Alex Haley

First topic message reminder :

... gorka priča američkih crnih robova

IRIB -Historija crne rase u SAD-u je bolna pripovijest, puna tegobe, uspona i padova.

Korijen svakog crnca koji živi u Americi uglavnom se veže za afrički kontinent. Pretci ovih ljudi su prije mnogo godina dovedeni na američko tlo, prisiljeni na ropstvo i najgore životne uslove. Bez ikakvog razloga, samo zbog boje kože, oni su prisiljeni na ropstvo te su proživljavali najgore torture. Iz tog vremena je izrastao njihov neostvari san, posjedovanje mirnog i srećnog života...

Aleks Hejli je veliki pisac, koji je u okviru svog romana sačinio biografiju patnje davnih „crnih robova“. Njegov roman ''Korijeni'' je nedavno spominjao i lider ajetullah Hamenei, te je čitanje ovog romana nazvao dobrim načinom za spoznaju američkog kolonijalizma. U nastavku vam donosimo neke zanimljive i tužne djelove ove knjige...

Iako je trenutno predsjednik SAD-a crnac, on ipak predstavlja manjinu američkih takozvanih „afro-amerikanaca“ koji su nekako uspjeli da uđu u viši sloj američkog društva. Robovlasništvo u ovoj zemlji je počelo od 1691. a crni robovi su u 17. i 18. stoljeću dovođeni u Ameriku. Robovi su, radeći na farmama duhana, riže, pšenice isl. odigrali veliku ulogu u napredku američke ekonomije. Oni su obično radili najteže poslove i najmanje zarađivali. Čak su i crne trudnice bile primorane na rad. One su imale pravo samo 3-4 mjeseca dojiti svoju djecu. Zato je pola rođene djece među robovima preminulo. Amerika koju danas poznajemo, samoprozvani borac za ljudska prava, utemeljena je na ovakvim osnovama. Sva ekonomija današnjih Sjedinjenih Američkih Država i svi aspekti vlasti su sagrađeni na leđima robova, koje danas niko ne spominje. Njihovi potomci i danas dan pate od rasizma.

Aleks Hejli, i sam čovjek crne rase, u knjizi ''Korijeni'' slikovito i jako vješto opisuje život robova, na način da se osoba koja čita knjigu jednostavno nađe u tom tužnom svijetu. Ova knjiga počinje od piščevog predka po imenu „Kunta Kinte“, čovjeka kojeg u 18. stoljeću kao roba dovode iz rodne Gambije u SAD.

Radnja knjige započinje u selu po imenu Žufure u Gambiji. Gambija je plodna država na zapadu Afrike, čija se ekonomija zasniva na poljoprivredi, ribarstvu i turizmu. Knjiga počinje sa rođenjem Kunta Kinte i ceremonijom njegovog imenovanja.  U toj ceremonij, Hejli na vrhunski način opisuje plemensku kulturu svog naroda američkom čitatelju. Kunteov otac je bio musliman, koji poštuje visoke islamske vrijednosti tokom  ceremonije davanja imena djetetu.

Kunta odrasta u prekrasnom afričkom okruženju. Otac mu daje potpunu slobodu, dok je mati stroga u vaspitanju. Otac je vjernik i posebnu pažnju obraća na mjesto svoje molitve. Kuntu vaspitaju da bude kulturan i iskren, da ne laže i da odrasle poštuje. Kunta Kinte jednog proljetnog dana, kada je išao da bratu nabavi drva za bubanj, biva zarobljen od strane bjelaca, i tu prestaje njegov bezbrižan život iz mladosti. Nakon teškog maltretiranja i batinanja, Kunta se nađe na brodu koji plovi ka zemlji „Jenkija“. Od silnih modrica na tjelu više su ga boljeli lanci na njegovim rukama i nogama. On cijelim putem razmišlja jedino o tome zašto su bijelci tako okrutni? Zaključuje kako bijelci „nemaju boga“ jer ništa ne poštuju, ček ni dostojanstvo crne žene!

U knjizi se nalaze bolne slike iz broda koji prevozi robove u Ameriku. Kada stigne, Kunta biva prodan nekom gazdi, od kojeg je četiri puta neuspješno bježao.

„Zakon kaže - ako crnac bjelca pogleda u oči, 10 puta mora biti bičovan. Njihov zakon govori - ako se bjelac zakune da crnac laže, imaju pravo da mu odsjeku uho. Ako bijeli kaže da je crnac dvaput slagao, režu dva uha. Zakon kaže - ako ubiješ bjelca, ideš na vješanje, no ako ubiješ drugog crnca slijedi ti bičovanje. Crnci zakonski nemaju pravo na čitanje i pisanje, nezakonito je crncu dati knjigu...“

Ovu su riječi jednog crnca Kunta Kinti kada je po četvrti put pokušao pobjeći. Nakon posljednjeg bijega, Kunteovu desnu nogu su odrezali, da mu to ne pada više na pamet. Crnce su tjerali da pojedu svoje odrezane uši a ruke su im klinovima prikivali za zid.

Ranije su u filmovima crnce predstavljali kao ljudoždere, no Aleks Hejli u svojoj knjizi crnom čovjeku daje dostojanstvo i odanost, opisuje ga kao osobu koja je učila Kur'an i hadise. Sve su to poznate islamske vrijednosti. Zapadnjaci i bjelci su većinom propagirali da crnci potiču iz nekulturnih i beduinskih plemena, koja su uvijek željela da žive kao bjelci. Hejli je u svojoj knjizi pažljivo demantovao nebuloze da su afrička plemena divlja i nekulturna. Čitanjem ove knjige shvatamo kako prijašnji crnci nisu čak voljeli ni miris bjelaca!

45. POGLAVLJE



Iz dana u dan, Kunta se sve teže i bolnije kretao zbog okova na nogama. Međutim, neprestano je u sebi ponavljao kako njegove mogućnosti da se dokopa slobode ovise o tome hoće li se prisiliti da izvršava sve što od njega zatraže i to pod maskom potpune gluposti i tuposti. Dok se takvim prikazivao, njegove uši, oči i nos nisu ništa propuštali,oružje koje bi mogao upotrijebiti, tuobabove slabe strane koje bi mogao iskoristiti i tako će nastaviti sve dok mu njegovi tamničari ne povjeruju i ne skinu mu okove. Tada će opet pobjeći.

Ubrzo nakon što bi ujutro zaječao rog napravljen od velike školjke,stao bi na prag kolibe kako bi promatrao čudne crnce dok izlaze iz svojih koliba, još snenih lica i kako se pljuskaju vodom iz kablica kojima su izvlačili vodu iz nedalekog bunara.Nedostajao mu je zvuk tučaka u stupama žena dok bi mrvile kuskus za jutarnji obrok svojih obitelji, i Kunta je odlazio u kolibu stare kuharice da tamo ravnodušno proguta sve što bi mu dala ,osim prljave svinjetine.

Dok bi jeo jutarnji obrok, oči su mu pomno pretraživale kuharičinu kolibu ne bi li otkrio neko upotrebljivo oružje koje bi možda mogao neprimjetno uzeti. Ali osim lonaca pocrnjelih od vatre što su visili na kukama iznad ognjišta, u kolibi je bilo još samo onih okruglih, tankih metalnih plitica na koje bi mu starica nagrabila jelo koje je zatim jeo prstima.

Vidio je kako starica jede nekakvim uskim, metalnim predmetom. Imao je tri ili četiri gusto poredana šiljka kojima se nabadala hrana.Čudio se kako mu je to i palo na um, ali je taj predmet iako malen,možda mogao poslužiti,ako bi mu uspjelo uhvatiti trenutak kad bi predmet bio njemu nadohvat, a staričine oči usmjerene u nekom drugom pravcu.

Jednog jutra, dok je jeo kašu, gledao je kuharicu kako reže meso nožem koji dotada nikada nije vidio kod nje pa počne maštati što bi on tim nožem učinio kad bi se našao u njegovim rukama umjesto u njezinim, kad najednom začuje ispred kolibe prodorni vrisak predsmrtne agonije.

To se tako uklapalo u njegove misli da je Kunta gotovo skočio s klupe na kojoj je sjedio. Šepajući, on izađe pred kolibu i zatekne ostale već poređane u kolonu za polazak na rad,mnogi su od njih još žvakali zadnje zalogaje »doručka«, u strahu da ih ne izbičuju ako zakasne,dok je na zemlji pokraj njih ležala svinja. Trzala se, a krv joj je kuljala iz prerezanog grkljana, a onda su je dva crnca podignula u lonac pun kipuće vode, opet je izvukli i počeli strugati čekinje. Koža svinje bila je iste boje kao koža tuobaba, primijetio je kad su crnci objesili svinju za noge, razrezali joj trbuh i izvukli utrobu. Kunta se gušio od smrada crijeva, i dok je odlazio s ostalima prema poljima, morao je potisnuti drhtaj gađenja na pomisao kako je prisiljen živjeti medu tim poganskim žderačima takve prljave životinje.

Sada je na stabljikama kukuruza svakog jutra bilo mraza, a izmaglica bi dugo ležala po poljima sve dok je ne bi spalila vrelina sunca. Alahova moć nikada nije prestala u Kunti izazivati udivljenje,bio je zadivljen kako i u zemlji toliko udaljenoj od Afrike kao što je ta tuobabova zemlja na drugom kraju velike vode, Alahovo sunce i mjesec izlaze i putuju preko neba, iako sunce nije bilo tako žarko, niti mjesec toliko lijep kao u Juffureu. Samo ljudi u toj prokletoj zemlji kao da nisu bili Alahovo djelo. Tuobabi nisu ljudi, a što se tiče ovih crnih, bio je naprosto besmislen pokušaj da ih se shvati.

Kad se sunce popelo do sredine neba, ponovo je odjeknuo zvuk školjke, javljajući ljudima neka se opet poređaju u red za dolazak drvenog sanduka koji je, umjesto na kotačima, ležao na dvije daske, a


vukla ga je neka životinja slična konju, ali ipak bliža nekakvom prevelikom magarcu.Kunta je čuo kako o njoj govore kao o »mazgi«.

Uz taj sanduk na daskama išla je stara kuharica, koja odmah počne dijeliti svakome po jedan pljosnati okrugli hljepčić i šalicu nekakvog variva.Neki su ljudi ostali stajati, a drugi su sjeli, i progutali tu hranu, a zatim su svi popili malo vode koju su uzimali iz bačve što se također nalazila na sanduku. Svakog dana, Kunta je oprezno njušio varivo prije nego bi ga okusio, kako bi se uvjerio da mu u usta neće dospjeti nimalo svinjskog mesa,ali varivo se obično sastojalo samo od povrća, bez ikakvog mesa koje bi Kunta bio u stanju vidjeti ili omirisati.Osjećao se bolje kad bi jeo kruh,jer je gledao neke crne žene kako zrna kukuruza pretvaraju u brašno mrveći ih u stupama s tučkom od kamena, otprilike onako kako se to radilo i u Africi, osim što je Bintin tučak bio drveni.

Ponekad bi im davali hranu koje se Kunta sjećao od kuće,kao na primjer, kikiriki, i kanjo,koju su ovdje zvali »okra« i so-so, što su ovdje zvali »crni grašak«. Osim toga, primijetio je kako ovi crnci veoma vole neko veliko voće za koje je čuo da ga zovu »lubenica«. Ali, koliko je mogao vidjeti, Alah je tim ljudima uskratio mango, srčike, palme, plodove krušnog drveta i toliko drugih ukusnih plodova što su rasli kud god bi čovjek pogledao, po vriježama, drveću i grmlju Afrike.

Od vremena do vremena, tuobab koji je doveo Kuntu na ovo mjesto,onaj kojega su drugi crnci zvali »massa« ,izjahao bi u polje dok bi oni bili na poslu.

U svom svijetlom slamnatom šeširu,dok bi nešto govorio tuobabu koji je bio glavni na poljima,on bi mahao dugim,tankim korbačem od pletene kože,a Kunta je zapazio kako se tuobab »nazornik« smješka i premješta s noge na nogu gotovo isto onako kako su to crnci činili pred njime.

Mnogo se takvih čudnih pojedinosti događalo svakog dana i Kunta bi poslije sjedio u svojoj kolibi i razmišljao o svemu tome dok bi čekao da ga savlada san. Izgleda da je ovim crncima jedina briga bila kako će udovoljiti tuobabu s bičem. Smučilo bi mu se kad bi se sjetio kako su gorljivo prianjali za posao čim bi ugledali nekog tuobaba, te kako su,ako bi im tuobab nešto rekao,žurili izvršiti nalog, bez obzira na to što im je zapovjedio.Kunta nikako nije mogao dokučiti što se to dogodilo što im je toliko razorilo mozgove da su se ponašali kao krdo koza i majmuna.Možda je to bio uzrok što su se rodili ovdje,a ne u Africi,jer tuobabove kolibe od drvenih greda, slijepljenih blatom i svinjskim čekinjama, ovim su ljudima bile jedini dom za koji su znali. Ovi crnci nikada nisu znali što znači znojiti se pod žarkim suncem, ne za tuobabe, nego za sebe i svoj vlastiti narod.

Međutim, bez obzira na to koliko će dugo morati ostati među njima, Kunta se zakleo kako nikada neće postati kao oni, i svake bi noći njegov mozak marljivo istraživao različite mogućnosti za bijeg iz te prezrene zemlje.

Nije se mogao suzdržati da sam sebe ne prekori, gotovo svake noći, zbog ranijeg neuspjelog bijega.Ponavljajući u mislima one trenutke u trnovitom šipragu, ispred zapjenjenih pasjih gubica, bilo mu je jasno kako slijedeći put mora smisliti bolji plan.

Prvo mora napraviti za sebe saphie amajliju, kako bi se osigurao od opasnosti i neuspjeha.Zatim mora pronaći ili napraviti nekakvo oružje.Čak je i zašiljeni kolac mogao probiti trbuhe onih pasa,pomislio je, i on bi već bio daleko odmakao dok bi se onaj crnac i tuobab uspjeli probiti kroz šikaru do mjesta gdje su ga zatekli kako se bori sa psima. Na koncu, mora što bolje upoznati okolicu posjeda, tako da unaprijed zna gdje će potražiti bolje sklonište kad ponovo pobjegne.

Iako je često budan preležao polovicu noći, nemiran zbog takvih misli, Kunta se uvijek budio prije prvih pijetlova koji su budili ostalu perad. Ptice u ovoj zemlji, zamijetio je, samo su cvrkutale i pjevale,nije bilo zaglušnih krikova jata zelenih papiga koje su u Juffureu objavljivale jutro. Izgleda da

ovdje uopće nije bilo nikakvih papiga,a ni majmuna koji bi kod kuće počinjali dan srditim brbljanjem u krošnjama stabala ili bi otkinutim grančicama gađali ljude ispod sebe. Kunta ovdje nije vidio ni koze,što mu se činilo isto toliko nevjerojatno kao i običaj ovih ljudi da u oborima drže svinje »prasce« ili »krmke«, kako su ih oni zvali i da čak hrane te smrdljivce.Međutim,skvičanje svinje,činilo se Kunti,nije bilo ništa ružnije od jezika tuobaba.

Dao bi sve na svijetu samo da može čuti barem jednu jedinu rečenicu na jeziku mandingo, ili na bilo kojem drugom afričkom jeziku. Nedostajali su mu njegovi drugovi u okovima s velike kanoe ,čak i oni koji nisu bili muslimani, i pitao se što se s njima dogodilo.Kamo su njih odveli? Na druge ovakve tuobabove posjede? Bez obzira na to gdje su se nalazili, jesu li i oni ovako kao Kunta čeznuli za tim da još jednom čuju slatki zvuk vlastitog jezika,osjećajući se u isti mah izopćenima i osamljenima,kao on,zato što nisu znali ni riječi tog tuobabovog jezika?

Kunti je bilo jasno da će morati naučiti ponešto od tog čudnog govora, ukoliko želi dovoljno razumjeti tuobaba i njegove običaje kako bi mu uspjelo pobjeći od njega.

Pazeći na to da to nitko ne primijeti,Kunta je već uspijevao prepoznati pojedine riječi, »prasac«, »krmak«, »lubenica«, »crni grašak«, »nazornik«, »massa«, a posebno »da, gospodin, massa«, što su zapravo bile jedine riječi koje je ikada čuo kako je neki crnac rekao tuobabima.Čuo je također crnce kako ženu tuobaba,koja je živjela s »massom« u velikoj bijeloj kući zovu »missus«. Jednom ju je Kunta vidio iz daljine, koščatu spodobu boje žabljeg trbuha, kako hoda naokolo i reže neko cvijeće s puzavica i grmlja što je raslo oko velike kuće.

Većina drugih tuobab riječi koje je Kunta čuo još su ga uvijek zbunjivale. Ali, iza svoje bezizražajne maske, on se iz sve snage trudio kako bi im uhvatio smisao i polako je počeo povezivati različite zvukove s određenim predmetima i radnjama.

Međutim, jedan mu je zvuk bio posebno nerazumljiv, iako bi ga maltene svakodnevno čuo kako ga nebrojeno puta ponavljaju, jednako i tuobab i crnci. Što je to, čudio se, »niger« ?

46. POGLAVLJE



Kad su konačno završili s rezanjem i skupljanjem kukuruznih stabljika, »nazornik« je počeo pojedinačno određivati različite poslove, što bi obavljao u zoru nakon što bi se oglasio rog.

Jednog jutra Kunti su dali da otkida iz vriježa, među kojima je ležalo, te tovari u »kola« kako je naučio da se zove kutija na kotačima,nekakvo veliko,teško povrće. Bojom je bilo nalik na prezreli mango plod, a oblikom je donekle podsjećao na velike tikve koje su žene u Juffureu sušile i rezale u dvije polutke, pa ih kasnije koristile kao zdjele. Crnci su to povrće zvali »buće«.

Dok je vozio tovar »buća« do velike zgrade koja se zvala »štagalj«, Kunta je vidio kako neki crnci pilom režu veliko deblo u široke komade, koje su zatim sjekirama ili pomoću klinova, po kojima bi udarali čekićem, cijepali u drva za vatru, a djeca su potom iscijepana drva slagala u dugačke redove do visine svojih glava. Na drugom mjestu, dva su crnca vješala na tanke štapove veliko lišće što je, kako je to njuhom ustanovio, bio prljavi poganski duhan,omirisao ga je jednom ranije, na jednom od svojih putovanja s ocem.

Prolazeći tako s kolima od njive do »štaglja«, od »štaglja« do njive, zapazio je kako i ovdje, baš kao i u njegovu selu, ljudi mnoge stvari suše i spremaju za kasniju upotrebu.Neke su žene skupljale bujnu smeđu »kadulju«, kako je čuo da to zovu, i vezivale je u snopiće. A neke vrste povrća iz vrta razastrle su na komade platna kako bi se povrće osušilo na zraku. Čak su i mahovinu ,koju bi skupljala djeca i koju su odmah bacali u kipuću vodu,također sušili,Kunta nije imao pojma zašto.

Želudac mu se okretao kad bi prolazeći pokraj svinjca vidio i čuo kako kolju svinje. Primijetio je da suše i čuvaju čak i svinjske čekinje, vjerojatno za onu smjesu kojom su lijepili grede na kolibama,ali najviše mu se smučilo kad je vidio kako vade svinjske mjehure, napuhnu ih, vežu s oba kraja i zatim vješaju po ogradi da se suše, sam Alah zna u kakve nečiste svrhe.

Kad je završio s branjem i spremanjem »buća«, Kuntu su zajedno s nekoliko drugih crnaca poslali do šumarka, gdje su im rekli neka snažno tresu grane stabala kako bi orasi, koji su na tom drveću rasli, popadali po zemlji i koje su zatim skupljala u košare mala djeca iz prvoga kafa. Kunta podigne jedan od tih oraha i sakrije ga u odjeću kako bi ga kasnije kušao kad bude sam u kolibi,okus nije bio loš.

Kad su obavili sve te poslove, dali su im popravljati razne stvari na kojima je bilo potrebno izvršiti neke popravke.Kunta je pomagao nekom čovjeku učvrstiti ogradu.

A žene su, čini se,bile zaposlene temeljitim čišćenjem u velikoj kući i u vlastitim kolibama. Vidio je neke od njih kako peru rublje,najprije bi ga kuhale u velikim crnim loncima, zatim su ga trljale o nekakav naborani komad kovine u sapunjavoj vodi, čudio se kako to da nijedna od njih ne zna da rublje treba prati tako da se s njim mlati o kamen.

Kunta je zapazio kako se bič »nazornika« sada više ne spušta na njihova leđa tako često kao ranije.Na posjedu se osjećao slično kao u Juffureu u vrijeme kad je žetva završena, a usjevi pospremljeni na sigurno,u ostave.

Još prije nego što se oglasio večernji znak roga, koji bi objavio završetak tog radnog dana, neki od crnaca počeli bi se međusobno šaliti, zadirkivati i pjevati. »Nazornik« bi pritjerao konja do njih i prijetio bičem, ali Kunta je jasno vidio kako on to ne govori ozbiljno. I uskoro bi se i drugi muškarci pridružili


pjesmi, a zatim i žene,pjevajući riječi koje za Kuntu nisu imale nikakvog smisla. Toliko su mu se svi gadili da je bio sretan kad se konačno začuo znak koji ih je pozivao da se vrate u kolibe.

Uvečer bi Kunta sjeo postrance odmah iza praga svoje kolibe, nogu ispruženih preko čvrsto nabijenog zemljanog poda,kako bi dodir željeznih okova o izranjene i zagnojene članke smanjio na najmanju moguću mjeru. Ako bi puhao lagani povjetarac, uživao bi osjećajući ga na svome tijelu i mislio na svježi pokrivač zlatnog ili crvenog lišća koje će slijedećeg jutra zateći ispod stabala.

U takvim trenucima misli bi mu odlutale natrag u večeri za vrijeme žetve tamo u Juffureu. Sjetio bi se komaraca i drugih kukaca koji bi mučili ljude dok su sjedili uz dimljive vatre i prepuštali se dugim razgovorima. Povremeno bi ih prekinuo daleki urlik leoparda ili krik hijene.

Zvuk koji se ovdje nikada nije čuo, padne Kunti na pamet, i koji on nije čuo sve otkako je otišao iz Afrike,bio je zvuk bubnjeva.Tuobab vjerojatno nije dopuštao crnim ljudima da imaju bubnjeve,to je vjerojatno bio razlog. Ali zašto? Da li se plaši, jer zna kako bubnjevi mogu uskomešati krv u svakom stanovniku sela, da čak i mala djeca i krezubi starci počnu divlje plesati? Možda zna da ritam bubnjeva tjera rvače da pokažu svu svoju snagu? Ili da hipnotički ritam može natjerati ratnike da se pomamno bace na neprijatelja? Ili su se tuobabi možda jednostavno bojali da se crnci sporazumijevaju na način koji oni ne razumiju, a za takvo sporazumijevanje udaljenost između posjeda ne bi predstavljala nikakvu zapreku? Mada ti poganski divljaci ne bi ništa bolje od tuobaba razumjeli govor bubnjeva.

Ipak, Kunta je morao dopustiti mogućnost,iako veoma nerado,da ti poganski crnci možda ipak nisu posve nepopravljivi. Iako su bili neuki, neki su njihovi običaji bili posve afričkog podrijetla, a jasno se vidjelo da oni toga nisu svjesni.

Kao prvo, on je čitavog svog života slušao upravo takve uzvike koje bi pratili upravo takvi pokreti ruku i izrazi lica. Pa zatim način na koji su se kretala tijela tih crnaca, bio je također isti kao onih u Africi. Sličnosti je bilo i u smijehu ovih crnaca kad među njima nije bilo tuobaba ,smijali su se čitavim tijelom, baš kao ljudi u Juffureu.

Kuntu je na Afriku podsjetio i način kako su ovdašnje crne žene upletale kosu u čvrste pletenice,vezane vrpcama iako bi afričke žene često ukrasile pletenice šarenim kuglicama.I ovdje su žene pokrivale glave komadima tkanine, mada ih nisu znale pravilno vezati. Kunta je vidio kako čak i neki muškarci upleću kosu u kratke pletenice, onako kako su to činili neki muškarci u Africi.

Kunta je vidio Afriku i u odgoju crne djece koji je nalagao da se prema starijima ponašaju učtivo i s poštovanjem. Vidio ju je i u tome kako su majke nosile malu djecu, čije bi debeljuškaste nožice obgrlile majčino tijelo.Primijetio je i neke sitne običaje. Stariji bi ljudi,na primjer,sjedili uvečer trljajući desni i zube pažljivo smekšanim krajem grančice, što bi u Juffureu bio korijen limun trave. I mada nikako nije mogao shvatiti kako im može biti do toga ovdje u zemlji tuobaba, Kunta je ,morao priznati da je velika ljubav ovih crnaca prema pjesmi i plesu nedvojbena značajka Afrikanaca.

Ali, ono što je zapravo uzrokovalo da se Kuntino srce donekle smekšalo u odnosu na te čudne ljude, bila je činjenica koju je uočio tijekom proteklog mjesečevog ciklusa,kako su crnci još samo u prisutnosti »nazornika« ili »masse« izražavali gnušanje prema Kunti. Ako bi Kunta naišao kad bi crnci bili sami, većina njih bi sada već kratko kimnula glavom, i Kunta bi na njihovim licima zamijetio izraze zabrinutosti zbog sve goreg stanja njegova lijevog članka. Iako ih je Kunta uvijek hladno prezirao i nastavljao, hramljući, svojim putom, uhvatio se ponekad kasnije kako žali što im nije uzvratio pozdrave.

Jedne noći, kad je Kunta bio zadrijemao, ali se ubrzo opet probudio, kako mu se to često događalo, ležao je zureći u mrak i osjećao kako je Alah na neki način, iz nekog svog nedokučivog razloga, htio da se Kunta nađe ovdje, na ovome mjestu, usred ovog izgubljenog plemena velike crne obitelji čiji su korijeni

sezali daleko u prošlost do drevnih praotaca,ali, za razliku od njega, ovi crnci ovdje nisu ništa znali o tome tko su i odakle potječu.

Osjećajući oko sebe na neki čudan način prisustvo svog djeda, svetog čovjeka, Kunta ispruži ruke u tminu.Ništa nije mogao napipati, i on se glasno obrati Alquaranu Kairabi Kunti Kinteu, zaklinjući ga neka mu otkrije svrhu njegova poslanstva ukoliko je on doista ovamo upućen s nekom namjerom. Prepao ga je zvuk vlastitog glasa. Do tog trenutka on ovdje u tuobabovoj zemlji nije nikada izustio zvuk koji bi bio upućen ikome drugome osim Alahu, osim krikova koje je iz njega izvlačio bič.

Slijedećeg jutra, kad se pridružio ostalima u povorci prije polaska na rad, Kunta se ulovi kako je maltene rekao »jutro«, kako je čuo da oni pozdravljaju jedan drugoga svakog jutra.Ali, iako je sad već znao toliko tuobab riječi da je ne samo mogao razumjeti dobar dio onoga što su njemu govorili, nego bi i sam mogao ponešto razumljivo izreći, nešto ga je nagnalo da odluči i nadalje to svoje znanje držati za sebe.

Kunta pomisli kako ovi crnci zapravo isto tako brižljivo skrivaju svoje osjećaje pred tuobabom kao što je on skrivao svoje promijenjene osjećaje pred njima. Dosad je već mnogo puta prisustvovao prizoru kako bi se nasmiješena crna lica prelila gorčinom onog trenutka kad bi tuobab okrenuo glavu.Vidio je kako namjerno lome alatljike, a zatim se pričinjaju da ne mogu shvatiti kako se to moglo dogoditi, dok ih »nazornik« psuje zbog nespretnosti. I vidio je kako na poljima, uprkos izigravanju pred tuobabom da žustro posluju, zapravo za sve što bi radili troše dvostruko više vremena nego što im je potrebno.

Počeo je tako shvaćati da i ovi crnci, kao što Mandingo imaju svoj sira kango jezik, imaju nekakav svoj način sporazumijevanja, razumljiv samo njima. Ponekad, kad bi radili vani, na njivama, pogled bi mu uhvatio neku malu, brzu gestu ili pokret glavom.Ili bi se jedan od njih oglasio nekakvim čudnim, kratkim uzvikom,zatim, u nepredvidivim razmacima, to bi ponovio netko drugi, pa treći uvijek u trenutku kad to ne bi mogao čuti »nazornik« koji je jahao naokolo na konju. A ponekad bi pred »nazornikom« zapjevali nešto za što je Kunta točno osjećao,iako nije mogao razumjeti riječi,da znači nekakvu poruku. Podsjećalo ga je to na žene na velikoj kanoi koje su pjevanjem izricale poruke okovanim muškarcima.

Kad bi medu kolibama zavladao mraki kad se prozori velike kuće više ne bi žarili svjetlom svjetiljaka, Kuntin bi oštri sluh otkrio šum hitrih koraka jednog ili dvojice crnaca kako se udaljuju od »robovskog sokaka«,a nekoliko sati kasnije, čuo bi ih kako se opet tiho vraćaju. Pitao se kamo su to odlazili i zbog čega i zašto su bili toliko ludi da se vrate natrag. A slijedećeg jutra u polju pokušavao bi pogoditi tko je to bio. Bez obzira na to tko su bili ti crnci, možda bi Kunta s vremenom mogao u njih steći povjerenje.

Dvije kolibe dalje od Kunte crnci bi svake noći poslije »večere« posjedali oko male vatre stare kuharice, a taj bi prizor ispunio Kuntu sjetnim uspomenama na Juffure. Ovdje su doduše žene sjedile zajedno s muškarcima, a neki i neke medu njima, pućkali su na one poganske lule s duhanom, kojih bi žar tu i tamo prigušeno zasvijetlio u sve gušćem mraku. Slušajući pažljivo sa svog mjesta iza praga svoje kolibe,Kunta ih je čuo kako razgovaraju uz pjesmu cvrčaka i daleko hučanje sove u šumi. Iako nije mogao razumjeti riječi, osjećao je gorčinu u njihovim glasovima.

Čak i u mraku Kunta je sada već mogao jasno pred sobom vidjeti lice bilo kojeg crnca koji bi govorio.U njegovu su mozgu bili pohranjeni glasovi svakog od dvanaest odraslih,zajedno s imenom plemena kojemu je po Kuntinom sudu, dotični pojedinac najviše bio nalik.Znao je koji se među njima općenito bezbrižno ponašaju, a koji se rijetko kada čak i nasmiješe,nekoliko njih nisu se smiješili čak ni pred tuobabom.

Ti večernji sastanci imali su svoj ustaljeni slijed koji je Kunta brzo upoznao. Obično bi prva govorila

žena koja je kuhala u velikoj kući. Ona bi oponašala što su govorili »massa« i »missus«. Zatim bi čuo onog velikog crnca koji je njega uhvatio,kako oponaša »nazornika« i zaprepašten bi slušao kako se ostali guše pokušavajući prikriti smijeh, strašeći se da ih ne čuju gore u velikoj bijeloj kući. Ali bi se potom smijeh stišao i crnci bi sjedili oko vatre i razgovarali.

Kunta je slušao bespomoćne, tihe glasove jednih i srdžbu drugih, iako je mogao shvatiti vrlo malo od onoga o čemu su raspravljali.Imao je osjećaj da se prisjećaju događaja koji su se dogodili ranije u njihovim životima. Pogotovo bi žene počele govoriti,a zatim bi briznule u plač.Konačno bi se razgovor prekinuo kad bi jedna od žena počela pjevati,a ostali bi joj se pridružili. Kunta nije mogao razumjeti što znače riječi: »Nitko ne zna nevolje što ja vidio«, ali je osjećao tugu u njihovu pjevanju.

Konačno bi začuo glas za koji je znao da pripada najstarijem muškarcu među njima, onome koji je sjedio u stolici za ljuljanje i pleo razne stvari od komušina, a koji je osim toga još i puhao u onu školjku rog. Drugi bi pognuli glave, a starac bi počeo polako govoriti nešto što je Kunta shvatio kako mora biti nekakva molitva, ali zacijelo nije bila molitva Alahu. Međutim, Kunta se prisjetio što je rekao stari alcala tamo u utrobi velike kanoe:’’Alah govori sve jezike!’’

Dok bi trajala molitva, Kunta je čuo kako svaki čas ponavljaju uvijek isti čudni zvuk,a uzviknuli bi ga oštro,bilo starac, bilo ostali koji su starca stalno prekidali tim uzvikom: »O, Gospode!« Kunta se pitao nije li taj: »O, Gospode!« možda njihov Alah.

Nekoliko dana kasnije,počeli su puhati noćni vjetrovi, donoseći hladnoću kakvu Kunta još nikada u životu nije osjetio,a kad se ujutro probudio, vidio je da je sa drveća otpalo i posljednje lišće.Dok je drhteći od zime čekao u koloni polazak u polje, zbunilo ga je kad ih je namjesto u polje, »nazornik« poveo u štagalj.Čak su i »massa« i »missus« bili tamo,a s njima još četiri otmjeno odjevena tuobaba koji su gledali i veselo uzvikivali kad su crnce podijelili u dvije skupine i natjerali ih da se takmiče koja će grupa brže trgati pobijeljelo, sasušeno vanjsko lišće kukuruza sa gomile klipova istovarenih ovdje nakon berbe.

Tuobabi i crnci,u dvije odvojene skupine,jeli su i pili koliko im je bilo volja. Stari crnac, onaj koji je noću molio, dohvatio je nekakvo glazbalo sa strunama koje je Kuntu podsjetilo na tradicionalno glazbalo, koru, iz njegove domovine i počeo je izvoditi nekakvu čudnu glazbu, trzavo povlačeći po žicama gore,dolje nekakav tanki štap.

Drugi su crnci ustali i počeli divlje plesati, dok su tuobabi koji su ih gledali, pa čak i »nazornik«, nasmijani pljeskali dlanovima i dovikivali sa strane. Lica su im se zacrvenjela od uzbuđenja, onda su svi tuobabi odjednom ustali, crnci su se povukli u stranu, a tuobabi su pljeskajući rukama došli do sredine štaglja i tu su počeli plesati na nekakav nezgrapan način, dok je starac svirao kao da je poludio, a ostali crnci poskakivali gore dolje i pljeskali i vriskali kao da gledaju najveću predstavu u svom životu.

Kuntu je sve to navelo da se sjeti priče koju je čuo od svoje drage stare Nyo Boto kad je još bio u prvom kafu.Pričala je kako je kralj sela pozvao sve glazbenike odjednom i zapovjedio im neka mu sviraju što bolje umiju, a on će plesati za svoj narod, uključujući i robove.I narod je bio oduševljen i svi su otišli glasno pjevajući u nebo i više nikada nije bilo takvog kralja.

U svojoj kolibi, kasnije te noći, razmišljajući o onome što je vidio, Kunta pomisli kako na neki čudan, snažan i vrlo tajnovit način, crnci i tuobabi trebaju jedni druge.Ne samo za vrijeme plesa u štaglju,nego isto tako u mnogim drugim prigodama, učinilo mu se kako su tuobabi najsretniji kad su negdje u blizini crnih,čak i kad ih tuku.

47. POGLAVLJE



Kuntin lijevi članak toliko se zagnojio da je gnoj što je curio iz rane gotovo potpuno prekrio bolesnožutom izlučinom željezni okov,a njegovo sve teže hramanje konačno je natjeralo »nazornika« da malo bolje pogleda njegovu nogu.Okrećući glavu, on naredi Samsonu neka Kunti skine okove.

Još uvijek ga je noga boljela svaki put kad bi koraknuo, ali Kunta je bio toliko sretan što je bez okova da to gotovo uopće nije primjećivao.

Te noći, nakon što su ostali otišli spavati i sve se utišalo, Kunta, hramljući, izađe pred kolibu,i ponovo se iskrade s posjeda.Prelazeći preko polja u smjeru suprotnom od onoga u kojem je zadnji put bježao, Kunta se uputi prema šumi na drugoj strani, za koju je znao da je veća i gušća od one druge. Došao je do strme padine i uspinjao se uz nju puzajući na trbuhu kad je čuo prvi šum pokreta u daljini. Ležao je nepomično, a srce mu je muklo udaralo dok je slušao kako se približavaju teški koraci i konačno je začuo Samsonov glas kako psuje i viče: ‘’Toby! Toby!’’

Uhvativši čvršće debeli kolac od kojega je, naoštrivši mu jedan kraj, napravio grubo koplje, Kunta se osjeti nekako čudno miran, gotovo obamro, dok su mu oči hladno pratile nezgrapnu sjenku koja se žustro kretala sad ovamo, sad onamo kroz nisko grmlje na vrhu strmine. Nešto mu je govorilo da se Samson boji zbog sebe, ako Kunti uspije pobjeći.Dolazio je sve bliže i bliže,Kunta se napne, ali je ostao nepomičan poput kamena i onda je došao pravi trenutak. Bacio je koplje svom snagom, tiho zaječavši zbog boli koju mu je taj pokret izazvao, što je Samson čuo i odmah odskočio u stranu, koplje ga je za dlaku promašilo.

Kunta pokuša trčati, ali oslabljeni zglobovi jedva su ga održavali na nogama, i kad se okrenuo, kako bi se borio, Samson je već bio uz njega, udarajući ga i koristeći se svojom većom težinom da bi njome pojačao snagu udarca, sve dok nije Kuntu srušio na zemlju.Povukao ga je nanoge, neprekidno udarajući, pazeći da udara samo po prsima i trbuhu, dok je Kunta grabio i grizao i grebao, nastojeći izvijanjem tijela nekako izmaknuti udarcima. Strahoviti udarac sruši ga opet na zemlju, ali je ovaj put tamo i ostao. Nije se više mogao maknuti, čak ni toliko da se zaštiti.

Dahćući, Samson čvrsto zaveže Kunti ruke užetom, a zatim ga počne vući za sobom, držeći u ruci slobodni kraj konopca, natrag prema posjedu,divlje ga udarajući nogom svaki put kad bi Kunta posrnuo ili se iscrpljen srušio, neprekidno psujući Kuntu cijelim putem do koliba.Kunti je preostalo još samo toliko snage da nastavi teturati i posrtati iza Samsona. Zanoseći se od bolova, iscrpljenosti i gađenja nad samim sobom,on se sumorno pripremao za batine što ga očekuju kad se vrate u njegovu kolibu. Međutim,kad su konačno stigli malo prije zore ,Samson ga samo još jednom ili dvaput udari nogom, a zatim ga ostavi samoga da nemoćno leži na mjestu gdje se srušio.

Kunta je bio toliko iscrpljen da je drhtao. Ali je zubima počeo gristi i trgati konopac kojim su mu ruke bile vezane sve dok bol u zubima nije postala poput plamenih munja. Ipak, konačno je pretrgnuo konop, upravo kad se oglasio rog. Kunta je ležao plačući. Opet nije uspio iako se molio Alahu.

U danima što su slijedili, izgledalo je kao da su Samson i Kunta sklopili neki tajni savez mržnje. Kunta je dobro znao da se nalazi pod strogom paskom,znao je da Samson samo čeka bilo kakav povod kako bi ga povrijedio na neki način koji će tuobab odobriti.Kunta je na to odgovarao time što je ravnodušno izvršavao sve što bi mu odredili da radi, kao da se ništa nije dogodilo,samo što je sada radio još bolje i vještije nego ranije. Primijetio je kako »nazornik« obraća manje pozornosti na one koji su


najmarljivije radili ili su se najviše smješkali. Kunta se nije mogao prisiliti na smiješak, ali je s gorkim zadovoljstvom opazio da je manje udaraca bičem po njegovim leđima što se više znoji.

Jedne večeri nakon rada Kunta je prolazio blizu štaglja kad opazi teški željezni klin kako leži, napola skriven,među nekim ispiljenim komadima drva. Na tom je mjestu »nazornik« tog dana bio postavio dvojicu crnaca da cijepaju drva za vatru. Ogledavši se hitro u svim pravcima i uvjerivši se da ga nitko ne gleda, Kunta zgrabi klin i, sakrivši ga u košulju, požuri do svoje kolibe. Koristeći se klinom kako bi u tvrdom podu iskopao rupu, Kunta položi klin unutra, pokrije ga iskopanom zemljom,zatim pažljivo nabije zemlju kamenom sve dok pod opet nije izgledao potpuno nedirnut.Proveo je besanu noć strahujući hoće li netko otkriti nestanak klina, što bi moglo dovesti do pretraživanja svih crnačkih koliba.Osjećao se bolje kad slijedećeg dana nije bilo nikakve uzbune, li još uvijek nije bio načisto kako bi mogao upotrijebiti taj klin da mu olakša bijeg kad za to opet dođe vrijeme.

Zapravo se želio domoći jednog od onih dugih noževa koje bi »nazornik« svakog jutra podijelio nekolicini crnaca.Međutim, opazio je da »nazornik« uvečer traži od njih da mu vrate noževe i da ih brižljivo prebrojava. Jednim od tih noževa lako bi krčio šiprag i brže se kretao po šumi, a ukoliko bi na to bio prisiljen, mogao bi tim nožem ubiti psa ili čovjeka.

Jednog hladnog poslijepodneva, gotovo čitav mjesečev ciklus kasnije,nebo je bilo sumorno i sivo,Kunta je išao preko polja prema mjestu gdje je jednom čovjeku trebao pomoći popraviti ogradu, kad,na njegovo zaprepaštenje s neba počne padati nešto što je izgledalo kao sol, prvo lagano, a potom sve brže i sve gušće. Kad je sol počela pokrivati zemlju pahuljastom bjelinom, čuo je kako crnci u blizini uzvikuju: ‘Snijeg!’i zaključi da se to vjerojatno tako zove. Kad se sagnuo i dohvatio nešto od toga prstima, osjetio je hladnoću.a još mu se hladnijim učinilo kad je to liznuo jezikom. Bilo je ledeno i nije imalo nikakva ukusa. Pokušao je to omirisati, ali činilo se da nema ni mirisa, štaviše, ono malo što je bio zahvatio rukom pretvorilo se u vodnjikavo ništa. A kamo god bi oko sebe pogledao, zemlja je bila prekrivena bjeličastom koprenom.

Kad je stigao do drugog kraja polja, »snijeg« je prestao padati i čak se počeo topiti. Skrivajući koliko je zbunjen, Kunta se sabere i šutke kimne svom crnom drugu koji ga je čekao kraj polomljene ograde. Dali su se na posao ,Kunta mu je pomagao napinjati nekakvu metalnu strunu koju je ovaj zvao »žica«. Nakon izvjesnog vremena stigli su do mjesta gotovo skrivenog u visokoj travi, i dok je onaj čovjek pokosio malo travu dugim nožem,Kuntine su oči odmjeravale udaljenost od mjesta na kojem je stajao do najbliže šume.

Znao je da Samsona nema u blizini i da je »nazornik« danas nadzirao rad na drugoj njivi. Kunta je marljivo radio kako onaj drugi ne bi posumnjao što mu je na pameti. Ali dah mu se ubrzao dok je stajao čvrsto držeći žicu i gledao dolje u glavu čovjeka koji je pognut radio svoj posao.Nož je,ostao ležati nekoliko koraka iza njih, tamo gdje je čovjek prestao kositi travu.

Izričući u sebi molitvu Alahu, Kunta stisne obje šake zajedno, podigne ih iznad glave i zatim ih spusti na šiju pognutog čovjeka svom snagom za koju je bilo sposobno njegovo izmršavjelo tijelo.Čovjek se sruši bez glasa, kao da ga je posjekla sjekira. U hipu mu Kunta poveže žicom zapešća i članke na nogama. Dograbivši onaj dugi nož,Kunta potisne poriv da ga probode,to nije bio omrznuti Samson i počne trčati prema šumi, pognut gotovo do zemlje. Osjećao je neku lakoću, kao da trči u snu, kao da se to zapravo uopće ne događa.

Taj se osjećaj izgubio nekoliko trenutaka kasnije,kad je čuo kako čovjek kojega je ostavio na životu iz sve snage viče. Trebao ga je ubiti, pomisli Kunta ljutit na samog sebe i pokuša još brže trčati. Umjesto da se probija kroz šiprag, ovaj put Kunta, kad je stigao do šume, zaobiđe šikaru. Znao je da prvo mora prevaliti što veću udaljenost i tek se onda sakriti. Ako dovoljno brzo stigne dovoljno daleko, imat će


vremena da nade dobro mjesto za skrovište i odmor prije nego nastavi bježati pod okriljem noći.

Kunta je bio spreman živjeti u šumi onako kako žive životinje.Dosad je već uspio mnogo toga naučiti o zemlji tuobaba, a uz to je mnogo toga znao još iz Afrike.Lovit će zečeve i druge glodavce pomoću stupice od vriježe savijene u omču,a pripravljat će hranu na vatri koja ne dimi.Dok je trčao,držao se područja gdje bijaše zaklonjen šikarom koja nije bila toliko gusta da bi mu usporavala kretanje.

Kad se spustila noć, Kunta je znao da je već pretrčao priličnu razdaljinu. Ipak je nastavio trčati, prelazio je preko jaraka i procijepa, a prilično je dugo išao koritom neke plitke rječice. Tek kad se potpuno zanoćilo, dopustio je samome sebi da se zaustavi, i sakrio se na mjestu gdje je grmlje bilo gusto, ali odakle je lako mogao istrčati ako bude potrebno. Dok je tako ležao u mraku, pažljivo je osluškivao čuju li se psi. Međutim, svuda oko njega vladala je potpuna tišina. Je li moguće? Zar će mu ovaj put doista uspjeti?

