignute — s najživljim zadovoljstvom.
»Bille, stari moj!« javi se ta spodoba i okrene glavu vratima. »Baš mi je drago što te vidim. Već sam se uplašio da nisi odustao, no u tom bih se slučaju sam prihvatio posla. Oho!«
Uskliknuvši tako pošto je ugledao Olivera, Crackit uspije da zauzme sjedeći položaj, a onda upita tko je to.
»Dječak — samo dječak!« uzvrati Sikes i privuče stolicu vatri.
»Jetan od tječaka kospodina Fakina«, usklikne Barney, pa se nakesi.
»Faginovih, a?« uzvikne Toby promatrajući Olivera. »Dušu bi dao da starim babama u crkvi pročeprka torbice. Njuška mu zlata vrijedi!«
»Dosta, dosta«, prekine ga Sikes nestrpljivo i, nagnuvši se nad svoga prijatelja, koji je opet prilegao, šapne mu nekoliko riječi na uho, našto se Crackit grohotom nasmije počastivši Olivera time što je dugo i začuđeno zurio u njega.
»No, ako nam daš malo papice i nešto da gucnemo dok čekamo«, reče Sikes koji je opet sjeo na svoje mjesto, »bit ćemo kuražniji, ja — svakako! Sjedni, momče, do vatre i odmori se, jer ćeš noćas opet morati s nama, iako ne tako daleko.«
Oliver plašljivo i bez riječi u čudu pogleda Sikesa, privuče neku klupicu vatri i podnimi glavu koja mu je bučala, jedva znajući gdje se nalazi i što se oko njega zbiva.
»Evo«, reče Toby pošto je mladi Židov stavio na stol nešto jela i jednu bocu. »Za uspjeh naše ekspedicije!« Ustane da napije zdravicu, smjesti praznu lulu pažljivo u kut, primakne se stolu, napuni čaše alkoholom i do dna je iskapi. Isto učini i Sikes.
»Neka i dječak gucne«, reče Toby nalijevajući vinsku čašu. »Ispij, nevinašce!«
»Ja zbilja...« zamuckivao je Oliver gledajući žalostivim pogledom u čovjeka, »zbilja... ja... «
»Ispij!« pod viknu Toby. »Zar misliš da ne znam šta ti treba? Bille, reci mu da to popije!«
»Neka se samo požuri«, odvrati Sikes lupkajući rukom o džep. »Neka me spale na lomači ako mi taj ne zadaje više muke nego čitava regimenta Prefriganaca! Iskapi to, vraže mali, iskapi do dna!«
Oliver se toliko preplašio tih prijetnji da je istrusio čašu, našto se smjesta počeo nemilice tresti od ljutoga kašlja, a na ushit Crackita i Barneyja. I sam mrzovoljasti Sikes morade se nasmjehnuti.
Poslije toga, i pošto se Sikes do sita najeo (Oliver nije mogao ništa okusiti do korice kruha koju su mu silom ugurali u usta), oba se čovjeka zavališe u stolice da malo prodrijemaju. Oliver je ostao na klupici kraj vatre, a Barney se zaogrnuo gunjem te prilegao pored same rešetke kamina.
Neko su vrijeme spavali ili se činilo da spavaju; Barney se meškoljio, a jednom je ili dvaput ustao da baci ugljena na vatru. Oliver padne u dubok drijem; sanjao je kako luta sam po tmurnim malim ulicama, kako tumara po mračnim grobljima ili se provlači kroz puste krajeve, po kojima su prethodnog dana prolazili, kad ga probudi Toby Crackit navijestivši mu da je pola iza ponoći.
U hipu bila su i ona druga dvojica na nogama i svi se uzmu žurno spremati za put. Sikes i njegov ortak umotali vratove i brade u tamne šalove i navukli široke ogrtače, dok je Barney otvorio ormar, vadio neke predmete i trpao ih hitro u njihove džepove.
»Pištolje daj meni, Barney«, reče Toby Crackit.
»Evo ih!« odvrati Barney vadeći dva pištolja. »Sam si ih nabio.«
»U redu!« odvrati mu Toby razmještajući ih po džepovima. »A svrdla?«
»Kod mene!« odgovori Sikes.
»Obrazine, zavore, bušilice, lampice — niste ništa zaboravili?« pitao je Toby pričvršćujući malu ćuskiju za omču ispod postave kaputa.
»Sve u redu!« odvrati mu ortak. »Barney, donesi nam toljage. Vrijeme je da krenemo!«
Rekavši to uzme od Barneya kijaču, i pošto je drugu dao Tobyju, poče sam da zakapča Oliveru pelerinu.
»A sad — naprijed!« reče Sikes ispruživši ruku.
Oliver, sav omamljen naporom, lošim zrakom i alkoholom što ga je nasilu popio, nesvjesno posluša i prepusti svoju ruku Sikesovoj ispruženoj šaki.
»Toby, primi ga za drugu ruku«, reče Sikes. »Barney, pogledaj je li vani sve sigurno.«
Čovjek pođe do vrata i reče da je napolju sve tiho. Držeći Olivera između sebe, dva provalnika izađu. Pošto je povukao sve zasune, Barney legne i skutri se kao maločas te ubrzo opet usne čvrstim snom.
Vani je vladala neprobojna tama. Magla se još više zgusnula pa je uzduh, iako nije padala kiša, bio tako vlažan da su se Oliveru, tek što su izašli iz kuće, obrve ukrutile od inja koje je posvuda lebdjelo u zraku. Prijeđu preko mosta te uzmu hodati prema svjetlima što ih je Oliver već prije bio vidio. Udaljenost nije bila velika, i kako su grabili brzim koracima uskoro stignu u Chertsey.
»Ravno kroz grad«, prošapne Sikes. »Noćas nam se nitko neće ispriječiti na putu!«
Toby pristane; i oni projure glavnom ulicom, koja je u to kasno doba bila sasvim pusta. Ovdje-ondje zatitrala bi prigušena svijetlost koja je dopirala iz prozora spavaćih soba, a pogdjekad bi mukli lavež pasa narušavao noćnu tišinu. Na ulicama nije bilo ni žive duše. Izađoše iz grada kad je s crkvenog tornja otkucalo dva sata.
Pospješivši korak, zakrenu ulijevo i udare drugom cestom. Prevalivši otprilike četvrt milje, zastanu pred samotnom kućom okruženom zidom. Toby Crackit zastane samo da malko predahne, a onda se u tren oka uspuže na zid.
»Sad je red na dječaka!« reče Toby. »Ti ga uzdigni, a ja ću ga pridržati.«
Prije nego što je Oliver dospio da pogleda oko sebe, Sikes ga je dohvatio ispod pazuha i poslije dvije-tri sekunde već je s Tobyjem ležao u travi onkraj zida. Odmah za njima spusti se i Sikes, i oni se oprezno uzmu šuljati prema kući.
I tek je sada Oliver, gotovo lud od straha i groze, prvi put shvatio da je provala, razbojstvo, a možda i umorstvo cilj toga pothvata. Počeo je da krši ruke i prigušeno krikne od užasa. Pred očima mu se zamagli, probije ga hladan znoj, noge mu klecnuše, i on se sruši na koljena.
»Ustaj!« psikne Sikes dršćući od jarosti i vadeći pištolj iz džepa, »ustaj, ili ću ti mozak prosuti po ledini!«
»Oh, ako boga znate, pustite me da odem!« krikne Oliver, »pustite me da bježim u polje i da tamo umrem! Neću se nikada približiti Londonu, nikad, nikad! Oh, zaklinjem vas, smilujte mi se i nemojte me natjerati da kradem! Tako vam svih anđela na nebu, imajte milosti!«
Čovjek koga je dječak zaklinjao tim riječima izusti strašnu kletvu, zapne obarač na pištolju, ali mu ga Toby izbije iz ruke i odvuče dječaka do kuće začepivši mu usta.
»Šuti!« zaprijeti mu čovjek prigušenim glasom. »Ne možeš sad tako! Ako samo pisneš, ja ću ti jednim udarcem smrskati glavu; pritom nema buke, a i smrt će ti biti ljepša. Hajde, Bille, skidaj kapke s prozora. Jamčim ti da je sad već ukroćen. Vidio sam već i starije od njega, kako se u prvi mah boje, osobito noću i kad je hladno!«
Sasuvši na Fagina sva prokletstva i neba i zemlje što mu je poslao Olivera za takav pothvat, Sikes je snažno ali gotovo nečujno prionuo na ćuskiju, i poslije nekog vremena prozorski se kapak uz Tobyjevu pomoć rastvori širom.
Bio je to prozorčić kuhinjske praonice ili male pivnice, oko pet stopa iznad zemlje, iza kuće i na dnu hodnika. Otvor je bio tako majušan da stanari po svoj prilici nisu smatrali potrebnim da stave rešetke. Ipak je bio dovoljno velik da dječak Oliverova rasta uđe kroza nj. Tek što se Sikes prihvatio posla, već je kračun popustio, pa i kapak, i prozorčić se razjapio.
»A sada slušaj, šeprtljo«, zasikće Sikes vadeći iz džepa malu zastrtu svjetiljku-sljepicu i usmjeravajući mlaz svjetlosti Oliveru ravno u lice; »ja ću ti sad pomoći da se provučeš. Uzmi ovu svjetiljku pa se popni stepenicama koje su ravno pred tobom. Zatim ćeš proći malim predsobljem do kućnih vrata, povući zasunke i pustiti nas unutra!«
»Na vrhu ima jedan zasun koji nećeš moći da dosegneš«, umiješa se Toby, »i zato privuci jednu od stolica iz predsoblja. Tri su, tri, Bille, s povelikim modrim jednorogom i zlatnim roguljama, grbom stare gospođe!«
»Zaveži kad ti kažem!« odvrati Sikes prijetećim pogledom. »Jesu li vrata one izbe otvorena?«
»Širom«, odgovori Toby pošto je zavirio da bi se osvjedočio. »Oni navlaš povuku kuku da vrata budu odškrinuta, kako bi se pas, koji u toj izbi ima svoj ležaj, mogao prošetati kad mu se ne spava. Ha, ha, ha! Što li ga je Barney večeras fino domamio!«
Premda je Crackit govorio jedva čujnim šapatom i smijući se bezglasno, Sikes se okomi na njega da šuti i da se prihvati posla. Toby posluša te najprije izvadi fenjer i stavi ga na zemlju, zatim čvrsto stane ispod prozora s glavom uza zid i s rukama oduprtim o koljena, tako da mu leđa dođu kao stepenik. Čim se tako pogrbio, Sikes zajaši na njega te uzme Olivera gurati kroz prozor, i to najprije noge, držeći ga svejednako za ovratnik, tako da ga je sretno spustio u kuću.
»Uzmi ovaj fenjer«, reče Sikes provirivši u izbu. »Vidiš li pred sobom stepenice?«
Oliver, obamro od straha, izlane: »vidim«, a Sikes, uperivši pištolj u kapiju, opomene ga kratko neka se čuva, jer će ga neprestano držati na nišanu i na mjestu ubiti bude li samo malo oklijevao.
»Za minutu bit će sve svršeno«, šaptao je Sikes istim glasom. »Čim te ispustim, ti odmah na posao. Pst! Čuješ li?«
»Šta je to?« prošapne Crackit.
»Nije ništa«, odgovori Sikes ispustivši Olivera, »A sad — naprijed!«
U onih nekoliko trenutaka što mu je preostalo da se pribere, dječak je čvrsto odlučio da će pokušati, makar i glavom platio, da pojuri uza stepenice predsoblja i da probudi ukućane. Prožet tom mišlju Oliver se oprezno pokrenu.
»Natrag!« poviče odjednom Sikes u sav glas. »Natrag!«
Preplašen snažnim povikom koji je odjeknuo u grobnoj tišini, Oliver ispusti svjetiljku ne znajući da li da potrči naprijed ili da udari u bijeg.
Još jedan povik, i sinu svjetlost: pred Oliverovim očima zatitra nejasna slika dvojice napol obučenih i prestravljenih ljudi — bljesak — prasak — kovitlac dima — trijes i štropot — ni sam nije znao gdje — i on zatetura.
Sikes je načas bio iščezao; no sad se opet pojavio, i već ga je držao za ovratnik prije nego što se dim rasplinuo. Ispalio je pištolj na onu dvojicu ljudi, koji su već uzmicali, i podigao dječaka.
»Drži se čvrsto!« dovikne mu Sikes vukući ga kroz prozor. »Ej, ti, daj mi rubac! Ranili su ga! Brže, brže! Prokletstvo, kako krvari!«
Onda se oču jaka zvonjava pomiješana s pucnjavom i povicima ljudi. Oliver osjeti kako ga netko nosi brzim korakom i po neravnu tlu; a zatim su se glasovi gubili u daljini, i leden osjećaj smrti obuze dječakovo srce. Ništa više nije vidio ni čuo.

XXIII. POGLAVLJE
SADRŽI SUŠTINU ZANIMLJIVOG RAZGOVORA IZMEĐU GOSPODINA BUMBLEA I JEDNE DAME, A POKAZUJE U ISTI MAH KAKO I OPĆINSKI PISAR U NEKIM STVARIMA MOŽE BITI VRLO OSJEĆAJAN.
Večer je bila jezivo hladna. Na zemlji se površina snijega smrznula u ledenu koru, tako da je oštri vjetar što je vani hujao mogao da zahvati samo snježne zasipe po pokrajnjim stazama i zakucima te je, bacajući snijeg na sve strane, bijesno vitlao svoj plijen u vijavicu snijega i sumaglice. Ta je turobna, mračna i studena noć bila kao poručena za site imućnike da posjedaju oko toplog ognjišta i da zahvaljuju bogu što imaju svoj dom — i za izgladnjele, beskućne bijednike da polijegaju i da zauvijek usnu. Po takvu nevremenu mnogi od glada obnemogli i od ljudi odbačeni stradalnici po našim napuštenim ulicama sklapaju svoje umorne oči, i ma kakvi bili njihovi grijesi i zločinstva, teško je zamisliti da će se probuditi na svijetu čemernijem od ovoga.
Takvo je, eto, vrijeme bilo kad se gospođa Corney, upraviteljica uboškog doma s kojim smo naše čitatelje već upoznali kao s mjestom gdje se rodio Oliver Twist, smjestila u svojoj sobici pored vesele vatre ognjišta promatrajući s velikim zadovoljstvom okrugli stolić s primjerenim majušnim poslužavnikom što je pokriven svim potrepštinama za omiljelo serviranje čaja, u čemu stare otmjene dame najviše uživaju. Gospođa se Corney uistinu spremala da sebi priredi užitak šalice čaja: i kad je svrnula pogled od stola do kamina, gdje je najmalešniji od svih majušnih kotlića majušnim glasom pjevuckao majušnu pjesmicu, njeno se duševno raspoloženje još više razblaži. Razblažilo se toliko da se gospođa Corney doista nasmiješila!
»Zbilja, svima je nama dano toliko toga zbog čega treba da smo zahvalni Gospodu«, reći će ona nalaktivši se na stol i promatrajući zamišljenim pogledom vatru, »toliko toga, ako smo samo svjesni toga!«
Gospođa Corney žalosno zakima glavom kao da žali duševnu obnevidjelost onih ubogara koji toga nisu svjesni i, zarinuvši srebrnu žličicu (privatno vlasništvo!) u najdublju nutrinu čajne limenke od dvije unce, proslijedi da sprema svoj čaj.
Kako li i najsitnija stvarčica može da naruši spokojnost naše prevrtljive ćudi! Budući da je crni čajnik tako majušan i ražom pun, prekipio je dok se gospođa Corney upuštala u moralna razmatranja, te ju je vrela voda malko oparila po ruci.
»Prokleti kotlić!« usklikne plemenita gospa stavivši ga hitro na metalnu ploču kamina, »tako je malen da u nj stane samo nekoliko šalica! Kome to može da koristi osim« — i tu gospođa Corney malo zašuti — »osim kakvu jadnom usamljenom biću poput mene, oh, bože, bože!«
Izustivši te riječi, opet sjedne, ponovo se nalakti o stol i uzme razmišljati o krutoj sudbini koja ju je osudila na samoću. Čajnik i ta osamljena šalica na stolu probudili su u njoj uspomenu na gospodina Corneyja (koji je prije dvadeset i pet godina blago preminuo), i ona se predade tuzi.
»Nikad više neću naći takvoga«, tužila se gospođa Corney, »nikad više — nalik na nj!«
Neizvjesno je da li se ta primjedba odnosila na muža ili na čajnik. No bit će da je mislila na čajnik, jer dok je govorila pogledavala je u nj i zatim ga primila u ruke. Upravo je okusila prvu šalicu kadli se trgne čuvši tiho kucanje na vrata.
»Oh, ulazi, ulazi!« naljuti se gospođa Corney. »Bit će da opet jedna od onih starica umire; uvijek one umiru kad ja sjedam za stol. Nemojte tu da stojite i da mi hladite sobu! No, što se opet dogodilo?«
»Ništa, nije ništa, gospođo«, odvrati muški glas.
»Oh, bože«, usklikne gospođa mnogo slađim glasom, »da to nije gospodin Bumble?«
»Na službu, gospo«, odvrati gospodin Bumble, koji se bio zadržao vani da očisti obuću i strese snijeg s kaputa, i sada se pojavio s trorogim šeširom u jednoj i s nekakvim svežnjem u drugoj ruci. »Da zatvorim vrata, gospo?«
Dama je sramežljivo oklijevala s odgovorom, da se ne bi pomislilo na nešto nedolično, bude li s gospodinom Bumbleom razgovarala kraj zatvorenih vrata. Gospodin Bumble pak iskoristi njeno oklijevanje (a konačno je i njemu bilo zima) i zatvori vrata i bez njena dopuštenja.
»Vrijeme je vrlo ružno, gospodine Bumble«, nato će gospođa Corney.
»Uistinu ružno«, otpovrnu općinski pisar. »Protuopćinsko vrijeme, da tako kažem. Porazdijelili smo, gospođo Corney, porazdijelili smo ništa manje nego dvadeset hljebova po dvije kile i jedan i po komad sira, i to baš danas popodne, pa ipak naši ubogari nisu zadovoljni.«
»Razumije se. A kad su oni bili zadovoljni, gospodine Bumble?« nato će ona posrknuvši malo čaja.
