Alex Haley

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Alex Haley

Počalji od Mustra taj Pon Feb 05, 2018 5:33 pm

First topic message reminder :

... gorka priča američkih crnih robova

IRIB -Historija crne rase u SAD-u je bolna pripovijest, puna tegobe, uspona i padova.

Korijen svakog crnca koji živi u Americi uglavnom se veže za afrički kontinent. Pretci ovih ljudi su prije mnogo godina dovedeni na američko tlo, prisiljeni na ropstvo i najgore životne uslove. Bez ikakvog razloga, samo zbog boje kože, oni su prisiljeni na ropstvo te su proživljavali najgore torture. Iz tog vremena je izrastao njihov neostvari san, posjedovanje mirnog i srećnog života...

Aleks Hejli je veliki pisac, koji je u okviru svog romana sačinio biografiju patnje davnih „crnih robova“. Njegov roman ''Korijeni'' je nedavno spominjao i lider ajetullah Hamenei, te je čitanje ovog romana nazvao dobrim načinom za spoznaju američkog kolonijalizma. U nastavku vam donosimo neke zanimljive i tužne djelove ove knjige...

Iako je trenutno predsjednik SAD-a crnac, on ipak predstavlja manjinu američkih takozvanih „afro-amerikanaca“ koji su nekako uspjeli da uđu u viši sloj američkog društva. Robovlasništvo u ovoj zemlji je počelo od 1691. a crni robovi su u 17. i 18. stoljeću dovođeni u Ameriku. Robovi su, radeći na farmama duhana, riže, pšenice isl. odigrali veliku ulogu u napredku američke ekonomije. Oni su obično radili najteže poslove i najmanje zarađivali. Čak su i crne trudnice bile primorane na rad. One su imale pravo samo 3-4 mjeseca dojiti svoju djecu. Zato je pola rođene djece među robovima preminulo. Amerika koju danas poznajemo, samoprozvani borac za ljudska prava, utemeljena je na ovakvim osnovama. Sva ekonomija današnjih Sjedinjenih Američkih Država i svi aspekti vlasti su sagrađeni na leđima robova, koje danas niko ne spominje. Njihovi potomci i danas dan pate od rasizma.

Aleks Hejli, i sam čovjek crne rase, u knjizi ''Korijeni'' slikovito i jako vješto opisuje život robova, na način da se osoba koja čita knjigu jednostavno nađe u tom tužnom svijetu. Ova knjiga počinje od piščevog predka po imenu „Kunta Kinte“, čovjeka kojeg u 18. stoljeću kao roba dovode iz rodne Gambije u SAD.

Radnja knjige započinje u selu po imenu Žufure u Gambiji. Gambija je plodna država na zapadu Afrike, čija se ekonomija zasniva na poljoprivredi, ribarstvu i turizmu. Knjiga počinje sa rođenjem Kunta Kinte i ceremonijom njegovog imenovanja.  U toj ceremonij, Hejli na vrhunski način opisuje plemensku kulturu svog naroda američkom čitatelju. Kunteov otac je bio musliman, koji poštuje visoke islamske vrijednosti tokom  ceremonije davanja imena djetetu.

Kunta odrasta u prekrasnom afričkom okruženju. Otac mu daje potpunu slobodu, dok je mati stroga u vaspitanju. Otac je vjernik i posebnu pažnju obraća na mjesto svoje molitve. Kuntu vaspitaju da bude kulturan i iskren, da ne laže i da odrasle poštuje. Kunta Kinte jednog proljetnog dana, kada je išao da bratu nabavi drva za bubanj, biva zarobljen od strane bjelaca, i tu prestaje njegov bezbrižan život iz mladosti. Nakon teškog maltretiranja i batinanja, Kunta se nađe na brodu koji plovi ka zemlji „Jenkija“. Od silnih modrica na tjelu više su ga boljeli lanci na njegovim rukama i nogama. On cijelim putem razmišlja jedino o tome zašto su bijelci tako okrutni? Zaključuje kako bijelci „nemaju boga“ jer ništa ne poštuju, ček ni dostojanstvo crne žene!

U knjizi se nalaze bolne slike iz broda koji prevozi robove u Ameriku. Kada stigne, Kunta biva prodan nekom gazdi, od kojeg je četiri puta neuspješno bježao.

„Zakon kaže - ako crnac bjelca pogleda u oči, 10 puta mora biti bičovan. Njihov zakon govori - ako se bjelac zakune da crnac laže, imaju pravo da mu odsjeku uho. Ako bijeli kaže da je crnac dvaput slagao, režu dva uha. Zakon kaže - ako ubiješ bjelca, ideš na vješanje, no ako ubiješ drugog crnca slijedi ti bičovanje. Crnci zakonski nemaju pravo na čitanje i pisanje, nezakonito je crncu dati knjigu...“

Ovu su riječi jednog crnca Kunta Kinti kada je po četvrti put pokušao pobjeći. Nakon posljednjeg bijega, Kunteovu desnu nogu su odrezali, da mu to ne pada više na pamet. Crnce su tjerali da pojedu svoje odrezane uši a ruke su im klinovima prikivali za zid.

Ranije su u filmovima crnce predstavljali kao ljudoždere, no Aleks Hejli u svojoj knjizi crnom čovjeku daje dostojanstvo i odanost, opisuje ga kao osobu koja je učila Kur'an i hadise. Sve su to poznate islamske vrijednosti. Zapadnjaci i bjelci su većinom propagirali da crnci potiču iz nekulturnih i beduinskih plemena, koja su uvijek željela da žive kao bjelci. Hejli je u svojoj knjizi pažljivo demantovao nebuloze da su afrička plemena divlja i nekulturna. Čitanjem ove knjige shvatamo kako prijašnji crnci nisu čak voljeli ni miris bjelaca!


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:04 pm, izmenio ukupno 2 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:34 pm






45. POGLAVLJE



Iz dana u dan, Kunta se sve teže i bolnije kretao zbog okova na nogama. Međutim, neprestano je u sebi ponavljao kako njegove mogućnosti da se dokopa slobode ovise o tome hoće li se prisiliti da izvršava sve što od njega zatraže i to pod maskom potpune gluposti i tuposti. Dok se takvim prikazivao, njegove uši, oči i nos nisu ništa propuštali,oružje koje bi mogao upotrijebiti, tuobabove slabe strane koje bi mogao iskoristiti i tako će nastaviti sve dok mu njegovi tamničari ne povjeruju i ne skinu mu okove. Tada će opet pobjeći.

Ubrzo nakon što bi ujutro zaječao rog napravljen od velike školjke,stao bi na prag kolibe kako bi promatrao čudne crnce dok izlaze iz svojih koliba, još snenih lica i kako se pljuskaju vodom iz kablica kojima su izvlačili vodu iz nedalekog bunara.Nedostajao mu je zvuk tučaka u stupama žena dok bi mrvile kuskus za jutarnji obrok svojih obitelji, i Kunta je odlazio u kolibu stare kuharice da tamo ravnodušno proguta sve što bi mu dala ,osim prljave svinjetine.

Dok bi jeo jutarnji obrok, oči su mu pomno pretraživale kuharičinu kolibu ne bi li otkrio neko upotrebljivo oružje koje bi možda mogao neprimjetno uzeti. Ali osim lonaca pocrnjelih od vatre što su visili na kukama iznad ognjišta, u kolibi je bilo još samo onih okruglih, tankih metalnih plitica na koje bi mu starica nagrabila jelo koje je zatim jeo prstima.

Vidio je kako starica jede nekakvim uskim, metalnim predmetom. Imao je tri ili četiri gusto poredana šiljka kojima se nabadala hrana.Čudio se kako mu je to i palo na um, ali je taj predmet iako malen,možda mogao poslužiti,ako bi mu uspjelo uhvatiti trenutak kad bi predmet bio njemu nadohvat, a staričine oči usmjerene u nekom drugom pravcu.

Jednog jutra, dok je jeo kašu, gledao je kuharicu kako reže meso nožem koji dotada nikada nije vidio kod nje pa počne maštati što bi on tim nožem učinio kad bi se našao u njegovim rukama umjesto u njezinim, kad najednom začuje ispred kolibe prodorni vrisak predsmrtne agonije.

To se tako uklapalo u njegove misli da je Kunta gotovo skočio s klupe na kojoj je sjedio. Šepajući, on izađe pred kolibu i zatekne ostale već poređane u kolonu za polazak na rad,mnogi su od njih još žvakali zadnje zalogaje »doručka«, u strahu da ih ne izbičuju ako zakasne,dok je na zemlji pokraj njih ležala svinja. Trzala se, a krv joj je kuljala iz prerezanog grkljana, a onda su je dva crnca podignula u lonac pun kipuće vode, opet je izvukli i počeli strugati čekinje. Koža svinje bila je iste boje kao koža tuobaba, primijetio je kad su crnci objesili svinju za noge, razrezali joj trbuh i izvukli utrobu. Kunta se gušio od smrada crijeva, i dok je odlazio s ostalima prema poljima, morao je potisnuti drhtaj gađenja na pomisao kako je prisiljen živjeti medu tim poganskim žderačima takve prljave životinje.

Sada je na stabljikama kukuruza svakog jutra bilo mraza, a izmaglica bi dugo ležala po poljima sve dok je ne bi spalila vrelina sunca. Alahova moć nikada nije prestala u Kunti izazivati udivljenje,bio je zadivljen kako i u zemlji toliko udaljenoj od Afrike kao što je ta tuobabova zemlja na drugom kraju velike vode, Alahovo sunce i mjesec izlaze i putuju preko neba, iako sunce nije bilo tako žarko, niti mjesec toliko lijep kao u Juffureu. Samo ljudi u toj prokletoj zemlji kao da nisu bili Alahovo djelo. Tuobabi nisu ljudi, a što se tiče ovih crnih, bio je naprosto besmislen pokušaj da ih se shvati.

Kad se sunce popelo do sredine neba, ponovo je odjeknuo zvuk školjke, javljajući ljudima neka se opet poređaju u red za dolazak drvenog sanduka koji je, umjesto na kotačima, ležao na dvije daske, a


vukla ga je neka životinja slična konju, ali ipak bliža nekakvom prevelikom magarcu.Kunta je čuo kako o njoj govore kao o »mazgi«.

Uz taj sanduk na daskama išla je stara kuharica, koja odmah počne dijeliti svakome po jedan pljosnati okrugli hljepčić i šalicu nekakvog variva.Neki su ljudi ostali stajati, a drugi su sjeli, i progutali tu hranu, a zatim su svi popili malo vode koju su uzimali iz bačve što se također nalazila na sanduku. Svakog dana, Kunta je oprezno njušio varivo prije nego bi ga okusio, kako bi se uvjerio da mu u usta neće dospjeti nimalo svinjskog mesa,ali varivo se obično sastojalo samo od povrća, bez ikakvog mesa koje bi Kunta bio u stanju vidjeti ili omirisati.Osjećao se bolje kad bi jeo kruh,jer je gledao neke crne žene kako zrna kukuruza pretvaraju u brašno mrveći ih u stupama s tučkom od kamena, otprilike onako kako se to radilo i u Africi, osim što je Bintin tučak bio drveni.

Ponekad bi im davali hranu koje se Kunta sjećao od kuće,kao na primjer, kikiriki, i kanjo,koju su ovdje zvali »okra« i so-so, što su ovdje zvali »crni grašak«. Osim toga, primijetio je kako ovi crnci veoma vole neko veliko voće za koje je čuo da ga zovu »lubenica«. Ali, koliko je mogao vidjeti, Alah je tim ljudima uskratio mango, srčike, palme, plodove krušnog drveta i toliko drugih ukusnih plodova što su rasli kud god bi čovjek pogledao, po vriježama, drveću i grmlju Afrike.

Od vremena do vremena, tuobab koji je doveo Kuntu na ovo mjesto,onaj kojega su drugi crnci zvali »massa« ,izjahao bi u polje dok bi oni bili na poslu.

U svom svijetlom slamnatom šeširu,dok bi nešto govorio tuobabu koji je bio glavni na poljima,on bi mahao dugim,tankim korbačem od pletene kože,a Kunta je zapazio kako se tuobab »nazornik« smješka i premješta s noge na nogu gotovo isto onako kako su to crnci činili pred njime.

Mnogo se takvih čudnih pojedinosti događalo svakog dana i Kunta bi poslije sjedio u svojoj kolibi i razmišljao o svemu tome dok bi čekao da ga savlada san. Izgleda da je ovim crncima jedina briga bila kako će udovoljiti tuobabu s bičem. Smučilo bi mu se kad bi se sjetio kako su gorljivo prianjali za posao čim bi ugledali nekog tuobaba, te kako su,ako bi im tuobab nešto rekao,žurili izvršiti nalog, bez obzira na to što im je zapovjedio.Kunta nikako nije mogao dokučiti što se to dogodilo što im je toliko razorilo mozgove da su se ponašali kao krdo koza i majmuna.Možda je to bio uzrok što su se rodili ovdje,a ne u Africi,jer tuobabove kolibe od drvenih greda, slijepljenih blatom i svinjskim čekinjama, ovim su ljudima bile jedini dom za koji su znali. Ovi crnci nikada nisu znali što znači znojiti se pod žarkim suncem, ne za tuobabe, nego za sebe i svoj vlastiti narod.

Međutim, bez obzira na to koliko će dugo morati ostati među njima, Kunta se zakleo kako nikada neće postati kao oni, i svake bi noći njegov mozak marljivo istraživao različite mogućnosti za bijeg iz te prezrene zemlje.

Nije se mogao suzdržati da sam sebe ne prekori, gotovo svake noći, zbog ranijeg neuspjelog bijega.Ponavljajući u mislima one trenutke u trnovitom šipragu, ispred zapjenjenih pasjih gubica, bilo mu je jasno kako slijedeći put mora smisliti bolji plan.

Prvo mora napraviti za sebe saphie amajliju, kako bi se osigurao od opasnosti i neuspjeha.Zatim mora pronaći ili napraviti nekakvo oružje.Čak je i zašiljeni kolac mogao probiti trbuhe onih pasa,pomislio je, i on bi već bio daleko odmakao dok bi se onaj crnac i tuobab uspjeli probiti kroz šikaru do mjesta gdje su ga zatekli kako se bori sa psima. Na koncu, mora što bolje upoznati okolicu posjeda, tako da unaprijed zna gdje će potražiti bolje sklonište kad ponovo pobjegne.

Iako je često budan preležao polovicu noći, nemiran zbog takvih misli, Kunta se uvijek budio prije prvih pijetlova koji su budili ostalu perad. Ptice u ovoj zemlji, zamijetio je, samo su cvrkutale i pjevale,nije bilo zaglušnih krikova jata zelenih papiga koje su u Juffureu objavljivale jutro. Izgleda da

ovdje uopće nije bilo nikakvih papiga,a ni majmuna koji bi kod kuće počinjali dan srditim brbljanjem u krošnjama stabala ili bi otkinutim grančicama gađali ljude ispod sebe. Kunta ovdje nije vidio ni koze,što mu se činilo isto toliko nevjerojatno kao i običaj ovih ljudi da u oborima drže svinje »prasce« ili »krmke«, kako su ih oni zvali i da čak hrane te smrdljivce.Međutim,skvičanje svinje,činilo se Kunti,nije bilo ništa ružnije od jezika tuobaba.

Dao bi sve na svijetu samo da može čuti barem jednu jedinu rečenicu na jeziku mandingo, ili na bilo kojem drugom afričkom jeziku. Nedostajali su mu njegovi drugovi u okovima s velike kanoe ,čak i oni koji nisu bili muslimani, i pitao se što se s njima dogodilo.Kamo su njih odveli? Na druge ovakve tuobabove posjede? Bez obzira na to gdje su se nalazili, jesu li i oni ovako kao Kunta čeznuli za tim da još jednom čuju slatki zvuk vlastitog jezika,osjećajući se u isti mah izopćenima i osamljenima,kao on,zato što nisu znali ni riječi tog tuobabovog jezika?

Kunti je bilo jasno da će morati naučiti ponešto od tog čudnog govora, ukoliko želi dovoljno razumjeti tuobaba i njegove običaje kako bi mu uspjelo pobjeći od njega.

Pazeći na to da to nitko ne primijeti,Kunta je već uspijevao prepoznati pojedine riječi, »prasac«, »krmak«, »lubenica«, »crni grašak«, »nazornik«, »massa«, a posebno »da, gospodin, massa«, što su zapravo bile jedine riječi koje je ikada čuo kako je neki crnac rekao tuobabima.Čuo je također crnce kako ženu tuobaba,koja je živjela s »massom« u velikoj bijeloj kući zovu »missus«. Jednom ju je Kunta vidio iz daljine, koščatu spodobu boje žabljeg trbuha, kako hoda naokolo i reže neko cvijeće s puzavica i grmlja što je raslo oko velike kuće.

Većina drugih tuobab riječi koje je Kunta čuo još su ga uvijek zbunjivale. Ali, iza svoje bezizražajne maske, on se iz sve snage trudio kako bi im uhvatio smisao i polako je počeo povezivati različite zvukove s određenim predmetima i radnjama.

Međutim, jedan mu je zvuk bio posebno nerazumljiv, iako bi ga maltene svakodnevno čuo kako ga nebrojeno puta ponavljaju, jednako i tuobab i crnci. Što je to, čudio se, »niger« ?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:36 pm






46. POGLAVLJE



Kad su konačno završili s rezanjem i skupljanjem kukuruznih stabljika, »nazornik« je počeo pojedinačno određivati različite poslove, što bi obavljao u zoru nakon što bi se oglasio rog.

Jednog jutra Kunti su dali da otkida iz vriježa, među kojima je ležalo, te tovari u »kola« kako je naučio da se zove kutija na kotačima,nekakvo veliko,teško povrće. Bojom je bilo nalik na prezreli mango plod, a oblikom je donekle podsjećao na velike tikve koje su žene u Juffureu sušile i rezale u dvije polutke, pa ih kasnije koristile kao zdjele. Crnci su to povrće zvali »buće«.

Dok je vozio tovar »buća« do velike zgrade koja se zvala »štagalj«, Kunta je vidio kako neki crnci pilom režu veliko deblo u široke komade, koje su zatim sjekirama ili pomoću klinova, po kojima bi udarali čekićem, cijepali u drva za vatru, a djeca su potom iscijepana drva slagala u dugačke redove do visine svojih glava. Na drugom mjestu, dva su crnca vješala na tanke štapove veliko lišće što je, kako je to njuhom ustanovio, bio prljavi poganski duhan,omirisao ga je jednom ranije, na jednom od svojih putovanja s ocem.

Prolazeći tako s kolima od njive do »štaglja«, od »štaglja« do njive, zapazio je kako i ovdje, baš kao i u njegovu selu, ljudi mnoge stvari suše i spremaju za kasniju upotrebu.Neke su žene skupljale bujnu smeđu »kadulju«, kako je čuo da to zovu, i vezivale je u snopiće. A neke vrste povrća iz vrta razastrle su na komade platna kako bi se povrće osušilo na zraku. Čak su i mahovinu ,koju bi skupljala djeca i koju su odmah bacali u kipuću vodu,također sušili,Kunta nije imao pojma zašto.

Želudac mu se okretao kad bi prolazeći pokraj svinjca vidio i čuo kako kolju svinje. Primijetio je da suše i čuvaju čak i svinjske čekinje, vjerojatno za onu smjesu kojom su lijepili grede na kolibama,ali najviše mu se smučilo kad je vidio kako vade svinjske mjehure, napuhnu ih, vežu s oba kraja i zatim vješaju po ogradi da se suše, sam Alah zna u kakve nečiste svrhe.

Kad je završio s branjem i spremanjem »buća«, Kuntu su zajedno s nekoliko drugih crnaca poslali do šumarka, gdje su im rekli neka snažno tresu grane stabala kako bi orasi, koji su na tom drveću rasli, popadali po zemlji i koje su zatim skupljala u košare mala djeca iz prvoga kafa. Kunta podigne jedan od tih oraha i sakrije ga u odjeću kako bi ga kasnije kušao kad bude sam u kolibi,okus nije bio loš.

Kad su obavili sve te poslove, dali su im popravljati razne stvari na kojima je bilo potrebno izvršiti neke popravke.Kunta je pomagao nekom čovjeku učvrstiti ogradu.

A žene su, čini se,bile zaposlene temeljitim čišćenjem u velikoj kući i u vlastitim kolibama. Vidio je neke od njih kako peru rublje,najprije bi ga kuhale u velikim crnim loncima, zatim su ga trljale o nekakav naborani komad kovine u sapunjavoj vodi, čudio se kako to da nijedna od njih ne zna da rublje treba prati tako da se s njim mlati o kamen.

Kunta je zapazio kako se bič »nazornika« sada više ne spušta na njihova leđa tako često kao ranije.Na posjedu se osjećao slično kao u Juffureu u vrijeme kad je žetva završena, a usjevi pospremljeni na sigurno,u ostave.

Još prije nego što se oglasio večernji znak roga, koji bi objavio završetak tog radnog dana, neki od crnaca počeli bi se međusobno šaliti, zadirkivati i pjevati. »Nazornik« bi pritjerao konja do njih i prijetio bičem, ali Kunta je jasno vidio kako on to ne govori ozbiljno. I uskoro bi se i drugi muškarci pridružili


pjesmi, a zatim i žene,pjevajući riječi koje za Kuntu nisu imale nikakvog smisla. Toliko su mu se svi gadili da je bio sretan kad se konačno začuo znak koji ih je pozivao da se vrate u kolibe.

Uvečer bi Kunta sjeo postrance odmah iza praga svoje kolibe, nogu ispruženih preko čvrsto nabijenog zemljanog poda,kako bi dodir željeznih okova o izranjene i zagnojene članke smanjio na najmanju moguću mjeru. Ako bi puhao lagani povjetarac, uživao bi osjećajući ga na svome tijelu i mislio na svježi pokrivač zlatnog ili crvenog lišća koje će slijedećeg jutra zateći ispod stabala.

U takvim trenucima misli bi mu odlutale natrag u večeri za vrijeme žetve tamo u Juffureu. Sjetio bi se komaraca i drugih kukaca koji bi mučili ljude dok su sjedili uz dimljive vatre i prepuštali se dugim razgovorima. Povremeno bi ih prekinuo daleki urlik leoparda ili krik hijene.

Zvuk koji se ovdje nikada nije čuo, padne Kunti na pamet, i koji on nije čuo sve otkako je otišao iz Afrike,bio je zvuk bubnjeva.Tuobab vjerojatno nije dopuštao crnim ljudima da imaju bubnjeve,to je vjerojatno bio razlog. Ali zašto? Da li se plaši, jer zna kako bubnjevi mogu uskomešati krv u svakom stanovniku sela, da čak i mala djeca i krezubi starci počnu divlje plesati? Možda zna da ritam bubnjeva tjera rvače da pokažu svu svoju snagu? Ili da hipnotički ritam može natjerati ratnike da se pomamno bace na neprijatelja? Ili su se tuobabi možda jednostavno bojali da se crnci sporazumijevaju na način koji oni ne razumiju, a za takvo sporazumijevanje udaljenost između posjeda ne bi predstavljala nikakvu zapreku? Mada ti poganski divljaci ne bi ništa bolje od tuobaba razumjeli govor bubnjeva.

Ipak, Kunta je morao dopustiti mogućnost,iako veoma nerado,da ti poganski crnci možda ipak nisu posve nepopravljivi. Iako su bili neuki, neki su njihovi običaji bili posve afričkog podrijetla, a jasno se vidjelo da oni toga nisu svjesni.

Kao prvo, on je čitavog svog života slušao upravo takve uzvike koje bi pratili upravo takvi pokreti ruku i izrazi lica. Pa zatim način na koji su se kretala tijela tih crnaca, bio je također isti kao onih u Africi. Sličnosti je bilo i u smijehu ovih crnaca kad među njima nije bilo tuobaba ,smijali su se čitavim tijelom, baš kao ljudi u Juffureu.

Kuntu je na Afriku podsjetio i način kako su ovdašnje crne žene upletale kosu u čvrste pletenice,vezane vrpcama iako bi afričke žene često ukrasile pletenice šarenim kuglicama.I ovdje su žene pokrivale glave komadima tkanine, mada ih nisu znale pravilno vezati. Kunta je vidio kako čak i neki muškarci upleću kosu u kratke pletenice, onako kako su to činili neki muškarci u Africi.

Kunta je vidio Afriku i u odgoju crne djece koji je nalagao da se prema starijima ponašaju učtivo i s poštovanjem. Vidio ju je i u tome kako su majke nosile malu djecu, čije bi debeljuškaste nožice obgrlile majčino tijelo.Primijetio je i neke sitne običaje. Stariji bi ljudi,na primjer,sjedili uvečer trljajući desni i zube pažljivo smekšanim krajem grančice, što bi u Juffureu bio korijen limun trave. I mada nikako nije mogao shvatiti kako im može biti do toga ovdje u zemlji tuobaba, Kunta je ,morao priznati da je velika ljubav ovih crnaca prema pjesmi i plesu nedvojbena značajka Afrikanaca.

Ali, ono što je zapravo uzrokovalo da se Kuntino srce donekle smekšalo u odnosu na te čudne ljude, bila je činjenica koju je uočio tijekom proteklog mjesečevog ciklusa,kako su crnci još samo u prisutnosti »nazornika« ili »masse« izražavali gnušanje prema Kunti. Ako bi Kunta naišao kad bi crnci bili sami, većina njih bi sada već kratko kimnula glavom, i Kunta bi na njihovim licima zamijetio izraze zabrinutosti zbog sve goreg stanja njegova lijevog članka. Iako ih je Kunta uvijek hladno prezirao i nastavljao, hramljući, svojim putom, uhvatio se ponekad kasnije kako žali što im nije uzvratio pozdrave.

Jedne noći, kad je Kunta bio zadrijemao, ali se ubrzo opet probudio, kako mu se to često događalo, ležao je zureći u mrak i osjećao kako je Alah na neki način, iz nekog svog nedokučivog razloga, htio da se Kunta nađe ovdje, na ovome mjestu, usred ovog izgubljenog plemena velike crne obitelji čiji su korijeni

sezali daleko u prošlost do drevnih praotaca,ali, za razliku od njega, ovi crnci ovdje nisu ništa znali o tome tko su i odakle potječu.

Osjećajući oko sebe na neki čudan način prisustvo svog djeda, svetog čovjeka, Kunta ispruži ruke u tminu.Ništa nije mogao napipati, i on se glasno obrati Alquaranu Kairabi Kunti Kinteu, zaklinjući ga neka mu otkrije svrhu njegova poslanstva ukoliko je on doista ovamo upućen s nekom namjerom. Prepao ga je zvuk vlastitog glasa. Do tog trenutka on ovdje u tuobabovoj zemlji nije nikada izustio zvuk koji bi bio upućen ikome drugome osim Alahu, osim krikova koje je iz njega izvlačio bič.

Slijedećeg jutra, kad se pridružio ostalima u povorci prije polaska na rad, Kunta se ulovi kako je maltene rekao »jutro«, kako je čuo da oni pozdravljaju jedan drugoga svakog jutra.Ali, iako je sad već znao toliko tuobab riječi da je ne samo mogao razumjeti dobar dio onoga što su njemu govorili, nego bi i sam mogao ponešto razumljivo izreći, nešto ga je nagnalo da odluči i nadalje to svoje znanje držati za sebe.

Kunta pomisli kako ovi crnci zapravo isto tako brižljivo skrivaju svoje osjećaje pred tuobabom kao što je on skrivao svoje promijenjene osjećaje pred njima. Dosad je već mnogo puta prisustvovao prizoru kako bi se nasmiješena crna lica prelila gorčinom onog trenutka kad bi tuobab okrenuo glavu.Vidio je kako namjerno lome alatljike, a zatim se pričinjaju da ne mogu shvatiti kako se to moglo dogoditi, dok ih »nazornik« psuje zbog nespretnosti. I vidio je kako na poljima, uprkos izigravanju pred tuobabom da žustro posluju, zapravo za sve što bi radili troše dvostruko više vremena nego što im je potrebno.

Počeo je tako shvaćati da i ovi crnci, kao što Mandingo imaju svoj sira kango jezik, imaju nekakav svoj način sporazumijevanja, razumljiv samo njima. Ponekad, kad bi radili vani, na njivama, pogled bi mu uhvatio neku malu, brzu gestu ili pokret glavom.Ili bi se jedan od njih oglasio nekakvim čudnim, kratkim uzvikom,zatim, u nepredvidivim razmacima, to bi ponovio netko drugi, pa treći uvijek u trenutku kad to ne bi mogao čuti »nazornik« koji je jahao naokolo na konju. A ponekad bi pred »nazornikom« zapjevali nešto za što je Kunta točno osjećao,iako nije mogao razumjeti riječi,da znači nekakvu poruku. Podsjećalo ga je to na žene na velikoj kanoi koje su pjevanjem izricale poruke okovanim muškarcima.

