Anđelika 07

57.
PONT-BRIAND BJEŽI PO SNIJEGU
Do susreta je došlo u okolici jezera Megantic. Za tih zimskih dana, kada gusta i poput djeteta visoka kristalasta koprena tumara širokim prostranstvima odajući pod ledom prisustvo uspavanih voda, svaki zov smrtnika što se oglasi u ovim krajevima smjesta proguta tišina beskrajne ravnice. Zamrla stabla, nadvita nad smrznute vode, stupovi su od prozirna kristala a grane im se pružaju poput oštrih stakala te se na prozirnom zraku, više no od blijedog sunca, iskre blistavim zvijezdama. Ti ledeni gorostasi jedini su stanovnici u ovom carstvu jezera, rijeka, kanala i močvara koje snijeg sakriva pod varljivim sagom svoje djevičanske mekoće.
Ljeti i u jesen, iz ovog će carstva voda ponovo jurnuti prema jugu kanadski plemenitaši i njima odani urođenici da žanju skalpove i "oproste" po Novoj Engleskoj spašavajući tako svoje duše i trgovačke interese, a otkupnina će biti krv što će je proliti heretici. Jednim dijelom mutni, a drugim prozirni vodeni tok Chaudiere odvest će ih onamo bez poteškoća. Prije no što iz jednog rukava uplove u drugi, zaustavit će se i moliti, pjevat će psalme sa svojim dušobrižnicima oko čudovišnih logorskih vatara.
Zato, kad je poručnik de Pont-Briand s vrha litice ugledao sumorno blistavu krajinu Megantica, koju je kao Kanađanin dobro poznavao, pao mu je sa srca teret i odmah je lakše disao. Kanada, njegova draga zemlja, sad je već blizu. Ovdje su ga čekale brojne uspomene i nije tome davno kako se tu sastao s grofom de Lomenieom. Bilo je to na povratku s onog užasnog pohoda na utvrđenje Katarunk.
"Užasnog dakako", izgovori on glasno svoju misao, jer nakon susreta s tamošnjim žiteljima izgubio je svoj duševni mir.
Pa ipak, ni za što na svijetu ne bi požalio onaj susret. Osjećanje koje odonda gaji prema jednoj izuzetnoj ženi u tolikoj je mjeri obogatilo njegov život da ga je mučila i sama pomisao kako će od nje biti odvojen. Strašno je ne moći više o njoj sanjariti, gledati je i obožavati, te u poređenju s drugima otkrivati njen blistavi sjaj. Bilo je to zaista neko naobjašnjivo ludovanje, ali ga je ono hranilo - podvlačio je u sebi baš te riječi - i bez njega bi se osjećao nesposobnim da preživi, jer bez nje je život gubio čar. U posljednjih nekoliko mjeseci i suviše je svoj život isprepleo s njenim. "Vratit ću se - povikao je u očajanju... Ne, nikada se neću moći odreći... nikada... Hoću nju... Neću moći umrijeti dok je ne budem posjedovao... Ako nije stvorena za mene, zašto je iskrsla na mom putu?"… Ponavljao je kako joj je put mirisna kao zrelo voće, slatka i sočna, te krijepi čitavo tijelo. Neprestano se prisjećao, manje onog trenutka kada ju je na silu poljubio i od toga osjetio stid, a više onoga kada se osvijestio s glavom na njenim koljenima, uz bujne oblike njenih grudi. Dirljiva nježnost koju je tada prema njemu pokazala, uzbuđivala ga je više od neke geste pristajanja, pa se od toga osjećao čas potišten, čas ushićen.
Kao da i sad vidi njen ozbiljan pogled, dubok i blag. Pročitao je u njemu kako mu prašta iako to nije zavrijedio. No od toga je osjetio olakšanje. Kao da joj i sad čuje glas:
Ta što vam je?... Vi niste normalni, gospodine de Pont-Briand...
A on je znao da je tako. Opazio je to čim ga je pogledala svojim krasnim očima, no koje kao da njega nisu ni primjećivale nego otkrivale ono nešto abnormalnog što ga je okruživalo. Znao je da je žrtva neke strašne volje što se uza nj prilijepila, sputala mu duh, i da se samo vlastitom snagom neće moći osloboditi. Uostalom, zlo je bilo unaprijed dosuđeno, i eto se dogodilo. On je, svakako, odigrao svoju ulogu, ali nije postigao cilj, zato će ga sada svi odbaciti i napustiti. Na povratku je najprije teturao jer ga je udarac u glavu načas oslobodio misli kojima je bio opsjednut, ali je djelovanje brzo prestalo pa je put nastavio zaokupljen svojom nerazdruživom napasti. Od nje mu je ostao prije nejasni utisak nego prava slika, kao da uza nj hoda vila, ali znatno lišena seksualnosti koja se sada promenula u prijateljstvo, a ona postala nekako eterična i sažaljiva na njegovu tugu. Takvoj joj se ponekad obraćao šapatom:
Možda ćete me vi, gospođo... moći spasiti od onoga koji me potčinjuje i sa mnom upravlja. Možda ću ga vašom pomoći otjerati... Ali jao! To je nemoguće. Jači je on od vas... U njemu stoluje duh snage... Ništa mi tu ne možemo, zar ne? On je od svih jači.
Ponekad bi mu se učinilo da među modrikastim krošnjama nazire nabore njezine haljine, ali uvijek mutno i neodređeno. Međutim, pogled što ga je jasno razabirao nije bio pogled ljubljene žene. Istina, bio je nasmiješen i blag, ali muški i neumoljiv. Čuo je topao i uvjerljiv glas "žena će pripasti vama"…
Pont-Briand prasne u reski smijeh što je odjekivao mrazom sapetim šumama i mračnim krivinama dolina, a Huron koji ga je slijedio, iskosa ga je pogledao svojim poput crne vode tamnim očima. Poručnik je govorio sam sa sobom i podrugljivo se cerekao.
Ne, velečasni... žena nikada neće pripasti meni. Znali ste i prije no što ste me poslali. Ta vi sve znate, velečasni! Ali vrijedilo je da se pokuša, zar ne? A bio je to i način da se zada udarac onome koga ste htjeli odstraniti. Da se Peyraca pogodi pravo u srce!...
Sad se obraćao plavookom svećeniku:
Zašto smo to morali biti baš ja i vi, oče?...
I dalje je mrmljao nastavljajući svoj odmjeren hod, otežan krpljama na nogama. Jedan drugi strah stao je da se u njemu gnijezdi tokom čitavog ovog bezumnog putovanja. Razmislivši malo bolje, mogao je sebe uvjeriti kako ga Peyrac neće progoniti jer se neće usuditi da u ovo doba godine juri zemljom, a da bi se u to
upustio, trebalo je da kao i on sam prethodno dugo njome lunja. Pa ipak mu je nešto govorilo da je grof de Peyrac za sve sposoban i u mislima je vidio njegovu ogromnu crnu spodobu kako se, kao u dosluhu sa silama prirode, žurno probija i onuda gdje se običan čovjek nemoćno sapliće, unaprijed osuđen.
Kako je mogao biti toliko lud, toliko zaveden da se usudio izazvati takva čovjeka?... Mora da je izgubio pamet!...
Sad je već bio stigao do granica Mainea i pogledom obuhvaćao pustu krajinu Megantica. Trebat će mu još jedan dugi tjedan, a možda i dva, dok stigne do svog utvrđenja i nađe se na sigurnom među svojima!... No osjećajući olakšanje što je prešao taj dio puta, on istovremeno ustanovi kako svi krajevi što su ostali za njegovim leđima južno od Apalačkog gorja već pripadaju onome za čiju je krilaticu znao: "Od Mainea ću učiniti svoje kraljevstvo." On uvidi da je stigao do međa Peyracovih teritorija. Već se mirio sa spoznajom da te sporne zemlje potpadaju pod utjecaj osvajača koji je prvi u njih prodro i na konju dopro do srca šuma i djevičanskih jezera, te se tamo nastanio uvodeći svoj zakon i blagostanje. Utvrđenje Wapassou, utisnuto među one crne litice, bilo je poput već čvrsto usidrenog ratnog broda. Odatle ga neće biti lako maknuti. Onaj koji je tamo bacio sidro nije to uradio slučajno i znao je što radi i što hoće. Bilo je to tako očito da se čitavim putom Pont-Briand nije mogao oteti dojmu kako će, stigne li do Megantica, umaći Peyracu, jer će se naći nekako van njegovih granica. Sad je upravo bio na njima.
Stigavši najzad i oslanjajući se o ukočeno i od zime obamrlo drvo, grčevito je uzdisao dok se u njemu borila nada s očajanjem.
Još nekoliko trenutaka i utonut će u treperavu maglu ravnice, izgubit će se među bijelim sjenama, sakrit će se, umaći malo-pomalo pogledima i Peyrac ga više neće moći dohvatiti. Bježeći tako, stići će do rijeke Saint-Laurenta, naići na utvrđenje od drveta, pa na nekoliko sela s kamenim kućama oko šiljatog zvonika, na ogroman majur u koji će moći ući i uz prostrano ognjište pojesti gargantuovski obrok usoljene svinjetine koju će zaliti žeženom rakijom. A što je najvažnije, onamo u Kanadi bit će nasigurno...
Ali će izgubiti najvredniji dio svoga bića: snove. Oni su mu se u toku putovanja kačili za oštre grane zamrzlog drveća, postepeno se raskidali i u komadićima padali duž bijele staze koju je za sobom ostavljao...
On se trgne i tako strese da je snijeg sve oko njega letio, kao los koji je propao u snježni zamet pa se više ne može izvući. Grčevito se držao prozaične slike kako pored velikog ognjišta drži na koljenima brijestovu zdjelu punu graškove juhe sa slaninom. Ali i to je imalo okus žuči poslije blaženstva što ih je tek bio nazreo. Jer i u Wapassouu je isto tako sjedio pored vatre, pred toplom i okrepljujućom juhom, sa čašom rakije u ruci, ali je tamo bila ona, na svega nekoliko koraka od njega. Vidio je kako se sagiba u svjetlu ognjišta, gledao njene pune rumene mišice; napasao na njoj svoj pogled. Od same njene prisutnosti vatra je imala življi odsjaj, jelo bilo ukusnije i on je proživio trenutak potpune sreće.
On tromo siđe niz pusti i sleđeni brežuljak. Svakim korakom pomalo su ga napuštale neostvarive nade, a kako nije imao snage ni da ih se odrekne ni da prihvati njihove posljedice, osjećao se najnesretnijim čovjekom. Dok se tako kretao usjekom doline što je vodila do obale jezera, Indijanac ga dodirne za mišicu i upozori na nešto iznad njih, malo prije nego su izbili na ravnicu. On ugleda neke tamne spodobe i lecne se na tu iznenadnu pojavu života u kraju što se do tada sterao u ledenoj nepomičnosti. Već odavna nije se oko njega više ništa micalo. Taj je ritam sada poremećen i stvar se odmah učinila neprijateljskom.
Medvjedi? - šapne on.
Gotovo istovremeno slegne ramenima uviđajući da je izvalio glupost. Medvjedi zimi spavaju. A životinje koje ne znaju za zimski san nije uopće sretao u toku čitava puta. U određenim razdobljima hladnih zimskih mjeseci, vuk, lisica i sob tako se skrivaju kao da su zauvijek iščezli, kao da žele svu moć prepustiti carstvu zime.
Indijanci?...
Ali što bi u ovo doba godine radili tu Indijanci? I oni se zavlače u svoje kolibe od kore drveta i pomalo troše zalihe namirnica. Još nije stigao trenutak kad će ih glad natjerati da na zaleđenim stazama po svaku cijenu gone jelena u vrijeme parenja, te rijetkom i omršalom divljači spase svoje jadne živote.
Ipak su to ljudi! - reče glasno Pont-Briand. - Bijelci!... Divljačari!...
On naglo zatvori oči i ukoči se, osjećajući kako u njemu muklo odjekuje udarac sudbine. Sad je već znao tko to dolazi.
S usana mu se opet izvi dubok uzdah, stvarajući oko njega bjeličast krug pare koji se dugo razvlačio hladnim zrakom, kao da ga već ostavlja njegova bestjelesna duša. Jeziv strah grčevito ga potrese od glave do pete, no odmah se pribere. U kakvim se sve neprilikama nije nalazio. Ta u svom vojničkom životu i nije upoznao drugo doli bitke i mrtvace!...
On se ponosno uspravi te mirno i s neodređenim smiješkom na usnama pogleda grofa de Peyraca i njegova sina, koji su mu dolazili u susret.

58.
OČAJNIČKE OBJAVE PONT-BRIANDA
Dok je gledao kako smrknuti i nekako čudnovati silaze u dolinu prekritu bjelinom, Pont-Briandove oči više su se zaustavljale na silueti mladića, nego na grofu de Peyracu koji je išao pred njim.
U Wapassouu nije bilo prilike da ga dugo motri. Sada je primijetio da je momak slika i prilika čovjeka koji ga je stvorio, no nešto je u njegovim crtama, osobito u izrazu, a možda i u osmijehu, neodoljivo podsjećalo na Anđelikino lice. Videći u tom mladiću spoj dvaju bića, očit dokaz da žena kojom je pothranjivao svoje snove pripada drugomu, da je s onim drugim i s dječakom spojena vezama kojima on, Pont-Briand, nikad neće moći otkriti pravu snagu, zaključio je u kolikoj je mjeri on osobno usamljen. Rastom momak još nije bio dostigao svog oca, ali već je u njegovim kretnjama bilo skrivene i nehajne snage što je upozoravala na oprez, a na glatkom mu licu, svježe i rumene usne što su se sjajile kroz otvore krzna u koja je bio umotan, odavale su odlučnu i promišljenu volju koja se neda lako pokolebati.
Obojica su došla k njemu da ga ubiju. I ubit će ga.
Pont-Briand pomisli na sina što ga nikada neće imati, kojega je možda i imao, ali se nikada nije osvrtao na svoja moguća očinstva. U njemu se probudi pakosna ljubomora i podjari mržnju na čovjeka koji mu se približavao da ga kazni, a koji je imao sve što on nema: ženu, sina. Već je htio da skine pušku i iznenadnim hicima ubije obojicu, no s prezirom odbaci tu pomisao nedostojnu jednog plemića. Uostalom, bio je uvjeren da će oprezni grof brže od njega potegnuti oružje. O njemu kao čuvenom strijelcu glas su sve do Kanade pronijeli mornari, a čuli su to od gusara. No pridonijeli su tome i ovi posljednji, pričajući na obalama rijeke Saint-Laurenta o svojim borbama i spominjući više puta jednog od svojih najstrašnijih protivnika.
Zašto taj Peyrac nije ostao na moru? - pomisli Pont-Briand koji bi sve bio dao da se ne mora s njim suočiti. Već od prvoga dana grofova ličnost izazvala je u njemu veliku nelagodnost. Ljutio se na gospodina de Lomeniea što se tako brzo priklonio tuđincu, umjesto da osjeti uznemirenost koju je ovaj u drugima pobuđivao. Nije li već tada predosjećao da će poginuti od njegove ruke?
Da je Pont-Briand htio zaviriti sebi u dušu, bio bi ustanovio da pati upravo od toga što mora priznati svoju apsolutnu inferiornost u poređenju s tim čovjekom.
Šutke su se promatrali dok su nepomično stajali na svega nekoliko koraka jedan od drugoga. Pont-Briand nije pokazivao nikakva čuđenja, nije mu se obratio ni
jednim pitanjem. Držao je da bi bilo prezira dostojno upuštati se u takvu komediju.
Gospodine - reče Peyrac. - Vi znate zašto sam ovdje?... A kako poručnik nije reagirao, on nastavi:
Pokušali ste da mi otmete ženu, zato sam došao da tražim zadovoljštinu. Ja sam uvrijeđeni te imam pravo da biram oružje.
Drugi promrsi kroz zube:
Kakvo oružje?
Mač. Ta vi ste plemić...
Ja ne nosim mač.
Evo vam ga.
Dobaci mu onaj što ga je bio posudio od Porguanija, a onda iz korica izvuče svoj.
Teren mi ne izgleda baš prikladan za dvoboj, - nastavi bacajući pogled oko sebe.
Snijeg je na ovom mjestu mek i dubok. Kad skinemo krplje, nećemo se na njemu moći održavati. Zato ćemo poći do obale jezera gdje je zemlja otvrdla. Dok se budemo borili, moj će sin nadzirati Indijanca koji vas prati jer bi ovaj, ne poznajući naš kodeks časti, mogao pokušati da vam pritekne u pomoć i mučki me napadne. Upozorite ga na to, jer napravi li i najmanji pokret, moj će ga sin bez milosti ustrijeliti.
Uz obalu jezera naiđoše na mjesto na kojemu se snijeg bio skrutio i pucketao pod čizmama. Kao i grof de Peyrac, Pont-Briand odloži ranac, pušku, rog s barutom i pištolje, raskopča svoj debeli opasač i skine kabanicu postavljenu krznom. Isto tako svuče i kožuščić što ga je nosio preko vunenog haljetka. Najzad odbaci i ovaj posljednji komad odjeće. Peyrac je uradio to isto. Pont-Briand stupi preda nj.
Pogledao je u sunce što se priklanjalo horizontu i tonulo u maglu: Bilo je golemo, ružičasto i poput vate meko, te dosadnoj bjelini krajolika davalo boju praskozorja. Sjene koje u toku dana nisu ni primjećivali, pružale su se u podnožju drveća plave i tanke, živahno kao reptili. Spuštala se večer.
Pont-Briand je sve to gutao pogledom. Prizor koji je proživljavao činio mu se nestvarnim. Rado bi bio pobjegao...
Zar je istina da odlazi u smrt?... Obuze ga bijes a s njim mu se vrati i samopouzdanje. Kao mačevalac ne vrijedi ništa. U redu! Bio je toga svjestan, no zato će snijeg biti njegov ortak. Peyrac nije bio vičan borbi na snijegu. Megantic neće iznevjeriti Kanađanina iz Nove Engleske.
Pont-Briand se uspravi a onda će podrugljivo:
Kao obitelj zaista niste ugodni! Već me je gospođa de Peyrac pretukla žaračem.
Zar žaračem? - reče Peyrac s očitim oduševljenjem. - Ah! Šaljivka!...
Samo se smijte! - poviče Pont-Briand s gorčinom. - Jednoga se dana nećete toliko smijati jer će vas on od nje odvojiti, to vam jamčim.
"On"? A tko to? O komu govorite? - živo upita grof zauzimajući borbeni stav i nabravši obrvu.
Znate to isto kao i ja.
Ali ipak?... Želio bih da spomenete neko ime. Govorite!
Francuski poručnik zaokruži pogledom po nijemom okolišu kao da bi ga nevidljivi duhovi mogli čuti.
Ne! - reče otpuhujući snažno. - Ne! Ništa neću reći. On je moćan. Mogao bi me stići njegov udarac.
U međuvremenu, stići će vas moj i to sigurno.
Ne mari! Ništa neću reći, neću ga odati. Neću da me on napusti. Ote mu se nešto poput jecaja.
Hoću da se moli za mene kad se nađem u čistilištu!...
Opet ga je spopadalo očajanje. Vidio se sam, gol i smrznut u tom krajoliku, i već je u mislima gledao limb kamo će mu duša uskoro odlutati.
On me natjerao! - poviče. - Da nije bilo njega, nikada ne bih bio počinio takvu pogrešku. Nipošto ne bih tako naslijepo srljao na vaš mač... No on će ipak trijumfirati. Veoma je moćan... Oružje mu je sa onoga svijeta... Oborit će vas,
odvojiti od ljubljene žene. On ne podnosi ljubav... Rastavit će vas od nje... vidjet ćete!...
Najprije je vikao, no glas mu se postepeno stišavao i najzad promukao, a raširene zjene blistale mu nekim nepomičnim sjajem.
Sasvim tiho, ponovi on više puta potresnom žestinom:
Vidjet ćete! Vidjet ćete!...
Zatim poljubi medalje koje je nosio o vratu i dvoboj započe.

59.
ANGELICA PLAČE ZBOG MUŽEVLJEVE ODSUTNOSTI
Odsutnost Joffrey de Peyraca i Florimonda potrajala je odviše dugo pa se Anđelikina bojazan prometnula u ludi strah. Trudila se da ostane mirna, ali crte na licu odavale su joj nemir. Provodila je besane noći, a kad bi slučajno i zaspala, odjednom bi se trgla osluškujući šumove i pucketanje leda u kojima se nadala otkriti približavanje koraka ili žamor glasova. No zvižduk vjetra najavljivao je tek provalu oluje čiji će vrtlozi zamesti i zauvijek pokriti njenog muža i starijega sina. Danju nije mogla odoljeti a da dvadeset puta ne izađe na kućni prag i vidi da li možda ne dolaze, ili je silazila do jezera pa dugo hodala obalom, u nadi da će nekim čudom banuti iz šume njihove dvije siluete. Najzad više nije mogla da izdrži i živci joj popuste.
Jedne večeri oborilo se nad prirodom ljubičasto nebo i malo-pomalo upilo svu svjetlost. Već u tri sata poslije podne bio je mrak. Vjetar je bjesnio a na međama tmine pušili su se bjeličasti snježni vrtlozi. One koji su izlazili da u dvorištu potraže kakvu alatku ili da zatvore ogradu, obarao je vjetar pa su se u zaklon vraćali puzeći. Mada su vrata bila čvrsto zatvorena, čovjek je s nelagodnošću slušao ludo zavijanje zimske noći, uporni bijes razularenih elemenata što se upinju da unište svijet, te se u svačije srce stalo uvlačiti saznanje o ništavnosti ljudskoga bića. Djecu su rano potrpali u krevet a i večeru su poslužili mnogo ranije.
Muškarci su jeli bez riječi, smrknuti i zabrinuti.
Anđelika je osjećala da više ne može izdržati. Snage su joj bile na izmaku. Ushodala se dvoranom, lomila ruke, prinosila ih ustima da priguši plač a zatim ih grčevito skrštavala na grudima i pri tom šaptala: O bože, bože!...
Kako to nije prestajalo, oni podignu glavu i shvate njeno uzbuđenje i očaj. Najprije su se čudili, a zatim se i sami uzbudili i prestrašili. Ta ona je tako spretno znala da im se nametne, da im u neku ruku postane kaštelanka od koje su mogli očekivati savjet i pomoć, da ih je njezina sadašnja nemoć zaista potresla.
Majko, majčice druga! - šapne Cantor pa hitro ustane i pojuri, da je zagrli. Svi tada ustanu, okupe se oko nje i salete je prijekorima i mrgođenjem.
Ali zašto sebe mučite, gospođo grofice?...
Ta što im se najzad može dogoditi?
Nije pametno da se uzrujavate zbog takve sitnice!
Izdržljivi su oni, vjerujte, i navikli da se obijaju šumama!...
Vidio sam ja gospodina grofa na djelu!...
Pa da ih je zatekla i oluja, nemaju se čega bojati jer je lako napraviti dobro sklonište s korom od drveća.
Siguran sam da put kojim su krenuli vodi kroz jedno algonkinsko selo...
Kojim su putem pošli, u to nisu ulazili. Već se od početka znalo da je grof krenuo na sjever, u potjeru za čovjekom koji ga je uvrijedio. To je bio nepisani zakon... Mnogi od njih bi se s poručnikom Pont-Briandom rado bili potukli zbog njegova ponašanja... Dapače, Anđelika osjeti da ni jedan od tih priprostih ljudi nije zamjerao ni njoj ni načinu na koji je odbila salijetanje onoga Francuza. U njihovoj maloj zajednici ništa se nije moglo prikriti. Pa ako se scena s Pont-Briandom i
odigravala bez svjedoka, svi su prozreli ono što je u njoj bitno: Pont-Briand joj je izjavio ljubav, ona ga je urazumjela, zatim je grof, kad je to saznao, pošao da ga ubije. I sve je to bilo sasvim prirodno. No sada ta žena s tjeskobom lomi ruke i redom ih gleda kao da od njih traži pomoć. A oni se osjećaju mučno i nekako i sami izazvani nedoličnim postupkom Kanađanina, koji se usudio na nešto što sebi nisu dopuštali ni u mislima.
Morao je poći, gospođo, - reče Jacques Vignot, - ali će se vratiti, vidjet ćete. Vratit će se! Vratit će se!... ponavljali su to ostali, kao vradžbinu što donosi sreću. Anđelika osjeti iskrenost njihovih osjećaja i brizne u plač, položivši glavu na rame starom Macolletu koji se baš večeras tu zatekao. A zar on nije bio prisutan uvijek kad su ga trebali, kao staro neuništivo drvo što odolijeva svim olujama? On je čvrsto privine uza se govoreći:
Hajde! Samo se isplačite! To pomaže. Ali drugi su bili sasvim utučeni.
Začudo, overnjanski kovač, koji se užasno bijesan držao po strani, pronađe najprikladnije riječi za njeno umirenje.
Čega se imate bojati? Florimond je s njim!... Anđelika podigne glavu i pogleda ga s nadom.
Tako je! Pravo imate, Clovise! Florimond je s njim. A Florimond nikada ne zaluta, zar ne?...
Nikada! Mi čak kažemo kako mora da je taj momak u djetinjstvu progutao busolu.
I oni se razvedre videći kako briše suze i kako joj licem prelazi jedva vidljiv osmijeh. Opet se okupe oko nje i obaspu je jednostavnim, ali srdačnim riječima. Dostojanstveni Don Alvarez pokaže joj crne šimširove brojanice i dade joj na znanje da se žarko i svakodnevno moli za povratak grofa de Peyraca i njegova sina.
Pred tako otvorenim i iskrenim prijateljstvom Anđelika opet brizne u još jači i nezadrživi plač.
Gospođa Jonas primi je za ramena:
Pođite sa mnom, anđele dragi, sasvim ste iscrpljeni! Morate leći i odmoriti se, inače ćete sami izgledati kao avet kad se oni vrate živi i veseli.
Nikada Anđelika nije bila svjesna u kojoj mjeri gospođa Jonas može biti dobra. Ta valjana žena odvede je pod ruku u njenu sobu, pomogne joj da se svuče i položi je u krevet, pošto joj je među plahte stavila dva krupna dobro ugrijana oblutka; zatim joj donese blagi čaj za umirenje i nastavi s razgovorom.
Anđelika se malo-pomalo smiri. Činjenica da je s nekim podijelila svoju bojazan, umanjila je njezinu zabrinutost, a gospođa Jonas nije joj ostavljala vremena da o njoj ponovo govori.
Ne može se ni zamisliti, draga, koliko su muškarci izdržljivi... Mi žene, onako izdaleka, sve preuveličavamo... A snijeg, hladnoću, daljine sve to oni lako svladavaju, pogotovo ako im nisu izloženi predugo. Muškarci su vam otporni, krv im je vruća, a um hladan. Jeste li vidjeli da je gospodin grof ikad pokazao ma i najmanji znak umora ili straha?... Ja nisam!...
Znam, - reče Anđelika i stade da pije čaj malim gutljajima. - No ipak može zalutati, pogotovo u ovakvoj mećavi.
Njih dvojica da zalutaju? Ne, tome bih se zaista čudila!... Zar gospodin Rascator nije najbolji zapovjednik broda što se ikad vidio na oceanima?... O tome i sami nešto znamo, zar ne? Pustinja se ne razlikuje baš mnogo od mora, a uvijek su tu i zvijezde za onoga tko zna da čita na nebeskom svodu. Gospodin Porguani mi je rekao da je grof ponio sa sobom sekstant.
Oh! Zar zbilja? - reče Anđelika utješena tom vijesti. No onda će opet potišteno:
Ali kako da se snađu noću i u oluji... U ovoj paklenskoj vijavici što zameta putove i skriva zvijezde.
Bit će da su se zavukli u kakvu rupu ili neku indijansku kolibu dok nevrijeme ne prođe. Po danu će opet naći put. Gospodin grof ne posjeduje uzalud ogromno znanje, a Florimond, ipak, nikada ne zaluta.
Do, tako je. I Florimond je tu, - ponovi Anđelika i pokuša da se nasmiješi, a onda zatvori oči. Gospođa Jonas joj uzme iz ruku zdjelicu, poravna jastuke i oplete joj kosu da se ugodnije osjeća.
Kako da vam zahvalim, - prošapta mlada žena osjećajući kako je svladava okrepljujući san.
Pravo je što vam ukazujemo malo pažnje, jadni anđele, ta vi se brinete za sve nas, - reče vrijedna Rošeljanka uzbuđeno.
Te večeri Anđelika otkri koliko je prirasla srcu ljudima u Wapassouu. Zato su joj sada uzvraćali za sve: i za hrabrenje, i pomoć, i strpljivost, i vedro raspoloženje, i za radost. Postala je jednom od njihovih.
Muškarci su izjavili da će sutra, ukoliko se gospodin grof ne vrati, poći za njim u potragu, - reče još gospođa Jonas.
Ne zna se čak ni u kom je pravcu krenuo...
Naslućuje se da je pošao na sjever, u potjeru za onim razmjetljivcem Pont- Briandom...
Anđelika ponovo otvori oči i zagleda se u rumeno lice čestite žene, zatim umorno prekrije rukama svoje vlastito lice.
Za to sam ja kriva, - uzdahne, - što sam to nebu skrivila kad, eto, jedan pametan čovjek dopušta sebi da dođe vrijeđati moga muža u njegovu vlastitom domu? Gospođo Jonas, budite iskreni, preklinjem vas! Recite mi je li moje ponašanje ičim moglo ohrabriti de Pont-Brianda da mi uskrati poštovanje?
Nije, i prestanite da sebe optužujete... Dobro vas poznajem, draga. Vidjela sam kako ste živjeli u La Rochelleu, a i kasnije na brodu, s mužem i bez njega. I ondje, i svagdje, uvijek je bilo ljudi koji su mogli tvrditi da ste živjeli razborito, ali i takvih koji će kazati suprotno. Niste vi krivi što ste odviše lijepi! Jedino to izaziva nesporazume.
Ah! Nikada se moj muž neće izmijeniti, - poviče Anđelika. - Ne mari on za moje patnje; povodi se za svojim nagonom, svojim kodeksom časti, i odlazi a da me o tome i ne obavijesti... A ako mu se…
Da je drukčiji, ne biste ga toliko mogli voljeti. S mirnijim čovjekom bili biste, svakako, spokojniji, ali i manje zaljubljeni, vjerujte. Čudni ste vi!… Kad bi vam dali da birate, ne biste htjeli drugoga, u to sam sigurna, a ni on ne bi mijenjao, premda nije baš uvijek ugodno imati vas za ženu... Eto, uspjelo mi je da vas nasmijem. Vidite, janje moje, blago uvijek pobuđuje zavist. Ne treba vas čuditi što netko pokušava razoriti to što posjedujete. Morate smoći hrabrosti da, kao i sve drugo, branite i to. Eh, imam ja iskustva! A sada, dosta je razgovora. Noćas ću ostati uz vas. Ako se probudite i ne budete mogli spavati, opet ćemo malo ćaskati.
Prije nego su utonule u san, osluškivale su kako zavija vjetar, škripe grede, ruše se stabla uz bolnu lomnjavu, dok su smetovi sitnog pršića iznenada gušili to silovito urlanje. Osjećalo se kako se napolju snijeg gomila.
Osvanut ćemo zatrpani - govorila je gospođa Jonas.
Najzad su zaspale, pa se opet probudile te poluglasno razgovarale o La Rochelleu i naseljenicima Gouldsboroa, i o sitnim poslovima koje je hitno valjalo posvršavati.
Morat ću zamoliti Clovisa da nam napravi još jedno glačalo, - reče gospođa Jonas, - ali on ima tako prgavu narav!
A što ćete kad nitko nije u stanju da kao on izradi glačalo kako treba: ni lako, ni preteško, te nikada u njemu nije potrebno puvanjem raspirivati žeravu.

Jutro osvane tiho. Iscrpljeni ljudi kao da se nisu usuđivali opet započeti život. U odaje utvrđenja prodre tmurno svijetlo, jer je snijeg napadao sve do prozora. Ali čim su, ne bez poteškoće, iznutra otvorili vrata, dočeka ih predivan zimski dan, okupan sedefom i zlatom. Priroda se smiješila blistajući svojom djevičanskom,
gotovo pretjeranom ljepotom, toliko je bjelina snijega bila čista, nebo odjenuto plavetnilom, a sunce se zlatilo. Uokolo stršila su skladna i vitka stabla, slična dugim upaljenim voštanicama, kao nepomične utvare ili tornjići od oblaka, a tu i tamo opustio se svod od granja, kao u proljeće na drvu otežalom od obilja baršunastih cvjetova.
U to se ne smije dirati, odviše je lijepo! - povika Honorina i hitro istrči da se s užitkom izvalja po bijelom sagu.
Muškarci se prihvate lopata kako bi oslobodili ulaz. Mjestimice, gdje je vjetar udarao najsilovitije, snijeg je dopirao do krova. Dok su ga raščišćavali i probijali tu blagu prepreku, dizao se oko njih gust kristalast oblak od neprimjetljive ledene pare, a dah im se pretvarao u sitne prozirne oblačiće, koji su se razvlačili nad razgrnutom površinom zemlje.
Više osjetljiva na ljepotu krajolika koji se prelijevao u duginim bojama, nego na smrtne opasnosti što ih je u sebi krio, Anđelika zaključi da tako divan dan ne može donijeti ni tugu ni očajanje. Oni će se vratiti!...
Zato se spokojno prihvati posla trudeći se da otjera crne misli.
Negdje u pola jutra začuje viku i istrči napolje. Prisutni su prstom pokazivali prema strmoj morskoj obali s koje su se odronjavale ogromne plohe snijega.
Lavina!...
Ali tko je izaziva, TKO? prodere se Jacques Vignot. Gledajte gospođo, pa to su ONI!...
Tada se na crnoj i strmoj strani obale ukažu dva ljudska lika. Vidjelo se kako polako silaze s hridine na hridinu hvatajući se za šiblje i grmove.
To su ONI!...
Muškarci stadu da kliču hura! i da bacaju u zrak svoje šubare. Svi nagrnu prilično zbunjeni prema podnožju planine. Bez krpalja bilo je nemoguće napredovati, zato odustanu od zamisli da izađu u susret dvoma putnicima. Vrijeme koje je proteklo dok su ovi stigli nadomak utvrđenju činilo se beskonačnim.
Najzad ih se jasno vidjelo, žive i zdrave.
Anđelika se uzmuvala kao da je izgubila pamet. Vratila se u kuću, zatim izašla, pa opet ušla i stala da kruži dvoranom. Najzad se sjetila po što je došla, zgrabila bočicu rakije koju je pod ključem čuvala u jednoj škrinji, te ponovo istrčala na kućni prag.
Joffrey de Peyrac je upravo prilazio. Pogledi im se susretoše. Jedva vidljiv osmijeh ozari njegovo neobrijano lice koje joj se učini mršavijim i gotovo iscerenim, toliko su mu linije ožiljaka bile blijede. On upre u nju grozničav pogled svojih usplamtjelih tamnih očiju i stade da je promatra.
Gledao ju je kao da na svijetu i nema drugog bića, ne osvrćući se na mnoštvo koje ih je okružilo. A i ona je primjećivala samo njega i činilo se kao da joj je granulo sunce bez kojega neće moći ostati na životu. Vignot je bio prisiljen da joj iz ruku uzme bocu.
Pijte, gospodine grofe! - reče i pruži svome vođi čašu, pošto ju je prethodno do vrha napunio.
Pametna misao, - odvrati Peyrac.
On na dušak ispi rakiju, a onda se ukrućeno i hramajući zaputi k ognjištu i sjedne na jednu klupicu.
Anđelika tada potrči i klekne pred njegove noge.
Točnije bi bilo reći da je pala preda nj na koljena, toliko ju je u tom trenutku sreće shrvala neka čudna slaboća. Namjeravala je da mu izuje čizme, ali kad joj ruke osjetiše čvrste mišićave noge pod krutom sleđenom tkaninom njegovih hlača, ona opet klone. Nije znala da li je to od veselja, ljubavi, ili užasnog straha na pomisao da bi joj toliko drago biće moglo jednoga dana biti oteto. No njen duh kao da zaokupi sadašnje otkriće, te ona sve zaboravi, živeći u njemu i s njim. Ona ga zagrli, čvrsto mu obujmi koljena i stade da ga promatra svojim krupnim blistavim očima, iz kojih su nijemo curile suze. Nikako da se nagleda njegova lica čije
izvanredne crte su je stalno pratile u životu, sve od dana kad ih je prvi put bila ugledala.
Sagnuvši se malo, i on je nju intenzivno promatrao.
To potraja vrlo kratko, jedva dok dva bića izmijeniše pogled. No onima koji su prisustvovali tome prizoru bilo je dovoljno da ga se sjećaju čitav život. Ipak, nitko ne bi bio mogao reći što ih je u tom trenutku više potreslo: obožavanje koje je zračilo iz Anđelike dok je onako klečala, ili strasna ljubav koja je zarila zapovjednićko grofovo lice. Ta bili su navikli da u njemu vide čovjeka neosjetljiva na ljudske slabosti, dapače neranjiva.
Osjećaj zadovoljstva i neka neodređena sjeta stegnu im srce. Odjednom ih obuze stid i oni obore oči.
Svima koji su se tu zatekli sa svojim tužnim uspomenama, svojim snovima i razočaranjima, činilo se da u tome času, kao u bljesku munje, vide kako se iz oblaka pomolilo samo lice Ljubavi i obasjalo dva bića što su pohrlila jedno drugome.
Grof de Peyrac nježno položi svoje ruke Anđeliki na ramena ne bi li se malo pribrala, a onda se okrene prema prisutnima koji su stajali nepomično.
Pozdravljam vas, prijatelji, - reče on promuklim, od umora prigušenim glasom. - Zadovoljan sam što vas ponovo vidim.
I mi, gospodine grofe, - odvrate oni složno kao đaci.
Svakome je duh bio još smućen i vrijeme koje je upravo proteklo kao da je trajalo dvostruko duže. Opet zavlada tišina. Elvira odjednom obriše suzu i stisne za ruku Malapradea koji je stajao pored nje.
A ja? A ja? - poviče Florimond. - Napola sam mrtav, a nitko se na mene i ne osvrće.
Svi se okrenu i prasnu u smijeh.
Osut snijegom, s resama od leda na kapi, Florimond je stajao oslonjen na vrata. Grof dobaci sinu nježan pogled pun razumijevanja.
Pomognite mu. Zaista je iscrpljen!
Počekat ćeš dok opet s tobom pođem - promrmlja Florimond. - Počekat ćeš... Tek sada opaze da je jadni mladić bio doslovce promrzao i na izmaku snaga.
Cantor i Jacques Vignot ga prihvate i ponesu u njegov krevet. Svuku ga i izuju mu čizme, a Anđelika dotrči, i stade da ga pregledava.
Jadni moj mladiću! - reče grleći ga. - Najprije mu čitavo tijelo istrlja rakijom, a onda sjede do njegovih nogu trljajući dugo svojim lijepim rukama njegove ukočene listove. On usne spokojno kao dijete, dok je gospođa Jonas požurila da za cijelu družinu pripremi grog.

60.
UBIT ĆU SVAKOGA TKO POKUŠA DA MI VAS OTME
Ubili ste ga, dakle? - reče Anđelika kad se našla nasamo sa svojim mužem u njihovoj maloj odaji... - Ubili ste ga, zar ne? Riskirali ste život zbog takve gluposti? Zato što mi je jedan muškarac udvarao?... Recite mi, da li je to razumno, gospodine de Peyrac?
Grof se naglo bacio preko kreveta i stao da proteže od umora ukočene noge. Ironičnim pogledom mjerio je Anđeliku od glave do pete i prkosio njenoj srdžbi.
Pont-Briand je negdje odozgo, sa sjevera, - reče ona saginjući se. - Što će sada poduzeti oni u Kanadi kad za to saznaju? Nastojat će da se osvete, otkažu ugovore...
Ugovori su već odavno pogaženi, - reče Peyrac. - Jedva se tinta na njima bila osušila, a već su nas osudili na smrt i poslali u Patsovikett.
On napola ustane i uhvati je sprijeda za kosu, ali ne surovo, tek zato da mu gleda u lice.
Pažljivo me slušajte, dušo. Ima nečeg u meni što neće tako brzo umrijeti, a to je vatrena žudnja za vama. Zato je i prirodno što hoću da pripadate samo meni i to čitava. Nazovite to ljubomorom ako hoćete, meni je svejedno! Ni vi, ni ja, nismo još zašli u godine kada putenost zamire. Daleko od toga! Nikada neću prepustiti vašim vlastitim snagama da se odupiru napasnicima.
Zar ste se mogli bojati da će me zavesti jedna takva individua?
Ne, ni na kraj pameti. Ali ja predosjećam da bi se mogli pojaviti drskiji od njega. Slabost jednih, ohrabruje druge. Znajte da je obrana vlastite časti pitanje života ili smrti u ovim divljim krajevima!... A moj život ste vi! Ubit ću svakoga tko pokuša da mi vas otme... Eto! Trebalo je to reći...
A kako se ona prignula, on je naglo privuče k sebi i silovito je poljubi u usta svojim suhim, od leda ispucalim usnama.

Florimond se povjeravao Cantoru.
Mislio sam da ću zaglaviti. Naš otac može tako brzo i dugo da hoda kao da je Crvenokožac ili Kanađanin.
Je li se dvoboj vodio mačem ili pištoljima?
Mačem. Bilo je divno. Moj otac poznaje sve varke, a i jedan udarac za koji je potrebno pravo žonglerstvo, časne mi riječi... Onaj drugi se izvrsno branio. Bio je borac osrednje vrijednosti, ali okretan i izdržljiv.
I... poginuo je?
Svakako. Od onakvog se udarca ne možeš spasiti. Usred čela!... Florimond se okretao na svom ležaju i oči su mu plamtjele.
Ah! Nema do mača! To je plemićko oružje.
U ovoj zemlji seljačina više se i ne zna za mač. Biju se toljagom, sjekiricom kao Indijanci, ili puškom kao plaćenici. Mač ne smije pasti u zaborav. On je oružje plemenitih duša!... Oh, da jednom mogu postati rogonja, pa priuštiti sebi pošteni dvoboj!...

