Anđelika 07

28.
SUDBONOSNA NOĆ U KATARUNKU OZLIJEĐENI GROF PEYRAC
Još je bila duboka noć kad zarzaše konji. Netko je napolju zavikao:
- Medvjedi!...
Joffrey de Peyrac se podiže i pohita prema vratima. Unatoč njegovoj urođenoj izdržljivosti, nije bio siguran u se dok je nesigurno prelazio preko tjelesa pijanih gostiju. Koliko god se čovjek pridržavao svih pravila gostoprimstva, nema težeg slučaja nego onda kada se slavi važan ugovor s poglavicama Indijanaca, a posebno Irokeza. Njihova izdržljivost u razgovoru, jelu i piću takve je prirode da u tome rijetko zakažu.
Na sreću, strpljivost Joffreya de Peyraca bila je iskušana. On je mogao barem reći da je za jednu noć mnogo uznapredovao u znanju irokeškog jezika.
Hladni ga zrak ošinu. Čudio se što ne čuje vlastite korake dok je prolazio preko dvorišta prema vratima utvrđenog logora. Nigdje svjetla. Čuo se još nekakav povik, čudan i promukao. Prepoznao je glas Španjolca Pedra Majorise, jednoga od svojih stražara.
U tom trenutku snažan ga udarac tresnu po ramenu i on zatetura. Taj ga je udarac zapravo morao pogoditi u glavu, ali mu je on nagonski izmaknuo. Osjetio je odakle dolazi pa je odskočio u stranu. Drugi su udarci nasumce padali po njemu jer je bila gusta magla. On je pipajući hvatao ljepljiva tijela, stezao ih samrtnim stiskom, vještinom koje je tajnu naučio u nekim istočnim lukama, i čuo kako kosti pucaju. Ali njegovi napadači kao da su imali neuništiv život jer su neprestano napadali kao stoglava aždaja. Udarac sjekirom, koji bi ga sigurno pogodio u čelo da mu nije izmakao, okrznu ga iznad sljepoočnice po kosi. Krv briznu i on osjeti slani okus na usnama.
Jednim skokom otrgnu se od zmijskog spleta koji ga je sputao i smrt mu pripremao te jurnu kroz čudnu i zagonetnu tišinu. Oči su mu se bile privikle na mrak, ali je bio svjestan da u mraku ne može vidjeti tako dobro kao Indijanci. Ipak razabra neku sjenu koja mu je prilazila i postajala sve veća u gustoj magli. Ovoga puta on udari prvi teškim srebrnim drškom svoga pištolja ravno u lice. Sjena pade i nestade, ali u noćnoj tami pristizale su druge, brojne sjene koje su ga okružile pokušavajući da ga zgrabe.
Rana mu je oslabila snagu. Peyrac potrča prema rijeci da im umakne. Jurnu prema vodi. Čim osjeti strmi nagib obale, on se baci u vodu.
Tamno i ledeno sklonište učini mu se tako prisno da se sasvim prepustio vodi jedva dišući, ne misleći ništa, i njemu se za neko vrijeme činilo da proživljuje svoj bijeg u vodama Seine prije petnaest godina kada je skliznuo sa čamca gdje su ga kraljevi mušketiri bili utovarili napola mrtvog.
Nešto ga zaustavi. On se zakvači za nekakvo granje, dohvati se nekakvih žila. Crveno i hladno svjetlo udaralo mu u oči. Učinilo mu se da je netko ispalio prema njemu raketu.
Ali se odmah prisjetio da je to rumenilo zore i sjaj sunca na ishodu. Svjetlucava bjelina zamijenila je crni zastor noći i njemu je bilo jasno, mada je mislio da nije izgubio svijest, da je neko vrijeme bio bez svijesti pošto se popeo na obalu.
Odmah je pomislio: Ona!... Anđelika... Tamo, u logoru... Što se dogodilo?... Ona je u opasnosti... Djeca!...
To ga odmah rasvijesti, bijes ga obuze, mada je izgubio dosta krvi, i razbudi u njemu strašnu snagu.
On se sav napregnu, vrebajući opasnost, spopade ga neka vrsta opuštenosti koja mu se javljala u trenutku borbe i činila ga slijepim i gluhim za sve što nije bila borba i opasnost s kojom se morao ogledati.
Čak mu se i misao na Anđeliku izbrisala iz svijesti. On je bio samo biće koje se brani svim svojim nagonskim snagama i stečenim sposobnostima i njegovi su neprijatelji dobro znali kako je čovjek u ovakvom stanju nepobjediv, čak i onda kad je sam.
Polako se uspravi i pogleda oko sebe. Nalazio se pod vrbom čije se granje spuštalo prema vodi, zlatno granje pokriveno snijegom, koje se blistalo poput skupocjenog pokrova. Snijeg je prekrio čitavu krajinu blistavom bjelinom, zastro je tišinom. Nigdje šuma ni jeke koraka. Snijeg je nečujno pao usred noći pomiješan s maglom. Dovoljne su bile prve zrake sunca pa da se u ovim krajevima nevjerojatne hladnoće zbriše jednim dahom gusta zavjesa magle i da čitava krajina sine blještavom jasnoćom.
Grof de Peyrac je opazio da je daleko od nastambe. On je zamijetio tamni opkop oko nje, na izbrežini obale, i guste perjanice dima koji se lijeno izvijao iz dva dimnjaka, tako bijele kao snijeg pod jutarnjim nebom.
On oprezno koraknu ne skrivajući se. Držao je pištolj u ruci spreman da opali. Oštrim pogledom pretraživao je okolinu. Nigdje ljudskog lika. Malo poviše on otkri svježi trag koraka koji su išli uz strmu obalu. Što se više približavao nastambi, tragovi se umnožiše prema desnoj i lijevoj strani. Logor je bio opkoljen prije napadaja.
Napadaj? Nisu napali, već prodrli u logor bez teškoće. On je u dvorištu dobio udarac. Kako je krenuo stazom koja se nazirala pod tankim pokrovom snijega, a vodila je od obale prema glavnom ulazu u logor, on ugleda ispruženo ljudsko tijelo.
Oprezno se približi i okrenu ga. Indijanac je imao raskoljeno čelo iz koga je curila krv i mozak.
To je blo čovjek koga je udario noću drškom pištolja. On ga je pomnjivo razgledao. Mada je stajao na otvorenom prostoru i mogao poslužiti za nišan svakom neprijatelju, bio je svjestan da ga nitko neće napasti.
Indijanac je pripadao onima koji dolaze noću, a povlače se u zoru.
To su bili oni koji se ne boje smrti u mraku jer njihove duše nisu izložene prokletstvu predaka, jedini koji se usuđuju...
Oni pripadaju samo jednom soju, i sagnuvši se prema mrtvacu, Joffrey de Peyrac se uvjerio. Nekakav je predmet blistao na Indijančevu vratu. Grof ga otrgnu jednim zamahom s vrata, pogleda ga i strpa u svoj prsluk.
Zatim se polako zaputi prema Katarunku.

29.
ANĐELIKIN OGRTAČ SPAŠAVA JEDAN ŽIVOT
Anđelika nije mogla dugo zaspati. Osjećala je bolove u sljepoočnicama i u očima. Nekoliko abenakiških pjevača pozvao je Nicolas Perrot na noćnu gozbu da muzikom zabavljaju irokeške poglavice. Pjevači su tresli svojim praporcima od kornjačevine, udarili u bubnjeve, svirali u svoje sviraljke sa šest rupa. Na pergamentskim oknima malog prozora igrali su crveni isprekidani odrazi vatre s ognjišta.
Anđelika se stalno bojala da se tamo ne pojave prijeteće sjenke. U dvorištu su plesali Indijanci sitnim zanosnim koracima, a ona je zamišljala kako se poglavice i bijeli ljudi vesele u prostorijama, kako jedni drugima dodaju drvene zdjele pune heljde, prelivene medvjeđom mašću i sjemenkama od suncokreta, te komade kuhanog mesa i osobito pehare rakije. Povremeno bi promukli i jednolični povici
nadglasali buku reske i piskave muzike i Anđelika bi sva uzdrhtala neugodno se osjećajući.
Ona je osjećala strah jer nije bilo pokraj nje muža.
- Htjela bih da budeš pored mene - sanjarila je ona djetinjski. - Silno čeznem za tobom...
Odjednom se sve to zamutilo i ona je utonula u duboki grobni mrak i tišinu.
Kad se probudila, svuda je bila ista tišina. Svjetlost dnevna bila je nalik na žmirkavo svjetlo koje probija kroz svjetiljku od alabastra.
Kraj uzglavlja ugledala je lik Outtakea. Bio je nag i samrtno blijed, nalik na kip od žutog mramora. Nagnute glave gledaše u nju, i ona odjednom spazi rumenu krv kako mu teče iz ramena, ili iz grudi, nije bila u to sigurna.
On promrmlja u jednom dahu:
Ženo, pokloni mi život!
Ona skoči iz kreveta i te bolne prilike Mohawka odjednom nestade. Nikoga nije bilo u sobi.
Ja ću poludjeti - pomisli ona. - Da se ne počnu meni, kao ovom svijetu ovdje, ukazivati priviđenja?
Prijeđe rukom preko lica nekako izgubljeno.
Srce joj je ludo udaralo. Oslušnu. Što znači ova potmula tišina? Znala je da je tome razlog neki događaj.
Nešto se dogodilo!
Brzo se obuče. U žurbi dohvati ogrtač od grimizne svilene tkanine, isti onaj koji je bila uzela kad je odlazila neke večeri na banket.
Nije bila svjesna da će ovaj nesvjesni gest spasiti jedan život.
U obližnjoj prostoriji njezina su dva sina još uvijek spavala tvrdim mladenačkim snom. Prislonivši uho na vrata Jonasovih i djece, te čuvši njihovo lagano disanje, ona se umiri. Ali gluha tišina oko nje činila joj se neobičnom.
Ona tiho priđe ulaznim vratima, podiže zasunak i otvori ih. Udari joj u lice blijeda svjetlost koja je jutros prodirala kroz mala neprozirna okna i koja ju je začudila kad se probudila.
U isto vrijeme obavi je hladan dah dok je zbog blještave svjetlosti žmureći gledala, i umalo što nije uzviknula.
Snijeg!...
Snijeg je pao u toku noći, rani, neočekivani snijeg, koji je polako padao, obavijajući svojim mekim ogrtačem utvrđeni logor, prigušujući povike, zazivanja, pucketanja vatre, umrtvljujući svaki život, svaku buku, svaki pokret.
Ujutro su pahuljice prekinule svoj potajni ples, ali je iznenađenje ostalo. Drevna zdanja činila su se još tamnijim, mrklijim pod bijelim pokrivačem.
Pramenovi magle još su lebdjeli na rubovima palisade sjenčeći njezine obrise na granici utvarne krajine. Sve je bilo pusto. Unutar ograde, na bijelom sagu, vidjeli su se svježi tragovi ljudskih stopa u raznim pravcima.
Anđelika je primijetila da su vrata predvorja širom otvorena, a malo podalje od vrata ležalo je nešto tamno, kao ljudsko tijelo.
Ona je upravo htjela da pojuri kad se iza nje spusti vrlo gusti i niski spon magle, dolazeći preko krova, u svicima sivoga dima, te zakri sunce, i ona utonu u nijemi i tamni svijet. Negdje odjeknu neobičan i oštar krik. Anđelika nije ništa vidjela. Morala je tapkati da bi mogla stići do vrata idući duž palisade. Kad se našla pred vratima, nije znala gdje je ugledala čovječje tijelo.
Stade dozivati. Glas joj muklo odjeknu i izgubi se.
Isto onako kako je magla naglo nadošla, tako se brzo počela razilaziti pretvarajući se u tanak veo iz koga su potekle blistave kapljice. S desne strane, iznad njene glave, ukaza se Anđeliki nekakav visoki crvenkasti predmet. To je bio usamljeni javor koji se dizao pored ulaza u logor. Snijeg nije mogao prekriti njegov raskošni izgled. Bijeli sniježni porub još je više isticao rujni odsjaj javora, a sunčane zrake probijale se kroz grimizno ušće kao kroz crvena okna na crkvenim prozorima.
Magla se polako povukla prema obali rijeke. Odozdo je dolazila neka ljudska prilika preko baršunaste podloge ranoga i svježeg snijega, koji će se rastopiti čim ga sunce ogrije.
Bio je to mladi barun Eliacien de Maudreuil, lijep i blistav kao arhanđel Mihovil. Njegova plava kosa sjala se pod indijanskim ukrasom od perja i resa. U izresku njegova kaputa od jelenske kože, na golim grudima odsjajivale su tri medalje, kao i na sječivu njegova mača što ga je držao u uzdignutoj ruci. On je dolazio uspravno gazeći po snijegu koji je prigušivao njegove korake. U njegovim se očima ogledalo rajsko blaženstvo.
Kroz maglu, pod rujnim stablom javorovim, ugledao je pojavu svjetlom ovjenčanu, natprirodne ljepote, lica bijela poput ljiljana i divnih očiju.
Čekala ga, gledala kako dolazi, vedra i ozbiljna, ogrnuta crvenim ogrtačem. Sav uzbuđen on kleknu.
Bogorodice - promrmlja on slabim glasom. - Majko Božja, neka je blagoslovljen ovaj dan! Znao sam da ću te vidjeti u trenutku moje pobjede!
Ispred njega snijeg se osipao crvenim cvjetovima. To je bila krv! Kapala je po snijegu!... U podignutoj ruci držao je nekakav crni predmet i mahao njime, vlažan, obliven crvenim mlazevima krvi.
Evo demonove kože! Evo plijena koji sam ti obećao! O Bogorodice? Donosim ti Swanissitov skalp.
Jedan se oblak spusti i obavi oboje hladnim dahom skrivajući od Anđellkina pogleda čovjeka koji je klečao.
Ona je čula kako viče izbezumljenim glasom:
Swanissit je mrtav! Slava Bogu na nebesima...
Tapkajući ona ustuknu tražeći kakav oslon. Hodala je nesigurno, preko dvorišta, tražeći prostoriju gdje se sinoć slavilo.
Odjednom ugleda, nekoliko koraka ispred sebe, širom otvorena vrata koja su mračno zjapila. Prepuštena vjetru teška su vratila škripala držeći se na baglamama od kože. Strašna zebnja pritisnu joj srce.
Gozbena dvorana! Ona krenu tamo.
Četiri su čovjeka sjedila za stolom. Njenog muža nije bilo među njima. To su bile irokeške poglavice: Swanissit, Annisera, Onasategan i Ganatuha. Glava im je počivala na stolu, kao da žele odspavati mamurluk. Otužan miris dopirao je iz dvorane u koju je čak i magla prodrla. Vatra je bila ugašena. Anđelika je čula zlokoban šum od koga se sva naježila. Taj je šum dolazio od laganog kapanja, kao od sluzave vode u dubini mračne pećine.
Ništa nije smetalo što su vrata bila otvorena i što je vatra bila ugašena. Onima koji su tamo sjedili nije bila potrebna toplina. Spavali su, oderane glave, u lokvi krvi. Šum koji je Anđelika čula dolazio je od krvi koja je kapala sa stola na pod.
Obuze je mučnina. Osjećaj užasne, strašne sramote zbog ovog prizora potisnuo je uznemirenost koju je osjećala za sudbinu svoga muža.
Poglavice Irokeške bile su skalpirane za stolom svoga domaćina, pod krovom Joffreya de Peyraca.
Neka prilika se pomaknu iza nje. Ona se hitro okrenu i dohvati za držak svoga oružja. Ugledala je Nicolasa Perrota kako se češe po glavi ispod kape i gleda je praznim pogledom. I on je promatrao prizor mrmljajući psovke koje nije mogao glasno izreći.
Gospodine Perrot - reče Anđelika gotovo tiho - znate li tko je sve ovo počinio? On odrečno mahnu...
Gdje je moj muž?
Tražimo ga.
Što se dogodilo?
Sinoć smo se svi napili - reče Perrot. - Kad sam izišao u dvorište, netko me po glavi tresnuo. Sad se upravo budim.
Tko vas je tresnuo?
Ne znam još ništa. Sve mi se čini da je to bio Sagamore Piksarett sa svojim goropadnim ratnicima - Patswikettima.
A Maudreuil! Vidjela sam ga maloprije pred logorom. Perrot pogleda prema Irokezima i reče neodređeno:
Nedostaje jedan... On je izbrojio mrtve.
Nedostaje jedan. Čini mi se da je to Outtake. Sigurno je pobjegao.
Kako su mogli ući i iznenaditi vas?
Netko je od naših otvorio vrata. Stražari su mislili da se vraćaju Francuzi...
Gdje je on? Bože moj, gdje bi mogao biti. Upozorit ću svoje sinove.
Anđelika ponovo krenu preko pustog dvorišta po kome je palo magleno sivilo. Na svakom koraku mogla se sudariti s neprijateljem.
Ona prepozna zgradu magazina i tu se zaustavi oslonivšl se na zid i podignuvši pištolj jer joj se učinilo da čuje neko šuštanje.
Opet se začuo neki šum. Nešto teško skliznu duž krova, pokrivena šindrom i povuče za sobom naslagu snijega.
Jedno tijelo muklo pade ispred nje. Bio je to Outtake koji je nepomično ležao na snježnom pokrivaču. Tijelo mu je bilo voštano blijedo.
Kad je vidjela da se ne miče, ona se sagnu prema njemu. Jedva je disao. Iz ruku mu ispade komad krova za koji se bio zakvačio i visio ranjen nekoliko sati.
Irokez otvori oči u kojima je još zračio pogled. Usne mu se stadoše micati. Ona je više pogodila nego što je čula da on govori ono isto što joj je jednom na izvoru rekao i što joj je u snu ponovio:
Ženo, pokloni mi život!
Ona ga uhvati ispod pazuha, podignu i povuče. Bio je težak. Ruke su joj klizile jer mu je koža bila masna.
Potraži u džepu svoje haljine ključ magazina, gurnu laktom vrata, povuče ranjenika unutra, spusti ga u jedan ugao i baci na njega nekoliko starih vreća da ga sakrije. Zatim izađe i zatvori vrata. Netko je stajao iza nje, iskrsnuvši iz magle, i gledao što radi.
Kad se okrenula, ona je snažno odskočila. Pred njom je stajao Indijanac i ona prepozna u njemu velikog poglavicu s medvjeđom kožom koga je vidjela onog jutra kako stoji pokraj oltara od pozlaćenog drveta. Bio je gorostas, ali jako mršav. Njegov debeli perčin na glavi bio je nauljen i isprepleten brojanicom od krupnog drvenog zrnja, a pletenice s obje strane lica pričvršćene ukosnicama od šapa riđe lisice.
Oko vrata visio mu je čitav niz medaljica i križeva i padao na njegove tetovirane grudi. Promatrao je Anđeliku prignute glave sa zlobom u očima. Priđe joj polako.
Njegov nijemi smijeh otkri bijele i oštre zube kao u glodavca. Dva su mu sjekutića stršila iz usta i davala izgled zlobne vjeverice.
Nije joj bilo jasno zašto ne osjeća nikakva straha pred njim.
Jesi li ti Sagamore Piksarett? - zapita ona.
Kao i svi Abenakisi koji su se družili s Francuzima, tako je i on sigurno razumijevao nešto francuski, ako ga i nije govorio.
On potvrdno kimnu glavom.
Ona stade između njega i vrata magazina odlučivši da ga ne pusti unutra, ali ga nije htjela ubiti. Htjela je samo da ga odvrati, da ga spriječi da dotuče ranjenika, da se pogodi s njime.
Ona skinu svoj crveni ogrtač.
Uzmi ovaj ogrtač... Tebi ga dajem... za tvoje mrtve.
Ovaj je ogrtač zanio Indijance. O njemu su govorili daleko na obalama Kennebeca, maštali o njemu, opsjednuti željom da nađu kakav plašt prikladan da se njime pokriju kosti njihovih predaka. Mnogo je katoličkih svećenika podnijelo mučeništvo jer nisu htjeli pokloniti misnicu.
Poklon je jedino mogao odvratiti pažnju Sagamorea Piksaretta. On se zanosno zagledao u ogrtač koji mu se činio kao komad zore otrgnut s neba.
Pohlepno ga dohvati, raširi ga, obavi ga oko sebe, pa ga smota kao loptu i pritisnu na srce. Pogleda još jednom zatvorena vrata, pa Anđeliku i naposljetku ogrtač.
U tom se trenutku pojavi sunce i obasja svojim zrakama kuće i palisadu. Snijeg se polako počeo topiti.
Nicolas Perrot s druge strane dvorišta primijeti Piksaretta kraj Anđelike i jurnu prema njima.
Abenakis pobježe i, držeći stalno ogrtač u ruci, skoči preko ograde kao ogromna vjeverica te nestade.
Tada je Joffrey de Peyrac stigao u logor. Anđelika potrča prema njemu, baci mu se u naručje, ustrašena što ga vidi ranjena, ali luda od sreće što je živ.
Bogu hvala! Živi ste - reče grleći ga. - Jeste li ranjeni?
To nije ništa. Što je s djecom? Gdje su dječaci?
Svi su živi. Mislim da među našima nema mrtvih...
Peyrac je uporno gledao prema otvorenim vratima velike nastambe pokraj koje su se počeli skupljati ljudi. Prišao je bliže predosjećajući, kao malo prije Anđelika, tragediju koja ga je očekivala.
S vrata je ugledao voštane prilike s krvavim glavama položenim na stol između tanjura, kao da ih je san svladao ili da su pijani.
Divljom srdžbom planuše njegove crne oči. On stade kleti stisnuvši zube.
Prokletnici! Prokletnici! Neka je proklet onaj koji je to počinio.
On je stiskao šake. Njegovo okrvavljeno lice i vlažna kosa uprljana blatom prestrašila ih je.
To su sigurno učinili Patswiketti - reče Nicolas Perrot.
Znam... Znam da su došli da nas izdaju pod zaštitom noći. Vidio sam njihovo znamenje...
On izvuče iz svog mokrog kaputa neki predmet koji je strgao s vrata mrtvog Indijanca, i oni ugledaše u njegovoj ruci mali zlatni križ.
Križ - reče Peyrac gorko. - Zar nema jednog mjesta na ovome svijetu gdje mogu nešto poduzeti a da mi se među noge ne baci križ samo da se spotaknem!
Gospodine, nemojte psovati, preklinjem vas - uzviknu Nicolas Perrot problijedivši.
Što me se tiče psovka! Važna su samo djela!...
Rekavši to pogleda ih mračno. U drhtavom glasu osjećala se prigušena žestina. Te bogohulne riječi, koje je u naglosti izrekao, nitko od njegove okoline, ni oni koji su mu bili braća, ni njegovi drugovi, nije mogao shvatiti - osim Nje. Jer ona je trpjela s njime, trpjela je kao on zbog istih razloga. On je strasno privinu k sebi jednom rukom promatrajući uporno njeno krasno blijedo lice i bistre oči.
S njime je ona bila izopćena iz svijeta vjernika i pravednika, zbog ljubavi prema njemu ona je mlada, u dvadesetoj godini, bila obilježena žigom prokletstva, i sada je otkrila, u jednom magnovenju, da je ona drugi dio njegove ličnosti, možda jedino stvorenje na svijetu slično njemu.
To mora da je djelo Patswiketta - ponovo će Maupertuis, samo da nešto kaže. - Oni ne mogu vidjeti Irokeza a da mu zube ne zariju u grkljan. Kad su vidjeli da će im ovi izmaći...
Da, to su oni. Treba biti Indijanac i fanatični kršćanin pa noću povesti borbu. Fanatičan, i fanatiziran. Samo Patswikettt mogu biti takvi. Vjerovati toliko da ne podliježu praznovjerju svoje rase koja tvrdi da će ratnik ubijen noću vječno lutati u tminama. Biti toliko pod utjecajem Crne Mantije i vjerovati u njegovu tajanstvenu moć kad im tvrdi da im smrt jednog Irokeza ili Engleza osigurava raj.
Govorite li vi o ocu d'Orgevalu? uzviknuše Nicolas Perrot i Maupertuis. - To je nemoguće, to je svetac!...
To je svetac koji se bori za svoga boga. Već sam ja odavno o njemu stvorio svoje mišljenje. Papa i kralj su ga poslali u Acadiju i njegov je jedini cilj da natjera Abenakise u sveti rat protiv engleskih heretika i svih onih koji su smatraju neprijateljima katolika i Francuza. On je zatražio pomoć u Quebecu i dao zaposjesti naš logor. Kad je vidio da ja pregovaram o miru s grofom de
Lomenieom, on se osjećao iznevjeren pa je htio zadati konačan, nepovratan udarac... To nije prvi put da je on iz vlastite pobude poslao Patswikette u borbu.
A sada su njegovom greškom - reče Peyrac promuklim glasom promatrajući zlatni blistavi križ u svojoj ruci - moje ruke uprljane izdajničkom krvlju... Sjetite se, Perrot, riječi Tahoutaguetea kad je došao ovamo kao izaslanik. On je sumnjao jer im je Outtake rekao da ne može biti saveza s bijelim ljudima. Irokezi su se nadali da još ima pokoji bijeli čovjek u koga mogu imati povjerenja. Što ću im sada odgovoriti? Moj je dom uprljan nepopravljivim zločinom!
To je rekao drhtavim glasom. Anđeliki, koju je držao zagrljenu jednom rukom, učini se u tom trenutku da su ove posljednje riječi izazvale u njemu iznenadno nadahnuće u kome se naziralo neko rješenje.
On se smirio, zagospodario sobom i tišim glasom ponovio:
Moj je dom uprljan.
Pogled mu je bio smiren i zamišljen.
Outtake je pobjegao - reče Perrot.
To je još gore! On će se vratiti među svoje ratnike na drugoj strani rijeke i za dva dana, možda i sutra, oni će biti ovdje. Mi ćemo ih morati pobiti sve do jednoga ili ćemo svi izginuti. Gdje su ljudi koji su čuvali stražu ove noći?
Jacques Vignot i dva Španjolca priđoše bliže.
Parižanin ispriča da je oko dva sata poslije ponoći, kad im se završavala straža, čuo neki glas na francuskom jeziku izvan palisade, koji je zahtijevao da otvorimo vrata gospodinu Lomenieu Chambordu, jer je - govorio je taj glas - prisiljen da se vrati.
Kako su sa četama Lomeniea de Chamborda uspostavili srdačne veze, straže su mislile da dobro čine što im otvaraju vrata i puštaju ih unutra. Bila je tamna moglovita noć da se ni prsta nije vidjelo pred očima. Čim su se vrata otvorila, oni su bili napadnuti i svezani. To nije bio pukovnik de Lomenie, nego barun de Maudreuil na čelu jednog odreda Patswiketta Abenakisa.
Povik "medvjeđi" izvukao je napolje one koji su na kraju večere mogli stajati na nogama i koji su još bili bistri, ali su ih Indijanci, zaštićeni tamom, pobili. Otkrivena je još jedna neugodna činjenica. U ovoj noćnoj, iznenadnoj i podmukloj gužvi nijedan od bijelih ljudi u službi de Peyraca nije bio ubijen, niti ozbiljno ranjen.
Samo su neki bili od gostiju ubijeni, veći dio nije vidio ništa jer su zaspali snom pravednika ili bili pijani.
Čini se da je bilo naređeno da nitko od bijelih ljudi u logoru ne smije biti ubijen. Maudreuil i Piksarett htjeli su samo skalpove irokeških poglavica.
Patswiketti nisu mislili da će se grof Peyrac ogorčeno braniti i pokazati izvanrednu snagu. Jedan od njih je poginuo.
Dok se Peyrac borio u dvorištu i, da izbjegne udarcima svojih napadača, bacio u rijeku, dotle su u zadimljenoj dvorani don Juan Alvarez, Maupertuis, Macollet, Malaprade, i oni koji još nisu zahrkali, ugledali baruna Maudreuila i Sagamorea Piksaretta.
Meni je sve odmah bilo jasno - reče stari Macollet - ali što sam mogao? Nisam mogao odlijepiti svoju g... od klupe. Da sam i mogao... Situacija je bila opasna, zar ne? Maudreuil je mladi gospodin, zdrav i bogat, a ja sam stari bezbožnik, bez prebijene pare. Mladić je imao pravo što je došao po Swanissitov skalp jer je on poubijao sve njegove.. Kad ga je Swanissit vidio, bilo mu je sve jasno, ali nije mogao ni da se makne jer je bio naljoskan... Annisera i Ganatuha bili su sasvim otupjeli, a Onasategan nije vidio ništa jer je već hrkao. Samo je Outtake skočio. Borio se bijesno prije nego je pobjegao kroz prozor slomivši rukama prečage... Pogledajte!
Joffrey de Peyrac prođe rukom preko čela. On je osjetio ranu koja mu je bila neugodna. To je prva krv i prva rana koju je zadobio osvajajući Novi svijet. Ta će rana nositi ime Etkon-Honsi, Crna Mantija.
Neće to biti ni posljednja. Naređenje da se poštede Europljani bilo je samo prividno. Oni su svejedno bili osuđeni. Koji bi primitivni narod, koji bi narod uopće mogao podnijeti sramotu ovog izdajničkog ubojstva a da ne traži osvetu. Katarunk je odsada bio prepušten vječnom progonu Pet plemena.
Unatoč naporima Lomeniea i grofa de Peyraca, unatoč razumu, mudrosti, unatoč svim pretvaranjima i strpljivosti koju su obojica pokazali kao čestiti ljudi hoteći da otklone sablast beskorisnog rata, on se sada ispred njih pojavio lud i glup, neizbježan.

30.
ČAROBNI DVOBOJ
Anđelika šmugnu u magazin, nasloni se na vrata i nepomično prisluškivaše u polumraku. Je li još živ ranjeni Irokez? Je li mrtav? Hoće li je zaskočiti? Sve je bilo moguće.
Ona je čekala. Ništa se nije micalo. Tada se prignula i pipajući u mraku polako se približavala mjestu gdje je ranjenika dovukla. Stare vreće koje je nabacala na ranjenika stajale su na mjestu.
Kad se ono u razgovoru bilo utvrdilo da je poglavica Mohawka, Outtake živ, ona nije htjela još ništa reći. Prije nego obavijesti svoga muža da imaju taoca, trebalo je utvrditi da li je živ.
Ona podvuče ruku pod vreće i dodirnu tijelo koje je ukočeno ležalo. Outtake se nije pomaknuo, ostao je u istom položaju u kome je bio kad ga je ona našla potrbuške na zemlji. Anđelika je utvrdila da mu je koža topla i meka.
Uzdahnu s olakšanjem i dade se na posao.
Donijela je bila komadić svijeće koju je stavila na sanduk i zapalila. Još je donijela i čuturicu rakije, ljekovite masti, komadiće zavoja što ih je našla u siromašnoj logorskoj apoteci, tikvicu svježe vode iz zdenca. Zatim je uklonila prašnjive predmete koje je bila nabacala na ranjenika da ga prekrije ako ga tkogod bude tražio. Pri žućkastom svjetlu lojanice otkri blijedo nepomično tijelo. Ona ga okrenu nauznak i primaknu svijeću.
Svojim iskusnim pogledom ona je istraživala, proučavala držanje ruku, nabore oko usta, uglove zatvorenih vjeđa, podrhtavanje nosnica.
Za to joj je bio potreban jedan trenutak.
Ostat će živ - zaključi ona.
Mnogo je ranjenika vidjela u svome životu, u Maroku i u borbama u Poitouu. Odloži svijeću i stade istraživati ranu koja je Irokeza onesvijestila i dovela na prag smrti.
Kad bi položila ruku na bolesnika ili ranjenika, njoj bi se tada učinilo da ljudsko tijelo postaje providno. Dodirom bi otkrivala nevidljive oznake. Ona je tražila napetom pažnjom jedva ga dodirujući. Njezini su prsti polako klizili po tetoviranoj koži. Njihov je pritisak bio tako lagan da ga ranjenik u nesvijesti nije mogao osjetiti. Ipak je Mohawk otvorio oči. Ugledao je lik bijele žene i njezinu raspuštenu kosu koja je meko padala pod svjetlom poput mjesečevih zraka. Vidio je njezine oborene oči, ozbiljan izraz usta koji je davao njenom licu zamišljen izgled. Sada je osjetio živi dodir ruku, a iz njenih dugih prstiju sa sjajnim sedefastim noktima toplo, magnetsko strujanje, koje ga je životom prožimalo.
Odjednom se ona zaustavi poput Indijanca kad naiđe na neprijateljski trag, i on začu kratak uzvik:
Ah!
Ona je nekoliko puta kimnula glavom. Odmaknuvši njegovu pregačicu, uprljanu krvlju, otkrila je ranu na desnom bedru koja se širila sve do slabina. To je bio udarac kopljem prema trbuhu koji je promašio. Bedro je bilo čvrsto privezano uzicom, što je zaustavilo krvarenje. Čim je umaknuo iz dvorane, Outtake je sam
povezao ranu da ga ne progone po tragu krvi. To je bila sigurna ali opasna terapija jer je okolina rane i sama noga bila tako gadno otečena da bi iz toga mogla nastati smrtna embolija.
Anđelika ponovo dohvati svijeću i pažljivo je prinese rani. Oprezno razveza povez. Nešto krvi poteče. Krv je bila crvena, ali je morala poteći na mahove. To joj nije bilo jasno. Krv nije potekla. U tijelu je nastalo čudno i neobjašnjivo iscjeljenje. Kakve su to tajanstvene snage, kakvo čudo? Ona podiže pogled prema licu ranjenika i lecnu se primijetivši da je ukočeno gleda. Da, tajanstvene snage! Možda ih je Outtake, poglavica Mohawka, imao više nego itko drugi? Ona se sjetila onog nadahnuća koje ju je odvelo pred nekoliko dana izvoru gdje ju je čekala smrt od njegove ruke. Sada je znala da je bila privučena čarolijom.
Prozrela je da je sposoban da zaustavi vlastitu krv, da spriječi dolazak smrti prirođenim i stečenim znanjem. Satima je čekao da bijela žena dođe u pomoć, zadržao je smrt, koja ga je htjela otrgnuti od života, snagom svoje tajne i snažne volje.
Ona ga je sumnjičavo proučavala. Njegov divlji miris svu je prožeo i njoj se opet učinilo, što je osjetila više puta u njegovoj blizini, da to nije ljudsko biće, već neka vrsta životinje, iznikla iz nepoznata svijeta.
Čudila se, promatrajući ga ovako gola i bespomoćna pred njom, što ima ruke, noge s prstima, istaknute bokove, pupak i muško spolovilo kao i drugi ljudi.
Stade mu čistiti krv i ranu čistom vodom, a zatim je obloži ljekovitom masti i čvrsto poveza. Melem će oblažiti otekline, a čvrsta tjelesna građa ranjenika odoljet će smrtonosnoj rani koja ce uskoro ostati samo u sjećanju.
Takvi su, eto, Irokezi.
On je bio svjestan da ona zna. Bio je svjestan da je može ubiti, ali da ona ima sposobnost da osujeti njegove planove. On ju je "dozvao" na izvor, ali je došla s nožem. To znači da je u prijateljskim vezama s Duhom Snova. Neka snaga, različita od njegove, postojala je u toj čudnoj ženi koja je došla iz dalekih strana, i on je osjetio čudnovatu jezu kad ga je rukama dodirnula.
Gledali su se uzajamno i tako izmjenjivali svoje misli - Anđelika i Outtake. Ona se htjela uvjeriti da je u nesvijesti i da je ne vidi unatoč sumnjivom svjetlucanju njegova pogleda. Optuživala ga da je utjelovljeni duh, opasan, opsjednut, đavolski, a on je isto to o njoj mislio. I svaki pogled kojim bi se ispitivali, utvrđivali uzajamne moći, snage, postajao bi za svakoga od njih sve divljiji, ali i sve shvatljiviji.
To je bio magičan dvoboj, ali izjednačen u snagama.
Što bi čovjek pomislio gledajući ovu bijelu priliku sagnutu pored uzglavlja umirućeg divljaka?
Pomislio bi da je to Europljanka koja brižno liječi nesretnog i ranjenog Indijanca, a zapravo su bila dva bića jednakih snaga, međusobne sličnosti, koja su nesvjesno upala u nevjerojatnu avanturu.
Anđelika je, namrštivši se, zavezala posljednji čvor na zavoju, a zatim bijesno pogledala ranjenika i ustala. Potražila je među svežnjem trgovačke robe tri pokrivača.
Pokušavši da pomakne ranjenikovo tijelo koje je bilo teško kao kamen, ona uspije da podvuče poda nj jedan pokrivač, dok ga je drugim pokrila, a treći smotala i stavila mu pod glavu. Potom ga je zadovoljno pogledala.
Sada se činio kao pravi ranjenik, kao poslušni bolesnik. Hrabro mu je podvukla ruku pod glavu zahvativši kosu ljepljivu od smole njegove načičkane perjanice, a zatim mu podigla malo glavu i približila ustima tikvicu s vodom. Nepomične crte njegova lica oživješe. On je pohlepno pio kao dijete. Duboki uzdah izvi se iz njegovih grudi.
Kada je položila njegovu glavu na pripremljeno uzglavlje, oči su mu bile sklopljene, pa je pomislila da je izdahnuo, ali je odmah utvrdila da spava.

31.
OBRANA KATARUNKA
Anđelika je morala čekati zgodan trenutak sve do večeri. Njezin je muž dobar dio dana proveo izvan logora. Ostali dio vremena raspravljao je s Nicolasom Perrotom i Maupertuisom. Oni su najprije šutjeli, a zatim su sve više prihvaćali i odobravali njegove prijedloge.
Jedna je stvar uznemiravala Anđeliku: činilo joj se da on ne priprema dovoljno žustro obranu logora.
Svaki se čas moglo očekivati napad irokeških četa. Međutim su vrata stajala otvorena, a Peyracovi ljudi prolazili bez žurbe. Bilo je kratkih razgovora, naređenja koja su izvršavana. Kopali su rupe izvan utvrđenja na brežuljku i na obali rijeke, ali to nije bilo nalik na utvrđivanje...
Anđelika je na kraju dvorišta našla Frorimonda kako puni cijevi od tvrdog kartona prahom od sumpora, klora i bakrenog oksida.
Što to pripremaš?
Petarde.
Zar je sada vrijeme da praviš petarde?
To mi je otac naredio.
A zašto?
Ne znam. To je njegova zamisao.
Anđelika pogleda oko sebe. Snijeg se za nekoliko sati rastopio ostavljajući na zemlji i lišću vlažan trag, a sunce sve jače peklo.
Frorimonde, što namjerava tvoj otac? Vrata su otvorena. Irokezi mogu svakog trenutka navaliti.
Moj je otac poslao izvidnice da nam jave pokrete i približavanje Irokeza.
Što kani učiniti?
Ne znam. Ne uznemirujte se, majko. Situacija je teška, ja to znam, ali naš otac za sve ima rješenja.
To je za sve njih bila magična formula: "Naš otac, naš starješina ima za sve rješenja"... Kad bi na licu Joffreya de Peyraca pročitali značenje nekog izraza, njegovi ljudi i njegovi sinovi znali su da ne treba postavljati pitanje, već samo slušati.
U redu, ona je ispaštala da bi utvrdila kako ne postoje uvijek za svaku stvar rješenja, čak ni onda kad on odlučuje. Ona je na vlastitu štetu naučila da je život samo zamka za želju ljudi da žive sretno i da u tu zamku upadaju češće nego što treba. Ona još nije zaboravila, ni oprostila, onaj jedini put kada je Joffrey potcijenio neprijatelja ili barem njegovu spremnost da udari. Istina je da je onda neprijatelj bio vrlo skriven, vrlo uglađen, vrlo moćan kralj Francuske - Luj Dieudonne - četrnaesti. Istina je i to da se grof Joffrey Tuluški nije ponašao razborito i nije odmah pobjegao, nego je posljednju noć proveo pokraj nje, svoje žene, što je omogućilo Luju XIV da munjevito udari. Tako se njihov zajednički život prekinuo.
Još i sada bilo je trenutaka kad se morala osloniti samo na vlastite snage, a često je, na žalost, morala utvrditi kako su njene snage nedovoljne!
U svakom događaju ona bi lakše uvidjela njegovu opasnu stranu negoli mogućnost ili sposobnost koja bi joj pomogla da mu izbjegne.
Ona je sumnjala u sudbinu, a Joffrey de Peyrac je bio optimistički raspoložen i tvrdio da u najgoroj situaciji uvijek ima izlaza.
Zbog toga mu je zavidjela, čak je bila pomalo ljubomorna. On je bio hladnokrvan. Ipak je tu hladnokrvnost izgubio po drugi put istoga dana kad ga je našla samoga i kad mu je priopćila da je poglavica Mohawka Outtake živ, da ga je ona spasila i njegovala, i da on ne može okupiti svoju braću i potaknuti na osvetu jer je njima predan na milost i nemilost, jer je u njihovim rukama.
Zašto mi to niste rekli ranije - uzviknu on i gotovo lupi šakom o stol. - Vijest je važna, čini mi se, i ona može silno utjecati na moje planove. Čak ih može pojačati, gotovo osigurati njihov uspjeh.
Kakvi su to planovi?
To se samo mene tiče.
Jeste li nakanili da branite logor? Treba li se boriti?
Da!... Možda. U krajnjem slučaju! Dobro smo naoružani i mogli bismo pobijediti. Ali propast njihova značila bi i naš poraz na izvorima Kennebeca. Mi bismo ga prije ili kasnije morali napustiti jer bi nas Irokezi stalno uznemirivali. Moram nešto drugo pokušati.
Što to?
Ne mogu vam još ništa reći.
Naravno, ja nisam dovoljno pametna da to shvatim - planu Anđelika. - Zaboravljate da sam i ja vodila rat!... Zar me želite vezati za kuhinjske poslove? Vi mi nikad ništa ne kažete! To je strašno!
A vi! - uzviknu Peyrac. - Da li ste vi širokogrudni u izjavama o vašim postupcima ili osjećajima? Jeste li mi rekli što ste uradili, kakvim ste se neprilikama izložili kad ste ovamo doveli kao na uzici Outtakea, najstrašnijeg neprijatelja bijelih ljudi? Zar to nije čudno? Zar tome ne treba objašnjenja? Vi odlazite, dolazite, izlažete opasnosti svoj život, činite nevjerojatne i bezumne stvari!... Zar se to ne tiče mene, vašega muža? Pa i danas, pošto ste spasili Irokeza, šutite čitavo vrijeme kao da sam stranac kome se ne može prići. A ovi Francuzi koji su vas neke večeri gledali i koje ste savršeno očarali... Mislite li da ja to volim? Mislite li da je lako biti vaš muž?
Oni su se srdito gledali, stojeći jedno prema drugome, mrka pogleda. Odjednom lm se crte lica ublažiže i oni prasnuše u smijeh.
Ljubljena moja! - reče Peyrac privlačeći je k sebi - oprosti mojoj naglosti. Ja vas silno ljubim, i zbog toga sve ovo. Bojim se da vas izgubim i da zbog vaše neopreznosti ne stradate. Ako sam ja za vas zagonetan, i viste za me. Iz dana u dan osjećam da ne mogu bez vas. Tako je bilo i jutros! Ja bih svisnuo od očaja da vas nije bilo, da niste bili pokraj mene, pokraj mene. Vidio sam u vašim očima da suosjećate sa mnom. Možda ste me vi i nadahnuli. Ljubljena moja, mi smo tako blizu jedno drugome, mnogo bliže nego što mislimo, čak smo i slični jedno drugome. Ali vam ipak ništa neću reći. Ne još, mlada gospo!... Budite strpljivi. Izlažem se opasnoj igri. Igrač mora biti sam i usredotočen. Imam pored sebe dva savjetnika - Perrota i Maupertuisa. Oni odobravaju moje namjere.
On je rukama primi za lice i zagleda joj se u oči.
Imajte povjerenja u mene, mila moja, hoćete li?
Pod njegovim milim i zapovjedničkim pogledom ona nije mogla ništa drugo nego oboriti oči i poslušati.

Outtake je otvorio oči. On je vidio prema svjetlosti koja je dopirala kroz otvorena vrata dvije prilike koje su se nagnule nad njegovo uzglavlje. Bili su to muškarac i žena zagrljeni. On zatvori iznemogle oči. Bio je svjestan da će se njegova mržnja ovdje rasplinuti.
Outtake, ja te pozdravljam - reče polako grof de Peyrac. - Donosim ti vijest. Budi hrabar, dragi brate! Swanissit, Onasategan, Annisera i Ganatuha poginuše ove noći kukavički ubijeni tomahavkama Patswiketta.
Znam. Vidio sam.
Outtake, sjećam se povjerljivih riječi Swanissitovih. Ti si njegov nasljednik. Pozdravljam te kao poglavicu Pet plemena.
Indijanac je šutio dugo prije negoli je odgovorio prigušenim glasom.
Ti si nas pozvao u svoj logor, ti si nas uveo unutra, a izdaja nas je čekala iza ove ograde!
Tko je napao? Reci mi! Tko je napao, jer si vidio?
Barun de Maudreuil i njegovi prokleti saveznici Patswiketti, djeca Crne Mantije.
Ti znaš da to nisam bio ja. Ti znaš da su oni koji su ušli u moj logor da napadnu i mene izdali. Ne dopusti, da se stidom oboji moje čelo, jer je već crveno od krvi koju su mi otvorili Patswiketti svojim udarcima. Pogledaj!
I on pokaza zavoj oko glave.
Outtake je malo oklijevao, a zatim se lagano osloni na lakat. Njegove mirne crte poprimiše bolan izraz.
Što me se tiču svađe bijelih ljudi - reče on prezirno. - Svi su oni međusobno vezani i ja u njima vidim samo jednog neprijatelja.
Ti ne govojiš razumno, Outtake, ili ti je groznica pomutila razum. Ja ne prebacujem izdajstvo jednog Hurona na Irokeza, a ipak Huron i Irokez pripadaju istoj rasi, kao što i ja pripadam Francuzima.
On je pustio Indijanca da o tome poređenju duže razmišlja, a onda je uvjerljivo nastavio.
Outtake, budi hrabar! Razmisli o mojim riječima i prije nego se izjasniš, pomisli i na sudbinu svoga naroda.
Mi smo ostavili ratnike s druge strane rijeke - reče Mohawk - a Tahoutaguetea u šumi. Oni će uskoro doznati što se dogodilo i doći će ovamo.
To reče i pade natrag.
Ti me možeš ubiti, Tekonderoga, ali ti nećeš spriječiti Pet plemena da osvete svoje mrtve.
Tko je rekao da ću ih spriječiti - reče grof blago. - Neka narodi Duge kuće dođu u Katarunk. Neka dođe Pet plemena roda irokeškog! Neka dođu osvetiti svoje mrtve!...
On se udalji s Anđelikom ostavivši poglavicu Mohawka zbunjena i uznemirena.

Zrak je bio tako proziran i čist da je sve do Katarunka dopro odjek žestoke bitke koju su na zavoju rijeke zametnuli Patswiketti i Irokezi pokraj Mobedeana.
Kasnije se doznalo da su gotovo svi ratnici Patswiketta bili pobijeni. Neki su pobjegli, a Piksarett ostao posljednji.
Otac d'Orgeval bio je ranjen strelicom u bok. Kad je Piksarett ostao sam, prebacio ga je na leđa i trčeći se sakrio u šikaru. Unatoč tome što su ga progonili, Irokezi ga nisu mogli uhvatiti. On je misionara nosio sve do Penobcota, gdje je bila jedna francuska postaja na otoku Nowumbega. Dugo se nije znalo što je s Maudreuilom. Pobjednički Irokezi, pošto su zapalili selo, žive su ispekli dvojicu Abenakisa koje su uhvatili.
Sutradan su pošli prema Katarunku gdje su doznali da su njihove poglavice sramotno poginule.