Upravo u tom času osjeti hladni, meki dodir na licu i posegne rukom. »Snijeg« je opet počeo padati! Uskoro je bio prekriven i okružen bijelim pokrivačem, dokle god mu je pogled dopirao. Snijeg je tiho padao,sve gušće i gušće, dok se Kunta nije uplašio da će ga zatrpati,već se smrzavao. Konačno više nije mogao izdržati, skoči na noge i potrči da potraži bolje skrovište. Pretrčao je već dobar komad puta kad se spotaknuo i pao,nije se povrijedio, ali kad je pogledao iza sebe, s užasom je ustanovio kako su njegove noge ostavile u snijegu tako dubok trag da bi ga i slijepac mogao slijediti. Znao je da nema načina kako bi mogao izbrisati tragove, a znao je da ni zora više nije daleko. Jedino je rješenje bilo trčati dalje. Pokušao je trčati brže,ali trčao je već gotovo cijelu noć i već je drhtao od napora. Dugi nož postajao je sve teži.Nož je bio dobar kad je trebalo krčiti šikaru, ali nije mogao otopiti »snijeg«.

Nebo je na istoku već postalo svjetlije kad je, daleko ispred sebe, začuo zvuk školjke-roga. Već je sa slijedećim korakom izmijenio smjer.Ali ga je obuzeo obeshrabrujući osjećaj da u toj bjelini što je pokrila zemlju nigdje neće uspjeti naći neko mjesto gdje bi se u sigurnosti mogao odmoriti.

Kad je začuo udaljeni lavež pasa, preplavi ga srdžba kakvu još nikada u životu nije osjetio. Trčao je kao progonjeni leopard, ali lavež je postajao sve glasniji i glasniji, i konačno, kad se po deseti put osvrnuo preko ramena, ugledao ih je kako ga dostižu. Ljudi zacijelo nisu bili daleko iza njih. Zatim je čuo pucanj, i to ga nekako gurne da još brže trči nego prije.Međutim, psi su ga ipak dostigli. Kad su bili udaljeni još samo nekoliko skokova, Kunta se okrene i čučne, uzvraćajući režanjem na njihov lavež.Kad su došli i počeli se bacati na nj, iskesivši zube, on se također baci prema njima i rasiječe prvom trbuh jednim jedinim postranim zamahom nožža, slijedećim pokretom zabije oštricu drugom psu među oči. Odskočivši, Kunta opet počne trčati. Ali, ubrzo je čuo ljude na konjima kako se probijaju iza njega kroz šikaru, i on se gotovo naglavce baci prema gušćem dijelu šikare gdje konji nisu mogli prodrijeti. Onda se začuo još jedan pucanj, pa još jedan i Kunta osjeti vrelu bol u nozi.

Pogođen, srušio se na zemlju, a kad se s naporom uspravio, tuobab je nešto viknuo i ponovo zapucao. Kunta je čuo kako se meci zabijaju u stabla oko njega. Neka me ubiju, mislio je Kunta,umrijet ću kako priliči muškarcu. Zatim ga drugi metak pogodi u istu nogu i obori ga na zemlju poput udarca šake nekog diva. Režao je ležeći na zemlji kad je ugledao »nazornika« i drugog tuobaba kako mu prilaze s naperenim puškama, i upravo se spremao skočiti i natjerati ih da opet zapucaju kako bi se sve to već jednom svršilo, međutim, ranjena mu noga nije dopustila ustati.

Drugi je tuobab držao pušku uperenu Kunti u glavu, dok je »nazornik« strgnuo s Kunte odjeću tako da je ostao gol na snijegu,a niz nogu mu je kapala krv i prljala bjelinu pod njegovim nogama.Izgovarajući svakim dahom novu psovku, »nazornik« je udario Kuntu šakom,tako da je Kunta zamalo izgubio svijest, potom su ga obojica dohvatili i postavili ga licem prema velikom stablu i vezali mu ruke s druge strane debla.

Bič je počeo rezati meso na Kuntinim ramenima i leđima, i »nazornik« bi zastenjao, a Kunta se stresao od siline svakog novog udarca. Nakon izvjesnog vremena Kunta više nije mogao susprezati krikove bola, ali bičevanje se nastavilo sve dok mu se tijelo nije mlitavo opustilo niz deblo. Ramena i leđa bili su mu pokriveni dugačkim, poluotvorenim oteklinama iz kojih je curila krv, a na nekim je mjestima koža tako široko pukla da se vidio ogoljeli mišić. Nije točno znao što se zatim dogodilo, ali je imao osjećaj da pada. Zatim je osjetio hladan snijeg ispod sebe i onda se sve zacrnjelo.

Osvijestio se u svojoj kolibi, a zajedno sa sviješću vratila se i bol,neizdrživa i sveobuhvatna. I najmanji pokret nagnao bi ga da zaurla od muke, a bio je opet u lancima. Ali što je još gore, njuhom je osjetio da je od pete do brade umotan u platno natopljeno svinjskom mašću.Kad mu je stara kuharica donijela jelo, pokušao je pljunuti na nju, ali je uspio samo povratiti.Učinilo mu se da u njezinim očima vidi suosjećanje.

Dva dana kasnije,rano ujutro, probudili su ga zvuci svečanosti.Čuo je crne ljude kako viču ispred velike kuće: ‘’Božični dar, massa!’’i pitao se kakvog su mogli imati razloga za slavlje. On je želio umrijeti kako bi mu se duša mogla pridružiti dušama predaka.Želio je jednom zauvijek okončati tu beskonačnu bijedu u zemlji tuobaba gdje je zrak tako zagušljiv i smrdljiv da čovjek ne može pravo ni disati.U njemu je kuhalo od bijesa što ga je tuobab, umjesto da ga izbije kao muškarca, skinuo do gola. Kad se oporavi osvetit će se i opet će pobjeći. Ili će umrijeti.

48. POGLAVLJE



Kad je Kunta konačno opet izašao iz svoje kolibe, dakako s okovima oko nogu, većina ga je drugih crnaca izbjegavala, kolutajući očima od straha kad bi se našli u njegovoj blizini i žurno se udaljavajući od njega kao da je kakva divlja životinja. Jedino su stara kuharica i starac koji je puhao u rog, gledali Kuntu ravno u oči.

Samsona nigdje nije bilo. Kunta nije imao pojma kamo je otišao, ali bilo mu je drago. Zatim, nekoliko dana kasnije, ugleda omraženog crnca s još nezacijelje-nim tragovima bičevanja,osjetio je još veće zadovoljstvo. Međutim, već i na najmanji povod,bič tuobaba »nazornika« zapucao bi opet i po Kuntinim leđima.

Svakog je dana bio svjestan da ga pozorno motre dok je on ravnodušno obavljao poslove, radeći, poput ostalih, brže kad se tuobab približio, a zatim opet usporavajući kad bi se tuobab udaljio. Šutke je Kunta izvršavao sve što bi mu zapovjedili da učini. A kad bi dan završio, ponio bi svoju sjetu,duboko u sebi ,sa njiva natrag u bijednu kolibicu gdje je spavao.

U svojoj usamljenosti, Kunta je počeo razgovarati sam sa sobom, najčešće bi to bili zamišljeni razgovori sa članovima njegove obitelji. Pričao bi s njima najčešće u mislima, ali ponekad i naglas.

‘’Fa,’’rekao bi,’’ovi su crnci drukčiji od nas. Njihove kosti, njihova krv, njihove tetive, njihove ruke, njihove noge,ne pripadaju njima.Oni žive i dišu za tuobaba, a ne za sebe. Oni ništa ne posjeduju, čak ni vlastitu djecu. Hrane ih i paze i uzgajaju za druge.

‘’Majko,’’rekao bi,’’ove žene nose pokrivala na glavama, ali ne znaju kako ih treba pravilno vezati,gotovo u svakom jelu koje skuhaju nalazi se meso ili masnoća prljave svinje,i mnoge su od njih ležale s tuobabom, jer vidim da im djeca nose prokletstvo sasso borro mješanaca.

Razgovarao bi zatim sa svojom braćom Laminom, Suwaduom i Madijem, govoreći im kako ni najmudriji medu starješinama nikada neće moći dovoljno snažno u njih ucijepiti saznanje kako ni najkrvožednija od svih šumskih životinja nije ni upola toliko opasna kao tuobab.

I tako su mu prolazili mjesečevi ciklusi i uskoro su bodlje »leda« otpale i pretvorile se u vodu.

A nedugo zatim, zelena je trava provirila iz tamno crvenkaste zemlje, drveće je počelo pokazivati pupove, a ptice su opet zapjevale. A potom je došlo vrijeme oranja i sjetve na beskrajnim poljima. Konačno su sunčeve zrake toliko ugrijale tle da je Kunta morao brzo koračati, a kad bi se morao zaustaviti, cupkao je s noge na nogu kako mu se bosi tabani ne bi osuli plikovima.

Kunta je čekao svoj trenutak i ni u što se nije miješao, čekajući da njegovi stražari postanu nepažljivi i da ga prestanu tako strogo nadzirati.Međutim, imao je osjećaj da na njega još uvijek motre,čak i drugi crnci, pa i onda kad u blizini nema »nazornika« i onog drugog tuobaba. Morao je nešto poduzeti da ga prestanu tako pomno nadzirati. Možda bi mogao nekako iskoristiti tuobabovu naviku da na crnce ne gleda kao na ljude, nego kao na stvari. Budući da je tuobabov odnos prema tim crnim stvarima izgleda ovisio o tome kako se te stvari ponašaju, Kunta odluči da se ponaša što je moguće neupadljivije.

Iako je zbog toga sam sebe prezirao, Kunta se prisilio da se ponaša kao što su se ponašali drugi crnci kad bi im se približio tuobab. Ma koliko se trudio, nije se mogao prisiliti na to da se smješka i struže


nogama pred tuobabom,ali se trudio da barem izgleda kako je spreman surađivati,ako već nije mogao izgledati ljubazno i pazio je da bude što uočljivija njegova prividno gorljiva marljivost. Sad je već znao mnogo više tuobab riječi, jer je uvijek pažljivo slušao sve što su oko njega govorili, bilo vani u polju, ili navečer oko koliba, i mada je odlučio da još neko vrijeme ne progovori, jasno je počeo pokazivati kako razumije što mu govore.

Pamuk,jedan od glavnih usjeva na posjedu,brzo je rastao ovdje u zemlji tuobaba.

Ubrzo su cvjetove smijenili tvrdi, zeleni, okrugli plodovi, koji bi se zatim raspukli,a u svakom se nalazila pahuljasta loptica, sve dok napokon dokle je Kunti dopirao pogled,polja nisu izgledala kao nepregledno more bjeline.U usporedbi s tim morem polja pamuka oko Juffurea bila su upravo patuljasta. Došlo je vrijeme za berbu i budnica bi sada zazvučala ranije ujutro ili se to Kunti tako činilo, a bič »nazornika« pucketao bi opominjući još prije nego što bi »robovi«, kako su ih nazivali, uspjeli skočiti iz kreveta.

Gledajući ostale u poljima, Kunta je brzo naučio kako će mu, ako se pogne, dugačka platnena vreća manje istezati ramena svojom težinom dok je vuče za sobom i polako je puni bezbrojnim lopticama pamuka,ubranim iz plodova. Zatim bi punu vreću odvukao do kola što su čekala na kraju reda u kojem su upravo brali, i tamo bi je ispraznio.U toku jednog dana, Kunta bi svoju vreću dva puta napunio, što je otprilike bio prosjek,iako je bilo nekih,koje su svi ostali mrzili i zavidili im što tako marljivim saginjanjem leđa uspijevaju steći naklonost tuobaba,koji su mogli brati pamuk takvom brzinom da se pogledom nisu mogli pratiti pokreti njihovih ruku i do večernjeg znaka trube, njihove bi se vreće napunile i ispraznile najmanje tri puta.

Kad bi se kola napunila, odvezli bi pamuk u stovarište na posjedu, ali je Kunta primijetio da kola natovarena duhanom,ubranim na još većim poljima što su se prostirala odmah uz polja pamuka,odvoze nekamo dalje niz cestu.Četiri bi dana prošla dok bi se kola opet vratila prazna, upravo na vrijeme da se sretnu sa slijedećim kolima koja su natovarena odlazila cestom.

Kunta je također počeo primjećivati i druga kola s duhanom,nedvojbeno s drugih posjeda,kako se u daljini kotrljaju niz glavnu cestu,a ponekad bi ih vukle čak četiri mazge. Kunta nije znao kamo ta kola putuju, ali je znao da prevaljuju dugačak put,jer je zapazio kako su Samson i drugi vozari bili potpuno iscrpljeni kad su se vratili s jednog od tih putovanja.Možda voze dovoljno daleko da Kuntu vrate do slobode.

Oduševljen tom sjajnom idejom, jedva je izdržao slijedećih nekoliko dana. Brzo je odbacio svaku pomisao na to da se sakrije na jedna kola s ovog posjeda, nikada mu neće uspjeti izmaknuti nadzoru nečijih očiju dovoljno dugo da bi se uspio neopaženo uvući u tovar duhana.Morala su to biti neka od onih kola na velikoj cesti, kola s nekog drugog posjeda.Izgovorivši se da je pošao u nužnik, Kunta kasno te noći brižljivo provjeri ima li koga u blizini,a zatim ode do mjesta s kojega je mogao osmotriti cestu obasjanu mjesečinom.Točno,kola su vozila i noću. Pratio je treperava svjetla obješena o kola sve dok te male svijetle točke nisu nestale u daljini.

Kovao je planove i zamisli svake minute, nije mu izmakao ni najmanji detalj povezan s lokalnim prijevozom duhana.Dok je u poljima brao pamuk, ruke su mu upravo letjele, čak se prisilio na osmijeh ako bi se »nazornik« našao negdje u njegovoj blizini. A čitavo je vrijeme razmišljao kako će noću skočiti na zadnji kraj natovarenih kola u pokretu i ukopati se ispod duhana, a vozari ga neće čuti zbog škripe kotača,niti će ga vidjeti jer će biti mračno, a osim toga između vozara i stražnjeg dijela kola izdizala se visoka hrpa duhanskih listova. Ispunjavala ga je gađenjem već sama pomisao da će morati doticati i mirisati tu poganu biljku od koje se čuvao čitavog svog života,ali ako je to jedini način kako može pobjeći odavde, bio je duboko uvjeren da će mu to Alah oprostiti.

49. POGLAVLJE



Čekajući jedne večeri ubrzo nakon toga iza »nužnika«, kako su robovi zvali kolibu u kojoj su obavljali nuždu,Kunta kamenom ubije zeca kojima su obilovale obližnje šume.Brižljivo ga je razrezao u tanke trake I osušio ih kako je to naučio u toku svojih priprema za muškarca, jer trebat će sa sobom ponijeti nešto hrane.Zatim je,pomoću glatkog kamena,izbrusio rđavu,iskrivljenu oštricu noža koju je bio ranije našao, ispravio je i žicom pričvrstio za ručicu koju je izrezao od komada drva.Ali, još važnije od hrane i nžža bio je saphie koji je napravio,pero pijetla da dozove duhove, konjska dlaka za snagu, rašljasta kost iz ptičjih grudi za uspjeh,sve to čvrsto umotano u mali komadić jedrenine i ušiveno iglom koju je napravio od trna. Shvaćao je koliko je luda njegova želja da mu taj saphie blagoslovi neki sveti čovjek, međutim, bilo kakav saphie još uvijek je bolji nego nikakav.

Cijelu noć nije spavao, ali daleko od toga da bi se osjećao umornim, Kunta je jedva u sebi suzdržavao uzbuđenje,nastojeći da ne pokaže bilo kakve osjećaje čitav slijedeći dan dok je radio u polju. Jer, noćas će biti ona noć. Vrativši se u svoju kolibu nakon večernjeg obroka, drhtavim je rukama gurnuo u džep nož i osušene komade zečjeg mesa, zatim je čvrsto vezao svoj saphie oko nadlaktice desne ruke.Jedva je izdržao slušati uobičajene večernje aktivnosti ostalih crnaca,jer svaki je trenutak ,a svi su bili beskonačno dugački,mogao donijeti neki nepredviđeni događaj koji bi mu mogao pokvariti plan.Međutim, pjesma i molitva nasmrt umornih berača pamuka ubrzo je utihnula.Kako bi im dao vremena da čvrsto pozaspu, Kunta je još sačekao onoliko koliko se usuđivao.

Zatim, držeći u ruci svoj sklepani nož, izvukao se van, u mrklu noć. Osjetivši da u blizini nema ninikoga,nisko se pognuo i potrčao koliko je brže mogao, uletjevši nešto kasnije u neveliki, gusto zarasli šiprag odmah ispod mjesta na kojem je velika cesta zakretala u zavoj. Skupio se uza zemlju, teško dišući. Što ako noćas ne prođu više nijedna kola? Prostrijeli ga ta pomisao.A zatim se gotovo ukoči od još strašnijeg straha,što ako pomoćnik vozara bude sjedio na stražnjem kraju kola, motreći na cestu iza njih? Ali, morao je prihvatiti taj rizik.

Čuo je kola što su se približavala nekoliko minuta prije negoli je ugledao treperavo svjetlo.

Stisnutih zuba, drhćući, Kunta se osjećao blizu nesvijesti.Činilo mu se kao da se kola jedva miču.Ali, konačno su bila točno ispred njega i polako su prolazila. Dvije nejasne spodobe sjedile su na prednjem sjedalu.Osjećajući želju da vrisne, Kunta iskoči iz grmlja. Trčeći pognut iza škripavih kola što su se ljuljala, sačekao je dok kotači naiđu na slijedeći izlokani dio ceste,zatim se njegova ispružena ruka zgrči oko gornjeg ruba daske stražnjeg kraja i već mu se tijelo vinulo u luku preko daske i on pade na brdo duhana. Ukrcao se!

Grozničavo se počeo ukopavati.Listovi su bili mnogo čvršće sabijeni nego što je Kunta očekivao, ali konačno mu je tijelo bilo sakriveno od pogleda.Čak i nakon što je rukom izrovao otvor za zrak kako bi mogao slobodnije disati,smrad te pogane biljke gotovo ga je tjerao na povraćanje.Stalno je morao pomicati ramena i leđa, ovamo onamo, pokušavajući se udobnije smjestiti ispod tereta koji ga je pritiskao.Konačno je pronašao pravi položaj i ljuljanje kola, ublaženo lišćem među kojim mu je bilo veoma toplo, ubrzo ga je uspavalo.Probudio se s mučnim grčenjem u želucu od bučnog udarca kotača o neki kamen na cesti i on sad počne razmišljati o mogućnosti da bude otkriven. Kamo su vozila ova kola i koliko će im dugo trebati do cilja? A kada stignu, hoće li se uspjeti neopaženo odšuljati? Ili će ga opet goniti i uloviti?Zašto nije prije o tome mislio?Kroz glavu mu proleti slika pasa i Samsona i tuobaba s

njihovim puškama i Kunta se strese. Kad se uzme u obzir kako su ga prošli put zlostavljali, znao je da mu ovaj put život ovisi o tome da im se ne dopusti uhvatiti.

Ali, što je više o tome mislio, sve ga je više obuzimala želja da sad odmah iskoči sa kola. Rukama razdvoji lišće kako bi mogao proturiti glavu napolje.Vani, obasjana mjesečinom, ležala su beskrajna polja, livade i šume. Nije mogao sad iskočiti. Mjesečina je bila dovoljno jaka da pomogne njegovim progoniteljima isto toliko koliko bi pomogla i njemu.A što se duže vozi,tim je manja mogućnost da će mu psi ući u trag. Ponovo je zatvorio rupu u lišću i pokušao se smiriti, ali svaki put kad bi kotač udario o neku neravninu, uplašio se da će se kola zaustaviti i srce bi mu gotovo iskočilo iz grudiju.

Mnogo kasnije, kad je opet izvukao glavu kroz otvor među lišćem i vidio da će skoro zora, Kunta se odluči.Morao je odmah sada napustiti kola, prije nego se još više približi njegov neprijatelj,jasno dnevno svjetlo. Pomolivši se Alahu, on čvrsto uhvati ručicu noža i počne se izvlačiti iz svog legla.Kad mu je čitavo tijelo bilo slobodno, on sačeka slijedeću neravninu u cesti. Činilo mu se kao da čeka čitavu vječnost,ali kad su se kola konačno zaljuljala, Kunta se prebaci lakim skokom i nađe se na cesti. Trenutak kasnije, ležao je skriven u grmlju.

Kunta napravi veliki luk kako bi zaobišao dva tuobabova posjeda na kojima je mogao vidjeti poznate obrise velike kuće i blizu nje male, tamne kocke koliba. Zvuči njihovih školjki koje su ih budile, dopirali su kroz tihi zrak do njegovih ušiju,a kad se razdanilo,Kunta se nožem probijao kroz gusto šipražje sve dublje i dublje u šumu za koju je osjećao da se prostire nadaleko.

U gustoj je šumi bilo svježe, a rosa što ga je vlažila, ugodno ga je hladila,mahao je nožem kao da u njemu nema težine,gunđajući zadovoljno kod svakog zamaha.U rano poslijepodne naišao je na rječicu s bistrom vodom koja se prelijevala preko mahovinom obraslog kamena, a žabe su uznemireno skočile kad se zaustavio kako bi se iz skupljenih dlanova napio vode. Ogledavši se oko sebe i osjećajući se ovdje dovoljno sigurnim da bi se usudio malo odmoriti, on sjedne uz rječicu i posegne u džep. Izvukao je komadić sušenog zečjeg mesa, i nakon što ga je malo oprao u vodi, stavi ga u usta i počne žvakati. Zemlja je ispod njega bila meka i ugodna, a jedini zvuci koje je mogao čuti bili su žablji kreket, zuj kukaca i pjev ptica.Osluškivao je njihove glasove dok je jeo i promatrao kako sunce kiti lisnate grane iznad njegove glave mrljama zlata posutim po sjajnom zelenilu, i reče u sebi kako je dobro što ne mora onako naporno i neprekidno trčati kao za prijašnjih pokušaja, jer bi ga iscrpljenost učinila lakim plijenom.

Trčao je sve dalje i dalje, ostatak tog poslijepodneva i nakon zastanka za kojeg je izgovorio molitvu u vrijeme zalaska sunca, nastavio je trčati sve dok ga mrak i umor,nisu prisilili da stane i prenoći. Ležeći na ležaju od lišća i trave, odluči kako će kasnije sagraditi zaklon od ukrštenih štapova i sa krovom od trave kako su ga naučili u toku priprema za muškarca. San ga je brzo svladao, ali su ga noću nekoliko puta probudili komarci, i tada bi oslušnuo iz daljine urlik divljih životinja koje su objavljivale ubijanje lovine.

Digao se s prvim zracima sunca i brzo naoštrio nož, a zatim je opet nastavio put. Malo kasnije naišao je na nešto što je očigledno bila staza, i mada je bilo vidljivo kako se već dugo vremena nitko nije njome koristio, Kunta otrči natrag u šumu što je brže mogao.

Ulazio je sve dublje i dublje u šumu, neprekidno krčeći put nožem. Nekoliko je puta spazio zmije, ali na tuobabovom je posjedu naučio da zmija neće napasti ukoliko nije uplašena ili se ne osjeti ugroženom,i Kunta ih je puštao neka u miru otpužu. Tu i tamo, učinilo bi mu se da odnekud čuje lavež pasa i tada bi zadrhtao, jer više nego tuobaba, Kunta se plašio psećeg njuha.

Nekoliko puta u toku dana, Kunta je naišao na mjesta toliko gusto zarasla u zelenilo da čak ni nožem nije mogao prokrčio prolaz, tako da se morao vraćati i potražiti drugi put. Dvaput se zaustavio da naoštri


nož kojemu je, činilo se, oštrica sve češće tupjela, ali kad ni nakon oštrenja nož nije ništa bolje sjekao, on konačno posumnja da mu je stalno krčenje prolaza kroz žilave čičke, grmlje i vriježe, iscrpio snagu.Zato se zaustavi kako bi se malo odmorio, pojede još komadić zeca i malo divljih kupina i napije se vode koju je nalazio u kupastim listovima nekih biljaka što su rasle uz podnožje stabala. Te se noći odmarao uz jednu drugu rječicu, utonuvši u san istog trenutka kad se ispružio na zemlji, gluh za sve krikove životinja i noćnih ptica, neosjetljiv čak i na zuj i ugrize kukaca privučenih njegovim oznojenim tijelom.

Sve do slijedećeg jutra Kunta uopće nije razmišljao o tome kamo ide. Dotada sam sebi nije dopuštao o tome misliti. Budući da nije mogao znati kamo ide, jer nije znao gdje se nalazi,odlučio je izbjegavati blizinu drugih ljudi, i crnih i tuobaba, te nastaviti trčati u smjeru izlazećeg sunca. Karte Afrike koje je vidio kao dječak,pokazivale su veliku vodu na Zapadu,tako je znao da će s vremenom doći do nje ako stalno ide prema Istoku. Ali kad je počeo razmišljati o tome što bi se tada moglo dogoditi, čak i ako ga prije ne uhvate,o tome hoće li mu ikada uspjeti prijeći preko velike vode, čak i ako uspije nabaviti čamac, o tome hoće li ikada uspjeti živ stići do druge obale, čak i kad bi znao put ,osjetio je kako ga hvata duboki strah.Između molitava trljao je medu prstima svoju saphie amajliju na desnoj nadlaktici, čak i dok je trčao.

Te noći, dok je ležao sakriven u grmu, zatekao se kako misli na najvećeg junaka Mandingo plemena, na ratnika Sundiatu koji je bio sakati rob, toliko zlostavljan od svog gospodara, nekog zlog Afrikanca, da je pobjegao od njega i sakrio se u močvare gdje je našao i okupio druge odbjegle robove. Stvorio je od njih pobjedničku vojsku koja je svojim pobjedama izgradila moćno carstvo Mandingo. Možda bi,razmišljao je Kunta kad je nastavio put u zoru tog četvrtog dana i on mogao naći druge odbjegle Afrikance ovdje u zemlji tuobaba, i možda bi oni isto tako očajnički čeznuli da im stopala još jednom osjete prašinu rodne grude. Možda bi, ako bi ih bila dovoljno velika skupina, zajedno mogli sagraditi ili ukrasti jednu veliku kanou. A zatim . . .

Kuntino je sanjarenje prekinuo strašan zvuk. Stao je kao ukopan. Ne, to je nemoguće! Ali, nije bilo sumnje, čuo je lavež lovačkih pasa. Divlje udarajući po raslinju oko sebe, posrćući i padajući, ponovo se podižući, Kunta pojuri. Uskoro je bio toliko umoran da je, pri slijedećem padu, naprosto ostao sjediti, nepomičan, ništa nije čuo ništa osim zvukova ptica i kukaca.Je li uistinu čuo pse? Ta ga je misao progonila. Nije znao tko mu je gori neprijatelj, tuobab ili njegova vlastita mašta. Nije mogao stavljati na kocku i uvjeravati se kako mu se samo pričinio lavež pasa, zato ponovno počne trčati,jedini mu je izlaz bio u neprestanom kretanju.

Ali ubrzo ,iscrpljen ne samo od tako dugotrajnog i tako brzog trčanja, nego i od straha,morao se ponovo odmoriti. Samo će na trenutak sklopiti oči i zatim će odmah nastaviti dalje.

Probudio se u znoju i užasnut sjeo. Bila je mrkla noć! Prespavao je čitav dan! Stresajući glavom,pokušavao je otkriti što ga je zapravo probudilo,kad najednom ponovo začuje isti zvuk, lavež pasa ali sada mnogo bliže nego ranije. Skočio je na noge i potrčao u takvoj panici da mu je tek za nekoliko trenutaka sinulo kako je zaboravio svoj dugi nož. Pojurio je nazad do mjesta gdje je ležao, ali žilave vriježe tvorile su pravi labirint, i mada je znao i to ga je izluđivalo kako mu se nož nalazi negdje nadohvat ruke, nije ga uspijevao napipati ma koliko uporno tražio i grebao rukama.

Dok je lavež postajao sve glasniji, Kunti se počeo grčiti želudac. Ako ne uspije naći nož, znao je da će ga opet uhvatiti ili još nešto gore. Trzajući rukama posvuda oko svojih nogu, on konačno napipa jedan kamen veličine svoje šake. S očajničkim krikom zgrabi taj kamen i pojuri u gusto grmlje.

Čitave te noći Kunta je trčao sve dublje i dublje u šumu kao opsjednut spotičući se, padajući, uplećući se u vriježe, zaustavljajući se samo na nekoliko trenutaka kako bi povratio dah. Ali psi su mu se stalno približavali, bliže i bliže, i konačno,ubrzo poslije svitanja, već ih je mogao vidjeti kad bi se osvrnuo

preko ramena.

Činilo se kao neki ružan san koji se ponavlja. Više nije mogao trčati. Okrenuo se i čučnuo na maloj čistini,leđima oslonjen o drvo, i čekao ih je spreman,desna mu je ruka čvrsto stisnula debelu granu koju je u punom trku otkinuo s nekog drveta, a lijeva je ruka stezala kamen stiskom smrti.

Psi su počeli skakati prema Kunti, ali on uz ružni vrisak zamahne granom na njih tako divljački da su se povukli i, nakostriješene dlake, vrebali na nj sa sigurne razdaljine, gdje ih nije mogao dohvatiti, lajući i slineći, sve dok se nisu pojavila dva tuobaba na konjima.

Kunta te ljude nikada dotada nije vidio.Mlađi izvuče pušku,ali ga stariji zaustavi pokretom ruke, siđe s konja i počne prilaziti Kunti. U hodu je mirno odmotavao dugački crni bič.

Kunta je stajao na mjestu, divljeg pogleda, tijelo mu je drhtalo, a kroz pamet su mu bljeskale uspomene na lica tuobaba u afričkom šumarku, na velikoj kanoi, u zatvoru, na onome mjestu gdje su ga prodali poganskom posjedu, u šumi gdje su ga uhvatili, premlatili, išibali,nakon što su prije toga tri puta na nj pucali. Kad se tuobabova ruka podigla zamahujući bičem, Kuntina ruka poleti naprijed s tolikom silinom da je kad su prsti ispustili kamen, pao nauznak.

Čuo je povik tuobaba, zatim mu metak proleti pored uha, a psi skoče na njega. Dok se valjao po zemlji, boreći se sa psima, Kunta nazre lice jednog od tuobaba obliveno krvlju. Kunta je režao poput divlje zvijeri kad tuobabi pozovu pse koji se povuku, a oni mu počnu prilaziti s naperenim puškama. Po izrazu njihovih lica znao je da će sada umrijeti i bilo mu je svejedno.Jedan se tuobab baci naprijed i uhvati ga, dok ga je drugi udarao kundakom, ali još uvijek su morali napeti svu snagu kako bi ga zadržali u rukama, jer Kunta se otimao, borio, ječao i vriskao na mandingo jeziku i na arapskom,dok ga nisu opet udarili kundakom. Silom su ga odvukli do jednog stabla, strgnuli su s njega odjeću i čvrsto za zavezali za drvo, obavivši mu uže oko pasa. Kunta stisne zube, očekujući da će ga sada pretući do smrti.

Ali tada onaj tuobab koji je krvario naglo zastane, na licu mu se ukaže neki čudan izraz, gotovo smiješak, i on reče nešto kratko, promuklim glasom, onom mlađem.Mladi se naceri i kimne glavom,onda ode do svog konja i razveže konop kojim je uz sedlo bila privezana lovačka sjekira s kratkim drškom. Zatim posječe jedno natrulo deblo blizu korijena i odvuče to deblo do Kunte.

Stojeći ispred Kunte,onaj što je krvario počne mahati rukama.Pokazao je rukom na Kuntino spolovilo, zatim na lovački nož koji mu je bio zataknut za pojas.Zatim je pokazao na Kuntinu nogu, pa onda na sjekiru koju je držao u ruci. Kad je Kunta shvatio, zaurlao je i počeo se otimati,opet su ga udarili kundakom po glavi.

Duboko u srži Kuntinih kostiju jedan je glas vikao kako muškarac, ukoliko želi biti muškarac, mora imati sinove.I Kuntine ruke polete dolje i pokriju njegov foto. Dva su se tuobaba zloćudno cerekala.

Jedan gurne ono posječeno stablo ispod Kuntine desne noge, dok je drugi zavezao stopalo za deblo tako čvrsto da ga Kunta ni najbjesomučnijim trzajima nije uspio osloboditi. Onaj tuobab koji je krvario podigne sjekiru. Kunta je vriskao i mlatio oko sebe kad je sjekira bljesnula uvis, zatim dolje, takvom brzinom,presijecajući kožu, tetive, mišiće, kost da je Kunta čuo tup udarac oštrice kad se zabila u drvo,dok mu se šok od udarca poput noža zasjeklo duboko u mozak. Kad mu je kroz tijelo šiknula provala bola, gornji mu se dio tijela u grču nagne naprijed, a ruke mu polete dolje kao da žele uhvatiti prednju polovicu stopala koja je padala od njega, na zemlju, dok je svijetlocrvena krv briznula iz patrljka, a Kunta utonuo u mrak.

50. POGLAVLJE



Veći dio dana, Kunta se naizmjence budio i opet gubio svijest, zatvorenih očiju, osjećajući kako mu mišići lica nekako mlitavo vise, a slina mu se cijedi iz uglova otvorenih usta. Kad je postepeno postao svjestan da je još uvijek živ, postajao je svjestan i užasne boli što ga je trgala kao da će ga raskinuti na komadiće, u glavi mu je udaralo,a oštri noževi probadali mu tijelo i užareno svrdlali u desnoj nozi.Nakon što je ustanovio da podizanje očnih kapaka zahtijeva preveliki napor, pokušao se sjetiti što se dogodilo.

Onda se sjeti.Vidi zajapureno,izobličeno tuobabovo lice iza podignute blistave oštrice, tup udarac sjekire o drvo, prednji dio stopala pada naprijed. A onda se bubnjanje u Kuntinoj glavi tako silovito pojačalo da je sa zahvalnošću opet utonuo u tamu.

Kad je slijedeći put otvorio oči ustanovio je da zuri u nekakvu paučinu na stropu.Nakon izvjesnog vremena uspije se malo pomaknuti, dovoljno da bi uočio kako je svezan konopom preko prsa, oko zapešća i oko članaka, ali da su mu desno stopalo i glava poduprti nečim mekanim, te da je odjeven u neku vrst halje.A kroz užasne bolove do svijesti mu je dopirao nekakav miris, kao od katrana. Vjerovao je ranije da je već upoznao i najgore patnje, ali ovo je bilo gore.

Mrmljao je zazivljući Alaha, kad je netko gurnuo vrata kolibe,odmah je utihnuo. Visoki tuobab kojega još nikada nije vidio,ušao je noseći u ruci malu crnu torbu. Lice mu je izgledalo srdito, iako se činilo da se njegova srdžba ne odnosi na Kuntu.Kunta mu je vidio samo leđa, a zatim je tuobab učinio nešto s njegovom nogom što je izazvalo takav udar bola da je Kunta vrisnuo poput neke žene, propinjući se o konop svezan preko prsiju. Konačno okrenuvši lice prema njemu, tuobab položi dlan na Kuntino čelo i lakim mu dodirom obuhvati zapešće,držeći ga tako za trenutak. Zatim se uspravi, i dok je promatrao grčenje Kuntinog upalog lica, oštro zazove: ‘’Bell!’’

Crna žena, niska i snažno građena, stroga, iako ne tvrda izraza lica, ubrzo uđe u kolibu donoseći vodu u metalnoj posudi. Na neki čudan način Kunta osjeti da tu ženu prepoznaje, kao da je u nekom njegovu snu ta žena već jednom stajala uz njega, gledajući ovako dolje na njega i saginjući se nad njime, pružajući mu piti. Tuobab još nešto reče blagim glasom,a pri tom je iz svoje crne torbe uzeo nešto i to umiješao u šalicu s vodom. Zatim je opet nešto rekao, a crna žena je na to klekla i jednom rukom pridigla Kunti glavu, dok mu je drugom rukom prinijela ustima šalicu s vodom da se napije, što je on i učinio, jer se osjećao isuviše bolesnim i slabim da bi se mogao oduprijeti iskušenju.

Kratki pogled nadolje omogućio mu je da zamijeti vrh omašnog zavoja na svom desnom stopalu, bio je boje rde od sasušene krvi. Stresao se, poželjevši skočiti, ali mišići su mu bili isto toliko beskorisni koliko i ta tekućina gadnog okusa koju je puštao da mu se slijeva niz grlo.Crna žena mu zatim ponovo spusti glavu, tuobab joj opet nešto reče, ona mu odgovori i zatim oboje izađu iz kolibe.

Gotovo još i prije nego su njih dvoje izašli, Kunta je utonuo u duboki san.

Kad je te noći otvorio oči, nije se mogao sjetiti gdje se to nalazi. Desna noga pekla ga je kao da leži u vatri,počeo ju je trzati uvis, ali ga taj pokret natjera da zaviče od bola. Svijest mu se zamuti nejasnim košmarom slika i misli od kojih je svaka pojedina prelijetala i nestajala isto onako brzo kako bi se i pojavila. Ugledavši Bintu, on joj ispriča kako je ranjen, ali neka se ne brine, jer on će se vratiti kući čim se oporavi. Zatim je ugledao jednu ptičju obitelj kako leti visoko na nebu i kako koplje probada jednu od njih. Osjećao je kako pada, vičući, očajnički se hvatajući za prazninu oko sebe.

Kad se probudio, Kunta je bio uvjeren da se nešto strašno dogodilo s njegovom nogom, ili je sve to bio samo ružan san?Jedino je znao da je sada jako bolestan. Cijela mu je desna strana tijela obamrla, grlo mu se osušilo,suhe su mu usnice počele pucati od vrućice,bio je obliven znojem koji je imao nekakav bolestan zadah.Zar je uistinu moguće da bi netko odsjekao stopalo drugom čovjeku? Zatim se sjeti kako je tuobab pokazivao rukom na njegovu nogu i na njegov foto, i onog strašnog izraza na njegovu licu.

Ponovo ga preplavi bijes i Kunta pokuša maknuti prstima na nozi.Taj je napor izazvao zasljepljujuću poplavu bola. Ležao je, čekajući da se bol umiri, ali se bol nikako nije smirivala.I bila je nepodnošljiva ali ju je on ipak nekako podnosio. Mrzio je samog sebe zbog toga što želi da se vrati onaj tuobab i da mu opet dade popiti ono nešto što mu je bacio u vodu i što je za neko vrijeme olakšalo boli.Svako malo pokušao bi osloboditi ruke iz labavih veza s jedne i druge strane glave, ali bez uspjeha.

Ležao je tako, grčeći se i ječeći u mukama kad su se vrata ponovo otvorila. Ušla je ona crna žena.Žućkasto svjetlo vatre koju je nosila, treperilo je na njezinu crnom licu. Smiješeći se, ona počne proizvoditi zvukove, mijenjajući izraze lica i pokrećući rukama i Kunta shvati da mu to ona pokušava nešto protumačiti. Pokazujući na vrata kolibe, ona mu na taj način prikaže visokog čovjeka kako ulazi, kako zatim pruža nešto nekoj osobi koja jauče, ta osoba to popije i zatim se počne široko osmjehivati kao da se sada mnogo bolje osjeća. Iako to ničim nije pokazao, Kunta je shvatio što mu govori, da je visoki čovjek vrač.

Sliježući ramenima, ona zatim čučne kraj njega i počne Kunti na čelo pritiskati vlažnu krpu koja je ugodno hladila. Kunta je zbog toga nije ništa manje mrzio. Zatim mu ona pokretima pokaže da će mu sada pridići glavu kako bi mogao srknuti malo juhe koju mu je donijela.Progutavši juhu, Kunta osjeti blijesak srdžbe zbog izraza zadovoljstva na njezinu licu. Nakon toga, ona prstom iskopa malu rupu u podu kolibe, utakne zatim u nju nekakav okrugli, dugački, žućkasti predmet i na vrhu tog predmeta zapali plamen. Pokretima i izrazom lica ona ga na kraju upita želi li možda još nešto. On je samo ljutito buljio u nju i ona konačno izađe.

Kunta je zurio u plamen, pokušavajući misliti, sve dok se plamen,izgorjevši do poda nije ugasio. U mraku se Kunta sjeti planova za pokolj tuobaba na velikoj kanoi, čeznuo je za tim da bude ratnik moćne crne armije i da ubije tuobaba toliko brzo koliko brzo bude mogao mahati rukama. Ali zatim Kunta počne drhtati, prestrašen od pomisli da umire, unatoč tome što bi to značilo da će potom zauvijek biti s Alahom. Napokon, nitko se još nikada nije vratio od Alaha i ispričao ljudima kako je kod njega,baš kao što se nitko nikada nije vratio u njihovo selo da im ispriča kako je kod tuobaba.

Kad ga je Bell slijedeći put posjetila, pogledala je duboko zabrinuta dolje u Kuntine zakrvarene i požutjele oči, koje su se bile još dublje uvukle u njegovo grozničavo lice. Ležao je i neprekidno ga je tresla groznica, ječeći, još mršaviji nego što je bio kad su ga prije tjedan dana donijeli ovamo. Ona izađe, ali se za jedan sat vrati noseći debele krpe, dva lonca iz kojih se dizala para i dva složena pokrivača.

Hitrim pokretima i iz nekog neobjašnjivog razloga,kao da se nečega plaši, ona prekrije Kuntine gole grudi nekakvom gustom, vrućom smjesom od iskuhanog lišća, pomiješanog i smrvljenog s nečim što je žarilo.Ta je smjesa bila tako vrela da je Kunta zajaukao i pokušao to stresti sa sebe, ali ga je Bell odlučno gurnula natrag na ležaj. Namočivši zatim krpe u drugi lonac koji se pario, ona ih iscijedi i položi ih preko one smjese,zatim pokrije Kuntu s oba pokrivača.

Sjedila je i gledala kako se znoj s njega cijedi u potočićima na zemljani pod. Uglom pregače Bell mu je tupkala znoj što mu se slijevao u zaklopljene oči, i na koncu je Kunta ležao potpuno opušten. Tek kad je opipala krpe i onu smjesu i ustanovila da su još jedva mlačne, skinula je to sa Kunte. Zatim mu je očistila grudi od svakog traga tih obloga, pokrila ga pokrivačima i otišla.


Kad se slijedeći put probudio,Kunta je bio isuviše slab da makar malo pomakne tijelo, iako je osjećao kako će se ugušiti pod teškim pokrivačima.Međutim ne osjećajući zbog toga nikakve zahvalnosti ,znao je da je groznica prestala.Ležao je čudeći se gdje je ta žena naučila ono što mu je napravila. To je nalikovalo na Bintine ljekarije kojih se sjećao iz djetinjstva, napravljene od Alahovih trava i sa znanjem koje se prenosilo iz pokoljenja u pokoljenje. I Kunti pamćenje vrati pred oči čudno ponašanje ove crne žene, nekako tajnovito, iz čega zaključi da ono nije bila tuobabova ljekarija. Bio je uvjeren da tuobab nije o tom ništa znao, dapače, da nikada ne smije ni saznati. I Kunta sam sebe zatekne kako u mislima proučava lice crne žene. Kako ju je ono tuobab bio zazvao? »Bell.«

Nerado, nakon izvjesnog vremena, Kunta zaključi da od svih plemena, ova žena ipak najviše nalikuje na žene njegova vlastitog plemena. Pokušao ju je zamisliti u Juffureu kako u stupi mrvi kuskus za njegov doručak, kako vesla u svojoj kanoi od izdubljenog debla uz bolong,donoseći složene na glavi snopove požnjevene riže.

Ali, Kunta se odmah prekori zbog takvog besmislenog povezivanja svog sela s ovim poganskim, divljačkim crncima ovdje u zemlji tuobaba.

Bolovi su sada ipak na mahove popuštali i bili su slabiji, najčešće bi ih izazvalo njegovo napinjanje ne bi li se nekako oslobodio veza, jer ga je mučila očajnička želja da malo prošeta naokolo. Međutim, muhe su ga još strasnije mučile, zujeći oko njegove umotane noge, odnosno onoga što je bilo preostalo od njegove noge, i on bi povremeno trznuo malo tom nogom kako bi se roj muha barem za neko vrijeme podigao, iako se odmah ponovo vratio.

Kunta se počeo pitati gdje se to nalazi. To svakako nije njegova koliba, a osim toga i po zvukovima izvana i po glasovima crnih ljudi koji su prolazili pokraj kolibe u kojoj je ležao,znao je da se nalazi na nekom nepoznatom posjedu. Ležeći tako, osjećao bi miris njihova jela i slušao njihove večernje razgovore, pjevanje, molitvu, i budnicu roga u zoru.

A svakog bi dana u kolibu dolazio visoki tuobab i svaki put bi izazvao nove bolove u Kuntinoj nozi dok bi mu mijenjao zavoje. Međutim, kad bi Bell tri puta na dan ulazila u kolibu,donosila bi mu hranu i vodu,uz smiješak i dodir tople ruke na čelu, Kunta je sam sebe morao podsjećati na to kako ovi crnci nisu ništa bolji od tuobaba.

Ova crnkinja i ovaj tuobab možda mu i ne misle nanijeti nekakvo zlo,iako je još bilo prerano da u to bude uvjeren ali crni je Samson Kuntu pretukao gotovo do smrti, a tuobabi su ga bičevali i pucali na njega i odsjekli mu stopalo. Što mu se više vraćala snaga, to je jači bio njegov bijes što mora ovdje bespomoćno ležati, nemoćan da učini i najmanji pokret kad je u svojih sedamnaest kiša dosad uvijek mogao trčati, skakati i penjati se kuda i kada bi poželio.To je bilo toliko neprirodno da on to naprosto nije bio u stanju ni shvatiti, ni izdržati.

