Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




101. noć
Kada nastupi stotinu prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan čestitao svome bratu na spasenju, zahvalio mu na podvizima, a zatim su se usrdno otisnuli na put hitajući ka svojoj vojski.
Što se tiče starice Zatuddavahi, ona izađe pred Behramovu i Rustemovu vojsku, a onda se vrati u šikaru, uzjaha konja i pojuri ne zaustavljajući se dok ne ugleda muslimansku vojsku koja je opkolila Carigrad. Zatim starica sjaha, pa povede konja do šatora u kome je bio dvorjan. Kada je ugleda, dvorjan poskoči, klimnu glavom i reče:
- Dobro došao, pobožni isposniče!
Zatim je upita šta se dogodilo, a ona mu ispriča svoju strašnu priču i opasnu laž, zaključujući:
- Bojim se za komandante Rustema i Behrama. Sreo sam ih usput s vojskom, pa sam ih uputio k caru i njegovim vojnicima. Njih je dvadeset hiljada, a nevjernika ima više. Želim da odmah pošalješ grupu svojih vojnika da ih što prije stignu, kako muslimani ne bi stradali do posljednjega. Požurite! Požurite! - podsticala ih je starica.
Kada dvorjan i ostali muslimani saslušaše staričine riječi, oni klonuše i zaplakaše, a starica reče:
- Molite pomoć od Allaha i budite trpeljivi u ovoj nesreći! Treba da se ugledate na pretke, Muhammedove sljedbenike. Uostalom, u Džennetu ima dvoraca koje je Allah pripremio za šehide. Svako mora umrijeti, ali je najpohvalnije umrijeti u džihadu.
Dvorjan sasluša staričine riječi, pa pozva zapovjednika Behrama, viteza koga su zvali Turkaš, odabra mu deset hiljada hrabrih konjanika i naredi im da krenu na put.
Turkaš krenu ne zaustavljajući se cijeli dan i noć dok ne stiže nadomak muslimanske vojske. Kad osvanu jutro, Šarkan ugleda onaj oblak prašine, poboja se za muslimane pa povika:
- Ako je ta vojska što nam prilazi muslimanska, naša pobjeda je sigurna; ako je pak nevjernička, onda se sudbini ne možemo suprostaviti!
Zatim priđe bratu Davulmekanu i reče mu:
- Nimalo se ne plaši! Ja ću te izbaviti od smrti. Ako je ovo islamska vojska, bit će veoma dobro; ako su neprijatelji, moramo se boriti s njima. Međutim, želim da prije smrti sretnem onog pobožnog čovjeka i zamolim ga da za me prouči dovu kako bih poginuo samo kao šehid.
Dok su oni tako razgovarali, odjednom se zavihoriše zastave na kojima je pisalo: Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik. Šarkan uskliknu:
- Kako ste, muslimani?
- Dobro i zdravo - odgovoriše oni. - Došli smo samo zato što se bojimo za vas.
Zatim vojskovođa sjaha, pokloni se pred Šarkanom i reče:
- Gospodaru, kako su car, vezir Dandan, Rustem i moj brat Behram? Jesu li svi dobro?
- Svi su dobro - odgovori Šarkan.
- A ko vas je obavjestio o tome šta se događa s nama?
- Isposnik. Rekao je da je sreo moga brata Behrama i Rustema, te da ih je poslao k vama. Veli da ih je opkolilo mnoštvo nevjernika, ali ja vidim da stvari stoje suprotno i da ste vi pobjednici.
- A kako je isposnik dospio do vas? - upita Šarkan Turkeša.
- Išao je pješice i za jedan dan i noć prevalio je put dug deset dana usrdnog jahanja.
- Nema sumnje da je on svetac! - reče Šarkan.
- Ostavili smo isposnika u našoj, pravovjernoj vojsci, da ih bodri u boju protiv nevjernika i tirana.
Šarkan se obradova, zahvali Allahu na tome što su se spasili oni i isposnik, te zamoliše Allaha da se smiluje poginulima i rekoše:
- Tako je bilo suđeno!
Zatim pohitaše i odjednom ugledaše oblak prašine koji prekri horizont i zamrači dan, te Šarkan pogleda u taj oblak i reče:
- Bojim se da su nevjernici razbili islamsku vojsku, jer je prašina prekrila cijeli horizont i zatamnila cijeli svijet.
Onda se ispod prašine ukaza taman stup, crn da crnji ne može biti. Taj stup im se neprekidno primicao, gori od straha na Sudnjem danu, te konjanici i pješaci pohitaše da vide otkuda je to zlo i ugledaše da je to onaj isposnik o kome je već bilo riječi. Utrkivali su se da mu ljube ruke dok je isposnik vikao:
- O, najbolji narode, bakljo u tmini! Nevjernici su prevarili muslimane! Požurite ka vojsci onih što vjeruju u jednoga Boga i izbavite ih iz ruku opakih nevjernika koji su kidisali na njih još dok su bili u šatorima. Sručila se teška kazna još dok su bili u logoru misleći da su sigurni!
Kada to Šarkan ču, srce mu zaigra od silnoga nemira, te sjaha u velikoj nedoumici. Zatim poljubi isposniku ruke, a njegov primjer su slijedili Davulmekan i ostali konjanici i pješaci - svi osim vezira Dandana koji nije sjahao s konja, nego reče:
- Allaha mi, moje srce zazire od ovoga isposnika, jer znam da su oni koji su odveć pobožni i pokvareni. Ostavite isposnika i stignite svoje saborce muslimane, jer ovaj čovjek je jedan od onih koji su otjerani s kapija milosti Gospodara svjetova. Koliko puta sam vojevao s carem Omerom an-Numanom i gazio ovim zemljama!
Šarkan reče:
- Okani se ružnih misli! Zar nisi vidio kako ovaj pobožni čovjek podstiče muslimane u boj ne mareći za sablje i strijele? Ne kleveći ga, jer je kleveta pokuđeno djelo, a meso bogougodnih ljudi je otrovno. Pogledaj samo kako nas bodri da se borimo protiv dušmana! Da ga ne voli uzvišeni Allah, ne bi mu onako prekratio daleko putovanje, već bi ga udario na teške muke.
Potom Šarkan naredi da isposniku dovedu nubijsku mazgu da je uzjaši i reče mu:
- Uzjaši, isposniče, usrdni bogomoljče!
Isposnik ne pristade i odbi da uzjaši prikazujući se kao isposnik, ne bi li tako postigao svoj cilj. Muslimani nisu znali da je isposnik razvratnik o kome je pjesnik kazao:


Molio se i postio da bi svoj cilj postigao,
A kad cilj postiže nije se više molio ni postio.


Isposnik je ustrajno pješačio među konjanicima i pješacima, kao lisica koja se dovija kako da dođe do plijena. Išao je glasno učeći Kuran i slaveći Samilosnog. Putovali su dok ne ugledaše islamsku vojsku, te Šarkan vidje da su u rasulu. Dvorjan primjeti da se spremaju za bježanje, dok mačevi nevjernika sijevaju između vojnika i kafira...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

191. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman rekao svome ocu:
- Dat ću ti jedan dokaz da se sve zbilo na javi. Naime, pitam te da li se dogodilo daneko sebe u snu vidi kako se žestoko bori, a potom se probudi i vidi u svojoj ruci sablju umrljanu krvlju?
- Ne, sine, bogami - odgovori car. - Tako nešto nije se dogodilo.
- Kazat ću ti šta se meni dogodilo - reče Kameruzzeman. - Kada sam se sinoć probudio iz sna, oko ponoći, vidio sam jednu djevojku kako spava pored mene. Struk joj je sličan mome, i uopće potpuno je nalik na me. Grlio sam je. Svojom rukom sam je dotaknuo i prsten sam joj uzeo pa sam ga stavio na svoj prst. Zatim sam skinuo svoj prsten i stavio ga njoj na prst. Nisam joj ništa drugo uradio stideći se tebe. Mislio sam da si je ti poslao, a sam si se negdje sakrio da vidiš šta ću učiniti. Zato me bilo stid da je poljubim u usta, pa mi je palo na pamet da me iskušavaš s tom djevojkom želeći da me oženiš. Onda sam se probudio u svitanje, ali od djevojke nisam našao ni traga, niti sam šta znao o njoj. Zatim sam uradio sa slugom i vezirom to što sam uradio. Kako to može biti laž, a prsten je istinit? Da nije prstena, i sam bih pomislio da je to bio san.
Prsten je, evo, i sada na mojoj ruci. Pogledaj, care, koliko vrijedi ovaj prsten! Kameruzzeman pruži ocu prsten koji ga uze, okrenu, pa se obrati sinu:
- Na prstenu je neka značajna i krupna poruka. To što ti se noćas dogodilo s djevojkom zaista je velik problem. Ne znam kako nas je to snašlo, ali jedini krivac za to je vezir. Allaha ti, sine, strpi se, možda će ti Allah odagnati nevolju i donijeti veliko olakšanje, kao što reče pjesnik:

Nadam se da će sudba uzdu okrenuti
I da će prevrtljivo vrijeme sreću donijeti,

Da će me usrećiti, i želje mi zadovoljiti, Da će se događaji jedni za drugima nizati.

- Allaha mi, sine, sada sam se uvjerio da nisi lud, ali samo Allah može riješiti tvojproblem.
- Tako ti Boga, oče, učini mi dobro i raspitaj se o toj djevojci. Dovedi mi je što prije,inače ću umrijeti od tuge.
Zatim Kameruzzeman poče recitirati stihove ispoljavajući svu strast:

Ako ljubav neiskreno obećavate, Barem u snu ljubavnika posjetite.

Rekoše: “Kako da se mladiću u snu pričini
Kad su mu i sami snovi zabranjeni?”

Pošto kaza stihove, Kameruzzeman se smjerno i slomljena srca obrati ocu i lijući suze poče recitirati stihove...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

192. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman lijući suze recitirao stihove:

Čuvajte se njenih čarobnih očiju -
Nema spasa onom kog pogledom pogađaju!

Nek vas njene nježne riječi ne zavaraju Jer vatrenošću umove opčinjavaju.

Nježna je tako da kad bi ruža obraz joj dotakla Zaplakala bi i gorke suze bi prolila.

Kad bi nad njom usnulom lahor duhnuo Zauvijek bi njen miris svijetom nosio.

Tuguju joj đerdani zbog zveketa pojasa njena A grudi joj zanijemile na rukama.

Grivna na nozi htjela bi da joj menđušu ljubi; Oči ljubavi vide sve što ona skriva u sebi.

Zbog ljubavi prema njoj kude me bez praštanja; Kakva mi je korist od očiju bez proricanja?

Kudioče, pravedan nisi, sram te bilo -
Pred tom ljepotom bi gazelino oko se poklonilo.

Pošto Kameruzzeman završi kazivanje stihova, vezir se obrati caru:
- Čestiti care, dokle ćeš biti odvojen od vojske, a uz svoga sina Kameruzzemana? Možda će se poremetiti red u carstvu zbog toga što nisi s velikodostojnicima. Kada pametnog čovjeka snađu kojekakve bolesti, on treba da počne s liječenjem najopasnije. Mislim da bi bilo najbolje da sina odvedeš odavde u dvorac što gleda na more i tamo ga izoliraš. Za posjete i carski divan odredi ponedjeljak i četvrtak, ka da će ti dolaziti emiri, veziri, državni velikodostojnici i ostali carski uglednici. Oni će
te upoznavati sa situacijom, a ti ćeš presuđivati, donositi odluke i izdavati naređenja. Ostatak sedmice budi sa svojim sinom Kameruzzemanom. Čini, tako dok Allah ne olakša i tebi i njemu. Ti nisi, care, siguran od prevrtljivosti sudbine i kidisanja nesreće. Pametan čovjek je uvijek oprezan. Kako je lijepo rekao pjesnik:

Sretan si dugo bio dok lijepo živio si I nisi se bojao zla koje sudba donosi.

Noćima si se predavao, al su te varale Jer i za jasnih noći dešavaju se prijevare.

O, ljudi, neka na oprezu bude Onaj koji je miljenik sudbe!

Kada ču vezirove riječi, caru se učiniše umjesnim i izgledale su mu kao savjet koji je u njegovom interesu. Te riječi ostaviše utisak na cara koji se uplaši da ne dođe do nereda u carstvu, pa istog časa ustade i naredi da njegovog sina premjeste u dvorac koji gleda na more. Do dvorca se dolazilo jednim mostićem preko mora, širokim dvadeset lakata. Na dvorcu su ukrug bili prozori okrenuti prema moru. Pod je bio prekriven raznobojnim mramorom, a strop je bio ukrašen divnim slikama, išaran zlatom i ukrašen kristalom. Za Kameruzzemana prostriješe svileni ćilim, pokriše zidove zlatotkanicom i postaviše zavjese ukrašene draguljima. Kameruzzeman uđe u dvorac. Zbog nesanice i silnog nemira bio je problijedio i oslabio. Njegov otac, car Šahraman, sjedio je kraj sinovljevog uzglavlja tugujući zbog njega. Svakog ponedjeljka i četvrtka dopuštao je da mu dolaze emiri, veziri, državni velikodostojnici i oficiri u taj dvorac gdje su obavljali poslove, ostajali kod cara do kraja dana, a onda odlazili svojim poslom. Car je bio uz sina na tome mjestu ne odvajajući se od njega ni danju ni noću. Tako je postupao dugo vremena.
Toliko o Kameruzzemanu i caru Šahramanu.
Što se tiče princeze Budure, kćeri cara al-Gajura, gospodara otoka i Sedam tvrđava, nju džini donesoše i staviše u postelju da spava, a bijahu ostala još jedva tri sahata do zore.
Kad osvanu jutro, djevojka se probudi, sjede, pa se osvrnu lijevo i desno, ali ne vidje dragog koji joj je bio u naručju. Srce joj zadrhta i raspameti se, te vrisnu tako snažno da se razbudiše sve njene robinje, dadilje i nadzornice koje uđoše u odaju, a najstarija priđe princezi i upita je:
- Šta se dogodilo, gospodarice?
- Odvratna starice! - povika princeza. - Gdje je moj dragi lijepi mladić koji je sinoćspavao u mome naručju? Reci mi kamo je otišao!
Nadzornici se smrači pred očima kada ču te riječi. Obuze je veliki strah zbog princezinog bijesa, te reče:
- Gospodarice Buduro, kakve su to ružne riječi?
- Teško tebi, odvratna starice! - vikala je princeza. - Gdje je moj dragi lijepi mladićsvijetloga lika, crnih očiju, spojenih obrva, koji je spavao pored mene od večeri do pred jutro?
- Alaha mi, nisam vidjela nikakvog mladića! Tako ti Boga, gospodarice, nemoj zbijatipretjerane šale, jer ćemo zbog toga duše izgubiti. Za tu šalu može čuti tvoj otac, i ko će nas onda spasiti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

193. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je nadzornica kazala princezi Buduri:
- Tako ti Boga, gospodarice, nemoj zbijati pretjerane šale, jer za tu šalu može čuti tvojotac i ko će nas onda spasiti iz njegovih šaka!
- Mladić je sinoć spavao pored mene - reče princeza Budura. - To je jedan od najljepših ljudi.
- Urazumi se - odgovori nadzornica. - Sinoć niko nije spavao pored tebe.
Princeza Budura u tome času pogleda svoju ruku i vidje Kameruzzemanov prsten na prstu, ali ne vidje svoj prsten. Onda se princeza obrati nadzornici:
- Teško tebi, vjerolomnice! Lažeš mi i pričaš kako niko nije spavao pored mene ilažno se zaklinješ Allahom!
- Ne lažem ti, bogami, i ne zaklinjem se lažno.
Princeza Budura se rasrdi, pa trgnu sablju koja bijaše pored nje, udari nadzornicu i pogubi je. U tom hipu na nju povikaše evnusi i robinje, pa odoše princezinom ocu i obavijestiše ga o tome u kakvom stanju se nalazi njegova kćer. Car odmah pođe do kćeri, princeze Budure, i upita je:
- Šta se događa s tobom, kćeri?
- Babo, gdje je mladić koji je sinoć spavao pored mene?
U tom času djevojku napusti razum, te ona zakoluta očima na lijevo i desno i poče cijepati vlastitu odjeću. Kada otac vidje šta mu kćer radi, on naredi djevojkama i evnusima da je pridrže, te je oni zgrabiše, staviše joj oko vrata željezni lanac i svezaše je za prozor u dvorcu.
Toliko o princezi Buduri.
Princezin otac, car al-Gajur, osjeti kako mu se svijet zasvođava kada vidje šta se zbiva s njegovom kćeri, gospođicom Budurom, jer ju je veoma volio i bi mu teško zbog onoga što joj se dogodilo. Zato naredi da dovedu astrologe, učene i pismene ljude, te im reče:
- Ko izliječi moju kćer, oženit ću ga njome i dat ću mu pola svoga carstva, a ko ne uspije da je izliječi, pogubit ću ga i glavu ću mu objesiti iznad kapije dvorca.
I car je zatim odsijecao glave onima koji su prilazili i vješao ih je iznad kapije dvorca. Radio je tako dok zbog nje nije odsjekao četrdeset glava, a onda je tragao za preostalim mudrim ljudima. Svi ljudi digoše ruke od Budure. Nijedan ljekar nije mogao da je izliječi, jer je njen slučaj bio vrlo težak učenim ljudima.
U međuvremenu je princezu Buduru obuzimala sve veća ljubav i strast. Dok su tako ljubav i strast potpuno ovladavale njome, ona je lila suze i recitirala stihove:

Ja te volim, mjeseče moj suparniče
I na te mislim u noćnoj tmini, o pokajniče.

Dok noću liježem, u grudima mi oganj plamti Vreo ko oganj džehennemski kada bukti.

I namuči me oganj mojih strasti Zbog tog mučenja sad mi duša pati.

Zatim je recitirala:

Pozdrav ljubavnicima ma gdje bili I htjela bih tamo gdje su se nastanili.

Moj pozdrav vama nije pozdrav oproštajni, Već pozdrav sve češći i veličajni.

Ja doista ljubim vas i ljubim vašu zemlju, Ali sam daleko da bih ostvarila svoju želju.

Kada Budura završi s recitiranjem stihova, briznu u plač toliko da je oči zabolješe i obrazi joj uvehnuše.
U takvom stanju je proživjela tri godine. Imala je brata po mlijeku koji se zvao Merzuvan i koji je bio otputovao u daleke zemlje, tako da dugo nije bio s njom. Volio ju je pravom bratskom ljubavlju. Čim se vratio, Merzuvan ode svojoj majci i upita je za sestru, princezu Buduru, a majka mu reče:
- Sine moj, tvoja sestra je poludjela. Već tri godine na vratu nosi željezni lanac, aljekari nisu u stanju da je izliječe.
Na majčine riječi, Merzuvan odgovori:
- Moram ući k njoj. Možda ću saznati šta je s njom i možda je mogu izliječiti.
- Treba svakako da uđeš - složi se majka. - Međutim, strpi se do sutra dok ja neštosmislim.
Zatim majka ode u dvorac princezi Buduri, nađe se s evnuhom postavljenim pred njezinim vratima i darivajući ga, reče mu:
- Imam kćer koja je odgojena s princezom Budurom. Udala sam je, a kada je čula zanevolju koja se dogodila tvojoj gospodarici, srce joj je zatreperilo. Zato te molim da budeš dobar i dopustiš da moja kćer nakratko uđe kod nje i vidi je. Potom će se ona vratiti otkuda je i došla, a niko neće za to saznati.
- To je moguće izvesti samo noću - reče evnuh. - Kada dođe car da vidi kćer i kadaizađe, ti onda uđi sa svojom kćerkom.
Starica poljubi evnuha u ruku i ode kući. Čim pade naredna noć, ona ustade, uze sina Merzuvana, obuče ga u ženske haljine, pa ga povede za ruku i uvede u dvorac. Nije se nigdje zaustavljala dok ne stiže do evnuha, a car je već bio otišao od svoje kćeri. Čim je evnuh vidje, skoči na noge i reče:
- Uđi, ali nemoj dugo sjedjeti.
Kada starica uđe sa sinom, Merzuvan vidje princezu Buduru u jadnome stanju. Majka mu je bila skinula žensku odjeću, te Merzuvan izvadi knjige koje je ponio i upali svijeću. Princeza Budura ga pogleda, pa prepoznavši Merzuvana, reče:
- Brate moj, ti si bio otputovao i nismo imali vijesti o tebi.
- Tako je - reče mladić - ali me je Allah sretno vratio. Htio sam ponovo otputovati, alime spriječila samo vijest koju sam čuo o tebi. Srce mi strepi zbog tebe i došao sam ne bih li te uspio izliječiti.
- Brate moj - na to će djevojka - da li i ti misliš da sam luda?Zatim mu dade neki znak i poče recitirati:

Rekoše: “Poludjela si zbog ljubavi”,
Al' velim: “Samo razumni znaju uživati.”

Poludjela jesam - dajte mi tog zbog koga sam poludjela;
Ako me ludilo prođe, ne krivite me što sam poludjela.

Merzuvan shvati da je ona zaljubljena, pa joj reče:
- Ispričaj mi šta se dogodilo s tobom. Možda će me Allah uputiti kako da te spasim...Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

194. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Merzuvan rekao princezi Buduri:
- Možda će me Allah uputiti kako da te spasim - a ona mu je na to odgovorila: - Poslušaj, brate, moju priču. Kada sam se probudila u posljednjoj četvrtini noći i sjela, ugledala sam pored sebe jednog mladića ljepšeg od svih drugih, tako da nisam u stanju opisati ga. Nalik je na vrbovu granu, ili na bambusovu trsku. Mislila sam da je tu po zapovijesti moga oca koji hoće da me s tim mladićem iskuša, jer me je molio da se udam, budući da su me prosili carevi, a ja ih odbijala. Ta pomisao me je spriječila da probudim mladića, jer sam se plašila da će reći mome ocu ako ga zagrlim. Kada sam se ujutro probudila, vidjela sam na svojoj ruci mladićev prsten na mjestu gdje je bio moj prsten. Eto, to je moja priča. Brate, srce mi je priraslo za njega od trenutka kada sam ga vidjela. Zbog silne ljubavi i strasti ne mogu ništa okusiti, niti mogu oka sklopiti. Ne preostaje mi ništa drugo već da suze ronim i da stihove danonoćno kazujem.
Princeza opet zaplaka i izgovori stihove:

Da li je ugodna naslada poslije strasti Kad je ta gazela navikla u srcima pasti?

Krv ljubavnika za nju je sitnica prava, A duša iznurenim za njome skapava.

Mori me ljubomora zbog njegovih misli i pogleda Tako da postajem besprimjerna uhoda.

Iz očiju njegovih strijele polijetaju I u samo srce me pogađaju.

Ah, da li ću ga prije smrti vidjeti,
Hoće li mi to život ovaj dopustiti?

Čuvam tajnu o njemu, al suze odaju Moja osjećanja za koja uhode znaju.

Kad je kraj mene, on mi blizak nije, A kad je daleko moja misao uz njega je.

Zatim princeza Budura reče Merzuvanu:
- Gledaj, brate, šta ćeš učiniti sa mnom da me izvučeš iz ovog što me snašlo.
Merzuvan upre pogled u zemlju jedno vrijeme čudeći se i ne znajući šta da preduzme. Potom diže glavu i reče:
- Sve to uistinu ti se dogodilo. Priča o tome mladiću zaokupila je moje misli. Obići ću sve zemlje tražeći lijeka za te, možda će mi ga Allah dati. Strpi se i ne očajavaj. Potom se Merzuvan oprosti s princezom Budurom poželivši joj da izdrži, te ode od nje dok je princeza recitirala stihove:

Tvoj lik u duši mojoj obitava,
Posjećuješ me premda si u daljinama.

Mome srcu samo te snovi približuju Kako munju da uporedim s vidom očiju?

Očinji vide, nemoj daleko odlaziti, Jer kad tebe nema, nema ni svjetlosti.