61.
POVRATAK NICOLASA PERROTA PRIPREME ZA NOĆ SVETA TRI KRALJA
Kad se oporavio od napora, Florimond se jednog dana popne na tavan te u velikoj tajnosti odabere jednu trbušastu bundevu, zlatnu poput sunca. Svojim dobro naoštrenim nožem izdubi u njoj oči, nos i široko nasmijana usta.
Načinivši odozgo otvor, on isprazni mesnati dio ploda i stavi unutra svijeću. Svoje djelo sakrije zatim u jedan kut.
A Božić nije bio daleko.
Trebalo je upriličiti svečanost. Odredili su da to bude na Bogojavljenje.
Kako je ono slijedilo odmah nakon božične pobožnosti, običaj je zahtijevao da sve plane radošću na Tri Kralja. Tada je trebalo prirediti gozbu, izabrati i okruniti sretnog vladara jedne jedine večeri, a po uzoru na sveta tri kralja, izmijeniti međusobno i poklone. Imajući to u vidu, svak se natjecao da pokaže što više dosjetljivosti.
Elvira ode na rub šume da nabere granja božikovine s crvenim bobicama. Nije to bio lak posao razdvajati ih od grmlja pa onda nasjeći dovoljno grana. S njom je pošao i Octave Malaprade da joj pomogne. A pomogao joj je i da ih složi u tri velika mužara za topljenje kovina, što su ih za tu priliku posudili iz radionice. Već na prvi pogled djelovali su vrlo efektno, a kad su se odmakli da vide kako se sve to doima u cjelini, diveći se sjajnom lišću s crvenim blistavim perlama što je odskakalo od tamne podloge na krajevima stola, oni se pogledaju i nasmiješe jedno drugom, prožeti spokojnom i krotkom srećom.
Kao da je u njih ušla sva radost i mir pravih božićnih dana, oni su se bojažljivo držali za ruke.
Uostalom, nešto se od povratka grofova s njegova puta na sjever bilo izmijenilo, točnije odonda kad su vidjeli kako ga Anđelika grli i pred njim kleči upirući u nj pogled koji oni nikada neće zaboraviti.
Kad bi se moglo ljubiti kao što se ljubi njih dvoje, isplatilo bi se oženiti... da, isplatilo bi se, - rekao je malo kasnije stari Macollet odmahujući glavom. I svi su oko njega potvrdno kimali glavom i izvlačili dimove iz svojih lula. Otkrili su da velika ljubav zaista može postojati.
Dakako, ne za njih, nesretnike. Nju oni nikada neće stresti. Ali ona postoji.,. I može da uljepša život, navede na sanjarenje…
A osjetili su i to da više ne ovise o jednom vođi, nego da su pod umirujućom zaštitom jednog bračnog para.
Tako je djetinjastoj potrebi za sigurnosti, koju su mnogi sačuvali još od kukavnog djetinjstva, bilo sada udovoljeno.
Takva je, eto, bila božićna atmosfera.
I ma kakvo iskušenje da je naišlo, ono im se činilo lakim jer su mu se suprotstavljali s veseljem. Bili su spremni da se smiju za svaku sitnicu. Zaticali su sebe kako pjevuše ili zvižduću neku staru pjesmu.
Vječitu kukuruznu kašu i sušeno meso gutali su za vrijeme obroka s radošću i šaljivim upadicama, a živahnost su podržavali uvijek pristojni razgovori. Svi su bili dobri prijatelji i drugovi, razumijevali su se i tiskali jedno uz drugo. I nek dođu samo oni koji bi htjeli da među njih unesu svađu!...
Večera se spremala u velikoj tajnosti.
Prijatni mirisi već su počeli da draškaju nosnice.
Svakome treba odati počast prema njegovu rangu, zato će se najprije pojaviti tisuću i jedno ukusno jelo od milostivog gospodina odojka, koji je konačno zaklan. Žrtveni dan poprimio je gotovo antičku dostojanstvenost, pa je bilo vrijedno razmisliti o značenju koje je u starinska vremena imala prozaična operacija "pustiti svinji krv". Toj je životinji dao prednost neki bog koji je htio da ljudima bude prijatelj, a kad se uvaži da je u njoj sve jestivo i prijatno, očito je da joj se ne odaje dužno priznanje.
Zauzvrat, pojeli su odmah noge, glavu i iznutrice, pripremljene na razne načine, a najbolje dijelove ostavili su za večernju gozbu. Uz to, Nicolas Perrot se bio vratio s juga, te je njegov dobroćudni i prijateljski lik sam po sebi predstavljao neprocjenjiv poklon. Pričao je o maloj trgovini u kojoj se snabdio, a vodi je neki šutljivi i nepokorni Holanđanin sa svoja dva engleska pomoćnika. Smjestio se na otoku usred rijeke Kennebeca, koja da da je u ovo doba siva kao zmija i valja sa sobom gromade leda. Donio je odande šećera, soli, pšeničnog brašna, suncokretovog i fokinog ulja, suhih šljiva, graška, sušenih bundeva, pokrivača, tri presvlake lanenih plahta te vunene tkanine za odjeću. Sve je to prenio na kolicima koja su miljama gurali on i njegov Panis.
Anđelika zaključa dragocjene namirnice u sanduk što ga je za njene potrebe dao izraditi Joffrey de Peyrac, a nalazio se u njihovoj sobi.
Ustajala je ponekad i noću da provjeri je li sve na mjestu.
Gospođa Jonas htjela je da ispeče šunku u tijestu. Raspravljali su o tome da li da pšenično brašno, koje je Anđelika držala skriveno, potroše u tu svrhu ili da od njega radije umijese tradicionalni kolač.
Bude odlučeno da se umijesi kolač u koji će se sakriti zrno boba u trenutku kada obredni ždrijeb bude odlučivao tko će te noći biti kralj.
A šunka, što će se zarumenjeti i zamirisati od sjemenki borovice, bit će sasvim dovoljna.
Zasukavši rukave na svojim snažnim rukama, Anđelika sama uvalja tijesto za kolač, s malo soli, pivskog kvasca i svinjske masti.
Nikada je od njenog djetinjstva nije toliko veselilo i zabavljalo spremanje za doček blagdana.
Tijesto, prijateljska i poznata joj tvar još od vremena kad je vodila gostionicu ka Crvenoj maski, bilo je poslušno pod njenim prstima. Sjene pjesnika Crottea, gazde Bourgusa, Flipota i Linota vrzle su se oko nje.
Ovdje je više ništa neće moći zadesiti. Bila je zaštićena od svega. Od svega... Daleko, daleko, tako daleko u šumi.
Zastala je osluškujući sa smiješkom neće li što narušiti duboku tišinu snijega koji ih je sa svih strana pritisnuo.
A ispunilo se i ono o čemu je odavna često sanjala: kako sprema kolače, dok djeca dižu prema njoj svoje nosiće.
Djeca su pažljivo pratila svaki njen pokret i kolutala svojim blistavim očima. Vikala su: "Bravo!" svaki put kad bi drveni valjak pod Anđelikinim prstima snažnije pritisnuo tijesto i razvukao njegov blijedi kolut malo dalje na glatkom stolu, pa list postajao sve lakši i tanji šireći uokolo fini, topli i opojni miris pekarnice.
U zagušljivo toploj dvorani, čim bi ma i načas prestala da ga mijesi, tijesto se nadizalo i poprimalo skladne i ugodne oblike.
Anđelika je dopustila djeci da ostanu i sudjeluju u spremanju kolača. Plazeći jezik, Honorina išara veliki meki kolut brojnim rombovima i kvadratićima a Barthelemy ga premaže suncokretovim uljem jer je Anđelika primijetila da ulje ovoga cvijeta daje pri pečenju sjajnu zlaćanu boju, bar isto toliko privlačnu kao i uobičajeni žumanjci od jaja kojih ovdje nije bilo. Najzad, Thomas svojim nedužnim prstićem utisne u nj i zrno boba. Neprestano praćena svojim čoporom djece, kojemu se bez lažnog stida priključiše Florimond i Cantor, Anđelika uvuče kolač u šupljinu napravljenu u tu svrhu između dvaju žarišta na velikom ognjištu. To je bila najbolja peć kojom se ikada služila. U njoj su izvrsno uspijevala pečenja i nikada ništa nije zagorjelo. Djecu su zadužili da održavaju vatru i ona su s užitkom udisala mirisave pare koje su ubrzo stale da prodiru kroz pukotine željeznih vratašca.
Ipak ih je otjerala kad je došao trenutak da se kolač izvadi iz peći: iznenađenje bogojavljenske večeri moralo je ostati potpuno.
Kličući od zadovoljstva i nestrpljenja zavukli su se u mračni podrum pod hridinom, u kojemu je toga dana Jacques Vignot vario pivo.
Znaš, Jacques, mi ne smijemo da vidimo kolač... Možeš zamisliti kako će sve biti lijepo!... Kolač je velik kao sunce...
A zaista je takav i bio: velik i sjajan kao sunce, sa tamnozlatnim prelivima od kojih se još više isticao mozaik od nabreklih kvadratića.
Ukratko, remek-djelo!
Anđelika ga položi novrh piramide napravljene od jedne rešetke ukrašene božikovinom i trima kolokvintama raskošnih boja: zeleno-zlatne, vatrene i blijedožute.
Postavljen tako nasred stola, taj ukras, u cjelini, nije bio možda onako elegantan ni bogat kao oni što ih je gospođa du Plessis-Belliere metala među blistavi pribor dok je primala goste u svojoj palači Beautreillis, ali se doimao zaista dostojanstveno.
A stol je bio prekriven bijelim stolnjakom koji je dopirao sve do poda. Za tu priliku zatražili su dvije plahte iz spavaonice i tako ih dobro izglačali da se nisu vidjela mjesta na kojima su bile presavijene.
Nekoliko sati prije svečane večeri sve su živo sabili u radionicu, na tavane, pa čak i u konjušnicu.
Eloi Macollet pozvao je djecu u svoju kolibu ne bi li postali malo strpljiviji. To je udvostručilo njihovu radost jer je Macolletovo skrovište bilo tajanstveno mjesto koje su živo željeli upoznati, a nikada im se nije dozvoljavalo da u nj uđu. Kad su ih kasnije, a već je bila noć, dozvali puhanjem u rog i zvrjanjem klepki, koje su okretali Florimond i Cantor, oni pohitaju trkom, klizeći i padajući po smrznutom snijegu. Na pragu, zastanu ta djeca sa Srebrnog jezera, zanijeta i udivljena kao i sva djeca na svijetu.
- Oh!...
Dvorana je blistala od tisuću svjetala, a stol u sredini izgledao je pretrpan zlatom i draguljima. I ne zna se da li im je veća radost bila sve to gledati, ili udisati zamamljiv miris pržene krvavice i slatkiša.
Zastala su na pragu tri palčića sa Srebrnog jezera, a oči su im sjajile na njihovim od zime pocrvenjelim licima.
Honorina u tom času nije više bila djevojčica što nesvjesno na sebi nosi žig sramote. Dječarci protestanti zaboravili su neshvatljive tragedije koje su ih otrgle od njihove rodne zemlje Francuske i učinile od njih siročad.
Te božične večeri djeca su proživljavala trenutak nepomućene sreće. Valjalo ih je uzeti za ruke da konačno priđu.
Na stolu, s obiju strana monumentalnog i neobičnog stalka na kojemu je bio kolač, krilile su se dvije ptice kojima nije nedostajalo ni jedno jedino pero.
Malaprade, tvorac toga remek-djela, umijesio ih je od paštete i komadića dimljene divljači, ali perje nije bilo sasvim njihovo. Morao ga je posuđivati i od drugih vrsta njihove krilate subraće.
Ali efekt je bio uzbudljiv.
Neka su pera bila crvena i plava, pomiješana s bijelim i crnima, neka im u obliku kukmice stršila na glavicama, a druga su se poput lepeze širila na njihovu repu stvorivši tako dvije ptice neke mitske vrste utoliko impresivnije što je ona bila nepoznata.
Njihovi prirodni kljunovi bili su posuti zlatnim prahom i drečavo su se iskrili, a oči napravljene od komadića crnog jantara.
Octave Malaprade je kimao glavom i zadovoljno se smješkao. Ne sjeća se da je ikad tako vješto dočarao pravu divljač dok je u Bordou posluživao svoje goste.
Raskošne ptice počivale su na ležaju od mirisavih tikvica i šepurile se na dvama poslužavnicima tamnocrvene boje od koje su izgledale jos raskošnije.
Pa i veliki tanjuri što su stajali pred svakim uzvanikom bili su isto tako crvene boje koja se prelijevala u svim nijansama, sve do one koju ima vatra što se gasi.
Taj neobični servis od fajanse izradili su rudari u svojoj pećini. Bio je to poklon Vulkanovih službenika. Neki od njih pravili su ih od gline, a emajl su dobivali od olovnog oksida, po receptu Joffrey de Peyraca. Drugi su ih, po vlastitim crtežima, ukrašavali bogojavljenskim motivima i stavljali da se peku u peći za pročišćavanje zlata, u kojoj su Kuassi-Ba i Overnjanin Clovis održavali vatru svojim mjehovima. Sada su tanjuri blistali na bijelom stolnjaku, a pored svakoga stajala je nešto skromnija zdjelica od bijela drveta za kruh i kositrena plitica iz koje se moglo grickati lješnjake, bombone i suho voće.
A Florimond je bio tvorac dviju velikih zdjela za juhu, s ručicama u obliku vučje glave. Gospođa Manigault nije morala žaliti što je ostala bez svojih Palissyja6.
I tako, na čitavu tom dugom stolu nije bilo praznog mjesta. Na jednom kraju stola pušio se pladanj crnih krvavica, a na drugom bijelih.
Malo po strani, morali su na jedan stolić za posluživanje položiti čaše i posude iz kojih će se piti, a na drvenim potpornjima ustoličile se tri bačvice:
Jedna s bordoškim vinom što ga je donio Nicolas Perrot, druga rakijom i treća s rumom. Na drugom, nižem stolu bili su naslagani pokloni koje će jednodnevni kralj odmah sada razdijeliti.
A s grede, za koju ju je objesio Florimond stavivši u nju upaljenu svijeću, veselo se i široko smijala izdubena tikva.
On je predstavi djeci:
Miss Pumkin!...
6 Palissy Bernard: tvorac francuske keramike.

62.
PROLAZNI KRALJ PODJELA BOŽIĆNIH DAROVA
Zrno boba dobio je Barthelemy. Za kraljicu je izabrao Honorinu.
Florimondovoj ruci koja se zavukla pod bijeli ubrus da bira komade kolača možda je pomogao i slučaj. No čemu sada ta sumnja?
Slučaj je bio dosta dobar pomagač i udovoljio je svačijoj želji kad je prednost dao djetinstvu.
Anđelika se radovala zbog Barthelemyja. On je bio vrlo mio. Uvijek je gledao pomalo razroko i pramen kose uporno mu je padao na oči.
Crven od radosti, primi on iz ruku grofa de Peyraca dragocjenu srebrnu krunu, a drugu sam položi na čelo Honorini koja je sva pocrvenjela od uzbuđenja te se činilo kao da se za trenutak pita da li da nasilno zbaci taj znak dosadne kraljevske časti. Ali ponos i zadovoljstvo bili su jači.
Uzdigli su malo njihova sjedišta te oni zavladaše jedno pored drugog na čelu svečano prostrtog stola.
Krune od čista srebra blistale su na njihovim nevinim glavama. Honorini se niz leđa prosula kosa kao bakarni plašt koji je i sam izgledao od skupocjenog metala, pa je svojim kraljevskim držanjem i skladnom uspravnom glavom na okruglu i bijelu vratu bila zaista lijepa.
Honorina je bila tako sretna i toliko prožeta veličinom svoje uloge da je držala kako bi bilo ispod njenog dostojanstva uputiti pogled majci. Radost je oko nje stvarala kao neku aureolu, a komplimenti, smijeh i šale obavijale su je poput tamjana.
Svaki put kad bi ustima prinijela čašu, svi su vikali: "Kraljica pije! Kraljica pije!" Anđelika s nje nije skidala očiju. Čitave je večeri neprestano mislila kako sve ono što je nekad pretrpjela nema nikakve važnosti u poređenju sa srećom ovoga djeteta.
Nije mogla da od nje odvoji pogled, toliko ju je nalazila lijepom.
Svak se te večeri bio dotjerao, a neki su, kao gospodin Jonas, Porguani, Don Alvarez natakli elegantne perike. Odakle su ih samo izvukli?...
Grof de Peyrac je obukao tamnocrveno odijelo koje je nosio na dan sukoba s Irokezima na brežuljku Katarunk. Tu svečanu odjeću bio je ponio sa sobom na leđima a isto tako i čipkanu kravatu i orukvice. U stvari, bio je to jedini njegov kostim, i stajao mu je složen u sanduku. Inače je nosio posuđenu odjeću koju mu je ponajviše ustupao Porguani jer su bili istoga rasta. Premda je bio naviknut na svoju posebnu, vrlo rafiniranu eleganciju i stalno je održavao na različitim dužnostima koje je obavljao, čini se da se nije ustručavao nositi odjeću od kože i grubog sukna.
Ali večeras, po onoj plemićkoj odjeći, Anđelika opet otkrije njegovu izvanrednu dostojanstvenost. Bio je to šutljiv i moćan vladar.
Kao da se vratio iz carstva mrtvih.
Pod njegovim šeširom od grimizne svile, zakićenim perima, kosa što mu je padala niz ramena bila je uvijek gusta i crna, osim na opaljenim sljepoočicama gdje je imala odsjev srebra.
A Anđelika je na svoju haljinu stavila ovratnik od čipke i vješto počešljala kosu, svoj jedini nakit.
S onih nekoliko pera i brošem što joj ga je posudila gospođa Jonas, mogla se pojaviti i u Versaillesu.
Dame su vršile međusobne zamjene. Gospođa Jonas imala je lijepu satensku maramu crveno-zelene boje i naušnice svoje nećakinje, koje ova nije htjela staviti jer je nosila crninu.
Elvira je obukla Anđelikinu svijetlosivu haljinu biserne boje i uz njenu pomoć predivno se počešljala.
Gospodin Jonas je za svoj crni plitki šešir zatakao srebrnu kopču, skinutu s cipela koje više nije nosio, a druga je kopča poslužila Elviri kao broš.
I tako redom, sve do okretnog i živahnog starca Eloi Macolleta, koga nitko nije prepoznao kad se pojavio s napudranom perikom, i kojemu su bijeli uvojci virili iz okrugla šešira od prvoklasne dabrovine, obrubljenog zlatnom trakom. Nosio je redengot, prsluk s cvijetićima i žabo od čipaka.
Mi smo mu pomogli da se obuče - rekoše djeca.
Nije teško zamisliti kako su se odvijale te pripreme u zatvorenom vigvamu starog trgovca. No ako je i sličilo na čudo, rezultat je bio očit.
Eloi je zauzeo mjesto, praćen povicima divljenja i pljeskom. Pijuckao je vino napola zatvorenih očiju i mislio što bi rekla njegova mlada snaha da ga vidi na gozbi, ovako svečano odjevenog.
Najzad, svatko je bio zadovoljan svojom osobom, tim više što je bila potrebna zaista ogromna domišljatost da bi čovjek poprimio civiliziran izgled. I valja priznati, ma tko da je te snježne noći banuo na prag, bio bi zaista zadivljen pred tim društvom okupljenim oko stola u ovoj šumskoj zabiti. Zaslijepljen bujicom svjetla, muzikom, pjesmom, bučnim smijehom i otmjenošću, bio bi povjerovao da je žrtva jedne od onih legendarnih vizija iz bajki, koje iščeznu čim stade ruditi zora.
Kao sinovi zemskog vlastelina, Florimond i Cantor starali su se za posluživanje kod stola a pomagao im je Yann koji je, prije nego se pridružio gusarima, bio sobar kod jednog mornaričkog oficira.
Ne zaboravljajmo da sam ja francuskom kralju bio kod stola paž, - govorio je Florimond noseći po pet tanjura odjednom. Pustolovan život nije mogao da izbriše reflekse koje je stekao mučnim šegrtovanjem. Začuđujućom vještinom raščinjao je guske i rezao šunku, oponašajući gospodina Duchesnea i visoke oficire koji su se starali za kraljevu kuhinju. Poveo se razgovor i o velikom Luju XIV, o Versaillesu i njegovoj raskoši, što je oduševljavalo prisutne kanadske Francuze a impresioniralo Engleze i Španjolce.
Cantor je posluživao pićem. Najprije vinom, zatim rakijom i rumom kako bi se probavila sva ta hranljiva jela. S obzirom na njihovu oskudnu ishranu bila je to prava gozba. Na sutrašnjicu nije vrijedilo misliti.
Odjednom uzme riječ Sam Holton. Stade da evocira svoje dječaštvo u jednoj sklepanoj daščari u zalivu Sacoo, u Novoj Engleskoj. Svaki dan se jela ječmena kaša i bakalar, ali za Božić se klala svinja, a majka bi odnekud izvukla i borovnice. Zatim bi krenuli u "meeting-house", crkvu udaljenu četiri milje, muškarci s puškama sa strane, a žene i djeca u sredini. U prolazu, pridruživali su im se i susjedi. Hodajući hladnom šumom, pjevali su crkvene pjesme. Jednog jutra, kad su se vraćali sa službe božje, iskrsnuli su Abenakisi i poklali sve osim deset- godišnjeg Sama koji se hitro bio uzverao navrh jedne jele.
Nakon toga, dovukao se do Springfielda cvokoćući zubima. Odonda nije u njegovu životu bilo Božića koji bi bio vrijedan sjećanja, osim ovoga što ga danas provodi u Wapassouu.
Sve je to Sam Holton ispričao na francuskom jeziku, vrlo korektno i gotovo pjesnički. A to je bio i bogojavljenski poklon okupljenom društvu koje ga je pobožno i s udivljenjem slušalo, usprkos tragičnom svršetku njegove priče.
Svatko je imao utisak da je prisustvovao jednom od čudesa kojima božična vremena obiluju.
Pošto su čestitali i toplo zahvalili pripovjedaču, počelo je dijeljenje poklona, a i to je bio još jedan povod veselju.
Tko je izrezbario te drvene dečje igračke?... Za Thomasa mlin, za Barthelemyja čigru, a za Honorinu lutku jako rumenih obraza. Tijelo i udovi bili su joj od kukuruzove slame, a imala je svilenu haljinu izvezenu vrlo efektnim crvenim
čvorićima. Anđelika je vidjela kad je Elvira šivala tu haljinicu. Gdje li je samo pronašla potrebnu svilu i saten?
Anđelika joj se nasmiješi, a to isto uradi ona Yannu, Cantoru i starom Eloju zbog vještog rukovanja dlijetom i anonimnosti kojom su popratili svoj rad.
Isto tako su s Florimondovom pomoći, a po Anđelikinu nagovoru, istesali šahovske figure i ploču od dvobojnog drveta, te ploču, pione i roščić od kore za igru dame i triktraka.
Tako je bila osigurana zabava u dugim zimskim večerima.
A bilo je i mnogo drugih neočekivanih stvari, koje kao da su iskrsle pod udarcem čarobnog štapića. Mali kralj i njegova kraljica vrlo ponosno su izvikivali imena koja bi im došapnula Elvira, Yann ili Jacques Vignot, a Florimond je stalno trčkarao dostavljajući poklon onome komu je bio namijenjen.
Anđelika je dobila dva para fino podstavljenih rukavica da joj štite ruke u radu. U srebrnoj kutijici našla je napolitansku kameju, a prikazivala je profil boginje snježnobijelog lika na ružičastocrvenoj pozadini. Značajno je pogledala Cantora. Znala je da je tu kameju čuvao kao talisman, još od djetinjstva koje je proveo na Sredozemlju. Sada se od njega odvojio samo da njoj pričini zadovoljstvo.
Srebrnu kutijicu i kraljevske krune iskovao sam ja, - reče Florimond ponešto ljubomoran na uzbudljiv pogled, upućen njegovu mlađemu bratu.
Iako je već bio odrastao, nije mu bilo mrsko kad je majka i njega izljubila. Honorina je sumnjičavo razgledala svoju lutku. Nikada nije pokazivala naročitog smisla za ženske igre. Anđelika se bojala da će doći do loma koji bi povrijedio tvorce toga djela, u koje su unijeli toliko ljubavi. Ali, kao da je sve razumjela, Honorina poslije nekoliko trenutaka razmišljanja uzme lutku u krilo, te se svi nasmiju, dok se Anđeliki ote uzdah olakšanja. Drugom rukom Honorina je prebrojavala mnogobrojne dragocjenosti što će se uskoro pridružiti onima kojih je već bila puna njena omiljena kutija, donesena iz La Rochellea. Oduševljavala se ogrlicom od perla što ih je za nju nanizala majka. Namatala ih je oko ruku i vrata i kitila njima krunu sebi i svom malom ortaku.
U jednoj srebrnoj bombonijeri nađe još i slatkiše koje je Anđelika napravila od mljevenih oraha i meda što ga je ljubomorno čuvala.
Među tim poklonima punim ljubavi bilo je mnogo srebrnih predmeta, a vješte su ih ruke potajno izrađivale u kovačnici, i to od kovine čija se rudača tamo kopala. Mineralno bogatstvo Wapassoua počelo je da izlazi iz svog skrovita i da blista u svojoj čistoći!... Kad su usklici divljenja presahli, podsjete grofa de Peyraca da je bio najavio dva "iznenađenja".
Valja priznati da bi prvom od njih samo drevni Mediteranci mogli pravilno prosuditi vrijednost. Bila je to kesica kave u prahu. Prolomi se bučno hura! pomiješano s protestima protivnika te tamne smjese. Kako se čovjek može oblizavati na takvo gorko blato? govorili su Englezi i Kanađani, prvi put u nečemu složni. Blago rečeno, mora da je barbarskog porijekla kao što su Turci. Naprotiv, pristaše toga rajskog napitka napustiše svoja mjesta i okupiše se oko grofa kako im ništa ne bi izmaklo u njegovu pripremanju. Dok je Kuassi-Ba nosio bakreni poslužavnik sa džezvom i šalicama, spašenim iz tolikih nesreća u kojima su po Anđelikinu sudu nestali, grof je drugima dijelio pletenice najkvalitetnijeg virđinskog duhana.
Florimond razdijeli lule i donese žerave iz pretrpanih peći.
On nije bio za kavu. Više je volio čokoladu, rekao je namignuvši saučesnički Anđeliki. A Cantor je bez ustručavanja srkao mirisnu kavu koja ga je podsjetila na burno djetinjstvo, provedeno s ocem na Mediteranu, na pristaništa i borbe, te na Palermo gdje se školovao kod jezuita, u sjeni drevnih džamija i normanskih palača.
A klicala je i Anđelika i pljeskala od veselja. Možda je njeno radovanje kavi bilo i djetinjasto, no činjenica je da su joj oči zasjale i lice se ozarilo zadovoljstvom kad je muž objavio tu novost.
S Cantorom, Enricom Enzijem, Porguanijem, Španjolcima i Peruancima bilo je poprilično onih koji su se okupili oko grofa de Peyraca.
Sjećaš li se onoga starog Turčina na Kretl što je čudesno kuhao kavu?... - reče Peyrac Enziju.
Anđelika je udisala opojnu aromu i svaki put, u priviđenjima plavičasta dima, ugledala Kretu i karnevalske siluete s turbanima i dugim haljama. A tada bi oživjeli i mučni doživljaji, duboko u njoj usađeni: najprije strah, a zatim zanosni osjećaj olakšanja, uz muškarca koji ju je upravo otkupio...
Ona srkne vruću kavu. Da, gospodine Rescatore; bili ste to vi!... Kako da to nisam pogodila? Proklinjala je ironiju sudbine koja se s njom poigrala.
Ljutio si se na mene, zar ne, što te nisam prepoznala? - šapne ona naginjući se k njemu.
I stisnuti tako jedno uz drugo, na kraju dugoga stola, izgubljeni u dubokoj šumi Novoga svijeta, oni su se nježno gledali i mislili kako je i ovako sve dobro.

63.
BOŽJI DAR
- Neki od vas znaju što će sada uslijediti - reče grof de Peyrac ustajući. - Za druge će to zaista biti iznenađenje. No svi ćete, mislim, osjetiti istu radost jer ste je svi i zaslužili.
Talijan Porguani i Clovis bili su otišli u radionicu. Kad su iz mraka izronili s drvenim nosilima, vidjelo se kako su im od teška tereta na njima nabrekle mišice. Nešto je na nosilima blago svjetlucalo. Svi su prišli i ugledali nekakvu tešku kladu iz koje je izbijala tajanstvena svjetlost, daleka i hladna. Dva nosača polože nosila na kraj stola, ispred Peyraca.
Bilo je to zlato.
Ta klada na nosilima bila je napravljena od mnogo naslaganih zlatnih poluga. Grof uzme jednu i podigne je prema svjetlu mnogobrojnih svijeća.
- Evo ploda našega truda. Ovih posljednjih zimskih mjeseci živo smo radili na čišćenju rudače iskopane za vrijeme ljeta. Svaka šipka čistoga zlata teži tri livre ili 1.700 unca.7 Ove bogojavljenske večeri uračunat ću svakomu od vas prvi dio dobiti. Rezultat je nadmašio naše očekivanje. Promislite da naša proizvodnja zlata vrijedi ukupno 150.000 livara, znači više od čitavog godišnjeg budžeta Kanade. To je dakle značajan rezultat. Sjetite se da su prošlog stoljeća Medici, najbogatija porodica na svijetu, imali u svojim blagajnama tek 100 zlatnih livri. Za nepune dvije godine mi smo iz zemlje izvadili polovinu više. Slijedeće godine, kada naše utvrđenje bude prošireno, kad nam Kennebecom doplove unovačeni plaćenici, topovi, živež moći ćemo se u miru dati na posao pa će nam proizvodnja još porasti.
Prema ugovoru koji smo potpisali, jedna četvrtina te proizvodnje redovito će se dijeliti svima vama, mojim prvim drugovima, i svakome će omogućiti da stvori vlastiti imetak. S ostatkom ja ću moći da poboljšam i uvećam naše postaje, isplaćujem najamnike, opremam naše lađe itd. I tako združeni snagom zlata i srebra, krupnog nuzgrednog proizvoda, postat ćemo moćni.
Povećat ćemo svoju flotu koja će se moći baviti trgovinom, a Gouldsboro je već jedna od matičnih luka. Otvorit ćemo poslovnice duž Kennebeca i Penobscota.
Otvorit ćemo nove radionice kojima će pojedinci moći postati vlasnici, budu li spremni na početne teškoće dok se one ne uhodaju... Maine, zemlja šuma i rijeka, ali s obalama na oceanu bogatu ribom, zemlja donedavno divlja i za koju su se bezuspješno borili toliki narodi, Maine, zemlja skrivenog srebra i zlata, postat će naše kraljevstvo jer smo jedino mi otkrili tajnu njena bogatstva.
Žalite li što ste pošli sa mnom?...

7 Prevoditelji se nisu upuštali u provjeravanje točnih odnosa između livre i unce koje se u tekstu pojavljuju na nekoliko mjesta.
- Ne!... Ne, monsinjore, začuju se promukli glasovi. Ali većina nije bila u stanju da išta izgovori.
Kuassi-Ba zareda uokolo i pred svakoga svojom crnom rukom, rukom jednog od Tri Kralja, položi po zlatnu šipku. Jedva su se usuđivali da je dodirnu.
Njihove oči, zamućene malo od alkohola i duhanskog dima, upiljile su se u blagi odsjaj i više nisu mogle da se od njega odvoje. U blistanju zlata, kao u kristalnoj kugli gatalinki, mogli su ugledati ostvarenje svojih starih, najskrivenijih snova i neostvarivih ambicija. A Anđeliku obuze strah. Zlato kvari. Ono je već jedanput prouzrokovalo uništenje njene sreće. Neće li ti ljudi izgubiti glavu od ovoga blistavog bogatstva? Ona pogleda svoga muža. Bio je kao mađioničar koji promatra ljudske strasti pošto ih je sam izazvao.
Hoće li ga razočarati oni koje je svagdašnjim trudom učinio sebi sličnima. Hoće li oni podleći nepromišljenim mitovima, koji kao da prate ljudski rod od njegovih iskonskih početaka?
Ona osjeti neku potištenost koja pomuti radost što ju je maločas osjećala.
Zlato! Uvijek zlato! - promrsi. - Ja se bojim. U njegovo ime su vas nekad prokleli!
On je pogleda poprijeko.
Ne treba se bojati zlata i njegove moći - reče. - Nema na svijetu stvari koja bi čovjeka mogla uniziti ako sam na to ne pristane. Ali čovjek bi želio da bude čisti duh, sličan Bogu, pa kad prosuđuje koliko je ogrezao u materijalnosti, optužuje za to samu materiju. On neće da prihvati činjenicu kako je njegovo biće zemaljsko... Zato sad proklinje, sad obožava sve što ga na ovom svijetu očarava: zlato, ženu, znanje, bogatstvo... umjesto da ih nastoji steći. U svakoj materiji stoluje duh, za onoga koji duh voli.
Jacques Vignot, tesar, sumnjičavo je u ruci premetao svoju šipku zlata.
Trenutačno, ja ne tražim ništa doli da ostanem ovdje. Dovoljno je da imam osiguran posao i pred sobom nadu, i da mi za petama nisu panduri. No svejedno, ugodno je držati ovo u ruci. Dosta sam se napatio...
Nećete biti toliko zbunjeni kad je u Bostonu pretvorite u zvečeće škude. Tada ćete znati što da s njima radite - reče Peyrac.
Kesu punu škuda? - reče drugi gledajući ga smeteno.
Dvije, pa i tri... ima ga i za tisuću livara u tom komadu što ga držite u rukama.
Ah, prijatelji, ala će biti gozbe, čašćenja pićem! - povika tesar lupnuvši snažno svoga susjeda po ramenu.
Svi stanu da govore istovremeno, kujući planove i upuštajući se u zamršene proračune, a u općem uzbuđenju neprestano su dizali glas.
Gospođa Jonas ustade da odnese tanjure. Držala je nepriličnim što se tako lijepo zlato miješa s ostacima jela, ma kako ono bilo dobro.
Ona i njezin muž primili su svaki po jednu šipku zlata, znači 3.400 unca. Elodija je dobila jednu za sebe i jednu za svoja dva sinčića.
Stari Eloi zamahne svojom šipkom.
Zbunili ste se, gospodine grofe. Ja ne spadam u vašu družinu. Ja sam došao tek tako, i onda ostao. Meni ništa ne dugujete.
Ti si radnik koji je stigao u posljednji čas, stari gusaru, - odvrati Joffrey de Peyrac. - Poznaješ li svoje evanđelje?... Da. E pa, razmisli o njemu i zadrži ono što ti se daje. Kupit ćeš novi čamac i trgujući dvije godine uz trampu, pokupit ćeš sva krzna Zapada... Tvoji će konkurenti svisnuti od ljubomore...
Od zanosa, stari Kanađanin raskolači oči i stade glasno sanjariti, već prikazujući način kako će opustošiti rijeke u onoj "zemlji gore".
Pogledaše se zatim zbunjeno, pa pošto održaše povjerljiv dogovor, rekoše.
Što ćemo mi sa svim tim zlatom? Dok se ne raziđemo svaki na svoju stranu i dok se ne vratimo u gradove, čuvajte ga vi, gospodine grofe, koji se ne bojite zlata. Ono je za nas teret, i budemo li ga morali držati pod jastukom, nećemo moći mirno spavati.
Neka bude tako - reče Peyrac smijući se - ali večeras ga, svakako, gledajte. To je vaše djelo, i dar Boga koji je stvorio zemlju.

64.
ANĐELIKIN PREDOSJEĆAJ
Baš u tom trenutku učini se Anđeliki da čuje neko dozivanje. Nadjačavajući bučne pjesme, akorde gitare i jednoličnu melodiju škripave lutnje na kojoj je svirala gospođa Jonas, neki ju je glas dozivao.
U pomoć! U pomoć!...
Ali stvarno je to bilo nemoguće, te ona odmah zaključi da je zov došao iz nje same. Gotovo istovremeno začu se lupa na vratima.
Anđelika naglo ustade.
Što vam je? - upita Joffrey zadržavajući je rukom i čudeći se njenoj plahovitosti.
Netko je kucao na vrata.
Kucao?... Vi sanjate, draga.
Pjevači prestanu pjevati i okrenu se prema njima.
Što se dogodilo?
Netko je kucao.
Kucao! - prasne u smijeh Nicolas Perrot, za njega neuobičajenom slobodom koju je trebalo ispričati jer je malo previše popio. - Tko bi noćas mogao da kuca na naša vrata? Po ovakvu vremenu jedino bi se duhovi i kanadski Francuzi usudili ostati napolju!...
Zatim ušute, ali u očima im se čitala nesigurnost. Duhovi!
Oni osjete koliko su kao ljudska bića usamljeni, zatrpani snijegom i zimom, kao u dnu kakve pukotine.
Ledeni obruč divlje se oko njih stezao, te sada, kad je vatra malo oslabila, oni prozru smrtonosnu i prodornu hladnoću koja se uporno zavlačila kroz najmanje pukotine. Začuju lagano ali stalno zavijanje sjeverca, koji je napolju raznosio smrznuti snijeg i salijetao ih kao zlokobnim činima.
Znali su da se u ovo doba godine nitko neće usuditi da im dolazi. Tko bi to mogao kucati u ovoj ledenoj i vjetrovitoj noći?
Duhovi!
Anđeliki se učini da ponovo čuje lupu.
Zar ne čujete? - reče Anđelika trgnuvši se opet.
No zvukovi su joj sada izgledali manje jasni, a čitajući na licima prisutnih potpunu nevjericu, stala se pitati nije li i sama žrtva obmane.
Ta čuli bismo i mi...
Sada i Jeffrev de Peyrac ustane i uputi se k vratima.
Čuvaj se, oče! - poviče Florimond i zaleti se. I stigavši prije oca, on otvori prva vrata, zatim uđe u predsoblje pa na kraju hodnika otvori i druga, ali s mukom, jer su se od snijega bila zaglavila.
Odmah prodre hladnoća i vjetar s laganim vrtlogom suhog pršića. Florimond zapne pištolj i odskoči u stranu.
Izdaleka, Anđelika i ostali primijete samo neku nejasnu svjetlost iz koje su se dizale perjanice snijega, raznošene vjetrom. Odjednom kroz oblake zatreptaju srebrnasti mjesečevi zraci i obasjaju ulazna vrata.
Nema nikoga - reče Florimond - I užasno je hladno - nadoda gurnuvši opet vratnicu.
On se vrati u zajedničku odaju te zatvori i druga vrata. Svima laknu.
Pametnije je bilo osjećati se prijatno u ovoj rupi nego misliti na ono što se napolju događa!
Val hladnoga zraka bio je prodro kao smrtonosna bujica i stao da razgoni ustajale oblake duhanskog dima, pa su jedni druge vidjeli samo kroz pramenove bjeličastih para, koji su vijugali i omatali se oko lica.
Od iznenadnog silovitog propuha svjetiljke i voštanice su se bile prigušile, a neke se i ugasile šireći uokolo kolutove smrdljiva dima.
Ja mislim, da su vam dobra vina malo udarila u glavu - reče Peyrac. I njegov glas rastjera nelagodnost.
Kolebala se jedino Anđelika.
A ako netko umire u snijegu? Daleko ili blizu, ne znam - pomisli ona.
Bojažljivo stade da gleda oko sebe i da prebrojava. Bića draga njenom srcu sva su bila tu, u sigurnosti, pod njenom zaštitom.
Joffrey de Peyrac je obujmi oko struka kao da je želi umiriti. S nijemim pitanjem, nagne prema njoj svoje lice, no ona se odmakne.
Zato što je malo pretjerala u dobrom jelu i zagrijala se izvrsnom kapljicom, sad će joj predbacivati da čuje "glasove".
Ali iznenadni događaj obilježi praznovanju kraj.
Djeca su već napola spavala. Odnijeli su ih u krevete zajedno s njihovim igračkama. Na stolac pored njih stavili su Mistress Pumpkin da ih čuva svojim grimiznim, ponešto jezovitim osmijehom. Dugo su se Barthelemy, Thomas i Honorina trudili da ostanu budni da vide neće li se osmijeh i oči Mistress Pumpkin ugasiti prije no što oni zaspu.
No njihova borba ne potraja dugo i oni usnuše u blagoj i prozirnoj svjetlosti čarobne tikve.
U Velikoj dvorani vršilo se raspremanje i odjednom je ljude obuzeo umor i želja da zaspe kao životinje.
Anđelika je tražila neki izgovor samo da izađe napolje i malo pogleda uokolo. Ona ne bi bila mogla mirno spavati misleći neprestano na to kako jedno ljudsko biće umire u snijegu, na samo nekoliko koraka od njihova doma.
Izjavi da će konjima odnijeti nekoliko komadića šećera, jer i oni zaslužuju da ih se na bogojavljensku večer pogosti.
Nitko nije na to obratio pažnju.
Tim bolje! Ona navuče debele kožnate dokoljenice i postavljene čizme, a preko leđa prebaci ogrtač podstavljen vučjim krznom. Uz par debelih rukavica bit će to dovoljno za kratko zadržavanje napolju.
Pred vanjskim vratima zatekne Eloju Macolleta, koji je i sam preko prazničke odjeće bio navukao bundu i upalio fenjer s prigušenim svjetlom.
Vraćate se kući? - upita ga ona.
Ne! Samo ću vas malo ispratiti, gospođo, jer svakako hoćete da vidite što se napolju događa.

65.
TRAŽENJE DUHOVA
Svjetlo fenjera bilo je nepotrebno.
Kad su jednom prešli uzani prolaz koji se između dva zida od smrznuta snijega penjao od kućnog ulaza prema zaleđenoj površini dvorišta, sve se jasno vidjelo jer je bila mjesečina.
Nebom su jurili tmasti oblaci i s vremena na vrijeme zastirali blistavi mjesec. Predvečer, međutim, nebo se spustilo dosta nisko i počeo je padati snijeg. Kako je bilo hladno, napao je dobar pedalj suhog pršića koji je pod nogama škripao.
Kad su se pojavili napolju, stala ih je za lice bolno ujedati ledena prašina, kao da je vjetar nosio sa sobom fine čestice metala.
Odjeća im je brujala poput pijeska, a lice ih je peklo. Oborene glave i teturajući, uputili su se prema konjušnici. Anđelika je pogledom gutala okolicu kao da želi prodrijeti u mračne tajne ove izuzetno svijetle noći.
Vidjelo se dosta daleko, do drugog kraja prvog jezera.
Prekrit snježnim prahom što ga je vjetar strugao s površine zemlje, krajolik kao da je izronio iz mutne iskričave pare u kojoj su se gubili njegovi obrisi. Bila je to dijamantna prašina što se u svijetlom krugu vitlala oko vrhova drveća, vijencem krunila glavice brežuljaka, podvlačila obale jezera na čijim se prostranim i od smrznuta snijega glatkim površinama zrcalio mjesec, pa je ono, više no ikada ranije, zasluživalo ime srebrnog jezera.
Srdita pjesma satkana od neprekidnog fijuka i šumorenja odzvanjala je ovim krajolikom, pritisnutim noću i surovosti sjevernjačke zime.
Iz Anđelikinih očiju stale su da cure neugodne suze, koje su se odmah ledile i lijepile joj trepavice, dok se uzalud upinjala da ugleda ni sama ine zna što.
Odjednom, na suprotnom kraju jezera promakne se nekakva bijela avet, neka prozračna utvara koja je mahala rukama pa, pošto se okrenula oko sebe, išćezla kao da su je progutali nesmiljeni vrtlozi vjetra. Zatim ih se zanjiše još nekoliko, a onda sve nestane. Mlada žena i starac stajali su preneraženo na vrhu uzvisine.
Jeste li ovaj put vidjeli, jeste li vidjeli Eloi? - poviče Anđelika. Stari divljačar kimne glavom.
To su duhovi - promrmlja - Pravo je rekao Nicolas Perrot: duhovi!... Po ovakvu vremenu samo se duhovi mogu zadržavati napolju.
Nije tako, vi buncate... ono su možda ljudi.
Spopadne je kašalj, jer se gušila od ledenog zraka koji joj je punio pluća. Da bi se čuli, morali su vikati i jedno drugom govoriti u uho.
To su živa bića, kažem vam... i nisu daleko od smrti.
Hitro se vrate u utvrđenje. Njihove izjave izazovu veliku metež. Nitko nije pravo znao što treba poduzeti, a tome se i nije moglo nadati prije nego je prošlo izvjesno vrijeme. Muškarci su se većinom već bili napola razodjenuli, pa su pipkajući u mraku navlačili hlače i ogrtali se kabanicama.
Anđelika ih je nastojala uvjeriti u ono što je opazila na kraju jezera, ali stari Macollet je tvrdoglavo ponavljao:
To su duhovi, kažem vam... Najzad, događaju se i takve stvari... Što se mene tiče, nije mi prvi put da ih vidim.
Ni meni! Ni meni! - nadjačaju ga drugi glasovi.
Lupajući nogom i vičući jače od njih, Anđelika prekine bujicu priča o sablastima i njihovim pojavljivanjima.
Dosta! Ovo su živi ljudi, kažem vam! Jer ona vika koja se čula... A lupanje na vratima?...
Tako je! Baš ta vika i lupanje, gospođo! Ako su ono što ste ugledali nakraj jezera zaista ljudi, kako ste ih mogli čuti ovdje, u zatvorenom prostoru i na udaljenosti od jedne milje?
Upravo je duhovima svojstveno da tumaraju, kucaju i plaše ljude na božićne dane - reče gospodin Jonas dižući sentenciozno prst. - Ne preostaje nam drugo nego da se zatvorimo u kuću i da se pomolimo.
Anđelika prijeđe rukom preko čela koje joj je bilo tako hladno i neosjetljivo, kao da je od tvrda drva.
Što da misli... U što da vjeruje? Ako je ono što je čula i moglo biti halucinacija, ovo što je vidjela - nikako!...
Grof de Peyrac izađe iz svoje sobe u koju se bio povukao. Siđe niz onih nekoliko stepenica koje su s podija vodile u dvoranu i raspita se za uzrok uzbuđenju.
Nešto smo vidjeli... onamo, na kraju jezera - objasni mu Anđelika.
Da, sablasti, - potvrdi Macollet - Sigurno su ono duše iz čistilišta jer sam kroz njihova tijela vidio šumu.
Anđelika nije znala što da kaže, ta i ona je imala utisak da su ona tijela bila providna.
To su snježne pijavice gonjene vjetrom - objasni Peyrac. No sada se Anđelika i Macollet slože:
Ne! Ne! Bilo je to nešto drugo.
Joffrey de Peyrac je pažljivo promatrao svoju ženu. On opazi njezin izgubljen pogled, kakav je ponekad imala kad bi joj u duši nešto kopkalo. Tada je bivala nekako odsutna, zaokupljena jedino pitanjima koja nikada nije izricala, već je za njih morala sama pronalaziti odgovor. Postepeno ju je upoznavao i vidio da je do krajnosti osjetljiva na pojave koje, usprkos svojoj fizikalnoj određenosti u svijetu materije, ipak ostaju neobjašnjive. On je bio spreman da prizna mogućnost prenošenja poruka i poziva preko nevidljivih valova jer se u toku svojih putovanja suočavao sa činjenicama koje su zaista zbunjivale.
Grof je stajao razmišljajući.
I Nicolasa Perrota su spopale sumnje. On upre u Anđeliku neodlučan ali pronicav pogled kao i njegov zapovjednik te naglo ustane:
Treba poći onamo! - reče odlučno. A onda će okrećući lice prema Anđeliki. - I vi to želite, gospođo, zar ne?... Kad je tako, krenimo!...
Pa dobro - reče Peyrac odlučivši se. - Najzad, riskiramo jedino malo neugodnu šetnju, a vi ćete sebi umiriti savjest, zar ne, draga?
Overnjanin Clovis usprotivi se, živo mašući rukama.
Da trčim za sablastima? To nikako! - poviče i zavuče se pod pokrivače.
I nevjernik se prekrsti nekoliko puta. Kod kuće ostave i one što ih je mučio praznovjeran, ali najzad i shvatljiv strah.
U pratnji Nicolasa Perrota, dvaju Španjolaca, Jacquesa Vignota, Florimonda i Cantora, Anđelika i njezin muž siđu do jezera noseći fenjere. Držali su da je nepotrebno uznemiravati Porguanija koji je već spavao u svom kućerku blizu radionice. Eloi Macollet slijedio ih je izdaleka i gunđao stišćući brojanice u džepu svoga kaputa.
S vremena na vrijeme mjesec se sakrivao.
Snijeg je bio tako tvrd da nije trebalo obuvati tapije.
Grupica se zaputi desnom obalom jezera. Nije bilo baš lako hodati i svatko je šutio.
Čulo se samo škripanje čizama i mokasina po snijegu te promuklo i isprekidano disanje, pojačano ledenim zrakom.
Zaustavili su se kad su stigli na kraj jezera.
E pa... to je bilo ovdje - reče Anđelika gledajući oko sebe.
Sve je bilo tiho, tako svečano tiho da se njihov prijašnji strah činilo bespredmetnim.
Čak se i vjetar malo stišao i puhao samo pri zemlji, podižući snijeg i zabavljajući se da od njega pravi valiće i brdašca, meka poput vatre.
Ljeti, tu se čula huka vodopada što se ruše iz jednog jezera u drugo. Ove zimske noći vladala je potpuna tišina i sve kao da je bilo skamenjeno, izuzev skladnog brujanja vjetra.
Prišavši malo bliže, mogao si vidjeti kako se bljeskaju kaskade od skrućena leda, kao da su kristalne djeve na orguljama.
Sve je izgledalo sumorno i pospano.
Počnimo s pretragom - reče Peyrac. Udaljiše se jedni od drugih i stadoše iz svojih fenjera bacati okrugli snop svjetla na okolno tlo. No snježni je sag bio netaknut.
Ukočena od studeni, Anđelika je bila spremna da prekori samu sebe. Kad sutra ustanu sasvim trijezni od pića, ona će se smijati vlastitoj ludoriji i morat će biti spremna da neko vrijeme trpi bockanja svoje okoline. A onda je odjednom opet obuzme nemir i neka uporna želja da bezuvjetno nešto nađe, te ona stade da traži sudarajući se sa drvećem i grmljem i spotičući se o jaruge.
Malo kasnije opet se okupe i odluče da se upute natrag u utvrđenje.
No Anđeliki je bilo kao da je neka nevidljiva ruka i dalje vuče natrag. Još se nije odlučila da napusti to mjesto, zato pusti da se drugi malo udalje. Žalila je što s
njima nije pošao Perrotov Indijanac Panis jer je imao njuh kao lovački pas. Ali on se odviše bojao noćnih duhova, te ga ni vlastiti gospodar ne bi uspio nagovoriti.
Posljednji put Anđelikine oči pređu od obale jezera do ruba šume.
Onamo je nekakva gomila...
U taj čas pojavi se mjesec u čitavoj svojoj raskoši. Uski snop srebrnih zraka klizne između granja i okrzne snježno brdašce. Ona umalo da ne krikne.
Svjetlost se razlila, stvorila nove oblike, opet istakla izboćine i ravnine čitavog kraja, pa su se, kao u trenutnoj viziji, sada jasno ocrtavale siluete ljudskih bića.
Ona je vidjela, da vidjela, pod blagim krivuljama bijelog pokrova obris glave i leđa.
A nije li ono, onamo, nešto kao opružena ruka?...
Ona pojuri, a srce joj je udaralo. Čitav prostor opet je utonuo u polumrak. Na tom mjestu, pod snijegom su bile još jedino stijene i nisko grmlje...
Ona svejedno klekne i stade mahnito da razgrće. Nešto je našla, ni sama nije znala što, ali toga su se prihvaćali njeni zgrčeni prsti, kako je postepeno izvlačila. A nije bilo ni lišće, ni zemlja, ni što?... Ta što bi se moglo očekivati da će naći pod snijegom?...
Ona skine rukavicu kako bi bolje mogla opipati: bila je to TKANINA! Tada ona stade da vuče, neprestano vuče, i najzad se pojavi nešto teško i ukočeno. Bila je to ljudska ruka.
Razgrćući dalje, oslobodi jedno rame, pa čitav gornji dio tijela, dok je snijeg bez poteškoća klizio na jednu i na drugu stranu. Naime, naslaga je bila tanka, ali ipak dovoljno debela da skrije tijelo čovjeka koji je na tom mjestu pao iscrpljen od umora.
Ona podigne svoj fenjer i rasvijetli oko sebe. Bilo ih je još. Sada je to jasno prozrela.
Kako su samo mogli maločas proći tako blizu njih, a ipak ih ne vidjeti?
Ona se opet dade na posao. Uspješno oslobodi prvo tijelo i izvuče ga izvan šiblja hvatajući se grčevito za njegovu od leda ukrućenu odjeću svojim bolnim prstima. Od uzbuđenja udahnula je tako naglo da ju je zapeklo u grlu. Više nije imala snage za dozivanje.
Srećom, začuje u blizini glas. To se grof bio vratio i zvao nju.
Gdje ste?...
Tu sam! - odvrati ona. - Dođite brzo. NAŠLA SAM IH!
Za ljubav božju! - poviče on.
Vidio je kako izlazi iz sjene drveća, napola noseći na leđima neku nepomičnu crnu priliku.

66.
JEZOVITO OTKRIĆE U NOĆI SVETA TRI KRALJA NEPODNOŠLJIVA NAPETOST
Izvukli su ih osmoricu. Nije ih bilo moguće raspoznati pod sleđenom korom njihovih kabanica i pokrivača.
Bili su nepomični, ali tijela im se još nisu bila ukočila.
Živi su. Mora da su se srušili pred nepun sat, a pokrio ih je već napadani snijeg što ga je raznosio vjetar.
Tko su? - upita Vignot.
A što ti misliš? - odvrati Macollet. - Čuo si što je kazao Perrot. Duhovi nisu. Mogu biti jedino kanadski Francuzi, kad se u ovo doba godine šetkaju pustinjom.
Jedan jedini je bio ukočen kao drvo, onaj što ga je nosio Jacques Vignot.
Težak ti je taj kao crknuto magare - gunđao je Parižanin vukući se putem.
To ti nosiš lešinu, sinko! Nema sumnje. Jacques, prijatelju dragi, mrtvac ti je na leđima!...
Znoj mu se ledio na licu i stvarao ljepljivu masku.
Premda je bio bezvjerac, Jacques Vignot zastade i sjeti se Isusa kako nosi križ. Ta bila je bogojavljenska noć.
Noć drukčija od ostalih.
U utvrđenju, činilo se da u dvorani više i nema mjesta. Bila je prepuna. Oni što su bili ostali kod kuće, gledali su užasnuto. Neprestano su stizali novi, a i spašeni i njihovi spasitelji doimali su se avetinjski, onako osuti snijegom, s bradom i obrvama bijelim od inja.
Sve sama smrznuta strašila usplamtjelih očiju, koje kao da su u nekih još ponirale u tminu carstva mrtvih.
Jacques Vignot ispusti leš na stol, pa ukočeno i već tvrdo tijelo padne među tanjure i onih nekoliko zalutalih šipki uz mukli štropot. Bio je malaksao, siromašak. Puhao je kao dupin i tresao svojim pomodrelim prstima.
One nepokretne polože na pod, a ostale posjedaju na klupe, jer se činilo da dolaze k sebi. Koliko se moglo razabrati promatrajući njihova, od mraza izblijedjela i požutjela lica, među njima je bilo pet Europljana i tri urođenika. Europljani su bili Francuzi, kako je i predviđao Nicolas Perrot, i to svi bradati. S brada im se otapao led i sa zveketom razbijenog stakla padao na pod.
Usnama im prinesu čašicu rakije i oni stanu da piju. Disanje im postane duboko i muklo. Srećom, nisu proveli više od dva sata u hladnoj noći, na snijegu koji im je tkao mrtvački pokrov dok su nepomično tonuli u opasan san.
Jedan je ipak bio mrtav, onaj što se nalazio na stolu.
Nicolas Perrot priđe, podigne malo vunenu kapuljaču koja je mrtvacu skrivala lice i prigušeno vikne:
Gospode! Blažena Djevice!... Kakve li žalosti!... - a onda se prekrsti.
Priđu i ostali te, prepoznavšd mrtvaca, ustuknu s prigušenim uzvicima. Srce im ispuni užas i praznovjeran strah, jer su nagađali, dapače znali da je onaj, čije su od smrti ukočeno lice upravo vidjeli, umro već davno, gotovo pred tri tjedna, gore, na obalama jezera Megantic.
Bio je to poručnik de Pont-Briand!…
Svi se stanu okretati prema grofu de Peyracu. Ovaj priđe, nabere obrve i zagleda se, bez uzbuđenja, u blijedo, upalo lice i sklopljene oči. Zatim, prstom još više podigne kapuljaču i pogleda zvejzdastu rupicu na sljepoočnici. Rana je, zbog hladnoće, vrlo malo bila krvarila.
On kimne glavom. Da, to je uistinu bio čovjek kojega je ubio šiljkom svoga mača. Kao časnom protivniku, sam mu je bio zaklopio oči i one se više nisu otvarale. Eto, sada je naprosto mrtvac, tri tjedna na ledu uščuvani leš što ga je Huron bio popeo na drvo i položio među granje. Tradicionalni je to zimski ukop jer štiti pokojnika od lisica i vukova, a kada proljeće oslobodi zemlju od snijega, iskopat će mu se raka.
Ali mrtvac... - šapne gospođa Jonas priginjući se k Anđelki koja se užurbala oko vatre i podgrijevala juhu i meso.
- Što?...
Pa to je gospodin de Pont-Briand.
Anđelika se trgne i uspravi. Nalazila se pored povišenog ognjišta i pogledom je mogla da obuhvati čitavu dvoranu. A ova je pružala neobičan prizor sa svim onim osobama, koje su, zbijene oko stola, promatrale ukočeno tijelo, opruženo među ostacima gozbe i šipkama zlata što je tamo i dalje blistalo.
Da, poručnik de Pont-Briand - reče snažno neki nepoznati glas.
Jedan od neznanaca teturajući ustane i pokaže svoje blijedo lice, s još vidljivim strašnim ožiljcima. Njegove širom otvorene i nepomične oči su plamtjele.
Da, Pont-Briand, kojega ste vi ubili i u čije ime zahtijevamo da se udovolji pravdi, gospodine de Peyrac.
Joffrey ga je mirno promatrao.
Odakle me poznajete, gospodine?
Ja sam grof de Lomenie de Chambord - reče glas. - Zar me ne prepoznajete? Sreo sam vas u Katarunku.
Nicolas Perrot, koji je bio odsutan kad je poručnik de Pont-Briand došao u utvrđenje, nije ništa shvaćao, pa je samo buljio čas u jedne, čas u druge.
Ne, to je nemoguće - poviče i nasrne na grofa de Peyraca uhvativši ga bez premišljanja za prsluk. Na tako nešto ne bi se bio usudio, no ponijelo ga je silovito uzbuđenje. - Vi ste ubili toga čovjeka? Ali, on mi je bio prijatelj... gotovo brat. I baš ste ga vi ubili!... Ne, to nije istina.
Jest, istina je - reče iznemoglim glasom jedan od spašenih. - Eto, kakva gospodara služite, Nicolas! Nikada neće oklijevati da ubije kojega od vaših zemljaka ako mu se to svidi…
Joffrey de Peyrac, koji je dotada ravnodušno stajao među uzbuđenim i zastrašenim mnoštvom, odjednom kao da plane srdžbom, pogotovo kad je sreo smeteni pogled čestitog Kanađanina Perrota.
Da, ubio sam ga ja - reče muklim i prigušenim glasom. - Ali Nicolas Perrot je moj prijatelj. Ne pokušavajte da ga od mene odvojite.
Njegove crne oči planu munjom, postanu strašne.
Licemjeri! Licemjeri! Dobro znate zašto sam ga ubio. Čemu sada izigravate negodovanje? I svi me optužujete za zločin. A samo sam branio svoju ismijanu čast!.. Zar u žilama nemate plemićke krvi!... Ili možda ne znate da je taj čovjek žudio za mojom ženom... Došao je čak ovamo da je zavede, prisvoji, otme... Došao je pod moj vlastiti krov da mi je ukrade i vrijeđa... A ja sam to izdajstvo morao da prihvatim? Da njegov postupak i strasti ostavim nekažnjene?... Kad je već bio toliko lud da sve to poduzme, pravo je što je za svoju ludost i platio!... On je poginuo. I znajte, tko god se usudi da mi zavodi ženu, upoznat će istu sudbinu, ma kojoj rasi ili naciji pripadao.
Njegove riječi dočeka grobna tišina. Pogled im prijeđe s grofa, koji se ponosno držao u svojoj krasnoj grimiznoj odjeći, na onu koja je, malo iznad njih, stajala u treptavom svjetlu vatre, i oni primijete njenu izuzetnu ljepotu, blistavu aureolu njene kose i poput zelene vode sjajne zjene, u kojima se toga časa odražavao strah... Osjećalo se kako Francuzi koji je još nisu poznavali drhte kao u nekom šoku. Dama sa Srebrnog jezera bila je zaista tako lijepa kao što se o tome pričalo! Njena prisutnost opčinila je njihove uzbuđene duhove pa su tupo stajali nekoliko trenutaka. Najzad, jedan od njih prijeđe rukom preko čela.
Pravedni Bože! - reče poluglasno. - Kakvog li bezumnika! A onda će obraćajući se Lomenieu:
Imali ste pravo.
Svakome je bilo poznato da je Pont-Briand bio zaljubljen u neznanku iz šumske zabiti. Od toga je bio napola poludio...
Nicolas Perrot obori glavu.
Ako su se stvari tako odvijale, morali ste onako postupiti, monsinjore. Morali ste... Ispričavam se za svoga prijatelja!
On skine svoju krznenu kapu, obori glavu i s pijetetom stane pred mrtvaca.
Može li se zamisliti strašniji i pretjeraniji soj nego što su ta Kanađani, govorio je u sebi Peyrac. U mislima ih je vidio kako jure po zimi, blijedi kao krpa, s ukočenim tijelom prijatelja kojega valja osvetiti...
Što vas još vodi k meni, gospođo iz Nove Francuske! - nastavi glasno i s gorčinom. - Htjeli ste da Katarunk bude spaljen?... E pa, i to se i dogodilo. Svoj ste cilj postigli. Htjeli ste da moje ime u Sjevernoj Americi bude zaboravljeno, ili da padnem pod udar vječite mržnje Irokeza, ili da priđem k vama pa da se zajedno borimo protiv njih. Ali, ti su vam planovi propali.
Gospodine, ja nikada nisam prekršio obećanje koje sam vam zadao u Katarunku,
usprotivi se Lomenie.
Ako niste vi, uradila su to vaša braća… Randreuil i osobito jezuita, koji je bio na Kennebecu, a nije htio da prihvati sporazume što ste ih vi sklopili sa mnom,
tuđincem... Upravo je on vršio pritisak na Randreuila i Patswikette, a vlada Nove Francuske nije se tobože ničim angažirala u tom zločinu...
Varate se. Iskrena je bila naša želja da sklopimo s vama savez, a kao dokaz reći ću vam da me je gospodin de Prouturac, čim je saznao da ste na životu, hitno uputio k vama s porukom i novim prijedlogom.
Tvrdite li da, napuštajući Quebec, niste ovaj put imali prema meni neprijateljske namjere.
Ne! Osim toga, malo nas je, vidite i sami.
Grof baci pogled na četiri iscrpljena čovjeka i tri urođenika koji, usprkos ukazanoj njezi, kao da se nisu oporavili.
Što vam se dogodilo?
Teško je objasniti, jer mi smo inače vični zimskim pohodima. Do Megantica sve je išlo dobro. No tamo smo naišli na tragove vašeg dvoboja i tijelo ovog nesretnika. Otada nas je stalno pratio nekakav udes, a još smo morali nositi i taj leš... Bilo bi se reklo da neka ukletost pada na nas, što se više približavamo vama.
Wapassou je zabranjeno mjesto.
Naši su urođenici to znali, zato su se i bojali. Nekako su slabili, a i mi smo osjećali kako nam svakim danom sve više ponestaje snage. Oni snažniji morali su nositi ostale. A vratiti se natrag bilo je nemoguće jer bismo se izložili sigurnoj smrti. Preostajala nam je dakle jedina nada, da ćemo usprkos svemu stići do vaše nastambe. Ali poslije napora kojemu smo se morali izložiti da pronađemo slapove, shrvao nas je umor i izgubili smo svijest.
Nije dobio odgovora. I dalje je vladala pomalo mučna atmosfera i kad su se stanovnici Wapassoua sjetili što ih je navelo da krenu u pomoć zalutalima, kičmom im je prošla jeza...
Kako ste nas uspjeli naći? - ponovi jedan od Francuza nekako sumnjičavo.
Zar ovo nije bogojavljenska noć? - odvrati Peyrac sa zajedljivim osmijehom i zagleda se u njega nekako zagonetno.
Stvari se ne odvijaju uvijek onako kako mi želimo - nastavi. - Krenuli ste iz Quebeca, u to bih zaista htio vjerovati, s namjerom da stignete k meni u potpunoj... neutralnosti, ako tako mogu da kažem. No uz put, potreseni smrću svoga prijatelja, postali ste ratobomiji i zaželjeli osvetu. Ali zima je neprijatelj ljući od mene i najzad, sretni ste što ste naišli na mene da vas od nje sačuvam. Zaista se čini da svaki naš susret mora uvijek biti popraćen izvjesnom dvoličnosti. Moram li vas držati zarobljenicima, taocima, s obzirom na osvetu koju ste mi pripremali, ili gostima, kakva je bila vaša prva namjera?
Još jednom grupa Francuza kao da se posavjetova pogledom a onda jedan od njih, naočit čovjek i nekako otmjeniji od drugih, uze riječ.
Dozvolite da se predstavim. Ja sam vojvoda d'Arreboust, gradonačelnik Quebeca i mogu samo da potvrdim riječi gospodina de Lomeniea. Zaista nas je gospodin guverner Frontenac uputio k vama s miroljubivim namjerama. Naročito mu je bilo stalo do toga da vam predloži jedan novi plan kojim... Ali, o tome bismo mogli možda kasnije - reče jadni vojvoda trljajući svoje ukočene prste kojima je opet stala da kola krv pa je od toga morao osjećati strašnu bol.
On baci pogled na leš kanadskog oficira koji, već nagrizen ledom i vjetrom, onako bačen među šipke blistava zlata, kao da je na simboličan način pružao sliku o prolaznosti ovozemaljskih dobara.
Kad se uvaže okolnosti koje su vas natjerale da ubijete toga čovjeka, moramo zaista priznati da s vaše strane nije bilo nikakva akta neprijateljstva prema Novoj Francuskoj, premda ne možemo a da ne požalimo toliku brutalnost. Gospodin de Lomenie i ja, koji smo dugo živjeli u zatvorenim zajednicama već od osnutka kolonije, znamo da je potrebna čvrsta disciplina ako se želi suzbiti demon razvrata, no mi smo se utjecali i molitvi...
Ja ne držim samostan! - reče Peyrac. - Služim se barutom, i užetom... a kad se radi o plemiću, tu mi je mač
U vama nema svetosti.
Ne! Sačuvao me Bog!...
Oni poskoče kao da će se latiti oružja. Žestoka i paradoksalna ironija odgovora skandalizirala ih je. I on je, eto, stvarno onakav kako se o njemu pričalo: crni demon, uz demonku, i izaziva ih svojim iscerenim licem i vatrenim pogledom.
Napetost je rasla do neizdržljivosti.
Anđelika siđe stepenicama podija i uputi se k njima.
Dođite da sjednete uz vatru, gospodo - reče ona skladnim i mirnim glasom. - Vi ste iscrpljeni.
Videći da će se grof de Lomenie srušiti, ona ga obujmi oko pasa i pomogne mu.
Što da uradimo s lešom? - šapne Jacques Vignot Peyracu u uho.
Gospodar Wapassoua dade znak da ga se iznese napolje i prepusti pomrčini i ledu. Drugog rješenja nije bilo. Mrtvacima je mjesto tamo.

ČETVRTI DIO

PRIJETNJA
67.
ELÓI MACOLLET OTKRIVA BOLESNE INDIJANCE
Je li to bila posljedica odviše kratka sna, prenadraženosti od sinoćnjih događaja, ili hladnoće što je bivala sve nesnosnija, da je sva priroda škripala pod mramornom šakom? Tek, Anđelika se probudila sva ukočena. Nije se usudila pomaći kako ne bi osjetila tresavicu. Na uzanom prozoru, koji je umjesto stakla imao napete riblje kože, vidjela se korica od inja. Kroz njih je prodirala škrta, gotovo nikakva svjetlost, međutim, ipak dovoljna da ona shvati kako se već razdanilo. Ustajanje je obično bilo još za mrkle noći... No, jutros, nitko se još nije micao.
Anđelika je u sebi ponavljala kako mora ustati da upali vatru, ali, iz časa u čas, ponovo ju je hvatala obamrlost te joj se činilo da je se nikad neće osloboditi.
Nekoliko tjedana ranije, nakon one ljubavne noći, na trenutak je bila pomislila da je zatrudnjela. Sada joj se opet vrati ta misao, a takva nada rastjeruje pospanost. U njenoj duši stadu da se bore dva suprotna osjećanja: potištenost i neko neodređeno zadovoljstvo što ga u većine žene pobuđuje saznanje da u sebi nose jedan novi život.
Ona odrično odmahne glavom. Ne! Nije "to". Radilo se o nečem drugom.
Neka zebnja, gotovo strah, krilio se nad utvrđenjem, i ona ga osjeti prvi put otkako je stigla u Wapassou.
A onda se sjeti. Tuđinci su pod krovom.
Nije žalila što ih je spasila, ali, s njima je u kuću ušla i nekakva prijetnja.
Ona nečujno ustade kako ne bi probudila muža koji je pored nje spavao svojim odmjerenim i mirnim snom.
Čim je preko donjeg rublja navukla vunenu odjeću: haljinu od parheta, krzeni zobunčić dugih rukava, pa preko svega prebacila ogrtač, odmah se bolje osjećala. Svakog tjedna tovarili su na sebe pokoji novi komad odjeće. Gospođa Jonas je govorila da će se potkraj zime, pod mnogobrojnim naslagama odjeće, sve troje više kotrljati nego hodati.
Po navici, Anđelika pripaše kožnati pojas, za koji zdesna okači futrolu s pištoljem, slijeva dvije navlake: jednu za bodež, drugu za nož. Za taj pojas stalno je vješala razine neophodne sitnice: uzicu, rukavice, kopče, novčarke...
Imajući tako sve pri ruci, Anđelika se osjeti bolje, spremna da se uhvati ukoštac sa čitavim svijetom i da izvrši sve što se od nje traži. A samo Bog zna da svi od nje očekuju mnogo!...
U svojoj se odjeći ugodno osjećala. Bila je za svaku priliku.
Izlazeći napolje, običavala se ogrnuti kabanicom koju je nerado skidala, sve dok se vatre ne bi rasplamsale.
Ponajčešće, kosu bi splela u punđu i zavukla je pod uzanu kapicu, malo posuvraćenu na sljepoočicama, kako su to običavale ugledne građanke u La Rochelleu. Ta je frizura lijepo isticala čisti oval njenog lica i davala njegovim crtama nešto svetačko i strogo. Lice uokvireno bijelom kapicom nekako je izloženo, golo. Ne može se sakriti. Ima pretjerane iskrenosti, smjelosti, na onim starinskim portretima žene s glatkim sljepoočicama i čelom, pod uzanim, visokim šinjonom8.
Anđelika je pripadala među one koje su bez bojazni mogle nositi takav ozbiljan ukras. Ugodno se tako osjećala, jer joj je kosa bila zaštićena od čađe i prašine. Ali ponekad bi preko bijele kapice stavila pusteni, mušketirski šešir tamnokestenjaste boje, s ljubičastim perom. Kako se ovo na vjetru brzo uništavalo, zamijenila ga je crnom svilenom trakom koju je sprijeda oživljavala srebrna kopča.
Obod toga šešira nije bio naročito širok, pa kad je sniježilo, lako je preko njega mogla prebaciti veliku, krznom podstavljenu kapuljaču svoga ogrtača.

8 šinjon: visoka frizura u obliku čunja
Dok je bila u kući, navlačila je preko cipela presvlake od gipke kože, skrojene i sašivene na indijanski način, a kad bi izlazila, obuvala je kožnate dokoljenke i čizme.
Sve to, valja priznati, nije bilo ni elegantno ni prefinjeno, već je predstavljalo mjeru nužnoga opreza. Na proljeće, bit će svakako potrebno da se čitava malo bolje provjeri u ogledalu.
Blagdani su pokazali da se lijepo ponašanje nije zaboravilo.
I svaki dan čisti, i kao snijeg bijeli i uškrobljeni posuvratak, a ponekad i ovratnik s malom čipkom, krasio je gospođama vrat i još više isticao brižljivost s kojom su se odijevale.
Uz čiste, uškrobljene kapice, bila je to njihova jedina ali stalna koketnost.
U trenutku kad je Anđelika izlazila iz sobe, netko se upravo spremao da pokuca na vrata, pa kad ih je otvorila, gotovo se sudarila s onim što je iza njih stajao.
Kao od čvorastog drva isklesano lice Eloje Macolleta, s oštrim ivicama, s crnim prorezom krezubih usta, te skrletnom kapom koju je opet pritegao na skalpirano čelo, bilo je takvo da se čovjek, ma kako imao jake živce, morao lecnuti kad ga je susreo u polumraku.
Anđelika se trgne.
Starac umalo nije pao na nju i ona je sasvim izbliza vidjela njegove sitne oči, sjajne poput krijesnica.
Bilo je neuobičajeno sresti ga u utvrđenju u taj jutarnji sat.
Ona zausti da ga pozdravi, ali on joj dade znak da šuti prinoseći k usnama svoj podignuti kažiprst. Zatim, libeći se na prstima s ljupkošću patuljka, kretnjom joj dade znak da ga slijedi.
U dnu odaje nekoliko se muškaraca protezalo i zijevalo. Glavna vatra još nije bila upaljena.
Anđelika jače pritegne oko sebe ogrtač jer je jutro bilo hladno i prozirno poput safira.
Što je, Macollet?...
On joj je i dalje davao znak da šuti i hodao prokopom u snijegu, savijajući i razmičući koljena, kao da gazi po jajima. Pod nogama im je cvilio snijeg.
Bila je to jedina buka.
Prema istoku, razvlačila se ružičastozlatna svjetlost i, malo-pomalo, zemlja je izranjala iz noćne modrine kao skamenjena masa.
Miris dima bio je naročito jak. To je, u stvari, miris vedrih i studenih zora i jedini miris života, jer odaje prisutnost ljudskoga bića, zaklonjenog u njegovu utvrđenju ili u kolibi. I upravo taj gusti dim sukljao je lijeno kroz pukotine između ploča od kore i kroz zaobljeni vrh Macolletovog vigvama.
Ulazeći za starcem, Anđelika je morala gotovo kleknuti. U polumraku i dimu nije se bogzna kako vidjelo. Ugljevlje nije bilo dovoljno da rasvijetli dosta prostranu ali neobičnim predmetima zakrčenu kolibu. Anđelika jedino raspozna tri urođenika šćućurena oko ognjišta i odmah joj se njihova nepomićnost učini čudnom.
Vidite li? - promrmlja starac.
Ne. Upravo ništa ne vidim - reče Anđelika i stade kašljati od dima koji joj je štipao grlo.
Strpite se, sad ću upaliti.
On se pomuči oko jednog malog fenjera u kutu. Anđelika je sa zebnjom promatrala Indijance koji su ležali pod pokrivačima.
Što im je? Jesu li umrli?...
Ne... Stvar je daleko ozbiljnija od same njihove smrti! Konačno mu je uspjelo izmamiti plamen.
Macollet bez ustručavanja uhvati jednog od Hurona za kiku i podigne mu glavu, osvjetljujući lice živim svjetlom fenjera.
Nepomičan i bez svijesti, urođenik se nije na to osvrtao. Vreli dah izbijao je s njegovih napetih, od groznice suhih usana koje su poprimile opaku ljubičastu boju, lice mu je bilo tamno, uistinu crveno, i osuto grimiznim pjegama.
Boginje!... - reče Eloi Macollet.
Sav pradjedovski strah, izazvan tom strašnom bolesti, odražavao se u starčevim riječima i u iznenadnom bljesku pogleda, pod njegovim čupavim obrvama.
Boginje!... Crne boginje!.. Užasne velike boginje...
Anđelika osjeti kako joj kičmom prelazi jeza. Nikakav glas ne prijeđe preko njenih usnica.
Ona upre u Eloju Mecolleta svoje raskolačene oči te oboje stanu da se šutke gledaju. Najzad starac prošapta:
Eto, zašto su se sinoć svi srušili na snijeg. Već tada su imali boginje!...
Što će se sada dogoditi? - reče ona naglo.
Umrijet će. Indijanci nisu otporni na ovu svinjariju... A što se tiče nas... i mi ćemo svi pomrijeti... NE SVI, dakako. Neki će se izvući, ali će im lice ostati rupičasto kao kalup za sačmu!
On spusti Indijančevu glavu koju je bio podigao da je pokaže Anđeliki, a ovaj je dugo stenjao dok nije opet utonuo u mučnu nepomičnost.
Anđelika stade trčati prema utvrđenju posrćući. Morala je da se nađe sa Joffreyem prije nego joj prorade misli. Inače će je uhvatiti panika. Znala je, ako se to dogodi, da će joj samo jedna misao zaokupiti duh: ščepati Honorinu u naručje pa jaučući pobjeći s njom u hladnoću šuma.
Upravo kad je ulazila u dvoranu, Cantor je palio vatre a Yann le Couennec mu pomagao metući ispred ognjišta. Oni je uljudno i veselo pozdrave. Gledajući njih dvojicu, odjednom postane svjesna užasne i ubitačne istine. Svi će pomrijeti.
Preživjet će samo jedan: Overnjanin Clovis.
On je već prebolio boginje. Sahranjivat će ih jednoga za drugim... Sahranjivati ih? Bolje reći skloniti ih pod neki blok leda i čekati proljeće da ih sahrani. A možda će dotle i poludjeti!...
Njena soba učini joj se kao posljednje utočište a muškarac koji je pred njom spavao u krevetu, pun snage i zdravlja, kao posljednja obrana od smrti.
Nekoliko trenutaka ranije, oko nje je bila sama sreća. Sreća priprosta života u povučenosti i zaboravu, sreća nimalo slična onome što se pod tim obično misli, ali ipak sreća, jer su posjedovali najdragocjenije blago: život, pobjedonosni život.
A sad se među njih stala zavlačiti smrt, kao magla, kao dim, i uzalud će oni zatvarati sve otvore, ona će odasvud prodirati.
Ona poluglasno zovne:
Joffrey! Joffrey!
Više se nije usuđivala ni dotaći ga, iz straha da ga samim tim ne zarazi.
Ipak, kad je otvorio oči i stao da je gleda svojim tamnim živahnim zjenama koje su se smiješile, ona se ludo ponadala da će je on moći i od toga obraniti.
Što je, anđele moj?
Huroni gospodina de Lomeniea zaraženi su boginjama.
Divila mu se što nije poskočio, nego ustao bez žurbe i šutio. Dodavala mu je odjeću. Propustio je jedino da se dugo proteže, kako je često radio ujutro. I dalje je šutio. A i nije se imalo što reći, i on je znao da ona nije žena koja se vara u procjeni situacije, niti traži isprazne riječi utjehe.
A ipak je osjećala kako on razmišlja. Najzad on reče:
Boginje? To me čudi. Trebalo bi pretpostaviti da je epidemija unesena iz Quebeca. No ovakva bolest stiže uvijek s lađama... u proljeće. Ako se u Quebecu nije pojavio ni jedan slučaj sve do jeseni, to jest otkako je Saint-Laurent pod ledom, onda to ne mogu biti boginje...
Rasuđivanje joj se učini jasnim i točnim. Odmah stade lakše disati i u licu joj se vrati boja.
Prije nego su izašli, on je krepko i žustro potapša po ramenu i reče: "Budimo hrabri!"

68.
SUMNJA NA MALIGNE BOLESTI OTAC MASSERAT, JEZUITA
U vigvamu, Joffrey de Peyrac dugo je ostao prignut nad bolesnim Huronima. Potresno je bilo gledati ih onako crvene poput usijanog željeza. Kad im se podiglo vjeđe, vidjelo se da su im oči podlivene krvlju. I dalje su disali piskutavo i bili u nesvjestici.
Već su jučer navečer bili skoro u ovakvu stanju - objasni Macollet, - a kad sam ih položio tu, mislio sam da je njihova otupjelost posljedica hladnoće.
A što sada mislite, Macollet? - upita Peyrac. - Nije se lako izjasniti, zar ne? Simptomi su kao u boginja, ne poričem, ali se po tijelu još ne vide karakteristični gnojavi prištići. Ničeg osim crvenih pjega...
Kanađanin u nedoumici kimne glavom. Trebalo je čekati... Ništa drugo nije preostajalo. Sve troje razgovarali su tiho o mjerama opreznosti i uputama koje je trebalo izdati. Macollet izjavi da će se on brinuti za Hurone. Alkohol je, to zna iz iskustva, dobra zaštita protiv svih epidemija i infekcija.
Ostat će tu s bačvicom rakije.
Starac prizna, kimajući glavom, da i najgore situacije imaju svoje prednosti. Pit će je, a češće ispirati grlo i ruke kojima dodiruje urođenike.
U blizini vigvama podići će mu kolibicu za preznojavanje. Svaki put, kad bude htio u nastambu, proći će kroz nju i promijeniti odjeću.
Za mene ne brinite. Bio sam ja među Montagnaisima i Huronima za vrijeme velike epidemije boginja koja ih je desetkovala 1662. Obilazio sam sela i zatjecao same mrtvace. A ipak sam se izvukao. Ovima ću davati juhu od trava i stalno održavati vatru. A poslije! Vidjet ćemo...
Idem da vam donesem namirnice i trave za čajeve - reče Anđelika.
Na povratku korak joj je bio mnogo sigurniji. Ona mora da bude sasvim prisebna.

Svanuo je hladan, dan, ali vedar i okupan rumenilom. Ulazeći u dvoranu, nađe se licem u lice s najautentičnijim jezuitom kakva se nije mogla zamisliti na stotinu milja uokolo.
Bio je to redovnik srednjega rasta, prilično okrugao, s izrazom dobroćudnosti na neveselu licu. Oči su mu bile podrugljive, čelo otkriveno, brada gusta. Crna mantija bila mu je od solidnog drogeta. Nosio je pojas od crne kože, o kojemu su visili neki sitni predmeti, nož, novčarka... a na prsima dosta veliki crni križ sa četiri mjedena kraja, pričvršćen svilenom uzicom. Ponešto snažan vrat stršio je iz ravna, tvrda ovratnika, podstavljenog rezervom od bijela platna.
Dozvolite da se predstavim - reče. - Ja sam otac Masserat od Družbe Isusove.
U takvu trenutku njegova se pojava učini Anđeliki priviđenjem. Morala je uzmaknuti nekoliko koraka i nasloniti se na zid.
Ali - promuca ona - odakle dolazite?...
Iz onoga kreveta, gospođo, reče on pokazujući prema dnu odaje, iz onoga kreveta u koji ste me sinoć onako pažljivo sami položili.
Ona tada shvati da je i on jedan od onih koje su sinoć u posljednji tren spasili od sigurne smrti pod snijegom. Nije li to upravo onaj kojega je prvog otkrila i izvukla ga iz snijega kako je mogla i umjela.
Pod kabanicom skrućenom od leda nije bila zapazila mantiju.
Da, to sam upravo ja - reče on kao da slijedi njenu misao. Mora da ste me nosili na svojim leđima, gospođo. Bio sam toga svjestan, ali odviše obamro i ukočen od zime da bih se u tom času mogao predstaviti i zahvaliti vam.
Oči su mu se i dalje smiješile, ali su je promatrale s upornom pažljivošću, a iza njihove veselosti moglo se otkriti prepredenu i lucidnu suzdržljivost seljaka.
Anđelika se zbunjeno primi rukama za lice.
Kako da vam se ispričam, oče... Nisam mogla ni zamisliti da među gostima imamo i jednog jezuitu... a uz to sam pod dojmom jedne strašne vijesti.
Ona mu priđe i prošapta:
Bojim se da su vaši Huroni oboljeli od velikih boginja. Dobroćudno lice oca Masserata promijeni boju.
Do đavola! - reče on problijedjevši.
Takav uzvik iz njegovih usta bio je znak silnog uzbuđenja.
A gdje su?
U vigvamu starog Macolleta.
A kako je on pojurio napolje, ona poviče:
Čekajte! Ne izlazite tako, oče. Užasna je hladnoća.
Ona dohvati veliki crni ogrtač s visokim ovratnikom, što ga je on bio položio na kraj stola, i sama mu ga čvrsto ovije oko ramena.
Možda tako ne bi bila postupila u drugim prilikama, da joj je, recimo, poštovani jezuita bio predstavljen u nekom salonu.
Ali ošamućena i zabrinuta, počela je da gubi kontrolu nad svojim postupcima. K tomu, osjećala je silnu odgovornost za svačije zdravlje, te se čak bojala da se taj jezuita ne izvrgne bolesti ako se prehladi. Pruži mu i njegov šešir. On se žurno udalji.
Anđelika pomisli kako svakako mora popiti nešto toplo, želi li doći k sebi. Ona priđe ognjištu, ulije u drvenu zdjelicu malo kipuće vode te sa stola uzme bočicu s jabukovačom.
Nekoliko muškaraca upravo je pojelo juhu koju su sami podgrijali. Drugi su, opet, umakali komade ohlađene kukuruzne pogače u čašu rakije.
Vladala je takva disciplina da nikomu nije padalo na pamet da odreže sebi komadić slanine ili šunke jer je te namirnice smjela ujutro dijeliti jedino gospođa Jonas, a i sama je to radila po uputama Octava Malapradea, zaduženog za živež. A gospođe Jonas nije bilo tu.
Zar još nije dolazila gospođa Jonas? - upita ih Anđelika. Oni odrično odmahnu glavom.
Bili su malo zastrašeni prisutnošću tuđinaca koji su sjedili izdvojeni na kraju stola. Među njima se nalazio i onaj što se predstavio kao vojvoda d'Arreboust.
Bio je plećat i snažan, na sljepoočicama prosjed, a njegovo plemićko držanje vidjelo se i po tome što je našao vremena i da se oblije. Drugi je bio jedan mladi dugajlija ozbiljna izgleda.
Ali, zaokupljena svojim mislima, Anđelika ih nije ni primjećivala.
Brinula ju je odsutnost gospođe Jonas koja je uvijek ustajala prva te palila vatre i pristavljala lonce.
A nije bilo ni gospodina Jonasa ni Elvire.
Nije li bolest već pokucala na vrata? I što je s djecom?...
Prije no što će skoknuti da se za njih raspita, prisili sebe na oprez koji joj je preporučio grof de Peyrac, te se vrati u sobu, presvuče gornju odjeću pa je, zajedno s haljinom koju je nosila za bogojavljenske večeri, iznese napolje da se zrači. Najzad, rakijom dobro istrlja ruke i ispere usta.
Srce joj je udaralo kad je Jonasovima tiho pokucala na vrata, no laknulo joj je čim je čula da odgovaraju.
Djeca su već bila na nogama i obučena, i zabavljala se u kutu, ali troje Rošeljana, sjedeći ukočeno svako na svom stolcu, okrenuše prema njoj svoja blijeda i turobna lica.
Dakle, znate i vi? - šapnuše.
Na žalost!
Što će biti s nama?
Ali kako to da ste već obaviješteni? - upita Anđelika.
Oh! Primijetili smo čim ste ih sinoć doveli.
Mogli smo odmah o svemu porazgovoriti.
Čemu? Ništa se tu ne može.
Bili bismo poduzeli mjere sigurnosti već od prvog trenutka... Gospodin Jonas je pogleda s nerazumijevanjem.
Mjere sigurnosti?
Ali... o čemu vi to govorite? - poviče Anđelika.
0 jezuiti, zaboga! Već sam sinoć malo posumnjala da je to jezuit, - objasni gospođa Jonas. Bilo je u tom bradonji nečeg što mi baš nije ulijevalo povjerenje, iako je bio promrzao kao i drugi. Ali kad smo ga jutros, ulazeći u dvoranu, ugledali svega u crnini od glave do pete, s njegovom mantijom, ovratnikom, križem - došlo mi je da se onesvijestim. Još se i sada ježim...
Ima tu nečeg goreg nego što je jezuit - reče Anđelika s tugom i objasni im situaciju.
Izolacija je najbolja obrana od zaraze. Do novog naređenja Jonasovi će s djecom ostati u svom dvosobnom stanu. Na zrak će moći izlaziti pozadi kuće, a kako je snijeg dosta visok, biti će dovoljno da prekorače prozor.
Zahvaljujući tim mjerama, možda će izbjeći tu strašnu pošast.
Vrativši se u dvoranu, Anđelika opazi kako se jedna grupica okupila oko kreveta koji se nalazio u dnu, pokraj spavaonice za muškarce.
Ona priđe i na jastuku prepozna zajapureno lice grofa de Lomeniea koji je već ležao u nesvijesti.

69.
SMIJEŠAN INCIDENT, UNATOČ TRAGEDIJI
Jedan od Hurona umre te iste večeri, pošto ga je otac Masserat, kako dolikuje, ispovjedio i udijelio mu posljednju pomast.
Bar će nam na dohvatu biti utjeha Crkve - govorio je Nicolas Perrot. - Ne događa se to baš često onima koji zimi umiru u zabitnoj šumi.
Grofa de Lomeniea prenijeli su na jedan tavan kroz koji je prolazio kanal dimnjaka i održavao izvjesnu toplinu. Tamo su postavili mangalu, a vratnicu na podu držali otvorenom.
Radi zaštite od požara, pred kojim se u zimsko doba najviše strahuje, netko je neprestano morao biti uz bolesnika. Uostalom, trebalo je nad njim bdjeti jer je bio vrlo nemiran i pokušavao da ustane. Valjalo mu je davati piti, kvasiti mu sljepoočice, stalno ga pokrivati. Anđelika je zatražila pomoć Overnjanina Clovisa. On nije imao naročitog smisla za bolničara, ali je jedini prebolio boginje i zato bez opasnosti smio prilaziti bolesniku.
Anđelika je navlačila rukavice što ih je sinoć dobila na poklon i tako ukazivala jadnom grofu potrebnu njegu. Ali, nije bila sasvim sigurna da će te mjere dostajati. Rukavice su stajale uz bolesnikovo uzglavlje i ona ih je metala kad god je svraćala.
Ostatak dana provela je kuhajući ogromne količine vode u koju je bacala sve raspoloživo korijenje i ljekovito bilje.
Uz to, morala je preuzeti sve poslove gospođe Jonas i Elvire. Videći to, grof de Peyrac stavi joj na raspolaganje dva muškarca.
Njegovu oku zaista ništa nije izmaklo. Sam je, kao i obično, radio u radionici, ali je više puta navraćao grofu de Lomenieu i u vigvam Eloje Macolletu, koji je filozofski izlazio na kraj sa svojim bolesnicima pušeći lulu za lulom i ispijajući čašicu za čašicom. Vrativši se sa svoga posljednjeg večernjeg obilaska, u društvu oca jezuite, upravo je on izvijestio o smrti prvoga Hurona.
Večera je bila spremna pa su posjedali za stol, ali mnogima hrana nije htjela kroz grlo. Nitko se nije sjetio da poskida božične dekoracije od božikovine. Vremenski još blizak, veseli bogojavljenski blagdan bio je već tako daleko.
Uspije li im da se izvuku, sjećat će se, u analima, tih dana, osobito ovoga koji je upravo protekao.
Svak je vrebao neće li na licu drugoga pročitati svoju vlastitu osudu, u dužem ili kraćem vremenu. Najviše su promatrali tri tuđinca: oca jezuita, vojvodu d'Arrebousta i dugajliju mladića koji je otvarao usta samo kad je jeo. No videći ih kako gutaju s velikim apetitom, svi bi se primirili. Ta po logici stvari već su i oni morali oboljeti od boginja. Razgovarali su o tome kako u zemljama Istoka, da bi se zaštitili od boginja, običavaju vrhom noža ili britve zasjeći sebi kožu, pa to mjesto istrljati gnojnom sluzi, izvađenom iz još nezacijeljenih prištića bolesnika koji je od te bolesti upravo ozdravio. Neki od tih godinama su održavali nekoliko svojih prištića pa išli od grada do grada i ljudima nudili na prodaju svoj spasonosni dodir.
Ali tu, u Americi, nisu postojali uvjeti za takvo održavanje. Imali su, doduše, kraste Clovisa, jedinog koji je preboljeo boginje, no one su se već odavna bile sasušile, a Huron je umro prije nego su mu sa karakteristični prištići uopće i pojavili...
Od takvih razgovora za stolom Anđeliki se prekine tek, a ionako se morala prisiljavati da proguta nekoliko zalogaja.
Kao što je i prirodno za takvih dana, djeca, oslobođena užeg nadzora odraslih koji su bili zaokupljeni strahom, povela su se za nepogrešivim instinktom svoje dobi i upustili se u nepredvidljive pothvate.
Iz stana Jonasovih začu se odjednom užasna vika. Anđelika dojuri prva i zatekne Elviru kako jeca, dok su gospodin i gospođa Jonas bili zanijemili od uzbuđenja. Pokazivali su joj nešto u kutu, ili bolje reći nekoga koga u prvi mah nije mogla raspoznati. Bila je to Honorina.
Koristeći se, dakle, rijetkim čudom koje je pažnju odraslih odvratilo od njih, Honorina je bila odlučila da se počešlja po irokešku, te nagovorila malog Thomasa da joj u tome pomogne.
Uostalom, nije to bio baš lak posao, te usprkos istovremenom aktiviranju škara i britve, djeca su poslovala dobar sat vremena, dok teška Honorinina kosa nije pala na pod, a na samom vrhu gole lubanje ostao ponosni čuperak skalpa.
Kad ih je Elvira, uznemirena njihovim dugim i sumnjivim mirovanjem, najzad otkrila, upravo su pokušavali da rezultat provjere u jednom oklopu koji im je poslužio kao ogledalo.
Na krikove mlade žene, očajničke povike Jonasovih i iznenadni upad Anđelikin, skutrili su se u svom kutu i izbečili oči.
Bili su zbunjeni, ali nimalo uvjereni da su učinili nesmotrenost.
Još nismo gotovi - reče Thomas. - Samo da joj zataknem pera.
Anđelika se sruši na jedan stolac i prasne u nezadrživ smijeh. Okrugla Honorinina njuškica i nad njom ona crvena narogušena kresta bile su zaista smiješne.
Bilo je u njenom smijehu podosta nervoze, ali što drugo da uradi? Ima dana kad demoni, izgleda, uživaju naročitu povlasticu da muče ljude. Ako im nasjednete, tek onda će vas pograbiti i dovesti do ludila.
Elviri koja je i dalje lijevala suze, to se kao majka osjećala povrijeđenom, pokuša ona objasniti kako se danas zbivaju mnogo ozbiljniji događaji a da bi se pridavalo toliko važnosti jednoj sitnici, običnoj dječjoj budalaštini.
Pravo je čudo kako Honorina nije ostala bez jednog uha, čak se nije ni porezala. Tko zna? Možda je mali Thomas imao dara za brijački zanat!...
Gospodin i gospođa Jonas predlagali su stroge kazne: treba im uskratiti kruh i sir. Ali, i opet se umiješa Anđelika. Ne, ne danas... a pogotovo, ne ostavljati ih bez kruha i sira! Uozbiljivši se ponovo, priđe dvoma deranima i strogo ih upozori da su počinili težak prijestup kad su bez dozvole uzeli škare i britvu. Savladala se kako jednom i drugom ne bi prilijepila dvije zvonke ćuške, i to iz straha da ih ne zarazi. Nema šta, đavolčići su dobro izabrali svoj dan.
Oboje su poslali u krevet po mraku. Ta jedina kazna na koju su bili osjetljivi samo im je mogla koristiti.
U velikoj dvorani Anđelika ispriča Honorinin podvig kojemu se svi od srca nasmiju. To je malo ublažilo opću napetost.
Svatko je predosjećao da će se takvim podrugivanjem sudbini možda otjerati duhovi zla. Honorina je svojim činom glasno najavila da je boginje ne zabrinjavaju. Imala je ona prečih briga.
To je moglo da zbuni i obmane sile mraka, koje nisu baš uvijek dovoljno oštroumne da dokuče reakcije ljudi.
Utješno je djelovalo još i to što su u prtijagu Kanađana našli kruha i sira.
Tri su se muškarca bila vratila na jezero da iz snijega i leda izvuku ostatak opreme koja je pripadala Francuzima. Među uobičajenim količinama suhog mesa i usoljene slanine, kukuruznog brašna i duhana, te dovoljnim količinama rakije, našli su i pola velikog kotura sira i čitavu glavu pšeničnog kruha. Sve je to bilo tvrdo poput kamena.
No bilo je dovoljno staviti kruh u peć a sir položiti nakraj pepela pa da im se odmah vrati prijašnji okus. Kruh je sada bio opet topao a sir ne suviše mek i zamamljivog mirisa.
Francuzi su uporno zahtijevali da se ta hrana razdijeli njihovim domaćinima. U Quebecu su je jeli svaki dan, a ovima u šumi ona je bila nedostupna.
Poneki su govorili kako se tim jelima možda prenosi zaraza, ali oblapornost je bila jača. Anđelika je oklijevala. Uostalom, ne mari. Da odagna zle duhove, ona učini znak križa nad komadićima kruha i sira, a zatim ih pošalje kažnjenoj djeci koja su odmah manje plakala.

70.
BORBA PROTIV BOLESTI
NOVI PROJEKTI - ISTRAŽIVANJE MISSISSIPIJA
Posada Wapassoua hladnokrvno je primila vijest o opasnosti koja im je prijetila. U svom fatalizmu mnogi su bili zadojeni istinskim kršćanskim osjećajima i prepuštali se volji božjoj.
Anđelika nije znala za takvo mirenje sa sudbinom. Voljela je život tim strastvenije što joj se činilo da mu tek odnedavna poznaje veličanstvenost. Zato i nije htjela da Honorina i njeni sinovi budu u cvijetu mladosti lišeni toga sočnog ploda. Smrt djece i mladih bića je zločin za koji bi sebe držala odgovornom.
No ima trenutaka kad se treba znati žrtvovati za sebe i za svoje, priznati da se svakog časa može dogoditi ono najgore, i zato se bez roptanja prepustiti sudbini koja im je svima ista...
"I tako provodimo dane praćeni životom i smrću - oboje su jednako važni - smrti se ne treba bojati"...
Tko li je pred njom izgovorio te riječi prožete veličinom? Colin Paturel, kralj robova na Miquenezu, Normandijac, običan mornar istoga kova kao i oni što su se, pritisnuti zimom, našli na okupu u tuđoj zemlji...
Svi su ti ljudi mnogo puta izbjegli smrti ne samo u borbama u koje ih je uvlačio njihov pustolovni duh, nego i u epidemijama i bolestima.
Većina njih je sretno preboljela bar jednu, ako ne i dvije epidemije: kugu na Istoku, žutu groznici po afričkim lukama, pa onda boginje, te uvijek i posvuda skorbut, gangrenu, malariju, dok su drugi bili osuđeni na smrt od gladi, žeđi, mučenja...
Iz svih tih kataklizama, preživjeli su svaki put izlazili s još većim uvjerenjem da su na sve imuni. Tako je i u svakoj bitki.
Ako si izvukao sretan broj, izvući ćeš se. Inače, zbogom! Kucnuo ti je posljednji čas. Kad je Joffrey de Peyrac odlučio da dio noći provodi uz oboljelog plemića, da bi tu dužnost zatim preuzeo kovač, Anđelika se nije pobojala. Osjećala je da mu bolest ne može ništa. To sigurno uvjerenje u pobjedu predstavljalo je za sve najbolji lijek.
Shrvan groznicom, umre osmoga dana i treći Huron, dok mu je tijelo bilo osuto crvenim pjegama. Ali gnojni pristići još se uvijek nisu pokazivali. Slijedećeg dana u zoru, kad je došla da smijeni Overnjanina Clovisa, Anđelika ga zateče gotovo bez svijesti, uzdrhtala, lica crvena poput željeza koje je inače kovao, a i mnogo težem stanju nego što se nalazio bolesnik nad kojim je bdio.
Anđelika stade da ga gleda, a onda se odjednom baci na koljena vičući "Hvala budi gospodu!"
Mora da se Overnjanin kasnije dugo na nju ljutio zbog toga uzvika. Mogli su mu pričati što god su htjeli, taj nije popuštao. Gospođa grofica se zaista veselila njegovoj bolesti. Nije se čak potrudila da mu pruži pomoć. Rekla je "Hvala budi Gospodu!" Jednostavno ga je ostavila i otrčala da svima razglasi: "Clovis je obolio. Veselite se!"...
Točno je to čuo svojim rođenim ušima. A ona se bacila oko vrata prvom na koga je naišla. Bio je to Nicolas Perrot.
Nitko nije mogao uvjeriti Overnjanina kako se Anđelika, u stvari, nije obradovala njegovoj bolesti, nego sigurnom dokazu da se u njihovu slučaju NE RADI O VELIKIM BOGINJAMA. Ta i on se, eto, zarazio, a već je prebolio velike boginje.
Bile su to vrlo jake ospice i mnogi su od njih oboljeli, ali ni izdaleka tako opasne kao strašna pošast boginja.
Huroni su, istina, podlegli, ali oni umiru nizašto; to potvrđuju i Kanađani. Obična prehlada i već su na umoru. Krhka je to rasa otkako su sklopili savez sa bijelcima. Kao da su ih napustili njihovi duhovi zaštitnici, te mnogi idu tako daleko da u prihvaćanju kršćanstva vide uzrok nemilosti i izumiranju svoga plemena.
Nisu bili u stanju da se odupru opasnoj groznici.
Više od nekoliko tjedana bolest je zahtijevala od stanovnika Wapassoua da sakupljaju sve svoje snage.
Strasti, mržnje, planovi - sve je bilo potisnuto. Ostavili su ih za kasnije. Najprije je trebalo izaći iz ovog "crvenog" tunela u čijem se mraku ugnijezdio neprijatelj, smrt. Dok i posljednji rekonvalescent ne napusti krevet te onako blijed i teturajući ne dođe za zajednički stol, dočekan zdravicama i poklicima "živio", smrt uvijek može da udari. Treba stopu po stopu goniti groznicu, suprotstavljati se klonulosti i ponovnim napadima bolesti, pomagati da se prebrodi kriza, uzimati u naručje bolesnika koji se u bunilu otima i satima ga nositi, kao u dnu vala ili na njegovu vrhu, do druge obale gdje će se obliven znojem nasukati na plaži života. U tim trenucima Anđelika ja promatrala klonulo nepomično tijelo. Svako se jednako ponašalo. Disanje koje dijeli život od smrti, u svakoga je bilo gotovo nezamjetljivo. No ona je znala da je ono najgore prošlo i da će bolesnik ostati na životu. Da bude sigurnija, opet bi mu položila ruku na čelo i sljepoočice, s kojih su se poput oluje udaljavali usijani valovi groznice. Zatim, već umirena, brižljivo bi ga pokrivala, pazeći da se ne prehladi, i onda odlazila drugome. Gledajući bolesnika koji je iznio pobjedu nad bolesti, i njoj se vraćala snaga, te je za njega osjećala simpatiju i poštovanje kao za dobroga borca. A isto tako i zahvalnost. Jer taj je bar nije iznevjerio, napustio, ni izložio je porazu s onako smiješnim oružjem kojim se borila.
Ne ostavljajte me! Ne ostavljajte me! govorila mu je. Ne mogu sve sama, morate mi pomoći.
Kasnije je među njima ostalo ono nešto, kao da su se borili rame uz rame, na život i smrt. Pred bolešću muškarci se nekako opuste, neće da joj se suprotstavljaju. To je neprijateljica koja ih lako svladava jer im je odvratna i neće da joj gledaju u lice. Anđelika bi ih drmala, primoravala da odmjere snagu protivnika i spreme se kako bi mu stali na kraj. Ona im je objašnjavala:
Sutra ćete se osjećati jako slabo. Ne zovite me svakih pet minuta jer se ne mogu baviti sa svima odjednom i to bez sumnje, čitavih nekoliko sati... Ostavit ću pored vas vrč čaja i čašu. Sve što treba da uradite jest da pijete, a to ne smijete propustiti. Kad se nađemo pred nekim tko nam sprema zlo, pograbimo nož. Ne čekajte da to drugi za vas učine...
Pravila se kao da ih prepušta samima sebi, ali oni su stalno osjećali njenu prisutnost. Navratila bi, bacila letimičan pogled, ali njen osmijeh je govorio: "Bravo, niste me razočarali!" Onako umornima, napola u bunilu i željnima da se nepromišljeno opuste, to im je opet vraćalo snagu. No kad je bilo potrebno, dugo je mogla sjediti uz njihovo uzglavlje, satima ostajati bez nestrpljivosti ni malodušnosti.
U početku, tri žene su se smjenjivale u noćnom bdjenju. Joffrey de Peyrac je često preuzimao rane, najneugodnije jutarnje smjene, ali je ustanovio da je sama Anđelikina prisutnost najbolji lijek za sve. Htio ju je poštedjeti od natčovječnog napora, od kojega su joj oči upale a crte na licu počele pomalo da se istežu. Najzad, najviše je trpjela od nedovoljnog spavanja. Usprkos tome, činilo joj se da će svoje bolesnike sve zateći mrtve ili na umoru ako prespava čitavu jednu noć i propusti da ih obiđe. Prisilila se da bar jedanput u noći navrati svakomu i vidi kako je. Zadizala je pokrivače, rukom prelazila preko užarenih čela, pomagala da se popije nekoliko gutljaja, šaptala nekoliko riječi ohrabrenja.
Iako obamrli od slabosti, oni su čuli njen glas, uživali u njegovoj skladnosti blagoj kao balzam, kao milovanje samo njima namijenjeno, a kad bi se nadvila još više, zastirući svojom sjenom difuzno svjetlo vatre ili fenjera, njihova istovremeno umrtvljena i groznicom nadražena osjetila živnula bi na miris žene. Videći u izrezu bluze bjelinu njenog oblog vrata, prožeo bi ih potajni užitak, ali ne pohotljiv nego nostalgičan, kao od tople majčinske prisutnosti koja im vraća onu daleku, divnu sigurnost što su je osjećali u djetinjstvu i nikada je nisu zaboravili.
Jedne večeri, Lomenie-Chambordu se učini da će umrijeti. U njegovu duhu sjena je padala na čitav prijašnji život. Već se nalazio u nekom drugom svijetu, s druge strane vrata koja se nikada nije usudio gurnuti. S druge strane ovih vrata kroz koja se pravednici nikada ne usuđuju proći. A on pripada među prokletnike. Kroz podignutu vratnicu na podu dopirala je do njega buka glasova, miris jela, nejasno brujanje, a taj poznati žagor mijenjao je sada i postojanost i smisao, kao da je odjek novog, nepoznatog jezika. Sve je to imalo za njega poseban okus, isti onakav kakav ima sam život. Život kojega se nikada nije naužio. Život koji je osjetio tek vršcima prstiju. Čak ni to jer su mu bili u rukavicama. A sad kada umire, osjeća ga, iako nejasno, čitavim svojim tjelesnim bićem. I on koji je čitav svoj vijek proveo priželjkujući smrt i susret s Bogom, u tolikoj je mjeri zažalio što ostavlja opipljivu i grubu zemlju da su mu suze navrle na oči. Gušio se. Osjećao se samim. A onda stade vrebati ne dolazi li na njegov mračni tavan gospođa de Peyrac, iščekujući je kao anđela spasitelja. Kad je došla, dovoljan je bio jedan pogled pa da shvati u kakvu je strahu. Ohrabrila ga je mimo i uvjerljivo:
"Osjećate se loše jer će uskoro nastupiti kriza... a odmah za njom dolazi i ozdravljenje... Ne gubite samopouzdanje... Prijeći ćete i tu opasnu stepenicu... Da vam prijeti opasnost, ja bih to znala... Imam veliko iskustvo s bolesnicima i ranjenicima... Vi niste u opasnosti... Odmah je povjerovao i stao mirnije da diše. Umotala ga je u pokrivač, pomogla mu da ustane i odvela ga do stolca na koji ga je posjela, naslonivši ga uza zid da se ne bi srušio. Onako slab, još uvijek je osjećao njenu sigurnu čvrstu ruku.
Držite se mirno, ne mičite se.
Zatim je skinula vlažne plahte, rastresla slamaricu koja se ulegla pod teretom nemirna tijela, prozračila pokrivače, presvukla krevet čistim plahtama - sve to spretnim, žustrim i tako skladnim pokretima da ga uopće nije zamaralo pratiti je očima. Onda mu je ponovo pomogla da legne i odmah se bolje osjećao među svježom posteljinom. Najzad je sjela uz njegovo uzglavlje, pa dok je on opet tonuo u groznicu, ona mu je na znojno čelo položila ruku, kao talisman, dragocjen zalog neuništive snage koja će prepriječiti put utvarama. A ruka joj je bila sušta sigurnost, obećanje, sabrana pažljivost, svjetlo koje bdi... srce koje bdi. Usnuo je kao dijete i probudio se iscrpljen, ali čio i izliječen!...
Kad je sišao s tavana i zauzeo mjesto za zajedničkim stolom, svečano su ga dočekali kao i druge. Po mišljenju Francuza, skučenost prostora slabo se slagala s
njihovim položajem zarobljenika. Nakon njege koju im je pružala kao novorođenčadi, Anđelika nije mogla da ih sada zapusti i ne pazi na njihov oporavak.
Potkraj siječnja bilo je nastupilo razdoblje kad je preko polovine kontigenta bilo prikovano uz krevet. Bolest je harala oko tri tjedna.
Svalila se i na Joffrey de Peyraca, i to prilično žestoko, ali je bio na nogama ranije od drugih. Nekoliko dana groznica mu je bila tako jaka da je ležao gotovo bez svijesti.
Anđelika je nad njim bdjela i čudila se što nije osobito zabrinuta. Gledajući ga onako povaljena i ukočena, imao si dojam da iz njega i dalje izbija neka neuništiva snaga, te bolesti nije uspijevalo da ga shrva i učini kukavnim.
Anđelika stade da prebire po uspomenama i zaključi da on zaista nije nikada pobuđivao sažaljenje. Čak i kad je bio olupina u košulji, s užetom oko vrata na porti Notre-Dame, u gnjusobi svoga poniženog tijela, činio se isto toliko jakim koliko i ostali. I čovjek je dolazio u iskušenje da sažaljenje prije osjeti prema pakosnoj, bezumnoj svjetini i histeričnom, napola ludom fratru... To što je posjedovao on, nikada nitko nije mogao da mu oduzme.
Među onima koji su bogojavljenske večeri bili spašeni, jedino otac Masserat nije obolio od ospica i on je Anđeliki bio dragocjen pomoćnik. Neumoran, stalno uslužan, dobroćudno se prihvaćao najneprijatnijih poslova i tako nju štedio od teških napora. Jer zaista se iscrpljavala neprestano dižući te bespomoćne ljude, od kojih su neki predstavljali prave atlete, kao Jacques Vignot, kovač ili Englezi. Otac jezuita dohvatio bi svoga dobričinu kao da je dojenče, okretao slamaricu, natezao pokrivače, a kad bi bolesnik opet mirno ležao, žlicom bi mu davao juhu, strpljivo poput dadilje.
Kao mnogi od njegovih kolega njegovao je za vrijeme epidemija urođenike, a ponekad, u nekoliko sela bio je jedini zdravi čovjek i išao od kolibe do kolibe. Duhovito je pričao kako je to uvijek zlo svršavalo, jer urođenici su ga djetinjasto optuživali da ih mori glađu daveći ih juhom, dok meso i povrće čuva za sebe. A kako je on bio zdrav, brzo su zaključili da je za njihovu nesreću i muke on sam kriv.
Vremena opće nesreće pogoduju vračima, zato su ovi odmah stali govoriti svojoj pastvi da se bogovi na njih ljute jer su dopustili da im u sela ulazi Crna Mantija... čim bi se bolesnici malo oporavili, morao je bježati duboko u šumu, da izbjegne smrti...
Svećenik je uvijek imao poneku priču da rastrese svoje pacijente. Zabavljao je djecu i pravio im društvo igrajući se s njima dok su se oporavljali i nije se vrijeđao što se tri Hugenota povlače u kut, očekujući ono najgore...
Kad bi mu njega bolesnika dopustila da malo predahne, opasao bi oko svog niskog i četvrtastog struka pregaču od gumiranog platna te odlazio u podrum da vari pivo, pravi sapun ili da iskuhava rublje.
Kad je zbunjena Anđelika pokušala da se umiješa, suprotstavio joj se jezuitskom upornošću.
Kako da poslije toga ostanu neprijatelji?
Ta svi su zajedno bili ukrcani u istu galiju, a za tih mjeseci do ludila neprijateljska oluja neprestano je zviždala oko njih i držala ih zatvorene, pa tako sve te muškarce i žene povezala suučesništvom u njihovoj borbi protiv zime.
Zato su bez strasti i slijepe mržnje prišli pitanjima koja su ostala otvorena još od bogojavljenske večeri.
Čim se oporavio, gospodin de Lomenie nije tajio Peyracu kako ga je, u stvari, k njemu uputio gospodin Frontenec s molbom da financira ekspediciju koja bi istraživala tok velike rijeke Mississipi što, sigurno, utječe u Kinesko more. Za taj posao odredio je svog pouzdanika, gospodina Rene Cavelier de la Sallea, upravo onog hladnog, ozbiljnog dugonju, koji ih je dopratio u Wapassou. Ovome nisu izbjegle zlatne šipke među koje su, one prve večeri, bili položili tijelo Pont-
Brianda. Kasnije je teško obolio, ali čim se oporavio, saletio je Lomeniea i Arrebousta da uspješno povedu pregovore s gospodarom Wapassoua.
Stvarno ste toliko bogati koliko se priča? - upita malteški vitez grofa.
Jesam. A postat ću još bogatiji djelatnošću, zbog koje sam ovamo i došao. Florimond je bio silno uzbuđen jer mu je potajna strast bila da istražuje Mississipi i ugleda Kinesko more. Tvrdio je da za tim žudi od djetinjstva. Kao izvrstan kartograf, sanjario je nad nepoznanicama pergamenta koje je sam ispunjao crtežima, upuštajući se u bezbrojne račune i provjeravanja.
Čim je saznao za namjere gospodina de la Sallea, više ga nije ostavljao. A ovaj je bio hladan čovjek, za svoje godine mnogo mlađi, a ipak je za sobom imao vrlo raznolik život. Bio je osjetljiv kao nedoraslo momče, čas zahtijevao da ga zovu gospodin de la Salle, čas opet Cavelier kad bi mu sijevnulo da Kanadu moraju osvojiti i izgraditi skromni ljudi. Plemstvo je dobio tek odnedavna, a da Anđelika ne bi u to posumnjala, što joj nije bilo ni nakraj pameti, pokazao joj je pisma koja je potpisao sam kralj. "Našem dragom i voljenom Robertu Cavelier de la Salleu, za izvrstan i hvalevrijedan izvještaj o njegovom uspješnom djelovanju u Kanadi"… Simboličkim grbom novoga plemića postao je hrt na pješčanoj podlozi i nad njim zvijezda s osam zlatnih krakova. Uz to je posjedovao izvjesnu učenost, nepokolebljivu odvažnost i vizionarsku upornost. Uvjeren da će jednoga dana postati otkrivač čuvenog Kineskog tjesnaca, a to je bio san svih odvažnih ljudi koji su se prošlog stoljeća usudili krenuti na zapad, zaputivši se Morem tmina, uzrujavao se što još nije dopro do svoga cilja... i već se odande vratio. Florimond ga je shvaćao: "Uvjeren sam da ćemo tom beskrajnom rijekom, koju Indijanci nazivaju Ocem voda, i ne izlazeći iz svojih čamaca, stići u Kinesko more. Zar ne mislite i vi tako, oče?"
Ne, Joffrey de Peyrac nije u to vjerovao, pa je sinovljevo oduševljavanje popratio sumnjičavom grimasom, što je mladića zaboljelo, ali ga svejedno nije obeshrabrilo. Anđelika je bila žalosna zbog Florimonda. Diveći mu se kao majka, i dirnuta njegovim mladenačkim žarom, rado bi mu Kinesko more bila donijela na tanjuru, no s druge strane, pobožno povjerenje koje je imala u naučni genij svoga muža nije joj dopuštalo da se nada. Joffrey de Peyrac je spremno priznavao da se njegove sumnje ne zasnivaju na utvrđenim činjenicama.
U stvari - govorio je Florimond - vaš se skepticizam ne temelji na proračunima...
Tako je! S obzirom na naša dosadašnja oskudna znanja, teško bi ih i bilo izvršiti...
Bit će, dakle, najbolje da krenemo i vidimo...
Svakako!...
Mislim da bi bilo pametno dopustiti Florimondu da krene u ekspediciju s tim zanesenim, obrazovanim i vrlo nadarenim ljudima, - reče on jedne večeri Anđeliki.
U dodiru s njima naučit će koliko vrijede različite sposobnosti: u prvom redu dobra organizacija, ali i to da solidno naučno obrazovanje može lako nadomjestiti genijalnost. S druge strane, ostvarit će svoj san o istraživanjima, u društvu ljudi koje ništa ne može obeshrabriti i koji postaju najdovitljiviji upravo u teškim, čak beznadnim situacijama. Taj je dar svojstven Francuzu, a kako ga Florimond ima u izobilju, moći će ga tamo po volji razvijati, bez bojazni da će strogi anglosaksonski oprez ohladiti njegov žar.
S druge strane, ako uspiju, to će me u Sjevernoj Americi definitivno učvrstiti. Ne uspiju li, opet će se znati da sam ja financirao ekspediciju i tako uštedio gospodinu de Frontenacu da ona ne padne na teret državnoj blagajni. Jednostavno iz zahvalnosti - a to je pošten čovjek, uz to Gaskonac - on će se truditi da očuva moj položaj na granicama svoje kolonije.
Ako mi to zlato i propadne, izvući ću iz njega bar moralnu dobit, a za moga starijeg sina bit će to dragocjena škola, da i ne govorim o tlocrtima, zabilješkama i obavještenjima koja će mi donijeti u pogledu donjih slojeva zemalja kroz koje bude prolazio. A to Cavelier, usprkos izvjesnoj stručnosti, neće moći obaviti. Florimond je u tom smislu već učeniji od njega...

71.
ANĐELIKINA KARIZMA NA VEČERIMA U WAPASSOU
Kad je saznao za očevu odluku, Florimond se djetinjskom spontanošću požurio da ga zagrli, a onda je klekao i poljubio mu vuku. Oluja, koja se dva mjeseca neprekidno izmjenjivala s obilnim sniježenjima, nije dopuštala da se krene na duže putovanje. S popudbinom koju mu je osigurao Peyrac, Cavalier de la Salle nije namjeravao da se vraća u Quebec, nego da skrene na zapad te da preko jezera Champlain stigne u Montreal. U okolini Ville-Marie imao je posjed sa skromnim domom koji su stanovnici toga kraja nazivali "Kina", toliko im je njegov vlasnik punio uši svojim planovima. Tu će on izvršiti pripreme za ekspediciju, nakupovati robe za trampu, te oružje i čamce. Odatle će krenuti prema velikim jezerima Cataraconi, na svoju prvu etapu. Peyrac će svome sinu predati izvjestan broj zlatnih šipki i kreditno pismo na nekog Lemoynea, trgovca u Ville-Marie u Montrealu, a ovaj će se postarati da im za tu vrijednost izda potrebnu robu.
Što? - poviče Cavalier - nećete me valjda uvjeravati da taj stari bandit unovčuje čisto zlato.
Bavi se on i koječim drugim - reče vojvoda d'Arreboust. - Zar mislite da bi bio tako bogat, da ne odlazi u Orange trgovati s Englezima? Kanadski papir ne vrijedi koliko zlato one gospode! Pogledajte! - On izvuče iz džepića na prsluku jedan zlatnik i baci ga na stol.
Evo, kakav je novac u opticaju, a našli smo ga kod jednog engleskog zarobljenika što su nam ga Abenakisi jesenas prodali u Montrealu. Pročitajte natpis oko lika Jakova II: Kralj Engleske, vojvoda od Normandije, Bretanje i... Kralj Francuske!... Dobro ste čuli: Kralj Francuske. Kao da im nismo opet oteli Akvitaniju, Maine i Anjou već prije od trista godina, pod svetom djevicom Ivanom Orleanskom. Ali ne... Oni su tvrdoglavi. Oni jednoj novoj provinciji, koju tobože naseljavaju, daju ime Maine, pod izlikom da je engleska kraljica bila nekad vladarka te francuske pokrajine. Eto, kakvim se uvredljivim zlatom usuđuje naplaćivati jedan Lemoyne...
Ne ljutite se, vojvodo - reče Peyrac smiješeći se. - Sve dok se Englezi ograničavaju da samo utiskuju nekoliko detalja na svoje škude, dokazujući tako svoju vlast nad Francuskom, stvar nije ozbiljna. I ne tražite da saznate što rade te kanadske dobričine, Lemoyne i Le Beri, kad se zavlače u šumu, jer oni su stupovi vaše kolonije. Ne samo da su prvi naseljenici nego i najsmioniji, a i... najbogatiji. Otac Masserat izvuče iz usta kratku vrijeskovu lulicu koju je rado pušio.
Te su osobe jako pobožne, odane Crkvi, a kažu da jedna Le Berova kći odlazi u samostan...
Neka im je dakle oprošteno! - poviče Peyrac. - A što se tiče trgovačke robe, možete se u njih pouzdavati, gospodine de la Salle.
Anđelika pruži ruku za zlatnikom koji je bacio gospodin d'Arreboust.
Hoćete li mi ga pokloniti?...
Drage volje gospođo... ako u tome nalazite zadovoljstvo. A što ćete s njim?
Možda će mi poslužiti kao amajlija. Ona stade da se s njim poigrava u ruci.
Bio je to običan zlatnik, težine jednog lujdora, ali je u njegovu nepravilnu obliku i natpisu na staro-engleskom jeziku nalazila neku neobičnu draž. Mnogo je toga bilo sadržano u tom komadiću novca: zlato, Engleska, Francuska, hereditarne mržnje koje nisu prestajale ni u šumskim zabitima Novoga svijeta, i ona je zamišljala s kakvim se zaprepaštenjem jadni engleski puritanac, otrgnut od svojih žala i bakalara, morao vucarati s Indijancima zakićenim perjem dok ne bi stigao na Saint Laurent, k užasnim papističkim trgovcima krznom.
On uopće nije shvaćao naš bijes - objasni d'Arreboust. - Tutnuli smo mu pod nos zlatnik nađen u njegovu džepu... Kralj Francuske! Ah! Yes, govorio je. Zašto ne? Takav je natpis uvijek vidio na svom državnom novcu... čekajte, upravo je
gospođa Le Beri otkupila toga čovjeka i učinila ga svojim slugom. Nada se da će ga uskoro preobratiti.
Vidite! - reče otac Masserat dobroćudno.
U toj atmosferi planova i priča, večernja su sijela opet postala prijateljska. Obuzdavali su se kako bučnim razgovorom ne bi zamarali bolesnike. Uvijek su se veselili kad bi netko ozdravio i pridružio se društvu.
Anđelika je prebirala korijenje, ili bi uzimala na koljena Honorinu i zibala s namjerom da je uspava, ali bi se ona pretvarala sva u uši. Tim Kanađanima valja zaista priznati sposobnost da zanesu slušatelje i da ih prenose čas u prošlost, čas u budućnost, a i da s jednom ili dvije anegdote dočaraju čitav jedan svijet ili epopeju.
Večeras su, eto, razgovarali o tim Lemoynima i Le Berima, bijednim zanatlijama ili nadničarima unajmljenim od bešćutnih zakupnika, koji su umorni od toga doživotnog robijanja stigli ovamo lađama.
U ruke su im utisnuli motiku, srp ili pušku. Kraljevski su se poženili, rodili četvero, petero, desetero, dvanaestoro djece. Svi su bili smioni, snažni, uporni. Ubrzo su odbacili srp i, usprkos prigovorima gospodina de Maisonneuya, odlazili da od Indijanaca kupuju krzna, uvijek dalje, sve dalje na zapad. Otkrivali su velika jezera, vodopade, izvore nepoznatih rijeka, sve različitija urođenička plemena. I oni su govorili da ne postoji Kinesko more i da kontinetu nema kraja, te se prepirali s onim luđakom od Cavelier de la Sallea, uz polić dobre jabukovače. A dobivali su je iz vlastitih voćnjaka, čije su mladice, donesene iz Normandije, uspješno porasle i na njihovim poljima u Kanadi, zahvaljujući brizi njihovih žena. Vraćali su se s pravim bogatstvom, brdima mekih raskošnih krzna preko kojih su prelazili svojim osakaćenim prstima, kao posljedicom irokeških mučenja.
Sada su ih na vodenim putevima u gornjačke krajeve pratili njihovi sinovi, a kćeri im se kitile čipkama i svilom, kao bogate pariške građanke. Crkvi su davali bogate poklone...
I gospodin de Lomenie stao je da se prisjeća Montreala u njegovim prvim danima kad su se Irokezi noću uvlačili u vrtove pa sakriveni među lišćem gorušice slušali glasove bijelaca. Teško onima koji bi se za tih noći bili usudili izaći napolje... Jer Ville-Marie u Montrealu nije imao bedema ni plota od kolja da ga zaštite. Njegov utemeljitelj je htio omogućiti da Indijanci dolaze k njima bez poteškoća, kao braća. A ovi to nisu propuštali. Koliko su puta redovnice samostana Mere Bourgeoys, kad bi za vrijeme molitve slučajno podigle oči, primijetile kako ih kroz prozorsko okno promaitra stravično lice nekog Irokeza...
Otac jezuita oživljavao je uspomene na svoje prve misije, Macollet na svoja prva putovanja, Cavelier na Mississipi, a d'Arreboust na Quebec za njegovih prvih dana.
I dok su u kući vatre pucketale, a napolju ih oluja svojim hujanjem neprestano pratila kao na orguljama, ili u gruboj tišini što je snijeg stvara u prirodi padajući poput dugih zavjesa, tolika je bila moć i raznolikost uspomena tih ljudi da se Anđelika nije mogla naslušati njihovih priča.
Od dvanaest jezuita, koliko sam ih ja vidio među Irokezima, deset ih je zaglavilo mučeničkom smrću a, vjerujte, nisu to i posljednji.
Otac Masserat prisjećao se strmih ljubičastih obala Georgijskog zaliva, i jeke krhkog zvona, i misionarske stanice izgubljene među drvećem i travama, te drvenih utvrđenja podignutih tu i tamo, a nad svima se krilio isti miris dima, soljenog mesa, krzna i rakije.
Bilo je to naličje dekora što ga je Andelika viđala na Dvoru ili u Parizu. Po salonima se strastveno pričalo o jezuitima i o spasu Kanade. Bacalo se prstenje i naušnice u užasno osakaćene ruke kakva mučenika koji se, poslije nevjerovatnih doživljaja, nekim brodom vratio iz Kanade. Mnoge dame iz visokog društva pomagale su djela milosrđa u dalekim zemljama.
Neke od njih su došle u Ameriku i platile životom: gospođa de Guermont, gospođa d'Aureole i vrlo čuvena gospođa de la Pagerie koja je u Quebacu osnovala uršulinski red.
Andelika je tako pažljivo slušala oca Masserata da je uskoro pričao samo zbog nje. Njihove uspomene zaista su je uzbuđivale…
Njoj se stao otkrivati sasvim nepoznat svijet, a Versailles je ostao daleko sa svojim kukavnim spletkama, daleko je bilo i Kraljevstvo obilježeno progonima i bijedom. Pritiskao ga je teret minulih vremena, u poređenju s ovim novim egzistencijama i poletom ljudi koji su se bacili na osvajanje novoga svijeta. Ovdje je carevala Sloboda! U Anđelikim očima su čitali da su bili "odabrani i uzveličani", da pripadaju nekom drugom soju kojega se, a da to nisu ni znali, blagonaklono dotakla sloboda. Pa dok se ona raspitivah ili praskala u smijeh zbog tragikomičnih situacija kojima obiluje svaki junački podvig, d'Arreboust i Lomenie su je promatrali ne vodeći računa da se u tim trenucima i na njihovim ozbiljnim licima odražava zanos. "Ah da je mogu vidjeti u Quebecu - mislili su - uz one čangrizave žene što se stalno tuže na svoj udes… čitav bi grad skočio na noge... Ali... kakve su nas to misli spopale?"...
A onda odjednom uhvate ironičan pogled oca Masserta.
Oni nisu ni slutili da se Anđelika, predosjećajući u njima mogućeg neprijatelja, pa prema tome i opasnost, djelimice i nesvjesno služi svojom zavodničkom moći. Kako, dakle, da unaprijed ne podlegnu? Ima izvjesnih kretnji, pogleda značajnih osmijeha nevidljivih drugima, iz kojih ne treba izvlačiti nikakve zaključke, ali u određenoj situaciji zapletu muškarca i u njemu se rodi simpatija.
Anđelika je u tome instinktivno postupala kao pravi majstor.
Primjećivao je to i Joffrey de Peyrac, ali nije ništa govorio. Oduševljavala ga je Anđelikina spretnost, njena ženska prepredenost i tako potpuna ženstvenost u ophođenju, te joj se divio kao savršeno uspjelom umjetničkom djelu. A bilo je trenutaka kada ga je to istinski zabavljalo, jer je vidio kako francuski plemići svakim danom sve više gube glavu, čak i jezuita koji je sebe držao vrlo otpornim. U izvjesnim časovima Peyrac je škrgutao zubima. Igra mu se činila opasnom. Ta bio je dovoljno lukav a da ne bi primijetio kako mu se žena zagrijala za grofa de Lomeniea. Jednog bi se dana između ovo dvoje moglo roditi i nešto vise od prijateljstva. No prešao je preko toga svjestan da Anđelikino ponašanje ne može naljutiti zaljubljenog muža, a bio je svjestan i činjenice da bi bilo uzaludno i gotovo kriminalno pokušati obuzdavati ili uzmijeniti njenu vatrenu, spontanu, i u suštini zavodničku narav. Ta ona je vladala nad Versaillesom, nad kraljevima... Sačuvala je nadmoćnu, neodoljivu dražest onih koji su stvoreni da budu iznad drugih, a sa zavodničkom moći spojena je i neka vrst kraljevskog dostojanstva.

72.
ZABRINUTOST OCA MASSERATA
Kao gošća koja poznaje svoje dužnosti, Anđelika je već prvih dana bila ponudila ocu Masseratu jedan kutić u kojemu bi svakodnevno čitao misu.
Jezuita joj je za to bio vrlo zahvalan iako prema pravilima reda svetoga Ignacija - kako joj je objasnio - njegovi svećenici nisu bili dužni da svaki dan vrše sveti obred. Mogli su se ograničiti i na same dvije molitve tjedno, a i to u samoći. Nisu bili dužni da drže ispovijedi ni da služe misu čak na zahtjev vjernika, jedino nisu smjeli odbiti da dadu posljednju pomast svome bližnjemu koji se iznenada našao u smrtnoj opasnosti.
A što se tiče njihovih vlastitih dužnosti prema Bogu, pričest u vrijeme mise morala se zamijeniti pričesti u duhu. Vojnici Kristove avangarde uživali su slobodu onih što krče put i bili su slobodni u svojim činima, a stroga disciplina nije smjela da im sputava slobodu djelovanja. Svejedno je bio vrlo sretan da u Wapasouu može
vršiti sveti obred, izvor utjehe za usamljenog misionara. Imao je uza se putnu kapelicu, priprost drveni kovčežić presvučen crnom kožom, ukucanom čavlićima. U njemu se nalazio kalež, plitica, vrčići za vino i vodu, ciborij, presvlake za oltar, te misal i jedno evanđelje.
Sve je to bio poklon dobrotvorke, vojvotkinje d'Aiguillon.
Nicolas Perrot, Španjolci i Yann le Couennec išli su na misu i bili očito zadovoljni što mogu ispovijedati svoju vjeru.
Ali otac Masserat nije se tome veselio. Ako je u svagdašnjem životu i bio uslužan, nije ga prožimao svjetovnjački župnički duh. U Ameriku je došao radi Indijanaca i bijelci ga nisu zanimali.
Uz to, kao uvaženog teologa i vrlo obrazovanog čovjeka, očaranog veličajnošću Boga kojega je sve više otkrivao u svojim razmišljanjima, razdraživala ga je neuglađena pobožnost priprosta, neuka čovjeka, koji se usuđuje upuštati u razgovor sa svojim Stvoriteljem. Umalo te nije požalio što ga je Bog sam na to ovlastio.
Kao i mnogim njegovim kolegama, draža mu je bila samoća, direktno saobraćanje s božanskim misterijem. Mrštio je obrve kad bi sa svake strane svog improviziranog oltara, u slabom svjetlu dviju voštanica, ugledao jednog od španjolskih vojnika, ili mladog Bretonca, pa čak i Perrota koji bi se onako plećat oslonio na dovratak te skrštenih ruku pobožno stajao, oborivši svoju kuštravu kanadsku glavu.
Ne valja zaboraviti da je sveti Ignacije bio Španjolac!...
Otac Masserat se trudio da bude strpljiv prema zemljacima utemeljiteljima isusovačkog reda i tada bi mu mladi Bretonac pobožno ministrirao. Svim tim ljudima okupljenim u polumraku dijelio je on kruh života, malu bijelu hostiju. A oni su, u jednom kutku kuće, prilazili tim tajnovitim zvucima zore i sjeni koju je svećenik stvarao svojim obrednim pokretima, i cinkanju plitice i kaleža, kao žuboru izvora koji su otkrili u šumi.
Otac Masserat je razmišljao kako na nekoliko koraka odatle ima heretika koji ne mogu bez zaprepaštenja pogledati u križ, i koji se u tom istom trenutku odaju svojim krivim molitvama.
Kuhinjom su se ushodale žene: jedna je cjepkala drva, druga udarala kresivom. Čulo se pucketanje vatre i zveka kotlića, koje su vješale o verige, a zatim šum vode dok su ih punile. Muškarci su se budili i zijevali.
Ponekad bi se razlio sitan dječji glasić, tanak poput zvonca, da odjednom zamukne u svojoj najvišoj noti. Očito su mu dali znak: pst!
A još bliže, u radionici, čuli su se grublji zvukovi: od alata za zanatskim stolom, od šištanja kovačkog mijeha, od žagora dubokih ozbiljnih glasova koji su i tamo održavali svojevrstan ritual, samo sibilinskim izrazima.
Mogao si vidjeti ljudeskaru od crnca, vesela ali zastrašujućeg izgleda, i toliko učenog da si ostajao zbunjen, zatim jednog meleza upornog do fanatizma, pa jednog njemu sličnog Mediteranca upućenog u tajne morskih dubina, te jednog blijedog šutljivka, pa jednog osornog Overnjanina - sve same momke lijepe poput arhanđela...
Čula se buka od drobljenja kamenja i stijena, od zemlje koju su prosijavali. U zraku su se miješali mirisi vatre, željeza i sumpora.
Otac Masserat je govorio da će, kad se vrati u Quebec, imati da podnese vrlo zanimljiv izvještaj.

73.
ANGELICA DEMONSTRIRA VJEŠTINU PUCANJA NEJASNA RAZMATRANJA BARUNA D'ARREBOUSTA
Anđelika uze da čisti oružje, da mu provjerava i osigura ispravnost i da ga trlja do biistavosti. Obavljala je taj posao brižljivo i temeljito, s umješnošću prekaljenog, pomalo nastranog borca, te joj je i najnepovjerljiviji divljičar mirne duše provjeravao svoje osobno oružje. Bila se ustalila navika da joj ga daju na "pregled" kao oružaru od zanata, pa joj je i sam Clovis povjeravao svoju lovačku arbaletu9.
Gospoda d'Arreboust, de Lomenie i de la Salle, kao i otac Masserat, zateknu je jednoga jutra usred čitava jednog arsenala i tako zadubljenu u posao da ih je zaboravila i pozdraviti. Zbunjeno su gledali kako njene nježne ženske ručice hvataju grube kundake ili prstima prelaze preko tvrde cijevi, i kako je zabrinuto nadivila lice nad čančić na puški iz kojega je zaudaralo na barut, smrznuti podmaz, nagorjeli metal, promatrajući ga pažljivo kao majka novorođenče.
Anđelika je žalila što pored nje nije i Honorina, kako je uvijek bivalo kad se ona odavala takvu poslu. No mala je bila bolesna i groznica joj je upravo stala jenjavati. Obično bi sjedila uz majku, a kako je rasla neprestano okružena oružjem, i sama ga je znalački i oprezno dodirivala.
Anđelika je na stolu imala svakojake kukice, šipke, šila, maziva, rafinirana ulja što ih je sama filtrirala, čitav jedan pribor koji je sama izradila i jedina se njime znala služiti. Ta gospoda iz Quebeca gledala su je kako struže, glača, ispituje, mršti obrve i mrmlja. Prosto nisu mogi da shvate. Najzad, ona podigne glavu, opazi ih i rastreseno im se nasmiješi.
Dobro jutro! Jeste li doručkovali? Kako se osjećate? Recite mi, gospodine de Lomenie, jeste li ikad vidjeli ljepšu pušku od ove saske?
Uđe Florimond, pozdravi prisutne i reče:
Moja je majka najbolji strijelac u svim kolonijama u Americi. Hoćete li da vidite? Nakon višednevne oluje, vrijeme je bilo lijepo i vedro, pa se grupa uputila na strelište, nedaleko od obale. Florimond je ponio dvije kremenjače, jednu fitiljaču i dva pištolja. Htio je da majka pokaže sva svoja umijeća, a kako je ona htjela da provjeri oružje, rado je udovoljila njegovoj molbi. Njene su mišice točno osjećale koliko je pojedina puška teška, ona je unaprijed znala koliko će koja pritisnuti rame, koliko trza i da li zadaje modricu.
Žena nešto takva neće moći podići! - reče gospodin d'Arreboust kad je vidio kako uzima sasku pušku.
Ona je ipak podigne bez vidljive teškoće. Zakorači zatim jednom nogom, nagne glavu i nanišani, a onda izjavi da je oružje zaista teško i da će se nasloniti na improvizirani prsobran koji je služio za vježbanje. Ona napola klekne, s izrazom pažnje koja joj prožme čitavi gornji dio tijela. U njenom držanju nije bilo napetosti, već savršenog mira koji joj je omogućavao da u nekoliko sekundi iz najživahnijih pokreta prijeđe u stanje blisko snu, kada srce udara sporije a dah postaje jedva zamjetljiv. U oštrom zimskom svjetlu i bljeskanju okolnog mraza, njeno od hladnoće zarumenjelo lice, na kojemu je jedna upola zatvorena vjeđa bacala sjenu, doimalo se ljupko i neusiljeno. Odjekne hitac.
Iz cijevi se izvi laki bijeli oblačić i stade da se izvija poput reptila. Pero koje je bilo postavljeno na stotinu koračaja, iščezne.
Što kažete? Ha!... - vikne Florimond. Oni izreknu nekoliko mucavih pohvala.
Vi joj zavidite! Shvaćam vas! - komentirao je mladić. Anđelika se tome smijala. Voljela je osjećaj snage kojom je poslušno oružje ispunjalo čitavo njeno biće. Kao da joj je to bilo urođeno, poseban neki dar! Mogla je da ga nikada i ne otkrije, da

9 arbaleta: specijalni luk za odapinjanje strelica (u srednjem vijeku oružje ratnika)
joj okolnosti nisu utisnule u ruke oružje. Za svojih izleta na konju po šumi u Nieulu otkrila je urođenu sraslost s tim strašnim predmetima od čelika i drva. Zaboravljala je da su iskovana za ubijanje i da stvarno ubijaju. Zaboravljala je da se na jednom kraju putanje što je pravi zrno nalazi život, a na drugoj smrt. Pa iako se moglo činiti čudnim, ponekad je mislila kako su njena ljubav prema toj vještini, mirnoća i koncentracija koju ona iziskuje, upornost kojom je nastojala da postane dobar strijelac, mnogo pomogli da se njen mozak, opterećen raznim nesrećama, očuva od opasnosti ludila. Oružje ju je branilo od svega.
U svijetu bez vjere i savjesti slabima je potrebno oružje. Zato ga je ona i voljela. Nastavila je da s njima razgovara o oružju pitajući se što ih je to uzbudilo, a lijepom licu Lomenie-Chamborda dalo gotovo bolan izraz. Najzad ih je ostavila i udaljila se sa sinom, koji je puške nosio u naručju. Putem su živo razgovarali.
Grof de Lomenie i gospodin d'Arreboust se pogledaše.
Otac Masserat odvrati pogled te iz džepa svoje mantije izvuče molitvenik. Cavelier je mjerio svu trojicu trljajući promrzle ruke na koje je bio zaboravio navući rukavice. On reče malo podrugljivo:
E pa, jedno je sigurno! Ta žena gađa kao čarobnica... Možda kao demonka.
On zavuče ruke u džepove svoga kaputa i udalji se s afektiranom i oholom ravnodušnošću.
Gotovo se radovao videći u kolikoj su zabuni ti kreposni ljudi. Mogao je bolje od drugoga naslutiti kakvim ih sve teološkim i mističnim mukama prepušta. Znao je on što znači ispitivanje vlastite savjesti.
Ta i sam je deset godina bio jezuit.
E pa da! - reče gospodin d'Arreboust. - Radi toga smo ovamo i došli. Je li demonka, ili nije? Je li nečastivi ili nije?... To je jedini cilj naše ankete. Moliti grofa de Peyraca da pomogne ekspediciju na Mississipi bio je samo izgovor!... Vaš nam je stav bio dobro poznat, Lomenie, no trebalo ga je potvrditi i tuđim mišljenjima. Odabrali su mene, a također i oca Masserata. Da pravo kažem, ne mogu da vam tajim, dragi Lomenie, bio sam uvjeren da ste se dali zavesti, obmanuti! A što ćemo sada?
Vojvoda d'Arreboust se nakašlja i stade da gleda sad u poput lana plavo nebo varave blagosti, sad u obližnje drvene nastambe što su virile iz snijega, pa onda u strme obale i bijelu izmaglicu nad jezerima.
Kako mu se učinilo da otac Masserat ne sluša, on nastavi obraćajući se samo vitezu Lomenieu.
E! Do ovoga je svakako moralo doći. Stigli smo, vidjeli smo... Vidjeli smo - ponovi on poluglasno kao za sama sebe. - A što o tome misli otac Masserat od Družbe Isusove?... otac Masserat se pravi kao da ne razumije. A znate li zašto, dragi moj viteže?... Jer stvar nadilazi njegove sposobnosti... Da, jer on je već stvorio sud. Dok smo mi mlitavili u varavoj lagodnosti, on je već zaključio svoj račun. Prestao je da sebi postavlja pitanje koje nas danas sve muči i čini nam se ludim: TKO JE ONA?... Tko je ona?... Demonka?... Zavodnica?... Čarobnica?.... Neškodljiva?... Neprijateljica?... On je sa svim miran. Njegovo dijalektičko umijeće pomoglo mu je bar u tome da posve sigurno zaključi kako slučaj nadilazi njegove sposobnosti, i kako nikako ne treba - eh! naročito ne to - da se neoprezno u to miješa. Zato se udubio u svoj brevijar!... Oče Masserat, recite mi da li griješim kad ovako govorim...
D'Arreboustov glas, kojemu je zlovolja malo-po-malo podizala ton, zadrža se još nekoliko sekunda u kristalno čistom zraku, a onda njegovu slabu jeku priguši ironija. Otac Masserat podigne oči, sa čuđenjem pogleda svoja dva prijatelja i ljubazno se nasmiješi.
Ne bi se moglo točno reći je li Arreboust pogodio pravo, ili je, naprotiv, jezuita smatrao njegov napad bezopasnom šalom, ili stvarno nije ništa čuo, jer je bio sanjarske prirode. Tek, on se ponovo zadubio u svoj molitvenik i mičući usnama udaljio se mirnim, odmjerenim korakom.
Gospodin d'Arreboust nemoćno podigne ruke.
Eto, kakvi su jezuiti, - reče - U poređenju s njima, Poncije Pilat je dječak koji pjeva u crkvenom koru!
Ipak će tu stvar morati da raščisti otac Masserat, - reče odlučno Lomenie. Ja sam zaista savjestan, ali nemam titule ni naobrazbu koja se traži od jezuita. A ako je od njih zahtijevaju, to je zato da uz pomoć Duha Svetoga budu sposobni rasuđivati u situacijama kojima običan smrtnik i svjetovnjak nije dorastao. Najzad, radi toga je otac Masserat i došao ovamo!
Ništa on neće reći, to dobro znate – primijeti drugi razočarano. - Već je pronašao valjan razlog koji mu daje pravo da šuti. Pored ostalih, koristit će se i njime.
Nije li to dokaz da se nemamo čega bojati od tih ljudi? Da je otac Masserat prosudio kako su sumnjivi, kako predstavljaju izvjesnu opasnost po duše u koloniji i ugrožavaju sigurnost misionarskih stanica, on bi progovorio, usprotivio bi se sporazumima koje upravo utvrđujemo.
Možda imate pravo. A možda drži da nema snage, da ga nećemo slušati kad smo već potpali pod utjecaj naše gošće? A možda čeka da stignemo u Quebec, pa nam tamo zapapri dok mi ovdje naivno mudrujemo. Da izjavi kako čitava stvar miriše na barut i prokletstvo, pa treba do posljednjega iskorijeniti sve ove kriminalce, ukoliko ne želimo da katoličanstvo u Kanadi ne propadne. U tom ćemo slučaju ispasti smiješni, ako ne i krivi. Jezuiti će postati spasitelji, a otac d'Orgeval sveti Mihajlo arhanđel.
Po čemu se zapravo može utvrditi da je neka osoba demonka ili vještica, a ne ponaša se bezumno?... - opet će Lomenie zabrinuto. - Ona je vrlo lijepa, i njena ljepota zaista se može učiniti sumnjivom zato što nije... obična. A da li je ljepota uopće obična?
Vještice ne plaču - izjavi gospodin dArreboust. - Jeste li je ikada vidjeli kako plače?
Ne - odvrati vitez zatečen i protiv svoje volje uzbuđen izazvanom slikom, - no moguće je da mi je to izbjeglo.
Kažu i to da vještice isplivaju ako ih se baci u vodu. Ali, nama bi bilo teško da to provjerimo na gospođi de Peyrac.
On se nasmiješi i zabrinuto pogleda uokolo.
Nema vode, sve je smrznuto, - promrmlja. Grof de Lomenie gledao ga je sa zaprepaštenjem.
Nikad ga nije vidio da se odaje tako mračnom humoru.
Gospodin d'Arreboust ga zamoli za oproštenje. Ogorčile su ga brige i surova klima. Okoristit će se lijepim vremenom i malo prošetati.
Lomenie reče da će se u samoći pomoliti i od Boga zatražiti savjet. Vojvoda se udalji u pravcu jezera.
Teško je hodao jer je šetnja po dvorištu bila ograničena na niz ledenih hodnika, uskih stazica iskopanih lopatom ili krampom, a krivudale su komplicirano kao hodnici u krtičnjaku i vodili ili do zamrzle česme, ili do Macolletove kolibe, ili do radionice, konjušnice, strelišta, igrališta, ili naprosto nikamo, to jest prema neprohodnoj šumi.
Teturajući, gradonačelnik Quebeca je ipak uspio stići do jezera. Kad je snijeg bio dovoljno tvrd, moglo se hodati duž obala. S vremenom se tuda utabala tvrda, zaleđena staza pa kad je dan bio lijep kao ovaj, ljudi su po suncu išli tom stazom, željni novih vidika, a onda se vraćali kad bi na drugoj strani jezera naišli na visoke snježne nanose. Kad se vojvoda našao na kraju jezera, zamislio se promatrajući mjesto na kojem umalo nije zaglavio. Sjetio se iscrpljenosti i rezignacije koju je osjetio kad se na izmaku snage srušio u snijeg, zatim mraka i hladnoće koja mu je pritiskala grudi poput kamene ploče, a on pri tom mislio: samo da agonija ne potraje dugo! Posljednje čega se još sjeća bilo je nekakvo peckanje na jagodicama kad je osjetio kako mu snijeg stvara na licu smrznutu masku, pod kojom mišići više nikada neće zadrhtati.
Podjednako nije mogao da sebi objasni uzrok smrtne obamrlosti kojoj su podlegli kao ni njihovo spasenje i vraćanje u život. Sve je to bio razlog da ove krajeve drži ukletima. A Peyrac je imao smjelosti da se tu nastani.
Prilazeći Wapassouu, mora da se ulazilo u nepoznatu zonu, u nevidljive, vješto prikrivene zamke. Ništa nije mogao da objasni, a ipak mu je bila dužnost da to uradi, bar da se malo prošeta i vidi. Time su ga zadržali u Quebecu.
Sjetio se koliko mu se učinilo neobično i s karakterom staloženog viteza nespojivo de Lomenieovo oduševljenje za ljude iz Katarunka. Govorio je s ozbiljnim poštovanjem o ovim pustolovima kojima su ga uputili da ih silom pokori, a on bio sretan što se s njima sprijateljio. Veselio se kad je saznao da su ostali na životu, dok su svi držali kako je najbolje da zaglave od irokeške ruke. Pa kako o gospođi de Peyrac nije govorio onako uvredljivo kao poručnik de Pont-Briand, u nekoiiko su navrata osjetili da neće trpjeti ni jednu uvredljivu riječ protiv nje.
Frontenac je viteza često uzimao u zaštitu. Ali Frontenac je bio usijana glava. Volio je paradokse i lijepi spol, mrzio jezuite, a njegovo imenovanje za guvernera Kanade više je bilo znak nemilosti, nego ukazana čast. Luj XIV nije mu opraštao nesmotrenost što se udvarao gospođi de Montespan.
No pokazao se spretnim političarom kad je trebalo upravljati jednom zemljom. Novajliji Peyracu, kojega su mu prikazivali kao neprijatelja Nove Francuske, odmah je ukazao povjerenje jer je kao i on sam nosio gaskonsko ime, ali i zato što se o njemu raspitao.
Grof de Peyrac je bogat.
Palo mu je na pamet da njegovo prijateljstvo za Novu Francusku provjeri opipljivim dokazima, zato mu je uputio Lomeniea i ambicioznog Caveliera.
Gospodin d'Arreboust i otac Masserat bili su im dodijeljeni s posebnim biskupovim preporukama da raščiste nagađanja koja su se plela oko uljeza, a osobito da se izjasne je li ili nije demonka žena o kojoj se i suviše govori, a živi u njihovoj sredini.
I eto! Sad su konačno u toj jazbini Wapassouu, a ništa se nije odvijalo kako su predviđali. Pravi osinjak!
Urok! Urok! šaptao je tihi vjetar i usprkos relativno lijepom vremenu toga dana rezao poput sječiva.
A on, Francois d'Arreboust, koga su kao i oca Masserata stavili uz bok pukovniku Lomenieu da ga, u stvari, nadzire, a i zato da vodi računa kakav će sud stvoriti o grofu i grofici de Peyrac, on, staložen i pobožan čovjek, ćudoredan i skroman, koji se brine za spas svoje duše, za sreću kolonije i svojih bližnjih, nije, eto, ništa vidio, ništa otkrio. Probudio se iz smrtnoga sna i počeo da živi sasvim drukčije, ne mučeći se razmišljanjima, a to mu se, možda, još nikada u životu nije dogodilo.
Jeo je, pio, pušio u ugodnoj toplini sobe; mirno su ćaskali, izmjenjivali uspomene i snove, a onda ga je odjednom zanio bljesak njenih zelenih očiju i svemu dao novi tok - "Ali u onom trenutku, gospodine d'Arreboust, kad je prijetilo da vas Mascoutini skalpiraju, zar niste proživljavali baš nikakav strah, zar niste osjetili težinu beznađa?"
Ne! - govorio je on uspravljajući se. Sve izgleda jednostavno u času kad treba da stupimo pred Gospoda.
Do toga dana nije znao da je junak. Nije pravio razlike između sebe i drugih.
Bio je to skroman čovjek, no ipak mu je godilo kad je otkrio da je hrabar i srčan, te zavređuje divljenje jedne žene.
Zaboravio je, sasvim je bio zaboravio da je žena s kojom tako prijazno i veselo razgovara upravo ONA, žena koju su u Quebecu sumnjičali da je, možda, demonka Acadije.
Tako je bilo sve do jutros... kad je doživio šok zatekavši je s oružjem u ruci. Oružje podsjeća na opasnost, zato, kad je iznenada ugledao s kakvom se spretnošću njime služe njene lijepe ruke, njegovo srce ispuni podsvjesni strah i od žene, zavođenja, čarolija... Sjetio se glasina koje su se o njoj širile, a i mišljenja
oca d'Orgevala. Bio je siguran da je i Lomenie-Chambord doživio isti šok. A možda i otac Masserat, no ovaj nikad ne bi rekao što misli.
Gospodin d'Arreboust se naježi i ogrne lice ovratnikom svoga ogrtača.
Eto, što se dogodilo bez našega znanja, govorio je u sebi. Dogodilo se, osjećam to. Mori me briga, zlo mi je, nisam u stanju ni da se pomolim. Već čitav sat ne mogu a da neprestano ne mislim na nju, na žene, ljubav... NA SVOJU ŽENU!...
Vidio je svoju ženu, i onako čistu, stidljivu, zamišljao je u nepristojnim, bludnim položajima u kakvim se nikada nije našla, čak ni u prvim danima braka kada bi je iz pažnje i po dužnosti onako na brzinu zadovoljavao, pa kasnije sebe prekoravao zbog uživanja u takvu sramotnu činu. Sjetio se i razvratne primjedbe nekog svog pakosnog prijatelja koji mu je, plešući na jednom balu s njegovom ženom, napomenuo kako gospođa d'Arreboust ima dražesne male grudi, te se on ne bi smio dosađivati.
On nikako nije volio takve misli. Ljubav i brak odvraćali su ga od njegove sklonosti ka pobožnosti. Da studij za svećenika jezuita nije bio tako dug i težak, on bi to bio postao. A kad se odrekao vjerskog poziva, oženio se da udovolji roditeljima. No čim su oni umrli, definitivno se odrekao da im dade unuka, baštinika. Čemu taština da se produži vijek jednom imenu?... Radije svoj imetak namijeniti Bogu. Ispostavilo se da je i njegova žena bila istoga mišljenja. I ona se htjela zarediti, zato su se izvrsno slagali. Oboje su željeli da se posvete Bogu, uzvišenom mukotrpnom djelu. Kanada je ispunila njihova očekivanja, ostvarila njihovu zamisao da se žrtvuju...
Gospodin d'Arreboust uzdahne. Najzad, mučni osjećaj krivice stade da se gubi i on u mislima opet ugleda sliku svoje žene, ali ne više kao razbludne kurtizane. Vidio ju je upravo onakvom kakva mu je bila najpoznatija: kako se u polumraku neke kapele moli Bogu nagnuvši malo glavu, upravo onako kao to jutro gospođa de Peyrac nad nišanom svoje puške. Takva kretnja uvijek ga je uzbuđivala jer bi tada i nesvjesno dočarao ženu kako naslanja glavu na rame muškarcu i od toga se raznježio. Gospođa d'Arreboust je bila sasvim sitna i jedva mu sezala do ramena. U prvim danima braka, trudeći se da razvije atmosferu supružanske prisnosti, nazivao ju je "mala"! ali je primijetio da joj je to krivo, jer zaista ni po čemu nije odavala sićušnu, krhku ženu. Bila je smiona, poduzimljiva, zdrava kao dren, i s nekakvom nesmiljenošću koja se s godinama samo pojačavala u njenom biću.
Kakve li štete... i žalosti!
Mogla je da bude dražesna i vesela žena, ali je i suviše bila zaokupljena savršenstvom. Zazirala je od svoga tijela i sva se pretvarala u duh i mističan zanos.
"To me zbog ove žene sa Srebrnog jezera spopada kajanje, čežnja i ova neizvjesnost. Stao sam da patim zbog toga što se jedna žena nasmijala od sreće, podigla prema muškarcu - za nju jedinom na svijetu - svoj pogled, a on se požurio da joj svoju ruku ovije oko pasa - da patim zato što će se večeras za njima zatvoriti vrata... zato što ta žena ovisi o svome mužu i u njega je zaljubljena.
A moja supruga više o meni ne ovisi. Za nju sam ja jedva nešto više od njenog dušobrižnika, oca d' Orgevala. Čak i mnogo manje jer se ja brinem samo za njene račune i poslove. Kad se jednom u godini nađemo zajedno, po dolasku prvih lađa što iz Francuske stižu s poštom, razgovaramo o svom imovinskom stanju i o tome kako da utrošimo prihode od zakupnina. Moja mi žena ne duguje ništa, čak ni malo nježne pažljivosti.
To je svetica. Ona izgrađuje zajednicu i bratstvo Montreala!...
"Ona ima dražesne male grudi"... Još uvijek su lijepe... Oh, Gospode, zašto se moje misli ne mogu od toga odvratiti? Po što sam ja došao u ovo prokleto mjesto?... Što da im kažem kad se vratim u Quebec?... ako se ikad tamo vratimo... Hoće li ovaj podrugljivac dopustiti da odemo jer, najzad, njegovi smo zarobljenici... On bi vrlo lako mogao...
No, tko ono dolazi onamo s jezera?... Reklo bi se… Gospodin d'Arreboust nadnese nad oči ruku.

74.
PORUKA OCA D'ORGEVALA GROFU LOMÉNIE-CHAMBORDU
Udvoje, samo udvoje kreću se putnici zimi. Samotnika bi u stopu pratila smrt. Uvijek udvoje: jedan Francuz i jedan Indijanac. Samo Francuzu može pasti na pamet luda misao da se izlaže zamkama što ih razapinju hladnoća, snijeg, oluje, beskrajni prostori u kojima nema ljudskoga bića. A jedino će Indijanac pristati da ga prati jer bijelac, svojom magičnom rječitošću, ima moć da otjera stravične demone snijega što zvižde u golim granama drveća.
Potpuno slični u svojim bundama s kožnatim resama, i koraka jednako otežalog od krpalja, Francuz i Indijanac primicali su se prelazeći preko jezera. Sjene su im bile kratke jer je bio podnevni sat. Kad su se približili, Jean-Francois d'Arreboustu se učini da razabire neko poznato lice, ali prije nego se sjetio čovjeka i njegova imena, prože ga nekakva nelagodnost i cijelo mu se tijelo naježi pred tim nezvanim gostom.
Oklijevao je da mu dovikne. S nepovjerenjem i gotovo neprijateljski, gledao je kako prilazi. Spopadala ga je želja da zaviče: "Što ćete ovdje? Zašto dolazite da unosite nemir u ova mjesta na kojima je čovjek sretan? Gubite se!..."
S utvrđenja su bili opazili došljake i već su k obali silazili Florimond i Yann le Couennec, s puškama u ruci.
Jedan od došljaka visoko je držao glavu, malo zabačenu unazad, poput onih koji nastoje da što više svjetla prodre kroz njihove poluzatvorene vjeđe. Kad se primakao, Arreboust je shvatio. Putnik je bio zaslijepljen od odbijanja svjetlosti na snijegu, a to je jedna od najstrašnijih nevolja za dugih zimskih pješačenja.
Njegovih crvenih i natječinih vjeđa uhvatila se bjeličasta kora, kao u gubavaca. Užasno ga je bilo pogledati. On povika:
Ima li koga tamo? Osjećam da ste tu, ali vas dobro ne vidim...
Do njega je stajao Indijanac s puškom i smrknuto gledao kako su u nj uperili oružje.
Tko ste? Odakle dolazite? - upita Arreboust.
Ja sam Pacifique Jusserand iz Sorela, ali dolazim iz Norridgewooka na Kennebecu. Nosim pismo za pukovnika de Lomenie-Chamborda koje mu šalje otac d'Orgeval...
On nastavi:
Nećete valjda pucati na mene? Nisam uradio nikakvo zlo. Francuz sam kao i vi, govorimo istim jezikom...
Napola slijep, bio je u velikoj neprilici. Mora da je osjećao kako se predaje na milost i nemilost onima kojima prilazi, a ne može ni da pročita na njihovim licima da li ga prihvaćaju ili tjeraju, D'Arreboust najzad prepozna čovjeka koga je često sretao u Quebecu. Bio je to jedan od "dobrovoljaca", već četiri godine u službi oca d'Orgevala. Njemu se najprije smuči, kao da guta nešto neugodno, gorko kao žuč, no samilost nadjača i on će uslužno:
Jadniče! U kakvom ste to stanju? A onda se obrati Florimondu:
Taj je čovjek u službi oca d'Orgevala i njegove misije.
Čini mi se da je taj službenik već dolazio u Katarunk! - upadne mladić mršteći nos.
Ne pucajte na mene - ponovi došljak okrećući neprestano lice u smjeru odakle su dolazili glasovi - nisam neprijatelj. Ja samo nosim poruku za grofa de Lomeniea.
A zašto se bojite da vas ne ustrijele čim vas ugledaju? - upita Florimond. - Da nemate na duši neka nedjela u odnosu na grofa de Peyraca, zapovjednika i vlasnika ovoga utvrđenja?
Očito zbunjen, čovjek ne odgovori. Htio je da učini nekoliko koraka u pravcu sjena što ih je nejasno razabirao, ali se spotakne o jednu izbočinu. D'Arreboust ga uhvati za mišku i povede stazom koja je vodila k utvrđenju.

Grof de Lomenie-Chambord stade okretati omotnicu. To debelo, presavijeno pismo, s pečatom od tamna voska i grbom Sebastijana d'Orgevala, zadat će mu duboke rane. Znao je to. Oklijevao je da ga otvori i počeo da ispituje "dobrovoljca" kojega je gospodin d'Arreboust posjeo na jednu klupu. "Dobrovoljcima" su nazivali pobožne odrasle ljude i mladiće koji su bez plaće ulazili u službu misionara na jednu ili više godina kako bi zadobili "oproste od grijeha". Pacifique Jusserand služio je oca d'Orgevala već četvrtu godinu.
Kako je Otac mogao saznati za moj boravak u Wapassouu?... - upita malteški vitez.
Čovjek okrene k njemu svoje preplašeno i natečeno lice i odgovori s ponosom:
Dobro vam je poznato da Otac zna sve. Dojavili su mu anđeli.
Anđelika mu ispere upaljene i otekle vjeđe i stavi na njih hladne obloge, a zatim ga posluži juhom i rakijom. Dok je jeo onako zavezanih očiju, Pacifique Jusserand držao se uspravno i prezrivo.
U Anđeliki je već od prvog trenutka taj neobični čovjek izazvao nespokojstvo. Na njena pitanja odgovarao je sasvim kratko i odsječno. Živnuo bi samo kad je bila riječ o njegovu gospodaru, ocu d'Orgevalu.
Tek će kasnije uočiti ona tu pojedinost, kako se naime otac d'Orgeval, neobično uglađen i prefinjen čovjek, čini se namjerno okružio prostim ljudima, koji su u neku ruku utjelovljavali onu skrivenu, mračnu i izopačenu stranu njegova bića.
Takvi su, pored ostalih, bili otac le Guirande i otac Louis Paul Maraicher koji su zajedno s njim odigrali presudnu ulogu u borbi što ju je on vodio kako bi Acadiju i veliki teritorij Mainea sačuvao za katoličku crkvu i francuskog kralja. Valja napomenuti da su ta dva svećenika, a s njima i Pacifique Jusserand, umrli kasnije nasilnom smrću, upravo u toj borbi.
Kasnije je možda trebalo postaviti pitanje nije li "on", koji sve zna, "vidio" mnogo prije ostalih što se sprema, kad je Lomenieu de Chambordu pisao neka se pričuva.
"Dragi moj prijatelju, stajalo je u poruci, saznao sam da ste stigli u Wapassou, kamo su se nakon propasti Katarunka sklonili Peyrac i njegova banda. Nadam se da vaša hrabrost neće ostati bez ploda kad ste, uprkos zimi, odlučili da odete do njega. No preklinjem vas ovim pismom da ovaj put ne pokažete nikakvu slabost u svojim odlukama. Bojim se da ne podlegnete kakvoj suptilnoj dijalektici i prividnoj kreposti kojom će vas ti pustolovi obmanuti kako bi se što lakše uvukli među nas i uništili naše djelo. Kad sam vas vidio u Quebecu, uvjeravali ste kako je gospodin de Peyrac čestit i navodili dokaze njegova prijateljstva. Kasnije je ubio Pont- Brianda, jednoga od naših, i primakao se još malo više teritoriju Nove Francuske. Tvrdili ste da u njemu vidite samo vrlo vrijednog čovjeka kojemu je na srcu jedino da unaprijedi jednu divlju zemlju. Ali pitam vas, na dobrobit kojega kralja? U slavu koje vjere?... Uz to, prisutnost jedne žene u ovim krajevima kao da vas uopće nije zabrinjavala, bar ne u onom smislu kako sam ja priželjkivao.
Za vas su oni bili običan bračni par, kao i svaki drugi, i isticali ste kako ste primijetili da ih povezuje čista, neprolazna ljubav.
Pa uzmimo da je tako i govorimo o tom osjećaju. Razmotrimo tu lukavu i moćnu zavodljivost koja sa izvana kiti samo dobrim da bi prikrila zlo. A upravo ste, čini se, vi tome podlegli u svojoj pomalo naivnoj iskrenosti.
Neprestano ste isticali kako se divite želji toga čovjeka da bude slobodan, u pravom smislu slobodan.
A zar nije kazano da je čitav kult Sotone sadržan upravo u tom pitanju o slobodi? Zar, po riječima svetoga Tome, Sotona nije poželio da bude Bog? No Sotona je htio da svoju slavu i sreću duguje jedino sebi. TO JE NJEGOV SIGURNI I UOČLJIVI ZNAMEN. Ne znam da li ste svjesni toga koliko izopačenosti, i zapravo uvrede Bogu, može biti u tom osjećaju ljubavi koji ste zapazili u onih što su otvoreno
raskinuli s Bogom, te dotjerali dotle da pomažu neprijatelje svoje rođene vjere. Ljubav ne može voditi od čovjeka k čovjeku, nego od čovjeka k Bogu. Pokvarena ljubav i nije više ljubav.
I najzad, upravo u tome i leži najozbiljnija i najstrašnija od svih opasnosti koje sam uočio otkako su se ti ljudi iskrcali u neposrednoj blizini naših granica, što kažem, u blizini same naše francuske Acadije.
Jer služeći kao varljivi uzor, oni navode na grijeh bezazlene duše te one teže za srećom koje nema na ovome svijetu, nego jedino u Bogu i u smrti.
I zato me spopada užasno strahovanje. Nije li demonka razapela svoje najprepredenije zamke upravo u obliku ljupkosti i te nježne ljubavi koja i vas uzbuđuje.
Ne pokazuje li zlo svoje zavodničko lice upravo u učenosti toga čovjeka, a ona vas je opčarala? Svi se teolozi slažu da je Bog prepustio Nečastivom moć nad spoznajom, puti, ženom i bogatstvom. Zato se Crkva, u svom oprezu i mudrosti protivi da ženi prizna moć i utjecaj, jer društvo koje bi joj dalo takva prava, prepustilo bi se istoga časa carstvu svega onoga što žena utjelovljuje, to znači puti. A odatle do pada i povratka u mrak poganstva nije daleko.
Put i idolopoklonstvo su opasnosti koje vrebaju dušu zavedenu čarima suprotnoga spola, ma kako te čari imale moralnu ili fizičku privlačnost, podvlačim. Koliko li samo putenosti ima u vašem divljenju za gospođu de Peyrac, u kojemu sam, čini mi se, otkrio i ponešto bolne čežnje. A zar zbog toga nije Pont-Briand izgubio najprije glavu pa onda i život? Zato vas moram upozoriti da prepuštati se ovozemaljskom blaženstvu znači odvraćati se od jednoga cilja kojemu smo posvetili život, od osobnog i općeg spasenja, znači usporavati procvat naše duše koja se mora osloboditi tijelesnosti da bi se pridružila Bogu.
Pročitajte još jednom petu poslanicu svetog Pavla Galatejcima, dat će vam dosta prilike za razmišljanje.
„Braćo moja, povodite se za duhom pa nećete udovoljavati željama puti. Žudnje tijela suprotne su željama duha... A lako je prepoznati ono čime tijelo rađa. To su blud, pokvarenost, bestidnost, pohota, idolopoklonstvo, zatrovanost, neprijateljstva, svađe, zavist, prepirke, zavade, hereze, ljubomore, ubojstva, pijanstvo, razularenost i druga slična zlodjela...
...Sjetite se da su oni koji pripadaju Isusu Kristu zajedno sa svojim tijelom raspeli na križ i svoje poroke i pohotu"...
Što bih još mogao da nadodam riječima velikog apostola?... Završit ću, dakle, ovako: preklinjem vas, dragi prijatelju, da, preklinjem vas da nas oslobodite opasnosti koju de Peyrac predstavlja za nas, za Kanadu i za duše o kojima moramo brinuti.
On, svakako, nije prvi pustolov niti su oni prvi heretici koji se iskrcavaju na ovim obalama, ali me neki predosjećaj upozorava da ću, ukoliko mu smjesta ne onemogućimo da nanosi zlo, dočekati da on i njegovi unište naše djelo u Acadiji, a to će ujedno biti i moja smrt. Ja to vidim i osjećam...
Oh, Bože, što će biti sa mnom? - klikne skoro glasno jadni Lomenie i uhvati se rukama za glavu.
Srce mu se cijepalo. Dilema u koju ga je dovodio otac d'Orgeval stavljala ga je na muke. On položi prste na pismo kao da od svojih očiju želi skiti te riječi od kojih je svaka okrutno pogađala njegovu osjetljivost.
Nije sebi postavljao pitanja ni razmišljao postoji li kakav izlaz, može li se naći neko drugo rješenje u situaciji koja mu čak izmiče iz ruku.
Ali s užasom je gledao kako se između njega i njegova najmilijeg prijatelja počinje otvarati ponor, i panika ga uhvati na pomisao kako u ovom jalovom životu više neće uza nj stajati on, tako snažan, vidovit, uvijek prisutan.
"Ne ostavljaj me, prijatelju! Pokušaj da shvatiš, brate... oče moj! preklinjao je i ponavljao: oče moj! Oče moj!
A onda će predbacujući sebi što se ne obraća Gospodu:
"O, moj Bože, ne odvajaj me od moga prijatelja. Prosvijetli naše duše da bolje razumijemo jedan drugoga i da ne upoznamo golemu bol koju ćemo svakako osjećati ako se budemo gledali kao tuđinci. Bože moj, otkrij nam svoju istinu"...
Ali to nije bilo tako lako. Trebalo je patiti. On podigne oči i ugleda Anđeliku na nekoliko koraka od sebe. Evo dakle žene, reče u sebi, koju bi otac d'Orgeval htio po svaku cijenu oboriti.
Ona je zavirila u jednu šalicu a onda se sagnula nad kotao da zagrabi vode. Zatim se opet uspravila, svratila pogled na grofa de Lomeniea pa videći njegovo lice, uputila s k njemu.
Zar ste tužni, gospodine de Lomenie?...
Od njenog tihog i skladnog glasa on se lecnu. Grudi mu se napnu kao od teška vala i on umalo da ne briznu u plač poput malog djeteta.
Da tužan sam, vrlo tužan.
Stajala je pred njim a on ju je gledao zbunjen, očaran, već svladan njenim dražima, dok mu je dušu šibao nesmiljeni glas:
Još nije došlo vrijeme da se možemo posvetiti ženi i svemu što ona predstavlja, to jest puti...
Put?... da, možda! mislio je. Ali u ženi je i srce... blagost. U srcu žena cvate ljubav. Bez njih bi svijet bio hladan i ispunjen samo bitkama.
U mislima, on opet ugleda prizor kako ga nježno pridiže u krevetu dok je ležao bolestan.
Anđelika je, i više no što je sebi priznavala, bila osjetljiva na šarm grofa de Lomenie-Chamborda. Bio je nježan, ali i neobično hrabar, i vanjština mu se izvrsno slagala s karakterom. Ničeg pretvornog nije bilo u njemu. Njegova kršna pojava oficira, prekaljenog bezbrojnim junaštvima i iskušenjima, njegove sive, ozbiljne oči, otkrivale su viteško srce. Kad si ga bolje upoznao, nisi se mogao razočarati. Izvjesna kolebanja, u određenim situacijama, nikada nisu bila odraz kukavičluka, već pretjerane savjesnosti i nastojanja da prema prijateljima i onima koje je po dužnosti morao služiti i braniti, bude dokraja pošten.
Bio je od onih muškaraca koje bi osjetljive žene rado zaštitile od nasrtljivih žena, ili od nametljivih prijatelja, jer čovjek lako dolazi u iskušenje da zloupotrijebi njihovu tankoćutnost i vjernost.
A upravo je to radio otac d'Orgeval, bila je sigurna. Rado bi, pred tim bijelim listom papira i nadmenim rukopisom, bila rekla: "Ne čitajte to, molim vas. Nemojte ni da ga dirnete."
Ali, u to je pismo već bio utkan čitav jedan život što su ga u prijateljstvu zajednički proživjeli grof i otac d'Orgeval, i u nj Anđelika još nije smjela da stupi.
Nekako satrven, malteški vitez teško ustade i udalji se oborene glave.

75.
UNUTARNJA MUKA LOMÉNIE-CHAMBORDA
Misao oca d'Orgevala - a mogao je slobodno reći njegova fizička prisutnost - nije ga napuštala čitav dan. Pratila ga je poput sjene i sasvim tiho ali energično preklinjala. No, što se više bližila noć, glas se mijenjao, dobivao tragičan i gotovo djetinji prizvuk, da mu najzad šapne: "Ne ostavljaj me... Nemoj da me iznevjeriš u mojoj borbi"...
Bio je to glas Sebastijana d'Orgevala, još kao momčića u jezuitskom koležu, gdje je i došlo do njihovog prijateljevanja.
Kako je grof de Lomenie-Chambord imao sada četrdeset i dvije godine te mu nije nedostajalo iskustva, nije se mogao sasvim obmanjivati u pogledu pobuda koje su njegova prijatelja uvukle u podjednako prikrivenu i žestoku borbu protiv novih doseljenika.
Neke su uspomene mogle da objasne njegovu nepomirljivost. On, Lomenie, nije bio prisiljen da, kao Sebastijan d'Orgeval, upozna mračnu čamotinju jednog sirotinjskog djetinjstva.
On je imao umiljatu majku, pažljivu usprkos njenom mondenom životu, i ona ga nikad nije zanemarila: ni kao dječaka, dok se školovao kod jezuita, ni kasnije kad je postao malteški vitez. Često mu je pisala, upućivala mu kao djetetu neobične poklone koji su mu ponekad bili i neprilični: kitu prvog proljetnog cvijeća, venecijansku ćordu optočenu dragim kamenjem, medaljon od škojlke s pramenom svoje kose, ušećereno voće, a o njegovu četrnaestom rođendanu kompletnu mušketirsku opremu i jednog čistokrvnog rasnog konja... Oci jezuiti nisu sve to držali baš ozbiljnim. Što ćemo, takve su već majke!
A imao je i dvije sestre od kojih se jedna kasnije povukla u samostan. Bile su vesele, razigrane, neposredne. Kad mu je majka prije deset godina umrla, Lomenie je za njom plakao kao za svojom prijateljicom. I dalje je ostao u vezi sa svojim sestrama i nisu prestali da se iskreno vole.
One iste večeri u Wapassouu, u sobici Talijana Porguanija, on pažljivije pročita pismo i zaspi prožet gorčinom što je izbijala nekako između redaka u pismo, a samo joj je on znao uzrok.
Je li sanjao ili u polusnu dozvao u svijest onu noć što ju je u djetinjstvu bio proživio uz svoga prijatelja?
Sebastijan je bio žrtva one noći, ali je nesvjesno i on sam bio u to upleten. Spokojno je spavao, s kovrčama svoje kose što mu se prosula po čelu, dok se blizu njega u mraku, kao u ljepljivom košmaru kojemu bi on kasnije rado bio porekao istinitost, Sebastijan borio sa ženom.
Dogodilo se te noći da je iznenada doputovao neki biskup sa svojom pratnjom, pa su učenike poslali da spavaju po sporednim zgradama. Njih dvojica ležali su na slami, Orgeval sasvim na kraju suše, jer nije volio da se miješa s drugima. Odjednom, on je u mraku opazio NEKU ŽENU LIJEPU KAO NOĆ. Gledala ga je s dvoličnim smiješkom od kojeg ga je svega podilazila vatra i on je stao drhtati.
„VADE RETRO SATANAS!"10... šaptale su mladićeve knjige, ali osjećao je da ga njegove knjige slabo slušaju; zato pruži ruku da pod odjećom dodirne željezno zvonce s ugraviranom slikom svetog Ignacija, koje je, kad bi se njime malo potreslo, imalo moć da otjera đavolske prikaze. Ali i prikazin smijeh je odzvanjao kao srebrno zvonce. Ona je šapnula:
"Ničega se ne boj, kerubine moj"... Položila je ruku na njegovo tijelo i stala da izvodi kretnje kojima on nije mogao odoljeti, već se prepustio nekoj nepoznatoj i čulnoj sili čija ga je žestina svega preplavila. Prihvatio je bestidna milovanja, prihvatio je sve, uzvratio onim što je od njega očekivala i predao se užasnom mahnitanju... A kad se probudio:
Vidio si, zar ne? Jesi li vidio? - tresao je Orgeval svog susjeda, malog Lomeniea. Ovaj se ničega nije jasno sjećao. Bio je to nevin i zdrav dječak, te spavao spokojno kao anđeo. Ipak se sjetio da je bio primijetio neku ženu, osjetio neke ugodne mirise, čuo prigušenu buku i uzbudljivo komešanje. Jedino je to uznemirilo njegov čisti san. Međutim, stariji je bio tako smućen i očajan da je sve ispričao prijatelju koji nije bogzna što razumio. No jedno ipak, mladi Lomenie neće nikad zaboraviti: plave oči što su sijevale čas očajanjem, čas bijesom, i tijelo silovana mladića koje su oborile i savladale neodoljive sile pohote. A on se svome prijatelju toliko divio! Sve do zore trudio se da ga utješi nemoćnim dječjim riječima: "Ne brini. Ispričat ćemo sve ocu prioru... Nisi ti kriv, kriva je žena."
Ali, ništa nisu rekli... ili točnije, nisu uspjeli objasniti što se zapravo dogodilo... Prekinuli su ih već kod prvih riječi...
Umirite se, djeco. To što ste vidjeli nije bila nikakva utvara, nego jedna naša velika dobrotvorka. Ona pomaže tako skupo izdržavanje siromašnih učenika kao što ste i vi d'Orgeval, zato uživa povlasticu da iznenada posjećuje svoje štićenike

10 Odstupi, sotono!
"privilegium mulieris sapientis".11 To je vrlo stari propis koji su prihvatile i mnoge druge kršćanske i odgojne ustanove, a to dokazuje da ni danju ni noću nemamo što skrivati…
Ali…
Bili su izvan sebe. Jesu li to duhovni oci budale, ili su oni, mladići zaista sanjali... Najzad su zaboravili. Nametnuli su šutnju svojim krhkim dušama koje su se u toku dana primirile.
Postavši kasnije otac d'Orgeval, bivši suučenik grofa de Lomeniea bio je sada na vrhuncu izvanredne karijere. U najboljim godinama i spokojstvu svećeničkog poziva, navikao na samoodricanja, tijela koje je uslijed trapljenja postalo neosjetljivo na hladnoću, glad, mučenja - ne bi li se on danas nasmiješio na one uspomene ili maglovite snove...
Dvaput, triput budio se Lomenie-Chambord iz mučnog sna i brisao svoje lice, okupano hladnim znojem. Oslušnuo bi noć u Wapassouu i onda se primirio. Zatim bi opet utonuo u nemirnu obamrlost i vidio demonku zavodničkog lica, kako ju je prema opisu svoga prijatelja zamišljao, sa crnim zmijama što se uvijaju u njenoj kovrčavoj kosi, i s vatrom koja izbija kada trepne vjeđama. Jahala je na jednorogu konju i pustošila visokim snijegom prekritim krajevima Acadije. Potkraj noći on primijeti kako se ta vizija mijenja: kosa joj se počinje zlatiti, a oči dobivati boju smaragda. Otkako je, nakon petnaestogodišnjeg novicijata, otac d'Orgeval bio poslan u svijet, nikada ga nije izdala vidovitost u pogledu ljudi, događaja, situacija, a izricao je i prava proročanstva i predskazivao, tobože nehotice, stvari koje ništa nije opravdavalo, no uskoro zatim one su se ispunjale iako su izgledale nemoguće.
Sa svake ispovijedi, kad je imao sreću da je obavi pred tim velikim jezuitom, malteški je vitez uvijek odlazio nekako preporođen, upoznavao bolje sama sebe, bio sigurniji u ispravnost svoga puta. Zato je i shvaćao zašto se ljudi bore da dođu do njegove ispovjedaonice, da satima stoje pred njom u redu, u hladnoj kapelici nekadašnje misionarske stanice na rijeci Saint-Charles, gdje je odsjedao kad je dolazio u Quebec.
Ništa nije davalo povoda da u njega posumnja danas.
Lomenie je bio razborit čovjek, s razvijenim darom zapažanja, i znao je da se okoristi iskustvom koje je stekao živeći u doseljeničkim zajednicama. Mnogo se puta uvjerio da neke žene mogu pokazati nevjerojatno strpljenje, upornost i lukavstvo. Nije ih uvijek lako otkriti.
Odlučio je da bude oprezniji, stroži, a nakon savjetovanja s gospodinom d'Arreboustom, da pokuša raskrinkati đavolsku stranu Anđelikina bića ukoliko takva uopće postoji.

76.
ŽRTVOVANJE KONJA
Opet zavlada noć. Noć koja potraja šest dana. Snijeg i vjetar udružili su se da u svom kovitlacu satru nastambu, a kroz prozore zasute snijegom nije više prodirao ni tračak svjetla. Bilo je dana kad su se morali odreći i toga da otvore vrata. Vjetar je kroz dimnjake vraćao oblake dima od kojega su se gušili, a nije bilo mogućnosti da se prostorije prozrače. Ipak se utvrđenje čvrsto držalo i mali se Wapassou pokazao sigurnim skloništem, usprkos iznenadnim udarima od kojih je krov škripao. Dvije debele četvrtaste grede od crne hrastovine, kao srasle jedna uz drugu pomoću stvrdnutog pijeska, nisu iznevjerile.
Okupljali su se u toplini skloništa, stiskali se jedni uz druge.
Upravo za te duge noći odnijeli su vukovi jednog od konja, crnog pastuha.

11 Povlastica žene koja pomaže nauku.
Joffrey de Peyrac je sebi predbacivao što odlaže da ubije te životinje, nadajući se nekom nemogućem čudu. Dobro je znao da im se zalihe mesa primiču kraju, a da su i mogli odlaziti svaki dan u lov, malo je bilo vjerovatno da bi ubijena divljač dostajala i za najosnovnije potrebe. Gubitak pastuha sada je još više smanjivao njihove izglede da prežive.
Anđelika ne reče ništa.
Hitnost potreba izmijenila je kriterij vrednovanja. Svi su se borili za te konje. Činjenica da su ih uspjeli dovesti duboko u unutrašnjost, imala je u njihovim očima simboličan smisao, a spasiti ih i omogućiti da se tu i održe, činilo se svima najvažnijim zadatkom.
No sada se radilo o tome da se život spasi ljudima. Više nije bilo u pitanju prisustvo konja u Gornjem Kennebecu, nego Peyraca i njegovih.
Svi su šutjeli. U nezasluženom porazu ima goleme gorčine. Podvig nije mogao biti dokraja izvršen. No Andelika je u sebi ponavljala kako se ne može zahtijevati da sve uspije i da se na određeni cilj stigne bez usputnih gubitaka.
Njena tuga iščezne i preplavi je neki val radosti kad je vidjela da svojim bolesnicima i rekonvalescentima može dati masniju, krepkiju juhu, a čitavih nekoliko dana i svježeg mesa izobila. Miris na roštilju pečenog mesa djelotvorno je poticao oslabljene želuce i sve ih je prožela pomalo razdražljiva veselost koja će im omogućiti da ojačaju i budu strpljivi.
Nikad Andelika nije mogla zamisliti da će jednog dana jesti konjsko meso.
U svijesti plemića konj nikako ne može biti u istom redu s ostalim domaćim životinjama, određenim da završe u klaonici: s govedom, ovcom, teletom.
Od njegova najranijeg djetinjstva, plemiću je konj drug: u šetnjama, na putovanjima i u ratovima.
U normalnim prilikama ona bi, jedući konjetinu, osjetila isti užas kao da se odala kanibalizmu.
Moglo se pogoditi različito društveno porijeklo onih koji su tu bili okupljeni upravo po reakciji koju su tom prilikom pokazali.
Kanađani, Englezi seljaci, mornari - čak i mlađarija kao Florimond i Cantor - nisu ni trepnuli. Žalili su što je uloženo toliko truda da se konji ovamo dovuku, a onda ih se moralo ubiti. No kasnije će dovesti druge. Počet će se iznova.
Oni nisu osjećali onu unutrašnju odbojnost kao plemić, za kojeg je konj sastavni dio njegova vlastita bića.
Viteštvo minulih vremena zaista je bilo mrtvo. Rađala se nova društvena klasa. Svega će se toga sjetiti Andelika kasnije. U ovom je trenutku bila suviše umorna a da bi se upuštala u takve digresije. Vidjela je jedino kako su je Honorini opet zarumjenjeli obrazi i kako se svi oporavljaju, pa je stala da shvaća Indijančevo obožavanje hrane. Običaj okupljanja oko vatre i gošćenje među prijateljima potječe zaista iz nekog vjerskog obreda.

77.
ZASTRAŠUJUĆE OTKRIĆE GROFA LOMÉNIEA
Anđelika je promatrala zlatnu šipku u svojoj ruci. Bila je njeno vlasništvo.
Grof de Peyrac joj je uručio kao i svima drugima, kao jednom od "svojih ljudi"... Ona je željela da izvede jedan svoj naum koji joj je odnedavna ležao na srcu.
Budući da je bila obećala svijeće svima svecima ako se sretno izvuku od boginja, htjela je pokloniti svoju šipku zlata Crkvi svete Anne od Beauprea, o kojoj su Kanađani često govorili. Nju su bretonski mornari, preživjevši jedan brodolom, sagradili na obalama Saint-Laurenta, i govorilo se da se u njoj događaju mnogobrojna čudesa.
Ulazeći toga popodneva u zajedničku dvoranu, Anđelika prosudi da je trenutak pogodan jer su gospodin d'Arreboust i pukovnik de Lomenie sjedili za stolom sami i čitali svoje misale.
Anđelika im priđe i uruči zlato obrazloživši im svoju zamisao.
Ona je željela da administratori župe i prošteništa upotrijebe to zlato kako najbolje budu znali: bilo za kupnju misnica i ornata ili podizanje oficija, bilo za izgradnju nekog puta, križa ili glavnog oltara ukrašenog skulpturama i pozlaćenim lišćem. Tražila je jedino da njeno ime bude ugravirano na bijeloj mramornoj ploči koja će na crkvenom zidu, pored tolikih drugih ex-voto, podsjećati i na njenu zahvalnost nebu što ih je sačuvalo od užasne bolesti.
Dva plemića skoče na noge i tako naglo ustuknu da je gospodin d'Arreboust prevrnuo jedan stolac.
Gledali su s užasom na zlato koja je pred njima blistalo na stolu.
Nemoguće! - promuca vojvoda. - Nikada u Quebecu neće prihvatiti to zlato, pogotovo kad doznaju odakle je i tko ga poklanja.
Što time hoćete da kažete?
Monsinjor biskup sigurno bi prije dao spaliti svetište, ili molitvama iz njega tjerati đavla.
Ma što kažete?...
To je zlato prokleto.
Ne shvaćam vas, - reče Anđelika. - Niste se toliko prenemagaii kad ste prihvatili zlato koje vam je moj muž stavio na raspolaganje za put po Mississipiju. Mislim da ste ga došli čak i moliti.
To nije isto.
A zašto?...
Iz vaše ruke!... Možete zamisliti... Kamenovali bi nas...
Ona ih je šutke gledala i mislila: "Ne, nisu ludi. Još gore od toga."
Gospođo - reče Lomenie sav očajan i oborivši glavu. - Neprijatna mi je dužnost što moram da vas upozorim kako se o vama prenosi nezgodno i dosta rašireno mišljenje, a dijele ga i naši sugrađani u Quebecu, pa i u cijeloj Kanadi. Iznenađeni, naime, vašim dolaskom, a i vašim podvizima, neki su se zabrinuli i učinilo im se da vide izvjesnu podudarnost...
Pogled koji je u nj uprla Anđelika nije nimalo olakšavao njegov zadatak.
Upola je već znala što hoće da kaže, ali joj se to činilo toliko nastranim da ga je pustila neka se bespomoćno sam izvlači. No jedno je bilo sigurno: stao ju je hvatati bijes. Dakako, nije očekivala bezgraničnu zahvalnost, ali ipak!...
Ne pretjeruju li malko ti pobožni vojnici.
Ona ih je njegovala, posluživala ih u svako doba dana i noći, bila slomljena od umora. Upravo u tom trenutku boljeli su je mišići na leđima i rukama jer je pijukom razbijala led koji je prokop za prilaz kući bio pretvorio u klizalište. To isto jutro pokliznuo se gospodin Jonas i zadobio nezgodno uganuće. Da se slična nesreća ne bi ponovila, Anđelika je bez prekida radila dva puna sata a zatim posula stazu pepelom i prašinom. I baš su taj trenutak odabrali da joj u lice dobace uvredljive bedastoće, da je optuže zbog njenih đavolskih moći.
Videći da se Lomenie neće izvući, d'Arreboust izlane:
Sumnjiče vas da utjelovljujete demonku Acadije. Jeste li čuli za ono proročanstvo?
Da! čini mi se da se radi o jednoj viziji koju je imala neka vaša opatica. Objavila je da će jedna žena-demon nastojati zavesti duše u Acadiji. Događaju se i takve stvari, - reče Anđelika s neusiljenim osmijehom.
I tako su se, dakle, sabrala u meni sva svojstva potrebna da odigram tu ulogu?
Gospođo, mi se na žalost ne možemo šaliti s ovakvim sticajem okolnosti - uzdahne Lomenie. - Sudbina je htjela da se gospodin de Peyrac nastani u Acadiji u isto vrijeme kad je bilo izrečeno to proročanstvo, a to je uzbudilo duhove. U Kanadi se doznalo da se uza nj nalazi žena čiji se opis izgleda podudarao s onim koji je dala vizionarka, zato je sumnja pala na vas.
Anđelika se ipak zabrinu.
Kad je vidjela kako dva plemića uzmiču, smjesta je shvatila da je stvar ozbiljna. Nije htjela samu sebe zavaravati. Čula je govoriti o toj viziji, a spomenuo ju je onako izdaleka i Nicolas Perrot... Ona je slutila da bi ljudi mogli doći u iskušenje da povežu jedno s drugim, ali nije mislila da će to postati ozbiljno.
Sada je vidjela što se događa. Zvijer se pokrenula… Čula joj je teški korak... INKVIZICIJA!
Čudovište koje ju je dočekalo u Americi nije dakle neukroćena priroda, nego uvijek isti neprijatelj, možda još zagriženiji od onoga u Starom svijetu. Ta nije joj bilo nepoznato da na španjolskim teritorijama inkvizicija podiže najgolemije lomače u historiji. Na njima su izgorjeli milijuni Indijanaca zato što nisu htjeli služiti službenicima Crkve.
Onamo u Francuskoj, progonili su je jer je bila lijepa, voljena i hrabra žena, drukčija od ostalih... Ovdje će joj prišiti nadimak demonke... kao što su nekad bili doviknuli Peyracu: vještac!...
U Americi je sve jasnije. Tu se strasti otvoreno pokazuju i raspaljuju. Morat će naučiti da prkosi mitu, da se od njega brani, da ga pobjeđuje - a to je kao da se već pred njom stvarno nalazi neki zloduh koji joj se uvukao u kuću.
Ali i zlodusima valja gledati u oči.
Razjasnite se, gospodine de Lomenie - reče ona s nemirom u glasu premda se trudila da ne plane. - Nećete valjda tvrditi da u Quebecu ima značajnijih, otmjenih ljudi koji bi imalo povjerovali u tu izmišljotinu, koji zaista vjeruju da bih ja mogla biti... utjelovljenje te demonke koju najavljuje proročanstvo?...
Na žalost, sve govori protiv vas! - poviče Lomenie s gestom očajanja. - Iskrcali ste se upravo na onome mjestu za koje se moglo ustvrditi da proročanstvo baš o njemu govori. Vidjeli su vas jahati na konju onim istim krajevima za koje opatica kaže da će ih ugroziti demonka... A vi ste i lijepi... vrlo lijepi, gospođo. Svi koji su vas vidjeli samo su to potvrditi... Zato je i bila dužnost monsinjora biskupa da traži podrobnija obavještenja...
Ipak, nećete valjda reći da crkvene vlasti prldaju važnost tim naklapanjima... naročito ne njihovu tumačenju? - poviče Anđelika.
A upravo je tako, gospođo. Monsinjor nije mogao olako shvatiti izvještaje oca d'Orgevala i fra Marca sa rijeke Saint-Jeana. Uz to, kapelan redovnica uršulinki u Quebecu, gospodin de Jorras, potvrđuje svetost i uravnoteženost sestre Madeleine, koje je on dugogodišnji ispovjednik. Otac de Maubeuge, jezuitski prior, također je sklon da u vašem dolasku vidi nepobitna znamenja najavljenih nesreća…
Anđelika je od užasa raskolačila oči.
Ali zašto? - poviče. - Zašto su svi ti svećenici protiv mene?
Joffrey de Pejrrac koji je upravo ušao, dolazeći iz radionice, čuo je taj povik. On ga je shvatio kao simboličan uzvik, krik uvrijeđene žene. Uvrijeđene i već stoljećima odbacivane.
Zašto?... Zašto su ti svećenici protiv mene?...
Nije htio da priđe, nego je ostao zaklonjen u mraku. Dužnost joj je da se sama brani.
Nakon dugih stoljeća, otkako Crkva-ženomrzac ispovijeda to odbacivanje žene, bilo je već vrijeme da se prolomi takav krik.
A pravo je bilo i to da to uradi najljepša i najženstvenija žena što ju je ikada zemlja nosila.
Zastao je, nevidljiv. Izdaleka ju je promatrao s ponosom i dubokom ljubavlju, onako lijepu u njenom iznenađenju i negodovanju od kojega su joj se malo- pomalo jagodice na licu stale rumenjeti a zelene oči planule varnicama.
Jedino je vojvoda d'Arreboust opazio de Peyracovu prisutnost. Slutio je da se on smiješi gledajući Anđeliku i oštra ljubomora ujede ga za srce.
"Taj Peyrac posjeduje blago i on to zna" reče u sebi. "On to zna... A moja žena nije nikada pripadala meni..."
Žuč mu se penjala na usta, otrov ispunjao njegovo srce. Podilazila ga je želja da svu svoju odvratnost izbljuje naprasnim, potkazivačkim riječima ne bi li zatro tu pobjedničku ljubav, ali istovremeno, on je uočio da će sve što bi mogao kazati proisteći iz okaljana izvora njegova vlastita nezadovoljnog bića.
Zato je šutio.
Lomenie je hrabro i savjesno nastavio.
On je iz prsluka izvukao list i pokazivao ga s izrazom boli.
Ovdje su, gospođo, točno zabilježeni podaci koji se navode u proročanstvu. Izvjesni opisi pejzaža napadno se slažu. Nedavno je jedan reformirani franjevac, otac Marc, inače kapelan gospodina de Vauvenarta na rijeci Saint-Jean, prepoznao
o tome nema sumnje - mjesto na kojemu ste se pred kratko vrijeme iskrcali vi, gospođo, i gospodin de Peyrac.
Anđelika mu bez okolišenja istrgnu iz ruku papir i stade da čita. Vizionarka je opisivala mjesto na koje je bila prenesena u snu.

78.
VIZIJA SESTRE MADELEINE ANĐELIKA IZBACI NEPOŽELJNE GOSTE
"... Nalazila sam se na obali mora. Drveće je raslo do uz samu obalu. Pijesak je imao ružičast odsjev... Nalijevo, bila je sagrađena drvena postaja s visokom palisadom i kula na kojoj je lepršala zastava. Posvuda u zalivu mnogobrojni otoci, kao pospane nemani... Na kraju plaže, pod liticom, kuće od svijetla drva. U zaljevu ljuljaju se dva usidrena broda... S druge strane plaže, malo podalje, po prilici nakon milju-dvije hoda, nalazio se drugi zaselak, a oko koliba ruže... Čula sam kako kriče galebovi i kormorani."
Anđeliki je stalo da nemirno udara srce. Kasnije će sebi predbacivati to uzbuđenje, jer čitajući dalje taj dokument, uočila je pojedinosti koje bi joj omogućile da smjesta opovrgne optužbu protiv sebe. Jednog će joj dana taj tekst doći u pamet i ona će sve razumjeti, no tada će biti gotovo prekasno...
Danas, ona je prije svega bila zapanjena time što se pouzdanije navodi Gouldsboro, te je osjetila nemoćan bijes.
" ... Odjednom, jedna žena izvanredne ljepote iskrsla je iz mora i ja sam znala da je to demonka! Ostala je tako lebdeći nad vodom u kojoj se odražavalo njeno tijelo, a njen mi je pogled bio nepodnošljiv jer to je bila žena... i ja sam u njoj vidjela simbol svoga grešnog života... Odjednom, s kraja horizonta stade se hitrim skokom primicati neko biće koje sam u prvi mah držala demonom i ja primijetih da je to jednorogi konj kojemu je u smiraju sunca dugi šiljak blistao kao kristal. Demonka ga je zajašila i vinula se u svemir...
Tada ugledah Acadiju kao golemu ravnicu, koju kao da promatram visoko s neba. Znala sam da je to Acadija. Držeći je za četiri kraja kao pokrivač, demoni su je žestoko tresli. Demonka ju je pretrčala svojim ognjenim kopitima i svu je zapalila... Za sve vrijeme koliko je trajala ta vizija, sjećam se da sam imala osjećaj kako se na kraju okoliša kesi neki crni demon i kao da bdi nad blistavim demonskim stvorom, pa sam se na časove užasno bojala da je to sam Lucifer"... "Stajala sam tamo sva očajna jer sam vidjela da je to propast za dragu zemju koju smo uzeli pod svoju zaštitu - no onda kao da se sve umiri.
Neka druga žena prijeđe nebom. Ne bih znala reći je li to bila Sveta Djevica ili neka svetica zaštitnica naših bratstava, ali njeno prisustvo kao da smiri demonku. Stala je kao prestrašena da uzmiče...
... I vidjela sam kako je iz šumarka izašlo nekakvo dlakavo čudovište, bacilo se na nju i svu je raskomadalo, dok se jedan mladi arhanđel s ognjenim mačem dizao put nebesa"...
Anđelika opet presavije pismo i počeka da se u njoj stiša strah i razdraženost... Sve je to bila tek hrpa besmislica, piskaranje fedovnice u čamotinji samostana, a ipak se našlo i ozbiljnih ljudi da u to povjeruju.
Poznato je, međutim, da su samostani puni takvih vidovnjaka.
No bilo je u tom pričanju nečeg u čemu je sa strahom otkrivala i djelić istine, pa umjesto da se usprotivi, ona zastade i zamisli se.
Ako je istina - reče najzad - da se u opisanom mjestu moglo prepoznati Gouldsboro, moram prihvatiti i to da je dolazak žene i konja na tu obalu naveo svećenika na krivo tumačenje proročanstva... Uzmimo, moj dolazak! No kako da se branim? Simbolika slika krije u sebi tako različite činjenice, vi to znate. Slučajne podudarnosti ne čine mi se uvjerljive. Tako vaša vizionarka ne precizira da li je demonka bila crnka ili plavuša... čudno je to kad se uzme u obzir s koliko je preciznosti opisan pejzaž.
Tako je. Ali sestra Madeleine nam je sama precizirala da se prikaza digla iznad voda nekako u sumraku, pa joj nije mogla razabrati lice.
Lako li je tako. A kako je onda mogla utvrditi da je ta žena lijepa ako joj nije vidjela lice?
Ona je prije svega govorila o ljepoti njena tijela. Upravo je njega isticala. Tijelo te žene učinilo se pobožnoj djevojci tako neobično lijepim da se i sama iznenadila i uzbudila.
Nema razloga da vam ne vjerujem, ali mi sve to izgleda nedovoljno da se mene počasti tom inkarnacijom. Nitko valjda ne može tvrditi da me je vidio golu kako izlazim iz vode.
Ona se naglo prekine i odjednom sva problijedi. Sjeti se malog, plavog jezera u kojemu se na putovanju bila okupala i straha koji ju je u jednom trenutku prožeo kad joj se učinilo da je netko promatra kroz granje.
Bila je dakle istina. Netko ju je onda opazio. Ona se izgubljeno zagleda u Lomeniea i d'Arrebousta i po izrazu njihova lica shvati da misle isto što i ona. Znali su. Netko ju je bio vidio i o tome pričao...
Ona uhvati de Lomenie-Chamborda za zglavak ruke i silovito mu ga stisne.
Tko me je vidio? Tko me je promatrao dok sam se kupala u jezeru? Oči su joj sijevale munjom. Jadni malteški vitez obori pogled.
Ne mogu vam to reći, gospođo! Međutim, istina je da su vas bili opazili i to je samo moglo da pojača strah koji se počeo širiti zbog toga viđenja...
Anđeliku stade hvatati panika. Nije dakle sanjala kad je, usprkos zabačenosti kraja, bila osjetila nelagodnost na obali jezera.
Tko me je vidio? - ponovi stišćući zube.
On odlučno odmahne glavom, pokazujući da ne želi odgovoriti. Nije navaljivala. Uostalom, to i nije važno!... Dugo je vjerovala da joj se od straha tek bilo pričinilo kako je vrebaju Irokezi, možda i sam Outtake, ali to je, eto, bio netko od tih francuskih Kanađana što švrljaju šumom, neki vojnik, oficir ili divljačar. A onda je stala da se širi legenda. Sve se podudaralo. Vidjeli su je kako "gola izlazi iz voda"... Prokletstvo! Opet je obuze bijes i ona udari šakom po stolu.
Neka vas đavo nosi - reče stisnutih zubi - vas, vašega kralja, vaše opatice i popove. Nema, dakle, dovoljno daleke zemlje u kojoj bi se čovjek mogao zaštititi od tih ludovanja. Posvuda morate iskrsnuti vi i sijati razdor, pod izlikom da spašavate duše ili da služite francuskom kralju. Morate se baš svugdje pojaviti i onemogućiti ljudima da žive u miru, da se u miru okupaju! Pedeset tisuća jezera!.. U ovoj zemlji ima pedeset tisuća jezera, a zar se ja, za pasje vrućine, ni u jednom jedinom neću moći osvježiti a da se tu ne zatekne netko od vaših i ne pretvori to kupanje u čudo Apokalipse?…
Zato što i neki prostak drži kako je imao čast da mu se ukažu božanska priviđenja, vi ćete se odmah povesti za njim... Smatrate se sretnim što je upozoren kako prisustvo jedne žene koja se kupa u jezeru ugrožava Novu Francusku... A tko je vodio mene kad mi je palo na pamet da vas tražim u snijegu, u kojemu biste bili našli smrt? Ako je to bio đavo, moj gospodar, treba
vjerovati da vam je on izvrstan prijatelj, jer sam vam ja spasila živote. Njegovali smo vas u bolesti, podijelili s vama svoje posljednje namirnice, bili prisiljeni da ubijemo svoga posljednjeg konja...
I nije vam bilo dosta što ste nam s vašim Huronima naprtili zarazu, prihvatili našu njegu i gostoprimstvo, dijelili s nama posljednje zalihe hrane, dobili obećanje da ćemo potpomoći ekspediciju gospodina de La Sallea - sad nas još pitate nismo li sluge sotone i nisam li ja ta demonka koju su najavili... Dokle ćete ostati tako djetinjasti? - reče ona prezrivo i gotovo sažaljevajući ih.
Zbog gospodara kojima služite, danas ste se pokazali kukavicama, glupanima i nezahvalnicima... Ne želim više da vas gledam. Izlazite!...
Ona ponovi jednoličnim, ali jednako ledenim glasom:
Napolje! Izlazite iz moje kuće.
Dvojica plemića ustanu i oborene glave upute k vratima.

79.
LOMÉNIE I D'ARREBOUST RAZMIŠLJAJU O SVOJIM GRIJESIMA PREMA ANĐELIKI
Napolju ih dočeka blijedoljubičast sumrak i poput noža britka hladnoća. Hodali su nasumce i teturajući po zaleđenoj zemlji, a zaustavili se tek na obali jezera. Oči su upirali prema istovremeno mračnom i prozračnom horizontu, s kojega je dopiralo nešto svjetlosti.
Njima, zrelim i prekaljenim ljudima, dogodilo se, eto, da u ovaj večernji sat, dok nisko po zemlji zviždi sjeverac i raznosi snijeg, da se odjednom osjete bespomoćno kao siročad.
Upravo su zaključili kako će im život postati zaista nesnošljiv izgube li naklonost gospođe de Peyrac.
Nismo ovo zaslužili - reče Lomenie turobnim glasom.
Nismo... Ali shvaćam i nju... Razumljiv mi je njezin gnjev. Nikad sebi neću oprostiti što sam baš ja morao prenijeti te blezgarije koje su povrijedile obožavanja dostojnu mladu ženu, koja nam je učinila samo dobra. Ona je u pravu, Chambord! Pokvarenjaci smo mi! A tome su krivi ti jezuiti. Nakljukali su nas svojim glupostima. Više i nismo ljudi.
Časne mi riječi - reče sa zaprepaštenjem Lomenie, - držao sam vas veoma odanim toj gospodi od Družbe Isusove, gotovo jednim od njihovih!... Zar vi i vaša supruga na predstavljate primjer koji...
Jezuiti su mi oteli ženu - reče vojvoda. - Više i nisam znao da je moja. Koristili su se ovime samo da mi je oduzmu. Može se reći da više i ne postojim. Napravili su od mene eunuha u službi Crkve... U divnom li sam položaju! Čak je i kršćanski brak u njihovim očima grešan. I upravo mi je dama sa Srebrnog jezera pomogla da sve to shvatim. Prekrasna je to žena i toliko ženstvena... Volim njezin polet, vatrenost koja iz nje izbija. To je žena koju poželiš uzeti u naručje...
On se nakašlja jer je govorio preglasno, pa ga je ledeni zrak ujedao za pluća.
Shvatite me vi, prijatelju, jer to nitko neće moći u Quebecu, kad odem da bacim kamen u njihovu žabokrečinu. Dama sa Srebrnog jezera pripada samo Peyracu. Ona je stvorena da je muškarac grli... kažem vam. Ona je stvorena da bude u naručju toga čovjeka. I dobro je tako! A i pravo! Eto, što ja mislim.
Vi buncate, prijatelju. Više to niste vi.
Možda! A moguće je da opet pronalazim sebe. Jer i mi smo nekad bili vatreni, razdragani, pomalo razvratni, i vjerovali u Boga i život, ali smo ga ostavili daleko za sobom na nekoj okuci mladosti, u zbrci stega i nametnutih zahtjeva, nespojivih s Istinom. A Peyrac nikad nije iznevjerio sebe, ostao je čvrst poput litice u životu ispunjenom gnusobama. Zavidim Peyracu, ali ne samo zato što je muž toj ženi,
već zato što je na svakoj etapi svoga života - ponovi d'Arreboust tvrdoglavo - čak i pod prijetnjom smrti, ostao vjeran sebi. A najteža je etapa mladost jer se u njoj pada pod jake uplive, od kojih nas ništa ne spašava jer utvaramo da su oni posljedica naše vlastite volje. Sumnjate li još uvijek da je demonka? - upita on - upirući divlje kažiprst u Lomeniea koji je cvokotao od hladnoće.
Ne, nikada je nisam time sumnjičio. Sjetite se da sam se u Quebecu suprotstavljao takvim brbljarijama, i svi su me salijetali i optuživali da sam opčinjen. Vi prvi...
Da, istina je i molim da mi oprostite! Sada shvaćam. Nebesa, ja umirem od hladnoće! Brzo se vratimo i ispričajmo se toj šarmantnoj ženi koju smo tako teško uvrijedili.

80.
ANĐELIKA OPRAŠTA GRUPE NAPUŠTAJU UTVRĐENJE
IZASLANICI SE VRATILI U QUEBEC
Bojite li se da ću vam odsada uskratiti jelo?... - upita Anđelika kad je vidjela kako pokajnički stoje iza nje.
Bačeni u ponor mraka, gdje se čuje plač i škrgut zubi... - uze da citira grof de Lomenie - a bije hladnoća da kamenje puca - nadoda s kukavnim osmijehom.
Ostavši sama, Anđelika se malo-pomalo bila umirila. Premda u početku povrijeđena i uzrujana, zahvaljujući svom smislu za humor, ona zateče sebe kako se smiješi na pomisao da je njezin dolazak u Ameriku mogao onako neugodno iznenaditi praznovjerne Kanađane, pomiješavši se s njihovim vizijama. A osvećivala ju je ponešto i zbunjenost biskupovih opunomoćenika. Jadni Lomenie bio je na živoj vatri, dok za d'Arrebousta nije mogla ustanoviti od čega je onako bijesan: da li zato što mora da preklapa s tobožnjom Luciferovom službenicom, ili zbog toga što je prisiljen igrati pred njom ulogu inkvizitora. Bila je sklonija da vjeruje u ovo posljednje. U toku ovih posljednjih tjedana svatko je bio naučio da poštuje sebe. Zato, kad ih je za sobom vidjela onako posramljene, bila je sklona da im oprosti.
Malteški vitez joj objasni kako shvaća njenu mučnu uzrujanost i zamoli je da mu oprosti što se pokazao nesmotrenim. Ona se prevarila. Daleko su od toga da je sumnjiče zbog tobožnjih veza s legijama pakla. Htjeli su je samo upoznati sa činjeničnim stanjem, s izvjesnom opasnošću... Njihovi sugrađani očito su u zabludi. Oni će već pronaći način da im to objasne kad se vrate u Quebec.
Ona im pruži ruku na poljubac i oprosti im.
To je vrlo visoka dama, - govorio je vojvoda d'Arreboust. - Zakleo bih se da je bila primana u sve pariške salone, čak i na kraljev dvor, sudeći samo po tome kako pruža ruku.
U toku burnog razgovora što ga je vodila s dvama plemićima, Anđelika nije bila primijetila svoga muža. On se bio nečujno povukao.
Čekao je da sama zapodjene razgovor o incidentu, no ona je šutjela. Kad je o svemu razmislila, došla je do uvjerenja da stvar i nije vrijedna komentara. Bar ne za sada! Možda kasnije, ako se ispostavi da poprima veće razmjere te im može naškoditi. Bojala se de Peyracovih reakcija kad je ona sama bila u pitanju. S druge strane, razjašnjavanja što ih je imala s dvama predstavnicima Kanade osigurala su im pouzdane saveznike. Dvije utjecajne kanadske ličnosti bile su prisiljene da stanu na njezinu stranu.
Otac Masserat nije gajio neprijateljstva. A Cavellier de la Salle je dobio traženi novac. Baš je on mario dolazi li od demona ili providnosti, glavno mu je bilo da ostvari svoje planove. Čovjek se pitao kako je taj neosjetljivi i proračunani mladić, onako hladan i poduzimljiv, sav zaokupljen svojim poslovima, mogao deset godina vjerovati da je predodređen za svećenički poziv.
Dokle god se Anđelika osjećala među svojima, u utvrđenju, nije se bojala. Njen položaj bio je sasvim drukčiji od onoga u kojemu se nalazio Joffrey de Peyrac kad su ga bili optužili da je vještac i kad su se predstavnici kraljeve vlasti i inkvizicije mogli svuda uvući, čak i u njegov dvorac.
Ona je slobodna! Počela je da bolje shvaća smisao tih riječi dok joj je pogled lutao djevičanskim, snijegom prekrivenim i još nepokorenim planinama. Bila je to nezavisna zemlja, bez vladara, i nimalo nije marila za prava francuskog ili engleskog kralja.
I suviše je bila velika za onih nekoliko ljudi koji su pokušavali da je prisvoje. U utvrđenju, Anđelika je još dublje osjećala da je Joffrey de Peyrac jedini gospodar o kojemu ovisi njena sudbina i da on ima i snagu i moć da je od svakoga obrani. Obećao joj je da će na proljeće dovesti u Wapassou dvadesetak-tridesetak plaćenika, pa će tako imati posadu triput jaču od najbolje branjenih francuskih naseobina. Ti će ljudi izgraditi utvrđenje po nacrtima koji već obećavaju da će biti najljepše i najbolje zamišljeno u čitayoj Sjevernoj Americi.
Zajedno sa svojim mužem i sinovima, Anđelika se s veseljem nadnosila nad te planove. Ona se i sama brinula za udobnost ukućana, predviđala gdje će biti stanovi za bračne parove, gdje obiteljska blagovaonica, a uz dućan i posebna dvorana u koju će moći zalaziti Indijanci te po miloj volji pijuckati i podrigivati!... Već je zamišljala i vrt, staje, povrtnjak...

U ožujku, vrijeme se bilo toliko popravilo da je već trebalo misliti na odlazak pojedinih grupa. Budu li s njim otezali, lako bi potkraj zime mogli zapasti u opasni, teško raskvašeni snijeg koji ponekad u to doba pada još obilnije.
Nicolas Perrot kretao je na jug sa zadatkom da do misionarske stanice u Noridgewooku otprati Pacifiquea Jusseranda, kojemu stanje s očima još nije dopuštalo da se sam kreće. Indijanca koji je bio doveo "dobrovoljca" dodijelili su, kao pratnju do Quebeca, gospodi d'Arreboustu, de Lomenieu i ocu Masseratu.
Najzad, grupa koja je imala da prevali najduži put, odlazila je na istok, u pravcu jezera Champlain. U njoj su bili Cavelier de la Salle, Florimond, Yann le Couennec te, iz obližnjeg plemena, jedan mladi Indijanac koji je molio da ga povedu sa sobom. Podjela namirnica predstavljala je težak problem: soljeno meso, sušeno meso, kukuruzno brašno, rakija... Dade li se svima sve što je potrebno za više- dnevno putovanje, stanovnici utvrđenja ostat će gotovo bez ičega. Zato se trebalo nadati da će providnost njihovim stopama natjerati divljač.
Na dan polaska, Anđelika je stala na kućni prag s vrčem rakije u ruci i svatko je ispio čašicu za sretan put. Kako je još uvijek tvrdi i sipki snijeg omogućavao lako kretanje i bez krpalja, njih su prebacili preko ramena.
Hladnoća je i dalje bila oštra, ali je popuštala. Ne odviše. Putnici su upravo željeli nisku temperaturu, jer potraje li pet-šest dana, oni će već biti izvan opasnosti...
Florimond zagrli majku ne pokazujući tugu, ali ni preveliku mladenačku radost koju izaziva groznica putovanja. Bio je miran. On još jednom provjeri s ocem instrumente i karte što ih je nosio sa sobom i izmijeni s njim posljednjih nekoliko riječi. U poređenju s Cavelier de la Salleom, pa čak i Bretoncem, Florimond se činio starijim. To se po nekim sitnim detaljima tek naslućivalo, ali svatko je osjećao kako će se, u evntualnim poteškoćama, ostali navaditi da se oslanjaju na njega. Plemićka krv već se stala nametati.
Kad je Florimond upro u daljinu pogled svojih crnih očiju odmjeravajući prirodu prije no što će se izložiti njenim opasnostima, te polako krenuo u pravcu jezera, Anđeliki se stislo srce, ali više od udivljenja i radosti. A i od zadovoljstva, također. To je u svijet polazio jedan novi Joffrey de Peyrac.
Malo prije tih putovanja, koristeći se prisutnošću oca Masserata, Octave Malaprade i Elvira su se vjenčali. Jezuita je najprije odlučno odbio da potvrdi vezu između jednog katolika i okorjele protestantkinje. Zatim je Malapradeu očitao malu propovijed podsjetivši ga da je brak sakrament koji supružnici podjeljuju jedno drugomu i da nije uopće obavezno posredovanje jednog svećenika, osim zato da u matičnu knjigu unese svoje ime kao svjedok.
Ako je dobro razumio, funkciju činovnika-matičara vrši ovdje gospodin de Peyrac. A što se tiče božanskog blagoslova, ništa ne može priječiti supružnike koji žele i time okruniti svoju zakletvu, da ga prime na isti način kao i ostali članovi nekog skupa vjernika kada prisustvuju službi božjoj.
Malaprade je bio bistre pameti. On reče da je razumio i otiđe bez navaljivanja. Ali sutradan ujutro, gotovo čitavo ljudstvo utvrđenja natisnulo se u sobicu u kojoj je otac Masserat držao misu. Svi su bili u čistoj odjeći i kad se svećenik okrenuo da okupljene blagoslovi znakom križa, nije među njima posebno zapazio dvije stisnute, skromne prilike čije je ruke toga dana ukrasio zlatan prsten.
Tako su Octave Malaprade i Elvira bili vjenčani pred Bogom i ljudima i za njih su na tavanu uredili poseban stan.

Kad su u Quebec stigli izaslanici gospodina de Frontenaca, za koje se držalo da su već odavna zaglavili u snijegu ili da ih je grof de Peyrac pobio, dočekali su ih kao da su se vratili od mrtvih.
Vladao je utisak kao da su se u najmanju ruku vratili iz pakla, pa su ih sretali sa strahom i poštovanjem. Ozbiljni vojvoda d'Arreboust unio je odmah pometnju svojim neuobičajeno veselim držanjem i izjavama koje su, blago rečeno, zaprepaštavale.
Dogodilo se zlo - rekao je. - Ja sam zaljubljen. Zaljubio sam se u damu sa Srebrnog jezera.
A vitez de Lomenie-Chambord nije izmijenio svoje prvotno mišljenje. Usprkos vizionarskim otkrovenjima, usprkos Pont-Briandovoj smrti koja ih je sve potresla, on je u tuđincima iz Wapassoua i dalje vidio prijatelje.
Čitav dan bio se zatvorio s guvernerom u dvorac Saint-Louis a zatim otišao k jezuitima, s namjerom da i njih urazumi.
Kad su mu spomenuli Pont-Briandovu smrt, on izjavi:
Zaslužio ju je!
Raspričao se o svojim doživljajima i boravku među "opasnim hereticima", opisivao svaku pojedinu ličnost tih gotovo legendarnih ljudi, hvalio Peyracovu naobrazbu i veličinu, te rudare koji u svojim uprljanim rukama drže šipke zlata. A kad je stao da govori o NJENOJ ljepoti, bio je prosto neiscrpljiv.
Zaljubljen sam u nju - ponavljao je djetinjom upornošću.
Glas o toj pometnji stigne do Montreala te mu njegova žena, koja je od bijesa sada drukčije reagirala, uputi pismo:
"Dostavili su mi o vama nemile vijesti... A kad se samo sjetim da vas ljubim"... On joj otpisa:
"Ne, vi me ne ljubite, gospođo!... A ni ja vas."
Nikada u to doba godine nisu glasnici, s krpljama na nogama, toliko puta morali prevaljivati onih pedeset milja što dijele ta dva grada. Nikada se u Quebecu ni u Montrealu nije toliko spominjala riječ "ljubav", doprijevši u prolazu i do gradića Trois-Rivieres u kojemu, dakako, o tome ništa nisu znali, i nikada se nije toliko raspravljalo u težnji da se točno utvrdi smisao toga najznačajnijeg osjećanja.
I sam gospodin d'Arreboust je priznavao da se u njemu nešto poremetilo, ali po njegovu mišljenju nikako u negativnom smislu, čime se drugi, naravno, nisu slagali. Prilično se ponosio svojim skandaloznim izjavama i uspijevao nasmijati oduševljenog Frontenaca. Guverner je želio da se pregovori započeti s grofom de Peyracem nastave, te su vojvoda i on, u gornjim odajama dvorca, uz plamen klada u kaminu, veselo raspredali o dražima lijepih žena, o ljubavnim užicima i
nezgodama, jer je Frontenac ostavio u Francuskoj zamamnu, vjetrenjastu i zaboravljivu ženu koju je mnogo ljubio.
Strastvena raspravljanja, vatrene maštarije i grandiozni planovi podržavali su i zagrijavali duhove, a to je pomagalo Kanađanima da živi dočekaju kraj zime. Jer stizalo je vrijeme gladi, zamora od hladnoće, a po gradovima ljudi su već klonuli od nestašice hrane i stalne borbe protiv užasne smrzavice. Bojali su se da neće izdržati do pristajanja prvih lađa iz Francuske. Znali su da pustim prostranstvima već huji smrt kao snježna vijavica. Posade udaljenih utvrđenja sahranjuju svoje drugove umrle od skorbuta. Sada među nesnalažljivim plemenima misionar gricka svoj pojas od sobove kože, dok čitava sela gonjena glađu kreću prema, ni sami ne znaju kakvu utočištu i umiru na bijelim stazama. Drugi dočekuju smrt uz vatru na izdisaju, ogrnuti crveno-plavim pokrivačima kupljenim u zamjenu...

Kad je početkom travnja opet stao da dugo pada težak i smrznut snijeg, vojni guverner, gospodin pukovnik de Castel-Morgeat, koji je bio nepomirljiv neprijatelj žiteljima Wapassoua, posvuda je u Quebecu ponavljao sa ciničnim osmijehom kako više i nema smisla govoriti o tome jesu li zaslužni ili štetni jer su u onoj šumskoj zabiti sad već ionako pomrli i oni, i njihove žene, i djeca, i konji.

81.
ANĐELIKIN UMOR BOLEST OVERNJANINA COVISA
Malo-pomalo, Anđelika je osjećala kako je hvata težak umor. Bivalo je to ujutro. Čim bi otvorila oči, sasvim pri svijesti i željna da se preda dnevnim poslovima, osjetila bi kao da ono što leži u ulegnuću madraca i nije njeno tijelo, već olupina kakva broda nasukanog na pijesku. A opet, nigdje nije osjećala bolove. Zahvaćalo je to njenu nutrinu, premda je sada znala da nije trudna. Nešto se u njoj bilo polomilo, a nikako da smogne snage da to ponovo sastavi. "Umorna sam", sa čuđenjem je ponavljala u sebi. Produžiti s ležanjem ne bi imalo smisla. Naprotiv, od toga bi se osjećala još težom, još apatičnijom, komadom drva u kojemu budna svijest tjera na rad, ali klada kao klada - ostaje nepokretna.
Nedostajao joj je Florimond. Bio je tako veseo, postojane ćudi, već navikao da se ne raznježuje nad samim sobom, kako se znalo događati njegovu ocu. A ako mu se to ponekad i dogodilo, okretao je u šalu, kao onoga dana kad se gotovo srušio od umora i povikao: "A ja? Na mene nitko ni da pogleda!" Čak je i onda nasmijavao druge, izigravajući lakrdijaša. Imao je temperament pravog Francuza, ono dragocjeno svojstvo pučanina koje se može osjetiti u kraljevu predsoblju, jer kada god je situacija škakljiva ili možda bezizlazna, pljušte dosjetke. Za njega se nije bojala. Možda bi, kao i sve majke, bila i osjetila strah da je imala snage o svemu razmisliti. No bila je tako umorna da je prešla preko te brige. Prožimao ju je mnogo prodornija bol, od oskudne hrane koje je svaki dan bilo manje. Bljutava kukuruzna kaša više nikako da prođe kroz grlo. Opet su ostali bez zrna soli, a meso je bilo tako tvrdo da su ga dugo morali žvakati.
Umorna sam - ponavljala je u sebi Anđelika.
Ponekad je to izgovarala glasno, da osjeti neko olakšanje kad već nikome ne smije da se povjeri.
S naporom je ustajala iz kreveta. Svaki je pokret bio mučan, ali kad se nakon temeljitog umivanja jednom obukla, brižljivo namjestila svoju kapicu, dotjerala na sebi brojne suknje i krznenu odjeću, a o boku joj se našao njen omiljeni pištolj, odmah se osjećala bolje i umor bi gotovo nestao. Međutim, dok god ne bi nešto pojela, toliko je bila nervozna da je izbjegavala razgovor s okolinom, iz straha da ne plane pa počne prigovarati i slati ih do đavola. To se već dogodilo dva-tri puta:
jednom kad je Honorina čitav dan plakala, drugi put s Cantorom koji se odonda stalno mrgodi, a jednom umalo da nije skočila u oči Clovisu kao zmija zato što je pljunuo na pod. Dakako, poslije su se pomirili. Najzad, stvari je trebalo uzeti takvima kakve su, priznati da je tijelo ranjivo i da je duh pogrešiv ako ne nalazi podrške u tijelu. Neprestano je osjećala kako se ljuti na samu sebe, kao da je zbog nečeg kriva, nešto propustila da učini. Jedne večeri povjeri se mužu dok je ležala opružena pored njega, s glavom naslonjenom na njegovo rame.
To je jednostavno od gladi, slatka moja gospođo - reče on milujući joj smežuran, bolan trbuh. - Kad opet budete dovoljno jeli, vidjet ćete život u ljepšim bojama.
Ali kako to da se vi nikada ne žalite, uvijek ste jednako raspoloženi...
Ja sam stari panj, otvrdnuo uz vatru.
I on stade da je dugo privija uza se, kao da joj želi podati muževnu snagu svoga neukrotiva tijela. Ona ukrsti svoje noge s njegovima, ogrli ga rukama i zaspi sa čelom na njegovim čvrstim grudima.
Osjećam - reče mu jednoga dana - da je žena stvarno rođena iz muškarčeva rebra, kao što se i dijete rađa iz majčine utrobe.
Često je trpjela od nesnosnih glavobolja. A već sutradan, snijeg je opet počeo da pada u dugim koprenama. Više se nije ni ledio, a padao je u tolikim količinama da se Nicolas Perrot vratio tek krajem ožujka. Usprkos krpljama, često je prijetila opasnost da on i njegov Indijanac ostanu zatrpani pod nekim smetom. U misiji u Noridgewooku zatekao je jedino pomoćnika oca d'Orgevala, oca Guerandea, i predao mu Pacifiquea Jusseranda. Nije se usudio proslijediti do Holanđaninova dućana, nego se radije vratio u Wapassou, bojeći se da će užasno nevrijeme potrajati, a neizvjesno proljeće, kad snijeg počne kopniti, učinit će neupotrebljivima sve putove i rijeke. Predlagao je da se krene u duži lov prema zapadu, do jezera Umbagoga u područje Mopoumtooka, i da s njim pođe jedan dio muškaraca. Jelen se sada pari i njegov siloviti zov već se prolama ledenim šumama. Lako ga je uhvatiti premda ne predstavlja osobit plijen budući da je omršavio od zime i borbe sa svojim rivalima. Mogli bi nabasati i na stada košuta, ubiti medvjeda u njegovoj jazbini koju su jesenas obilježili, a konačno, uvijek će toljagama lako dotući dabrove koji već izlaze iz bara i kanala na kojima led počinje da puca. Indijanska plemena s radošću će dočekati bijele lovce koji dolaze sa zalihama baruta i sačme. Da bi što više živeža ostalo u utvrđenju, Nicolas Perrot je odlučio da se za svakoga ponese mala količina loja, pšeničnog brašna i suhoga mesa stucanog s travama. To će dostajati za dva obroka dnevno, a pripremat će ih na indijanski način tako da u šaci rastope malo te mješavine. Proračunao je koliko im je toga potrebno za šest dana hoda.
A ako vas zadrži oluja ili kopnjenje snijega? - reče Anđelika kojoj su se te putne zalihe učinile očito nedovoljnima.
Lovit ćemo! Ptice već počinju da se motaju po grmlju: bijele jarebice, polarne ugare, ponekad čak i labradorske guske. A ima i zečeva... Ne brinite za nas, gospođo. Tako smo ratovali i u vrijeme gospodina de Tracyja: sto i dvadeset milja, usred zime, do irokeških naselja u dolini Mohawk. Na žalost, u ratnoj groznici podmetali smo vatru pod irokeške tavane ne misleći kako ni sami nemamo hrane za povratak.
I što se dogodilo?
Mnogi su pomrli - reče filozofski Nicolas.
On nabaca na se rog za barut, remen sa fišecima, lovački nož u futroli ukrašenoj perlama i dikobrazovim bodljama, čuturicu s rakijom, sjekiricu i kijaču, kresivo s dugim strukom truda, lulu, kesice s kremenjem i s duhanom, vjetrovku s kožnatim resama, crvenu vunenu kapu, peterostruko upleten šareni pojas - a zatim krene teška koraka, kao pravi šumski lutalac, gacajući na svojim krpljama, na čelu svoje male čete.
Na stolu je zaboravio torbu s namirnicama pa je Anđelika morala potrčati i vikati za njima.
Već su bili daleko, na drugom kraju jezera, pa su dali znak da ne mari. Zbogom!
Zašli su u gustiš, u pahuljasti i čisti svijet snijegom otežala drveća što se oko njih dizalo u bujnim piramidama, ravno poput svijeća, mjestimice kao blijede sablasti, a za sobom su dugo ostavljali prašinastu brazdu od tusuća blistavih čestica.
Pored žena i djece, u nastambi je ostao samo mali broj muškaraca, no i za njih je još uvijek bilo nedovoljno hrane.
Cantor je još jednom bio bijesan na oca jer mu nije dopustio da se pridruži lovcima, kao što mu je već bio zabranio da otputuje s Florimondom. Anđelika se složila s mužem da je mladić nakon bolesti preslab a da bi mogao pješaćiti do jezera Umbagog, a i da stigne onamo, lako mogu zateći plemena desetkovana glađu, ukoliko već nisu odlutala na jug, u varavoj nadi da će tako umaći smrtnoj zimi.
Peyrac utješi svoga mlađeg sina rekavši da netko i od zdravih mora ostati da razapinje zamke za divljač. Svaki jutro mladić je hrabro odlazio na taj posao. Ponekad bi donio zeca, katkada se vraćao prazne torbe, a kako nije bilo lako postavljati mamce, brzo se umarao, usprkos svojoj hrabrosti. Vraćao se toliko gladan da bi sam bio pojeo mršavu lovinu što ju je donosio. On opet oboli i zato prestadoše s postavljanjem stupica.
Indijanci iz malog Logora dabrova u više su navrata dolazili da traže kukuruza i valjalo im ga je davati. U zamjenu su nudili malo dabrova mesa. Jednog su se dana pokupili i nekamo otišli.
Izuzev Joffrey de Peyraca, oni koji su ostali u utvrđenju bili su ili fizički slabi, ili pravi invalidi. Tu su bila dva Španjolca a jedan od njih, Juan Alvarez, još nije ni mogao ustati iz kreveta. Preostajali su šutljivi Englez i zimogrozni Enrico Enzi, te gospodin Jonas i Kuassi-Ba koje su držali odviše starim da bi sudjelovali u lovu. Ova dvojica su stizala posvuda, na sve bacali oko i dobar dio najtežih poslova preuzimali na sebe: cijepali drva, odstranjivali snijeg, razbijali led, popravljali gdje god se nešto pokvarilo.
I Clovis bi bio pošao s lovcima da se dan ranije nije otrovao olovnim solima. Kuassi-Ba je na vrijeme opazio kako je kovaču natekao jezik i kako se tuži da mu sve ima nekako slatkast okus. Otišavši u šupu u kojoj je Overnjanin obično obavljao svoje metalurgijske poslove, crnac je ustanovio da je Clovis zbog hladnoće začepio sve otvore i pukotine i tako spriječio prodor ne samo hladnoći nego i zraku, a da pri tom nije mislio kako će se otrovne pare prilikom otapanja rudače zadržavati u prostoriji. Kuassi-Ba je odmah izvijestio grofa de Peyraca pa su kovaču stali davati umirujuće čajeve kako bi mu ublažili želučane grčeve od kojih se sav previjao. Ali protiv teškog otrovanja ovakve vrsti nedostajao je onaj pravi lijek: mlijeko. Otkako su nogom stupili na američko tlo ni kapi ga nisu vidjeli; zapravo sve od odlaska iz La Rochellea, izuzme li se onih nekoliko zdjelica kozjeg mlijeka što su ga na Gouldsborou ostavljali za djecu. No rudari su znali da u nedostatku mlijeka mogu vrlo korisno poslužiti iznutrice kunića, osobito jetra i srce, kad ih se zgnječi i pojede sirove. Ali gdje da ih nađu? Cantor je odmah otišao da obiđe zamke i vratio se sa dva bijela zeca. Anđelika je bila toliko sretna da je počimala shvaćati zašto u toj zemlji francuski Kanađani vide posvuda čudesa. Čim je progutao smjesu koju mu je pripremio i dao osobno grof de Peyrac, kovaču je odmah bilo bolje i znalo se da je izvan opasnosti. No morao je da odleži dugi niz dana tresući se pod svojim pokrivačima iako su mu u krevet stavljali vrele oblutke da ga ugriju.
Anđelika više nije imala snage da se brine o njemu.
Sreća da se to dogodilo vama, Clovise. Dovoljno ste rđav da se sami branite, jer sam zaista posve iscrpljena.
Ali Clovis je odbijao da ga njeguju gospođa Jonas i Elvira, i plačljivo je stenjao.
Hoću da me njeguje ONA - govorio je. To nije isto. Ima u njenim rukama nečeg što iscjeljuje...
I Anđelika je bila prisiljena da ponekad sjedne uz njegovo uzglavlje i malo s njim porazgovori kako još više ne bi oslabio od sumornih misli.
Što ćete sa zlatom koje ćete zaraditi u službi gospodina de Peyraca? - upita ga jednog dana.
Njegov odgovor je bio tako čudan da je u prvi mah pomislila da bunca.
Kad nakupim dosta zlata, poći ću u jednu dražicu Mont-Deserta - a znam točno gdje se nalazi u zaljevu Gouldsboro - i zakopat ću ga na morskom dnu. Zatim ću otići u Novu Granadu, u srcu Južne Amerike. Kažu da se tamo mogu naći smaragdi krupni kao jaje. Ja ću ih naći. A onda ću krenuti u Istočnu Indiju, u kojoj, vele, ima rubina, safira i dijamanata, pa bude li potrebno, povadit ću ih i iz očiju idola po hramovima. I kad budem sakupio dragog kamenja koliko ja želim, vratit ću se po svoje zlato i iskovat ću haljinu za malu Foyu de Conques. Iskovat ću joj krunu i papuče i optočiti ih draguljima, a bit će ljepše od svega što su joj do sada izradili...
Andelika zbunjeno upita tko je ta Foy de Conques. Da nije neka stara ljubav, izgubljena vjerenica?
Clovis joj dobaci pogled koji je govorio da ga je naljutila i sablaznila.
Kako, gospođo! Vi zaista ne znate za svetu Foyu de Conques? Pa to je najveće svetište na svijetu. Zar nikada niste za nj čuli?...
Andelika prizna kako je njeno neznanje neoprostivo, a bit će da joj je od umora oslabilo pamćenje. Svakako, čula je za svetište Conques-en-Rouerque, u planinama Overnje. Onamo se, u jednoj utvrđenoj crkvi, u relikvijaru od čista zlata, čuva jedan zub i malo kose male rimske mučenice iz II stoljeća, kojoj su se pripisivala brojna čudesa, osobito njeno zalaganje za sužnje i pomoć u njihovu bijegu.
Triput sam joj nosio svoje lance - reče Clovis ponosno. - Najdeblje što su se ikad vidjeli: one iz zatvora u Aurignacu, pa u kuli u Mancoussetu i one u zloglasnim podzemnim uzama biskupije u Riomu.
Znači da ste bježali? - upitaše djeca prilazeći.
Pa da! I na kakav način, zahvaljujući maloj svetici koja mi je priticala u pomoć... Kad bi Anđeliku pozvali drugamo, Honorina je ostajala uz bolesnika i čuvala ga držeći u svojim ručicama njegovu krupnu crnu šapu kako je vidjela da to radi njena majka.
U toku zime Andelika je bila primijetila koliko joj kćerka umije da se nametne i najnepristupačnijim njenim drugovima. Miljenici su joj bili Jacques Vignot i Clovis. Toliko ih je salijetala i prema njima bila pažljiva da su najzad kapitulirali.
A zašto ti se ja toliko sviđam? - upitao je tesar jednog dana djevojčicu.
Jer se uvijek dereš i govoriš rječetine!...
Honorina se nekako izdužila i problijedjela, i dobila bolestan izgled. Kosa joj je sporo rasla i Andelika ju je već vidjela ćelavu za čitav život. Dvadeset puta na dan upirala je u nju svoj zabrinuti pogled. Opazila je kako djevojčica često razvlači usne nad svojim oteklim desnima i sa strahom je predosjećala da će uskoro podleći strašnoj bolesti, skorbutu, koji zimi hara u cijeloj zemlji.
Znala je da se bolest može spriječiti jedino povrćem i raznim voćem, ali sva je zemlja bila još pod snijegom.

82.
NOVO ISKUŠENJE GOLI IROKEŽANI
Peyrac je osjećao duboki umor svoje žene. Nije više bila onako vesela, govorila je malo, borila se za ono najnužnije. Kad je ujutro ustajala, ograničavala se da obavi samo ono što je osiguravalo normalan život i zdravlje njoj i ukućanima za koje se morala starati. Njena briga za kćerku i sina, za bolesnike i one koji uslijed
neotpornosti mogu svaki čas oboljeti, pa i za njega samog, ispunjala je čitavo njeno biće i još ga više iscrpljivala.
Kad bi navečer legao pored nje, njeno opušteno predivno tijelo budilo je u njemu žudnju. Znao je da bi se na njegov poticaj poslušno predala, ali je osjećao i neku hladnoću za koju ona nije bila kriva. Bila je to odsutnost svojstvena ženi koju svaki nesklad muči i svaka prijetnja drži u budnoj napetosti. Jer čak i onda dok je spavala teškim i nemirnim snom, osjećao je da je na oprezu.
Vrebala je na sve što je okružuje, na fijuk oluje i sve ljuću hladnoću. S brigama se i budila: namirnica sve manje, Honorina sve bljeđa, Cantor već tri dana kašlje, gospođa Jonas mršavi i više nije onako vesela, lovci još nikako da se vrate, već kao da su utonuli u pahuljasto carstvo ledom i snijegbm prekritih šuma. A proljeće još nikako da grane!...
Zato je bila sad odsutna i ravnodušna, sad opet prisutna i budna. Uporno, prisutna za sve što je trebalo braniti, odsutna za ono što se nije ticalo održanja gologa života. Kad je o tome razmišljao, nije mogao a da se ne divi čudesnom biću žene koja se instinktivno podvrgava prirodnim i zemaljskim zakonima. U toj ženi koja se blijeda i umorna odmarala pored njega, istovremeno rastresena i zabrinuta, apatična i na oprezu, on je otkrivao nevolje kroz koje sada prolazi njihov kraj i cijela priroda, cijedeći iz nje i posljednje snage u njenom nastojanju da se nekako preturi zima. No te iste nevolje tjerale su je i da sakuplja snage kako bi se izdržao bjesomučni juriš proljeća. Bilo je to vrijeme umiranja prije ponovnog rađanja. Umiralo je drveće, ugibale su životinje iscrpljene od zamorne borbe, umirali su i ljudi kojima je preostalo jedva nekoliko šačica kukuruza, tek toliko da im se još koji dan produži nada. I dok je nepokorni pup već u šumi izbijao iz sablasno gole grane, ljudska bića bila su na izdisaju...
Anđelika se i nesvjesno prilagodila toj posljednjoj borbi. Trebalo je spriječiti svako rasipništvo. U irokeškoj zajednici žene se staraju za zimske zalihe, za seobu ako zemlja postane jalova, za objavu rata ako o njemu ovisi hoće li pleme preživjeti. Muškarci kažu za sebe: "Mi smo stvoreni za sadašnjost i akciju. Vodimo rat, ali ne odlučujemo o njemu... U to se razumiju žene."
Nadnosio se nad nju s nekakvim poštovanjem i milovao joj meku kosu šapćući riječi utjehe. Oboje su proračunavali koliko će vremena trebati da se lovci vrate sa svježom divljači, još jednom u mislima racionirali hranu odlučivši da Clovisu povećaju obroke jer se sporo oporavljao... I bi li dopustili starom Eloiu Macolletu da ode, kako je sam tražio, do bara pa razbija led i pod njim lovi dabrove ili bilo što?... Riskirao je da zaluta, da mu iznenada pozli, jer uprkos snazi; bio je veoma star.
Često je Anđelika uzimala na koljena Honorinu i ostajala pored ognjišta gledajući kako poigrava plamen. Inače bučna djevojčica je sada tražila zaštitu. Šćućurila se u toplom majčinom krilu, dok su je njene ruke privijale uz grudi koje su je othranile. S vremena na vrijeme Anđelika bi joj šaptom kazivala kakvu priču ili pjevušila neku pjesmu. No znale su i da dugo šute i to su, najzad, bili ugodni časovi opuštenosti svih čula pa su u toj intimnosti obadvije uživale. Anđeliku je napustilo osjećanje krivice, nije više sebi upućivala prigovore. Situacija je dopuštala nerad, koji bi joj se u normalnim prilikama činio neprirodnim. Dapače, znak je dobrog duhovnog zdravlja kad se možeš osjetiti sićušnim ili nesretnim kada to okolnosti opravdavaju, a da pri tom ne moraš tražiti isprike ni pokušavati da se zbog njih braniš. Ima gordosti u držanju čovjeka kada odbija priznavanje svoje nemoći. U želucu je osjećala hladnu nezasitnu prazninu, a u glavi joj je stalno zujalo. Osjećajući često mučninu od bljutave hrane, dolazila je u iskušenje da svoj obrok podijeli djeci, no prisiljavala se da ga ipak proguta. Usprkos svojoj želji da svemu odoli, morala je konstatirati kako joj nedostaje silna de Peyracova otpornost. Njega kao da ništa nije moglo oboriti, polet mu nije bio ni hinjen ni usiljen. Borba koju je zbog gladi i hladnoće morao voditi sa svojim tijelom odvijala se, čini se, u njegovoj duši, dok se u drugih očitovala u njihovu ponašanju:
pokazivali su zlovolju, umor, iznemoglost. Slični njemu su Španjolci, a i Englezi su se dobro držali.
Anđelika je shvaćala koliko brige nagrizaju njenu otpornost. No svoju prirodu ne možemo iz temelja izmijeniti. Dok se nekoć nemilice borila, hrabro poput muškaraca, i to u ubitačnoj usamljenosti, noseći teret što često nadilazi snage njena spola, sada je mogla da se u iskušenju opusti i sasvim osloni na muškarca. De Peyrac ih je samom svojom prisutnošću sve održavao na životu.
Ipak je u njemu došlo do neke promjene, koju trenutačno nije opažala, ali će je se kasnije sjećati s uzbuđenjem. Od gospodara pretvorio se u slugu. Neštedimice se žrtvovao za ta slaba i ugrožena bića koja su mu bila povjerena. Svjestan da i previše traži kad zahtijeva da ostanu na životu, nastojao je da ih što više štedi. Tako je gospođi Jonas pomagao da nad ognjište vješa teške lonce, nosio joj je u vedrima vodu, sam previjao ranjenike ili njegovao bolesnike kako ti poslovi ne bi suviše često padali na Anđeliku. Znao je da prijateljskim šalama Cantoru otjera zlovolju, da dobroćudnim tapšanjem po ramenu zaustavi glupe i nehotične svađe među ljudima, da zabavi djecu pokazujući im u kovačnici i radionici, gdje se sada radilo usporeno, male mađioničarske trikove koji su ih oduševljavali. Obično djeca tamo nisu smjela zalaziti, no sada su im dopuštali.
S Lymonom Whiteom i Cantorom odlazio je da razapinje zamke a jednog dana, na povratku, Anđelika ga je vidjela kako sam dere životinji kožu, neusiljeno i spretno. S nekoliko umirujućih riječi znao je da Elviru oslobodi potištenosti zbog koje je stala da sumnja u svoju novu ljubav i da osjeća grižnju savjesti. Zato što se tako brzo utješila nakon smrti prvoga muža, držala je da će joj Gospod oduzeti ovoga drugoga.
Ni na što ne mislite dokle god budete gladni - reče joj Peyrac - i ne miješajte veliku i uzvišenu volju božju s utvarama što ih rađaju grčevi vašega želuca. Glad je loš savjetnik, podgriza samopoštovanje i ponizuje. Ona krči put sebičnosti i tjera u gnusnu samoću. Zato budite hrabri. Muž će vam se vratiti i zajedno ćete se gostiti.
Suzdržljivost u radu davala je snage iznemoglim tijelima. Poslove su obavljali nekako kao automati, polagano ali brižljivo. Kad bi ono najnužnije bilo izvršeno, Peyrac je svima savjetovao da legnu i spavaju.
"Tko spava taj je i večerao", kaže jedna poslovica. Pa i onda si ga mogao vidjeti kako nosi vruće oblutke i stavlja ih pod pokrivače onima koji su zaboravili da ih za sebe pripreme. Ustajao je i noću da nadzire i održava vatre.
Jednoga dana on reče Anđeliki: "Uzmimo djevojčicu k sebi u krevet, tako ćemo joj pomoći da štedi toplinu vlastitog tijela."
Bio je opazio kako Anđelika svaku večer s većom zebnjom ostavlja Honorinu da se u svom malom krevetu sama bori protiv strave mraka i noći. Temperatura se spuštala tako nisko da su se oslabljena tijela teško zagrijavala. U zoru su svi cvokotali pod pokrivačima. Honorina je između oca i majke bila tako sretna da su joj se obrazi opet zarumenjeli. I dok je noću zavijao vjetar, ona je među njima spavala sretno i spokojno. Kad je bilo lijepo vrijeme, stanovnici Wapassoua prisiljavali su se da malo prošetaju napolju, no brzo su se vraćali u toplu nastambu. Dugo je trebalo dok se opet ugriju. Honorini su ruke bile uvijek bijele i hladne. Anđelika joj ih je uranjala u toplu vodu, a na isti su se način zagrijavale ona i njene drugarice. Zavoljele su to obično drvo što neumorno pucketa na ognjištu, ali grof de Peyrac je sve budnije pazio da ne dođe do požara. Kako je zbog iscrpljenosti u svima slabila budnost, on je postao dvostruko oprezniji te svake večeri obilazio sobe a zatim s fenjerom u ruci izlazio napolje da provjeri nije li što palo na dimnjake i začepilo otvore, i neće li varnice ugroziti krov od šindre. Na to je osobito pazio kad se snijeg počeo topiti.

A ojužilo je iznenada. Atmosfera je postala vlažna i zasićena kao u stakleniku. Iscrpljena tijela kupala su se u znoju i svi su stali da sa sebe skidaju debelu odjeću, da rastvaraju prozore i vrata a po ognjištima gase vatre, koje će opet
upaliti tek navečer kad usijano sunce iščezne sa horizonta i opet sve zavije ledena pomrčina.
Danju se snijeg topio i otjecao a zemlja ga je neumorno upijala. Sličio je na pamuk nabubrio od vode, na raskvašenu srčiku trske. Padao je sa drveća u teškim hrpama. Za sama dva dana šuma je postala siva, pa crna, i sva se osula blistavim kapljicama. No trebat će duže vrijeme da se s jedne i druge strane kuće odstrane smetovi i zemlja oslobodi od ledenog sloja, koji je malo-pomalo dosegao visinu šest stopa. Noću je opet postajao tvrd poput mramora. Sa strehe su se otkidale rese od leda i padale sa zvekom razbijenog stakla.
Otopljenje je imalo jednu jedinu neposrednu posljedicu: izazvalo je kvar posljednjih zaliha zaleđenog mesa, spremljenog na tavanima. Kad su se sjetili da ta iznenadna vrućina može ugroziti zalihe, Anđelika se hitro popela ljestvama na tavan na kojemu je visilo nešto divljači i konjetine, te posljednja šunka i jedini komad slanine. Odvratan smrad odmah ju je upozorio na pričinjenu štetu. Čak je i dimljeno meso bilo, izgleda, oštećeno. Uz to, svakojake životinjice, za koje se moglo pretpostaviti da su ili uginule ili su još uvijek nepokretne: miševi, štakori, vjeverice - nagrnuli su sa svih strtna grickajući sve do čega su stigli, te učinili nejestivim i ono što se još moglo koristiti. I suviše utučena a da bi komentirala nesreću, Anđelika je uz pomoć Kuassi-Ba i gospođe Jonas izdvojila iz truleži ono što joj se činilo još upotrebljivim. Ostatak su iznijeli i bacili daleko od kuće. Smrad će sigurno privući šakale i vukove, no oni ne vrijede za jelo i samo predstavljaju opasnost. Spašene komade dugo su iskuhavali. Prelazili su preko sumnjivih mirisa juhe i gutali te posljednje ostatke zimskih zaliha sa smjernošću koja i dolikuje. Za vrijeme gladi hrana je stvar koju svatko najradije uživa u samoći. Često se događalo da se pojedinci povuku sa svojom zdjelicom u kut i tamo u miru i sabrano jedu. Više se nisu okupljali oko velikog stola. Uvijek skromni Španjolci samo su stezali svoje kožnate pojase i nikada se ništa tužili, dok su im pod crnim, kovrčastim bradama crte lica poprimale boju slonovače.
Anđelika nikako da sebi oprosti što je zaboravila meso na tavanu.
Morala sam na to misliti - ponavljala je. - Ono malo što nam je još bilo ostalo, moglo se jednostavno prenijeti u podrum i staviti među komade leda.
I ja sam na to morao misliti - reče Peyrac kako bi umirio potištenu ženu. - Vidite, draga, da oskudica utječe i na mene - reče on smiješeći se Anđeliki, - kad sam, eto, i ja propustio da mislim na štetu koju iznenadno poboljšanje vremena može nanijeti našim namirnicama.
Ali vas nije bilo tu! Koristeći se tvrdoćom snijega, bili ste rano u zoru otišli s Cantorom da razapinjete stupice. Ne, nikako sebi ne mogu oprostiti.
Ona stade rukom prelaziti preko čela.
Tako me boli glava. Znači li to da će opet sniježiti?
Oboje se zagledaše u zlaćanoplavo nebo i lecnuše od straha videći kako prozračnim visinama kruži jato vrana.
Zlokobne ptice nagoviještale su snijeg isto tako pouzdano kao i glavobolja.
I već sutradan stade da pada, a prethodio mu je ponovno let crnih ptica, sumornih i bučnih vjesnica koje kao da za sobom vuku neokaljanu crnu koprenu, a i vjetar se u ledenim zamasima opet okomio na zemlju.

Proljeće je kasnilo. Za snježnim danima nadolazila je bijela magluština, a bilo je i dana kad se sivo nebo nadvijalo nad sam rub šume. Hladna magla vukla se uokolo i zastirala sivo drveće. Snijeg koji je sada padao bio je sitan i tvrd kao staklo, a kad bi ga vjetar naglo sasuo u prozore, pucketao je u njihovim drvenim okvirima i kožicama razapetim umjesto stakala.
U logoru je bilo hrane još samo za dva dana. Ujutro, svatko je dobio svoj obrok, no Anđelika je bila sretna što za njim ne osjeća nikakve potrebe. Svoju zdjelicu odloži na stranu, na vrući pepeo. Tako će Honorina dobiti jedan obrok više. Uzdrhtalih ruku stajala je pred ognjištem i sanjarski se zagledala u plamen. Misli su joj lutale nepovezane, ali svaka je bila jasna. Nije očajavala ni bila zabrinuta.
Neće pomrijeti, nadživjet će, u to je bila sigurna!... Trebalo je čekati i ne popuštati. Nešto će se uskoro morati dogoditi. Primiče se proljeće. Jednog će dana stići, i životinje će se opet ustrčati poput smaragda zelenim šumama i duž rijeka će obale prekriti cvijeće. Rijeke će ponovo poteći i njima će uzvodno i nizvodno ploviti mali crveni čamci Indijanaca i trgovaca. Bit će natovareni svakovrsnom robom i raznosit će život, kao krv u žilama. Trebalo je samo čekati... Dok je tako stajala nepomično, manje je osjećala hladnoću i onu ledenu prazninu u sebi. Nije znala što zapravo čeka, no to je već bilo u pokretu, i mnogo bliže nego se i mislilo. Eto, već je tu, u njihovoj neposrednoj blizini.
Ona se uspravi i osluhne: "NETKO JE NAPOLJU!"
Oko kuće jedino je zavijao vjetar, a ipak, Anđelika je znala, bila je u to sigurna. NETKO JE NAPOLJU!...
Ona se ogrne kabanicom i iskrade se na vrata. Nitko i ne primijeti da je izašla.
Napolju joj snijeg poput ledenih iglica udari u lice. Svaki od dva ledena zida što su se dizala pred kućnim vratima vjetar je opet zaodjeo u snježni baršun. U daljini se jedino vidjela siva masa magle. Anđelika podigne oči. S povišenog mjesta iznad nje naginjali su se neki ljudi i promatrali je. Bili su to Indijanci. Od snijega koji je šibao s vjetrom činili su se nekako mutni, nestvarni, no odmah ih je prepoznala po perjanicama. Bili su Irokezi. No najneobičnije i gotovo stravično bilo je to što, izuzev kratke pregačice oko bedara, ničeg na sebi nisu imali. Bili su goli.

83.
PRIJATELJSKA GESTA IROKEZA
Bili su goli. Naginjali su se prema njoj, dok je ljuti sjeverac zanosio u stranu njihovu zadignutu i perjem okićenu kosu, a od njega su im kloparali i resasti rubovi na kratkim pregačicama. Pružali su vratove i nekako radoznalo promatrali bijelu ženu koja se pojavila pred ulazom. Vjetar je oko njih ljutito zviždao, no oni nisu drhtali. Njihove crne oči blistale su mirnoćom. Izašla je i gospoda Jonas. Nije se upuštala u nepotrebna zapitkivanja, nego ih odlučnom kretnjom pozvala da uđu.
- Hajde ulazite, momci! Smrznut ćemo se samo gledajući vas takve. Bi li i vragu palo na pamet da gol šeta po ovakvom vremenu.
Po njenim pokretima shvatili su što kaže. Prasnuvši u smijeh, poskakali su na puteljak iskopan u snijegu, digli ruke s opruženim dlanom u znak pozdrava a onda jedan za drugim ušli u nastambu.
Bilo ih je šestoro a predvodio ih je Tahoutaguete, poglavica Onejuta. Lice mu je bilo grozno unakaženo od preboljenih boginja. Nisu se udostojili ni pogledati ta jadna stvorenja koja su ih raskolačenih očiju promatrali, gotovo utonuli u svoju odjeću i krzna. Njihova mašću premazana, neosjetljiva tijela sjajila su se kao glatki žuti mramor.
Kad je pred njih stupio Peyrac, Tahoutaguete mu objema rukama pruži vampum, ogrlicu sastavljenu od više nizova ljubičastih i bijelih školjki, upletenih životinjskim žilama, a tvorile su simboličku sliku.
Šalje me Outtake, veliki poglavica Pet plemena. Ova ogrlica sadrži njegovu poruku. Ona kazuje da nije zaboravio ni tebe ni blago koje si poklonio dušama velikih poglavica... Ova ogrlica znači da si i dalje njegov prijatelj. Outtake te očekuje...
Peyrac je već dovoljno poznavao irokeški jezik da bi mogao prevoditi i osobno se zahvaliti. Zatim se onaj Irokez s licem nagrđenim od boginja obrati Anđeliki te i njoj uruči wampum ogrlicu. Ona se ustručavala da je primi jer nije znala dopušta li ceremonijal i ženi da učestvuje u svečanostima prilikom utvrđivanja savezništva, no Tahouthaguete je bio uporan i rekao:
Primi, Kawa. Ova ogrlica prenosi ti poruku žena našega plemena. Vijeće majki sastalo se kad je mjesec bio crven i reklo: "Eto! Čovjek-koji-osluškuje-svemir, Gromovnik, umrijet će zajedno ea svojim plemenom jer je sjenima naših poglavica dao posljednju mrvicu svojih zaliha samo da ispere ljagu. Ako on umre, čemu nam njegovo savezništvo i žrtva kojom smo ga platili? Ako umre, odnijet će sa sobom i bogatstvo svoga uma i svoga srca, i tako ćemo izgubiti prijatelja našega naroda. Umru li mu djeca, proklet će nas njegova žena. Umre li mu žena, proklet će nas on, jer će se sjetiti da je ona spasila Outtakeu život, a Outtake je sada pušta da umre. Ne, ni on, ni žena, ni njegova djeca ne smiju umrijeti. To se neće dogoditi.
Dat ćemo svaka po šačicu od naših zaliha i tako spasiti život Kawi, bijeloj ženi, koja je sačuvala život Outtakeu, našem junaku i poglavici bez kojega ne možemo. Da nije bilo njega, danas bismo bili siročad, a i bez nje bismo svi ostali siročad. Istina, djeca će nam zimi nešto češće vikati: "Gladan sam!" Dva ili tri puta više, o tom nema sumnje. Ali ništa zato... Glad je bolest od koje se ozdravi čim dođe proljeće, a gubitak prijatelja je bolest od koje ne možeš ozdraviti. Uzmi je u ruke, ženo. U ovoj je ogrlici poklon naših plemena upućen Kawi, ženi-majci, koja je u svoje naručje uzela i svih Pet plemena kad je onomad prihvatila Outtakea ne bi li mu spasila život, ugrožen izdajstvima neprijateljskih krajeva. Evo, pogledaj! To su na slici žene okupljene u vijeću, ono si ti, a ovo su šačice graha koji ti šalju da možeš utažiti glad sebi i svojoj djeci.
U međuvremenu, na njegov znak, jedan od njegovih pratitelja požuri se da otvori vrata, i šest drugih, isto tako golih Indijanaca koji su čekali napolju, uđu s teškim vrećama od ušivenih koža. Tahouthageuete odveže jednu i stade da sipa na drveni stol njenu sadržinu. Ubrzo se stvori hrpa graha, povrća na koje se Stari svijet počeo privikavati otkako su ga prošlog stoljeća prvi putnici bili donijeli iz Južne Amerike.
Grah je curio iz vreća i gomilao se u uzbudljivo veliku hrpu. Nikad ga nisu vidjeli tako lijepog!...
Zrna su mu dozrela na obalama šest velikih irokeških jezera, na sunčanim brežuljcima u dolini Mohawk. U njihovim ljuskama boje zlata i meda još se zadržalo raskošno rumenilo tih obronaka. A bilo ga je različite vrsti: one koja naročito uspijeva na obalama jezera Kajuga, ružičastocrvenog što ga istočni Mohawki gaje u okolici Orangea, pa nešto duguljastijeg i potpuno ružičastog poput šljunka što ga sobom nosi gorski potok, ali i drugog, otmjeno povijenog i prošaranog neobičnim grimiznim točkicama, te najzad i sasvim bijelog. Iz njihove kao lak blistave košuljice izvijao se svježi miris bašte, kao da su i u zimskom mraku očuvali svježi dah brežuljaka koji ih je prožeo u vrijeme berbe, prije nego je jesen presvukla brijestove rumenilom, a tikvice i bundeve još uvijek ostale blijede pod svojim dlakavim listovima, u vrijeme kad se uspravni kukuruzi ovijaju kričavim zelenilom, a čisti i suhi zrak tako žeže u dolini Mohawk da njom više ne krivuda ni jedna rijeka, te mahune brže dozrijevaju i prskaju kao mogranji.
Djeca se hitro primaknu stolu, urone ruke u zrnje i stadu ga razgrtati uz radostan smijeh, Anđelika je pogledom prelazila s hrpe graha na Wampum ogrlicu, a zatim ga podizala prema smirenim licima tih sirovih stvorova koji su prevalili stotinjak milja kroz ledene pustoši da bi njima dovukli poklon Pet plemena. Nije znala što da kaže. Srce joj je bilo toliko uzbuđeno da su joj u očima zablistale suze, više zbog neočekivane i gotovo nepojmljive pažnje nego od radosti i osjećaja sigurnosti koju su im svojim dolaskom donijeli.
Neka je hvala irokeškom narodu - reče Joffrey de Peyrac s ozbiljnošću i nekako promuklim i slabim glasom, kao da se i sam smije sada opustiti od umora. - Na ovo isto mjesto na koje si ti, Tahoudaguete, položio svoj poklon, položit ću i ja darove koje ćeš ponijeti svojoj braći. No ma kako skupocjeni oni bili, nikada neće postati ravni ovima! Jer ti si u svojim vrećama od kože donio naše živote i svako od ovih zrna pretvorit će se u otkucaje srca koja vam duguju zahvalnost.
Smijemo li pristaviti lonac? - upita gospođa Jonas.
Tako je! Pogostimo se - prihvati upadljivi Tahoutaguete, koji mora da je imao fino uho i razumio nekoliko francuskih riječi.
I opet se svi natisnu oko velikog crnog kotla od livenog gvožđa: goli bakarnocrveni Indijanci i bljedoliki Europljani, do nosa umotani u svoju odjeću.
Anđelika ga je pridržavala dok je gospođa Jonas ulijevala vodu, a Tahoutaguete zatim pomnjivo usuo nekoliko mjerica graha.
Joffrey de Peyrac osobno ubaci posljednju grudu medvjeđe masti a Eloi Macollet predloži da se uspe i malo pepelne potaše kako bi se grah brže skuhao. U nedostatku soli ili sitnih šumskih plodova, oni dodadoše obilato aromatičnog lišća te lonac najzad bude obješen o verige, a pod njegovo čađavo dno djeca nagomilaše suho granje i cjepanice. Svi su pobožna posjedali. Vatra je bila tako jaka da je juha ubrzo stala da bijesno vri. Netko je sjedio na podu prostrtom medvjeđim kožama, netko na kamenom rubu ognjišta, do uz sam pepeo. Djeca su se već nadnosila nad kotao i uživala u mirisavim parama. Indijanci su iz pojasa povadili lule i napunili ih ponuđenim virđinskim duhanom, ali su s prezirom odbili rakiju.
Zar misliš da bismo mogli odoljeti demonu zime, kao što si vidio - reče Tohoutaguete Peyracu - kad bismo pili taj otrov kojim nam bijelci truju duše?...
Kakva vam to sila, koje božanstvo omogućuje da izdržite zimu čak i bez odjeće, dok je nama bijelcima nije nikad dosta? - upita grof.
To je Oranda - reče ozbiljno Indijanac. - On nije bog, ali se nalazi posvuda: u zrnu kukuruza kojim se hraniš, u zraku koji udišeš, i u neizmjernom prostranstvu neba.
Vjerujete li da su ovako goli došli čak iz svoga irokeškog zavičaja - šapne Anđelika odvodeći u stranu Kanađanina Eloju dok joj je pomagao da sakupe zdjele i drvene šalice iz kojih će večerati.
Ni govora! - reče starac sliježući ramenima.- Njihova otpornost i đavolske vradžbine ipak imaju granica. Nego, vražji su vam to komedijaši, i sračunali su kako će postići efekt. Negdje u blizini posakrivali su svoju krznenu odjeću, pokrivače i hranu, zatim obavili naročite vježbe u disanju te banula polugoli kako bi nas zapanjili. Priznat ćete da su to dobro izveli. Osobno sam vidio kako su neki tako proveli napolju dva dana i dvije noći usred zime...
Kad je uronila drvenu kutlaču u juhu smeđu poput kestena, na koji je pomalo i mirisala, samo nešto blaže i neobičhije, Anđeliku prože gotovo mistična radost svećenice. Jednu za drugom napuni ona pružene zdjele, dok su joj u ušima još uvijek odzvanjale riječi što ih je izgovorio Irokez.
"Ova je ogrlica upućena tebi, ženo-majko, koja si u svoje naručje uzela i svih Pet plemena kad si onomad prihvatila Outtakea!"...
Zanose se i praznovjerni su ti Irokezi, ali se ne ustručavaju izreći ono čemu mi bijelci nikada ne bissmo htjeli pogledati u lice... Oni se usuđuju uraditi i ono što mi kršćani ne možemo ni zamisliti...
Toliko se zanijela da više i nije osjećala umor. Ona napuni jedan lončić grahom, odnese ga u svoju sobu i postavi na ognjište, uz ugljevlje. Zatim na jednu klupicu odloži i ogrlicu od školjki koju joj je uputilo Vijeće majki a onda se opet pridružila ostalima. Nije s njima jela. Čekala je dok Honorina ne isprazni svoj tanjur a onda je, onako mlitavu od iznenada obilnog jela, odvela na spavanje. Pošto joj je zagrijala krevet i turila krajeve pokrivača pod strunjaču, nježno ju je gledala kako tone u najzad smiren san.
Potkraj večere, premećući po svojim stvarima, Tahoutaguete iz nekakva ranca izvuče mjericu sitne, duguljaste i tako prozirne riže da si je lako mogao držati zrncima minerala.
Vade je iz vode u kraju nazvanom Divlji Zob, na području Gornjeg jezera - reče Eloi Macollet. - Odlaze da je beru, ali malo ih se time može prehraniti.
No mnogima se njome spašava život - reče Tahoutaguete.
Nazvao je Macolleta neznalicom. To nije hrana, već lijek. Objasnio je grofu de Peyracu kako to zrnje valja raširiti na veliki pladanj, nakvasiti ga vodom i držati
na toplom. Čim izbiju zelene kličice, bijelcu će biti dovoljna kašičica takve riže pa da smjesta ozdravi od bolesti koja ih tako često desetkuje. I Indijanac lupne zamazanim prstom po svojim krupnim i prekrasno bijelim zubima kojih se skorbut nikad nije ni dotakao.
Ako sam dobro shvatio, ta će nas riža zaštititi od skorbuta - primijeti Peyrac. - Pa da, zaboga! Bar je to jasno! Ma kako bilo sitno, to je ipak svježe bilje koje čuva od zimske bolesti. No je li zaista dovoljno da ga se uzme tako malo?... - Ipak je imao povjerenja u Irokeževo iskustvo i odmah pošao da razastre rižu kako mu je ovaj savjetovao.
Zahvalimo Gospođu - zaključi gospođa Jonas odnoseći tanjure, a gospodin Jonas ode da potraži svoj molitvenik.

84.
ANGELICA I NJEZINA WAMPUM OGRLICA
Kad je vidjela da su siti i gotovo svi zaspali, Anđelika se zavuče u svoju sobu. Sad joj se ni vjetar napolju nije činio tako nesmiljen. Sva je odaja mirisala na paprikaš što je krčkao na žeravici. Ona malo podstakne vatru kako bi se bolje vidjelo, a onda sjedne i položi wampum ogrlicu na koljena. Prstima je prelazila preko gusto nanizanih i poput svile sjajnih školjki što su ih vrijedne ruke dugo i strpljivo slagale. Isprva nije shvaćala značenje wampuma. Sa čuđenjem je gledala kako se izmjenjuje tih nekoliko niti kože i nanizanih školjki što imaju moć da navješćuju ratove i uspostavljaju mir, a urođenicima predstavljaju veću vrijednost nego nekad porodici Medici njenih 100 livri zlata. Pleme koje je posjedovalo mnogo školjkinih ogrlica bilo je bogato. Predavalo ih je u slučaju poraza, a onda i osiromašilo.
U tim komadićima vapnenca što ih talasi valjaju i pijesak brusi, a čudesna alkemija prirode daje im neobično prefinjenu boju, u tim misterioznim naplavinama koje zanatlija tajnom svoje vještine tucka i buši, a vješte djevojačke ruke prebiru, da bi ih žene najzad spojile i poglavice pobožno nosile, Anđelika je sada vidjela najviši izraz američke crvene rase. S pomoću njih crvenokošci su prenosili i svoje osjećaje jer nisu znali za pismo. U te vezice upletene od kože i školjki američka rasa upisivala je svoju povijest i tako je čuvala od zaborava. Anđelika je nabrojala pet ženskih figura, posjelih s jedne i druge strane neke hijeratske ličnosti koja je imala predstavljati nju samu. Zrna graha simbolički su bila rasuta svuda pomalo, kao tamnomodre zvijezde na bijelom fondu. Vrpca je bila obrubljena nizom ljubičastih perla, a pod tim nizom bio je još jedan, sa bijelim i nešto rjeđim perlama. Bio je to savršeni umjetnički rad, ta široka i dugačka vrpca s pravilnim kožnatim resama na jednoj i na drugoj strani.
Jednog će joj dana ljudi pozavidjeti na tom izrazu poštovanja koje su joj uputili Irokezi. Dugo ga je još prevrtala u rukama, a kad su joj se oduševljenje i zanos stišali, stala je da misli na konkretnije stvari.
Tada je toplom juhom napunila jednu zdjelu i držeći je pažljivo u krilu, stala da polako jede sklopivši napola oči. Maštala je o dolini Mohawk kamo će jednog dana otići, i u kojoj kraljuju tri božanstva: Kukuruz, Bundeva i Grah.
Prozračna je to dolina, ružičastim svjetlom kupana. U njoj se zadržava miris dima zbog bezbrojnih naselja koja su se tamo okupila. Kao da ih vidi po vrhovima brežuljaka, s njihovim dugim i tako čudnim kućama u kojima, govorio joj je Nicolas Perrot, živi i po deset-petnaest obitelji. U mislima ih je vidjela poredane, s njihovim zaobljenim krovovima načičkanim perjanicama dima što se izvija iz svakog ognjišta, sjajan i blistav kao otjecanje vode u zalazu sunca; dok im pročelja i zidovi plamte zagasitim zlatom od klipova kukuruza koji se na njima suši.
V sve tamo prožima ladanjski miris zbog mnogobrojnih usjeva po obroncima brežuljaka, ograđenih tanjim i svjetlijim drvećem od onoga u šumi na sjeveru. Iako je nikad nije vidjela, ona je slutila da postoji velika razlika između plodne doline Irokeza i njenih ozbiljnih stanovnika žućkaste puti, te neravnih i zapuštenih ravnica, kao zamkama ispresijecanih klancima i usjecima - zemlje u kojoj crvenoputi i podrugljivi Abenakisi ništa ne gaje.
Joffrey de Peyrac uđe i zatekne je kako sklopljenih očiju sjedi sama i u miru jede svoj obrok, a na koljenima joj wampum ogrlica.
Bili ste gladni, ljubavi moja!
Gledao ju je nježno i pri tom mislio, kako ne sliči ni na jednu drugu ženu, i kako svemu što radi daje pečat svog osobnog šarma. Ni njemu ne bi mogla objasniti prirodu svoje radosti, ona joj je prosto zračila iz očiju. Anđelika se opet vraćala u život.
Daleko, onkraj ledenih pustoši, neznana, neprijateljska, neprosvijećena bića priznala su je svojom i odsada ona postoji u njihovim priprostim srcima.
Što znači Kawa, to ime koje su mi dali? - upita ona.
Odličnija žena, izdignuta iznad ostalih! - prošapta on: - Žena... zvijezda stajaćica.

PETI DIO

PROLJEĆE
85.
HONORINA NASUPROT CANTORA ABENAKISI I NJIHOVI BRITANSKI ZAROBLJENICI
Majko, prvi cvijet!... - prolomi se Cantorov povik jedne svježe i vedre večeri. Anđelika ga je čula kroz otvoreni prozor sobe u kojoj je s ugašenog ognjišta mela pepeo.
Ona poskoči:
Što kažeš?
Cantor joj se blaženo smiješio.
Otkrio sam prvi cvijet!... Ondje, pod prozorom!... Anđelika pohita dozivajući djecu.
Honorina! Thomas! Barthelemy! Dođite brzo! Gledajte, prvi cvijet!
Bio je to prvi proljetni šafran, čist i žut, i uspravno se dizao iz blatnjave zemlje. Kroz njegove prozračne i uske sljubljene latice nazirao se blistavo-zlaćani tučak.
Oh, Bože! O, kakve li krasote - reče Anđelika klekavši na vlažnu zemlju.
Stajali su tako i s udivljenjem promatrali čudo. Cvijet je iznikao uz sam rub snijega. Od toga dana otkrivali su ih mnogo. Dok su lopatama razgrtali gomile raskvašenog snijega, nailazili su na bljedožute busene stabljika koje tek što nisu procvale. Već sutradan one će na suncu dobiti krepku zelenu boju, dok će čaške cvjetova postepeno prelaziti u blijedoružičastu ili bijelu.
Cvijeće si mogao otkriti i pod samom strehom. Nekoliko ljubičica pomolilo se iz šačice mahovina i savijalo na suncu, uslijed kojega se snijeg topio i neprestano curio.
Travanj se bližio kraju.
Pod vrelim suncem kopnjenje se užurbano nastavljalo. Prije no što će snijega nestati u podnožju drveća, pošli su da zarezuju debla klenova i sakupljaju njihov slatkast i prijatan sok.
Eloi Macollet ga je zatim prekuhavao u jednom kotlu i dobivao nekakav tekući med od kojega su se djeca stalno oblizavala.
U šumi je snijeg bio prljav i sav prekriven crnkastom mahovinom, polomljenim granama i trulim češerima bora što su ih pobacale vjeverice. Ove su skakale s grane na granu, dok je otapanje snijega proizvodilo šum kao od sitnog pljuska.
Mnoga stabla i grmovi nosili su blijede tragove oštrih zuba izgladnjelih životinja, zečeva ili košuta, Bilo ih je naprslih od leda, polomljenih pod težinom snijega, a neka su još bila povijena, s vršikom zakopanom u blokove leda koji, onako skriveni neosunčanom i mračnom stranom brežuljka, nikako da se rastope i išćeznu.
No već je lijeska pružala svoje zelene, gusjeničaste rese, rođene još u jesen. Vjetar ih je povijao i raznosio im pelud od kojega je snijeg pod njima postajao žut. Breza, koja je još sinoć bila sablasne boje, pravi skelet od bjelokosti, prekrila se sada bljedoljubičastim i sivim privjescima, kao zastorom od resa. Brijestovi, rašireni kao raskošne lepeze, navukli su svoju smaragdno-ljubičastu odjeću. A vratili su se i lovci s dimljenim komadima dvaju jelena, polovinom jednoga lesa, te nadjevenim drobom medvjeda - slasnim poklonom Mapountooka koji je obećao svoju skoru posjetu. Još se nisu usuđivali sijati sjeme povrća jer je tek malo zemlje virilo iz snježnog pokrivača od leda i opasnost novih oborina još nije bila sasvim prestala. No proljeće se svakim danom sve jače osjećalo.
Jezero je sve više sličilo na zamagljeno ogledalo, zatim se prekrilo vodom i počelo razdvajati u prozračne otoke.
Anđelika se u proljeće najviše divila šumu probuđenih voda. Počelo je s lakim mrmorenjem koje je narušavalo duboku zimsku tišinu, a poslije su se mogli čuti neskladni jecaji vodopada. Sada je čitava priroda postala bučna i noći su bile ispunjene neprekidnom i snažnom tutnjavom.
Ljeti se ona više neće čuti. Prigušit će je razbujalo raslinstvo. U razuzdanosti oslobađanja, nakon prvoga kopnjenja, priroda se najprije ukazala razbarušena i gola, razdrljena i tužna, napola još uvijek umotana u svoj bijeli pokrov, te divljom i bezobzirnom rikom ispunila čisto nebo nad sobom.
Anđelika je razmišljala. Proljeće je tu!
Svitalo je ranije. Navečer, sunce se duže zadržavalo na vratima kuće pa zato i nisu palili svijeće.
Taj šum voda stvarao je oko nastambe i jezera nekakav magičan krug.
"Kanađani i njihovi urođenici krenuli su na istok" - izvijesti jednog dana rob Panis koji bi, gacajući na svojim krpljama, odlazio ponekad u dugotrajna izviđanja okolice.
Primijetio ih je kad su polazili prema Kennebecu. Posrćući po kaljužama i kašastom ledu, te jarugama punim polomljenog i satrulog granja, goropadni i nepristupačni Kanađani opet su odlazili na jug da tamo iznenada napadaju engleska sela.
Nije se pravo znalo tko su. Utvrđenje su zaobišli. Možda su imali takva naređenja...
Stanovnici Srebrnog jezera žurili su da obnove svoje snage i opet podignu ograde. Mnogo je toga bilo polomljeno i uništeno. Vratima, krovovima... svemu je prijetilo rušenje, pa što se zemlja više otkrivala, sve se više moglo vidjeti pravo opustošenje. Ljudi su prema suncu dizali svoja mršava blijeda lica, žmirkali bolesnim očima i pustili da im svjetlost kupa kožu kao vrelo pomlađivanja. Djeca se ponekad nisu ni micala sa sunca, kao zimogrozni pilići.
Anđelika je znala da u početku mora biti strpljiva.
Postarat će se sutra za svoje zapuštene, ispucane ruke, sutra će isprati svoje lice u prvoj proljetnoj kišnici, sutra će se sa gospođom Jonas prihvatiti velikog pospremanja. No danas, provest će dan sjedeći opušteno s Honorinom u krilu, kao za vrijeme velike gladi i klonulosti; čekat će da joj se vrati snaga i prostruji tijelom kao bujni sok u drveću. Zaslužuje da malo otpočine od dugotrajna napora. I suviše je zahtijevala od svojih slabih snaga. Iskustvo ju je poučilo kako se skupo može platiti tek izvojevana pobjeda.
Jednom u Parizu umalo nije počinila samoubojstvo, upravo kad je bila nadomak cilja... Svjesna svoje krhosti, ona se opustila, sve radila smišljeno i bez žurbe, odlažući za slijedeći dan najhitnije poslove kojih je popis već imala u glavi.
A najprije je valjalo požuriti u planinu, na rijeke i obale jezera, u potragu za cvijećem, biljkama, grmljem, korijenjem kojima će puniti kutije i lončiće svoje kućne apoteke. Neće propustiti ni jednu jedinu vrst. Radi njih će se zavlačiti i u najmanje pukotine hridina, pa ako mnoge od tih biljaka i ne poznaje, ništa zato, već će im ona otkriti ljekovitu moć.
Bila je sebi obećala kako nikad više neće provesti ovako mučnu zimu, kad za liječenje bolesnika vrlo često nije raspolagala drugim sredstvima doli iskuhanom vodom i guščjom ili medvjeđom mašću. Sada će tavani zamirisati a na policama će se naći poredani lonci i kutije s natpisima živih boja. Na dvadeset milja uokolo ljudi će dolaziti u utvrđenje Wapassou da se tu liječe.
Jednoga dana krene, najzad, s Honorinom u potragu za proljećem, cvijećem i ljekarijama.
Na žućkastom pokrivaču od poleglih trava, ljubičice su žmirkale svojim blijedim, zanesenim okom, a jaglac opružio svoju ružičastu perjanicu. Žuti ljutič rastvorio je svoje tako lagane vjenčiće da ih svaki dašak vjetra zlostavlja. Plava sasa, ona što je u Poitouu zovu "kći-prije-majke", jer se rađa prije svojih listova, iz zemlje crne poput čađe, kupala je plavetnilom raslinje u podnožju drveća.
Na obroncima kršnih brežuljaka, sitni podbjel širio je na sve strane svoje zlatne rese, prateći šafrane i visibabe. Sve su to cvjetovi krhki i goli, i dršću na rubu snijega, na još uvijek oštrom vjetru. Anđelika je hitro prelazila brežuljke i doline, sretna što gazi po spužvastom zemljištu i ne osvrćući se na blato i bare. U dane sabiranja bilja vodila je sa sobom i djecu, a tražila je da joj pomogne i Elvira ili
neki mladić iz nastambe, jer je trebalo požuriti. Sabiranje ljekovitog bilja može se obavljati jedino po suhom i sunčanom vremenu, i to usred dana, kako bi se predvečer i u sumrak izbjegla rosa, jer i najmanja vlaga kvari osjetljive latice i lišava ih njihove ljekovitosti. Bilo je izobila podbjela, solidnog i djelotvornog lijeka protiv bolesti grla i usta. Ljubičica je bila rjeđa, visoki gost njihove skromne apoteke, a liječila je kašalj i prehlade. Čaj od ljubica je lijek kraljice, a podbjel je uvarak seljaka.
Honorina je voljela da se brine za ljubice i s velikom brižljivošću razastirala ih je po tavanu da se suše. Majka joj je rekla da će od njih pripremiti mirisav sirup za djecu koja kašlju, a ne vole da ih se podvrgava liječenju. Maslačak je iz svoje visoke rozete posvuda sipao svoje zvjezdice po još žutoj travi. Oboružana nožićima, djeca su ga vadila, čistila mu bijeli korijen i navečer ga jela kao salatu s malo brezinog octa. Nešto kasnije, kad mu je korijen postao crvenkast, Anđelika ga je spremala i stavljala da se suši.
Rezala je nadvoje, i to po dužini, podanke žute benoate, čudnog i plahog cvjetića koji za sobom vuče pod zemljom dug i drvenast crni rep s gorkim sokom, spasonosnim za bolesne želuce, te podanke kozlaća, aromatične trske što ju je nabrala pored bara. Strugala je korijene repinca, trave sa čičcima koje ima i u njenom zavičaju. Nije bila posve sigurna da li je to baš ista trava. Jedva, primjetne razlike prerušavale su cvijeće Novoga svijeta i činile ga novim i nepoznatim. Zamišljeno ga je okretala i prevrtala u rukama.
Jednoga dana Honorina joj donese kiticu nekakva cvijeća sa zvončićima, koje je ličilo na vrijesak, samo, ovo je bilo meko i svježe. Laki paučinasti listovi bili su zelenosivi, a zvončići ružičasti. Anđelika najzad prepozna dimnjaču, zvanu zemljina žuč ili udovička trava, tko zna zašto. Znala je da se iz nje dobiva kozmetička vodica koja čisti kožu, a cvjetovi skuhani u vodi, mlijeku ili surutki, osvježuju u žegi. Isperu li se njome oči, one postaju čiste i blistave. Čaj od toga cvijeća otvara apetit, a govori se da dimnjača liječi i od skorbuta.
Honorina je dobila pohvalu za taj lijepi nalaz a Englez Sam Holton, koji je imao smisla za književnost, uze da citira Shakespearea kad na jednom mjestu kaže za kralja Leara:
"...okrunjen bujnom dimnjačom i korovom"...
Kad je odlazila da traga za biljem, ali ne i da ga bere, Anđelika je sa sobom vodila samo Honorinu.
Kad je zima prošla, Honorina nije više bila samo djevojčica kojoj je, kao i svakom djetetu, jedino do topline, hrane i lakrdijanja, već je majci opet postajala drugarica. Povezivao ih je isti smisao za oružje i cvijeće. Honorina je bila izdržljiva. Odvažno je koračala za majkom, a često prevaljivala i dvostruko veći put zato što je trčkarala i posvuda zavirivala. Kako bi bila sigurna da je u tim divljim šumama neće izgubiti, Anđelika joj je za zglavak na ruci objesila zvonce. Tako je taj veseli zvuk posvuda otkrivao njenu prisutnost.
Zašto da vam djevojčica smeta, gospođo. Prepustite je nama... - znala bi ponekad reći uslužna Elvira.
No Anđelika je odmahivala glavom - Honorina joj ne smeta. Prosto joj se ne mili da sama otkriva prirodu u cvatu. Bogatstvo proljeća treba s nekim dijeliti.
I tako, pred kakvim nepoznatim cvijetom znale su dugo klečati jedna uz drugu i čavrljati. Nad snijegom je strujao još uvijek hladan zrak. Šuma je bila svijetla i plava a krasile su je sive, zlaćane, ružičaste blijedoljubičaste i zelene mace. Ako su se malko popele uzbrdo, majka i kćerka nailazile su, među crnim jelama, na ariše osute zelenim prahom. Anđelika se već srodila s ovom zemljom. Ponekad se osjećala tako sretnom da je znala zagrliti Honorinu, žestoko je ljubiti i s njom plesati, a tada je djevojčičin smijeh dugo odzvanjao divljim krajem.
Stali su se buditi i medvjedi.
Jednoga dana, na dnu neke doline, Honorina je našla jednu smiješnu živu lopticu koja se odmah s njom sprijateljila. Začuvši mumljanje mečke i pucketanje granja što ga je ova u prolazu lomila, Anđelika pojuri i stigne u posljednji čas. Ona obori
zvijer koja se bila uspravila na stražnje šape ne bi li izgledala strašnija. Dobro odmjeren metak u crvene razjapljene ralje zaustavio je zvijer u skoku.
Honorinu je rastužilo to ubojstvo zbog kojega je slatki medo postao siroče.
Branila je svoje mladunče kao što sam i ja morala tebe - reče joj Anđelika. - Ona je imala pandže i snagu, a ja pištolj.
Medu su odnijeli u utvrđenje i stali ga hraniti klenovim sirupom i kukuruznom kašom. Bio je dosta velik i lako se odrekao majčinog mlijeka.
Za Honorinu je to bila najljepša igračka na svijetu. Zavoljela ga je ljubavlju koja je potisnula sve druge. Trebalo ju je urazumljivati da i svojim sudrugovima u svagdašnjim igrama, Barthelemyju i Thomasu, dopusti da mu se približe.

Medo, kojemu su nadjenuli ime Lancelot, po junaku priča što su ih kazivali djeci, izazvao je ozbiljan sukob između Cantora i Honorine.
Već od prvih lijepih dana i Cantor je obilazio brežuljcima, no s jasno određenim ciljem. Tragao je za omrznutom životinjom koja mu je pakosno i podmuklo požderala onih nekoliko zečeva ili kunića što su se zimi bili uhvatili u njegove zamke, dok se on jedva vukao od umora, u nadi da će svojima priuštiti najzad malo svježeg mesa. Vinovnik tih zlodjela, taj po zlu čuveni šumski gusar dobro je poznat svakome - to je nesit. On je nešto sasvim posebno u šumskoj fauni. Krvoločan je kao hermelin i lasica, čijoj vrsti i pripada, ali veličinom nimalo ne zaostaje za dabrom.
Cantor otkrije svoga zakletog neprijatelja, jednu ženku, i ubije ju, ali ponese kući njeno mladunče, malo klupko nakostrušene dlake, veliko kao mače. Već je razvaljivalo laloke i agresivno pokazivalo svoje oštre zube.
Ludo je što si naprtio sebi na vrat tu životinju, sinko! - reče Eloi Macollet nabravši obrve pred novajlijom. Ničeg u njoj nema doli zla i pretvornosti. To ti je najgora od svih šumskih životinja. Indijanci kažu da se u njoj kriju svi đavli i neće više da prođu dolinom za koju kažu da je nesit u njoj uredio sebi jazbinu. Neće više dolaziti ni ovamo.
Pa neka! Imat ćemo samo više mira, - reče Cantor i zadrža životinju. Dao mu je englesko ime: Wolverines. Wolverines odmah iskezi zube na jadnog, prestrašenog Lancelota. Kad ga je jednog dana konačno ugrizao, Honorina se toliko razljutila da je uzbunila cijelu nastambu. Tražila je batinu, nož, sjekiru, bilo što da ubije nesita. Mladić je sklonio svoga ljubimca a onda stao da se ruga djevojčici i njenom bijesu.
Sada znam koga moram skalpirati - reče Honorina. - To je Cantor!...
Cantor još jače prasne u smijeh i ode nazivajući je: "Miss Bever". Prišio joj je takav nadimak jer je tvrdio da ima sitne oči kao dabar.
Naziva me Miss Beverom - rasplaka se Honorina, utučena tom najvišom uvredom.
Anđelika uspije da je utješi uvjeravajući je kako su dabrovi neobično simpatične životinje, te nema razloga da se ljuti, a onda je s Lancelotom odvede da vidi nove goste na jezeru onkraj planine. Bili su to drvosječe koji su i sami dizali paklenu buku obarajući drveće i gradeći užurbano svoje zaobljene kuće.
Dabrovi su lijepi, a lijepa si i ti, kao i oni.
Honorina se divno zabavljala gledajući kako dabrovi živo i okretno rone i skaču u prozirnoj vodi, te se najzad i umirila.
No njen spor s polubratom još nije bio izglađen i ponovo je izbio zbog "Starca na planini". Malo je nedostajalo pa da između šutljivog momka i vrlo osjetljive djevojčice ne dođe do pravog rata. Na zapadu, obale koje su strmo obrubljivale kotlinu Wapassoua završavale su jednim kamenitim, dosta izrezuckanim izduženjem koje je ocrtavalo lik starog Indijanca, ili radije nekakva starca ponešto gusarskog izgleda. Osobito u vrijeme kad bi sunce na smiraju bacalo na hridinu svoj bakarni odsjev, izraz toga lika postajao bi uzbudljiv. Svak mu se tada divio. Ujutro je Starac izgledao namrgođen, a navečer se smijuckao.
Jedino mala Honorina nikako da ga opazi. Bečila je oči, nastojala da gleda točno u pravcu koji su joj pokazivali, no ako bi rekla: "Sad ga vidim", zvučalo je to neuvjerljivo i više zato da spriječi neslane šale. U stvari, nije ga vidjela.
Cantor nije prestajao da je zadirkuje i govorio je kako ona i nije dabar nego radije krtica, a Honorina je turobno buljila u planinu tražeći među drvećem i hridinama zagonetku u koju nikako da pronikne, te je ostajala po strani od onih koji su "vidjeli".
Toga jutra Cantor ju je opet uzeo na nišan, ona je opet poletjela na njega uzdignutih pesnica a pri tom toliko vikala da je smjesta došao sam Joffrey de Peyrac.
Što se dogodilo?
Svatko mi želi smrt - reče Honorina sva zaplakana - a ja nemam ni oružja da se branim.
Grof se razvedri i klekne pred djevojčicu te prelazeći rukom preko njenog suznog lica obeća da će joj, ako se umiri, sam izraditi mali pištolj iz kojega će moći pucati sitnom sačmom, a srebrni držak moći će joj poslužiti kao kijača.
On je uzme za ruku pa se zajedno upute u radionicu.
Anđelika se okrene prema Cantoru koji je smrknuto pratio taj prizor.
Prestani već jednom s tim "Starcem na planini". Što zato ako ga ne vidi. Uživaš u tome da je ponizuješ.
Ona je glupa i lijena.
Nije. Tek su joj četiri godine. Kada ćeš se opametiti, Cantore? Ludo je što zamećeš kavgu s takvim djetetom.
Svi je maze i hvale - reče Cantor tvrdoglavo. On se udalji gunđajući onako za sebe.
Neka drugi slobodno robuju tomu kopiletu. Ja neću!...
Taj udarac pogodi Anđeliku u srce. Jedino je ona čula te riječi, njoj su stvarno bile i upućene. Zastala je kao prikovana i paralizirana iznenadnim bolom a zatim otišla i zatvorila se u svoju sobu. U prvi mah došlo joj je da išamara Cantora, da njime trese kao šljivom i da... jest, bila je u stanju dotući ga udarcima kundaka. Sva je drhtala od bijesa zbog nadutosti i prostaštva toga derana kojega su svi voljeli i pazili, koji je imao oca da ga strpljivo poučava i prijatelje, gotovo ponizne sluge, jer je bio gospodarev sin i znao se time koristiti. A sada se još usuđuje da pred njom izigrava i uvrijeđeno dijete.
Potajno se zbog njega izjedala cijele zime, jer usprkos prijatnim časovima koje je provodila u razgovoru sa svojim sinovima, smijući se i pjevajući s njima - a Cantor bi tada svirao na gitari te postajao veseo i društven - ona je svejedno osjećala kao da nešto prešućuje i skriva ogorčenje. Umjesto da vrijeme izgladi stvari, ono kao da ih je zaoštravalo, jer je Cantor potiskivao i krio osjećaje, te nije znala ne ljuti li se on još uvijek što je tako bila od njih odvojena - a to je djetinjasto - ili se u svojoj dječjoj nepopustljivosti nije mogao pomiriti s time da je, daleko od njegova oca, provodila slobodan život. Bilo je, bez sumnje, svega toga, a Anđelika je uzmicala pred poteškoćom da sinovima objasni kako je petnaestogodišnje "udovištvo" moralo donekle da opravda izvjesne slobode koje je sebi dopuštala, a nametao ih je ponajčešće sam život.
Anđelika je mislila: mladost je nepopustljiva i mora da sazre, želi li da shvati izvjesne stvari. Ona se u životu uvijek hvatala za takve izgovore, samo da opravda svoju šutnju, no više nije mogla pred sobom kriti kako je takvo rješenje odviše komotno. Točno je znala da mladost sve može shvatiti ako joj se objasni.
Dakle, ona sama nije bila dorasla tome zadatku.
Nije imala snage da dira u groznu prošlost, pogotovo ne pred njima. Bojala se njihovih reakcija, ali još više svojih vlastitih. Ta dobro je znala da mladost resi ono najdivnije: instinktivna nepogrešivost u rasuđivanju, vatrenost srca, neizmjeran osjećaj za pravdu. Postupala je s njima kao da su djeca a ne mladići od petnaest, odnosno sedamnaest godina, što se u stvari i bili. Nije imala u njih povjerenja,
zato je Cantor odvraćao sada neprijateljstvom ranjena srca koje nije dobilo zadovoljštinu.
S Florimondom je bilo lakše.

On je od prve sve prihvaćao. Bio je prijemljive ćudi, slobodniji od svoga brata. Od službovanja na kraljevu dvoru, pa sve do života na brodovima, svačega se nagledao. Njemu je bilo glavno da uvijek postigne cilj i da se iz igre povuče bez neugodnosti. Bila bi se zaklela da je u ljubavi već imao izvjesno iskustvo.
Njegov mlađi brat, krute i nezgodne naravi, sve je uzimao ozbiljno. Anđelika se pitala da li je pogriješila što ga je ostavljala po strani, ili bi on bio još nepristupačniji da mu se povjeravala.
Takva pitanja postavljala je sebi, ali nije nalazila odgovora. Ushodala se po sobi, u duši ga nazivala nedotupavkom, nezahvalnikom, bešćutnikom, i spopadala ju je želja da mu dovikne neka se gubi... da ga više ne vidi, kad se, eto, ništa ne da izmijeniti, te i nije imalo smisla što im je Bog omogućio da se svi opet nađu zajedno... Zatim se umirila jer se odjednom sjetila da je on još dijete, njeno dijete, i da mu po dužnosti mora prva prići i pokušati razmrsiti to klupko zlopamćenja zbog kojega je s njim tako teško živjeti... No, ne bi li bilo bolje da on stvarno ode? Mrzio je Honorinu. Majci se vratio kad je već bilo kasno. Ima stvari koje se više ne dadu nadoknaditi. Mogao je krenuti s Florimondom, kako je uostalom i tražio, no otac mu je odgovorio: "Ne! Još nisi spreman"...
Anđelika je sebi predbacivala što od muža nije tražila da obrazloži tu svoju odluku jer je o njoj mogla da porazgovori s Cantorom i razbije njegovu mrzovoljnu šutnju u koju se zatvarao.
Istina, ima stvari koje se ne dadu nadoknaditi, no jedno drugom mogu pristupiti... bar treba pokušati... Cantor se sada zatvorio u sebe i ona nije znala kako da mu priđe, toliko je osjećala da će je dočekati kao neprijateljicu.
A ipak se nešto moralo poduzeti. Zbog njegovih će postupaka Honorina postati najzad zločesta. A djevojčici su tek četiri godine. Komu je poznato da ovo američko proljeće po četvrti put podsjeća na njena sramotno rođenje u vračarinoj spilji u druidskoj šumi? Za to je znala jedino Anđelika i nikomu se o tome nije usuđivala govoriti.
Ona sjedne na krevet. Cantorov odlazak činio joj se neizbježan i potreban. Da ga po nekom zadatku pošalju u Gouldsboro? Možda. Volio je putovanja. Tada se odjednom poboja kako Cantor ne bi nikada oprostio to izgnanstvo, za koje bi okrivljivao nju i Honorinu, i kako bi zauvijek izgubila mogućnost da opet pridobije svoga sina.
Zaista nije znala što da poduzme te prosudivši da je u ovom slučaju njeno znanje nemoćno, ona pribjegne kocki.
Iz džepića svoga pojasa izvuče engleski zlatnik koji je čuvala kao talisman. Ispadne li glava, to jest strana s kraljevim likom, razgovarat će sa svojim mužem o Cantorovoj drskosti i potrebi da ga se na neko vrijeme udalji. Pokaže li se pismo, to znači strana s grbom Velike Britanije i uvredljivim natpisom: Kralj Francuske! smjesta će potražiti revoltiranog mladića i sve mu ispričati.
Ona baci zlatnik u zrak. Ispalo je pismo.

Cantor je u kovačnici obrađivao neki predmet od željeza i odmah ustao čim je ugledao majku. Očito mu savjest nije bila čista.
Pođi sa mnom u šumu - reče mu ona.
Izgovorila je to glasom koji nije dopuštao prigovora.
Bio je vedar, ali vrlo svjež, gotovo hladan proljetni dan, jer mu je prethodila obilata kiša. Natopljena vodom, zemlja je imala ljubičastu boju i iz nje je bojažljivo tek nicala trava. I vjetar je bio hladan. Raslinje se pod drvećem plavjelo i zlatilo. Pupovi klena sličili su na još nerastvorene čaške tulipana.
Anđelika je koračala brzo. Poznavala je svaku stazu, svaki trag, pa iako je bila odsutna duhom i hodala bez cilja, ipak nije lutala. Cantor ju je s mukom slijedio i
osjećao se glupo jer se morao gotovo probijati kroz isprepletene grane, koje su se tek počele zelenjeti od prvih listova. Anđelika bi ponekad rekla:
Gle! U onoj jaruzi ima likovca. U jesen će trebati navratiti ovamo jer pod njim rastu gljive... - ili pak:
Uskoro će procvasti bijeli javor... Kakav je ono miris?... Ah, da! valerijane.
Nije se zaustavljala. Sve je pratila budnim okom, lica malo uzdignuta, i nosnicama upijala i najneznatniji miris. Gledajući njen laki hod, kao da su se i same grane pred njom razmicale, Cantor je mislio: "To je vila."
Stigli su na vrh planine i pod nogama osjetili tvrdu zemlju, dok je u boriku vjetar šumio u drveću. Borovi su se osuli zlaćanožutim i zlaćanozelenim pupovima, a jele, kao trešnje crvenima. Na arišima bili su boje jorgovana. Poput balzama ugodan miris širio se kao tamjan.
Anđelika se zaustavila na kraju visoravni i pogledala prema horizontu. Pod njima je vijugala rijeka i odmicala na istok.
Anđelika se obrati Cantoru:
Ti je ne voliš. No dijete, ma tko ono bilo, ma odakle dolazilo, bez obzira tko su mu otac i majka, uvijek je samo dijete, i podlo je udarati po nemoćnima. Kad te već nije tome poučila plemićka krv tvojih predaka, danas te na to podsjećam, eto, ja.
On je dahtao od žurna i zamorna hoda. Riječi su ga se duboko dojmile i nije mogao odgovoriti. U sebi je ponavljao: dijete... podlost!...
Anđelika krene dalje. Spusti se malo niže i zaputi stazom koja je na sredini padine vijugala paralelno s rijekom i postepeno se spuštala u dolinu.
Kad si se ti rodio - nastavi ona - upravo su toga dana na Trgu Greve spaljivali dvojnika tvoga oca. Dakako, je sam mislila da su spalili njega samog i već ga držala mrtvim... Dok sam te onako sitnog nosila u Temple12, a bila je Svijećnica, sjećam se da je čitav Pariz mirisao na uštipke s limunom što ih djeca bez roditelja na taj dan prodaju po ulicama. Bilo mi je tada dvadeset godina. Vidiš, nisam mnogo starija no što si ti danas. Kad sam stigla u samostansko dvorište, začula sam plač jednog dječaka za kojim su trčali derani i nabacivali se na njega kamenjem vičući: "Mali vješče! Mali vješče! Pokaži nam svoje rogove!"
Cantor se naglo zaustavi. Sav je pocrvenio i šake su mu se stiskale od bijesa.
Oh, zašto se nisam tamo zatekao! Da sam bar ja bio ondje!
Pa i bio si - reče Anđelika smijući se - ali samo kao novorođenče od nekoliko dana.
Gledala ga je i dalje sa smiješkom, kao da mu se podruguje.
Danas stišćeš šake, Cantore, no u ono vrijeme nisu ti bile veće od oraha!... Ona se opet nasmije videći u duhu onu pruženu rumenu šačicu.
No smijeh joj je čudno i nekako žalosno odzvanjao šumom, a on ju je zbunjeno promatrao i neka neobjašnjiva bol stade da ga prožima.
Anđelika prestane da se smije i kao da se opet uozbilji.
Sretan si što živiš, zar ne, Cantore?
Da - promuca on.
Ali nije bilo lako sačuvati ti život. O tome ću ti jednoga dana pričati ako te zanima. U stvari, nikad na to nisi ni mislio, zar ne! Nikada se nisi pitao: "Kako to da sam ostao na životu, ja, sin vješca, osuđen na smrt i prije nego sam se rodio?" A eto, tu si, živ i zdrav. Ne moraš sebe pitati što je sve tvoja dvadesetogodišnja majka smjela i morala uraditi da ti očuva to blago, život koji danas udišeš svojim snažnim grudima! - Ona ga gotovo žestoko lupne svojom malom ali čvrstom šakom ondje gdje mu leži srce, a on preplašeno ustukne gledajući je svojim, poput vode bistrim i tako njenima sličnim očima, kao da je sada prvi put vidi.
Anđelika opet krene i stade silaziti puteljkom. Do njih je sada dopirao potmuli huk rijeke, pomiješan sa šumorom ustalasanog drveća. Vjetrić je lagano poigravao u


12 Temple: utvrđeni templarski samostan u koji su primali i nahočad.
krošnjama johe, topola i vrba, i vidjelo se da je na to mjesto proljeće stiglo ranije jer je trava u nizinama bila visoka i gusta.
Anđelika osjeti da se više ne ljuti na svoga sina. Dječak joj je svojim zbunjenim pogledom priznavao kako nikada nije razmišljao o tome o čemu mu je sada govorila. A kako je i mogao... ta bio je još dijete.
Krivo je uradila što nije progovorila ranije, barem o uspomenama koje su se njega ticale. Tada bi lakše praštao i ne bi bio tako netrpeljiv. Djeca vole da im se priča o onome čega se ne sjećaju. Tim kazivanjem potiskujemo iz njihove svijesti nepoznanice pred kojima strepe.
Oni vole da ih se vodi kroz iskonske i često nesuvisle utiske kakav je i svijet njihovih uspomena. U nedostatku takva vođenja, Cantor je bio prisiljen da sudi po nebitnim i slučajnim vanjskim znacima.
Kad je poodrastao, trpio je od ljubomore na nevjernu majku, bačenu s pijedestala na koji ju je u nevinosti svoga djetinjstva bio podigao.
Ono najneugodnije tek je trebalo izvršiti... izreći. I Anđelika opet skrene razgovor na Honorinu koju je valjalo braniti od nepravednih, skrivenih mržnji. Stigli su do livade uza samu rijeku.
Ona se opet okrene k njemu.
Već sam ti rekla da nikada ne valja udarati po nevinima. Sada ti to ponavljam. Mene slobodno mrzi, ali ne nju. Ona nije ni tražila da živi. No i u tome nemaš pravo da me osuđuješ!... Kad ne znaš što se dogodilo, ružno je dopustiti srcu da sipa žuč, a uz to i... glupo.
Promatrala ga je nekako pažljivo i on primijeti kako se majčine zelenkaste oči pune olujom i kako se u njima rađa iskra mržnje i neprijateljstva. Učini mu se da je sve to upućeno njemu, pa se prestraši.
Ti si još dijete - nastavi ona - No uskoro ćeš postati odrastao čovjek... muškarac
ponovi ona sanjarski. - Ratovat ćeš, sine, divlje ćeš se boriti i do kraja... A tako i valja. Muškarac se ne treba bojati ubijanja... S pravom pobjednika provaljivat ćeš u gradove i slaviti pobjedu, opijat ćeš se i silovati žene... A da li ćeš se brinuti što će kasnije biti s tvojim žrtvama?... Ne! Ta rat je, reći ćeš. Hoće li te zanimati da saznaš jesu li umrle od stida, jesu li se bacile u bunar? Ne, jer će se to događati u ratu! Najzad, ne treba da time razbijaš glavu. Tako je kako ti ja kažem. "Čim trupa dojaše sa zastavom na čelu, ode ženi čast"... To je često ponavljala stara Rebeca. Hajde, reci mi, što po tvom mišljenju mora da uradi žena kad u utrobi ponese dijete koje joj je nametnuo rat?... Što ona može da učini? Da ga ubije?... Da ubije sebe?... Ima i takvih žena koje to dijete donesu na svijet pa ga odgajaju i vole, hoće da mu osiguraju sretan život, jer i to je dijete. Shvaćaš li?...
Ona još jednom ponovi posljednje riječi i zagleda mu se u lice.
Pogled joj opet skrene na dolinu koja se ljupko i sva oživjela sterala pred njima.
Gore po njega - mislila je - ako ne razumije, ako mu je srce tvrdo kao kamen! Gore po njega! Neka ode i postane grubijan, surov i bešćutan čovjek. Nek samo ode. Ja sam učinila što sam mogla!...
Ona počeka a zatim ga opet smjelo pogleda. Opazi kako mu usne dršću.
Ako je tako - reče on promuklo - ako je zbilja tako, oh! Onda mi oprosti, majko. Oprosti mi, nisam znao!...
Nije očekivala takvu reakciju, te stade da ga ludo grli privijajući mu glavu na svoje grudi. Milovala ga je po kosi i mehanički ponavljala:
Umiri se! nije to ništa!... umiri se, mali moj.
Tako je radila i kad je bio dijete. Sjetila se kako mu je kosa bila onda meka i podatna, a sada je tako tvrda, gusta i opora.
Umiri se - opet će ona. - Molim te! Prošlost više nema prava da nam nanosi boli. Spašeni smo, Cantore. Svi smo na okupu, mi koji smo bili rođeni jedni za druge, a život nas je bio rastavio. Meni je jedino to važno... Ne plači više.
Malo-pomalo on se umiri. Svojim tihim glasom i milovanjem nježne ali čvrste ruke tjerala je od njega moru prošlosti i sadašnjeg kajanja, ponavljala mu kako je samo život važan i kako je njoj boravak među svojima sada pravi raj. Već sama
radost što je opet našla svoga Cantora, kojega je držala mrtvim i dugo ga oplakivala, obilato nadoknađuje ovih nekoliko teškoća prouzrokovanih njegovom nepovjerljivom ćudi...
On se nato nasmiješi šmrčući i ne usuđujući se još da podigne glavu. A ona ga je privijala na grudi, svjesna da je to njen sin, dio njena tijela, i da će se još mnogo i dugo starati za njega, zahvaljujući misteriju krvnoga srodstva koje ih povezuje i ničim se ne da nadomjestiti. On se od nje odmakne, ali prije nego se uspravio, odjednom ju je ozbiljno pogledao, tako ozbiljno da se sav izmijenio u licu, kao da je odjednom postao nekoliko godina stariji.
Oprosti mi! - ponovio je.