Kad je visoki tuobab razvezao uže kojim su Kunti zapešća bila privezana za kratke štapove s obje strane glave,Kunta je slijedećih nekoliko sati uzalud pokušavao podići ruke ,naprosto su mu bile isuviše teške.Srdito, ogorčeno, ne sustajući, Kunta je počeo prisiljavati ruke da ponovo postanu korisne ,istezao je prste opet i opet, zatim ih je stiskao u šaku sve dok mu konačno nije uspjelo podići ruke.

Zatim se počeo naprezati da se izdigne na laktove i kad je u tome uspio, proveo je u tom položaju nekoliko sati, zagledan dolje u zavoj na patrljku. Činio se golemim, poput »buće«, iako sada više nije bilo toliko krvi kao na prijašnjim zavojima koje je vidio kad bi mu ih tuobab skidao. Ali kad je potom pokušao svinuti koljeno te noge, ustanovio je da je bol još uvijek nepodnošljiva.

Iskalio je svoj bijes i poniženje na Bell kad ga je slijedeći put došla posjetiti, režeći na nju na mandingo jeziku i tresnuvši o pod metalnu šalicu nakon što je ispio sadržinu.Tek je kasnije shvatio da je

to bilo prvi put otkako je došao u zemlju tuobaba što je bilo kome rekao nešto naglas. Još ga je više ljutilo kad se sjetio kako su njezine oči toplo sjale, bez obzira na njegove srdite riječi.

Jednog dana, kad je Kunta ovdje ležao već puna tri tjedna, tuobab ga pokretom ruke pozove neka sjedne dok mu je on počeo odmotavati zavoj.

Kad je došao bliže rani, Kunta je vidio da je zavoj natopljen nekakvom gustom žućkastom tvari.Zatim je morao čvrsto stisnuti zube kad je tuobab počeo skidati zadnji ovoj i svijest mu se pomuti kad je ugledao otekli kraj polovice svog stopala,pokriven ružnom,debelom, smećkastom krastom. Kunta je zamalo vrisnuo. Posipavši nečim ranu, tuobab ovaj put stavi samo lagani, labavi zavoj preko patrljka, dohvati svoju crnu torbu i žurno izađe.

Slijedeća dva dana Bell je ponavljala ono što je učinio tuobab, govoreći mu pri tom blagim glasom, dok se Kunta grčio i okretao se u stranu. Kad se trećeg dana vratio tuobab, Kunti poskoči srce kad je vidio da mu je donio dva čvrsta, ravna štapa s rašljastim vrhom.Kunta je vidio ranjene ljude u Juffureu kako se njima služe. Podmećući štapove pod svoja pazuha, tuobab pokaže Kunti kako će hramati da desnom nogom ne bi dodirivao zemlju.

Kunta se nije htio maknuti dok oboje nisu izašli. Zatim se napregnuo i pokušao uspraviti, oslanjajući se o zid kolibe sve dok je mogao izdržati da se od bolnog kucanja u desnoj nozi ne sruši na pod. Znoj mu je curio niz lice još prije nego što mu je uspjelo namjestiti rašlje pod pazuha. Blizu nesvjestice, nesiguran, nikako se ne odmičući daleko od zida kako bi se na njega mogao osloniti, Kunta uspije napraviti nekoliko nespretnih, skakutavih pokreta tijelom naprijed, neprestano u opasnosti da zbog umotanog patrljka izgubi ravnotežu i padne.

Kad mu je slijedećeg jutra Bell donijela doručak,Kunta uhvati kratki izraz zadovoljstva što joj je preletio licem kad je primijetila otiske štapova u podu od nabijene zemlje. Kunta se namršti na nju, ljutit na sebe što se nije dosjetio izbrisati tragove. Odbio je dotaknuti hranu sve dok ta žena nije izašla, ali ju je zatim brzo pojeo, jer je znao kako mu sada treba snage. Već za nekoliko dana, Kunta je spretno hramao po kolibi.

51. POGLAVLJE



Po mnogočem,ovaj se tuobabov posjed uvelike razlikovao od onog predašnjeg, počeo je Kunta otkrivati već kad je prvi put uspio na štakama izaći pred kolibu i kad se, stojeći tako vani, ogledao oko sebe.

Niske kolibe crnih ljudi sve su bile uredno obijeljene,a izgledalo je da su i daleko bolje održavane,kao što je to bila i ova u koju su njega smjestili. Unutra je bio mali, prazan stol, polica na zidu na kojoj bijahu, limena plitica, šalica za piće, »žlica« i oni drugi tuobabovi predmeti kojima se jede, a za koje le Kunta konačno naučio da se zovu »viljuška« i»nož«, činilo mu se glupo s njihove strane što su takve predmete ostavili njemu nadohvat ruke. I ležaj na podu bio je čvršće nabijen komušinom. Neke od koliba koje je vidio u blizini svoje kolibe, imale su otraga čak male povrtnjake, a koliba koja je bila najbliža tuobabovoj velikoj kući, imala je ispred ulaza mali, okrugli vrt, pun raznobojnog cvijeća.

Sa svog osmatračkog mjesta u vratima svoje kolibe,Kunta je mogao vidjeti svakoga, bez obzira na to u kojem se smjeru kretao, ali kad bi vidio kako netko dolazi prema njemu, brzo bi se okrenuo i hramajući ušao u kolibu, gdje bi ostao neko vrijeme dok bi se usudio ponovo izaći.

Kunta je nosom pronašao gdje je nužnik.Svakog dana susprezao bi svoje potrebe sve dok ne bi bio siguran kako je većina crnaca otišla obavljati radove na poljima i tada bi oprezno provjeravajući ima li koga u blizini,brzo na štakama prešao taj kratki put kako bi upotrijebio to mjesto i potom se sretno vratio natrag.

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego se Kunta usudio uputiti dalje od te nedaleke kolibe i od kolibe kuharice u robovskom sokaku,a to nije bila Bell, kako je iznenađeno ustanovio.

Čim se Kunta dovoljno oporavio da se mogao kretati i izvan kolibe, Bell mu je prestala donositi jelo,čak je sasvim prestala dolaziti.Čudio se što se s njom dogodilo,sve dok jednog dana, dok je stajao u vratima svoje kolibe, nije ugledao Bell kako izlazi kroz stražnja vrata velike kuće. Međutim, ili ga nije opazila, ili se pričinjala da ga ne vidi, jer je, ne pogledavši ga, prošla kraj njega na putu do nužnika.Znači, i ona je ista kao i svi drugi,konačno, on je to znao odmah od početka.

Ne tako često, Kunta bi načas ugledao i visokog tuobaba, obično kako ulazi u svoju crnu, natkrivenu, laku kočiju. Kočija bi zatim žurno polazila, a vukla su je dva konja kojima je upravljao,crnac smješten sasvim naprijed, na povišenom sjedalu.

Nekoliko dana zatim Kunta se počeo zadržavati ispred svoje kolibe i kasnije, kad bi se vraćali radnici s polja, umorna skupina koja bi kraj njega prolazila polaganim korakom. Sjećajući se onog drugog posjeda, Kunta se čudio kako to da za ovim crncima ne ide neki tuobab na konju, sa bičem u ruci. Prošli bi sasvim blizu Kunte ,na izgled uopće ne obraćajući na njega pozornosti i nestali bi u svoje kolibe.Ali bi već za nekoliko trenutaka većina njih ponovo izašla pred kolibe, obavljajući razne poslove.

Muškarci su radili oko štaglja, žene su muzle krave i hranile kokoši. A djeca su dovlačila kablice s vodom i toliko drva za vatru koliko bi im stalo u naramak, očito ne shvaćajući da bi mogli ponijeti dvostruko toliko ako bi drva uvezali i ponijeli taj svežanj, ili kablić s vodom, na glavi.

Kako su dani odmicali, počeo je uviđati kako ni ovi crnci, iako su živjeli bolje od onih na predašnjem posjedu, nisu izgleda, ništa više od onih drugih svjesni da su izgubljeno pleme velike afričke

obitelji,svaki je trag samopoštovanja i ponosa bio iz njih tako temeljito iscijeđen da su ti ljudi izgleda smatrali kako im je život točno onakav kakav i treba biti.

Njih je zanimalo samo kako će izbjeći batine, kako će se dosita najesti i hoće li imati neko mjesto gdje mogu prespavati. Rijetke su bile noći kad bi Kunta odmah zaspao,obično bi prvo dugo ležao budan, goreći od srdžbe zbog bijede svog naroda. Međutim, oni izgleda čak nisu ni bili svjesni svoje bijede. Pa što se to onda njega tiče, ako su, činilo se, ti ljudi zadovoljni svojim jadnim životom? Ležao je osjećajući se kao da svakog dana umire jedan mali dio njega, i ukoliko je u njemu preostalo još malo volje za životom,mora pokušati još jednom pobjeći, bez obzira na teškoće i na posljedice. Kakve bi koristi još moglo biti od njega,živog ili mrtvog? Za dvanaest mjesečevih ciklusa otkako je otrgnut od Juffurea ,koliko je postao starijim od svojih stvarnih kiša.

To što izgleda nitko nije nalazio nekog korisnog posla za Kuntu,iako se on već dovoljno spretno kretao naokolo na štakama,samo je pogoršavalo njegovo raspoloženje.Uspio je ostaviti dojam kako je dovoljno zaokupljen samim sobom i kako nema nikakvu potrebu, ni želju da se bilo s kime druži. Ali, Kunta je kod ovih crnaca osjećao nepovjerenje prema sebi, jednako kao što je on osjećao nepovjerenje prema njima. Sam u noćnim satima, osjećao se toliko usamljen i tužan, zureći dugo u mrak oko sebe,da je osjećao kao da se urušava u sama sebe. Taj osjećaj je bio kao neka bolest što se širila u njemu. Zaprepastilo ga je i duboko se zasramio kad je shvatio kako je to što osjeća potreba za ljubavlju.

Kunta je slučajno bio pred kolibom jednog dana kad se tuobabova kočija dokotrljala u dvorište, a na sjedištu kraj vozara sjedio je neki čovjek sasso boro boje. Kad je tuobab izašao iz kočije i ušao u veliku kuću, kočija je došla još bliže kolibama i ponovno se zaustavila.

Kunta je vidio kako je kočijaš uhvatio smeđega ispod pazuha i pomogao mu sići, jer je ovome jedna ruka bila oklopljena nečim što je izgledalo kao osušeno bijelo blato.Kunta nije imao pojma što je to, ali izgledalo je vjerojatno da je ta ruka bila na neki način povrijeđena. Posežući zdravom rukom u kočiju, smeđi čovjek izvuče nekakvu tamnu kutiju čudnog oblika i pode zatim za kočijašem niz robovski sokak do jedne kolibe na samom kraju niza, za koju je Kunta znao da je prazna. Kuntu je toliko izjedala znatiželja da se ujutro potrudio odšepati sve do te kolibe. Nije očekivao da će naći smeđeg čovjeka kako sjedi odmah iza praga. Jednostavno su gledali jedan drugoga. Lice i oči smeđeg čovjeka bijahu potpuno bez ikakvog izraza. A isto takav mu je bio i glas kad je rekao: ‘’Šta hoćeš?’’Kunta nije imao pojma što to on govori.

‘’Ti jedan od oni afrički nigeri.’’

Kunta prepozna tu riječ koju je tako često čuo, ali nijednu od ostalih. Naprosto je stajao tamo.

‘’Ajde, gubi se, de!’’

Kunta je čuo oštrinu u glasu, osjetio da ga tjeraju.Gotovo je pao naglo se okrećući, i ljutit i posramljen vratio se hramljući do svoje vlastite kolibe.

Uhvatio bi ga bijes svaki put kad bi pomislio na tog smeđeg čovjeka, tako da je poželio znati toliko tuobab jezika da bi mogao otići tamo i viknuti mu:’Ja sam barem crn, a ne sasso borro kao ti!’

Međutim, nije mogao ugušiti radoznalost da sazna zašto se svaki dan poslije večere većina ostalih crnaca žurila da se okupi ispred te zadnje kolibe.A pažljivo prisluškujući sa svog vlastitog praga, Kunta bi čuo glas smedega kako gotovo neprekidno govori.Ponekad bi drugi crnci prasnuli u smijeh,a od vremena do vremena čuo bi ih kako smedega obasiplju pitanjima. Kunta je umirao od želje da sazna tko je ili što je taj čovjek.

Sredinom poslijepodneva oko dva tjedna kasnije,smeđi je slučajno izlazio iz nužnika upravo u

trenutku kad se Kunta približavao. Glomazni, bijeli oklop nestao je smeđem sa ruke i prsti su mu neprekidno upletali dva lista kukuruzovine dok je Kunta bijesno prošao nabadajući štakama. Sjedeći unutra, Kunti je zujalo u glavi od svih mogućih uvreda koje je želio da ih može izreći. Kad je izašao iz nužnika, smeđi je mirno stajao pred njim,ravnodušnog izraza lica, kao da se među njima nikada ništa nije dogodilo.Još uvijek svijajući i preplećući među prstima lišće kukuruza, on pokretom glave pozove Kuntu neka pođe za njim.

To je bilo toliko neočekivano i razoružavajuće,da je Kunta bez riječi pošao za smeđim do njegove kolibe. Kunta poslušno sjedne na stolac koji mu je smeđi pokazao rukom.Gledao je kako se njegov domaćin smješta na drugi stolac, još uvijek pletući. Kunta se pitao je li taj čovjek svjestan toga da plete točno onako kako se to radi u Africi.Nakon što je neko vrijeme zamišljeno šutio, smeđi počne govoriti: ‘’Čuo sam za tebe kako ti lud.Ti imao sreće oni tebe ne ubili. Mogli su, po zakonu. Baš kao ovaj bijeli čovjek što meni slomio ruku kad meni bilo dosta guslanja. Zakon kaže, neko tebe ulovi kad bježiš, može tebe ubiti i njemu nema nikakva kazna. Taj zakon bude pročitan svakih šest mjeseci u crkve od bijeli ljudi. Pazi sad,nemoj ja počnem o zakoni bijelaca.Počnu graditi novo naselje, prvo sagrade sud,za pravljenje još više zakoni,onda sagrade crkvu,da dokažu oni kršćani.Ja mislim, parliment od Virginia ništa drugo ne radi samo proglašava novi zakoni proti nigeri.Ima zakon niger ne smije nositi pušku, čak niti štap koji izgleda kao toljaga. Zakon kaže dvadeset šiba ako tebe uhvate bez propusnice za putovanje, deset šiba ako si gledao bijeli čovjek u oči, trideset šiba ako si digo ruku na bijeli kršćanin. Zakon kaže niger ne smije drži propovijed ako tamo nema bijeli čovjek da sluša,zakon kaže ne može nigeru držati pogreb ako nigeri misle da to bude sastanak. Zakon kaže, odrezati tebi uho ako se bijeli čovjek kune da ti lagao, oba uha ako kažu ti lagao dvaput. Zakon kaže, ti ubijes neki bijeli čovjek, ti visiš,ubiješ drugi niger, dobiješ samo bičem.Zakon kaže,Indijanac ulovi pobjegli niger,dobije duhana koliko Indijanac može nositi. Ima zakon da brani učiti nigeri čitati i pisati,ili dati nigeru neku knjigu.Čak ima zakon da nigeri ne smiju udarati u bubanj,ili neku drugu od te afričke stvari.’’

Kunta je osjetio kako smeđi čovjek zna da ga Kunta ne može razumjeti,ali da on prvo voli pričati, a drugo, misli kako će slušanjem Kunta možda ipak početi shvaćati. Promatrajući lice smeđeg čovjeka dok je govorio i slušajući zvuk njegova glasa, Kunta je osjećao da bi ga gotovo mogao razumjeti. I osjetio je želju da u isti mah plače i da se smije što doista netko razgovara s njim kao s ljudskim bićem.

‘’Ta tvoja noga, pazi sad, ne bude samo nogi i ruki, režu oni i kitu i jaja. Ja vidio koliko taki uništeni nigeri,pa još rade..Vidio kako tuku nigeri dok meso odrezano od kosti. Jedna žena niger koja bila puna sa bebom, morala ležati na lice preko jedna rupa koju iskopali za njezin trbuh i onda nju tukli.Nigeru pukne koža od batine, oni poliju terpentina ili sipaju sol pa trljaju sa slama. Uhvate nigera da priča o pobuni,mora plesati po žeravici dok padne.Nema skoro ništa što ne smije bijeli čovjek učiniti sa niger, a ako niger od toga umre, nije zločin ako onaj tko to napravio ili dao da se napravi vlasnik tog nigera.To zakon.I ako ti misli to loše, treba onda slušaš ljudi kad pričaju što se radi s oni nigeri koje neki brod s robovi proda preko vode na oni plantaži šećera u Zapadne Indije.’’

Kunta je još uvijek bio kod njega i slušao i pokušavao razumjeti,kad je jedan dječak,po rastu negdje iz prvog kafa, donio smeđem njegov večernji obrok. Kad je ugledao Kuntu u kolibi, dječak otrči i ubrzo se vrati s drugim pokrivenim tanjurom hrane za njega. Kunta i smeđi šutke su zajedno večerali, a potom se Kunta naglo digao da ode, jer je znao kako će uskoro ostali crnci početi dolaziti ovamo, ali mu smeđi pokretom ruke pokaže neka ostane.

Kad su nekoliko minuta kasnije počeli pristizati ostali, nijedan među njima nije uspio sakriti iznenađenje što ovdje vidi Kuntu,posebno Bell, koja se pojavila među posljednjima.Kao većina ostalih, ona mu jednostavno kimne glavom ali uz sjenku osmjeha, učini se Kunti.

U sve gušćem mraku smeđi je nastavio govoriti okupljenim crncima onako kao što je govorio Kunti, osim što se Kunti činilo da on njima priča nekakve priče. Mogao je zaključiti kad bi jedna priča završila, jer bi se odjednom svi počeli smijati ili postavljati upite. Tu i tamo Kunti bi uspjelo prepoznati poneku riječ koju je već mnogo puta čuo.

Kad se vratio u svoju kolibu,u Kunti se sve brkalo od različitih osjećaja uzrokovanih tim njegovim miješanjem s ostalim crncima.Te je noći ostao do kasna budan dok mu se mozak neprestano mučio oko tih proturječja i odjednom se sjeti što mu je jednom rekao Omoro kad Kunta nije htio dati Laminu da odgrize komad lijepog ploda manga koji je Kunta bio za sebe ubrao. ‘’Ako stisneš ruku u šaku, nitko ti u nju ništa ne može staviti, niti tvoja ruka može nešto dohvatiti.’’

Međutim, znao je također kako bi se njegov otac potpuno složio s time da Kunta,bez obzira na to što će se dogoditi,nikada ne smije postati nimalo nalik na ove crne ljude. Ipak, svake je večeri osjećao neku čudnu želju da ode među njih tamo pred kolibu smeđega.Odupirao se tom iskušenju, ali je gotovo svakog popodneva odlazio tamo, hramljući na štakama, kako bi posjetio smeđega dok je sam.

‘’Natjeram ja prste da opet rade kako treba za guslati,’’rekao mu je jednog dana dok je opet upletao ono svoje lišće kukuruza.

‘’Ako bude sreće, ovaj massa ovdi ode i mene kupi,pa da me posije najmi drugima. Guslao sam ja već po cijela Virginia, može zaradi dobri novci i njemu i meni. Nema puno što ja ne vidio ili ne radio, iako ti pojma nemaš što ja tebi pričam. Bijeli čovjek kaže sve što Afrikanci znadu to je živjeti u kolibe od trave i trčati okolo, ubijati i jesti jedan drugoga.’’

On načas prekine svoj monolog kao da je očekivao neku reakciju, ali Kunta je samo sjedio na stolcu i gledao ga i slušao i nepomična, bezizražajna lica vrtio među prstima svoju saphie amajliju.

‘’Razumiš što kažem? Moraš zaboraviti sve te trice,reče smeđi pokazujući na njegovu amajliju.

‘’Pusti to.Neš ti više nikud,to fakt, zato lijepo se smiri i počni biti kao drugi, Toby, čuješ?

Kuntino se lice zajapuri od srdžbe.

‘’ Kunta Kinte! ‘’izleti mu, što ga i samog iznenadi.I smeđi je isto tako bio iznenađen.

‘’Vidi sad, on može govoriti!Al kažem ja tebi,dečko, moraš zaboraviti tvoj afrički govor.Ljutiš bijeli ljudi i plašiš nigeri. Tvoje ime Toby. Mene zovu Guslač. ‘’ On pokaže na sebe.

‘’Reci to. Guslač! ‘’Kunta ga je tupo gledao, iako je točno shvatio što on hoće.

‘’Guslač! Ja guslač. Razumiš,guslač? ‘’

On počne iznad lijeve ruke micati desnom rukom kao da nešto pili. Ovaj put Kunta se uopće nije pričinjao kad ga je tupo pogledao.

Smeđi ustane uzrujano i iz ugla kolibe donese onu kutiju čudnog oblika s kojom ga je Kunta vidio onog dana kad je došao. Otvorio je kutiju i izvukao nekakvu još čudniju svijetlosmeđu, drvenu stvar s tankim crnim vratom i četiri napete, tanke strune koje su išle gotovo čitavom dužinom tog predmeta. Bilo je to isto onakvo glazbalo kakvo je Kunta vidio kad je na njemu svirao onaj starac s onog prijašnjeg posjeda.

‘’Gusle! ‘’uzviknuo je smeđi.

Budući da su bili sami, Kunta odluči da to izrekne. On ponovi zvuk smeđega: ‘’Gusle.’’

Smeđi je izgledao zadovoljan,odložio je gusle i zatvorio kutiju. Zatim, pogleda malo oko sebe i

pokaže prstom.

‘’Vedro!’’

Kunta ponovi, pamteći u isti mah koja je to stvar.

‘’Sad, voda! ‘’

Kunta ponovi.

Kad su tako spomenuli dvadesetak ili više novih riječi, smeđi počne šutke pokazivati prstom na gusle, vedro, vodu, stolac, lišće kukuruza i druge stvari, lica upravljena prema Kunti poput znaka pitanja, tražeći da mu Kunta ponovi pravi naziv za svaki od tih predmeta.Nekoliko riječi Kunta je spremno ponovio, nekoliko drugih izgovorio je pogrešno i smeđi ga je ispravio, a neke uopće nije znao ponoviti. Smeđi mu ponovi one riječi koje nije zapamtio i zatim ga ponovo ispita od početka do kraja.

‘’Nis ti ni tako glup ko što izgledaš .’’progunđao je za vrijeme večere.

Lekcije su se nastavile slijedećih dana i potrajale više sedmica. Kunta je s iznenađenjem ustanovio kako već može razumjeti,štaviše, kako već i sam može razumljivo izreći smeđemu,ono najosnovnije. A najvažnije mu je od svega bilo protumačiti smeđem zašto odbija odreći se svog imena i nasljeđa i zašto bi radije umro kao slobodan čovjek u bjekstvu nego da proživi život kao rob. Nije znao dovoljno riječi da to izrazi onako kako bi želio, ali je znao da ga je smeđi shvatio,jer se namrštio i potresao glavom.

Jednog poslijepodneva, nedugo nakon toga,kad je stigao u kolibu smeđega, Kunta tamo već zatekne drugog posjetioca. Bio je to starac kojega je tu i tamo viđao kako kopa u povrtnjaku pokraj velike kuće.Pogledavši smeđega, na njegov potvrdni znak glavom, Kunta sjedne.

Starac počne govoriti.

‘’Ovaj Guslač meni kaže ti bježao četir puta.Vidiš što te to koštalo.Nadam se samo da ti sada naučio tvoja lekcija kao što ja naučio moja. Jerbo, ti ne činio ništa novo. U mlađi dani, ja bježao toliko puta da skoro oderali kožu s mene dok meni ne ušlo u ova glava da ne imaš kud bježati. Pobjegni dvije državi daleko, oni to samo kažu u svoji novini i brže posije ti bude ulovljen i napola mrtav i opet tam otkud si krenio.Nema valjda živi niger koji ne mislio o bježanje.Čak i najsmješkaviji niger misli o to.Ali ne ima nitko da ja čuo ikad uspio pobjeći. Vrijeme ti se smiriš i pomiriš sa stvari kakvi jesu, mjesto da troši tvoji mladi godini ko što radio i ja, snujuć ono što ne može bit. Ja sada već star i iznuren. Računam, otkada se ti rodio,tako dugo ja već živi ko nevaljali, lijeni, nesposobni, ušljivi niger,ko što bijeli čovjek kaže da mi jesmo.Jedini razlog massa mene ovdi drži što zna da za mene ne dobije nikakva cijena, pa da mu od mene više koristi da mu radim makar pol posla u oni vrt. Ali čujem od Bell da massa tebe sutra ostavi s menom raditi.’’

Znajući da je Kunta shvatio tek poneku riječ od onoga što mu je vrtlar govorio, guslač potroši slijedećih pola sata tumačeći Kunti što mu je starac rekao. Govorio je sporo i jednostavnije,upotrebljavajući riječi koje je Kunta već naučio. Gotovo sve što je vrtlar rekao izazivalo je u Kunti proturječne osjećaje. Shvaćao je da mu starac svojim savjetima želi pomoći,a već je pomalo i sam počeo vjerovati kako je doista nemoguće pobjeći, ali čak i ako mu nikada ne uspije pobjeći odavde, on nikada ne bi mogao platiti tako visoku cijenu i odreći se toga tko je, što je bio i kakav se rodio,samo zato da bi ostatak života proživio bez bičevanja. A pomisao na to da bi ostatak života trebao provesti kao sakati vrtlar,ispunila ga je bijesom i osjećajem poniženja.

Međutim, samo za neko vrijeme, možda, dok ne povrati snagu. A bilo bi dobro misliti opet o nečem drugom i ponovo pod rukama ,osjetiti zemlju,čak i ako to nije njegova zemlja.

Slijedećeg dana stari je vrtlar pokazao Kunti što treba raditi. Kunta je gledao starca kako čisti povrtnjak od korova,koji je čini se iznova nicao svakog dana i radio je sve isto što i on. Kad je starac skidao s lišća rajčice crve, a s krumpira bube i gazio ih nogama, Kunta je činio isto. Dobro su se slagali, ali osim što su radili rame uz rame, nisu mnogo razgovarali. Obično bi starac samo mumljao i pokretima pokazivao Kunti sve što mu je trebalo pokazati kako bi mogao obaviti neki novi zadatak, a Kunta bi to jednostavno, bez riječi, napravio, onako kako mu je rečeno. Nije mu smetala tišina, zapravo, njegovim je ušima dobro došlo nekoliko sati dnevno odmora nakon njegovih razgovora s guslačem koji ne bi ni trenutka zatvorio usta za čitavo vrijeme dok bi Kunta bio kod njega.

Te noći, poslije večere, Kunta je sjedio na pragu svoje kolibe kada čovjek, kojeg su zvali Gildon,koji je inače pravio hamove za mazge i konje, a također i cipele za crne ljude,dođe k njemu i pruži mu par cipela.

Po nalogu »masse«, rekao je, napravio je ove cipele baš za Kuntu. Kunta je uzeo cipele i zahvalio čovjeku kimanjem glave, zatim ih je dugo prevrtao po rukama prije nego što se odlučio da ih isproba. Bio je čudan osjećaj imati te stvari na nogama, ali pristajale su mu savršeno,unatoč tome što je prednja polovica desne cipele bila ispunjena pamukom.Postolar se sagne i zaveže mu uzice, a zatim predloži Kunti neka ustane i hoda malo naokolo u njima da bi vidio kako se u njima osjeća. Lijeva je cipela bila udobna, ali u desnoj nozi Kunta osjeti nekakvo peckanje dok je nezgrapno i nesigurno koračao gore dolje ispred svoje kolibe,prvi put bez štaka. Zapazivši Kuntine smetnje s desnom nogom, postolar mu reče kako je to zbog patrljka, a ne zbog cipele i kako će se Kunta brzo na to naviknuti.

Kasnije, te iste večeri, Kunta je pošao malo dalje, isprobavajući nove cipele, ali desna cipela je još uvijek bila neudobna i on izvadi nešto pamuka i onda ponovo obuče cipelu. Sad je bilo bolje i on se konačno osmjeli i osloni se punom težinom na tu nogu,nije osjetio nikakvu naročitu bol. Tu i tamo, nastavila mu se javljati sablasna bol u prstima desne noge, što mu se događalo od prvog dana kad se ponovo počeo kretati,a on bi nehotično pogledao dolje i to bi ga uvijek ponovo iznenadilo,shvatio da prstiju uopće nema.Ali je nastavio vježbati u cipelama i mnogo se bolje osjećao nego što je dopustio da mu se odrazi na licu, već se bio uplašio da će cijeli život morati hodati sa štakama.

Tog istog tjedna kad se gazdina kočija vratila s dužeg putovanja, crni kočijaš Luther požuri ravno do Kuntine kolibe, glavom mu dade znak neka ga slijedi dolje do guslačeve nastambe,i tamo je zatim Kunta gledao kako on nešto govori guslaču, široko se osmjehujući. Zatim, mašući rukama prema velikoj kući i služeći se izabranim, Kunti razumljivim riječima, guslač protumači Kunti, a Kunta potvrdi glavom da je razumio, kako od sada massa Waller, tuobab koji živi u velikoj kući, posjeduje Kuntu.

‘’Luther kaže massa upravo dobio papiri za tebe od njegov brat koji tebe prvi imao i tako ti sada njegov.’’

Kao i obično, Kunta nije dopustio da mu se na licu odrazi što je osjećao. Bio je ljut i posramljen što netko njega može »posjedovati« ali u isti mah je osjećao duboko olakšanje, jer se neprekidno plašio trenutka kad će ga vratiti na onu drugu »plantažu« kako je naučio da se zovu posjedi tuobaba. Guslač je sačekao dok je Luther otišao, i tek je onda ponovo progovorio,dijelom se obraćao Kunti, a dijelom je govorio sam za sebe.

‘’Nigeri ovdi kažu massa William dobri gazda i fakt,ja vidio gori. Ali nije nijedan od njih dobar. Svi oni žive od nas nigeri. Nigeri,to najvažnije što oni imaju.

52. POGLAVLJE



Gotovo svakodnevno kad bi završio s poslom u vrtu, Kunta bi se vratio u svoju kolibu, i nakon večernje molitve, očistio bi malu četvrtinu poda i po njemu bi štapićem crtao arapska slova, zatim bi dugo sjedio gledajući ono što je napisao, često sve do večere. Zatim bi opet izbrisao napisano i tada bi već bilo vrijeme za odlazak do guslačeve kolibe, gdje bi s ostalima sjedio i slušao dok bi guslač govorio. Na neki način, te molitve i učenje, pružali su mu osjećaj da se slobodno može družiti s drugim crncima.Na taj način, činilo mu se, uspjet će zadržati samosvojnost, a da pri tom ipak ne mora biti sam.Ionako, kad bi sad recimo bili u Africi, isto bi se tako okupljali oko nekoga sličnog guslača, samo što bi to bio neki putujući glazbenik, ili griot koji putuje od sela do sela i pjeva uz svoju koru ili balafon u stankama između dvije uzbudljive priče koje bi ispredao iz svojih doživljaja.

Na jednaki način kako to rade ljudi u Africi, Kunta je počeo obilježavati vrijeme bacajući po jedan mali kamenčić u zdjelu svakog prvog jutra nakon izlaska mlađaka.Prvo je u zdjelu bacio dvanaest raznobojnih kamenčića za dvanaest mjesečevih ciklusa,koliko je,nagađao je,boravio na onom prvom posjedu, zatim je ubacio još šest kamenčića za vrijeme koje je proveo ovdje na ovom novom posjedu,a potom je brižljivo odbrojio dvjesta četiri kamenčića za sedamnaest kiša koje je napunio kad su ga oteli iz Juffurea,pa je i njih ubacio u zdjelu. Kad je sve zajedno zbrojio, izračunao je kako je sada ušao u svoju devetnaestu kišu.

I tako, ma koliko se osjećao starim, zapravo je Kunta još uvijek bio mladić. Zar će provesti ostatak života ovdje, poput starca vrtlara, gledajući kako mu s godinama izmiču nada i ponos, sve dok mu ne ostane ništa za što bi vrijedilo živjeti i dok konačno ne istekne njegovo vrijeme? Ta ga je pomisao ispunila užasom i odlučnošću da ne završi onako kao onaj starac,teturajući po povrtnjaku, ne znajući kojom će nogom iskoračiti ispred druge.

Jadan bi čovjek bio potpuno iscrpljen još mnogo prije podnevnog obroka, a u poslijepodnevnim se satima još samo mogao pričinjati da radi, i Kunta je morao gotovo u potpunosti preuzeti na sebe teret njihova posla.

Svakog jutra, dok se Kunta saginjao nad gredicama u vrtu, došla bi Bell sa košarom,Kunta je doznao da je ona kuharica u velikoj kući,izabrati povrće koje će tog dana pripremiti za massu. Ali, čitavo vrijeme dok bi se nalazila u vrtu, Bell ne bi ni pogledala Kuntu, čak ni onda kad bi prošla sasvim uz njega. To ga je čudilo i smetalo, jer se sjećao kako ga je svakog dana dolazila njegovati dok je ležao i borio se za život, i kako bi mu kimnula glavom kad bi se uvečer susreli kod guslača.Kunta zaključi da on nju zapravo mrzi i da ga je ona onda njegovala samo zato što joj je massa tako zapovjedio. Poželio je čuti što bi guslač o tome rekao, ali znao je da mu njegov ograničeni rječnik ne bi dopustio da se dobro izrazi ,na stranu to što bi ga bilo isuviše sram uopće i postaviti to pitanje.

Jednog jutra nedugo poslije toga, starac nije došao u vrt i Kunta pomisli kako je zacijelo bolestan.Nekoliko zadnjih dana starac je izgledao još slabiji nego obično.Umjesto da odmah pođe do starčeve kolibe i pogleda što je s njim, Kunta počne zalijevati gredice i čupati korov,jer Bell je trebala stići svakog trena, i Kunta je mislio kako ne bi bilo dobro da u vrtu nikoga ne bude kad ona dođe.

Nekoliko minuta kasnije Bell se pojavi i još uvijek ne gledajući Kuntu,pođe kroz vrt, puneći košaru povrćem dok je Kunta stajao s motikom u ruci i gledao je. Zatim, kad je polazila, Bell nakon malog

oklijevanja pogleda oko sebe, spusti košaru na zemlju,dobacivši Kunti kratak, oštar pogled i ode. Njezina je poruka bila jasna,Kunta joj je trebao donijeti košaru do stražnjih vrata velike kuće, kao što je to inače uvijek činio stari vrtlar.

Kunta je pucao od bijesa, a kroz glavu su mu prelijetale slike povorke žena iz Juffurea kako s teretom na glavi prolaze jedna iza druge, pokraj bantaba stabla ispod kojega su se muškarci Juffurea uvijek odmarali. Bacio je ljutito motiku i upravo se spremao otići iz vrta kad se sjeti koliko je Bell blisko povezana s massom. Stisnuvši zube, on se sagne, zgrabi košaru i bez riječi se uputi za Bell. Na vratima se ona okrene i uzme od njega košaru kao da njega uopće ne vidi. Kunta se vratio u vrt ključajući od bijesa.

Od tog je dana Kunta manje više postao vrtlarom.Starac koji se bio teško razbolio, došao bi ponekad kad bi smogao snage da se dovuče do vrta. Radio je ponešto sve dok bi osjećao da može,što nikad nije dugo trajalo,a zatim bi oteturao natrag u svoju kolibu.Starac je Kuntu podsjetio na one starce iz Juffurea koji bi,srameći se svoje slabosti, nastavljali teturati okolo po selu, pokušavajući stalno nešto raditi sve dok ne bi bili prisiljeni povući se na svoje ležajeve i konačno više gotovo uopće ne bi ni izlazili iz koliba.

Jedina od novih dužnosti koja je Kunti uistinu bila mrska, bilo je svakodnevno nošenje košare iza Bell. Gunđajući ispod glasa, slijedio bi je do stražnjih vrata, gurnuo joj u ruke košaru s onoliko grubosti koliko bi se usuđivao, zatim bi se okrenuo na peti i ljutito se vraćao na posao što je mogao bržim korakom. Mada ju je prezirao, ipak bi mu se usta ispunila slinom kad bi povremeno do vrata doprli opojni, nadražujući mirisi jela koja je Bell kuhala.

Ubacio je dvadeset drugi kamenčić u svoju zdjelu kalendar kad ga jednog jutra bez ikakvih primjetljivih znakova promjene u njezinu držanju,Bell pokretom glave pozove u kuću. Za trenutak je oklijevao, a zatim je pošao za njom unutra i stavio košaru na stol. Trudio se da ne izgleda zapanjen čudnim stvarima koje je ugledao naokolo u toj sobi koju su oni zvali »kuhinja«, i upravo se okrenuo i mislio otići, kad mu Bell dotakne ruku i pruži mu dva tanka komada kruha, između kojih je bilo nešto što je izgledalo kao komad hladnog goveđeg mesa. Dok je zurio u to začuđen, ona reče: ‘’Nisi nikad vidio govedinski senvič? Neće te ugristi. Ti trebaš ugristi njega. A sad, ajd odavle.’’

Kako je vrijeme odmicalo,Bell mu je počela davati hrane više nego što je mogao ponijeti u rukama,obično limeni tanjur natrpan nečim što se zvalo »proja«, nekakav kruh kakav on nikad ranije nije okusio,zajedno sa svježe skuhanim mladim izdancima gorušice u vlastitom,izvanredno ukusnom soku.On je vlastitim rukama zasijao sjeme te gorušice ,izmiješavši zemlju u vrtu prvo sa masnim crnim blatom, iskopanim na pašnjaku na kojem su pasle krave i nježni zeleni izdanci brzo su iznikli i razbujali se.

Isto je toliko Kunta volio i način na koji je ona kuhala dugačke, tanke mlade mahune graška koje su rasle na vriježama ovijenim oko stabljika slatkog kukuruza. Nikad mu nije dala nešto što bi očigledno bilo svinjsko meso, iako mu nije bilo jasno odakle to ona zna. Ali, bez obzira na to što bi mu dala, on bi uvijek dobro istrljao tanjur krpom prije nego što bi joj ga vratio.

Najčešće bi je zatekao kraj »štednjaka« što je bila velika stvar od željeza koja je sadržavala vatru, ali ponekad bi je našao na koljenima kako riba pod kuhinje pepelom od hrastovog drveta i tvrdom četkom. Mada bi joj ponekad poželio nešto reći, nikada mu ne bi uspjelo svoju zahvalnost izraziti nekako ljepše nego uobičajenim kratkim gunđanjem ,kako je sada i ona njemu počela uzvraćati.

Jedne nedjelje, nakon večere, Kunta je ustao kako bi malo protegnuo noge i šetao je naokolo po guslačevoj kolibi, lijeno se lupkajući po trbuhu kad smeđi čovjek koji nije prestao govoriti za čitavo vrijeme večere naglo prekine svoj monolog uzvikom: ‘’Pazi sad, ti se počeo debljati!’’

To je bila istina. Kunta nije bolje izgledao,niti se bolje osjećao,otkako je otišao iz Juffurea.

Nakon dugih mjeseci pletenja kako bi ojačao prste i guslač se također osjećao tako dobro kako se već dugo nije osjećao,sve otkako su mu slomili ruku i opet je počeo uvečer svirati na svom glazbalu. Držeći tu čudnu stvar na dlanu lijeve ruke i ispod brade, guslač je strugao žice onim štapom koji je čini se bio napravljen od dugih, finih dlaka ,a uobičajena bi večernja publika uzvikivala i gorljivo pljeskala na svršetku svake pjesme.

‘’To ništa! ‘’rekao bi guslač s gađenjem.

‘’Prsti još nisu dosta gipki.’’

Kasnije kad su ostali sami, Kunta zamuckujući upita: ‘’Što je gipki? ‘’

Guslač savije i ispravi prste, zatim počne njima brzo micati.

‘’Gipki! Gipki. Razumiš? ‘’Kunta kimne glavom.

‘’Ti jedan sretan niger, to si ti ,’’nastavi guslač.

‘’Samo svagdan prtljaš okolo po oni tvoj vrt. Nema puno nigeri da ima tako laki posao na plantaži puno veći nego ova.

Kunti se učini da je razumio i nije mu se svidjelo što je čuo.

‘’Radi teško.’’rekao je. I pokazavši glavom na guslača u njegovoj stolici, doda: ‘’Teže nego to.’’ Guslač se naceri.

‘’Ti u redu, Afrikanac!’’

53. POGLAVLJE



»Mjeseci«, kako su ovdje zvali mjesečeve cikluse, prolazili su sada mnogo brže, i uskoro je toplo razdoblje koje se zvalo »ljeto« završilo i došlo je vrijeme žetve zajedno s mnogo više dužnosti za Kuntu i ostale. Dok su drugi crnci,čak i Bell marljivo obavljali teške poslove na poljima, od njega se očekivalo da se brine o kokošima,stoci i svinjama,pored svog redovitog posla u povrtnjaku. A u samom jeku berbe pamuka, dali su mu da vozi kola uz redove berača.Osim što je morao hraniti prljave svinje, od čega se gotovo razbolio,Kunti nisu smetale nove dužnosti, jer se zbog toga mnogo manje osjećao bogaljem.Ali rijetko kada bi se vratio u kolibu prije mraka,toliko umoran da bi ponekad čak zaboravio na večeru.Ne skidajući sa sebe ništa osim otrcanog slamnatog šešira i cipela, kako bi olakšao tupi bol u osakaćenom stopalu,bacio bi se na ležaj od kukuruzovine, navukao na sebe pokrivač od jute, ispunjen pamukom, i za nekoliko trenutaka već bi duboko usnuo, u odjeći još uvijek vlažnoj od znoja.

Uskoro su se umjesto paperjastim pamukom kola počela do vrha puniti tustim klipovima kukuruza, a zlatno lišće duhana sušilo se obješeno na zraku. Klali su se prasci, meso se rezalo na komade i vješalo iznad tinjave vatre od hikori drva, a zrak pun izmaglice počeo se hladiti, kad su se svi na plantaži počeli spremati za »žetveni ples«, što je bio toliko značajni događaj da će mu prisustvovati čak i massa.

Ljudi su bili toliko uzbuđeni, i Kunta, kad je saznao da u to nije upleten Alah ovih crnih ljudi ,odluči i sam prisustvovati, ali samo kao promatrač.

Dok je skupio hrabrosti pojaviti se na zabavi, ples je već bio u punom jeku. Guslač, čiji su prsti postali konačno opet dovoljno gipki, pilio je po svojim žicama, a jedan drugi čovjek kuckao je s dvije goveđe kosti jednom o drugu, i tako davao ritam, kad netko poviče: ‘’Ples kolača!’’

Plesači brzo potraže partnerice i svi požure na prostor ispred guslača. Svaka žena podigne nogu na koljeno partnera i oni im zavežu uzice na cipelama, zatim guslač otegnuto poviče: ‘’Mijenjam partnera!’’i kad su plesači to učinili, on počne opet luđački svirati, a Kunta zapazi kako koraci plesača i pokreti njihovih tijela oponašaju pokrete sadnje, cijepanja drva, berbe pamuka, mahanja kosom, berbe kukuruza, utovar sijena vilama u kola.Sve je bilo toliko nalik na žetvene plesove u njegovu Juffureu,da je Kunta zdravom nogom ubrzo počeo udarati ritam,dok nije shvatio što to radi, posramljen,uplašeno se ogledao da vidi je li to netko primijetio.

Ali, nitko nije njega gledao.U tom trenutku, zapravo, gotovo su svi do jednoga bili zagledani u vitku djevojku iz četvrtog kafa koja se saginjala i vrtjela, laka poput pera, zabačene glave, kolutajući očima, dok je gipkim rukama izvodila ljupke pokrete. Ubrzo su ostali plesači, iscrpljeni, stali u stranu hvatajući dah i zadivljeno su gledali djevojku,čak je i njezinu partneru bilo teško održati korak s njom.Kad je on odustao, dahćući, promatrači počnu vikati, a kad je konačno i ona, posrćući, izašla s prostora za ples, dočekali su je zaglušni povici divljenja i oduševljenja.Vika se još pojačala kad je massa Waller pružio djevojci pola dolara za nagradu.I veselo se smiješeći guslaču koji se cerio i klanjao uzvraćajući pozdrav, massa napusti štagalj, a isprate ga veseli pokliči. Međutim, »ples kolača« još nije bio završio i drugi parovi,koji su se u međuvremenu odmorili,požure na prostor za ples i nastave, spremni, reklo bi se, plesati čitavu noć.

Kunta je ležao u kolibi razmišljajući o svemu što je čuo i vidio, kad se odjednom na njegovim vratima začuje glasno kucanje.

‘’Ko to?’’upitao je zaprepašteno, jer za sve vrijeme otkako je ovdje, samo je dva puta netko došao u njegovu kolibu.

‘’Ne gnjavi, niger!’’

Kunta otvori vrata, jer je prepoznao glas guslača,odmah osjeti miris alkohola u njegovu dahu. Iako mu se to zgadilo, ništa nije rekao, jer guslač je očito umirao od želje da s nekim popriča i ne bi bilo lijepo kad bi ga Kunta odbio samo zato što je pijan.

‘’Ti vidio massa!’’reče guslač.

‘’On pojma nemao ja mogu tako dobro svira na gusli! Sad ti čekaj pa vidi ako on neće ranžira za mene da ja svira negdi za drugi bijeli ljudi da me čuju pa da me posije najme od massa!’’

Sav izvan sebe od sreće, guslač sjedne na Kuntin tronožac s guslama preko koljena i nastavi brbljati.

‘’Pazi ovamo, ja svirao druge gusli uz najboljega! Ti kada čuo za Sy Gilliata iz Richmond?’’ On zastane.

‘’Neee, jasno da ne čuo! Sad, to ti je najprvi rob niger na gusli u cijeli svijet, a ja guslo s taj čovjek. Pazi sad, on neće svira nigdi nego na veliki balovi od bijeli ljudi i njihovi zabavi, hoću ti reći ko oni veliki bal svaku godinu kad su konske trke i slično.Trebaš viditi taj niger s njegovi zlatno obojeni gusli i svileno odijelo i sa smeđu periku i…Gospode! …da vidiš koji maniri! Niger koji se zvao London Briggs bio iza nas, on svira flautu i klarinet! Pa udri,minueti, virdžinija kadril, bubnjevi, gajde, poskočice, čak smo skakanje naokolo,nije važno što bilo, mi natjerali ti bijeli ljudi plesati ko ludi!’’

Guslač nastavi tako pričati još čitav sat,sve dok se nije malo otrijeznio pričajući Kunti o slavnim pjevačima robovima koji u Richmondu rade u tvornicama duhana,o drugim nadaleko poznatim robovima,glazbenicima, koji sviraju »klavičembalo«, pianoforte, i violinu, pa bilo to što bilo,a naučili su svirati slušajući tuobabe glazbenike, koje su gazde unajmili da iz nekog mjesta koje se zove Evropa, dođu na plantaže i podučavaju gazdinu djecu.

Slijedeće oštro, hladno jutro donijelo je početak novih poslova.

Kunta je gledao žene kako miješaju vruće, otopljeno salo sa lugom i vodom, kako to zatim kuhaju u loncima,miješajući dugačkim štapovima,pa potom hlade gustu, smeđu smjesu u drvenim pladnjevima četiri noći i tri dana, kako bi se skrutnula, i napoljetku je ohlađenu, režu u duguljaste komade tvrdog, smeđeg sapuna. S dubokim gađenjem gledao je muškarce kako vare jabuke, breskve i šljive u nešto smrdljivo što su zvali rakija, i kako to zatim toče u boce i bačve. Drugi su miješali ljepljivu crvenu ilovaču, vodu i suhe svinjske čekinje kako bi tom smjesom zapušili pukotine što su se pojavile na kolibama.

Žene su punile madrace, neke komušinom,čime je bio ispunjen i Kuntin madrac druge onom mahovinom koju je ranije gledao kako se suši, dok je novi madrac za massu bio ispunjen guščjim perjem.

Jedan rob koji je izrađivao razne stvari od drveta, pravio je sada nove kace za rublje u kojima bi se rublje prvo močilo u sapunastoj vodi, nakon toga bi ga žene kuhale na vatri i na koncu bacile na drvenu dasku gdje bi po njemu lupale štapom.Onaj čovjek koji je radio sa kožom ,konjske hamove, oglave i cipele za crnce ,bio je zaposlen štavljenjem kravljih koža. A žene su raznim bojama bojile bijelo pamučno platno koje je massa kupio da bi se od njega sašila nova odjeća. I baš onako kako su to radili u njegovu Juffureu, sve su se vriježe, grmovi i ograde u blizini koliba šarenile crvenim, žutim i plavim komadima platna, izvješenima da se suše.

Sa svakim proteklim danom zrak je postajao sve hladniji i hladniji, nebo sve sivlje i sivlje,dok ubrzo

nije zemlja opet bila prekrivena snijegom i ledom ,koji je Kunta smatrao isto toliko izvanrednom, koliko i neugodnom pojavom.

I nije prošlo puno vremena,a ostali su crnci s velikim uzbuđenjem počeli govoriti o Božiću, o čemu je Kunta već ranije bio čuo. Izgleda da je to imalo neke veze s pjevanjem, plesom, jelom i darivanjem, što je lijepo zvučalo, ali, to je izgleda, isto tako bilo na neki način vezano i za njihova Alaha, tako da je Kunta, mada je sada već iskreno uživao u večernjim sjedjeljkama u guslačevoj kolibi, odlučio kako će biti najbolje ako se povuče u osamu dok ne prođu te poganske svečanosti.

Nije više uopće odlazio u posjete guslaču, koji je Kunta radoznalo pogledao kad ga je slijedeći put susreo, ali nije ništa o tome rekao.

Zatim je došlo novo proljeće, i dok je Kunta klečao među svojim gredicama i sadio povrće, sjećao se kako su u ovo doba godine polja oko Juffurea uvijek raskošno izgledala.I sjetio se kako je, kad je bio dječak u drugom kafu, radosno trčao iza gladnih koza, u to zeleno doba godine.

Ovdje su »mladi« crnaca pomagali goniti i hvatati baaaing, pa bi uhvaćene ovce kako su te životinje ovdje nazivali,vezali dok bi se one očajnički otimale, a djeca bi se onda natezala oko toga na koga je red sjesti na glavu vezane ovce dok joj jedan odrasli crnac škarama odsijeca gusto prljavo runo. Guslač je rastumačio Kunti kako će tu vunu odnijeti negdje gdje će je oprati i »iščešljati u povjesma«, koja će zatim vratiti ženama da od njih ispredu vunenu nit, a od nje će kasnije satkati tkaninu za zimsku odjeću.

Oranje, sadnja i uzgoj povrća u vrtu, slilo se za Kuntu u znojni, nejasni niz sati od zore do sutona.Početkom mjeseca u sredini ljeta,mjeseca koji su oni nazivali srpanj, crnci koji su radili na poljima, vraćali bi se iscrpljeni svake večeri, žureći s kosidbom trave oko pamuka,koji je već bio izrastao do pasa i oko kukuruza, oteščalog od pernatih klipova. Rad je bio težak, ali barem je u spremnicama do vrha napunjenim prošle jeseni bilo hrane u izobilju.

U to vrijeme u Juffureu, sjećao se Kunta, ljude su boljeli želuci dok bi se prehranjivali juhom od korijenja, glista, trave i bilo čega što bi uspjeli naći, jer voće i usjevi, tako raskošno zeleni, još nisu bili sazreli.

»Sijeno« je trebalo dopremiti s polja prije druge »nedjelje« u srpnju, saznao je Kunta, kad će crnci s većine plantaža na ovom području, koje se zvalo »Spotsylvanijski okrug« dobiti dozvole za putovanje do nekog mjesta gdje se trebalo održati nekakvo »zborovanje pod šatorom«.

Budući da je to,ma što zapravo bilo,imalo veze s Alahom ovih crnih ljudi, nitko nije čak ni spomenuo da bi i Kunta mogao poći sa nešto više od dvadeset crnaca s ovog posjeda. Ovi su te nedjelje pošli rano ujutro, nagurani u jedna kola za koja su od masse Wallera dobili dopuštenje da ih mogu uzeti.

Gotovo svi su bili otišli,toliko njih da je slijedećih nekoliko dana na posjedu bilo malo koga tko bi mogao nešto primijetiti ako bi Kunta opet pokušao bježati, ali on je bio svjestan toga da unatoč tome što se već naučio posve dobro kretati i što je postao prilično koristan na svom poslu, nikada ne bi bio u stanju pobjeći dovoljno daleko da ga neki od lovaca na robove ne bi mogli opet uhvatiti. Iako se sramio priznati, Kunta je počeo pretpostavljati život kojim mu je ovdje na plantaži bilo dopušteno živjeti, neizbježnosti ponovnog zarobljavanja, a vjerojatno i smrti ukoliko opet pokuša bježati.

Duboko u srcu znao je da više nikada neće vidjeti domovinu i osjećao je kako u njemu zauvijek umire nešto dragocjeno i nenadoknadivo. Međutim, u njemu je i dalje živjela izvjesna nada, iako možda više nikada neće vidjeti svoju obitelj u Juffureu, možda će jednog dana moći zasnovati vlastitu obitelj.

54. POGLAVLJE



Prošla je još jedna godina ,tako brzo da to Kunta gotovo nije mogao vjerovati — i kamenčići u njegovoj zdjeli pokazali su mu da je sada napunio dvadeset kiša. Opet je bilo hladno i opet se u zraku osjećala blizina Božića. Iako je osjećao isto što i uvijek u odnosu na tog crnačkog Alaha, svi su se tako dobro zabavljali da je Kunta pomislio kako njegov vlastiti Alah zacijelo ne bi imao ništa protiv toga da Kunta,samo kao promatrač,prati sve ono što se odigravalo za vrijeme praznika.

Dvojica ljudi s plantaže, pošto su dobili od masse Wallera putnice za tjedan dana, spremali su se otići u posjet svojim prijateljima koji su živjeli na drugim plantažama,jedan je od njih išao prvi put vidjeti jedno novorođeno dijete. Ali, svaka druga koliba osim njihovih i Kuntine,bila je uskomešana nekakvim pripremama,najčešće se pripremala odjeća za zabavu,haljine su se ukrašavale čipkom i šarenim kuglicama ili su iz spremnica donosili orahe i jabuke.

A gore, u velikoj kući, svi su Bellini lonci klokotali puni slatkih jama, zečevine i pečenog svinjskog mesa i još mnogih jela pripravljenih od životinja koje Kunta nikada nije ni vidio, ni čuo za njih dok nije došao u ovu zemlju. kao što su na primjer puran, rakun, oposum...Iako je isprva oklijevao,zamamni mrisi iz Belline kuhinje vrlo brzo su ga naveli da okusi sve osim, naravno, svinjetine. Također ga nije zanimalo okušati alkoholna pića masse Wallera, koja je gazda obećao crncima za praznik,dvije bačve jabukovače, jednu bačvu vina i veliki zemljani vrč viskija, što ga je massa Waller dovezao u kočiji odnekud izvana.

Kunta je, međutim, naslutio kako je nešto od tog pića bilo krišom unaprijed potrošeno, a od toga je dobar dio popio guslač. Ali ne samo da su se pijanci glupo ponašali, nego su i crna djeca trčala naokolo sa štapovima na koje su privezali osušene svinjske mjehure, pa su ih prinosili sve bliže i bliže vatri dok se ne bi rasprsnuli uz glasni prasak, našto bi svi crnci počeli vikati i smijati se. Kunta je sve to smatrao nevjerojatno glupim i odvratnim običajima.

Kad je konačno svanuo taj dan, počelo se već od jutra piti i jesti sve u šesnaest. S praga svoje kolibe Kunta je promatrao kako gosti masse Wallera stižu na podnevnu gozbu, a kasnije, kad su se robovi okupili ispred velike kuće i počeli pjevati,Bell je vodila,vidio je kako je massa podigao prozor, smiješeći se,zatim su on i drugi bijeli ljudi izašli pred kuću i slušali i izgledali su očarani. Nakon toga je massa poslao Bell po guslača neka dođe i svira za njih,što je guslač i učinio.

Kunta je mogao shvatiti da crnci moraju izvršavati ono što im se naloži,ali zašto su oni, kako izgleda, u tome toliko uživali? I ako bijeli ljudi toliko vole svoje robove da ih darivaju božičnim poklonima, zašto ih onda uistinu ne usreće i ne podare im slobodu? Pitao se da li bi neki od ovih crnaca, koji su bili poput kućnih mezimaca, bili sposobni preživjeti,onako kako bi to Kunta mogao ukoliko se više nitko ne bi o njima brinuo.A zar je njemu bilo nešto bolje nego njima? Zar je on bio baš toliko drugačiji od njih? Polako ali sigurno,nije to mogao zanijekati i on je omekšao i počeo prihvaćati njihov način života. Najviše ga je zabrinjavalo njegovo sve dublje prijateljstvo s guslačem.

Guslačeva sklonost alkoholu duboko je vrijeđala Kuntine osjećaje, a opet zar poganin nema pravo biti poganinom? I guslačeva hvalisavost je smetala Kunti ali ipak je vjerovao da je sve čime se guslač hvališe stvarno istina. Međutim, smatrao je neukusnim guslačev neotesani smisao za humor,bez ikakvog osjećaja poštovanja, a više od svega je mrzio guslačev običaj da ga zove »niger« otkako je saznao da je to naziv kojim bijeli ljudi posprdno zovu crnce.

Ali zar nije upravo guslač preuzeo na sebe zadatak da Kuntu nauči govoriti? Zar nije baš njegovo prijateljstvo pomoglo Kunti da se konačno prestane osjećati strancem u društvu ostalih crnaca? Kunta zaključi kako mora bolje upoznati guslača.

Kad se za to ukaže prava prilika, najboljim zaobilaznim putem koji mu uspije smisliti, postavit će guslaču neka pitanja što su mu bila na pameti.

Međutim, u Kuntinu su zdjelu pala još dva kamenčića prije nego što je jednog tihog nedjeljnog popodneva, kad su se svi odmarali, otišao dolje do poznate zadnje kolibe u robovskom sokaku i zatekao tamo guslača u jednom od rijetkih šutljivih raspoloženja.

Nakon što su izmijenili pozdrav, obojica su neko vrijeme šutjeli. Zatim, tek toliko da o nečem govore,

Kunta reče kako je slučajno čuo gazdinog kočijaša Luthera, kad je pričao da svagdje kamo odveze massu

Wallera, bijeli ljudi ni o čemu drugom ne govore nego o »porezima«.

‘’Što su porezi,’’ želio je znati Kunta.

‘’Porezi, to novac koji se mora platiti ekstri na skoro sve što bijeli čovjek kupi,’’odgovori guslač.

‘’Onaj kralj preko more odrediti porezi jer hoće biti bogat.’’

Bilo je toliko neobično čuti guslača da tako kratko odgovara pa je Kunta zaključio kako je guslač zacijelo nešto ljut.Sjedio je tako obehrabren neko vrijeme šuteći, ali konačno odluči izreći što mu je doista bilo na pameti: ‘’Gdje ti bio prije ovdi?

Guslač je dugu, napetu minutu šutke zurio u Kuntu. Zatim progovori, glasom oštrim poput noža.

‘’Znam ja svaki niger ovdi svašta misli o meni! Nekom drugom ne bi reko ništ! Ali ti drukčiji’’.

Zabuljio se u Kuntu.

‘’Ti znaš kako ti drukčiji? Jerbo ti ne znaš ništ! Tebe bacili ovdi, odrezali ti nogu, ti misliš da već doživio sve što ima za doživjeti! Al nisi ti jedini kome bilo teško.’’ Glas mu je srdito zvučao.

‘’Ti nekad kažeš što ja sada tebi reći, ja tebe uhvati i zakrene tebi glavu!’’

‘’Neću! ‘’ izjavi Kunta. Guslač se nagne naprijed i počne tiho govoriti da slučajno netko ne čuje.

‘’Massa koji ja imao u Sjeverna Ca'lina utopio se. Ne tiče se nikoga kako. Bilo kako bilo, istu noć ja zbrišem, a iza masse nije ostala ni žena, ni mladi da mene traže.Skrivao sam se kod Injuni dok ne mislio sad može sigurno doći ovdi u Virginija i dalje opet guslati.’

‘’Što to Virginija? ‘’pitao je Kunta.

‘’Čovječe, ti stvarno ništ ne znaš, jel' tako? Virginija to kolonija u koja ti živiš, ako ti ovo zoveš život.’’

‘’Što to kolonija?’’

‘’Ti još gluplji nego izgledaš. Ima trinajst kolonije da čine ova zemlja. Dolje na Jug od ovdi su Ca'line, gore na Sjever su Maryland, Pennsylvania, New York i puno drugi.Ja nikad ne bio tamo gore, a ni većina drugi nigeri.Čujem kažu gore puno bijeli ljudi da ne voli ropstvo i daje slobodu našima.Za sebe, ja može reći da ja nekakva vrsta poluslobodni niger. Ja moram biti sa neki massa za slučaj da me ulove batinaši.’’

Kunta nije razumio, ali se pričinjao kao da mu je sve jasno, jer nije htio da ga se opet vrijeđa.

‘’Ti kada vidio Injuni? ‘’pitao je guslač. Kunta je malo oklijevao.

‘’Jesam neki.’’

‘’Oni ovdi bili prije bijeli ljudi.Bijeli ljudi tebi kažu jedan njihov na ime Kolumbo otkrio ovo mjesto. Ali ako on našao ovdi Injuni, onda nije on otkrio, je l' tako?’’

Guslač se polako zagrijavao.

‘’Bijeli čovjek smatra tko god prije njega,to se ne računa. To on zove »divljaci«.’’

Gluslač zastane kako bi uživao u svojoj duhovitosti, zatim nastavi.

‘’Ti kada vidio tepee od Injuni?’’

Kunta zatrese glavom da nije. Guslač uvuče tri ispružena prsta u jednu krpicu. ‘’Prsti to štapovi, a krpa kože. Oni žive tu unutra.’’ On se nasmiješi.

‘’Zato što ti iz Afrika, sigurno misliš kako sve znaš o lov i slično, ali nema niko lovi i putuje bolje od Injun. On jedanput bio negdi odma u glavi ima cijela karta kako išao. Ali zato mame od Injuni ,oni njih zovu squaw ,nose svoji mladi na leđa, isto kako čujem vaši mame radi u Afrika.’’

Kunta se iznenadi otkud to guslač zna i nije mu to uspjelo sakriti. Guslač se ponovo nasmiješi i nastavi s lekcijom.

‘’Neki Injuni mrze nigeri, a neki nas voli Nigeri i zemlja to za Injuni veliki nevolje za bijeli ljudi.Bijeli hoće sva zemlja od Injuni i mrzi oni Injuni koji skriva nigeri!’’

Guslačeve su oči ispitljivo zurile u Kuntu.

‘’Vi Afrikanci i Injuni napravili ista greška,pustili bijeli u svoja kuća. Ponudiš bijeli čovjek jesti i spavati i se okrenuo on tebe nogom van ili te baci u zatvor! ‘’

Guslač opet zastane. Zatim naglo prasne: ‘’Što mene ljuti sa vas afrički nigeri, pazi amo! Ja znao pet ili šest što bili točno ko ti! Ne znam kako to uopće ja počeo govori sa tobom! Vi dođete ovdi kod nas i mislite nigeri ovdi treba biti kao vi! Kako ti misliš mi možemo znati o Afrika ? Nismo nikad bili tamo, niti budemo ikada ići! ‘’

Ljutito buljeći u Kuntu, on zašuti.

I plašeći se da guslač ponovo ne bi počeo na njega vikati, Kunta ubrzo ode, ne rekavši više ni riječi, duboko potresen onim što mu je guslač rekao. Ali što je više o tome razmišljao, nakon što se vratio u svoju kolibu, sve se bolje osjećao. Guslač je pred njim skinuo svoju masku, to je značilo da je počeo stjecati povjerenje u Kuntu.Prvi put u nekom od poznanstava koje je sklapao u toku ove tri kiše otkako su ga ukrali iz njegove domovine,Kunta je zaista počeo nekoga upoznavati.

55. POGLAVLJE



Slijedećih nekoliko dana, dok bi radio u vrtu, Kunta je puno razmišljao o tome koliko mu je dugo vremena trebalo dok je shvatio koliko malo on zapravo zna o guslaču i koliko mnogo toga o tom čovjeku tek treba saznati. Gotovo sigurno, razmišljao je, i stari vrtlar,kojega je Kunta išao tu i tamo posjetiti, također nosi pred njim krinku. A ni Bell nije mnogo bolje poznavao, iako bi on i ona sada svakog dana malo porazgovarali,bolje rečeno, Kunta je većinom slušao,dok bi jeo ono što bi mu Bell toga dana dala,međutim, njihov se razgovor uvijek odnosio na sitne, svakodnevne stvari, nije bilo ničeg osobnog.

Kunta se sjeti kako su i Bell i vrtlar ponekad izgledali kao da mu žele nešto reći, ili bi nešto natuknuli, ali nikada to ne bi doveli do kraja. Oboje su općenito bili vrlo oprezni ljudi, ali njemu se činilo kao da su posebno oprezni u odnosu na njega.Odlučio ih je oboje bolje upoznati. Prilikom svoje slijedeće posjete starom vrtlaru, Kunta počne na svoj zaobilazni, mandingo način, upitavši o nečemu što je čuo od guslača. On reče kako je čuo za »batinaše«, ali da ne zna tko su oni, ni što su.

‘’To ono podlo sirotinjsko bijelo smeće što nikad posjedovalo vlastiti niger u životu!,’’zažagreno odgovori stari vrtlar.

‘’To jedan stari zakon u Virginija o patrolima na putovi i svuda gdi nigeri ići, a bijeli može batinati i baciti u tamnicu svaki niger koji nađe bez napismena dozvola od njihov massa. A koga najme za to raditi ,to taki siromašni bijeli koji uživa loviti i batinati tuđi nigeri jer on nema ni jedan svoj niger. Razumiš šta iza toga,svi bijeli ljudi u smrtni strah da svaki niger koji bez kontrola odma smišlja pobunu. Fakat, batinaši ništa ne vole tako kao reći neki niger sumnjiv za pobuna i upasti mu u kuća i skinuti ga gologa do kože pred njegova žena i mladi i mlatiti ga do krvi.’’

Opazivši Kuntino zanimanje, a zadovoljan zbog posjete, stari vrtlar nastavi: ‘’Massa koji mi imamo ne misli da to dobro. Zato kod njega nema nazornik. On kaže neće niko tuče njegovi nigeri. On kaže njegovi nigeri naziru sam sebe, rade poso kako znaju i ne krše nigda njegovi propisi. On se kune da sunce ovdi nigda ne bude ogrijati niger koji prekrši njegovi propisi.’’

Kunta se pitao kakvi su to propisi, ali vrtlar je nastavio govoriti.

‘’Razlog što massa taki zato što on iz familija što bila bogata prije nego oni došli ovdi iz ona Engleska preko vode. Ti Walleri uvijek bili ono što većina massa ovdi samo hoće izgleda da oni jesu. Jerbo većina od ovi masse nisu ništ nego bijedni lovci rakuna koji zgrabili komadić zemlje i jedan,dva nigeri koje onda tjerali raditi ko stoka i od njihov rad dalje širili imanje.Nema puno plantaži da ima puno robovi. Većina samo možda od jedan do pet ili šest nigeri. Nas dvadeset ovdi čini ova plantaža prilično velika.Dva od svaki tri bijeli ljudi uopće nema nikakvi robovi,tako ja čuo. Oni drugi, zbilja veliki plantaži sa pedeset ili stoju robovi, to većinom ondi gdi je crna zemlja. to one osušene rijeke dolje u Luisiana, Miss'ippi, isto ima toga u Alabama i onda oni obali u Geo'gia i Južna Ca'lina gdi sade rižu.’’

‘’Koliko ti star? ‘’upita Kunta iznenada. Vrtlar ga pogleda.

‘’Stariji nego ti i bilo ko drugi misli ja biti.’’

Sjedio je za trenutak kao da razmišlja.

‘’Kad ja bio dijete, još slušao indijanski ratni pokliči.’’

Sjedio je časak šutke, pognute glave, zatim je pogledao Kuntu i zapjevao: ‘’Ah yah, tair umbam, boozvah’’. Kunta je sjedio skamenjen.

‘’Kee-lay zee day nic olay, man lun dee nic o lay ah wan nee.’’

Zastavši, starac reče: ‘’Moja mama to znala pjevati. Kaže ona to naučila od svoja mama koja došla iz Afrika, isto kako ti. Ti znaš po ti zvukovi odakle ona došla?’’

‘’Zvuči ko Serere pleme,’’reče Kunta.

‘’Ali ja ne znam ti riječi. Samo čuo Serere na brod što mene doveo ovdi.’’

Stari vrtlar se ustrašeno ogleda oko sebe.

‘’Mora začepi s to pjevanje. Neki niger može čuje i kaže massa. Bijeli ljudi neće nigeri govore nikakvo afrički.’’

Kunta se upravo spremao reći kako nema dvojbe da je starac njegov zemljak iz Gambije, od krvi Jolofa s njihovim visokim nosom i tankim usnicama i kožom koja je još intenzivnije crna nego u većine drugih plemena Gambije. Ali kad je stari vrtlar rekao ono što je rekao, Kunta odluči kako će biti bolje ne govoriti o tom. I tako on promijeni temu i upita starca odakle je i kako je dospio na ovu plantažu. Vrtlar mu nije odmah odgovorio. Ali konačno reče: ‘’Niger koji patio mnogo kao ja, naučio mnogo..’’ i on zabrinuto pogleda Kuntu kao da se odlučuje da li da nastavi ili da šuti.

‘’Ja prije bio pravi čovjek. Mogao svinuti željezna šipka preko koljeno. Mogao sam podignem vreća s brašno pod koja mazga padne. Ili dignuti odrasli čovjek za pojas i držati ga s jedna ruka ravno iznad glave.Ali, ja puno radio i tukli mene dok ne bio pola mrtav prije nego moj massa koji to sa mnom radio prepisao mene na ovi massa za ono što on njemu bio dužan.’’On zastane.

‘’Sad ja postao onemoćan i samo želi odmara što vremena još meni ostalo. ‘’ Oči su mu ispitivački gledale Kuntu.

‘’Sto posto ne znam zašto ja tebi ide ovo reći. Ja za istinu ne tako loše kako to izgleda, razumiš? Ali massa neće mene proda dotle dok misli da ja loše. Nego, vidim ti već naučio nešto o to kako da radi u vrtu.’’ Starac je malo oklijevao.

‘’Ja bi mogo doći tamo pomoći ako ti to želi,ali ne previše. Od mene više nema puno korist .’’tužno zaključi starac.

Kunta zahvali starcu na ponudi, ali ga uvjeri kako će se on i sam moći sasvim dobro snaći. Nekoliko minuta kasnije on se oprosti, i dok je išao prema svojoj kolibi, rasrdi se na sama sebe zašto ne osjeća više sažaljenja prema starcu. Bilo mu je žao što se starac u životu toliko mučio, ali nije mogao suosjećati s nekim tko se jednostavno izvrnuo na leđa i predao.

Već slijedećeg dana, Kunta odluči pokušati može li i Bell navesti da progovori. A kako je znao da ona najradije govori o massa Walleru, on počne razgovor s pitanjem zašto massa nije oženjen.

‘’Massa bio oženjen, jasno,on i miss Priscilla, u istu godinu kad i ja došla ovdi. Ona bila lijepa kao kolibrić. I jedva malo veća od ta tičica. Zato i došlo tako da umrla u porodu s njihova prva beba. Beba je bila curica i ona umrla. Ja mislim to bilo najstrašnije vrijeme koje neko doživio na ova plantaža. I odonda massa nikad više isti čovjek. Samo radi, radi, radi, nekad izgleda kao da hoće sebe ubiti.On ne može podnijeti neko bolestan ili ranjen ako on može pomoći. Massa spreman liječiti neku bolesnu mačku isto ko i ranjenog nigera za koji čuje, kao oni tvoj guslač s kojim ti uvijek pričaš ili kada tebe donijeli ovdi. Massa bio tako ljut zbog što oni učinili s tvoja noga ,čak otišao tebe kupi od svoj rođeni brat John. I zato

što on takav, oni ludi prosjački lovci na nigeri koje tvoj bivši massa unajmio rekli da ti njih pokušao ubiti.’’

Kunta je slušao, shvaćajući kako,dok je upravo počinjao razumijevati skrovite osebine i dimenzije crnaca, nikada nije ni pomislio kako i bijeli ljudi mogu imati nekih svojih, ljudskih patnji, iako im se nikada ne može oprostiti njihovo sveukupno ponašanje. I on osjeti želju da sve to može reći Belli,kad bi samo znao bolje govoriti jezik bijelih ljudi i poželi joj ispričati onu priču njegove bake Nyo Boto o dječaku koji je pokušao pomoći krokodilu uhvaćenom u stupicu, priču koju bi Nyo Boto uvijek završila, riječima:’’U životu se dobro,često uzvraća zlom.’’

Misao na domovinu podsjeti Kuntu na nešto što je već odavno želio reći Bell, i sad mu se učini kako je ovo baš pogodan trenutak. Izuzimajući smeđu boju njezine kože, reče joj Kunta ponosno, ona je izgledala gotovo kao neka lijepa žena iz Mandingo plemena.Nije trebao dugo čekati na njezin odgovor na tu njegovu veliku pohvalu.

‘’O kakvim glupostima pričaš?’’rekla je razdražljivo.

‘’Ne znam zašto bijeli ljudi stalno dovlače puni brodovi vas afrički nigeri!’’

56. POGLAVLJE



Slijedećih mjesec dana Bell uopće nije htjela govoriti s Kuntom,čak je sama nosila košaru natrag u veliku kuću kad bi došla u vrt po povrće. Zatim, jednog ponedjeljka rano ujutro, došla je u vrt trčeći, s očima razrogačenim od uzbuđenja i užurbano počela govoriti: ‘’Šerif baš sad odjahao! On rekao naš massa kako gore na Sjever bila velika borba, negdje što zovu Boston! To bijeli ljudi bijesni zbog kraljevi porezi, od oni kralj preko velike vode. Massa zvao da Luther upregne kočiju za ići u sjedište okruga. Massa izvan sebe! ‘’

U vrijeme večere, svi su se okupili oko guslačeve kolibe kako bi čuli njegovo i vrtlarevo mišljenje, budući da je vrtlar bio najstariji u robovskom sokaku, a guslač je najviše putovao i najviše znao o svijetu.

‘’Kad to bilo?’’pitao je netko. Vrtlar odgovori: ‘’Dakle, sve što mi čuje od gore sa Sjever, mora biti da se dogodilo puno ranije.’’

Guslač nadoda.

‘’Ja slušo da od tamo gdje taj Boston, deset dana to najbrže što brzi koni mogu donesu glas ovdi u Virginija.’’

Kad je sumrak počeo prelaziti u noć, gazdina se kočija vratila. Luther požuri do robovskog sokaka s novim pojedinostima koje je uspio prikupiti: ‘’Kažžu da jedne noći ljudi u taj Boston tako se bili rasrdili zbog ti kraljevi porezi da navalili na kraljevi vojnici. Ovi vojnici počeli pucati i prvi koji ubijen bio jedan niger sa ime Crispus Attucks. Oni zvati to bostonski masaker!’’

Slijedećih nekoliko dana malo se o čemu drugome govorilo, a Kunta je sve to slušao, ne shvaćajući baš sasvim o čemu se tu zapravo radi i zašto se bijeli ljudi,pa čak i crnci ,toliko uzbuđuju zbog nečega što se događa tako daleko odavde. Jedva bi prošao koji dan da se dva ili tri crnca koji bi tuda prolazili, ne bi oglasilis velike ceste: »Ju-hu-a-hu!« donoseći nove glasine. A Luther im je redovito donosio izvještaje od robova iz drugih velikih kuća, poslužitelja s stajama i drugih kočijaša s kojima bi usput razgovarao uvijek kad bi massa odlazio nekom bolesniku ili na sastanke s drugim massama u njihovim velikim kućama,gdje bi masse zajednički raspravljali o tome što se zbiva u Novoj Engleskoj ,ili kad bi ga vozio u sjedište okruga, ili u neki od obližnjih gradova.

‘’Bijeli ljudi ne može ima tajna,’’reče guslač Kunti.

‘’Oni sebe poplavili sa nigeri. Nema puno što oni rade, jedva ima da negdje odu, a da neki niger ne sluša i gleda.Ako oni jesti i pričati, tu djevojka niger što poslužuje i dok se pravi gluplja nego što zapravo, ona pamti svaka riječ što čuje.Čak ako bijeli ljudi postane tako strah da oni počnu govoriti slovo po slovo, ako neki niger tu blizu,on brzo ponovi svako slovo prvom od oni nigeri koji zna iz toga napraviti što bilo rečeno. Ja tebi kaže, ti nigeri neće idu spavati dok ne čuje što bijeli ljudi tamo govorili.’’

Vijesti o onome što se događalo »gore na Sjever« nastavile su stizati komadić po komadić za vrijeme ljeta i dalje u toku jeseni.

Zatim, kako je vrijeme prolazilo, Luther ih je počeo izvještavati kako,mada su bijeli ljudi bili toliko uzbuđeni zbog poreza ,to nije bila njihova jedina briga. ‘’Oni kažu da ima okrugi u kojima dva puta više

nigeri nego bijeli ljudi. I sad oni zabrinuti da oni kralj preko vode može počne nuditi sloboda za nigeri ako se oni hoće tući sa bijeli ljudi.’’

Luther sačeka da se stišaju povici iznenađenja u njegovoj publici.

‘’ Fakat’’reče ‘’ja čuo da neki bijeli ljudi tako strah da počeli zaključavati po noći vrata, čak prestali govoriti ispred kućni nigeri.’’

Kunta je kasnije tjednima ležao noću budan na svom ležaju,razmišljajući o tome što bi to značilo »sloboda za nigeri«.Koliko je on mogao naslutiti, to bi značilo da više uopće ne bude nikakvog masse, da bi svatko mogao raditi što hoće, ići kamo hoće. Ali, zaključi on konačno,bilo je smiješno misliti kako bi bijeli ljudi vozili crnce čitav dugi put preko velike vode da bi za njih ovdje radili kao robovi i onda ih jednostavno oslobodili. To se nikada neće dogoditi.

Malo prije Božića, stigli su u posjetu neki rođaci masse Wallera, a njihov se crni kočijaš dobro najeo u Bellinoj kuhinji i usput joj se oduživao najnovijim vijestima.

‘’Slušao neko kaže da preko u Geo'gia,’’rekao je.’’jedan niger sa ime George Leile, dobio od bijeli ljudi baptisti dozvolu da može propovijeda nigeri uz cijelu rijeku Savannah.Kažu on u Savannah počeo crkvu od afrički baptisti. To prvi put što ja čuo za nekakvu nigersku crkvu . . . ‘’

Bell reče:

‘’Ja sam već čula prije za jednu u Petresburg, ovdi u Virginija. Nego reci, ti čuo nešto o neredi kod bijeli ljudi gore na Sjever? ‘’

‘’Dakle, čuo sam pričati da prije neko vrijeme jako puno važni bijeli ljudi imalo veliki sastanak u ona Philadelphia. Oni to zovu Prvi kontinentalni kongres.’’

Bell odvrati kako je već čula o tome. Zapravo, ona je o tome, s mnogo napora, čitala u novinama masse Wallera koje su se zvale »Virginia Gazette« i zatim je sve ispričala starom vrtlaru i guslaču. Oni su bili jedini koji su znali da Bell zna pomalo čitati. Kad su nedavno o tome razgovarali, vrtlar i guslač su se složili kako Kunti ne treba ništa govoriti o toj Bellinoj sposobnosti. Istina, on je znao šutjeti,počeo je shvaćati i izražavati se neočekivano dobro za jednog Afrikanca, ali oni su osjećali da on ipak još ne bi mogao u potpunosti ocijeniti kako bi ozbiljne mogle biti posljedice ako bi massa makar samo naslutio da ona zna čitati,prodao bi Bell još istog dana.

Početkom slijedeće godine ,1775,gotovo svaka vijest koja bi stigla iz bilo kojeg izvora, sadržavala je neke novosti iz Philadelphije.Čak i ono malo što je Kunta čuo i mogao razumjeti, jasno je govorilo o tome kako se bijeli ljudi približavaju teškoj krizi u odnosima s onim kraljem preko velike vode, u zemlji koja se zvala Engleska.A bilo je mnogo vike oko toga kako je neki massa Patrick Henry kriknuo: ‘’Dajte mi slobodu, ili mi dajte smrt!’’

Kunti se to dopalo, ali nije mogao shvatiti kako je to mogao reći jedan bijelac,njemu su bijeli ljudi izgledali prilično slobodni.

Mjesec dana kasnije stigla je vijest kako su dvojica bijelih, po imenu William Dawes i Paul Revere, jurili na konjima da nekoga opomenu kako se na stotine kraljevih vojnika uputilo prema nekom mjestu koje se zvalo Concord s namjerom da unište puške i metke što su tamo bili uskladišteni. I ubrzo nakon toga čuli su kako su žestokoj bitki kod Lexingtona nekakvi »minutaši« izgubili samo šačicu svojih ljudi, a pobili preko dvije stotine kraljevih vojnika. Nepuna dva dana kasnije, stigao je glas o tome kako ih je još tisuću izginulo u krvavoj bitki kod mjesta Bunker Hill.

‘’Bijeli ljudi u sjedište okruga smijati se i govoriti kako kraljevi vojnici nose crveni kaputi da se ne

vidi krv,’’pričao je Luther.

‘’Čuo sam da nešto te krvi učinili teći oni nigeri koji se bore zajedno s bijeli ljudi.’’

Kamo god bi došao, rekao im je, svugdje se pričalo o tome kako masse u Virginiji pokazuju neuobičajeno mnogo znakova sve većeg nepovjerenja prema svojim robovima »čak prema njiovi najstariji kućni nigeri!« Uživajući u svojoj novostečenoj poziciji medu crncima iz robovskog sokaka, Luther se vratio kući s jednog putovanja u lipnju i zadovoljno ustanovio kako njegova publika već s nestrpljenjem čeka na njegove najnovije vijesti.

‘’Ima neki massa George Washington kojega izbrali da vodi vojska. Jedan mi niger rekao da čuo taj massa ima velika plantaža s mnogi robovi.Rekao je još kako je čuo da su u Novoj Engleskoj oslobodili neke robove kako bi ih pridobili da se zajedno s bijelima bore protiv crvenih kaputa.’’

‘’Znao sam!’’uzviknuo je guslač.

‘’Nigeri budu uvučeni u ta borba i pobijeni, baš kao u oni rat između Francuzi i Indijanci. Onda čim rat gotov, bijeli ljudi opet lijepo opet nastavi udri bičem po nigeri!’’

‘’Možda ne bude tako,’’reče Luther.

‘’Čuo sam neki bijeli ljudi, što zovu sebe kvekeri sastavili udruženje proti ropstva gore u ta Philadephija.Ja mislim, ima bijeli ljudi koji jednostavno neće vjeruju da nigeri mora biti robovi.’’

‘’To ja isto ne vjerujem’’dobaci guslač.

Često su pojedinosti o vijestima koje bi donosila Bell zvučale kao da ona o tome raspravlja sa samim gazdom,dok Bell konačno nije priznala kako je prisluškivala kroz ključanicu blagovaonice svaki put kad bi massa imao goste, jer nedavno joj je massa odrješito rekao neka samo posluži jelo i neka odmah izađe i za sobom zatvori vrata, a onda je čula kako je massa pošao za njom i zaključao vrata.

‘’A ja taj čovjek pozna bolje od njegova mama! ‘’gunđala je u negodovanju.

‘’Što on govorio tamo kad zaključao vrata? ‘’pitao je guslač nestrpljivo.

‘’Dakle, večeras je rekao da izgleda nema načina izbjegnuti borba s engleski ljudi.On misli oni brzo pošalju ovamo veliki brodovi puni vojnika. Kaže još kako samo u Virginija preko dvjesto iljada robovi i da najveća briga ako Englezovi ikada pobune nas nigeri proti bijeli masse. Massa rekao da on sebe osjeća lojalan kralju ko svaki drugi, ali nema niko izdrži oni porezi.’’

‘’General Washington učinio da prestali uzimati nigeri u vojska,’’pričao je Luther ,’’ali neki slobodni nigeri gore na Sjever kažu oni isto dio od ova zemlja i hoće se boriti.’’

‘’Oni sigurno imati skoro priliku za boriti se,samo neka dosta bijelih bude ubito’’ odvrati guslač. ‘’Ti slobodni nigeri ludi.’’

Međutim, vijest što je stigla dva tjedna kasnije bila je još značajnija.Lord Dunmore, kraljevski guverner Virginije, proglasio je slobodu za sve robove koji su spremni napustiti svoje plantaže i doći služiti na njegovoj engleskoj flotili, sastavljenoj od nekoliko fregata i ribarskih brodova.

‘’Massa lud od bijesa,’’izvijestila je Bell.

‘’Čovjek koji došao na večeru kaže puno se priča o tome kako oni robovi koji sumnjivi da hoće ići treba u lance i u tamnicu,čak i ako sumnjivi da samo misle o tome i da još možda treba oteti i objesiti ti lord Dunmore.

Kunti su dali da poji i hrani konje uzrujanih i uzbuđenih massa koji su dolazili posjetiti smrknutog massu Wallera.I Kunta je pričao ostalima kako su neki konji bili natopljeni znojem od dugog napornog trčanja, i kako su neki masse čak sami vozili svoje kočije. Jedan od njih, pričao je drugim crncima, bio je John Waller, brat njihova gazde, čovjek koji je Kuntu kupio kad su ga skinuli sa broda prije osam godina. I poslije toliko vremena, Kunta je već na prvi pogled prepoznao to omraženo lice, ali on je samo dobacio Kunti uzde, ne pokazujući ni najmanjim znakom kako ga je prepoznao.

‘’A što to tebi čudno?’’rekao je guslač.

‘’Massa kao on neće govori bardan nikakvom nigeru. Posebno ako se sjetio ko si ti.’’

Tijekom slijedećih nekoliko sedmica, Bell je kroz ključanicu saznala kako je massu Wallera i njegove posjetioce uznemirila i razbjesnila vijest o tome da tisuće robova u Georgiji,Južnoj Carolini i Virginiji drsko bježe sa svojih plantaža i pridružuju se lordu Dunmoreu. Neki su posjetioci rekli kako su čuli da se odbjegli robovi jednostavno upućuju prema Sjeveru. Međutim, svi su se bijelci složili kako treba hitno početi uzgajati krvožedne pse za lov na ljude.

Zatim je jednog dana massa Waller pozvao Bell u dnevnu sobu i dva puta joj je polako naglas pročitao jedan označeni pasus u njegovoj »Virginia Gazette«. Zapovjedio je Bell da to pokaže i prenese ostalim robovima i dao joj je novine. Ona ga je poslušala i svi su to primili jednako kao i ona s više srdžbe nego straha. »Nemojte, crnci, podleći iskušenju koje vas vodi u propast…bez obzira na to hoćemo li mi patiti ili nećemo, ako nas napustite, vi ćete sasvim sigurno patiti.«

Prije nego što je vratila Gazette, Bell je još za sebe proučila nekoliko drugih vijesti, skrovito, u svojoj kolibi,a među tim vijestima bili su izvještaji o stvarnim ili predviđenim pobunama robova. Kasnije je massa vikao na nju zašto nije vratila novine prije večere i Bell se plačući ispričavala.

Ali, ubrzo ju je massa opet poslao robovima s novom porukom,ovaj put to je bila vijest da je Parlamant Virginije izglasao dekret prema kojem se osuđuju na »smrt bez svećenika svi crnci i drugi robovi koji pripremaju pobunu ili ustanak«.

‘’Što to znači ?’’upitao je jedan od onih što su radili na poljima, a guslač mu odgovori: ‘’Pobuni se i bijeli ljudi neće zvati nikakvi propovjednik dok te budu ubijali!’’

Luther je čuo kako su se neki bijeli ljudi koji se zovu »torijevci« i neki drugi koji se zovu »Škoti«, pridružili Englezima.

‘’A šerifov niger meni kaže da oni lord Dunmore uništava plantaži uz rijeku i pali velike kuće i kaže nigeri na te plantžži neka dođu i pridruže sa njegovi vojnici, a on njih bude osloboditi.’’

Luther ispriča kako u Yorktownu i po drugim gradovima svakog crnca kojeg ulove izvan kuće poslije mraka izbičuju i bace u zatvor.

Božić te godine samo se zvao Božić. Lord Dunmore, čulo se, jedva je uspio pobjeći pred razbješnjelom gomilom u sigurnost svog komandnog broda.A tjedan dana kasnije, stigla je nevjerojatna vijest kako je Dunmore ukotvio svoju flotilu ispred Norfolka i zapovijedio da se grad ima isprazniti u roku od jednog sata. Zatim su njegovi topovi počeli bombardirati grad, što je izazvalo strašne požare, i od velikog dijela Norfolka ostao je samo pepeo. U onom dijelu grada koji je ostao pošteđen od požara, javljala je Bell, nedostajalo je hrane i vode i izbila je groznica koja je pobila toliko ljudi da su se vode kanala Hampton Roads zacrnjele od naduvenih tijela koje je plima nosila na obalu.

‘’Kažu zakopavaju ih u pijesak i mulj.’’pričao je Luther.

‘’A puno nigeri skoro mrtvi od glad i strah na oni engleski brodovi.’’


Prevrćući po pameti sve te strašne vijesti i događaje,Kunta je na neki neobjašnjivi način osjećao kako sve te patnje,valjda ipak moraju imati nekakvog smisla, kako to mora biti Alahova volja. Bez obzira na to što će se iz svega toga izroditi, kako za crne, tako i za bijele, bit će onako kako to Alah bude želio.

Bilo je to početkom godine 1776. kad su Kunta i ostali čuli kako je General Cornwallis došao iz Engleske s brodovima punim mornara i vojnika i pokušao preploviti veliku rijeku York, ali je strašna oluja razbila brodovlje. Zatim su čuli kako se opet sastao Kontinentalni kongres i kako je grupa massa iz Virginije predložila potpuno odvajanje od Engleske. Zatim su dva mjeseca stizale manje važne vijesti, dok se jednog dana Luther nije vratio iz sjedišta okruga donoseći vijest kako je 4. srpnja održan još jedan sastanak.

‘’Svi bijeli ljudi koje ja vidio samo pričaju o taj sastanak.Nešto o nekakva Dekoracija za nezavisnost.Čuo sam kažu massa John Hancock napiso svoje ime pod ta Dekoracija baš veliko, tako da se kralj ne mora muči da ga vidi.’’

Sa svojih slijedećih putovanja do sjedišta okruga, Luther se vraćao s pričama o tome kako su u Baltimoreu pronijeli kroz ulice lutku kralja,napravljenu od krpa u naravnoj veličini i bacili je na lomaču, oko koje su bijeli ljudi vikali: »Tiranin! Tiranin!« A u Richmondu su puške ispaljivale salve metaka u zrak dok su bijeli ljudi vikali, mahali bakljama i nazdravljali jedni drugima.