»Da, zaista, kad su oni bili zadovoljni?« odvrati gospodin Bumble. »Ima vam, na primjer, čovjek koji s obzirom na ženu i brojnu porodicu dobiva kruh od dvije kile i pola kile sira, i to dobre vage. A je li zahvalan, gospo, zahvalan, pitam vas? Nipošto! Nego bi htio i malo ugljena, pa samo i toliko što stane u džepnu maramicu, veli on! Ugljena! — Ta šta će njemu ugljen? — Da ispeče sir pa da dođe opet po ugljen. Eto, tako vam rade ti ljudi, gospo! Dajte im danas pregaču punu ugljena, eto ih prekosutra opet da traže još. Takvi su to drznici!«
Dama se potpuno suglasi da su to drznici, a općinski pisar nastavi:
»Ne mogu nikako da shvatim, gospo, dokle će oni dotjerati. Prekjučer je neki čovjek — vi ste, gospo, bili udata žena pa vam mogu to ispričati — neki čovjek koji je imao samo krpu na — leđima (gospođa Corney obori pogled u pod) došao pred upraviteljevu kuću upravo u času kad su mu gosti dolazili na ručak, i rekao da mu treba pomoći. Kako nije htio da ode, a društvo se, dabome, sablažnjavalo, naš mu upravitelj pošalje pola kile krumpira i pola litre zobene kaše. 'Oh, moj bože', reče nezahvalni nitkov, 'šta će meni to? To je isto kao da ste mi dali naočari!' — 'Pa dobro', veli naš upravitelj uzevši opet što mu je dao, 'ovdje ne možeš ništa drugo dobiti'. — 'Onda ću umrijeti na cesti!' veli skitnica. — 'Oh, ne, nećeš!' veli naš upravitelj njemu.«
»Ha, ha! — To je izvrsno! To je bilo baš nalik na gospodina Granneta, zar ne?« ubaci gospođa. »A dalje, gospodine Bumble?«
»Pa, znate, gospo«, odgovori gospodin Bumble, »on vam je otišao i zbilja je umro na cesti. Eto, kako su ti ljudi tvrdoglavi!«
»To nadmašuje sve što mogu i zamisliti«, reče gospođa Corney s dubokim uvjerenjem. »No zar ne mislite i vi, gospodine Bumble, da je dijeljenje milostinje siromasima koji ne obitavaju u uboškom domu samo po sebi loše? Vi ste čovjek od iskustva i to sigurno znate. No, recite mi!«
»Gospođo Corney«, smješkao se općinski pisar kao što se smješkaju ljudi koji mogu dati neko bolje i ispravnije obavještenje, »dijeljenje milostinje siromasima koji ne stanuju u uboškom domu, pravilno provedeno, gospo, to je spas općine! Načelo dijeljenja milostinje siromasima koji ne obitavaju u uboškom domu sastoji se u tome da se siromasima udijeli baš ono što im nije potrebno, pa im dojadi i dodija i više ne navraćaju!«
»Bože!« začudi se gospođa Corney. »No, to je zaista sjajno!«
»Da. Među nama, gospo«, uzvrati gospodin Bumble, »to je naše vrhovno načelo, i zato ćete, ako pročitate ma koju zgodu koja dospije u one buntovničke novine, uvijek opaziti da se porodicama gdje ima bolesnika udjeljuje potpora u obliku tvrda sira. To se sada, gospo, udomaćilo kao pravilo. No dakako«, nastavi općinski pisar sagnuvši se da razveže svoj svežnjić, »to je uredovna tajna, gospo, o kojoj mogu da govore, da se tako izrazim, samo općinski službenici kao što smo mi. Ovo je, gospo, porto, što ga je upravni odbor odredio za bolnicu — pravi pravcati porto; danas poslije podne izvadili smo ga iz sanduka, čist kao kaplja rose i bez ikakva taloga!«
Pošto je uzdigao prvu bocu prema svjetlosti i pretresao je da ispita njenu vrsnoću, gospodin Bumble postavi obje boce na komodu, složi džepni rubac u koji su bile umotane, pažljivo ga stavi u džep i dohvati šešir kao da će poći.
»Bit će vam vrlo hladno na povratku, gospodine Bumble«, napomene dama.
»Vani puše tako jak vjetar«, odvrati gospodin Bumble i uzdigne ovratnik na kaputu, »da te sve štipa za uši.«
Gospođa Corney podiže oči sa čajnika i pogleda u općinskog pisara koji je zakoračio prema vratima. A kada se on nakašljao da zausti svoje 'laku noć', ona ga stidljivo upita ne bi li — ne bi li popio šalicu čaja?
Gospodin Bumble zavrne ovratnik, stavi šešir i štap na jednu stolicu, a drugu u tren oka privuče stolu. Sjedajući polagano, pogledavao je u gospođu. Ona je piljila u čajnik. Gospodin se Bumble ponovo nakašlja i jedva primjetno nasmiješi.
Gospođa Corney ustane da donese još jednu šalicu i tanjurić iz ormara za posuđe. Kad je opet sjela, oči joj se ponovo sukobiše s pogledom uljudnoga općinskog pisara, i ona se zarumeni i prihvati se posla da mu priredi čaj. I opet se gospodin Bumble nakašlja, ali sada jače nego što se dotad nakašljavao.
»Sladak čaj?« upita dama dohvativši šećernicu. »Da, vrlo sladak«, odvrati općinski pisar. Izgovarajući te riječi upirao je oči u gospođu Corney, te ako je ikad postojao neki općinski pisar koji prevrće očima i pali njima kao živom vatrom, eh, onda je u tom trenutku gospodin Bumble bio takav općinski pisar!
Čaj je bio skuhan i poslužen a da nitko nije ni zaustio. Pošto je gospodin Bumble rasprostro džepni rupčić po koljenima da se mrvicama ne bi ogriješio o ljepotu svojih kratkih hlača, prihvati se jela i pića; prekidao je ovda-onda to zadovoljstvo dubokim uzdasima, što međutim nije nimalo naudilo njegovu teku, već se, naprotiv, činilo da još jača njegovu naklonost prema čaju i prženom kruhu s maslacem.
»Kako vidim, gospo, imate mačku«, reći će gospodin Bumble zagledavši se u mačku koja se pred kaminom grijala u krugu svoje porodice, »i gle, što ja to vidim, i mačiće!«
»Oh, ja ih toliko volim da to ne možete ni zamisliti gospodine Bumble«, odgovori gospođa. »Tako su sretne, nestašne i vesele da su mi prave drugarice!«
»Veoma dražesne životinje, gospo«, odobravao je gospodin Bumble, »i tako pitome«.
»Oh, to zaista jesu«, oduševljeno će ona, »i tako privržene domaćem ognjištu da je prava milina, vjerujte mi!«
»Gospođo Corney«, odmjereno će gospodin Bumble lupkajući žlicom o stol, »hoću samo to da kažem, gospo, da sve životinje koje žive s vama a ne vole svoj dom moraju biti tvrdoglave i glupe životinje!«
»Ali, gospodine Bumble!« libila se gospođa Corney.
»Nema tu šta da se krije, gospo«, nastavi gospodin Bumble zamahujući čajnom žlicom veoma dostojanstveno, pa su se njegove riječi doimale još svečanije, »ja bih ih ovim svojim rukama mogao udaviti!«
»Onda ste vi okrutan čovjek«, živahno će gospođa pružajući ruku za zdjelicom općinskog pisara, »da, okrutan i bezdušan čovjek!«
»Bezdušan, gospo, bezdušan?« klikne gospodin Bumble i okani se svoga čaja ne kazujući više ni riječi. Stisnuo je mali prst gospođe Corney kad mu je primila šalicu iz ruke, a zatim se dlanom dva put pljesne po prsluku ukrašenu čipkama, uzdahne iz dubine duše i odmakne stolac malo dalje od vatre.
Bio je to okrugao stol, a kako su gospođa Corney i gospodin Bumble sjedili jedno drugom sučelice i prilično blizu te bili oboje okrenuti prema vatri, lako je razabrati da je gospodin Bumble, odmičući od vatre, a svejednako još za stolom, povećao udaljenost između sebe i gospođe Corney, čemu će se zacijelo svaki nepristrani čitatelj diviti, smatrajući to velikim heroizmom gospodina Bumblea. Ta valja uzeti u obzir gluho doba noći i povoljnu priliku da bismo ocijenili veličinu napasti koja je salijetala gospodina Bumblea. Prijetila je opasnost da lane kakvu nježnu riječ koja sama po sebi, doduše, ništa ne znači i pristaje kakvu lakoumnom vjetrogonji, ali nije nikako u skladu s dostojanstvom i čašću suca, narodnog zastupnika, ministra, gradskog načelnika i drugih nekih ličnosti našega javnog života, a pogotovu nije u skladu sa čašću i dostojanstvom općinskoga pisara koji mora (a to se dobro zna) prednjačiti svima strogošću i nepopustljivošću.
Ali ma kakve bile namjere gospodina Bumblea (a nema sumnje da su bile najbolje) — stol je — kako smo već dvaput napomenuli, bio nesrećom okrugao, pa je gospodin Bumble, pomičući svoj stolac, malo pomalo počeo smanjivati udaljenost između sebe i svoje dame, i sve tako putujući u krugu na drugu stranu, privukao svoj stolac tik do njezina sjedišta ili bi se, štaviše, moglo reći da su se stolice dodirivale; nato je gospodin Bumble prekinuo svoje putovanje.
Da je, dakle, dama pomakla svoju stolicu nadesno, bila bi se opržila na vatri kamina, a da je uzmakla nalijevo, pala bi, bez svake sumnje, gospodinu Bumbleu u naručje, i zato je (po prirodi vrlo suzdržljiva i dobro uočivši posljedice svoga držanja) ostala na mjestu i ponudila gospodinu Bumbleu još jednu šalicu čaja.
»Bezdušan, gospođo Corney?« nato će gospodin Bumble miješajući čaj, »jeste li vi bezdušni, gospođo Corney?«
»Bože!« usklikne dama, »kakva li čudna pitanja iz usta neoženjena čovjeka! Zašto biste htjeli to da znate?«
Na to općinski pisar iskapi šalicu, proguta posljednji komadić pržena kruha s maslacem, strese mrvice s koljena, otare usnice i oprezno poljubi damu.
»Gospodine Bumble!« usklikne suzdržljiva upraviteljica prigušeno, jer se toliko prestrašila da je izgubila glas, »gospodine Bumble, ja ću vrisnuti!«. Gospodin Bumble ne reče ništa, nego odmjerenom i dostojanstvenom gestom obujmi gospu oko pasa.
Kako je dama izjavila da će vrisnuti, ona bi poslije ove druge preuzetnosti sigurno i vrisnula, ali je takav napor postao izlišnim: netko je u tom trenutku naglo pokucao na vrata pa je gospodin Bumble mahom otprhnuo do onih dviju boca vina i stao neobično snažno i uvjerljivo brisati i otpuhivati s njih prašinu, dok je dama oštrim glasom upitala tko to kuca. Kao čudesan primjer iz eksperimentalne fiziologije vrijedno je spomenuti kako snažno iznenađenje može da poništi djelovanje straha, jer je njen glas opet poprimio svu službenu jetkost i oštrinu.
»Ako dopustite, gospo«, reče škorava i neobično ružna starica-ubogarka promolivši glavu kroz vrata, »stara Sally samo što nije umrla.«
»No, a šta se to mene tiče?« obrecne se gospođa Corney, »ja joj ne mogu produljiti život, je li tako?«
»Ne, ne, gospo«, odvrati joj starica, »to nitko ne može, jer njoj više nema pomoći. Vidjela sam ja već mnogo ljudi kako umiru, i dojenčad i snažne ljude, i ja vrlo dobro znam kada je smrt nadomak bolesničkoga loga. Ali nju muči savjest i kad god je pri svijesti — a to je rijetko, jer se već dugo bori sa smrću — ona veli da mora nešto priznati i hoće s vama da govori. Neće moći s mirom da umre dok vi ne dođete, gospo.«
Kad je to čula, dična gospođa Corney procijedi kroza zube nekoliko pogrdnih riječi o staricama koje neće ni da umru a da pritom ne zagnjave svoje pretpostavljene; dobro se umota u šal koji joj se našao pri ruci, zamoli gospodina Bumblea sa dvije-tri riječi da pričeka dok se ona ne vrati, jer mora da prigleda i, naredivši glasnici neka požuri i neka toliko ne ševrda šepesajući stepenicama, izađe za njom iz sobe. Bila je tako ogorčena da je cijelim putem rogoborila.
Vladanje gospodina Bumblea pošto je ostao sam, gotovo se i ne da protumačiti. On otvori ormar za posuđe, uzme brojati čajne žlice, rukom odvagne težinu mašica za šećer, pomno razgleda srebrni vrčić za mlijeko da se uvjeri da li je od pravog srebra. A kad je udovoljio svojoj radoznalosti, nabije trorogi šešir naopako na glavu te vrlo dostojanstveno obigra ravno četiri puta oko stola. Završivši ovu zaista neobičnu predstavu, opet skine svoj trorogi šešir, zavali se u stolicu, leđima okrenut vatri, te se činilo da u mislima zapisuje inventar sobe.

XXIV. POGLAVLJE
KRATKO JE I NE PRIČA O BOGZNA ČEMU, ALI SE MOŽE SMATRATI VAŽNIM ZA DALJI TOK OVE PRIPOVIJESTI.
Starica koja je narušila tišinu upraviteljičine sobe bila je dostojna glasnica smrti. Godine su joj pogrbile tijelo, noge i ruke tresle joj se od slabosti, lice joj bilo iskrivljeno od zlobna cerekanja, a usta sve kao da nešto žvaču, te je ona više sličila nakaznu crtežu sumanuta crtača nego biću što ga je stvorila Priroda.
Oh, kako su rijetka ona lica majke Prirode, koja nas mogu razdragati svojom milinom! Zemaljske brige i nevolje, jadi i gladovanje iznakazit će im vanjštinu kao što će izmijeniti i srca, te samo kad se stišaju i zauvijek rasplinu strasti, mogu se raspršiti i tmurni oblaci i ponovo sinuti nebeska vedrina. Poznato je da lica mrtvaca unatoč svojoj ledenoj ukočenosti poprimaju opet davno zaboravljene crte usnula djeteta te onda podsjećaju na lica iz mladih dana, opet su tako mirna i smirena da oni koji su ih poznavali za njihova sretnog djetinjstva pokleknu pored lijesa u strahopoštovanju i kao da gledaju anđele što na zemlji usnuše i sad počivaju.
Starica je teturala hodnicima i spoticala se uza stepenice mrmljajući nerazumljive odgovore na sva karanja svoje pratilice; najposlije morade zastati da predahne i pruži svjetiljku upraviteljici; okrene se od nje da joj se poslije opet priključi ako joj bude dopušteno, dok je žustra nadstojnica ušla u sobu gdje je ležala samrtnica.
Bila je to pusta potkrovnica, a u pozadini je gorjela nekakva slaba svjetiljka. Kraj postelje bdjela je još neka druga žena, a pomoćnik općinskog ljekarnika stajao je kraj kamina izrezujući čačkalicu od badrljice guščjeg pera.
»Noćas je hladno, gospođo Corney«, reče mladi gospodin kada je upraviteljica ušla.
»Da, zaista je vrlo hladno, gospodine«, odvrati ona što je mogla uljudnije te malo poklecne u znak poklona.
»Trebalo bi da svoje dobavljače prisilite da vas opskrbe boljim ugljenom«, reče ljekarnikov zamjenik razbijajući zarđalim žaračem komadinu ugljena u kaminu, »jer se ovim nećete ogrijati kad zahladi kao noćas.« »To je stvar upravnog odbora, gospodine«, odgovori upraviteljica, »ali bi zbilja trebalo da se brinu barem za to da nam bude toplo, jer naša služba nije baš laka.«
Uto bolesnica zastenje, pa se na ovom mjestu prekinuo razgovor.
»Oho!« nato će mladić okrenuvši se postelji kao da je zaboravio na bolesnicu, »s njom je svršeno, gospođo Corney. Bilo bi pravo čudo da poživi još koji sat«, nastavi ljekarnikov zamjenik posvećujući svu pažnju šiljku svoje čačkalice. »Organizam se sasvim iscrpio. Je li zadrijemala, stara?«
Starica koja je bdjela kraj bolesnice naže se nad krevet da se o tome uvjeri, i potvrđujući kimnu glavom.
»Onda se, možda, više neće ni probuditi ukoliko ne budete galamili«, nato će mladić. »Stavite svjetiljku na pod. Tu joj neće smetati.«
Čuvarka posluša značajno mašući glavom, kao da im želi natuknuti da žena neće tako lako umrijeti; zatim sjedne kraj druge bolničarke koja se uto vratila. Upraviteljica se, s izrazom nestrpljivosti u licu, umota u svoj šal i sjede do nogu bolesnice.
Pošto je izrezao svoju čačkalicu, ljekarnikov se pomoćnik raskrečenih nogu postavio pred samo ognjište pa je kroz desetak minuta nastojao da se ljudski ogrije, a kad mu je to očito dosadilo, zaželi gospođi Corney da se što prije riješi svoje neugodne dužnosti te se na prstima odšulja iz sobe.
Pošto su tako šutke prosjedile nekoliko minuta, obje se starice dignu, čučnu pred kamin i ispruže usahle ruke da ih malo ogriju nad vatrom. Plamen im je sablasno osvjetljavao lica pa se njihova rugoba još strašnije isticala kad su u tom položaju počele potiho razgovarati.
»Je li još što kazala dok mene nije bilo, draga Anny?« upita starica.
»Nije ni pisnula«, odvrati druga. »Malo se grčila i trzala ramenima, ali sam je ja držala za ruke pa se ubrzo primirila. Bila je tako slaba da mi nije bilo teško da je svladam. Premda sam stara i živim u uboškom domu, još nisam tako slaba!«
»Je li popila vruće vino što joj je doktor propisat?« upita prva starica.
»Pokušala sam da joj ga uspem u usta«, odgovori druga, »ali je ona stiskala zube i tako grčevito stiskala bocu da mi je jedva uspjelo da joj je istrgnem iz ruku. I zato sam je ja ispila; i baš mi je prijalo.«
Ogledavajući se oprezno, kako bi se osvjedočile da ih nitko ne gleda, dvije vještice čučnu još bliže vatri da se po miloj volji smiju.
»Ja se još dobro sjećam vremena«, reče prva, »kad je ona to isto činila i poslije zbijala kojekakve šale na račun toga.«
»Šale, dabome«, odvrati druga, »jer je u nje bilo baš veselo srce. Ona ti je svu silu lijepih pokojnica stavila na odar, tako finih i lijepih kao da su od voska. Jest, dabome, ovim svojim staračkim očima ja sam ih sama gledala i ovim ih rukama dodirivala, jer sam joj ponekad pomagala!«
Pružajući svoje drhtave prste, starica ih — u tim riječima — voljko ispruži nad vatrom i, pipkajući po džepovima, izvuče staru, izblijedjelu burmuticu, izvadi čupak-dva duhana, stavi nešto malo na ispruženi dlan svoje drugarice, a nešto zadrži za sebe. I dok su šmrkale burmut, nadglednica koja je bila na muci čekajući da se žena na umoru prene iz svoga mrtvila, pridruži se staricama kod kamina pa ih osornim glasom upita dokle će da čeka.
