Vjera za treći milenij

First topic message reminder :




Nakon velikog uspjeha prvih triju romana australske spisateljice Colleen McCullough "Ptice umiru pjevajući", "Drugo ime za ljubav" i "Tim", evo i njenog četvrtog romana."Vjera za treći milenij" znatno se razlikuje od autoričinih predhodnih djela, jer se događa u 21. stoljeću, ali će ga njena zahvalna publika širom svijeta zacijelo isto tako oduševljeno prigrliti.

I tako su začas uspostavili miran i obostrano pun poštovanja
kontakt, više zahvaljujući svojim čestim šutnjama nego konvencionalnim čavrljanjem. Predsjednik napokon uzdahne i odloži svoju šalicu.
Da prijeđemo na stvar, doktore Christian?
Da, gospodine, bilo bi dobro.
Ali Tibor Reece je još nekoliko trenutaka šutio. Sjedio je sklopljenih ruku i namršteno zurio u njih. Onda lagano slegne ramenima i naglo digne glavu.
Doktore Christian, imam prilično težak osobni problem. Pročitao sam vašu knjigu i uvjeren sam da mi možete pomoći da ga riješim.
Dr Christian ne reče ništa, samo kimne glavom.
— Moja supruga je vrlo uznemirena. Pošto sam pročitao vašu knjigu, rekao bih da se radi o klasičnom slučaju neuroze milenija. Sve njezine poteškoće proistječu iz društvenih problema s kojima živimo.
Ako je vrlo uznemirena, gospodine, možda se radi o još nečem, a ne samo o neurozi. Kažem to samo zato što ne mogu dopustiti da se nadate čudu. Ja sam samo čovjek.
Jasno.
Nato Predsjednik započe svoju priču a da se nijedanput nije prekinup da podsjeti doktora Christiana kako sve to mora ostati među njima, premda ono što je otkrivao nije bilo samo potresno, nego čak ponižavajuće, vrlo opasno po Predsjednika, ako je svog sugovornika pogrešno ocijenio. Doduše, Predsjednik se u tom pogledu nije oslanjao isključivo na vlastiti sud. Dr Carriol je temeljito provjerila tog čovjeka, i ništa nije ukazivalo na tendenciju da bi izdao liječničku tajnu ili iznevjerio svoje principe.
Tibor Reece bijaše vrlo očajan čovjek. Njegova domaća sreća nije postojala, bračni odnosi nisu postojali. Njegova žena nije pokazivala ljubav ni skrb za njihovu zajedničku kćer i iz dana u dan postajala je sve egoističnija. Predsjednik je već dugo živio pod pritiskom rizika da izbije skandal koji će odjeknuti u cijeloj zemlji, ali zbog toga nije ni izdaleka patio toliko koliko zbog posve osobnih problema. Bilo mu je, dakako, više stalo do toga da svoju ženu vidi izliječenu nego da je vidi uplašenu.
Što zapravo očekujete od mene? — upita dr Christian kad je Predsjednik dovršio svoju priču.

Ne znam, uistinu ne znam. Za danas, ostanite na večeri, hm? Julia je subotom i nedjeljom uvečer uvijek kod kuće. — Gorko se osmjehne. — Ovaj grad živi od ponedjeljka do petka, preko vikenda svi se razbježe, čak i Julijini prijatelji.
Bit će mi drago da ostanem na večeri — reče dr Christian.
Smjesta će se baciti na vas, doktore. Baca se na svako novo muško lice. Osim toga vi mi čak i sličite — reče Predsjednik i nasmije se smijehom čovjeka koji se ne smije često. — To bi, dakako, moglo značiti i da vas na prvi pogled zamrzi! Premda sumnjam u to. Ne bi joj bilo slično. Pobrinut ću se da me pozovu poslije glavnog jela tako da vam omogućim da ostanete nasamo s njom. Zadržat ću se otprilike pola sata.
Predsjednik pogleda na svoj sat.
— Bože! — uzvikne. — Odavno je prošlo pet! Moja kći i ja svakoga se dana sastajemo ovdje u pet i trideset.
Još nije pravo to ni izgovorio kad u sobu uđe djevojka praćena ženom u odjeći nalik uniformi britanskih guvernanti. žena nije ostala, samo se vrlo dostojanstveno naklonila Predsjedniku i izašla čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Djevojka je bila previsoka, premršava i previše slična ocu s njegovim orlovskim nosom i upalim obrazima da bi je itko mogao nazvati privlačnom. Ali uz malo gimnastike i koji dobar tečaj iz baleta držanje bi joj se moglo osjetno popraviti. I ona se zvala Julia, ali otac ju je zvao Julie. Moglo joj je biti dvanaest ili trinaest godina, očito je bila još u pubertetu, ali visoka već blizu metar osamdeset. Jadnica.
Njezino ponašanje odavalo je tupu nezrelost, a njezino bi kreveljenje više pristajalo dvogodišnjem djetetu. Otac ju je uzeo za ruku, poveo je do svoje fotelje i posjeo sebi u krilo, gdje se igrala njegovom kravatom i neskladno pjevuckala za sebe. Čini se da nije primijetila doktora Christiana koji je sjedio i promatrao je, jer se ponašala kao da ga uopće nema. Ništa nije govorila. Međutim, od vremena do vremena dobacila bi mu brz kradomičan i proračunat pogled očima koje su bez sumnje bile inteligentne. Kad je prvi put uhvatio taj pogled, dr Christian je jedva povjerovao tome što vidi, ali smjesta se namjestio tako da može promatrati ispod spuštenih vjeđa a da ona to ne primijeti, jer čim se njezin pogled bio susreo s njegovim, odmah je isključila inteligenciju. Pošto su se nekoliko
minuta tako igrali, dr Christian počeo se pitati nije li ona možda granični slučaj autizma. Bez sumnje je više psihotična nego duševno zaostala. Još prije mnogo godina bio je došao do zaključka da bogati, slavni i društveno ugledni često dobivaju slabiju medicinsku pomoć nego oni koji žive u daleko nepovoljnijim materijalnim prilikama. Zato se upitao je li ta djevojka ikad stručno pregledana i testirana. Najradije bi joj na nekoliko dana poslao Marthu. Nitko na svijetu nije u testiranju bolji od nje.
Gospodine Predsjedniče — reče dr Christian pošto je desetak minuta promatrao oca i kćer — da li bih smio razgledati malo vašu kuću? Dolazeći ovamo nisam, na žalost, mnogo vidio, a ovo mi je vjerojatno jedina prilika. Pitam se da li bi me možda mogao netko povesti okolo?
Činilo se da mu je Tibor Reece vrlo zahvalan na tom prijedlogu. Podignuo je slušalicu s telefona koji mu je bio pri ruci i već poslije dvije minute sve je bilo sređeno, premda u subotu navečer nijedan profesionalni vodič nije bio na dužnosti.
Nemojmo se žuriti, molim vas — rekao je dr Christian svom pratiocu. — Htio bih vidjeti što više.
Bilo je već blizu sedam sati kad se vratio u dnevnu sobu pošto je svog vodiča, dok su prelazili iz jedne prostorije u drugu, svojom radoznalošću, svojim divljenjem i beskonačnim pitanjima doveo na rub očaja.
U međuvremenu Julie je otišla, a Julia došla.
Prva dama ponašala se prema obrascu koji je dr Christian smjesta prepoznao, jer je već često imao posla sa ženama poput nje. Čim se on smjestio na jednom kraju sofe, kamo ga je sama bila uputila, ona se smjestila na drugom i tako iskrenula tijelo da je bila okrenuta prema njemu podvukavši pri tome jednu nogu pod sebe. Cijela ta poza bila je zamišljena ne toliko da njemu otkrije svoje tjelesne čari koliko da razljuti supruga koji s mjesta na kojem je sjedio nije mogao točno vidjeti što ili koliko je izložila pogledu gosta. Kad je god dr Christian nešto rekao, odgovarala je zadovoljnim mrmorom, a kada je god njegova sumorna konverzacija to dopustila, iskazala je svoje oduševljenje nagnuvši se preko jastučića koji je ležao između njih i lagano ga dodirnuvši po nadlaktici, obrazu ili nadlanici. Prije, kada su ljudi još pušili, izvela bi veliku predstavu dok bi joj pripaljivao
cigaretu i upotrijebila bi ruku kojom ju je držala da mu pokaže koliko uživa u njemu. Otkad je pušenje nestalo iz spektra ljudskih zanimanja, razveseljeno pomisli dr Christian, nestao je i dobar dio vrlo izražajnog govora tijela.
Vrlo lijepa žena, Julia Reece. Gotovo posve svijetloplava, s prilično istaknutim svijetloplavim očima, glatke, meke puti i s prekrasnim bijelim grudima koje je velikodušno izložila, ali ne do granice neukusa za Predsjednikovu ženu. I ona je bila pretjerano visoka (što znači da dijete genetski nije imalo nikakve šanse), ali građena kao Venera. Uzak struk dijelio je bujne grudi od zaobljenih bokova i dugačkih lijepih nogu. Odijevala se dobro, a i vrlo skupo. I bila je otprilike petnaest godina mlađa od svog supruga.
Ako je Predsjednik očekivao da će njegov gost za večerom voditi blistave razgovore, morao je biti razočaran. Dr Christian je, doduše, uspijevao održavati konverzaciju, ali nije rekao ništa što bi i najpristraniji auditorij ocijenio briljantnim, duhovitim, dubokoumnim ili originalnim. Prisutnost jedne tako bezosjećajne i neugodne žene kao što je bila Julia Reece nije ga toliko sputavala koliko iscrpljivala. Posjedovala je katastrofalnu naviku da uvijek kaže ono što je onemogućavalo svaki pametan razgovor. Jadni Tibor Reece! Ili je u premladoj dobi pao kao žrtva zanesenosti starijeg muškarca mladim djevojkama ili je jednostavno ulovljen na udicu kao bezazlena riba. Dr Christian pomisli da se vjerojatno radi o onom drugom; Julia se očito znala ponašati i mnogo drukčije.
Najprije je poslužena krepka juha od mesa, onda salata, potom glavno jelo, pečena piletina. Najavljeni »hitan poziv« serviran je neposredno prije nego što su sa stola uklonjeni ostaci piletine. Tibor Reece se digne, ispriča i reče doktoru Christianu da će se vratiti na vrijeme da zajedno popiju kavu i konjak.
Dr Christian i Julia Reece ostadoše sami za stolom. On uzdahne za sebe, veoma utučen.
želite li doista desert, Joshua? — upita ona. Zvala ga je Joshua od prvog trenutka, za razliku od svog supruga koji ga je oslovljavao prezimenom i nikad nije izostavio titulu. Ne zbog pomanjkanja topline, nego iz uljudnosti koju je dr Christian veoma cijenio.
Ne, hvala — odvrati dr Christian.
Da odemo onda u dnevnu sobu? Ne vjerujem da će se Tibor vratiti, rijetko se vraća, ali forme radi pričekat ćemo ga jedan sat. — Izrekla je to konspirativnim tonom.
Oh, jasno, samo forme radi — reče dr Christian.
Dok je prolazila pokraj njega, dobacila mu je brz pogled, odjednom ne više toliko sigurna u sebe ili u njega. Ipak je podignula bradu i veličanstvenim korakom prošla kroz golema dvokrilna vrata, dovoljno ispred njega da mu omogući pogled na zaobljenu stražnjicu koja se sa svakim njezinim korakom micala s jedne strane na drugu.
Pozvonit ću da donesu kavu — reče ona smjestivši se na jednom kraju sofe. Rukom mu dade znak da i on sjedne tamo.
Umjesto toga dr Christian izabra jedan naslonjač i iz pristojnosti okrene ga tako da ga ona bez poteškoća može gledati u lice. Onda sjedne i s lakoćom mršava čovjeka prebaci jednu nogu preko druge. Skupio je vrškove prstiju poput nekog pompoznog klerika i preko njih mračno zurio u nju.
— Bože, kakva ste vi santa leda! — reče ona.
Kao i vi.
Zinula je od iznenađenja i pokazala donje zube.
Ovo je zbilja bilo direktno — reče.
Da, tako sam i htio.
Nagnula je glavu u stranu i pogledala ga ispod spuštenih vjeđa.
Što zapravo mislite o meni, Joshua? — upita.
Gospođo Reece, nisam dovoljno sprijateljen s vama da vam to kažem.
To je zbuni i morala je malo razmisliti. Nakon toga promijeni taktiku. Lice joj se nabra kao u namrgođenog djeteta, a oči ispuniše pravim suzama.
Joshua, očajnički trebam prijatelja — reče. — Zar mi ner biste mogli biti prijatelj?
Dr Christian se srdačno nasmije.
Ne bih.
Sad se već jasno vidjelo da je uvrijeđena, ali ona pokuša još jedanput.
Zašto ne?
Ne sviđate mi se, gospođo Reece — odvrati on. Na trenutak je pomislio da će ga pljusnuti i dozvati u
pomoć, trgajući haljinu s tijela, ali nešto je u njegovu licu spriječi u tome. Umjesto toga, naglo se okrenula i plačući istrčala iz sobe.
Kad se dvadesetak minuta poslije vratio Tibor Reece, našao je doktora Christiana kako sjedi sam.
Gdje je Julia?
Otišla je.
Predsjednik se klonulo spusti u fotelju.
Niste joj se svidjeli, hm? Prokletstvo — reče i ogleda se oko sebe uzalud tražeći stolić za serviranje s kavom. — Zar vam nisu donijeli kavu i piće?
Pričekao sam radije na vas, gospodine.
Kad bi se Tibor Reece osmjehnuo, lice bi mu zasjalo i doimao se deset godina mlađim i vrlo privlačnim.
Hvala vam, doktore Christian. Vi ste doista vrlo civiliziran čovjek.
Nato se Predsjednik digne, ode do vrata i dozva jednog slugu po imenu.
Konjak je bio Hennessy, doduše ne Paradis (što je dr Christian bio očekivao, s obzirom na to da je njegov domaćin ipak predsjednik Sjedinjenih Američkih Država), ali ipak vrlo dobar i poslužen u propisno ugrijanim okruglim čašama, a kava je bila odlična.
Ne možete mi pomoći u vezi s njom, zar ne? — tužno upita Predsjednik svog gosta.
Dr Christian se zagleda u tekućinu jantame boje u svojoj čaši.
Trenutak ne reče ništa, a onda uzdahnu.
Gospodine Predsjedniče, u ovoj situaciji možete samo sami sebi pomoći.
Tako je loše s njom?
Tako je dobro s njom. Gospodine, vaša supruga nije ništa od onoga u što sumnjate... nije ni nimfomanka niti osobito neurotična. Samo razmažena princeza kojoj je još u djetinjstvu trebalo pokazati da nije centar svijeta. Sada je, dakako, prekasno. I doista ne znam što biste vi nakon tako dugog braka mogli još učiniti da promijenite njezinu narav, jer izgubila je svako poštovanje prema vama. A to je
nastavi dr Christian, izloživši se opasnosti da poruši sve mostove za sobom — isključivo vaša krivnja. Vaša supruga čezne za pažnjom, uporno traži da bude centar svakog svijeta u kojem živi i nema
osjećaja dužnosti ni odgovornosti. Zato uživa u nastojanju da vas onemogući u vršenju vaše dužnosti koju sad smatra svojim neprijateljem. Jedino što vam mogu reći, i što će vas možda malo umiriti, jest da veoma sumnjam da će je ikada itko moći optužiti zbog promiskuiteta. Sve je to kod nje samo predstava, gospodine, ništa više.
Nitko ne voli da mu netko, i to uglavnom stranac, kaže da je vlastitim rukama prostro sebi postelju od čavala, ali Tibor Reece bio je džentlmen i vrlo pravedan, zato je to mirno otrpio. Teško, doduše, ali otrpio je.
Razumijem. Ne vjerujete, znači, da kad bi pročitala vašu knjigu...?
Dr Christian se nasmije.
Ako joj date tu knjigu u ruke, ozbiljno mislim da će vam je baciti u glavu. A mogu vam baš reći i to da je za vaše odsutnosti došlo između nas do svađe. Rekao sam joj... ne u toliko riječi možda, ali ipak dovoljno jasno ... što mislim o njoj, a to joj se nimalo nije dopalo.
Predsjednik uzdahne.
To je, dakle, gotovo. Ne postoji jednostavan izlaz, zar ne?
Ne — blago odvrati dr Christian.
Sve svoje nade polagao sam u vas.
— Da, na žalost. Uistinu mi je veoma žao, gospodine. — Nije to vaša krivnja, doktore Christian. I sam dobro vidim da je moja... ali uvijek sam se osjećao krivim i bilo mi ju je strašno žao. No ne vrijedi više razmišljati o tome. život teče dalje, kao što kažu. Uzmite još jedan konjak. Nije loš, zar ne?
Izvrstan je, hvala.
Odjednom se Predsjednik zavjerenički ogleda oko sebe, a na licu mu se pojavi izraz nedopuštenog zadovoljstva.
U ovom mom poslu ima vrlo malo privatnih privilegija, doktore Christian, ali jedna od njih je da sam ipak manje od ostalih građana izložen opasnosti da zapadnem u nevolju ako u kući popušim cigaru. Ne kanim vas upitati imate li nešto protiv, jer baš me briga ako i imate. Ali... hoćete li mi se pridružiti?
Gospodine — reče dr Christian — umjesto odgovora citirat ću vam jednu Kiplingovu izreku koju slučajno znam napamet...
»žena je samo žena, ali dobra cigara je Cigara«.
Tibor Reece prasne u smijeh.
Bože, kako li je to baš u ovoj situaciji prikladna izreka — reče i posegne za cigarama.
Kod trećeg Hennessyja bili su već prilično opušteni. Zavaljeni u svoje fotelje s neprikrivenim su užitkom odbijali pogubne oblake dima u strop.
Tek sada dr Christian skupi hrabrost da kaže jedino štđ je još ostalo neizrečeno.
Gospodine Predsjedniče, nešto o vašoj kćeri. Tibor Reece posta odjednom vrlo oprezan.
Što je s njom?
Mislim da ona nije klasičan slučaj duševne zaostalosti.

Mislite?
Da. Imam dojam da je čak natprosječno inteligentna. Samo, ili je strahovito traumatizirana ili možda biokemijski psihotična. Teško je reći na osnovu tako kratkog promatranja.
Što je sad to? — upita Predsjednik, a u glasu mu se osjeti bol. — Jednom rukom uzimate, a drugom dajete, ili što? Bože, Bože, mogu podnijeti istinu o Juliji, ali nemojte mi dirati u kćer.
Ne bojte se, gospodine. Samo ne mogu a da ne pomognem Julie. Tko ju je, na primjer, dosad pregledao? Kakav stvaran dokaz imate da je zaostala? Je li porod bio rizičan? Je li vaša supruga u trudnoći uzimala neke medikamente? Ima li u vašoj porodici sličnih slučajeva?
Predsjednikovo lice odavalo je zbunjenost.
I trudnoća i porod protekli su u redu. I sumnjam da je u porodici moje žene bilo takvih slučajeva. U mojoj ih posve sigurno nije bilo. Mislim da sam jednostavno sve to prepustio u Julijine ruke. Ona je, koliko znam, vodila dijete liječnicima. Ali od samog je početka tvrdila da Julie nije kako treba i zato je uvrtjela sebi u glavu da pošto-poto mora imati drugo dijete.
Gospodine, možete li mi oprostiti što sam vas razočarao u pogledu vaše supruge i ukazati mi vrlo veliko povjerenje?
O čemu se radi?
Dopustite mi da dam testirati Julie.
Predsjednik je opet pokazao svoju nepristranost i poštenje.
Zaboga, pa naravno da vam dopuštam. Hajd' kažite što mogu izgubiti? — Duboko uzdahne. — Što očekujete od tih testova?
Nažalost, ništa osobito utješno, gospodine. Mislim da bi vaša kći mogla biti autističko dijete. Ako se to dokaže, vama neće biti nimalo lakše, bar ne odmah. Niti će zbog takve dijagnoze vaša supruga pokazati veće zanimanje za svoje dijete. Ali ta dijagnoza znači da mozak nije oštećen, što nije slučaj kod duševne zaostalosti, a danas su izgledi na ozdravljenje i kod autizma i kod drugih vrsta psihoza vrlo dobri. No prije svega htio bih da se obavi propisno testiranje. Možda se varam, možda je doista zaostala. Testovi će to svakako pokazati.
Poslat ću je u vašu kliniku kada god želite. Dr Christian energično odmahne glavom.
Ne, gospodine! Mnogo bih radije, ako nemate ništa protiv, poslao ovamo na nekoliko dana ženu svog brata Marthu. Na taj način testiranje se može obaviti diskretno, i nitko neće znati da sam ja umiješan u to. Ne želim izvlačiti nikakvu korist iz bolesti Predsjednikova djeteta. Ni sada, ni ubuduće. Ako rezultati testiranja pokažu da Julie može imati koristi od nekoga određenog liječenja, dat ću vam imena nekoliko vrlo stručnih osoba.
Ne biste je sami liječili?
Ne bih, gospodine. Ja sam klinički psiholog, što ove godine Gospodnje 2032. znači da imam, doduše, mnogo zajedničkoga sa psihijatrima, ali ja sam se specijalizirao za neuroze, a vaša kći posve sigurno nije neurotična.
Predsjednik je osobno ispratio doktora Christiana do automobila i na rastanku mu toplo stisnuo ruku.
Hvala vam što ste došli.
žao mi je što vam nisam mogao više pomoći.
Zapravo ste mi mnogo pomogli, doktore Christian, a pri tome ne mislim samo na svoju kćer. Društvo ugodnog i razumnog čovjeka, koji ne gleda samo svoju korist, dovoljno je velika rijetkost u mom životu da mi ova večer ostane u ugodnom sjećanju. želim vam svako dobro s vašom knjigom. Ja smatram da je sjajna.
Predsjednik je stajao na stubama i tako dugo gledao za automobilom dok se njegova blistava crvena stražnja svjetla nisu izgubila iza zavoja na prilaznom putu. To je, dakle, taj nadomjestak
Mesije kojeg je stvorila dr Judith Carriol da bi izliječio izgubljen narod trećeg milenija. Ne bi, istini za volju, mogao reći da je taj čovjek izazvao u njemu neko silno oduševljenje, pa čak ni da je zapazio kod njega tu toliko hvaljenu karizmu. Ipak ima nešto. Neka toplina, ljubaznost, iskreno i brižno zanimanje za svoje bližnje. Dobar čovjek. Hrabar. Veoma hrabar, doista. Predsjednik pokuša predočiti sebi do kakve je konfrontacije došlo između njegove žene i toga beskompromisnog čovjeka i naceri se. Ali brzo nesta njegove veselosti.
Što da radi s Julijom? Preostala su samo još dva mjeseca do izbora, znači zasad ništa. Bilo je, doduše, već rastavljenih Predsjednika — potkraj dvadesetog stoljeća. Jedan se čak rastao dok je bio u Bijeloj kući, ali je usprkos tome ponovno izabran. Stari Gus Rome nije, dakako, napravio nikakvu pogrešku na bračnom planu. Šezdeset godina bračne sreće. Predsjednik se opet kratko naceri. Stari lisac! Kažu da mu je bilo jedva nešto više od dvadeset godina i da je u Washingtonu bio tako nov da je još zaudarao na tešku provinciju kad je već počeo bacati oko na vošingtonske supruge. Na kraju je izabrao suprugu senatora Blacka, Olive, zbog njezine ljepote, njezine pameti, njezinog organizacijskog genija i zbog smisla za javni život, i onda je jednostavno, premda je bila trinaest godina starija od njega, preoteo od senatora. Olive je bila najveća Prva dama koju je ova zemlja ikad imala. Ali iza kulisa... oh, čovječe, kakav dragun! Stari Gus se, doduše, nikad nije potužio. Lav u javnosti bio je savršeno sretan da u kući bude miš. Gus, daj ovo, Gus, nemoj to — a kad je umrla, bio je tako izgubljen da je odmah poslije pogreba napustio Washington i vratio se u svoju rodnu lowu, gdje je poslije nepuna dva mjeseca i umro.
No da, Julia nije Olive Rome. Možda je on sam ostao predugo neoženjen. Uostalom, neće još dugo biti Predsjednik. Što se njega tiče, bio bi mu dovoljan samo taj drugi mandat, jer najradije bi se vratio u svoju lijepu kuću na varljivim stijenama Big Sura, kuću u kojoj suviše rijetko boravi, i ostao tamo da mirno živi sa svojom kćerkom, daleko od pobješnjele gomile. Da pomalo ribari. Da šeta puteljcima osutima lišćem i obraslima mahovinom. Da zamišlja nimfe iza stijena i sve vrste drijada u drveću. Da puši cigare sve dok mu pluća ne pocrne od katrana kao auto-put. I da nikada više ne vidi Juliju.
— Sranje, sranje, sranje! — siktala je dr Judith Carriol banuvši u pretrpani ured doktora Moshea Chasena.
Dr Chasen bio je, blago rečeno, zaprepašten. Za sve te godine koliko poznaje svoju šeficu nije je vidio da tako kipti od bijesa. Bila je bijesna kao ris. Oči su bile dva velika oblutka, ubojita pogleda kao u baziliska, a cijelo joj je tijelo vidljivo podrhtavalo.
Dr Chasen smjesta pomisli na doktora Joshuu Christiana i Operaciju »Mesija«, jer sigurno ništa drugo ne bi moglo tu ženu toliko razbjesniti.
Što se dogodilo?
Ta prokleta budala. — Bila je toliko uzrujana da nije našla snažniji pridjev. — Znate li što je učinio?
Ne znam — odvrati dr Chasen, pretpostavivši normalno da ona misli na Harolda Magnusa.
Prihvatio je poziv Tibora Reecea da vidi onu njl|ovu budalastu drolju od žene! Kako se usudio? Kako se usudio?
Judith, tko kako se usudio, za Boga miloga?
Što on misli da je, otići tako na ljubakanje u Bijelu kuću a da prije toga nije ni nazvao? Što je učinio? Reći ću vam što je učinio. Sve je zaprskao.
Doktoru Chasenu je napokon sinulo.
— Joshua? A ja sam mislio na Kublaj-kana.
Naravno Joshua! Tko bi još mogao biti tako naivan?
Bože! — Dr Chasen je opet u mašti pogrešno povezao konce i ispreo sliku prema kojoj je dr Christian pao žrtvom čari Prve dame. Cijeli Washington, dakako, zna da je ona lakomislena, ali ne mari mnogo za to. Napokon, svatko u javnom životu ima svoju Ahilovu petu. — Za Boga miloga, Judith, recite već jednom što se dogodilo! Da nije možda sam Tibor Reece našao našeg Joshuu bez gaća u spavaćoj sobi Prve dame?
Dr Carriol, koja se polako opet pribrala, zadovolji se time da svog kolegu ošine prezirnim pogledom.
Oh, Moshe, kako možete biti tako glupi! Ne radi se o tome! Tibor Reece ga je zamolio da dođe u Washington i čudesno izliječi njegovu raspojasanu Juliju. I taj idiot je stvarno otišao! A da meni ništa ne kaže! I time je, naravno, sve uprskao. Otišao je tamo bez ikakvih uputa, pojma nije imao u što se upušta. No nekog

rukopolaganja sigurno nije bilo, uvjeravam vas! Umjesto da se zagrije za njega, ta se glupača ponijela upravo obratno. Valjda je previše sličan Tiboru Reeceu, što ja znam? Znam jedino to da je po svoj prilici posve preokrenula Predsjednikovo mišljenje o Joshui i njegovoj knjizi i da ga sad pošto-poto ždi uništiti.
Oh, zbilja sranje — reče dr Chasen kojemu je mozak opet počeo normalno funkcionirati. — Kako ste to saznali? upita.
Prije dva tjedna bila sam se dogovorila za sastanak s Garyjem Manneringom, jer sam znala da je on jedan od najvjernijih Julijinih obožavatelja. Zašto bih inače izašla s tim tipom? Običan bezveznjak! Jedini način da se viriTu visoko društvo jest da ga netko ugura tamo. On, kao i ostali njezini udvarači, ispod svoje macho vanjštine nema baš ništa, a kvocijent inteligencije mu je jedva nešto viši od kvocijenta kakve biljke, ali pedigre je besprijekoran i pliva u novcu.
Dr Chasen bijaše fasciniran. Još nikad nije primijetio tu neobičnu ženstvenu crtu kod doktorice Carriol. To ga se, ni sam nije znao zašto, nekako neugodno dojmilo. Možda jedino zato što je muškarcu lakše, ako već ima ženskog šefa, da se ta žena u svako doba ponaša službeno. Sadašnje Judithino raspoloženje bilo je suviše blizu onom što bi on nazvao ženskim brbljanjem.
Zašto ste izabrali baš Garyja Manneringa? Zašto ne nekog Predsjednikovog savjetnika ili visokog funkcionara? Pretpostavljam da želite saznati nešto o Predsjedniku a ne o Juliji.
Savjetnik ili visoki funkcionar nanjušili bi nešto čim bih počela zapitkivati o Predsjedniku. Osim toga, Joshua nije takva zvjerka da bi Predsjednik razgovarao o njemu za uredovnih sati. Vjerojatnije je da razgovara o Joshui za večerom. Nije tajna da je naš čovjek napisao knjigu, a znam također da Predsjednik ne namjerava tajiti ni da ju je pročitao. Prema tome, najbolji način da saznam što Predsjednik zapravo misli o Joshui bio je da se upoznam s jednim od obožavatelja njegove žene. Jasno, Moshe?
Bože, Judith, kakva ste vi lukavica! Da čujem što je bilo dalje. Prije pet minuta nazvao me Gary Mannering i obavijestio me o
Joshuinom posjetu Bijeloj kući... i o dojmu koji je ostavio na Juliju. Morala sam otići negdje da se ispušem ili bi cijeli ovaj dio zgrade eksplodirao. Tamo u Magnusovom hodniku ima previše ljudi.
Možda je izvještaj pretjeran? Suviše jednostran?
Judithin je bijes u međuvremenu gotovo posve splasnuo.
Možda, pretpostavljam — prizna preko volje. — Nadajmo se da je tako. Ali kako se usudio, Moshe? Kako je mogao dopustiti sebi toliko slobode da ne zatraži moj savjet?
Dr Chasen se lukavo osmjehne.
Ne otkrivam li upravo slučaj teško ranjene taštine, Judith?
Kakva ranjena taština, do vraga! Radi se o njemu. To je kao da imaš posla s nauljenom svinjom, ne možeš je čvrsto zgrabiti. Oh, Bože, što da radim, Moshe? Koliko treba Predsjedniku da prekine Operaciju »Mesija« prije negoli uopće počne? Hm, čekajte malo.
Judith posegne za telefonom da nazove Johna Waynea.
Johne? Je li me možda tražio gospodin Reece, ili gospodin Magnus? Nije! Dobro, ako mezatrebate ili ako me bilo koji od te dvojice nazove, nalazim se u uredu doktora Chasena. Okej? — reče i spusti slušalicu. — Zasad još ništa od velikih bosova.
Kad se to dogodilo?
U subotu.
Sad je ponedjeljak poslije podne. Predsjednik je imao dosta vremena da nazove Harold a Magnusa i ubije našega ljubljenog Mesiju da je htio.
Ne on! On je suviše promišljen, razmotrit će to sa svih strana. Ne, Moshe, znojit ćemo se još nekoliko dana.
Doktoru Chasenu padne na um jedna druga ideja.
A kako bi bilo da cijelu priču izvučete iz prve ruke od Joshue? Doktora Chasena pogodi još jedan ubojit pogled.
Kako da to učinim, Moshe? Kako da to učinim a da ne otkrijem previše? U nekima od svojih inkarnacija on je draga, zlatna, n'aivna i nesposobna budala, ali u drugima najoštroumniji i najopasniji lukavac kojeg sam ikad upoznala. I ne znam hoću li ga ikad dovoljno upoznati da pogodim kad će se iz jednog stanja prebaciti u drugo. Oh, k vragu! K vragu, k vragu, k vragu!
Mosheu Chasenu se učini da mu je napokon sve jasno.
Bože! Nisam shvatio!
Što niste shvatili?
Da ste zaljubljeni u Joshuu.
Judith se uspravi te naglo i prijeteće poput kobre ustremi na doktora Chasena, tako da se doslovno odmaknuo na svom stolcu.
Nisam zaljubljena u doktora Christiana — reče iskesivši zube.
Zaljubljena sam u Operaciju »Mesija«. Nato se okrene na peti i izađe iz sobe.
Dr Chasen digne slušalicu i nazove Johna Waynea.
— lohne? Ako ste pametni, pronađite neku rupu i sakrijte se u nju. Šefica dolazi gore i nije nimalo dobre volje.
Nakon tog razgovora dr Chasen nije više uživao u čitanjima svoga kompjutora. Odmaknuo je malo svoj stolac i dugo sjedio i gledao kroz prozor. Prokletstvo! Nema sumnje da je mnogo lakše baratati ljudima koji su svedeni na lijepe anonimne brojke nego onima od krvi i mesa. Veliko je pitanje hoće li Judith izaći s takvima na kraj.

8
Knjiga Božja kletva: Nov pristup neurozi milenija od dra Joshue Christiana izašla je u petak 29. listopada 2032. godine, istodobno u tvrdom i mekom uvezu. Obje u izdanju Atticus Pressa, premda je meko izdanje nosilo Scrollov impresum.
Šaputanje u samom izdavačkom poduzeću doseglo je vrhunac koncem lipnja, koncem srpnja već se proširilo iz New Yorka do Londona, Pariza, Milana i Frankfurta i napokon je sredinom kolovoza, pošto su Atticusovi agenti raspačali izabranim knjižarama prelomljene i uvezane korekturne otiske, bila prekinuta neuobičajena tajnovitost koja je dotad obavijala tu knjigu. To izdanje korekturnih otisaka bilo je ograničeno na dvije tisuće primjeraka i nije, dakako, bilo predviđeno za prodaju, ali budući da je svatko u potaji očekivao da će jednoga dana postati vrlo zanimljivo za kolekcionare, oni sretnici koji su ga se domogli nosili su ga svuda sa sobom, čak i na zahod.
U cijeloj izdavačkoj industriji spominjalo se ime doktora Joshue Christiana, novine su počele donositi kratke osvrte o knjizi, i samo strah od putovanja spriječio je horde novinara da poduzmu preuranjene pohode na Zapadni Hoiloman. Osim, dakako, nekolicine neustrašivih koji su željeli da im se ime pojavi u naslovu članka, ali tima se trud nije osobito isplatio jer su se morali zadovoljiti samo Mamom koja je bila više nego dorasla svakom novinaru, a k tome je još izgledala premladom za majku jednoga uglednog doktora psihologije. Istini za volju, uživala je u tim prvim nagovještajima buduće slave kao i u komplimentima kojima su je novinari obasipali.
Poslije jedne oštre debate u Atticusu napokon je odlučeno da se javnost potanje upozna s doktorom Joshuom Christianom tek u toku poznate NBC-ove emisije »Večeras s Bobom Smithom« koja je na pro- gramu u petak navečer 29. listopada. Atticusova šefica propagande još je lebdjela u oblacima od sreće. Gotovo da nije mogla povjerovati da je napokon uspjela, i to prvi put u povijesti američke televizije, jednoga nepoznatog autora dovesti u najgledaniji talk show u zemlji, k tome još kao najuvaženijeg gosta koji je na redu odmah poslije voditeljevog uvodnog monologa. Ali činjenica je da je od trenutka kad je dignula slušalicu svog telefona i počela s uobičajenim halo-
stari-moj-kako-ste-imam-gala-gosta za-vas, sve išlo s nekom magičnom lakoćom kakva se obično može naći samo na stranicama dječjih priča. Jedan program za drugim pristajao je da doktora Christiana pozove kao glavnog gosta još prije nego što je ošamućena šefica propagande dospjela doći u pun zamah. Naravno, naravno, neka samo kaže dan koji joj odgovara, naravno, naravno, samo nas obavijestite. Čak su i emisije poput »Večeras s Bobom Smithom«, koje nikada nisu pozivale neiskusnog gosta bez opširnih prethodnih razgovora, zbog doktora Christiana prekršile to desetljećima staro pravilo. Ni jedan jedini televizijski urednik nije pokušao od šefice propagande iznuditi »ekskluzivnost«. Nevjerojatno! Fantastično! Pa što se to, zaboga, događa?
Knjiga je, dakako, stekla veliku popularnost još mnogo prije nego što se pojavila na tržištu, a onda je smjesta zauzela prvo mjesto Time sove liste bestselera, za izdanja u tvrdom i za izdanja u mekom uvezu. Kritike su bez izuzetka bile odlične, mnoge od njih čak oduševljene. Publishers Weekly, Kirkus Reviews i Times Book Revieu donijeli su dugačke članke o knjizi i njezinom autoru. Ali Atticusove agente, koji su obilazili knjižare u cijeloj zemlji pod nemogućim uvjetima putovanja i smještaja, najviše se dojmila reakcija knjižara nakon što su pročitali Božju kletvu. Nisu je pretjerano hvalili ni uzdizali u nebesa, govorili su o toj knjizi s velikim poštovanjem i nisu se htjeli rastati od primjeraka koje su im agenti bili poslali prije nekoliko tjedana makar se nije radilo o onim razgrabljenim i toliko traženim uvezanim korekturnim otiscima.
Nitko u cijelom NBC-u, međutim, nije mogao natjerati Boba Smitha da pročita Christianovu knjigu. Bob Smith nije iz principa nikad pristao da pročita knjigu bilo kojeg autora koji se imao pojaviti kao gost u njegovoj emisiji. Bio je uvjeren da je razgovor slobodniji i plodniji ako onaj tko postavlja pitanja ne zna unaprijed što će mu gost odgovoriti. Ta se tehnika tijekom godina pokazala vrlo uspješnom.
Sve veće radio-stanice i televizijski centri imali su svoje studije u Atlanti u Georgiji. Bili su se preselili tamo iz New Yorka osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, a iz Los Angelesa odmah na početku trećeg milenija. Iz jednog i iz drugog grada istjerali su ih visoke najamnine, sindikati, troškovi grijanja i još bezbroj drugih
problema. Kamo će otići iz Atlante kad ona bude smatrala da joj medijska industrija nije potrebna, to nitko nije znao, ali odgovorni su se pouzdali u to da će ih uvijek negdje dočekati raskriljenih ruku, a vjerojatno su bili u pravu.
Prije nego što je otputovao u Atlantu da se pojavi u emisiji
»Večeras s Bobom Smithom« dr Joshua Christian morao je preturiti preko glave još jednu važnu konferenciju — samo za novine. Za časopise, magazine, nedjeljne priloge i slično, kao i za radio-stanice, bit će određeni termini za njegova boravka u Atlanti. Na toj konferenciji za novine dr Christian držao se iznenađujuće dobro, neustrašen blicevima što su bljeskali sa svih strana i pitanjima kojima su ga obasipali novinari čija je lica jedva vidio. Ipak to nije bila situacija koja bi potpalila Christianov govornički vatromet, što je bilo veoma drago Atticusovoj šefici propagande s obzirom na to da je željela ono najbolje sačuvati za Boba Smitha. U međuvremenu ga je, međutim, dovoljno upoznala da ne napravi pogrešku i kaže mu to.
Mnogo štošta u vezi s doktorom Christianom nije mogla sebi objasniti. Na primjer, kako mu je Atticus uspio pribaviti helikopter kojim je odlazio na ugovorene sastanke. Čak ni Toshio Yokinori, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, k tome još vodeći filmski glumac, nije mogao računati na takav luksuz. Šefica propagande ipak se, nimalo obeshrabrena, odvezla automobilom zajedno s doktoricom Carriol iz poslovnih prostorija Atticusa na Aveniji Park do starog heliporta na East Riveru. Za vrijeme vožnje bila je nervozna kao kvočka s jednim jedinim piletom, kvocala je i čupkala nevidljiva zrnca prašine s njegova kaputa i jadala se zbog njegove brade koja mu je bacala plavkaste sjene na lice. A taj dragi čovjek sjedio je posve mirno i nimalo impresioniran.
Elegantan mali helikopter poletio je iz New Yorka prema Atlanti. Dr Christian nije, dakako, znao da helikopter pripada Predsjednikovoj floti i da je za taj izvanredni zadatak prebojen. Mali je helikopter letio gotovo brzinom zvuka, a unutrašnjost mu je bila vrlo udobna. Iako nije bio nimalo naivan kad se radilo o nevoljama koje su pritisle njegove bližnje, dr Christian je ipak bio dovoljno naivan da povjeruje kako je taj način prijevoza uobičajen za sve Atticusove autore (šefica propagande šutjela je o tome kao zalivena), a pogotovo nije imao pojma da sve prijevozne troškove, od
helikoptera do automobila koji će ga voziti do hotela, podmiruje vlada Sjedinjenih Američkih Država.
Brzi mali helikopter samo je jedanput prekinuo let spustivši se u Washingtonu da preuzme doktoricu Judith Carriol.
Dr Christian bijaše presretan kad ju je vidio. Mama je, dakako, htjela poći s njim, a i James se hrabro bio ponudio da ga prati, ali kad je dr Christian na svoje preneraženje doznao da će turneja trajati punih deset dana, morao se odreći njihove pratnje jer klinika nije tako dugo mogla ostati bez njih. I Mary je na svoj smrknuti način bila ponudila svoje usluge, ali i nju je odbio iz istog razloga. Bio se nadao da će možda Lucy Greco ići s njim u Atlantu ili, ne bude li ona mogla, bar Elliott MacKenzie ili šefica propagande, i zato se pomalo nelagodno osjećao kad se morao sam popeti u helikopter.
Dr Christian nije dotada još nikad letio. Kad je dovoljno odrastao da to poželi, svi su avioni bili praktično već prizemljeni, osim nekoliko njih rezerviranih za visoke vladine funkcionare i za one koji su zbog važnosti svog posla imali prioritet. Ostali su putovali krcatim vlakovima ili autobusima od mjesta do mjesta, od države do države, od jedne granice do druge.
Oh, Judith, pa to je divno! — rekao je dr Christian kad je sjela na drugu polovicu stražnjeg sjedala. Čvrsto joj je stisnuo ruku koju mu je pružila.
1 mislila sam da ćc vam biti drago vidjeti prijateljsko lice. Imam još nešto dopusta, a Elliott mi je ljubazno ponudio da pođem s vama kao službena pratnja i neslužbena prijateljica. Nadam se da nemate ništa protiv.
Oduševljen sam.
Bob Smith večeras, hm?
Da.
Jeste li vidjeli koju njegovu emisiju?
Nisam, nikad. Sinoć sam pomislio da ne bi bilo loše da je pogledam, ali Andrew me odgovorio od toga. On gleda sve emisije s Atticusove liste u kojima bih ja trebao nastupiti, bar one koje može primiti u Hollomanu. I rekao je da će biti bolje ako jednostavno odem tamo i nastupim nepripremljen i neopterećen.
Uvijek poslušate ono što vam on kaže?
Kad Andrew nešto savjetuje, a to se ne događa često, onda je
pametno poslušati.
— Jeste li nervozni?
Nisam. Zar bih morao biti?
Ne. Sve je to vrlo jednostavno, Joshua.
Meni je jedino stalo do toga da se mogu obratiti ljudima. Nadam se da je Bob Smith pročitao knjigu.
A ja se nadam da nije — odvrati dr Carriol, posve sigurna da je nije pročitao. — Vi morate Bobu Smithu pričati o neurozi milenija. Ništa nije dosadnije nego kad čovjek mora slušati dvoje ljudi od kojih jedan postavlja pitanja a drugi odg&vara iako oboje znaju gotovo napamet ono o čemu razgovaraju. Previše se razmeću umjesto da publici kratko i jasno objasne o čemu se radi.
Imate pravo. Na to nisam ni pomislio.
Okej! — Ona provuče svoje prste kroz njegove, skupi njihove dlanove i okrenu mu se s osmijehom na licu. — Oh, Joshua, tako mi je drago što vas vidim!
Nije odgovorio, samo je naslonio glavu na jastučić sjedala, sklopio oči i dopustio sebi da uživa u tom izvanrednom osjećaju da leti zrakom poput projektila.
Ozbiljni »okrugli stolovi« bili su stvar prošlosti. Kao, uostalom, i svi dobri televizijski filmovi ukoliko nisu bili mjuzikli, klasične drame ili bar oni povijesni komadi koji nisu predstavljali opasnost. U velikoj su modi bili Shakespeare i Moliere. Čak i veoma hvaljene emisije Benjamina Steinfelda i Dominica d'Estea bile su ozbiljne jedino po tome što su se bavile suvremenim problemima, ali iznesenima na način da kod gledalaca ne izazovu ni žalost ni bijes. Sva javna obavještajna sredstva bila su prilagođena tome da na najmanju mjeru svedu traume i da kod ljudi priguše svijest o nevoljama koje ih okružuju. Pogotovo se televizija trsila da šalama, plesom, smijehom i pjesmom navede ljude na vedrije misli.
Emisija »Večeras s Bobom Smithom« počinjala je u devet navečer i trajala dva sata. I poslije petnaest godina još je privlačila veliku većinu gledalaca u zemlji. Od trenutka kad bi se na ekranu pojavilo svježe, sretno i pjegavo lice Boba Smitha, nacereno od uha do uha ispod raskuštrane čupe svijetlocrvene kose, u brzom su se slijedu izmjenjivali gegovi, šaljivi skečevi, živahni i duhoviti gosti, pjesma i ples.
Koncept emisije napravljen je mnogo prije nego što se Bob Smith rodio. Emisija počinje tako da se najprije pojavi Bob, spontano duhovit i privlačan voditelj, praćen neumornim, pomalo trpeljivim pomoćnikom, slijedi uvodni monolog, zatim gost broj jedan, pjesma ili pjesma i ples, gost broj dva, šaljivi skeč, gost broj tri, ples ili pjesma i ples, gost broj četiri, i tako dalje i tako dalje.
U emisiji je obično sudjelovalo četiri do osam gostiju, što je ovisilo jedino o ocjeni Boba Smitha koliko je pojedini gost zanimljiv njemu osobno ili publici. Bio je pravi majstor u tome da naprečac prekine razgovor ako je smatrao da je gost dosadan. Isto je tako suvereno izostavljao one koji su u salonu za glumce iza pozornice još čekali da dođu na red, ali za koje nije više bilo vremena jer je neki prethodni gost bio mnogo zanimljiviji nego što se pri sastavljanju emisije očekivalo.
Pravo ime Boba Smitha bilo je Guy Pisano, a svoje zgodno deransko lice dugovao je nekom Vizigotu iz 19. stoljeća koji je promarširao preko Brennera i produžio na jug prema Calabriji. Televizijski trust mozgova izabrao mu je taj pseudonim zato što je Bob vrlo popularno muško ime, a Smith najčešće prezime u Americi. Ono ne nosi u sebi nikakve rasne ni vjerske konotacije i neodoljivo nameće predodžbu o gospodinu Prosječnom. Njegov pomoćnik Manning Croft (pravim imenom Otis Green) bio je zgodan, tamnoput, elegantan i bistar. Dobro je znao svoje mjesto u emisiji Boba Smitha »Večeras« i nikad to nije smetnuo s uma, premda je maštao da jednoga dana dobije vlastiti šou.
Andrew je mudro savjetovao doktoru Christianu da ne gleda emisiju Boba Smitha, jer da ju je vidio, lako se moglo dogoditi da otkaže cijelu propagandnu turneju i mirno se vrati svojoj praksi u Hollomanu pouzdajući se u to da će njegove i Lucyne napisane riječi i bez te turneje doprijeti do masa kojima je toliko želio pomoći. Doduše, gledajući s druge strane, u svjetlu onoga što je uslijedilo, možda Andrewov savjet i nije bio tako mudar. No kako bilo da bilo, dr Christian se sada, u blaženom neznanju što mu sprema sudbina, u velikoj crnoj limuzini s doktoricom Judith Carriol pokraj sebe dovezao s helikopterskog uzletišta u Atlanti do grandioznog trga na kojem su se osim NBC-ovog studija, visoke zgrade od ružičastog svjetlucavog stakla, nalazile i zgrade CBS-a, ABC-a, Metromedia i
PBS-a.
Emisija »Večeras s Bobom Smithom« zauzimala je puna dva kata, a njezin se studio uzdizao u visini oba kata na sjevernoj strani NBC- ove zgrade. Doktora Christiana je već u prizemlju s puno poštovanja pozdravila ležerno odjevena mlada dama koja se predstavila kao jedna od petnaest asistentica režije. Potom se zajedno s doktorom Christianom i doktoricom Carriol popela dizalom do trinaestog kata gdje ih je povela kroz zamršeni splet mračnih hodnika. Pri tome je neprestano nešto čavrljala pred sebe i tek je poneka njezina riječ doprla do njezinih štićenika koji su je poslušno slijedili.
Nešto više od jedan sat prije početka emisije dr Carriol i dr Christian sjedili su napokon u salonu za glumce. Dr Christian će se još mjesecima poslije, pošto bude tokom svoje turneje upoznao još mnoge takve salone za odmor glumaca, odnosno svih onih koji sudjeluju u programu, sjećati ovog NBC-ovog salona kao najudobnijeg i najukusnije opremljenog od svih ostalih. Naslonjači, proizvedeni u Widdicombu, bili su prostrani i vrlo udobni, a na stolićima za kavu, porazmještenima svuda po prostoriji, stajale su vaze sa svježim cvijećem. Na zidovima je bilo ništa manje nego šest gigantskih video-monitora postavljenih tako da se sa svakog mjesta pružao neometan pogled na njih. Jedan je zid krasila ogledalima obložena mini-kafeterija u kojoj je posluživala zgodna mlada djevojka u posebnoj uniformi. Odbivši sve osim kave, dr Christian se svali u prvi naslonjač do kojeg je došao i poče se ogledavati oko sebe iskusnim okom čovjeka koji se zanima za dekor i unutrašnje uređenje.
Zašto mi se čini da moram šaptati? — upita doktoricu Carriol, smiješeći se od užitka koji nije mogao prikriti.
Zato što je ovo televizijsko svetište — odvrati ona također sa smiješkom.
Da, naravno. — On se opet ogleda oko sebe, ali sada zamišljeno. — Ovdje nema nikoga osim nas.
Vi ste gost broj jedan. Goste uvijek upozore da dođu bar sat prije emisije. Pričekajte malo, ubrzo će svi biti ovdje.
I bili su. Za doktora Christiana bilo je to značajno iskustvo u kojem je doista uživao promatrajući goste koji su pristizali jedan za drugim. Nijedan nije došao sam, a neki su poveli čak cijelu svitu sa

sobom. Dolazak neke osobito značajne ličnosti prepoznao je po tome što su oni koji su već pristigli naglo oživjeli kao potaknuti elek- tričnom strujom. Svi prisutni bili su dobri poznavaoci slavnih medijskih ličnosti i divili su se jedni drugima više nego što su im se divili obični smrtnici koji ih kod kuće gledaju na ekranu. Pojedina društvanca ogradila su se jedna od drugih i nije bilo međusobnog čavrljanja. Ali kradomični pogledi kružili su naokolo, uši su se napele, ruke se podigle i razmahale, a prsti bubnjali i trzali se kao da bi htjeli nešto korisno uraditi. Činilo se da svi pomalo pate od grižnje savjesti zbog svoje glasovitosti i svojih privilegija, a negdje u pozadini krilo se ponešto golog, grčevitog straha. To sastajalište, zaključio je dr Christian na kraju svog promatranja, strahovito je važno svim tih ljudima.
Pola sata prije početka emisije ušla je još jedna mlada asistentica režije da odvede doktora Christiana »dolje do šminke«, kako se bila izrazila. Poslušno je pošao za njom, ostavivši doktoricu Carriol koja se doimala tako prirodno i neusiljeno da su se svi u salonu za glumce pored nje osjećali pomalo nesigurno.
Dok je u šminkarnici sjedio na zubarskom stolcu, dr Christian se osjećao kao neka predimenzionirana bradavica ili neka izraslina. Mrzovoljni postariji majstor maske mrmljao je nešto o tamnim bazama i dubokim porama i nastavljao uljepšavati taj nezahvalni objekt.
Medenjak — odjednom reče dr Christian.
Ruke se zaustaviše. Majstor ga pogleda u ogledalu kao da svoj objekt prvi put vidi kao ljudsko biće.
Medenjak? — ponovi dr Christian.
Zamislio sam sebe kao kolač od čokolade — objasni dr Christian — ali to je očito smiješno. Nikad neću biti kolač od čokolade, preteško radim. Ali možda bih mogao proći kao medenjak.
Majstor slegne ramenima. Izgubio je interes za čovjeka i opet se posvetio licu, brzo dovršivši uljepšavanje toga nepodesnog gosta.
To bi bilo sve, Doc! — uzvikne majstor i gestom mađioničara strgne zaštitni ogrtač sa svoje žrtve.
Dr Christian se s ironičnim osmijehom promotri u ogledalu. Bio je deset godina mlađi, koža mu je bila mnogo glatkija, nestalo je tamnih sjena ispod zagonetno uvećanih očiju.
Trideset umjesto četrdeset! Hvala, gospodine — reče i polako se beskrajnim hodnicima u pratnji treće asistentice režije uputi natrag u salon za glumce.
Godinama se nisam tako zabavljao — reče po povratku doktorici Carriol svalivši se u svoj naslonjač. — To je, znate, pravo otkrivenje za mene.
Promatrala ga je s odobravanjem.
Sada bar ne izgledate stariji od svojih godina. Vrlo dobro.
To je bio kraj njihova razgovora. Na monitorima se vidjelo da su za njegove odsutnosti posjetioci zauzeli sva mjesta u studiju i da ih Manning Croft već uvelike zabavlja. Publika se sve češće i sve slobodnije smijala.
Dr Christian nije vidio Boba Smitha, jer upravo kad su fanfare najavile da počinje televizijski prijenos, došla je opet jedna nova asistentica režije i odvela ga iza pozornice. Tu su ga usred užurbanog došaptavanja postavili uz neki zastor svijetlosmeđe boje od tako teške svile da je padao ravno, dremovno i dostojanstveno.
Pričekajte ovdje dok vam ne damo znak, onda izađite na pozornicu, stanite, okrenite se i nasmiješite publici... veliki osmijeh, molim... zatim produžite i popnite se na podij. Bob će ustati i porukovati se s vama, a vi ćete sjesti na stolac njemu zdesna. Čim bude najavljen drugi gost, vi se dižete i sjedate na najbliži kraj dugačke sofe. Svaki put kad dođe novi gost, pomičete se za jedno mjesto dalje. Jasno?
Jasno — odvrati dr Christian veselo, preglasno.
Pssst!
Oprostite.
Završilo je uvodno zadirkivanje između Boba Smitha i Manninga Crofta popraćeno hihotanjem publike. Onda je Bob Smith stupio sam u sredinu velike uglancane plohe između svilenog zastora, za kojim je stajao dr Christian, i praznog jarko osvijetljenog podija, iza kojeg se uzdizala kulisa s prikazom zalaza sunca nad Atlantom.
Dr Christian nije čuo što je voditelj govorio publici jer ga je netko naglo zgrabio za ruku i predstavio se kao režiser programa.
Zadovoljstvo je i čast imati vas u svom programu, doktore Christian — promrmljao je. — Uh... jeste li ikad snimali nešto na televiziji?
Dr Christian odvrati da nije, našto ga režiser utješi kako je sve to vrlo jednostavno samo se mora koncentrirati na Boba i zaboraviti na kamere.
Bobov monolog bližio se kraju i publika je bila u zanosu. Režiser čvršće stegne ruku doktora Christiana.
Budite veseli, zabavni, duhoviti... i pobrinite se da Bob što bolje ispadne — reče režiser i gurne doktora Christiana u jarka svjetla reflektora na pozornici.
Dr Christian se sjeti da nakon prvog koraka mora stati i nasmiješiti se publici. Tek tada prijeđe preko dugačkog praznog prostora između zastora i podija.
Bob Smith, koji se u međuvremenu smjestio iza svog stola, ustane, nagne se preko njega da se porukuje s doktorom Christianom i sa širokim mu osmijehom poželi dobrodošlicu u svoj šou. Dr Christian sjedne i iskrivi se da bi mogao gledati ravno u veselo lice lijevo od sebe pitajući se zašto uopće mora sjediti tako iskrivljeno umjesto da se normalno gledaju u oči. Vrlo je neugodno sjediti u tako neprirodnom položaju.
Onda Bob Smith podigne primjerak Božje kletve da ga pokaže publici. Atticusov odjel za likovnu obradu bio je izabrao vrlo lijep zaštitni ovitak, bijeli sa skrletnim slovima, na kojem ispupčena srebrna munja presijeca naslov knjige i autorovo ime od gornjeg desnog do donjeg lijevog kuta. Ubrzo se cijeli ekran na monitoru dramatski i efektno popuni tim omotom.
Glavna zvijezda emisije nije bio sretan čovjek, premda nije dopustio da to itko primijeti, čak ni njegov gost. izvor svih nevolja. Ozbiljna tema, ozbiljan gost s doktorskom titulom i vrlo ozbiljna, premda skrivena pozadina svega toga... k tome još odmah na početku njegove emisije. Nikada prije nije se dogodilo da bi urednici programa odbacili ijedan od njegovih savršeno opravdanih prigovora, ali ovaj put im je uzalud objašnjavao da se dr Christian ne uklapa u karakter njegove emisije, da će cijela zemlja već pet minuta nakon pojave gosta broj jedan promijeniti kanal, da će zbog toga
»Večeras s Bobom Smithom« doživjeti najveći neuspjeh kod publike otkako postoji. Njegov režiser i šefovi njegovog režisera samo su kimali glavama dok je iznosio svoje prigovore, a onda mu jednostavno rekli da dr Christian u svakom slučaju ostaje, a on neka
izađe s njim na kraj kako najbolje zna i umije.

