Gianni Rodari

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:59 pm

First topic message reminder :

Gianni Rodari rodio se 1920. godine u mjestu Omenga. Ovaj talijanski pisac sasvim je slučajno počeo pisati priče za djecu.
Radio je kao novinar u listu "unita" te je pisao za tjednu stranicu za obitelj. Tada je napisao prve priče i pjesme za djecu koje je pričao svojim učenicima kada je radio kao učitelj u školi. Tako je u spomenutim novinama nastala rubrika za najmlađe koja mu je donijela veliku popularnost.
Nakon 1950. godine posvetio se pisanju knjiga za djecu, a one su prevedene na brojne jezike. Njegova najpoznatija djela su: "Telefonske priče", "Čipolino", "Putovanje Plave strijele", Gelsomino u zemlji lažljivaca".
1970. godine primio je najveću nagradu za dječju književnost - Andersenovu nagradu. 10 godina kasnije, 1980. godine, umro je u Rimu.


Poslednji izmenio Mustra dana Pon Mar 12, 2018 6:45 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:30 am







GROZNICA-IZJELICA


Kad je djevojčica bolesna, i njene se lutke moraju razboljeti da bi imala društvo, a djed ih pregledava, propisuje lijekove, već prema bolesti, i daje im mnogo injekcija kemijskom olovkom.
Ovo dijete je bolesno, doktore?
Da vidimo. Eh, da, pa da. Čini mi se da ima jaki brbljavitis.
Je li opasno?
Jako opasno. Dajte mu piti ovaj sirup od plave olovke i masirajte ga papirom kojim se zamataju bomboni.
A ovo drugo dijete, ne čini li vam se da je također blijedo?
Jako je bolesno, to se vidi i bez dalekozora.
A šta mu je?
Ima malo prehlade, malo prehladičice i dvadeset deka jakog jagoditisa.
Jao meni, hoće li umrijeti?
Ne bojte se! Dajte mu ove tablete bedastoćice rastopljene u čaši prljave vode, ali neka bude zelena čaša, jer bi ga od crvene zaboljeli zubi.
Jednog jutra djevojčica se probudila zdrava, doktor je rekao da može ustati, ali djed hoće da je i on pregleda, dok joj majka priprema odjeću.
Da čujemo malo... recite aaaa ... recite uuuu... pokušajte zapjevati... sve je u redu: divna groznica-izjelica.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:32 am



DIVNO BUDJENJE


Bila je jednom neka djevojčica koja je svake večeri, kad je trebalo ići u krevet, postajala majušna, majušna.
Mama – govorila je – ja sam mrav. I mama bi shvatila da je došlo vrijeme spavanju. Kad bi granulo sunce, djevojčica bi se probudila, ali bila je još jako mala, jastuk joj je bio velik i prevelik.
Ustaj – rekla bi joj mama.
Ne mogu – odgovorila bi djevojčica – još sam premala. Sad sam kao leptir. Čekaj da opet narastem.
Poslije nekog vremena uzviknula bi: – Evo, sad sam narasla! Kliknula bi i skočila iz kreveta da započne novi dan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:33 am




JAKOV OD KRISTALA


Jedanput se u nekom dalekom gradu rodio proziran dječak. Kroz njegovo tijelo moglo se vidjeti kao kroz zrak ili vodu. Bio je od kosti i mesa, a činilo se kao da je od stakla; kad bi pao, ne bi se razbio, već bi mu u najgorem slučaju izbila prozirna čvoruga na čelu.
Moglo se vidjeti njegovo srce kako kuca, misli kako se praćakaju poput šarenih ribica u akvariju.
Jedanput je dječak zabunom rekao neku laž, a ljudi su odmah ugledali nešto slično plamenoj lopti iza njegova čela: rekao je istinu, i plamena kugla je nestala. Kroz čitav život nije više nikada lagao.
Drugi put se dogodilo da mu je prijatelj povjerio jednu tajnu, a svi su odmah vidjeli nešto slično crnoj lopti kako se neprestano valja po njegovim prstima, i tako je tajna prestala biti tajna.
Dječak je narastao, postao je mladić, zatim odrasli čovjek, a svi su mu mogli čitati misli, pogađati njegove odgovore još prije negoli bi zaustio da odgovori na njihova pitanja.
Zvao se Jakov, ali ljudi su ga zvali "Jakov od kristala", i voljeli su ga zbog njegove iskrenosti, i pored njega svi su postajali dobri.
Nažalost u onoj se zemlji popeo na vlast okrutni diktator, i za narod je počelo doba nasilja, nepravde i bijede. Oni koji su se usudili suprotstaviti se, netragom su nestali. Oni koji su se bunili, bili su strijeljani. Siromahe su progonili, vrijeđali i ponižavali na sijaset načina. Ljudi su šutjeli i trpjeli bojeći se posljedica.
Ali Jakov nije mogao šutjeti. Ako i nije otvarao usta, njegove su misli govorile umjesto njega: bio je proziran, i svi su čitali kroz njegovo čelo misli o preziru i osudi, nepravdi i nasilju koje je vršio tiranin. Ljudi su kriomice ponavljali Jakovljeve misli i tješili se nadom.
Tiranin je dao uhapsiti Jakova od kristala i naredio da ga bace u najdublju tamnicu.
No tada se dogodilo nešto čudesno. Zidovi ćelije u kojoj je Jakov čamio postali su prozirni, zatim i zidovi zatvora i, na kraju, i vanjske zidine.
Ljudi koji su prolazili pokraj tamnice vidjeli su Jakova kako sjedi na svojoj stolici kao da je u tamnici od kristala, pa su i dalje čitali njegove misli. Noću bi se iz tamnice rasula jaka svjetlost i tiranin je u svojoj palači navlačio sve zavjese da je ne vidi, no svejedno nije mogao spavati. Jakov od kristala bio je jači od njega i u lancima, jer je istina jača od svega, sjajnija od dana, strasnija od oluje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:33 am