Kad bi medu kolibama zavladao mraki kad se prozori velike kuće više ne bi žarili svjetlom svjetiljaka, Kuntin bi oštri sluh otkrio šum hitrih koraka jednog ili dvojice crnaca kako se udaljuju od »robovskog sokaka«,a nekoliko sati kasnije, čuo bi ih kako se opet tiho vraćaju. Pitao se kamo su to odlazili i zbog čega i zašto su bili toliko ludi da se vrate natrag. A slijedećeg jutra u polju pokušavao bi pogoditi tko je to bio. Bez obzira na to tko su bili ti crnci, možda bi Kunta s vremenom mogao u njih steći povjerenje.

Dvije kolibe dalje od Kunte crnci bi svake noći poslije »večere« posjedali oko male vatre stare kuharice, a taj bi prizor ispunio Kuntu sjetnim uspomenama na Juffure. Ovdje su doduše žene sjedile zajedno s muškarcima, a neki i neke medu njima, pućkali su na one poganske lule s duhanom, kojih bi žar tu i tamo prigušeno zasvijetlio u sve gušćem mraku. Slušajući pažljivo sa svog mjesta iza praga svoje kolibe,Kunta ih je čuo kako razgovaraju uz pjesmu cvrčaka i daleko hučanje sove u šumi. Iako nije mogao razumjeti riječi, osjećao je gorčinu u njihovim glasovima.

Čak i u mraku Kunta je sada već mogao jasno pred sobom vidjeti lice bilo kojeg crnca koji bi govorio.U njegovu su mozgu bili pohranjeni glasovi svakog od dvanaest odraslih,zajedno s imenom plemena kojemu je po Kuntinom sudu, dotični pojedinac najviše bio nalik.Znao je koji se među njima općenito bezbrižno ponašaju, a koji se rijetko kada čak i nasmiješe,nekoliko njih nisu se smiješili čak ni pred tuobabom.

Ti večernji sastanci imali su svoj ustaljeni slijed koji je Kunta brzo upoznao. Obično bi prva govorila

žena koja je kuhala u velikoj kući. Ona bi oponašala što su govorili »massa« i »missus«. Zatim bi čuo onog velikog crnca koji je njega uhvatio,kako oponaša »nazornika« i zaprepašten bi slušao kako se ostali guše pokušavajući prikriti smijeh, strašeći se da ih ne čuju gore u velikoj bijeloj kući. Ali bi se potom smijeh stišao i crnci bi sjedili oko vatre i razgovarali.

Kunta je slušao bespomoćne, tihe glasove jednih i srdžbu drugih, iako je mogao shvatiti vrlo malo od onoga o čemu su raspravljali.Imao je osjećaj da se prisjećaju događaja koji su se dogodili ranije u njihovim životima. Pogotovo bi žene počele govoriti,a zatim bi briznule u plač.Konačno bi se razgovor prekinuo kad bi jedna od žena počela pjevati,a ostali bi joj se pridružili. Kunta nije mogao razumjeti što znače riječi: »Nitko ne zna nevolje što ja vidio«, ali je osjećao tugu u njihovu pjevanju.

Konačno bi začuo glas za koji je znao da pripada najstarijem muškarcu među njima, onome koji je sjedio u stolici za ljuljanje i pleo razne stvari od komušina, a koji je osim toga još i puhao u onu školjku rog. Drugi bi pognuli glave, a starac bi počeo polako govoriti nešto što je Kunta shvatio kako mora biti nekakva molitva, ali zacijelo nije bila molitva Alahu. Međutim, Kunta se prisjetio što je rekao stari alcala tamo u utrobi velike kanoe:’’Alah govori sve jezike!’’

Dok bi trajala molitva, Kunta je čuo kako svaki čas ponavljaju uvijek isti čudni zvuk,a uzviknuli bi ga oštro,bilo starac, bilo ostali koji su starca stalno prekidali tim uzvikom: »O, Gospode!« Kunta se pitao nije li taj: »O, Gospode!« možda njihov Alah.

Nekoliko dana kasnije,počeli su puhati noćni vjetrovi, donoseći hladnoću kakvu Kunta još nikada u životu nije osjetio,a kad se ujutro probudio, vidio je da je sa drveća otpalo i posljednje lišće.Dok je drhteći od zime čekao u koloni polazak u polje, zbunilo ga je kad ih je namjesto u polje, »nazornik« poveo u štagalj.Čak su i »massa« i »missus« bili tamo,a s njima još četiri otmjeno odjevena tuobaba koji su gledali i veselo uzvikivali kad su crnce podijelili u dvije skupine i natjerali ih da se takmiče koja će grupa brže trgati pobijeljelo, sasušeno vanjsko lišće kukuruza sa gomile klipova istovarenih ovdje nakon berbe.

Tuobabi i crnci,u dvije odvojene skupine,jeli su i pili koliko im je bilo volja. Stari crnac, onaj koji je noću molio, dohvatio je nekakvo glazbalo sa strunama koje je Kuntu podsjetilo na tradicionalno glazbalo, koru, iz njegove domovine i počeo je izvoditi nekakvu čudnu glazbu, trzavo povlačeći po žicama gore,dolje nekakav tanki štap.

Drugi su crnci ustali i počeli divlje plesati, dok su tuobabi koji su ih gledali, pa čak i »nazornik«, nasmijani pljeskali dlanovima i dovikivali sa strane. Lica su im se zacrvenjela od uzbuđenja, onda su svi tuobabi odjednom ustali, crnci su se povukli u stranu, a tuobabi su pljeskajući rukama došli do sredine štaglja i tu su počeli plesati na nekakav nezgrapan način, dok je starac svirao kao da je poludio, a ostali crnci poskakivali gore dolje i pljeskali i vriskali kao da gledaju najveću predstavu u svom životu.

Kuntu je sve to navelo da se sjeti priče koju je čuo od svoje drage stare Nyo Boto kad je još bio u prvom kafu.Pričala je kako je kralj sela pozvao sve glazbenike odjednom i zapovjedio im neka mu sviraju što bolje umiju, a on će plesati za svoj narod, uključujući i robove.I narod je bio oduševljen i svi su otišli glasno pjevajući u nebo i više nikada nije bilo takvog kralja.

U svojoj kolibi, kasnije te noći, razmišljajući o onome što je vidio, Kunta pomisli kako na neki čudan, snažan i vrlo tajnovit način, crnci i tuobabi trebaju jedni druge.Ne samo za vrijeme plesa u štaglju,nego isto tako u mnogim drugim prigodama, učinilo mu se kako su tuobabi najsretniji kad su negdje u blizini crnih,čak i kad ih tuku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:37 pm






47. POGLAVLJE



Kuntin lijevi članak toliko se zagnojio da je gnoj što je curio iz rane gotovo potpuno prekrio bolesnožutom izlučinom željezni okov,a njegovo sve teže hramanje konačno je natjeralo »nazornika« da malo bolje pogleda njegovu nogu.Okrećući glavu, on naredi Samsonu neka Kunti skine okove.

Još uvijek ga je noga boljela svaki put kad bi koraknuo, ali Kunta je bio toliko sretan što je bez okova da to gotovo uopće nije primjećivao.

Te noći, nakon što su ostali otišli spavati i sve se utišalo, Kunta, hramljući, izađe pred kolibu,i ponovo se iskrade s posjeda.Prelazeći preko polja u smjeru suprotnom od onoga u kojem je zadnji put bježao, Kunta se uputi prema šumi na drugoj strani, za koju je znao da je veća i gušća od one druge. Došao je do strme padine i uspinjao se uz nju puzajući na trbuhu kad je čuo prvi šum pokreta u daljini. Ležao je nepomično, a srce mu je muklo udaralo dok je slušao kako se približavaju teški koraci i konačno je začuo Samsonov glas kako psuje i viče: ‘’Toby! Toby!’’

Uhvativši čvršće debeli kolac od kojega je, naoštrivši mu jedan kraj, napravio grubo koplje, Kunta se osjeti nekako čudno miran, gotovo obamro, dok su mu oči hladno pratile nezgrapnu sjenku koja se žustro kretala sad ovamo, sad onamo kroz nisko grmlje na vrhu strmine. Nešto mu je govorilo da se Samson boji zbog sebe, ako Kunti uspije pobjeći.Dolazio je sve bliže i bliže,Kunta se napne, ali je ostao nepomičan poput kamena i onda je došao pravi trenutak. Bacio je koplje svom snagom, tiho zaječavši zbog boli koju mu je taj pokret izazvao, što je Samson čuo i odmah odskočio u stranu, koplje ga je za dlaku promašilo.

Kunta pokuša trčati, ali oslabljeni zglobovi jedva su ga održavali na nogama, i kad se okrenuo, kako bi se borio, Samson je već bio uz njega, udarajući ga i koristeći se svojom većom težinom da bi njome pojačao snagu udarca, sve dok nije Kuntu srušio na zemlju.Povukao ga je nanoge, neprekidno udarajući, pazeći da udara samo po prsima i trbuhu, dok je Kunta grabio i grizao i grebao, nastojeći izvijanjem tijela nekako izmaknuti udarcima. Strahoviti udarac sruši ga opet na zemlju, ali je ovaj put tamo i ostao. Nije se više mogao maknuti, čak ni toliko da se zaštiti.

Dahćući, Samson čvrsto zaveže Kunti ruke užetom, a zatim ga počne vući za sobom, držeći u ruci slobodni kraj konopca, natrag prema posjedu,divlje ga udarajući nogom svaki put kad bi Kunta posrnuo ili se iscrpljen srušio, neprekidno psujući Kuntu cijelim putem do koliba.Kunti je preostalo još samo toliko snage da nastavi teturati i posrtati iza Samsona. Zanoseći se od bolova, iscrpljenosti i gađenja nad samim sobom,on se sumorno pripremao za batine što ga očekuju kad se vrate u njegovu kolibu. Međutim,kad su konačno stigli malo prije zore ,Samson ga samo još jednom ili dvaput udari nogom, a zatim ga ostavi samoga da nemoćno leži na mjestu gdje se srušio.

Kunta je bio toliko iscrpljen da je drhtao. Ali je zubima počeo gristi i trgati konopac kojim su mu ruke bile vezane sve dok bol u zubima nije postala poput plamenih munja. Ipak, konačno je pretrgnuo konop, upravo kad se oglasio rog. Kunta je ležao plačući. Opet nije uspio iako se molio Alahu.

U danima što su slijedili, izgledalo je kao da su Samson i Kunta sklopili neki tajni savez mržnje. Kunta je dobro znao da se nalazi pod strogom paskom,znao je da Samson samo čeka bilo kakav povod kako bi ga povrijedio na neki način koji će tuobab odobriti.Kunta je na to odgovarao time što je ravnodušno izvršavao sve što bi mu odredili da radi, kao da se ništa nije dogodilo,samo što je sada radio još bolje i vještije nego ranije. Primijetio je kako »nazornik« obraća manje pozornosti na one koji su


najmarljivije radili ili su se najviše smješkali. Kunta se nije mogao prisiliti na smiješak, ali je s gorkim zadovoljstvom opazio da je manje udaraca bičem po njegovim leđima što se više znoji.

Jedne večeri nakon rada Kunta je prolazio blizu štaglja kad opazi teški željezni klin kako leži, napola skriven,među nekim ispiljenim komadima drva. Na tom je mjestu »nazornik« tog dana bio postavio dvojicu crnaca da cijepaju drva za vatru. Ogledavši se hitro u svim pravcima i uvjerivši se da ga nitko ne gleda, Kunta zgrabi klin i, sakrivši ga u košulju, požuri do svoje kolibe. Koristeći se klinom kako bi u tvrdom podu iskopao rupu, Kunta položi klin unutra, pokrije ga iskopanom zemljom,zatim pažljivo nabije zemlju kamenom sve dok pod opet nije izgledao potpuno nedirnut.Proveo je besanu noć strahujući hoće li netko otkriti nestanak klina, što bi moglo dovesti do pretraživanja svih crnačkih koliba.Osjećao se bolje kad slijedećeg dana nije bilo nikakve uzbune, li još uvijek nije bio načisto kako bi mogao upotrijebiti taj klin da mu olakša bijeg kad za to opet dođe vrijeme.

Zapravo se želio domoći jednog od onih dugih noževa koje bi »nazornik« svakog jutra podijelio nekolicini crnaca.Međutim, opazio je da »nazornik« uvečer traži od njih da mu vrate noževe i da ih brižljivo prebrojava. Jednim od tih noževa lako bi krčio šiprag i brže se kretao po šumi, a ukoliko bi na to bio prisiljen, mogao bi tim nožem ubiti psa ili čovjeka.

Jednog hladnog poslijepodneva, gotovo čitav mjesečev ciklus kasnije,nebo je bilo sumorno i sivo,Kunta je išao preko polja prema mjestu gdje je jednom čovjeku trebao pomoći popraviti ogradu, kad,na njegovo zaprepaštenje s neba počne padati nešto što je izgledalo kao sol, prvo lagano, a potom sve brže i sve gušće. Kad je sol počela pokrivati zemlju pahuljastom bjelinom, čuo je kako crnci u blizini uzvikuju: ‘Snijeg!’i zaključi da se to vjerojatno tako zove. Kad se sagnuo i dohvatio nešto od toga prstima, osjetio je hladnoću.a još mu se hladnijim učinilo kad je to liznuo jezikom. Bilo je ledeno i nije imalo nikakva ukusa. Pokušao je to omirisati, ali činilo se da nema ni mirisa, štaviše, ono malo što je bio zahvatio rukom pretvorilo se u vodnjikavo ništa. A kamo god bi oko sebe pogledao, zemlja je bila prekrivena bjeličastom koprenom.

Kad je stigao do drugog kraja polja, »snijeg« je prestao padati i čak se počeo topiti. Skrivajući koliko je zbunjen, Kunta se sabere i šutke kimne svom crnom drugu koji ga je čekao kraj polomljene ograde. Dali su se na posao ,Kunta mu je pomagao napinjati nekakvu metalnu strunu koju je ovaj zvao »žica«. Nakon izvjesnog vremena stigli su do mjesta gotovo skrivenog u visokoj travi, i dok je onaj čovjek pokosio malo travu dugim nožem,Kuntine su oči odmjeravale udaljenost od mjesta na kojem je stajao do najbliže šume.

Znao je da Samsona nema u blizini i da je »nazornik« danas nadzirao rad na drugoj njivi. Kunta je marljivo radio kako onaj drugi ne bi posumnjao što mu je na pameti. Ali dah mu se ubrzao dok je stajao čvrsto držeći žicu i gledao dolje u glavu čovjeka koji je pognut radio svoj posao.Nož je,ostao ležati nekoliko koraka iza njih, tamo gdje je čovjek prestao kositi travu.

Izričući u sebi molitvu Alahu, Kunta stisne obje šake zajedno, podigne ih iznad glave i zatim ih spusti na šiju pognutog čovjeka svom snagom za koju je bilo sposobno njegovo izmršavjelo tijelo.Čovjek se sruši bez glasa, kao da ga je posjekla sjekira. U hipu mu Kunta poveže žicom zapešća i članke na nogama. Dograbivši onaj dugi nož,Kunta potisne poriv da ga probode,to nije bio omrznuti Samson i počne trčati prema šumi, pognut gotovo do zemlje. Osjećao je neku lakoću, kao da trči u snu, kao da se to zapravo uopće ne događa.

Taj se osjećaj izgubio nekoliko trenutaka kasnije,kad je čuo kako čovjek kojega je ostavio na životu iz sve snage viče. Trebao ga je ubiti, pomisli Kunta ljutit na samog sebe i pokuša još brže trčati. Umjesto da se probija kroz šiprag, ovaj put Kunta, kad je stigao do šume, zaobiđe šikaru. Znao je da prvo mora prevaliti što veću udaljenost i tek se onda sakriti. Ako dovoljno brzo stigne dovoljno daleko, imat će


vremena da nade dobro mjesto za skrovište i odmor prije nego nastavi bježati pod okriljem noći.

Kunta je bio spreman živjeti u šumi onako kako žive životinje.Dosad je već uspio mnogo toga naučiti o zemlji tuobaba, a uz to je mnogo toga znao još iz Afrike.Lovit će zečeve i druge glodavce pomoću stupice od vriježe savijene u omču,a pripravljat će hranu na vatri koja ne dimi.Dok je trčao,držao se područja gdje bijaše zaklonjen šikarom koja nije bila toliko gusta da bi mu usporavala kretanje.

Kad se spustila noć, Kunta je znao da je već pretrčao priličnu razdaljinu. Ipak je nastavio trčati, prelazio je preko jaraka i procijepa, a prilično je dugo išao koritom neke plitke rječice. Tek kad se potpuno zanoćilo, dopustio je samome sebi da se zaustavi, i sakrio se na mjestu gdje je grmlje bilo gusto, ali odakle je lako mogao istrčati ako bude potrebno. Dok je tako ležao u mraku, pažljivo je osluškivao čuju li se psi. Međutim, svuda oko njega vladala je potpuna tišina. Je li moguće? Zar će mu ovaj put doista uspjeti?

Upravo u tom času osjeti hladni, meki dodir na licu i posegne rukom. »Snijeg« je opet počeo padati! Uskoro je bio prekriven i okružen bijelim pokrivačem, dokle god mu je pogled dopirao. Snijeg je tiho padao,sve gušće i gušće, dok se Kunta nije uplašio da će ga zatrpati,već se smrzavao. Konačno više nije mogao izdržati, skoči na noge i potrči da potraži bolje skrovište. Pretrčao je već dobar komad puta kad se spotaknuo i pao,nije se povrijedio, ali kad je pogledao iza sebe, s užasom je ustanovio kako su njegove noge ostavile u snijegu tako dubok trag da bi ga i slijepac mogao slijediti. Znao je da nema načina kako bi mogao izbrisati tragove, a znao je da ni zora više nije daleko. Jedino je rješenje bilo trčati dalje. Pokušao je trčati brže,ali trčao je već gotovo cijelu noć i već je drhtao od napora. Dugi nož postajao je sve teži.Nož je bio dobar kad je trebalo krčiti šikaru, ali nije mogao otopiti »snijeg«.

Nebo je na istoku već postalo svjetlije kad je, daleko ispred sebe, začuo zvuk školjke-roga. Već je sa slijedećim korakom izmijenio smjer.Ali ga je obuzeo obeshrabrujući osjećaj da u toj bjelini što je pokrila zemlju nigdje neće uspjeti naći neko mjesto gdje bi se u sigurnosti mogao odmoriti.

Kad je začuo udaljeni lavež pasa, preplavi ga srdžba kakvu još nikada u životu nije osjetio. Trčao je kao progonjeni leopard, ali lavež je postajao sve glasniji i glasniji, i konačno, kad se po deseti put osvrnuo preko ramena, ugledao ih je kako ga dostižu. Ljudi zacijelo nisu bili daleko iza njih. Zatim je čuo pucanj, i to ga nekako gurne da još brže trči nego prije.Međutim, psi su ga ipak dostigli. Kad su bili udaljeni još samo nekoliko skokova, Kunta se okrene i čučne, uzvraćajući režanjem na njihov lavež.Kad su došli i počeli se bacati na nj, iskesivši zube, on se također baci prema njima i rasiječe prvom trbuh jednim jedinim postranim zamahom nožža, slijedećim pokretom zabije oštricu drugom psu među oči. Odskočivši, Kunta opet počne trčati. Ali, ubrzo je čuo ljude na konjima kako se probijaju iza njega kroz šikaru, i on se gotovo naglavce baci prema gušćem dijelu šikare gdje konji nisu mogli prodrijeti. Onda se začuo još jedan pucanj, pa još jedan i Kunta osjeti vrelu bol u nozi.

Pogođen, srušio se na zemlju, a kad se s naporom uspravio, tuobab je nešto viknuo i ponovo zapucao. Kunta je čuo kako se meci zabijaju u stabla oko njega. Neka me ubiju, mislio je Kunta,umrijet ću kako priliči muškarcu. Zatim ga drugi metak pogodi u istu nogu i obori ga na zemlju poput udarca šake nekog diva. Režao je ležeći na zemlji kad je ugledao »nazornika« i drugog tuobaba kako mu prilaze s naperenim puškama, i upravo se spremao skočiti i natjerati ih da opet zapucaju kako bi se sve to već jednom svršilo, međutim, ranjena mu noga nije dopustila ustati.

Drugi je tuobab držao pušku uperenu Kunti u glavu, dok je »nazornik« strgnuo s Kunte odjeću tako da je ostao gol na snijegu,a niz nogu mu je kapala krv i prljala bjelinu pod njegovim nogama.Izgovarajući svakim dahom novu psovku, »nazornik« je udario Kuntu šakom,tako da je Kunta zamalo izgubio svijest, potom su ga obojica dohvatili i postavili ga licem prema velikom stablu i vezali mu ruke s druge strane debla.

Bič je počeo rezati meso na Kuntinim ramenima i leđima, i »nazornik« bi zastenjao, a Kunta se stresao od siline svakog novog udarca. Nakon izvjesnog vremena Kunta više nije mogao susprezati krikove bola, ali bičevanje se nastavilo sve dok mu se tijelo nije mlitavo opustilo niz deblo. Ramena i leđa bili su mu pokriveni dugačkim, poluotvorenim oteklinama iz kojih je curila krv, a na nekim je mjestima koža tako široko pukla da se vidio ogoljeli mišić. Nije točno znao što se zatim dogodilo, ali je imao osjećaj da pada. Zatim je osjetio hladan snijeg ispod sebe i onda se sve zacrnjelo.

Osvijestio se u svojoj kolibi, a zajedno sa sviješću vratila se i bol,neizdrživa i sveobuhvatna. I najmanji pokret nagnao bi ga da zaurla od muke, a bio je opet u lancima. Ali što je još gore, njuhom je osjetio da je od pete do brade umotan u platno natopljeno svinjskom mašću.Kad mu je stara kuharica donijela jelo, pokušao je pljunuti na nju, ali je uspio samo povratiti.Učinilo mu se da u njezinim očima vidi suosjećanje.

Dva dana kasnije,rano ujutro, probudili su ga zvuci svečanosti.Čuo je crne ljude kako viču ispred velike kuće: ‘’Božični dar, massa!’’i pitao se kakvog su mogli imati razloga za slavlje. On je želio umrijeti kako bi mu se duša mogla pridružiti dušama predaka.Želio je jednom zauvijek okončati tu beskonačnu bijedu u zemlji tuobaba gdje je zrak tako zagušljiv i smrdljiv da čovjek ne može pravo ni disati.U njemu je kuhalo od bijesa što ga je tuobab, umjesto da ga izbije kao muškarca, skinuo do gola. Kad se oporavi osvetit će se i opet će pobjeći. Ili će umrijeti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:37 pm




48. POGLAVLJE



Kad je Kunta konačno opet izašao iz svoje kolibe, dakako s okovima oko nogu, većina ga je drugih crnaca izbjegavala, kolutajući očima od straha kad bi se našli u njegovoj blizini i žurno se udaljavajući od njega kao da je kakva divlja životinja. Jedino su stara kuharica i starac koji je puhao u rog, gledali Kuntu ravno u oči.

Samsona nigdje nije bilo. Kunta nije imao pojma kamo je otišao, ali bilo mu je drago. Zatim, nekoliko dana kasnije, ugleda omraženog crnca s još nezacijelje-nim tragovima bičevanja,osjetio je još veće zadovoljstvo. Međutim, već i na najmanji povod,bič tuobaba »nazornika« zapucao bi opet i po Kuntinim leđima.

Svakog je dana bio svjestan da ga pozorno motre dok je on ravnodušno obavljao poslove, radeći, poput ostalih, brže kad se tuobab približio, a zatim opet usporavajući kad bi se tuobab udaljio. Šutke je Kunta izvršavao sve što bi mu zapovjedili da učini. A kad bi dan završio, ponio bi svoju sjetu,duboko u sebi ,sa njiva natrag u bijednu kolibicu gdje je spavao.

U svojoj usamljenosti, Kunta je počeo razgovarati sam sa sobom, najčešće bi to bili zamišljeni razgovori sa članovima njegove obitelji. Pričao bi s njima najčešće u mislima, ali ponekad i naglas.

‘’Fa,’’rekao bi,’’ovi su crnci drukčiji od nas. Njihove kosti, njihova krv, njihove tetive, njihove ruke, njihove noge,ne pripadaju njima.Oni žive i dišu za tuobaba, a ne za sebe. Oni ništa ne posjeduju, čak ni vlastitu djecu. Hrane ih i paze i uzgajaju za druge.

‘’Majko,’’rekao bi,’’ove žene nose pokrivala na glavama, ali ne znaju kako ih treba pravilno vezati,gotovo u svakom jelu koje skuhaju nalazi se meso ili masnoća prljave svinje,i mnoge su od njih ležale s tuobabom, jer vidim da im djeca nose prokletstvo sasso borro mješanaca.

Razgovarao bi zatim sa svojom braćom Laminom, Suwaduom i Madijem, govoreći im kako ni najmudriji medu starješinama nikada neće moći dovoljno snažno u njih ucijepiti saznanje kako ni najkrvožednija od svih šumskih životinja nije ni upola toliko opasna kao tuobab.

I tako su mu prolazili mjesečevi ciklusi i uskoro su bodlje »leda« otpale i pretvorile se u vodu.

A nedugo zatim, zelena je trava provirila iz tamno crvenkaste zemlje, drveće je počelo pokazivati pupove, a ptice su opet zapjevale. A potom je došlo vrijeme oranja i sjetve na beskrajnim poljima. Konačno su sunčeve zrake toliko ugrijale tle da je Kunta morao brzo koračati, a kad bi se morao zaustaviti, cupkao je s noge na nogu kako mu se bosi tabani ne bi osuli plikovima.

Kunta je čekao svoj trenutak i ni u što se nije miješao, čekajući da njegovi stražari postanu nepažljivi i da ga prestanu tako strogo nadzirati.Međutim, imao je osjećaj da na njega još uvijek motre,čak i drugi crnci, pa i onda kad u blizini nema »nazornika« i onog drugog tuobaba. Morao je nešto poduzeti da ga prestanu tako pomno nadzirati. Možda bi mogao nekako iskoristiti tuobabovu naviku da na crnce ne gleda kao na ljude, nego kao na stvari. Budući da je tuobabov odnos prema tim crnim stvarima izgleda ovisio o tome kako se te stvari ponašaju, Kunta odluči da se ponaša što je moguće neupadljivije.

Iako je zbog toga sam sebe prezirao, Kunta se prisilio da se ponaša kao što su se ponašali drugi crnci kad bi im se približio tuobab. Ma koliko se trudio, nije se mogao prisiliti na to da se smješka i struže


nogama pred tuobabom,ali se trudio da barem izgleda kako je spreman surađivati,ako već nije mogao izgledati ljubazno i pazio je da bude što uočljivija njegova prividno gorljiva marljivost. Sad je već znao mnogo više tuobab riječi, jer je uvijek pažljivo slušao sve što su oko njega govorili, bilo vani u polju, ili navečer oko koliba, i mada je odlučio da još neko vrijeme ne progovori, jasno je počeo pokazivati kako razumije što mu govore.

Pamuk,jedan od glavnih usjeva na posjedu,brzo je rastao ovdje u zemlji tuobaba.

Ubrzo su cvjetove smijenili tvrdi, zeleni, okrugli plodovi, koji bi se zatim raspukli,a u svakom se nalazila pahuljasta loptica, sve dok napokon dokle je Kunti dopirao pogled,polja nisu izgledala kao nepregledno more bjeline.U usporedbi s tim morem polja pamuka oko Juffurea bila su upravo patuljasta. Došlo je vrijeme za berbu i budnica bi sada zazvučala ranije ujutro ili se to Kunti tako činilo, a bič »nazornika« pucketao bi opominjući još prije nego što bi »robovi«, kako su ih nazivali, uspjeli skočiti iz kreveta.

Gledajući ostale u poljima, Kunta je brzo naučio kako će mu, ako se pogne, dugačka platnena vreća manje istezati ramena svojom težinom dok je vuče za sobom i polako je puni bezbrojnim lopticama pamuka,ubranim iz plodova. Zatim bi punu vreću odvukao do kola što su čekala na kraju reda u kojem su upravo brali, i tamo bi je ispraznio.U toku jednog dana, Kunta bi svoju vreću dva puta napunio, što je otprilike bio prosjek,iako je bilo nekih,koje su svi ostali mrzili i zavidili im što tako marljivim saginjanjem leđa uspijevaju steći naklonost tuobaba,koji su mogli brati pamuk takvom brzinom da se pogledom nisu mogli pratiti pokreti njihovih ruku i do večernjeg znaka trube, njihove bi se vreće napunile i ispraznile najmanje tri puta.