I tako je na kraju svoga uvodnog monologa bio objavio da će kao prvo predstaviti jednu knjigu i njezinog autora i da i knjiga i autor malo odskaču od uobičajenog tona ove emisije, ali on smatra da su oboje toliko važni da mora cijelu zemlju upoznati s njima. Dovršio je, vrlo ozbiljno pogledavši u kameru i zamolivši svoju publiku da pažljivo sluša, pri čemu je izražajem lica i držanjem stvorio atmosferu uzbuđenja i napetog iščekivanja.
Ovaj put bez svoga zaraznog cerenja Bob Smith je pričekao da dr Christian smjesti svoje dugačke kosti u ne posve udobnu stolicu za goste. Nakon toga podignuo je knjigu prema kameri, okrenuo se doktoru Christianu i rekao:
Doktore Christian, što je zapravo neuroza milenija? — Osjećao se pri‘tome kao potpuna budala.
Dr Christian se uza sve to nije čak ni ponašao kao običan gost. Nije se osmjehivao, ničim nije olakšavao situaciju svom domaćinu i nije svu pozornost obratio na njega. Umjesto toga, čini se da je uperio pogled u neku točku visoko gore u raznu mehanizaciju što je visila iznad pozornice. Podignuo je bradu, a ruke labavo spojio nad prekriženim koljenima.
Rođen sam u samu zoru trećeg milenija — rekao je oštro i isprekidano — samo nekoliko dana do svršetka 2000. godine. Moji roditelji imali su četvero djece. Ja sam najstariji, ali sve nas međusobno ne dijeli više od godine dana. Kad je moj najmlađi brat Andrew bio još novorođenče, naš otac se na putu do jednoga svog pacijenta smrznuo u svom automobilu na otvorenoj cesti u sje- vernom dijelu države New York. Bio je psihijatar. Ponešto neortodoksan, ali usprkos tome sve više cijenjen. Umro je u siječnju 2004, ali tijelo mu je pronađeno tek u travnju. Bio je jedan od nekoliko tisuća onih što su poginuli u istoj snježnoj oluji, na istoj dionici puta. Bila je to dotad najoštrija zima u povijesti Sjedinjenih Država, K tome je ponestalo i nafte. Luke su se smrznule, a nismo imali dovoljno ledolomaca da ih očistimo od leda i osposobimo za pristajanje brodova. Nismo mogli čistiti ni ceste i tračnice, a od siječnja do travnja neprestano su se izmjenjivale snježne oluje tako da nije moglo uzlijetati ni dovoljno aviona, pa su posvuda u Sjevernoj Americi iznad četrdesete paralele ljudi svakodnevno umirali. Zima
2004. godine bila je prvi od teških udaraca koji su nas doveli do današnjih nevolja.
Dr Christian spusti glavu i pogleda ravno u kameru na kojoj je gorjelo malo crveno svjetlo. Učinio je to tako prirodno i profesionalno da su se svi u kontrolnoj sobi naježili od iznenađenja i uzbuđenja. Iz mnogobrojnih ekrana, od kojih su svi prikazivali lice doktora Christiana, kao da je izbijala neka neobična snaga.
Treći milenij nije donio propast svijeta — nastavio je dr Christian. — Nije se obistinilo ništa od onoga što su za 20. stoljeće najavljivali zloguki proroci. Nije došlo do rata koji bi dokrajčio sve ratove. Nismo nestali u ognju. Umjesto toga pokrenuli su se ledenjaci, a onda i ljudi. Posvuda sa sjeverne Hemisfere mase su se počele kretati prema jugu. Tamo gdje je sjalo sunce. Gdje je još bilo toplo. Gdje zime nisu bile tako nesnošljive. Velika seoba naroda, veća nego što ju je ovaj planet ikada vidio.
Donijete su neke stroge odredbe. Da se muškarci i žene nigdje na svijetu ne smiju neograničeno razmnožavati. Da fosilno gorivo mora biti strogo racionalizirano. Da svaka dalja ekspanzija bilo koje vrste mora prestati. Alternativa je bila nuklearni pokolj kako bi se stanovništvo svijeta smanjilo, međusobno ubijanje da bi se uspostavila ravnoteža i omogućio život u sredini koja se sve više hladila. Ukoliko bi se ono što bi ostalo poslije nuklearnog pokolja još uopće moglo nazvati čovjekovom sredinom.
Bili smo dovoljno mudri da uzmemo k srcu tu Božju poruku milenija, da, ali zato su ljudi, u neznanju i strahu, prognani iz Obećane zemlje u pustoš. Bilo je previše problema a nedovoljno dobre volje i razumijevanja da se ti problemi riješe bez prisile, na dobrovoljnoj bazi. Prečesto je najprije dolazio zakon, a tek onda objašnjenje. Prečesto su ta objašnjenja dana jezikom koji mnogi nisu razumjeli. Prečesto je takozvana žuta štampa neodgovorno i pretjerano dramatizirala te poteškoće i time ih samo pojačavala. I prečesto su nas naše emocije i naši nagoni tjerali tamo kamo su nas zdrav razum i pronicavost iz sveg glasa upozoravali da ne idemo. To je tragedija trećeg milenija.
Publika u studiju bila je vrlo tiha. Nitko nije ni zakašljao. Ništa od onoga što je dr Christian bio dosad rekao nije bilo novo za njih, ali govorio je tako iskreno i tako uvjerljivo da su ga slušali kao što su
keltska plemena slušala svoga vrhovnog barda. Posjedovao je ča- robnu moć keltskog narodnog pjevača koja se sastojala dijelom u riječi, dijelom u ritmu, dijelom u modulaciji i boji glasa, a nadasve u neobjašnjivoj sposobnosti da privlačnošću vlastite osobe opčini svoje slušatelje.
— To s djecom najteže nas pogađa, zbog djece najviše patimo. Premda nismo sami u tome. Narodi svih zemalja podnose istu sudbinu, narodi svih zemalja osjećaju istu žalost. Čovjek želi sina, ali umjesto sina dobije kćer. Taj čovjek posljednji je potomak loze koja od pamtivijeka njeguje tradiciju sina. Ili bračni par dobije sina, a želi kćer. Neka žena opet ima preobilje majčinskih osjećaja i jednostavno želi mnogo, mnogo djece. Čak i oni kod kojih pretežu sklonosti prema istom spolu osjećaju snažnu potrebu za reprodukcijom. Još relativno nedavno vladao je jedan od najosnovnijih ljudskih principa... množiti se ili nestati. Još relativno nedavno neke su vjerske institucije smatrale da se svaki pokušaj planiranja obitelji protivi Božjem nauku i da sigurno vodi u vječno prokletstvo.
Dr Christian nije više mogao mirno sjediti na tom smiješnom stolcu, tako naopako okrenutom. Ustao je i u nekoliko velikih koraka našao se usred pozornice. Snažno svjetlo reflektora ostalo mu je za leđima i napokon je mogao vidjeti svoju publiku. Bob Smith, u koga sad nije bila uperena kamera, bjesomučno je davao rukama znakove svom zablenutom inspicijentu da donese neki stolac. Kad je stolac pronađen, Bob ga je osobno donio do sredine prolaza i sjeo na nj. Budući da je emisija snimana na magnetoskop između šest i osam po istočnom vremenu proći će puna tri sata prije nego što cijela zemlja bude mogla vidjeti rutiniranog i na šalu uvijek spremnog Boba Smitha kako sam nosi stolac na koji će sjesti, kako zatim kao neki brucoš sjedi i upija svaku riječ svoga prvog istinski briljantnog predavača. Manning Cross odlučio se za još neformalnije ponašanje.
Jednostavno je podvijenih nogu sjeo na zamazani pod ispred prvog reda u gledalištu.
U srcima većine nas postoji snažna potreba za obitelji, domom i djecom — govorio je dr Christian blagim glasom — a to troje ide zajedno. Obitelj je izvor topline, dom je utočište i zaštitnik obitelji, a djeca prirodan razlog njezina postojanja. Čovjek je u biti konzervativno biće i ne voli da ga se miče s mjesta, bar ne dotle dok
to mjesto ne postane posve neprikladno za život ili dok mu neko drugo mjesto ne postane jednako primamljivo. Ovu su zemlju podigli doseljenici koji su došli u nju u potrazi za slobodom vjere, za mjestom u kojem će moći živjeti na nov način i sa željom da stvore bolje životne uvjete i oslobode se okova starih navika. Ali čim su se smjestili u ovoj zemlji, vratila se ljubav prema obitelji i domu. Uzmite moj slučaj. Moji su preci došli iz lsle of Mana i Cumberlanda u Britaniji, iz norveških fjordova, s armenskih planina i jugozapadnih nizina Rusije. U Sjedinjenim Američkim Državama moja je porodica imala uspjeha. Amerika je postala naša domovina, jer gdje bi se drugdje moglo naći i ispremiješati potomstvo tako različitih predaka, i što bi to potomstvo moglo imati zajedničko osim te nove domovine?
Dr Christian se prekine, prijeđe pogledom po publici kao da želi otkriti koliko različitih lica ima u njoj. Onda kimne i odjednom se — prvi put — osmjehne. Ne bilo kakvim osmijehom, nego osmijehom utjehe, razumijevanja i ljubavi.
Ja još živim u Hollomanu u Connecticutu, u kući u kojoj sam odrastao, u blizini škola koje sam polazio i velikog sveučilišta na kojem sam diplomirao. Kad je hladnoća doprla do Connecticuta, odvagnuo sam alternative i zaključio da ću se radije zimi smrzavati nego napustiti Hoiloman. Jer izuzmemo li hladnoću, nestašicu goriva, racioniranu potrošnju električne energije i plina, moj mi je dom pružao više udobnosti i tople obiteljske prisnosti nego što bi mi ih mogao pružiti ijedan relokacijski smještaj na jugu. Ali ja, zahvaljujući marljivosti svojih predaka, imam nešto novaca, a osobne su mi potrebe neznatne. Mogu, na primjer, priuštiti sebi da platim sve savezne, državne i gradske poreze, premda su oni danas dosegli rekordnu visinu, a zbog svoje odluke da ostanem u Hollomanu nemam nikakvih olakšica. Podvrgnuvši se sterilizaciji, odrekao sam se prava i na to jedno dijete. Sada, međutim, poslije punih petnaest godina kako smo se odlučili da preko cijele godine ostanemo u Hollomanu, suočeni smo s činjenicom da ga ipak moramo napustiti. Usprkos tome za mene se zaista može reći da sam sretan.
I u salonu za glumce vladala je tišina. Dr Carriol je ispod oka promatrala ostale goste da vidi je li netko od njih nemiran i ne pokazuje li da je krajnje vrijeme da dr Christian nestane s pozornice,
ali nitko se i ne pomaknu. Nitko nije čak ni primijetio da se snimanje nastavlja a da se ni režiser ni itko drugi nije sjetio da ga prekine zbog obaveznih reklama.
— Većina ljudi u ovo naše doba nije sretna — nastavio je dr Christian — a ta duboka, teška duševna bijeda u kojoj se danas nalaze jest ono što nazivam neurozom milenija. Znate li uopće što je neuroza? Po meni, neuroza je reverzibilno negativno duševno stanje ili negativan stav. Njezin uzrok može biti nevažan, ili čak posve imaginaran, a u tom se slučaju kaže da se temelji na pomanjkanju čovjekove osobnosti ili na njegovoj nesigurnosti. No, s druge strane, uzrok neuroze može biti i te kako stvaran. Nepobitan. Neizbježan. Kao na primjer neki tjelesni nedostatak, bolest ili bilo koja druga okolnost dovoljno bolna da izobliči i ošteti psihu. Uzroci neuroze milenija nisu imaginarni, njezini uzroci leže u stvarnosti. Ona je sama po sebi stvarnost. I sam Bog zna kako nepobitna. Neprestano ponavljamo sebi da smo odrasli, zreli i odgovorni ljudi, ali negdje duboko u svakom pojedinom od nas živi malo dijete. To dijete plače, jer ne shvaća zašto ne može imati ono što želi. To dijete ima moć da odraslog u kojem živi dotjera do ludila. Što se često i događa. To dijete može čak posve zavladati odraslim a da on toga uopće ne bude svjestan.
Glas doktora Christiana se promijenio, izgubio je svoj čvrst, jasan zvuk i postao glasniji, ali još nježniji i blaži. Vrlo neobična i zanimljiva pretvorba nalik razlici između dijamanta i raskošnog crvenog zlata. A kao što mu se promijenio glas. promijenio se i on sam u sebi.
— Zašto plačete tako? — upitao je. — Ja. koji nikada nisam imao razloga da plačem zbog sebe, reći ću to vama koji ste jedini uzrok suzama koje prolijevam. Plačete zbog djece koju ne možete imati. Plačete zbog svojih domova koje morate mijenjati. Plačete zbog izgubljene slobode da radite što hoćete i živite kako hoćete. Čeznete za blažom, toplijom zemljom. Ceznete za Bogom kojeg ste izgubili jer više ne možete prihvatiti uvriježene pojmove o njemu, pojmove koje ne razumijete i zato ne možete crpsti utjehu iz njih.
Dotad su tu emisiju, osim u samom televizijskom centru, mogli gledati samo još u Bijeloj kući. i to preko posebnog kabelskog priključka trajno instaliranog između Atlante i Washingtona koji je
bio sigurniji i manje podložan smetnjama od satelita. Predsjednik Tibor Reece i ministar čovjekove sredine sjedili su u udobnim naslonjačima u Ovalnoj sobi i gledali snimanje u živo emisije
»Večeras s Bobom Smithom«. Gledali su vrlo pažljivo. pretjerano osjetljivi na svaku nijansu u riječima i glasu doktora Christiana i samo čekali neće li se na ovaj ili onaj način pokazati da pobjednik Operacije »potraga« jednostavno nije dorastao zadatku ili da je možda čak prevratnik. Međutim, dosad je sve išlo vrlo dobro.
Prirodna žalost uvijek je posljedica nekog gubitka — produžio je dr Christian — gubitka nekoga ili nečega što se više ne može vratiti. Gubitka drage osobe, nevinosti. zdravlja, mladosti, plodnosti, spontanosti. Psiha ima mehanizme pomoću kojih u normalnim životnim uvjetima izlazi na kraj s prirodnom žalošću. A ne zaboravite da je žalost doista prirodna. Vrijeme je najbolji prijatelj, vrijeme liječi rane. a ako ste neprestano zaposleni ono brzo prolazi. Ali u današnjoj situaciji, kad vlada neuroza milenija, sa svih strana djeluju uvjeti koji našu žalost neprestano i nemilosrdno pojačavaju. Vrijeme jednostavno nema priliku da iskaže svoju ljekovitu moć. Mnogi od nas mojih godina i stariji imaju mnogo braće i sestara i poznate su im radosti brojne obitelji. Mi imamo mnoštvo bratučadi, imamo tetke, ujake i stričeve. Naša djeca nemaju ni braće ni sestara, a njihova djeca neće imati tetaka, ujaka, stričeva ni bratučadi. Mnogi od nas još se seljakaju između starih i novih domova ili su trajno napustili stare domove i nastanili se u novima koji su slabije građeni, manji i nekomforniji... ili su možda iz sirotinjskih stanova na sjeveru došli u još bjednije na jugu. Mnogi od nas izgubili su svoj posao i ne nalaze više utjehu u korisnom radu. Ipak nitko od nas ne samo da ne umire od gladi nego se čak posve pristojno hrani. Nikome od nas ne ide tako loše kao što ide stanovnicima sjeverne Evrope ili centralne Azije. A ne možemo se potužiti ni da imamo ravnodušnu vladu. Zakoni ove zemlje nemilosrdno su pravedni, okrutno nepristrani, i nijedan građanin ne može izbjeći sudbinu svih ostalih građana. I zato ništa od onoga što trpimo ne podjaruje naše emocije. Sve što podnosimo služi samo tome da ih uguši. I otuda... neuroza milenija.
Dr Christian se prekine, ne zato što je bio iscrpljen ili što nije znao kako da nastavi. Prekinuo se jer je bio rođeni govornik i instinkt mu je rekao da je sad pravo vrijeme da napravi stanku. Nitko se nije ni
pomaknuo.
Ja sam optimist — nastavi dr Christian. — Ja vjerujem u budućnost Čovjeka. Vjerujem da sve što se dogodilo, što se događa i što će se dogoditi pripada Božjem planu i prijeko je potreban sastavni dio Čovjekove evolucije. I vjerujem da je sumnja u budućnost Čovjeka nepodnošljiva uvreda Bogu.
Dr Christian duboko uvuče dah i sljedeće mu riječi potekoše iz grla s takvom grmljavinom da su se kazaljke na mjeračima zvuka u kontrolnoj sobi mahnito podigle.
Bog postoji! To treba najprije prihvatiti, a tek onda se upitati tko je On. Govori se da čovjek kako stari i kako se sve više primiče grobu počinje vjerovati u Boga jer se boji smrti. Ne slažem se s time! Vjera nadomješta skepticizam, jer čovjek tijekom svog života postepeno spoznaje da u njegovu bitku postoji neka osnovna za- konitost, neki božanski plan. Ne zakonitost koja obuhvaća cijelo čovječanstvo, nego posve osobna zakonitost u okviru granica njegova vlastitog skromnog života. Prilike i slučajnosti, zapanjujući odnosi i kombinacije. Mladost ne može vidjeti tu zakonitost, jer mladost je premlada. Premalo godina, premalo podataka.
Bog postoji! U to sam duboko uvjeren. Ne osuđujem nijednu religiju i nijedan ritual, ali osobno ne mogu vjerovati ni u jedan određen oblik pobožnosti. Moram vam reći nešto, jer ne želim da steknete pogrešan dojam o meni. Jedini razlog što sad stojim ovdje jest taj što sam uvjeren da mogu pomoći svima koji pate od neuroze milenija. Pomogao sam već mnogima koji žive u mom gradu Hollomanu. Ali ja sam samo jedan čovjek i da bih dopro do svih vas morao sam napisati knjigu, knjigu koja. govori istim riječima kojima govorim i ja. Zato imate pravo doznati kakav sam ja čovjek. I u što vjerujem. Nisam religiozan, ako pod tim razumijevate pridržavanje određenih zakona neke priznate vjere. Ali vjerujem u Boga! Svog Boga. Ne bilo čijeg Boga. Bog je srž mog života, moje terapije i moje knjige. Zato... — Opet duboko uvuče dah — ... stojim sad ovdje i u ovom bizarnom ambijentu... — Drhtavom rukom zaokruži oko sebe
... govorim o Bogu. Govorim ljudima koje ne mogu vidjeti i koje nikad neću upoznati.
Glava mu klone naprijed, a njegov kameleonski glas opet se promijeni, od lavlje rike do tihe žalosti dugotrajne patnje.

— Svakome od nas potreban je neki bedem protiv osamljenosti života. Jer život jest osamljen! Ponekad čak nepodnošljivo osamljen. U svakom od nas živi duša koja je posve individualna i savršeno oblikovana, ma kako nesavršeni bili mozak i tijelo u kojem prebiva. Za mene je ta duša jedini dio muškarca ili žene koji je Bog stvorio na Svoju sliku i priliku, jer Bog nije ni muškarac ni žena,
Bog nije ljudsko biće, On vjerojatno uopće i ne živi u našem beskrajno malom djeliću neba. Ja ne vjerujem da On želi našu ljubav niti mu je ona potrebna. Ne vjerujem također da On traži naše žrtve niti da želi da Ga na bilo koji način personificiramo. Vremena su se promijenila. Ljudska narav možda se jest, a možda i nije promijenila, iako vjerujem da se promijenila, i to na bolje. Više tako olako ne nanosimo bol jedni drugima, više nismo tako ravnodušni jedni prema drugima. Ali mnogi su napustili Boga jer su mislili da se Bog nije promijenio, da Bog nije pošao ukorak s vremenom, da nije shvatio da smo se mi promijenili. To je posve pogrešno. Ono što se nije promijenilo to je naša ljudska predodžba o Bogu. Bog se ne mora promijeniti, jer Bog nije biće koje podliježe ljudskim kategorijama kao što je ona koju nazivamo »promjena«. Treći milenij ukazao je osobito nama Amerikancima na opasnost od naivnosti i na probitačnost skepticizma. Ali nikada, nikada ne smijete biti skeptični prema Bogu. Budite skeptični prema muškarcima i ženama koji su se drznuli da opišu i definiraju Boga. Oni su samo ljudi i ne mogu nam pružiti nikakav dokaz da su kvalificiraniji od nas ostalih da opišu i definiraju Boga. To što je toliko mnogo ljudi u posljednjih sto pedeset godina napustilo Boga nema s Bogom nikakve veze. Razlog leži samo u ljudima. Ljudi u mom gradu iznijeli su mi sve moguće razloge zbog kojih su napustili Boga, i u svakom pojedinom slučaju pokazalo se da se razlog uopće ne odnosi na Boga, nego na rituale, propise, dogme i slično koje su donijeli ljudi.
— Ne napuštajte Boga! Okrenite se Bogu! To je vaš bedem protiv osamljenosti. To razumijevanje njegova plana. Ta spoznaja da je vaše vlastito individualno postojanje bitan dio tog plana. Spoznaja da naš put nije slučajan, da nas ne vodi u kaos, nego u novu fazu povijesti ljudskog roda, da se naše neumorno traganje za istinom i dobrotom nastavlja. Ne našom istinom, ne našom dobrotom, nego Božjom!
Dr Christian se pokrenuo, što je izazvalo paniku među
snimateljima, režijom i u kontrolnoj sobi, jer nije bilo lako slijediti njegovo kretanje. On sam nije od svega toga ništa primijetio.
Mi nismo Božja djeca, osim u posve biološkom smislu, jer mi pripadamo sebi. Naše je pravo kao ljudskih bića da pripadamo sebi. Bog nam je dao ne samo svoje zakone, nego i sposobnost da stvaramo vlastite. I ako Bog uopće išta očekuje od nas, onda očekuje da sa strpljenjem, izdržljivošću i snagom svladamo svaku prepreku koju nam na put ne stavlja On, nego je stavljamo sami sebi. Ovo nije Božji svijet. Ovo je naš svijet! On ga je poklonio nama, i mi smo od njega učinili ono što jest. Ja ne mogu vjerovati u nekog posesivnog Boga. Njega isto tako ne smijemo kuditi kao što ga ne smijemo ni hvaliti. Rado zamišljam da se poslije smrti najbolji dio nas vraća Bogu, ne kao biće koje zovemo svojim ja, nego kao dio Boga koji je već u nama, ta naša osamljena duša. Ali to je samo moje osobno zamišljanje. Ja jednostavno vjerujem da je u meni mali djelić Boga koji me potiče i podržava. A posve sigurno znam da je upravo ovdje gdje sam ja sada, ovdje u ovom svijetu koji smo stvorili ja, moji bližnji i svi naši preci. Ovo je svijet u čijem sam stvaranju sudjelovao. Zato sam jednako odgovoran za njega kao i svi ostali ljudi.
A knjiga? — povikao je Bob Smith sa svog stolca, očaran, ali ipak dovoljno priseban da shvati kako taj gost krade njegov šou.
Dr Christian se naglo zaustavi i okrene da sa svoje visine baci pogled na Boba Smitha. Nozdrve mu se raširiše, šminka na licu pretvorila mu se u masku iz koje su njegove oči plamtjele kao neke čudnovate vatre.
Voditeljevo ga je pitanje podsjetilo gdje se nalazi, zašto je tu i što se očekuje od njega.
Knjiga — reče, a to zazvuči kao »Koja knjiga?«. Zastane, da se prisjeti. — Knjiga. Da, knjiga! Nazvao sam je Božja kletva prema jednom stihu Elizabeth Browning iz jedne njezine poeme koja mi se vrlo sviđa. Naslov je biblijski utoliko što se odnosi na raskid odnosa između Boga i Čovjeka, na izgon Čovjeka iz edenskog vrta dok mu Božja kletva još odzvanja u ušima. Bog je kaznio Čovjeka izborom između dobra i zla, mukama u kojima će djecu svoju rađati... i odgajati... trudom kojim će se u znoju lica svojega od zemlje hraniti i ciklusom života i smrti. Sama poema napisana je kao himna radu. Dajte im da rade... jer Božja je kletva ljepši dar nego svi ljudski
blagoslovi.
Uvjeren sam — nastavio je dr Christian bez imalo isprike u glasu — da su svi mitovi, legende i drevna teologija, uključiv i Knjigu Postanka, samo alegorije i da su njihovi autori prvobitno i predvidjeli da budu tumačeni alegorijski. Što se mene tiče, Bog nam je svojom kletvom zapravo omogućio da budemo sami svoji. Poklonio nam je isključivu odgovornost za našu individualnu kao i kolektivnu sudbinu. Kao svaki dobar roditelj, On nas je izbacio iz Svog gnijezda da sami sebi utiremo put u vlastitom beskrajno sićušnom djeliću neba.
Postanak ljudskog roda i Čovjekova sposobnost da misli leže daleko unatrag, toliko unatrag od pretpovijesnog vremena koliko je potrebno da nastane i prestane nekoliko ledenih doba. Mnogi su mileniji prošli u beskrajnoj progresiji, ali mi imamo točnu predodžbu samo o posljednja pet. Sada stojimo na početku jednoga novog milenija. Suočeni s istim starim problemima, kojima su se priključili još i neki novi. Još postoji dobro i zlo, to se ne može promijeniti. Ali rad, koji je prije bio sudbina svakog čovjeka, sada naglo postaje aristokratska povlastica. Ljudi su danas sve češće plaćeni da ne rade. A najveća muka koju nam naša djeca mogu zadati jest to da ih je sve manje, da moramo sve svoje težnje za besmrtnošću vezati uz krhko biće jednog jedinog djeteta u obitelji, izuzmemo li ono nekoliko sretnika u lutriji Ureda za drugo dijete, ali i oni nose svoj križ, jadnici.
Nekoliko se slušatelja pomaklo na svojim sjedalima kad su to čuli. Dr Christian iskazao je očitu sućut prema roditeljima dvoje djece. Bob Smith, koji ima dvoje djece, ali koji bi radije ostao na jednom jedinom djetetu da je slutio kakvu će zavist i uzbunu izazvati to drugo dijete, odjednom je osjetio simpatiju prema tom osebujnom i zastrašujućem čovjeku. Oprostio mu je čak i to što mu je ukrao šou.
Neuroza milenija je gubitak nade u budućnost i vjere u sadašnjost. To je postojan osjećaj beskorisnosti i besmislenosti. To je mračna i krajnje neproduktivna srdžba okrenuta prema samoj sebi. To je depresija koja često dovodi do samoubojstva. To je mrtvilo, stanje kad ne vjerujemo ni u što, ni u Boga ni u domovinu, pogotovo ne u same sebe. K tome se još većina nas... a prosječna starost svih Amerikanaca danas je nešto više od četrdeset godina... dobro sjeća
ljepših dana kad smo se bunili protiv ograničenja svojih sloboda, tako sitnih u usporedbi sa sadašnjima da bismo rado dali jednu ruku, pa i dvije, za mogućnost da se vratimo u te dane. Stoga neuroza nije samo gubitak nade u budućnost i vjere u sadašnjost, nego i ljubav prema prošlosti. Jer... tko bi još od srca rado mogao željeti da živi u sadašnjosti poput ove naše?
Ali budući da nam ne preostaje drugo nego da živimo u toj sadašnjosti, Doc, možete li nam reći što da radimo? — povikao je Manning Croft.
Dr Christian pogleda tamnoputog čovjeka ozbiljno i zahvalno. Bilo mu je drago da ga je netko podsjetio gdje se nalazi i s kojom svrhom. Odgovorio je tiho, glasom punim nježne snage.
Prije svega, okrenite se Bogu. Shvatite da što smo čvršći usprkos zloj kobi, to će nam život biti bogatiji a mi sretniji, to će veća biti Božja iskra koja živi u nama i to lakše ćemo se pomiriti sa smrću. Morate zaposliti svoje ruke i svoj duh, jer žalost je onda manje nepodnošljiva. I naučite uživati u ljepoti svijeta oko sebe, ljepoti u knjigama koje čitate, u slikama koje gledate, u kući u kojoj stanujete, u ulici u kojoj vam se kuća nalazi, u gradu u kojem je ta ulica. Uzgajajte povrće i cvijeće, ne zato da biste nadomjestili djecu koja su vam uskraćena, nego zato da mozak, oči i put neprestano izlažete pu- stolovinama rasta i života. I prihvatite svijet takav kakav jest, ali istodobno poduzimajte sve što je u vašoj moći da ga uljepšate. Ne bojte se hladnoće! Ljudi su jači od hladnoće. Ljudi će biti ovdje kad sunce opet bude grijalo.
Doktore Christian, smatrate li da je ono što nam je sada nametnuto doista potrebno? — upita Bob Smith.
Oba muškarca u Bijeloj kući naglo se uspraviše u svojim naslonjačima, a u salonu za glumce dr Carriol napravi »figu«, sklopi oči i poželje da se bar može pomoliti nekom bogu. Ali kako da se čovjek pomoli bogu Joshue Christiana?
O da, potrebno je — odgovori dr Christian. — Jer što je gore, imati jedno zdravo i čitavo dijete ili se izložiti riziku da izrodimo leglo genetski iznakažene nazovidjece, zato što je jedini način koji nam je preostao da sačuvamo tu vrstu slobode nuklearni rat. Sto je gore, ostati bez benzina u snježnoj oluji na sjeveru države New York u veličanstvenoj osamljenosti vlastitog automobila ili putovati u
Buffalo stješnjen poput sardina u sigurnom i toplom vlaku? Što je gore, množiti se i dalje kao što smo se množili dosada i dopustiti da nam gradovi oduzmu toliko obradive zemlje da se više ništa ne može na njoj proizvoditi ili ograničiti svoju reprodukciju, a time i našu industriju i naše urbano širenje, kako bismo sačuvali zemlju koja će nam omogućiti da se svi prehranimo u ledeno doba koje dolazi?
Dr Christian se polako ogleda oko sebe, odjednom vidljivo klonuo. I publika se doimala klonulo, ali nipošto umorna od njega kao što ni on nije bio umoran od nje.
Ne zaboravite da naša generacija mora podnijeti najteže patnje, jer mi se sjećamo i drukčijih vremena. Ali ono što je za nas novo i strano, našoj će djeci biti normalno. Ono što nikad nismo upoznali ne može nam nedostajati; to je čista utopija. A najveća medvjeđa usluga koju možemo učiniti svojoj jadnoj osamljenoj djeci jest da im ucijepimo čežnju za svijetom koji se neće i ne može vratiti. Neuroza milenija jest upravo to. Fenomen naše generacije, milenijske generacije. Ona se neće održati budemo li imali snage dopustiti joj da umre zajedno s nama. Jer kad mi nestanemo, mora nestati i ona.
Doktore Christian, želite li time reći da je jedini pouzdan lijek za neurozu milenija odlazak naše generacije?
To je došlo odnekle iz stražnjih redova u gledalištu. Režiser je odozgo dao znak da se kamera okrene prema gledateljici koja je postavila to pitanje, jer dr Christian se bez oklijevanja dao na odgovor.
Ne. Ne želim reći da će s odlaskom naše generacije nestati neuroze milenija. želim samo reći da dugujemo svojoj djeci da dopustimo da neuroza milenija umre zajedno s nama! Što se tiče mogućnosti da se obranimo od nje, već sam ih iznio na pitanje gospodina Crofta i neću ih sada ponavljati. Osim toga, sve se to nalazi u mojoj knjizi, i to bolje sročeno, jer je sročeno logičnije.
Dr Christian uputi rijedak osmijeh u onaj dio gledališta u kojem je sjedila ta gotovo nevidljiva žena.
Bio sam se zanio, znate, a to znači da sam zaboravio da budem logičan. Ja sam samo čovjek, k tome, na žalost, i ne posve savršen. Trsio sam se da vam iznesem nesavršene misli jednoga nesavršenog čovjeka o onom što nas muči, o Bogu, o sebi samima. A to sam učinio samo zato što sam se uvjerio da su te moje misli
pomogle ljudima koji su mi se obratili za pomoć.

Hej, Doc —javio se neki muški glas iz gledališta  —  rekli  ste da ne smijemo biti bez posla. Ali danas treba imati novaca da čovjek bude zaposlen.
Ne slažem se s time — odvrati dr Christian. — Ima mnogo načina da se čovjek zaposli a da pri tome ne potroši mnogo novaca. Može uzgajati cvijeće ili povrće, a to nije skupo, stoji samo nešto vremena i truda. Ima hobija koji mogu donijeti čak mali prihod ako  ih dobro radimo. Lokalne i federalne vlasti dotiraju takve projekte. Usuđujem se reći da u cijeloj zemlji nema grada koji nije dobro opskrbljen knjigama... mislim knjigama u posudbenim bibliotekama pomoću kojih se možete besplatno usavršavati. Znam da propovijedam, ali biti stalno zaposlenje navika! I poput svih navika, i za nju je potrebno mnogo vježbe prije nego što se ucijepi u nas. U mojoj se porodici uvijek zna kad je moja majka zabrinuta ili uzrujana, jer onda na rukama i koljenima riba kuhinjski pod. I to je dobar način da se čovjek uposli. Mogu vam reći da za akutna stanja nemira i straha teško da ima bolje terapije od ove. Sportske aktivnosti su također vrlo dobre za one koji se vole baviti sportom, a danas više nema mjesta u kojem ne postoje sportska igrališta i sportske dvorane. Morate biti stalno zaposleni!
— I morate učiti svoju djecu da budu zaposlena! Nema ništa štetnije za duševno stanje ljudi od izležavanja i razmišljanja, ukoliko to razmišljanje nije produktivno. U protivnom, neprestano bavljenje vlastitom osobom neminovno dovodi do samouništenja.
Dr Christian se prekine na trenutak, a onda upita:
—    Uostalom, kakav ste to posao imali na umu kad ste rekli da    za nj treba mnogo novaca?
— Volim ga brojiti, Doc! Bio sam bankovni blagajnik  prije nego što su banke uvele automate koji su izgurali blagajnike.
Lice doktora Christiana nabra se od smijeha.
Onda vam predlažem da igrate »monopoly« — reče.
Nato se naglo uozbilji, zausti da progovori o problemu nezaposlenosti, ali mu se suprotstavi odlučni Bob Smith.
Kako bi bilo da se vratimo na svoja mjesta i sjednemo, doktore Christian? — upita voditelj stavivši, koliko mu je  to dopuštala Christianova visina, ruku preko pognutih ramena u
neuglednom sakou od tvida i povede svog gosta prema praznom podiju. — Pretpostavljam da ima još mnogo pitanja koja bismo vam rado postavili gledaoci i ja. Zato bi bilo dobro da se udobno  smjestimo i počnemo s pitanjima i odgovorima, ha?
Sjeli su, dakle, na mjesta s kojih su i počeli emisiju. Manning Croft je sjeo na bliži kraj dugačke sofe. Dr Christian je bio gotovo na rubu snage, oznojio se i sav drhtao od golemog napora što ga je uložio  u  taj dugački strastveni govor.
Namjeravate li možda utemeljiti novu religiju? — ozbiljno upita Bob Smith.
Dr Christian žestoko odmahne glavom.
Ne! Oh ne! Samo nastojim razočaranom i obeshrabrenom narodu ponuditi zreliju i prihvatljiviju predodžbu o Bogu. Kao što sam već naglasio, to je isključivo moja osobna predodžba o Bogu i ne mogu prosuditi koliko je dobra ili loša za druge. Ja nisam teolog, ni po zvanju ni po sklonosti. Mene prvenstveno zanimaju ljudi, a ne Bog. Ljudi su važni. Stalo mi je do toga da oni opet počnu razmišljati o Bogu i vjerovati u njega, jer Čovjek bez Boga beskoristan je trunak protoplazme koji dolazi niotkuda i odlazi u nikamo. Takav je čovjek bez ikakve odgovornosti prema sebi i prema svijetu. Bez Boga on je tek slučaj, bradavica na obrazu svemira, jedno obično ništa. Stoga smatram da onaj tko ne može vjerovati ni u jednu  predodžbu  o  Bogu, koju mu nude različite religije ovoga svijeta, mora naći svog Boga i biti zahvalan na tom Bogu samo sebi i nikom drugom.
Bez crkve ne može biti Boga — poviče nečiji snažan bas iz gledališta.
Dr Christian podigne glavu.
Zašto ne? — upita. — Što je važno, Bog ili crkva? Nitko ne bi smio misliti da mora pripadati nekoj crkvi želi li vjerovati u Boga! Jer riječ crkva ima dva značenja. To može biti mjesto na kojemu se vrše vjerski obredi. Ali također i vjerska institucija koja je odredila po kojoj će se metodi vršiti vjerski obredi, a u tom slučaju ona posjedite zemlju, ima mnogo investiranog novca i namještenike koji se za sve to brinu. Ja ne marim osobito ni za jednu od tih dviju crkava. Bila bi kardinalna pogreška da posve isključim Boga iz svoje glave i svog  srca zato što ne mogu pripadati nijednoj crkvi. Zar ne vidite kako je žalosno što ljudi automatski izjednačuju odbijanje da se prihvati
neka ortodoksna religija s nevjerovanjem u Boga ili s urođenom pokvarenošću? Ali ja pitam, što je važnije, Bog ili crkva?
želite li time reći da bismo morali napustiti svoje crkve? — upita Manning Croft.
— Oh ne! Ne! Ako netko u svojoj crkvi može naći Boga, onda je to divno. Ne kažem to zato da ublažim udarac zbog priznanja svog nekomformizma, niti da se dodvorim revnim posjetiteljima crkve. Iskreno kažem da im zavidim na njihovoj vjeri. Ali ne mogu se složiti s time da je moje nevjerovanje u crkvu dokaz osobne grešnosti i da me Bog neće obdariti istom milošću kao i svakog posjetitelja crkve. Kad bih se suglasio s onim u što ne mogu vjerovati, bio bih najpodliji tip ljudskog bića poznat Čovjeku ili Bogu... licemjer. Niti sam ovdje zato da obratim bilo koga, čak ni ateista! Ovdje sam jedino zato da vam kažem da biste se morali vratiti Bogu, jer Bog postoji i Bog mora ostati dio čovječanstva sve do kraja ljudskog roda. Užasnut sam time što toliko mnogo ljudi vjeruje da Boga moramo napustiti, jer da inače nikad nećemo steći zrelost. Ja ne mogu napustiti Boga! Niti ću dopustiti da ga moji pacijenti napuste! Jer vidio sam planove... u svijetu... u drugim ljudima... i u sebi samom.
U salonu za glumce dr Judith Carriol zavalila se u naslonjač s dubokim uzdahom čistog zadovoljstva. Njezin je čovjek iz te kušnje izašao kao pobjednik, a to znači da ga sada ništa više ne može zaustaviti. Počinje odbrojavanje prije lansiranja. On će uspjeti! On će svakom muškarcu, svakoj ženi i svakom djetetu u ovoj zemlji dati nešto za što će se moći uhvatiti. Neko utočište izvan vlastite osobe. Oh, kakvog li blaženstva! Oh, kakvog li olakšanja! Ne znači  da  je  ikad ozbiljno posumnjala u njega. Ali njezina je dužnost da sumnja u sve, uključiv i Boga. Oprosti, Joshua! Da! Odbrojavanje može početi, može doći do velikog praska. Hmmmm... praska. Zanimljive li riječi! Kakvog praska zapravo? Nešto za budućnost. Nešto apsolutno gigantsko, astronomski kozmičko, u pojmu i ostvarenju. »Večeras s Bobom Smithom« nije još nikakav prasak. Čak ni lansiranje, nego tek provjera pogonskog uređaja. Prasak je još negdje u budućnosti. Prasak koji će dokrajčiti sve praskove. Milenijski prasak! Ona će se već pobrinuti za to da se početno napredovanje doktora Joshue Christiana ne uspori u nekom antiklimaktičkom nizu ponavljanja večerašnjeg vatrometa u »Šouu Dana Connorsa«, »Satu Marlene
Feldman«, »Gradu na sjeveru« i ostalima. Mora se, jasno, pojaviti u svim tim emisijama, ali ovu senzacionalnu premijeru morat će okruniti na neki drugi način, a ne pukim ponavljanjem svojih nastupa.
Hm da, nemji sumnje da ste izabrali pravog čovjeka za taj posao, gospodine Predsjedniče — ljubazno je rekao Harold Magnus.
Ja sam ga izabrao? Oh, Harolde, odajte priznanje onom koga ide, možete to sebi dopustiti — povikao je Predsjednik. — Doktorici Judith Carriol. Vi ste me upozorili na nju i na njezinu Operaciju
»potraga«, vi ste joj dali novaca, ljude i opremu da stigne do Operacije »Mesija«, pa dobar dio zasluge pripada i vama. Ali ideja je bez sumnje njezina, samo njezina.
Da. — Ministar čovjekove sredine bio je velikodušno raspoložen. — To joj moram priznati, nije budala, ta Judith Carriol. Ali, Bože, kako me plaši!
Predsjednik se okrene prema njemu.
Ozbiljno?
Na smrt. Najhladnokrvnija žena na svijetu.
Zanimljivo. A ja je smatram ne samo vrlo privlačnom, nego i vrlo šarmantnom i brižnom. — Predsjednik isključi televizor daljinskim upravljačem i digne se. — Sam sam za večerom. Možete li mi se pridružiti?
Pod vladavinom Tibora i Julije Reece hrana u Bijeloj kući jedva da je bila išta bolja od osrednje, zato bi gurman Harold Magnus radije večerao u najnovijem i najboljem francuskom restoranu u Washingtonu »Chez Roger«. Ali ambiciozan političar Harold  Magnus rado se odrekao jastoga i pečene patke da bi jeo školjke i goveđe pečenje sa svojim šefom.
Julia nam se neće pridružiti?
Predsjednik se za promjenu ovaj put pri spomenu svoje žene nije trgnuo. Samo je odmahnuo glavom i polako produžio hodnikom.
Neće. Mislim da će večerati u »Chez Roger«.
K vragu! Blago, blago Juliji!, pomisli ministar. — A kako je mala Julie? — upita.
Izvrsno — odvrati Predsjednik zadovoljno. — Postavljena je nova dijagnoza. Julie je sad u specijalnoj školi. Nedostaje mi, ali prilikom svakog posjeta opažam znatno poboljšanje.
Večerali su u privatnoj radnoj sobi Tibora Reecea, za malim  stolom za dvoje, i to, jasno, školjke i goveđe pečenje. Školjke su bile žilave, a govedina prepečena, ali Harold Magnus se pretvarao da je oboje izvrsno. Kad je serviran neizbježan desert od prhke pite s jagodama, skupio je hrabrost da pojede i tu neprobavljivu smjesu i da Tiboru Reeceu postavi jedno pitanje.
Niste li zabrinuti, gospodine Predsjedniče, zbog snažnog naglaska koji dr Christian očito stavlja na Boga?
Tibor Reece obriše usta ubrusom, odloži ga, nasloni se na stolcu i malo se zamisli prije nego što će odgovoriti.
Hm da, to je prilično revolucionarno, a on posve sigurno nije iskusan teolog, ali slažem se s doktoricom Carriol. Ako taj  čovjek može pobuditi kod ljudi nadu da postoji neki Božji plan, a da ih pri tome ne navodi ni na kakvo formalno vjersko uvjerenje, što oni očito ne žele, ne vidim u tome nikakvo zlo. Ja sam zapravo bogobojazan čovjek. Pripadam Episkopalnoj crkvi i sretan sam što mogu priznati da mi moja vjera i moja crk' a još uvijek pružaju veliku utjehu. Bog  me suviše često spasio da ne siđem s uma a da bih Ga olako shvatio. Zato mislim da su dr Christian i Božja kletva dobra stvar za ovu zemlju.
Volio bih da sam i ja tako siguran u to, gospodine. Pomislite samo na antagonizam koji će taj čovjek izazvati među organiziranim crkvama.
Točno. Samo koliko su one moćne danas, Harolde? Do vraga, pa one ne mogu sastaviti ni jedan pošteni »lobby« u Washingtonu.
Sad govori političar — naceri se Harold Magnus.
U svakom slučaju, postoji bar jedna utjeha. — Malo se nakašlje da potjera niz jednjak pitu s jabukama. — Taj je čovjek patriot.
Što se toga tiče možemo biti bez brige, slažem se.
Predsjednikovo tamno, sjetno lice ozari se osmijehom.
Ah, Harolde, zar vam to ništa ne govori? A trebalo bi! Bog je nesumnjivo Amerikanac!
Te večeri emisija »Večeras s Bobom Smithom« išla je možda šest minuta kad je u stanu doktorice Millie Hemingway zazvonio telefon. Zvonio je sve dok nije gunđajući izašla iz kupaonice navlačeći  u  hodu odjeću na sebe.

Millie — rekao je glas doktora Samuela Abrahama
otvorite televizor na NBC. Morate vidjeti Boba Smitha. — Nato brzo spusti slušalicu.
Dr Hemingway ga posluša. Na ekranu se smjesta pojavi ozbiljno, uzneseno lice doktora Joshue Christiana
Bože! — uzvikne ona i klonulo se spusti u najbliži naslonjač.
Da čovjek ne povjeruje! — reče minutu poslije pročitavši bijelu traku ispod slike na kojoj je pisalo da se večerašnja emisija iznimno neće prekidati zbog reklama.
Tajnost u vezi s doktorom Joshuom Christianom tako je strogo čuvana da čak ni ljudi poput doktorice Hemingway i doktora Abrahama, koji su osim toga bili suviše zaokupljeni vlastitim poslovima da bi čitali novine ili gledali televiziju, nisu čuli ništa o njemu sve do veljače.
A sad se čovjek, kojeg je Operacija »potraga« izvukla iz posvemašnje anonimnosti, odjednom pojavljuje na televiziji. A ono je navodno bila samo vježba!
Dr Millie Hemingway gledala je do kraja, očarana i preneražena.
Kad je ugasila televizor, ponovno zazvoni telefon.
Millie?
Da, Same, ja sam.
Što se to događa?

Ona slegne ramenima, iako je njezin sugovornik nije mogao vidjeti.
Ne znam, Same — uzvrati.
Pa ono je bila samo vježba!
Da.
Čini se da je ipak bilo nešto drugo.
Ne stvarajte prenagle zaključke, Same. Samo zato što se jedan od devet konačnih kandidata iznenada pojavio na televiziji ne znači da ono nije bila vježba. Možda bismo isto tako mogli pretpostaviti da je naša vježba bila uspješnija nego što smo mogli sanjati. Tražili smo ljude koji bi mogli utjecati na narod. I Moshe je našao tog momka. Svi smo se smijali jer nam se činio tako beznačajnim. Ali Moshe je očito imao pravo, a mi krivo. Ništa drugo.
Ne znam, Millie... Pokušao sam nazvati Moshea, ali nitko se ne javlja. Cijelu večer nitko se ne javlja.

Oh, Same, idite u krevet i prestanite razbijati sebi glavu — reče dr Millie Hemingway i spusti slušalicu.
Sve je to samo slučaj, podudarnost. Još jedan dokaz da je Moshe Chasen briljantan znanstvenik. Ništa drugo. Bože, kako je taj dr Christian nevjerojatno jaka ličnost! Djelovao je trodimenzionalno na ekranu. Moshe je imao pravo. Dr Christian posjeduje karizmu. A i ono što je rekao ima mnogo smisla. životni planovi. Nije, dakako, mogao znati da je sam savršen primjer vlastitih tvrdnja.
Dr Moshe Chasen gledao je »Večeras« u svom uredu, s isključenim telefonom.
— Bravo, sinko! — rekao je samo.