»Nećete više dugo«, odvrati joj starica gledajući gospođi Corney pravo u lice. »Nitko od nas ne čeka dugo na smrt. Strpite se, samo se strpite, brza će ona doći po sve nas!«
»Zaveži jezik, blesava babetino;« obrecnu se nastojnica, »a ti, Marto, reci mi, je li ona i prije tako ležala bez svijesti?«
»Počesto«, odgovori prva žena.
»Ali joj je to posljednji put«, nadoveže ona druga, »to jest, samo će se još jednom probuditi, i to ne na dugo.«
»Na dugo ili na kratko«, odbrusi zagrižljivo nadglednica, »mene više neće naći pokraj sebe, a vas dvije uzmite se u pamet da mi opet budzašto ne dodijavate. Nije mi dužnost da pribivam umiranju svake starice u ovoj ubožnici niti hoću da to činim. Upamtite to, vještice matore! Ako me opet nasamarite, prisjest će vam takve šale, vjerujte mi!«
I požuri se prema vratima, no uto obje starice, okrenute postelji, kriknuše. Gospođa se Corney okrene: bolesnica se bila uspravila pružajući ruke prema njima.
»Šta je to?« javi se bolesnica potmulim glasom.
»Tiho, tiho!« reče jedna od dviju žena pa se nagne k njoj, »lezi, samo ti lezi!«
»Živa neću više leći!« izusti žena trzajući se. »Hoću da sve kažem! Dođite ovamo — bliže, da vam šapnem na uho.«
Grčevito uhvati nadglednicu za rame i, prisilivši je da sjedne na stolicu uz postelju, već je zaustila da nešto kaže, kadli primijeti one dvije starice koje su se radoznalo nagnule naprijed da čuju šta će reći.
»Neka izađu!« reče žena dremovno, »brzo, samo brzo!«
Obje starice u jedan glas udariše u plačljive jadikovke kako samrtnica već bulazni, jer ne prepoznaje više svojih najboljih prijateljica. Ne htjedoše je nikako ostaviti samu, no nastojnica ih izgura iz odaje i vrati se do ležaja. Pošto su bile najurene, obje starice udare u druge žice pa kroz ključanicu stanu vikati da je stara Sally pijana, što zaista i nije bilo sasvim isključeno, jer osim male doze opijuma što joj je ljekarnik propisao, na nju je konačno djelovala borovica pomiješana s vodom kojom su je, po svome nalaženju i dobrotom svoga srca, dične starice bile napojile.
»A sad me saslušajte«, reče samrtnica glasno kao da se mučila da krajnjim naporom raspiri posljednju iskricu svoje snage i volje. »U ovoj istoj sobi — baš u ovoj postelji — ja sam jednom njegovala lijepu mladu ženu koju su dopremili u ubožnicu, a kojoj su noge bile od hoda izranjene, okrvavljene i prašinom pokrivene. Ona je rodila dijete i — umrla. Pustite me da se sjetim — koje je to godine bilo?«
»Svejedno koje godine!« nestrpljivo će nastojnica. »Pa šta je bilo s njom?«
»Da, da«, promrmlja samrtnica i opet zapadne u zanos, »pitate šta je bilo s njom? Što je s njom bilo — to znam ja!« vrisne žena, uspravi se, a lice joj se zarumeni. »Ja sam je okrala, da, to sam učinila! Još se nije bila ni ohladila kad sam joj ovo uzela!« reče izbečivši oči. »Ovo!« ponovi ona stavljajući ruku na usta nastojnice. »Jedino što je imala. Bila joj je potrebna odjeća da se zaštiti od studeni, i hrana da ne umre od gladi, no ona je ovo čuvala na grudima. A ja vam kažem da je bilo zlato — čisto zlato kojim je mogla spasiti život!«
»Zlato!« kao jeka ponovi nadglednica nagnuvši se pohlepno nad ženom koja je pala, nauznak. »Nastavi, da — pa što je bilo sa zlatom? Tko je bila majka? Kad je to bilo?«
»Meni je stavila u dužnost da joj ga čuvam«, odvrati žena i zastenje, »i povjerovala mi je, jer sam bila jedino biće koje je imala kraj sebe. U mislima već sam joj ga bila ukrala kad ga je još nosila oko vrata, pa je možda i smrt njena djeteta pala na moju glavu! Bolje bi s njim postupali da su sve znali!«
»Znali — šta?« upita gospođa Corney. »Govori!«
»Dijete je postalo tako nalik na svoju majku«, nastavi žena buncajući nesuvislo i ne odgovarajući na pitanje, »da ga nisam mogla zaboraviti kad sam vidjela njegovo lice. Jadna djevojka, jadna djevojka! A bila je još tako mlada, pravo jagnješce! — Čekajte, imam još mnogo da vam kažem... «
»Ne, ne«, odvrati nastojnica saginjući glavu da bi mogla čuti riječi što su sve slabijim glasom dopirale s usta umiruće žene. — »Reci brzo ili će biti prekasno!«
»Mlada mi je majka«, nastavi žena naprežući se grčevito, »šapnula na uho da dijete možda neće, ako poživi i poraste, trpjeti toliku sramotu zbog imena svoje nesretne majke. 'Oh, bože moj!' rekla je sklapajući svoja omršavjele ruke kad je osjetila da joj se približuje smrt, svejedno da li bude dječak ili djevojčica, pronađite neke ljude dobra srca, jer život je tako krut i nemilosrdan, pa se pobrinite za jadno siroče prepušteno na milost i nemilost drugih ljudi!«
»Kako je ime djetetu?« upita upraviteljica.
»Zvali su ga Oliver«, odvrati žena iznemoglim glasom. »Zlato što sam ga ukrala, bilo je...«
»No, šta — šta?« uzvikne nastojnica.
Sva uzbuđena sagne se bliže njoj da čuje odgovor, ali i nesvjesno ustukne kad se žena, polagano i ukočeno, opet uspravila i, hvatajući se objema rukama za pokrivač, promrmljala nešto nerazumljivo i pala mrtva nauznak.
»Mrtva kao panj!« reče jedna od starica upadajući brže-bolje u sobu čim su se vrata otvorila.
»A da uopće nije ništa rekla!« nadometne nastojnica i ode bezbrižna lica.
Starice nisu ništa odgovorile: svojski su se prihvatile svoje jezovite dužnosti vrzmajući se šutke oko mrtvoga tijela.

XXV. POGLAVLJE
U KOJEM SE VRAĆAMO FAGINU I NJEGOVOJ DRUŽINI
Dok se to zbivalo u provincijskoj ubožnici, gospodin je Fagin sjedio u svojoj staroj jazbini — u onoj istoj odakle je djevojka odvela Olivera — podavajući se teškim mislima, sjedeći uza slabu i nujno dimljivu vatru. Na koljenima je držao mijeh kojim je kanda pokušavao da raspiri vatru, ali se bio zanio u duboke misli; laktima se odupro o koljena, a palcima podnimio bradu, dok mu se pogled upiljio u zarđale rešetke.
Njemu za leđima sjedili su za stolom Prefriganko, mladi Bates i gospodin Chitling i sasvim se zanijeli partijom whista;6 Prefriganko je igrao protiv Batesa i Chitlinga 'rober'. Izraz lica prvospomenutog gentlemana bio je napeto pažljiv, a sad se još više uozbiljio, jer je s napetošću pratio tok igre i oštrim okom slijedio svaki pokret gospodina Chitlinga, dobacujući mu od vremena do vremena, kad bi se za to ukazala potreba, značajne poglede i udešavajući mudro svoju igru prema kartama svoga susjeda. Noć je bila hladna te je Prefriganko imao šešir na glavi, što mu je, uostalom, bila navika, bez obzira na to bio on vani ili u kući, a u zubima je držao glinenu lulu koju bi samo načas vadio iz usta kad bi mu se učinilo potrebnim da se okrijepi. Onda bi segnuo za velikim vrčem, punim borovice s vodom, koji je stajao na stolu, da bi se društvance njime poslužilo.
Mladi se Bates također bio zanio igrom, ali kako je bio življe ćudi negoli njegov krasni prijatelj, padalo je u oči da se mnogo češće mašao borovice, a pored toga uživao i u mnogim šalama i nevažnim primjedbama, što nimalo ne priliči ozbiljnom igraču karata. I zaista se Prefriganko, kao njegov prisni prijatelj, nije nimalo ustručavao da se više nego jednom ozbiljno s njime pograbi zbog nedoličnog vladanja; no mladi je Bates takve prigovore primao veoma mirno i dobroćudno. Samo bi svoga prijatelja poslao dođavola ili mu odgovorio kakvom sočnom doskočicom, kojoj bi se gospodin Chitling uvelike divio. Bilo je značajno kako su obojica — gospodin Chitling i njegov partner — neprestance gubili a da to mladog Batesa ne samo da nije ljutilo nego se činilo da ga je čak toliko zabavljalo te je poslije svakog miješanja praskao grohotnim smijehom preklinjući se da još nikad u svome mladom i lijepom životu, nije odigrao tako veselu partiju.
»Dvije partije i 'rober'!« reče gospodin Chitling, i lice mu se oduljilo kad je iz džepa od prsluka izvukao pol krune. »Jack, još nikad nisam vidio čeljade kao što si ti; u svemu si pobjednik i dobitnik, pa i u kartama. Charley i ja nismo mogli dobiti ni jednu partiju.«
Sama primjedba, ili žalostan glas kojim je učinjena, Batesa je toliko obveselilo te se gromko stao smijati; no Žid se trže iz svoga snatrenja i upita što se desilo.
»Desilo, Fagine?« poviče Charley. »Trebalo je da vidite tu igru! Tommy Chitling nije dobio ni jedan poen, a ja sam s njim igrao protiv Prefriganka i 'stola'!«
»Pa dabome!« nakesi se Žid pokazujući dovoljno jasno da je dobro razumio zašto su izgubili. »Pokušaj još jednom, Tome, pokušaj još jednom!«
»Da ne bi! Meni je dosta kartanju, Fagine«, odvrati gospodin Chitling. »Prefriganku karte tako idu da se protiv njega ne može ništa!«
»Ho, ho, dragoviću«, nasmije se Žid, »treba da rano podraniš ako hoćeš Prefriganka da nadmudriš!«
»Da, podraniti«, uplete se Charley Bates, »a uvečer postole ne skinuti, i ujutro dva cvikera na nos nabiti, ako misliš njega nadmudriti!«
Gospodin Dawkins primi svu tu pohvalu i lasku sa stoičkim mirom i ponudi da će svakome od nazočne gospode uz okladu od po jednog šilinga za svako vučenje, iz prve da izvuče koju god kartu sa slikom zažele. Budući da nitko nije na to pristao, a upravo je bio ispušio svoju lulu, on stade sebi za razonodu da na stolu skicira tloris tamnice u Newgateu, i to komadićem krede kojim je zapisivao poene. Pritom je resko zviždukao da čovjeku uši zagluhnu.
»Tommy, mrtvo puhalo, dojadio si mi koliko si dosadan!« izjavi Prefriganko te naprečac utihne pošto se tajac oduljio, a onda se vrati na Chitlinga: »Šta mislite, o čemu on razmišlja, Fagine?«
»Kako da ja to znam, dragi moj?« odvrati Žid okrećući glavu, jer je upravo puhao u mijeh. »Valjda osvojim gubicima ili, možda, o svom kratkom boravku na — ladanju, a? — Ha, ha! Je li tako, dragi moj?«
»Ni govora!« odvrati Prefriganko prekidajući razgovor, jer je u tom času Chitling već zaustio da nešto odgovori. »Što veliš ti, Charley?«
»Ja bih rekao«, odgovori mladi gospodin Bates te se nakrevelji, »da je prema Betsy bio sam med i šećer. Gle, kako se crveni! Očiju mi, ovo je pravi cirkus! Tommy je Chitling — zaljubljen! Oh, Fagine, ala je to šaljivo!«
Ne mogavši se više obuzdati pri samoj pomisli da je gospodin Chitling pao žrtvom svojih nježnih osjećaja, mladi se gospodin Bates zavali nauznak na stolici s tolikim zamahom da je izgubio ravnotežu i pao (a da mu ta — upadica — ni najmanje nije pokvarila veselje!) i ostao tako povaljen sve dok ga smijeh nije prošao. Onda je opet zauzeo prijašnji položaj i ponovo prasnuo u smijeh.
»Ne slušaj ti njega, dragi moj«, nato će Žid namignuvši gospodinu Dawkinsu i klopivši prijekorno Batesa piskom od mijeha. »Betsy je fina djevojka. Samo se ti drži nje!«
»Htio sam samo reći, Fagine«, uzvrati Chitling i krv mu udari u lice, »da se to nikoga ne tiče!«
»Baš tako«, reče Žid. »Charley voli mlatiti praznu slamu. Ne slušaj ti njega, dragi moj. Betsy je fina djevojka, Tome, i ona će ti donijeti sreću.«
»Pa zato ja i činim što mi ona kaže«, odvrati on. »Ja, doduše, ne bih došao u 'gazimlin' da nisam poslušao njen savjet. No ona moja rabota nije vama bila na odmet, zar ne, Fagine?
Pa šta onda ako sam šest sedmica odležao? Prije ili kasnije — čovjek to mora preturiti, i onda je već bolje zimi kad ionako nemaš volje da sa djevojkom šećeš po gradu, je li tako, Fagine?«
»Pa to se razumije, sokole«, odgovori Žid.
»Ti se ne bi bunio kad bi opet morao malo na 'ladanje', je li?« upita Prefriganko namignuvši Charleyju i Židu, »samo ako se njoj pritom ništa ne desi?«
»Uistinu ne bih«, odgovori Tom srdito, »eto, sad znate! I volio bih znati tko bi još imao petlje da misli kao ja, a, Fagine?«
»Nitko, dragi moj«, odvrati Žid, »ama baš nitko, Tome. Ja ne znam nikoga među nama, ama baš nikoga doli tebe, dragi.«
»Mogao sam se lako izvući da sam nju prokazao, nije li tako, Fagine?« bijesno nastavljaše ismijana bena. »Trebalo je da kažem samo jednu riječ, i bila bi gotova; nije li tako, Fagine?«
»Dakako, dragi moj«, potvrdi mu Žid.
»Ali ja nisam ni pisnuo, je li tako, Fagine?« opet će Tom uživajući što se svojim pitanjima mogao tako razglagoljati.
»Dakako, dakako da nisi!« odvrati Žid. »U tebe je junačko srce, možda čak i malo suviše junačko!«
»Možda«, prihvati Tom gledajući oko sebe, »ali da i jest tako, šta je u tome smiješno, je li Fagine?«
Kad je Žid opazio da Tom Chitling zapada u sve veću jarost, požuri se da ga uvjeri kako ga nitko ne ismijava. Pa da bi dokazao kako su svi u društvu trijezni i ozbiljni ljudi, obrati se mladom gospodinu Batesu koji je bio najveći krivac. Po nesreći, Charley, koji je već bio zaustio da kaže kako nikad u životu nije bio ozbiljniji, nije mogao a da ne prasne u grohotan smijeh, te je gospodin Chitling kome je dojadilo bockanje, jurnuo prema njemu i svom snagom zamahnuo, ali je krivac spretno izmakao, tako da je šaka grunula starog Žida ravno u prsi. Oteturao je do zida gdje je sav zasopljen zastao gledajući zaprepaštenim očima Toma Chitlinga.
»Tiho!« u taj čas uzvikne Prefriganko, »čuo sam zveckalo«. I uzevši svjetiljku, tiho se odšulja uza stepenice.
Zvonce je još jednom ponešto nestrpljivo zaječalo, dok je društvance ostalo u tami. Zamalo se vrati Prefriganko i tajanstveno šapne Faginu nešto na uho.
»Šta«? usklikne Žid. »Zar sam?«
Prefriganko potvrdi klimajući glavom i, zaklanjajući rukom plamen svijeće, natukne znakovima Batesu da bi zasad bilo bolje da se okani šale. Pošto ga je prijateljski tako posavjetovao, upro je oči u Fagina očekujući njegove upute.
Starac je griskao svoje požutjele prste. Nešto se zamislio, lice mu se trzalo od uzbuđenja; kao da je slutio neko zlo i bojao se da mu ne saopće najgore. Najposlija digne glavu te upita:
»Gdje je?«
Prefriganko pokaže rukom na kat i već htjede da ode.
»Dobro«, odgovori Žid na to nijemo pitanje, »dovedi ga ovamo. Tiho! — Budi miran, Charley! I ti, Tome! Idite! Idite!«
Charley i njegov dojakošnji protivnik odmah poslušaju to kratko naređenje i nečujno se udalje. Zavladala je gluha tišina dok je Prefriganko sa svijećom u ruci silazio niza stepenice, a za njim čovjek u grubom radničkom haljetku. Ogledavši se letimično po sobi, došljak je skinuo omašan šal koji mu je zakrivao donji dio lica i otkrio blijedo, neoprano i neobrijano lice ljepotana Tobyja Crackita.
»Kako je, Fagine, slatki?« upita dični gentleman kimnuvši glavom Židu. »Prefriganko, strpaj mi šal u šešir, da ga dugo ne tražim kad se vratim sa robije, jer baš tako stoje stvari. Sad ćeš se ti proslaviti kao obijač kad nas stare strpaju u buturu.«
Rekavši to, skine haljetak, smota ga sebi oko pasa, primakne stolicu ognjištu, zavali se i digne noge na ogradu kamina.
»Pogledaj, Fagine, slatki«, reče pokazujući žalostivo na svoje elegantne cipele, »ni trunka laštila — ni sam više ne znam otkad nisu čišćene, tako mi...! Ali ne gledaj me tako, čovječe! Sve u svoje vrijeme, jer neću i ne mogu da se raskokodačem prije nego što se ne nanjupam i ne nakvasim grlo, i zato — iznesi što imaš pa da se poslije tri puna dana prvi put u miru nažderem!«
Žid mahnu Prefriganku da donese na stol sve jelo što ga imaju, a sam, sjednuvši sučelice provalniku, stade strpljivo čekati dok se ovome prohtije da priča.