MAJMUNSKO PUTOVANJE


Jedanput su majmuni iz zoološkog vrta odlučili da odu na naučno putovanje. Hodali su i hodali, onda su se zaustavili i jedan je upitao:
Šta se vidi?
Lavlji kavez, bazen s fokama i žirafina kuća.
Kako li je velik svijet i kako je poučno putovati. Nastavili su put i zaustavili se tek u podne.
Šta se sada vidi?
Žirafina kuća, bazen s fokama i lavlji kavez.
Kako li je čudan svijet i kako je poučno putovati. Opet su krenuli i zaustavili se tek kad je sunce počelo zalaziti.
Šta se vidi?
Lavlji kavez, žirafina kuća i bazen s fokama.
Kako li je dosadan svijet! Uvijek iste stvari. Putovati ama baš ničemu
ne služi.
Jasno: putovali su i putovali, ali nisu izišli iz kaveza, već su neprestano hodali u krugu kao konji na vrtuljku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:34 am







GOSPODIN NINAJ-NANAJ


Gospodin Ninaj-nanaj bio je jako osjetljiv, tako osjetljiv da ne bi mogao spavati od buke koju je stvarala stonoga hodajući po zidu, a ako bi mrav ispustio zrnce šećera, on bi prestrašeno skočio na noge i uzviknuo: – U pomoć! Potres!
Naravno, nije podnosio djecu, oluje i motorkotače, ali najviše mu je smetala prašina pod nogama, pa zato nije nikada hodao, čak niti u kući, već ga je nosio jedan veoma snažan sluga. Taj se sluga zvao Vilim, i gospodin Ninaj-nanaj vikao je na njega od jutra do mraka:
Polako, Vilime, daj polakše, razbit ću se!
Kako nije nikada hodao, postajao je sve deblji, a što je bio deblji, postajao je sve osjetljiviji. Smetali su mu čak i žuljevi na Vilimovim rukama.
Ali, Vilime, koliko li sam ti puta rekao da moraš navući rukavičice kad me nosiš?!
Vilim bi otpuhnuo i s mukom navukao rukavice, tako velike, da bi bile preširoke i vodenom konju.
Ali gospodin Ninaj-nanaj postajao je svakim danom sve teži i ubogi se Vilim znojio zimi i ljeti, i jedanput mu je palo na pamet:
Što bi se dogodilo kad bih bacio gospodina Ninaj-nanaja s balkona? Baš tog dana gospodin Ninaj-nanaj obukao je bijelo laneno odijelo i, kad ga je Vilim bacio s balkona, pao je na neku mišju izmetinu, od koje mu je
ostala sitna mrljica na hlačama. Trebalo je povećalo, ako ju je čovjek htio primijetiti, no Ninaj-nanaj bio je toliko osjetljiv, da je umro od žalosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:34 am




JEDAN I SEDAM


Poznavao sam jednog dječaka koji je bio sedam dječaka. Stanovao je u Rimu, zvao se Paolo, a tata mu je bio tramvajac.
Ali stanovao je i u Parizu, zvao se Jean, a otac mu je radio u tvornici automobila.
No stanovao je i u Berlinu, i ondje gore zvao se Kurt, a otac mu je bio profesor violončela.
Stanovao je i u Moskvi, zvao se Jurij, kao Gagarin, a otac mu je bio zidar i studirao je matematiku.
Ali stanovao je i u Njujorku, zvao se Jimmy, a otac mu je bio vlasnik benzinske pumpe.
Koliko sam ih nabrojao? Pet. Manjkaju još dvojica.
Jedan se zvao Ču, živio je u Šangaju, a otac mu je bio ribar; posljednji se zvao Pablo, živio je u Buenos Airesu, a tata mu je bio soboslikar.
Paolo, Jean, Kurt, Jurij, Jimmy, Ču i Pablo bili su sedmorica, no to je bio jedan isti dječak koji je imao osam godina, već je znao čitati i pisati i voziti bicikl ne držeći volan.
Paolo je bio tamnoput, Jean plav, Kurt je imao smeđu kosu, ali bio je to isti dječak. Jurij je imao bijelu kožu, Ču žutu, ali bio je to isti dječak.
Pablo je išao u kino gdje se govorilo španjolski, a Jimmy gdje se govorilo engleski, ali bio je to isti dječak i obojica su se smijala istim jezikom.
Sada su već svi odrasli i neće više moći ratovati jedan protiv drugoga, jer su sva sedmorica jedan te isti čovjek.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:35 am