Kad bi se kola napunila, odvezli bi pamuk u stovarište na posjedu, ali je Kunta primijetio da kola natovarena duhanom,ubranim na još većim poljima što su se prostirala odmah uz polja pamuka,odvoze nekamo dalje niz cestu.Četiri bi dana prošla dok bi se kola opet vratila prazna, upravo na vrijeme da se sretnu sa slijedećim kolima koja su natovarena odlazila cestom.

Kunta je također počeo primjećivati i druga kola s duhanom,nedvojbeno s drugih posjeda,kako se u daljini kotrljaju niz glavnu cestu,a ponekad bi ih vukle čak četiri mazge. Kunta nije znao kamo ta kola putuju, ali je znao da prevaljuju dugačak put,jer je zapazio kako su Samson i drugi vozari bili potpuno iscrpljeni kad su se vratili s jednog od tih putovanja.Možda voze dovoljno daleko da Kuntu vrate do slobode.

Oduševljen tom sjajnom idejom, jedva je izdržao slijedećih nekoliko dana. Brzo je odbacio svaku pomisao na to da se sakrije na jedna kola s ovog posjeda, nikada mu neće uspjeti izmaknuti nadzoru nečijih očiju dovoljno dugo da bi se uspio neopaženo uvući u tovar duhana.Morala su to biti neka od onih kola na velikoj cesti, kola s nekog drugog posjeda.Izgovorivši se da je pošao u nužnik, Kunta kasno te noći brižljivo provjeri ima li koga u blizini,a zatim ode do mjesta s kojega je mogao osmotriti cestu obasjanu mjesečinom.Točno,kola su vozila i noću. Pratio je treperava svjetla obješena o kola sve dok te male svijetle točke nisu nestale u daljini.

Kovao je planove i zamisli svake minute, nije mu izmakao ni najmanji detalj povezan s lokalnim prijevozom duhana.Dok je u poljima brao pamuk, ruke su mu upravo letjele, čak se prisilio na osmijeh ako bi se »nazornik« našao negdje u njegovoj blizini. A čitavo je vrijeme razmišljao kako će noću skočiti na zadnji kraj natovarenih kola u pokretu i ukopati se ispod duhana, a vozari ga neće čuti zbog škripe kotača,niti će ga vidjeti jer će biti mračno, a osim toga između vozara i stražnjeg dijela kola izdizala se visoka hrpa duhanskih listova. Ispunjavala ga je gađenjem već sama pomisao da će morati doticati i mirisati tu poganu biljku od koje se čuvao čitavog svog života,ali ako je to jedini način kako može pobjeći odavde, bio je duboko uvjeren da će mu to Alah oprostiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:38 pm








49. POGLAVLJE



Čekajući jedne večeri ubrzo nakon toga iza »nužnika«, kako su robovi zvali kolibu u kojoj su obavljali nuždu,Kunta kamenom ubije zeca kojima su obilovale obližnje šume.Brižljivo ga je razrezao u tanke trake I osušio ih kako je to naučio u toku svojih priprema za muškarca, jer trebat će sa sobom ponijeti nešto hrane.Zatim je,pomoću glatkog kamena,izbrusio rđavu,iskrivljenu oštricu noža koju je bio ranije našao, ispravio je i žicom pričvrstio za ručicu koju je izrezao od komada drva.Ali, još važnije od hrane i nžža bio je saphie koji je napravio,pero pijetla da dozove duhove, konjska dlaka za snagu, rašljasta kost iz ptičjih grudi za uspjeh,sve to čvrsto umotano u mali komadić jedrenine i ušiveno iglom koju je napravio od trna. Shvaćao je koliko je luda njegova želja da mu taj saphie blagoslovi neki sveti čovjek, međutim, bilo kakav saphie još uvijek je bolji nego nikakav.

Cijelu noć nije spavao, ali daleko od toga da bi se osjećao umornim, Kunta je jedva u sebi suzdržavao uzbuđenje,nastojeći da ne pokaže bilo kakve osjećaje čitav slijedeći dan dok je radio u polju. Jer, noćas će biti ona noć. Vrativši se u svoju kolibu nakon večernjeg obroka, drhtavim je rukama gurnuo u džep nož i osušene komade zečjeg mesa, zatim je čvrsto vezao svoj saphie oko nadlaktice desne ruke.Jedva je izdržao slušati uobičajene večernje aktivnosti ostalih crnaca,jer svaki je trenutak ,a svi su bili beskonačno dugački,mogao donijeti neki nepredviđeni događaj koji bi mu mogao pokvariti plan.Međutim, pjesma i molitva nasmrt umornih berača pamuka ubrzo je utihnula.Kako bi im dao vremena da čvrsto pozaspu, Kunta je još sačekao onoliko koliko se usuđivao.

Zatim, držeći u ruci svoj sklepani nož, izvukao se van, u mrklu noć. Osjetivši da u blizini nema ninikoga,nisko se pognuo i potrčao koliko je brže mogao, uletjevši nešto kasnije u neveliki, gusto zarasli šiprag odmah ispod mjesta na kojem je velika cesta zakretala u zavoj. Skupio se uza zemlju, teško dišući. Što ako noćas ne prođu više nijedna kola? Prostrijeli ga ta pomisao.A zatim se gotovo ukoči od još strašnijeg straha,što ako pomoćnik vozara bude sjedio na stražnjem kraju kola, motreći na cestu iza njih? Ali, morao je prihvatiti taj rizik.

Čuo je kola što su se približavala nekoliko minuta prije negoli je ugledao treperavo svjetlo.

Stisnutih zuba, drhćući, Kunta se osjećao blizu nesvijesti.Činilo mu se kao da se kola jedva miču.Ali, konačno su bila točno ispred njega i polako su prolazila. Dvije nejasne spodobe sjedile su na prednjem sjedalu.Osjećajući želju da vrisne, Kunta iskoči iz grmlja. Trčeći pognut iza škripavih kola što su se ljuljala, sačekao je dok kotači naiđu na slijedeći izlokani dio ceste,zatim se njegova ispružena ruka zgrči oko gornjeg ruba daske stražnjeg kraja i već mu se tijelo vinulo u luku preko daske i on pade na brdo duhana. Ukrcao se!

Grozničavo se počeo ukopavati.Listovi su bili mnogo čvršće sabijeni nego što je Kunta očekivao, ali konačno mu je tijelo bilo sakriveno od pogleda.Čak i nakon što je rukom izrovao otvor za zrak kako bi mogao slobodnije disati,smrad te pogane biljke gotovo ga je tjerao na povraćanje.Stalno je morao pomicati ramena i leđa, ovamo onamo, pokušavajući se udobnije smjestiti ispod tereta koji ga je pritiskao.Konačno je pronašao pravi položaj i ljuljanje kola, ublaženo lišćem među kojim mu je bilo veoma toplo, ubrzo ga je uspavalo.Probudio se s mučnim grčenjem u želucu od bučnog udarca kotača o neki kamen na cesti i on sad počne razmišljati o mogućnosti da bude otkriven. Kamo su vozila ova kola i koliko će im dugo trebati do cilja? A kada stignu, hoće li se uspjeti neopaženo odšuljati? Ili će ga opet goniti i uloviti?Zašto nije prije o tome mislio?Kroz glavu mu proleti slika pasa i Samsona i tuobaba s

njihovim puškama i Kunta se strese. Kad se uzme u obzir kako su ga prošli put zlostavljali, znao je da mu ovaj put život ovisi o tome da im se ne dopusti uhvatiti.

Ali, što je više o tome mislio, sve ga je više obuzimala želja da sad odmah iskoči sa kola. Rukama razdvoji lišće kako bi mogao proturiti glavu napolje.Vani, obasjana mjesečinom, ležala su beskrajna polja, livade i šume. Nije mogao sad iskočiti. Mjesečina je bila dovoljno jaka da pomogne njegovim progoniteljima isto toliko koliko bi pomogla i njemu.A što se duže vozi,tim je manja mogućnost da će mu psi ući u trag. Ponovo je zatvorio rupu u lišću i pokušao se smiriti, ali svaki put kad bi kotač udario o neku neravninu, uplašio se da će se kola zaustaviti i srce bi mu gotovo iskočilo iz grudiju.

Mnogo kasnije, kad je opet izvukao glavu kroz otvor među lišćem i vidio da će skoro zora, Kunta se odluči.Morao je odmah sada napustiti kola, prije nego se još više približi njegov neprijatelj,jasno dnevno svjetlo. Pomolivši se Alahu, on čvrsto uhvati ručicu noža i počne se izvlačiti iz svog legla.Kad mu je čitavo tijelo bilo slobodno, on sačeka slijedeću neravninu u cesti. Činilo mu se kao da čeka čitavu vječnost,ali kad su se kola konačno zaljuljala, Kunta se prebaci lakim skokom i nađe se na cesti. Trenutak kasnije, ležao je skriven u grmlju.

Kunta napravi veliki luk kako bi zaobišao dva tuobabova posjeda na kojima je mogao vidjeti poznate obrise velike kuće i blizu nje male, tamne kocke koliba. Zvuči njihovih školjki koje su ih budile, dopirali su kroz tihi zrak do njegovih ušiju,a kad se razdanilo,Kunta se nožem probijao kroz gusto šipražje sve dublje i dublje u šumu za koju je osjećao da se prostire nadaleko.

U gustoj je šumi bilo svježe, a rosa što ga je vlažila, ugodno ga je hladila,mahao je nožem kao da u njemu nema težine,gunđajući zadovoljno kod svakog zamaha.U rano poslijepodne naišao je na rječicu s bistrom vodom koja se prelijevala preko mahovinom obraslog kamena, a žabe su uznemireno skočile kad se zaustavio kako bi se iz skupljenih dlanova napio vode. Ogledavši se oko sebe i osjećajući se ovdje dovoljno sigurnim da bi se usudio malo odmoriti, on sjedne uz rječicu i posegne u džep. Izvukao je komadić sušenog zečjeg mesa, i nakon što ga je malo oprao u vodi, stavi ga u usta i počne žvakati. Zemlja je ispod njega bila meka i ugodna, a jedini zvuci koje je mogao čuti bili su žablji kreket, zuj kukaca i pjev ptica.Osluškivao je njihove glasove dok je jeo i promatrao kako sunce kiti lisnate grane iznad njegove glave mrljama zlata posutim po sjajnom zelenilu, i reče u sebi kako je dobro što ne mora onako naporno i neprekidno trčati kao za prijašnjih pokušaja, jer bi ga iscrpljenost učinila lakim plijenom.

Trčao je sve dalje i dalje, ostatak tog poslijepodneva i nakon zastanka za kojeg je izgovorio molitvu u vrijeme zalaska sunca, nastavio je trčati sve dok ga mrak i umor,nisu prisilili da stane i prenoći. Ležeći na ležaju od lišća i trave, odluči kako će kasnije sagraditi zaklon od ukrštenih štapova i sa krovom od trave kako su ga naučili u toku priprema za muškarca. San ga je brzo svladao, ali su ga noću nekoliko puta probudili komarci, i tada bi oslušnuo iz daljine urlik divljih životinja koje su objavljivale ubijanje lovine.

Digao se s prvim zracima sunca i brzo naoštrio nož, a zatim je opet nastavio put. Malo kasnije naišao je na nešto što je očigledno bila staza, i mada je bilo vidljivo kako se već dugo vremena nitko nije njome koristio, Kunta otrči natrag u šumu što je brže mogao.

Ulazio je sve dublje i dublje u šumu, neprekidno krčeći put nožem. Nekoliko je puta spazio zmije, ali na tuobabovom je posjedu naučio da zmija neće napasti ukoliko nije uplašena ili se ne osjeti ugroženom,i Kunta ih je puštao neka u miru otpužu. Tu i tamo, učinilo bi mu se da odnekud čuje lavež pasa i tada bi zadrhtao, jer više nego tuobaba, Kunta se plašio psećeg njuha.

Nekoliko puta u toku dana, Kunta je naišao na mjesta toliko gusto zarasla u zelenilo da čak ni nožem nije mogao prokrčio prolaz, tako da se morao vraćati i potražiti drugi put. Dvaput se zaustavio da naoštri


nož kojemu je, činilo se, oštrica sve češće tupjela, ali kad ni nakon oštrenja nož nije ništa bolje sjekao, on konačno posumnja da mu je stalno krčenje prolaza kroz žilave čičke, grmlje i vriježe, iscrpio snagu.Zato se zaustavi kako bi se malo odmorio, pojede još komadić zeca i malo divljih kupina i napije se vode koju je nalazio u kupastim listovima nekih biljaka što su rasle uz podnožje stabala. Te se noći odmarao uz jednu drugu rječicu, utonuvši u san istog trenutka kad se ispružio na zemlji, gluh za sve krikove životinja i noćnih ptica, neosjetljiv čak i na zuj i ugrize kukaca privučenih njegovim oznojenim tijelom.

Sve do slijedećeg jutra Kunta uopće nije razmišljao o tome kamo ide. Dotada sam sebi nije dopuštao o tome misliti. Budući da nije mogao znati kamo ide, jer nije znao gdje se nalazi,odlučio je izbjegavati blizinu drugih ljudi, i crnih i tuobaba, te nastaviti trčati u smjeru izlazećeg sunca. Karte Afrike koje je vidio kao dječak,pokazivale su veliku vodu na Zapadu,tako je znao da će s vremenom doći do nje ako stalno ide prema Istoku. Ali kad je počeo razmišljati o tome što bi se tada moglo dogoditi, čak i ako ga prije ne uhvate,o tome hoće li mu ikada uspjeti prijeći preko velike vode, čak i ako uspije nabaviti čamac, o tome hoće li ikada uspjeti živ stići do druge obale, čak i kad bi znao put ,osjetio je kako ga hvata duboki strah.Između molitava trljao je medu prstima svoju saphie amajliju na desnoj nadlaktici, čak i dok je trčao.

Te noći, dok je ležao sakriven u grmu, zatekao se kako misli na najvećeg junaka Mandingo plemena, na ratnika Sundiatu koji je bio sakati rob, toliko zlostavljan od svog gospodara, nekog zlog Afrikanca, da je pobjegao od njega i sakrio se u močvare gdje je našao i okupio druge odbjegle robove. Stvorio je od njih pobjedničku vojsku koja je svojim pobjedama izgradila moćno carstvo Mandingo. Možda bi,razmišljao je Kunta kad je nastavio put u zoru tog četvrtog dana i on mogao naći druge odbjegle Afrikance ovdje u zemlji tuobaba, i možda bi oni isto tako očajnički čeznuli da im stopala još jednom osjete prašinu rodne grude. Možda bi, ako bi ih bila dovoljno velika skupina, zajedno mogli sagraditi ili ukrasti jednu veliku kanou. A zatim . . .

Kuntino je sanjarenje prekinuo strašan zvuk. Stao je kao ukopan. Ne, to je nemoguće! Ali, nije bilo sumnje, čuo je lavež lovačkih pasa. Divlje udarajući po raslinju oko sebe, posrćući i padajući, ponovo se podižući, Kunta pojuri. Uskoro je bio toliko umoran da je, pri slijedećem padu, naprosto ostao sjediti, nepomičan, ništa nije čuo ništa osim zvukova ptica i kukaca.Je li uistinu čuo pse? Ta ga je misao progonila. Nije znao tko mu je gori neprijatelj, tuobab ili njegova vlastita mašta. Nije mogao stavljati na kocku i uvjeravati se kako mu se samo pričinio lavež pasa, zato ponovno počne trčati,jedini mu je izlaz bio u neprestanom kretanju.

Ali ubrzo ,iscrpljen ne samo od tako dugotrajnog i tako brzog trčanja, nego i od straha,morao se ponovo odmoriti. Samo će na trenutak sklopiti oči i zatim će odmah nastaviti dalje.

Probudio se u znoju i užasnut sjeo. Bila je mrkla noć! Prespavao je čitav dan! Stresajući glavom,pokušavao je otkriti što ga je zapravo probudilo,kad najednom ponovo začuje isti zvuk, lavež pasa ali sada mnogo bliže nego ranije. Skočio je na noge i potrčao u takvoj panici da mu je tek za nekoliko trenutaka sinulo kako je zaboravio svoj dugi nož. Pojurio je nazad do mjesta gdje je ležao, ali žilave vriježe tvorile su pravi labirint, i mada je znao i to ga je izluđivalo kako mu se nož nalazi negdje nadohvat ruke, nije ga uspijevao napipati ma koliko uporno tražio i grebao rukama.

Dok je lavež postajao sve glasniji, Kunti se počeo grčiti želudac. Ako ne uspije naći nož, znao je da će ga opet uhvatiti ili još nešto gore. Trzajući rukama posvuda oko svojih nogu, on konačno napipa jedan kamen veličine svoje šake. S očajničkim krikom zgrabi taj kamen i pojuri u gusto grmlje.

Čitave te noći Kunta je trčao sve dublje i dublje u šumu kao opsjednut spotičući se, padajući, uplećući se u vriježe, zaustavljajući se samo na nekoliko trenutaka kako bi povratio dah. Ali psi su mu se stalno približavali, bliže i bliže, i konačno,ubrzo poslije svitanja, već ih je mogao vidjeti kad bi se osvrnuo

preko ramena.

Činilo se kao neki ružan san koji se ponavlja. Više nije mogao trčati. Okrenuo se i čučnuo na maloj čistini,leđima oslonjen o drvo, i čekao ih je spreman,desna mu je ruka čvrsto stisnula debelu granu koju je u punom trku otkinuo s nekog drveta, a lijeva je ruka stezala kamen stiskom smrti.

Psi su počeli skakati prema Kunti, ali on uz ružni vrisak zamahne granom na njih tako divljački da su se povukli i, nakostriješene dlake, vrebali na nj sa sigurne razdaljine, gdje ih nije mogao dohvatiti, lajući i slineći, sve dok se nisu pojavila dva tuobaba na konjima.

Kunta te ljude nikada dotada nije vidio.Mlađi izvuče pušku,ali ga stariji zaustavi pokretom ruke, siđe s konja i počne prilaziti Kunti. U hodu je mirno odmotavao dugački crni bič.

Kunta je stajao na mjestu, divljeg pogleda, tijelo mu je drhtalo, a kroz pamet su mu bljeskale uspomene na lica tuobaba u afričkom šumarku, na velikoj kanoi, u zatvoru, na onome mjestu gdje su ga prodali poganskom posjedu, u šumi gdje su ga uhvatili, premlatili, išibali,nakon što su prije toga tri puta na nj pucali. Kad se tuobabova ruka podigla zamahujući bičem, Kuntina ruka poleti naprijed s tolikom silinom da je kad su prsti ispustili kamen, pao nauznak.

Čuo je povik tuobaba, zatim mu metak proleti pored uha, a psi skoče na njega. Dok se valjao po zemlji, boreći se sa psima, Kunta nazre lice jednog od tuobaba obliveno krvlju. Kunta je režao poput divlje zvijeri kad tuobabi pozovu pse koji se povuku, a oni mu počnu prilaziti s naperenim puškama. Po izrazu njihovih lica znao je da će sada umrijeti i bilo mu je svejedno.Jedan se tuobab baci naprijed i uhvati ga, dok ga je drugi udarao kundakom, ali još uvijek su morali napeti svu snagu kako bi ga zadržali u rukama, jer Kunta se otimao, borio, ječao i vriskao na mandingo jeziku i na arapskom,dok ga nisu opet udarili kundakom. Silom su ga odvukli do jednog stabla, strgnuli su s njega odjeću i čvrsto za zavezali za drvo, obavivši mu uže oko pasa. Kunta stisne zube, očekujući da će ga sada pretući do smrti.

Ali tada onaj tuobab koji je krvario naglo zastane, na licu mu se ukaže neki čudan izraz, gotovo smiješak, i on reče nešto kratko, promuklim glasom, onom mlađem.Mladi se naceri i kimne glavom,onda ode do svog konja i razveže konop kojim je uz sedlo bila privezana lovačka sjekira s kratkim drškom. Zatim posječe jedno natrulo deblo blizu korijena i odvuče to deblo do Kunte.

Stojeći ispred Kunte,onaj što je krvario počne mahati rukama.Pokazao je rukom na Kuntino spolovilo, zatim na lovački nož koji mu je bio zataknut za pojas.Zatim je pokazao na Kuntinu nogu, pa onda na sjekiru koju je držao u ruci. Kad je Kunta shvatio, zaurlao je i počeo se otimati,opet su ga udarili kundakom po glavi.

Duboko u srži Kuntinih kostiju jedan je glas vikao kako muškarac, ukoliko želi biti muškarac, mora imati sinove.I Kuntine ruke polete dolje i pokriju njegov foto. Dva su se tuobaba zloćudno cerekala.

Jedan gurne ono posječeno stablo ispod Kuntine desne noge, dok je drugi zavezao stopalo za deblo tako čvrsto da ga Kunta ni najbjesomučnijim trzajima nije uspio osloboditi. Onaj tuobab koji je krvario podigne sjekiru. Kunta je vriskao i mlatio oko sebe kad je sjekira bljesnula uvis, zatim dolje, takvom brzinom,presijecajući kožu, tetive, mišiće, kost da je Kunta čuo tup udarac oštrice kad se zabila u drvo,dok mu se šok od udarca poput noža zasjeklo duboko u mozak. Kad mu je kroz tijelo šiknula provala bola, gornji mu se dio tijela u grču nagne naprijed, a ruke mu polete dolje kao da žele uhvatiti prednju polovicu stopala koja je padala od njega, na zemlju, dok je svijetlocrvena krv briznula iz patrljka, a Kunta utonuo u mrak.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:39 pm






50. POGLAVLJE



Veći dio dana, Kunta se naizmjence budio i opet gubio svijest, zatvorenih očiju, osjećajući kako mu mišići lica nekako mlitavo vise, a slina mu se cijedi iz uglova otvorenih usta. Kad je postepeno postao svjestan da je još uvijek živ, postajao je svjestan i užasne boli što ga je trgala kao da će ga raskinuti na komadiće, u glavi mu je udaralo,a oštri noževi probadali mu tijelo i užareno svrdlali u desnoj nozi.Nakon što je ustanovio da podizanje očnih kapaka zahtijeva preveliki napor, pokušao se sjetiti što se dogodilo.

Onda se sjeti.Vidi zajapureno,izobličeno tuobabovo lice iza podignute blistave oštrice, tup udarac sjekire o drvo, prednji dio stopala pada naprijed. A onda se bubnjanje u Kuntinoj glavi tako silovito pojačalo da je sa zahvalnošću opet utonuo u tamu.

Kad je slijedeći put otvorio oči ustanovio je da zuri u nekakvu paučinu na stropu.Nakon izvjesnog vremena uspije se malo pomaknuti, dovoljno da bi uočio kako je svezan konopom preko prsa, oko zapešća i oko članaka, ali da su mu desno stopalo i glava poduprti nečim mekanim, te da je odjeven u neku vrst halje.A kroz užasne bolove do svijesti mu je dopirao nekakav miris, kao od katrana. Vjerovao je ranije da je već upoznao i najgore patnje, ali ovo je bilo gore.

Mrmljao je zazivljući Alaha, kad je netko gurnuo vrata kolibe,odmah je utihnuo. Visoki tuobab kojega još nikada nije vidio,ušao je noseći u ruci malu crnu torbu. Lice mu je izgledalo srdito, iako se činilo da se njegova srdžba ne odnosi na Kuntu.Kunta mu je vidio samo leđa, a zatim je tuobab učinio nešto s njegovom nogom što je izazvalo takav udar bola da je Kunta vrisnuo poput neke žene, propinjući se o konop svezan preko prsiju. Konačno okrenuvši lice prema njemu, tuobab položi dlan na Kuntino čelo i lakim mu dodirom obuhvati zapešće,držeći ga tako za trenutak. Zatim se uspravi, i dok je promatrao grčenje Kuntinog upalog lica, oštro zazove: ‘’Bell!’’

Crna žena, niska i snažno građena, stroga, iako ne tvrda izraza lica, ubrzo uđe u kolibu donoseći vodu u metalnoj posudi. Na neki čudan način Kunta osjeti da tu ženu prepoznaje, kao da je u nekom njegovu snu ta žena već jednom stajala uz njega, gledajući ovako dolje na njega i saginjući se nad njime, pružajući mu piti. Tuobab još nešto reče blagim glasom,a pri tom je iz svoje crne torbe uzeo nešto i to umiješao u šalicu s vodom. Zatim je opet nešto rekao, a crna žena je na to klekla i jednom rukom pridigla Kunti glavu, dok mu je drugom rukom prinijela ustima šalicu s vodom da se napije, što je on i učinio, jer se osjećao isuviše bolesnim i slabim da bi se mogao oduprijeti iskušenju.

Kratki pogled nadolje omogućio mu je da zamijeti vrh omašnog zavoja na svom desnom stopalu, bio je boje rde od sasušene krvi. Stresao se, poželjevši skočiti, ali mišići su mu bili isto toliko beskorisni koliko i ta tekućina gadnog okusa koju je puštao da mu se slijeva niz grlo.Crna žena mu zatim ponovo spusti glavu, tuobab joj opet nešto reče, ona mu odgovori i zatim oboje izađu iz kolibe.

Gotovo još i prije nego su njih dvoje izašli, Kunta je utonuo u duboki san.

Kad je te noći otvorio oči, nije se mogao sjetiti gdje se to nalazi. Desna noga pekla ga je kao da leži u vatri,počeo ju je trzati uvis, ali ga taj pokret natjera da zaviče od bola. Svijest mu se zamuti nejasnim košmarom slika i misli od kojih je svaka pojedina prelijetala i nestajala isto onako brzo kako bi se i pojavila. Ugledavši Bintu, on joj ispriča kako je ranjen, ali neka se ne brine, jer on će se vratiti kući čim se oporavi. Zatim je ugledao jednu ptičju obitelj kako leti visoko na nebu i kako koplje probada jednu od njih. Osjećao je kako pada, vičući, očajnički se hvatajući za prazninu oko sebe.

Kad se probudio, Kunta je bio uvjeren da se nešto strašno dogodilo s njegovom nogom, ili je sve to bio samo ružan san?Jedino je znao da je sada jako bolestan. Cijela mu je desna strana tijela obamrla, grlo mu se osušilo,suhe su mu usnice počele pucati od vrućice,bio je obliven znojem koji je imao nekakav bolestan zadah.Zar je uistinu moguće da bi netko odsjekao stopalo drugom čovjeku? Zatim se sjeti kako je tuobab pokazivao rukom na njegovu nogu i na njegov foto, i onog strašnog izraza na njegovu licu.

Ponovo ga preplavi bijes i Kunta pokuša maknuti prstima na nozi.Taj je napor izazvao zasljepljujuću poplavu bola. Ležao je, čekajući da se bol umiri, ali se bol nikako nije smirivala.I bila je nepodnošljiva ali ju je on ipak nekako podnosio. Mrzio je samog sebe zbog toga što želi da se vrati onaj tuobab i da mu opet dade popiti ono nešto što mu je bacio u vodu i što je za neko vrijeme olakšalo boli.Svako malo pokušao bi osloboditi ruke iz labavih veza s jedne i druge strane glave, ali bez uspjeha.

Ležao je tako, grčeći se i ječeći u mukama kad su se vrata ponovo otvorila. Ušla je ona crna žena.Žućkasto svjetlo vatre koju je nosila, treperilo je na njezinu crnom licu. Smiješeći se, ona počne proizvoditi zvukove, mijenjajući izraze lica i pokrećući rukama i Kunta shvati da mu to ona pokušava nešto protumačiti. Pokazujući na vrata kolibe, ona mu na taj način prikaže visokog čovjeka kako ulazi, kako zatim pruža nešto nekoj osobi koja jauče, ta osoba to popije i zatim se počne široko osmjehivati kao da se sada mnogo bolje osjeća. Iako to ničim nije pokazao, Kunta je shvatio što mu govori, da je visoki čovjek vrač.

Sliježući ramenima, ona zatim čučne kraj njega i počne Kunti na čelo pritiskati vlažnu krpu koja je ugodno hladila. Kunta je zbog toga nije ništa manje mrzio. Zatim mu ona pokretima pokaže da će mu sada pridići glavu kako bi mogao srknuti malo juhe koju mu je donijela.Progutavši juhu, Kunta osjeti blijesak srdžbe zbog izraza zadovoljstva na njezinu licu. Nakon toga, ona prstom iskopa malu rupu u podu kolibe, utakne zatim u nju nekakav okrugli, dugački, žućkasti predmet i na vrhu tog predmeta zapali plamen. Pokretima i izrazom lica ona ga na kraju upita želi li možda još nešto. On je samo ljutito buljio u nju i ona konačno izađe.

Kunta je zurio u plamen, pokušavajući misliti, sve dok se plamen,izgorjevši do poda nije ugasio. U mraku se Kunta sjeti planova za pokolj tuobaba na velikoj kanoi, čeznuo je za tim da bude ratnik moćne crne armije i da ubije tuobaba toliko brzo koliko brzo bude mogao mahati rukama. Ali zatim Kunta počne drhtati, prestrašen od pomisli da umire, unatoč tome što bi to značilo da će potom zauvijek biti s Alahom. Napokon, nitko se još nikada nije vratio od Alaha i ispričao ljudima kako je kod njega,baš kao što se nitko nikada nije vratio u njihovo selo da im ispriča kako je kod tuobaba.