Bilo je očito da se Tobyju nije nimalo žurilo da povede razgovor. Isprva je Žid samo gledao te gledao njegovo lice ne bi li mu iz crta pročitao kakve on to vijesti nosi; ali se na njemu, kao svagda, odražavala samo smirenost i dopadljivost i, unatoč prljavštini i neobrijanosti, na tom je licu još uvijek titrao onaj glupi osmijeh ljepotana Tobyja Crackita koji je sam sa sobom potpuno zadovoljan. Žid je mučio strašnu muku jedva svladavajući svoju nestrpljivost te je očima pratio svaki zalogaj što ga je Toby trpao u usta, a sve to se vrijeme šetkao po sobi izvan sebe od uzbuđenja. No sve to nije nimalo koristilo. Toby je i dalje žvakao pokazujući savršenu ravnodušnost sve dok nije utolio glad, a onda je naložio Prefriganku da izađe te namiješao sebi čašu alkohola s vodom; najposlije bijaše spreman da priča.
»Prvo i prvo, Fagine slatki«, započne Toby.
»No da, da!« upadne mu u riječ Žid privlačeći svoju stolicu.
Toby Crackit načas umukne da gucne malo alkohola i da izjavi da je borovica izvrsna, podigne noge na rešetke kamina, tako da su mu cipele došle u visinu očiju, i nastavi: »Prvo i prvo, Fagine slatki, kako je Billu?«
»Šta?« vrisne Žid skočivši sa stolca.
»Pa valjda ne misliš time reći —« započne Toby problijedjevši.
»Ne mislim reći!« krikne Žid topćući nogama bijesno o pod. »Gdje su — Sikes i dječak — gdje su oni? Gdje su bili? Gdje se kriju? Zašto još nisu došli ovamo?«
»Ekspedicija nije upalila«, izusti Toby pokunjeno.
»To već znam«, odvrati Žid te izvuče iz džepa novine i upre prstom u njih. »Šta još?« »Pucali su na nas i ranili dječaka. Uprtili smo dječaka i bježali glavom bez obzira kroz šikarje i preko graba te izmakli progoniteljima koji su nam bili za petama. Prokletstvo! Sve se diglo na noge, a i psi su nasrtali na nas.«
»A dječak?« bez daha će Žid.
»Bill ga je uprtio na leđa i trčao što su ga noge nosile. Onda smo stali da ga zajedno ponesemo; glava mu je pala na rame i bio se ohladio. Umalo što nas nisu stigli! I tada je svaki kidnuo kako je znao i umio, što brže i dalje od — vješala, a mladunče smo ostavili u grabi. Ili je živ ili mrtav, to je sve što znam o njemu!«
Žid više ništa nije htio čuti. Samo je zakukao iz svega glasa, uhvatio se za glavu, čupao kosu i izjurio iz sobe, a zatim iz kuće na ulicu.

XXVI. POGLAVLJE
U KOJEM SE POJAVLJUJE TAJANSTVENO LICE I DEŠAVAJU SE SVAKOJAKE STVARI KOJE SU NAJUŽE POVEZANE S OVOM PRIPOVIJEŠĆU
Starac se našao na uglu ulice prije nego što se mogao da oporavi od svega što mu je Tom Crackit saopćio. Nastavio je nesmanjenom brzinom u svom ludom i bezglavom trku, dok nije pokraj njega projurila kočija i začuli se užasnuti krikovi prolaznika koji su uočili pogibelj koja mu je prijetila, te on odskočio na pločnik. Kloneći se što je više mogao svih glavnijih ulica i šuljajući se prečacima i pokrajnjim uličicama, najposlije je izbio na Snow Hill. Odatle je išao sve brže i brže, dok nije opet zakrenuo u neku dugu usku ulicu gdje mu se učinilo kao da je kod kuće pa je, po staroj navici, opet hodao polaganije stružući nogama, jer mu je očito odlanulo.
Blizu mjesta gdje se Snow Hill spaja sa Holborn Hillom izbija s desne strane, kad dolazite iz Cityja, turobna uličica koja vodi do Saffron Hilla. U njenim su prljavim dućančićima izloženi na prodaju rabljeni džepni rupčići svake veličine i vrste, jer su tu zasjeli trgovci koje džepari opskrbljuju robom. Na stotine takvih rupčića šareno je lepršalo, a i police u dućanu bile su prepune iste robe. Field Lane mala je uličica, a ipak ima svoju brijačnicu, kavanice, točionice piva i prodavaonice pržene ribe. To je trgovačka kolonija koja živi svojim zasebnim životom, skladište pokradene sitnarije što ga ranim jutrom i u sumračne sate posjećuju šutljivi trgovci koji trguju po mračnim dvorišnim sobama pa odlaze isto onako tajanstveno kao što su i došli. Tu trgovac starim odijelima, krpo i staretinar stavljaju svoju robu u izloge da tatima i džeparima posluži kao cimer, a gomile stara željeza i kostiju i hrpe pljesnivih vunenih i platnenih dronjaka gnjiju po zagađenim podzemnim zakucima.
Ovamo se Žid uputio. Učmali stanovnici te uličice dobro su ga poznavali, jer bi mu svi koji su željeli da nešto kupe ili prodaju prijateljski kimali glavom dok je prolazio. On im je isto tako odzdravljao ali se ni s kim nije upuštao u razgovor sve dok nije dospio do drugog kraja ulice, gdje je oslovio trgovca majušna rasta, koji se, kako je najbolje mogao, zbio u neku dječju stolicu i pušio lulu pred dućanskim vratima.
»Pa i mrtvac bi prohodao kad vas ugleda!« odgovori poštovani trgovac kad ga je Žid upitao za zdravlje.
»Kod vas je ovdje postalo gotovo prevruće, Lively«, reče Fagin mršteći se i prekrstivši ruke na grudima.
»Pa čuo sam već da se ljudi ponekad tuže; ali kad prigrije, onda opet i zahladi«, reče trgovac. »Ne čini li se i vama da je tako?«
Fagin potvrdi glavom te pokazujući u pravcu Saffron Hilla upita je li sinoć netko tamo navraćao.
»U krčmu 'K veselom šepavcu'?«
Žid kimne.
»Čekajte malo da se sjetim«, produži trgovac te se zamisli. »Jest, koliko ja znam, dolazilo, ih je petero-šestero. Ali držim da vaš prijatelj, nije stigao.«
»Sikes nije došao?« nato će Žid razočarana lica.
»Nije pronađen, kako vele advokati«, odgovori čovuljak odmahujući glavom i gledajući Žida neopisivo lukavim očima. »Ima li večeras nešto za mene da pazarimo?«
»Večeras ništa«, odvrati Žid i pođe dalje.
»Fagine, idete li 'K veselom šepavcu'?« vikne čovjek za njim. »Stanite! Večeras se i meni ide pa ću s vama!«
Ali kako se Žid okrenuo i odmahnuo rukom u znak da bi volio ostati sam, a čovjek se, osim toga, nije mogao tako izvući iz svoje stoličice, krčma 'K veselom šepavcu' nije imala čast da primi gospodina Livelyja. Dok se iskobeljao, Žid je već iščeznuo, tako da se gospodin Lively, stojeći neko vrijeme uzalud na nožnim prstima u nadi da ga ugleda, opet silom ugurao u svoju stoličicu i niječno odmahnuo glavom nekoj gospođi s druge ulice, a zatim nastavio ozbiljno i dostojanstveno pušiti svoju lulu.
'Tri šepavca' ili običnije 'K veselom Šepavcu', pod kojim je imenom ta krčma bila najbolje poznata gostima, bila je identična s krčmom gdje smo već sreli gospodina Sikesa i njegova psa. Fagin je čovjeku iza šanka samo domahnuo i pošao ravno stepenicama. Otvorivši vrata neke sobe i nečujno ušavši, plašljivo se stane ogledati. Pritom je zaklanjao oči rukom kao da nekoga traži.
Soba je bila osvijetljena dvjema petrolejskim svjetiljkama. Njihov se odsjev izvana nije mogao vidjeti, jer su kapci na prozorima bili čvrsto zakračunani, a okna zastrta izblijedjelim crvenim zavjesama. Strop je bio premazan zagasitom bojom, da se ne bi opazilo kako ga garonje svjetiljaka začađuje, a soba je bila ispunjena tako istim duhanskim dimom da se na prvi pogled gotovo ništa nije moglo razabrati. No malo pomalo, kako su se oblaci dima rasplinjavali i nestajali kroz otvorena vrata, mogli ste zapaziti gomilu glava kao što ste mogli čuti i žagor glasova, pa kad bi se oči bolje privikle na taj prizor, promatrač bi ugledao brojno društvo ljudi i žena, natisnuto oko dugačka stola. U začelju je sjedio predsjedatelj s predsjedničkim čekićem u ruci, dok je u zakutku, za razdešenim pijaninom, sjedio svirač, kome je glava bila uvezana zbog zubobolje, a iz lica mu stršio pomodrjeli nos. Bio je svjestan svoje važnosti.
Kad je Fagin tiho ušao, sviračevi su prsti prelijetali preko tipaka u znak preludija, što je izazvalo sveopću dernjavu, neka se društvo umiri i neka netko zapjeva pjesmu. A kad se graja slegla, mlada jedna dama stala je zabavljati družinu pjevajući baladu od četiri strofe, dok je njezin pratilac poslije svake kitice ponavljao melodiju od početka do kraja, udarajući u tipke što je bučnije mogao. Kad se to završilo, predsjedatelj održi govor, i gospoda koja su mu sjedila s desne i s lijeve strane odvaže se da otpjevaju duet što ga svi prisutni primiše s oduševljenim pljeskanjem.
Bilo je zanimljivo motriti neka lica koja su se osobito isticala u tome skupu. Tu je bio sam predsjedatelj, vlasnik krčme, glomazna, zdepasta ljudina koji je za vrijeme pjevanja prevrtao očima na sve strane i nastojao da sa svakim bude srdačan, ali se činilo da baš ništa ne gubi iz vida, kao što mu nije izmakla ni jedna jedincata riječ. Do njega su bili pjevači koji su profesionalno nehajno primili pohvale svih nazočnih, ispijajući onih desetak čašica alkohola s vodom što su im naizmjence pružali njihovi najbučniji obožavatelji; na licima im se odražavali gotovo svi poroci u svim mogućim gradacijama, privlačeći pažnju s neodoljivom snagom odvratnosti. Podmuklost, okrutnost i pijanstvo u svim oblicima udarili su svoj pečat na ta lica. A žene? S lica jednih kao da je nestajao posljednji tračak mladenačke svježine čim bi ih pogledali, dok je s lica drugih bio kanda izbrisan i najmanji trag ženstvenosti, te su naličile na odvratne, bezizražajne maske raskalašenosti i opačine, premda su neke među njima bile tek djevojke, druge mlade žene, a ni jedna nije bila poodmakla u dobi. Bile su to najmračnije i najžalosnije fizionomije, u tome sablasnom skupu.
Fagin je sve vrijeme radoznalo pogledavao s jednog lica na drugo, i bilo je sasvim očito da ono lice za kojim je pošao u potragu nije našao. Uspjevši napokon da svojim očima svrati na sebe pogled čovjeka koji je sjedio na predsjedničkom mjestu, ovaj mu jedva primjetno kimne glavom i tiho izađe iz sobe.
»Čime vam mogu poslužiti, gospodine Fagine?« upita Žida prateći ga do stubišta. »Nećete li k nama u društvo? Nama svima bilo bi to osobito milo.«
Žid nestrpljivo odmahne glavom i prošapne: »Je li on tu?«
»Nije«, odvrati muškarac.
»I nema nikakvih vijesti od Barneyja?« upita Fagin.
»Nikakvih«, odgovori gostioničar. »On se jamačno neće pojaviti dok ne bude sve sigurno. Vjerujte mi, nešto su nanjušili, i kad bi se on samo maknuo, pao bi u klopku. Barneyju ne prijeti nikakva opasnost, o ne, inače bih već čuo nešto o njemu. Jamčim vam da je s Barneyjem sve u redu. Ne brinite se za njega!«
»Hoće li on večeras doći?« upita Žid naglasivši naročito riječ 'on'.
»Mislite — na Monksa?« nato će krčmar oklijevajući.
»Pst!« psikne Žid. »Da, na njega mislim.«
»Svakako!« odgovori čovjek vadeći iz prsluka zlatan sat. »Ja sam ga već prije očekivao. Ako pričekate desetak minuta, on će... «
»Ne, ne«, nato će Žid užurbano i kao da mu je odlanulo što čovjeka kojeg je tražio nije bilo, koliko je god želio da ga vidi. »Recite mu da sam ga ovdje tražio i da noćas mora k meni; ne, sutra. Kako ga sada nema, bit će i sutra vremena da se sastanemo.«
»Dobro«, odgovori čovjek. »Još nešto?«
»Zasad više ni riječi!« odgovori Žid silazeći niza stepenice.
»Slušajte!« reče gostioničar prigušenim glasom naginjući se preko ograde. »Sada je divna prilika da napravimo posao! Kod mene je i Phil Barker koji se tako naljoskao da bi ga i beba mogla udesiti!«
»Ali sad nije vrijeme za Phila Barkera«, odgovori Žid i pogleda gore. »Phil treba da posluži za nešto važnije prije nego što s njime svršimo, i zato se vi lijepo vratite svome društvu, dragi moj, pa im recite neka se samo vesele dok su — još živi. Ha, ha, ha!«
I krčmar se nasmije, a onda se vrati svojim gostima. Čim je Žid ostao sam, njegovo lice ponovo poprimi izraz straha i zamišljenosti. Poslije kratka razmišljanja dozove kabriolet i naredi kočijašu da ga vozi u pravcu Bethnal Greena. Četvrt milje ispred Sikesova obitavališta on siđe s kola i pješice prevali preostali dio puta.
»A sad«, promrmlja Žid kucajući na vrata, »ako su nešto zamijesili pa me prevarili, ti ćeš mi, djevojčice, sve priznati, pa bila ti ne znam kakva prefriganka!«
Gazdarica mu reče da je djevojka u svojoj sobi. Fagin se potiho odšulja gore i bane u sobu a da nije prethodno ni pokucao. Djevojka je bila sama; glava s razbarušenom kosom ležala joj na stolu.
»Napila se«, pomisli Žid hladno, »a možda je tišti samo neki jad.«
Pritom se starac okrene da zatvori vrata, i od toga se šuma djevojka trgne. Pronicavim je očima promatrala njegovo lice kad ga je pitala ima li kakvih novosti, a onda sasluša kako se Toby Crackit proveo. Kad je završio, ona opet obori glavu i ne reče ništa. Nestrpljivo odgurne svijeću od sebe te jedanput dvaput strugne nogama po podu premještaj ući se grozničavo po stolici. No to je bilo sve.
Žid se međutim uvrpoljio. Ogledavao se po sobi kao da se želi uvjeriti nije li se Sikes možda ipak potajno vratio. Očito je bio zadovoljan svojim motrenjem, jer se dva-tri puta nakašljao i svaki put nastojao da povede razgovor, ali mu djevojka nije obraćala nikakvu pažnju. Naposljetku pokuša nešto drugo i, trljajući ruke, reče pomirljivo:
»A šta misliš, mila moja, gdje li sad Bill može biti, a?«
Djevojka projeca nešto jedva razumljivo kako ona to ne može znati. Činilo se kao da krijući svoje lice prigušeno plače.
»A gdje bi dječak mogao biti?« opet će Žid naprežući se da ugleda ma i najmanji dio njena lica. »Siromašak mali! Napušten u grabi, zamisli, Nancy!«
»Djetetu je bolje tamo nego kod nas«, odvrati djevojka i naglo digne glavu. »I ako samo Bill zbog toga ne nastrada, nadam se da dječak leži mrtav u toj jami i da mu tamo istrunu mlađane kosti.«
»Šta?« usklikne Žid začuđeno.
»Da, baš tome se nadam«, odvrati djevojka i oči joj se sukobe s njegovim pogledom. »Bit ću sretna ako ga više ne budem morala gledati te ako saznam da je najgore prošlo. Ne podnosim da ga gledam kraj sebe. Kad njega gledam, onda mrzim i sebe i sve vas!« »Koješta!« ražesti se Žid. »Ti si se nalokala, djevojko!«
»Je li?« usklikne djevojka grcajući od bijesa. »Svakako nije vaša zasluga ako sam trijezna, jer da je po vašoj volji, bila bih uvijek pijana — osim sada! Čini se da vam je krivo što nisam dobre volje, je li?«
»Da!« bjesnio je Žid, »i još kako!«
»Onda me oraspoložite!«, nasmije mu se djevojka u brk.
»Da te oraspoložim!« vrisne Žid izvan sebe od čuda što je djevojka tako uporna, i sav izmučen patnjama što ih je te večeri prepatio. »Oh, ja ću te oraspoložiti! Slušaj me dobro, droljo! Slušaj ti mene koji sa dvije-tri riječi mogu Billu stegnuti omču oko vrata, tako sigurno kao da ga već sada ovim svojim rukama držim za njegovu bivolsku gušu! Ako se vrati bez dječaka — pa ako ostane na slobodi i ne pronađe mi dječaka živa ili mrtva — sama ga ubij ako želiš da ga spasiš vješala, ubij ga čim prijeđe prag ove sobe, jer će inače biti prekasno!«
»Šta vi to govorite?« i nehotice usklikne djevojka.
»Šta ja govorim?« nastavi Žid razjareno. »Evo šta! Meni je slučaj dobacio u ruke dječaka koji mi vrijedi nekoliko stotina funti; pa da ga sada izgubim zbog nekoliko pijanih nitkova kojima mogu da raspolažem po miloj volji! — I da se vežem uz živoga đavla koji može sve samo ako hoće, i... i... «
Sav zasopćen, starac je zamuckujući tražio riječ, no u tom trenutku priguši bujicu gnjeva i mahom se izmijeni. Čas prije mlatarao je stisnutim pesnicama po zraku, buljeći oko sebe razjapljenih očiju i od srdžbe problijedjela lica; no sada se srozao na stolicu i sav se zgrbio i pritajio, dršćući od straha da u bijesu nije sam odao kakvu tajnu svojih mračnih namjera. Pošutjevši malo, odvaži se da pogleda djevojku. Činilo se da se malo primirio videći je onako skršenu kakva je bila kad je on ušao u sobu.
»Nancy, draga«, graktao je Žid svojim uobičajenim glasom, »ti se valjda ne ljutiš?« »Fagine, pustite me u miru!« odvrati djevojka i sumorno ga pogleda. »Ako ovaj put Bill i nije uspio, uspjet će drugi put. On vam je već toliko puta posvršavao dobre poslove, i bit će toga još i više kad bude mogao, no kad ne može — neće, i zato ne govorimo više o tome.«
»A šta će biti s dječakom, draga?« upita Žid nervozno trljajući ruke.