ČOVJEK KOJI JE KRAO KOLOSEUM


Jednom se neki čovjek zainatio da ukrade rimski Koloseum, htio je da bude samo njegov, jer mu se nije mililo dijeliti ga s drugim ljudima. Uzeo je torbu, pošao do Koloseuma, pričekao da čuvar pogleda na drugu stra- nu, a onda je užurbano natrpao u torbu starog kamenja i odnio ga kući.
Idućeg dana učinio je isto tako, i svakog je jutra, osim nedjelje, odlazio nekoliko puta, najmanje u tri navrata, do Koloseuma dobro pazeći da ga čuvari ne otkriju. Nedjeljom bi se odmarao i brojio ukradeno kamenje koje je gomilao u podrumu.
Kad se podrum napunio, čovjek je stao spremati kamenje na tavan, a kad je i tavan bio pun, počeo ga je spremati pod divane, u ormare i u košaru za prljavo rublje. Svaki put kad bi došao do Koloseuma, dobro bi ga odmjerio sa svih strana i zaključio: "Čini se jednak, no ipak se primjećuje izvjesna promjena. Ondje je već nešto niži." I brišući znoj, ogrebao bi komadić cigle sa stepenice, otkinuo kamenčić s luka i napunio torbu.
Pokraj njega neprestano su prolazili turisti otvorenih ustiju od čuda, a on se s užitkom smijao, mada kriomice: – Ah, a kako ćete tek raskolačiti oči onog dana, kad više ne bude Koloseuma!
Kad bi išao u trafiku, dopisnice u boji sa slikom Koloseuma izazvale bi ga na smijeh, morao se pretvarati da briše nos, kako ljudi ne bi vidjeli da se smije: – Ih, ih! Ilustrirane dopisnice! Još malo, pa ćete morati gledati
dopisnice, ako budete htjeli vidjeti Koloseum!
Prošli su mjeseci i godine. Ukradeno kamenje bilo je već naslagano pod krevetom, bila ga je puna kuhinja, gdje je ostao samo uzak prolaz između plinskog kuhala i praonika, bila ga je puna kada, hodnik se pretvorio u šanac. Ali Koloseum je još uvijek bio na svome mjestu, nije mu manjkao niti jedan luk: ne bi bio cjelovitiji niti da se komarac trudio da ga razori svojim nožicama. Sirotog je kradljivca u starosti obuzeo očaj. Mislio je: "Možda sam loše procijenio? Možda bi bilo bolje da sam krao kupolu Svetog Petra? Hajde, hajde, drž' se: kad čovjek nešto odluči, mora ići do kraja."
Svaki mu je put postajalo sve teže i bolnije. Torba mu je kidala ruke, dlanovi su mu krvarili. Kad je osjetio da će umrijeti, po posljednji se put dovukao do Koloseuma, teškom se mukom uspeo od jednog stepeništa do drugog, dok nije stigao do najviše terase. Sunce na zalazu pozlatilo je, obojilo purpurom i ljubičastom bojom drvene ruševine, ali ubogi starac nije mogao ništa vidjeti, jer su mu suze i umor zamaglili oči. Nadao se da će ostati sam, ali već su se turisti skupili na terasi i stali vikati na raznim jezicima izražavajući svoje divljenje. I evo, između tolikih glasova, stari je kradljivac razaznao srebrni glasić nekog djeteta koje je vikalo: – Moj! Moj!
Kako li je bilo neugodno čuti ovu ružnu riječ ondje gore, pred tolikom ljepotom. Starac je tek sada shvatio i želio je reći djetetu, htio ga je naučiti da kaže "naš" umjesto "moj", no više nije smogao snage.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:35 am