Kad ga je Bell slijedeći put posjetila, pogledala je duboko zabrinuta dolje u Kuntine zakrvarene i požutjele oči, koje su se bile još dublje uvukle u njegovo grozničavo lice. Ležao je i neprekidno ga je tresla groznica, ječeći, još mršaviji nego što je bio kad su ga prije tjedan dana donijeli ovamo. Ona izađe, ali se za jedan sat vrati noseći debele krpe, dva lonca iz kojih se dizala para i dva složena pokrivača.

Hitrim pokretima i iz nekog neobjašnjivog razloga,kao da se nečega plaši, ona prekrije Kuntine gole grudi nekakvom gustom, vrućom smjesom od iskuhanog lišća, pomiješanog i smrvljenog s nečim što je žarilo.Ta je smjesa bila tako vrela da je Kunta zajaukao i pokušao to stresti sa sebe, ali ga je Bell odlučno gurnula natrag na ležaj. Namočivši zatim krpe u drugi lonac koji se pario, ona ih iscijedi i položi ih preko one smjese,zatim pokrije Kuntu s oba pokrivača.

Sjedila je i gledala kako se znoj s njega cijedi u potočićima na zemljani pod. Uglom pregače Bell mu je tupkala znoj što mu se slijevao u zaklopljene oči, i na koncu je Kunta ležao potpuno opušten. Tek kad je opipala krpe i onu smjesu i ustanovila da su još jedva mlačne, skinula je to sa Kunte. Zatim mu je očistila grudi od svakog traga tih obloga, pokrila ga pokrivačima i otišla.


Kad se slijedeći put probudio,Kunta je bio isuviše slab da makar malo pomakne tijelo, iako je osjećao kako će se ugušiti pod teškim pokrivačima.Međutim ne osjećajući zbog toga nikakve zahvalnosti ,znao je da je groznica prestala.Ležao je čudeći se gdje je ta žena naučila ono što mu je napravila. To je nalikovalo na Bintine ljekarije kojih se sjećao iz djetinjstva, napravljene od Alahovih trava i sa znanjem koje se prenosilo iz pokoljenja u pokoljenje. I Kunti pamćenje vrati pred oči čudno ponašanje ove crne žene, nekako tajnovito, iz čega zaključi da ono nije bila tuobabova ljekarija. Bio je uvjeren da tuobab nije o tom ništa znao, dapače, da nikada ne smije ni saznati. I Kunta sam sebe zatekne kako u mislima proučava lice crne žene. Kako ju je ono tuobab bio zazvao? »Bell.«

Nerado, nakon izvjesnog vremena, Kunta zaključi da od svih plemena, ova žena ipak najviše nalikuje na žene njegova vlastitog plemena. Pokušao ju je zamisliti u Juffureu kako u stupi mrvi kuskus za njegov doručak, kako vesla u svojoj kanoi od izdubljenog debla uz bolong,donoseći složene na glavi snopove požnjevene riže.

Ali, Kunta se odmah prekori zbog takvog besmislenog povezivanja svog sela s ovim poganskim, divljačkim crncima ovdje u zemlji tuobaba.

Bolovi su sada ipak na mahove popuštali i bili su slabiji, najčešće bi ih izazvalo njegovo napinjanje ne bi li se nekako oslobodio veza, jer ga je mučila očajnička želja da malo prošeta naokolo. Međutim, muhe su ga još strasnije mučile, zujeći oko njegove umotane noge, odnosno onoga što je bilo preostalo od njegove noge, i on bi povremeno trznuo malo tom nogom kako bi se roj muha barem za neko vrijeme podigao, iako se odmah ponovo vratio.

Kunta se počeo pitati gdje se to nalazi. To svakako nije njegova koliba, a osim toga i po zvukovima izvana i po glasovima crnih ljudi koji su prolazili pokraj kolibe u kojoj je ležao,znao je da se nalazi na nekom nepoznatom posjedu. Ležeći tako, osjećao bi miris njihova jela i slušao njihove večernje razgovore, pjevanje, molitvu, i budnicu roga u zoru.

A svakog bi dana u kolibu dolazio visoki tuobab i svaki put bi izazvao nove bolove u Kuntinoj nozi dok bi mu mijenjao zavoje. Međutim, kad bi Bell tri puta na dan ulazila u kolibu,donosila bi mu hranu i vodu,uz smiješak i dodir tople ruke na čelu, Kunta je sam sebe morao podsjećati na to kako ovi crnci nisu ništa bolji od tuobaba.

Ova crnkinja i ovaj tuobab možda mu i ne misle nanijeti nekakvo zlo,iako je još bilo prerano da u to bude uvjeren ali crni je Samson Kuntu pretukao gotovo do smrti, a tuobabi su ga bičevali i pucali na njega i odsjekli mu stopalo. Što mu se više vraćala snaga, to je jači bio njegov bijes što mora ovdje bespomoćno ležati, nemoćan da učini i najmanji pokret kad je u svojih sedamnaest kiša dosad uvijek mogao trčati, skakati i penjati se kuda i kada bi poželio.To je bilo toliko neprirodno da on to naprosto nije bio u stanju ni shvatiti, ni izdržati.

Kad je visoki tuobab razvezao uže kojim su Kunti zapešća bila privezana za kratke štapove s obje strane glave,Kunta je slijedećih nekoliko sati uzalud pokušavao podići ruke ,naprosto su mu bile isuviše teške.Srdito, ogorčeno, ne sustajući, Kunta je počeo prisiljavati ruke da ponovo postanu korisne ,istezao je prste opet i opet, zatim ih je stiskao u šaku sve dok mu konačno nije uspjelo podići ruke.

Zatim se počeo naprezati da se izdigne na laktove i kad je u tome uspio, proveo je u tom položaju nekoliko sati, zagledan dolje u zavoj na patrljku. Činio se golemim, poput »buće«, iako sada više nije bilo toliko krvi kao na prijašnjim zavojima koje je vidio kad bi mu ih tuobab skidao. Ali kad je potom pokušao svinuti koljeno te noge, ustanovio je da je bol još uvijek nepodnošljiva.

Iskalio je svoj bijes i poniženje na Bell kad ga je slijedeći put došla posjetiti, režeći na nju na mandingo jeziku i tresnuvši o pod metalnu šalicu nakon što je ispio sadržinu.Tek je kasnije shvatio da je

to bilo prvi put otkako je došao u zemlju tuobaba što je bilo kome rekao nešto naglas. Još ga je više ljutilo kad se sjetio kako su njezine oči toplo sjale, bez obzira na njegove srdite riječi.

Jednog dana, kad je Kunta ovdje ležao već puna tri tjedna, tuobab ga pokretom ruke pozove neka sjedne dok mu je on počeo odmotavati zavoj.

Kad je došao bliže rani, Kunta je vidio da je zavoj natopljen nekakvom gustom žućkastom tvari.Zatim je morao čvrsto stisnuti zube kad je tuobab počeo skidati zadnji ovoj i svijest mu se pomuti kad je ugledao otekli kraj polovice svog stopala,pokriven ružnom,debelom, smećkastom krastom. Kunta je zamalo vrisnuo. Posipavši nečim ranu, tuobab ovaj put stavi samo lagani, labavi zavoj preko patrljka, dohvati svoju crnu torbu i žurno izađe.

Slijedeća dva dana Bell je ponavljala ono što je učinio tuobab, govoreći mu pri tom blagim glasom, dok se Kunta grčio i okretao se u stranu. Kad se trećeg dana vratio tuobab, Kunti poskoči srce kad je vidio da mu je donio dva čvrsta, ravna štapa s rašljastim vrhom.Kunta je vidio ranjene ljude u Juffureu kako se njima služe. Podmećući štapove pod svoja pazuha, tuobab pokaže Kunti kako će hramati da desnom nogom ne bi dodirivao zemlju.

Kunta se nije htio maknuti dok oboje nisu izašli. Zatim se napregnuo i pokušao uspraviti, oslanjajući se o zid kolibe sve dok je mogao izdržati da se od bolnog kucanja u desnoj nozi ne sruši na pod. Znoj mu je curio niz lice još prije nego što mu je uspjelo namjestiti rašlje pod pazuha. Blizu nesvjestice, nesiguran, nikako se ne odmičući daleko od zida kako bi se na njega mogao osloniti, Kunta uspije napraviti nekoliko nespretnih, skakutavih pokreta tijelom naprijed, neprestano u opasnosti da zbog umotanog patrljka izgubi ravnotežu i padne.

Kad mu je slijedećeg jutra Bell donijela doručak,Kunta uhvati kratki izraz zadovoljstva što joj je preletio licem kad je primijetila otiske štapova u podu od nabijene zemlje. Kunta se namršti na nju, ljutit na sebe što se nije dosjetio izbrisati tragove. Odbio je dotaknuti hranu sve dok ta žena nije izašla, ali ju je zatim brzo pojeo, jer je znao kako mu sada treba snage. Već za nekoliko dana, Kunta je spretno hramao po kolibi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:39 pm






51. POGLAVLJE



Po mnogočem,ovaj se tuobabov posjed uvelike razlikovao od onog predašnjeg, počeo je Kunta otkrivati već kad je prvi put uspio na štakama izaći pred kolibu i kad se, stojeći tako vani, ogledao oko sebe.

Niske kolibe crnih ljudi sve su bile uredno obijeljene,a izgledalo je da su i daleko bolje održavane,kao što je to bila i ova u koju su njega smjestili. Unutra je bio mali, prazan stol, polica na zidu na kojoj bijahu, limena plitica, šalica za piće, »žlica« i oni drugi tuobabovi predmeti kojima se jede, a za koje le Kunta konačno naučio da se zovu »viljuška« i»nož«, činilo mu se glupo s njihove strane što su takve predmete ostavili njemu nadohvat ruke. I ležaj na podu bio je čvršće nabijen komušinom. Neke od koliba koje je vidio u blizini svoje kolibe, imale su otraga čak male povrtnjake, a koliba koja je bila najbliža tuobabovoj velikoj kući, imala je ispred ulaza mali, okrugli vrt, pun raznobojnog cvijeća.

Sa svog osmatračkog mjesta u vratima svoje kolibe,Kunta je mogao vidjeti svakoga, bez obzira na to u kojem se smjeru kretao, ali kad bi vidio kako netko dolazi prema njemu, brzo bi se okrenuo i hramajući ušao u kolibu, gdje bi ostao neko vrijeme dok bi se usudio ponovo izaći.

Kunta je nosom pronašao gdje je nužnik.Svakog dana susprezao bi svoje potrebe sve dok ne bi bio siguran kako je većina crnaca otišla obavljati radove na poljima i tada bi oprezno provjeravajući ima li koga u blizini,brzo na štakama prešao taj kratki put kako bi upotrijebio to mjesto i potom se sretno vratio natrag.

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego se Kunta usudio uputiti dalje od te nedaleke kolibe i od kolibe kuharice u robovskom sokaku,a to nije bila Bell, kako je iznenađeno ustanovio.

Čim se Kunta dovoljno oporavio da se mogao kretati i izvan kolibe, Bell mu je prestala donositi jelo,čak je sasvim prestala dolaziti.Čudio se što se s njom dogodilo,sve dok jednog dana, dok je stajao u vratima svoje kolibe, nije ugledao Bell kako izlazi kroz stražnja vrata velike kuće. Međutim, ili ga nije opazila, ili se pričinjala da ga ne vidi, jer je, ne pogledavši ga, prošla kraj njega na putu do nužnika.Znači, i ona je ista kao i svi drugi,konačno, on je to znao odmah od početka.

Ne tako često, Kunta bi načas ugledao i visokog tuobaba, obično kako ulazi u svoju crnu, natkrivenu, laku kočiju. Kočija bi zatim žurno polazila, a vukla su je dva konja kojima je upravljao,crnac smješten sasvim naprijed, na povišenom sjedalu.

Nekoliko dana zatim Kunta se počeo zadržavati ispred svoje kolibe i kasnije, kad bi se vraćali radnici s polja, umorna skupina koja bi kraj njega prolazila polaganim korakom. Sjećajući se onog drugog posjeda, Kunta se čudio kako to da za ovim crncima ne ide neki tuobab na konju, sa bičem u ruci. Prošli bi sasvim blizu Kunte ,na izgled uopće ne obraćajući na njega pozornosti i nestali bi u svoje kolibe.Ali bi već za nekoliko trenutaka većina njih ponovo izašla pred kolibe, obavljajući razne poslove.

Muškarci su radili oko štaglja, žene su muzle krave i hranile kokoši. A djeca su dovlačila kablice s vodom i toliko drva za vatru koliko bi im stalo u naramak, očito ne shvaćajući da bi mogli ponijeti dvostruko toliko ako bi drva uvezali i ponijeli taj svežanj, ili kablić s vodom, na glavi.

Kako su dani odmicali, počeo je uviđati kako ni ovi crnci, iako su živjeli bolje od onih na predašnjem posjedu, nisu izgleda, ništa više od onih drugih svjesni da su izgubljeno pleme velike afričke

obitelji,svaki je trag samopoštovanja i ponosa bio iz njih tako temeljito iscijeđen da su ti ljudi izgleda smatrali kako im je život točno onakav kakav i treba biti.

Njih je zanimalo samo kako će izbjeći batine, kako će se dosita najesti i hoće li imati neko mjesto gdje mogu prespavati. Rijetke su bile noći kad bi Kunta odmah zaspao,obično bi prvo dugo ležao budan, goreći od srdžbe zbog bijede svog naroda. Međutim, oni izgleda čak nisu ni bili svjesni svoje bijede. Pa što se to onda njega tiče, ako su, činilo se, ti ljudi zadovoljni svojim jadnim životom? Ležao je osjećajući se kao da svakog dana umire jedan mali dio njega, i ukoliko je u njemu preostalo još malo volje za životom,mora pokušati još jednom pobjeći, bez obzira na teškoće i na posljedice. Kakve bi koristi još moglo biti od njega,živog ili mrtvog? Za dvanaest mjesečevih ciklusa otkako je otrgnut od Juffurea ,koliko je postao starijim od svojih stvarnih kiša.

To što izgleda nitko nije nalazio nekog korisnog posla za Kuntu,iako se on već dovoljno spretno kretao naokolo na štakama,samo je pogoršavalo njegovo raspoloženje.Uspio je ostaviti dojam kako je dovoljno zaokupljen samim sobom i kako nema nikakvu potrebu, ni želju da se bilo s kime druži. Ali, Kunta je kod ovih crnaca osjećao nepovjerenje prema sebi, jednako kao što je on osjećao nepovjerenje prema njima. Sam u noćnim satima, osjećao se toliko usamljen i tužan, zureći dugo u mrak oko sebe,da je osjećao kao da se urušava u sama sebe. Taj osjećaj je bio kao neka bolest što se širila u njemu. Zaprepastilo ga je i duboko se zasramio kad je shvatio kako je to što osjeća potreba za ljubavlju.

Kunta je slučajno bio pred kolibom jednog dana kad se tuobabova kočija dokotrljala u dvorište, a na sjedištu kraj vozara sjedio je neki čovjek sasso boro boje. Kad je tuobab izašao iz kočije i ušao u veliku kuću, kočija je došla još bliže kolibama i ponovno se zaustavila.

Kunta je vidio kako je kočijaš uhvatio smeđega ispod pazuha i pomogao mu sići, jer je ovome jedna ruka bila oklopljena nečim što je izgledalo kao osušeno bijelo blato.Kunta nije imao pojma što je to, ali izgledalo je vjerojatno da je ta ruka bila na neki način povrijeđena. Posežući zdravom rukom u kočiju, smeđi čovjek izvuče nekakvu tamnu kutiju čudnog oblika i pode zatim za kočijašem niz robovski sokak do jedne kolibe na samom kraju niza, za koju je Kunta znao da je prazna. Kuntu je toliko izjedala znatiželja da se ujutro potrudio odšepati sve do te kolibe. Nije očekivao da će naći smeđeg čovjeka kako sjedi odmah iza praga. Jednostavno su gledali jedan drugoga. Lice i oči smeđeg čovjeka bijahu potpuno bez ikakvog izraza. A isto takav mu je bio i glas kad je rekao: ‘’Šta hoćeš?’’Kunta nije imao pojma što to on govori.

‘’Ti jedan od oni afrički nigeri.’’

Kunta prepozna tu riječ koju je tako često čuo, ali nijednu od ostalih. Naprosto je stajao tamo.

‘’Ajde, gubi se, de!’’

Kunta je čuo oštrinu u glasu, osjetio da ga tjeraju.Gotovo je pao naglo se okrećući, i ljutit i posramljen vratio se hramljući do svoje vlastite kolibe.

Uhvatio bi ga bijes svaki put kad bi pomislio na tog smeđeg čovjeka, tako da je poželio znati toliko tuobab jezika da bi mogao otići tamo i viknuti mu:’Ja sam barem crn, a ne sasso borro kao ti!’

Međutim, nije mogao ugušiti radoznalost da sazna zašto se svaki dan poslije večere većina ostalih crnaca žurila da se okupi ispred te zadnje kolibe.A pažljivo prisluškujući sa svog vlastitog praga, Kunta bi čuo glas smedega kako gotovo neprekidno govori.Ponekad bi drugi crnci prasnuli u smijeh,a od vremena do vremena čuo bi ih kako smedega obasiplju pitanjima. Kunta je umirao od želje da sazna tko je ili što je taj čovjek.

Sredinom poslijepodneva oko dva tjedna kasnije,smeđi je slučajno izlazio iz nužnika upravo u

trenutku kad se Kunta približavao. Glomazni, bijeli oklop nestao je smeđem sa ruke i prsti su mu neprekidno upletali dva lista kukuruzovine dok je Kunta bijesno prošao nabadajući štakama. Sjedeći unutra, Kunti je zujalo u glavi od svih mogućih uvreda koje je želio da ih može izreći. Kad je izašao iz nužnika, smeđi je mirno stajao pred njim,ravnodušnog izraza lica, kao da se među njima nikada ništa nije dogodilo.Još uvijek svijajući i preplećući među prstima lišće kukuruza, on pokretom glave pozove Kuntu neka pođe za njim.

To je bilo toliko neočekivano i razoružavajuće,da je Kunta bez riječi pošao za smeđim do njegove kolibe. Kunta poslušno sjedne na stolac koji mu je smeđi pokazao rukom.Gledao je kako se njegov domaćin smješta na drugi stolac, još uvijek pletući. Kunta se pitao je li taj čovjek svjestan toga da plete točno onako kako se to radi u Africi.Nakon što je neko vrijeme zamišljeno šutio, smeđi počne govoriti: ‘’Čuo sam za tebe kako ti lud.Ti imao sreće oni tebe ne ubili. Mogli su, po zakonu. Baš kao ovaj bijeli čovjek što meni slomio ruku kad meni bilo dosta guslanja. Zakon kaže, neko tebe ulovi kad bježiš, može tebe ubiti i njemu nema nikakva kazna. Taj zakon bude pročitan svakih šest mjeseci u crkve od bijeli ljudi. Pazi sad,nemoj ja počnem o zakoni bijelaca.Počnu graditi novo naselje, prvo sagrade sud,za pravljenje još više zakoni,onda sagrade crkvu,da dokažu oni kršćani.Ja mislim, parliment od Virginia ništa drugo ne radi samo proglašava novi zakoni proti nigeri.Ima zakon niger ne smije nositi pušku, čak niti štap koji izgleda kao toljaga. Zakon kaže dvadeset šiba ako tebe uhvate bez propusnice za putovanje, deset šiba ako si gledao bijeli čovjek u oči, trideset šiba ako si digo ruku na bijeli kršćanin. Zakon kaže niger ne smije drži propovijed ako tamo nema bijeli čovjek da sluša,zakon kaže ne može nigeru držati pogreb ako nigeri misle da to bude sastanak. Zakon kaže, odrezati tebi uho ako se bijeli čovjek kune da ti lagao, oba uha ako kažu ti lagao dvaput. Zakon kaže, ti ubijes neki bijeli čovjek, ti visiš,ubiješ drugi niger, dobiješ samo bičem.Zakon kaže,Indijanac ulovi pobjegli niger,dobije duhana koliko Indijanac može nositi. Ima zakon da brani učiti nigeri čitati i pisati,ili dati nigeru neku knjigu.Čak ima zakon da nigeri ne smiju udarati u bubanj,ili neku drugu od te afričke stvari.’’

Kunta je osjetio kako smeđi čovjek zna da ga Kunta ne može razumjeti,ali da on prvo voli pričati, a drugo, misli kako će slušanjem Kunta možda ipak početi shvaćati. Promatrajući lice smeđeg čovjeka dok je govorio i slušajući zvuk njegova glasa, Kunta je osjećao da bi ga gotovo mogao razumjeti. I osjetio je želju da u isti mah plače i da se smije što doista netko razgovara s njim kao s ljudskim bićem.

‘’Ta tvoja noga, pazi sad, ne bude samo nogi i ruki, režu oni i kitu i jaja. Ja vidio koliko taki uništeni nigeri,pa još rade..Vidio kako tuku nigeri dok meso odrezano od kosti. Jedna žena niger koja bila puna sa bebom, morala ležati na lice preko jedna rupa koju iskopali za njezin trbuh i onda nju tukli.Nigeru pukne koža od batine, oni poliju terpentina ili sipaju sol pa trljaju sa slama. Uhvate nigera da priča o pobuni,mora plesati po žeravici dok padne.Nema skoro ništa što ne smije bijeli čovjek učiniti sa niger, a ako niger od toga umre, nije zločin ako onaj tko to napravio ili dao da se napravi vlasnik tog nigera.To zakon.I ako ti misli to loše, treba onda slušaš ljudi kad pričaju što se radi s oni nigeri koje neki brod s robovi proda preko vode na oni plantaži šećera u Zapadne Indije.’’

Kunta je još uvijek bio kod njega i slušao i pokušavao razumjeti,kad je jedan dječak,po rastu negdje iz prvog kafa, donio smeđem njegov večernji obrok. Kad je ugledao Kuntu u kolibi, dječak otrči i ubrzo se vrati s drugim pokrivenim tanjurom hrane za njega. Kunta i smeđi šutke su zajedno večerali, a potom se Kunta naglo digao da ode, jer je znao kako će uskoro ostali crnci početi dolaziti ovamo, ali mu smeđi pokretom ruke pokaže neka ostane.

Kad su nekoliko minuta kasnije počeli pristizati ostali, nijedan među njima nije uspio sakriti iznenađenje što ovdje vidi Kuntu,posebno Bell, koja se pojavila među posljednjima.Kao većina ostalih, ona mu jednostavno kimne glavom ali uz sjenku osmjeha, učini se Kunti.

U sve gušćem mraku smeđi je nastavio govoriti okupljenim crncima onako kao što je govorio Kunti, osim što se Kunti činilo da on njima priča nekakve priče. Mogao je zaključiti kad bi jedna priča završila, jer bi se odjednom svi počeli smijati ili postavljati upite. Tu i tamo Kunti bi uspjelo prepoznati poneku riječ koju je već mnogo puta čuo.

Kad se vratio u svoju kolibu,u Kunti se sve brkalo od različitih osjećaja uzrokovanih tim njegovim miješanjem s ostalim crncima.Te je noći ostao do kasna budan dok mu se mozak neprestano mučio oko tih proturječja i odjednom se sjeti što mu je jednom rekao Omoro kad Kunta nije htio dati Laminu da odgrize komad lijepog ploda manga koji je Kunta bio za sebe ubrao. ‘’Ako stisneš ruku u šaku, nitko ti u nju ništa ne može staviti, niti tvoja ruka može nešto dohvatiti.’’

Međutim, znao je također kako bi se njegov otac potpuno složio s time da Kunta,bez obzira na to što će se dogoditi,nikada ne smije postati nimalo nalik na ove crne ljude. Ipak, svake je večeri osjećao neku čudnu želju da ode među njih tamo pred kolibu smeđega.Odupirao se tom iskušenju, ali je gotovo svakog popodneva odlazio tamo, hramljući na štakama, kako bi posjetio smeđega dok je sam.

‘’Natjeram ja prste da opet rade kako treba za guslati,’’rekao mu je jednog dana dok je opet upletao ono svoje lišće kukuruza.

‘’Ako bude sreće, ovaj massa ovdi ode i mene kupi,pa da me posije najmi drugima. Guslao sam ja već po cijela Virginia, može zaradi dobri novci i njemu i meni. Nema puno što ja ne vidio ili ne radio, iako ti pojma nemaš što ja tebi pričam. Bijeli čovjek kaže sve što Afrikanci znadu to je živjeti u kolibe od trave i trčati okolo, ubijati i jesti jedan drugoga.’’

On načas prekine svoj monolog kao da je očekivao neku reakciju, ali Kunta je samo sjedio na stolcu i gledao ga i slušao i nepomična, bezizražajna lica vrtio među prstima svoju saphie amajliju.

‘’Razumiš što kažem? Moraš zaboraviti sve te trice,reče smeđi pokazujući na njegovu amajliju.

‘’Pusti to.Neš ti više nikud,to fakt, zato lijepo se smiri i počni biti kao drugi, Toby, čuješ?

Kuntino se lice zajapuri od srdžbe.

‘’ Kunta Kinte! ‘’izleti mu, što ga i samog iznenadi.I smeđi je isto tako bio iznenađen.

‘’Vidi sad, on može govoriti!Al kažem ja tebi,dečko, moraš zaboraviti tvoj afrički govor.Ljutiš bijeli ljudi i plašiš nigeri. Tvoje ime Toby. Mene zovu Guslač. ‘’ On pokaže na sebe.

‘’Reci to. Guslač! ‘’Kunta ga je tupo gledao, iako je točno shvatio što on hoće.

‘’Guslač! Ja guslač. Razumiš,guslač? ‘’

On počne iznad lijeve ruke micati desnom rukom kao da nešto pili. Ovaj put Kunta se uopće nije pričinjao kad ga je tupo pogledao.

Smeđi ustane uzrujano i iz ugla kolibe donese onu kutiju čudnog oblika s kojom ga je Kunta vidio onog dana kad je došao. Otvorio je kutiju i izvukao nekakvu još čudniju svijetlosmeđu, drvenu stvar s tankim crnim vratom i četiri napete, tanke strune koje su išle gotovo čitavom dužinom tog predmeta. Bilo je to isto onakvo glazbalo kakvo je Kunta vidio kad je na njemu svirao onaj starac s onog prijašnjeg posjeda.

‘’Gusle! ‘’uzviknuo je smeđi.

Budući da su bili sami, Kunta odluči da to izrekne. On ponovi zvuk smeđega: ‘’Gusle.’’

Smeđi je izgledao zadovoljan,odložio je gusle i zatvorio kutiju. Zatim, pogleda malo oko sebe i

pokaže prstom.

‘’Vedro!’’

Kunta ponovi, pamteći u isti mah koja je to stvar.

‘’Sad, voda! ‘’

Kunta ponovi.

Kad su tako spomenuli dvadesetak ili više novih riječi, smeđi počne šutke pokazivati prstom na gusle, vedro, vodu, stolac, lišće kukuruza i druge stvari, lica upravljena prema Kunti poput znaka pitanja, tražeći da mu Kunta ponovi pravi naziv za svaki od tih predmeta.Nekoliko riječi Kunta je spremno ponovio, nekoliko drugih izgovorio je pogrešno i smeđi ga je ispravio, a neke uopće nije znao ponoviti. Smeđi mu ponovi one riječi koje nije zapamtio i zatim ga ponovo ispita od početka do kraja.

‘’Nis ti ni tako glup ko što izgledaš .’’progunđao je za vrijeme večere.

Lekcije su se nastavile slijedećih dana i potrajale više sedmica. Kunta je s iznenađenjem ustanovio kako već može razumjeti,štaviše, kako već i sam može razumljivo izreći smeđemu,ono najosnovnije. A najvažnije mu je od svega bilo protumačiti smeđem zašto odbija odreći se svog imena i nasljeđa i zašto bi radije umro kao slobodan čovjek u bjekstvu nego da proživi život kao rob. Nije znao dovoljno riječi da to izrazi onako kako bi želio, ali je znao da ga je smeđi shvatio,jer se namrštio i potresao glavom.

Jednog poslijepodneva, nedugo nakon toga,kad je stigao u kolibu smeđega, Kunta tamo već zatekne drugog posjetioca. Bio je to starac kojega je tu i tamo viđao kako kopa u povrtnjaku pokraj velike kuće.Pogledavši smeđega, na njegov potvrdni znak glavom, Kunta sjedne.

Starac počne govoriti.