»Dječak mora da dijeli sudbinu s drugima«, prekine ga Nancy naglo, »i ja opet velim da se nadam da je mrtav, da mu sada vise ništa ne prijeti, pa ni vi — samo ako se Bill spasio. A kad se Toby iskobeljao, onda će i Bill, jer on vrijedi za dvojicu!«
»A šta misliš o onome što sam ti rekao, draga moja?« upita Žid gledajući je netremice užarenim očima.
»Morate mi sve ponoviti ako vam je stalo do toga da nešto poduzmem«, odvrati Nancy, »a bilo bi još bolje da sve to ostavite za sutra! Za jedan ste me časak rastresli, no sada sam opet malaksala i nesposobna da mislim.«
Fagin ju je još koješta zapitkivao, a sve s namjerom da se osvjedoči je li djevojka shvatila ono što joj je tako nesmotreno natuknuo, no ona je na sva pitanja odgovarala tako bezazleno, nije ni okom trepnula dok ju je on uporno gledao pronicavim očima; učvrstila mu se prijašnja misao da je Nancy previše potegnula iz boce. Ona je, doduše, kao sve Faginove štićenice bila odana piću, a on ih je sve još u ranoj mladosti poticao na to da se odaju alkoholu. Njen raspušteni izgled i zadah borovice kojim je soba bila prožeta, sve je to potvrđivalo da je pretpostavka staroga Žida bila ispravna. Stoga je poslije kratkotrajnog mahnitanja koje smo spomenuli, zapala najprije u mučaljivu sjetu, a zatim joj se od prevelika ganuća razvezao jezik pa je čas plakala, čas opet kliktala: 'Samo glavu gore!' i slično, kao što to čine dame i gospoda kad ih svlada takvo raspoloženje. Gospodin je Fagin u tim stvarima imao veliko iskustvo te se s pravim zadovoljstvom uvjerio da se Nancy zaista bila naljoskala.
Pošto se u tom pogledu opet smirio, Žid se, izvršivši svoj dvojaki zadatak (da djevojci saopći što je večeras saznao i da se na svoje oči uvjeri da se Sikes nije vratio), opet uputi kući, ostavljajući svoju mladu prijateljicu da i dalje oborene glave sjedi za stolom.
Bio je jedan sat po ponoći. Vani je vladao mrak i stezao mraz, te je zato pospješio korake. Jak vjetar koji je vijao ulicama kao da ih je očistio od prašine, blata i — prolaznika, jer su se samo tu i tamo pojavljivali poneki ljudi, a svi se žurili svojim kućama. Vjetar je nosio Žida, jer mu je puhao u leđa, ali bi on svaki put protrnuo i stresao se od studeni kad bi ga zahvatio i gonio dalje.
Stigao je do ugla svoje ulice i već je u džepu napipavao ključ od kapije, kad neki mračan lik iskrsne iz crne tame jedne veže pa mu, neopažen, priđe preko ceste.
»Fagine!« šapne mu glas na uho.
»Ah!« usklikne Žid i u hipu se okrene. »Je li to...«
»Da, ja sam!« prekine ga stranac nabusito. »Već se dva sata šunjam ovuda. Dobijesa, gdje ste dosada bili?«
»Po vašem poslu, dragi«, odvrati Žid pogledavši nemirno pridošlicu i usporivši hod. »Svu noć po poslu!«
»Dakako!« nato će stranac podrugljivo. »No, a što ste obavili?«
»Ništa dobro«, odvrati mu Žid.
»Ništa rđavo valjda?« priklopi stranac i naglo stane gledajući u svoga subesjednika. Žid zaniječe glavom i već htjede da odgovori kad ga stranac presiječe i pokaže na kuću, do koje su uto stigli, dodavši kako bi bilo bolje da mu ono što mu ima reći ispriča unutri, jer da mu se krv sledila u žilama dok ga je za čekanja vjetar šibao.
Fagin kao da je jako želio da se otrese gesta u tako kasno doba noći; gunđao je nešto da mu u kući ne gori vatra. Ali kako je stranac tako odlučnim glasom ponovio svoju želju, otključa vrata te ga zamoli da ih polako opet zatvori dok on potraži svijeću.
»Mrak je tu kao u grobnici«, reče čovjek tapajući naslijepo nekoliko koračaja. »Požurite! Mrzim taj mrak!«
»Zatvorite vrata!« psiknu Fagin s drugog kraja hodnika i još ne doreče kadli se vrata bučno zalupiše.
»Nisam ja tome kriv«, reče onaj drugi čovjek tapajući. »Ili su se sama zatvorila ili ih je vjetar zalupio. Požurite da nađete svjetiljku ili ću još vrat da slomim u toj prokletoj rupi!« Fagin se potiho spusti niz kuhinjske stepenice te se uskoro vrati s upaljenom svijećom, uvjerivši se da Toby Crackit spava dolje u stražnjoj sobi, a dječaci u prednjoj. Davši znak čovjeku da pođe za njim, prvi se počne uspinjati stepenicama.
»Ono nekoliko riječi«, zatim će Žid otvarajući vrata na prvom katu, »možemo i ovdje izmijeniti, mili moj, a kako u prozorskim kapcima ima rupa i pukotina a mi susjedima nikad ne pokazujemo nikakvo svjetlo, ostavit ćemo svijeću na stubištu. Tako!«
Rekavši to, Žid se sagne, postavi svijeću na gornje stepenice upravo nasuprot sobnim vratima te pođe u odaju, koja je bila bez namještaja, osim rasklimana naslonjača i nekog otrcana kreveta ili sofe iza vrata. Na taj se ležaj stranac svali kao da je silno umoran. Žid povuče naslonjač njemu sučelice, i tako se nađoše s licem o lice. Nije bilo sasvim mračno, jer su vrata bila odškrinuta, a svijeća je izvana bacala slabašan trak svjetla po suprotnom zidu.
Neko su vrijeme razgovarali šapatom. Iako bi prisluškivač mogao razabrati samo pokoju nesuvislu riječ, ipak bi shvatio da se Fagin brani od nekih primjedaba koje mu stranac dobacuje veoma razdraženo. Prošlo je četvrt sata ili nešto više što su tako razgovarali, kada Monks — kojim je imenom Žid nekoliko puta bio oslovio stranca — reče malo povišenim glasom:
»I još vam jednom kažem da nije bilo dobro smišljeno. Zašto ga niste pustili ovdje s ostalima pa da postane sitan džepar i tat?«
»Gle ti njega!« usklikne Žid sliježući ramenima.
»Zar hoćete time reći da vam to ne bi uspjelo da ste zaista htjeli?« upita Monks strogim glasom. »Zar niste tako postupali s tolikim drugim dječacima? Da ste imali strpljenja barem godinu dana, zar vam ne bi uspjelo da bude osuđen i, možda, deportiran na doživotnu robiju?«
»A kome bi to koristilo, dragi moj?« upita Žid ponizno.
»Meni!« odvrati Monks.
»Ali ne meni!« priklopi Žid pokorno. »Kada dvojica rade jedan poso, pravedno je da se vodi računa o probicima jedne i druge strane, nije li tako, dobri moj prijatelju?«
»No, pa šta?« mrgodio se Monks.
»Vidio sam da se teško privikava našem zanatu«! odvrati Žid, »jer nije bio nalik na druge dječake.«
»Istina je, đavo ga odnio!« progunđa čovjek »Inače bi već odavna postao lopov.«
»Nije bilo u mojoj moći da ga iskoristim za zlo«, nastavi Žid pomno promatrajući lice svoga subesjednika. »Nije ni u što bio umiješan pa nisam ništa imao čime da ga zastrašim, što je spočetka uvijek potrebno, ukoliko ne želimo da nam je trud uzaludan. Šta sam mogao poduzeti? Da ga šaljem u krađu zajedno s Prefrigankom i Batesom? Bilo nam je dosta od prvog puta, dragi moj, i ja sam se nastrahovao za sve nas!«
»To nije bila moja krivica«, primijeti Monks.
»Nije, nije dragi moj!« ponovi Žid, »i ja vam ništa ne prigovaram, jer da se to nije dogodilo, ne bi vam nikad pogled pao na dječaka i vi ne biste nikad saznali da baš njega tražite. Ja sam ga, dakle, pomoću jedne djevojke opet dobio pod svoju vlast, i to zbog vas, ali je onda ona počela da ga brani.«
»Zadavite tu djevojčuru!« uznestrpi se Monks.
»No, mili moj, to mi upravo sada ne možemo sebi dopustiti«, odvrati Žid te se osmjehne, »a osim toga, to nam ne bi donijelo nikakve koristi, inače bih to ovih dana drage volje učinio. Znam vrlo dobro, dragi Monks, što su djevojke i kakve su. Kad bi u dječaka srce otvrdnulo, ona ga više ne bi ni pogledala. Vi biste htjeli da od njega načinim, lopova, pa ako je još na životu, sada to mogu od njega učiniti. No ako...« i Žid se primakne bliže, »to, doduše, treba da znate nije vjerojatno — ali ako se ipak desilo najgore, ako je mrtav... «
»Nije moja krivica ako su ga ubili!« presiječe ga onaj drugi i pogleda Žida zaprepašteno i hvatajući ga grčevito drhtavim rukama. »Upamtite, Fagine, ja u to nisam bio umiješan. Od početka sam vam govorio da možete s njim raditi što vas je volja, samo ga ne smijete ubiti. Ne želim krvi; to svagda iziđe na vidjelo, a osim toga vas progoni duh ubijene žrtve! Ako su ga pak ustrijelili, ja nisam kriv, jeste li me čuli, Fagine? Šta se to miče u tom vašem prokletom brlogu! — Šta je to?«
»Šta?« usklikne Žid uhvativši objema rukama prestrašenog čovjeka koji je skočio na noge. »Gdje?«
»Tamo prijeko!« odvrati Monks zureći u suprotni zid. »Sjenka — vidio sam sjenku jedne žene u kaputu s kapom na glavi kako se poput duha šulja uza zid!«
Žid ispusti Monksa i oni navrat-nanos izjure iz sobe. Svijeća koja je nemirno treptala u propuhu nalazila se na istom mjestu gdje je stajala osvjetljavajući pusto stubište. Prisluškivali su pomno, ali je po svoj kući vladala duboka tišina.
»Mašta vas je prevarila«, reče Žid prihvativši svijeću i obrativši se svome gostu.
»Zakleo bih se da me oči nisu prevarile!« odvrati Monks; sav se tresao od uzbuđenja. »Isprva se naginjala naprijed, a kad sam kriknuo, šmugnula je kao strijela.«
Žid prezirno pogleda u blijedo lice svoga ortaka i pozove ga da pođe za njim, ako mu je s voljom. Zatim se uze penjati stepenicama. Zavirivali su u sve odaje; sve je bilo pusto, hladno i prazno. Spustili su se u hodnik, a odatle u podrum. Sa zidova se cijedila zelenkasta vlaga, a na treperavoj svjetlosti svijeće ocrtavali se na zemlji tragovi puževa, no sve je odisalo mrtvom tišinom.
»Jeste li se umirili?« upita ga Žid pošto su se opet uspeli u hodnik. »Osim nas dvojice nema u kući ni žive duše, izuzev Tobyja i dječaka, a oni nisu nimalo opasni. Uvjerite se sami!«
U dokaz svoje tvrdnje izvuče iz džepa dva ključa i objasni gostu da je, kad je prvi put silazio, zaključao ukućane, kako bi njih dvojica mogli u miru razgovarati.
Svi ti dokazi pokolebali su gospodina Monksa. Njegova je strava sve više iščezavala ukoliko su dalje pretraživali kuću, a nisu otkrili ništa sumnjivo. Konačna se srdito nasmije i reče da ga je sigurno zanijela njegova mašta. Ipak je otklonio da nastave razgovor prisjetivši se odjednom da je prošao jedan po ponoći. I tako se simpatični par rastade.

XXVII. POGLAVLJE
U KOJEM IZGLAĐUJEMO NEULJUDNOST KADA SMO BEZ IKAKVE ISPRIKE NAPUSTILI DRUŠTVO JEDNE DAME
Nikako se ne bi dolikovalo skromnome piscu da svemoćnu ličnost kao što je općinski pisar napusti u času dok stoji leđima okrenut kaminu pridižući skutove svoda kaputa, te da onda opet skrene na nj pažnju, jer mu se, eto, tako prohtjelo, a ne bi se priličilo ni piščevu zvanju i pozivu, a bogme ni njegovim kavalirskim osjećajima, da tako postupa i s damom koju je općinski pisar gledao s tolikom nježnošću šapćući joj na uho tako slatke riječi koje bi, s obzirom da dolaze iz usta tako velevažne osobe, s pravom mogle da ponosno nadmu grudi svake djevice ili žene, bila ona stara ili mlada. Stoga istinoljubivi pisac ovih redaka, uvjeren da zna šta je red i odajući poštovanje ljudima kojima je — u našoj dolini suza — sudbina dodijelila važnu funkciju, već hita da iskaže strahopoštovanje što ga duguje njihovu položaju te da im propisno iskaže sve počasti što ih oni mogu s punim pravom zahtijevati i po svom autoritetu i, prema tome, i po svojim odlikama i vrlinama. Zato mu je i bila namjera da na ovome mjestu uplete raspravu o božanskim pravima općinskih pisara i, drugo, da objasni kako općinski pisar ne može pogriješiti, što bi uvelike moglo razveseliti dobronamjerna čitatelja te mu u isti mah poslužiti kao pouka. No pisac je, nažalost, zbog pomanjkanja vremena i prostora morao odložiti raspravu, uvjeren da će, kad se pruži prilika, biti dovoljno spreman da dokaže da je takvo čeljade čovjek na svome mjestu, pravovaljano izabran i naimenovan. Drugim riječima — općinski pisar dodijeljen uboškom domu, i koji je u tom svojstvu ujedno i član crkvene općine, obdaren je već po svome zvanju svim odlikama i čovječanskim vrlinama, tako da obični podvornici, sudski pisari, pa čak ni crkvenjaci (posljednji možda ipak, ali samo u manjoj mjeri) ne mogu ni u snu pomisliti da se mjere s gospodinom Bumbleom.
Gospodin je Bumble još jednom prebrojio čajne žlice, još jednom na dlanu odvagnuo mašice za šećer, još pomnije razmotrio mliječni vrčić i potanko razvidio stanje pokućstva sve do konjske strune kojom su podstavljena sjedišta stolica i naslonjača. Sav je taj mučni posao obavio po nekoliko puta prije nego se konačno sjetio kako bi već bilo vrijeme da se gospođa Corney vrati. Iz svakog se razmišljanja rađaju nove misli, pa kako od gospođe Corney nije bilo ni traga ni glasa, gospodin se Bumble dosjeti da će nedužno i zgodno skratiti vrijeme ako letimičnim pregledom komode gospođe Corney i dalje zadovolji svoju radoznalost.
Hitro skokne do ključanice i osluhne kako bi se uvjerio da se nitko ne približava; zatim se, počinjući odozdo, uzme upoznavati sa sadržinom triju omašnih ladica koje su bile natrpane elegantnom odjećom i rubljem od dobre tkanine, a sve bijaše pažljivo naslagano između tankih listova staroga novinskog papira i načičkano mirisavim stručcima lavendule. Sve se to gospodinu Bumbleu kanda vanredno sviđalo. Namjeri se tako i na pretinac u desnom uglu, s ključem u bravi, a ugledavši u njemu malu škrinjicu s lokotićem, uzme je i pretrese da je odzvanjala milozvučnim glasom kovanog novca; nato gospodin Bumble dostojanstveno odšeta do kamina i, zauzevši svoj prijašnji položaj, odlučna i ozbiljna lica zausti i reče: Uzet ću je za ženu! Poslije te sudbonosna izjave još je desetak minuta vragolasto mahao glavom, kao da se ne može načuditi koliko je obješenjak, a zatim stane s velikim zadovoljstvom i interesom promatrati svoje noge u profilu. Bio je zaokupljen tim velevažnim poslom naslađujući se svojom snagom i ljepotom, kadli se pojavi gospođa Corney. Ušavši naglo u sobu, spusti sva zadihana u naslonjač kraj kamina. Jednom je rukom zaklanjala oči, a drugom je pritiskala srce otvarajući usta baš kao som.
»Gospođo Corney«, reče gospodin Bumble naginjući se nad nastojnicu, »što vam je? Da vam se nije štogod desilo? Zaklinjem vas, recite mi, ja sam — ja sam...« Gospodin Bumble u svojoj se prevelikoj uzbuđenosti nije mogao dosjetiti riječi 'kao na žeravici' i zato nadoveže: »kao razbijena boca«.
»Govorite, gospo, govorite!« uzvikne gospodin Bumble svladaj ući svoje osjećaje s urođenim dostojanstvom, »sigurno su vam ubogari napravili neku psinu!«
»Strašno je i pomisliti na to!« izusti dama i protrne.
»Onda — naprosto nemojte misliti na to, gospo!« upadne joj gospodin Bumble u riječ. »Ne mogu a da ne mislim na to!« ucviljeno će ona.
»Onda nešto popijte«, mirio ju je gospodin Bumble. »Možda malo od onoga vina?«
»Ni za sve blago svijeta!« uzvrati gospođa Corney. »To nipošto ne bih mogla. Oh, tamo na najgornjoj polici, desno — oh!« Izrekavši te riječi dobra gospođa pokaže prstom na ormar za suđe i sva se skupi i skvrči kao od grčeva. Gospodin Bumble odleti kao strijela do označenog mjesta i, zgrabivši s police zelenu staklenku koju je gospođa Corney označila tako nesuvislim riječima, nalije čajnu šalicu i prinese je njenim usnama.
»Sad mi je bolje«, šapne gospođa Corney zabacivši glavu pošto je šalicu do polovice ispila.
Gospodin Bumble stane pobožno prevrtati očima, a kad mu je pogled opet pao na rub šalice, prinese je k nosu.
»Metvica«, objasni mu gospođa Corney slabašnim glasom osmjehujući se blago. »Pokušajte, ima i malo — nečega drugog.«
Gospodin Bumble okusi napitak s izrazom sumnje, mljasne jezikom, još jednom gucne i — isprazni šalicu.
»Krepko piće«, reče gospođa Corney.
»Da, zaista«, nato će općinski pisar. Rekavši to, privuče stolicu i nježno upita gospođu zbog čega se rastužila.
»Nije ništa«, odvrati gospođa Corney. »Ja sam luda, razdražljiva i slaba žena.« »Slaba?« nato će gospodin Bumble primičući stolicu. »Zar ste vi zbilja slaba žena, gospođo Corney?«
»Svi smo mi slaba ljudska stvorenja«, opet će gospođa Corney izričući jedno opće načelo. »To zaista jesmo«, odvrati općinski pisar.