Nakon toga, Merzuvan ode kući, svojoj majci, i prespava noć. Kad osvanu jutro, on se spremi i pođe na put. Putovao je od grada do grada, od jednog do drugog otoka, i to potraja cijeli mjesec dana. Najzad stiže u jedan grad koji se zvao al-Tajreb i poče se raspitivati o novostima ne bi li našao lijek za princezu Buduru. U svakom gradu u kome je boravio, ili je pored njega prolazio, slušao je o tome kako je princeza Budura, kćer cara al-Gajura, poludjela.
Tako se raspitivao dok ne stiže do grada al-Tajreba i tu ču da je Kameruzzeman, sin cara Šahramana, bolestan, da je pogođen rastrojstvom i ludilom. Kada Merzuvan ču te riječi, upita neke građane kako se zove grad u kome živi Kameruzzeman i gdje se nalazi, a oni mu odgovoriše:
- Grad se nalazi na Otočju Halidat. Odavde do toga grada ima cijeli mjesec putovanja morem, a kopnom valja putovati šest mjeseci.
Merzuvan se ukrca na jednu lađu koja je plovila na Otočje Halidat. Lađa je već bila spremna za plovidbu. Puhao je povoljan vjetar mjesec dana dok im se najzad ne ukaza taj grad. Gledali su grad i bilo im je preostalo još samo da pristanu uz obalu kad puhnu olujni vjetar, polomi katarke, pokida jedra koja padoše u more i lađa se prevrnu zajedno sa svim što je bilo na njoj...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

195. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se lađa prevrnula zajedno sa svim što je bilo na njoj, te dase svako pozabavio sobom. Merzuvana je nosila struja i dovuče ga pod dvorac cara u kome je boravio Kameruzzeman. Sudbina htjede da su se upravo tada sakupili emiri i veziri kod cara da ga dvore. Car Šahraman je sjedio kraj sina Kameruzzemana držeći mu glavu na svome krilu, dok je sluga tjerao muhe s njega. Prošla su već dva dana kako Kameruzzeman nije ništa jeo ni pio, niti je govorio. Vezir je stajao kraj njegovih nogu, nedaleko od prozora koji je gledao na more. Tako vezir baci pogled i vidje Merzuvana koji se krajnjim naporom borio protiv struje. Bi mu ga žao, pa priđe caru, sage glavu pred njim i reče:
- Dopusti mi da siđem u dvorište i da otvorim kapiju dvorca kako bih spasio jednog čovjeka koji se davi u moru. Htio bih ga spasiti. To može biti uzrok spasenju tvoga sina od nesreće.
- Ti si kriv za sve što se događa mome sinu - odgovori car. - Kada izvučeš togadavljenika, možda će on vidjeti u kakvoj smo situaciji, pa će vidjeti moga sina u jadnome stanju i obradovat će se mojoj nevolji. Ako taj davljenik, kada izađe i vidi moga sina, počne razglašavati naše tajne, kunem se da ću ti glavu odrubiti prije nego njemu, jer si ti, vezire, uzrok svemu što nas je zadesilo. Sada čini ono što misliš da treba učiniti.
Vezir skoči, otvori vrata u dvorištu, pa se preko mostića zaputi dvadeset koraka prema moru. Izašavši na more, vidio je Merzuvana kako se bori sa smrću, te vezir pruži ruku prema njemu, zgrabi ga za kosu i izvuče iz mora ni živa ni mrtva. Stomak mu je bio pun vode, a oči izbuljene.
Vezir malo pričeka da se davljeniku dah povrati, zatim mu svuče odjeću i obuče drugu.
Poveza mu turban jednog od svojih slugu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

196. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir tako i tako postupio s Merzuvanom, a onda mu jerekao:
- Ja sam te spasio davljenja, a ti nemoj mene i sebe otjerati u smrt.
- Kako to? - upita Merzuvan, a vezir odgovori:
- Ti ćeš se odmah popeti u dvorac, pa ćeš proći između vezira i emira. Oni će svišutjeti, nijedne riječi ne govoreći zbog Kameruzzemana, carevog sina.
Kada Merzuvan ču da se spominje Kameruzzeman, on prepozna ime jer je u drugim zemljama slušao o njemu.
- Ko je taj Kameruzzeman? - upita mladić.
- To je sin cara Šahramana - odgovori vezir. - Bolestan je toliko da je pao u postelju.Nema mira, ne razlikuje noć od dana i nalazi se na ivici smrti, toliko je oslabio. Dani su mu pakleni, a noći mučne. Strahujemo za njegov život i uvjereni smo da će preminuti. Ti ne treba da dugo gledaš u njega, ili u neko drugo mjesto po kome koračaš, inače ćemo izgubiti dušu i ja i ti.
- Allaha ti, ispričaj mi šta o tome mladiću koga mi opisuješ. Kako mu se to dogodilo?- Ne znam šta je, zapravo, uzrok - poče vezir - ali znam samo da ga je otac prije tri godine nagovarao da se oženi, a on je to odbijao. Zatim je počeo tvrditi da je, probudivši se, ugledao pored sebe izuzetno lijepu djevojku, tako lijepu da čovjeku pamet stane i da je nemoguće opisati je. Govorio nam je kako je skinuo njen prsten i stavio ga na svoju ruku, te da je ona skinula svoj prsten i također ga stavila na svoju ruku. Mi ne znamo šta se tu, zapravo, krije. Allaha ti, sinko, pođi sa mnom u dvorac, ali nemoj gledati carevića. Poslije idi svojim putem. Carevo srce je puno gnjeva zbog mene.
Merzuvan pomisli: “Allaha mi, to je upravo ono što ja tražim!” Zatim pođe za vezirom u dvorac. Tamo vezir sjede kraj nogu Kameruzzemana, a Merzuvanu nije preostajalo ništa drugo nego da pođe. Zaustavi se pred Kameruzzemanom i pogleda ga dok je mrtvačka boja prelila vezira koji je posmatrao Merzuvana i davao mu znake da nastavi ići. Merzuvan nije mario za to, već je posmatrao Kameruzzemana shvaćajući da upravo njega traži...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

197. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Merzuvan posmatrao Kameruzzemana shvaćajući da
upravo njega traži. Zatim je uskliknuo:
- Slava Allahu koji mu je dao stas isti kao što je njen, boju lica kao što je njena, obraz kao što je njen obraz!
Kameruzzeman otvori oči i načulji uši, a kada mladić vidje da princ pažljivo osluškuje riječi koje su do njega dopirale, Merzuvan izgovori stihove:

Vidim uzbuđen si i jecaš tugu svoju, Htio bi usnama izgovarati ljepotu njenu.

Je l' te ljubav obuzela ili te strijela pogodila, Jer tako se drži onaj kog je strijela ustrijelila?

Zapjevaj mi i čašu vina mi napuni, Sulejmu, ar-Rebab i Tanum mi spomeni.

Zavidim odjeći na butinama njenim
Kada se gizda i tijelom ponosi mehkim

Zavidim peharima koje njene usne ljube Kad ih stavlja tamo gdje se usta ljube.

Ne mislite da me je sablja ubila,
Već me pogled-strijela smrtno pogodila.

Kad je sretoh, vidjeh joj prste
Obojene bojom poput krvi aždahine.

Ona mi reče i u srce mi uli strasti Riječima ljubavi koju neće sakriti:

“Života mi, nisam ih knom bojila,
Ne optužuj me za prijevaru il' da sam slagala!

Kad sam vidjela kako kraj mene spavaš ti,
A bio si mi ruka, šaka i svi prsti,

Krvave suze prolih pa ih počeh brisati I prste na ruci krvlju natapati!”

Da mi je prije nje zbog ljubavi plakati,
Dušu bih izliječio prije neg bi se počeo kajati.

Al' prije zaplaka ona pa i mene rasplaka,
Te rekoh: “Prvome pripada zasluga.”

Zato što je volim nemojte me grditi Tako mi ljubavi, zbog nje ću ljuto patiti!

Plačem za onom koju ljepota krasi, Kakve nemaju Arapi niti Perzijanci.

Pametna je poput Lukmana, a lica Jusufova, Pjeva kao Davud, a kao Merjem je suzdržljiva.

Tužan sam poput Jakuba a kao Junus stradam
Nesretan poput Ejjuba i prognan kao Adem.{6}

Ne ubijte je ako me njena ljubav ubije, Već kako je mogla krv mi proliti, pitajte je.

Kada Merzuvan izgovori te stihove, na Kameruzzemanovo srce spustiše se hladovina i mir...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

198. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Merzuvan izgovorio stihove koji padoše na Kameruzzemanovo srce poput hladovine i mira. Zatim mladić pokrenu jezik i rukom dajući znak caru, reče:
- Pusti ovoga mladića da sjedne pored mene.
Kada car ču da njegov sin Kameruzzeman govori, silno se obradova, a već je bio ljut na toga mladića kome je upravo namjeravao glavu odrubiti, car ustade, pa posadi
Merzuvana pored svoga sina, priđe mu i upita ga:
- Iz koje si ti zemlje?
- Ja sam sa Unutrašnjih otoka, iz zemlje cara al-Gajura, gospodara otoka i Sedam tvrđava.
- Možda je u tvojim rukama spasenje moga sina Kameruzzemana - reče car, a Merzuvan priđe Kameruzzemanu i šapnu mu na uho:
- Drži se i budi spokojan. Ne treba ni da pitaš u kakvom je stanju ona zbog koje si se tinašao u ovome jadu. Ti si tajio svoju muku pa si se razbolio. Ona je, međutim, javno govorila o tome, tako da je poludjela. Sada je pritvorena i nalazi se u vrlo jadnom stanju. Oko vrata joj je željezni lanac. Ako uzvišeni Allah bude htio, u mojim rukama je lijek za vas dvoje.
Pošto Kameruzzeman sasluša te riječi, povrati mu se prisustvo duha. On se, dakle, pribra, pa dade znak svome ocu, caru, da ga namjesti da sjedne. Car se veoma obradova i pomože sinu da sjedne naredivši da napuste odaju svi veziri i emiri. Kameruzzeman se osloni na jastuke, a car zapovijedi da se dvorac namiriše šafranom i da se grad okiti. Onda se obrati Merzuvanu:
- Allaha mi, sinko, tvoj dolazak je blagoslovljen!
Potom ukaza mladiću najviše počasti, naredi da mu donesu jelo i kada ga poslužiše, s Merzuvanom se prihvati jela i Kameruzzeman. Merzuvan provede noć pored carevića, a i sam car je spavao kraj njih radujući se...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