‘’Ovaj Guslač meni kaže ti bježao četir puta.Vidiš što te to koštalo.Nadam se samo da ti sada naučio tvoja lekcija kao što ja naučio moja. Jerbo, ti ne činio ništa novo. U mlađi dani, ja bježao toliko puta da skoro oderali kožu s mene dok meni ne ušlo u ova glava da ne imaš kud bježati. Pobjegni dvije državi daleko, oni to samo kažu u svoji novini i brže posije ti bude ulovljen i napola mrtav i opet tam otkud si krenio.Nema valjda živi niger koji ne mislio o bježanje.Čak i najsmješkaviji niger misli o to.Ali ne ima nitko da ja čuo ikad uspio pobjeći. Vrijeme ti se smiriš i pomiriš sa stvari kakvi jesu, mjesto da troši tvoji mladi godini ko što radio i ja, snujuć ono što ne može bit. Ja sada već star i iznuren. Računam, otkada se ti rodio,tako dugo ja već živi ko nevaljali, lijeni, nesposobni, ušljivi niger,ko što bijeli čovjek kaže da mi jesmo.Jedini razlog massa mene ovdi drži što zna da za mene ne dobije nikakva cijena, pa da mu od mene više koristi da mu radim makar pol posla u oni vrt. Ali čujem od Bell da massa tebe sutra ostavi s menom raditi.’’

Znajući da je Kunta shvatio tek poneku riječ od onoga što mu je vrtlar govorio, guslač potroši slijedećih pola sata tumačeći Kunti što mu je starac rekao. Govorio je sporo i jednostavnije,upotrebljavajući riječi koje je Kunta već naučio. Gotovo sve što je vrtlar rekao izazivalo je u Kunti proturječne osjećaje. Shvaćao je da mu starac svojim savjetima želi pomoći,a već je pomalo i sam počeo vjerovati kako je doista nemoguće pobjeći, ali čak i ako mu nikada ne uspije pobjeći odavde, on nikada ne bi mogao platiti tako visoku cijenu i odreći se toga tko je, što je bio i kakav se rodio,samo zato da bi ostatak života proživio bez bičevanja. A pomisao na to da bi ostatak života trebao provesti kao sakati vrtlar,ispunila ga je bijesom i osjećajem poniženja.

Međutim, samo za neko vrijeme, možda, dok ne povrati snagu. A bilo bi dobro misliti opet o nečem drugom i ponovo pod rukama ,osjetiti zemlju,čak i ako to nije njegova zemlja.

Slijedećeg dana stari je vrtlar pokazao Kunti što treba raditi. Kunta je gledao starca kako čisti povrtnjak od korova,koji je čini se iznova nicao svakog dana i radio je sve isto što i on. Kad je starac skidao s lišća rajčice crve, a s krumpira bube i gazio ih nogama, Kunta je činio isto. Dobro su se slagali, ali osim što su radili rame uz rame, nisu mnogo razgovarali. Obično bi starac samo mumljao i pokretima pokazivao Kunti sve što mu je trebalo pokazati kako bi mogao obaviti neki novi zadatak, a Kunta bi to jednostavno, bez riječi, napravio, onako kako mu je rečeno. Nije mu smetala tišina, zapravo, njegovim je ušima dobro došlo nekoliko sati dnevno odmora nakon njegovih razgovora s guslačem koji ne bi ni trenutka zatvorio usta za čitavo vrijeme dok bi Kunta bio kod njega.

Te noći, poslije večere, Kunta je sjedio na pragu svoje kolibe kada čovjek, kojeg su zvali Gildon,koji je inače pravio hamove za mazge i konje, a također i cipele za crne ljude,dođe k njemu i pruži mu par cipela.

Po nalogu »masse«, rekao je, napravio je ove cipele baš za Kuntu. Kunta je uzeo cipele i zahvalio čovjeku kimanjem glave, zatim ih je dugo prevrtao po rukama prije nego što se odlučio da ih isproba. Bio je čudan osjećaj imati te stvari na nogama, ali pristajale su mu savršeno,unatoč tome što je prednja polovica desne cipele bila ispunjena pamukom.Postolar se sagne i zaveže mu uzice, a zatim predloži Kunti neka ustane i hoda malo naokolo u njima da bi vidio kako se u njima osjeća. Lijeva je cipela bila udobna, ali u desnoj nozi Kunta osjeti nekakvo peckanje dok je nezgrapno i nesigurno koračao gore dolje ispred svoje kolibe,prvi put bez štaka. Zapazivši Kuntine smetnje s desnom nogom, postolar mu reče kako je to zbog patrljka, a ne zbog cipele i kako će se Kunta brzo na to naviknuti.

Kasnije, te iste večeri, Kunta je pošao malo dalje, isprobavajući nove cipele, ali desna cipela je još uvijek bila neudobna i on izvadi nešto pamuka i onda ponovo obuče cipelu. Sad je bilo bolje i on se konačno osmjeli i osloni se punom težinom na tu nogu,nije osjetio nikakvu naročitu bol. Tu i tamo, nastavila mu se javljati sablasna bol u prstima desne noge, što mu se događalo od prvog dana kad se ponovo počeo kretati,a on bi nehotično pogledao dolje i to bi ga uvijek ponovo iznenadilo,shvatio da prstiju uopće nema.Ali je nastavio vježbati u cipelama i mnogo se bolje osjećao nego što je dopustio da mu se odrazi na licu, već se bio uplašio da će cijeli život morati hodati sa štakama.

Tog istog tjedna kad se gazdina kočija vratila s dužeg putovanja, crni kočijaš Luther požuri ravno do Kuntine kolibe, glavom mu dade znak neka ga slijedi dolje do guslačeve nastambe,i tamo je zatim Kunta gledao kako on nešto govori guslaču, široko se osmjehujući. Zatim, mašući rukama prema velikoj kući i služeći se izabranim, Kunti razumljivim riječima, guslač protumači Kunti, a Kunta potvrdi glavom da je razumio, kako od sada massa Waller, tuobab koji živi u velikoj kući, posjeduje Kuntu.

‘’Luther kaže massa upravo dobio papiri za tebe od njegov brat koji tebe prvi imao i tako ti sada njegov.’’

Kao i obično, Kunta nije dopustio da mu se na licu odrazi što je osjećao. Bio je ljut i posramljen što netko njega može »posjedovati« ali u isti mah je osjećao duboko olakšanje, jer se neprekidno plašio trenutka kad će ga vratiti na onu drugu »plantažu« kako je naučio da se zovu posjedi tuobaba. Guslač je sačekao dok je Luther otišao, i tek je onda ponovo progovorio,dijelom se obraćao Kunti, a dijelom je govorio sam za sebe.

‘’Nigeri ovdi kažu massa William dobri gazda i fakt,ja vidio gori. Ali nije nijedan od njih dobar. Svi oni žive od nas nigeri. Nigeri,to najvažnije što oni imaju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:40 pm






52. POGLAVLJE



Gotovo svakodnevno kad bi završio s poslom u vrtu, Kunta bi se vratio u svoju kolibu, i nakon večernje molitve, očistio bi malu četvrtinu poda i po njemu bi štapićem crtao arapska slova, zatim bi dugo sjedio gledajući ono što je napisao, često sve do večere. Zatim bi opet izbrisao napisano i tada bi već bilo vrijeme za odlazak do guslačeve kolibe, gdje bi s ostalima sjedio i slušao dok bi guslač govorio. Na neki način, te molitve i učenje, pružali su mu osjećaj da se slobodno može družiti s drugim crncima.Na taj način, činilo mu se, uspjet će zadržati samosvojnost, a da pri tom ipak ne mora biti sam.Ionako, kad bi sad recimo bili u Africi, isto bi se tako okupljali oko nekoga sličnog guslača, samo što bi to bio neki putujući glazbenik, ili griot koji putuje od sela do sela i pjeva uz svoju koru ili balafon u stankama između dvije uzbudljive priče koje bi ispredao iz svojih doživljaja.

Na jednaki način kako to rade ljudi u Africi, Kunta je počeo obilježavati vrijeme bacajući po jedan mali kamenčić u zdjelu svakog prvog jutra nakon izlaska mlađaka.Prvo je u zdjelu bacio dvanaest raznobojnih kamenčića za dvanaest mjesečevih ciklusa,koliko je,nagađao je,boravio na onom prvom posjedu, zatim je ubacio još šest kamenčića za vrijeme koje je proveo ovdje na ovom novom posjedu,a potom je brižljivo odbrojio dvjesta četiri kamenčića za sedamnaest kiša koje je napunio kad su ga oteli iz Juffurea,pa je i njih ubacio u zdjelu. Kad je sve zajedno zbrojio, izračunao je kako je sada ušao u svoju devetnaestu kišu.

I tako, ma koliko se osjećao starim, zapravo je Kunta još uvijek bio mladić. Zar će provesti ostatak života ovdje, poput starca vrtlara, gledajući kako mu s godinama izmiču nada i ponos, sve dok mu ne ostane ništa za što bi vrijedilo živjeti i dok konačno ne istekne njegovo vrijeme? Ta ga je pomisao ispunila užasom i odlučnošću da ne završi onako kao onaj starac,teturajući po povrtnjaku, ne znajući kojom će nogom iskoračiti ispred druge.

Jadan bi čovjek bio potpuno iscrpljen još mnogo prije podnevnog obroka, a u poslijepodnevnim se satima još samo mogao pričinjati da radi, i Kunta je morao gotovo u potpunosti preuzeti na sebe teret njihova posla.

Svakog jutra, dok se Kunta saginjao nad gredicama u vrtu, došla bi Bell sa košarom,Kunta je doznao da je ona kuharica u velikoj kući,izabrati povrće koje će tog dana pripremiti za massu. Ali, čitavo vrijeme dok bi se nalazila u vrtu, Bell ne bi ni pogledala Kuntu, čak ni onda kad bi prošla sasvim uz njega. To ga je čudilo i smetalo, jer se sjećao kako ga je svakog dana dolazila njegovati dok je ležao i borio se za život, i kako bi mu kimnula glavom kad bi se uvečer susreli kod guslača.Kunta zaključi da on nju zapravo mrzi i da ga je ona onda njegovala samo zato što joj je massa tako zapovjedio. Poželio je čuti što bi guslač o tome rekao, ali znao je da mu njegov ograničeni rječnik ne bi dopustio da se dobro izrazi ,na stranu to što bi ga bilo isuviše sram uopće i postaviti to pitanje.

Jednog jutra nedugo poslije toga, starac nije došao u vrt i Kunta pomisli kako je zacijelo bolestan.Nekoliko zadnjih dana starac je izgledao još slabiji nego obično.Umjesto da odmah pođe do starčeve kolibe i pogleda što je s njim, Kunta počne zalijevati gredice i čupati korov,jer Bell je trebala stići svakog trena, i Kunta je mislio kako ne bi bilo dobro da u vrtu nikoga ne bude kad ona dođe.

Nekoliko minuta kasnije Bell se pojavi i još uvijek ne gledajući Kuntu,pođe kroz vrt, puneći košaru povrćem dok je Kunta stajao s motikom u ruci i gledao je. Zatim, kad je polazila, Bell nakon malog

oklijevanja pogleda oko sebe, spusti košaru na zemlju,dobacivši Kunti kratak, oštar pogled i ode. Njezina je poruka bila jasna,Kunta joj je trebao donijeti košaru do stražnjih vrata velike kuće, kao što je to inače uvijek činio stari vrtlar.

Kunta je pucao od bijesa, a kroz glavu su mu prelijetale slike povorke žena iz Juffurea kako s teretom na glavi prolaze jedna iza druge, pokraj bantaba stabla ispod kojega su se muškarci Juffurea uvijek odmarali. Bacio je ljutito motiku i upravo se spremao otići iz vrta kad se sjeti koliko je Bell blisko povezana s massom. Stisnuvši zube, on se sagne, zgrabi košaru i bez riječi se uputi za Bell. Na vratima se ona okrene i uzme od njega košaru kao da njega uopće ne vidi. Kunta se vratio u vrt ključajući od bijesa.

Od tog je dana Kunta manje više postao vrtlarom.Starac koji se bio teško razbolio, došao bi ponekad kad bi smogao snage da se dovuče do vrta. Radio je ponešto sve dok bi osjećao da može,što nikad nije dugo trajalo,a zatim bi oteturao natrag u svoju kolibu.Starac je Kuntu podsjetio na one starce iz Juffurea koji bi,srameći se svoje slabosti, nastavljali teturati okolo po selu, pokušavajući stalno nešto raditi sve dok ne bi bili prisiljeni povući se na svoje ležajeve i konačno više gotovo uopće ne bi ni izlazili iz koliba.

Jedina od novih dužnosti koja je Kunti uistinu bila mrska, bilo je svakodnevno nošenje košare iza Bell. Gunđajući ispod glasa, slijedio bi je do stražnjih vrata, gurnuo joj u ruke košaru s onoliko grubosti koliko bi se usuđivao, zatim bi se okrenuo na peti i ljutito se vraćao na posao što je mogao bržim korakom. Mada ju je prezirao, ipak bi mu se usta ispunila slinom kad bi povremeno do vrata doprli opojni, nadražujući mirisi jela koja je Bell kuhala.

Ubacio je dvadeset drugi kamenčić u svoju zdjelu kalendar kad ga jednog jutra bez ikakvih primjetljivih znakova promjene u njezinu držanju,Bell pokretom glave pozove u kuću. Za trenutak je oklijevao, a zatim je pošao za njom unutra i stavio košaru na stol. Trudio se da ne izgleda zapanjen čudnim stvarima koje je ugledao naokolo u toj sobi koju su oni zvali »kuhinja«, i upravo se okrenuo i mislio otići, kad mu Bell dotakne ruku i pruži mu dva tanka komada kruha, između kojih je bilo nešto što je izgledalo kao komad hladnog goveđeg mesa. Dok je zurio u to začuđen, ona reče: ‘’Nisi nikad vidio govedinski senvič? Neće te ugristi. Ti trebaš ugristi njega. A sad, ajd odavle.’’

Kako je vrijeme odmicalo,Bell mu je počela davati hrane više nego što je mogao ponijeti u rukama,obično limeni tanjur natrpan nečim što se zvalo »proja«, nekakav kruh kakav on nikad ranije nije okusio,zajedno sa svježe skuhanim mladim izdancima gorušice u vlastitom,izvanredno ukusnom soku.On je vlastitim rukama zasijao sjeme te gorušice ,izmiješavši zemlju u vrtu prvo sa masnim crnim blatom, iskopanim na pašnjaku na kojem su pasle krave i nježni zeleni izdanci brzo su iznikli i razbujali se.

Isto je toliko Kunta volio i način na koji je ona kuhala dugačke, tanke mlade mahune graška koje su rasle na vriježama ovijenim oko stabljika slatkog kukuruza. Nikad mu nije dala nešto što bi očigledno bilo svinjsko meso, iako mu nije bilo jasno odakle to ona zna. Ali, bez obzira na to što bi mu dala, on bi uvijek dobro istrljao tanjur krpom prije nego što bi joj ga vratio.

Najčešće bi je zatekao kraj »štednjaka« što je bila velika stvar od željeza koja je sadržavala vatru, ali ponekad bi je našao na koljenima kako riba pod kuhinje pepelom od hrastovog drveta i tvrdom četkom. Mada bi joj ponekad poželio nešto reći, nikada mu ne bi uspjelo svoju zahvalnost izraziti nekako ljepše nego uobičajenim kratkim gunđanjem ,kako je sada i ona njemu počela uzvraćati.

Jedne nedjelje, nakon večere, Kunta je ustao kako bi malo protegnuo noge i šetao je naokolo po guslačevoj kolibi, lijeno se lupkajući po trbuhu kad smeđi čovjek koji nije prestao govoriti za čitavo vrijeme večere naglo prekine svoj monolog uzvikom: ‘’Pazi sad, ti se počeo debljati!’’

To je bila istina. Kunta nije bolje izgledao,niti se bolje osjećao,otkako je otišao iz Juffurea.

Nakon dugih mjeseci pletenja kako bi ojačao prste i guslač se također osjećao tako dobro kako se već dugo nije osjećao,sve otkako su mu slomili ruku i opet je počeo uvečer svirati na svom glazbalu. Držeći tu čudnu stvar na dlanu lijeve ruke i ispod brade, guslač je strugao žice onim štapom koji je čini se bio napravljen od dugih, finih dlaka ,a uobičajena bi večernja publika uzvikivala i gorljivo pljeskala na svršetku svake pjesme.

‘’To ništa! ‘’rekao bi guslač s gađenjem.

‘’Prsti još nisu dosta gipki.’’

Kasnije kad su ostali sami, Kunta zamuckujući upita: ‘’Što je gipki? ‘’

Guslač savije i ispravi prste, zatim počne njima brzo micati.

‘’Gipki! Gipki. Razumiš? ‘’Kunta kimne glavom.

‘’Ti jedan sretan niger, to si ti ,’’nastavi guslač.

‘’Samo svagdan prtljaš okolo po oni tvoj vrt. Nema puno nigeri da ima tako laki posao na plantaži puno veći nego ova.

Kunti se učini da je razumio i nije mu se svidjelo što je čuo.

‘’Radi teško.’’rekao je. I pokazavši glavom na guslača u njegovoj stolici, doda: ‘’Teže nego to.’’ Guslač se naceri.

‘’Ti u redu, Afrikanac!’’

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:40 pm





53. POGLAVLJE



»Mjeseci«, kako su ovdje zvali mjesečeve cikluse, prolazili su sada mnogo brže, i uskoro je toplo razdoblje koje se zvalo »ljeto« završilo i došlo je vrijeme žetve zajedno s mnogo više dužnosti za Kuntu i ostale. Dok su drugi crnci,čak i Bell marljivo obavljali teške poslove na poljima, od njega se očekivalo da se brine o kokošima,stoci i svinjama,pored svog redovitog posla u povrtnjaku. A u samom jeku berbe pamuka, dali su mu da vozi kola uz redove berača.Osim što je morao hraniti prljave svinje, od čega se gotovo razbolio,Kunti nisu smetale nove dužnosti, jer se zbog toga mnogo manje osjećao bogaljem.Ali rijetko kada bi se vratio u kolibu prije mraka,toliko umoran da bi ponekad čak zaboravio na večeru.Ne skidajući sa sebe ništa osim otrcanog slamnatog šešira i cipela, kako bi olakšao tupi bol u osakaćenom stopalu,bacio bi se na ležaj od kukuruzovine, navukao na sebe pokrivač od jute, ispunjen pamukom, i za nekoliko trenutaka već bi duboko usnuo, u odjeći još uvijek vlažnoj od znoja.

Uskoro su se umjesto paperjastim pamukom kola počela do vrha puniti tustim klipovima kukuruza, a zlatno lišće duhana sušilo se obješeno na zraku. Klali su se prasci, meso se rezalo na komade i vješalo iznad tinjave vatre od hikori drva, a zrak pun izmaglice počeo se hladiti, kad su se svi na plantaži počeli spremati za »žetveni ples«, što je bio toliko značajni događaj da će mu prisustvovati čak i massa.

Ljudi su bili toliko uzbuđeni, i Kunta, kad je saznao da u to nije upleten Alah ovih crnih ljudi ,odluči i sam prisustvovati, ali samo kao promatrač.

Dok je skupio hrabrosti pojaviti se na zabavi, ples je već bio u punom jeku. Guslač, čiji su prsti postali konačno opet dovoljno gipki, pilio je po svojim žicama, a jedan drugi čovjek kuckao je s dvije goveđe kosti jednom o drugu, i tako davao ritam, kad netko poviče: ‘’Ples kolača!’’

Plesači brzo potraže partnerice i svi požure na prostor ispred guslača. Svaka žena podigne nogu na koljeno partnera i oni im zavežu uzice na cipelama, zatim guslač otegnuto poviče: ‘’Mijenjam partnera!’’i kad su plesači to učinili, on počne opet luđački svirati, a Kunta zapazi kako koraci plesača i pokreti njihovih tijela oponašaju pokrete sadnje, cijepanja drva, berbe pamuka, mahanja kosom, berbe kukuruza, utovar sijena vilama u kola.Sve je bilo toliko nalik na žetvene plesove u njegovu Juffureu,da je Kunta zdravom nogom ubrzo počeo udarati ritam,dok nije shvatio što to radi, posramljen,uplašeno se ogledao da vidi je li to netko primijetio.

Ali, nitko nije njega gledao.U tom trenutku, zapravo, gotovo su svi do jednoga bili zagledani u vitku djevojku iz četvrtog kafa koja se saginjala i vrtjela, laka poput pera, zabačene glave, kolutajući očima, dok je gipkim rukama izvodila ljupke pokrete. Ubrzo su ostali plesači, iscrpljeni, stali u stranu hvatajući dah i zadivljeno su gledali djevojku,čak je i njezinu partneru bilo teško održati korak s njom.Kad je on odustao, dahćući, promatrači počnu vikati, a kad je konačno i ona, posrćući, izašla s prostora za ples, dočekali su je zaglušni povici divljenja i oduševljenja.Vika se još pojačala kad je massa Waller pružio djevojci pola dolara za nagradu.I veselo se smiješeći guslaču koji se cerio i klanjao uzvraćajući pozdrav, massa napusti štagalj, a isprate ga veseli pokliči. Međutim, »ples kolača« još nije bio završio i drugi parovi,koji su se u međuvremenu odmorili,požure na prostor za ples i nastave, spremni, reklo bi se, plesati čitavu noć.

Kunta je ležao u kolibi razmišljajući o svemu što je čuo i vidio, kad se odjednom na njegovim vratima začuje glasno kucanje.

‘’Ko to?’’upitao je zaprepašteno, jer za sve vrijeme otkako je ovdje, samo je dva puta netko došao u njegovu kolibu.

‘’Ne gnjavi, niger!’’

Kunta otvori vrata, jer je prepoznao glas guslača,odmah osjeti miris alkohola u njegovu dahu. Iako mu se to zgadilo, ništa nije rekao, jer guslač je očito umirao od želje da s nekim popriča i ne bi bilo lijepo kad bi ga Kunta odbio samo zato što je pijan.

‘’Ti vidio massa!’’reče guslač.

‘’On pojma nemao ja mogu tako dobro svira na gusli! Sad ti čekaj pa vidi ako on neće ranžira za mene da ja svira negdi za drugi bijeli ljudi da me čuju pa da me posije najme od massa!’’

Sav izvan sebe od sreće, guslač sjedne na Kuntin tronožac s guslama preko koljena i nastavi brbljati.

‘’Pazi ovamo, ja svirao druge gusli uz najboljega! Ti kada čuo za Sy Gilliata iz Richmond?’’ On zastane.

‘’Neee, jasno da ne čuo! Sad, to ti je najprvi rob niger na gusli u cijeli svijet, a ja guslo s taj čovjek. Pazi sad, on neće svira nigdi nego na veliki balovi od bijeli ljudi i njihovi zabavi, hoću ti reći ko oni veliki bal svaku godinu kad su konske trke i slično.Trebaš viditi taj niger s njegovi zlatno obojeni gusli i svileno odijelo i sa smeđu periku i…Gospode! …da vidiš koji maniri! Niger koji se zvao London Briggs bio iza nas, on svira flautu i klarinet! Pa udri,minueti, virdžinija kadril, bubnjevi, gajde, poskočice, čak smo skakanje naokolo,nije važno što bilo, mi natjerali ti bijeli ljudi plesati ko ludi!’’

Guslač nastavi tako pričati još čitav sat,sve dok se nije malo otrijeznio pričajući Kunti o slavnim pjevačima robovima koji u Richmondu rade u tvornicama duhana,o drugim nadaleko poznatim robovima,glazbenicima, koji sviraju »klavičembalo«, pianoforte, i violinu, pa bilo to što bilo,a naučili su svirati slušajući tuobabe glazbenike, koje su gazde unajmili da iz nekog mjesta koje se zove Evropa, dođu na plantaže i podučavaju gazdinu djecu.

Slijedeće oštro, hladno jutro donijelo je početak novih poslova.

Kunta je gledao žene kako miješaju vruće, otopljeno salo sa lugom i vodom, kako to zatim kuhaju u loncima,miješajući dugačkim štapovima,pa potom hlade gustu, smeđu smjesu u drvenim pladnjevima četiri noći i tri dana, kako bi se skrutnula, i napoljetku je ohlađenu, režu u duguljaste komade tvrdog, smeđeg sapuna. S dubokim gađenjem gledao je muškarce kako vare jabuke, breskve i šljive u nešto smrdljivo što su zvali rakija, i kako to zatim toče u boce i bačve. Drugi su miješali ljepljivu crvenu ilovaču, vodu i suhe svinjske čekinje kako bi tom smjesom zapušili pukotine što su se pojavile na kolibama.

Žene su punile madrace, neke komušinom,čime je bio ispunjen i Kuntin madrac druge onom mahovinom koju je ranije gledao kako se suši, dok je novi madrac za massu bio ispunjen guščjim perjem.

Jedan rob koji je izrađivao razne stvari od drveta, pravio je sada nove kace za rublje u kojima bi se rublje prvo močilo u sapunastoj vodi, nakon toga bi ga žene kuhale na vatri i na koncu bacile na drvenu dasku gdje bi po njemu lupale štapom.Onaj čovjek koji je radio sa kožom ,konjske hamove, oglave i cipele za crnce ,bio je zaposlen štavljenjem kravljih koža. A žene su raznim bojama bojile bijelo pamučno platno koje je massa kupio da bi se od njega sašila nova odjeća. I baš onako kako su to radili u njegovu Juffureu, sve su se vriježe, grmovi i ograde u blizini koliba šarenile crvenim, žutim i plavim komadima platna, izvješenima da se suše.

Sa svakim proteklim danom zrak je postajao sve hladniji i hladniji, nebo sve sivlje i sivlje,dok ubrzo

nije zemlja opet bila prekrivena snijegom i ledom ,koji je Kunta smatrao isto toliko izvanrednom, koliko i neugodnom pojavom.

I nije prošlo puno vremena,a ostali su crnci s velikim uzbuđenjem počeli govoriti o Božiću, o čemu je Kunta već ranije bio čuo. Izgleda da je to imalo neke veze s pjevanjem, plesom, jelom i darivanjem, što je lijepo zvučalo, ali, to je izgleda, isto tako bilo na neki način vezano i za njihova Alaha, tako da je Kunta, mada je sada već iskreno uživao u večernjim sjedjeljkama u guslačevoj kolibi, odlučio kako će biti najbolje ako se povuče u osamu dok ne prođu te poganske svečanosti.

Nije više uopće odlazio u posjete guslaču, koji je Kunta radoznalo pogledao kad ga je slijedeći put susreo, ali nije ništa o tome rekao.

Zatim je došlo novo proljeće, i dok je Kunta klečao među svojim gredicama i sadio povrće, sjećao se kako su u ovo doba godine polja oko Juffurea uvijek raskošno izgledala.I sjetio se kako je, kad je bio dječak u drugom kafu, radosno trčao iza gladnih koza, u to zeleno doba godine.

Ovdje su »mladi« crnaca pomagali goniti i hvatati baaaing, pa bi uhvaćene ovce kako su te životinje ovdje nazivali,vezali dok bi se one očajnički otimale, a djeca bi se onda natezala oko toga na koga je red sjesti na glavu vezane ovce dok joj jedan odrasli crnac škarama odsijeca gusto prljavo runo. Guslač je rastumačio Kunti kako će tu vunu odnijeti negdje gdje će je oprati i »iščešljati u povjesma«, koja će zatim vratiti ženama da od njih ispredu vunenu nit, a od nje će kasnije satkati tkaninu za zimsku odjeću.

Oranje, sadnja i uzgoj povrća u vrtu, slilo se za Kuntu u znojni, nejasni niz sati od zore do sutona.Početkom mjeseca u sredini ljeta,mjeseca koji su oni nazivali srpanj, crnci koji su radili na poljima, vraćali bi se iscrpljeni svake večeri, žureći s kosidbom trave oko pamuka,koji je već bio izrastao do pasa i oko kukuruza, oteščalog od pernatih klipova. Rad je bio težak, ali barem je u spremnicama do vrha napunjenim prošle jeseni bilo hrane u izobilju.

U to vrijeme u Juffureu, sjećao se Kunta, ljude su boljeli želuci dok bi se prehranjivali juhom od korijenja, glista, trave i bilo čega što bi uspjeli naći, jer voće i usjevi, tako raskošno zeleni, još nisu bili sazreli.

»Sijeno« je trebalo dopremiti s polja prije druge »nedjelje« u srpnju, saznao je Kunta, kad će crnci s većine plantaža na ovom području, koje se zvalo »Spotsylvanijski okrug« dobiti dozvole za putovanje do nekog mjesta gdje se trebalo održati nekakvo »zborovanje pod šatorom«.

Budući da je to,ma što zapravo bilo,imalo veze s Alahom ovih crnih ljudi, nitko nije čak ni spomenuo da bi i Kunta mogao poći sa nešto više od dvadeset crnaca s ovog posjeda. Ovi su te nedjelje pošli rano ujutro, nagurani u jedna kola za koja su od masse Wallera dobili dopuštenje da ih mogu uzeti.