DIZALO ZA ZVIJEZDE
Kad je Romulu bilo trinaest godina, primili su ga za pomoćnog konobara u baru "Italija". Obavljao je dostave kućama, pa je čitav dan trčao ulicama i stepenicama gore-dolje noseći poslužavnike opasno nakrcane šalicama, šaličicama i čašama. Najviše su mu smetale stepenice: u Rimu, kao, uostalom, posvuda, vratarice jako paze na svoja dizala i zabranjuju lično ili natpisima da se njima služe konobari iz bara, mljekari, piljari i njima slični.
Jednog jutra je u bar telefonirao stan broj četrnaest iz kuće broj sto i tri, a htio je četiri boce piva i jedan hladni čaj "ali odmah, ili ću ih baciti kroz prozor", dodao je grubi glas starog markiza Venancija koji je bio strah i trepet svih prodavača.
Dizalo kuće broj sto i tri bilo je od onih jako zabranjenih, ali Romul je znao kako će odvratiti pažnju vratarice koja je drijemala u svojoj loži: neopazice se uvukao u kabinu, ubacio pet lira u aparat, pritisnuo dugme petog kata i dizalo se pokrenulo škripeći. Evo prvog kata, drugog, trećeg. Poslije četvrtog kata, umjesto da uspori, dizalo se stalo sve brže dizati, projurilo je pored kata markiza Venancija bez zaustavljanja i, prije negoli je Romul imao vremena da se snađe, čitav mu je Rim ležao pod nogama, dok se dizalo uspinjalo brzo poput rakete prema nebu, koje je bilo tako plavo da se činilo crno.
Zbogom, markiže Venancije – promrmljao je Romul i protrnuo. Lijevom je rukom još uvijek držao poslužavnik s naručenim pićima, što je bilo prilično smiješno s obzirom da se oko dizala sad već širio na sve strane međuplanetarni prostor, a Zemlja se duboko dolje, na dnu plavog bezdana, okretala sama oko sebe noseći u svojoj vrtnji i markiza Venancija koji je čekao četiri piva i hladni čaj.
"Barem neću stići među Marsovce praznih ruku", pomislio je Romul i zažmirio. Kad je otvorio oči, dizalo se upravo počelo spuštati i Romul je
odahnuo od olakšanja:
No, čaj će ipak stići leden.
Nažalost, dizalo se spustilo u srce divlje tropske džungle i Romul je, pogledavši kroz staklo, vidio da je okružen čudnim bradatim majmunima koji su uzbuđeno pokazivali na njega i neobično brzo brbljali nekim nerazumljivim jezikom. "Možda smo dospjeli u Afriku", pomislio je Romul. No tada se krug majmuna rastvorio da bi mogla proći neočekivana ličnost: majmun u plavoj uniformi koji je jahao na ogromnom triciklu.
Stražar! Bjež', Romule!
I, ne časeći časa, pomoćni konobar iz bara "Italija" pritisnuo je prvo dugme koje mu se našlo pod rukom. Dizalo je krenulo nadzvučnom brzinom i tek kad se popelo prilično visoko, Romul je pogledao dolje i shvatio da planet s kog je pobjegao ne može biti Zemlja: mora i kontinenti bili su posve drukčijeg oblika i, dok je prostor oko Zemlje bio lijep, nježno plav, boje oko ove kugle prelazile su iz zelene u ljubičastu,
Valjda je to bila Venera – pomislio je Romul. – Ali što ću reći markizu Venanciju?
Dotaknuo je zglavcima prstiju staklenke na poslužavniku. Bile su ledene kao kad je izišao iz bara. Dakle, vjerojatno je prošlo tek nekoliko minuta. Pošto je prešlo nevjerojatnom brzinom ogroman pusti prostor, dizalo se stalo ponovno spuštati, Romul je ovog puta bio posve siguran:
Pazi ovo! – uzviknuo je. – Spuštamo se na Mjesec. A što ću ja ovdje? Čuveni Mjesečevi krateri brzo su se približavali. Romul je primaknuo prste slobodne ruke pločici s dugmadi, ali:
Stoj! – zapovjedio je samome sebi, prije negoli je pritisnuo prvo dugme koje mu se našlo pod rukom. – Promislimo časak!
Pregledao je red dugmadi. Na posljednjem dugmetu dolje stajalo je P što
znači prizemlje.
Pokušajmo – uzdahnuo je Romul.
Pritisnuo je dugme prizemlja i dizalo je opet promijenilo pravac. Nekoliko minuta kasnije letio je rimskim nebom, zatim prošao kroz krov kuće broj sto i tri, kroz stepenište i konačno aterirao pokraj vratarice koja nije ništa znala o međuplanetarnoj drami, već je i dalje mirno drijemala. Romul je izletio iz dizala i nije se niti okrenuo da zatvori vrata. Ovog se puta pješke uspeo stepenicama. Pokucao je na vrata stana broj četrnaest i odslušao pognute glave, i ne pisnuvši, prigovore markiza Venancija:
Ha, gdje si bio do sada? Znaš li ti da je, otkad sam naručio to prokleto pivo i taj dvostruko prokleti hladni čaj, prošlo četrnaest minuta? Na tvom mjestu Gagarin bi već bio na Mjesecu!
"I još dalje", pomislio je Romul, ali nije ni pisnuo. No, na sreću, napitci su još uvijek bili ledeni kao što treba.
Eh, koliko mora trčati pomoćni konobar iz bara "Italija" zadužen za dostave u kuće...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:35 am