9
U petak uvečer 29. listopada 2032. godine dr Joshua Christian postao je slavan. Prvo izdanje knjige pod naslovom Božja kletva. Nov prilaz neurozi milenija rasprodana je u golemoj nakladi u svega mjesec dana. I nadalje se od drugog izdanja prodavalo po sto tisuća primjeraka na dan. Posvuda su se svi nastojali domoći bijelog primjerka sa skrletnim slovima i srebrnom strijelom preko ovitka i, što je najvažnije, svi su ga i čitali.
Na opći zahtjev morao je NBC tjedan dana poslije ponoviti šou Boba Smitha u kojem se bio pojavio dr Christian. Velika propagandna kampanja dovela je do toga da ga je gledala cijela zemlja. Ovaj put reklame su emitirane u tri navrata, prvi put na početku emisije, drugi put poslije monologa doktora Christiana i treći put na kraju emisije. Iako »Večeras« nije ni prilikom prve emisije izgubio prihod od svojih sponzora, Ministarstvo čovjekove sredine ipak je podmirilo račun.
I ubrzo se mršavo upalo lice s prodornim tamnim očima moglo vidjeti na naslovnim stranicama svih časopisa i ilustracija. Otisnuto je i na majicama, a prvo izdanje plakata s njegovim licem i riječju VJERUJ ispod njega rasprodano je u jednom jedinom danu.
Dr Moshe Chasen uspio je izbjeći svoje kolege onu večer kad je dr Christian gostovao u emisiji Boba
Smitha, ali bilo mu je jasno da je time samo odgodio neizbježno suočenje. I točno, kad je idućeg ponedjeljka došao na posao, našao je na stolu svoje tajnice dvije ceduljice. Uzdahnuo je, počeškao se po glavi i pozvao doktora Abrahama i doktoricu Hemingway k sebi na kavu.
Jeste li prošlog petka gledali »Večeras«, Moshe? — upitao je dr Abraham prije nego što mu se stražnjica našla na stolcu.
Jesam — odvratio je dr Chasen. — Judith mi je poručila da će biti zanimljivo.
Oho! — uzviknula je dr Hemingway. — Judith je znala, znači?
Dr Chasen se s velikim užitkom zavali u svom stolcu i, oponašajući doktoricu Carriol, visoko podigne obrve i na njezin
gordi način otegne:
Draga moja Millie, jeste li ikad našu poštovanu šeficu zatekli na spavanju?
Na to oboje ostadoše bez odgovora.
Zapravo je tako — nastavi dr Chasen, a u glasu mu se osjeti da ih pomalo žali — da se ona vrlo dobro poznaje s vlasnikom Atticusa, s kojim je dr Christian sklopio ugovor. Mislim čak da je Atticus zamolio Judith da pročita Christianovu knjigu dok je još bila u rukopisu.
Nastup doktora Christiana u »Večeras« nije, znači, bilo nikakvo iznenađenje za vas, hm? — upita dr Abraham, još uvijek sumnjičavo.
Nipošto.
Zašto onda niste upozorili i nas? — upita dr Hemingway. Dr Chasen se naceri.
Nisam mogao odoljeti iskušenju da vas ne upozorim. Mene samo iznenađuje kako to da ga niste vidjeli kad je početkom godine bio ovdje u Ministarstvu čovjekove sredine.
Oboje se uspraviše na stolcima.
Ovdje? — preseneti se dr Abraham.
Da. Pošto je pročitala njegovu knjigu, pozvala ga je ovamo da porazgovori sa mnom o problemima preseljenja.
To ih je posve dotuklo. Zurili su u doktora Chasena kao dvoje djece koje je prekasno otkrilo da je propustilo kolače.
Nikad ne bih pomislio da možete biti tako zatvoreni — slabašnim će glasom dr Abraham.
Pa eto, Same, takav sam, reče dr Chasen u sebi. A ne bih vam spomenuo ni taj njegov posjet Ministarstvu da ne postoji mogućnost da ga je netko ipak vidio ovdje. Ali sad imate objašnjenje koje hoćeš- nećeš morate prihvatiti.
Sve je to ipak bila vježba, zar ne? — upita dr Hemingway.
Da, Millie, bila je vježba — blago odvrati dr Chasen. Dr Abraham zakima glavom.
Ne znam — reče. — Meni je sve to prilično sumnjivo.
Dr Joshua Christian ostao je u Atlanti tjedan dana i za to je vrijeme uglavnom letio amo-tamo između zgrada s ružičastim, plavim, sivim, zlatnim i crnim fasadama što su tvorile polukrug na Trgu
medija. Razgovarao je na televiziji s Danom Connorsom i Marlene Feldman, onda opet s Bobom Smithom, pa s Dominicom d’Esteom i Benjaminom Steinfeldom, a na radiju s Wolfom Manom Jackom VI, Reginaldom Parkerom i Mishom Bronskim. Dao je dugačke intervjue svim velikim novinama i časopisima i u nekoliko je navrata u velikim knjižarama u Atlanti potpisivao svoju knjigu. Atlanta je i prije Christianova dolaska slovila kao najznačajniji literarni grad u Americi i bila na najboljem putu da zasjeni New York kao kulturni centar Sjedinjenih Američkih Država. To djelomično zahvaljuje činjenici da je broj stanovnika prešao cifru od pet milijuna i da osim toga leži u centru mnogobrojnih preseljeničkih naselja Grupe A i Grupe B.
Utjecaj doktora Christiana na ljude bivao je iz dana u dan sve jači. Čak je i doktorica Carriol bila iznenađena beznačajnim otporom na koji su naišle njegove ideje. Logički bi se to moglo objasniti time što nije nijekao Boga, pa ga nitko, osim možda poneko od onih koji su smatrali da je samo njihovo vjersko učenje jedino koje Bog priznaje, nije mogao odbaciti kao zlog, pokvarenog čovjeka. Ona je ipak vjerovala da je glavni razlog njegovog direktnog, pozitivnog djelovanja na ljude neobična snaga koju on posjeduje. Ta je snaga izbijala podjednako s ekrana kao i iz radio-aparata, a njezino je djelovanje prodiralo duboko pod kožu. On jednostavno prisiljava ljude da vjeruju njegovim riječima utječući na njih preko njihovih emocija i njihovih instinkata, njihove boli i njihovog osjećaja osamljenosti. Pojam univerzalne istine oduvijek je fascinirao, ali istodobno i zbunjivao Judith. On ga je znao pobuditi u svojih slušatelja, premda ona nije uspjela proniknuti u njegovu prirodu.
Atlanta je, međutim, bila samo početak propagandne turneje doktora Christiana. Trust mozgova Ministarstva čovjekove sredine u osobi doktorice Carriol kao i Atticus Press u osobi Elliotta MacKenzieja smatrali su da doktora Christiana mora vidjeti što više ljudi, po mogućnosti u živo. Zato je, za razliku od većine drugih autora koje je Atticus predstavljao uglavnom preko masovih medija, u turneju doktora Christiana promišljeno uključen velik broj javnih nastupa u velegradovima, većim preseljeničkim gradovima i u svakom mjestu koje su smatrali ili ugroženim ili važnim. Poslije dva pomalo neugodna doživljaja u Atlanti, kad je prilikom potpisivanja
knjige u dotičnim robnim kućama zbog golemog broja čitatelja došlo do kaosa, pa su doktora Christiana morali navrat-nanos izvući kroz sporedni izlaz, javni nastupi te vrste su ukinuti. Umjesto toga, Atticus je organizirao javne nastupe koji su najavljivani kao predavanja i na koje se moglo doći samo s ulaznicama. Ulaznice su bile besplatne, ali trebalo se pravodobno pobrinuti za njih.
Nitko, ponajmanje dr Carriol, nije mogao unaprijed znati hoće li dr Christian uopće moći izdržati cijelu propagandnu turneju, neće li draž novosti brzo oslabiti i umjesto nje nastupiti iscrpljenost. Da se pripremi na eventualne teškoće, dr Carriol bila je prije turneje raz- govarala s nekoliko poznatih pisaca, s nekoliko filmskih glumaca i s predstavnicima tri najveća oglasna zavoda. Od svih njih doznala je uglavnom isto, naime da propagandna turneja prije ili kasnije izmori slavnu ličnost, da ta ličnost na kraju zamalo poludi od bezbrojnih kontakata s toliko Jjudi, od kojih svi postavljaju ista pitanja, i da se ponekad jednostavno spakira i bez ikakva objašnjenja ili isprike odmagli kući.
Ali dr Joshua Christian nije pokazivao znakove dosade, umora ili razočaranja. I nadalje je rado razgovarao sa svakim živim stvorom koji mu se obratio, štoviše, srdačno je pozdravljao ljude koji su ga prepoznali i pristupili mu, radosno je potpisivao svoje knjige kada god bi mu ih netko turio pod nos, s ponekim povremenim gnjavatorom ili pravdašem postupao je s profesionalnim taktom i ljubaznošću, a njegovo ophođenje s novinarima svih vrsta bilo je upravo besprimjerno.
Najgore je bilo to što se propagandna turneja neprestano proširivala. Budući da je sve više ljudi čitalo njegovu knjigu i da se njegovo ime spominjalo u svim domaćinstvima, Atticus je primao sve više zahtjeva da dr Christian posjeti ovaj ili onaj grad. Elliott MacKenzie, kojemu su bili dobro poznati napori nemilosrdnog izlaganja javnosti, odbijao je sve takve zahtjeve sve dok mu iz Washingtona nije diskretno stavljeno do znanja da bi dr Christian morao posjetiti sva mjesta koja to zatraže. Najmanje dvaput tjedno dr Carriol dobivala je od Atticusa obavijest da treba dodati još dva ili tri grada njihovoj listi.
Od tjedan dana postala su dva tjedna, od dva tri, a od tri četiri, ali ni poslije mjesec dana kako su bili na putu dr Christian ne samo da
nije malaksao, nego ječak4 ojačao. Očito bi bio u stanju, mišljaše dr Carriol umorno i užasnuto, da nastavi tako dovijeka. Od onoga dana kad su napustili Atlantu helikopter ih je svaku večer prebacivao u drugi grad. Ponekad su u jednom danu morali obići čak i dva manja mjesta. Spavali su svake noći, i to prekratko, u drugom hotelskom krevetu, a sutradan najkasnije u osam ujutro započinjali bi novu rundu obaveza, prelazeći bez prekida s jednog termina na drugi dok napokon ne bi uvečer helikopter došao po njih.
Izvan velikih gradova dr Christian je uglavnom držao samo predavanja, i u tom direktnom kontaktu s publikom uživao je najviše. U pravilu govorio bi petnaest minuta uzastopce, i to nikada o istom, a onda najmanje jedan sat odgovarao na pitanja. Njegova glad za ljudima ispunjavala je strahopoštovanjem doktoricu Carriol kojoj je ta njegova strana bila isto tako malo poznata kao vjerojatno i svima drugima. Ne samo da se za vrijeme diskusije nije klonio od publike, nego je čak zabranio da ga bilo tko štiti od svjetine koje je hrlila da ga čuje. Jednom je nezaboravnom zgodom čak oštro izgrdio zabrinutog gradonačelnika koji je naredio da se svjetina udalji kako bi mu omogućio kratak predah. Nimalo zabrinut za vlastitu osobu, i ne mareći na kakav će prijem naići, došao bi na mjesto gdje je-trebalo da održi predavanje i smjesta uronio u mnoštvo koje ga je čekalo te počeo govoriti i diskutirati zabavljajući se pri tome kao na najsjajnijoj zabavi. Samo, kako se čovjek može pri svemu tome tako zabavljati?
Dr Carriol, kojoj je bilo već uvrh glave da bude ljubazna prema tolikim nepoznatim ljudima i da neprestano vodi beznačajne razgovore, čeznula je za mirom, tišinom i za malo slobodnog vremena za sebe. Nije joj bilo jasno otkuda njezin štićenik crpi snagu da danima i tjednima održava dobro raspoloženje koje je bilo veoma nalik pravoj euforiji. Prije ili kasnije mora svakom čovjeku dojaditi tolika rulja! Ali što se tiče ljudi, dr Joshua Christian bio je vreća bez dna.
Nisu, dakako, svi njegovi nastupi prošli dobro, pa čak ni mirno. Dr Christian nije pristajao da unaprijed pripremi svoja predavanja tvrdeći da će izgubiti djelovanje na publiku ne bude li ih spontano improvizirao. To je, dakako, vodilo do izvjesne neujednačenosti, pogoršane činjenicom da nije bio dosljedno logičan niti uvijek sposoban da se odupre snažnim emocijama koje su pokazivale
tendenciju da iz dubine njegove duše provale s divljom rikom. Na svu sreću, prilikom nastupa na televiziji i radiju bio je nešto umjereniji, bar se držao predmeta i nastojao na sva pitanja propisno odgovoriti. Budi zahvalna, rekla je dr Carriol samoj sebi, makar i na tome. Nadala se samo da će imati snage da se i nadalje vuče za petama tog fcovjeka po beskrajnim daljinama te zemlje.
Dok je dr Christian nastavljao svoju sve trijumfalniju i sve dužu turneju po Sjedinjenim Državama, njegov je izdavač razmišljao o tome kada bi dr Christian mogao biti slobodan da poduzme turneju u Južnu Ameriku i Zajednicu evropskih država. Na oba ova kontinenta Božja kletva prodavala se izvanredno dobro usprkos ideološkim razlikama, a i tome što je neizbježno izgubila nešto u prijevodu. Rusi su isprva malo brundali, a onda mudro zašutjeli raspravljajući o tome što će sve u Božjoj kletvi biti potrebno preraditi prije nego što knjiga bude mogla biti puštena u promet u mnogobrojnim sovjetskim državama. Toj najvećoj i najsjevernijoj zemlji od svih velesila na svijetu prijetilo je najteže zaleđenje, pa predodžba o Bogu kojemu bi bilo dopušteno da opstane ruku pod ruku s marksističkom filozofijom nije bila za odbacivanje.
Porodica Christian, dakako, pratila je pobjednički pohod svog Joshue s grozničavim zanimanjem. Njegova su braća isprva muški nastojala da zadrže neku uzdržanost, ali poslije tjedan dana podlegla su oduševljenju i ponosu što su izbijali iz svake pore ženskih članova porodice.
Divan je! — povikala je Martha pošto je vidjela »Večeras s Bobom Smithom«.
Naravno da je divan — odvratila je Mama samodopadno.
— Divan je! — opet je povikala Martha pošto je vidjela Steinfeldov
»Nedjeljni forum«, i, — To sam oduvijek znala — opet je uzvratila Mama samodopadno.
Jedino se Mary ponašala suzdržljivo. Bol koju je osjećala u grudima nije se mogla opisati jednostavno kao ljubomora. Sama je smatrala da pati zato što joj je Joshua nekako uvijek stajao na putu da bude sretna. Ali kap koja je prelila čašu bili su plakat i majica koje je našla kad je otvorila paket što ga je poslao Atticus. To je zbilja prevršilo mjeru! Zatajila je svoje osjećaje, plakat i majicu sve do poslije večere kad ih je bez riječi bacila na stolić za kavu i dršćući
sjela da promatra.
Istini za volju mora se priznati da nitko od porodice nije bio oduševljen, čak ni Mama. Na Andrewu se jasno zapažalo gnušanje, a na Jamesu zabrinutost.
Pretpostavljam da je to bilo neizbježno — rekao je Andrew poslije duže šutnje, slegnuvši ramenima. — Zanima me što Joshua misli o tome.
Koliko ja poznajem Joshuu — odvratila je Miriam — rekla bih da nije ni primijetio. Ne bi to primijetio ni da svi oko njega nose te majice. Nikad nije primjećivao ništa što se njega ticalo. On nosi vrlo selektivne naočnjake, znate, koji mu ne dopuštaju da vidi išta što se odnosi na njega osobno.
Imaš pravo — rekao je James. — Siroti Joshua!
Ja ipak mislim da je to kompliment za njega — klonulo je rekla Mama.
Ali ono što je do kraja razbjesnilo Mary bilo je Marthino lice. Jadna Mišica izgarala je od želje da uzme plakat za sebe, ali nije imala dovoljno hrabrosti za to.
Pa to je naprosto odvratno! — prosiktala je Mary skočivši na noge. — Oh, vi budale, idioti! Oni ga iskorišćuju! Baš ih briga za njega, stalo im je jedino do toga da ga izmuzu. Imaš pravo, Miriam, slijep je! On je magarac koji će tegliti njihova kola sve dok mu budu mahali mrkvom pred nosom. Zar ne vidite kako ga iskorišćuju? A kad im više ne bude potreban — bijesno otare suze s lica — jednostavno će ga odbaciti. Odvratno!
Nato se okrenula Marthi koja se prestrašeno trgnula.
Odrasti već jednom, prokleta bila! Odrasti! Misliš da te voli? Da voli ikoga od nas osim možda Mamu? Ne, ne voli! Zašto ne pokloniš ljubav nekome tko će ti je uzvratiti! Zašto ne, do vraga?
Posegnula je za plakatom, ali Martha je bila brža. Zgrabila ga je, smotala i predala Mami.
Idi u krevet, Mary — rekao je Andrew umorno.
Stajala je još trenutak, prezirno ih gledajući, onda se okrenula i otišla, a ne trčeći. To im zadovoljstvo nije htjela priuštiti.
Oh, zašto je tako teška? — upitala je Mama, nesretna, ali bespomoćna, jer nije imala pojma o čemu se zapravo radi.
Ljubomorna je na Joshuu — rekao je James. — Uvijek je bila
ljubomorna na njega, sirota Mary.
Hm da — rekla je Mama, uzela majicu i ugurala je u smotani plakat — mislim da će biti najbolje da sve to spalimo.
Martha je ustala.
Ja ću to odnijeti dolje u peć za spaljivanje — rekla je tobože ravnodušno.
Ali Andrew je posegnuo za svitkom i uzeo ga od Mame.
Ne, ja ću ga odnijeti — rekao je. — A ti, Mišice moja, pripremi mi radije vruću čokoladu. Uvjeren sam — dodao je podignuvši obrve i podrugljivo se osmjehnuvši Jamesu i Miriam — da biljkama neće škoditi ako ih Joshua malo ugrije.
Bila je to možda najžalosnija reakcija porodice Christian na Joshuinu iznenadnu slavu. Ali ubrzo potom uslijedila je i najradosnija. Izazvao ju je dolazak Elliotta MacKenzieja u kuću broj 1047 Hrastove ulice. Elliott je došao s jednim prijedlogom. Ali iznio ga je tek poslije izvrsne večere kojom ga je poslužila Mama. U međuvremenu je proučavao različita lica porodice Christian ne shvaćajući kako ta njihova svijetla, vedra ljepota može biti u vezi s Joshuinom tamnom uznemirenošću.
Joshua će još mjesecima putovati Sjedinjenim Državama — rekao je Elliott za kavom — a ja imam golemo tržište u inozemstvu, osobito u Evropi i Južnoj Americi. Engleska, Francuska, Njemačka i Nizozemska, kao i sve države južno od Paname, neprestano šalju zahtjeve da ih posjeti Joshua.
Sjedili su i pozorno slušali, ponosni ali pomalo i zbunjeni.
To me navelo na ideju s kojom bih vas rado upoznao — nastavio je. — No ne morate mi odmah dati odgovor. Znam da ste usko surađivali s Joshuom na klinici. Vi ste čvrsto povezana porodica i pretpostavljam da Joshuu, njegov rad i njegove ideje poznajete bolje od ikoga drugoga.
Zastao je malo i okrenuo se Jamesu.
James, da li biste vi i Miriam, u Joshuino ime, pošli na jednu propagandnu turneju u Evropu? Znam da Miriam... za razliku od Joshue... dobro govori nekoliko jezika, i u tome je vaša velika prednost. Jasno da ne biste mogli posve zamijeniti Joshuu ali, da budem iskren, mislim da to nije ni važno.
Onda se okrenuo Andrewu.

Imam posao i za vas, ako ste zainteresirani. Južna Amerika. Biste li vi i Martha učinili to za Joshuu? Znam da tečno govorite španjolski, a prije odlaska podvrgnuli bismo vas intenzivnom kursu portugalskog koji se govori u Brazilu.
Otkuda znate koje sve jezike govorimo? — upitala je Mary, prodorno zureći u Elliotta koji se nelagodno pomaknuo na svom naslonjaču posve svijetle ružičaste boje.
Rekao mi je Joshua kad je bio na večeri kod mene. Strašno se ponosi svima vama, znate. Mislim da bi bio oduševljen da čuje da ste njegovo djelo prenijeli u druge zemlje.
Vrlo je teško donijeti takvu odluku — polako reče James. — Obično je Joshua donosio takve odluke. Zar se ne bismo mogli staviti u vezu s njim ... telefonom ako ne ide drukčije... da čujemo što on misli o tome?
Pa znate, ne bih htio podrivati Joshuin autoritet, ali on u ovom trenutku ima toliko toga na grbači da mislim kako bi bilo bolje da ga ne uznemirujete — odvrati Elliott MacKenzie obzirno.
Ja idem — odjednom će Mary.
Oba njezina brata začuđeno se okrenuše prema njoj.
Ti? — upita James.
Da. Zašto ne ja?
Kao prvo, Drew i ja smo oženjeni i mogu nam pomoći naše žene, a.kao drugo, mi govorimo potrebne strane jezike.
Pustite me da idem, molim! — prošapta Mary. Andrew se nasmije.
Pa nismo još ni odlučili hoće li uopće netko ići, Mary. Ali Jimmy ima pravo. Bude li uopće itko od nas išao, onda će to biti bračni parovi. Ti i Mama morate ostati ovdje da pripazite na kuću i kliniku.
Andrew zaustavi svoj zamišljeni pogled na Marthi koja je sjedila sklopljenih očiju i bezizražajna lica.
Zapravo sam u velikom iskušenju, Elliotte — reče i nasmiješi se izdavaču osmijehom u kojem je bilo mnogo od šarma njegova najstarijeg brata. — Nekoliko mjeseci u Južnoj Americi moglo bi dobro činiti mojoj ženi.
A onda se jednoga dana Mama pridružila svom sinu u Mobileu, Alabama. Svoj nenadani i nenajavljeni dolazak objasnila je time da
više nije imalo smisla da ostane u Hollomanu, jer je u klinici zbog meteorske slave njezina šefa morao biti prekinut sav rad.
Oh, ne možeš ni zamisliti kako je bilo — čavrljala je veselo. — Posvuda ljudi! Ali nisu došli na liječenje, nego samo da vide naše kuće, da popiju šalicu kave i da porazgovaraju s nama zato što smo tvoja porodica. Na kraju smo se jedva micali, kao da je pod bio pokriven milijunom tek izleglih pilića. Na klinici se više nije moglo raditi. Ali ne brini, najdraži — rekla je vrlo ozbiljno, jer je Joshua stajao tako mirno i nijemo — svi smo našli drugi posao. Gospodin MacKenzie šalje Jamesa i Miriam u Evropu zato što je knjiga i tamo izašla, pa bi svi htjeli da se pojaviš i kod njih. Ali ti ne možeš ići, jer imaš ovdje obaveza, a ne znaš ni strane jezike. A zato što Andrew tako lijepo govori španjolski, gospodin MacKenzie šalje njega i Marthu u Južnu Ameriku. I tamo je izašla tvoja knjiga. U Hollomanu više nije bilo posla za mene. James, Miriam, Andrew i Martha već su otputovali u New York radi nekih priprema, tečaja ili tako nešto i više se neće vraćati u Hoiloman. I tako... rekla sam Mary da moia pripaziti na kuće i biljke, jer ja ću se brinuti za tebe na turneji.
Joshua se odjednom poče snažno nekontrolirano trzati i tresti.
Ali... moj posao! — protisne zaprepašteno.
Pa on se nastavlja, dakako, najdraži moj Joshua — brbljala je Mama nervozno — samo što se jednostavno više ne može obavljati na klinici. Sada obavljaš svoj posao po cijeloj zemlji. A možeš biti siguran da će James i Andrew vrlo naporno raditi za tebe i u inozemstvu. Vidiš, kad se gospodin MacKenzie vratio u New York, održali smo obiteljsko savjetovanje i svi smo se složili da ti u sadašnjim okolnostima najviše možemo pomoći ako pridonesemo propagiranju tvoje knjige.
Što sam učinio? — upita on, nikoga ponaosob.
Dr Carriol, kojoj Mama nije dala priliku da je prekine, samo je nemoćno i kipteći od bijesa slušala to nepromišljeno odavanje podataka koje je namjerno bila zatajila pred doktorom Christianom. Pustila ju je da se ispuca, a onda se pokuša ubaciti u razgovor da popravi štetu.
Joshua — reče umirujuće — sad radite ono što ste oduvijek željeli raditi. Aktivno pomažete milijunima ljudi da izađu iz teške depresije od koje pate posljednje desetljeće. U zemlji je zavladalo
novo raspoloženje, i to zahvaljujući isključivo vama.
On tužno, očajnički okrene svoje jadno upalo lice prema njoj.
Ozbiljno, Judith? Ozbiljno?
Ona uhvati obje njegove, ruke i čvrsto ih stisne.
Joshua, dragi, nikad vas ne bih pokušala zavarati u nečem tako važnom. Vi činite čudo.
Ja nisam čudotvorac! Samo čovjek koji radi onoliko koliko može.
Da, da, znam. Mislila sam to metaforički.
Zašto je moralo biti tako?
Ona ispusti kratak uzdah, napola od ogorčenja, napola od razočaranja.
Čujte, Joshua, ii: samo mjesec dana prešli ste put od potpune anonimnosti do apsolutne slave. Niste mogli znati kako će sve to izgledati. Nitko to nije mogao znati. Ni ja to nisam mogla znati. Nije mi palo ni na kraj pameti da bi moglo toliko ljudi dohrliti u Hoiloman da će vaša braća biti prisiljena zatvoriti kliniku. Ali vi usprkos tome napredujete divovskim korakom.
Znači li to da je ova turneja moje životno djelo, Judith? Ali sve je tako nestvarno! To neće potrajati, ne može potrajati! Nije bilo ni predviđeno da potraje! A naša klinika...
Toliko je bio potresen da nije mogao dovršiti.
Joshua, kad ovo bude gotovo, možete ponovno otvoriti svoju kliniku. To je bar lako. A ni to hodočašće u Hoiloman neće potrajati. James i Andrew će se vratiti, opet ćete biti svi zajedno, otvorit ćete svoju kliniku i život će vam opet ući u normalnu kolotečinu. Uvijek ćete, dakako, ostati autor Božje kletve, ali mislim da vam to neće biti krivo. Moći ćete nastaviti svoj rad u Hollomanu. To što vam je Mama sad ispričala doima se tako katastrofalno samo zato što ste trenutačno na putu i što mislite da klinika ne bi bila zatvorena da ste bili tamo. Smirite se i promislite o svemu! Vaš je život sada doista prilično nestvaran... neprestano ste na putu, neprestano se susrećete s novim ljudima, neprestano dajete sve više od sebe... ali nikad niste ni mislili da će biti lako, Joshua. Kako bi bilo da svemu pustite malo vremena? Prepustite se poslu kroz ovo prijelazno razdoblje, a zatim se reorganizirajte. Zar u svojoj knjizi ne kažete da svaka promjena znači reorganizaciju? I da za reorganizaciju treba vremena i
strpljenja? Rada?
Pokušao se nasmijati, ali lice mu je bilo tako bolno skvrčeno da mu je iz usta izašao samo neki suhi šuštaj. i — Zlo je u tome — reče
što sam ja slab primjer za vlastiti nauk. Slušam svoje riječi samo dok su mi u glavi. A s mojom glavom u posljednje vrijeme nije baš najbolje.
Kasno je, Joshua — reče dr Carriol, a glas joj se od nesvjesne brižnosti spusti za pola oktave. — Moramo se dignuti u šest ujutro, jer ovo je Mobile, a emisija ide već u vrijeme doručka. Idite i ležite.
Poslušao ju je, ali njegove je euforije nestalo. Prvi put otkako su na putu, dr Carriol je opazila da je utučen. Vrag odnio Mamu! Zašto su neke žene tako uvjerene u svoj materinski poziv da ne mogu bar ponekad misliti mozgom umjesto vlastitom maternicom? Dok se Judith tako očajnički trsila da popravi ono što je Mama pokvarila, Mama je sjedila i izgledala zadivljujuće zbunjeno i nedužno. Prelazila je pogledom s Joshue na Judith i obratno kao da ne shvaća pravo što se događa. No kako je samo mogla da ne shvati?
Ali očito nije shvatila, jer kad je Joshua krenuo da izađe iz sobe, ona je ustala i pošla za njim da kvoca i dalje ga uznemiruje.
Dr Carriol ispruži ruku i prilično je grubo zaustavi.
Vi ostajete ovdje! želim vam kazati nekoliko riječi — reče zlovoljno i pogura Mamu iz salona u suprotnom pravcu od Joshuine sobe, prema vlastitoj sobi. Je li se Mama uopće pobrinula za svoj smještaj? Ili je možda mislila da će dijeliti sobu s dragom Judith? 1 kako je uopće došla do Mobilea? Sigurno ne uz pomoć Atticusa. O da, Mama je dobro znala da radi ono što ne bi smjela. Ali to je ipak nije spriječilo da dođe, pomisli dr Carriol i ošine je bijesnim pogledom.
Što je, Judith? — zacvrkuta Mama. — Što je? Što sam učinila?
Posljednja stvar na svijetu koju je trebalo reći vašem sinu je sva ta gomila gluposti kako je klinika zatvorena i kako su mu braća otišla u inozemstvo.
Ali to je istina. Zašto ne bi znao? Mislila sam da će mu biti drago — cvilila je Mama.
Bilo bi dovoljno vremena da mu se to kaže kad ova turneja bude iza njega i kad se vrati u Hoiloman. Što mislite zašto mu ja nisam rekla? U ovom je trenutku pod nevjerojatnim pritiskom,
Mama. Putuje bez predaha, ne spava dovoljno i izvlači iz sebe posljednje rezerve snage da bi non-stop govorio ljudima, potpisivao stotine knjiga dopuštajući da mu stežu istu tu ruku kojom potpisuje... Uostalom, zašto ste zapravo došli, Mama? Zar ne shvaćate da je vaša prisutnost dodatni teret koji će morati podignuti i nositi?
Mama je teško disala, a veličanstvena su joj se prsa dizala i spuštala.
Ja sam njegova majka! — soptala je. — Ja... ja... ja sam isključivo odgovorna za njega od njegove četvrte godine. Znam pod kakvim je pritiskom, zato sam i došla. Vjerujte mi, doktorice Carriol, neću mu biti na teret, pomoći ću mu.
Oh, za Boga miloga, Mama, nemojte meni prodavati rog za svijeću — umorno odvrati dr Carriol. — Znam što govorim, a znate i
vi. Budite bar iskreni! Sjedili ste tamo u Hollomanu, klinika nije radila, sinovi su vam otišli na uzbudljive dužnosti u uzbudljiva mjesta, i odjednom vam je palo na um da ste izostavljeni iz svega. Da vas je doista morila briga za Joshuu, poslali biste Mary ovamo a sami ostali u Hollomanu da branite tvrđavu. Sirota Mary, tu dragu, dobru djevojku uvijek ostavljate po strani. Budite iskreni! Osjećali ste se prikraćeni i umirali ste od znatiželje. Vaš prvorođeni, zjenica oka vašega, otišao je i proslavio se, a vi znate da je sve to vaše djelo, pa zaključiste da i vas ide nešto od svega tog uzbuđenja. Vi ste vrlo lijepa žena, još mlada, i ljudi će vas gledati. Divit će vam se. Čestitati vam što ste rodili Joshuu. Zapast će vas vaš dio slave.
Judith!
Čujte, Mama, kod mene ne pali taj vaš izraz ranjene mučenice, zato se nemojte ni truditi. Jedino se ja moram brinuti za njega dok tako ludo putuje po toj golemoj zemlji. Vi mu niste nimalo potrebni. Samo će sebi neprestano stvarati brigu zbog vas... da možda ne potkopavate njegovo djelo neprestano govoreći kako je divno imati četvero djece dok on nastoji uvjeriti ljude da je idealno imati jedno dijete, da možda niste isto toliko umorni koliko i on, da li ste dovoljno pojeli, jer on nije, nije li vam bilo dosadno ako smo bez vas otišli u neku radio-stanicu ili novinsku redakciju... To je prava istina, Mama!
Mami nije preostalo drugo nego da zaplače. I doista spusti nekoliko suza. Pravih suza, jer istina je da se nije bila upitala zašto se
zapravo želi pridružiti svom sinu. Zato je sada, kad je dr Judith Carriol, kojoj se toliko divila i vjerovala joj, s takvom nesmiljenom otvorenošću razotkrila njezine motive, bila ne samo slomljena, nego i posramljena. Posramljena i zbog svoga bezobzirnog postupka prema Mary, sirotoj ogorčenoj usidjelici na koju nikad nitko nije obraćao pažnju i nikad joj ništa priuštio.
Sutra se vraćam kući i poslat ću Mary ovamo — jecaše.
Ne, prekasno je za to. Sad ste ovdje i ovdje ćete ostati — reče dr Carriol umorno i rezignirano. — Ali upozoravam vas, Mama! Držite se po strani. Ne otvarajte usta... ali nemojte ih držati ni zatvorena kao neka mučenica. Zadovoljite se time da izgledate kao zanosni pali anđeo i ne činite ništa čime biste povećali njegove strepnje.
Neću, Judith, obećavam da neću! — reče Mama koja je iz sekunde u sekundu postajala sve veselija. — 1 bit ću od koristi, vjerujte mi! Prat ću sve njegovo rublje... i vaše...
Dr Carriol nije znala da se još može nasmijati tako kako se sada nasmijala.
Oh, Mama! Tko ima vremena ili mogućnosti da pere rublje? Prekratko se zadržavamo u hotelima za njihove praonice, a u sobama je prehladno da se rublje oprano u umivaoniku posuši. Zato naš pilot, dok čeka na nas, svakodnevno odlazi u trgovinu i kupuje za sebe i za nas novo rublje. A sada, kad ste se već priključili našem letećem kućanstvu, dajte što brže Billyju svoj broj gaćica i grudnjaka, jer inače ćete nositi zamazane.
Mama je pocrvenjela. Doslovno pocrvenjela. Dr Carriol se preda.
Evo, uzmite moju sobu — reče i uzme svoj jedini kovčeg s mjesta na kojem je ležao još neotvoren. — Ja idem na recepciju da se pobrinem za drugu. Gdje vam je prtljaga?
Dolje — prošapta Mama jadno.
Poslat ću vam je gore. Laku noć.

Mama pričeka dok nisu donijeli njezinu putnu torbu, a onda legne i zaspi u suzama.
I dr Christian je ležao u postelji, ali njemu ni suze ni san nisu donijeli olakšanje. Kamo je tako naglo, tako iznenada, nestalo svega njegovog zadovoljstva? Oh, kako li je bio zadovoljan cijeli protekli
mjesec dana! Uživao je što se može slobodno kretati među tolikim bolju obilježenim ljudima, što može gledati njihova lica dok im govori i znati da ga njegov unutrašnji glas nije prevario, da je doista sposoban da im pomogne. Dani su protjecati u radosnoj aktivnosti, nije morao štedjeti snagu, jer ona je protjecala njime poput vatrene bujice koju nitko nije mogao ugasiti. Bio je predivan osjećaj šibati zrakom od grada do grada u helikopteru kojim je pilotirao šutljiv, pametan i uslužan Billy. Bilo je toliko pitanja, toliko su toga ljudi željeli znati, a on je, zahvaljujući dobroj vili Judith, bio tu da im pomogne. Sve je bilo tako lako! Osjećao se kao tuljan koji je nakon duga putovanja došao do vode. Napokon se našao u svom elementu, tako sretan, tako zadovoljan. Ljudi su ga prihvatili, ljudi ga nisu odbacili.
Ali cijelo mu je vrijeme u podsvijesti ležao Hoiloman, njegova draga, ljubljena klinika, posao kojemu će se za relativno kratko vrijeme vratiti, makar samo zato da počne planirati preseljenje u neko drugo mjesto na jugu zemlje kojemu je takva klinika prijeko potrebna.
A sada ništa od toga. Klinika više ne postoji. On sklopi svoje bolne oči. Razmisli, Joshua Christiane! Razmisli! Pa sam govoriš o promjeni i o tome kako treba živjeti za budućnost, kako je sadašnjost nesigurna, a prošlost mrtva. Ne pripada li onda i njegov problem obrascu budućnosti? Nije li mu time ukazan put kojim se mora uputiti? Sam je sebe poveo za ruku i svjesno promijenio uvjete svog života. A kad ih je već promijenio, ne smije se čuditi ako se pojavi nešto potpuno novo.
Budi optimist, Joshua Christiane. Zar nije lijepo i dobro što James i Miriam, Andrew i Martha pripadaju pozitivnoj strani svega toga novoga? Uvijek su stajali čvrsto uz njega... zašto ne bi i sada, u tim novim, promijenjenim uvjetima? Budi pozitivan, Joshua Christiane! To je u najboljoj namjeri. Tako mora biti. Sve je to dio nekog plana koji se tako neprimjetno i tajnovito oblikuje da zasad još ne možeš ni nazrijeti njegov konačan oblik. Ali nazrijet ćeš ga. Jednom ćeš shvatiti kamo sve to vodi.
Pokuša se usredotočiti na san. O snu, sklopi mi oči! O snu, ublaži mi bol! O snu, pokaži mi da sam smrtno biće! Ali sanje bio daleko, obavio je mozgove onih kojima je Joshua Christian pomogao.
Iz Mobilea uvećano putujuće kućanstvo doktora Christiana krenulo je u St. Louis. Mama se ponašala uzorno. Smjesta se sprijateljila s pilotom Billyjem, kojemu je omilila kad mu je suzdržljivo u zatvorenoj omotnici predala svoje tjelesne mjere.
Koja boja vam se sviđa? — prošaptao je Billy.
Bijela, hvala — anđeoski mu se osmjehnula.
U St. Louisu je barem naoko sve išlo vrlo dobro. U njemu se čak rodila najšarmantnija od svih malih alegorija kojima je dr Christian začinjavao svoje govore. Na svu sreću sačuvana je na video-vrpci za buduće generacije. Bilo je to prilikom jutarnjeg šoua u jednom od lokalnih televizijskih studija.
Voditeljica je bila prilično nevažna i zastrašujuće neobuzdana osoba, ali vrlo lijepa, vrlo plavokosa i vrlo mlada. Dr Christian bio je najvažniji gost kojeg se dotad dokopala, pa se od silne nervoze malo previše svisoka odnosila prema njemu. A budući da mu nije bila inte- lektualno dorasla, usredotočila se na njegovu muškost i na činjenicu da još nema svog djeteta.
Doktore, recite mi kako to da branite žene koje su imale sreću da dobiju dozvolu za drugo dijete? — povukla je prvi potez: — Ali vama je strašno lako da budete velikodušni, zar ne? Mislim, niste oženjeni... nemate djece i... hm... ovaj... nikad ne možete biti majka, ne? Jeste li zaista uvjereni da ste u situaciji da zamjerate onim sirotim ženama koje nisu imale sreću u lutriji Ureda za drugo dijete zato što su ljubomorne i zavidne onim malobrojnim sretnicama koje imaju dva djeteta?
Dr Christian se nasmiješio, uzdahnuo i naslonio se na trenutak sklopljenih očiju. Onda ih je otvorio i zagledao se ravno u njezinu dušu koja nije bila jako duboko.
Najgore u lutriji Ureda za drugo dijete jest test o imovinskom stanju kojem se moraju podvrgnuti sve žene koje traže dozvolu za drugo dijete. Tko je taj koji može reći kojem društvenom sloju moraju pripadati muž i žena da bi bili najbolji roditelji dvoje djece? Izvjesno materijalno blagostanje, pretpostavljam, ne može škoditi, osobito otkako je obrazovanje poslije srednje škole postalo tako pretjerano skupo. Ali ovoj zemlji nisu potrebni samo fakultetski obrazovani kadrovi, pogotovo kad je prosječna dob fizičkih radnika danas u ovoj zemlji mnogo viša od prosječne dobi nastavnika ili kompjutorskih
stručnjaka. Potrebni su nam limari, električari i tesari jednako kao i sociolozi i kirurzi.
Taj test o imovinskom stanju samo je nepotrebno pridonio ogorčenju spram Ureda za drugo dijete. Slabije situirani građani mogu se uvijek nabacivati optužbama, ma koliko bile neosnovane, da se radio raznim makinacijama, mitu, vezama, što god hoćete. Jer unaprijed su isključeni oni koji nisu toliko bogati ni toliko ugledni da bi bili i utjecajni.
Voditeljica se već pokajala što je postavila to pitanje. Vidjelo se to po njezinim suviše svijetlim očima i nelagodnom držanju. Dr Christian je neznatno povisio glas i jasno pokazao negodovanje, zbog čega se osjećala još nelagodnije.
Ali zapravo me niste to pitali, zar ne? Pitali ste me kakve kvalifikacije imam da prekoravam žene koje su ljubomorne na one sretnice što su izvukle crvenu kuglicu. Iz toga zaključujem da sami nemate ništa protiv testa o imovinskom stanju, a očito ni protiv takvog odvratno zlobnog i osvetničkog stava žena koje nisu imale sreću u toj lutriji.
Nagnuo se naprijed na stolcu, spustio glavu, laktovima se oslonio na koljena i zagledao se u svoje ruke što su mu bile labavo sklopljene između nogu. Zato mu je glas bio tih, ali posve razumljiv.
Kakve kvalifikacije imam? — upita. — Da, točno, nikada ne mogu biti majka. Ali imam dvije mačke, maksimalan broj koji mi dopušta zakon. Obje su kastrirane još kao mačići, jer nisam imao namjeru da steknem diplomu uzgajatelja životinja. Da, roditelj sam jednom mačku po imenu Hanibal i jednoj mački po imenu Dido. Veoma me vole. Ali znate li što gotovo cijelo vrijeme rade? Ne peru se. Ne love miševe i štakore i ne drijemaju. Moje mačke su knjigovođe. Knjigovođa i knjigovotkinja. Svaka od njih vodi svoju glavnu knjigu. I piskaraju, piskaraju, piskaraju. Tipična dnevna stavka u Hanibalovoj knjizi glasi otprilike ovako: »Tata je jutros najprije napunio njezin tanjur. Nju je navečer triput potapšao, a mene samo dvaput. Ona je ležala na njegovom krevetu, a ja sam se morao zadovoljiti običnim stolcem«. Didina pak stavka za isti dan glasila bi ovako: »Jutros je tata na njegov tanjur stavio više hrane. Prije nego što je poslije ručka otišao na kliniku, njega je potapšao šest puta, a mene nijedanput. Poslije večere njega je držao na koljenima pola sata.
A prije spavanja njega je stavio na poseban stolac, a ja sam se morala zadovoljiti krevetom«. Da, moje mačke svakoga dana vode točnu evidenciju. Trate svoj život na to da me promatraju i registriraju koliko je koja od njih dobila moje pažnje. Nastoje moju ljubav izvagati do posljednjeg grama. 1 unose u svoje knjige svaku gestu omalovažavanja, stvarnu ili umišljenu. Piskaraju, piskaraju, piskaraju.
Podignuo je glavu i pogledao ravno u kameru.
No dobro. Takvu ružnu sitničavost mogu otrpjeti od svojih mačaka. Zato što su mačke. Pripadaju nižoj životnoj vrsti od one kojoj pripadam ja. Njihovo ponašanje i njihova etika temelje se na instinktu i nagonu za samoodržanjem. U mačjem mozgu nema mnogo mjesta za ikoga osim za njih same. A kad se radi o ljubavi, mačji ih instinkt tjera da vode saldakonto.
Glas mu se promijenio, a njegova je nesretna voditeljica protrnula do dna duše.
Ali mi nismo mačke! — zagrmio je. — Mi smo mnogo viša bića od mačaka. Mi možemo vladati svojim osjećajima, ili možemo bar naučiti kako da vladamo njima. Možemo pomoću razuma kontrolirati svoje niže emocije i odbaciti ih. Naši su mozgovi dovoljno veliki da u njih smjestimo mnogo više od sebe samih. I reći ću vam nešto. Ako smo toliko bijedni da moramo ljubav vagati vodeći saldakonto, onda nismo ništa bolji od mačaka. Svaki odnos koji se zasniva na ljubavi i skrbi, bilo to između muža i žene, roditelja i djeteta, prijatelja i prijatelja, susjeda i susjeda, zemljaka i zemljaka, čovjeka i čovjeka... svaki takav odnos u kojem se ono što dajemo uspoređuje s onim što primamo za uzvrat osuđen je na propast. To je životinjsko razmišljanje. I... — tako se brzo okrenuo prema voditeljici da je prestrašeno uzmaknula — ... po mom skromnom, posve nekvalificiranom mišljenju, to je ispod našeg dostojanstva kao muškaraca i kao žena. Suprotstavljati vlastitu žalost tuđoj radosti i onda tu drugu osobu kazniti zbog njezine radosti nasuprot našoj vlastitoj žalosti... to je anatema! Čujete li me, ženo? Anatema! Kažem to svima, ne samo vama, manite se toga!
Kompanija ABC otkupila je taj isječak od ove male lokalne stanice i emitirala ga istog dana u svojim večernjim vijestima. To je smjesta dovelo do dviju posljedica. Kao prvo. Kongres i Predsjednik izdali su

zajedničku direktivu da Ured za drugo dijete mora odmah ukinuti svoje testove o imovinskom stanju. A kao drugo, dr Christian je obasut pismima ogorčenih ljubitelja mačaka koji su tvrdili da su mačke mnogo milije, mnogo privrženije i mnogo vrednije, od bilo kojeg ljudskog bića, uključiv i doktora Christiana. Bile su još dvije posljedice, ali te su mnogo sporije došle do izražaja. Društvo općenito nije više bilo toliko sklono da kinji žene koje su imale sreću u lutriji Ureda za drugo dijete, a mala alegorija o mačkama ušla je u mit o doktoru Christianu dok su mnoge druge važnije stvari koje je bio rekao pale u zaborav.
Nisam imala pojma da imate mačke, Joshua! — povikala je dr Carriol te večeri u helikopteru dok su iz St. Louisa letjeli u Kansas City.
I nemam ih — odvratio je cereći se. Judith je trenutak šutjela, a onda rekla:
Nije čudo da se Mama u prvi mah doimala zbunjeno. Mama!
povikala je Judith i nagnula se prema prednjem sjedalu. — Strašna ste glumica, obješenjakinjo jedna! Pričati tako poslije emisije toj sirotoj dotučenoj djevojci svašta o Hanibalu i Dido! Jedna je riđa, druga prugasta, o ljudi, da svisneš!
Pa sad, mislila sam da napravim od njih sijamske mačke — povikala je Mama okrenuvši se prema natrag i osmjehnuvši se svom sinu. — Ali onda sam zaključila da kad bi Joshua već uzeo neke mačke, onda to nikako ne bi bile rasne, nego izgladnjele ulične lutalice.
Sigurno će vas još mnogo zapitkivati o Hanibalu i Dido, Joshua. Što ćete reći?
Oh, prebacit ću pitanja na Mamu. Ustanovio sam da je pravi stručnjak za Hanibala i Dido.
Mačke koje vode saldakonto! Gdje ste to, zaboga, pobrali?
— Kod prijatelja — rekao je mirno uskrativši svako daljnje objašnjenje.
U Mobileu i St. Louisu razvilo se ono što je dr Carriol poslije opisala kao Joshuinu Ličnost broj tri. Ličnost broj jedan bio je prvobitni dr Christian iz starih holoumenskih dana. Ličnost broj dva bio je sretan, zadovoljan, nepodnošljivo energičan i gladan ljudi dr Christian iz prvog mjeseca po izlasku Božje kletve. Nova ličnost bila
je smetena i pomalo omamljena, ali još sposobna za povremene bljeskove koji su podsjećali na Ličnost broj dva. Ličnost broj tri bila je k tome zatvorenija, tvrdoglavija, mesijanskija. Ali nijedna od ovih triju ličnosti doktora Christiana nije doktoricu Carriol pripremila na Ličnost broj četiri koja je u salonu za glumce čekala da se negdje u hladnoj nedokučivoj budućnosti pojavi na pozornici.
Dr Christian nije nijedanput spomenuo kako se zapravo osjeća nakon što je saznao da je klinika u Hollomanu zatvorena i da su mu se braća i njihove žene u službi njegove stvari raspršili po svijetu. Jedino na što se doktorica Carriol prije i poslije morala osloniti u prosuđivanju je li to bio presudan uzrok da se pojavi Ličnost broj tri bila je njegova početna reakcija kad mu je Mama donijela tu vijest. Bio je šokiran, to je sigurno. I potišten. Slomljena srca? To nije znala. Bila je, naravno, dovoljno pametna da zaključi kako poput većine ljudi koji su naglo postali slavni nije ni pomislio kakve to sve posljedice može imati, kako po njega osobno tako po one oko njega. Vjerojatno je mislio da će se, kad prođe sva ta vreva i graja, mirno vratiti tamo gdje je bio prije nego što je sve to započelo. Po prirodi je bio skroman i posjedovao je neku zdravu sumnjičavost, pa je moguće da je pretpostavljao kako će, usprkos njegovim težnjama, uspjeh biti skroman, ili u najboljem slučaju oluja u čaši vode, kako došlo tako prošlo. Ali za to da će se preko noći pretvoriti ne samo u slavnu ličnost, nego u nekog super-gurua kojem se klanjaju i zahvaljuju mu
ah, za to se trebalo posve drukčije pripremiti.

Bilo je, dakle, više nego dovoljno razloga da se pojavi Ličnost broj tri koju je dr Carriol nazvala super-guru. A. osvrnuvši se unatrag, također više nego dovoljno i za pojavu Ličnosti broj četiri.
Dr Christian bio se odavno odrekao svake samoanalize. Uvjeti u kojima je sad živio kao da su ga pretvorili u neku spužvu kojoj je suđeno da do zadnje kapi upije u sebe sve moguće snažne i prodorne emocije s kojima se susretao na svakom koraku.
Prvih nekoliko tjedana osjećao se najbolje. Neprestana naporna putovanja, nova lica i nova mjesta, nastupi na televiziji i radiju toliko su ga zaokupili i omamili da je bio djelomično anesteziran. Izašao je iz sebe i uživao u sebi s izvjesne udaljenosti od otrcanog, ružnog, premršavog, pretamnog ptičjeg strašila od čovjeka koji je, čini se, uvijek bio okružen ljudima. A ispod svega tog fantastičnog,
nevjerojatnog uspjeha, ispod užitka u spoznaji da su sve njegove težnje ostvarene vrebalo je mračno more žalosti. Njemu, koji je bio tako jedinstveno ružan, rečeno je da je najljepši muškarac kojega je ova ili ona žena ikad vidjela; njemu, koji je bio posve nesvjestan neke svoje karizme, govorili su kako je privlačan, kako djeluje hipnotički, uzbudljivo i snažno i, i, i... Atributi i metafore kojima su ga obasipali slijevali su se jedni preko drugih u vijuge njegova mozga poput blistavih perlica niz kosinu u tvornici šljokica.
Njegove misli i njegovi osjećaji, njegovo bivstvovanje i njegovi putovi upravljani su snagama na koje njegova volja nije imala nikakva utjecaja. Plima na moru idolatrije u kojem se našao kako pliva, jadni tuljan opet izvan svoga prirodnog elementa, nosila ga je amo-tamo, prejaka da joj se odupre. Jedino što je mogao učiniti bilo je da se održi na površini.
Drugi i treći termin toga dana u Kansas Cityju bili su vremenski vrlo blizu jedan do drugoga, a radio-stanice na kojima je dr Christian trebao govoriti bile su jedna od druge udaljene četiri ulična bloka. Njegov automobil sa šoferom čekao ga je već pred vratima kad je izašao iz prve od njih — WKCM-a. Kamo god je išao takav mu je automobil uvijek stajao na raspolaganju. Nije to bila prava limuzina, jer je vrijeme limuzina odavno bilo prošlo, ali ipak velik i udoban automobil s kojeg su skinute sve, službene oznake.
Mama je bila navikla da napusti zgradu dvije do tri minute prije sina kako bi već sjedila u automobilu kad on izađe. Dr Carriol bila se pak izvježbala da brzim korakom i vrlo odlučno provede doktora Christiana kroz svjetinu koja se uvijek brzo skupljala. Zahvaljujući toj energičnoj pratnji, dr Christian bi se obično dospio samo osmjehnuti ljudima, domahnuti im i doviknuti poneki pozdrav prije nego što bi ga dr Carriol ugurala u automobil koji bi smjesta odjurio dalje.
Ali tog jutra u Kansas Cityju dr Christian se usprotivio. Skup ljudi na pločniku ispred WKCM-a bio je dovoljno velik da ga se moglo nazvati gomilom, i to zahvaljujući mjesnim jutarnjim novinama koje su na prvoj stranici donijele članak o posjetu doktora Christiana Kansas Cityju i popratile ga podrobnim opisom njegova dnevnog reda. Pola tuceta policajaca prokrčilo je dovoljno širok prostor kroz sredinu gomile od tri do četiri stotine ljudi, koji su čekali usprkos strahovitoj hladnoći i jakom vjetru, kako bi dr Christian mogao
neometano proći od ulaza u radio-stanicu do vrata automobila koji je čekao na kolniku.
Dr Carriol pogledala je kroz staklena vrata predvorja radio-stanice i čvrsto uhvatila doktora Christiana za nadlakticu.
Dođite, moramo biti brzi — rekla je, naglo otvorila vrata i povukla ga na ulicu.
Čim se pojavio, iz svjetine se oteo uzdah. Neki su počeli zazivati njegovo ime i posezati za njim. Ali dr Christian nije bio filmska zvijezda, i ljudi su to znali. Nitko nije jurnuo prema njemu, nitko se nije gurao, nitko nije započeo pokret u kojem bi on zacijelo završio kao žrtva.
Negdje na polovici pločnika dr Christian se ljutito istrgnuo iz zahvata doktorice Carriol.
Moram govoriti tim ljudima — rekao je i okrenuo se nalijevo gdje je masa bila najgušća.
Dr Carriol ponovno je stavila ruku na njegovu nadlakticu, ali on se ponovno istrgnuo.
Govorit ću im — rekao je.
Joshua, ne možete! — povikala je ne mareći hoće li je netko čuti. — Za pet minuta morate biti u WKCK-u.
Nasmijao se, prišao jednom policajcu i gotovo nježno dotakrluo njegovu tamnoplavu debelo podstavljenu vjetrovku.
Gospodine, imate li nešto protiv da govorim tim dobrim ljudima, hm? — upitao je i u istom dahu doviknuo svjetini: — Gdje je WKCK?
Odgovorilo mu je tucet glasova, i policajac se maknuo u stranu. Dr Christian se nasmijao i raskrilio ruke.
Dođite, otpratite me do WKCK-a! — viknuo je.
Svjetina se skupila oko njega, s poštovanjem i oduševljenjem, ali pazeći da mu ostave dovoljno prostora. Policajci, koji nisu bili sigurni kako će se to dalje razvijati, stalno su im bili za petama kad su polako krenuli ulicom.
Dr Carriol ostala je sama stajati na pločniku.
Mama je spustila prozor na automobilu i proturila glavu.
Judith, Judith, što se to događa?
Dr Carriol se naglo okrenula i prišla automobilu, odmahnuvši glavom šoferu koji se spremao da izađe i pomogne joj.
Vozite u WKCK, molim — rekla je kratko. Onda se okrenula Mami: — Vjerovali ili ne, odlučio je da ide pješke! želi govoriti ljudima. I zakasnit će, naravno. K vragu!
Zakasnio je, pola sata. Ali ugled mu je bio tolik da je radio-stanica rado pomaknula svoje programe da bi ubacila njega, a novine, koje je prema planu trebao posjetiti poslije, odrekle su se ugovorenog intervjua i umjesto toga poslale reportera među sve brojniju svjetinu, koja je pratila doktora Christiana od druge radio-stanice do gradske vijećnice gdje je trebalo da održi govor za ručkom. WKCK je, naime, s ushićenjem javljao o neortodoksnom ponašanju doktora Christiana, našto su ljudi stali pristizati sa svih strana.
Kipteći od bijesa, ali nemoćna da bilo što poduzme, dr Carriol sjedila je straga u automobilu. Mogla se istresti samo na Mamu, ali budući da to ne bi imalo nikakvog smisla, radije je šutjela. Mama je osjećala njezinu gromovitu šutnju i tresla se — ne samo od hladnoće.
Tek kad su se smjestili u svom novom hotelu u Little Rocku, pružila se doktorici Carriol prilika da bez nepoželjnih svjedoka glasno izrazi svoje negodovanje. S obzirom na to da su propagandnoj turneji doktora Christiana neprestano dodavani novi gradovi, napredovali su dosad kao vjetrom nošeni. Danas na sjever, sutra na jug, prekosutra opet na sjever, jedan dan istočno od Mississippija, drugi dan zapadno od njega. Zato je dr Carriol nakanila da, pošto se bude izgalamila na doktora Christiana, nazove Harolda Magnusa pa da i njemu kaže svoje. Premda se čini da dr Christian bez gunđanja prihvaća dodatno opterećenje, ipak bi se nekoliko ljudi iz Odjela četiri moralo prihvatiti posla i smjesta izraditi logičan plan puta. Gradovi kao što su Kansas City i St. Louis leže suviše daleko na sjeveru. Od Little Rocka turneja mora skrenuti prema jugu i zapadu kako bi izbjegli zimu koja obećava da će ove godine biti vrlo oštra.
Ali po redu. A njezina prva meta je dr Christian.
Za doktora Christiana bio je u hotelu rezerviran apartman s dvije dodatne sobe za žene, dok se Billy osamostalio, mudro izabravši sobu na katu niže.
Čim su se za Mamom i nosačem zatvorila vrata salona, Judith se pripremila za kreševo.
— Što ste zapravo mislili da radite danas, Joshua? — upitala je.
Dr Christian, koji se bio uputio u svoju spavaću sobu, naglo se
zaustavi i okrene, iskreno zbunjen.
Što sam radio?
To hodanje! Tako se ugurati u gomilu, za Boga miloga! Mogli su vas ubiti.
Lice mu se razvedri.
— Ah to! Pitam se samo kako se prije nisam sjetio toga, Judith.
Čega?
Da hodam među ljudima. To je tako očito da bih najradije sam sebe ispljuskao! Najbolje radim s ljudima od krvi i mesa. O da, radio i televizija su svakako korisni, ali njih sam na najbolji način iskoristio već u Atlanti. Ove lokalne stanice nisu ni približno tako važne kao lpkalni ljudi. Danas sam učinio više dobra hodajući i razgovarajući s ljudima koji su došli da me vide nego što bih mogao učiniti govoreći na stotinu lokalnih radioili televizijskih stanica.
Bila je tako zapanjena da je ostala bez riječi. Samo je stajala i zurila u njega.
Nasmijao se izrazu njezina lica, prišao joj i uzeo njezinu krutu, ratobornu bradu u ruku.
Judith, nemojte sad, molim vas, napraviti neku scenu i sve pokvariti! Znam, znam, vi ste pretjerano pedantni. Volite sve unaprijed isplanirati i mrzite netočnost. Ali ako želite da nastavim s tom turnejom, njezin se sistem mora promijeniti. Shvatio sam to onog trenutka kad sam izašao iz WKCM-a i vidio one ljude kako me čekaju na cičoj zimi. Nisam pošao na ovu turneju zato da bih masovnim medijima podizao ugled, nego da pomognem ljudima. Pa zašto se onda odvajam od njih? Zašto tratim vrijeme gledajući u male staklene leće ili govoreći u male žičane mrežice? Zašto se vozim u automobilu? Oh, Judith, zar ne shvaćate? Došli su i čekali me na cičoj zimi? Nadali su se da ću učiniti upravo ono što sam učinio, pokazati im da znam da su ovdje nekako drukčije, a ne samo kraljevskim osmijehom i domahivanjem. Kad sam ušao među njih, procvali su kao šafrani poslije jugovine. Danas... danas sam zaista osjetio da sam učinio nešto dobro. Nije me mučila grižnja savjesti što ulazim u automobil koji oni nemaju... hodao sam među njima, bio sam jedan od njih. Judith, uživao sam!
Njezin se bijes posve istopio. Kakvog smisla ima pjeniti se kad za to ne postoji razlog? Podigla je glavu i pogledala u njegovo lice. Kako
li je smireno! Ne lijepo, ne seksi, ne sintetsko.
Da — rekla je žalosnim glasom. — Shvaćam, Joshua, i uvjerena sam da imate pravo.
Ovako laka pobjeda posve ga je zbunila. Bio se pripremio za krvavi obračun, pa sad nije znao što da kaže. I umjesto da bilo što kaže, dignuo ju je u zrak i zaplesao s njome po sobi, bučno se smijući dok je ona vrištala i opirala se.
Uto je Mama ušla u sobu i, videći to, zamalo zaplakala od veselja.
Opet je sve u redu. Judith se više ne ljuti na njih.
Čim je ugledao majku, Joshua se otrijeznio. Smještaje spustio doktoricu Carriol i u neprilici počeo trljati dlan o dlan.
Upravo sam pobijedio — objasni neuvjerljivo. — Mama, odsada ću hodati u svakom gradu koji budemo posjetili.
Oh, Bože! — zakuka Mama i svali se na najbliži stolac.
Ne boj se, Mama, ne očekujem da ti i Judith također hodate
umiri je on. — Vi ćete se i dalje voziti u automobilu.
Dr Carriol skupi svoje poljuljano dostojanstvo i pokuša akciju zalaznice.
Sve je to lijepo i dobro, Joshua — reče — ali morate biti razumni. Morat ćete se ipak pojavljivati malo na radiju i na televiziji, a najgore je to što su veliki televizijski centri posvuda daleko izvan grada. Zato morate napraviti kompromis: kad udaljenost bude veća od kilometar ili dva, vozit ćete se automobilom.
Ne, hodat ću. Za mene automobil više ne postoji.

Joshua, urazumite se. Već smo pet tjedana na putu, a predstoji nam bar još deset tjedana. Turneja je svakim danom sve duža, svakog dana šefovi zaključuju da bi bilo dobro da posjetimo još ovaj ili onaj prokleti grad... Joshua, ovo treba što prije završiti inače ćemo oboje poginuti od iznemoglosti! Ja već gubim rat s Washingtonom...
Naglo se prekinula, zapanjena vlastitom indiskrecijom. Ali Joshua nije ništa primijetio.
Ovo nije propagandna turneja, Judith. Ovo je moj životni zadatak. Zbog njega sam se i rodio. Izvučen sam iz Hollomana i tamošnjeg života da učinim ovo! Mislim da ste rekli da shvaćate.
Naravno da shvaćam — odvratila je, ali ipak joj je promaknula promjena u njegovim izgledima za budućnost poslije
Mobilea i Mamine obavijesti o zatvaranju klinike. — Imate pravo, Joshua. Imate... pravo! Okej! — Obim se rukama uhvatila za glavu.
Sad više ni riječi! Pustite me da razmislim! Moram razmisliti.
Pošla je do naslonjača da sjedne, da se sabere, da misli.
Okej! Sad smo u Little Rocku i ne možemo ići opet na sjever. Tamo je zima i vlada strahovita hladnoća. Zato ćemo krenuti na jug. Moramo posjetiti nekoliko preseljeničkih gradova u Arkansasu, zatim krećemo u Texas, a onda u New Mexico, Arizonu i Kaliforniju. Recimo, najviše još dvanaest tjedana. Ali umjesto da u pojedinom gradu ostajemo po jedan dan, ostat ćemo dva dana, tako da možete hodati a da se ne iscrpite. Sjever ćemo otpisati.
Ne! — uzviknuo je užasnuto. — Ne može to tako, Judith. Moramo ići na sjever, u zimu. Ljudi koji su ostali u svojim kućama trebaju me više od onih na jugu, bez obzira na to jesu li preseljeni ili već generacijama žive tamo. Gradovi na sjeveru nisu još mrtvi, Judith. Ali pošto je Washington odlučio da sezonu preseljenja produži sa četiri mjeseca na šest, očito je da im je kraj blizu. A to samo znači da su ljudi tamo u onoj zimi na sjeveru sada u naročito očajnom stanju jer se moraju suočiti s onim što su dosad godinama odbijali. Uplašeni su, potišteni, osjećaju da im tlo izmiče pod nogama. Nema ni govora o tome da idemo na jug. Sjever ili ništa. Božić u Chicagu. Nova godina u... ne znam... Minneapolisu ili Omahi.
— Joshua Christiane, sasvim ste poludjeli. Zimi tamo ne možete
hodati. Smrznut ćete se.
Sad se umiješala i Mama. Plakala je i preklinjala dok ga je dr Carriol nastojala uvjeriti logičnim dokazima.
Ali Joshua je na sve to ostao gluh. Čvrsto se držao svoje odluke. Ići će na sjever ili nikuda. I hodat će.
I tako su iz Little Rocka krenuli na sjever, zalazeći sve dublje u najgoru zimu koju je svijet dotad upoznao. Čak i na obali koju oplakuje Golfska struja bilo je već snijega. Gradovi na sjeveru bili su pod debelim snježnim pokrivačem i svakog su tjedna morali izdržati po jednu snježnu oluju. Ali dr Christian je hodao. Cincinnati, Indianapolis, Fort Wayne. I imao je pravo. Ljudi su izašli da ga pozdrave, i ljudi su hodali s njim.
Isprva je i dr Carriol junački pokušala hodati. Mama također. Ali
ni ona ni Mama nisu imale njegove rezerve goriva, jer njima nije bilo do toga da sasvim sagore. Zato su se, dok je on hodao, njih dvije po mogućnosti vozile ili, ako to nije bilo moguće, ostale u hotelu. Plele su, čavrljale, čitale. I čekale.
Prema novom planu ostajali su sada u svakom gradu po tri dana, a ne samo jedan dan kao do sada, i nakon izvjesnog vremena dr Carriol i Mama morale su priznati da je njima, premda ne i Joshui, ovako mnogo ugodnije. Mogle su duže spavati, nisu tako često mijenjale krevete, a s doktorice Carriol spao je teret da neprestano pazi i strahuje za vrijeme nastupa doktora Christiana na radiju ili televiziji, jer njih je dr Christian gotovo posve izbacio iz svoga dnevnog rasporeda. I pilot Billy bio je zadovoljan, jer sad je imao više vremena između pojedinih letova. Sam je održavao svoj stroj i znao je da će sada s njegovim helikopterom biti sve u redu.
I polako, nevjerojatno, dr Christian uspio je doći do južnog kraja Michiganskog jezera. Njegov vanjski izgled prilično se promijenio. I dalje se svaki dan brijao i redovito šišao, ali umjesto štrkljavog stvora u neuglednom sakou od tvida iz emisije »Večeras« sad je izgledao kao polarni istraživač. Hodao je vrlo brzo. Osam kilometara na sat kad su vremenski uvjeti pogodovali hodanju. Ali s obzirom na tako brzi hod moglo ga je pratiti najviše dvadesetak ljudi istodobno; hodali bi uz njega možda dvjesto do tristo metara, onda odustali, a umjesto njih pridružili bi mu se drugi koji su čekali duž dobro pripremljene rute kojoj je dan veliki publicitet.
Lokalne vlasti u svim gradovima trudile su se da pročiste put kojim je išao dr Christian, a kako su istovremeno jenjale i vijavice koje su početkom zime slijedile jedna za drugom, možda je on stekao pogrešan dojam o općim uvjetima koji vladaju na sjeveru. Jer u Decaturu je odjednom objavio da se odriče i helikoptera.
Hodat ću od jednoga grada do drugoga — rekao je.
Isuse Kriste, Joshua, ne možete! — doslovno je vrisnula dr Carriol. — Od Decatura do Garyja o Božiću? Smrznut ćete se. A ako se i ne smrznete, putovat ćete tjednima. Što onda ako vas zahvati snježna oluja? Dobro znate da neprestano moramo voditi računa o tim olujama, od letenja do hodanja. Zašto, do vraga, mislite da odjednom imamo toliko vremena? Oh, Joshua, molim vas, budite razumni!
Hodat ću — rekao je.
O ne, nećete!
Povišeni glas doktorice Carriol prodro je kroza zid Mamine sobe. Ušla je bojažljivo, u strahu od onoga što će čuti, ali uvjerena da će joj neizvjesnost, bude li ostala u svojoj sobi, biti još gora.
Dr Carriol smjesta se okrenula prema njoj.
Znate li što taj... taj idiot hoće? Hoće hodati od Decatura do Garyja. A ako ga uhvati snježna oluja? Zar da cijelo vrijeme kružimo nad njim i uvučemo ga u helikopter kad zatreba? Mama, ima li taj vaš sin imalo soli u glavi? Govorite vi s njim! Ja odustajem!
Ali Mama nije mogla govoriti. Pred očima joj je iskrsnula slika smrznutog, savršeno očuvanog tijela njezinog supruga kao da su je tek jučer pozvali da dođe u Buffalo i među bezbrojnim leševima potraži Joea. Samo što sad u njezinoj mašti smrznuto tijelo nije bio Joe; bio je Joshua.
Sjećanja nagmuše, navališe, smlaviše je, sjećanja na tisuće drugih što su poput nje teška koraka išli od jednoga krutog ledenog predmeta do drugog, sjećanja na prigušeno jecanje, na iznenadan žalobni vapaj pri prepoznavanju, na strašnu nadu da možda — možda — voljeni ipak nije tamo, nego zatrpan snijegom u nekoj osamljenoj farmerskoj šupi. Sve do onog trenutka. To lice!
Mama je zapala u histeriju, vrištala je, urlala, kukala, zaleta vala se u zidove i namještaj poput velikog zlatnog noćnog leptira. Ni njezin sin ni dr Carriol nisu joj se mogli približiti. Morali su bespomoćno stajati i gledati kako se udara sve dok se nije donekle smirila u silnom i grčevitom plaču.
To ga je otrijeznilo. Odnekud iz velike, vrlo maglovite daljine iskrsne neko sjećanje. Sjećanje na vlastitog oca koji — koji je našao smrt u snježnoj oluji?
— Između gradova vozit ćemo se i nadalje helikopterom — naglo je rekao doktorici Carriol i otišao u svoju sobu.
Hvala, pomisli dr Carriol koja je ostala da se pobrine za Mamu.
Baš tipično za muškarca, čak i za takvog kakav je Joshua Christian!
Taj histerični napad bio je tako silovit da je Mama bila još gotovo u nesvijesti kad su je njezin sin i dr Carriol smjestili u helikopter. Po takvom vremenu nije bilo lako doći do liječničke pomoći u stranom gradu, a možda je za Mamu i bilo bolje da se sama pridigne. U

svakom slučaju, kad joj je Billy pomogao da se u Garyju iskrca, bila se već toliko oporavila da je mogla govoriti bez jecaja.
Najdraži Joshua — rekla mu je dok ju je preko zaleđene piste vodio do zaklona — ne smiješ zaboraviti da si samo čovjek. Čovjek od mesa, krvi i kostiju. Radi onoliko koliko možeš, makar to bilo mnogo manje od onoga što bi želio raditi.
Ali izostavljam farmere! — jadao se.
Ne sve. Pravo čudo kolikima uspijeva da dođu u gradove koje posjećuješ. Osim toga, ne zaboravi da i farmeri imaju tvoju knjigu. Knjiga će doprijeti u sva mjesta koja ti ne bi mogao obići ni da živiš dvjesta godina i da cijelo to vrijeme hodaš.
Billy je čvrsto uhvatio doktoricu Carriol za lakat da joj pomogne prijeći preko leda, držeći se na diskretnoj udaljenosti iza majke i sina.
Billy je pripadao njima i nije im pripadao. Još dok je bio u aktivnoj službi u oružanim snagama, sa činom višeg narednika, prekomandiran je prije tri godine u Predsjednikovu helikoptersku flotu, a kad je doktoru Christianu odobren državni prijevoz, dodijeljen je doktorici Carriol zato što je bio ne samo dobar pilot ' nego i dobar mehaničar. Odavno je prošlo vrijeme kad su gotovo u svakom mjestu postojali servisna služba i rezervni dijelovi za tako komplicirane letjelice kao što su helikopteri.
I na vlastito iznenađenje Billy je ustanovio da uživa raditi za to budalasto društvance. Umjesto da spokojno zuji nad Washingtonom ili da kojekakve visoke funkcionare vozi nekamo na jug, on sada stvarno leti. Osim toga, uživa i u tome da obavlja razne sitne poslove za njih, da kupuje gornje i donje rublje, da se brine o svom motoru — zanimljiv život, nema što. Kad se Mama bila pridružila društvu, dr Christian se premjestio na prednje sjedalo kraj Billyja prepustivši stražnja sjedala ženama, i oba su se muškarca sprijateljila usprkos velikoj razlici u porijeklu i pogledima na život.
Kad nisu bili u zraku, Billy se uglavnom držao za sebe. Nije jeo zajedno s njima i nije, ako je ikako mogao to izbjeći, ni stanovao u istom hotelu s njima. Sve vrijeme provodio je sa svojom lijepom letjelicom. Te je večeri, dakako, naslutio da nešto nije u redu, ali nije mu bilo lako pitati o čemu se radi. Moćna dr Carriol, međutim, bila je tako reći vojno lice i zato se sada, dok ju je pratio do zaklona, osmjelio da upita.

— Što se dogodilo, gospođo?
Dr Carriol nije ni pokušala izbjeći odgovor.
Imamo malo problema s doktorom Christianom — rekla je. Umjerenog li prikaza situacije! — želi hodati od Decatura do Garyja.
Šalite se.
Na žalost, ne. Vjerojatno znate iz novinskih članaka da je otac doktora Christiana poginuo u snježnoj oluji, i zato se njegova majka, kad joj je rekao da ubuduće namjerava hodati od grada do grada, posve slomila. I drago mi je da se slomila. To ga je otrijeznilo. Bar se nadam.
Hvala, gospođo — rekao je Billy i kimnuo. Stigli su do male zgrade uz sam rub piste, i Billy se osvrne po njezinoj negostoljubivoj unutrašnjosti.
Tu smo, dakle! — rekao je, ali za sebe. — Gary, Indiana, na Badnjak. Čovječe, mora da sam i ja pošašavio!

10
Dok je dr Joshua Christian u siječnju 2033. godine pri temperaturi od minus četrdeset stupnjeva uporno hodao kroz Wisconsin i Minnesotu, dr Carriol se odvažila da ga ostavi i odleti u Washington. Bilo je krajnje vrijeme da se na licu mjesta uvjeri što u centru političke moći drže o doktoru Christianu. Osim toga, znala je da joj je taj odmor prijeko potreban ako neće da se posve slomi. Billy ju je dovezao do Chicaga gdje je dobila mjesto za jedan od rijetkih prioritetnih letova od Chicaga do Washingtona. Hvala Bogu na Aljaski! I na Kanađanima! Jer zahvaljujući njihovom velikom iskustvu i potrebnoj opremi mogli su letjeti po svakom vremenu, osim za najgorih snježnih oluja... i tako održavati bar ograničeni avionski promet.
Na aerodromu u Washingtonu dočekao ju je Moshe Chasen. I tu je sniježilo, ali u usporedbi s onim odakle je došla tih petnaestak centimetara snijega i pet stupnjeva ispod nule nije bilo spomena vrijedno, pravi toplinski val. A pogled na široko, izbrazdano lice dragog starog Moshea ganuo ju je gotovo do suza. Moj Bože, što je to sa mnom? Jesam li toliko umorna? Jesam li pri kraju snaga?
Otkako ga je dr Carriol bila obavijestila o Operaciji »Mesija«, dr Chasen je suspregnuta daha pratio kometski uspon doktora Christiana. Ponosio se njime kao da mu je rođeni sin (rođeni mu je sin bio oceanograf i živio je na Haitiju). Uživao je u uspjehu svog kandidata smatrajući njegov uspjeh ujedno i svojim. Kakav čovjek! Ima li on, dakle, karizmu ili je nema?
Međutim, kad se prvi mjesec Christianova puta protegnuo u drugi, i kad je dr Chasen shvatio da će turneja biti duga i da skreće na sjever u onu stravičnu zimu, počela ga je nagrizati sumnja. Poslije je nadošla i briga. Što je to s Joshuom? Pokušava li nešto što je iznad ljudskih snaga? Ipak tjeflfa dalje. I što je s Judith da mu je to dopustila?
Šalom, šalom — povikao je, poljubio doktoricu Carriol u oba obraza i podvukao njezinu ruku pod svoju.
Nisam očekivala da će me netko dočekati — rekla je trepćući.
Što, da ne budem ovdje i pozdravim svoju Judith? Mešuge! Je li vam led ušao u glavu?
Imate pravo, ušao je.
Dr Chasen bio se dovezao automobilom, siguran dokaz da joj je ugled porastao. To je bar neka utjeha.
Nisu prozborili više nijednu riječ sve dok se nisu dovezli do njezine kuće u Georgetownu. Dr Chasen bio se zadovoljio time da mirno sjedi i povremeno joj stisne ruku. Osjećao je kako je malodušna i bespomoćna, i to ga prenerazi. Judith Carriol malodušna? Nije to smatrao mogućim.
Kakav raj, ući u vlastitu dragu kuću, zavaliti se u jedan od vlastitih dragih naslonjača, gledati vlastite drage slike na vlastitim dragim zidovima.
Dakle, Judith, da čujem što je? — zatraži dr Chasen pošto je dr Carriol pripremila za oboje vruć punč.
— Kako da vam kažem kad sam i sama odustala od toga da postavljam sebi to pitanje?
Čija je ideja bila to hodanje kroz snijeg?
Njegova, naravno. Ja sam prilično bezobzirna, Moshe, ali čak ni ja ne bih mogla natjerati nijedno ljudsko stvorenje na takvu samotorturu — odvrati ona trpko.
Oprostite, žao mi je. Nisam zapravo ni pomislio da ste sposobni za to, ali s druge strane, ne bih to očekivao ni od njega. Mislio sam da je razumniji.
Ona se neveselo nasmije.
Razumniji? Moshe, on uopće ne zna što ta riječ znači. O da, nekoć je znao, ali to je bilo jako davno. P. K.
— P. K.?
Prije knjige.
Uto zazvoni telefon. Bio je Harold Magnus, nestrpljiv i razdražljiv.
Predsjednik nas oboje želi vidjeti večeras — reče.
Shvaćam. — Trenutak je oklijevala, ali onda ipak upita: — Je li nezadovoljan, gospodine Magnus?
Do vraga, ne! Zašto? Ima li razloga da bude nezadovoljan?
Nema, nikakvog. U ovom sam trenutku malo smušena. Tjednima na putu, to ostavlja neki trag na čovjeku, znate. Pogotovo kad je neprestano samo u sjeni nečije veličine.
Wisconsin i Minnesota u siječnju, to zaista nije ugodno. Da
vam dodamo nekoliko kubičnih metara zemnog plina da se malo ugrijete, Judith?
Prva brižna gesta koju je taj čovjek ikad pokazao prema njoj! I prvi put da ju je nazvao imenom. Dovoljan dokaz da je Predsjednik sve prije nego nezadovoljan.
Vjerovali ili ne, priviknula sam se na hladnoću — reče i nasmije se, i ovaj put neveselo. — Ipak, hvala na ponudi. Možda ću vas podsjetiti na nju negdje idućeg lipnja.
Opet se nasmijala, ali to je više nalikovalo suhom kašlj ucanju.
Dotle ću se valjda toliko otopiti da budem mogla osjetiti toplinu.
Dođite po mene u Ministarstvo u pet i trideset — zapovjedi Harold Magnus.
Ona spusti slušalicu i okrene se doktoru Chasenu.
Službeni poziv u Bijelu kuću. U šest sati, pretpostavljam. Dr Chasen odloži svoju praznu čašu i ustane.
Onda bolje da vam se skinem s vrata. Sigurno se želite okupati i presvući.
Vidjet ćemo se sutra, Moshe. Onda ćemo moći bolje razgovarati. Uzmite kola i neka vas šofer odveze kući. Kad se bude vratio, bit ću gotova.
Jeste li sigurni da mogu vaša kola upotrijebiti za sebe, Judith?
Posve sigurna. Hajde, krenite već jednom!

Tibor Reece se cerio od uha do uha.
Dakle, draga moja doktorice Carriol, vaša Operacija »Mesija« nesumnjivo povoljno utječe na moral ovog naroda. Oduševljen sam.
Ja također, gospodine Predsjedniče.
Tko je došao na tu ideju da hoda? Sjajno!
Sam se dosjetio tome. Ja se, doduše, rado žrtvujem za svaku dobru stvar, ali to što on radi... Meni ni u snu ne bi palo na pamet da pješačim po toj zimi.
Harold Magnus naškubi svoje debele usne i puhne kroz njih tako da su vidljivo zatitrale. Bila je to navika koja je iritirala ljude, ali to mu se nije usudio reći nitko osim vlastite žene, ali nju već odavno nije primjećivao, kamoli da povjeruje bilo čemu što ona kaže.
Pitam seje li vama posve jasno što ste upravo rekli, doktorice
Carriol? — upita ministar. — Smatrate to hodanje ludošću? Mislite da možda neće izdržati, hm?
Tibor Reece imao je jednu veliku slabost, naime, uvijek je tuđe postupke i reakcije ocjenjivao prema sebi. A kako nije bio altruist, a posjedovao je nadmoćnu političku pronicavost, ta mu je slabost rijetko pravila probleme, ali ipak je bila tu i samo čekala pravi trenutak da ga zaskoči.
Glupost! — poviče sad žestoko, prije nego što je dr Carriol uspjela odgovoriti ministru. — To je upravo ono što je trebao učiniti. U sličnoj situaciju, i ja bih tako postupio.
Predsjednik stavi naočale na nos i posegne za papirima što su ležali na njegovu pisaćem stolu.
— Neću vas duže zadržavati, htio sam vam se samo osobno zahvaliti na Operaciji »Mesija«. Mislim da se odvija fantastično i čestitam vam obojema.
Te večeri nije se postavilo pitanje hoće li se dr Carriol vratiti pješke ili automobilom u Ministarstvo čovjekove sredine. Sad je imala vlastiti automobil i vlastitog šofera koji je čekao odmah iza ministrovog automobila.
— Dođite odmah k meni u ured — reče Harold Magnus kad se na pločniku rastajala od njega.
— Da, i ja bih htjela razgovarati s vama, gospodine.
Gospođa Helena Tavemer bila je, dakako, na svom radnom mjestu kad je dr Carriol ušla u ministrove prostorije. Judith joj se osmjehne i značajno pogleda na svoj ručni sat.
Zar vi nikad ne idete kući?
Helena Tavemer se nasmije i porumeni.
Pa znate, doktorice Carriol, problem je u tome što on ima tako neredovito radno vrijeme, a ja stanujem prilično daleko. Ako nisam ovdje, on mi sve isprevrti kad nešto traži. Zato radije ostajem. Imam u svojoj sobi za odmor kauč, pa ponekad prilegnem.
Ukoliko i to ne zaboravite — reče dr Carriol preko ramena. Harold Magnus sjedio je već za svojim stolom i čekao je
Točni kao uvijek. A sad mi, molim, sve otvoreno ispričajte, doktorice Carriol.
Naravno, gospodine ministre.
—Niste nimalo zadovoljni situacijom, zar ne?
Točno.
Zašto? Ima li osim tog hodanja još nekih znakova koji vas uznemiruju?
Na to je teško odgovoriti. Napokon, sama sam tu operaciju nazvala »Mesija«, zašto bih se onda zabrinjavala ako on doista pokazuje znakove mesijanstva?
Je li u tome problem?
Ona uzdahne, nasloni se na stolcu, podigne glavu i razmisli malo. Harold Magnus ju je pozorno promatrao, iznenađen izvjesnom promjenom u njoj. Više nije imala ono nešto zmijsko u sebi kao prije niti je djelovala fizički toliko uznemirujuće. Ma što da se dogodilo tamo na putu po srednjem zapadu, nesumnjivo ju je smekšalo.
Ja sam diplomirala psihologiju i sociologiju — reče. — Osim toga i informatiku. Ali nisam psihijatar, niti sam ikad proučavala duševno stanje pojedinaca. Ja se isključivo bavim grupnim problemima i, kad se radi o predskazanju grupnog ponašanja u gotovo svim datim situacijama, sumnjam:da u cijeloj vladi, a vjerojatno i izvan nje, ima boljeg stručnjaka. Ali kad se radi o pojedinom slučaju, onda sam zbunjena. Zato se bojim da možda ne ocjenjujem ispravno misaone procese doktora Christiana, morate to razumjeti. S druge pak strane, uvjerena sam da shvaćate zašto ne želim dovesti nekog psihijatra da mi pomogne objasniti što se zapravo događa s doktorom Christianom.
O da, shvaćam — reče Harold Magnus suosjećajno.
Mogu vam samo iznijeti svoje osobne dojmove. A imam dojam da taj čovjek više nije posve stabilan. Ipak... konkretni dokazi za to su minimalni. Manija veličine? Aaaah... Ako i jest, nije uočljivo. Paranoja? Haaa... Rekla bih, nikako. Gubitak veze sa stvarnošću? Hmmm... I opet bih rekla, ne. A ipak ... ipak ... postoji neka promjena. S obzirom na dramatične događaje posljednjih nekoliko mjeseci, ta bi promjena mogla biti logična. Njegovo sadašnje ponašanje možda je bizarno, ali njegovi instinkti za publiku su nepogrešivi, a on se u najvećoj mjeri ravna po njima. I eto nas opet na početku. Je li skrenuo pameću? Mogu vam reći samo to da sam ga nastojala što bolje upoznati. I nemam više nipošto dobar osjećaj.
Njezin mu odgovor natjera strah u kosti.
Zaboga, Judith, hoćemo li se zbog njega naći u govnima?
Opet ju je nazvao imenom! Vidi, vidi!
Nećemo — uvjerljivo će ona. — Nikad neću dopustiti da dođe do toga. Ipak mislim da se mi... vi i ja... moramo pripremiti za svaku eventualnost. Tako da u slučaju potrebe budemo spremni na akciju. m — Slažem se potpuno. Što predlažete? Imate li neku predodžbu u kojem će pravcu krenuti ako doista izgubi kontrolu nad sobom?
Nemam.
Onda?
Htjela bih pola tuceta... ne znam kako drukčije da nazovem te snagatore nego kako ih zovu u filmovima... »gorila«. Dakle, pola tuceta »gorila« da mi budu pri ruci kako bi u roku od najviše pet minuta mogli djelovati na moj nalog. Bez obzira na to kakvog će karaktera biti taj nalog.
Sranje! Valjda ga ne namjeravate ubiti?
Dakako da ne. Sve drugo prije nego to. Bilo bi katastrofalno da napravimo mučenika od njega. Ne. želim samo da u svako doba budem u mogućnosti da u najkraćem roku otpremim doktora Christiana u odgovarajuću instituciju, ništa drugo. A to znači da ljudi koje ćete mi pronaći moraju biti bolničari sa psihijatrijskih odjela izvježbani da izađu na kraj s krajnjom silovitošću i iracionalnošću. Osim toga, moraju zadovoljiti zahtjeve sigurnosti i ne smiju biti sljedbenici Christianova kulta. Ni u kom slučaju ne želimo javni spektakl. Stoga ti ljudi moraju u svakom pogledu biti na visini, spremni da čim pucnem prstom izvuku doktora Christiana iz svake situacije u kojoj bi se našao prije nego što ljudi oko njega shvate što se događa i mnogo prije nego što sam dr Christian dospije dići galamu.
Imat ćete te ljude u avionu za Chicago, ali dalje bit će bolje da imaju vlastiti helikopter. Bilo bi također dobro da ih još ovdje u Washingtonu osobno i temeljito uputite u sve. Ali ne brinite. Naći ću vam prave ljude za taj posao.
Dobro. Vrlo dobro.
To je za prvu ruku. A dalje?
Sumnjam da je potrebno planirati dalje, jer u jedno sam posve sigurna. Dr Christian nikako neće izdržati tako dugačku maršrutu kakvu je zamislio. Ova turneja postaje sve duža zahvaljujući, usput
rečeno, našem dobrom gospodinu Reeceu. Pitam se pri tome što bi se dogodilo s Operacijom »Mesija« da je u studenom slučajno izgubio na izborima? Ja sam bila toliko zauzeta da se nisam ni sjetila glasati. U svakom slučaju, Washington neprestano dodaje nove gradove njegovoj turneji, a otkako smo napustili Chicago počeo je i sam dr Christian gledati u mape, pa sad i on dodaje gradove.
Sranje!
Da, gospodine ministre, i to veliko. S obzirom na brzinu kojom napredujemo i s obzirom na to da će nas odsada pa sve do ožujka pratiti još i snježne vijavice, dr Christian neće bar još godinu dana završiti svoju turneju.
Sranje!
Da, ali vi udobno sjedite u Washingtonu s nešto malo lijepog mokrog snijega. A ja moram ostati s doktorom Christianom. I, iskreno govoreći, ne vjerujem da ću izdržati još tu godinu dana na putu. Na svu sreću, mislim da to neće biti ni potrebno. Zato što ni on neće izdržati, gospodine. Osjećam to. Raspast će se na milijun komadića. Nadam se samo da će se to dogoditi kad bude u Casperu, Wyoming, a ne usred Madison Square Gardena...
Naglo se prekinula, jer joj je upravo pao na um zametak jedne ideje, fantastične ideje, ideje od koje joj je zastao dah.
Pa što da radimo?
Zapravo mislim da mu se raspoloženje poslije Božića popravilo, usprkos tome što neprestano pronalazi sve više novih gradova. Kad smo napustili Decatur, na putu za Gary, izjavio je da nije red da se vozi helikopterom i da će ubuduće od grada do grada pješačiti.
Zimi?
Da. No spriječila sam to, bolje reći, njegova majka je spriječila. Te je večeri zaradila svoj kruh i ne žalim troškove koje imamo zbog toga što je vučemo sa sobom. Sjećate se da je njegov otac poginuo u snježnoj oluji.
Dakle, kad je Mama čula da njezin sin namjerava hodati od Decatura do Garyja, izvela je pravi šou. Kao da je sišla s uma. Ali upravo mu je takav šok bio potreban da dođe k pameti. Otada je nesumnjivo mnogo razumniji. Bogu hvala!
Harold Magnus podigne ruku da je ušutka i pritisne tipku
interfona.
— Helena? Donesite nam, molim, sendviče i kavu. I ponesite svoj notes. Htio bih da nađete neke ljude za mene.
Odmor im je dobro došao, jelo također. Ako je već morao jesti sendviče, Harold Magnus se pobrinuo da jede najbolje. Zato je Helena Taverner imala pokraj svoje sobe za odmor dobro opskrbljenu čajnu kuhinju.
Međutim, ni odmor ni sendviči ni kava nisu bili razlog što se dr Carriol osjetila beskrajno ugodno, mirno i sretno, nego Washington i prisna atmosfera vlastite sredine. Odjednom se našla tamo kamo pripada, mozak joj funkcionira kako je naviknut da funkcionira i nije više bila tako emocionalno i tjelesno iscrpljena. Ukratko, osjećala je da je opet ona stara i tek je sada shvatila kako podmuklo, kako opasno dr Christian djeluje na ego i osobu doktorice Judith Carriol. Svi ti tjedni koje je proboravila u njegovoj blizini nisu ostali bez posljedica. Njezino se biće promijenilo pod njegovim utjecajem kao što se svjetlost zvijezda na nebeskom svodu mijenja pod utjecajem jakog gravitacijskog polja. Sada je shvatila i to koliko mrzi taj utjecaj na svoje jasno, logično razmišljanje i kako se nelagodno i bijedno osjeća uvučena u sferu njegova djelovanja. Ovo je njezin život, ovo je njezin prirodni ambijent. Washington! Ministarstvo čovjekove sredine! 1 upita se ne mrzi li zapravo Joshuu Christiana i ne pojačava li se ta mržnja svakim danom koji mora provesti u njegovu društvu. On je crna rupa na njezinom nebu.
Harold Magnus objasni gospođi Taverner kakvi su ljudi potrebni doktorici Carriol i u kojim redovima vojske da ih potraži. A onda se opet vrati razgovoru sa šeficom Odjela četiri.
Rekli ste da po vašem mišljenju nema izgleda da on dovrši tu turneju — reče ministar zavalivši se na stolcu i motreći doktoricu Carriol preko ruba svojih naočala. Svoj improvizirani obrok bio je zalio dobrim starim viskijem.
Tako je. Doduše, dobro će se držati dok je na sjeveru. Brinem se samo što će biti kad opet skrenemo na jug. Sudeći po tempu kojim sada napredujemo, stići ćemo na trideset i petu paralelu negdje oko prvi svibnja. A na jugu u svibnju svuda gdje će se pojaviti skupit će se golemo mnoštvo ljudi.:Ne znam kako će on reagirati na tu masovnu histeriju oko sebe, ali pretpostavljam da će se njegov

mesijanski žar još jače rasplamsati. da je cinik ili da mu je stalo do novca ili do moći, ne bi bilo problema. Ali, gospodine ministre, on je savršeno iskren! Uvjerenje da pomaže ljudima. Pa sad, naravno da pomaže. Mnogima. Ali možete li zamisliti kako će to izgledati kad dođe u Los Angeles? Inzistirat će da hoda, a milijuni ljudi izaći će na ulicu da hodaju s njim...
Tu se opet prekine, vidljivo suspregnuvši dah.

Moj Bože! Moj Bože! — uzvikne.
Što je? Što je? — upita ministar.
Pala mi je na um jedna ideja. Bolje reći zametak jedne ideje. Pričekajmo malo dok ne sazri. Vratimo se turneji. Dakle, svibanj. Svibanj je krajnji rok. U svibnju moramo prekinuti javne nastupe doktora Christiana. Možda će se poslije prvorazrednog medicinskog tretmana opet dovoljno oporaviti da nastavi s turnejom.
Ali kako da ga u svibnju zaustavimo? Da ga jednostavno povučemo iz prometa i objavimo da se razbolio?
Da, tako sam i ja to zamišljala. Ali sad imam bolju ideju. Kako bi bilo, gospodine Magnus, da završimo s praskom umjesto sa cmizdrenjem? Bavim se tom mišlju još od njegovog prvog nastupa u emisiji Boba Smitha. Lansiranje s praskom! Ne beskrajna propagandna turneja, već dugo odbrojavanje do svemirskog lansiranja. Zamislite to, gospodine ministre! Jedan super-super-super posljednji javni nastup! Silan prasak!
Ministrovo se lice rastegne od zadovoljnog cereka.
Draga moja Judith, prava šteta za vas što djelujete samo iz pozadine. Mislim da ste rođeni za poduzetnika. Imate pravo. Mora nestati s praskom. Svemirski javni nastup!
U Washingtonu — reče ona.
Ne! U New Yorku!
Ne! Ne! Marš, gospodine ministre! Marš! Onakav za kakvim čezne još od Decatura. Od jednoga grada do drugoga, sav prokleti put pješke! Od New Yorka do Washingtona, i to u svibnju. Bit će potrebne opsežne pripreme, dakako, ali neka mu bude to što želi. Neka hoda! Od New Yorka do Washingtona, u proljeće kad stabla zalistaju i kad oni koji su se morali vratiti s juga opet upadaju u staru kolotečinu ... Čovječe božji, kakva šetnja! I pustit ćemo ga iznimno da radi što hoće. Neka vodi ljude sve od Batteryja na Manhattanu do

obale Potomaca. Marš milenija!
Judith se odjednom ukruti, ukočena pogleda, kao zmija spremna na skok.
Da! Da! Tako ćemo to nazvati, dakako. Marš milenija! Na kraju neka se obrati svjetini recimo sa stuba Lincolnovog Memorijala. Ili s nekog drugog mjesta u blizini spomenika gdje ima dovoljno prostora za sve koji ga budu htjeli čuti. A kad sve bude gotovo... smjestit ćemo ga privremeno u neki lijep, miran sanatorij da se oporavi.
Bože, Bože! — uzdahne ministar, zadivljen i pomalo uplašen.
Tako veliki marš, Judith? Moglo bi doći do pobune.
Ama ne! Ne, ako sve dobro organiziramo. Moramo imati skloništa duž puta, stanice prve pomoći, kantine, prijenosne zahode i slično. I, dakako, veliku pomoć policije da održi red. Naši ljudi vole parade, gospodine Magnus, pogotovo kad i sami mogu sudjelovati u njima. Dr Christian može ih povesti od mjesta, na kojem su prije više od stotinu godina mnogi njihovi preci kao emigranti prvi put stupili na tlo
Amerike, do mjesta gdje su smjestili svoju vladu. 1 zašto bi se pobunili? Atmosfera će biti vedra, sličnija karnevalu nego općem štrajku. Jeste li ikad gledali neki maraton, neko natjecanje u brzom hodanju ili biciklističku trku za sunčanog vikenda u New Yorku? Uvijek su prisutne tisuće i tisuće ljudi i nikad ni traga nekom nemiru. Sretni su, slobodni, na svježem su zraku, a brige i probleme ostavili su kod kuće, zajedno sa svojim novčarkama. Stručnjaci već godinama tvrde da se glavni razlog što je New York tako bezbolno primio zaleđenje, ograničenje potomstva, zabranu privatnog prijevoza i ostalo sastoji u tome što je njujorška gradska uprava ponudila ljudima zamjenu za to. Jasno? Marš milenija bit će jednostavno još jedan takav masovni kros predvođen čovjekom koji za sve njih predstavlja nadu. Čovjekom koji ih je izveo iz pustinje bola i beznađa. Kojiim je dao vjeru prilagođenu i njima i vremenu u kojem žive. Neka ih, dakle, povede on glavom! A dok on bude hodao od New Yorka do Washingtona, možemo organizirati još desetak drugih velikih marševa u ostalim dijelovima zemlje. Od Dallasa do Fort Wortha, na primjer. Od Garyja do Chicaga. Od Lauderdalea do Miamija. Gospodine Magnus, to je ono! Marš milenija!
Uspjela je nemoguće; oduševila je Harolda Magnusa za taj nevjerojatan san. Ali urođena opreznost ipak ga nije posve napustila.
Samo hoće li on pristati na to? — upita.
Pokušajte ga zaustaviti!
Mislim da bi bilo dobro da vaši ljudi... trust mozgova Odjela četiri smjesta počnu s pripremama. Ja ću otići do Predsjednika i osobno ga obavijestiti o tome. Ako on kaže da, krećemo. Premda ne vidim kako bi mogao reći ne. Čini se da mu je ovaj treći izbor ulio novu životnu snagu. Okusio je uspjeh i već vidi kako ga povijesne knjige nazivaju velikim Predsjednikom, većim i od Gusa Romea. Možda mu je pomoglo i to što se rastao od Julije. Nisam mislio da će to ikad učiniti. Ali, eto, učinio je. Marš milenija... cijela zemlja na nogama, doslovno i u prenesenom značenju. Jedan narod poručuje ostatku svijeta da je svršeno s depresijom, da će svi preživjeti i biti sretni. Oh, krasno, prekrasno!
Namjeravala sam zapravo ostati nekoliko dana u Washingtonu — reče dr Carriol i ustane — ali mislim da se moram smjesta vratiti k njemu. On je, napokon, centar cijelog tog projekta, pa je red da pripazim da se prije vremena ne raspadne. Međutim, nastojat ću da svakog vikenda doletim u Washington, ako nemate ništa protiv.
Dobra ideja. Odjel četiri bolje radi kad ste ovdje, premda moram reći da vas John Wayne u administrativnom pogledu dobro zamjenjuje. Da još ima vašu pamet i vaše stručno znanje, daleko bi dogurao.
Onda mi je drago da nema moju pamet.
Harold Magnus napravi zbunjeno lice, a onda se zasmijulji.
Da, svakako. Nadam se da će Helena još večeras pronaći vaše
»gorile«.
— Otputovat ću čim te ljude uputim što se očekuje od njih.
Judith?
Da, gospodine Magnus.
A što ako on ne izdrži do svibnja?
Marš milenija će se svejedno održati. Zašto da ne? Ne bude li mogao osobno sudjelovati u njemu, proglasit ćemo taj marš izglasavanjem povjerenja doktoru Christianu. Neka vrsta gigantske karte sa željama za brzi oporavak, znate.
A cvjećari i poštari neka se grizu — zacereka se Harold Magnus. A onda se, tako tipično za njega, osjeti moralno obavezan da pokaže bar simbolično zgražanje.
Znate, Judith, vi ste najhladnokrvnija beštija koju sam ikad upoznao.
Iz-vr-sno, Judith Carriol! Upravo si osigurala karijeru za cijeli život u Ministarstvu čovjekove sredine. Sada te više nitko neće moći zbaciti s tog pijedestala. Ove ćeš se godine na službenoj ljestvici popeti bar za dva stupnja.
Prvi put u više od osam godina taj te debeli, samodopadni, nemilosrdni stari proždrljivac Magnus nazvao Judith. Na konju si! Uspjela si! Došlo je dotle da se sad mora više oslanjati na tebe nego na sebe samoga. Napokon ćeš ipak dobiti priznanje koje je tvoj muški prethodnik u Odjelu četiri dobio automatski. Doista zapanjuje kako muškarci još dandanas pronalaze kojekakve razloge da ženi onemoguće napredovanje. Ali to ne vrijedi za ovu ženu. Bar ne zauvijek. Ova je žena vrednija od cijele proklete muške vHide ovoga grada, a to će i dokazati. Dogodine u ovo doba, Judith, vlastitim ćeš se automobilom voziti na posao i imat ćeš sve moguće privilegije, moći ćeš povremeno odlaziti na licitacije kod Sothebyja i...
Odjednom je zastala kao ukopana na pločniku pred ulazom u Ministarstvo čovjekove sredine. Gdje je automobil kojim se dovezla iz Bijele kuće? Gdje je šofer koji je dobio upute da je pričeka i odveze kući? Bilo je već blizu devet sati i deset stupnjeva ispod nule. Upravo je počelo puhati i sniježiti. Bila je odjevena za vožnju automobilom, a ne za čekanje na autobus. A ta prokleta stara svinja Magnus otpravio je šofera zajedno s automobilom. Namjerno? Naravno da je namjerno. Oh, vratit ću ti to, Harolde Magnuse!
Na pola puta do autobusa pomisli na smiješnu stranu toga i prasne u smijeh.
Kad ga je dr Carriol sustigla, dr Christian bio je već u Sioux Cityju u lowi. Bila se u Washingtonu zadržala duže nego što je nakanila jer nisu mogli odmah pronaći iskusne i snažne psihijatrijske bolničare, a nije mogla otputovati prije nego što im da detaljne upute. Onda se opet zadržala u Chicagu koji je zahvatila snježna oluja, neuobičajeno jaka čak i za to ledeno »čistilište na Michiganu«. Njezinih šest
snagatora — dobri ljudi, hvala Bogu — uspjeli su na svu sreću u posljednji trenutak pred oluju u svom helikopteru odletjeti iz Chicaga. Ali ona je morala čekati Billyja i zato je odletjela tek poslije trideset i šest sati.
Dr Christian je u međuvremenu završio svoj program posjete Sioux Cityju, pa su se on i dr Carriol dogovorili da se sastanu na aerodromu gdje će se on i njegova majka pridružiti njoj i Billyju i produžiti helikopterom u Sioux Falls u Južnoj Dakoti.
Cijelim putem od Chicaga do Sioux Cityja dr Carriol borila se protiv zlih slutnji i odvratnosti koju je osjećala prema tom zadatku i načinu života koji joj je bio nametnuo dr Christian. Kako li je lijepo bilo u Washingtonu, kako je udobna i prisna njezina kućica, kako su John Wayne, Moshe Chasen a i svi ostali bili sretni da je vide. Između
»Večeras s Bobom Smithom« u Atlanti i upravo završenog suviše kratkog posjeta Washingtonu prošlo je deset tjedana. Deset nevjerojatnih, uzbudljivih, mučnih tjedana. Deset tjedana previše s Joshuom Christianom.
Zašto onda jedva čeka da ga opet vidi? Zašto se zabrinjuje što će on reći kad se sastanu?
Kad su se dr Carriol i Billy spustili, dr Christian i njegova majka još nisu bili stigli, zato ona reče Billyju neka skloni helikopter u neki hangar i uđe zajedno s njom u zgradu da pričekaju na malo toplijem. S obzirom na Joshuinu netočnost, možda će ga još satima čekati. Lagano je sniježilo kad su ušli u malu negostoljubivu zgradu kakve su jedino još preostale na aerodromima gradova kao što je Sioux City. U Sioux Cityju već odavno nisu slijetali nikakvi avioni. Sletno- poletna staza održavana je jedino još kao dio mreže ratne avijacije za slučaj narodne obrane.
Dr Christian ušao je u zgradu otprilike pola sata kasnije, odjeven u svoju odjeću polarnog istraživača. Zajedno s njim ušao je ne samo zapuh hladnog snijega, nego je ušlo i pedesetak, šezdesetak ljudi koji su ga očito usprkos lošem vremenu pješke dopratili. No, nije to bilo ništa novo. Gdje god je išao, ljudi su izlazili iz kuća. i hodali s njim po svakom vremenu, osim za najžešćih vijavica.
Premda je dr Carriol ustala i mahnula mu, dr Christian nije primijetio ni nju ni Billyja. Suviše je bio zaokupljen svojim sljedbenicima koji su se okupili oko njega. Stajao je usred gomile za
pola glave nadvisivši svakoga od njih. Ali iako su se gusto natisnuli oko njega, a neka mu žena počela čak skidati snijeg s ramena, dr Carriol je primijetila (kao već mnogo puta prije toga) da se svjetina drži na dovoljnom odstojanju da mu omogući slobodno kretanje, što je bio znak poštovanja koje su osjećali prema njemu. Nitko ga nije potezao za odjeću, nitko se nije pokušao domoći nekog suvenira kao što to rade s glumcima ili pop-pjevačima. Bilo im je dovoljno da budu u njegovoj blizini. Bilo bi previše da ga još i dodiruju.
Dr Christian trzajem zbaci kapuljaču s glave, skine šal kojim je bio zaštitio lice, svuče debele dugačke rukavice i utakne ih u najbliži džep svog kaputa. I tako je zabačene glave stajao među njima, kao car.
Uto jedna žena padne na koljena pred njim, a na uzdignutom joj se licu ogledalo razmetljivo, ali iskreno obožavanje. Dr Carriol je kao začarana gledala kako je ispružio svoju dugu, senzitivnu ruku i položio je lagano, nježno na ženinu glavu, kako je prešao zatim prstima preko njezinih zažarenih obraza i napokon zaustavio ruku u zraku pred njezinim licem kao da je blagoslivlje. Iz njega je naglo buknula neka snažna, šokantna ljubav i obavila sve njegove pratioce. Njegove ljude. Njegove sljedbenike.
— Idite sada — rekao je — ali upamtite da sam uvijek s vama.
Uvijek, djeco moja.
I otišli su, kao janjad, natrag u snježni kovitlac.

Za kratkog leta od Sioux Cityja do Sioux Fallsa dr Carriol skupila se na svom sjedalu, nemilosrdno odvrativši lice od Mame. Mama je na aerodromu bila ushićeno pošla prema njoj da je pozdravi, ali je ustuknula prestrašivši se nečega što je vidjela na njezinu licu.
Neuobičajena tišina vladala je u helikopteru kad se, slijedeći svojim mokrim crnim radarskim nosom radio-signale s aerodroma, vinuo u gusti snijeg a zatim popeo iznad njega.
Billy nije bio raspoložen za razgovor jer, premda su uvjeti za let bili relativno dobri, u posljednje vrijeme nije volio letjeti noću. Kako su se kretali prema zapadu tako su brda sve češće prijeteći izranjala pred njima. Njegovi su instrumenti, doduše, bili savršeni, na velikom fosforescentnom ekranu tik iznad svoga desnog koljena mogao je vidjeti obrise i visinu svake uzvisine, a budući da su visinomjer i sve ostale sprave bili točm kalibrirani, znao je da su sigurni kao i na
zemlji. Ipak nije bio raspoložen za razgovor.
Dr Christian pak bio je sretan i nije mu bilo do razgovora. Kako K su ljudi bili oduševljeni što ga vide! Danas kao i svakoga dana. Uzorak na razboju vremena koji je odredio njegovu sudbinu poprimao je oblik i rastao, rastao. Opća slika bila je još nejasna, ali neke su se pojedinosti već jasno razabirale. Dugo su čekali na njega. I on je dugo čekao, premda je njegovo čekanje u usporedbi s njihovim bilo beskrajno kraće.
Ni Mama nije bila raspoložena za razgovor. Što je to s Judith? Zašto se tako drži? Oh, bit će nevolje! S koje će strane doći, kako da joj se ukloni? Mora da su ona i Joshua nešto strašno zgriješili za njezine odsutnosti, pa ih je Judithin hladan blistavi um osudio i bez suđenja.
Taj hladni blistavi um pogotovo nije u doktorice Carriol potaknuo želju za razgovorom. Uostalom, nije bio ni hladan ni blistav. Strašna uvreda i silovit bijes zažarili su njegovu hladnoću do usijanja, a njegovu blistavost posve zamaglili. Misliti! Mora misliti! Ali nije bila sposobna ni za kakvo korisno, produktivno razmišljanje. Zato je odvratila lice, a i srce, od ostalih putnika u maloj kabini.
Kad su ušli u jedini motel u Sioux Fallsu koji je u ovo doba godine pružao utočište rijetkim posjetiteljima, dr Carriol pogurala je Mamu prema njezinoj sobi kao neku kućnu životinju koju želi zatvoriti preko noći, a onda se mrko i odlučno okrenula prema doktoru Christianu.
— Joshua, dođite, molim, u moju sobu — rekla je kratko. — Moram govoriti s vama.
Njegovi umorni polagani koraci slijedili su oštro lupkanje njezinih potpetica na kratkoj udaljenosti od predvorja do njezine sobe. Kad je zatvorila vrata i kad su ostali sami, on uzdahne i osmjehne joj se svojim najslađim, posebnim osmijehom samo za nju.
Tako mi je drago da vas vidim. Mnogo ste mi nedostajali, Judith.
Jedva ga je čula.
Što je zapravo ijnala značiti ona mala ekshibicija večeras na aerodromu u Sioux Cityju? — promrsila je između stisnutih zubi.
Ekshibicija? — Zurio je u nju kao da odmiče od njega brzinom svjetlosti. — Kakva ekshibicija?
To dopuštanje da ljudi kleče pred vama! Da vam se klanjaju! Kako ste mogli staviti ruku na onu idiotkinju kao da imate pravo... i moć... da je blagoslovite? Za koga vi sebe zapravo smatrate? Za Isusa Krista?
Ruke su joj se grčile, a prsti uzalud ovili jedan oko drugoga da spriječe podrhtavanje. Kad se uhvatila za jedan stolić da se pridrži, stolić je zaštropotao.
U cijelom svom životu nisam vidjela tako odvratnu scenu veličanja samog sebe. Kako se usuđujete? Kako se samo usuđujete?
Lice doktora Christiana osu se sivilom, a od hladnoće razjedene usne čvrsto se stisnuše i uvukoše.
Ona... ona nije! Nije mislila...! Samo je kleknula da zamoli za pomoć! Nešto ... nešto je htjela od mene i, tako mi Bog pomogao, nisam znao što. Dodirnuo sam je zato što nisam znao kako drukčije da je utješim.
Drek! Prokleta govnarija! Vi niste samo na nekom putu u svoje ime, Joshua Isuse Christiane Kriste! Ponašate se kao da vas je sam Bog poslao na ovaj put. A to mora prestati! To mora smjesta prestati! Čujete li me? Da se niste usudili dopustiti da netko kleči pred vama! I da se niste usudili dopustiti da vam se ljudi klanjaju! Vi se nimalo ne razlikujete od bilo kojeg drugog čovjeka, i to dobro utuvite sebi u glavu! Postoji li ijedan razlog na ovom svijetu zbog kojeg ste ovdje gdje jeste i da ste ono što danas jeste, onda sam to ja! Ja sam vas postavila ovdje, ja sam vas stvorila. Ali nisam vas postavila zato da izigravate »drugi dolazak«, da iskorištavate slučajnu sličnost svog imena s Kristovim potičući ljude da vas spominju ne kao jednoga između sebe, nego kao neko božansko biće. Neku reinkarnaciju Isusa Krista trećeg milenija u osobi Joshue Christiana. Kakva podla, jeftina, odvratna smicalica kojom zavaravate te nesretne ljude! Iskorištavate njihovu nevolju i njihovu lakovjernost. To mora prestati! Čujete li me? To mora smjesta prestati!
Zapjenila se, doslovno zapjenila. Osjetila je kako su joj se
mjehurići pjene pripili oko kutova usana i usiše ih s dugačkim psikom.
A on je stajao poput kipa i gledao je kao da je pronašla i izvukla čarobni čep na njegovoj brončanoj peti, otvorivši prolaz kroz koji je
poput lavine istekla sva ona divovska energija koja ga je tjerala od grada do grada a da nije osjetio ni hladnoću, ni umor ni očaj.
Zaista to mislite? — prošaptao je.
Da! — odvratila je ne mogavši se suzdržati. Polako je vrtio glavom s jedne strane na drugu.
Nije istina! — rekao je dršćući. — Nije istina! Nije... istina! Naglo se okrenula od njega i pogledala u zid.
Suviše sam ljutita da nastavim ovaj razgovor. Idite, molim vas, u krevet. Idite u krevet, Joshua! Ležite i spavajte kao... svaki... drugi... običan... čovjek!
Takva tirada obično pomaže, pogotovo kad čovjek može iskaliti bijes na onom tko ga je izazvao. Ali večeras nije pomogla. Ne u Sioux Fallsu i ne kad je u pitanju Joshua Christian. Kad je napokon odteturao iz njezine sobe, osjećala se još gore, još ljuće. Preplavljena osjećajima za koje nije ni slutila da ih posjeduje. Nije mogla otići u krevet. Nije mogla ni sjesti, kamoli leći. Stajala je pritisnuvši užareno čelo o hladan zid svoje motelske sobe i poželjevši da je mrtva.
U sobi doktora Christiana bilo je prilično toplo. Ti dobri ljudi pobrinuli su se da mu nekako priskrbe ono što su smatrali da mu je najpotrebnije. Toplinu. Ali on je mislio da se nikad više neće ugrijati. Je li istina to što mi je rekla? Može li biti istina? Zašto sam se ikad rodio da moram to slušati? Nije istina. Ne može biti istina!
Njegove noge što su se poput klipova iz dana u dan dizale i spuštale, podnoseći abnormalne napore, odjednom su mu otkazale poslušnost i više ga nisu mogle držati. Skljokao se na' pod i ostao ležati na njemu lišen svih drugih osjeta osim stravičnog saznanja da je tako žalosno zakazao.
Njima ne treba nikakav Bog. Treba im Čovjek. Čim Čovjek postane Bog, prestane biti čovjekom. Bez obzira na to što kažu svete knjige, on, Joshua Christian, zna da Bog ne može patiti, Bog ne može osjetiti bol, Bog ne može biti jedno s ljudima čiji je bog. Samo čovjek može pomoći Čovjeku.
Kroza zid od guste magle on nemoćno posegne za sjećanjem, pokuša dozvati sliku žene na koljenima pred sobom i učini mu se sad da Judith Carriol ima pravo i da je žena doista s obožavanjem klečala pred njim. Učini mu se također da je doista uzvratio na to kao neki bog. Kao da ima pravo na to. Čovjek bi takvo obožavanje odbacio s
užasom i prijekorom. Ne, ne! On tada nije tu gestu tako protumačio. Vidio je samo ženu koju je bol tako slomila da više nije mogla ostati na nogama... bol ju je bacila na koljena, ne ljubav! Pomozite mi, povikala je bez glasa, pomozite mi, vi ste moj bližnji! I on je ispružio ruku, uvjeren da njegove ruke imaju moć da liječe i da joj može pomoći.
Ali ako je doista kleknula da mu se pomoli kao Bogu, onda je sve što je dosad uradio bilo uzalud. Ništa drugo nego svetogrđe. Ako nije jedan od njih, ako nije čovjek kao što su oni ljudi, onda sve ono što je učinio i što bi još mogao učiniti nema nikakva smisla. Ako nije jedan od njih, i stoga jedan s njima, onda je sve bilo samo prah. 1 ako nije jedan od njih, nego jedan iznad njih, onda su ga iskoristili da ukradu neku srž koju sami nikad ne bi mogli pronaći. Onda nisu ništa bolji od vampira, a on im je bio podatna žrtva.
Tijelo mu se trzalo, grčilo, podrhtavalo. Neutješno je plakao. Bio je slomljen. Slomljen čovjek ili slomljen idol? Je li to uopće važno? Slomljen je. I nigdje nikoga da pokupi krhotine, nikoga da ih ponovno slijepi. Jer Judith Carriol ga je napustila.
Ujutro je izgledao vrlo bolesno. Zgranuta i posramljena zbog svoga sinoćnjeg ispada, dr Carriol odjednom shvati da je on, doduše, često izgledao nasmrt umorno, ali još nikad bolesno. Kad joj se negdje usred noći bijes napokon bio stišao, znala je da se kobno poigrala sa snagama koje niti razumije niti poštuje. Da ih poštuje, nikad se ne bi mogla tako razgnjeviti. Shvatila je da je ono što ju je raspalilo gotovo do ludila bilo saznanje da je taj marionetski kralj, taj lik koji je sama stvorila, prisvojio sebi pravo koje mu ona nije dala niti mu namjeravala dati.
Kad joj je hladnoća sobe tako duboko prožela tijelo da joj se bijes uvukao u se i rasplinuo, spoznala je pogrešku koju je učinila. Nije je toliko zabrinjavalo to što je on sebi prisvojio moć koju mu ona nije odobrila, nego to što je bila počela umišljati sebi da jedino ona posjeduje stvarnu moć, a onda joj je Joshua jasno pokazao da on nosi u sebi nešto što ona nikada ne bi mogla stvoriti. Kad onaj tko je stvorio kralja dođe u sukob s kraljem, onda padaju kule, tvrđave se ruše. Sve u duhu. Njegovu duhu.
Kako da popravi učinjenu štetu? Nije znala, jer nije mogla čak ni pretpostaviti u čemu se ta šteta sastoji. Niti je mogla to na miran i

razuman način raspraviti s njim; njemu je za to nedostajalo i razuma i logike. Isprika također nije dolazila u obzir. Joshua uopće ne bi shvatio zašto se ona ispričava.
Prvi put u životu dr Carriol morala je priznati da se ono što je bila rekla ili učinila ne može ispraviti, bar ne na njezinu inicijativu.
Mama se postrance došuljala na doručak kao oprezni rak, bacila kratak pogled na lice doktorice Carriol. prestrašeno se trgnula, a onda se okrenula prema sinu i počela drhtati i jadati se. Dr Carriol to dokrajči jednim jedinim pogledom. Mama se umiri i obori pogled.
Joshua, jutros ne izgledate dobro — reče dr Carriol vrlo odrešito i mirno. — Možda bi bilo bolje da danas ne hodate, nego da uzmete kola.
— Hodat ću — odvrati on bolno. — Hodat ću. Moram hodati.
V hodao je. Toliko je loše izgledao da se Mama zgurila u automobilu i pustila da joj se suze slobodno slijevaju niz obraze. Joshua je govorio, slušao, davao savjete, tješio, onda opet hodao. U gradskoj vijećnici govorio je snažno i osjećajno, ali ne o Bogu. Pitanja o Bogu nastojao je po mogućnosti izbjeći ili je odgovarao na njih što je kraće mogao, objasnivši to novom dilemom u sebi koju mora raščistiti. Kad je to čula, dr Carriol se trgnula. Poželje od sveg srca, iz sve duše da kazaljke sata vrati natrag. Prokle svoju glupost, pomanjkanje kontrole, svoje emocionalne slabosti za koje dotad nije ni znala da postoje. Doduše, stanovnici Sioux Fallsa nisu ništa primijetili. Razlika između njegove još dojučer blistave spontanosti i današnje suzdržljivosti nije nikome pala u oči. S jedne strane zato što je i tako bolestan i slomljen posjedovao snažnu karizmu, a s druge zato što ga nijedan od žalosno bijednih ostataka stanovništva Sioux Fallsa koji su ostali u svojim domovima preko zime 2032/33. godine nije nikad vidio u živo.
Turneja se nastavila: Sjeverna Dakota, Nebraska, Colorado, Wyoming, Montana, Idaho, Utah. Dalje, dalje i dalje, po stravičnoj hladnoći, uvijek na nogama, hodajući kao da mu život ovisi o tome. Ali ona duševna vatra koja ga je grijala iznutra i davala mu snagu istekla je iz njega kad je dr Judith Carriol bila izvukla čep. Sad mu je duša bila hladna i prazna, i tijelo mu se počelo raspadati. Boljelo gaje. Svrbjelo. Krvarilo. Koža mu se raspucala i osula krastama. Svakog tjedna iskrsnuo bi poneki novi znak unutrašnjeg raspadanja. Rane.
Čirevi. Osip. Modrice. Raspucane usne. Mjehuri. Nikome nije govorio o tome, nikome ništa pokazao i nije zatražio liječničku pomoć. Za večerom bi pojeo isto tako malo kao što je jeo i preko dana, a onda bi se kao kamen svalio na krevet, sklopio oči i pokušao zaspati.
U Cheyenneu se onesvijestio i potrajalo je nekoliko minuta dok nije došao posve k sebi. Ne, ne, nije to ništa ozbiljno, trenutačna slabost, ništa drugo.
Ah da, i ta žalost. Strašna žalost.

Ni Billy ni dr Carriol ni Mama nisu ga mogli urazumiti. Jednostavno se bio duhom udaljio od njih i od svih vanjskih dokaza tko je ili što je on sam. Koliko je dr Carriol mogla ustanoviti, nije mu doprlo do svijesti ni to da predstoji Marš milenija, jer kada bi mu ga god netko spomenuo, izraz lica mu se nimalo nije promijenio. Nije pokazao nikakvo zanimanje. Bio je automat koji hoda, automat koji govori.
Sada je neprestano govorio o svojoj smrtnosti. Sve češće je naglašavao kako je on samo čovjek, vrlo bijedan i nesavršen čovjek, isto tako osuđen da umre kao i svi ostali ljudi.
— Ja sam čovjek! — viknuo bi svojim slušateljima, a zatim se grozničavo zagledao u njihove oči ne bi li u njima našao potvrdu da mu vjeruju. A kad je umislio da u njemu gledaju Boga, održao bi im čudne propovijedi u kojima su se riječi obrtale u sve užim krugovima a sve u tom smislu kako je on isto tako čovjek kao i oni. Ali njegovi ga slušatelji, dakako, nisu ni slušali; bilo im je dovoljno da ga vide.
I nadalje je hodao, i ljudi su hodali zajedno s njim a da nisu primjećivali njegovu bol. Nisu primjećivali koliko mrzi taj teret odgovornosti koji stavljaju na njega. Ah, kako da im utuvi u te njihove tvrde glave da je on samo čovjek, da ne može činiti čuda, da ne može izliječiti rak i da ne može uskrsnuti mrtve, da ne može, ne može, ne može, ne može. Da ništa ne može!
Zato hodaj dalje, hodaj, Joshua Christiane! Ne daj suzama na oči! Ne dopusti da itko primijeti koliko patiš! Ni kako se osjećaš! Je li to prava žalost? Jesam li dosegao dno žalosti ili moram još dublje pasti? Hodaj, hodaj! Oni nešto trebaju. A ti, jadni čovječe, ti si jedino što su uspjeli naći. Strašno. Oh, zašto ih ne mogu natjerati da shvate da je
ono što su našli samo običan čovjek. Čovjek kao što su i oni. Njihov bližnji. Čovjek nesavršen. Čovjek umoran. Čovjek bezvrijedan. Smiješno. Kakav još čovjek? Oh, svakakav.
Hodao je, jer to je značilo nešto raditi. Mehanizirao je svoju bol, tjerao je s jednoga dijela svog tijela na drugi, a to je bilo mnogo bolje, oh beskrajno bolje nego trpjeti tu bol samo na jednom jedinom mračnom, nepomičnom mjestu. Mračnom, nepomičnom mjestu njegove duše.
A najveća od svih tragedija Joshue Christiana bila je u tome što nitko nije primijetio kako je njegova ljudskost silno porasla zasjenivši čak i njegov teški duševni poremećaj. Postao je više čovjek, ne više od čovjeka.