Gotovo svi su bili otišli,toliko njih da je slijedećih nekoliko dana na posjedu bilo malo koga tko bi mogao nešto primijetiti ako bi Kunta opet pokušao bježati, ali on je bio svjestan toga da unatoč tome što se već naučio posve dobro kretati i što je postao prilično koristan na svom poslu, nikada ne bi bio u stanju pobjeći dovoljno daleko da ga neki od lovaca na robove ne bi mogli opet uhvatiti. Iako se sramio priznati, Kunta je počeo pretpostavljati život kojim mu je ovdje na plantaži bilo dopušteno živjeti, neizbježnosti ponovnog zarobljavanja, a vjerojatno i smrti ukoliko opet pokuša bježati.

Duboko u srcu znao je da više nikada neće vidjeti domovinu i osjećao je kako u njemu zauvijek umire nešto dragocjeno i nenadoknadivo. Međutim, u njemu je i dalje živjela izvjesna nada, iako možda više nikada neće vidjeti svoju obitelj u Juffureu, možda će jednog dana moći zasnovati vlastitu obitelj.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:41 pm






54. POGLAVLJE



Prošla je još jedna godina ,tako brzo da to Kunta gotovo nije mogao vjerovati — i kamenčići u njegovoj zdjeli pokazali su mu da je sada napunio dvadeset kiša. Opet je bilo hladno i opet se u zraku osjećala blizina Božića. Iako je osjećao isto što i uvijek u odnosu na tog crnačkog Alaha, svi su se tako dobro zabavljali da je Kunta pomislio kako njegov vlastiti Alah zacijelo ne bi imao ništa protiv toga da Kunta,samo kao promatrač,prati sve ono što se odigravalo za vrijeme praznika.

Dvojica ljudi s plantaže, pošto su dobili od masse Wallera putnice za tjedan dana, spremali su se otići u posjet svojim prijateljima koji su živjeli na drugim plantažama,jedan je od njih išao prvi put vidjeti jedno novorođeno dijete. Ali, svaka druga koliba osim njihovih i Kuntine,bila je uskomešana nekakvim pripremama,najčešće se pripremala odjeća za zabavu,haljine su se ukrašavale čipkom i šarenim kuglicama ili su iz spremnica donosili orahe i jabuke.

A gore, u velikoj kući, svi su Bellini lonci klokotali puni slatkih jama, zečevine i pečenog svinjskog mesa i još mnogih jela pripravljenih od životinja koje Kunta nikada nije ni vidio, ni čuo za njih dok nije došao u ovu zemlju. kao što su na primjer puran, rakun, oposum...Iako je isprva oklijevao,zamamni mrisi iz Belline kuhinje vrlo brzo su ga naveli da okusi sve osim, naravno, svinjetine. Također ga nije zanimalo okušati alkoholna pića masse Wallera, koja je gazda obećao crncima za praznik,dvije bačve jabukovače, jednu bačvu vina i veliki zemljani vrč viskija, što ga je massa Waller dovezao u kočiji odnekud izvana.

Kunta je, međutim, naslutio kako je nešto od tog pića bilo krišom unaprijed potrošeno, a od toga je dobar dio popio guslač. Ali ne samo da su se pijanci glupo ponašali, nego su i crna djeca trčala naokolo sa štapovima na koje su privezali osušene svinjske mjehure, pa su ih prinosili sve bliže i bliže vatri dok se ne bi rasprsnuli uz glasni prasak, našto bi svi crnci počeli vikati i smijati se. Kunta je sve to smatrao nevjerojatno glupim i odvratnim običajima.

Kad je konačno svanuo taj dan, počelo se već od jutra piti i jesti sve u šesnaest. S praga svoje kolibe Kunta je promatrao kako gosti masse Wallera stižu na podnevnu gozbu, a kasnije, kad su se robovi okupili ispred velike kuće i počeli pjevati,Bell je vodila,vidio je kako je massa podigao prozor, smiješeći se,zatim su on i drugi bijeli ljudi izašli pred kuću i slušali i izgledali su očarani. Nakon toga je massa poslao Bell po guslača neka dođe i svira za njih,što je guslač i učinio.

Kunta je mogao shvatiti da crnci moraju izvršavati ono što im se naloži,ali zašto su oni, kako izgleda, u tome toliko uživali? I ako bijeli ljudi toliko vole svoje robove da ih darivaju božičnim poklonima, zašto ih onda uistinu ne usreće i ne podare im slobodu? Pitao se da li bi neki od ovih crnaca, koji su bili poput kućnih mezimaca, bili sposobni preživjeti,onako kako bi to Kunta mogao ukoliko se više nitko ne bi o njima brinuo.A zar je njemu bilo nešto bolje nego njima? Zar je on bio baš toliko drugačiji od njih? Polako ali sigurno,nije to mogao zanijekati i on je omekšao i počeo prihvaćati njihov način života. Najviše ga je zabrinjavalo njegovo sve dublje prijateljstvo s guslačem.

Guslačeva sklonost alkoholu duboko je vrijeđala Kuntine osjećaje, a opet zar poganin nema pravo biti poganinom? I guslačeva hvalisavost je smetala Kunti ali ipak je vjerovao da je sve čime se guslač hvališe stvarno istina. Međutim, smatrao je neukusnim guslačev neotesani smisao za humor,bez ikakvog osjećaja poštovanja, a više od svega je mrzio guslačev običaj da ga zove »niger« otkako je saznao da je to naziv kojim bijeli ljudi posprdno zovu crnce.

Ali zar nije upravo guslač preuzeo na sebe zadatak da Kuntu nauči govoriti? Zar nije baš njegovo prijateljstvo pomoglo Kunti da se konačno prestane osjećati strancem u društvu ostalih crnaca? Kunta zaključi kako mora bolje upoznati guslača.

Kad se za to ukaže prava prilika, najboljim zaobilaznim putem koji mu uspije smisliti, postavit će guslaču neka pitanja što su mu bila na pameti.

Međutim, u Kuntinu su zdjelu pala još dva kamenčića prije nego što je jednog tihog nedjeljnog popodneva, kad su se svi odmarali, otišao dolje do poznate zadnje kolibe u robovskom sokaku i zatekao tamo guslača u jednom od rijetkih šutljivih raspoloženja.

Nakon što su izmijenili pozdrav, obojica su neko vrijeme šutjeli. Zatim, tek toliko da o nečem govore,

Kunta reče kako je slučajno čuo gazdinog kočijaša Luthera, kad je pričao da svagdje kamo odveze massu

Wallera, bijeli ljudi ni o čemu drugom ne govore nego o »porezima«.

‘’Što su porezi,’’ želio je znati Kunta.

‘’Porezi, to novac koji se mora platiti ekstri na skoro sve što bijeli čovjek kupi,’’odgovori guslač.

‘’Onaj kralj preko more odrediti porezi jer hoće biti bogat.’’

Bilo je toliko neobično čuti guslača da tako kratko odgovara pa je Kunta zaključio kako je guslač zacijelo nešto ljut.Sjedio je tako obehrabren neko vrijeme šuteći, ali konačno odluči izreći što mu je doista bilo na pameti: ‘’Gdje ti bio prije ovdi?

Guslač je dugu, napetu minutu šutke zurio u Kuntu. Zatim progovori, glasom oštrim poput noža.

‘’Znam ja svaki niger ovdi svašta misli o meni! Nekom drugom ne bi reko ništ! Ali ti drukčiji’’.

Zabuljio se u Kuntu.

‘’Ti znaš kako ti drukčiji? Jerbo ti ne znaš ništ! Tebe bacili ovdi, odrezali ti nogu, ti misliš da već doživio sve što ima za doživjeti! Al nisi ti jedini kome bilo teško.’’ Glas mu je srdito zvučao.

‘’Ti nekad kažeš što ja sada tebi reći, ja tebe uhvati i zakrene tebi glavu!’’

‘’Neću! ‘’ izjavi Kunta. Guslač se nagne naprijed i počne tiho govoriti da slučajno netko ne čuje.

‘’Massa koji ja imao u Sjeverna Ca'lina utopio se. Ne tiče se nikoga kako. Bilo kako bilo, istu noć ja zbrišem, a iza masse nije ostala ni žena, ni mladi da mene traže.Skrivao sam se kod Injuni dok ne mislio sad može sigurno doći ovdi u Virginija i dalje opet guslati.’

‘’Što to Virginija? ‘’pitao je Kunta.

‘’Čovječe, ti stvarno ništ ne znaš, jel' tako? Virginija to kolonija u koja ti živiš, ako ti ovo zoveš život.’’

‘’Što to kolonija?’’

‘’Ti još gluplji nego izgledaš. Ima trinajst kolonije da čine ova zemlja. Dolje na Jug od ovdi su Ca'line, gore na Sjever su Maryland, Pennsylvania, New York i puno drugi.Ja nikad ne bio tamo gore, a ni većina drugi nigeri.Čujem kažu gore puno bijeli ljudi da ne voli ropstvo i daje slobodu našima.Za sebe, ja može reći da ja nekakva vrsta poluslobodni niger. Ja moram biti sa neki massa za slučaj da me ulove batinaši.’’

Kunta nije razumio, ali se pričinjao kao da mu je sve jasno, jer nije htio da ga se opet vrijeđa.

‘’Ti kada vidio Injuni? ‘’pitao je guslač. Kunta je malo oklijevao.

‘’Jesam neki.’’

‘’Oni ovdi bili prije bijeli ljudi.Bijeli ljudi tebi kažu jedan njihov na ime Kolumbo otkrio ovo mjesto. Ali ako on našao ovdi Injuni, onda nije on otkrio, je l' tako?’’

Guslač se polako zagrijavao.

‘’Bijeli čovjek smatra tko god prije njega,to se ne računa. To on zove »divljaci«.’’

Gluslač zastane kako bi uživao u svojoj duhovitosti, zatim nastavi.

‘’Ti kada vidio tepee od Injuni?’’

Kunta zatrese glavom da nije. Guslač uvuče tri ispružena prsta u jednu krpicu. ‘’Prsti to štapovi, a krpa kože. Oni žive tu unutra.’’ On se nasmiješi.

‘’Zato što ti iz Afrika, sigurno misliš kako sve znaš o lov i slično, ali nema niko lovi i putuje bolje od Injun. On jedanput bio negdi odma u glavi ima cijela karta kako išao. Ali zato mame od Injuni ,oni njih zovu squaw ,nose svoji mladi na leđa, isto kako čujem vaši mame radi u Afrika.’’

Kunta se iznenadi otkud to guslač zna i nije mu to uspjelo sakriti. Guslač se ponovo nasmiješi i nastavi s lekcijom.

‘’Neki Injuni mrze nigeri, a neki nas voli Nigeri i zemlja to za Injuni veliki nevolje za bijeli ljudi.Bijeli hoće sva zemlja od Injuni i mrzi oni Injuni koji skriva nigeri!’’

Guslačeve su oči ispitljivo zurile u Kuntu.

‘’Vi Afrikanci i Injuni napravili ista greška,pustili bijeli u svoja kuća. Ponudiš bijeli čovjek jesti i spavati i se okrenuo on tebe nogom van ili te baci u zatvor! ‘’

Guslač opet zastane. Zatim naglo prasne: ‘’Što mene ljuti sa vas afrički nigeri, pazi amo! Ja znao pet ili šest što bili točno ko ti! Ne znam kako to uopće ja počeo govori sa tobom! Vi dođete ovdi kod nas i mislite nigeri ovdi treba biti kao vi! Kako ti misliš mi možemo znati o Afrika ? Nismo nikad bili tamo, niti budemo ikada ići! ‘’

Ljutito buljeći u Kuntu, on zašuti.

I plašeći se da guslač ponovo ne bi počeo na njega vikati, Kunta ubrzo ode, ne rekavši više ni riječi, duboko potresen onim što mu je guslač rekao. Ali što je više o tome razmišljao, nakon što se vratio u svoju kolibu, sve se bolje osjećao. Guslač je pred njim skinuo svoju masku, to je značilo da je počeo stjecati povjerenje u Kuntu.Prvi put u nekom od poznanstava koje je sklapao u toku ove tri kiše otkako su ga ukrali iz njegove domovine,Kunta je zaista počeo nekoga upoznavati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:41 pm




55. POGLAVLJE



Slijedećih nekoliko dana, dok bi radio u vrtu, Kunta je puno razmišljao o tome koliko mu je dugo vremena trebalo dok je shvatio koliko malo on zapravo zna o guslaču i koliko mnogo toga o tom čovjeku tek treba saznati. Gotovo sigurno, razmišljao je, i stari vrtlar,kojega je Kunta išao tu i tamo posjetiti, također nosi pred njim krinku. A ni Bell nije mnogo bolje poznavao, iako bi on i ona sada svakog dana malo porazgovarali,bolje rečeno, Kunta je većinom slušao,dok bi jeo ono što bi mu Bell toga dana dala,međutim, njihov se razgovor uvijek odnosio na sitne, svakodnevne stvari, nije bilo ničeg osobnog.

Kunta se sjeti kako su i Bell i vrtlar ponekad izgledali kao da mu žele nešto reći, ili bi nešto natuknuli, ali nikada to ne bi doveli do kraja. Oboje su općenito bili vrlo oprezni ljudi, ali njemu se činilo kao da su posebno oprezni u odnosu na njega.Odlučio ih je oboje bolje upoznati. Prilikom svoje slijedeće posjete starom vrtlaru, Kunta počne na svoj zaobilazni, mandingo način, upitavši o nečemu što je čuo od guslača. On reče kako je čuo za »batinaše«, ali da ne zna tko su oni, ni što su.

‘’To ono podlo sirotinjsko bijelo smeće što nikad posjedovalo vlastiti niger u životu!,’’zažagreno odgovori stari vrtlar.

‘’To jedan stari zakon u Virginija o patrolima na putovi i svuda gdi nigeri ići, a bijeli može batinati i baciti u tamnicu svaki niger koji nađe bez napismena dozvola od njihov massa. A koga najme za to raditi ,to taki siromašni bijeli koji uživa loviti i batinati tuđi nigeri jer on nema ni jedan svoj niger. Razumiš šta iza toga,svi bijeli ljudi u smrtni strah da svaki niger koji bez kontrola odma smišlja pobunu. Fakat, batinaši ništa ne vole tako kao reći neki niger sumnjiv za pobuna i upasti mu u kuća i skinuti ga gologa do kože pred njegova žena i mladi i mlatiti ga do krvi.’’

Opazivši Kuntino zanimanje, a zadovoljan zbog posjete, stari vrtlar nastavi: ‘’Massa koji mi imamo ne misli da to dobro. Zato kod njega nema nazornik. On kaže neće niko tuče njegovi nigeri. On kaže njegovi nigeri naziru sam sebe, rade poso kako znaju i ne krše nigda njegovi propisi. On se kune da sunce ovdi nigda ne bude ogrijati niger koji prekrši njegovi propisi.’’

Kunta se pitao kakvi su to propisi, ali vrtlar je nastavio govoriti.

‘’Razlog što massa taki zato što on iz familija što bila bogata prije nego oni došli ovdi iz ona Engleska preko vode. Ti Walleri uvijek bili ono što većina massa ovdi samo hoće izgleda da oni jesu. Jerbo većina od ovi masse nisu ništ nego bijedni lovci rakuna koji zgrabili komadić zemlje i jedan,dva nigeri koje onda tjerali raditi ko stoka i od njihov rad dalje širili imanje.Nema puno plantaži da ima puno robovi. Većina samo možda od jedan do pet ili šest nigeri. Nas dvadeset ovdi čini ova plantaža prilično velika.Dva od svaki tri bijeli ljudi uopće nema nikakvi robovi,tako ja čuo. Oni drugi, zbilja veliki plantaži sa pedeset ili stoju robovi, to većinom ondi gdi je crna zemlja. to one osušene rijeke dolje u Luisiana, Miss'ippi, isto ima toga u Alabama i onda oni obali u Geo'gia i Južna Ca'lina gdi sade rižu.’’

‘’Koliko ti star? ‘’upita Kunta iznenada. Vrtlar ga pogleda.

‘’Stariji nego ti i bilo ko drugi misli ja biti.’’

Sjedio je za trenutak kao da razmišlja.

‘’Kad ja bio dijete, još slušao indijanski ratni pokliči.’’

Sjedio je časak šutke, pognute glave, zatim je pogledao Kuntu i zapjevao: ‘’Ah yah, tair umbam, boozvah’’. Kunta je sjedio skamenjen.

‘’Kee-lay zee day nic olay, man lun dee nic o lay ah wan nee.’’

Zastavši, starac reče: ‘’Moja mama to znala pjevati. Kaže ona to naučila od svoja mama koja došla iz Afrika, isto kako ti. Ti znaš po ti zvukovi odakle ona došla?’’

‘’Zvuči ko Serere pleme,’’reče Kunta.

‘’Ali ja ne znam ti riječi. Samo čuo Serere na brod što mene doveo ovdi.’’

Stari vrtlar se ustrašeno ogleda oko sebe.

‘’Mora začepi s to pjevanje. Neki niger može čuje i kaže massa. Bijeli ljudi neće nigeri govore nikakvo afrički.’’

Kunta se upravo spremao reći kako nema dvojbe da je starac njegov zemljak iz Gambije, od krvi Jolofa s njihovim visokim nosom i tankim usnicama i kožom koja je još intenzivnije crna nego u većine drugih plemena Gambije. Ali kad je stari vrtlar rekao ono što je rekao, Kunta odluči kako će biti bolje ne govoriti o tom. I tako on promijeni temu i upita starca odakle je i kako je dospio na ovu plantažu. Vrtlar mu nije odmah odgovorio. Ali konačno reče: ‘’Niger koji patio mnogo kao ja, naučio mnogo..’’ i on zabrinuto pogleda Kuntu kao da se odlučuje da li da nastavi ili da šuti.

‘’Ja prije bio pravi čovjek. Mogao svinuti željezna šipka preko koljeno. Mogao sam podignem vreća s brašno pod koja mazga padne. Ili dignuti odrasli čovjek za pojas i držati ga s jedna ruka ravno iznad glave.Ali, ja puno radio i tukli mene dok ne bio pola mrtav prije nego moj massa koji to sa mnom radio prepisao mene na ovi massa za ono što on njemu bio dužan.’’On zastane.

‘’Sad ja postao onemoćan i samo želi odmara što vremena još meni ostalo. ‘’ Oči su mu ispitivački gledale Kuntu.

‘’Sto posto ne znam zašto ja tebi ide ovo reći. Ja za istinu ne tako loše kako to izgleda, razumiš? Ali massa neće mene proda dotle dok misli da ja loše. Nego, vidim ti već naučio nešto o to kako da radi u vrtu.’’ Starac je malo oklijevao.

‘’Ja bi mogo doći tamo pomoći ako ti to želi,ali ne previše. Od mene više nema puno korist .’’tužno zaključi starac.

Kunta zahvali starcu na ponudi, ali ga uvjeri kako će se on i sam moći sasvim dobro snaći. Nekoliko minuta kasnije on se oprosti, i dok je išao prema svojoj kolibi, rasrdi se na sama sebe zašto ne osjeća više sažaljenja prema starcu. Bilo mu je žao što se starac u životu toliko mučio, ali nije mogao suosjećati s nekim tko se jednostavno izvrnuo na leđa i predao.

Već slijedećeg dana, Kunta odluči pokušati može li i Bell navesti da progovori. A kako je znao da ona najradije govori o massa Walleru, on počne razgovor s pitanjem zašto massa nije oženjen.

‘’Massa bio oženjen, jasno,on i miss Priscilla, u istu godinu kad i ja došla ovdi. Ona bila lijepa kao kolibrić. I jedva malo veća od ta tičica. Zato i došlo tako da umrla u porodu s njihova prva beba. Beba je bila curica i ona umrla. Ja mislim to bilo najstrašnije vrijeme koje neko doživio na ova plantaža. I odonda massa nikad više isti čovjek. Samo radi, radi, radi, nekad izgleda kao da hoće sebe ubiti.On ne može podnijeti neko bolestan ili ranjen ako on može pomoći. Massa spreman liječiti neku bolesnu mačku isto ko i ranjenog nigera za koji čuje, kao oni tvoj guslač s kojim ti uvijek pričaš ili kada tebe donijeli ovdi. Massa bio tako ljut zbog što oni učinili s tvoja noga ,čak otišao tebe kupi od svoj rođeni brat John. I zato

što on takav, oni ludi prosjački lovci na nigeri koje tvoj bivši massa unajmio rekli da ti njih pokušao ubiti.’’

Kunta je slušao, shvaćajući kako,dok je upravo počinjao razumijevati skrovite osebine i dimenzije crnaca, nikada nije ni pomislio kako i bijeli ljudi mogu imati nekih svojih, ljudskih patnji, iako im se nikada ne može oprostiti njihovo sveukupno ponašanje. I on osjeti želju da sve to može reći Belli,kad bi samo znao bolje govoriti jezik bijelih ljudi i poželi joj ispričati onu priču njegove bake Nyo Boto o dječaku koji je pokušao pomoći krokodilu uhvaćenom u stupicu, priču koju bi Nyo Boto uvijek završila, riječima:’’U životu se dobro,često uzvraća zlom.’’

Misao na domovinu podsjeti Kuntu na nešto što je već odavno želio reći Bell, i sad mu se učini kako je ovo baš pogodan trenutak. Izuzimajući smeđu boju njezine kože, reče joj Kunta ponosno, ona je izgledala gotovo kao neka lijepa žena iz Mandingo plemena.Nije trebao dugo čekati na njezin odgovor na tu njegovu veliku pohvalu.

‘’O kakvim glupostima pričaš?’’rekla je razdražljivo.

‘’Ne znam zašto bijeli ljudi stalno dovlače puni brodovi vas afrički nigeri!’’

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:43 pm





56. POGLAVLJE



Slijedećih mjesec dana Bell uopće nije htjela govoriti s Kuntom,čak je sama nosila košaru natrag u veliku kuću kad bi došla u vrt po povrće. Zatim, jednog ponedjeljka rano ujutro, došla je u vrt trčeći, s očima razrogačenim od uzbuđenja i užurbano počela govoriti: ‘’Šerif baš sad odjahao! On rekao naš massa kako gore na Sjever bila velika borba, negdje što zovu Boston! To bijeli ljudi bijesni zbog kraljevi porezi, od oni kralj preko velike vode. Massa zvao da Luther upregne kočiju za ići u sjedište okruga. Massa izvan sebe! ‘’

U vrijeme večere, svi su se okupili oko guslačeve kolibe kako bi čuli njegovo i vrtlarevo mišljenje, budući da je vrtlar bio najstariji u robovskom sokaku, a guslač je najviše putovao i najviše znao o svijetu.

‘’Kad to bilo?’’pitao je netko. Vrtlar odgovori: ‘’Dakle, sve što mi čuje od gore sa Sjever, mora biti da se dogodilo puno ranije.’’

Guslač nadoda.

‘’Ja slušo da od tamo gdje taj Boston, deset dana to najbrže što brzi koni mogu donesu glas ovdi u Virginija.’’

Kad je sumrak počeo prelaziti u noć, gazdina se kočija vratila. Luther požuri do robovskog sokaka s novim pojedinostima koje je uspio prikupiti: ‘’Kažžu da jedne noći ljudi u taj Boston tako se bili rasrdili zbog ti kraljevi porezi da navalili na kraljevi vojnici. Ovi vojnici počeli pucati i prvi koji ubijen bio jedan niger sa ime Crispus Attucks. Oni zvati to bostonski masaker!’’

Slijedećih nekoliko dana malo se o čemu drugome govorilo, a Kunta je sve to slušao, ne shvaćajući baš sasvim o čemu se tu zapravo radi i zašto se bijeli ljudi,pa čak i crnci ,toliko uzbuđuju zbog nečega što se događa tako daleko odavde. Jedva bi prošao koji dan da se dva ili tri crnca koji bi tuda prolazili, ne bi oglasilis velike ceste: »Ju-hu-a-hu!« donoseći nove glasine. A Luther im je redovito donosio izvještaje od robova iz drugih velikih kuća, poslužitelja s stajama i drugih kočijaša s kojima bi usput razgovarao uvijek kad bi massa odlazio nekom bolesniku ili na sastanke s drugim massama u njihovim velikim kućama,gdje bi masse zajednički raspravljali o tome što se zbiva u Novoj Engleskoj ,ili kad bi ga vozio u sjedište okruga, ili u neki od obližnjih gradova.

‘’Bijeli ljudi ne može ima tajna,’’reče guslač Kunti.

‘’Oni sebe poplavili sa nigeri. Nema puno što oni rade, jedva ima da negdje odu, a da neki niger ne sluša i gleda.Ako oni jesti i pričati, tu djevojka niger što poslužuje i dok se pravi gluplja nego što zapravo, ona pamti svaka riječ što čuje.Čak ako bijeli ljudi postane tako strah da oni počnu govoriti slovo po slovo, ako neki niger tu blizu,on brzo ponovi svako slovo prvom od oni nigeri koji zna iz toga napraviti što bilo rečeno. Ja tebi kaže, ti nigeri neće idu spavati dok ne čuje što bijeli ljudi tamo govorili.’’

Vijesti o onome što se događalo »gore na Sjever« nastavile su stizati komadić po komadić za vrijeme ljeta i dalje u toku jeseni.

Zatim, kako je vrijeme prolazilo, Luther ih je počeo izvještavati kako,mada su bijeli ljudi bili toliko uzbuđeni zbog poreza ,to nije bila njihova jedina briga. ‘’Oni kažu da ima okrugi u kojima dva puta više

nigeri nego bijeli ljudi. I sad oni zabrinuti da oni kralj preko vode može počne nuditi sloboda za nigeri ako se oni hoće tući sa bijeli ljudi.’’

Luther sačeka da se stišaju povici iznenađenja u njegovoj publici.

‘’ Fakat’’reče ‘’ja čuo da neki bijeli ljudi tako strah da počeli zaključavati po noći vrata, čak prestali govoriti ispred kućni nigeri.’’

Kunta je kasnije tjednima ležao noću budan na svom ležaju,razmišljajući o tome što bi to značilo »sloboda za nigeri«.Koliko je on mogao naslutiti, to bi značilo da više uopće ne bude nikakvog masse, da bi svatko mogao raditi što hoće, ići kamo hoće. Ali, zaključi on konačno,bilo je smiješno misliti kako bi bijeli ljudi vozili crnce čitav dugi put preko velike vode da bi za njih ovdje radili kao robovi i onda ih jednostavno oslobodili. To se nikada neće dogoditi.

Malo prije Božića, stigli su u posjetu neki rođaci masse Wallera, a njihov se crni kočijaš dobro najeo u Bellinoj kuhinji i usput joj se oduživao najnovijim vijestima.

‘’Slušao neko kaže da preko u Geo'gia,’’rekao je.’’jedan niger sa ime George Leile, dobio od bijeli ljudi baptisti dozvolu da može propovijeda nigeri uz cijelu rijeku Savannah.Kažu on u Savannah počeo crkvu od afrički baptisti. To prvi put što ja čuo za nekakvu nigersku crkvu . . . ‘’

Bell reče:

‘’Ja sam već čula prije za jednu u Petresburg, ovdi u Virginija. Nego reci, ti čuo nešto o neredi kod bijeli ljudi gore na Sjever? ‘’

‘’Dakle, čuo sam pričati da prije neko vrijeme jako puno važni bijeli ljudi imalo veliki sastanak u ona Philadelphia. Oni to zovu Prvi kontinentalni kongres.’’

Bell odvrati kako je već čula o tome. Zapravo, ona je o tome, s mnogo napora, čitala u novinama masse Wallera koje su se zvale »Virginia Gazette« i zatim je sve ispričala starom vrtlaru i guslaču. Oni su bili jedini koji su znali da Bell zna pomalo čitati. Kad su nedavno o tome razgovarali, vrtlar i guslač su se složili kako Kunti ne treba ništa govoriti o toj Bellinoj sposobnosti. Istina, on je znao šutjeti,počeo je shvaćati i izražavati se neočekivano dobro za jednog Afrikanca, ali oni su osjećali da on ipak još ne bi mogao u potpunosti ocijeniti kako bi ozbiljne mogle biti posljedice ako bi massa makar samo naslutio da ona zna čitati,prodao bi Bell još istog dana.

Početkom slijedeće godine ,1775,gotovo svaka vijest koja bi stigla iz bilo kojeg izvora, sadržavala je neke novosti iz Philadelphije.Čak i ono malo što je Kunta čuo i mogao razumjeti, jasno je govorilo o tome kako se bijeli ljudi približavaju teškoj krizi u odnosima s onim kraljem preko velike vode, u zemlji koja se zvala Engleska.A bilo je mnogo vike oko toga kako je neki massa Patrick Henry kriknuo: ‘’Dajte mi slobodu, ili mi dajte smrt!’’

Kunti se to dopalo, ali nije mogao shvatiti kako je to mogao reći jedan bijelac,njemu su bijeli ljudi izgledali prilično slobodni.

Mjesec dana kasnije stigla je vijest kako su dvojica bijelih, po imenu William Dawes i Paul Revere, jurili na konjima da nekoga opomenu kako se na stotine kraljevih vojnika uputilo prema nekom mjestu koje se zvalo Concord s namjerom da unište puške i metke što su tamo bili uskladišteni. I ubrzo nakon toga čuli su kako su žestokoj bitki kod Lexingtona nekakvi »minutaši« izgubili samo šačicu svojih ljudi, a pobili preko dvije stotine kraljevih vojnika. Nepuna dva dana kasnije, stigao je glas o tome kako ih je još tisuću izginulo u krvavoj bitki kod mjesta Bunker Hill.

‘’Bijeli ljudi u sjedište okruga smijati se i govoriti kako kraljevi vojnici nose crveni kaputi da se ne

vidi krv,’’pričao je Luther.

‘’Čuo sam da nešto te krvi učinili teći oni nigeri koji se bore zajedno s bijeli ljudi.’’

Kamo god bi došao, rekao im je, svugdje se pričalo o tome kako masse u Virginiji pokazuju neuobičajeno mnogo znakova sve većeg nepovjerenja prema svojim robovima »čak prema njiovi najstariji kućni nigeri!« Uživajući u svojoj novostečenoj poziciji medu crncima iz robovskog sokaka, Luther se vratio kući s jednog putovanja u lipnju i zadovoljno ustanovio kako njegova publika već s nestrpljenjem čeka na njegove najnovije vijesti.

‘’Ima neki massa George Washington kojega izbrali da vodi vojska. Jedan mi niger rekao da čuo taj massa ima velika plantaža s mnogi robovi.Rekao je još kako je čuo da su u Novoj Engleskoj oslobodili neke robove kako bi ih pridobili da se zajedno s bijelima bore protiv crvenih kaputa.’’

‘’Znao sam!’’uzviknuo je guslač.

‘’Nigeri budu uvučeni u ta borba i pobijeni, baš kao u oni rat između Francuzi i Indijanci. Onda čim rat gotov, bijeli ljudi opet lijepo opet nastavi udri bičem po nigeri!’’

‘’Možda ne bude tako,’’reče Luther.

‘’Čuo sam neki bijeli ljudi, što zovu sebe kvekeri sastavili udruženje proti ropstva gore u ta Philadephija.Ja mislim, ima bijeli ljudi koji jednostavno neće vjeruju da nigeri mora biti robovi.’’

‘’To ja isto ne vjerujem’’dobaci guslač.

Često su pojedinosti o vijestima koje bi donosila Bell zvučale kao da ona o tome raspravlja sa samim gazdom,dok Bell konačno nije priznala kako je prisluškivala kroz ključanicu blagovaonice svaki put kad bi massa imao goste, jer nedavno joj je massa odrješito rekao neka samo posluži jelo i neka odmah izađe i za sobom zatvori vrata, a onda je čula kako je massa pošao za njom i zaključao vrata.

‘’A ja taj čovjek pozna bolje od njegova mama! ‘’gunđala je u negodovanju.

‘’Što on govorio tamo kad zaključao vrata? ‘’pitao je guslač nestrpljivo.

‘’Dakle, večeras je rekao da izgleda nema načina izbjegnuti borba s engleski ljudi.On misli oni brzo pošalju ovamo veliki brodovi puni vojnika. Kaže još kako samo u Virginija preko dvjesto iljada robovi i da najveća briga ako Englezovi ikada pobune nas nigeri proti bijeli masse. Massa rekao da on sebe osjeća lojalan kralju ko svaki drugi, ali nema niko izdrži oni porezi.’’

‘’General Washington učinio da prestali uzimati nigeri u vojska,’’pričao je Luther ,’’ali neki slobodni nigeri gore na Sjever kažu oni isto dio od ova zemlja i hoće se boriti.’’

‘’Oni sigurno imati skoro priliku za boriti se,samo neka dosta bijelih bude ubito’’ odvrati guslač. ‘’Ti slobodni nigeri ludi.’’

Međutim, vijest što je stigla dva tjedna kasnije bila je još značajnija.Lord Dunmore, kraljevski guverner Virginije, proglasio je slobodu za sve robove koji su spremni napustiti svoje plantaže i doći služiti na njegovoj engleskoj flotili, sastavljenoj od nekoliko fregata i ribarskih brodova.

‘’Massa lud od bijesa,’’izvijestila je Bell.

‘’Čovjek koji došao na večeru kaže puno se priča o tome kako oni robovi koji sumnjivi da hoće ići treba u lance i u tamnicu,čak i ako sumnjivi da samo misle o tome i da još možda treba oteti i objesiti ti lord Dunmore.

Kunti su dali da poji i hrani konje uzrujanih i uzbuđenih massa koji su dolazili posjetiti smrknutog massu Wallera.I Kunta je pričao ostalima kako su neki konji bili natopljeni znojem od dugog napornog trčanja, i kako su neki masse čak sami vozili svoje kočije. Jedan od njih, pričao je drugim crncima, bio je John Waller, brat njihova gazde, čovjek koji je Kuntu kupio kad su ga skinuli sa broda prije osam godina. I poslije toliko vremena, Kunta je već na prvi pogled prepoznao to omraženo lice, ali on je samo dobacio Kunti uzde, ne pokazujući ni najmanjim znakom kako ga je prepoznao.

‘’A što to tebi čudno?’’rekao je guslač.

‘’Massa kao on neće govori bardan nikakvom nigeru. Posebno ako se sjetio ko si ti.’’

Tijekom slijedećih nekoliko sedmica, Bell je kroz ključanicu saznala kako je massu Wallera i njegove posjetioce uznemirila i razbjesnila vijest o tome da tisuće robova u Georgiji,Južnoj Carolini i Virginiji drsko bježe sa svojih plantaža i pridružuju se lordu Dunmoreu. Neki su posjetioci rekli kako su čuli da se odbjegli robovi jednostavno upućuju prema Sjeveru. Međutim, svi su se bijelci složili kako treba hitno početi uzgajati krvožedne pse za lov na ljude.

Zatim je jednog dana massa Waller pozvao Bell u dnevnu sobu i dva puta joj je polako naglas pročitao jedan označeni pasus u njegovoj »Virginia Gazette«. Zapovjedio je Bell da to pokaže i prenese ostalim robovima i dao joj je novine. Ona ga je poslušala i svi su to primili jednako kao i ona s više srdžbe nego straha. »Nemojte, crnci, podleći iskušenju koje vas vodi u propast…bez obzira na to hoćemo li mi patiti ili nećemo, ako nas napustite, vi ćete sasvim sigurno patiti.«

Prije nego što je vratila Gazette, Bell je još za sebe proučila nekoliko drugih vijesti, skrovito, u svojoj kolibi,a među tim vijestima bili su izvještaji o stvarnim ili predviđenim pobunama robova. Kasnije je massa vikao na nju zašto nije vratila novine prije večere i Bell se plačući ispričavala.

Ali, ubrzo ju je massa opet poslao robovima s novom porukom,ovaj put to je bila vijest da je Parlamant Virginije izglasao dekret prema kojem se osuđuju na »smrt bez svećenika svi crnci i drugi robovi koji pripremaju pobunu ili ustanak«.

‘’Što to znači ?’’upitao je jedan od onih što su radili na poljima, a guslač mu odgovori: ‘’Pobuni se i bijeli ljudi neće zvati nikakvi propovjednik dok te budu ubijali!’’

Luther je čuo kako su se neki bijeli ljudi koji se zovu »torijevci« i neki drugi koji se zovu »Škoti«, pridružili Englezima.

‘’A šerifov niger meni kaže da oni lord Dunmore uništava plantaži uz rijeku i pali velike kuće i kaže nigeri na te plantžži neka dođu i pridruže sa njegovi vojnici, a on njih bude osloboditi.’’

Luther ispriča kako u Yorktownu i po drugim gradovima svakog crnca kojeg ulove izvan kuće poslije mraka izbičuju i bace u zatvor.

Božić te godine samo se zvao Božić. Lord Dunmore, čulo se, jedva je uspio pobjeći pred razbješnjelom gomilom u sigurnost svog komandnog broda.A tjedan dana kasnije, stigla je nevjerojatna vijest kako je Dunmore ukotvio svoju flotilu ispred Norfolka i zapovijedio da se grad ima isprazniti u roku od jednog sata. Zatim su njegovi topovi počeli bombardirati grad, što je izazvalo strašne požare, i od velikog dijela Norfolka ostao je samo pepeo. U onom dijelu grada koji je ostao pošteđen od požara, javljala je Bell, nedostajalo je hrane i vode i izbila je groznica koja je pobila toliko ljudi da su se vode kanala Hampton Roads zacrnjele od naduvenih tijela koje je plima nosila na obalu.

‘’Kažu zakopavaju ih u pijesak i mulj.’’pričao je Luther.

‘’A puno nigeri skoro mrtvi od glad i strah na oni engleski brodovi.’’


Prevrćući po pameti sve te strašne vijesti i događaje,Kunta je na neki neobjašnjivi način osjećao kako sve te patnje,valjda ipak moraju imati nekakvog smisla, kako to mora biti Alahova volja. Bez obzira na to što će se iz svega toga izroditi, kako za crne, tako i za bijele, bit će onako kako to Alah bude želio.

Bilo je to početkom godine 1776. kad su Kunta i ostali čuli kako je General Cornwallis došao iz Engleske s brodovima punim mornara i vojnika i pokušao preploviti veliku rijeku York, ali je strašna oluja razbila brodovlje. Zatim su čuli kako se opet sastao Kontinentalni kongres i kako je grupa massa iz Virginije predložila potpuno odvajanje od Engleske. Zatim su dva mjeseca stizale manje važne vijesti, dok se jednog dana Luther nije vratio iz sjedišta okruga donoseći vijest kako je 4. srpnja održan još jedan sastanak.

‘’Svi bijeli ljudi koje ja vidio samo pričaju o taj sastanak.Nešto o nekakva Dekoracija za nezavisnost.Čuo sam kažu massa John Hancock napiso svoje ime pod ta Dekoracija baš veliko, tako da se kralj ne mora muči da ga vidi.’’

Sa svojih slijedećih putovanja do sjedišta okruga, Luther se vraćao s pričama o tome kako su u Baltimoreu pronijeli kroz ulice lutku kralja,napravljenu od krpa u naravnoj veličini i bacili je na lomaču, oko koje su bijeli ljudi vikali: »Tiranin! Tiranin!« A u Richmondu su puške ispaljivale salve metaka u zrak dok su bijeli ljudi vikali, mahali bakljama i nazdravljali jedni drugima.

Dok su išli kroz utihli robovski sokak, stari vrtlar reče Kunti: ‘’Ovako ili onako nigeri nema zašto vikati. Englezovi ili ovi ovdi, sve to bijeli ljudi.’’

Kasnije, u toku tog ljeta, Bell je uzbuđeno dotrčala u robovski sokak noseći vijest koju je čula od jednog gosta na večeri,kako je Parlament Virginije nedavno izglasao zakon prema kojem »kaže on, uzimaju nigeri u vojsku za bubnjare, gajdaše i pionire«.

‘’Što pioniri?’’ pitao je jedan crnac.

‘’To ti znači tebe stave ideš napred prvi, pa prvi pogineš!’’odgovorio mu je guslač.

Luther je uskoro donio kući uzbudljivu priču o velikom okršaju u samoj Virginiji, u kojem su se robovi borili na obje strane.Pod kišom metaka iz mušketa stotina torijevaca i crvenih kaputa, s kojima se zajedno borila skupina crnaca i kažnjenika,jedan je manji odred bijelih »kolonijalaca« i njihovih crnaca bio odbačen preko mosta, ali je u začelju jedan vojnik, crnac, po imenu Billy Flora, istrgnuo i pobacao u vodu dovoljno dasaka sa mosta tako da su engleske snage bile prisiljene zaustaviti se i povući, pa su tako snage kolonijalista bile spašene.

‘’Trgao daski iz mosta! To morao biti neki puno jaki niger! ‘’uzviknuo je vrtlar.

Kad su Francuzi ušli u rat na strani kolonijalista godine 1778, Bell je prenosila vijesti kako,jedna za drugom, sve države ozakonjuju regrutiranje robova uz obećanje slobode nakon što dobiju rat.

‘’Sad još samo dvije državi koje kažu one nikad ne puste nigeri u vojsku, to Južna Ca'lina i Geo'gia.

‘’To jedina dobra stvar što ja ikada čuo o te dvije državi! — reče guslač.

Ma koliko mrzio ropstvo, Kunti se činilo kako odluka bijelih ljudi da crnima daju puške ne može donijeti nikakva dobra. Kao prvo, bijeli će uvijek imati više pušaka od crnaca, pa bi prema tome svaki pokušaj pobune završio sigurnim porazom. I sjetio se kako su u njegovoj domovini tuobabi davali puške i metke zlim poglavicama i kraljevima dok se na kraju nisu počeli boriti crnci protiv crnaca, selo protiv sela, prodajući one koje bi pobijedili,svoj vlastiti narod u lance.

Jednom je Bell čula massu kako kaže da je čak pet tisuća crnaca, i slobodnih i robova, uključeno u borbe, a Luther je redovito donosio priče o crncima koji su se borili i umirali rame uz rame sa svojim


massama. Luther je također pričao o nekim u potpunosti crnačkim odredima odande »gore na Sjeveru«, čak o jednom crnačkom bataljonu koji se zvao »Američki ždrijepci«.

‘’Čak i njihov pukovnik niger ,’’rekao je Luther.

‘’Njemu ime Middleton.’’On s osmijehom pogleda guslača.

’’Ti nikad ne pogoditi što taj Middleton!

‘’Kako misliš? ‘’upita guslač.

‘’On isto guslač! I sad baš vrijeme za malo guslati!’’

Zatim im Luther odmumlja, pa otpjeva novu pjesmu koju je čuo u sjedištu okruga. Melodija je bila tako zarazna i tako je lako ulazila u uho da su uskoro počeli pjevati i neki drugi crnci, a ostali su počeli udarati štapovima ritam. »Yankee Doodle u grad ušo, jašući na konju . . .«

A kad je guslač počeo svirati novu melodiju, djeca iz robovskog sokaka počela su plesati i pljeskati rukama.

Početkom svibnja godine 1781. došla je i zapanjujuća priča o tome kako su crveni kaputi uništili plantažu zvanu Monticello,koje je vlasnik bio massa Thomas Jefferson.Usjevi su uništeni, štagalj spaljen, stoka rastjerana, a napadači su odveli sve konje i trideset robova.

‘’Bijeli ljudi govoriti da Virginija mora biti spašena,’’izvijestio ih je Luther, i uskoro im je pričao o radosti bijelaca kad se armija generala Washingtona uputila prema Sjeveru.

‘’A puno nigeri u ta vojska!’’

Listopad je donio izvještaj o tome kako su ujedinjene snage Washingtona i Lafavattea zasule mecima i topovskim granatama Yorktown,napadajući Engleza Cornwallisa. I uskoro su doznali i za druge bitke što su se rasplamsale u Virginiji, New Yorku, Sjevernoj Carolini, Marylandu i u drugim državama. Zatim, u toku trećeg tjedna tog mjeseca, stigla je vijest koja je izazvala klicanje čak i u robovskom sokaku: ‘’Cornwallis se predao! Više nema rat! Sloboda je osvojena!’’

Luther je sad jedva imao vremena malo odspavati između vožnji,a massa se čak opet počeo smiješiti ,prvi put nakon nekoliko godina, rekla je Bell.

‘’Svuda gdje ja bio, nigeri viču jednako glasno ko bijeli ljudi.’’pričao je Luther.

Ali, rekao je, robovi posvuda ipak najviše slave svog posebnog heroja »starog Billyja« Floru, koji je nedavno otpušten iz vojske i koji se zajedno sa svojom vjernom mušketom vratio kući u Norfolk.

‘’Svi dođi amo!’’Bell je vikala, dozivajući crnce iz robovskog sokaka nedugo nakon toga.

‘’Massa meni sad reko da kaži ja vama kako ona Philadelphia sada prvi glavni grad od Sjedinjeni Državi!’’

Međutim, Luther je bio taj koji im je kasnije ispričao kako »massa Jefferson učinio neki zakon koji on nazvao manumisijo.«

‘’Taj zakon kaže massa imati pravo osloboditi nigeri,ali kažu meni da oni kvekeri i oni što proti ropstvo i još oni slobodni nigeri gore na Sjever, vikati i buniti se zato što zakon kazati da massa ne mora dati sloboda, osim ako hoće.’’

Kad je general Washington raspustio vojsku početkom studenoga 1783, čime je i formalno završio sukob koji je većina ljudi počela nazivati »sedmogodišnji rat«, Bell je svima u robovskom sokaku rekla: ‘’Massa kaže sada bude mir.’’

‘’Neće bude nikad mir dok ima bijeli ljudi,’’rekao je guslač gorko,’’jerbo njima ništa toliko slatko ko ubijati.’’ Pogled mu preleti preko lica ljudi oko njega.

‘’Samo pazi što ja vama kažem ,za nas nigeri sad bude gore nego bilo.’’

Kunta i stari vrtlar sjedili su kasnije i tiho razgovarali.

‘’Ti baš svašta vidio otkad došo ovdi. A kako to dugo bilo, zapravo?’’

Kunta nije znao i to ga zabrine.

Te noći, kad je ostao sam, Kunta je satima pažljivo slagao u hrpice po dvanaest, raznobojne kamenčiće koje je savjesno ubacivao u svoju zdjelu kalendar sa svakim mlađakom.Toliko ga je zgranulo ono što su mu kamenčići na kraju rekli, da stari vrtlar nikada i nije čuo odgovor na svoje pitanje.Okružujući ga tu, na zemljanom podu njegove kolibe, ležalo je sedamnaest hrpica kamenčića. Kunta je sada imao trideset četiri kiše! Za ime Alaha, što se dogodilo s njegovim životom?

Proveo je uzemlji bijelog čovjeka isto toliko vremena koliko je proživio u Juffureu. Je li on još uvijek Afrikanac, ili je već postao »niger«, kako su drugi crnci sami sebe zvali? Je li on uopće još muškarac? Kunta je sada bio isto toliko star koliko je bio star njegov otac kad ga je posljednji put vidio, a Kunta nema ni sinova, ni žene, ni obitelji, ni sela, ni naroda, ni domovine, mogao bi reći da nema ni prošlosti,jer njegove mu se uspomene više uopće nisu činile stvarne — a nema ni nekakve budućnosti koju bi on bio u stanju nazreti.Činilo se kao da je Gambija bila samo neki san koji je on nekad davno sanjao. Ili možda još uvijek spava? A ,ako spava, hoće li se ikada probuditi?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:43 pm







57. POGLAVLJE



Kunta nije imao puno vremena razmišljati o budućnosti, jer nekoliko dana kasnije stigla je vijest koja se po plantaži proširila poput požara.

Uhvatili su odbjeglu mladu robinju koja je služila u velikoj kući, pričala je Bell ostalima bez daha,nakon što je stigao šerif i povukao se na razgovor sa massom iza zaključanih vrata i dok su je bičevali, robinja je priznala kako joj je nevjesto nacrtanu kartu okolice nacrtao nitko drugi nego gazdin kočijaš Luther.

Izjurivši iz kuće do robovskog sokaka kako Luther ne bi dospio pobjeći, massa Waller ga suoči sa šerifom i ljutito zatraži neka mu Luther kaže je li to istina. Prestravljen, Luther prizna.

Lica crvena od srdžbe, massa podigne ruku na udarac, ali kad je Luther počeo moliti za milost, on spusti ruku i šutke se zagleda u Luthera dugim pogledom, dok su mu na oči navirale suze od bijesa.Konačno, vrlo tiho, massa reče: ‘’Šerife, uhapsite ovog čovjeka i vodite ga u zatvor. Na slijedećoj licitaciji bit će na prodaju.’’

I bez ijedne druge riječi on se okrene i vrati se u kuću, ne obraćajući pažnju na Lutherove očajničke jecaje.

Netom su bila počela nagađanja o tome koga će massa odrediti da zamijeni Luthera kao kočijaša, kad Bell dođe jedne večeri i reče Kunti da ga gazda želi odmah vidjeti.Svi su gledali,ali nitko nije bio iznenađen,kako je Kunta šepajući ušao iza Bell u veliku kuću. Iako je nagađao zašto ga massa zove, Kunta je ipak bio pomalo prestrašen, jer on još nikada nije govorio s massom, niti je u veliku kuću ušao dalje od Belline kuhinje u svih šesnaest godina otkako je živio na plantaži.

Kad ga je Bell povela kroz kuhinju u predvorje, oči su mu se zaokruglile od čuđenja kad je ugledao blistavi pod i visoke zidove obložene tapetama. Bell je pokucala na velika,izrezbarena vrata.Kunta je čuo massu kako kaže: ‘’Naprijed!’’ i Bell uđe, okrene se u vratima i bezizražajna lica, pokretom glave, pozove Kuntu neka je slijedi.

Kunti se soba učinila nevjerojatno prostranom, izgledala je tako velika kao unutrašnjost štaglja. Ulašten pod od hrastova drva bio je zastrt prostirkama, a zidovi su bili puni slika i tapiserija. Bogato, tamno pokućstvo, sve u istoj boji, bilo je blistavo ulašteno, a na policama uvučenim u zid bili su naslagani dugi redovi knjiga.Massa Waller sjedio je za pisaćim stolom, čitajući u svjetlu petrolejke s okruglim zaslonom od zelenkastog stakla i kad se trenutak kasnije okrenuo prema Kunti prstom je označio mjesto u knjizi gdje je stao s čitanjem.

‘’Toby, treba mi kočijaš za moju kočiju. Ti si ovdje kod mene izrastao iz dječaka u muškarca i vjerujem da si mi odan.’’Njegove široko postavljene plave oči kao da su probadale Kuntu.

‘’Bell mi kaže kako ti nikada ne piješ. To mi se sviđa, a primijetio sam da se dobro ponašaš.’’ Massa Waller zastane. Bell dobaci Kunti oštar pogled.

‘’Da, gospodin, massa.’’reče Kunta brzo.

‘’Ti znaš što se dogodilo s Lutherom?’’ upita massa.

‘’Da, gospodin.’’reče Kunta. Oči masse Wallera se suze, a glas mu postane hladan i tvrd.


‘’Prodao bih te za minutu ,’’reče.

‘’I Bell isto tako, ako biste vas dvoje bili toliko glupi.’’ Dok su njih dvoje šutke stajali, massa ponovo otvori svoju knjigu.

‘’U redu, počet ćeš voziti sutra. Idem u Newport. Ja ću ti pokazivati put dok ne naučiš.’’ Massa pogleda Bell.

‘’Nađi mu pošteno odijelo.I reci guslaču da će on preuzeti Tobyjev posao u vrtu.

‘’Da, gospodin, massa ,’’odgovori Bell i na to ona i Kunta izađu.

Bell mu je donijela odijelo, međutim, njegovo oblačenje rano idućeg jutra, dok se uvlačio u uškrobljene i izglačane platnene hlače i krutu pamučnu košulju nadzirali su guslač i stari vrtlar. To nije izgledalo tako loše, ali s uskom crnom trakom koju su mu potom bili pomogli vezati oko vrata, Kunta se sam sebi učini smiješnim.

‘’Newport, to nije daleko za voziti, odmah pored kuća gdje je sud od spotsilvanijski okrug,’’ reče mu stari vrtlar.

‘’To jedna od velike kuće stare familije Waller.’’

Guslač,koji je već bio obaviješten o njegovim i Kuntinim novim dužnostima hodao je oko Kunte, provjeravajući je li sve u redu, s takvim izrazom lica koji je u isti mah jasno pokazivao i zadovoljstvo i ljubomoru.

‘’Ti sad prilično naročiti niger, to jedno sigurno. Samo nemoj to tebi udari u glavu.’’

Bio je to posve nepotreban savjet onome koji,čak ni sada, nakon toliko vremena,nije nalazio nikakve počasti u bilo čemu što je bio prisiljen raditi za bijelog čovjeka. Međutim, čak i ono malo oduševljenja koje je Kunta bio osjetio na pomisao da će sad konačno moći izaći iz svog povrtnjaka i proširiti vidokrug poput njegovih stričeva Janneha i Salouma,vrlo brzo je nestalo kad je uvidio koliko je naporan njegov novi posao.

Primajući pozive od svojih pacijenata u svako doba dana i noći, massa Waller bi hitno poslao po Kuntu neka žurno upreže konje za još jednu vratolomnu vožnju do neke kuće ,koja bi ponekad bila mnogo milja udaljena od plantaže niz uske, zavojite ceste, kojih je površina bila jedva nešto malo čvršća od livada oko njih.

Valjajući se i drmusajući preko užlijebljenih tragova drugih kola i rupa, šibajući konje dok im se sapi ne bi počele brzo nadimati,a massa se Waller otraga grčevito držao za natkriveno sjedalo, Kunta je pokazao da vlada uzdama pa bi nekako bez nezgode stigli do cilja, čak i u vrijeme proljetnih kiša kad bi se ceste od crvene ilovače pretvorile u izdajnički opasne rijeke blata.

Rano jednog jutra brat masse Williama, John, dojuri u galopu, panično javljajući da su kod njegove žene počeli trudovi, iako se porod nije očekivao još puna dva mjeseca. Konj masse Johna bio je isuviše iscrpljen da bi se bez odmora mogao vratiti kući, pa je tako Kunta odvezao oba brata do plantaže masse Johna, kamo su stigli u posljednji čas.Kuntini pregrijani konji još se nisu bili dovoljno ohladili da bi ih se usudio napojiti, a već je začuo prodoran plač novorođenog djeteta. Bila je djevojčica od dvije i pol kile, rekao mu je massa William dok su se vraćali kući, i nazvat će je Anne.

I tako je to išlo iz dana u dan. U toku tog istog uzbudljivog ljeta i jeseni, pojavila se bila neka kužna zaraza koju je pratilo krvavo povraćanje i koja se brzo proširila po čitavom okrugu, toliko je bilo oboljelih da massa Waller i Kunta naprosto nisu uspijevali svuda stići, a uskoro su i sami oboljeli od groznice. Gutajući obilne doze kinina kako bi se održali na nogama, ipak su uspjeli spasiti više života

nego što su izgubili.

Međutim, Kuntin se vlastiti život pretvorio u košmarni mozaik bezbrojnih gazdinskih kuhinja,drijemeža na ležajima u nepoznatim kolibama,ili u sjenicima i beskonačnih sati sjedenja u kočiji ispred sirotinjskih nastambi i gospodskih kuća, iz kojih bi, i jednih i drugih, dopirali isti bolni krikovi dok bi tako čekao da massa izađe pa da se vrate kući ,ili, što je bilo češće, odvezu do slijedećeg bolesnika.

Međutim, massa Waller nije uvijek putovao u jeku neke krize. Ponekad bi prošli čitavi tjedni bez ijednog hitnijeg poziva osim rutinskih liječničkih obilazaka ili privatnih posjeta nekom iz naizgled neiscrpne zbirke rođaka i prijatelja, čije su plantaže bile na udaljenosti od nekoliko sati vožnje.

Prigodom takvih putovanja posebno u proljeće i ljeto, kad su tratine bile gusto posute cvjetovima, šumskim jagodama i kupinama, a ograde se šarenile bujno izraslim povijušama,kočija bi se lagodno kotrljala iza svog dobro usklađenog para riđana, dok bi massa Waller ponekad zakunjao ispod crnog zaslona što ga je štitio od sunca.Posvuda su prhale jarebice, blistavocrvene ptice kardinali skakutale su po tratini, ševe i kukavice se dozivale.Tu i tamo bi poneka od velikih, smeđih,neotrovnih zmija,koja se sunčala na cesti,uznemirena dolaskom kočije kliznula u zaklon, ili bi se škanjac tromo udarajući krilima digao s mrtvog zeca. Ali Kuntin je najdraži prizor bio usamljeni hrast ili sekvoja posred neke livade,to bi ga podsjetilo na afričke baobabe i na priče starješina da se na svakom mjestu gdje stoji neki usamljeni baobab nekada nalazilo neko selo. U takvim bi trenucima Kunta mislio na Juffure.

Kad bi išao u privatnu posjetu, massa je najčešće odlazio do svojih roditelja u Enfield, plantažu koja se nalazila na granici dva susjedna okruga,okruga King William i okruga King-and-Queen. Približavajući se kući,sličnoj na druge velike kuće obitelji Waller ,kočija bi se kotrljala niz dugi prilaz omeđen s obje strane drvoredom golemih starih stabala, i zaustavila bi se ispod razgranatog crnog oraha na prostranoj tratini ispred glavnog ulaza. Sama kuća, koja je bila mnogo veća i bogatijeg izgleda od kuće masse Williama, bila je sagrađena na blagoj uzvišici iznad uske, tihe rječice.