TROLEJBUS BROJ 75


Jednog je jutra trolejbus broj 75 krenuo sa starog Monteverdea prema trgu Fiume, ali, umjesto da se spusti prema Trasteveru, okrenuo je u pravcu gradske četvrti Gianicolo, zatim nastavio starom Aurelijanskom cestom i već poslije nekoliko minuta jurio je livadama izvan Rima kao zec na godišnjem odmoru.
Putnici koji se voze u to vrijeme mahom su službenici; svi su čitali novine, pa i oni koji ih nisu kupili, jer su ih čitali preko ramena svojih
susjeda. Jedan je gospodin, okrećući stranicu, podigao načas glavu, pogledao načas van i stao vikati:
Kondukteru, šta se događa? Izdaja! Izdaja!
I ostali su putnici podigli oči s novina i nadali u strašnu dreku:
Pa ovuda se ide u Stari grad!
Što radi vozač?
Poludio je, zavežite ga!
Što li ovi rade!
Sada je devet manje deset, a tačno u devet moram biti u Sudu – uzviknuo je jedan advokat. – Ako izgubim proces, tužit ću trolejbusno poduzeće!
Kondukter i vozač nastojali su se obraniti izjavljujući da oni nisu ništa krivi, da ih trolejbus ne sluša i da radi po svojoj volji. I zaista, trolejbus je u tom času sišao sa ceste da se zaustavi pored mirisave i svježe šumice.
Oh, ciklame! – veselo je uzviknula jedna žena.
Baš ste izabrali pravi čas da mislite na ciklame! – odvratio je advokat.
Nije važno – rekla je žena – zakasnit ću u Ministarstvo, izgrdit će me, no svejedno mi je i, kad sam već ovdje, nabrat ću ciklame. Već je prošlo barem deset godina kad sam ih posljednji put brala.
Izišla je iz trolejbusa udišući rastvorenim ustima zrak tog čudnog jutra i stala brati ciklame i slagati ih u stručak.
Videći da trolejbusu ni ne pada na pamet da se vrati, putnici su sišli jedan za drugim da protegnu noge i popuše cigaretu, a istovremeno se njihova zlovolja stala rasplinjavati poput magle na suncu. Netko je ubrao tra- tinčicu i zadjenuo je u zapučak, drugi je našao zelenu jagodu i uzviknuo:
Ja sam je našao! Sad ću je označiti svojom posjetnicom i, kad dozrije, doći ću je ubrati i jao si ga krivcu, ako je ne nađem.
I zaista, izvadio je posjetnicu iz lisnice, nadjenuo je na čačkalicu koju je
zatim usadio pokraj jagode. Na posjetnici je stajalo: Dr Julije Biljegić. Dva činovnika Ministarstva školstva zgnječili su svoje novine i započeli igrati nogomet. Svaki put kad bi opalili loptu, uzviknuli bi: – K vragu!
Jednom riječju, činilo se da to više nisu oni isti činovnici koji su čas prije htjeli linčovati tramvajce. Tramvajci su pak podijelili sendvič s prženim jajem i stali doručkovati na travi.
Pazi! – najednom je uzviknuo advokat.
Trolejbus je, uz trzaj, polako krenuo sam od sebe. Jedva su stigli da uskoče u njega, posljednja ona žena sa ciklamama. Bunila se: – Ali ovako ne vrijedi. Jedva sam se počela zabavljati!
Koliko je sati? – upitao je netko.
Tko zna kako je već kasno.
I svi su pogledali na sat. No desilo se čudo: satovi su još uvijek pokazivali devet manje deset. Kao da su za vrijeme čitave šetnje satovi stajali. Bilo je to poklonjeno vrijeme, mali neočekivani dar, kao kad kupite prašak za pranje, a u kutiji nađete i igračku.
Pa to je nemoguće! – čudila se gospođa sa ciklamama, dok se trolejbus vraćao na svoju liniju i jurio niz ulicu Dandolo.
Svi su se čudili. A imali su novine pred očima, na vrhu prve stranice jasno je bio otisnut datum: 21. ožujak. Prvog dana proljeća sve je moguće.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:36 am







PASJE SELO


Bilo jednom jedno čudno malo selo. Sastojalo se od samo devedeset i devet kućica, oko svake kućice bio je vrtić s vratima, a iza svakih vrtnih
vrata lajao je pas.
Da uzmemo koji primjer. Fido je bio pas kućice broj jedan i ljubomorno je čuvao ukućane, pa je zato zdušno lajao kad god bi prolazio netko tko je stanovao u ostalih devedeset i osam kućica, bilo muškarac, žena ili dijete. To isto radilo je i devedeset i osam ostalih pasa; lajali su čitav dan i čitavu noć, jer je uvijek netko prolazio cestom.
Evo još jedan primjer. Gospodin koji je stanovao u kući broj 99, vraćajući se s posla, morao je proći pokraj devedeset i osam kuća, dakle pored devedeset i osam pasa što su lajali za njim razjapljenih ralja jasno nagovještavajući da bi mu rado zabili zube u hlače. Isto se događalo i stanovnicima ostalih kuća, i na cesti je uvijek bio pokoji prestrašen prolaznik.
Zamislite tek kad bi došao kakav stranac! Tada je devedeset i devet pasa jednoglasno lajalo, devedeset i devet domaćica izišlo bi da vidi što se događa, da zatim brzo uđu u kuću, zakračunaju vrata, hitro spuste rolete i da se onda pritaje iza prozora i virkaju dok stranac ne prođe.
Kako su neprestano slušali pasji lavež, svi su stanovnici tog mjesta pomalo oglušili i gotovo prestali razgovarati. Uostalom, nikada nisu niti imali nešto važno da kažu ili čuju.
I kako su uvijek šutjeli i durili se, malo-pomalo odvikli su se od govora. Na kraju su i gospodari stali lajati poput njihovih pasa. Oni su možda mislili da govore, no čim bi otvorili usta, začuo bi se nekakav "vau, vau" od kog se ježila koža. I tako su lajali psi, lajali su muškarci i žene, lajala su djeca dok su se igrala, devedeset i devet kućica kao da se pretvorilo u devedeset i devet psetarnica.
A bile su dražesne, iza stakala visile su čiste zavjese, a na balkonima su bile vaze s geranijima i kaktusima.
Jednom je u to selo dospio Ivica Zgubidan prilikom jednog od svojih
najčuvenijih putovanja. Dočekalo ga je devedeset i devet pasa takvim koncertom, da bi uništili živce i tenku. Ivica se nešto propitao kod neke žene, a ona mu je odgovorila lajanjem. Rekao je lijepu riječ jednom djetetu, a ono mu je odgovorilo zijevajući.
Shvatio sam – zaključio je Ivica. – To je epidemija.
Zamolio je načelnika da ga primi i rekao mu: – Imam siguran lijek. Prije svega, odstranite sve ograde, vrtovi će dobro uspijevati i bez rešetki.
Drugo, pošaljite pse u lov, bolje će se zabavljati i postat će prijazniji. Treće, priredite veliki ples i poslije prvog valcera opet ćete znati govoriti. Načelnik mu je odgovorio: – Vau! Vau!
Jasno mi je – rekao je Ivica. – Najteži bolesnik je onaj koji vjeruje da je zdrav.
I otišao je za svojim poslom.
Ako noću čujete kako u daljini laje mnogo pasa, možda se radi o pravim psima, ali mogli bi biti i stanovnici onog čudnog, malog mjesta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:36 am








