Mein Kamm (Moj češalj)

First topic message reminder :



U romanu Mein Kamm (Moj češalj) Kishon satirično prikazuje karijeru jednog mediokriteta koji, zahvaljujući ponajviše nizu slučajnosti i ludoj sreći, postaje "Führer". Iako nigdje ni jednom riječju nisu spomenuti Njemačka i nacizam, pa ni hitler, jasno je o čemu je i komu riječ, samo što su ovaj put Židove zamjenili-ćelavci. Sam autor kaže da su ga nedavni događaji (knjiga Amerikanca Daniela Goldhagena, debate o nacističkom zlatu, ulogu Wehmachta u Trećem Reichu itd.) potaknuli da se prihvati te svoje stare teme i obradi je na šaljiv način prvenstveno za mlade Nijemce, koji teško mogu zamisliti što su im zapravo djedovi pradjedovi radili u Drugom svjetskom ratu.

Na brzinu smo još podijelili niže funkcije. Dr. Vukorepa je postao tajnik stranke, gospoda Akrap zamjenica povjerenice za ženska pitanja, a nosilac perike Akrap dobio je škakljivu zadaću da raskrinkava prerušene ćelavce. Natkonobar Eugen, koji je stražario pred kućom, službeno je u odsutnosti imenovan za gorilu. Ali nismo bili načisto što da učinimo s onim jadnim Alagom koji se neprestano samo cerekao. Na kraju je on sam predložio da služi pokretu kao običan promatrač, jer je "od malih nogu volio gledati kazalište lutaka". Gospođa Akrap ponudila se da će umirovljenog poštara držati na oku.
Ali, s obzirom na sve predstojeće organizacione troškove, nisam smio zaboraviti ni na ekonomsku bazu naše mlade stranke. Odaziv na moj poziv članovima da dadu dobrovoljne priloge nadmašio je sva očekivanja. Samo ono što sam ja obećao dati bilo je dvostruko više od onoga što su dr.
Vukorepa i Akrapovi isplatili u gotovini.
Dobro raspoloženi, pozdravili smo se na rastanku novim stranačkim pozdravima:
— Strpljen spašen! Pobjeda je naša!
— Živio Flinta!
I opet su me podišli srsi od užitka, kao i onda kad je svjetina pred bolnicom onako klicala. Još sam jednom u glavi odvrtio film svega onoga što se zbilo toga dana i bio sam više nego zadovoljan samim sobom. Osnutak stranke zaštitara kose bio bi apsolutan uspjeh da mi Pepi nije za vrijeme polaganja prisege otuđio posrebreni vadičep.
*
Sutradan se pokazalo da smo tek na početku. Morali smo najprije izvijestiti vlasti da je u zemlji osnovana još jedna stranka. Dr. Vukorepa predao je ministru unutarnjih poslova molbu koja nije baš odisala skromnošću, ali je davala na znanje vlastima da su "krugozupci" spremni na suradnju pod određenim uvjetima. U svakom slučaju, nije bilo mjesta dvojbi da ćemo nezahvalnu ali junačku borbu za veliku ideju nepokolebljivo voditi do konačne pobjede.
Odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova stiglo je brzo i bilo, začudo, prijateljski intonirano, a u uvodniku "Državnih novina" stajalo je: "Nadamo se da će ta simpatična mlada stranka poštivati demokratski izabranu vlast i da će se svim svojim snagama zalagati za velike ciljeve rodoljublja u obrani kose".
Dr. Vukorepa je iz iskustva znao da to znači ni više ni manje nego da nas se državni aparat boji.
Doista, nije nam išlo na ruku samo opće nezadovoljstvo nego i kaos u vanjskoj politici. U susjednim zemljama mogle su se zapaziti grozničave vojne pripreme i sve je mirisalo na rat. Vlast je bila u panici, donosila je jednu pogrešnu odluku za drugom i nastojala tobožnjim izgledima za teritorijalnu ekspanziju popraviti neraspoloženje u javnosti.
Mi zaštitari kose iskoristili smo pogodan trenutak. Dr. Crnokrak unajmio je jednu zgodnu mebliranu mansardu za sjedište stranke, a ja sam u povjerljivu razgovoru nagovorio Mažibradu da s ručne izrade perika prijeđe na proizvodnju na tekućoj vrpci. Jedino se tako mogla zadovoljiti sve veća potražnja za vlasuljama.
I u javnom radu bili smo vrlo kreativni. Dr. Crnokrak potpuno je opravdano bacio težište na svetog Bartola. Točno je odredio tko će od nas na koju misu, iako se crkva do tada držala rezervirano, a neki su zatucani seoski popovi izrijekom upozoravali na naš sve veći utjecaj na društvo. Menije naš presbiro povjerio brigu za sinagoge pa sam svake subote odlazio u drugi templ dok vrhovni rabinatne provjeri kako se naša ideja slaže s postavkama u Starom zavjetu. Dotle su se ortodoksni Židovi ustezali od svakog komentara.
Ali naši pravi problemi bili su posve drukčije naravi. Da budem sasvim otvoren, zapali smo u grdne dugove. Bilo je doduše mnogo korisnih inicijativa i nekoliko ozbiljnih obećanja, ali nije bilo još čvrstog budžeta. Nisam ipak mogao skrenuti dotok novca od proizvodnje vlasulja u blagajnu stranke kako ne bih izazvao sumnje kod Pepija, a i moja vodica za kosu bila je posve privatna inicijativa.
Na našim stranačkim skupovima tužio se dr. Crnokrak da je jednostavno nemoguće izdavati novine dobrovoljnim prilozima petoro članova, pa čak ni obojiti sjedište stranke u mansardi službenom bojom našeg pokreta, ljubičastom. Stoga sam nakanio svoj znatni osobni imutak pozajmiti stranci. Ali, da ne bi moje kolege došle na neke glupe ideje, izmislio sam nekog odvratnog lihvara koji želi ostati anoniman. Zato sam morao visoke kamate osobno preuzimati u njegovo ime od naše blagajne. Osupnuo sam se kad je i Pepi došao jednog dana s pričom o nekom drugom anonimnom lihvaru koji bi samo njemu za ljubav bio voljan pozajmljivati stranci novac uz visoke kamate. Bio sam ogorčen. Znao sam i te kako dobro da nema nadaleko čovjeka, a pogotovo lihvara, koji bi pozajmio Pepiju i jednu jedinu pišljivu krunu. Pepi je očito poželio dobro uložiti svoj prljavi novac. Tomu su u prilog govorile i neke druge činjenice. Moj je dobri prijatelj naime već dulje vrijeme živio na velikoj nozi i nije se ustručavao prilično često pojavljivati se u društvu s mnogo mladim damama od sebe. Očito je taj bijednik otkrio neko izdašno vrelo prihoda o kojem stranka ništa nije znala. Za svaki slučaj, zadužio sam dr. Crnokraka da se u Udruzi veletrgovaca staklom diskretno raspita ne prima li Pepi ipak od njih kakvu financijsku potporu. Dr. Crnokrak se savjesno raspitao ali nije ništa doznao. Štoviše, na moje veliko čudo, ustanovio je da je Pepi "čist kao suza", što me je doista ozbiljno uznemirilo.
Dakako da je osnutak naše stranke privukao pozornost i naših neprijatelja. Oni su nastojali naškoditi nam gdje god su mogli. Ono malo konkurentskih novina što ih je još ostalo, iako su izgubile sav svoj utjecaj, povele su bjesomučnu huškačku kampanju protiv nas i mnoga piskarala sklona ćelavcima rigala su otrov i žuč ne bi li okaljali našu veliku ideju.
"Bezumnost zaštitara kose," pisao je, primjerice, opet zloglasni profesor Olujić, "potiče najniže nagone i svaku vrstu sadizma. Ne samo što oni zavode građanske slojeve na stranputicu nego se i na podmukli način služe socijalno ugroženima što se hvataju i slamke koja im obećava kakav-takav izlaz. Tobožnja je zaštita kose opasna epidemija koja iziskuje hitnu intervenciju vlade."
Ali gospodin će se Olujić načekati intervencije vlade jer je vlada imala preča posla od narodnog zdravlja.
"Prijeteće pitanje ćelavosti ne može se riješiti jeftinom publicistikom" — stajalo je u komentaru
"Državnih novina". — "Nemojmo sad dizati oluju oko toga."
Huškački tekstovi iz tabora ćelavaca nisu nas previše uzbuđivali jer smo bili uvjereni da smo na pravom putu. Jedino što mi je malo pomutilo te ugodne dane bijaše pisamce koje mi je netko jednog jutra ubacio u škrabicu. Udova Drk donijela mije taj papirić i rekla sa stanovitom mješavinom zbunjenosti i zluradosti:
— Bog vidi sve.
Na papiriću je nezgrapnim velikim slovima pisalo: "Crko dabogda, nezajažljiva, pokvarena svinjo!"
Da crknem, to sam još nekako i mogao progutati. Ali nezajažljivost? I svinja? Još k tome pokvarena! Odmah sam pomislio na Pepija. Odvezao sam se do njegova novog elegantnog apartmana i stavio mu papirić na mramorni stol. Preletio ga je pogledom i drsko se nacerio.
— Ma nemoj se na to obazirati — reče mi. — U posve biološkom smislu ti si ipak čovjek, a ne svinja, u to sam sto posto siguran. A što te je to tako uplašilo?
— Mene da je uplašilo? — Na silu sam se nasmijao. — Mene bi, dragoviću, moglo uplašiti tek nešto mnogo gore od ovoga.
— A što hoćeš od mene?
— Eugena. Od sutra je on moj gorila.
— Ne dolazi u obzir — ražesti se Pepi. — I ja uskoro očekujem prijeteća pisma.
— Ja sam ipak vođa.
Nakon što sam toj pokvarenoj svinji rekao što ga ide, na brzinu smo se dogovorili da će nas Eugen ubuduće naizmjence obojicu čuvati.
Otada je sve išlo kao po žnori.
Crnokrak je ukusno namjestio sjedište stranke novcem od Pepijeva nepoznatog zelenaša. Zaista smo se dobro osjećali u četiri stranačka zida obojena nježnom bojom jorgovana. Nad mojim reprezentativnim pisaćim stolom kočio se golemi stijeg "krugozuba" koji je veselo lepršao kad bi nastao propuh. I dr. Crnokrak nam je donosio dobre vijesti. Javio se već velik broj građana koji žele aktivno sudjelovati u pokretu zaštitara kose, premda se naše stranačko glasilo "Glas naroda" nije još uopće pojavilo na kioscima. Ljudi su saznali za nas samo iz huškačkih tekstova ćelavaca i iz naših letaka.
Tekstove letaka sastavio je sam Pepi kao šef propagande. Osnovnim je geslom, tiskanim krupnim slovima, pogodio pravo u metu:
"Stega i sreća dolaze vam iz naše ruke, ćelavaca ćemo se riješiti bez po muke!"
PNSZKF Ali ni duža verzija nije bila loša:
"Dični rutavi zemljak, radnik i nezaposlenik, tvorničar i poduzetnik, veletrgovac i obrtnik, sitničar i veleindustrijalac, činovnik i vojnik, sitni zemljoposjednik i veleposjednik, za vaše dobro bori se Prva nacionalna stranka zaštitara kose i Krugozubna fronta. PNSZKF"
Prvi broj "Glasa naroda" samo što nije izašao. Pepi je angažirao dva-tri nezaposlena novinara i zdušno se prihvatio posla kako bi što prije pripremio prvi broj. Ja nisam imao pojma što će sve u njemu stajati. Pepi me naime želio iznenaditi pa mije zabranio pristup u uredništvo.
Moja radost zbog svih ovih uspjeha bila je pomućena samo brigom kako će to primiti Lizika koja nije ni o čemu imala pojma. Naši su odnosi bivali sve prisniji i viđali smo se gotovo svakodnevno, ali sam seja sve više i više zapletao u lažima. Na žalost, od samog početka nisam se prihvatio te stvari kako treba. Da sam u toku nastajanja pokreta zaštitara kose povjerio Liziki da mi nakon
Pulitikine provokacije ništa drugo nije preostalo, bilo bi zacijelo sve u redu. Više puta samo što joj nisam priznao svoju ključnu ulogu u pokretu, ali sam se svaki put predomislio. Bojao sam se da bi me zaslijepljena djevojka nakon tog priznanja ostavila. Stoga mi nije ostalo ništa drugo nego da joj i dalje nježnim poljupcima zatvaram oči.
*
Jednog ponedjeljka probudila me zvonjava na vratima. Kad sam, onako bunovan, otvorio vrata, dr.
Vukorepa samo što me nije oborio s nogu. Iz njegova dramatična nastupa moglo se zaključiti da se dogodilo nešto veliko.
Ponudio sam ga, kao što je bio običaj među zaštitarima, čašicom kajsijevače. Dr. Vukorepa istrusio ju je u tren oka, a onda se osvrnuo oko sebe kao da se boji da nas tko ne prisluškuje. Njegov ovnujski nos podrhtavao je od ozbiljnosti i dubljeg značenja.
— Ja sam skroz—naskroz pošten čovjek — prijeđe napokon na stvar — i ispunjavam samo svoju dužnost kao krugozubac kad vas, dragi moj vođo, želim obavijestiti da se naš šef propagande vrlo sumnjivo ponaša. On vam iza leđa šuruje sa sumnjivim osobama i vodi konspirativne razgovore.
Baš kao što sam si i mislio! Priupitah Vukorepu kako je došao na to.
— Pukim slučajem, hirom sudbine. Kad sam se sakrio iza ormara za spise u sjedištu stranke, opazio sam jednog korpulentnog gospodina u prugastom odijelu i sa šeširom na glavi kako se ušuljao u propagandni odjel. Nakon dva sata i jedanaest minuta izašao je odatle s gospodinom Munižabom.
Stvarno sam sasvim slučajno nanjušio tu stvar. Da se nisam slučajno sakrio, nikad ne bih otkrio makinacije gospodina Munižabe.
Pepi je napokon uletio u klopku. Bezazleno njuškanje tajnika Vukorepe dovest će me do Pepijeva tajnog izvora prihoda.
— A tko je bio taj tajanstveni posjetilac? — upitah glasnika svoje sudbine.
— Odmah sam ga prepoznao. O njemu se nedavno mnogo pisalo zbog jedne porezne afere. — Dr.
Vukorepa tajnovito prošapće: — Bio je to ni više ni manje nego šef Udruge industrijalaca Jakov Puzigaća.
— Hvala vam —jedva procijedili. — Nećete požaliti što ste mi se povjerili.
— Ja sam samo izvršio svoju dužnost — skromno će dr. Vukorepa. — Tako bi učinio i svaki drugi budući ministar financija. Strpljen spašen! Pobjeda je naša!
— Živio Flinta!
Sutradan navečer nisam otišao u uobičajeno vrijeme iz sjedišta stranke nego sam ostao kao da imam obaviti još neke važne poslove.
Tog sam jutra naime na našem službenom memorandumu uputio pismo onom mrskom šefu Udruge industrijalaca Puzigaći, koga sam dobro poznavao, i zamolio ga da kasno popodne dođe u sjedište stranke. Da pojednostavim stvari, krivotvorio sam Pepijev nečitljivi potpis.
Puzigaća je stigao na vrijeme i očito se iznenadio kad je ugledao mene.
— Izvolite samo, gospodine generalni direktore — rekoh mu uslužno. — Munižaba je, na žalost, morao hitno otići na jedan drugi sastanak koji nije mogao otkazati, pa je mene zamolio da ga zamijenim.
Puzigaća je nepovjerljivo zažmirkao iza svojih naočala pitajući se očito gdje me je već vidio.
Nevoljko je pošao za mnom u moju sobu. Ponudio sam mu da sjedne i htio uzeti od njega šešir.
Napokon je neodlučno sjeo na rub stolice, ali je šešir zadržao na glavi. Znao sam i zašto.
Nakon kraće šutnje nesigurno progovori:
— Nemojte mi zamjeriti, molim vas, što sam malo nepovjerljiv, ali gospodin glavni urednik Munižaba uvijek je dosad tražio od mene da se zakunem da vama, poštovani gospodine Flinta, neću kazati ni riječi o onome, kako da kažem, o čemu smo u povjerenju razgovarali...
— Dragi moj gospodine generalni direktore — rekoh ne bi li ga umirio — Josip Munižaba nije samo pouzdani zaštitar kose nego i moj najstariji i najbolji prijatelj. Dakako daje on sa mnom obračunao točno u paru sve ono što je u povjerenju dogovorio s vama. Danas je samo na mene došao red.
Puzigaća je uletio u klopku kao ćorava koka.
— Opet bih dakle morao platiti? — ljutne se on. — Otkud da smognem tolike pare?
— Iz priručne blagajne — odgovorih mu diplomatski. — Pokret zaštitara kose treba mnogo novaca za konačni uspjeh. A i borba sa sindikatima zahtijeva pozamašna sredstva.
Instinktivno sam pogodio u samu metu.
— Ama, molim vas lijepo — potuži se Puzigaća — pa i Munižaba dobro zna da smo mi uvijek spremni poduprijeti vaš pokret. Ali ucjenjivati se ne damo.
Sa šeširom na glavi nije mu bilo teško zauzeti i drsko držanje. Stoga sam mu uljudno predložio da na ovoj vrućini konačno skine šešir. To je upalilo. čestiti gospodin direktor obnažio je drhtavim rukama glavu
I ostao sjediti kao šaka jada sa svojim rijetkim vijencem kose na glavi ispod bojovnoga gesla naše stranke "Protiv ćelavaca, u boj za slobodu i narod svoj!"
— Ja znam koliko zaštitari kose potpomažu razvoj domaće industrije — pokunjeno će Puzigaća. —
Naši su radnici već osnovali vlastiti odred krugozubaca.
Ostavio sam ga da se još malo peče na tihoj vatri.
— Koliko ovaj put trebate? — napokon me upita Puzigaća, a ja odgovorih kratko i jasno:
— Koliko i prošli put.
Direktor Puzigaća izvadi preko volje čekovnu knjižicu. Kad je zlatnim nalivperom zaokružio posljednju nulu u 20 000 kruna, obuzeo me hladan gnjev. Stisnuo sam šaku u džepu misleći na Pepija.
Puzigaća diskretno pridometne tome još desetak stotinjarki u dolarima.
— Ja vam sve ovo zbilja od srca dajem — nadoda. — Isto sam tako davao i kad je pokret zaštitara kose bio još u povojima. Dobro se sjećam koliko je Munižaba bio sretan kad sam mu nakon onog njegova hrabrog otvorenog pisma profesoru Olujiću nagovijestio velikodušnost domaće industrije.
Pepi dakle prima od njih novac od samog početka! To je vrhunac podlosti. Kako uopće može još pogledati u oči meni, svom najboljem prijatelju?...
Uto odjeknu koraci u hodniku, vrata se otvore i na njima se pojavi Pepi.
Tako glupu facu nisam još u životu vidio. Pepi je stajao na otvorenim vratima i gledao čas mene, čas Puzigaću. Još nije bio pojmio sve razmjere katastrofe.
Posve polagano otišao sam do vrata, brižno ih zaključao i strpao ključ u džep. Puzigaća je veselo pozdravio šefa propagande i rizničara u jednoj osobi.
— Ja sam već gospodinu Flinti predao uobičajenu svotu — reče mu ljubazno. — Kako ste, gospodine Munižabo?
Pepi nije bio toliko ljubazan. Riknuo je promuklim glasom, skočio do vrata i uzalud prodrmao kvakom, a onda jurnuo do prozora. Međutim, ja sam ga već zgrabio za ovratnik.
— Sad ću ti ja pokazati — pritisnuh malog štakora o zid — što znači nasamariti najboljeg prijatelja.
Pepi je zatulio kao policijska sirena i pokušao mi se provući kroz noge, a kad mu to nije pošlo za rukom, ugrizao me za list lijeve noge.
— A zar nisi i ti svašta radio iza mojih leđa? — zaurla. — Nisam ni ja vesla sisao, huljo jedna!
— A tko je od nas dvojice, gnjido jedna, pozajmio novac stranci uz lihvarske kamate?
U ritmu svojih riječi udarao sam mu glavom o rub pisaćeg stola. Pepi se batrgao i pokušavao uspraviti da mi pljune u lice, ali je promašio.
Puzigaća se dotle zavalio u moj kožni naslonjač, prebacio nogu preko noge i promatrao naš dvoboj s otmjenom suzdržljivošću.
— Oprostite što smetam — ubaci. — Ali ne bi li gospoda radije izgladila taj spor između sebe?
Nas smo se dvojica nevoljko razdvojili. Pepi je jedva ustao s poda strijeljajući me pogledima i popravljajući na sebi ono što mu je ostalo od odjeće.
— Drago mi je što ste došli, dragi gospodine Puzigaćo — procijedi sav zadihan. — Oprostite što ovaj moj neobuzdani prijatelj izvodi svoje gimnastičke vježbe pred vama.
Puzigaća brže-bolje pokrije ćelu šeširom.

— Mene se to zbilja ne tiče, gospodo. Vi ćete to sigurno, kao pravi džentlmeni, lijepo srediti među sobom. Dopustite, molim vas, da opet porazgovaramo kad bude riječ o ekonomskim pitanjima.
Pepi i ja sjedosmo daleko jedan od drugoga.
— Puzigaćo, fifty-fifty — prosiktah i obratih se Pepiju: — Dogovoreno?
— Dogovoreno — prošapće moj prijatelj. — Samo ni riječi Crnokraku!
I tako smo se nas trojica u prijateljskoj atmosferi sporazumjeli o daljnjoj opipljivoj potpori industrije udruživanju nacionalnih i zaštitarskih interesa.
Afera Puzigaća umalo da nije izazvala tešku krizu u stranci. Konačni je krah izbjegnut samo zahvaljujući mojoj upravo poslovičnoj dalekovidnosti koja se drži pomirljivog gesla: "Nemoj nikog osuđivati nego radije ukazi na pravi put grešniku koji se pokajao!" Pošto je Pepi na kraju bio spreman ubuduće dijeliti sa mnom dobrovoljne priloge industrije i pošto mije, iako teška srca, vratio srebrni vadičep, bura se stišala. Nakon nekoliko dana ništa više nije podsjećalo na tu mučnu epizodu, osim pozamašnih svota koje mi je Pepi otada preko volje isplaćivao.
Stanje na mom bankovnom kontu dosegnulo je takve visine daje valjalo razmisliti što ću dalje poduzeti. Bavio sam se mišlju da otkažem udovi Drk svoju podstanarsku sobu i kupim kakav skroman mali dvorac, ali sam teška srca odustao od tog nauma da ne izazovem nepotrebnu sumnjičavost svoga sitničavog prijatelja. Pepi bi u tom slučaju znao zbrojiti dva i dva i eventualno ući u trag procvatu izrade perika i diskretnoj proizvodnji vodice za kosu. To zaista nisam smio riskirati. Stoga sam ostao do daljnjega podstanar i umjesto toga kupio prvorazredne vrijednosne papire tješeći se mišlju da mi je dr. Crnokrak obećao pribaviti bivši stan jednog ćelavca u centru grada čim broj naših članova premaši milijun.
Posao s vodicom za kosu cvjetao je bolje nego što smo se dr. Crnokrak i ja bili nadali i u najluđim snovima. Zajedno smo bili unajmili skroman, ali izvrsno lociran podrum u jednom od predgrađa i pretvorili ga u laboratorij. Znanstveni rad povjerili smo darovitom nećaku dr. Crnokraka, studentu filozofije. Mladi je filozof brižljivo izvedenim znanstvenim eksperimentima proizveo gotovo besprijekornu vodicu za kosu. Tajna formula ovog revolucionarnog pothvata na tom području glasila je: 98 posto vode, 1 posto mentola i 1 posto još nečega.
Taj neobično djelotvorni preparat dobio je prikladno ime "antićela". Možda je trebalo i toj okolnosti pripisati činjenicu da je naš mladi pogon bio upravo pretrpan narudžbama. Međutim, taj je produkt imao tako dobru prođu i zbog svoje jednostavne upute: "Svaka dva sata jednu punu žlicu nakapati na dlan," pisalo je u toj uputi, "i antićelu masiranjem unijeti (ne utrljati!) u dijelove kože načete ćelavošću te taj postupak ponavljati sve dok ne izraste željena količina kose."
Odredili smo da cijena manje bočice bude 32,10 kruna, a dvostruko veće 64,20. Na naljepnici je bilo otisnuto masnim slovima: "Zaštiti sebe i svoju obitelj od sablasti gubljenja kose!"
Da bi se "antićela" konačno učvrstila na tržištu, naručio sam oglas preko cijele stranice u prvom broju "Glasa naroda". To je Iliju navelo na pomisao da i naše vlasulje reklamiramo na taj način, ali sam ga odgovorio od tog nauma da ne bismo Pepijev fini nos uputili na novi trag. Uostalom, što se koga tiče moj privatni život!
Upravo sam bio na brzinu pročitao dnevna izvješća sve brojnijih mjesnih ogranaka "krugozubaca" kad mi u sobu uvedoše jednog sijedog čovječuljka.
— Oprostite što smetam — tiho će posjetilac. — Možda me ipak poznajete, ja sam Olujić.
Ostadoh bez riječi. Da ga prijateljski pozdravim ili da ga smjesta izbacim iz ureda? Samo sam nešto promrmljao i dao hitno pozvati Pepija. Ipak je on bio šef propagande pa je profesor Olujić bio njegov problem.
Kad je ugledao profesora Olujića, Pepi se htio opet brže-bolje izgubiti, ali je ulovio moj strogi pogled te nam se ipak pridružio. Profesor odmah prijeđe na stvar:
— Gospodo, ja doduše nisam nikakav veliki patriot, ali me ozbiljno zabrinjava razvoj zbivanja u našoj domovini. Danas znam da moji tekstovi nisu urodili plodom pa sam se odvažio doći u lavlji brlog.
— Molim vas da budete kratki — nestrpljivo će Pepi. — Nemamo vremena na bacanje. Rad na našem pokretu iziskuje od nas sve naše snage.
Znanstvenik duboko uzdahne i produži:
— Neću vas dugo zadržavati. Samo bih vas htio nešto pitati: zar zbilja nemate nikakvih skrupula kad tako bezočno lažete? Pristojni bi ljudi na vašem mjestu propali u zemlju od stida.
Tad me pogleda ravno u oči. Oborih pogled da ga ne dovodim u nepriliku.
— Pristojni ljudi? — ponovi Pepi. — To vam je, dragi moj profesore, rastezljiv pojam. Za mene je pristojan čovjek onaj koji u javnoj telefonskoj govornici ne pokušava ubacivati gumbe od hlača umjesto novčića. Ja to nisam još nikad učinio pa mislim da sam sasvim pristojan čovjek.
— Vi ste cinik — nastavi profesor. — Ipak, moram biti jasniji. Vi ste gramzljivi i opsjednuti željom za vlašću, i to upravo tim redoslijedom.

— Nemojte biti smiješni, dragi prijatelju — spokojno odvrati Pepi. — Neće biti da su deseci tisuća naših pristaša u zabludi.
Prekinuo sam taj njihov dijalog jer ne trpim kad mi Pepi ne da doći do riječi.
— Ideja zaštitara kose — izdeklamirah rečenicu s jednog našeg plakata — svijetli kao luč na putu u bolju krugozubnu budućnost.
— Koješta! — odsiječe profesor kao na panju. — Možda ljudi ipak nisu tako glupi kao što vi mislite? Nemojte si utvarati da svojom beskrajnom podlošću možete baciti nedužne ljude u nesreću a da vi sami dotle uživate u lagodnom životu.
— Vaša me nesebičnost dira do suza — hladno će Pepi. — A sad da ja budem malo jasniji. Naš pokret zaštitara kose osvojit će svijet dok vi još budete naivno lupetali o pristojnosti i sličnim banalnostima.
Nije bilo dvojbe da profesor nije bio dorastao Pepiju u intelektualnom pogledu. Tašti znanstvenik zapjenio se sav od bijesa:
— Ako baš i cijeli svijet izgubi razum, jednog će dana ipak pobijediti istina!
— Amen — reče Pepi i pozove našeg natkonobara. — Eugen, molim vas da izvedete ovog gospodina van skupa s njegovom istinom.
Oko sedam sati čekao sam Liziku, kao i svake večeri. Ljeto se polako bližilo kraju pa se već smrkavalo, ali je ulica bila još puna ljudi koji su se otimali za naš stranački organ.
Kolporteri s ljubičastim kravatama neumorno su donosili nove svežnjeve novina i izvikivali:
— Senzacija! Neustrašive dnevne novine Fronte krugozubaca! Prvi broj "Glasa naroda"! Fronta zaštitara kose uzvraća udarac! ćelavci, napolje!...
Do dva sata po podne bilo je tiskano prvih stotinu tisuća primjeraka, a sad je već četvrto izdanje bilo u prodaji. List je najuriš osvojio kritičku publiku glavnoga grada opčinivši podjednako i krugozupce i simpatizere ćelavaca.
Naš je novi stranački organ udovoljavao i najstrožim standardima. Na naslovnoj je stranici velikim ljubičastim slovima bio tiskan statut stranke, a ispod njega moj osobni apel, iznenađenje što mi ga je Pepi bio najavio. U njemu sam pozivao sve građane koji imaju kosu da nam se pridruže u borbi protiv ćelavaca diljem svijeta. Usred apela bila je moja slika na kojoj mi je zabrinuti pogled bludio nekud u daljini, a ispod nje je pisalo "Živio Rudolf Flinta, veliki vođa PNSZKF—a!"
Na drugoj je stranici i Pepi došao do riječi. U svojoj je proklamaciji snažnim riječima pozvao sve domoljube u borbu protiv ćelavih gotovana pozivajući se na povijesno pastirsko pismo crkvenog oca i turkoždera Ivana Kapistrana, u kojem je taj vidoviti svećenik pozvao vjernike "u borbu protiv nevjernika Osmanlija obrijanih do kože".
"Strastvene riječi tog besmrtnog duhovnika gore mi u duši," napisao je Pepi. "U njegovo ime pozivam vas: ustaj, narode moj, protiv ćelavaca, kreči u sveti boj! Sve pod geslom: 'S krugozubnom čašću za domovinu i pravdu!'"
Pepi je bio toliko siguran u učinak koji će postići da se i na "neodgovorne vlasti" žestoko okomio i paušalno ih proglasio bijednim kukavicama, iako je sve do tada službena vlast zapravo iskazivala prema nama prijateljsko strpljenje.
"Nas se ne može kupiti," poručivao je Munižaba svojim čitateljima. "Dani su ove vlade odbrojeni. čaša je puna!"
Na sljedećim sam stranicama imao priliku pročitati svoj uzorni iako ne posve autentični životopis.
Iz njega sam doznao da sam se uzdigao iz sirotinjske sredine, da sam, unatoč totalnoj bijedi, željeznom voljom okončao sveučilišne studije, a da i ne govorimo o tome da sam postao i priznati politički autoritet i briljantan govornik s vizionarskom koncepcijom. Moja čvrsta vjera i besprijekorno moralno držanje najbolje su jamstvo za uspješnu budućnost zaštitara kose.
Tajnik dr. Vukorepa obrazložio je, kao unutarnjo-politički komentator, zašto su ćelavci diljem svijeta postavili sebi za konačni cilj podjarmljivanje čovječanstva, i zašto je otpor toj najezdi
"najpreča misija, sveto poslanje i humanitarna dužnost".
I ostali su se tekstovi isključivo bavili pitanjem ćelavosti, napose kolumna naslovljena "Mrežica za kosu", u kojoj smo raskrinkavali makinacije istaknutih tvrtki ćelavaca koji su potcijenili učinak novinskih oglasa.
Ali Pepi se pobrinuo i za zabavu čitalaca. Uz "Mrežicu za kosu", bila je tu i šarena paleta priloga za cijelu obitelj, od zabavnih viceva na račun ćelavaca do zanimljivih križaljki. Najbolji vic u prvom broju glasio je ovako.
Dva se ćelavca srela na ulici.
"Čujte, Kohn, čini mi se da sam vas jučer negdje vidio?"
"Gdje ste me to vidjeli, Schwarz?" "Upravo ste izlazili iz kupališta." "Iz kupališta? To onda nisam bio ja."
Ovaj sjajni vic neobično mi se svidio jer je na jedan fini način davao na znanje da se ćelavci nerado kupaju. Pa i sam sam u djetinjstvu višeput vidio kako se ćelave djedice ljute kad ih pošpricate vodom.
Rješenje je križaljke bila poznata Napoleonova izreka. Pod vodoravno 1 i okomito 18 krila se odgonetka: "Od neodlučnog vojskovođe gori je samo ćelavi vojskovođa". Nagrada je za rješavače bila knjiga koja je već bila u tisku, pod naslovom Protokoli mudrih ćelavaca prof. dr. Josipa pl. Munižabe ml.
Prvo je izdanje "Glasa naroda" bilo razgrabljeno tako da su mnogi znatiželjnici ostali praznih ruku.
Naklada je drugog izdanja udeseterostručena, ali se bar nismo morali brinuti za raspačavanje.
Oduševljeni članovi stranke angažirali su se da sami besplatno prodaju novine na ulicama.
Neprestano su pristizale vijesti o oduševljenju što gaje izazvao novi list. U sjedištu stranke stalno su zvonili telefoni i spontano se stvarali odredi dragovoljaca koji su na ulicama vrebali ćelavce. Dakako da su se te kukavice radije zavukle među svoja četiri zida nego da se izvrgnu sudu razjarene javnosti.
Nisam još bio porazgovarao s Lizikom. Sad sam joj napokon htio kazati svu istinu ako je već nije doznala iz "Glasa naroda". Razradio sam bio plan kako ću je uvjeriti u svoju stvar.
"Draga moja Lizika," reći ću joj, "dobro, ne tajim da sam na čelu novog pokreta. Možda nije bilo pošteno što ti to već nisam priznao, ali nisam htio da se nepotrebno uzrujavaš. Budućnost pripada nama, a neugasivi žar naše besmrtne ljubavi nadvladat će sve zapreke..."
Otkucalo je sedam sati kad se Lizika pojavila, kako smo se bili dogovorili. Ogrtač joj je bio raskopčan, vjetar joj razbarušio divne uvojke, ali kad mi se približila, opazio sam da je blijeda i uplakana. Inače bi mi odmah bila pohrlila u zagrljaj, ali danas je ostala stajati preda mnom spuštenih ruku niz tijelo.
— Rudi — progovorila je napokon prigušenim glasom. — Zar si zbilja ti vođa te odurne bande?
— Ništa ja tu nisam mogao — promucah. — Svemu je kriv onaj blesavi Pepi. Jednostavno, nisam stigao da ti to kažem. Uvijek bi se nešto ispriječilo. Pa znaš i sama...
Lizika je tako glasno zajecala da sam se morao skloniti s njom u najbližu vežu. Ljudi su se već okretali za nama. Što mi je bilo činiti? Ipak sam je silno volio. Odlučio sam joj sve lijepo ispripovjediti, pa kud puklo da puklo!
Isprva sam još tražio prave riječi, a onda kao da se u meni otvorila brana. Ispričao sam joj kako je nakon onog Pulitikinog niskog udarca Pepi napisao sporni tekst, i kako sam ja, misleći samo na prijateljevo dobro, ni kriv ni dužan, upao u tu kašu.
— Ipak se očito radi o pravednoj stvari — nastojao sam je uvjeriti. —Zar bismo inače imali toliko pristaša?
Lizika me samo tupo gledala.
— Pa zar je to tako teško razumjeti, najdraža moja? Dosad sam živio kao pas lutalica koji se hrani otpacima na ulici — zaključih svoje priznanje. — Nisam imao ni prebite pare, gazili su me i progonili. Prvi put u životu uživam neprijeporan ugled, ljudi me obožavaju i imam svoj račun na banci. Zar da se svega toga sad odreknem?
— A otkud ti taj novac? — upita me djevojka. — Kakvi su ti ljudi što su te do toga doveli? Lupeži, luđaci, slabići!
— Ama, srce moje — tješio sam je. — Ako lijepo na miru o svemu dobro promisliš, uvidjet ćeš da nije sve tako crno. Ipak ne možeš poreći izvjesne činjenice. Zašto ima mnogo više ćelavaca među bogatim bankarima i burzovnim mešetarima nego medu siromašnim potrkalima i studentima, zašto?
Lizika se otme iz mog zagrljaja i prošapće:
— Rudi, ne misliš to valjda ozbiljno? Ti se samo sprdaš sa mnom.

Prije nego što sam joj uspio odgovoriti, morali smo se skloniti ispred skupine bučnih mladaca što su prolazili uz samu vežu. Osmorica veselih mladića tjerali su pred sobom mlađeg čovjeka rijetke kose koji očito nije baš od svoje volje bauljao pred njima.
— Gija, gija! — vikali su momci i udarali ga nogama. — Daj pokaži kako jedan uzorni učenik zna hrzati!
Mladić se pokušavao uspraviti, ali ona su mu osmorica toliko dugo uvrtala velike, klempave uši da je doista počeo njištati. Ta se scena zbivala na ulici, ali se nitko od prolaznika nije zaustavljao.
Gdjekoji bi od njih, doduše, zavrtio glavom, ali je pazio da se ne miješa u tuđe poslove.
Kako je mladić njištao da se sve orilo, Lizika vrisne. Tad su nas opazili studenti i izvukli mene iz veže. Očajnički sam ih počeo uvjeravati da ja nisam ćelavac u bijegu, ali me jedan od njih već bio pograbio za kosu tuleći na sav glas. Zatim se zabezeknuo i ustuknuo preda mnom.
— Oprostite, molim vas — promuca. — Strpljen spašen! Pobjeda je naša! Živio Flinta!
— Ti bokca, pa to je naš vođa! — prepoznali su me i ostali, a ja sam ponovo osjetio kako me podilaze srsi od slatkog uzbuđenja. Da, ovoj sam mladeži ja, htio— ne htio, bio idol.
Tad su se mladići upeli da me izvijeste o najnovijim zbivanjima. Sa svojim su se proćelavim kolegom htjeli samo malo našaliti, jer se taj štreber uvijek pravi važan pred profesorima i dobiva najbolje ocjene, a sad je još za vrijeme predavanja sjeo među one s bujnom kosom. To je ipak bilo previše.
Promrmljao sam nekoliko riječi da ih obodrim. Ta razularena banda otišla je zatim zadovoljna dalje u potragu za novim ćelavim metama svoga humora. Štrebera su, na moj zahtjev, pustili na miru.
Lizika je bez riječi promatrala taj prizor.
— Eto kakve su te tvoje pristaše — reče mi optužilačkim tonom.
— Vjeruj mi, Lizika, da ni meni nije baš sve to po volji. Ali znaš li zašto sam se uopće u to upustio, zašto sam se borio da stanem na čelo tog pokreta? Samo i jedino radi tebe. Htio sam osigurati sebi egzistenciju da bih te mogao uzeti za ženu.
Lizika duboko uzdahne i reče:
— Još prije nekoliko dana bila bih sretna da si me zaprosio! Ali danas je sve drukčije. Rudi, ja jednostavno ne bih mogla biti žena jednog zaštitara kose.
— Zašto ne bi mogla? — saletjeh je. — Kakve veze ima politika s ljubavlju?
Lizika je šutjela.
— Bojim se za tebe — prošapće napokon. — Zar misliš da će upravo tebe poštedjeti zlo koje si oslobodio? A moram ti još nešto priznati: moj je otac potpuno ćelav.
Zatim se naglo okrene i otrči. Ostao sam stajati kao ukopan gledajući zgranuto za njom.
Polako sam pošao kući.
Da Lizika, to pametno, dražesno i veselo stvorenje, ima ćelava oca! Nevjerojatno! Da taj stari bar ima kakvu-takvu kosu, nekakav buć kose bilo gdje na glavi, ali daje potpuno ćelav? Ja, prorok zaštitara kose i djevojka s korijenom ćelavosti! Bože, što sam učinio da me ovako kažnjavaš?
Ali što sam dulje razmišljao, to sam se više ljutio na Liziku. Zašto mi je zapravo to naivno stvorenje tajilo katastrofalnu ćelavost svog oca? Kad čovjek nekog uistinu voli, ne smije ništa tajiti pred njim.
Da mi je na vrijeme rekla u kakvim obiteljskim prilikama živi, sigurno se ne bih bio u nju zaljubio, a kamoli je zaprosio.
Smučio mi se život. Prvi put otkako sam došao na ideju o zaštitarstvu kose, spopale su me zle slutnje, koje su se, na žalost, uskoro i obistinile.
Kad sam se vratio kući, bio je već mrkli mrak. Nigdje ni žive duše, naša mala ulica kao da je izumrla. Vremena su bila nesigurna pa bih i ja u normalnim prilikama bio kod kuće prije mraka, ali sam zbog Lizikina priznanja okasnio.
Stoga sam brzo izvadio ključ iz džepa kad začuh nečije korake. U prvi mah sam pomislio da me to
Eugen čeka, ali sam onda ugledao pred sobom četiri nepoznata čovjeka.
Grozničavim sam pogledima potražio oko sebe svog natkonobara, ali se on na vrijeme bio sakrio iza obližnjeg oglasnog stupa. Odande mije namigivao ne bi li me ohrabrio. "Uostalom, što mi se može dogoditi?" pomislio sam. "Vjerojatno su to i opet revni zaštitari koji misle da sam ja neki ćelavi kukavica!"

— Gospodo, ja vam nisam ćelavac — rekoh što sam mogao glasnije i razgovjetnije. Umah uslijedi odgovor u obliku ćuške, a onda zapljuštaše udarci. Kad sam dobio udarac nogom u trbuh, presamitio sam se kao britva.
— Gospodo — žurno promucah — ako trebate novaca, nema problema...
— Jezik za zube!
Netko me podigne uvis. Pomislih da mi je kucnuo posljednji čas. Neću čak ni znati koji su me to ćelavci poslali u vječna lovišta.
— Poštedite me, molim vas — uzeh ih preklinjati. — Ja sam postao zaštitar samo da spriječim najgore. Svaki bi drugi na mom mjestu bio još mnogo gori.
Jedan se od njih podrugljivo nasmije a drugi me mune u rebra da sam vidio sve zvijezde.
— Pa i otac je moje zaručnice ćelav — izigrah svoj posljednji adut, ali čak se ni to nije dojmilo napadača.
— Slušaj ti, šako jada — unese mi se jedan od njih vlažnim dahom u lice. — Ako taj tvoj revolverblat još jednom ustvrdi da se vlada sastoji od samih kukavica kojima su odbrojeni dani, drugi put ćemo te ucmekati ko bijesno pseto, razumiješ?
Izdaleka dopriješe nečiji koraci. Napadač me ispusti iz svog stiska i obori na zemlju. Smrklo mi se pred očima i izgubih svijest.
Kad sam ponovo došao k sebi, ležao sam u svom krevetu. Oprezno sam otvorio jedno oko, ali sam ga odmah opet zatvorio jer sam osjetio oštru bol u prsima. Prepoznao sam gospodu Akrap nalik na sjenu koja mi je pokušala uliti malo vode u usta. Zatim mi je prinijela pod nos nešto što je užasno smrdjelo tako da sam poskočio uvis. Sve me živo boljelo i disao sam na škrge.
— Jesu li i Pepija izlemali? — upitah posljednjim snagama. Gospođa Akrap nije o tome ništa čula.
— Šteta. A kako sam se vratio kući?
Gospođa Akrap pokaže na dno moga kreveta. Tu je na rubu stolice sjedio stari Havliček i u neprilici

premetao šešir u rukama. Gospođa Akrap ukratko mi ispriča kojim sam se čudom spasio. Da se nije neočekivano pojavio djedica Havliček, život mi ne bi više vrijedio ni pišljiva boba. Kad me stari gospodin ugledao kako ležim na nogostupu, pozvao je na sav glas u pomoć. Napadači su se bili izgubili, a Havliček me, koliko god bio slab, odvukao u kuću. Na stubištu je sreo gospođu Akrap i prestrašenog natkonobara. Sad su čekali kola hitne pomoći.
— Hvala vam, Havliček — srdačno zahvalih starcu. — Da nije bilo vas, dragi moj, bio bih odmrčao. Trebalo je još svega nekoliko minuta pa da ćelavci upale kriješ od veselja.
— Oprostite, gospodine Flinta — otpovrne stari gospodin. — Mislim da to uopće nije važno, ali i ja sam ćelav.
I doista, tada tek zapazih da djedica Havliček nije naš.
— Kod vas je to, Havliček, nešto drugo — rekoh mu ne bih li ga umirio. — Vi ste iznimka. Osobno ću se pobrinuti da vam se ništa ne dogodi zbog ovog mučnog slučaja.
— Hvala vam lijepa, gospodine Flinta.
Tek pošto sam se jedva nekako uspravio u krevetu, primijetio sam u kakvom mi je stanju soba — u totalnom neredu. Sav je namještaj bio isprevrtan, ladice izvučene, a moje stvari razbacane po podu.
— Umirite se, gospodine Flinta — živahno napomene gospođa Akrap. — To je bila samo policija.
I ispripovjedi mi kako su rano popodne policajci upali u kuću i "zbog sumnje da se ovdje raspačavaju zabranjeni leci" pretražili ne samo moju sobu nego i sobu gospode Drk. Nisu doduše našli nikakve dokaze jer su dokazi bili dobro sakriveni u podrumu sjedišta stranke, ali su udovicu odveli sa sobom.
— Pa što im je skrivila ta sirota žena?
— Imala je sakrivene dolare u ormaru za rublje — uzbuđeno me izvijesti gospođa Akrap. — A znate kako se strogo kažnjava nedopušteno posjedovanje stranih deviza.
Poželjeh opet potražiti spas u nesvjestici jer sam dobro znao za onih 1200 dolara koje sam inkasirao prilikom nezaboravnog susreta s direktorom Mažibradom. Osobno sam ih dao udovi Drk vjerujući da će kod nje biti najsigurniji. U duhu sam već čuo policijske sirene...
Malo-pomalo sam uvidio da život doista nije piknik.
*
Ležao sam već dva dana u bolnici svete Jolande. Grozno sam se osjećao iako su mi rebra bila čvrsto bandažirana, a primarijus se upravo dirljivo brinuo za svoga počasnog gosta. Patio sam i od manije progonjenosti, i to ne bez razloga jer je u novinama najavljena odluka vlade da se hitnim postupkom obračuna sa krugozubašima.
"U ovim teškim vremenima," pisalo je u vladinom organu, "kad na našem kontinentu na sve strane izbijaju ratovi, a svega dvije-tri stotine kilometara od nas stoje milijunske vojske suprotstavljene jedna drugoj, naša vlada mora voditi brigu o dobru nacije i rješavati goruće pitanje ćelavosti bez tuđe pomoći. Radikalni zaštitari kose koji su se nedavno prozvali 'krugozupcima' pokušavaju silom preuzeti vodstvo u pravednoj borbi protiv osvetoljubivih ćelavaca. Baš kao da vlada izabrana od naroda u zemlji svetog Bartola nije kadra sama izvršiti svoju svetu domovinsku dužnost. Povijesne misije moraju navlastito u ratnim vremenima ostati u istim pouzdanim rukama. Samo državni aparat koji besprijekorno funkcionira može nedvojbeno držati na uzdi defetističke ćelave kozmopolite."
Nije bilo teško prozreti namjeru slaboumnika na vlasti. Bili su zavidni na naš sve jači utjecaj pa su htjeli prisvojiti začudnu popularnost pitanja ćelavosti. Vlada je na bezočan način kopirala našu ideju i poslala nam za vrat tajnu policiju, koja mije ni pet ni šest nego slomila tri rebra.
Najviše me ipak ljutilo što se Pepi nakon tog prepada brže-bolje nekud izgubio a ja ostao prikovan za postelju. Osim toga, ako je gospođa Drk sve priznala policiji, čekao me i sudski postupak zbog nezakonitog posjedovanja deviza.
Od svih mojih suradnika jedino je dr. Crnokrak ostao uza me u tim teškim danima. Bdio je uz moje uzglavlje i onog popodneva kad mi je stigla još jedna žalosna vijest.
Nedavno se naime bila pojavila u prodaji jedna nova vodica za kosu pod nazivom "ćelomor N", koja je bila doduše nešto jeftinija od naše ali isto tako bezvrijedna. Na žalost, nismo uspjeli ući u trag proizvođačima "ćelomora N". Jednostavno, reklo bi se da ih nema. Stoga se nismo mogli s njima nagoditi ni oko cijene naših preparata, pa nam nije preostalo ništa drugo nego da našu vodicu prodajemo ispod cijene novog proizvoda, pa makar bili i na gubitku, što se ipak nije moglo dogoditi.
Konačno mi je Crnokrak donio Pepijevu pismenu poruku:
"Doznao sam od našeg zajedničkog natkonobara," pisao mije Pepi, "da si pretučen, unatoč njegovoj djelotvornoj potpori. Dragi Rudi, ti jednostavno nisi stvoren za junaka. Menije tako-tako, samo me u posljednje vrijeme bole koljena. Liječnik mi je preporučio blatne kupke, pa sam se na nekoliko dana povukao iz javnosti. Ne brini se za mene, ovdje me neće nitko pronaći. A ti ćeš se već izvući.
Srdačno te pozdravlja tvoj prijatelj Pepi."
Nisam očekivao od njega toliko suosjećanja.
— A zašto u "Glasu naroda" nije objavljen ni redak o podmuklom atentatu na mene? — potužio sam se dr. Crnokraku. — A kad je Pepi ostao bez ona svoja dva smiješna zuba, uzvitlala se silna prašina!
— To je isključivo u Munižabinoj nadležnosti — ustvrdi dr. Crnokrak. — Gospodin glavni urednik vjerojatno ne želi čitaoce navesti na pomisao da nas itko može izlupati na ulici. Uostalom, "Glas naroda" je ionako prije dva dana službeno zabranjen, po odluci vlade. Pravi skandal! A kako je sve lijepo počelo...
Tad mije iznenada pala na um apsurdna pomisao. A kako bi bilo, recimo, kad bismo se okanili tog svog "krugozubaštva"? Poprilično sam novca, uostalom, metnuo na stranu, perike će imati još neko vrijeme dobru prođu, a i vodica za kosu održat će se još koji mjesec na tržištu. Najvažnije je od svega bilo što sam zajedno s Lizikom mogao i bez tog cirkusa računati na lijepu, bezbrižnu budućnost.
čak i sad, kad je naša ideja bila na kocki, nisam mogao da ne mislim na Liziku. Ražalostio me onaj njezin prenagljeni odlazak. U svom jadu bio sam spreman čak i da zanemarim ćelavost njezina oca.
Da je Pulitika imao bujnu kosu, njezin bi otac još bio čestit građanin, a ja bih se mogao nesmetano vjenčati s njegovom kćerkom.
Ali ubrzo sam se postidio tih svojih malodušnih misli i odlučio se obilato naplatiti za svako svoje slomljeno rebro kod one zlurade ćelave bande.
Ali to se nije dogodilo.
Trećeg dana u bolnici došlo je napokon do preokreta i počele su pristizati dobre vijesti.
Ponajprije me nije više onako probadalo u prsima pa sam već mogao odšepesati u hodnik, a prima primarijus mi je obećao da će me za vikend otpustiti iz bolnice. Istodobno sam saznao da je "Glas naroda" nastavio izlaziti i da je vlada neočekivano obustavila huškačku kampanju protiv nas.
Probudile su se nove nade za naš mladi pokret.
Ali najugodnije me iznenadila udova Drk. Iz lokalnih sam vijesti doznao naime da je stanovita gospođa Elvira Drk, koja je u svom stanu sakrila veću svotu američkih dolara, uhićena u bravuroznoj policijskoj akciji. Navodno je uhićena priznala da je "posjedovala ilegalno nabavljene strane devize".
Duboko me ganula ta udovičina nesebična gesta. Žrtvovala se za mene, za svoga nezamjenjivog vođu! Zbog toga nije nikad smjela požaliti. Još sam iz bolniče poslao hrabroj ženi u zatvor birane poslastice, električni jastuk i najnovije molitvenike.
Imao sam dakle razloga da budem zadovoljan, samo da me nije mučila čežnja za Lizikom. Morao sam je svakako vidjeti. Najljepše sam je zamolio da me posjeti, nadajući se da će doći do burne pomirbe, jer mi se nekako činilo da me čuva neka tajanstvena viša sila. Ubrzo se pokazalo da je ta sila nitko drugi nego dr. Jean-Paul Bitanga.
Četvrtog dana mog boravka u bolnici stajala su opet pred mojim vratima dvojica mrkih "krugozubaca" s ljubičastim kravatama. U međuvremenu su se ispred mog kreveta izredali svi stranački drugovi koji su igrali važniju ulogu u stranci. Jedino se najveća kukavica od svih gorila nije usudila izaći mi na oči.
I dr. Vukorepa došao mi je pred večer na poklonjenje, čime je zasvjedočio izvanrednu građansku hrabrost. Vlada je naime strogo zabranila svim akademicima da budu članovi naše fronte. Za taj jasni stav bili smo vrlo zahvalni državi jer su nam uskoro nakon toga akademici počeli masovno pristupati.
Pozdravivši me pozdravom "krugozubaca", dr. Vukorepa mi je dao najnoviji broj onog petparačkog časopisa "Meta", u kojem je profesor Olujić naše najnovije uspjehe proglasio mračnim bezumljem uskogrudnih prevaranata, "što djeluje na mase kao opijum a sva ljudska prava izvrgava ruglu."
Gadljivo sam odložio taj časopis. Vrijeme mije bilo odveć dragocjeno da ga tratim na tako primitivnu argumentaciju.
— Zbilja nečuveno! — potkrijepi moje mišljenje i dr. Vukorepa. — Prava poplava gluposti. Pa što Olujić ima protiv toga što naša ideja djeluje kao opijum? Opijum nije samo droga nego i poznato ljekovito sredstvo koje moderna farmacija vrlo uspješno primjenjuje u praksi. Od opijuma se proizvode važni medikamenti kao što su morfij, kodein, a da o alkaloidima i ne govorimo...
Vjerojatno bi taj dobrijan nastavio unedogled sa svojom bujicom riječi da se iznenada nije pojavio Pepi. Nisam ga još vidio tako uzbuđena. Izbacio je dr. Vukorepu iz sobe, potrpao moje razasute drangulije u ormar, očistio noćni ormarić i postavio na nj bocu francuskog konjaka.
— Ma pusti sad to — rekoh mu. — Radije ću pozvati sestru da to pospremi.

— Nemoj, za miloga Boga! Nitko ne smije znati tko ti dolazi u posjet. I molim te kao Boga da jednom bar pokušaš ostaviti dobar dojam na posjetioca.
Rasrdio sam se zbog te Pepijeve tajanstvenosti. I to sve zbog nekog gospodina Bitange, ako se već tako zove. Ali Pepi mi na brzinu objasni u čemu je stvar. Dr. Bitanga je došao po nalogu vlade moćne susjedne zemlje koja trenutno vodi krvavi rat. On treba da uspostavi kontakt s vodstvom zaštitara kose. Pepi se već prije stanovitog vremena upoznao s njim i obećao mu da će na neutralnom terenu upriličiti sastanak sa mnom u najstrožoj diskreciji. A za tako nešto moja je bolnička soba kao naručena.
Nakon otprilike pola sata začuli smo tiho kucanje na vratima i uskoro ugledali visoka, elegantno odjevena čovjeka neodređene dobi. Odmah sam znao da to ne može biti nitko drugi do dr. Jean-Paul Bitanga, jer se Pepi preobrazio kao da je ugledao samog arkanđela Mihajla.
Dr. Jean-Paul Bitanga imao je kratko podšišanu plavu kosu, a iza naočala u okviru bez rubova sijevale su ledenoplave oči. Pošto smo se upoznali, ispričao sam mu se što ga dočekujem u bolničkom krevetu i nadodao:
— Ipak, kao šef moga prijatelja, stojim vam, gospodine, na raspolaganju.
— Qa ne joue aucun role, Messieurs — odvrati dr. Bitanga. — Enchante de faire votre connaissance.1
— Oh yes — odgovorih. — Kako god želite.
Sad je, po mom mišljenju, Pepi bio na redu da povede razgovor u pravom smjeru. Ovaj je sastanak na vrhu ipak bio njegova ideja, ali je njegovo zabezeknuto lice najbolje govorilo na kakvim je mukama. Bilo je očito da nema pojma o francuskome. Dakako da ga pred našim visokim gostom nisam htio blamirati svojim poznavanjem stranih jezika. Ali kako ni ja ne znam francuski, zamolio sam dr. Bitangu da za ljubav mom prijatelju govorimo na njegovu materinskom jeziku. Na našu veliku radost, pokazalo se da je dr. Bitanga diplomat premazan svim mastima, s poliglotskom prošlošću.
— Alors, Messieurs2 — zapodjene on razgovor. — Jeste li zadovoljni developpementom3 "krugozubaca"? Koliko članova imate au moment4!
1 To ne igra nikakvu ulogu, gospodo. Drago mi je što sam vas upoznao.
2 E pa , gospodo.
3 Razvojem, razvitkom.
4 U ovom trenutku.

Izgovorih polako i razgovijetno:
— Naši se istomišljenici, mylord, razmnožavaju kao zečevi.
Pepi me osine pakosnim pogledom i odvergla svoje osobne zasluge u promicanju zaštitarske ideje, te razveze o tome kako su se mase probudile zahvaljujući njegovim briljantnim feljtonima, kako je održao svoj legendarni govor s balkona i osobno udario temelje stranci...
Dr. Bitanga presiječe ga u riječi:
— Pardon što prekidam vaše vrlo zanimljivo izlaganje, ali les Messieurs neće valjda ipak tvrditi da je vaš uspjeh potekao iz rien du tout1?
Pepi i ja smo malo-pomalo sve više osjećali miris pečenke koju je Monsieur gurnuo u pećnicu. Da bismo dobili na vremenu, nazdravili smo gostu čašicama konjaka.
— Živjeli! — reče Pepi. — Kad je ideja dobra, sve je dobro.
— Sante2 — Dr. Bitanga zagleda se namrštena čela u svoju čašicu. — Zar se ne čudite, Messieurs, što vam ide sve kao po loju? Što vam le gouvernement3 ne kvari račune? Et pourquoi4 vaš stranački journal5 nije još zabranjen? Zar vi, gospodo, mislite da je sve to samo fortune6?
Obojica smo zgranuto zurili u njega.
1 Ničega.
2 Živjeli.
3 Vlada, vlast.
4 Zašto.
5 Dnevnik, novine.
6 Sreća, slučajnost.

— Još čašicu konjaka, Excellence? — oprezno ga priupitah. — Zbilja je very good1.
— Merci, Messieurs2. Primjećujete valjda da ste pod najvišom protection3? Mon gouvernement4 je naime tajni zaštitnik hrabrih zaštitara kose. Samo zahvaljujući toj assistance5, gospoda još nisu u zatvoru ili tout-a-fait6 dokrajčeni.
Tako je i ta tajna izbila na vidjelo. A mi kao pravi mulci nismo ništa ni slutili. Nije nam Svevišnji pomogao nego simpatična vlada dr. Bitange ili njezina tajna policija, što možda izlazi na isto.
Obuzela me duboka zahvalnost spram tog briljantnog diplomata, samo što je Pepi htio biti još jednom pametniji od svih pa je upitao dr. Bitangu što njegova vlada ima od te svoje velikodušnosti.
Dr. Bitanga parirao je tom netaktičnom pitanju diplomatskom finesom. Ipak smo iz njegovih riječi mogli razabrati da je velesila našeg zaštitnika u ratu pa da ne želi imati iza svojih leđa jaku neutralnu vladu. Stoga je njihovoj vladi naš zaštitarski pokret došao kao naručen jer je na taj način naša grande natiori7 posve zaokupljena svojim unutarnjim poslovima, pa bi se u krajnjem slučaju mogla i pripojiti prijateljskom imperiju dr. Bitange.
— Sve je to lijepo i dobro, Excellence — pripomenuh — ali kako da se mi ovdje pripremamo za takvu časnu zadaću?
1 Vrlo dobar.
2 Hvala gospodo.
3 Zaštita.
4 Moja vlada.
5 Pomoći.
6 Potpuno.
7 Velika nacija.

— Pas du tout1 — umiri me dr. Bitanga. — Ponašajte se i dalje, gospodo, kao da nas i nema. Mi uopće nismo prisutni. Tjerajte samo i dalje sa svojom grande idee2, borite se jednostavno kao patriotes veritables3 protiv onih impertinentnih ćelavaca.
— Potpuno se slažemo s vama — priklopi Pepi. — Nas se naime, doktore Bitanga, ne može kupiti.
Mi ćemo živjeti i umrijeti za ideju krugozuba.
Dr. Bitanga zadovoljno protrlja svoje diplomatske ruke. Zatim smo porazgovarali o pojedinostima.
Dr. Bitanga će nas i ubuduće podupirati koliko bude mogao. A kad sam ga zamolio da izvuče udovu Drk iz zatvora, rekao je da sad ipak raspravljamo o važnijim stvarima.
Nama je to bilo posve jasno, ali sam ja tada napravio neoprostivu pogrešku. Kako sam u toj prijateljskoj atmosferi postao obijestan, diskretno sam dao na znanje našem sugovorniku da nijedna stranka ne može opstati bez financijske potpore.
Dr. Bitanga se nasmijao i zavalio na naslon stolice.
— Qa suffit, Messieurs4 — reče. — Pa vi ste se bar dobro osigurali. Znamo mi za sve vaše sponzore, industrijalce, proizvođače perika i tako dalje, i tako dalje...
Dobio sam ono što sam tražio. Pravo mi budi! Perike! Pepi je naćulio uši. Na sljepoočnicama nabrekle mu žile kao da će prsnuti. Ja se zavukoh pod pokrivač i prostenjah:
1 Nikako.
2 Velika ideja.
3 Pravi rodoljub.
4 Dosta, gospodo.

— Uh, moja rebra! Moram uzeti lijek. Pozovite mi hitno sestru...
Ali Pepi se nije obazirao na moje kukanje. Ubitačno mirno obrati se dr. Bitangi i priupita ga:
— Što ste to rekli o perikama? Smijem li vas pitati na što ste konkretno ciljali?
— Pa to vi bar znate exactement1 — naceri se odvratni plavokosi špijun. — Monsieur Flinta prima svakog mjeseca od proizvođača perika Mažibrade svote kojima bi se mogle financirati još tri druge grandes idees.
Ja sam se pravio kao da nisam ništa čuo, tek sam tiho procvilio. Samo ne smijem pogledati Pepija u oči, samo to ne...
Srećom, ništa mi se nije moglo dogoditi dok je dr. Bitanga sa svojim karizmatičnim zračenjem bio u sobi. Na žalost, uskoro je on otišao. Onda je tek Pepi eksplodirao. Priredio mi je scenu kao nikad u životu.
— Veleizdaja! — podvrisnuo je. — Kakva podlost!
Trebalo je puna dva sata da se koliko—toliko smiri. Taj uskogrudni lupež pokazao je napokon svoje pravo lice. Obasuo me pogrdama i ražestio se kao da se ne znam što dogodilo, nikako mi nije htio povjerovati da sam naprosto smetnuo s uma da mu spomenem to s perikama. Pa to se bar može svakom dogoditi. Nitko nije savršen, čak nijedan vođa pokreta.
— Baš sam danas pomislio — priznadoh mu — da ti, dragi Pepek, to kažem, ali mi se učinilo da je to zapravo beznačajna stvar.
— A, tako! — propišti Pepi. — A novac koji sam ja ubrao od Puzigaće nije bio beznačajan? Točno.
— To se uopće ne može uspoređivati — odvratih mirno ali odlučno. — Ti si, za razliku od mene, imao zle namjere. Uostalom, nisi ni pomišljao da mi odaš svoje tajne izvore prihoda.
— Kako ne bih pomišljao — zbuni se Pepi tek na trenutak. — Samo što mi nisi dao doći do riječi...
Lupih se po čelu i uzviknuh:
— E, to je zbilja šteta, Pepi. Da sam to bar znao... Pepi se još neko vrijeme nećkao, ali sam ga na kraju ušutkao. A budući da me usrdno moljakao, pristao sam na kraju dijeliti ubuduće s njim postotak od perika popola i zajedno kontrolirati Mažibradine poslovne knjige. Međutim, dr. Crnokraka ne smijemo time opterećivati. Cijela je stvar previše beznačajna za tako nešto.
Ne mogu reći da sam bio presretan zbog tog isforsiranog rješenja, ali činilo mi se da nisam imao drugog izbora. U životu uvijek ima boljih i gorih dana. Tješio sam se mišlju da bar više neću morati lagati svom najboljem prijatelju.
Mnogo me više zabrinjavalo što je s Lizikom. Svake sam večeri razmišljao o tome kako bih zadržao tu djevojku a da ne izgubim svoju visoku političku funkciju. Negdje kasno u noći donio sam napokon odluku, odluku koja je bila u isti mah i poštena i humana. Odlučio sam da Lizikin otac ubuduće nosi periku, a ja ću se praviti da to ne primjećujem.
Kao da je naslutila što je posrijedi, Lizika me sutradan prije podne posjetila. Pošto smo se nekoliko trenutaka bez riječi gledali, djevojka je pohrlila do mog kreveta i pomilovala me po licu.
— Kako mi je drago što te opet vidim!
I ja sam bio ganut i poprilično ponosan kad sam pogledao u njezine lijepe oči crvene od suza. Bilo je očito da joj se nakon našeg rastanka život nije više učinio vrijedan življenja. I te kako sam je dobro razumio.
— Dušo — šapnuh joj na uho. — Priznaj da ne možeš više živjeti bez mene. Tebi je mjesto uz mene, bez obzira kakav ti otac bio.
Rekoh joj što sam noćas smislio, i dodah da će ta perika biti moj osobni dar njenu ocu, ali ona odlučno zavrti glavom.
— Ne može se ipak, dragi moj, brak graditi na perikama. Osim toga, moj tata ne bi nikad stavio tako nešto na glavu.
Položio sam joj ljupku glavu na svoja bandažirana rebra i porazmislio. Kako netko može posve ćelava čovjeka zvati tata?
— Pa zar je tvoj otac tako ponosan na svoju ćelu?
— Dakako da nije, to bi bilo zbilja besmisleno. Ali on misli da nitko ne ostaje bez kose pukim slučajem.
— Naravno. Svakako. To nije bio puki slučaj.
Raspoloženje mi se opet pokvarilo, ali mije svejedno Lizike bilo žao. Svatko od nas ima ipak samo jednog oca.
Djevojka mi prekine tok misli i reče:
— Okani se radije toga! Nas bismo dvoje mogli biti najsretniji bračni par na svijetu kad nas ne bi razdvajala ta glupost.
Obuhvatih joj glavu rukama.
— Možda imaš pravo, Lizika — tiho izustih — ali sjeti se samo da zaštitarski pokret ionako ne može više nitko zaustaviti. A zar neće i za tvog oca biti mnogo bolje da mu zet bude na vlasti i da se ne mora bojati za sebe?
Ovaj je argument djelovao na Liziku, ali ju je onda opet spopao očaj. Priznala je da više ne zna što joj je činiti. Odrasla je bez majke pa je uspostavila s ocem neobično prisne odnose. Naša je veza prvi veliki događaj u njenu životu, ali otac joj ništa o tome još ne zna. A sad joj je i brat pozvan u vojsku, u gorski zdrug.
Tad sam nadrastao sam sebe i obećao joj da nakon našeg vjenčanja neću više kod kuće nikad nijednom riječju spomenuti zaštitarstvo. Da, ponašat ću se kao da sam voda nekog sasvim drukčijeg pokreta, strogo ćemo odijeliti politiku od privatnog života.
Isprva je Lizika zavrtjela svojom ljupkom glavicom i skeptično pripomenula da to neće funkcionirati. Ona je spremna oprezno upoznati oca s pravim stanjem stvari i prenijeti mu moj velikodušni prijedlog. Jednim me je žarkim poljupcem uvjerila da je njena ljubav ipak jača od smiješne odbojnosti spram pobjedonosne zaštitarske ideje.
Sutradan sam otpušten iz Bolnice svete Jolande gotovo sasvim izliječen i oporavljen. Rudlavi primarijus bio je neobično pažljiv prema meni. Oprostio se sa mnom škrtim ali srdačnim riječima:
— Nas liječnike ne zanima politika — rekao mi je i dodao smješkajući se vragolasto: — Živio Flinta!
Na izlasku iz bolnice pozdravila me skupina oduševljenih pristaša klicanjem. Kad sam prilazio svojoj novoj limuzini okićenoj ljubičastim krugozubnim zastavicama, zaorilo se sa svih strana:
— Strpljen spašen! Pobjeda je naša!
Među mnogim nepoznatim licima prepoznao sam Artura Akrapa, dr. Vukorepu i Eugena. Na ovom se posljednjem jasno vidjelo olakšanje što me napadači nisu zatukli pred njegovim očima. Znao sam doduše daje dr. Crnokrak organizirao taj spontani doček, ali sam se svejedno obradovao i poželio održati kratak govor:
— Zaštitari i zaštitarke kose! Poznato je da ja nisam sklon pustim govorancijama. Stoga ću vam samo kratko reći: "Iako ćelavci napadaju, doživjet će poraz!"
Moj je pragmatični govor popraćen jednodušnim klicanjem prisutnih, a glave se kao na zapovijed okrenuše da pogledaju oko sebe da se nije medu njih uvukao koji drski ćelavac. Dakako da nisam ja kriv stoje baš u tom času iz bolnice izlazio ćelavi ravnatelj bolnice. Ali moja su kola već bila krenula i ja sam se radovao povratku kući.
Moja je skromna sobica bljesnula u blagdanskom ruhu. Unatoč svim novim zadacima privremene povjerenice za ženska pitanja, gospoda Akrap dotjerala je moj stan u savršen red.
Nakon nekoliko dana oporavka, nastupio sam isto onako čio kao i nekad na svoju stranačku dužnost. Najprije sam se prihvatio spisa i internih priopćenja koje mije savjesno pripremio dr.
Crnokrak. Zaštitarska ideja proširila se bila kroz zemlju munjevitom brzinom i naši su dobro plaćeni dragovoljci vrlo uspješno djelovali. Imali su uspjeha čak i u najmanjim provincijskim gnijezdima i ljudi su jatimice pristupali novoj stranci.
Svakako smo pomno odabrali ljude jer nismo htjeli imati posla s početnicima. Sve su to bili školovani agenti koji su već mnogim strankama bili od koristi i koji su znali kakvim argumentima treba predobiti birače. A gdje nam nije pomagalo pro, upotrijebili bismo kontra. Onome tko nije bio sklon našim idejama, predočivali smo buduće boljševičke grozote. Na kraju smo se služili još i etikom i religioznošću i drugim ljudskim vrlinama kojima ionako nitko ne može odoljeti
Ljubičaste kravate naših pobjedonosnih propagandista postale su u međuvremenu naš zaštitni znak.
Gdje god bi se one pojavile, znalo bi se koliko je sati. Pa i naši leci i plakati bivali su sve rafiniraniji. Posebno je uspješan bio "plakat s kažiprstom". Na njemu je kosmati mladenački model upozoravao podignutim prstom na naša osnovna načela:
"Za nacionalnu samostalnost, za samosvjesni društveni poredak, za moral u zajedničkom životu bez ćelavaca, bori se Vaša Krugozubna fronta!"
Ali nisu se samo na plakatima kosmati mladići oduševljavali bujnom kosom nego su i u stvarnom životu mladi ljudi bili naši najodlučniji sljedbenici. Gutali su svaki članak u "Glasu naroda" u kojem je Munižaba raskrinkavao ćelavce, a njega su upravo obožavali. Studenti su osnovali Akademski savez zaštitara kose i organizirali jurišne odrede kojima su nastojali ubiti volju svojim ćelavim kolegama za studiranje, što su profesori nijemo tolerirali. U stranci je bilo i mnogo mladih časnika. Ti su mladi kadeti, koji su se na elitnim učilištima pripremali za svoju domoljubnu misiju i koje su vlasti isticale kao veliku nadu domovine, paradirali u svečanim prigodama s pletenim bičevima namijenjenim ćelavcima.
Statistika je pokazivala da medu starijim naraštajima nema toliko oduševljenja za naš pokret.

Uostalom, u toj dobnoj skupini bilo je i mnogo više ćelavaca nego među mladima. U takozvanim humanitarnim udrugama prosvjedovali su ponajviše starci protiv "progona ljudi bez kose". Ali tko je za to mario kad su u tim udrugama ionako bili uglavnom sve sami ćelavci! Doduše, oko profesora Olujića okupilo se nekoliko takozvanih intelektualaca, ali gotovo nitko više nije čitao one njegove slaboumne napade u časopisu "Meta". Naklada je tog petparačkog tjednika sve više opadala pa se održavao na umjetan način tajnim dobrovoljnim prilozima samih ćelavaca.
Vlada svetoga Bartola jedva se nekako održavala na vlasti. I dalje je, doduše, zatvarala naše protivnike, ali je nas ignorirala i sve otvorenije iskazivala kritički stav prema ćelavcima ne bi li koliko-toliko zadržala simpatije javnosti. A nama nije više nitko ništa mogao.
Uostalom, nismo ni mi sjedili skrštenih ruku. Sve smo više stezali mrežu. Naši mjesni ogranci premrežili su cijelu zemlju. Tek su se sad počele javljati za riječ pojedine vjerske zajednice koje su dotle mudro šutjele.
Biskup reformista, na primjer, dao je vjernicima diskretno na znanje kako ipak mnoge stvari govore protiv ćelavaca, i kako potlačenom narodu ne treba uzeti za zlo ako u nevolji pribjegne samoobrani.
Istodobno je crkveni poglavar izrazio zabrinutost zbog činjenice da suparničke stranke pokazuju premalo međusobne tolerancije i razumijevanja za to kompleksno pitanje .
"Ćelavci čvrsto vjeruju u ezoteričan proces koji se može dobiti pukom briljantnom retorikom," glasilo je mišljenje časnog biskupa. "Kosato društvo pak traga za pseudopatrijarhalnom istinom, a ni jedni ni drugi ne shvaćaju da se skrovita erozija etničkog razvitka ne može više zaustaviti."
Nekoliko dana nakon ove pomalo maglovite besjede na gori objavio je i poglavar katoličke crkve u zemlji spektakularno pastirsko pismo. U njemu je ćelavost nazvao biljkom puzavicom koja se zavlači u pukotine povijesnih struktura poput vinove loze, bršljana ili drugih penjačica koje nikako ne uspijevaju bez tuđe potpore. Crkveni je poglavar istodobno upozorio da se katolici bez kose ne smiju tretirati kao ćelavci. Naveo je i riječi iz Evanđelja sv. Luke: "Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja", te dodao da se ćelavac koji se na vrijeme obrati Spasitelju može usporediti s grešnikom koji se pokajao i koji u čistilištu istinske vjere, "manus manum lavat"1, očekuje nebeski blagoslov.
1 Ruka ruku mije (lat).
Ova smiona mišljenja konačno su odagnala sve dvojbe kojih je još bilo u narodu. Djelovale su i u ideološkom smislu. Ta klerikalna očitovanja o ćelavcima posebno su se dojmila konzervativaca u našoj domovini. A kad se još i vrhovni rabinat pozvao na Treću knjigu Mojsijevu, gdje je "sluga Gospodnji" propisao visokim svećenicima da sve ćelavce podvrgavaju redovitim zdravstvenim pregledima, prosvjetljivanje je puka još više uznapredovalo.
čestiti su građani sve češće otkrivali pravo lice svojih ćelavih prijatelja. čak su i najnaivniji među njima malo-pomalo zazirali od ćelavaca jer je druženje s njima ostavljalo gorak okus u ustima. Taj se trend prenio i na gospodarski život. S proćelavim i ćelavim kolegama razgovaralo se samo o onom najnužnijem, a neki su pojedinci tek sad otkrili što ih je na radnom mjestu već tako dugo tištalo.
U obiteljima su izbili međugeneracijski sukobi koji su do tada samo tinjali. Bilo je pravo osvježenje promatrati kako se razočarani šiparci napokon odriču svojih ćelavih očeva i djedova te potpuno otvoreno iskazuju zdravo osjećanje stida zbog njih.
To je neprijeporno bila naša zasluga, a dakako da je i novo geslo na naslovnoj stranici "Glasa naroda"
— "Svjesni kosati ljudi ne kupuju ništa kod ćelavaca"
— pridonijelo osvješćivanju masa.
Promjene u gospodarstvu dovele su i do nekih smiješnih zgoda, a poznato je daje smisao za humor jedna od naših nacionalnih značajki. Tako je nastavnik tjelovježbe u trgovačkoj akademiji uveo pravilo da učenici najvišeg razreda vježbaju u dvije skupine, ovisno o količini kose. Ipak, izrijekom je istaknuo da nijednu od tih skupina nipošto ne želi diskriminirati.
Tako je posve slučajno nastao izraz koji je ušao i u pučki govor. Kad se naime jedan učenik koji je imao nešto malo kose oko sljepoočnica nije mogao odlučiti kojoj skupini da se pridruži, pomogao mu je duhoviti nastavnik ovim riječima:
— Ti, bosoglavi, spadaš među ćelavce!
Kosati suučenici zaroktali su od užitka, a riječ "bosoglavi" proširila se u tren oka među narodom.
Ali bilo je i nekoliko gorkih razočaranja. Tako je, recimo, Pepi pustio u optjecaj letak na kojem su bila prikazana dva odvratna ćelavca, ispod kojih je pisalo: "Ovi neće od nas dobiti ni prebite pare!"
Istog je dana jedan od najuspješnijih jurišnih odreda dr. Crnokraka prekoračio svoja ovlaštenja. U svojoj obijesti, ti čestiti mladi zaštitari ispisali su na izlozima luksuznih trgovina sumnjivih vlasnika parolu "Pazi, bosoglavi!" Sljedeća je njihova ophodnja razbila sve te izloge do jednoga.
To i ne bi bilo tako strašno da tri izloga od ukupno osamdeset četiri nisu uopće pripadala ćelavcima.
Osiguravajući zavod nije htio pokriti troškove nijednoga od nepotrebno razbijenih izloga, pa je naša stranka morala zagrabiti duboko u džep da nadoknadi štetu.
Dr. Crnokrak je propisno natrljao glavu vođi tog odreda apelirajući na njegovu krugozubnu budnost, ali se revni dragovoljac žestoko branio:
— Otkud sam ja mogao znati da su tri ćelavca potajno prenijela vlasništvo svojih dućana na svoje žene?
I opet nismo računali s podmuklošću ćelavaca. To nam je bila dobra pouka. Nikad ne smiješ potcijeniti podmuklost neprijatelja.
*
Ideja zaštitarstva kose probila se bila u sve društvene sfere. U roku od nekoliko mjeseci proizvodnja vlasulja postala je tehnološki najrazvijenija privredna grana. Mažibradine poslovne knjige postale su prave knjižurine. Pepi i ja smo ih zajedno kontrolirali dva puta mjesečno i bodrili uspješnog poduzetnika da ne posustane u svojim inovativnim nastojanjima.
— Nemoj zaboraviti, dragi Ilija — upozorio ga je Pepi — da će ti širenje zaštitarske ideje u budućnosti dati izvrsne izglede i za izvoz.
Vodica za kosu nije imala tako dobru prođu kao vlasulje. Ni konkurencija nije spavala nego je spustila cijenu "ćelomora N" na 10,30 kruna po bočici i tako nam izravno naškodila. Dr. Crnokrak i ja odlučili smo odmah sniziti našu cijenu na 8,95 kruna kako bi i siromašni slojevi mogli priuštiti sebi koju bočicu.
Dakako da u doba svake konjunkture ima i gubitnika. Tako su, primjerice, prihodi brijača pali na minimum te je jedno njihovo izaslanstvo organiziralo u sjedištu naše stranke čak i mali štrajk glađu protiv zaštitara kose. Ustvrdili su da se diskriminacija pojedinih ljudskih skupina kosi s njihovim profesionalnim kodeksom.
— Ljudi se već mjesecima uopće ne šišaju — potužio nam se glasnogovornik njihove udruge. —
Svi nose što dužu kosu. Gdje je tu socijalna pravda?
Ja sam sačuvao prisebnost duha. Uostalom, uvijek sam bio spreman prihvatiti razumne argumente, pa sam usput najavio već dulje vremena planirano proširenje programa naše stranke. Naime, za konačno rješenje problema ćelavosti trebat će nam uskoro stručnjaci za frizure, a tko je pozvaniji od brijača da se time bave? Na taj će način oni ujedno stupiti u rang državnih službenika.
Na kraju su se štrajkači, s obzirom na dobre izglede za budućnost, zadovoljni razišli. Prije toga su još svi pristupili našoj stranci.
Brzinom od 120 kilometara na sat odvozila nas je moja službena limuzina u smjeru Velike Grede.
Moja supruga Lizika i ja sjedili smo čvrsto zagrljeni na kožnim stražnjim sjedalima. Prije podne je u katedrali održano u vjenčanje, a odmah nakon toga otputili smo se na bračno putovanje.
S obzirom na moj visoki položaj u stranci, izabrali smo najsvečaniji okvir za tu prigodu. Počasna brigada "krugozubaca" sa svojim ljubičastim vratnim rupcima stajala je u špaliru na trgu ispred katedrale kad smo izlazili iz crkve. Lizika i ja smo razdragani primali čestitke sa svih strana.
— Našem vođi želimo sve najbolje! — orilo se oko nas. — Neka vam nebo podari mnogo dlakave djece! Božji blagoslov lijepoj nevjesti! Živio Flinta!
Vodstvo stranke došlo je kompletno da mi čestita. Pepi se trudio da popravi dojam nakon onog nedoličnog štipanja za stražnjicu i iznenadio Liziku svojim potpisanim autoportretom u okviru od prirodnog drva. Na vjenčani ručak sa šest "gangova" pozvana je sva društvena krema. Jedino nije bilo oca moje ženice, ali možda je tako bilo i bolje.
Na kraju svečanog čina predala nam je plavokosa djevojčica u ljubičastoj haljinici kiticu poljskog cvijeća i ljupko izdeklamirala ove stihove:
Anđelčići na plavom nebu
Vesele se na ovaj dan
Nadajuć se da ćelavaca
Ne bude više nijedan.
Podigao sam curicu visoko u zrak i poljubio je u oba obraza. Moja je supruga dotle djelovala malko suzdržano.
Uostalom, njezin nam otac nije pravio velike smetnje. Kad je vidio koliko me njegova kći voli, rekao je da blagoslivlje naš brak, iako bi radije imao nekog drugog, možda čak i ćelavog zeta. Taj je pametni čovjek ipak mislio i na budućnost svoje kćeri. Ja sam pak već davno svojoj maloj Liziki bio oprostio njezino nedolično porijeklo. Uostalom, nije ni ona mogla birati roditelje.
Svoga punca sam pred naše vjenčanje vidio prvi i jedini put i ugodno se iznenadio upoznavši tog doista simpatičnog postarijeg gospodina. Nije čak, po nekim svojim osobinama, ni bio tipičan ćelavac — niti je bio gramzljiv, niti prepotentan, niti kukavica.
Otvoreno mi je priznao kako misli da je pitanje ćelavosti žalostan nesporazum. Odgovorio sam mu da je on iznimka koja potvrđuje pravilo. Usput sam ga zamolio da se iz razumljivih razloga ne hvali našom tazbinom. To mi je on bez oklijevanja obećao, a nakon toga smo se pomalo kiselo oprostili.
Ali moja je žena u udobnoj limuzini, kojom smo se vozili na medeni mjesec, već bila zaboravila na svoje jade. Pokraj nas su promicali ubavi krajolici, bili smo oboje dobro raspoloženi i kovali lude planove o tome kako ćemo provesti medeni mjesec. Prije toga sam se bio pobrinuo da se napokon potpuno isključim iz svoje profesionalne svakidašnjice. I Pepija sam zamolio da me ne uznemiruje ako baš ne mora. Drzoviti prijatelj tješio me da se to jamačno neće dogoditi.
Naše odredište nisam slučajno izabrao. Velika Greda igrala je važnu ulogu u povijesti, iako je danas još

samo malo selo s malobrojnim kućama i dvije barokne crkve. Uz još 184 drugih sela, u posjedu je grofa Fedeliusa Bonifatiusa Marije Bombellesa, koji je sa svojih 80 000 jutara zemlje bio nadaleko i naširoko najbogatiji veleposjednik. Taj mladi aristokrat imao je vrlo nizak članski broj u našoj stranci, jer je vrlo rano pristupio zaštitarskom pokretu. Od samog je početka vrlo ozbiljno shvatio naš pokret. Tek kad više nije bilo nijednog ćelavca medu njegovim kmetovima, pristupio je sa svim svojim ljudstvom Krugozubnoj fronti.
Nezaboravan je ostao njegov nalog da svi seljaci odlaze na posao samo s ljubičastim kravatama.
Osobno je na konju provjeravao da li se ta njegova naredba izvršava i za nevremena i po nesnosnoj vrućini. Poslije smo se i sami na njegovim njivama uvjerili kako ljubičaste kravate dobro pristaju preplanuloj seljačkoj puti.
Kad je presvijetli doznao za naše vjenčanje, velikodušno mi je ponudio jedan od svojih dvoraca da u njemu provedem medeni mjesec sa svojom mladom, štoviše, upravo me preklinjao da mu uslišam tu molbu. Na kraju me čak i uvrijedio riječima:
— Prijatelj Josipa pl. Munižabe jest i moj prijatelj.
U dva tjedna odmora što smo ih proveli na njegovu dobru, upoznali smo grofa kao nesebična i širokogrudna, ali i vrlo taktična prijatelja. Premda je strogo respektirao našu intimnu sferu, oboje bismo se obradovali kad bismo ugledali njegov markantni profil kojem je blistavi monokl pridavao posebice plemenitu notu. Razmazio nas je kao da smo državni gosti. Na raspolaganju nam je stajao ljetnikovac sa 67 soba, osam kuhinja i petnaest kupaonica, sa svim pomoćnim osobljem — lakajima, vrtlarima, kuharima i sobaricama.
Dakako da aristokrat takva kalibra ima i svoje mušice. Bombelles je tako ispred svoje rezidencije dao nasuti 18 metara visoko brdo kako bi mogao kroz njega probiti tunel. Na taj se način mogao, kad god bi mu se prohtjelo, voziti svojom liliputanskom željeznicom ispod zemlje. Sviđalo mi se i to što je sa svojim lovačkim psima bio na vi. Neprijeporno je bio dostojan potomak starog grofovskog roda.
Ali kad bi se povela riječ o zaštitarstvu kose, grof bi se učas pretvorio u vatrena borca i uzeo me preklinjati da ne mirujem sve dok naš pokret ne osvoji cijelu kuglu zemaljsku. Vrlo je rado i često isticao da sam ja prvi poslije Krista donio svijetu spasonosnu ideju. Ovaj je kompliment imao još veću težinu zato stoje grof bio duboko religiozan i stoje svoje seljake pripremao za prekogrobni život s pomoću cijele armade dušebrižnika.
Dakako da su ga njegovi podanici voljeli i cijenili. Ali među njima je, kao i svagdje drugdje, bilo crnih ovaca koje su bile zaražene revolucionarnim idejama i koje su pokušavale torpedirati njegovu želju da se uspostavi pravedno društveno uređenje. Jednog sam jutra imao priliku porazgovarati s jednom od tih zabludjelih ovaca.
Lizika je još duboko spavala u krevetu s baldahinom u Wallensteinovoj sobi. Prethodne smo noći slavili do kasno u noć jer je grofu našu čast bio priredio krabuljni ples koji je na kraju okrunjen prekrasnim vatrometom. Iako sam malo spavao, vrlo sam se rano izvezao terenskim vozilom da obiđem veleposjed.
Na svježem jutarnjem povjetarcu seljaci su hitali u polja. Tko bi me god od njih prepoznao, skinuo bi kapu ili uzeo zbunjeno cupkati ljubičastu kravatu. Ja sam nastojao obradovati te ljude pa sam im već izdaleka dovikivao:
— No, jeste li zadovoljni zaštitarstvom kose?
Seljaci su zastajali, šutjeli i zgledali se. Ni jedan se nije usudio odgovoriti mi.
— Kako ne bi bili — progovori napokon jedan od njih koga su drugi gurnuli ispred sebe. — Pa to su naredili sam milostivi gospodin grof.
Odmah mi je sinulo da je ovdje potrebna moja intervencija. Morao sam ipak žrtvovati koju minutu svoga dragocjenog vremena ako sam doista želio služiti svom narodu, pogotovo kad Lizika nije bila sa mnom. Ovi priprosti ljudi morali su saznati iz najpozvanijih usta što se sve krije iza mračnih makinacija ćelavaca. Usput sam zadovoljno pomislio kako sam ipak briljantan govornik. Riječi su mi išle u dubinu, a nisu se gubile u širinu.
— Ni jednog bosoglavog neće više biti u našoj slobodnoj zemlji — efektno sam završio svoje izlaganje. — Tek ćete tada vi i vaše obitelji uživati u trajnom blagostanju. Naše geslo glasi:
"Svakom građaninu njegov dvorac!" Što nam, prijatelji, još više treba?
Moje su se riječi snažno dojmile okupljenih seljaka. Svi su neko vrijeme šutjeli, a onda se javi jedan kršan čovjek:
— Mi trebamo zemlju, milostivi gospodine — reče i otpljune. — Ništa drugo.
— Kakvu zemlju?
— Zemlju da je obrađujemo, zemlju za nas i našu djecu.
Nije bilo lako oduševiti ove tupe glave.
— Pa imate grofovu zemlju — rekoh — i možete je obrađivati koliko hoćete. Sa svojom djecom ili bez njih. Ili da možda niste nezahvalni grofu čija vam obitelj iz naraštaja u naraštaj daje posao?
Seljaci su progunđali nešto sebi u bradu. Nisam smio zatajiti svoje ogorčenje već i iz prijateljstva prema grofu. Iza tih boljševičkih ideja krio se opet sam ćelavi vrag.
— Tko poznaje raznovrsne brige i probleme seoskog pučanstva bolje od nas "krugozubaca"? —
pozvao sam na red te buntovnike. — Uostalom, u programu našeg pokreta predviđena je i agrarna reforma.
Uvijek treba malo vremena da ljudi shvate neku ideju. Tek su sada ovi seljaci uistinu razumjeli temeljno značenje zaštitarske ideje. Iznenada se pojavilo živo zanimanje na onim njihovim grubim licima. U želji da upoznaju svoju budućnost, obasuli su me pitanjima.
— E pa, evo kako će to biti — spremno im odgovorih. — ćelavi muktaši bit će razvlašćeni, zakonom će im biti oduzeto vlasništvo nad zemljom, koju ćemo onda, dragi prijatelji, podijeliti vama. Evo, recimo, gospodin grof mi je spomenuo ćelavog gostioničara na trgu ispred crkve. On će vam prvi morati dati svoju zemlju.
— Ah! — razočarano su uzdahnuli seljaci. — Pa on ima samo šest jutara zemlje.
— Nemojte biti nezahvalni, prijatelji, šest jutara za početak nije malo. Koliko vas ima sve skupa?
— Pa tako, milostivi gospodine, oko tri tisuće, ovdje i u okolici.
— No, dobro — izustih zamišljeno pošto sam šest podijelio na tri tisuće. — Od dva kvadratna metra zemlje čovjek se ne može prehraniti, pogotovo ako ima veću obitelj. A zar nema i drugih ćelavaca u ovom kraju?
— Ima ih koliko hoćete.
— Eto vidite — rekoh — onda je sve u redu. A koliko zemlje imaju te gulikože?
— Ništa, gospodine. Oni su vam sirotinja ko i mi, gospodine.
Tu zbilja nema perspektive, pa ni trunka razumijevanja. S tom zatucanom bagrom ne možeš na zelenu granu. Neradnici su to svi odreda, tako je, ništa bolji od ćelavaca u gradu. Pokvarili su mi veselje. Bez pozdrava sam sjeo za upravljač i pritisnuo gas do daske.
Bijahu to, kako rekoh, dva nezaboravna tjedna u Velikoj Gredi. Kočijašio sam sa svojom Lizikom kroz ubavu okolicu, a na toplije dane čak smo se i kupali u grofovskim ribnjacima. Naučio sam i kako se na konju treba držati, i u toj me pozi ovjekovječio arhivar u dvorcu. Tako je nastao službeni portret za potrebe stranke. "Dosta mi je jahanja," pomislio sam nakon toga i sjahao jer sam se bojao da konj slučajno ne krene. Ipak se kao vođa nisam smio izlagati nepotrebnim opasnostima...
Prvi put sam uživao u pogodnostima gospodskog života u koji me Fedelius vrlo taktično uvodio.

Naučio sam vješto rukovati palicom za golf na zelenoj tratini, a igrali smo katkad i kriket, pravi sport za intelektualce. Sigurno ću ga jednom i razumjeti.
Lov je bio svaki put društveni događaj. I tu sam pokazao zavidnu sposobnost. Već sam prvim hicem pogodio surog orla visoko u zraku. Tek se poslije pokazalo da je to bila roda. Pa nisam ja nikakav zoolog, na kraju krajeva!
Lizika i ja smo se u svemu divno slagali osim u politici. Nikakva sjena nije pala na našu beskrajnu ljubav. Ona je svakog dana pisala ocu, od kojeg je prvi put bila tako dugo odvojena, i uživala u našoj idili. Umalo da nisam udovoljio njenoj molbi da produljimo boravak u dvorcu na još dva tjedna, ali nam je vlada pomrsila račune i raspisala opće izbore, očito upravo zato što sam ja bio na odmoru. Ja sam ipak dobro znao gdje mi je mjesto u tom povijesnom trenutku — nigdje drugdje nego na čelu našeg pokreta.
Srdačno smo se oprostili s Fedeliusom, ali sam ja u mislima bio već u stranci. Podsjetio sam svog dobročinitelja da se naš pokret može održati samo pod uvjetom da imamo dovoljno financijskih sredstava, ali da nam čast ne dopušta da molimo i za jedan jedini groš. Grof me je odmah shvatio pa sam, pomalo posramljen, primio od njega pozamašnu svotu. Obećao mi je da neće nikom ni pisnuti o tom svom dobrovoljnom prilogu, jer sam mu povjerio da ću taj novac prebaciti u tajni fond Krugozubne fronte za posebne namjene.
Vijest o općim izborima prasnula je doduše kao bomba, ali je sve nesigurnija vlada nastavila praviti grešku za greškom. čas su političari na vlasti najavljivali zakonsko rješenje pitanja ćelavosti, a čas su prelazili u žestoke napade na nas, iako smo upravo mi bili iznjedrili ideju zaštitarstva kose. Izbori su bili samo točka na i njihove nemoći. Do tada je država bila poduzela samo jednu mjeru kojom je tajna policija razbila urotničku grupu slobodnih zidara, sa čime smo mi bili potpuno suglasni. A da smo bili u pravu, pokazalo se kad je proćelavi voda te grupe pred sudom, na pitanje o svojoj posljednjoj želji, podrugljivo odgovorio: "Što da kažem o vlasti koja se udružila sa samim crnim vragom? Ipak, veselim se što ću vas sve ponovo vidjeti u paklu."
Odmah nakon medenog mjeseca Lizika i ja smo se preselili. Ne samo što nismo imali dovoljno mjesta u onoj mojoj ofucanoj sobici nego mi doista više nije priličio onakav stan. Dr. Crnokrak bio nam je prikladno namjestio i uredio obećani osmerosobni stan. čini mi se da je taj stan prije toga pripadao jednom bosoglavom bogatašu koji je iz nepoznatih razloga pobjegao navratnanos iz zemlje.
Elegantno stilsko pokućstvo ostavljalo je snažan dojam čak i na naše brojne visoke goste, a debeli i meki sagovi upijali su korake posjetilaca. Kad bih bacio pogled kroz niz soba, zadovoljno bih pomislio kako nisam ipak uzalud spasio svoj narod. Nesebičnost se gdjekad ipak isplati.
Dotle je već bio stigao i poziv na suđenje u predmetu "Pulitika protiv Flinte". Suđenje je bilo zakazano za sljedeći mjesec. Unaprijed sam se radovao što ću tako još više učvrstiti ugled naše fronte u javnosti.
Međutim, zabrinjavala me uhićena udova Drk, čija mije lojalnost malo-pomalo dotužila. Znao sam da me je na neki način bila obvezala, ali sam držao da joj ne dolikuje da me ucjenjuje upozorenjem:
"Neću više moći dugo izdržati!" Sud ipak nije zona slobodne trgovine.
Dr. Crnokrak je već poodavno bio doznao koliko bi nas stajalo da se taj slučaj zataška, ali je svota koju je državni tužilac tražio bila ipak malo previsoka. Njome bi se mogao i serijski ubojica spasiti od električne stolice. Udovica je dakle morala sjediti još neko vrijeme u zatvoru, dok se ne pronađe neko prihvatljivije rješenje.
Vrijeme do izbora valjalo je strateški što bolje iskoristiti. Pepi je kao šef propagande napokon nešto smislio - predložio je da sazovemo masovni zbor. Nakon podrobne analize, diskusije i moje jednoglasne odluke, nazvali smo taj epohalni događaj "Prvi nacionalni kongres zaštitara kose".
Zaključili smo da će velika dvorana na tržnici moći lako primiti deset tisuća oduševljenih "krugozubaca".
Na kraju smo pustili glas da će nakon kongresa biti pečeni vol na ražnju i da će se točiti pivo iz bačava, te da ćemo s vremena na vrijeme bacati u narod male ali masivne zlatnike.
Uklonjeni su prodajni štandovi iz dvorane, zidovi su obloženi ljubičastom folijom, a jedna tvrtka naklonjena zaštitarima podigla je solidnu drvenu tribinu u dnu dvorane. Sa šipaka čelične konstrukcije vijat će se nebrojene ljubičaste krugozubne zastave, a od jednog kraja dvorane do drugog stajat će transparent na kojem će pisati:
"Borba s ćelavcima nije tek finta, diži svoj glas, živio Flinta!"
Čelnici stranke, to jest Crnokrak, Pepi i ja, dali smo si sašiti nove svečane odore. Na Fedeliusovu preporuku, jedan nam je velikodušni modni kreator poklonio ljubičasta odijela s prikladnim košuljama i čarapama. čizme izrađene po mjeri od ljubičastog sasafijana zaokružile su umjetnički dojam.
Dok smo se vozili do dvorane, pretresli smo još jednom sve što smo se bili dogovorili, točku po točku. Pepi me zabrinuto priupitao jesam li naučio napamet govor koji mi je napisao dr. Crnokrak.
Nastojao sam umiriti prijatelja i rekao mu da sam pred Lizikom i ogledalom održao probu i da sam pridodao i nekoliko svojih ležernih nadopuna. Tad je onaj živčenjak Pepi postao histeričan. Kad sam ga podsjetio da sam ipak ja vođa pokreta, okomio se i fizički na mene. Dakako da sam se morao braniti pa sam ga zgrabio za gušu, ali smo uto baš stigli pred dvoranu. Dok smo izlazili iz ljubičaste limuzine, onako mladenački svježi i nasmijani, i pošli kroz špalir počasne garde
"krugozubaca", svjetina nam je gromoglasno klicala.
Pratio nas je pravi vatromet od bliceva pa smo zaboravili na neugodan zadah otpadaka s tržnice.
Kako je velika dvorana bila, na žalost, poluprazna, oštro sam ukorio dr. Crnokraka zbog slabog odaziva.
— Svi su u zemlji zaštitari kose, ali nisu svi i "krugozupci" — promucao je odvjetnik. — Tu ništa ne možemo.
— Čuj ti, Crnokrak, u našem rječniku nema riječi "ne može" — odbrusih mu.
Vlasti su bez našeg znanja poslale u dvoranu skupinu policajaca, što nije bilo ni loše jer nam je većina njih prijateljski pljeskala dok smo prolazili. Dogodio se samo jedan manji incident kad su trojica "krugozubaca" iznenada jednom postarijem policijskom časniku zbacila kapu s glave i ogolila mu ćelu. Pošto su mu dobacili: — Jedi govna, ćelavi murja! — udarili su ga još više puta nogama u trbuh, ali pošto im se on ispričao, naglo je popustila napetost.
Nakon gromoglasnih fanfara Pepi je izašao za govornicu usred frenetičnog pljeska.
— Braćo zaštitari kose! — progovorio je vidljivo ganut. — U ime međunarodne udruge zaštitara kose pozdravljam našeg vođu, junaka Krugozubnog pokreta, Rudolfa Flintu!
Reakcija je na ove riječi bila fenomenalna. Nepoznati ljudi padali su jedni drugima u zagrljaj, vitlali kaputima po zraku, mahali kravatama i neprestano izvikivali moje ime te napokon počeli skandirati u zboru:
— Flinta, Flinta, Flinta!
Jedna prekrasna žena u prvom redu pala je od zanosa u nesvijest pa su je iznijeli iz dvorane. Jedan je čovjek svukao košulju i zatražio od mene da mu zarijem nož u prsa ako sumnjam u njegovu vjernost stranci. Nisam mu mogao ispuniti molbu jer iz načela ne nosim sa sobom nož.
Kad je Pepi napokon smirio masu, zahvalio je na ovacijama upućenim meni i nastavio:
— Pripadnici Fronte zaštite kose! čaša je puna...
Iznenada je umuknuo jer je od ulaza iznenada doprla vika a u dvoranu su upali maskirani ljudi. Bili su oboružani pendrecima i krenuli ravno na nas.
Među počasnom gardom "krugozubaca" pronio se u hipu paničan glas: "ćelavci napadaju!" pa gardisti navrat-nanos pojure iz dvorane da iznesu žive glave. Podmukli su napadači bez riječi navalili na publiku i izazvali u dvorani strahovit kaos. čelnici stranke zinuli su i blenuli u metež pred sobom, pogotovo što ni jedan od maskiranih napadača nije bio ćelav. Tajanstveni banditi brzo su se probijali prema podiju, ali ja sam, kao i obično, svojom prisebnošću spasio stvar.
— Bože sveti! — uzviknuo sam. — Pa zar ovdje nema stražnjeg izlaza?
Ipak, prije spasa u posljednji čas probila su se četvorica policajaca u masu, opkolila onu kukavičku bandu, onesposobila svu trojicu napadača i otpremila ih bez mnogo buke iz dvorane. Zapovjednik policijskog odreda skromno je prihvatio moju službenu zahvalu. Pošto se ispričao za ometanje skupa, rekao je:
— Mi smo samo izvršili svoju dužnost. Kolege su se jedino zabunile u adresi. Oni su zapravo trebali rastjerati protestni skup carinika koji štrajkaju dvije ulice dalje. Posrijedi je bio mali nesporazum. Inače vam uvijek stojimo na usluzi. Moje poštovanje!
I tako je naš kongres svečano nastavio rad. Ljubičasti su se "krugozupci" ponovo postrojili, a Pepi je iznova uzeo improvizirati:
— Ćelavci su još jedanput pokazali svoje pravo lice — sažeo je najnovije događaje. — Ali njihov teror nema nikakve šanse u borbi protiv nas "krugozubaca". Međutim, sljedeći put nećemo više imati milosti. čelična pest Krugozubne fronte udara tamo gdje treba. A sad, braćo zaštitari kose, zapjevajmo našu himnu!
Načas zavlada pobožna tišina a onda još snažnije grune dična pjesma čija se melodija višeglasno odbijala od staklene kupole dvorane:
Rušite pred sobom zapreke sve,
Junaci vrli bujne kose.
Sinut će i nama zora,
Pobjeda naša biti mora.
Strast nas i hrabrost rese,
Zemlja se pod nama trese,
Kad nečija ćelava glava
Pod našom čizmom spava.
Na spomen naše kudrave braće
Izdajicama se već tresu gaće.
Upravo dok smo pjevali te uzvišene stihove, uletjelo mi je u oko zrnce prašine pa sam ga pokušao odstraniti. A kad su zamrli i posljednji akordi veličanstvene melodije, opazio sam u čudu kako i u publici mnogi kradom brišu oči i glasno uzdišu. Došao je i na mene red. Izašao sam za govornicu i zamolio za tišinu.
— Braćo i sestre zaštitari kose na cijelom svijetu, ujedinite se!
Malko su mi klecala koljena, ne zbog ovacija nego zato što mije ovo bio prvi javni nastup, ali onda sam se razdragao gledajući šaroliki skup kako se poput divovske ljubičaste kite cvijeća ljulja amotamo, a iznad njih lebde transparenti na kojima piše "ćelavci su svemu krivi!" i "Uzmi od ćelavca sve što ti treba!"
Sve je to doista bilo veličajno.
— Braćo i sestre zaštitari kose — izgovarao sam tekst dr. Crnokraka. — U ovom svetom času narod pozorno osluškuje i diže se kao jedan čovjek, jer svi znaju, svi osjećaju, svi poimaju da ovdje već poodavno nije riječ o osobnim probicima pojedinaca.
Ovdje jedna kosata nacija vodi borbu na život i smrt sa ćelavim izdajicama...
— Tako je! — upadoše mi "krugozupci" u riječ. — Dajte nam imovinu ćelavaca!
— I bit će tako, braćo zaštitari — obećah i uzeh ritmički udarati šakom o govornicu kao što sam vidio da rade profesionalni političari. — S ovoga mjesta zahtijevam od vlade da prekine s taktikom zamagljivanja i konačno prijeđe s riječi na djela. Ako se ona gospoda tamo gore smjesta ne obračunaju sa ćelavim trovačima zdenaca, učinit ćemo to mi sami. Ova dupkom puna dvorana najbolji je dokaz da ćemo u tome svi zajedno i uspjeti.
— Dolje vlada! — zaurla svjetina ne obazirući se na malodušne pokušaje policajaca da je utišaju.
— Dostaje bilo taktike zamagljivanja! Živio Flinta!
— Jer, pitam ja vas, braćo i sestre zaštitari, tko upropaštava ovaj naš svijet?
— Ćelavci! — razlegne se u dvorani. — Ćelavci!
— Tko izrabljuje sirotinju?
— Ćelavci!
— Tko obeščašćuje našu nevinu dječicu?
— Ćelavci!
— Tko je prodao dušu Sotoni?
— Ćelavci!
— Tko živi kao bubreg u loju od prodaje oružja, droge, krijumčarenja i ilegalnog trgovanja devizama?
— Ćelavci!
— A pitam ja vas tko će spasiti ovu zemlju?
— Ćelavci!
Ovaj odgovor doduše nije bio posve točan, ali tko je još mogao obuzdati oduševljenje mase? Ne, nisam to mogao čak ni ja, narodni junak.
— Braćo zaštitari — nastavio sam mirno, govoreći sad već svojim riječima. — Pokvarena vlast progoni "krugozupce" i baca naše najvjernije pristaše u tamnice. Osobe kao što je udova Drk...
— Dolje udova Drk! — zaurla rulja. — Dolje ta vještica!
— ... udova Drk čami ni kriva ni dužna samo i jedino zbog svojih zaštitarskih uvjerenja, u zatvoru!
— Živjela gospođa Drk! Svaka joj čast!
Onako opijen pobjedom, nisam ni primijetio kako me Pepi zdvojno poteže za ljubičasti sako. Pa i dr. Crnokrak davao mi je odozdo očajničke znakove rukama, ali mene više ništa nije moglo zaustaviti. Pustio sam da me ponese oduševljeno klicanje i osjećao sam se moćan kao nikad prije.
— Braćo zaštitari — obratio sam se svom narodu — apeliram na vašu krugozubnu čast. Krenimo svi zajedno do zatvora! Tražimo slobodu za gospođu Drk! Strpljen spašen! Pobjeda je naša! Živio Flinta! Živio naš dragi vođa Flinta!
Ulovio sam sama sebe kako sam usred onog gromoglasnog klicanja doista smetnuo s uma da sam upravo ja taj Flinta kojem kličem iz sveg grla.
Pepiju je napokon pošlo za rukom da me odvuče od mikrofona, ali bilo je već kasno. "Krugozupci" su već bili napustili dvoranu i krenuli poput teledirigirane lavine put središta grada.
Zaštitarska vojska kretala se glavnom ulicom u uzornom redu, tek tu i tamo razbijala je preciznim hicima posebno sumnjive izloge i plijenila robu u trgovinama ćelavaca. Usput su bez velike buke isprebijali gdjekojeg ćelavca na kojeg su naišli, kako bi ga jednom zauvijek naučili da ne vrijedi bacati u zatvor nedužne zaštitarke.
Poslije je od nekoliko zaplijenjenih trgovačkih regala napravljena lomača, prevrnuta su dva-tri automobila što su im se našla na putu, načet je plinovod i plin pušten na lomaču te potpaljen tako da se vatra veselo rasplamsala. Ipak nije došlo do spomena vrijednih izgreda.
Ni policija nije izgubila nadzor nad mirnim tokom zbivanja. Mi smo pak pratili sa sigurne udaljenosti zadovoljne "krugozupce" i stigli na kraju s njima do zatvora.
— Tražimo slobodu za udovu Drk! — razlegli su se gnjevni povici iza srušenih oglasnih stupova.
— Svi ćelavi čuvari napolje! Tražimo slobodu za udovicu zaštitarku! Živjela gospođa Drk!
Usredotočio sam pažnju na dramatične događaje. Vjerojatno pod utjecajem nekih ćelavaca u upravi zatvora, policija je zapriječila ulaz u zatvor oklopnim kolima. Međutim, "krugozupci" su gorjeli od želje da oslobode gospođu Drk. Napetost je dosegnula vrhunac kad je nekoliko zatvorskih stražara izgubilo živce i krenulo ravno na demonstrante. Sukob je izbjegnut samo zato što su se iznenada otvorila ulazna vrata, na njima se pojavio jedan zatvorski službenik i pozvao odgovorne osobe na pregovore.
Doveli su ga do mene. Kad je ugledao naše ljubičaste svečane odore, salutirao je i procijedio:
— Ispričavam se u ime svoga pretpostavljenog koji se iz čupavih razloga radije ne pokazuje. Ja bih svakako volio izbjeći skandal. Ako mi garantirate da će se svjetina u miru razići, pustit ćemo udovicu na slobodu.
— U redu — odgovorih. — Neće vam biti žao.
— Ja samo vršim svoju dužnost — ustvrdi zatvorski službenik. — Uostalom, i moj će šef uskoro biti potpuno ćelav.
Pepi je preuzeo na sebe zadaću da nagovori ljude da se mirno raziđu.

— Borci za zaštitu kose! — uzviknuo je. — I na drugim mjestima ima nepravilnosti. Zveket razbijenih izloga neka bude vaša koračnica! Naprijed, sinovi krugozuba!
Kakve to on ima opet veze s razbijanjem izloga? Zabrinuto sam pogledao dr. Crnokraka, ali je on odmahnuo rukom. Reče da bi dao ruku u vatru da Pepi nije u dosluhu s proizvođačima stakla.
Dok smo čekali na gospođu Drk, Pepi je nevoljko priznao da sam to majstorski izveo i da nitko ne bi uz manje troška izvukao udovicu iz zatvora.
Uskoro se na ulaznim vratima pojavi udovičina krhka spodoba. "Krugozupci" su je podigli na ramena i ponijeli do auta. Neki su dalekovidni pojedinci pribavili i teretnjak za kovčege i torbe u kojima su bili darovi za mene.
Jecajući od radosti, gospođa Drk je malo zatim već sjedila između nas u autu.
— Hvala vam — nježno reče Pepiju i privije se uza nj. — Znam koliko dugujem Svevišnjem i vama.
— Ja sam vas, milostiva, izvukao iz zatvora — srdito prosiktah. — Ja i nitko drugi. Samo da ne zaboravim, jesu li vam vratili mojih 1200 dolara?
Udovica me tupo pogleda i upita:
— Kako to mislite, vaših 1200 dolara?
— Mislim na onaj novac zbog kojeg ste dopali zatvora — strpljivo je podsjetih. — Nikad, milostiva gospođo, neću zaboraviti vašu lojalnost prema meni.
— Ali, gospodine Flinta — hladno mi odgovori gospođa Drk. — Vaših 1200 dolara još je uvijek sakriveno iza portreta mog pokojnog Gregora. Policija je, na žalost, našla samo moj novac.
Ostadoh bez riječi. Koliko je samo živežnih namirnica i luksuznih predmeta stranku stajala ova beskrupulozna baba! A da i ne govorimo o mojim dolarima koje je zadržala za sebe pod izgovorom da su posrijedi ilegalno stečene devize.
Podsjetio sam tu šlampaču da je još uvijek povjerenica za ženska pitanja i daje kao takva dužna preuzeti vođenje mog novog kućanstva. Nisam htio time samo olakšati život Liziki nego i sebi ostaviti otvorenu mogućnost da u prvoj zgodnoj prilici zavirim pod portret pokojnoga Gregora.
Moja se nekadašnja stanodavka konačno, nakon dva dana razmišljanja, preselila sa svojim svetačkim kipićima u jednu od naših osam soba. U to vrijeme još nitko nije ni slutio da će udova Drk jednoga dana postati Ivanka Orleanka našeg pokreta.
Naš je šef propagande naime u međuvremenu otkrio čarobno sredstvo — borbene pjesme, a jedna je od njegovih mjera za predobivanje glasača bilo i to što je povjerio jednom skladatelju zadaću da mučeništvo udovice i njeno legendarno oslobađanje ovjekovječi "Koračnicom Elvire Drk". Taj glazbenik, koji je već poodavno bio naš simpatizer, skladao je još istog vikenda potresnu skladbu
Don't cry for me, Elvira1, koja će se pjevati i slušati još dugo nakon što sve skupa prođe i padne u zaborav.
Blagajna stranke se dotle bila dobro napunila jer su naši sponzori među industrijalcima vrlo dobro znali što će na sljedećim izborima biti na kocki. Generalni direktor Puzigaća predao nam je, kao i uvijek sa šeširom na glavi, na jednom od naših večernjih razgovora utroje, uobičajenu mjesečnu potporu.
— Mi vam ovo darujemo od srca — srdačno nam je rekao — zato što znamo da se našim novcem šire plemenite misli zaštitarstva kose i među samim sindikatima.
Ovakav je razvoj događaja pozdravio i dr. Jean— Paul Bitanga:
— Messieurs, mi ćemo reusirati2 — ustvrdio je. — Ja bih sve rekao da će uskoro nastupiti un changement de gouvernement3 i da će se nakon elections4 sve iznova preustrojiti.
1 Ne plači za mnom, Elvira (engl.).
2 Uspjeti (od francuskog reussir).
3 Promjena vlasti (franc).
4 Izbori.

— Uskoro ćemo dakle preuzeti vlast? — reče Pepi sav ozaren, ali dr. Bitanga odmahne rukom i reče:
— Koješta, vaša je jedina zadaća, mon ami, da protjerate ćelavce.
Pepi, Crnokrak i ja jedva smo čekali dan izbora jer je sve upućivalo na našu pobjedu. Propagandna mašinerija bila je u punom pogonu, a lavlji je dio posla obavio "Glas naroda". U jednom od svojih članaka Pepi se ogorčeno suprotstavio glasinama da "krugozupce" podupire jedna strana velesila.
"Laži ćelavaca uopće nemaju noge," ustvrdio je Josip pl. Munižaba ml.
Vlada je također poduzela sve što je bilo u njenoj moći da osigura izbornu pobjedu, ali joj je ovaj put nedostajalo uvjerljivosti u unutrašnjoj politici. Njezin je pokušaj da nas nadmaši na našem vlastitom terenu, naime u borbi protiv ćelavaca, neslavno propao. Naše izborne parole, izbrušene na dijalektički način do u tančine, sadržajno dosljedne i uvjerljive, djelovale su kao propovijedi
Savonarolle prema naklapanjima isluženog komedijaša. Na takve otrcane uvrede kao što su "paraziti" i "gotovani" odgovarao je Pepi bez po muke slikom hobotnice sa mnogo krakova ili Meduzine glave pune zmija. Dok je vlada govorila samo o zakonskom rješavanju problema ćelavaca, mi smo zahtijevali hitne mjere. Što su se više ti bezočni epigoni služili našom idejom zaštite kose, to smo mi bivali vjerodostojniji jer smo prvi bili uprli prstom u tu rak-ranu.
Predsjednik je države također doživio fijasko svojim patetičnim govorom preko radija. Prvi građanin naše zemlje ponovo je opravdao svoj glas šupljoglavca. Iz njegova nepolitičkog blebetanja moglo se samo razabrati da on biračima preporučuje vladajuću stranku, nadasve sama sebe, i upozorava na nezdrave elemente i preuranjenu promjenu režima. Državni je poglavar držao da svjesni kosati građani ne smiju u ovim teškim vremenima donositi nikakve prenagljene odluke nego samo vjerovati u svoju naciju.
Međutim, birači su više vjerovali nama. Uzdajući se u povoljne predznake, naša je Fronta mogla lijepo na miru razrađivati svoje planove. Pomno smo podijelili među sobom izborne okruge i posebnu pozornost obratili na one gdje smo očekivali da će nam se suprotstaviti ćelavi ili proćelavi protukandidati.
Ovom sam prigodom ispunio jednu svoju nostalgičnu želju da se kandidiram u okrugu Crvotok, gdje sam se rodio i živio do svoje sedme godine. Kad sam u toj nježnoj dobi prodao učiteljici općinsku kravu, prilično sam se naprasno morao oprostiti sa zavičajem. Odonda se nisam više vraćao u svoje rodno mjesto.
Stoga sam se još više obradovao kad je općina Crvotok naknadno odlučila da ispravi nanesenu mi nepravdu. Kad sam stigao vlakom, na stanici me dočekala glazba vatrogasnog društva koja mije odsvirala jednu pjesmicu, a seoski poglavari pozdravili su me ispod slavoluka pobjede na kojem je pisalo ljubičastim slovima:
"Živio veliki zaštitar kose naše općine!" Tada je uzeo riječ načelnik mjesta:
— Budućnost mu je već u kolijevci bila zapisana. U dječjem vrtiću bio je u središtu naše pozornosti, a onaj njegov genijalni pothvat u trgovanju stokom bio je konačni dokaz njegove neprijeporne nadarenosti
— tako je opisao početak mog životnog puta na selu.
— Nakon svih nerodica i suša, krijepilo nas je uvjerenje da će nam se jednog lijepog dana naš dragi Rudi vratiti i protjerati iz sela sve ćelavce.

Upravo sam zaustio da uljudno zahvalim govorniku kadli me odostraga iznenada napadne ćelav gorostas.
— Nitko neće u Crvotoku protjerivati ćelavce — zaurlao je pred predstavnicima općine koji su od straha blenuli u njega. Orijaš je podigao uvis šačetine da me smlavi, ali ga ja, savršeno vladajući svojim pokretima, udarih u trbuh sudlanicom tako da se bez riječi skljoka preda mnom.
Ne obazirući se na zadivljene usklike, sagnuo sam se nad ćelavog diva i dobacio začuđenoj svjetini:
— Pomozite ovom jadnom luđaku. Brže pozovite liječnika!
Moja plemenita gesta nije prošla nezapaženo i priča o njoj proširila se munjevito po cijeloj zemlji. I danas o njoj možete čitati u čitankama kao o svijetlom primjeru velikodušnosti prema neprijatelju.
Pogotovo što sam na svojoj izbornoj kampanji u okrugu još ravno dvanaest puta obarao tog istog ćelavog diva jednim jedinim udarcem.
U svom izbornom okrugu vodio sam računa o pravdi i redu. Najprije sam zatražio detaljni izvadak iz gruntovnica o nekretninama ćelavaca, a onda sam sve te podatke dao umnožiti i razaslati ostalim stanovnicima pozivajući ih da prijave svoje zahtjeve na pojedine parcele i zgrade.
Moji su potencijalni glasači reagirali demokratski i odgovorno. Svi su do jednoga izvršili svoju dužnost i vratili mi ispunjene upitnike.
"Ovaj čas pravde zahvaljujemo Krugozubnoj fronti," napisao nam je jedan trgovački pomoćnik koji je pretendirao na lokal, stan, 300 kvadratnih metara voćnjaka, životno osiguranje i motocikl svoga ćelavog gazde.
"Konačno se ostvaruju ideali naše mladosti. Strpljen spašen! Još smo živi! Živio Flinta!"
Iz dana u dan bivao sam sve omiljeniji. Moj protukandidat iz vladajuće stranke, koji nije imao nikakvih izgleda, neki protegljasti pročelnik školske oblasti, vukao je očajničke poteze. Nije prezao čak ni od toga, iako je sam imao kosu, da snubi ćelave birače i da im obećava da će se, ako pobijedi, pobrinuti za osobnu sigurnost svih bosoglavih građana.
Nije mu pomogao ni besprijekorno kosmati seoski župnik koji nas je u propovijedi proglasio" Antikristovom novom vojskom koja gazi stare ćudoredne zakone." Taj zabludjeli crkveni sluga nije uspio u svom naumu, ne samo zato stoje bogati vlasnik mlina i gostionice u mjestu bio ćelavac nego i zato što su ga uskoro nakon toga crkvene vlasti premjestile u pusti šumski kraj.
Za svih tih djetinjastih napada na nas, ja sam se zadovoljavao da, na poticaj dr. Crnokraka, svakom deranu na kojeg bih naišao tutnem u ruku dvije-tri krune i da ga izričito zamolim da nikom ne kaže da mu je taj novac poklonio nitko drugi nego vođa Krugozubnog pokreta Rudolf Flinta, da, tako je, dečko moj, Rudolf Flinta!
Moral se još više podigao zahvaljujući jednom šaljivom natječaju koji sam raspisao. Obećao sam naime dvanaest boca prvorazrednog tokajca biraču koji uzmogne, uz pomoć dvaju svjedoka, dokazati da je bar jednoga od drskih ćelavaca u Crvotoku najmanje tri puta ćušnuo. Ta se ideja najviše svidjela mladim sportašima, ali u toj su bezazlenoj zabavi sudjelovali i neki policajci u slobodno vrijeme. Ipak, nije bilo smrtnih slučajeva.
U predvečerje izbora nije bilo ni najmanje dvojbe tko će slaviti pobjedu. Značajnu je ulogu odigrala i činjenica daje moj protukandidat svoj dugo najavljivani izborni govor otkazao u posljednji čas.
Navodno su ga napali nepoznati počinitelji kad je odlazio da održi taj govor, i još ga usput dogola ošišali.
Pepi je u "Glasu naroda" oštro osudio taj mučki napad i postavio pitanje čitaocima:
"Što su ćelavci uopće time htjeli postići?" Moj je posljednji nastup bio najuspješniji. Predobio sam još neke glasače suptilnom argumentacijom da će onaj tko ne bude glasao za mene priznati da je ćelav, ali je povoljno odjeknulo i obećanje da ću i ćelavim sugrađanima pružiti šansu.
— Tko se odluči za mene — rekao sam — nije još potpuno izgubljen za čovječanstvo.
Snažan je dojam ostavila na birače i činjenica da je riječ o tajnim i demokratskim izborima na kojima se ništa ne može sakriti. Zato je potpuno suvišno ono sramotno odlaženje u kabinu. Samo će ćelavci zaokruživati na izbornom listiću svoga kandidata iza navučenog zastora.
čim sam izvojevao pobjedu, brzojavio sam najprije Pepiju:
"Izbore u Crvotoku nadmoćno dobio, očekujem tvoje iskrene čestitke. Strpljen spašen! Pobjeda je naša! Živio ja!"
Sudjelovanje na izborima 38 posto glasačkog tijela bilo je znatno veće nego prethodne godine pa je naš ulazak u parlament bio osiguran. Vladajuća stranka imala je tek neznatnu većinu tako da će joj 46 zastupnika iz redova "krugozubaca" ubuduće zagorčavati život. Ipak smo i mi imali jedan mali problem, a to je da u našim redovima nije bilo dovoljno kandidata koji bi ispunjavali sve potrebne uvjete za zastupničko mjesto, pa smo morali, uz provjerene suborce, uzimati i svakog drugog čovjeka s bujnom kosom koji bi nam se javio.
Dakako daje Pepi ubacio svoje ljude u parlament, recimo svojti pedikerku i njena brata blizanca, a nije prezao ni od najneozbiljnijih metoda da pojača svoj lobi. Stoga se nisam iznenadio kad sam jednog jutra u "Glasu naroda" pročitao i ovaj oglas:
"Traže se kosmati muškarci između 17. i 71. godine života koji znaju čitati i pisati a prezivaju se Munižaba, radi karijere u javnom životu."
Javilo se devedeset Munižaba. Pepiju nije bilo nimalo smiješno što sam se našalio na račun te njegove iznenada probuđene rodbinske svijesti.
— A što ti imaš protiv mojih daljnjih rođaka? — upita me uvrijeđeno.
— A otkad si ti plemeniti Munižaba? — odvratih cerekajući se.
— Imena su nešto prolazno — dostojanstveno okonča Pepi naš spor — ali krv je poseban sok...
Nisam se više u to petljao, uostalom, svaki nam je kosmati čovjek dobro došao. Ipak me je zaboljelo što Artur Akrap, jedan od mojih vjernih pristaša, nije dobio zastupnički mandat. On je doduše na gradskoj periferiji obavio značajan prosvjetiteljski posao, ali je posve zaboravio na svoj fizički nedostatak. Jednom, dok je držao briljantan govor u kojem je rekao:
— Može li se živjeti sa ćelavcima? Ne, ne može! Hoće li nam ćelavci ikad dati mira? Ne, neće!
Pri ovom posljednjem nijekanju prejako je odmahnuo glavom tako da mu je perika odletjela u širokom luku u publiku. Svjetina je već bila navikla munjevito djelovati kad bi ugledala nečiju ćelu, pa je i ovaj put tako učinila.
— Ja sam najbolji dokaz da čovjek i bez kose može biti zaštitar dušom i tijelom — prostenjao je ležeći na podu obljeven krvlju. — Otkad je zabranjena samokritika?
Zakleo sam se da ću na njegovu vjernost uzvratiti vjernošću pa sam mu odnio kiticu cvijeća i tri nove Mažibradine vlasulje. Artur je ležao u krevetu u svoj svojoj sažaljenja vrijednoj ćelavosti, bez ikakva ukrasa na glavi, jer mu je rulja bila zgazila periku.
— Kakva čast, vođo moj! — proplakao je od radosti. — Da znate koliko sam želio biti zastupnik! U parlamentu ne bih nikad odmahnuo glavom, vjerujte mi!
Pogladih ga po lubanji i rekoh čvrstim glasom:
— Arture, tako mi sve moje kose na glavi, vi ćete ući u parlament!

Dakako daje to bilo lakše reći nego ostvariti. čim je dr. Vukorepa čuo za tu moju odluku, ponudio mi je smjesta svoju ostavku, koju sam ja isto tako smjesta prihvatio. Nato se porezni stručnjak, naravno, odmah predomislio i samo mi još rekao:
— Ćelavac među nama u parlamentu, oprostite, vođo moj...
Ošinuvši ga jednim od svojih čeličnih pogleda, rekoh mu:
— Vukorepo, ja jedini određujem tko je ćelav a tko nije.
Tek sam mnogo kasnije doznao daje moja ljudska gesta u posljednji čas spriječila ijednu osobnu tragediju. Gospođa Akrap je naime, u skladu s novim društvenim običajima, bila već zatražila rastavu "zbog nepomirljivih razlika u količini kose". Očito se pobojala za svoj položaj povjerenice za ženska pitanja. Tek nakon moje vrhovničke odluke da Artur Akrap nije ćelavac, ponovo je uspostavljena bračna idila.
Međutim, prava nam je opasnost zaprijetila tek od Alage. Poštanski umirovljenik nije mi uopće bio zahvalan na tome što sam mu zastupničkim mandatom želio utrti put u javni život. Umjesto da đipa od veselja, kazao mije da najmanje od svega želi postati parlamentarni zastupnik, jer "javni službenici nisu dobri ljudi".
— Pa dobro, onda im pomozite na svom novom položaju da postanu bolji — pokušao sam nagovoriti tog zvekana. — Pa zar ima što ljepše nego svoje bližnje izvoditi na pravi put?
Ali Alaga ostaje Alaga:
— Ja bih se radije bavio konjima. Oni su sami po sebi dobri. Njih ne treba izvoditi na pravi put, oni i sami znaju naći konjušnicu.
Tad sam ga izbacio iz sobe. Nisam više htio slušati te njegove bljezgarije. On i dida Havliček bili su i ostali nepopravljivi. Uvidio sam da ih neću moći dovijeka štititi, ma koliko ih Lizika obojicu voljela.
Lizika je bila sva moja sreća jer se držala našeg dogovora da privatni život vodimo odvojeno od politike. Pazila je da mi ne naškodi u karijeri, nije sa mnom diskutirala ni debatirala kao što druge žene rado čine. Da, nisam čak ni znao gdje joj se otac skriva. I te me je brige čak poštedjela.
— Tatica je na sigurnome — rekla mi je smiješeći se. — Živio Flinta!
Menije to potpuno odgovaralo, pogotovo stoje nakon izbora sve manje ćelavaca izigravalo žrtve, i gotovo da ih više nije ni bilo na ulicama. Međutim, vlasuljarska radionica Mažibrada & comp. bila je u punom procvatu, i da nisam proviziju morao dijeliti s onim blesavim Pepijem, gdje bi mi bio kraj! Ali, kao što je kolega Churchill dobro rekao: "U životu svakog državnika ima katkad i bolnih kompromisa".
Vlada je pametno učinila što je iz spektakularnog uspjeha "krugozubaca" izvukla potrebne konzekvence i kolektivno odstupila. U novom kabinetu sjedilo je nekoliko mojih dobrih starih znanaca. Novi predsjednik vlade, na primjer, Silvije Tito Dugonjić, bio je slučajno posinak dr.
Bitange. U svojoj nastupnoj besjedi obećao je da će nastaviti staru političku liniju, samo u suprotnom smjeru.
Te je svoje riječi potvrdio i na djelu, o čemu smo se mogli vrlo brzo osvjedočiti. Baš kad sam sa ženom na kraju tjedna počeo igrati partiju dama da se malo opustim, javila mi je moja prva gazdarica da gospodin glavni urednik Munižaba želi smjesta razgovarati s vođom.
Nisam ga još bio ni zamolio da uđe kadli Pepi upadne poput vihora u naš salon za društvene igre.

— Stari moj — reče mi svečano i položi mi ruku na rame kad smo se nakon Lizikina naglog odlaska našli u četiri oka — upravo sam bio na konferenciji za novinare predsjednika vlade. Sve sami novi ljudi, sve sama nova lica, svi su odreda oduševljeni i djelotvorni. Rečeno je, između ostalog, daje u ratno doba aktivno zaštitarstvo kose najefikasnije oružje u samoobrani. Novi ministar unutarnjih poslova pl. Vraniczanv od Borongava osobno mi je potvrdio da se osniva državna ustanova za istraživanje ćelavosti.
Pepi me značajno pogleda i nakon kraće stanke nadoda:
— Rudi, mislim da smo uspjeli. Nas smo dvojica državni tajnici.
Slegoh ramenima i rekoh:
— Može, što se mene tiče. Samo ni riječi Crnokraku!

SJAJ I PROPAST JEDNOG KOŠMARA

Nakon nekoliko dana Pepi i ja smo položili prisegu kao državni tajnici. Njegova ekscelencija ministar predsjednik primio nas je u povodu tog događaja u privatnu audijenciju. Taj nadasve omiljeni prvi čovjek u državi izrazio nam je svoje povjerenje i zahvalio na neprijepornim zaslugama u sferi zaštitarstva kose, ali nas je želio još upozoriti na jednu neobično delikatnu sitnicu. S obzirom na sve veću nezaposlenost u zemlji, trebalo bi da imućni ćelavci steknu pod određenim uvjetima poseban društveni status.
— Ekscelencijo — službouljudno odgovori Pepi — potrebu za tako nečim potvrđuju i naša temeljita istraživanja ćelavosti. Znanstveni rezultati govore o vrlo plemenitim pobudama kod dobro stojećih ćelavaca. Mi ćemo te krugove dobrohotno držati na oku, ali će zato ćelava raja još bolnije osjetiti budnost Krugozubne fronte zbog svih svojih počinjenih grijeha.
Dalekovidni državni poglavar ljubazno se oprostio s nama, a njegova visoka rićkasta tajnica ispratila nas je iz njegovih odaja.
Novom Državnom institutu za istraživanje ćelavosti dodijeljeno je za prvu ruku u Ministarstvu unutarnjih poslova 52 sobe i 38 službenika bujne kose. Na dan preuzimanja naše dužnosti posjetio nas je predsjednik vlade Silvije Tito Dugonjić sa svojim očuhom pa smo se uskoro s njima zadubili u aktualnu političku situaciju.
— Gospodo — rekao nam je novi šef vlade — molim vas da se u svakom slučaju držite ustava na kojem počiva naša pravna država. Mi smo, ako smijem tako reci, ponosni na naš demokratski ustav koji je donesen odlukom naroda. Bez naroda i njegove slobodne volje mi ne predstavljamo ništa.
— Et surtout1 bez moje volje — hladno ubaci dr. Bitanga i samodopadno doda: — U demokratskoj proceduri, naravno.
1 A osobito (franc).

— Treba dakle udovoljiti toj volji, ako smijem tako reći — produži predsjednik vlade ne obazirući se na očuhovu upadicu. — Hitno bi trebalo donijeti koliko korjenit toliko i pravedan nacrt zakona o ćelavosti. Na vama je, dragi moji prijatelji, da stanete jednom zasvagda na kraj društvenim i financijskim presezanjima ćelavaca.
— Vaša ekscelencija neće požaliti zbog svoga povjerenja u nas — preduhitrio sam ovaj put Pepija.
— Za to vam ja osobno jamčim.
Nakon toga smo se upustili u pojedinosti, razradili pojedine točke i pozvali radi daljnjeg dogovora ministra unutarnjih poslova pl. Vraniczanvja od Borongava. Ministar je pristupio poslu s praktične strane, što je i nama bilo po volji. Tako je, recimo, zaključeno da se hipoteka od otprilike 40 000 kruna na vilu građanina bujne kose smjesta potpuno ukine ako je bankar ćelav.
Jedino je u svemu tome bilo nezgodno to što nisu svi ćelavci, bili oni bankari ili ne, bili registrirani kao takvi. Stoga je trebalo hitno povjeriti Državnom statističkom zavodu da zakonskim putem popiše sve ćelave i proćelave građane u zemlji. A kako se stupanj ćelavosti mogao odrediti samo na stručnoj bazi, ministar unutarnjih poslova odredio je, na našu preporuku, da se u cijeloj zemlji osnuje mreža kontrolnih stanica ćelavosti i da se za taj posao osposobi odgovarajuće službeno osoblje. Natjecati su se mogli profesionalni, neporočni brijači koji su navršili 21 godinu života i koji su završili specijalni tečaj za tu svrhu. Pepi i ja predložili smo dr. Bitangi da šest profesora Pravnog fakulteta razrade pravnu podlogu tog nacrta.
— Legalite et Fraternite1 pobjeđuju chauvete2 — prihvatio je dr. Bitanga naš prijedlog. — Constitution3 se nipošto ne smije prekršiti.
1 Zakonitost i bratstvo (franc).
2 ćelavost (franc).
3 Ustav (franc).

Sutradan su zastupnici Krugozubne fronte prvi put zauzeli svoja mjesta u plenarnoj dvorani parlamenta. Kad smo se, prema dogovoru, smjestili na desnu stranu dvorane, sav nam je zakonodavni dom spontano zapljeskao. Premda smo već bili doživjeli brojna očitovanja simpatije, učinilo nam se da je ovo ipak prekretnica u povijesti našeg pokreta. Jecajući potiho, zastupnica Elvira Drk nagnula se prema svom susjedu i malo prekasno ustanovila da je Pepi već zamijenio mjesto s bratom blizancem svoje pedikerke.
Nitko se od nas nije obazirao na pojedinačne povike negodovanja iz redova starih zadrtih političara, osim prijašnjeg pomoćnika našeg povrćara koji im je isplazio jezik.
Dr. Vukorepa, koji je izabran za potpredsjednika parlamenta, otvorio je prvu sjednicu tog visokog doma i svečano dao riječ pl. Munižabi. Pepi je izložio program Stranke za nacionalnu zaštitu kose i vješto natuknuo koliko se još političkog potencijala krije u pokretu iz kojeg su potekla dvojica državnih tajnika.
— U borbu protiv kuge ćelavosti, u borbu do konačne pobjede! — završio je on svoj efektni govor.
— Mi smo još zasad mala stranka, ali ćemo se s Božjom pomoću ojačati e da bismo se svom snagom posvetili spasu naroda oslobađanjem od ćelavaca.
Pepi je još, ako se ne varam, spomenuo i daje čaša puna i da odatle treba napokon izvući konzekvence.
Prvi dan "krugozubaca" u parlamentu završio je govorom predsjednika vlade S. T. Dugonjića, koji je na kraju bombastično najavio da će nova vlada predložiti zakonsko rješenje pitanja ćelavosti i da će, "ako smije tako reći", ruku pod ruku s lojalnom zaštitarskom oporbom, uskoro podastrijeti odgovarajući zakonski nacrt u tom smislu.
Razlegao se buran pljesak. Zastupnici koji se do tada nisu uopće poznavali zagrlili su se kao braća, neki su od njih čak i skočili na klupe, a Pepi i ja jedva smo se obranili od čestitara i poštovatelja koji su navalili sa svih strana.
Tada je predsjednik vlade Dugonjić zamolio zastupnike da još jednom zauzmu svoja mjesta jer da im ima još nešto priopćiti.
— Naša je vojnička nacija upravo stupila u rat, rame uz rame s pobjedničkom državom koju u nas predstavlja dr. Bitanga — svečano je objavio i naknadno zamolio privolu parlamenta za njegovu odluku da navijesti rat polovici svijeta.
Vijest da smo u ratu izazvala, je najprije zaprepaštenje među pučanstvom, ali su se ljudi uskoro navikli na tu činjenicu. Nove pokrajine bogate rudnim blagom došle su u posjed našeg naroda.
Vijestima o velikim pobjedama nije bilo kraja, a vojnici su se vraćali kući punih ruku malih vrijednih darova za svoje obitelji.
Ipak, već nakon kraćeg vremena ratna sreća okrenula nam je leđa i pobjednički je pohod počeo škripati. Najveće je probleme vojnom zapovjedništvu zadavala nedavno propisana registracija svih ćelavaca. Nije bilo teško brzo osvojiti neprijateljske gradove na istoku, ali prije nego što bi se svi ćelavci registrirali, postrojbe bi već krenule dalje, popis bi se obustavio i poslije se morao iznova započinjati. Stoga se događalo da su se u nekim ponovo osvojenim krajevima ćelavci popisivali po četiri-pet puta. A od tog se popisivanja nije iz vojnostrateških razloga moglo odustati zato što su se ćelavci posvuda udruživali s podmuklim neprijateljem.
Predsjednik vlade Dugonjić iznio je u svom govoru stvarne razloge nezadovoljavajućim vojnim uspjesima.
— Mi bismo već bili davno pobijedili, ako smijem tako reći — rekao je taj državnik — da nisu ćelavci u presudnom trenutku izdali domovinu, kao što su jasno pokazale tjedne racije po kavanama. Gotovo 35 posto uhićenih ćelavaca nosili su sa sobom šibice kako bi mogli neprijateljskim zrakoplovima davati svjetlosne signale. Ćelavci nisu, dakle, samo uzročnici rata nego i uporno sprečavaju našu totalnu pobjedu. Taj je govor prenio "Glas naroda" i bio svim domoljubima jasan znak da treba uzeti sudbinu u svoje ruke i ćelave kolaboracioniste napokon onemogućiti u njihovoj prljavoj raboti. Naši su se građani uzorno ponijeli. Tako smo, recimo, saznali daje za vrijeme jednog zračnog napada u nekom parku primijećen ćelavac kako napadno često gleda na svoj sat s fosforescentnim brojčanikom, očito zato da neprijateljske bombardere upozori na vojne ciljeve. ćelavcu su zaplijenili sat, polili ga benzinom i zapalili. Veleizdajnik im se oteo i pobjegao osvjetljujući noć kao baklja dok je zračni napad i dalje trajao.
Takvi su događaji uznemirivali narod i pospješili naše pripreme za donošenje zakona o ćelavcima.
Gotovo smo svakog dana radili na njemu po čitavo dopodne.
Zahvaljujući inovativnim metodama naših brijača, stekli smo napokon jasan uvid u brojno stanje ćelavaca u zemlji. Pokazalo se da stvarno 11 posto ukupnog pučanstva pripada više od tri godine određenoj kategoriji ćelavaca. Prema toj istoj statistici, svaki treći muškarac u staračkim domovima u metropoli bio je ćelav.
Naš je zakon o ćelavosti trebao konačno spriječiti taj razvoj i umiriti pučanstvo koje se već uznemirilo zbog novih vojnih poraza. Stoga smo najavili da će se za koji dan u parlamentu glasati za radikalni zakon o ćelavosti. Vlada je zamolila sve patriotski raspoložene građane da se dotle strpe.
Te su me pripreme za donošenje zakona toliko zaokupile da sam više vremena provodio u sjedištu stranke nego kod kuće, pa sam i Liziku nedopustivo zanemario. Dakako da se to nepovoljno odrazilo na naš brak jer mije sve teže bilo razdvojiti privatni život od politike, što smo bili obećali jedno drugome. Moj meteorski uspon i sve veća popularnost iziskivali su od nje žrtve, baš kao stoje
Lizika i predvidjela. Kad sam se nakon jednog zaštitarskog skupa kasno navečer vratio kući, Lizika se suzdržala od svakog komentara i samo me prijekorno pogledala. Bilo bi mi draže da me je izgrdila na pasja kola. Tada bih se ipak bolje osjećao.
Sve sam češće zatjecao ženu kako potajice čita "Glas naroda", što prije nikad nije činila.
Kad sam se nakon jednog večernjeg mitinga, na kojem sam promukao čitajući predugačak govor koji mi je sastavio dr. Crnokrak, vratio kući ranije nego obično, otvorila mije vrata naša povjerenica za ženska pitanja sa značajnim izrazom na licu.
— Gospodine Flinta — šapnula mije gospođa Drk i prekrižila se. — Kod nje je Alaga.
I doista, starac je u sobi sjedio sučelice njoj, ali čim je mene ugledao, brže-bolje se pokupio.
— Što je taj htio od tebe? — upitah suprugu. — Da ti možda ne daje instrukcije iz senilnosti?
— Alaga je jedini normalan čovjek u našoj sredini — odgovori mi žena prkosno.
Osjetio sam otkud vjetar puše.
— A gdje ti je zapravo otac, srce moje? Lizika obori pogled i odgovori mi:
— Na sigurnom mjestu.
— Ne mora se on uopće skrivati — rekoh joj. — Ja ga mogu u svako doba proglasiti počasnim građaninom.
Lizika se okrene od mene. činilo mi se da je očajna, a nisam se ni ja mnogo bolje osjećao.
— Zar je uopće važno vjerujem lija u zaštitarstvo kose ili ne vjerujem? — izjasnih se prvi put sasvim otvoreno. — Ne moram ja uopće u to vjerovati. Recimo da je Pulitika imao pravo i da nitko nije kriv što je ćelav, pa šta onda? Bilo kako mu drago, ne mogu više natrag, ćelavci su naši zakleti neprijatelji, oni Boga mole da mi propadnemo, samo zato što imamo kosu, svejedno da li slučajno ili zbog gena plemenitije rase. Mi se, draga moja, samo branimo od njihove želje za odmazdom. Zar da ja možda u ovom škakljivom položaju sve pošaljem do vraga i prepustim pokret onom bijednom nitkovu Pepiju?
Lizika mi nije odgovorila, samo je pokrila lice rukama. Žene jednostavno ne znaju logično misliti.
Otišao sam u kupaonicu nadajući se da ću se bolje osjećati nakon toplog tuša. Dok sam stajao pod snažnim mlazom vode, odjednom mi je sinulo zašto više ne mogu razdvojiti politiku od privatnog života — zato što više nemam privatnog života, bar otkako sam postao zaštitar kose.
Pri riječima "privatni" život sjetio sam se profesora Olujića koji je nakon proglašenja izbornih rezultata pobjegao iz zemlje. Jednom listu koji je još bio u rukama ćelavaca, dao je telefonski intervju, u kojem je ustvrdio kako tobože "nijedan razborit čovjek nema što tražiti u zemlji koja je izabrala zaštitare kose daje vode umjesto da ih ismijava".
Kukavički bijeg tog "slugana ćelavaca" opširno je raščlanio Pepi u uvodniku pod naslovom "Tko sije vjetar, žanje oluju", u kojem je beskarakternog znanstvenika usporedio sa štakorom koji napušta brod što tone.
"Zaista ne treba žaliti za tim himbenim genijem," tim je riječima završio Pepi svoj davno očekivani obračun s pokvarenim profesorom. "Svojom demagogijom u prilog ćelavcima on je stekao znatan imutak da bi potajice sa svojom jeftinom metresom odmaglio ostavljajući za sobom nebrojene neplaćene račune. ćelavci u inozemstvu zacijelo su Olujića dočekali raširenih ruku i sigurno je da neće tog smrdljivca za kojim je raspisana tjeralica izručiti našoj zemlji. Ali ovako bar ne zagađuje više ovdje zrak.
Dotle su napredne snage u zemlji jedva čekale da se zakon o ćelavosti pročita na svečanoj sjednici parlamenta. Iako su na taj povijesni čin pozvane istaknute ličnosti s područja znanosti i umjetnosti, gdjekoje je zastupničko mjesto ostalo prazno.
Predsjednik vlade Silvije T. Dugonjić otvorio je sjednicu i pozdravio najprije svog očuha, koji mu je prijateljski namignuo iz svoje lože, a onda i zastupnike i goste. Odmah je zatim za govornicu izašao dr. Crnokrak i usred napetog muka izložio potrebu za novim odredbama.
— Karakteristično izdvajanje ćelavaca iz svoje sredine i njihov razvitak u pogledu kose, osjećaja, pa i duha, što isključuje svaki utjecaj sa strane, razlog je što su ćelavci strano tijelo u narodnom biću i što imaju urođen nagon da čuvaju svoju bit bez kose, ako treba, i brutalnom silom.
Spontano odobravanje što je uslijedilo nakon ovog uvoda bijaše dokaz da smo uspjeli djelovati i na razum i na osjećaje sugrađana. Domalo sam i ja ustao, usred burnog odobravanja prisutnih, što se
Pepiju očito nimalo nije svidjelo, a u menije opet probudilo one poznate ugodne žmarce u leđima.

Potom sam zamolio visoki dom da sasluša definiciju fenomena ćelavosti u skraćenoj verziji.
Zastupnici su glasanjem prihvatili moj prijedlog, a onda je dr. Crnokrak pročitao sažeti nacrt zakona:
1. Potpuni ćelavac
To je osoba koja na glavi nema nijedne dlake i pripada A kategoriji.
2. Polućelavac
To je osoba koja na glavi ima od uha do uha pojas kose tanji od šest centimetara, a širok najmanje tri i pol centimetra, te pripada B kategoriji u kojoj postoje sljedeće skupine
"BP" (plava, svijetlo smeđa ili crvenkasta kosa) "BT" (tamnosmeda ili crna kosa)
"BS" (sijeda kosa; dotičnik mora imati od brijača službeno ovjerenu svjedodžbu je li mu prije toga kosa bila PK ili TK. Tek nakon toga može dobiti konačnu grupnu oznaku, BSP ili BST.
3. Četvrtćelavac
To je osoba koja iznad čela i sljepoočnica ima pojas kose od tri do tri i pol centimetra širine, te pripada C kategoriji. Ako može dokazati da su mu izravni preci pripadali kategoriji BP, BS, BSP ili BST, može službeno tražiti svjedočanstvo o tome i biti kategoriziran kao CBSP, CBST, CBP ili CBS te tako steći pravo napredovanja do trećeg platnog razreda.
4. Potomak ćelavaca
To je osoba kojoj se na osnovi stanja kose ništa ne može prigovoriti, ali koja ima izravne pretke kategorije A, BP, BS, BSP, BST, CBP ili CBS. Pripada D kategoriji i ne može nikad postati časnik niti izdavati smrtovnice.
Zakon o ćelavosti pozabavio se zatim procjenom kose u žena, što je svakako bilo neobično složeno pitanje jer je općepoznato daje stupnjevanje stanja kose u žena mnogo teže nego u muškaraca. Stoga je zaključak Državnog instituta za istraživanje ćelavosti glasio da se status žena određuje prema statusu predaka po očevoj liniji, a u iznimnim slučajevima i prema statusu predaka po majčinoj liniji.
Zatim je pročitan izvadak iz Zakona o ćelavosti, koji se bavi statusom žena u tom smislu i koji je izrađen aktivnim sudjelovanjem naših povjerenica za ženska pitanja.
1. Ženski potomci ćelavaca
To su osobe kojima otac pripada A kategoriji, a status im je označen kao ZA.
2. Ženski potomci polućelavaca
To su osobe kojima otac pripada B kategoriji. Status im se prema tome označava kao ZBB, ŽBS, ŽBSP ili ŽBST.
3. Ženski potomci četvrtćelavaca
To su osobe kojima otac pripada C kategoriji. Status im se prema tome označava kao ZC, a podskupine ŽCBP, ŽCBS, ŽCBSP ili ŽCBST. Te podskupine imaju u biti jednaka prava, samo što se pri upisu u glazbenu akademiju podvrgavaju različitim kriterijima i ne mogu obavljati službu gazdarice u obitelji građana koji imaju kosu.
U zakon je bio uključen i opširan popis funkcija u javnoj službi i privatnim tvrtkama kako bi se potpuno ili bar djelomično ograničila dobro poznata patološka sklonost ćelavaca ekspanziji na svim područjima.
Dakako daje za pojedine kategorije ćelavaca bilo i različitih odredbi o namještenjima. Muškarcima iz kategorije DBP i ženama iz kategorije ŽBB bilo je dopušteno da stupe u vatrogasnu službu, doduše samo kao nositelji šmrkova, a mogli su i napredovati do trećeg platnog razreda ako posjeduju službeno svjedočanstvo da su im preci po majčinoj liniji pripadali kojoj višoj kategoriji. S druge strane, nijedan ćelavac iz kategorije CBSP ili CBST nije mogao obavljati službu noćnog čuvara niti je mogao dobiti dozvolu da drži trafiku u provinciji, osim ako nije mogao dokazati da mu je djed po očevoj liniji s majčine strane pripadao kategoriji BSP ili BST.
Ovaj nacrt zakona o ćelavosti navodim ovdje samo u kratkim izvacima, dočim je čitanje ukupnog teksta u parlamentu trajalo punih osamnaest sati. Nakon isteka otprilike polovice tog vremena, zastupnici su počeli pokazivati stanovite znakove umora, zato što dr. Crnokrak nije, po mom mišljenju, potpuno ovladao retoričkom stranom tog zanimljivog teksta nego je popis pojedinih kategorija na kraju samo odverglao.
Na samom je kraju bila riječ o osobama iz A kategorije. Takav potpuni ćelavac nije smio raditi ni u jednoj državnoj službi ni u gradskim poglavarstvima ni u privatnim tvrtkama, niti je mogao dobiti dozvolu da radi kao agent osiguravajućih društava. Bio je isključen i iz svih slobodnih profesija.
Nije mogao posjedovati nikakvo zemljište niti biti vojnik, a zabranjena mu je bila i svaka djelatnost u sportu ili kulturi. Osim toga, postojao je još cio niz strogih ograničenja, ali se zbog pomanjkanja vremena odustalo od nabrajanja.
— Vođo moj — gurnuo me odostraga natkonobar Eugen tako da sam se naglo trgnuo iz drijemeža
— Čime se onda potpuni ćelavac uopće može prehranjivati?
— Pa to je bar jednostavno — odgovorih mu. — Uvijek može prosjačiti. Tu smo mu mogućnost ostavili otvorenu.
Međutim, taj nacrt zakona svjedočio je i o našoj izvanrednoj ljudskosti jer je u njemu bio naveden i niz konkretnih slučajeva u kojima su ćelavci, pa čak i oni iz A kategorije, bili pošteđeni sankcija. To su bili svi oni a) koji su u Prvom svjetskom ratu bili odlikovani Ordenom podvezice, a nitko im od obitelji nije bio niže rangiran od BP ili BS;
b) koji su imali strano državljanstvo i boravili u inozemstvu;
c) koji su u Prvom svjetskom ratu poginuli junačkom smrću (ali ova olakšica nije se odnosila na članove njihove obitelji).
Ovime je čitanje nacrta bilo završeno, a zastupnici su umorno pozdravili iz svojih klupa "to briljantno pravno remek-djelo", kao što ga je pomalo pospano ocijenio predsjednik vlade.
Zakon je velikom većinom izglasan u svim točkama, uz svega dvije-tri nebitne dopune. Tako je jedan ministar predložio da se svećenici izuzmu iz tih mjera i upozorio, na svu sreću, da Vatikan čak propisuje brijanje stražnjeg dijela glave u obliku kruga, što se obično naziva tonzurom. Stoga kod članova klera nije ćelavost pitanje nedostatka kose nego propisa kojeg se moraju držati.
Taj razboriti prijedlog podržao je Pepi spontanom izjavom da ga pozdravlja, pogotovo što i on sam "kao inicijator Krugozubne fronte živi i djeluje u duhu prave vjere".
Iz razloga stranačke discipline prekinuo sam Pepijevo samoveličanje primjedbom da se subjektivnoj prosudbi svoga cijenjenog suradnika u ime pokreta doduše službeno priklanjam, ali pod uvjetom — tu sam zastao u govoru i krajičkom oka zapazio Pepijevo lice izobličeno od bijesa — da se ustanovi državna kontrolna stanica, kojoj će biti zadaća da spriječi mogućnost da crkva postane rupa kroz koju će se provlačiti ćelavci.
— Namjere mog zaštitarskog kolege svakako su hvale vrijedne — rekoh na kraju — ali u ovako škakljivim pitanjima treba misliti i na sve moguće posljedice.
Zastupnici su mi složno zapljeskali, koliko su još imali snage.
Opću je euforiju, na žalost, pokvarilo pet-šest zastupnika izraelitske vjeroispovijesti koji su, nakon kraćeg dogovaranja, uložili prosvjed zbog "antisemitizma".
— Dopušta se pokrivanje tonzure kapicom — prigovorio je njihov bradati govornik s govornice — a ne dopušta se nošenje kapice kojom građani mojsijevske vjeroispovijesti pokrivaju glavu. To je čista diskriminacija.
— Nama nije bilo ni na kraj pameti, dragi prijatelji, da vrijeđamo sveti biblijski narod — javio sam se ja za riječ. — Krugozubna fronta luči samo čovjeka od čovjeka po količini kose.
Moje su pomirljive riječi donekle umirile uzbuđene duhove pa nije više bilo natezanja sa židovskim lajavcima.
Zatim su još neki oporbenjaci pomalo zanovijetali. Jedan je od njih umornim glasom ustvrdio da je donošenje tog zakona preuranjeno, a drugi je jedva čujnim glasom proglasio odredbe prestrogim.
Jedan zastupnik rijetke kose, vjerojatno BSP, nazvao ih je čak i nepravednim. Mi "krugozupci" bili smo pak preumorni da se natežemo oko takvih besmislica.
Još nešto malo živosti unio je jedan zastupnik s krajnje ljevice koji je promrmljao nešto o srednjovjekovnim metodama i ustvrdio da će taj zakon upropastiti zemlju. Premda ga gotovo nitko nije čuo, na to je njegovo naklapanje ipak trebalo reagirati.
— Slugan ćelavaca! — dobacio je dr. Crnokrak na suprotnu stranu dvorane, a Pepi, koji je malo odspavao, doviknuo je svom poštovanom kolegi u najboljem parlamentarnom stilu:
— Sjedi radije, svinjo pijana! (Smijeh među zastupnicima stranke na vlasti.) Zaveži dok ti ne damo nogom u guzicu! (Pljesak.)
Posljednje je pitanje postavio jedan nezavisni zastupnik koji se zauzeo za ćelavce koji su izgubili kosu uslijed bolesti ili kirurške intervencije. Dao sam znak dr. Crnokraku neka se pozitivno izjasni o tom prijedlogu.
— Fronta podupire vaš prijedlog — odvaži se kazati dr. Crnokrak. — Takvi će ćelavci biti pošteđeni sankcija ako mogu dokazati da je njihov nedostatak kose privremene naravi.
— A kako to mogu dokazati?
— Novom kosom, ako im naraste.
— Bravo!
Razlegne se pljesak medu zastupnicima stranke na vlasti i krajnje desnice.
— A do tada?
Zanovijetalo nije popuštalo. Tad Pepi skoči sa svog mjesta i izusti solomonsku izreku kojom su se
"krugozupci" poslije često služili.
— Nikad se ne mogu isključiti tragedije pojedinih ćelavaca. Gdje se teše, tu i iverje pada.
*
Vijest o izglasavanju zakona o ćelavosti obišla je svijet i nagnala pojedine malograđanske organizacije da dignu svoj glas. Prosvjedi su najviše bili upereni protiv navodno nerazumnih odredaba "koje izvrgavaju ruglu sva ljudska prava". Međutim, uskoro su se rasplinule konkretne akcije za zaštitu ćelavaca u našoj zemlji, jer je pozornost zapadnog svijeta privukla činjenica da su vojvodu od Walesa lovci na senzacije uspjeli snimiti s mlađahnom ljubavnicom gole golcate na njegovoj jahti u Sredozemlju.
Moj štićenik Artur Akrap, koji se na moj nalog bavio istraživačkim radom u tajnoj policiji jer se nije smio pojavljivati u javnosti, redovito me obavještavao o svemu što pišu novine u inozemstvu.
Najviše su razumijevanja za naš zakon pokazali Nijemci. Za Francuze bi se prije moglo reći da su se dobro zabavljali, jer su imali mnogo ćelavaca koji se nikad nisu stidjeli svoje ćelavosti.
Amerikanci su ignorirali te događaje zato što njihov svaki drugi građanin nosi tupe. Mi smo pak na sve to ostajali manje-više mrtvi hladni jer smo imali drugih briga. Nismo naime računali koliko će troškova iziskivati kategorizacija svakog pojedinog građanina. Bili su potrebni doista golemi napori da se registrira svaki potomak ćelavaca, napose žene koje su potekle od ćelavaca.
Stoga je Državni institut za istraživanje ćelavosti, u suradnji s Ministarstvom prosvjete i bogoštovlja, kao privremenu mjeru obustavio nastavu u svim osnovnim i srednjim školama u zemlji. Svi su nastavnici pozvani u službu zaštitarstva kose i dodijeljeni brijačkim službama na tromjesečnu izobrazbu po gradovima i selima. Da se školovanje mladeži ipak ne bi zanemarilo, nastavljen je rad u dječjim vrtićima.
Međutim, 2830 brijača u državnoj službi nisu bili dužni samo registrirati sve ćelavce. U njihove je domoljubne dužnosti spadalo i otkrivanje ćelavaca koji nose vlasulje. Naime, nakon što je zakon stupio na snagu, uskoro se pokazalo da podmukli ćelavci nastoje svim silama izigrati zakonske odredbe na najperfidnije načine. Mnogi od njih koji su zgrnuli toliko novca da su mogli priuštiti sebi najskuplje vlasulje, tajom su se preselili u druga mjesta i ondje pod lažnim imenom započeli nov život kao normalni građani. Raskrinkavanje je takvih ljigavih ćelavaca, srećom, bilo olakšano brojnim anonimnim prijavama domoljubnih građana.
U pomanjkanju stručnog osoblja, podnio sam zahtjev Ministarstvu unutarnjih poslova da se policijski aparat podredi Državnoj brijačkoj službi. Ministar unutarnjih poslova pl.Vraniczanv od Borongava udovoljio je bez oklijevanja mom zahtjevu, jer je i njemu bilo jasno da rad Državnog instituta za istraživanje ćelavosti uživa apsolutni prioritet. Mnoštvo administrativnih poslova nagnalo me čak da rekviriramo zgradu Narodnog muzeja, da je u roku od dva tjedna ispraznimo i prenamijenimo.
U međuvremenu je uspješno organizirana i naša detektivska služba. Njene spontane racije i vrlo djelotvorna metoda čupanja kose bijahu strah i trepet u gradovima i selima. Pokazalo se da je i kriminalistička policija dorasla novim zadacima i 810 njenih pripadnika primilo je na moj prijedlog iz ruku predsjednika vlade S. T. Dugonjića novoustanovljeno odlikovanje "Za hrabrost i kolegijalnost zaštitara kose".
Pepi i ja smo pak dobili naš najviši velered za zasluge "Boraca za pravdu sa zlatnim križem za društvenu pomirbu", a dr. Bitanga mije u ime svoje vlade uručio srebrni Orden lešinara za bratske zasluge kojima sam zadužio njegovu domovinu.
Međutim, ćelavci sa svojom prirođenom nepokornošću nisu bili dorasli novom poretku i, umjesto da poprave svoj položaj konstruktivnim stavom, potaknuli su kombinat za proizvodnju vlasulja
Mažibrada & comp. na rekordnu produkciju i rekordne prihode za mene i mog neželjenog poslovnog partnera Pepija. Ali moj je prijatelj ostao nezajažljiv i neprestano je razmišljao o daljnjim mogućnostima kako da se još više poveća potražnja za vlasuljama.
Jednog kišovitog popodneva sjedili smo u mom uredu kadli Pepi iznenada uzvikne:
— Sjetio sam se! Stvorit ćemo crno tržište. Ubuduće će nošenje perike biti kažnjivo.
— Zašto ne? — slegoh ramenima. — Samo ni riječi Crnokraku!
Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je zabranu nošenja vlasulja radi zaštite javnog ćudoređa.
Sljedeća kontrola Mažibradinih poslovnih knjiga potvrdila je Pepijev poslovni njuh. Još sam istog dana izneiznenadio svoju malu Liziku glasovitim smaragdnim prstenom Marije Antoanete, a istodobno sam čuo kako se priča da je Pepi kupio dionice Sueskog kanala. Ali nije samo crno tržište besprijekorno funkcioniralo, nego je naše prihode povećao i najnoviji modni krik: mini-perike za novorođenčadi
Dotle je Državni institut za istraživanje ćelavosti radio punom parom za spas nacije. Svi su ćelavci sustavno podijeljeni prema spolu, starosti, kvalifikacijama, vjeri, zvanju, imovnom i zdravstvenom stanju. Jedanaest posebnih odjela bavilo se samo time kako da utvrde koju bi boju kose potpuni ćelavci imali da slučajno nisu oćelavili.
To mi je detaljno snimanje stanja omogućilo i točan uvid u geografsku rasprostranjenost ćelavaca u zemlji. Stoga sam mogao, na primjer, povjeriti dr. Crnokraku zadaću da na područjima gusto naseljenim ćelavcima otvorimo nove filijale za prodaju "antićele XN", iako je konkurentska tvrtka snizila cijenu "ćelomora N" na svega 30 groša. Po mišljenju dr. Crnokraka, ako bude tako dalje išlo, morat ćemo naš tržni artikl uskoro prodavati po cijeni koštanja, što će reći besplatno.
Pa i novi formulari za evidenciju zaštite kose, čije je tiskanje bilo pod mojim osobnim nadzorom, zadavali su mi glavobolju. Najprije sam privremeno ograničio naklade knjiga u svih nakladnika i konfiscirao preostale zalihe papira u zemlji. Istodobno sam zamijenio zastarjele upitnike o "školskoj spremi i poznavanju jezika" novim pitanjima: "Jeste li ćelavi, a ako jeste, u koju kategoriju spadate?" Isto sam tako zamijenio i pitanje: "Jeste li oženjeni ili neoženjeni?" pitanjem: "Jeste li neoženjeni ili bez kose?" na osnovi nepobitnog iskustva da supružnici brže ćelave nego neoženjeni ljudi.
Naš domišljati dr. Crnokrak pojednostavio je postupak uvođenjem velikog crvenog slova "ć" u svim dokumentima ćelavaca kako bi se s dotičnicima moglo ubrzano postupati prema postojećim propisima.
Kako su prostorije Narodnog muzeja bile već pretrpane državnim službenicima, morali smo pronaći dodatni smještaj. Institut za istraživanje ćelavosti, koji je u narodu bio poznat pod kraticom IZIć, zadovoljio je, srećom, svoje trenutne potrebe zgradom državne opere, koja je uskoro preimenovana u "Nacionalni centar za dokumentaciju ćelavaca". Dokumenti o ćelavcima prebačeni su u 45
željezničkih vagona u nekadašnju operu, gdje su spisi podijeljeni po sjedalima u dvorani. Na taj način mogao se po broju sjedala bez po muke pronaći svaki traženi spis. Izvaci iz gruntovnica ćelavaca slijepih na boje nalazili su se, primjerice, u parketu, drugi red, sjedala br. 6, 7 i 8, ili u pokrajnjoj loži br. 3, sjedala br. 1 i 2. O impozantnoj veličini našeg arhiva najbolje svjedoči činjenica da smo se već od prvog dana morali poslužiti i pomoćnim sjedalima.
O jednom drugom izumu, prekretnici u zaštitarskom pokretu, obaviještena je javnost u dramatičnom izvještaju dr. Crnokraka na jednoj od sjednica IZIĆ-a.
— Rame uz rame s državnim ustanovama provodimo radikalno odstranjivanje ćelavaca sa svih ključnih pozicija u društvu — tako je započeo naš povjerenik za unutarnju politiku. — Navest ću samo jedan primjer: prema državnoj odredbi za zaštitu kose br. 8207, ne može više nijedan ćelavac iz kategorija BP i CBSP biti novinski kolporter, nosač ni kurir na biciklu, osim ako nije 75 postotni ratni invalid ili ako ne posjeduje posebno odobrenje vode zaštitarskog pokreta.
Dr. Crnokrak ciljao je ovdje na privilegij koji je, unatoč Pepijevu žestoku protivljenju, odobren samo meni da u iznimnim slučajevima dodjeljujem pojedinim ćelavcima osmomjesečni status građanina s kosom i dopustim im da 22 tjedna nose zabranjene vlasulje. Takvu je moju odluku, doduše, morao blagosloviti i državni poglavar, ali to me nije ni najmanje zabrinjavalo. Ujak njegova zeta bio je potomak ćelavca, kao stoje ustanovio IZIć.
— Stanje na fronti nošenja vlasulja trenutno je prilično nejasno — nastavi dr. Crnokrak čitati svoj izvještaj. — Očito je da cvjeta šverc vlasuljama, što u velikoj mjeri onemogućuje uspješno praćenje stanja.
— Tome jednostavno nema pomoći — upadne Pepi izvjestitelju u riječ misleći očito na naš prihod kod Mažibrade. — Svaki koliko-toliko razumni ćelavac dobro će promisliti prije nego što se odluči staviti na kocku konfiskaciju cjelokupne imovine i uhićenje zbog jedne perike, a da i ne govorimo o tome da većina njih, u svojoj podmuklosti, stalno nosi šešir.
— Pa o tome se upravo i radi — žustro nastavi dr.
Crnokrak. — Ja predlažem da država izda naredbu da svi ćelavci moraju ubuduće nositi staklene šešire.
— To vam je, cijenjeni kolega, triper ideja — obrecnuh se na bivšeg odvjetnika. — Zar možda želite da ćelavcima bude bolje nego čestitim, kosmatim građanima?
— Kako to mislite, vođo moj?

— Pa to je, Crnokrak, bar jasno kao pekmez. Kad nama vjetar odnese šešir s glave, moramo se sagnuti da ga pokupimo sa zemlje. A ćelavac se neće morati brinuti za svoj stakleni šešir kad mu ga vjetar odnese.
Naš povjerenik za unutarnju politiku bio je vidno impresioniran mojom neumoljivom logikom, a i Pepi mije nakon duljeg vremena odao priznanje pogledom.
Dr. Crnokrak ipak je pokušao pronaći neko alternativno rješenje pa je predložio da ćelavci ubuduće budu dužni, kad odlaze od kuće, na ulici i na svim javnim mjestima, zvoniti ručnim zvoncem, ali smo i taj prijedlog odbili jer bi time bio narušen mir normalnih građana.
Na kraju je Pepi podnio praktičan prijedlog koji smo prihvatili, a prema kojem su ćelavci dužni nositi vrpcu široku 8,3 centimetara vezanu u mašnu ispod lijevog koljena u odgovarajućoj nijansi boje crvenog vina, prema kategoriji kojoj dotičnik pripada. Tu su vrpcu dužni nositi i ćelavci u invalidskim kolicima. Te su odredbe bili oslobođeni do daljnjega jedino invalidi bez lijeve noge.
Dr. Crnokrak bio je očito uvrijeđen što smo odbili njegov prijedlog. Da bismo ga utješili, prihvatili smo dodatnu odredbu prema kojoj su već registrirani ćelavci dužni u roku od 20 dana prijaviti u matičnim uredima dodatnu oznaku za svoj status, i to muškarci kao "ćelonje" a žene "ćelavice".
— To je sjajna ideja — odao sam priznanje predlagaču i pokušao u sebi provjeriti tu odredbu na svom nekadašnjem bezobraznom šefu. Svidjelo mi se to i zbog predstojeće parnice protiv Pulitikećelonje.
Taje plodotvorna sjednica završena još jednim ugodnim iznenađenjem. Pepi je svakom od nas svečano uručio po jedan svojeručno potpisani primjerak svoga dugo očekivanog historiografskog djela koje je napokon dovršio, uz djelotvornu pomoć stručnjaka iz našeg instituta.
Pozamašna knjiga Protokoli mudrih ćelavaca sadrži dokumentaciju o djelatnosti ćelavaca u povijesti čovječanstva, s bogatim likovnim prilozima i uvodom iz pera ministra unutarnjih poslova pl. Vraniczanvja od Borongaya. Efektni ovitak knjige resi glava Sotone u obliku goleme biljarske kugle, što izaziva određene asocijacije. čestitao sam Pepiju na njegovim nadarenim suradnicima i raspitao se o dosadašnjim odjecima djela u javnosti.
— Neki su znanstvenici dosad prilično oprezno razmotrili temu knjige — reče Pepi. — Po neki od njih sumnjaju da ćelavci općenito teže za uništenjem svijeta. Jedna udruga evangeličkih žena pokušala je čak osporiti moje otkriće da 23,7 posto aktivnih sadomazohista pripadaju kategoriji BSP.
Međutim, u "Glasu naroda" izašao je već oduševljen prikaz knjige iz pera Pepija.
Izglasali smo još i zabranu apotekarima da prodaju vitamine za jačanje korijena kose. Sjednica je završena uz vatrene zvuke koračnice Don't cry for me, Elvira.
Kod kuće me dočekalo sumorno raspoloženje. Iako sam bio obećao da ću njenu ocu izdati dvostruku svjedodžbu o oslobađanju od obveza ćelavaca, Lizika mi nije htjela otkriti gdje se on skriva. Tada sam svoju tvrdoglavu ženu srdito upozorio da će onda ona ostati registrirana kao ŽA, a naši budući sinovi bit će registrirani kao DBSP ili, u najboljem slučaju, kao DCBS, zbog čega će im mirovine biti umanjene za 27,3 posto i neće moći igrati za nogometnu reprezentaciju naše zemlje.
— Ma baš me briga! — odbrusi mi supružnica. — Ionako će to sve skupa brzo propasti.
Pokušao sam tu njenu primjedbu olako shvatiti, premda su i mene počele uznemirivati vijesti koje su stizale s bojišnice. Naša nada da će hitno i energično rješenje pitanja ćelavosti podići borbeni moral naših jedinica, rasplinula se poput mjehura od sapunice. Iz strogo povjerljivih izvještaja glavnog stožera proizlazilo je naime da se većina vojnih obveznika više ne javlja za dobrovoljnu službu na bojišnici zato što se nadaju da će im biti bolje kao stražarima u planiranim logorima za ćelavce. Stoga su naše pobjedničke postrojbe, zajedno s vojskom naših saveznika, na neskrivenu radost ćelave bagre, neprestano uzmicale, što je dr. Bitanga obično nazivao "taktičkim povlačenjem" ne bi li umirio javnost.
Ali od toga nije bilo velike pomoći jer su se neprijateljske postrojbe sve više približavale granicama drage nam domovine, a mi smo, zacijelo pod pritiskom svjetske urote ćelavaca i nekih licemjernih organizacija za zaštitu ljudskih prava, u cijelom svijetu izašli na zao glas zbog zakona o ćelavcima.
Predsjednik vlade Silvije T. Dugonjić najoštrije je osudio izopačenu argumentaciju te kampanje.
— Nitko nema prava da se miješa u unutarnje poslove naše zemlje — ustvrdio je predsjednik vlade na masovnom mitingu zaštitara kose. — Mi znamo daje pred nama još trnovit put do društva slobodnog od ćelavaca, ali nas i dalje drži snaga naše vojničke nacije i nepokolebljiva volja da našu domovinu, očišćenu od svih defetističkih elemenata, ako smijem tako reći, uvedemo u jednu novu i mirnu eru bujne kose.
Ove uzvišene riječi šefa vlade ukazivale su bez uvijanja na činjenicu da su ćelave izdajice napokon skinule maske i otvoreno stupile u suradnju s neprijateljem.
Ni ovaj put se nisam mogao kod kuće opustiti, što sam inače svakako zaslužio. Iste te večeri, kad je u vladinom glasilu objavljena vijest o obvezi ćelavaca da nose vrpcu svezanu ispod koljena, iznenadila me supruga crvenim vunenim šalom svezanim ispod lijevog koljena.
— Što ti je to? — mrzovoljno sam je upitao. — Zar baš sve moraš ismijavati?
— Ništa ja ne ismijavam — odgovorila mi je. — Samo se vježbam.
Cijele je te večeri hodala po stanu s tom crvenom krpom svezanom ispod koljena dok nije isprovocirala i gospodu Drk.
— To ipak nije u redu što milostiva gospođa radi — kazala mije. — Ili da možda ne želi dati na znanje...
Pozvao sam tu drsku osobu na red i rekao joj neka vodi računa o tome s kim razgovara.
— Ja dobro znam tko ste vi, gospodine Flinta — uvrijeđeno odvrati gospoda Drk. — Ali nisam ni ja ovdje nekakva dotepenka nego povjerenica naše stranke za ženska pitanja.
— Kod mene ste ovdje gazdarica. I nemojte zaboraviti tko vas je izvukao iz bajboka.
— Ništa ja nisam zaboravila. Vama je ionako bilo stalo samo do vaših dolara.
Nema više zahvalnosti na ovom svijetu. Samo što je ta babetina nešto smetnula s uma — da ja kao njezin bivši podstanar imam još ključ od njezina bivšeg stana...
*
Poput iskusna lopova ušuljao sam se neopazice u njezin stan i začas se našao pred slikom pokojnog
Gregora, iza koje je navodno, prema udovičinim neopreznim riječima, bilo sakriveno mojih 1200 dolara.
Novac me u ovom slučaju najmanje zanimao, jer su moji prihodi od ideje zaštitarstva bili odavno premašili i moja najsmionija očekivanja. Nego, htio sam toj impertinentnoj babi pokazati što znači zakonito vlasništvo. To sam jednostavno bio dužan sam sebi.
I tako sam skinuo Gregora Drka sa zida i nemalo se iznenadio. U zidu naime nije bila obična rupa, kao što sam očekivao, nego ugrađen trezor.
Običan bi provalnik u tom času vjerojatno opsovao i pobjegao. Ali ja sam bio čovjek drukčijeg kova. Primaknuo sam se otvoru sefa.
Ne poričem da sam se u tom trenutku okoristio iskustvom iz mladih dana na tom polju. Naime, kad mi je bilo četrnaest godina, mislio sam da se u našem društvu može napredovati samo solidnom školskom spremom. Stoga sam odlučio dočepati se pitanja za ispit iz školskog sefa. Zahvaljujući slučaju i mom usudu, otac jednog mog školskog druga bio je profesionalni provalnik, pa me na brzinu poučio tajnama svog zanata pod uvjetom da i njegovu sinu dadem prisvojena školska pitanja. Obojica smo položili maturu s odlikom. Danas je provalnikov sin sveučilišni docent a ja, kao što je poznato, vođa nacionalnog pokreta i državni tajnik.
Kako sam tijekom godina višeput uspješno iskoristio svoje iskustvo u obijanju sefova, nije mi ni trezor udove Drk predstavljao poseban problem.
Ipak, ono što sam u njemu našao nadmašilo je sva moja očekivanja. Zadovoljit ću se samo pukim nabrajanjem stvarčica koje je Gregorov portret skrivao:
1) 9200 američkih dolara u gotovini
2) Ugovor sastavljen na memorandumu Zemaljske udruge tvorničara stakla prema kojem g. Josip Munižaba ima pravo na proviziju od 9,3 posto čistog dohotka od domaće staklarske industrije, a g. dr. Crnokrak na 5,7 posto. Sve to s datumom i ovjerovljenim potpisima.
3) Vlastoručno ispisana obveza Josipa Munižabe da će gospođi udovi Elviri Drk svaka tri mjeseca u gotovini isplaćivati po 6 posto od svojih bruto prihoda za korištenje tajnog sefa.
4) Moj posrebreni vadičep koji mije Pepi bio svojedobno vratio.
5) 137 Gregorovih ljubavnih pisama upućenih jednoj srednjoškolki imenom Amanda, kronološki poredanih.
6) Privatna fotografija naočitog Pepija s posvetom: "Vječno Tvoj Josip".
7) Moja službena fotografija na kojoj mi je netko izbo oči.
Odjednom mi je sve postalo jasno, Pepijeva sramotna izdaja, dvostruka uloga onog podlog dr. Crnokraka i prevara povjerenice naše stranke za ženska pitanja.
Čovjek zbilja ne može više nikom vjerovati.
Sve sam pronađene dokaze, osim svojih 1200 dolara, brižljivo vratio u sef i odmaglio. Ali, kad sam već bio na vratima, okrenuo sam se jer sam dotle bio izračunao: ako je vještica dobila ukupno 8000 dolara samo na ime 6 posto od ukupnih prihoda, onda su ona dva gangstera iza mojih leda inkasirala od proizvođača stakla ni više ni manje nego masnih 133.333,33 dolara. Stoga sam uzeo iz sefa još 8000 dolara na ime kamata na svojih 1200 dolara, a onda sam još nacrtao brčine na Pepijevoj paradnoj fotografiji, pomno zatvorio sef i otišao kući po palicu za golf.
*
Kad sam upao u Pepijev ured, on je odmah pojmio što ga čeka, pa je uzmaknuo do velikog ormara za spise u kojem je držao alkoholna pića.
Svom snagom raspalio sam palicom za golf po bocama i čašama tako da je strahovito zazvečalo.
Pepi se pribio uza zid i zakukao:
— Jesi li poludio? Šta to radiš?
— Osiguravam posao za staklarsku industriju — zaurlah i prepolovih snažnim udarcem staklenu ploču na njegovu pisaćem stolu. — Kako biste vi dobili svoju proviziju.
— Ma kakve to gluposti govoriš? Sad je došao red i na jedan prozor.
— Kako to, govnaru, da Crnokrak dobiva samo 5,7 posto? Pokazat ću ja tebi kako se postupa s najboljim prijateljem!
Pepi je dotle shvatio svu ozbiljnost situacije pa je drhtavim rukama posegnuo za telefonskom slušalicom, ali mu telefon razbih na komadiće. Tad prijana uhvati panika.
— U pomoć! — vrisne šef propagande kroz razbijena staklena vrata. — Eugene! U pomoć!
Natkonobar, koji je na parne datume, kao što je bilo toga dana, jamčio za Pepijevu sigurnost, stupi na poprište događaja.
— Što izvolite, gospodine državni tajnice?
— Za Boga miloga — zahriplje Pepi — razoružajte ovoga luđaka!
Eugen mi otresito reče: — Pardon! — i otme mi palicu za golf. Ja udarih tog drznika nogom u jaja tako da se sav presamitio i zajaukao.
— Kako se usuđujete dići ruku na svoga vođu? — okomih se na njega. — Jeste li poludjeli?
Eugen se priglupo naceri i izjavi da mu je gospodin Munižaba tako zapovjedio, a daje ipak danas njegov dan.
— Ovdje nitko drugi osim mene ne izdaje zapovijedi! — izderah se na nj. — Da ste odmah ovog tipa ušutkali jer ću vas inače izbaciti iz stranke!
— Nemojte mi to raditi, gospodine Flinta! — procvili naš gorila i obori Pepija na pod. Moj prijatelj ostane ležati staklastih očiju, a onda se osovi na noge, zatetura i pogleda me zamišljeno.
— Reci mi, Rudi, a zašto nas ovaj zapravo mlati? Obojica se nato okomismo na bezobraznog natkonobara i izbacismo ga iz ureda. To nas je donekle pomirilo.
— Starino moj — obrati mi se Pepi pošto se malo sabrao. —Valjda ti je jasno da to s tvorničarima stakla nije bila moja ideja? Ali što si drugo mogao i očekivati od onog jezivog Crnokraka? To ti je prava lažitorba, trebalo bi ga smjesta izbaciti iz stranke.
Sjetih se odmah svoje tajne vodice za kosu.
— Nije još sazrelo vrijeme za takve temeljite čistke — pokušah umiriti Pepija. — Pričekajmo radije, prijatelju, na pogodniji trenutak! Samo sve lijepo mirno, jedno za drugim! Sve mi se čini da će i Crnokrak uskoro oćelaviti.
— Dobro — reče Pepi — ti mi nisi, uostalom, samo najbolji prijatelj nego i voda.
— Fifty-fifty? I sa staklarima kao s onima drugima?
— U redu, nemam ništa protiv.
Nadvladali smo još jednu krizu u međusobnim odnosima. Uzeo sam svoju palicu za golf i zadovoljno napustio poprište dvoboja. Zaista su moćne snage mira, kao stoje već prije mene rekao drug Staljin.
Nekoliko dana nakon toga došlo je ipak u našem sjedištu do gužve, što me nije previše iznenadilo.
Upravo sam prolazio pokraj ureda ženske sekcije kad začuh histeričnu vrisku. Vrata se širom otvore i zamjenica povjerenice za ženska pitanja gospođa Akrap saleti me riječima:
— Gospodine Flinta, molim vas da intervenirate, gospođu Drk treba odmah smijeniti...
Ušao sam u ured bez riječi. Udovica je klečala na podu pred slikom svetog Bartola i plakala kao ljuta godina.
— Što se dogodilo, draga Elvira, što vam je?
— Zgriješila sam — zatuli udovica. — To je morala biti sama providnost Božja... Jer to nije znao čak ni moj siroti Gregor... Brkovi... Sve je nestalo... A vaša slika, do vraga, vaša fotografija, gospodine Flinta...
— Moja fotografija? Da nije možda vragu bola oči? Udovica se tupo zagleda preda se.
— Probodene... oči...
Tad je pala u nesvijest. Sveti Bartol kaznio je grešnicu. Pa i ja, onako usput.

Sljedeći je dan protekao sav u znaku gospođe Akrap. Tek stoje privremeno zamijenila gospođu Drk na mjestu povjerenice za ženska pitanja, dok je ova bila na psihijatrijskom promatranju, zamolila nas je za povjerljiv razgovor sa čelnicima stranke, i to u šest očiju. Osim Munižabe i mene, nitko drugi nije smio biti nazočan, jer je riječ o posve privatnoj stvari.
Porazgovarali smo s njom oko podne u mom uredu, za čašicom rakije. Malo-pomalo se gospođi
Akrap razvezao jezik.
— Vjerujte mi da iskreno volim svoga muža. Dobro doduše znam da će Artur jednog dana potpuno oćelaviti, ali to mi je svejedno. Uostalom, do kraja ove godine još ima vođinu svjedodžbu o oprostu. Nego, u drugom grmu leži zec. Artur bi htio, ne znam kako da se izrazim, prečesto sa mnom, ma znate već na što mislim... A ja to jednostavno ne mogu podnijeti, nisam dorasla njegovoj spolnoj potenciji. Ne možda zato što je on, usprkos svjedodžbi, ipak ćelavac, nego zato što se ja kao zamjenica povjerenice za ženska pitanja osjećam više nego ikad vjerna našim idealima. Možete vi reći što hoćete, ali ne mogu ja protiv svoje naravi, ma koliko me vi inače još nagovarali...
Nismo je uopće nagovarali. Naposljetku prekinuh neugodan muk:
— A jeste li probali zatvorenih očiju?
— Koliko puta, gospodine Flinta! Ali onda mi se još više gadi jer sam primijetila da Artur u tom slučaju skida periku.
— Fuj! — otme se Pepiju. — Da popijete još jednu čašicu za umirenje?
— Mene od svega toga upravo hvata jeza.
Osjetio sam da je došlo vrijeme za krugozubnu iskrenost.
— Sestro zaštitarko Akrap — pokušah doprijeti do srži problema — da možda vi osobno nemate problema sa seksom?
— Ni govora. S drugim muškarcima sve je uvijek u najboljem redu.
Pepi i ja se zgledasmo.
— Ja vam, gospodo, sama mogu reći što bi bilo najbolje rješenje. — Gospoda Akrap ispije čašicu nadušak i ushoda se zanoseći se pomalo u hodu. — To bi trebalo zakonski zabraniti.
— Šta to?
— To. Znate već što.
— Ma koješta! — obrecnuh se na nju, ali Pepi odmahne rukom i reče zamišljeno:
— Mene to pitanje već poodavno muči. Krajnje je vrijeme da buduće generacije sačuvamo od urođenog prokletstva ćelavosti. Što ti misliš o tome, Rudolf?
Sjetivši se svog punca, radije sam šutio. Pepi poljubi ruku gospođi Akrap.
— Milostiva gospođo — obrati joj se svečano — vi ste danas sudjelovali u stvaranju povijesti
Krugozubnog pokreta. Počinje nova era.
— Hvala vam lijepa — prokriješti gospođa Akrap i uzdahne od olakšanja. — To znači da ubuduće neću više morati imati posla s Arturom. Živio Flinta!
Preostao je još samo jedan mali korak do "Zakona o čuvanju rasne čistoće kose". Prema novim odredbama smjeli su muškarci koji su pripadali bilo kojoj kategoriji ćelavaca ubuduće inficirati još samo ženske potomke ćelavaca. Shodno tome, izglasana je i dopuna zakona prema kojoj su pojedini parovi ćelavaca koji stupaju u spolni odnos niže ili više rangirani od drugih. To ujedno vrijedi i za mješovite brakove.
Taj je zakon čak i oporba objeručke prihvatila. Epohalne zaključne riječi ministra unutrašnjih poslova pl. Vraniczanvja od Borongava: "Netom probuđena nacija sa svojom čeličnom voljom da brani dlakavu čistoću krvi dokazala je da želi živjeti i da može živjeti" — pozdravili su članovi visokog doma burnim aplauzom.
Pepijev uvodnik u sljedećem broju "Glasa naroda" razotkrio je vizionarskim pogledom u kojem grmu leži zec: "Volja naroda postala je zakonskim sankcioniranjem narodna zbilja. Tek se sada ne moramo više bojati da će ljigavi ćelonja svojom pohotljivom gubicom i bestijalnom seksualnošću ubuduće kaljati djevičansku čistoću naših kćeri".
Dotle su javni mediji jedva čekali da otpočne suđenje meni zbog klevetanja mog bivšeg šefa. Iako se od Pulitikina podizanja tužbe odnos snaga potpuno izmijenio, činilo se da taj ćelavac A kategorije ignorira tu činjenicu. Možda se ćelonja Pulitika nadao, protivno zdravom razumu, da će sudac biti slugan ćelavaca? Bio je bogme Pulitika u nezavidnu položaju, iako je jedan proćelavi novinar u nekom revolverblatu najavio proces pod senzacionalističkim naslovom "Anonimni ćelavac prelazi u napad" uspoređujući Pulitiku i mene s Davidom i Golijatom. Ali kakvo je raspoloženje uistinu vladalo u zemlji najbolje je pokazao oglas objavljen upravo ispod tog smiješnog huškačkog teksta:
"Dvadesetogodišnjak, čiji roditelji i praroditelji i s majčine i s očeve strane imaju bujnu kosu, sa tri razreda srednje škole i s mogućnošću da još napreduje u poznavanju stranih jezika i struke, prima ponude za dobro plaćeno rukovoditeljsko mjesto u renomiranim velikim tvrtkama. Molim samo ponude pisane rukom. Šifra: 'Gusta, valovita kosa'".
Kad sam stupio u dupkom punu sudnicu, zadovoljno sam pomislio da će upravo takvi ambiciozni mladi kosmati ljudi zamijeniti ćelave Pulitike. Na burno odobravanje publike uzvratio sam tradicionalnim pozdravom zaštitarskog pokreta — kažiprstom i palcem desne ruke savijenim u obliku kruga
— Strpljen spašen! Pobjeda je naša! — dovikivali su mi sa svih strana. — Živio Flinta!
Naklonio sam se, po običaju, na desnu i na lijevu stranu. Moj prijetvorni branitelj dr. Crnokrak nije još bio stigao.
— Oprostite, vođo moj — protisnuo je sav zadihan kad je napokon dotrčao. — Bio sam sa zaštitarom Munižabom na sveučilištu gdje spaljuju Sokrata.
To je, naravno, bila još jedna Pepijeva psina. Bojao se naime osobno pojaviti na suđenju jer je bilo poznato da sam mu ja osobno izdiktirao onaj legendarni tekst "O ćelavosti". Ispričao se tvrdnjom daje prethodno već bio dogovorio javno spaljivanje djela proćelavog Sokrata, pa da nije htio razočarati studente filozofije koji se vesele tom spektaklu. Što se mene tiče, mogao je otići do vraga.
Kad je Pulitika dokaskao sa svojim odvjetnicima, priređen mu je srdačan doček. Dovikivali su mu svašta, a još su najljubazniji bili povici:
— Hej, ćelavko! Jesi li jutros dobro ispolirao ćelu? Doista je bio vrhunac drskosti što se jedan ćelavac usudio ličnost mog imena i formata optužiti za "huškanje naroda". Dr. Crnokrak predložio je da visoki sud kratkim postupkom osudi Pulitiku. Ipak, pravio je račun bez suca.
— Najprije ćemo istražiti pravo stanje stvari — kategorički je ustvrdio sudac. — Pred zakonom su još uvijek svi ljudi jednaki.
Dr. Crnokrak mu odbrusi:
— Prema zakonu o ćelavosti, časni sude, tužitelj je ćelavac A kategorije.
— Usprkos tome, može i on imati pravo.
Bilo mi je jasno da u ovoj neizvjesnoj situaciji moram staviti na kocku svu svoju političku težinu, pa skočih na noge i uzviknuh:
— Časni sude! Moja je stranka upravo na temelju programa zaštitarstva kose zauzela u parlamentu 46 zastupničkih mjesta!
Sudac me oštro pogleda i odvrati:
— To još nipošto ne znači da imate pravo, nego samo da vam ljudi vjeruju. Drevfusu, na primjer, nije u njegovo doba nitko vjerovao, a ipak je na kraju on imao pravo.
— Žao mi je, ja se ne razumijem u antiku — odrezah kao na panju. — Ja vjerujem samo u činjenice, činjenice i činjenice. Stoga molim časni sud da sasluša našeg medicinskog vještaka.
Profesora dr. med. Hrgu preporučio nam je dr. Bitanga. Profesor je bio na glasu kao izvanredan kapacitet. Ipak, njegov je honorar po satu bio grozomorno visok. No, blagajna je stranke bila solidno napunjena. Dotle sam malo bolje pogledao suca. Imao je, na žalost, bujnu kosu.
Raspoloženje je u dvorani bilo eksplozivno.
Prof. dr. Hrga stupio je na mjesto za svjedoke i položio prisegu.
— Na današnjem stupnju medicinskih istraživanja možemo reći da postoje dvije bolesti koje se neizbježno prenose s koljena na koljeno: sifilis i ćelavost — ustvrdio je profesor. — Sifilisom se tjelesni grijeh predaka prenosi na njihovo potomstvo dočim je ćelavost posljedica duševne izopačenosti. Suvremena je medicina ustanovila daje priroda u svojoj beskrajnoj mudrosti obilježila manje vrijedne individue znakom ćelavosti. Ljudska je duša, naime, antropološki tijesno vezana uz količinu kose. Ispod perikranija nalazi se splet središnjeg živčanog sustava koji određuje, između ostalog, i karakter i moral svakog pojedinca. Položaj i veličina tog spleta djeluju izravno na laminalne žlijezde i preko keratolinskih jezgara poligonalnih stanica prouzrokuju ćelavost, što je neprijeporni znak biološke manje vrijednosti.
Ovu je fascinantnu ekspertizu prekinuo zaglušan urlik s optuženičke klupe:
— Za ime Božje, ovo se zbilja ne može izdržati! — zaurlao je ćelonja Pulitika. Bio bi i tvorno napao profesora da ga njegovi odvjetnici nisu zadržali. — Dokle će nas ovaj tip vući za nos svojim stručnim izrazima?
Usred općeg smijeha sudac ga je opomenuo, a ni dr. Crnokrak nije ostao dužan histeričnom tužitelju.
— Jezik za zube, ćelonjo Pulitiko! — reče mu ledenim glasom. — Jedan potpuni ćelavac ne bi smio izustiti ime Gospodnje uzalud! časni sude, molim vas da pozovete velečasnog Mrhu da svjedoči kao ekspert za vjersku etiku.
Taj je župnik bio jedan od naših najstarijih članova i kao takav izabran za parlamentarnog zastupnika i blagoslovljen znatnim financijskim sredstvima.
— Nama "krugozupcima" nanosi se doista nepravda — reče župnik na početku svog iskaza — kad nam se podmeće da se naše ideje tobože kose s učenjem Isusa Krista. To je potpuno neosnovana zabluda.
Kad tražimo konačno rješenje pitanja ćelavosti, činimo to samo i jedino u duhu Isusa Krista.
Netko se u zadnjim redovima nasmijao, ali to nije nikog previše zasmetalo jer su ga odmah ušutkali.
— Kao što je općepoznato — nastavi sluga crkve — Juda Iskariotski, u koga je ušao vrag, bio je, sudeći po pouzdanim povijesnim izvorima, ćelavac kategorije BSP. To je, između ostalog, potvrđeno i Giottovom slikom Judin poljubac i Posljednjom večerom Leonarda da Vincija, na kojoj je majstorski naslikana perika na Judinoj glavi. U trećoj glavi svoje druge poslanice Timoteju iz
Listre sveti Pavao jasno govori o ćelavcima kao onima "koji se uvlače u kuće i za se pridobivaju ženice što su pune grijeha, koje vode svakovrsne strasti". Tako je taj prorok postao ujedno i duhovni otac ustavnih odredaba zaštitarstva kose.
Župnik je naveo još cio niz dokaza i završio svoj iskaz riječima:
— Uvjeren sam da su naša djela po volji Isusu, onom istom koji je ćelave trgovce istjerao bičem iz hrama.
— Ja u to ipak ne vjerujem, velečasni — reče mu sudac. — Vi vjerojatno najbolje znate da bi Krist danas i sam potpao pod udar odredaba o ćelavosti.
Župnik Mrha bio je spreman i na taj jeftini prigovor. Iz sutane je izvukao srednjovjekovni portret
Isusa Krista na kojem Spasitelj ima dugu plavu kosu što mu pada na ramena.
— Evo vidite — reče dostojanstveno — ovo vam je najautentičniji portret Gospodina našega.
— Možda i jest — otpovrne sudac slatkim glasom — ali je i njegov poočim Josip na isto tako autentičnim slikama Ghirlandaia, što ih je odobrila Sveta Stolica, naslikan potpuno ćelav.
Župnik se okrene nama kao da od nas traži pomoć. Dr. Crnokrak priskoči mu doista u pomoć:
— Uvjeravam vas pod prisegom da bi Isus Krist u svakom slučaju dobio oprost od gospodina Rudolfa Flinte.
Razlegne se pljesak koji sudac odlučno prekine udarcem batića i sarkastičnom napomenom:
— Ako se ne varam, ova današnja rasprava nije sazvana da se razjasni kojoj je kategoriji ćelavosti pripadao sin Gospodnji, nego da se utvrdi osnovanost tužbe gospodina Aleksandra Pulitike, koji je jedan huškački tekst uperen protiv ćelavih građana okvalificirao kao kršenje ljudskih prava.
Dr. Crnokrak mune me u rebra i šapne mi:
— Krenulo je naopako, ali ne bojte se... Moj branitelj spokojno ustane.
— Molim da se postupak privremeno prekine zbog sučeve pristranosti — uzvikne i udari šakom o stol.
— Gospodine suce, vaša je žena ŽCBPS!
U sudnici nastane metež i razlegne se uzrujano gunđanje.
— "Ž" znači da je žena — začuh nekog iza sebe. — A "C" znači da joj je otac proglašen četvrtćelavcem i da automatski spada u kategoriju BPS.
Simpatije publike bile su opet na mojoj strani. Žestoki istup dr. Crnokraka donio je željeni preokret.
— Jeste li možda dobili za nju oprost? — produži dr. Crnokrak. — Hajde, recite nam, gospodine suce!
— Nisam dobio oprost za svoju ženu — prizna sudac, na što sudnicu preplavi novi val ogorčenja.
Tad gaja podrugljivo priupitah: ¦— A zašto niste dobili oprost?
— Zato što uopće nemam žene — odgovori sudac. — Ja sam neženja.
Zbilja glupo, upravo mi se smučilo. Ovo će mi taj površni Crnokrak skupo platiti!
— Rasprava se odgađa — obznani sudac. — Vrlo rado priznajem da sam doista pristran. Osjećam duboku antipatiju prema gospodinu Flinti.
Pokupili smo se iz sudnice, a moju srdžbu nije ublažio ni pogled na moje hrabre sljedbenike koji su iza prvog ugla isprebijali ćelonju Pulitiku i njegovu pratnju.
Nipošto nisam bio oprostio dr. Crnokraku što je s Pepijem iza mojih leda šurovao sa staklarima.
Kad god bih se sjetio kako mi je s nedužnim izrazom na licu priopćio da je Pepi "čist kao suza", skočio bi mi krvni tlak. Poštedio sam ga bio samo zato što sam se pribojavao da bi Crnokrak mogao izbrbljati Pepiju naš tajni dogovor o "antićeli".
Ali nakon blamaže pred sudom nisam se više mogao svladati. čim smo sjeli u našu službenu limuzinu, okomio sam se na svog odvjetnika:
— Dobro ste to zakuhali, Crnokrak! Ovakvu blamažu nismo još doživjeli u povijesti pokreta! Zašto se niste raspitali je li sudac oženjen ili nije?
Odvjetnik se počne žestoko braniti:
— Nisam imao pojma da je taj tip pederčina. A bilo bi bolje, poštovani vođo, da ste i vi šutjeli.
— E, sad mi je, Crnokrak, zbilja dosta, ovo ipak neću trpjeti. Inače ćemo se odmah pozabaviti vašim mućkama sa staklarima.
Pošto je zinuo i zablenuo se u mene, neobično se brzo opet snašao.
— E, ako je tako, Rudolf Flinta — propištao je — onda ćemo popričati i o vašim mućkama s perikama.
— Nećete vi meni propisivati o čemu ću ja govoriti.
— Ne mislite valjda ozbiljno? A tko vam najprije sažvače svaku vašu riječ prije nego što je izgovorite? Bez mene ne možete više ni misliti.
— Nemojte biti bezobrazni!
— E pa, ako baš hoćete znati, fućka se meni za onu vašu blesavu vodicu za kosu! — odsiječe moj bivši povjerenik za pitanja unutarnje politike.
— Divota! Onda znači da mogu mirne duše zadržati Puzigaćin novac za sebe?
— Tko vam je sad taj Puzigaća?
Opa, tu sam se malo zaletio. U žaru političke raspre smetnuo sam s uma da nije on nego Pepi moj tajni partner u šurovanju s veleindustrijalcima. Ali vrlo važno, nisam ja valjda dužan polagati račune svome potčinjenom!
— Crnokrak — hladno procijedih. — Dajem vam točno šest sekundi da izađete.
— To mije i više nego dovoljno. Uostalom, evo odmah izlazim — i moj bivši povjerenik iskoči iz kola. — Jednostavno ću osnovati novu stranku. Vidjet ćemo koliko ćete daleko dogurati bez mene.
— Prilično daleko, budite bez brige! — odbrusih mu i zalupih vratima tako da ga zahvatih ispod koljena te mu iz automobila koji je naglo krenuo dalje dobacih još srdačan pozdrav: — Živio Flinta!
Pepi je neobično mirno primio istupanje našeg trećeg čovjeka iz stranke.

— Nemoj se zbog toga sekirati — reče mi. — Ovako ćemo bar prištedjeti sebi veliku lovu. Za trijumvirat su dovoljna i dvojica.
— A nova stranka?
— Tu brigu prepusti samo meni!
Nekoliko dana nakon toga stajalo je u Pepijevu uvodniku sljedeće:
"Jedan prvoborac za zaštitu kose upravo je napustio naše redove. S nepokolebljivom vjerom u našu ideju, borio se dr. Dalibor Crnokrak neumorno za naš pokret kao povjerenik za unutarnju politiku.
Sada kad je zapao u duhovno pomračenje i kad mu je razum pomutila vječna tmina, spustit ćemo našu ljubičastu zastavu na pola stijega i sjetno se prisjetiti njegovih zasluga.
Obuzeti dubokom zahvalnošću, opraštamo se s našim vjernim zaštitarom i poručujemo nezaboravnom suborcu: 'Stoje tu je. Sudbina je tako htjela!'"
Ipak, crno uokvireni uvodnik u "Glasu naroda" nije polučio željeni učinak. Kosmati narod nije toliko zanimalo duševno stanje stranačkih glavešina koliko imovina grešnih ćelavaca. Dr. Crnokrak osnovao je novu stranku kojoj je nadjenuo ime "Demokratska zajednica za spas kose". Program joj je bio na dlaku isti kao i naš, samo što se isticao još većom radikalnošću u rješavanju pitanja ćelavosti.
To se moglo razabrati i iz refrena himne nove stranke:
Brusite noževe duge
I sprem'te se za krvav boj,
Gonite svih ćelavaca sluge
I koljite za narod svoj!
Krvca nek teče potokom
Svojina se mijenja stubokom.
Mladež je prigrlila tu pjesmu i često su ulicama po njenu taktu stupali pripadnici "Mladih spasilaca kose" u ljubičastim kratkim hlačama. Uskoro je Crnokrak izdao i prvi broj svojih novina. Izdajica je u njima odmah obavijestio čitaoce da je bio prisiljen, za dobro domovine, osnovati novu čistu stranku za zaštitu kose zato što sam ja, to jest Rudolf Flinta, posve nenadano zapao u teške depresije pa su me, zbog nasilničkog ponašanja, morali strpati u sanatorij.
Tako je započeo nesretan razdor između dva bratska nacionalna pokreta. Dakako da su obje stranke još žešće nego prije vodile borbu protiv ćelavaca na svim linijama. Međutim, Državni institut za istraživanje ćelavosti, koji je ostao u rukama "krugozubaca", bacao je novim odredbama "Demokratskoj zajednici" klipove pod noge, a nekoliko smo puta uspjeli i dokazati da "spasioci kose" nisu prava alternativa našem pokretu.
Na veliko je odobravanje, primjerice, naišla odredba koju je vlada donijela na našu inicijativu, pod brojem 11.703, a prema kojoj je svim ćelavcima i polućelavcima strogo zabranjeno držati dlakave kućne ljubimce. Dobro je primljen i ljubičasti plakat kojim je ćelavim izdajicama zabranjeno, pod prijetnjom smrtne kazne, da na javnim mjestima nose cipele koje nisu najmanje tri godine stare.
Muškarcima C kategorije i ženama kategorije ŽBSP dopuštenje pristup u kavane između 11 sati i 30 minuta i 14 sati i 5 minuta, ali samo pod uvjetom da ne konzumiraju u njima kavu. Jedino su pripadnici D kategorije smjeli između 14 sati i 5 minuta i 14 sati i 30 minuta naručiti u kavani običan espresso, ali nipošto dupli.
Zahtjev Demokratske zajednice za spas kose da se potpuni ćelavci u pješačkim zonama smiju kretati samo četveronoške, odbila je parlamentarna većina, na zahtjev crkve. Ali mi smo u svom liberalizmu išli još korak dalje od crkve i dopustili ženama, koje su potomci ćelavaca B kategorije, da smiju u javnim parkovima ponedjeljkom sjediti i na onim klupama na kojima ne piše "Samo za ćelavce".
Dotle je i gradsko poglavarstvo u prijestolnici imalo muke da preuredi ulične semafore u duhu beskompromisne zaštite kose. U poznate trobojne semafore ugrađeno je naposljetku dodatno ljubičasto treptavo svjetlo koje se palilo svake 43 minute i ćelavim građanima omogućivalo da u roku od 22 sekunde mirno prijeđu preko ulice.
Zima nam je donijela sasvim drukčije probleme. Svakog je dana obolijevalo sve više normalnih građana od gripe zato što zbog čestih racija na ćelavce nisu nosili nikakvo pokrivalo za glavu. Bolnice su bile dupkom pune pacijenata i zato što su mnogi normalni građani, da bi izbjegli pregled osobnih isprava, izlazili iz kuće samo u pratnji svojih djedova i baka bujne kose, čije kosti nisu bile dorasle poledici.
Zakon o zaštiti kose donio nam je probleme i na bojišnici. Da bi se spriječila infiltracija ćelavaca u vojsku, vrhovni je stožer zabranio nošenje šljemova. Ta politički opravdana odluka stajala je ipak mnoge vojnike života, a opala je i legendarna udarna snaga naše vojske. Te je događaje naš visoko obrazovani saveznik dr. Bitanga prokomentirao ovim riječima:
— Revolucija ždere svoju djecu.
Neprijateljske su postrojbe na nekim mjestima već prešle naše granice i osvajale prosječno po dvije naše pokrajine tjedno. Bijaše to još jedan razlog više da okupimo oko sebe sve nacionalne snage kako bismo osigurali posvemašnju higijenu kose na domaćoj fronti.
U tim je kriznim danima bila potrebna iznimna budnost u unutarnjoj politici, jer su ćelavi defetisti u zemlji vjerovali, zavedeni sračunatim lažnim vijestima s bojišta, da im više ne prijeti nikakva opasnost pa su sasvim otvoreno kolaborirali s neprijateljskim postrojbama. Dakako da se toj veleizdaji moralo doskočiti mnoštvom strogih zakonskih odredaba. Ukratko, činilo se da će najbolje biti proglasiti ćelave izdajice "nacionalnom topovskom hranom" i što češće ih prebacivati na prve linije vatre kako bi služili kao štit našim dičnim junacima. To zacijelo nije bila baš ugodna zadaća za ćelave kukavice, ali su najposlije sami sebi bili krivi za takvu sudbinu.
Koliko je ta naša odluka bila opravdana pokazalo se kad su počeli pristizati jezovite vijesti iz privremeno okupiranih područja o grozovitim osvetničkim postupcima "oslobođenih" ćelavaca s našim hrabrim veteranima "krugozupcima".
"Kocka je pala," pisao je Pepi u "Danici", koju je bio preuzeo i koja je ponovo zasjala kao nekad, nakon stoje stari Gonzales pronađen obješen u bolnici. "Braćo zaštitari, upravo pada odluka: ćelavci ili mi. Na to usudbeno pitanje treba u ovom času pravilno odgovoriti. čaša je puna."
Na žalost, uvodnici mog prijatelja nisu više imali onu nekadašnju probojnost zato stoje ono
Crnokrakovo ruglo od lista "Jutarnje rumenilo" podilazilo svojim odvratnim vulgarnim jezikom najnižim nagonima čitalaca. Tako je, primjerice, po svemu sudeći, najnajnoviji udarni naslov tog lista "Veleizdaja odurnih ćelavih svinja" bio dobro primljen čak i među vojnim kadetima i mladim časnicima.
Srećom, sve bliža topovska grmljavina obeshrabrivala je samo one oportuniste u pučanstvu kojih smo se lako mogli odreći. Ipak, bilo je prilično neugodno stoje naš kolebljivi državni poglavar počeo odjednom propovijedati "viteško rješenje pitanja ćelavosti", a jedan provincijski listić nije se žacao objaviti priglup apel onog prljavog disidenta profesora Olujića. "Zemljaci moji, što je to s vama?" pitao se taj šupljoglavac nakon stoje primio Nobelovu nagradu za mir, koja mu je očito udarila u glavu. "čak i preko oceana dopire do mene tutnjava vašeg bezumnog mrtvačkog plesa."
Duboko me ozlovoljila činjenica što se taj nikogović još usuđuje smatrati našim zemljakom. Stoga mi nije preostalo ništa drugo nego da mu kratkim postupkom oduzmem državljanstvo. Tom sam prigodom proširio svoje kompetencije kao vrhovnog zaštitara kose i na to da mogu proglasiti sve normalne građane koji ne plešu s ostalima — "latentnim ćelavcima" koji snose svu odgovornost prema našem strogom ali pravednom zakonu o zaštitarstvu kose.
U toj napetoj situaciji priredio mi je gorko razočaranje prijatelj iz sretnijih dana, grof Fedelius Bombelles.
Zbog makinacija ćelavih agenata, njegovi su veleposjedi pali u neprijateljske ruke, a on je sam prešao u tabor Demokratske zajednice za spas kose, navodno zato što se "konačno rješenje pitanja ćelavosti može postići samo s kompetentnim političkim partnerom".
Povjerio sam svoje jade Liziki:
— A sjećaš li se kako se onda prilijepio za nas i kako nam je nametnuo na najprimitivniji način svoje prijateljstvo? I eto, sad taj tipični degenerirani šljivar šuruje s onim krmcima!
Lizika me podraga po ruci ne bi li me umirila.
— Ne boj se, dragi Rudi, jednog ćeš se dana i ti probuditi iz te noćne more!.
Baš kao da sam još mogao spavati! Na mahove mi se činilo da nitko više, osim čestitog dr. Bitange, ne vjeruje uistinu u našu osloboditeljsku ideju. Osim toga, bio sam zabrinut i za naše financije.
Zabrana nošenja perika, što je predložio onaj dripac Pepi ne bi li porasle cijene vlasuljama, shvatile su one ćelave kukavice sasvim ozbiljno i na taj način dotjerale Mažibradinu tvrtku do ruba propasti. Artur Akrap zatekao je Iliju u velikoj trgovini putnih potrepština kako kupuje velik kovčeg za prekooceanska putovanja. Naložio sam Arturu da dobro pazi na svaki korak tog potencijalnog veleizdajnika.
Pa ni naš preparat "antićela XN" nije nam više gotovo ništa donosio, ne samo zato što se Crnokrak povukao iz tvrtke nego i zato stoje konkurencija svakom kupcu "ćelomora N" nudila izlet za dvije osobe preko vikenda u pokrajine u kojima se još ne vode borbe.
činilo se daje prošlo i vrijeme razbijanja izloga jer je već sve bilo temeljito opljačkano, tako da proizvođači stakla nisu više smatrali da vrijedi i dalje surađivati s nama.
Kao da mije sudbina htjela natovariti još više briga na leđa, iznenada je presahnuo i izvor novčane potpore od Puzigaće — taj ćelavac kao daje odjednom u zemlju propao. Na kraju nas je još i naš novi povjerenik za unutarnju politiku i nasljednik otpadnika Crnokraka dr. Robert Kuronja, sav ogorčen, izvijestio da je ćelonja Pulitika nakon okončane parnice pobjegao u inozemstvo uz pomoć krivotvorenih isprava. To je bilo slično tom ćelavcu koji nam je nakon mog otkaza zadavao samo jade. On je, na žalost, bio tek jedan od mnogih koji su, prema izvještajima naše tajne policije, iz dana u dan jatimice prelazili na stranu podlog neprijatelja.
Ti su skandalozni događaji ponukali Institut za istraživanje ćelavosti da sazove noćnu sjednicu uprave, na kojoj su sudjelovali i dr. Kuronja i udova Drk, koja je pomalo prizdravljala.
— Ako se ovako nastavi, dragi moji zaštitari — rekoh na početku sjednice — ostat ćemo jednog lijepog dana bez ćelavaca.
Među prisutnima zavlada panika.
— Što nam je činiti? — zavapi dr. Kuronja. — Neprijatelj nam stoji pred vratima, svega 15 kilometara odavde, sutra će možda biti samo 14, prekosutra još 12 i pol, a za pet dana...
— Ne smijemo gubiti vrijeme — presiječe Pepi ovo zloguko predviđanje. — Moramo svim raspoloživim sredstvima spriječiti ćelavce da nam ispred nosa zbrišu. A kako bismo onda izgledali?
Bili bismo naprosto smiješni. Bez ćelavaca stajali bismo na staklenim nogama.
Morali smo mu teška srca dati za pravo.
— Josipe — zamišljeno će gospođa Drk Pepiju — vjerojatno nam ne preostaje ništa drugo nego da pozatvaramo sve ćelave dezertere...
— Ništa lakše od toga — upadne joj u riječ dr. Kuronja. — Skupit ćemo ih u sirotinjskim četvrtima i jednostavno sve skupa ograditi bodljikavom žicom. To će biti prava igrarija. S vašim dopuštenjem, ja bih već danas počeo s tim.
— Nemojte samo nagliti, Kuronjo — upozori ga Pepi. — Treba o svemu još dobro promisliti. Što će, na primjer, biti sa stanovima izdajica? Zar ćemo ih jednostavno ostaviti da stoje prazni?
— Imam ja i za to rješenje — odvrati dr. Kuronja. — Držat ćemo se reda i zakona i nezakonito stečeno vlasništvo podijeliti zaslužnim "krugozupcima" kao što smo mi.
— Nemoj, Kuronjo, zaboraviti da ste vi tek odnedavno povjerenik za unutarnju politiku — obriše mu Pepi nos. — Povijesno vodstvo stranke ima u svakom slučaju politički prioritet.
— Svakako, gospodine Munižaba, svakako! Zatim je gospoda Drk spomenula daje njoj prijeko potreban jedan šivaći stroj. Pepi je sanjao o solidno popunjenim vinskim podrumima, a ja sam hitno trebao dva-tri nova perzijanera. Bezočni Kuronja bulaznio je o crvenom sportskom automobilu, ali sam ga ja oštro upozorio:
— Nemojte, Kuronjo, biti djetinjasti! Uzet ćete onu boju koju dobijete.
Kad smo završili vijećanje, neprijatelj se nalazio jedanaest kilometara od grada i bilo je već jutro.
Usud nam je bio za petama i slutili smo da je kucnuo čas važnih odluka.
Stoga je dr. Kuronja predložio da se u planiranim rezervatima za ćelavce strogo pazi na preciznu podjelu ćelavaca na kategorije po pradjedovskoj liniji. Ali svi smo već bili mrtvi umorni, a i sve teže smo se sporazumijevali zbog neprijateljskih topovskih salvi.
Uspostava kvarta ćelavaca u opsjednutom glavnom gradu naišla je na bezrezervne simpatije naših građana. Da, civili su pomagali vlastima gdje god su mogli, od hvatanja izdajica do izručivanja sakrivenih ćelavaca. Ipak, nismo htjeli naše vjerne sugrađane previše opterećivati, pa smo u nacionalnom interesu povukli elitne postrojbe s bojišnice, a mobilizirali smo i izviđače. Upravo su ti dobro izvježbani mladi sportaši u munjevito izvedenoj akciji ogradili sirotinjski kvart u predgrađu bodljikavom žicom.
Budući da smo svim silama uprli da provedemo te političke mjere, položaj na bojišnici nije se, naravno, popravio. Ali čovjek ne može sve imati u životu, a rasna čistoća nacije imala je u svakom slučaju prioritet.
Rasulo na fronti otežavalo je dakako istjerivanje ćelavaca iz njihovih stanova i kuća, a česti napadi iz zraka prekidali su svaki čas napredovanje kolona ćelavaca do njihovih novih nastambi. Doduše, nisu morali nositi ništa teško sa sobom. Svaki je ćelavac smio ponijeti samo noćnu posudu, četkicu za zube i dvoje stare gaće. Kod koga bi našli sapun težak više od 140 grama, češalj i četkicu za kosu, smjesta bi ga objesili. S obzirom na to da je civilnom pučanstvu zaprijetila glad, vlada se osjetila ponukanom da izda novi dekret kojim je ćelavcima zabranjeno kupovanje, uskladištavanje i konzumiranje živežnih namirnica.
Nije prošlo ni 48 sati kad mi dežurni pukovnik javi: — Grad je očišćen od ćelavaca. Živio Flinta!
Zbog uzorno izvedene operacije "Bodljika" Demokratska zajednica za spas kose daleko je zaostala u popularnosti za nama. Doduše, dr. Crnokrak, zelen od jala, poslao je vladi brzojavnu čestitku, ali kako je dotično poštansko vozilo naišlo na minu i odletjelo u zrak, nismo nikad saznali što nam je taj šuft zapravo napisao.
Iz naše nekadašnje stambene zgrade otpremljen je u logor dida Havliček. Ja sam umah izdao nalog da ga smjeste na poseban odjel sa svega još četiri ćelavca, i poslao mu jednu svoju potpisanu fotografiju s posvetom "Mojem spasiocu, iskreno i prijateljski, Rudi!" Starac je, na žalost, uskoro skapao od gladi, zbog čega mije bilo iskreno žao.
U mojoj je obitelji došlo do dramatskih razmirica kad je jednog jutra Miso, Lizikin brat, upao u protuavionsko sklonište parlamenta, u kojem je iz sigurnosnih razloga trenutno boravio naš glavni stožer. Bio je zabrinut za svoju sestru. Taj je neobuzdani tvrdoglavac dezertirao iz vojske jer nije mogao predočiti službenu ispravu o svom ocu, pa mu je zaprijetila opasnost da se kao CBSP nade onkraj bodljikave žice.
— Rudi — reče mi Lizika umolno — pa valjda ćeš ga zaštititi?
— Žao mi je, draga moja, ali to ti je sve posljedica tvog nepovjerenja — nisam je mogao poštedjeti ovog prigovora, koliko mi god bilo teško. — Svemu je tome kriv samo tvoj otac. Da je svojedobno napustio svoje ilegalno skrovište i prihvatio moj oprost, sve bi sad bilo drukčije.
Lizika me žalosno pogleda i prošapće:
— Bog te blagoslovio, Rudi!
Pa uhvati brata ispod ruke i oboje izađu iz skloništa. Tek sam kasnije doznao da su se nastanili kod poštara Alage. Ali nisam se stvarno mogao zbog toga brinuti jer podli neprijatelj nije imao pametnijeg posla nego da osvoji glavni grad na juriš i pretvori središnju ustanovu za evidenciju imovine ćelavaca u prah i pepeo. Stoga smo morali po noći prebaciti sav arhiv sa tisućama ispunjenih formulara u podrum obližnje psihijatrijske klinike.
Radije bih da sam mogao izbjeći sljedeći susret, ali u tim danima nije bilo kraja iznenađenjima.
Jedne noći dotjerala je u središnje protuavionsko sklonište "krugozubna" patrola jednog sumnjivca kojeg je uhitila na ulici. Imao je na sebi debeo ogrtač a šešir je bio natukao duboko na oči.
— Hajde klekni pred našim vođom! — proderali su se na nj.

Nesretnika su s nekoliko udaraca nogom natjerali da klekne na betonski pod. Tek sam tada, pri titravom svjetlu svijeće, otkrio da preda mnom kleči nitko drugi nego naš ministar unutarnjih poslova pl. Vraniczany od Borongava.
— Servus — proštenje nekadašnji politički čelnik. Tad mu vođa patrole smakne šešir s glave i svi zinusmo od čuda. Glava pl. Vraniczanvja od Borongava bila je gola i glatka kao biljarska kugla, obrijana do kože.
— Uhvatili smo ga na nekoliko metara od fronte
— priopći mi časnik. — Prasac je htio prebjeći k neprijatelju i zatražiti azil kao ćelavac.
Eto dokle smo došli!
— Zar vas nije sramota? — obrecnuh se na tog bijednika. — Kako to izgledate?
— Smilujte mi se! — procvili ministar. — Ja imam obitelj koju sam htio spasiti. Zaštitarstvo je ionako propalo...
— Izdajico odurna! — otrese se na nj časnik i upitno me pogleda. Morao sam dobro promisliti kako da kaznimo veleizdajnika.
— Vraniczanv! — obratih mu se. — Temeljem mojih ovlasti proglašavam vas za čovjeka s kosom koji uživa sva građanska prava. A sad ga — okrenuh se časniku — otjerajte kao nećelavca preko bojišnice k neprijatelju!
U normalnim prilikama bio bih se svakako temeljito pozabavio slučajem Vraniczanv, ali su se događaji tako naglo nizali jedan za drugim da su iziskivali moju potpunu koncentraciju. Neprijatelj je bio već prodro do predgrađa, do samog ograđenog rezervata za ćelavce. Stoga smo odlučili ćelavce skloniti pred neprijateljskom silom na sigurno mjesto, te smo svim raspoloživim snagama započeli operaciju "Bodljika dva", kojom smo ih prebacili u još neokupiranu četvrt u kojoj je bilo sjedište vlade. Oko parlamenta je bilo još nekoliko slobodnih stambenih zgrada, jedna ljekarna i netaknuta ludnica.
Prebacivanje svih stanovnika rezervata, s više tisuća obitelji ćelavaca, stavilo je doista vlasti pred gotovo nerješivu zadaću. Ipak, ništa nije bolje pokazalo ideološku nadmoć "krugozubaca" od izvještaja žandarmerije daje ta spasilačka operacija, bez obzira na žestoko granatiranje i zračne napade, uspješno izvedena u roku od ciglih 16 sati. Petorica beskrupuloznih ćelavaca pokušala je pobjeći, ali su trojica od njih na vrijeme uhvaćena i osuđena na 14 godina služenja kao topovska hrana i degradaciju na A kategoriju. Jedan je jedini ćelavac uspio umaknuti, ali je bio teško ranjen i policija mu je bila za petama. Do sumraka je podignuta nova, dvostruko gušća ograda od bodljikave žice oko novog rezervata ćelavaca.
Od negdašnjih 140 zastupnika ostala su još u parlamentu samo devetnaestorica. Dr. Kuronja, kao potpredsjednik visokog doma, sazvao je izvanrednu sjednicu u plenarnoj dvorani i u polumraku nam podastro svoj već poznati nacrt zakona, prema kojem je službeno ispitivanje porijekla ćelavaca prošireno sve do njihovih pradjedova. Prijedlog je prihvaćen većinom od 18 glasova. Jedan se zastupnik suzdržao od glasanja jer je, sjedeći kraj prozora, dobio metak u trbuh.
Pepi se dogovorio sa šefom Brijačke službe, koji se zabarikadirao u vinski podrum, kako će se voditi daljnji postupak.
— Moramo voditi računa o tome da ne nose baš svi ćelavci sa sobom stare obiteljske fotografije — rekao je Pepi.
— Stoga ćemo se morati, kad istjeramo i posljednjeg neprijateljskog vojnika iz našega glavnog grada, zadovoljiti slobodnom procjenom stanja kose kod svih pojedinih predaka.
Potrebni formulari upravo se tiskaju u vratarnici parlamenta i sutra ćemo ih rano izjutra podijeliti ćelavcima u njihovu novom rezervatu.
Iako se šef Brijačke službe zakleo svojom krugozubnom čašću da će sve obaviti kako treba, na kraju nisu formulari čak ni podijeljeni.
Naime, lokalni radio koji je još bio u našim rukama javio je u 7 sati i 45 minuta da će se u 8 sati po lokalnom vremenu "vođa Demokratske zajednice za spas kose obratiti preko radija narodu." I doista, u najavljeno vrijeme, točno u 8 sati, začuli smo glas dr. Crnokraka:
— Dragi moji zemljaci, vlada sklona ćelavcima i njihovi "krugozubaški" ortaci izdali su narod. Ali vama ne prijeti nikakva opasnost. Grad su zaposjeli borci naše zajednice pod zapovjedništvom maršala grofa Fedeliusa Bombellesa i uspostavili vlast u duhu istinskog spasa kose. Živio
Crnokrak!
Puč im je dakle uspio.
Legionari Demokratske zajednice nisu uopće naišli na ozbiljan otpor, djelomice zato stoje veći dio glavnog grada bio u rukama podmuklog neprijatelja, a djelomice zato što je naša vojska strahovala od odmazde stanovnika te četvrti i bila zaokupljena lovom na skrivene ćelavce. Osjetivši u zraku duh novog vremena, članovi propale vlade razbježali su se kud koji. Državni poglavar pokušao je pobjeći prerušen u žensko, ali su ga Fedeliusovi plaćenici uhvatili i izveli pred prijeki sud. Izvršenje presude čekao je u umobolnici. Iz sigurnosnih razloga proglasio sam bivšeg državnog poglavara u njegovoj odsutnosti pritajenim ćelavcem, što je prema zakonu značilo da mu se silom moraju odstraniti dlake s glave i prsa. Međutim, to ćemo učiniti tek nakon konačne pobjede.
Kad je prethodnica Demokratske zajednice prodrla u naš glavni stan, došlo je ispred parlamenta do žestokog okršaja vatrenim oružjem između "krugozubaca" i pučista. Da nam je na vrijeme stigla pomoć naše vojske iz četvrti ćelavaca, sigurno je da bismo se dulje junački branili. Ali nipošto nismo smjeli riskirati da nam umakne i jedan jedini ćelavi prepredenjak.
Posljednja odsudna bitka nije dugo potrajala. Pepi se ubrzo s udovom Drk zabarikadirao u jednu sobu lijevog krila zgrade jer se nije tobože htio boriti protiv "svoje braće zaštitara".
Mene nisu obuzimali takvi bratski osjećaji pri pomisli na bezočnu dvostruku igru gramzljivog Crnokraka te sam se radije sklonio ispod prozora svog ureda u glavnoj zgradi. Pučiste koji su nadirali nastojao sam držati u šahu svim raspoloživim uredskim sredstvima kao što su pepeljare, registratori i pisaći strojevi. Neprijatelj je na moju raznovrsnu obranu uzvraćao oštrim mecima. Bio sam doista u nezavidnu položaju.
— K vragu sve skupa! — doviknuo sam našem natkonobaru koji je u kutu podigao bedem od pisaćih stolova. — A gdje su nam klinci?
— Prebjegli su k pučistima.
Samo nam je još to falilo! Vrhovni stožer je klince koji su odrasli u duhu zaštitarstva kose izabrao da junački zaustave napredovanje neprijatelja. Na ljubičastim plakatima pozvali smo pod oružje oduševljene mlade domoljube ovim riječima:
"đaci! Prijavljujte se u jurišne odrede Krugozubne fronte! Obećavamo vam da ćemo vas bez nepotrebnog zadržavanja poslati u uzbudljivu pustolovinu, na samu bojišnicu. Dolje ćelave izdajice!
Živio Flinta!"
I doista su se mnogi gimnazijalci odazvali na naš poziv, samo što se sad nisu borili protiv neprijatelja nego protiv nas.
Lijepa uzdanica, nema šta!
Ipak smo se odlučno branili, ali potpuno sami. Dok su mi kugle zujale oko ušiju, iznenada sam začuo za sobom glas Artura Akrapa:
— Gospodine Flinta — šapnuo mije taj hrabri čovjek na uho — molio bih vas za jedan savjet. Htio bih se rastaviti od žene. Pokazalo se da je ona potomak četvrtćelavca, ŽCBSP. Što mislite o tome?
— Arture — odgovorih mu ispitujući pogledom svoj položaj iznad prozorske daske — zakon je tu potpuno jasan. Je li vam žena opterećena po majčinoj ili očevoj liniji?
— Po majčinoj, vođo moj!
— E, onda postoji mogućnost da joj izdam oprost.
— Hvala vam od srca.
Akrap čučne do mene i popravi periku na glavi. Njegov je službeni oprost još vrijedio, a njegova mije obavještajna aktivnost bila dragocjena.
— Ovo mi je zadnja perika koju imam — ispriča mi se Artur. — Majstor Mažibrada prebjegao je u Liechtenstein.
— To sam i očekivao od njega.
— Imam još jednu važnu informaciju za vas — nastavi Artur dok sam na neprijatelja bacao posljednja dva pritiskivača pisama. — Uhitili smo nećaka doktora Crnokraka, onog filozofa.
Prebjegao je bio u Deveti okrug i prodao budzašto jednom oficiru neprijateljske kontraobavještajne službe sve zalihe "ćelomora N".
— Kako to? — trgnuh se. — Zar to možda znači da je dr. Crnokrak proizvodio "antićelu" za mene, a "ćelomor" za konkurenciju?
— Tako nekako izgleda — zbunjeno promuca Artur. — Ja nisam ni znao da ste vi imali udjela u proizvodnji vodice za kosu.
Opet sam se izlanuo. Ali zar je to sad važno?
—"Antićela" je bila mnogo bolja — zamišljeno će Artur. — Bar što se ukusa tiče...
— Kuš! Tamo se dolje nešto događa!
I doista, Fedeliusovi su ljudi obustavili paljbu i propustili tri spodobe. Kad sam malo bolje pogledao, prepoznao sam dr. Bitangu i njegova posinka, a malo iza njih i dr. Crnokraka u odori boje jorgovana. Krenuli su ravno u naš glavni stan.
Dr. Bitanga nije gubio vrijeme. Smjesta je pozvao
"krugozupce" i pučiste da sjednu za pregovarački stol.
— Vite, vite1 — nestrpljivo je doviknuo. — Morate
1 Brzo, brzo (franc).

se svi skupa bez ressentimenta1 upregnuti u ista kola, inače će vas ćelavci još sve povješati.
1 Kivnost, zlopamćenje (franc).

— Kao predsjednik vlade, potpuno se slažem s tobom — povladi mu posinak. — Kakvo je trenutno brojno stanje ćelavaca, gospodo, ako smijem pitati?
Dr. Kuronja pročita podatke iz dnevnog izvještaja IZIć-a:
— Potpunih ćelavaca ima 8372, polućelavaca 3002 a četvrtćelavaca 815, među njima i 33 Židova.
To je, prema jutrošnjem izvještaju, ekscelencijo, današnje brojno stanje na našem području.
Riječi mu bijahu zaglušene eksplozijama granata. Za nama se stropoštalo stražnje krilo parlamenta.
— Hajde, Messieurs, požurite se! — reče dr. Bitanga. — Un, deux, trois2, zagrlite se!
2 Jedan, dva, tri (franc).

Dr. Crnokrak mi priđe i srdačno me privije na prsa.
— Dragi moj Rudi — reče mi — vjerujte mi da vas nikad nisam prestao cijeniti.
— Pokvarenjače jedan! — šapnuh mu. — A što je bilo sa "čelomorom N"?
— Ama, zaboga — šapne mi on. — Na čistom sam gubitku...
Vani je bivala sve jača buka. Predstojnik Brijačke službe uleti u dvoranu i proštenje:
— Neprijatelj! Neprijatelj je pred vratima!
Dr. Bitanga i njegov posinak sklonili su se ne brzinu helikopterom s krova zgrade na sigurno mjesto. Međutim, vodstvo Krugozubne fronte i dr. Crnokrak časno su se ponijeli analizirajući i dalje za velikim pregovaračkim stolom trenutnu situaciju.
— A kakvo je stanje među ćelavcima? — nadglasa dr. Crnokrak topovsku grmljavinu. — Što oni rade?
— Nemamo nikakvih novih vijesti — prodere se dr. Kuronja. — Na jutarnjoj prozivci još su jednom pregledane isprave. Izvedeno je pred prijeki sud 112 ćelavih prevaranata...
— Jesu li presude izvršene? — zaurla dr. Crnokrak.
— Kako molim?
— Presude?
— Ne razumijem...
Dr. Crnokrak upitao nas je zatim motama jesmo li rezervat ćelavaca, u okviru operacije "Bodljika tri", premjestili u još slobodnu poprečnu ulicu između ljekarne i umobolnice, ali tad su se uz zaglušnu buku srušila željezna ulazna vrata i borba se prenijela na stubište. Jedna granata uletjela je i u dvoranu, ali je, srećom, eksplodirala u najdaljem kutu.
Pepi i gospođa Drk bijahu tijesno privijeni jedno uz drugo među Eugenovim nogama. Udovica se suhim usnama šaptom molila:
— Milostivi sveti Bartole, zaštitnice kosmatih vjernika, sačuvaj nas osvete ćelavaca! Neka se vrši volja pokreta ako je ikako moguće! U ime Božje, amen.
Dr. Kuronja dopuzi do mene i zaurla mi na uho:
— Gospodine Flinta, vaša je žena potomak ćelavca i pripada kategoriji ŽA.
— Otkud vi to znate?
— Cijela vam je obitelj uhićena kod slugana ćelavaca Alage. Istraga je u toku. Vaš je punac potpuni ćelavac. A brat je vaše žene pružio otpor pri uhićenju.
Unatoč silnoj buci pred vratima dvorane, čini se daje dr. Crnokrak načuo nešto od našeg razgovora.
— Gle, gle — naceri se. — Gospodin vođa pokreta zaštitara živi u mješovitom braku s jednom ŽA!
Tko bi to mislio...
— Tu stvar možemo odmah ovdje riješiti — priteče mi dr. Kuronja u pomoć i izvadi iz džepa na prsluku presavijen papirić. — Jutros sam već sastavio tekst gospodina Flinte kojim zahtijeva rastavu braka...
Neprijateljski su vojnici udarali kundacima po masivnim hrastovim vratima dvorane. Bacio sam pogled na Kuronjin koncept pisan velikim slovima.
Velikim slovima?
Okomih se na Kuronju i uzeh ga gušiti.
— Gnjido jedna! Ti si mi dakle poslao ono prijeteće pismo u kojem si ustvrdio da sam korumpirana svinja?
Dr. Crnokrak i Pepi pokušali su razdvojiti na smrt uplašenog povjerenika i mene.
— Rudi, nemoj nam sad tu praviti skandale — vikao mije Pepi. — Jesi li poludio?
Ispustio sam Kuronjin vrat i oborio se na Pepija.
— Ja da sam poludio? A tko je napisao onaj blesavi članak o ćelavosti?
Pepi se čvrsto držao za nogu od stola.
— Pa ti si me nahuškao na ćelonju Pulitiku — prohriplje. —Meni nešto tako glupo ne bi nikad palo na pamet.
— Ne bi? A tko je predložio da se osnuje ta idiotska stranka? — rekoh pritišćući Pepiju glavu o pod ukrašen mozaikom. — Ti ili ja?
Udova Drk pokušavala mi je oteti svoga dragog iz čeličnog stiska.
— Pustite Josipa na miru! — bubnjala mi je šakom po leđima. — Obijaču sefova!
— Zavežite već jednom, prevarantice! Prevarili ste čak i svetog Bartola!
— A vi ste prevarili cijeli svijet! — umiješa se u naš obračun dr. Crnokrak i povuče me za kosu.
Vrata dvorane iznenada se sruše na pod. Neprijateljski jurišnici upadnu u dvoranu i izvuku ispod stola čelnike našeg pokreta.
— Pazite! — vikne Pepi. — Poručnik je polućelavac!
— Kako to mislite polućelavac? — batrgao se dr. Kuronja u stisku neprijateljskog vojnika. —
Najmanje je BSP ili... u najboljem slučaju, CBSP...
Netko me uhvati za stopalo. Bijaše to natkonobar Eugen.
— Brže — reče mi — ovdje postoje i tajna vrata koja vode u ludnicu...
To je posljednje čega se još sjećam...
Ostalo je šutnja.
Ondje kamo me je Eugen doveo u posljednjim satima rata sjedim i sad, nakon više godina.
Nekoliko dana nakon kapitulacije pregledao me vršilac dužnosti ravnatelja bolnice i proglasio me neuračunljivim. Meni je ionako bilo svejedno. Zapravo se ovdje sasvim dobro osjećam. Moj dragi punac i moja draga Lizika posjećuju me gotovo svakog vikenda, a gospođa Akrap donijela mi je za Uskrs zeca od čokolade. Usput budi rečeno, ona opet živi s Arturom, koji se sad najviše diči svojom ćelavošću. Pepi je s udovom Drk pobjegao u inozemstvo. Nedavno sam dobio od njega razglednicu iz Argentine:
"Mi smo moralni pobjednici, pobijedila nas je samo brutalna neprijateljska vojna sila. Ideja zaštite kose živi i živjet će i dalje, dok god bude postojao makar jedan ćelavac na kugli zemaljskoj."
Udovica mi je usput uputila blagoslov svetog Bartola. Njih će se dvoje vjerojatno uzeti jer je gospođa Drk ponijela sa sobom sadržaj svoga tajnog sefa.
Pokatkad navrati i Miso pa odigramo koju partiju trik-traka.
Dr. Bitanga je sad navodno, kao stručnjak za vojne invazije, u službi vlade Sjedinjenih Država.
Grofu Bombellesu vraćeni su njegovi veleposjedi, a profesor Olujić vratio se u zemlju, ali ga svi smatraju izdajicom zato stoje rat proveo u inozemstvu. Prije tri godine napisao sam mu dva-tri retka ne bih li ga obodrio. Nije mi još odgovorio.
Ipak, nisu baš svi tako dobro prošli. Vrhovni sud osudio je dr. Kuronju na šest mjeseci zatvora uvjetno. Eugen je dobio 18 mjeseci.
Državno odvjetništvo podiglo je tek nedavno ponovo tužbu protiv mene. Nije mi mnogo pomogla činjenica što sam u međuvremenu izgubio gotovo svu kosu i stoje moju obranu preuzeo nitko drugi nego sam. predsjednik Odvjetničke komore dr. Dalibor Crnokrak.
Prije suđenja napisao sam na brzinu još svoje memoare pod naslovom Mu češolj. Sud je pročitao rukopis, oslobodio me krivnje i vratio u ludnicu. Tročlana komisija ovako je obrazložila svoje mišljenje:
"Nešto tako bezumno, nešto tako totalno apsurdno, da se ponajbolji građani jedne zemlje samo zbog pomanjkanja kose diskriminiraju, progone i okrutno muče, tako nešto mogao je izmisliti samo društveno opasan luđak."
20. stoljeće. Negdje u Europi