U toku prvih nekoliko mjeseci na novoj dužnosti, kuharice na raznim plantažama u čijim se kuhinjama Kunta hranio, ali najviše od svih Hattie Mae, debela, dostojanstvena, blistavocrna kuharica u Enfieldu, kritički su ga odmjeravale, jednako ljubomorno nadzirući svoja kuhinjska kraljevstva, kao što je to činila i Bell u kući masse Wallera.

Suočene s Kuntinim ukočenim dostojanstvom i suzdržanošću, nijedna mu se nije usudila izravno prigovarati, a on bi uvijek šutke ispraznio svoj tanjur, ma što mu dale,samo bi odbio svinjetinu. Međutim, malo pomalo, počele su se privikavati na njegovo šutljivo držanje, i nakon njegove šeste ili sedme posjete, kao da je čak i kuharica u Enfieldu zaključila kako je dostojan toga da ona s njim razgovara pa mu se ipak obratila.

‘’Ti znaš gdi ti sad ?’’ iznenada ga je upitala jednog dana kad je bio usred jela. Nije joj odgovorio, ali ona nije ni čekala na njegov odgovor.

‘’Ovo ovdi to prva kuća od Walleri u Sjedinjeni Državi. Tu ne živio nitko, samo Walleri, sto pedeset godina!’’

Rekla mu je kako je Enfield kad su ga sagradili bio samo pola od svoje sadašnje veličine, ali su kasnije dopremili kuću koja je stajala dolje,blizu rijeke, i pripojili je prvoj.

‘’Naši kamini od cigli donijeti u brod iz Engleska,’’rekla je ponosno. Kunta je učtivo kimao glavom dok je ona bučno nastavljala svoju priču, međutim, to ga se zapravo nije nimalo dojmilo.

Povremeno bi massa Waller odlazio u posjet na plantažu Newport, cilj prve Kuntine vožnje na

dužnosti kočijaša,izgledalo je upravo nevjerojatno da je otada prošla već godina dana.

U toj su kući živjeli stari stric i tetka masse Wallera, a sama je kuća po Kuntinu mišljenju bila vrlo slična kući u Enfieldu.Dok bi bijeli ljudi jeli u blagovaonici, kuharica u Newportu nahranila bi Kuntu u kuhinji, gegajući se naokolo s velikim obručem punim ključeva, obješenim o tanki, kožni pojas vezan iznad njezine pregače.Kunta je primijetio kako je svaka domaćica, najstarija po rangu među kućnom poslugom, nosila takav obruč s ključevima. Na njemu su se, saznao je osim ključeva od kuhinjske ostave, sušionice za meso, hladne ostave u podrumu i drugih mjesta na kojima su bile pohranjene namirnice, nalazili i ključevi svih soba i ormara u velikoj kući.Svaka kuharica koju je upoznao hodala je uvijek na takav način da bi se što jasnije čuo zveket ključeva kao znak koliko je ona važna i povjerljiva osoba. Ali, nijedna nije tako glasno zveckala ključevima kao kuharica u Newportu.

Prilikom nedavne posjete, konačno zaključivši,kao i kuharica u Enfieldu,kako bi Kunta možda ipak mogao biti u redu, ona je položila prst na usta i, hodajući na prstima, odvela Kuntu do jedne male sobe dublje u unutrašnjosti velike kuće. Naglašenim kretnjama otključala je vrata jednim od ključeva na onom obruču, uvela ga unutra i pokazala na jedan od zidova. Na zidu su bili izloženi nekakvi predmeti za koje mu je rekla kako je to,grb obitelji Waller, njihov srebrni pečat, oklop, srebrni pištolji, srebrni mač i molitvenik prvog pukovnika Wallera.

Zadovoljna zbog neprikrivenog zaprepaštenja na Kuntinu licu, ona uzvikne: ‘’Stari pukovnik sagradio taj Enfield, ali je ovdi sahranjen.’’

I ona ga izvede iz kuće i pokaže mu grob i nadgrobni kamen s natpisom. Časak kasnije,dok je Kunta zurio u natpis na kamenu,ona mu hinjenom nemarnošću dobaci: ‘’Ti volio čuti što piše? ‘’ Kunta potvrdi, i ona hitno »pročita« natpis, odavno naučen napamet:»Posvećeno uspomeni na pukovnika Johna Wallera, gospodina plemenitog roda, trećeg sina Johna Wallera i Mary Key, koji doseli u Virginiju godine 1635. iz Newport Paganela u Buckingham shireu«.

Nekoliko je rođaka masse Wallera, ubrzo je otkrio Kunta, živjelo i na plantaži Prospect Hill, koja je također pripadala okrugu Spotsylvania. Kao u Enfieldu, ovdje je velika kuća imala kat i po ,kako je to bio slučaj sa gotovo svim vrlo starim velikim kućama, rekla je Kunti kuharica u Prospect Hillu, jer je kralj bio odredio poseban porez na sve kuće od dva kata.Za razliku od Enfielda, Prospect Hill je bila prilično mala kuća,manja od ostalih kuća obitelj Waller — ali nijedna, obavijestila ga je kuharica, zanimalo to njega ili ne, nije imala tako prostrano predvorje, niti tako strmo kružno stubište.

‘’Ti ne može gore, ali tebi nitko ne moći reći razlog zašto mi gore imati kreveti sa strop i zastori koji tako visoki da se ljudi morati u krevet penjati po ljestve, a pod veliki kreveti ima dječji kreveti na kotači za izvući po noći. I da ja tebi kaže nešto. Ti kreveti, cigli za dimnjak, gredi za krov, bravi na vrata, sve što mi ima ovdi, sve napravili i sagradili robovi nigeri.’’

U stražnjem dvorištu ona pokaže Kunti prvu tkaonicu koju je Kunta ikada vidio, a blizu nje nalazile su se kolibe za robove,koje su bile poput njihovih a ispod koliba bilo je malo jezero, iza jezera robovsko groblje.

‘’Ja zna ti neće to gleda,’’rekla je čitajući mu misli. Pitao se da li ona također zna koliko se njega čudno i tužno doimlje slušati kako ona govori poput tolikih drugih robova ,o »mi ima« i »naše«, i ponaša se kao da ona posjeduje plantažu na kojoj živi, dok je zapravo obratno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:44 pm




58. POGLAVLJE



‘’Kako to da naš massa toliko s onaj svoj nevaljali brat u zadnji nekoliko mjeseci?’’upitala je Bell jedne večeri Kuntu kad je došao u kuhinju nakon povratka s plantaže masse Johna.

‘’Ja uvijek mislila oni dva baš ne ljubiti previše jedan drugi.’’

‘’Meni izgleda massa sasvim lud za onu njiovu malu curu.’’odgovori Kunta umorno.

‘’Ona zbilja slatko djetešce, to sigurno,’’reče Bell. Nakon zamišljene stanke, ona doda: ‘’Ja računa, missy Annie za naš massa izgleda ko ona njegova rođena mala cura koju izgubio.’’

To Kunti uopće nije palo na pamet, jer njemu je još uvijek bilo teško misliti o tuobabu kao o ljudskom biću.

‘’Ona bude punu godinu ovi listopad, je l' tako?’’ upita Bell.

Kunta slegne ramenima. Što se njega tiče, on je znao samo da je stalna vožnja između te dvije plantaže već izderala i cestu i njegovu stražnjicu.I mada mu kočijaš masse Johna, kiseli Roosby, nije bio nimalo drag, ipak je ,rekao je Bell zahvalan što se uspio malo odmoriti u toku ovih posljednjih tjedan dana kad je massa pozvao brata neka za promjenu on posjeti njega.

Kad su jutros odlazili, sjeti se Bell, massa je izgledao jednako sretan koliko i njegova mala nećakinja kad ju je bacio u zrak i dočekao u naručje, a ona skvičala i smijala se od užitka, prije nego ju je predao njezinoj majci koja je već sjedila u kočiji. Kunta ništa od toga nije bio primijetio i nije ga bilo briga i nije mogao shvatiti zašto to Bell toliko zanima.

Jednog poslijepodneva nekoliko dana kasnije, na povratku iz posjete jednom od pacijenata masse Wallera na nekoj plantaži blizu Newporta, massa oštro dovikne Kunti kako je upravo prošao cestu na koju su trebali skrenuti. Kunta je vozio ne gledajući, toliko je bio potresen onim što je upravo bio vidio u velikoj kući tog pacijenta masse Williama. Čak i dok je mrmljao ispriku i žurno okretao kočiju, nije mu iz pameti izlazila slika debele,vrlo crne žene koja je izgledala kao predstavnica Wolofa, a koju je vidio u stražnjem dvorištu.Žena je sjedila na panju, obje su joj dojke bile obnažene i kao da u tome nema ništa čudnoga dojila je na jednoj dojci bijelo dijete,a na drugoj crno. U Kunti je taj prizor izazvao gađenje i zaprepaštenje, ali kad je kasnije to ispričao vrtlaru, starac mu reče: ‘’Dakle, nema valjda jedan živi massa u Virginija koji ne sisao crnu mamu ili da ga crna mama barem odnjegovala.’’

Gotovo isto toliko gađenja u Kunti je izazvalo i nešto drugo što je viđao i previše često,nekakve ponižavajuće »igre« u kojima su na plantažama koje je posjećivao sudjelovali bijeli i crni »mladi« otprilike istih godina. Bijeloj djeci se izgleda najviše sviđalo igrati se »masse« i izigravati kao da bičuju crnu djecu ili bi se igrali »kona«, pa bi se bijeli popeli crnima na leđa i tjerali ih da trče naokolo na sve četiri. Kad bi se igrali »škole«, bijela djeca bi »učila«crnu čitati i pisati, uz brojne pljuske i grdnje zbog njihove »gluposti«. Ipak, nakon ručka za kojega bi crna djeca mahala lisnatim granama iznad glava masse i njegove obitelji kako ih za ručkom ne bi gnjavile muhe ,bijela i crna djeca zajedno bi legla i spavala na istim ležajima.

Kad bi tako nešto vidio, Kunta bi uvijek poslije rekao Bell, guslaču i vrtlaru, da on jednostavno nikada neće razumjeti tuobaba, makar poživio i stotinu kiša. A oni bi se onda uvijek nasmijali i govorili

bi mu kako oni takve i još čudnije prizore gledaju čitav život.

Ponekad, pričali su mu, kad bi bijeli i crni »mladi« zajedno odrasli, postali bi izvanredno privrženi jedno drugome.Bell se sjećala kako su, otkad je ona ovdje, massu dva puta zvali da liječi dvije bijele djevojke koje su se razboljele kad su im iz nekog razloga,roditelji prodali njihove crne prijateljice s kojima su zajedno odrasle. Roditeljima i jedne i druge djevojke massa Waller je rekao da bi njihove kćeri mogle od žalosti oslabiti i napokon čak i umrijeti, ako im, što brže mogu, ne pronađu i ne vrate njihove male prijateljice.

Guslač reče kako su mnogi mali crnci naučili svirati violinu, klavičembalo ili druga glazbala, slušajući i gledajući kako njihove bijele drugove u igri podučavaju stručni učitelji koje su njihovi bogati masse unajmili čak iz zemalja preko velike vode.

Stari vrtlar ispriča kako su na njegovoj drugoj plantaži zajedno rasli jedan bijeli i jedan crni dječak dok na koncu mladi massa nije poveo crnog dječaka sa sobom na »William-and-Mary College«.

‘’Stari massa bio jako proti tomu, ali stara missy kazala: »To njegov niger ako on njega hoće!A kad taj niger posle došo nazad, rekao nama u robovski sokak kako tamo bili puno drugi mladi massa sa svoji nigeri ko slugi i oni spavali s njima u ista soba. Kaže puno puta oni vodi svoji nigeri s njima u razred, onda se posle svađaju čiji niger više naučio. Taj niger s moja plantaža mogao čita i piše, mogao računa, isto, i citira stihovi i svašta drugo što ima na koledži. Mene onda prodali. Ko zna što bilo sa taj niger? ‘’

‘’On sretan ako još živ, guslač reče.

‘’Jerbo, za bijeli ljudi tako niger brzo sumnjiv da može prvi počne negdi pobunu ili ustanak. Ne isplati se da niger znati previše, ko što ja reko ovi Afrikanac ovdi kad on počne vozi massa. Jezik za zubi i naperi uši, to način kako niger najviše može nauči. ‘’

Kunta je ubrzo uvidio kako je guslač imao pravo kad je jednog dana massa Waller ponudio jednom svom prijatelju da se zajedno povezu od jedne plantaže do druge. Razgovarali su kao da Kunte uopće nema,a govorili su ono što bi Kunta smatrao neobičnim čak i da nisu znali kako ispred njih sjedi jedan crnac pričali su o tome kako je doista šteta što se rukom presporo odvajaju pamučna vlakna od sjemenki, kako to čine njihovi robovi, jer potražnja za pamukom stalno raste. Raspravljali su nadalje da danas samo najbogatiji plantažeri mogu sebi priuštiti kupnju novih robova uz takve pljačkaške cijene kakve zahtijevaju trgovci robovima i agenti brodara prijevoznika.

‘’Međutim, čak i da možeš platiti te cijene, povećani broj robova stvara više problema nego što ih rješava ,’’rekao je Kuntin massa.

‘’Što imaš više robova, to je veća mogućnost da će se među njima začeti pobuna.

‘’Nikako im nismo smjeli dati oružje u ruke i poslati ih da se bore protiv bijelih ljudi, kako smo to činili za vrijeme rata,’’rekao je njegov saputnik.

‘’Sad vidimo rezultate!’’

Nastavio je pričati kako su na nekoj velikoj plantaži u blizini Fredericksburga uhvatili neke robove, bivše vojnike, u zadnji čas prije nego što su počeli ostvarivati svoj plan pobune, i to su ih otkrili sasvim slučajno, samo zato što je jedna od sluškinja saznala nešto o tome i ispričala to svojoj gazdarici, gušeći se u suzama.

‘’Imali su muškete, kose, vile, čak su napravili koplja.’’rekao je massin prijatelj. ‘’Plan im je bio ubijati i paliti u toku noći,danju se skrivati, i nikada se ne zadržavati dugo na jednome mjestu.Jedan od njihovih vođa izjavio je kako su očekivali da će umrijeti, ali ne prije nego što pokažu što ih je rat naučio

da crnci mogu učiniti bijelim ljudima.’’

‘’To je moglo koštati mnogo nevinih života.‘’čuo je Kunta kako je massa odgovorio ozbiljnim glasom.Massa Waller nastavi govoriti kako je negdje pročitao da je od dolaska prvog broda s robovima bilo više od dvije stotine ustanaka robova.

‘’Ja već godinama govorim kako je najveća opasnost u tome što robovi postaju brojniji od nas bijelaca.’’

‘’Imaš pravo!’’usklikne njegov prijatelj.

‘’Nikad ne znaš koji od onih što ti se smješkaju i grebu nogama smišlja kako će ti prvom prilikom prerezati grkljan.Čak i oni koji su ti u kući. Jednostavno nijednom od njih ne možeš vjerovati. Njima je to u krvi.’’

Kunta, leđa ukočenih poput daske, začuje kako je massa rekao: ‘’Kao liječnik, više puta sam vidio umirati bijelce koji no,neću sad zalaziti u detalje,ali recimo samo toliko,neki put mi se nečija smrt učinila prilično sumnjivom.’’

Jedva osjećajući uzde u rukama, Kunta nije mogao shvatiti kako oni mogu biti tako nevjerojatno nesvjesni njegove prisutnosti. Kroz glavu su mu prolazile mnoge priče koje je čuo za gotovo pune dvije godine otkako vozi massinu kočiju.Čuo je mnoga šaputanja o kuharicama i sluškinjama koje bi, smješkajući se i klanjajući, servirale gazdama hranu u koju bi umiješale vlastiti izmet.Čuo je priče o jelima za bijele ljude u kojima je bilo smrvljenog stakla, arsena ili nekih drugih otrova.Čuo je čak priče o novorođenoj djeci bijelaca koja bi iznenada umirala u nekim tajanstvenim grčevima,a da nikada na njima nisu bijelci uspjeli otkriti trag igle za krpanje koju je neka od sluškinja zabola u djetetovu mekanu glavicu tamo gdje je kosa bila najgušća. A kuharica iz jedne velike kuće pokazala mu je nekadašnju kolibu crne dadilje koju su strašno istukli, a zatim je prodali zato što je bila ozbiljno povrijedila mladog massu koji ju je udario.

Kunti se činilo da su crne žene ovdje čak nepokornije i veće buntovnice od muškaraca.Ali, možda je to samo tako izgledalo,jer su žene bile mnogo izravnije i osobnije u svojoj osveti,one su se obično svetile onim bijelcima koji su im nanijeli neko zlo.

Muškarci su bili skloniji potajno djelovati i nisu bili toliko osvetoljubivi. Guslač je pričao Kunti o jednom bijelom nadzorniku kojega je na drvo objesio otac crne djevojke koju je nadzornik silovao,međutim, nasilja crnih nad bijelima obično su bila posljedice vijesti o zločinima bijelaca ili o pobunama robova ili nešto slično.

Na Wallerovoj plantaži nikada nije bilo pobune,čak ni nekih sukoba, ali u njihovu okrugu, u Spotsylvaniji, Kunta je čuo kako ima nekih crnaca koji su imali skrivene muškete i drugo oružje, koji su se zakleli da će ubiti svoga gazdu ili gazdaricu ili oboje i bakljama zapaliti njihovu plantažu.A među ljudima s kojima je radio,bilo je nekih koji su se potajno sastajali i razgovarali o svemu dobrom ili lošem što bi čuli da se dogodilo robovima na drugim plantažama, i zatim bi se dogovarali što bi mogli učiniti da tim ljudima pomognu, međutim, zasad su samo pričali.

Kuntu nikada nisu pozvali da im se pridruži,vjerojatno zbog toga, mislio je Kunta, što su smatrali da im on zbog svoje noge ne bi bio od velike koristi, ako bi doista došlo do pobune. Ma koji bili njihovi razlozi zbog kojih su ga izostavili, Kunti zbog toga nije bilo nimalo krivo.Iako im je želio sreću u svemu, bez obzira na to što odluče učiniti, Kunta nije vjerovao da bi bilo kakva pobuna mogla biti uspješna u tako nepovoljnim okolnostima.

Možda,kako je govorio massa Waller, crnci doista uskoro brojem premaše bijelce, ali ih nikada neće

moći prevladati, svakako ne vilama, kuhinjskim noževima i ukradenim mušketama jer bijelci imaju snažnu vojsku i topove.

Međutim, Kunti se činilo da su ipak crnci sami sebi najgori neprijatelji. Među njima je doduše bilo nekoliko mladih buntovnika, ali najveća je većina robova radila točno ono što se od njih zahtijevalo, obično im čak nije bilo potrebno ništa ni reći. to su bili robovi kojima su bijeli ljudi mogli, kao što su i činili povjeriti živote svoje vlastite djece,robovi koji su skretali pogled kad bi bijeli čovjek vodio njihovu vlastitu ženu na sjenik. Dapače, na ovoj ovdje plantaži bilo je crnaca za koje je Kunta bio uvjeren da bi ih massa mogao ostaviti bez nadzora i čitavu godinu i još uvijek ih zateći kako marljivo rade,kad bi se vratio. To sasvim sigurno nije bilo tako stoga što su bili zadovoljni,među sobom oni su se stalno žalili na sudbinu. Ali, nikada nije bilo više od šačice onih koji bi se uopće usudili protusloviti, a kamoli oduprijeti se.

Možda je i on polako postajao kao i oni, pomisli Kunta. Ili je možda jednostavno postao zreliji. Ili je možda naprosto ostario? Nije znao, ali znao je da je nestala njegova želja za borbom i bježanjem, želio je da ga ostave na miru, nije želio ni u što biti umiješan. Jer bi oni koji nisu tako mislili brzo upoznali smrt.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:44 pm







59. POGLAVLJE



Zadrijemavši u sjeni hrasta u stražnjem dvorištu plantaže gdje je massa došao liječiti obitelj u kojoj su svi oboljeli od groznice, Kunta se probudi iznenada na zvuk školjke roga koji je pozivao kući robove sa njiva. Još je trljao oči kad su robovi počeli ulaziti u dvorište. Podigavši kratko pogled prema njima dok su prolazili kraj njega, da bi se otišli oprati prije večere, on zaključi da ih je dvadesetak ili tridesetak.Zatim ponovo pogleda. Možda on još sanja, ali četvoro među njima, muškarac, žena i dva dječaka od trinaest,četrnaest godina,bili su bijeli.

‘’To oni što se zovu zadužni bijelci.’’razjasnila mu je njegova prijateljica kuharica kad joj je nekoliko minuta kasnije izrazio zaprepaštenje.

‘’Oni tu sad ima već dva mjeseca. To ti je fambilija od negdi preko velika voda. Massa plati za nji put na brod, tako oni mora sad vratiti njemu novci sa rad ko robovi za sedam godina. Onda slobodni ko svi drugi bijeli ljudi.’’

‘’Oni žive u robovskom sokaku? ‘’pitao je Kunta.

‘’Oni imaju svoju kolibu dalje od naši, ali isto jadna ko i naši. I oni jede isto što mi. I na polju nazornik s njima postupa ništa drukčije.’’

‘’Kakvi oni? ‘’pitao je Kunta.

‘’Oni jako drže za sebe, ali oni u redu. Nisu ko naši ljudi, ali radi svoj poso i nikome ne pravi nevolji.’’

Kunti se činilo da je tim bijelim robovima zapravo mnogo bolje nego mnogim slobodnim bijelcima koje je vidio prilikom obilazaka s massom. Natrpani, čak i po dvanaest odraslih i djece jedan na drugome u jednosobnim barakama, podignutim na nekom bijednom komadiću crvene ilovače ili močvarnog zemljišta, jedva su uspijevali živjeti i toliko su bili jadni da su im se crnci smijali i spjevali o njima pjesmu: »Samo ne siroti bijeli, o Gospode, ja onda ipak rade niger«. Iako to Kunta nije nikada vidio svojim očima, pričalo se kako su neki od tih bijelaca bili toliko siromašni da su čak morali jesti zemlju.Svakako su izgledali užasno mršavi, a neki od njih,čak i »dječica« bili su potpuno bez zuba. I zaudarali su kao da spavaju sa svojim psima punim buha,što su neki doista i činili.

Nastojeći disati na usta dok bi u kočiji čekao ispred njihovih baraka kad bi massa liječio nekoga od njih, oboljelog od skorbuta ili pelagre, gledajući žene i djecu kako idu za plugom i cijepaju drva dok muškarci leže ispod stabla, sa smeđim vrčem viskija i psima kraj sebe, i kako se svi zajedno češu,Kunta je lako mogao razumjeti zašto su bijeli masse, vlasnici plantaža, pa čak i njihovi robovi, prezirali te ljude i rugali im se, nazivajući ih »lijenim, tromim, beskorisnim bijelim smećem«.

Zapravo, što se tiče Kunte, to je još bio dobrodušan opis tih pogana koji su besramno uspijevali na svaki mogući način povrijediti sve najosnovnije zakone pristojnog ponašanja kojih su se pridržavali i najvjerolomniji muslimani. Na svojim putovanjima s massom do obližnjih gradova, uvijek je nailazio na horde tih ljudi kako već rano ujutro prodaju zjake oko zgrade suda ili ispred saloona odjeveni u znojem natopljene, masne, poderane krpe. Zaudarali su na smrdljivi duhan koji su stalno dimili, potezali »bijelu munju« iz boca što su ih nosili u džepovima, cerekali se i razuzdano urlali jedan na drugoga dok bi u pokrajnim uličicama klečali u prašini i kartali ili kockali za novac.

Do sredine poslijepodneva već bi se ponašali kao potpune budale,pijano bi pjevali, divlje skakali i trčali gore dolje po ulici, zviždali i nepristojno dovikivali ženama koje su kraj njih prolazile. Svađali su se i glasno psovali jedan drugoga, i konačno započinjali krvave tučnjave, koje bi izazvali guranjem ili udarcem šake,dok bi ih odmah okružile silne gomile drugih, sličnih njima i bučno ih bodrile,a završile bi te tuče odgrizanjem ušiju,izbijanjem oka,udarcima koljenom među noge i krvavim ranama za koje je obično bila potrebna hitna pomoć Kuntinog masse.Čak su i divlje životinje u njegovoj domovini, činilo se Kunti, pokazivale više dostojanstva od tih stvorova.

Bell je uvijek bila puna priča o siromašnim bijelcima koje bi javno izbatinali zato što su tukli svoje žene ili bi ih osudili na godinu dana tamnice zbog silovanja.Često im je pričala da je jedan od tih bjelaca ubio drugoga, nožem ili iz puške,za takav zločin mogli su biti osuđeni da šest mjeseci prisilno rade kao robovi.Ali, ma koliko je bijela sirotinja voljela nasilje prema svojima, Kunta je iz vlastitog iskustva znao da im je još draže bilo nasilje nad crnim ljudima.

Gomila siromašnih bijelaca,muškaraca i žena,urlala je i izrugivala mu se i zabadala štapove u njega i njegove drugove u lancima kad su ih onomad izveli iz velike kanoe. Nadzornik koji je onako darežljivo zasipao njegova leđa udarcima biča na plantaži masse Johna bio je siromašni bijelac.»To siroto bijelo smeće« bili su i oni lovci na robove koji su s toliko uživanja odrezali Kunti stopalo.

A slušao je o drugim odbjeglim robovima koje su uhvatili »batinaši« i kojima nije bila pružena mogućnost izbora kao njemu,pa su vraćeni na plantaže svojih gazda izranjeni i premlaćeni da ih se gotovo više nije moglo prepoznati i zauvijek lišeni muškosti.Nikada nije uspio dokučiti zašto siromašni bijelci toliko mrze crnce.Možda su tome bili uzrok,kako je govorio guslač,bogati bijelci, koji su imali sve ono što ovi nisu imali,bogatstvo, moć i posjed, uključujući i robove koji su ,iako samo robovi imali osiguranu odjeću, hranu i nastambu, dok su se oni borili da održe goli život.

Međutim, nije prema njima mogao osjećati sažaljenja, samo duboko gađenje i ledeno hladni prezir, u koji se pretvorio njegov bijes za sve godine koje su prošle odonda kad je jedan od njih zamahnuo sjekirom, što je za Kuntu značilo kraj nečeg mnogo dragocjenijeg od samog života,nade da će se domoći slobode.

Kasnije, ljeti godine 1786, Kunta se vratio na plantažu iz sjedišta okruga s novostima koje su u njemu izazivale pomiješane osjećaje.

Bijeli ljudi su se okupljali na svakom uglu, mašući primjercima »Gazette« i uzbuđeno su raspravljali o upravo pristiglim vijestima o tome kako sve veći broj kvekera više ne ostaje samo kod toga da robove podstiču na bijeg sa plantaža,kako su to činili već nekoliko godina,nego su im sada počeli pomagati, skrivajući ih i nudeći im se kao vodiči na putu do sigurnog utočišta na Sjeveru. I siromašni bijelci i bogati masse s jednakim su bijesom zahtijevali da se odmah premaže katranom i uvalja u perje pa čak i objesi, sve one za koje se znalo da su kvekeri, čak i ako se samo sumnja da bi mogli biti sposobni za takva izdajnička djela. Kunta je vjerovao da će kvekeri, ili bilo tko drugi, moći spasiti samo nekolicinu robova,a prije ili kasnije će i sami zacijelo stradati. Međutim, nije bilo loše imati bijele saveznike,trebat će im. Osim toga, ono što može toliko uplašiti njihove gazde, može biti samo od koristi.

Kasnije te noći, nakon što je Kunta svima u robovskom sokaku ispričao što je vidio i čuo, guslač ispriča kako je prije tjedan dana, kad je svirao na nekom plesu sasvim na drugom kraju okruga, prišao bliže grupi vlasnika plantaža i vidio »kako oni zinuli« kad im je jedan bijelac, odvjetnik, saopćio da je bogati kveker John Pleasant, oporukom odredio da se poslije njegove smrti imaju osloboditi svi njegovi robovi,više od dvije stotine crnaca.

Bell koja je te noći zakasnila, ispriča da je upravo čula massu Wallera i neke njegove goste ogorčeno

raspravljati za večerom o tome kako je u jednoj sjevernoj državi, koja se zove »Massachusetts«, nedavno provedeno ukinuće ropstva, a izvještaji sa Sjevera javljaju kako se i druge susjedne države spremaju to isto učiniti.

‘’Što znači ukinuće?’’ pitao je Kunta.

Stari vrtlar mu odgovori: ‘’To znači da jedan dan skoro, mi nigeri svi bude slobodni!’’

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Alex Haley

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu