Drugo ime za ljubav

First topic message reminder :



Drugo ime za ljubav po mnogima je najbolji roman Kolin Mek Kalah, australijske književnice poznate po bestseleru Ptice umiru pevajući.
Na odeljenju za duševene bolesnike, na jednom zabačenom ostrvu u Tihom okeanu, pri kraju Drugog svetskog rata, između vojne medicinske sestre i pacijenta rađa se ljubav koja prkosi profesionalnoj etici i dužnosti.
Složene i intrigantne okolnosti, napetost psihološkog trilera i ljubavna priča, uvek ista a tako različita, prikovaće vas za stranice ovog majstorski istkanog romana.

Zar me sad više ne voliš? - upitala ga je. - Oh, Michael, sve mogu podnijeti osim pomisli da sam izgubila tvoju ljubav!
Da, volim te, ali ta ljubav nema budućnosti... ne može je imati, nikad je nije imala, bez obzira na Lucea i Bena. Da nije bilo rata, nikad ne bih upoznao nekoga kao što si ti. A ti bi se kretala u društvu ljudi kao što je Neil, ne kao što sam ja. Moje društvo, način života koji volim, kuća u kojoj živim... sve to tebi ne bi odgovaralo.
Žena ne voli način života - rekla je brišući suze. - Žena voli muškarca, a zatim s njim stvara život.
Nikad ne bi mogla stvoriti život s čovjekom kao što sam ja - rekao je. - Ja sam običan farmer.
To što kažeš obična je glupost! Ja nisam nikakav snob! I objasni mi kakva je razlika između farmera i farmera... jer i moj otac je farmer. Ima samo veće imanje, to je sve. I nije mi potreban novac da bih bila sretna.
Znam, ali ti pripadaš drugoj klasi. Nemamo iste poglede na život.
Nekako ga je čudno pogledala.
Nemamo, Michael? Zbilja je neobično da mi od svih ljudi upravo ti to kažeš! Mislim, naprotiv, da imamo potpuno iste poglede na život. Obadvoje volimo da se brinemo za one slabije od nas, i obadvoje težimo istom... potičemo ih da postanu sposobni voditi računa sami o sebi.
To je istina... da, to je stvarno istina - rekao je polako, a onda je upitao: - Honour, što za tebe znači ljubav?
Pitanje kao da je bilo potpuno bez veze s onim što je rekao prije toga, i to ju je zbunilo.
Što znači? - upitala je, nastojeći da dobije na vremenu i razmisli o odgovoru.
Što znači? Što znači ljubav za tebe?
Moja ljubav prema tebi, Michael? Ili za druge?
Tvoja ljubav prema meni. - Činilo se da uživa izgovarajući te riječi.
Pa sad... ovaj... znači da želim dijeliti život s tobom.
Kako to misliš?
Želim živjeti s tobom! Voditi tvoju kuću, imati djecu s tobom, starjeti s tobom - rekla je.
Izgledao je nekako odsutno; njene riječi djelovale su na njega, to se vidjelo, ali nisu imale snage da prodru dovoljno duboko, do one mirne, bezlične odlučnosti u njemu.
Ali ti se nikad nisi pripremala za takvo nešto - rekao je.
Imaš trideset godina, i pripremala si se za nešto sasvim različito od toga. Za jedan drukčiji život. Nije li tako? - Zastao je, ne odvajajući pogleda od njenog lica, podignutog prema njemu, uplašenog i zbunjenog, ali na kojem se ipak primjećivalo razumijevanje, koje nije htjela priznati. - Mislim da ni jedno od nas nije stvoreno za život koji opisuješ. Kad smo počeli razgovarati, nisam očekivao da ću ti ovo reći, ali ti si dobar borac i nećeš popustiti ni pred čim osim pred stvarnom suštinom stvari.
Ne, neću.
Stvarna suština stvari upravo je u onome što sam ti rekao... da ni jedno od nas nije stvoreno za život koji si opisala. Kasno je pitati se kako i zašto. Ja sam čovjek koji nema povjerenja u želje što se javljaju kao proizvod jednog dijela mog bića, koji sam normalno u stanju kontrolirati. Ne bih htio da ih omalovažim nazivajući ih tjelesnim željama, a ne bih želio ni da pomisliš kako prezirem svoje osjećaje prema tebi. - Uhvatio ju je za ruke ispod ramena. - Honour, slušaj me! Ja sam takav čovjek da jedne večeri jednostavno ne bih došao kući zato što sam na putu u grad sreo nekoga komu sam, po mom mišljenju, potrebniji nego tebi... što ne znači da bih te ostavio, niti da bi ta druga osoba bila obavezno žena. Hoću da kažem, otišao bih svjestan da ćeš se snaći i bez mene dok se ponovo ne vratim kući. Ali mogao bih se, pomažući toj osobi, zadržati dva dana, a možda i dvije godine. Takav sam. Rat mi je pružio priliku da spoznam kakav sam. I tebi je dao priliku da spoznaš kakva si. Ne znam koliko si
toga spremna priznati samoj sebi, ali ja sam naučio da, kad osjetim sažaljenje, moram i da pomognem. Ti si kompletna ličnost. Tebi moja pomoć nije potrebna. A budući da ti moja pomoć nije potrebna, znači da možeš i bez mene. Vidiš, tu se ne radi o ljubavi.
To se već pretvara u paradoks - rekla je. U grlu je osjetila bol od napora da zadrži suze.
Vjerojatno. - Zastao je, razmišljajući što da joj još kaže.
Ne mislim da imam neko osobito visoko mišljenje o sebi. Kad bih ga imao, ne bih osjećao potrebu da budem potreban drugima. A meni je potrebno da budem potreban, Honour! Ne bih mogao živjeti kad ne bih bio potreban drugima!
Potreban si meni! - rekla je. - Potreban si mojoj duši, mom srcu, mom tijelu, svakom djeliću mene. I uvijek ćeš biti! Oh, Michael, postoje razne vrste potreba, razne vrste osamljenosti! Nemoj shvaćati moju čvrstinu kao znak da mi nitko nije potreban! Molim te, nemoj! Potreban si mi da bi mi bio ispunjen život!
On je, međutim, samo uporno odmahivao glavom.
Nisam, i nikad neću biti. Tvoj je život već ispunjen! Da nije, ne bi bila takva kakvu te poznajem... srdačna, topla, ispunjena ljubavlju, sretna što radiš posao koji malo koja žena može raditi. Gotovo svaka žena može voditi kuću, imati djecu, ali ti si drukčija, ti ne bi bila zadovoljna životom u takvom kavezu. Ti se nisi školovala za to. I kako bi nakon nekog vremena vidjela život što si ga opisala, život posvećen isključivo meni? Kao kavez! A ti si previše snažna ptica da bi živjela u kavezu, Honour! Tebi je potrebno da širiš krila u prostoru mnogo većem nego što je kavez.
Spremna sam preuzeti taj rizik - rekla je, blijeda, očajna, ali ne odustajući od borbe.
Ja nisam. Da se ovaj opis odnosi samo na tebe, možda bih riskirao. Ali ja sam opisao i sebe.
Vezuješ se za Bena mnogo čvršće nego što bi bio vezan za mene.
Ali Bena ne mogu povrijediti onako kako bih na kraju povrijedio tebe.
Brinuti se za Bena cjelodnevni je posao. Nećeš moći, odlazeći u grad, pomagati nikom drugom.
Potreban sam Benu - rekao je. - Živjet ću za to.
A što ako ti ponudim da podijelimo brigu o Benu? - upitala ga je. - Da li bi ti odgovarao život sa mnom u kojem bismo dijelili potrebu da budemo potrebni drugima?
Nudiš li mi to? - upitao ju je, pokoleban.
Ne - rekla je. - Ne mogu te dijeliti s Benedictom Maynardom.
Onda tu nema više što da se kaže.
O nama, nema. - Još je stajala između njegovih ruku, ne pokušavajući da se oslobodi. - Slažu li se ostali s tim da ti preuzmeš brigu o Benu?
Sklopili smo ugovor - rekao je. - Dogovorili smo se. Nećemo dati da Bena strpaju u ludnicu, ma šta se dogodilo. A ni Mattova žena i djeca neće gladovati. Dogovorili smo se.
Dogovorili ste se... svi? Ili samo ti i Neil?
Sumorno je iskrivio usne i trgnuo glavom, priznajući točnost izrečene pretpostavke.
A sad ću ti reći zbogom - šapnuo je, a ruke su mu kliznule preko njenih ramena i obuhvatile joj vrat, dok su prsti milovali njenu kožu.
Poljubio ju je. Bio je to poljubac pun ljubavi i bola, poljubac koji je izražavao prihvaćanje onoga što mora biti, i žaljenje za onim što je moglo biti. Poljubac strastven, erotski, ispunjen uspomenama na jednu jedinu noć. A onda je odvojio usta od njenih, prenaglo, prerano - a cijeli život ne bi bio dovoljno dug!
Zatim je ukočeno zauzeo stav mirno, s osmijehom u očima, okrenuo se na peti i otišao.
Kraj staze je ležala benzinska bačva, pa je sjela na nju okrenuta tako da ga ne gleda kako odlazi, zureći u svoje cipele, u tanke, suhe vlati trave, u bezbrojna zrnca koja su činila pijesak.
Tako je to, dakle. Kako bi se ona mogla takmičiti s Benedictovom potrebom za Michaelom? U tom pogledu ima pravo. A kako je sigurno osamljen, nesretan... Nije li uvijek bilo tako? Da snažni ostanu napušteni radi slabih. A taj poriv - ili je to osjećaj krivnje? - snažnih da služe slabima... Tko je to prvi pokrenuo? Jesu li slabi to tražili, ili su im snažni nezvani ponudili svoju pomoć? Da li snaga rađa slabost, povećava je ili je potire? Što je, uostalom, snaga, a što slabost? U pravu je, ona može bez njega. Samo, znači li to ujedno da ona ne osjeća potrebu za njim? Voli je zbog njene čvrstine, a ne može živjeti s onim što voli. Voleći, okrenuo je leđa ljubavi. Zato što mu ona nije, ili nije mogla biti, dovoljna.
Željela je da vikne: „Zaboravi svijet, Michael, sklupčaj se u meni! Sa mnom ćeš upoznati sreću o kakvoj nisi ni sanjao! Samo viknuti to bilo bi isto što i vikati na mjesec. Je li to svjesno
učinila? Je li svjesno odabrala da zavoli čovjeka koji daje prednost služenju ispred ljubavi? Divila mu se od dana kada je došao na Odjel X, i iz tog divljenja, iz upoznavanja njegove vrijednosti, izrasla je ljubav. Ono što su voljeli jedno u drugom bila je čvrstina, samostalnost, sposobnost davanja. A ipak, te su ih iste kvalitete rastavile umjesto da ih sjedine. Dva pozitivna naboja. Moj najdraži, moj voljeni Michael... Mislit ću na tebe i molit ću se za tebe, da i nadalje uvijek nadeš snage...
Promatrala je plažu, neurednu poslije kiše praćene vjetrom od prije nekoliko dana. Dva prekrasna bijela galeba jedrila su na povjetarcu, krilo uz krilo, kao vezani, a onda su naglo skrenuli, i dalje vezani, strmoglavili se i nestali. To je ono što sam željela, Michael! Ne da čučim u kavezu, nego da letim s tobom ispod prostranog plavog neba.
Vrijeme je da krene. Vrijeme je da otprati Matta, Benedicta, Nuggeta i Michaela do zbornog mjesta. Dužnost joj je da to učini. Neil će, kao oficir, otputovati posebno, još nije znala kada. Reći će joj kad bude trebalo.
Dok je išla, počela je misliti i na druge stvari, ne samo na Michaela. Pacijenti Odjela X skovali su urotu. Urotu u kojoj je Michael bio dobrovoljac, a Neil kolovođa. Sve je to bilo potpuno besmisleno. Oh, bilo je, naravno, pametno što su krili od nje što se, u stvari, odigralo u kupaonici dok službena istraga ne prođe i dok ne bude objavljen zaključak o uzroku smrti. Ali zašto se Neil toliko protivio Michaelovoj želji da joj sve kaže, sada kad to ne može nikome naškoditi? Neil ju je dovoljno dobro poznavao, mogao je znati da neće odmah odjuriti i ispričati čitavu priču pukovniku „Chinstrapu”. Od kakve bi to bilo koristi? Što bi se time promijenilo? Moglo bi dovesti do toga da Benedict bude upućen u neku civilnu ustanovu, ali bi ostalima donijelo demobilizaciju po kazni, a možda i zatvor. Vjerojatno su se bili dogovorili i da složno nastupe protiv nje i poreknu sve što bi ona eventualno rekla pukovniku „Chinstrapu”. Pa zašto se onda Neil borio da ona ništa ne sazna? I ne samo Neil. Matt i Nugget također.
Što je ono Michael rekao na samom kraju? Da su sklopili ugovor. Mattova žena i djeca neće gladovati. I Nugget će jamačno bez gladovanja završiti medicinu. Benedict neće biti zatvoren u ludnicu. Michael i Neil... njih dvojica su međusobno podijelili odgovornost, Michael i Neil. Ali što u svemu tome dobiva Neil, Neil koji će dati novac za Mattovu obitelj i Nuggetovo školovanje? Prije
dva tjedna rekla bi ništa, ali danas više nije bila tako sigurna u to.
Neil se držao kao da nije povrijeđen, a njeno odbijanje primio je s takvim prividnim mirom, s takvim nemarom da je pomislila kako i neće biti povrijeđen. Tko je pak razgovarao s Michaelom i naveo ga da istupi s onom zastarjelom pričom o klasnim razlikama? Željno se uhvatila za tu slamku. Netko je obrađivao Michaela, pokušavao ga uvjeriti kako treba da se odrekne nje. Netko? Neil!

5

Evakuacija je bila odlično organizirana. Kad je stigla na zborno mjesto sa četvoricom svojih pacijenata, odmah su ih preuzeli od nje, jedva su imali vremena za kratak zagrljaj i poljubac u obraz. Poslije se uopće nije mogla sjetiti kako ju je Michael pogledao, ni kako je ona pogledala njega. Činilo se uzaludnim zadržavati se u nadi da će ga još jednom vidjeti, pa se provukla kroz redove ljudi koji su čekali, i sestara koja su ih pratile, i vratila se na odjel.
Bilo joj je već u krvi da sprema i održava red, pa je prošla kroz čitav odjel zatežući plahte, posljednji put slažući mreže na način kako je to zahtijevala glavna sestra, otvarajući ormariće i slažući paravane koji su zaklanjali blagovaonički stol. Zatim se vratila u svoju sobicu, izula cipele ne razvezujući ih, i sjela na svoj stolac podvijenih nogu, što nikad ranije nije činila na tom službenom mjestu. Sad više nije bilo važno. Nitko je neće vidjeti, nitko više. Otišao je i Neil. Jedan premoreni narednik sa službenom bilježnicom obavijestio ju je da je Neil otputovao. Nije shvatila tko je i kako pogriješio, ali bilo je kasno da se išta poduzme. A možda je i bolje što se nije morala suočiti s kolovođom urote. Bilo je previše neugodnih pitanja koja bi mu sigurno postavila.
Glava joj je klonula, naslonjena na ruku. Zadrijemala je i sanjala Michaela, nimalo neprijatno.
* * *
Otprilike dva sata kasnije Neil je prošao pored Odjela X, veselo zviždučući, uredan, kao srastao sa svojom kapetanskom uniformom, s paradnim štapićem ispod ruke. U nekoliko lakih
skokova popeo se uz stražnje stube Odjela X i našao se u polumračnom, pustom hodniku. Zastao je, zaprepašten. Odjel X bio je prazan, i ta praznina urlala je na njega sa svih strana. Nakon nekoliko trenutaka krenuo je dalje, ali s manje sigurnosti, s manje vedrine. Otvorio je vrata svoje sobice i doživio nov šok, jer je sva njegova prtljaga bila odnesena. Od pacijenta Neila Parkinsona, tropika, nije ostalo ni traga.
Tko je to? - čuo je glas sestre Langtry kroz tanki zid. - Tko je to? Javite se, molim!
Sjedila je u pozi koju nikad nije vidio, nimalo dostojanstvenoj, nimalo profesionalnoj, bokom okrenuta stolu, nogu podvijenih na stolcu s cipelama ispred stolca, na podu. Sobica je bila puna dima; cigarete i šibice ležale su na stolu. Izgledalo je kao da tu već dugo sjedi.
Neile! - rekla je, gledajući ga iznenađeno. - Mislila sam da ste već otputovali! Rekli su mi da ste otputovali prije nekoliko sati.
Putujem tek sutra. A što je s vama?
Dodijeljena sam specijalnom transportu teških, nepokretnih ranjenika, da ih pratim do konačnog odredišta... Brisbanea ili Sydneyja, pretpostavljam. Putujem sutra ili prekosutra. - Pokušala je ustati. - Potražit ću nešto za jelo.
Nema potrebe da se trudite, zaista. Nisam gladan. Drago mi je što nisam morao otići već danas. - Zadovoljno je uzdahnuo.
Konačno pripadate samo meni.
Oči su joj sijevnule.
Zaista tako mislite?
Način na koji je to rekla natjerao ga je da zastane, ali je ipak sjeo na stolac za posjetioce i osmjehnuo se.
Zaista mislim. A i krajnje je vrijeme. Bilo je malo natezanja, ali pukovnik još nije zaboravio onaj viski pa je odgodio moj odlazak. I kad smo već razgovarali, dao mi je čistu zdravstvenu knjižicu, što znači da više nisam pacijent Odjela X. Noćas sam samo stanar.
Odgovorila je zaobilazno:
Mrzim rat i sve što je učinio s nama, Neil. Osjećam se nekako osobno odgovorna za to.
Primate na sebe krivicu cijelog svijeta, sestro? Ostavite se toga! - prekorio ju je blago.
Ne, ne cijelog svijeta, Neile. Samo onaj dio krivice što ste ga vi i ostali pokušali sakriti od mene - rekla je oštro, gledajući ga ravno u oči.
Duboko je udahnuo.
Michael, dakle, nije mogao držati svoj prokleti jezik za zubima!
Michael je dobro učinio. Imam pravo znati, i želim znati.
Znati sve, Neil. Što se, u stvari, dogodilo one noći?
Opuštenih ramena, stisnutih usana, počeo je pričati kao da je u pitanju neka dosadna anegdota za koju misli da je nije vrijedno pričati. Pozorno ga je promatrala, misleći kako je njegov profil sad prema golom zidu konačno došao do izražaja. Zid je bio prazan jer su crteži već počivali u njenom koferu.
E pa, osjećao sam da mi je potrebna još jedna čašica, pa sam otišao po viski - rekao je paleći cigaretu, zaboravljajući da ponudi i nju. - Buka što ju je podigao Luce probudila je Matta i Nuggeta, pa su odlučili da mi pomognu da dokrajčim drugu bocu. Tako je ostao samo Benedict da pazi na Lucea, koji je otišao da legne.
Bojim se da smo potpuno zaboravili na Lucea. Ili možda jednostavno nismo htjeli misliti na njega.
Dok je govorio, sjećanje na tu noć počelo je oživljavati u njemu i donositi nešto od svih onih strahota, a to se živo održavalo na njegovom licu.
Ben je počeo prekopavati po svojim stvarima i pronašao jedan od onih zabranjenih suvenira kakve svi negdje skrivamo... japanski oficirski pištolj. Natjerao je Lucea da uzme svoju britvu i odveo ga u kupaonicu, s pištoljem prislonjenim u leđa.
Je li vam Ben ispričao da je odveo Lucea u kupaonicu? - upitala ga je.
Jest. Samo smo toliko izvukli iz njega, a što se zaista tamo odigralo, mogu samo da naslućujem. Ben to, izgleda, ni sam točno ne zna. - Zašutio je.
Da? - navaljivala je.
Čuli smo Lucea kako urla, čak iz kupaonice, urla, urla... - Načinio je grimasu. - Samo, dok smo mi stigli tamo, bilo je već kasno. Pravo je čudo što ga nitko drugi nije čuo, ali vjetar je puhao prema palmovom gaju, a ionako smo daleko od civilizacije. Stigli smo prekasno... ali to sam već rekao, zar ne?
Jeste. Imate li neku predodžbu o tome kako je Ben to učinio?
Pretpostavljam da Luce nije imao hrabrosti da se suprotstavi Benu, a možda nije ni slutio što će se dogoditi dok nije bilo kasno. Te proklete britve vraški su oštre... Nakon što je s pištoljem u ruci natjerao Lucea da drži britvu kako treba, Ben je, mislim, samo zgrabio Lucea za ruku i sve je bilo gotovo. Mogu upravo da vidim Lucea kako urla i zamuckuje od straha, a uopće ne shvaća što mu Ben sprema, dok ovaj nije uradio što je želio. Čovjek to ne može ni osjetiti kad je oružje tako oštro kao što je bengalska britva.
Razmišljala je, namrštena.
Ali na njegovoj ruci nije bilo modrica, Neile - napomenula je. - Da je bilo, major Menzies bi ih primijetio, a Ben je morao vrlo čvrsto držati Lucea.
Na šakama i podlaktici modrice ne nastaju tako lako, sestro. Na nadlaktici je drukčije. Major je mogao primijetiti samo upadljive vanjske ozljede... ovo, ipak, nije Scotland Yard, hvala bogu. A koliko poznajem Bena, on je sve to obavio vrlo brzo. Sigurno je dugo razmišljao o tome kako da ubije Lucea. To nije bio trenutni poriv. Ipak, nikad ne bi uspio ostati neotkriven, jer je u trenutku kad se stvar počela odvijati izgubio razum... ili poludio na neki poseban način, ne znam. Osim toga, nije mu bilo ni važno hoće li ga uhvatiti ih neće. Htio je samo da otpremi Lucea s ovog svijeta na takav način da Luce ostane svjestan do kraja. Mislim, naime, da je on, u stvari, htio da Luce vidi svoje spolne organe odsječene.
Je li Luce bio mrtav kad ste stigli?
Još nije, i to nas je spasilo. Otrgli smo Bena od njega trenutak prije nego što je Lucea uhvatio samrtni grč, a još uvijek je držao britvu i krv je potokom tekla iz njega. Arterije su mu bile presječene. Matt je izveo i čuvao Bena, a Nugget i ja smo načinili red u kupaonici. Za to je bilo dovoljno nekoliko minuta. Zadržali smo se najviše zato što smo htjeli biti potpuno sigurni da je Luce izdahnuo, a nismo se usuđivali da ga dodirnemo.
Vi ste sigurno pomislili da bi trebalo pozvati pomoć, spasiti ga nekako - procijedila je kroz stisnute usne.
Oh, draga, nije bilo ni najmanjeg izgleda da se spasi! Zar mislite da ni toliko ne znam? Da smo ga mogli spasiti, Ben ne bi bio u takvoj opasnosti. Nisam liječnik, nisam, ali sam vojnik. Priznajem da nikad nisam volio Lucea, ali je bilo užasno tamo stajati i gledati kako čovjek umire.
Sivog lica nagnuo se preko stola da otrese pepeo s cigarete, gledajući je ravno u brižne, bolom ispunjene oči.
Nugget je pokazao izvanrednu smirenost i spretnost, možete li to vjerovati? To samo pokazuje da čovjek može mjesecima živjeti s nekim a da ga ne upozna. Pa i kasnije, ni jednom nisam na njemu primijetio da bi mogao izgubiti živce. - Ruka mu se tresla kad je odlučio da konačno ugasi cigaretu. - Najgore od svega bilo je razmišljati o tome jesmo li učinili sve što smo mogli da stvar prikazano kao samoubojstvo, nismo li prepustili nešto što bi moglo navesti istražitelje da posumnjaju u umorstvo... Bilo kako bilo, kad smo završili, odveli smo Bena u susjednu kupaonicu i, dok je Matt stražario... on bi bio izvrstan noćni čuvar, čuje svaki sušanj... Nugget i ja oprali smo Bena šmrkom. Bio je sav ulijepljen krvlju, ali, srećom, nije ugazio u krv. Ne vjerujem da bismo uspjeli ukloniti otiske nogu. Donji smo dio njegove pidžame spalili. Nedostajao vam je kad ste se razduživali s rubljem, sjećate se?
Kako se držao Ben? - upitala ga je.
Bio je miran i nimalo se nije kajao. Mislim da još uvijek misli kako je samo izvršio svoju kršćansku dužnost. Luce za njega nije bio čovjek, već demon, ravno iz pakla.
I tako ste vi, dakle, štitili Benedicta - rekla je hladno. - Svi ste ga štitili.
Da, svi smo ga štitili. Čak i Michael. Onog trenutka kad ste mu rekli da je Luce mrtav, on je znao što se, u stvari, dogodilo. Bilo mi je žao Mikea. Čovjek bi pomislio kako je vlastitim rukama počinio zločin, tako je bio potresen, tako je predbacivao sam sebi. Neprestano je govorio kako nije trebao misliti samo na sebe, kako nije trebao ostati s vama, kako mu je bila dužnost da ostane s Benedictom.
Nije ni trepnula; i to je spadalo u njen dio krivnje.
To je i meni rekao. Kako nije trebao ostati sa mnom, kako je trebao biti s njim. On... s njim... Nikad nije izgovorio ime! Držala sam da misli na Lucea. - Ostala je bez glasa, morala je zastati i pribrati se, a onda je nastavila: - Nikad, nikad mi nije palo na pamet da misli na Benedicta! Pretpostavljala sam da misli na Lucea, i pretpostavljala sam da je u pitanju homoseksualna veza s Luceom. Što sam mu sve izgovorila, što sam sve radila! Kako sam ga vrijeđala! I kako sam sve zapetljala! Muka mi je kad pomislim na to!
Ako nije spomenuo ime, sasvim je normalno što ste pogriješili - rekao je Neil. - U njegovim dokumentima pisalo je da je homoseksualac.
Otkud vi to znate?
Od Lucea, preko Bena i Matta.
Vi ste vrlo pametan čovjek, Neile. Vi ste sve znali, ili pogodili, zar ne? I radili ste sve da zbrka bude što veća, svjesno. Kako ste mogli činiti takvo nešto?
A što ste drugo mogli očekivati od nas? - upitao ju je, odgovarajući u množini umjesto u jednini. - Nismo mogli samo tako predati Bena vlastima! S Luceom svijet nije ništa izgubio, a Ben sigurno ne zaslužuje da provede život zatvoren u nekoj civilnoj ludnici zato što je ubio Lucea! Zaboravili ste da smo svi mi bili pacijenti Odjela X. Imamo neku predodžbu o tome kako izgleda život duševnih bolesnika.
Da, sve ja to razumijem - rekla je strpljivo - ali ostaje činjenica da ste uzeli zakon u svoje ruke, da ste svjesno odlučili prikriti umorstvo i da ste učinili sve da mi uskratite svaku mogućnost intervencije. Da sam znala, smjesta bih ga bila prijavila! On je opasan čovjek, zar nitko od vas to ne uviđa? Benedictu je mjesto u duševnoj bolnici! Pogriješili ste, vi ste pogriješili, a vi posebno, Neil! Oficir ste, poznajete pravila službe i trebalo bi da ih se pridržavate. Ako smatrate da vas vlastita bolest opravdava, onda je i vama mjesto u bolnici! Učinili ste me suučesnikom ne tražeći od mene pristanak, i da nije bilo Michaela, ne bih to čak ni saznala. Zahvalna sam Michaelu na mnogo čemu, ali najviše sam mu zahvalna na tome što mi je rekao kako je Luce, u stvari, umro. Ni Michaelovi nazori nisu baš najispravniji, ali on je daleko iznad sviju vas! Hvala bogu što mi je rekao!
Bacio je dozu na stol s takvom žestinom da je odskočila i sa zveketom pala na pod; poklopac se otvorio a cigarete su se razletjele naokolo. Ni ona ni on nisu to primijetili, toliko su napeto zurili jedno u drugo.
Michael, Michael, Michael! - viknuo je, izobličena lica, dok su mu se oči punile suzama. - Stalno taj Michael, samo Michael! Hoćete li se, zaboga, jednom trgnuti... trgnuti iz te svoje opsesije Michaelom? Michael ovo, Michael ono, Michael, Michael, Michael! Muka me hvata već od samog tog prokletog imena! Od trenutka kad ste ga ugledali, niste imali vremena ni za koga drugog! A što je s nama ostalima?
Kao i prilikom one scene s Luceom, nije imala kamo otići, nije se imala kamo skloniti. Sjedila je osjećajući kako je ispunjava razumijevanje za ono što Neil tako iz srca viče, i njena ljutnja iznenada se ugasila.
Po načinu na koji je ljutito trljao oči rukama, vidjela je da se bori kako bi uspostavio vlast nad samim sobom, a kad je progovorio, nastojao je da mu glas zvuči smireno, razumno. „Oh, Neile,” pomislila je, kako si se promijenio! Odrastao si. Prije dva mjeseca ne bi uspio da nakon toliko muka tako ukrotiš sam sebe.”
Slušajte - rekao je - znam da ga volite. Čak je i Matt, slijep kakav jest, to već odavno uvidio. Zato prihvatimo to kao nešto što postoji, i ostavimo na stranu kao prvu činjenicu. Prije nego što je Mike došao, pripadali ste svima nama, a mi smo bili vaši. Brinuli ste se za nas. Sve što ste imali, sve što ste bili, sve je bilo usmjereno na nas, prema našem ozdravljenju, ako hoćete. Ali kad je čovjek bolestan, on to ne može tako objektivno vidjeti, za njega je to potpuno, isključivo osobna stvar. Vi ste nas... vi ste se obavili oko nas! I nitko od nas nije nikad pomislio kako trošite svoju ljubav i na nešto izvan Odjela X, na nekog drugog, a ne na nas. Kad je došao Michael, bilo je jasno kao dan da je s njim sve u redu. Za nas, to je značilo da mu ne biste trebali poklanjati pažnju. Umjesto toga, vi ste nam okrenuli leđa i potpuno se posvetili njemu. Napustili ste nas! Izdali ste nas! I zato je Luce izgubio život. Luce je izgubio život zato što ste se vi zagledali u ono što je Michael predstavljao, u sve to duševno zdravlje... čvrstinu, snagu, i što vas je to privuklo njemu. Zavoljeli ste ga! Što mislite, kako smo se mi ostali osjećali zbog toga?
Htjela je da vrisne: „Ali nisam se zbog toga prestala brinuti o vama! Nisam! Nisam! Samo sam, za promjenu, htjela nešto i za sebe! Davati a da se ništa ne uzme, može se samo do neke granice, Neile! U to vrijeme činilo mi se da to nije ništa osobito. Moj rad na Odjelu X bližio se kraju. I voljela sam ga! Oh, bože, već mi je dosta tog davanja i davanja! Zar niste mogli biti toliko plemeniti da i meni pružite nešto!”
Ništa od toga, međutim, nije mogla reći. Umjesto toga je skočila i pošla prema vratima; ni sama nije znala kamo je krenula, samo da više ne bude s njim. Dok je prolazila, uhvatio ju je za zglob ruke, okrenuo je sebi i tako je držao dok se nije prestala otimati.
Vidite? - upitao ju je blago, puštajući je i prelazeći prstima duž njenih ruku. - Držao sam vas čvršće nego što je Ben morao držati Lucea, ali ne vjerujem da su vam ostale modrice.
Pogledala ga je; lice mu je bilo dalje nego što bi bilo Michaelovo, jer je Neil bio mnogo viši. Bilo je ozbiljno i vedro u isti mah, kao da zna na što ona misli i nimalo joj ne zamjera. Ali isto tako se činilo da je, kao nekadašnji vladari-svećenici, spreman podnijeti sve kako bi stigao do krajnjeg cilja.
Sve do ovog razgovora nije čak ni približno znala kakav je čovjek Neil, koliko se strasti i odlučnosti krije u njemu. Nije imala ni predodžbu o dubini njegovih osjećaja prema njoj. Možda je previše vješto skrivao koliko je uvrijeđen, a možda je, kako joj je rekao, njena obuzetost Michaelom pridonijela da s lakoćom uvjeri samu sebe kako Neil nije pogođen njenom odlukom. A on je bio potpuno dotučen. To ga ipak nije spriječilo da djeluje i suprotstavi se opasnosti koju je Michael predstavljao. Ona ga nije zaustavila. Bravo, Neile!
Baš mi je žao - rekla je hladno, gotovo poslovno. - Izgleda da mi nije ostalo dovoljno snage da se otimam, da plačem ili da padnem na koljena pred vama. Ali zaista mi je žao. Žao mi je više nego što možete zamisliti. Previše mi je žao da bih mogla opravdavati svoje postupke. Sve što mogu reći jest da i mi, mi koji se brinemo o vama, našim pacijentima, možemo biti slijepi i na krivom putu kao i svaki pacijent koji je ikad prošao kroz vrata Odjela X. Ne smijete gledati u meni neko nepogrešivo, natprirodno biće, božanstvo. Ja to nisam. Nitko od nas nije! - Oči su joj se napunile suzama. - A ne možete zamisliti, Neile, kako bih željela da jesmo! Nježno ju je zagrabio, poljubio u čelo i pustio.
E pa, i to je gotovo, a znate staru poslovicu da ni bogovi ne mogu od kajgane ponovo napraviti jaja. Osjećam se bolje, sad kad sam vam rekao sve što mi je bilo na duši. Ali, i meni je žao. Nije nikakvo zadovoljstvo ustanoviti da sam u stanju nanijeti vam bol, iako niste zaljubljeni u mene.
Željela bih da mogu biti - rekla je.
Ali ne možete. Znam. To je neizbježno. Vidjeli ste me kakav sam bio kad sam došao na Odjel X, i to me je dovelo u dužnički odnos prema vama, kojeg se vjerojatno ne bih mogao osloboditi i da se Michael nije pojavio. Privukao vas je zato što se od početka odnosio prema vama kao muškarac... kompletan muškarac. Nikad se nije povlačio u sebe, lupetao tugujući nad samim sobom, držao se kao slabić. Nikad ga niste morali presvlačiti ni prati,
nikad niste morali slušati duge, dosadne litanije o onome što ga muči... sve ono što ste već čuli od dvadeset drugih ljudi sličnih meni.
Oh, zaboga! - viknula je. - Nikad nisam na takav način mislila o tome... o vama. Nikad!
Ali tako ja mislim o sebi, sad kad se svega sjetim. Jer sad sam u stanju da razmišljam o prošlosti. Zato je ta moja slika, po svemu sudeći, vjernija nego što ste vi spremni priznati. Ali izliječen sam, znate. Kad sad o svemu tome razmišljam, ne mogu čak ni shvatiti kako mi se to uopće moglo dogoditi.
To je dobro - rekla je, odlazeći prema vratima. - A sad, Neile, možemo li se pozdraviti? Odmah sad, mislim. I možete li vi to primiti onako kako jest, da nije u pitanju nezainteresiranost, nesimpatija ili ljutnja? Danas je jednostavno bio takav dan da očajnički želim da što prije prođe. A osjećam da ga ne mogu provesti s vama. Voljela bih da se više ne vidimo. Jedini je razlog tome što bi to previše podsjećalo na bdjenje uz mrtvaca. Odjela X više nema.
Otpratio ju je u hodnik.
Onda ću ostati da sam bdim. A ako ikad poželite da me vidite, ja ću biti u Melbourneu. Adresu ćete naći u telefonskom imeniku. Parkinson, N. L. G., Toorak. Trebalo mi je dugo vremena da nađem pravu ženu. Imam trideset sedam godina, pa ne vjerujem da ću na brzinu promijeniti mišljenje. - Nasmijao se. - Kako da vas zaboravim? Nikad vas nisam poljubio.
Onda me poljubite sada - rekla je, gotovo s ljubavlju.
Gotovo.
Ne. U pravu ste. Odjel X više ne postoji, ali se još uvijek nalazim kraj njegovog neohlađenog leša. To što mi nudite, to je ustupak, a ja ne želim ustupke. Sve samo ne ustupke.
Pružila mu je ruku.
Zbogom, Neile. I mnogo sreće! Sigurna sam da ćete je naći.
Prihvatio je pruženu ruku i toplo je stisnuo, a onda je podigao i dodirnuo usnama.
Zbogom, Honour! I ne zaboravite... naći ćete me u Melbourneu, u telefonskom imeniku.

Posljednja šetnja kroz bolnički kompleks, od Odjela X do barake; nikad nije mislila da će i to jednom doći, čak i nakon što je počela čeznuti za odlaskom. Kao da Baza broj 15 predstavlja - dio života
velik koliko i sam život. Sad je sve svršeno. I svršilo se s Neilom, što i jest bilo najbolje. On je zaista divan čovjek. Ali, bilo je istine i u njegovim riječima da je startao s velikim hendikepom. Ona jest mislila o njemu prvenstveno kao o pacijentu. I strpala ga je u istu vreću s ostalima. Bijedan, tužan, krhak... Bilo je uzbudljivo otkriti da nije više ni jedno, ni drugo, ni treće. Iz njegovih riječi slijedilo je da je ozdravio zahvaljujući situaciji na Odjelu X u toku posljednjih nekoliko tjedana, ali to nije točno. Ozdravio je zahvaljujući samom sebi. Svako ozdravljenje je takvo. I tako je, usprkos boli, žalosti i užasu, krenula u posljednju šetnju s osjećajem da je Odjel X postojao s dobrom svrhom i postigao cilj.
Neil se nije čak ni potrudio da je upita hoće li nešto učiniti u cilju istjerivanja pravde, koja je prema njemu bila zadovoljena, a po njenom mišljenju nije. Bilo je kasno za to. Hvala bogu što joj je Michael sve rekao! Ta ju je spoznaja oslobodila velikog dijela osjećaja krivnje s kojim bi ostala živjeti. Oni misle da ih je izdala time što se okrenula Michaelu, ali ona zna da su oni, u stvari, izdali nju. Morat će živjeti s Luceom Daggettom do kraja svojih života. Ona također. Neil nije htio da joj kažu istinu zato što se bojao da bi njen način intervencije oslobodio Michaela, i zato što je iskreno želio da je poštedi dijela krivnje. Dijelom dobro, dijelom loše. Dijelom sebično, dijelom nesebično. Dakle, otprilike normalno.

Sedmi dio


1

Kad je Honour Langtry izišla iz vlaka u Yassu, nije bilo nikoga da je dočeka, što je nije nimalo začudilo; nije bila obavijestila svoje da dolazi. Voljeti ih bilo je jedno, a suočiti se s njima nešto sasvim drugo, pa je više voljela da se s njima sastane bez publike. Vraćala se, u stvari, u djetinjstvo, a činilo joj se da je ono strašno daleko. Kako će je sad oni gledati? Što će misliti o njoj? Zato je stalno odgađala trenutak sastanka. Imanje njenog oca nije ležalo daleko od grada, netko će je već odbaciti.
Našla je čovjeka koji će je odbaciti, bio je to nepoznat čovjek pa je mogla sjediti i na miru uživati u petnaest milja dugoj vožnji. Kad stigne kući, obitelj će, naravno, već znati da se vratila; šef stanice dočekao ju je raširenih ruku, osigurao joj prijevoz i sigurno već telefoniralo da Honour stiže.
Čekali su je okupljeni na prednjoj verandi; otac se udebljao i malo oćelavio, majka se nije nimalo promijenila, a brat lan izgledao je kao mlađe i vitkije izdanje očevo. Bilo je zagrljaja, poljubaca, izmicanja da je bolje vide, uzvika i nedovršenih rečenica, jer su svi svima upadali u riječ.
Stanovit privid normalnosti uspostavljen je tek nakon bogate večere; Charlie Langtry i njegov sin otišli su na počinak, jer je njihov radni dan počinjao u svitanje, a Faith Langtry otpratila je kćerku u njenu sobu da tu sjedi i promatra kako Honour rasprema svoju prtljagu. I da razgovara s njom.
Soba Honour Langtry bila je ugodna i namještena bez naročitih pretenzija; ipak, bila je prostrana i vidjelo se da je na nju utrošen novac. Kad je taj novac trošen, nitko nije mnogo razmišljao o stilu i usklađivanju boja, ali veliki krevet izgledao je udoban kao i cicom presvučeni naslonjač u kojem je sjedila Faith Langtry. Bio je tu i blistavo ispolirani starinski stol s drvenom izrezbarenom stolicom kao radni prostor, te prostrani plakar, visoko ogledalo na stalku, toaletni stolić i još jedan naslonjač.
Dok se Honour kretala između plakara, ladica u toaletnom stoliću i kofera na krevetu, njena majka sjedila je pažljivo proučavajući izgled svoje kćeri prvi put otkako se vratila kući. U
toku godina što ih je provela u vojsci, bilo je, naravno, dopusta, ali ograničenost tog vremena i atmosfera žurbe onemogućavali su joj da stekne prave i trajne dojmove. Sad je bilo drukčije - Faith Langtry mogla je promatrati kćerku ne posvećujući polovicu misli onome što će biti sutra, i kako će Honour izdržati sljedeće razdoblje službe, kao i uvijek opasno. Ianu nije odobreno da ode u vojsku, bio je potreban na zemlji. A kad se rodila, mislila je Faith Langtry, nikad ne bih pomislila da ću nju, svoju kćerku, slati u rat. Prvorođeno dijete. Spol više ne predstavlja takvu razliku niti je tako važan kao nekad.
Svaki put kad je dolazila kući, primjećivali su na njoj promjene, od kože požutjele od atabrina do sitnih tikova i navika koji su pokazivali da je već odrasla, samostalna žena. Šest godina. Sam bog zna što je sve doživjela u tih šest godina, jer Honour kod kuće nikad nije htjela pričati o ratu, a kad bi je netko upitao, vješto je zaobilazila odgovor. Ali što god doživjela, bilo je očigledno
kako je to Faith Langtry, promatrajući kćerku, ubrzo zaključila - da se Honour zauvijek udaljila od mjesta koje joj je bilo dom.
Bila je mršava; to se moglo i očekivati, naravno. Na licu su joj se pojavile bore, ali u kosi joj se još nisu vidjele sijede vlasi, hvala bogu! Držala se ozbiljno, ali ne kruto, pokreti joj su odavali neku neobičnu odlučnost i suzdržljivost, koja se ne bi mogla nazvati zatvorenošću. Nije, jasno, mogla biti stranac, ali je bila sasvim drukčija osoba.
Kako su sretni bili kad se, umjesto za studij medicine, odlučila da bude medicinska sestra! Mislili su na to kako će, zahvaljujući toj odluci, biti pošteđena muka i napora. A dogodilo se suprotno - da je studirala medicinu, ostala bi kod kuće. Promatrajući Honour, Faith se pitala kolikih bi muka i napora bila u tom slučaju pošteđena.
Pojavile su se njene medalje i odlikovanja - kakav čudan osjećaj, imati kćerku koja je nosilac Ordena Britanskog Imperija! Kako će Charlie i Ian biti ponosni!
Nikad mi nisi rekla da si dobila Orden Britanskog Imperija
rekla je Faith, pomalo prijekorno.
Honour je podigla glavu, iznenađena.
Nisam? Valjda sam zaboravila. U to vrijeme bila sam zatrpana poslom, pa sam pisma pisala na brzinu. Uostalom, odluka je potvrđena tek nedavno.
Imaš li kakve fotografije, draga?
Tu su negdje. - Honour je počela pretraživati džepove na poklopcima kofera i izvukla dvije kuverte, jednu veliku i jednu malu. - Evo ih! - Otišla je do drugog naslonjača i sjela, uzimajući cigaretu. - Ovo su Sally, Teddy, Willa i ja... Ovo je naš šef kod Laea... Ja u Danvinu, prije nego što ću poletjeti, više se ne sjećam kamo... Moresby... Medicinske sestre u Morotaiju... Ispred Odjela X...
Moram reći da ti dobro stoji vojnički šešir.
Praktičniji je nego veo, vjerojatno zato što ga po propisu treba skinuti čim se uđe u zgradu.
A što je u drugoj kuverti? Isto tako fotografije?
Ruka Honour ostala je u zraku kao da ne zna ne bi li bilo bolje da odnese obje kuverte ne otvarajući drugu, veću; ipak ju je, nakon stanovitog oklijevanja, otvorila. Ne, nisu fotografije. To su crteži mojih pacijenata s Odjela X, moje posljednje komande, ako mogu tako reći.
Izvanredni crteži - rekla je Faith pozorno promatrajući sva lica redom. Honour je s olakšanjem primijetila da je prešla preko Michaelovog lica ne nalazeći na njemu ništa posebno, različito od ostalih - a i kako bi? Čudna stvar, očekivala je da će njena majka vidjeti ono isto što je ona vidjela prilikom prvog susreta u hodniku Odjela X.
Tko ih je izradio? - upitala je Faith, spuštajući crteže na
stol.
Ovaj momak - odgovorila je Honour listajući crteže i
izvlačeći Neilov portret. - Neil Parkinson. Crtež nije naročit; nije se baš iskazao kad je trebalo da nacrta samog sebe.
Pa nije ni loš, podsjeća me na nekoga ili sam zaista negdje već srela tog čovjeka. Odakle je?
Iz Melbournea. Koliko znam, otac mu je pravi financijski magnat.
Longland Parkinson! - rekla je Faith trijumfalno. - Znači da sam srela ovog momka. Kup Melbournea, 1939. Bio je s ocem i majkom u uniformi. A Frances, njegovu majku, sretala sam u Melbourneu više puta, u raznim prilikama.
Što je ono rekao Michael? Da ona u svom svijetu susreće ljude kao što je Neil, a ne kao što je on. Čudno. Zaista se moglo dogoditi da u nekom društvu sretne Neila. Da nije bilo rata.
Faith je ponovo prelistala crteže, pronašla crtež koji je tražila i položila ga preko Neilovog.
A tko je ovo, Honour? To lice! Izraz tih očiju! - Rekla je to gotovo kao opčinjena. - Ne mogu reći da mi se sviđa, ali to lice je fascinantno.
Narednik Lucius Daggett. Luce. On je... izvršio samoubojstvo nešto prije rasformiranja Baze broj 15. - Oh, bože! Umalo da nije rekla da je ubijen.
Jadnik! Pitam se što ga je moglo natjerati da to učini... Izgleda tako... ovaj... nekako iznad tih stvari. - Vratila joj je crteže.
Moram reći da mi se mnogo više sviđaju nego fotografije. Ruke i noge ne govore o čovjeku ni približno toliko koliko lice, i uvijek hvatam samu sebe kako pokušavam da na fotografijama vidim lica. A jedino što vidim, to su mrlje. Tko je među njima bio tvoj osobni ljubimac?
Iskušenje je bilo prejako da bi mu se mogla oduprijeti; Honour je pronašla Michaela i pružila crtež majci.
Ovaj. Narednik Michael Wilson.
Zbilja? - upitala je Faith, sumnjičavo promatrajući kćerku.
Pa sad, ti si ih poznavala u živo, naravno. Zgodan momak, koliko vidim... Izgleda kao radnik sa farme.
„Bravo, Michael!” pomislila je Honour. „Eto kako govori supruga veleposjednika koja susreće Neila Parkinsona na trkama i instinktivno prepoznaje pripadnike istog društvenog sloja, premda nije snob. Jer mama zaista nije snob.”
Ima mljekarsku farmu - rekla je.
Ah, otud taj izgled čovjeka sa zemlje - uzdahnula je Faith i protegnula se. - Jesi li umorna, draga?
Nisam, mama, nimalo. - Honour je spustila crteže na pod pokraj naslonjača i pripalila cigaretu.
Još nema udaje na vidiku? - upitala je Faith.
Nema - rekla je Honour, osmjehujući se.
Oh, u redu, bolje je da ostaneš neudata nego da se udaš iz pogrešnih razloga. - Rekla je to s takvim blago ironičnim prijekorom da joj je kći prasnula u smijeh.
U potpunosti se slažem, mama.
Pretpostavljam da to znači da se vraćaš starom poslu?
Da.
Ponovo kod „Princa Alfreda”? - Faith je znala da nema nikakvog smisla pitati postoje li kakvi izgledi da izbor njene kćeri padne na mali Yass - Honour je uvijek voljela raditi u velikim ustanovama.
Ne - rekla je Honour i zastala, ne pokazujući volju da nastavi.
Pa gdje, onda?
Idem u bolnicu zvanu Morisset na obuku za rad s duševnim bolesnicima.
Faith Langtry zastao je dah.
Šališ se?
Ne, ne šalim se.
Ali... pa to je smiješno! Ti si viša medicinska sestra! S iskustvom koje imaš, možeš dobiti posao gdje god hoćeš! Duševni bolesnici? Gospode bože, Honour, mogla si se isto tako prijaviti da budeš čuvar u zatvoru! Tamo bar bolje plaćaju!
Usne su se Honour Langtry stegle, i njena majka imala je priliku da vidi do tada najbolju demonstraciju snage i odlučnosti, koje nikako nije mogla zamisliti kao osobine svoje kćeri.
To je jedan od razloga zašto sam se opredijelila za rad s duševnim bolesnicima - rekla je. - Posljednjih godinu i pol dana njegovala sam emocionalno poremećene ljude, i ustanovila sam da mi taj posao više odgovara nego ijedna druga specijalnost. Ljudi kao što sam ja potrebni su, između ostalog i zato što se ljudi kao ti užasavaju i same pomisli na duševno oboljenje. Medicinske sestre u duševnim bolnicama tako su zapostavljene da je gotovo sramota pripadati toj profesiji, pa ako se ljudi kao ja toga ne prihvate, stvari se nikad neće popraviti. Kad sam nazvala Ministarstvo zdravstva da se raspitam gdje se mogu specijalizirati za rad u duševnim bolnicama, i rekla tko sam i što sam, mislili su da ih naziva neka poremećena osoba! Morala sam otići tamo osobno, dva puta, pa da ih uvjerim kako sam ja, viša medicinska sestra, zaista ozbiljno zainteresirana za rad u duševnoj bolnici. Čak i u Ministarstvu zdravstva, koje upravlja svim duševnim bolnicama, misle da želim postati čuvar luđaka!
Upravo ćeš to i postati - rekla je Faith.
Kad pacijent uđe u duševnu bolnicu, on ulazi u svijet koji vjerojatno više nikad neće napustiti - rekla je Honour pokušavajući objasniti majci, glasom punim osjećaja. - Ljudi koje sam njegovala nisu bili u tako lošem stanju, ali imala sam prilike za neke direktne usporedbe i shvatila sam da su ljudi kao ja potrebni.
Honour, govoriš kao pokajnica, ili kao da propovijedaš prelazak na drugu vjeru! Sigurna sam da sve što si proživjela u ratu, nije ipak moglo tako iskriviti tvoje prosuđivanje.
Pretpostavljam da moje riječi zaista zvuče kao da sam sva obuzeta misijom - rekla je Honour zamišljeno, pripaljujući novu cigaretu. - Ali nije tako. Ja ne činim pokoru. I ne slažem se da je strastvena želja da učinim nešto za duševne bolesnike, znak duševne neuravnoteženosti s moje strane!
U redu, draga, u redu - požurila je Faith da je smiri. - Pogriješila sam kad sam to rekla. A sad, nemoj se naljutiti što te pitam hoćeš li steći nešto konkretno, još jednu diplomu, na primjer?
Honour se nasmijala, nije više imala snage da protestira.
Bojim se da ništa slično neću steći, mama. Ne postoje pravi specijalistički kursevi, nema diploma, nema ničega. Čak ću, kad počnem raditi, izgubiti titulu medicinske sestre. Bit ću obična njegovateljica Honour Langtry. A kad mi povjere odjel, moja titula bit će „odjelna njegovateljica Langtry”, ili, skraćeno, „odjelna”.
Kako si saznala sve to?
Otišla sam na razgovor s glavnom sestrom Callan Parka. U početku sam htjela da se tamo zaposlim, ali kad smo porazgovarale, rekla je kako mi savjetuje da idem u Morisset. Obuka je, izgleda, podjednaka, a atmosfera je mnogo bolja.
Faith je ustala i počela hodati gore-dolje.
Morisset. To je kod Newcastlea, zar ne?
Da, u blizini Newcastlea, prema Sydneyju. Oko šezdeset milja od Sydneyja, što znači da ću moći skoknuti do Sydneyja kad poželim da se zabavim, a mislim da će mi to biti i te kako potrebno. Ne gledam na svoj novi posao kroz ružičaste naočale, znaš. Bit će teško, a najteže od svega bit će vratiti se među pripravnike. Ali znaš, mama, više volim ponovo biti pripravnica i učiti, nešto novo, nego životariti u „Prince Alfredu” kao viša sestra i klanjati se i ugađati svakome, od glavne sestre pa do liječnika i ravnatelja, i svakih pet minuta sudarati se s novom zaprekom u obliku nekog propisa ili pravilnika. Poslije rada i života u vojsci, jednostavno se ne bih mogla naviknuti na sve one formalnosti i vječita naklapanja.
Faith je dohvatila kutiju s cigaretama, uzela jednu i pripalila
je.

Mama! Zar ti pušiš? - rekla je Honour, iznenađena.
Faith se nasmijala, i nije se prestala smijati dok joj suze
nisu potekle.
Oh, utješno je znati da još uvijek patiš od predrasuda! Već sam pomislila kako sam rodila novu Sylviju Pankhurst. Ti pušiš kao dimnjak, pa zašto ne bih i ja?
Honour je ustala, prišla majci i zagrlila je.
U pravu si, potpuno. A sad sjedi i ne daj se smetati! Ma koliko smatrali sebe emancipiranim, roditelji za nas uvijek ostaju nešto kao bogovi. Bez ljudskih mana, bez ljudskih strasti. Oprosti!
Oprošteno ti je. Charlie puši, Ian puši, ti pušiš. Jednostavno, činilo mi se da sam prikraćena. Volim i popiti po koju čašicu. Popijem s Charlijem po čašu viskija svakog dana prije večere, i zaista mi prija.
I u skladu je s današnjim običajima - rekla je Honour, osmjehujući se.
E pa, nadam se da će sve ispasti kako želiš, draga - rekla je Faith, otpuhujući dimove. - Iako moram priznati da bih bila mnogo sretnija da nikad nisi radila na odjelu za tropike.
Honour je razmislila prije nego što će odgovoriti, želeći da joj riječi budu uvjerljive.
Mama, osjećam da ni s tobom ne bih mogla razgovarati o stvarima koje sam doživjela dok sam njegovala tropike, i ne vjerujem da ću ikad moći govoriti o tome. To nije tvoja krivnja, radi se o nečemu u meni. Neke stvari prodiru previše duboko.
I previše bole. Ja ne nastojim da ih pokopam u sebi, ali osjećam da ih ne bi mogao shvatiti nitko tko ne zna kakav je svijet bio taj moj Odjel X. I kad bih ti pokušala sve objasniti, sa svim pojedinostima potrebnim da shvatiš... znam da ne bih imala snage za to. To bi me dotuklo. Ipak, jedno ti mogu reći. Ne znam zašto tako mislim, ali osjećam da nisam završila s Odjelom X. Još će se nešto dogoditi, a kao njegovateljica u duševnoj bolnici bit ću spremnija da se suočim s onim što će doći.
A što bi to još moglo doći?
Ne znam. Naslućujem ponešto, ali ne raspolažem nikakvim činjenicama.
Faith je ugasila cigaretu, ustala i sagnula se da nježno poljubi kćerku.
A sad ću ti reći laku noć, draga! Divno je što si opet kod kuće! Uvijek smo se mnogo brinuli za tebe, naročito kad nismo znali gdje si i nisi li negdje blizu fronte. Nakon takvih briga, rad u duševnoj bolnici prava je igrarija.
Otišla je iz kćerkine sobe u spavaću i bezobzirno upalila svjetiljku na noćnom ormariću, oblivši lice zaspalog supruga mlazom svjetlosti. On se namrštio, promrmljao nešto i okrenuo se na drugu stranu. Ne gaseći svjetlo, sjela je na krevet i naslonila se na Charlieja, tapšući ga jednom rukom po licu i tresući ga drugom.
Charlie, ako se smjesta ne probudiš, ubit ću te! - rekla je.
Otvorio je oči i uspravio se, prošao prstima kroz gotovo nepostojeću kosu i zijevnuo.
Što se događa? - upitao je. Previše ju je dobro poznavao da bi se ljutio. Faith ga ne bi budila tek tako, iz vica.
Radi se o Honour - rekla je, naboranog lica. - Oh, Charlie, nisam bila svjesna što se dogodilo sve do malo prije, dok nisam porazgovarala s njom u njenoj sobi!
Čega nisi bila svjesna! - Po njegovu glasu moglo se razabrati da je potpuno budan.
Ona, međutim, nije bila kadra da progovori; bila je kao obuzeta od bola i straha. Zaplakala je, glasno i gorko.
Otišla je i više se ne može vratiti - rekla je kad je smogla snage da progovori.
On se ukočio.
Otišla je? Kamo?
Ne mislim tjelesno. Tjelesno, u svojoj je sobi. Oprosti, nisam te htjela uplašiti. Govorim o njenoj duši, o onome što je pokreće. Oh, bože, Charlie, mi smo prava djeca prema njoj! To je gore nego imati kćerku redovnicu... konačno, ako imaš kćerku redovnicu, svjestan si da je zaštićena, da je svijet ne može povrijediti. A Honour je sva prekrivena otiscima prstiju ovog svijeta. Pa ipak, nekako je iznad svijeta. Ne znam što govorim, ali nešto nije u redu, morat ćeš sam porazgovarati s njom i proučiti je, onda ćeš shvatiti što želim reći. Ja sam počela pušiti i piti, ali mi se čini da je Honour preuzela na sebe sve brige ovog svijeta, a to je nepodnošljivo. Čovjek ne može gledati kako mu dijete tako pati.
Svemu je tome kriv rat - rekao je Charlie Langtry. - Nismo je smjeli pustiti da ode.
Nije ni tražila naše dopuštenje, Charlie. A i zašto bi? Imala je dvadeset pet godina kad se prijavila. Zrela žena, mislila sam tada, dovoljno odrasla da izdrži. Da, svemu je tome kriv rat.

2

I tako je sestra Langtry odbacila veo, stavila na glavu kapicu i postala njegovateljica Langtry u duševnoj bolnici Morisset. Ogromna, bučna ustanova sa mnogo zgrada razbacanih po velikom prostoru nalazila se na jednom od najljepših mjesta što se uopće mogu naći - na jednoj strani granica kompleksa bile su prekrasne lagune, u pozadini su se uzdizale planine obrasle divljom džunglom, a tihe, plodne ravnice i plaže idealne za surfing bile su nadohvat ruke.
U početku se nalazila u pomalo neugodnom položaju, jer nitko u Morissetu nije nikad čuo da se viša medicinska sestra odrekla karijere kako bi postala bolničarka-pripravnica u duševnoj bolnici. Mnoge njene kolegice bile su njenih godina, neke su čak za vrijeme rata bile u vojsci - za rad u duševnim bolnicama opredjeljivale su se više žene nego djevojke - ali ona je među njima bila nešto posebno. Svi su znali da joj je glavna sestra rekla kako će joj biti odobreno da polaže ispit za odjelnu njegovateljicu nakon dvije, umjesto nakon tri godine, i svi su znali da je glavna sestra ne samo poštuje nego i neobično cijeni. Širile su se glasine kako je za vrijeme rata obavljala dužnost medicinske sestre na najtežim sektorima fronte, za što je odlikovana Ordenom Britanskog Imperija, ali sve su to ostale glasine jer njegovateljica Honour Langtry nije ni spomenula te godine.
Trebalo joj je šest mjeseci da uvjeri sve oko sebe da nije došla radi pokore, da ne njuška za račun neke misteriozne agencije u Sydneyju i da nije i sama malo poremećena. Nakon tih šest mjeseci bila je već sasvim sigurna da je odjelne njegovateljice vole, jer je radila mnogo i izvanredno efikasno, nikad nije uzimala bolovanje, i jer je u bezbroj slučajeva dokazala da njeno opće medicinsko obrazovanje može biti dar s neba na mjestu kao što je Morisset, gdje šačica liječnika ne može držati na oku sve pacijente i otkrivati fizičke poremećaje koji se često javljaju u sprezi s mentalnim. Honour Langtry znala je smjesta uočiti početak upale pluća, znala je što treba poduzeti, i pokazivala je izniman dar da svoje znanje prenosi na druge. Znala je dijagnosticirati herpes, tuberkulozu, akutnu upalu slijepog crijeva, upalu unutrašnjeg i srednjeg uha, upalu grla i slične boljke koje su se povremeno javljale. Znala je uočiti razliku između iščašenja i loma, prehladu od peludne groznice, migrenu od obične glavobolje. Zbog toga je bila dragocjena suradnica.
Posao je bio naporan. Postojale su samo dvije smjene, dnevna od 6.30 do 18.30, i noćna u toku preostalih dvanaest sati. Na odjelima je bilo od šezdeset do sto dvadeset pacijenata, za koje su se brinule po tri-četiri njegovateljice, uključujući i odjelnu, bez ikakvog pomoćnog osoblja. Pacijenti su se morali svakodnevno kupati, iako je svaki odjel imao u kupaonici samo po jednu kadu i jedan tuš. Čišćenje, od pranja zidova do brisanja svjetiljki i laštenja podova, bilo je u isključivoj nadležnosti njegovateljica i bolničara. Svaki odjel imao je kotao za toplu vodu, koji su njegovateljice morale ložiti koksom. Njegovateljice su se brinule za odjeću bolesnika, od pranja do krpljenja. Hrana je, doduše, pripremana u centralnoj kuhinji, ali je dostavljana na odjele u velikim posudama, što je značilo da je treba podgrijati, podijeliti na porcije, izrezati i slično, a njegovateljice su uz to često morale same kuhati povrće i pripremati desert. Trebalo je, osim toga, prati tanjure, pribor za jelo, lonce i šerpe. Za pacijente na posebnim dijetama hranu su spravljale njegovateljice na odjelima, jer nije postojala dijetalna kuhinja, a nije bilo ni stručnjaka za dijetalnu ishranu.
Bez obzira na svoju spremnost da dugo i teško rade, tri ili četiri njegovateljice, na šezdeset ili dva puta toliko pacijenata, bez pomoćnog osoblja, nisu nikad mogle obaviti sve što je bilo potrebno. I tako su, kao u Bazi broj 15, pojedine poslove obavljali pacijenti. Poslovi su bili na cijeni, i prvo što je svaka nova njegovateljica morala naučiti bilo je da se ne miješa u poslove povjerene pacijentima. Svađe su izbijale obično oko toga što je neki pacijent preoteo posao drugome, ili ga onemogućavao da ga obavlja. Poslovi su obavljani dobro i postojala je određena hijerarhija među pacijentima, koja je zavisila od njihove upotrebljivosti i ponosa. Podovi su se uvijek sjali kao ogledala, čistoća je bila besprijekorna, kupaonice i čajne kuhinje blistave.
Suprotno uvriježenom mišljenju o duševnim bolnicama - a možda je to bilo specifično za Morisset - u odnosima koji su u njoj vladali bilo je mnogo topline. Svi su činili što su mogli da stvore domaću atmosferu, i velika većina njegovateljica svesrdno se brinula o svojim pacijentima. Osoblje je bilo dio zajednice kojoj su pripadali i bolesnici, i bilo je čitavih obitelji - otac, majka, odrasla djeca - koje su živjele i radile u Morissetu, tako da je za mnoge od njih bolnica predstavljala dom i značila ono što dom obično znači za čovjeka.
Društveni život bio je prilično razgranat, a za njega su bili zainteresirani i pacijenti i službenici bolnice. Svakog ponedjeljka
uvečer u velikom predvorju održavane su filmske predstave za pacijente i osoblje, često su priređivani koncerti na kojima su pacijenti i osoblje nastupali i kao izvođači i kao oduševljena publika. Jednom mjesečno organiziran je ples, nakon kojeg je slijedila obilna i ukusna večera. Na plesu, muškarci su sjedili duž jednog zida, žene duž drugog, i na prve taktove glazbe, muškarci bi jurnuli preko dvorane po svoje omiljene partnerice. Plesalo je i osoblje, ali samo s pacijentima.
Vrata svih odjela bila su zaključana, muškarci i žene živjeli su u odvojenim zgradama, a prije i poslije priredbi na kojima je bilo dopušteno miješanje spolova vršeno je pažljivo prebrojavanje pacijenata. Na ženskim odjelima radile su žene, na muškima isključivo muškarci.
Posjetioci su dolazili malo komu, a vrlo mali broj pacijenata imao je vlastite prihode; neki su primali određenu naknadu za obavljanje posebnih poslova u bolnici i parkovima. Za veliku većinu pacijenata bolnica je bila jedini i stalni dom; neki se nisu ni sjećali drugog doma, neki su ga zaboravili, neki su umirali od čežnje za svojim pravim domom s voljenim roditeljima, mužem ili ženom. Nije bilo ništa neobično vidjeti postarijeg umobolnog pacijenta kako provodi vrijeme za posjete u društvu potpuno normalnog bračnog druga koji je odlučio da ga ne napusti.
Bolnica nije bila raj, ali se u njoj osjećala stalna briga za pacijente, i osoblje je u najvećem broju slučajeva bilo svjesno da pretvaranjem bolnice u mjesto tuge i nesreće ne bi ništa dobilo, a mnogo bi izgubilo. Dovoljno je bilo što su mnogi pacijenti bili tužni i nesretni. Bilo je, naravno, loših odjela, loših njegovateljica, loših bolničara, ali ih nije bilo toliko koliko se pričalo i vjerovalo. Sadistički raspoložene osobe nisu dugo ostajale u bolnici, bar ne na ženskim odjelima na kojima je radila Honour Langtry, a odjelne njegovateljice nisu mogle voditi odjele kao vlastita nezavisna carstva.
Ponekad, bolnica je ostavljala dojam pomalo komičnog, starinskog mjesta. Neki odjeli bili su toliko daleko od zgrade u kojoj su stanovale njegovateljice, da ih je na posao i s posla prevozio jedan pacijent u dvokolici s platnenim krovom koju je vukao konj. Glavna sestra i ravnatelj bolnice svakog dana obilazili su odjele, počev od devet ujutro. Vozili su se od odjela do odjela u otvorenoj dvokolici kojom je također upravljao pacijent, glavna sestra kao kraljica, sva u bijelom, sa suncobranom iznad glave kad je sjalo sunce, ili s kišobranom kad je padala kiša. U toplim
ljetnim danima konj je imao na glavi velik slamnat šešir s izrezanim rupama kroz koje su mu bile provučene uši.
Honour Langtry je znala da će joj najteže biti ono što tek dolazi. Bilo je teško vratiti se u status pripravnice, ne toliko zbog obaveze da sluša naređenje drugih koliko zbog nedostatka privilegija i komfora na koji je bila navikla, iako je bila svjesna da bi joj bilo još mnogo teže da nije prešla i proživjela trnovit put bolničarke u ratu. Ipak, kao žena od trideset godina koja je već obavljala dužnost odjelne sestre, koja je prenosila ranjenike u ambulantna kola na bojištu, pod vatrom, koja je radila u stanicama za trijažu i u općoj vojnoj bolnici, teško se mirila s tim da glavna sestra svakog utorka ujutro kontrolira njenu sobu. Morala je smotati madrac da bi glavna sestra mogla pregledati pod ispod kreveta, a plahte i prekrivače složiti na propisni način i uredno poslagati na madrac. Nastojala je da ne misli na to, jer bar nije morala dijeliti sobu s kojom drugom njegovateljicom, što je bio mali ustupak njenim godinama i profesionalnom statusu.
Kad se prva godina njenog boravka u Morissetu približila kraju, počela je hvatati korak i njena ličnost ponovo je svom snagom izbila na površinu. Nije se borila da je drži na uzdi, jer se bila povukla sama od sebe, što je bio jedan od aspekata zaštitnog mehanizma stvorenog da se nosi sa statusom pripravnice i poslom koji još nije imala u malom prstu.
Istina, međutim, teži da izbije na površinu, a nesavladivi temperament još je bio živ u njoj, čak i prilično osvježen nakon prisilnog mirovanja. Njegovo uskrsnuće nije joj nanijelo nikakvo zlo, jer je i ranije znalo planuti samo na glupost, nesposobnost i nemar, pa je tako bilo i sad.
Zatekla je jednu njegovateljicu kako fizički maltretira pacijenta, i prijavila je incident odjelnoj njegovateljici, koja je izrazila mišljenje kako Honour Langtry previše histerično interpretira događaj.
Su-Su je epileptičarka - rekla je odjelna njegovateljica - a njima se ne može vjerovati.
Kakva glupost! - rekla je Honour Langtry prezirno.
Nećeš me, nadam se, učiti mom poslu zato što si medicinska sestra - odbrusila je odjelna. - Ako mi ne vjeruješ, pročitaj što piše u „Crvenoj knjizi”. Tamo ćeš to naći crno na bijelo. Epileptičarima se ne smije vjerovati. Lukavi su, prevrtljivi i zlobni.
To što piše u „Crvenoj knjizi”, to je pogrešno - rekla je Honour Langtry. - Dobro poznajem Su-Su, poznaješ je i ti, i dobro znamo da je pouzdana osoba. Što je, uostalom, sad sporedno. Čak ni „Crvena knjiga” ne preporučuje da tučemo pacijente.
Odjelna ju je pogledala kao da je učinila neko svetogrđe, što je, u stvari, bilo točno: „Crvena knjiga” bila je u crveno uvezani priručnik za njegovateljice u duševnim bolnicama i jedini autoritativni izvor informacija koji su njegovateljice posjedovale. Knjiga je, na žalost, bila već zastarjela, puna pogrešaka i pisana za pripravnike ograničene inteligencije. Bez obzira na bolest, preporučivala je klistir kao gotovo jedini lijek. Honour Langtry ju je jednom prelistala i pronašla toliko bjelodanih pogrešaka da ju je bez mnogo žaljenja odbacila, zaključivši da je pametnije učiti o duševnim oboljenjima na vlastitom iskustvu i iz knjiga o psihijatriji, koje je kupovala kad god bi otišla u Sydney. Bila je uvjerena da će reforma u liječenju duševnih bolesnika, kad do nje dođe, odražavati sve ono o čemu su već govorili najnoviji udžbenici psihijatrije.
Sukob oko Su-Su stigao je do glavne sestre, ali Honour Langtry ostala je uporna, odbijajući da povuče optužbu. Optužena njegovateljica na kraju je disciplinski kažnjena i premještena na drugi odjel, da tamo radi pod strogim nadzorom. Odjelna njegovateljica nije kažnjena, ali je izvukla pouku za buduće odnose s Honour Langtry: sve činjenice moraju biti utvrđene i provjerene, jer ćeš inače požaliti dan kad si ukrstila mačeve s njom. Bila je inteligentna, pokazivala je da se ne boji autoriteta titule, i znala je govoriti izuzetno uvjerljivo.

Kad je otišla u Morisset, Honour Langtry bila je svjesna da se Michaelova mljekarska farma nalazi svega osamdesetak milja sjeverozapadno od tog mjesta, iako to nije utjecalo na njenu odluku gdje će raditi. U tome se potpuno oslonila na savjete glavne sestre u Callan Parku, i nakon godinu dana provedenih u Morissetu znala je da ju je ona dobro savjetovala.
U vrijeme kad nije bila toliko iscrpljena da izvan službe samo jede i spava, često je mislila na Michaela. I na Benedicta. Znala je da će se jednog dana, umjesto u Sydney, uputiti u Maitland, ali za to je bilo još prerano. Rana ju je još boljela, da, ali to nije bio razlog zbog kojeg je odgađala dan posjeta. Morala je Michaelu pružiti vremena da shvati kako ono što namjerava učiniti s Benom ne može uspjeti. Ako je za godinu dana u Morissetu nešto
naučila, onda je naučila to da ljude kao Benedict ne treba držati izolirane, na primjer na farmi, da im ne treba dopustiti da se dalje zatvaraju ograničavajući se na društvo jednog čovjeka, pa ma koliko taj čovjek bio brižan i nježan čuvar. Život na Michaelovoj farmi mogao je samo pogoršati Benedictovo stanje. To ju je zabrinjavalo, ali je bila svjesna kako nema nikakvog smisla da se miješa dok ne prođe dovoljno vremena da Michael uvidi kako je pogriješio, da je ona imala pravo.
U krugu duševne bolnice Morisset nalazila se i bolnica- zatvor za luđake-zločince; kad god bi pogledala u tu skupinu zgrada od crvene opeke iza drveća, zgrada okruženih zidom i pod strogim nadzorom posebno odabranog osoblja, uvijek je osjećala kako je hvata jeza. Da su događaji u kupaonici krenuli drugim tokom, Benedict bi sad živio tu. A to nije bilo nimalo ugodno mjesto. Kako onda da zamjeri Michaelu što je pokušao drukčije riješiti stvar? Jedino što je mogla učiniti, bilo je spremno čekati dan kad će joj se on obratiti, tražeći pomoć, ili kad ona odluči da mu tu pomoć ponudi.

3

Kad su joj jedne večeri javili da je u sobi za posjete čeka posjetilac, Honour Langtry je najprije pomislila na Michaela. Ako je imao toliko strpljenja da je pronađe, to znači da mu je potrebna
iako bi se isto tako moglo dogoditi da je čeka Neil, Neil koji je dovoljno spretan i koji ima dovoljno novaca da pronađe svakoga. A bilo bi to i slično Neilu, novom i smirenom Neilu s kojim se rastala prije dugih osamnaest mjeseci, da se umori od čekanja da ona dođe k njemu i zaključi kako je vrijeme da ponovo upadne u njen život. Bila je, osim toga, svjesna da se njena i njegova majka mogu svakog trenutka sresti, iako u posljednjem pismu od majke nije bilo ničega što bi upućivalo na to.
Otišla je u sobu za posjete što je mogla smirenije, unaprijed proživljavajući scenu koja će uslijediti u svim mogućim varijacijama, i sa dvojicom muškaraca u glavnim ulogama. Bila je sasvim sigurna da će se obradovati ako ugleda bilo jednog, bilo drugog.
Ali osoba koja je sjedila u naslonjaču, ispruženih nogu, bez cipela, bila je sestra Sally Dawkin.
Honour Langtry je zastala kao pogođena metkom, objema rukama pritiskujući srce. „Oh, bože, zašto su žene tako glupe?” pitala se, nastojeći da pronađe i namjesti osmijeh za prvu osobu koja je posjećuje u Morissetu. Sve mi tako živimo, s nekim muškarcem u žarištu. Možemo mjesecima uvjeravati same sebe kako nije tako, ali čim se pojavi prva prilika, taj je muškarac opet tu, u samom središtu svega.
Sestra Dawkin razvukla je usta u osmijeh, ali nije ustala.
Došla sam već dosta davno, ali nisam htjela da te odvlačim s posla, pa sam popila šalicu čaja i pojela porciju ribe s krumpirom u Wyongu i vratila se ovamo. Kako si, Honour?
Honour Langtry sjela je u naslonjač nasuprot njoj, i dalje se kruto osmjehujući.
Dobro sam. Kako si ti?
Oh, pomalo kao one loptice vezane za reket dugačkom gumenom trakom. Ne znam tko će prije popustiti, ja ili guma.
Ti nećeš - rekla je Honour Langtry. - Ti si vječna, neuništiva!
Reci to mojim nogama, ja sam već odustala. Tebi će možda povjerovati - rekla je sestra Dawkin, smrknuto ih odmjeravajući pogledom.
Ti i tvoje noge! Neke stvari ostaju uvijek iste. Sestra Dawkin imala je na sebi jednostavnu i loše skrojenu haljinu, što je bilo tipično za medicinske sestre s dugim stažem, naviknute da izgledaju dostojanstveno samo u svojim uškrobljenim bijelim uniformama s velom.
Promijenila si se, Honour - rekla je sestra Dawkin, promatrajući je. - Izgledaš nekako mlada i sretnija!
I zaista, nije izgledala nimalo starija od ostalih pripravnica, naročito u uniformi kakvu je nosila još dok je bila na stažu u bolnici „Princ Alfred”. Razlike su bile neznatne. U Morissetu je nosila haljinu s tankim bijelo-ljubičastim prugama, s dugim rukavima i visokim, zatvorenim ovratnikom, s odvojenim uškrobljenim manšetama i kragnicom. Pregača je bila ista onakva kao nekad, prostrana, bijela i kruta od škroba, i potpuno je pokrivala suknju dok je na grudima prelazila u žabo sa širokim naramenicama. Izgledala je vitka, tankog struka stegnutog širokim, krutim, bijelim pojasom. I haljina i pregača dopirale su joj do nešto iznad gležnjeva. Nosila je crne cipele s vezicama i niskim petama, i crne pamučne čarape, isto kao u P. A. Kapica u Morissetu nije bila tako zgodna kao u P. A., imala je oblik vrećice
za kuhanje pudinga, bijela, stegnuta vrpcom na zatiljku, sa širokom krutom trakom sprijeda. Dva zareza na toj traki označavala su da je njegovateljica Honour Langtry pripravnica na drugoj godini obuke.
To je zbog uniforme - rekla je Honour. - Naviknuta si da me vidiš bez pregače i s velom.
Što god nosiš, izgledaš kao ispod čekića.
Jesi li postala pomoćnica glavne sestre u North Shoreu? Sestra Dawkin tužno ju je pogledala.
Nisam. Nisam, na žalost, mogla ostati u Sydneyju. Vratila sam se u Royal Newcastle zato što je dovoljno blizu mojih da mogu živjeti kod kuće. Kako je raditi u duševnoj bolnici?
Meni se sviđa - rekla je Honour, a lice joj je zablistalo. - Posao nije nimalo sličan poslovima medicinske sestre u bolnici općeg tipa, naravno, iako i ovdje postoje medicinski kritični slučajevi. Nikad u životu nisam vidjela toliko slučajeva epilepsije! Ne možemo ih sve spasiti, jadnike, ah, bilo kako bilo, osjećam da sam važnija, traženija i potrebnija nego ikad. Kao viša medicinska sestra, ubrzo bih zaboravila što je to njegovati bolesnike, a ovdje, bez obzira na okolnosti, radim upravo to. Pacijenti su nekako kao rodbina. Znaš da će biti ovdje koliko i ti, pa i duže, ukoliko ne umru od neke organske bolesti, recimo upale pluća... osjetljiviji su od ljudi zdravog uma, kako sam ustanovila. I reći ću ti još nešto, Sally... ako misliš da se medicinska sestra u općoj praksi vezuje za svoje pacijente, trebalo bi da pokušaš raditi u duševnoj bolnici. - Uzdahnula je. - Željela bih da sam mogla ovdje provesti nekoliko godina prije nego što sam preuzela Odjel X... načinila sam tamo mnoge pogreške iz pukog neznanja. Ipak, bolje ikad nego nikad, kao što je biskup rekao barskoj plesačici.
Sestra Dawkin se osmjehnula.
Čekaj, čekaj, takve primjedbe spadaju u moj stil, ne u tvoj! Ako ne pripaziš, završit ćeš kao ja, pretvorit ćeš se u križanca između zmaja i dvorske lude.
Mogu zamisliti i goru sudbinu - rekla je Honour Langtry, osmjehujući se, obuzeta istinskim zadovoljstvom. - Oh, Sally draga, zaista sam sretna što te vidim! Nisam znala tko je to došao da me obiđe. Ovo je mjesto toliko daleko od svih putova da nikad dosad nisam imala posjetioca.
I ja sam sretna što tebe vidim. Tvoje nedolaženje na skupove i sastanke postalo je već upadljivo. Nisi nikad ni
pokušala uspostaviti neku vezu sa starom škvadrom iz Baze broj 15?
Nisam. Čudno, uvijek sam mrzila pokušaje da se oživi ono što je mrtvo - rekla je Honour Langtry, ne skrivajući nelagodnost.
Mislim, to je kao da netko uzme lice, obreže ga po rubovima i sa strane... a čovjek nikad ne bi smio vidjeti što se nalazi iza lica.
To o čemu govoriš, to je rad u duševnoj bolnici! Honour Langtry prekrižila je ruke i nagnula se naprijed.
Nikad o tom poslu nisam mislila na takav način. Ali, bez obzira na sve, mrzim seciranje onog što je mrtvo.
Nevolja je s tobom što ćeš i ti postepeno skrenuti - rekla je sestra Dawkin vedro. - Sigurna sam da hoćeš, živeći i radeći na ovakvom mjestu, usred ovih lijepih vrtova i svega.
Zašto si me pitala za Bazu broj 15, Sally?
Oh, bez nekog posebnog razloga, u stvari, osim što sam se sjetila da je jedan od tvojih bivših pacijenata došao u North Shore prije nego što će otići u Newcastle.
Honour Langtry osjetila je kako joj se koža ježi, podrhtava i svrbi je.
Koji? - upitala je, potpuno suhih usta.
Matt Sawyer. Njegovo sljepilo nije bilo posljedica histerije.

Znala sam da nije. Što je bilo, u stvari?
Veliki maligni tumor koji je pritiskao vidni trakt. Meningeom brazde olfaktornog živca. Rastao je, cijelo vrijeme, ali nije zbog njega primljen u North Shore. Dovezli su ga zbog subarahnoidnog krvarenja.
Honour Langtry je uzdahnula.
I umro je, naravno.
Stigao je već u komi i umro tjedan dana kasnije, tiho, bez patnje. Žao mi je njegove obitelji. Slatke djevojčice, divna žena.
Da, i meni ih je žao - rekla je Honour Langtry tupo.
Zavladala je kraća šutnja, šutnja slična onoj u počast istaknute ličnosti koja je otišla da se suoči sa Stvoriteljem. Honour Langtry ispunila ju je pitajući se kako se Mattava supruga odnosila prema Mattovoj sljepoći nakon što je konačno doznala za nju. Kako je to utjecalo na njegovu djecu? I je li mu supruga shvatila kako su ga bolno žigosali dijagnozom histerije? Je li se možda pobunila protiv mozga koji je tvrdoglavo uskraćivao očima pravo da vide? Ili je pretpostavila da je uzrok sljepoće u nečemu kudikamo zloćudnijem od tvrdoglavosti mozga? Sigurno
jest, ako je fotograf dobro uhvatio oči gospođe Sawyer na onoj slici što je stajala na Mattovom ormariću. Pa, dobro. „Počivaj u miru, dragi moj Matte,” pomislila je nježno. „Duga bitka je završena.”
Zbog čega si napustila North Shore i otišla u Newcastle, Sally? - upitala je, čudeći se od početka što se sestra Dawkin tako lako odrekla položaja pomoćnice glavne sestre, o kojem je sanjala.
Radi starog oca, da budem iskrena - rekla je sestra Dawkin potišteno. - Ateroskleroza, senilnost, kortikalna atrofija... sve se svodi na isto. Morala sam ga jutros smjestiti u bolnicu.
Oh, Sally! Tako mi je žao! A gdje je? Ovdje?
Da, ovdje je. Bilo mi je strašno teško da to uradim, i pokušala sam sve da to izbjegnem, vjeruj mi. Vratila sam se kući u Newcastle u nadi da ću uraditi nešto, ali mami je već preko sedamdeset i ne može se nositi s tatom kad njemu padne na pamet da skine hlače i sve i otkaska u trgovinu bez ičega na sebi. Jedino rješenje bilo je da napustim posao, ali ja sam jedina koja zarađuje, drugih novaca nemamo, a uz to sam još stara frajla. Nemam, na žalost, muža koji bi teglio za kuću Dawkin.
Ne brini, bit će mu dobro ovdje - rekla je Honour Langtry čvrstim glasom, uvjerljivo. - Ovdje su svi pažljivi prema starcima, a ima ih mnogo. Ja ću ga redovito obilaziti. Jesi li tako saznala da sam ja ovdje?
Ne. Mislila sam da si u Callan Parku, pa sam očajnički nastojala da tatu smjestim tamo, umjesto ovdje. Čak sam otišla na razgovor s glavnom sestrom u Callan Parku... hvala bogu što sam u ovoj struci, to je ogromna razlika!... I od nje sam doznala da si ovdje. Odmah se sjetila razgovora s tobom. Ne događa se često da se medicinska sestra s tvojim iskustvom prijavi da radi u duševnoj bolnici, mislim. Bilo kako bilo, možeš i sama zamisliti kakav je to blagoslov s neba bio, doznati da si ovdje! Čitav se dan motam naokolo, glavna mi je sestra čak ponudila da te pozove, ali nisam htjela da te dižem s posla, osim toga, ja sam takva kukavica! Bože, ni sama ne znam kako ću se noćas vratiti kući i pogledati u oči sirotoj mami... - Zastala je na trenutak, da se pribere. - I tako sam na nekoliko sati odgodila taj strašni susret, i ostala da se isplačem na tvom ramenu.
Znaš da to uvijek možeš, Sally. Plakala sam i ja na tvom ramenu.
Sestra Dawkin odmah se razvedrila.
Da, jesi, plakala si, zar ne? Zbog one proklete male kuje, sestre Pedder.
Ne vjerujem da znaš gdje je ona sad.
Ne znam, i nije mi stalo da znam. Oh, vjerojatno se već udala, kladila bih se u godišnju plaću! Sestra Pedder nije bila stvorena da radi za kruh svagdanji.
Onda se nadajmo da joj muž, tko je da je, financijski dobro stoji i da je temperamentne naravi.
Da - rekla je sestra Dawkin, pomalo odsutno. Oklijevala je, duboko udahnula kao da namjerava zagristi u nešto neukusno, a onda rekla, teško nalazeći riječi:
U stvari, Honour, postoji još jedan razlog zbog kojeg sam te željela vidjeti, osim tate. Kad mi je glavna sestra u Callan Parku rekla gdje se nalaziš, počelo mi je svitati. Čitaš li slučajno neke novine koje izlaze u Newcastleu?
Honour Langtry ju je pogledala ne shvaćajući, pomalo sumnjičavo.
Ne čitam.
Sestra Dawkin klimnula je glavom.
Naravno, znala sam da nisi iz doline Huntera, a kad sam saznala gdje se nalaziš, odmah sam pomislila kako vjerojatno ne čitaš ništa od onoga što izlazi u Newcastleu. Jer, da čitaš, vjerujem da sad ne bi bila ovdje.
Honour Langtry je pocrvenjela, ali se i dalje držala tako ponosito i nepristupačno da je sestri Dawkin bilo teško da nastavi:
Dok smo još bili u Bazi broj 15, primijetila sam koliko si naklonjena Michaelu Wilsonu, i moram priznati da sam očekivala da ćete poslije rata ostati zajedno. A onda, kad sam pročitala priču u novinama, znala sam da niste ostali zajedno. Konačno sam saznala da si ovdje u Morissetu, i činilo mi se da si našla mjesto blizu, ali ne previše blizu njega, možda se nadajući da ćete se sresti ili s namjerom da ga potražiš kad se prašina slegne... Honour, ti pojma nemaš o čemu ja pričam, zar ne?
Nemam - šapnula je Honour Langtry, kao oduzeta.
Sestra Dawkin nije vrdala; nosila se već previše dugo sa sličnim situacijama da bi sad mnogo okolišala, ali je nastojala da svoju dužnost obavi sa što više obzira, s razumijevanjem i iskrenošću.
Draga moja, Michael Wilson je mrtav već četiri mjeseca.
Lice Honour Langtry izgledalo je prazno, bezizražajno, beživotno.
Nisam sklona intrigama, i ne govorim ti ovo zato da mogu gledati kako patiš. Samo sam mislila da, ako ne znaš, treba da znaš. Bila sam u tvojim godinama i potpuno razumijem to što proživljavaš. Nada može biti nešto najokrutnije na svijetu, i postoje situacije kad ono najviše što čovjek može za nekoga učiniti jest ubiti u njemu beznadnu nadu. Zaključila sam da ćeš možda, ako ti kažem što se dogodilo, učiniti nešto sa svojim životom prije nego što bude prekasno i posljednja prilika propuštena. Kao što se dogodilo meni. I bolje je da ti to kažem ja, nego jednog lijepog, sunčanog dana neki maitlandski trgovac.
Ubio ga je Benedict - rekla je Honour Langtry bezbojnim glasom.
Nije. On je ubio Benedicta, a zatim sebe. I sve se to dogodilo zbog nekog ludog psa kojeg su imali i koji je upao u kokošinjac njihovog susjeda farmera i, igrajući se, napravio grdnu štetu. Farmer se dovezao na Michaelovo imanje sav izvan sebe od bijesa i napao Michaela.
Na to je Benedict nasrnuo na farmera i, da ga Michael nije zadržao, vjerojatno bi sad bio mrtav i farmer. Ovaj je, međutim, otišao na policiju, ali dok je policija stigla na Michaelovu farmu, sve je bilo svršeno. Bili su obojica mrtvi. Michael je dao Benedicta prejaku dozu barbiturata, a zatim se ustrijelio. Nije se nimalo mučio. Previše je dobro znao kamo treba da nišani.
Honour se silom odbacila dalje od sestre Dawkin i ostala sjediti skršena, opuštena, kao stara lutka od krpa.
„Oh, Michael, moj Michael!” Zapretana ljubav, čežnja, žudnja izbile su svom snagom na površinu njene svijesti. Bol ju je razdirao, tresao, gušio je. „Oh, Michael! Nikad, nikad, nikad ga više neće vidjeti, a kako joj je strašno nedostajao! Bila je cijelo vrijeme dovoljno blizu njega da ga posjeti bilo kojeg slobodnog dana, a nije to učinila. Sad je mrtav, a ona to nije ni znala, nije čak ni osjetila u dubini duše koja je tako strašno, tako silno čeznula za njim.
Epizoda s Benedictom došla je do neizbježnog kraja. Drukčije, to je sad znala, i nije mogla završiti. Dok je on s njim, Benedict je siguran - Michael je bio uvjeren u to, jer je dobrovoljno primio na svoja pleća teret brige za Benedicta, a svaki trud mora donijeti nagradu u obliku svijesti o dobro obavljenom poslu. I tako je, kad više nije mogao biti siguran, otpremio
Benedicta, tiho i obzirno. Nakon toga, naravno, više nije imao drugog izbora nego da otpremi i sebe. Michael nije mogao živjeti u zatvoru, čak ni na Odjelu X, ni u Morissetu. Bio je ptica, ali krletka u kojoj će živjeti morala je biti njegova vlastita tvorevina.
„Oh, Michael, moj Michael! Čovjek ne može biti više od onog što jest. Pokošen kao trava.”
Okrenula se sestri Dawkin i ljutito rekla:
Zašto nije došao k meni? Zašto nije došao k meni? Je li moguće reći istinu a da to ne zaboli?
Sestra Dawkin nije vjerovala da može, ali je pokušala.
Možda te je jednostavno zaboravio. Zaboravljaju nas, znaš - rekla je blago.
To je bila nepodnošljiva misao.
Nemaju prava da nas zaborave! - viknula je Honour Langtry.
Ali nas zaboravljaju. To im je u naravi, Honour. To ne znači da nas ne vole, već samo da idu dalje! A idemo i mi. Nitko od nas ne može dopustiti sebi da živi u prošlosti. - Raširila je ruke kao da želi obuhvatiti čitavu duševnu bolnicu Morisset. - Kad bismo to pokušali, svi bismo završili ovdje.
Honour Langtry skupljala je komadiće, jedan po jedan, hladna, odsutna, osamljena.
Da, vjerojatno - rekla je polako. - Uostalom, ja sam već ovdje.
Sestra Dawkin je ustala, obula cipele, pružila ruku i podigla Honour Langtry iz naslonjača.
Točno, ti si ovdje, ali ti si s druge strane ograde, među onima koji rade za druge. I treba da ostaneš na toj strani, ne zaboravi to, što god odlučila da uradiš. - Uzdahnula je. - Moram poći. Mama me čeka.
„Oh, Sally, ti se boriš s pravim problemima!” pomislila je Honour Langtry, prateći svoju prijateljicu kroz predvorje zgrade u kojoj su stanovale njegovateljice. Bilo je tužno tako završiti život, s premalo novca, sa starim roditeljima i bez nade da će joj tko pomoći. I na kraju u samoći. Sve što je savjesno obavljanje dužnosti donijelo Sally Dawkin, bile su nove obaveze. „E pa,” zaključila je Honour Langtry, „meni je dosta tih dužnosti i obaveza. Upravljale su čitavim mojim životom. I ubile su Michaela.”
Otišle su do mjesta gdje je sestra Dawkin ostavila automobil, koji je posudila da prebaci oca u Morisset. Prije nego što je ušla u kola, Honour Langtry je ispružila ruke i kratko ali čvrsto je zagrlila.
Pazi na sebe, Sally, i ne brini za oca! Ovdje će mu uvijek biti dobro.
Pazit ću se, ne brini. Danas sam na niskim granama, a sutra, tko zna? Možda dobijem premiju na lutriji. A ni Royal Newcastle nije tako loše mjesto. Još bih mogla postati glavna sestra, a ne samo pomoćnica. - Sjela je za upravljač. - Ako se kadgod uputiš na sjever, do Newcastlea, javi mi se pa ćemo izići da nešto prigrizemo i popričamo. Nije dobro gubiti veze s ljudima, Honour. Ja ću te, sa svoje strane, potražiti kad god dođem u posjet tati.
Bit će mi drago, ali ne vjerujem da ću još dugo ostati ovdje. U Melbourneu živi netko koga bih htjela podsjetiti da sam još živa, prije nego što bude kasno - rekla je Honour.
Lice se sestri Dawkin ozarilo.
Tako je, djevojko! Živi svoj život onako kako misliš da ga treba živjeti. - Otpustila je kvačilo, veselo mahnula i kola su odskakutala kao klokan.
Honour Langtry je neko vrijeme stajala i pratila je pogledom, mašući, a onda se okrenula i vratila u zgradu njegovateljica, oborene glave, prateći pokrete svojih nogu koje su se u mraku pretvorile u dvije jedva razgovijetne, tamne mrlje.
Neil je rekao da će je čekati. Melbourne nije daleko, ako se leti avionom. Mogla bi odletjeti do Melbournea kad bude imala četiri slobodna dana za redom. A ako je on zaista još čeka, ne mora se više ni vraćati u Morisset. Ima trideset dvije godine, i što je za to vrijeme stekla? Nekoliko papira s pečatima, nekoliko traka i dvije-tri medalje. Nema muža, nema djece, nema vlastitog života. Ima samo služenje drugima, uspomena i mrtvog dragog. Nedovoljno.
Podigla je glavu i pogledala u žute osvijetljene četverokute oko sebe, to prostrano mjesto za odlaganje napuštenih, onih za koje više nema nade. Kad je njen red na četiri slobodna dana? Trebalo je da radi tri dana, nakon toga će imati tri slobodna dana, zatim će biti četiri dana u službi i dobiti četiri slobodna dana. Za deset dana, dakle.
Oh, pa to je divno! Otputovat će u Melbourne tek nakon velikog koncerta. Trebalo je da to bude njihov do tada najveći
pothvat; samo da jadna stara Marg nekako zapamti one dvije riječi koje treba da izgovori! A toliko je željela da sudjeluje da nitko nije imao srca da je odbije. Mogle su samo da se mole bogu, to je bilo sve. Sreća da je odjelna otkrila da Annie zna pjevati! Kad se dotjera, sasvim je zgodna, a muški pacijenti u košarani izradit će veliku krletku od pruća i obojiti ga zlatnom bojom, pa će Annie u njemu pjevati Ja sam ptica u zlatnoj krletci. Skeč s mačkom i mišem oduševit će nimalo kritički raspoloženo gledateljstvo, samo ako Su-Su odigra svoju ulogu a da ne dobije napad...
Honour Langtry je zastala kao da joj je neka divovska ruka iznenada prepriječila put. „O čemu ja to, zaboga, razmišljam! Pa, ja ih ne mogu napustiti! Koga bi drugog imali ako ljudi kao ja odu slijepo loveći neki svoj san? Jer to je san, šašav san nezrele djevojčice! Evo, ovo je moj život. Za ovo sam šegrtovala. Michael je to znao. I Sally Dawkin je u pravu. Istina je okrutna, ali se od istine ne može pobjeći, a ako boli, čovjek mora jednostavno izdržati bol. Zaboravljaju nas. Osamnaest mjeseci bez i jedne jedine riječi od njega. I Neil ju je zaboravio. Dok sam bila središte njegovog svemira, volio me je i bila sam mu potrebna. Zašto bih mu bila potrebna sada? I zašto da me sad voli? Poslala sam ga u jedan drukčiji svijet, veći, uzbudljiviji, oh, da, mnogo uzbudljiviji i okićen ženama. Zašto bi se, zaboga, sjećao dijela svog života u kojem je doživio toliko boli? I što je još važnije, zašto bih ja očekivala da se on toga sjeća? Michael je bio u pravu. Michael je znao. Snažnoj ptici potrebno je mnogo prostora za let.”

Ona ima svoju dužnost. Koliko je ljudi kadro da uradi ono što ona može bez imalo napora? Koliko ljudi ima te škole, ima to znanje, praksu, urođeni osjećaj? Na jednu njegovateljicu koja je imala snage da izdrži trogodišnju obuku u duševnoj bolnici, dolazi deset onih koje su odustale. A ona je imala potrebnu snagu. I ima ljubav prema tom pozivu. To nije samo posao - tom pozivu podarila je svoje srce, i ono leži duboko u njemu. To je ono što je uistinu željela. Njena je dužnost upućuje na one koje je svijet zaboravio, na one koji mu nisu bili potrebni, ili koje ponekad naprosto nije mogao gledati. Honour Langtry krenula je dalje, odlučno, bez imalo straha, konačno shvativši samu sebe. I shvativši da je dužnost, ta najgora od svih opsesija, samo drugo ime za ljubav.