32.
CIJENA KRVI
Anđelika se, klečeći, upravo bavila previjanjem Irokeza koji je ležao na bijednom krevetu u zajedničkoj prostoriji male nastambe, kad se neodređena, reska i zaglušna galama diže prema bistrom nebu, razli se preplavivši čitav prostor, a zatim iznenada prestade. Anđelika pogleda prema otvorenom prozoru tražeći neki znak oluje ili nevremena, ali nebo bijaše vedro.
Outtake se podiže zažarenih očiju. Tada ona shvati sve i jeza je obuze. Ono što je upravo čula bijaše ratni poklik Irokeza.
Tišina je ponovo zavladala. Nikakav pucanj nije uslijedio nakon strašne vike. Anđelika previ urođenika i pažljivo spremi lijekove i zavoj u torbu. Bez ikakva obrazloženja bila je izdana naredba da se pripremi prtljaga, za svaki slučaj. U torbu je još stavila haljinu i rublje, Honorininu kutiju za dragocjenosti i toaletni pribor od kornjačevine i zlata, u kome nije bilo zrcala jer ga je bila poklonila Swanissitu.
Kadšto bi počela vjerovati da će Peyrac spasiti njihove živote i očuvati netaknut svoj utjecaj u zemlji. Onda bi odmahnula glavom jer joj se činilo nemogućim da bi on mogao to postići bez krvave borbe.
Pogledala je da li joj o boku visi pištolj. Svi su morali nositi kakvo oružje. Gospođa Jonas držala je pušku u naručju kao da je dijete. Izišli su iz svoje sobe očekujući ratni poklik i okupili se s mališanima oko Anđelike jer ih je njezina smirenost umirivala. Čekali su s oružjem i prtljagom gledajući na Irokeza do svojih nogu kao na kakvu otrovnu zvijer.
Kad im jave, oni će morati prijeći preko dvorišta i izići iz skloništa ne pokazujući straha. To je sve što su imali uraditi. Nisu znali kako će se stvari razvijati. Uto dođe Maupertuis i njegov sin. Pograbiše Mohawka ispod ruku i podigoše na noge. Zatim uđe grof de Peyrac raskošno odjeven u crveno.
Tvoja braća su tamo - reče on.
Polako je navukao kožnate rukavice sa crnim naborima protkanim srebrom. Na licu mu lebdio smiješak.
Oni su tamo! Nicolas Perrot ih promatra s vrha brežuljka, i oni njega, ne znajući da li ga treba izrešetati strijelama. Čekaju da im ti to narediš.
Kakvu mi to ulogu namjenjuješ, Tekonderoga? - reče Indijanac dršćući. - Ti dobro znaš, ako progovorim, da će to biti poziv mojoj braći na osvetu.
Protiv koga?
Izdaja je počinjena u tvom logoru, pod tvojim krovom.
Znam, i ja ću tu sramotu oprati. To je moja briga. Ali ti? Ti si molio bijelu ženu iz Katarunka, moju suprugu, da ti pokloni život, i ona ti ga je poklonila. Iz toga si mogao zaključiti da mi ne želimo smrt Irokeza. Još ću ti nešto reći. Sjeti se, Outtake, zbog čega je Swanissit umro! On je sve riskirao samo da stigne do mene i zadobije moje savezništvo. Ti si danas poglavica Pet plemena. Kuda ih, dakle, želiš povesti? Miru ili uništenju?
Nadvisivao je Indijanca svojim visokim rastom. Kako se neku večer bio pred njim poklonio, tako je i sada želio da ga opčini. Nije se moglo ni pomisliti da se ova jogunasta duša može upokoriti. No radilo se o životu ili smrti. Svi njihovi životi visili su o tankoj niti.
Uništenju - poviče Outtake. - Da, ali ćeš ti prije umrijeti.
Pa dobro, umrijet ćemo svi! - reče Peyrac filozofski. - Gospodine Macollet, - obrati se starcu iz Kanade koji je išao s njime, - vi znate što vam je raditi. Povjeravam vam ove dame i njihovu djecu. Postavite se tako da ne gubite iz vida Nicolasa Perrota. Kad vam on dade ugovoreni znak, vi ćete odmah odvesti svoje štićenike u zaklon iza ograde i pripremiti se za borbu.
Nastojat ću - reče starac.
Peyrac pažljivo osmotri poglavicu Irokeza koga su pridržavali Maupertuis i njegov sin. To je bio njegov najjači adut zahvaljujući Anđeliki.
Dajte mu gutljaj ruma - reče on, - da može stajati na nogama. A sada, svi za mnom!
Dok je velikim koracima prelazio dvorište, on brzo strgnu zavoj s rane na čelu, i krv ponovo poče curiti.
Jan le Coueunec je čekao držeći njegova crnog pastuha za uzde.
Peyrac uzjaha u jednom skoku i jurnu prema otvorenim vratima utvrđenja te nestade kroz osvijetljen otvor.
Kad se pojavio, ratni poklik Irokeza odjeknu po drugli put, i Anđelika se zaustavi srca prepuna straha. Ali ni ovoga puta nije bilo pucnjave kao odgovor na ovu ratobornu viku.
Naprijed! - reče Macollet. - Kad se igra komedija, treba je igrati do kraja, moje dame! Ništa bolje ne zaustavlja bijesnu zvijer u njenom naletu nego iznenađenje koje ona ne shvaća. Među ovim divljacima ima ih koji nisu nikada vidjeli konja. A ne zaboravite, moje dame, ako se osjećate malo uznemirene, da nikada niste imale, niti ćete imati, viteza-kavalira koji je meni ravan.
Tim je riječima postigao da su one, gotovo se smijući, stigle do vrata utvrđenja.
Nicolas Perrot je stajao tamo držeći ruke iza leđa. Rese njegova odijela od jelenske kože i rep na krznenoj kapi vijorili su na vjetru, a on je mirno gledao niz padinu u pravcu rijeke prema irokeškim četama.
Joffrey de Peyrac je jahao na svom vatrenom konju koji je poskakivao dok je on vršio smotru svojih momaka pod zastavama.
Crni oklop Španjolaca blistao je na suncu.
Maupertuis i njegov sin, podupirući poglavicu Outtakea, stajali su pored Nicolasa Perrota. Odozdo je dopirao nejasni žagor.
Obje obale i žalo rijeke prekrilo je mnoštvo perjem okićenih, prljavih i krvavih urođenika... Čamci puni ratnika neprekidno su dolazili prekrivajući rijeku.
U oblaku prašine, koju je podiglo njihovo iskrcavanje na obalu, oni su stvarali nemirnu, i uzbuđenu, a ipak šutljivu masu, koja je vitlala lukovima i tomahavkima.
Svi su gledali u pravcu položaja.
Gledali su Nicolasa Perrota koji je tako često gazio po Svetoj dolini i plovio po jezerima Pet plemena. Za njih je on bio gotovo pravi Indijanac!... Gledali su Outtakeea i nisu ništa shvaćali jer su im rekli da su sve njihove poglavice poginule u Katarunku!...
A pogled na grofa de Peyraca, na toj divnoj crnoj životinji, ispunjavao ih je očevidno praznovjernim strahom. Stalno su se okupljali ispod utvrđenja, ali su i dalje iščekivali. Joffrey de Peyrac sjaha te istupi naprijed do Perrota i Outtakea. Vjetar je vijorio njegovim ogrtačem, kosom, čipkastim žaboom i valovitim trakama koje su bile pričvršćene za ramenice njegova prsluka.
Anđelika je stezala Honorininu ručicu. Očima je tražila svoje sinove. Ugledala ih je kako stoje uspravno i drže po jednu veliku zastavu izvezenu crvenim, plavim i zlatnim tkanjem. Zastave su se vijorile na vjetru.
Ona nije znala što one predstavljaju. Jednog će ih dana pitati i za to. Svi su bili tako mirni da je svaka tragedija izgledala nemoguća.
Što će se dogoditi? - poluglasno upita Anđelika Macolleta.
Za sada se samo gledaju! Odmjeravaju se! Jedni drugima uzimaju mjeru! Nisu očekivali da će ugledati živog Outtakea. Osim toga, ti se momci plaše palisade i otkrivenog terena. A kada još vide da su se bijelci okupili da ih dočekaju napolju, onda oni više ne shvaćaju... Pitaju se što treba raditi! Pogledajte, ima ih koji počinju plesati da bi se ohrabrili... Oni su kao mačka koja pokušava preplašiti miša. Ali u ovom trenutku ne zna se tko je mačka a tko miš. Pazite! Sad će ponovo izbaciti svoj ratni poklik. Ne mičite se! Ne pokazujte straha!...
Neljudska krika provali iz svih tih promuklih grla i razjapljenih usta.
Gospođa Jonas i Elvira stisnuše se uz Anđeliku, koja je zadržavala preplašenu djecu riječima: "Ne bojte se ničega! Ovolika je galama stoga što svi viču zajedno!" Mališani sakriše svoja lica u njenu suknju.
Ovoga puta došao je i odgovor. Začuše se dvije snažne eksplozije: jedna s obale, nedaleko od mjesta gdje su se nalazile prethodnice irokeške vojske, a druga s kamenjara iza utvrđenja.
Ogromno kamenje sunu uvis padajući sa lomljavom koju je jeka još više pojačavala. Panični strah zahvati Irokeze. Oni se zatalasaše u svim pravcima. Mnogi potrčaše prema vrbljacima noseći lukove sa već napetim strelicama. Neprekidne eksplozije pomele su njihovu pažnju te nisu znali kuda će krenuti.
Što je to? - upita Outtake poblijedivši.
Tvoja braća pozdravila su me ratnim poklikom - reče Peyrac. - To je moj odgovor. Zar si zaboravio da sam ja Gromovnik?
I nadoveza ironično:
Čega se bojiš Outtake? Čega se svi ostali boje? To samo pada kamenje... Poglavica Mohawka čvrsto ga pogleda.
Što hoćeš od mene?
Da s tobom i tvojima razgovaram o cijeni krvi.
Kakva cijena može biti za krv naših poglavica?
Razgovarajmo o tome pa ćeš doznati.
Outtake se okrenu prema svojim ratnicima i poče ih psovati. Njegov iznemogli glas nije mogao do njih doprijeti pa ga Perrot zamijeni i iz svega glasa osu ih, u ime njihova poglavice, jedrim psovkama.
Pseta! Šakali! Vratite se! Pokažite se! To samo kamenje pada! Vođe neka stupe naprijed! Raspravljat ćemo o cijeni krvi...
Konačno se ratnici smiriše i kao da pristadoše na razgovor koji je imao da odluči o cijeni krvi.
To je već značilo popuštanje.
Drevni propisi dopuštali su neprijateljima da sjednu kao tobožnji prijatelji i da indijanskoj naglosti suprotstave razloge, prijedloge i raspravljanja.
Vođe stupiše naprijed na čelu sa starim Tahoutagueteom, mrkog, ružnog i rupičastog lica. No iza njih popeše se i drugi, pa se raširiše kao plima prekrivši brežuljak gomilama svojih tjelesa, sjedeći ili ispruženi jedan do drugoga. Na suncu se miris tih golih tjelesa snažno širio, a stotine crnih očiju zagonetnog pogleda stvarale su zatvoreni, začarani krug oko Katarunka.
Nema više uzmicanja - reče Macollet. - Pa dobro! Sjednimo i mi, moje dame! Ovdje smo dobro smješteni. Kad mi Perrot dadne znak, to znači da stvari idu po zlu i da više nema nade, tada se treba brzo skloniti i prihvatiti puške!
Njih je mnogo - reče Anđelika.
Hm! Ne više od stotinu. Oni su slabo naoružani i umorni su. To se vidi. To su vjerojatno bande koje su ovdje ugovorile sastanak nakon svog ratnog pohoda. S našim arsenalom moglo bi se s njima lako izići na kraj.
Moj muž želi da se stvari urede na miran način.
Zašto ne? U ovoj zemlji, gospođo, dokle god niste mrtvi, ne može se reći da je situacija očajna. Ovoga puta ne treba zaboraviti da su im ubili četiri velike poglavice. No, može se uvijek pokušati.
I on mahnu rukom u pravcu jednog Irokeza koji je sjedio nedaleko od njega, pa mu nešto doviknu podignuvši napola svoju kapu od crvene vune.
Rekao sam mu da nije potrebno da me skalpira jer je to već učinjeno, ha, ha, ha!
Vi još imate hrabrosti da se smijete! - uzdahnu gospođa Jonas zadivljeno ga gledajući.
To je iz navike. Treba se uvijek smijati, čak i na mučeničkom stupu.
Međutim su Outtake, dvojica Kanađanina, grof de Peyrac sjeli sučelice glavnim vođama. Ostali Peyracovi momci također su se sakupili iza njega, mirni, čak i bezbrižni. Ali Anđelika, koja ih je kradomice promatrala, opazila je da su svi na oprezu i da svatko zna točno svoj zadatak. Ni jednog časa njihova pažnja nije slabila. Katkada bi koji od njih ulazio u logor ili izlazio, i sve što se toga dana izvršilo bilo je učinjeno s takvom majstorijom, s tako savršenom disciplinom da je Anđelika morala shvatiti kako su svi momci koje je vodio njezin muž, među kojima su joj neki izgledali malo zanimljivi, čak nekorisni, u stvari "prošli kroz rešeto". Ako su imali mana i nedostataka, oni su u času opasnosti pokazali lukavost slijepo odane zmije i postojanu hrabrost.
Grof de Peyrac, preko tumača Nicolasa Petrcta podsjeti irokeške ratnike na ugovore koje bijaše sklopio sa Swanissitom prije negoli je ovaj bio mučki umoren. Sa mjesta gdje se nalazila, Anđelika je mogla lako pratiti pokrete, slušati buku glasova, izlaganje na francuskom koje je Nicolas Perrot neumorno prevodio Irokezima, ili njihove duge složene rečenice, koje je on prenosio ne propuštajući ni jednu riječ, čak i onda kad su to bile samo gomila uvreda i prijetnja upućenih de Peyracu.
Tada bi ovaj ustao, pokazao se u svojoj blistavoj uniformi, upirući u njih svoj vatreni pogled i svojoj rječitosti dodavao snagu osobne privlačnosti.
On ih je podsjećao na usluge koje je učinio pripadnicima Pet plemena i koje je Swanissit smatrao vrijednima. A neku večer je sa starim mudrim poglavicom koji je za više od dvadeset godina vodio svoje ratnom stazom, zaključio, uzajamni mir
o tome svjedoče ogrlice na vampumu - koji se odnosio na sve bijele ljude u službi Peyraca ili u savezništvu s njime, ukratko, na sve one koji su se pozivali na njegovu zastavu ili na savezništvo s njime.
Jedan znak raspoznavanja trebao im je omogućiti da nekažnjeno prolaze među irokeškim narodima, bez obzira na njihovu francusku, englesku, španjolsku i flamansku, to jest, holandsku narodnost.
U zamjenu za to Peyrac i njegovi su se obavezali da nikada neće upotrijebiti oružje protiv Irokeza, čak ako ih na to budu i poticali njihovi francuski sunarodnjaci iz Quebeca ili Abenakisi i Algonkini, s kojima su oni, uostalom, potpisali mirovne ugovore. Tome je još dodao obećanje, koje je stari poglavica naročito tražio, da neće trgovati rakijom s narodima Duge Kuće, da ih neće siliti na trgovinu dabrovima, kako ih ne bi odvratili od lova na jelene, losove, i od sjetve.
Stari Seneka je, kao otac, do posljednjeg daha nastojao da očuva svoj narod od dvaju velikih iskušenja koja su mu prijetila degeneracijom i glađu, a ubrzo i propasti: od vatrene vode i trgovine.
Naime, prisiljavani od pohlepnih bijelaca da love dabrove i samo dabrove, Irokezi su zanemarili lov i sađenje, pa su, za oštrih i predugih zima, čitava plemena umirala jer nisu mogli prikupiti dovoljno zaliha hrane. Treća napast - najopasnija za irokeški narod - bijaše rat. To je Swanissit izjavio Peyracu. I time je stari poglavica nastojao otkloniti smrtnu opasnost od svojih jer im je nametao obavezu da žive u miru, barem s jednim bijelim čovjekom: s Gromovnikom i njegovim plemenom.
Da potvrdi ove obaveze i da podsjeti one koji bi pokušali da ih zaborave slijedećih godina, grof de Pejrrac se obavezao da će svake godine svakome od pet poglavica Pet plemena dati kao poklon jednu kremenjaču s dugom cijevi, k tome još dvije bačve baruta i dvije bačve lovačkih olovnih zrna, pet mreža iz engleskog vlakna za ribolov, deset pokrivača iz engleskog grimiznog sukna i pet kaputa, po izboru, iz crvenog ili plavog sukna, koje ne gubi boju ni na kiši na na suncu, 250 noževa,
200 sjekira, 5 pila za obaranje stabala, 5 tona salitre, tog čudesnog praha za klijanje kukuruza. Osim toga još nekoliko lonaca koje nazivaju kotlovima, različite veličine i od najboljeg kova iz ljevaonice Iran Mills u Massaehussetu.
Smiju li oni da otkažu takve, po irokeški narod korisne ugovore, čak prije nego što su ih - barem za jednu godinu - praksom provjerili?
Tahoutsguete nešto uzviknu, a Nicolas Perrot ponovi nakon njega:
Ti si, bijelče, otkazao svoje ugovore prije nego što su se i počeli primjenjivati! Jer mi nismo vidjeli tvojih poklona, ali smo vidjeli izdajničku smrt i napad... Ti si izazvao rat između nas i sebe tek što se odlučilo da ga otklonimo.
Peyrac se nije smeo. On je preko Nicoiasa Perrota odgovorio da se Tahoutaguete vara. Darove koje su Swanissit i njegovi opunomoćenici primili zbog zaključivanja ugovora oni će odmah vidjeti. Ali prije toga on moli Outtakea da ispriča svojoj braći o napadu i okolnostima u kojima su irokeške poglavice našle smrt.
Mohawk se odluči teška srca.
Perrot, Maupertuis i svi bijelci koji s poznavali irokeški jezik, pozorno su pratili njegovo izlaganja. U dva navrata oni su ga prisilili da prizna kako je svojim očima vidio napadače kako ubijaju Peyracove vojnike i kako su barun Maudreuil i Patswiketti ušli izdajom u logor. I kako ga je, zatim, bijela žena, supruga Tekonderoge, spasila od Piksaretta koji ga je tražio da ga ubije.
Tada Peyrac zabaci svoju kosu i pokaza krvavu ranu, podsjećajući ih da mu ju je zadao abenakiški buzdovan.
Bijaše to iscrpljujući dvoboj riječima, čak ni dvoboj, nego bitka koju je on uz pomoć svojih tumača preuzeo i sam vodio.
Za urođenike stvar je bila već gotova: on je morao umrijeti. No, pogled na ranu koju su mu zadali, kao da je na njih djelovao.
Bilo je vrlo toplo.
To je trajalo satima. S vremena na vrijeme netko bi sišao da pije ili da se okupa u rijeci. Anđelika se sjeti da je u svojoj prtljazi, za svaki slučaj, pripremila kriške kruha sa slaninom, pa ih porazdijeli djeci da bi bila strpljivija.
Ljudi su bili toliko umorni da se više nisu uzbuđivali. A onda se, iznenada, ponovo uzbudiše i Španjolci Peyracovi neprimjetno dohvatiše svoje oružje, spremni da pucaju. Izjava Outtakea jako je uznemirila urođenike. Borbena i osvetnička uzavrelost sporo se gasila u srcima Irokeza.
Bilo je jasno da ti divljaci - koji su došli da ubijaju - neće dopustiti da ih se liši njihova užitka, jer stostruko osvetiti smrt jednog brata, a posebno ljubljenog i poštovanog poglavice, to je strast bezimena. Razdirani tugom na samu pomisao da neće moći utažiti svoju žeđ za krvlju, oni su se uzbuđivali i mrmljali.
Neki mladi ratnik, nestrpljiviji od ostalih, približi se Florimondu i zadignuvši svoju gustu kosu, učini nožem jednu kretnju oko svoje glave. Anđelika s mukom priguši krik. Oponašajući hladnokrvnost svoga oca, Florimond se i ne pomakne. Onaj se udalji, prestavši da ga plaši. Anđelika se divila starijem sinu. Njegov fini crnomanjasti profil ocrtavao se na azurnom nebu kao na starinskom novcu, i ona s uzbuđenjem pomisli, da je on sin Joffreya de Peyraca. Kako je nekada na obali Garone, pod zvjezdanim nebom Akvitanije, ovaj čovjek uzeo Anđeliku u svoj zagrljaj i učinio je ženom, danas visoka svojstva njegovih vrlina teku žilama ovog mladića. Bilo je to kao neko neobično otkriće. Nikad to nije bilo tako jasno. I ona pomisli: naš sin!...
Za Florimonda se zapravo nije bojala, ali je smatrala da je Cantor još premlad da se tako izlaže, iako je on smiono i nepomično držao svoju zastavu u ruci. Znoj je curio s njegovog okruglog lica. Ona bi htjela da on sjedne pokraj nje s ostalom djecom, ali on joj to nikad ne bi oprostio.
Ona se brinula i za "svoga" ranjenika - poglavicu Outtakea. Kako može tako ranjen čovjek izdržati ovakvo osvetničko i vatreno zasjedanje?
Ne brinite za nj - reče Eloi Macollet, kome je povjerila svoju zabrinutost. - Poznam ja te životinje. Oni imaju nekoliko života u rezervi, i kad može da brblja do gubitka daha, on se samo bolje osjeća.
Ne biste li mu odnijeli da pije? - zamoli ga Anđelika. - Ako umre u toku vijećanja, to neće pomoći našoj stvari.
Kanađanin se odluči i ode da pruži tikvu vode poglavici koji je izmakao abenakiškom klancu. Ovaj gest poštovanja i pažnje kao da mu je bio ugodan.
Mrmljanje se bilo utišalo. Irokezi su razmišljali o planu napada koji im bijaše izložen, a njihova živahna mašta dočaravala im je sve moguće okolnosti. Katkada bi postavili koje pitanje, a zatim bi počeli ponovo razmišljati.
Joffrey de Peyrac ustade ponovo i otpoče dug govor. Prekidao ga je često da omogući Nicolasu Perrotu, koji je također bio ustao, da svečano prevede njegove riječi i da ih čuju oni najudaljeniji.
Sad me počujte svi. Znam da vam sveta osveta zabranjuje uzimanje bilo kakve hrane prije nego što mrtvi budu osvećeni. Vi ste napali Patswikette na prednjem dijelu rijeke, pobili ste ih i raspršili. Vi biste mogli smatrati da je vaša dužnost prema ubijenim vođama izvršena, jer su krivci kažnjeni. Ali meni su poznati osjećaji mržnje koje u svome srcu gajite prema meni. Budući da se smatram povezanim sa Swanissitom čak i preko smrti, ja ću vas i dalje smatrati za prijatelje. Kao što vidite, ja vas primam bez straha jer neću da uvrijedim Swanissita smatrajući njegove sinove neprijateljima, sve dok sami ne pruže dokaze svoga neprijateljstva.
Zato sam pripremio doček koji odgovara prijateljskim ratnicima. Ovdje su vam tri skupine darova koji su vam namijenjeni:
Najprije živežne namirnice. U njih nećete dirati sve dok vam srcu ne bude udovoljeno i dok u sebi ne osjetite da je zadovoljen osjećaj vaše časti. Istom tada ćete se nasititi. Dvadeset ćupova kukuruza, četiri jelenskoga mesa, dva medvjeđeg, pa bundeva i bobica da začinite vaš "sagamit".
To će očvrsnuti tjelesa ratnika iscrpljena dugim ratom, zbog koga su se radije prepustili slabosti slijepoga bijesa nego razmišljali o budućnosti svoje rase!
Netko je ustao i žestoko protestirao, ali ga oni oko njega ušutkaše. Osjećalo se da žele doznati, kakvih darova ima u drugoj skupini.
Sjekira i noževa da se branite, dvije bačve baruta i dvije puščanih metaka, tri puške sa fitiljem i jedna kremenjača.
Ti si i Swanissitu dao jednu pušku - povikaše.
Neće mu biti oteta. On će je ponijeti sa sobom u grob da bi lakše mogao ubijati divljač u zemlji Velikog lova. Trećom skupinom možete odmah raspolagati. Ne pravite prezrive pokrete odbijanja, ratnici Pet plemena! Riječ je o duhanu iz Virginije i nema ničeg nečasnoga da pušite prije nego što se odlučite za mir ili rat, jer duhan će vam okrijepiti duhove i omogućiti da pametno postupate.
Outtake i Tahoutaguete se posavjetovaše, zato pristadoše.
Napast je bila velika za iscrpljene Irokeze koji su u pojedinim trenucima osjećali da ih obuzima vrtoglavica i otupljenost.
Nicolas Perrot, Maupertuis i Pierre-Joseph, mješanac, podijeliše im pletenice suhog duhana i nekoliko kalumeta koji su prelazili s ruke u ruku.
Ostavljam vas časkom - reče stari Maoollet damama. - Treba da sklopim prijateljstvo sa cijelom ovom bagrom. Reklo bi se da manje zaudara na zagorinu. To treba iskoristiti.
I on sjedne među Irokeze, zapali lulu na kalumet jednoga od njih i počne razgovarati kao dobar susjed.
Maupertuis i njegov sin, huronski mješanac, spustiše se do rijeke, bučno pozdravljajući one koje su prepoznali, a Anđelika zadrhta zbog njihove smionosti videći ih same i nenaoružane između neprijateljskih urođenika.
Irokezi su požudno pušili. Gusti plavi kolutovi dima izlazili su iz njihovih usta. Osjećalo se kako se prepuštaju blagohotnoj magiji zavodljive biljke, kako im se srca smiruju, a bol i srdžba tonu u kratkotrajnu obamrlost.
Tako je protekao sat vremena u polutišini, isprekidan povremenim kričanjem droplja i divljih gusaka s rijeke, koje su u jatima prolazile sivim nebom, praćene zamišljenim pogledima ljudi koji su se izvalili na zemlju.
Sićušna prašina miješala se s dimom, i živa slikovita okolina poprimila je mutan izgled. Anđelika osjeti ruku na svojoj mišici. Stari joj je Macollet prišao pokazujući joj sunce koje se počelo spuštati prema obzorju.
Ona pogleda svoga muža. Čula ga je kako je dvaput zakašljao. Već satima bez prestanka govori. Sigurno ga boli bolesno grlo.
Željela je iz sveg srca da bude uza nj, da ga okruži svojom nježnosti i strastvenom odanosti. Borio se satima, sve ih vodio. Kad će, dakle, pobijediti, bože moj?
Tahoutaguete naglo ustade i izusti nekoliko oštrih rečenica.
Evo što u ime Pet plemena izjavljuje Tahoutaguete - reče Nicolas Perrot. "Gromovniče, misliš li ti da ćeš darovima uskrsnuti naše drage vođe? Mi smo primili darove i hranu a oni samo sramotu i smrt."
Redovi urođenika se zatalasaše na ove riječi. Joffrey de Peyrac im se još jedanput suprotstavi. On prikupi svoje snage i progovori uvjerljivom strasti koju je prenio i na Nicolasa Perrota, čiji je glas odjekivao čvrsto i snažno kao i Peyracov.
U tome se varate, irokeški ratnici! Vaši vođe neće na ovom mjestu primiti smrt i sramotu, jer znajte, otkada je Sveta dolina primila u svoje krilo irokeška plemena, nijedan vaš poglavica nije sišao u grob s toliko bogatstva, darova i počasti kao ovi ovdje... Vi mislite u duši: "Oni su umrli daleko od svojih naselja i mi ne možemo omotati njihova tijela haljinama, krznom, ne možemo im dati ni kotlova ni oružja za zemlju Velikoga lova!" No, dobro! Pogledajte!
Na dostojanstveni pokret ruke naoružani Španjolci, tijesno zbijeni, nešto malo ulijevo ispred logora, razmakoše se i otkriše ono što je grof de Peyrac do ovog časa htio skriti očima irokeške vojske.
Čas je došao.
U podnožju velikog crvenog javora Swanissit, Onasategan, Annisera i Ganatuha sjedili su prekriženih nogu, s oružjem u ruci, podignute glave i zatvorenih očiju.
Veličanstvene perjanice skrivale su sramne rane na njihovom skalpiranom čelu, a vješti prsti ukrasili su hladnu i blijedu kožu mrtvog im lica svečanim crvenim i žutim šarama. Bilo je to djelo dvojice kanadskih divljačara koji su obradili ova irokeška lica, oživljujući vlastita sjećanja na boravak među njima, duboko urezana u srca bijelih ljudi i tako isprepletena da se nikad neće točno znati koliko u tim srcima ima indijanskog, a koliko europskog.
Maupertuis bijaše svojim krupnim prstima pobožno obojio crvenilom Swanissitove jabučice, dok je Nioolas Perrot prevukao preko lica Annisere dugu žutu crtu, koja je podsjećala na prvu ranu mladog ratnika.
Zatim su ih ponovo obukli u raskošne ogrtače od krzna ili izvezene sivom svilom, koje je grof de Peyrac donio u svojim kovčezima. Iza njih su učvrstili kolce i privezali ih kako bi mogli sjediti pred licem svojih naroda. Kolci su bili ukrašeni vrpcama i perjem koje je vijorilo na vjetru.
Na taj prizor prostruji muklo i sveopće jecanje redovima irokeških ustanika. Daleko od svoje doline, u neprijateljskoj zemlji, oni su promatrali svoje mrtve vođe, odjevene i čašćene više no što bi mogli da prime od svojih vlastitih ljudi u ratnom metežu.
Ustadoše i stupiše naprijed.

Govori im - reče de Peyrac položivši zapovjedničku ruku na rame Nicolasa Perrota. - Govori im brzo! Reci im bilo što! Pokaži im mrtvačke darovel
Kanađanin je odmah svojim mirnim ali čvrstim glasom, koji im se nametao jer im je bio prisan, počeo hvaliti robu kao trgovac u dućanu.
On je podržavao njihovu pažnju, odvraćao njihove misli od užasne stvarnosti pred njihovim očima, na pogled mrtvih poglavica, ublažujući njihovu muku žonglerskom vještinom. Pokazao im je četiri srebrna luka sa šarenim strijelama i obloženim školjkama u kožnatim tobolcima ukrašenim s tisuću perla, grimizne pokrivače, svitke duhana, zajedno ušivene hermelinske kože, krzna bijelog medvjeda, risa i vuka koje će biti bačeno u grob, da se na njih polože mrtvaci. Nabrajao im je ćupove kukuruza, riže, sala i mesa, po jedan za svakog mrtvog poglavicu, da mogu jesti za njihova duga putovanja do dolaska u raj Velikog lovišta. Razjasnio im je simboličko značenje četiriju čudnovatih nepoznatih predmeta, neku vrstu žutog cvijeća sličnog gubi, koje služi za otiranje njihovih suza; jer doista, ovi veliki i lagani predmeti, koje nazivaju spužvama, a dolaze sa vrlo udaljenih otoka, imaju svojstvo da usisavaju vodu. On je to odmah i pokazao u jednoj tikvi.
Kao što čista voda najednom nestane na dodir spužve, tako će nestati i njihovih suza srama i očajanja, tvrdio je on.
On im opisa poruku dvaju divnih "vampuma", dok su Irokezima tekle suze niz glatka lica, a vlažne spužve išle iz ruke u ruku, brišući s njihovih išaranih lica ratničke boje. Za novodošle Europljane bijaše to zanimljiv prizor gledajući urođenike koji su plakali i otirali oči spužvama, čudan, uzbudljiv, tragičan prizor koji je tjerao na smijeh i na plač. Nicolas pokaže slavnu ogrlicu vjernosti Abenakisa, blago neprocjenjive vrijednosti, drevno i poštovano. Pokazivala je izlazeće sunce plavo na bijeloj podlozi, jata riba i tuljana kako pružaju ruke ili peraje - kako tko želi - dvije između najljepših ogrlica u Tekonderoginom blagu, koje će Swanissit pokloniti Velikom Duhu kao odštetu za izdaju Abenakisa čija je žrtva bio.
Naposljetku izlažući se sve više, on im potanko opisa divnu odjeću koju je nosio Swanissit, optočenu srebrnim gajtanima i zlatnim nitima, odjeću za koju je čak i Hiawata, veliki utemeljitelj Irokeške lige, izjavio da je mora nositi onaj koji će okruniti svoje djelo sačuvavši Irokeze od neprekidnog rata i osiguravši im mir, koristan za žetvu i lov.
Ratnici su se tiskali da vide i opipaju sjajne mrtvačke darove. Gurali su se i uzbuđivali. Došli su vrlo blizu. Ako je većina i pokazivala iskreno divljenje, kod
nekih se očitovala pohlepa. Bacali su poglede prema logoru i razgovarali između sebe.
Anđelika osjeti promjenu atmosfere. Nastupio je najnapetiji čas. Igra će biti izgubljena ili dobivena.
Ona primijeti kako se oni Peyracovi vojnici što su se nalazili više pozadi, noseći zastave, neprimjetno udaljuju i nestaju u mraku. Drugi su, koristeći se mrakom, odveli konje prema šumi, a Yann priđe Anđeliki i šapne joj da se kao i druge žene i djeca udalji i polako i neprimjetno spusti prema strmoj obali rijeke.
Španjolci su prikrivali ovo tiho povlačenje, napunivši i pripremivši svoje oružje bez ikakve buke.
Povjeravam vam Honorinu. Pođite s Yannom - reče Anđelika Jonasovima. - Ja ću odmah za vama.
Ništa je ne bi moglo prisiliti da napusti mjesto dok god ne vidi da joj je muž van opasnosti.
Ona je opazila kako se Irokezi primiču i kroz ulaz gledaju u unutrašnjost logora. Plavičasta sjena postojala je gušća, ali na zapadu velika crvena mrlja i dalje je bacala na poprište bakarnu svjetlost.
Ona se približi grupi koju su sačinjavali Joffirey de Peyrac, Nicolas, Maupertuis, njegov sin, Eloi Macollet, i još nekoliko ljudi s "Gouldsboroa", kao Malaprade ili Maltežanin Enrico Enzi, koji su kao tjelohranitelji stajali iza svog gospodara.
Outtake je stajao u sredini naslonjen na rame Pierre-Josepha Maupertuisa, ali su sada svi bili okruženi Irokezima koji su se sve više i više osmjeljivali da izbliza pogledaju logor. Anđelika nije gledala Joffreya de Peyraca, nego Outtakea. Ona ga je tako čvrsto promatrala da je Mohawk, malo-pomalo, kao privučen lagano okrenuo glavu, a njegove neustrašive i mutne oči ukrstiše se s pogledom mlade bijele žene.
Poklonila sam ti život, neku večer, kod izvora, govorio mu je taj pogled. Spasila sam te ranjenog od ruku Piksaretta koji je htio tvoj skalp. A sada - spasi ti njega, spasi! Ti to možeš, preklinjem te!
Iz njenih bistrih i krupnih očiju izbijale su u isto vrijeme zapovijed i molba. Talas neodređenih osjećaja prijeđe preko žutog lica Mohawka.
Grupa ratnika se približila de Peyracu drsko mu govoreći:
A vatrena voda? Gdje je dragocjena tekućina bijelaca? Mi vidimo da ste je uskratili našim poglavicama...
Onaj koji je govorio u ime ostalih, cerekao se, nemarno njišući svojim buzdovanom u smeđoj ruci.
Rakija i rum su u logoru - odgovori grof. - Oni sačinjavaju jedinstvenu pošiljku koja je namijenjena kao dar Velikom Duhu, a ne vama!
Ovaj podrugljivo uzviknu i dobaci nešto ljutitim i pobjedničkim glasom. Nicolas Perrot se svlada, ali odlučno prevede:
On izjavljuje: Mi ćemo uzeti sami i bez tvoje dozvole, Tekonderoga, savezniče izdajica, koji su ubili naše vođe.
Peyrac je na ovu zlopaku izjavu koraknuo prema urođeniku, gotovo mu se u oči unio i oštro ga pogledao.
Kako se zoveš ti, koji se usuđuješ da otimaš Velikom Duhu ono što mu se prinosi na dar?
Indijanac odskoči i podiže svoj tomahavk, ali Peyrac hitrim pokretom izmaknu udarcu koji zazviždi iznad njegove glave, a zatim, uspravivši se, zamahnu svojom kuburom koju je držao za cijev i kundakom udari svog protivnika u sljepoočnicu.
Indijanac uzmaknu natraške posrćući i sruši se, umlaćen, među svoje drugove. Krik Anđelike izgubi se u zaglušnoj galami Irokeza. Ali jedan još neodoljiviji povik nadvisi buku. To je bio Outtake.
Podiže ruku i stupi pred Peyraca štiteći ga svojim tijelom. Zavlada tišina. Oružje se spustilo. Outtake dade znak nekom mladom ratniku da priđe i da ga pridrži. Zatim se okrenu prema Peyracu i reče mu poluglasno na francuskom:
Ne želim tvoju smrt, Tekonderoga. Duh pravice zahtijeva da ti poklonim život, jer je istina da je zahvalnost ispred osvete, prema zakonima naših naroda. Ja bih bio vjerolomnik kad bih zaboravio da je tvoja žena Kawa, Zvijezda Stajaćica, dva puta spasila moj život. Da, dva puta. No, da li će moji ratnici pristati da ti poklone život i da se povuku bez borbe? Ja to ne mogu jamčiti. Međutim, pokušat ću da ih na to sklonim. Ti ćeš me opravdati ako u tome ne uspijem...
U posljednjim časovima uvijek vam duhom prolaze neprilične misli. Anđelika će se kasnije sjetiti, kako ju je upravo tog časa začudila činjenica da je Mohawk - kao i kanadski divljačari ili velikaši koje je on u svojoj mladosti posjećivao - upotrebljavao prilično čist francuski, te ništa nije bilo čudnije nego takav birani jezik iz njegovih barbarskih usta.
Naše srce ne može zaboraviti uvrede - nastavi on. - Moliti da vas poštede, to bi ukaljalo moju moć.
Ja ne tražim da zaboravite - reče Peyrac.
Anđelika nije mogla više. Ona je sada znala da ni intervencija Outtakea ništa neće pomoći. Imala je samo jedno na pameti: ponovo se vratiti u logor, zatvoriti za sobom vrata od oblice i pograbiti puške. Dosta je svega toga! Ona više nije mogla gledati Joffreya tako izloženog, svakog časa u opasnosti da izgubi život.
Ali on kao da se nije žurio napustiti mjesto, kao da nije bio iscrpljen i umoran od napetosti toga dana.
Ja ne tražim da vi zaboravite - ponovi on glasnije. Naprotiv, učinit ću da nikad ne zaboravite što se dogodilo u Katarunku. Vi se svi pitate: "Ako poštedimo ove bijelce, tko će izbrisati sramotu koju je na ovom mjestu doživjelo slavno ime Irokeza"? A ja vam odgovaram: Ja!... Perrot, prevedite, molim vas...
Vi svi mislite da je razgovor završio. Ne, nije! Tek sada počinje. Vi još niste ništa vidjeli, ništa čuli, irokeški narode! Sad ću ja govoriti, i čujte me dobro! Želio bih da se moje riječi i djela kao strijele zariju u vaša srca, jer ćete tek nakon toga moći da se bez gorčine udaljite, zadovoljni u srcu. Nije istina, braćo moja, da srce bijelog čovjeka i srce Indijanca ne mogu osjećati isto. Jer, gledajući ovaj logor u Katarunku, moje srce je puno užasa kao i vaše. Kao i vi, i ja mislim da je ovo mjesto doživjelo najkukavniji napadaj, najogavniju izdaju koju sam doživio u svom dugom životu. Kao i vi, i ja mislim da mjesto izdaje zauvijek nosi u sebi neizbrisivu mrlju i da pogled na nj obnavlja uspomenu, čak i onda kad duh pravičnih ljudi želi da je zbriše... No, da li će oni koji budu dolazili ubuduće na ovaj položaj reći svaki put: "Tu je Swanissit bio skalpiran, pod krovom domaćina koji ga je ugostio, pod krovom bijelog čovjeka, Tekonderoge, Gromovnika? Ne, ne! Ja to neću dopustiti - uzviknu grof de Peyrac žestokim i srditim glasom koji je na sve djelovao i koji je u ovom trenutku bio iskren, što je i Anđelika osjetila. - Ne, ja to neću dopustiti. Neka radije sve bude zbrisano... sve zbrisano...
Uzviknuvši ove posljednje riječi, on zakašlja.
Nicolas Perrot je polako ponavljao njegove riječi u nekoj vrsti zanosa: "Nek radije sve bude zbrisano... sve zbrisano!" Osjećalo se u noći kako su sada sve oči bile uprte u ove dvije uspravne prilike, u divljačara i grofa de Peyraca, u crvenom odijelu, obasjane još uvijek slabom svjetlošću zalazaćeg sunca.
Znam, nastavi grof. Ima ih između vas koji misle: "U ovom logoru ima lijepe robe!" Oni bi htjeli istodobno zadovoljiti svoju pohlepu i želju za osvetom. Neka ti šakali prestanu mrmljati i njuškati i neka se udalje podvita repa! Jer, kažem vam, sve ovo što postoji u logoru pripada od sada dušama vaših predaka. Jedino tako one će biti zadovoljne. Vi ste svoje darove primili. Oni su vrijedni. Kad ih ponesete, uvjerit ćete se da su znatni. Ono što se nalazi u utvrđenju Katarunk, vi nemate pravo da uzimate, kao što ni ja nemam prava da se time koristim. Ja sam to dao dušama vaših mrtvih poglavica kao naknadu za vjerolomnost čije su žrtve bile.
Slušajte me dobro i sjetite se mojih riječi! U ovom utvrđenju ima namirnica za više mjeseci, možda i godina: srnećeg, jelenjeg i medvjeđeg mesa, suhog i soljenog bakalara, morske soli, deset barila ulja od suncokreta, kita i tuljana.
Javorovog šećera i šećera sa Dalekog istoka, ruma i vina za bijele ljude i za indijanske vođe. Dvadeset vreća žitnog i kukuruznog brašna, dvije stotine pletenica duhana iz Virđinije, sto pletenica duhana iz Meksika, pedeset hala holandske pamučne tkanine, deset bala kineske i orijentalne svile, egipatskih vunenih i pamučnih ogrtača, čilima, pušaka, metaka, baruta, deset zamki za vukove, medvjede, lisice i risove. Od željezarije: igala i škara. Krzna. Sve to ne pripada više vama, a ni meni.
Sve to pripada vašim mrtvim vođama.
Vi koji ste kazali: "Oni imaju samo sramotu" - evo što imaju! Sve, osim bačava rakije i vina koje - ja to znam - Swinissit ne bi ni htio. One su sačuvane za Velikog Duha, koji ih jedini može svojom moći očistiti od škodljivog djelovanja. A sada se maknite! Outtake, zapovjedi svojim ratnicima da se povuku do rijeke kako ne bi bili ranjeni ili ubijeni. Sad ću učiniti da opali grom!"
Nakon tih riječi zavlada zaprepaštena tišina. Zatim masa urođenika počne polako uzmicati prema podnožju brda sve do obale rijeke.
S praznovjernim strahom miješala se i požudna radoznalost. Što namjerava ovaj bijelac vještog jezika koji smatra da će ih bolje osvetiti nego njihovo oružje?
Grof de Peyrac izda još nekoliko zapovijedi svojim ljudima koji su stajali uza nj. Ugledavši potom Anđeliku, obujmi je oko struka i privuče.
Dođite brzo! Ovdje ne smijemo ostati. Maupertuis, hoćete li provjeriti da li su svi naši dolje, na obali, i da više nikoga nema u krugu utvrđenja?
Na obali rijeke, gdje se počela uzdizati noćna magla, svi su se izmiješali s Irokezima. Anđelika osjeti kako je Peyrac snažno stišće uza se, a onda je pusti i mirno izvadi iz kožne kese o pasu kresivo s drškom od gube. Indijanci su se tiskali oko njih kao djeca na predstavi. Svi su htjeli da vide Peyraca i doznaju što on radi.
Anđelika očima potraži Honorinu, Jonasove i svoje sinove. Ništa se više nije moglo vidjeti, ali joj Maupertuis reče da su svi okupljeni blizu jednog šumarka pod zaštitom oružanih Španjolaca.
Yann Le Couennec silazio je niz brijeg odmatajući kudeljasti fitilj. Koristeći se tamom, Peyracovi ljudi popeše se prema logoru i hitro položiše u već iskopani grob pet irokeških poglavica, pobacaše u nj darove i lopatama zatrpaše jamu.
Kad su završili posao, začu se mukli zvuk trube. Oni se udaljiše i trkom stigoše do šumice uz rijeku, gdje su bile okupljene žene i djeca.
Po drugi put odjeknu zvuk trube.
Tada grof de Peyrac uze kresivo, izvabi varnicu i, sagnuvši se, upali vršak kudeljastog fitilja koji je Bretonac odmotao sve do njega. Plamičak vrcnu naglo i živahno, ubrzo prema vrhu krivudajući kroz panjeve, travu i kamenje, kao zlaćana zmija u bijegu. Stiže tako do vrata utvrđenja - i više ga nisu vidjeli. Zatim iznenada silna eksplozija rasvijetli mračno nebo. U isti čas cijelo utvrđenje poče buktati ogromnim plamenom koji je potpirivao vjetar. Drvo na nastambama i ogradi bilo je prethodno natopljeno uljem i rumom, posuto salitrom, pa je razjareno planulo. U sparnoj i suhoj atmosferi kasnog ljeta sve se časovito pretvorilo u bučnu, proždrljivu lomaču koja je u divljim trzajima sve uništavala. Gledatelji su se morali povući na žalo, zahvaćeni žarkom jarom požara.
Naglo izronivši iz mraka u crvenkasti ovaj žar, sva uzdignuta lica odražavala su u isto vrijeme divljenje i užas, utučenost i veselje, mješavinu složenih čuvstava što je u čovjeku izazivaju pojave razularenih prirodnih sila u svoj svojoj veličajnosti i neukrotivoj snazi.
Nakon duge šutnje, iz potištene i zasopljene gomile začu se glas starog Tahoutaguerea. On je postavio jedno pitanje.
On bi htio znati - reče Outtake, - da li ima dabrovih koža u tvome utvrđenju.
Da, da! Bilo ih je - poviče Irac O'Connelli čupajući kosu. - Trideset bala! Na tavanu je bilo dabrovih koža barem za 10.000 livra! Ah, gospodine de Peyrac, da ste mi rekli što namjeravate učiniti, da sam znao!... Moji dabrovi!... Moji dabrovi...
Bilo je toliko očajanja u njegovom glasu, toliko smiješnog u izražavanju svoje nesreće da su Irokezi prasnuli u smijeh.
Evo, napokon i jednog bijelca kojemu se para srce! Bijelac sličan ostalima!... Pravi sin ove trgovačke rase. Našli su se na poznatom tlu...
A ova koža ovdje? - reče de Peyrac i uštipnu njegove debele obraze koji su podrhtavali od tuge. "Na koliko ih procjenjuješ? 10.000? 20.000 livra? A ovaj skalp koji su ti ostavili, - nastavi on zgrabivši šakom crvenu grivu bijednog zakupnika - Na koliko? 30.000 livra?
Ratnici se još jače nasmijaše. Držali su se za kukove i oponašali kretnje Irca pokazujući na nj prstom.
Njihov strašan grohot bio je kao odjek na huku vatre.
Smiješ li se s nama, Swanissite? - poviče najednom Outtake, okrenuvši se prema gorućem vrhu brežuljka. - Smiješ li se sa svojim ratnicima? Jesi li se utješio bogatstvom i darovima koje su ti ostavili?
V odjednom, kao neobičan odgovor na ovaj doziv, iz crvenog sjaja razbuktale vatre šiknu bjeličastoplavi mlaz i diže se visoko u mračno nebo, da nakon nekoliko eksplozija ponovo padne, stvarajući srebrnkastu kišu.
Tek što su se digli povici iznenađenja i straha, jedna druga crvena, duga zmija razvi se kroz mrak, prsnu, rascvjeta se u zvjezdice, koje se i same rasprsnuše u vijence rubinove boje, pa se lagano rastvoriše, rastopiše, cureći kao krv po tamnom noćnom svodu.
Indijanci padoše na koljena. Drugi, povlačeći se, padoše u rijeku. Strašna pometnja nasta među njima i u njihovim dušama.
Čak ni oni koji su se praćakali u vodi Kennebeca nisu mogli odvojiti svoje oči od čarobnog prizora.
Sada su snopovi i svijetleće pruge neprekidno jurile u svim pravcima, nadjačavajući lomljavu posljednjih ploha zida koji se rušio. Bijaše to raskoš zelenog, crvenog i zlatnog, a padala je u cvjetovima, lijanama, kupolama, zapletenim dugim serpentinama, što su se naganjale kroz mrak, stvarajući čudnovate crtarije, oblike životinja, koji bi se gasili i rasplinjavali upravo u času kad je izgledalo da se spremaju na skok...
Za vrijeme časovitog zatišja Anđelika začu radosne uzvike djece. Na opće čuđenje straha je nestalo, a s njim i mržnje, bojazni, sumnjičenja...
Florimond, pirotehničar, koji je pripremio ove rakete, smatrao je da je njemu upućeno ovo klicanje.
Slušala je njegov mladenački glas: "A? Što mislite o mojem talentu? Dostojno Versaillesa!"
Malo je trebalo da kapetan Alvarez i njegovi momci zaborave časkom strogu naredbu da drže puške na gotovs.
No, više se ničega nije trebalo plašiti. Divlji Irokezi, gledajući uvis, bili su očarani kao djeca. Njihova srca bila su ushićena. Opojnost ovih vizija učinila je, slično snovima, da zaborave na stvarnost i razloge zbog kojih su došli tu na obalu Kennebeca.
Ogromna gusjenica smaragda padala je njišući se prema njima. Vatrena leptirica jurila je mrakom, divovska užarena bundeva raspala se.
Kad su i posljednje rakete raspršile u noći svoj šareni prah, utvrda Katarunk bijaše nestala. Njeni bedemi su se srušili u snopu varnica, a mjesto na kojem se do maločas uzdizala, bilo je samo ogromna užarena rana koja se polako gasila.

33.
PROROČKA VIZIJA IROKEŠKOG POGLAVICE
Tada se pojavi mjesec. Kasni mjesec usred noći. Njegova spokojna svjetlost, miješajući se sa nemirnom svjetlošću umiruće lomače, obasjavala je pozornicu čudnim sjajem.
Oni su čekali. U tom mraku i svjetlosti polugoli ratnici budili su se iz čudnog sna. U tišini, do njihovih nogu, žubor rijeke se pojačavao.
Outtake polako dođe k sebi. Njegov prikriveni pogled iza dugih, uskih vjeđa zadrža se na dva bijela ljudska bića ispred sebe, kao da ih gleda u novom svjetlu. Bili su to muškarac i žena oslonjeni jedno na drugo, čekajući od njega, Mohawka, osudu na život i smrt.
Tada mu se srce ispuni poetskim i plamenim zanosom, koji ga je tako često obuzimao, i on se obrati u povjerenju čovjeku koji ga je pokorio.
Da li si ti Praotac kojeg je najavila Ptica, a koji će se vratiti u obliku čovjeka bijele kože? Ja to ne znam... Ja ne znam tko si ti zapravo, ali nikad neću zaboraviti ono što sam vidio u Katarunku. Nikad neću zaboraviti... Govori, o ti!... reče on glasno obraćajući se Nicolasu Perrotu. Ponovi mojim ratnicima ono što sam ti upravo rekao: Ja ne znam tko si, Tekonderoga, ali nikad neću zaboraviti ono što sam vidio u Katarunku.
Nicolas ponovi, a ratnici u zboru odgovoriše dugim uzvikom čija se jeka razlijegala noćnom dolinom.
Nećemo nikad zaboraviti...
Vidio sam također da ti, Tekonderoga, nisi kao ostali Francuzi - nastavi Outtake na francuskom, glasom čvršćim i jasnijim. - Vidim da ti nisi kao Francuzi iz Quebeca ili oni francuskog kralja. Ti si doista sam i govoriš samo u svoje ime. Zar ti zaista nije mnogo stalo što si izgubio sve one kože?
Stalo mi je, ali mnogo više nego za dabrove, žao mi je što sam izgubio instrumente koji su mi omogućavali da otkrivam tajne prirode, da vidim nevidljive stvari. Ja sam mogao razgovarati sa zvijezdama. No, sada će se Svvanissit i vaši mrtvi vođe služiti tim instrumentima i upoznati tajne zvijezda.
Neka budu sretni! - promrmlja Irokez.
Što se tiče vas, vi znate gdje su njihovi grobovi - ispred utvrđenja na ivici zgarišta. Nitko više neće graditi na ovom mjestu, i vi možete bez srama i boli dolaziti tu da oplačete njihove slavne kosti.
A ti? Što ćeš ti raditi, Tekonderoga? Ti više nemaš ništa osim ovih konja i odjeće. Šuma je oko tebe, a noć i zimske hladnoće blizu.
To nije važno, jer moja čast je spašena i ja sam platio cijenu krvi.
Hoćeš li se spustiti prema oceanu?
Neću. Sezona je previše odmakla i putovanje bi bilo odveć opasno. Otići ću u planine, sastati se sa četvoricom mojih ljudi koji tamo imaju jednu daščaru. Mogu li im ponoviti da si naš saveznik?
Da, možeš. Kad vijeće majki i staraca bude odobrilo moju odluku, poslat ću ti porculansku ogrlicu. Tekonderoga, misliš li zaista da ćeš pobijediti sve svoje neprijatelje?
Ishod borbe je u ruikama Velikoga Duha. Ipak sam odlučio da se borim i pobijedim.
Tvoja hrabrost i lukavost velike su i ja ti želim pobjedu. Međutim, čuvaj se, Tekonderoga, jer tvoji su neprijatelji brojni, a najstrašnijega - tvoje puške neće moći svladati. To je Etkon-Hontsi, Crna Mantija. On govori u ime svoga boga, u ime svoga kralja. On je nepobjediv. Mnogo smo puta pokušali da ga ubijemo, ali je on još uvijek živ. On ne može umrijeti, shvaćaš li? On želi da te makne s puta pa će te progoniti bez predaha, jer si mu na putu. Ti pripadaš zemaljskom svijetu, a on svijetu nevidljivih duhova i ne podnosi zemlju.
Bojim se za tebe sada kada si mi prijatelj. Ja znam da on želi tvoju smrt. Ja sam to znao, ja sam ga vidio. Mnogo puta u snu vidio sam kako blista njegovo plavo oko. I drhtao sam, ja ratnik, jer ne poznam ništa strašnije u svijetu od tog oka. Kad bi me on tako pogledao, dok sam bio kod Francuza, osjećao sam da mi ponestaje daha i duše... Čuvaj se, Tekonderoga! - ponovi on žurno, - i dobro pazi. Ti koji više ništa nemaš posjeduješ ipak jedno blago, a to posljednje blago on će htjeti da ti ugrabi. To posljednje, naročito blago.
I on pokaza na Anđeliku.
On je već mrzi. On će nastojati da te odvoji od nje. Hoćeš li se moći obraniti od njegove moći? On je vrlo moćan, znaš i čovjek ga ne može ubiti.
Outtake se odjednom vrlo uznemirio.
I možda se u tom času, srce Anđelikino ispunilo ljubavi prema Indijancima.
Iznad straha i odvratnosti koju su u njoj izazivala ova divlja stvorenja, postojao je neki osjećaj koji je izvirao iz svega onog što je u njoj bilo prijateljsko, bratsko i majčinsko prema drugima.
Sada ih je gledala gole, bezazlene, razoružane, sa strijelama u ruci, nasuprot ubojitim puškama i mističnoj moći jezuite, bez ikakve obrane doli svojih smiješnih čarolija. Samilost i poštovanje obuzeše njeno srce.
Isprekidan glas Irokeza koji im - nakon toliko riječi mržnje - sada obilno dijeli savjete, otkrivao joj je ljudsku stranu ovih okrutnih rasa.
U strašnoj prevrtljivosti ovih primitivnih bića, evo ih kako se gorljivo brinu za one koje su, nekoliko sati prije, htjeli poubijati. Budući da su im sada prijatelji, oni su strepili mnogo više za njihov život nego za vlastitu sudbinu.
Joffrey de Peyrac priđe Outtakeu i reče mu povjerljivo:
Reći ću ti nešto što možeš shvatiti. Moje su sposobnosti takve da se ne boje čarolija ni crvenog ni bijelog čovjeka. Etkon Hontsi, dakle, ostaje bijeli čovjek, usprkos svojoj moći. Kao ja...
To je točno - potvrdi Mohawk, koji se naglo smirio. - Ti si bijelac, ti ga možeš prezreti, dok se naša glava u tom katkada gubi. Dobro! Ja razumijem. Ti ćeš umjeti da ga nadmudriš kao što si znao i nas obmanuti kad smo htjeli tvoju smrt. No, dobro! Budi jak, Tekonderoga! Nama je potrebna tvoja snaga. A sad idi kamo ti se sviđa! Gdje god bili ti i tvoji, ako sretnete koga ratnika Pet plemena, on će za vas otpjevati pjesmu mira. Govorio sam. Zbogom.

34.
"RASPOLAŽI, O GOSPODE, DANIMA NAŠEG ŽIVOTA..."
Noćni vjetar prolazio je preko pepela i sve je bilo tamno i tiho. Mjesec je utonuo u daleke magle, a u nejasnoj i neodređenoj noćnoj svjetlosti ocrtavali su se obrisi šuma i planina. Joffrey de Peyrac hodao je sporim koracima duž strme obale. Bio je sam. S vremena na vrijeme zastao bi i zamišljeno pogledao prema vrhu brežuljka, tamo gdje se nekoliko sati prije uzdizalo utvrđenje Katarunk.
Anđelika, malo dalje, nazirala je njegovu sjenu, vidjela kako je stala pa nastavila svoj zamišljeni hod. I ona se vratila na ovo mjesto, neodoljivo privučena.
U pećini, u koju je, dan prije, grof naredio da se prenesu pokrivači i namirnice, djeca su zaspala uz vatru. Većina odraslih, na kraju snaga, slijedili su njihov primjer. Anđelika se udaljila. Ona je tiho hodala u noći i prvi put se nije bojala. Zli dusi kao da su pobjegli. Olujni i tragični vjetar toga dana raspršio ih je i odnio daleko.
Sada je hodala po prijateljskoj šumi i svi zvuci koji su dopirali do nje imali su drugačije značenje. To je bio odjek živog svijeta koji se rađa pod granama, malog životinjskog svijeta koji se sprema za zimu i koji je zaokupljen posljednjim radovima, pjevajući posljednje pjesme i ništa drugo. Posljednji miris mahovine,
posljednje struganje vjeverica dok spremaju lješnjake, a daleko preko jaruga, kao tužni glas roga, zov jelena.
Anđelika se nije više bojala. Junačkim svojim djelom Joffrey de Peyrac oslobodio ju je tjeskobe.
Luđačko djelo, ali jedino što je preostajalo - zapaliti Katarunk! On je bio jedini koji je mogao to izvršiti. Na to je sigurno i mislio kad je rekao: "Moj dom je uprljan zločinom koji se ne može okajati!"
Tada je znao što treba učiniti. I smirio se.
Sada se više neće ništa zlo dogoditi u američkoj zemlji. Žrtva paljenice prikazana je. Anđelika je najprije osjetila neko neodređeno čuvstvo, a onda joj se otkrilo. Hodala je pod stablima lakog srca, jer je osjećala da se obred izvršio, a to je zadovoljilo njenu dušu prožetu kršćanstvom.
Ova učinjena žrtva nije bila dobra samo radi njihovih spašenih života, već i radi njihove sreće. Padale su joj na um riječi koje je tako često nesvjesno šaptala kod kuće, na misi: Hane igitur oblationem...1
Evo, dakle, žrtve koju ti prikazujemo, Gospode, mi tvoje sluge, a s nama i cijela naša obitelj. Primi je, Gospode, blagonaklono. Raspolaži sada u tvom miru danima našeg života...
Američko tlo neće im više biti neprijateljsko. Žrtva Joffreya de Peyraca dirnula je njeno sumnjičavo srce. Irokezi nikad neće zaboraviti. Ali s druge strane Anđelika je razmišljala o potpunom siromaštvu u kojem su se on i ona našli, i iz njenog srca dizala se spokojna molitva: "Raspolaži sada u tvom miru, o Gospode, danima našeg života..."
Sve je izgorjelo! Što im ubuduće mogu oduzeti? Ostalo im je samo jedno divno i skriveno blago - njihova ljubav. Tako je nesumnjivo usud htio kad ih je izručio jedno drugome, jer su morali upoznati cijenu ljubavi da je ne bi omalovažili. Morali su je prepoznati ne zamijenivši je s drugim vrijednostima. Čista ljubav čovjeka prema ženi i žene prema čovjeku, dva plamena u jednom, koji plamsaju u teškoj samoći, u mrzloj pustinji, dva goruća srca u noći svemira. Kao u prvim vremenima!...
I sada je ona iz daljine gledala sjenu Joffreya de Peyraca koji je hodao zamišljenog koraka, duž strme obale.
Usprkos hladnoći položaj je zadržao miris požara i gomile koja je tapkala na mjestu, i sada je sve bilo tako mirno da je Anđeliku obuzelo zadovoljstvo. Iz daljine je promatrala osamljenog čovjeka koji se zaustavio i okrenuo prema vrhu brežuljka gdje je vjetar povremeno raspirivao crvenu svjetlost. Polako se uputi k njemu, sigurna da će ga susresti i naći u noći. Kad mu se približila, ona stade.
On je opazio lik žene, koji se ocrtavao u plavičastom mraku, i svijetlu pjegu njenog lica. Časkom ju je promatrao, a onda joj priđe. Ruke Joffreya de Peyraca dodirnuše ramena Anđelike, koja mu se približi kao toplom izvoru položivši svoje ruke na njegove grudi. Zatim ga obujmi i sva se skutri uza nj, a on ju je stezao i privlačio k sebi, skupljajući skutove njenog ogrtača da je pokrije. Privlačio ju je sve jače k sebi, dok se nisu čvrsto zagrlili, stisnuli jedno uz drugo, bez ikakve želje, osim životinjske potrebe da budu blizu: kao životinje što se uspravljuju polažući jedna drugoj glavu na vrat da se uzajamno okrijepe svojom toplinom i prisutnošću.
Joffrey de Peyrac htjede da govori, ali je ušutio. Što da joj kaže, razmišljao je on, a da ne bude otrcano? "Jeste li se preplašili? Ljutite li se na mene što sam zapalio kuću koju ste već smatrali svojom, što sam vas osudio na bezbrojne teškoće?" Banalne riječi koje bi rekao svakoj drugoj ženi. Ali ovoj koja je uz nj drhtala, to ne može. Povrijedio bi je. Ona je bila mnogo dalje od svega toga. Ona je bila mnogo dalje od svega što je o njoj zamišljao.



1 Ovu dakle živu...
Trljao je svoje lice o njeno fino lice, kao da se želi uvjeriti da je ta topla i nježna stvarčica u njegovom zagrljaju zaista njegova žena.
I ona je htjela govoriti riječima koje su ispunjavale njeno srce: "Kako sam vam se divila danas, ljubavi moja! Svojom odvažnošću sve ste nas spasili! Bili ste izvanredni!"
No, sve te riječi bile su bijedne i nikako nisu odražavale ono što je htjela reći. Ona mu je samo željela povjeriti što je otkrila: da je žrtva prikazana i bogovi zadovoljeni. "Samo smo nas dvoje na svijetu, ljubavi moja, samo nas dvoje, siromašni i sami... Ja sam sretna!"
Ali to je i on znao pa su zato šutjeli. Stezali su se sve jače, u šutnji, s nasladom. Katkada bi ona zabacila glavu da potraži sjaj njegovih očiju kao dviju zvijezda iznad sebe. Osjećala je da joj se smješka.

35.
"ONA JE MRTVA"
Ima jedno mjesto prema sjeveru, gdje mirne vode tvore ogromnu srebrnastu pustinju. Mrtve šume s korijenjem u vodi uzdižu k bisernom nebu svoje krošnje slične šiljastim svijećnjacima koštane boje. Lagani oblaci komaraca obavijali su nejasne obale. Zemlja je klizava i podmukla. Tu i tamo otočići crnih, vretenastih jela, odražavaju se u bezdanom zrcalu.
To je područje jezera Megantic.
Kad su francuski vojnici, nekoliko dana nakon napuštanja Katarunka, stigli ovamo, učinilo im se da je jesen mnogo više poodmakla nego na drugoj strani. Suha mahovina bila je boje starog zlata, a lišće s rijetkih stabala je nestajalo. U hladnom zraku i surovoj pustoši ovih krajeva osjećala se već atmosfera Kanade. Huronski i algonkinski vojnici su to osjetili i složili se da se čovjek ovdje osjeća "kao kod kuće."
Dovoljno je gurnuti čamac u vodu, prijeći jezero i već si naišao na drugu rijeku La Chaudiere, koja će vas dovesti do Saint-Laurenta. Njezino ušće je nasuprot Quebecu.
Posljednje milje vodile su između sela sa nezgrapnim, kamenim majurima uz obalu, dok su sa strmih padina seljaci - žanjući kasno žito ili berući jabuke - mahali svojim kapama, pozdravljajući povratak ratničke ekspedicije. Na zavoju se pojavi bijeli šiljasti zvonik Levisa, i eto ih pod Quebecom.
Podigoše tada oči da pozdrave ponosni grad na litici, a on je otpozdravljao svim zvonima mnogobrojnih zvonika.
Nema više pustinje, svršeno je s divljacima, bljutavom "sagamintom" i kuhanim psima! Dajte nam kalvadosa, ruma i komovače koju su brodovi donijeli, pšeničnog kruha debelo namazanog maslom, komad tečne govedine, suhe svinjetine s kupusom, sira, crnog vina i umiljatih djevojaka kod Janine Gonfarel u donjem dijelu grada!
Na Meganticu sunce je zasljepljujući sjalo na blijedom nebu, metalne vode se zrcalile, stabla ogoljela, a dah zime tumarao uokolo.
Čamci od kore okretno su klizili po površini jezera. Ljudi su u ovom jednoličnom arhipelagu tražili tok Chaudiere, jer samo čovjek iz ovog kraja mogao ga je pronaći između otoka i beskrajnih vijugastih kanala.
Markiz de Lomenie ostao je na obali da nadzire ukrcavanje svojih trupa. Falleres, Aubigniere i njegov nećak, kao i dio Indijanaca, već su bili daleko, dok su drugi nadolazili stazom, noseći čamce iznad glave.
Neki Indijanac trčeći dostigne čelo kolone, stade ispred oficira i pozdravi ga uzdignutom rukom. Bio je stranac i Lomenie-Chambord prepozna u njemu roba Panisa kojega je Nicolas Penrot svuda sa sobom vodio. On izusti nekoliko rečenica. Nitko nije razumio jezik jer je pripadao dalekom plemenu s druge strane
Slatkih mora, malom raštrkanom i iščezlom narodu - Panisima. Pravio se da ne razumije ni jedan govor prisutnih plemena. Služio se lošom francuštinom.
Uz pomoć Pont-Brianda pukovnik je odgonetnuo njegovu poruku: U Katarunku su Maudreuil i Patswiketti skalpirali vođe Irokeza. Irokeške trupe marširaju na Katarunk zahtijevajući osvetu. Grof de Peyrac i njegova obitelj bit će masakrirani.
- Pođimo! Pođimo odmah! - poviče Pont-Briand. - Vratimo se! Nema ih dovoljno da se odupru tim hordama.
Lomenie ne reče ništa, već odmah izda naređenje onima koji su se još nalazili s njim da se skupe u polukrug. Polovina vojnika i dobar dio Hurona i Abenakisa pristaše da ih prate. Uvijek se moglo naći dobrovoljaca za borbu s Irokezima.
Kad su nekoliko dana kasnije došli u predio Kennebeca, nadali su se da će čuti pucnjavu, što bi značilo da se branitelji utvrđenja još drže. Ali duboka tišina je vladala, a kraj je izgledao mrtav. Lomenie se uznemirio i zbog sudbine oca Orgevala, a Pont-Briand bijaše mrk i kao da ga je nešto u duši grizlo.
Prije nego što su prošli zavoj koji ih je trebao dovesti na plažu Katarunka, dva oficira zaustave flotilju i narede da se čamci izvuku na obalu među vrbe. Pripremiše svoje oružje bez i najmanjeg šuma. Lomenie i Pont-Briand popeše se na liticu da neopaženo osmotre pristupe. Zrak je bio čist, ali su ipak osjetili miris paljevine. Čim su stigli na vrh i bacili pogled kroz krošnje, bilo im je jasno: Katarunk nije više postojao.
Na mjestu gdje se donedavno dizalo utvrđenje pružalo se zgarište pocrnjelo od pepela i nagorjelih trupaca.
Ispod njih Kennebec je i dalje valjao svoje tamnoplave gotovo crne vode kroz crvenilo rujevine, jarebike i divljih trešanja.
Uokolo nikakva ljudskog traga.
Pont-Briand muklo zastenja. Nekoliko puta udari čelom o deblo jednog stabla.
Ona je mrtva - poviče, - ona je mrtva i otkud mi hrabrosti sada da živim? Vidite, ona nije bila zloduh... Bila je obična žena... lijepa, slabašna žena... Divna žena!... Oh, bože, čemu živjeti sada?"
Šutite! Vi bulaznite - reče Lomenie drmajući ga za ramena.
No, i on najednom zatvori oči i gorka tuga razli mu se dušom. U mislima, ponovo mu među ratnim zastavama iskrsne Vitez sa crnom maskom, okrenut prema Katarunku, a do njega tako lijepa žena!...
Oštra bol i žalost kidala mu srce. A onda se smirio. Pomisli da je svime upravljala ruka oca Orgevala. Zar nije Bog vodio ovog svećenika koji je već prolio krv za nj? Kad je Lomenie pred mjesec dana došao na čelu svojih vojnika iz Quebeca, jezuita im je dao ovaj nalog:
Uklonite ih pod svaku cijenu! Uništite ih ako je potrebno, situacija će biti jasnija! Zaveden od stranaca, on nije poslušao ove upute. Nebo je odlučilo mjesto njega.
Misija je završena, pomisli on.
Srce mu se ispuni gorčinom. Dugo je stajao sa Pont-Briandom ne mogavši da se odvoji od ovog mjesta. Zatim zapovjedi povratak na sjever.
Kad su se Francuzi konačno udaljili, rob Panis iziđe iz šume i siđe s brda na obalu. Njegova duga crna kosa vijorila se na vjetru. Opreznim koracima prilazio je obali sagnuvši se. Pošto je prešao žalo malog pristaništa, ponovo se vrati na vapnenastu obalu, lunjajući oko razorenog položaja, a onda se uputi prema rijeci. Sa zemlje je čitao priču o jednoj čudnovatoj avanturi.
Konačno podiže glavu kao da njuši vjetar, a zatim odlučnim korakom krenu sjeveroistočnim pravcem srcu planine.

TREĆI DIO

WAPASSOU
36.
KARAVANA OČAJNIKA POJAVA KUASSI-BA
Bjesnjela je oluja. Kiša pomiješana s rastopljenim snijegom šibala je lice, natapala ogrtače. Karavana se vukla ispod stabala, potežući noge otežale od zemlje i blata. Oni koji su nosili dva čamca, kojima su preplovili rijeke i rječice, bili su barem zaštićeni od kiše. Ali su se zaplitali među niske grane šikare pa su ih pratila dva čovjeka sa sjekirama.
Anđelika podigne glavu i kroz zaleno-plavičastu svjetlost šume ugleda slapove koji su se dizali kao bijeli fantomski stupovi. Ti bijeli, tutnjeći, zapjenjeni slapovi blistavih mlazeva i dugih teških vodenih zavjesa, čuvari su američkih šuma. Posvuda ih ima, grme i izjavljuju: "Nećete proći!"
Izgledali su viši i neumoljiviji od ostalih. Okruživala su ih vjetrom iskrivljena stabla svojim bijesnim savijanjem i grčenjem. S prokislih grana izli se kiša na lice Anđelike i ona se sva naježi.
Bila je do kože mokra.
Voda se svuda uvlačila. Kukuljica od debelog sukna, inače vrlo otporna, bila je natopljena i prožeta vodom pa više nije štitila Honorinu, koju je ona, da bi je obranila od kiše, nosila u naručju, ispod svog kaputa. Osjećala je kako su joj se pramenovi kose prilijepili uz sljepoočnice.
Svi su izgledali bijedno i uplašeno se zaustavljali pred slapovima, tužno gledajući prema vrhu strme litice.
Joffrey de Peyrac ih dostiže potežući za uzdu crnog pastuha. Ugura ih sve pod nekakav zaklon jedne izbočene hridine. Pokazujući na slapove reče:
Tamo gore, iza slapova, nalazi se Wapassou.
A ako ne bude nikoga? - upita netko nadvisujući glasom buku vode. - Možda su Francuzi ili Irokezi prošli onuda? Naši drugovi su vjerojatno mrtvi a daščara spaljena.
Ne - reče Peyrac - Wapassou je dobro čuvan. Da bi netko tamo došao, trebalo bi prije znati što će tu naći, a to još nitko ne zna.
Možda je vaša "četvorka" mrtva, - uporno će Clovis. - O'Connell kaže da ih nije vidio već dva mjeseca.
Ne, oni nisu mrtvi - reče Peyrac.
Zašto?
Zato jer nam usud ne može to učiniti.
On uze iz Anđelikinih ruku malu Honorinu, preporuči im da idu oprezno dalje i počne se penjati vrletnom i klizavom kosinom uz samu zapjenjenu vodu.
Dva su čovjeka vodila i pazila par konja koje su sačuvali. I Anđelika je bila spremna da ih vodi, ali je bila na kraju snaga i jedva se držala na nogama. Gomila otpalog lišća u kovitlacu udarala ju je po licu i zasljepljivala. Najmanja pogreška vodila je u smrt.
Ona se ogleda da vidi treba li pomoći prijateljicama i djeci i ugleda kuhara Octavea Malapradea kako pridržava Elviru gotovo je noseći. Uvijek mirni i sigurni gospodin Jonas, iako mu je široko, mokro lice više sličilo na morsko božanstvo tek iz valova izašlo, gurao je ispred sebe, pridržavajući je i podupirući, gospođu Jonas kojoj je ponestalo daha.
Florimond i Cantor preuzeše na sebe po jednog dečka, noseći ih na ramenima. Anđelika ih je promatrala kako idu naprijed i polako se penju pod teretom, zgrbljeni kao prokletnici iz Danteova Pakla dok im je kosa padala kao mokra zavjesa.
Halucinantna slika očajnika. Da je noć, tama bi skrila bijesnu bujicu slapova do njihovih nogu, ali obaviti ovom prljavom svjetlosti, njihova bjelina bila je napadna kao zvijer koja prijeti da ih privuče u svoje pandže.
Prošla su tri dana otkad je karavana napustila srušeni Katarunk. Sa sobom su vodili samo dva konja. Maupertuis i sin mu Pierre-Joseph, zaduženi da dovedu ostale, otišli su južnim putem, prema Gouldsborou.
Oni koji su odlučili da s Peyracom odu prema unutrašnjosti znali su da je Wapassou samo po imenu logor. Prije polaska on im nije krio da je to tek jednostavna nastamba, bez ograde, neka vrsta jazbine. Četvorica rudara, koje je ondje ostavio, nisu napravili nikakav poseban uređaj, jer su zapravo morali prezimiti u Katarunku. On se ipak nada da će prije velikih hladnoća urediti to mjesto.
Prvog dana putovanja dva čamca su uzvodno prešla rijeku s dijelom prtljage i djecom, koju je to zabavljalo i odmaralo. Ostali su išli obalom.
Drugog dana napustili su Kennebec čiji je tok postao uzburkaniji i ispresijecan vrtlozima, pa su, krećući prema istoku, išli uz tok male, plave i mirne rijeke koja je protjecala kroz parkove travnjaka, vrba i brijestova. Nisu sreli ni žive duše. Bila je to, iz nepoznatih razloga, posvećena rijeka.
Nadali su se da će stići trećeg dana početkom popodneva, ali ih je nakon jedne noći, kad je vjetar snažno razdrmao njihovo sklonište od granja, zahvatilo nevrijeme s ledenom kišom koja više nije prestajala.
Wapassou, Srebrno jezero, koje je čuvala sveta rijeka i duhovi plemenitih metala, branio je bijesno svoj prilaz.
Anđelika je pala na koljena. Zakačila je nogom za neki korijen koji je izbio iz zemlje. Mislila je da neće ustati i da će četvoronoške nastaviti penjanje. S naporom je podigla glavu i umalo što nije kriknula od olakšanja: mračna jama se napokon rastvorila i oni ugledaše blijedu provedricu i raščupane oblake koji su plovili po nebu.
Joffrey de Peyrac stajao je na uzvisini i gledao ih kako pristižu. U naručju je nosio svoje dijete. Njeno dijete. Ni u najsmionijem snu nije mogla to zamisliti. O, ljubavi moja, tebe sam ja gledala u svom snu! Ti nas u oluji vodiš sve dalje i dalje! Ti si Kain koji sa svojima bježi pred prokletstvom! A ipak, nisi ništa zlo učinio. Zašto? Zašto?
On je vidio kako je pala i pogledom joj je naređivao da ustane u posljednjem naporu i da dođe. Ona je zato i našla snage. Dizala se kao u snu, hvatala se za grane i konačno došla k njemu.
Kroz njegov napola otvoreni kaput ona opazi radosni pogled Honorine. Na grudima oca kojega je eto, pronašla na kraju svijeta, Honorina je promatrala mračni i bučni svijet od kojega ju je on očuvao, pa se dijete radovalo i bilo sretno.
Joffrey de Peyrac nije mogao govoriti zbog buke vjetra i vode, pa joj je glavom nešto pokazivao. Lijevo od slapa opazi ona drvenu građevinu sa vodeničnim lopatama poput velikih crnih krila. Ti ostaci ljudskog rada ispunili su ih nadom i hrabrosti.
Međutim oni još nisu bili na kraju svojih muka. Ovaj mlin je bio samo prethodnica. Nešto dalje šuma je bila rjeđa i oni ugledaše prostranu krajinu: sumorno i tužno veliko jezero šibano kišom i oivičeno planinama. O njihove vrhunce, pocrnjele kao od neke vlažne čađe, udarali su oblaci koje je vjetar u brzom trku gonio. Noseći Honorinu Joffrey de Peyrac povede svoje drugove prema lijevoj obali jezera. Prešavši mali drveni most, on ih povede prilično utrtom stazom koju je kiša pretvorila u kanal. Neki su bili toliko umorni da su svaki čas posrtali na kliskom tlu i padali u ljepljivo blato. Jedna jedina misao vraćala ih je u život - nada u neki zaklon gdje će naći razgorjelo ognjište.
Stigli su i na kraj jezera, a nikakva svjetlost nije se ukazala. Prijeđoše onda neki klanac koji je spajao veće jezero s jednim manjim, okruženo vrletnim liticama. Strma obala se odronjavala pod njihovim koracima. Trebalo je biti oprezan i ne hodati po rubu. Prešli su zatim još jedan tjesnac među hridinama. Pojavi se i treće, još veće jezero, obrubljeno s lijeve strane močvarnim livadama i niskim brežuljcima. Staza koja je vodila preko močvare bila je osigurana daskama da se olakša prolaz. Ali i ovog puta su došli do kraja jezera a da nisu opazili obrise
ikakve kuće. Nesretnici su gledali oko sebe i nisu vidjeli ništa. Međutim kroz kišu dopre do njih oštar miris vatre.
Osjećam dim - poviče mali Barthelemy drhtavim glasom. - Osjećam dim! Cvokotao je zubima i tako jako drhtao da bi sigurno pao da ga Florimond nije čvrsto pridržavao. Bujna kosa dvojice njenih sinova bila je toga dana dostojna riječnih vila stare Grčke. No Florimond i Cantor junački su prkosili tome iskušenju. Govorili su da su doživjeli i gorih trenutaka i da je to samo mali pljusak!
Cantor je na zahtjev svoga oca izvukao iz svoje torbe veliku školjku, jednu od onih morskih truba kojima se mornari dozivaju za vrijeme magle. Momčić puhnu i šuplji zvuk školjke nekoliko puta odjeknu liticama.
Nakon kratkog vremena iza kamenitog rta pokrivenog jelama i tisom koji su se protezali preko jezera, ukaza se kroz sivu maglu čamac kojim je upravljalo neko nejasno stvorenje. Čamac se približi.
Mrtvački blijedo lice beživotnog staklenog pogleda nijemo ih je promatralo. Čamac pristade uz obalu.
Grof de Peyrac se obrati neznancu na engleskom jeziku.
Ovaj je šutio. Bio je nijem. Tajanstveni lađar magle, blijed kao utvara i sasvim sijed. U čamac se ukrcaše najprije žene i djeca, a zatim i Joffrey de Peyrac noseći Honorinu. Iskrcali su se na neku spužvastu livadu. Dok je lađica otišla po ostale, oni su se popeli uz blagu kosinu koja ih je vodila prema rubu rta. Miris dima se sve jače osjećao. Kao da je navirao iz zemlje i miješao se s maglom. Pod njihovim nogama ukaza se jama sa stepenicama od oblica. Oni se spustiše u ovu jazbinu i gurnuše vrata.
Kao sunce zapuhnu ih tada miris pržene slanine, duhana i žestokog ruma, svjetlost lampe i voštanica, a nadasve blagotvorna toplina vatre koja ih je preplavila.
A sa grimizne pozadine rasplamsale vatre gledao ih je kako začuđeno ulaze - jedan divovski crnac.
Bio je odjeven u krzno i kožu. Na ušima su mu blistale zlatne naušnice. Vunasta kosa bijela kao snijeg. Anđelika uzviknu prepoznavši to crno lice iz prošlosti:
Kuassi-Ba!

37.
GOSTOLJUBIVOST WAPASSUA, SREBRNOG JEZERA
Ona je ponovo našla Kuassi-Baa, dobrog vjernog, sposobnog Kuassi-Ba, velikog roba koji je nekada, smiješno odjeven u atlasnu svilu, sabljom čuvao njena vrata palače u Toulousi. Grof de Peyrac kupio ga je još mladog na Barbaresquesima i uputio ga u tajne svoje nauke. Kuassi-Ba pratio ga je sve do osude na robiju: s njim je on i pobjegao iz tamnice i nestao u Sredozemlju.
Kako se nije već ranije sjetila da upita muža za vjernog slugu? Zato što se još nisu usudili da razgovaraju o onome što se dogodilo nakon lomače. Povratak u život se nastavljao.
Ogromni crnac nije je odmah prepoznao. On je začuđeno gledao ovu raščupanu i pokislu ženu koja je poletjela k njemu, stežući svojim promrzlim nježnim rukama njegove crne i ogromne. Ponavljala je:
Kuassi-Ba, dragi moj Kuassi-Ba!
Kišne kapi na njezinom licu sličile su suzama.
Pred ovim sjajnim, nezaboravnim očima, njemu se vrati sjećanje. Baci pogled na grofa de Peyraca i, shvativši da se zbilo čudo za koje je on toliko godina bezazleno molio, provali iz njega žarka radost koju nije znao izraziti u ovom tijesnom prostoru gdje su se tiskali došljaci karavane.
Na koncu pade na koljena, ljubeći joj ruke, ponavljajući kao litaniju:
Oh, madam! Oh, madam! Ti, ti? Konačno s nama! Ti, srećo moga gospodara! Oh, sada mogu umrijeti!
U ovoj zadimljenoj jazbini živjela su četiri rudara: jedan marljivi i ozbiljni Talijan, Luigi Porguani, jedan španjolsko-indijanski mješanac Quidoua Peruanac, jedan nijemi Englez - Lymon White, kojemu su zbog bogohuljenja bostonski puritanci iščupali jezik i - Kussi-Ba. Svi su oni - čak i Talijan - imali nešto po čemu su se razlikovali od ostalih smrtnika, nešto što je mirisalo na sumpor i barut, pa je Anđelika, čim ih je ugledala, ponovo doživljala svoj prvi utisak kad je s mužem posjetila njegov rudnik u Salsigneu. Oni su bili drugačijeg kova, srasli sa skrovitim snagama zemlje, a njihov gospodar bijaše ovaj koji je upravo ušao, a kojega su oni toplo i odano pozdravili - grof de Peyrac, učenjak iz Toulouse.
S njime je i sve ostalo ovdje dobivalo svoje značenje.
A onda se jama napunila. Tugaljive i pokisle sjene stalno su pristizale. Unutra se nije moglo ni maknuti. Čulo se cvokotanje, grčevito uzdisanje onih koji su prilazili vatri da ogriju ruke.
Kad je prvo uzbuđenje prošlo, Anđelika je užurbano poskidala mokru odjeću s Honorine i djece.
Suho rublje, Kuassi-Ba - govorila je. - Pokrivače! Brzo! Pomozi mi da istrljam mališane! Dobro ih umotaj!
Na njen glas on se užurbao kao nekad.
Ona zaviri u pristavijeni kotao na kuki i ugleda neku vrstu "brodeta" koji se pušio, pa napuni zdjele. Nasićena i ugrijana djeca zaspala su ubrzo na krevetima za sklapanje, a na njih navališe krzna.
Kuhar Malaprade dodirnu Anđelikino rame:
Gospođo, onoj maloj tamo nije dobro...
Kojoj maloj!
Onoj tamo...
Ona spazi Elviru koja se previjala, zahvaćena nervnom krizom.
Ne mogu više! Ne mogu više!
Anđelika prodrma mladu ženu i prisili je da proguta nekoliko gutljaja vrelog groga.
Hoću da umrem! Hoću da umirem! - ponavljala je Elvira. - Ne mogu više! Zašto nisam umrla na brodu sa mojim mužem!
Umirite se, draga! - govorila je Anđelika zagrlivši je - De, pijte. Vi ste također pokazali hrabrost. Sada smo van opasnosti. Ovdje je lijepo, toplo, imamo krov nad glavom, a tu je i Kuassi-Ba. Vidite li kako je dobar! Malaprade, izujte joj cipele! Treba joj svući mokre haljine. Pronađite mi još jedan pokrivač!...
Nastade sređena, brižna jurnjava. Čulo se cvokotanje zuba, plačljivi glasovi. Miris ruma se širio, a glasovi bivali življi i sigurniji. U jednom uglu dizala se para. Tu se "znojilo" na indijanski način: u sud za vodu bacalo se užareno kamenje. Četiri rudara predano su radila, nosili sve što su imali od odjeće za promjenu, trpali drva na vatru, povećavali zalihu juhe i u nju bacali svoje posljednje komade slanine.
Elvira se malo pomalo smirila.
Tada je kuhar Malaprade diže u naručje i položi uz djecu. Tu je duboko zaspala, a on nastavio da šapće blage riječi utjehe. Anđelika se i s njime pozabavila:
Sad je na vama red, prijatelju!
Octave Malaprade nije bio čvrste građe pa se mogao razboljeti u mokrom odijelu. Ona mu natoči čašu alkohola iz boce koja je kružila iz ruke u ruku, prisili ga da skine svoju pokislu kabanicu, pa ga čak i istrlja, usprkos njegovom smetenom protestiranju. Provjerila je da li su Florimond i Cantor također svukli svoju smrznutu odjeću. Ljudi su pušili uz vatru. Nagomilane čizme i blatnjave cipele baciše u jedan ugao. Sutra će se vidjeti što će se učiniti, ali sada pred ognjištem nema dovoljno prostora za sušenje. Pri svjetlosti lojanice gola i drhtava tijela skupljala su se ispred jedinog ognjišta.
Nismo mnogo načeli trgovačku robu - reče Talijan Porguani. - Ostalo nam je pokrivača i ruma.
Za večeras nam ne treba više - reče Peyrac. Talijan porazdijeli grimizne pokrivače i svi se u njih umotaše. Bili su nalik na skup svečano odjevenih Indijanaca koji su se odmorili i ponovo oživjeli. Zatim, zahvaljujući rumu, počeo je i smijeh, gurkanje i pričanje o svemu što se dogodilo jučer i pred više mjeseci. Djeca su spavala kao anđeli.
Anđelika vedro pogleda oko sebe. Za vrijeme oluje oni su bili najjadnija stvorenja na svijetu. Jedini ljudski osjećaj koji je ostao u njima - ona će ga se uvijek sjećati
bio je da pomognu i ugriju najslabije. Vidjela je kako Malaprade tješi Elviru, a Yanna Bretonca kako pruža čašu rakije Jonasovima prije nego što je sam okusio. Vidjela je Clovisa kako dodaje svoju tikvu Yannu, a Nicolasa Perrota kako sili Florimonda i Cantora da se brzo svuku, umjesto da cvokoćući stoje ispred vatre. Joffrey de Peyrac je osobno pazio da svak bude sit i suh pa je tek onda svukao svoju blatnjavu kabanicu. Anđelika susretne njegov pogled i on joj priđe pa je odlučno privuče k sebi.
Sad treba da mislite i na sebe, draga moja. Glas mu je drhtao od dobrote i duboke nježnosti.
Tek sada je opazila da sva cvokoće i drhti kao bjesomučnik zahvaćen padavicom. On je prisili da do dna ispije punu čašu ruma razblaženog u vreloj vodi sa crnim šećerom, što bi i vola dotuklo.
Blagoslovljen onaj tko je izmislio rum! - reče Anđelika. - Tko je on, ne znam, ali mu treba podići spomenik.
Od tog časa njeno sjećanje postajaše sve maglovitije. Prilično jasno sjećala se ugla gdje je u jednom čabru kuhala voda ugrijana užarenim kamenjem, ugodnosti vrele pare na promrzlo tijelo, spretnih ruku koje su joj vješto i pažljivo pomogle da se umota u pokrivače; zatim čvrstih i snažnih mišica koje su je podigle kao dijete i pomogle da legne, pokrivši je mekim krznima, njegovog lica i tamnih, rječitih očiju koje su iskrsle iz magle kao vizija iz njenih snova... Ali ovog puta vizija nije nestala. Čula je riječi koje joj je šaptao, dok se oko nje brinuo i dok ju je toplio, riječi nježnih kao milovanje, kao da su sami na svijetu. Te večeri međutim imale su drukčije značenje. Svi su oni išli kao životinje smrvljene od neprijateljskih elemenata maćehe prirode.
Anđelika se probudila u krilu noći i s velikom radošću slušala kako vani pljušti kiša i fijuče vjetar. Sjenke su igrale na čađavim gredama niskog stropa. Ležala je na zemlji među umotanim tjelesima, a iz sva četiri ugla sobe dizalo se zvonko hrkanje. Bila je uvjerena da je iza pregrade čula roktanje praseta. Prase! Koje li divote! Prase u kući koje će zaklati za Božić! I pokrivači! I rum! Što će im više?!
Podiže malo glavu koja joj se činila i teška i lagana, pa ugleda oko sebe sav ovaj duboko usnuli narod, a u kutu do ognjišta Kuassi-Ba kako čuči, podržava vatru i bdi nad njima kao bog-zaštitnik.
Toplina je bila zagušljiva, gotovo nepodnošljiva. Anđelika se u njoj naslađivala kao gladan čovjek u hrani, kad misli da se nikad neće najesti.
Turobni hladni vjetar iznad rta pretvorio se u oluju. Pakosni zlodusi, koje je nosio sobom, nisu znali za ovo ljudsko društvo, ovdje u jazbini. Oni su zaboravili na njih, prezreli njihove bijedne živote!
U dubini njenog srca sjalo je svjetlo radosti! Tome je, nesumnjivo, pridonio i topli rum s Otoka. Blagoslovljen onaj koji je izmislio rum!...
To ju je podsjećalo na Dvor čuda. Bratska zajednica odbačenih, prokletih... Naravno, to se ne može uspoređivati, jer ovdje je sve uzveličano prisutnošću onoga koga je ljubila. Nije ih bijeda i nemilost sjedinila s njihovim drugovima, nego zajedničko, tajno i grandiozno djelo kojeg se samo oni mogu prihvatiti i uspješno dovršiti. To je bio početak, a ne kraj! Srećom to nitko nije znao, a zlodusi koji po ovom vjetru tumaraju u potrazi za njima, neće ih naći. Dugo će ih smatrati mrtvim, bogu hvala!
Dobro je što više nema Katarunka.
Napola budna Anđelika je proživljavala iznova neke prizore. Mnogo više nego gomila perjem okićenih Irokeza, koji su na obali izvikivali ratne poklike, nju je
užasavao prizor kad je prvi put vidjela Francuze u noći kako kleče pred jezuitom, dok su njihovi saveznici Huroni živa pekli jednog zarobljenika. Nasuprot tome, toplina, tišina i intimnost ove skrivene jame ispunjale su je naročitom i nezaboravnom slasti.
Ona će zavoljeti Wapassoiu. Ima mjesta u kojima duh živi. Katarunk je bio predodređen za tragediju, a i zato da ga se spali i zbriše sa zemlje. Tamo su je mučili zli sni, a ovdje će spavati mirno. Trebalo je prijeći mnogo klanaca da se stigne do Wapassoua, mnogo prijevornica koje su štitile krug planina u čijim gudurama nesumnjivo leži tisućama godina zlato i srebro. U blizini je prolazila indijanska staza Apalača, ali Indijanci koji su otuda išli, nikad se nisu zaustavljali, već su žurno odlazili zastrašeni mračnim liticama i divljim izgledom samotnog kraja. Tko bi se i usudio, zimi naročito da prijeđe snježne vodopade koji štite dolinu sa njenim jezerima?
Pod njenim poluzatvorenim vjeđama redale su se slike koje su je ispunjale zanosnim uzbuđenjem i izazivale joj suze u očima: slika Joffrey de Peyraca pod olujnim nebom, kako nosi u naručju Honorinu, Florimonda i Cantora pogrbljenih pod teretom djece, kako posrću u blatu, pa Yanna kako pruža čašu rakije starom promrzlom uraru, Malapradea kako trljanjem ugrijava smrznute Elvirine noge... A sada? Bože, kako je toplo? Anđelika izvuče ruku ispod pokrivača i napola se podiže.
Joffrey de Peyrac je spavao do nje. Na jednom se sjeti - on ju je noćas omotao krznenim pokrivačima i ovdje je položio, on je posljednji legao da se odmori. Spavao je nepomično kao mrtvac, snažno i spokojno. Još je jednom pobijedio rat, smrt i prirodne elemente. Sada je prikupljao snage da dočeka novi dan.
Promatrala ga je s ljubavlju.
Miris koji je osjetila u odjeći četiriju rudara i udisala s njihovih napetih, hrapavih, barutom i kamenjem rasječenih dlanova, prožimao je sve stvari. Ovaj naročiti miris bio je onaj isti koji je i nekad osjećala - prožet nekom suptilnom i osobnom tajanstvenošću. Ona nije o njemu sve znala. Otkrivala ga je malo-pomalo: grofa de Peyraca koji je svojim sjajem zanio Toulouse, ili upravljao brodom u oluji, ili prkosio kraljevima i sultanima, da, on je sve to bio...
Ali osim ratnika i plemića postojala je u njemu i druga ličnost, nepriznata, jer u to doba nitko nije mogao to da shvati - ličnost rudara, prve znanosti koja, otkrivanjem zakopanih i nevidljivih tajna, objašnjava stvaranje svijeta. Ovdje, u Wapassou, došao je do utrobe zemljine u kojoj je počivalo zlato i srebro, došao je u svoje carstvo. Ona je shvatila - čak i po načinu kako je spavao - da će se bolje osjećati ovdje nego u Katarunku. Budući da je duboko spavao, daleko od svakoga, pa i nje, ona ispruži ruku i majčinski pomiluje njegovo izranjeno lice.

38.
PRIPREME ZA ZIMU
SAVEZ S INDIJANCIMA-METALLAKSIMA
Dva tesara nisu više izlazila iz jame. Od jutra do mraka oni su kao automati rukovali ogromnom pilom, jedan na gredi od koje su pravili daske, a drugi u jami. Ostali su sjekli stabla, kresali granje, tesali topole za pregrade i konjušnicu, crnu hrastovinu za vanjske zidove i bastione, jelovinu za oluk, pokućstvo i letve za krov. Žurno se proširivalo i nadograđivalo. Najprije su dvostruko produžili glavnu dvoranu postaje, njoj su dodali jednu veliku sobu u kojoj će stanovati Jonasovi sa djecom. Jedan kutak, koji je zbog kamenitog terena bio nešto iznad ostalog dijela nastambe, očistili su od alata i bačava i uredili za sobu grofa de Peyraca i ženu mu. Probili su i prozor i sagradili kamin od oblutaka, koji će povezati sa centralnim ognjištem.
Napravili su i tavan gdje će poredati zalihe, a on će, stvarajući zračni jastuk, omogućiti zadržavanje topline u ostalom dijelu stana. Grof de Peyrac dade još napraviti u litici pivnicu, izgraditi šupu i sklonište za konje. Odjekivali su udarci sjekira o deblo, lupanje čekića, jednolično struganje pila, lupa na hrpu dasaka i greda.
Kad je došao dan da je cijela građevina ostala bez krova, oni su se ponovo utaborili na livadi slušajući kreketanje žaba i brbljanja pataka u bari - kao za vrijeme putovanja.
Srećom nebo je bilo vedro.
Poboljšanje koje su proricali kanadski vračevi, ostvarilo se. Posljednji dani listopada i prvi dani studenoga bili su neočekivano i čudno suhi i blagi. Samo su noći bile hladne, a ujutro, mrazna maglica plavila je planine.
Već prvog jutra Anđelika se uvjerila da je imala pravo. Wapassou, što znači "Srebrno jezero", bilo je skrovito mjesto, zabačeno, u koje čovjek oklijeva da uđe. Najvažnije bijaše pripremiti zimovanje. Budući da su zalihe hrane u Wapassouu - osim kukuruza i svinje koju su tokom ljeta tovili - bile na kraju, to su se četiri rudara, kad je stigla karavana, spremila da krenu prema Katarunku. Kako ovaj više nije postojao, tridesetak osoba i par konja morat će preživjeti na Srebrnom jezeru.
Skloniti se, ugrijati se i jesti! Za to je trebalo graditi, loviti ribu, ići u lov, nagomilati zalihe drva i hrane.
Sve će zima odnijeti. Anđelika je otimala pticama posljednje oskoruše i crne plodove bazgovine. Ona će time liječiti groznicu, bronhitis, bolove u krstima.
Poslala je Elviru i djecu da poberu sve što se može jesti sa grmova u šikari ili pustari: razne bobice, borovice, divlje zakržljale kruške i jabučice.
Sve je to izgledalo premalo za brojna usta koja treba nasititi. No vrijednost tih malih berba bila je velika jer će ih pregršt ovog suhog voća spasiti od skorbuta krajem zime. Skorbut je mornarska bolest, ali i dugog zimovanja u nepoznatom kraju. Zato ga mornari i zovu - kopnena bolest. Savary je tokom putovanja poučio Anđeliku da i najmanjoj korici voća pridaje vrijednost. Ovdje ga nije bilo i dugo će proći dok sazri. Ali će suhe bobice biti spasonosne.
Zatim su djeca pobrala divlje orahe, gljive po vlažnim udubinama, lješnjake, žirje za svinju. Poslije su ih poslali da kupe šljunak po škrapama iznad jezera koji će zidari upotrijebiti za podizanje velikog centralnog kamina sa četiri ognjišta i još jednog na kraju glavne sobe.
Osim toga morali su paziti na strmu obalu gdje su slijetale ptice selice, da zaštite travu i biljke za konje. Gacali su po blatu cijeli dan dižući viku na ptice i kopali iz pemakova pijeska grozdove slatkih krumpira, otimajući tako gozbu divljim guskama.
Gospođa Jonas je kuhala za cijeli narod. Svaki je dan kuhala kukuruz, bundevinu kašu, meso i ribu. Objema rukama okretala je drvenu kašiku, veliku kao ona, u trima velikim kotlovima na privremenom ognjištu. Zatražila je od muža da joj od nekog starog barutnog roga napravi trubu kojom će pozivati na ručak. Ostatak vremena provodila je skakućućl hitro, sad lijevo sad desno, po iverju i alatu, da tesarima, drvosječama, u šumi i radnicima u kući donese rakije ili piva. Obrazi su joj bili zajapureni i sjajni. Smijala se i govorila kako je uvijek željela da bude gostioničarka.
Veći dio mesa i ribe, koji su donijeli lovci i ribolovci, među kojima Florimond i Cantor, bio je određen za sušenje.
Napravili su i ograde od pletera pod kojima je neprestano dimila vatra od suhe i mirisne trave.
Anđelika je uz pomoć Kuassi-Ba i Eloia Macolleta preuzela posao u svoje ruke. Dane je provodila klečeći na travi uprljanoj krvlju divljači i svakovrsnih utroba; zasukanih rukava i ljepljivih ruku rezala je tanke odreske sa čereka mesa, iz kojeg je stari Maccollet prethodno povadio kosti. Kuassi-Ba stavljao je odreske iznad vatre. Prekinuli su svaki posao u rudniku zbog hitnosti posla, pa stari crnac nikako
nije napuštao Anđeliku. Kao i nekada, on joj se povjeravao, oživljujući prošlost, pričajući svoje dogodovštine s grofom de Peyraoam po Sredozemlju i Sudanu, iznoseći one strane života njenog muža koje je samo mogla u mašti dočarati.
On nije bio sretan bez tebe, madam, - govorio je stari crnac. - On se zadovoljavao radom, da, rudnikom, zlatom, putovanjima, trgovanjem sa sultanom. Da, sve je to zadovoljavalo njegov duh. Ali što se žene tiče - s tim je bilo svršeno...
Hm... ne vjerujem ja u to!...
Da, da, vjeruj mi, madam! Žene su bile samo zbog tijela... Ali za srce... bilo je svršeno s time.
Slušala je svog prijatelja Kuassi-Ba, dok je spretnom rukom nekadašnje službenice u gostionici k Crvenoj maski sjekla, rezala, energično čupala kosti sa stegna ili pleća, lomila rebra preciznim udarcima sjekire.
Eloi Macollet ju je iz prikrajka promatrao. On bi je rado kritizirao, ali tu se nije imalo što reći.
Nema šta? Kao da ste cijeli život proveli u vigvamu.
Prignute glave, očiju crvenih od dima, krvlju umazanih ruku, Anđelika se nije dala ometati u poslu. Svaka hrpica na dimu osušenih odrezaka, nagomilanih u košarama ispletenim od kore ili trava, značila je još jedan obrok, svaka košara - dan života više. Ubijeni šarenjaci, jeleni, srndaći, nosili su se na livadu gdje su oštri noževi hitro započinjali posao.
Bio je tu i jedan medvjed kojeg je ubio Florimond skočivši mu na leđa i zarivši mu nož pogrešno u šiju, a onda mu je tek drugim udarcem presjekao arteriju malo poviše.
Nikad nisam čuo da se tako ubija medvjed, - govorio je Nicolas Perrot. - Florimond nikad ne radi kao drugi. - Izvukao se s rastrganim kaputom i rezotinom od udarca šapom.
Na njegove mlade, još glatke grudi, Anđelika stavi svjež oblog, dok je Florimond potanko pričao o svom pothvatu, jedući krilo pečenog purana. Florimond je bio čudesno jak i o njemu se već pričalo u kraju. Američki kolonisti vole pretjerivati. Florimond je postao "najjači mladić Sjeverne Amerike". Gledala ga je s ponosom, sjećajući se kako je u djetinjstvu bio slabašan.
Medvjeđe salo se topilo za svjetiljke, a koža štavljena za još jedan zimski pokrivač više. Iako je zakasnila, zima je naglo nadolazila. Katkada bi - bogzna otkud - preletio razinom krošnje nagli i reski udar vjetra. Stabla su već bila ogoljela i rasipala svoje posljednje tamnocrveno lišće. Prelazeći iz crvene u ružičastu, s ružičaste u svjetloljubičastu boju, šuma je postala siva. Obli vrhunci planina zasađeni borovima i jelama kao da su se pokrili tamnijom smeđe-ljubičastom bojom koja je isticala valoviti reljef Apalača. Miris šume je izgubio svoj topli zadah divljih zvijeri i kupine. Krznaši, medvjedi, lisice i svisci počeli su se povlačiti u svoje jame. Ostao je još samo miris gljive i mahovine, suhog lišća i kore stabala - miris zime.
Svake večeri sve brojnija jata ptica selica, naročito pataka i gusaka, padala su na jezera i močvare. Po dnu bi se nebo zamračilo od njih. Svojom hukom izražavali su paniku poput onih koji su zakasnili pa žele nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Nije ih se moglo otjerati s livada. Jednom je Anđelika batinom obranila Honorinu od napada jedne divlje guske. Noseći je gospođi Jonas za slijedeći obrok, Anđelika je mislila o koristi guščje masti u zimskim bolestima, o toplim oblozima za bronhije, o kremi za opekotine, a i o tom kakav će biti užitak jesti tečno meso peradi umjesto dosadnog pemikana.2 Eh, kad bi se sva ova vodena divljač, koje je ovdje obilato, mogla uhvatiti i pospremiti u lonce za crne dane!
Ali kako je zadržati? razmišljala je. Medvjeđe masti ima obilato. Naposljetku je smislila da svaku pticu obloži slojem masti, kao što se to radi u Charantesu ili Perigordu. Joffrey de Peyrac pohvali plan, potvrdivši da mast štiti perad od

2 Pemlkan - vrsta mesa pripremljenog na Indijanski način.
kvarenja u dodiru sa zrakom. Da bi bilo sigurnije, savjetovao je da ih prethodno lagano osuši na dimu. Kao posuđe poslužit će mjehuri ženki sjevernog jelena i medvjeda, što lovci obično i čine, jer imaju veliku sadržinu. Sagradili su i daščaru za sušenje mesa da posao brže teče i u nju su nagomilali smrekovine.
Svaku večer grupa ljudi s batinama odlazila je na jezero, gdje bi nastalo klanje pernatog svijeta. Čovjek, naime, može sačuvati svoj život jedino ako ga oduzme životinjama. Zelene, ljubičaste, blijedoružičaste, krunaste, sjajne glavice padale su zdrobljene u velikom oblaku perja. Malo poslije tri žene su sjedile, čerupale i perušale da su im se prsti ogulili, velike utrobe, zavrtale i rezale vratove i noge. Djeca su trčala da očišćene životinje porazmjeste na drvene rešetke. Sutradan su ih odatle dizali dobro nadimljene i - smjestivši ih u dragocjene mjehure ili - u nedostatku ovih - u posude od kore, drva ili u košare, oblagali ih toplom mašću. Kad je ponestalo i posuda, šili su ih u vreće od košutine kože.
Djeca su imala izbodene ruke od branja smrekinja. Ni Anđelika se nije usuđivala pogledati svoje ruke. Pocrnjele, izbrazdane, izranjene - bijahu strašne.
Miris sušenog mesa i masti zadržao se u zatvorenoj dolini i miješao se s mirisom tek posječenih stabala.
Niski gusti oblak protezao se daleko iznad jezera, noseći do njegovih krajnjih granica miris sokova, smole, trave, trnja, krvi i divljeg, trpkog mesa.
Tu su ljudi radili...
Poneki Indijanac, prolazeći stazama Apalača, osjetio bi te neobične mirise i približio se logoru.
Bili su bez prtljage, lutalice, osamljene obitelji u potrazi za kakvim jezerom u kojem će, zimi, uloviti dabra. Išli su nasipom iznad jezera a prije nego što bi nestali s druge strane hridina, radoznalo su se naginjali da kroz četinjar povire u logor na Srebrnom jezeru, koji je bio obavijen plavičastim dimom iz spremišta za sušenje mesa.
Misle li bijelci ostati ovdje kad nadođe zima? pitali su se. Ima ih mnogo! Oni su ludi! Umrijet će! Ovo je mjesto-tabu! Osim toga, oni posjeduju i neke čudne životinje koje hodaju padinama, a nisu ni jeleni, ni losovi, ni bizoni. I njima treba hrane, pa što će onda zimi? Ustrašeni Indijanci žurno su odlazili: neće biti dobra!...
Međutim, jednoga jutra, dok je bila zabavljena sječom mesa, Anđelika osjeti na svom ramenu tešku ruku. Pogledavši, ona prepozna Mopountooka, Sagamorea, iz plemena Metallaka. Uvijek ponosan i, unatoč jakoj studeni, polugol, on joj dade znak da ustane i da ga slijedi.
Odveo ju je najprije na obalu prvog jezera. Dotakne pijesak, okusi nekoliko puta vodu uz nasip i iz jednog potočića, koji se tu širio praveći tihi bazen prije ušća u jezero. Voda je bila bistra kao planinski kristal smeđe jantarne boje. Bila je to močvarna, humusna voda, tj. filtrirana kroz humus.
Tu se izvanredno dobro pralo rublje.
Anđelika je shvatila da je Mopountook pita da li je zadovoljna kvalitetom ove vode i ona nekoliko puta potvrdno kimne glavom.
On je zatim odvede dalje, penjući se uz brdo, pa siđoše s druge strane. Zaustavili su se ispred jezeraca, potočića i izvora.
Ware! Ware! - govorio je, što znači: voda. Riječ koju je doznala bila je abekaniška. Malo dalje naiđu na vrlo bistru vodu, ali s okusom tvrdog vapnenca, dakle, škodljivu. Anđelika potrese glavom, ispljune vodu i izjavi da se ne može piti. To se odmah osjeća. Mopountook glasno potvrdi. Bijela žena dobro rasuđuje. Idući dalje naiđu na vodu crvenožute boje, koja je sadržavala željezo. Mutna i uznemirujuća, ali ukusna.
U kasno poslijepodne on joj na malom proplanku pokaza jedan gotovo nevidljiv izvor, čija je voda šikljala i odmah nestajala u propusnom terenu. Tihi i neprekidni dar prirode, nepresušan kao duga tiha bol. Svježa i ukusna voda. Pijući je čovjek je imao na jeziku ukus lista u koji je proljeće utisnulo miris potočarke, žalfije i
metvice. Čarobnost ovog izvora tako je djelovala na Anđeliku da je izgubila pojam o vremenu.
Kad su počeli obilaziti, ona je upozorila Mopountooka da se ne može previše udaljiti od logora. Kasnije se morala s time pomiriti, jer su se toliko vrtjeli u krugu da se pobojala, ako ga napusti, da će se izgubiti.
Već je padala noć kad su je ugledali kako se vraća iza velikog crvenog đavola. Bila je iscrpljena.
Još jednom su uznemireno tragali za groficom de Peyrac.
Mopountook se šepurio: bio je vrlo zadovoljan svojim dnevnim obilaskom izvora i sposobnošću Anđelike da ih prepozna. Dostojanstven i neusiljen, on prijateljski položi ruku na rame pomalo nezadovoljnog grofa i reče da mu se srce veseli:
Bijela žena - rastumači on, - bila je, naravno, kao i sve njoj slične žene, prilično neposlušna i sklona da uvjerava čovjeka kako ne zna ono što radi. No, ona raspoznaje vodu s izvora i zna da im razlikuje okus. To je veliki dar. Koristan. Kao mjesni poglavica - jer je jezero Umbagog bilo u njihovom susjedstvu - on želi da bijelci dugo ostanu na Srebrnom jezeru pa će staza Apalača ponovo oživjeti, staza kojom su nekada prolazili Indijanci, trgujući od velike sjeverne rijeke do obala Oceana.
On smatra da je taj dan bio vrlo koristan.
Naime, već sutradan dođoše Metalloksi Indijanci govoreći kako bi bilo dobro da bijelci dođu s njima i sudjeluju u velikom lovu prije zime. Bijelci će donijeti svoje puške, barut i metke, a u zamjenu oni će im dati dio zamkom ulovljenih zvijeri.
Losovi i sjeverni jeleni počeli su se spuštati iz Kanade prema manje hladnim predjelima Mainea. Mopountook je, vrativši se iz Wapassoua, prodrmao malo svoje Indijance, predbacujući im lijenost upravo sada kad se osjeća časovito pomanjkanje divljači. Njihova nemarnost uzrok je gladi koja ih svake godine mori. Oni uvijek misle kako ima dosta hrane, ali za duge zime nikad nema dovoljno zaliha. Uostalom, Mopountook je sanjao i jedan san: Manitu mu je naredio da prirede posljednji veliki lov i pozovu bijelce sa Srebrnog jezera, koji su se sukobili s divljim Irokezima i živi se izvukli zahvaljujući vještini svog jezika i svojih čarolija! A nije lako nagovoriti Irokeze da se odreknu osvete. Ovi bijelci su platili cijenu krvi zapalivši svu trgovačku robu. Slijedilo je nabrajanje ogromne količine ove divne robe koju su žrtvovali vatri. Metalaki-Indijanci s uživanjem su recitirali kao da čitaju litanije: 100 bala krzna, rakije, grimiznih pokrivača itd. itd. Gromovnik nije kao drugi bijelci. Bolje je biti s njim prijatelj. Mopountook i njegova plemena s jezera Umbagog uzimaju ih, kao dobri susjedi, pod svoju zaštitu.
Nicolas Perrot, Florimond, Cantor i jedan Englez su otputovali s njima za četiri do pet dana na zapad da organiziraju najveći lov godine. Ostali su prionuli na dovršenje logora. Kad su se krajem prvog tjedna studenoga lovci sa jezera Umbagog vratili, poslovi i radovi su se pojačali. Naposljetku se zaključilo da ima dovoljno hrane u rezervi. Ako bude sreće i proljeće porani i ako u snijegu zamkama uhvate nekoliko komada - preturit će zimu. Eloi Macoolet je kimao glavom, ohrabren.
Valjda nećemo morati da jedemo jedni druge!
Što tu pričate koješta! Kakvog li užasa!…
Tja! I to se događalo, lijepa moja gospođo! Nije se šalio.
Dok ga je slušala, Anđeliku iznenada obuze strah. Nju je čas obuzimala sreća zbog ljepote ovog skrovitog i pustog mjesta, a čas strah kad pomisli na nevolje koje ih čekaju, a za koje nisu bili potpuno spremni. Kako će preživjeti zimu ovi ljudi i žene stisnuti u uskom prostoru, s malo hrane, bez lijekova, osamljeni u zatvorenom krugu, a naročito ova nejaka djeca?!

39.
ZLOSLUTNA ANĐELIKINA PROROČANSTVA OHRABRUJUĆE ISPOVIJEDI
Joffrey de Peyrac nije rekao ništa kad je vidio da se Anđelika prihvatila teškog posla oko sušenja mesa. Ona je osjećala da je on iz daljine promatra pa se trudila da bude na visini zadatka.
On misli da sam ja nesposobna i da ću stajati skrštenih ruku!
Trebalo je izdržati jednu godinu! To je on rekao, zar ne? U ovom času oni su imali samo svoje haljine.
S potajnim zanosom ona se dade na posao da pomogne onome kojemu već davno nije služila, da preživi i da pobijedi.
Pomisao da radi za nj i da time na neki način iskupljuje svoje nekadašnje nevjere, činila ju je sretnom. I najteži posao činio joj se lak.
Ima stvari koje se samo s vremenom mogu dokazati: ljubavna vjernost, na primjer. Ona će srušiti onaj zid nepovjerenja koji muči Joffreya de Peyraca. Dokazat će mu da je on za nju sve i da mu ne ograničava slobodu muškarca, da mu ona neće otežavati život niti ga odvraćati od posla i cilja koji je sebi postavio.
Bojazan da bi on jednog dana mogao požaliti što ju je poveo sa sobom, ili čak ponovo našao, oblivao ju je hladnim znojem. Bilo je slučajeva kad ih je nesigurnost logorovanja razdvojila, pa je ona patila daleko od njega. Za vrijeme putovanja ljudi bi se - kud puklo da puklo - uvalili u skrovišta od kore napravljena na starosjedilački način, a za žene i djecu sagradili bi prostraniji vigvam s malim, na brzinu podignutim kaminom u uglu. Sklonište je bilo toplo, ali bi Anđelika zamišljala kako je opet sama i kako očajno traži svoju izgubljenu ljubav po svijetu, ili bi ga - odbačena - vidjela neumoljiva pogleda kakav je imao na "Gouldsborou".
Zato je radila kao rob. Čim je bila slobodna, trčala je s djecom u šumu da kupi granje, jer pruća nije bilo, a ona je iz iskustva znala da nema gore stvari nego u zimsko jutro ne moći zapaliti vatru. Žurno su kupili granje i grančice i slagali u spremište pored cjepanica. Vrhunci najviših planina bili su bijeli, a vjetar suh i leden.
Rasplamsala tisovina sve je obasjavala. Crvenkastosmeđi i ružičasti plameni jezici u lakim zamasima titrali su na nebu boje kositra. Paperjaste iglice dizale se iz plamena, a raslinje pod njihovim nogama pokrivalo je sag boje ilovače, mek kao samurovina. Po njemu su Anđelika i djeca nečujno stupala.
Sakupljanje drva oduvijek se sviđalo Anđeliki. Dok je bila djevojčica u očevu dvorcu, tetka Pulherija govorila je da jedino taj posao rado obavlja. Ona bi hitro sakupila ogromni svežanj i bez muke ga nosila.
Kad su je momci Peyracovi prvi put vidjeli kako se vraća iz šume, kao da sama šuma ide, sagnuta kao starica pod bremenom, sa čoporom djece iza sebe, ostali su začuđeni, ne znajući što da kažu ni što da rade.
Ona je tako savršeno obavljala poslove da je svako upletanje bilo suvišno, pa su se toga i odrekli. Ali su razgovarali o tome među sobom i nisu stvorili određeno mišljenje. Vidi se da je ta žena radila teške i svakakve poslove u životu, da joj ništa nije mrsko, ali isto tako se vidi da je i velika dama. navikla da je poslužuju, da zapovijeda, da se zabavlja - vidjelo se to na gozbi u Katarunku! Samo, eto, ne voli oskudicu.
Ako je netko, za vrijeme hitnog i teškog posla prije zimovanja u Wapassouu pokušao da joj pomogne, ona bi ga pomalo osorno otpremila.
Pustite, mladiću, imate vi i važnijeg posla! Da vas trebam, ja bih vas zvala. Promatrao ju je i Joffrey de Peyrac. Vidio je kako se vrti oko vatre u sušionici mesa sa gotovo stručnim poznavanjem stvari. Gledao je kako odire kožu sa sobova i jelena, kako vadi utrobu, lomi kosti, čerupa, topi odvratnu mast, kako
skida kotlove s vatre, sve to s izvanredno vještim, finim, otmjenim, ručicama i energijom nosača.
S mješavinom čuđenja i poštovanja otkrio je njenu snagu, sposobnost da shvaća mnoge stvari za koje ju nije predodredio ni njen odgoj ni raskošan život koji joj je pružao u Toulousi.
A kad bi ga katkada ljutina nagnala da joj oduzme sjekiru i mesarski nož kojim je vješto rukovala, ili teški kotao, koji je jednim trzajem premještala, ili pak breme suhog granja pod kojim se svijala, on je osjećao svu snagu boli koju mu je pričinjala uspomena na godine razdvojenosti.
Jer ovo je neka druga žena, "neznanka", ona koja se navikla da živi bez njega, a koja mu je otkrila koliko je jaka; bez slabosti, i koliko je mnogo naučila daleko od njega - zbog čega ju je gotovo mrzio.
Sjetio se rečenice koju mu je dobacila jednog dana na "Goldsborouu": "A što biste htjeli da budem? Zla, glupa, nekorisna? Da ništa ne znam o životu s kojim sam se suočila?"
On doista nije vodio računa o stvarnoj vrijednosti njene ličnosti, ni o tome što će raditi kad bude prepuštena samoj sebi. Govorio je u sebi kako zbog nje mora još mnogo da nauči o ženama. U njegovu srcu borili su se divljenje i ljubomora.
Anđelika je bila svjesna te njegove slabosti. Oštroumna, kakva je bila, shvatila je njen uzrok, i to ju je radovalo. On je, naime, bio toliko snažan, toliko superioran, toliko iznad nje, da je bila mirnija kad je osjetila njegovu ranjavu stranu. Tad mu je u prolazu dobacila pogled u kojem se krila i blaga ironija i nježnost, ali i nešto nedokučivo što ga je boljelo.
"Ne brinite", govorila je sa smiješkom i klimajući glavom. "Ja volim svoj rad, a osim toga... upoznala sam i teže robovanje no što je sakupljanje suhog granja vama za ljubav"...
On osjeti kako mu oštro sječivo para srce. I otkud to da ova žena, samim tim što je žena, može da mu zada bol, njemu koji je bio zasićen svime?!
Govoreći pravo, on joj nije mogao ništa predbaciti. U njenom ponašanju nije bilo ni prkosa ni lažne skromnosti. Ali ono što je imala, to je stekla daleko od njega. Mučila ga je divlja želja iza odmazdom. Zbog nje je bio odlučniji no ikad da savlada sve neprilike. Strast da ovlada udesom bila je tolika da ju je prenio i na ostale, u dubokom uvjerenju da ga ništa ne može svladati.
U Wapassouu se radilo kao u mravinjaku.
I sam se brinuo za sve. Davao je upute tesarima i zidarima. Savjetovao kožare i drvodjelce, a često je uzimao u ruke veliku sjekiru drvosječe i s nekoliko točno odmjerenih snažnih udaraca obarao je stabla. Kao da je htio da se suprotstavi nepokornoj prirodi i pobijedi je u dvoboju.
Iako nisu razgovarali, ovaj zajednički rad ih je povezivao onim što su jedno od drugoga naučili, - onim što nisu priznavali ali su naslućivali. Peyrac je osjećao njezin nemir. Opazio je da je pretjerani umor čini podložnom sumnji u kojoj vidi sve u crnim bojama.
U takvim časovima progonila ju je slika Kaina u oluji. A što ako je istina da je Bog protiv njih? pitala se. Ako su zaista prokleti? Unaprijed osuđeni, kamo da krenu on i ona?
Čemu borba?... Sjetila se nekog bića šćućurenog u grmu na obali jezera, dok se kupala, kako ju je gledalo s mržnjom. Taj pogled joj se zario u srce kao otrovna strijela. Često se toga sjećala. Događalo joj se da se na povratku zaustavi na rubu šume i zabrinutim pogledom ispituje okoliš.
U podnožju dvaju brežuljaka s lijeve strane bilo je čudnovatih gradnja, debelih uspravnih greda i kotača koji su se, kao neke stravične sprave za mučenje, ocrtavali na ogoljelim planinskim, stranama po kojima su zjapile mračne jame ili modrikasti svježi ožiljci. Na vrhuncu se vidjela kruna šumice iz koje se danonoćno dizao dugi trak dima, kao iz kadionika. To su kolibe ugljenara zaobljenih svodova i namuljene glinom, koje su obavijale toplinom, zbog neprekidnog loženja, šumu bazgovine i breze, odakle su rudari dobivali ugljen potreban za njihov rad.
Nastamba u koju će se, uskoro, svi zatvoriti kao u Noinu arku, dizala se na kraju rta. Već se jasno vidio njezin krov od bijelih letvica i tri visoka dimnjaka od kamenčića.
Još je nešto uznemirivalo Anđeliku. Iako je u njima cijenila izvjesne kvalitete, Peyracovi drugovi bili su grubi, neprijatni, nesigurni ljudi. Kad se budu zatvorili u utvrđenje, što će se dogoditi u tom pomiješanom društvu s oprečnim karakterima u oskudici, u pomanjkanju žena? Neće li sve to stvoriti nesnosnu atmosferu?
Sjećala se - dok je bila ratni vođa u Poitouu - kako su seljaci mrzili one koje su smatrali njenim ljubavnicima: La Marinierea ili baruna de Croisseta. Slično je bilo i ovdje. Neprijateljstvo koje su osjećali prema ženi vođe pretvorit će se možda u neki drugi zlobni osjećaj. Ona je dobro znala da rezervirani stav koji prema njoj njezin muž pokazuje pred drugima ima za cilj da ne raspiri zavist ovih osamljenih ljudi. Gospođa Jonas je također o tome razmišljala i bila uznemirena zbog Elvire, mlade žene u godinama kad joj se muškarac udvara. Do sada su muškarci prema njoj bili pristojni, ali kad se zatvore i kad im bude dosadno...
Jedne večeri Joffirey de Peyrac uze Anđeliku za ruku i odvede je na obalu jezera. Sunce na zalazu rasipalo je svoje rubine po mirnoj vodi, a opora hladnoća je godila...
Vi ste zabrinuti, lijepa moja? Vidim vam to na licu. Recite mi što vam je!
Pomalo zbunjena ona mu reče čega se ponekad boji. Neće li zao udes i nesreća biti jači od njihove hrabrosti?
Ne, ona se ne boji ni gladi, ni zime, ni rada. Zar se život, koji je cijele zime provodila u Monteloupu, razlikuje mnogo od ovog koji ih ovdje čeka? Osamljenost, težak rad, opasnost od napada bandita - ovdje od Indijanaca ili Francuza - stvarali su istu ovakvu situaciju nesigurnosti i opreza.
Ne, nije ovdje kao tamo... Ona voli Wapassou. On je razumio i ono što nije htjela da kaže.
Vi se bojite prokletstva koje me prati? Ali, ljubavi moja, prokletstva nema. Nikad nema prokletstva, ali ima neslaganja između ljudi boji su se zadržali na putu neznanja i mene kojemu je Bog osvijetlio nepoznate putove. Ako to moram platiti i progonstvom, ja neću požaliti što mi je udijelio tu milost. Ja sam došao u ovaj kraj da mu dignem cijenu. Ima li u tome nešto što se ne sviđa Stvoritelju? Nema. Ne budite, dakle, praznovjerni i nepovjerljivi prema Bogu. U tom leži zlo.
On iz prsluka izvuče mali zlatni križ koji je strgao s vrata ubijenog Abenakisa.
Pogledajte ovo! Što vidite?
To je križić - reče ona.
Iznenađuje me da je zlatan. Ja sam, naime, vidio mnogo ovakvih malih ukrasa na vratu urođenika - križića i drugih znamenja - pa sam odlučio da ispitam kraj. Nisam zadovoljan tumačenjem da su ove dragocjenosti stanovnicima poklonili bretonski mornari kad su pristali brodom na obalu. Naši Bretonci nisu tako darežljivi. Kao dar bio bi dovoljan i mjedeni križ! Ovi su, dakle, bili izrađeni na licu mjesta, a to dokazuje da ovdje ima zlata i srebra koje pohlepni Španjolci - naviknuti na blago Inka i Azteka - nisu pronašli. Zaista zlato se ne vidi, kao ni ruda koja se ispire u vodi, ali možda ima mnogo skrivenog zlata. Križevi imaju pravo. Ja sam našao. Kao što vidite, križ me je vodio. Wapassou je najbogatiji rudnik, ali ja ih imam još posvuda u Maineu. Sad kad znam da me kanadska vlada drži na oku, treba da požurim da iskoristim svoj nalaz... Htio sam da vas udobno smjestim u Katarunku, međutim, došavši ovdje, dobili smo na vremenu. Treba samo da zimu prebrodimo, a to će biti teško. Ovdje je jedini naš neprijatelj - priroda. No i od nje ću izvući moć. Nekad sam imao sreću bez moći. Još mi to treba pa ću imati pravo da živim. To će mi biti lakše da postignem u Novom nego u Starom svijetu.
Koračajući polako duž jezera i držeći je čvrsto uza se, on nastavi:
Čuj me, draga. Svi smo mi ovdje lopovi i zato ćemo preživjeti. Izabrao sam ove ljude jer znaju vrijednost ustrajnosti. Zatvor, robija, zarobljeništvo, dno gnjusobe do kojeg su došli s najgorim ološem čovječanstva, to je škola ustrajnosti. Oni su
svi sposobni da s praznim trbuhom podnesu duge snježne dane, a i još više. Zima, glad, promiskuitet, što je to njima? Upoznali su oni gore stvari! Vi se, možda, bojite, da djeca nisu otporna? No, ako im se osigura ono najnužnije i okruži ih se ljubavlju, oni neće trpjeti. Djeca su izvanredno otporna kad im je srce zadovoljno. Imam povjerenja i u vaše prijatelje Jonasove. I oni znaju što je to strpljenje. Oni su godinama čekali povratak svojih sinova. Jednog dana su se uvjerili da ih nikad neće vidjeti. I - preživjeli su. Elvira? Ja sam pristao da ovu mladu ženu povedem, jer me je ona za to molila. Ja znam i zašto. Nije više mogla da podnosi svoje drugove iz La Rochellea, optuživši ih da su oni krivi za smrt njenog muža, jer su ga uvukli u pobunu koju sam morao ugušiti. U njoj je on poginuo. Prije će se oporaviti ako bude s nama, nego u Gouldsborou. Zbog istog razloga, mislim, i Jonasovi su željeli napustiti obalu i pridružiti se nama. Ja sam rado pristao da dođu. Želio sam da imate drugarice s kojima ćete prijateljski razgovarati o vašim malim brigama. Elvirina djeca igrat će se s Honorinom, da se ne osjeti usamljena sada kad vas zbog poslova od nje često odvajam.
Hvala što ste na sve to mislili. Doista sam sretna da imam prijateljice i da je Honorina u dobrom prijateljstvu s Bartelemyem i Tomasom s kojima se upoznala još u La Rochelleu. No, sve mislim da su djeca, a naročito žene, za vas izvor neprilika i teškoća.
Možda je to, naprotiv, izvor koristi i prednosti - veselo će Peyrac. - Prisutnost žene povoljno djeluje na duhove muškaraca. Na vama je, gospođama da nam to i dokažete.
Vi se, dakle, ničega ne bojite?
Volim rizik.
Ali zar ne mislite da ovi muškarci bez žena mogu na kraju osjetiti zavist prema vama koga pratim, ili požudu prema mladoj i lijepoj Elviri, pa da izbiju sukobi i svađe među njima? Elvira osjeća strah i zbunjenost na pomisao da bi joj mogli udvarati kad budemo za dugih mjeseci zatvoreni u ovoj maloj postaji.
Tuži li se ona na neke od njih.
Ne vjerujem.
Poručite joj da se ne boji ničega. Ja sam upozorio svoje ljude. Vješanje je najblaža kazna, ako uskrate poštovanje i jednoj ženi koja se ovdje nalazi.
I vi biste to učinili? - poviče Anđelika gledajući u nj s užasom.
Dabome. Zar sam oklijevao na ratnom brodu da objesim Maura Abdulaha za pokušaj silovanja Bertille Bercelet? A on je bio moj vjerni sluga čiju odanost ni danas ne mogu prežaliti. Ali disciplina iznad svega. Moji ljudi to znaju. Draga moja, svi smo mi ovdje na ratnom brodu. I u karavani bili smo također na ratnom brodu a to znači da sam ja jedini gospodar broda. Sa svim pravima. S pravom na život i smrt svojih ljudi, na kaznu i nagradu, ali i da uredim svoj život kako ja hoću, pa čak i to da za suprugu imam i najljepšu ženu na svijetu.
On je zagrli smijući se.
Ničega se ne boj, mala moja časna opatice! Žene ponekad imaju krivi pojam o pravoj ljudskoj naravi. Vi ste predugo živjeli među iskvarenim besposličarima prazne duše, koji - nesposobni da rade - traže lijeka svojoj nemoći u neprestanim seksualnim avanturama. Među prostacima koji u glavi imaju samo želju da udovolje svom nagonu. Pomorci su drugačijeg kova. Ako ne mogu bez žene, oni se neće ni ukrcati. Njihova strast i žudnja su avanture, bogatstvo, otkrića, san i put kojim će do njih doći. Znajte da nekima voljeni cilj obuzima i dušu i srce. Žena je za njih nadomjestak, ugodan doduše, ali ne upravlja njihovim životom. Ponavljam, ovdje ima za nas i nečeg većeg, draga moja!
Ne zaboravite na ono što nas povezuje: Mi smo svi lopovi, hugenoti, koje su francuski kralj i isusovci osudili na sramotu. Što se drugog tiče, svaki ima svoju tajnu. I u zatvoru se čovjek nauči da bude bez žene.
Ljubav prema slobodi često zamijeni sve druge ljubavi.
To je mnogo jača, mnogo vatrenija strast no što se misli... Ona obuzima cijelo biće... Ona ga neprestano oplemenjuje.
Anđelika ga je slušala kako govori, dirnuta što ovaj, inače tako podrugljiv čovjek, razgovara najednom tako ozbiljno, želeći da joj ohrabri dušu i srce pred teškoćama. On joj je otkrio i drugi vid života, o kojem nikad nije razmišljala, a koji je plod njegova stradanja i razmišljanja.
Okruživala ih je noć oštra i sjajna, iako bez mjesečine. Nebo je dobilo istočnjačku svjetlost. Izgledalo je načičkano sitnim zvijezdama koje su se treperavo odražavale u drhtavoj vodi kao biserna krunica.
Anđelika nježno kimne glavom.
I ja sam bila lišena slobode - reče ona, ali mi se čini da se nisam naučila strpljenju, kako vi kažete. Naprotiv, ja drhtim, jer ne trpim nasilje. Što se tiče odricanja od vaše ljubavi...
Joffrey de Peyrac se grohotom nasmija.
Vi ste, draga moja, drugačija od drugih! Vi ste drugog kova. Vi ste vrelo žive vode koja snažno mlaza da osvježi i razveseli zemlju. Strpljenja, vrelu moj! Jednog dana hodat ćete mirnijim dolinama, očaranim vašom draži i ljepotom. Strpljenja! Ja ću upravljati vašim budalaštinama, pazit ću ljubomorno na njih da vas ne zavedu i smute... Počinjem da vas upoznajem. Čovjek vas ne smije ostaviti samu duže vremena. Tek nekoliko dana razdvojenosti i spavanja daleko od mene, a već lupate koješta. No, krov stana je gotov, a ja sam požurio tesare da naprave veliki i lijepi krevet za naše odmaranje. Uskoro ću vas opet zagrliti i sve će biti dobro, zar ne?
Sutradan uselili su se u utvrđenje.

40.
LJUBAVNO SKLONIŠTE
Krevet! Anđelika ga je gotovo sa strahom gledala kad su ona i njen muž ušli prve večeri u ovu rupu s niskim stropom, koja će odsada biti njihova soba. Krevet ju je potpuno ispunio. Bio je širok i čvrst, iz crne orahovine, oljušten, istesan, s nešto kraljevskoga u svojoj prostoti. Prekriven krznima sličio je na ležaj kakvog vikinškog kraljevića.
Još živo drvo odisalo je svježinom i mirisom. Na tamnom tkivu drva opažali su se još ružičasti ožiljci oštre sjekire.
Anđelika je stajala smetena i zbunjena ispred ovog komada pokućstva, dobivenog iz šume, koji je sačuvao svu njenu poeziju i ukus. On joj je govorio o okrepljujućem odmaranju i ljubavnim noćima. Promatrala ga je stojeći do njegovog uzglavlja i grizući usne.
Pred njom se otvarala nova faza života, faza o kojoj je toliko snivala.
No, kad se s njome suočila, uzmakla je, spremna da pobjegne kao plaha košuta. Ona je sada morala iz dana u dan, iz noći u noć, provoditi svoj život uz muža kojemu je bila žena. No, govoreći istinu, ona se od toga odvikla. Bila je oduvijek lutalica u ljubavi. Još nedavno, pred tri mjeseca, kad ju je na "Gouldsborou" ponovo predobio, njihov buran život putnika nije im dao da budu nešto drugo do prolazni ljubavnici pod slučajnim krovom.
Pa i nekad u Toulousi, iako su katkada spavali zajedno, imali su odvojene raskošne i prostrane odaje u koje su se po volji mogli ili povući ili primiti jedno drugo.
Ovdje, međutim, bit će samo ovo tijesno skrovište, ova slamarica od mahovine i lišaja. Samo jedno sklonište za oboje, gdje će se njihova tijela opružiti u ljubavnom zagrljaju i snu. Iz večeri u večer, iz noći u noć!
Za oboje! To je izvanredno!
Anđelika je shvatila da će po prvi put početi živjeti pravim bračnim životom.
S lica joj se čitala zabuna. Peyrac ju je ispod oka gledao, smiješeći se, polako svlačeći, pred vatrom, svoj prsluk.
Tako je odredio on - gusar mora i oceana, velikaš orijentalnih palača, lutalica veća od nje, koji je uživao prema svom hiru i bogatstvu. On je odredio da u ovoj jedinoj sobi, u ovom jedinom krevetu bude sam s njom. Ljubomorna potreba da bude uz njega, da se uvjeri kako ju je ukrotio, da ubuduće više ne dozvoli da mu umakne!
Kao iskusan čovjek koji je mnogo razmišljao o muškoj i ženskoj naravi, on je više od nje bio svjestan nepostojanosti onoga što ih je do danas spajalo: davni brak, dugotrajnost osjećaja pothranjivanog sjećanjima, a između njih ponor razdvojenog života.
Kad se uzme sve u obzir, zar nije tjelesna privlačnost najsigurnija veza koja je ostala nakon preživjele nesreće? Trebalo je raspiriti žeravicu i on je nestrpljivo čekao upravo ovaj čas da je osjeti potpuno svojom i da preko ovog zajedničkog stanovanja objavi svima svoja prava na ovaj posjed. Ako želi da je ponovo zadobije, mora je imati uza se, potpuno ovisnu o njemu. Ali je on pomalo nazrijevao složenost osjećaja koji zbunjuju Anđeliku. On joj priđe i izrecitira joj stihove iz Homera:
... "Zašto ovo nepovjerenje, ženo? Bogovi doista nisu htjeli da zajedno proživimo dane svoje mladosti, ali su nam dali da dođemo do praga starosti. Mi se još možemo upoznati. Zar misliš da ne poznam tajnu kreveta koji sam vlastitim rukama napravio? Samo ga ja i ti dijelimo, koji smo na njemu zajedno spavali..." Tako je govorio Uliks kad je nakon dugog putovanja ponovo našao bjeloruku Penelopu.
Grof de Peyrac se svojim snažnim, golim i mrkim grudima nadvi nad Anđeliku. Snažno je zagrli i milujući joj jogunasto lice, šaptao joj tiho, kao u prvim danima njihove ljubavi, riječi utjehe.

41.
SNIJEG
ELÓI MACOLLÉT U SVOM VIGVAMU
Tokom cijele pozne jeseni, surova američka zemlja kao da je sklopila ugovor sa drznicima iz Wapassoua. Onima koji su žrtvovali sve što su imali kao da je htjela pružiti spasonosnu odgodu: Kad je nadošla zima - oni bijahu spremni.
Nadošla je nakon ovog milostivog pomilovanja s podmuklim i jakim opravdanjem. Počeo je snijeg.
Padao je nekoliko dana bez prekida. Svijet je zanijemio i oglušio, zagušen bijelim debelim plaštem, koji ga je obavio kao mrtvačkim pokrivačem.
Nestadoše i stabla, i zemlja, i nebo. Sve je postalo jedna jedina stvarnost - tihi snijeg, lagano, diluvijalno padanje bez daška vjetra. Gomilao se i pokrivao usnulu zemlju. Ljudi se zatvoriše u postaju da u njoj prožive dugo najavljivane dane, kad će toplina i hrana postati dva stožera života.
Treći, za život ne manje potreban stožer, dao im je Peyrac: rad.
Podzemnim hodnikom tunela, koji je išao od glavne dvorane, moglo se doći do radionica. Nitko neće ljenčariti niti imati vremena da osjeti težinu bijelog zagrljaja zime. Za sve će biti i previše posla.
Za žene je bilo lako: hrana i vatra. To je bila njihova lozinka.
Nitko im to nije nametao i one su znale da brižljivo izvrše podjelu rada. I ovdje se pokazala Anđelikina sposobnost.
Ona je radila teško, kao i druge, ne pokazujući da je stvari uzela u svoje ruke. Ipak je poticaj dolazio od nje.
Iako stvarna gospodarica, ona za sebe nije tražila ni titule ni povlastice. Nagonski je osjećala da će i za to doći čas. Samo se po sebi razumije da mora pomagati i učiniti sve da održi zdravlje povjerenih joj ljudi. Joffrey ju je i dalje promatrao.
Hrana i toplina. Vatra i kuhinja. I red.
Bez reda i čistoće život bi u ovoj prenapučenoj jazbini bio neizdrživ. Ranim jutrom već su metle od vrijesovine stupale u akciju.
Najprije se potpirila žeravica, na ognjište postavilo granje i drva, a lonce objesilo o čuklju ognjišta.
Vrijeme, dobiveno na zimi, omogućilo je znatno proširenje stana. Iza ulaza u postaju bila je uska sobica za odlaganje odjeće i snijegom pokrivenih čizama. Objesili bi ih tu da se najprije ocijede, a tek su ih onda nosili u veliku dvoranu da se osuše.
U dnu ove dvorane bio je ćoškasti kamin, samo s jednim ognjištem blizu ograde, gdje su bile poredane slamarice za ljude, specijalno određen za ovakvo sušenje koje je izlučivalo mnogo pare i pljesnivog zadaha kože i mokrog krzna.
Ljudi su se najradije okupljali oko centralnoga kamina, gdje se potiho kuhala juha i paprikaš. Ovaj monumentalni kamin bijaše sagrađen od oblutaka po uzoru na onaj u Katarunku, čiju je prikladnost Anđelika već ocijenila.
I on je imao četiri ognjišta: dva prednja, desno u velikoj dvorani, a ostala dva određena za grijanje: jedan za sobu Anđelike i njenog muža, a drugi za prostranu sobu odvojenu daščanom pregradom u koju su se smjestila Jonasova djeca i Elvira. Na izbočani rta, na kojoj je sagrađena ili, bolje rečeno, izdubena postaja Wapassou, nalazila se treća soba koja je pripadala grofu i grofici de Peyrac.
U nju se iz dvorane dolazilo preko četiriju stepenica i jednog poluniskog podija, na kojom je Anđelika poredala zdjelice, košare i kutije, koje su bile prijeko potrebne za kuhinju i obroke.
Velika hrastova vrata s bakrenim šarkama teško su se i nerado otvarala. Trebalo se sagnuti da se uđe. Strop je bio nizak. Postojao je samo jedan maleni prozor s oknima iz pergamenta. I sve drugo bilo je od tamne tesane hrastovine, čvrsto spojenih greda koje su davale dojam masivnosti i zatvorenosti.
Desno vodila su vrata do prostorije uređene za parno kupatilo. U njemu je Anđelika proživjela najljepše časove odmora, jer je tako mogla zadovoljiti svoju strast za toplom vodom. To su joj predbacivali i na Dvoru čuda, ali se ona ipak nije od toga izliječila! Anđelika je odmah zavoljela ovu mračnu rupu napola skrivenu u litici, a napola pokrivenu iglicama s tamnih jela, koje su dodirivale drveni krov.
Iza velike sale, a pod liticom, nalazilo se neko sklonište koje je pretvoreno u skladište i podrum. Tu se pravilo pivo, izrađivao sapun i pralo rublje. Tu je i prase
razmaženo dijete kuće - roktalo i primalo posjete onih koji su pazili da postane debelo, donoseći mu ostatke hrane. Pokriveni hodnik vodio je do tajanstvenog mjesta gdje su bile radionice i kovačnice. Uzduž ovog podzemnog hodnika, olovne su cijevi odvodile vodu, koju su prethodno ugrijale peći rudnika, a to je neprocjenjiva udobnost za domaćice.
Katkada bi Anđelika uzviknula:
Pogledajte nije li Eloi Macollet umro!
Naime, stari Kanađanin nikada nije htio da stanuje s drugima, već se smjestio u dvorištu, kao stari medvjed. Svojim je rukama sagradio vigvam sa ognjištem koji je obložio šljunkom. Tek kad je odbio da s njima zajednički živi, ljudi su se sjetili da on, u stvari, ne pripada karavani, nego da je stari, osamljeni divljačar. Spustivši se sa Mont Kathedina preko tisuću potoka i rijeka, on se jedne večeri zadržao u utvrđenju Katarunk, baš u trenutku kad se tu utaborila kanadska vojska i Peyrac stigao. Zašto je ostao s njima i pratio ih? Nitko to nije znao osim njega. A starac je o svemu tome imao svoje određeno mišljenje. On ga ne bi odao bilo kome. U stvari, to je bilo zbog Anđelike. Macollet je bio po prirodi svadljivac, a njegovi zemljaci iz Quebeca rekli su mu da je ta žena sigurno zloduh Acadije. On se sjeća da je njegova pastorka u Levisu vjerovala u tog zloduha koji će donijeti nesreću Acadiji. Govorio je u sebi kako će se pastorci kosa naježiti na glavi kad čuje da je on proveo cijelu zimu s onom koju smatraju zloduhom. Osim toga on je mnogo razmišljao o tome. Eh, razumije dobro on, koji je lutao po svim američkim
šumama, što su to demoni i demonke! No, nije to ova koju optužuju. On bi ruku stavio na vatru. To je naprosto neobična žena, lijepa i ljubazna, koja zna da se smije, dobro jede, pa čak i malo više gucne u prilici. On ju je u Katarunku vidio tako raspoloženu, a u isto vrijeme tako dostojanstvenu da se toga sjeća kao najljepšega časa u svom životu. Takvoj ženi nije sramota služiti, govorio je on u sebi. Osim toga on je potreban ovim ljudima koji se bez njega ne bi mogli snaći. Oni su imali previše neprijatelja, zato je Macollet i ostao s njima.
Upornost Eloia Macolleta da spava napolju zabrinjavala je mnogo Anđeliku. Jednog dana neće biti moguće prići njegovoj kolibi pa može umrijeti a da nitko ne zna.
Da joj ugode, najodaniji su odlazili dva puta dnevno da se obavijeste o njemu i da mu odnesu tople juhe. Vraćali su se kašljući, jer su se zadržavali u gustom oblaku dima. Eloi Macollet je čučao ispred vatre, požudno pušio svoju bijelu lulu i uživao u slobodi.
Snijeg je još uvijek padao.

42.
ŽIVOT U ZIMI
Sreća da nas ovo nije zadesilo osam dana ranije, govorili su.
Sreća! Htio si reći čudo!
Katolici su to smatrali čudom, a ostali srećom.
U svakom slučaju svi su u tom vidjeli znak neba i navraćali se na to kao na sigurni dokaz da će se živi izvući iz ove avanture.
Nije svakome uspjelo da se izvuče iz slične situacije... Počeli su iznositi prijašnje slučajeve.
Bilo je kolonista koji su tokom zimovanja umrli na američkom tlu. Više od gladi i bolesti nego od noža urođenika. Među ostalima, polovina putnika iz Plymoutha, već prve zime nakon što su se iskrcali sa "Mayflowera" u Novu Englesku 1620. "Mayflower" se ukotvio u uvali, ali što je mogao ovaj brod s kojega je curila slana vlaga, bez živežnih namirnica, nego da ih gleda kako umiru i podsjeća na daleke obale Europe?! Umrla je i polovina Francuza gospode de Monta i Champlaina, jedni na otoku rijeke Sainte-Croix, a drugi nedaleko od Gouldsboroa 1606. Polovina iskrcanog kontingenta - klasičan broj u historiji umrlih od gladi. Katkada i više, ali manje nikad.
Gledali su se ispod oka pitajući se u sebi tko će od ovih doživjeti proljeće.
A zimovanje Jacquesa Cartiera 1535. na rijeci Saint-Charles - ispod Quebeca! Čovjek zamišlja ove dvije izgubljene lađe, njihove mornare i bradate kapetane sa starinskim naboranim ovratnicima. Previše su se udaljili ploveći rijekom Saint- Laurent pa kad je nadošla zima, oni su se mudro sklonili u rječicu Saint-Charles, skrili se uz strmu obalu i obje lađe su se pretvorile u tvrđave od leda. U njima su ljudi umirali jedan za drugim, krvavih desni. Poglavica urođenički iz Stadacomea donio im je napitak od kuhane kore. Kad su to popili, ozdravili su. Tako se ostatak spasio.
A priča o Gospođici? Bila je to nećakinja gospodina de Robervala, koja je došla u Kanadu 1590. Njen prokleto ljubomorni stric ostavio ju je na jednom otoku zaljeva Sv. Lovrijenca s njenim ljubavnikom Raoulom de Ferlandom. Tu su konačno i umrli - ludi...
Pa historija osnivanja Jamestowna, gdje su pojeli jedni druge - i još mnogo toga. Nikad kraja pričama o gladi u Americi.
Najtragičnija je ona o Englezima sir Waltera Raleigha na otoku Roanake u Virginiji. Bilo je to 1587. godine. Vođa kolonista John White morao je otputovati u Englesku da traži pomoć. Kad se vratio na otok, nije našao ni traga kolonistima. Među njima bile su njegova žena i kćerkica Virginija, prvo bijelo dijete rođeno na
američkom tlu. Nikada nikoga nije našao. Tajna je i dalje obavijala sudbinu tih prvih kolona.
Slušajući te priče Anđelika je razmišljala što da učini pa da od njih otkloni avet gladi i skorbuta. Osjećala je kako ih muči pradjedovski strah od "kopnene bolesti". Te priče su pothranjivali mnogi brodolomi i zimovanja u ovoj pustoj i nepoznatoj zemlji. Tokom vjekova ljudi su se zavlačili pod zemlju sa usoljenom slaninom i biskvitima. Nisu znali što se može jesti od ovog neprijateljskog raslinja oko njih. Uostalom, nisu ništa ni sadili. Nisu imali vremena!
Naposljetku, nije posao mornara da sade. Nepokretna zemlja spava pod bijelim pokrivačem, mrtvačkim, kao neumoljiva i ravnodušna maćeha, ukočena, tvrda, mrtva. Ona odlazi i ostavlja ljude bez ičega. Ničeg više nema: ni ptica, ni životinja, ni lista na stablu. Samo nejestive stvari: kamenje, drvo, snijeg, i ništa više. Ništa, a "kopnena bolest" malo pomalo uvlači se u žile, nagriza život, uništava dušu. I zrak koji se udiše postaje dušmanin, kojemu je mraz oduzeo svaku životnost... Izaziva kašalj a zatim i smrt...
A sada je na Peyracovim ljudima da se tome suprotstave!
Suprotstaviti se u utvrđenju Wapassou, koje se nalazi usred pustoši, udaljene više od 100 milja od svakog nastanjenog mjesta bijelih ljudi, pa čak i crvenih - znači ludost! Ove žene među muškarcima znače priliku za klađenje... Održati ove živote za dugo vrijeme potpuno mrtve prirode - junačko je djelo. Očuvati zdrav duh među priviđenjima koja stvara usamljenost i nijemi beskrajni prostor - nesavladiv je čin.
Ali uz pustinju postoji i oaza.
Uz nesmiljena prostranstva - blagost i sklonište Uz bolest i slabosti - njega i lijekovi.
Uz strah i umor - smirenje i odmor. Uz osamljenost - doček.
Zato je Anđelika odlučila da svim ovim ljudima pod njezinom brigom pruži suprotno od onoga što im prijeti.
Željela je da ljudi - vraćajući se uvečer s posla - nađu već spremljen stol i da velika dvorana bude ispunjena mirisom koji otvara apetit. Na kaminu je stajao lonac vrelog groga da im se napuni čaša dok čekaju na jelo. Miris groga i stolice poredane ispred kamina davale su im snage da se ustrpe. Svlačili su svoja mokra odijela, vješali ih ispred kamina u dnu dvorane, zatim bi sjeli uz vatru i porazgovarali nekoliko riječi sa ženama, sve gledajući kako se sprema jelo.
Najteže im je bilo ne pušiti. Zbog nedostatka duhana svaki otpuh dima s večeri bio je značajan, naročito prije ili poslije jela. Kad bi lula pukla ili nestala - bilo je to čitava drama.
Anđelika je na ulazu, tik do vrata, postavila neku vrstu vješalice gdje je svaki, nakon pušenja, odlagao svoju dragocjenu lulu, pa bi je navečer opet našao kao nagradu za posao. Bilo ih je svake vrsti, malih u obliku vrča, dugih, holandskih, drvenih, zemljanih, pa čak i od kamena. Eloi Macollet je pušio lulu iz bijelog kamena, sa dva stara nagorjela perca sa strane. Tu lulu su mu dali Maskutini s jezera Illinois kad je, kao prvi mladi bijelac došao k njima.
Tokom dana ljudi su radili u radionici ili napolju na odgrtanju snijega. Kad bi pala noć sakupljali su se u dvorani postaje, koja je bila u isto vrijeme i spavaonica i kuhinja i blagovaonica.
Slamarice su bile napravljene od trske i jelovih grana. Na njih bi nabacili kožnu odjeću i pokrivače, Već prvog dana Peyrac je izvršio raspodjelu, pazeći da svaki dobije dovoljno pokrivača. Bilo je i zamjene između zimogroznih i onih kojima je tjelesna konstrukcija dopuštala da i u jami punoj snijega slatko spavaju.
Za žene i djecu napravili su u sobama krevete. Oblice, od kojih su bili sastavljeni, zadržale su još koru na sebi.
Prilike u kojima su ovi ljudi proživljavali teška iskušenja, primorale su Anđeliku da razmisli malo o značenju svoje prisutnosti među njima, kao i o onome što im ona nužno i neophodno može pružiti.
Ona je po izvjesnim znacima otkrila da su oni - a da toga i nisu bili svjesni - zadovoljni što je ona tu kad bi se vraćali s posla i sakupljali u zajedničkoj dvorani. Malo-pomalo ona je prestala da odlazi svake večeri k Jonasovima, gdje bi mirno prosjedila u društvu dobrih ljudi. Ostajala je s muškarcima. Sjedila bi na malom podiju pred svojim "ognjištem" na kojemu je bila navikla da sprema čajeve ili lijekove. Čistila bi kakav korijen, probirala trave, redala posudice napravljene od kore i ispunjene ljekovitim mastima. Tako je živjela ponešto povučeno, pomalo iznad drugih, na tom svome osamljenom podiju, nekako odsutna, a opet prisutna. Nije se miješala u razgovore, ali ni jedna večer ne bi protekla a da i nju ne upletu.
Što vi, gospođo grofice, kao razborita žena, mislite o tome što kaže Clovis... ?
O čemu se radi, prijatelji?
Pa evo! Taj glupan tvrdi...
Tražili su da presuđuje, okupljali se oko nje, familijarno sjedali na njeno drveno stepenište. Razgovarajući tako s njima o beznačajnim stvarima, počela ih je bolje upoznavati. Kad bi u dnu dvorane izbila kakva prepirka, bilo je dovoljno da ona podigne glavu i pogleda u tom pravcu pa da se odmah sve stiša.
Isto tako ohrabrila je gospođu Jonas i Elviru da posjećuju tu dvoranu u kojoj su se svi okupljali. Umjela im je predočiti koliko njihova prisutnost povoljno utječe na duhovno raspoloženje muškaraca.
Gospođa Jonas je sa svakim postupala kao s nedoraslim djetetom, pa su se u njenom odsustvu svi osjećali napuštenima. Voljeli su njeno okruglo lice i ugodan smijeh. A smijala se svemu što su oni kazivali, samo s udivljenjem majke prema svojoj mnogobrojnoj djeci. To ih je bodrilo i uveseljavalo, ali nikada dovodilo u iskušenje da prijeđu granice pristojnosti i vedrog raspoloženja.
Plaha i nježna Elvira bila je ponekad predmet njihova bratskog zadirkivanja. Šalili su se na račun njene stidljivosti i nekakve izgubljenosti čim bi glasovi postali bučni ili došlo do prepirke, ali, onako ljubazna i žustra, ulivala je poštovanje. Kako je u La Rochelleu bila pekarica, navikla je na svakojaku čeljad. Najzad, među ljudima dođe do slaganja. Navečer, pošto bi poslužile užinom, žene bi se smjestile pred desnim ognjištem, a muškarci pred onim većim, u sredini. Pridružujući se i jednima i drugima, djeca su zahtijevala da im se kazuje neka priča, slušala raskolačenih očiju, divila se svemu što su im predlagali i tako pridonosili stvaranju obiteljske atmosfere koja čovjeka odmara i blaži mu srce.
Djeca su bila sretna u Wapassouu. Imala su sve što je za to bilo potrebno: toplinu, raznolikost, majčino krilo u koje su se mogli u svakoj zgodi sakriti, te svu silu prijatelja da ih maze, tešu im igračke, ispredaju čudesne i jezive priče.
I kad bi vidjela kako tri mala palčića dižu prema stasitoj zaštitničkoj pojavi Joffreya de Peyraca svoje uvijek uprljane njuškice, povjerljivo promatrajući plemića koji im se smiješio, Anđelika bi sebi rekla: "Je li i ovo sreća? Da, svakako!"
A mogla je vidjeti kako i njeni sinovi žive u toj novoj prisnosti i otkriti kako su vrlo obrazovani, a otac im svestrani, ali i strogi učitelj. Mladići nisu imali vremena da prodaju zjake. Radili su u rudniku, laboratoriju, prekrivali pergament računima i crtali karte. Florimond je imao istu narav kao i otac, bio je originalan, žudio za znanjem i pustolovinom. Cantor je bio drukčiji. Teško je shvaćao, iako se činilo da kao i stariji brat uspješno prati davane pouke. Nerazdruživi kako su bili, dva brata su među sobom satima raspravljala na engleskom, a onda bi se obraćali Anđeliki ili svome ocu da presude tko od njih dvojice ima pravo. Mišljenja su im se razilazila u vjerskim i biblijskim pitanjima koja su se obrađivala u Harvardu, no upuštali su se i u smionija filozofska raspravljanja. Tako je Anđelika čula kako se u njihovim razgovorima često ponavlja riječ: Mississippi. Florimond je sanjao o putu što vodi do Kineskog mora, za kojim su od otkrića Amerike tragali svi moreplovci, i mislio je da se velikom rijekom koju je nedavno bio otkrio kanadski geograf i jezuita, otac Marquette, može do njega dospjeti. Joffrey de Peyrac nije u to bio uvjeren i to je Florimonda mučilo.

43.
ANĐELIKA - NOVI BRIJAČ-KIRURG
Anđelika se svakoga dana malo više radovala Jonasovima. Eto ljudi koji se neće dati zavesti čarima indijanskoga načina života. Vrijedna hugenotska domaćica zgražala se nad nečistoćom urođenika. Ona je pripadala vjeri koja zarana uči svoje kćeri da naklonost prema Gospodu očituju uvijek čistom i brižljivo izglačanom kapicom na glavi, uredno pospremanim i čistim krevetom, dobro prostrtim stolom, a da je grijeh aljkavost.
A i gospodin Jonas bio je jednako drag. Njegova blaga ćud i dobronamjernost pomagale su da se u malom društvu nekako održava ravnoteža. Kad bi mu se kakve riječi učinile nedoličnima, ustajao je na njemu svojstven način i rekao phm! hm! te tako prekidao i najdrskijega. Bio je prihvatio protestante, to jest, pored svoje obitelji još i tri Engleza, te im je nedjeljom čitao Bibliju na francuskom, ali tako svečanim glasom da su ga i sami Englezi slušali s potpunom obamrlosti, potrebnom najpuritanskijem od svih obreda. Malo-pomalo i katolici su se navadili da švrljaju u taj nedjeljeni sat oko čitača.
Najzad, ista je Biblija za sve - govorili su - a u toj knjizi ima lijepih priča. Gospodina Jonasa su isto tako cijenili i rudari jer mu nije bilo premca u izradi malih, osjetljivih instrumenata, potrebnih u njihovu poslu. On je iz La Rochellea bio ponio svoje urarsko povećalo.
Svi su bili očajni kad je pred kraj studenoga taj valjani čovjek stao da pati od zuba, pa zbog oteklih desni morao ležati u krevetu. Kad njeni čajevi i vrući oblozi nisu pomogli, Anđelika se zabrinula i shvatila da treba pribjeći radikalnijim sredstvima.
Moram vam iščupati krnjadak, gospodine Jonase, inače ćete dobiti otrovanje krvi.
Po njenim uputama sam je izradio instrumente za svoje mučenje: mala kliješta i jednu polugu iste veličine, s rašljama. Anđelika nije nikada izvršila takvu operaciju, ali je u nekoliko navrata asistirala čuvenom Mathieu na Pont-Neufu, u Parizu. Usprkos svojim čaranjima, sviračima i dernjavi, taj pučki šarlatan bio je i vješt čovjek. Spretnim zahvatom ruke umio je da iščupa bolesne zube. Držao je da kliješta uronjena prije operacije u rakiju imaju blagotvorno djelovanje. Opazio je da su se rane rjeđe gnojile, kad je tako postupio s kliještima ili s njima prešao preko vatre. Iz opreza, Anđelika uradi jedno i drugo. Uroni instrumente u alkohol a zatim ih opali na plamenu.
Overnjanin Clovis držao je bolesniku glavu. On je jadnom uraru bio drug u poslu, zato ga je zadržala za ovu zgodu, ali i stoga što je imao herkulsku snagu.
Pošto mu je desni namočila vrlo jakim anestetikom od ukuhanih klinčaca, Anđelika smjelo zavuče kliješta i polugicu do ugroženog mjesta u ustima. Zub izađe otprve i bez velikih boli. Gazda Jonas se tome začudi.
Tako! Treba priznati da imate laku ruku...
Kao da ne vjeruje svojim očima, stane promatrati Anđelikine, naizgled krhke i gipke ruke. Ali te ženske ruke mogle su da nose teško oružje, da krote nepokorne konje i dižu teške terete. Ona im je zamjerala što su ponešto mršave. Kasnije, ako joj jednoga dana uspije otići u Quebec ili gradove Nove Engleske, kupit će sebi narukvice. A dotle, ruke su joj našle novi posao: brijača-kirurga.
Sad ste vi na redu, majstore Clovise - reče pružajući kliješta prema kovaču.
Već ionako blijed i impresioniran operacijom kojoj je prisustvovao, Overnjanin pobjegne navrat-nanos.
Pomalo se ustalila navika da joj potkraj jutra dolaze na previjanje ili liječenje. Poslujući tako uvijek oko istog ognjišta, Anđelika je dala pričvrstiti jednu malu policu na koju je stavljala potrebne stvari. Za kuhanje čajeva i tinktura već je bila odvojila jedan kotlić. Yann le Couennec izradio joj je od topolovine jedan laki sanduk u koji je spremala svoje lijekove. Valjalo je predviđati unesrećenje,
groznice li naoko bezopasne bolesti. Jednom zauvijek Anđelika je bila odlučila da zlo suzbije u njegovu zametku. Ako je i raspolagala sredstvima da zaustavi običnu prehladu i izliječi ranu ili opekotinu, pred posljedicama što ih je prehlada ostavljala na plućima i pred gnojnom oteklinom na ruci koju je trebalo na vrijeme zasjeći, sredstva njene farmakopeje pokazala su se nedovoljnima. I zato, na najmanju navalu kašlja kljukala vas je čajem od jelovih mladica, stavljala vam pod noge vruću opeku, a da se i ne govori kako je svaku ranu obilno ispirala vodom pa onda preko nje prelazila tamponom umočenim u rakiju. Pomno je pazila i na najmanju ogrebotinu. Čuvala se da ljude dijeli na osjetljive i mukotrpne, te je osobito nadzirala one koji su prikrivali bolest kako bi izbjegli neprijatnostima previjanja, a i one što su nečistim nožem sami sebi vadili trn ili probijali prišt na ruci. Ubrzo su shvatili da njenom oku ništa ne može izbjeći.
Majstore Clovise, vama je maločas pao na nogu malj.
Tko vam je to rekao?
Vidim da šepate.
Nije istina. Uostalom, i ne boli.
Možda. Ali pokažite mi nogu.
Ni za živu glavu.
Pokažite mi to, molim vas.
Glas joj je bio nekako kategoričan, pa mu se ni najtvrdoglaviji nije mogao oglušiti. Kovač se gunđajući izuje i pokaza se natečeno, pomodrjelo stopalo sa zgnječenim palcem. Anđelika mu ga odmah uroni u otopinu od raskuhane kestenove kore, zatim umota u koru od breze i prisili ga, usprkos njegovu odupiranju, da bolesnu nogu položi na klupicu i tako je odmori.
Ubrzo su stali da joj ukazuju, malo sa strahom pomiješano, poštovanje što ga ukazujemo onima koji mogu da nam prištede patnju... ili nas od nje oslobode. Kad si joj već bio u rukama, najbolje ti je bilo da se pokažeš poslušnim. Nisi je lako mogao raznježiti ni razoružati, i valjalo je da radiš kako ona hoće.
I tako, malo-pomalo, strah je iščezavala. A ono čega su se pred takvom ženom u svojoj sredini bojali muškarci, nisu toliko bili Anđelikini lijekovi ni njen kirurški nož. Naime, videći je onako lijepu, mnogi su bili pomislili: "Bit će tu još svašta..." No stvari su krenule sasvim drugim tokom a da i nisu imali vremena da shvate kako. Pred njom su svi muškarci bili supatnici. Pa kad bi im oštricom hitro otvorila kakav čir, ili u grlo tutnula tampon natopljen bogzna čime, osjećali su se kao dječačići, i nikome nije padalo na um da izigrava gizdelina.
Kad se grof de Peyrac ne bi povlačio u svoju sobu da s ovim ili onim od svojih pomoćnika vijeća daleko od buke, sjedao bi na kraj velikog stola i razastirao na nj karte ili planove nad koje bi se saginjali Florimond, Cantor, Porguani, Kuassi-Ba... Grupice bi izmjenjivale mišljenja.
Da mi nitko od vas nije umro! - govorio bi Joffrey de Peyrac. - Onaj koji to uradi imat će posla sa mnom.
Ljudima je trebalo izvjesno vrijeme da smiješkom odgovore na duhovitost. I nju su uzimali vrlo ozbiljno. Sama pomisao da bi na onom svijetu morali svojemu vođi polagati račune, sprečavala je neke od njih da ne umru.
Između Peyraca i njegovih ljudi postojalo je neko neodredivo saučesništvo, neuništive veze koje su imale svoje korijenje u međusobnoj tajni. Anđelika je bila sigurna da Joffrey zna sve o njenom životu, da svakome čita misli. Uz svoga vođu bili su vezani povjerljivostima, očitovanjima koje on nikada nije tražio, ali ih je jedini primao. Anđelika je počela shvaćati kako tu povezanost neće moći raskinuti nikakva beznačajnost, nikakve "ženske priče".
Radionica, rudnik, laboratorij bili su muškarcima centar života. Odande je dopirala buka, čudni miris, a ponekad pare i dim...
Bolje je ne znati što se tamo kuje - govorila je uzbuđeno gospoda Jonas. Anđelika je, naprotiv, tražila izlike da bi onamo ušla. Sad joj je, tobože, ustrebao avan da u njemu stucka korijenja, sad opet malo sumpora za pomadu koju je upravo spremala.
I tako je u tom dekoru kovačnice, zdrobljenog šljunka i škripe mlinova pomalo stala otkrivati čovjeka za koga se udala i počela ga voljeti.
Šutke bi stajala u nekom kutu i s uzbuđenjem gledala oko sebe. Bila je to druga strana života muškaraca, samo njihov svijet, i ona je opazila Kuassi-Ba kako na dlanovima drži žareno ugljevlje. Overnjskoga gnoma Clovisa resila je veličina podzemnih duhova dok je živo poslovao u crvenom odsjaju vatre, a šutljivi i blijedi Englez, lijevajući blistavo olovo pokretima svećenika, činio se manje jadnim i kao sudionik u nekoj svečanoj antičkoj drami.
Onako različiti i skupljeni sa svih strana svijeta, sačinjavali su neobičnu družinu, ali ih je povezivalo povjerenje u njihovog vođu. Jedino ih je on držao u šaci, a zaista je trebala željezna šaka i stalna budnost.
Nekad je i Anđelika bila povela u boj seljake. Bila su to priprosta i ograničena bića, i lako im je bilo zapovijedati.
A ovi su sasvim drukčiji: osjetljivi i zaneseni. Već je bila osjetila kako mnogi od njih gaje mržnju prema ženi. Drugi su se, poput Overnjanina Clovisa, bojali da žene njih mrze zbog njihova nezgrapna ponašanja. A njega su upravo s užitkom isticali: "Nismo valjda krenuli na kraj svijeta zato da se opet moramo ustručavati pred markizama!"
Bilo je nečeg strašnog u svim tim ljudima.
Ali i u meni ima nečeg strašnog - reče sebi jednog jutra Anđelika. - Nepriznati čini! Prošlost koja utjeruje strah... I ja sam ubijala... I ja sam bježala.
Kao da se ponovo vidi s bodežom u ruci kako ubija velikog Coesrea, kralja skitnica, a zatim bosonoga i poprskana blatom luta s lopovima ulicama Pariza. Opet ugleda sebe u Chateletu, kako u krevetu jednog mornaričkog oficira leži poput prostitutke.
A jednoga dana, upravo kad je Parižaninu pogana jezika, tesaru Jacquesu Vignotu vidala ranu na ruci, prostački ju je psovao, s potajnom željom da je sablazni. Ljuta zbog toga, smjesta ga je ušutkala jednom šatrovačkom riječju od čijeg je smisla zastao otvorenih usta. Nije vjerovao svojim očima i ušima. Kako je takav izraz mogao prijeći preko tako lijepih i štovanja dostojnih usana?... To se njemu, pariškom tesaru i lopuži od zanata nije već godinama dogodilo. Pocrvenjeo je. A ona je problijedjela zbog svih sjećanja koja su joj u taj čas uzburkala dušu.
I tako ona blijeda, a on crven, izmijene kao neki pogled raspoznavanja. A zatim ona ponovo preuzme vodstvo.
Vidite, mladiću - reče ona sasvim mirno - tim vašim jezikom naveli biste nas sve da govorimo šatrovački... Ne biste li od sada mogli upamtiti da ste u službi gospodina de Peyraca, ovdje, a ne kod velikog Coesrea.
Hoću, gospođo grofice - odvrati on ponizno.
Otada je pazio što govori. Katkada je pratio Anđeliku neodlučnim pogledom, ali bi se vrlo brzo predomislio. Ne, to se zaista nije isplatilo provjeravati. Ona je žena vođe. Supruga ili ljubavnica, svejedno, Ako je i bilo stvari koje je htjela da zaboravi, to je njeno pravo. A tako je i s njim! Ne želimo uvijek naići na nekoga tko će nas svojim govorom ili ponašanjem podsjetiti na prošlost. Ponekad ga je nazivala gospodinom Vignotom a to mu je ulijevalo osjećaj da je i on netko. U tim trenucima je jasno znao da je bio čestit čovjek, a ako se jednoga dana bio i pridružio bandi lopova, uradio je to zato da svoju ženu i djecu spasi od bijede.
Što smeta ako je i bio na robiji...
Anđelika je govorila mužu o teškoćama koje bi mogle izbiti između nje i usijanih glava. S takvim je muškarcima sama morala izlaziti na kraj.
Ali navečer, dok bi u svojoj sobi čavrljala prije spavanja, bila je navikla da se raspitkuje za njegove drugove. I malo-pomalo otkrivala je svakoga od njih, zamišjala njegov život, njegovo djetinjstvo.
A i oni su se sada povjeravali nekako lakše, pa bi im izbjegla poneka tajna dok su sjedili pred njenim podijem.
U pogledu muškarca imala je neko posebno i sigurno osjetilo. Iskustvo ju je poučilo da između jednoga i drugoga, kralja i seljaka, i nema tako velike razlike.
Ona je znala da položi ruku na usamljenoga kralja, zadobije naklonost osornih nepristupačnih staraca, kakvi su gazda Bourgus ili Savary, da laskanjem pridobije podjednako opasne bandite i jednog Philippea du Plessisa. Sto puta je više voljela suočiti se s mržnjama jednog Clovisa ili sa sumnjičavošću čileanskog rudara, nego se boriti s podmukkim i rafiniranim zločincima na dvoru u Versaillesu. Ovdje je sve bilo iskreno. Iskreno i jednostavno kao šuma, meso, hladnoća ili kukuruzna juha. Sam život i dodir sa čovjekom imali su seoski okus, a on je krijepio. Ako je nešto i moralo da izbije, nije trajalo dugo. Nad tim je bdjela Anđelika. Bila je njezina dužnost da rane čisti od gnoja. Zabavljalo ju je da ih u duhu dijeli u tri kategorije: "Bezazlene", "Tuđince" i "Pogibeljne".

44.
ANĐELIKINI "BEZAZLENI"
"Bezazleni" su bili oni dobronamjerni i čiste duše. Osobito je voljela mladog Yanna le Couenneca i postupala je s njim kao sa sinom. Bio je uslužan i marljiv. Uvijek je nalazio vremena da od drva izradi ono za što su ga gospođe molile: prakljače za rublje, daske za pranje, ili za miješenje kolača, ili za sječenje mesa, s lijepim žlijebom za sabiranje krvi, a i pločice od tvrda hrastova drva na koje se polažu pogačice od kukuruznog brašna prije no što se stave na vatru i peku. Kad bi došla zima, dubio je, uvijek u drvu, zdjelice i vrčeve. A stalno ih je ukrašavao vijencima ili cvjetićima. Izrezivao je vijugave korijene sve dok ne bi poprimili likove zmajeva, a Florimonda i Cantora učio je da rukuju dlijetom, što im je vrlo dobro uspijevalo.
Grof ga je svojevremeno bio otkupio od neke barbarske posade na čijim je galijama služio kao sužanj. Dok je s marokanskim kapetanom koji ga je vozio u Sale razgledao galijaše, primijetio je tog mladića keltskog izgleda i predosjeto da momak tek što nije umro. Otkupio ga je za popriličnu svotu usprkos pretjerano učtivom protestiranju arapskog reisa koji je tvrdio kako ništa ne može odbiti onome koji uživa povjerenje marokanskog sultana. Dao ga je liječiti i bio bi mu pomogao da se vrati u Francusku da ga mladi Bretonac nije preklinjao neka ga zadrži u svojoj službi. Uostalom, sanjao je o tome kako će krenuti u Ameriku i živjeti kao naseljenik.
Rodom iz ogromnih šuma Huelgosta, u bretanjskom masivu, tamo je izučio tesarski zanat kao i onaj drvosječe i ugljenara, a razumijevao se ponešto i u cokularski. Više je bio svikao šumi, nego moru. Pa ako se i odao pomorstvu, uradio je to zato što je more Bretoncu prirodni put čim se odvaži izići iz svojih šuma ili landa, ali i zbog toga što u zavičaju više nije mogao ostati. U ono vrijeme vlastelin mu je objesio oca zbog lovokrađe na njegovu posjedu. A siromašak je u stupicu bio uhvatio tek jednog zeca da veselije proslavi Božić sa svojom djecom, koja su se prečesto hranila heljdinom kašom. Ipak, starom zakonu o kmetstvu nije izbjegao. Bio je obješen.
Kad je odrastao, Yann je ubio čuvara lovišta koji je skrivio očevu osudu. Jedne večeri, na okuci jednog puteljka, pod zelenim svodom hrastova i kestenova, između dva ogromna granitna odrona, našao se licem u lice s čovjekom u livreji izvezenoj velikaševim grbovima. Podigao je sjekiru i ubio ga. Zatim ga je bacio u duboki gorski potok što svojim virovima dube kamen, a onda je napustio zavičaj. Često je zaboravljao taj događaj, a kad bi ga se sjetio, čestitao je sebi što je to učinio. Danas više nije bio kmet. Bio je stariji nego bi se i mislilo sudeći po njegovu nasmijanom dječačkom licu. Moglo mu je biti nekih trideset godina.
Bezazlen je bio i Maltežanin Enrico Enzi, a to u Anđelikinim očima znači pouzdan prijatelj, nesposoban za bilo kakavu izdaju. Bilo je u njemu Turčina, Grka i Venecijanca, ali i ukrštenog Franka, sa semitskom podlogom koju pučanstvo otoka Malte vuče sa svojim feničkim porijeklom. Srednjeg i čak malog rasta, bio je lijep,
skoro ćosav, kože tamno-maslinaste, a mišići su mu bili gipki kao riba čiji udarci repom mogu biti smrtonosni. Grof ga je bio najmio na Malti još kao petnaestogodišnjeg dječaka koji je tada ronio za koraljima i, u službi vjere, podmetao vatru pod bokove galija turskog sultana. Taj golišavi dječak bez roditelja bio je vatreni branitelj kršćanstva, a njegovu izvanrednu okretnost koristili su i malteški vitezovi. Naime, on je začudo mogao da ostane pod vodom tako dugo da su i najsposobniji ronioci Malte to držali rekordom. On je sam prouzrokovao više zla Polumjesecu i uzvišenoj Porti nego mnogi glasoviti vitezovi. A što je dobio u zamjenu? Uvjerenje da će ići u raj.
I on sam je nalazio užitka u tim suludim pothvatima u zelenoj i hladnoj utrobi mora. Bijes na zaturbanjene muslimane, i divljenje prema drugim roniteljima, njegovoj braći, kojima su udovi bili nagrizeni slanom vodom a grudi široke od duga zadržavanja pod morem, dostajali su da ga ushite. Ako je takav život i bio u skladu s nasljeđem viteza križanaca kojemu je on dugovao svoje svijetle oči, venecijanska i semitska strana njegove prirode najzad su se zamorile. Kamo će ga odvesti takav bijedni život? Kada će se obogatiti? Kada će pod morem otkriti blago koje će s pravom moći zadržati za sebe?...
I za njega je u pravi čas stigao maskirani gusar Rescator, za kojega su govorili da je pravdoljubiv i nepobjediv, i koji je jednoga jutra na obali La Valette bacio svoj pogled na dječaka što je sjedio u sjeni jednoga zida.
Ti si Enrico, onaj što pliva najdalje, najdublje i najduže? Hoćeš li doći na moj brod i postati član moje grupe ronilaca? - upitao ga je Rescator.
Iznenađeni dječak divlje je odmahnuo glavom.
Neću da ostavim Maltu i svoje prijatelje.
Ali Malta će ostaviti tebe, momče. Kada ti se utroba razboli, Malta će te ostaviti i naći će drugoga jer joj više nećeš biti koristan. A ako mi budeš vjerno služio, ja te nikada neću napustiti.
Mladić sporo ustane. Bio je malen i mršav. Bio bi mu dao trinaest godina. Podigao je glavu i zagledao se u onoga koji mu je to govorio.
Poznajem vas. Vi ste Rescator. Oni koji vam služe ne kaju se. Znam to.
Tako je. Danas sam došao upravo zbog tebe. Jer mi trebaš.
Oči mladog Maltežanina postadoše okrugle na njegovu mršavom licu boje šimšira.
Nemoguće. Nitko mi to nije nikada rekao. Mene nikada nije nitko trebao. A onda srdito poviče:
Ako se i ukrcam na brod, uradit ću to pod uvjetom da se u svako doba mogu iskrcati, ma gdje se vi nalazili, a morat ćete mi dati i novac za povratak na Maltu.
U redu! Prihvaćam tvoj uvjet jer si mi potreban - ponovi Peyrac.
Nisam ja stvoren da ikomu robujem. Jedino me privlači opasnost.
Imat ćeš je i više no što računaš.
Ja sam dobar katolik. Hoćete li me tjerati da se borim protiv kršćanskih galija?
To nećeš morati ako me Vitezovi ne napadnu, a za to nema nikakva razloga jer sam s njima sklopio ugovor.
Dobro!
Enrico se odmah ukrcao a jedini mu je prtljag bio platnena pregača oko struka. Za tih deset godina što ih je proveo na lađama grofa de Peyraca bio se mnogo izmijenio. Uz talent da polaže mine i vrši sabotaže na brodovima, bio je izvanredno spretan u rvanju, gađanju i bacanju noža, a ta su svojstva bila dragocjena kad su se borbe vodile u jurišnom pristajanju. Pravi okretni i divlji demon, koji je sve oko sebe kosio. Nikada nije zatražio da se vrati na Maltu.
Kad je Joffrey de Peyrac napustio Sredozemlje, poveo je sa sobom Enrica na Karipsko more i tako je, zahvaljujući svojoj ekipi ronilaca kojoj je Enzi bio šef, uspio da organizira neobičan ali veoma unosan pothvat: vađenje blaga iz španjolskih galija koje su potopili francuski gusari.
Mladi je Maltežanin bio sada bogat. Grof mu je bio poklonio tri najljepše zlatne vaze nađene za njegove plovidbe po Karibima, a kao član posade, uvijek je imao pravo na stalnu plaću i dio plijena. I zato je Joffrey de Peyrac, kad je tražio
dobrovoljce koji će kopnenim putem krenuti u unutrašnjost, bio iznenađen što među njima vidi čovjeka-žabu. Ta već deset godina, otkako je u njegovoj službi, nikada nije htio da se od neke plaže ili priobalskog grada udalji više od stotinu metara.
Enrico, hoće li tebi odgovarati šuma, planine i močvare? Ti si dijete Sredozemlja. Trpjet ćeš od hladnoće.
A tko pozna hladnoću bolje od mene? - reče prezrivo Enrico. - Tko u ocean nije ronio tako duboko kao ja, taj i ne zna što je hladni pokrov smrti. Monsinjore, nema čovjeka koji bi studeni bio vičniji od mene.
Ali nećeš više imati prilike da roniš. Zlato za kojim idem u potragu nalazi se ovaj put pod zemljom, a ne pod morem.
Ne smeta, glavno je da dobijem svoj dio - reče Enrico s nehajem što ga je ponekad sebi dopuštao kao vrlo stari i cijenjeni gospodarev prijatelj. - Uz to - ima tamo jezera, mnogo jezera... bar tako kažu. Mogao bih opet roniti i donositi vam ribu.
On priđe i poluglasno reče na sardskom dijalektu koji je Peyrac razumijevao:
Dobro je da te pratim, gospodaru moj i oče, jer ako ne dođem, tko će te upozoravati na opasnosti koje ti prijete. Ja sam križanac sirene i albatrosa, te vidim nevidljivu strelicu što u ovim šumama na tebe vreba. Da umijem moliti, ostao bih na ovim obalama i molio bih se za tebe. Ali nisam vičan molitvi i više vjerujem đavlu nego madoni. I zato, jedino što za tebe mogu uraditi jest da te pratim. Moj nož bit će uvijek dovoljno brz da te obrani.
Gledajući kako ga taj sitni, tamnoputi čovjek, postarao doduše ali uvijek vatren, promatra uzdignute glave, upravo kao pred deset godina na sunčanoj obali La Valette, Peyrac se nasmije i odgovori na talijanskom:
Neka bude! Dođi, potreban si mi.
A ipak je on, već od "Gouldsboroa", pokazivao najviše nepovjerenja prema Anđeliki, pratio je divljim pogledom, i gunđanjem izražavao svoje crne slutnje. A najviše je patio od ljubomore bojeći se da gospodar, iz ljubavi prema toj ženi, ne izmijeni vrlo dobro mišljenje koje je imao o njemu. Enrico nije upoznao muškarca koji pod uplivom žene ne bi omekšao. Do sada, doduše, nije vidio da je ijedna ovladala grofom, no s ovom je sve postajalo drukčije. Promatrao ju je sa zabrinutošću, spreman da uzme za zlo sve što bude uradila ili rekla. Dakle, u šumu je htio i zato da nadzire nju, ali i da štiti malu Honorinu koju mu je posljednjom kretnjom bio preporučio prijatelj Sicilijanac kad je umirao na Gouldsborou. Anđelika je sve to otkrila za duga putovanja kad bi, u svako doba, Enrico iznenada znao banuti s izrazom mučenika, koji ispunja potajni zavjet, te njoj i Honorini pomogao donositi vodu, a trudio se i da djevojčicu zabavi i udovolji njenim hirovima. Najprije se čudila jer je znala da je on ne voli, ali je najzad shvatila i zavoljela ga. A i on je ustanovio da ta mlada žena što mu zadaje brige izvrsno poznaje luku La Valette, da je bila primljena od samog velikog meštra mletačkih vitezova, da je dospjela čak do Krete, ukratko, da je pomalo zavirila u svaki kutak Mediterana. Sad je bolje shvaćao moć koju mora da je imala nad njegovim gospodarem, te se pokorio, naslućujući veze što su ih spajale. Anđelika je bdjela nad njim jer mu je zdravlje bilo krhko. Po jakoj hladnoći postajao je zelen, a od suha zraka upalila bi mu se u nosu sluzokoža, navikla na vlagu primorskog podneblja. Često je kašljao i nos mu je krvario.
Dovučen usred šume, taj okretni čovjek-žaba, koji je sa svojih dvadeset i pet godina, te opaljenim i izbrazdanim licem i nedokučivim pogledom svojih krupnih očiju izgledao mnogo stariji, bio je nesumnjivo najspretniji i najradiniji čovjek družine. Vičan kao i svaki pomorac uzlovima i konopcima, pleo je košare i mreže, a pod vodstvom Eloja Macolleta stao je da izrađuje i hodaljke za snijeg. Radio je to na posijelu, u društvu tesara Jacquesa Vignota i mučaljivog Engleza. Trebao je i rezervni par. Kad bi ponestalo konopca, koristili su, kao i Indijanci, crijeva životinja. Joffreyu de Peyracu Enrico je dobro dolazio i u radionici gdje je izrađivao kemijske preparate. Još kao dječaka na Malti uvijek su ga privlačile takve rabote.
Maltu su posjećivali arapski učenjaci. Zamazani derani penjali su se na rešetke prozora i promatrali kako oni u laboratorijima s retortama prave eksplozivne i praskave smjese. Enrico je s grofom bio pronašao više načina za pravljenje grčke vatre, i to po otetim receptima. I ovdje u Wapassouu bavio se pronalaženjem dimnih tvari, lažnih topovskih granata i suzavaca. Držao je da sumpor kojim su se služili nije ravan onome s otoka Vulcano u Tirenskom moru, između Sicilije i Napulja. Od pokusa su strahovito kašljali jedan i drugi, ali ih nisu prekidali.
Anđelika se, s obzirom na zimske nepogode, najviše bojala za dobrog i starog Kuassi-Ba. Ali on je svemu odolijevao. Bio je iznad svoje rase i položaja, u separaciji zlata pravo pogansko božanstvo. Smrknuta lica naginjao se nad posude s koštanim pepelom, u kojima je blistala otopljena kovina. Bio je opsjednut tajnama što ih krije utroba zemlje i ništa nije opažao izvan toga magičnog posla kojim je bio zaokupljen od djetinjstva, kada se sa sudanskim tragačima zlata spuštao u beskonačno duboke jame, oslanjajući se o njihove stijenke leđima i stopalima. U njegovoj zemlji zlato su kao žrtvu prinosili đavlu. Njegova ljubav prema zemaljskim dubinama i zlatu tijesno je bila povezana s ljubavi prema gospodaru. Pomagati mu i služiti, bdjeti nad njegovim sinovima, i to je u njegovim očima spadalo u posao oko zlata. Bio je ozbiljan, snažan, miran, kao dijete bezazlen a mudar.
Izvrsno se razumio u kovine i rudnike. Sve je naučio u Peyracovoj školi, a opet, sve je prožeo svojom genijalnom intuicijom. Zato se i uzdigao nad bijelce koji su morali s njim raditi. Držao je predavanja na Univerzitetu u Palermu i Saleu u Maroku, a učeni doktori u hermelinu, školovani Arapi, slušali su toga crnačka roba s velikim poštovanjem. Po njegovoj dubokoj i spokojnoj rezignaciji pred silama prirode, razaznavala se jedino baština Hamovih sinova. Danas mu je kosa bila sasvim bijela a duboke bore na licu ukazivale su na njegovo afričko porijeklo. Bio je mnogo godina mlađi od grofa, ali Hamova djeca stare rano i naglo. Ništa ga nije uzbuđivalo, a opet, bio je osjetljiv. Njegova je prisutnost bila za Anđeliku prava utjeha. Dok bi tako sjedio pored ognjišta, osjećala je da među njima boravi mudar i dobar čovjek, plemenitije prirode, i da u njihove strasti civiliziranih ljudi unosi element antičke, iskonske jednostavnosti. Suprotnosti su se izglađivale kao što se voda oceana, kad preskoči sprud, razlije po laguni i umiri pod blagim njihanjem palmi.
Anđelika je osjećala pouzdano prijateljstvo još i prema uvijek marljivom, rječitom i neobično diskretnom Pijemontežaninu Porguaniju, pa mučaljivom Englezu Lymanu Whiteu, s kojemu se stvarno ništa nije znalo, ali se u njega moglo pouzdavati, te Octavu Malapradeu, kuharu iz Bordoa. Između nje i ovoga posljednjeg postojalo je neko profesionalno saučesništvo. Kad su razgovarali o kuhanju i jelima, sporazumijevali su se upola riječi. Ona je nekada vodila gostionicu i malu tvornicu čokolade u predgrađu Saint-Honore. Njegovo iskustvo dolazilo je do izražaja u razgovorima, te ona nije sumnjala da je taj brodski kuhar u izlizanoj bluzi, kojega je viđala kako se na "Gouldsborou" za najveće oluje hrabro nosi s prevrnutim loncima, autentični šef sale, klase Vatela i Audigera.
Zašto ga je zamišljala, dok je miješao kukuruznu kašu ili nožem hitro raščinjavao kakvu divljač, ne pod bijelom kapom natkuhara, nego radije s napudranom perikom, u oficirskom izvezenom redengotu, dok zadignutih manšeta, usred gužve, rukovodi gozbom na kraljevskom dvoru?
Pošto je već prošlo vrijeme kad je sa sjekirom u ruci morao pomagati u izgradnji njihove nastambe, opet se vratio loncima. Prepuštao je gospođi Jonas I Elviri grublje poslove, kao čišćenje povrća, a sam bi kuhao i najprostiju juhu i s pobožnom brižljivošću provjeravao kako je začinjena.
S vremena na vrijeme spopadala ga je nekakva grandomanija. Govorio je o biranim jelima, kako će pripremiti umak s kaprama na kraljevski način, juhu od račića a la Sauterne, sitni punjeni kupus glaziran čokoladom.
Drugi su prilazili i slušali. Anđelika se s njim nadmetala.
Spominjala je recepte za pripremanje janjećih nogica na lionski način i šerbeta na specijalni način. Za večernjih sijela bile su to priče Tisuću i jedne noći.

45.
"TUĐINCI" I "POGIBELJNI"
"Tuđinci" su bili Španjolci i Englezi. Sjedali su oni s drugima za isti stol, dijelili s njima napore i opasnosti, pokazivali jednaku hrabrost i strpljenje, a opet su ostajali stranci. Bilo bi se reklo da su upravo stigli, da su samo u prolazu, i da zaista spadaju među ljude s kojima su dan za danom provodili svoj život.
Petorica španjolskih pirotehničara bili su, kao i njihov šef, natmureni, ponositi, suzdržljivi. Nije im se moglo prigovoriti da su prgavi, niti da siju razdor. Izvršavali su zapovijedi i naređeni im posao. Brižljivo su se starali za vlastito oružje, kao i za ono za koje su bili odgovorni, radili su u kovačnici i rudniku s podjednakom sposobnosti. Bili su svi odreda elitni strijelci, izvrsni borci u džungli i na moru. Pripadali su trupama koje je njegovo vrlo katoličko veličanstvo španjolski kralj, bio odredio da prate galije natovarene zlatom i brane ih od gusara. Svi su oni sudjelovali u opasnim ekspedicijama po vlažnim i žarkim šumama, izlagali se ujedima otrovnica, ili se verali po vrhuncima Anda gdje je valjalo hodati četveronoške dok bi krv udarala na uši i nos. Svi su oni prošli kroz ruke Indijancima i odatle izlazili s brazgotinama i trajnim osakaćenjima, i zato prožeti mržnjom prema crvenokošcima. Vojnici su razgovarali jedino među sobom, a izravno su se obraćali samo svom starješini: Don Alvarezu. Ovaj je razgovarao jedino s grofom de Peyracom. Čak i u intimnom krugu, kad bi se okupljali zimi, oni su se držali postrance, kao plaćenici u tuđoj zemlji. Anđelika nije znala pod kakvim je uvjetima grof de Peyrac uzeo jedne ili druge u svoju službu.
Zaista je bilo još teže starati se za njihovo zdravlje, nego za ono overnjskoga kovača. Često je primijetila kako Don Alvarez jako šepa a Juana Carilla spopada bljedilo od grčeva u želucu, ali nije mogla da silom izuje dugonjavog kastiljskog velikaša prezriva i odsutna pogleda, i da nedruževnog i šutljivog Carila pita kako mu probava. To je bilo nezamisljivo!
Zato se ograničila da službeno dostavlja Juanu Carillu čajeve od metvice i pelina. Nosio mu ih je Octave Malaprade i starao se da ih pije. Kuhar nije pušio, pa je svoj duhan davao mladom andalužanskom plaćeniku. U zamjenu, ovaj bi s njim izmijenio nekoliko riječi o vremenu. Time je snažno svjedočio svoju društvenost.
Ali još nije bila smislila kako da priđe Don Juanu Alvarezu pa da na njegove kostoboljom zahvaćene udove stavlja vruće obloge od lanenog brašna, što bi mu svakako bilo pomoglo. Neka bijes nosi ohole ljude a isto tako maurski i plemićki odgoj! Oni preziru ženu, hoće da je odvoje rešetkama, pa da samo moli i rađa djecu. Don Alvarez je bio zaista dostojan podanik svoga vladara Filipa IV, koji je našao smrt na grijalici jer je etiketa zabranjivala da je uklone.
Mumificirana, isposnička, stroga i mistična civilizacija, koja je ipak dala te čudesne konkvistadore što su za manje od pedeset godina - od 1513. kad je Balboa prešao Panamsku prevlaku i otkrio ocean, pa do Orellane, koji je 1547. ploveći Amazonom od njena izvora u Andama do Atlantskog oceana - osvojili veći dio golemog kontinenta i pokorili tri blistave indijanske civilizacije: Azteka, Maya i Inka.
Joffrey de Peyrac je ponekad razgovarao s njima na španjolskom:
- Zahvaljujući vama četvorici - govorio im je - Španjolska neće biti odsutna prilikom osvajanja Sjeverne Amerike. Vaša su se braća obeshrabrila kad po gradićima Algonkinaca i Abenakisa nisu nalazili predmeta od zlata. Isplatilo se pripadati rasi rudara kojoj je oduvijek pripadala iberska, a pretvorila se, eto, u pljačkaše. A kako ste pošli sa mnom, jedino ćete vi znati otkriti srebro, bakar i zlato što se kriju pod zemljom i tako obnoviti veze sa svojim pređima.
Dok su ga tako slušali, poput vatre žive oči Španjolaca bljeskale su čovječnošću i činilo se da su sretni.

U "Pogibeljne" Anđelika je ubrajala četvoricu. Bili su to O'Connel, Vignot, španjolsko-peruanski miner i overnjanski kovač, Clovis. Parižanin Jacques Vignot nije joj zadavao brige. Jak na riječi i sklon piću, ali popustljiv i u stvari osjećajan, samo ako si s vremena na vrijeme zadovoljio njegovu taštinu; tada se pokazivao uslužnim i bio je dobar drug. S vremenom, ukazivala mu je veliko povjerenje. Trebalo ga je učiniti saveznikom jer je svojim podrugivanjem, duhovitim odgovorima, pa i zahtjevima, mogao stvoriti zlu krv među ljudima.
O'Connel bio je opasan samo zbog svoje naprasite ćudi i uvjerenja da ga se progoni. A i bio je progonjen, u to ga nisi mogao razuvjeriti. Progonili su ga Englezi jer je bio katolik, a Francuzi zato što govori engleski. Prilikom spaljivanja utvrđenja Katarunka s kojim je izgorjelo i sve njegovo blago, on je bio najmanje dobio. Trebalo je postupati drukčije, govorio je, a ne spaljivati Katarunk. To nije mogao oprostiti i na svakoga je bio kivan.
Anđelika nije znala kako da s njim izađe na kraj. Njegovo smrknuto lice, prijeteća gunđanja i stalna zloba tištali su joj dušu, tim više jer je shvaćala što ga muči. Jednog će dana pitati muža kakva su čeljad ti Irci, možda će joj on pomoći da otkrije trnovit put sporazumijevanja s tim sinom zelene Erine.
Španjolsko-peruanski miner Sorrino nije bio neugodan, samo ako ga nisi primjećivao, ne zaboravljajući ipak sasvim da je prisutan. Anđelika mu se smrtno zamjerila što ga je, po svom dolasku, bila uzela za Indijanca. Jednako bi mu se bila zamjerila da ga je smatrala Španjolcem. A nadasve je trpio zbog toga što su ga držali za meleza.
Njegovo unutrašnje biće stalno je bilo ograđeno polje na kojem su se divlje borila dva nesavladiva neprijatelja: jedan Quichua Indijanac sa Anda, i jedan Španjolac iz Kastilije, neprijatelji koji su se mirili samo na kratko vrijeme da bi s jednakim prezirom promatrali njega, mješanca, što danas skrnavi plemenitu zemlju Inka. Grof de Peyrac ga je znalački uvjerio kako je rudarski poziv podjednako ukorijenjen u objema rasama od kojih on potječe, i kako je kao mješanac, noseći u sebi obje baštine i dvostruke sposobnosti, upravo rođen da bude najuvaženiji rudarski specijalist Perua. Proricanje se obistinilo. Bilo je dovoljno ostaviti ga u njegovoj kovačnici i izbjegavati svaki razgovor ukazujući mu ipak poštovanje.
Kao najopasniji preostao je, dakle, Clovis: tvrdoglav, naprasit, sumnjičav i surovo sebičan. Anđelika je osjećala da on nikoga ne voli. Bio je od onih koji su u stanju da ugrizu ruku koja ih je nahranila ili spasila. Pitala se u izvjesnim trenucima nije li njezin muž bio nepromišljen kad je kao dobrovoljca primio u ekspediciju ovu nepouzdanu individuu, s kojom je tako teško živjeti. Bio je dobar kovač, nema što, vješt svim bravarskim i oružarskim poslovima. Pravi pomoćnik Vulkanov: crn, zdepast, znojan, stalno obrastao u bradu crnu poput čađe. Potkivat će konje bolje od ikoga. Ali, ma kako dragocjena bila ta sposobnost, sada kad je njihovo putovanje završilo, ona nije dostajala da se zaboravi njegova prostota i svađalački duh. Mrzio je žene i jedini se on u razgovorima pokazivao razvratnim kako bi u čednoj gospođi Jonas i Elviri izazvao sablazan. Prema Anđeliki bio je ponekad krajnje drzak i zato je njih dvoje vodilo isti žestoki i potajni rat.
Ipak su se u nečemu slagali: odjek njihovih svađa nije smio doprijeti do grofa de Peyraca. Ona se bojala da ne uznemiri svoga muža, a on se jednostavno bojao... užeta. Ploveći tri godine u službi gospodina de Peyraca, imao je dovoljno vremena da shvati kako je to gospodar koji ne zna za šalu. Zato je i bio dovoljno pametan da se pred njim suzdržava. Drugovi su mu predbacivali zbog njegova licemjerja, ali svaki svoj napor koji bi doveo do slaganja s njima ili bilo s kime, on bi držao osramoćenjem.
Jednu večer, na posijelu, Anđelika mu je tutnula u ruku nekakvu prnju punu rupa.
Evo igle i vunene pređe, majstore Clovise. Hitno mi to pokrpajte. Kovač se usprotivio, ali se ipak prethodno ogledao nije li grof u blizini.
Vi ste žena, to je vaš posao.
Ne! Svi mornari znaju rukovati iglom, to je sastavni dio njihova posla.
Zašto da to ja radim? Vidio sam kako drugima krpate odjeću.
Moguće, ali je potrebno da izvršite pokoru.
Primjedba je upalila. Clovis je najprije pogleda, držeći u jednoj ruci odjeću a u drugoj iglu, a onda se bez riječi dade na posao. Jacques Vignot, koji je sjedo do njega na klupi, čuo je kako u nekoliko navrata gunđa: "Vršiti pokoru! Vršiti pokoru! Lijepo!... Još jedna novost!...
Često je ponavljao jednu rečenicu čiji je smisao ostao zagonetan Anđeliki i drugima.
A lijepo, dakle! - govorio je odmahujući svojom crnom glavom. - Kakva je smisla imalo što sam nosio lance u Sainte Foy de Conquesu kad sam spao na ovo!
Neki drugi dan, začuvši napolju žestoku svađu, Anđelika je izašla upravo u trenutku kad je Overnjanin zamahnuo cjepanicom nad glavom jednog Indijanca. Kako ju je, radi sigurnijeg udarca, pri tom u ruci premještao, Anđelika je imala upravo toliko vremena da zgrabi svoj pištolj i opali u njihovom pravcu. Cjepanica prasne i ispade Clovisu iz ruke, a i on sam pade nauznak na zaleđenu zemlju. Anđelika pojuri i zadrži ruku Indijancu koji je bio trgao nož i spremao se da ugljenaru odere čupavi skalp. Videćl da je njegov napadač na zemlji, Indijanac se nekako smirio.
Svi su na pucanj istrčali napolje. Ovaj put je bilo teško zabašuriti incident. Grof žurno dotrča i jednim pogledom otkri sudionike:
Što se dogodilo? - obrati se kovaču koji je ustajao blijed kao smrt.
Ona... Ona je pokušala da me ubije - promuca pokazujući na Anđeliku. - Samo tri palca bliže, i bila bi mi prosula mozak.
Prava šteta! - reče Anđelika smijući se. - Nisam namjeravala da te ubijem, jadna beno, spriječila sam da ne počiniš ludost koja bi te stajala života. Zar vjeruješ da bi izbjegao nožu ovog Indijanca da si ga udario? Pucala sam u tvoju cjepanicu, a ne u tebe. Da sam te htjela ubiti, vjeruj, to bi se bilo i dogodilo.
Ali Clovis odmahne glavom.
Pod njegovom slabo obrijanom bradom, lice rupičasto od boginja imalo je boju loja. Zaista se bio silno uplašio; i dalje je vjerovao da ga je Anđelika htjela ubiti, te da samo slučaju duguje život. Već odavna je mislio kako se to mora dogoditi, kako će ga ta strašna žena ubiti, bilo lancetom, bisturijem ili vradžbinama. Ali pištoljem, e to je već previše!
Ništa vam ne vjerujem - progunđa. - Tako precizno niste mogli nišaniti. Žene to ne umiju.
Budalo - reče grof ljutito. - Hoćeš li da ponovimo pokus. Vidjet ćeš da te više ne bi bilo među živima da je gospođa grofica htjela pogoditi tebe. Uzmi tu cjepanicu, podigni je malo u zrak pa ćeš provjeriti je li istina ono što su ti pričali o pucanju prilikom prijelaza rijeke Sakoosa. Uzmi cjepanicu!
Kovač to energično odbije. Ali Yann le Breton pokaza povjerenje. On se bio zatekao pored Anđelike kad je uhvatila Pont-Brianda. On podigne cjepanicu, a Anđelika, koja se u međuvremenu vratila na kućna vrata, opali odande metak i cjepanica prsne. Začu se pljesak. Morala je to ponoviti nekoliko puta. Probudio se i Don Alvarez i htio da vidi kako gađa najprije iz puške fitiljače, a zatim kremenjače. Bez muke je dizala teško oružje, pa su se svi čudili njenoj snazi i počeli se ponositi što je među njima.

46.
DAMA SA SREBRNOG JEZERA
Kad je ovako hladno u Wapasouu, može li se zamisliti kako mora biti u gradovima koji leže sjevernije?...
Tri grada... Tri palanke izgubljene u beskraju, na obali Saint-Laurenta. Brodovi će stići tek u proljeće. A dotle... na njima i oko njih ledeni oklop. Zarobile ih bijele stepe, zarobila ih tišina, bezgranični prostor, sumoran i pust.
Montreal, na otoku, u podnožju svog malog ugaslog vulkana. Trois-Rivieres, slijepljen uz rukavce svoje smrznute delte.
I kralj sviju, Quebec, na svojoj litici. Tri grada okrunjena dijademom od bijelih dimova što se iz njihovih dimnjaka spokojno izvijaju u rumena jutra i predvečerja. Tri izgubljena grada.
Nek u njima plamsa na ognjištu vatra da ih spasi od smrti!
Život što ga daje vatra toliko je djelotvoran da se zaboravlja na smrt, na tišinu, na pustoš. Vrvi svijet po tim gradovima, u njima ljudi čavrljaju, spletkare, kuju zavjere, biju se cijele zime: jezikom po salonima, stolcima po kabareima - žestoko, mučke, srdačno kao prijatelji, rođaci, kao pravi Kanađani. A mnogo se u njima moli i beskrajno dugo ispovijeda. Razmišljaju ljudi, sanjare upirući pogled na bijela prostranstva Saint-Laurentskih planina ili sivo obzorje šume na jugu.
Sanja se o odlasku. Prema moru i Europi, ili prema zapadu, gdje ima krzna i urođenika... U ovom ili u onom pravcu, svejedno... ali otputovati. Samo otputovati... Oh, kad će doći vrijeme da se krene?...
A tu se i ljubi: onako na brzinu, potajno i s kajanjem čak i među supružnicima, jer oko jezuite ispituje svačiju savjest.
Mnogo se tu pije. To je jedini užitak. Rakija, pa opet rakija: od jabuka, od šljiva ili pšenice, mirisna, prozirna i pečena u vlastitom kotlu.
Zimi sve ulice mirišu na kominu, na šumske vatre i na juhu od slanine i sušenih jegulja. Zimski su dani prožeti mirisom tamjana od misa i večernji, a i od mirisa u kožu uvezanih knjiga koje su donesene iz Europe a listaju se neprestano, ponovo čitaju uz ognjište. Zimske noći pucaju pod ledom. Reklo bi se da će prsnuti stakla. Po oknima inje šara svoje cvjetove.
I baš u tim gradovima pukla je i proširila se vijest.
Živi su oni stranci iz Katarunka za koje se mislilo da su ih poklali Irokezi. Na životu je ona tako lijepa žena što se iz dubokih šuma pojavila na izvorima Kennebeca jašući na konju.
Živa je, Demonka...! Slavlje i užas!
Radost onih koji vjeruju u moći pakla.
Zar mislite, braćo moja, da đavao šalje na zemlju jednoga od svojih slugu da od šačice Irokeza ne ostane od nje nego samo dim?... Nije nego!... Vrag je moćniji od toga!... Još nije u Acadiji uradio toliko zla da bi se mogla proricati njegova pobjeda ili poraz.
A dokazuje to što je Demonka još uvijek onamo iako je Katarunk spaljen. Lomenie ponavlja: "Sam sam vidio Katarunk u pepelu"...
Ali onaj tko je donio tu izvanrednu vijest kaže doslovno: "Stranci su na životu, a nalaze se u planinama, u mjestu što se zove Wapassou, na Srebrnom jezeru."
Tko da sumnja u onoga što je donio tu vijest? On vidi i ono što je daleko. To je svetac. Vidio je kako su stranci umakli Irokezima a da se nisu morali ni upuštati u borbu. To je dovoljan dokaz da su sluge Sotone.
Bog nije mogao pomoći bićima koja ne zabijaju u zemlju križ, ispovijedaju hereze i ne primaju svete sakramente.
Onda je to uradio đavao! Gospodin de Lomenie gubi pamet.
To ga je začarala Demonka, reče on - isto kao i Pont-Brianda koga su vidjeli kako turoban i smeten luta ulicama Quebeca pričajući o ženi lijepoj kao dan, što ju je sreo u dubokim šumama...
A jahala je na konju...
Kao da to može biti. Nikad u šumi nije bilo bijelih žena. Oni koji su je tobože vidjeli jahati na konju, prevarili su se. Bio je to jednorog, o tome nema sumnje ... Njih nekoliko što su se zatekli u ponoru kad se prikaza pojavila prvi put na
mjesečini, tvrde da su primijetili šiljat rog... Obasipaju ih pitanjima, preklinju ih neka se jasno prisjete, okružuju ih oni koji su ove jeseni bili u ekspediciji gospodina de Lomeniea te sreli crnog čovjeka s maskom i ženu čije ime se još ne usuđuju glasno izgovoriti: Demonku, ali koju već nazivaju Damom sa Srebrnog jezera.
A što će se sada dogoditi?
Monsignor biskup naredio je procesije i postove. Otišao je da posjeti u njenom samostanu sestru Madeleinu, vizionarku, a onda se uputio guverneru Kanade, gospodinu d'Arreboustu, da se kod njega sastane s pobožnim načelnikom grada Quebeca i s drugim ličnostima, te s mnogim jezuitima.
Dugo plamte svijeće iza prozora u dvorcu na litici... Saint-Laurent je, na mjesečini, prostrana bijela ravnica.
Joffrey de Peyrac je pažljivo slušao jer je Anđelika izgovarala i takve riječi koje su mu smetale.
Jednoga dana kad je za mojim stolom bilo okupljeno trideset uzvanika... Kad sam odlazila na parišku tržnicu da odaberem bačve...
Te dame su se najbolje slagale s Octavom Malapradaom.

47.
UČENJE AUTOHTONOG JEZIKA LJUBAVNO POSREDOVANJE
U Wapassou je bila stigla mala indijanska obitelj i nastanila se na oko milju daleko od nastambe, pokraj jezera u kojemu su lovili dabrove. Vidjeli su ih kako se često vrzmaju po okolici.
Između Overnjanina i jednoga od njih izbila je svađa zbog sestre ovog posljednjega, dosta lijepe urođenice dugih pletenica, kojoj su zubi blistali od bjeline kad bi se nasmijala, a nije krila što očekuje od "Normandijaca" koji su, prema pričanju, stvoreni za ljubav. Bila je tu i druga, naizgled plašljiva, ali je svejedno s lakoćom ugovarala intimne sastanke.
Međutim, bilo je čudno kako su se muškarci malo koristili tako susretljivim susjedstvom. Nisu se tuđili jedino mladi Yann, Jacques Vignot i jedan od Engleza. A i njihovi izlasci bili su rijetki.
Pokazalo se čak da do svađe s Indijancem nije došlo zbog sestrinih ljubavnih veza, već zato što je djevojka, švrljajući po dvorištu nastambe, bila ukrala Overnjaninu duhan i nož.
Anđelika se sjetila onoga što joj je muž jednom objasnio. Pomorci su suzdržljivi. Kako je, u potrebi, i sam bio u stanju da dugo živi bez žene, Joffrey de Peyrac je znao odabrati ljude koje će povesti sa sobom. Oni su pošli s njim jer im je obećao zlata. Privlačnost avantura i uspjeha nadomještala im je užitak. Žena je dio plijena, a igra još nije dobivena. Na to će misliti kasnije!... Neko instinktivno nepovjerenje prema ljubavnim obavezama, koje otvaraju put ropstvu, pomagalo im je da ovladaju svojim čulima.
Anđelika se sjetila Nicolasa Perrota koji je već tri godine ostavljao kod kuće ženu i dijete i potucao se šumama, a u prilici, i čitavim krajem.
Tada je, malo prije prvoga snijega, bio krenuo prema jugu nastojeći da stigne do trgovačke radnje jednog Holanđanina, na ušću Kennebeca, i da odande donese najnužnije namirnice: sol, šećer, brašno, malo ulja...
Najzad se pokazalo - tko je to mogao i pomisliti - da je najuporniji kod lijepih urođenica stari Macollet. Po svakom vremenu, neprestano se kretao od svog zadimljenog vigvama do onog Indijanaca. Ptičica je bio taj Macollet! Volio je da sjedi uz ognjište nekog Indijanca i da s njim razgovara.
Vođa toga plemena bio je pomalo i vrač. Donosio je Anđeliki korijenje, trave i smole. Pošto je prvi trenutak straha prošao, otkako joj je jednog lijepog jutra, dakako nečujno; prišao iza leđa, ali ruke uzdignute u znak mira i kao medvjed sav načičkan krznima, postali su dobri prijatelji. Postepeno joj je uspijevalo da s njim razgovara na njegovu jeziku i pomalo se time ponosila jer su joj bili rekli da se jezici urođenika teško uče. Misionari koji su o tome govorili u Francuskoj tvrdili su da su za to potrebne godine, a i divljačari kao da baš nisu hrabrili pridošlice nek se prihvate takva učenja. To može samo onaj tko se tu rodio - objašnjavali su. Ali Joffrey de Peyrac je vrlo brzo ušao u te govore i objasnio Anđeliki da su poteškoće samo prividne. Onima koji su se tužili nedostajao je dar zapažanja.
On je vrlo brzo opazio da većina indijanskih plemena u njihovu susjedstvu ima isti jezični korijen, koji vjerovatno potječe djelomično ili od Inka, ili peruanskih Quichoua.
I zato ih je njegov rudar melez, čim je stigao ovamo, u Sjevernu Ameriku, odmah mogao razumjeti.
Irokezi, Algohkini, Huroni i Abenakisi bili su rođaci po jeziku, jer su im jedino akcent i intonacija bili drukčiji, pa i neke obične riječi - kao voda ili dijete. Uz to, pojedina su plemena davala takvim riječima drukčija tumačenja. Na primjer, za vodu se moglo kazati izvor, tekućina, a za dijete: mladi, mali, sin...
Prilikom sporazumijevanja opći je smisao davao korijen, a preciznost izraza dolazila je od prefiksa i sufiksa. Kako je korijena bilo relativno malo, mogao si se s nekih pet stotina riječi snalaziti u svakoj situaciji, usprkos prividnoj raznolikosti tih jezika.
Služeći se tim ključem koji joj je dao muž, Anđelika se i sama čudila svom brzom napredovanju.
Dakako, još zadugo neće ona time u potpunosti ovladati, te će Indijanci pucati od smijeha pri svakoj pogrešci koja joj se omakne. Najprije je trebalo dugo slušati. Tako si mogao uočiti akcent i tonalitet, i osobito poseban grleni način artikulacije, pri kojemu se mišići lica uopće ne miču. Zbog toga, kad Indijanci izgovaraju riječi i u najvećoj ljutini, prisiljeni su da ostanu mirni. Naprotiv, dok nisu govorili, veoma su se kreveljili i u svakoj prilici razvaljivali usta od smijeha. S vremenom, Anđelika je razabrala da postoji samo šesnaest glasova, ali da je među njima interval četiri puta duži nego u europskim jezicima a ponekad, naprotiv, dvaput brži. Zato je i ritam govora imao osam puta više varijanata nego u francuskom ili engleskom, a baš to je u detalje unosilo nijanse.
Pa iako je do savršenstva trebalo još dugo, svi su u Wapassouu vježbali, a napredniji su ispravljali početnike. Anđelika se dakle izvrsno sporazumijevala sa starim poglavicom iz Vigvama dabrova, koji se, iz ravnodušnosti ili staračke dobrodušnosti nije hvatao za njene jezične pogreške, pa se usuđivala upuštati s njim i u duge razgovore koji su mnogo zabavljali Joffrey de Peyraca kad bi je zatekao kako raspravlja s crvenim vračem okićenim perjem.
Očaravala ga je njena živahnost, želja za životom, njena posebna hrabrost. Sada je on nju češće pratio pogledom.
U početku je mislio: "Sve će ovisiti o njoj, Wapassou će biti trenutak istine." Divio se videći kako se okružila nekad neprijateljskim skitnicama koji su sada, međutim, bili spremni da je prihvate kao svoju majku, sestru, prijateljicu, vladarku.
Jedne večeri Joffrey de Peyrac zamoli Anđeliku da pozove Elviru na jedan sasvim osobni razgovor i da je, pošto je on bude primio u njihovoj tijesnoj sobi, isprati. U nedostatku mjesta kamo bi se mogao povući pred indiskretnim ušima kad je nekoga imao primiti nasamo, ova je soba bila unaprijeđena u "kapetanov kabinet na zapovjedničkom mostu", a kako je do nje valjalo prijeći nekoliko stepenica, to je još i dopunjalo iluziju. Namještaj je bio uljepšan jednom priprostom foteljom prekrivenom krznom, u kojoj je sjedio grof. Došljak je morao stajati, i ako je bio malo višeg rasta, gotovo je glavom dodirivao tavanicu.
Ako je razgovor bio neslužben, Joffrey de Peyrac bi mu rekao da sjedne preda nj, na kamenu ploču ognjišta i zatražio bi da im donesu pintu pive i dvije čaše.
Tako se on navečer često povlačio nasamo, sad s ovim, sad s onim. Ljudi su cijenili takve razgovore u četiri oka jer su mogli da se s gospodarom objasne, iznesu svoje pritužbe, ali i da prime naloge koji su ih po potrebi urazumijevali.
Zato je jadna Elvira bila silno uzbuđena dok je dršćući prelazila onih pet stepenica do "mosta".
Anđelikina prisutnost ju je umirila, ali se svejedno mučila jer je bila savjesna i uvijek se smatrala zbog nečega krivom.
Kad su se za njom zatvorila teška vrata, utihnula je i buka iz družinske odaje. U sobici se čulo tek pucketanje vatre, a na mahove je s polja dopirao i šum jela koje su se na vjetru svijale i svojim vrhovima udarale o krov.
Grof sjedne. Mlada žena ostade stajati i Anđelika je, sjedeći za njenim leđima opazila kako joj podrhtavaju uska ramena, a nježni potiljak se sagiba. Jadna žena nije znala kako da se drži pod smrknutim ispitujućim pogledom kojim ju je grof mjerio od glave do pete, a pri tom se ipak blago smiješio.
Znao je da u svoj pogled unese neku nježnu toplinu koja je mogla uzbuditi bilo kakvu ženu.
Elviro, dijete moje lijepo - reče on nježno. Saslušajte me što je moguće mirnije.
Jesam li počinila kakvu pogrešku, monsinjore?... - promuca ona gužvajući svoju platnenu pregaču.
Rekao sam da me saslušate mirno i bez straha... Umirite se. Mogu samo da pohvalim vas i vašu ljupkost. A ipak ste izazvali uzbuđenje koje ovdje može dovesti do ozbiljnih posljedica.
Ja?... O, monsinjore!...
Da, vi, usprkos svojoj nenametljivosti i čednosti, zato što imate lijepe nježne oči i rumene obraze.
Zbunjujući se sve više, Elvira ga je gledala bez razumijevanja.
Primijetio sam da vam jedan od mojih ljudi udvara. Recite mi bez uvijanja smeta li vam ta pažnja, želite li da ona prestane, i nije li po vašem mišljenju on predaleko otišao u pokazivanju svojih osjećaja.
Kako je ona šutjela, on nastavi:
Ovdje su u utvrđenju samo tri žene, i jedino ste vi bez zaštite muža. Izdao sam vrlo stroge upute kako se imaju s vama ophoditi. Potrebno je da znam jesu li poštivali disciplinu. E pa odgovorite! Držite li nametljivim poštovanje koje vam se od izvjesnog vremena ukazuje. Znate na kojega čovjeka mislim, zar ne?
Ovaj put ona crveneći obori glavu i potvrdno kimne.
To je Octave Malaprade - reče on.
Šutio je neko vrijeme, upravo koliko je bilo potrebno da u svijest dozove kuharov lik, njegovu ugodnu pojavu i krotki osmijeh.
Zatim, iz džepa svoga prsluka izvadi jednu od rijetkih cigara koje su mu još ostale i sagnuvši se nad vatru, pripali je žeravicom. A onda se opet zavali u fotelju, povuče jedan dim i blago nastavi:
Ako je prekoračio dozvoljene granice, bit će obješen. Elvira krikne i pokrije lice rukama.
Obješen?... Oh, monsinjore. O, nemojte jadnog mladića. O, ne zbog toga! Ne zbog mene!... Ja to ne zaslužujem...
U ovom je kraju žena kraljica. Zar to niste znali, dijete moje?...
Opet ju je pogledao s onim svojim nedostižnim smiješkom od kojeg su krajevi njegovih lijepih usta poprimali zajedljiv ali umiljat izraz što ga je Anđelika tako dobro poznavala.
Zar niste znali da su žene kraljice?... - navaljivao je.
Ne, monsinjore, nisam to znala - odgovori ona naivno.
Drhtala je svim udovima, ali strah koji je osjećala zbog ugroženog Malapradea davao joj je snage da se sabere i da ga brani.
Monsinjore... Preklinjem vas! Kunem vam se... Nikad on nije uradio nešto zbog čega bih morala crvenjeti. Jedino sam osjećala... da... da on...
Vi ga volite?... - Palo je i prvo pitanje.
Ona ušuti i stade da izgubljeno gleda oko sebe.
Ne, ja... ne znam.
Pred tri mjeseca izgubili ste na "Gouldsborou" muža. Gledala je u njega nekako tupo.
Muža?
Zar ga niste voljeti?
Salijetao ju je, saplitao, upijao svoj prodorni pogled u njene djetinje zjene, te je primorao da ga gleda.
Voljeli ste ga? Svoga muža.
Da... svakako. To jest... ja... eto, više ni sama ne znam.
On ponovo odvrati pogled i šutke nastavi da puši. Ona je stajala nepomično, više nije drhtala, samo su joj se ruke kretale dok ga je promatrala.
On opet mirno nastavi:
Octave Malaprade je maločas bio tu i sa mnom razgovarao. On vas ljubi. Pogađajući da su mi njegovi osjećaji poznati, predusreo me i povjerio mi se... A evo što je zatražio da vam ispričam o njemu i njegovoj prošlosti.
Prije pet godina, u građu Bordou, gdje je držao ugledan hotel, ubio je svoju ženu i njezina ljubavnika pošto ih je zatekao zajedno. A onda, ne znajući kako da izbjegne posljedicama svoga čina, a i zato da pred neizbježnom istragom ukloni tragove svoga dvostrukog zločina, on je oba leša sasjekao na komade, jedan dio spalio, a ostatak uspio prebaciti na gradsko smetlište...
Anđelika prigušeno krikne i ugrize se za usne. Elvira je zateturala. Kao da ju je grom ošinuo. Peyrac je i dalje pušio, znatiželjno je promatrajući.
Nakon toga - nastavi on - počekao je neko vrijeme a zatim pobjegao u Španjolsku. Tamo je stupio na moj brod i ja sam ga primio u službu.
Nastade duga stanka.
Odjednom se mlada Rošeljanka uspravi. Sada se držala ravno i činilo se da promatra nešto s onu stranu svoga vlastitog bića.
Gospodine grofe... - reče najzad odlučnim i jasnijim glasom, kakav nije dotada pokazivala. - Neka mi gospodin grof oprosti ako mu izgledam neosjetljivom. Ali, evo, do kakva sam zaključka došla. Ja mislim da je taj čovjek ubio u bijesu ljubomore i iznenadno, a onda se zatekao sam i izgubljen u tom užasu, pa nije znao kako da se iz njega izvuče. Postupio je kako je znao, samo da se spasi. Ta stvar predstavlja u njegovu životu zao udes, nesretan slučaj, kao što je iznenadna bolest...
Onda duboko uzdahne.
Ali ta bolest neće me spriječiti da ga volim - reče glasno. - To što ste mi upravo ispričali otkrilo mi je što zapravo osjećam. Vaša su mi pitanja pomogla da sebi zavirim u dušu. Da, zaista sam voljela svoga pokojnog muža... ta zato sam ga... onda... i uzela... Ali to nikada nije bilo ni nalik na ovo što danas osjećam prema ovomu. Ma što o njemu govorili, ja osjećam da je ostao dobar, pravičan i usprkos svemu nježan. Sada ga dovoljno poznajem da to mogu tvrditi. On je nesretan.
Ušuti, a onda će zaneseno:
One olujne noći, kad smo stizali u Wapassou nosio me je cijelim putem. To nikada neću zaboraviti...
Joffrey de Peyrac je dobrohotno pogleda.
U redu, u redu! - reče. - I želio sam da od vas čujem takav odgovor. Hrabri ste, mala Elviro, i srce vam je plemenito. Imate bistru pamet i ne dopuštate da vas zavede lažna osjećajnost, koja bi inače bila razumljiva, ali u ovoj prilici nepogodna. Taj... nesretni slučaj kako vi kažete, obilježio ga je za čitav život. Učinio ga je zrelim i dao novu dimenziju njegovoj dotad prilično banalnoj egzistenciji, premda je kao vlasnik hotela bio postigao u svom zanimanju zavidan uspjeh. Neki će možda držati da pravdi nije udovoljeno i s njima se slažem. No, kako su u neku ruku i njegove žrtve beznačajne osobe, nikada ga nisam poticao na kajanje ili ispaštanje. Ono dolazi samo od sebe, svakoga dana, samim
sjećanjem. Radije sam ga bodrio da postane onakav kakvim ga vi danas poznajete: dobar i profinjen čovjek, ali i energičan i pronicav. A ta su mu svojstva nedostajala prije nego je doživio dramu. On će vas zaista mnogo voljeti.
Mlada je žena skrštenih ruku upijala njegove riječi.
Još nisam završio - reče. - Vama ću dati miraz, pa tako vaš bračni život neće početi s teškoćama. On će imati pravo na znatan dio bogatstva što će nam ga donijeti rudnik na Srebrnom jezeru. Uz to, kao moj osobni dar, dobit će novac kojim će moći otvoriti gostionicu, i to u kraju koji sam odabere. To može biti Nova Engleska, pa čak i Nova Španjolska ako sluti da će tamo bolje uspjeti. A starat ćemo se i o odgoju vaše dvoje prvorođene djece kako bi kasnije mogli postići nešto više...
Oh, Monsinjore! - poviče ona. - O, kako da vam kažem... Neka ste blagosloveni, monsinjore!...
Baci se preda nj na koljena, dok joj se lice kupalo u suzama.
Kako je spretan - mislila je Anđelika. Da hoće, sve bi žene klečale pred njim. Ma kako da je zaljubljena u drugoga, zar i ova ne bi bila spremna da mu se poda iz poštovanja i zahvalnosti.
Ne treba plakati, draga. Hrabro ste podnosili nepravedna iskušenja. A znam da je i onaj koga volite već okajao svoje grijehe. Pravo je da se sada pokuša sve ispraviti. Život je milostiv. Mnogo više od ljudi. Donosi iskušenja, ali i nagrade...
O, da! Razumijem, monsinjore... shvaćam što hoćete reći. Govorila je tihim glasom prekidanim jecanjem.
Dok sam živjela u La Rochelleu, bila sam priprosta žena... Ni na šta nisam mislila. Danas vidim da to i nije bio život... Vi ste me poučili, monsinjore, i sada sam sasvim druga. Kolike li sam stvari otada shvatila... otkako živim u vašoj zajednici - reče plaho. - Oh, kako volim Wapassou, kako volim vašu kuću, monsinjore! Nećemo otići. Nikada! Ostat ćemo ovdje, ja i on, da vam služimo...
On je prekine blagom kretnjom.
Umirite se! Večeras je kasno da bi se kovali planovi. Najprije se morate odmoriti. Doživjeli ste pravi šok. Obrišite suze. On ne smije vidjeti da ste plakali, inače će biti uvjeren da ga odbijate pa će prostrijeliti sebi glavu prije no što ja uspijem da ga razuvjerim. Ti ljudi iz Bordoa su nagli... Ipak bih vam savjetovao da mu do sutra ne dajete odgovor. Povucite se u svoju sobu. Bolje je da kroz noć sazre vaša odluka. A ni njemu jedna noć nedoumice i razmišljanja neće biti na odmet. Bolje će znati prosuditi koliko mu vrijede osjećanja. Idem ga samo obavijestiti da želite razmislili.
Ona ga je pokorno slušala.
Uz to ću tražiti od vas - opet će Peyrac - da nastavite živjeti kao i ranije, u običnom i vidljivom prijateljstvu. Ulazimo u srce zime. Nije to vrijeme za ljubav. Moramo prebroditi još velike teškoće i svi iz njih izaći živi i moralno zdravi. Vi me razumijete?
Ona polako obori glavu.
Kad stigne proljeće, sići ćemo opet do Gouldsboroa i pastor će vas vjenčati... ili svećenik; o tome ćete se već dogovoriti.
Pa da! Ja sam hugenotkinja, a on papist - povika, otkrivši to s užasom.
Ako to odložite za posljednji tren, jarak koji vas dijeli izgleda mi lako premostiv. Mir! Mir na zemlji ljudima dobre volje... Te nas se riječi svih tiču. A sada, laku noć!
Anđelika isprati mlađu ženu do praga njene sobe i poljubi je na rastanku.
Većina muškaraca već se bila povukla iza velike zavjese od ušivenih koža, što je zaklanjala njihovu spavaonicu na dva kata.
Prolazeći opet dvoranom, začu kako se kotrljaju lonci i opazi da su to ispali iz ruku uzbuđenom Malapradeu.
Kuhar je bio blijed i uputio joj je pogled ranjenog psa prepeličara. Anđelika se sažali, priđe mu i žustro došapne:
"Ona vas ljubi"

48.
ZARUKE ELVIRE I MALAPRADEA MUDRA RAZMIŠLJANJA GROFA PEYRACA
Sutradan, Elvira je sama potražila Malapradea, a kako je bilo lijepo vrijeme, zajedno su sišli do jezera gdje su ih vidjeli kako dugo šeću obalnim puteljkom.
Kad su se vratili, blistali su cd sreće i držali se za ruke. Povodom zaruka upriličili su im malu svečanost, koja je protekla u iskrenoj radosti. Pa ako se Malaprade i naslušao uobičajenih peckanja svojih drugova, bilo je to izvan domašaja ženskih ušiju.
Bio je sav preobražen.
Njihova sreća je svima pravila zadovoljstvo.
Usprkos svemu, Anđelika neko vrijeme nije mogla da zaboravi Peyracova otkrića u pogledu ugostitelja. Sigurno su potresla više nju nego Elviru. Možda zato što je bila manje nevina, ona su joj dozivala u svijest njene vlastite odvratne uspomene. Navečer, u sobici pored vatre, nije mogla a da na njih ne misli.
Dvoje ljubavnika sasječeni na komade kuharskim nožem. Ruke ljepljive od krvi, strah, znoj što curi niz lice, samoća progonjene zvijeri.
Anđelika utone u razmišljanje.
Pred oči joj iskrsne slika kako se kosiri obaraju na usnule vratove, pa ogavna i tužna glava što je pripadala čovjeku kome se htjela osvetiti, a sada je, eto, jedan seljak drži pred njom za kosu, i iz nje curi krv u kojoj bi s užitkom bila oprala svoje nježne prste.
Tu mržnju, ta trzanja nesmiljene ali i prestravljene životinje, to protivljenje čitavog bića povučenog u blato i trulež, sve je to bila ispovijedila prioru opatije u Nieulu i on ju je odriješio od grijeha.
Ali kako da izbriše trag, bolni pečat onih trenutaka? Klečeći u svojoj sobi pored vatre, priginjala je svoj nježni profil, koža joj se ježila, obuzimala ju je nekakva mučnina. Shvaćala je Malapradea, osobito nakon počinjenog zločina: njegov bezimeni užas, biće šibano olujom, gnušanje pred samim sobom.
Bacala je u vatru drva, tek da zaposli svoje drhtave ruke. Pomislila je kako se Elvira pokazala hrabrom. Ispoljavala je odvažnost čistih duša, onih koje "ne znaju".
Te male hugenotkinje nije lako natjerati da govore, mozgao je u sebi Joffrey de Peyrac misleći na Elviru. A opet, lakše je s njima izaći na kraj nego s ovom.
I on stade da motri Anđeliku koja je, na nekoliko koračaja od njega, klečala tako odsutna i daleka da i nije bila svjesna njegova pogleda.
Od svih "njegovih ljudi", ona se, svakako, najmanje povjeravala. Krilo se u njoj toliko toga što se nije smjelo povrijediti. Trebalo je čekati da sama dođe tražiti od njega utjehu.
Ona je žena. A žena, ma što se mislilo, nije stvorena za pakao. Ona se dugo stidi svojih podlosti, nasilja, gnusoba... Ona nije stvorena za mrak i nered, nego za svjetlost i sklad... Ne ostaj u svojoj patnji, dušice, tako daleko od mene! Ja znam tvoju slabost. To je rana koju zadaje život, i nje se ne treba stidjeti. Takva je čovjekova sudbina. Važno je samo znati kako od nje ozdraviti.
Nekoć su žene, djeca, seljak, zanatlija, mali čovjek, dakle svi slabi, imali branitelja. Bio je to vitez. Njegova je bila zadaća da se bori za bijednike i da ih osvećuje, da plati cijenu krvi za one kojih su ruke i duhovna snaga bili krhki. To je bio njegov poziv. Danas su se vremena izmijenila. Bori se svatko. Žene se bore noktima i zubima; a običan čovjek? On, eto, radi kao Malaprade: podliježe panici i strahu. Običan čovjek je stvoren za svet život. Mora li se jednog dana suočiti sa strašću i zlom, on se usplahiri, ostaje zatečen, jer nikada nije mislio da se to može dogoditi njemu. Čovjek takva kova u stanju je da svašta uradi, pa i ono najgore, nezamislivo. A u stvari, jedino što je postigao jest usamljenost grešnika. Lako
mogu da zamislim toga uvaženog i u gradu poštovanog čovjeka kako, sav oznojen u licu, siječe još tople udove dvaju poznatih i bez sumnje voljenih bića, i priznajem da bi mi taj prizor ulio više sažaljenja nego zgražanja.
Jadni obrtniče! Gdje je tvoj branitelj? Gdje je tvoj sudac zaštitnik?
Kad se rodiš plemićem, u krvi ti je da gledaš u lice opasnosti, smrti, onome najgorem što može postojati na svijetu a rođeno je iz nesavršenstva.
A upravo je to nedostajalo savjesnom i priprostom obrtniku Malapradeu. Da je bio plemić, ne bi umorio one koji su ga izvrgli ruglu, ne bi bio podlegao slijepoj i ludoj agresivnosti. Svoju ženu bi bio dao doživotno zatvoriti u neki samostan, ljubavnika bi javno izazvao na dvoboj i ubio bi ga, ali ne riskirajući ni zatvor ni vješala, jer je nekažnjivost za ubojstvo u otvorenoj borbi bila vitezu zajamčena. Ali viteštvo je umrlo, i to globljenjem čak i onih vitezova koji su se suviše koristili svojim prednostima i povlasticama, dok kardinal Richelieu nije na kraju zabranio dvoboj.
Za kakav svijet da danas spremam svoje sinove? Za svijet u kojemu su lukavstvo i strpljivost neosporno najglavnije oružje. Ali zato što je prešla u drugi plan, snaga nije time postala manje neophodna...
Kako je i sam razgovarao sa svojom savješću, Peyrac je bio tako dalek da je to sada primijetila Anđelika te uputila pogled prema njemu.
Gledala je kako sjedi i okreće prema plamenu svoje rezano lice, na kojemu kao da su jedino oči i usne pokazivale sposobnost osjećanja: toliko je koža na njemu bila otvrdla od vjetra, sunca i mora. Nije više nosio bradu. Indijanci ne vole bradonje, govorio je. A preporučivao je i svojim ljudima da se povedu za njim kako ne bi ozlovoljavali Indijance, kojima je i sam pogled na tu neurednu dlaku bio isto toliko mučan koliko i bestidnost. Pa ako divljačari i nisu marili za tu obavezu, bilo je to iz lijenosti i nehaja, ali i zbog neshvaćanja. A bolje bi bili uradili da su se brijali. Znalo se da je dični otac Breboeuf platio užasnim mukama dvije, Indijancima nesnosne neprijatnosti: bio je ćelav, a nosio je bradu.
Joffrey de Peyrac je uvijek pogađao takvu stvar, a to mu je omogućavalo poštovanje što ga je osjećao prema svome sugovorniku.
Anđelika mu priđe i položi glavu na njegova koljena.
Odakle vam ta postojanost i kako to da se nikada ne bojite? Ma šta se dogodilo, reklo bi se da vi niste u stanju osjetiti onaj ponižavajući kukavičluk i prezir prema samom sebi... Čak ni pred mukama ni lomačom... Kako vam to uspijeva? Zar ste već u djetinjstvu bili muževni?...
Tada joj on povjeri kakve su ga misli maločas salijetale, i kako je trebalo da bez dostojanstva i časti prožive izvjesno vrijeme kada čovjeku nije preostajalo nego ili da se skriva i izigrava pokornost vladajućim silama, ili da se bori sam i do kraja, ma kakve bile njegove snage. Porazima se nije valjalo čuditi, bilo je mnogo već i to što su ostali na životu. A kad već govori o djetinjstvu, sjeća se da je vrlo rano upoznao što znači užas, jer su mu bile tek tri godine kad su mu katolički vojnici rasjekli lice sabljom pa ga zatim bacili kroz prozor zapaljenog dvorca. Tako je već u iskonskoj nevinosti djetinjstva doživio udar mitskoga Zla i u jednom jedinom upoznao sve strahove. A kad je od njega ostao živ, zaista je bilo prirodno da prerano odraste i bude u stanju da se sa svačim suočava. I nije mu bilo mrsko da se, prigodice, nađe licem u lice sa čudovištem. Tu si, grozo! govorio bi mu. Eto te, pokolju! Eto te, ogavna sliko ljudskoga straha! Možeš me satrti, ali ne nadaj se da ćeš me više uzbuditi...
Još joj reče da se ne treba stidjeti malodušnosti koju je osjećala za vrijeme iskušenja kroz koja je prošla. Ta ona je žena, a korijen zla od kojega je ona trpjela nalazi se u kukavičluku muškaraca, čija je zadaća da budu vođe i zaštitnici. Stari je to sukob: iskušenje čovjekovo da se posluži brutalnom snagom, da prolaznom moći na silu uguši glas svoje savjesti...
Pa ako i jest muškarac, zar i on sam nije bio žrtva toga iskušenja? Jer volja pojedinca ne može uvijek da izađe na kraj s udruženim silama zla. Sve ima svoje vrijeme, pa tako jednom preplavi i prljava bujica.
Naš vijek, prezirući kršćansku doktrinu kojom se inače ponosio, krenuo je putem neobuzdane želje za podjarmljivanjem... Dominacija, pod svaku cijenu, stiže odasvud: vrše je kraljevi, narodi, crkva... Tu strast još nismo prevladali, zato onome tko ne želi da bude uništen ne preostaje nego da i sam vlada...
Zamislio se i rukom joj gladio čelo. A ona se, zatvorivši oči i prepuštajući se njegovom snažnom i toplom okrilju, prisjetila rijeći malog arapskog liječnika. On bi znao reći kako je njegov prijatelj Joffrey de Peyrac najveći um svoga vremena i da će upravo zato biti neprestano progonjen... "Jer, zaista, ovo doba odbija opomene uma."

49.
ODVAŽNOST ZAVODLJIVE SIRENE
Dok bi opruženi ležali jedno pored drugoga, Jofrey de Peyrac je volio da sjaj vatre na ognjištu zamire polako. Tada su se u tišini sobe čuli samo njihovi ljubavni uzdasi i blago pucketanje vatre.
U poigravanju ružičastih ili zlaćanih odsjeva volio je da otkriva opuštene oblike svoje žene i nježni miris njezine puti.
A kad je bilo vrlo hladno, pa njegova ruka morala pod krznima tragati za misterijom toga tijela, ničega u polutami nije ostajalo osim neobične plave kose, rasute poput fosforescirajućih algi, i koja je tajanstveno blistala kad god bi ona pokrenula svoju lijepu, opuštenu glavu.
Anđelika je bila jedina žena bez koje on nije mogao, od koje se nije mogao odvojiti. Čak i nakon ljubavnog užitka, za njega je ostajala prisutna. Tome se čudio, jer držao je u naručju mnoge žene za koje više nije mario čim bi zadovoljio svoju mušku sebičnost. Više je pazio na tjelesne užitke što ih iz njih može izvući, nego da zadovolji njihovu potrebu za nježnošću, uvijek spreman da ih zavara ljubavnim uvjeravanjima.
Ali, kad se radilo o Anđeliki, ni za trenutak nije mogao zaboraviti da to upravo nju grli, da ima moć da je raznježi, zanese, opaja, da njeno tijelo podvrgava svojoj volji, da su to baš njene gorde usne što se blago otvaraju pod njegovima.
Za njega je uvijek intenzivno ostajala prisutna.
Možda je to bila navika, ostala još iz vremena njihovih prvih ljubavi. Anđelika je onda bila tako mlada i divlja da je prema njoj morao biti obazriv ne bi li je ukrotio. Ali, ta čarolija nije prestajala.
Bilo bi se reklo da je u Anđeliki senzualnost uvijek povezana s nečim tajnovitim i duhovnim, što u pravom smislu riječi raspaljuje najpohotljivije zanose njezina lijepog tijela.
Zbog toga se sa čuđenjem i skepsom pitao neće li mu to ona povratiti onu opojnu mladenačku uzbudljivost koja zrelog čovjeka napušta čim navikne na putene užitke. A tu je i izvjestan strah, neka sumnja, briga da se zadovolji i onaj drugi, pa sve to rađa onim rajskim vidom naslade, popraćene sviješću da u njoj sudjeluje dvoje i da zajedno proživljavaju neodoljivu i gotovo mističnu vezu. To su trenuci zanosa i opojnosti, namjerne opuštenosti, nesuzdržanog podavanja, i na kraju, obostrana klonulost s nekim okusom smrti i vječnoga života.
Jedino je ona bila sposobna da mu sve to podari i očaravalo ga je kako naslućuje i prati muškarčevo uživanje. Umjela je da u pravi čas učini ili zadrži potrebnu kretnju. Pa ako je i sama bila na dnu bezdana, slijepa i mrtva za sve što je okružuje, ipak su ga njene ruke, usne, cijelo tijelo - slijedili. Znali su da se u pravi čas odvoje ili ponude, da stisnu ili se opuste, jer se povodila za misterioznim znanjem što ga Eva prenosi na svoje kćeri. Ostajala je za njega prisutna, jer posjedujući njeno tijelo, on nikada nije bio siguran posjeduje li je sasvim i neće li mu opet izmaći.
Znao je da u njoj više nema one poslušnosti svojstvene vrlo mladima ženama. Davno je ona to odbacila i nadomjestila promišljenom neovisnošću i samosvijesti. U ljubavi je imala sretne i nesretne dane. One za kojih je već po njenom blistavom osmijehu pogađao da je pristupačna, i one za kojih je naslućivao odbijanje i zaziranje, mada vanjskim držanjem to nije pokazivala. Tumačio je to osjećajima koji su toga dana njome ovladavali.
Zato je, kad bi se spustila večer, uživao u tome da smišlja kako će zaobići njenu zlovolju, zagrijati je, podstaći u njoj zapretanu vatru.
Ponajčešće je poštivao to žensko uzmicanje, bezrazložnu potrebu da se odvaja, udaljuje od muškarca, što je većinom odraz fizičkog umora, ali katkada i pokoravanje nevidljivim zapovijedima. Tada bi je obuzimalo neobjašnjivo nespokojstvo, kao pred nepogodama olujne vjetrine, neki predosjećaj dolazeće opasnosti, i kao da ju je sve to tjeralo na oprez i uzbunu.
A on je ostavljao da se opusti i zaspi. San bi otjerao utvare i nešto bi se u toku noći izmijenilo, sam ne zna da li u njoj ili izvan nje, ali budila se, svakako, drukčija. Tada bi se ona približila njemu.
Zora i polusan u tim neodređenim trenucima što prethode danu navodili su Anđeliku na smjelosti od kojih bi zazirala u stanju pune budnosti. Bila je veselija i manje uznemirena.
Priljubila bi se uza nj poput zamamne sirene i on bi u svjetlosti dana što se rađa opazio kako joj oči sjaje morskom dubinom, dok smiješak otkriva njene blistave zube.
Osjetio bi po sebi svilenu kišu njene tople kose, dok bi joj se usne lagano i znalački nudile.
Izvježbanošću orijentalnih robinja koje gospodaru ušteđuju trud, raspaljivala je u njemu želju kojoj nije mogao odoljeti.
Jeste li to u haremu Mule Ismaila stekli toliko iskustvo? Gospođo, ta vi hoćete da ja zaboravim odaliske koje su mi nekoć služile.
Da... Znam kako to one izvode... Neka se moj sultan u mene pouzdaje.
Vatreno mu je ljubila usne, oči, čitavo drago lice, a on joj se prepuštao i dozvoljavao da ga vješto vodi užitku.
Kakva li ste vi dobra mala drugarica u ljubavi, gospođo opatice! - ponavljao je. Milovao joj je bokove, snažno ih stiskao, pa kad bi se nakon zanosnog trenutka klonulo prebacila preko njega, nikako da umori oči njenim lijepim oblicima. Kroz poluzatvorene vjeđe izbijala joj je neka nejasna svjetlost, iz napola otvorenih usta izvijao se jedva primjetljiv uzdah.
Bilo je to kao neko polagano umiranje. Izdisala je daleko od njega, u nekom neznanom kraju, ali mu je i to udaljavanje laskalo.
Radovao se kad bi je vidio tako duboko uzbuđenom. Bit će to žena što će se roditi iz zime i mukotrpnog živovanja u utvrđenju, iz tih dosadnih noći što protječu u hladnoći i mraku, ali njima ispunjene novom intimnosti, žena koja će banuti nakon lutanja do samih međa života kakva je i ova duga zima na sjeveru, u kojoj ih prati glad i skrivene opasnosti što stalno lebde nad njima, bit će to žena koju je on uobličio.
Doći će dan kad od bolne prošlosti neće ostati ni traga.
Starao se o njoj. I kad bi užitak prožeo njeno biće radošću, njena su mu usta šaptom upućivala himnu zahvalnosti: "O, ljubavi moja, gospodaru... Jedini moj"... Nije tome davno kada je jedne olujne večeri na "Gouldsborou" podala svoje uzdrhtalo biće.
Trenutak kojega se bojala nakon one noći u dvorcu Plessis bio je prošao, a ništa se strašnog nije dogodilo. Samo je imao okus sna i neizmjernosti i ona je, u silnom valjanju broda, već lebdjela na krilima sreće što se ponovo rađala.
Ovdje su šume što zjape prazninom i zimom, i jednoličnost priprosta kreveta što miriše na mahovinu.
Ali i san u gluhoj tišini, jedva narušen dalekim zavijanjem kojota i vukova. Trenutak koji se proživljava izvan vremena. Jedno ugodno putovanje. Ostvarenje
onog maglovitog sna u kojemu čovjek želi da se zavuče u neko skrovište i zaspi u toplini ljubavi.
Tako se ponekad budila jedva se usuđujući disati i uživala u divnom osjećaju punoće. Nije joj mogao pružiti palaču, kuću o kojoj je sanjao.
Ali postojao je krevet. Krevet i noć!...
Nekad, dok su bili u Toulousi, rijetko su noću spavali zajedno. Za ljubav su imali dane i duge ugodne podnevne počinke.
Ali ovdje, provodeći seljački i primitivni život, preostajala im je za to samo noć, jednako kao ubogaru i sirotinji.
Disala je spokojno, priljubljena uz njegovo snažno tijelo. Ponekad se budila i gledala ga kako mirno spava. Zavidjela je njegovoj muškoj neosjetljivosti od koje je bio tako miran, dok žene sva svoja maštanja prenose u svoje živo meso.
Žerava je na ognjištu bila grimizna i blago odsijevala na gredama. U dubokoj tami osjećao se tek miris pepela.
Ona ništa nije vidjela, ali je s užitkom slušala pokraj sebe njegovo pravilno disanje. Sve njene čežnje, sva lutanja vodila su k njemu. Bio je to njen muž koji je više neće napuštati.
Pružala je ruku da ga dotakne i opipa, uzbuđena neobičnom tvrdoćom njegovih neravnih oblika. Tada bi je, onako u snu, privukao na svoje čvrste grudi pune ožiljaka. Brazgotine je imao po čitavu tijelu i ona ih je prstom dodirivala. Život mu je toliko puta bio u opasnosti, a tijelo mrcvareno. Kao uspomena na te užasne trenutke ostali su samo ti utisnuti tragovi i on se na njih nije ni osvrtao. Mnogi su već bili nestali.
Jednoga ste dana rekli da svaki od tih biljega nosi ime nekoga drugog spora zbog kojega ste morali prolivati svoju krv.
Bilo bi točnije reći da su to potpisi mojih mnogobrojnih i raznovrsnih neprijatelja. A koji su najgadniji? Oni što ih je unio krvnik francuskog kralja. Rastezao je moje jadne noge, i od toga sam postao hitar, ali zato mi je u živcima ruke ostala posljedica koju i sada osjećam, osobito kada pucam.
A koji su najljepši? Oni iz dvoboja i okršaja na Sredozemlju. Tamo dobro rukuju sabljom, a to oružje ostavlja poštene zasjekline. A ova duboka rupa na boku? To je od metka koji me pogodio u Karibima, ne znam više da li je bio španjolski ili francuski. A ovaj najnoviji na čelu, od kojega ste me vi liječili svojim lijepim rukama, potječe od tomahavka jednog Abenakisa kojega je naoružala Nova Francuska. Možda je to prvi u dugom nizu.
Umuknite, dragi! Zadajete mi strah.
A sada, ljepotice i ratnice moja, pokažite i vi biljege svoga junaštva. Ali Anđelika navuče preko sebe plahtu i sva krzna kako bi se skrila.
Nikada! Ožiljci muškaraca su slavne biljege. One im podižu ugled i pričaju o njihovim pothvatima. U žena su to zablude i nespretnosti kojima ih je obilježio život, znak da su se prtile u stvari koje ih se ne tiču... To je za njih pad...
Pokažite ih.
Nemam šta da pokažem. Jedino, usijanim gvožđem utisnut znak ljiljanova cvijeta.
Jedne večeri uspjelo mu je da uhvati nježni Anđelikin gležanj i da na svjetlu razgleda ljubičasti trag rane što ju je u Maroku zadobila prilikom bijega.
Morala je da mu priča. Dogodilo se tu u pustinji. Ugrizla ju je zmija, pa joj je Colin Paturel nožem zarezao meso i zatim spalio ranu. Od te užasne operacije se onesvijestila. A onda?... Colin ju je danima nosio na svojim leđima. Ostalo je samo njih dvoje, drugi su već bili pomrli na putu.
Sjećanje na Colina Paturela uvijek je nastojala potisnuti. Kao da je Joffrey išta mogao znati! A sigurno je znao. U tim bi je trenucima nekako neobično privijao uza se i promatrao je s pažnjom od koje se malo plašila.
Pa ako je uspomena na njenu marokansku odiseju uprkos patnji i ostala za nju ovjenčana ljepotom, zbog obične ljubavi koju joj je Normandijac bio ukazao, više nije mogla da shvati kako mu se mogla podati.
Sva naslada što ju je upoznala u naručju svojih negdašnjih ljubavnika činila joj se danas, kad se toga prisjećala, bezvrijednom. Bilo je ugodno, i to je sve. Ali u svjetlu sadašnjih otkrića ta minula uzbuđenja činila su joj se nepotpuna.
Nije znala kakvoj da sili pripiše jačanje užitka što ga je osjećala u njegovu naručju. Kao da je svaki put otkrivala u sebi tuđinku, toliko su je vlastite smjelosti u ljubavi čudile i omamljivale.
Tada je bila sretna u svakom djeliću svoga bića. U njoj su se miješala snaga i iznemoglost, a naslada joj se činila kao reski pjev, produžen i silan.
Kad bi se poslije kratka sna osvijestila, ponekad bi sebi predbacivala da je odviše senzualna.
Kalvinistički mentalitet kojim se bila prožela među protestantima La Rochellea opet joj se vraćao i od njega su joj gorjeli obrazi.
A on je krajičkom oka promatrao kako se pomno odijeva i pod bijelu platnenu kapicu brižljivo začešljava svoju divnu kosu, starajući se, malo kasno, da izbriše ili izravna suviše slobodne noćne nestašluke.
Ona nije znala da to oslobađanje čitava njezina bića, taj procvat svih njenih čula, predstavlja sasvim normalnu stvar.
Bilo joj je trideset sedam godina.
Nije znala da je za žene zrelost doba užitka. Za pomalo otrcanim prohtjevima što ih u ljubavnim igrama ima mladost, islijede prefinjenosti otkrića.
Malo je onih koji to znaju ili razumiju.
Buđenje Trnoružice ne traje čitav vijek, ali ipak proteče nekoliko godina dok do njega ne dođe.
Stigne vrijeme kad neiskusno tijelo postane svetište. Otada, vječni se obredi mogu u njemu odvijati u potpunoj svojoj magiji. A to se u ženinu pogledu čita.
Rijetki se muškarci u tome varaju.
To je doba u koje žena često dostiže vrhunac svoje ljepote.
Jer onaj isti fenomen savršenstva, uslijed kojega je pod pritiskom života obogatila svoju ličnost, kao da se sada i izvanjski očituje te preobražava čak i njene kretnje, glas, hod. Sada je svoja, savršena. Posjeduje vlastita bogatstva, šarm, ljepotu, ženstvenost, intuiciju. I još uvijek mladost...
Strašna je to sprega, i ako je imalo uspjela da sačuva vrijednosti od kojih je ona sastavljena, zaista u ovo doba predstavlja u ljubavi najopasnije stvorenje koje se može zamisliti.
Upravo ju je takvom vidio poručnik de Pont-Briand kad se Anđelika pred njim pojavila na obali jezera, u jedno vedro ledeno jutro, pošto je nakon višednevnog bezumnog pješačenja stigao u Wapassou.

50.
ZAGONETNI DOLAZAK PORUČNIKA PONT-BRIANDA
Jezero je bilo zamrznuto. Snijeg ga je čitava prekrio. Bila je to glatka, nedirnuta ravnica. Poručnik de Point-Briand ga prijeđe korakom urođenika, od kojeg se raskošni baršun bijeloga saga podera, i za njim u snijegu ostade okrugli trag krpalja.3 Hodao je teško i posrćući, očiju uprtih preda se. Upravo je ugledao Anđeliku: Ona! Zaista ona...! Dakle stvarno je bila živa. I nakon toliko snova eto je dopro do nje.
Anđelika je stajala uz obalu jezera, na puteljku i, ne vjerujući vlastitim očima, gledala kako se stvarno primiče silueta nekog neznanca.

3 Les raquettes - hodaljke za snijeg, slične teniskim reketima. U nas ih nazivaju: krplje.
Modrikasta svježina zimskog jutra još je uokrug kupala šume i strme morske obale, gdje se krilo utvrđenje.
Nebo ni zlatno, ni srebrno, ni ružičasto, ni plavo, već bezbojno i poput vode prozirno, a na horizontu, ondje gdje se obale spuštaju u smjeru vodopada, vijugali su oblaci boje jorgovana. Prema zapadu, preko samih vrhunaca, iznenada bi se pojavile ružičaste pruge, odsjev izlazećeg sunca što će se uskoro pomoliti, ali još nije prešlo rub crnih jela.
Sve su se te planine tek nazirale i izgledale neobično daleko a njihovi vrhunci, utonuli u hladan i djevičanski san, nedostupni. Sunce je malo-pomalo zahvaćalo jezero pa je poručnikova crna silueta, istaknuta svjetlošću, bacala pored njega svoju dugu tamnu sjenu.
Pa iako je već sa sigurnošću predosjećala tko to dolazi, svejedno se, s nemirom u srcu, pitala.
U daljini, na kraju jezera, izroni sada iz hladnog mraka i drugi lik, omotan krznima.
Francuzi? Gospode! Dolazi li ih još mnogo?... Kanadski poručnik prelazio je jezero kao hipnotiziran.
Njegovu duhu, iscrpljenom dvotjednim mukotrpnim putovanjem, činio se kao očit znak uspjeha to što je, primičući se skrovištu grofa de Peyraca, baš nju najprije ugledao. Kao da ga je očekivala! Kao da se nije prestajala nadati da će se pojaviti i prekinuti samovanje ženi što je zalutala među te grubijane, duboko u groznoj šumi. Eto, što je on zamišljao.
Dok je tako prilazio, odjednom mu sijevne: "Najzad, i ona je samo žena, kao i druge podložna razočaranju. Zašto dakle da se tako ludo uzbuđujem?"...
Gotovo istovremeno opet ga prožme udivljenje, ali ustostručeno zbog onoga što je stvarno pred sobom ugledao. Srce mu veselo zapjeva brišući sav umor i sumnju. "Isplatilo se, da! Stoput se isplatilo"...
Anđelika ga je šutke i s nevjericom promatrala jer se činilo nemogućim da ovaj mrtvi i zaleđeni kraj privuče putnike.
A i on je nju gledao njišući rukama. Bio se zaustavio, ali je teturao. Toliko je hodao i tako brzo da ga je nepomičnost ošamutila, te se s mukom držao na nogama.
Sunčev oreol treperio je na vrškama drveća i bacao duge zvjezdaste zrake. Uskoro će bljesnuti. I već je klizio paleći uokolo tisuće predivnih krijesnica.
Kolike li ljepote, mislio je Pont-Briand, kolike ljepote. O, moj bože! Nije dakle sanjao.
Bila je isto tako lijepa kako ju je zadržao u sjećanju, i kao da je zračila još blistavije od jutarnjeg svjetla.
U sjeni debele kukuljice što joj je pokrivala glavu, usne su joj imale poput blistava dragulja crven odsjaj, a obrazi bili boje divlje ruže. Kao da ih je rodilo ljupko proljeće, te dvije nijanse - ružičasto-blijeda i ružičastorumena - oživljavale su njenu put, a licu skladnom i gotovo svetačkom kao u Madone, davale mladenačku svježinu. Pramen blijeda zlata milovao joj čelo.
U očima zelenim poput vode krijesio se pogled ozbiljan i prodoran, a pomalo i zastrašujući. Njime ga je ona mjerila i kao naskroz gledala, iskustvom žene stare stotinu godina.
Bio je to pogled drevnih vila, ali vječno mlada tijela. Pred njim je stajalo biće koje sve zna, sve umije, koje ima svaku moć, a uz to puno neodoljive zavodljivosti. Čarobnica, boginja, vila.
Da, zaista. Bila je to žena. Ili možda Demonka!...
Na to je Pont-Brianda bio upozorio onaj što ga je posjetio u njegovu utvrđenju Sainte-Anne na rijeci Saint-Francois, onaj što ga je i natjerao na ovu pripremljenu ludost. "Ako je tako lijepa, kako kažete, to samo može biti đavolova stupica"...
On stade da je promatra.
Anđelikine od sunca izblijedjele obrve lagano su se mrštile i poput prolaznog oblaka bacale na njene blistave zelene zjenice sjenu, od koje su one odjednom postale gotovo mračne kao morska dubina.
Vladala je užasna hladnoća od koje si se kamenio. Od pare što se Anđeliki izvijala iz usta pravio se oko nje, na sunčanoj svjetlosti, ljupki oreol koji se brzo razilazio. Nakon prvih trenutaka zanosa, ovlada Pont-Briandom nekakav strah od kojega se, onako iscrpljen, nije mogao obraniti.
Promuklim glasom on naglo progovori.
Pozdravljam vas, gospođo. Zar me ne prepoznajete?
Naravno! Vi ste poručnik de Pont-Briand.
On se trgne, uzbuđen zvukom njena glasa od kojeg mu se razbudi uspomena.
A odakle dolazite? - upita.
Odozgo - reče on, ukazujući rukom prema sjeveru. - Tri tjedna neprestane snježne vijavice. Pravo je čudo kako i ja i moj Huron nismo ostali zatrpani.
Ona se tada sjeti da je prekršila sve zakone gostoprimstva što ih nameću nepogode u ovim krajevima. Putnik koji lutajući bijelom pustinjom ne čuje doli vlastiti glas što mu ga jekom vraća drveće, i koji se probija pukotinama smrznutih litica, ili ravnicama brisanim vjetrom, pa stigne do ovog blagoslovljenog mjesta nad kojim se izvija spasonosni trak dima, taj putnik ima pravo da bude prihvaćen, ogrijan, nahranjen, jer je umakao neprijateljstvu prirode i dopro do ljudi.
Ali vi ste iscrpljeni! - povika ona. - Dođite brzo do utvrđenja. Hoćete li moći donde hodati?
Kad sam već prevalio tolike milje, sigurno ću prijeći još i tih nekoliko hvati. Spas je u blizini. Što kažem? On je tu. Već sam pogled na vas vraća mi svu snagu.
I on se prisili na smiješak.
U susret su im izašli stražari s puškom u rukama. Dvojica Španjolaca okruže francuskog poručnika i pokretima ruke upitaju da li je sam. Radi veće sigurnosti jedan od njih produži smjerom iz kojega su došli putnici.
Dostigne ih i Huron, povlačeći nogu.
Pao je s jednog grebena - reče Pont-Briand. - Dva dana sam ga morao nositi. Anđelika pođe naprijed. Po izgaženoj stazi hodala je bez krpalja.
Mjesto na kojemu se nalazio logor kupalo se sada u suncu. U daljini su se dozivali glasovi a čula se i lupa čekića te sipljenje mijeha.
Oko drvenog bazena igrala su se djeca i klicala od radosti. Barice smrznute vode omogućavale su im klizanje.
Svi prisutni muškarci dotrče da pogledaju došljake, no čim ih opaze, stadu se povlačiti i umalo da nisu povikali: "Na oružje! Dolaze Francuzi!"
Sami su - napomene Anđelika i pošalje po grofa de Peyraca.
Pont-Briand skine svoje krplje i prisloni ih napolju o zid. Odloži i pušku, ali ona klizne i padne, a on nije imao snage da je podigne.
Pođe za Anđelikom i teškim korakom siđe stepenicama koje su vodile u družinsku sobu ove male naseobine.
U dvoranu je prodiralo svjetlo kroz dva jedina prozora. Upravo su ih bili otvorili pa je stalo ulaziti i sunce, ali se u polumraku osjećao ustajali zadah duhana i tople juhe. Njemu se učini da je ušao u raj.
Srušio se na klupu uza stol, a Indijanac je kao bolesni pas šmugnuo prema ognjištu i čučnuo uz kameni stup. Obojici je odeća bila kruta od leda.
Anđelika hitro podstakne vatru na oba ognjišta. U jedno od njih baci oblutke od zelene stijene koji će, kad se užare, poslužiti za parnu kupelj.
I u kotlovima je već ključalo. Cijele noći vrijuckao je u njima prvi jutarnji obrok.
Imate sreće. Danas se kuha soljena slanina, grašak i luk. Slavili smo prvi sunčani dan nakon oluje.
Sagla se da skine s kotla poklopac a on je u tom pokretu naslućivao, pod naborima kratka joj ogrtača, njene pune bokove. Spopala ga je omaglica. Dakle je istina! Ona je živa... i prisutna. San mu nije bio uzaludan!...
Anđelika napuni jednu zdjelu i donese mu je zajedno s kupicom rakije. Zatim posluže Hurona.
Ne možemo vas ponuditi bogzna čim. Zalihe su nam izgorjele u Katarunku. To ste, bez sumnje, već saznali.
Da! Vidio sam zgarište.
Slušao je njezin milozvučni glas i, zaboravljajući na jelo, gutao očima nju. "Ovaj je mladić još luđi nego prvi put", reče ona u sebi rezignirano. "Ta jedite!" - naredi mu glasno. On posluša i zaista stade da jede, polako, i nekako sav blažen.
Drugi su sve to kriomice promatrali s vrata i gledali uljeza s nepovjerenjem. Španjolac ga je stalno držao na nišanu svoje puške.
Ali, osim Anđelike, Pont-Briand ništa nije čuo ni vidio. Prilično je skupo platio ovaj trenutak.
Utvrđenje je izgorjelo, ali vi ste se izvukli, - reče on. - Kako ste mogli umaknuti Irokezima? U Quebecu je odjeknulo poput groma kad su saznali da ste ostali živi...
Bit će da se nisu tome baš radovali, zar ne? Bila nam je potpisana smrtna osuda i mimo gospodina de Lomeniea.
Izazivala ga je i pogled joj je bio smrknut...
Kako je lijepa - reče on u sebi. Anđelika je bila odložila svoj ogrtač na jednu klupicu. Na nju je položila i struk nekakva sitna crnkasta šimšira što ga je jutros nabrala uz jezero na rubu šume.
Sada kad je bila bez ogrtača, Pont-Briand se divio njenom struku i, uprkos jednostavnoj odjeći, njenu neusporedivu držanju.
"Kraljica je to, mislio je. U Quebecu bi po salonima primjećivali samo nju. Što će ona u ovoj šumskoj zabiti? Treba je od nje otrgnuti"...
Od samog gledanja raspaljivala mu se krv. Usprkos umoru koji je osjećao, ona je u njemu budila pohotu. Kao i prvi put, kad ju je bio opazio pod drvećem, i sad je u sebi osjetio nagli potres, neko propinjanje, neku pomamu pomiješanu sa strahom, nešto sasvim novo. Čak i polumrtav nije mogao spriječiti da je ne poželi.
Toplina sobe stala ga je malo-pomalo prožimati a ukusna hrana ispunila mu je izmučeni želudac. Zato se prepustio slatkoj i nezadrživoj napetosti svoga tijela i ne pokušavajući da je svladava, nego ju je radije prihvaćao kao dokaz da je poslije časova smrtne opasnosti još uvijek živ, čak i preporođen.
Ta je žena imala nad njim neosporivu erotsku moć. Isplatilo se, dakle, što je došao, mada je pri tom gotovo ostavio kožu. Možda je ona Demonka? Ali što zato?
Tko bi želio vašu smrt? - usprotivi se on razvlačeći svoje ispucane usne u pretvoran osmijeh. - Čak ni ja, iako ste pri našem prvom susretu onako ljubazno pucali na mene iz zaklona.
Sjetivši se toga, Anđeliki se učini kao da ga i sad vidi kako preskače plićak i gaca po vodi, zato se nasmije. Taj svježi i spontani smijeh dokrajči Pont-Brianda. Kad mu je prišla da odnese tanjur, on je zgrabi za ruku.
Strastveno vas ljubim - reče prigušenim glasom.
Ona prestane da se smije i oslobodi se dobacujući mu ljutit pogled. U sobu bane Joffrey de Peyrac.
To ste vi, gospodine de Pont-Briand - reče tonom koji nije odavao čuđenje. Bilo bi se reklo da ga je očekivao. Poručnik se uspravi, ne bez muke.
Samo ostanite sjediti. Još ste slabi. A dolazite iz Saint-Laurenta? Treba izuzetna hrabrost da se u ovo doba godine krene u nenastanjenu unutrašnjost ... Istina, vi ste Kanađanin.
Pont-Briand je pipkajući tražio lulu u džepu svoga haljetka. Grof mu doda duhan. Huron je poluzatvorenih očiju već bio napunio svoj kalumet.
Anđelika svakome donese po žeravku.
Nekoliko dimova kao da oživi poručnika te on stade da opisuje teškoće koje je proživio na putu. Više se puta bio izgubio u snježnoj mećavi.
A kakva vas je nužda navela na taj put, sama, i u ovo doba godine? - upita grof.
Tako daleko od vaše matične luke. Jeste li imali da obavite kakvu misiju? Pont-Briand kao da to nije čuo. Zatim se trgne kao iz sna.
Što time hoćete da kažete?
To što sam rekao. Da li vas je slučaj donio k nama? Svakako ne.
Dakle ste namjeravali upravo do našeg naselja. Tražili ste nas?
Da... da.
A s kojim ciljem?
Pont-Briand se opet trgne, razbudi, i kao da tek sada "vidi" prvi put onoga kome se obraća, i shvaća tko je on. No ipak ne odgovori.
Mislim da je taj čovjek pospan - reče Anđelika poluglasno. - Kad se ispava, kazat će nam razlog svoga dolaska.
Ali grof de Peyrac je navaljivao.
Što je dakle? Nosite li kakvu poruku? Ne. Pa zašto ste onda sami krenuli po ovoj opasnoj zimi?
Pont-Briand zaokruži pogledom po dvorani. Više puta prijeđe rukom preko čela, a onda dade čudan odgovor.
Jer je to bilo potrebno, gospodine. Bilo je potrebno.

51.
TAJNI PLANOVI IZASLANIKA
Došla je večer i mrak se brzo spuštao. Poručnik de Pont-Briand kao da je postao druga osoba. Opet je bio govorljiv i zabavljao društvo zgodama i novostima što ih je donio iz Nove Francuske.
Lice mu se opet zarumenjelo. Pričao je kako je nedavno bio u Quebecu, pa o jednom tamošnjem plesu i najzad o kazališnom komadu prikazanom u jezuitskom koledžu. Anđelika ga je slušala sa zanimanjem i napola otvorenih usta, jer je pričao zanimljivo, a pokazivala je i gorljivu znatiželju za tri dočarana grada na sjeveru: Quebec, Trois-Rivieres, Montreal.
U više navrata smijala se šaljivim Pont-Briandovim primjedbama a on joj je svaki put dobacivao pogled trudeći se da mu prikrije vatrenost. Bila mu se vratila ona osnovna obazrivost. Jedino se nije sjećao da je ikad čuo kako se smije ovako grlenim smijehom od kojega ga svega podilaze srsi. Grof de Peyrac nije ga više pitao za razlog njegova putovanja, što bi mu zaista teško bio mogao objasniti. I tako je jedan dio njegova bića veselo čavrljao s društvom, dok je drugi u potmuloj boli oživljavao užase posljednjih mjeseci, sve odonda kad ju je držao mrtvom, pa mu se život činio tako tužan da mu ni duhan više nije prijao.
Nikada mu dani nisu izgledali duži. Vidio je sebe kako šeta bedemima utvrđenja, kako gleda prema horizontu kao da će na njemu iskrsnuti pojava kakve žene, ili kako se zagledao u nepomičnu rijeku što je zanijemila pod ledenim oklopom.
Bio je brutalno otjerao indijansku djevojku s kojom je živio dvije godine, a kako je to bila kćerka mjesnog poglavice, imao je zbog toga i neugodnosti.
No nije za to mario.
A onda je, tko zna kako, odjednom bila stigla vijest da stranci u Katarunku nisu zaglavili od irokeških noževa. Svi su na životu, u planinama!... A žene? I one! Đavolovi štićenici, nema šta, kad su izbjegli takvoj zasjedi... Tada je Pont-Briandu postalo još neizdržljivije. Htio je živnuti, biti kao i prije. Pokušao je s drugim Indijankama: mladima, ali i s onim iskusnijima.
Sve ih je otpustio. Gadila mu se njihova namazana sjajna koža. Sanjao je o svijetloj koži nježna i pikantna mirisa koji se osjeti naglo, na sam jedan pokret, pa se od njega nosnice brzo opijaju.
Čak i jedna sitnica koja mu se po dolasku u Kanadu bila neobično dopala u mladih Indijanki - a to je potpuno odsustvo dlakavosti - djelovala je danas odbojno i kao anomalija. Sanjao je o intimnom runu što svojom bojom odskače od bjeline puti. Samo da ona ne odstranjuje dlake kako to čine velike dame. Ali može li ostati velika dama u divljini ove šume, kamo ju je doveo njen strašni muž? Nikad nije bilo bijelih žena po zabitnim šumama.
Sada se ta bezumnost dogodila prvi put i o njoj se govorilo u čitavom Quebecu, duž cijele rijeke, sve do Montreala.
Uzalud je gospodin de Lomenie napominjao da se gospođica Mance - koja je pratila gospodina de Maisonneuvea i njegove ljude kad su se bili nastanili na otoku Montreal s namjerom da osnuju Ville-Marie - našla u sličnoj, čak i mučnijoj situaciji nego gospođa de Peyrac, uopće ga nisu slušali.
Pobijali su ga tvrdnjom da je gospodin de Lomenie imao sa sobom kohortu anđela i svetaca, i dva svećenika čija se prisutnost i te kako osjećala, i da je sam istakao križ na Mont-Royalu, dok se taj Peyrac dao okružiti bezbožnicima, razvratnicima i hereticima, među kojima je ona, bez sumnje, odabirala sebi ljubavnike.
Osim toga, montrealske žene, koje su uostalom pod osobnom i osobitom zaštitom Svete Djevice, a i trojstva Svete Obitelji, nisu se nikada udaljavale od obala rijeke...
Pont-Briand je znao što se sve priča. Za vrijeme jednog svoga putovanja u Quebec bio se pojavio pred odličnicima Velikog vijeća a ispitivali su ga monsinjor Lorval, jezuiti a guverner Frontenac i nasamu. Svima je ponavljao kako je ona najljepša žena na svijetu i kako mu je - to naravno ne može da krije - zarobila srce. Unoseći u svoje pričanje o neznanki sve vize hvalospjeva, izazivao je neku opću histeriju. Na ulicama su ga sretali s mješavinom groze i zavisti. "Gledajte do čega ga je dovela!... Bože moj! Je li moguće?... Samim jednim pogledom!"
Njegov jad neće proći. On je sanjao. Sanjao je o njoj. Ponekad mu se u sjećanje vraćao zvuk njena glasa, katkada opet savršen oblik koljena što ga je bio tek nazreo kad je bez kucanja ušao u malu kuću.
Zamišljao je to koljeno, glatko i bijelo poput kugle od mramora... Vidio je sebe kako ga gladi i zatim pritišće ne bi li se razmakle divne noge... i prevrtao se stenjući na svom ležaju.
A sada ga evo u Wapassouu, na dva koraka od nje. Zato još prodornije osjeti onu mješavinu požude i straha koja ga je tako dugo pratila.
Čelo mu se osulo graškama znoja. Mnogo je i zanosno govorio večeras, ali čaša mu je bila prazna i više je nisu punili. Ljudi su se stali razilaziti na spavanje...
Da krene do nje bio je odlučio tek nakon jedne posjete koju su mu učinili u njegovu utvrđenju Sainte-Anne. Inače, na to prije nije ni mislio. Putovati zimi, a ova je već na početku ovako hladna, bilo bi nesmotreno. Uz to, morao je da čuva svoju postaju. No onaj koji ga je bio posjetio pobio je sve te razloge, čak i njegov strah da sam i nenaoružan stupi pred sumnjive ljude.
Pa i večeras je, kad je ostao sam za drvenim stolom, jasno osjetio da se nalazi među tuđincima, neprijateljima. Bio mu je dovoljan jedan jedini pogled: ni raspela, ni zajedničke molitve. A napolju, nigdje nisu istakli križ. Čuo ih je govoriti engleski, španjolski. Pravo je imao otac jezuita! Sve su to nevjernici, bezbožnici, ako ne i opasni heretici.
Opet je pogledao oko sebe.
Nje više nije bilo. Povukla se. Za onim zatvorenim vratima sad će spavati s gadljivcem punim brazgotina, a možda mu se i podati.
Pont-Briand stade da proživljava grozne muke. Njegov je pothvat ludost. Ona će mu izmaći. Drukčije je to biće... nedostupno...
A onda mu do svijesti dopre umirujući glas: "Otrgnuti tu ženu od nemoralnog života, djelo je milosrđa a ono će se računati za spas vaše duše. Jedino je vi možete privesti dobru."
On je na to bio hitro odgovorio:
A ako je ona demonka, i to prava?...
Štitit će vas moje molitve.
Onaj posjetitelj nosio je crnu mantiju a na prsima raspelo od drveta i bakra. Iznad lika raspetoga bio je utisnut blistavi rubin. Čovjek je bio malo pogrbljen jer je još trpio od rane na boku, koju su mu Irokezi zadali prilikom nedavnog okršaja kod Kataranka. Imao je veoma lijepe tamnoplave oči, duboko usađene pod gustim obrvama, a kovrčasta mrkocrvena brada skrivala mu je umiljata i nježna usta. Često su njegovo lice upoređivali s Kristovim.
Bio je srednjeg rasta, snažan. Pont-Briand ga nije volio. Bojao ga se kao svih jezuita jer su odviše inteligentni, pa bi vas htjeli lišiti svih užitaka u životu.
Njegove ruke nagrđene od irokeških mučenja pobuđivale su u poručniku odvratnost, premda nikad nije nešto slično osjetio prema tjelesnim manama svojih prijatelja divljačara, primjerice Aubignierea, koji je ipak iskusio iste muke.
Čudio se posjeti oca d'Orgevala za kojeg je sumnjao da ga mrzi zbog njegove neukosti. Ali ovaj je s njim razgovarao vrlo prijazno. Rekao je da zna kako je Pont-Briand ludo zaljubljen u tuđinku koju je sreo u Gornjem Kennebecu.
Kao da ga to nije vrijeđalo, naprotiv! Bog je, možda nadahnuo tim osjećajem čestita čovjeka, kršćanina i uz to Francuza, kako bi otklonio opasnosti što vrebaju Acadiju i Novu Francusku zbog uzurpiranog prisustva grofa de Peyraca, renegata i izdajice u službi Engleza.
Znate li onda, oče, tko je on i odakle dolazi?
Znat ću uskoro. Poslao sam svoje obavještajce na sve strane, čak i u Europu.
Jeste li to vi, oče, poticali Maudreuila da skalpira irokeške poglavice u Katarunku?
Maudreuil je samo ispunio jedan zavjet. To je nevino dijete. Kao nagradu za njegovu pobjedu ukazala mu se Djevica.
Kako je Peyrac umakao osveti tih đavola?...
Đavo je i sam. Drukčije se ne može objasniti. Shvaćate i sami da ga treba srušiti, inače će njegovo prisustvo okužiti naše krajeve. U tome nam vi možete pomoći...
Zatim je nastavio:
Jako sumnjam da je žena koju on naziva svojom to zaista i pred Bogom. Bez sumnje je ta nesretnica zavedena.
"Bude li on pobijeđen, žena će pripasti vama."
U stvari, ove posljednje riječi otac d'Orgeval nije izgovorio, ali Pont-Briandu su u toku čitava razgovora one neprestano i vrlo jasno odzvanjale u njemu i oko njega.
A ako je ona demonka, i to prava?...
Štitit će vas moje molitve.
Na trezveno uvjeravanje jezuitovo, oficir je konačno pristao. Pošto je postaju povjerio svome naredniku, krenuo je u pratnji jednog Hurona cestom prema jugozapadu.
U stvari, nije se bojao da je ona demonka, no s obzirom na svoju ljubav, ponekad bi ga podilazila sumnja i neki blijedi strah da ga ne opčini.
Podržan u svojoj misiji nebeskim silama, govorio je sebi povremeno da će najzad ipak biti pikantno voditi ljubav s jednom demonkom.
Bacio se najzad na krevet koji su mu bili odredili, ali dugo nije mogao zaspati. U polusnu je čuo umirujući glas oca d' Orgevala.
Vjerujte, ona će vas dočekati kao spasitelja. Načuo sam da njen tobožnji muž stalno vodi razuzdan život. Dovukao je u blizinu Wapassoua nekoliko obitelji jednog malog indijanskog plemena kako bi uvijek imao pri ruci urođenice, pa iako mu je na dohvatu bijela žena, za koju kažu da je veoma privlačna, on ih često posjećuje i zavodi. U tome se, izgleda, taj gusar uvijek povodio samo za svojim užitkom... Treba sažaljevati nesretnice koje mu se priljubljuju.
Otac d'Orgeval je uvijek sve doznao, i to vrlo brzo, uprkos daljinama. O svakome je imao pouzdana obavještenja. To njegovo strašno umijeće temeljilo se podjednako na prijavama, vidovitosti i psihologiji.
Znao je da pronikne tajnu svačije savjesti. Počesto je znao zaustaviti nekoga na ulici i reći mu: "Brzo se ispovijedite! Upravo ste počinili puteni grijeh"...
Kad bi saznali da je u Quebecu, oni koji su se iskradali iz kuća svojih ljubavnica šuljali su se oprezno poput Indijanaca, kako na zaokretu neke uličice ne bi natrapali na njega. Uz to se govorilo da je štićenik pape i francuskoga kralja te da se njegovim odlukama morao ponekad pokoriti i sam prior jezuita u Quebecu, otac de Maubeuge.
Snabdjeven takvom propusnicom, Pont-Briand zaista nije trebao strahovati za svoju dušu, karijeru i uspjeh u ljubavnim pothvatima. Uza nj su bili Crkva i Bog.
Zaspao je iscrpljen, ali sa čvrstom odlukom da pobijedi.

52.
PONT-BRIAND GUBI GLAVU ZBOG ANĐELIKE
Vrativši se s jezera, Anđelika uđe u zajedničku dvoranu. Još jednom razgleda bilje koje je upravo bila nabrala izgrebavši pri tom pošteno ruke, a o hladnoći da se i ne govori. Bio je to zimzeleni grmečak što ga obično nazivaju medvjeđim grožđem. Plod mu je neobično koristan a i lišće ima djelotvorna dijuretička svojstva. Anđelika se nadala da će njime izliječiti Samu Holtonu kamenac, koji mu je u neku ruku dobro i došao premda je osjećao grozne boli. Tamnopute hetere iz Vigvama lovaca na dabrove nisu za njegovu bolest nimalo bile krive jer je on bio ćudoredan i nikada ga nisu vidjeli da odlazi k njima. Međutim, on je svoju bolest poistovećivao s veneričnom, i Anđelika je sa zabrinutošću gledala kako naočigled pati i propada, a ona nije u stanju da mu preko nekoga objasni o čemu se radi, jer je bio plah i sramežljiv.
Morao se umiješati i grof. Pritisnut pitanjima, engleski puritanac mu se ispovijedio preklinjući ga da čuva njegovu tajnu. Vjerovao je da to ispašta za neki grijeh iz mladosti. Anđelika se dovijala kako da ga liječi a da on ne sazna za njenu upućenost. Na svu sreću, sjetila se grmečaka medvjetke koju je bila opazila uz puteljak, blizu jezera. I jučer ju je brala, a danas je opet navratila da stvori potrebnu zalihu.
Ona uzme svoj mali lonac, uspe u nj vode i objesi ga o verige nad ognjištem.
U taj popodnevni sat nalazila se potpuno sama u dvorani kojoj su vrata ostala otvorena jer je napolju sjalo sunce.
Grof de Peyrac i pet-šest muškaraca bili su otišli na sam kraj triju jezera, blizu vodopada, da ispitaju štete što ih je pritisak leda nanio čileanskom mlinu.
Oni se neće vratiti prije večeri.
Ostali su radili u rudniku ili su premjeravali strme morske obale. Eloi Macollet vrzao se po konjušnici, tko zna kakvim poslom. Gospodin Jonas bio je u grofovoj pratnji.
Anđelika, njene prijateljice i djeca najprije su u grupi krenuli na obalu jezera da naberu medvjetke čiji će koncentrirani uvarak poslužiti Anđeliki da njime rastvori nesnosne kamence od kojih je patio jadni Englez.
Kad je košara bila puna, djeca su zahtjevala da se krene dalje, do jedne male kosine na kojoj će se na snijegu moći klizati, sjedajući na tvrde osušene kože što su služile umjesto saonica.
Gospođa Jonas i Elvira krenu s njima onamo, a Anđelika se vrati jer je valjalo gotoviti čaj.
Lišće baš nije bilo probrano, ali ne mari. Pridodat ću mu kukuruznog cvata i korijenja zubace.
Ona baci očišćeno lišće u kipuću vodu. Nareže zatim korijenja zubace, razmekša ga u jednoj posudi, prolije prvu vodu, stavi ga opet kuhati te najzad zdrobi vlakna u svom malom mužaru. Sve to baci zatim u lonac s medvjetkom i kukuruzovim cvatom... Uvarak je poprimao neuglednu crnkastu boju. Preostala je nada da će
bar biti djelotvoran. Anđelika nije bila baš sigurna u doziranju. Morala se pouzdavati u svoju intuiciju i u ono što je bila naučila od Savaryja i vračare Melusine.
Kakve li štete što je u La Rochelleu zaboravila knjigu sa receptima!...
Kad se uspravila, doslovce se sudarila s poručnikom Pont-Briandom, koji se nalazio točno iza nje. Ušao je a da ga nije čula.
O, to ste vi - ote joj se. - Gori ste od Indijanca! Gori ste od Sagamorea Mopountooka, ili starog poglavice iz Vigvama dabrova, kojemu uvijek stanem na nogu kad se pojavi. Nikad u ovoj zemlji neće naviknuti na način da ljudima prilaze sasvim nečujno.
I Indijanci su mi priznali tu sposobnost, dosta rijetku među bijelcima, da se krećem nečujno kao i oni.
Zavaravate svoju vlastitu rasu, - reče Anđelika dobacujući mu ne baš ljubazan pogled.
Ne valja suditi po vanjskim znakovima.
Pont-Briand je nije namjerno iznenadio. Nečujni hod bio je njegova druga priroda, a zaista je iznenađivao u takve ljudeskare nespretnih kretnja. Međutim sasvim je točno predviđao da će biti sama u dvorani, i prosudio kako je to pravi čas da joj priđe. Promatrao ju je već s praga dok je, okružena parom ljekarija, poslovala oko svojih trava i lonaca, a lijepe joj usne, uslijed napete pažnje, poprimile izraz strogosti.
Sada joj je lice bilo drukčije, pa mu je u svijetlu ognjišta, među svim onim posudama i vrućim tamnim tekućinama, pomalo ulijevala i strah. Pont-Briand je prišao veoma uzbuđen.
Želite li nešto? - upita Anđelika i stade da redi posudice.
Da! Znate i sami...
Budite jasniji...
Svakako ćete znati, gospođo, da sam u vas ludo zaljubljen, - dahtao je od uzbuđenja. - Zbog vas sam došao...
I on pokuša da joj objasni svoju žudnju, kako je ona prva žena koja mu se učinila dostojnom ljubavi... Da, ljubavi... Očišćene od svake prostote... Ponavljao je za sebe neobičnu riječ: ljubav, i obuzela ga je želja da zaplače.
Vi ste poludjeli, - reče ona blago. - Da! Da! Da! Zaista ste ludi, vjerujte. I najzad, šta me se to tiče, - reče nestrpljivo. - Zar niste mogli pomisliti, gospodine, kako ja nisam donesena na svijet zato da blažim vaše vojničke čežnje kad vas spopadne želja da postanete sentimentalni. Imam ja muža, djecu, i vi morate shvatiti da u mom životu za vas može biti mjesta samo kao za simpatičnog gosta. A i tu simpatiju ćete izgubiti budete li se i dalje zaboravljali.
Okrene mu leđa kao upozorenje da više ne navaljuje i da incident ona smatra zaboravljenim.
Nije voljela izvjestan soj muškaraca, dosta čest među oficirima: ljudeskaru na glinenim nogama. Takvi imaju vrlina isključivo u oblasti rata, a kad su sa ženama, jednako su nespretni koliko i uobraženi. Uvjereni u svoju neodoljivost, drže da imaju pravo na svaku ženu koja je imala sreću da se njima dopadne, i ne shvaćaju kako može da prema njima bude okrutna.
Pont-Briand nije u tome bio izuzetak, a neodoljiva žudnja izazvana njenom neposrednom blizinom, učinila ga je gotovo rječitim. Reče kako mu je potrebna. Nije ona poput drugih žena. Stalno o njoj sanja; o njenoj ljepoti, smijehu. Ona je svjetlo u njegovim noćima... Nije moguće da ga odbija... Ta on već sutra može da pogine... No prije nego se nađe na lomači Irokeza, neka mu bar dopusti da se naužije njene bijele puti. Takve već dugo nije okusio. Urođenice nemaju duše. One zaudaraju... Ah, naći se opet s bijelom ženom!...
I baš ste meni namijenili tu važnu ulogu: da vam dadem okusiti bijelu put? - upita Anđelika ne mogavši suzdržati smijeh. Toliko joj se učinio nezgrapan i naivan. - Ne znam treba li mi to laskati...
Pont-Briand pocrveni na tu porugu.
Nisam tako mislio...
Vi mi dosađujete, gospodine.
Pont-Briand je izgledao kao otjerano dijete. Ljupkost koju je u njoj naslućivao pretvarala se za njega u oštru zajedljivost. Ništa nije shvaćao.
Da odustane? Ne, to nije mogao. Nikada mu nije uspijevalo da obuzda svoju senzualnost, a neodoljiva potreba da u ovom trenutku dohvati i svlada tu ženu, potpuno ga je zaslijepila. Preko Anđelikina ramena opazi on odškrinuta vrata i velik drveni krevet.
Bio je doslovno gladan, a ovako idealna prilika neće se više pružiti. Zato on prevrši svaku mjeru.
Čujte me, ljubavi. Sami smo. Uđimo u onu sobu. Brzo ću biti gotov, obećajem. A poslije ćete vidjeti! Shvatit ćete da smo nas dvoje stvoreni da se ljubimo. Vi ste jedina žena koja me je nadahnula ovakvim osjećajem. Morate mi se podati.
Anđelika, koja je upravo htjela uzeti svoj ogrtač i otići kako bi sve to dokrajčila, zgranuto ga pogleda kao da je sišao s uma.
Nije bilo vremena da mu energično kaže što misli o njegovu postupku jer on je silovito ogrli i pripije svoje usne njenima. Nije uspjela da se odmah oslobodi jer je bio snažan a i strast ga je raspalila. Potražio je njena usta, natjerao je da razmakne usne, a od dodira koji je podsjeti i na druge znojave grubijane koji su je silovali i ukaljali, dođe joj na povraćanje i odjednom je ispuni opasan bijes.
Najzad joj uspije da se jednim trzajem oslobodi. Dohvati tada pozadi sebe žarač, prislonjen uz ognjište, zamahne i svom snagom udari poručnika po glavi.
Pont-Briandova lubanja muklo zvekne i sve mu zaigra pred očima. On zatetura a onda odjednom meko utone u mrak pun zvjezdica.
Kad se osvijestio, ležao je na jednoj klupi. Glava ga je boljela, ali je odmah ustanovio da ona počiva na mekanu jastuku. Bila su to Anđelikina koljena. On podigne oči i ugleda nad sobom njeno zabrinuto lice. Brisala mu je ranu na kosmatoj glavi i zato je bila položila sebi na koljena. On osjeti kako joj kroz odjeću miriše put. Njene grudi su ga skoro dodirivale. Obuze ga želja da se okrene prema njenom toplom i gipkom trbuhu i da se uza nj stisne kao dijete, ali se uzdrža.
Za danas je počinio dosta gluposti. On zatvori oči i duboko uzdahne.
No kako se osjećate? - reče ona.
Oh! Prilično jadno. Imate tešku ruku.
Niste vi prva pijanica koju stavljam u red...
Nisam bio pijan.
Jeste!
Onda me je to opila vaša zamamna ljepota...
Ne počinjimo opet buncati, jadni prijatelju.
Anđelika se pomalo i kajala što je s njim postupala tako nemilosrdno. Bila je sasvim dovoljna i jedna ćuška...
Ali to je bilo jače od nje.
Kakva vas je to spopala ludost da se za mene zagrijete? - predbaci mu ona. - Već iz opreza morali ste se obuzdati. Zar niste pomislili da bi moj mož mogao posumnjati u vaše ponašanje?
Vaš muž? Ph! Kažu da vam to nije muž...
Jest. Kunem se životom svojih dvaju sinova.
Onda ga mrzim još više. Nije pravo da vas jedino on smije ljubiti.
Te je isključive zakone ustanovila sama naša sveta majka Crkva.
Nepravedni zakoni.
Potužite se na njih papi.
Ovako srdit i jadan, Pont-Briand se sasvim otrijeznio. Nema šta! Umalo ga nije ubila! No ipak, tronut nad samim sobom i divljenjem što ga je za nju osjećao, stade opet u sebi govoriti kako je ona izuzetno biće, te bi bio i produžio prepirku samo da što dulje ostane uz njene grudi i udiše miris njena vrata i ruku.
Ali Anđelika ustane i pomogne mu da se pridigne i sjedne. On se zanjiše te, shvaćajući da je sve zauvijek svršeno, osjeti umor i duboku tugu.
Gospodine de Pont-Briand!...
Što je, ljepotice moja ljubljena?
On upravi prema njoj svoj pogled, dok ga je ona netremice promatrala ozbiljnošću majke.
Ne pretjerujete li možda u piću? I žvačete li one indijanske trave za koje kažu da omamljuju?...
Zašto me to pitate?
Jer vi niste u normalnom stanju. On se zacereka.
Kako da čovjek bude normalan kad pred sobom ima najljepše stvorenje na svijetu, a ono ga tresne po glavi?...
Ne! Opazila sam to i prije... Čim ste stigli.
Zbunjeno ga je promatrala. Pont-Briand je bio jedan od onih stvorova u koje je priroda usadila naivnost, ponos i praštanje, nesrazmjerne za njihove strasti. To su ljudi kolebljiva duha, lako se zanose onim što nadilazi njihove moći i potčinjavaju se snažnijoj volji. Da nije nečim opsjednut?... prođe joj sviješću nejasna sumnja.
Što je to s vama? - navaljivala je ona dobroćudno. - Recite mi...
Ta vi znate, - uzdahne on. - Zaljubljen sam u vas. Ona odmahne glavom.
Ne! Bar ne toliko da biste pravili ovako glupe šale. Što vam je, dakle?
On ne odgovori, samo bolnom kretnjom dodirne sa dva prsta svoju sljepoočicu. Odjednom mu dođe da zaplače. Počeo je shvaćati što mu se dogodilo.
Zaista, ljubav ga muči otkako ju je sreo, samo, otkada je sve to postalo neizdrživo? Nije li upravo od posjete onog jezuita? Odonda kao da u njemu neprestano bubnja onaj glas: "Hajde... idi žena će pripasti tebi!" U mraku njegove noći neprestano ga je slijedio onaj plavi pogled, poput safira blistav. Sada je počeo shvaćati. Poslali su ga po nekakvu poslu u kome je poslužio tek kao oruđe. Trebalo je da ljubljenu ženu dotuče poniženjem a preko nje uništi i Peyraca.
U tome nije uspio i sada je ostao bež ičega. Jadna budala. Bijedni, osuđeni glupan!
U svakom slučaju osuđeni. Pa čak i da je uspio. Tada pogotovo. Poslali su ga u smrt... U jednom hipu on shvati da mu ne preostaje baš mnogo života...
Odlazim - reče divlje i ustane.
Teturajući priđe ležaju na kojem je spavao, uzme rukavice, kaput i krznenu kapu, zatim se obuče i vrati se noseći ranac.
Dopustite da ga napunim hranom - reče Anđelika impresionirana mišlju kako će se danima n laziti sam sa svojim Huronom u neprijateljskoj i zaleđenoj prirodi.
Ravnodušno ju je promatrao dok je to radila, a glavom su mu prolazile gorke misli. Posvuda poraz: pred njim i za njim. U grubom svjetlu te iznenadne spoznaje vrate mu se i sjećanja na razne neprilike i on opazi kako se ženama stvarno nikada nije ni dopadao, iako je u to vjerovao. Uvijek se završavalo scenama. Davali su mu do znanja da je dosadan i da im ga je već preko glave. A jedan Joffrey de Peyrac, na primjer, nikada nije dosadan!...
U njemu stade da polako kuha novi bijes.
Kad je zakoračio na prag, htio je da se svim tim ženama osveti u jednoj jedinoj i da povrijedi onu koja mu je zadala sve rane.
On se okrene.
A volite li vi svoga muža? - upita.
Da! Svakako! - šanu ona iznenađeno. On prasne u zajedljiv smijeh.
Tim gore po vas. Jer to mu ne smeta da zavodi urođenice. Dvije su onamo u šumi, a doveo ih je da ga razgaljuju kad mu dosade vaša milovanja. Ludi ste što se ne zabavljate s prvim tko naiđe, nego se štedite za onoga koji vas izvrgava ruglu. Vi o tome ništa ne znate, ali cijela Kanada za to zna... A podsmijevaju vam se ovdje i muškarci!...
Kao na neki nevidljivi znak, pojavi se odnekud Huron i krene za njim.

53.
LJUBOMORA POMIRENJE NA "OTOKU LJUBAVI"
Otišao je - izvijesti Anđelika kad su se ostali vratili - i okrene glavu.
Joffrey de Peyrac joj priđe i, kao što je uvijek običavao kad bi se malo duže zadržao izvan kuće, uzme njenu ruku i poljubi joj jagodice prstiju.
No ona uzmakne pred tom diskretno izraženom nježnosti.
Otišao! - uzviknu Malaprade uvrijeđeno. - Pred samu noć, u oluju koja svaki čas može da se sruči. A ni od koga se nije oprostio! Što je spopalo tog vjetrogonju? Zaista su ti Kanađani ludi...
Anđelika se užurba oko večernjih poslova. Dozove Florimonda i šaptom ga zamoli da Samu Holtonu odnese šalicu čaja, u koji je usula matičnjaka i nešto šećera ne bi li bio pitkiji. Florimond će navesti Engleza da ga ispije i pri tom mu pričati bilo što, samo da zavara njegovo nepovjerenje. Pomogne zatim gospođi Jonas da postavi stol a onda priđe drugom ognjištu i stade razastirati pokisle kapute.
Sve je to radila marljivo i naoko mirno, ali je bila uzrujana.
Trenuci koji su protekli od odlaska de Pont-Brianda izazvali su u njenoj duši pravu pustoš.
Nije više mislila na poručnikove izjave, ali s otrovane strelice koju je na odlasku on bio odapeo s praga, kapao je malo-pomalo otrov u njenu dušu.
Na Pont-Briandovo upozorenje da je muž vara s urođenicima iz susjednog logora najprije je slijegala ramenima, a onda odjednom otkrila kako svagdašnji život ima i svoje naličje, pa se sva zažarena u licu pitala nije li stvar, najzad, vjerojatna. Pomisao da bi se on mogao zabavljati s tim djevojkama nije joj nikada pala na pamet iako je grof često posjećivao plemenskog poglavicu i ona primijetila kako dvije žene, Argeti i Wannipa, spretno oko njega obilaze. One su ga izazivale, a on im veselo odgovarao na njihovu jeziku, štipao ih za podbradak i poklanjao im perle kao razmaženoj djeci koje se želimo otresti... Nije li se za tom nedužnom razmjenom krila dvolična intimnost koja je njoj izbjegla?
Uvijek je bila pomalo naivna kad je trebalo otkriti kakvu spletku, a za ovakve neugodne događaje uvijek najkasnije saznaju oni kojih se najviše tiču.
Kad je Pont-Briand otišao, svratila je u dućan po perle iako još nije namjeravala da od njih pravi Honorini ogrlicu koju joj je odlučila pokloniti za Božić.
Ali ruke su joj drhtale, a posao sporo odmicao, pa je na mahove slijegala ramenima kao da želi otjerati neugodne misli.
A sumnja se postepeno nametala. Opet je obuzme ono osjećanje udaljenosti što ga je muž u njoj izazivao kad god bi se sjetila koliko je on zagonetan. Osnovni element njegove prirode bila je oduvijek neovisnost. Mora li je se odreći zato što se opet našao sa svojom suprugom bez koje je, eto, sasvim lijepo proživio petnaest godina? Najzad, on je gospodar, i to jedini na brodu, kako je običavao ponekad izjaviti.
Uvijek je bio slobodan, prelazio preko svih skrupula. Nije se bojao ni grijeha ni pakla. Uostalom, nametao je zakone svoje vlastite discipline...
Odjednom je obuze tolika muka da ustade, ostavljajući rad, i potrči prema šumi, kao da se u nju želi skloniti.
Snijeg nije dopuštao da se stigne daleko. Neće, dakle, dugo moći hodati šumom i tamo dati oduška svome nemiru. Osjećala se kao zatvorenik, zato se vratila i stala samu sebe urazumijivati.
Takav je život! - reče, ponavljajući i nesvjesno tužne riječi što ih izgovaraju bijedne djevojke kada hrabrošću nadiđu same sebe, a jasno vide da neće pobijediti.
Takav je život, shvaćaš! ponavljala joj je nekoć deset puta dnevno Polakova, njena prijateljica, u siromašnoj četvrti Mirades. Muškarci su takvi!
Muškarci drukčije shvaćaju ljubav. Žene u nju unose suviše iluzija, snova i prekomjernih sentimentalnosti.
Što je ona utvarala? Da osim grljenja ima među njima trajnijih veza, nešto što postoji samo između njih dvoje, da ta raskošna čulnost znači kako su im se tijela opredijelila jedno za drugo pa ih nije moguće razdvojiti, i da je sve to simbol nekog višeg slaganja: njihovih srca i duša.
To bi značilo vjerovati u nemoguće čudo. Takvo je slaganje rijetko. A ono što su nekad bili u stanju osjećati, više se nije moglo vratiti jer oboje se izmijenilo. Zar mu je mogla predbacivati neuspjeh u nečemu za čim sam nije nikad ni težio? I nije li nerazborito nazivati nevjerstvom njegove razgovore s urođenicama.
Mora da pred njim krije svoje duboko razočaranje. Ta brzo bi mu dosadila ljubomorna i nametljiva supruga. No za nju se svjetlo već ugasilo i pitala se kako će ubuduće sve to moći izdržati.
Njena najbrižljivija rasuđivanja bila su tek sitnica u poređenju s jasnim sagledavanjem onoga što ju je mučilo. Pred njom se ukaza slika kako on hihoće s urođenicama, miluje im sitne grudi, s užitkom prodire u njihova gipka tijela što tako intenzivno mirišu divljinom. Od tih viđenja Anđeliki bolno zadrhta tijelo i pobuni se njen povrijeđeni ponos.
Upravo to muškarci nikako da shvate: ženin ponos. Zadadu joj ranu ali je pri tom i uprljaju. Nema što da se objašnjava. Tako je. Oni naprosto ne vode računa...
Kričeći prodorno, vratila su se i djeca, razdragana šetnjom i igrom, te pričala svoje doživljaje. Klizali su se izvanrednom brzinom, vidjeli tragove bijelog zeca. Gospođa Jonas upala je u sniježni nanos i bilo je muke dok su je izvukli. Svi su manje-više bili mokri. Trebalo je izuvati, skidati odjeću, razastirati ogrtače da se uz vatru suše, pa dečurliju umotati u pokrivače, posaditi ih uz ognjište i svakome dati zdjelicu tople juhe. Honorini su se obrazi rumenjeli kao jabuke i bila je sva uzbuđena.
Ja sam se klizala najbrže od svih, mama! Slušaj, mamice...
Da, slušam te - odgovarala je Anđelika rastreseno...
Opet je stala, da misli na Pont-Brianda. Bilo je u njemu nečeg što ju je podsjetilo na onog ridokosog gorostasa koji joj je bio čuvar u dvorcu du Plessis-Belliere, dok ju je kralj držao tamo zatvorenom. Kako se ono zvao?... Više se nije sjećala. I on je za njom bio poludio od požude i nimalo finije nije izražavao svoju ljubav. Dolazio je navečer da kuca na njezina vrata i uznemiravao je na stotinu načina.
Bila je oduvijek uvjerena da je upravo s njim začela Honorinu, kad ju je one noći silovao. A Pont-Briand je sličio na njega. Od samog sjećanja na to spopadne je osjećaj mučnine. Kad su se vratili muškarci, i oni su bili gladni kao vuci. Dali su im za večeru suhog mesa i kukuruznih pogačica.
Anđelika je opekla prste okrećući pogačice na pepelu.
Kakvu budalu pravim od sebe! - poviče s očima sjajnim, od suza koje nije mogla zadržati.
Inače, tokom čitave večeri žustro je obavljala sve poslove. Jednu za drugom palila je svetiljke i to je voljela da radi. Svjetlost lojanica bila je malo crvenkasta i prigušena. Ali začudo, bila je ugodna. Svi bi odjednom stali da razgovaraju tiše. Anđelika je svejedno sanjala o finijim svijećama, čije je svjetlo jasnije i jače.
Morali biste nam izraditi kalupe za svijeće, - reče ona kovaču. - Punili bismo ih pčelinjim voskom, premda ga ovdje u šumi ima malo.
Ja znam, - reče Eloi Macollet, - da je otac d'Orgeval, dok je kao misionar živio na rijeci Kennebec, pravio zelene svijeće, i to od nekog biljnog voska, a dobivao ga je iz bobica što su mu ih donosili Indijanci.
Gle! To me neobično zanima...
Ona porazgovori sa starim divljačarom, a zatim odvede na spavanje Honorinu koja više nije mogla od sna. Pomagala je i u posluživanju kod stola i najzad bila prilično zadovoljna što joj je uspjelo prikriti jad koji ju je mučio.
Je li to moglo zavarati Joffrey de Peyraca? Na mahove joj se učini da na sebi osjeća njegov inkvizitorski pogled, ali on nije mogao pogoditi što proživljava, a sama mu ništa neće reći... Ne! Baš ništa. To je bila čvrsto odlučila.
Ali u trenutku kad je trebalo poći u zajedničku sobu, Anđeliku uhvati prava panika. Večeras je žalila što ne živi u prostranom dvorcu pa da se može povući u svoje odaje izgovarajući se glavoboljom. Tako bi izbjegla njegovu prisutnost a možda i milovanja?
U sobi klekne ona pred ognjište i grozničavim pokretima podstakne vatru. Poželjela je da bude što mračnije kako joj Joffrey ne bi mogao vidjeti lice. Cijelu večer samo je podržavala nesnosnu komediju. Zatajila su sva mudrovanja.
U stvari, ništa nije uspijevalo.
Kad su se našli u krevetu, stisla se uza sami rub, okrenula mu leđa i pričinila se da spava. No večeras on nije poštivao njen umor kako se nadala.
Ona osjeti njegovu ruku na svom golom ramenu, i kako neuobičajenim držanjem ne bi izazvala sumnju, okrene se prema njemu i prisili se da ovije ruke oko njegova vrata.
O, zašto joj je toliko potreban! Nikada ga nije mogla zaboraviti, a ljubav koju je osjećala za nj bila je duboko utkana u njeno biće. Što će biti ako se ne bude mogla pomiriti sa sudbinom? Morat će uraditi sve što je u njenoj moći kako ni u što ne bi posumnjao.
Malo smo odsutni, ljepotice?
Nadvio se nad nju i nježno je ispitivao, prekinuvši s milovanjem. Bila je kivna na sebe što ne može da mu uzvrati.
Malo smo odsutni, zar ne?
Ona osjeti kako je vreba i sva se izbezumi. Neće joj dopustiti da šuti. Navaljivao je.
Što je? Večeras niste sličili na samu sebe. Što se dogodilo? Kažite mi... Ona izlane bez promišljanja:
Je li istina da idete s urođenicama? Da su vam one ljubavnice? On ne odgovori odmah.
Tko vam je uvrtio u glavu tu glupost? - upita najzad. - Onaj Pont-Briand, zar ne? Držao je da ste dovoljno intimni da vam pruži takvo obavještenje. Mislite li da nisam opazio njegovu ljubav prema vama?... Udvarao vam je, zar ne? A vi ste ga slušali?
Prsti su mu se odjednom zgrčili oko njene mišice i ona osjeti bol.
Možda ste ga i hrabrili? Pokazali se koketna prema njemu?
Koketna s onim prostakom! - poviče Anđelika lecnuvši se. - Voljela bih da sam ružna kao sedam smrtnih grijehova ako bih se tako mogla otresti muškarca njegova kova... Mislite li da je uvijek žena kriva kad neka budala odluči da joj prvi priđe!... A vi?... Znali ste da će mi Point-Briand izjaviti ljubav, a namjerno ste otišli da vidite kako ću se ponijeti i neću li prvom ljubavniku koji naiđe pasti oko vrata. Bez sumnje, držite da sam tako radila svih ovih petnaest godina, dok sam u stvari bila sama, uvijek sama, toliko usamljena. Oh, kako vas mrzim! Nemate nikakva povjerenja u mene!...
Čini mi se ni vi u mene! Jer otkuda vam sada te urođenice? U Anđeliki bijes popusti.
Oh! Pretpostavljam da je to kazao kako bi me povrijedio, kako bi se osvetio zato što sam ga odbila.
Pokušao je da vas zagrli? Da vas poljubi?...
Mrak joj je skrivao Peyracovo lice, ali Anđelika je pogađala da ne mora biti baš umirujuće. Ona umanji stvari.
Bio je uporan pa sam prema njemu bila malo... brutalna. Tada je shvatio i otišao.
A i on je za to bio kriv. Sve da se i nije udaljio namjerno, kako ga Anđelika optužuje, zar nije podsvjesno koristio situaciju stvorenu Pont-Briandovim dolaskom? Pustiti neka okolnosti same rade i tako provjeriti točnost jednog eksperimenta. Ali, ne postupa se sa srcem i osjećajima jedne žene kao s retortama, aparatima za destilaciju i mrtvim mineralima. Doduše, ponekad je u nju potajno sumnjao. Sada to plaća.
Je li istina? - prošapta ona plačljivim glasom kakav nikad u nje nije čuo. - Je li istina da idete k urođenicama?
Ne, ljubavi moja! - reče on odlučno i s ozbiljnošću. - Što će mi urođenice kad imam vas?...
Ona kratko uzdahne i kao da se primiri. Joffrey de Peyrac se silovito ljutio na sama sebe. Gdje li je samo Pont-Briand pokupio tako nisku izmišljotinu?... Zar se o njima govori po Kanadi? Tko?...
On se nagne nad Anđeliku i pokuša da je opet privije uza se. No premda se ona razuvjerila od njegove tobožnje nevjernosti, zlovolja je nije napuštala.
Trudila se da dođe k sebi, ali je cijeli dan i suviše trpjela. Bila je pokopala premnoge nade a da bi ih odjednom sve mogla povratiti. I nadasve, navirala su sjećanja a s njima i ogavna lica... Među ostalima i Montadourovo, toliko slično Pont-Briandovu... Eto se odjednom sjetila i imena one riđokose ljudine... Montadour... Montadour... Zato, kad je muž opet pokušao da je ogrli, sva se naježila.
Peyrac osjeti silnu želju da ubije Pont-Brianda a s njim i vojničku kastu i cijeli muški rod. To što se dogodilo bila je tek beznačajna čarka iz koje se iskusna žena izvuče bez nezgoda, kako je on mislio.
Život joj je zadao rane i tek što su bile zatvorile, ovaj ih je incident opet otvorio. S gorčinom u srcu on shvati koliko mora da je na njega kivna. Bio je to jedan od onih kratkih trenutaka za kojih muškarac i žena s divljom i neodoljivom mržnjom svim svojim snagama ustaju jedno protiv drugoga: ona - uzmičući pred potčinjavanjem, a on - želeći da je svlada i opet učini svojom, jer ne uspije li im da se večeras sjedine, nestalni i zagonetni Anđelikin duh opet može da se udalji i da ga sasvim odbjegne. Osjećao je na svojim ramenima njene nježne od grča otežale ruke, spremne da odbijaju, a svejedno ju je sve snažnije stiskao, nesposoban da je pusti i da se od nje odmakne. Jer iako je Anđelikin duh lutao daleko od njega u hladnoj samoći, tijelo joj je bilo prisutno i nadohvat njegovih usana, te Peyrac nije mogao odoljeti njegovoj ljepoti. A kako je ono uzmicalo pred njegovim poljupcima, to ga je ljutilo i još više raspaljivalo njegovu požudu.
Pohota koja oduvijek goni muškarca da osvoji ženu ponekad je neugodna snaga. Osjećao ju je u svojim krstima i ona ga je navodila na silovitost od koje se jedva suzdržavao.
Uz to ga je mučila i misao na sve one koji su je dirali i posjedovali. Kao iskusan muškarac poznavao je tajnu njene zavodljivosti od koje, kako Biblija kaže, svi koji su je upoznali boluju kasnije od neizlječive čežnje. Naime, ona je bila predivno građena upravo ondje gdje je to potrebno. Savršeni organi, izvrsno usađeni, od onih za koje majstor "Ljubavnog umijeća"4 piše "da pružaju dvostruku nasladu"... Mekoću i uskost školjkine utrobe, te toplotu i prihvatnu moć, kojom se ona instinktivno znala koristiti. Primijetio je on to već za njhovih prvih ljubavnih dodira. "Mala bludnica koja svoje sposobnosti još ne poznaje", mislio je u šali, iznenađen što u tom djevičanskom tijelu otkriva majstorije koje nije tako često sretao ni u najzamamnijih kurtizana.
A to raskošno tijelo, stvoreno za muškarca i njegov užitak, očuvalo je netaknuto svoju moć, te je i nakon petnaest godina Peyrac s ugodnim iznenađenjem otkrio u njemu nekadašnja čudesna uzbuđenja.
One noći na oceanu bio je svjestan da će opet biti njen rob, kao i ranije, kao i drugi, jer nje se nisi mogao zasititi niti je zaboraviti.

4 Rimski pjesnik Ovidije: Ars Amatoria.
Ali, ako je tijelo i ostalo nedirnuto, zlo se uvuklo drugamo. Zato je Peyrac proklinjao život koji ju je izudarao i uspomene koje su se katkad poput neprobojnog zida znale ispriječiti između nje i njega. Sve te misli prohujale su munjevito njegovim duhom dok je pokušavao da je privuče i svlada, gonjen u svakoj čestici svoga bića neodoljivom željom za posjedovanjem. Nikada nije tako divlje i s većom ljubomorom osjetio kako pripada njemu i kako je ni za što na svijetu ne može ostaviti samu, prepustiti je drugima, samoj sebi, njenim mislima, uspomenama.
Morao ju je uzeti gotovo silom.
Ali čim se našao u njoj, stišao mu se gnjev i silovitost. Ako se večeras i koristio ponešto grubo svojim supružanskim pravima, nije to uradio samo zato da zadovolji svoju požudu. Trebalo je da je povede sa sobom na Cytheru5 jer kad se odande vrate, zlokobne će se sjene raspršiti.
Nema magičnijeg lijeka za jal, sumnje i crne misli nego što je uspjelo malo putovanje udvoje do otoka ljubavi.
Znao je on i da počeka. Ništa u sebičnoj žurbi, nikakva ukrcavanja za vrijeme oluje.. Neki šaman što ga je bio upoznao na svojim prvim putovanjima po zemljama Istočne Indije, a tamo se ljubav poučava u hramovima, naučio ga je dvjema vrlinama koje odlikuju savršenog ljubavnika: strpljenju i vladanju sobom, jer se žene sporo raspaljuju. Od zanesena čovjeka to ponekad iziskuje izvjesne žrtve, no nije li za to nagrada u čudesnom buđenju hladne i ravnodušne puti?...
Kad je primijetio da se malo opustila, da više nije zasopljena i uzdrhtala, već nekako omamljena, on stade da je polako razdražuje. Navede je da ga ogrli svojim divnim nogama kako bi se bolje mogao kretati u njoj, a već time postala je ona podatnija, slobodnija. Osjetio je kako mu na grudima nepravilno i snažno otkucava njeno srce, kao u usplahirene životinje. S vremena na vrijeme potražio bi njene svježe usne da je nježnim poljupcem umiri. I mada ga je požuda prožimala do srži te mu hrptenicom prolazili ježuri, on se nije zaboravljao.
Nikada, nikada više neće pristati da ostane sama. Njemu je ona žena, dijete, dio njegova tijela.
Anđelika, u čijem su se srcu divlje borili srdžba i neobuzdani jal, primijeti najzad kako se nad nju nadvio i pažljivo je promatra. Njegova prisutnost u njoj godila joj je kao umirujući melem što raznosi slast njenim udovima do samog dna njena bića. I natjerana da se preda toj ugodi, ona priguši u sebi uzburkani duh koji joj je priječio da u njoj uživa. Ali tek što je u tome uspjela, zlokobne sumnje opet se jave i divni osjećaj se izgubi.
Nestrpljivo je okretala glavu.
On se tada iz nje izvuče, a od toga joj dođe da zaviče od boli, kao da su je odjednom svu ogolili, potpuno ispraznili, pa bolno doziva. Zato se hitro pokrene prema njemu i od njegova povratka osjeti toliko olakšanje da ga čvrsto stegne i zadrži. On osjeti njene lake prste na svojim slabinama i krstima i obraduje se njenoj opet razbuktaloj požudi.
Ne izmiči! - jecala je. - Ne izmiči... Eto, molim te za oprost, samo ne izmiči...
Neću izmicati...
Budi strpljiv... molim te. Budi strpljiv...
Ne uzbuđuj se... zaista sam u tebi... tako si divno građena ondje gdje treba, mila moja, da bih tu ostao čitav život... A sada šuti. Ni na što ne misli.
No svejedno on nastavi da je muči, odmičući se od nje, i kao da je htio produžiti neizvjesnost, nadvio se nad nju u grozničavu iščekivanju, iznenada je živo stiskao, ali umjesto da je zadovolji, pobuđivao je u čitavu njenom tijelu suprotna osjećanja, čas snažna, čas sladunjava, dok joj se koža nezadrživo ježila i srsi je podilazili od glave do pete... O zašto je večeras bila tako ogorčena? Što su joj to nekad davno uradili? Ah, samo da je ne napusti... da se ne zasiti...

5 Cythere: Mitski otok ljubavi na kojemu se nalazio Venerin hram.
Ljutila se na svoje vlastito, ne neosjetljivo nego prkosno tijelo, što se podsvjesno propinje i odbija da se potčini. Joffrey joj šapne nekoliko umirujućih riječi. Ne, nije se on zasitio. Ta draža mu je od života i stalno osjeća kako u njegovu tijelu izaziva živu vatru. Njegovim žilama stade da se širi radost pobjede. Jer vidio je kako se sada svakom porom previja u pohoti koju je on neprestano raspaljivao. Ti laki grčevi vidljivi na njenoj, poput satena glatkoj koži, nabiranje usana i grla kada hvata dah, te iznenadni bljesak njenih bijelih stisnutih zubića - svjedoče da je njena samoća prestala i da mu je opet uspjelo izvesti je na suncem okupane obale, daleko od ledenih ponora. Nasmijao se videći je kako ustima prinosi nadlanicu ne bi li prigušila stenjanje. Ganutljiv je u žena osjećaj stida... I u najstrastvenijem zanosu lecnu se čim nešto zapucketa ili sušne... Užasavaju se od toga da budu zatečene, da odadu kako se prepuštaju.
Da, čudna su to, nestalna i ćudljiva stvorenja, ali kakve li opojnosti kad ih očaraš, otrgneš od njih samih, pa ih iznemogle iskrcaš na zabranjene obale. Uz ovu je on upoznao neopisiva uzbuđenja jer mu je stostruko uzvraćala sve što joj je i sam obilato pružao. Anđelika je htjela i nije htjela moliti da je poštedi jer on je znao kako da razbukti čitavo njeno biće, a ona je pred njegovim ljubavnim umijećem nemoćna. Zato se sva podavala dubokom i moćnom uzbuđenju koje će ih oboje dovesti do vrhunca zajedničke naslade. Strastveno ga je ljubila, prožeta silnim žarom koji je on sada i zahtijevao. Više je nije zadržavao, a ionako je oboje strastveno žudjelo da što prije stignu do čarobnog otoka.
Poneseni silnim i nezadrživim valom, prispiju najzad oboje i sami na obalu, i njihova se zagrljena tijela nasuču na zlatni pijesak: on - naglim i neobuzdanim zaletom, a ona - umorno i klonulo, s ushićenjem predivnog i laganog oslobođenja...
Peyrac se malo pridigne oslanjajući se na lakat, a ona i dalje osta nekako odsutna, sa sanjarskim izrazom na licu, dok joj je žar vatre na izdisaju obasjavao napola zatvorene vjeđe.
Opazio je kako nesvjesno liže svoju nadlanicu koju je maločas bila ugrizla, i taj ga animalni gest ponovo uzbudi.
Muškarac želi da od žene stvori grešnicu ili anđela. Grešnicu zato da ga zabavlja, a anđela - da ga postojano i odano ljubi. Ali vječna ženka osujećuje njegove planove, jer za nju ne postoji ni grijeh, ni svetost. Ona je Eva.
Eva - vaša slast.
On joj ovije dugu kosu oko vrata i položi svoju ruku na njen topli trbuh. Ova će noć donijeti možda novi plod...
Sve da je i bio neoprezan, ne bi to sebi predbacivao. Ne možeš se neprestano čuvati ako između dvaju bića treba spašavati ono suštinsko, a i sama ga je u odsudnom trenutku za to na potresan način molila.
E pa... mislite li još uvijek na one urođenice? - reče Peyrac poluglasno.
Ona se lecne i dobroćudno nasmiješi, a onda će okrećući prema njemu glavu umorno i s potčinjavanjem:
Kako sam to mogla o vama povjerovati? Ne znam ni sama...
Ludice mala, zar se tako lako dajete nasamariti kad je u pitanju ljubav? Dotjerali ste dotle da ste se zbog toga izjedali!... Zar tako malo vjerujete u svoju moć nada mnom?... Što bih ja, zbilja, s tim urođenicama?... Ne poričem da te male zmije neugodna mirisa mogu prigodice imati i čara... Ali, čime da me privuku kad imam vas?... Držite li me, zaboga, mitskim Panom ili jednim od njegovih papkonogih pratilaca? A kada i gdje da nađem vremena za ljubav s nekim drugim osim s vama?... Bože, kako su žene glupe!...

Zora je bila još daleko kad je grof nečujno ustao. Obukao se, pripasao mač, upalio fenjer s prigušenim svjetlom pa izvukavši se neprimjetno iz sobe, prešao veliku odaju i stigao do kutka u kojemu je spavao Talijan Porguani. S njim se tiho i na brzinu o nečem dogovorio a onda se vratio u zajedničku odaju i razmakao nekoliko zastora i životinjskih koža, za kojima su njegovi drugovi čvrsto spavali.
Našavši onoga koga je tražio, stao ga je buditi laganim drmanjem. Florimond otvori oči i ugleda u svjetlu fenjera lice svoga oca koji mu se prijateljski smiješio.
Ustani, sine - reče grof - i pođi sa mnom. Danas ćeš naučiti što je to dug časti.
I tako u životu bračnih parova grimizne i zlatne noći određuju tok njihovim sudbinama te i neprimjetno ostavljaju u njima tragove, ponekad upečatljive od događaja u toku dana.

54.
ANĐELIKA IZNENAĐENA MUŽEVIM ODLASKOM
Anđelika se dugo protezala u krevetu, iznenanađena što je dan tako naglo zamijenio noć. Prespavala ju je u jednom dahu.
Neka neobjašnjiva radost prožimala je njenu omamljenu svijest i omlitavila joj udove. Najzad se sjeti. Bilo je sumnje, strahovanja, crnih misli, tjeskobe - a onda je sve to iščezlo u naručju Joffrey de Peyraca. On se usprotivio tome da im se sama opire, prisilio je da se utekne njemu, i to je bilo divno.
Anđeliku je boljela ruka. Promatrala ju je sa čuđenjem i otkrila natečenu modricu, a onda se sjetila. Sama se ugrizla za ruku kako bi sebe spriječila da ne krikne kad je ljubavna naslada bila na vrhuncu.
Tada se gotovo smijući zavuče pod krzna pa onako sklupčana i utopljena stade da se prisjeća nekih sinoćnjih pokreta i riječi. Nesvjesni su to pokreti, gotovo su nečujne riječi što ih u tajanstvenosti mraka i uskipljenosti naslade izgovaramo, a kasnije ipak od svega toga crvenimo...
Što joj je minule noći govorio?... "Tako si dobro građena tamo gdje treba, ljepotice, da bih ostao čitav život"...
Sjećajući se toga, nasmiješila se i rukom milovala prazno mjesto pored sebe, gdje je on ležao.

Kad se Anđelika pridružila u zajedničkoj dvorani svojim drugaricama, osjećajući grižnju savjesti što se kasnije no obično prihvaća kućnih poslova, saznala je iz njihova razgovora da je gospodin de Peyrac u pratnji Florimonda rano ujutro izašao iz utvrđenja. Na noge su pričvrstili krplje i opskrbili se namirnicama za prilično dug put.
Je li rekao u kojem pravcu kreću? - upita Anđelika iznenađena odlukom koju joj ničim nije dao naslutiti.
Gospoda Jonas odmahne glavom. Usprkos njenom proricanju Anđelika je imala utisak da ta pametna žena pogađa cilj njihova neočekivanog putovanja, jer je okretala glavu i dobacivala svojoj nećakinji značajne poglede.
Anđelika ode da pita gospodina Porguanija. Ni on nije znao više od drugih. Gospodin de Peyrac ga je potražio rano u zoru i saopćio mu da će izbivati nekoliko dana, usprkos oštroj hladnoći.
Više vam ništa nije rekao? - poviče Anđelika prestrašeno.
Ne. Jedino je molio da mu posudim svoj mač...
Ona osjeti kako je spopada blijedilo. Zagleda se u talijanskog plemića a onda se povuče ne navaljujući s novim pitanjima. Svatko se prihvati svoga posla pa dan prođe kao i svi drugi ove mirne ali oštre zime. Gospodina de Peyraca više nitko i ne spomenu.

55.
PEYRAC I FLORIMOND MARŠIRAJU NA SNIJEGU IZAZIVANJE ANĐELIKINIH NEPRIJATELJA
Potjera u koju su se dali grof de Peyrac i njegov sin iziskivala je od njih dvostruki napor jer je Pont-Briand imao pola dana prednosti a uz to mu se i žurilo.
Kretali su se djelomično i noću, po tako hladnom zraku da je ponekad rezao kao tvrdi metal i oduzimao im dah. Zaustavljali su se kad bi se mjesec stao spuštati na horizontu, ugrijali se, odspavali nekoliko sati pa nastavljali put čim bi granulo sunce. Srećom, tragovi su ostajali svježi, snijeg tvrd a vrijeme stabilno.
Zvijezde su treperile nekim posebnim sjajem pa se grof, služeći se svojim sekstantom, dvaput usudio napustiti trag što su ga ostavljali oni pred njima i udariti prečacem kojim je smanjivao razdaljinu za više sati hoda. O cijelom ovom kraju imao je vrlo precizne skice koje su izgradili njegovi ljudi ili on sam, napamet je znao karte izrađene na temelju tih podataka, a od Indijanaca i divljačara bio je sakupio sva potrebna obavještenja u pogledu staza, riječnih plićaka i prikladnih prijelaza. I u toku zime, a i kad bi snijeg okopnio, pokazivala se ogromna korist od ovih kartografskih skica u čijoj je izradi znatno sudjelovao i Florimond, neobično vješt peru, kistu i mjerilu. To je i objašnjavalo očitu nesmotrenost kojom su se obojica, ionako novajlije u ovoj zemlji, upustili u trku što se u ovo doba godine mogla držati ludošću.
Ispresijecan i ujedno jednoličan reljef ove neiskrene zemlje, pod ravnomjernim pokrovom snijega i leda, njegove mnogobrojne zamke a rijetke pogodnosti, sve je to bilo nepogrešivo utisnuto u pamćenju njemu i njegovu mladu sinu. Pa ipak se Florimond zabrinuo kad je grof, napuštajući trag koji je bio vidljiv na mjesečini i bez poteškoća vodio jednom širokom ravnicom, odlučio da krene strmom visoravni što se dizala posred nje i tako izbjegne jedan dugi zavoj. Visoravan je bila ispresijecana dubokim pukotinama a skrivale su ih krošnje drveća otežale od snijega, pa su se izlagali opasnosti da u koju od njih ne propadnu. No kad su u zoru, jureći u spustu niz kose, otkrili poručnikov i Huronov logor te po još toplom ugljevlju ustanovili da su ga ovi tek maločas napustili, Florimond je zabacio svoju krznenu kapu i sa zviždukom udivljenja rekao:
Priznajem, oče, da sam se bojao kako smo zalutali!
A zašto? Zar nisi sam ustanovio postojanje ovoga prečaca? U brojke i zvijezde nikad ne sumnjaj, sine... To su dapače jedine stvari koje nikada ne obmanjuju...
Poslije kratka odmora krenuše dalje. Malo su govorili jer su snage štedjeli za gotovo natčovječne napore koje iziskuje dugo pješačenje s nespretnim, od užeta pravljenim krpljama što su na svakom koraku stvarale neprilike, a svejedno se njima nisu uvijek mogli održavati na površini mekog ili sipkog snijega. Slika koju mu je pružao otac, probijajući se onako sigurno i neumorno naprijed, mora da je živo sličila na onu koju je toga istog časa o njemu imao i poručnik de Pont-Briand. Njegova silueta smrknutog i neumoljivog suca odmicala je naprijed ne pokazujući umora, te se nisi mogao oteti dojmu kako mu se i priroda umiljava i sklanja s puta priznajući ga za gospodara. Eto, ostavili su za sobom šumu što se izdaleka činila neprohodnom, a već se bliži kraju i ravnica kojom upravo prolaze a izgledalo je da nikad do nje neće stići.
Florimonda su boljele mišice. Držao je da je mlad i snažan, a primijetio je kako su mu ruke lomne kad se deset puta u dvadeset minuta morao napregnuti ne bi li se izvukao iz snježnog smeta hvatajući se jelama za grane. Krivio je tome sve ono vrijeme što ga je izgubio učeći hebrejski i latinski u onom bogomoljnom leglu od Harvarda. To je i učinilo da je izgubio svoj polet i sposobnost da se kreće u zemlji leda. A i zato što mu se otac ponaša kao stroj za drobljenje vremena, pa ako je bogme u svojoj mladenačkoj nadutosti Florimond nekad i posumnjao u izdržljivost čovjeka Peyracova kova, danas je o njoj i sam stekao bolno iskustvo.
Vodi me u smrt, mislio je zabrinuto. Ako se ovo nastavi, bit ću prisiljen da odustanem.
Proračunavao je koliko će mu još samoljublje dopuštati da taji umor; stalno je u sebi odgađao to priznanje i razveselio se kad je minutu prije no što bi se bio srušio na koljena čuo Peyracovo naređenje: "Zaustavimo se na trenutak!" Tada je mogao sebi dopustiti luksuz da nehajno i s pomalo zasopljenim glasom kaže:
Nije baš potrebno, oče. Ako želite, mogu ja lako... hodati... još malo...
Peyrac odrično odmahne glavom i stade bez riječi da hvata dah, zaokupljen nekako samim sobom, pa se i Florimond trudio da uradi to isto.
Doduše, čitavim putom grof se uopće nije osvrtao na rekord koji je postizavao. Neobičnu izdržljivost ispoljio je već u mnogim prilikama, a divlja odlučnost da sustigne svoga suparnika još mu je više pomogla da kao od šale prevali i najteže etape.
Anđelikina slika nije mu izlazila iz svijesti, kao ni onome koga je progonio. Unosila je polet u njegovo gonjenje, palila mu u srcu vatru od koje kao da je postao neosjetljiv na ujede hladnoće. A misli što su se rojile u njegovoj glavi toliko su mu ispunjale vrijeme da je prelazio brda i doline gotovo i ne primjećujući. Žarilo ga je Anđelikino lice na kojemu je u duhu otkrivao neprestano nove draži. Tek se od nje rastao, a prisutnost joj je osjećao jače no ikada. Jedva se stišala bujica njihove putene naslade, a već od same pomisli na njeno usnulo tijelo, zabačenu glavu i zatvorene oči - tako ju je u hladnu zoru bio ostavio u krevetu - stade mu udovima strujiti nova pohota. Pored ostalih, Anđelika je imala i tu moć da ovlada čulima zaljubljenog muškarca i utaži im glad, ali tako da ga nikada ne nasiti, pa tek što se od nje udaljio, krv mu opet uzburka čežnja i on žudi da se nađe pokraj nje, da je gleda, dodiruje i ponovo grli. Svaki je put bila nova. Nikada se nije prevario u onome što je očekivao, ona nikada nije razočarala. A svaki put bilo je to kao neko otkriće koje je u tijelu ostavljalo sreću i stvarno ushićenje. I što se više u toku dugih noći njome naslađivao, sve teže mu je bilo da se toga užitka odriče.
Što je svagdašnji život u utvrđenju - a on ih je usko povezivao - više pružao mogućnost da joj prilazi i gleda je kako živi bez maske i pretvaranja, sve se snažnije ispoljavala zavodnička moć koju je čitavo njeno biće nad njim imalo. On se tome čudio jer je očekivao da će ga razočarati.
Ne navodi li ga ta njena moć da se s izvjesnom podozrivošću zamisli nad njenim misterijem?... Kakva li je to u nje skrivena lukavština? Kakvim su je sposobnostima obdarile vile već u kolijevci? Do kakvih je silnih snaga došla vradžbinama koje neće da otkrije?
Eto je i on stao da raspravlja kao i njegovi suvremenici, koji tako silno podliježu iskušenju da čudu pripišu ono što im je tajnovito.
Već od prvog trenutka kad je stupila na američko tlo, čitav niz stvari poprimio je novi tok.
Kanađani su već vidjeli kako se u njoj utjelovljuje demonska vizija koja ih je strašila: vizija žene što se diže nad Acadiju da izazove njenu propast...
Iako se od takve misli htio obraniti, Joffrey de Peyrac je dolazio u iskušenje da prizna kako u ovoj Anđeliki što ju je nakon petnaestogodišnje odsutnosti opet našao, leže iznenađujuće sile. Ako je i sam dotle dotjerao, morao je, gledajući stvarnosti u lice, da prizna kako se u ovim pustim krajevima s većom pronicavošću ponire u iskonske i prirodne tokove, pa je pojava takve žene, obdarene izuzetnim svojstvima, morala da se nametne, a čim se pojavila, počela je da zabrinjava, brzo izazvala sumnju, dok najzad nije postala mit i legenda.
Sasvim obična stvar u zemlji priviđenja, u kojoj se množe nevjerovatne pojave: pucketave varnice kojima ne možeš ustanoviti porijeklo, jure odjećom i tijelom pa izazivaju bolne udare, obojene draperije rastaču se nebom u neobjašnjiv vatromet, sunca što kao obješena satima stoje nepomično u pomrčini da bi se odjednom ludom brzinom raspala u mraku nebeskog svoda...
Kanađani su u tome vidjeli pojavu čamaca što prevoze duše njihovih pokojnika, divljačari i misionari koje su Irokezi udarali na muke, te Englezi puritanci, gledali
su u svemu približavanje planete što navješćuje strašne kazne za njihove grijehe, pa su sa odavali postu i molitvama...
Na tom surovom i isposničkom kontinentu, na kojemu se svaka istina bezobzirce usvajala, bilo je prirodno i neizbježno da blistava Anđelikina ličnost izazove strastveno i neodoljivo uzbuđenje. Bilo je prirodno, reče on sebi, da čim je svojom lijepom nogom stupila na obalu, počnu o njoj govoriti od Nove Engleske do Quebeca i od Velikih jezera na zapadu, do otoka u zalivu Svetog Lovrijenca na istoku. A zašto ne, i od doline Mohawk među Irokezima, pa do Nipissinga i Nadessiouxa na ledenim obalama zaliva Svetog Jamesa. No ako je i shvaćao razloge tom nagonskom ponašanju, nije pred sobom tajio da ono u sebi krije i opasnosti.
Teškoćama njegova pothvata u Novom svijetu pridružit će se sada i jedan sasvim poseban sukob u čijem se središtu nalazi Anđelika.
S vidovitošću zaljubljena srca odmah je shvatio da je dolazak poručnika de Pont- Brianda u Wapassou posljedica zavjere, možda još neutvrđene, ali od daleko veće važnosti no što je po sebi ima obična ljubavna strast. Pont-Briand, okušavajući nerazborito sreću, bio je tek okršaj, samo izlika, prethodnica nečeg moćnijeg, neprijateljskijeg, što napadajući na nepovrediv položaj njegove žene, nastoji da preko nje obori njega...
Stavljajući je uz bok sebi, izložio ju je strelicama. Uzdigao ju je kao otkrivenje i to, bez sumnje, svijetu koji na to nije bio spreman, pa će se upinjati da je po svaku cijenu zbaci. Od trenutka kad je, uzevši je za ruku, na obali Gouldsboroa bio rekao okupljenim ljudima: "Predstavljam vam svoju suprugu, groficu de Peyrac", izveo ju je iz mraka. A ona sama, služeći se lukavstvima male progonjene životinje, trudila se da prođe nezapažena. Sada ju je ponovo izložio pogledima, a to mogu biti jedino pogledi ljubavi ili mržnje, jer pred njom nitko nije ostajao ravnodušan.
Peyrac zateče sebe kako pogledom obuhvaća bjelinu zaleđene i nekako nestvarne prirode, kao da u njoj vidi okupljanje neprijatelja još nejasnih ali neumoljivih lica. Idući tako naprijed, upada neprijatelju u klopku, čini upravo ono što se i očekivalo da uradi, pa ipak, ništa ga nije moglo zadržati. U središtu tih prijetnji nalazila se žena za koju je samo on znao koliko je krhka i ranjiva čitavim svojim ženskim bićem, te je dužan da je divlje i uporno brani...
Oče! Oče!
Što je?...
Ništa! - odvrati Florimond, već tup od umora. Na licu koje je grof okrenuo prema njemu pogled je bio tvrd poput čeličnog sječiva, pa jadni mladić; nije smogao odvažnosti da prizna kako su mu noge otežale kao olovo. Njegov je otac bio jedino biće pred kojim je ponekad osjećao zbunjenost, no istovremeno nije mogao a da se ne divi slici koju je u smiraju ovog hladnog dana, pod sivozlaćanim nebom, ucrtavala snažna ova ljudina, srebrnastih sljepoočnica, brazgotinama obilježenog i ponekad uzbudljivog lica. Takav je bio njegov otac, za kojim se dao u potragu preko oceana - i nije se u njemu razočarao.
Grof nastavi put ne osvrćući se na teškoće. Bilo mu je dovoljno što ih svladava nesvjesnim pokretima svoga tijela, vična i najtežim naporima, dok mu je misao nastavljala unutrašnji monolog tragajući za onim "netko" što će napasti njega ili nju. Još nije znao radi li se o nekoj mračnoj zavjeri materijalne ili pak duhovne prirode, o obrani neke ideje, mistike, ili prljavih interesa, o komešanju gomile, ili o progonu jedne jedine individue koja će simbolizirati sve ostalo?...
Jedno je ipak sigurno. Anđelikina je prisutnost pridonijela njihovoj obostranoj snazi, ali ih je istovremeno učinila metom rušilačkih i negativnih sila, i to onih koje ponekad ostaju uspavane i neutralne, pa se na kakav jači izazov odjednom razbude i planu okrutnošću.
A zar Anđelika sama po sebi, onako lijepa i puna života, nije predstavljala podbadanje i izazov?...
Pa kad je on sam mogao da prozre lukavštinu, znao je da će već zbog nje poželjeti njegovu propast i uništenje... Bilo je to pomalo kao da je on sam onaj "Drugi" pa pogađa njegove misli...
Morao je da zastane. Florimond se time okoristio da predahne i obriše znoj s lica. Nabravši obrve, Peyrac je razmišljao o onome što je otkrio u dnu svoga vlastitog bića. Stupivši u Novi svijet, Anđelika je protiv sebe izazvala vrlo moćnog neprijatelja.
Pa dobro! - promrsi on kroz zube. Vidjet ćemo.
Riječi ne prijeđoše preko njegovih usana jer su se one jedva micale, ukočene od hladnoće.

56.
NOĆ ISPOVIJESTI IZMEĐU OCA I SINA
Još iste večeri otkriše sklonište kojim se bio koristio Pont-Briand. Pod gustom krošnjom jednog bora, koju su sa svih strana štitili nanosi snijega, zemlja jedva da je bila vlažna, a prekrivala ju je suha mahovina i borove iglice. Na njoj su se još vidjeli crni tragovi vatre. Grane četinara bile su nabacane kao debeli sag. A i druge su bile gusto isprepletene s onima što su pravile svod iznad zaštićenog i hermetički zatvorenog prostora pa je dim, kad su upalili vatru, teško sebi probijao put. Peyrac nožem proširi otvor, dok se Florimond šćućuri na zemju, kašljući i suzeći od dima koji ga je gušio. Još nije bio stekao izdržljivost Indijanaca koje dim uopće ne grize za oči, a ljeti ih čuva od komaraca i insekata. Najzad, poslije izvjesnog vremena rasplamsa se u ovom prirodnom šumskom zaklonu živa i sjajna vatra. Nije bilo opasnosti da plamen upali grane jer su izvana bile prekrite snijegom. Jedino su se pojedine iglice žarile i pucketale oko otvora za dim, prema kojemu su lizali plamenovi, a od toga se širio poput balzama ugodan miris. Bilo je upravo toliko mjesta da dvoje može sjediti i opružiti noge uz vatru, ili presavijeno leći položivši glavu na ranac, svaki s druge strane ognjišta. Ubrzo stade da se širi prijatna toplina pa Florimond nije više cvokotao zubima, gunđao, niti se useknjivao. Od krvi koja je opet prostrujila njegovim promrzlim udovima osjećao je oštre boli, ali se čuvao da to ne oda grčenjem lica. Istinska je to bol, no bilo bi nedostojno trapera da kuka kad se mora spremati kako bi jednoga dana idržao muke od ruku Irokeza. Grof je na žeravu bio stavio limenu posudu sa snijegom i voda je brzo uzavrela. Najprije je u nju nasuo suhih plodova šipka a onda dobru čašu ruma, na koji je u Karibima bio navikao i više ga volio nego rakiju. Na kraju, ubacio je i nekoliko komada kandi-šećera. Od samog mirisa vrućeg napitka Florimond živnu, a kad ga je ispio, osjetio je silnu ugodu. Otac i sin šutke su gutali komade kukuruzne pogače i - kakve li gozbe - kriške slanine i sušena mesa. Završili su suhim voćem, onim kiselkastim bobicama koje je Anđelika ponekad dijelila tako dostojanstveno kao da su grumeni zlata.
S vremena na vrijeme, o njihovu debelu odjeću potmulo bi lupnula krupna kap vode. Bili su to komadići leda što su se iznad njih uhvatili borovih iglica pa se na toplini vatre lagano otapali. Nije bilo lako držati u tom skloništu dovoljno drva za stalno održavanje vatre. Suhe borove šišarke, kojih je pod stablom bilo izobilja, nisu se smjele upotrebljavati jer bi začas izgorjele a uz to vraški su pucketale i prskale uokolo varnicama. Florimond je sjekiricom brzo nasjekao svežanj s najdonjih grana do kojih je došao obilazeći okolna stabla. Ta su drva bila mokra i pištala su na vatri, ali su održavala stalnu toplinu a dim je bio podnosiv. Florimond je sebi govorio da je ponekad, u vrijeme kad je u palači Beautreillis, slušajući priče starog Pascaloua, maštao o svom ocu, snažnije osjetio njegovu blizinu nego sada kad je konačno prisutan. Pa ipak, susret s njim, do kojega je došlo prije nekoliko godina, nije gotovo nimalo izmijenio sliku koju je o njemu bila stvorila đječakova mašta. U Novoj Engleskoj zatekao je pomorca, visokog plemića i
učenjaka koji će mu podati svoje znanje, a za tim je on težio više no što mu je srce žuđjelo za očinskom ljubavi. Kad su jezuiti, kod kojih je nedaleko od Pariza bio neko vrijeme u internatu, više no s hladnoćom primali čudnovate domišljatosti njegove milosti Florimonda, ovaj se tješio govoreći u sebi: "Moj je otac daleko učeniji nego svi ti... glupani." A tako je i bilo. To što se sada u njegovoj prisutnosti osjeća kao paraliziran i nijem od zbunjenosti, on Florimond, koji je neusiljeno razgovarao s kraljem Lujem XIV i s visoka gledao na tako čuvene profesore, to je zbog toga što je zaista opčinjen nadmoćnom ličnošću oca u kojemu svaki dan malo više otkriva znanje, iskustvo pa čak i izuzetnu fiziku izdržljivost. Joffrey de Peyrac je znao da ga sin više cijeni kao učitelja nego kao oca. Kad se Florimond bio uputio da ga traži, bilo mu je tada četrnaest godina. Već je bio počeo osjećati potrebu za učiteljem kojega će moći slijediti s pouzdanjem, a kad je u onima što su mu ih dodijelili otkrio tek lažnu učenost i kukavičluk, pretvornost, neznanje i praznovjerje, on je od njih pobjegao.
Kad bi se sagnuo nad Florimondom, grofu de Peyracu se činilo kao da u vjernom ogledalu promatra svoju vlastitu sliku iz mladosti. U njemu je otkrivao divni egoizam onih što su zaljubljeni u nauku i pustolovinu pa su od toga neosjetljivi za sve što ne može da zadovolji njihovu vatrenu strast. Preziru ljubav prema onome što je na zemlji sićušno i prolazno... I sam se sjetio kako je kao petnaesto- godišnjak bio krenuo na put oko svijeta, izazivajući svojom ružnoćom i šepanjem u hodu neslane šale na vlastiti račun. Je li tada ma i trenutak brinuo što za sobom ostavlja majku, dok je ona gledala kako joj odlazi jedinac kojega je bila otela smrti?...
Florimond je bio njegova kova. Jednako se nehajno odnosio prema osjećajima u životu. To će mu omogućiti da ne odstupa od utvrđenih ciljeva, već da ih ostvaruje. Smrtno ste ga mogli povrijediti jedino tako da mu uskratite znanje za kojim pohlepno žudi... Dakle, više je tražio da udovolji umu nego srcu.
Razmišljajući o karakteru svoga sina, Peyrac je držao da će pošto odraste i definitivno se odvoji od svojih, izgledati ponekad bezosjećajan pa čak i grub. Uz to će biti i nadut jer neće kao otac morati da se osjeća prikraćenim zbog nagrđenog lica i nezgodna hoda. Ljepota će mu znatno olakšavati stvari...
Oče - reče Florimond poluglasno. - Ti si, znaš, mnogo jači od mene. Kako si samo uspio tako očvrsnuti?
Dugo sam živio, sine, takvim životom koji mojim mišićima nije ostavljao vremena da zarđaju.
Baš je to ono što me muči, - poviče Florimond. - Kako sam se mogao vježbati u hodu i trčanju kad nam je u Bostonu jedina razonoda bila da sjedimo nad nerazumljivim knjigama.
Žališ li zbog onoga što si naučio za tih nekoliko mjeseci provedenih u internatu?
Da pravo kažem... ne žalim. To mi je omogućilo da čitam Exodus u originalu, a znatno sam napredovao i u grčkom čitajući Platona.
Divno! U internatu koji se otvara pod mojim pokroviteljstvom imat ćete prilike da podjednako jačate i tijelo i duh. Možeš li se požaliti da je današnja vježba bila odviše laka?
Jao! Nipošto! - poviče Florimond koji se osjećao slomljen čitavim tijelom.
Grof se opruži s druge strane vatre oslonivši se na ranac. Bili su okruženi ledenom tišinom, isprekidanom s tisuću neobjašnjivih, potmulih zvukova od kojih su se često trgli.
Jači si od mene, oče, - ponovi Florimond.
Ovi posljednji dani bili su dobra lekcija za njegovu samodopadnu taštinu.
Ne u svemu, mladiću. Tvoje je srce čisto, spokojno. Neosjetljivost te štiti poput oklopa i to će ti omogućiti da se prihvatiš izvjesnih stvari s kojima se ja više ne mogu suočavati, jer moje je srce zarobljeno.
Znači li to da ljubav čini čovjeka slabićem? - upita Florimond.
Ne. Ali odgovornost za tuđe živote znatno sputava slobodu, ili bar ono što u svojoj mladosti nazivamo slobodom. Vidiš, ljubav kao i svaka nova spoznaja
obogaćuje, ali u Bibliji je napisano: "Povećavati svoje znanje, znači povećavati sebi i patnju." Nemoj težiti da sve dobiješ, Florimonde, ali i ne odriči se ničega što život može da ti pruži, iz straha da od toga ne patiš. Ludost je htjeti posjedovati SVE odjednom. Životna igra sastoji se u tome da jednu snagu nadomjestiš drugom. Mladost je slobodna - točno - ali odrastao čovjek je sposoban da ljubi, i to je divno osjećanje.
Držiš li da ću je i ja doživjeti?
Što to?
Ljubav o kojoj govoriš.
Nju treba zavrijediti, sine, a i platiti.
Naslućujem... a natjerati i druge da za nju plate, - reče Florimond trljajući svoje bolne cjevanice.
Grof de Peyrac udari u radostan smijeh. S Florimondom se uvijek razumijevao upola riječi. I Florimond se nasmije i značajno ga pogleda.
I veseliji si, oče, otkako si nam doveo majku.
I ti si veseliji, sine.
Oni zašute dok im se u svijesti oko Anđelikina lika, nejasne misli malo-pomalo ne usredotočiše na čovjeka za kojim su se dali u potjeru, a među njih se uvukao poput kurjaka da im nanese štetu.
Znaš li, oče, na koga me podsjeća taj poručnik de Pont-Briand, - reče odjednom Florimond. Prepredeniji je i manje prost, svakako, ali je ipak istoga kova. Odvratno! Sliči na kapetana Montadoura.
Tko je bio taj kapetan Montadour?
Prljava svinja koja je sa svojim soldačinama, po kraljevom naređenju, nadzirala naš dvorac. Vrijeđao je moju majku samim pogledom. Koliko mi je puta došlo da ga proburazim, no bio sam još dijete i nemoćan da je branim. Te su prostačine bile daleko brojnije i mnogo jače... Pa i sam kralj je htio da se moja majka preda i želio njenu propast...
On ušuti i jače se zagrne u svoju, vučjim krznom postavljenu tešku kabanicu, koja mu je služila umjesto pokrivača. I dalje je šutio pa Joffrey de Peyrac pomisli da je zaspao. No mladić iznenada nastavi:
Kažeš da mi je srce još zatvoreno, neosjetljivo, ali varaš se, oče.
Zaista?... Da nisi možda zaljubljen?
Ne baš onako kako ti zamišljaš. Ali i ja nosim u srcu ljubavnu ranu koja mi često ne da mira, a od izvjesnog vremena izjeda me i duboka mržnja. Eto! Mrzim ljude koji su ubili moga malog brata Charles-Henrija. Volio sam ga...
On se uspravi podbočivši se na lakat, a oči su mu grozničavo plamtjele u sjaju vatre kad je lice pružio naprijed.
Zaista sam se prevario, pomisli grof, njegovo srce živi. Florimond objasni.
To mi je bio polubrat, dijete što ga je moja majka rodila s maršalom du Plessis- Belliereom.
Znam.
Bio je to divan dječak i ja sam ga volio. Siguran sam da ga je Montadour ubio vlastitom rukom kako bi se majci osvetio zato što ga je odbijala. Sličila je ta kreatura na ovog Pont-Brianda što se još pred nekoliko dana šepirio, zadovoljan svojom lijepom vanjištinom i veselim osmijehom... Potpuno ista uobraženost!... A kad se sjetim Montadoura, dolazi mi da zamrzim sve razvratne i prostačke Francuze i njihove samodopadne osmijehe. No i ja sam Francuz. Ponekad se ljutim na majku što me spriječila da svog malog brata uzmem u sedlo i s njim odmaglim. Tako bih ga bio spasio. Istina, bio je suviše malen i tko zna bi li mi bilo uspjelo da ga od svega zaštitim? Kad se u mislima vratim svemu tome, vidim da sam i ja bio tek dijete... U onom trenutku nisam to vjerovao, a ipak sam bio goloruki dječak... usprkos svom maču. A majka je bila još nemoćnija. Ništa nisam mogao poduzeti da je obranim, zaštitim od niskosti njenih mučitelja. Preostalo mi je jedino da krenem u potragu za tobom. Evo sam te našao i sad smo obojica jaki,
ti - njen muž i ja - sin. Ali kasno je, imali su dovoljno vremena da dovrše svoje podlo djelo. Ništa neće moći vratiti u život malog Charles-Henrija...
Hoće! Za tebe će on jednoga dana malo uskrsnuti.
Kako to misliš?
Onoga dana kad i sam budeš dobio sina.
Florimond se zamišljeno zagleda u oca a onda uzdahne.
Tako je! Pravo imaš. Hvala ti, oče!
Činilo se da je umoran jer je zatvorio oči. Za sve to vrijeme dok je evocirao uspomene, govorio je polagano i izražavao se kratkim rečenicama. Kao da je postepeno otkrivao istine kojima još nije htio gledati u oči. A i grofu se jednim krajičkom stala razdirati tajanstvena koprena što je skrivala onaj nepoznati i grozni dio Anđelikina života koji je provela daleko od njega. Nikad ona nije govorila o malom Charles-Henriju. Iz obzira prema njemu, a možda i od straha. Ali, zar je njeno materinje srce moglo krvariti manje od Florimondovog?...
Stid, bol i nemoć harali su mladićevim srcem te Joffrey de Peyrac osjeti da njih dvojica dijele istu srdžbu ismijana čovjeka kakvim se i sam osjećao od trenutka kada je napustio utvrđenje Wapassou i krenuo u potjeru za Pont-Briandom.
Bila je to gotovo jednaka srdžba zbog povrijeđene ljubavi, a izvirala je iz istih izvora u prošlosti, kad su obojica - jedan još djetetom, drugi kao odrastao muškarac - bili odbačeni, izdani i pobijeđeni. On se prigne k svom sinu ne bi li njegovu mladenačkom srcu olakšao nesnosan teret pa ga iz stanja ogorčenosti izveo na put akcije.
E moj mladiću! - reče mu. - Ne može se uvijek umaći okrutnom zakonu iskušenja i poraza. Ali kolo se okreće. Sada smo, sam si kazao, obojica jaki i udruženi. Evo je i za mene i za tebe kucnuo najzad trenutak osvete... Konačno možemo odgovoriti na uvrede, braniti nemoćnog, uzvratiti primljene udarce. Kad sutra ubijemo toga čovjeka, osvetit ćemo Charles-Henrija, osvetit ćemo tvoju ismijanu majku. Kad ga sutra ubijemo, ubili smo i Montadoura.