Dok su išli kroz utihli robovski sokak, stari vrtlar reče Kunti: ‘’Ovako ili onako nigeri nema zašto vikati. Englezovi ili ovi ovdi, sve to bijeli ljudi.’’

Kasnije, u toku tog ljeta, Bell je uzbuđeno dotrčala u robovski sokak noseći vijest koju je čula od jednog gosta na večeri,kako je Parlament Virginije nedavno izglasao zakon prema kojem »kaže on, uzimaju nigeri u vojsku za bubnjare, gajdaše i pionire«.

‘’Što pioniri?’’ pitao je jedan crnac.

‘’To ti znači tebe stave ideš napred prvi, pa prvi pogineš!’’odgovorio mu je guslač.

Luther je uskoro donio kući uzbudljivu priču o velikom okršaju u samoj Virginiji, u kojem su se robovi borili na obje strane.Pod kišom metaka iz mušketa stotina torijevaca i crvenih kaputa, s kojima se zajedno borila skupina crnaca i kažnjenika,jedan je manji odred bijelih »kolonijalaca« i njihovih crnaca bio odbačen preko mosta, ali je u začelju jedan vojnik, crnac, po imenu Billy Flora, istrgnuo i pobacao u vodu dovoljno dasaka sa mosta tako da su engleske snage bile prisiljene zaustaviti se i povući, pa su tako snage kolonijalista bile spašene.

‘’Trgao daski iz mosta! To morao biti neki puno jaki niger! ‘’uzviknuo je vrtlar.

Kad su Francuzi ušli u rat na strani kolonijalista godine 1778, Bell je prenosila vijesti kako,jedna za drugom, sve države ozakonjuju regrutiranje robova uz obećanje slobode nakon što dobiju rat.

‘’Sad još samo dvije državi koje kažu one nikad ne puste nigeri u vojsku, to Južna Ca'lina i Geo'gia.

‘’To jedina dobra stvar što ja ikada čuo o te dvije državi! — reče guslač.

Ma koliko mrzio ropstvo, Kunti se činilo kako odluka bijelih ljudi da crnima daju puške ne može donijeti nikakva dobra. Kao prvo, bijeli će uvijek imati više pušaka od crnaca, pa bi prema tome svaki pokušaj pobune završio sigurnim porazom. I sjetio se kako su u njegovoj domovini tuobabi davali puške i metke zlim poglavicama i kraljevima dok se na kraju nisu počeli boriti crnci protiv crnaca, selo protiv sela, prodajući one koje bi pobijedili,svoj vlastiti narod u lance.

Jednom je Bell čula massu kako kaže da je čak pet tisuća crnaca, i slobodnih i robova, uključeno u borbe, a Luther je redovito donosio priče o crncima koji su se borili i umirali rame uz rame sa svojim


massama. Luther je također pričao o nekim u potpunosti crnačkim odredima odande »gore na Sjeveru«, čak o jednom crnačkom bataljonu koji se zvao »Američki ždrijepci«.

‘’Čak i njihov pukovnik niger ,’’rekao je Luther.

‘’Njemu ime Middleton.’’On s osmijehom pogleda guslača.

’’Ti nikad ne pogoditi što taj Middleton!

‘’Kako misliš? ‘’upita guslač.

‘’On isto guslač! I sad baš vrijeme za malo guslati!’’

Zatim im Luther odmumlja, pa otpjeva novu pjesmu koju je čuo u sjedištu okruga. Melodija je bila tako zarazna i tako je lako ulazila u uho da su uskoro počeli pjevati i neki drugi crnci, a ostali su počeli udarati štapovima ritam. »Yankee Doodle u grad ušo, jašući na konju . . .«

A kad je guslač počeo svirati novu melodiju, djeca iz robovskog sokaka počela su plesati i pljeskati rukama.

Početkom svibnja godine 1781. došla je i zapanjujuća priča o tome kako su crveni kaputi uništili plantažu zvanu Monticello,koje je vlasnik bio massa Thomas Jefferson.Usjevi su uništeni, štagalj spaljen, stoka rastjerana, a napadači su odveli sve konje i trideset robova.

‘’Bijeli ljudi govoriti da Virginija mora biti spašena,’’izvijestio ih je Luther, i uskoro im je pričao o radosti bijelaca kad se armija generala Washingtona uputila prema Sjeveru.

‘’A puno nigeri u ta vojska!’’

Listopad je donio izvještaj o tome kako su ujedinjene snage Washingtona i Lafavattea zasule mecima i topovskim granatama Yorktown,napadajući Engleza Cornwallisa. I uskoro su doznali i za druge bitke što su se rasplamsale u Virginiji, New Yorku, Sjevernoj Carolini, Marylandu i u drugim državama. Zatim, u toku trećeg tjedna tog mjeseca, stigla je vijest koja je izazvala klicanje čak i u robovskom sokaku: ‘’Cornwallis se predao! Više nema rat! Sloboda je osvojena!’’

Luther je sad jedva imao vremena malo odspavati između vožnji,a massa se čak opet počeo smiješiti ,prvi put nakon nekoliko godina, rekla je Bell.

‘’Svuda gdje ja bio, nigeri viču jednako glasno ko bijeli ljudi.’’pričao je Luther.

Ali, rekao je, robovi posvuda ipak najviše slave svog posebnog heroja »starog Billyja« Floru, koji je nedavno otpušten iz vojske i koji se zajedno sa svojom vjernom mušketom vratio kući u Norfolk.

‘’Svi dođi amo!’’Bell je vikala, dozivajući crnce iz robovskog sokaka nedugo nakon toga.

‘’Massa meni sad reko da kaži ja vama kako ona Philadelphia sada prvi glavni grad od Sjedinjeni Državi!’’

Međutim, Luther je bio taj koji im je kasnije ispričao kako »massa Jefferson učinio neki zakon koji on nazvao manumisijo.«

‘’Taj zakon kaže massa imati pravo osloboditi nigeri,ali kažu meni da oni kvekeri i oni što proti ropstvo i još oni slobodni nigeri gore na Sjever, vikati i buniti se zato što zakon kazati da massa ne mora dati sloboda, osim ako hoće.’’

Kad je general Washington raspustio vojsku početkom studenoga 1783, čime je i formalno završio sukob koji je većina ljudi počela nazivati »sedmogodišnji rat«, Bell je svima u robovskom sokaku rekla: ‘’Massa kaže sada bude mir.’’

‘’Neće bude nikad mir dok ima bijeli ljudi,’’rekao je guslač gorko,’’jerbo njima ništa toliko slatko ko ubijati.’’ Pogled mu preleti preko lica ljudi oko njega.

‘’Samo pazi što ja vama kažem ,za nas nigeri sad bude gore nego bilo.’’

Kunta i stari vrtlar sjedili su kasnije i tiho razgovarali.

‘’Ti baš svašta vidio otkad došo ovdi. A kako to dugo bilo, zapravo?’’

Kunta nije znao i to ga zabrine.

Te noći, kad je ostao sam, Kunta je satima pažljivo slagao u hrpice po dvanaest, raznobojne kamenčiće koje je savjesno ubacivao u svoju zdjelu kalendar sa svakim mlađakom.Toliko ga je zgranulo ono što su mu kamenčići na kraju rekli, da stari vrtlar nikada i nije čuo odgovor na svoje pitanje.Okružujući ga tu, na zemljanom podu njegove kolibe, ležalo je sedamnaest hrpica kamenčića. Kunta je sada imao trideset četiri kiše! Za ime Alaha, što se dogodilo s njegovim životom?

Proveo je uzemlji bijelog čovjeka isto toliko vremena koliko je proživio u Juffureu. Je li on još uvijek Afrikanac, ili je već postao »niger«, kako su drugi crnci sami sebe zvali? Je li on uopće još muškarac? Kunta je sada bio isto toliko star koliko je bio star njegov otac kad ga je posljednji put vidio, a Kunta nema ni sinova, ni žene, ni obitelji, ni sela, ni naroda, ni domovine, mogao bi reći da nema ni prošlosti,jer njegove mu se uspomene više uopće nisu činile stvarne — a nema ni nekakve budućnosti koju bi on bio u stanju nazreti.Činilo se kao da je Gambija bila samo neki san koji je on nekad davno sanjao. Ili možda još uvijek spava? A ,ako spava, hoće li se ikada probuditi?

57. POGLAVLJE



Kunta nije imao puno vremena razmišljati o budućnosti, jer nekoliko dana kasnije stigla je vijest koja se po plantaži proširila poput požara.

Uhvatili su odbjeglu mladu robinju koja je služila u velikoj kući, pričala je Bell ostalima bez daha,nakon što je stigao šerif i povukao se na razgovor sa massom iza zaključanih vrata i dok su je bičevali, robinja je priznala kako joj je nevjesto nacrtanu kartu okolice nacrtao nitko drugi nego gazdin kočijaš Luther.

Izjurivši iz kuće do robovskog sokaka kako Luther ne bi dospio pobjeći, massa Waller ga suoči sa šerifom i ljutito zatraži neka mu Luther kaže je li to istina. Prestravljen, Luther prizna.

Lica crvena od srdžbe, massa podigne ruku na udarac, ali kad je Luther počeo moliti za milost, on spusti ruku i šutke se zagleda u Luthera dugim pogledom, dok su mu na oči navirale suze od bijesa.Konačno, vrlo tiho, massa reče: ‘’Šerife, uhapsite ovog čovjeka i vodite ga u zatvor. Na slijedećoj licitaciji bit će na prodaju.’’

I bez ijedne druge riječi on se okrene i vrati se u kuću, ne obraćajući pažnju na Lutherove očajničke jecaje.

Netom su bila počela nagađanja o tome koga će massa odrediti da zamijeni Luthera kao kočijaša, kad Bell dođe jedne večeri i reče Kunti da ga gazda želi odmah vidjeti.Svi su gledali,ali nitko nije bio iznenađen,kako je Kunta šepajući ušao iza Bell u veliku kuću. Iako je nagađao zašto ga massa zove, Kunta je ipak bio pomalo prestrašen, jer on još nikada nije govorio s massom, niti je u veliku kuću ušao dalje od Belline kuhinje u svih šesnaest godina otkako je živio na plantaži.

Kad ga je Bell povela kroz kuhinju u predvorje, oči su mu se zaokruglile od čuđenja kad je ugledao blistavi pod i visoke zidove obložene tapetama. Bell je pokucala na velika,izrezbarena vrata.Kunta je čuo massu kako kaže: ‘’Naprijed!’’ i Bell uđe, okrene se u vratima i bezizražajna lica, pokretom glave, pozove Kuntu neka je slijedi.

Kunti se soba učinila nevjerojatno prostranom, izgledala je tako velika kao unutrašnjost štaglja. Ulašten pod od hrastova drva bio je zastrt prostirkama, a zidovi su bili puni slika i tapiserija. Bogato, tamno pokućstvo, sve u istoj boji, bilo je blistavo ulašteno, a na policama uvučenim u zid bili su naslagani dugi redovi knjiga.Massa Waller sjedio je za pisaćim stolom, čitajući u svjetlu petrolejke s okruglim zaslonom od zelenkastog stakla i kad se trenutak kasnije okrenuo prema Kunti prstom je označio mjesto u knjizi gdje je stao s čitanjem.

‘’Toby, treba mi kočijaš za moju kočiju. Ti si ovdje kod mene izrastao iz dječaka u muškarca i vjerujem da si mi odan.’’Njegove široko postavljene plave oči kao da su probadale Kuntu.

‘’Bell mi kaže kako ti nikada ne piješ. To mi se sviđa, a primijetio sam da se dobro ponašaš.’’ Massa Waller zastane. Bell dobaci Kunti oštar pogled.

‘’Da, gospodin, massa.’’reče Kunta brzo.

‘’Ti znaš što se dogodilo s Lutherom?’’ upita massa.

‘’Da, gospodin.’’reče Kunta. Oči masse Wallera se suze, a glas mu postane hladan i tvrd.


‘’Prodao bih te za minutu ,’’reče.

‘’I Bell isto tako, ako biste vas dvoje bili toliko glupi.’’ Dok su njih dvoje šutke stajali, massa ponovo otvori svoju knjigu.

‘’U redu, počet ćeš voziti sutra. Idem u Newport. Ja ću ti pokazivati put dok ne naučiš.’’ Massa pogleda Bell.

‘’Nađi mu pošteno odijelo.I reci guslaču da će on preuzeti Tobyjev posao u vrtu.

‘’Da, gospodin, massa ,’’odgovori Bell i na to ona i Kunta izađu.

Bell mu je donijela odijelo, međutim, njegovo oblačenje rano idućeg jutra, dok se uvlačio u uškrobljene i izglačane platnene hlače i krutu pamučnu košulju nadzirali su guslač i stari vrtlar. To nije izgledalo tako loše, ali s uskom crnom trakom koju su mu potom bili pomogli vezati oko vrata, Kunta se sam sebi učini smiješnim.

‘’Newport, to nije daleko za voziti, odmah pored kuća gdje je sud od spotsilvanijski okrug,’’ reče mu stari vrtlar.

‘’To jedna od velike kuće stare familije Waller.’’

Guslač,koji je već bio obaviješten o njegovim i Kuntinim novim dužnostima hodao je oko Kunte, provjeravajući je li sve u redu, s takvim izrazom lica koji je u isti mah jasno pokazivao i zadovoljstvo i ljubomoru.

‘’Ti sad prilično naročiti niger, to jedno sigurno. Samo nemoj to tebi udari u glavu.’’

Bio je to posve nepotreban savjet onome koji,čak ni sada, nakon toliko vremena,nije nalazio nikakve počasti u bilo čemu što je bio prisiljen raditi za bijelog čovjeka. Međutim, čak i ono malo oduševljenja koje je Kunta bio osjetio na pomisao da će sad konačno moći izaći iz svog povrtnjaka i proširiti vidokrug poput njegovih stričeva Janneha i Salouma,vrlo brzo je nestalo kad je uvidio koliko je naporan njegov novi posao.

Primajući pozive od svojih pacijenata u svako doba dana i noći, massa Waller bi hitno poslao po Kuntu neka žurno upreže konje za još jednu vratolomnu vožnju do neke kuće ,koja bi ponekad bila mnogo milja udaljena od plantaže niz uske, zavojite ceste, kojih je površina bila jedva nešto malo čvršća od livada oko njih.

Valjajući se i drmusajući preko užlijebljenih tragova drugih kola i rupa, šibajući konje dok im se sapi ne bi počele brzo nadimati,a massa se Waller otraga grčevito držao za natkriveno sjedalo, Kunta je pokazao da vlada uzdama pa bi nekako bez nezgode stigli do cilja, čak i u vrijeme proljetnih kiša kad bi se ceste od crvene ilovače pretvorile u izdajnički opasne rijeke blata.

Rano jednog jutra brat masse Williama, John, dojuri u galopu, panično javljajući da su kod njegove žene počeli trudovi, iako se porod nije očekivao još puna dva mjeseca. Konj masse Johna bio je isuviše iscrpljen da bi se bez odmora mogao vratiti kući, pa je tako Kunta odvezao oba brata do plantaže masse Johna, kamo su stigli u posljednji čas.Kuntini pregrijani konji još se nisu bili dovoljno ohladili da bi ih se usudio napojiti, a već je začuo prodoran plač novorođenog djeteta. Bila je djevojčica od dvije i pol kile, rekao mu je massa William dok su se vraćali kući, i nazvat će je Anne.

I tako je to išlo iz dana u dan. U toku tog istog uzbudljivog ljeta i jeseni, pojavila se bila neka kužna zaraza koju je pratilo krvavo povraćanje i koja se brzo proširila po čitavom okrugu, toliko je bilo oboljelih da massa Waller i Kunta naprosto nisu uspijevali svuda stići, a uskoro su i sami oboljeli od groznice. Gutajući obilne doze kinina kako bi se održali na nogama, ipak su uspjeli spasiti više života

nego što su izgubili.

Međutim, Kuntin se vlastiti život pretvorio u košmarni mozaik bezbrojnih gazdinskih kuhinja,drijemeža na ležajima u nepoznatim kolibama,ili u sjenicima i beskonačnih sati sjedenja u kočiji ispred sirotinjskih nastambi i gospodskih kuća, iz kojih bi, i jednih i drugih, dopirali isti bolni krikovi dok bi tako čekao da massa izađe pa da se vrate kući ,ili, što je bilo češće, odvezu do slijedećeg bolesnika.

Međutim, massa Waller nije uvijek putovao u jeku neke krize. Ponekad bi prošli čitavi tjedni bez ijednog hitnijeg poziva osim rutinskih liječničkih obilazaka ili privatnih posjeta nekom iz naizgled neiscrpne zbirke rođaka i prijatelja, čije su plantaže bile na udaljenosti od nekoliko sati vožnje.

Prigodom takvih putovanja posebno u proljeće i ljeto, kad su tratine bile gusto posute cvjetovima, šumskim jagodama i kupinama, a ograde se šarenile bujno izraslim povijušama,kočija bi se lagodno kotrljala iza svog dobro usklađenog para riđana, dok bi massa Waller ponekad zakunjao ispod crnog zaslona što ga je štitio od sunca.Posvuda su prhale jarebice, blistavocrvene ptice kardinali skakutale su po tratini, ševe i kukavice se dozivale.Tu i tamo bi poneka od velikih, smeđih,neotrovnih zmija,koja se sunčala na cesti,uznemirena dolaskom kočije kliznula u zaklon, ili bi se škanjac tromo udarajući krilima digao s mrtvog zeca. Ali Kuntin je najdraži prizor bio usamljeni hrast ili sekvoja posred neke livade,to bi ga podsjetilo na afričke baobabe i na priče starješina da se na svakom mjestu gdje stoji neki usamljeni baobab nekada nalazilo neko selo. U takvim bi trenucima Kunta mislio na Juffure.

Kad bi išao u privatnu posjetu, massa je najčešće odlazio do svojih roditelja u Enfield, plantažu koja se nalazila na granici dva susjedna okruga,okruga King William i okruga King-and-Queen. Približavajući se kući,sličnoj na druge velike kuće obitelji Waller ,kočija bi se kotrljala niz dugi prilaz omeđen s obje strane drvoredom golemih starih stabala, i zaustavila bi se ispod razgranatog crnog oraha na prostranoj tratini ispred glavnog ulaza. Sama kuća, koja je bila mnogo veća i bogatijeg izgleda od kuće masse Williama, bila je sagrađena na blagoj uzvišici iznad uske, tihe rječice.

U toku prvih nekoliko mjeseci na novoj dužnosti, kuharice na raznim plantažama u čijim se kuhinjama Kunta hranio, ali najviše od svih Hattie Mae, debela, dostojanstvena, blistavocrna kuharica u Enfieldu, kritički su ga odmjeravale, jednako ljubomorno nadzirući svoja kuhinjska kraljevstva, kao što je to činila i Bell u kući masse Wallera.

Suočene s Kuntinim ukočenim dostojanstvom i suzdržanošću, nijedna mu se nije usudila izravno prigovarati, a on bi uvijek šutke ispraznio svoj tanjur, ma što mu dale,samo bi odbio svinjetinu. Međutim, malo pomalo, počele su se privikavati na njegovo šutljivo držanje, i nakon njegove šeste ili sedme posjete, kao da je čak i kuharica u Enfieldu zaključila kako je dostojan toga da ona s njim razgovara pa mu se ipak obratila.

‘’Ti znaš gdi ti sad ?’’ iznenada ga je upitala jednog dana kad je bio usred jela. Nije joj odgovorio, ali ona nije ni čekala na njegov odgovor.

‘’Ovo ovdi to prva kuća od Walleri u Sjedinjeni Državi. Tu ne živio nitko, samo Walleri, sto pedeset godina!’’

Rekla mu je kako je Enfield kad su ga sagradili bio samo pola od svoje sadašnje veličine, ali su kasnije dopremili kuću koja je stajala dolje,blizu rijeke, i pripojili je prvoj.

‘’Naši kamini od cigli donijeti u brod iz Engleska,’’rekla je ponosno. Kunta je učtivo kimao glavom dok je ona bučno nastavljala svoju priču, međutim, to ga se zapravo nije nimalo dojmilo.

Povremeno bi massa Waller odlazio u posjet na plantažu Newport, cilj prve Kuntine vožnje na

dužnosti kočijaša,izgledalo je upravo nevjerojatno da je otada prošla već godina dana.

U toj su kući živjeli stari stric i tetka masse Wallera, a sama je kuća po Kuntinu mišljenju bila vrlo slična kući u Enfieldu.Dok bi bijeli ljudi jeli u blagovaonici, kuharica u Newportu nahranila bi Kuntu u kuhinji, gegajući se naokolo s velikim obručem punim ključeva, obješenim o tanki, kožni pojas vezan iznad njezine pregače.Kunta je primijetio kako je svaka domaćica, najstarija po rangu među kućnom poslugom, nosila takav obruč s ključevima. Na njemu su se, saznao je osim ključeva od kuhinjske ostave, sušionice za meso, hladne ostave u podrumu i drugih mjesta na kojima su bile pohranjene namirnice, nalazili i ključevi svih soba i ormara u velikoj kući.Svaka kuharica koju je upoznao hodala je uvijek na takav način da bi se što jasnije čuo zveket ključeva kao znak koliko je ona važna i povjerljiva osoba. Ali, nijedna nije tako glasno zveckala ključevima kao kuharica u Newportu.

Prilikom nedavne posjete, konačno zaključivši,kao i kuharica u Enfieldu,kako bi Kunta možda ipak mogao biti u redu, ona je položila prst na usta i, hodajući na prstima, odvela Kuntu do jedne male sobe dublje u unutrašnjosti velike kuće. Naglašenim kretnjama otključala je vrata jednim od ključeva na onom obruču, uvela ga unutra i pokazala na jedan od zidova. Na zidu su bili izloženi nekakvi predmeti za koje mu je rekla kako je to,grb obitelji Waller, njihov srebrni pečat, oklop, srebrni pištolji, srebrni mač i molitvenik prvog pukovnika Wallera.

Zadovoljna zbog neprikrivenog zaprepaštenja na Kuntinu licu, ona uzvikne: ‘’Stari pukovnik sagradio taj Enfield, ali je ovdi sahranjen.’’

I ona ga izvede iz kuće i pokaže mu grob i nadgrobni kamen s natpisom. Časak kasnije,dok je Kunta zurio u natpis na kamenu,ona mu hinjenom nemarnošću dobaci: ‘’Ti volio čuti što piše? ‘’ Kunta potvrdi, i ona hitno »pročita« natpis, odavno naučen napamet:»Posvećeno uspomeni na pukovnika Johna Wallera, gospodina plemenitog roda, trećeg sina Johna Wallera i Mary Key, koji doseli u Virginiju godine 1635. iz Newport Paganela u Buckingham shireu«.

Nekoliko je rođaka masse Wallera, ubrzo je otkrio Kunta, živjelo i na plantaži Prospect Hill, koja je također pripadala okrugu Spotsylvania. Kao u Enfieldu, ovdje je velika kuća imala kat i po ,kako je to bio slučaj sa gotovo svim vrlo starim velikim kućama, rekla je Kunti kuharica u Prospect Hillu, jer je kralj bio odredio poseban porez na sve kuće od dva kata.Za razliku od Enfielda, Prospect Hill je bila prilično mala kuća,manja od ostalih kuća obitelj Waller — ali nijedna, obavijestila ga je kuharica, zanimalo to njega ili ne, nije imala tako prostrano predvorje, niti tako strmo kružno stubište.

‘’Ti ne može gore, ali tebi nitko ne moći reći razlog zašto mi gore imati kreveti sa strop i zastori koji tako visoki da se ljudi morati u krevet penjati po ljestve, a pod veliki kreveti ima dječji kreveti na kotači za izvući po noći. I da ja tebi kaže nešto. Ti kreveti, cigli za dimnjak, gredi za krov, bravi na vrata, sve što mi ima ovdi, sve napravili i sagradili robovi nigeri.’’

U stražnjem dvorištu ona pokaže Kunti prvu tkaonicu koju je Kunta ikada vidio, a blizu nje nalazile su se kolibe za robove,koje su bile poput njihovih a ispod koliba bilo je malo jezero, iza jezera robovsko groblje.

‘’Ja zna ti neće to gleda,’’rekla je čitajući mu misli. Pitao se da li ona također zna koliko se njega čudno i tužno doimlje slušati kako ona govori poput tolikih drugih robova ,o »mi ima« i »naše«, i ponaša se kao da ona posjeduje plantažu na kojoj živi, dok je zapravo obratno.

58. POGLAVLJE



‘’Kako to da naš massa toliko s onaj svoj nevaljali brat u zadnji nekoliko mjeseci?’’upitala je Bell jedne večeri Kuntu kad je došao u kuhinju nakon povratka s plantaže masse Johna.

‘’Ja uvijek mislila oni dva baš ne ljubiti previše jedan drugi.’’

‘’Meni izgleda massa sasvim lud za onu njiovu malu curu.’’odgovori Kunta umorno.

‘’Ona zbilja slatko djetešce, to sigurno,’’reče Bell. Nakon zamišljene stanke, ona doda: ‘’Ja računa, missy Annie za naš massa izgleda ko ona njegova rođena mala cura koju izgubio.’’

To Kunti uopće nije palo na pamet, jer njemu je još uvijek bilo teško misliti o tuobabu kao o ljudskom biću.

‘’Ona bude punu godinu ovi listopad, je l' tako?’’ upita Bell.

Kunta slegne ramenima. Što se njega tiče, on je znao samo da je stalna vožnja između te dvije plantaže već izderala i cestu i njegovu stražnjicu.I mada mu kočijaš masse Johna, kiseli Roosby, nije bio nimalo drag, ipak je ,rekao je Bell zahvalan što se uspio malo odmoriti u toku ovih posljednjih tjedan dana kad je massa pozvao brata neka za promjenu on posjeti njega.

Kad su jutros odlazili, sjeti se Bell, massa je izgledao jednako sretan koliko i njegova mala nećakinja kad ju je bacio u zrak i dočekao u naručje, a ona skvičala i smijala se od užitka, prije nego ju je predao njezinoj majci koja je već sjedila u kočiji. Kunta ništa od toga nije bio primijetio i nije ga bilo briga i nije mogao shvatiti zašto to Bell toliko zanima.

Jednog poslijepodneva nekoliko dana kasnije, na povratku iz posjete jednom od pacijenata masse Wallera na nekoj plantaži blizu Newporta, massa oštro dovikne Kunti kako je upravo prošao cestu na koju su trebali skrenuti. Kunta je vozio ne gledajući, toliko je bio potresen onim što je upravo bio vidio u velikoj kući tog pacijenta masse Williama. Čak i dok je mrmljao ispriku i žurno okretao kočiju, nije mu iz pameti izlazila slika debele,vrlo crne žene koja je izgledala kao predstavnica Wolofa, a koju je vidio u stražnjem dvorištu.Žena je sjedila na panju, obje su joj dojke bile obnažene i kao da u tome nema ništa čudnoga dojila je na jednoj dojci bijelo dijete,a na drugoj crno. U Kunti je taj prizor izazvao gađenje i zaprepaštenje, ali kad je kasnije to ispričao vrtlaru, starac mu reče: ‘’Dakle, nema valjda jedan živi massa u Virginija koji ne sisao crnu mamu ili da ga crna mama barem odnjegovala.’’

Gotovo isto toliko gađenja u Kunti je izazvalo i nešto drugo što je viđao i previše često,nekakve ponižavajuće »igre« u kojima su na plantažama koje je posjećivao sudjelovali bijeli i crni »mladi« otprilike istih godina. Bijeloj djeci se izgleda najviše sviđalo igrati se »masse« i izigravati kao da bičuju crnu djecu ili bi se igrali »kona«, pa bi se bijeli popeli crnima na leđa i tjerali ih da trče naokolo na sve četiri. Kad bi se igrali »škole«, bijela djeca bi »učila«crnu čitati i pisati, uz brojne pljuske i grdnje zbog njihove »gluposti«. Ipak, nakon ručka za kojega bi crna djeca mahala lisnatim granama iznad glava masse i njegove obitelji kako ih za ručkom ne bi gnjavile muhe ,bijela i crna djeca zajedno bi legla i spavala na istim ležajima.

Kad bi tako nešto vidio, Kunta bi uvijek poslije rekao Bell, guslaču i vrtlaru, da on jednostavno nikada neće razumjeti tuobaba, makar poživio i stotinu kiša. A oni bi se onda uvijek nasmijali i govorili

bi mu kako oni takve i još čudnije prizore gledaju čitav život.

Ponekad, pričali su mu, kad bi bijeli i crni »mladi« zajedno odrasli, postali bi izvanredno privrženi jedno drugome.Bell se sjećala kako su, otkad je ona ovdje, massu dva puta zvali da liječi dvije bijele djevojke koje su se razboljele kad su im iz nekog razloga,roditelji prodali njihove crne prijateljice s kojima su zajedno odrasle. Roditeljima i jedne i druge djevojke massa Waller je rekao da bi njihove kćeri mogle od žalosti oslabiti i napokon čak i umrijeti, ako im, što brže mogu, ne pronađu i ne vrate njihove male prijateljice.

Guslač reče kako su mnogi mali crnci naučili svirati violinu, klavičembalo ili druga glazbala, slušajući i gledajući kako njihove bijele drugove u igri podučavaju stručni učitelji koje su njihovi bogati masse unajmili čak iz zemalja preko velike vode.

Stari vrtlar ispriča kako su na njegovoj drugoj plantaži zajedno rasli jedan bijeli i jedan crni dječak dok na koncu mladi massa nije poveo crnog dječaka sa sobom na »William-and-Mary College«.

‘’Stari massa bio jako proti tomu, ali stara missy kazala: »To njegov niger ako on njega hoće!A kad taj niger posle došo nazad, rekao nama u robovski sokak kako tamo bili puno drugi mladi massa sa svoji nigeri ko slugi i oni spavali s njima u ista soba. Kaže puno puta oni vodi svoji nigeri s njima u razred, onda se posle svađaju čiji niger više naučio. Taj niger s moja plantaža mogao čita i piše, mogao računa, isto, i citira stihovi i svašta drugo što ima na koledži. Mene onda prodali. Ko zna što bilo sa taj niger? ‘’

‘’On sretan ako još živ, guslač reče.

‘’Jerbo, za bijeli ljudi tako niger brzo sumnjiv da može prvi počne negdi pobunu ili ustanak. Ne isplati se da niger znati previše, ko što ja reko ovi Afrikanac ovdi kad on počne vozi massa. Jezik za zubi i naperi uši, to način kako niger najviše može nauči. ‘’

Kunta je ubrzo uvidio kako je guslač imao pravo kad je jednog dana massa Waller ponudio jednom svom prijatelju da se zajedno povezu od jedne plantaže do druge. Razgovarali su kao da Kunte uopće nema,a govorili su ono što bi Kunta smatrao neobičnim čak i da nisu znali kako ispred njih sjedi jedan crnac pričali su o tome kako je doista šteta što se rukom presporo odvajaju pamučna vlakna od sjemenki, kako to čine njihovi robovi, jer potražnja za pamukom stalno raste. Raspravljali su nadalje da danas samo najbogatiji plantažeri mogu sebi priuštiti kupnju novih robova uz takve pljačkaške cijene kakve zahtijevaju trgovci robovima i agenti brodara prijevoznika.

‘’Međutim, čak i da možeš platiti te cijene, povećani broj robova stvara više problema nego što ih rješava ,’’rekao je Kuntin massa.

‘’Što imaš više robova, to je veća mogućnost da će se među njima začeti pobuna.

‘’Nikako im nismo smjeli dati oružje u ruke i poslati ih da se bore protiv bijelih ljudi, kako smo to činili za vrijeme rata,’’rekao je njegov saputnik.

‘’Sad vidimo rezultate!’’

Nastavio je pričati kako su na nekoj velikoj plantaži u blizini Fredericksburga uhvatili neke robove, bivše vojnike, u zadnji čas prije nego što su počeli ostvarivati svoj plan pobune, i to su ih otkrili sasvim slučajno, samo zato što je jedna od sluškinja saznala nešto o tome i ispričala to svojoj gazdarici, gušeći se u suzama.

‘’Imali su muškete, kose, vile, čak su napravili koplja.’’rekao je massin prijatelj. ‘’Plan im je bio ubijati i paliti u toku noći,danju se skrivati, i nikada se ne zadržavati dugo na jednome mjestu.Jedan od njihovih vođa izjavio je kako su očekivali da će umrijeti, ali ne prije nego što pokažu što ih je rat naučio

da crnci mogu učiniti bijelim ljudima.’’

‘’To je moglo koštati mnogo nevinih života.‘’čuo je Kunta kako je massa odgovorio ozbiljnim glasom.Massa Waller nastavi govoriti kako je negdje pročitao da je od dolaska prvog broda s robovima bilo više od dvije stotine ustanaka robova.

‘’Ja već godinama govorim kako je najveća opasnost u tome što robovi postaju brojniji od nas bijelaca.’’

‘’Imaš pravo!’’usklikne njegov prijatelj.

‘’Nikad ne znaš koji od onih što ti se smješkaju i grebu nogama smišlja kako će ti prvom prilikom prerezati grkljan.Čak i oni koji su ti u kući. Jednostavno nijednom od njih ne možeš vjerovati. Njima je to u krvi.’’

Kunta, leđa ukočenih poput daske, začuje kako je massa rekao: ‘’Kao liječnik, više puta sam vidio umirati bijelce koji no,neću sad zalaziti u detalje,ali recimo samo toliko,neki put mi se nečija smrt učinila prilično sumnjivom.’’

Jedva osjećajući uzde u rukama, Kunta nije mogao shvatiti kako oni mogu biti tako nevjerojatno nesvjesni njegove prisutnosti. Kroz glavu su mu prolazile mnoge priče koje je čuo za gotovo pune dvije godine otkako vozi massinu kočiju.Čuo je mnoga šaputanja o kuharicama i sluškinjama koje bi, smješkajući se i klanjajući, servirale gazdama hranu u koju bi umiješale vlastiti izmet.Čuo je priče o jelima za bijele ljude u kojima je bilo smrvljenog stakla, arsena ili nekih drugih otrova.Čuo je čak priče o novorođenoj djeci bijelaca koja bi iznenada umirala u nekim tajanstvenim grčevima,a da nikada na njima nisu bijelci uspjeli otkriti trag igle za krpanje koju je neka od sluškinja zabola u djetetovu mekanu glavicu tamo gdje je kosa bila najgušća. A kuharica iz jedne velike kuće pokazala mu je nekadašnju kolibu crne dadilje koju su strašno istukli, a zatim je prodali zato što je bila ozbiljno povrijedila mladog massu koji ju je udario.

Kunti se činilo da su crne žene ovdje čak nepokornije i veće buntovnice od muškaraca.Ali, možda je to samo tako izgledalo,jer su žene bile mnogo izravnije i osobnije u svojoj osveti,one su se obično svetile onim bijelcima koji su im nanijeli neko zlo.

Muškarci su bili skloniji potajno djelovati i nisu bili toliko osvetoljubivi. Guslač je pričao Kunti o jednom bijelom nadzorniku kojega je na drvo objesio otac crne djevojke koju je nadzornik silovao,međutim, nasilja crnih nad bijelima obično su bila posljedice vijesti o zločinima bijelaca ili o pobunama robova ili nešto slično.

Na Wallerovoj plantaži nikada nije bilo pobune,čak ni nekih sukoba, ali u njihovu okrugu, u Spotsylvaniji, Kunta je čuo kako ima nekih crnaca koji su imali skrivene muškete i drugo oružje, koji su se zakleli da će ubiti svoga gazdu ili gazdaricu ili oboje i bakljama zapaliti njihovu plantažu.A među ljudima s kojima je radio,bilo je nekih koji su se potajno sastajali i razgovarali o svemu dobrom ili lošem što bi čuli da se dogodilo robovima na drugim plantažama, i zatim bi se dogovarali što bi mogli učiniti da tim ljudima pomognu, međutim, zasad su samo pričali.

Kuntu nikada nisu pozvali da im se pridruži,vjerojatno zbog toga, mislio je Kunta, što su smatrali da im on zbog svoje noge ne bi bio od velike koristi, ako bi doista došlo do pobune. Ma koji bili njihovi razlozi zbog kojih su ga izostavili, Kunti zbog toga nije bilo nimalo krivo.Iako im je želio sreću u svemu, bez obzira na to što odluče učiniti, Kunta nije vjerovao da bi bilo kakva pobuna mogla biti uspješna u tako nepovoljnim okolnostima.

Možda,kako je govorio massa Waller, crnci doista uskoro brojem premaše bijelce, ali ih nikada neće

moći prevladati, svakako ne vilama, kuhinjskim noževima i ukradenim mušketama jer bijelci imaju snažnu vojsku i topove.

Međutim, Kunti se činilo da su ipak crnci sami sebi najgori neprijatelji. Među njima je doduše bilo nekoliko mladih buntovnika, ali najveća je većina robova radila točno ono što se od njih zahtijevalo, obično im čak nije bilo potrebno ništa ni reći. to su bili robovi kojima su bijeli ljudi mogli, kao što su i činili povjeriti živote svoje vlastite djece,robovi koji su skretali pogled kad bi bijeli čovjek vodio njihovu vlastitu ženu na sjenik. Dapače, na ovoj ovdje plantaži bilo je crnaca za koje je Kunta bio uvjeren da bi ih massa mogao ostaviti bez nadzora i čitavu godinu i još uvijek ih zateći kako marljivo rade,kad bi se vratio. To sasvim sigurno nije bilo tako stoga što su bili zadovoljni,među sobom oni su se stalno žalili na sudbinu. Ali, nikada nije bilo više od šačice onih koji bi se uopće usudili protusloviti, a kamoli oduprijeti se.

Možda je i on polako postajao kao i oni, pomisli Kunta. Ili je možda jednostavno postao zreliji. Ili je možda naprosto ostario? Nije znao, ali znao je da je nestala njegova želja za borbom i bježanjem, želio je da ga ostave na miru, nije želio ni u što biti umiješan. Jer bi oni koji nisu tako mislili brzo upoznali smrt.

59. POGLAVLJE



Zadrijemavši u sjeni hrasta u stražnjem dvorištu plantaže gdje je massa došao liječiti obitelj u kojoj su svi oboljeli od groznice, Kunta se probudi iznenada na zvuk školjke roga koji je pozivao kući robove sa njiva. Još je trljao oči kad su robovi počeli ulaziti u dvorište. Podigavši kratko pogled prema njima dok su prolazili kraj njega, da bi se otišli oprati prije večere, on zaključi da ih je dvadesetak ili tridesetak.Zatim ponovo pogleda. Možda on još sanja, ali četvoro među njima, muškarac, žena i dva dječaka od trinaest,četrnaest godina,bili su bijeli.

‘’To oni što se zovu zadužni bijelci.’’razjasnila mu je njegova prijateljica kuharica kad joj je nekoliko minuta kasnije izrazio zaprepaštenje.

‘’Oni tu sad ima već dva mjeseca. To ti je fambilija od negdi preko velika voda. Massa plati za nji put na brod, tako oni mora sad vratiti njemu novci sa rad ko robovi za sedam godina. Onda slobodni ko svi drugi bijeli ljudi.’’

‘’Oni žive u robovskom sokaku? ‘’pitao je Kunta.

‘’Oni imaju svoju kolibu dalje od naši, ali isto jadna ko i naši. I oni jede isto što mi. I na polju nazornik s njima postupa ništa drukčije.’’

‘’Kakvi oni? ‘’pitao je Kunta.

‘’Oni jako drže za sebe, ali oni u redu. Nisu ko naši ljudi, ali radi svoj poso i nikome ne pravi nevolji.’’

Kunti se činilo da je tim bijelim robovima zapravo mnogo bolje nego mnogim slobodnim bijelcima koje je vidio prilikom obilazaka s massom. Natrpani, čak i po dvanaest odraslih i djece jedan na drugome u jednosobnim barakama, podignutim na nekom bijednom komadiću crvene ilovače ili močvarnog zemljišta, jedva su uspijevali živjeti i toliko su bili jadni da su im se crnci smijali i spjevali o njima pjesmu: »Samo ne siroti bijeli, o Gospode, ja onda ipak rade niger«. Iako to Kunta nije nikada vidio svojim očima, pričalo se kako su neki od tih bijelaca bili toliko siromašni da su čak morali jesti zemlju.Svakako su izgledali užasno mršavi, a neki od njih,čak i »dječica« bili su potpuno bez zuba. I zaudarali su kao da spavaju sa svojim psima punim buha,što su neki doista i činili.

Nastojeći disati na usta dok bi u kočiji čekao ispred njihovih baraka kad bi massa liječio nekoga od njih, oboljelog od skorbuta ili pelagre, gledajući žene i djecu kako idu za plugom i cijepaju drva dok muškarci leže ispod stabla, sa smeđim vrčem viskija i psima kraj sebe, i kako se svi zajedno češu,Kunta je lako mogao razumjeti zašto su bijeli masse, vlasnici plantaža, pa čak i njihovi robovi, prezirali te ljude i rugali im se, nazivajući ih »lijenim, tromim, beskorisnim bijelim smećem«.

Zapravo, što se tiče Kunte, to je još bio dobrodušan opis tih pogana koji su besramno uspijevali na svaki mogući način povrijediti sve najosnovnije zakone pristojnog ponašanja kojih su se pridržavali i najvjerolomniji muslimani. Na svojim putovanjima s massom do obližnjih gradova, uvijek je nailazio na horde tih ljudi kako već rano ujutro prodaju zjake oko zgrade suda ili ispred saloona odjeveni u znojem natopljene, masne, poderane krpe. Zaudarali su na smrdljivi duhan koji su stalno dimili, potezali »bijelu munju« iz boca što su ih nosili u džepovima, cerekali se i razuzdano urlali jedan na drugoga dok bi u pokrajnim uličicama klečali u prašini i kartali ili kockali za novac.

Do sredine poslijepodneva već bi se ponašali kao potpune budale,pijano bi pjevali, divlje skakali i trčali gore dolje po ulici, zviždali i nepristojno dovikivali ženama koje su kraj njih prolazile. Svađali su se i glasno psovali jedan drugoga, i konačno započinjali krvave tučnjave, koje bi izazvali guranjem ili udarcem šake,dok bi ih odmah okružile silne gomile drugih, sličnih njima i bučno ih bodrile,a završile bi te tuče odgrizanjem ušiju,izbijanjem oka,udarcima koljenom među noge i krvavim ranama za koje je obično bila potrebna hitna pomoć Kuntinog masse.Čak su i divlje životinje u njegovoj domovini, činilo se Kunti, pokazivale više dostojanstva od tih stvorova.

Bell je uvijek bila puna priča o siromašnim bijelcima koje bi javno izbatinali zato što su tukli svoje žene ili bi ih osudili na godinu dana tamnice zbog silovanja.Često im je pričala da je jedan od tih bjelaca ubio drugoga, nožem ili iz puške,za takav zločin mogli su biti osuđeni da šest mjeseci prisilno rade kao robovi.Ali, ma koliko je bijela sirotinja voljela nasilje prema svojima, Kunta je iz vlastitog iskustva znao da im je još draže bilo nasilje nad crnim ljudima.

Gomila siromašnih bijelaca,muškaraca i žena,urlala je i izrugivala mu se i zabadala štapove u njega i njegove drugove u lancima kad su ih onomad izveli iz velike kanoe. Nadzornik koji je onako darežljivo zasipao njegova leđa udarcima biča na plantaži masse Johna bio je siromašni bijelac.»To siroto bijelo smeće« bili su i oni lovci na robove koji su s toliko uživanja odrezali Kunti stopalo.

A slušao je o drugim odbjeglim robovima koje su uhvatili »batinaši« i kojima nije bila pružena mogućnost izbora kao njemu,pa su vraćeni na plantaže svojih gazda izranjeni i premlaćeni da ih se gotovo više nije moglo prepoznati i zauvijek lišeni muškosti.Nikada nije uspio dokučiti zašto siromašni bijelci toliko mrze crnce.Možda su tome bili uzrok,kako je govorio guslač,bogati bijelci, koji su imali sve ono što ovi nisu imali,bogatstvo, moć i posjed, uključujući i robove koji su ,iako samo robovi imali osiguranu odjeću, hranu i nastambu, dok su se oni borili da održe goli život.

Međutim, nije prema njima mogao osjećati sažaljenja, samo duboko gađenje i ledeno hladni prezir, u koji se pretvorio njegov bijes za sve godine koje su prošle odonda kad je jedan od njih zamahnuo sjekirom, što je za Kuntu značilo kraj nečeg mnogo dragocjenijeg od samog života,nade da će se domoći slobode.

Kasnije, ljeti godine 1786, Kunta se vratio na plantažu iz sjedišta okruga s novostima koje su u njemu izazivale pomiješane osjećaje.

Bijeli ljudi su se okupljali na svakom uglu, mašući primjercima »Gazette« i uzbuđeno su raspravljali o upravo pristiglim vijestima o tome kako sve veći broj kvekera više ne ostaje samo kod toga da robove podstiču na bijeg sa plantaža,kako su to činili već nekoliko godina,nego su im sada počeli pomagati, skrivajući ih i nudeći im se kao vodiči na putu do sigurnog utočišta na Sjeveru. I siromašni bijelci i bogati masse s jednakim su bijesom zahtijevali da se odmah premaže katranom i uvalja u perje pa čak i objesi, sve one za koje se znalo da su kvekeri, čak i ako se samo sumnja da bi mogli biti sposobni za takva izdajnička djela. Kunta je vjerovao da će kvekeri, ili bilo tko drugi, moći spasiti samo nekolicinu robova,a prije ili kasnije će i sami zacijelo stradati. Međutim, nije bilo loše imati bijele saveznike,trebat će im. Osim toga, ono što može toliko uplašiti njihove gazde, može biti samo od koristi.

Kasnije te noći, nakon što je Kunta svima u robovskom sokaku ispričao što je vidio i čuo, guslač ispriča kako je prije tjedan dana, kad je svirao na nekom plesu sasvim na drugom kraju okruga, prišao bliže grupi vlasnika plantaža i vidio »kako oni zinuli« kad im je jedan bijelac, odvjetnik, saopćio da je bogati kveker John Pleasant, oporukom odredio da se poslije njegove smrti imaju osloboditi svi njegovi robovi,više od dvije stotine crnaca.

Bell koja je te noći zakasnila, ispriča da je upravo čula massu Wallera i neke njegove goste ogorčeno

raspravljati za večerom o tome kako je u jednoj sjevernoj državi, koja se zove »Massachusetts«, nedavno provedeno ukinuće ropstva, a izvještaji sa Sjevera javljaju kako se i druge susjedne države spremaju to isto učiniti.

‘’Što znači ukinuće?’’ pitao je Kunta.

Stari vrtlar mu odgovori: ‘’To znači da jedan dan skoro, mi nigeri svi bude slobodni!’’

60. POGLAVLJE



Kunta je s vremenom počeo uživati u sjedjeljkama oko vatre ispred guslačeve kolibe, čak i ako nije imao što ispričati ostalima o nečemu što bi vidio ili čuo u gradu. Međutim, u posljednje je vrijeme primijetio kako sada sa guslačem koji je ranije bio jedini razlog njegovu prisustvu na tim skupovima,provodi manje vremena nego sa Bell i starim vrtlarom. Nisu baš postali hladni jedan prema drugome, on i guslač, ali odnosi među njima nisu više bili isti kao nekada, i Kunta je zbog toga bio tužan. Njihovu ponovnom zbližavanju nije nimalo pomoglo to što su guslača opteretili Kuntinim vrtlarskim dužnostima, iako je guslač to na kraju ipak morao nekako probaviti. On izgleda nikako nije mogao progutati da je Kunta u posljednje vrijeme počeo njega istiskivati s pozicije najbolje obaviještenog izvora vijesti i glasina na njihovoj plantaži.

Nitko guslača nije mogao optužiti da je postao mučaljiv, ali s vremenom su njegovi slavni monolozi postajali sve kraći i kraći i bilo ih je sve manje i manje, osim toga, on gotovo više nikada nije za njih svirao na svojim guslama. Kad je jedne večeri bio nekako neobično tih, Kunta to spomene Bell i upita je da nije možda on rekao ili učinio nešto što je moglo povrijediti guslačeve osjećaje.

‘’Ti nemoj sebe laskati,’’rekla mu je ona.

‘’Dan i noć već toliki mjeseci guslač juri po okrugu i svira za bijeli ljudi. On jednostavno previše umoran za klepetati ko prije, što za mene samo bolje. A on sada dobi dolar i pol za jednu noć kad svira na jedno od oni fini gospodska posijela od bijeli ljudi. Makar massa uzme svoji pola, guslaču za sebe ostane sedamdeset pet centa,pa kako to onda da on više neće svira za nigeri,manj da ti proba skupljati prilozi i vidi ako možda hoće svira za nikel.’’

Ona digne glavu iznad štednjaka i pogleda da li se Kunta nasmiješio. Nije se smješkao. Ona bi valjda pala u svoj lonac s juhom da se on doista smješkao. Bell je Kuntu vidjela nasmiješenog samo jednom,kad je za jednog roba sa susjedne plantaže, kojega je poznavao, čuo da je sretno prebjegao na Sjever.

‘’Ja čuje guslač ima plan,štedi što zaradi i kupi sebi slobodu od massa.’’nastavi Bell.

‘’A onda kad skupi dosta novci da to napravi,’’odvrati Kunta ozbiljno,’’on bude tako star da više ne bude moći izaći iz svoja koliba.’’

Bell se toliko smijala da je zamalo doista pala u juhu.

Ako guslač nikada ne uspije zaraditi svoju slobodu,to vjerojatno neće biti zbog toga što se nije dovoljno trudio, zaključi Kunta kad ga je nedugo zatim slušao kako svira na jednoj zabavi.Kunta je dovezao massu i sada je razgovarao s drugim kočijašima ispod drveća,vani, na neosvijetljenoj tratini,kad uto orkestar predvođen guslačem koji je očito noćas bio posebno razigran,počne tako neobuzdano svirati virdžinijsku polku da mu čak ni bijeli ljudi nisu mogli odoljeti.

S mjesta na kojem je sjedio Kunta je gledao obrise mladih parova kako u plesu izlaze iz velike dvorane na verandu kroz jedna, pa zatim ponovo ulaze kroz druga vrata. Kad je završio ples, svi su se gosti nagurali za dugački stol jarko osvijetljen svijećama i natovaren s više hrane nego što se u robovskom sokaku vidi za čitavu godinu.A kad su se svi najeli,domaćinova debela kćerka vraćala se stolu

tri puta i svaki put ponovo trpala u tanjur,kuharica je poslala kočijašima pladanj ostataka i vrč limunade.

Misleći kako bi massa mogao uskoro biti spreman za polazak, Kunta na brzinu proguta pileći batak i nešto izvanredno ukusno, ljepljivo, pjenasto i slatko, što mu je jedan od kočijaša rekao da se zove »ejkler«. Ali masse, u svojim bijelim odijelima, još su satima tiho razgovarali stojeći naokolo u grupicama. Mlatarali su rukama u kojima su se dimile dugačke cigare, tu i tamo prinoseći ustima čaše s vinom koje bi bljesnule u svjetlu velikog svijećnjaka što im je visio iznad glava, dok su njihove žene u otmjenim haljinama mahale rupčićima i hladile se lepezama.

Kad je prvi put Kunta dovezao massu na jedno takvo »gospodsko posijelo«, kako je to zvala Bell, doslovce ga je preplavila bujica protuslovnih osjećaja: udivljenje, gnjev, zavist, prezir, opčaranost, gađenje ,ali više od svega, osjećaj duboke usamljenosti i melanholije od čega se nije mogao oporaviti čitav tjedan dana. Nije mogao vjerovati da takvo nevjerojatno bogatstvo doista postoji, da ima ljudi koji doista žive takvim životom.

Dugo mu je vremena trebalo i još mnogo drugih »posijela« da shvati kako oni ne žive tako, da je sve to nekako čudno, nestvarno, nekakav čaroban san bijelih ljudi, laž u koju oni sami sebe uvjeravaju,kako iz zla može proizići dobro i kako je moguće ponašati se uljudno među sebi ravnima, a da to ne povlači za sobom potrebu da se s onima čiji su im krv i znoj i majčino mlijeko omogućili da žive takvim udobnim životom ,postupa kao s ljudskim bićima.

Kunta je pomišljao na to da te svoje misli podijeli sa Bell ili starim vrtlarom, ali znao je da neće umjeti pronaći prave riječi kojima bi te osjećaje izrazio na jeziku tuobaba. Uostalom, njih dvoje su ovdje živjeli cijelog svog života i nije se od njih moglo očekivati da će na to gledati onako kao on,koji gleda očima stranca,očima nekoga tko se rodio slobodan.I tako, kao i uvijek kad bi ga spopale takve misli, Kunta ih je zadržao u sebi i poželio da se nakon svih tih godina ,ne osjeća još uvijek toliko osamljenim.

Otprilike tri mjeseca kasnije, massa Waller »skupa sa svako ko nešto u država Virginija«, kako je rekao guslač ,dobio je poziv da prisustvuje velikom plesu koji su njegovi roditelji u Enfieldu priređivali svake godine za Dan zahvalnosti. Zakasnivši, jer je massa, kao i obično, morao usput navratiti do bolesnika,Kunta je dok su se drmusali kočijom kroz drvored prema velikoj kući, rasvijetljenoj od krova do temelja,primijetio da je zabava u punom jeku. Zaustavivši kočiju ispred glavnog ulaza, Kunta skoči na zemlju i stane ukočeno, dok je vratar pomagao massi da izađe iz kočije. I tada ga je čuo. Negdje, sasvim blizu, rubovi i korijeni nečijih dlanova udarali su o šuplje glazbalo, nalik na bubanj koji su ovdje zvali qua qua, a udarci su bili tako oštri i snažni da je Kunta odmah znao kako to svira Afrikanac.

Jedva je izdržao mirno stajati dok se za massom nisu zatvorila vrata. A zatim Kunta dobaci uzde konjušaru koji je tu čekao i potrči koliko mu je dopuštala njegova kljasta noga, oko kuće i preko stražnjeg dvorišta. Zvuk je postajao sve glasniji i glasniji, i činilo se da dopire negdje iz sredine uskomešane gomile crnaca, koji su udarali nogama i pljeskali dlanovima ispod niza svjetiljaka obješenih iznad njihovih glava. Walleri su dopustili robovima da povješaju te svjetiljke kako bi osvijetlili prostor za svoju proslavu Dana zahvalnosti.

Ne osvrćući se na ljutite povike dok se gurao između plesača, Kunta uleti u prazni krug usred gomile i tu ugleda bubnjara, mršav čovjek, sijede kose i veoma crne kože, čučao je na zemlji udarajući o svoj qua qua, a pored njega stajahu svirač mandoline i dva čovjeka koji su udarali ritam goveđim kostima. Kad su svirači podigli poglede zbog iznenadnog komešanja, Kuntin se pogled susretne s pogledom bubnjara i trenutak kasnije oni gotovo skočiše jedan prema drugome,dok su ostali crnci začuđeno zurili i zatim se počeli porugljivo hihotati kad su se Kunta i bubnjar zagrlili.

‘’Selamun alejkum! ‘’

‘’Alejkum selam! ‘’

Te su im riječi navrle na usta kao da nikada nisu ni otišli iz Afrike. Kunta se malo odmakne od starijeg čovjeka.

‘’Ja tebe ne vidio prije tu.’’uzvikne.

‘’Mene baš sad prodali sa jedna druga plantaža .’’odgovori ovaj.

‘’Moj massa mladi od tvoj massa.’’reče Kunta.

‘’Ja vozi njegova kočija.’’

Ljudi oko njih počeli su nestrpljivo mrmljati, zahtijevajući da svirači opet zasviraju, i očigledno im je bilo neugodno zbog tako otvorenog pokazivanja afričkog podrijetla ove dvojice.I Kunta i svirač qua qua bubnja bili su svjesni da ne smiju isuviše izazivati ostale crnce,jer bi jedan od njih mogao o tome izvijestiti bijele ljude.

‘’Ja dođe natrag! ‘’ reče Kunta.

‘’Alejkum selam! ‘’odvrati svirač qua qua i ponovo čučne.

Kunta je još za trenutak ostao stajati i nakon što su svirači opet zasvirali, zatim se naglo okrene, progura se kroz gomilu spuštene glave,razočaran i posramljen i ode čekati u kočiji massu Wallera.

Nekoliko narednih tjedana Kunti su se po pameti neprestano vrzmala brojna pitanja o sviraču qua qua bubnja. Iz kojeg je plemena? Očito nije bio Mandingo, niti je pripadao bilo kojem od plemena koja je Kunta ikada vidio ili čuo za njih u Gambiji,ili kasnije na velikoj kanoi.Njegova sijeda kosa bila je znak da je mnogo stariji od Kunte, Kunta se pitao da možda nema isto toliko kiša koliko bi sada trebao imati Omoro.I kako to da su obojica osjetili da je i onaj drugi sluga Alahov?

Lakoća kojom je qua qua svirač govorio jezik tuobaba, gotovo kao i riječi islama, kazivala je da je već dugo u zemlji bijelih ljudi, vjerojatno više kiša nego što ih je Kunta proveo ovdje. Rekao mu je da su ga nedavno prodali ocu masse Wallera, gdje je u ovoj zemlji tuobaba bio taj čovjek za sve ove kiše do sada?

Kunta je u pameti nizao sve Afrikance koje je slučajno imao prilike vidjeti u ove tri kiše otkako vozi gazdinu kočiju. Na nesreću, najčešće je bio s massom i nije im smio čak ni kimnuti glavom, a kamoli s njima razgovarati. Među njima su čak bili jedan ili dvojica koji su nedvojbeno bili Mandingo. Najviše bi Afrikanaca uspio zamijetiti kad bi se subotom ujutro provezli kraj neke dražbe robova. Ali, nakon onoga što se dogodilo jednog jutra prije otprilike šest mjeseci, Kunta je odlučio,ako to ikako bude mogao izbjeći, a da ne probudi kod masse sumnju u pravi razlog ,da nikada više neće proći kočijom pokraj neke licitacije.

Dok su tog dana prolazili, jedna žena iz plemena Jola, okovana lancima, počela je tužno vriskati.Kunta se okrenuo da pogleda što se dogodilo,i ugledao je njezine širom rastvorene oči kako ukočeno zure u njega,gore na njegovu povišenom kočijaškom sjedalu,a usta joj otvorena u kriku kojim ga je zaklinjala neka joj pomogne. Preplavljen gorkim, vrelim stidom, Kunta je ošinuo bičem preko konjskih leđa, i konji su naglo poskočili, bacajući massu natrag u sjedište. Kunta se užasnuo što je to napravio, ali massa nije ništa rekao. Jednom je susreo roba Afrikanca u sjedištu okruga kad je jednog poslijepodneva čekao na massu, ali ni jedan od njih nije znao plemenski jezik onoga drugoga, a taj čovjek još nije bio naučio jezik tuobaba. Činilo se nevjerojatnim da je tek sada, nakon dvadeset kiša provedenih u zemlji bijelih ljudi, susreo Afrikanca s kojim može razgovarati.

Međutim, slijedeća dva mjeseca, do proljeća 1788, Kunti se činilo da je massa posjetio svakog

bolesnika, rođaka i prijatelja u pet okruga,osim svojih vlastitih roditelja u Enfieldu. Jednom je čak pomislio zatražiti putnicu, što nikad dosad još nije bio učinio, ali znao je da u tom slučaju mora odgovoriti kamo kani ići i zašto. Mogao je reći da ide posjetiti Lizu, kuharicu u Enfieldu, ali to bi massu navelo na pomisao kako među njima nešto postoji, i on bi to onda mogao spomenuti svojim roditeljima, a oni bi to mogli spomenuti Lizi, i onda on više nikada neće imati mira, jer znao je da je Liza bacila oko na njega. Međutim, taj osjećaj nije bio uzajaman i tako Kunta odluči odustati od te zamisli.

Nestrpljiv zbog želje da se vrati u Enfield, Kunta je postao razdražljiv prema Bell,pogotovo zato što s njom o tome nije mogao razgovarati,ili je barem sam sebi tako govorio, jer mu je bila poznata njezina netrpeljivost prema svemu što je povezano s Afrikom. Pomišljao je na to da se povjeri guslaču i starom vrtlaru, ali na kraju zaključi kako oni mada to nikome ne bi rekli,jednostavno nisu u stanju shvatiti što znači pronaći nakon punih dvadeset kiša nekoga iz tvoje rodne zemlje s kojim konačno možeš razgovarati.

A onda, jedne nedjelje poslije ručka, bez ikakve prethodne najave, massa pošalje po njega neka upregne kočiju, ići ću u Enfield. Kunta gotovo poleti sa svog stolca i izleti kroz vrata, dok je Bell začuđeno gledala za njim.

Liza je marljivo poslovala oko svojih lonaca kad je ušao u kuhinju u Enfieldu. Kunta je upita kako je, hitro pridodavši da nije gladan. Ona ga toplo pogleda. ‘’Tebe dugo ne vidjela.’’rekla je nježno. Zatim joj se lice uozbilji.

‘’Rekli meni o tebe i taj Afrikanac koji mi dobili. Massa isto čuo. Neki od ovi nigeri rekli massa, ali massa ništa rekao, tako ne moraš brinuti.’’ Ona uhvati i stegne Kunti ruku.

‘’Ti tu čekaj minut.’’

Kunta je osjećao da će se raspući od nestrpljenja, ali Liza je hitro napravila i zamotala dva sendviča s govedinom. Dala mu ih je i opet mu stisnula ruku među svojima. Zatim ga je otpratila do kuhinjskih vrata i tamo je oklijevajući zastala.

‘’Ti mene nikad pitao nešto, pa ja tebi nikad to rekla,da moja mama bila afrički niger. Računam, to zato ti mene tako drag’’

Zapazivši kako Kunta jedva čeka da ode, ona se naglo okrene i pokaže rukom: ‘’Ona koliba sa slomljeni dimnjak njegova. Većina nigeri massa danas pustio ići. Neće doći natrag prije mrak. Ti samo pazi da bude kod kočija kad tvoj massa izaći!’’

61. POGLAVLJE



Budući da su obojica bili Afrikanci, nijedan od njih nije pokazao koliko su željno očekivali taj trenutak. Stariji čovjek ponudi Kunti jedini stolac u kolibi, ali kad je primijetio kako je njegovu gostu milije čučnuti na zemljani pod, onako kako bi to napravio kod kuće, u svom selu, qua qua svirač zagunđa od zadovoljstva, zapali svijeću na klimavom stolu, pa i sam čučne pokraj Kunte.

‘’Ja dolazi iz Gana i moj narod zove Akan. Bijeli ljudi mene dali ime Pompey, ali moje pravo ime Boteng Bediako. Ja dugo već ovdi. Šest plantaži i ja se nada ovo zadnja. Što s tobom?’’

Pokušavajući oponašati isprekidani govor čovjeka iz Gane, Kunta mu ispriča o Gambiji, o Juffureu, o tome kako je on Mandingo, o svojoj obitelji,o tome kako su ga hvatali i kako je bježao, o stopalu, o vrtlarenju i o tome kako sada vozi kočiju.

Ganac je pažljivo slušao, i kad je Kunta završio, onaj je šutio neko vrijeme razmišljajući, prije nego je ponovo progovorio.

‘’Svi mi puno patili. Koji čovjek mudar, pokuša iz ovo učiti.’’On zastane i kritički osmotri Kuntu.

‘’Ti koliko star? ‘’ Kunta mu reče trideset sedam kiša.

‘’Ti ne izgleda tako. Ja šezdeset šest’’.

‘’Ti isto tako ne izgleda ‘’reče Kunta.

‘’Dakle, ja ovdi bio duže nego ti bio rođen.Želi nekad da onda znao nešto od ovo što posli naučio. Ali ti još mlad, zato ja tebi to kazati. Stare bake u tvoja zemlja, priča mladima priče?’’ Kunta potvrdi.

‘’Onda je sad tebi kaže jedna. To priča o to kako dječak raste tamo od kuda ja. Ja se sjeća kako poglavica od naši Akan narod znao sjedi u svoj veliki stolac od slonovi zub,a bio jedan čovjek što uvijek drži njemu iznad glava kišobran. Onda tu bio čovjek kroz koji poglavica govorio. Jedini način on govorio, ili netko mogao govori njemu, to bilo kroz taj čovjek. I onda tu bio jedan dječak sjedio poglavici kod noga. Taj dječak prestavljao dušu poglavice i nosio od poglavice poruki narodu. Taj dječak trčao sa jedno tupi mač tako ko vidio njega dolaziti znao točno ko taj dječak bio. Ja rastao kao takvo dječak, trčao, nosio poruki ljudima. Tako mene i uhvatio bijeli čovjeki.’’

Kunta je upravo htio nešto reći, kad ga čovjek iz Gane zaustavi, podigavši ruku.

‘’To nije kraj od priča. Htio ti još reći, na vrh od oni kišobran od poglavica bila ta rezbarija, a prestavlja ruka kako drži jaje. To značilo oprez sa koji poglavica koristio svoja moć. A ta čovjek kroz koji poglavica govorio, on uvijek držao jedna palica. A na ta palica rezbarena kornjača. Kornjača značilo da ključ kako živjeti strpljivost.’’Ganac zastane.

‘’A na oklop od ta kornjača bila rezbarena pčela.Pčela značila da ništa ne moći probiti tvrdi oklop od kornjača.’’

U Africi,Kunta je u to bio uvjeren,ovaj bi čovjek zacijelo bio kintango, ili alcala, ako ne čak i poglavica. Međutim, nije znao kako bi izrazio ono što je osjećao i zato je samo šutke sjedio.


‘’Izgleda mene,ti ima i jedno i drugo.’’reče konačno čovjek iz Gane s osmijehom. Kunta pokuša promucati ispriku, ali mu je jezik bio kao svezan. Ganac se opet nasmiješi, ušuti na trenutak, a zatim opet progovori.

‘’Vi Mandingo, tako priča u moja zemlja, veliki putniki i trgovci…’’On ostavi tu rečenicu visiti u zraku, očito je čekao da Kunta nešto kaže.

Konačno Kunta uspije progovoriti.

‘’Ti čuo točno. Moji stričevi putnici.Kad sluša priče što oni pričali, izgleda da oni bili skoro svuda. Ja i moj otac jedanput, mi išli u novo selo što oni napravili daleko od Juffure.Ja htio ići vidjeti Mecca i Timbuktu i Mali i sve kao oni, ali mene ukrali prije nego imao prilika.’’

‘’Ja zna nešto o Afrika.’’reče Ganac.

‘’Poglavica mene dao uči kod mudri ljudi. Ja ne zaboravio što oni govorili. I ja to onda probao sastavi sa stvari što čuo otkad ovdi, i tako ja zna da najviše nas koji ovdi doveli oni ukrali u Zapadna Afrika,od gore oko tvoja Gambija sve doli uz obala do moja Gvineja. Ti čuo za zemlja što bijeli ljudi zove »Zlatna obala?« ‘’

Kunta odgovori da nije čuo.

‘’Oni tako dali ime što tamo ima zlato. Ta obala ide skroz gore do Volta. Na ta obala bijeli ljuti fata narodi Fanti i Ashanti. Ti Ashanti kažu da vodi najveć ustanki i buni kad njih dovedu ovdi. Uprkost ovo, bijeli ljudi plaća za nji neke od najveći cijeni, zato što oni pametni i jaki i ima živi duh. Onda dođe to što oni zovi »Obala robova«, to gdi lovi ljudi Yoruba i Dahoman i oko vrh od Niger gdi lovi ljudi od Ibo ,’’

Kunta dobaci kako je čuo da su Ibo vrlo blagi ljudi. Ganac potvrdi glavom.

‘’Ja čuo za trideset Ibo ljudi sastavi ruki i ušli u rijeka, svi pjevali i svi se utopili, zajedno. To bilo u Lou'siana.’’

Kunta se počeo brinuti da je massa možda već spreman za odlazak i da ga možda čeka, pa među njima zavlada šutnja. Dok je Kunta premetao po pameti tražeći što bi rekao s čim bi se pristojno mogao povući, čovjek iz Gane mu reče: ‘’To sigurno ovdi nema tko da može sjedne i priča ko mi pričamo. Puno puta qua qua mora kaže što meni na pamet. Računam, možda je pričao tebi i prije nego znao ti tu.’’

Duboko dirnut, Kunta se dugim pogledom zagleda u oči čovjeka iz Gane, a zatim obojica ustanu. U svjetlu svijeće Kunta na stolu primijeti ona dva zaboravljena sendviča koje mu je dala Liza. On pokaže na njih i nasmiješi se.

‘’Mi može jesti bilo kad. Sad ja zna ti mora ide,’’reče na to Ganac.

‘’U moja zemlja, dok mi pričali, ja bi rezo nešto u komad drva tebe za dar.’’

Kunta mu odgovori kako bi u Gambiji on za njega nešto izrezbario od velike, osušene koštice mango ploda.

‘’Toliko puta ja želio ima mango koštica da posadi i da naraste pa da mene sjeti na domovina ,’’reče

on.

Ganac je ozbiljno gledao Kuntu. A onda se nasmiješi.

‘’Ti mlad. U tebe puno sjeme, ti samo treba žena u koju sadi.’’

Kunta se toliko zbunio da nije znao što bi mu odgovorio.Čovjek iz Gane ispruži lijevu ruku i oni se rukovaše ljevicama, na način Afrikanaca, što znači da će se uskoro opet sastati.

‘’Selamun alejkum.’’

‘’Alejkum selam.’’

I Kunta se žurno izvuče kroz sve gušći sumrak pored drugih malih koliba i gore prema velikoj kući, pitajući se je li massa već izašao da ga traži. Ali, prošlo je još čitavih pola sata prije nego se massa pojavio, i Kunta je upravio kočiju kući jedva osjećajući uzde u rukama. Nije čuo ni udarce konjskih kopita o cestu jer je osjećao kao da je razgovarao sa svojim dragim ocem Omorom. U čitavu njegovu životu nijedna mu večer nije toliko značila.

62. POGLAVLJE



‘’Vidim ja jučer Toby prolazi, vikne njemu: »Hej, navrni sjesti malo, niger!« Ti treba vidjeti kako on mene pogledao i ni riječ! Što ti misliš to znači?’’pitao je guslač vrtlara. Vrtlar nije imao pojma i obojica se obrate Bell.

‘’Ne zna vami reći. Ako on bolestan ili nešta, onda treba kazati tako. Ja ga samo pušta na miru, on se jako čudno ponašati!’’ izjavila je ona.

Čak je i massa Waller primijetio kako je inače hvale vrijedna suzdržanost i šutljivost njegova pouzdanog kočijaša premašila uobičajene granice. Nadao se da to nisu prvi znaci inkubacije lokalne zarazne bolesti kojoj su obojica bili izloženi, i jednog dana on upita Kuntu da li se možda ne osjeća dobro.

‘’Ne, gospodin.’’

Kunta brzo odgovori i massa Waller prestane dalje brinuti o svom kočijašu, glavno da ga nastavi sigurno prevoziti tamo kamo se uputio.

Kuntu je onaj razgovor sa čovjekom iz Gane potresao do srži, i već je po tome uviđao koliko je zapravo postao izgubljen.

Dan za danom, godinu za godinom, on se sve manje opirao, sve se bolje prilagođivao, sve dok konačno, ne primijetivši to uopće, nije sasvim zaboravio tko je on zapravo. Istina, bolje je upoznao naučio se bolje slagati s guslačem, vrtlarom,Bell i ostalim crncima, ali sad je shvatio kako on unatoč svemu nikada ne može stvarno postati jedan od njih, baš kao što oni ne mogu postati takvi kakav je on.

U usporedbi s čovjekom iz Gane, guslač, vrtlar i Bell sada su, štoviše, Kuntu samo ljutili. Bilo mu je drago što se drže podalje od njega.Ležeći noću na ležaju, osjećao je kako ga razdiru krivica i sram zbog svega što je dopustio da se s njime dogodi. Onda kad se noću još znao trgnuti naglo oda sna, i uspraviti se na ležaju potresen otkrićem da se ne nalazi u Juffureu,onda je još uvijek bio Afrikanac, ali, to se posljednji put dogodilo prije mnogo godina. Još uvijek je bio Afrikanac i onda kad su ga na životu održavale samo uspomene na Gambiju i njezin narod,ali sad bi prošli čitavi mjeseci a da nijednom ne pomisli na Juffure. Još je bio Afrikanac onih prvih godina kad bi ga svaka nova nepravda natjerala na koljena da zove u pomoć Alaha, neka mu podari snagu i sposobnost razumijevanja, a koliko je vremena prošlo otkako se posljednji put iskreno pomolio Alahu?

Učenje tuobabovog jezika, shvaćao je Kunta, odigralo je kod toga veliku ulogu. U svakodnevnom nastojanju da govori tim novim jezikom, on bi rijetko kada uopće više i pomislio na riječi mandingo jezika, osim onih nekoliko koje su mu se iz nekog neobjašnjivog razloga čvrsto zadržale u pamćenju. I doista, sada je Kunta je to gorko priznavao,već i mislio na jeziku tuobaba.

U bezbroj postupaka, riječi ili misli, njegov mandingo način polako je nestajao, a zamijenio ga je način ovih crnih ljudi među kojima je živio. Jedino čime se smatrao je ,ipak može malo ponositi, bila je činjenica da u svih ovih dvadeset kiša nikada nije dotaknuo svinjsko meso.

Kunta je tragao po pamćenju,mora postojati još nešto od nekadašnjeg Kunte što bi mogao naći negdje u sebi. I evo,zadržao je svoje dostojanstvo. Kroz sve užase koje je proživio, nosio je svoje dostojanstvo


kao što je nekada u Juffureu nosio saphie amajliju da ga brani od zlih duhova.Kunta se samome sebi zakune kako sada, još više nego ikada prije, njegovo dostojanstvo mora postati štit između njega i svih ovih crnih ljudi koji sami sebe nazivaju »nigerima«. Kako ti ljudi ništa ne znaju o sebi, ništa ne znaju o svojim precima o kojima je on učio od najranijeg djetinjstva.Kunta u pamćenju ponovi imena svih Kintea, od drevnog obiteljskog klana u Starom Maliju, sve do generacije u Mauritaniji i zatim u Gambiji, sve do njegove braće i njega, i pomisli kako svaki član njegova kafa posjeduje isto takvo znanje o svojim precima.

To ga navede da počne razmišljati o svojim prijateljima iz doba dječaštva. Isprva se samo iznenadio,a zatim ga je duboko potreslo saznanje da se ne može sjetiti njihovih imena. Lica su mu se vraćala u sjećanje zajedno s uspomenama na to kako su poput jata kosova istrčavali kroz seoska vrata da bi poslužili kao brbljava pratnja svakom putniku koji bi prolazio pokraj Juffurea, kako su se nabacivali komadima drva na svadljive majmune iznad sebe, koji su im to onda spremno bacali natrag,kako su se natjecali tko može najbrže pojesti šest mango plodova. Ali, ma koliko se upinjao, Kunta se nije mogao sjetiti imena, ni jednog jedinog. Pred očima mu se ukaže slika njegova kafa kako,okupljeni namršteno zure u njega.

U svojoj kolibi i dok bi vozio massu,Kunta je mučno upinjao pamćenje.I konačno su se imena počela vraćati u sjećanje, jedno po jedno,da, Sitafa Silla on i Kunta bili su najbolji prijatelji! I Kalilu Conteh ,on je gonio i ulovio papigu po nalogu kintanga. Sefo Kela ,on je od Savjeta starješina tražio dopuštenje da zasnuje reniya seksualno prijateljstvo s udovicom.

Lica nekih od starješina također su mu se počela vraćati u sjećanje, a s njima i imena za koja je mislio kako ih je odavno zaboravio.

Kintango se zvao Silla Ba Bibba! Alimo Kujali Demba! Wadanela je bio Karamo Tamba! Kunta se sjeti završnog ispita u školi kad je tako dobro čitao stihove iz kurana da su Omoro i Binta poklonili arafangu jednu tustu kozu,arafang se zvao Brima Cesay. Kuntu ispuni radost što se svega toga sjetio,dok se ne sjeti kako su ti starješine do sada već svi pomrli, a njegovi vršnjaci iz kafa, kojih se sjećao kao malih dječaka, sad su odrasli muškarci njegovih godina, tamo u Juffureu i on ih nikada više neće vidjeti.Po prvi put poslije mnogo godina, Kunta je zaspao plačući.

U sjedištu okruga, nekoliko dana kasnije, jedan drugi kočijaš ispriča Kunti kako su neki slobodni crnci gore na Sjeveru,koji su sebe nazvali »Crnačka unija« predložili masovni povratak svih crnaca u Afriku i slobodnih i robova.

Već je sama pomisao uzbudila Kuntu, iako je podrugljivo odvratio kako se to nikada neće dogoditi kad masse, ne samo što se međusobno nadmeću koji će kupiti više robova, nego čak i spremno plaćaju cijene koje su sada više nego ikada. Iako je znao kako bi guslač vjerojatno gotovo više volio ostati rob u Virginiji nego otići kao slobodan čovjek u Afriku, Kunta ipak poželi da može s njim o tome porazgovoriti, jer činilo se da guslač uvijek zna sve što se može znati o bilo čemu što se bilo gdje događa,ukoliko to ima neke veze sa slobodom.

Međutim, već gotovo dva puna mjeseca Kunta osim mrgodnih pogleda nije guslaču, ni Bell, pa čak ni vrtlaru, uputio nijedne riječi. Naravno, nije se radilo o tome da su oni njemu bili baš toliko potrebni ili dragi, to ne, ali u njemu je stalno jačao osjećaj napuštenosti.

I kad je izašao slijedeći mlađak i Kunta, osjećajući se jadno, ubacio još jedan kamenčić u svoju tikvu, on se osjeti tako neizrecivo osamljenim kao da je potpuno odrezan od svijeta.

Idući put kad je susreo guslača u prolazu, Kunta nesigurno kimne glavom, ali guslač samo produži dalje kao da nikoga nije vidio.

Kunta je bio srdit i posramljen. Već slijedećeg dana, on i stari vrtlar ugledaju u isti čas jedan drugoga, a stari vrtlar, ne mijenjajući korak, jednostavno okrene u drugom pravcu.Istodobno povrijeđen i ogorčen,uz rastući osjećaj krivice Kunta se te noći nekoliko sati šetao gore,dolje u svojoj kolibi. Narednog jutra, skupivši hrabrosti, on hramljući izađe iz kolibe i ode niz robovski sokak do vrata nekad tako prisne zadnje kolibe u nizu. Pokuca. Vrata se otvore.

‘’Što ti hoće?’’hladno upita guslač.

Gutajući slinu od stida i zbunjenosti, Kunta reče: ‘’Samo mislio malo navrnuti.’’ Guslač pljune na zemlju.

‘’Pazi ovamo, niger, slušaj sad što ja tebi kaže. Ja i Bell i stari govorili o tebe. I svi se mi složi da ako nešto što se ne može trpi, to onda niger koji sad ovakav, sad onakav!’’ Ljutito je zurio u Kuntu.

‘’To bilo jedno što ne valjalo s tebe! Ti niti bio bolestan, ni ništ!’’

Kunta je stajao, zureci u svoje cipele.Trenutak kasnije, guslačev se pogled smekša i on stupi u stranu.

‘’Kad već došao ovamo, onda uđi. Ali ja tebi kaže, još jedan put ti nama okreni svoja guzica i više niko ne govori s tebe dok budeš star ko Metjuzelan!’’

Potiskujući srdžbu i poniženje, Kunta ude u kolibu i sjedne i nakon na izgled beskonačne šutnje,koju guslač očito nije imao nikakve namjere prekinuti Kunta se prisili ispričati što je čuo o prijedlogu za povratak u Afriku. Guslač hladno odvrati kako on već odavno zna za to i kako tu nema čak ni toliko šanse koliko gruda snijega ima šanse u paklu, da bi se to ikada moglo ostvariti.Zapazivši izraz povrijeđenosti na Kuntinu licu, guslač malo popusti.

‘’Da ja tebi reče nešto što se ja može kladiti da ti još ne čuo. Gore na Sjever u New York, oni što ti zove Manumisijsko društvo, otvorili škola za slobodni nigeri koji hoće uči čitati i pisati i svakakvi zanati.’’

Kunta osjeti takvu radost i olakšanje što guslač opet s njime govori da je jedva čuo što mu to priča stari prijatelj. Nekoliko minuta kasnije, guslač se prekine i upitno se zagleda u Kuntu.

‘’Ja tebi ne da spavati? ‘’upita ga konačno.

‘’Hmm ? ‘’reče Kunta, potpuno izgubljen u mislima.

‘’Pitao tebe nešto ,pred pet minuti.’’

‘’Oprosti, ja tako ,mislio nešta.’’

‘’Pa, kad ti ne zna slušati, ja onda tebi pokaže kako se to radi.’’ Guslač se zavali u stolicu i prekriži ruke na prsima.

‘’Šta ti neće nastavi to što bio govoriti? ‘’ upita Kunta.

‘’Ja sad već zaboravio što ja bio govoriti. Jesi li zaboravio što ti bio misliti?’’

‘’To ništa važnoga. Samo nešto što meni palo na pamet.’’

‘’Bolje ti to skini sa pamet ili tebe od to počne boli glava,ili mene počne boli glava zbog tebe.’’

‘’Ja o to ne može razgovara.’’

‘’Ha! ‘’reče guslač, pričinjajući se da je uvrijeđen.

‘’Ako ti tako osjeća ... ‘’

‘’To nije zbog tebe.To samo previše privatno.’’Guslač je počeo shvaćati.

‘’Nemoj reći! To ima neka veza sa žena, točno?’’

‘’To ništa takva!’’ reče Kunta, zajapuren od neugodnosti. Sjedio je trenutak bez riječi, zatim ustane i reče: ‘’Pa, ja kasni na poso, vidimo se posli. Hvala što ti govoriti sa mene.’’

‘’Jasna stvar. Samo ti mene javi kad ti bude htio govoriti.’’

Otkuda je znao? Kunta se pitao dok je išao prema staji. I zašto je nastojao da mu o tome govori? Jer, tek nakon velikog oklijevanja Kunta se bio usudio uopće misliti o tome. Bilo je to, naime, nešto u vezi sa savjetom onog čovjeka iz Gane, savjetom koji se odnosio na sijanje njegova sjemena.

63. POGLAVLJE



Davno prije nego je susreo čovjeka iz Gane, Kunta je često osjećao u sebi neku prazninu kad bi pomislio kako bi sada,kad bi bio kod kuće u Juffureu,imao već tri ili četiri sina i ženu koja bi mu ih rodila.Obično bi ga na takve misli naveo san koji mu se ponavljao otprilike jedanput u svakom Mjesečevom ciklusu a iz kojega bi se uvijek naglo trgnuo i zurio dugo u mrak, bolno posramljen zbog vrelog, ljepljivog soka koji je upravo briznuo iz njegova još uvijek tvrdog fota. Ležeći budan nakon toga, on nije toliko razmišljao o ženi, koliko o tome kako u svakom robovskom sokaku,ako neka žena i neki muškarac zavole jedno drugo jednostavno počnu živjeti zajedno kod onoga čija je koliba ljepša i bolja.

Bilo je mnogo razloga zašto Kunta nije htio misliti na ženidbu. Kao prvo, izgleda da je to povlačilo za sobom »skok preko metle«, što se obavljalo pred svjedocima iz robovskog sokaka, a što je Kunti izgledao besmislen običaj za jednu tako ozbiljnu prigodu.

U nekoliko slučajeva za koje je čuo, izvjesni favorizirani članovi kućne posluge mogli su ponoviti svoj vjenčani zavjet pred nekim bijelim propovjednikom u prisustvu masse i missus,ali to je bio poganski obred.

Ukoliko bi uopće trebalo pomišljati na to da nekoga oženi, bez obzira na to po kakvom obredu, onda je za Mandinge propisana starosna dob za mladenku bila četrnaest do šesnaest kiša, a za mladoženju trideset. A u toku svih godina koje je proveo u zemlji tuobaba,Kunta nije vidio ni jednu crnu ženu između četrnaest i šesnaest pa čak ni od dvadeset do dvadeset pet kiša, koja mu ne bi izgledala nepodnošljivo budalasta i hihotava, pogotovo kad bi nedjeljom ili za neku svečanost namazale i napudrale lica dok ne bi postale nalik na plesače mrtvačkog plesa u Juffureu koji bi se mazali pepelom.

A što se tiče onih dvadesetak ili nešto više starijih žena koje je Kunta imao prilike upoznati, one su većinom bile glavne kuharice po velikim kućama u koje je Kunta vozio massu Wallera, kao na primjer Liza iz Enfielda.

Zapravo, Liza je bila jedina medu njima koju je Kunta s vremenom počeo rado viđati.Ona nije imala muškarca,a Kunti je jasnim znakovima dala do znanja kako je voljna,ako ne i željna,zbližiti se s njime mnogo više nego što je on to do sada prihvaćao, iako je nasamo o tome razmišljao. Kunta bi umro od srama kad bi ona na bilo kakav način, čak i samo izdaleka, uspjela naslutiti da je više nego jednom, upravo ona bila žena koju je Kunta sanjao u svojim ljepljivim snovima.

Pretpostavimo,samo pretpostavimo,da uzme Lizu za ženu, razmatrao je Kunta. To bi značilo živjeti odvojeno, poput tolikih parova koje je poznavao,svaki na plantaži svoga masse. Obično bi mužu izdavali propisanu putnicu subotom po podne kako bi mogao posjetiti ženu, uz uvjet da se ima savjesno vratiti u nedjelju, prije mraka,kako bi se mogao odmoriti od svog, često vrlo dugog puta prije odlaska na posao u ponedjeljak u zoru.

Kunta samom sebi reče kako on sasvim sigurno ne želi imati ženu koja ne živi tamo gdje živi on. I zaključio bi prema tome to rješava pitanje ženidbe.

Međutim, njegov mozak,kao da i ne pripada njemu,nije se prestajao baviti takvim mislima. S obzirom na to da je Liza brbljava i nametljiva, a on voli veliki dio svog slobodnog vremena provoditi u osami, možda bi njihovi sastanci samo subotom i nedjeljom bili zapravo najpogodnije rješenje. Nadalje, ukoliko

oženi Lizu, nije baš bilo vjerojatno da bi njih dvoje morali,poput tolikih drugih crnačkih parova živjeti u stalnom strahu hoće li massa iznenada prodati jedno od njih, ili će ih oboje prodati na razne strane. Jer, njegov je massa, čini se, bio s njim zadovoljan,a Lizu su posjedovali roditelji njegova masse,koji su je navodno, voljeli.Osim toga, obiteljske veze uklonile bi opasnost od mogućih sukoba do kakvih je ponekad dolazilo između vlasnika budućih supružnika koji bi katkada doveli dotle da bi jedan od njih, ili obojica, zabranili vjenčanje.

U drugu ruku opet, pomisli Kunta… okretao je i obrtao to pitanje u mislima do u beskonačnost. Bez obzira na to koliko se savršeno valjanih razloga u prilog vjenčanju s Lizom mogao dosjetiti, nešto ga ie ipak od toga zadržavalo.

Zatim,jedne noći,dok je ležao u kolibi pokušavajući zaspati,kao da ga je pogodio grom, on se sjeti druge žene o kojoj bi mogao razmisliti.

Bell.

On pomisli kako je zacijelo poludio.Ona je gotovo tri puta prestara za Mandingo nevjestu,vjerojatno ima preko četrdeset kiša.Smiješno je uopće i misliti o tome.

Bell.

Kunta je prvo pokuša izbaciti iz pameti. Nje se sjetio samo zato što je tako dugo zna, reče on sam sebi. Nikad o njoj nije sanjao. Smrknut, on se sjeti čitavog niza nedostojnih i razdražujućih situacija kojima ga je ona izložila. Sjetio se kako bi mu skoro zalupila vratima pred nosom kad joj je nosio košaru s povrćem iz vrta do kuhinje. Još oštrije mu je u sjećanju ostalo njezino odbojno ponašanje kad joj je ono bio rekao da izgleda kao Mandingo,osim toga, ona je poganka. Nadalje, općenito je svadljiva i svakome bi htjela zapovijedati. I brbljava je. Međutim, nije mogao ne sjetiti se kako je, kad je ležao bolestan priželjkujući smrt, po pet šest puta na dan dolazila vidjeti kako mu je.kako ga je njegovala i hranila, čak prala kad bi se uneredio,kako je onim svojim oblozima od smrvljenog lišća prekinula njegovu groznicu.Bell je osim toga snažna i zdrava. I zna skuhati nevjerojatno mnogo izvanredno ukusnih jela u onim svojim crnim loncima.

Što mu se činila pogodnijom, to je neljubazniji bio prema njoj svaki put kad bi morao doći u kuhinju. I to je brže izlazio čim bi joj isporučio ono zbog čega je došao. A njezini ukočeni pogledi kojima bi ga ispratila postali su još hladniji nego prije.

Jednog dana, kad je već izvjesno vrijeme proveo u razgovoru s vrtlarom i guslačem, u toku kojega je vrlo oprezno naveo razgovor na Bell, Kunti se učinilo kako mu je glas baš kako treba nemarno zvučao kad ih je upitao: — ‘’Gdi ona bila prije nego došla ovdi?’’

Ali, srce mu je sišlo u pete kad su njegovi sugovornici odmah uspravnije sjeli i pogledali ga, predosjetivši nešto.

‘’Dakle,’’reče vrtlar nakon kratke šutnje,’’ja se sjeća ona došla ovdi oko dvije godini prije tebe. Ali ona nikad ne htjela puno govoriti o sebe. I tako ja ne zna puno više od tebe.’’

Guslač reče kako Bell ni njemu nikada nije rekla ništa o svojoj prošlosti.Kunta nije točno mogao odrediti što ga je to u izrazu lica njegovih prijatelja toliko uzrujalo.Ne, znao je,bio je to izraz očitog zadovoljstva.Guslač se počeše iza desnog uha.

‘’Baš čudno da ti sad pita o Bell,’’reče i kimne glavom u pravcu vrtlara,’’jerbo, ja i on baš sad neki dan razgovarati o vami.’’ On oprezno pogleda Kuntu.

‘’Baš kazali kako izgleda vi dva možda baš ono što oni drugi treba.’’reče vrtlar.

Izvan sebe od srdžbe, Kunta je sjedio otvorenih usta, ali iz njih nije ništa izlazilo.Još uvijek češkajući uho, guslač ga lukavo pogleda.

‘’No da, njezina velika stražnjica sigurno mogla biti prevelik problem za većinu muški. Kunta ljutito zausti nešto, ali ga vrtlar zaustavi i oštro ga upita: ‘’Slušaj amo, otkad bilo ti ne taknuo jedna žena? Kunta je zurio kao da očima baca u njih bodeže.

‘’Dvadeset godini sigurno!’’uzvikne guslač.

‘’Gospode bože!’’reče vrtlar.

‘’Ti bolje naći sebi jedna prije nego što ti komplet presušiti!’’

‘’Ako već nije!’’brzo dobaci guslač. Nesposoban bilo što izgovoriti, ali u stanju da se još koji trenutak suzdrži, Kunta skoči na noge i bijesno odšepa.

‘’Ništa ti ne brine! ‘’viknuo je za njim guslač.

‘’Ti sigurno neće dugo ostane suh pored nje!’’

64. POGLAVLJE



Slijedećih nekoliko dana, kad ne bi bio negdje na putu s massom, Kunta bi po cijele dane, i ujutro i poslije podne, marljivo mazao uljem i laštio kočiju. Budući da je to radio ispred štaglja, gdje su ga svi lako mogli vidjeti, nitko nije mogao reći kako se opet izdvojio, ali se u isti mah jasno vidjelo da ga posao priječi pa nema kad razgovarati sa guslačem i vrtlarom,na koje je još uvijek bio bijesan zbog onoga što su bili rekli o njemu i o Bell.

Osim toga, tako sam, imao je više vremena da raščisti pitanje svojih osjećaja prema njoj. Svaki put kad bi razmišljao o nečem što mu se kod nje nije sviđalo, njegova bi krpa počela bjesomučno trljati kožu,a svaki put kad bi se sjetio nečeg dobrog, ruka bi mu se micala polako i senzualno preko sjedišta, ponekad bi se gotovo i zaustavila, dok bi se Kunta u mislima zadržavao na nekim njezinim posebno privlačnim osobinama.

Bez obzira na Belline nedostatke, Kunta je morao priznati da je ona za sve ove godine, zaista mnogo za nj učinila. Bio je siguran da je ona nenametljivo bila umiješala svoje prste i onda kad je massa baš njega izabrao za svog kočijaša. Nije bilo sumnje da je Bell, na svoj osobeni, nenametljivi način, imala više utjecaja na massu nego bilo tko drugi na plantaži,ili vjerojatno, svi ostali zajedno. I čitav mu niz sitnica prođe kroz pamet. Sjeti se kako je jednom davno, dok je radio u vrtu, Bell bila primijetila da on često trlja oči jer su ga do ludila svrbjele. Bez riječi je došla jednog jutra u vrt s nekakvim širokim lišćem, još mokrim od rose, stresla mu to u oči i nakon toga je svrbež ubrzo prestao.

To, naravno, nikako ne znači da ga zbog toga išta manje smeta sve ono što mu se kod nje nije sviđalo ,Kunta sam sebe podsjeti, dok je krpa sve brže letjela po koži sjedišta,a najgora je od svega bila njezina odvratna navika pušenja lule.

Još ga je više smetalo što je imala običaj zaplesati svaki put kad bi crnci imali neko slavlje.Kunta je smatrao da žene uopće ne bi trebale plesati, ili u najmanju ruku, ne s toliko žara. Ono što je njega naročito smetalo, bilo je to što se Bell izgleda posebno trudila na izvjesni način treskati stražnjicom ,što je, mislio je, vjerojatno i bio razlog zašto su guslač i vrtlar rekli o njoj ono što su rekli.

Njega se, naravno, nije nimalo ticala njezina stražnjica,on je samo želio da Bell pokaže malo više samopoštovanja,a kad već bude kod toga, mogla bi pokazati i malo više poštovanja prema njemu i drugim muškarcima. Njezin je jezik, činilo mu se, bio još gadniji od jezika stare Nyo Boto. I opet, ni najmanje ga ne bi smetale njezine sklonosti da prigovara samo kad bi ona to zadržala za sebe, ili kad bi te svoje primjedbe iznosila samo u društvu drugih žena, kako su to činile žene u Juffureu.

Kad je dotjerao kočiju, počeo je čistiti i laštiti konjsku opremu, iz nekog čudnog razloga, dok je to radio, misli mu odlutaju natrag u Juffure, i on se sjeti staraca koji su rezbarili razne stvari od drveta, od komada sličnih ovome komadu hickory debla, visoku Kunti do koljena, na kojem je upravo sjedio. Sjeti se kako su starci prvo brižljivo izabrali, a zatim proučavali neki dobro osušeni komad drva, prije nego bi ga uopće dotakli dlijetima ili noževima.

Kunta ustane i prevrne panj na kojem je sjedio, uznemirivši bube što su živjele ispod njega i sada se ustrašeno razbježale. Nakon što je izbliza ispitao oba kraja panja, on ga počne kotrljati naprijed,natrag, kuckajući po njemu komadom željeza na raznim mjestima, osluškujući uvijek isti, puni zvuk osušena drveta. Pomisli kako taj izvrstan komad drva, ležeći tako ovdje, baš ničemu ne služi. Panj se ovdje

nalazio očito samo zato što ga je netko jednom davno tu postavio, i poslije se više nitko nije potrudio da ga makne. Ogledavši se i uvjerivši se da ga nitko ne gleda, Kunta brzo otkotrlja panj u svoju kolibu, postavi ga uspravno u jedan ugao, zatvori vrata i vrati se nazad na posao.

Te večeri, nakon što je dovezao massu kući s puta u sjedište okruga, a danas mu se put činio posebno dug, Kunta nije imao strpljenja sjesti za večeru s drugim crncima i tako još više odgoditi čas kad će se konačno moći posvetiti svome panju, pa zato ponese jelo u kolibu.Uopće ne primjećujući što jede, Kunta je sjedio na podu ispred panja i proučavao drvo u treperavom svjetlu svijeće postavljene na rub stola.U mislima je gledao drvenu stupu i tučak koje je Omoro izrezao za Bintu, a koje je ona stalnom upotrebom bila uglačala do tamnog sjaja.

Tek toliko da bi se nečim zabavio u slobodno vrijeme kad massa Waller ne bude trebao kočiju,govorio je Kunta sam sebi, i počeo oštrom sjekiricom skidati komadić drva sa panja, dok nije dobio grubi oblik vanjskog ruba stupe za usitnjavanje zrnja. Do trećeg dana, koristeći čekić i dlijeto, izdubio je, također samo grubo, unutrašnjost stupe, i zatim je počeo rezbariti nožem. Nakon tjedan dana rada Kunta se i sam iznenadio kako mu spretno lete prsti, budući da već više od dvadeset kiša nije gledao starce iz svog sela kako to rade.

Kad je završio s unutrašnjom, i počeo raditi na vanjskoj strani stupe, slučajno je našao jednu suhu granu hickory drva, potpuno ravnu i debljine njegove ruke od koje je ubrzo izdjelao tučak. Zatim je počeo obrađivati gornji dio tučka, tako da je prvo izgladio drvo turpijom, zatim strugao nožem i napokon komadom stakla.

Kad je završio s radom, oba su predmeta ležala u uglu Kuntine kolibe još puna dva tjedna. Pogledao bi ih od vremena do vremena, pomišljajući kako bi sasvim dobro izgledali u kuhinji njegove majke. Međutim,sad kad ih je napravio, nije točno znao što bi s njima učinio,barem je tako sam sebi govorio.

Zatim jednog jutra, ne razmišljajući zašto to zapravo čini, Kunta pokupi stupu i tučak i ponese ih sa sobom kad je pošao upitati Bell hoće li massa danas trebati kočiju.Kad ga je ona, kroz vrata zatvorena mrežom protiv kukaca, hladno i kratko izvijestila da massa tog jutra ne namjerava nikamo putovati, Kunta sačeka dok mu Bell nije okrenula leđa i zatekne se kako spušta stupu i tučak na stepenice i kako, okrenuvši se, odlazi što je brže mogao.

Kad su Belline uši uhvatile zvuk blagog udarca,što ju je natjeralo da se okrene,prvo je vidjela Kuntu kako šepajući odlazi još brže nego obično,zatim je primijetila na stepenicama stupu i tučak.Vrativši se do vrata, Bell je gledala za Kuntom sve dok joj nije nestao iz vida, zatim je otvorila vrata s mrežom i pogledala dolje na ostavljene predmete, bila je zgranuta. Uzela ih je i unijela u kuhinju, zapanjeno razgledavajući precizno obrađeno drvo, zatim brižne u plač.

To je bilo prvi put u dvadeset dvije godine koliko je Bell provela na Wallerovoj plantaži da je neki muškarac svojim rukama nešto za nju izradio.

Osjeti kako je preplavljuje osjećaj krivice zbog načina kako se odnosila prema Kunti i prisjeti se kako su čudno izgledali vrtlar i guslač kad im se nedavno bila potužila na njega.Mora biti da su znali za to,iako nije mogla u to biti uvjerena, jer je vrlo dobro znala kako Kunta može biti šutljiv i suzdržan na onaj svoj afrički način.

Bell nije bila načisto kako će se osjećati ili kako bi se trebala ponašati, kad Kunta poslije ručka ponovo dođe pitati hoće li ga massa trebati. Bilo joj je drago što je još cijelo jutro pred njom, pa će imati kad o tome odlučiti.

Kunta je u međuvremenu,sjedio u svojoj kolibi,osjećajući se kao da je sastavljen od dva različita

čovjeka, jednoga, krajnje poniženog zbog upravo učinjenog budalastog i smiješnog postupka onog drugog Kunte, koji se povrh svega još osjećao i doslovce opijen sjećom i uzbuđenjem. Što ga je nagnalo da to učini? Što će ona misliti o njemu? Plašio se trenutka kad će morati ponovo otići u njezinu kuhinju, nakon ručka.

Konačno je došao taj čas i Kunta se polako vukao stazom kao da ide na gubilište. ad je primijetio da su stupa i tučak nestali sa stepenica ispred stražnjeg ulaza, srce mu poskoči i oteža u isti mah. Došao je do vrata s mrežom i primijetio stupu i tučak na podu s druge strane vrata, kao da ih je Bell tamo ostavila jer nije točno znala zašto ih je Kunta donio.Okrenula se kad je pokucao,kao da ga tobože nije čula kad je dolazio i pokušavala je izgledati smireno dok je skidala zasun s vrata i otvorila ih, pozivajući ga unutra. To je loš znak, pomisli Kunta, već mjesecima mu nije otvarala vrata. Ali, Kunta je želio ući, međutim, nikako nije mogao maknuti nogu i napraviti prvi korak.

Ukopan na mjestu, on je ravnodušnim glasom upita što je massa rekao, a Bell, prikrivajući koliko je povrjeđena i zbunjena, uspije isto tako hladno odgovoriti kako je massa rekao da ni poslije podne neće nikamo ići kočijom. Kad se Kunta okrenuo i spremio se otići, ona, nadajući se doda: ‘’On bi pisao pisma cijeli dan.’’

Sve što je Bell bila smislila da će reći, isparilo joj je iz glave, i kad je Kunta opet krenuo, ona samu sebe začuje kako joj se omaklo: ‘’Što to? ‘’ uz pokret ruke prema stupi i tu čiku.

Kunta je žarko želio tog časa biti bilo gdje drugdje na svijetu. Ali konačno odgovori, gotovo srdito:

‘’Za tebe da tuče kukuruz u to.’’

Bell ga je gledala, a svi su joj se izmiješani osjećaji sada jasno čitali na licu. Hvatajući se za tu šutnju među njima kao za ispriku da sada ode, Kunta se okrene i požuri odatle bez ijedne druge riječi. Bell je ostala stajati i osjećala se kao budala.

Slijedeća dva tjedna, osim što bi izmijenili pozdrave, nijedno od njih nije se ni jednom riječi obratilo drugome. Zatim jednog dana, na vratima kuhinje, Bell pruži Kunti okrugli kolač od kukuruza. Mrmljajući, Kunta joj zahvali, ponese kolač u svoju kolibu i pojede ga još onako toplog iz peći, natopljenog maslacem. Bio je duboko dirnut. Gotovo je sigurno da je ona taj kolač napravila od kukuruza istucanog u stupi koju joj je poklonio. Međutim, on je već i prije toga bio odlučio da mora razgovarati sa Bell.

Kad je poslije ručka otišao upitati da li ga massa treba, on se prisili izgovoriti onako kako je to prije u svojoj kolibi brižljivo iskušao i naučio napamet: ‘’Ja hoće s tebe razgovara posli večere. ‘’

Bell nije previše odugovlačila s odgovorom.

‘’Mene svejedno ,’’rekla je prebrzo i odmah to požalila.

Do večere, Kunta se uspio dokraja uzbuditi. Zašto je rekla to što je rekla? Zar je doista tako ravnodušna kako je izgledala? Ako jest, zašto mu je onda napravila onaj kolač? Mora to raščistiti. Međutim, ni Kunta, ni Bell nisu se sjetili točno dogovoriti mjesto gdje će se sastati.On napokon zaključi kako ona zacijelo očekuje da će je on sačekati kod njezine kolibe.U međuvremenu on se još uvijek očajnički nadao da će možda neki bolesnik hitno poslati po massu Wallera. Međutim, nikakav poziv nije stizao, i Kunta je znao kako više ne može odgađati, duboko udahne, otvori vrata svoje kolibe i nemarno se odšeta prijeko do štaglja.

Izašao je iz štaglja mašući hamom koji je ,kako je bio smislio ,trebao zadovoljiti znatiželju svakoga tko bi ga mogao vidjeti i upitati se što to Kunta radi u ovo doba dana izvan svoje kolibe, te se polako zaputi niz robovski sokak do Belline kolibe i ogledavši se kako bi se uvjerio da u blizini nema nikoga, vrlo tiho pokuca na vrata.


Vrata su se otvorila još i prije nego se njegova ruka dotakla drva i Bell je odmah izašla iz kolibe. Bacivši pogled na ham, a zatim na Kuntu, ona ništa ne reče a kad ni Kunta ništa nije rekao, ona se polako uputi dolje prema živici iza koliba, on joj se priključi i počne hodati uz nju.

Izašao je mjesec,narastao do polovice i u blijedom svjetlu mjesečine njih su dvoje hodali jedno uz drugo bez riječi. Kad se neka vriježa omotala Kunti oko lijeve cipele, on posrne ,očeše se ramenom o Bell i gotovo odskoči od nje. Panično tražeći po pameti nešto ,bilo što ,što bi rekao, žarko poželi da je sada uz njega vrtlar ili guslač, zapravo bilo tko, samo ne Bell.

Konačno je ona prekinula šutnju. Iznenada je rekla: ‘’Bijeli ljudi zakleli oni general Washington za presje'nik.’’

Kunta ju je htio pitati što je to »presje'nik«, ali je odustao, nadajući se da će ona nastaviti govoriti.

‘’A jedan drugi massa na ime John Adamas, on potpresje'nik ,’’nastavi Bell.

Uzrujan, Kunta je osjećao da mora i on nešto reći kako ne bi opet zapali u šutnju. Konačno izlane: ‘’Vozio massa jučer do njegov brat John da vidi malo cura,’’i istog se časa osjeti glupo, jer je vrlo dobro znao da je Bell to zacijelo već znala.

‘’Gospode, kako on voli to dijete!’’ reče Bell, osjećajući se glupo, jer je to bilo otprilike sve što bi ona ikada rekla za malu missy Anne kad bi se o njoj govorilo. Šutnja se ponovo počela uvlačiti medu njih, kad ona nastavi.

‘’Ja ne zna koliko ti znaš o taj brat od naš massa. On je notar od Spotsylvanija okrug, ali on nikada nije imao glava za poslovi ko naš massa.’’

Bell je šutjela nekoliko daljnjih koraka.

‘’Ja dobro sluša mali stvari koji oni spominjati. Ja zna puno više nego ljudi misli da ja zna.’’

Ona sa strane pogleda Kuntu.

‘’Meni se nikad ne sviđao puno taj massa John,a ja sigurna da ni tebi,ali ima nešto o massa John što ja tebi nikad rekla, a što ti treba znati. Nije on kriv što tebi odrezali noga. Fakat,on dobio napad bijesa kad čuo što ono pokvareno siromašno bijelo smeće tebi radilo. Massa John bio njih najmio da oni tebe naći s njiovi psi za nigeri, a oni posli njemu rekli kako oni to tebi radili zato što ti probao njih ubiti sa kamen. ‘’ Bell zastane.

‘’Ja se sjeća ko jučer, kad šerif Brock tebe dovezo kod naš massa.’’ U svjetlu mjeseca Bell se zagleda u Kuntu.

‘’Ti skoro mrtav, tako reko massa. Naš massa poludio kad massa John rekao kako ti njega više ne zanima bez noga, naš massa se kleo on pođe i tebe kupi od njega i tako napravio.Ja sam vidjela papiri što kažu da on tebe kupio. Osim tebe, on uzeo i jedna velika farma za novac što njegov brat bio njemu dužan. To ona farma s veliki ribnjak tam gdi cesta pravi okuka, ti uvijek prolaziš tamo kad ide sa kočija.’’

Kunta je odmah znao koji je to posjed. U pameti mu se pojavi slika ribnjaka i okolnih polja.

‘’Ali ti poslovni stvari, to ne znači ništa, jer svi Walleri držati skupa,’’nastavi Bell.

‘’Oni međ najstariji familije u Virginija. Fakat, oni bili stara familija još u ta Engleska čak i prvo nego došli ovdi preko voda. Tamo bili svakakvi lordovi i slično i svi pripadali u anglikanska crkva. Bio jedan od nji što pisao pjesme, to bio massa Edmund Waller. Mlađi brat od njega, massa John Waller, bio taj što prvo došo ovdi. On bio tek osamnajst godini, kako ja čula massa pričati, kad neki kralj Drugi Charles njemu dao velika zemlja na dar tamo gdi sad okrug Kent.’’


Počeli su bili mnogo sporije hodati dok je Bell pričala, a Kunta nije mogao biti sretniji što Bell nikako ne prestaje govoriti,mada je on od nekih drugih kuharica obitelji Waller već bio čuo dobar dio toga što mu je ona sada pričala, ali naravno, on to njoj nikad ne bi rekao.

‘’Svejedno, taj John Waller oženio miss Mary Key i oni zgradili veliku kuću Enfield, tam gdi ti vozi massa vidjeti njegovi stari. I oni imali tri dečka, posebno John Drugi, najmlađi bio jako pametan i postao jako puno toga,učio pravo dok bio šerif, pa posli bio u parliment i pomogao zgraditi Fredericksburg i sastaviti Spotsylvania okrug. On i njegova missis Dorothy zgradili Newport i imali šest mladi. I jasno, od tolik nji počeli se djeca Walleri širi i rasti i ima svoji mladi. Svi oni dosta na visoki položaj, važni ljudi, isto, šerifi i propovjedniki i notari i u parliment, doktori ko naš massa,puno se njih tuklo u revolucija i ne zna šta sve ne. ‘’

Kunta se toliko udubio u ono što je Bell pričala da se trgnuo kad je ona najednom prestala hodati.

‘’Mi bolje ide natrag.’’rekla je.

‘’Lutati ovdi vani čitava noć po ovi korov, samo u jutro bude zakasni na poso. ‘’ Oni se okrenu, i kad je Bell neko vrijeme šutjela, a Kunta ništa nije rekao, ona shvati kako joj on neće niti reći ništa od onoga što mu je na pameti, bez obzira na to što to bilo, i ona nastavi brbljati o svemu i svačemu što bi joj palo na pamet, sve dok opet nisu došli do njezine kolibe, gdje se okrenula licem prema Kunti i ušutjela. On je stajao pred njom, gledajući je, čitavu jednu dugu mučnu minutu, a onda konačno progovori: ‘’No da, kasno već,ko što ti rekla. Znači, ja tebe vidi sutra.’’

Dok je odlazio, još uvijek noseći onaj svoj ham, Bell shvati da joj nije rekao ono o čemu je želio s njom razgovarati. Pa, reče ona sama sebi,ne usuđujući se misliti da bi to moglo biti ono što je ona mislila da jest ,već će joj jednom reći, kad to njemu bude zgodno.

Bilo je dobro što Bell nije imala puno posla, jer iako je Kunta počeo sada provoditi mnogo vremena kod nje u kuhinji,dok bi ona, kao i obično, obavljala svoje svakodnevne poslove ,uglavnom je ona govorila.

Međutim, njoj se dopalo da joj on tu sjedi i da je sluša.

‘’Ja saznala,’’rekla mu je jednog dana,’’da massa napisao svoj testament i tamo reko da ako on umre, a ne bude oženit, njegovi robovi biti za mala missy Anne. Ali testament kaže ako on bude oženit, onda njegova žena dobi nas robovi kad on umre.’’ Međutim, Bell izgleda to nimalo nije uznemiravalo.

‘’Ovdi okolo sigurno ima puno koje bi volile ugrabi massa, ali nikad on više ne bude oženit.’’ Ona zastane.

‘’Isto ko ni ja.’’

Kunti samo što ne ispadne viljuška iz ruke. Bio je uvjeren da ju je dobro čuo, i potreslo ga je saznanje da je Bell već jednom bila udata, jer bilo je nezamislivo da žena koju on želi oženiti ne bude djevica. Brzo je napustio kuhinju i otišao u svoju kolibu. Znao je da o tome mora dobro razmisliti.

Prošla su dva tjedna šutnje, a onda Bell nemarnim tonom pozove Kuntu na večeru u njezinu kolibu te noći. Kunta je bio toliko zapanjen da nije znao što bi rekao. On nikada do sada nije bio nasamo u kolibi sa nekom ženom, osim sa svojom majkom ili bakom. To ne bi bilo pristojno. Ali, kako on nije nikako uspijevao pronaći prave riječi kojima bi je odbio, ona mu reče u koje vrijeme treba doći i s time je problem bio riješen.

Oribao se u limenom kazanu od glave do pete, služeći se grubom krpom i komadom smeđeg, lužnatog sapuna. Onda se ponovo izribao, i zatim još i treći put. Izbrisao se, i dok je navlačio odjeću, odjednom se

zatekne kako tiho pjevuši pjesmu iz svog sela: »Mandumbe, tvoj dugački vrat je tako lijep«. Bell nije imala dugi vrat, niti je bila lijepa, ali morao je sam sebi priznati kako se lijepo osjeća kad je ona negdje u blizini. A znao je da i ona osjeća isto.

Bellina je koliba bila najveća na plantaži i nalazila se najbliže velikoj kući, a ispred nje je bio mali cvijetnjak. Kako je već dobro poznavao njezinu kuhinju u velikoj kući, čistoća u kolibi nije za Kuntu bila ništa što ne bi bio očekivao. Soba u koju je ušao kad mu je Bell otvorila vrata, pružala je osjećaj prisne udobnosti sa zidovima od greda slijepljenih blatom i sa dimnjakom od opeka izrađenih na plantažž, koji se od krova prema dolje širio u prostrano ognjište. Uz ognjište su visili razni predmeti kojima se Bell služila kod kuhanja.

Kunta još zamijeti kako umjesto uobičajene jedne sobe s jednim prozorom, kao što je bilo u njegovoj kolibi, Bellina koliba ima dvije sobe i dva prozora, oba zakrivena kapcima koje je mogla zatvoriti ako bi padala kiša, ili bi zahladnjelo. Stražnja soba, iza pregrade od zastora, očito je bila soba u kojoj je ona spavala, i Kunta je brižno pazio da mu oči nikada ne skrenu prema tom zastoru.Na dugačkom stolu u sredini sobe u kojoj se nalazio stajao je vrč, a u njemu su bili zataknuti noževi, viljuške i žlice. U drugom vrču, na stolu bilo je cvijeća iz Bellina cvijetnjaka, a dvije upaljene svijeće stajale su u zdepastim, glinenim svijećnjacima. Uz svaki je kraj stola stajala po jedna stolica, sa sjedalom ispletenim od trske, visoka naslona.

Bell ponudi Kunti neka sjedne u stolicu za ljuljanje, koju je bila postavila bliže ognjišta. On je oprezno sjedao, jer još nikada dosad nije sjedio u jednoj od tih naprava. Međutim, čitavo se vrijeme trudio da se prilikom te posjete ponaša što je moguće nemarnije ,baš kako se vladala i Bell.

‘’Toliko bilo posla, još ne stigla niti zapaliti vatru,’’ reče ona i Kunta iskoči iz stolice, sav sretan što je našao nešto čime može zaposliti ruke. Oštro udarajući kremenom o komad željeza, on upali pahuljasti pamuk koji je Bell već bila složila ispod debelih komada borovine, iznad kojih su bile složene hrastove cjepanice, i drvo ubrzo počne gorjeti.

‘’Ne zna kako to uopće tebe zvala ovamo, koliba u strašni nered i ništa nema spremno za jesti.’’reče Bell, užurbano poslujući.

‘’Za mene nikakva žurba.’’prisili se Kunta na odgovor.

Ali je već priređena kokoš s okruglicama, Bell je vrlo dobro znala koliko to Kunta voli ubrzo zakuhala. A kad mu je poslužila jelo, zadirkivala ga je da pohlepno jede. Ali Kunta nije prestao jesti dok nije smazao i treću porciju. Bell je navaljivala da je još malo ostalo u loncu.

‘’Ne, ja gotov puknuti,’’rekao je Kunta iskreno.

I nakon što su još neko vrijeme čavrljali o nevažnim stvarima, on ustane i reče kako sada mora kući. Zastavši u vratima, on pogleda Bell i Bell pogleda njega, ali nijedno od njih ništa ne reče.Onda ona skrene pogled u stranu, a Kunta šepajući pode niz robovski sokak do svoje kolibe.

Probudio se veseliji nego što se ikada osjetio otkako je otišao iz Afrike, ali nikome nije rekao zašto se ponaša tako neuobičajeno veselo i otvoreno. To nije ni bilo potrebno. Među crncima se počeo širiti glas kako su Kuntu vidjeli doista nasmiješenog i čak su ga čuli kako se smije u Bellinoj kuhinji.I u početku, svakog tjedna jedanput, ili tako nekako, a kasnije dva puta tjedno, Bell bi pozivala Kuntu u svoju kuću na večeru. Iako je on pomišljao kako bi tu i tamo trebao smisliti neku ispriku i odbiti poziv, nikada nije smogao snage za to. A Bell bi uvijek kuhala ona jela za koja joj je Kunta rekao da ih ima i u Gambiji, kao što su,crni grašak, okra, sos od kikirikija,ili jam krumpiri pečeni na maslacu.

Veći dio njihovih razgovora sačinjavali su uglavnom još uvijek Bellini monolozi, ali to kao da nije


smetalo ni njemu, ni njoj.Njezina najmilija tema bio je, naravno, massa Waller, i Kunta se nikada nije prestao čuditi koliko mnogo Bell znade o čovjeku s kojim je on zapravo provodio mnogo više vremena od nje.

‘’Massa čudan za mnogi stvari,’’pričala je Bell.

‘’Kao on vjeruje u banke, sve u redu, ali isto drži novac sakrit i niko drugi ne zna gdi to osim ja. On čudan i za svoji nigeri, isto. Skoro da nema to što on neće napravi za nj i, ali kad jedan nešto kriv, proda ga ko ništa, baš kako prodao Luthera.’’

‘’Još nešto u čemu on čudan,’’nastavljala je Bell.

‘’On neće ima žuti niger na svoje imanje. Ti vidio kako, osim oni guslač, ovdi nema nego crni nigeri? I massa svakom reći točno što on misli. Ja čula njega kako kaže tako neki od najveći čovjeki u okrug,mislim oni što sami ima puno žuti nigeri, kako previše bijeli ljudi imati djeca s robovi, jer da znači oni ne rade ništa drugo nego kupuje i prodava vlastita krv, i kako to treba prestane.’’

Iako to nikada nije pokazao i brižljivo je pazio da se redovito čuje njegovo »a ha« dok bi Bell pričala, Kunta je ponekad slušao samo s pola uha, razmišljajući u to vrijeme o nečem sasvim drugom. Jednom dok mu je pripremala kukuruznu lepinju koju su na plantaži zvali »kolač s motike«, koristeći brašno što ga je istukla u stupi tučkom koje joj je on napravio, Kunta ju je u mašti gledao kako mrvi kuskus za doručak u nekom afričkom selu, dok mu je ona, stojeći uz svoj štednjak pričala kako je »kolač s motike« dobio ime po tome što su ga mijesili za vrijeme rada u poljima i pekli ga na motikama iznad vatre.

Tu i tamo, Bell bi čak dala Kunti neka ponese guslaču i vrtlaru nešto posebno što bi za njih pripremila.

Kunta njih sada nije viđao tako često kao ranije, ali oni su to, činilo se shvaćali, i čak bi se reklo da su ti prekidi, kad se ne bi sastajali, još povećavali užitak u razgovoru kad bi se ponovo našli zajedno. Iako on s njima nikada nije razgovarao o Bell,niti su je oni ikada spominjali,po izrazu njihovih lica bilo je jasno da oni znaju što se odigrava između Bell i njega, baš kao da su se njih dvoje sastajali nasred robovskog sokaka. Kuntu je to donekle zbunjivalo, ali činilo se da on tu ništa ne može učiniti, a nije mu ni bilo baš bogzna kako stalo do toga.

Mnogo ga je više zabrinjavalo što je još uvijek bilo nekih ozbiljnih pitanja koja je morao raspraviti sa Bell,o kojima mu međutim, nikako nije uspijevalo započeti razgovor. Između ostalog, to je bila i činjenica da je Bell na zidu u prvoj sobi držala veliku, uokvirenu sliku žutokosog »Isusa« koji je izgleda bio nekakav rođak onog njihovog poganskog »O, Gospode«. Ali, konačno je to jednom uspio spomenuti, a Bell je spremno odbrusila: ‘’Nema nego dva mjesta prema koji svaki ide,nebo ili pakao,a kuda ti ide, to tvoj problem!’’

I više nije željela o tome razgovarati. Njezin je odgovor izazivao u njemu nelagodu svaki put kad bi se toga sjetio, ali konačno zaključi kako, premda je to njezino vjerovanje bilo pogansko krivovjerstvo,ona ipak ima pravo na svoju vjeru, baš kao što on ima pravo na svoju. Što se tiče njega, on se nije kolebao, s Alahom se rodio, s Alahom će i umrijeti, mada se opet prestao redovito moliti otkako je počeo toliko vremena provoditi sa Bell. On odluči da to mora ispraviti, i nadao se da će mu Alah oprostiti.

U svakom slučaju, nije mogao isuviše strogo suditi o nekome, bio to i poganski kršćanin, tko je bio toliko dobar prema nekom inovjercu, pa makar taj netko i bio vrijedan te pažnje kao on.

Zapravo, ona je bila toliko dobra prema njemu,da je Kunta poželio učiniti za nju nešto posebno,nešto barem toliko posebno koliko su to bili ona stupa i tučak. I tako jednog dana, kad je bio na putu do masse

Johna gdje je trebao uzeti missy Anne, koja će kod masse Wallera provesti subotu i nedjelju, Kunta zaustavi kočiju kraj jednog lijepog polja šaša, koji je već ranije primijetio, i ubere neke od najljepših trski što je mogao pronaći.

Izrezavši trsku u tanke trake i koristeći neke odabrane bijele i mekane listove s kukuruznih klipova, za nekoliko slijedećih dana Kunta joj izradi vrlo složeno ispleteni prostirač, s velikom, upadnom mandingo šarom u sredini.Ispalo je čak i bolje nego što se nadao, i on ga pokloni Belli slijedeći put kad ga je pozvala na večeru. Ona podigne pogled s prostirača i zagleda se u Kuntu.

‘’Neće niko stavi svoji nogi na to!’’uzviknula je, okrenula se i nestala u spavaćoj sobi. Nekoliko trenutaka kasnije, vratila se držeći ruku iza leđa i rekla: ‘’Ovo trebalo biti tebi za Božić, ali ja sad napravi nešto drugo.’’

Ona ispruži ruku. Bio je to par lijepih pletenih vunenih čarapa, jedna je imala samo pola stopala, a prednji je dio bio nadopunjen mekim vunenim jastučićem. Ni on ni ona nisu znali što bi rekli.

Kunta je osjećao miris jela što se krčkalo na ognjištu spremno da mu ga Bell posluži, ali dok su tako stajali i gledali se, ne skidajući pogled jedno s drugoga, u njemu je bujao neki čudan osjećaj. Bellina ruka naglo uhvati njegovu, jednim pokretom ona ugasi obje svijeće, i oni hitro,dok se Kunta osjećao poput lista nošena bujicom,zajedno prođu kroz zastrti ulaz u drugu sobu i legnu na krevet, okrenuti jedno prema drugome. Duboko uranjajući u njega očima, ona ispruži ruke prema njemu, oni se približe i po prvi put u trideset i devet kiša svog života, Kunta je držao ženu u svom naručju.

65. POGLAVLJE



‘’Massa meni ne hoće vjerovati kad ja njemu rekla,’’ispriča Bell Kunti.

‘’Ali konačno reko da on misli mi treba razmisliti o to neko vrijeme, jer kad se ljudi ženiti to sveto u očima Isusa.’’

Kunti, međutim, massa Waller nije rekao ni riječi o tome slijedećih nekoliko tjedana.Zatim, jedne noći Bell dotrči do Kuntine kolibe i zadihana mu objavi: ‘’Ja njemu rekla mi još hoće ženiti se i on kaže da onda on misli to u redu!’’

Vijest se brzo pročula u robovskom sokaku. Kunti je bilo neugodno dok su mu razni ljudi prilazili čestitati. Ali, htio je zadaviti Bell kad je to rekla čak i missy Anne, slijedeći put kad je djevojčica došla u posjet stricu, jer kad je missy Anne to saznala, prvo što je učinila bilo je da počne trčati naokolo kričeći: ‘’Bell se bude ženi! Bell se bude ženi!’’Ipak,u isti mah Kunta je duboko u sebi osjećao kako nije pristojno osjećati nezadovoljstvo kad se tako nešto najavljuje, jer narod Mandingo smatra vjenčanje drugim najvažnijim događajem u životu čovjeka, poslije samog rođenja.

Bell je nekako uspjela od masse izvući obećanje da neće koristiti kočiju,ni Kuntu,čitav dan u nedjelju prije Božića kad nitko od robova neće biti na poslu, i prema tome svi će moći prisustvovati vjenčanju.

‘’Ja zna ti neće ženidba u velika kuća,’’rekla je Kunti ,’’što mi lako mogli imati da ja pitala massa za to. A ja zna da zapravo ni on to ne želi, tako se vi dva složili barem oko to.’’ Uredila je da se vjenčanje održi ispred njezine kolibe,uz njezin ovalni cvijetnjak.

Svi stanovnici robovskog sokaka bili su prisutni, odjeveni u nedjeljna odijela, a preko puta njih stajali su u grupi massa Waller s malom missy Anne i njezinim roditeljima. Međutim, što se tiče Kunte, počasni gost na vjenčanju i onaj koji je u pravom smislu te riječi bio odgovoran za čitav taj događaj bio je njegov prijatelj iz Gane, koji je prešao dugi put od Enfielda, moleći usput kola što su nailazila da ga prebace komad puta, samo da može prisustvovati vjenčanju. Kad je Kunta sa Bell izašao na sredinu dvorišta, okrenuo se prema qua qua sviraču, i njih su dvojica izmijenili dugi pogled, a zatim je Bellina prijateljica, koja je uvijek predvodila molitvu i pjesmu robova, tetka Sukey, pralja, istupila naprijed kako bi obavila obred. Nakon što je sve prisutne pozvala da se približe jedni drugima, ona reče: ‘’Sada, ja pita sve ljudi ovdi neka mole za ovi savez koji će Bog ovdi spojiti. Hoću da vi svi moliti da ovi par ljudi ostati skupa,’’ona, oklijevajući, načas zastane,’’ i da ništa ne dogoditi što izazvati da oni budu prodani jedno od drugo. I molite da u nji budu dobri, zdravi mladi.’’

A zatim, vrlo ozbiljna izraza lica, tetka Sukey položi metlu na kratko pokošenu travu ispred Kunte i Bell, kojima na to dade znak neka se uhvate za ruke.

Kunta je osjećao da će se ugušiti. Kroz pamet su mu se nizale slike vjenčanja u Juffureu. Vidio je plesače, čuo pjevače pohvalnica i molitve alima, i bubnjeve za poruke kako odašilju vijest o veselom događaju u druga sela.

Nadao se da će mu biti oprošteno za to što čini i da će bez obzira na to koje riječi budu izgovorene i upravljene njihovu poganskom bogu, Alah razumjeti kako Kunta još uvijek vjeruje u Njega i samo u Njega. Potom, kao iz daljine, on začuje kako tetka Sukey pita: ‘’Sad, vi dva, vi sigurni hoće biti ženiti? ‘’ Tiho, pokraj Kunte, Bell odgovori: ‘’Ja hoće.’’

A tetka Sukey onda upravi oči prema Kunti,osjećao je kao da se njezine oči zabadaju u njega. A Bell mu je snažno stiskala ruku. On primora riječi da mu izađu kroz usta: ‘’Ja hoće. ‘’

I onda tetka Sukey reče: ‘’Onda, pred očima Isusa, vi dva ,skačite u sveta zemlja od brak.’’

Kunta i Bell zajedno visoko preskoče metlu,onako kako ga je Bell silila vježbati ponovo i ponovo dan prije vjenčanja. Kunta se osjećao glupo zbog tog skakanja, ali ga je Bell upozorila da će njihov brak biti strašno nesretan ukoliko noga bilo kojeg od njih dotakne metlu, a onaj kome se to dogodi, prvi će umrijeti. Kad su sretno dotakli zemlju s druge strane metle, svi su prisutni zapljeskali i počeli klicati, a kad su se utišali, tetka Sukey opet progovori: ‘’Što Bog sastavio, nek nijedni čovjek ne rastavlja. Sad, vi dva, budi vjerni jedno drugom.’’ Ona pogleda ravno Kuntu.

‘’I budi dobri kršćani. ‘’ Tetka Sukey se zatim okrene prema massi Walleru.

‘’Massa, ima ti nešto želi reći za ova prilika? ‘’

Massa očigledno najradije ne bi bio ništa rekao, ali ipak istupi naprijed i tihim glasom izgovori: ‘’On je dobio dobru ženu sa Bell. I ona je dobila dobrog momka. A ja i moja obitelj, ovdje prisutna, želimo im svaku sreću za čitav život.’’

Glasnom klicanju koje je odjeknulo iz grla svih stanovnika robovskog sokaka, pridružilo se i veselo skvičanje male missy Anne, koja je skakala gore dolje, sve dok je njezina majka nije odvukla s tratine, i svi su Walleri otišli natrag u veliku kuću, ostavljajući crnce da nastave slaviti na svoj način.

Tetka Sukey i ostale Belline prijateljice pomogle su joj pripremiti dovoljno različitih jela, koja su gotovo potpuno prekrila površinu dugačkog stola. I gosteći se, u dobrom raspoloženju, svi osim Kunte i čovjeka iz Gane, naslađivali su se rakijom i vinom koje je massa dao da se donese iz podruma u velikoj kući kao njegov vjenčani poklon. Budući da je guslač neprekidno i vrlo glasno svirao na svom glazbalu sve otkako je otpočela zabava, Kunti nije bilo jasno kad je uspio doći do pića, ali po načinu kako se njihao dok je svirao, bilo je jasno da se uspio dočepati i više od jedne čaše. Kunta je toliko dugo podnosio guslačevu naklonost prema alkoholu da se već bio s time pomirio, ali kad je vidio Bell kako marljivo puni i prazni svoju čašu s vinom, zabrinuo se i počeo se nelagodno osjećati. Doživio je pravi šok kad je čuo Bell kako je doviknula seki Mandy, još jednoj od njezinih prijateljica: ‘’Ja bacila oko na njega još prije deset godini!’’

I ubrzo nakon toga ona se dogega do njega, baci mu se oko vrata i poljubi ga ravno u usta, tu pred svima, usred neukusnih šala, gurkanja laktovima i grohotnog smijeha. Kad su se gosti konačno počeli opraštati, Kunta je već bio napet poput tetive na luku. Konačno su njih dvoje ostali potpuno sami tamo na dvorištu, i kad mu je Bell, vijugajući preko dvorišta, prišla nesigurnim koracima, rekla mu je tiho, zaplećući jezikom: ‘’Sad kad ti kupio kravu, ti može dobije mlijeka koliko hoće!’’ Kunta se užasnuo kad ju je čuo tako govoriti.

Ali nije mu dugo trebalo da ga to prestane smetati.

Zapravo, prije nego je prošlo više tjedana, Kunta je mnogo saznao o tome kakva je uistinu ta velika, snažna, zdrava žena. Njegove su ruke istraživale u mraku sve dok se nije uvjerio da je Bellina velika stražnjica doista u potpunosti njezina, a ne jedan od onih ispunjenih jastučića za koje je čuo kako ih mnoge žene nose da bi im stražnjice izgledale veće nego što jesu. Iako je Kunta nikada nije vidio golu,ona bi uvijek ugasila svijeću prije nego bi je uspio vidjeti,ipak mu je bilo dopušteno vidjeti njezine grudi, i sa zadovoljstvom je zapazio da su velike i od one vrste koje će imati mnogo mlijeka za sinove, što je bilo vrlo dobro. Ali, uhvatio ga je užas kad je prvi put zapazio duboke ožiljke od udaraca bičem na Bellinim leđima.

‘’Ja nositi ožiljki do groba, isto ko moja mama,’’rekla je Bell,’’ali moja leđa sigurno bolje izgleda od tvoja,’’našto se Kunta iznenadio, jer on još nikada nije vidio kako izgledaju njegova leđa. Već je gotovo bio potpuno zaboravio sve one udarce od prije više od dvadeset godina.

Uz njezino toplo tijelo uvijek kraj njegova, Kunta je doista uživao spavati u Bellinu visokom krevetu na mekom madracu, ispunjenom pamukom umjesto komušina. I njezini popluni, koje je isto tako sama napravila, također su bili udobni i topli, a za Kuntu je bio potpuno nov osjećaj raskošne ugode spavanje između dvije plahte.Gotovo isto toliko zadovoljstva pružale su mu i lijepe košulje, po njegovoj mjeri, koje mu je Bell sašila i zatim prala, škrobila i glačala, kako bi svakog dana mogao obući svježu košulju.Bell je čak znala omekšati kožu njegovih krutih,visokih cipela, mažući ih salom, i isplela mu je još čarapa koje su bile pažljivo ispunjene kako bi točno pristajale na njegovo osakaćeno stopalo.

Nakon dugih godina vožnji u kočiji po čitav dan i povrataka kasno uvečer, da bi se nakon hladne večere odvukao na svoj usamljenički ležaj,sad je imao Bell koja se brinula da ista večera koju je spremila za massu,ako nije bila svinjetina krčka i na ognjištu u njihovoj kolibi kad bi se Kunta vratio kući. A on je uživao jesti s njezinih bijelih keramičkih tanjura, noževima, žlicama i viljuškama koje je ona očito za sebe pribavila iz velike kuće.

Bell je čak i obijelila svoju kolibu,Kunta je često morao sam sebe podsjećati na to kako je to sada njihova koliba,i to ne samo izvana, nego i iznutra. Sve u svemu, bio je iznenađen saznanjem da mu se gotovo sve u vezi sa Bell dopada, i možda bi i češće prekorijevao sama sebe što već ranije nije bio došao pameti, kad se ne bi osjećao previše ugodno da bi sad trošio vrijeme razmišljajući o tome kolike je godine propustio. Naprosto nije mogao vjerovati koliko se sve u njegovu životu izmijenilo, koliko je život sada bio ljepši nego što je bio samo nekoliko mjeseci ranije i samo nekoliko metara dalje odavle.

66. POGLAVLJE



Iako su se toliko zbližili otkako su »skočili preko metle«, bilo je trenutaka kad bi Kunta osjetio kako Bell još uvijek ne osjeća prema njemu potpuno povjerenje. Ponekad, kad bi mu nešto pričala u kuhinji ili u njihovoj kolibi, zaustila bi da mu nešto reče, pa bi onda naglo skrenula razgovor na nešto drugo, i time bi u Kunti izazvala naglu srdžbu koju je uspijevao sakriti samo zahvaljujući svome ponosu. A čak nekoliko puta čuo je od guslača ili od vrtlara priče koje su mogle biti pokupljene samo kroz ključanicu na vratima massine blagovaonice. Nije ga smetalo što to ona njima govori, bio je povrijeđen što to njemu nije rekla, što ima tajne pred vlastitim mužem. To ga je još više vrijeđalo zato što je on sa svoje strane uvijek bio tako otvoren i što je s njom, i sa njima, dijelio vijesti koje oni inače možda nikada ne bi saznali,ili u najmanju ruku, tek mnogo kasnije.

Kunta je počeo i nastavio nekoliko sedmica, prešućivati čak i Belli, sve što bi čuo u gradu. Kad je ona konačno napomenula nešto o tome, on joj odgovori kako u zadnje vrijeme, jednostavno nema nikakvih novosti, i kako je to možda baš i dobro, jer novosti ionako nikad ne donose ništa dobro. Međutim, kad se slijedeći put vratio iz grada, zaključi da je dosad valjda naučila lekciju, pa joj ispriča što je čuo kad je massa pričao jednom svom prijatelju.

Rekao je da je upravo čitao o bijelom liječniku iz New Orleansa, po imenu Benjamin Rush, koji je poslao pismo novinama i u njemu izjavio kako je svom dugogodišnjem crnom asistentu, robu Jamesu Derhamu, odlučio dati slobodu, kad je uvidio da je ovaj naučio od njega o medicini isto toliko koliko je bijeli liječnik i sam znao.

‘’Je l' to oni niger što i sam postao doktor i postao još više slavan od taj bijeli čovjek koji njega učio? ‘’ upita Bell.

‘’Kako ti zna za to? Massa rekao kako to baš sad čitao, a ovdi bio niko koga ti mogla čuti to pričati,’’ reče Kunta, isto toliko srdit koliko i zaprepašten.

‘’Oh, ima ja svoji načini ,’’uzvrati Bell tajnovito i promijeni temu.

Što se tiče Kunte, on je odlučio da je to bio posljednji put što je ona od njega čula bilo kakvu novost.

On više o tome ne reče ni riječi,a zamalo ni o čemu drugom čitavih tjedan dana ili tako nekako.

Konačno Bell shvati o čemu se radi, i nakon dobre večere uz svjetlost svijeća, u njihovoj kolibi, jedne nedjelje ona mu položi ruku preko ramena i tiho reče: ‘’Nešto stalno meni na pameti da tebi kaže.’’

Otišla je zatim u spavaću sobu, i trenutak kasnije vratila se s jednom od »Virginia Gazette« kojih je ,kako je Kunta već zapazio,bila čitava hrpa ispod njezina kreveta. On je uvijek pretpostavljao da Bell jednostavno uživa listati novine,kao što je znao i mnoge druge crnce koji su se voljeli time zabavljati, ili kao oni siromašni bijelci koji bi se subotom šetali po sjedištu okruga s novinama raširenim ispred lica, iako su i Kunta i svi ostali koji bi ih vidjeli vrlo dobro znali da nisu u stanju pročitati ni slova. Ali, ugledavši sad tajanstveni izraz na Bellinu licu, Kunta, zapanjen, na neki način predosjeti što će mu ona reći.

‘’Ja mogu malo čita,’’Bell zastane oklijevajući.

‘’Ti znaš, massa mene prodati prije nego sutra svanuo dan, ako on to znao.’’

Kunta ništa nije rekao, jer već je naučio da će Bell više reći ako je pusti govoriti, nego ako joj počne postavljati pitanja.

‘’Ja znala neki riječi sve od kada bila mala cura,nastavila je.

‘’To meni naučili djeca od moj massa onda. Njima se sviđalo igrati učitelj, jer oni išli u školu, a massa i missis ne mislili da to važno zašto bijeli ljudi uvijek misli ti nigeri previše glupi da nešta nauči.’’

Kunta se sjeti starog crnca,poslužitelja u zgradi spotsilvanijskog okružnog suda kojega bi Kunta svaki put posjetio i koji je tamo godinama čistio i prao podove, a da nitko od bijelaca nije ni sanjao kako on kopira njihov rukopis sa papira koje su ostavljali po stolovima, sve dok se nije dovoljno izvježbao tako da je mogao krivotvoriti i potpisivati putnice koje bi zatim prodavao ostalim crncima.

Zureći pažljivo u vrh kažiprsta koji je pomicala po naslovnoj stranici novina, Bell napokon reče: ‘’Evo se parliment opet sastao.’’ Nagnula se i izbliza proučavala tiskana slova. ‘’Oni sada izglasali novi zakon o porezi. ‘’ Kunta je jednostavno bio bez riječi. Bell prijeđe na tekst niže.

‘’Ovdi opet nešto o ta Engleska,da oni od tamo poslali neki nigeri nazad u Afrika.’’ Bell pogleda Kuntu.

‘’Hoćeš ja čita više što oni kaže o tome? ‘’

Kunta klimne glavom. Bell je sad trebala nekoliko minuta, i za to je vrijeme zurila u svoj prst i usnama bezglasno oblikovala slova i riječi. Zatim opet počne govoriti.

‘’Dakle, ja ne zna da li ja to baš točno razumila, ali kaže četr'sto nigeri poslani negdi što izgleda zvati se Sierra Leone, na zemlja koju ta Engleska kupila od kralj u ta zemlja i nigeri svaki dobiti nešto zemlje za raditi i nešto novci za pomoć.’’

Kad se, izgleda, zamorila od napora čitanja, Bell počne okretati stranice, i na unutrašnjim je stranicama pokazala Kunti jednu za drugom slike istih malih likova muškaraca koji su preko ramena imali prebačen štap na koji je bio nataknut zavežljaj, te upirući prstom u tiskani dio ispod jednog takvog crteža, ona razjasni Kunti: ‘’Tu uvijek ima opis od pobjegli niger,tako bilo o tebe kad zadnji put bježao. Tu kaže kakvi oni po boja, koji znak ima na lice, ili ruke, ili noge, ili leđa od batine ili od žigosanje. I još kaže što oni imali na sebe kad pobjegli i takve stvari. Onda kaže čiji oni svojina i kolika nagrada ponuđena za ko god ti nigeri ulovi i dovede nazad. Ja već vidjela kako nudili čak pesto dolari, ali vidjela isto kad jedan niger tako puno bježao, njegov massa bio tako bijesan da davao deset dolari za ulovljeni živi niger i petnajst dolari za samo njegova glava.’’

Konačno Bell odloži novine s uzdahom, očito iscrpljena od napornog čitanja. ‘’Sad ti zna kako ja znala za oni niger doktor. Na isti način ko i massa.’’

Kunta je upita zar ne misli da se izlaže velikoj opasnosti time što uzima i čita novine masse Wallera.

‘’Ja strašno oprezna kad to radi,’’ ona odgovori.

‘’Ali da ti kaže, jedanput se ja bila nasmrt prestrašila od massa,’’ Bell nadoda. ‘’To bilo jedan dan on sam tako ušao u dnevna soba gdi ja tobož briše prašina, a zapravo ja baš bila gledala u jedna od one njegove knjige. Gospode, ja komad leda. Massa samo stajao tamo minutu i gleda u mene. Ali nikad ništa ne rekao. Samo izašo i od drugi dan do danas na njegov ormar sa knjige stoji lokot.’’

Kad je Bell ponovo spremila novine pod krevet, neko je vrijeme šutjela, a Kunta ju je već dovoljno poznavao da zna kako je njoj još nešto na pameti.

Upravo su se spremali poći u krevet, kad ona naglo sjedne za stol,kao da je iznenada donijela nekakvu


važnu odluku i s izrazom koji je u isti mah bio i zastrašen i ponosan, ona izvuče iz džepa na pregači komad olovke i složeni komadić papira.Izravnavši papir, ona veoma polako počne crtati nekakve znakove.

‘’Znaš šta ovo? ‘’upita ga i još prije nego što je Kunta dospio zanijekati, odgovori: ‘’Dakle, to moje ime. B-e-l-l.’’

Kunta je zurio u olovkom iscrtane šare, sjećajući se kako se godinama sa strahom klonio svakog dodira sa pismom tuobaba, plašeći se da bi u tome mogao biti nekakav tuobabovski gri gri, koji bi mu mogao nanijeti neko zlo i zapravo, još uvijek nije bio sasvim siguran je li taj njegov strah uistinu bezrazložan. Bell je iscrtala još nekakva slova.

‘’To tvoje ime. K-u-n-t-a.’’

Ona ga pogleda, a oči su joj sjale od ponosa. Protiv svoje volje, Kunta se nije mogao suzdržati da se ne nagne bliže papiru i izbliza prouči te čudne znakove. Ali se onda Bell uspravi, zgužva papir i baci ga na žar u ognjištu.

‘’Pazi, nikada tebe ne smije ulove sa nešto napisano.’’

Prošlo je nekoliko sedmica dok se Kunta konačno odlučio poduzeti nešto u vezi s osjećajem razdraženosti što ga je mučio sve od one večeri kad mu je Bell onako ponosno pokazala kako zna čitati i pisati. Baš kao i njihovi bijeli masse, ovi crnci,rođeni na plantažama,izgleda vjeruju da su crnci koji su došli iz Afrike upravo sišli sa grane,te da pogotovo nikada nisu iskusili bilo kakvo obrazovanje.I tako, naglašeno nemarnim kretnjama, jedne večeri nakon jela, Kunta klekne ispred ognjišta u kolibi, pokupi žaračem nešto pepela na kameni rub ognjišta, zatim rukom izravna i izgladi pepeo. Dok ga je Bell radoznalo promatrala, on izvadi iz džepa tanki, zašiljeni štapić i počne u pepeo ucrtavati svoje ime arapskim pismom. Bell nije sačekala da završi nego odmah upita: ‘’Što to? ‘’

Kunta joj objasni. Zatim, dokazavši što je želio dokazati, on očisti pepeo ponovo u ognjište, sjedne u ljuljačku i sačeka da ga Bell upita kako je naučio pisati.Nije trebao dugo čekati, i ostatak te večeri, za razliku od ostalih, Kunta je govorio, a Bell je slušala.

Svojim polaganim, isprekidanim načinom govora, ispričao je Bell kako u njegovu selu sva djeca uče pisati,pisaljkama načinjenim od šupljih, suhih stabljika neke trave i tintom napravljenom od vode smiješane s usitnjenim komadima čađe skinute sa kuhinjskih lonaca.

Pričao joj je o arafangu i o njegovim podukama koje su se održavale ujutro i predvečer. Zanesen pričanjem i uživajući u neobičnom prizoru kako jednom Bell sjedi pred njim zatvorenih usta, Kunta joj ispriča također kako u Juffureu učenici moraju znati tečno čitati iz kurana prije nego mogu položiti završni ispit i čak joj je izrekao nekoliko stihova. Vidio je da se Bell zainteresirala, ali ga je ipak čudilo da je u toku svih godina otkako je poznaje, to bilo prvi put što je ona pokazala makar i malo zanimanja za bilo što u vezi s Afrikom.Bell pokuca po stolu između njih.

‘’Kako vi Afrikanci kaže »stol«? ‘’upita ga.

Iako Kunta nije govorio mandingo jezikom otkako je otišao iz Afrike, riječ »meso« izleti mu iz usta gotovo prije nego je uopće shvatio što govori, i on osjeti kako ga preplavljuje osjećaj ponosa.

‘’A kako to?’’ upita Bell, pokazujući stolac na kojem je sjedila.

‘’Sirango,’’ odgovori Kunta.

Bio je toliko zadovoljan samim sobom da je sada ustao i počeo šetati naokolo po kolibi pokazujući razne stvari.Pokucavši po Bellinu crnom željeznom loncu iznad ognjišta, Kunta reče kolero, a zatim

pokaže na svijeću na stolu: ‘’Kandio.’’

Bell je zapanjena ustala sa stolice i slijedila ga uokolo po kolibi. Kunta nogom gurne torbu od konoplje i reče: ‘’Boto’’ Dotakne suhu tikvu i reče: ‘’Mirango’’,zatim košaru koju je ispleo stari vrtlar: ‘’Sinsingo. ‘’ Povede Bell dalje u spavaću sobu.

‘’Larango ,’’rekao je pokazujući na krevet, a zatim na jastuk: ‘’Kunglarang. ‘’ Zatim na prozor.

‘’Janerango ,’’i na krov: ‘’Kangarango.’’

‘’Gospode smiluj se!’’uzviknula je Bell. Bio je to izraz mnogo većeg poštovanja prema njegovoj domovini nego što se Kunta ikada nadao izazvati kod Bell.

‘’Sad vrijeme mi spusti naši glavi na kunglarang,’’reče Kunta, sjedne na krevet i počne se svlačiti.

Bell se namršti, zatim se nasmije i zagrli ga. Kunta se već dugo vremena nije tako dobro osjećao.

67. POGLAVLJE



Iako je Kunta još uvijek volio navratiti i razmijeniti novosti sa guslačem i vrtlarom, nije to sada činio tako često kao onda kad je bio samac. Naravno, to nije bilo ništa čudno, jer sad je većinu svog slobodnog vremena provodio sa Bell. Čak i kad bi se dospjeli sastati, Kunti se u posljednje vrijeme činilo da se oni nekako drugačije odnose prema njemu nego ranije,nisu bili neljubazni, to nikako, ali je u njihovu ponašanju bilo nedvojbeno manje drugarstva.

Njih dvojica su Kuntu doslovce gurnuli u naručje Belli, a sada, kad se oženio, ponašali su se kao da se s jedne strane pomalo straše,da bi to moglo biti zarazno,a, s druge pak, kao da misle da oni to nikada neće doživjeti.

Kuntina očigledna sreća u vlastitom domu, kraj toplog ognjišta, nije nimalo grijala njihove kosti u hladnim zimskim noćima. Pa ipak, iako sada nije osjećao toliko bliskosti s njima kao nekada u uoku njinova samačkog drugovanja koje ih je povezivalo unatoč različitom podrijetlu,osjećao je da ga sada potpunije prihvaćaju, kao da je vjenčanjem sa Bell postao doista jedan od njih.

Mada su u razgovoru sa svojim oženjenim prijateljem guslač i vrtlar izbjegavali one pomalo prostačke šale kojima bi ih ranije znali ponekad začiniti ,a Kunta nikada ne bi priznao da je ponekad ipak uživao u guslačevim grubostima njihovi su razgovori sada, kako su prolazile godine i jačalo povjerenje među njima, ionako postali dublji i ozbiljniji.

‘’Boje se, eto što! ‘’izjavio je guslač jedne večeri.

‘’Zato bijeli ljudi tako marljivo brojiti svakoga u taj popis! Plaše se da doveli već nigeri neg što ima nji bijeli ljudi! ‘’ tvrdio je.

Kunta reče što mu je Bell ispričala, da je u novinama pročitala kako je u popisu stanovništva u Virginiji zabilježeno samo nekoliko tisuća bijelaca više od crnaca.

‘’Bijeli ljudi više strašeni od slobodnih nigeri nego od nas!’’ dobacio je stari vrtlar.

‘’Ja čuo da samo u Virginija ima blizu neki šezdeset iljadi slobodni nigeri,’’rekao je guslač.

‘’A niko i ne znati koliko ima nigeri koji robovi. Ali ova država svejedno nije država s najveć nigeri. Tamo dole, u one državi gdi zemlja najbogatija i davati najbolja žetva,a oni tamo imati i voda za brodovi da može voziti žetva na tržište.., ‘’Da, u ti krajevi ima dva nigeri na svako bijeli čovjek!’’ upadne mu u riječ stari vrtlar.

‘’To tamo skroz dole u ona Lou'siana delta i uz ona rijeka Yazoo Miss'ippi gdi rasti šećerna trska i još doli, u oni crni pojas od Alabama, Južna Ca'lina i Geo'gia, gdi sadi sva ona riža i indigo,ja vama kaže, tam doli na one njiovi velike plantaži daleko unutra, oni ima na gomile nigeri koji niko nikad brojio. ‘’

‘’Neki od te plantaži tako velike da oni nji moro dijeliti na manji na koji onda nazornik gazda,’’pričao je guslač.

‘’A masse što vlasnici od ti velike plantaži to većinom veliki advokati i političari i poslovni ljudi što živi u gradovi i njiovi ženi neće ni čuju za plantaži,osim možda za dovesti se u lijepi kočije sa prijatelji za Dan zahvalnosti ili za Božić ili za ljetni pikniki.’’

‘’A znaš šta,’’ uzvikne stari vrtlar ,’’ti bogati gradski bijeli ljudi to baš oni međ koji bude najveć ljudi što govori proti ropstvo.’’ Guslač ga prekine.

‘’Ha! Kao to nešta znači! Uvijek bilo neki veliki bijeli ljudi hoće ukine ropstvo. Da, vrapca, ropstvo stavili izvan zakon ovdi u Virginija ravno prije deset godini, ali zakon ili nezakon, kako ti može vidi, mi još uvijek robovi i još uvijek dolazi novi brodovi puni nigeri.’’

‘’Kuda oni voditi ti novi nigeri? ‘’upita Kunta.

‘’Neki kočijaši koje ja pozna kažu vozili svoj massa na dugi putevi gdi skoro ne može vidi crno lice više dana.’’

‘’Ima puno čitavi okrugi gdi nema jedna velika plantaža i koji skoro sasvim bez nigeri,’’reče mu vrtlar.

‘’Ništa, samo mali farmi s puno kameni koji oni bijeli ljudi što tako siroti da mora jede zemlja može kupi za pedeset centa za jedno jutro. A ništa puno bolje ne živi ni oni koji ima ništa bolja zemlja i samo šaka robovi.’’

‘’Jedno mjesto za koje ja čuo gdi sigurno nema samo šaka robovi,to oni Zapadne Indije ,šta to već bilo,’’reče guslač i okrene se Kunti.

‘’Ti možda zna gdi ovi Zapadne Indije? To preko voda isto kao gdi ti bio.’’ Kunta niječno potrese glavom.

‘’Sve jedno,’’nastavi guslač ,’’ja čuje tam bude čak iljada nigeri svi od jedan massa, oni obrađiva i siječe ta trska od koja praviti šećer i melasa i rum. Kažu meni da čudo oni brodovi kao oni što tebe doveze ovdi stane sa ti afrički nigeri tam u Zapadne Indije na malo vremena samo da malo ugoji nigeri koji na dugo putovanje postati tako bolesni i mršavi da polumrtvi. Kad ugoje nigeri, onda dođe s njih ovdi da dobi bolja cijena za nigeri koji sposobni raditi. Eto, sad, ja tako čuo’’.

Kunta se nikako nije mogao prestati čuditi odakle guslač i vrtlar toliko toga znaju o svemu onom što nikada nisu vidjeli, o krajevima u kojima nikada nisu bili, jer on se točno sjećao kako su mu i jedan i drugi više puta rekli da nikada nisu bili dalje od Virginije i Sjeverne Caroline. On je mnogo više putovao od njih ne samo što je prešao onaj veliki put od Afrike, nego je sa massom, u kočiji, prokrstario državu uzduž i poprijeko,pa ipak su oni znali toliko više od njega da su mu, čak i poslije svih godina otkako s njima razgovara, jos uvijek otkriva koješta za što on do tada nikad nije čuo.

Zapravo, nije ga smetalo što je bio prisiljen priznati koliko je neobaviješten, jer oni su mu pomagali steći nova saznanja, zabrinjavalo ga je što je u toku tih godina na plantaži ustanovio kako je čak i on bolje obaviješten od prosječnog crnog roba. Koliko jenuspio zapaziti, većina crnaca doslovce nisu imali pojma čak ni gdje se nalaze, a kamoli da bi znali tko su.

‘’Kladim se da pol nigeri u Virginija nikad izašli sa plantaža od svoji massa,’’ rekla je Bell kad je njoj nešto o tome spomenuto.

‘’I nikad oni niti čuli za nešto drugo, osim možda Richmond i Fredericksburg i gore na Sjever i nema pojma gdi oni zapravo živi. Bijeli ljudi neće nigeri znaju gdi oni živi zašto oni toliko brinuti da nigeri digne ustanak ili bježi.’’

Još prije nego što se Kunta mogao oporaviti od iznenađenja što tako pronicavo mišljenje čuje od nje, a ne od guslača ili vrtlara, Bell opet progovori.

‘’Ti računa opet bude bježati ako bila prilika?’’

Kuntu je njezino pitanje duboko pogodilo i dugo joj nije ništa odgovorio. Konačno reče: ‘’Dakle, dugo ja već ništa ne mislio o tome.’’

‘’Puno puta ja misliti o razni stvari koji niko ne računa da ja misli,’’rekla je Bell. ‘’Kao bude nekad ja počne misli o tome kako to bilo biti slobodna,kako čula za oni koji sretno došli gore na Sjever.’’Ona se zagleda u Kuntu.

‘’Makar da massa ne zna kako dobar, mene dođe takvi osjećaj kako da ti i ja mlađi nego mi biti, ja mislim ja bila spremna otići od ovdi još u ova noć. ‘’

Dok je Kunta sjedio zapanjen, ona tiho doda: ‘’Ali izgleda ja sad već postala preveć stara i strašiva.’’

Bell kao da je pročitala što je Kunta upravo tog časa mislio o sebi i to ga pogodi poput udarca šakom. Kunta je uistinu bio previše ostario da bi ponovo bježao i previše je batina podnio. I postao ustrašen.Sav bol i užas iz onih stravičnih dana i noći bježanja, vrate mu se u sjećanje,izranjene noge, pluća napregnuta do rasprsnuća, izgrebene ruke, oštro trnje, lavež pasa, zapjenjene gubice, pucnjevi,vrelina udarca bičem, sjekira što pada.Prije nego je shvatio što se s njim događa, Kunta zapadne u stanje dubokog očaja i potištenosti.

Svjesna da je iako nenamjerno ,ona izazvala to Kuntino sumorno raspoloženje, ali isto tako svjesna da bi svaki daljnji razgovor o tome, čak i isprika, samo još sve pogoršala ,Bell jednostavno ustane i ode u krevet.

Kad je nakon izvjesnog vremena Kunta shvatio da je Bell izašla iz sobe, bilo mu je krivo što nije s njom podijelio svoja razmišljanja. Posebno ga je mučilo što je tako strašno potcijenio i nju i druge crnce.

Iako oni to nisu nikada nikome pokazivali osim onima koje su voljeli,a ponekad čak ni njima,Kunta je konačno shvatio kako ovi crni ljudi ništa manje od njega ne osjećaju i isto toliko mrze ,ugnjetavanje pod kojim su živjeli. Kad bi barem mogao naći načina da joj kaže koliko mu je žao,kako dobro razumije njezinu bol, koliko joj je zahvalan za ljubav i kako snažno osjeća da veza medu njima urasta sve dublje i dublje u njega.

Tiho, Kunta ustane, ode u spavaću sobu, svuče se, legne u krevet, zagrli Bell i uzme je i ona njega ,s nekom očajničkom strašću.

68. POGLAVLJE


Već nekoliko tjedana, tako se činilo Kunti, Bell se nekako čudno ponašala. Kao prvo, jedva bi progovorila koju riječ, ali nije bila loše raspoložena.I stalno bi mu dobacivala nekakve, kako je to njemu izgledalo, vrlo čudne, poglede, a kad bi joj on uzvratio pogled, duboko bi uzdahnula. I dok bi se ljuljala u svojoj stolici ljuljački, iznenada bi se počela sama za sebe nekako tajanstveno osmjehivati, ponekad bi čak počela pjevušiti. Zatim jedne noći, čim su ugasili svijeću i popeli se u krevet, ona dohvati Kuntinu ruku i nježno je položi na svoj trbuh. Nešto tu unutra, u njoj, odjednom se pomaknulo ispod.Shvatio je,u njoj živi njegov sin. Kunta je pomislio da će se rasprsnuti od radosti.
Slijedećih nekoliko dana Kunta je jedva primjećivao kuda vozi. Ne bi zamijetio ni da je massa pošao vući kočiju, a konji sjeli iza njega u sjedište, toliko su mu misli slikale Bell kako vesla u svojoj kanoi niz bolong prema rižinim poljima, a na leđima joj ,čvrsto uvezan njezin mali sin. Razmišljao je gotovo neprekidno o nebrojenim promjenama koje će u njegov život unijeti dolazak tog njegova prvorodenčeta, kao što je jednom za Omora i Bintu on bio prvorodeni. Zakleo se da će,baš kao što su njega učili njegovi roditelji i drugi ljudi u Juffureu, i on učiti svog dječaka kako će postati pravi muškarac, bez obzira na to kakve bi to muke i opasnosti moglo izazvati u zemlji tuobaba. Jer, glavni je zadatak oca da svom sinu bude poput divovskoga stabla.
Dok djevojčice jednostavno jedu hranu dok ne narastu dovoljno velike da bi se mogle udati i otići iz kuće,a djevojčice su ionako majčina briga, sin nastavlja obiteljsko ime i ugled, a kad dođe vrijeme i njegovi roditelji postanu stari i nemoćni, dobro odgojenom sinu najsvetija je dužnost brinuti se za oca i majku.
Bellina je trudnoća vratila Kuntine misli na Afriku još snažnije nego onaj nekadašnji susret sa čovjekom iz Gane.
Jedne je noći potpuno zaboravio na Bellino prisustvo u kolibi dok je strpljivo brojio kamenčiće u svojoj tikvi i iznenađeno ustanovio kako svoju domovinu nije vidio točno dvadeset dvije i po kiše.
Međutim, obično bi uvečer Bell neprekidno pričala dok bi Kunta sjedio i slušao je s još manje pozornosti nego inače, zagledan nekamo u prazninu.
‘’On čisto otišo u ona njegova afrikanstva,’’rekla bi Bell tetki Sukey, pa bi tako Bell onda nakon nekog vremena ustala sa stolice, što Kunta uopće ne bi primijetio ,tiho izašla iz sobe mrmljajući nešto za sebe,i pošla bi u krevet sama.
Jedne noći, otprilike sat nakon što je Bell pošla u krevet, Kuntu je naglo prenulo iz misli i vratilo ga u kolibu glasno jecanje koje se odjednom začulo iz druge sobe. Je li već vrijeme? Utrčao je u sobu i zatekao Bell još uvijek u snu, ali kako se bolno grči na rubu krika. Kad se nagnuo nad nju i dotaknuo joj rukom obraz, ona se naglo uspravi u mraku, oblivena znojem i teško dišući.
‘’Gospode, kako se ja smrtno boji za ova beba u moj trbuh!’’rekla je kad ju je Kunta zagrlio.
Kunta nije shvaćao sve dok se ona nije uspjela malo primiriti i ispričati mu kako je sanjala da su na nekakvoj zabavi bijelih ljudi oglasili kao prvu nagradu u nekakvoj njihovoj igri prvo crno dijete koje će se roditi na plantaži Bellina i Kuntina masse. Bell je bila toliko potresena da se Kunta odjednom zatekao u za nj vrlo neuobičajenoj ulozi, kako smiruje Bell uvjeravajući je da massa Waller kako to ona vrlo
dobro zna ,nikada ne bi nešto takvo dopustio. Primorao ju je da se složi s njime, zatim se popeo u krevet kraj nje i konačno je Bell opet zaspala.
Ali Kunta nije mogao spavati,ležao je budan prilično dugo razmišljajući o tome kako je čuo da se takve strahote uistinu događaju, kako nerođenu crnu djecu daruju, stavljaju kao ulog u opkladama, kod kartanja ili kod borbi pijetlova. Guslač mu je pričao kako je massa trudne, petnaestogodišnje crne djevojke po imenu Mary, na umoru oporukom ostavio kao robove za svojih pet kćeri po jedno od prvih petoro djece koje će Mary roditi.Čuo je za crnu djecu koja služe kao garancija za zajam, o pljeniteljima koji ih zaplijene još dok su u majčinoj utrobi, o dužnicima koji nerođenu djecu unaprijed prodaju kako bi došli do gotovine. Znao je da je u to vrijeme na dražbama robova u okružnom sjedištu Spotsylvanije, prosječna cijena koja se tražila i plaćala za zdravo crno dijete starije od šest mjeseci,jer se računalo da od te dobi može poživjeti,kretala oko dvije stotine dolara.
Sve mu se to još uvijek motalo po pameti kad mu je Bell, smijući se, rekla jedne večeri u kolibi, otprilike tri mjeseca kasnije, kako ju je tog dana znatiželjna missy Anne ispitivala zašto joj raste trbuh.
‘’Ja rekla missy Anne: »Dušo, ja ima u peć jedan mali kolačić!« ‘’
Kunta se jedva suzdržao da ne pokaže Bell koliko ga ljuti što se ona s toliko pažnje i ljubavi odnosi prema tom razmaženom,lutkastom djetetu, jer je ono za njega bilo samo još jedno u beskonačnom nizu »malih missy« i »mali massa«, koje je viđao po svim tim velikim kućama.
Sad kad je Bell trebala roditi svoje vlastito dijete,i njegovo,razdraživala ga je pomisao da bi se prvorodeni sin Kunte i Bell Kinte mogao povlačiti okolo u »igri« sa djecom tuobaba, onako kako to rade druga crna djeca, kojima će jednom kad odrastu njihovi bijeli drugovi iz »igre« biti masse,a ponekad možda čak i očevi njihove vlastite djece.
A Kunta je u toku svojih putovanja bio na nemalom broju plantaža gdje bi medu robovskom djecom zapazio neko dijete koje bi bilo gotovo iste boje kože kao i djeca njegova masse,dapače, često su izgledali kao blizanci, jer su oboje imali istog, bijelog oca. Kunta se zakleo kako bi on prije ubio massu nego što bi dopustio da se tako nešto dogodi Bell, pa da on postane jedan od onih crnih muškaraca koje je viđao kako u naručju drže »svijetložuto« dijete svoje žene i žive nekako sa saznanjem da će ,ukoliko se usude javno potužiti makar i jednom riječju ,biti izbičevani, a moglo bi im se dogoditi još i nešto gore.
Kunta pomisli na to kako su »svijetložute« djevojke ropkinje postizale visoke cijene na licitacijama u kotarskom sjedištu. Vidio je kako ih prodaju, a mnogo je slušao o namjenama za koje ih kupuju. I sjetio se mnogih priča koje je čuo o »svijetložutoj« muškoj djeci,kako bi često puta tajanstveno nestajala još kao dojenčad, i više ih nitko nikada ne bi vidio, jer su se bijeli ljudi plašili da bi ta djeca mogla odrasti u ljude nalik na bijelce, pa zatim pobjeći tamo gdje ih nitko ne poznaje i pomiješati svoju crnačku krv sa krvlju bijelih žena.
Svaki put kad bi Kunta pomislio na neki od mogućih načina miješanja krvi, zahvalio bi Alahu što on i Bell mogu pouzdano znati, ma što se drugo zbilo po Njegovoj volji, da će njihov sin biti crn.
Bila je rana večer u rujnu godine 1790. kada su kod Bell počeli trudovi. Ali mu nije dopustila da odmah pode po massu, koji je obećao osobno prisustvovati Belli kod poroda, dok će seka Mandy biti spremna da mu pri tom pomaže ukoliko bi mu bila potrebna. Svaki put kad bi se trudovi vratili, Bell je, ležeći na krevetu, škrgutala zubima suzdržavajući krikove i muškom bi snagom stezala Kunti ruku.
U toku jedne od kratkih stanki između trudova, Bell okrene oznojeno lice prema Kunti i reče: ‘’Ima nešto što ja tebi trebala prije reći. Ja već imala dvoje djece, davno prije nego došla ovdi, prije nego bila šesnaest godini stara.’’
Kunta je stajao i zapanjeno buljio dolje u Bell.Da je to znao,ne, svejedno bi je bio oženio,ali osjetio se prevarenim što mu to nije ranije rekla. Primoravajući se govoriti između oštrih udisaja kad bi je uhvatio grč, Bell mu ispriča o svoje dvije kćeri od kojih su je razdvojili kad su je prodali.
‘’One bile još bebe, ništa veći.’’ Bell počne plakati.
‘’Jedna baš počela lijepo hoda, a druga bila jedva jedna puna godina.’’
Ona zausti još nešto reći, ali je novi grč natjera da stisne zube i pojača stisak kojim mu je stezala ruku. Kad je konačno popustila bol, stisak njezine ruke nije oslabio, gledala je gore u nj kroz suze i čitajući njegove uskomešale misli,rekla mu: ‘’Za slučaj ti sada hoće pitati, njihov tata ne bio massa ili nazornik. Obični niger što radio u polje, oko moji godini. Mi bili mladi, ludi.’’
Trudovi su se opet vratili, mnogo brže nego prije i Bellini se nokti zariju Kunti u dlan dok su joj se usta rastvorila u bezglasnom kriku. Kunta izleti iz kolibe dolje do kolibe seke Mandy, gdje je snažno udario šakom o vrata i promuklo je zazvao, a zatim je otrčao koliko je brže mogao do velike kuće. Njegovo kucanje i povici konačno dozovu massu Wallera, kojemu je trebao samo jedan kratki pogled na Kuntu da reče: ‘’Dolazim odmah!’’
Slušajući kako Bellino dahtavo jecanje prerasta u krikove, koji su parali tišinu robovskog sokaka, svaka misao o onome što mu je Bell otkrila o sebi nestane Kunti iz pameti. Ma koliko je želio biti pokraj Bell, bilo mu je drago kad mu je seka Mandy zapovjedila neka izađe iz kolibe, i on čučne uz prag, pokušavajući zamisliti što se unutra odigrava.
U Africi nikada nije imao prilike mnogo naučiti o rađanju, jer to se smatralo nečim što se isključivo tiče žena,ali je čuo da žena rađa dijete klečeći iznad tkanine prostrte na podu, a zatim sjedne u zdjelu s vodom kako bi se očistila od krvi, i Kunta se pitao da li je to ono što se sad događa unutra u kolibi.
Padne mu na pamet kako daleko odavde, u Juffureu, Binta i Omoro upravo postaju baka i djed, i to ga rastuži, jer oni ne samo što neće nikada vidjeti njegova sina,niti on njih,nego čak neće nikada ni saznati da je Kunta dobio sina.
Kad je čuo prvi, oštri krik drugog glasa, Kunta skoči. Nekoliko minuta kasnije massa izađe iz kolibe, a izgledao je vrlo iscrpljen.
‘’Namučila se. Njoj je već četrdeset tri godine,’’rekao je Kunti.
‘’Ali za nekoliko dana sasvim će se oporaviti.’’Massa mahne rukom prema kolibi.
‘’Ostavi Mandy još malo vremena da unutra počisti, a onda možeš ući i pogledati svoju kćer.’’
Žensko dijete! Kunta se još uvijek borio sa udarom kad se seka Mandy pojavila na vratima, smješkajući se, i pokretom glave pozvala ga neka uđe.
Šepajući preko prve sobe, Kunta gurne u stranu zastor na vratima spavaće sobe i ugleda ih. Dok je tiho prilazio krevetu, jedna daska u podu zaškripi i Bell otvori oči, te mu se iscrpljeno nasmiješi.Odsutno, Kunta nađe njezinu ruku i stisne je, ali jedva je osjećao što čini, jer nikako nije mogao prestati zuriti u lice djeteta koje je ležalo uz Bell. Bilo je gotovo isto tako crno kao njegovo vlastito lice, i pokazivalo je nesumnjive karakteristike Mandingo plemena. Iako je bilo žensko,vjerojatno je Alah tako htio,ipak je to bilo njegovo dijete, i Kunta osjeti snažan ponos i radosni mir saznanjem da će krv obitelji Kinte, koja je poput moćne rijeke tekla stoljećima, nastaviti teći kroz još jedno pokoljenje.Slijedeća mu je misao bila,dok je stajao tamo uz krevet,kako treba naći pogodno ime za dijete.
Iako je dosad već dovoljno naučio da ne pođe sada tražiti od masse da ga za osam dana oslobodi svakog posla, kako bi se mogao posvetiti razmišljanju o imenu ,što bi učinio otac novorođenog djeteta u
Africi,ipak je bio svjestan da je za to potrebno dugotrajno i ozbiljno razmišljanje, jer ime kojim se dijete nazove, uistinu utječe na to kakva će osoba ono postati.Zatim mu proleti kroz glavu da će, bez obzira na to kakvo joj ime on odredi,njegovu kćer zvati i prezimenom njihova masse, ta je pomisao bila toliko razdražujuća da je Kunta odmah prisegao Alahu kako će ovo žensko dijete odrasti svjesno svog pravog imena.
Naglo, bez ijedne riječi, on se okrene i izađe. Pod nebom koje je upravo počelo pokazivati prve znakove rane zore, on se udalji od kolibe i uputi se dolje prema ogradi od živice, gdje su on i Bell šetali prije zaruka. Morao je misliti. Sjetivši se onoga što mu je Bell ispričala o najbolnijem događaju u svom životu,kad su je prodali i time odvojili od njezine dvije male kćeri,Kunta je počeo tragati u sjećanju za nekom riječi Mandingo jezika koja bi imala značenje Belline najveće želje,da nikada više ne mora pretrpjeti još jedan takav gubitak,ime koje bi zaštitilo dijete da se nikada ne izgubi od Bell.
Odjednom se sjetio! Prevrćući po pameti riječ koje se sjetio, uspjelo mu je oduprijeti se napasti da je naglas izgovori, nije to smio učiniti čak ni pred samim sobom, jer to ne bi bilo pravilno. Da, to mora biti ime njegove kćeri! Presretan što je u tako kratko vrijeme imao toliko sreće, Kunta se požuri uz živicu nazad do kolibe.
Ali kad je rekao Bell kako je spreman dati svom djetetu ime, ona se usprotivila s tolikom snagom koju on nikada ne bi očekivao od nje sad kad je u takvom stanju.
‘’Šta takva žurba sa ime? ime? Kakvo ime? Mi ništa ne govorili o nikakvo ime!’’ Kunta je dobro znao kako Bell može biti tvrdoglava kad se za nešto zainati, i zato je u njegovu glasu bilo i strepnje, a ne samo srditosti dok je tragao za pravim riječima kojima bi joj rastumačio da postoje izvjesni običaji koji se moraju poštovati, određeni postupak imenovanja djeteta koji se mora točno izvršiti. A najvažniji je u svemu tome bio izbor imena koji pripada ocu. U to se nitko drugi ne smije miješati, štaviše, otac to izabrano ime ne smije nikome reći prije nego ga saopći djetetu, jer je to jedini pravi način. Zatim je još dodao kako je vrlo važno da to što prije obave kako njihovo dijete ne bi prvo čulo neko ime koje će možda massa odrediti za nju.
‘’Sad meni jasno!’’rekla je Bell.
‘’Od ti tvoji afrikanstva od koji ti pun ko šipak, samo nama dođe neka nevolja. I neće bude nikakvi takvi divljački običaji i imena za ovo dijete!’’
Obuzet bijesom, Kunta izjuri iz kolibe i gotovo sruši tetku Sukey i seku Mandy koje su prilazile kolibi s rukama punim ručnika i lonaca sa vrućom vodom.
‘’Čestitamo, brat Toby, mi došli pogledati Bell.’’
Međutim, Kunta samo nešto progunđa i prođe kraj njih. Jedan od radnika na njivama, Cato, upravo se spremao zazvoniti kako bi probudio ostale i najavio im da je vrijeme za izlazak iz koliba i za umivanje prije doručka. Kunta brzo skrene iz robovskog sokaka i uputi se stazom iza kolibe do štaglja, u želji da se što više udalji od tih poganskih crnaca koje je tuobab izvježbao da se sa strahom trzaju od svega što samo miriše na Afriku ,koja je izvor iz kojega su svi oni potekli.
U sigurnosti štaglja, Kunta srdito nahrani, napoji i zatim istrlja konje. Kad je vidio da je došlo vrijeme kad massa obično doručkuje, otišao je opet onim dužim, zaobilaznim putom do kuhinje u velikoj kući, gdje je upitao tetku Sukey, koja je zamjenjivala Bell, hoće li massa jutros trebati kočiju. Ona je odbila razgovarati s njime, čak nije ni okrenula glavu, samo je šutke niječno potresla glavom i odmah je izašla iz kuhinje, ne ponudivši mu ništa za jelo.
Šepajući natrag prema štaglju, Kunta se pitao što li je Bell ispričala tetki Sukey i seki Mandy, a što će
one sada rastrubiti po cijelom robovskom sokaku, zatim samome sebi napomene da mu je to posve svejedno.
Morao je nekako sam sebe uposliti, nije se više mogao motati ovako besposlen po štaglju. Izvuče pred vrata konjsku opremu i počne na svoj već uobičajeni način kratiti vrijeme nepotrebnim mazanjem i laštenjem,jer sve je to bio obavio prije nepuna dva tjedna. Htio je otići natrag u kolibu i pogledati dijete pa čak i Bell ,ali bi ga svaki put nanovo spopala srdžba kad bi se sjetio kakva je to bila sramota da je žena jednog Kinte mogla poželjeti da joj dijete nosi nekakvo tuobab ime,koje ne može značiti ništa drugo nego prvi korak do života ispunjenog prezirom prema samome sebi.
Oko podneva,Kunta ugleda tetku Sukey kako nosi lonac, nekakve hrane za Bell,vjerojatno juhu. Već sama pomisao na jelo probudi u njemu glad, nekoliko trenutaka kasnije on ode iza štaglja,tamo gdje su nedavno pobrani slatki krumpiri bili zakopani ispod slame, ostavljeni da tako sazru, uzme četiri od onih manjih i pun sažaljenja prema samom sebi,sažvaće ih ovako sirove da bi nekako smirio bol u želucu.
Već se spuštao sumrak kad se Kunta konačno prisilio otići kući. Kad je otvorio vrata i ušao, iz spavaće se sobe ništa nije čulo.
Možda spava, pomislio je, posežući preko stola kako bi upalio svijeću.
‘’To ti?’’
Nije mogao otkriti neku posebno tvrdu notu u Bellinu glasu. Gunđajući nešto neodređeno, on uzme svijeću, odmakne, zastor i uđe u spavaću sobu. U toplom odsjaju svijeće zapazi kako se na Bellinu licu odražava isto takva odlučnost kakva se vjerojatno odražavala i na njegovu vlastitom licu.
‘’Vidi, Kunta,’’ rekla je ne gubeći vrijeme na uvod,’’ima neki stvari koje ja zna o naš massa bolje nego ti. Ti njega samo učiniš bijesnog sa te tvoje afričke stvari i on onda nas sve tri prodati na slijedeća citacija u sjedište okruga, to ti bude isto tako sigurno ko što to da se mi rodili! ‘’
Susprežući srdžbu koliko je bolje mogao,Kunta je mucao, tražeći riječi kojima bi Bell uspio uvjeriti u svoju nepokolebivu odlučnost da,bez obzira na mogući rizik ,njegovo dijete neće nositi tuobabovo ime i da će, štaviše, njegova kćer biti imenovana na način koji je određen običajima.
Ma koliko duboko osjećala neslaganje s njegovom odlukom, Bell se još više bojala onoga što bi Kunta mogao učiniti ako mu se ona usprotivi. I tako, uz naglašeno negodovanje, ona konačno pristane.
‘’I kakvi sad voodoo ti mora s njom napraviti?’’
Kad joj je rekao da će jednostavno iznijeti načas dijete iz kolibe, ona je počela zahtijevati da pričeka dok se dijete ne probudi i dok ga ona ne podoji, tako da ne bude gladno i da ne plače s čime se Kunta odmah složio.
Bell je računala na to da se dijete neće probuditi još najmanje dva sata,a u to vrijeme više vjerojatno nitko u robovskom sokaku neće biti više budan, pa tako nitko neće vidjeti taj mumbo jumbo koji će Kunta izvoditi s djetetom.Iako to nije pokazivala, Bell se još uvijek ljutila na Kuntu što joj nije dopustio da i ona pomogne izabrati ime za kćer koju je upravo donijela na svijet sa toliko muke, i plašila se saznati kakvo je to afričko, zabranjeno ime Kunta izmislio, ali bila je sigurna da će kasnije ona već znati riješiti problem kćerina imena na svoj vlastiti način.
Već je bilo blizu ponoći kad je Kunta izašao iz kolibe,noseći u rukama svoje prvorodeno dijete,brižljivo umotano u pokrivač. Hodao je sve dok nije zaključio da se dovoljno udaljio od robovskog sokaka kako bi spriječio da se mračna sjenka toga mjesta nadvije nad ono što će se sada izvršiti.
Zatim, pod mjesecom i zvijezdama, Kunta podigne dijete uvis, obrćući umotani zavežljaj u rukama
tako da se desno uho djeteta dotaklo njegovih usana. A zatim, polako i razgovijetno, govoreći jezikom mandingo, on tri puta prošapće u sićušno uho: ‘’Tvoje je ime Kizzy. Tvoje je ime Kizzy. Tvoje je ime Kizzy.’’
Izvršeno je, kao što je bilo izvršeno za sve pretke obitelji Kinte, kao što je izvršeno i za njega, kao što bi se izvršilo i za to djetešce da se rodilo u domovini svojih predaka. Ona je sada postala prva osoba koja je saznala tko je ona.
Kunta je osjećao kako Afrika kuca u njegovim žilama i kako se pretače u dijete, mladi izdanak propupao iz njega i Bell,dok je otišao još malo dalje. Zatim se ponovo zaustavio i zadigavši ugao pokrivača i otkrivajući djetetovo sitno crno lice pred nebesima, on joj ovaj put uputi glasne riječi mandinga jezika: ‘’Gledaj i zapamti, samo je ovo veće od tebe!’’
Kad se Kunta vratio s djetetom u kolibu, Bell mu je gotovo istrgne iz ruku, lica ukočena od straha i predbacivanja dok je otkrivala pokrivač i pregledavala dijete od glave do pete, ne znajući što traži, ali nadajući se da to neće naći. Kad se uvjerila da Kunta nije s djetetom učinio ništa nedopustivo,barem koliko se moglo vidjeti,ona položi dijete na krevet, vrati se u prednju sobu, sjedne u stolicu preko puta Kinte, brižljivo složi ruke u krilo i upita.
‘’U redu, da čujem.’’
‘’Šta to? ‘’
‘’Ime, to po afrički ,kako ti nju zvati?’’
‘’Kizzy.’’
‘’Kizzy! Nitko živ nikada ne čuo takvo ime!’’
Kunta joj objasni da na mandingo jeziku »Kizzy« znači »ti sjedni« ili »ti se ne miči«, što opet znači da ovo dijete, za razliku od Belline prve dvije kćeri, nikada nitko neće prodati, ni oduzeti od nje. Bell se nije smekšala.
‘’To samo stvori nevolji!’’ uporno je tvrdila.
Ali kad je osjetila kako u Kunti ponovo počinje rasti srdžba, ona pomisli da bi bilo pametno popustiti. Reče kako joj se čini da se prisjeća svoje majke kako joj je pričala o baki koja se zvala »Kibby«, što otprilike isto zvuči, barem su tako mogli reći massi ako nešto posumnja.
Slijedećeg jutra, koliko je bolje mogla, Bell se trudila sakriti strah koji ju je uhvatio kad je massa došao pogledati kako se osjećaju ona i dijete,čak se prisilila na to da se dobrodušno nasmije kad mu je saopćila djetetovo ime. Massa je samo napomenuo da je to neobično ime, ali nije rekao ništa čime bi se usprotivio tome da se dijete tako zove, i Bell je duboko odahnula od olakšanja onog trenutka kad je massa izašao kroz vrata kolibe.
Gore u velikoj kući, prije nego što se s Kuntom otputio u svakodnevni obilazak bolesnika, massa Waller otvori veliku crnu bibliju, koju je čuvao zaključanu u sandučiću u velikom salonu, okrene stranicu na kojoj su se zapisivali svi važniji događaji na plantaži, umoči pero u tintarnicu i zapiše lijepim, crnim slovima: »Kizzy Waller, rođena 12. rujna 1790«.

(svezak prvi)