11
Jednoga dana početkom svibnja u Tucsonu, kad su se brda zarumenjela od sunca, a zrak bio hladan ali miran, dr Judith Carriol pokušala je s doktorom Joshuom Christianom povesti razgovor o Maršu milenija.
Činilo se da mu se raspoloženje popravilo otkako je došao u Arizonu koja je, doduše, sada u svibnju bila mnogo hladnija nego prijašnjih godina, ali ipak toliko lijepa da se njezina ljepota uspjela probiti čak do uporno zabarikadiranog srca doktora Christiana. Dr Carriol bila ga je uspjela nagovoriti da se poveze s njom do prekrasno uređenog parka između Tucsona i Hegela, preseljeničkog grada Grupe B.
Taj je park bio nepravilno, ali umjetnički zasađen srebrnim brezama, bademovim stablima, magnolijama i azalejama. Breze su olistale nježnim zelenilom, azaleje pretvorile blage obronke u japanski mozaik od boja, magnolije su bile narančaste, bijele i prigušeno grimizne, bademova su se stabla osula bijelim cvatom, a sunovrati prekrili svu površinu svojim narcisoidnim žutilom kojeg se ne bi postidio ni engleski dvorski park.
— Sjednite do mene, Joshua — rekla je dr Carriol potapšavši klupu od sekvojina drva, toplu od sunca.
Ali dr Christian bijaše suviše očaran ljepotom oko sebe. Obuhvatio je dlanovima magnolijin cvijet, divio se kako je osušena bukva privukla lozu visterije da se ovije oko nje dok su joj se teški ljubičasti cvjetovi ljuljali na blagom povjetarcu.
Ipak je poslije izvjesnog vremena morao svoje oduševljenje podijeliti s nekim. Primaknuo se klupi i s uzdahom sjeo pokraj doktorice Carriol.
Ah, nije li prekrasno! — povikao je raskrilivši ruke kao da bi htio sve to zagrliti. — Judith, da samo znate koliko mi nedostaje Connecticut! U svim godišnjim dobima, ali u proljeće najviše. Connecticut je u proljeće besmrtan. Svibino grmlje ispod golemih američkih bukvi na Greenfield Hillu, ukrasne trešnje, šljive, rascvjetane jabuke... da, besmrtan. Himna u čast sunčeva povratka, najsavršenija uvertira ljetu. Često sanjam o tome.
Ako želite, možete biti u Hollomanu na vrijeme da sve to
vidite.
Lice mu se smrkne.
Moram hodati.
Predsjednik bi htio da se odmorite do jeseni, Joshua. Sad ionako nije najpovoljnije vrijeme za vas i za vaš rad. Neprestano ponavljate da ste samo čovjek. Čovjek se mora odmoriti. A vi niste bili na odmoru već blizu osam mjeseci.
Toliko dugo?
Da, toliko dugo.
Ali kako da se odmorim? Još suviše mnogo ljudi čeka na mene.
Pazi sad, Judith! Polako. Moraš pronaći prave riječi. Samo, postoje li uopće u posljednje vrijeme prave riječi za njega?
Predsjednik ima posebnu molbu na vas, Joshua. Htio bi da se odmorite preko ljeta, ali ujedno smatra da bi narod volio da ova vaša dugačka turneja završi na neki spektakularan način.
Dr Christian kimne, ali pitanje je da li je uopće čuo što je rekla.
Joshua, da li biste bili voljni povesti narod od New Yorka do Washingtona?
To je doprlo do njega. Okrenuo je glavu i zagledao se u nju.
Zima je napokon pri kraju, a tamo gdje još uopće postoji, počelo je proljeće. Predsjednik smatra da s obzirom na to što zime postaju sve oštrije, ljeta sve kraća, a raspoloženje naroda, usprkos izvrsnim rezultatima koje ste postigli, još nije posve na visini, on dakle smatra da biste im mogli dati još jednu injekciju, da se tako izrazim u pomanjkanju prikladnijeg izraza, kako bi došli u pravo ljetno raspoloženje. To biste mogli postići ako sve one koji vam se budu htjeli pridružiti povedete na hodočašće do sjedišta vlade. Smatra također da bi logična polazna točka morao biti New York. To je dugačak put i potrajao bi danima. Ali poslije toga mogli biste se odmarati cijelog ljeta svjesni da ste svoju dugačku turneju završili... oh, kako da to opišem?... jednom sjajnom provalom oduševljenja. Što kažete?
Učinit ću to — odvratio je smjesta. — Predsjednik ima pravo. Ljudima je sada potreban dodatan napor s moje strane, moje uobičajeno hodanje nije više dovoljno. Da, učinit ću to.
Sjajno!
Kada? — upita pokazavši da je doista shvatio što se od njega traži.
Danas tjedan dana.
Tako brzo?
Što brže to bolje.
Pa dobro.
Provukao je prste kroz kosu koja mu je sad bila posve kratko podšišana kako ujutro ne bi gubio vrijeme da je osuši, jer tamo gdje se nalazio vladala je takva klima da se nije usudio izaći s vlažnom kosom. Ali dr Carriol je sumnjala da je to pravi razlog. Imala je dojam da on u posljednje vrijeme traži sve moguće prilike za samokažnjavanje, među koje pripada i nastojanje da što ružnije izgleda. Ova mu posve kratko »na kefu« podšišana kosa nije nikako pristajala, suviše je isticala njegovo bljedilo i njegovu mršavost, kao da je netom izašao iz koncentracionog logora. Njegova inače vrlo gusta kosa sad se doimala rijetkom i bez ikakva sjaja.
Čim budemo gotovi ovdje u Tucsonu — reče dr Carriol — krećemo u New York.
Kako god kažete.
Ustao je i primaknuo se skupini bademovih stabala koja su opsjele pčele.
Dr Carriol osta sjediti, gotovo ne vjerujući da je sve prošlo tako glatko.
Zapravo, sve bi bilo smiješno lako i jednostavno kad bi se samo uspio osloboditi svoje sve jače duševne zastranjenosti. Njegova 5e knjiga još prodavala na stotine tisuća, a oni koji su je kupili nisu je samo čitali, nego učili gotovo napamet. Nikad mu nitko nije ni pokušao dodijavati. Nikad ga nitko nije opterećivao. Ako je tih dana još bilo negdje ludih ekstremista, izbjegavali su ga kao kugu. Kolik je bio njegov uspjeh i koliko je ljudi prihvatilo njegovu predodžbu o Bogu moglo se vidjeti već po mnogobrojnim vrlo uglednim ličnostima koje su se pridružile njegovim sljedbenicima, od televizijskih veličina poput Boba Smitha i Benjamina Steinfelda do političkih veličina poput Tibora Reecea i senatora Hilliera. Ured za drugo dijete odrekao se svog testa o imovinskom stanju. U program preseljenja unosile su se značajne promjene. Osim toga, Washingtonom su se pronosile glasine, koje je dr Moshe Chasen
prenio u pismu doktorici Carriol, naime da se Predsjednik poslije razgovora s doktorom Christianom riješio Julije i da je dr Christian zaslužan za novo — i vrlo uspješno — liječenje Predsjednikove kćeri na kojoj se već zapaža očita promjena na bolje.
No da. Dr Carriol slegne ramenima kao da hoće reći što ja tu mogu. Možda nikad nitko neće moći točno dokučiti što se zapravo zbivalo između doktora Joshue Christiana i ljudi koje je izabrao da im služi. U svakom slučaju ne u doglednoj budućnosti. Bio je jednostavno najsjajniji predmet na nebu, komet za čiji je blistavi rep ona privezana kao najobičnija limenka. Sve što joj je bilo dostupno da vidi i osjeti bile su ohlađene iskre što su frcale u njegovoj brazdi.
Zadatak da organizira Marš milenija povjeren je Mosheu Chasenu. Na kompjutoru, dakako, njegovom ljubljenom kompjutoru, s kojim je, prema izjavi Mosheove supruge, bio zapravo i oženjen. Ali dr Chasen bivao je sve zabrinutiji, ne zbog Marša milenija, koji je u organizacijskom pogledu bio za nj prava igrarija, nego zbog toga što se pitao što se u stvari događa s doktorom Christianom — i s Judith Carriol. Do obećanog sastanka, dan nakon što ju je u siječnju dočekao na aerodromu, nije došlo niti su se ostvarili posjeti preko vikenda Washingtonu koje je, kako mu je rekao John Wayne, bila planirala. Nije primio ni jedno jedino pismo od nje, a prilikom rijetkih telefonskih razgovora nije mu dala nijednu pravu informaciju. Jedino poduže saopćenje koje je primio od nje bio je šifrirani kompjutorski teleks iz Omahe s potankim uputama o Maršu milenija. Odjel četiri osjećao je da je nema, jer sada su svi spoznali njezinu pravu vrijednost. John Wayne je, doduše, vješto obavljao administrativnu stranu posla, a Millie Hemingway se trsila oko znanstvene strane, ali bez zmijske prisutnosti doktorice Carriol jednostavno je nedostajalo pravog poleta i svježine.
Svi su, dakako, znali gdje se dr Carriol nalazi, a uglavnom je bilo poznato i to da je tamo po Predsjednikovu nalogu. Otkako je dr Joshua Christian izmilio iz holoumenske zabiti da na juriš osvoji svu Ameriku, došlo je do svih mogućih nagađanja, pogotovo sa strane onih koji su radili na Operaciji »potraga«. O Operaciji »Mesija« nije se nikad službeno govorilo, tako da su glasine o njoj bile zapravo više neizbježno izmjenjivanje malobrojnih poznatih činjenica među prijateljima u Odjelu četiri. Millie Hemingway bila je tjedan dana
pošto je dr Christian započeo svoju propagandnu turneju posve zanijemjela, a siroti stari Sam Abraham poslan je u Caracas da tamo održi neki tečaj. Ali njihovi glavni pomoćnici u Operaciji »potraga« bili su još u Ministarstvu čovjekove sredine radeći sada u ekipi doktora Chasena. Odani ljudi, ali ljudi su ipak samo ljudi.
Onda je došao Marš milenija. Doktora Chasena je cijeli taj koncept ne samo osupnuo nego čak prestrašio. U njegovim je očima cijela stvar bila očita, premda briljantna obmana. Ali kad je u miru proučio dugački teleks koji je dr Carriol bila poslala s neke tastature u Omahi izravno u njegov vlastiti terminal, promijenio je mišljenje. Nije sumnjao da je njegova šefica, ta pametna đavolica, imala na umu obmanu, ali isto tako nije sumnjao da će dr Joshua Christian pridati tom pothvatu dostojanstvo i važnost koji u potpunosti odgovaraju njegovoj fantastičnoj veličini. Bude li se on, Moshe Chasen, prihvatio te stvari, onda će to učiniti za Joshuu, ne za Judith. Za Joshuu će napraviti plan koji ne može propasti. Za Joshuu. Ne za Judith. Volio je Judith kao idealnu šeficu, uvijek; kao prijateljicu, ponekad; kao dijete, nikad. Osim toga ju je i žalio, a kako je bio silno sućutan čovjek, preuzeo bi iz sućuti i najteže zadatke, iz sućuti bi oprostio i ono što bi ljubav smatrala neoprostivim. Bio je pravovjerni židov, ali usprkos tome najkršćanskiji džentlmen. Njegovi su grijesi počinjeni omaškom i uglavnom bi se mogli pripisati lakoumnosti i kratkovidnosti. Ali što se tiče doktorice Carriol osjećao je nešto što nitko drugi nije bip u stanju zapaziti: osiromašenje duše. Vidio je u njoj ženu koja je, da bi mogla preživjeti, organizirala vlastiti ja kao apsolutnost.
Usprkos zabrinutosti prionuo je poslu i počeo planirati Marš milenija. Ono što je proizveo proslijeđeno je do Millie Hemingway koja je to popratila s nekoliko primjedbi i malo dopunila, a zatim pomoću šifriranih kompjutorskih teleksa poslala Judith Carriol. Dr Carriol je sve to dotjerala do kraja za vrijeme dok je sjedila u automobilu ili u hotelu čekajući da se dr Christian vrati sa svojih šetnji. A rezultat je bio uistinu fantastičan. Prava milenijska vizija.

Povlastica da objavi Marš milenija pripala je Bobu Smithu koji je svoje gledaoce upoznao s tom viješću u jubilarnoj emisiji »Večeras« potkraj veljače 2033. godine.
Bob Smith bio je u međuvremenu usvojio doktora Christiana kao svoj vlastiti pronalazak i svaki tjedan u svom šouu petkom imao je na programu filmski insert o trenutačnom boravku doktora Christiana, popraćen kratkim razgovorom s ljudima koji su ga pratili na njegovim šetnjama. Iza podija za goste u emisiji »Večeras« sada je bila nova kulisa, golema osvijetljena karta Sjedinjenih Država na kojoj je iz tjedna u tjedan smaragdnozelenim osvjetljenjem obilježavan put doktora Christiana. Gradovi koje je već posjetio osvijetljeni su blistavim grimizom, države koje je posjetio svjetlucavim narančastim, a one koje još čekaju da ih posjeti ostale su bijele i neosvijetljene. '
Cijeli ožujak i travanj trajala je kampanja za Marš milenija brižno orkestrirana trustom mozgova Ministarstva čovjekove sredine koje je zakupilo termine na svim radio-stanicama i televizijskim centrima u zemlji. Veličan je duh Marša milenija i do najsitnijih su pojedinosti objašnjavane poteškoće pri takvom maršu zajedno s iscrpnim opisom različitih pratećih sadržaja duž cijelog puta. Prvoklasne jednominutne reklame prikazivale su vježbe za stjecanje kondicije budućih sudionika Marša, programe meditacija koji će ih dovesti u pravo raspoloženje i liječničke savjete sa svrhom da ljudima pomognu pri stvaranju odluke hoće li se ili neće priključiti Maršu. U sve supermarkete i sve robne kuće odaslani su prospekti s napomenom da se stave na blagajne i besplatno dijele kupcima. Prospekti su sadržavali točnu maršrutu, kartu s pregledom različitih prijevoznih sredstava koja stoje na raspolaganju sudionicima Marša, letke sa savjetima što treba ponijeti sa sobom a što ostaviti kod kuće, kakve cipele treba obuti, kakvu odjeću obući, kakvo pokrivalo staviti na glavu. Sastavni dio cijele kampanje bila je i fantastično uzbudljiva melodija u dvočetvrtinskom taktu, nazvana jednostavno »Marš milenija«, koju je po narudžbi Ministarstva čovjekove sredine skladao Salvatore d’Estragon, veliki novootkriveni genij, čiji je nadimak u Metropolitanu bio »Pikantni Sal«. Kao kakav satir, zaključio je Moshe Chasen pošto je čuo tu kompoziciju, ali nema sumnje da je taj marš najbolji muzički komad poslije Elgarove »Pomp and Circumstance«.

Doktora Christiana doveli su u New York sredinom svibnja kad je
vjetar još zavijao neosunčanim ulicama a na sjenovitim su se mjestima još zadržali posljednji ostaci snijega, jer zima je bila vrlo duga i hladna. Usprkos upornim molbama svoje majke dr Christian je odbio da iz New Yorka napravi kratak izlet u Hoiloman. Otkako je stigao u New York samo je sjedio kod prozora svoje sobe visoko gore u hotelu »Pierre« i brojio vijugave staze u Central Parku i ljude koji su šetali tim stazama. I hodao je, dakako. Hodanja se nije odrekao.
Judith, on je tako bolestan — rekla je Mama prve večeri po dolasku u New York nakon što je Joshua otišao u krevet. — Što da radimo?
Ništa, Mama. Ništa se ne može učiniti za njega.

Ali bolnica... valjda ipak postoji neko liječenje...? — upitala je Mama, premda ni sama nije vjerovala u to.
Ne znam da li se za njega uopće može reći da je bolestan - rodvratila je dr Carriol. — Jednostavno je... otišao od nas. Ne znam kuda, a sumnjam da to i sam zna. No, može li se to nazvati bolešću, makar bolešću duše? Njegova bolest nije slična nijednoj tjelesnoj ili duševnoj bolesti za koju sam ikad čula. Jedno ipak znam. Ma od čega da boluje, lijek postoji jedino u njemu samom. Kad Marš bude dovršen, nadam se da će pristati da ode nekamo na jug i temeljito se odmori. Nije se zaustavio već osam mjeseci.
Dok je to govorila Mami, dr Carriol je već vrlo dobro znala da će poslije Marša dr Christian svakako otići na odmor. Sve je već dogovoreno: privatni sanatorij u Palm Springsu, izbalansiran režim prehrane, vježbe i opuštanje. Tjedan dana pošto su bili otišli iz Sioux Fallsa poslala je one snagatore natrag u Washington. Sa sigurnošću je mogla reći da više nisu potrebni. Ma kako proklinjala sebe zbog onoga suludog izljeva gnjeva, nema sumnje da je ipak poslužio jednoj svrsi —utrnuo je onaj zapretani žar u doktoru Christianu koji je dotad neprestano prijetio da će se pretvoriti u požar.
James, Andrew i njihove žene trebali su stići u New York da se pridruže Maršu milenija, ali prva se pojavila Mary koja je s istom namjerom došla iz Hollomana. Čim je ugledala svoju jedinu kćer, Mama se trgnula. Mary ju je stravično podsjetila na Joshuu. I ona se promijenila gotovo do neprepoznatljivosti. Činilo se kao da je opsjednuta nekim silama koje njoj, Mami, nisu poznate.
Uskoro zatim stigoše i ostali. Oba Joshuina mlađa brata doimala

su se mnogo samopouzdanije i poduzetnije otkako nisu bili pod neprestanim utjecajem svoga nadmoćnog brata i požrtvovne majke koja im gotovo nije dala disati. Uživali su u slobodi što mogu Joshuine ideje prilagođavati vlastitim idejama, čvrsto uvjereni da on nikada neće doznati što su sve govorili u Evropi i Južnoj Americi. Slagali su se, dakako, s Joshuinim idejama, ali one nisu uvijek odgovarale stranom mentalitetu, a mnogo se toga nije ni dalo izraziti na stranom jeziku. Krupna, čvrsta i pametna Miriam također se znatno osamostalila, ali Martha je i nadalje ostala Mišica.
Kad su stigli u hotel, Joshua je, dakako, hodao negdje vani, a kad se vratio, već je prvo oduševljenje nad ponovnim sastankom njegove porodice s Mamom splasnulo. I dr Carriol se negdje izgubila. Njoj je najmanje od svega bilo stalo do toga da bude s Christianovima kad se Joshua vrati.
I tako je Mama imala malo predaha da do Joshuina dolaska u krugu svoje mlađe djece porazmisli gdje je sada njezina porodica u odnosu na ono gdje je bila u isto doba prije dvije godine. Nisu li bili sretniji tada, davno prije Joshuine grozničave zime, davno prije nego što je otišao na Marcusovo suđenje, davno prije nego što je upoznao
Judith, davno prije knjige? Za sve je kriva ta nesretna knjiga. Božja kletva. Nikad nijedna knjiga nije imala prikladniji naslov. Bog je prokleo Christianove. 1 Bog je prokleo mene. Ali što sam učinila da zaslužim Njegovo prokletstvo? Znam da nisam jako pametna, znam da sam prilično teška i da idem ljudima na živce, ali što sam učinila da zaslužim to prokletstvo? Sama sam podigla svoju djecu, nikad nisam posustala, nikada tražila ničiju sućut, nikad nisam prestala gledati u budućnost, nikad nisam uzela vremena za sebe da nađem ljubavnika ili supruga ili makar kakav hobi. Nikad nisam okrenula leđa nevolji ili boli i uvijek sam nastojala pomoći gdje god sam mogla. A ipak sam ovdje, prokleta. Osuđena da ostatak života na ovoj zemlji provedem u društvu svoje jedine kćeri, a to će biti pakao, jer ona me mrzi isto toliko koliko mrzi i Joshuu. A ne znam čak ni zašto nas mrzi.
Uto je Joshua ušab u sobu i zastao na vratima gledajući svoju porodicu kako stoji kod prozora ovjenčana užarenim zrakama zalazećeg sunca. Lica su im bila odvraćena. Joshua je šutio.
žustro čavrljanje smjesta presta. Lica se okrenuše. Lica se
promijeniše.
A onda, prije nego što se itko dospio toliko sabrati da na lice navuče izraz veselja i dobrodošlice, Martha se onesvijesti. Gigantski par ruku, koji je dr Christian bio zamislio kako se sklapa oko Mišice, kao da se materijalizirao. Nije zajecala, zaljuljala se, oznojila ili makar trgnula. Jednostavno se srušila na pod kao gromom pokošena.
Prilično je dugo potrajalo dok je nisu prizvali k svijesti, a dotle su ostali svoju spontanu reakciju na Joshuinu zastrašujuću pojavu uspjeli staviti pod kontrolu, svoju tjeskobu prikriti tobožnjom tjeskobom zbog Marthe, i tu iscijeđenu žrtvu Bergen-Belsena napokon srdačno pozdraviti kao davno izgubljenog i strahovito slavnog brata. Ali Marthu su morali odvesti. Mary ju je odvukla u spavaću sobu, a Mami, koja se neprestano vrpoljila i kvocala, jednostavno zalupila vratima pred nosom ostavivši je u salonu zajedno sa Jamesom, Andrewom, Miriam i Joshuom. Zajedno s njima, učini joj se, u razvalinama njezina svijeta.
— Idete li svi sa mnom u Washington? — upita dr Christian skinuvši rukavice da otvori patentni zatvarač na svojoj bundi i odloživši ih na stol.
Ni sto konja ne bi nas moglo zadržati da ne idemo — reče James i trepne nekoliko puta. — Oh, Bože, mora da sam umoran! — uzvikne. — Oči mi strašno suze.
Andrew se okrenuo, zijevajući i trljajući lice. Onda se naglo trgnu i poviče:
Što ja zapravo radim ovdje, ha? Trebalo bi da sam sa sirotom Marthom. Oprosti, Joshua. Vratit ću se.
Samo ti idi — reče Joshua i sjedne.
Da, jasno da se i mi priključujemo Maršu! — poviče Miriam s pretjeranim oduševljenjem i sa sladostrasnim užitkom lupne Jamesa po prignutim leđima. — Ti si prolazio kroz Iowu i Dakotu, a mi kroz Francusku i Njemačku. Ti si prolazio kroz Wyoming i Minnesotu, mi kroz Skandinaviju i Poljsku. I svuda su dolazili ljudi, u Evropi kao i ovdje. To je tako lijepo, najdraži Joshua! Pravo čudo!
Dr Christian joj dobaci pogled svojih crnih, stranih očiju.
Nazvati ono što mi radimo čudom, to je svetogrđe, Miriam — reče oštro.
Nastupi tišina. Nitko nije znao što da kaže i piekii.e tu strašnu
šutnju.
U tom trenutku dr Carriol otvori vrata i uđe. Iako nije točno znala što je očekuje, ipak se zapanjila našavši rasplakanu Miriam, pretjerano srdačnog Jamesa, uskomešanu Mamu i Joshuu kako klonulo sjedi u naslonjaču i promatra sve to komešanje kao na nekom prastarom, vrlo mutnom i nijemom filmu.
Napokon Mama naruči kavu i sendviče. U međuvremenu vratio se i Andrew i sad su opet svi sjedili osim Joshue koji je izabrao taj trenutak da se povuče u svoju sobu ne objasnivši zašto. I nije se vratio. Ali s doktoricom Carriol nisu govorili o njemu. Umjesto toga poveo se razgovor o Maršu milenija.
Sve je izvrsno organizirano — reče dr Carriol. — Tjednima već nastojim nagovoriti Joshuu da se prije Marša odmori, ali on neće ni da čuje o tome. I tako Marš počinje prekosutra. S Wall Streeta. Od Wall Streeta Joshua kreće Petom avenijom, kod 125. ulice prelazi na Zapadnu stranu pa preko Mosta Georgea Washingtona do New Jerseyja. Onda produžuje Cestom 95 do Philadelphije, Wilmingtona, Baltimorea i napokon do Washingtona. Na Cesti 95 izgradili smo savršen sistem koji će ga odvojiti od gomile a da ipak bude među njom. Duž crte po sredini ceste postavili smo uzdignutu usku drvenu platformu po kojoj će on hodati, dok će ljudi ići s obje njegove strane, ali nešto niže od njega, po samoj cesti. Sav uobičajeni kamionski i autobusni promet kretat će se auto-putom. Cesta 95 za naše je potrebe u svakom slučaju prikladnija, jer prolazi kroz same gradove za razliku od auto-puta koji ih zaobilazi.
Koliko dugo će po vašem mišljenju trajati taj marš? — upita James.
Teško je reći. Joshua hoda vrlo brzo, znate, i ne vjerujem da bi pristao da mu unaprijed odredimo tempo. On brzo ostavlja za sobom većinu ljudi, i to, rekla bih, namjerno kako bi novim ljudima omogućio da mu se pridruže. Zaista ne znam koliko će to trajati, jer o tome nije nikada razgovarao sa mnom. Uostalom, pripremili smo nekoliko velikih šatora i svu potrebnu opremu za udobno logorovanje, i to će ga slijediti. Čim naslutimo kada i gdje se želi zaustaviti, primaknut ćemo mu se što bliže i podignuti šatore. U nekom parku ili na kojoj drugoj javnoj površini. Ima ih dovoljno.
A ljudi?
Računamo da će većina ljudi sudjelovati u Maršu samo jedan dan, premda će bez sumnje ostati i čvrsta jezgra onih koji se neće odlijepiti od Joshue sve do Washingtona. Duž Ceste 95 priključivat će se Maršu uvijek novi ljudi, i nastojat ćemo da i njima omogućimo da hodaju uz Joshuu dva-tri kilometra dok ne zaostanu za njim. Na svakih nekoliko stotina metara stajat će autobusi i druga javna prijevozna sredstva tako da se ljudi koji ispadnu iz povorke mogu lako vratiti kući. Za hranu, skloništa u slučaju nužde i liječničku pomoć pobrinut će se Narodna garda dok je Armija zadužena za javni red i sigurnost. Pojma nemamo koliko će ljudi sudjelovati u Maršu, ali računamo na nekoliko milijuna. Sve u svemu, dakako, ne odjednom. Mislim da će se prvog dana priključiti Maršu dva milijuna ljudi, bar na dijelu puta.
Bude li Joshua hodao na povišenom, neće li biti laka meta eventualnim atentatorima? — mirno upita Miriam.
To je rizik — reče dr Judith Carriol vrlo polako — koji smo svjesno preuzeli. Joshua je odbio da hoda između štita od neprobojnog pleksiglasa kako smo prvobitno zamislili. Također odbija da se Marš odgodi, a odbija i zaštitnu pratnju. Kaže da će hodati sam i nezaštićen.
Mama zastenja i posegne za Miriaminom rukom.
Da, Mama, znam — reče dr Carriol. — Ali nema smisla da išta krijemo od vas, bolje da budete pripravni na sve. Poznajete Joshuu. Nema toga tko će ga odvratiti od onoga na što se odlučio. Ne bi ga odvratio ni sam Predsjednik.
Joshua je preponosan — procijedi Andrew između zubi. Dr Carriol podigne obrve.
Bilo kako bilo, ja nemam osjećaj da bi mogao biti napadnut. Joshua je svuda kamo god je išao djelovao umirujuće i kretao se bez straha i bez ikakve zaštite među bezbrojnim tisućama ljudi. Nigdje nije bilo ni traga nekom atentatoru. Jedva se našao poneki čudak. Zaista čudno. Osim toga i reakcija javnosti na Marš je vrlo pozitivna. Pretpostavljam đa ljudi gledaju na sve to kao na nekadašnju proslavu Uskrsa, premda je vremenski prekasno za Uskrs. Ali zime su sada duže nego što su bile. Uskrs je prvobitno bila Nova godina, dobrodošlica proljeću i ponovnom rađanju života. Zato tko zna? Možda ćemo s obzirom na to da proljeće stiže sve kasnije na kraju
promijeniti i datum Uskrsa tako da se uskladi sa sadašnjim početkom proljeća.
— Svijet se zaista promijenio — uzdahne James. — Pa zašto da onda ne promijenimo i to?
Uvečer uoči početka Marša porodica se rano razišla. Mama je otišla posljednja nakon čega je dr Carriol ostala sama da uživa u velikom salonu Christianova apartmana.
Prišla je prozoru i pogledala dolje na prostrane travnjake Central Parka na kojima su prvi kontingenti sudionika Marša, što su pristigli iz Connecticuta, iz države New York i s još udaljenijih mjesta, podizali svoje šatore. Judith je znala da je Central Park te večeri pružio utočište najvećem skupu commedie dell’arte koji je svijet ikad vidio — lakrdijašima, glumcima, klaunovima, lutkarima, pjevačima, plesačima i sviračima — jer bila je provela među njima dva sata. Bilo je, doduše, hladno ali suho, a raspoloženje tih ljudi izvanredno. Slobodno su razgovarali jedni s drugima i dijelili međusobno ono što su imali. Bilo je mnogo smijeha i nitko nije pokazivao nimalo nepovjerenja ni neprijateljstva. Svi su svoje novce i svoje brige ostavili kod kuće. Dok je šetala među njima, Judith ih je promatrala i slušala. Stekla je dojam da su — premda na putu do ovoga gigantskog startnog mjesta nisu, dakako, zaboravili doktora Christiana — ipak napustili svaku nadu da će ga vidjeti osobno. Gotovo svi s kojima je razgovarala bili su uvjereni da bi, da su zaista htjeli vidjeti doktora Christiana, bolje učinili da su ostali kod kuće i gledali Marš na svom televizoru. Ti koji su se skupili ovdje u Parku došli su zato što su htjeli biti fizički prisutni, sudjelovati osobno u Maršu milenija.
»To je moja zamisao! Ja sam to smislila«, došlo joj je da im dovikne. Ali nije im doviknula; samo je potajno uživala u vlastitom trijumfu.
Mnoge od njih bila je upitala kako se misle vratiti kući, premda je bolje od ikoga znala da je Armija preuzela brigu za najmasovniji prijevoz ljudi u povijesti zemlje. Zanimalo ju je samo koliko se od onoga što su im tjednima poručivali primilo tih dobrovoljnih šetača. Ali činilo se da nikoga ne mori ta briga. Jednostavno su pretpostavljali da će se prije ili kasnije već nekako vratiti svojim kućama. Nitko nije htio da mu takve brige pokvare ovaj lijepi dan.
Dr Christian je vjerojatno najmanje od svih znao što se događa. Nije imao pojma koliko je velik ovaj njegov marš, kakav je to divovski pothvat i kako bi riskantan mogao biti ako nešto pođe po zlu. Znao je samo to da će hodati od New Yorka do Washingtona; dalje od toga nije mogao misliti. Nije htio misliti. Dr Carriol bila mu je rekla da se od njega očekuje da na kraju Marša održi govor na obali Pitomaca, ali to ga nije nimalo zabrinulo ni prestrašilo. Riječi su mu vrlo lako dolazile na jezik, sada kao i prije. Ako žele da im govori, govorit će im. To je bar jednostavno. Zašto te sitne stvari toliko znače tim ljudima? To što hoda — zar hodanje nije najprirodnija od svih ljudskih aktivnosti? To što im govori — ništa lakše od toga. Što pruža ruke da ih utješi — baš ništa. Ionako im ne može pružiti pravu utjehu. Nju mogu naći samo u sebi samima, među samima sobom. Ali to zapravo i čine cijelo vrijeme. On je samo zvučnica, katalizator masovne svijesti, provodnik duševnih stanja.
U posljednje se vrijeme neprestano loše osjećao. Pri hodu su ga mučile strašne tjelesne i duševne boli. Nikome to nije pokazao, ali tijelo mu se raspadalo. Zglobovi na nogama su mu škripali, a kosti napukle. Mjeseci neprekidnog i bezobzirnog hodanja, hodanja bez unutrašnje vatre, uzeli su svoj danak. Bio je naučio da pri hodu zavlači ruke u džepove svoje bunde, jer prvih mjeseci dok ih je držao opuštene niz bokove, doslovno su mu se počele odvajati od ramenih zglobova. Glava mu je utonula u vrat, vrat u prsni koš, prsni koš u trbuh, a trbuh, prsa, vrat i glava zajednički su pritiskali preopterećenu zdjelicu. Kad se ugasila njegova unutrašnja vatra, prestao je paziti na sebe. I prečesto je propustio da presvuče donje rublje koje je Billy revno kupovao, prečesto je zaboravljao obući čarape ili bi navukao hlače ne primijetivši da se njihova toplinska podstava razderala i skupila u tvrde grudice duž mršavih mu nogu i oko mršavih bokova.
Nije važno. Ništa nije važno. Znao je da je ovaj veliki marš njegovo posljednje hodanje. Odavno je prestao razmišljati o tome što će biti od njega kad više ne bude mogao hodati. Budućnost nije imala budućnosti. Kad čovjek obavi svoj posao, kad do kraja sagori, što mu preostaje? Mir, brate, smireno mu odvrati vlastita duša. Mir u najdužem, najslađem snu. Kako lijepo! Kako silno poželjno!
Ispruživši sa svom dužinom na krevetu te noći uoči Marša
milenija, Joshua je nastojao snagom duha utjecati na svoje jadno izmrcvareno tijelo koje je znoj, što ga je proizvodio ispod svoje polarne odjeće, smekšao do kaše. Prestanite se žaliti, O kosti moje, zaboravi kako si oderana, O kožo moja, odlazi od mene svojom oštrom boli, O kičmo, opustite svoje ukočene tetive, O mišići! Ležat ću u slatkom zaboravu i neću osjećati više nikakve boli. Ja nisam ja, ja sam ništa, ja sam praznina, ja ne postojim. Neka budu spremni novčići za Harona da se spuste na moja dva očna kapka, neka njihova olovna težina čvrsto slijepi moje trepavice. Prevratite se, O jabučice očiju mojih, u svojim šupljinama, prevratite se i izgubite iz ovoga mučnog života...
Čim su se prve sunčeve zrake ukazale na čistom plavom nebu, a vrhovi nebodera oko Wall Streeta zasjali zlatnim, ružičastim i bakrenastim sjajem, dr Joshua Christian otisnuo se na svoju posljednju šetnju. Zajedno s njim pošli su oba njegova brata, njihove žene, njegova sestra, a prvih nekoliko blokova i njegova majka, ali onda su je njezine pomodne cipele toliko nažuljale da je morala skrenuti u pokrajnu ulicu i diskretno se popeti na stražnje sjedalo automobila koji je stajao na raspolaganju povlaštenim sudionicima Marša. Za teže slučajeve povlaštenim su osobama stajala na raspolaganju bolnička kola.
Maršu se bio pridružio i gradonačelnik New Yorka Liam O’Connor koji je, s obzirom na to da je tjednima trenirao i da je u mladosti bio dobar sportaš, čvrsto vjerovao da će izdržati sve do Washingtona. Odmah do gradonačelnika, čuvajući prestiž, marširao je senator David Sims Hillier Vi I koji je također nakanio ići do kraja. Osim njih marširali su guverner New Yorka Hughlings Canfield, guverner Connecticuta William Griswold i guverner Massachusettsa Paul Kelly, kojima je toliko bilo stalo do toga da izdrže do kraja da su počeli s treningom već u veljači čim je Bob Smith najavio Marš. Na nogama su bili i svi njujorški vijećnici, policijski komesar, šef vatrogasne službe i gradski revizor. Poveća skupina gradskih vatrogasaca hodala je u uniformama, pripadnici Američke legije bili su se skupili pred hotelom »Plaža« da se tamo priključe Maršu, a pojavila se i glazba jedine preostale gimnazije na Manhattanu zajed- no sa svojim navijačicama i svim ostalim đacima. Posljednji od crnačkog stanovništva Harlema čekali su na 125. ulici, a oni koji su
još preostali od portorikanske manjine na Zapadnoj strani skupili su se pred Mostom Georgea Washingtona.
Bilo je hladno, a iz pokrajnih se ulica prilično jak vjetar obarao na šetače, ali dr Christian je odlučio da ovom prilikom hoda gologlav i bez rukavica. Započeo je hod bez ikakvih ceremonija. U određeno se vrijeme bio jednostavno pojavio iz natkrivenog portala banke u kojoj je čekao još mnogo prije svanuća, dugačkim se korakom uputio zatim do sredine ceste i produžio. Činilo se da nikoga ne primjećuje. Tik iza njega postrojila se njegova porodica, a zatim su po ritmu glazbe koračali nasmijani uglednici mašući na sve strane. Za njima slijedile su tisuće anonimnih sudionika Marša koji su se bili poslušno poredali uz rub pločnika, oduševljeno pozdravljajući pojavu doktora Christiana i čekajući da im policajci dadu znak da se smiju priključiti povorci.
Dr Christian bio je vrlo miran i pomalo krut. Nije gledao ni lijevo ni desno, nego je podignuo bradu i uperio pogled u neku točku između kamera televizijskih kola CBS-a i ABC-a koja su krstarila ispred njega, pošto su promišljenom taktikom izgurala NBC sa sredine ceste. Sva masovna sredstva komunikacija dobila su stroge upute da ni u kom slučaju ne smiju stati na put doktoru Christianu i da ga ne smiju pokušati intervjuirati dok hoda. Nitko nije prekršio tu zabranu, pogotovo ne poslije prva četiri bloka kad nijedan novinar u njegovoj pratnji nije više imao daha da postavlja pitanja. Dr Christian hodao je vrlo brzo, kao da smatra da će dovršiti taj marš jedino ako odvali što veći komad puta dok još ima snage, a poslije može i usporiti.
Deset tisuća, dvadeset tisuća, pedeset tisuća, devedeset tisuća... iz svih pokrajnih ulica kraj kojih je prolazio prilazile su nove mase da se priključe Maršu. Duž cijele Pete avenije postrojili su se rame uz rame vojnici i policajci. Njihova dugmad, kopče pojaseva i značke blistali su, a uniforme su im bile svježe očišćene i izglačane. Izgledali su sjajno i osjećali su se sjajno. Svečano su salutirali doktoru Christianu dok je prolazio mimo njih — neprekidan kilometarski val podignutih ruku.
Iz Sohoa i Greenwich Villagea nagrnulo je mnoštvo obojenih koji su plesali uz svirku svih mogućih glazbenih -instrumenata koje su mogli pronaći. Kape i šešire okitili su perjem, marame svih duginih
boja lepršale su im na vjetru, a ogrlice, pojasevi i razne vrpce, rese i pletenice blistali su od raznobojnih šljokica. Kad su kamere, smještene na nekoliko dragocjenih helikoptera što su podrhtavajući poput libela lebdjeli nad južnim dijelom Central Parka, uhvatile doktora Christiana čim se pojavio iz kanjona Pete avenije, televizijski su gledaoci mogli vidjeti da iza njega maršira već pola milijuna ljudi proširivši se čak na Madison, Park i Šestu aveniju. U svakom redu marširalo je po dvije stotine razdraganih ljudi što su stisnuvši zube prkosili proljetnom vjetru.
Iza Central Parka golema se povorka još uvelike povećala, jer su joj se pjevajući pridružili oni što su u razgovoru i smijehu proveli svu noć u parku. Tamo dokle su dopirali zvuci jazza ljudi su cupkali i poskakivali, a u blizini pjevača crnačkih napjeva, što su se pratili na gitarama i lutnjama, ljudi su nastojali slijediti njihove pjesme njišući se u nekom ritualnom plesu, dok su ostali marširali vojnički, lijeva- desna, lijeva-desna u ritmu limenih glazbi. Neki u blizini flauta i svirala kao da su lebdjeli, neki su hodali na štulama, neki na rukama, dok su mnogi i mnogi jednostavno hodali i uživali u onima koji su više voljeli neuobičajeno kretanje. Bilo je harlekina, Pierrota, Bozoa, Rolanda McDonalda, Kleopatri, Marija Antoinetta, King Kongova i kapetana Hooka. Jedna skupina od pet stotina osoba došla je odjevena u toge. Među njima je bio i jedan rimski general u punoj trijumfalnoj odjeći kojeg su njegovi vojnici nosili u nosiljci na ramenima. Članovi judo i kung-fu društava došli su u svojoj bijeloj vrećastoj opremi s raznobojnim pojasevima. Konji i bicikli su zabranjeni, ali bilo je sva sila invalidskih kolica iskićenih vrpcama, zastavama i lisičjim repovima što su se vijorili s vrha improviziranih stjegova. Jedan ulični svirač na orguljicama vukao je sa sobom ne samo svoj milozvučni instrument nego i majmuna koji je na njegovu ramenu skvičao i pravio grimase dok je orguljaš pjevao svojim napuklim tenorom. Tri džentlmena u fraku i cilindrima s kojih se vijorilo od moljaca izjedeno paunovo perje balansirali su među svjetinom na velosipedima. Nitko se nije sjetio da zabrani velosipede, pa su džentlmeni u fraku izašli kao pobjednici iz svih sukoba s policajcima. Jedna skupina momaka obrijane glave i odjevena u šafranaste tunike vukla je ležaj od čavala na kojemu je počivao njihov učitelj, fakir čiji je udubljeni trbuh bio ispunjen
lopočima. Stotine kineskih zmajeva kovitlalo se sjedne strane ulice na drugu praćeno zaglušujućom bukom čegrtaljki, bubnjeva, činela i praskavica. Jedan crnac, dvometraš, odjeven kao poglavica plemena Zulu ponosno je kročio kroz svjetinu noseći svoj pernati ukras i svoje blistavo koplje za čiji je vršak bio zataknuo komad pluta iskićen peijem i obojen tako da izgleda kao glava ubijenog neprijatelja.
Bolju rastrzana ozbiljnost doktora Christiana popustila je tek kad je došao do Metropolitan muzeja gdje ga je golema skupina, koja je čekala da se priključi Maršu, počela obasipati cvijećem — sunovratima i zumbulima, posljednjim šafranima, ružama, trešnjinim cvijetom i gardenijama. Tu je skrenuo sa svoga ravnog kursa i prešao preko široke avenije do mjesta gdje su ti ljudi stajali iza policijskog i vojničkog kordona. Ispružio je ruke između strogih uniformi da bi prihvatio njihove, smijući se njihovu veselju, zatačući cvijeće, koje je uspio uloviti, iza oba uha i trpajući ga u džepove. Netko mu je naherio na glavu krunu od velikih tratinčica, a netko drugi nabacio vijenac od gardenija oko vrata. Kao princ proljeća, okićen njihovim cvijećem koje je njegov mozak, njegov užareni mozak, upio kao parfem, počeo se uspinjati stubama ispred muzeja. Popevši se na najvišu stubu, okrenuo se i raskrilio ruke. Riječi koje je uputio svjetini hvatane su mikrofonima, što ih je vrhovna komanda Marša bila postavila za svaki slučaj, i smjesta prenošene preko zvučnika do masa koje su zastale u hodu, ušutjele i ushićeno ga slušale.

— Narode ove zemlje, volim te! — po vikao je u suzama. — Slijedi me u ljepši svijet! Naše će ga suze pretvoriti u raj! Odbacite tugu! Zaboravite jade! Ljudska rasa zadugo će nadživjeti i najhladniju hladnoću! Hodajte sa mnom držeći se za ruke sa svom svojom braćom i svima svojim sestrama! Jer tko da žali za vlastitom braćom i vlastitim sestrama kad vam je svaki muškarac brat a svaka žena sestra? Hodajte sa mnom! Hodajte sa mnom u budućnost!
Onda produži dalje praćen oduševljenim klicanjem. Cvijeće koje je malo-pomalo otpadalo od njega skupljali su oni što su ga slijedili i stavljali ga među stranice njegove knjige za vječnu uspomenu.
I hodao je, hodao. Svoje groteskno tijelo prisilio je na dugačak, snažan, ujednačen korak kojim je gutao kilometar za kilometrom ostavljajući za sobom sve one koji su ga namjeravali pratiti do kraja.
U podne je prešao preko Mosta Georgea Washingtona povevši tri

milijuna ljudi u New Jersey, golemo raspjevano mnoštvo koje se, pronašavši vlastiti ritam, mirno protisnuto preko dva nivoa mosta. Bezbrižno su slijedili toga frulaša iz svojih snova nimalo ne mareći kuda ih vodi. Kako divan, jedinstven i značajan dan! Dan kad su zaboravljeni svi problemi, sve strepnje i sve boli.
Genijalno planiranje vrhovne komande Marša milenija došlo je ovdje u New Jerseyju do pravog izražaja, jer tu se, kao što je dr Carriol bila rekla, dr Christian popeo na povišeno podnožje s niskom ogradom što je opkoračilo srednju liniju duž cijele Ceste 95 i po kojem će hodati od New Jerseyja do Washingtona, uzdignut nad masama koje marširaju s obje njegove strane.
— Hosana! — vikali su ljudi. — Aleluja! Budi blagoslovljen zato što nas voliš! Čuvao te Bog i budi hvala Bogu na tebi, Joshua Joshua Joshua CHRISTIANE!
I rasprostriješe se poput goleme i trome delte kosmatih kugličnih ležajeva, more glava što se valja preko gomila šljake i industrijskih ostataka umirućeg New Jerseyja, kroz mrtve, daskama obijene ulice gradova Newark i Elizabeth, preko zelenih sočnih livada i isprepletenih zarđalih šinja ranžirnih kolodvora, predvođeni doktorom Christianom na njegovoj povišenoj stazi, a sve su brige ostale negdje za njima. Pomagali su jedni drugima, vrlo obzirno propuštali iscrpljene da izađu iz svojih redova, polako zaostajali i iščezavali predavši baklju onima koji su čekali da je prihvate.
Toga prvoga dana hodalo je pet milijuna ljudi, nikad više toliko, radosni i slobodni, iscrpljeni i pročišćeni, sretno sjedinjeni.
Dr Judith Carriol nije hodala s njima. Ostala je u apartmanu hotela
»Pierre« i, nepomično utonula u naslonjač, pratila na televizoru početak Marša griskajući usne. Činilo joj se kao da joj sva snaga volje istječe između nogu kao polako krvarenje. Kad je čelo goleme povorke stiglo do hotela, nagnula se kroz prozor i bolno je promatrala kako prolazi. Pogled je uperila u crnu četku od kose na goloj glavi doktora Christiana. Od pogleda na tu silnu masu u pokretu zastao joj je dah. Nikad prije nije pravo shvatila koliko mnogo, koliko beskrajno mnogo ljudi ima na svijetu. Nikad nije bila u stanju razumjeti pravu patnju, ali sad je počela svjesno tapkati za njom, potaknuta i zbunjena vlastitom zbunjenošću. Njezina vrsta intelekta nikad neće biti sposobna ocijeniti kvalitetu ljudskih osjećaja,
ali njihovu kvantitetu, samu činjenicu da ih je toliko, mogla je i te kako dobro ocijeniti.
A oni su prolazili i prolazili ispred njezina prozora pola dana, tričetvrt dana, sve dok sunce nije počelo tonuti za horizont, a grad se naglavce strovalio u divovsku prijeteću šutnju. Onda je sišla na ulicu, prešla preko Pete avenije i ušla u Central Park gdje ju je čekao helikopter da je prebaci u New Jersey, gdje će se preko noći pridružiti svojoj mori ma gdje podigli logor.
U Bijeloj kući dan je bio buran, jer takvo je bilo i Predsjednikovo raspoloženje. Izjedala ga je mučna pomisao da bi u Maršu milenija nešto moglo poći naopako, da bi s nekog beznačajnog povoda, koji vrhovna komanda Marša nije mogla predvidjeti, to nepregledno more ljudi moglo podivljati; da bi se mogao stvoriti vrtlog u kojem će ljudske glave pucati kao ljuske od jajeta; da se možda negdje usred toga bezbrojnog mnoštva neotkriven ne zagnojava crni prišt mržnje i samo čeka da u krvavim valovima nasilja provali kroz ljudske ćelije, da neki osamljeni fanatik ne uperi cijev svoje puške u doktora Joshuu Christiana dok nezaštićen kroči svojom drvenom promenadom.
Bio se, dakako, smjesta složio s planom Marša milenija čim mu ga je Harold Magnus podnio, ali kako je vrijeme prolazilo, a Marš postajao neodgodiva stvarnost, počeo ga se sve više pribojavati i sve češće žaliti što je dao pristanak. Kada ga je početkom svibnja još i Harold Magnus počeo zadirkivati zbog njegovih bojazni, Tibor Reece se uistinu ozlovoljio. Bio je obaviješten da je dr Christian odbio da bude zaštićen i zato je od Ministarstva čovjekove sredine. Armije i Narodne garde tražio sve više dokaza da su predviđene sve eventualnosti i da je za svaku poduzeto peterostruko osiguranje. Samo su ga bezbrojni pismeni i usmeni dokazi koje su mu podastrli toliko umirili da je ostao pri prvobitnoj odluci. Usprkos tome zle slutnje nisu ga napuštale, ali sad su se usredotočile na doktora Christiana, jer on je bio jedina eventualnost koju nisu mogli staviti pod kontrolu.
I tako je toga prvoga dana neprestano strahovao i uzrujavao se. Ali sam Marš, popularnost doktora Christiana i nevjerojatan uspjeh njegove filozofije u inozemstvu opovrgavali su njegove zle slutnje. Prvi put nakon potpisivanja Delhijskog ugovora činilo se da bi se mogli uspostaviti pravi prijateljski odnosi između Sjedinjenih
Američkih Država i drugih velikih sila. Toliko je toga ležalo na uskim ramenima tog čovjeka čiji je svaki korak iz sata u sat pratio na ekranu, gledajući ga kako brzim, čvrstim korakom guta kilometar za kilometrom, savršena meta ubojici. Dobro je znao da bi Amerika, kad bi dr Christian pao obliven krvlju, zadobila teži udarac nego što je bilo potpisivanje Delhijskog ugovora. Jer opet bi njezini vlastiti ljudi, a i svi ostali, uprli prstom u besmislenu, razornu i krvavu anarhističku silu koja vlada u njoj. Oh, strašno mnogo stoji na kocki! Strašno mnogo ovisi o jednom jedinom čovjek u!
Već od ranoga jutra Predsjednik je zabranio sve posjete. Sjedio je s Haroldom Magnusom i na nekoliko ekrana pratio Marš. Uzrujavao se i trzao svaki put kad se činilo da su kamere uhvatile neku konfliktnu situaciju. Bio je izabrao društvo Harolda Magnusa zato da bi u slučaju dođe li do neke nevolje imao pri ruci nekoga na koga će se s punim pravom moći okomiti.
Ovaj veličanstveni prizor ispunjavao ga je strahopoštovanjem, ali i užasom. Prvi put u životu shvatio je što zapravo ti apstraktni milijuni znače u stvarnosti. Evo ih tu, milijuni od krvi i mesa, njegovi bezlični birači, ljudi za koje je odgovoran. Pet milijuna majušnih kuglica od glava što su prekrile svu okolicu New Jerseyja, a u svakoj od tih kuglica nalazi se mozak koji je glasao za njega ili protiv njega. Kako se uopće usuđuje da vlada njima? Kako se ijedan od njegovih prethodnika to usudio? Kako se ikad mogao zaifijeti iluzijama da može upravljati nečim tako astronomskim? Hoće li ikada opet prikupiti snage da se prihvati svoje dužnosti? Najradije bi pobjegao i zakopao vlastitu kuglicu od glave tamo gdje je nitko ne bi mogao pronaći. Tko je taj Joshua Christian? Zašto je izronio iz potpune anonimnosti i popeo se do ovoga suvereniteta? Kakvo pravo ima kompjutor da upravlja sudbinama živih ljudi? Je li moguće da je taj čovjek što hoda tom povišenom stazom doista toliko smjeran i nesebičan da ne shvaća kakve mu strahovite mogućnosti nudi taj ocean od krvi i mesa? Bojim se, strašno se bojim. Što sam učinio?
Harold Magnus je znao kakve sumnje muče Tibora Reecea, ali njega osobno nisu mučile nikakve. Preo je od užitka kao mačak. Kakav prizor! Kakvo vražje čudo! Kakav trijumfalni uspjeh za njega samoga! Oh, kako li je sve to fantastično organizirao! Bio je čvrsto uvjeren da se ništa tragično neće dogoditi. Pohlepno je gutao sve što
su mu nudili ekrani prenoseći zbivanja u New Yorku i na devet drugih marševa što su se održavali diljem zemlje, kraće verzije Marša milenija, predviđeni da završe za dan, najviše dva — od Fort Launderdalea do Mi'amija, od Garyja do Chicaga, od Fort Wortha do Dallasa, od Long Beacha do Los Angelesa, od Macona do Atlante, od Galvestona do Houstona, od San Josea do San Francisca, od Puebla do Mexico Cityja i od Monterreya do Lareda. Kljukao se pogledom na te milijune ushodanih ljudi, lakomo je proždirao njihove snove, nade i težnje, obijesno se veselio, uživao i poskakivao, samotan kit u moru koje vrvi od ljudskih planktona. Oh, kako li sam nevjerojatno sposoban!

Moshe Chasen gledao je televizijski prijenos kod kuće sa svojom ženom Sylviom. Njegovi su osjećaji pri tome bili mnogo sličniji osjećajima koji su mučili Tibora Reecea nego samodopadnom ushitu Harolda Magnusa.
Netko će ga dohvatiti — promrmljao je čim je vidio kako se dr Christian popeo na visoku drvenu stazu i počeo marširati.
Imaš pravo — odvratila je Sylvia. Tjeskobno je skrenuo pogledom prema njoj.
I ti si mi neka utjeha. Nigdje ne piše da se moraš složiti sa mnom.
S obzirom na to da sam ti žena, normalno je da ti se kojiput suprotstavim. Ali kad si u pravu, Moshe, onda se moram složiti s tobom.
Pregrizla jezik, ženo! — Rukama je obuhvatio glavu i ljuljao je. — Joj, joj, što sam učinio?
Što si li učinio? — Sylvia je odvratila pogled s ekrana i uperila ga u njega. — Što hoćeš time reći, Moshe?
Ja sam ga poslao u smrt, to sam učinio.
U prvi se mah htjela narugati toj njegovoj izjavi, ali se predomisli.
Hajde, Moshe, izgledaš kao da su ti sve lađe potonule. Sve će biti dobro s njim.
Ali doktora Chasena nije ništa moglo oraspoložiti.
Mrak se spustio sat prije nego, što je dr Christian napokon sišao sa svoje drvene Staze i prošao kroz razdraganu masu koja se razdvajala pred njim da ga propusti. Hodao je bez stanke duže od dvanaest sati
a da za to vrijeme nije ništa pojeo niti se zaustavio da isprazni mjehur. Odbio je čak i piće koje su mu ponudili. Nije dobro, pomislila je dr Judith Carriol koja je čekala u brižno ograđenom prostoru sa šatorima u kojima će prenoćiti on. njegova porodica i ostali ugledni sudionici
Marša. Dr Christian pretvorio se u pravog pravcatog fanatika. Posjedovao je njihovu nadljudsku snagu, izdržljivost i savršenu ravnodušnost prema potrebama vlastitog tijela. Vrlo brzo će sagorjeti. Ali ne prije nego što stigne do Washingtona. Takvi ljudi nikad ne sagore prije reda.
Za njegovu sigurnost poduzeto je sve što se poduzeti moglo. Nad njegovom glavom kružilo je nekoliko helikoptera koji nisu bili ni u kakvoj vezi s televizijom premda je tako izgledalo. Policajci koji su se nalazili u njima oštro su motrili svjetinu, budno pazeći na bljesak puščane ili revolverske cijevi kao i na putanju kakvog projektila. A i sama staza pružala mu je neku zaštitu usprkos tome što je bio tako izložen. Bila je naime prilično uzdignuta tako da bi onaj tko ga namjerava ubiti morao podignuti oružje iznad glava svjetine i na taj bi način bio smjesta primijećen. A ako bi se nalazio izvan svjetine, morao bi biti u zgradi od nekoliko katova, a nijedno takvo mjesto u dometu puščanog metka od ceste nije ostalo nepretraženo.
Kad je dr Christian ušao u veliki šator dodijeljen njemu i njegovoj porodici, smjesta mu je pristupila dr Carriol da mu pomogne skinuti bundu. Činilo se da je posve iscrpljen, a to je i bio. Kad mu je predložila da ode u zahod, kimnuo je i nestao u pravcu koji mu je pokazala, ali za manje od minute već se vratio.
Pripremili smo za sve vas kupke s podvodnom masažom — obavijestila je dr Carriol cijelu porodicu. — Nema ništa boljega za ukočene mišiće.
Oh, Judith, bilo je divno! — uskliknuo je Andrew, zarumenjenih obraza od vjetra i sunca.
Smrvljen sam, ali mogao bih vrištati od sreće — rekao je James skljokavši se na stolac.
Nitko od njih nije hodao tako fanatično kao dr Christian. Samo je on sav taj put prešao bez jela i pića, stanke i odmora. Ostali ugledni sudionici Marša svaka su dva sata izlazili iz povorke, odmarali se sat, a onda se pratećim vozilima dovezli do neke točke ispred same
povorke tako da joj se mogu priključiti kad dr Christian stigne do njih.
Dođite, dječaci, da nešto popijete — rekla je Mama stojeći iza bogato postavljenog stola.
Ali kako se vratio iz zahoda dr Christian ostao je jednostavno stajati, nepokretno i nijemo, zureći preda se kao da je sve što vidi lišeno bilo kakve tvari.
Mama je počela primjećivati to neobično ponašanje i spremala se da digne uzbunu, ali dr Carriol ju je preduhitrila. Prišla mu je i nježno ga uhvatila za nadlakticu.
Dođite, Joshua, da se okupate — rekla je.
Pošao je za njom u jednu od prostranih kabina pripojenih stražnjoj strani šatora u kojima su se nalazile kade s uređajem za podvodnu masažu. Ali čim se našao u velikoj kabini, rezerviranoj posebno za njega, opet je zastao kao ukopan.
Doktoricu Carriol odjednom nešto stegne oko srca.
Da vam pomognem? — upita. Činilo se da je ne čuje.
Šutke ga je počela svlačiti, što je on mirno i poslušno dopustio.
Od onoga što je vidjela kad je ostao gol doktoricu Carriol obuze takva žalost da više nije bilo mjesta ni za koji drugi osjećaj.
Joshua, zna li itko za ovo? — skupila je snagu da upita kad se malo pribrala.
Napokon ju je ipak čuo. Stresao se i odmahnuo glavom.
Detaljno ga je pregledala, ne vjerujući vlastitim očima. Noge su mu bile enormno otečene, nožni prsti djelomično izjedeni i otpali od ozeblina. Listovi i goljenice prošarani dubokim napuklinama iz kojih je curkala sukrvica. Unutrašnja strana slabina bila je krvava kaša, a sve dlake odstrugane zajedno s kožom. Oba pazuha, prepone, prostor između spolovila i analnog otvora kao i stražnjica osuli su se gnojnim čirevima. Osim toga bio je sav prekriven masnicama, novim i starima, bubuljicama i krastama.
Zaboga, čovječe, kako ste uopće mogli hodati? povikala je gnjevno da svlada užas koji ju je obuzeo. — Zašto niste zatražili pomoć, za Boga miloga? Tako je rado pružate drugima.
Ja zaista ništa ne osjećam — odvratio je.
Pa lijepo, to je kraj. Sutra više ne možete hodati.
Mogu. I hodat ću.
žao mi je. ali o tome nema ni govora.
Okrenuo se prema njoj. objema je rukama zgrabio za ramena i snažno tresnuo o drveni bok kade u kojoj se mlaka voda pjenila U sitnim mjehurićima kao kupka od sumporne kiseline u nekom filmu strave i užasa.
Da se niste usudili govoriti mi što mogu a što ne mogu! — vikao je. žarivši svoje lice u njezino i treskajući je i nadalje o drveni bok kade. — Hodat ću! Hodat ću zato što moram hodati. A vi ćete šutjeti. Ni riječi nikome.
To mora prestati, Joshua. A ako vi nećete učiniti kraj, onda moram ja — soptala je, nesposobna da se istrgne iz njegova zahvata.
Učinit ću kraj kad ja budem htio. Hodat ću sutra, Judith. Hodat ću prekosutra. Hodat ću sve do Washingtona gdje imam zakazan sastanak sa svojim prijateljem Tiborom Reeceom.
Bit ćete mrtvi prije nego što stignete do Washingtona.
Izdržat ću do kraja.
Onda mi bar dopustite da dovedem liječnika.
Ne!
Bijesno se nastojala osloboditi udarajući ga šakama po prsima.
Inzistiram! — povikala je.

Odavno je prošlo vrijeme kad ste mi mogli . zapovijedati. Zar ozbiljno mislite da me još možete kontrolirati? Ne možete! Ne možete još od Kansas Cityja. Od trenutka kad sam počeo hodati među svojim ljudima slušam samo Boga i služim samo Bogu.
Zaprepašteno je dignula pogled u njegovo lice i odjednom shvatila. Lud je. Možda je oduvijek bio lud, samo je to vještije krio od bilo koga drugoga.
Morate tome učiniti kraj, Joshua. Potrebna vam je pomoć.
Nisam lud, Judith — odvratio je blago. — Nemam nikakvih priviđenja niti komuniciram s vanzemaljskim silama. Imam daleko više veze sa stvarnošću nego vi. Vi ste energična, ambiciozna, slavoljubiva žena i upotrijebili ste me u vlastite svrhe. Zar mislite da to ne znam? — Opet se nasmijao. — Što ćete, izmijenili smo uloge, madame. Ubuduće ću ja upotrebljavati vas u svoje svrhe. Razdoblje vaše moći je prošlost. Gotovo je i s lukavim manipulacijama. Radit ćete ono što ja budem rekao, slušat ćete me. Ne budete li me slušali,
uništit ću vas. Ja to mogu! I hoću! Savršeno mi je svejedno razumijete li ili ne razumijete ono što ja radim i zašto to radim. Našao sam svoj životni zadatak, znam što moram raditi, a vi ste samo moja pomoćnica. Prema tome, liječnik ne dolazi u obzir. I nikome ni riječi!
Luđačke oči. Doista je lud. Što bi joj mogao učiniti? Kako bi je mogao uništiti? A onda pomisli, zašto mu se uopće suprotstavljam? Ako se želi ubiti tim hodanjem, neka se ubije. Stići će već nekako do Washingtona, dovoljno je lud i tvrdoglav za to. A to je za moju svrhu dovoljno. Ionako sam ga nakanila postepeno povući iz toga. A možda ja samo pretjerano reagiram na to — to — ludo samobičevanje. Srce i utroba u njemu su zdravi, samo je po površini i okrajcima malo oštećen. Nakon određenog boravka u bolnici bit će opet u redu. Bila sam šokirana. Od pogleda na sve što je imao snage učiniti sebi posve sam se izbezumila. Ne zbog samih ozljeda, nego od užasa koji svaka duševno zdrava osoba mora osjetiti pri pogledu na ono što jedan luđak može učiniti sebi u ime svog Boga, nekog cilja ili bilo koje druge opsesije. želi hodati do Washingtona? Pa neka hoda do Washingtona. To meni ide samo u prilog. Zašto mu se onda suprotstavljam? Napokon, zašto sam pristala da na tako dugo vrijeme napustim svoj udobni dom i svoj pravi posao ako ne zato da ostvarim ovaj svemirski pothvat? Joshua se vara! Još uvijek ja iskorišćujem njega.
— Dobro, Joshua, ako vi želite tako, tako će i biti — rekla je.— Ali dopustite mi bar da nešto učinim za vas. Da donesem neku mast koja će vam ublažiti boli, okej?
Smjesta ju je pustio kao da zna o čemu je upravo razmišljala, kao da je od samog početka bio uvjeren da će čuvati njegovu tajnu.
— Pa donesite je ako baš morate — odvratio je.
Nato mu je pomogla da se popne uza nekoliko stepenica i prijeđe preko ruba kade u vodu koja se snažno i bučno komešala. Činilo se da zaista ne osjeća nikakve boli, jer je u'tu izotoničnu tekućinu nešto ispod topline tijela i obogaćenu ljekovitim solima utonuo s uzdahom istinskog užitka. Ni tračak boli nije mu prešao preko lica.
Kad je dr Carriol izašla iz kabine s kadom, njegova se porodica brzo okrenula prema njoj. U jednom tjeskobnom trenutku ona pomisli da su čuli što se odigralo između nje i Joshue. Ali onda shvati da je buka koju proizvodi zrak snažno tjeran kroz vodu u kadi
zacijelo nadjačala svaku riječ koju su izgovorili, jer na njihovim se licima ogledala samo zabrinutost, normalna zabrinutost.
Namače se — rekla je vedro. — Zašto se i vi ne biste poveli za njegovim primjerom? Ja moram samo na trenutak izaći. Ah da, Mama, znam nešto zaista korisno što možete učiniti za Joshuu.
Što? Što? — željno je dočekala Mama. Jadno stvorenje, svedeno na puko materinstvo.
Ako uspijem pronaći neku svilenu pidžamu, biste li mogli njezin donji dio ušiti u hlače koje će sutra obući? Malo je nariban, pa će mu svila biti ugodnija od toplog zimskog rublja, jer na svu sreću više i nije toliko hladno.
Oh, siroti Joshua. Utrljat ću mu neku mast u kožu.
Ne. Bojim se da nije raspoložen za to da mu netko pomaže, Mama. Morat ćemo mu vrlo diskretno pomagati, kao s tom svilenom podstavom na primjer. Brzo ću se vratiti.
Prije nego što je napustila šator, prebacila je preko ramena svoju prostranu torbu.
Za noćno logorište bio je permanentno zadužen izvjesni major Withers. Bio je predstavljen doktorici Carriol još u New Yorku i znao je da je ona na tom pohodu zapravo njegov zapovjednik. Isprva ga je smatrala izrazito krutim i pedantnim vojnikom, ali kad ga je zamolila da joj pribavi koliko god može pidžama od fine čiste svile, za noćas bar jedan par, nije ni trepnuo. Samo je kimnuo i izgubio se.
U bolničkom šatoru kratko je, ne usuđujući se zalaziti u pojedinosti, zatražila sredstva protiv ogrebotina, čireva i prišteva. Dobila je razne masti i praškove, strpala ih u torbu zajedno sa zavojima i flasterima i vratila se doktoru Christianu.
On nije imao nikakve bolove. Prestali su onog trenutka kad su ga u New Yorku obasuli i okitili cvijećem, što je bio siguran znak da ga vole i da mu vjeruju. Došli su u milijunima da budu s njime na njegovom posljednjem putu, i on ih neće razočarati. Čak ni po cijenu vlastitog zdravlja i makar to bio njegov posljednji čin pri zdravom razumu. Judith nije zapravo nikad vjerovala u njega, samo u sebe, ali oni vjeruju u njega. A ni on nije nikad ništa učinio za nju, sve je to bilo samo za njih. Pošto mu je cvijeće omamilo bol, hodanje je bilo lako. Poslije teške zime, kad se morao probijati kroz duboki i svježi snijeg i gaziti preko oštrih kristalića leda, Marš milenija bio je više
nalik plesanju valcera. Osobito kad se popeo na stazu koju su podigli posebno za njega. Od tog je trenutka morao samo stavljati nogu pred nogu. A to ritmičko hodanje po ravnoj, beskrajnoj stazi bez ikakvih zapreka samo je po sebi djelovalo hipnotički. Gutao je kilometre i toga prvog'dana osjećao da bi mogao tako nastaviti dovijeka. A ljudi su ga slijedili, opušteni, slobodni i sretni.
Nije mu palo ni na kraj pameti da bi pogled na njegovo tijelo mogao tako djelovati na Judith Carriol, jer sam je bio posve ravnodušan prema sebi, a i bolovi su bili prestali. Osim toga, mjesecima se nije pogledao u ogledalo i pojma nije imao da tako stravično izgleda.
Aaaaah! Sve u redu. Brzo se umirila kad ju je podsjetio koliko je bolje za nju ako on završi Marš. Prislonio je glavu o rub kade i posve se opustio. Predivno! Kako li je umirujuće biti tako obavijen nečim uzburkanijim i od sebe samoga.
U prvi je mah dr Carriol pomislila da je umro, jer glava mu je bila uzvraćena pod takvim kutom te se činilo da mu zrak nikako ne može proći dušnikom. Tako je užasnuto i glasno uzviknula da je nadglasala šum uskovitlane vode. Podignuo je glavu, otvorio oči i tupo je pogledao.
— Dođite, pomoći ću vam da izađete.
Ako mu ručnikom dodirne rane, učinit će još veće zlo. Zato ga je ostavila da stoji i osuši se u ventiliranoj i dobro zagrijanoj prostoriji, u kojoj nije bilo gotovo nikakve pare jer voda u kadi nije bila vruća. Poslije ga je polegla na uski ležaj za masažu prekriven s nekoliko pamučnih plahti. Bila se dogovorila i za maserku, ali to sada, dakako, više nije dolazilo u obzir. Ležaj se ipak pokazao vrlo korisnim. S obzirom na nadražena mjesta na njegovoj koži, na čireve i ozebline, zaključila je da će biti bolje da se osloni na blagotvorno djelovanje ljekovite soli u kupki i zadovolji se time da mu povrijeđena mjesta namaže kortizonskom i antibiotskora mašću pitajući se pri tome kako su se zapravo stvorili ti furunkuli ili apscesi, što li već jesu? Obični čirevi u svakom slučaju nisu, jer je svaki od njih ogroman i ima mnogo gnojnih čepića.
— Ostanite ovdje! — zapovjedila je. — Donijet ću vam malo juhe.
Kad se vratila u glavnu prostoriju šatora, zatekla je Mamu pri

šivanju, ali ostali su nestali. Vjerojatno su otišli da se okupaju ili da malo prilegnu prije večere.
Oh, baš pametno od majora Withersa da ih je donio ravno k vama! Da mi je samo znati gdje je tako brzo pronašao svilene pidžame?
To su njegove vlastite — odvratila je Mama prekinuvši konac između svojih sitnih bijelih korisnih-zubića.
Dobri Bože! — Dr Carriol se nasmijala. — Tko bi to pomislio?
Kako je Joshua? — upitala je Mama tako izravno da je bilo očito kako pretpostavlja da je prilično bolestan.
Pomalo jadno. Mislim da ću mu dati samo veliku zdjelicu juhe, ništa drugo. I neka ostane spavati u kabini. Ugodno mu je tamo.
Primakla se stolu na kojem je bila pripremljena hrana, lijevom rukom uzela zdjelicu a desnom posegla za kutlačom.
Mama?
Da?
Učinite mi veliku uslugu. Ne približujte se Joshui, molim vas.
Mamine velike plave oči zamagliše se, ali hrabro je svladala razočaranje.
Ako mislite da je tako najbolje...
Da, čvrsto sam uvjerena. Vi ste dobra duša, Mama. Znam da su ovo vrlo teški dani za vas, ali čim budemo gotovi s Washingtonom, poslat ćemo ga na duži oporavak i onda ćete ga imati samo za sebe. Što kažete na' Palm Springs, hm?
Ali Mama se samo tužno osmjehnula, kao da ne vjeruje ni jednu jedinu riječ od onoga što čuje.
Kad je dr Carriol ušla u kabinu noseći zdjelicu s juhom, dr Christian je sjeo i prebacio noge preko ruba visokog ležaja. Sad je izgledao vrlo umorno, ali ne tako iscrpljeno kao prije. Bio je omotao plahtu oko sebe kao sarong da pokrije najranjivija mjesta ispod pazuha i na donjem dijelu tijela. Čak su mu i nožni prsti bili pod plahtom. Očito se pripremio da dočeka Mamu. Dr Carriol mu bez riječi pruži zdjelicu s juhom i pripazi da sve popije.
Još?
Ne, hvala.
Bolje da ostanete ovdje spavati, Joshua. Ujutro ću vam donijeti svježu odjeću. S vašom je porodicom sve u redu, misle da ste
jednostavno strašno umorni i malo razdražljivi. A Mama vam šiva podstavu u hlače koje ćete sutra obući. Više nije tako hladno i bolje ćete se osjećati sa svilenom podstavom nego u tom debelom rublju.
Vi ste vrlo sposobna bolničarka, Judith.
Tek toliko koliko mi govori zdrav razum. Inače sam posve izgubljena.
S praznom zdjelicom u ruci, pogledala ga je u oči koje su sad bile u istoj ravnini s njezinim očima, zato što je ona stajala a on sjedio.
Joshua, zašto? Recite mi zašto?
Što zašto?
Zašto ste tajili u kakvom se stanju nalazite?
Meni to nikad nije bilo osobito važno.
Zaista ste ludi!
Nagnuo je glavu u stranu i nasmijao joj se ispod spuštenih vjeđa, ali usta mu se pritom nisu nimalo razvukla.
To je božanska ludost.
Kažete li to ozbiljno ili se šalite?
Opet se ispružio na svom uskom ležaju i pogled uperio u strop.
Volim vas, Judith Carriol. Volim vas više nego bilo kojeg pojedinačnog čovjeka na ovom svijetu — rekao je.
Ova je izjava zaprepasti više nego što ju je zaprepastio pogled na nj. Šok je bio tako jak da je morala naglo sjesti na stolac kraj njegova ležaja.
O svakako! Kako možete reći da me volite poslije onoga što ste rekli prije nepun sat vremena?
Okrenuo je glavu na ravnom jastuku i pogledao je tako žalosno i tako strano kao da je njezino pitanje još jedno razočaranje za njega.
Volim vas upravo zbog tih stvari koje sam vam rekao. Volim vas zato što vam je ljubav potrebnija nego bilo kojem ljudskom biću koje sam ikad upoznao. Volim vas onolikom ljubavlju kolika vam je potrebna. Zaista vas mnogo volim.
— Kao nekog starog, unakaženog bogalja! Hvala! Naglo se dignula i izjurila iz kabine.
Porodica Christian opet je bila na okupu. Sačuvaj me. Bože, od tih Christianovih, pomisli Judith. Zašto više ne nalazi prave riječi kad govori s Joshuom? Kako on može očekivati neusiljenu reakciju s njezine strane kad joj takvu izjavu da je u takvo vrijeme? Bio proklet,
proklet, proklet, Joshua Christiane! Kako se usuđuješ tako svisoka govoriti sa mnom?
Okrenula se na peti i vratila u kabinu. Prišla je ležaju na kojem je ležao sklopljenih očiju, zgrabila ga prstima za bradu i primakla svoje lice do njegova. Otvorio je oči. Crne crne crne su oči moje jedine ljubavi...
Zadržite tu svoju ljubav za sebe! — rekla je. — Turite je sebi u dupe!

Ujutro je dr Carriol pomagala doktoru Christianu pri oblačenju, odnosno bolje reći, on je pomagao njoj. Najteže povrijeđena mjesta bila su se zakrastila, ali Judith je sumnjala da će taj početni znak izlječenja izdržati cijeli dan hodanja. Mora se pobrinuti da kabina večeras bude bolje opremljena. Prije svega potreban je propisan krevet i nekakav usisni sistem koji bi pokupio i posljednje zaostale oblačiće pare. Nije rekao ni riječ dok ga je odijevala, samo je sjedio ili stajao, okretao se, podizao ruke ili noge, automatski se povodeći za pokretima njezinih ruku. Ali sada je ipak, ma koliko to nijekao, osjećao bolove. Kad ga je uhvatila nepripremljenog, drhtao je kao životinja i povremeno se od nekoga jačeg uboda boli trzao kao epileptičar.
Joshua?
Mmmmmm? — Ne previše ohrabrujući odgovor.
Ne mislite li da negdje na liniji života svatko od nas mora donijeti neku definitivnu odluku? Mislim, kamo idemo, hoćemo li razapeti mala ili velika jedra, zadovoljiti se osobnom karijerom ili nečim većim?
Nije odgovorio. Nije uopće bila sigurna da ju je čuo, ali ipak uporno nastavi.
Nema u tome ništa osobno, ja jednostavno radim posao u kojem sam slučajno dobra, možda zato što ne dopuštam nikome i ničemu da mi se ispriječi na putu. Ali usprkos tome nisam strašna. Doista nisam! Zar vam nije jasno da se nikad ne biste našli među ljudima da vam ja to nisam omogućila? Ja sam znala što je ljudima potrebno, ali sama im to nisam mogla dati. Zato sam potražila i pronašla vas, da vi učiniti ono što je potrebno učiniti. Zar ne razumijete? A i vi ste bili sretni, bar u početku, prije nego što su vam se ti crvi uvukli u glavu. Joshua, ne možete kriviti mene za to što se
dogodilo. Ne možete!
Posljednje dvije riječi izrekla je tako očajnički da se i sama iznenadila.
Oh, Judith, ne sada! — povikao je jadno. — Nemam vremena za to! Sad želim jedino hodati do Washingtona.
Ne možete kriviti mene!
Zar bih morao? — upitao je.
Mislim da ne biste — rekla je utučeno. — Ali... ah, da sam bar netko drugi! Zar nikad niste to poželjeli?
Svakog dana, svakog sata, svake minute i svake sekunde. Ali plan mora biti ostvaren prije negoli ja završim.
Kakav plan?
Njegove oči oživješe nakratko kao prštaj zapaljenog štapića tamjana.
Ne znam, Judith. Kad bih znao, bio bih ono što nisam... bio bih više od čovjeka.
Rekavši to, izađe i počne hodati.
Hodao je, i milijuni su ga slijedili. Prvoga dana prohodao je od Manhatana do New Brunswicka, premda nikada više tako daleko i tako brzo u jednom danu niti s toliko ljudi. Prošao je zatim kroz Philadelphiju, Wilmington i Baltimor i osmoga dana stigao do predgrađa Washingtona.
Svjetina koja je sada hodala s njim bila je mnogo mirnija i suzdržanija od one koja ga je pratila prvoga dana. Veseli Njujorčani bili su se, naime, vratili svojim kućama, premda je jedan dio tih živopisno razdraganih ljudi ostao s njim do kraja. U povorci nije nikad bilo manje od milijun ljudi. Joshua je hodao po svojoj drvenoj stazi Cestom 95. Ispred njega kotrljala su se televizijska kola s kamerama, odmah iza njega išla je njegova porodica, a za njom naoko vesela, ali mrtvo umorna mala družba uglednika koja je predvodila svjetinu, a nad njim lebdjeli su helikopteri. U New Brunswicku bio im se priključio guverner New Jerseyja, a u Philadelphiji, gdje je dr Christian opet nakratko govorio, guverner Pennsylvanije. S obzirom na svoje godine i svoju prekomjernu težinu, guverner Marylanda je odlučio da se priključi tek odboru za doček u Washingtonu, ali zato su šef Generalštaba, devetnaest senatora Sjedinjenih Država, više od stotinu kongresmena i
pedesetak odabranih generala, admirala i astronauta ubačeni među uglednike u povorci kad je dr Christian prolazio kroz turobne razvaline od crvenih opeka ambicioznih baltimorskih javnih radova koji su na prijelazu stoljeća zauvijek prekinuti i prepušteni propadanju.
Dr Christian je hodao. Dr Carriol nije znala kako, ali hodao je. Svake večeri, pošto bi se zaustavio, njegovala je ruševinu od njegova tijela koja se polako raspadala, svake večeri Mama je ušivala novu podstavu od čiste svile u hlače koje će on sutradan obući, svake se večeri, kad bi ga njegova ljubomorna paziteljica odvela od njih, porodica trsila da održi dobro raspoloženje. Da su znali da ga odvodi samo zato da sakrije od njih u kakvom se stanju nalazi i koliko pati!
Sam dr Christian prestao je misliti već u New Brunswicku. Bolje prestala u New Yorku, misao u New Brunswicku, a hodanje će prestati u Washingtonu. Na umu mu je bio samo još Washington, Washington, Washington.
Nešto u njegovu mozgu ga je izdalo. Ne njegov svjesni dio. jer taj je vrlo dobro znao da je stigao tek u predgrađe
Washingtona zvano Greenbelt. Posljednje noćno logorište pred ciljem. Ipak je ovdje spustio svoj gard, opustio se kao da je već stigao do Potomaca. I nije se uputio ravno u kabinu u kojoj su se nalazili kada s uređajem za podvodnu masažu i njegov krevet, nego je sjeo sa svojom porodicom u glavnu prostoriju šatora, razgovarao s njima i smijao se kao u stara vremena. Umjesto da popije svoju zdjelicu juhe, obilno je večerao u društvu porodice — teleći perkelt, pire od krumpira i mahune, a poslije je popio još kavu i konjak.
Trpio je strašne bolove. Dr Carriol se u međuvremenu već dovoljno izvježbala da zamijeti te male izdajničke znakove, način na koji su se njegove oči usredotočile više na cijele zidove nego na pojedina lica koja su bila negdje po sredini, grčenje mišića poslije nekog nezgodnog pokreta (porodici je za umirenje rekao da su to grčevi od prekomjernog jela), snažno zategnuta koža, tako beživotna izgleda, preko obraza i nosa, nepovezanost u razgovoru.
Na kraju mu je morala odlučno reći da ode na kupanje i na spavanje. Mirno je pošao za njom.
Čim je stavila u pogon uređaj za podvodnu masažu i čvrsto
pritegnula zastor od šatorskog platna preko ulaza u kabinu, Joshua je jurnuo u zahod, koji je poslije New Brunswicka bila pridodala kabini, i tamo tako dugo povraćao dok više nije imao što povratiti. Naprezao se, bolno, strašno, u grčevitim pražnjenjima koja kao da su dolazila čak iz listova njegovih klečećih nogu. Odbio je da se makne sve dok nije bio siguran da je napokon sve ispovraćao, a onda mu je Judith pomogla da dođe do kreveta. Sjeo je na njegov rub, hroptavo dišući, a izmučeno mu je lice imalo boju crnog bisera.
U New Brunswicku bilo je gotovo i s predbacivanjima, objašnjavanjima, optužbama i ispričavanjima. Od tog dana dr Christian i dr Carriol veoma su se zbližili, čvrsto povezani okovima boli i patnje kao i zajedničkim nastojanjima da po svaku cijenu sačuvaju svoju tajnu. Bila mu je služavka i bolničarka, jedini svjedok njegove očajničke borbe, jedino ljudsko biće koje je znalo koliko je krhka njegova vlast nad tijelom koje se zove Joshua Christian.
Sada mu je pritisnula glavu uz svoj trbuh dok se on mučio da uvuče bar malo daha u pluća, a kad se smirio, otrla mu je spužvom lice i pridržala čašu i lavor da ispere usta. U savršenoj tišini. U zajedništvu.
Tek kad ga je razodjenula, premazala mu rane i odjenula mu čistu svilenu pidžamu, progovorio je polako, nerazgovijetno.
Hodat ću sutra — rekao je.
Toliko je drhtao da dalje više nije mogao govoriti. Usne su mu poplavile.
Možete li spavati? — upitala je.
Sjena nekog smiješka razabra mu se oko cvokotavih zubi. Kimnuo je i smjesta sklopio oči.
Ostala je uz njega, mirno sjedeći na stolcu i ni na trenutak ne odvrativši pogled od njegova lica, sve dok nije bila uvjerena da je zaspao. Onda je ustala i na prstima izašla da telefonira Haroldu Magnusu.
Harold Magnus, koji se netom bio vratio iz egzila u Bijeloj kući, upravo se spremao da sjedne za kasnu i željno očekivanu večeru kad je dr Carriol nazvala.
Moram se smjesta sastati s vama, gospodine Magnus — rekla je. — Ta stvar ne može čekati, najozbiljnije vam kažem.
Bio je ne samo ozlovoljen nego čak bijesan, ali dovoljno je
poznavao Judith Carriol da bi joj se usprotivio. Njegova kuća nalazila se u Arlingtonu, na drugoj strani rijeke, za razliku od Ministarstva čovjekove sredine koje je bilo mnogo bliže Greenbeltu. Osim toga, nije volio da mu namještenici dolaze u kuću niti je htio tako slasnu večeru, koja se sastojala od dimljenog lososa iz Nove Škotske i coq au vin, na brzinu pojesti. Nosi je vrag!
Dobro, sastat ćemo se u mom uredu — predloži kratko i spusti slušalicu.
Zgrada Ministarstva čovjekove sredine sagrađena je nakon što je došlo do strogog ograničenja potrošnje benzina tako da nije imala helikoptersko pristanište, pa su cijeli krov zauzele improvizirane ostave za odlaganje arhivskog materijala. Zato je dr Carriol odlučila da se od Greenbelta do Ministarstva od veze jednim od automobila rezerviranih za uglednike u pratnji doktora Christiana. lako udaljenost nije bila velika, vožnja je potrajala blizu tri sata. Washington je bio preplavljen ljudima koji su došli da se priključe posljednjoj etapi Marša milenija. Svjetina je bila u raspojasanom karnevalskom raspoloženju i razmigoljila se po svim cestama, neki su se čak i ulogorili na njima. Premda je u Washingtonu bilo više automobila nego bilo gdje drugdje u Sjedinjenim Državama, nitko više nije poštovao nepovredivost javnih prometnica. Na nekim mjestima automobil je puzio, neprestano trubeći i provlačeći se u cik- cak liniji između postavljenih šatora, a povremeno zalazeći i na pločnik, lako se ljutila, dr Carriol nije bila previše zabrinuta jer je znala da će Harold Magnus naići na iste poteškoće, a on osim toga mora prevaliti duži put. Nema koristi da dođe u Ministarstvo mnogo prije njega.
Ali precijenila je udaljenost Ministarstva čovjekove sredine od Arlingtona, a osim toga na drugoj strani Potomaca skupilo se mnogo manje svijeta, tako da je Harold Magnus prevalio taj put za samo dva sata. Ipak je stigavši u ured bio u jednom od svojih najgorih raspoloženja, uglavnom zato što je morao odgoditi večeru. Punih osam dana bio je vezan uz Tibora Reecea i nije mogao napustiti Bijelu kuću u kojoj nije volio boraviti. Predsjednik nije mnogo mario za jelo, a poslije rastave hranio se tipično za neženju, neredovito, žalosno jednolično, a obroci su mu se sastojali od jednog jedinog jela. Ministar se čak ni usred noći nije mogao iskrasti, jer je Tibor Reece bio čvrsto
odlučio da ima pri ruci krivca ako se bilo što dogodi doktoru Christianu. I tako Haroldu Magnusu nije preostalo drugo nego da prazni „ automate s kolačima u kafeteriji za službenike Bijele kuće. U tih osam dana svog zatočeništva pojeo je goleme količine svih mogućih slastica, uzalud nastojeći da zasladi svoje raspoloženje. Ali te se noći, posljednje noći svog zatočeništva, ipak pobunio. Telefonirao je ženi i naručio svoje omiljeno jelo odbivši ponuđenu hranu u Bijeloj kući. U devet uvečer odvezao se rekavši Predsjedniku da mora, s obzirom na sutrašnje svečano primanje, pregledati kod kuće svoju garderobu.
Kad je ministar napokon nešto poslije dv? sata ujutro nahrupio kroz vrata svog ureda, lice gospode Taverner zasja od sreće. Ona je cijelo vrijeme njegova zatočeništva u Bijeloj kući obavljala doslovno sve njegove poslove i bila je već na kraju snaga.
Oh, gospodine, tako mi je drago da vas vidim. Treba hitno donijeti neke odluke, dati direktive i potpisati neke spise — rekla je.
Harold Magnus joj je bez zaustavljanja samo domahnuo preko ramena da pođe za njim u njegovu sobu.
Uzdahnula je, pokupila popriličnu hrpu spisa, uzela notes i olovku i pridružila mu se.
Radili su šezdesetak minuta i za to je vrijeme ministar nekoliko puta pogledao na zidni sat iza sebe.
Gdje je ta žena, do vraga? — upita kad su bili gotovi.
— Ne može stići brže, gospodine. Dolazi točno rutom Marša, a pretpostavljam da je ta krcata ljudima — umiri ga gospođa Taverner. Dr Carriol stigla je pet minuta poslije, upravo kad je gospođa Taverner opet sjela za vlastiti stol da obavi još neke poslove. Dvije
žene izmijeniše pogled razumijevanja i osmjehnuše se.
Tako loše, hm? — upita dr Carriol.
Pa znate, bio je osam dana vezan uz Bijelu kuću, a hrana u njoj nije baš po njegovu ukusu. Ali raspoloženje mu se popravlja otkako je sjeo na vlastiti stolac.
Oh, jadnik!
Raspoloženje mu se doista popravilo. Večera mu prije ili kasnije ne gine, Helena nije napravila previše pogrešaka za njegove odsutnosti — mora se svakako sjetiti da joj ponekad kupi neki lijepi dar — a i njegovu zatočeništvu u Bijeloj kući došao je kraj. Srdačno je
pozdravio doktoricu Carriol. U jedan kut usana bio je zabio debelu cigaru, a popriličan mu je trbuh bio zategnut u prsluk od narančasto- zelenog brokata.
Ha, Judith, ovo je već bolje, hm?
Svakako, gospodine ministre — odvrati ona i skine kaput.
Noćas Greenbelt, a sutra ujutro posljednja šetnja do Potomaca. Sve srno pripremili, podij od čvrstog vermontskog mramora koji će poslije poslužiti kao postolje za spomenik Milenija, zvučnici na svakom uličnom uglu i u svakom parku u promjeru od nekoliko kilometara, a sastavili smo i nekakav odbor za doček! Predsjednik, potpredsjednik, kompletan Kongres, svi ambasadori, ministar predsjednik Radžpani, premijer Hsaio, mnoštvo državnih poglavara, filmskih i televizijskih zvijezda . . . i kralj Engleske.
Kralj Australije i Novog Zelanda — ispravi ga ona.
Ma dobro, premda je zapravo kralj Engleske, samo što komunisti ne vole kraljeve.
Ministar pritisne dugme interfona i zamoli gospođu Taverner da donese kavu i piće.
Popit ćete sa mnom čašicu konjaka, Judith? Znam da ne pijete, ali čuo sam od Predsjednika da vas je dr Christian uspio obratiti na malo konjaka uz kavu, a ni ja nemam ništa protiv toga.
Kad mu nije odgovorila, pogledao ju je pažljivije, rastjeravši rukom oblak teškog aromatičnog dima ispred sebe.
Smeta vam moja cigara? — upita s neuobičajenom brižnošću.
Ne smeta.
Što je? Njegov govor nije bogzna što? Valjda zna da se od njega očekuje da kaže nekoliko riječi?
Dr Carriol uzdahne iz dna utrobe.
Gospodine ministre, on sutra neće govoriti.
Što?
Bolestan je — odvrati ona, pažljivo birajući riječi. — U stvari, smrtno bolestan.

Oh, sranje! Izgleda sjajno! Promatrao sam ga cijeli bogovetni dan s Predsjednikom, spreman da vidim svog boga ako ga se netko dočepa, i mogu vam reći da sam ga promatrao okom sokolovim. Izgleda sjajno. Bolestan? Onaj koji tako hoda? Koješta! Što se zapravo događa?
— Gospodine Magnus, morate mi vjerovati. Strašno je bolestan. Toliko bolestan da strahujem za njegov život.
Zurio je u nju sve tjeskobnije. Počeo joj je na kraju vjerovati, ali vijest je bila toliko nepravedna da se morao još jedanput pobuniti.
Sranje!
—Nije, nego istina. Znam, jer se svakoga dana uvečer i ujutro bavim njime. Znate li kako izgleda njegovo tijelo pod svom tom odjećom? Masa sirovog mesa. Sav se raspao klipšući zimi po sjeveru. Neprestano gubi mnogo krvi s onih mjesta na kojima više nema kože. Trpi bolove koji dovode do ludila. Znojne žlijezde su mu ili grude smrdljivog gnoja ili, ako se još nisu zagnojile, tvrde, strahovito bolne goleme otekline. Nožni prsti mu otpadaju. Ot-pa-da-ju! Shvaćate?
Ministar je pozelenio u licu, zagrcnuo se i brzo ugasio cigaru u pepeljari.
Isuse Kriste!
Gotov je, gospodine Magnus. Ne znam kako je uopće dogurao dovde, ali ovo je njegov labuđi pjev, vjerujte mi. želite li da taj čovjek ozdravi umjesto da umre, morate mi pomoći da ga spriječim da sutra hoda do Potomaca.
Zašto ste, kog vraga, to čuvali za sebe? Zašto mi niste već rekli?
Harold Magnus je toliko urlao da nije«-ni primijetio kad je njegova tajnica otvorila vrata i brzo ih zatvorila i ne ušavši u sobu.
Imala sam svojih razloga — odvrati dr Carriol mirno. — živjet će i oporavit će se pod uvjetom da ga odvedemo na neko mirno i vrlo osamljeno mjesto, da se pobrinemo za najbolju moguću medicinsku njegu i da sve to najhitnije organiziramo.
Iz sekunde u sekundu osjećala se sve bolje. Ugodnog li osjećaja nametati svoje zahtjeve Haroldu Magnusu.
Ministar se odlučio.
Noćas?
Noćas.
Dobro, što prije to bolje. Sranje! Što da kažem Predsjedniku? Što li će misliti engleski kralj? Prevaliti toliki put, uz toliki trošak, a onda nema koga pozdraviti! Sranje! Kakav šlemozl! — uzvikne dobacivši joj sumnjičav pogled. — Jeste li sigurni da je gotov?

Posve sigurna. No s druge strane, gospodine — nastavi ona, suviše umorna, a možda i suviše potištena, da pripazi kako joj se u glasu ne bi osjetio prizvuk ironije — ostali iz klape u savršenoj su formi. Kako i ne bi bili? Oni nisu svu zimu hodali po sjeveru, nego trenirali negdje na jugu, a nisu ni propješačili cijeli put od New Yorka do Washingtona. Senator Hillier, gradonačelnik O’Connor. guverneri Canfield, Griswold, Kelly, Stanhope i de Matteo, general Pickering, i tako dalje, i tako dalje, svi su u fantastičnoj formi i jedva čekaju da svrate pozornost na sebe. Pa zašto da sutra ne bude njihov dan? Dr Joshua Christian bio je, dakako, pokretačka sila Marša milenija, da, ali kamere i oči svijeta sada su već osam dana uperene u njega dok su svi ostali... ma kako važan položaj zauzimali u društvu... svjesni da su u sjeni Čovjeka milenija. A recimo i to da doktoru Christianu nije ništa više stalo do engleskog kralja, sijamskog cara ili »kraljice srca« nego što je engleskom kralju zapravo stalo do doktora Christiana. Neka zato gospodin Reece, senatori, guverneri i svi ostali imaju sutrašnji dan za sebe. Neka se Tibor Reece popne na podij i obrati narodu! On obožava doktora Christiana i govor koji bude održao zasigurno će odgovarati toj svečanoj prilici. A ljudima na toj etapi Marša bit će ionako svejedno tko im se obraća. Sudjelovali su u Maršu milenija, a ništa im drugo i nije potrebno za uspomenu.
Harold Magnus nije to izlaganje pratio s uobičajenom preciznošću i nepomućenim egoizmom. Osam dana nije pošteno spavao, već satima nije pojeo ništa osim slatkiša i nelagodno se osjećao. Mozak mu nije baš najbolje funkcionirao.
Mislim da imate pravo — reče zijevajući. — Da, trebalo bi uspjeti. Najbolje da smjesta odem Predsjedniku.
Hej, stanite malo! Prije nego tako navrat-nanos odete morate mi reći što ste odlučili, kamo i kako da otpremimo doktora Christiana. Palm Springs ne dolazi u obzir, za to sam se bila odlučila prije nego što sam znala koliko je bolestan. Osim toga, Palm Springs je predaleko. Najveća mi je briga kako da sve to održimo u tajnosti. Bez obzira kamo ga odvedemo moglo bi doći do mjesnih nagađanja ili prepričavanja, a to nikako ne želimo. Kad bi se proširile glasine o tome \i kakvo se strahovito stanje doveo hodajući među ljudima, pretvorio bi se u mučenika. Za njega se mora pobrinuti mala izabrana i krajnje pouzdana i diskretna ekipa liječnika i medicinskih
sestara. Mjesto na kojem će ga liječiti mora biti u blizini Washingtona, ali opet toliko izolirano da ga na njemu neće nitko moći pronaći.
Da, da. Ni u kom slučaju ne smijemo dopustiti da naprave mučenika od njega, živog ili mrtvog. Za godinu dana otprilike moramo ga opet pokazati ljudima, zdravog i ornog za start.
Dakle? — Dr Carriol podigne obrve.
— Dakle... kamo? Imate li neki prijedlog?
Nemam, gospodine ministre, nijedan. Mislila sam da ćete možda vi nešto znati s obzirom na to da ste iz Virginije. Mjesto ne smije biti daleko odavde, jer ne znamo s čime će se liječnici suočiti pa će možda biti potrebno da iz svoje baze na brzinu pozovu još kojeg specijalista ili naruče još neki materijal. Pretpostavljam da će ekipa biti iz Bolnice Waltera Reeda?
On kimne.
Mjesto svakako mora biti strogo izolirano — ponovi ona.
Ministar izvadi iz pepeljare ugaslu cigaru, pogleda je. a onda izvadi novu iz doze koju je besrmno držao na svom pisaćem stolu.
Najbolje su cigare — reče otpuhnuvši dim — one koje su smotane između ženskih bedara. Ove ovdje — puf — jesu — puf puf
prvorazredne!
Dr Carriol ga pogleda pažljivije.
Inače se dobro osjećate, gospodine Magnus?
Naravno da se dobro osjećam. Samo bez cigare ne mogu misliti — odvrati i otpuhne još nekoliko dimova. — Da — reče napokon — postoji jedno takvo mjesto. Otok u tjesnacu Pamlico, Sjeverna Carolina. U posljednje vrijeme je napušten. Pripada duhanskoj porodici Binkman. Sada, dakako, osiromašenoj. Nisu se pravovremeno preorijentirali. To je valjda jedina duhanska porodica koja se nije preorijentirala na drugu proizvodnju. — Opet otpuhne.
Reci već jednom nešto, čovječe, najradije bi mu viknula dr Carriol, ali suzdržala se. Sjedila je što je strpljivije mogla.
O tome me upravo pred početak Marša obavijestio jedan iz Uprave za nacionalne parkove. Čini se da bi Binkmanovi htjeli taj otok, ako ga ne uspiju prodati, pokloniti državi. Već je ionako godinama zaštićeno područje za ptice i divljač, ali Binkmanovi jednostavno više nemaju novaca da ga uzdržavaju, zato očajnički nastoje da ga prodaju dok je još u dobrom stanju. Na otok” je
zanimljiva stara kuća koja im je služila kao ljetnikovac, i to... do vraga... valjda stoljećima! Upravo su obnovili kuću, jer su mislili da imaju sigurnog kupca, ali čovjek je u posljednji trenutak odustao. Ako se ne riješe otoka i kuće, predstoji im milijunski porez. Zato su ga ponudili Upravi za nacionalne parkove. Mislim da se zapravo nadaju da će ga država otkupiti s time da posluži kao mjesto za odmor američkih predsjednika. Mjesto je idealno. Ali Predsjednik je ovih dana toliko zaokupljen Maršom da mu još nisam iznio taj prijedlog. Trenutačno nema nikoga na otoku ni u kući. ali oni iz
Uprave me uvjeravaju da sve savršeno funkcionira. Vode ne manjka, vodovodne instalacije su u redu. a jedan dizel-generator od 50 kVA proizvodi električnu struju. Odgovara li vam to?
Dr Carriol se protegne, zadrhta.
— Zvuči idealno. Ima li to mjesto neko ime? — Pocahontas Island. Leži južno od Kitty Hawka i nešto sjevernije od Cape Hatterasa. Otok je dugačak samo dva kilometra a širok otprilike kilometar. Rekao bih da se radi o nekom pješčanom sprudu koji se dovoljno dugo zadržao nad površinom mora da ozeleni. U Upravi kažu da je unesen u sve pomorske karte — reče ministar i ponovno pozva interfonom gospođu Tavemer. — Gdje je ta prokleta žena? Naručio sam kavu i konjak.
I kava i konjak stigoše začas, ali kad se gospođa Taverner htjede isto tako brzo izgubiti, ministar je zadrži.
Hej, pričekajte malo! Doktorice Carriol, imate li vi toliko medicinskog znanja da kažete Heleni kakvi su nam liječnici i kakva oprema potrebni?
Imam. Gospođo Taverner, potreban nam je vaskularni kirurg, specijalist za plastičnu kirurgiju, dobar specijalist opće prakse, specijalist za reanimaciju. anestetičar i dvije prvorazredne medicinske sestre. Svi moraju, dakako, biti strogo povjerljivi ljudi. Od opreme trebat će im sve što je potrebno kod šoka, iscrpljenosti, teških ozeblina uz, pretpostavljam, gangrenu ili neku drugu vrstu nekroze, kod kronične neishranjenosti, a vjerojatno i kod popuštanja bubrežnih funkcija. Osim toga bit će potrebni svi mogući lijekovi, mnogo zavoja za rane, kirurški instrumenti radi drenaže apscesa i sli- čno ... a neće biti zgorega ako dometnemo i psihijatra.
Na ovaj posljednji zahtjev ministar oštro zirne u doktoricu Carriol.
ali samo nešto progunđa suzdržavši se od bilo kakve primjedbe.
Jeste li sve zapisali? — upita Harold Magnus gospođu Taverner. — Dobro. Reći ću vam što morate obaviti čim dr Carriol ode. A sada me spojite s Predsjednikom.
Gospođa Tavemer problijedi.
Mislite li da je to potrebno, gospodine? Četiri sata je ujutro.
Da? žao mi je. Ipak ga probudite!
Što da kažem dežurnom?
Nešto, bilo što, svejedno mi je. Samo primite se posla već jednom!
Gospođa Tavemer odjuri. Dr Carriol ustane, natoči kavu i konjak, stavi ih pred ministra i opet sjedne.
Nisam znala da je tako kasno. Moram se vratiti k njemu. Prokleta svjetina! Ako nemate ništa protiv, pozvat ću Billyja, našeg pilota, i vratiti se helikopterom. A mislim da će biti najbolje da i doktora Christiana smjestimo u helikopter i odletimo s njim na Pocahontas, po mogućnosti još prije nego svane. Naviknut je da putuje s Billyjem, pa se neće uznemiriti. Ja ću ga, dakako, pratiti. Liječnička ekipa neka odleti ravno na Pocahontas i tamo nas pričeka. S obzirom na brzinu kojom napredujem, oni će vjerojatno prije nas biti tamo. To jest, ako se vi pokrenete.
Posljednju primjedbu izrekla je pomalo prijetećim glasom.
Uvjeravam vas, doktorice Carriol, da se namjeravam pokrenuti. Nije mi u planu da ugrozim život doktora Christiana — odvrati ministar vrlo dostojanstveno i posegne za svojom čašom, namrštivši se nad neznatnom količinom konjaka koju je dr Carriol bila ulila u nju.
Ja volim svoje piće u teksaškom stilu — reče i jednim gutljajem isprazni čašu. Onda je pruži prema doktorici Carriol. — A sad mi pošteno napunite, molim.
Dok se dr Carriol bavila konjakom, javila se gospođa Taverner.
Gospodine, upravo bude gospodina Reecea. Nazvat će vas.
Dobro. Hvala. — U nekoliko naglih gutljaja ministar strusi i drugu čašu konjaka. — Bilo bi dobro da sad pođete, Judith.
Ona pogleda na zidni sat iza njega i namršti se.
Oh, prokletstvo! Neću se vratiti prije pet, čak ni helikopterom. No dobro da prema novom ljetnom računanju
vremena sviće tek nešto prije sedam. I nemojte, molim vas, zaboraviti da liječničkoj ekipi date točne upute i da im kažete da će se sa svojim pacijentom naći na Pocahontas Islandu.
Do vraga, pa vi ste gori od moje žene! Sasvim ćete me izludjeti. Prestanite se zabrinjavati. Kuća je u savršenom stanju... pa, zaboga, očekuju da je Predsjednik dođe pogledati. Isuse Kriste, što ću biti sretan kad jednom svrši taj cirkus!
Ja također, gospodine Magnus. Hvala. Bit ćemo u vezi.
Kada ga je dr Carriol ostavila, Harold Magnus je stojeći za svojim stolom natočio sebi i treći konjak i pripremio se da pripali još jednu cigaru smotanu između ženskih bedara.
U drugoj sobi dr Carriol se zaustavi kod stola gospođe Taverner da nazove Billyja i zamoli ga da je pričeka na helikopterskom pristaništu kod Capitola.
Da bar naše ministarstvo ima jedno takvo pristanište — reče dr Carriol spustivši slušalicu. Onda pažljivije pogleda gospođu Taverner. — Čini se da ste posve iscrpljeni.
Jesam, doista. Nisam bila kod kuće otkako je dr Christian krenuo iz New Yorka.
Doslovno?
— Da. Gospodin Magnus je, kao što vam je poznato bio u Bijeloj kući, pa je netko morao preuzeti poslove ovdje, a znate vi njega. Nikada nije odredio sebi zamjenika niti je imao povjerenje u opunomoćenike.
— On je gad. Zašto ga podnosite?
— Oh, nije on tako loš kad sve ide kao po loju. Osim toga, ovo je jedno od najboljih tajničkih mjesta u federalnoj službi.
— Bilo bi dobro da sad odete k njemu... ali ne prije nego što dovrši razgovor s Predsjednikom, okej?
Okej. Laku noć, doktorice Carriol.
Četiri ujutro, mišljaše Harold Magnus ispivši nadušak i treći konjak. Protrlja oči i zijevne. U glavi mu se vrtjelo. Prokletstvo! Konjak mu još nikad nije udario u glavu. Oh, neka mi Bog pomogne ako još nešto pođe naopako! Nije se osjećao najbolje, doista nije. Previše slatkiša, a premalo poštenog jela. Ali do vraga i doktori, on nema šećernu bolest. Četiri ujutro. Nikakvo čudo da se ne osjeća najbolje. Nije večerao. K vragu dr Carriol! K vragu dr Joshua
Christian! K vragu doktori! K vragu sve skupa! Pomislivši na liječnike i na vlastito zdravstveno stanje, prisjeti se što mora obaviti u vezi s doktorom Christianom. Već je ispružio ruku da pozove gospođu Tavemer i izda joj potrebne upute, ali uto se ona javi na interfon.
Gospodin Reece je na liniji, gospodine. Čini se da nije najbolje volje.

Predsjednik doista nije bio najbolje volje.
Za kog’ ste me vraga budili? — začu se Predsjednikov pospan i razdražljiv glas.
Čujte, gospodine Predsjedniče, ako ja zbog državnih poslova moram ostati budan, za kog' biste vraga vi spavali? Ovo je vaša zemlja, a ne moja! — zacerekao se ministar.
Harolde? Jeste li to vi?
Vi vi vi vi vi vi! Naravno da sam ja! — otpjevucka gospodin Magnus. — Četiri je sata, a ja sam razigran.
Vi ste pijani.
Isuse Kriste, mora da jesam. — Ministar se iz petnih žila uapregnc da ponovno stekne kontrolu nad samim sobom. — Ispričavam se, gospodine Predsjedniče. Popio sam previše konjaka na prazan želudac. Oprostite, iskreno mi je žao.
Zato ste me probudili da mi kažete da ste pijani i gladni?
Naravno da ne. Imamo problema.
Da?
Dr Christian ne može više hodati. Bila mi je jutros ovdje dr Carriol i kaže da je smrtno bolestan. Čini se da će Marš milenija završiti bez svog vođe.
Hm.
Međutim, ostali važni sudionici Marša u dobrom su stanju i ja bih im, ako se slažete, dopustio da povedu Marš do kraja. Na čelu bi, dakako, išla porodica doktora Christiana, a oni odmah iza nje. Ali netko bi morao održati govor u stilu doktora Christiana, i mislim da to ne može biti nitko drugi nego vi.
— Da, slažem se. Dođite danas nešto kasnije u Bijelu kuću, recimo u osam. Pobrinut ću se da i dr Carriol bude ovdje. želim da me podrobnije izvijestite kako stoji sa sirotim doktorom Christianom. I čujte, Harolde, okanite se alkohola! Danas je veliki dan.
— Da, gospodine. Naravno, gospodine. Hvala, gospodine.
Ministar zahvalno spusti slušalicu. Imao je osjećaj da se cijela soba okreće oko njega. Bio je tako strahovito umoran i ošamućen da je mislio kako se neće moći dignuti od svoga pisaćeg stola. A tako je i bilo, premda ni sam nije bio svjestan toga. Jednostavno je spustio glavu na stol, svoju tešku, vrtoglavu glavu, prezasićenu zašećerenom krvlju, i istog trenutka zaspao. Odnosno, bolje reći, prešao u promijenjeno stanje svijesti karakteristično za vrlo tešku hiperglikemiju.
U drugoj sobi za pisaćim stolom gospođe Taverner nije nitko sjedio. Ona je iskoristila telefonski razgovor između Predsjednika i ministra da se povuče u svoju sobu za odmor. Na trenutak je sjela na rub kauča jer su joj se od umora i prenapetih živaca tresle noge. Ali sjedenje se pretvorilo u ležanje i smjesta je zapala u dubok san.
Prošle večeri dr Christian bio je iznenada osjetio potrebu da provede neko vrijeme sa svojom ljubljenom porodicom. Bio je svjestan da ju je nemilo zanemarivao otkako je objavljena Božja kletva i da je bio nepravedan prema svojoj braći. Nije njihova krivnja što je klinika u Hollomanu morala biti zatvorena, nego isključivo nje- gova. A ipak je okrivio njih. Osim toga, morao je priznati da ih sve još voli, samo mu nije više toliko stalo ilo njihova društva. Jadna stvorenja, tako očajnički oviMia o njemu, tako željna da mu ugode, tako patetično prepuštena sebi samima od onog trenutka kad su se svi prije početka Marša bili okupili u New Yorku da mu pruže podršku.
I zato je sinoć učinio još taj naporda sjedne i razgovara s njima, pa čak i da se smije i pomalo šali.
Pojeo je ponešto od svega što je Mama stavila pred njega, dao nekoliko savjeta Jamesu, Andrewu i Miriam i posebno se nježno osmjehivao maloj Mišici. Trsio se čak da stekne Marynu flaklonost. Jedino ga ona od svih ne voli. Nije znao zašto, ali dopustio je da ima mnogo mogućih razloga za to.
Ah. kako li je skupo platio vrijemekoje im je poklonio! Je li ono što mu je tako neprovareno i teško ležalo u želucu da je morao povratiti bila doista samo hrana? Ili su to bili i oni? Bolovi koje je pretrpio dok sve to nije izbacio bili su strahoviti, a samo povraćanje trajalo je nesnosno dugo. Može li itko voljeti svoje mučitelje? Može li
itko voljeti onoga tko ga je izdao? Od trenutka kad je legnuo pa dok nije zaspao neprestano je postavljao sebi ova i druga pitanja, ali bilo mu je jasno da mu je misao sve teža te da i sam luta nepoznatim područjima duha.
San mu nije došao na oči sve dok dr Carriol nije ustala i ostavila ga. Nije mogao zaspati dok ga je promatrala i zato se pretvarao. Tek kad je otišla, učinio je svoje malo osobno čudo i autosugestijom se uljuljao u san priznavši da se ipak mnogo bolje osjeća otkako se ona brine oko njega i da su noćni bolovi postali snošljiviji.
Spavao je vrlo duboko i bez snova, ali kad se nešto prije četiri sata ujutro okrenuo na desnu stranu, prignječio je masu infiltrata veličine teniske lopte pod pazuhom i neoslobođeni je gnoj pritisnuo nervno- žilni splet koji opskrbljuje desnu ruku i ovio se oko velikog svežnja motoričkih i senzibilnih vlakana koji upravljaju osjetom i pokretom. Bol je bila strahovita.
Naglo se uspravio u krevetu, a silan krik zastao mu u grlu prije nego što ga je mogao s urlajem istjerati kroz razjapljena usta. Klatio se naprijed-natrag, naprijed-natrag da ublaži bol. Bio je sav u znoju, tako razapet smrtnom mukom da se desetak minuta pitao može li se čovječji život ugasiti od puke boli.
— Bože moj. Bože moj, oslobodi me tih muka! prošapta zatim, klateći se naprijed-natrag, naprijed-natrag. — Nisam li već dovoljno patio? Zar ne znam da sam samo običan smrtnik?
Ali bol nije popuštala. Skočio je s kreveta i pomahnitalo se ushodao po sobi, ali njegovi goli, pocrnjeli i zagnojeni nožni prsti bili su slab oslonac i jedva se držao na nogama. Toliko se bojao da glasno ne krikne od boli da je na kraju shvatio kako mora pronaći neko skrovito mjesto gdje nitko neće čuti njegove krikove.
Kao sjena izvukao se kroz mrak glavnog šatora u noć. Šepajući i posrćući, kretao se kroz logorište i svakih nekoliko koraka zastajkivao da svoju bol zaljulja kao malo dijete u svom izmučenom tijelu.
Odjednom mu se neko drvo ispriječi na putu. Posegne da ga dohvati, pridrži se za nj, polako spuzne i napokon se skvrči na travi u njegovu podnožju. Rukama obuhvati glavu i opet se poče klatiti naprijed-natrag.
— Bože moj, podari mi sutrašnji dan — zadahta, boreći se sam
sa sobom. — Nije još gotovo! Samo još sutrašnji dan! Bože moj. Bože moj, ne ostavljaj me, ne napuštaj me!
Možda nije moguće umrijeti od puke boli, ali zasigurno je moguće poludjeti od nje. Ovdje, čućeći tako podno tog debla, drdoshua Christian sišao je s uma! Nije mu teško palo. Bio je sretan. Laknulo mu je sada kad više nije imao snage da se bori, kad je poludio. Poludio u najpunijem smislu te riječi. Napokon se izvukao iz okova logike, oslobodio se lanaca svjesne volje, zaronio u savršen i blažen limb bezumlja, ludila, dotučen bolju koju više nije mogao podnijeti. Kao životinja šćućurio se u dodiru sa zemljom, čvrstom, toplom i punom utjehe kao što je i njegova majka.
Dokle god sam živa ne želim više vidjeti nijedan helikopter, pomislila je dr Judith Carriol kad se Billy pripremao da aterira na improviziranom uzletištu na travi u parku nedaleko od koljem ograđenog prostora na kojem su se ulogorili Christianovi i ostali ugledni sudionici Marša.
Vješto i istrenirano iskočila je iz staklene kabine helikoptera, i sekundu pošto je stajni trap dotaknuo zemlju već je trčala preko trave. Upravo je htjela ući u šator kad se sjeti da u mraku vjerojatno neće naći uklopnik za svjetlo. Okrenula se i upravila korake prema visokoj ogradi koju je čuvalo stotinjak policajaca.
Straža! — zovnu dr Carriol.
Gospođo? — Stražar izroni iz mraka.
Trebam ručnu svjetiljku.
Razumijem, gospođo — reče stražar i izgubi se.
Vratio se već poslije pola minute. Svjetlo ručne svjetiljke primicalo se u taktu njegovih čvrstih koraka. Oštro salutiravši pruži joj svjetiljku i vrati se na svoje stražarsko mjesto označeno malim krugom mutnog svjetla na zemlji.
S ručnom svjetiljkom uperenom u drveni pod dr Carriol tiho prođe kroz šator i razgrne zastor pred kabinom doktora Christiana. Oskudni namještaj u njoj sablasno je izranjao iz okolne tame kad je snop svjetla uperila prema krevetu. Svjetlo se popelo uz jednu krevetsku nogu i prosulo po razbacanim pokrivačima. Ali gdje je dr Christian? Dr Christian nije bio u svom krevetu!
Trenutak je neodlučno stajala pitajući se što bi bilo bolje, da cijeli prokleti logor preplavi svjetlom i na taj način sve živo digne na noge
ili da započne tihu sistematsku pretragu. No odmah potom stvori odluku, disciplinirano i hladnokrvno. Ako dr Christian silazi s pameti, mora ga odvesti mirno i tiho prije negoli itko primijeti o čemu se radi. Ni Mama nije daleko od nervnog sloma. Da, sad je suviše blizu cilju da bi sve što su dosad postigli smjela staviti na kocku.
Zato pretraži šator što je tiše mogla, osvijetlivši džepnom svjetiljkom svaki kutak, zavirivši pod svaki stol i iza svakog stolca. Ali nije ga našla. Dr Christian nije bio u šatoru.
Straža!
Gospođo?
Pozovite mi, molim, dežurnog oficira.
Oficir je stigao za pet minuta za kojih se Judith jedva svladavala da ostane na mjestu i pričeka ga. Samo bez panike!
Gospođo? — Oficir joj se skanjujući primakne. — Oh, to ste vi, doktorice Carriol!
Major Withers glavom. Sretna okolnost.
Hvala Bogu, jedno poznato lice — reče ona. — Majore, jasno vam je, zar ne, da sam ovdje po nalogu samog Predsjednika?
Da, gospođo.
Dr Christian nije u svom krevetu. A nema ga nigdje ni u šatoru njegove porodice. Morate mi vjerovati na riječ. Sad je izuzetno važno da zbog toga ne napravimo uzbunu i da nitko u ovom logoru ne nasluti da imamo neprilika. Ali doktora Christiana moramo pronaći. Brzo, tiho i sa što manje svjetla. A kada ga pronađemo, želim da mu se nitko ne približuje. Bez obzira tko ga bude našao, mora smjesta obavijestiti mene. Samo mene! Neću se maknuti s ovog mjesta, ostat ću točno ovdje gdje jesam, tako da me neće biti teško pronaći. Jasno?
Jasno, gospođo.
Opet čekanje, dugo i mučno dok dragocjene minute do svitanja tako brzo odmiču. Samo jedanput uperila je svjetlo ručne svjetiljke u svoj sat i vidjela da je već blizu šest. O Bože, daj da ga što prije pronađu! Mora ga odvesti odavde prije nego što se probude ljudi s ove i s one strane ograde. Dovoljno je zlo već to polijetanje i slijetanje helikoptera. Sva sreća što je u ovoj eri nestašice energije svitanje u ljetno doba pomaknuto za dva sata unaprijed. Imaju još nekoliko

minuta prije negoli se dovoljno razdani da se može vidjeti. Posvuda na travi, među grmljem i drvećem svjetlucali su mali, isprekidani mlazovi svjetla džepnih svjetiljaka dok se stotinjak vojnika kretalo kroz tamu.
Gospođo?
Judith skoči.
— Da?
Našli smo ga.
Oh, hvala Bogu.

Pošla je za majorom dok su joj cipele brzo i u besprijekornom ritmu šištale po travi šiš, šiš, šiš, šiš. Bravo, Judith! Mirna si. Spasit ćeš situaciju. Samo ostani mirna bez obzira na to u kakvom ćeš ga stanju naći. Major uperi prst u najmračniju skupinu grmlja i drveća.
Judith se oprezno primakne, ne poigravajući se svjetlom da ga ne preplaši.
Tu je! Šćućuren i nepomičan podno velike bukve, glave obuhvaćene rukama. Judith mu priđe i klekne do njega.
Joshua? Joshua, jeste li dobro? Nije se ni pomaknuo.
To sam ja, Judith. Što je? Što se dogodilo?
Napokon ju je čuo. Čuo je dobro poznati glas i shvatio da još nije mrtav, da je ta dolina suza još pred njim. Ali on je ne želi. Ne! Potajno se osmjehne u svoje ruke.
Boli me — reče kao dijete.
Znam. Dođite! — Podvukla je ruku pod njegov lijevi lakat i bez poteškoća podigla i sebe i njega na noge.
Judith? Tko je to Judith? — upita gledajući je. Onda svrne pogledom iza nje na siluete desetak vojnika što su se nejasno ocrtavale na pozadini neba koje je sneno nagoviještalo dolazak praskozorja.
Vrijeme je da hodam — reče on, prisjetivši se jedine činjenice koju je ponio sa sobom iz zdrave pameti u ludilo.
Ne, Joshua, ne danas. Gotovo je! Marš milenija je dovršen! U Washingtonu smo. Došlo je vrijeme da se odmorite i liječite.
Ne! — uzvrati on energičnije. — Hodati! Moram hodati!
Ljudi su toliko zakrčili ulice da je nemoguće hodati njima. Više nije znala što mu smije a što ne smije reći, nije mogla slijediti
njegove misli.
Joshua je ostao tvrdoglavo pri svome, i: — Moram hodati.
Kako bi bilo onda da hodate malo sa mnom, tamo do ograde? Poslije možete ići sami kamo god želite. Okej?
Nasmiješio se, pošao nekoliko koraka uz nju, onda nanjušio njezin strah i uzmaknuo.
— Ne! Hoćete me prevariti!
Joshua, nikad vam ne bih učinila nešto takvo. Ja sam Judith! Pa, poznajete me, Judith! Vaša Judith!
Judith? — upita on glasom u kojem se osjećala nevjerica. — Ne! Judith? Ne! Ti si Juda! Juda koji me izdao. — Poče se smijati. — Juda, kojeg sam volio ponajvećma od svih svojih učenika. Poljubi me, Judo, pokaži da je gotovo! — Joshua se rasplače. — Judo, Judo, želim da to svrši! Poljubi me! Pokaži da je gotovo! Ne mogu više izdržati tu bol. To čekanje.
Judith se nagne naprijed, podigne na prste i prinese lice na dva centimetra do njegova obraza. Sklopi oči i gotovo osjeti ustajao i smrdljiv okus njegove kože. Onda njezine usne učine posljednji, golemi put i počinuše sjedne strane njegovih usana, njegovih posve izjedenih usana.
Evo — reče. — Gotovo je, Joshua.
I bilo je gotovo. Jedini poljubac koji je ikad zatražio od nje. Što bi bilo od Judith Carriol i Joshue Christiana da ju je prije poželio poljubiti? Vjerojatno bi sve došlo na isto.
Bilo je gotovo. Joshua pruži ruke prema vojnicima.
Izdan sam — reče. — Moj ljubljeni učenik me izdao i predao krvnicima.
Vojnici se približiše i opkoliše ga. On pođe s njima. Onda se okrene prema njoj i upita:
Koliko su ti u današnje doba platili za to? Što si dobio? Gotovo je. Gotovo. Gotovo.
— Unapređenje. Automobil. Nezavinost. Moć! — uzvrati ona.
Ja ti ne bih mogao ponuditi ništa od toga.
Oh, ne znam. Sve to zapravo zahvaljujem vama.
Kroz grmlje i drveće. Kroz ogradu do helikoptera koji ih je čekao dok su mu krakovi rotora beskorisno šibali zrak. Jedan vojnik skoči u kabinu i pruži ruke prema doktoru Christianu koji ih prihvati i
svojim dugim nogama lako se popne. Vojnik ga posjedne na jednu polovicu stražnjeg Sjedala i priveže mu sigurnosni pojas oko ramena i bokova, dobra luđačka košulja u stvari. Billy je čekao s upaljenim motorom misleći da će se dr Carriol zadržati samo nekoliko minuta, svjestan da bi novo paljenje motora proizvelo više buke od toga monotonog rada u praznom hodu i zatim uzlijetanja.
Dr Carriol pričeka dok vojnik nije iskočio iz helikoptera, a potom se pripremi da sama uđe u nj. Ali onda joj padne nešto na um i zaustavi vojnika.
Možda ću vas trebati, vojniče — reče. — Vratite se u helikopter i sjednite pokraj doktora Christiana. Ja ću sjesti sprijeda s Billyjem.
Uto jedan kapetan dotrči preko trave, energično se probije između vojnika i sagnut priđe helikopteru.
Doktorice Carriol! Judith se nagne iz kabine.
Što je opet? — upita nestrpljivo.
Poruka iz Bijele kuće, gospođo. Čeka vas već neko vrijeme. Predsjednik želi da dođete u Bijelu kuću, točno u osam.
Prokletstvo! Što sada? Na njezinom je satu bilo šest i trideset i već se gotovo posve razdanilo. Među svjetinom oko logorišta, ali ipak držanom na određenoj udaljenosti, počelo je komešanje; buka helikoptera svima je malo-pomalo narušila odmor. Dr Carriol okrene se Billyju.
Billy, koliko nam treba da stignemo tamo kamo idemo?
Billy je iz svoje baze donio odgovarajuće karte i već je odredio kurs leta.
Najprije moram uzeti gorivo, gospođo. Otišao bih ja već po njega, ali očekivao sam da ćete se svakog trenutka vratiti. Pa tako... otprilike jedan sat, rekao bih. Pola sata za povratak plus onoliko koliko se budete zadržali dolje.
Najmanje deset minuta zadržavanja na Pocahontasu, vjerojatno i više. Što da radi, što da radi?
Prevagnula je ambicija. Ona uzdahne, otkopča sigurnosni pojas i prebaci noge iz helikoptera.
Billy, morat ćete sami iskrcati doktora Christiana i onda se vratiti po mene.
Namrštena čela okrenula je glavu da promotri doktora Christiana koji se sklopljenih očiju mlohavo opustio na sjedalu i samo ga je sigurnosni pojas držao u uspravnom položaju. Do njega na stražnjem sjedalu sjedio je vojnik. Može li se pouzdati u tog čovjeka? Hoće li Joshua ostati miran ili će ga opet spopasti želja da hoda? Neće li se razgoropaditi? Možda bi bilo dobro da umjesto vojnika pošalje majora Withersa. Baci pogled na malu skupinu vojnika i oštro promotri majorovo lice kao što je bila promotrila Joshuino, ali nešto što je vidjela na njemu nije joj se svidjelo. Možda kapetan... Ne. Ne. Pogleda opet vojnika koji je bio svezao svoj sigurnosni pojas. Jak momak, dobro istreniran. Očito dovoljno dobar da ga usprkos njegovoj mladosti pretpostavljeni odrede za čuvanje uglednih ličnosti. Mirno i pouzdano lice. Što se skriva iza njega? Je li diskretan? Oh, za Boga miloga, ženo, odluči se! Odluči se! Liječnička ekipa već bez sumnje odavno tamo, a to u velikoj mjeri olakšava situaciju. Da, jasno, jasno. Radi se samo o letu donde. Poslije više neće biti neprilika.
Billy — reče pilotu — morat ćete ići bez mene, ne smijem riskirati da zakasnim Predsjedniku. Dovezite i iskrcajte doktora Christiana na dogovoreno mjesto što brže možete, okej? Pronađite kuću koju sam vam spomenula i spustite se što bliže do nje.
Onda se okrene vojniku.
Mogu li se pouzdati u vas, vojniče? Zurio je u nju velikim sivim očima.
Svakako, gospođo.
Onda dobro. Dr Christian je bolestan. Vodimo ga na liječenje u specijalan sanatorij. Tjelesno bolestan, ne duševno, ali trpi tolike boli da je malo poremećen... privremeno, dakako. želim da za vrijeme leta pripazite na njega. A kad se Billy spusti, želim da otpratite doktora Christiana tamo do kuće. Nemojte se zadržavati i njuškati okolo. Što manje vidite to bolje za vas. Tamo već čekaju liječnici i medicinsko osoblje. Odvedite ga samo do kuće i smjesta se izgubite. Jasno?
Doimao se da je spreman umrijeti kako bi ovaj najvažniji zadatak svog života uspješno izvršio, a vjerojatno i za priliku da leti helikopterom.
Jasno, gospođo — odvrati vojnik. — Moram za vrijeme leta
pripaziti na doktora Christiana, zatim ga otpratiti do kuće. Ne smijem čekati. Ne smijem se ogledavati okolo. Moram se smjesta vratiti u helikopter.
Bravo! — Judith mu se osmjehne. — I nikome ni riječi, čak ni svojim pretpostavljenima. Po nalogu samog Predsjednika.
Razumijem, gospođo.
Judith prijateljski potapša Billyja po ruci i skoči iz helikoptera.
Zatim se nagne u kabinu i stavi ruku na Joshuino koljeno.
Joshua?
On podigne kapke i spusti pogled na nju. U njegovim očima zatreperi žalostan tračak zdravog razuma i smjesta se izgubi.
Sad će sve biti dobro, dragi — reče ona. — Vjerujte mi, uskoro će vam biti bolje! Spavajte ako možete. A kad se probudite, sve će već biti gotovo. Možete opet početi živjeti. Odvratni stari Juda Carriol zauvijek će nestati iz vašeg života.
Nije odgovorio, čini se da nije bio ni svjestan njezine prisutnosti. Ona se naglo okrene i sagnuta tijela odmakne van dohvata rotora.
Zajedno s vojnicima gledala je kako se helikopter odlijepio od zemlje i kako se na svoj trom način okomito uzdiže do visine od nekih petsto metara. Onda, nadvisivši sve zapreke u blizini, zaurlaše njegovi turbo-mlazni motori i on naglo pojuri naprijed.
Dr Carriol odjednom primijeti da krug šutljivih muškaraca oko nje zuri u nju s onim osebujnim bezizražajnim izrazom koji dobro izobraženi vojnici poprimaju kad su suočeni s neobjašnjivim postupcima Vrhovne komande. Energično stisne usne.
Jutros se ovdje nije ništa dogodilo — reče. — Ponavljam, ništa. Ništa niste vidjeli, ništa čuli. Ta naredba ostaje na snazi dok od Predsjednika ne primite drugu. Jeste li razumjeli?
Razumjeli smo, gospođo — odvrati major Withers.
Billy pogleda na pokazivač nivoa goriva, brzo proračuna nešto u glavi i zadovoljno kimne. Volio je doktora Christiana. Tokom svih tih mjeseci dok ga je prevozio po cijeloj zemlji učvrstilo se njegovo poštovanje i divljenje prema tom nevjerojatnom i nevjerojatno dragom čovjeku. Čini se da ostali nikad nisu shvatili koliki je to napor za tog jadnika, tako bez stanke i predaha vući se od jednoga grada do drugoga. A sada, nadomak cilju, kad su mu napokon dopustili da predahne, više nije u stanju dovršiti ono što je započeo. I
Billy zaključi da može za doktora Christiana učiniti bar još nešto prije nego što im se putevi definitivno raziđu. U zrakoplovnoj bazi u Hatterasu postoji rezervoar s gorivom. Može, znači, letjeti ravno do Pocahontasa i predati doktora Christiana u liječničke ruke, da se što prije pobrinu za njegovo zdravlje i toliko potreban odmor, a onda odletjeti do Hatterasa i tamo uzeti gorivo umjesto da zbog nekoliko litara benzina prekida let i ispunjava razne formulare na usputnim stanicama duž svoje rute.
Razvedrite se, Doc! — poviče preko ramena. — Dovest ćemo vas tamo brže nego što mrav mrdne svojim svircem!
Dr Carriol umorno se vukla prema šatoru porodice Christian. Noge su je još služile; ima čudesno poslušne noge! Klipsale su jedna za drugom sve do zaklopa na ulazu u šator, prenijele je preko praga i dovele do male skupine Christianovih koji su je čekali.
Mama prva navali na nju.

— Judith, Joshua je otišao — reče dršćući. — Odmarširao je bez nas.
Dr Carriol odvuče se do najbližeg stolca, svali se na nj i pogleda ih, zastakljenih očiju od umora i ispijenih obraza. Tog je jutra odavala svoje godine.
Martha, dušo, ima li vruće kave? Moram popiti nešto okrepljujuće, inače ću se srušiti na licu mjesta.
Martha mrzovoljno pođe do stola na kojem je stajala staklena posuda s kavom koja se još pušila, natoči punu šalicu i doda je doktorici Carriol. Otkako je u New Yorku vidjela u kakvom se stanju nalazi Joshua, Martha se promijenila, zamrzila je tu strankinju koja je preuzela svu brigu o Joshui a njih isključila.
Mama, sjednite — blago reče Judith, srkne gutljaj kave i strese se. — Au! Vruće! — Mlohavo opusti ramena. — Joshua nije krenuo bez vas, nego ćete vi, na žalost, morati krenuti bez njega. Ništa strašnoga, ali bolestan je. Poznato mi je to još od New Brunswicka, ali nije se dao urazumiti, a ja sam opet smatrala da ga ne smijem izdati...
Ušutje, svu je prože sjećanje na bol koju je onda osjetila. Izdati. Nazvao ju je Juda. Makar bio i sulud, to ju je ipak boljelo. Izdati. Je li ono što je prije mnogo mjeseci učinila u ledenom Hartfordu bila izdaja? Još jednom uze tu izdajničku riječ u usta i opet se trgne u sebi.
Nisam ga htjela izdati. — Ne, neće se rasplakati. Nikada ne smije
plakati. — Htio je hodati. I ja sam popustila. Znate Joshuu. Nije se dao odgovoriti od toga i zabranio mi je da ikome išta kažem. Ali jutros... jutros jednostavno više nije mogao stajati na nogama. Zato je Predsjednik naredio da odvedemo Joshuu u specijalnu kliniku u kojoj će se u apsolutnom miru i tišini moći liječiti i odmoriti. Upravo sam ga smjestila u helikopter koji će ga odvesti do tamo.
Mama se, dakako, rasplakala; Mama je prolila mnogo suza otkako je došla u Mobile da se pridruži Joshui i podijeli s njim njegov trijumf. Bilo bi bolje za nju da je ostala u Hollomanu. Onda ne bi ni Mary ostala sama i tako besmisleno i nemoćno patila. Mamina ljepota i svježina malo-pomalo su svenule. Još je imala savršeno lijep stas žene srednjih godina, ali gotovo ništa nije podsjećalo na to kako je još prije godinu dana izgledala blistavo i mlado. Samo prije godinu dana? — Zašto nam niste rekli? — upita Mama kroza suze.
Htjela sam. Mama, vjerujte mi! Nisam ga držala daleko od vas sebi za zabavu niti iz egoističnih pobuda. On je uvijek upravljao našim ponašanjem, i vašim i mojim. Htio je i od mene sakriti u kakvom se stanju nalazi. Ali jedno znam zasigurno. Joshua bi više od svega želio da umjesto njega vi dovršite Marš. Hoćete li?
Martha brižnu u plač, ali njezin suprug nije pokazao nimalo sućuti. Zgrabio ju je za ruku i povukao za sobom u njihov šatorski prostor. Uskoro su svi ostali s osjećajem nelagode mogli čuti kako ona sve zdvojnije plače i prosvjeduje.
Onda se Andrew vrati.
Oprostite — reče i pogleda sestru. — I ti se smiri. Dosta! Ni riječi više. Idi i isplači se na Marthinu ramenu ako moraš, ali ne sjedi ovdje kao pokisla kokoš.
Mary se okrene i smjesta ode. Odmah zatim Marthin grčeviti plač se stiša; dva glasa, jedan plačan i štucav, drugi tih i nježan, nerazgovijetno su se prelijevali jedan u drugi.
Usprkos iscrpljenosti dr Carriol je sa zanimanjem pratila što se oko nje događa.
Ne brinite — reče Andrew koji je sjeo do Mame i uzeo njezinu ruku. — Martha je oduvijek bila pomalo luda za Joshuom, znate, i zbog toga ponekad vrlo budalasta. A Mary... pa, Mary je Mary.
To nije moja stvar — reče dr Carriol slabašnim glasom. Opet
srkne malo kave i uvjeri se da se dovoljno ohladila da je može popiti.
Samo mi je strašno drago da ste svi to tako dobro primili, a to se odnosi i na Marthu. Ne mogu joj zamjeriti. Mora da izgleda kao da sam u odnosu na Joshuu prisvojila sebi pravo koje pripada porodici.
Koješta! — reče James držeći oko pasa svoju ženu Miriam koja se u posljednje vrijeme nije razmetala niti mnogo govorila. — Zapravo smo očekivali da ćete se vi i Joshua, kad sve ovo bude gotovo, vjenčati. A to vam da je puno pravo da se starate o njemu.
Činilo se da neirutsmisla razbiti im iluzije, zato Judith samo kimne i nasmiješi se u znak zahvalnosti.
Što će biti sa mnom? — zakuka Mama. — Ja ne mogu hodati. A mislim da nije pravo da se posljednji dan ušuljam tamo u nekom automobilu.
Kako bi bilo da vas smjestim u jedna od televizijskih kola? — upita dr Carriol. — Na taj način bit ćete prvi na govorničkoj tribini i možete zauzeti mjesto odmah do kralja Australije i Novog Zelanda i gledati ga ravno u oči.
Prijedlog se svidio Mami, ali je nije utješio.
Oh, Judith, zašto ne smijem otići k Joshui? Ne bih nikome bila na putu, obećajem da ne bih! Zar nisam bila dobra cijelo vrijeme, baš kao što ste mi i rekli? Molim! Oh, molim vas!
Vidjet ćete ga i ostati s njim čim se toliko oporavi da ga možemo premjestiti na neko manje strogo čuvano mjesto nego što je ovo na kojem je sada. Dajem vam svoju riječ. Budite strpljivi, Mama. Znam da ste zabrinuti, ali uvjeravam vas da se nalazi u najboljim rukama.
Od daljnjih Maminih žalopojki spasio ih je major Withers turivši glavu pokraj zaklopa na ulazu u šator.
Doktorice Carriol, čeka vas vaš helikopter.
Dr Carriol smjesta ustane, jedva čekajući da što prije ode s ovog mjesta.
Moram ići. Predsjednik želi razgovarati sa mnom.
Promatrajući djelovanje tih magičnih riječi na porodicu Christian, i samu je prodoše lagani srsi od ponosa zbog vlastitog dostignuća.
Ali mora još nešto obaviti. Baci pogled ne na Jamesa. nego na Andrewa koji je čini se sada, kad je Joshua hors tlc ivmhat. odnosno onesposobljen za borbu, preuzeo ulogu glave u porodici Christian.
Moram još obavijestiti naše uglednike da Joshua jutros neće predvoditi Marš — reče. — Bilo bi dobro, Andrew, da pođete sa mnom i također razgovarate s njima.
Andrew joj se smjesta priključi, ali onda se okrene i pogleda Jamesa, Miriam i Mamu.
Bit će bolje da Martha ne maršira — reče im. — Neka je Mary odvede vlakom u Hoiloman, i to još danas.
James žalosno kimne.
Ako mogu pričekati ovdje još koji sat, možda bih im mogla pribaviti helikopter — reče dr Carriol u želji da im olakša koliko god može.
Ali Andrew odlučno odmahne glavom,
Ne, hvala, Judith. Bolje da sjednu na vlak. Posljednje što je mojoj ženi potrebno jest da sjedi ovdje još pola dana i jadikuje. A mislim da to vrijedi i za moju sestru. Dok srede sve za putovanje vlakom imat će što raditi, a dug put do kuće će ih smiriti. Jedino bih zamolio ako mogu dobiti neka kola da ih odvezu na kolodvor. Time je očito bilo sve riješeno.

12
Dr Carriol nije se morala zabrinjavati. Putnik na stražnjem sjedalu, privezan sigurnosnim pojasom, nije zadavao nikakve brige ni svom fasciniranom pratiocu ni Billyju. Sjedio je posve mirno, spuštene glave i sklopljenih očiju, ne tako kao da spava, nego prije kao da posve pasivno očekuje da se dogodi što se dogoditi mora.
Sa svakim prijeđenim kilometrom postajalo je sve svjetlije i zemlja pod bisernosivim nebom počela je poprimati obrise — gradići, farme, bezbrojna polja, ceste bez prometa. Onda se postepeno pojaviše slane baruštine i močvare, površina mora, srebmaste kreste uskovitlanih valova, poput strijela ravna uska korita za oseke i između njih razotkrivene zamuljene pličine. Nekoliko ribarskih brodića ležalo je na boku poput umirućih konja. Cijeli je prizor ostavljao dojam kao da je prisutno sve osim ljudi.
Preletjeli su Kitty Hawk gdje su braća Wright izvela svoj pionirski let, prohujali preko vrha rta Albemarle prateći slijeva dugačak lanac pjeskovitog područja koje je odvajalo obalu od otvorenog Atlantika. Preletjevši zatim golemo prostranstvo slanih močvara, napokon se pred njima otvori tjesnac Pamlico, a nešto južnije od uvale Oregon ukaza se Pocahontas, ravan komad zemlje romboidna oblika gusto prekriven čempresima.
Billy usporedi oblik i veličinu otoka s kartom koju je držao na koljenima, a onda potraži kuću. Ležala je na sjevernom vršku, usred goleme čistine. Veliko sivo zdanje, okruženo svježom zelenom travom, egzotičnim drvećem i žutim obiljem sunovrata, koje mora da je netko zasadio u vrijeme kad su još cvjetali u travnju.
Zanimljiva kuća, pomisli Billy dokono. Sagrađena od nekog sivog kamena sa sivim kosim krovom. Veliko sivo dvorište ispred nje okruženo je visokim zidom od sivog kamena koji pri kraju dotiče zidove kuće. Znatiželjno je promatrao to dvorište pitajući se čime je popločeno, jer mu se uzorak od »riblje kosti« učinio prevelik i preravan da bi bio od cigli. No saznat će to poslije od vojnika. Billy savršeno meko sleti pedesetak metara daleko od dvokrilnih masivnih drvenih vrata u sredini kamenog zida koja su predstavljala jedini ulaz u dvorište. Činilo se kao da je kuća u neko davno vrijeme utvrđena protiv opsade.
Okej, tu smo! — poviče Billy prema stražnjem sjedalu. —

Uvedi ga sad u kuću. Samo požuri, vojniče, strašno sam kratak s gorivom.
Vojnik otkopča svoj sigurnosni pojas, nadvi se nad doktora Christiana i nježno ga dotakne.
Gospodine! Doktore Christiane, gospodine! Stigli smo! Ako vas oslobodim tog pojasa, mislite da ćete se moći održati na nogama?
Dr Christian otvori oči, okrene glavu i zagleda se u vojnika, onda ozbiljno kimne. Međutim, kad je dodirnuo tlo, posrne, izgubi ravnotežu, ali vojnik se u tren oka nađe iza njega i uhvati ga prije nego što je pao.
Samo polako, gospodine. Prislonite se časkom na tu staru ptičurinu i pričekajte dok ne otvorim kapiju, okej?
Vojnik se sagne, potrči preko trave do teških vrata u zidu, gume ih i odstupi, zadovoljno promatrajući kako se lagano otvaraju prema unutra. Vrati se po doktora Christiana, uze ga za nadlakticu i čvrsto povuče prema dolje prisilivši ga da se sagne kako krakovi rotora ne bi zahvatili njegovo visoko tijelo. Onda povede svog štićenika prema kući.
Požuri, čovječe! — dovikne Billy za njima. — Ne usuđujem se zaustaviti taj prokleti motor, a bude li predugo laufao nećemo se dokopati Hatterasa.
Zato vojnik ubrza korak, a dr Christian se poslušno povede za njim. Pred njima, s druge strane dvorišta, ukaže se tri i pol metra visok nadsvođeni prolaz ispod kojeg se očito nalazio ulaz u kuću. Ne zastavši ni na trenutak, vojnik dovede doktora Christiana do jedine stube ispred vrata i snažno zalupa po njima.
Hej! — poviče, — Hej, vi unutra, stigli smo. — Stavi ruku na veliku mjedenu kvaku što je stršila s lijeve strane vrata i pritisne je. Vrata se nečujno otvoriše prema unutra i ukaza se dugačko, bijelo obojeno predvorje bez ikakva drugog ukrasa osim crnih i bijelih mramornih ploča s crvenim intarzijama po uglovima kojima je bio opločen pod. Kakvo golo i hladno mjesto, pomisli vojnik koji nije bio naviknut na klasičnu jednostavnost.
Puno sreće, Doc — reče vojnik i prijateljski gurne doktora Christiana u leđa tako da je posrćući prešao preko praga i ušao u predvorje. Tu je zastao, leđima okrenut vojniku, i začuđeno se ogledavao oko sebe.
Samo vi produžite, Doc — reče vojnik. — Čekaju vas unutra.
Vojnik se okrene i najvećom brzinom pretrči preko dvorišta. Kao discipliniran i brižan čovjek, zaustavi se da čvrsto zatvori masivna vrata u zidu, potrči još nekoliko metara i uskoči u helikopter koji uzleti čim je Billy zaključio da se njegov jedini preostali putnik dovoljno sigurno smjestio da ne može ispasti.
Okej? — vikne Billy, ali ovaj put s više vjerojatnosti da će se njegov glas čuti, jer je vojnik sjeo do njega odlučivši da uživa u ostatku leta koji je bio ne samo njegov prvi let u helikopteru nego vjerojatno i posljednji, budući da mu se takva prilika sigurno nikada više neće pružiti; njegovu jedinicu, naime, uvijek prevoze kamio- nima.
Čini mi se da je okej. Nisam vidio nikoga, ali nisam se bogme ni ogledavao okolo.
— Čuj, sinko, čime je opločeno ono dvorište, hm? — upita Billy. Vojnik se zablene u njega, a onda se nasmije.
Do vraga, čovječe, toliko sam se žurio da nisam ni pogledao.
Helikopter je grmio dalje, jugo-jugozapadno za Hatteras, udaljen pedesetak kilometara. Ispod njih svjetlucala je prozirna voda tjesnaca Pamlico, sa svojim bezbrojnim strujama.
Fantastično! — zaurla vojnik odjednom, zureći dolje širom otvorenih očiju. — Sveta kravo, pogledaj te ribe!
Ispod površine mora kretalo se jato golemih izduženih prilika, ne tako brzo kao helikopter, ali ipak toliko brzo da čovjek stekne dojam kako čak i u svom vodenom svijetu mogu čuti tu stvar nad sobom i kako nastoje pobjeći od nje, od toga grabežljivog pterodaktila, dovoljno velikog da zaroni za njima i proguta ih.
Billy i vojnik toliko su se zanijeli nastojanjem da odgonetnu jesu li to morski psi, dupini ili mini-kitovi da nisu ni primijetili kad se jedan od velikih krakova rotora otkinuo i brzinom većom od tisuću kilometara na sat u velikom smrtonosnom balističkom luku odzviždukao od njih i od riba u more. Ona nemoćna stvar na nebu snažno se trzala, tresla i pala. Nisu bili ni sto metara od cilja. Najprije je udario u vodu vršak jednoga od preostalih krakova rotora, nakon čega se letjelica izvrnula i poskakivala po površini vode kao bačeni oblutak. A kad je prestala poskakivati, ipak se nije zaustavila, nego i suviše velikom brzino'Ri nastavila put... prema dolje. Kao nož
precizno sjekla je svoj put pod vodom i u oblaku prašine, pijeska i algi uzorala morsko dno i zakopala se u nj tako da je nikada više nijedno radoznalo oko neće vidjeti. Nijedan njezin putnik nije izronio na površinu koja se lagano mreškala na blagom povjetarcu. Čuvala je svoju tajnu ližući se kao zadovoljna mačka.
Predvorje je bilo hladno i tako zasljepljujuće bijelo da je dr Christian na trenutak morao sklopiti oči prije nego što je podignuo pogled. Strop nad njim nije zapravo bio strop, nego velika kupola od mliječnog stakla koje je propuštalo čisto blijedo svjetlo, i samo su sjenke njezinih tamnih željeznih potpornih rebara kvarile savršenu geometriju poda. Nigdje se nisu vidjele stube, ali u svakom od četiri dugačka prazna zida nalazila se udubina i u njoj golema drvena vrata koja kao da su pocrnjela od časne starine. Na drugom kraju predvorja u bijelom alkovenu stajao je dva metra visok brončani kip, kasnoviktorijanska kopija Praksitelova Hermesa s djetetom Dionizom. Lijepo zagonetno lice boga koji gleda ni iz čega, jer mu nitko nije ucrtao očne jabučice, i kojemu na savinutoj ruci sjedi slatko debeljuškasto dijete, također slijepo. Ispred njih nalazio se mali akvamarinskoplavi ribnjak na kojemu je plutao jedan jedini savršeno oblikovani tamnoplavi lopoč sa žutim grlom i tri svijetlozelena lista.
Pilate! — zovnu dr Christian. Glas mu se orio. a jeka uzvraćala. — Pilate, ovdje sam! Pilate!
Ali nitko ne dođe. Nitko ne odgovori. Crna vrata ostadoše zatvorena, bog i božansko dijete ostadoše brončano slijepi, samo je lopoč lagano zadrhtao u odjednom ustitralom zraku.
Pilate! — zaurla, a jeka mu s urlajem uzvrati — ... ilate-ilate- ilate! — i zamre.
Zašto pereš ruke iza mojih leđa? — tužno upita Joshua kip, okrene se i izađe kroz vrata koja su ostala otvorena.
U nadsvođenom prolazu osvrne se oko sebe, širom otvorenih očiju, tražeći stražu u oklopima, sandalama i kacigama s uzdignutim kopljima, ali ni vojnika nije nigdje bilo.
Skriiiiiiiiiivate se! — poviče razveseljeno i malo zacupka. — Izađite, izađite, ma gdje bili! — zapjevucka, zacereka se u sebi i nezgrapno poskoči.
Kukavni legionari! Znali su što dolazi i zato su se sakrili. Nitko ne želi preuzeti krivnju na sebe, ni Zidovi ni Rimljani. U tome je nevolja.
Oduvijek je bila. Nikad nitko nije htio preuzeti krivnju na sebe. 1 tako je na kraju, kao i uvijek, ostavljena na njemu. On je mora svu preuzeti na sebe, on mora ponijeti svijet na svojim plećima, nositi ga do svog križa i umrijeti od njegove strahovite težine.
Joshua presta cupkati i poskakivati. Nesigurna koraka izađe na dvorište, golo, turobno, ozbiljno i sivo. Sivi su mu zidovi, siv je pod, sivo nebo iznad njega. Različite nijanse sivoga. Ah da, takav je svijet! Sad stoji u samom središtu svijeta, i sivo je na kraju kao što je bilo sivo i na početku, sivo boja bezbojnosti, sivo boja žalosti, sivo boja osamljenosti, sivo boja cijeloga svijeta.
Ja sam siv! — objavi Joshua sivilu.
Ali ono, budući da je bilo sivo, nije govorilo. Sivilo je nijemo.
Gdje ste, moji progonitelji? — povika. Ali nitko ne odgovori i nitko ne dođe.
Hodao je dršćući u svojoj tankoj svilenoj pidžami, jer u Washingtonu se nitko nije sjetio da ga opskrbi kaputom. A od trljanja o tkaninu zakorjela krv između njegovih bedara provali u hermafroditskom krvarenju. Bose su mu noge na sivom opločenju ostavljale crvenosmeđe tragove. Otisci nogu vodili su najprije do jednog zida i zatim do drugoga, vratiše se do kuće, pa opet do sredine dvorišta, besciljno lutanje jednom zakučastom Kalvarijom koja se nalazila samo u sivilu njegova poremećena uma.
Ja sam čovjek! — vrisnu i gorko zaplaka. — Zašto mi nitko ne vjeruje? Ja sam sam čovjek!
Lutao je amo-tamo i pri svakom koraku uzvikivao:
Ja sam čovjek!
Ali nitko ne odgovori i nitko ne dođe.
Bože moj, Bože moj, zašto? — Pokuša se sjetiti ostatka, ali uzalud, te zaključi da će i to biti dovoljno... posve jednostavno pitanje, prvo, posljednje, jedino pitanje. — Zašto?
Ali nitko ne odgovori.
Uza jedan zid, na mjestu gdje je dodirivao kuću, uzdizala se mala šupa sagrađena od kamena. Drvena vrata na njoj bila su zatvorena. I odjednom mu sine da se svi skrivaju u toj šupi. Svi do posljednjeg. židovi i Rimljani, Rimljani i židovi. Zato se kradomice dovuče do nje, bešumno otkračuna vrata i naglo ih širom otvori prema unutra s trijumfalnim uzvikom.
— Uhvatio sam vas, uhvatio sam vas.
Ali u šupi se nitko nije skrivao. Bila je gotovo prazna. Na policama je ležalo samo nešto prilično novog oruđa: nekoliko čekića, malj za zabijanje klinova, garnitura dlijeta, dvije pile, dva Izatka teška lanca, sjekira, nekoliko dugačkih klinova za pričvršćivanje željezničkih pragova, čavli, navoj debelog užeta, veliki džepni nož nemarno ostavljen otvoren, još jedan navoj užeta, ali mnogo tanjeg, gotovo poput konca. Bilo je unutra i vrtnoga alata, ali taj je bio mnogo stariji od alata koji je preostao poslije nedavnih rekonstrukcijskih radova i potjecao je iz onih dana kad je kuća još odjekivala od smijeha mnogobrojne djece. A na suprotnom zidu od ulaznih vrata bilo je prislonjeno šest ili sedam drvenih greda, iste veličine i istog oblika. Dugačke oko dva i pol metra, trideset centimetara široke i petnaest centimetara debele.
Slučajno je nabasao na mjesto gdje je vrtlar nekoć čuvao svoj dragocjen alat i na kojem su vlasnici kuće pohranili nekoliko rezervnih greda za slučaj da neobičnom opločenju dvorišta ikad zatreba popravak. Jer cijelo je dvorište bilo opločeno starim drvenim željezničkim pragovima, položenim užom stranom nadolje, tako da tvore savršen uzorak »riblje kosti«. I kao što se tvrda hrastovina pokazala korisnom i izdržljivom kao nosač željezničkih tračnica, tako je odolijevala i ovdje uzburkanom moru koje se jedanput ili dvaput u svakom životnom vijeku prelilo preko otoka. Sol se tako duboko upila u pore drva da je otvrdnulo kao kamen i zato se nikad za svih tih godina koliko je kuća bila nastavana nije ukazala potreba da se ijedna od tih greda izmijeni. Ali grede, koje su blizu dvjesta godina stajale u toj maloj mračnoj šupi, nisu bile izložene konzervi raj ućem djelovanju slane vodene prašine pa su smekšale i naposljetku počele trunuti.
Dr Christian se netremice zagleda u grede i shvati. Prepušten je sam sebi. Nema za nj pratnje, čvrstog, pravilno izdjelanog križa rimske proizvodnje niti ruku koje bi mu pomogle da se popne na nj. Osuđen je da sve to obavi sam. Nijema, odsutna svjetina koja ga optužuje osudila ga je da se sam razapne na križ.
Iako su grede bile strahovito teške, uspio ih je pomaknuti. Najprije je odvukao na dvorište jednu, pa drugu i položio ih na drveno opločenje tako da tvore oblik T. Onda se vrati u šupu i uzme klinove,
željezni malj, čekiće, sjekiru, dlijeto i obje pile. Namjera mu je bila da grede zakuje na mjestu gdje se T preklapa, tako da nekoliko klinova zatjera kroz jednu i drugu gredu. Ali to je bilo neizvodivo. Čim je namjestio klin i zamahnuo maljem, trzaj od udarca razmaknuo je grede.
Punih pet minuta nakon što je morao napustiti tu namjeru tulio je i kukao, čupao svoju bodljikavu kosu, uši, šmrkavi nos, razjapljene usne.
Onda se primiri i prihvati posla da gornji dio noseće, okomite grede istanji na polovicu njezine debljine. Posluživši se većom pilom ispili trideset centimetara od vrha utor od sedam i pol centimetra, a onda poče pomoću čekića i dlijeta izbijati drvo između utora, koji je napravio pilom, i vrha grede. To je išlo prilično lako, jer mu je smjer kalanja drva išao naruku, ali ipak polako i bolno. Sjekirom bi išlo bolje i brže. Posegne za njom i zamahne, ali oštrica se smjesta odvoji od drške i s glasnim zveketom tresne o drveno opločenje pedesetak metara dalje. Prazna ušica oštrice podrugljivo mu se smijala. Nema za njega prečice; za njega postoji samo duži i teži put. Vrati se čekiću i dlijetu, udarajući čekićem po širem ravnom kraju dlijeta i otkidajući dugačke drvene trijeske. Na kraju je gornji dio grede u dužini od trideset centimetara bio samo sedam i pol centimetara debeo.
S drugom je gredom išlo teže, jer ju je morao po sredini, također u dužini od trideset centimetara, istanjiti na polovicu kako bi njezin istanjeni dio mogao točno upasti u istanjeni dio prve grede. A trpio je strašne, strašne boli. Pri svakom udarcu čekića po dlijetu snažna ga je bol probola od pazuha do slabina. Znoj mu se slijevao niz čelo u oči, pekao ga i žegao, iz rasječenih prstiju kapkala mu je krv na svježe optesano drvo, a tamo gdje se stopalima upirao dok je klečao, nožni su mu se prsti zalijepili o pod. Da ih je pogledao, vidio bi njihove kosti. Nije pogledao. Neće pogledati.
Ali kao i svaki drugi rad, i ovaj je imao ljekovito djelovanje. Rad je lijek: za sve. Rad mu je odvratio misli od efememijih boli, onemogućio mu da razmišlja o nepravdama i zabludama; rad je sredio svu zbrku i sva nastojanja priveo cilju. Rad ima istinski integritet. Prokletstvo rada najveći je od svih blagoslova.
Joshua je radio, cvilio, jecao i trabunjao od neizmjerne boli. Na kraju je imao dvije grede, od kojih je jedna bila istanjena u sredini, a
druga u dužini od trideset centimetara od vrha. Onu s utorom u sredini stavio je na tle, a onu s istanjenim krajem podignuo preko nje i jednostavnim polaganjem jedne grede preko druge spojio oba utora. Učvrstio ih je dvama željeznim klinovima, premda je svaki zamah maljem bila za nj dugačka krivulja nesnosne boli. S takvom je silinom bio spustio malj na plosnati kraj klinova da je prikovao ne samo grede jednu o drugu, nego i cijeli križ o drveno opločenje dvorišta. Nato je zaplakao i klečeći se ljuljao naprijednatrag. Ipak se ubrzo smirio i istom snagom volje, koja ga je podržavala dok je usred najžešće zime hodao po sjeveru, svladao je i taj najnoviji užas. Podigne sječivo sjekire i ugura ga između križa i poda, a onda ga maljem snažno udari po širokom stražnjem dijelu. Križ se oslobodi, odmaknuvši se od siline udarca desetak centimetara u stranu.
Ali kad je križ napokon bio gotov, ustanovi da ga nema gdje postaviti. Marljivi legionar nije svojom rimskom lopatom nigdje iskopao prikladnu rupu i nigdje nije bilo prikladnog zida o koji bi mogao prisloniti križ a da se pod njegovom težinom, kad se popne na nj, ne prevali. Negdje, negdje... Ako je napravio vlastiti križ — a napravio ga je — onda mora postojati negdje i mjesto na kojem ga može uspravno postaviti.
I našao ga je, na početku nadsvođenog prolaza koji je vodio do ulaznih vrata u kuću. U sredini najgornjeg luka nalazila se velika željezna kuka o kojoj su možda u stara, blažena vremena duhana i duhanskih kraljeva visili žeravnik ili fenjer.
Joshua se vrati križu, podigne sječivo sjekire i zabije njegovu oštricu duboko u spojište njegovih dviju međusobno povezanih greda između oba željezna klina kojima su bile učvršćene. Još jedan udarac maljem i sječivo se tako duboko usjeklo u spojište da ga ni težina križa ni težina njegova tijela neće moći pomaknuti s mjesta.
Nato džepnim nožem odreže dugačak komad debljeg užeta i provukavši ga kroz ušicu u sječivu napravi omču.

Slobodni kraj užeta, dugačak otprilike četiri metra, upotrijebi da svoj križ dovuče do svoda. Uže mu se urezalo u rame poput tupe oštrice, leđa mu se zgrbila, a noge pomicale centimetar po centimetar.
Stolac. Bez stolca ne može dalje. Uđe u kuću, prođe kroz jedna od crnih drvenih vrata i nađe se u blagovaonici s crnim drvenim stolom, kao u nekom samostanskom refektoriju, a duž obiju njegovih strana
bile su drvene klupe bez naslona. Klupe mu nisu odgovarale, bile su preteške i predugačke. Takvu klupu ne bi uopće mogao izvući kroz vrata i vlastitim je snagama prenijeti kroz predvorje, pogotovo ne sada kad se njegov posao primicao kraju, a isto je tako na izmaku bila i njegova grozničava snaga.
U petoj sobi u koju je ušao napokon nađe ono što je tražio, nisku, čvrstu stoličicu bez naslona sa širokim pravokutnim sjedalom, ali samo četrdesetak centimetara visoku; dobra visina za ono što smjera učiniti, ali nedovoljna da dohvati željeznu kuku. S teškom mukom izvuče stoličicu iz kuće; utrošio je na to vrlo mnogo vremena u odnosu na vrijeme koje mu je bilo potrebno da napravi križ, Sto je bio daleko teži posao. Snaga ga je napustila. Ali sada ne smije dopustiti da bude potučen. Nesuvislo brbljajući i posrćući izvlačio je iz sebe posljednje atome snage, tjeskobno se lupao šakama po mršavim bokovima, a suze su mu se zajedno sa znojem cijedile u bolno iskrivljena usta.
Napokon je postavio stoličicu ispod kuke na ulazu u nadsvođeni prolaz. Popne se na nju i prebaci kraj užeta preko željezne krivine.
Kad je povukao uže, križ se pomaknuo, gornji mu se dio odignuo s tla a da se ukopano sječivo sjekire nije pomaklo s mjesta. Potežući uže dalje, podizao je križ do određene visine, još u vodoravnom položaju, onda zauzla uže da ga učvrsti i nespretno skoči sa stoličice. lako se još u posljednjem trenutku pokušao uhvatiti za uzdužnu os križa, ipak je pao i ostao ležati pod njim gledajući sa strepnjom kako se ljulja na kuki.
— Ja sam čovjek — reče prkosno i opet se polako osovi na noge.
Ode u šupu po navoj tankog užeta, nekoliko čavala i džepni nož koji je još bio otvoren. Sa svime time vrati se križu i u svaki krak vodoravne grede zabije po dva čavla pošto je prije toga izmjerio dužinu svojih ruku tako da mu zglavci dođu točno na mjesto zabijenih čavala. Onda oko tih čavala, malo iskošenih prema gore, omota tanko uže i napravi petlju.
Još samo nešto, i sve će biti spremno. Urađeno onako kako mora da je bilo urađeno i prije dvije tisuće godina, gotovo u dan. Težina nijednog čovjeka ne može visiti samo na čavlima, tetive i sitne kosti bi mu se raspale. Rimljanima se nisu mogle potkrasti takve jednostavne fizičke omaške. Čavle su dodali možda samo zato da
spriječe pomicanje ruku, ali svoje su osuđenike inače vezali na križ. Kao što će on vezati sebe.
Skine kaput i hlače svoje tanke pidžame, pjevušeći ispod glasa u blaženom, bolju razdiranom trijumfu, jer pokazao je onima koji ga poskrivečki gledaju da čovjek može učiniti i nemoguće. Da, pokazao im je, Pilatu i njegovoj sićušnoj vojsci rimskih pisara, visokom svećenstvu i sinodu, ljudima. Neka sad gledaju! Neka gledaju što može učiniti običan smrtnik u kome nema ništa više božanskog nego što ga ima u bilo kom drugom čovjeku, neka vide kako će umrijeti!
Stojeći na tlu, povlačio je uže sve dok križ nije došao u okomit položaj, čvrsto uprt o drveni pod s kojim je po prirodi bio jedno. Dužina vodoravne grede točno je odgovarala širini nadsvođenog prolaza. Budući da nije bio uzeo u obzir mogućnost da će možda biti predugačka, Joshua je u tome kako križ točno pristaje vidio sada potvrdu svih svojih planova. Držeći u jednoj ruci uže, uspentra se na stoličicu. Križ je doista tako čvrsto stajao da se nije ni pomaknuo kad ga je penjući se dotaknuo. Mišići su mu stenjali od boli. Stojeći na stoličici, zategne uže, omota ga nekoliko puta oko sebe poput krvnikove omče i čvrsto ga zauzla. Ali ne odreza višak užeta od oko dva metra koji je još visio s petlje kojom je njegov križ bio prčvršćen o željeznu kuku.
Ovaj put postavio je stoličicu tako da je dodirivala prednju stranu okomite grede. Okrenut licem križu, dohvati taj slobodni kraj užeta iza lijevog kraka križa, podvuče ga ispod njega prema naprijed, sprijeda u sredini križa labavo ga sveže u omču veličine ljudske glave, podvuče ga pod desni krak prema stražnjoj strani i mnogobrojnim uzlovima čvrsto ga spoji s lijevim krajem istog užeta.
Onda se okrene leđima prema križu, baci pogled na dvorište, savine koljena i uvuče glavu u omču, provjerivši prije nego što se uspravio da li mu omča dolazi točno pod bradu. Onda raskrili ruke i uvuče zglavke ispod užeta sa svake strane vodoravne grede. Te su petlje bile puno prelabave a da mu ruke ne bi iskliznule iz njih čim bi morale podnijeti i najmanju težinu. Ali i za to je u najneumnije logičnoj od svih ludosti našao rješenje: prstima obuhvati olabavljeno tanko uže i tako ga čvrsto pritezaše dolć mu se nije urezalo u kožu na zglavcima.
U ruke Tvoje predajem duh svoj! — povika snažnim
metalnim glasom i nogom odgurne stoličicu od sebe.
Sva težina njegova tijela smjesta se ovjesi o tri komada užeta, jedno oko vrata i dva oko zglavaka. Ah, bol uopće nije tako strašna! Ništa strašnija od one kad su mu spuštene ruke pritiskale goleme nakupine gnoja pod pazuhom. Ništa strašnija od poljupca Jude Carriol. Ništa strašnija od onih beskrajnih kilometara hodanja, hoda- nja, hodanja. I, ah, koliko podnošljivija od boli koju je trpio podnoseći teret misli u iščekivanju zadatka koji mu je bio namijenjen u njegovu ovozemaljskom životu. Ne, ova bol nije ni izdaleka tako nepodnošljiva.
Ja sam čovjek! — pokuša izjaviti, ali baš zato što je bio čovjek nije to mogao, jer mu uže oko vrata nije dopuštalo da govori. Samo beznačajna količina kisika uspjela se probiti u pluća koja su prskala od teškog napora.
A onda se u njegovu poremećenom umu dvorište napuni ljudima. Evo mu majke, tako lijepe, kleči i diže pogled u njega s onom mramornom suzdržljivošću savršene žalosti. James i Andrew, Miriam i Martha. Mary. Sirota, sirota Mary. Tibor Reece i jedan debeljko za kojeg je znao da je Harold Magnus. Senator Hillier, gradonačelnik O’Connor i svi guverneri. I Juda Carriol koja se osmjehuje prelijevajući mnoštvo srebrnih beneficija i unapređenja iz jedne zmijolike ruke u drugu. Velika vrata na ulazu u dvorište, u koja je izravno gledao, širom se otvoriše s gromovitim praskom, a iza njih stajahu svi muškarci, sve žene i žalosno mali broj djece pružajući ruke prema njemu i vapijući da ih spasi.
Ali ja vas ne mogu spasiti — odvrati im u svom polumrtvom, posivjelom umu. — Nitko vas ne može spasiti. Ja sam samo jedan od vas. Ja sam samo čovjek. Spasite sami sebe! Spasite se i ljudska će rasa živjeti zauvijek!
Posljednja riječ koje je još bio svjestan bila je »zauvijek«.
Umro je ne naglo od užeta oko vrata, nego polaganije od težine vlastita tijela koje ga je, kako se sve više primicao smrti i sve više udaljavao od tereta svojih misli, s tolikom snagom vuklo nadolje da je pritiskalo pluća koja više nisu mogla izbacivati istrošeni zrak. Umro je u blagom snu, siv čovjek na sivom križu u malom sivom kutu velikog sivog svijeta.
Spustila se lagana, sivkasta kišica, isprala krv kojom je bio poprskan i podarila sjaj njegovoj bezbojnoj sivoj koži.
Nalazio se na otoku točno tri sata.

13
Posljednja etapa Marša milenija počela je toga lijepog svibanjskog jutra. Andrew, James i Miriam izašli su iz ograđenog prostora sa šatorima na cestu i poveli povorku. Odmah za njima stupala je skupina nasmijanih i razmahanih političara i vojnih staiješina. Nikoga nije previše uznemiravala pomisao na to da od odsutnoga Joshue Christiana krade sjaj toga posljednjeg dana. To se najbolje vidjelo po širokom osmijehu na licu senatora Davida Simsa Hilliera VII koji se nekako uspio postaviti sam na cestu odmah iza preostalih članova porodice Christian i nekoliko koraka ispred svih ostalih.
Duž cijelog puta, dok su ljudi kao obično čekali da prođe čelo povorke i da joj se onda na kraju priključe, iz svjetine se, vidjevši da nema doktora Christiana, otimao onaj Osebujni zvuk, ni jecaj ni uzdah, nego nešto između. Jer ma kako veličanstvena bila ova završna svečanost, bez njega nije isto.
Mjesecima poslije, kad se malo razvedrila. Mama je uporno tvrdila da je zapravo ona bila na čelu Marša milenija kad je ušao u Washington i produžio do Potomaca. Jer ona je ipak najstarija od Christianovih i vozila se straga u televizijskim kolima kompanije ABC koja su se polako kretala ispred povorke snimajući lica i ushodane noge prethodnice.
Dr Judith Carriol pojavila se točno u osam sati u Bijeloj kući i smjesta su je uveli u Ovalnu sobu u kojoj je Tibor Reece već sjedio ispred televizijskog ekrana. Bilo je predviđeno da Marš točno u dvanaest sati stigne do specijalno konstruirane platforme od vermontskog mramora, tako da je Predsjednik imao još nekoliko sati pred sobom prije nego što bude morao krenuti. Bio je posve sam.
— Oprostite, gospodine Predsjedniče, mora da sam došla prerano
ispriča se dr Carriol vidjevši da nema Harolda Magnusa.
Ne, točni ste kao uvijek, doktorice. Dopuštate li da vas zovem Judith?
Ona porumeni, učini pokret rukom, vrlo ljupko i izražajno, nimalo nalik zmiji ili pauku.
Počašćena sam, gospodine Predsjedniče.
Harold kasni. Vjerojatno zbog Marša. Kažu mi da je svjetina
toliko zakrčila ulice da je gotovo nemoguće proći kolima. — Predsjednikovo tamno i žalosno kristijansko lice zasja od vedrog osmijeha. — A ne mogu zamisliti Harolda Magnusa kako pješači.
Ni ja, gospodine — odvrati ona ozbiljno. Dr Christian potisnut je u pozadinu njezine svijesti, a prednje redove zauzelo je uživanje u tim trenucima slavlja i ugode. Hvala, Harolde, što ste zakasnili! Inače možda nikad ne bih bila s njim nasamo. A sviđa mi se! Zašto samo Joshua nije tako zabavan i razuman kao on? Toliko su slični u licu i tijelu. No, s druge strane, Tibor Reece nikada ne bi mogao postići Ono jedinstvo s narodom koje je postigao Joshua Christian. Usporedba je nemoguća i besmislena.
Kako je sve to ispalo veličanstveno — srdačno reče Predsjednik. — To je bez sumnje najznačajniji događaj u mom životu i ponosan sam kad pomislim da je Marš održan za mog predsjednikovanja.
Kad je bio ganut, u Predsjednikovu se glasu osjećalo njegovo lujzijansko porijeklo. Odjednom je postao pravi južnjački džentlmen, a kalifornijsko unjkanje, koje je nedavno poprimio kako bi predobio što više glasova, posve se izgubilo.
Malo je toga, Judith, što jedan američki predsjednik može učiniti da onima koji ga tako dobro i vjerno služe pokaže svoju zahvalnost. Ne mogu vas obdariti plemstvom poput Australaca, ne mogu vam pokloniti daču ni platiti vam ljetovanje na Crnom moru poput Rusa, ne mogu čak ni prekršiti stroga pravila federalne javne službe i preko noći dati vam viši položaj. Ali veoma sam vam zahvalan i mogu se samo nadati da je moja zahvalnost dovoljna.
Njegove oči, tamne i duboko usađene poput Joshuinih, s beskrajnom odanošćii počinuše na njoj.
Samo sam vršila svoju dužnost. Dobro sam plaćena za to i volim raditi taj posao.
Isuse Kriste, kakve otrcane fraze! I gdje je, do vraga, taj Harold Magnus?
Sjednite, sjednite, draga moja! Izgledate iscrpljeno. — Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država primakne joj stolac i uljudno joj pomogne da sjedne. — Šalicu kave?
To bi mi, gospodine, bila veća nagrada od plemstva.
Sam je na srebrnom pladnju donio veliku porculansku šalicu s
kavom, posudicu s tučenim vrhnjem i zdjelicu sa šećerom.
žedno je ispila kavu i rado bi popila još jednu šalicu, ali nije se usudila zamoliti.
Veoma cijenim i volim doktora Christiana — reče Tibor Reece i sam sjedne. — Pričajte mi, molim vas, o toj njegovoj bolesti.
Ispričala mu je samo ono što je smatrala da mora znati, zato nije bila ni izdaleka tako otvorena prema njemu kao što je bila prema Haroldu Magnusu. Ali i to što mu je ispričala bilo je više nego dovoljno da uznemiri Predsjednika, premda više osobno nego zbog eventualnih političkih posljedica. To se najbolje vidjelo po onom što je rekao kad je završila:
Bio je na moj poziv došao ovamo prije nego što je izašla Božja
kletva i rijetko sam kada uživao u nečijem društvu kao one večeri u njegovom. Izvanredan čovjek! U ono sam vrijeme morao donijeti nekoliko osobnih odluka, i mnogo mi je pomogao u njihovu donošenju, premda je u jednom slučaju odbio dati određen savjet. Vrlo inteligentno od njega! Jer tu sam odluku morao donijeti sam, nitko je nije mogao donijeti umjesto mene. Ali što se tiče moje kćeri... uputio me na prave ljude koji su joj mnogo pomogli, čime se njezin život posve promijenio. Sada joj je tisuću puta bolje.
O tome se znači radilo. Nevjerojatno! A koliko je samo žuči iskalila na Mosheu Chasenu! I koliko se nagnjavila sastajući se s Garyjem Manneringom! Pravo ti budi, Judith Carriol!
Da, takav je Joshua — reče naglas.
Sjećam se da ste onda kad ste ga spomenuli kao svoga konačnog izabranika za Operaciju »Mesija«... uostalom, vrlo proročanski s vaše strane, Judith!... dali naslutiti kako ste uspostavili vrlo prisan odnos s njim. Vrlo mi je žao zbog svega što ste u posljednje vrijeme morali podnijeti... brigu oko njegove bolesti i oko Marša milenija. Samo zašto me jutros niste obavijestili da ga namjeravate pratiti na otok? Razumio bih to.
Sada mi je jasno, gospodine. Ali u onom trenutku bilo je ... pa, bilo je sve tako kaotično. Teško je bilo donijeti pravu odluku, previše se toga zbivalo odjednom. No sada je u najboljim rukama, a ja ravno odavde letim k njemu — reče i zagleda se svojim krupnim, neobičnim očima u njegove.
Predsjednik se iskašlje, odmakne malo svoj naslonjač da bi
udobnije mogao gledati ekran. Ona se povede za njim, i neko su vrijeme oboje šutke promatrali napredovanje povorke kroz zastavama iskićen i suncem obasjan Washington. I uzalud čekali Harolda Magnusa.
Harold Magnus nije stigao još ni u devet sati. Mora da se nešto dogodilo. Dr Carriol ustane.
Predsjednik se okrene prema njoj i upitno podigne obrve.
Gospodine Predsjedniče, voljela bih otići do Ministarstva. Nije slično gospodinu Magnusu da toliko zakasni a da nikoga ne obavijesti. Dopuštate li?
Telefonirat ću — reče on. Zatajio je, međutim, da je njegov ministar jutros u četiri sata bio pijan i luckast.
Ne, gospodine, ne dajte se smetati. Skoknut ću tamo.
Morala je sama otići do Ministarstva jer je znala da nešto nije u redu. Mora da se dogodilo nešto vrlo neugodno.
Posvuda oko Bijele kuće, dakako, vrzmali su se ljudi čekajući da se pojavi Predsjednik. Dr Carriol uputi se do helikopterskog stajališta i zamoli pilota da je iskrca što* bliže Ministarstvu čovjekove sredine. Pilot se počeška po glavi, onda zaključi da će je iskrcati u Ulici K, točno pred ulazom u Ministarstvo. Spuštat će se dovoljno polako da se ono nekoliko ljudi u blizini dospije skloniti.
Taj je dan bio najveći praznik u povijesti zemlje, i Ministarstvo je, dakako, bilo zatvoreno, ali kad se popela do prostorija Odjela četiri našla je malog Johna Waynea kako marljivo radi za svojim pisaćim stolom.
Johne! — poviče i odbaci kaput. — Jeste li vidjeli ili čuli gospodina Magnusa?
On podigne glavu i bijelo je pogleda.
Nisam.
Požurimo onda. Trebalo je da bude u Bijeloj kući još prije jedan sat, ali nije se pojavio.
Za stolom gospođe Taverner nije nitko sjedio. Mali telefonski uređaj na njemu svjetlucao je svim svojim raznobojnim žaruljicama; Harold Magnus, naime, nije volio zvonjavu telefona. Očito je i Bijela kuća pokušavala doći u vezu s njim.
Pronađite gospođu Taverner — naredi dr Carriol Johnu Wayneu. — Mislim da u svojoj sobi za odmor ima kauč, pa najprije
pogledajte tamo, i do vraga s vašom urođenom stidljivošću.
Dr Carriol uđe u sobu Harolda Magnusa.
Lebdeći između sna i kome bio se u međuvremenu nekako uspio od svoga pisaćeg stola dovući do velike udobne sofe uza suprotni zid. I tu je sad ležao na leđima i hrkao, a jedna mu je noga visila do poda. Izgledao je kao veliko slinavo novorođenče staračka lica.
Gospodine Magnus! — Ona se nad vi nad njega i prodrma ga.
Gospodine Magnus!
Otkako ga je posljednji put vidjela količina šećera u njegovoj krvi postepeno se smanjila, ali ipak su bile potrebne dobre dvije minute dok nije došao k sebi.
Napokon mu očni kapci zatreptaše, otvoriše se i oči mu zaškiljiše gore prema njoj kao dva prekuhana ogrozda, blijedozelenkastosiva.
Gospodine Magnus, probudite se već jednom! — poviče ona stisnutih usana po dvadeseti put.
Zamagljenost u njegovu ukočenu pogledu postepeno se raščisti, ali čini se da je u prvi trenutak ipak nije prepoznao.
Sranje! — poviče odjednom napregnuvši se da sjedne. — Bože! Oh, Bože, osjećam se strašno! Koliko je sati?
Devet i trideset, gospodine. Trebalo je da u osam sati budete kod Predsjednika. Još čeka na vas, ali neće više dugo čekati. Za dva sata završava Marš milenija i Predsjednik mora uskoro otići tamo.
Sranje! Oh, oh, dvostruko sranje! — cvilio je škripeći zubima.
Dajte mi kavu! Gdje je Helena?
Ne znam.
Upravo u tom trenutku javio se John Wayne na interfon i obavijestio je da je našao gospođu Taverner i u kakvom stanju ju je našao.
Donesite, molim vas, malo kave za gospodina Magnusa!
Ona se okrene i leđima osloni o rub ministrova pisaćeg stola. Prekriženih ruku i gležanja s ironičnim je osmijehom promatrala svog šefa kako sjedi na rubu sofe tako duboko zarinuvši prste u svoje debele neobrijane obraze da su im se vrškovi posve izgubili.
Nisam se osjećao dobro — promrmlja ministar. — Smiješno! Jednostavno sam se onesvijestio. To mi se još nikad nije dogodilo, čak ni poslije desete čašice.
Imate li ovdje nešto u što se možete presvući? Nešto
prikladno za svečanost stoljeća?
Mislim da imam. — On široko zijevne, a oči mu se ovlažiše.
Uh! Moram razmisliti! Moram razmislili! Uto se pojavi John s kavom.
Kako je gospođa Taverner?
Dobro. Razmišlja o samoubojstvu. Stalno ponavlja da se još nikad nije srušila na poslu.
Recite joj da su sve moje simpatije na njezinoj strani i da nijedan posao i nijedan šef nisu vrijedni da se čovjek ubije zbog njih. Najbolje bi bilo da je pošaljete kući.
Kad je John izašao iz sobe, dr Carriol odnese šalicu s kavom do sofe i pruži je Haroldu Magnusu koji tu crnu, nezaslađenu i vruću tekućinu strusi u jednom gutljaju.
Još jednu — reče i pruži šalicu prema njoj. Ona posluša i natoči kavu i sebi.
Ovaj put ministar je ispijao kavu u malim gutljajima.
Oh, kakav dan! Još se ne osjećam stopostotno dobro.

Jadnik! — reče dr Carriol, ali ne sućutno. — Pretpostavljam da ne znate da se i gospođa Taverner onesvijestila? S prokleto više razloga, rekla bih. Nasmrt ste gonili tu dobru, ljubaznu i odanu ženu. Onda se srećom začu kucanje na vratima i pojavi se gospođa Taverner, uredna i dotjerana kao iz žurnala. Dobro je iskoristila
posljednjih desetak minuta.
Hvala, doktorice Carriol — reče. — Ako gospodin Magnus dopusti, otišla bih sada kući. Samo da još nešto upitam... što želite da učinim s onim popisom liječnika i opreme koji ste mi sinoć dali?
Blijedo lice doktorice Carriol posta još bljeđe. Gospođa Taverner na trenutak pomisli da će šefica Odjela četiri dobiti epileptički napadaj, jer posve se ukočila, prevrnula očima i razotkrila zube, a iz grla joj čak navriješe neki čudni, stravični tonovi. A onda se tako brzo pokrenula da gospođa Taverner nije ni vidjela kako je prešla prostor između pisaćeg stola i sofe. Jednostavno se stvorila tamo. Jednom je rukom nadigla golemu tjelesinu ministra čovjekove sredine, a drugom ga uhvatila za nadlakticu i počela tresti kao luda.
Pocahontas! — vrisnula je. — Liječnička ekipa! Njezine riječi dopriješe do njega.
Oh... moj... Bože! Judith, Judith, nisam to učinio!
Pozovite Johna! — reče dr Carriol gospođi Taverner. — A ni vi sad ne možete otići kući. Imamo posla. — Odgurne ministra kao kakvog odvratnog kukca, vrati se stolu i podigne telefonsku slušalicu, ali prije nego što je gospođa Taverner prošla kroz vrata, zovne je natrag.
Helena — reče — spojite me, molim, s administratorom Bolnice Waltera Reeda.
Dr Carriol okrene broj Predsjednikove helikopterske službe koji je znala napamet.
Ovdje dr Carriol — reče mirno. — Gdje je Billy?
Još se nije vratio, gospođo. Ne javlja se ni radiom. Ne možemo uspostaviti vezu s njim.
U glavi joj je bubnjalo. Ili to možda bubnja njezino srce koje se pomaklo s mjesta?
Jutros u šest i trideset otišao je po posebnom zadatku za mene, ali trebao se vratiti u NVashington najkasnije do osam i trideset. Rekao je, doduše, da mora negdje usput uzeti gorivo.
Znamo, gospođo. Shvatili smo da je njegovo odredište povjerljive prirode, ali zatražio je zračne karte i propitao se gdje može uzeti gorivo između Washingtona, Hatterasa i Raleigha. Već smo pretresli cijelu tu rutu, ali zasad se još nije javio ni najednom od tih mjesta. No s druge strane, nitko nije primio ni radiografski signal opasnosti, pa pretpostavljamo da je zapeo na svom odredištu s praznim rezervoarom i pokvarenim radio-odašiljačem.
Vrlo vjerojatno, jer čini se da je odlučio obaviti povjereni mu zadatak bez zaustavljanja da uzme gorivo. Ako je ostao bez goriva u zraku, ipak se mogao sigurno spustiti, zar ne? Čini mi se da se sjećam da mu se to već dogodilo prije nekoliko mjeseci u Wyomingu kad je dolazio po nas.
O, svakako — uvjerljivo reče glas na telefonu. — To je gala kod tih mašina, mogu se spustiti bilo gdje. A opskrbljene su i s dovoljno lampica koje ga upozoravaju kad se mora spustiti, gospođo.
Moramo, znači, zaključiti da je zapeo na odredištu, a ne negdje na putu. Tamo kamo je išao nema ni žive duše, niti telefona, pa ako mu je i radio u kvaru, nikako nam se ne može javiti — reče dr Carriol i dobaci bijesan pogled Haroldu Magnusu. — Hvala. Ako nešto čujete, smjesta me obavijestite.1 Nalazim se u Ministarstvu čo-
vjekove sredine, u ministrovom uredu. Ne, ne prekidajte još vezu, čovječe! Potreban mi je dovoljno veliki helikopter da ponese osam do deset putnika i sto do dvjesta kilograma medicinske opreme. Prvi prioritet. Pripremite mi ga i sačekajte dok vam se ne javim.
Ne mogu to učiniti, gospođo — reče glas na telefonu. — Svi raspoloživi helikopteri određeni su za prijevoz uglednih ličnosti na svečanost kod Potomaca. Osoban nalog samog Predsjednika.
Do vraga svečanost i do vraga ugledne ličnosti! — reče dr Carriol. — Smjesta mi je potreban taj helikopter.
Moram dobiti nalog od Predsjednika — odvrati glas lakonski.
Dobit ćete ga. Samo se pokrenite već jednom i pripremite ga.
Razumijem, gospodo!
Na drugoj liniji zasvjetluca lampica.
Da?
Bolnica Waltera Reeda, doktorice Carriol. Dr Carriol preda slušalicu Haroldu Magnusu.
Preuzmite to — reče kratko. — Vi ste zamijesili tu kašu.
Dok je Harold Magnus razgovarao s upraviteljem Bolnice Waltera Reeda, a gospođa Taverner i John Wayne se nadvili nad listu koju je prije nekoliko sati bila izdiktirala dr Carriol, ona je otišla u sobu gospođe Tavemer i zatražila da je spoje s Predsjednikom osobno.
Imate problema, Judith?
Velikih, gospodine Predsjedniče. Situacija je kritična. Čini se da je dr Christian već na Pocahontas Islandu u tjesnacu Pamlico, ali bez liječničke pomoći koju je morao dobiti još prije nekoliko sati. Moramo mu smjesta poslati tu pomoć, ali vaša helikopterska služba ne može mi bez vašeg osobnog odobrenja osigurati prikladnu letjelicu. Svečanost je progutala sve raspoložive aparate. Možete li, molim vas, razgovarati sa šefom vaše službe i reći mu da mi pripremi taj helikopter?
Ostanite na liniji.
Čula je kako Predsjednik da je upute nekom svom suradniku, a onda se vratio na liniju.
Što se dogodilo?
Gospodin Magnus imao je lagani srčani napadaj odmah pošto sam ga rano jutros ostavila. To se, na žalost, dogodilo prije nego što je dospio organizirati liječničku pomoć za koju smo se dogovorili da
je treba poslati na Pocahontas. Bože, sad je sve prilično nejasno, ali pretpostavljam da znate što mislim. Smjesta odlazim s medicinskom ekipom na Pocahontas. Tamo je očito došlo do nekog problema, jer pilot koji je odvezao doktora Christiana nije uspostavio vezu s bazom otkako je jutros u šest i trideset odletio iz Washingtona.
Harold je, znači, imao srčani napadaj, hm?
Je li to sebi samo umislila ili je doista u Predsjednikovu glasu osjetila lagani sarkazam?
Onesvijestio se u svom uredu, gospodine. Pozvala sam već kola hitne pomoći iz Bolnice Waltera Reeda.
Siroti stari Harold! — Ovaj put Predsjednikov je glas bio izrazito sarkastičan. — Obavještavajte me redovito, molim vas. Ugodno je znati da u Ministarstvu čovjekove sredine postoji bar jedno razborito stvorenje.
Jao, Harolde!
Hvala, gospodine Predsjedniče.
Dr Carriol vrati se u ministrovu sobu i pričeka da njezin šef zaključi dogovor s Bolnicom Waltera Reeda.
Dobro, i to smo obavili! — usklikne Harold Magnus kojemu se popravilo raspoloženje otkako je situacija stavljena pod kontrolu.
Sad valjda mogu tu gužvu prepustiti vama? Ja se moram presvući za svečanost.
O ne! — reče dr Carriol s čeličnim mirom. — Upravo sam vašu veliku golu stražnjicu pokrila pred Predsjednikom obavijestivši ga da ste jutros imali srčani napadaj... blaži, dakako. Zato morate izgledati vrlo bolesno i bolesničkim kolima otići u Bolnicu Waltera Reeda čim nađem nekoga da to organizira.
Doista je pozelenio 'i izgledao vrlo bolesno.
Ali onda neću vidjeti engleskog kralja! — reče, a lice mu odjednom poprimi opasan izraz. — Zašto ste uopće morali nešto izbrbljati Predsjedniku?
Nisam imala izbora. Bez njegove intervencije ne bismo dobili helikopter da liječničku ekipu prebaci na Pocahontas. Prema tome, morao je saznati za to sranje. Oprostite, gospodine Magnus, ali nisam ga napravila ja nego vi. Zato zaboravite na svečanost, to vam je kazna.
I nikada više, pomisli ona izašavši iz sobe i ostavivši njega,

gospođu Taverner i Johna Waynea da bijelo gledaju za njom, nikada više Harold Magnus neće biti u položaju da otpravi moj automobil i pusti me da lagano odjevena na snijegu čekam autobus.
Kad je veliki vojni helikopter uzletio iz Bolnice Waltera Reeda noseći doktoricu Judith Carriol, doktora Charlesa Millera (vaskularni kirurg), doktora Samuela Feinsteina (specijalist opće prakse), doktora Marka Amplefortha (specijalist za reanimaciju), doktora Horacea Percyja (psihijatar), doktora Bameyja Williamsa (anestetičar), gospođicu Emiliju Massimo (medicinska sestra) i gospođu Lurline Brown (medicinska sestra specijalizirana za intenzivnu njegu), bilo je jedanaest i trideset. Svi članovi medicinske ekipe imali su visoki vojni čin i bili strogo provjerene i povjerljive osobe.
Još prije nego što su poletjeli dr Carriol zahvalila je članovima ekipe što su se odazvali pozivu i ukratko im objasnila o čemu se radi. Uvjerila ih je da će, usprkos tome što je dr Christian vrlo bolestan, vjerojatno samo dvoje ili troje od njih morati ostati s pacijentom duže od dvadeset i četiri sata. A oni koji budu morali ostati, rekla je sa smiješkom, bit će nagrađeni letom u Palm Springs i s nekoliko tjedana boravka na kalifomijskom suncu. Hrana i sve ostalo što im bude potrebno na otoku bit će dopremano helikopterom, jer ne dolazi u obzir da unajme poslugu. Što se tiče generatora, njega će staviti u pogon pilot vojnog helikoptera koji ih bude dovezao. Sada nose sa sobom u termos-posudama hranu i piće za jedan dan, veliku količinu medicinske opreme i, za svaki slučaj, nekoliko velikih kanistara s gorivom za generator.
Letjeli su istom rutom kojom je prije nekoliko sati letio i Billy. Pilot i dr Carriol pažljivo su motrili teren ne bi li negdje ugledali tragove udesa. Kad su ostavili Washington dobrano iza sebe, nebo se naoblačilo, ali bili su to niski oblaci, stratusi, i nisu predstavljali nikakvu opasnost za helikopter na rutinskoj visini. A kad se ukazao Pocahontas bili su čvrsto uvjereni da će na njemu zateći Billyja i njegovu letjelicu.
Ali onda je uslijedio šok. Kružeći iznad kuće i iznad cijelog otoka nisu otkrili traga ni Billyju ni helikopteru. Pilot doktorice Carriol slegne ramenima.
Baš čudno, gospođo, čini se da nisu ni dospjeli dovde — reče
lebdeći točno nad mjestom na koje je bio sletio Billy.
Spustite se ipak. Htjela bih se sama uvjeriti.
Bilo je već dvanaest i trideset, jer je veliki, teški i staromodni vojni helikopter bio mnogo sporiji od Billyjeve letjelice.
Kladio bih se da je generator u onoj šupi tamo iza onih stabala — reče pilot pokazavši prema mjestu otprilike četiristo metara udaljenom od kuće. — Takvi generatori proizvode strašnu buku, pogotovo kad nema vjetra ili kad puše u pogrešnom smjeru. Bilo bi dobro da se svi iskrcaju prije nego što odem pogledati, jer zemljište je močvarno, a ja nemam pontone.
Hvala vam što ste prekršili propise i prevezli kanistere zajedno s putnicima.
Predsjednik je tako naredio, a ja slušam što on kaže.
Liječnička ekipa se iskrcala i vrlo spretno istovarila svoju opremu. Pilot je opet podignuo helikopter nekoliko metara u zrak i neko vrijeme lebdio nad šupom s generatorom.
Svi ostali okupili su se oko doktorice Carriol čekajući da ona preuzme vodstvo. Judith ih povede do dvokrilnih vrata u dvorišnom zidu, podigne drveni svomjak i gume obje vratnice koje se, nimalo ne zacvilivši, širom otvoriše prema unutra i zaustaviše udarivši o zaustavljače u zemlji.
Čovječe, mora da je ovdje nekoć harala malarija! — reče dr Ampleforth. — Kako je bilo kome moglo pasti na pamet da ovdje gradi kuću?
Koliko se ja sjećam, malarija je harala Istočnom obalom sve do Massachusettsa — uzvrati dr Carriol. — I dobro su se nosili s njom, pretpostavljam. Ja mislim da ovo nije loše mjesto za gradnju kuće... čovjek se osjeća kao vladar nad svim dokle mu pogled dopire. Dr Carriol povede ih u dvorište. Sve se doimalo savršeno normalnim, jer sivi čovjek na svom sivom križu visio je gotovo
nevidljiv u dubokoj sjeni nadsvođenog prolaza.

Još na čelu ostalih, dr Carriol žustro pođe otvorenim prostorom dvorišta prema kući. Liječnička ekipa išla je u skupini iza nje, sumnjajući u sebe, sumnjajući -u tu neobičnu i iznenadnu misiju.
Negdje na pola puta doktorici Carriol napokon dopre do svijesti što ono na ulazu u prolaz zapravo predstavlja. Naglo se zaustavi.
O, Bože, moj Bože! — prostenja netko.
Ona se opet pokrene, ali sad se drhtavih nogu vukla drvenim opločehjem. Sivi željeznički pragovi posloženi u uzorku »riblje kosti« uzdizali su se i spuštali poput valova od jednoga zida do drugoga.
Primaknuvši se prolazu na tri metra, ona se ponovno zaustavi i raširi ruke u stranu da zaustavi one iza sebe.
Pričekajte ovdje, molim.
Joshua je visio tik iznad poda. Iz izmrcvarenih nožnih prstiju provirivale su mu kosti, a sva težina njegova tijela kao da je težila da se sastavi sa zemljom. Ali tu je težnju sprečavalo uže koje mu se usjeklo u vrat tik ispod čeljusti i ruke čiji su prsti još čvrsto stezali petlju oko njihovih zglavaka. Lice mu je stršilo daleko naprijed preko omče koja mu se u nastojanju da omogući tijelu da dosegne tlo, tako duboko urezala u vrat da je bila u istoj razini s ušima. Zato nije svojim napola otvorenim očima gledao u zrak, niti ravno preda se, nego dolje. Uže je svoj okrutni posao očito dovršilo tek pošto je umro, jer lice mu nije bilo ništa više podliveno krvlju nego ostali dijelovi tijela, jezik mu nije ispao, nego ostao iza rastvorenih ali neotečenih usana, a ni oči mu nisu virile iz svojih duplji. Onemogućeno disanje, što ga je zapravo usmrtilo, jednostavno je spriječilo dovod kisika u njegova tkiva, i zato mu je sva koža poprimila boju potamnjelog drva. Masnice se, na primjer, nisu gotovo ni primjećivale
Još mnogo tjedana poslije dr Carriol neće se moći suočiti s emocijama koje je izazvao pogled na njegovo raspeto tijelo, nekmoli porazmisliti o njima. Ali dok je stajala pred njim i gledala ga prožimao ju je samo neobičan osjećaj da je tako moralo biti, da je to bilo neizbježno. Joshuin sudbinski plan bio je time u cijelosti ostvaren. Ono što će doći dodat će samo još nekoliko završnih, zadovoljavajućih, ali posve nepotrebnih finesa.
Oh, dobro napravljeno, Joshua — reče ona s osmijehom. — Vrlo dobro! O boljem kraju Operacije »Mesija« nisam mogla ni sanjati.
Bijela medicinska sestra je plakala, crna pala na koljena i lelekala, sitno i žalosno, a liječnici su bili toliko zaprepašteni da su ostali bez riječi.
Jedino je Judith Carriol uspjela progovoriti.
Juda! — reče i začuđeno ponovi tu riječ još nekoliko puta. —
Da, neke su stvari nepromjenljive. Ja sam te doista dovela do tog raspeća.
I u Washingtonu bijaše sve gotovo. Marš milenija završio je pravim rimskim festivalom, pri čemu je dva milijuna ljudi preplavilo ulice i parkove Washingtona i Arlingtona držeći se za ruke, dodirujući jedni druge, plačući, pjevajući, plešući i ljubeći se.
Predsjednik je u parku Potomac čekao da pozdravi Christianove, senatore Sjedinjenih Američkih Država, njujorškog gradonačelnika, guvernere, vojne starješine i ostale ugledne ličnosti. Obratio im se s povišenog postolja od bijelog mramora s kojeg je trebalo da govori dr Joshua Christian. Poslije Predsjednika govorili su kralj Australije i Novog Zelanda, ministar predsjednik Indije, kineski premijer i tucet drugih šefova države. Svi njihovi govori bili su tako kratki i tako dobro sročeni da nisu zagnjavili slušatelje niti ikoga uvrijedili. Govornici su se zahvalili doktoru Joshui Christianu što je ulio novu nadu narodima svijeta, divili su se Maršu milenija i duhu čovječnosti koji su iskazali njegovi sudionici, svi su slavili Boga, premda svaki sa svog stajališta s obzirom na različite verzije i različite vjeroispovijesti, i svi su se međusobno uzdizali.
Negdje oko jedan sat, kad su se šefovi država, političari, filmske zvijezde i ostali velikodostojnici okupili u posebno podignutom velikom šatoru pokrag Lincolnova Memoriala, da se okrijepe poslije svečanosti i prije nego što pođu kući da se odmore i pripreme za večerašnji Bal milenija, jedan ađutant priđe predsjedniku Tiboru Reeceu, odvuče ga malo u stranu od kralja i šapne mii nešto na uho. Oni koji su promatrali vidješe kako Predsjednik zaprepašteno zuri u ađutanta, kako je zaustio da nešto kaže, ali se onda predomislio i samo kimnuo. Potom je opet nastavio razgovor s Njegovim Veličanstvom, ali čim mu se pružila prilika, ispričao se i neupadljivo iskrao iz šatora. Vratio se u Bijelu kuću da u njoj sačeka doktoricu Judith Carriol.
Stigla je nešto poslije dva sata najbržim Predsjednikovim helikopterom koji je Predsjednik bio poslao po nju na Pocahontas čim mu je ađutant prenio njezinu poruku.
Kad je ušla u Ovalnu sobu, prvi je Predsjednikov dojam bio da je s obzirom na taj zlokobni događaj neobično mirna. Ali onda, budući da ju je u međuvremenu dovoljno dobro upoznao, zaključi da
pripada među žene dostojne najvećeg divljenja, da je nesposobna za paniku, nesposobna za emocionalne ispade, da je osjećajna, ali ne nesuzdržljiva i, iznad svega, da mnogo više drži do svoje inteligencije nego do svog izgleda. 1 zato ju je s vremenom veoma zavolio uspoređujući je s posve drukčijom Julijom češće nego što je i sam bio svjestan toga.
Sjednite, Judith. Ne mogu vjerovati! Je li istina? Je li doista mrtav?
Judith prijeđe rukom preko očiju; ruka je drhtala.
Da, gospodine Predsjedniče, mrtav je.
Ali što se dogodilo?
Zbog bolesti gospodina Magnusa liječnička ekipa nije poslana na Pocahontas. Koliko mi možemo zaključiti, pilot helikoptera, koji je rano jutros odvezao doktora Christiana, iskrcao ga je na otoku ne primijetivši da na njemu nema nikoga. Mora da je odmah odletio dalje, jer ga na Pocahontasu nigdje nismo našli. Helikopter, Billy i vojnik koji je pratio doktora Christiana doslovno su nestali s lica zemlje. Obalna straža. Mornarica i Zrakoplovstvo traže ih već dva sata, ali nema im ni traga. Kao da su ih duhovi odnijeli.
Nesavladivo se tresla. Prvi put ju je vidio tako nesposobnu da se svlada.
Možda su se srušili u more — pokušaje Predsjednik utješiti.
Da je tako, na površini bi se pojavila masna mrlja. Osim toga, voda je posvuda prilično plitka, pa bi se helikopter vidio da je na dnu. Vrijeme u tom području bilo je ponešto oblačno, ali uglavnom duž cijele rute lijepo i čisto. Helikopteri lete prema orijentirima na zemlji, zato nema razloga da pretpostavimo da je sletio s kursa i zalutao, što bi se moglo dogoditi avionima koji lete na velikoj visini. A Billy se opskrbio i kartama prije nego što je napustio bazu i došao po mene. Poznajete Billyja, gospodine. Najbolji.
Da.
Taj helikopter je nestao, kažem vam.
Predsjednik zaključi da će biti bolje da misli doktorice
Carriol skrene s nestalog helikoptera, a imao je i neke svoje stare račune.
Znači, dr Christian je ostavljen da umre sam i zanemaren zahvaljujući... srčanom napadaju... gospodina Magnusa.
Dr Carriol podigne pogled, zagleda se ravno u njega, a neobične zelene oči caklile su joj se, ne od vlažnosti, nego demonski.
Dr Joshua Christian — reče polako — razapet je na križ.
Razapet na križ?
Ili, bolje reći, sam se razapeo.
Iz Predsjednikova lica nesta sve boje, usne su mu se nečujno pomicale, a u mozgu se formulirala tolika pitanja da je njegov govorni mehanizam zapao u kaos preopterećenja. Napokon izdvoji jedno jedino jednostavno pitanje i uspije ga izreći.
Kako je, za Boga miloga, mogao tako nešto učiniti? Ona slegne ramenima.
Bio je poremećen, dakako. Shvatila sam to još jutros kad sam se vratila u noćno logorište da ga odvedem na Pocahontas. Pratila sam te simptome otkako su se pojavili... još tamo negdje mjesec dana poslije izlaska njegove knjige. Ali bilo je dogovoreno da danas prijeđe ravno u ruke liječnicima i njegovateljicama i nisam imala razloga vjerovati da tako neće i biti. Ne kažem da je njegova ludost bila trajnog karaktera. Rekla bih da je to bila više poremećenost izazvana pretjeranim radom u početku, a kasnije i tjelesnim patnjama. Ozebline, oderana koža, otvorene rane, gnojni čirevi i drugo. da je sve išlo kako treba, njegove bi poremećenosti nestalo istodobno s tjelesnim oporavkom. Poslije ljetnog odmora bio bi opet posve normalan.
Pa što se onda dogodilo, za Boga miloga?
Očito je stigavši na Pocahontas ustanovio da je posve sam. Napravio je sebi križ od dvaju starih željezničkih pragova... alat koji je upotrijebio za to našli smo porazbacan po dvorištu pred kućom. To je dvorište, treba da objasnim, opločeno isto takvim željezničkim pragovima. Posvuda je bilo strugotina preostalih nakon rada na sastavljanju obiju greda. Nije se, dakako, mogao sam pribiti čavlima na križ, pa se zato privezao. Stao je na nisku stoličicu, popeo se na nju i onda je odgurnuo nogom. Visio je o jednoj omči oko vrata i o dva komada užeta oko zglavaka. Umro je od zastoja u disanju, što je očito bio glavni uzrok smrti gotovo svih onih koje su nekoć davno razapinjali na križ.
Predsjednik je bio užasnut. Prizor što mu ga je dočarala dr Carriol nikako nije mogao povezati s čovjekom s kojim je proveo jednu
ugodnu večer u Bijeloj kući, koji je uživao u konjaku, citirao Kiplinga, pušio cigaru i ponašao se uljudno i savršeno normalno.
To je svetogrđe! — reče.
Ne, gospodine, želimo li biti pravedni prema doktoru Christianu, moramo priznati da nije svetogrđe. Kod svetogrđa se pretpostavlja da je um dovoljno organiziran da svjesno oponaša i podruguje se. A um doktora Christiana bio je posve poremećen. Osim toga, umišljanje nekoga da je Isus Krist tipično je za ludilo na organskoj osnovi. Njegovo vlastito ime... njegov izuzetan položaj. .. divljenje svih onih s kojima se susretao, a neki od njih su ga, znate, čak i obožavali. Svi su se ti dojmovi duboko usjekli u njegov mozak, pa kad su mu se misaoni procesi dezintegrirali, bilo je posve logično da ga gubitak veze s realnošću dovede do predodžbe da je Isus Krist. Ono što ja smatram nevjerojatnim jest činjenica da je to uopće uspio učiniti, raspeti se na križ. Bio je, kao što sam rekla, vrlo, vrlo bolestan... tjelesno posve iznemogao, tako reći gotovo već trajno obogaljen. Sve ono hodanje po strahovitoj hladnoći! Išao je među ljude, gospodine
Predsjedniče! Baš kao Isus Krist! I bio je istinski dobar čovjek. Baš kao Isus Krist!
Predsjednik poče postepeno shvaćati što mu dr Carriol pokušava reći. Uspravio se u svom naslonjaču i odjednom bio sav u znoju.
Što se dogodilo s njegovim tijelom?
Smjesta smo ga skinuli s križa.
A križ?
Odnijeli smo ga u šupu u dvorištu. Kao što rekoh, dvorište je opločeno tim starim željezničkim pragovima, pa su zato vlasnici kuće čuvali nekoliko tih greda da im se nađu bude li potrebno izmijeniti koju. Dr Christian ih je našao i dvije od njih upotrijebio za svoj križ. Jednostavno smo ih vratili tamo gdje su i bile.
Gdje je sada njegovo tijelo?
Rekla sam liječničkoj ekipi da ga uzmu sa sobom u Bolnicu Waltera Reeda i u najvećoj tajnosti stave u mrtvačnicu. Dr Mark Ampleforth, vođa ekipe, čeka vaše osobne upute.
Koliko ga je ljudi vidjelo... tamo gore?
Na Predsjednikovu se licu na trenutak ogleda izraz gađenja, ali se smjesta izgubi iz poštovanja i sklonosti prema pokojniku. Ipak,
usprkos svem poštovanju i sklonosti, Tibor Reece nije se mogao natjerati da kaže »Koliko ga je ljudi vidjelo kako visi na križu?«.
Samo članovi liječničke ekipe i ja, gospodine Predsjedniče. Pilota sam, na svu sreću, poslala da pokrene generator, a pošto smo našli doktora Christiana pobrinula sam se da ne uđe u dvorište. On zna da je dr Christian mrtav, ali misli da je umro od bolesti.
Gdje je ta liječnička ekipa sada? Tko su ti ljudi?
Vratili su se u Bolnicu Waltera Reeda. Svi imaju visoki vojni čin i svi su strogo provjereni i pouzdani. Uvjerila sam se u to prije nego što smo krenuli za Pocahontas.
Što da se radi? Što da se radi? Dr Carriol mirno je promatrala kako Tibor Reece očito razmatra jednu alternativu za drugom i ocjenjuje njihove relativne prednosti. Znala je da ne namjerava likvidirati liječničku ekipu. Za tako nešto bili su ti ljudi suviše poznati, a bilo ih je i previše. Čak ni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država ne može strpati u cementne lijesove osam visokih oficira svojih vlastitih oružanih snaga i pobacati ih u more. Ma kako vješto bio izveden, takav pothvat ne bi u Districtu of Columbia mogao zadugo ostati tajnom. Osim toga, dr Carriol je tijekom svoje dugogodišnje karijere na odgovornoj dužnosti u Washingtonu postala vrlo sumnjičava u pogledu povremenih senzacionalističkih tvrdnji o navodnim umorstvima u visokim krugovima. Nije vjerovala da tako nešto postoji, u svakom slučaju ne među političarima. Političari se suviše boje za vlastitu glavu da bi se upustili u tako strahovit rizik. Jer ubojstvo je uvijek rizik.
Ne, misli Tibora Reecea kretale su se (njezino je tumačenje bilo savršeno točno) posve drugim kolosijekom. Pitao se može li se užasna istina o smrti doktora Christiana uspješno zataškati i, ako ne može, što bi bilo najbolje da u tom pogledu poduzme?
Zaključio je da će ipak pokušati sa zataškavanjem. Dr Carriol ga je promatrala i osmjehnula se u sebi. Dobro! Dobro! To je u svakom slučaju najrazumnije rješenje. Tibor Reece pozvat će liječničku ekipu u Bijelu kuću pod izlikom da im se želi zahvaliti na uzaludnom ali herojskom pokušaju da doktora Christiana održe na životu, a onda će svakoga od njih ponaosob obavezati na najstrožu šutnju o onom što su vidjeli na otoku Pocahontas. Svi će, dakako, dati poštenu riječ da će šutjeti. Ali dr Carriol se pitala shvaća li Predsjednik kako
neumoljiv protivnik može biti vrijeme? Vjerojatno ne shvaća. Premda ga je njezin neuljepšan i otvoren prikaz smrti doktora Christiana zaprepastio i užasnuo, znala je da Tibor Reece ne može predstaviti sebi s kakvim su se strahovitim prizorom suočili oni koji su vidjeli kako je umro doktor Christian. Zaprepaštenje će nestati, užas izblijedjeti. Ali nitko od onih koji su ga vidjeli kako visi neće nikad zaboraviti taj prizor. Smrt na križu doktora Joshue Christiana progonit će svakog pojedinog od tih osmero ljudi do kraja života. Prije nego što Tibor Reece bude u ovoj sobi okupio osmero članova medicinske ekipe i zatražio od njih strogu šutnju, oni će vjerojatno već progovoriti. Ne svojim pretpostavljenima, ne kolegama, ni drugim ljudima. Povjerit će se onima koje vole, jer ono što su vidjeli ne može se podnijeti a da se težina tog tereta ne podijeli s nekim.
Predsjednik je u međuvremenu uspio potisnuti osobne osjećaje i počeo razmišljati o tome kakve bi posljedice smrt doktora Christiana mogla imati za zemlju, za svijet, za njegovu vladu.
Od početka smo složni u tome da ne smijemo od njega napraviti mučenika — reče smrknuto.

Gospodine Predsjedniče — reče dr Carriol — smrt doktora Christiana rezultat je niza nesretnih okolnosti, okolnosti izvan naše kontrole. Osim toga, on nije priznavao nikakve zakone. Da nije bio takav, ne bi mogao učiniti ono što smo mu namijenili da učini. Zašto da onda bude smatran mučenikom? Mučenike stvaraju drugi, oni su žrtve političkih ili vjerskih progona. Ali doktora Christiana nije nikad nitko progonio. Vlada ove zemlje u svemu mu je išla naruku, od osiguranja prijevoznih sredstava do Marša milenija. A to su činjenice na koje možete ukazati s ponosom, činjenice koje jasno i glasno govore koliko je ova vlada cijenila i štitila doktora Christiana. Molim vas, gospodine, imajte to na umu kad razmišljate o smrti doktora Christiana! Zbog njegova mučeništva ne morate se zabrinjavati.
Predsjednik podboči bradu o ruku, ugrize se za donju usnu i iskosa je pogleda.
Postoje dvije vrste mučenika — reče. — Oni koje su ubili njihovi progonitelji i oni koji sami od sebe prave mučenika. Dr Christian pripada među ove potonje. Morate svakako priznati, Judith, da postoje i takva stvorenja... polovica svih majki na ovom svijetu pripada toj vrsti.
Onda se moramo pobrinuti za to da ljudi ne gledaju u njemu mučenika — reče ona i ustane. — Sad me više ne trebate, gospodine Predsjedniče. Ako dopustite, otišla bih u Bolnicu Waltera Reeda da posjetim gospodina Magnusa.
Predsjednik se kanda iznenadio; očito je zaboravio na svog ministra.
— Da, da, svakako! Hvala, Judith. Prenesite, molim, moje pozdrave Haroldu i recite mu da ću ga sutra ujutro posjetiti.
U lijepim tamnim očima Tibora Reecea ukaza se opasan sjaj.
Dr Carriol nije mogla sebi to objasniti, ali činilo se da Predsjednik zna da se Harold Magnus samo pretvara.
Te večeri, kad je cijela nacija, iscrpljena ali oduševljena, razmišljala o povratku dosadnom svakodnevnom životu, sve televizijske i radio-stanice najavile su specijalnu emisiju iz Bijele kuće. Predsjednik se želi obratiti naciji. Emisija je najavljena za osam sati, sat prije nego što je trebao započeti Bal milenija koji je, dakako, otkazan.
Udobno smještena u vlastitoj dnevnoj sobi, bosonoga i umotana u laganu, ali toplu angora deku, dr Judith Carriol otvori svoj mali televizor. Najduži dan njezina života primicao se kraju.
Ma kako razuman bio čovjek, pomisli ona, ipak ga zaboli kad se jedna veza tako grubo prekine. Mjesecima su bili vezani jedno uz drugo i ponekad međusobno tako blizu da su se gotovo gušili. Bila je to veza od cijelog niza intelektualnih i emocionalnih karika koje su zatvarale krug, veza koja joj je donijela toliko mnogo od onoga što je uvijek priželjkivala, ali i nemalo patnje. Ipak... taj grubi raskid ju je zabolio. Je li dr Joshua Christian bio njezin zao duh, ili je ona bila njegov? Vjerojatno jedno i drugo. Sad kako bilo da bilo, govorom Tibora Reecea naciji definitivno će završiti jedno poglavlje u njezinu životu pod naslovom Joshua Christian.
Kad je napustila Bijelu kuću da posjeti Harolda Magnusa u njegovu bolničkom krevetu, s neugodnostima toga dana nije još bilo gotovo. Jedva se probila do bolnice kroz zanesenu svjetinu koja je zakrčila sve vošingtonske ulice, a onda su je u bolnici obavijestili da ministar ne smije primati posjete. Sreća ga, znači, nije napustila; očito je teško bolestan. Vjerojatno je poslije njezina odlaska doista pretrpio

srčani napadaj. O tome će bez sumnje biti obaviješten i Predsjednik koji će svom ministru sve oprostiti. Prokletstvo! Ipak se okoristila mogućnošću da razgovara s doktorom Markom Ampleforthom i tom je prilikom saznala da im se Predsjednik već javio i da su poduzćti koraci da se prikriju okolnosti pod kojima je dr Christian umro.
Kad je sjela u automobil jedva čekajući da se napokon vrati kući, primila je preko radio-veze Predsjednikovu poruku u kojoj je moli da vijest o smrti doktora Christiana prenese njegovoj porodici. I neka to, lijepo je moli, učini smjesta, prije nego što to saznaju na grublji način. Neka im također kaže da će u sedam sati doći po njih automobil da ih odveze u Bijelu kuću kako bi im Predsjednik mogao osobno izraziti sućut.
Dr Carriol se, sva slomljena i neraspoložena, dovukla do Hay- Adams hotela u kojemu su odsjeli Christianovi. Našla ih je prilično zbunjene. Poslije svečanog primanja u velikom šatoru kao da ništa više nije funkcioniralo i nisu mogli pronaći nikoga tko bi im mogao reći kako je Joshua. Oh, primanje je bilo impresivno, kao uostalom i svečani završetak Marša, ali oni su svi neprestano bili u brizi, jer Joshua nije bio s njima. O da, bilo je vrlo zgodno razgovarati s kraljem Australije i Novog Zelanda; vrlo ljubazan čovjek, ima izvrsne manire i nikad ne kaže ništa što nije na mjestu ili što bi izazvalo pre- pirku. Vrlo zgodno bilo je i to što su mogli izmijeniti osmijehe i sitne uljudnosti s tolikim šefovima država, premijerima, raznim predsjednicima, ambasadorima, guvernerima, senatorima i kongresmenima. Ali nije bilo Joshue. Joshua je bolestan! Oni ne žele ništa drugo nego da im se dopusti da posjete Joshuu. A čini se da svi ostali žele samo to da ih spriječe u tome.
Zato kad se oko šest sati te večeri dr Judith Carriol pojavila u njihovu hotelu, Christianovi su je dočekali kao davno izgubljenu kćer. Ona, za koju su pretpostavljali da će se udati za Joshuu, postala je jedina njihova veza s njim. Događaji posljednjih nekoliko dana sveli su broj članova njihove porodice sa šest na četiri i otupjeli njihov buntovnički duh, ali njihova je zabrinutost usprkos tome njihovu ravnodušnost naglo pretvarala u gnjev. Andrew je, doduše, osudio ponašanje svoje žene prema Judith, ali Marthine su se riječi čvrsto usjekle u Mamin mozak, i ona je sad željela čuti što se zapravo događa.
Je li i Juda morao razgovarati s Marijom i ostalima poslije Isusove smrti i prije nego što je izašao i objesio se? Judith. Juda. Juda. Ali i Juda je potreban. Uvijek mora postojati jedan Juda. Da nema Jude, svijet ne bi trebalo spašavati. Jer Judin je element ono što opravdava boli pri porodu i smrti i sve što se događa između toga, bol, bol i opet bol. Juda je svatko kome su potrebne sposobnosti drugih da bi ostvario vlastite ambicije. Juda je onaj tko jaše na grbači tuđeg genija. Juda je svatko tko razmišlja u kategorijama gubitka i dobitka, tko manipulira tuđim osjećajima, ucjenjuje i iskorištava tuđi očaj. Tome pripadaju i samopravičnost, dobre namisli, podle metode, opravdanja. Juda nije izdaja! Mnogi Juda nije nikad morao nikoga izdati. I Juda nije zastranjenje. Juda je pravilo.
Joshua je mrtav — rekla je Judith prije nego što se uskiptjeli gnjev Christianovih dospio sručiti na nju.
Oni su to, uostalom, i očekivali. Znali su. James se primaknuo Miriam, Andrew Mami. I samo su gledali Judu Carriol. Nitko nije vrisnuo, zaplakao ni pokazao nevjerovanje. Ali njihove oči — ah, njihove oči! Sklopila je svoje da ih ne mora gledati.
Umro je — nastavila je Judith mirnim i tihim glasom — jutros oko deset sati. Mislim da je umro blagom i bezbolnom smrću. Ne znam. Nisam bila prisutna. Njegovo je tijelo u Bolnici Waltera Reeda. Za pet dana bit će pokopan uz najviše državne počasti i to, s vašim dopuštenjem, na Nacionalnom groblju u Arlingtonu. Svu brigu oko toga preuzet će Bijela kuća. Predsjednik Reece uskoro će poslati kola po vas, jer vas želi vidjeti.
Na svoje veliko i iskreno iznenađenje ustanovila je da joj predstoji najneugodniji zadatak koji je život dotad postavio pred nju, naime da otvori oči i pogleda ih. Ali mora ih otvoriti i pogledati ih. Mora se uvjeriti da su prihvatili taj krajnje krnji izvještaj. Vjerojatno misle da će više doznati od Predsjednika, ali ona je znala da neće. Nikad im nitko neće reći kako ni zašto je umro Joshua Christian.
Napokon je ipak otvorila oči i pogledala ravno u njih. U pogledima koje su joj uzvratili nije bilo ni sumnje ni predbacivanja. Strašno!
Hvala,Judith — rekla je Mama.
Hvala,Judith — rekao je James.
Hvala,Judith — rekao je Andrew.
Hvala,Judith — rekla je Miriam.
Juda Carriol osmjehnula se vrlo blago i žalosno, ustala i ostavila ih same. Nikad više neće nikoga od njih vidjeti uživo.
Sada, napokon sama i u mogućnosti da odbaci vanjsku pompu svoga javnog imidža, dr Judith Carriol promatraše titravi ekran pred sobom na kojem se pojavila slika pročelja Bijele kuće, izgubila se, pojavila se zatim Ovalna soba, ali se i ona izgubila. Predsjednik je odlučio da će govoriti iz svoje privatne dnevne sobe. Sjedio je na jednom kraju male sobe, a njemu zdesna sjedila j.e Mama. Izgledala je nevjerojatno nježno, bolno lijepo i spokojno. Na sebi je imala posve bijelu svilenu haljinu i nebeskoplavu stolu prebačenu preko ramena. Desno od sofe bili su James i Miriam. Miriam — također sva u bijelom — sjedila je u naslonjaču, dok je James stajao iza nje s rukom na njezinu ramenu. Iza sofe, lijevo od Predsjednika, stajao je Andrew koji se, stojeći tako sam, doimao pomalo izgubljeno. Sva trojica muškaraca bila su odjevena u tamnoplave pulovere i hlače. Tko god ih je tako porazmjestio, očito se razumio u svoj posao. Slika je smjesta ostavila dubok i nezaboravan dojam na svakoga tko ju je vidio.
Kamera se polako primicala Predsjednikovu licu, tužnom i ozbiljnom, pravom linkolnskom ili, kao što će se možda već sutra govoriti, »kristianskom«.
Danas u deset sati prije podne — objavi Tibor Reece — umro je dr Joshua Christian. Iako je već duže vrijeme bolovao od teške bolesti, odbio je liječenje dok ne završi Marš milenija. Svjesno je donio tu odluku usprkos tome što je vrlo dobro znao u kakvom se zdravstvenom stanju nalazi.
Predsjednik malo zastane, a onda nastavi:
Dopustite mi da se poslužim citatima iz njegova vlastita govora koji je tek neki dan održao u Philadelphiji, za vrijeme Marša. Bio je to njegov posljednji i, po mom mišljenju, najbolji govor.
Pogled prodornih, duboko usađenih očiju neznatno se promijeni. Za iskusnu doktoricu Carriol bio je to znak da Predsjednik sada čita s uređaja s tekstom postavljenim ravno pred njim i u visini njegovih očiju.
»Budite mirni! Ne bojte se! Vjerujte u budućnost! Ne gubite nadu! Nada proistječe iz spoznaje da niste sami, da niste napušteni,
jer pripadate velikoj kongregaciji duša zvanoj Amerika. Nada proistječe iz činjenice da vam je Bog povjerio misiju da sačuvate i osvijetlite ovaj planet u ime Čovjeka. Ne u ime Boga! U ime Čovjeka! Njegujte nadu u vedrije sutra, jer sutra je vrijedno nadanja. Nikada se neće ugasiti svjetlo čovječanstva budete li vi, kao Čovjek, radili na tome da ga sačuvate. Jer premda nam je to svjetlo prvobitno došlo kao dar od Boga, samo o Čovjeku ovisi hoće li se ono ugasiti ili neće. Imajte na umu da ste Čovjek, a Čovjek to su Muškarac i žena sjedinjeni.«
»Nudim vam vjeru za ovaj treći milenij. Vjeru koja je stara kao i ovaj milenij. Vjeru koja se može sažeti u tri riječi — pouzdanje, nada i ljubav. Pouzdanje u same sebe! Pouzdanje u vlastitu snagu i izdržljivost. Nada u svjetliju i bolju budućnost. Nada za vašu djecu, djecu vaše djece i njihovu djecu. A ljubav... ah, što mogu reći o ljubavi a što vi, tako skroz ljudski, već ne znate? Volite se! Volite sve oko sebe! Volite i one koje ne poznajete! Ne tratite svoju ljubav na Boga; On je ne očekuje niti mu je potrebna. Jer ako je On savršen i vječan, onda mu ništa nije potrebno. Vi ste ljudi i zato morate voljeti ljude. Ljubav vas brani od samoće. Ljubav grije dušu ma kako hladno bilo tijelo. Ljubav je svjetlo Čovjeka!«
Tibor Reece je otvoreno plakao, ali Christianovi su sjedili i stajali oko njega suhih očiju i savršeno mirni. Ipak nitko od gledalaca nije ni pomislio da oni ne tuguju.
— On je mrtav — nastavi Predsjednik kroza suze — ali umro je u uvjerenju da je živio korisno i da je izvršio svoj životni zadatak. Bio je istinski dobar čovjek. Koliki od nas mogu to reći za sebe? Odlučio sam da vam se večeras obratim njegovim riječima, jer nisam znao kako da svojima objasnim što je dr Christian značio za nas. Bio je vjera. Bio je nada. Bio je ljubav. Ponudio nam je vjeru za ovaj treći milenij, vjeru koja može svima pomoći da usvoje pozitivnu i budućnosti okrenutu životnu filozofiju usred toga hladnog i nemilosrdnog trećeg milenija. Držite se njegovih riječi i sačuvajte uspomenu na njega, na čovjeka koji ih je izrekao. I, znajte, tako dugo dok budete čuvali tu uspomenu, on koji je uvijek tvrdio da je samo čovjek neće nikada... nikada... umrijeti.
Time je Predsjednik završio svoje obraćanje narodu. Dr Carriol ugasi televizor prije nego što je televizija nastavila sa svojom na
brzinu skrpljenom dvosatnom emisijom o životu i radu doktora Joshue Christiana.
Onda ustane, prođe kroz kuhinju i otvori stražnja vrata. Iznad njih bio je postavljen snažan reflektor koji je rijetko upotrebljavala jer je trošio previše struje, ali koji je bio prijeko potreban ženi što živi sama.
Sad ga je upalila i izašla u jarko osvijetljen vrt. Vrlo lijep prizor. Vrt je bio opasan visokim zidom od cigli u kojem su bila vrata s lokotom što su vodila u pokrajnu uličicu. Umjesto travom, tlo je bilo pokriveno nepravilnim kamenim pločama. U vrtu nije bilo cvjetnih gredica, samo različitog grmlja, a bila su i tri poveća stabla. žalosna trešnja ovješenih grana na kojima su svijetloružičasti cvjetovi već pomalo ocvali. Zatim srebrna bukva, svježa i mlada, na kojoj se žutozeleno lišće tek počelo razvijati. I, napokon, vrlo stari dogvud u bijelom cvatu, obavijen nekom sablasnom vedrinom, čije se grane tako savršeno granaju kao da pripadaju nekoj japanskoj kompoziciji. O takvo se stablo, prema legendi, objesio Juda. Mora da je onda, kao i sada, bilo u punom cvatu. Divno li je umrijeti usred tolike ljepote!
U susjednoj je kući netko gorko oplakivao doktora Joshuu Christiana koji je došao da spasi ljudski rod i umro kao što su u osvit čovječanstva umirali kraljevi — kao žrtve na oltar bogova da ublaže njihov gnjev i spasu narod.
— Uzalud me očekuješ, Joshua Christiane — reče ona Judinom drvu. — Ja moram još dugo poživjeti.
Onda ugasi reflektor, uđe u kuću i zatvori kuhinjska vrata. U vrtu, na mjesečini, veliki bijeli cvjetovi Judina stabla okrenuti prema gore plamtjeli su pod hladnim srebrnastim nebeskim svodom, strpljiva, sanjarska ljupkost.
Premda to možda zvuči nevjerojatno i pretjerano, ali nema sumnje da nitko od svih onih koji su slušali Predsjednikov govor na televiziji nije jače i bolnije tugovao za doktorom Joshuom Christianom od doktora Moshea Chasena.
Čim je Tibor Reece izgovorio prve riječi, Chasen briznuo je u grčevit plač, kukajući i čupajući sebi kosu. Njegova žena nije mogla učiniti ništa da ga smiri.
Nije pošteno! — rekao je kad je uspio progovoriti. — Nisam
mu htio nauditi! Nije pošteno, nije pošteno! Što je kompjutor? Što je uzorak? Nisam mu htio nanijeti nikakvo zlo!
I opet brižnu u plač.
Predsjednik je poslao Christianove u Hoiloman helikopterom, obećavši im da će helikopter doći opet po njih u srijedu da ih preveze u Washington na Joshuin pogreb na arlingtonskom groblju. S bivšeg aerodroma u Hollomanu do kuće u Hrastovoj ulici broj 1047 dovezao ih je automobil. Stigli su u ranim jutarnjim satima u subotu. James je otključao kuću i ušli su u prisnu dnevnu sobu u prizemlju koja nije izgubila ništa od svoje ljepote. Čisto bijelo svjedo obasjavalo je sa stropa rascvjetane biljke koje nisu za Maryne odsutnosti nimalo stradale, jer se gospođa Margaret Kelly bila dobrovoljno ponudila da će dolaziti i brinuti se za njih... i nije pogazila riječ. Zrak je bio vrlo blag i miran.".
Mary i Martha u najboljem će se slučaju vratiti kući tek sutra
reče James.
Oh, jadnice! Kad samo pomislim da će saznati za to a da nitko od nas neće biti uz njih da im pomogne — reče Mama koja nije prolila još nijednu suzu.
Skuhat ću kavu — reče Miriam i nestane u kuhinji. Nije mogla mirno sjediti, nije se mogla prepustiti mislima niti gledati u ta tri draga lica.
Što ćemo sad raditi? — upita Mama, ne Jamesa, nego Andrewa koji je stajao uz nju i držao ruku na njezinu ramenu.
Ono što i dosada. Posao nije dovršen, tek je započeo. Zato ćemo nastaviti.