PULČINELIN BIJEG


Pulčinela je bio najnemirniji lutak u čitavom starom kazalištu. Uvijek je nešto prigovarao, bilo da mu se za vrijeme predstave išlo u šetnju, bilo da mu je gazda dodijelio komičnu ulogu, kad je on želio nešto dramatično.
Zbrisat ću jednog lijepog dana – povjeravao se Harlekinu. Tako je i učinio, ali se to nije dogodilo danju. Jedne noći uspjelo mu je dokopati se škara koje je lutkar zaboravio, prerezao je jednu za drugom uzice kojima su mu bile vezane ruke, glava i noge, a onda je predložio Harlekinu:
Pođi sa mnom!
Harlekin nije htio ni čuti da se rastane od Kolombine, a Pulčinela nije imao nikakve namjere da vuče sa sobom tu hirovitu lutku koja mu je u kazalištu tisuću puta napakostila.
Ići ću sam – odlučio je. Hrabro je skočio na zemlju i bjež', dao je petama vjetra.
Trčao je i razmišljao: "Kako li je divno ne osjećati više kako te vuku na sve strane one proklete uzice. Kako li je divno što mogu položiti nogu baš tamo kamo želim!"
Za usamljena lutka svijet je ogroman i strašan, nastanjen, osobito noću, grabežljivim mačkama koje su spremne da sve što trči zamijene za miša kojeg moraju uloviti. Pulčinela je uspio uvjeriti mačke da imaju posla s pravim umjetnikom, no za svaki slučaj sklonio se u neki vrt, naslonio se na zidić i zaspao.
Kad je granulo sunce, probudio se gladan. No oko njega, dokle mu je pogled dosezao, bilo je samo karanfila, tulipana, cinija i hortenzija.
Što se može – rekao je Pulčinela, ubrao jedan karanfil i stao grickati latice s izvjesnim nepovjerenjem. Nije to bilo kao biftek na žaru ili kao riba: cvijeće obiluje mirisom, ali je neukusno za jelo. No Pulčineli se učinilo da je to okus slobode i kod drugog zalogaja bio je siguran da nikada nije okusio bolje hrane. Odlučio je da ostane zauvijek u tom vrtu, pa je tako i učinio. Spavao je u zaklonu što mu ga je pružala velika magnolija čije se tvrdo lišće nije bojalo ni pljuska ni tuče, a hranio se cvijećem: danas karanfil, sutra ruža. Pulčinela je sanjao brda rezanaca i doline sira, ali se nije predavao. Postao je mršav, mršav, no tako mirisav, da bi koji put sletile na njega pčele da isišu nektar; razočarano bi se udaljile pošto bi uzaludno pokušale da zabiju rilce u njegovu drvenu glavu.
Došla je zima, opustjeli vrt očekivao je prvi snijeg, i ubogi lutak više nije
imao ničega za jelo. Nemojte reći da je mogao nastaviti put! Njegove uboge drvene noge ne bi ga daleko odnijele.
"Što mogu, umrijet ću ovdje" – mislio je Pulčinela. "Ovo nije ružno mjesto za umiranje. Osim toga, umrijet ću slobodan. Više nitko neće moći privezati uzicu za moju glavu i prisiliti me da kažem da ili ne."
Prvi ga je snijeg pokrio mekim bijelim pokrivačem.
U proljeće, na tom istom mjestu, niknuo je karanfil. Pod zemljom je miran i sretan Pulčinela mislio: "Eto, nad mojom je glavom narastao cvijet. Tko je sretniji od mene?"
No nije umro, jer drvene lutke ne mogu umrijeti. Još je ondje, a nitko ne zna za njega. Ako ga vi nađete, nemojte mu privezati uzicu za glavu: kraljevima i kraljicama u kazalištu ta uzica ne smeta, ali on je zaista ne može podnijeti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:37 am








ZIDAR IZ VALTELLINE


Jedan je mladić iz Valtelline, ne našavši posla u domovini, otišao u Njemačku i zaposlio se upravo u Berlinu kao zidar na nekom gradilištu. Mario – tako se zvao mladić – bio je veoma zadovoljan: zdušno je radio, malo jeo, a ono što je zarađivao, štedio je da bi se mogao oženiti.
No jednog dana, dok su radili temelje za neku novu kuću, srušila se skela, Mario je pao u žitku betonsku masu i umro. Nije bilo moguće izvući mu tijelo.
Mario je bio mrtav, ali nije osjećao nikakve boli. Bio je zatvoren u jednom od stupova na kojima je počivala kuća u gradnji, i bilo mu je ponešto tijesno, no osim toga, mogao je misliti i osjećati kao i prije. Kad
se navikao na svoj novi položaj, mogao je čak i otvoriti oči i gledati kuću kako raste oko njega. Bilo mu je kao da on nosi teret nove zgrade i to mu je olakšalo tugu što ne može više pisati kući, svojoj ubogoj zaručnici.
Onako skrivena u zidu, u srcu zida, nitko ga nije mogao vidjeti, pa čak ni naslutiti da je ondje, ali Marija za to nije bilo briga.
Kuća je narasla do krova, uglavili su vrata i prozore, stanovi su prodani i kupljeni, namješteni i, na kraju, uselile su se brojne obitelji. Mario je upoznao sve stanare, odrasle i male. Kad su djeca teturala po podu učeći prve korake, škakljala su ga po ruci. Kad bi djevojke izišle na balkone ili se naslonile na prozore da vide svoje dragane, Mario je osjećao na svom obrazu dodir njihove meke plave kose. Navečer je slušao razgovore obitelji koje su se skupljale oko stola, noću kašalj bolesnika, a u prasko- zorje zvonjavu budilnika nekog pekara koji je prvi ustajao. Život kuće bio je Marijev život, radosti kuće od kata do kata, njene boli od sobe do sobe, bile su njegove radosti i njegove boli.
Ali eto, jednog dana buknuo je rat. Počela su bombardiranja po čitavom gradu i Mario je osjetio da se i njemu približava kraj. Jedna je bomba pogodila njegovu kuću i srušila je do temelja. Ostala je samo hrpa bezobličnih ruševina, slomljenog namještaja, razbijenog posuđa, pod kojima su zauvijek spavali žene i djeca koje je smrt zatekla u snu.
Tek je tada Mario zaista umro, jer je umrla kuća koja se rodila iz njegove žrtve.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:37 am