Zatim je oboje neko vrijeme šutjelo, a onda gospodin Bumble pokuša da zorno prikaže značenje toga načela: pustivši da mu ruka klizne s naslona njezina naslonjača, gdje je dotad počivala, obavije je oko trake njezine pregače i, prema tome, oko struka same gospođe Corney.
»Svi smo mi slaba ljudska stvorenja«, reče gospodin Bumble.
Gospođa Corney uzdahne.
»Ne uzdišite, gospo«, reći će gospodin Bumble.
»Moram uzdisati«, reče gospođa Corney i ponovo teško uzdahne.
»To je vrlo udobna sobica, gospo«, napomenut će gospodin Bumble ogledajući se oko sebe. »Još jedna takva sobica i bio bi to zgodan stančić.«
»Za mene samu bio bi prevelik«, promrmlja ona.
»Ali za dvoje ne bi, gospo«, upadne gospodin Bumble čeznutljivo. »Šta velite na to, gospođo Corney?«
Pošto je općinski pisar izrekao te riječi, gospođa Corney obori glavu, i gospodin Bumble prigne svoju da bi vidio njezino lice. Gospođa Corney vrlo sramežljivo okrene glavu ustranu, oslobodi svoju ruku da dohvati rupčić i sasvim je slučajno opet spusti u ruku gospodina Bumblea.
»Upravni odbor opskrbljava vas ugljenom — besplatno, zar ne, gospođo Corney?« upita općinski pisar stežući joj ruku.
»I svijećama«, nadoveže gospođa Corney uzvraćajući nježno stisak ruke.
»Ogrjev i rasvjeta besplatno, a ni stanarine ne plaćate«, opet će gospodin Bumble. »Ta vi ste pravi anđeo!«
Gospođa Corney nije mogla odoljeti bujici nježnih osjećaja. Ona padne gospodinu Bumbleu u naručje, a dični gospodin u svom oduševljenju pritisne zanosan cjelov na njen kreposni nos.
»Oh, vi uzor-ženo među svim općinskim službenicama!« usklikne gospodin Bumble. »A znate li vi, čarobnice moja, da se stanje gospođe Stout danas mnogo pogoršalo?«
»Znam«, uzvrati gospođa Corney stidljivo.
»Doktor veli da neće dulje od jedne sedmice«, proslijedi gospodin Bumble. »Ona je gospodarica ove ustanove, a kad ona umre, ispraznit će se mjesto na koje treba da dođe netko drugi. Oh, gospođo Corney, kakvih li mogućnosti! Divne li prilike da se spoje dva srca u jedno kućanstvo!«
Gospođa Corney za jeca.
»Samo jednu jedincatu riječcu«, nato će gospodin Bumble nadnoseći se nad tu utjelovljenu sramežljivu ljepotu, »jednu jedincatu riječcu, mila moja!«
»Da-a-a!« izlane gospa šapatom.
»I još jednu«, proslijedi općinski pisar, »izrazite svoje osjećaje samo još jednom riječi. Kada?«
Gospođa Corney dvaput zausti, ali ni jednom nije smogla ni riječi. Najposlije, prikupivši svu svoju odvažnost, zagrli gospodina Bumblea i reče neka bude što prije i kad god on zaželi, jer da nema žene koja bi njemu odoljela.
Kada je sve bilo tako divno i na sveopće zadovoljstvo riješeno, zališe ugovor šalicom one mješavine, a bilo je i potrebno, jer je dična gospa bila silno uzbuđena. Dok su ispijali
'metvicu', ona ispriča gospodinu Bumbleu kako je ona starica umrla.
»Vrlo dobro«, reče dični gospodin srčući krepko piće. »Na povratku kući svratit ću do gospodina Sowerberryja i kazati mu neka izjutra pošalje svoje ljude. No šta je tebe tako uzbudilo, ljubavi moja?«
»Ništa naročito, dragi«, reče ona okolišeći.
»Pa ipak mora da je nešto bilo, ljubavi moja«, navaljivao je gospodin Bumble. »Zar se nećeš povjeriti svome Bumbliću?«
»Ne sad«, odvrati ona žustro, »drugi put — poslije našeg vjenčanja, dragi.«
»Poslije našeg vjenčanja!« usklikne gospodin Bumble. »Valjda se nije jedan od ubogara drznuo da bude nepristojan?«
»Oh, ne, ne, ljubavi moja!« odvrati gospođa Corney hitro.
»Kad samo pomislim«, nastavi gospodin Bumble, »kad pomislim da se netko od njih drznuo da samo i pogledom uprlja to milo lišce... «
»Oh, ljubavi moja, to se oni ne bi usudili«, odvrati ona.
»Bolje da i ne pokušaju!« nato će gospodin Bumble stežući pesnice. »Pokaži mi toga čovjeka, bio on ubogar ili ne, tko god bi se drznuo da to učini, drugi put neće, vjeruj mi!«
Te riječi, možda, ne bi zvučale odviše laskavo da nisu bile popraćene kićenim prenemaganjem i ratobornim mlataranjem ruku, tako da je gospođa Corney bila duboko ganuta tim dokazom njegove privrženosti te ga zadivljeno uvjeravala da je zaista njen goluban. Goluban potom podiže ovratnik na kaputu, nabije na glavu trorogi šešir i, pošto je strastveno zagrlio i dugim cjelovom usrećio svoju buduću golubicu, ode da ponovo prkosi mračnoj noći i studenom vjetru. Zadržao se samo nekoliko minuta u muškom odjeljenju ubožnice, gdje se malo razvikao kako bi samom sebi dokazao da može s potrebnom strogošću vršiti dužnost nadglednika. Uvjerivši se o tim svojim sposobnostima, gospodin Bumble napusti zgradu laka srca, maštajući o svome promaknuću, Zaokupljen tim mislima stigao je do Sowerberryjeva dućana.
Kako je bračni par Sowerberry bio pozvan na čaj i večeru, a Noa Claypole nije volio suvišne napore zadovoljavajući se jelom i pilom, dućan nije bio zatvoren, iako je vrijeme zatvaranju bilo već davno prošlo. Gospodin je Bumble nekoliko puta lupnuo štapom o tezgu, no kako mu se nitko nije odazvao, a vidio je svjetlost što je prodirala kroz staklena vrata stambene prostorije iza dućana, odvaži se da virne unutra, da vidi što se tamo zbiva. A kad je vidio što se ondje zbiva, nemalo se začudio.
Stol je bio spremljen za večeru, a na njemu kruha, maslaca, tanjuri, čaše, pivski vrč i boca za vino. Čelo stola nehajno se ljuljuškao u naslonjaču gospodin Noa Claypole, prebacivši noge preko oslonaca, dok je u jednoj ruci držao škljocu, a u drugoj komadinu kruha s maslacem; a tik pored njega stajala Šarlota vadeći iz burenceta oštrige koje je gospodin Claypole s velikim apetitom gutao jednu za drugom. Neobično crvenilo nosa i obraza i neko čudno žmirkanje desnog oka odavalo je da se mladi gospodin napio, a ti bi simptomi postali još razumljiviji kad biste vidjeli kako požudno guta oštrige (što bi se moglo ispričati ili objasniti neutaživom potrebom da ublaži neki unutarnji žar ili groznicu).
»Noa, dragi, evo ti jedne fine, masne!« reče Šarlota. »Molim te, kušaj samo još ovu!«
»Oštrica je prava poslastica!« reče gospodin Claypole pošto ju je progutao. »Samo je šteta što tište u stomaku kad ih se nalupaš, je li, Šarlota?«
»Da, to je zaista okrutno«, potvrdi Šarlota.
»Da, baš tako«, složi se gospodin Claypole. »A ti ne voliš oštrige?«
»Ne baš osobito«, odvrati Šarlota. »Više volim gledati kako ih ti jedeš, dragi!«
»Gospode!« klikne Noa zamišljeno, »kako je to čudno!«
»Uzmi još jednu«, nutkala ga Šarlota. »Ova ima divne rese!«
»Ne mogu više«, uzdahne Noa, »žalim ali ne mogu. Šarlota, dođi, da te poljubim.« »Štaaaa?« zagrmi gospodin Bumble i bane u sobu. »Ponovi što si rekao, gospodičiću!« Šarlota je vrisnula i zakrila oči pregačom, dok je gospodin Claypole, i ne trudeći se da ustane, obnemogao od pića, zaprepašteno buljio u općinskog pisara. Samo je noge spustio na pod.
»Ponovi što si rekao, razbludniče!« krikne gospodin Bumble. »Kako se samo usuđuješ da tako nešto spomeneš? A ti, obijesna curetino, ti mu još povlađuješ! Vidi ti njih — cjelivali bi se!« goropadno se žestio gospodin Bumble. »Sram vas bilo!«
»Pa ja to nisam ni htio!« uzme se Noa cmizdravo kreveljiti. »Ona uvijek navali cmakati, htio ja ili ne htio!«
»Oh, Noa!« zarida Šarlota prijekorno.
»Ti uvijek navaljuješ i dobro znaš da je tako!« otrese se mladić na nju. »Ona to uvijek čini, gospodine Bumble. Draška me ispod brade pa me gladi i mazi, i sve tako, gospodine!«
»Šuti!« uzvikne gospodin Bumble strogim glasom. »Siđite, ljepotice, a ti, Noa, zatvaraj dućan i da nisi ni pisnuo dok ti se gospodar ne vrati kući. A kad se vrati, reci mu da mu gospodin Bumble poručuje neka sutra prijepodne pošalje sandučić za jednu staricu. Jesi li me razumio, gospodičiću? — Oni bi se cjelivali!« snebivao se gospodin Bumble kršeći ruke. »Strašni li su grijesi i opačine u prostoga puka naše općine! Ako se parlamenat ne pozabavi njihovim porocima, zemlja će biti osuđena na propast, a seljaštvo će se zauvijek izopačiti!« Izustivši te riječi, općinski se pisar dostojanstvena i mračna lica udalji iz pogrebnikove kuće.
A sada, pošto smo općinskog pisara otpratili do ceste i udesili sve potrebno za pokop starice, hajde da vidimo što je s Oliverom Twistom i da ustanovimo da li još uvijek leži u grabi gdje ga je ostavio Toby Crackit.

XXVIII. POGLAVLJE
VODI NAS U POTRAGU ZA OLIVEROM TE NASTAVLJA PRIČATI O NJEGOVIM PUSTOLOVINAMA
»Vukovi vas zaklali!« promrsi Sikes škrgućući zubima. »Eh, kad bi mi samo jedan od vas dopao šaka, ponestalo bi mu sape!«
Mrseći tako psovke i kletve što je samo mogao okrutnije i krvoločnije, Sikes polegne ranjenog dječaka preko svoga koljena i načas okrene glavu za progoniteljima.
Kroz mrak i magluštinu jedva se moglo što razabrati. Čuli su se samo povici muškaraca koji su mu bili za petama, a zrakom se prolamao lavež pasa iz susjedstva što ih je zvonjava na uzbunu trgla iz sna.
»Stani, kukavice!« dovikivao je razbojnik svome drugu koji je dugim koracima grabio što je mogao brže te bio već poodmakao, »stoooj!«
Kad je ponovo odjeknuo taj uzvik, Toby stane kao ukopan, jer se bojao da još nije izvan dohvata pištolja, a znao je da u Sikesa nema šale.
»Pomozi mi da ponesemo dječaka!« urlao je Sikes domahujući bijesno Crackitu. »Smjesta da si se vratio!«
Toby je zakoračio kao da će se vratiti i onda sopćući i dršćući stao oklijevati, tako da se veoma sporo približavao.
»Brže!« krikne Sikes položivši dječaka u suhu udubinu do svojih nogu i vadeći pištolj. »Ne šali se!«
Uto se graja pojača, i Sikes, koji je ponovo okrenuo glavu, primijeti da ljudi koji su se dali za njima u potjeru već preskakuju plot ograđenoga zemljišta gdje se on bio sklonio, a pred njima juri nekoliko pasa.
»Gotovo je, Bille!« usklikne Toby. »Pusti mladunče i podbrusi pete!« Davši mu ovaj posljednji savjet, Toby kojemu je očito bilo milije da mu prijatelj puca u leđa nego da padne u šake svojim dušmanima, poskoči i udari bježati koliko ga noge nose. Sikes škrgutne zubima, strgne sa sebe kabanicu i prebaci je preko Olivera koji je nepomično ležao, zatim potrči duž živice da tako progonitelje navede na krivi trag i skrene njihovu pažnju s onoga mjesta gdje je ležao dječak; zastade za trenutak pred drugom vrzinom što se s onom prvom sučeljavala u pravom kutu i, bacivši pištolj visoko u zrak, skoči iz svoga zaklona i naže bježati.
»Ej, ej, ovamo!« poviče netko drhtavim glasom. »Rise, Neptune, ovamo, ovamo!«
Činilo se da ni psi baš kao ni njihovi gospodari nisu uživali u hajci koja im je bila nametnuta, jer su se spremno odazvali toj zapovijedi. Progonitelji — bila su to tri čovjeka — zastanu u polju da se posavjetuju.
»Moj je prijedlog ili, bolje rekavši, moja zapovijed«, reče najdeblji među njima, »da se smjesta vratimo kući!«
»Sve što je gospodinu Gilesu pravo«, odgovori neki omanji čovjek koji također nije bio mršav, a bio je vrlo blijed i vrlo uljudan, što često biva kad se čovjek preplaši.
»Gospodo, ne bih želio da budem neuljudan«, nato će treći, onaj koji je malo prije dozivao pse, »gospodin Giles najbolje zna što nam je činiti.«
»Dakako«, odvrati mu onaj srednji, »i što god gospodin Giles reče, valja poslušati. Znam, hvala bogu, što priliči u takvoj situaciji. Da budemo iskreni, manji je čovjek zaista uočio nezavidnu situaciju, jer su mu zubi cvokotali dok je govorio.«
»Vi se, Brittles, kanda bojite«, primijetit će gospodin Giles.
»Nipošto«, uzvrati Brittles.
»Vi se bojite!« zaintači gospodin Giles.
»Varate se, gospodine Giles«, odgovori Brittles.
»Vi govorite neistinu, Brittles«, nato će gospodin Giles.
Treba znati da je ovaj dijalog bio posljedica Gilesove zlovolje, a Gilesova je zlovolja bila posljedica odgovornosti koju su pod vidom laskave izjave njemu natovarili, kao da je on — gospodin Giles — kriv što prekidaju potjeru. Treći je vrlo mudro dokončao prepirku.
»Ja ću vam, gospodo, reći, kako je«, progovori on, »mi se sva trojica bojimo!«
»Govorite samo u svoje ime, gospodine«, reče gospodin Giles koji je bio najbljeđi od svih.
»To ja i činim«, odvrati mu ovaj. »Obična je i sasvim prirodna stvar da se čovjek u takvim okolnostima boji. Ja se bojim!«
»I ja!« prizna Brittles, »samo nije lijepo kad se to čovjeku kaže onako ravno u brk!«
To iskreno priznanje ublažilo je gospodina Gilesa, te on odmah prizna da je i njega strah, našto se svi kao jedan pogledaju oko sebe pa trkom bjež' natrag, sve dok gospodin Giles (koji je od sve trojice najteže disao, a osim toga smetale su mu i rogulje kojima se bio naoružao) nije uporno počeo zahtijevati da svi stanu, kako bi se ispričao zbog svojih nesmotrenih i preoštrih riječi.
»Čovjek ne bi vjerovao«, reći će gospodin Giles pošto se objasnio, »što sve ne bi učinio kad mu krv uskipi. Mogao sam ubiti čovjeka, da, ubiti ga, da smo jednog od tih lopova uhvatili!«
Budući da je onu drugu dvojicu obuzela slična slutnja, a sada im se, baš kao i njemu, opet stišala krv, zametnuše razgovor o uzrocima ovakve nagle promjene ćudi.
»Sad znam kako je to bilo«, usklikne gospodin Giles, »sve je to zbog plota!«
»Ne čudim se da je tako«, nato će Brittles hvatajući se te izreke.
»Budite uvjereni da je tako«, reče Giles, »taj je plot bio kao brana koja je spriječila da nam krv ne prekipi. Čim sam preskočio, odmah sam osjetio kako mi se krv stišava te postajem sve bljeđi i bljeđi.«
Bilo je pravo čudo kako se u tom času to njegovo nelagodno osjećanje savršeno podudaralo s osjećajima njegovih pratilaca; mogli su nedvojbeno zaključiti da je plot bio uzrokom što im je ratobornost ishlapila; a to je bilo to vjerojatnije što su se s obzirom na vrijeme kad je ta promjena njihove ćudi uslijedila, složili, izjavivši da je to bilo baš u času kad su ugledali razbojnike.
Taj se razgovor vodio između one dvojice koji su iznenadili provalnike i nekoga putujućeg kotlara koji je noćio u dvorišnoj kućici, pa su i njega zajedno sa njegova dva mješanca probudili, da se pridruži hajci. Gospodin je Giles nastupio u dvostrukoj ulozi prvoga sluge i domoupravitelja u kući neke stare dame, a Brittles je bio njegov pomoćnik. A kako je došao u kuću kad je još bio takoreći dijete, postupali su s njime kao s nadobudnim dječarcem, iako je već prevalio tridesetu.
Bodreći se međusobno takvim i sličnim razgovorima, no držeći se ipak čvrsto na okupu te ogledavajući se preplašeno kad god bi zahujao vjetar i zašuštalo granje, stigoše žurno do stabla iza kojeg su ostavili svjetiljku, kako njena svjetlost ne bi razbojnicima pokazala u kojem pravcu treba da pucaju. Uzevši svjetiljku, požure kući trčećim korakom. Njihovi su likovi doskora iščezli u mraku, a još se uvijek razabiralo nemirno svjetlucanje svjetiljke kao sablasna neka iskra u tami sred koje je brzo nestajala sve dalje i dalje.
Kad se počelo daniti, zrak je bivao sve hladniji, a gusti oblaci magle polagano su se vukli po zemlji. Trava bijaše natopljena vlagom, staze i onizine pune blata i vode. Vlažni dah nezdrave vjetrine hujao je sumornim šumom. A Oliver je još uvijek ležao nepomično i bez svijesti na mjestu gdje ga je Sikes ostavio.
Svanjivalo je; zrak je postao još oštriji, a na obzorju je zatinjala slabašna svjetlost — prije bi rekao posljednji tračak noći nego prva rumen dana što se rađa. Obrisi stvari što su se u noćnoj tami ocrtavali sablasno i jezivo sada su bivali sve jasniji poprimajući svoj svagdanji izgled. Kiša je počela padati gustim mlazovima, pljušteći po ogoljelim šikarama i pustom šipragu. No sve to Oliver nije ćutio; nije osjećao kako ga biju i šibaju teške kapi, jer je još uvijek ležao bespomoćno i bez svijesti na svom ležištu od gliba i blata.
Naposljetku, sred tišine, dječak bolno krikne te se probudi. Lijeva mu ruka, omotana krpom, nemoćno klone uz tijelo. Zavoj je bio natopljen krvlju. Oliver je bio tako slab da se jedva pridigao i sjeo, a potom se ogledavao oko sebe ne bi li mu tkogod pritekao u pomoć, a sve je jecao od bola i muke. Čitavo mu je tijelo drhtalo od iznemoglosti i studeni, i on je skupio svu svoju snagu da stane na noge; ali ga je spopala drhtavica, i on opet pade na zemlju.
Pošto se na nekoliko trenutaka opet umrtvio kao da će se opet onesvijestiti, osjeti da mora svladati slabost i bol ako želi izbjeći smrti; i zato se pridigne i pokuša hodati. Pred očima mu se maglilo te je kao pijan teturao amo-tamo. Ipak se održao na nogama i, posrćući, pošao dalje. Nije znao ni kud će ni što će, a glava mu je nemoćno klonula na grudi. I sada ga zaokupe neke čudne i smušene misli. Njemu se činilo da još vazda hoda između Sikesa i Crackita, koji su se žestoko prepirali, jer mu je svaka njihova riječ odjekivala u ušima. A kad se prenuo i umalo što nije pao, bude mu jasno da je doista govorio. Onda se opet našao sam pokraj Sikesa, pješačeći s teškom mukom kao što je dan prije uza nj pješačio; a prolazeći pred mračnih nekih spodoba osjećao je kako mu Sikes jače steže ruku. Onda opet naglo ustukne prestravljen pucnjavom, povicima i krikovima. Pred njegovim je očima bljesnula svjetlost i sve se uskomešalo u buci i vrisku, no onda ga nečija nevidljiva ruka povuče naprijed. A kroz sva ta nagla i promjenljiva priviđenja svjesno je osjećao bol što ga je bez prestanka mučio i snagu mu lomio.
I tako je posrtao dalje, puzao kao u snu između plotova, kroz isprekidane živice na koje je nailazio, a pogdjekad bi se mlaz kiše izlio s tolikom žestinom da bi ga to potpuno osvijestilo.
Gledao je unaokolo te primijetio u nevelikoj razdaljini kuću do koje će, možda, moći da stigne. Ako ga vide tako bijedna, možda će mu se netko smilovati; a ako ga ne prihvate, ipak će biti bolje, pomisli on, da umre u blizini ljudi nego na pustom polju gdje nema ni žive duše. Skupio je svu svoju snagu za taj posljednji pokušaj i uputio se, klecajući i teturajući, prema kući.
Kako je prilazio, bijaše mu kao da ju je već prije vidio. Nije se sjećao nikakvih pojedinosti, ali mu se kuća učini poznatom.
Gle, evo i vrtnog zida! Na onoj se ledini s druge strane toga zida bacio na koljena i zaklinjao ona dva čovjeka da mu se smiluju! To je ona ista kuća u koju su pokušali provaliti!
Kad je Oliver prepoznao to mjesto, osjetio je kako ga obuzima tolika strava da je za trenutak zaboravio na boli od svoje rane i pomišljao samo na bijeg. Pobjeći! A jedva je stajao na nogama! No da je bio i sasvim zdrav i raspolagao svim snagama svoga slabašnog tijela, kamo bi bježao? Udari o vrtna vratašca; nisu bila zaključana, te popuste i širom se otvore. Prijeđe preko tratine, uspne se stepenicama, posljednjom snagom pokuca na vrata i sruši se pored jednog od stupova u predvorju.
Slučajno su baš toga časa gospodin Giles, Brittles i kotlar poslije teških muka i pretrpljenih tegoba te stravične noći sjedili u kuhinji i krijepili se čajem i svačim drugim. Ne može se reći da je gospodin Giles običavao biti suviše intiman s podređenom služinčadi, prema kojoj se, doduše vladao, prijazno ali uvijek dostojanstveno. Ljudi su bili zadovoljni, no njegovo ih je držanje ipak podsjećalo na to da je on njihov starješina. Ali smrtni slučajevi, požari i provale izjednačuju sve ljude, i gospodin je Giles sjedio pokraj vatre, a noge je ispružio na rešetke, podlaktivši se lijevom rukom o stol, dok je desnicom zorno prikazivao i potanko objašnjavao kako je bio izvršen pokušaj provale; a njegova je publika (naročito kuharica i sobarica koje su se također nalazile u društvu) slušala kao bez daha. »Moglo je biti oko dva i po«, reče gospodin Giles, »ali se ne bih zakleo da nije bilo i tri, kad vam se ja probudim pa se okrenem u postelji, evo ovako (pritom se gospodin Giles okrene na svom stolcu povukavši okrajak stolnjaka na sebe da bi slikovito prikazao kako je bio pokriven). I meni se učini da čujem neki šum.«
Kad je priča došla do toga mjesta, kuharica problijedi i naredi sobarici da zaključa vrata, a sobarica to isto naredi Brittlesu, a Brittles kotlaru koji se pretvarao da ne čuje.
»... kao da čujem neki šum«, nastavi gospodin Giles. »Najprije pomislim da me prevario sluh te se opet smirim; sad ću zaspati, pomislim, kadli opet začujem šum, i to sasvim jasno«.
»Kakav šum?« upita kuharica.
»Šum kao da nešto pucketa«, odvrati gospodin Giles gledajući oko sebe.
»Prije kao šum koji nastaje kad se željeznom šipkom brzo povuče preko roštilja«, reče Brittles.
»To možda kad ste vi čuli, gospodine moj, ali u onom času šum je podsjećao na pucketanje. Ja vam zbacim jorgan«, nastavi gospodin Giles i odbaci stolnjak, »uspravim se u postelji i stanem osluškivati.«
Kuharica i sobarica u isti mah iskliknuše: »Oh, Gospode!« a onda primaknu stolice bliže jednu drugoj.
»Sad sam sve sasvim jasno razabirao«, nastavi gospodin Giles. »Netko provaljuje vrata ili prozor! Šta da radim? Probudit ću jadnog Brittlesa i spasit ću ga da ga ne zakolju u postelji ili da mu ne prerežu grkljan, a da on to i ne primijeti!«
Nato se svi okrenu prema Brittlesu koji je buljio u gospodina Gilesa rastvorenih usta, dok mu se na licu jasno ocrtavao užas.
»Ja vam zbacim jorgan«, reče Giles i ponovo odbaci stolnjak motreći kuharicu i sobaricu odlučnim pogledom, »tiho se izvučem iz postelje, navučem svoje... «
»Dame su nazočne, gospodine Giles«, promrmlja kotlar.
»... svoje cipele, gospodine«, doreče Giles, okrene se kotlaru i naročito naglasi riječ 'cipele', »zgrabim nabijeni pištolj što ga uvijek nosim u sobu zajedno sa svom srebrninom te se na prstima odšuljam Brittlesu. 'Brittles', velim ja pošto sam ga probudio, 'nemojte se prestrašiti!'«
»Da, baš tako rekoste!« potvrdi Brittles potiho.
»'Propadosmo, Brittles', velim ja, 'ali nemojte da vas svlada strah'«.
»A je li se zaista bojao?« upita kuharica.
»Ni ovolicno!« odvrati gospodin Giles. »Bio je tako hrabar — oh, bio je gotovo isto tako hrabar kao ja!«
»Znam da bih ja bila umrla da sam bila u vašoj koži!« nato će sobarica.
»Vi ste žena«, odvrati Brittles koji se malko pribrao.
»Brittles ima pravo«, reče gospodin Giles kimajući glavom u znak povlađivanja, »od ženskog čeljadeta nitko ne bi ništa drugo ni očekivao. No budući da smo mi muškarci, mi vam lijepo uzesmo zasjenjeni fenjer što je stajao na kaminu te sjurismo niza stepenice gdje je bilo tamno kao u rogu — evo otprilike ovako!«
Gospodin je Giles ustao, napravio dva koraka zatvorenih očiju da bi slikovito prikazao tok radnje, kadli se odjednom trgne kao što su se bome trgli i svi ostali i pohita natrag na svoje sjedište. Kuharica i sobarica vrisnuše.
»Netko je kucao«, reče gospodin Giles hineći savršenu mirnoću, »hajde, neka netko otvori.« Nitko se ne pomače.
»Malo je čudno da netko tako rano kuca na vrata«, nato će gospodin Giles motreći blijeda lica što su ga okružavala, a i sam je bio nekako zbunjen, »no ipak treba otvoriti vrata, hej, čujete li što vam kažem?«
Dok je govorio, gospodin je Giles gledao u Brittlesa, no mladić, po prirodi skroman, smatrao je da nije nitko i ništa te se prema tome to pitanje ni u kojem slučaju ne odnosi na njega. Ništa nije odgovorio. Gospodin Giles baci usrdan pogled na kotlara, ali je ovaj mahom zaspao. Žene uopće nisu dolazile u obzir.
»Ako Brittles želi da otvori vrata u nazočnosti svjedoka«, reče gospodin Giles pošto je malo pošutio, »ja sam spreman da se kao prvi javim!«
»I ja!« javi se kotlar probudivši se isto onako naglo kao što je i zaspao.
Brittles je pod tim uvjetima kapitulirao; pošto su otvorili kapke prozora i opazili da je već bijeli dan, uputiše se uza stepenice, sa psima kao izvidnicom i sa ženama, koje su se bojale da ostanu same, kao zaštitnicom. Poslušavši savjet gospodina Gilesa, svi su govorili vrlo glasno tako da bi svakoj zlonamjernoj osobi pred kućom dali na znanje da se približuju u velikom broju; a prema jednoj genijalnoj zamisli koja se rodila u glavi umnoga Gilesa, kad su došli u predvorje, stali su potezati pse čvrsto za rep kako bi ih natjerali da laju.
Pošto su izvršene sve te mjere opreznosti, gospodin Giles uhvati kotlara čvrsto za ruku (da ne bi pobjegao, kao što je šaljivo primijetio) te izda odlučnu zapovijed da otvore vrata. Brittles posluša, i svi članovi ekspedicije uzmu plašljivo provirkivati, jedni zaklonjeni iza ramena drugih. Nisu ugledali ništa strašnije doli bijednog Olivera Twista koji, sav iscrpen i iznemogao, nije smogao ni riječi nego je samo uzdigao svoje umorne oči i nijemo ih zaklinjao da mu se smiluju.
»Dječak!« uskliknu gospodin Giles odvažno gurnuvši kotlara u pozadinu. »Što je to... Brittles, zar ga ne prepoznajete?«
Brittles koji se, otvarajući vrata, zaklonio iza njih, čim je ugledao Olivera krikne. Gospodin Giles zgrabi dječaka za nogu i jednu ruku (srećom ne onu ranjenu) i smjesta ga dovuče u predvorje i položi na pod.
»Imamo ga!« zaurla Giles u najvećem uzbuđenju okrenuvši se stubištu, »imamo jednog od lopova, gospo! Gospođice, imamo jednog lopova — i ranjen je! Ja sam ga pogodio, a Brittles mi je svijetlio!«
»Fenjerom, gospođice«, vikao je Brittles stavivši jednu ruku nad usta, da bi mu glas jače odjeknuo.
Obje sluškinje pojure uza stepenice da obavijeste svoje gospodarice kako je gospodin Giles uhvatio lopova, a kotlar se uzvrckao oko Olivera trudeći se da ga privede k svijesti, da ne bi umro prije nego što ga objese. Usred toga žagora i komešanja začuje se blag ženski glas koji ih je odmah sve umirio.
»Giles!« začuje se tihi glas sa stubišta.
»Tu sam, gospođice«, odvrati gospodin Giles. »Ne bojte se, gospođice, meni se nije bogzna šta desilo. Nije se mnogo branio, gospođice, i ja sam ga brzo svladao!«
»Tiho!« odgovori mu mlada dama. »Prestrašit ćete moju tetku još više nego sami provalnici. Je li jadnik teško ranjen?«
»Strašno, gospođice«, odgovori Giles s neopisivim zadovoljstvom.
»Čini se kao da će umrijeti, gospođice«, zatrubi Brittles isto onako kao prije. »Ne biste li sašli, gospođice, da ga vidite prije nego što... «
»Tiho, čovječe božji, molim vas, tiho!« odvrati mlada dama. »Budite mirni i čekajte malo dok javim tetki.«
Odlepršala je isto tako lagana koraka kao što je i govorila tihim i umilnim glasom. Ubrzo se vrati s nalogom da ranjenika oprezno odnesu gore u Gilesovu sobu, a Brittles neka smjesta osedla ponija i požuri se u Chertsey i da najhitnije uputi ovamo policiju i doktora.
»No nećete li ga najprije barem pogledati, gospođice?« pitao je Giles tako ponosno kao da je Oliver neka rijetka ptica šarena perja koju je on tako vješto ulovio. »Samo jedan pogled, gospođice?«
»Ni za cio svijet!« odgovori mlada dama. »Siromah čovjek! Oh, Giles, postupajte lijepo s njim, meni za ljubav!«
Stari sluga pratio ju je pogledom dok je odlazila, a u njegovu je pogledu bilo toliko ponosa i udivljenja kao da mu je rođena kći. A onda, sagnuvši se nad Oliverom, pomogne da ga materinski brižno i pažljivo ponesu uza stepenice.

XXIX. POGLAVLJE
OPISUJE STANARE KUĆE GDJE SE OLIVER SKLONIO TE IZNOSI ŠTA ONI O NJEMU MISLE
U lijepoj sobi, koja je svojim namještajem više podsjećala na starinsku udobnost nego na modernu otmjenost, sjedile su dvije dame za obilnim doručkom. Gospodin je Giles bio vrlo pomno odjeven u crno odijelo i pažljivo ih je posluživao. Stao je nekako na pol puta između ormara za posuđe i stola, a držao se sasvim uspravno i zabacio glavu; lijevom je nogom malo istupio naprijed, desnu je ruku zadjenuo u prsluk, a u lijevoj je držao poslužavnik za pisma. Izgledao je kao čovjek koji se lagodno osjeća, svjestan svojih zasluga i svoje važnosti.
Od tih dviju žena jedna je bila dobrano u godinama, ali ni visoki naslon stolca od hrastovine nije bio uspravniji od nje. Bila je obučena veoma brižljivo i pomno, staromodno a ipak donekle po modi, a to nije loše djelovalo na njenu vanjštinu, nego je, naprotiv, isticalo starinsku eleganciju. Sjedila je držeći ruke na stolu i pozorno motrila mladu djevojku blistavim očima kojima godine nisu mogle da ugase sjaj.
Mlađa je dama naličila na tek rascvali pupoljak; bila je u cvijetu ljepote kojom bi bog, kad bi mu se prohtjelo (neka nam oprosti ovu grešnu usporedbu), ukrasio svoje anđele kad bi sišli na zemlju u ljudskome liku.
Nije prevalila sedamnaestu. Bila je tako dražesna i ljupka, njezina je ljepota bila tako plemenita kao da je neko vanzemaljsko biće i kao da ljudska stvorenja oko nje nisu nimalo u skladu s njenom eteričnom osobnošću. Inteligencija koja je izbijala iz njenih tamno-modrih očiju i odražavala se i na plemenitom čelu kao da nije bila od ovoga svijeta niti u skladu s njenim godinama. A ipak se na njezinu licu odražavala ljupkost i vedrina, a njezin je osmijeh — zadovoljan i blažen — treptao tako živo da se jasno razabiralo kako je čvrsto povezana sa životom i s njegovim najboljim i najljepšim manifestacijama.
Dok se vrzmala oko stola, zaokupljena svakodnevnim poslom, njezin se pogled slučajno sreo s pogledom stare dame. Djevojka se nasmiješi i prijeđe rukom preko kose spletene oko čela, a iz tog je pogleda blistala tolika odanost i nehinjena ljupkost da bi se i anđeli nebeski nasmiješili kad bi je vidjeli.
Stara se dama osmjehne; no bilo joj je teško pri srcu, i ona otare suzu koja joj je navrla na oko.
»A Brittles je već prije jednog sata krenuo, je li?« upita stara dama poslije kratke šutnje. »Prije jednog sata i dvanaest minuta, milostiva gospođo«, odvrati gospodin Giles gledajući u srebrni sat što ga je izvukao potegnuvši za crnu vrpcu o koju je sat bio pričvršćen.
»Uvijek je tako spor«, napomenut će stara gospođa.
»Brittles je oduvijek bio spor dečko, milostiva gospođo«, nato će sluga i pomisli: budući da je Brittles već trideset godina 'spor dečko', nije vjerojatno da će ikad postati žustar. »Čini mi se da je s njim što dalje to gore — mjesto bolje«, reče stara gospođa.
»Zaista mu se ne bi moglo oprostiti ako se usput malo zaigra s drugim dječacima«, nasmjehne se mlada dama.
Gospodin je Giles upravo razmišljao da li njemu doliči da se i on nasmiješi, kad se pred vrtnim vratima zaustavi gig;7 iz njega skoči debeljuškast gospodin, potrči prema ulazu, čudesno brzo uleti u kuću i začas bane u sobu te umalo što ne sruši gospodina Gilesa i stol s doručkom.
»Takvo što još nisam čuo!« usklikne debeljko. »Draga gospođo Maylie — bože mi prosti — i to još usred noći, ne, tako nešto nikad nisam čuo!«
Izrazivši tako svoje saučešće, debeljko se rukova s damama, primače stolicu i upita za zdravlje.
»Čudim se što poslije svih tih strahota niste umrli — smjesta umrli!« reče debeljko. »Zašto me niste obavijestili, bože mi prosti! Moj bi sluga začas bio kod vas a i ja, i mojem bi to pomoćniku bila prava čast kao i svakome drugom u takvim okolnostima. Dabome! Bože moj — i tako sasvim neočekivano — i k tome još usred noći!«
Čini se da je doktora najviše uzbudila činjenica da je provala izvršena sasvim neočekivano i usred noći, kao da gospoda provalnici običavaju vršiti svoje poslove u podne i uz prethodnu obavijest pismom.
»A vi, gospođice Rose«, obrati se doktor mladoj dami, »ja...«
»Oh, meni je vrlo dobro, zaista«, prekine ga Rose, »no tamo gore leži siromah čovjek, i moja bi tetka željela da ga pregledate.«
»Da, da, naravno«, odvrati doktor, »umalo što ne zaboravih! Čujem, Giles, da je to vaša zasluga?«
Gospodin Giles koji je silno uzbuđen spremao čajne šalice, pocrveni kao rak. Odgovorio je da je on imao tu čast.
»Čast«? nato će doktor. »Možda je isto tako časno pogoditi lopova u mračnoj kuhinjskoj izbi kao i pogoditi protivnika na deset koraka. Zamislite da ste se pobili u dvoboju i da je on opalio u zrak.«
Gospodin Giles, koji je ovo olako shvaćanje noćašnjeg događaja smatrao pokušajem da se smanji njegova zasluga, odgovori uljudno da njemu samom, doduše, ne priliči da o tom sudi, ali da ipak smatra da ni protivniku nije bilo baš lako pri duši.
»Bogami, baš istinu rekoste!« nato će doktor. »A gdje je taj čovjek? Odvedite me k njemu! Kad sađem, navratit ću ponovo, gospođo Maylie. — To je prozorčić kroz koji se uvukao? No, to ne bih nikada povjerovao.« I govoreći tako pođe za Gilesom.
A dok se oni penju stepenicama, mogli bismo čitatelja obavijestiti da je gospodin Losberne, ranarnik iz susjedstva, poznat uokrug deset milja kao Doktor koji se toliko ugojio zbog svoje vesele ćudi, a ne uslijed masne i preobilne hrane. Velika je dobričina, čudak i okorjeli neženja da mu pedeset milja uokrug ne bi mogao naći para.
Doktor je mnogo dulje izbivao nego što je nakanio, odnosno dulje nego što su obje dame mogle pretpostaviti. Iz giga je dopremljen omašan, plosnat sandučić, a zvonce je vrlo često zvonilo; služinčad je neprekidno trčkarala gore-dolje te se po svim znacima moglo zaključiti da se gore nešto važno zbiva. Najposlije se Doktor vrati, i kad su ga bojažljivo upitali kako je ranjenom čovjeku, lice mu je bilo vrlo tajanstveno.
»To je neobično čudan slučaj, gospođo Maylie«, reče Doktor zatvorivši tiho vrata i naslonivši se leđima o vratnice, kao da želi spriječiti da ma tko uđe.
»Nadam se da mu ne prijeti nikakva opasnost?« upita stara dama.
»Pa to i ne bi bilo tako čudno u ovakvim okolnostima«, odvrati Doktor. »Ipak ne vjerujem da je njegovo stanje pogibeljno. Jeste li vidjeli toga provalnika?«
»Nisam«, odvrati stara dama.
»I nisu vam ga opisali?«
»Ne, nisu.«
»Oprostite, milostiva gospođo«, umiješa se gospodin Giles, »ja sam se upravo spremao da vas o njemu obavijestim, ali je onda doktor Losberne ušao u sobu.«
Zaista se gospodin Giles nije isprva mogao nikako pomiriti s mišlju da prizna da je provalnik u kojeg je pucao pravo dijete. Svi su mu toliko laskali zbog njegove hrabrosti da nije mogao a da ne odloži priznanja barem za nekoliko minuta; toliko je uživao u svojoj herojskoj ulozi.
»Rose je željela da vidi toga čovjeka«, reče gospođa Maylie, »no ja to nikako nisam mogla dopustiti.«
»Hm«, nato će doktor, »ne čini se nimalo strašan, Hoćete li da zajedno pohodimo provalnika?«
»Hoću ako bi to bilo potrebno!« odvrati stara dama.
»No, onda mislim da je potrebno«, nato će doktor, »i u svakom slučaju pouzdano znam da bi vam bilo vrlo žao kada to ne biste učinili. Sada je sasvim miran, i dobro mu je. Dopustite, gospođice Rose, da vas primim pod ruku. Dajem vam časnu riječ da vas ne treba biti strah!«
Uz mnogo riječi Doktor ih je svejednako uvjeravao da će se prijatno iznenaditi izgledom zločinca, a onda primi mladu damu ispod jedne ruke te slobodnu ruku pruži gospođi Maylie te ih veoma kavalirski i dostojanstveno povede gore.
»A sad«, šapne Doktor dok je polako pritiskivao kvaku na vratima spavaće sobe, »da čujemo što o njemu mislite. Posljednjih se dana doduše nije brijao, ali mu ipak izgled nije strašan. No ipak, pričekajte da vidim je li spreman da primi posjet!«
Stupivši naprijed, zaviri u sobu i davši im znak da priđu, zatvori za njima vrata, a onda polagano odgrne zavjesu na postelji. I tu je u mjesto mrkog razbojnika garava lica — jer to su dame očekivale — ležalo dijete u duboku snu, iscrpeno i izmučeno od pretrpljenih bolova i muka. Ranjena mu je ruka, već u zavoju i stavljena između dvije drvene daščice, počivala na grudima, a glavom je prilegao na drugu ruku, koja je bila napol skrivena pod bujnom kosom.
Dobroćudni je gospodin još uvijek pridržavao zavjesu i nijemo gledao u dječaka. I dok je on tako promatrao bolesnika, mlada je dama prošla mimo njega, sjela u naslonjač do uzglavlja i nježnom rukom uklanjala kosu s dječakova lica. Kako se naginjala, njene suze kapnuše na njegovo čelo.
Dječak se u snu promeškolji i osmjehne, kao da su ti znaci blage samilosti potakli u njegovoj duši sretne snove ljubavi i nježnosti koje dotada nije poznavao — kao što blagi zvuci glazbe ili žubor vode u tihoj osami, ili miris jednog cvijeta, ili sam spomen na milu riječ mogu izazvati priviđenja u tom svijetu snova, što će se rasplinuti kao dašak — u tom svijetu neviđenih prizora što ih je, čini se, dočaralo mutno sjećanje na sretnije, davno i predavno minule dane, jer ljudska ih moć ne može uskrsiti na nov život.
»Ne mogu da se snađem od čuda!« usklikne stara dama. »Nije moguće, da je ovo dijete pripadalo razbojničkoj bandi!«
»Katkad se opačina krije i pod najbezazlenijim likom«, reče ranarnik i spusti zavjesu, »tko zna šta se sve krije pod lijepom i plemenitom vanjštinom!«
»Ta on je još pravo dijete!« branila ga Rose.
»Draga moja gospođice«, nato će ranarnik turobno odmahujući glavom. »Nisu samo zgrbljeni i smežurani starci izvrgnuti opačinama i smrti, nego i mladići i prekrasne djevojke.«
»Ipak, gospodine, tko će vjerovati da je ovaj dječak svojom voljom postao saučesnik toga najgoreg društvenog taloga?« upita Rose bojažljivo.
Ranarnik zavrtje glavom kao da je time htio natuknuti kako je to vrlo lako moguće, ali opazivši da bi mogli probuditi ranjeno dijete, odvede ih u susjednu sobu.
»Pa čak da je i ogrezao u poroku«, nastavi Rose, »pomislite samo kako je mlad, pomislite da možda nikad nije znao za majčinu ljubav a, možda, ni za sreću roditeljskog doma, da su ga batine i glad otjerali u jazbinu ljudi koji su ga odgojili kao zločinca! Tetko, draga tetice, smiluj se dječaku i misli na to što sam rekla prije nego što dopustiš da ovoga ranjenog dječaka odvuku u tamnicu, jer ondje će zauvijek biti pokopana nada da se dijete popravi. Oh, zaklinjem te tvojom ljubavlju prema meni, koja mi nikad nije dala osjetiti da sam siroče, a sigurno bih bila osjetila svu bol i patnju i nemoć djeteta bez roditelja da nisam imala tebe! Smiluj se, tetice, prije nego što bude prekasno!«
»Čedo moje!« reče stara dama i zagrli djevojku koja je plakala. »Zar misliš da bih mogla dopustiti da se dječaku učini i najmanje zlo?«
»Oh, ne mislim to, ne mislim«, odvrati Rose vatreno. »Moja tetica to nikad ne bi mogla dopustiti!«
»Ne«, nato će stara dama, a usne joj zadršću, »moji se dani primiču kraju, i neka mi Svemogući udijeli milost, i zato želim da budem milosrdna prema drugima. Šta mogu da učinim, gospodine, da spasim dječaka?«
»Da razmislim malo, milostiva gospođo, da razmislim«, odvrati Doktor.
Gospodin Losberne zavuče ruke u džepove te se nekoliko puta prošeta sobom, često zastajkujući, uspinjući se na prste i strašno se mršteći. Poslije mnogih uzvika: 'No, sad sam se dosjetio!' i 'Ne, nisam se dosjetio!' i ponovnog šetkanja i mrštenja najposlije se ipak zaustavi te će ovako:
»Mislim da to mogu udesiti ako mi date neograničene ovlasti da Gilesu i onome malom Brittlesu natjeram strah u kosti. Znam da je vjeran i stari sluga ove kuće, ali vi mu to poslije možete naknaditi na sto načina i, osim toga, i nagraditi ga što je izvrstan strijelac. Imate li kakav prigovor?«
»Nemam, ako nema drugog načina da spasimo dijete«, odgovori gospođa Maylie. »Drugog načina nema«, reče Doktor, »i možete mi vjerovati da zaista nema!«
»Onda vam tetka daje sve ovlasti«, reče Rose smijući se kroza suze, »ali vas molim, ne postupajte sa ona dva siromaška okrutnije nego što je neminovno potrebno.«
»Vi kanda mislite«, odvrati Doktor, »da su danas svi ljudi osim vas skloni da budu tvrda srca. Nadam se samo u ime muškog mladog naraštaja da vas prvi prikladan mladić koji se bude pozivao na vaš osjećaj samilosti nađe u današnjem raspoloženju, to jest blagu i popustljivu. Želio bih također da sam ja takav mladić i da se smjesta okoristim takvom prilikom kakva bi mi se danas pružila!«
»Vi ste isto tako veliko dijete kao i siromah Brittles«, odvrati Rose i sva se zarumeni.
»Pa to nije nimalo teško«, nasmije se Doktor srdačno. »No da se vratimo dječaku: treba da se sporazumijemo o najvažnijoj tački našega dogovora. Dječak će se, mislim, za jedan sat probuditi, i premda sam onom blesavom policajcu tamo dolje rekao da se u dječaka ne smije dirati niti s njim govoriti, i to uz opasnost po njegov život, ipak mislim da možemo mirne duše s njime razgovarati. Ja, dakle, od vas tražim da u vašoj nazočnosti preslušam dječaka, pa ako po onom što nam bude ispripovjedio dođemo do spoznaje, a usto i meni uspije da vam hladnim razumom dokažem da je dječak pravi pravcati mali zlikovac, mi ćemo ga prepustiti njegovoj sudbini bez ikakva upletanja, barem ja ne želim da se dalje miješam u to.«
»Oh, ne, tetice, ne!« usklikne Rose.
»Oh, da, tetice, da!« odvrati Doktor. »Jesmo li se nagodili?«
»Ne može biti da je on okorjeli zločinac!« usklikne Rose. »To nije moguće!«
»Vrlo dobro«, odvrati Doktor, »to lakše možete pristati na moj prijedlog.«
Najposlije su pristali na taj dogovor, i stranke posjedaše da — ponešto nestrpljivo — pričekaju da se Oliver probudi.
Ali je strpljivost obiju dama stavljena na teže iskušenje nego što su se, prema izjavi gospodina Losbernea, nadale, jer su sati prolazili, a Oliver je još uvijek spavao dubokim snom. I već je bilo zanoćalo kad im je dobrodušni Doktor javio da se dječak dovoljno razbudio i da sada mogu s njim razgovarati. Dječak je — reče — veoma bolestan i slab od gubitka krvi, ali se čini da mu je toliko stalo da olakša svoju savjest te će biti bolje ako mu se pruži ta prilika, nego da se sačeka jutro, kako su to najprije bili odlučili.
Razgovor je dugo trajao. Oliver im je pripovijedao cio svoj život, samo što je često morao prekidati pripovijedanje zbog bolova i slabosti. Slušaoce je prožimala neka svečana jeza dok su u sumračnoj odaji slušali kako ranjeno dijete slabašnim glasom nabraja sve one patnje i nevolje što su mu ljudi okrutna srca skrivili. Oh, koliko bi na svijetu bilo manje nepravdi i nepravica, bola i tuge, okrutnosti i bijede što ih svaki dan nosi sa sobom, kad bi se oni koji tlače i muče svoje bližnje — samo jednom jedinom mišlju sjetili na mračne prijetnje i optužbe što se polako ali tim sigurnije poput tmastih oblačina dižu do nebesa, da se u danom času svale na nas kao osvetničke munje; kad bi samo časkom bili voljni u duhu saslušati svjedočanstva mrtvih, što ih nikakva sila ne može prigušiti ni najveća gordost ušutkati.
Te su noći nježne ženske ruke pridizale Oliverovo uzglavlje i utjelovljena dobrota i blagost i čista ljepota bdjele su nad njim dok je spavao. Osjećao je blaženo spokojstvo, spreman da umre bez ikakve žalbe.
Tek što su završili ovaj važni razgovor, Oliver se smirio i zaspao. Doktor je brisao oči jadajući se što su tako oslabile i uputio se niza stepenice da se smjesta uhvati u koštac s gospodinom Gilesom. Ne našavši nikoga u sobama, pomisli da će možda biti bolje ako u samoj kuhinji otpočne svoj napad, i zaista je otišao u kuhinju.
U 'Donjem domu' toga služinskog parlamenta bile su na okupu sluškinje, gospodin Brittles, gospodin Giles, kotlar (koji je posebno pozvan da ostane do kraja dana, da ga goste i časte s obzirom na stečene zasluge) i — policajac. Ovaj posljednji gentleman imao je veliku štapinu, veliku glavu, velike čizme, i sva je prilika da je popio i veliku količinu piva. Još se svejednako vodila debata o uzbudljivim događajima prošle noći, jer kad je Doktor ušao, gospodin se Giles upravo nadugo i naširoko raspripovijedao o svojoj prisebnosti, i gospodin je Brittles, držeći vrč piva, unaprijed potvrđivao sve što je gospodin Giles kanio reći.
»Ostanite samo na mjestu«, reče Doktor mahnuvši rukom.
»Hvala, gospodine«, odvrati gospodin Giles. »Moje su dame željele da ove ovdje malo počastim pivom, gospodine. A kako nisam bio raspoložen da ostanem u svojoj sobi, gospodine, i zaželio se malo društva, ja sam se ovima ovdje pridružio.«
Brittles prvi nešto progunđa, a takvim bi gunđanjem dame i gospoda običavali izraziti svoje zadovoljstvo kad bi ih gospodin Giles počastio svojom nazočnošću. Gospodin Giles pogleda oko sebe dostojanstveno i blagonaklono, tek da pokaže kako ih on neće napustiti dokle se god budu pristojno ponašali.
»Kako je pacijentu večeras, gospodine?« upita gospodin Giles.
»Tako-tako«, odgovori Doktor, »no sve se bojim, gospodine Giles, da ćete vi imati neprilike zbog toga.«
»Nadam se da time ne mislite reći, gospodine«, nato se gospodin Giles i sav se strese, »da će umrijeti? Kada na to pomislim, osjećam da nikad u životu ne bih mogao mirno spavati. Ni ja, kao ni Brittles, ni za sve srebro ovoga svijeta ne bih pristao da ubijem dječaka.«
»Nije to bitno«, reče Doktor tajanstveno. »Jeste li protestant, gospodine Giles, i bojite li se boga?«
»Mislim da to mogu potvrditi«, pokoleba se gospodin Giles i problijedi kao krpa. »A ti, dječače?« okomi se Doktor na Brittlesa.
»Za ime božje, gospodine«, usklikne Brittles, »ja sam, gospodine, ono isto što i gospodin Giles!«
»Onda mi odgovorite«, reče Doktor, »da li ćete po svojoj savjesti i duši moći da prisegnete da je dječak tamo gore onaj isti kojega su prošle noći ugurali kroz prozorčić? Govorite! Odgovorite mi, ja čekam!«
Doktor kojega su svi smatrali najdobroćudnijim stvorenjem na kugli zemaljskoj izustio je te riječi sa tako jezovitim bijesom da su se Giles i Brittles, već ionako prilično smušeni od piva i uzbuđenja, zapanjeni pogledali.
»A vi, redarstvenice, pazite molim vas, šta će oni odgovoriti!« nastavi Doktor podigavši svečano i velevažno kažiprst, lupkajući se zatim po čelu da natukne kako je redarstvenik dovoljno bistar da prosudi očekivani odgovor, »jer prije ili kasnije vidjet ćemo što će se iz svega toga izleći!«
Policajac se umudrio i dohvatio palicu, simbol svoje službene vlasti i moći, koja je dotad stajala u kutu kraj kamina.
»Možda ćete reći da je tu posrijedi samo to da se ustanovi indentitet jedne osobe«, nadoveže Doktor.
»Da, baš tako, gospodine«, odvrati policajac kašljući iz svega glasa, jer je prenaglo iskapio svoje pivo pa mu je nekoliko kapi pošlo pogrešnim putem.
»Evo šta je i kako je: izvršena je provala«, tumačio je Doktor, »a dvojica ljudi usred dima, mraka i sveopćeg meteža na čas jedan ugledaju dječaka. U tu istu kuću dolazi sutradan izjutra neki dječak. Budući da ima zavezanu ruku, spomenuta ga dvojica odmah zgrabe, ugrožavaju time njegov život i prisižu da je on taj lopov. I sada se pitam je li držanje te dvojice s obzirom na spomenute okolnosti opravdano, a ako nije, u kakav su položaj svojom krivicom zapali?«
Redarstvenik dubokoumno kimne glavom i reče kako je sve to živa istina i da Doktor ima pravo, jer zna šta je zakon.
»Ponovo vas pitam«, grmio je Doktor, »biste li u sudnici mogli priseći, pred bogom i pred ljudima, da je to onaj isti dječak?«
Brittles u dvoumici pogleda gospodina Gilesa, a gospodin Giles u dvoumici pogleda
Brittlesa, policajac stavi ruku iza uha da bolje čuje što će oni odgovoriti; žene i kotlar nagnuše se naprijed u napetu iščekivanju; a Doktor ih je sve od reda šibao pogledom. Uto se s kapije začuje zvonjava i štropot kola.
»Evo 'njuškala'!« usklikne Brittles i kao da mu je odlanulo.
»Koga?« zaprepasti se Doktor.
»Redarstvenih detektiva, gospodine, koji su došli iz Londona«, odvrati Brittles uzimajući svijeću. »Ja i gospodin Giles poslali smo jutros po njih.«
»Šta?« krikne Doktor.
»Da«, mirno će Brittles, »poslao sam poruku po kočijašu, i samo se čudim, gospodine, što već prije nisu stigli!«
»Dakle, vi ste poslali po njih, da vas — da vrag odnese vas i ostale budale!« reče Doktor i naglo izađe.