199. noć
Kada nastupi stotinu devedeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Šahraman proveo noć s dvojicom mladića silno seradujući iscjeljenju svoga sina. Kad osvanu jutro, Merzuvan poče pripovijedati Kameruzzemanu cijelu priču. Kazivao mu je:
- Ja poznajem djevojku s kojom si bio. Zove se princeza Budura, kćer cara al-Gajura.
Zatim mu ispriča sve, od početka do kraja, šta se događalo s princezom Budurom. Reče mu koliko je zaljubljena u njega, te da se njoj dogodilo s njenim ocem isto što njemu s njegovim.
- Ti si, izvan svake sumnje, njen dragi, a ona je tvoja draga - govorio je Merzuvan. Osokoli se i osnaži svoje srce! Evo, ja ću te odvesti k njoj i spojit ću vas. Učinit ću s vama upravo ono što reče jedan pjesnik:

Kad dragi i draga jedno drugo napuste
I ako se dugo oni svađi prepuste,

Ja ću ih opet u ljubav povezati Kao ekser koji će dvije nožice stezati.

Merzuvan je neprestano bodrio Kameruzzemana, tako da je jeo i pio, i postajao je sve prisebniji, pa se najzad oslobodi onog što ga bijaše snašlo. Merzuvan mu je stalno pričao, zabavljao ga i uveseljavao. Recitirao mu je i stihove dok najzad mladić ne pođe u hamam, a njegov otac, radujući se tome, naloži da se grad okiti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

200. noć
Kada nastupi dvijestota noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Šahraman, kada njegov sin pođe u hamam, naredioda se grad okiti radujući se tome događaju. Dijelio je i darivao na sve strane i oslobađao zatvorenike. Onda se Merzuvan obrati Kameruzzemanu:
- Došao sam od princeze Budure samo zbog jedne stvari. Cilj moga puta je, naime, daje oslobodim nevolje u koju je zapala. Ne preostaje nam ništa drugo nego da smislimo kako da odemo do nje, jer tvoj otac nije u stanju da se rastane s tobom. Sutra treba da zatražiš dozvolu od oca da odeš u lov u stepu. Ponesi pune bisage novaca, uzjaši dobroga konja i ponesi abaiju.{7} Ja ću također pojahati konja, a ti reci ocu:
- Želim da prošetam stepom, da malo lovim i razgledam krajolik. Tamo ću provesti ijednu noć, tako da ne treba da brineš.
Radujući se Merzuvanovim riječima, Kameruzzeman ode ocu, te zatraži dopuštenje da pođe u lov. Reče mu sve upravo onako kako mu je savjetovao Merzuvan, a car zamoli, dopuštajući sinu da pođe u lov:
- Nemoj ostajati duže od jedne noći. Sutra se vrati. Znaj da mi se mili živjeti samo kad si ti uz mene, te da naprosto ne mogu povjerovati da si se izvukao iz one nevolje! Potom car izgovori stihove:

I kad bih sve bagodati imao,
I Sulejmanov ćilim{8} i sve svjetske vlasti -

Sve to ne bi komarčeva krila vrijedjelo Kad tebe moje oko ne bi gledalo.

Nakon toga, car opremi sina Kameruzzemana i Merzuvana. Zapovijedi da im se
pripremi šest konja, dvije deve za prtljag i jedna za vodu i hranu. Kameruzzeman ne dopusti nikome da pođe s njim da ga dvori. Onda se otac pozdravi sa sinom privinuvši ga na grudi i govoreći mu:
- Molim te u ime Allaha, ne ostavljaj me duže od jedne noći, jer neću moći zaspati! Zatim car kaza stihove:

Kad sam s tobom najviše uživam ja, A kad tebe nema izložen sam patnjama.

Žrtvovat ću se ako je griješna ljubav moja, Ako sam zbog ljubavi pogriješio ja.

Da l' i ti vatrom goriš poput mene, Jer zbog nje trpim muke paklene?

Najzad, Kameruzzeman i Merzuvan uzjahaše konje, povedoše tovarne deve i uputiše se prema stepi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

{1} U prijevodu: "mjesec svoga vremena."
{2} Ova rečenica koja ističe jedinstvenost princa svojom konstrukcijom potpuno i namjerno podsjeća na islamski princip (islamski šart): “Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha...” {3} Uzvišena platonska ljubav koja je u stanju dovesti do ludila.
{4} Prvo slovo arapskog alfabeta: tanka uspravna linija
{5} U izdanju našeg izvornika stoji: “Kameruzzeman otvori oči...” Međutim, očigledno je, prema kontekstu i prema drugim izdanjima izvornika, posrijedi štamparska greška kojom je ispuštena negacija ne.
{6} Osim Lukmana, izuzetnog mudraca o kojem govori Kur'an, i Merjem, majke Musaove, navedena imena su imena Božijih poslanika za koje su karakteristična navedena svojstva.
{7} Sukneni prekrivač koji se stavlja preko sedla.
{8} Legenda kaže de je Sulejman (Solomon) imao čudesan leteći ćilim koji je prenosio čak i njegovu vojsku konje i deve.