VOJNIKOV POKRIVAČ


Kad su svršili svi ratovi, vojnik Vinko Jaković vratio se kući s poderanom
uniformom, jakim kašljem i jednim vojničkim pokrivačem. Kašalj i pokrivač bili su sve što je zaradio u onim dugim godinama rata.
Sad ću se odmoriti – rekao je svojoj obitelji. No kašalj mu nije dao mira i za nekoliko mjeseci odveo ga je u grob. Ženi i djeci ostao je za uspomenu samo pokrivač. Bila su tu tri sina, a najmlađi, koji se rodio između dva rata, imao je pet godina. I njemu su dali vojnički pokrivač.
Kad bi se umotao u njega za spavanje, mama bi mu ispričala dugu priču, a u priči je bila vila koja je tkala tako veliki pokrivač, da su se njime mogla pokriti sva djeca na svijetu kojoj je bilo hladno. No uvijek bi se našlo poneko dijete koje bi ostalo vani, te bi plakalo i uzalud tražilo komadić pokrivača da se zagrije. Tada bi vila morala oparati čitav pokrivač i ponovno ga istkati da bude malo veći, jer je morao biti od jednog jedinog komada, istkan najedanput, i nije smjelo biti dodavanja. Dobra vila radila je danju i noću, parala i tkala, i nikada se ne bi umorila, a dječačić bi uvijek zaspao prije završetka priče i nikada nije doznao kakav je kraj.
Dječačić se zvao Jerko, a obitelj mu je živjela u blizini Cassina. Zima je bila jako oštra, nisu imali što jesti, i Jerkova je majka oboljela. Jerka su povjerili susjedima koji su bili pokućarci; imali su velika kola i obilazili su sela tražeći milostinju, svirajući harmoniku ili prodajući košare od vrbova pruća koje su pleli za odmora duž puta. Jerku su dali kavez s papigom koja je kljunom birala ceduljice s brojevima za lutriju. Jerko je morao pokazivati papigu ljudima i, ako su mu dali nešto sitniša, papiga bi izvukla broj. Dani su bili dugi i dosadni. Često bi se obreli u mjestima gdje su ljudi bili siromašni i nisu imali što da im udijele, i tada bi dječak dobio još tanju krišku kruha i još manje juhe, negoli inače. Ali kad bi se spustila noć, Jerko bi se uvalio u pokrivač tate vojnika, koji je bio sve njegovo bogatstvo, te bi zaspao u njegovoj mirisnoj toplini i sanjao kako
mu papiga priča priče.
Jedan od pokućaraca bio je u vojsci sa Jerkovim ocem, zavolio je Jerka, tumačio mu stotinu stvari koje bi usput vidjeli i, za zabavu, učio ga da čita oznake na kojima su pisala imena gradova i sela.
Vidiš li? Ono je A. Ono drugo, mršavo mršavo, što se čini kao štap bez drška, ono ti je I. Onaj štap s grbom je P.
Jerko je brzo učio. Pokućarac mu je kupio bilježnicu i olovku i naučio ga da prepisuje imena gradova. Jerko je punio stranice i stranice imenom ANCONA, zatim PESARO, a jednog dana uspio je sam napisati svoje ime, slovo po slovo, bez ijedne greške. Kako li su bili divni snovi one noći, pod pokrivačem tate vojnika.
I kako li je to lijepa priča, mada nije gotova, već svršava ovako, bez zaključka, poput upitnika bez odgovora.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:38 am








BUNAR U CASCINI PIANI


Na pola puta između Saronna i Legnana, na rubu velike šume, nalazila se Cascina Piana koja je brojila samo tri dvorišta. Živjelo je tu jedanaest obitelji. U Cascini Piani postojao je samo jedan bunar iz kog su vadili vodu, a bio je to čudan bunar, jer je na njemu bio čekrk za namatanje konopca, ali nije bilo ni konopca ni lanca. Svaka je od jedanaest obitelji držala u kući konopac, obješen pored kablića, a oni koji su išli po vodu, uzeli bi ga, omotali oko ruke i odnijeli do bunara; kad bi podigli kablić, otkvačili bi konopac sa čekrka, i ljubomorno ga odnijeli natrag kući.
Jedan bunar i jedanaest konopaca. Ako ne vjerujete, pođite i raspitajte se, pa će vam ispričati, kao što su i meni, da se onih jedanaest obitelji nije
slagalo; neprestano su se inatile i bile bi radije ispunile bunar korovom i zemljom, negoli da zajednički kupe lijep lanac i pričvrste ga o čekrk da služi svima.
Buknuo je rat, i muškarci iz Cascine Piane pošli su pod oružje i preporučili svojim ženama mnogo toga, a između ostalog i da pripaze da im netko ne ukrade konopac.
Onda je došla njemačka invazija, muškarci su bili daleko, žene su se bojale, ali je jedanaest konopaca uvijek visilo na sigurnom mjestu u jedanaest kuća.
Jednog je dana neko dijete iz zaseoka pošlo u šumu da skupi svežanj drva i čulo kako netko zapomaže u grmlju. Bio je to partizan, ranjen u nogu, i dijete je otrčalo da dozove majku. Žena se prestrašila, kršila je ruke, no ipak je rekla: – Odnijet ćemo ga kući i sakriti. Nadajmo se da će netko pomoći i tvom ocu vojniku, ako mu je potrebno. Mi i ne znamo gdje je i je li još živ.
Sakrili su partizana na sjenik i poslali po liječnika govoreći da treba za staru baku. No ostale žene iz Cascine Piane vidjele su baku tog istog jutra čilu i zdravu, pa su se dosjetile da se tu nešto skriva. Prije negoli su prošla dvadeset i četiri sata, čitava je Cascina znala da je na sjeniku ranjeni partizan. Neki je stari seljak rekao: – Ako doznaju Nijemci, doći će ovamo i pobit će nas. Loše ćemo proći.
Ali žene nisu tako mislile. Mislile su na svoje muževe i braću u dalekom svijetu, i mislile su da su možda i oni ranjeni i da se moraju kriti, pa su uzdisale. Trećeg je dana jedna žena uzela kobasice od svinje koju je upravo zaklala, te je odnijela Katarini, tako se zvala žena koja je sakrila partizana, i rekla joj: – Onaj siromašak mora ojačati. Dajte mu ovu kobasicu.
Nedugo zatim došla je druga žena s bocom vina, onda treća s vrećicom
brašna, pa četvrta s komadom slanine, i prije večeri sve su žene iz Cascine Piane obišle Katarinu, vidjele partizana i donijele dar, brišući suze.
I kroz čitavo vrijeme koje je bilo potrebno da rana zacijeli, svih jedanaest obitelji iz Cascine vladalo se prema partizanu kao da im je sin pazeći da mu ništa ne uzmanjka.
Partizan je ozdravio, izišao u dvorište da se sunča, ugledao bunar bez konopca i jako se začudio. Žene su mu, crveneći se, objasnile da svaka obitelj ima svoj konopac, no nisu mu to mogle baš jako dobro objasniti. Bile bi mu morale reći da žive u neprijateljstvu, ali to više nije bila istina, jer su skupa trpjele i skupa pomogle partizanu. Dakle, još nisu znale, ali postale su prijateljice i sestre, i više nije bilo razloga za jedanaest konopaca.
Tada su odlučile da kupe lanac novcem svih obitelji i da ga pričvrste na čekrk. Tako su i učinile. I partizan je izvukao prvi kablić vode, a bilo je to kao otkrivanje spomenika.
Iste je večeri partizan, potpuno oporavljen, opet otišao u planinu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 10:38 am







KUĆE I PALAČE


Pošao sam u starački dom da posjetim nekog starog zidara. Prošlo je mnogo godina od našeg posljednjeg viđenja.
Jesi li putovao? – upitao me.
Eh, bio sam u Parizu.
U Parizu, ha? I ja sam ondje bio prije mnogo godina. Gradili smo lijepu palaču baš na obali Sene. Tko zna tko u njoj stanuje?! A gdje si još bio?
Bio sam u Americi.
U Americi, ha? I ja sam bio u Americi prije mnogo godina, tko zna koliko. Bio sam u Njujorku, u Buenos Airesu, Sao Paolu, u Montevideu. Neprestano sam gradio kuće i palače i pobadao zastave u krovove. A jesi li bio u Australiji?
Ne, još ne.
A, ja sam i ondje bio. Bio sam još mlad, još nisam zidao, nosio sam vedro sa žbukom i prosijavao pijesak. Gradili smo vilu za jednog ondašnjeg gospodina. Dobar gospodin. Sjećam se da me jedanput pitao kako se pripremaju rezanci, i zapisao je sve što sam mu rekao. A jesi li bio u Berlinu?
Još nisam.
Oh, ja sam bio još prije negoli si se ti rodio. Gradili smo krasne palače, divne, čvrste kuće. Tko zna što je li još na nogama? A jesi li bio u Alžiru? Jesi li bio u Kairu, u Egiptu?
Upravo namjeravam ići ovoga ljeta.
Eh, vidjet ćeš posvuda krasnih kuća. Ne da se hvalim, ali moji su zidovi uvijek ravno rasli, a kroz moje krovove nije se nikada probila niti kap vode.
Mnogo ste vi kuća sagradili...
Pa, pokoju, tu i tamo po svijetu.
A za sebe?
Eh, gradeći kuće za druge, ostao sam bez krova. Sad sam u staračkom domu, vidiš li? Eh, tako ti je to. Da, tako je to, ali nije pravo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gianni Rodari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu