Anđelika 13

First topic message reminder :

Anđelika pobjeđuje

Plete se urota protiv njihova prijatelja guvernera Frontenaca. Zato guverner odlazi u Francusku kod kralja. Prati ga i grof de Peyrac. Anđelika saznaje da je demonka vojvotkinja de Maudribourg još živa i da je stigla u Quebec kao žena novog guvernera. Demonka ubrzo biva svladana. Anđelika odlazi živjeti u utvrdu Wapassou dok je grof u Francuskoj. Wapassou biva napadnut od njezinog prijatelja grofa de Lomenie-Chamborda. Ona ga ubija ali su njegovi ljudi spalili veliku utvrdu. Ona je ostala u maloj utvrdi s troje male djece. Odvojena je od svijeta i prijeti joj smrt od gladi. Spašava ih irokeški poglavica koji joj šalje hranu i njihovog neprijatelja, oca Sebastiena d'Orgevala napola mrtva. Ona ga spašava i u toj snježnoj pustinji rađa se međusobno prijateljstvo. Na kraju zime dolaze irokezi i ubijaju oca d'Orgevala. Dolazi i Cantor s Honorinom te Colin Paturel. Sve je riješeno, više nemaju neprijatelja. Ona odlučuje da se s djecom vrati u Francusku gdje je čeka njezina jedina ljubav - grof Joffrey de Peyrac.

30.
HONORINA U OPASNOSTI
Slijediti je? Razobličavati je? Tebi fali daska u glavi! - reče Poljakinja kad su povratile snagu i osjećale se mirnije. - Jesi li čula što se dogodilo Henrietti? Ona djeluje brzo i svi su joj na usluzi. A mi, što smo mi? Ako nisu povjerovali sestri Magdaleni, zar misliš da bi saslušali nas? Julienne i mene?
Ali tko će spasiti Honorinu? - viknu Anđelika kršeći ruke. Udaljenost i vrijeme potrebno da se dođe do Montreala, dani, tjedni, gotovo mjeseci, postavili su se pred nju poput zida koji je sprečava da poleti u pomoć voljenom djetetu. Ona potrči van i pohita prema Colinovoj kući.
Nitko nije rekao da će se ta žena odmah uputiti u Montreal - tvrdio je majstor Berne. - Ona i njezin suprug moraju dovesti u red svoje potčinjene u Quebecu, a to će ih neko vrijeme zadržati u glavnom gradu. Poslije će biti prekasno za plovidbu uz rijeku.
Vijećanje se održavalo u stanu guvernera Paturela. Tu su se okupili zajedno s Berneovima, kojima su sve ispričali i od njih zatražili da im pomognu prijedlozima i ohrabrenjima.
Colin nije doveo u pitanje istinitost uskrsnuća dobročiniteljke kraljevih djevojaka. Pozorno saslušavši sve, dugo je šutio ne želeći trošiti riječi pod tjeskobnim pogledima prisutnih.
Napokon je predložio da netko odmah pođe u Montreal, ali kopnom; bio bi to glasnik, neki valjan traper koji poznaje sve staze. Opskrbili bi ga novcem i rakijom za razmjenu da pridobije domoroce i uzmogne se voziti njihovim kanuima jer će tako najbrže stići u Ville-Marie i odnijeti Anđelikino pismo majci Bourgeoys u kojemu će je Anđelika zamoliti da posebno bdije nad Honorinom i da je ni u kojem slučaju nikome ne daje u ruke. Ako bude smatrala prikladnim, neka je preda njezinom ujaku Josselinu, gospodaru de Loupu. Neka je uz njegovu pomoć smjesti na brod koji bi je dovezao u Gouldsboro. Još će se moći spustiti niz Rijeku svetog Lawrencea prije dolaska leda.
Anđelika se vratila u utvrdu da bi napisala to pismo dok se Colin Paturel dao u potragu za traperom.
Zaokupila se pisanjem pisma; kao omamljena slušala je grebanje pera po papiru, sretna što može učiniti nešto za Honorinu.
Oklijevala je istaknuti redovnici opasnost koja prijeti od žene novoga guvernera, gospođe de Gorrestat, ako se kojim slučajem nađe u Montrealu. Ni po koju cijenu ne smije dopustiti da se ta žena približi Honorini. Nakraju je odlučila govoriti izravno te je dva puta napisala ime gospođe de Gorrestat koja je, kako je naglasila, njezina zakleta neprijateljica iz davnih dana. Nadala se da će predstojnica to ozbiljno shvatiti. Majka Bourgeoys bila je vrlo profinjena i pronicljiva i Anđelika je mislila da neće dati da je Ambroisine nasamari.
Dok je pisala, Anđelika je povremeno dizala pogled. Na prozore utvrde, lijepe i čiste prozore koji su došli iz Staroga svijeta, padala je ljetna kiša i prekrivala ih poput blistavih suza. Anđelika je osjećala da priroda suosjeća s njezinom boli i buni se. More se iznenada uzburkalo i zapljuskivalo je žal jakim udarcima; pjena je šiktala poput same mržnje. Čulo se kako pijesak vrije pod njezinim pljuskom.
Netko je pokucao na vrata, a kad nije odgovorila, Colin se usudio ući bez njezina pristanka.
Vidjevši je kako piše kraj prozora, umirio se. Učinio bi sve da olakša njezino breme.
Rekao je da će razmisliti.
Kad Anđelika upozori Marguerite Bourgeoys na opasnost koja prijeti maloj Honorini, najbolje bi bilo da od nje zatraži da povjeri dijete glasniku koji će se pridružiti skupini trgovaca ili Indijanaca koji će otputovati prema Maineu, te potom otputovati u Wapassou. Premda će to putovanje biti teže od plovidbe, bit će mnogo brže. Bit će gotovo prije nego padne prvi snijeg.
Dijete je jako - reče on. - Odgajali ste je gotovo u divljini. Provesti duge dane u kanuu, hodati šumama, spavati pod vedrim nebom, ništa od toga neće joj biti teško. Naprotiv, bit će očarana time što se prema njoj ponašaju kao prema nekom kanadskom dječaku. Honorina će napokon imati priliku nositi dječačke hlače, ne mislite li tako?
Colin je pronašao glasnika i to je smatrao nebeskim znakom ohrabrenja, jer je to bio mješanac Pierre-Andre, sin Maupertiusa, jednog od njihovih najvjernijih saveznika,
koga Honorina dobro poznaje. Mladić je došao u Gouldsboro preko planina Vermonta s tovarom kože koju je htio nekim bostonskim brodom poslati u englesku štavionicu. No odmah je pustio svoj posao i izjavio da je spreman poći na put sa svojim indijanskim bratom i priteći u pomoć Honorini.
Krenuo je te večeri.
Anđelika mu je sama dala upute i rekla mu što sadrži to hitno pismo te istaknula da je glavni cilj njegove misije dovesti Honorinu u Wapassou. Colin ga je opskrbio namirnicama, pemmicanom,20 najboljom rakijom koja će mu pomoći da nađe vodiče i nosače, te zlatnicima za ljude u Montrealu. Na putu će si priskrbiti krzna, nezamjenjivo sredstvo razmjene, pogotovo zato što će stići krajem jesenskog krznarskog sajma. Sve spletke guvernerove žene neće biti dorasle vještini tog brđanina i njegovoj odanosti.
Dobro je poznavao Marguerite Bourgeoys jer ga je ona naučila čitati i pisati. Imala je povjerenja u njega.

Anđelika nije mogla oka sklopiti, slijedeći u mislima napredovanje Pierre-Andrea; u snovima se prenosila u Wapassou i živjela za onaj trenutak kad će moći priviti Honorinu na srce.
Tek tada će Ambroisinino uskrsnuće izgubiti važnost i demonkom će se pozabaviti drugi.
U sigurnosti utvrde Wapassou, pod zaštitom vještih vojnika i ledene zime, Anđelika i Honorina, kao i mali princ i princeza, moći će čekati proljeće i Joffreyev dolazak, što će im donijeti nove radosti. Ondje ima djece, prijatelja, nestašnih životinja, Indijanaca; promjene na nebu i zemlji zaokupit će ih u danima oluja kad budu odvojeni od svih; pjevat će pjesme i pripovijedati priče. A kad sunce bude počelo svoj dostojanstveni ples ažurnim nebom i blistavim snijegom, slavit će post i sunce pečenjem zlatnih palačinki i opojnim šetnjama u toj studeni punoj života.

Colin ih je okupio oko stola.
Svjestan smetenosti tih žena koje su protiv volje upletene u niz mučnih događaja u kojima su ugroženi i njihovi životi, više svojom prisutnošću nego savjetima dao im je potporu koja im je potrebna. Pazio je da se dobro najedu i odmore jer je znao kako nemirne supruge, majke ili ljubavnice lako gube san i tek.
Zato je poslao stražare da ih svečano pozovu na večeru. I on se bolje osjećao u njihovu društvu. Poticao je razgovor i tražio od gospođe Gonfarel da im opisuje Quebec. Nije bilo opasnosti da im ta tema dosadi. Ponekad bi uputio Anđeliki pogled koji ju je tjerao da dovrši jelo na svom tanjuru; osjećala se okružena njegovom pažnjom i brigom. Poput Joffreya znao je ukloniti dramatičnost situacije ne poričući njezinu ozbiljnost.
Vaša djeca su razumnija od vas, gospođo - reče on. - Gledajte kako jedu poput prave gospode.
Blizanci su tu bili često, zajedno s Abigael, Berneom i njihovim djevojčicama, a ponekad i Laurierom, Severinom i drugom djecom.
Zahvaljujući Colinu, povratili su pouzdanje i veselost. Govorili su kako se glasnik svakoga dana sve više približava Montrealu i Honorini.
Osim toga, i dalje se održavala nada koja je potkrepljivala njihovo samopouzdanje.
Ove godine neće dospjeti u Montreal. Glasnik će stići na vrijeme.
Delphine je u dobrom društvu izgubila prestrašen izgled i boja joj se povratila u obraze.



20 Meso sušeno na indijanski način. Prim. prev.
Maleni kuter uplovio je u luku. Bio je to Saint-Antoine gospodina de La Falierea, koji još nisu vidjeli te godine.
Kao i obično, na brodu su bila i njegova djeca koja su se uz radosne krike pomiješala s djecom u luci.
Gospodin de La Faliere rekao je da je otišavši iz Quebeca posjetio svoj posjed u Port- aux-huitres i odmah produžio put prema Gouldsborou da bi im prenio vijesti.
Kad ste to bili u Quebecu? - upitali su ga čim je sjeo za stol kod gospođe Carrere na kojem su mu poslužili velik komad sira; već je bio počeo izvoditi složen ples služeći se nožem, kruhom i ustima, a prekidao ga je samo kad je ne manje elegantno pio gutljaje piva iz čaše.
Bilo je to prije gotovo mjesec dana - odgovorio je između dvaju zalogaja. - Htio sam razgovarati s novim guvernerom o pitanjima zakupnine koju mi je uskratio gospodin de Ville d'Avray.
Ali stigao je prekasno. Novi guverner više nije bio ondje. Otišao je u Montreal sa svojom suprugom da bi se predstavio kao vicekralj duž cijelog toka Rijeke svetog Lawrencea.
Sa suprugom!
Vrlo ljupkom gospođom, kako kažu - doda La Faliere koji nije bio suptilan, a usto je bio i zaokupljen jelom, pa nije primijetio tišinu koja je nastupila nakon njegovih riječi.
Čemu ta hitnja da ode u Montreal, a tek je došao? - upita Colin, izrekavši pitanje koje je drhtalo na svačijim usnama.
Ta zna se!
Vlasnik posjeda Port-aux-huitres prekinu svoje gastronomske djelatnosti i razmisli.
Da! Doista me je mogao pričekati. Trebao sam ga. Nisam se mogao uputiti za njim jer bih se teško mogao vratiti na svoj posjed. Indijanci kažu da će zima doći rano. Zarobio bi me led. Ali kažu da taj novi guverner ima crva u guzici, a da je njegova žena još gora.

31.
ČAROLIJOM PROTIV DEMONKE
Anđelika klonu na Abigaelino rame.
Glasnik će zakasniti. Ubit će je! Ubit će je!
Abigael je zadrhtala, ali je ostala mirna. Njezine duge blijede obrve namrštile su se kad je u Anđelikinu pogledu otkrila svjetlucanje straha. Bile su joj potrebne riječi utjehe.
Ona je privi uza se.
Svi članovi obitelji Berne okupili su se oko nje, ohrabrivali je i dokazivali joj da sudbina nije protiv nje.
Martial je računao vrijeme koje je potrebno da kraljevski brod doplovi do Montreala uz Rijeku svetog Lawrencea. Pretpostavivši da se gospođa de Gorrestat neće odmah pojaviti u zgradi Kongregacije i da će Marguerite Bourgeoys pokazati otpor, Pierre- Andre imat će i više nego dovoljno vremena - rekao je on.
Jezdio je na krilima vjetra.
Anđelika je blagosiljala Kanadu što je iznjedrila rasu šumskih trapera kadrih za iznimne pothvate, koje ne može zaustaviti nijedna prepreka i koji prolaze kuda se nitko drugi ne bi usudio kročiti.
Tko može dokazati - i dalje su mudrovali - da ta žena zna da je Anđelikina kći na montrealskom otoku? Ona to možda nije čula. Možda to neće ni saznati.
Neće joj mnogo trebati. Tako je vješta.
Od same pomisli da Ambroisine hoda montrealskim ulicama dizala im se kosa na glavi.
Mala djeca, Elisabeth, Apolline i blizanci, koji su se zajedno igrali, osjetili su zabrinutost odraslih, okupili se oko Anđelike i tražili da ih zagrli. Charles-Henri nije se usudio pokazati toliko nježnim. Držao se u sjeni stolaca, a Abigael je shvatila da je zabrinut kao i ostali i da ima veliko srce te ga je smjestila u krilo.
Mačak je ostao na udaljenosti, sklupčan u kutu stola; treptao je i izdaleka ih promatrao sumnjičavim pogledom.
Gabriel Berne primijetio je da su učinili sve što se u Gouldsborou uopće moglo učiniti. Sad se valja obratiti duhu, jer ako žele, snaga duha može micati planine.

Idućih dana, kad bi bila sama, često je promatrala krajolik Gouldsboroa koji joj se nikad nije činio tako mirnim, a svakodnevni život bio je bez iznenađenja. Đavolji vjetar je puhao. Ali puhao je negdje drugdje.
Puhao je mnogo prostranijim područjem nego što je ovaj zabačeni kraj svijeta. Puhao je u nekim dušama i u nekim srcima. Ljudi su bivali iznenada obuzeti neshvatljivim strahom i otkrili su da su stranci vlastitom bratu.
U toj smrtnoj osamljenosti onoga kojega je prokletstvo odvojilo usred ravnodušne gomile, počeli su susreti onih koji su podnosili tu zajedničku bol. Bila je to drama koja nije trajala tek nekoliko kratkih činova, drama koja je samo dio veće i hermetičnije drame. Njezin smisao je izmicao. Nije se moglo sve znati. U tom vrtlogu vidjelo se samo nekoliko koraka. Đavolji vjetar je puhao, ali nije puhao za sve.
Tajna se prenosila od jednog do drugog i sve do posljednjeg čina morat će igrati skrivenu igru i ne zbuniti se prividima i zamkama.
Sjećajući se da je spasila Ambroisinin život, Anđelika je patila što je ona uskrsnula da bi ugrozila život njezine kćeri.To je tako nepravedno!
Nije htjela žrtve. A prije svega Honorininu žrtvu. Jadna Honorina!
Vidjela ju je kako se drži ozbiljno i pozorno među svojim drugaricama u kolu; malena Honorina u ljupkosti svoje nježne dobi od osam godina s pouzdanjem je gledala u svijet i željela je živjeti, voljeti i biti voljena, ne mogavši shvatiti da će netko biti okrutan prema njoj, da će je udariti i odbaciti iako nije nikome učinila ništa nažao.
Anđelika je vrisnula unutarnjim krikom koji je prizivao nebesku vojsku da se pojavi na obzorju i dođe se boriti za pravdu.
Sveti Honore, sveti Honore... Ti, čija se glava uzdiže na portalu kapelice... kamo su se sklanjali pobunjenici protiv kralja. Zar si napustio dijete koje je ostavljeno na tvom pragu i koje je kršteno tvojim imenom? A vi, opate? Jeste li je i vi napustili? Lesdiguieres! Lesdiguieres! Pomozite mi!

Dok je gledala prema nebu, gonjena snagom gnjeva i zahtjeva nadzemaljskim silama, pred sobom je ugledala tri tamne siluete, a četvrta je bila malena Zoe koju je nosila njezina majka Akashi.
Gospo Anđeliko - reče Siriki rastjeravši maglu njezina očaja - znamo za opasnost koja prijeti tvom djetetu. Bakari-Temba nudi ti svoju pomoć.
Tko je Bakari-Temba? - upita Anđelika pokušavši se spustiti na zemlju.
Akashin sin. Onaj koji je došao s njom iz zemlje suhog bilja u Africi, odakle i ja potječem.
Dok je govorio, Anđelika je tek nazirala malenu obitelj vjernog sluge Manigaultovih. Znala je samo to da je lijepa Akashi opet trudna.
Ona pogleda dječaka kojeg je Siriki imenovao. Nije nimalo narastao od dana kad ga je Joffrey de Peyrac kupio na molu u Newportu i otkad ga je Anđelika, dok se oporavljala od teške groznice, vidjela uz Timothyja i povjerovala da se još nalazi u
marokanskom kraljevstvu, u haremu Mula Ismaela. Nije više rastao. To je davalo dojam da mu je glava porasla, a ruke se stanjile i iskrivile, što je još jače isticala svinutost jednog ramena.
Temba ti nudi pomoć - ponovi Siriki.
Pomoć? Ali kako mi on može pomoći? - začudi se Anđelika i pomiluje kudravu glavu sirotog patuljka.
Siriki je pogledao svoju suprugu, a kad je od nje dobio potvrdni znak, započeo je pripovijest koju je htio ispripovijedati što sažetije, ali morala ju je čuti da bi mogla shvatiti smisao njihova prijedloga.

U zemlji iz koje je došla Akashi i njezin sin tradicija je obvezivala plemena da žrtvuju slabu i deformiranu novorođenčad. Težak život crnaca u savani punoj zvijeri, na rubu šume u kojoj žive čudne rase ljudoždera i primitivaca prisiljavao ih je da budu okrutni ratnici, vješti u lovu i borbi. Nisu željeli beskorisna usta. Osuđena djeca bivala su izložena na vrhu divovskog mravinjaka koji se uzdizao nedaleko od sela, a njegovi mesožderski stanovnici brzo su okončavali slabašan život nesretnog novorođenčeta.
Kad je kraljica donijela na svijet nakazno dijete - što se nikad prije nije dogodilo - nije mogla izbjeći zakon.
Novorođenče je bez ikakve ceremonije odneseno proždrljivim kukcima.
Dva dana kasnije, lovac koji je slijedio lavlji trag prošao je kraj mravljeg »tornja« i čuo dječje jecanje. Približivši se, shvatio je da ne samo da je osuđeno dijete živo nego da su se mravi povukli.
Uvidjevši taj znak zaštite bogova, dali su dijete majci, kraljici Akashi.
Bilo je to jedino nakazno dijete u tom plemenu krepkih muškaraca i žena te je rastao okružen strahom i poštovanjem prema svojim magijskim talentima koji su se kasnije iskazali.
Trgovci robljem platili su kralju susjedne šumske zemlje da izazove lovce iz savane i namami ih daleko od njihovih ognjišta. Iskoristivši to, trgovci robljem napali su selo i oteli žene i djecu koja su ostala u njemu.
Tako su se kraljica i njezin sin našli na senegalskoj obali, gdje su ih njihovi arapski otimači predali u ruke jednog nizozemskog trgovca robljem; prvo su dospjeli u Saint- Eustache, potom u Saint-Domingue te napokon na zloglasnu tržnicu robljem u Newportu, u Providenceu, jednoj od sedam engleskih kolonija u Americi, gdje je taj nesretni par izazvao sažaljenje grofa de Peyraca i on ih je kupio iz samilosti.
Shvativši opasnost koja prijeti kćeri njihova dobročinitelja, mali čarobnjak zatražio je dopuštenje da izvede ono što se na općem zapadnoafričkom jeziku zove »bilongo«, magijski čin.
U snu je vidio zlu ženu. Tvrdi da je može spriječiti da čini zlo. Već je od drva i kosti napravio figuricu po njezinu liku.
Srećom, dječak je mogao donijeti glavna oruđa koja su mu bila potrebna za čaranje, jer nizozemski trgovci robljem nisu zlostavljali robove koji su bili poslušni.
Ponosno je pokazao svoje omiljene igračke izvadivši ih iz vrećice od antilopine kože. Anđelika nije poznavala svrhu panterine kandže, raznih pera, komada krzna, magareće dlake i vrećica s prahom.
Započeo je izradu drvene figurice koja je predstavljala Ambroisinu. Rekao je da su dovoljne glava i vrat. Treba još umetnuti kamenje boje njezinih očiju.
Skeptična si - reče Siriki koji je netremice promatrao Anđeliku. - Nemaš pravo biti skeptična kad je stanje tako ozbiljno i kad je život tvoga djeteta u pitanju.
Nauka i čaranje tvog malog čarobnjaka nije spriječila da on i njegova majka budu prodani u roblje.
Siriki je širom otvorio oči.
Zar si zaboravila da su dva plantažera koji su kupili Akashi zbog njezine ljepote, u Saint-Eaustacheu i Saint-Domingueu, umrli idućih dana a da je nisu ni dotaknuli? Zato su je se engleski i francuski trgovci na Antilima htjeli otarasiti i poslali su je u Rhode Island, ne usuđujući se čak ni ubiti je da ne bi navukli na sebe još veću nesreću?
Kako Anđelika nije ništa odgovorila, on nastavi zadovoljnim glasom.
Zar ne znaš da je magija oružje slabih? Što preostaje ženi, djetetu i robu pred grubom silom muškarca i njegovih oružja od vatre i željeza? Ali malo ih je upućenih. Zato muškarci ne prestaju oružjem proširivati svoju moć nad slabima i ne žele im ostaviti nijedno utočište.
Reći ćeš mi da sam i ja muškarac, da sam začeo malenu Zoe, ali, kao i moja voljena Akashi i njezin sin, i ja sam isto što i oni, rob. Valja biti rob u rukama jačih da bi se shvatilo prokletstvo koje tišti žene i djecu u rukama slabih. Kad sam prerastao slabost djeteta, počeo sam trpjeti slabost potlačenog.
Islamski trgovci oteli su me iz mog plemena prije no što sam bio dorastao da naoružan dvama kopljima ubijem svog prvog lava u savani i dokažem da sam postao muškarac. Arapski trgovci vukli su me po pijesku, tukli, izgladnjivali i silovali, ali nisam bio dovoljno lijep ni dovoljno mlad da se svidim nekom paši, niti dovoljno snažan da radim kao nosač. Bio sam preslab da me pošalju na drugi kraj pustinje i učine eunuhom: nisam bio ništa, tijelo mi je bilo tako mršavo da nisam mogao stajati pred trgovcem koji me je prodavao. Uključili su me u pošiljku za La Rochelle, gdje me je kupio Amos Manigault, iako sam bio posve beskoristan. U njegovoj kući naučio sam štovati Boga koji je došao braniti slabe i potlačene. Nije važno što su njegovi adepti, moji gospodari, donekle izgubili smisao tog učenja. U njihovoj kući raspeti Bog mi je šaptao: došao sam radi tebe. Upoznaj moj jezik i upoznaj moje moći... Kad magija brani slabe i nevine, ona je Božji instrument.
Duboko je udahnuo i nastavio prije no što ga je uspjela prekinuti.
Zar si zaboravila da je Isus bio čarobnjak i da mu je to bilo jedino oružje? Tko je od ljudi njegova vremena bio slabiji od Isusa? Bio je od prostih ljudi, bio je tesar, radio je svojim rukama, bio je siromašan pripadnik naroda koji su osvojili ratnički raspoloženi Rimljani s mačem o pojasu i kacigama na glavi, oboružani kožnim prsnicima, vladari cijeloga svijeta! Tko je bio taj goloruki mladić koji se usprkos svojoj krepkosti nije mogao poslužiti nasiljem i nametnuti se silom oružja? U djetinjstvu i mladosti bio je svega lišen uslijed potlačenosti. Moć magije bila je njegova snaga. Otjerao je demone koji su kinjili jadne ljude, umnožavao je kruh, liječio nemoćne, oživljavao mrtve...
A njegovi učenici, prvi kršćani? I to su bili siroti ljudi, nenaobraženi; što bi oni bez čuda pred čijom su moći i bogataši i leviti pali na koljena i rekli »vjerujem«?
Siriki, zaglušio si me svojom propovijedi! - uzdahnu Anđelika. - Ne znam više ni gdje sam!
Visoki crnac odmah na svom jeziku uputi nekoliko riječi dječaku, a taj mu odgovori nekoliko blagoglagoljivih rečenica. Potom je sve išlo vrlo brzo.
Kaže da će sigurno imati svu moć nad demonom te žene ako mu se pokaže neki predmet koji joj je pripadao, nešto što je nosila ili dotaknula, ili, još bolje, krhotine nokata ili uvojke kose...
Predmete? Nokte i kosu te žene? Vi ste ludi! Tko bi se usudio uza se sačuvati i najmanju stvarcu koja je pripadala tom stvorenju? Ako je nešto takvo i postojalo, odavno bismo to bacili ili spalili uz molitve. Znam da se gospođa Carrere riješila igala kojima je ona krpala odjeću.
Stari Siriki je razmislio i predložio:
A da pitamo one dvije žene koje su upravo došle iz Quebeca i koje su je nedavno vidjele?
Svi zajedno otišli su potražiti Delphinu i Poljakinju. Kad su čule što se od njih traži, obje su kriknule.
Neki predmet? Odjeća? Bože sačuvaj! Odmah bismo ga bacile u vatru! Kako god bilo, odmah smo »zbrisale« i nismo imale vremena uzeti ni vlastite prnje.
Aristide Beaumarchand, koji je nosio kovčege gospođe Gonfarel, usprotivio se toj tvrdnji rekavši da su ti kovčezi bili veoma teški. Razgovor se odvijao u Gostionici pod utvrdom. Gospođa Carrere se pridružila i potvrdila da nije samo bacila igle koje su služile vojvotkinji za krpanje odjeće poslije navodnog brodoloma, nego i naprstak i konac kojima se pritom služila. Nije to učinila bez oklijevanja i žaljenja jer je krojački pribor skup u tim krajevima, ali više je voljela to nego da mora upotrebljavati stvari koje je podsjećaju na tu zlokobnu ženu i trovačicu koja ih je htjela poslati ad patres. Tad je stigla Severine Berne čuvši odjek njihova razgovora. Prisjetila se da je tetka Anna, kod koje je proživjela dio zime i pravila joj društvo, tvrdila da je od vojvotkinje de Maudribourg dobila indijski rubac kao zahvalu za gostoprimstvo. Primila ju je u skladištu uz svoju kuću.
Tetki Anni trebalo je neko vrijeme da shvati što od nje traže. No njezino sustanarstvo s demonkom nije naštetilo njezinu zdravlju ni zdravlju njezine družbenice i služavke, stare Rebecce. Nisu imale potrebu upotrijebiti kamfor koji se preporučuje za istjerivanje zlih duhova iz posteljine ni češnjak za tjeranje vampira, a obje su bez nevolja prošle kroz tu zlokobnu avanturu.
Rekla je da nikad nije nosila rubac koji joj je darovala gospođa de Maudribourg. To je dokazalo da posjeduje više zdravog razuma nego što se čini. Nije ga čak ni dotaknula. Usprkos mudrim razgovorima koje su vodile, tetka Anna nije osjećala nikakvu sklonost prema gospođi de Maudribourg. Rubac je ostao u skladištu, a kad je nedavno tražila neke matematičke knjige, opazila ga je, kao i potku tapiserije u kojoj su utkane vrpce koje je zaboravila gospođa de Maudribourg. Sve je jamačno još ondje jer nitko, ni Rebecca, ni Severine, nije odlazio u tu vrlo udobnu dograđenu zgradu.
Svi otrčaše onamo. Tetka Anna, kojoj nitko nije priskočio u pomoć, odlučno je zaronila u ono što je zvala svojim »kafarnaumom«.
Ah, evo predmeta koje mi je ostavila ta gospa.
Vratila se nevino držeći prašnjavi rubac, vrećicu u kojoj su bile vrpce, češalj, broš i - čudesno otkriće - na češlju je bilo nekoliko dugih crnih vlasi kose.
Mladi Bakari kleknuo je pred tim zastrašujućim predmetima koje nitko nije htio dotaknuti ni za sve zlato svijeta i koje je tetka Anna nakraju položila na pod.
Izdaleka su promatrali kako izvodi ritual, mrmlja, pljuje i proizvodi zvukove nalik na zmijsko siktanje, dok su mu ruke iskrivljenih prstiju podražavale pokrete glava gmizavaca kad pljuju otrov.
Nakraju je razderao rubac i vrpce, češalj i kosu te stavio u različite vrećice od kože losova mjehura koje su bile povezane koncem, a sve je to stavio u veću vreću od loše uštavljene kože. Nju je držao u jednoj ruci, a u drugoj je čuvao svoje osobne
»čarolije«.
Na njegovu okruglom čelu primijetili su graške znoja koje su blistale poput tamnoga granita, jer pore na koži crnaca su vrlo fine i sitne pa teško propuštaju znoj.
Uspravan, sklopljenih očiju, jednoličnim glasom izgovorio je niz rečenica, a potom pošao kraj njih ne pogledavši nikoga.
Polako su izišli iz skladišta i pomislili da su »kamfor« matematike i »češnjak« znanstvenih razmišljanja spasili tetku Annu od utjecaja tih ukletih predmeta.
Anđelika ugleda Sirikija i visoku, dostojanstvenu Akashi i shvati da su blijedi kao smrt.
Što vam je rekao?
Da je to vrlo jak demon. Vrlo jak i probran, a pomažu mu mnogi drugi demoni. Ali ne treba se bojati. Kad se stane na put glavnom duhu, ostali će pobjeći od njega kao od leša i neće više biti opasni. Bit će teško, veoma teško, ali on tvrdi da će spasiti tvoju kćerkicu. Njegova magija će ojačati jer će se obratiti Zambieu, nebeskom bogu koji je moćniji od boga na zemlji.
Srlja li u opasnost?
Mogao bi umrijeti - prošapta Siriki. - I Akashi to zna.

Uoči odlaska u Wapassou, večerala je nasamo s Colinom.
Sjedeći s njim, nije osjećala potrebu bilo što hiniti niti bilo što govoriti: to joj je činilo dobro.
Čvrsta mirnoća kojom je zračio i strasna ljubav prema njoj koju je osjećala ublažile su njezinu bol poput droge.
Uspjela je progutati nekoliko žlica variva, a kad je podignula pogled, vidjela je da je njegove plave oči netremice gledaju.
Na što misliš, Coline?
Mislio sam... kako žene postaju nedostupne kad im je dijete u opasnosti i kako smo nemoćni obraniti ih od te tjeskobe.
Možete više no što vjerujete. Lijepo je kad nisi jedini koji voli dijete.
Prisjetila se kako se Joffrey naginjao nad malenu Honorinu dok je još bila dojenče, a ona ga je živo upitala: »Zašto me voliš? Zašto?« A on je odgovorio uz dubok poklon:
»Zato što sam vaš otac, gospođice.« Ona nije sama. Colin položi svoju veliku toplu ruku na njezinu.
Nisi sama - reče on kao odjek njezine misli. - Naša ljubav bdije uz tebe. Naša ljubav bdije nad njom.
V on uvjerljivo ponovi istu rečenicu koju je prenio Siriki kao poruku maloga čarobnjaka:
Ne boj se. On će spasiti tvoju kćerku.

SEDMI DIO
HONORININA ODISEJA
32.
HONORINA BJEŽI "ŽENI ŽUTIH OČIJU"
Honorina je znala da žena žutih očiju želi njezinu smrt. I još gore! Kad ju je ta dama pogledala u predvorju, osjetila je pravu mučninu. Noćima je sanjala te žute oči. »Gospa Lombarde, trovačica.«
Otkad je otišla majka Bourgeoys, spopala ju je bolest koja joj nije dala disati ni spavati. Da je objasnila simptome majci bolničarki, ona bi možda rekla da se ta bolest zove strah.
Honorina nikad nije iskusila tu bolest.
»Čak ni medvjedica koja nas hoće ubiti da bi obranila svoje mlade ne bi bila tako okrutna kao ta žena žutih očiju.«
Majka Jalmain i njezine male prijateljice oduševljavale su se: »Popet ćeš se u kočiju s guvernerovom ženom.« Tako su glupe. Kad se dama vrati, sve će je snishodljivim osmijesima i glupim izjavama prisiliti da pođe s tom strašnom ženom. Uhvatit će je za ruku, kao i prvi put, samo što ovaj put neće biti majke Bourgeoys da je brani. A ona sama neće moći ništa!
Protiv nje ništa ne može njezin luk i strijele. Kad bi nešto pokušala, svi bi joj se smijali. Dopustili bi da je odvede. I postala bi zatvorenica!
Kad su je obavijestili da će gospođa de Gorrestat doći poslije podne da je odvede na svečanost, odlučila je sakriti se. Ali imala bi dovoljno vremena da je pronađe.
Pomislila je na bijeg. Ali kamo? Odjednom se dosjetila.
Idem svom ujaku i tetki du Loup, kod La Chine. Baš je dobro što se toga sjetila.
»Imam obitelj!« Ona je dio te obitelji. Obitelj mora braniti sve koji joj pripadaju, kao i pleme. Dok sa strancima, čak i ako vas jako vole, nikad ne možete biti sigurni neće li se jednoga dana okrenuti protiv vas. Vi niste dio njihove obitelji.
»Moj ujak, moja tetka, moji rođaci« - ponavljala je zadovoljno. Njezina tetka tako je dobra.
Opazivši da su vrata vrta otvorena, zamalo je odmah počela ostvarivati svoj plan. No zadržalo ju je žaljenje za dvjema kutijicama s blagom koje nije htjela ostaviti te je uslijed toga oklijevanja morala otići s ostalima u dvorište, gdje su im za užinu u dva sata podijelili svakoj po krišku kruha i krušku.
Honorina je stavila kruh u džep. Put će biti dug i morat će jesti na putu. Uspjela je neprimijećena ući u zgradu i popeti se na kat gdje su spavaonice.
Nije bilo jednostavno popeti se na klupicu i dosegnuti policu. Pokupivši svoje dvije kutijice, Honorina je prisvojila indijansku vrećicu Melanie Couture - to će je naučiti da je nikad ne posuđuje - i u nju stavila svoje blago. Potom je objesila vrećicu na rame i krenula.
Neprimjetno je izišla iz vrta i pošla riječnom obalom. Nije bila sigurna kuda da pođe te je polazila i zastajala. Izmaglica je omekšavala crte krajolika i obrise vrba. Druga obala gubila se u magli.
Honorina se nadala da će postati nevidljiva ako magla postane još gušća.
Zastajala bi kad bi joj pogled privukao ples kukaca na vodi ili zuj jata komaraca. Hodala je i sanjarila, djevojčica u ljetnoj haljinici, a putna vrećica joj je poskakivala na ramenu. Kosa koja se isticala na bijelom ovratniku u magli, davala joj je privid aure.
Neki mladić pjevao je na obali iza vrbina lišća, a barka s jednim jedrom ljuljuškala se u sjeni.
Peljar, Pierre Lemoine, visok mladić, prepoznao je Honorinu.
Šetate se, gospođice?
Moram otići svom ujaku i tetki - reče Honorina važno. - Plemenitaši du Loup u Saint-Pierreu.
Nadahnuta iznenadnom mišlju, ona ga upita:
Možete li me odvesti tamo?
Zašto ne? - reče mladić spremno. Taj sin rijeke bio je sretan kad je plovio i nije propuštao uživati u svojoj slobodi, u tome što je svoj gospodar između neba i vode. Pomogao joj je da se popne i sjedne na bok. Odveslao je do sredine rijeke, a potom je razapeo jedro koje je šuštalo.
Vjetar je bio dobar. Izbjegavajući struje, o kojima je sve znao, mladome mornaru nisu trebala ni dva sata da doplovi do dražice u kojoj su pristajali stanovnici Saint- Pierrea.
Iza župe Saint-Martin magla se raspršila i rijeka je poput zmijske kože bljesnula pod plavim nebom; uzburkanost je naviještala blizinu brzaca La Chine.
Bila je to čarobna vožnja. Pjevali su cijelim putem sve pjesme koje je naučila u školi i crkvi.
Pierre Lemoine znao je i neke druge, jer je jednom bio na Velikim jezerima pa je otpjevao Honorini jednu koja počinje ovako:
»Sjećam se visokih gora, Zbogom, urođenici...«
Imate još dosta hoda - reče joj on pomogavši joj da iziđe na obalu - ali pokazat ću vam prečac. Kad prođete kraj crvene bukve, nemojte poći Kraljevim putem koji vodi obilazno nego skrenite desno, prođite kroz šumicu i naći ćete se na stazici koja prolazi kroz prostrane pašnjake. Na njihovom rubu je dvorac gospodara du Loupa.
Gledala ga je kako odlazi pjevajući. Baš je dobro biti mladić i moći ići u šumu, sve do Slatkih mora ili do Doline Irokeza.
Pošla je naznačenim putem, sretna što prepoznaje okolicu. Tuda je već prošla kad je tu bila sa svojom majkom.
Prije no što su se rastale, Anđelika joj je preporučila da posjeti rođake ako bude tužna. No sve dosad nije bila dovoljno tužna da ih poželi vidjeti. Bila je vrlo sretna kod majke Bourgeoys. Njezin ujak i tetka povremeno su je posjećivali, ali ona je bila
»tvrdoglava« prema njima, a da ni sama nije znala zašto. Ali znala je da će je ujak braniti usprkos tome.
Ujak će reći: »To je kćerka moje sestre! Dalje od nje!«
Kad naraste, i ona će braniti Gloriandrinu djecu. Reći će: »To je kćerka moje sestre.« Pokušala je zamisliti Gloriandre s djecom...
Hrabro je trčkarala. Bilo je vrlo vruće. Znoj joj je oblijevao čelo. Vrećica je postala teška. Premjestila ju je na drugo rame. Pitala se bi li mogla braniti i djecu Florimonda i Cantora.
Cantor to zacijelo ne bi želio. Nije imao povjerenja u nju. A Florimond je odveć vješt da bi dopustio da mu djeca dospiju u opasnost iz koje ih on ne bi mogao sam izbaviti.
No moći će štititi djecu blizanaca. Oni nisu tako teške osobe i pristat će na njezinu pomoć. Osim toga, neće moći raspravljati jer je ona njihova starija sestra.
Razmišljanja koja su je obuzela olakšala su joj dug put. Kad je podignula glavu koju je pognula uslijed teških razmišljanja, pred sobom je ugledala stazicu o kojoj joj je govorio Pierre Lemoine; vodila je kroz prostrane pašnjake na kojima su pasle koze i ovce.
Pošla je njome. Pohitala je pognute glave da je ne bi obeshrabrila udaljenost koju još mora prevaliti. Nejasno je čula buku kotača i konja u galopu, ali nije obratila pozornost. Staza se uspinjala. Honorina se umorila.
Napokon je ugledala dvorac ujaka Josselina. Njezino maleno srce snažno je kucalo. Uskoro će biti u »svojoj obitelji«. Tetka Luce istrčat će pred nju, a kad se nagne da je zagrli, Honorina će oviti ruke oko njezina vrata i uroniti lice u nabore njezina ramena. Dobro je što postoje žene poput tetke Luce, koje vole djecu i ne straše ih.
Tako je žurila da je zamalo ostala bez daha, a grlo joj je bilo suho i peklo ju je. Izbila je na vrh brežuljka. Staza je vodila prema visoravni na kojoj se uzdizao dvorac čije je bijelo pročelje okupano suncem već jasno vidjela.
Ograde su oivičavale polja kojima je prolazila. Iza tih ograda skrili su se neki ljudi, plemići, jer su na suncu sjajila pera njihovih raskošnih šešira.
Došli su kočijom koja je protutnjala Kraljevim putem. Postavili su se između Honorine i kuće njezina ujaka. Među njima je bila žena s velikim naborima na haljini. Prepoznavši je, Honorina zastade i ukoči se.
Žena žutih očiju!

33.
SPAŠAVANJE IN EXTREMIS
Odveli su je u neko prašnjavo skladište iza neke drvene nenastanjene kuće - njezin vlasnik bio je u Francuskoj - koju je zarastao vrt odvajao od ostalih kuća i susjedne ulice. Gledali su je bez sažaljenja, neosjetljivi na njezin užas.
Vještija je od svih onih ujedinjenih redovnica - reče Ambroisine škrgućući zubima - ali nije joj pomoglo što mi se oduprla i pokušala mi pobjeći.
Promatrala je to maleno drhturavo biće i zamišljala očajno Anđelikino lice uz prestrašeno okruglo lice djeteta.
Likovala je i drhtala od histerične radosti. Napokon se može osvetiti! Tako je dugo maštala o osveti!
Doći ćemo po tebe - reče ona - i dobro ćemo se zabaviti s tobom, ljubavi moja! Požalit ćeš što si rođena, što si kći svoje majke.
Približila joj se dugim koracima dok su joj oči sve više blistale.
Da! Požalit ćeš što si njezina kći. Zapamti to dobro. Zbog nje ćeš nestati u mukama. Hoćeš li da ti na primjeru pokažem što te čeka?
Ona uhvati uvojak kose koji je virio ispod kapice i povuče ga tako grubo da je iščupala i komadić kože. Honorina nije pustila ni glasa. Otvorila je usta, ali nije kriknula.
Ambroisine prasnu u smijeh. - Vidite li kako je onijemila od straha! Ne moramo se uznemiravati. Nikoga neće dozivati. Nije potrebno staviti lanac na vrata. Neće ni mrdnuti. Možemo otići. Izgubili smo dovoljno vremena tražeći je. Mogli bi se zapitati gdje sam. Vratit ćemo se nakon ceremonije. I odvest ćemo je... znate kamo.
Bez obzira na to što je rekla, stavili su lanac na vrata, a Honorina je čula i kako se ključ okreće u bravi.
No to nije mijenjalo ništa. Žena žutih očiju imala je pravo. Honorina ne bi pobjegla jer se nije mogla ni pomaknuti.
Osjećala je užasnu mržnju i bijes prema samoj sebi. To ju je najviše boljelo, više od rane iznad čela iz koje joj je curila krv po čelu i licu.
Zmija koja uspava zeca.
»Ja sam zec.« Umjesto da bježi, njezin strah je bivao sve jačim i ona se ukočila. Otvorila je usta, ali nije mogla ni pisnuti. »Vidite li kako je onijemila od straha« - rekla je žena s odvratnim osmijehom.
Nikad više neće trčati ni smijati se. Misli su joj bile ukočene poput leda. Srce joj je prestalo kucati. Imala je dojam da se rastapa u sebi samoj, kao da se utapa, a kad je izronila na površinu, bilo je još gore jer se počela prisjećati.
Vrijeme prolazi, vrijeme teče... a tama se približava. Čula je udaljenu graju, kreštavi glas, demonski smijeh. Oni će se vratiti.
»Umrijet ću.« Vrata se otvoriše...
Nisu to bila vrata, već kapak koji je bio postavljen u klimavom zidu kolibe, a u pukotini svjetlosti pojavi se obris vitke i gipke žene. Honorina prepozna mladu Indijanku Catherine s kojom se dobro zabavljala za vrijeme svečanosti. Htjela je kliknuti: »Kateri! Kateri! Spasi me!«
No hoće li Irokeškinja moći čuti taj unutrašnji krik koji nije prešao preko njezinih usana. Hoće li je vidjeti u polumraku?
»Ona je gotovo slijepa! Neće me vidjeti! Izgubljena sam!«
Omamljena tjeskobom, ponavljala je: »Neće me vidjeti! Neće me vidjeti!« A tad je shvatila da je Catherine Tekakwitha upravo radi nje prodrla u tu tamnicu, da traži upravo nju, malu Honorinu.
Jer, kad ju je napokon razaznala, nepokretnu poput kipa, poput totema, radosno i pobjednički se nasmiješila.
Izvana se približavao sotonski smijeh.
Mlada Indijanka stavi prst na usta i da znak Honorini da je slijedi. Potom shvati da se ona ne može ni maknuti te je uze u naručje.
Oni koji su dolazili zastali su pred skladištem. Sigurni u nemoć svoje žrtve, nisu se žurili otključati bravu. Uživali su u izopačenoj radosti koju u zlim ljudima izaziva strah nemoćnih i muke koje nanose slabima i nezaštićenima; to su i jedini užici za koje su sposobne te duše izgubljene u porocima i razularenosti. Ti demoni koji su se već naslađivali zamišljajući svoju okrutnu i razvratnu zabavu, odveć kasno su se sjetili da su izdaleka opazili neku vitku Indijanku s djetetom u naručju koja je umaknula u obližnju uličicu dok su se oni približavali kući.
O, Catherine, spasila si me! - uzviknu Honorina zagrlivši mladu Irokeškinju. - O, Catherine, spasila si me in extremis!

OSMI DIO
JESENJE VATRE
34.
PUTOVANJE U WAPASSU VIJESTI OD HONORINE
Putovima Mainea, između rijeka Kennebec i Penobscot, krivudala je karavana, a u sedlima su mudrovala mala djeca.
Nesreća dolazi kad nema Gospodina Mačka.
Što je to nesreća?
To je visoki crni plemić s velikom vrećom.
Možda je pojeo Gospodina Mačka?
Charles-Henri i blizanci raspravljali su o odsutnosti Gospodina Mačka koga nisu mogli naći u trenutku polaska karavane za Wapassou, a to će ih tijekom zime lišiti njihova druga u igri. Ni Anđeliki se to nije sviđalo. Nije se bojala za njega, jer se on uvijek pobjednički pojavljivao gdje je htio, ali nije se mogla oteti misli da ju je napustio zato što je za to imao ozbiljnih razloga.
Dok su koraci mula koje su nosile djecu odzvanjali kamenim putem, pitala se nije li mačak pobjegao od nje zbog demonkina prokletstva koje je poput kužne bolesti.
O tome su razgovarala djeca, sjedeći u dobro pričvršćenim malenim naslonjačima na bokovima mula koje su kročile sigurnim korakom. I ona su čula razgovore koji su uznemirivali Gouldsboro, a prema onome što joj je Charles-Henri rekao o tom važnom razgovoru - jer jezik blizanaca često je bacao jasnije svjetlo na stvari - oni su u svojim malenim glavama oblikovali sliku divovskog i tamnog gospodina Nesreće koji se nadvio nad uznemirene odrasle.
Neću da Nesreća pojede Gospodina Mačka - reče Gloriandre čije su usnice drhtale od nadolazećih suza.
Gospodin Mačak neće se dati pojesti - odmah je uvjeri Anđelika. - Naprotiv, možda će Gospodin Mačak izgrepsti oči gospodinu Nesreći.
Ali Nesreća nema oči - odgovori joj Raimon-Roger oholo je gledajući kestenjastim očima koje su se isticale na njegovu bijelom licu; kad bi tako pogledao nekoga, taj bi vidio samo njih.
Anđelika je voljela slušati njihovo brbljanje na putu.
Smjestila ih je ispred svog sedla i nekoliko sati je mogla držati ruke na njihovim malim srcima; osjećala se poput ptice koja je propjevala. Tkala je čvrste i tople niti koje je povezuju s njihovim životima: »Moje dijete!« »Moja majka!«
Gloriandrine plave oči i crna kosa ljepša od najljepše noći, lijepa ružnoća Raimon- Rogera, »rusoga grofa« koji je od rođenja očaravao a da nitko nije mogao odrediti zašto, ružnoća u kojoj je nazrijevala revnost za borbu koju je zacijelo imao i mali Joffrey kad se borio protiv smrti u seljakovoj košari.
Osim toga, Charles-Henri, čudno dijete obilježeno znakom sudbine, dobro i valjano dijete koje se smiješi rijetko i blago, pogledao ju je s toliko suzdržane radosti kad je na njega došao red da sjedne uz njezino mjesto na konju da ju je podsjetio na pokojnoga dječaka koji je nosio njegovo ime.

Kanadski los je životinja melankolična i tmurna karaktera koja uživa u ovoj vlazi. Na putu su prolazili kraj malenog, blistavo zelenog jezera i svaki put bi vidjeli losa kako pije, a iza njega se visoko drveće uzdizalo prema nebu poput krila.
Anđelika je uvjeravala samu sebe da je to uvijek ista životinja koja svake godine malo naraste i čeka ih na istom mjestu.
Pozdravila ga je: - Zdravo, čuvaru Kennebeca. Djeca ponoviše njezin pozdrav.
Trebalo im je gotovo mjesec dana da doputuju do područja gornjeg toka Kennebeca i dospiju u Wapassou.
Zima još nije bila blizu, karavana se nije žurila i mogli su se zaustavljati na mjestima koja su im draga.
U Wolvichu, engleskom selu u Maineu gdje je živio njihov prijatelj i neprijatelj Phips, Anđelika je htjela pronaći liječnika Shapleigha. Nije ga bilo, kao ni njegove indijanske supruge, sina i snahe koja je dojila Gloriandre, te su sa žaljenjem nastavili put.
Anđeliki je bilo ne manje žao što ga nije našla i zato što su se njezine zalihe kinina, lijeka protiv malarije, bližile kraju, a samo kod njega ih je mogla obnoviti.
Ušće velike rijeke bilo je vrlo razvedeno, s mnogo poluotoka i otočića obraslih crnim jelama čije su grane sezale sve do vode.
U tom labirintu šuljali su se indijanski kanui i barke čiji su se jarboli i jedra pomaljali iznad vrhova drveća.
Karipski gusari svake su godine plovili nekoliko milja uz Kennebec u nejasnoj nadi da će otkriti Eldorado, a dospijevali su do postaje Nizozemca Petera Boggena na otoku Houssnok, čije je najveće bogatstvo bilo proizvodnja pšeničnog kruha, koji su rado jeli tamošnji Indijanci, te velikih količina piva.
Gusari su se tješili tom ljutom mješavinom čiju su tajnu znali samo Nizozemci; u sastav tog piva ulazila su i dva galona najboljeg ruma, tri galona vode, sedam funti šećera, nešto usitnjene zobi, suhih grožđica, limuna i začina... a sve to prokuhalo bi se u velikom srebrnom kotlu.
Potom su prošli kraj napuštene misije Norridgewook u kojoj je radio otac d'Orgeval i nekoliko se dana zadržali kraj rudnika Sault-Barre koji je držao Irac O'Connell. Otkad se oženio primaljom po imenu Gloria Hillery, karakter mu je postao nešto blažim.
Tijekom cijelog putovanja nisu imali nikakvih poteškoća.

Malo nakon odlaska iz rudnika Sault-Barre, prvi nosači vratiše se s čela i zabrinuto rekoše da su opazili velik broj Irokeza. Već godinama, od drame u Katarunku, nijedan Irokez nije se pojavio u tom području.
Nisu li to Huroni?
Ali domaći ljudi bili su jasni. Njihov instinkt, izoštren pokoljima u prošlosti, nije ih varao. Neki su pogledavali prema začelju želeći pobjeći. Vojnici s čela prestrojili su se ispred Anđelike i djece.
Ne silazeći s konja, pogledala je oko sebe i shvatila da se nalaze nedaleko od mjesta koje su zvali »Dražica triju dojilja«. Tu je izgrađeno mnogo čamaca jer se put nastavljao vodom.
Pokušajmo dosegnuti tu postaju - predloži ona. - Ondje ćemo se prestrojiti i podignuti obrambeni tabor ako ustreba.
Nije bila doista uznemirena. U prtljazi je nosila »riječi« majki Pet naroda, koje su joj već dobro poslužile u Quebecu.
Očima je tražila Irokeze, koji nisu mogli biti daleko. I tad je na drugoj obali, između stabala, a i nepomičnog poput stabla, ugledala Outtakea, poglavicu Mohikanaca.
Bio je to on, unatoč drukčijoj kosi.
Perjanica mu je bila kraća i gruba poput četke, prožeta crvenim voskom, a iz nje se uzdizalo samo jedno gavranovo pero.
Bio je sam. No bio je tako daleko od Doline pet jezera da se moglo pretpostaviti da se nije sam uputio u ta neprijateljska područja te da se iza svakog stabla skriva po jedan Irokez.
O'Connell, koji je pratio karavanu do iduće postaje, teško je disao.
Prošli put kad su Irokezi tuda prošli, izgubio je sve u onom strašnom požaru u Katarunku, sve svoje zalihe krzna. To se ne smije opet dogoditi!
Outtake podignu ruku i doviknu:
Pozdrav tebi, Orakawanentaton!
Da bi bio svečaniji, izgovorio je njezino dugo ime koje su joj nadjeli Irokezi, a koje je označavalo i polarnu zvijezdu, »koja nas vodi po nebu i ne skreće sa spasiteljskog puta koji nam pokazuje«.
Ona odgovori:
Pozdrav, tebi, Outtakewatha.
Došli smo oprati kosti naših mrtvih - najavi Outtake. Rijeka je bila uska i mogli su razgovarati a da ne naprežu glas.
Površina vode pronosila je zvuk poput odjeka.
Došlo je vrijeme da odamo počast našim mrtvima u Katarunku. Još ih ne možemo odnijeti među svoje, na velike svečanosti mrtvih, ali moramo oprati nijhove kosti i umotati ih u dabrova krzna. Naši mučki ubijeni očevi i braća još ne bi željeli da ih posjećujemo. Poslije ćemo se vratiti i odnijeti ih u zemlju dugih kuća, odakle su i došli, ali danas ćemo im odati počast. Nažalost, nećemo im moći pripovijedati o pothvatima velikog irokeškog saveza. Obećanja koja smo dali tebi i tvom suprugu Ticonderogi, a također i Onontiu, uspavala su ponosne Irokeze te su zaboravili umijeće ratovanja, dok su oni psi Huroni i nomadi Algonkini, zemaljski crvi, iskoristili to za oštrenje ratnih sjekira. Ali nije važno! Dali smo riječ i ja je neću povući. Da bih ti ugodio, viknuo sam Osquenon, što znači mir. Neću to poreći, nego ću ga ponoviti. On opet podignu ruku i uzviknu:
Osquenon!
Gromki zbor nevidljivih ratnika skrivenih iza stabala i grmlja ga prihvati:
Osquenon!
Taj uzvik mira bio je strasniji od svih bojnih pokliča vojski Staroga svijeta.
Outtake je ponovio obećanja i uvjerio je da vodi dvije stotine ratnika kao predstavnike Pet naroda kod poginulih predaka - njegovi sugovornici opet su zadrhtali čuvši taj izraz - što je sveta dužnost; njegove nakane su miroljubive i njihov dolazak nikome neće nauditi ako ih nitko ne napadne za vrijeme svečanosti i ne spriječi ih da prijeđu Kennebec i vrate se u svoju zemlju.
Ceremonija će trajati šest do osam dana. Za to vrijeme ostanite u vašem taboru koji je smješten malo dalje uzvodno i neka ga nitko ne napusti prije vremena. Kad saznate da je svečanost mrtvih završena, mi ćemo već biti daleko i nećemo biti u opasnosti da netko od nas bude prijevarom zarobljen.
Kako ćemo znati da je ceremonija završena i da možemo nastaviti put?
Orao će nadletjeti vaš tabor.

»Orao će nadletjeti vaš tabor«! Eto! Ništa jednostavnije! - gunđao je O'Connell. - Kako se čovjek može naviknuti na takvu zemlju? Odjenut će mrtvace u dabrova krzna koja vrijede pravo bogatstvo i sve to zakopati u zemlju. Pa to je smiješno!
No morao je potisnuti svoj bijes i poput ostalih strpljivo čekati u logoru šest ili sedam dana da završi svečanost mrtvih.
Stari Katarunk nije bio daleko, a ponekad bi iznad vrhova stabala čuli odjeke dugačkih krika: »Hae! Hae!«
Je li to bojni poklič!
Ne. Taj poklič zove se zov duša!
Kad je orao nadletio tabor, vrlo visoko i tiho, nitko nije vjerovao svojim očima. Pomalo posramljeno, nastavili su putovanje. Ništa se nije dogodilo.

Posljednji bagremi ustupili su mjesto velikim četinarima, hrastovima i magnolijama, a potom i kraljevskim javorima, koji su se isticali jer su jesenje vatre već obojile njihovo lišće.
Prolazili su kroz mirisne šume koje su prekrivale vrhunce granitnih masiva; s visina su zapažali visoravan ledenih jezera, a u daljini su se uzdizale planine Mainea.
U oštroj noćnoj hladnoći naziralo se zlatno srce vrba u ljetnom zelenilu drveća. Dani su još bili topli i valjalo je zastati tijekom najtoplijih sati. I uživati u raskoši opojnih boja...
Obližnji brijeg crvenio se od javora, potom opet zlatilo vrba, pa zeleno-zlatne krošnje koje su se pretapale u boju meda i ambre koja se ogledala u tamnoplavim jezerima koja su u središtu blistala srebrom, a pri obali tamnoljubičastom ili smaragdnom bojom. Anđelika je pomislila na svog brata Gontrana koji je umio naslikati takve prizore na stropovima Versaillesa.
U dubinama šume u kojoj su se kretale nejasne sjene, plava sojka ispustila je svoj oštar krik.
Malo dalje pronašli su konje. Hod nije bio tako težak kao na prvom putovanju, jer je most nadvisio tjesnac Tortue na mjestu gdje se uzdizao irokeški znak koji je zabranjivao pristup u ta područja.
Dva dana potom, nevrijeme je skrenulo bujicu vode na stazu koja je vodila suhim koritom neke davne bujice. Morali su poslati konje natrag, ostaviti većinu putnih zamotaka u skrivenoj jami u podnožju nekog obronka i nastaviti pješice, noseći djecu na leđima.
Lijepo vrijeme se vratilo. Dva dana hodanja i veranja po obroncima prošla su brzo, poput šetnje.
Dočekali su uvijek pobjednosan trenutak kad su izbili iz šume i začuli mukanje krava koje su mirno pasle na prostranim pašnjacima.
Na obalama jezera boje tamnog škriljevca, zlatasta trska uzdizala je svoje čvrste stabljike, a među njima rasli su i rusi izdanci prosa.
Na obali je opazila i tragove Starca s planine koje su ocrtale zrake večernjega sunca. Srce joj se stisnulo kad je pomislila na Honorinu koja je očajavala što ga neće vidjeti. Neprekidno je mislila na Honorinu. No pokušavala je podrezati krila mašti i ne misliti na okrutna iskušenja koja su već obilježila njezin kratak život i na još okrutnija i groznija iskušenja koja joj prijete sada ili u bliskoj budućnosti.
Umirivala je svoj duh i imala povjerenja u riječi koje kao da su bile uklesane u kamenu: Dijete moje, bit ćeš spašena. Nije važno kako. Najbolje bi bilo da je pošla s glasnikom. Računala je dane koji su potrebni glasniku da stigne, a potom dane koji su potrebni za Honorinin bijeg.
Najoptimističnije očekivanje nije davalo nadu da će ih Honorina dočekati u Wapassouu, ali uskoro će ipak doći s Pierre-Andreom.

U Wapassouu je sve bilo na mjestu: štale, kuće, zahodi, skladišta, veliki bunari u ulaznom dvorištu i dva manja u unutrašnjosti kuhinja, kao u kućama u Quebecu i Montrealu.
Žene i djeca bavili su se svojim poslovima.
Prali su bijele tkanine na obali, u smeđoj vodi koja pere bolje od bilo koje druge. Pramenovi dima uzdizali su se iz kupolastih wigwama malenog indijanskog logora. Zastala je, popela se na kulu i promatrala kako noć pada na beskrajne prostore i kako se zlatni i purpurni sjaj gasi u tami nadolazećih sjena.
Plavi barjak sa srebrnim štitom, stijeg Joffreya de Peyraca vijorio je nad utvrdom. Ali idiličan mir u Wapassouu skrivao je svoje drugo lice.
U euforiji povratka i radosti što se uselila u svoju kuću, toga je postala svjesna tek nakon nekoliko dana.
Naselje joj se odjednom učinilo pustim. Većina stanovnika nije bila tu, pa čak ni Porguani, Talijan koji je zbog vještine s kojom je u odsutnosti Joffreya de Peyraca upravljao naseljem bio neporecivi vođa; začudila se što joj nije došao u susret.
Antine, zapovjednik skupine plaćenika koje je unovačio u svom švicarskom kantonu, zamjenjivao ga je zajedno sa svojim ađutantom Curtom Ritzom; njih dvojica održavali su obrambenu spremnost, ali pod zapovjedništvom su imali samo tri vojnika. Za to su dali uobičajeno objašnjenje koje nije davalo razloga za zabrinutost: rekli su da su svi ostali u velikom jesenskom lovu s plemenom Metallaka.
Taj lov postao je tradicionalan još od prve jeseni, kad su stigli bez ikakvih zaliha, a bili su gotovo i bez krova nad glavom. Valjalo je prezimiti, a to im je omogućio veliki lov prije zime u kojemu su sudjelovala plemena koja je pozvao Mopountook, poglavica Metallaka.
Kao i tog lijepog babljeg ljeta kojega se prisjećala, i ova iznimno jasna jesen dala je tom pohodu privid svečanosti. Thomas i Barthelemy, dvoje Elvirine djece, dobili su dopuštenje da sudjeluju u njemu. Žene i djeca koja su ostala u naselju pridavali su jednako mnogo važnosti proslavi trijumfalnog povratka lovaca kao i pripremama za zimu: sušenju bobica i gljiva, koje su nizali na konac i objesili ispod stropne grede.
Ti sitni poslovi iziskivali su mnogo vremena i ručnog rada, a Anđelika je vidjela da još ništa nije bilo napravljeno.
Primijetila je i da kupus nije isječen ni stavljen da se kiseli. Barem jedan dio već je morao biti usoljen da bi se dobio kiseli kupus koji je pomagao u borbi protiv skorbuta.
Opravdavali su se time što im je nedostajalo soli. No ona im je dovezla nekoliko vraća na mulama, a potom na muškim leđima. Morala je narediti vojnicima da sjeckaju kupus i podsjećati ih da bi gospodin de Peyrac bio nezadovoljan kad se kiseli kupus ne bi pripremio, jer je to smatrao nužnim.
Gospodine Antine, ostalo vam je malo ljudi, nije li postaja odveć nezaštićena? A ako se nešto dogodi? Neki napad? Što ja znam?...
Ali sretni stanovnici Wapassoua čudno su je gledali. Što bi se moglo dogoditi u Wapassouu? To je selo zaštićeno utvrdom i zidovima, a njegov okoliš stotinama milja naokrug smatrali su utočištem, neutralnim područjem u koje se mogu uputiti samo pregovarači koji žele trgovati ili uspostaviti neki savez. To ozračje podsjećalo je neke na putovanja afričkim zemljama kad se lavovi i gazele okupljaju oko jezera u sumrak i piju vodu na različitim stranama.
Anđelika je željela vjerovati u te lijepe riječi. Sunce je i dalje jednako sijalo.
Svaki dan sunčana vremena davao je veću sigurnost da Honorine na putovanju neće naići na tornado, stabla oborena vjetrom, srušene mostove i da se kanui kojima bude putovala neće prevrnuti.
V najmanji šum na rubu šume rađao je u njoj nadu da pristiže Pierre-Andreova karavana.
Jednog dana je neki Indijanac koji je živio u okolici utvrde iskoristio njezin izlazak izvan zidina i obratio joj se. Dao joj je znak da ga slijedi ali nije odgovarao na njezina pitanja; samo se smiješio i neumjesno namigivao. Napokon je zaključila da je želi odvesti svom bolesnom djetetu, ženi ili rođaku te je pristala da pođe s njim.
Popeli su se na brežuljak iza utvrde, prošli kroz šumarak koji je prekrivao njegov vrh, a potom sišli u podnožje padine koju je presijecalo korito potoka koji ljeti presušuje. Tu, na obali suhog korita, uzdizao se raskošan i golem grm rujevine i crvenio se sjanije nego vatreni grm koji se pokazao Mojsiju. Iz tog lišća, iz tih grana urešenih jesenjim bojama začu se glas bića skrivenog u granju, glas koji nije zvučao kao da želi prenijeti božansku poruku, već je nalikovao medvjeđem brundanju.
Susjedo! Susjedo!
Tko ste vi? - prekinu ga ona.
Vaš susjed.
Ali koji? Pokažite se.
Jeste li sami?
Sama? Da... osim ovog Indijanca koji me je ovamo doveo.
Nešto što je doista nalikovalo na medvjeda počelo se micati u grmlju i pojavio se kanadski traper čija se crvena tunika stapala sa crvenilom rujevine.
Ona ga prepozna po čizmama.
Gospodin Banistere!
Možete me zvati Banistere de la Case. Dobio sam plemstvo.
Čestitam vam.
Jedna niža silueta kliznu pokraj njega. Bio je to njegov najstariji sin, jedan od četvorice.
Dođite u utvrdu, odmorite se i okrijepite. Banistere sumnjičavo pogleda oko sebe.
Ni govora! Ne želim da me vide niti da itko kaže da me je vidio s vama. Vjeruju da sam na putu za Slatka mora, a svoje čamce sam ostavio kod brzaca Magog. Prošao sam kroz Kristove muke dok nisam došao ovamo, ali moram govoriti s vama u tajnosti.
On odlučnom kretnjom da znak Indijancu da se približi. Indijanac je uzbuđeno i smijući se donio malenu čuturicu premazanu smolom, a Banistereov sin ju je napunio iz bočice koju je nosio na ramenu. Jak miris alkohola rasprostro se poput oporog tamjana i pomiješao se sa zapahom suhog lišća i miomirisima šumskog voća.
Indijanac brzo spremi bočicu rukom velikom poput malja.
Ubili bi i oca i majku za bočicu alkohola - prezrivo promrmlja Banistere.
Bacivši pogled na sina, on mu strgnu kapu s glave. - Tko hoće biti francuski plemić u Kanadi, taj mora znati da se mora pozdraviti damu!
On sam nosio je šešir nabijen na čelo.
Anđelika im je opet htjela ponuditi da ih primi u svojoj kući, ali on stavi prst na usta i približi joj se dok su mu oči neprekidno oprezno motrile okolicu.
Uvijek je smatrao da ga quebečko društvo progoni, a nepovjerenje mu se nije smanjilo ni kad je dobio plemstvo. Prošaptao je:
Donio sam vam vijesti o svojoj malenoj susjedi, vašoj kćerkici.
O mojoj kćeri! Honorina!
Pssst! - on opet stavi prst na usta.
Honorina! - ponovi ona tiše. - Oh, recite mi sve, preklinjem vas! Gdje je!
Kod Irokeza.

35.
ATCHONWITHAS, VJEŠTICA IZNENADNI NAPAD
Bilo je to jednog jasnog jutra početkom listopada, kad je iznenadna zasićenost zraka najavila nadolazeće zimske dane.
Ta svježina prodirala je u krv i oživljavala misli.
Anđelika će se uvijek sjećati trenutka kad je palo teško breme koje ju je tištilo. Honorina je spašena.
Prolazila je kroz sve stupnjeve straha, tjeskobe i nemoćnoga bijesa. Shvatila je da je predosjećaji nisu prevarili, da je Ambroisine doista uskrsnula i da se želi osvetiti njezinoj kćeri. Zadrhtala je shvativši s kakvom je lukavošću ta strašna žena uspjela udaljiti djevojčicu od onih koji su je branili i štitili i kakvu je ogorčenost zacijelo osjetila kad joj je uspjela pobjeći.
Kad je doznala da izaslanik nije uspio nadvladati Ambroisinu, iako mu je malo nedostajalo, kako se čini, kad je doznala da joj se kći nalazi šest stotina milja daleko od Wapassoua, isprva je osjetila odloženi strah, a potom je odahnula shvativši da je mlada irokeška kršćanka spasila Honorinu od zločinačkih nauma izopačenih Ambroisininih mučitelja.
Obasuvši pitanjima sirotog Banisterea i doznavši bitno, dopustila mu je da ispriča svoju pripovijest onako kako je želio.
To se dogodilo zbog žene novoga guvernera - započe on - gospođe de Gorrestat. Dobro je što svi dosadašnji guverneri Nove Francuske nisu doveli supruge. Jer ova vrijedi za dvanaest njih. Istodobno se govorilo o malenoj štićenici samostana Kongregacije naše Gospe koja je pobjegla ili bila oteta, a gospođa de Gorrestat tvrdila je da je obiteljska prijateljica i obećala je bogatstvo onim vještim tragačima ili putnicima koji je pronađu.
Licemjerka - promrmlja Anđelika drhtavim glasom ne mogavši se suzdržati.
Došao je u dvorac u kojem se smjestio guverner sa suprugom, pratnjom i slugama te se našao u društvu znamenitih trapera koji poznaju dijalekte svih urođeničkih naroda osim Siouxa.
Svakom od nas dala je vrećicu punu zlatnika i rekla nam: »Nađite to dijete i dobit ćete još dvostruko više.« Palo mi je na pamet da je potražim u okolici misije Khanawake, rezervatu pokrštenih Irokeza. I guvernerova žena istodobno je rekla da želi posjetiti te sirote domoroce koji su se predali kršćanskoj vjeri te je prešla preko rijeke sa svojom pratnjom i isusovcima koji su bili sretni što joj mogu pokazati plodove svog misionarskog rada. Bila je to lijepa flota. Imala je dobar nos. Ušao sam u logor kad se već cijela ta svita iskrcavala, došavši s Montrealskog otoka. Gospođa de Gorrestat počela je obilaziti ulice te naseobine koje su tvorile duge kuće preobraćenika i pokrštenih.
Banistere se našao kraj velike kolibe Agniersovih. Njegov sin već je izlazio odatle i rekao mu: »Tata, ona je ovdje. Bogati smo!«
U dugim irokeškim kolibama nikad se ne vidi dobro. Valjalo je imati oštro oko. No on ju je odmah prepoznao i rekao joj:
»He! Niste li vi ona djevojčica koju traži cijeli Montreal?« Ona ga je objema rukama uhvatila za rukav.
»Susjede, moja majka čuvala je vaše čizme i vaše blago, a vi ste nas jedne večeri spasili od vojnika koji nam je htio nauditi. Spasite me opet od žene žutih očiju. Ona je jako zla.«
Ta vaša mala vrlo je pametna. Znala je koje riječi je valjalo izreći: »Susjede! Susjede, nemojte me izdati, za ljubav moje majke!«
Anđelika ga je slušala suspregnuta daha, a šakama je tako čvrsto stiskala ruke da su joj zglavci pobijelili.
Čini se da je taj grubijan bio ganut prizorom i postojanošću Irokeza koji su živjeli u toj dugoj kući i koji su govorili da su spremni radije položiti svoj život nego dati Honorinu u ruke ženi koja joj je tako odvratna.
Svi Irokezi koji su bili ondje, žene, djeca, starci i neki iskušenici koji su htjeli prihvatiti Kristovu vjeru, okružili su me i govorili:
»Akwirashes, jesi li ti lud? Zar ne vidiš da je žena koja dolazi ovamo demon?«
Oni koji su vidjeli gospođu de Gorrestat u gradu prepoznali su njezinu osobitost i nazvali je Assontekka, što je ime kojim Irokezi nazivaju mjesec, ali njegovo doslovno i uznemirujuće značenje jest: »Ona donosi noć«.
No većina ju je nazivala »Atchonwithas«, što znači »dvostruko lice«, a kad se primijeni na ženu, označava vješticu.
Domoroci su se okupili oko njega i šaptali. Bili su prestrašeni, gotovo sablaznuti time što otac isusovac koga cijene ne može poput njih osjetiti crno zračenje kojim isijava
velika francuska dama kojoj se svi klanjaju. Za to vrijeme ona je ulazila u kolibe i dijelila prijetvorne osmijehe, a pogled joj je pretraživao sve kutove koliba i bacao otrovne strijele.
U kolibi Agniersovih domoroci i domorotkinje okružili su Banisterea.
»Akwirashes, ti koji si krvni brat jednog našeg velikog poglavice koji je umro i sad je dio njegova duha u tebi, kako možeš biti tako neosjetljiv? Ako predaš dijete toj ženi, njezino zlato će te ugušiti. Uzrokovat će tvoju smrt, a što je za tebe još gore, i tvoju propast.«
Znao je što to znači.
»Začepi gubicu« - rekao je svom sinu. »Ako pisneš, skalpirat ću te vlastitim rukama.«
Kad su posjetitelji prolazili kraj kolibe u kojoj se skrivalo dijete, Banistere je svojim golemim tijelom stao na vrata i nitko nije mogao baciti pogled u unutrašnjost kolibe. Rođak mlade Catherine Tetakwitha rekao je: »Sutra u zoru dijete će biti s nama na putu za Dolinu pet jezera. Nitko je neće slijediti tako daleko jer nitko se ne usuđuje prodrijeti na irokeški teritorij bez straha za svoj skalp. A bijeloj ženi spol ne dopušta da prođe brzace La Chine. Ona ne može letjeti zrakom, iako je njezina crna duša sposobna i za to. No njezino ljudsko tijelo drži je na zemlji. Naš poglavica Outtake nagradit će te za ono što si učinio za dijete i njezinu obitelj.«
Tad je gospodin Banistere de la Case skrenuo s puta koji ga je trebao dovesti do jezera Illinois21, gdje zimuju skupljači krzna, te pošao prema Wapassouu da bi obavijestio Honorinine roditelje o njezinoj sudbini.
Gospođa de Gorrestat nije mogla staviti svoju ruku na nju. Njezin bijes nije jenjao i nije se htjela vratiti u Quebec, a to su Montrealcima nije sviđalo usprkos svim počastima koje su joj ukazivali.
U njihovu gradu već je bila jedna čudna isposnica, gospođa d'Arreboust, te nisu htjeli trpjeti još jednu prepobožnu osobu na svom području.
Anđelika je uzbuđeno stiskala snažne ruke svoga starog susjeda. Nije znala kako da mu iskaže zahvalnost i gledala ga je s mješavinom zavisti i zanosa: on je sreo Honorinu, živu i izvan opasnosti.
Kako je ona? Opišite mi je. Kako je?
Zadovoljna je - reče Banistere nakon trenutka zbunjenosti, jer nije bio naviknut na takvu vrstu pitanja. - Dakako, sad je mala Irokeškinja namazana od glave do pete medvjeđom mašću, ali... zadovoljna je. A što da kažem?... Zadovoljna je.
Mogu je zamisliti - reče Anđelika uz blagi osmijeh. - Tako je željela živjeti u šumi!
U pravu ste. Bit će joj dobro kod urođenika. Oni su dobri prema djeci i ona će im se svidjeti. Već ih je sve nasmijala pričama koje im je pripovijedala. Iz opreza su je poslali u Dolinu Irokeza ne želeći je čuvati u blizini Montreala gdje bi je zla žena mogla pronaći. Outtake je vaš prijatelj. Držat će je pod svojom zaštitom i dovest će vam je u proljeće. Radi se o samo jednoj zimi.
Ponovio je Joffreyeve riječi. »Radi se o samo jednoj zimi.« Opraštajući se od nje, upozorio ju je.
Čuvajte se, susjedo. Ta žena vas ne voli. Indijanci je zovu Atchonwithas. Udaljio se i nestao zajedno sa svojim sinom; nije se čulo ni šuštanje lišća. Vraćajući se kući, teturala je poljem opijena neizmjernom radošću.
Honorina je izmaknula Ambroisininim kandžama. Honorina je spašena.
Prolazeći kraj jednog izvora koji joj je otkrio Mopountook, sagnula se i pohlepno pila ledenu vodu te umila svoje užareno lice. Prisjetila se kako je Honorina uoči rođenja blizanaca rekla: »Valja piti! Voda je teška! Ona pomaže anđelima da se spuste...«



21 Danas jezero Michigan. Prim. prev.
Razmišljala je o svetim izvorima u pokrajinama gdje ljudi odlaze moliti za čuda. Smisao je isti.
Postoji jedan sveti izvor kraj kapele Saint-Honorea.

Raimon-Roger i Gloriandre istrčaše pred nju i zaplakaše.
Trčali su držeći se za ruke, što im je davalo utjehu u vrijeme tegoba njihova kratkog života, a unatoč suzama bili su joj tako lijepi kad ih je uzela u naručje i strasno zagrlila.
Što je bilo, lutke moje? Kakva nesreća vas tišti?
Pas je otišao - obavijesti je Charles-Henri.
Iz njihovih objašnjenja mogla je shvatiti samo to: pas je otišao. Slijedio ju je kad je odlazila i nije se vratio. Prisjetila se da joj se dok je govorila s Banistereom učinilo da se neka životinja miče u grmlju.
Je li pas nanjušio svoje stare gospodare? Je li ih prepoznao i odlučio slijediti ih... sve do Velikih jezera?
Nakon nestanka mačka, ovaj bijeg pogodio je djecu.
Anđelika je poslala »odrasle« da ga dozivaju po brdima i dolinama, ali nije se vratio.
»Ako je pošao s njima, onda je doista prava životinja. Ili je možda inteligentniji nego što mislimo...«
A tko će nas sada upozoriti ako izbije požar? - upita Charles-Henri.

Povratak lovaca nije bio daleko. Pripremali su se za dimljenje mesa koje će donijeti. Pripremali su jesenske svečanosti. Bilo je to milostivo razrješenje svih strahovanja. Milostivo? Ili zlokobno?
Spustili su se kroz bujnu purpurnu tapiseriju prožetu crvenim zracima, sve do jezera i stare utvrde u kojoj je sa svojim oružjem živio nijemi Englez Lymon White. Bavio se rudarstvom, popravljanjem oružja i proizvodnjom tanadi i baruta.
U pratnji blizanaca, Charles-Henrija i nekih žena, Anđelika je pošla u berbu. Bio je topao i jasan dan, a miris bobica prožimao je zrak. Svi su htjeli nabrati što više prije zalaska sunca.
Anđelika je zastala i sa smiješkom promatrala troje djece čija su usta već bila zamazana od soka. Utvrda Lymona Whitea bila je nekoliko koraka daleko i ona je s toplinom u srcu gledala njihovo prvo, grubo sklonište u kojem su preživjeli junačke dane u kojima je bilo i čari. Englez duge sijede kose i nijema osmijeha pojavi se na pragu i izdaleka im posla pozdrav dobrodošlice.
Uto Anđelika začu krik Judy Goldmann, najstarije kćeri kvekerske obitelji koju su primili prošle godine. Pogledala je prema mladoj ženi koja se s dvjema punim košaricama vraćala prema utvrdi.
Opazila je Indijanca koji je zgrabio Judy za zglavak i vukao je usprkos njezinom odupiranju. Istodobno se začuše i drugi krici. Jedan Indijanac je podignuo tomahawk i trčao kroz grmlje. Dok je promatrala prizor ne shvaćajući njegov smisao, neka vruća i masna ruka uhvati je za podlakticu. Ugledala je crvenokošca! Na ruci mu je bila narukvica od pera boje pečene zemlje. Obojeno lice Abenakija nadvilo se nad njezinim, ali to nije bio Piksarett.
Pusti me! - vikala mu je na svim dijalektima koji su joj pali na pamet.
Njegova prsa ukrašavao je križ i ogrlica od medvjeđih zuba. Nije ju puštao i to ju je podsjetilo na napad na englesko selo Brunswick Falls.
Odjeknu pucanj.
Domorodac koji ju je držao savinu se poput ribe ulovljene na udicu te pade na zemlju i povuče je za sobom.
Lymon White je s praga opalio iz duge puške. Sa svog položaja navrijeme je vidio što se zbiva.
Kad se oslobodila iz mrtvog stiska urođenikove ruke i uspravila se, i Anđelika je shvatila. Nije bilo vremena za gubljenje.
Nije prvi put vidjela takav prizor, ali prije nekoliko trenutaka nije ga mogla ni zamisliti. S ruba šume je pokuljalo mnoštvo Indijanaca s uzdignutim ratnim sjekirama i ustremilo se prema njima.
Trči brzo - reče ona Charles-Henriju i pokaza mu kolibu Lymona Whitea.
Nijemi Englez potrčao je prema dječaku, uzeo ga i donio do praga, a potom je opet uzeo pušku, nanišanio i opalio, pokrivajući tako Anđeliku koja je s blizancima u naručju proletjela kraj njega i ušla u veliku dvoranu stare utvrde.
Zatvorite vrata. Stavite zasun. Brzo!
Lymonu Whiteu nije bilo potrebno govoriti. Čim je postavio teški zasun, začuo se udarac sjekire bačene u vrata.
Zaključavši teški lanac, nijemi Englez uze pušku, a Anđeliki dobaci neko drugo oružje. Dao joj je znak da smjesti djecu u sobu i da se s njim popne na krov.
Krov prve utvrde u Wapassou bio je izgrađen u obliku četvrtaste platforme jer je napad, osim kroz glavna vrata koja su jaka i čvrsta, mogao doći samo odozgo. Zidine na krovu imale su puškarnice.
Anđelika i Englez otvorili su odmjerenu vatru: svaki pucanj pogađao je cilj.
Indijanci su se povukli izvan puškometa i činilo se da se savjetuju, a potom se udaljiše u smjeru velike tvrđave.
Prvi napadački val bio je tih i rijedak. Malo potom začuli su se krici i pozivi, no taj metež brzo je prestao i zavladala je začudna tišina. Da nije bilo nekoliko leševa Abenakija na tratini, činilo bi se da su sve to sanjali.
Ali... kakva je ovo ludost? - mislila je smućeno.
S krova je mogla vidjeti samo vrh kule i lijevo krilo utvrde. Ali od onog što je ugledala ostala je bez daha. Netko je skinuo s tornja plavu zastavu sa srebrnim štitom, stijeg grofa de Peyraca, i postavio drugu zastavu; usprkos udaljenosti, razaznala je likove na njoj.
U sva četiri kuta bijele svile bilo je crveno srce, a u sredini se kočilo srce probodeno mačem.
Ona nesvjesno napuni oružje koje joj je dao nijemi Englez u prvim trenucima napada. Bila je to njemačka puška na čijem su kundaku bili urezani prizori iz lova. To lijepo, ali teško oružje bilo je opterećeno i kutijom za tanad i s nekoliko barutnih naboja, što je povećalo težinu, ali je omogućilo brže punjenje.
Mogla je opaliti nekoliko puta prije no što ju je Lymon White opskrbio streljivom i nizom napunjenih mušketa. No nije imala vremena odabrati neko lakše oružje.
Neki plemić pojavio se na obranku brežuljka i počeo se spuštati prema njima. Nije bio naoružan. Bio je to časnik odjeven u sivu tuniku s bijelim križem.
Ona prepozna grofa de Lomenie-Chamborda.

36.
KRAJ GROFA DE LOMÉNIE-CHAMBORDA I UNIŠTENJE WAPASSUA
Čvrsto je držala pušku i promatrala kako se približava. Kako je napredovao, tako se pojačavala i njezina napetost. Bojala se pustiti ga da priđe, a on je ipak njezin prijatelj. Kad je prišao dovoljno blizu da ga može čuti, viknula je.
Stanite, gospodine de Lomenie. Ne idite dalje... ili ću pucati.
On posluša i pogleda prema njoj. Prepoznao ju je, ali se činilo da ne vjeruje svojim očima. Zakoračio je naprijed, ali ona ga opet zadrža.
Ne mičite se. Odavde vas mogu dobro čuti. Dugujete mi objašnjenje.
Nije ga htjela pustiti u utvrdu; htjela je držati ga na nišanu. Promjena zastave na vrhu tornja bila je objava rata i on će morati objasniti svoju ulogu u tome.
Nije znala što se dogodilo s braniteljima velike utvrde. Ako ga pusti da pregovaraju, svašta bi se moglo dogoditi. Dok bude razgovarala s njim, njegovi vojnici i saveznici mogli bi po njegovim zapovijedima napasti malu utvrdu. Lymon White ne bi je mogao sam obraniti. Kad bi pao posljednji bastion obrane, stanje se više ne bi moglo popraviti.
Gospođo de Peyrac?
Gospodine viteže?
Vidjela je da je blijed kao smrt. Ništa nije govorio, pa ona reče:
Slušam vas.
Draga Anđeliko, predajte se.
Zašto? Kome?
Božanskom zakonu. Onima koji su primili blagoslov da mogu biti njegovi zaštitnici.
Ubrajate li i novoga guvernera i njegovu ženu među zaštitnike božanskog zakona? Izgledao je zbunjeno.
O kome govorite?
Činilo se da ne zna da Nova Francuska ima novoga guvernera.
Dakle, ako vas ne šalje taj zlokobni pajac ni njegova demonska žena... onda vas šalje on - reče ona dok su joj oči blistale. - On vas je poslao da izvjesite njegovu zastavu, on, koji je i u smrti ostao naš zakleti neprijatelj. A vi ste njegovo poslušno oruđe.
Anđeliko - viknu on - kad biste barem shvatili!... On koraknu naprijed.
Ona se pomaknu u sjenu bedema i dalje ga držeći na nišanu.
Ne približujte se! On se zaustavi.
Počeo je blago govoriti, kao da pokušava ublažiti njezin gnjev. Rekao je da je bio na pohodu već mjesec dana kad su ga obavijestili da se Irokezi nalaze u području Kennebeca.
Zato je, prolazeći kraj Wapassoua, dobio nebesko nadahnuće koje je riješilo ključna pitanja koja su ga mučila dugim mjesecima.
Shvatio sam da je došao čas da obavim misiju pred kojom sam dosad uzmicao.
Razumijem! Iskupiti se za nedostatan napad na Katarunk... A niste mislili da time napadate mene i moju djecu.
Nisam mogao pomisliti da ste ovdje. Vi i gospodin de Peyrac nijednog ljeta niste bili ovdje.
Pa ste došli poput tata! Opet kao u Katarunku!
Nije ju htio slušati i nastavio je govor kako bi dovršio svoju misiju koju je shvaćao kao svoju kalvariju.
Gospođo, poći ćete s nama sa svojom djecom i slugama. Iz Wapassoua ćemo otputovati u Francuski zaljev i potom u čudesnu zemlju Akadiju. Godišnje doba još će nam to omogućiti.
Vi mislite da ću vam ja predati naša naselja na Kennebecu i Penobscotu te vam tako otvoriti put prema Gouldsborou?
Prijateljice moja, vi ste žena, čarobna žena, ali ipak samo žena. Morate shvatiti. Ni vi ni vaš suprug ne možete razmišljati poput sveca. Sebastien d'Orgeval na samrti nam je pokazao put i istinu. Sumnja i istraživanje drugih putova vode u krivovjerje, u zaborav onoga što je zabranjeno, u grijeh. Moramo šibati zlo.
U zabludi ste. Zlo nije ondje gdje mislite da ga vidite. Vi ste naš prijatelj i to ste oduvijek bili.
Bio sam slijep poput Adama. Vi ste bili moje iskušenje. Prekasno sam to shvatio. Ali, predajte se, gospođo. Bit će vam oprošteno.
Vi ste ludi. Sve što ste rekli lažno je i vi to znate! Viteže, dođite k sebi! Probudite se! Žena koja je vaše iskušenje nije ovdje. Ona nije ovdje. Vi ste izdani. Izdali ste sami sebe. Priberite se... Povucite svoje ratnike. Okupite svoje domoroce i pustite nas na miru.
Možda je pogriješila što je dodala i ovo:
Wapassou vam ne pripada i branit ću ga do posljednjega daha. Ovim svojim postupkom prekršili ste mirovne ugovore i kraljevu riječ.
On se ukoči, kao ošinut.
Sva zemlja pripada Bogu - reče on povišenim glasom - i trebaju je zaposjednuti oni koji se pokoravaju njegovim zakonima. Kazano je: »Tko nije sa mnom, taj je protiv mene«.
Činilo se da je postao žrtvom vrtloga proturječnih misli i gnjev je izobličio njegovo lijepo lice.
Vi ste bili iskušenje - ponovi on. - Nisam to htio shvatiti, jer na početku sve izgleda slično. Vječna tragedija. Žena koja uvijek zavodi u bludnju muškarca koji je čuvar Božjih zakona i Božje volje. Trebao sam se toga sjetiti i ne zaboraviti da je Adam podlegao tom zavodničkom glasu iza kojega se krio grijeh.
Anđelika iznenada osjeti zamor u rukama koje su držale tešku mušketu. Nije dovoljno vježbala tijekom godine. Grčenje ramena nanosilo joj je oštar bol koji se prenosio na vrat i mišiće lica što su se napinjali dok ga je držala na nišanu.
Iza mušice nišana vidjela je tog muškarca odjevenog u sivu tuniku s bijelim križem na grudima, poput znaka njegove mistične ludosti, muškarca koji je nastavio polagano napredovati i izgovarati riječi koje je smatrala poremećenima... pa čak i glupima.
»Ponajprije glupima« - zaključi ona i poželi kriknuti od ogorčenja.
Poznavala ga je kao bliskog prijatelja, preobraženog prosvjetljenjem i istinom, prijatelja koji ne oklijeva napustiti stare putove i pokušati uvidjeti i druge vidove zaboravljene poruke.
Gdje je sad njezin prijatelj iz Quebeca koji je tako kreposno položio svoje usne na njezine u guvernerovu vrtu?
Taj Malteški vitez, časnik i plemić, vodio ju je u propast zbog takozvanih vjerskih arkana koje su zapravo politička igra ratova i beskrajnih pokolja. Fanatični isusovac lišio ga je duše i zavladao njegovim srcem.
Shvatila je da je sad gleda drugim očima, očima mrtvog isusovca, a protiv te vizije nije imala nikakvih argumenata.
On opet zakorači naprijed.
Stanite! Stanite! - zaurla ona. - Ne približujte se!
Ona se uspravi, obuzeta ludilom poput njega, prožeta očajem pred prikazom svog prijatelja koji je dopustio da ga obuzme tuđa volja, koji je stupio, a da to nije ni znao, u redove demonske isusovčeve suučesnice Ambroisine koja je došla na kanadsko tlo. Koračao je s licem ozarenim blagošću dok ga je molila da stane. Uspravila se puna boli i gnjeva, zastrašena svojom nemoći, uplašena pomišlju da bi se mogla predati; vidjevši da njezina volja za otporom slabi, uhvatila ju je panika. No shvatila je da bi predaja značila gubitak svega; time bi prepustila sebe i svoju djecu na milost i nemilost i izdala bi Joffreya koji se bori za njih u Francuskoj i računa na njezinu snagu, računa da ga neće izdati, što bi mu zadalo strahovit, posljednji udarac, a zadala bi ga ona sama.
Napokon su uspjeli u tome. Uspjeli su uništiti čovjeka boljeg od drugih, njezinu ljubav, njihovu ljubav koja ih vrijeđa.
Uspravila se puna prkosa, kao da se bori protiv mutnih obličja nevidljivih čudovišta koja su se rodila iz njegovih riječi, čudovišta koja je poslao da je razoružaju i ušutkaju, te kriknula glasom koji je odjeknuo do obzorja:
Varate se! Zmija nije ovdje! Ona je tamo odakle dolazite... Zarobila vas je svojim lancima. Osvojila vas je, gospodine de Lomenie. I guši vas... Guši vas!
Shvativši da se u svom bijesu izložila pogledu nekog skrivenog strijelca, ona se pomaknu u sjenu zida i iznova stavi pušku na rame, osjećajući na licu reljef urezanih prizora koji ju je žuljao, ali uživala je u njemu kao u odjeku svoga gnjeva. »Oružje moje, nemoj me izdati! Imam samo tebe.«
Ni koraka dalje, viteže. Ili ću vas ubiti.
Ne poslušavši je, nastavio je koračati prema njoj kao da je ne vidi... ili kao da vidi samo nju.
Ona opali.

Ležao je na travi i činilo joj se da će joj to nepomično tijelo stalno ostati pred očima. Ležao je, a ona ga je ubila, njihovog prijatelja, Malteškog viteza koji ju je tako tužno napustio pred smrt. Njegovo vitko tijelo izvježbano za ratnički zanat i molitve u svom posljednjem snu odavalo je dojam blagosti i elegancije.
Noć se spuštala i u prigušenu svjetlu zalazećeg sunca koje je isticalo svjetlo i sjene ona je kraj njegova beživotnog tijela razaznala mrlju krvi.
Gledala je zatravljeno. Nije više osjećala bol u rukama, zaboravila je čak i da se nalazi u utvrdi od balvana.
Ruka nijemog Engleza vrati je u stvarnost.
On joj znakovima objasni: »Nema više nikoga. Povukli su se u veliku utvrdu.«
Vratit će se noćas - reče ona.
On potvrdno kimnu, a lice mu je kazivalo da, nažalost, postoje veliki izgledi da će noću pokušati opet napasti. Ona se prisjeti što je naučila za čarkanja u Katarunku: krštenih Indijanaca valja se više bojati nego nekrštenih jer se ne boje boriti noću.
Promotrila je miran krajolik na koji se spuštala noć. Večernji povjetarac zapahnuo ih je mirisom paljevine. I dalje je vidjela obris kule u Wapassouu.
Ako su se opsjedatelji povukli u utvrdu, to dokazuje da se radi o ograničenu pohodu usmjerenom na kratak i konačan napad na strana naselja oko obala Kennebeca i Penobscota.
No njihov vojni vođa je ubijen, a on je možda bio jedini časnik sposoban voditi pohod.
Anđelika i nijemi Englez nisu znali što će se dogoditi uslijed te smrti pa njihova budnost nije slabila cijele te noći.
Anđelika nije htjela spavati. Ostavila je nijemoga na straži i otišla vidjeti kako je djeci. Spavala su u velikom krevetu, nakon što su se najela borovnica i pogačica koje im je dao White. Provjerila je zalihe. Potom je pogledala bočice s alkoholom i pronašla rakiju klekovaču koju je White sam pravio i potegnula dugačak gutljaj. Uzela je streljivo i pištolje, a također i sačmu, bude li trebalo pucati iz topića.
Najavljivala se noć bez mjesečine. Nebo je bilo tamnoplavo i čisto, bez magle, te se još moglo nazreti ubijenog muškarca kao crnu mrlju u obliku križa koja je predstavljala tijelo viteza de Lomenie-Chamborda.
Englez je sišao u prizemlje, stao kraj vrata i stao nadzirati sve smjerove mogućeg napada.
Nakraju je sve utonulo u mrklu tamu. Anđelika je ostala na straži, okružena oružjem; ostavila je štapin da gori, spremna na sve, ne želeći gubiti vrijeme na paljenje baruta bude li potrebno. Bojala se da je štapin za paljenje topića previše vlažan.
Noć se vukla prema ponoći. Stojeći na straži, s prstom na otponcu puške, ne misleći ni na što, Anđelika je osjećala kao da se približava nepredviđeni neprijatelj, ali kao da ih napada iznutra, kao da je to otrov u žilama.
Preobrazila se, pretvorila u kamen, u kip od soli. Nije znala što joj se dogodilo.
Nešto joj se spusti na ramena, a ona zatetura i stropošta se na pod.
Blijedi žuti plamen iza nje bacao je sjenu. Nije bila svjesna da je tako iscrpljena. Lice nijemog Engleza ukazalo joj se kao da je okrunjeno aurom blistave svjetlosti. Činilo joj se da sanja. Nešto joj je govorio znakovima, mičući nijemim usnama između kojih je zjapila crna praznina. Pokazivao je prstom prema nebu. Preporučuje li joj da se uzda u nebo?
Prije će biti da je upozorava da opasnost dolazi odozgo.
Vidjevši da ne razumije, promijenio je pristup: prinio je svijeću mušketi koju je držala u rukama. Nije osjetila vrućinu, već samo toplinu koja joj je zadala nepodnošljiv bol te je shvatila u kakvom su joj stanju prsti, obamrli i zalijepljeni za čelik. Shvatila je nijemu poruku: svojim prstom podignutim prema nebu htio joj je pokazati što se spušta s neba za vedrih noći.
Hladnoća!
Nakon jesenjeg dana koji je prije nekoliko sati blistao jesenjim vatrama i bojama, hladnoća će se spustiti poput elementarne nepogode.
Anđelika se povila pod težinom krzna kojim joj je Lymon White zaogrnuo ramena da se ne bi smrznula od glave do pete.
Toplina njegova ognjila potjerala joj je krv žilama; oprezno joj je odvojio ruke od oružja i navukao joj krznene rukavice.
Kad joj je krv prokolala utrnulim rukama, htjela je vrištati.
Znakovima joj je naznačio da je u prizemlju zapalio vatru i dobro pokrio djecu u velikom krevetu.
U zoru je noć ustuknula pred visokim zidom svjetlucave magle. U podne se magla nevoljko povukla kao da žali što otkriva pogled na zeleno polje koje će uskoro osmuditi mrazovi, a ona vidje da je tijelo viteza de Lomenie-Chamborda nestalo.
Dakle, potražili su ga pod okriljem noći. Nedvojbeno ih je zbunila smrt njihova pukovnika, dolazak hladnoće i otpor protivnika u utvrdi te nisu htjeli produžavati napad i otišli su. Poslije podne se gusta magla vratila poput neprijatelja i zatvorila se oko njih, sakrivši sve. No malo je otoplilo i zalepršale su velike pahulje snijega.
Sutradan se opet spustila magla, a snijeg je prekrio sve.
Napadao je gotovo do krova malene nastambe te zameo vrata i prozore.
Anđelika i nijemi proveli su noć izmjenično stražareći i čisteći snijeg, jer su nanosi snijega prijetili da će zatrpati krov. Potom su od kora i koža načinili drugi krov nad bedemima.

Kanađani se povlače u samoću na svoj način, tiho poput daha.
Dvoje stražara nisu ništa znali, nisu ništa shvaćali kad se prigušeni ružičasti sjaj rasprostro nebom s kojeg je padao gust snijeg.
Bilo je to usred noći i Anđelika je pomislila da je to zora. No ružičasto svjetlo se naglo pojačalo i obasjalo snijeg.
Napokon je shvatila da je to jarko svjetlo na drugoj strani brežuljka odsjaj golemog požara koji je te noći progutao veliku utvrdu Wapassou.
Gnjev vjetra podjarivao je plamenove, a obilan snijeg možda bi ih mogao ugasiti. Koliko će sati trajati taj požar?
Anđelika i Englez su u snježnoj oluji bili prisiljeni napustiti krov jer ga više nisu mogli braniti od snježnih nanosa.
Prolazeći kroz otvor, noseći oružje sa sobom, imali su dojam da se spuštaju u zemljina njedra jer je površina postala nenastanjiva.
Kad su se vratili u tišinu, toplinu i svjetlost utočišta koje nije bilo izloženu bijesu elemenata, njihova noćna mora bila je gotova. Troje djece igralo se s nasmiješenim Lymonom Whiteom.
Kad su se Anđelika i Lymon White usudili izići iz skloništa, već je bilo prekasno. Snijeg je zameo spaljene ruševine i spriječio pristup do njih. Led je prekrio polja, a potom ih je snijeg glačao.

Jednog dana u studenom kad se magla raspršila, Lymon White stavio je par krplji na leđa, uzeo skromnu količinu hrane, pušku i dosta streljiva. Objasnio je Anđeliki da će otići na jug i pokušati se probiti do rijeke Kennebec i prenijeti vijest o nedavnim događajima, a potom je otišao iz male utvrde. To još nitko nikad nije pokušao u to doba godine. Usprkos svemu, ona se nadala.
Vrijeme je prolazilo. Dani su se skraćivali, a noći su postajale sve dulje i hladnije. U kratkim razdobljima vedrine provjeravala je zamke i pokušavala puškom uloviti neku divljač, ali uzalud. Oluja se uvijek ponovno vraćala. Gorčina i sjećanje na uništenje Wapassoua izblijedjeli su u njoj, a zamijenila ih je samo jedna muka.
Bila je zarobljenica zime, zajedno s troje male djece, a ako im nitko ne pritekne u pomoć tijekom sljedećih nekoliko tjedana, svih četvoro će u toj zametenoj utvrdi umrijeti od gladi.
Snježna oluja je hučala kao da podsjeća da se paklena bića ponekad spuste na zemlju. Kad će doći arhanđeo da nadvlada niz nesreća koje je prouzročila demonka?

DEVETI DIO
ARHANĐELOVO PUTOVANJE
37.
CANTOR DE PEYRAC OPRAŠTA SE SA LJUBAVNICOM I SUOČAVA SA GUSARIMA
Arhanđeo je bio na nekoliko koraka od demonke u kraljevim odajama.
Razdvajao ih je zid od tapiserije, otvorena vrata u uskom prolazu, samo dva-tri koraka. Ljetopisi govore o damama koje su posjećivale salon gospođe de Maintenon i salu za bilijar u kojoj je kralj igrao svake večeri.
Mlad paž uveo je dame koje su zašuštale bujnim haljinama. Jedna od njih otkrila je lice.
Dva pogleda su se susrela: jedan smaragdni, a drugi zlatni. U sjeni versailleskih labirinata osjetio se slani zrak izgubljene američke obale, miris ribe koja se suši na suncu, čuo se glas žene koja urla nad tijelom probodenim harpunom: »Zalile! Zalile! Nemoj umrijeti!«
»To je ona, siguran sam u to« - pomislio je Cantor de Peyrac. U dvorskom vrtu dao je zlatnik lakaju koji se zatekao ondje.
Želim ime žene koja je prošla pokraj mene.
Lakaj ga nije znao, ali to malo bogatstvo ga je potaknulo da sazna te se vratio za manje od minute i prišapnuo na uho velikodušnog paža: - Gospođa de Gorrestat.
Tko je njezin suprug? Koja mu je titula? - odvrati paž i stavi mu drugi zlatnik u dlan.
Taj put lakaj je napustio svoju dužnost nositelja baklje i nije ga bilo cijeli sat vremena; procijenio je da će ga prijekori koje će time zaslužiti stajati manje nego što će zaslužiti u službi toga mladoga plemića.
Prije no što je kralj završio igru, sluga se vratio i prišapnuo Cantoru sve što je uspio popabirčiti.
Ta dama je supruga guvernera Nivernaisa koji je nedavno stigao u Versailles po kraljevu pozivu. Proširile su se glasine da očekuje važnu službu. Njegova supruga, plemenita gospođa, diskretna i ugodna, svidjela se gospođi de Maintenon i ona ju je primila među svoje dvorske dame, a to je najbolji način da se dođe u blizinu Kralja Sunca.
Saznao je da se par priprema za putovanje u Le Havre, odakle će otploviti u Kanadu, gdje je gospodin de Gorrestat postavljen za guvernera.
Sljedećeg dana saznao je da je ona »udovica« starog Parysa i da se preudala za gospodina de Gorrestata.
Sve je počinjalo iznova.
Ako se želi opskrbiti za hitno prekomorsko putovanje, Cantor će morati uteći se posljednjem sredstvu. Ne smije gubiti ni dana, ni sata.
Pohitao je svojoj ljubavnici, gospođi de Chaulnes. Kad joj je došao, bila je nemirna jer već dva dana nije vidjela svog mladog ljubavnika. Ne želeći joj odati razloge svoje nagle odluke, Cantor joj najavi da mora hitno otploviti u Novi svijet i da mu za to treba dvadeset tisuća livra.
Gospođi de Chaulnes učinilo se da se svijet raspada. Kriknula je, a odjek toga krika nije se stišavao jer bi bez njega bila okamenjena od ogorčenja, tuge i bolne požude. Bio je to krik ranjene zvijeri.
Ne! Nikada! Ne napuštajte me! Uvrijeđeno ju je pogledao.
Zar ne znate, gospođo, da ništa ne traje vječno? Moramo brati plodove i uživati u njima dok su nam dani. Vi ste to dobro znali kad ste pristali da vam budem ljubavnik. Ništa nije vječno na ovom svijetu. Moram otići.
Zamišljala je kako jezdi putevima, kako ga napadaju razbojnici, kako se utapa...
Ali, zar na more? - uzdahnula je. On se nasmijao.
More? To nije ništa. Nekoliko dosadnih tjedana na krijestama valova, u sanjarenju, u pjevušenju; to je samo pitanje strpljivosti.
Njegova blistava mladost u njoj je nadahnula žaljenje što nije tako vedro gledala na život kad je bila u njegovim godinama.
Želiš joj se pridružiti? Onoj malenoj životinji u šumi? Cantor se namršti i sjena mu prijeđe preko lica.
Nisam siguran da ću je naći - reče on zabrinuto.
Je li te dozivala?
Ne znam...
Nemoj razljutiti kralja.
Moj brat će to srediti.
Izmjenjivali su riječi dok je gospođa de Chaulnes otvarala kovčege i sanduke te davala Cantoru zlatnike koje nije čak ni brojala.
Neću te pustiti da odeš...
Gospođo, nije riječ o onome što vi želite.
Ali što se dogodilo? Je li u opasnosti tvoja obitelj u Americi?
Još gore!
Ona položi glavu na njegovo rame i pusti da joj poteku suze.
Lijepi moj plemiću, recite mi barem... koga ćete sad rasjeći mačem?
Samo zlo!
On se uspravi, a ona se odmaknu. Vidjela ga je kao kroz izmaglicu.
Htjela je zadržati ga, sjećati se njegovih kretnji, njegovih rijetkih osmijeha, njegovih mudrih riječi. »Gospođo, zar ne znate da ništa nije vječno...«
Hvala! - doviknu on. - I molite se! Molite se za mene! On potrča prema vratima.
Ne! Nećete otići tako... bez pozdrava!
On se zbunjeno vrati i zagrli je. Dok je bila u njegovu zagrljaju, znala je da je on muškarac, muškarac koga je željela sresti u zori svog života. Iz dana u dan sanjala je o životu s takvim čovjekom.
Pričekajte, dragi moj... Odjednom mi je još nešto palo na pamet. Dat ću vam dva dijamanta iz svojih naušnica i bisere iz ogrlice; moći ćete ih prodati.
Predala mu ih je i sklopila oko njih prste njegove šake kao da su ti dragulji njezino jadno srce. On joj poljubi velikodušne ruke koje su stiskale njegove šake.
Hvala vam. Hvala. Napisat ću bratu da vam što prije vrati dug. Ona uzdahnu, a suze su joj tekle niz lice.
Ne. Zadržite sve. Jedan dio mene ostat će s vama.
On pade na koljena pred njom, kao na prvom sastanku, i obuhvati je oko struka.
Prijateljice draga, budite blagoslovljeni!
Cijeloga života čuvat će uspomenu na te mlade ruke koje je grle oko struka i njegovo mladićko čelo u njezinu krilu.
To blago ponijet će i u grob.
Samo će njega čuvati, to jedino blago svoga života.

Cantor de Peyrac brzo je stigao u normandijsku luku Havre de Grace.
Brod na koji se ukrcao privremeni guverner Nove Francuske, njegova supruga i pratnja isplovio je prije dva dana. Sad se mogao samo nadati da ih je oluja koja je zavladala La Mancheom odbacila do obala Gaskonje i tako dala Cantoru vremena da nađe brod kojim će poći u Ameriku. To se pokazalo teškim. Ribarske flotile koje su i prevozile putnike u Novu Francusku već su bile zajedno otplovile. Napokon je pronašao brodić koji se radi nužnih popravaka duže zadržao u luci. Bio je to
»carinski« brod, ali Cantor je saznao da je kapetanova namjera da uplovi u Rijeku svetog Lawrencea te je ponudio dobru cijenu da bi se ukrcao na brod. Imao je dovoljno iskustva na moru da shvati da je to orahova ljuska s najnužnijom posadom, ali to je posada vještih mornara koji su više na moru nego na kopnu: oni će moći potjerati tu ljusku brže nego brod od tristo tona s dvadeset pet topova.
Po licima mornara odmah je shvatio i da su njegova pojava i njegovi zlatnici potaknuli pomisli da ga okradu i ubiju.
Druge noći putovanja dvije siluete prikrale su se njegovu ležaju u brodskoj kuhinji, nagnule se nad izduženi obris tijela, a dok su noževima udarali u nj, uspavala su ih dva udarca s leđa.
Potom je Cantor de Peyrac probudio kapetana i zamolio ga da ga otprati i utvrdi da su mu htjeli nauditi, a njihova žrtva bila je samo lutka načinjena od posteljine i krpa.
Kapetane - reče on - držim da ste častan čovjek i da niste imali udjela u ovoj uroti, ali čudim se da se ne brinete za dobar glas ovog broda kad već znate kakva je posada na njemu. Ja sam u vašim rukama, ali i vi ste u mojima. Predlažem vam razmjenu. Dat ću vam pola ove vrećice pune zlata ako stignem živ na kanadsku obalu. Ako me ubijete, dobit ćete sve, ali ćete to morati podijeliti sa svojim razbojnicima, jer će vam inače dani biti odbrojani. Osim toga, svojoj obitelji sam javio kojim brodom putujem. U koji god dio svijeta da se sakrijete, ljudi moga oca će vas pronaći i prerezati vam grlo. Neću vam odati njegovo ime da me ne biste pomislili oteti i tražiti otkupninu.
Uto se jedan od mornara koje je Cantor vezao uspio osloboditi i pritekao je u pomoć kapetanu, naoružan nožem. Cantor se okrenu, povuče pištolj s boka i ispali hitac u njega.
Ubili ste jednog mog mornara - reče kapetan promotrivši leš kao da ne vjeruje svojim očima.
Tko ne može ubiti, ne može ni živjeti - odvrati njegov mladi sugovornik. To je istina koju mi moj stariji brat ponavlja svakog jutra, a njoj nas je poučio primjer našega oca. Neka vas to uvjeri u ozbiljnost mojih riječi. Dobro razmislite. Polovica zlata koje nosim sa sobom u razmjenu za moj život ili sve zlato i moj leš, ali ne biste dugo uživali u mom blagu, a i vaša mornarska banda bi vrebala priliku da vas ubije i opljačka. Zato me zaštitite od tih razbojnika. Primijenite svu svoju moć i autoritet koji imate nad tim ljudima, jer ovdje ste jedini gospodar osim Boga.
Predosjećaj mladog moreplovca pokazao se točnim. Carinski brod je pokazao vrline psa mješanca nadmoćnog rasnom psu; izbjegavao je oluje, udare vjetra, gusare i bonace te je prevaljivao put velikom brzinom.
Bio je to lak prelazak oceana, jedan od onih koji izazivaju mornarsku dosadu. Plavokosi mladić oslonjen leđima o ogradu svirao je grčku pastirsku frulu, satima promatrao more te i dalje iskušavao razbojnike koji su se htjeli manje izravnim putem dočepati njegova blaga. Poslali su mu čovjeka iz Dieppea kojeg su zvali Leon Musliman jer je deset godina bio zarobljenik u Alžiru; kod barbara je naučio nositi turban i voljeti mladiće.
Umiljati osmijeh koji je uputio Cantoru približivši mu se, ukočio se kad je osjetio vršak bodeža na bedru.
Što želiš od mene? - upita plavokosi mladić.
Čovjek s turbanom pokušavao se sporazumjeti s njim. Cantor ga je držao jednom rukom, a vrškom bodeža nije mu dopuštao da diše.
Poznaješ li brodsko pravilo: »prekršaj - kazna«? Kako se zove ono što mi kaniš predložiti?
Cantor izrecitira jednoličnim glasom:
Prekršaj: sodomija; kazna: zadaviti i baciti u more ili iskrcati ga na pusti otok bez vode...
Naš kapetan zatvara oči pred takvim igrama...
Ja ću zatražiti da ih otvori. Platio sam mu za to.
Siroti »musliman« odustao je i javio svojim drugovima da nije mogao ništa učiniti. Nije uspio čak ni vidjeti vrećicu sa zlatnicima. No zato je u mladićevu poluotvorenu kaputu vidio pravi arsenal. Dva pištolja, bodež i sjekiricu poput onih koje imaju Indijanci. Imao je još i mač u koricama, a u svakoj čizmi zacijelo mu je skriven po jedan bodež. U nastavku putovanja sve je bilo mirno. Prevalili su pola puta i sve su se više približavali velikom američkom kontinentu.

38.
CANTOR SE UVUČE U URŠULINSKI SAMOSTAN
Na Newfoundlandu je saznao da je brod na kojem plovi guverner sa svojom ženom i pratnjom produžio prema Quebecu kao što je bilo predviđeno. Nije se govorilo o osobama koje su se iskrcale i pošle prema Francuskom zaljevu.
To je umirilo njegovu zabrinutost za obitelj.
U Tadoussacu je sišao s brodića, plativši prethodno kapetanu. Ispunila ga je radost što se vratio u zemlju u kojoj se može osjetiti miris vatre, krzna i bočate riječne vode, a to ga je blažilo nakon toliko dana u slanoj vodi i zraku. No voda će ipak biti pomalo slana sve do Quebeca. Uživao je u bliskim prizorima prirode i nije težio sresti ljude. Svježa izmaglica koja je najavljivala jesen dopustila mu je da drži ovratnik kaputa na licu, a na brodovima koji su ga vozili uz Rijeku svetog Lawrencea provodio je najviše vremena spavajući sa šeširom na nosu.
Kad je ugledao Orleanski otok, znao je da je učinio sve što je mogao da ostane nepoznat i da će moći čuti »kako vjetar puše«. Saznao je kako je Quebec primio privremenoga guvernera i njegovu suprugu koja je primijenila sve svoje dobročiniteljske čari da bi osvojila glavni grad. Oboružan oprezom, sad je gledao grad drugim očima.
Zvono je zazvonilo.
Prisluškujući razgovore prolaznika, saznao je da su pokopali gospođu Le Bachoys. Srsi mu prođoše duž leđa sve do korijena kose.
Zločini opet počinju.
Stojeći kraj katedrale opazio je povorku sprovoda. Odjeveni u crno, ljudi su polagano hodali i pjevali psalme. Sitna kiša skrivala je vrhove drveća i krovove kuća. Divlje trešnje imale su boju krvi. Jesen je već stigla.
Skrenuo je nadesno i prešao preko trga, i dalje skrivajući lice ovratnikom kaputa i seljačkim šeširom koji je kupio na putu i koji ga je bolje štitio od sunca, od kiše i od radoznalih pogleda.
Krenuo je ulicom Petite-Chapelle. Gostionica Izlazeće sunce bila je zatvorena. Sa mokrog znaka curile su kapi kiše.
Htio je posjetiti gospođicu d'Houredanne, ali činilo se da je njezina kuća pusta. Lavež psa ukazivao je da tu žive samo engleska služavka i pas.
Nastavio je tim putem jer je znao da je tu svake zime pustošio njegov proždrljivac.
»Pojavit će se kad se približim...«
Grad je bio nekako nestvaran. Kuća de Ville d'Avraya bila je tu, kao i brijest, kao i logor Hurona s wigwamima od kore drveta. Ali to su bile samo kulise.
Činilo se nemogućim da je tuda prolazila njegova lijepa majka, a pratila su je djeca, domoroci i velika gospoda koja su se svim srcem trudila da im ona uputi barem jedan osmijeh ili neku riječ.
Sve je bilo izbrisano. Bilo je to poput tužnoga sna punog tajni i prijetnji.
Vidjevši da se pramen dima diže iz dimnjaka markizove kuće, on preskoči preko ograde, prijeđe preko dvorišta i pogleda kroz prozor velike dvorane u kojoj je gorjela vatrica u kaminu. Ugledao je markizovu sluškinju - onu koja se protivila kad je čula da će morati služiti nekoga drugog, a ne markiza - kako glača srebrninu kao da će sutra u toj napuštenoj kući prirediti svečanu večeru za plemenito društvo.
On pokuca.
Odmah ga je prepoznala i nije se zbunila.
Ha! Otkud vi u ovo doba, dječače moj? Jeste li doveli cijelu obitelj?
Ni slučajno! Ali donosim vam vijesti od vašega gospodara koga sam više puta vidio u Versaillesu kod kralja.
Da bi razotkrio licemjerje plemića i njihovu izvještačenost, Cantor je sklapao saveze s običnim ljudima. Sobari, kočijaši i sluge šute, ali to ne znači da ne misle. Ta žena kojoj nije znao ni ime ni prezime u trenutku mu je bila bližom od svih ljudi njegova položaja.
Kakvo je olakšanje moći govoriti otvorena srca i bez previše riječi! Izraz lica, uzdah, slijeganje ramenima - to kazuje mnogo i iskreno.
Nije ni pojeo juhu kojom je poslužila mladoga gladnog putnika, a već je saznao da ona ima »svoje ideje« o ženi novoga guvernera, gospođi de Gorrestat, čijem se dolasku raduju sve dame i veličaju njezinu pobožnost i beskrajnu velikodušnost, njezinu uglađenost i uljudnost prema svima. Ali ona, Jehanne Serein, rođena u Kanadi, ima nos i njezin nos joj kaže da se u toj ženi krije opakost i zlo. U životu je često prepoznavala vještice, one prave koje ponekad imaju lijepu vanjštinu.
Mislite što god hoćete, mali moj, ali vrag postoji. Ja se tu nikad ne varam. Ima ga kod nas kao i drugdje. Prisjetite se one gospode koja su činila svetogrđa s crnim kamenom koji je egzorcist morao tražiti križem.
U tom crnom kamenu vidio je nju - reče Cantor.
Potom joj je ispričao dugu pripovijest o tragedijama i prokletstvima koja su se odvila jednog ljeta na akadijskoj obali, a koje je začela ta ista žena koju je on prepoznao i slijedio od Versaillesa do Quebeca.
Tu dugu priču s mnogo epizoda napeto je slušala sjedeći nasuprot njemu te su tako dočekali noć. Jehanne Serein popratila je priču kratkim napomenama.
Ne čudi me... upravo to će se i sada dogoditi. Grad kao da je poludio. Zato je i umrla Henriette, sluškinja gospođe de Beaumont.
Saznao je da su se dogodili neki neobjašnjivi smrtni slučajevi. Nevolje su poput dažda pogađale dobre ljude.
Delphine je pobjegla, a Janine Gonfarel, gospodarica Francuskog broda, nestala je. Jehanne se nagnu prema njemu.
Valja saznati što muči sestru Magdalenu otkad ju je posjetila gospođa de Gorrestat. Kažu da se redovnica onesvijestila od užasa kad ju je ugledala.
Zvono na katedrali otkucalo je dva ili tri sata u noći, sat najdubljeg sna, a mladi traper i Kanađanka iznenada prekinuše razgovor jer su ih uznemirile promjene u noćnoj tišini.
Cantor baci brz pogled prema prozoru i s olakšanjem ustanovi da je zatvorila prozorska krila. Nitko ih izvana nije mogao vidjeti kako sjede za stolom na kojem se velika svijeća već rastopila u voštanu piramidu.
Oboje istodobno pomisliše: »Dolaze! Opkoljavaju kuću!«
Ona mu glavom naznači da se digne i oni tiho siđoše u podrum. Sluškinja je tu stanovala. Zadivio se kako je brzo navukla noćnu košulju i kapicu kad se začula teška buka u prizemlju i udarci na vrata, praćeni pozivima: »Otvorite!«
Glumeći ženu probuđenu iz sna, ona se popela i začula razgovor koji je na trenutke poprimao ton prepirke.
Čudio se što brojna skupina koju je osjećao oko kuće nije već upala u nju i pretražila je od podruma do krova.
Jehanne se vratila sama, uspjevši očuvati nepovredivost krova svoga gospodara, markiza de Ville d'Avraya.
Bio je to onaj nametljivi nadglednik vjerskih poslova u pratnji biskupovih vojnika i izaslanika novoga guvernera, nadglednik koji je bio zadužen da po dolasku broda prijavi moguće skrivene protestante koji žele kročiti na tlo Nove Francuske. Tražio je plavokosog mladića koji se nije prijavio službeniku da bi potvrdio svoju katoličku vjeru.
Vjerna čuvarica Ville d'Avrayeve kuće odbila je skinuti zasun i otključati vrata.
Kakav je to način? Koji vas vrag tjera u ovo doba?
Otvorila je samo prozorčić na vratima te nisu mogli prodrijeti u kuću a da ne provale vrata.
Nadstojnik za vjerske poslove povukao se, ali prijetio je da će se vratiti. Ona mu reče tihim glasom:
Zapovjedila je ili je on zapovjedio po njezinoj želji da potraže vašeg »proždrljivca« i ubiju ga. Ljudi ga više od tjedan dana traže oko grada na mjestima gdje misle da se odmara.
Cantor osjeti da je problijedio.
To je doista ona! Ako je i postojala bilo kakva dvojba o identitetu demonke, samo ona može biti tako okrutna prema svima koji su je povrijedili, pa čak i prema sirotoj šumskoj životinji!
Je li ga prepoznala u kraljevom predsoblju, njega, Cantora de Peyraca, mladića koji joj se negda odupro, sina žene koju nije mogla pobijediti.
Moj proždrljivac bit će jači od svih njih - reče on gorljivo, misleći na Wolverinesa.
Dakako! - ohrabri ga ona. - Svi znamo da je ta životinja lukavija od čovjeka!
Neće mu biti teško izići iz kuće a da ga ne opaze ili zaustave. Sad ponajprije valja posjetiti sestru Magdalenu, a put je slobodan.
Bilo bi šteta ne poslužiti se podrumima Ville d'Avraya koji je vodio sporove sa sestrama uršulikama zato što su njegova podzemna skladišta doprla do podruma uršulinskog samostana.
Tako se usred noći, prošavši kroz labirint podruma i pećinskih prolaza, Cantor de Peyrac našao u vinskom podrumu uršulinskog samostana i krenuo prema radionici za pozlaćivanje u kojoj je radila redovnica vidovnjakinja.

39.
SESTRA MAGDALENA, U NEMILOSTI, DOBIVA NEOČEKIVANU POSJETU

Ne vjeruju joj. Više joj ne vjeruju.
To traje otkad je žena novoga guvernera posjetila uršulinski samostan.
Ismijana, osramoćena, kažnjena, sestra Magdalena, malena redovnica vidovnjakinja poslana je u radionicu za pozlaćivanje u kojoj je morala kao pokoru neprekidno raditi; danju nije imala pravo govoriti ni s kim, dok je noću nadzirala smjesu ljepila i crvenila, pazeći da plamičak bude postojan.
Htjeli su je lišiti i svakodnevnih pobožnosti, ali tako je plakala da se predstojnica sažalila na nju.
Neka vam Bog pomogne i neka vas nadahne da se pokajete. Priznajte da ste se htjeli učiniti zanimljivom... da ste se htjeli umiješati u politiku koja se nas ne tiče. Dakako da žalimo za gospodinom de Frontenacom, ali vi ste pretjerali u tome.
Majko, rekla sam samo svetu istinu. To je ona koju sam vidjela kako izlazi iz vode... demonka!
Dosta! Ne počinjite opet sa svojom ludošću. To je odavno riješeno. Vaše vizije zadale su nam već dovoljno teškoća. Ne moramo i novoga guvernera učiniti svojim neprijateljem.
Ostala je sama i bez obrane, noseći u sebi tešku i zastrašujuću tajnu. Srce joj se sledilo: »Gospode, zar ćeš me napustiti?«
Grad se preobrazio i pokazao novo lice.
Svi su govorili samo o pobožnosti, skromnosti i milosrđu gospođe de Gorrestat. Načula je glasine koje su kolale samostanom. U tom koncertu pohvala samo je gospođa Le Bachoys izrekla neskladnu rečenicu koju su shvatili kao objavu rata, vjerojatno uslijed zavisti ili pretjerane vjernosti gospodinu de Frontenacu.
Netko je pred gospođom Le Bachoys rekao da prva dama Nove Francuske ima vrlo ljupke kretnje. Gospođa Le Bachoys odvratila je: »I zmija ima vrlo ljupke kretnje.« Sestra Magdalena osjetila je nadu u srcu.
Gospođu Le Bachoys smatrali su »grešnicom«, ali pokazala je hrabrost; pokazala je da zna podignuti glavu. Kad bi sirota redovnica mogla potajno razgovarati s njom! Sestra Magdalena uspjela joj je poslati poruku koja se ticala narudžbe za oltar koji su građani Donjega grada htjeli postaviti u župi kraj Beauprea. No malena glasnica vratila se i objasnila joj da je krepku gospođu spopao napad loše probave... i da se boje da su joj dani odbrojani. Dok je rukovala instrumentima u radionici, sestra Magdalena molila je za njezino ozdravljenje. Čula je kako zvono tuče. Govorilo se da je gospođa Le Bachoys previše žrtvovala ljubavi i da će joj se to dogoditi jednog dana. Umrla je.
Očaj i užas obuzeli su srce male redovnice.
Nije se toliko bojala za svoj život, premda je znala da će se »ona druga« vratiti da je dotuče, koliko se bojala zbog onoga što će se dogoditi u toj zemlji jedva otetoj poganizmu, čemu je i ona posvetila svoj život. To će biti jednako njezinoj smrti.
Kako nije već odavno shvatila da se još ništa nije dogodilo? To je trebala reći sucima i ispovjednicima koji su je ispitivali i suočili s gospođom de Peyrac. »Još se ništa nije dogodilo! Zato ne budite tako nestrpljivi da nešto zaključite. Drama u Akadiji što ju je opsjela demonka koja izlazi iz vode tek će se dogoditi. A to više nitko ne očekuje.« Ona kleknu u pustoj radionici. »Bože, smiluj se!«
U svijetloj auri vidjela je sliku koja je progoni već godinama, sliku prelijepe nage žene gnjusnih očiju, i drhtala je kao list na vjetru.
»Bože, zar nećeš ništa učiniti za naš spas?« Ona iza sebe začu jedva čujan šum.
Osvrnuvši se, ugleda arhanđela.

40.
OTKUPITELJSKA PORUKA ARHANĐELA
Bog se smilovao.
Pred njom je stajao arhanđeo iz njezine vizije, isti onaj koji joj se prikazao naoružan mačem i otjerao zle duhove, a čudovište oštrih zubiju kojemu je zapovijedao bacilo se na demonku i rastrgnulo je. Kao što je primijetila kad je prvi put vidjela gospođu de Peyrac, arhanđeo pobjednik vrlo joj je nalik.
Val radosti prožeo ju je poput rijeke koja napaja žednu zemlju. Zašto je sumnjala? Zar nije znala da će pobijediti dobro?
On krenu prema njoj s prstom na usnama.
Poštovana sestro, zovem se Cantor de Peyrac. Vi poznajete moju majku.
Shvatila je. »Dobri Bože, Ti znaš pokazati ljudima kako da služe Tvojoj pravdi i pomognu nevinima.« Bila je tako ganuta, tako zahvalna Bogu da je zaplakala.
A potom je opet obuze tjeskoba. Ako je gospođa de Peyrac u Quebecu, u opasnosti je. On odmahnu glavom.
Ne, ne bojte se. Ona je na svom posjedu. Moji roditelji ne znaju da sam se vratio na američku obalu. Došao sam k vama, poštovana sestro, jer sam saznao da je gospođa de Gorrestat krenula u Kanadu.
Dakle... znate tko je ona?
Znam.
Usne sestre Magdalene su drhtale. Sklopila je ruke i rekla mu preklinjućim glasom:
Spriječite je da nekome naudi, gospodine. To je strašno. Nitko mi ne vjeruje.
Nitko. A oni koji znaju, ti šute ili ih je strah. Vlada tišina. Sam sam. Valja šutjeti. Nemojte više nikome govoriti o tome. Došao sam vam to preporučiti i reći vam da sam na putu.
Ali... kako ste ušli?
Tiho - prošapta on. - Ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo. Ne izazivajte njezinu osvetu. Ponizite se. Ispričajte se. Gdje je ona?
Kažu da je sad u Montrealu.
To je ne sprečava da iza sebe ostavlja tragove smrti. Sestro, izbjegavajte bilo koga izvana tko bi vas želio vidjeti. Prekršite i sveto pravilo ako bude potrebno... Da ne bi i vas ubila.
Ne bojim se smrti.
Zabranjeno je omogućiti pobjedu Sotoni - prošapta on - kad znamo da imamo posla s njim. Budite jači od njezinih lukavština. Ja ću pohitati za njom.
Njegove oči sjale ju tako toplo i blistavo da je lebdjela u njihovu zračenju. Kad je opazila da je nestao, osjetila je slabost i opijenost koju ponekad osjećaju bolesnici kad počinju ozdravljivati. Još je drhtala, ali odsad će biti jača.

41.
CANTOR TRAŽI SVOG PROŽDRLJIVCA, WOLVERINESA
Cantor otvori vrtna vrata uršulinskoga samostana. Prešao je dvorište i popeo se preko zida.
Nitko ga tu nije tražio, a magla u zoru bila je gusta. Sišao je do rijeke Saint-Charles. Ondje je ugledao lovce koji su tražili njegovog proždrljivca. Čuli su se teški koraci, a nejasni obrisi su promicali i međusobno se dozivali. Odgovorio je kao da je član skupine jer ga se nije moglo prepoznati u magli.
Jesu li našli proždrljivca?
Još nisu! Paklena zvijer!
Sunce je počelo rastjerivati maglu koja se zgusnula i prešla u laganu kišu. Netko je u daljini poviknuo:
Našli su ga!
Cantor pohita, ustreptala srca, s rukom na oružju.
Izdaleka mu se ustrijeljeno tijelo životinje duga repa i zlatnožuta krzna učinilo manjim, slabijim i krhkijim nego što ga je zapamtio. »Zar se nije mogao prilagoditi životu u šumi? Zar se nije znao braniti zato što nije bio naviknut na život u divljini? Wolverines...«
Ali kad je prišao bliže i vidio životinju koja je ležala na boku, shvatio je. »To je ženka. To nije Wolverines.«
Kleknuo je nad mrtvu životinju i pregledavao je.
Unatoč crnoj »razbojničkoj« maski oko očiju koja je strašila Indijance, malena
»proždrljivica« zatvorenih očiju izgledala je blago. Njezino visoko tijelo s prelijepim dugim repom koji bi svi lovci željeli prisvojiti kao lovački trofej bilo je u nerazmjeru s malenom glavom i kratkom gubicom. Tužno zgrčena usta otkrivala su bjelinu oštrih očnjaka kojima nije stigla ni zaprijetiti, jer su je uhvatili u zamku. Kratke kandže pružale su se ukočeno i nemoćno poput lutkinih ruku.
Pomilovao ju je po čelu između malenih, okruglih ušiju.
»Njegova ženka! To je bila njegova ženka!«
Cantor se uspravi i pogleda ljude koji su šutjeli i šumu u koju su lovci zašli da bi progonili Wolverinesa.
»Ubili su njegovu ženku... Još jedan u nizu zločina koji prate demonku. Ali ja sam ovdje, Wolverines, već dolazim.«
Zacijelo je bio ondje ili posve blizu kad se to dogodilo. Vidio je kako su je ulovili, rasporili joj trbuh i njezinu utrobu bacili psima. Nikada to neće zaboraviti.
Kad prepozna njega, Cantora, hoće li dopustiti da mu se približi čovjek, jedan od onih koji su ubili njegovu družicu nakon višednevnog lova?
Nikada neće zaboraviti. Ni zločin ni one koji su ga počinili; progonit će ih dok ih ne nađe i u smrti, dok ih ne zadavi, dok ih ne rastrga svojim osvetničkim kandžama i otkine im glavu od tijela.
Cantor se obazre na ljude koji su ga promatrali. Nitko ga nije prepoznao.
Tiho, na obziran i neusiljen način pošao je od jednog do drugog lovca i svakom uručio nagradu te ih zamolio da prekinu lov i zadovolje se životinjom koju su ulovili.
No... Naime... Gospođa guvernerka također nam je dobro platila da uđemo u trag proždrljivcu koji pustoši Quebecom već dvije zime i pravi nam štetu - napomenu jedan lovac. - Morali smo joj obećati da ćemo joj pokazati njegovu kožu kad se vrati iz Montreala.
Kožu? Pa imate kožu. To će je zadovoljiti.
V on se neprimjetno izgubi i ostavi lovce da se prepiru kome pripada koža Wolverinesove ženke.
Ostatak jutra proveo je hodajući kroz gotovo neprohodnu šumu koju su poljodjelci posljednjih desetljeća potisnuli prema vrhu obližnjih bregova. Ondje se šuma to jače razrasla i proširila se svuda gdje zemlja nije bila pogodna za krčenje i obradu.
Nešto mu je govorilo da Wolverines ne može biti daleko od njega, da ga slijedi, da ga promatra. Neprestance je govorio mješavinom francuskih, engleskih i indijanskih riječi. Dozivao ga je pokličima koji su negda bili njihovi.
Kad se našao na rubu samotne dolinice, napokon je razabrao nejasnu priliku šćućurenu pod grmom; Wolverines ga je gledao opreznim, ljudskim pogledom. Koliko tuge, ali i koliko radosti je bilo u tim tamnim zjenicama što su se svjetlucale ispod grma ribiza! Iz tih očiju zračila je patnja, ali i sreća.
Oprosti mi - reče Cantor. - Nisam došao na vrijeme. Ali osvetit ćemo tvoju ženku. Razgovarao je s njim sve dok nije osjetio da je među njima ponovno uspostavljena negdašnja veza. Potom se dao u trk prema velikoj rijeci, preskačući grmlje i vičući iz svega glasa:
Pođi sa mnom, Wolverines! Pohitaj sa mnom! Dođi! Pođi sa mnom u Montreal.

42.
TRAGOM HONORINE LAĐAR PEDRO LEMOINE
Prije no što će se predstaviti ženi za kojom je došao izdaleka, gospođi de Maudribourg, danas ženi novoga guvernera, Cantor je lutao ulicama Montreala. Grad u podnožju Mont-Royala još je bio u znaku velikog jesenskog krznarskog sajma na koji su svake godine dolazila obližnja plemena.
Cantor nije nikad bio u Montrealu i osjećao se strancem. Misli su mu se vrtjele oko dva pola: Ambroisine koju valja iznenaditi i postaviti joj zamku, i Honorina koju valja skloniti ako nije prekasno.
Dok je tako išao na jednu stranu, pa na drugu, ne mogavši se odlučiti koju će prvu posjetiti, postao je svjestan kako je to nerazborito. Bude li tako besciljno lutao, privući će pozornost. Neki prolaznici već su se okretali za njim. Vijesti se ovdje brzo prenose. Ne smije zaboraviti da ga je gospođa de Gorrestat pokušala ubiti prije no što je otišao iz Versaillesa, a u Quebecu su ga pokušali uhititi, zacijelo po njezinoj zapovijedi.
Da ne bi više krzmao, odlučio je poći u Samostan naše Gospe. Nije se zavaravao: njegovo oklijevanje da sazna vijesti o Honorini nije ništa drugo no strah. Strah da je došao prekasno. Mučio ga je loš predosjećaj. Predobro je poznavao paklensko biće koje je ovaj put odlučio uništiti zauvijek. Došla je u Montreal prije tri tjedna i nije odlagala napad na Anđelikinu kćerku, jer je upravo to bio njezin cilj, pod krinkom službenog putovanja. Nagonski je to znao. Neka redovnica s uzvišenim izrazom na licu primila ga je u predvorju koje je odisalo voskom i upravo ubranim jabukama. Nije se začudio kad mu je rekla da Honorina de Peyrac nije više tu. Kad je u svom zbunjenom objašnjavanju spomenula gospođu de Gorrestat, srce mu je stalo. No s naporom je očuvao mirno lice i kratkim, jezgrovitim rečenicama zatražio podrobnija objašnjenja. Saznao je da je djevojčica nestala, a u svojoj nepokornosti i neposlušnosti već je nekoliko puta pokušala bježati.
Gospođa de Gorrestat, koja se predstavila kao vrlo dobra prijateljica gospođe de Peyrac, zanimala se za dijete. Saznavši za njezin nestanak, preokrenula je nebo i zemlju da je pronađe. »Nebo i zemlju! Prije bi se reklo - pakao!« - pomisli on. Ukratko, bilo je dirljivo vidjeti s kakvom je predanošću ta plemenita gospođa, žena čovjeka na najvišem mjestu u koloniji - a to je znak blagoslova, jer su dosadašnji guverneri bili lišeni blagotvornog utjecaja životne družice, a odsad će njezina ženstvenost potaknuti dobrotvorna djela - bilo je dirljivo i ohrabrujuće vidjeti s kakvom je gorljivošću pretražila cijelu pokrajinu da bi pronašla malu bjegunicu i kako je bez posebnih zahtjeva pomogla sirotim redovnicama u njihovoj brizi.
Cantor je namršteno promotrio redovnicu i nije mu se svidjela. Upitao ju je može li vidjeti Marguerite Bourgeoys. Sjetio se da ju je sreo u Tadoussacu i Quebecu; nije obratio pozornost na nju, ali učinilo mu se da je ta milosrdna i bodra žena istinska prijateljica njegove majke.
Majka Delamare stisnula je usne i rekla da je biskup hitno pozvao u Quebec njihovu predstojnicu, čiji položaj trenutno ona zauzima; možda će čak morati otputovati u Francusku i objasniti pariškom nadbiskupu status svoga reda redovnica učiteljica koje nisu zatvorene u samostanu; naime, to viši crkveni krugovi ne odobravaju.
Mladić je otišao zbunjen; u njemu se bijes prema tamošnjim damama miješao sa zabrinutošću za Honorinu i strahom od Ambroisine. Mora je opet započela.
Došavši do ograde voćnjaka, krenuo je prema niskoj bijeloj kući na kraju drvoreda u čijoj se pozadini prostirala sivkasta površina rijeke koja se stapala sa sivoplavim
nebom. Daleko na obzorju ocrtavali su se obrisi beskrajne američke šume što se jedva nazirala pod maglenom koprenom koja najavljuje mraz. U travi su sjedile djevojčice, jele kruščiće i radoznalo ga gledale. No nad tim nevinim prizorom lebdjela je sjenka prijetnje. U zraku se osjećao dah otrova koji je taj sretan život prožimao grijehom.
Kako je majka Bourgeoys mogla prepustiti svoje mjesto takvoj osobi, koja s oduševljenjem govori o tom poročnom čudovištu, Ambroisini? I ona se dala nadmudriti jer je vjerovala slatkim riječima te je tako nesvjesno postala zagovornica zla među tim svetim ženama.
Uputivši se duž kestenova drvoreda koji je vodio do velike ceste i skrivao ga od pogleda iz zgrade, iza sebe je začuo kako netko trči za njim. Okrenuo se i ugledao malenu redovnicu koja ga je zadihano pokušavala dostići u svojoj teškoj haljini.
Gospodine, ako sam dobro razumjela, vi ste brat naše male Honorine. Oh, dragi gospodine, nađite je! Što će reći majka Bourgeoys kad se vrati? Prije odlaska naredila je da dijete otputuje s karavanom, po zahtjevu glasnika vaše majke. Ne shvaćam kako su mogli nagovoriti našu sestru Delamare da to ne dopusti...
U razgovoru koji se razvio među njima mladić je saznao kako su se događaji odvijali. Ambroisine je iskoristila moć i ugled svoga položaja. Naoružana šarmom kojim je znala pridobiti dobrohotne ljude, ali i podle i tamne duše, zaustavila je sve i preusmjerila tijek događaja u posve suprotnom smjeru koji je odgovarao samo njoj. Ponajprije je odložila Honorinin odlazak. Potom je djevojčica nestala, ali po svoj prilici nije pala u Ambroisinine ruke, jer je ta zapovjedila da je i dalje traže. No možda je to bila spretna varka kojom je prikrila svoj zločin. Sposobna je za sve. Jednog dana će pronaći maleni osakaćeni leš. Cantorovo srce zadrhta i ispuni se tjeskobom.
Ne usuđujem se glasno reći što mislim - prošapta malena sestra i pritom se obazre na sve strane - ali bila sam sretna kad je malena pobjegla jer mi se ta osoba, žena novoga guvernera, učinila zastrašujućom.
Imate pravo, sestro - potvrdi on. - Iz pouzdanog izvora, iz crkvenih krugova, saznao sam da je ta žena demon.
Ona uplašeno kriknu, prekri lice objema rukama i plačući potrči prema samostanskoj zgradi.
Cantor je bio bijesan. Zar su te redovnice umno zaostale? Jedna je napustila svoje upraviteljske odgovornosti i otišla na putovanje koje može potrajati i dvije godine, druga se suprotstavila njezinim naredbama čim joj je okrenula leđa, treća se krije u strahu da će je prekoriti bude li pokušala zaštititi dijete... Ali kad je trezvenije razmislio, povukao je svoj prenagljeni sud. Jadne žene! Nije bilo teško prepoznati vrtlog meteža koji ostaje nakon demonkina prolaza.
Ali što se dogodilo Honorini?

Došao je do obale i uputio se duž rijeke, ne znajući dobro što da poduzme. Ako se želi sukobiti s demonskim bićem zmijska jezika, mora prvo prikupiti snagu. Pomislio je na Honorinu i na ono što se skriva iza riječi »u svojoj nepokornosti i neposlušnosti već je nekoliko puta pokušala bježati«. Živo je zamišljao priliku djevojčice crvene kose, visoke »kao tri jabuke«, njezino okruglo nelijepo lice nasađeno na lijepi vrat, što je pojačavalo njezin stav prkosa i dostojanstva koji je vidio samo kod nje.
Kakva neukrotiva snaga se skrivala u tom malenom biću! Upravo to je navodilo neke ljude da budu grubi i nepravedni prema njoj. A to ponajprije vrijedi za njega samoga, pomislio je gorko. Doista mu se činila nepodnošljivom.
I dalje ga je prožimao bijes prema ženama, a kad je pomislio na nepravde koje je stalno trpjela mala Honorina, njegov bijes proširio se na sve koji su se brinuli za nju, a nisu je dovoljno voljeli, a tu spada i on sam. Da, svi su je se htjeli otarasiti. I on je
htio kazniti je zbog nečega kad je bio u Wapassouu. Uzrujavalo ga je to zahtjevno i osjetljivo dijete koje je bespravno prisvojilo njihovu majku i oca. Odakle je došla ta djevojčica? Bilo je bolje da ne misli o tome, jer se u njemu rađala želja... da je se otarasi.
A sad se dogodilo upravo to! Nitko ne zna gdje je ona. Svi su to htjeli. To je strašno, to je teško breme, preteško za njega. Ona je tako malena i slatka. Gorda je i tvrdoglava, ali bespomoćna. »Dijete je samo dijete« - kažu Irokezi. »Njegova djela ne mogu se uzimati ozbiljno, jer ono nema razuma. Što je odrastao čovjek dužan učiniti za nj? Braniti ga i čekati da očvrsne i urazumi se.«
Ali Honorina su istrgnuli iz njezine okoline i bacili je u vrtlog! Sjećao se kako mu je nosila stručke cvijeća i voštila mu čizme da bi mu ugodila. Uvijek ga je voljela. Bio je njezin miljenik. Zašto ju je odbacivao? To mu više nije jasno. Ta ona je samo dijete. Nije smio dopustiti da glupa ljubomora zavlada njegovim srcem. A sad je Honorina nestala; za to su krivi svi, a ponajprije on.
Suze mu navriješe u oči. Pokušavao ih je potisnuti. »Poći ću njezinim tragom. Ići ću do kraja svijeta. Naći ću je. Dovest ću je natrag.«
Malena Honorina u molitvi. Takva mu je ostala u pamćenju. Otišao je u Quebec k uršulinkama da bi se oprostio od nje, a potom se ukrcao u brod za Francusku. A ona mu je po majci predstojnici poručila da je u kapelici, da moli, da ima viziju... i nije ga htjela vidjeti. Tvrdoglavica mala!
On obrisa oči.
»Naći ću te, tvrdoglavice!«

Stupao je dalje riječnom obalom. Bio je već prilično daleko od grada; prošao je kraj posljednjih kuća raspršenih u poljima i vrtovima. Slušao je pucketanje trave pod čizmama i cvrčanje kukaca kojih je bilo sve manje jer je ljeto bilo pri kraju.
Nagonski je krenuo prema zapadu, u suprotnom smjeru od svog logora pod vrbama koji je postavio na slabo naseljenom rtu otoka gdje je bio samo stari napušteni mlin jer se vlasnik zemlje nije pobrinuo da dovede naseljenike. Sulpicijanci koji su mu prepustili taj dio zemlje već su razmišljali o tome da mu ga oduzmu, ali taj proces se otegnuo, a to područje je dotle bilo utočište za divljač.
Cantor de Peyrac se tu iskrcao tog jutra. Vrlo oprezno se približio Montrealskom otoku. Brojnim manevrima zameo je svoj trag, a na kraju svake etape našao se s Wolverinesom koji ga je slijedio obalom. Obdaren instinktom, uvijek je predviđao njegove nakane i dočekivao ga na mjestima gdje je pristajao.
Bio je posudio čun kako bi prevezao životinju na otok. Morao je požuriti da ga ne otkriju psi ni stanovnici otoka.
Cantor de Peyrac morao je razraditi plan, a prije toga je morao umiriti vrtlog boli u kojem se utapao.
Pokušavao je mirno i trijezno razmišljati. Utješio se razmišljajući o svim veselim igrama s Honorinom, tim crvenokosim vražićkom. Zapravo su se sasvim dobro razumjeli. Često bi je podignuo na ramena i skakao kao Indijanci kad plešu ratnički ples i viču »ju, ju, ju!« Jedne večeri punog mjeseca odveo ju je da sluša zavijanje mladih vukova, a prišli su im tako blizu da ih je dobro vidjela.
Vjetar donese glas mladića koji je pjevao.
Bilo je lani i bio je svibanj Kad sam pošao u planine. Pošao sam na dug put
U zelene gore urođeničke.
Podignuvši glavu, opazio je da je magla prekrila gotovo cijelu rijeku. Otići će naprijed i zadržati se kod Mont-Royala ili će se nekim čudom raspršiti. Jesen je bila kratkotrajno razdoblje jarkih boja.
Iz guste magle dopirao je milozvučan glas.
Kad opet procvjeta proljeće
I travanjski vjetar nadme naša jedra Vratit ću se u svoju zemlju,
Seoce kraj Saint-Sulpicea. Pozdravit ću svoju dragu, Najljepšu od svih...
Iz magle izroni pramac čamca, a potom se pojavi plovilo kojim je upravljao samo jedan mornar, mladić star dvadesetak godina. Cantor odmah prepozna Pierrea Lemoinea, trećega sina trgovca iz Montreala. Najstariji sin, Charles de Longueil, služio je kao poručnik u regimenti Saint-Laurent u Versaillesu. Cantor ga je dobro poznavao, jer su na dvoru pripadali istoj koteriji.
Ugledavši jedan drugoga, oni se prepoznaše i radosno pozdraviše. I Pierre Lemoine je kraće vrijeme živio na Dvoru. Unatoč mladosti, bio je iskusan pomorac koji je već vodio brodove na putu preko oceana.
Mislio sam da ste u Francuskoj. Donosite li nam vijesti o našem bratu Charlesu? Nedavno nam ih je donio Jacques, srednji brat koji je došao u pratnji gospodina de Gorrestata, novoga guvernera.
Vidjevši da se Cantor namrštio, on doda:
To još ne znači da se slažemo s njim. Znate, malo je šašav. Upleo se u urotu protiv gospodina de Frontenaca. No sve će se zaboraviti kad dođe zima koja je već pred vratima. Niste li i vi došli s guvernerom?
Došao sam da bih pronašao svoju sestricu Honorinu de Peyrac.
Pierre Lemoine privezao je čamac i doskočio na kopno. Bio je krenuo u La Chine, ali je zaključio da je bolje zaustaviti se i pričekati da se magla donekle razrijedi.
Vaša mlađa sestra, kažete? - reče on zamišljeno. - Zamislite, nema ni tri tjedna kako je bila ovdje. Stajala je baš tu gdje vi stojite. Bila je sama, tako malena, s vrećicom o ramenu. Odmah sam je opazio. Rekla mi je da želi poći do dvorca du Loup, svojoj tetki i ujaku. Ukrcao sam je u čamac i iskrcao je nedaleko od posjeda.
Moj ujak de Sance! - uskliknu Cantor radosno i ponada se da će otkriti trag izgubljene sestre. Nije mario što je otkrio rođake u Kanadi. Bili su mu dovoljni oni koje je Florimond pronašao u Parizu.
Kao i Honorina prije tri tjedna, i on je stupio u čamac mladoga Kanađanina. Na drugoj obali, u dvorcu du Loup, saznat će što želi znati. »Vidi ti kako se snašla ta djevojčica!« - mislio je razdragano.
Svjež vjetar rastjerao je maglu. Njihov čamac mimoišao se s manjim brodićem punim djece. Mladi Montrealci živjeli su na vodi i učili se pravilno baratati jedrima.
Niski i zapjenjeni valovi usred rijeke najavljivali su brzace. Pierre Lemoine iskrcao je Cantora na niskoj obali. Napomenuo mu je da se sprema na plovidbu sve do gornjega toka Rijeke svetoga Lawrencea i neka mu se obrati u La Chine, gdje će idućih dana okupljati prtljagu i robu za prijevoz.

43.
MARIE-ANGE DU LOUP
Svjetlokosa vila pohitala je preko travnjaka i doplesala pred njega.
Njezin pogled učinio mu se poznatim. Odmah je ustanovio da je vrlo dražesna, a kad se zaustavila na nekoliko koraka od njega, prisjetio se da se govorilo kako jedna kći njegova ujaka koga su pronašli nakon trideset godina šutnje, nalikuje njegovoj majci. To mu se tada činilo nemogućim. No savjest ga je prisilila da joj se ispriča u svom srcu.
On više nije jedina osoba koja nadahnjuje kraljeve uzdahe kad se pojavi pred njim, što mu je istodobno laskalo i uznemirivalo ga, jer je moglo pobuditi i tužne uspomene.
Sičnost je bila očita. Dvoje mladih ljudi tako su sličili jedno drugom da su prasnuli u smijeh.
Sestrično, zagrlimo se! Kako se zovete?
Marie-Ange. A vi ste zacijelo Cantor.
On pogleda oko sebe i začudi se što ne vidi nikoga drugoga, kao da je ta vilovita djevojka jedina stanovnica začaranog posjeda.
Ona ga obavijesti da su joj roditelji odsutni. Guverner koji je zamijenio gospodina de Frontenaca pozvao ih je u Quebec, ali to rečenoga guvernera nije spriječilo da se sam zaputi u Montreal gotovo odmah nakon odlaska gospodina i gospođe du Loup.
Ali kakva je to bolest putovanja amo-tamo radi guvernera? - uzviknu Cantor zbunjeno. - Jesu li svi poludjeli?
Čini se da jesu.
Zašto?
Zato što novi guverner, a pogotovo njegova žena, hoće cijelu zemlju postaviti na glavu.
Napokon netko tko se nije dao uspavati, tko sudi vlastitim razumom! Gledala ga je svijetlim i spokojnim, ali i pomalo podrugljivim očima.
Zašto vam je tako žao što moji roditelji nisu ovdje?
Mogli su mi nešto reći o tome što se dogodilo mojoj sestrici Honorini.
Ako se brinete za sestra, ja vam mogu reći nešto o njoj. On je protrese tako jako da je gotovo prasnula u smijeh.
Vidjeli ste je?
Ne. Ali znam što je bilo s njom. Neki Indijanac donio mi je vijesti o njoj.
Govorite, preklinjem vas!
Najprije su je skrili Irokezi iz misije Khanawake, a potom su je Indijanci odveli još dalje.
Zašto?
Da tako umakne ženi koja ju je htjela ubiti.
Siroti Cantor osjeti kako mu se gradi šire u neizmjernom olakšanju.
Tako mi je drago što to čujem od vas - reče on veselo i čvrsto je zagrli. - Pođimo na neko mirno mjesto gdje ćete mi sve ispričati daleko od radoznalih očiju.
Očekivao je da će ga pozvati u kuću, ali odvela ga je prema gospodarskim zgradama i ušla u prostrani sjenik koji je služio i kao skladište. Sa stropa su visjela krzna. U jednom kutu bilo je stlačeno sijeno i oni se smjestiše tamo. Opazio je toaletne potrepštine, češalj i četku odložene na poklopac škrinje, žensku pelerinu i lonac za kuhanje na žeravici, od onih kakvi se nalaze na brodovima.
Nakon odlaska roditelja nije trebalo dugo čekati. »Oni« su došli. A ona nije odmah shvatila da nisu došli zbog njezinih roditelja.
Vidjela sam ih izdaleka. Ostavili su kočiju u podnožju velikog travnjaka, na Kraljevom putu. Nisam mogla znati što kane ni što očekuju. To sam saznala tek kasnije. Očekivali su malenu i zarobili su je.
Gospode! - uskliknu Cantor problijedivši. Ona ga živahno uhvati za ruku.
Ta pobjegla im je, kažem vam! Budite strpljivi. Pustite me da pričam. Vratili su se idućeg dana, svi ti Francuzi nalik na papige, urešeni crvenim petama, čipkom i
perjem. Taj put su krenuli ravno prema dvorcu. Gospođa guvernerka bila im je na čelu. Odmah sam rekla svom mlađem bratu: »Pobjegnimo joj! Iziđimo kroz zadnja vrata i skrijmo se u šumi.«
Našli su praznu kuću. Nisam se više htjela vratiti među njezine zidove, jer su oni bili ondje. Braću sam poslala u grad da ondje ostanu dok se roditelji ne vrate. Dvojica starijih su u sulpicijanskom samostanu, gdje su i odgojeni, a mlađi je kod moje sestre koja se udala za časnika u garnizonu tvrđave Saint-Armand. Očekujući roditelje, ja stanujem u ovom skladištu. Nekoliko dana potom opazila sam Indijanca koji se motao oko kuće i tražio nekoga da mu preda poruku. Pozvala sam ga i sve mi je rekao.
Honorina je pobjegla uz pomoć jedne pokrštene Indijanke koja ju je sakrila kod svojih rođaka iz Khanawakea. Kad su vidjeli da je ta žena i dalje ustrajno traži i da joj pritom pomažu njihova braća isusovci misleći da čine dobro, uplašili su se. Zato su je predali nekoj karavani pripadnika Pet naroda koji su, iako su pokršteni, krenuli prema svojoj irokeškoj zemlji.
Spašena je - uskliknu Cantor i poskoči, bacivši šešir u zrak. Uhvatio je Marie-Ange za ruku i zaplesao s njom po podu od nabijene ilovače. - Moja sestra je spašena! Draga sestrično, skinuli ste mi kamen sa srca! Te zvijeri s Dvora neće je moći slijediti u unutrašnjost naših šuma.
Nisu to ni pokušali. Kažu da je gospođa de Gorrestat teško prikrivala bijes i razočaranje neuspjehom potrage.
Kojim putem su ljudi iz Khanavvakea pošli u zemlju Pet naroda?
Ne znam. Onaj pokršteni Indijanac rekao mi je da nitko ne smije znati kojim putem će ići jer žele zaštititi dijete.
Dobro. Saznat ću to kasnije. Prije toga moram završiti s demonkom. Vjerujte mi, draga sestrično, da neće biti lako osloboditi zemlju njezine opake prisutnosti.
Kad je segnuo za šeširom u očitoj nakani da se oprosti, ona ga zadrža.
Spušta se večer. Put biste morali nastaviti cestom, jer ovaj dio rijeke nije plovan. To znači da biste se morali vratiti u grad, a tamošnji stanovnici mogli bi vas prepoznati. Ostanite barem do jutra. Sutra je nov dan i bit ćete svježi. Naći ću vam nešto za jelo.
Kad je otišla, Cantor se opustio u mekanom sijenu i protezao svoje bolne udove. Sad, kad se više nije brinuo za Honorininu sudbinu, osjetio se iscrpljenim. Nije više mogao misliti ni na što osim na susret s Marie-Ange, svojom sestričnom. Doista je slična njegovoj majci. Zamišljao je da je i njegova majka u mladosti u Monteloupu bila isto tako živahna. Zapravo, još uvijek je živahna i brza kad valja obaviti neki posao ili dati neku zapovijed, a kad valja potrčati, ne brine se za svoje godine i položaj.
No još ga je više iznenadilo to što Marie-Ange ima nešto i od Anđelikine duše. Pred njom se Cantor osjećao ugodno i prisno kao da je oduvijek poznaje, kao da je njegova drugarica u igri još iz ranog djetinjstva.
Vratila se s velikim kriškama kruha i narezaka te s bocom jabukovače. Dok je jeo, ležala je u sijenu pokraj njega i pripovijedala mu da joj je otac predlagao da otputuje u Francusku i pobliže se upozna sa životom mlade francuske plemkinje. Osjećao je kako ga promatra očima punim zadovoljstva. To ga je pomalo zasmetalo. Ne smije zaboraviti da su kanadske djevojke prilično drske. Koristeći se prednostima svog spola u zemlji u kojoj nedostaje žena, nevine po prirodi poput sve djece koja se rađaju izvan stege i nejednakosti staroga društva krute hijerarhije, nisu se opterećivale skrupulama koje su smatrale bespredmetnima. Tajanstveni i skriveni putovi ljubavi, opisani u »Nježnim zgodama«, bili su im nepoznati, kao i izvještačenost pariških precioza.
Župnici i redovnice koje su ih poučavale imali su dobar razlog da ih što prije iz školskih klupa uvedu u bračni jaram. Već sa četrnaest godina, mlade kćeri doseljenika bile su spremne trpjeti zimsku osamljenost, porađati se svake godine, raditi na poljima i u štali na udaljenim gospodarstvima.
Marie-Ange du Loup se u sedamnaestoj godini još nije udala. Odbila je brojne prosce, a nije se odlučila za poziv redovnice te se našla u situaciji koja bi uskoro mogla postati neugodna. Morala je biti »zrelija« od svojih drugarica koje su također odgojene u Novoj Francuskoj, a od kolijevke do braka rasle su samo s jednim ciljem pred sobom - da postanu žene američkih pionira i majke obitelji. Nitko nije htio ni razgovarati o svjetovnoj izobrazbi.
Bratiću, nije li vrijeme da prijeđemo na ti?
Kako želiš, draga sestrično.
Ona se dignu i ode po veliko krzno koje ih je oboje prekrilo i zaštitilo ih od noćne hladnoće.
Na što misliš? - upita ona.
Sutra je dan boja - odgovori on, prekriži ruke na grudima i zatvori oči.
Bio joj je zahvalan što mu nije postavila druga pitanja i što je bila daleko od toga da ga pokuša zabaviti. Zaspala je sa svojim nosićem na njegovu ramenu.

44.
AMBROSININO USKRSNUĆE CANTOR LICEM U LICE S DEMONKOM
Gospođa de Gorrestat, ili Ambroisine de Maudribourg, zlovoljno se ogledavala oko sebe.
Stajala je pred psihom u kojoj se zrcalilo lice na koje se još nije naviknula. Uzalud je nanosila ličila i namještala uvojke kose po sjenkama lica; još uvijek je bilo bora i ožiljaka koje nikako nije mogla posve skriti.
Stajala je usred te prostrane kuće izgrađene od velikih, neobrađenih kamenova, koju su joj njezini montrealski domaćini dali na raspolaganje. Morala je priznati da su prostorije lijepo i udobno opremljene, ali se u njoj osjećala loše otkad je saznala da su upravo u toj kući nekad ugostili Anđeliku.
U nestanku djevojčice Honorina vidjela je loše znamenje, a kraj u kojem se nalazila činio joj se sve više tuđim.
Ne bi smjela zaboraviti da daleki krajevi skrivaju tajnovite moći. To je osjetila i u Gouldsborou. Ali u Montrealu je još gore, jer se svemu pridružila i dosada koja ublažava njezinu grozničavu djelatnost. Tu je sve tako dosadno. Dok u Gouldsborou...
Ponajprije, ondje je bila Anđelika. Uživala je gledajući kako ta lijepa žena pati od udaraca koje joj je zadala. Što je bilo slasnije nego gledati kako se trza ubodena žalcem zabrinutosti i ljubomore, kako njezine zelene oči tamne? To se dogodilo kad joj je dala naslutiti da je Joffrey de Peyrac, u koga je bila zaljubljena, htio postati njezin ljubavnik!
Ali ta uspomena bila je bolna i za nju, Ambroisinu. On! On! Zašto taj galantni muškarac južnjačke krvi nije prihvatio njezinu ponudu?
Trebalo joj je nekoliko godina da to shvati.
»Prezirao me je. Razotkrio je sve moje spletke i laži. Nije mi vjerovao od prvoga trenutka. Mislila sam da pada u moju zamku, a svakim svojim pitanjem htio me je raskrinkati.«
Još i danas škrguće zubima kad se sjeti toga. Danas, kad se došla osvetiti, osjetila je kako je obuzima gorčina kad pomisli na predugo razdoblje koje je proživjela u limbu kao poražena demonka.
Ah, koliko se godina morala pretvarati!
Cijelo to vrijeme nije si mogla priuštiti ni potajno zadovoljstvo da muči neku glupu provincijsku suprugu time što bi joj zavela muža, pa ni mnogo slađe zadovoljstvo zavođenja navodno neosvojivih i kreposnih muškaraca: svećenika i visokih vladinih službenika. Morala je biti čedna i nedostupna. Tijekom tih dugih godina u njenom se podrobno izrađenom planu nije potkrala nijedna greška. Mogla si je čestitati da nije dala povoda nikakvoj sumnji. Gorko iskustvo na američkoj obali učinilo ju je opreznom.
Isprva je bila nenametljiva sjenka koja se šuljala ulicama, a smatrali su da nosi veo zato što živi kao ljubavnica bogatog starca koji se vratio iz kolonija, Nicolasa Parysa. Ali zapravo je morala strpljivo čekati da joj zacijele rane na licu.
Stari Parys bio joj je dobar drug. Oboje su se pridržavali uvjeta pogodbe koju su utanačili jedne zlokobne večeri na Istočnoj obali kod Tidmagouchea. On ju je želio. Želio ju je i ranjenu, unakažena lica. No tijelo joj je ostalo netaknuto i on se želio valjati po njemu poput prasca u blatu. A ona... ona je htjela pobjeći svojim neprijateljima koji bi je, da je preživjela, bez razmišljanja izručili kraljevim sudskim izvršiteljima kao ubojicu, vješticu i trovačicu.
I zato je morala nestati. Nestati zauvijek.
Stari Parys je zadovoljavao svoje putene potrebe na njoj. Uvijek je više voljela starce jer žar nihove muškosti gasne, pa su im potrebna razna poticajna sredstva, za koja je Ambroisine bila stručnjak još od svoje mladosti.
Tako je pogodba bila sklopljena.
Nisu se nimalo ustručavali kad je trebalo ubiti Henriette Maillotin koja joj je pomogla da pobjegne; ubili su je, iznakazili i pustili divljim noćnim životinjama koje su je učinile neprepoznatljivom te ju je ta mlada žena zamijenila u grobu.
A oni su otplovili brodom.
U Francuskoj su zametnuli i posljednje tragove. U dalekim provincijskim mjestima lako je za malo novca podmititi bilježnike i župnike koji su voljni izdati vjenčani list s lažnim imenom, mjestom i datumom rođenja.
Da bi se našalila, Ambroisine je navela da je rodom iz pokrajine Poitou. Ta ju je izmišljotina skupo koštala jer ju je neprekidno podsjećala na to da ju je Anđelika porazila. No to ima i svoju prednost, mislila je: gnjev će podjarivati plamen njezine osvete. Premda je bila tako kreposna, nenametljiva i samozatajna, ne smije zaboraviti da pred sobom ima samo jedan cilj: osvetiti se njima, a osobito njoj; ne smije zaboraviti da mora obaviti svoju misiju i za nju odgovarati svom gospodaru koji ne oprašta poraze.
Nije li ipak ponekad bila u iskušenju da zaboravi sve? U takvim trenucima stresla bi se od jeze koja je otkrivala njezinu mržnju prema onima »odozdo« koji je drže u strahu.
Ah, koliko godina pretvaranja i čekanja na ozdravljenje i iscjeljenje njezina lica. Neki tragovi nikad se neće izbrisati. No nije ju to najviše pogodilo. Nije više bila ista kao nekad, a ponekad joj je bilo i drago zbog toga. Nije više tako lijepa i mlada, a za to je kriva Anđelika, govorila je jer joj se činilo da je Anđelika napajala svoju ljepotu i mladost na njezinom porazu. »Dok sam ja venula, ona je sve više blistala... Čak i u Tidmagoucheu, kad je bila bolesna i prepuštena meni na milost i nemilost.«
Tako su Ambroisini prolazili dani i godine u samoći, gotovo u zarobljeništvu. Velovi koje je nosila postajali su sve tanji. Zrcala su joj govorila da se već može pojaviti na danjem svjetlu i došlo je vrijeme da stari Parys premine od nekog napitka. Malo
potom, ona, njegova udovica, preselila se u drugi grad i pokazala ljudima novo lice pod novim imenom.
Zatim je sve išlo kako je predvidjela i željela.
Udala se u Neversu za gospodina de Gorrestata, intendanta Provanse, te počela okupljati svoje »podanike«: osiromašene plemiće i beskrupulozne sluge, tamne duše koje je pridobila svojim bogatstvom i koje će, ako im se dobro plati ili ako ih se kako drukčije zadovolji, ispunjavati njezine zapovijedi, spletkariti, kupovati saveznike i utišavati nadležne.
Nije li njezin prvi sluga bio upravo njezin ne baš bistar muž, ali zato pun taštine i sjajnih veza? Nije joj mnogo trebalo da ga nagovori da se počne baviti kolonijalnim pitanjima i preuzme dužnost u Novoj Francuskoj. Nakon mogih posredovanja napokon su ga imenovali privremenim guvernerom Nove Francuske u odsutnosti gospodina de Frontenaca koji je morao doputovati u Pariz da se razjasni pred svojim kraljem. Stvari su se odvijale tako da se moglo očekivati da će de Frontenac pasti u nemilost i da će njegov zamjenik postati vice-kralj. A ona, Ambroisine, koja se nazvala Armande, rođena Richemont, kojoj su se divili što je tako hrabro slijedila supruga u daleku i divlju zemlju, provela je jedan ili dva tjedna u Parizu, gdje je posjetila neke urede kojima je još prije pisala i tražila da razjasne aferu s Jednorogom. Dobro se zabavljala tražeći, pod izlikom srodstva, podatke o sudbini vojvotkinje de Maudribourg i njezinom putovanju.
Potom je otišla u Versailles da bi se poklonila kralju, koji je uopće nije opazio.
Taj posjet Versaillesu doista je bio suvišan. Ondje je ugledala i zelene oči nekoga mladića koji ju je pogledao s iznenadnih prepoznavanjem.
Odmah je potjerala de Gorrestatovu kočiju prema Le Havreu. Otišli su iz glavnoga grada i isplovili.
Nije se bojala plovidbe preko oceana. Nije marila što će novi život započeti u kanadskoj provinciji kao guvernerova žena. Prvi put je bila dobročiniteljica i mogla je činiti što hoće, ali ovaj put mora proći kroz Quebec, naoružati se strpljivošću i svojim najslađim osmijesima. Ta što zamišljaju svi oni?
Njezin cilj nije da joj se klanjaju ti glupi i zaostali naseljenici. Ona neće truliti u Quebecu, gradu na ledenim antipodima koji se pravi da je nekakav glavni grad. »Mali Versailles«, govorio je onaj smiješni Ville d'Avray. A onaj vol de Frontenac mu je vjerovao.
Ali nova dužnost obvezivala ih je da se predstave, da budu primljeni sa svim počastima ako bude potrebno. S druge strane, boravak u Quebecu joj je i odgovarao jer je htjela izravnati račune sa svojim najljućim neprijateljima, Joffreyem i Anđelikom de Peyrac, koji su gurnuli u nemilost oca d'Orgevala. Vijest o njegovoj smrti jako ju je pogodila.
»Kasnije će doći red na tebe, Gouldsboro. Strpimo se još malo...«
Prvih dana plovidbe Rijekom svetog Lawrencea sadašnjost joj je predstavila likove iz prošlosti. I već su umirali oni koji su trebali umrijeti! Ah, kako je uživala gledajući Barssempuyev leš koji je visio na jarbolu admiralskog broda, leš onoga Barssempuya koji ju je mrzio jer je dala usmrtiti njegovu prijateljicu Lijepu Marie.
Uspjela je uvjeriti muža da su to Englezi, podmukli neprijatelji koji su se uspjeli ušuljati u Zaljev svetog Lawrencea. »Ubijte ih i dokažite da niste poput bivšeg guvernera de Frontenaca mekani i popustjivi prema neprijateljima Francuske i hugenotima, francuskim otpadnicima koji su u savezu s njima.«
Šteta je što zbog magle nisu mogli zarobiti sve članove posade te male jahte koja je na jarbolu imala eksteritorijalnu zastavu grofa de Peyraca.
Kad je u Quebecu osjetila da su je prepoznali ili da bi se to moglo dogoditi, jer je zamijetila neke sumnjive poglede, odmah se pobrinula da se ta opasnost otkloni.
Nažalost, ona glupa Delphine i ona debela gostioničarka koja ju je ošinula pogledom punim neskrivene mržnje izmaknule su joj kroz prste. Zašto? Kako? To ju je uznemirilo jer je osjetila da se ne može posve osloniti na svoje lukavštine.
No kad je čula da je kćerkica grofa i grofice de Peyrac - djevojčica za koju je Anđelika tražila ametiste na obalama Gouldsboroa - pitomica kod redovnica Kongregacije naše Gospe u Montrealu, ta ju je vijest razveselila kao nenadan obrat sreće; tamne sile je i dalje štite.
Montrealski otok je daleko, ali užici koji je čekaju kad ugrabi djevojčicu i počne je mučiti vrijedni su i više od neudobnog putovanja rijekom i podnošenja izljeva lažnog štovanja ljudi koji žele da ih se zove »stanovnicima« i smatraju se gospodom zato što imaju pravo na lov i ribolov.
Što ih je više prezirala, više se i radovala, jer je znala da će imati dovoljno prilika da im se osveti za njihovu nadutost i oholost. Osim toga, shvatila je da će dugu i hladnu zimu morati provesti u malenom dvorcu u Quebecu, jer su joj objasnili da će je zima prisiliti na to. Gouldsboro će kasnije doći na red. »Gouldsboro, ti možeš čekati! Osveta je jelo koje se jede hladno.« Ponavljajući tu izreku, prasnula je u vrištavi smijeh. »Vrlo hladno!«
Neće joj biti teško pričekati glavno jelo, a u međuvremenu će oteti malenu Honorinu i mučiti je do smrti. Svojoj ljutoj neprijateljici začudne ljepote i neshvatljive moći zavođenja, Anđeliki, poslat će dokaze o njezinim mukama i smrti, jedan po jedan.
Otputujmo odmah u Montreal - rekla je svom suprugu. - Prije zime moramo upoznati sve naše podanike i u svima izbrisati uspomene na njihova prijašenjeg guvernera de Frontenaca.
Da, dotad je sve teklo glatko, sve do trenutka kad se našla pred tom malenom goropadnicom koja je uprla prst u nju i nazvala je trovačicom: »To je Lombardijka, Lombardijka, trovačica!«
Koliko strpljivosti i prividne požrtvovnosti joj je trebalo da ispravi loš dojam tog prizora! Upravo je smiješno kako Kanađani obožavaju svoju djecu i daju im pravo u svemu.
Uspjela je skloniti majku Bourgeoys; pobrinula se da je biskup pozove u Quebec; uklonila je i djevojčicinog ujaka i tetku jer joj nije bilo pravo da u istom kraju živi Anđelikin brat. Nužno je biti oprezan kad je riječ o članovima iste loze; čak i kad se ne poznaju dobro, među njima postoji nekakva prirodna povezanost čije uzroke je teško otkriti i još teže razumjeti, ali svakako treba misliti i na njih.
Dakle, uspjela je udaljiti sve njezine čuvare, sve moguće zaštitnike. Kad je opet došla u samostan i saznala da je mala nekamo pobjegla, bez teškoća ju je otkrila. No potom je uslijedio nov neuspjeh, nov, težak udarac. Plijen je nestao. Bolje rečeno, ispario. Potrošila je pravo bogatstvo na potragu, ali uzalud.
Abroisini se sve razjasnilo. Nije se našla u škripcu uslijed slabljenja svojih sposobnosti niti zbog gubitka sotonisticke zaštite koja je uvijek bila na njezinoj strani, pa ni zbog toga što su kanadski Francuzi i Indijanci manje popustljivi i manje naivni od ljudi Staroga svijeta. Ne. Uzrok njezinim teškoćama je u tome što se opet suprotstavila njima. Morala je zaključiti da kći nije manje opasna od svoje majke.
Još je opasnija!
Što je to u toj obitelji?
Ona istrese na toaletni stolić sadržaj dvije škrinjice za nakit koje je pronašla u djevojčicinoj torbi. Promatrajući razne predmete vrlo različite vrijednosti - tirkizni kamen, pera, školjke, kitov zub - naslutila je da su neki od njih nedvojbeno pripadali Anđeliki prije no što ih je darovala kćeri.
Na stolu je počivao i uvojak duge crvene kose koji je sama iščupala iz Honorinine glave. Uzela ga je između palca i kažiprsta te ga položila na dlan druge ruke.
Gdje je sad ta mala prokletnica? Kako da joj padne u šake? Kako da joj naudi?
»S kosom se može izvesti mnogo toga...«
U Parizu je imala mnoštvo korisnih adresa, imena proroka i proročica koje bi mogla posjetiti. A ovdje?
»Morala bih se povezati s nekim čarobnjakom.«
Kako da to učini a da ne privuče pozornost policije koja bi zacijelo odmah povela opširnu istragu?
Prolazeći kroz Pariz, htjela se posavjetovati s najznamenitijom čarobnicom, po imenu Monvoisin, zvanu La Voisin.
Približivši se njezinu stanu, vidjela je kako iz njega izlazi skupina »misionara«, duhovnika iz reda koji je osnovao Vincent de Paul s namjerom da propovijedaju običnim ljudima. To joj se učinilo tako neobičnim i sumnjivim da se odmah udaljila. Dva dana kasnije Parizom se proširila vijest da je policija uhitila tu vidovnjakinju. Ambroisine je opet zadrhtala pomislivši na to. Iza tog uhićenja nije stajao nitko drugi nego onaj odurni policajac Desgrez.
Upravo zbog njega se njezino putovanje u Le Havre pretvorilo u bijeg. Kao i prvi put, kad mu je pobjegla, a on je uhitio njezinu prijateljicu markizu de Brinvilliers.
Ovaj put je policajac pogodio u gnijezdo pariških trovača.
Vijesti se brzo šire. Gospodin i gospođa de Gorrestat nisu se ni ukrcali kad se pročulo da je La Voisin optužena da je htjela otrovati kralja. Athenais de Montespan pobjegla je s Dvora.
»Kad je budu ispitivali, odat će moje ime. Nekoć sam bila među njezinim najmarljivijim posjetiteljicama, zajedno s mojom dragom de Brinvilliers. Ali nije važno. Ja sam mrtva, mrtva!«
Opet je prasnula u smijeh, koji se pretvorio u paklenski hihot bez odjeka.
Vojvotkinja de Maudribourg je mrtva! - uzviknu ona visokim glasom, ali je ipak preplašeno gledala oko sebe.
Nije li to nepravedno? Stalno mora bježati i uvijek se skrivati. Osjetila je olakšanje kad je isplovila na ocean, pobjegla u Novi svijet, gdje će mnogo lakše očuvati svoj lažni identitet, kao i prošli put, kad je pobjegla Desgrezu i njegovom gospodaru, kraljevskom policijskom poručniku, gospodinu de La Reynieu; obojica su kraljevi psi tragači.
Računala je na magijske sposobnosti gospodina de Varangea, stručnjaka za čarobnjaštvo koji ju je čekao u Quebecu. A sad je saznala da je mrtav, i to već dugo. Ukratko, nestao je. Njegov nestanak se vremenski podudarao s posjetom gospodina i gospođe de Peyrac Quebecu. Zašto je Varange nestao upravo u trenutku kad su njih dvoje bili na putu onamo? Kao da im je htio prepustiti svoje mjesto. U njoj se zače strašna sumnja.
»Oni stoje iza te smrti... iza tog nestanka.«
Ona ga je ubila!
Bila je tako sigurna u svoju slutnju da više nije znala prepušta li se svojoj opsesiji ili ju je njezin magijski dar upozorio na istinu.
Anđelika je ubila grofa de Varangea. Samo ona je to mogla učiniti. Gdje? Kada? Zašto? Kako je naslutila da je taj pokvareni starac njezin saveznik? To je nemoguće saznati. Ali sigurno je da je Anđelika ubila grofa de Varangea, ona i nitko drugi!
»Svima ću redom govoriti da ga je ona ubila i... smatrat će me ludom. Počet će me sumnjičavo gledati. Čak i onaj Garreau d'Entremont koji samo čeka na neku prijavu u tom smislu. I on zna da ga je ona ubila.«
Ali tražit će dokaze.
Ta nova policija koju je utemeljio kralj traži dokaze. Prije je bilo dovoljno denuncirati, optužiti nekoga za čarobnjaštvo.
A sada traže dokaze.
Sam cvijet francuskog plemstva zatvaraju u Bastilju ili šalju u izgnanstvo, čak i na stratište zbog leševa novorođenčadi žrtvovanih tijekom crnih misa, plaćenih suhim zlatom, a služenih nad trbuhom neke kurve. Kako je to smiješno i pretjerano! Ta koga je bilo briga za tu dojenčad koja nije imala ni ime, te prave ljudske ličinke, a visokorodna gospoda plaćala su visoku cijenu za njihovo žrtvovanje.
Ljudske ličinke, ogavne ljudske ličinke koje se uvijaju kao crvi i zijevaju kao žabe - ponovi ona i iskrivi usta u gađenju - bezimene i nekrštene... Ah, da, La Voisin i ona druga su ih krstile prije no što bi im probole srce iglom... Glupača. Skupo će platiti što je otela Sotoni njegov plijen.
Dokazi! Neće moći optužiti Anđeliku bez dokaza!
Naglo je prekinula tijek misli. Neće više praviti nikakve planove. Spopao ju je strah! Strah! To je prvi put da se boji. Još nikad nije iskusila kako se strah penje u grlo i stišće ga.
Ne smije zaboraviti ono što se dogodilo u Akadiji. Poraz! Ali ostala je živa. A preživjela je samo radi jednog cilja: mora obaviti svoju misiju. Inače ne bi imala razloga da živi. Ako ne uspije ovaj put, neće preživjeti. Strah i mržnja stezali su joj grlo i tijelo joj se uvijalo u grčevima pohote. Ruke su joj se otvarale i zatvarale u želji da dosegnu djetetov vrat, malen, nježan i lijep vrat djeteta, Honorinin vrat koji u sebi nosi i mogućnost Anđelikine boli.
»Ah, kako ih obje mrzim...«
Nezadovoljena želja i pohota mučile su je do ludila.
Kakva požuda! - ponavljala je uz duge uzdahe koji su dopirali iz dubine pluća. Utroba joj se probudila. Probudila se njezina čulnost. Hvala Bogu, mislila je, što joj pogodba s paklenim silama nije zabranila da upotrebljava tu riječ. Tako je teško živjeti u krhkom tijelu! Odjednom je, nasuprot svakoj strategiji, poželjela u ljubavnom zagrljaju utišati gotovo bolnu strast koju su u njoj budile slike i uspomene na neostvarene planove.
Željela je uživati, a ne patiti, ali tijelo joj se učinilo slabim i podložnim silama koje je oslobodila.
»Zar sam i ja doista postala ljudsko biće?« - upitala se uplašeno.

Začula je glas sluge koji je najavio da je želi vidjeti neki mladić.
Neka uđe!
Osjetila je da netko stoji na nekoliko koraka od nje, na pragu njezine sobe. Naglo se okrenula i cijelo tijelo joj je zadrhtalo u mješavini straha i zadovoljstva. Taj koji je ušao odgovor je na sve njezine sumnje i neodlučnosti. S protivnikom se željela suočiti oči u oči. Tad je najjača. A kad se radi o lijepome mladiću kao što je taj, pobjeda je unaprijed osigurana. Žene je mogla natjerati da plaču, mogla im je uništiti život, ali nije ih mogla ukrotiti, osim nekih. A glupe muškarce, robove strasti i taštine, tako je lako navesti da se predaju, da padnu na koljena i drhte.
Ali tu je i strah. Otkad je primijetila da ju je prepoznao u kraljevom predsoblju, njome je ovladala slutnja da neće ostati na tome. Zato ga je htjela ubiti što prije. Zar atentat nije uspio?
Strah je i dalje rovario u njoj poput crva. Zamišljala je kako je taj Cantor de Peyrac, koji ima oči svoje majke, pokušavao saznati što više o njoj. Bila je uvjerena da će je slijediti pa ga je, došavši u Quebec, opisala i dala potanke zapovijedi koje su se ticale njega i njegove zvijeri. Životinju su ubili, ali kako im je on umaknuo?
On ljupkom kretnjom skinu svoj pusteni šešir i duboko joj se nakloni.
Gospođo, prepoznajete li me?
Dakako - reče ona i ponosno uspravi glavu - premda ja nisam zaslužna za to. Slijedite me još od Versaillesa, gospodine. Mogu li doznati zašto?
Prepoznao sam vas, gospođo, iako svi misle da ste već godinama mrtvi. Nije li razumljivo da sam htio ustanoviti nisu li me možda vlastite oči prevarile?
I tako ste se, da biste zadovoljili svoju neizmjernu radoznalost, uputili na antipode. Vi se šalite, gospodine. Ili lažete.
Gospođo, moja žudnja i strast ne mari za mora koja valja prijeći... Sve to nije važno u odnosu na čudo u koje sam se htio uvjeriti. Živi ste. Slijedio sam vas da bih zadovoljio i druge želje, a ne samo radoznalost. Oh, gospođo - nastavi on ne dajući joj vremena da uvidi himbu tih izjava - koliko sam suza prolio, kakvo me je grizodušje mučilo. Zlostavljali su vas na obali Tidmagouchea. Bili su nepravedni. Ljudska ludost nema granica kad se radi o ljubomori. To sam vam želio reći i zato sam preplovio ocean; sretan slučaj mi je omogućio da vas zamolim za oproštaj i da tako smirim svoju savjest.
Je li mu povjerovala? U njezinim izduženim, napola zatvorenim očima koje su ga netremice gledale opazio je ledeni bljesak.
Vidjeli su vas u Quebecu - reče ona.
Tražio sam vas.
Ne vjerujem vam, lijepi pažu.
Kako je lijep i privlačan taj Cantor de Peyrac. Njegovo ime nagonilo ju je da škrguće zubima, a od njegove ljepote pocurile su joj sline.
Kad je posjetila Versailles prije odlaska u Kanadu, načula je da je jedna časna dvorska dama do ušiju zaljubljena u njega. Čak joj je i kraljica, kojoj je ta dama bila pri srcu, umjesto da je prekori, odobrila neograničen »ljubavni dopust« i omogućila joj da uživa u svom mladom ljubavniku.
Taj mladi gospodin, nalik na malog boga, pun moći i ponosa, kaže da je došao u te zabačene krajeve samo radi nje.
Boli me, gospo, doista me boli što sumnjate u moju žudnju. Kako bih vam bolje dokazao svoju plamenu strast nego time što sam počinio ludost i slijedio vas? Kad mi se učinilo da sam vas prepoznao u Versaillesu, napustio sam sve dužnosti na Dvoru. Možda sam pao u nemilost. Ali nisam mario za to! Tko bi učinio nešto takvo ako ga nisu natjerali žarki i iskreni osjećaji koje vam se usuđujem priznati. Ako to odbacite, bacit ćete me u očaj i prezret ćete snagu plamena koji ste nadahnuli u meni. Ah, gospođo de Maudribourg! Izgovaram to ime, a ne mogu povjerovati da ste doista preda mnom.
Pssst! Uopće ga ne biste smjeli izgovoriti.
Prestrašeno se obazrela oko sebe. Njezino biće cijepalo se na dvoje. I dalje je bila gospođa de Gorrestat, žena novoga guvernera koja je već osvojila kolonijske velikaše i stvorila ugled pobožne i kreposne dame, ali pojavilo se i lice pustolovke Novoga svijeta - ah, kako joj se sviđala ta uloga! - koja je prije nekoliko godina na američkim obalama doživjela tajnu odiseju čiji zapleti ne prestaju uznemiravati snove i uspomene.
Tidmagouche! - reče ona s gorčinom. Kutovi usta su joj se opustili i postala je svjesna da je to poružnjuje, ali nije se mogla suzdržati. - Dobro se sjećam da ste u Tidmagoucheu bili nepravedni prema meni.
Bio sam još dijete.
Upravo to mi se i sviđalo kod vas - reče ona s podmuklim i okrutnim osmijehom.
»Kazni me, gospode zbog moga grijeha, ali želim da moje tijelo bude omamljeno, zavedeno, prevareno!«
Obuzela ju je drhtavica. Hoće li početi sipati psovke i uvrede kao na obali Tidmagouchea ili je ta drhtavica znak njezine predaje? Opazio je njezinu slabost i strah. Nije joj bilo pravo što ju je prepoznao. Nije još bila uklonila sve opasne priče iz prošlosti. Nedostajalo joj je sigurnosti i imala je potrebu za ohrabrenjem. Između ostaloga, željela je potvrdu da njezina ljepota još može zavoditi.
To ste doista vi - prošaptao je i pravio se da je sav uzdrhtao. - Odazvali ste se na svoje ime. Nestao je i posljednji tračak sumnje...
Zašto? - upita ona tjeskobno. - Zar sam se toliko promijenila?
Da, promijenili ste se, ali ipak sam vas prepoznao. Kojom milošću ste postali još ljepši od moje uspomene, od mojih snova, gospođo...
Ne izgovarajte moje ime - zapovijedi mu ona iznova.
Ambroisine! Ambroisine! To ime puno ljupkosti opsjedalo je moje noći i odzvanjalo u mom srcu...
Neopazice joj se približio.
Zelene oči hrabro su se susrele s pogledom boje jantara, a zatim ga prisvojile; obje svjetlosti poništile su se u svojevrsnom primirju, u spoznaji da je bitka privremeno odložena.
Osjećala je napete mišiće mladoga muškarca i odlučila mu povjerovati jer je njome ovladala vučja glad i žeđ za senzualnošću. Njezina požuda za njim svladavala je sve, tresla njezinim tijelom i oslabljivala njezino sve blaže nepovjerenje.
Ipak ste bili na strani onih koji su se bacili na mene želeći me izmrcvariti!
Neka me Bog sačuva, gospođo, od takve pomisli. Naprotiv, sažalio sam se na vas zbog nasilja koje su počinili nad vama. Vjerujte mi.
Ambroisinine zjenice otrovno su zasjale.
Ne vjerujem vam. Sjećam se kako ste tada u Gouldsborou bili grubi prema meni kad sam vas htjela pomilovati.
Bio sam još dijete, gospođo, uplašeno ljubavlju i tjelesnošću koja mi je bila nepoznata.
Ponudila sam vam da vas uvedem u njezine tajne.
Bojao sam se.
Bojali ste se gnjeva svoje majke koja mi je bila zavidna. Moja ljepota natjecala se s njezinom. Mrzila me je zato što sam uspjela zavesti vašega oca i zato što sam privlačila poglede drugih muškaraca.
Cantor osjeti da je problijedio. Groza i bijes stisnuli su mu grlo. Srećom po njega, ona se okrenula prema zrcalu i ogledala se, nesvjesna da tako odaje zabrinutost za trajnost svoje ljepote i svojih moći. Potom se nasmiješila.
Potom me je odbacio i slagao da bi joj ugodio. A vi, siroti dječačiću, niste joj se usudili proturječiti. Nije li prekasno da zatražite moj oproštaj?
Dok je govorila, opazio je da oko prsta živčano ovija dugu, zlatnocrvenu nit, bakrenu nit, gipku i ljeskavu, koja je privlačila njegov pogled dok nije shvatio da je to pramen Honorinine kose koju je ta harpija iščupala u bijesu.
»Ubit ću te« - pomisli on s mračnom i bolnom silovitošću koja je jedina mogla ublažiti njegov gnjev. »Ubit ću te, demonko! Neka mi Bog pomogne i neka vodi moju ruku!«
Suprotstavile su mi se - mrmljala je kroza zube. - Obje. Samo njih dvije, nitko drugi. Pobjegle su mi! To je nedopustivo! Zaslužile su kaznu! Ah, kako ih mrzim! Njega nisam nikad mrzila... zbog toga što me je odbio. Ne. On je muškarac. Muškarci imaju pravo na to. Muškarac ima pravo biti jači jer je slabiji. S njima radim što hoću, prije ili kasnije. Ali žene me nemaju pravo pobijediti. Žene mi pripadaju. Žene mi mogu biti samo žrtve ili saveznice! Muškaraca se ne treba bojati. Ali one su mi se narugale!
Stajao joj je iza leđa, a potom je ustuknuo. Naslutio je da govori o Anđeliki i Honorini. Od silnoga ogorčenja zamračilo mu se pred očima. Njegova majka i njegova polusestra, dijete koje kao stariji polubrat mora uzeti u zaštitu! Kako se usuđuje pred njim tako govoriti o njima? Kao da ga je već pridobila na svoju stranu!
»Čuvaj se!« - upozori on samoga sebe i isprazni mozak od svih misli. »Ne smije posumnjati što ti prolazi kroz glavu.«
Prihvatio je pogled koji mu je uputila u zrcalu. Pokušavala je naslutiti njegove osjećaje, spremna baciti se na njega u bijesu na najmanji znak koji ne bi bio zadivljenost. Mora biti zaslijepljen tjelesnom žudnjom koja ga osljepljuje za sve što nije ona sama, koja ga oglušuje za strašne riječi koje je izgovorila da bi izazvala njegov gnjev. Kad bi samo posumnjala što doista osjeća za nju, osudila bi ga na smrt.
U svijetlim očima koje su je gledale nije vidjela ništa osim neustrašivoga žara, odsutne zanesenosti, gotovo nerazumne opsjednutosti koju neukrotiva pohota ponekad daje muškom pogledu. Razumijevala je taj zapovjednički jezik i zadovoljno se promeškoljila.
Je li je zaslijepio? Tako se barem nadao. Znoj se slijevao niz leđa sirotoga Cantora u strahu da je ne upozori nekom nehotičnom kretnjom ili pogledom.
U njemu se prikupila sva lukavost i hladnokrvnost njegova oca. Sad je shvatio moć pretvaranja grofa de Peyraca koja ga je često smetala i razočaravala, ranjavala njegovu dječačku osjetljivost, iako je i sam našao utočište u sjeni njegove moći i bio sretan što ga štiti.
Shvatio je da se oružje kuje prema neprijateljevoj snazi i opasnosti; prijevari je najbolje doskočiti drugom, drzovitijom prijevarom.
On joj se opet približi.
»Neka moje tijelo posluži barem tome, neka je moje tijelo zavede i posluži... za dobro svima.«
Promatrala je njegova sočna usta; predala se kad je izgovorio: - Gdje? I kada?
Taj ultimatum već mu je jednom uspio. A i Florimond mu je odao neke strategije i ljubavne izjave za koje je tvrdio da su neodoljive.
Ona sva zadrhti.
Noćas, na rtu otoka, na nizvodnoj strani. Ondje je napušten mlin. Obrastao je johama i jasikama. U magli koja se podvečer spušta skrivaju se oni koji ne žele da ih se vidi. Čekat ću vas ondje, na rubu šumarka.

45.
DEMONKIN KRAJ
RAZARAJUĆA REAKCIJA ZLA I RAZORNI BIJES ELEMENATA
Čekala je, zaogrnuta sivom pelerinom koju je posudila od svoje sobarice. Stapala se sa sjenom koju je na nju bacao napušteni mlin.
Osluškivala je tisuće jedva čujnih šumova i pri svakom je zadrhtala. Čudila se sama sebi zbog nestrpljenja i tjeskobe koji su je obuzeli.
Poskakivanje žaba u mirnoj vodi blatnog travnjaka obraslog trskom, škripanje i cviljenje, prigušeni skokovi, lepetanje krila, plaho lepršanje sova u mlinu.
Kako je nerazborito od nje što se predala svojoj želji. Već ga je trebala ubiti. Bilo je to tako jednostavno. To je valjalo učiniti. »Ne, ubit ću ga... ali poslije!«
Na tu pomisao se obliznula. Dio nje same joj je izmicao iz ruku. Odakle ta iznenadna želja da uživa u tijelu tog mladića, da sve sazna o njemu, da osjeti snagu njegovih ruku oko sebe, da se utapa u njegovim jasnim očima koje ju podsjećaju na oči njezine suparnice, ženskog bića, sestre koju je morala lako podrediti sebi, a ona joj se narugala?
»Sve će doći na red. Ali neću se odreći toga trenutka« - pomislila je dok je gorjela od žudnje koju još nikad nije iskusila, žudnje koja je prožimala sve njezine udove poput uvijanja beskrajne zmije.
Začula je konjski topot.
U posljednjim žarkim odsjajima sunca na zalazu koji su se prelijevali više u ljubičastim nego u crvenim nijansama, pojavio se bijeli konj s mladim jahačem.
Zašto dolazi na konju?
Kao da nije s ovoga svijeta.
Bila je očarana sjajem njegovih zlatnih uvojaka pod velikim šeširom urešenim perima koja su u večernjem sjaju izgledala poput aure. U iznenadnoj opojnosti koja ju je obuzela pri pogledu na njega izgubila je osjećaj za stvarnost oko sebe, pa i za vlastito tijelo. Nije se mogla ni pomaknuti, ni koraknuti. Gorjela je u dotad nepoznatoj strasti.
»Je li to sreća koju poznaju ljudska bića?« - upitala se, obuzeta strahom, prekasno shvativši da ju je njezino tijelo koje joj je sve dotad služilo kao krinka, dovelo u zamku. Divlji vrtlog već ju je povukao za sobom, tijelo joj je već bilo veličanstven i visok plamen za koji su ljudi spremni prodati dušu i suprotstaviti se gospodaru koji u njoj nadahnjuje bezimeni užas. Tako jako je bila obuzeta osjećajima da nije primijetila tamnu i kosmatu priliku koja se poput taneta ustremila prema njoj.
Napadač je imao vatreni pogled bića koje je iz neba prognano u pakao, a takva je bila i njegova gubica koja je režala.
Onom drugom koji ju je na svom srebrnom konju na šumskom proplanku gledao očima bistrima poput izvorske vode preostala je izgubljena ljepota Lucifera.
Anđeosko lice, budi proklet!
Udarac životinje baci je na tlo. U trenutku se pretvorila u njegov rastrgani plijen.

Pusti da priđem - reče Cantor.
Usprkos odbojnosti i strahu koji ga je spopao, sjahao je i kružio oko odvratnog prizora i pokušavao umiriti razbješnjelog proždrljivca. A on se nikako nije htio udaljiti. Vraćao se plijenu, na trenutak bi ga pustio, pa ga iznova spopao svojim oštrim pandžama.
Pusti me da priđem! Moram!
To je životinja koju je odgojio, a koja je u međuvremenu podivljala, s kojom je razgovarao dok su putovali ovamo, govoreći mu o ženi ubojici koju se zakleo uništiti. Što zna Wolverines? Sjeća li se divovskih pasa, velikih poput medvjeda, koje je Ambroisine poslala protiv njega u Tidmagoucheu? Je li naslutio da su lovci po njezinoj zapovijedi pošli njegovim tragom i ubili njegovu ženku? Je li iznenada
»vidio«, kao što je nekoć vidjela ona mlada mačka, svu istinu bića pred sobom?
Pusti da priđem! Moram prići! Obećao sam. Moram joj probosti srce bodežom da bih se uvjerio da je mrtva. Obećao sam. Potom ćeš moći učiniti sve što želiš.
Konj je prestrašeno zanjištao i propeo se na stražnje noge, povukavši svom snagom kolac za koji je bio vezan. Prekinuo ga je i odjezdio u galopu.
Izbila je oluja. Oluja bez kiše. Munja je prošarala nebo iznad Montreala i udarila u dvorac stavljen na raspolaganje guverneru te se poput mušičave vatrene kugle odbila i skliznula niz dimnjak. Sve je izgorjelo prije no što su se ljudi uspjeli poredati s vedrima vode i početi gasiti. Ostali su samo pocrnjeli zidovi. Služinčad se u posljednjem trenutku spasila iz gorućeg dvorca.
Gospodin guverner te je večeri bio u posjeti gospodi sulpicijancima. Zato nisu odmah počeli tražiti gospođu de Gorrestat; smatrali su da je poginula u požaru.
Morali su pričekati da uzmognu pretražiti još tople ruševine i bili su više nego začuđeni što joj nisu našli ni traga. No istodobno je dohitao neki lovac i zgroženo im priopćio da je na rtu otoka, nedaleko od mlina, opazio strašno iznakaženo truplo.
Ništa se nije moglo razaznati iz pogleda na neprepoznatljive ostatke, na ljudske kosti i meso kojim su se već očito pogostile i lisice.
Kad su nedugo zatim na grani brijesta pronašli žensku glavu duge kose slijepljene od krvi, svjedoci toga strahotnog prizora, a među njima je bilo časnika i plemića koji su nedavno došli iz Francuske, morali su se ispovraćati oslonjeni o obližnja debla. Nisu se dugo pitali o njezinu identitetu.
Savjesno i sa svim počastima pokopali su ostatke nesretne žene novoga guvernera o kojoj su svi govorili samo dobro, ali je njezina smrt mnogima donijela olakšanje iako to nitko nije htio javno priznati.

Na Montrealskom otoku zločini se nisu istraživali jednako ozbiljno kao u glavnom gradu Quebecu, gdje se Garreau d'Entremont svim silama trudio provoditi kraljeve zakone uz pomoć policije koja se ugledala na reforme policijskog poručnika, odgovornog za civilne i kaznene poslove kraljevstva, gospodina de La Reyniea. Montreal je u toj državi još predstavljao tek udaljenu postaju.
Gonjen častohlepnim nagonom i potrebom da nešto učini, gospodin de Gorrestat dao je objesiti Irokeza po imenu Magoniganbaouit. Bio je kršten, a osudili su ga zbog izdaje, jer je njegovo ime značilo »prijatelj Irokeza«. Izvršenje smrtne kazne kakvu dotad nisu vidjeli zgrozilo je i prestrašilo sve Indijance. Smatrali su sramotnim što su osuđenika spriječili da pjeva posljednji mrtvački pjev time što su ga zadavili.
Guverner se prihvatio plana da odlučnim djelima i junačkim podvizima nadmaši svoje prethodnike koji su upravljali kolonijom tek kao guveneri, dok je on htio postupati kao vice-kralj. Iskoristio je smrt svoje žene i poveo osvetnički pohod koji je trebao doprijeti sve do Doline pet naroda.
Bio je siguran da će u Montrealu, gdje nije manjkalo mrtvih koje valja osvetiti, naći mnoge sljedbenike koji će mu pomoći da ostvari svoj plan.
Četiri stotine vojnika, isto toliko naoružanih civila i nešto manje Abenakija, Algonkina i Hurona okupilo se, ukrcalo u čamce i otplovilo uz Rijeku svetog Lawrencea prema tvrđavi Frontenac.
Prvo je pozvao njihova misionara, oca Ragueta, koji se uputio u njihove pokrajine zajedno s vojničkim svećenikom, ocem de Guerandeom. Raguet je uspio nagovoriti Indijance da sastave delagaciju u Catacacouiju koja će dočekati novoga guvernera. Plemenima koja su žalila što te godine nije došlo do uobičajenog ljetnog susreta s gospodinom de Frontenacom godio je laskav poziv, iako je došao malo kasno, te je pobudio njihovu znatiželju. Mnoge poglavice i uglednici Pet naroda u pratnji ratnika zadovoljno su krenuli prema jezeru Ontario.
Pred kraj gozbe, kad su već bili omamljeni obilnom hranom, guverner je naredio vojnicima da ih opkole, svežu ih oko vrata i ruku vinskim trsjem koje su donijeli kao pripremu za slavlje da netko ne bi nešto posumnjao. Kad su Indijanci to vidjeli, shvatili su i počeli pjevati pjesme umirućih.
Tako su zarobili i poslali četrdeset i pet irokeških poglavica u Quebec, a odatle u Francusku da služe na marseilleskim galijama.
Čim su ga obavijestili o tome, de Gorrestat je, opijen bijesom i osjećajem veličine, nagnao svoju vojsku na irokeške pokrajine. Iskrcao ih je u Cataracouiju, na jugozapadnoj obali jezera Ontario. To je bilo loše odabrano mjesto.
Onnontagi su se već godinama ponašali vrlo miroljubivo. Odupirali su se pozivima na rat protiv Francuza koje im je upućivao Outtake. No njihova umjerenost nije im pomogla. Više od tisuću vojnika preplavilo ih je i spalilo dva njihova naselja: Cassouets i Touansho.
Njihovi ratnici, raspršeni po šumama u posljednjem jesenskom lovu, nisu imali vremena ni da se okupe.
A tad je, kao da se priroda osjetila ugroženom zbog neizmjerne ljudske ludosti, udarila zima i svojom teškom šapom prekinula jesen koja tek što je bila počela.
Vojnici, koji su došli iz prijestolnice, odjeveni u lagane ljetne uniforme, probudili su se pod snijegom, a neki su se jednostavno smrznuli u snu.
Neke su ubila i stabla koja su se skršila pod težinom snijega i lišća koje još nije bilo otpalo.
Bila je to propast. Bez krplji, nedostatno odjeveni, ljudi su se doslovno utapali u snježnim zapusima, u nevidljivim močvarama, u jezerima koja nisu bila potpuno zamrznuta, a na koja su krenuli misleći da su to ravnice.

I Cantora de Peyraca koji je veslao uzvodno rijekom Ottawa i već bio dosegnuo zaljev Georgienne - kanio je južnim putem stići do irokeških pokrajina - snijeg je spriječio da napreduje. Stigao je još do velikog otoka Manitouline i odlučio da prezimi kod plemena Odjibway.
Vojnici su se raspršili istočno od jezera Ontario. Utaborili su se u utvrdama i u blizini misija do kojih su se preživjeli uspjeli probiti kroz snijeg, u tvrđavama na jezeru Champlain ili Saint-Sacrement sjeverno od rijeke Hudson, u utvrdama Saint-Louis i Sainte-Therese te Sainte-Anne na otoku Lamothe, te u utvrdama Richelieu i Sorel.
Gospodin de Gorrestat ostao je u jakoj tvrđavi Frontenac na jezeru Ontario.
Na početku su se nadali da će se vratiti lijepo vrijeme, da će zatopliti, da će jesen ustupiti mjesto zimi u uobičajeno vrijeme. To se nije dogodilo.
Sve do atlantskih obala na jugu i obala Zaljeva svetog Lawrencea na sjeveru, obrubljenim crnkastim i zelenkastim morem na kojem su tu i tamo plutale sante leda, prostirala se bijela pustinja koja će nekoliko dugih mjeseci prekrivati beskrajne prostore.

Negdje usred te bjeline, u mjestu zvanom Wapassou, jedna žena i troje male djece bili su zarobljenici zametene utvrde, lišeni svake pomoći. Za nekoliko tjedana zaprijetit će im smrt od gladi.

DESETI DIO
BIJELA PUSTINJA
46.
U UNIŠTENOM WAPASSUU, OČAJNO ANĐELIKINO ČEKANJE
U njoj je rastao nemir kojemu nije htjela dopustiti da se pretvori u tjeskobu.
Čim je otvorila oči, već joj je stisnuo grlo. Prije no što je prepoznala novo jutro i svjetlo života, osjetila je kako je jaka šapa grabi za vrat i kako joj teško breme liježe na grudi i guši je. Taj osjećaj odavao je koliko duboko je svjesna svog položaja, istine koju joj je otkrivala podsvijest, prodornija i bistrija od svijesti; odbijala je taj osjećaj kao što krotimo svojeglava konja, psovkama i grubim riječima od kojih je najizražajnija ona što počinje slovom g...., riječ koju Francuzi svih staleža znaju od rođenja i drže je u kutu pamćenja da bi njome izrazili nezadovoljstvo bolnim okolnostima.
Priznanje nesreće, ustanovljenje nepopravljive štete, izgubljena položaja, prosvjed protiv zle sudbine, predbacivanje svojoj vlastitoj gluposti, kad se čovjek ne može oteti kretnji lupanja u grudi i nazivanju samog sebe budalom - sve to je sažeto u toj kratkoj i simboličnoj riječi, tom kriku poraza i nemoći, a istodobno i divljega ogorčenja i otpora nebu i ljudima. Anđelika ju je nekoliko puta izrekla i osjećala se bolje. Opet je mogla pribrano razmišljati i povratila je optimizam, u čemu joj je pomogao i njezin karakter.
Nema smisla ljutiti se. Ostalo je hrane za još nekoliko dana, a dotad će naći neko rješenje... ili će doći neka karavana. Umirila se i već je bila vedro raspoložena. Ustala je iz postelje i protresla kosu i odjeću, kao da želi istresti iz njih sve kužne klice mogućih nesreća. Uto je ugledala smiješak i široko otvorene oči Charles-Henrija i blizanaca, iznenađene oči svoje djece koja su očekivala njezine zabrane i riječi ogorčenja te je prasnula u smijeh.
- Dižite se, palčići moji! Danas nije tako hladno. Ne kao jučer. Pokušat ćemo naći zamke Lymona Whitea.
Djeca su voljela izići kad god im je vrijeme to dopuštalo. Primijetila je da to nije zato što rado skaču i trče na svježem zraku, nego zato što opet prepoznaju poznatu okolicu.
Za njih je to i dalje Wapassou. Počela je drukčijim pogledom gledati opustošenu okolinu, kao da iza ranjenog i zavijenog lica prepoznaje ljubljeno biće.
Djeca imaju pravo. Sretni dani koje su proživjeli u Wapassou neće se izbrisati. Rekao joj je: »Izgradit ću kraljevstvo za vas.« Ali to nije bilo kraljevstvo. Ta riječ činila joj se nepogodnom na američkom tlu. Bila je to malena repubika. Navečer je s djecom igrala igru »malene republike«.
Ona bi ih pitala:
Tko živi u našoj malenoj republici?
I oni bi se prisjećali lica ljudi koje su voljeli i koji su im nedostajali.
Charles-Henri preuzeo bi ulogu tumača blizanaca kad ona ne bi shvatila njihov brz i živahan govor.
Govore o Colinu, o psu, o Grenadine...
Poticala je njihovo pamćenje ispitujući ih za slike kojih su se sjećali i koje su upravo zato što su njih odabrali otkrivale njihov karakter.
Sjećate li se toga gospodina? Te gospođe? Je li bio ljubazan? Bio je zločest, kažeš? Što ti je učinio da ga ne voliš, Raimon-Roger?
O ljudima kojih su se sjećali, ali i o onima koji im se nisu urezali u sjećanje, govorila im je kao da im kazuje legende o junacima iz kakva romana. U kratkim i zanimljivim epizodama predstavila im je njihova junačka djela, pothvate njihovih prijatelja, stanovnika malene republike.
Bilo je to poput kronike; njezino oživljavanje blagotvorno je djelovalo i na nju. Živo, kao da stoje pred njom, vidjela je lica osoba o kojima je pripovijedala. Bili su to portreti kojima su mudre i duhovite dječje napomene dodavale nov i neočekivan preljev.
Ti razgovori omogućavali su im da pobjegnu iz krute stvarnosti, da žive u ugodnim, vedrim uspomenama koje su dozivali iz prošlosti. Bili su ugodan počinak koji je prekidao jednoličnost dana, uvijek jednakih dana koje su ispunjavali sati kad su jeli skromne obroke i čekali na željenu i blagoslovljenu promjenu - san. Iako djeca nisu bila svjesna tih dvaju opsesija koje su sve više upravljale njihovim životom, iako su i dalje »pravila gluposti« koje čine zdrava djeca, Anđelika je znala da je najveća poteškoća održati ritam svakodnevnog života.
Time što je svojin pričama okupila sve prijatelje i obećala da će ih opet vidjeti, naseiila je njihovo pusto utočište za djecu koja su od rođenja živjela u zajednici. No i na nju je blagotvorno djelovalo prisjećanje mnogih sretnih godina proživljenih uz Joffreya i prijatelje.
Anđelika je pomalo bivala sve svjesnijom uloge koju je odigrala u nedavnoj tragediji čiji joj je posljendji čin - pogibija grofa de Lomenie-Chamborda - tištio srce.
»Zaustavila sam ih!«
Došli su misleći da će iskoristiti njezinu odsutnost, ali naletjeli su na nju! No preračunali su se. Da nije bila tu ili da se predala, oni bi nastavili pohod prema jugu, uz Kennebec, te bi osvojili rudnike i postaje Joffreya de Peyraca, a potom bi napali Gouldsboro. Inače se ne bi bojala za Gouldsboro, ali u ovim okolnostima, bez obzira na pomoć Saint-Castinea, stijeg francuskog kralja zamijenio bi zastavu sa srebrnim štitom toga nezavisnog plemića.
To bi bilo mnogo teže ispraviti nego sadašnje stanje. Wapassou je spaljen, ali osvetnici oca d'Orgevala ostali su na tome. Vratili su se na sjever, odakle su i došli.
»Zaustavila sam ih!«
Čestitala je sebi na tom uspjehu da bi se ohrabrila.
Doista, unatoč prividu, ona i Joffrey nisu se dali uhvatiti na spavanju.
Što čovjek postaje stariji i iskusniji, to mu je teže biti u stalnoj pripravnosti; zato razvija svojevrsno šesto osjetilo koje mu omogućuje da se na vrijeme usredotoči na slaba mjesta svoje obrane. Ponekad pritom shvati da mu je obrana već šuplja.
Anđelika i Joffrey su u zajedničkom životu oblikovali nesvjesnu obranu a da uopće nisu bili toga svjesni.
Njihov istinkt postao je jedinstven. Razmišljajući o tome, shvatila je da je odluka da on pođe s Frontenacom i da se ona vrati u Wapassou, usprkos raspravama i otporu, bila posve prirodna zato što je upravo to valjalo učiniti.
Bila im je dana milost da budu na slabim mjestima obrane koja su neprijatelji napali. To ne znači da su sve spasili, ali to je bila najbolja strategija. Time su izbjegli najgore.
»Najgore smo izbjegli« - ponavljala je i prkosno gledala daleka, zaleđena obzorja koja su svakog dana sjala ponešto drukčijim svjetlom. »To je zakon, logičan prirodni zakon. Priroda je na našoj strani. Pravodobno smo se popeli na bedeme utvrde kad se pojavio neprijatelj, pravodobno smo zgrabili oružje...«
Stajala je na bedemu i govorila. Ponekad joj je glas postajao tiši, a ponekad nije ni micala usne jer je i to značilo gubitak energije; no i dalje je razgovarala s prirodom oko sebe, obuzeta pomiješanim osjećajima koji su titrali od straha do radosti, od vedrog samopouzdanja do bojazni, od čuđenja do ogorčenosti, od uvjerenja da će pobijediti prirodne sile do utučenosti i predaje pred njihovom slijepom silom. Spoznavala je krutost prirode, njezinu okamenjenost, okrutnost ljudske sudbine, ali i obećanje veličajnosti te sudbine.
Ona je bila samo čovječanstvo koje drhti pred vratima raja. Teška vrata koja čuva anđeo s blistavim mačem zatvorila su se iza njezinih leđa. Ispred nje je hladnoća, glad, bolest, muka i trud svakodnevnog kruha. Ali... i ljepota i tajanstvo skrivenih blaga, utjeha za životnu pustolovinu u koju se valja upustiti.
Ti njezini samotni izlasci prešli su joj u naviku. Izlazila je svaki dan kao na ljubavni sastanak, na ples, svadbu ili svečanost. U njezinom veselju bilo je i primjesa očekivanja da će se jednoga dana u daljini nešto pomaknuti, da će doći neka karavana i priteći im u pomoć. Znala je da joj svaki novi dan donosi i novu nadu čak i ako obzorje ostane gluho i nijemo.
Kroz taj veličanstveni prizor tekla je struja koja je očvršćivala cjelokupno njezino biće i činila je osjetljivom na spasonosnu istinu. »Kroz mene vidiš osmijeh Boga.«
Stojeći na platformi uz puškarnicu osjećala se kao u središtu samoće u kojoj je njezina prisutnost, prisutnost jedinoga ljudskog bića, krhkog, slabog, s malenim, crvenim srcem i toplom krvlju, dobijala odlučnu važnost.
Ta zora na obzorju, ta raskoš boja i oblika bila je poput velikoga gledališta nad kojim se upravo dignuo zastor.

47.
VELIKI ZALJEV LEDA SLABI SIGNAL DIMA
Tog jutra se na istoku otvorio zastor noći nad dvama oblacima boje pijeska, izduženih i mekih oblika koji su se prelijevali zlatom. Nepomično su stajali nad gorom Kathadin. Preobrazbe njihovih boja najavljivale su uspon dnevne zvijezde.
Jesu li to zračne lađe pune prijetnji ili pak utjeha?
Poput njih, i Anđelika je stajala na svom snježnom brežuljku i čekala sunce.
Ustajala je rano i odmah je uzimala kotao nad žeravicom te izlijevala malo vode na kožne šarke na vratima da bi ih oslobodila od leda. Kad bi se jednog dana drvene ploče, okov i šarke prevukli debelom ledenom oblogom, ne bi imala snage otvoriti teška vrata i izići van.
Kad je preko noći zapao snijeg, malo bi se ugrijala, a potom bi ga počela lopatom mesti i čistiti oko praga, a nakraju i stube kojima se izlazilo iz udubine.
Čim bi stupila van, u noć koja je blijedjela, Anđelika bi ustanovila smjer vjetra i ocijenila hladnoću, a ako ne bi bili prejaki, izišla bi iz udubine i prešla tih nekoliko koraka do male uzvisine s koje je mogla vidjeti cijelo obzorje.
Kad nije bila raspoložena za odstranjivanje snijega, popela bi se ljestvama na platformu. I odatle se moglo osmotriti obzorje, ali ne kao s umjetne uzvisine, jer je strmina na kojoj je utvrda bila izgrađena zaklanjala pogled na jezero Wapassou koje su zvali Srebrno jezero. Sad je to prostrana bijela ravnica prekrivena snijegom.
Anđelika je voljela zoru, to vrijeme koje najavljuje blago popuštanje hladnoće.
Nije se bojala sama u noći, kad su se nebo i zemlja stapali u beskrajnoj tami kroz koju nije prosijavao ni tračak svjetla. Pomalo je već izgubila osjećaj za doba godine i kao da nije htjela priznati da su već stupili u ono razdoblje za koje ljudi u Wapassouu kažu: »Zima je stegnula.«
Nije tu dolazila da bi razmišljala o svojoj samoći. Tu je bio život, gibanje koje je promatrala u veličanstvenom trenutku sunčeva izlaska. To je život.
Ponekad se samo u to doba dana moglo gledati u sunce. Dizalo se iza prozirnog maglenog zastora, a potom bi nestalo iza teških oblaka. Ali uglavnom je to bio blistav prizor i sunce je nastavljalo put čistim plavetnim nebom.
Danas su se pomolila dva oblaka nalik na kitove u pratnji svojih mladih, oblačića koji su izronili iz ažurnog etera. Vrhovi su im bili tamnosivi, a trbusi blistavo bijeli. Oblici su im se rastezali, dijelili u otoke i otočiće, poput čudnovatih obličja u modroj vodi. Iz kristalno čistog žada uspet će se zlatna zvijezda.
Na zapadu je nadiruća svjetlost već posijala pregršti rubina, dijamanta i bisera nad tamnom masom uspavanih šuma.
U zamračenim, nejasnim dolinama su se guste maglene koprene lučile od tamnog sivila te se lijeno i otužno razlijevale nad rijekama i potocima. Magle su se vukle od obzora do obzora. Sunce će imati dovoljno vremena da zavlada svijetom koji su mu zimski oblaci prečesto uskraćivali. U podne, kad sunce bude najviše, ako oblaci ne prekriju nebo, moći će izvesti djecu van, na zrak. Kao i uvijek kad bude napuštala platformu ili vidikovac, očarana ljepotom prizora oklijevat će pri povratku i imat će osjećaj da je prikraćena.
Prije no što bi se odlučila za povratak, hladnoća joj je morala prodrijeti do kosti tako da više ne osjeća ruke. Jednom je čak pomislila da joj se smrznuo nos kao što se to dogodilo Euphrosini Delpech, jednoj od njezinih susjeda u Quebecu, kad je odviše radoznalo pratila nevjeru gospođe de Castel-Morgeat. Kad se vratila na toplo, zabrinuto je pregledala ozeblinu na nosu i obećala sebi da će ubuduće biti razboritija. Ako se jednog dana pojavi u Versaillesu, neće biti lijepo bude li na licu nosila tragove boravka u Novom svijetu. Brazgotinama se ponose samo muškarci.
No toga jutra zadržavalo ju je još nešto. Kad je već bila na vratima, više puta se osvrnula na vidikovac s nejasnim osjećajem da joj je promaknula neka pojedinost. A tad joj pred očima bijesnu pitanje.
U maglicama koje su se dizale iz zaleđenih močvara i bara njezin se pogled zaustavi na udaljenoj bjeličastoj točki koja je povremeno bivala prozirna; oblik joj se naglo mijenjao, na trenutak bi se zaoblila kao da je tjera vjetar, a potom bi se uzdignula u visinu, u miran zrak. Nije se micala s mjesta.
Kad je opet ugledala taj pramen, nije ga ispuštala iz vida. Zadržavala je dah da bi ga što bolje vidjela. Bio je beskrajno daleko i nestvarniji od sna.
Ali nije ga se moglo zamijeniti s maglenim koprenama nad rijekama niti s bezobličnim oblacima nad gorskim vrhovima. Bio je to dim.
Vratila se u kuću kipteći od veselja, ne želeći posve vjerovati tom slabašnom znaku. Je li to doista dim?
Tijekom dana više se puta popela na platformu i promatrala, ali taj dim bio je uvijek na istom mjestu.
Ti stalno ideš van! - tužila su se djeca.
Napokon više nije dvojila: to je dim. A kod dima ima i ljudi. Kakvi god da su, za nju znače spas.
Kad je zanoćilo, opet je izišla van. Okrenula se u smjeru u kojem je zapazila tragove dima i naprezala je oči, ali uzalud se trudila razaznati nekakvu crvenu točku koja bi joj u večernjem mraku odala mjesto gdje su ljudi zapalili vatru.
»Jasno je! Otišli su odande, ugasili vatru i idu prema nama« - ohrabrivala je samu sebe.
Dugo je ostala i promatrala, a kad se zbog tame i studeni odlučila vratiti u utvrdu, jedva se micala jer je bila promrzla do kosti. Usprkos razočaranju što nije mogla opaziti nikakvu vatru, upravo u tome je našla novu nadu. Oni dolaze, približavaju se. Tu vatru su bili zapalili zastavši na putu prema Wapassouu, kamo će vjerojatno dospjeti još ove noći. Još nekoliko kratkih sati i rudari iz Sault-Barrea ili Croissanta, a možda čak i prijatelji iz Gouldsboroa koji su čuli za događaje u Wapassouu, pojavit će se na toj strmini i zakucati na vrata njihova brloga. A tad neće biti kraja sretnom pozdravljanju: O'Connel, Lymon White, Colin Paturel...
Zagrijala je veliku sobu. To je bilo sve što je mogla pripremiti za njihov dolazak osim malo rakije i vina. Sjetila se da ipak još nešto može učiniti za njih: popela se na platformu i zabola u snijeg veliku baklju koja će im biti svjetionik u noći.
Pripremila je slamnjače i pokrivače te se opet prepustila čekanju. Ostala je budna cijele noći, održavala vatre i napeto osluškivala šumove što su dopirali izvana. Svaki čas bi joj se učinilo da u šumu vjetra razaznaje korake ili glasove te je neprestano izlazila u ledenu noć da ih dočeka.
Ali do jutra nije nitko došao i vladala je duboka tišina.
Kad je svanulo, popela se na platformu i opet ugledala dim na istom mjestu, kao da se ruga njezinu čekanju. Bio je poput ljudskog daha koji govori o životu, o ljudskom disanju na zemlji.
Tog trenutka je shvatila da će otići onamo. Barem će se pokušati probiti dovoljno daleko da vidi što je to. Ako su ondje ljudi, oni znače spas, a ne smije zanemariti tu mogućnost. Brinulo ju je to što će morati napustiti djecu na nekoliko sati. Još su tako maleni. Objasnila je Charles-Henriju, najstarijemu, na što sve mora paziti dok je ne bude: prije svega, ne smiju se približavati vatri; založila ju je tresetom, koji dulje gori, a nema ni opasnosti da će plamenovi biti previsoki.
A što ako vatra ugasne?
Uvucite se u postelju i pokrijte se. Ali brzo ću se vratiti. Prije noći ću biti ovdje. Navukla je kratke zimske gaće Lvmona Whitea, odjenula se u njegov širok ogrtač od debele vune, povezala kapu na glavi i povrh toga stavila i šubaru kakvom su se ponosili muškarci iz Wapassoua. Odabrala je par najlakših krplji, uzela kremenjaču sa zida, a za pas je zadjenula rog s barutom i nekoliko vrećica s nabojima.
Djeca su je otpratila do vrata i obećavala da će biti dobra.
A što ako mi se nešto dogodi? Nekakva nesreća? Što će onda biti s njima? - pitala se uznemireno.
Prisjetila se svoje tjeskobe u doba kad je odlazila na jahanje u Poitouu; jednog dana je ostavila Honorinu, djevojčicu staru godinu i pol, kod nekog drveta i pritekla u pomoć svojim napadnutim ljudima; dobila je udarac u borbi, izgubila svijest i našla se u zatvoru ne znajući što se dogodilo s djetetom koje je ostavila samo u šumi.
Nije znala što će se dogoditi kad ode pa se vratila u sobu i na komadu papira napisala: »U utvrdici u Wapassouu je troje posve same male djece. Za ime Božje, spasite ih.« Gurnula je listić u džep na bluzi. Ako bude ranjena, ako... Valja sve predvidjeti.
No zapravo je bila uvjerena da polazi na taj put samo da razriješi nesnosnu dvojbu: je li ono dim ili nije? Najviše se bojala da je žrtva privida.
Djeca su bila u velikoj sobi jer su tu imala više prostora nego drugdje.
Možete se neko vrijeme igrati ovdje, ali ne smijete izlaziti.
Zar ni do jezera, da se malo kližemo? - razočarano je upitao Charles-Henri.
Blagi Bože, ne! Rekla sam da ne smijete van.
Niti malo, da se grudamo?
Ne smijete se grudati. Molim te, drago moje dijete, budi velik kao Thomas. Sjeti se što ti je rekao: »Poštuj zapovijedi.« A moja zapovijed glasi: Ne izlazite van.
Blizanci su dobili samo jednu zapovijed: slušati Charles-Henrija.
Kad mu je još jednom ponovila sve što mora i što ne smije, posljednji put se pomolila njihovu anđelu čuvaru i uputila se u ravnicu.

Hodala je i hodala a da nije ni približno mogla odrediti udaljenost koju mora prevaliti. Nije znala je li točka u koju je gledala blizu ili je nekoliko sati hoda daleko, ako ne i više dana. Onaj dim u daljini bio je kao blagi dah koji se lako raspršuje i povremeno posve nestaje tako da ga više nije vidjela. Kad ga je opet opazila, nije bila sigurna ne radi li se o optičkoj varci, poput daha umirućeg: ako se prekine, to znači smrt.
U njezinom slučaju to bi bio kraj besmislene nade.
Srećom je sve bolje nazrijevala dim premda su joj oči suzile od studeni i blještavih odsjaja snijega. No gledala je širom otvorenih očiju, ne želeći izgubiti taj nejasni trag koji se napokon pojavio iza crnoga šumarka.
Netko je zapalio vatru na rubu šume. Nikoga nije vidjela, ali nije sumnjala da su tu. Odmah su je obuzele druge misli. Jesu li prijatelji? Ili pak neprijatelji?
Kad ugledaju kako im se približava nejasna i pogrbljena prilika usred bjeline, možda će pomisliti da je nekakva životinja i ubiti je kao običnu divljač.
Uto ju je iznenada ovio oblak guste, žućkaste magle.
»To je već bolje« - pomislila je.
Miris dima pouzdano će je voditi; sad ga je osjećala i nosnicama. Bio je opojan. Usprkos mogućoj opasnosti, Anđelika je drhtala od nestrpljenja.
Odjednom joj snijeg popusti pod krpljama. Napredujući kroz krajolik čije su crte bile omekšane u magli, prekasno je ugledala rub duboke jaruge. Jedva je stigla uhvatiti se za stabalce koje je virilo s ruba.

48.
BRAT POGLAVICE PASSACONAWAYA NEOBIČNO MILOSRĐE U NAPUŠTENOM WIGWAMU
Anđelika se nagnula nad jarugu pod sobom. Upravo iz nje se dizao dim u lijenim krugovima, neko vrijeme je lebdio, a potom se gubio u teškoj, gustoj magli.
U tom trenutku je pukla grana za koju se grčevito držala i Anđelika je vrtoglavo pala, udarajući u kamenje, ali nije osjećala udarce jer je za sobom povukla cijelu snježnu lavinu.
Našla se na dnu, gotovo pokopana u lavini te se morala nemalo namučiti da iziđe iz snijega, pronađe pušku koju je izgubila pri padu te jednu rukavicu. Snijeg joj je ušao u rukave, za vrat, pod kapu.
Plivajućim pokretima nekako se domogla tvrdog tla i našla se na rubu napola zaleđenog potoka. Pred njom su se uzdizala dva ledena vodopada. U podnožju slapova lebdio je dim koji je dopirao iz dva niska indijanska wigwama, tih skloništa koja nomadi postavljaju u nuždi pomoću savitljivih kolaca koje prekriju korom brijesta ili breze. Kroz otvore na kori je izlazio dim a da nije posve otopio snijeg na njoj.
Unatoč svježem snijegu koji je pao protekle noći, u okolici su se posvuda mogli opaziti tragovi stopa. Vidjela je sanjke i ormu za vezivanje koja je virila iz snijega, a učinilo joj se da iz unutrašnjosti jednog bijelog šatora koji su oblikom podsjećali na gljivu čula pasji lavež. Oprezno je zastala, s prstom na okidaču. Tih dugih tjedana koji su se nedvojbeno pretvorili u mjesece tako se odviknula od ljudi da se plašila svakog dodira s njima. Prijatelji? Neprijatelji? Indijanci? Ili kanadski traperi?
Uto se odmaknu kora koja je služila kao vrata i iza nje se pojavi lice Indijanke s biserastim povezom na čelu; ona se brzo odmaknula i pojavilo se lice njezina gospodara. Prije no što je izišao, pojavio se nauljen snop vlasi ukrašen crnim perima. Uspravivši se, pogledao je nezvanu gošću koja je stajala nekoliko koraka od njega, napola skrivena iza obližnjega grma.
Po njegovu orlovskom nosu, malenoj bradi i sitnim, svjetlucavim očima procijenila je da se radi o Abenakiju s juga. Bio je sličan Piksarettu. Činilo se da se ne boji njezine puške.
Za svaki slučaj, pozdravila ga je izdaleka i obratila mu se na njegovom jeziku. Odgovorio joj je na francuskom.
Pozdravljam te. Ja sam Pengashi, pripadnik Saveza Wapanoga. Odakle dolaziš, dijete?
Prema njezinoj silueti u hlačama procijenio je da je bijeli mladić. Ona pokaza prema ravnici.
Iz Wapassoua.
Napola je zažmirio da bi je bolje razaznao.
Mislio sam da su svi ondje mrtvi. Izdaleka sam vidio ruševine tvrđave i kuća.
Kad mu se predstavila, bio je iznenađen i sretan. Rekla mu je da je ostala u Wapassouu s troje djece.
Priđi bliže! Uđi! - pozvao ju je i odmaknuo se da bi mogla ući kroz uski ulaz. Ostavila je krplje pred pragom i skliznula u wigwam. Kad je kora drveta pokrila ulaz, osjetila se ugodno u tijesnom skloništuu kojem se moralo sjediti. Nije se moglo stajati u toj niskoj prostoriji. Zrak je bio težak i gust od dima koji je dražio nosnice, ali Anđelikinu pozornost je pobudio miris kuhana kukuruza koji se širio iz lonca na žeravici; djeca su upravo izlila posljednje ostatke kukuruzne kaše u svoje drvene zdjelice.
To su nedvojbeno bili siromašni ljudi. Ustručavala se zamoliti ih odmah za hranu. Pengashi je pripovijedao kako ih je zima iznenadila prije no što su uspjeli zamijeniti krzna za robu koja im je potrebna. Obično je trgovinu obavljao na obalama New Hampshirea, a ljetos ga je ondje uhvatila zima. Nije imao vremena ni za lov pa nije ulovio dovoljno divljači ni osušio dovoljno mesa i ribe za zimske zalihe.
V tako se gotovo bez ičega, ostavivši krzna u skrovištu u podnožju nekog drveta, uputio u gore u unutrašnjosti da bi se pridružio suplemenicima; ali i oni su se našli u položaju koji nije bio mnogo bolji od njegovoga pa im je preostalo samo da se rasprše na sve strane i da svatko pokuša preživjeti kako umije. Njegov stariji brat nagovorio ga je da se uputi prema sjeveru i prezimi pod zaštitom bijelaca iz Wapassoua. Nakon dugog i teškog putovanja naišao je na neke Abenakije i Algonkine koji su besciljno tumarali okolo. Upozorili su ga da je Gromovnikova utvrda spaljena i da u njoj više nema ni žive duše.
On je usprkos tome išao dalje jer nije mogao vjerovati tim vijestima. Kad je izdaleka ugledao pocrnjele razvaline, pomirio se s onim što je bilo očito. No prije no što je odlučio u kojem će smjeru krenuti - naime, došao je do kraja zaliha hrane - nakanio je potražiti mjesto gdje bi se privremeno utaborio i ulovio nešto divljači u zamke.
Još prije tri dana postavili su oba šatora. Na dnu te udubine bavili su se zamkama i lovom te nisu ni pomislili bliže pogledati zgarište Wapassoua i potražiti neki trag života. Zato nije opazio dim iz stare utvrde.
Namjeravao je nastaviti put prema sjeveru i potražiti sigurno sklonište za svoju obitelj u nekoj misiji kod Richelieua ili u tvrđavi Sainte-Anne.
Dok je govorio, pušio je lulu, pri čemu mu s lica ni na trenutak nije silazio izraz zadovoljnog čovjeka koji zna što radi i sretan je što je tako dobro obavio svoj posao.
Richelieu? Tvrđava Sainte-Anne? Ali to je daleko - napomenu Anđelika. - Zašto ne pokušate poći uz rijeku Chaudiere prema Quebecu? Tako biste morali prevaliti kraću udaljenost.
On odmahnu glavom. Čuo je da vojska novoga guvernera prezimljava u tvrđavama kod Richelieua i na jezerima Saint Sacrement, Champlain, a barke su dovezle u Montreal goleme zalihe.
Ne samo da je na rubu gladi, nego se mora pripremati za veliki proljetni ratni pohod na irokeških Pet naroda.
Odjednom ju je upitao za imena djece koja su s njom u utvrdi, a kad je odgovorila, opet je iskazao veliko zadovoljstvo.
Charles-Henri! Charles-Henri! - ponovio je nekoliko puta, a potom se vragolasto nagnuo prema njoj.
Ja sam šurjak Jenny Manigault.
Zapravo, bio je brat Passaconawaya, poglavice Pemacooka, koji je oteo Jenny; pobjegla mu je, ali mu se i vratila pošto je svog sina Charles-Henrija povjerila Anđeliki.
Pengashi je smatrao da je njegov brat pogriješio što je oteo Francuskinju.
Svi smo mu to rekli još na početku, i rodbina i prijatelji. Ponavljali smo mu da se čuva. »Oteo si Francuskinju pa će naši bijeli saveznici doći i tražiti kavgu s nama.« Potom se sakrio u Zelenim gorama, ali kasnije me je obavijestio da je njegova francuska zarobljenica iste vjere kao i Englezi, koji su razapeli našega Gospodina Isusa Krista, pa bi je njezini sunarodnjaci smatrali zarobljenicom kad bi im je predao. Daleko od toga da je otkupe, Francuzi bi je dali drugim Abenakijima kao ratni plijen. Ukratko, shvatio je da mu je nitko neće oduzeti ako se bude znao suprotstaviti jednima i drugima.
Kad je Pengashi posljednji put vidio svog brata, poglavicu Passaconawaya, taj se pripremao na put sa svojom obitelji, to jest s Jenny i djetetom koje je imao s njom te s majkom i mladim bratićem koji je izgubio svoje najbliže u ratu kralja Filipa.
U Zelenim gorama najavljivala se oštra zima. Htio je što prije doći do obale a da pritom ne pobudi sumnju engleskih naseljenika koji su u sve većem broju napredovali prema šumama i krčili ih, a kad god bi vidjeli indijansko pero, smatrali bi da su to kanadski saveznici koji ih žele skalpirati.
Passaconaway nije bio kršten kao Pengashi koji je bio kršćanin kao i cijela njegova obitelj, pa čak i roditelji. Passaconaway nije vjerovao bijelim ljudima koji mu žele uzeti Jenny; Francuzi to hoće zbog njezine nacionalnosti, a Englezi zbog njezine vjere. - Bit će sretan kad mu donesem vijesti o sinu njegove žene - reče Pengashi.
Ako pođeš na put prema sjeveru, malo je vjerojatno da ćeš vidjeti brata i prenijeti Jenny vijesti o njezinu sinu.
Ali Indijanca se nije dojmilo njezino shvaćanje prostora i vremena. Pohod na Irokeze svakako će ih dovesti u područja gdje se skriva Passaconaway i njegovo maleno pleme.
Kad Irokezi budu pobijeđeni, Pengashi će se priključiti lovcima na skalpove engleskih naseljenika, što će ga dovesti sve do granica države New Hampshire i Zelenih gora. Naći će nekoliko dana vremena i za posjet rodbini.
U Pengashijevom wigwamu bile su dvije žene. Mlađa je dojila novorođenče. Bila je to njegova starija kći čijeg je supruga ubilo stablo u padu.
Snijeg je prerano zapao. Drveće još nije bilo izgubilo lišće pa se lomilo.
Druga žena bila je njegova supruga. Gledala je Anđeliku pogledom u kojem nije bilo ljubaznosti. Usprkos tjesnoći šatora, počela je mazati kosu medvjeđom mašću. Indijanke su oduvijek njegovale kosu, a ova se nije htjela odreći te navike usprkos teškoj situaciji. Upitala je Anđeliku može li joj donijeti češalj od školjaka ili kosti, jer se njezin drveni češalj slomio.
Pengashi joj je osorno naredio da šuti i Anđelika je shvatila njegovu zlovolju: nedvojbeno je bio bijesan na nju zato što nepotrebno rasipa medvjeđu mast u vrijeme kad su njegove zalihe pri kraju.
Potom se starija kći, mlada udovica, oglasila sa svojom molbom. Bi li joj bijela žena mogla nabaviti malo svilače za njezino novorođenče? Nikako nije mogla nakupiti dovoljno velike zalihe iverja nekog grma koje su stavljali dojenčadi među noge da ne zaprljaju krzna. I tada se Indijanac umiješao i prekorio kćer, rekavši da su žene upotrijebile iverje toga grma da razmaste kosu prije pranja, a potom su je, tko da ih shvati, opet namastili. Ta njihova kosa! Uvijek ta njihova kosa! A nemaju više što jesti.
Ali već u idućem trenutku zamolio je Anđeliku za uslugu: ne bi li mu mogla dati rakije i pokrivača, jer nije mogao dva puta ići na dug put da bi trampio svoju robu na nekom brodu ili kod Nizozemaca.
Anđelika požali što nije ponijela alkohol. Bila je pošla na put u uvjerenju da je riječ o prividu pa nije ni pomislila da uzme sa sobom malo robe koju Indijanci najviše traže. Opet im je objasnila svoj položaj. Ostala je sama s troje djece u toj malenoj utvrdi, a jedan od njih je Charles-Henri. Imaju još dovoljno drva za potpalu, ali zalihe hrane su im pri kraju. Čekaju pomoć po koju je otišao jedan preživjeli stanovnik Wapassoua, no sve dosad nije nitko došao. Snijeg je u međuvremenu prekrio sve zamke.
Dok je govorila, nije se mogla suzdržati da ne gleda prema loncu s medvjeđom mašću i posudi u kojoj je ostalo nešto kukuruzne kaše koju su djeca ostavila psu koji se nestrpljivo bacio na ostatke.
Pengashi je znao čitati jezik pogleda, kao i svi Indijanci. Ugasio je lulu i neopazice joj dao znak da ga slijedi. Kad su izišli, uputio se prema drugom wigwamu i pozvao je da uđe za njim. U wigwamu je bilo dvoje starih ljudi, muškarac i žena, koji su dostojanstveno sjedili u pozadini. Muškarac je imao krznenu kapu na glavi i pušio je dugu lulu od crvenoga kamena koju je povremeno davao svojoj staroj ženi. Djevojčica od dvanaestak godina sjedila je uz ognjište i brižljivo strugala kožu i čistila je od posljednjih tragova mesa i živaca te ih bacala u neku posudicu.
Anđelika i njezin domaćin sjedoše. Pengashi objasni svojim roditeljima tko je ona i zašto je došla. Slušali su ga ne prestajući pušiti, nepomična lica, pa se pitala jesu li čuli ijednu riječ od onoga što im je rekao sin. On im nije zamjerio tu ravnodušnost i iskazivao im je poštovanje koje čovjek duguje svojim roditeljima.
Kad je opazila malu Indijanku nagnutu nad svojim radom, Anđeliku je iznenadio njezin živahni, radoznali pogled kojim ju je potajice ošinula. Pritom je opazila svijetle oči na mršavom licu potamnjelom od sunca i vjetra i zaprljanom od masti, ali još su se nazirali tragovi rumenila. Usprkos masnoći kojom joj je bila premazana kosa spletena u pletenice, koju je na čelu pridržavala vrpca s ušivenim raznobojnim perlama i crnim ježevim bodljama, nazirali su se zlatasti odsjaji. Još jedna mala engleska zarobljenica.
Moj brat bio je tako lud za svojom bijelom zarobljenicom da sam i ja poželio imati jednu u svom wigwamu. Prije nekoliko godina, kad smo bili u pohodu Crne Odore, oteo sam ovu djevojčicu. Bila je tako malena i tako plava. Ja sam joj obuo prve mokasine. Sam sam ih sašio usprkos tome što smo bježali šumom jer su nas Yenngliji progonili. Morali smo ubiti naše zarobljenike koji nas nisu mogli pratiti. Potom više nije bila mali Yenngli. Uskoro će biti dovoljno stara da je učinim svojom ženom. Zato je Ganita ne voli. Sad je sluškinja mojih roditelja.
Anđelika je slušala i promatrala njegove kretnje.
Otpuzao je u pozadinu wigwama i donio zavežljaj. Pričekao je da mala sluškinja naloži vatru, a potom odvio kože koje su bile tvrde od hladnoće i ponosno pokazao Anđeliki velik zaleđen komad crvene tvari.
Prekjučer sam imao sreću. Mlad jelen. No nisam to rekao svojoj ženi Ganiti. Odmah bi htjela da priredimo gozbu. Uopće ne misli. Moji roditelji neće govoriti. Njima je pravo što sam štedljiv. Zima je nesmiljeni i izdajnički neprijatelj i čovjek se ne može dovoljno dobro pripremiti za nju.
Uzeo je dobro naoštren nož i izrezao velik, četvrtast komad mesa. Umotao ga je u komad kože i naložio maloj sluškinji da zašije rubove, što je ona brzo i spretno učinila. Potom je odnekud izvukao neku vreću i iz nje izvukao dva korijena repe i malenu vreću, brižljivo povezanu kožnim remenom. Otvorio je vrećicu i u dlan istresao crne i crvene komadiće neke lagane tvari koju je cijenio poput zlatnika.
Malo je oklijevao, a potom dodao još tri ili četiri kuglice. Kad mu je šaka bila puna, rekao je Anđeliki da uzme u ruke to skupocjeno blago.
Namoči ovo šumsko voće u mesnoj juhi. Štiti od zemaljske bolesti. Mislio je na skorbut.
Nije znala kako da mu zahvali.
Ja sam šurjak Jenny Manigault - odgovori on kao da ga to srodstvo obvezuje da joj čini usluge.
Imaš li možda neki predmet koji bih joj uručio kad je vidim? Moj stariji brat ponekad mi zamjera da lažem. Tako bi znao da govorim istinu.
Anđelika je razmislila što bi mogla dati Indijancu koji će reći Jenny da ju je sreo. Najbolje bi bilo da napiše pismo za Jenny, ali nije imala kod sebe ni papira ni tinte. Imala je samo prsten koji se klimao na njezinu omršavjelom prstu. Bez razmišljanja ga je dala Pengashiju i rekla da će ga Jenny zacijelo prepoznati jer ga je već vidjela na njezinoj ruci.
Možeš li mi dati i svoju pušku? - upita Abenaki stavivši prsten u vrećicu koju gotovo svi Indijanci nose oko vrata. - Imam pravo nositi pušku jer sam kršten.
Njezina velikodušnost nije ju skupo koštala. U Wapassouu je imala cijelu zbirku oružja.
Pengashi je htio vrisnuti od radosti.
I ja imam mali dar koji mi je Jenny dala za svog sina, ali ga više ne mogu naći. Sigurno mi ga je uzela Ganita, ali prisilit ću je da mi ga vrati. Dođi za tri dana. Tko zna, možda ću imati sreće s puškom. Ako Veliki duh bude dobar prema meni, moći ću podijeliti s tobom malo mesa.
Bio on kršćanin ili ne, ipak se molio Velikom duhu. Obećala je da će donijeti rakiju, pokrivač za njegovu staru majku i svilaču za novorođenče.
Bila je vesela što ima dovoljno živeža za nekoliko dodatnih dana i put natrag činio joj se laganim i kratkim. Vratila se prije večeri.

S olakšanjem je zagrlila djecu. Kako su hrabra ta njezina djeca koja su tako mirno čekala i nije ih bilo strah niti su pravila gluposti!
Prvo smo jeli, pa smo išli spavati - obavijesti je Charles-Henri. Odlučila je da će mu kasnije pripovijedati o njegovoj majci.
Pengashi nije mogao misliti ozbiljno kad joj je govorio o svojoj nakani da se vrati u Zelene gore. Zar će se uopće moći probiti do misija na sjeveru? Za nekoliko dana opet će se uputiti do njihova prebivališta.
No počeo je puhati jak i hladan vjetar koji je poput čeličnog praha grebao snježnu površinu. Čekala je jer je dobro znala da po takvom vremenu ne bi mogla napraviti ni dva koraka. Postalo joj je jasno zašto se Pengashi utaborio na dnu jaruge.
No jednoga dana oluja se smirila. Na crnogoričnom drveću nije ostalo ni trunčice snijega, a gola bjelogorica izgledala je kao da je opožarena. Dan se već bližio kraju pa je morala pričekati do idućeg jutra. Odlučila je da će ponijeti bocu rakije, češalj, malo svilače i dva pokrivača od engleske vune iz Limbourgha, iako ih nije imala dovoljno ni za sebe. Ali oko ponoći je opet počelo sniježiti. U strahu da ne zaluta, počekala je jedan dan, a potom i drugi.
Vjetar je stao, ali snijeg je još meko i tiho padao. Idućeg jutra vrijeme se umirilo. Pahuljice su se prorijedile, a nakraju je posve prestalo sniježiti.
Opet je zapovjedila Charles-Henriju isto što i prvi put i pošla na put. Bila je iznenađena kad je otkrila tragove staze koju je utrla. Magle i oblaci lijeno su se vukli u daljini a ona je uzalud pokušavala nazrijeti tragove dima iz malenog indijanskog tabora.
Nebo je bilo posve nisko, ali vjetra nije bilo, a činilo se da i neće. I tako je išla naprijed.
Uzela je snop tankih šiba i njima označivala opasnija mjesta na putu.
Unatoč krpljama, pri svakom koraku propadala je do koljena u snijeg. Napredovala je polako, kao medvjed.
Kao i prvi put, opet je prekasno opazila oštri rub jaruge, okliznula se i pala sve do dna zajedno s debelim nanosom snijega. Podignula se i obazrla oko sebe.
Od wigwama nije bilo ni traga.
»Otišli su!...«
Približivši se, raspoznala je okrugli oblik jednog od dva skloništa te u olakšanju nije primijetila da se iz njega ne vije dim. Izdaleka je dozivala, ali nitko nije odgovorio. Došla je do wigwama i odmaknula koru na ulazu. Ugledala je starca i staricu. Sjedili su prekriženih nogu: muškarac je imao krznenu kapu, a žena povez za čelo s perom. Bili su isti kao i prvi put.
Ona ih pozdravi. Činilo se da ne mare za suh, sitan snijeg koji ih je polako prekrivao padajući kroz rupu u krovu. Gledali su je mutnim očima. Kad je opazila ugaslu lulu i shvatila da je sve puno pršića, shvatila je da su mrtvi.
Kad se Pengashi uputio prema snježnim daljinama, otac mu je rekao: »Sine moj, ja ću ostati. Ovdje završava moj put.«
Prema tradiciji, Pengashi ih je ostavio u wigwamu dok je pred njima gorjela njihova posljednja vatra i pušila se posljednja kukuruzna kaša; ostavio je i posljednji hvat duhana za očevu dugu lulu, a potom je namjestio koru koja je služila kao vrata te je u pratnji svoje žene, djece, starije kćeri i njezina dojenčeta te engleske zarobljenice, laganim koracima, noseći sa sobom svoja posljednja dobra, krenuo na sjever da bi došao do neke francuske misije ili postaje.
Anđelika se neko vrijeme nije ni pomaknula. Nepomično je klečala pred dvjema dostojanstvenim mumijama sve dok nije shvatila da je snijeg počeo zasipati i njezinu odjeću te da se okamenila od studeni.
Nagonski je pružila ruku prema loncu, ali bio je prazan i napola pun snijega. Polako su pušili lulu, a nakon posljednjeg dima, stari Indijanac je položio taj sveti predmet pred sebe. Pričekali su da ugasne posljednji žar, a potom su podijelili posljednje zalogaje zemaljske hrane. Položili su ruke na koljena i u mraku koji je bivao sve hladnijim čekali da dođe smrt.
Kad je otkinuta grana probila krov njihova wigwama, bili su već daleko na putu kroz zemlju Velikog duha gdje vlada toplina i svjetlo.
Nije ih se mogla nagledati u blijedom svjetlu koje je dopiralo kroz otvor; nešto ju je zadržavalo i promatrala je ne znajući zašto taj mrtvački prizor pun dostojanstva i vedrine. Činili su joj se tako živi da se jedva suzdržala da im ne položi na ramena pokrivače koje je donijela. Jedna pojedinost privukla je njezinu otupjelu pozornost.
Oboje dostojanstvenih staraca držali su u rukama nekakvu nerazaznatljivu grudu. Na prvi pogled bi se reklo da je to gruda smrznutog blata posuta snijegom.
Ali kad se približila, vidjela je da je to hrana: dva velika komada smrznute kukuruzne kaše sa smjesom šumskog voća i sitno narezanog mesa. Njihov posljednji obrok, a nisu ga ni dotaknuli.
Zadrhtala je od nerazumnog veselja. S oklijevanjem im je uzela obje grude, pogledom ih pitajući: »Je li to za mene? Jeste li znali da ću se vratiti?«
Na njihovim grudima opazila je amulete od medvjeđih zuba, ježevih bodlji, nanizanih školjaka, a svjetlucali su se i maleni zlatni križevi koje su sami načinili kršteni Indijanci na jugoistoku Kanade.
Treba li u njihovom činu vidjeti žrtvu milosrdnom Bogu kojeg su im otkrile Crne Odore i naučile ih da mu se mole? Što njima znači jedan obrok više na ovoj zemlji kad su kretali na put u zemlju gdje će zauvijek utažiti glad? Bijela žena i djeca iz Wapassoua su gladni.
Obuzeta zahvalnošću, stavila je tu žrtvenu ponudu u vreću. Starica je u rukama držala i kožnatu vrećicu koja je očito bila dio žrtve. Anđelika je uzela i nju.
Odmaknuvši se od njih, opazila je predmet zavijen u kožu koji se sakrio od njezina pogleda. Po njegovu obliku shvatila je da je to čelična zamka za sitne krznate životinje. Prisjetila se da se potužila Pengashiju da ne može naći zamke koje je jesenas postavio nijemi Englez.
U zamjenu za pušku Indijanac joj je ostavio svoje dragocjeno oruđe za lov koje će joj možda značiti posljednju priliku.
Polako je na koljenima izišla iz wigwama i još jednom se osvrnula prema starcima.
Hvala vam! Hvala! Neka vas Bog blagoslovi!
Brižljivo je namjestila i učvrstila vrata od kore drveta, a potom je zatvorila i rupu na krovu da bi ih što dulje zaštitila od zubi divljih zvijeri.

49.
NAUŠNICE JENNY MANIGAULT LUDOSTI TIŠINE
Kad je razvezala kožnu vrećicu, iz nje je ispao par naušnica od granata umetnutog u cizelirano srebro: taj par naušnica nosila je Jenny Manigault kad su je oteli Indijanci. Ganuto ih je promatrala i željela da njezin prsten nađe put do sirotog djeteta. Već je željela uručiti dar Charles-Henriju i govoriti mu o majci, ali se suzdržala. Glad ih je oslabila. Osjećaji su im se izoštrili, ali su postali nestalni. I najmanji udarac ih je pogađao i potresao te se ne može predvidjeti kako će na njega djelovati ta vijest.
Znala je da nije sačuvao lijepu uspomenu na odiseju s Indijankom koja ga je dvije godine vukla od wigwama do wigwama. Nikad nije govorio o njoj i nije odgovarao kad bi ga netko pitao o tome. A ako ju je smatrao majkom, nije li mu rastanak nanio još nezacijeljene rane? Možda će utonuti u sjetu ako ga podsjeti na nju? U Wapassou je naučio smiješiti se, a za to je bilo potrebno mnogo mjeseci.
I zato je vratila skromni nakit u vrećicu. Dat će mu ih kad bude veći, ili kad se probude iz tog košmara i nađu se kod Abigael, koju on voli jer ga je samo ona tješila u samoći njegova djetinjstva. Što je prije mogla, otišla je postaviti zamku, žrtvujući komadić mesa kao mamac. Nije točno znala kako se to zapravo radi i prekoravala se zašto se nikad nije zanimala za te nesretne naprave, oruđe okrutnih lovaca. Njezin otac, seoski plemić, progonio je seljake koji su po njegovim šumama lovili divlje zečeve. Kad bi lovočuvar uhvatio nekoga od njih na djelu, taj bi bio obješen prema feudalnom zakonu. No obitelj Sance de Monteloup bila je presiromašna da bi mogla plaćati usluge lovočuvara pa barun nikad nikoga nije objesio. Za gladnih godina tamošnji su plemići ponekad priređivali zajednički lov da bi ustrijelili jelena i podijelili plijen među sobom jer su bili gladni kao i njihovi seljaci.
Glavom su joj prolazile takve nejasne misli dok je ukočenim prstima petljala oko zlokobne čelične čeljusti koja joj je zamalo otkinula prst!
U Americi i bijelci i Indijanci lovili su puškom. Mnogi su i dalje lovili lukom i strijelom jer je vatreno oružje bila povlastica za poglavice, ali njegova upotreba se širila. Zamke su upotrebljavali za lov na krznate životinje čija su krzna služila kao novac za koji su se mogle dobiti sjekire, noževi, rakija i koješta drugo.
Trgovina krznom u Wapassou je odmah bila zabranjena da se ne bi izazvalo nezadovoljstvo Francuza, a Anđelika se nikad nije zanimala za takav lov. Nije voljela zamišljati kako se čeljusti zamke sklapaju nad glavicom šumskih životinjica; ta smrtonosna glazba odzvanjala je divljim prostranstvima. Ona pomisli kao je bila
glupa. U mladosti nije bila tako osjetljiva kad je riječ o životinjama. Upravo Honorina, njezina mala Honorina i njezina strast da se poistovjeti sa svim nevinim bićima koja pate, nadahnula je i nju takvim suosjećanjem.
Eto, ljudi su došli, govorila je s njima, ali položaj joj se činio sve težim. Produljili su im život za nekoliko dana, ali su joj oduzeli nadu.
Tek kad je vidjela tu malobrojnu indijansku obitelj kako izgubljeno luta bijelom pustinjom, mogla je ocijeniti dubinu osamljenosti u koju je bačena.
Oslanjala se na nadu da će Pengashi govoriti o njoj. Znat će se da je još živa. No hoće li Pengashi ikada dosegnuti zemlje gdje ima živih? Pred njim je beskrajan put po kojem snježni vihori nesmiljeno siju smrt. Zima je pogodila i divljač te je prorijedila i na zemlji i u zraku. Indijanac s puškom imat će nekakve izglede da nešto ulovi. Nije joj bilo žao što mu je prepustila oružje.
U krajnjoj nuždi Indijanci će pojesti svoga psa.
Sanjala je o slanini, o bostonskom grahu koji su im u Salemu pripremali s vrhnjem ili šećernom melasom i pozvala je Naomi u pomoć. Probudio ju je njezin vlastiti očajni krik koji je prestrašio i djecu.
Posljednje godine bile su obilježene kipućom životnom snagom, obasjane zemaljskim sjajem i primjesama tajnovitosti koja je svemu davala novi smisao, posve drukčiji od negdašnjega.
Razmišljala je o prvim danima njihova boravka u Novom svijetu. Razmišljala je o Wallis, kobili koja se propela pred orijaškom kornjačom, simbolom Irokeza.
Konji! Konji!
Te jeseni, kad su ih napali Indijanci i kad je bježala prema utvrdi Lymona Whitea, na tren je ugledala konje koji su u daljini trčali preko polja kao da ih tjera bezglavi strah, kao da znaju da je to kraj Wapassoua i da valja pobjeći odatle. Nije znala je li taj prizor u njoj pobudio strah ili pak ohrabrenje.
»Bježe prema jugu! Potražit će put prema visoravnima. U slobodi će im se vratiti prirodni nagon, okupit će se u stada...«
Ali Maine je tako neugodna i teška zemlja, obrasla šumom i puna rasjeklina, a zima je prerano došla.
»Ne misli na to. Radije zamišljaj kako su sretni što opet jezde prostranim ravnicama. Opet će podivljati i nitko ih više neće moći ukrotiti.«
Majko, vi plačete! I vičete: »Konji! Konji!«
Ona se uspravi u postelji i privi sve troje djece na grudi.
Ne plačite više. Vidjela sam ih kako trče. Ne smijemo biti žalosni. Pronaći će svoj put. Ići će tamo gdje ima manje snijega i dovoljno trave pa će se razmnožiti po cijeloj Americi.
Valja se boriti protiv ludosti koju donosi tišina i zato je govorila s djecom i održavala ih budnima.
Rekla im je da je njihov pas zapravo pokazao veliku mudrost. Otišao je prije požara i na neki način ga je najavio. Otišao je Honorini, k Irokezima. Kad se Honorina vrati, naučit će ih da strijeljaju iz luka.
Njihova blijeda lica zasjala su kad im je spomenula Honorinu.
Honorina, moj mali tintilinić. Moje blago. Honorina će preživjeti. Ona je jača od svih njih.

50.
IZMEĐU GLADI I OLUJE
Anđelika je počela sumnjati da su »izbjegli najgore«.
»Izdalo si me! Izdalo si me!« - predbacivala je nijemom obzorju dok je stajala na platformi. »Obećalo si... Dogovorili smo se... Poslali smo ti konje! Žrtvovali smo ti kuće i ljude dobre volje.«
Najgore bi bilo da joj umru djeca, a potom ona. A Joffrey bi morao primiti tu vijest, on koji joj je rekao: »Više ne bih mogao živjeti bez vas.«
Ne smije to učiniti njemu, tako samom, tako proganjanom. Kad bi nestala, upravo ona bi zadala posljednji udarac tom neukrotivom muškarcu i omogućila pobjedu njegovim neprijateljima koji su se urotili da pobijede snagu radosti toga slobodnog duha.
Imao bi pravo koriti je do vječnosti. Govorio bi joj:
»Slomila si mi srce, ti koja si me uplela u mreže ljubavi, a potom si me ostavila samoga i nemoćnoga pred onima koji su se zakleli da će me pogubiti, pred biskupima, bigotima, budalama, neznalicama, cjepidlakama, ljubomornima, nesposobnima, osrednjima, glupim tiranima... kao što je naš kralj Sunce koji te je htio oteti meni, Anđeliko, ljubavi moja, a ti si me napustila, oduzela si svu moju snagu, kao što je Dalila odrezala Samsonovu kosu.«
Ne! Ne! Ne govori tako! Obećajem ti da ću preživjeti - kriknu ona.
Ne! Najgore od svega bilo bi da umru djeca i da se ona pojavi sama pred njim. A njihovi neprijatelji radosno bi uzvikivali: »Ovaj put su napokon pobijeđeni!«
»Ne misli! Ne misli na to!« - sama sebi je zapovijedala Anđelika kad bi je obuzela tuga i očaj. Znala je da bi uzalud trošila snagu kad bi se njima prepustila.
Nije više imala dovoljno snage ni da jutrom proklinje sudbinu kao što je činila na početku. Kad bi se probudila, na usta joj više nisu dolazili sočni izrazi pariškog podzemlja nego je samo u snu dozivala Boga. Bile su to jedine riječi koje je mogla izustiti u svojoj molbi, beznadnoj molbi koja je dolazila iz njezine nutrine ne nadajući se da će se ispuniti, jedine riječi koje je još mogla izgovoriti; bile su poput mjehurića njezina očaja što su se pjenili na površini njezine svijesti.
Svi znaju što znači taj poziv u krajnjoj nuždi. Znači da je čovjek uvidio kraj svojih zemaljskih nada, da je spoznao dubinu potpunoga očaja.
Nema nikoga. Nijednog ljudskog bića!
Valja vjerovati u Boga. On ostaje. On je posvuda, kao što kaže molitva:
»Izlio si me kao mlijeko! Prerezao si me kao sir...«
Job! Ne smije to zaboraviti... Bog mu je na kraju sve vratio! Jasno: sve su to napisali muškarci, a ne žene!

Skuhala je kožnate vojničke remenove koje je prije razrezala u komadiće. Kuhajući je dobila nekakvu smjesu s kojom je pomiješala nekoliko preostalih zalogaja hrane. Još dva ili tri dana. A potom? Da bi dobila još jedan dan za djecu, odrekla se hrane i zadovoljila se rakijom.
Progonio ju je strah da će podleći halucinacijama. Malo potom ih je i dobila. Morala se pomiriti s tim. Dugotrajna glad uzrokuje takve pojave.
Izlila je malo rakije na dlan i protrljala djecu da ih malo oživi. Pretražila je sve kuteve i pronašla nešto smljevene crne kave. Lymon White je imao svoje male slabosti. Brižljivo je pripremila kavu, pila je kao skupocjen nektar i dala je i djeci. Charles- Henri se namrštio.
Loša je.
Ipak je pohlepno ispio svoju mjericu crne tekućine i sve troje su bili malo živahniji. Bio je to dobar dan.
Otići. Otići do šume. Može li to ona? Što bi ondje našla? Snijeg je zadnjih dana padao bez prestanka. Tog dana nije imala dovoljno snage da ode do Pengashijeve jaruge.
Ipak je redovno odlazila do zamke koja je uvijek bila prazna. Nakraju je uzela mamac da se ne bi pokvario.
Kad se jednom za snježne oluje odvukla onamo, uzalud ju je tražila, a put natrag našla je samo po jedva primjetljivom mirisu dima. Drugom prilikom se onesvijestila na putu do zamke te se probudila sva ukočena od hladnoće. Ni sama nije shvatila kako je skupila dovoljno snage da se vrati.
Njezini izlasci su joj sve više nalikovali na bijeg. Nije više imala hrabrosti gledati ih kako venu. Kuhala im je ljekovite čajeve kojima je dodavala i biljke s umirujućim djelovanjem. U snu su zaboravili na muke gladi. Stalno joj je dolazila u sjećanje pripovijest stare Rebecce koja je kao mlada majka doživjela opsadu La Rochellea u vrijeme kardinala Richelieua. »Što da se nađe u gradu u kojemu su ljudi pojeli sve što se pojesti moglo? Ne mogu pričekati ni da poraste travčica između dviju ploča.«
»Moje najstarije dijete otišlo je prvo« - pripovijedala je Rebecca. »Mislila sam da spava. A bio je mrtav.«
U tim trenucima Anđelika bi se privila uz dječju postelju, promatrala njihove blijede usne i vrebala svaki njihov dah.
Vani je puhala snježna oluja. Noći i dani su se smjenjivali tako da više nije bilo moguće znati je li vani dan ili noć.

51.
USRED DELIRIJA, LEŠ MUČENIKA
Morala je pribrati barem toliko snage da se može kretati po skučenom prostoru. Da se zatvorila samo u jednu sobu, više se ne bi mogla dignuti i polako bi utonula u vječni san, a potom bi i njezina djeca, kad više ne bi dobivali toplinu i životnu snagu od nje, zauvijek zaspala uz njezino hladno tijelo.
Ustani! Kreći se!
Ustala je, uspravila se i hodala amo-tamo kao automat. Odjenula je ogrtač, otvorila vrata sobe i stupila na hodnik jednako odlučno kao kad je u Wapassouu išla kroz dvorište i pregledavala zalihe u skladištima.
A sad je vani snježna pustinja. Opazila je da se iz velike sobe više ne može izići kroz vrata. Snijeg ih je zameo do polovice. Ona obeća samoj sebi da će se pobrinuti za ta vrata kad bude snažnija. Poći će i do zamke. Hoće li je moći izvući ispod snježnih nanosa? Bojala se da ne zaluta na povratku. Koračala je sobom, glasno udarajući nogama po podu da čuje zvuk svojih koraka.
Privukla je ljestve pod tavanski prozor, jedini još otvoreni izlaz kroz koji je dnevna svjetlost ulazila u dubinu njihova groba. Nožem je odvojila zaštitnu prevlaku, nauljenu kožu. Zid leda je gotovo posve zastirao otvor. Izvor svjetla bacao je bakrenu sjenu: zora ili sumrak? Trebalo joj je neko vrijeme da uvidi da se mrači. Dakle, moći će odrediti doba dana ako ih snježne oluje opet ne zakopaju u vječnu tamu.
Vratila je nauljenu kožu na njezino mjesto, namučivši se prije no što ju je učvrstila komadom krzna koji je pričvrstila čavlima. Ako ništa drugo, barem ima potreban alat. Morat će to ponavljati svaki dan da bi ustanovila doba dana i vanjsku temperaturu. Bila je znojna od slabosti, ali zaključila je da joj je rad zapravo vratio snagu jer se čovjek mora što više kretati i raditi da mu ne bi hladnoća otupjela udove, osjetila i duh.
Nahranila je djecu, pri čemu je točno odmjeravala svaki zalogaj. Prestrašeno je promatrala njihovu beskrajnu glad koju nije mogla zadovoljiti. Pobrinula se za njihovu čistoću, uzela ih u krilo i njihala ih. Opet ih je umotala u kože divlje mačke, a
kad je opazila da se smiješe, pa čak i smiju i govore, prožela ju je neumjerena nada. No doista ju je umirivao samo njihov san, iako je u njemu sve više prepoznavala uznemirujuću bezbrižnost. Kad su bili budni, na njihovim upalim obrazima i predobro je vidjela što im nedostaje te je svaki dan strepjela neće li opaziti predznake skorbuta ili čak smrti.
Zalihe masti, usoljena mesa i kukuruza trajat će još tri ili četiri dana. Potom više neće imati što jesti.
Kad su progutali posljednje zalogaje, djeca su se umorno povukla u sebe. Glad će doći prije skorbuta. Anđelika je tjerala od sebe strašnu viziju njihova posljednjeg sna. Popela se do prozorčića, probila snježni oklop, grčevito se probila kroza nj, uspravila se i kriknula:
Neću da umru!
Potrčala je blještavom zaleđenom površinom i ponavljala:
Neću da umru! - Trčala je dalje u pustinju, kao što je Agar trčala što dalje od drveta pod kojim je umirao njezin sin Ismael.
Spotaknula se i pala preko čeljusti zamke koja se pomolila u snijegu. Snježni zec ulovio se u nju; bio je sav bijel u snježnoj bjelini, gotovo nevidljiv, smrznut i ne manje tvrd od čelične čeljusti. Izvukla ga je gotovo čudom, posluživši se nožem. Uzela ga je u ruke i privila na srce.
Hvala! Hvala ti, mali brate! Kako si dobar! Kako si dobar što si došao!
Još nikad nije osjetila tako jaku i tako nježnu povezanost čovjeka i životinje. Životinja je rekla čovjeku: »Kad je već tako... Uzmi me, posluži se mnome da preživiš; ionako smo tvojom greškom svi izgnani iz raja zemaljskog.«
Ispričat ću tu priči djeci.
To je hrana za još dva ili tri dana.
Hvala! Hvala, brate!
To je i znamen. Znamen da će na kraju tog crnog tunela ugledati svjetlost. Oni koji su krenuli njima u pomoć stići će na vrijeme. Njihala je malenu životinju velikih ušiju.
Hvala! Hvala, brate!
Idućeg dana se vratila zamci.
Od raznih otpadaka koje je sastrugala sa zečje kože i od oglodanih kostiju pripremila je mamac u koji bi mogle zagristi i veći mesojedi. Pripremila je zamku ali joj se više nije mogla vratiti jer se razbjesnio vihor koji je potisnuo sva živa bića u skloništa.
Opet se morala suočiti sa strašnim neprijateljem: glađu.
Bila je to tužna večer. Nije više bilo hrane. Čekala ih je smrt. Osjetivši da je vani zavladalo zatišje, otišla ju u veliku sobu i pokušala otvoriti prozorčić. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja ustanovila je da se uzalud trudi: otvor je neprohodan od snijega i leda. Je li dan ili noć? Kakvog smisla ima brojiti dane i sate? Ta uskoro će umrijeti. Počela je nemirno hodati amo-tamo po velikoj sobi, praznoj i ledenoj. Misli su joj hitale i zaustavljale se na pojedinim razdobljima njezina života koja su je dovela do takve smrti.
Gorčina joj je preplavila utrobu, gorčina rođena u gladi i tuzi, gorčina koja je potisnula sve ostale misli.
Vidjela je samu sebe usred spleta mržnje u koji je bila upletena cijeloga života; shvatila je da time što je pridobijala prijatelje nije uspjela odbiti neprijatelje.
Nije se radilo o neprijateljima koji bi znali zašto je žele uništiti. Bili su to prirodni neprijatelji, neprijatelji po sebi. Ukratko, to su neprijatelji koji nisu mogli biti njezini prijatelji.
Kakvu grešku je počinila, kakvu nepravdu skrivila da mora trpjeti zbog nje? Zar se nije znala prilagoditi? Je li se morala prilagoditi?
Ali uvijek sam se pokoravala ljubavi...
Oh, ljubavi moja - uskliknula je - samo ti si postojao, uvijek samo ti... Obećavam ti da ćemo još putovati zajedno. Nećemo se vratiti. Otići ćemo u Kinu, bilo kamo. Nije važno kamo. S tobom...
I dalje je hodala po sobi kao zvijer u kavezu. Odjednom je oživjela shvativši da se odlučuje o njihovu životu, pa makar se radilo o smrti. Pitanja su joj se rojila glavom.
»Jesmo li pogrešno postupali zato što nismo nešto razumjeli i nismo se prilagodili? Možda nismo mogli uvijek imati pravo kad su svi tvrdili suprotno? Svi su mislili drukčije. A ponajprije Božji predstavnici.«
To joj je predbacio Lomenie. »Nemamo pravo zaboraviti poduku iz djetinjstva i milost koja nam je dana krštenjem. Smrt sveca podsjetila me je na to. Draga Anđeliko, pokorite se... jer znam da nemate pravo protiv njega.«
Predviđanje se ispunilo, ali ona se još bori.
»Kakvu sam to grešku počinila da je moram platiti smrću svoje djece? Zar u meni nije bilo dovoljno poniznosti? Tko će mi to reći? Tko će to procijeniti? Kad sam Bog šuti. Šuti i osvećuje se svojim slugama kojima više ne vjeruje.
Jesmo li izgubili poniznost, jesmo li zgriješili zbog drskosti i odvažnosti? Tko bi mi to mogao reći? Imam dovoljno tužitelja. Ali tko će mi reći: »Nisi pogriješila... Utješila si me svojom životnošću... Nisi izdala svoje poslanje.«
Čekala je. Svuda oko nje vladala je tišina. Baklja je gorjela praskajući, kao da plače i umire.
Sve se izjalovilo.
Sanjali su o Novom svijetu i radili su da ga stvore. Kako je voljela Wapassou, Gouldsboro i Salem... i Quebec. A Quebec je uništio Wapassou kao što će jednog dana Salem objesiti Ruth i Naomi.
9 on
Pred očima su joj se redala lica ljudi koje je poznavala. Prvi put je vidjela ono što je bilo skriveno iza njihove zajedničke fasade. Sad je sve tako jasno i čisto.
Prividi! Živjela je samo u prividima! U prividima iskristaliziranima u naivnoj slici o Gouldsborou koju je gajila u srcu.
Zastala je. Uzbuđenje joj se umirilo. Podignuo se zastor pred kojih je predugo drhtala od nestrpljivosti i barem je mogla odahnuti što više ne mora održavati uzaludne nade. Koliko je često sanjala o tome da jednog dana sjedne za stol s prijateljima. Bio bi to kraj svih teškoća. Više ne bi bilo udaljenosti među ljudima.
U praznini rođenoj iz gladi i straha njezinim duhom zavladala je vrtoglava opijenost, kao da ju je opsjelo nešto što ne može zaustaviti, ali njezinim nepovezanim mislima ipak nije manjkalo ni logike ni prodornosti.
Nije bilo važno služiti Bogu. Važan je bio oblik obredne podložnosti kojom Mu se služilo.
Duh je posve nestao iza tih krutih okvira, dogma i postupaka koje su obožavali hoteći očuvati svoja vjerovanja; više su se bojali da će izgubiti njih nego što su se trudili ugoditi Najvišemu.
Lomenie je dobro uvidio. Ne može se boriti protiv sveca. A taj svetac je odlučio povesti rat protiv tri načela koje je mrzio.
Ponajprije protiv žene, muške suparnice u Božjem srcu, izopačene po prirodi, zatim protiv ljepote, koja u njegovim očima nije dar neba nego Sotone, te napokon protiv slobode duha, otvorene svim krivovjerjima, a ona je najneprihvatljivija upravo kod žene.
A danas, kad je divovsko, požrtvovno i dobrotvorno djelo uništeno, ona može samo optužujući podignuti prst i viknuti: »Isusovče, vi ste zločinac! Vi ste uništitelj!«
On pobjeđuje - reče ona - a mi smo izgubljeni!
Napetost koja ju se držala uspravno iznenada je popustila. Ramena joj se opustiše.
»On pobjeđuje. Ali zašto je potrebno da pobijedi na ovakav način?«
Upravo u tom trenutku, dok je hitala za svojim mislima i opet postala svjesna strašnog položaja u kojem se nalazi, nešto je udarilo u vrata. Udarac je odzvanjao u mukloj tišini malenog prebivališta pod snijegom. Bio je kratak i tih, ali razgovijetan. Nešto je udarilo u drvo. Dok je zadržavala dah ne znajući da li da povjeruje svojim osjetilima i pokušavala odrediti odakle je došao taj šum, nešto je opet udarilo, ali muklije, kao da netko jakom šakom udara po dovratku, ili pak štapom. Potom se više ništa nije čulo.
Ali bila je uvjerena: čula je dva udarca u vrata.
Ostala je kao prikovana i ispitivala tišinu koja se zgusnula oko nje, a izvana se čuo samo šapat vjetra; stajala je i čekala da se uvjeri nije li bila žrtvom halucinacije.
Nada joj je ispunila srce i razlila joj se žilama. Gotovo se gušila od neočekivane sreće, osjećala se isto kao u doba njihove prve zime kad im je prijetila glad, vani je siktala oluja, a nisu mogli očekivati nikakvu pomoć. Tad ih nije upozorio nikakav udarac, ali obuzeo ju je jak predosjećaj. Rekla je samo:
Netko je vani.
Pošla je s gospođom Jonas prema vratima, tim istim vratima, dok su se drugi smijuckali i odmahivali glavom. Same su se uprle o zaleđena vrata i s mukom ih otvorile. Kroz snježnu mećavu opazile su prilike koje su se udaljavale od njihova prebivališta. Bio je to Tahountaghete sa svojim Mohikancima koje je poslao Outtake i Vijeće irokeških majki da im donesu hrane.
I sad ju je preplavila tako silna radost zbog čuda da se bojala da će pasti ako se pomakne.
Znala sam da će Outttake doći! Outtake! Znala sam da me ne može napustiti, da će doći...
Drhtala je kao plamen na vjetru. Uskoro će skuhati djeci juhu od graha, toplu, s pemmicanom. Ah, kako će im to pomoći! A potom će jesti divlju rižu, ubranu s jezera, pa malo divlje raži koju natapaju u vrču mlačne vode i tako uspješno liječe skorbut. Hoće li imati snage da otvori vrata?
Zakoračila je prema njima umornim korakom starice.
Uklonivši zasun i otključavši bravu, zastala je kad je valjalo gurnuti vrata. Što ako je to bila halucinacija? Nije li u dnu srca gajila nadu da će se ponoviti čudo iz doba njihova prvog zimovanja u Wapassouu?
Borila se sama sa sobom kao da je napada prikaza. Napokon je otvorila vrata koja su gledala u noć punu skrivenih sablasti. Prisilila se da izdrži stisak studeni i pogledala prema vrhu obronka.
Snježna oluja nije bila oštra kao prošli put. Ugledala je mjesec među crnim, iskrzanim oblacima koji su brzo plovili teškim, olovnim nebom. Bijeli greben visokih snježnih nasipa pred vratima svjetlucao se na mjesečini, ali u pozadini se nije nazirala nijedna ljudska prilika.
Zar je sanjala?
Promatrala je širom otvorenih očiju, a iz očiju su joj potekle suze od hladnoće. Nada joj nije htjela ugasnuti. Čuvala ju je u sebi kao breme koje ne želi zbaciti jer bez njega ne bi preživjela. Ne! Nije sanjala! Čula je udarac... čak i dva. Nešto se dogodilo. Nešto se promijenilo. Nešto ljudsko razbilo je njihovu nepomičnu i strašnu samoću.
Gledala je prema snježnom nasipu i stupila korak naprijed, ali mjesec se upravo tad sakrio iza gustih, tamnih oblaka. Na trenutak je zastala i pokušala se snaći u tami, a potom je zakoračila dalje. Napravivši nekoliko koraka, spotaknula se i gotovo pala preko nevidljive prepreke.
Udarila je u tvrdu i tamnu masu. Opipala ju je i osjetila nabore neobične tkanine, kože ili hrapava platna, već zaprašene snijegom koji je nanio vjetar. Vreća! Velika vreća! Hrana! Namirnice!
Dakle, nije sanjala! Ipak su došli.
Obuhvatila je vreću koju su nedvojbeno bacili s vrha obronka. Bila je to golema vreća, naduta, s izbočinama.
Grah! Kukuruz! Sušene bundeve!
Nikako je nije mogla pomaknuti te je zaključila da mora pokušati drukčije. Promrzlim prstima počela je ljuštiti ledenu oblogu pokušavajući zahvatiti neki nabor ili izbočinu. Tako bi mogla dovući vreću do blage strmine koja vodi do vrata. No bila je preslaba za taj pothvat. Pomislila je da se vrati u kuću po rukavice bez prstiju, ali ništa je ne bi moglo prisiliti da barem na trenutak napusti svoj plijen. Bojala se da bi se raspršio poput sna.
A tad se iznenada oluja razbjesnila i spustila nebo tik nad zemlju, a snijeg je nagrnuo u udubinu u kojoj je stajala, prijeteći da će prekriti i nju i njezino teško breme koje je uzalud pokušavala pomaknuti.
Napokon je uspjela uhvatiti se za izrazitiju izbočinu u vreći i počela se klečući vući prema ulazu, pognute glave, da bi se zaštitila od vjetra koji joj je šibao lice. Malo- pomalo dospjela je do praga i prevalila se u unutrašnjost skloništa. Dovukla je vreću u veliku sobu i ostavila je na drvenom podu. Zapusi snijega prolazili su kroz vrata i zasipali pod, a vatra u kutu sobe postajala je sve slabija. Znajući da mora po svaku cijenu izbjeći da se nađe u tami i da mora zatvoriti vrata prije no što to spriječi snijeg koji se nagomilavao, Anđelika se opet odvukla do ulaza.
Prikupila je snage i uspravila se. Svaka kretnja ju je boljela i sve je značilo začudan napor: odstraniti snijeg, povući vrata k sebi, zatvoriti ih, uvući ključ, zaključati, namjestiti zasun...
Opet je zavladala tišina. Bila je već pri kraju snaga i morala se nasloniti na vrata da ne padne. Njezin napor bio je tako velik da je posve izbrisao osjećaj radosti i pobjede koji ju je obuzeo kad je otkrila omot pred vratima. Osjećala se potrto, iscrpljeno, borila se protiv nesvjestice i hvatala je dah. Usne su joj bile suhe, grlo hrapavo i više nije osjećala hladnoću. Soba koja joj se inače činila hladnom, sad je za nju postala zagušljivom.
Polako se umirila i došla k sebi. Nasmrt umorna, zatvorila je oči te ih malo poslije opet otvorila. Vreća je još bila tu, vreća koja znači spas za nju i njezinu djecu.
U polumraku joj se njezin oblik učini nekako čudnim. U niskoj svjetlosti baklje koja je risala njezinu sjenku izgledala je nerazmjerno dugačka.
Oklijevajući, prožeta iznenadnom sumnjom, prišla je vreći i kleknula. Snijeg koji se topio oko nje otkrivao je dug zavežljaj od grubo štavljene kože, zavezan prepletenih kožnim remenima.
Na jednom kraju remenovi su se odvezali. Anđelika s grozom pomisli da u otvoru nazire obrise ljudskog lica.
Uplašeno je segnula rukom i odvezala kraj vreće.
Pojavi se lice muškarca, pocrnjelo kao da je spaljeno, voštanih zatvorenih kapaka. Ostala je ukočena, okamenjena u neizmjernom razočaranju.
To nije vreća s namirnicama. To je leš.
Nije htjela shvatiti. Maločas ju je to otkriće dovelo na vrhunac radosti, a sad ga je htjela izbrisati, udaljiti od sebe. To ne može biti! Sudbina nema pravo tako se poigravati s njom.
Po bjelini kapaka koja se isticala na pocrnjelom licu punom ozeblina i ostataka crne brade ustanovila je da se radi o bijelcu, nedvojbeno Francuzu. Na licu mu je opazila i tragove zgrušane crne krvi. Usne su mu bile samo dva crna ugljenasta traga te mu je lice bilo zgrčeno u odvratnoj grimasi.
Je li to neki zalutali traper? Je li umro iscrpljen pred njezinim vratima? Ali kako? Ta zašiven je od glave do pete.
Dakle, »oni« su došli.
»Oni«... Francuzi, Indijanci, Irokezi, Abenakiji? Neka ljudska bića došla su u toj pustoj zimskoj noći i umjesto da joj se predstave, odložili su joj tog mrtvaca na pragu i izgubili se u noći.
Samo Irokezi su sposobni za tako okrutan i besmislen postupak. Ali zašto?
Bez razmišljanja je potegnula kožni remen i proširila otvor. Dok je razmicala odvrnjelu kožu, ugledala je komadić mrtvačeve kože koji se prilijepio za kožu. Činilo se da se truplo već počelo raspadati jer je izgledalo kao smola, kao katran. Bilo je spaljeno i pri dodiru se raspadalo.
Anđeliki je zastao dah. Grlo joj se stisnulo u užasu i sućuti.
Mučenik! Svećenik!
Na grudima mu je misionarski križ bio urezan u rane.
Siroti nesretnik!
Ona se uspravi, sva izvan sebe, raširenih očiju.
Što si to učinio, Outtake? Što si učinio?
Drhtala je od užasa, a još više od nemoćnog gnjeva.
U njoj se sumnja u to što vidi, uvjerenje da je muči mora i luđački prividi borila s osjećajem kobne neizbježnosti. Oduvijek je znala da će se dogoditi nešto takvo. Taj osjećaj je bio tako jak da joj se činilo da je već više puta doživjela taj trenutak, trenutak kad je u središtu križa ugledala crveno svjetlucanje rubina, poput kapljice krvi.

52.
LICEM U LICE SA ISUSOVCEM SEBASTIENOM D'ORGEVALOM
Željela je reći: to je krv.
Ali nije to rekla. Nije ništa ni mislila. Znala je. Došlo je što je moralo doći.
Mogla bi reći: neki drugi svećenik nosi taj križ, njegov križ.
Ali razum je to odbio. Nije se smjela tješiti jalovošću tog pogrešnog objašnjenja. Zna da križ pripada mučeniku koji beživotno leži pred njom.
To je njegovo tijelo. Taj leš - to je on.
On, napokon on! Progonitelj! Neprijatelj bez lica. Outtake je održao obećanje: »Bacit ću ti pred noge tijelo tvog neprijatelja!«
On, prokleti isusovac, pred njezinim je nogama.
Sebastien d'Orgeval, nesmiljeni neprijatelj. On je ta bezoblična hrpa, izmučeno, spaljeno biće, mučeno na sto načina!
A ona, Anđelika, žena koju je mrzio i progonio a da je nije ni poznavao, stoji nad njim i promatra njegove ostatke pogledom koji je također gotovo ugasnuo.
Koliko je dugo ostala nepomična? Nekoliko sekundi ili nekoliko dugih minuta. Milosrdna priroda tad joj je darovala potpunu uspavanost svih osjećaja i misli.
Potom je počela dolaziti k sebi i vraćati se u stvarnost. Nije više drhtala. Nije više osjećala ni glad ni strah. U njoj je bila samo još velika praznina koju je polako ispunjavala plima beskrajne tuge. Gorka je to i jalova pobjeda! Val gorčine prožeo ju je sve do usana te je opet zadrhtala.
A tad je začula tiho, jedva čujno jecanje, poput daha daleke morske školjke. Zamro je, a potom se opet oglasio. Bio je nalik na žalovanje, tužan krik kakav se ponekad za maglenih dana ili kad je pun mjesec može čuti u okolici Salema i Gouldsboroa. Taj glas dopirao je do srca i skamenio je. Kao da je to jecaj ljudskog bića. Pribrala se i
zagledala se u blijedu svjetlost baklje na zidu od grubo istesanoga drveta; iznova je postala svjesna svoje grobne samoće i tog nejasnog obrisa iz kojega kao da je dopiralo to zlokobno jecanje.
Već je pomislila da je dosegnula dno očaja, gnjeva i ogorčenja, ali u njoj se opet rodio strah i prisilio je da pribere posljednje snage za borbu s novom dilemom.
Zar ta jadikovka doista dolazi iz usta tog mrtvaca? Zar to znači da je živ?
Opet je osjetila da gubi razum. Mozak joj je počeo brzo raditi, kao da je šiban bičem, ne pristajući na bludnje i privide, tražeći da se izjasne i kažu joj istinu ma kako strašna bila.
Je li poludjela ili se mora pomiriti s tim da jecaji dopiru iz raspadajućih mrtvačevih usta... i da je taj mrtvac živ?
Ako je tako, zašto ga je Outtake bacio na njezin prag? Zašto ga je održao na životu? Da zadovolji tko zna koji zakon osvete ili kanibalizma? Da ga ona dokrajči? Da ga pojede?
Zar to želi? Bilo bi to u skladu s njegovom primitivnom logikom i etikom u kojoj se miješaju mudrost i ludost, okrutnost i velikodušnost, osveta i hrana!
Osjetila je grč u utrobi. Njezin izmučeni želudac zapekao ju je i prinijela je ruku ustima da zaustavi iznenadnu slabost. Hrana, meso, meso! Topla i slasna juha! Spas! Život!
Potrčala je prema vratima da bi pobjegla od strašnih slika. Upravo u gnjevu i ogorčenju našla je dovoljno snage da makne teški zasun, otključa vrata i otvori ih.
Srnula je van, u vihor što bjesni i poviknula na sav glas.
Vratite se! Vratite se, Indijanci! Vratite se!
Vjetar je siktao poput tisuća zmija. Morala je zastati, zaslijepljena, ali je i dalje vikala:
Vratite se! Vratite se, Mohikanci! Nemate pravo... Nemate pravo to učiniti! Miješala je francuske i irokeške riječi.
Jesu li je Indijanci slušali iza snježnih nanosa?
Izdali ste me, Indijanci! Izdali ste me! Irokezi! Ubili ste me! Zbog vas umirem! Onesvijestila se i pala u dubok i mekan snijeg koji je napadao oko vrata. Poslije se prisjećala s kakvim je olakšanjem uronila u nj.
Pomisao na djecu ju je oživjela. Učinilo joj se da pred sobom u smrtonosnom ledenom vjetru vidi tri prilike koje je plačući dozivaju te se odmah uspravila. »Ta smrznut će mi se pred očima!« Ispružila je ruke da im pomogne, ali zamahnule su u prazno i barem tad je bila sigurna da je postala žrtvom priviđenja. No i kad se vratila u utvrdu, progonila ju je misao da su se probudili i otišli da je potraže.
Teturajući od iscrpljenosti, dovukla se do sobe i odahnula kad je vidjela da svi troje mirno spavaju u velikoj postelji. Blizanci su svaki sa svoje strane naslonili glavu na Charles-Henrija koji je ležao između njih i grlio ih oko vrata.
Umirila se i vratila prema ulazu da zatvori vrata koja je u žurbi bila samo pritvorila. Namučila se dok nije lopatom očistila snijeg s vratnica, ali više nije osjećala slabost. Strah što ju je bio obuzeo bio je tolik da je zamalo skrivila smrt djece koja imaju samo nju.
Proželo ju je grizodušje. Kako je mogla dopustiti da izgubi živce kad je ona jedina nada za ta malena tri bića?
Posljednjim snagama je zatvorila i zaključala teška vrata. Sad je njihovo sklonište opet čisto i zatvoreno. Neka oluja samo bjesni, oni su sad na sigurnom. Snijeg koji se nakupio na sredini sobe već će se istopiti.
Kad se vratila u toplu sobu, gotovo je kipjela od zahvalnosti nebesima. Najgore je prošlo!
Pogledala je djecu i učinilo joj se da su im obrazi malo rumeniji. Je li im koristio uvarak od lišajeva i zrnja koji im je dala prije spavanja? Pogledala je nije li ga ostalo
malo na dnu posude, a kad je zadovoljno ustanovila da jest, ugrijala ga je na žeravici te je dugo i halapljivo pila. Osjećala je kako joj je krv živahnije zakolala i da joj ne treba nikakva druga hrana. Ništa više ne treba! Sjela je na kameniti pod uz ognjište i naslonila se na zid kamina.
Vatra naložena hrastovim cjepanicama dugo će gorjeti. Htjela je tek počinuti, ali zaspala je i potom se probudila u drhtavici. Mamurno je dodala drva na vatru i legla pod krzneni pokrivač s djecom. Postelja je bila čudesno topla i ona je sretno zaspala. Probudivši se, još je neko vrijeme lebdjela ismeđu sna i jave, u zaboravu koji je dozvao san, ne bojeći se onoga što ih čeka. Bio je to kratak i milostiv trenutak odmora. Sve je riješeno, mislila je s olakšanjem, sve je riješeno.
Tijelo joj je bilo lagano i mirno.
Pomisao na djecu istrgnula ju je iz pospane omamljenosti nalik na pijanstvo. Kad se uspravila u postelji, prvo je pogledala njih, kao i uvijek, te joj je srce zastalo u strahu da ih nije odnijela smrt dok je ona spavala. No oni su i dalje mirno spavali. Zar im doista iz lica isijava blaženost koju je i sama upravo osjetila? Ona se zabrinu. Previše spavaju. Valja ih probuditi.
Ali kad se probude tražit će hranu.
Ona se nasloni na uzglavlje i prisjeti se da više nema nikakve hrane.
Počela se prisjećati. Kao s dna tamnog oceana isplivale su na površinu krhotine sjećanja na sinoćnje događaje: netko je pokucao na vrata, na pragu je našla vreću i u njoj je bila hrana. A kad je vidjela da u njoj nije hrana, razočaranje ju je zamalo ubilo. Ona glasno zajeca. Ne, ne želi znati što je bilo poslije.
»Sanjala sam!«
U vreći je bio leš, a taj leš je bio živ.
»Sanjala sam.«
Pokušavala je umiriti samu sebe: - Sanjala sam.
Oko nje je vladala potpuna tišina. Vjetar je jenjao. Snijeg je napadao do prozora, ali ta alabastrena svjetlost ju je uvjerila da na vedrom nebu sija sunce.
»Jesam li sanjala?«
Gledala je svoje ruke otekle od mraza. Prisjetila se svih pojedinosti njezine sinoćnje bitke protiv leda i težine vreće; usta joj se ispuniše gorčinom.
Prisjetila se razočaranja, gnjeva koji ju je obuzeo kad je shvatila što je Outtake učinio, svojih divljih povika s praga, povika u tamno ždrijelo noći; a potom ju je ispunila grobna tišina u velikoj sobi u koju se dovukla s dugim, crnim tijelom što je beživotno počivalo na drvenom podu usred sobe.
Je li to tijelo još u susjednoj sobi?
Ta misao u njoj je nadahnula svjesnost da je u njezinoj blizini netko tko dijeli njezinu samoću u tom izgubljenom kutku svijeta, a to je istodobno zastrašujuće i iznenađujuće.
A što ako je doista tu?
Što si to učinila? - reče ona prestrašeno. - Umirao je, a ti si ga ostavila!
Slaba, ali svjesna i prisebna, nikako nije mogla objasniti što ju je navelo na bijeg od užasa koji se pomolio i prekinuo jednoličnost dana koja je već sama po sebi bila užasna - što ju je navelo da utone u san i zaboravi na to.
Što me je spopalo? Mislila sam da je to... otac d'Orgeval. Otkud mi ta opsesija? Zato što joj je Ruth napisala: »Oni će uskrsnuti iz groba!« Ona se osjeti glupom i krivom.
Je li sigurna da je vidjela sjaj rubina na križu? »Možda je to bila krv« - ponavljala je. Ta zar nije vidjela da je taj muškarac sav prekriven ranama?
»Što si to učinila?«
Polako je ustala, nesvjesno poravnala nabore na haljini i ogrnula se pelerinom.
U kaminu se ispod pepela održao žar, a kad ga je podjarila, veselo je zaplamtio. No hodnik i velika soba bile su, naravno, hladne. Dah pred ustima pretvarao se u maglu. Oslanjajući se na zid, pošla je dalje, sva drhteći od straha jer još nije mogla vjerovati da je sve to istina i prožimala ju je nada da su preko noći nestali svi tragovi njezine noćne more.
Ali još je bio tu. Duga, crna hrpa ležala je na tlu usred sobe, upravo onako kako ga je ostavila prošle noći.
Zastala je na pragu i promatrala ga s mješavinom straha i odbojnosti.
Neka primitivna plemena užasnu se kad u njihovo selo uđe predmet nalik na izduženi oblik leša. Sad ih je shvatila. Nije bila ništa manje prestrašena od njih.
Što si to učinila? Nesretnik je umirao. Sad je već zacijelo mrtav.
Na pomisao da joj je poglavica Mohikanaca tim strašnim pothvatom omogućio da se osveti svom neprijatelju, da mu zada posljednji udarac, da ga možda i pojede, stresla se od groze i gnjeva. No to je za nju bilo i blagotvorno.
Ne poznaješ me, Outtake! Nisi shvatio što sam ja!
No taj urođenik je pobijedio. A ona je pobjegla i ostavila ga da umre.
Što sam to učinila? Pa i da je to bio on, što je glupo i pomisliti, nisam imala pravo da ga pustim da umre.
Obuzela ju je beskrajna sućut, beskrajno grizodušje. Polako se približila mrtvacu i kleknula uz njega.
Nagnuta nad njim, objema je rukama oprezno razmaknula tvrdu kožu i otkrila voštano lice spuštenih kapaka, upravo onakvo kakvo ga je na tren vidjela prošle noći, potamnjelo i puno krvi, čekinjastih ostataka brade i zgrušane krvi iz nebrojenih rana i opeklina.
Oprosti mi. Oprosti mi.
Bio je to bijelac, katolički svećenik misionar, Francuz, isusovac, te više nije mogla shvatiti što ju je pri pogledu na njega nadahnulo tolikom odbojnošću i strahom i navelo je da pobjegne od njega. Bio je to bijelac, kršćanin, čovjek na umoru, brat.
Nije to smjela učiniti.
Tako je prepustila pobjedu barbarinu Outtakeu.
Oprostite mi, oče. Zgriješila sam. Oprostite mi, siroti čovječe! Suze su joj potekle iz očiju i zaslijepile je.
Najradije bi samu sebe kaznila za to što je učinila. Ali nema smisla liti suze. Što da učini sada kad je mrtav? I to njezinom greškom.
Pogled joj se spusti na križ. Da, rubin je tu i svjetluca.
Promatrala je crte lica nepoznatog mučenika i pitala se tko bi mogao biti taj isusovac. Zašto oko vrata nosi raspelo oca d'Orgevala?
Odjednom je zadrhtala. Jasno je uočila oblačić iznad nepomičnog lica. Zar je još živ? Pa to je nezamislivo!
Grozničavo je pretražila džepove, našla ogledalce i stavila pred njegove krute usne. Ruka joj se tresla, pogled mutio, ali vidjela je tragove njegova daha.
Živ je!
Odjednom je opet prikupila snagu i hrabrost.
Izliječit ću ga! Spasit ću ga!
Bila je u zanosu, tjerala ju je neka unutarnja groznica, silna želja za spasom. Ako iščupa tog čovjeka od smrti, pomislila je, svi će biti spašeni.
To je znak. Znak otkupljenja, znamenje neba na zemlji.
To je znamenje da nad njima lebdi sila koja je pravednija i milosrdnija od ljudi. Otišla je u drugu sobu i podjarila vatru pod loncima s vodom. Djeca su još spavala. Vratila se s malim vrčem mlačnog pića, svojim kovčežićem s lijekovima, kirurškim instrumentima i svilačom. Napitku koji je pripremila za njega dodala je i mjericu rakije. To će ga ili ubiti ili postaviti na noge. Morala je riskirati, nije bilo druge. No
duboko u sebi vjerovala je obećanju koje sadrži latinski naziv tog pića: aqua vitae, voda života.
Pod crnkastim i osušenim usnama čeljusti su bile stisnute čvrsto poput škripca. No u njima su nedostajali neki zubi, bilo da su bili slomljeni ili su sami ispali zbog truleži, pa je kroz te šupljine počela oprezno ulijevati tekućinu. To joj je uzelo dosta vremena jer je radila polako, u strahu da ne prolije dragocjenu tekućinu, ali on je neprimjetno gutao i zdjelica se izpraznila. Napitak je ušao u to nepomično tijelo i polako će ga oživiti. Morala je paziti da ga ne ugrije prenaglo jer je znala da ga je hladnoća održala na životu, utonuo je u zimski san poput životinja te mu se rane nisu zagnojile.
Umila mu je lice svojom blagotvornom vodom čiju tajnu je samo ona znala, namazala mu je kapke prekrivene krvlju i gnojem. Odlučila je malo pričekati prije no što se pobrine za opekline na njegovim grudima jer će morati biti vrlo oprezna; u rane su se ulijepili komadići crne tvari.
Nije ni istrgnula raspelo iz njegovih prsa.
Potom se latila težeg posla: htjela je izvući tijelo iz tvrdog i debelog kožnog omota u koji je bilo uvijeno od glave do pete. Kod nogu je opazila konopac koji je slobodno visio i zamislila je kako su ga po snijegu i ledu vukli miljama i miljama, dovukli ga do utvrde u grubo štavljenoj koži koja nije ništa manje glatka ni manje pogodna za vuču po ledu od golog debla saonica.
To tijelo su polugoli Indijanci, Irokezi ili Abenakiji, hodajući na krpljama vukli kroz zasnježene bregove i doline tko zna koliko dana i noći, a sve samo zato da ga neke kasne večeri bace na prag nekog zakopanog brloga u kojem Anđelika i njezino troje malene djece umiru od gladi, sami i napušteni.
Nikad vas neću moći shvatiti, Indijanci.
Hrapava i otvrdnula koža se sama od sebe zatvarala i morala ju je razrezati na komadiće kao lupinu. Bila je iznenađena kad je pod tvrdom vanjskom oblogom napipala nekakve jastučiće koje su očito postavili s nakanom da što bolje zaštite mučenikovo tijelo.
Privukla je jednu vrećicu. Bila je od jelenje kože, napeta i napuhnuta. I prije no što je razvezala konopac, znala je što je u njoj.
Kao što ju je sinoć grubo razočaranje gotovo ubilo, tako se sad zamalo obeznanila od radosti.
Oh! Outtake! Outtake - bog oblaka! Kao i prošli put! Grah, grah iz Doline pet jezera!
Prebirala je zrna i zaneseno ih prosijavala iz ruke u ruku kao što škrtac broji zlatnike, a ni škrtac ne bi mogao biti sretniji od nje.
Namirnice! Djeca... Djeca će biti spašena!
U drugim džepovima i zamotuljcima bila su zrna divlje raži za klice, sušeno i sasječeno meso s masti, komadići sušenih bundeva, kukuruz, grašak...
Bože, hvala ti! Hvala ti, Bože!
Klečeći je uzdignula ruke kao znak zahvalnosti.
Sunce je blistalo. Prodiralo je u mračnu unutrašnjost kroz prozorčić te je pramen svjetla obasjao i nju. Tama se povukla pred svjetlom. Život je opet počeo.
Spašeni su! Hvala ti, Bože! - govorila je glasno i smijala se od sreće.
Osjetila je da netko promatra izljeve njezine sreće. Okrenuvši glavu, opazila je da su kapci umirućeg podignuti. Između njih je prodirao pogled, mutan i bezbojan, ali to je ipak bio pogled.
Ma koliko bio neobičan način koji je lukavi Outtake odabrao da im pomogne, taj nesretnik im je ipak donio spas.
Opet ju je obuzela silovita želja da oživi taj duh koji je mnogo dana lebdio pred vratima smrti.
Glasno mu je rekla:
Oče, na sigurnom ste. Ne bojte se više. Njegovat ću vas. Izliječit ću vas.
Izrekla je te riječi da shvati da je živ i da ga podsjeti na sve što se dogodilo prije no što je izgubio svijest.
Čujete li me, oče? Ako me čujete, dajte mi znak, pokušajte pomaknuti kapke... Prošlo je nekoliko dugih sekundi. Kapci se nisu trznuli. Bezbojne oči su i dalje gledale u strop.
Zar će umrijeti?
No pomaknule su se usne, isprva nijemo, a zatim se iz njih iscijedio tihi i daleki zvuk, ali dovoljno razgovijetan.
Tko... ste vi?
Oklijevala je. Obuzela ju je vrtoglavica. Našla se na pragu pred nepoznatim i u trenutku kad valja stupiti u nj, najradije bi se povukla.
Očiju prikovanih za taj slijepi pogled, ona reče bez daha: - Ja sam grofica de Peyrac. Nije ni trepnuo. No mogla bi se zakleti da je zapazila bljesak u njegovim ugaslim zjenicama.
Ili je to bilo priviđenje? Plod njezina straha?
Ništa na svijetu ne bi je moglo prisiliti da ga i ona upita isto. Je li ju uopće čuo? Je li razumio?
»Pripremit ću hranu djeci. A poslije... vidjet ćemo.«
Ali to se opet dogodilo. Ovaj put joj se nije moglo učiniti. Blijede, ugasle oči su oživjele i obojile se modrom svjetlošću, čistom, sjajnom svjetlošću u kojoj je blistao čvrst i rezak bljesak safira.
Njegov pogled i dalje je bio uperen u nju.
Začula je isti prigušen i krhak glas čija je nemoć bila u suprotnosti s pogledom u kojem kao da se skupila sva snaga tog izmučenog tijela. Morala se nagnuti nad njega ako je htjela razumjeti izgovorene riječi. Bilo je ganutljivo slušati taj prigušeni glas i gledati pocrnjele, izranjene usne kako izgovaraju uljudne fraze koje zahtijeva aristokratski odgoj.
Do... dopustite mi, gospođo... da... da vam se pred... predstavim. Zovem se... Sebastien... d'Orgeval...
Svjetlosni stožac polako se pomicao.
Ništa se nije micalo u samotnoj utvrdi, ništa se nije doimalo živim osim dvaju oblačića daha koji su se rasplinjavali u hladnom zraku.
Bio je to tanahan znak života dvoje ljudskih bića koja su mogla svaki čas ugasnuti, bila je to srebrnasta para njihova iscrpljenog daha. To se nije smjelo tako dogoditi. Prekasno je!
Ali dogodilo se.
Grofica de Peyrac i isusovac Sebastien d'Orgeval gledali su se oči u oči.

JEDANAESTI DIO
NA SPLAVI SAMOĆE
53.
NJEGA UMIRUĆEG MUČENIKA
Iznenadna ozdravljenja koja postiže zdjela kukuruzne kaše obogaćene komadićima sušenoga mesa spadaju u pojave koje navode čovjeka da zaboravi sve greške i tegobe ovoga svijeta i pomažu mu da očuva vjeru u dobrog i velikodušnog Boga.
Bilo je potrebno naizgled tako malo skromnih darova zemlje da se ta malena djeca puna života vrate s ruba groba kad ih je već glad bila posušila kao cvijeće bez vode. Anđelika ih je počela hraniti malenim količinama hrane, kao ptiće, i puštala ih je da zaspu nakon svakog zalogaja. Sad su se probudili kao nekad u Wapassouu. Istezali su omršavjele nožice u nestrpljivom očekivanju da počnu otkrivati sva mala i velika iznenađenja koja im nudi novi dan.
I Charles-Henri se brižljivo odjenuo i zapovjedio blizancima da navuku barem tuniku na noćnu košulju. Stao je pred Anđeliku i rekao joj:
Majko, mogu li vam pomoći u njezi »mrtvaca«?
Zar je već uspio šmugnuti iz sobe i obići kuću? Zacijelo je u velikoj sobi naletio na ležeću priliku.
Sve troje djece mislilo je jasnije nego ona, koja je poslije svakog počinka polako dolazila k sebi kao da nije spavala, nego cijelo vrijeme bila u nesvjesti.
Sinoć - je li to doista bilo sinoć? - nekoliko sati je trčala amo-tamo i prenosila neprocjenjive zalihe u ostavu: vrećice s pemmicanom i divljom rižom, kukuruzom i grahom, komadiće sušenih bundeva koje je već stavila na stranu i podijelila na svakodnevne obroke. O, draga i sveta hrano!
Pristavila je nekoliko kotlića s vodom nad ognjište, bacila u prvi nekoliko šaka kukuruza, a u drugi grah s malo soli da se lakše skuha. U treći je stavila pemmican da ne mora predugo čekati prije no što ga stavi u usta izgladnjele djece zajedno s komadićima sušenih bundeva koje je prije istukla drvenim batom. Progutali su taj prvi dar a da nisu ni otvorili oči. Potom je i sama jela, potisnuvši pritom sjećanje na izjavu koju joj je dao onaj umirući glas: »Ja sam otac d'Orgeval!«
Neobičan postupak koji je izabrao Outtake da joj pomogne održavao ju je u stanju nesigurnosti. Outtake joj je sam jasno rekao: »Otac d'Orgeval je mrtav«, a sve to govori da je riječ o prividu. Ništa ne dokazuje da je upravo Outtake poslao taj živež, a nesretni mučenik je možda bio nekakav ubogi isusovac s Velikih jezera koji je uslijed mučenja izgubio razum.
Čula je samu sebe kako mrmlja:
Ne mogu više podnijeti te divljake! Ne mogu ih više podnijeti!
Ne - odgovorila je poslije na Charles-Henrijevo pitanje - vrlo si ljubazan, mali moj, ali više volim da ostaneš ovdje i nadzireš Raimon-Rogera i Gloriandre da ne padnu u vatru i ne prave gluposti.
Uzela je četku i očetkala ih, a potom je počešljala i svoju kosu. Nevjerojatno kako je malo juhe od povrća potrebno da se opet postane ljudsko biće, da se opet živi. Jer život je u biti upravo to: hrana. Sad nije potrebno misliti i zamarati mozak. Bit će dovoljno dana za to prije kraja zime. A sad se usprkos teškom položaju nazire spas. Kad je došla na rub očaja i sama sebi priznala »Ovo je kraj«, dogodilo se čudo i u njemu je vidjela potvrdu da će živi dočekati kraj zime.
Pa i on, »mrtvac«.
Zaista sam luda - reče ona s kuhačom u ruci. - Opet sam ga napustila!
Nije doista vjerovala da je govorila s njim i njegova izjava da je on otac d'Orgeval u njezinom se duhu stapala s onima koje ljudi čuju u snovima ili noćnim morama. Sad je zaista povjerovala u smrt koju je objavio otac de Marville. Jer ne može biti drukčije.
Već je počela pripremati ratni plan za nesretnikovo izlječenje: biljke, obloge, svilaču i zdjelu krepke juhe, jer morat će ga nahraniti kad se izvuče iz obamrlosti.
Odlučila je da će ga previti u susjednoj sobi. Ona je hladna kao led, ali to će samo održati njegovu neosjetljivost na bol, jer ne umire od hladnoće.
Zatim ga valja prenijeti ovamo i smjestiti ga u blizini ognjišta. Hoće li se ugrijati? Hoće li se vratiti u život? Hoće li to truplo, to izmučeno tijelo koje će morati njegovati kao dijete postati ljudsko biće koje se može prepoznati, biće koje će s njima dijeliti zimsko zarobljeništvo?
Nije joj se svidjelo što će mali dječak vidjeti u kakvo stanje može čovjeka dovesti okrutnost njegovih bližnjih. No Charles-Henri bio je rođen na američkoj obali i možda će podnijeti taj prizor lakše nego ona, možda će prihvatiti divljaštvo svoje rodne zemlje kao što djeca Staroga svijeta prihvaćaju legende iz junačkih epova.
I tu se odvijao junački ep. Na jednoj strani bio je misionar u crnoj sutani, s raspelom u ruci i s grozničavom željom da privede Bogu poganske duše; na drugoj strani bio je napola gol, tetoviran Indijanac sa svojom neshvatljivom strašću za mučeničkom smrću koja je pitanje časti, pri čemu nije važno radi li se o vlastitoj ili tuđoj smrti.
Morala ga je previti od glave do pete. Kao što je i kanila, taj zahtjevan posao obavila je u velikoj sobi, gdje je ležao od svoga dolaska. Još je disao, a dah mu je bio tako slab i nezamjetan da se pitala gdje da počne da ne bi nekim nepromišljenim ili grubim pokretom presjekla tanku nit njegova života.
Kad je htjela odstraniti raspelo, morala je postupati s najvećim oprezom, umivši rane oko križa toplom vodom, ali znamen je ostao na mjestu, duboko urezan u kožu i meso, a oko njega je potekla crvena krv po crnkastoj koži.
Napokon je odvojila taj križ sa sićušnim svjetlucavim rubinom. Pobožno ga je oprala i oprezno ga položila na komad tkanine. Morala je prerezati uzicu na kojoj je visio o vratu.
Nije mogla razaznati u što je bio odjeven. Kad je s mukom prerezala grubu kožu u koju je bio umotan, trgala je komad po komad crne sutane.
Opekline, svuda opekline, a neke su odisale po truleži.
»Siroti nesretnik! Siroti nesretnik!« - mrmljala je dok je čistila rane, jednu po jednu, ne shvaćajući kako je uspio ostati živ uz toliko opeklina. Dok mu je prala tijelo, ruke i noge, tanke poput štapa, opazila je da su opekline različite vrste. Neke je prouzročio pritisak plosnatog dijela sjekire užarene u vatri, a druge su bile posljedica oštrih bodeža koji su prodrli u meso. No velik dio kože ostao je netaknut. Primijetila je i da muški ud nije povrijeđen.
Irokezi su imali običaj da kod žrtve poštuju ono što smatraju da joj je najsvetije. Nisu stavljali žrtvu na muke da bi je ponizili i osramotili. Naprotiv, običaj irokeških naroda da puštaju pobijeđene neprijatelje da umru u najtežim mukama bio je iskazivanje časti i osjećali bi se krivima ako bi časnom i hrabrom neprijatelju uskratili muke. Podnositi mučenje i znati ga pravilno izvoditi na drugima smatralo se najvrednijom poukom koju su primali svi mladi Irokezi. Ta vještina vladala je njihovim životom od rođenja do smrti, smrti za koju je svaki ratnik vrijedan tog imena želio da bude što sporija i strašnija.
U slučajnim razgovorima Anđelika je od raznih Kanađana saznala da su Irokezi pravi stručnjaci u mučenju, da znaju mučiti zarobljenika neprekidno barem dvanaest sati, a ponekad i do dva dana, a da taj ne umre niti izgubi svijest. Da bi to postigli, pazili su da mučenik ne izgubi odviše krvi.
To je znanost - jednom joj je ponosno ustvrdio Nicolas Perrot - a i naši Huroni, koji su također irokeškoga roda, vrlo su spretni pri tome.
Reklo bi se da su mučili misionara s namjerom da ga ostave na životu. I zamalo nisu uspjeli!
Želudac joj se popeo do grla.
Usprkos hladnoći koja se osjećala u velikoj sobi, u hipu se sva oznojila.
Povremeno bi bacila pogled na njegovo lice i tražila nekakav znak života, ali nije ih bilo, osim oblačića pare iz nosnica. Morala mu je škarama, kako god zna i umije, postrići čupavu bradu natopljenu zgrušanom krvlju.
Nakraju ga je promotrila, premazanog mašću i previjenog. Najteže će biti prenijeti ga u sobu.
Kad ga je pokušala pomaknuti, prvi put je bolno jauknuo. Shvatila je da mu se sa sviješću počela vraćati i bol.
Moram vas prenijeti u drugu sobu - rekla je glasno u nadi da će je čuti.
Ali on se opet onesvijestio, zahripao i postao još teži. Bila je uvjerena da je to njegov zadnji dah dok se nije vratila iz sobe s ogledalcem i stavila mu ga pod nos.
Namjeravala ga je smjestiti na kamenu ploču pred ognjištem na koju bi položila slamnjaču, no nije mogla biti zadovoljna takvim rješenjem. Ležeći na tlu mogao bi se prehladiti, a na drugoj strani bi mu prijetila opasnost da umre opečena lica kao što se dogodilo nesretnom španjolskom kralju koji u bolesti nije imao nikoga da odmakne posudu sa žeravicom, a sluga zadužen za to nekamo je nestao.
Charles-Henri joj predloži rješenje na koje u svojoj iscrpljenosti nije ni pomislila.
Moramo ga položiti u našu postelju. Tu je uvijek toplo. Njega ćemo staviti na jednu stranu, nas troje na drugu, a vi ćete biti u sredini da nas sve njegujete.
Imaš pravo, dječačiću.
Prihvatila je njegovu pomoć. Svom snagom, stiskajući zube, podignuo mu je noge previjene zavojima, a ona je natovarila na ramena tu priliku nalik na lutku i pokušala je odnijeti do postelje. Morali su više puta pokušati, ali napokon je ležao u postelji i odahnula je vidjevši ga na sigurnom, na toplom, u položaju časnog bolesnika koji kreće prema ozdravljenju ili pak prema svom posljednjem dahu.
Plosnatim kamenovima ugrijanima na žeravici i uvijenima u kožu ili tkaninu pomoći će mu da se ugrije jer mora paziti da u borbi s hladnoćom ne izgubi posljednje snage. Sad, kad se počeo buditi iz zimske obamrlosti, nikako ne smije dopustiti da opet padne u letargiju koja bi značila smrt. Prekoračio je liniju smrti i sad se mora vraćati k svijesti i pridružiti se živima. Na jastuke je položila bijelu krpu kojom će mu moći vlažiti suhe usne i davati mu male gutljaje vode, nadzirati groznicu, olakšavati bolove, mijenjati zavoje i obloge.
Položivši ga u postelju, latila se još jednog posla: ošišala ga je i pritom mu na tjemenu razaznala trag loše održavane redovničke tonzure. Potom mu je izmasirala tjeme i sljepoočnice ljekovitim octom. Na oči, upaljene od snježnih odsjaja, položila je vlažne obloge.
Znala je da ih zbližava ta njega koju mu pruža. Od stranca se preobrazio u njezino dijete, a ona u njegovu majku.
Pokušavala se prisjetiti da je to otac d'Orgeval, njihov neprijatelj, mučitelj, ali sve je manje vjerovala u to, jer je njega i primanje njege najprirodniji jezik mira i međusobnoga razumijevanja.
Unaprijed se borila protiv zbližavanja koje će se početi svakodnevno tkati između njih
zbog njezine odanosti i njegove zavisnosti.
Bio je tako slab da je bilo teško vjerovati da zaista postoji. Više puta se dogodilo da je poskočila u strahu kad ga je vidjela kako nepomično leži u postelji.
Kad je pala noć, poslala je djecu na spavanje, pripremila lijekove i pića koje će bolesnik noću zatrebati, prekrila je vatru pepelom te se pitala što da dalje radi. Nije se mogla odlučiti da legne kraj te nesretne mumije, nepomične i tužne u svojoj mrtvačkoj krutosti. Počela si je postavljati pitanja koja su pomračila njezinu prvotnu radost što je pronašla namirnice koje će spasiti djecu.
»Što sam trebala učiniti? Jesam li dobro postupila? Kakve su dužnosti ljudskog bića u naše doba? Njegujem ga... Ali tko je on? Je li to prijevara? Ili je on doista naš
nesmiljeni neprijatelj? Kako god bilo, prijeti nam opasnost! Spasila sam i Ambroisinu. Otela sam je iz ruku čovjeka koji ju je htio ubiti. I tako sam je pustila da i dalje čini zločine. Ugrozila sam svoju kćerkicu!«
Položila je isusovčevo raspelo na kamin; rubin je svjetlucao u prigušenoj svjetlosti žeravice.
O, sveti križu, oprosti mi - reče ona glasno. - Znam da sva čuda dolaze od tebe. Noć je bila mirna.
Ujutro se probudila uvjerena da je sanjala o upadu tog bića u njihov život osuđenika na smrt, a potom je osjetila mješavinu zadovoljstva i bojazni. Nije mogla zaboraviti da njegovom dolasku duguje opet rumene obraze svoje djece i povratak života u utvrdu zametenu snijegom koja je zamalo postala njihov grob.
Tih prvih dana, dok je gledala mališane kako trče po kući u želji da se razgibaju i povrate snagu i spretnost, odlučila je da ih izvede van da se nadišu svježeg zraka.
Sunce je sijalo. Nazrijela ga je kroz zaleđeni prozor i kroz pukotine u prozorima koje je brižljivo zatvorila svim raspoloživim sredstvima da kroz njih ne prodire hladnoća. A sad, naslutivši zrake sunca nad svojim zadimljenim brlogom, osjetili su potrebu za sunčevim milovanjem. Sunce ima božansku iscjeliteljsku moć. Više puta je ustanovila da liječi bolesnike s čirevima, gnojnim ranama, izraslinama i lišajevima.
Joffrey joj je pripovijedao kako ga je njegova majka u djetinjstvu, kad je bio ranjen, preuzela iz ruku nekog seljaka koji ga je spasio od pokolja u kojem je poginula njegova dojilja te ga smjestila na terasu palače u Toulouseu i izložila ga zrakama boga Feba koje su ga izliječile.
Dovela je djecu pod prozorčić i pomogla im da se popnu na platformu. Kad su svi izišli, pridružila im se i ona. Ostali su tu neko vrijeme i trčkarali u nesmiljenoj zlatnožutoj svjetlosti koja im je dražila oči nakon dugih tjedana polumraka.
Bili su tako debelo odjeveni da su im samo nosići virili, no hladnoća ih je tako udarila da su popadali u snijeg poput ptića koji padaju s grane. Kad je Charles-Henri htio nešto reći, ledeni zrak mu je prikovao riječi u grlu i ostao je otvorenih usta.
Anđelika ih je odmah potjerala da se vrate u kuću, zatvorila prozorčić i vratila se u sobu. Podjarila je vatru u velikoj sobi i pristavila velik kotao s vodom. Smjestila ih je u veliki krevet s »mrtvacem«. Dala im je toplo piće s mnogo meda, skupocjenijeg od zlata, meda koji je otkrila u posudici od kore među ostalim namirnicama koje su joj poslali. Potom je odnijela kotliće u sobu i napunila drveno korito toplom vodom. Kad je kupka bila pripremljena, svukla ih je i sve ih uronila u nju, blijede i napola odrvenjele, kao da ih je više od mraza ukočio pogled na beskrajan, zasnježen krajolik koji su na tren ugledali, istodobno mrtvački bijel i prozirno modar.
Lica su im se opet zarumenjela i opet su počeli živahno brbljati. Oči su im opet zasjale. Blizanci su pripovijedali neku zgodicu, a pritom su tako široko zamahivali rukama da je voda pljuskala oko njih.
Anđelika je mogla razumjeti tek nekoliko riječi njihova dječjega govora koje su se ponavljale: čamac, ptica, ne smijemo.
O čemu to govore? - upitala je Charles-Henrija. On je uglavnom razumio njihov govor. Pozorno je slušao njihovo čavrljanje i kimao glavom.
Kažu da se vode još nisu povukle i da još ne smijemo pustiti goluba! Znate, majko, kao u Noinoj arci. Pričao sam im da smo mi u Noinoj arci. Vole tu priču. Ali kažu da još ne smijemo pustiti goluba. Prehladno je. Oh, majko, to je istina. Ne bi znao kamo da ide. Ne bi mogao ni letjeti. Gledajte, mašu rukama, pa prestanu, da pokažu da ne bi mogao letjeti.
Pljus! - uzviknu Raimon-Roger i sjedne u korito uz pljusak, a potom i Gloriandre učini to isto.
Vidite, kaže da će pasti.
Charles-Henri se potom okrenu prema krevetu i poviknu:
Nije li istina, »mrtvače«, da još ne smijemo pustiti goluba?
Kome to govoriš?
»Mrtvacu«. Često mu govorim dok pripremate jelo ili kad odete po drva.
Odgovara li ti?
Ne. Ali čuje sve.
Temperatura je još više pala i razbjesnila se oluja. Hladnoća je bila tako oštra da je vjetar bio strašniji no ikad upravo zato što je bio suh, bez snijega. Sjeveroistočni vjetar prodro je iz polarnih krajeva nad Kanadu gotovo nepojmljivom brzinom i silovitošću koja je rušila drveće i odnosila wigwame. Te godine je zima koja se razbjesnila u Zaljevu svetog Lawrencea, na Labradoru i u Maineu bila tako strašna da su se medvjedi smrzavali u zimskom snu, što se događa jednom u sto godina.
Bilo je trenutaka kad je Anđelika pomislila da će tuleći vihor srušiti i utvrdu, iako je ukopana u zemlju, ili da će barem odnijeti krov.
Donijela je zalihe drva iz skladišta u sobu te više nisu morali izlaziti iz tog posljednjeg utočišta. Tri dana, četiri dana su se stiskali pod krznima i pokušavali u snu zaboraviti na razbješnjelu prirodu. Anđelika je tih dana ustajala tek toliko da podjari vatru, provjeri jesu li svi prozori i vrata zatvoreni i pripremi obroke, brinući se da se zalihe ne istroše prebrzo.
Djeca se nisu uznemiravala zbog vihora. Sjevernoameričke oluje pratile su ih tijekom cijelog njihovog kratkog života. Opet su dugo spavali, ali zdravim snom. Ona je bila budna, u stalnoj spremnosti da ih brani od neočekivanih napada izvana: uništenja prebivalista pod naletima vjetra ili pak požara koji je prijetio jer je vatra zbog slabog izgaranja dimila sobu.
Morala je i mijenjati zavoje ranjeniku. Ta dugotrajna i nezahvalna zadaća pridonosila je njezinoj iscrpljenosti.
I dalje je bio nepomičan i nesvjestan.
U nekim trenucima joj se činilo da je negdje daleko gdje prikuplja snage, a ponekad ju je neosjetljivost u koju je zapao upozoravala da bi mogao umrijeti.
»Gasi se« - pomislila je nakon nekoliko dana.
Polako je počeo odbijati hranu. Puštao je da mu teče niz lice, a to je Anđeliku istodobno ljutilo i bacalo u očaj jer se radilo o dragocjenoj hrani, a to je značilo i da njezin ranjenik gubi nagon za životom.
S njim je razgovarala tiho, ohrabrujućim glasom. Znala je da će je moći razumjeti i u nesvjesti, po zvuku njezina glasa koji će ga možda trgnuti iz apatije. Kao i kod djece, tražila je što kod njega, vjernika, može pobuditi želju za životom i natjerati ga da se potrudi i izroni na površinu svog bića te počne jesti. - Oče, valja živjeti... to je naša dužnost. Bog to zahtijeva! Otvorite usta. Pokušajte progutati... Potrudite se... Za ljubav Boga! Za ljubav svete Djevice.
Ali ta preklinjanja nisu imala nikakav učinak. Činio joj se mrtvijim nego kad ga je otkrila u njegovu kožnom lijesu.
No rane na licu polako su mu zacjeljivale.
Još kad se prvi put latila previjanja opazila je da to nisu opekline nego neke čudne rane koje kao da su prouzročili udarci oštrim ili uvijenim predmetima. Gotovo svi ubodi bili su zagnojeni i otekli. Nakon nekoliko dana otekline su splasnule i nastale su kraste koje su bolesniku davale vrlo ružan izgled. No kad su napokon otpale, rane su polako počele nestajati. Koža je dobila zdrav izgled, iako je ostala blijeda. Obrazi su se popunili i pokazalo se visoko čelo na koje su padali pramenovi mrkocrvene boje. Vidjela je kako se sve bolje ocrtavaju crte lica kojemu nije manjkalo ljepote, skladne muške ljepote, »Kristove ljepote«, kao što su uzdisale mnoge pokornice prisjećajući se svog ispovjednika oca d'Orgevala.

54.
LOV NA LOSA ANĐELIKA I VUKOVI DIJALOG S MRTVACEM
Nakon šest dana bijes oluje počeo je jenjati sve dok jedne noći vjetar nije iznenada prestao. Nastupilo je iznenađujuće zatišje i možda je upravo to bilo uzrok Anđelikina dobrog sna te noći; usnula je rajski san.
Osjećala je da se oluja umiruje i da joj pozornost smije donekle popustiti, da je došao trenutak da se tijek straha i očaja okrene u suprotnom smjeru i da se u čovjeku iznova probudi već gotovo ugasla iskra nade, te je spavala kao sretno i bezbrižno dijete. Sanjala je snove koji su joj se učinili tako istinitima da je neko vrijeme u dubini svijesti bila uvjerena da je sve što je u posljednje vrijeme doživjela bila samo mora koja ju je tištila protekle noći. U toj mori je bila zarobljena s djecom u nekoj podzemnoj pećini, a nad glavama im je hučala oluja. Kakav glup san! A tako je lijepo ovo proljeće kad ptice tako radosno pjevaju na drveću.
Naslonila se na Joffreyevu ruku i oni su se šetali lijepo uređenim stazama nekog parka ili šume, ali vrlo njegovane šume s promišljeno odabranim i domišljato raspoređenim vrstama drveća: visokim hrastovima i kestenima, niskim zelenim bukvama, javorima i pokojom smrekom koja je bacala tamne sjene na zelenu svilu lišća. Ta šuma je mogla biti i park jer su se staze skladno granale i bile su posute pijeskom u kojem je opazila tragove svojih satenskih cipela izvezenih ružičastim i srebrnim nitima.
Bio je pravi užitak hodati tom stazom s tako ljupkim cipelicama na nogama. Oslanjala se na Joffreya i osjećala toplinu njegove ruke, njegova tijela, njegove noge koja ju je dodirivala pri hodu. Osjećala je na sebi njegov zadivljen pogled koji se nije mogao odvojiti od nje, slatkoću njegovih usana na svom licu, vjeđama, usnama i čelu; nije se mogla nauživati njegove topline, njegove glatke i mekane kože, njegova osmijeha i same njegove prisutnosti.
Dospjeli su do kraja uzvisine i šuma se pružala iza njih.
Joffrey ju je jednom rukom obuhvatio oko ramena, a drugom joj je pokazao malen dvorac pred kojim je ugledala mozaik crvenih, ljubičastih i plavih gredica sa cvijećem.
Dvorac je bio okružen šumom, ali ta je bila oblikovana po ljudskim mjerilima; imala je sjenovite i sunčane kutove, stijene i žuborne potoke, krda jelena i divljih svinja, a u daljini se stapala s drugim šumama i graničila s obrađenim poljima.
Anđelika je znala da će, kad se tog jutra probudi, ugledati bijelu pticu u svjetlosti: golubicu iz arke. Ona ga upita:
Je li tu negdje golubinjak?
Da, tu je.
Bila je tako sretna te je pomislila da je u bajci, iako se sve doimalo posve stvarnim.
Je li to naš dvorac?
Joffrey ju je čvršće zagrlio oko ramena i rekao:
Za vas sam izgradio mnogo palača i dvoraca... Ali ovo je kraljev dar!
Tad je osjetila stisak grabljivice oko zapešća, ali nije mogla kliknuti. Je li grabljivica doletjela sa svjetloplavog neba pariške okolice? Želi li uhvatiti golubicu?
Iznenada se probudi iz sna kao da ju je netko istrgnuo iz njega, uz osjećaj oštre boli od koje je zanijemila.
Stisak ruku oko njezina zapešća bio je stisak ruke, strašne ruke, osakaćenih prstiju.
Muškarac kojeg nije poznavala, muškarac s pogledom luđaka nadnosio se nad njom i ponavljao:
Los je vani, los! Probudite se, gospođo!
Zapovjednički glas izvlačio ju je iz sna, iz omamljenosti.
Ustanite! Ustanite! Vani je sjeverni jelen, los. Morate ga ustrijeliti. Imat ćete mesa... bit će ga dovoljno do proljeća.
Ta vijest prodrla je u Anđelikinu svijest. Odmah se izvila iz jastrebova stiska koji ju je držao i skočila s kreveta. Srce joj je bilo u divljem strahu dok se široko otvorenih očiju pitala tko li je taj bradati muškarac koji leži u njezinoj postelji na mjestu gdje bi trebao biti njezin »mrtvac«.
Ponavljao je:
Ubijte ga... Imat ćete mesa do proljeća.
Ne znajući točno što radi, počela je oblačiti tuniku i navlačiti čizme, a potom je uzela sa zida mušketu i potražila rog s barutom i vrećicu s tanadi. Odjednom se okrenula i oštrim pogledom se zagledala u neznanca na krevetu koji ju je motrio sjajnim očima.
Ma što to govorite? Kako znate da je vani divljač, i to baš los?
Dovoljno dugo sam živio kao zarobljenik kod Irokeza da mogu osjetiti i znati kad je životinja u blizini. Pohitajte! Što čekate? Ne smijete dopustiti da se udalji.
Vi buncate.
Ne! Znam! Brzo, ne dajte da pobjegne.
Ona pomisli da njezin život postaje sve sličniji fantaziji i burleski. Evo, sad prvi put razgovara s njim kao s ljudskim bićem, kao čovjek s čovjekom.
Doista je tu. Doista je živ.
To je doista otac Sebastien d'Orgeval. A oni se prepiru o mesu, o hrani o kojoj ovisi njihova sudbina, kao i sudbina Indijanaca i svih ostalih bića u toj bijeloj pustinji.
Požurite! Požurite! Što čekate!
Ne mogu izići. Odviše je hladno. Preslaba sam. Ona odloži pušku uza zid jer je nije mogla držati.
Zapravo mi ne vjerujete - reče on bijesno. - A vani je možda život... Morate izići. Bila je u iskušenju da mu povjeruje. Bila je spremna riskirati iako se možda radi o prividu. No kako da uopće iziđe? Da se popne na platformu? Da uzme krplje? Kako će hodati po dubokom snijegu? Past će, umrijet će sama...
Nitko joj neće moći pomoći.
Ako padnem, neće biti nikoga... Djeca će umrijeti.
Priđite!
Sjedio je u krevetu i davao joj znakove.
Priđite! Dođite ovamo!
Poslušala ga je kao da taj glas ne dolazi od njega, opirući se ludosti tog polumrtvaca, ali nije mu se mogla oduprijeti.
Priđite bliže!
Pružio je prema njoj svoje osakaćene ruke koje je micao s naporom, ruke koje su je htjele dosegnuti i svladati njezin otpor. Ali, što hoće od nje?
Naveo ju je da klekne uz postelju, a potom je svojom željeznom snagom protiv koje njezina slabost nije mogla ništa privukao njezinu glavu na svoje rame i čvrsto je držao.
Slušala ga je kako joj govori u uho.
Uspjet ćete! Vi uvijek pobijedite! Taj los znači meso sve do proljeća za vas i vašu djecu. Morate ga ubiti... Vi to možete.
A ako ga promašim?
Nećete ga promašiti. Nije li poznato da dobro gađate, gospođo de Peyrac? Bolje od bilo kakvog arkebuzira... Pobijedite! Pobijedite i ovaj put, gospođo de Peyrac! Ta vi ste ratni poglavica.
U hipu je opet bila na nogama, obuzeta jakom voljom. Otišla je u veliku sobu. Odlučila je da će izići na platformu i prvo odatle pogledati okolicu i utvrditi je li neki los doista blizu.
Noć je bila još hladnija no što je očekivala, ali je bila neočekivano svijetla zbog gotovo okruglog mjeseca nalik na krhku školjku bisernicu. Nebrojene sićušne zvijezde pokrivale su nebo i ublažavale baršunasto plavetnilo noći. Pod nebeskim svodom sve je bilo bijelo ili crno. Bijela je bila zamrznuta ravnica, a crno je bilo drveće i šuma iz koje se vukla neopipljiva magla u kojoj su svjetlucali odrazi mjesečine. Vjetar je osuo snijeg s drveća i tako su se tamni obrisi stabala isticali u svijetloj noći.
Osvrnula se oko sebe, željno očekujući da u okamenjenoj tišini začuje odjek koraka ili ugleda pokretnu sjenu. Ništa se nije pomaknulo. Oči su je pekle. Osjetila je kako joj se na trepavicama stvaraju kristalići leda.
Ni sama nije htjela povjerovati u to, ali bilo joj je jasno da je unatoč netočnosti njegove najave prožima nada da se nije prevario.
Išla je od ruba do ruba platforme i napeto promatrala obzorje. Ako je životinja u blizini utvrde, morala bi opaziti njezine tragove u snijegu. Ali snijeg oko utvrde bio je netaknut bijeli tepih po kojemu već dugo nije gazio čovjek ni trčala životinja. Pogledala je prema najbližem šumarku koji je nalikovao poluotoku u mliječnom moru.
Nije htjela odustati a da ne pokuša sve. Odlučila je skočiti preko bedema koji je bio tek nekoliko stopa iznad snježnog nanosa. Otići će u šumu i potražiti tu životinju, ustanoviti je li stvarna ili je prikaza. U tom trenutku je razaznala - bolje rečeno, naslutila - da se nešto miče u uskom pojasu sjene koju su bacala stabla šumarka. Pojavila se životinja, oprezno izišavši iz sjene. Tamna silueta doimala se orijaški na sniježnoj ravnici. Stupala je polako, njušeći zrak. Iza nje se nešto pomaknulo i pridružila joj se druga, manja silueta.
»Dvoje! Dvoje ih je! Ženka i mlado!«
Prvo će ubiti odraslu životinju. Potom će se domoći i mladog.
Prišla je bedemu i naslonila se na njega. Osjećala je da je nešto pecka po licu: bile su to smrznute kapljice znoja. Jezik joj je bio tako suh i bila je tako žedna da je zagrabila šaku snijega i progutala je. Protresao ju je blagotvoran ledeni bol. Mozak joj se razbistrio i misli su joj opet postale jasne. Znala je da joj kretnje moraju biti polake i točne, a ruka joj se ne smije tresti. Ocijenila je da može pogoditi jelena s te udaljenosti. No tad je životinja osjetila opasnost, poskočila i malo se udaljila te se potom dala u trk.
Odjek topota losovih kopita po tvrdom snijegu bacao je Anđeliku u očaj. Više ga nije mogla pogoditi s platforme.
Mladunac koji je htio slijediti majku zaustavio se nakon nekoliko koraka. Odlučila je da će ipak pucati i pokušati ustrijeliti barem mladunca.
Odrasla životinja odjednom se u trku vratila.
Anđelika isprva nije mogla odrediti u kojem smjeru trči ta tamna mrlja, ta crna sjenka na mjesečini. Kad je shvatila da se približava, odmah se naslonila na zid od drvenih trupaca koji joj je poslužio kao puškarnica.
Prislonivši oružje na rame, pokušala je staviti prst na okidač te osjetila da joj se prst prilijepio za čelik puške; komadić kože ostao je na kovini, a na prstu se pojavila rana. No nije to ni osjetila.
Htjela je pustiti životinju da se što više približi. Vidjevši da je usporila i zaustavila se te počela njušiti zrak, nije se htjela izložiti opasnosti da se okrene i otrči.
Opalila je.
Nanišanila je u grudi, bojeći se da je losova pokretna glava premalena meta na toj udaljenosti. Pucanj je odjekivao u beskonačnost sve do posljednjih obronaka Apalačkog gorja. Gledala je životinju, a ona je i dalje stajala.
U hitnji je brzo opet nabila oružje, ni sama ne znajući kako je to učinila smrznutim prstima koje nije ni osjećala.
Kad je opet tjeskobno pogledala prema losu, nije ga više vidjela. Na njegovu mjestu bila je tamna hrpa koja se ocrtavala na svijetloj površini snježne ravnice. Mladunac je pobjegao i skrio se u sjeni šumarka.
Los je pao kao gromom pogođen. Težina vlastita tijela, raspoređena na četiri noge, nekoliko sekundi ga je održala u ravnoteži, a potom je pala u snijeg.
Anđeliku obuze pijano veselje zbog te potpune pobjede koja im omogućuje da prežive. Zima je pobijeđena.
Sletjela je niz ljestve u sobu i dotrčala do kreveta na kojem je ležao njezin živi mrtvac.
Pogodila sam ga! Imam ga! Oh, dragi oče, hvala vam! Spašeni smo!
Jeste li odvukli životinju? Ne smijete je napustiti i prepustiti vukovima. Ona kriknu od bijesa, iscrpljenosti... i straha.
Ah, ne date mi da dođem do daha. Vukovi, kažete? Vukovi! Bože moj!
Budu li imali vremena da dođu, neće vam ostaviti ništa, ta pođite, glupa ženo! Nisu daleko, čuo sam ih.
Jesu li svjetlašca koja je opazila na rubu šume bila njihove oči? Ne. On hoće da ona umre, da se opet uputi u tu ledenu studen i nestane u njoj. Sutra će poći po truplo. Sad je preumorna.
Pohitajte! Pohitajte! - ponavljao je on. - Čuvajte se vukova. Uzmite baklju i pušku. I pištolj, dvocijevni, ako ga imate. Ili barem baklju. Uzmite i veći komad gruboga platna da uzmognete odvući plijen po snijegu. I malo konopca da zavežete životinju. Ne zaboravite kožne remene kojima ćete vući plijen. Pođite! Pođite!
Ne mogu. Sutra ću.
Pođite, kažem vam! Vrijeme istječe. Dvocijevni pištolj? Nema takvog u arsenalu utvrdice.
U velikoj sobi je uzela baklju i pripalila je na ognjištu u zajedničkoj sobi. Opet je bila hladnokrvna; pravo imaju oni koji kažu da unutarnji bijes može stvoriti prisutnost duha jer tjera sve misli o drugim, tad još nerješivim problemima.
Ponekad se pitala može li mrziti čovjeka koji im je nanio toliko zla. No sad je znala da ga doista mrzi.
Bila je bijesna na tog muškarca, tog uljeza koji joj je tako uvredljivo rekao:
»Pohitajte, glupa ženo!«
Morala je priznati da se time što mu je dotrčala plačući od sreće pokazala prilično glupom. Nedopustivo je što se prepustila zanosu i zaboravila da bi se mogli prikrasti vukovi.
Grozničavo se počela pripremati za posao koji ju je čekao. Ponajprije mora očistiti glavna vrata od leda i snijega i dovoljno ih široko otvoriti. Ako dovuče mrtvog losa na platformu, neće ga moći spustiti dolje ako ga prije ne raskomada, a to neće moći učiniti vani. Dakle, morat će ga uvući u utvrdu kroz glavna vrata.
Srećom, njezin trud kad je one noći oslobodila vrata ledenog oklopa da bi mogla uvući vreću koju je našla na pragu davao je plodove. Ključanice, šarke, zasuni, sve je dobro radilo. Premazala ih je uljem i potom je još trebalo lopatom odstraniti snijeg i krampom razbiti nešto leda; vrata su se škripavo otvorila. Prostor pred vratima bio je pun sitnog ledenog praha koji je vjetar nanio na podlogu od zaleđena snijega. Sanjke načinjene od štavljene kože klizati će po tom snijegu kao po ledu.
S bakljom u ruci, noseći vreću punu kožnog remenja, vukla je za sobom priručne saonice. Čim je izišla, začula je tiho zavijanje. Učinilo joj se da dolazi iz blizine.
Potrčala je, vičući i mašući bakljom. Nije imala vremena ni da navuče krplje, ali ustanovila je da bi bile nepotrebne jer je snijeg bio dovoljno tvrd.
Ženka losa još je bila ondje gdje je pala.
Oko leša je kružio mladunac, skakućući na tankim nogama. Podignuo je glavu i drhtavo se obazro oko sebe kao da su mu iznenada oduzete sve mogućnosti za bijeg. Anđelika se zaustavila i ubola baklju u snijeg. Mladunčev strah bio je tako jak da ga ni njezin glasan dolazak nije naveo da se odmakne od trupla na snijegu. Ustrijelila ga je iz neposredne blizine. Vidjevši ga kako leži kraj majke, pomislila je da će sad zacijelo preživjeti do proljeća.
A tad je začula šum nalik na nadiranje plime, šum sitnih koraka. Ugledala je vukove kako s ruba šume trče prema njoj.
Pucanj ih je zaustavio tek na trenutak, a potom su nastavili pohod prema plijenu koji su nanjušili.
Prekasno, prijatelji moji - rekla je. - To meso je za mene.
Posegnula je za bakljom i postavila je kraj paloga losa. Krug svjetla održavao je na razdaljini sirote zvijeri koje se boje ljudske vatre.
Potom je nabila pušku i odložila je u snijeg da joj bude nadohvat ruke.
Ne prestajući nadzirati što se događa izvan svjetlosnoga kruga - nijemi ples vukova - gurala je, vukla i vezala životinjski leš na kožne saonice. Hvatala ga je za što se već dao uhvatiti - noge, uši - i na tren je pomislila da je led prikovao losa uz tlo. Služila se nožem i sjekirom, radila je brzo i promišljeno. Brzo ga je pomaknula i potom zavezala kako je znala i unijela. Potom je na saonice natovarila i mladunčevo tijelo, što je bilo lakše, postavila baklju između dvaju tijela, tu odložila i pušku te se upregnula u kožno remenje. Potegula je i uspjela pomaknuti svoju neobičnu kočiju. Vuča po glatkoj ledenoj površini nije bila teška. Gotovo je trčala jer je znala da je slijede vukovi. Još ih je zadržavao krug svjetlosti koju je isijavala baklja. Ali ta vjerna prijateljica se iznenada nagnula.
Anđelika je jedva stigla zaustaviti sanjke i baciti se prema baklji da ne bi pala u snijeg i ugasila se.
Odmah je shvatila zašto se baklja nagnula. Mladunčevo truplo je skliznulo sa saonica i ležalo je na manje od deset koraka od nje. Pad trupla u snijeg na trenutak je preplašio vukove koji bježe od svakog nenadanog zvuka ili pokreta.
Imala je dovoljno vremena. S bakljom u ruci potrčala je natrag da podigne i natovari mladunca, ali se spotaknula i pala. Kad se uspravila, oko trupla su bili vukovi, spremni da zariju očnjake u nju.
Zamahnula je bakljom i glasno poviknula: - Natrag! Natrag!
Nevoljko su se povukli, naježenih leđa, spremni na bijeg i na skok naprijed. Nagnuvši se da dohvati šape mladog losa i privuče ga k sebi, ugledala je vučje oči u visini svojih. Vučje oči su se tako sviđale Honorini, a sad su bile blaže nego kad ih je ugledala u šumi, bile su blaže od pasjih, gotovo ljudske; tužno su preklinjale da im da hranu. Primijetila je kako su mršavi. Bilo ih je malo: pet ili šest, možda deset. Poput nje, i oni su osuđeni na pakleno iskušenje koje im ugrožava život: glad.
Uopće nisu bili divlji. Ona je divljija od njih jer im ne želi prepustiti ni dio svog plijena.
»Prepustit ću im mladunca. Moram.«
Počela je uzmicati na koljenima, s bakljom podignutom iznad sebe da ih zaustavi i dobije na vremenu.
Prepustit ću vam mladunca - doviknula im je.
Trznuli su se na zvuk ljudskoga glasa koji se jasno i moćno prostirao studenim zrakom. - Ostavit ću vam mladunca... jer ste gladni... i jer smo braća... braća!
»Gladni, gladni, gladni... braća, braća, braća...« - odjekivalo je zemljom ledenih kristala. Anđelika se odvukla do svog tovara, još uvijek klečeći, jer je tako bilo bezopasnije. Tako su njezine oči ostale u visini njihovih. Doista, dok je gledala u njih, nisu se micali. Tek kad se uspravila, približili su se mladom losu, ne vjerujući svojoj sreći, a potom se halapljivo bacili na njega.
Anđelika se udvostručenom snagom upregnula u kožno remenje. Saonice su poskakivale za njom, uši su joj bile pune muklih šumova. Baklja je pala u snijeg, zašuštala i ugasila se, ali nije marila jer je znala da nema vremena.
Našla se u sjeni utvrde, a tad su počele poteškoće. Snijeg je postao neravan i kožne saonice su zapinjale. Životinja je zamalo kliznula s njih. Morala se boriti s tijelom velikim gotovo poput konja, a prste već dugo nije osjećala. Brinulo ju je i neće li vukovi proždrijeti mladunca i uputiti se za njom. Osvrnuvši se, bila je uvjerena da je ugledala obrise jednog od njih, većeg od ostalih, mršavijeg i starijeg, kako je promatra dok je pokušavala otvoriti teška vrata.
A vrata se nisu dala otvoriti. Vuk je gledao u nju, a vrata se nisu dala otvoriti!
Još se dugo sjećala vuka duge njuške i ljudskih očiju, tužnih i zamišljenih očiju, koji ju je radoznalo gledao, čudeći se njezinim kretnjama. Prisjećala se kako mu je kroz raspukle usne mrmljala: »Molim te! Preklinjem te!«
Poslije je pripovijedala djeci kako se tom pustom ravnicom oko negdašnjeg Wapassoua razlijegao odjek: »Braća smo... braća... braća...«
Los je napokon bio unutra, na sigurnom.
Dala sam ga vukovima! - reče mu ona prkosno. - Dala sam im mladunče!
Gledao ju je pomalo podsmješljivo; činilo joj se da njezinu uzbuđenost smatra djetinjastom.
Sutra pogledajte nisu li možda ostavili kopita. Od njih se može skuhati krepka, hranjiva juha. A sad valja raskomadati životinju. Ne smijete odlagati - reče on nestrpljivo kao da već unaprijed očekuje njezin otpor. - Valja ukloniti iznutrice koje mogu pokvariti meso, valja odrezati jezik, ukloniti žuč i mjehur.
Cijelu noć joj je objašnjavao i određivao što mora napraviti. U drugoj sobi je zapalila veliku vatru i pristavila sve kotlove, kotliće i lonce. Dolazila mu je sva raščupana, krvavih ruku, te ga pitala:
I što sada? On bi rekao:
Uzmite sjekiru i dug nož. Sijecite, komadajte, drobite.
Bila je iznenađena kad je vidjela da to nije ženka, već mužjak.
Kako to da nije ženka?
Zato što je mužjak - odgovori on s istom grimasom oko usta koju je smatrala podrugljivim osmijehom. Bio je u zanosu i nije se obazirao na njezin umor od kojeg je već bila otupjela.
Pratio ga je mladunac.
Nije to bio mladunac nego manja životinja, mršavija i niža od njega. Dao joj je podrobne upute kako da izvuče srce.
Nema srca - odbrusi mu ona. - Moja kugla ga je raznijela.
Gađali ste u srce? - Da.
Samo jednim metkom? -Da.
S koje udaljenosti?
S granice puškometa. Opet taj podrugljivi osmijeh.
Nije primijetila kad je svanulo, nije znala da je već sredina dopodneva sve dok nije ugledala Charles-Henrija koji je pomogao blizancima da se odjenu. A oni su počeli hodati amo-tamo, zanimati se za dijelove losa, uši i njegove velike, ugasle oči pod
četkastim trepavicama. Nisu poznavali onu osjećajnost koju bi zacijelo pokazala Honorina, koja bi rekla: »Jadni los!«
Hoćete li mi barem dati vremena da se pobrinem za djecu i skuham im juhu? - poviknu ona svom mučitelju i učitelju komadanja životinja.
Prije no što joj je odgovorio, upitao ju je da li je stavila na led sve glavne komade mesa, zavijene u kožu ili koru, te joj je napokon dopustio da prekine s radom. Potom joj je izdiktirao recept za krepku juhu i naveo koje komade mesa valja upotrijebiti. Na kraju je dodao da je to recept njegove »tetke Nenibush«. Tad ga je počela gledati kao luđaka. Ili je možda ona sama poludjela od isparina krvi i iznutrice.
Dala je djeci toplu juhu i bila je tako sretna da je zaboravila na svoje izranjene ruke i teške sate koje je proživjela. I sama je pila juhu te joj se činilo da se rastapa od užitka. Za njega je pripremila zdjelicu tog toplog nektara i odnijela mu je, napola omamljena, kao da je umjesto juhe popila bocu opojnoga vina. Podupirala mu je glavu i davala mu da pije u malim gutljajima. Šutio je. Pomislila je da će poslije svega što je učinila s losom morati još i zamijeniti njegove zavoje.
Dječak se već donekle pobrinuo za mene. Mogu pričekati. Odmorite se, gospođo.
Doista? Zar mi zaista dopuštate malo odmora? Ta nikad ne bih očekivala da ćete mi iskazati toliku dobrotu - rugala mu se.
Potrčala je prema ognjištu, i sama iznenađena time što mu je rekla. Bila je vesela jer joj se sa svojeglavošću i agresivnošću vratio i život. To je znak da ih starica s kosom još neće dohvatiti. »Hvala vam, isusovče, dragi glasniče noći i Irokeza!« Dobro je naljutiti se na nekoga. Život će se vratiti u svakodnevicu.
On je šutio. Pogledavala je prema postelji i pitala se što on misli.
Oči su mu tako plave: dvije jasne zvijezde što sjaje iz sive mase. Začuo se njegov glas koji je opet bio dalek, slab i mucav.
Mislim da bih vam se morao ispričati, gospođo, zbog svoje neuljudnosti. Divljač je bila tu. Sekunde su bile važne.
To nije bio razlog da me vrijeđate kao što ste činili. Vi ste uzrok naših nevolja, mojih i nevolja moje djece, vi ste uvijek provodili svoje uništavateljsko djelo, vi ste uništili sve o čemu smo ovdje sanjali, sve što smo započeli, izgradili uz toliko napora i odricanja. - Došla je do daha, a kako je on šutio, odlučila je da će do kraja izliti svoj gnjev.
Ponajprije bih vam htjela reći da sam imala pravo što nisam odmah skočila s krova i pošla golim rukama dovući to golemo truplo. Zar biste mi vi pritekli u pomoć? Ili ova nejaka djeca? Vi ništa ne znate. Odvratni ste. Vi ste šušti prezir, gordost i sebičnost! Zar mislite da me zabavlja što vam tako dugo previjam rane i iscrpljujem se pokušavajući vas oživiti i tako vam zahvaliti za toliko nesreće, poraza i smrti? I još me povrh toga vrijeđate! Ah, kako vi mrzite žene!
Vidjela je kako mu lice blijedi i pogled gasne, ali nije se mogla zaustaviti. Morao je napokon čuti istinu, i to iz njezinih usta. Nije važno što je opet poprimio izgled mrtvaca kojeg će zemlja uzeti u sebe. On i nije ništa drugo.
Kad je zašutjela, progovorio je on, začudo, razumljivim glasom, premda promuklim i polaganim.
Imate, pravo, gospođo. Tisuću puta vas molim za oproštenje. Dugotrajan život među divljacima čini čovjeka surovim te sva podlost koja tavori na dnu srca iziđe na površinu kod ljudi koji nisu dovoljno jaka duha da se odupru tom poniženju. Oprostite mi, gospođo. Oprostite mi.
Ponovio je to više puta, glasom koji je preklinjao.
Njegova iznenadna poniznost umirila je njezin gnjev kao što gasne snop goruće slame, posve je ispraznila i oduzela joj svu snagu te se morala nasloniti na zid.
Ne znam što me je spopalo - priznala je - da sam onako vikala i izgubila glavu kad sam ustrijelila losa. Ne znam je li to bilo od radosti, zahvalnosti prema vama, opijenosti pobjedom...
Naša tijela slaba su i ponekad nemoćna pred silama koje teku kroz njih - reče on. - Duboko na dnu nas samih zakopane su stvari koje odjednom izlaze kao strah ili očaj kod djece koja ih nikad ne izražavaju. Obuzme nas nekakav bijes, upravo poludimo kad saznamo da smo bili oboružani za pobjedu, ali nismo bili spremni za nju.
Nikad nisam bila spremna doživjeti tako uzvišen trenutak - odgovori ona, a srce joj je lupalo, puno osjećaja koje nije mogla ni ukrotiti ni objasniti.
Čovjek je spreman za ono što valja proživjeti - odvrati on - ali to nije uvijek ono što je predvidio. Odatle i naš bijes...
Glas mu se snizi.
Bog mi je svjedok da nisam bio spreman na ono što sam doživio. Sve je došlo kao iznenađenje.
Bilo je doista čudno što je govorio tako jasno i razumno. Napokon je ušutio, rasplinuo se u ništa, kao da ga je napustila snaga i odlučnost koje su nekoliko sati prebivale u njemu.
Učinio joj se zastrašujuće blijedim i uvidjela je da je posljednji napor koji je uložio u borbu za losa bio težak udarac za njega. Učinio je to posljednjim snagama. Izgovorio je svoje posljednje riječi: »Oprostite mi.« A potom je izdahnuo.
To je bio strašan udarac za nju. On je mrtav. Ovaj put je odista mrtav.
Kleknula je uz njegovo uzglavlje. Obuzeo ju je silan očaj koji je poništio zanos pobjede.
»Bit će mesa do proljeća.«
Opet će biti sama. Umro je. Opet će biti sama s djecom. Položila je čelo na nepomičnu ruku i zajecala.

Probudilo ju je brbljanje djece. Spavala je tako dubokim snom da isprva nije shvatila gdje je. Ramena joj je prekrivalo krzno. Spavala je na koljenima, čela naslonjena na mrtvačevu ruku.
Tko me je pokrio tim krznom? - upita Charles-Henrija koji je stajao kraj nje.
On! - odgovori dijete i pokaza na mrtvaca.
Dakle, nije mrtav. Već su je počele umarati te njegove smrti i uskrsnuća.
Njegova voštana ruka bila je ruka mrtvaca. Pogledala ju je. Bila je duga i tanka te je i dalje izgledala aristokratski iako su joj prsti bili osakaćeni ili su im barem bili iščupani nokti. Ona ih pomilova. Ruka je ostala ledena. Nije se ugrijala ni toplinom njezina čela.
Zašto ste plakali? - upita je neki glas.
Kada?
Prije no što ste zaspali.
Mislila sam da ste umrli.
Odgovarala je glasom nalik na glas neke prikaze.
Osjetila je kako je zadrhtala ruka koju je držala. Začula je uzvik:
Zar biste žalili kad me više ne bi bilo? Zar biste žalili smrt svog najljućeg neprijatelja?
Ostala je nepomična, s licem na njegovoj ruci, upijajući njezino drhtanje.
»Kakvu moć ima!« - pomislila je prisjetivši se kako joj je zapovijedio da priđe bliže, kako joj je privio glavu, prenio joj svoje zapovijedi i ispunio je snagom da se digne, iziđe i ubije losa.
Dugo je ostala klečeći, kao što je odspavala taj okrepljujući san, a potom je uzdignula glavu i nasmiješila se. Zaklela bi se da su joj te ranjene usne uzvratile osmijeh. Primirje će biti moguće.

55.
SUUČESNIŠTVO BEZNADNIH BRODOLOMACA
Znala je da je Sebastien d'Orgeval isusovački mučenik koji je proglašen mrtvim prije dvije godine kad su ga zarobili Irokezi. Dugo će joj je trebati da se uvjeri u to da je to on. Otac d'Orgeval davno je umro, što znači da je ovaj zacijelo varalica. Morat će pričekati prije no što mu postavi pitanja. Spopala ga je groznica, a kad je Anđelika idućeg jutra pogledala njegove noge, opazila je da je jedna od njih natekla. Prestrašila se da je to gangrena. Tad bi preostale samo dvije mogućnosti: smrt ili amputacija.
Ne! Ne, ne bih to mogla.
Raskomadala je cijeloga losa, ali ne bi mogla odsjeći nogu živom biću. On mora preživjeti. Primijenila je sve lijekove koje je imala.
Prijetnja gangrene nestala je nakon nekoliko dana, ali groznica nije slabila. Prevrtao se po postelji, jecao i vrtio glavu lijevo-desno te pritom ponavljao: »Oh, neka utihne, neka ona utihne!«
Kad je vrućica prestala, bio je onemoćao i Anđelika je opet imala dojam da dijeli prebivalište s mrtvacem. A tako rado bi bila vesela i opuštena, jer sad ima dovoljno hrane.
Mučila ju je misao da su Indijanci doveli velikog oca d'Orgevala do takve slabosti, iscrpljenosti i poživinčenja. Ako je to doista on.
Bolest koja ga je mučila bila je gora od običnih tjelesnih bolesti i slabosti. Činilo se da moć koja se ponekad doimala nadnaravnom više ne pripada tom onemoćalom biću koje se prepuštalo vizijama svog delirija ili pak potpunoj otupjelosti koja vodi u smrt. Htjela je izbrisati tragove svih mučenja, htjela je da opet postane onakvim kakav je bio prije: ponosan, osoran, nesnošljiv svećenik koji vodi vojnike u boj vijoreći svoju vezenu zastavu, isusovac koji kleći pred oltarom i moli se, muškarac koji mrzi žene jer je upoznao samo podle i pokvarene žene i borio se protiv njih kao utjelovljenja zla, no istodobno i čovjek koji je sam patio zbog izdaje svojih prijatelja, čovjek za kojeg se govorilo da ima dar sveprisutnosti i da može istodobno ispovijedati u Akadiji i na Velikim jezerima, da sve zna i vodi tisuće intriga.
Jednog jutra, kad je češljala kosu djeci i pričala im pričicu, osjetila je da je pozorno promatra, a kad se okrenula prema njemu, susrela je njegov pogled, opet posve razuman i prodoran, ali pomalo prijetvoran.
Lice mu se iskrivilo u podrugljivu grimasu koja joj se činila prostom. Nije je mogla objasniti pa je počela sumnjati. On je zacijelo varalica i lažljivac, nekakav traper koji je htio promijeniti zanimanje, neki pijanac koji je prisvojio raspelo i sutanu pokojnog oca d'Orgevala. Promatrao ju je podsmješljivim, krezubim osmijehom i bilo joj je neugodno. Nije se mogla suzdržati i prasnula je:
Tko ste vi?
Čuvši njezino nenadano pitanje, promijenio je izraz lica i uznemirio se.
Već sam vam rekao. D'Orgeval iz Družbe Isusove.
Ne! Vi niste otac d'Orgeval. On je bio izniman čovjek. A vi... vi ste vrijedni prezira. Ukrali ste njegovo raspelo, njegov identitet, sve... Vi niste on... Osjećam to.
Ona se približi njegovu uzglavlju i pogleda to čudno lice nejasna i uznemirena izraza.
Tko ste vi? - ponovi ona. - Vi niste onaj isusovac, svetac i mučenik. Raskrinkat ću vas.
Primaknula je stolac i sjela uz njegovo uzglavlje, ne ispuštajući ga iz vida. Odlučila je zbuniti ga pitanjima i tako ga uvući u zamku.
Recite mi nešto o svojoj sestri po mlijeku - reče mu ona kao da je riječ o neobveznom razgovoru.
Zbunio se poput djeteta koje se boji da neće naći primjeren odgovor. Ustrajala je.
Da, o vašoj sestri po mlijeku... Ime joj počinje slovom A. Niste valjda zaboravili na to vražje stvorenje? Na Ambroisinu?
Njegovo pepeljasto lice još je jače poblijedjelo. Pogled mu je ugasnuo, a glavu je okrenuo ustranu. Nakon nekoliko trenutaka mucajući je odgovorio:
Ona... ona nije bila moja sestra po mlijeku... nego... Zalilova. Opet se ironično nasmiješio i nastavio.
No Zalilova majka prije toga je bila i moja dojilja. Zalilov stariji brat, kojeg je dojila kad i mene, moj pravi brat po mlijeku, imao je jednu nogu kraću. Kad su me položili k njemu, htio me je ubiti, to je sve čega se sjećam. Rekli su mi da sam ja zadavio njega u našoj zajedničkoj kolijevci.
Anđelika zadrhta i prisjeti se riječi koje je Ambroisine ponavljala sa zanosom i nostalgijom: »Bilo nas je troje proklete djece u planinama Dauphine.«
Probudivši se iz sanja, gorljivo je prosvjedovala.
Glupost! Ispričali su vam tu priču da bi vas potčinili i prestrašili. A da ste u djetinjstvu bili okruženi pokvarenim i okrutnim ženama, to vjerujem. Jednu takvu sam upoznala. No ne mogu vjerovati da ste i vi bili poput njih.
Kako me vatreno branite... Ali možda imate pravo. Osobito rođenje daje jedinstvenu sudbinu.
Opterećeni ste teškim bremenom, oče, a to nije bez razloga.
Biste li mi mogli objasniti te razloge, gospođo?
Ne poznajem vas dovoljno. Ne znam gotovo ništa o vama. Osoba koja nam se predstavila: misionar, ratnik, osvajač novih svjetova u slavu Boga i kraljevstva, svećenik predan spasu duša, jeste li to doista bili vi? Nije li to bila krinka, ruho za jedno prolazno razdoblje? Jeste li se možda pridružili isusovcima samo da uzmognete poći kraćim putem i prečacem dosegnuti svoje ciljeve?
Kamo bi me odveo taj prečac?
Možda onamo kamo upravo idete.
Ne. Ne mogu vjerovati. Ne mogu prihvatiti da je Bog htio toliko zlih djela, toliko strahota... Vaša razmišljanja su krivovjerna. Približavate se Lutheru, koji je rekao:
»Griješite, ali griješite srcem!«
Oh, ne zamarajte me, molim vas. Nisam u stanju raspravljati o teologiji. Dogme! Vjerske istine! To su smrtonosna oružja. Želim reći samo da treba baciti novo svjetlo na vaš život, razmotriti ga u svjetlu drugih istina. Morate se prestati baviti onim što je rekao Luther, Calvin ili Sveti Toma. Nije na vama da odlučujete što je grijeh, a što nije! - Govorila je bez razmišljanja. Bila je to brza izmjena riječi, bilo je to poput mačevanja dvojice sudionika u dvoboju koji ispituju svoje i protivnikove snage.
Zadrhtao je slušajući njezine posljednje riječi i ona ugleda opasan odsjaj u njegovim plavim očima.
Da! Da, tako je kao što sam rekla, pa bili vi i sto puta isusovac. Ne govorimo više o zlokobnim stvarima.
Na trenutak je ostao nagnut naprijed na postelji, sav napet, a potom je zabacio glavu i zatvorenih očiju pao na jastuk. Uplašila se nije li opet na rubu smrti zato što ga je potreslo njezino protivljenje i prigovaranje te si je već predbacivala da je bila pregruba prema njemu i da bi morala biti obzirnija. Kad je ustala da ode i ostavi ga da se odmori u miru, on se uspravi gipkom kretnjom, uze njezinu ruku i poljubi je.
Budite blagoslovljeni - tiho je promrmljao.

Uslijedilo je mirnije razdoblje kojemu nije manjkalo ni živahnosti ni topline koju daje žeravica ispod plašta pepela.
Anđelika je još odavno izgubila osjećaj za vrijeme. Dijelila ga je na noć, tijekom koje je morala ustajati radi održavanja vatre, i na dnevne dužnosti koje je obavljala vrlo polako, a toga je bila i svjesna. Skuhati hranu, umiriti djecu, počešljati ih, promijeniti zavoje ranjeniku, podijeliti obroke... Dan joj nije bio tamniji od noći. Radovala se kad bi sunce zašlo, a ona se opet uvukla pod pokrivače, premda će poslije morati ustati da opet nahrani svoje pitomce. Tad bi sjela pred zrcalo, umila se i počešljala. Ponekad bi joj ponestalo snage usred tih poslova. Bila je preumorna i da sjedi. Tad bi sve pustila i s uzdahom olakšanja i ugode opet legla u postelju. Ona ju je poput lađe nosila od jednog do drugog dana ledene zime, poput splavi koja nosi žive, ali onemoćale ljude tamnim tokom prema proljetnoj svjetlosti.
U posude s vlažnim predivom položila je sjemenje divlje raži da bi proklijalo. Klice su obrana od skorbuta, bolesti koja ugrožava sve kojima nedostaje svježe hrane, a ne samo mornare. Svaki dan je davala djeci žlicu klica. Kad ih je htjela dati umirućem, okrenuo je glavu i zajecao, a potom promrmljao:
Dajte to djeci. Ja vam samo proždirem hranu. Zašto ste me spasili? Zašto me niste pojeli?

Sve se promijenilo.
Bijela pustinja popustila je stisak.
Ponekad se noću budila i uživala u radosti trenutaka kad se napokon raspršio strah koji je bio ušao u dubinu njezina bića. Svjetlo koje su isijavali ugarci drva prekriveni pepelom bacalo je rumene sjenke na niski strop njihova utočišta. Ljudska prisutnost nije više u njoj budila strah i od samog imena njezina najljućeg neprijatelja. No ostala je nekakva bojazan da će se svim njezinim neuspjesima koje je prouzročio pribrojiti i neuspjeh da ga izliječi i da će umrijeti.
Već unaprijed je bila bijesna zbog tog njegovog posljednjeg udarca, sve dok taj osjećaj nije izblijedio u njoj te je postala svjesna da joj je doista stalo do njega. U noćnoj tišini osluškivala je disanje svog bolesnika, isprekidano hripanjem ili nepovezanim riječima - »Žeđ! Žeđ!« ili »Oh, neka već jednom umukne!« Njezina izoštrena osjetila spoznavala su svaku pojedinost bića koje im se pridružilo u dubini njihova groba. Među njima se iz dana u dan tkala povezanost slijepaca koji se traže u tami, brodolomaca koji su jedini preživjeli, plivaju na površini mora i dozivaju se u magli.
Spavate li?
Ne.
Boli li vas?
Ne.
Jednom je odgovorio:
Ne znam. Još odavno sam zaboravio što znači živjeti bez patnje.
Počeo je učiteljskim glasom razlagati načela izložena u knjizi Practica Inquisitionis, znamenitog inkvizicijskog priručnika koji je u dvanaestom stoljeću napisao Bernarel, veliki inkvizitor iz Toulousea. Zatim je naveo l'audencia de tormento kao prihvaćenu metodu mučenja u to doba. Krv nije smjela preobilno teći da ne bi smrt nastupila prebrzo, govorio joj je glasom običnog razgovora. Da bi izbjegli rane i prolijevanje krvi, upotrebljavali su prije svega tri sredstva: kotač, istezaljku i potapanje u vodu. Vatra je došla tek kasnije i bila je namijenjena pročišćenju.
Isprva ga je pustila da nastavi taj govor, misleći da bunca, a kad je vidjela da očekuje odgovor ili neku primjedbu, poluglasno mu je rekla:
Šutite. Nemojmo razgovarati o tome. Još ćemo imati noćne more. Noć je. Spavajmo.
Nije noć. Dan je.
Ne mičući se iz postelje, uvijek je znao je li vani dan ili noć, pada li snijeg ili je vedro, hoće li zapuhati vjetar ili će stegnuti mraz.
Sve to je pomoglo Anđeliki da joj život opet dobije oblik koji je barem donekle u skladu s pravilima i načelima koja pomažu običnim smrtnicima da žive iz dana u noć, mjesecima, godinama. Kako je dan određen za to da bude na nogama i radi, tad se pokušavala oduprijeti iskušenju da legne i zaspi.

Kako smo bili sretni! - reći će jednog dana.
Da, izgovorit će upravo te riječi kad se bude prisjećala te zime. Reći će da je tada sve imalo svoje značenje. Sve je bilo tako nevjerojatno jednostavno, jasno i samorazumljivo: kretnje, tišina, riječi, pa čak i nesvjesni sati sna. Pripovijesti, priznanja, povjeravanja, rasprave, pouka, sve se bilo promijenilo.
Ne želim ništa zaboraviti - govorila je Anđelika sumnjajući u svoje oslabljeno pamćenje.
Zamišljala je kako će s perom u ruci sjediti na suncu pred prozorom kroz koji će dopirati umirujući mrmor iz parka i pisati »kroniku brodolomaca na splavi samoće« u kojoj će razgovarati dva podzemna glasa, prigušena i oslabjela pod težinom duge i nesmiljene zime. Polako će ispisivati odgovore o njemu i o njihovoj prošlosti i budućnosti. Opisat će odlučne događaje i preokrete, stanja duha i stanja stvari, a pisat će i o pitanju koje je postavila samoj sebi jednoga dana, pitanju »Tko sam ja?« na koje je Ruth, čarobnica iz Salema, tada odgovorila:
»Netko će ti to reći jednog dana.«

Isusovcu se polako i nejednako vraćalo zdravlje, a u određenoj mjeri i razum. Reklo bi se da mu se razum probijao na površinu kroz debeli sloj otupjelosti duše koju su pojačali i nebrojeni udarci štapom u glavu koje je svakodnevno dobivao kod Irokeza tijekom godina zatočeništva. Riječi koje bi mu se ponekad otele govorile su o kalvariji koju je prošao. Primjerice, govoreći o tome kako valja pripremiti kukuruznu ili pšeničnu kašu, objasnio je:
Moja tetka Nenibush me je stalno mlatila, ali bila je dobra kuharica. Znala je barem osam različitih recepata za proso.
Tko je bila tetka Nenibush?
Moja irokeška gospodarica.
U početku je njegovo izranjanje pošlo čudnim putem. Kao da se mora truditi da pribere razbacane komade svoje ličnosti koji su se raspršili neznano kamo, upitao ju je:
Gospođo, bi li vam bilo neugodno da vam govorim o losovima?
O losovima?
Ali Charles-Henri je već doveo dvoje blizanaca i živahno ustvrdio:
Volim kad priča priče o životinjama, majko.
Bilo je to onoga dana kad je Anđelika skuhala papke mladoga losa koje je potražila - što je za nju bio veliki napor - dan poslije onog sretnog lova i našla ih u snijegu koji su razgazili vukovi, zajedno s drugim ostacima vučje gozbe. Objasnio joj je zašto je u to doba godine bilo nemoguće da ta dva losa budu ženka i njezino mladunče.
Ali nije imao rogove - prigovorila mu je.
Mužjak gubi rogove u prosincu, a novi mu počinju rasti tek u travnju. Njegovo prelijepo rogovlje izraste dokraja tek u rujnu i u doba parenja ističe njegovu privlačnost. Tad postaje agresivan i njegova rika daleko odjekuje šumama. Ženka se koti tek osam mjeseci kasnije. Zato je nemoguće u ovo doba godine naići na ženku i njezino mlado.
Zar sam bila tako glupa? Znala sam sve to, ali bila sam sva izvan sebe.
Te dvije životinje zacijelo su bile posljednji preživjeli primjerci iz krda koje je rastjerala glad i studen.
Kako ste znali da je vani los?
A vi? Kako ste one noći na sveta Tri kralja znali da otac Masserat i njegovi drugovi umiru nekoliko koraka od vašeg prebivališta?
Znao je toliko toga o njoj, o njima. No u tome nije bilo ničega čudnog kad se sjetila koliko se njezina sudbina u Americi prepletala s isusovčevom.
Polako je počela odmotavati klupko nejasnoća. Jednog dana mu je rekla:
Oče, u Quebecu u procesijama nose škrinjicu s jednim vašim prstom. Premda to nije nikakav dokaz u Kanadi, gdje misionari i traperi nisu štedjeli članke na prstima kad je valjalo Indijancima dokazivati postojanost kršćanske vjere i privoditi ih vjeri i francuskom kralju. No kod vas je riječ o svetim relikvijama. Vi ste mrtvi, oče, umrli ste mučeničkom smrću kod Irokeza. Već ste na rimskom popisu za beatifikaciju, a uslijedit će i kanonizacija. Kako se proširila glasina o vašoj sigurnoj smrti? I to još prije dvije godine?
Zatvorio je oči i pričekao nekoliko sekundi prije no što je prezirno odgovorio:
Brbljavci vole stvarati legende.
Onaj koji je donio tu vijest nije bio brbljavac. To je brat iz vašeg reda, otac de Marville. Doimao se vrlo strogim i nesklonim šali. Sama sam ga čula kako tvrdi:
»Otac d'Orgeval umro je kao mučenik kod Irokeza. Bio sam svjedok.« Opisao nam je vaše muke i vaš kraj. Pratio ga je Tahontaghete, poglavica Onondaga, koji je donio mom suprugu pošiljku od Outtakea, poglavice Mohikanaca, wampum koji je govorio da je otac d'Orgeval mrtav. Vidjela sam tu ogrlicu i pročitala njezinu poruku.
Isusovac se napola uspravio u postelji, a oči su mu svjetlucale od gnjeva.
To je učinio! To je učinio! - ponavljao je, a ona nije znala govori li o Outtakeu ili de Marvilleu. - Usudio se to učiniti!
On je oštro pogleda.
Što je točno govorio wampum?
Moram reći da smo vjerovali njegovu prvom značenju koje je potvrđivalo riječi oca de Marvillea. No točne riječi wampuma bile su: »Tvoj neprijatelj ti više ne može nauditi.«
Vidjela je da se grčevito trese i pomislila je da se guši, a on se smijao, tresao se od hripavog grohota koji je bolje od ičega izražavao razočaranje i gnjev.
Istina je! O, istina je! »Tvoj neprijatelj ti više ne može nauditi.« On se okrenu prema njoj.
A sve je to vašom krivicom, vašom krivicom. Sve!
Taj izljev mržnje konačno ju je uvjerio da je pred njom čovjek koji ju je dugo proganjao.
Odakle ta mržnja prema meni, oče? Niste me poznavali... niste me nikad ni vidjeli!
Vidio sam vas.
Tako je dobila potvrdu svoje sumnje.
Znala je na koji događaj misli, ali osjećala je da nisu kadri o tome razgovarati neusiljeno i iskreno. On je zastao pred tom preprekom, obuzela ga je tjeskoba, a ona je zaključila da je bolje da ostanu kod tih prvih zametaka povjerenja i da ne kopaju po dubinama činjenica i osjećaja. Slutila je da će prije ili kasnije morati poniknuti u zabranjena područja svog bića. Slutila je i da mu je dužna pomoći pri tome jer je ona jedina koja mu uopće može pomoći.

Volio je govoriti o djetinjstvu, a ona ga je poticala u tome. Njegovo djetinjstvo učinilo joj se poznatim i bliskim, nedvojbeno zbog Ambroisine koja ih je zbližavala upravo zato što su je oboje dobro poznavali i što nisu imali nikakvih iluzija o tom stvoru.
Mračno djetinjstvo nad kojim je vladala noć i obilježili ga pokolji kojima je morao biti svjedokom uz svog okrutnog, ratničkog oca koji mu je vrlo rano stavio u ruke bodež što ga je prije toga blagoslovio svećenik da bi s njim išao klati krivovjerce u susjednim pokrajinama.
Bio je rođen među demonkama koje su se iz raznih razloga pokoravale zlu.
Sve su one bile Lilit, prva žena grešnica, žensko načelo zla. Još dok je bila vrlo mlada i čarobna poput anđela, Ambroisine je prednjačila u svim zamislivim porocima, pa i u laži i okrutnosti.
I upravo taj primjer pokvarenosti i poroka ste nam poslali da postignete svoj cilj: pobijediti suparnike u Francuskom zaljevu.
On se podrugljivo nasmiješi.
Kakva lijepa borba dvaju prelijepih žena! Nije očekivala da ćete se braniti njezinim oružjem: lukavošću i drskošću. Pobijedili ste je.
Nažalost, ne sasvim. Ostala je živa i vratila se da dovrši svoje djelo.
Kad mu je počela pripovijedati kako su protekli posljednji događaji, bio je posve ravnodušan. Nije bio uvjeren da je to ona ista, opasna Ambrosine.
Reklo bi se da mu se duh zaustavio kod prvih događaja njihove borbe. Ono što se dogodilo nakon njegova odlaska Irokezima nije ga zanimalo.
Kad je spomenuo Lomenieja, koji je bio njegov prijatelj iz studentskih dana, htjela je znati što ga je navelo da napusti Dauphineju i kao nedorasli mladić nađe se među isusovcima.
Objasnio joj je drage volje.
Imao sam strica, biskupa ili kanonika, ne sjećam se više, koji je tako neumoljivo provodio pravila Crkve među svojim ovčicama kao što je moj otac sjekao glave krivovjernicima. Palo mu je na pamet da me pošalje u redovnike i uzalud mu je moj otac govorio da sam njegov jedini nasljednik; tvrdoglavo je ustrajao u svojoj odluci. Ne znam je li moj stric tako htio doći do svoga dijela nasljedstva. Borili su se dva mjeseca, ne samo riječima, argumentima i prijetnjama nego i šakama. Pobijedili su oni koji su bili za biskupa, i to zato što sam se ja umiješao. Uz Božju pomoć shvatio sam da je sve što sam doživio na očevom posjedu nezdravo i štetno te bi prije ili kasnije dovelo do moje moralne i tjelesne propasti. Tako sam stupio u jezuitsko sveučilište Clermont u Parizu.
Često se vraćao na godine studija na isusovačkom sveučilištu. Govorio je o svom prijateljstvu s mladim Claudeom de Lomenie-Chambordom, a manje o razdoblju novicijata jer zakoni Reda zabranjuju da se o tome govori. Potom bi se vratio i u doba djetinjstva, u svoje tamno, mračno djetinjstvo; žalio je za gubitkom djetinjstva i dolaskom mladenaštva.
Dijete se sjeća onoga što je neizbrisivo. Samo ono, nevino biće, može ponekad doživjeti ekstazu. Kako brzo pepeo i pijesak zasipaju njegove snove! Činilo mi se da sam neke od njih vratio u društvu mladog Claudea de Lomeniea koji je bio nekoliko godina mlađi. Put kojim sam bio prisiljen krenuti kasnije udaljio me je od njegove blagosti.

Ovdje su mi nešto slomili - reče on i pokaza na bok. Pomislila je da govori o svojim irokeškim mučiteljima, ali govorio je o svojim učiteljima isusovcima.
Slomili, i gore od toga! Savijali su me sve dok grana puna soka nije postala suha i okamenjena, nesposobna za plođenje... Bio sam prirodno dijete. Mnome su ovladali sokovi i krv. Djevojke mnogo lakše izbjegnu takve utjecaje. One mogu bolje pomiriti svjetlost i sjenu, sklad i kaos. I, kao mnogo puta dotad, kad sam isplovio prema Americi, gdje me je čekao moj negdašnji suučenik Claude de Lomenie-Chambord koji je u međuvremenu postao Malteški vitez, opet sam se predao iluzijama. Amerika! Putujući ovamo, govorio sam sebi da me tu čeka svjetlost. Poslije, nakon mnogih
godina borbe još sam se nadao da ću je naći. Djelo koje sam poduzeo i okončao ispunilo je moja očekivanja. Vidio sam kako se do granica ove divlje zemlje prostire Kristovo kraljevstvo koje sam ja stvorio. Zato sam bio tako uznemiren kad sam saznao da se neki pustolov koji nije htio biti podređen ni francuskom ni engleskom kralju naselio u Maineu, toj ničijoj zemlji na akadijskim obalama. Saznao sam o njemu sve što se moglo saznati. Bio je gusar na Karibima. Ali to nije bilo sve; donosio je opasnost koja mi je bila posve nepoznata. Donio je moju propast.
Mislim da mogu ustvrditi da moj muž nije ništa znao o vama kad se nastanio na obalama Mainea s dopuštenjem za vođenje poslova koje mu je izdao Massachusetts. Bio je spreman sastati se sa svim stanovnicima i misionarima u tom području, bilo da je riječ o Francuzima, Englezima ili Škotima, i sklopiti savez s njima. Tih prvih godina, kad se naselio u Francuskom zaljevu, ja uopće nisam bila s njim.
Istinu govoreći, sam njegov dolazak nije me toliko uznemirio. Francuski zaljev je takva mješavina naroda da tu svi mogu naći prostor za sebe. Ali mučio me je nekakav predosjećaj: »Sve počinje, sve počinje« - govorio mi je glas iz oblaka...
Tog dana više nije govorio o sebi, praveći se da mu je pamćenje zakazalo i da je iscrpljen. Shvatila je da je to znak nepodnošljive boli koju nije mogao suzbiti riječima a da se ne onesvijesti. U tim trenucima ga je ohrabrivala lijepim riječima, umirivala ga i postavljala nevažna pitanja o manje bolnim stvarima.
Ali ništa na ovom svijetu njemu nije bilo nevažno.

56.
OSUĐUJUĆA STRAST
Ipak sam uspio spriječiti da se brane sruše - reče on iznenada.
Potom je pustio da prođe nekoliko dugih trenutaka tišine. To je davalo dojam da je izgubio nit misli ili da je možda zaspao.
No nastavio je prigušenim, jednoličnim glasom koji je povremeno podrhtavao.
Kad su se prvi put srušile brane... jednog jesenskog dana... hodao sam šumom. U to vrijeme je Lomenie po mojoj zapovijedi trebao napasti Katarunk. Slagali smo se da valja istjerati uljeze prije no što se preduboko ukorijene.
Djelovali smo bez Frontenacova odobrenja, ali to nije bilo prvi put da vodimo bitku onako kako nam se čini ispravnim. Tjerao sam ga da što prije stupi u akciju i stigne prije karavane što se približavala s juga. Claude je trebao spaliti postaju i postaviti zasjedu, a ja bih se pokušao pridružiti drugom kontingentu snaga iz Montreala i iz oblasti Richelieu. Bili su to Huroni i Algonkini s najboljom i najhrabrijom kanadskom gospodom koja su me već bila slijedila u borbi protiv krivovjeraca Nove Engleske: de L'Aubignieres, Maudreuil, Pont-Briand.
Išao sam im u susret, uvjeren da sam učinio sve što sam mogao da uništim neželjene došljake. Ali hodao sam kao u lošem snu, jer sam dobio obavijesti da »oni s juga« dolaze na konjima.
Ne znam zašto mi se ta pojedinost urezala u mozak kao svrdlo. U toj njihovoj drskosti da prodru u srce puste pokrajine, i to ne samo sa ženama i djecom nego i s konjima, što je značilo da neće dopustiti da ih išta zaustavi i da su sigurni da će biti jači; smatrao sam to izazovom.
Slutnja koja je izvirala iz mog sna pomračivala je moje uvjerenje da će se bitka sretno okončati. Počeo sam sumnjati u to iako smo se bili dobro pripremili, uvjereni da nam neće izmaknuti nijedan od nezvanih stranaca.
Hodao sam u nekakvom podvojenom stanju. Jedna polovica mene bila je kod tuđinaca i njihovih konja koji su se pripremali na besprimjeran pothvat, a druga je bila s Lomeniejem i vojnicima koji su ih čekali.
Šuma se žarila. Hoću reći da su je moje oči vidjele takvom.Crvenilo i zlatilo drveća u jesen okruživalo me je nevidljivim plamenovima, a sjajna toplina dana pojačavala je to čudo. Svuda oko sebe osjećao sam opasne plamenove. Bilo mi je tako tijesno da sam se morao zaustaviti na vrhu brežuljka nad jezerom jer nisam mogao doći do daha. I tad sam ugledao nju, »golu ženu koja izranja iz vode«.
»Tu smo!« - pomisli Anđelika. On zašuti.
Šutio je, a ona nije pokušavala prekinuti tišinu, ne toliko zbog strpljivosti i razumijevanja koliko iz umora, ne toliko iz sramežljivosti koliko iz nesklonosti raspravljanju o uvijek istim stvarima. Već toliko puta je morala riječima braniti svoja prava koja je smatrala neotuđivima, primjerice da se okupa u jednom od deset tisuća jezera u državi Maine koja je slovila za tako pustu da nije bilo nikakve opasnosti da je pritom opazi neki stranac.
Nitko nije mogao naslutiti da će to njezino kupanje potaknuti niz zapleta i vojnih pohoda, koji bi se ionako dogodili prije ili kasnije, ali ih je ono pokrenulo upravo tada.
Želja da taj događaj svede u normalne razmjere upućivala ju je na hladnokrvno razmišljanje.
Nemojte mi reći da ste povjerovali da ste vidjeli ostvarenje vizije sestre Magdalene o demonki iz Akadije koja razgoni vaše ovčice! Ta vi se ne biste smjeli prevariti poput drugih.
Istina je - prizna on tihim glasom. - Nisam u to ni posumnjao, vi niste demonka iz vizije sestre Magdalene. Naprotiv. Ali povukao sam se. Sakrio sam se iza laži, ne zato što sam u njih vjerovao, nego poput životinje koja se skriva u opasnosti. Uza sve što mi se dogodilo, nisam imao drugog izbora.
On zajauka. Grudi su mu se naglo dizale i spuštale. Ustala je i nalila mu topao napitak, a potom mu poduprla glavu dok je pio.
Govorite, ako želite. Što ste htjeli skriti?
To što mi se dogodilo.
A što je to bilo?
Kako da to znam? Otkriće neznanih strasti? Vi to ne biste mogli shvatiti. Jednog dana sve ću vam objasniti... Doista ne znam kako da vam objasnim osjećaj koji me je tad obuzeo. Bilo je to nešto više od osjećaja, nešto što je zahtijevalo da napustim sve, kao mladi bogataš iz Evanđelja, da priđem vama, strancima koje sam htio uništiti i priznam da sam jedan od vaših.
Još gore: da sam tako učinio, prepustio bih se predmetu svoje žudnje, mukama i grozotama strasti koja može biti samo razorna i smrtonosna, jer sam ljubavni žar oduvijek smatrao takvim. Slutio sam da bi ljubavna strast u meni zauvijek ostala neutješena i pretvorila bi me u vječnog prokletnika koji bi gorio u paklenom ognju, u što nisam uopće sumnjao.
Mnoga priznanja koja sam slušao u ispovijedima svojih vjernika bila su puna istih znakova od kojih se nije moglo pobjeći niti se boriti protiv njih, jer nude raj u koji čovjek stupa sam, raj užitaka i boli koje sam stvara i proživljava.
Pogodila me je munja. Ta riječ je preslaba. Odjednom sam se našao sam. Sam u svijetu punom neprijatelja. Ljubav! Shvatio sam, to je ljubav.
Zar ste od toga morali napraviti takvu dramu? - oprezno napomenu ona.
Da! To je bilo poricanje cijelog mog života, to je bila moja osuda, moje prokletstvo. Odjednom sam bio gol, lišen vjere u bilo kojeg boga kojem bih mogao ponuditi žrtvu svoje preobrazbe. Je li trebalo poslušati to prosvjetljenje? Nisam to mogao. To je
tražilo previše od mene. Odlučio sam poći putem koji sam odabrao. Ali od tog dana sve je bilo uništeno. Bio je to polagani pad cjelokupnog mog bića. Protiv vas i vaših ljudi učinio sam sve što sam mogao. Pokušao sam iz Francuske dobiti spise o suđenju vašem mužu zbog čarobnjaštva, ali prestigli ste me svojom pobjedom u Quebecu, čemu se uopće nisam začudio. Bio sam unaprijed pobijeđen, kao što sam to zapravo uvijek bio. Kad ste se približili Quebecu, Maubeuge me je izgnao.
On zastade i iznenada bijesno reče:
Da se on nije umiješao, ja bih bio pridobio grad i ne biste ga mogli osvojiti. Nastavio je blažim glasom:
Maubeuge, moj predstojnik me je otjerao, a prije toga mi je uputio teške riječi. No već sam znao sve što mi je govorio. Saznao sam to na obali onog jezera.
Pokornost me je prisilila da odem u trenutku kad sam se osjećao najslabijim. Bio sam daleko, sam i bez prijatelja.
Izgubio sam svoje snage.
U dubini sebe osjećao sam slabost, strah da sam lišen svoje moći da vladam nad drugima.

Nije mnogo govorio o mjesecima koje je proživio u naseljima između jezera Ontario i Huron.
Okupljalište misionara bila je tvrđava Sainte-Marie, koju su izgradili na tjesnacu koji povezuje jezero Huron s jezerom Superior. Bila je nekoliko mjeseci plovidbe udaljena od posljednje novofrancuske postaje, La Chine, iz koje su polazile sve ekspedicije prema Velikim jezerima. Osim vojnika u tvrđavama koje su bile udaljene tjednima hoda, ondje je bilo samo Indijanaca i rijetkih trapera.
U misijama su se okupljali pokršteni Indijanci irokeških naroda, uglavnom uništeni ili raspršeni u ratovima protiv urođenika nevjernika. Zbog poganstva su proganjali i neutralne Indijance Erie i Andaste, a pokrštene Irokeze proganjala su njihova vlastita plemena. Odlazili su iz Doline pet naroda i sklanjali se pod zaštitu Francuza i isusovaca.
Po onom što se dalo shvatiti iz njegove pripovijesti, izgnani i po kazni premješteni isusovac te je mjesece, koji su u očima drugih bili djelatni mjeseci njegova apostolata, proveo u nesvjesnom stanju nalik na hipnozu, stanju koje je vješto prikrivao pred svojom braćom po vjeri. Ništa nije htio znati o tome što se događa u Kanadi ili Akadiji. Zato su se proširile glasine da je zarobljenik Irokeza, jer se o njemu ništa nije čulo.
Nitko se nije brinuo za mene, kao što sam ubrzo spoznao, niti je koga zanimao rad kojemu sam posvećivao sve svoje dane. Gospodin i gospođa de Peyrac bili su u Quebecu i svi su se vrtjeli oko pobjednika, svi su ih htjeli sresti. Htjeli su me zaboraviti, nestao sam, pa je bilo jednostavnije reći da sam irokeški zarobljenik. No i bio sam zarobljenik, ali tek nakon svoje smrti koju su, kako ste mi rekli, prvo objavili u Novoj Engleskoj, a potom u i Novoj Francuskoj.

57.
KUKAVICA MEĐU JUNACIMA
Evo u kojim okolnostima su me zarobili:
Jednog ljetnog jutra sam u društvu oca de Marvillea i mladog kanadskog
»podređenog«, Emmanuela Laboura, koji se posvetio preobraćanju domorodaca, bio na putu prema nekom selu gdje sam trebao služiti misu. Opkolila nas je skupina irokeških ratnika. Znate kakvi su oni. Idete kroz pustu šumu u kojoj se ne čuje ni
pjev ptica, a odjednom se iza svakog stabla pojavi ljudska prilika i odmah budete okruženi prikazama koje vas spopadnu.
Tako je počela kalvarija. Nakon dva dana hoda dospjeli smo do prvog velikog sela u Dolini Irokeza.
Nismo imali iluzija. Čekalo nas je mučenje i smrt.
Zatvorili su nas u kolibu. Noć je bila duga. Znali smo kakvu su nam sudbinu namijenili. Zavidno sam gledao svoje drugove Marvillea i Laboura koji se pomolili i utonuli u san. Sam sam ih nadahnuo tom vedrinom, rekavši im da su u rukama Gospoda. Riječi su mi silazile s usana kao da nisu moje.
Ukočio sam se od nekakve hladnoće. A oni su spavali, utješeni mojim riječima, dok sam se ja preznojavao očekujući zoru i strašno mučenje o kojemu sam sve znao. »O, kad ova noć ne bi nikad završila!« - mislio sam. - »Neka ne svane više nijedan dan, neka Bog zaustavi Zemlju, neka nas sve uništi, samo da ne dođe čas za patnje koje su nam namijenili. Ta još uopće nisam živio. Nisam upoznao sreću. A sad će moje tijelo koje nije doživjelo ljubav biti predano barbarima.«
Ah, kako mi je bila bliska Kristova agonija i njegov križni put. Nijedan anđeo nije me došao utješiti. Nisam bio vrijedan toga. Bio sam u paklu. U meni je postojao samo strah od mučenja. Mislio sam samo na uzroke koji su doveli do takvog kraja. I tad se u meni probudilo sjećanje na nju, ženu kojoj mogu zahvaliti za svoju propast. Lice i pojava žene, vaša pojava, titrala mi je pred očima kao da mi se želi narugati, uživati u mojoj smrti.
Ali to je bilo pogrešno. Optuživao sam vas samo zato što postojite i što ste mi se pojavili u prikazi. Pa ipak sam tada, u strahu od muka i smrti, mrzio ženu-simbol, ženu koja je svojom pojavom preokrenula tijek mojega života.
Rekao sam vam da nisam bio spreman za ono što sam poduzeo. Jedno je biti svjestan svoje greške i svog poraza; svi se moramo ponekad suočiti s tim. No nešto je posve drugo vidjeti svoj život kao smiješnu i opasnu obmanu, kao plod čudovišne varke koju nismo znali razobličiti.
I tako sam se našao među tim demonima koji su se pripremali žrtvovati me, što mi se učinilo ne samo nepodnošljivim, nego i nepravednim. U ustima mi se grčio krik koji sam posljednjim tragovima dostojanstva uspijevao zadržati: »Ne opet! Ne i drugi put!« Smatrao sam da mi je prvo mučeništvo dalo pravo na vedrinu i nadmoć, ali Bog me je opet prevario. Nije bilo dovoljno što su me već jednom mučili i osakatili mi prste.
Pred zoru sam čuo naše pokrštene Indijance kako pjevaju svoje pjesme smrti. Znao sam da su malo zatim došli po njih jer se njihov pjev udaljio i tek bi ga povremeno donio vjetar. Potom sam osjetio vonj spaljena mesa, vonj koji nije moguće zamijeniti ni s jednim drugim: miris mučeništva.
Sunce je izišlo. Virio sam kroz pukotinu u kori i vidio vedro nebo nalik na površinu jezera.
Odveli su nas do proplanka na kojem su naši Indijanci i dalje vrijeđali svoje mučitelje. Neki od njih su šutjeli jer su im odrezali ili spalili jezik, ali još su bili pri svijesti.
Za nas su postavili tri stupa.
Ratnici su se izmjenjivali pri mučenju. Okupljali su se pred žrtvama u svečanoj tišini koju su ponekad prekidale psovke i pjesme kojima su krvnici i žrtve dovikivali razloge međusobne mržnje i navodili čije su sve rođake i prijatelje ubili. Tad se preda mnom pojavio Outtake i uperio u mene pogled svojih blistavih očiju.
Utroba mi se preokretala od mučnine i straha.
Prišao mi je. Bio je oboružan oštrim kremenim sječivom i manjim drvenim batom. Otvorio mi je usta te mi je spretno i brzo slomio dva zuba.
Tako se ponosiš svojim zubima, Crna Odoro - rekao mi je. - Kao i svi bijelci, zavidiš nam na našim zdravim zubima. Koliko sam puta čuo bijelce kako govore da divljaci imaju lijepe zube! Znam da si pokušao otkriti našu tajnu kako bi očuvao svoje lijepe i blistave zube koje si imao kad si došao u naše krajeve. Primijetio sam da žvačeš gumu pomiješanu sa sitnom ilovačom i sokom od rujevine, kao što činimo i mi da bismo očuvali bjelinu i zdravlje zubi. Ne želiš patiti, Crna Odoro, ne želiš se poniziti pred svojim neprijateljima, a još manje pred prijateljima!
Počeo sam drhtati.
Jedan ratnik tad je prišao mladom Emmanuelu, zgrabio ga za ruku i oštrim rubom školjke počeo mu rezati članak na prstu.
Zavrtjelo mi se u glavi. Mislio sam kako sam već izgubio dva prsta. Ako mi odrežu i ostale, bit ću gotov. Neću više moći služiti misu. Papa će mi to zabraniti zbog sakatosti, a ovaj put će znati i da to više ne zaslužujem.
Znam da je to bilo glupo i nelogično razmišljanje, ali kiptio sam od bijesa, tuge i pobune.
Krik straha prodro je iz mene poput orkana. Slušao sam taj krik i nisam bio svjestan da dolazi iz mene.
Pao sam na koljena pred Outtakeom. Obgrlio sam mu noge i preklinjao ga da me poštedi. Da me barem poštedi mučenja. Ne opet! Ne još jednom! Neka me ubije, ali neka me poštedi mučenja i učinio bih sve što želi. Najstrašnije u tom odvratnom prizoru bilo je gledati sablažnjene, zaprepaštene poglede mojih sumučenika, mojih nesretnih drugova u muci, preobraćenika koji su već prolili svoju krv i patili zbog kršćanske vjere te su, već polumrtvi, bili svjedoci mog nedostojnog straha.
Potom su se svi pogledi rasplinuli i vidio sam samo jedan, plavetan i iskren pogled toga djeteta Emmanuela koji je gol visio na stupu za mučenje, bez jauka, bez straha; gledao me je zgroženim pogledom. Nije bio zgrožen zbog muka i smrti, nego se zgrozio nada mnom!

Nemojte plakati - reče ona. - To nije dobro za vaše oči. Još biste mogli oslijepjeti. Ona se dignu i navlaži mu vjeđe. Suze su curile njegovim licem punim ožiljaka dok je grčevito plakao.
Umirite se - govorila mu je tihim, tješiteljskim glasom. Blago ga je pomilovala po čelu prekrivenom modricama i vješto načinjenim ožiljcima.
Umirite se, oče! Drugi put ćemo razgovarati o tome.
Ali on je znao da mora nastaviti svoju strašnu pripovijest.
Ima neke naslade u pokazivanju straha nakon cijelog života provedenog u svladavanju njegovih demona. Neću vam to prikrivati. Što da kažem? Kako da vam opišem s kakvim olakšanjem sam shvatio da sam još živ i da se strašna sablast neljudskih muka udaljila od mene. Nisam mario za prezir koji su mi iskazivali svi, živi i mrtvi, krvnici i žrtve, prijatelji i neprijatelji. Čuo sam kako poglavice razgovaraju o tome da me predaju ženama i djeci, kao što se radi s plašljivim ratnicima koji se nisu pokazali dovoljno hrabrima pred smrću. Vjerujte mi da se ta nevina bića oštrim noktima bacaju na žrtvu koja umire kukavičkom smrću u neizrecivim bolovima.
Ali ocijenili su da je ta ponižavajuća sudbina suviše časna za mene, koji sam osramotio svoje drugove kao nitko prije mene.
Hvala Bogu, pomislio sam kad sam naslutio presudu.
Napola nesvjestan od svega što sam pretrpio, ležao sam na tlu s čelom u prašini. Htio sam zagrliti živu zemlju. Htio sam je pojesti.
Brutalno su me podignuli. Outtakeove oči bile su poput dva naoštrena noža.
Od mene se ničemu ne nadaj - rekao mi je. - Neću ti iskazati milost da te ubijem jednim udarcem tomahawka kao što želiš. Tako bi prisvojio naziv mučenika kod svoje braće. To ti neću dopustiti. Odviše si zao i uvrijedio si me svojim ponašanjem, mene
koji sam te poštovao. Zbog tebe sumnjamo ne samo u veličinu tvog Boga, nego i u samo njegovo postojanje.
Te riječi nisu mi ništa značile, iako su bile pune prezira. Nisam mario kad su me bacili pred noge neke starice da joj budem sluga i zamijenim joj sina kojeg je izgubila u ratu te više nije imala nikoga da joj prikuplja hranu i obavlja teže poslove.
Moja gospodarica me je tukla, tim više što sam bio nespretan i krut, a žene su joj se rugale jer još nitko nije dobio zarobljenika koji se pred mukama pokazao tako strašljivim, tako odvratnim u svom preklinjanju. Sramota je pala i na nju.
Kako si mi to mogao učiniti - govorila mi je - ti, koji predstavljaš mog sina? - Pokušavao sam joj objasniti da tada još nisam bio njezin rob, ali njoj se taj vremenski slijed činio lošom šalom. Za neke stvari Indijanci ne priznaju »prije« i
»poslije«. Stopila je nas dvojicu, svog sina i mene, smatrajući da sam ja njezin sin ili njegovo utjelovljenje, a to je bilo vrlo sramno za nju. Zato sam je podsjećao da je njezin sin poginuo hrabrom smrću, da su ga Huroni pod zapovjedništvom gospodina de L'Aubignieresa mučili barem šest sati. No to je nije utješilo jer je u snovima vidjela da sam ja njezin sin i da ju je osramotilo moje ponašanje. Znate da su snovi Indijancima važniji od stvarnosti činjenica.

58.
U SLAVU BOŽJU I ZA DOBROBIT LJUDI
Kad je zašutio, sav satrt, zatvorenih očiju, dugo je sjedila uz njegov krevet. Riječi kojima joj se ispovijedio i sve što su značile polako su prodirale u njezinu svijest.
Sad shvaćam. Dakle, to je bila strašna tajna koju mi je mladi Emmanuel htio povjeriti u vrtu22.
On naglo otvori oči.
Mladi Emmanuel? Dakle, Irokezi ga nisu ubili?
Ne, vidjeli smo ga živa! Pratio je oca de Marvillea kad je on u pratnji Tagontaghetea, poglavice Onondaga, prošao kroz Salem i donio nam vijest o vašoj
»smrti«... i mučeništvu.
Zašto je Outtake htio da Englezi prvi čuju za to?
Nije se radilo o Englezima, nego o nama. Outtake je znao da smo moj suprug i ja u Novoj Engleskoj i htio je da to saznamo prije Francuza.
I tako je poslao wampum s porukom da vam vaš neprijatelj više ne može nauditi. O, kako je bio u pravu! Zar vam je moglo nauditi poniženo biće vrijedno prezira? Shvaćam zašto me je Marville, svjedok moga poniženja, morao proglasiti mučenikom. Valjalo je spasiti čast Reda!
Dakle, njezina slutnja bila je ispravna. Onaj prizor s ocem de Marvilleom naveo ju je na sumnju da je riječ o nekakvoj skrivenoj laži. Iza ponosne osobnosti oca de Marvillea osjetila je drhtaje žive boli, istinske boli, poniženja, razočaranja, straha, tuge. Mogla je zamisliti što je osjetio uvjereni isusovac pri padu svog učitelja, kad je spoznao kukavištvo onoga koji je u njegovim očima bio najveći i najbolji. Isusovački red bio je obilježem najodurnijom ljagom: prezirom.
Da vas je vaš brat po vjeri samo proglasio mučenikom da bi sakrio vašu sramotu, to bih oprostila - reče ona - ali ne mogu oprostiti što je na nas svalio odgovornost za vašu smrt i prizvao nebesko prokletstvo na nas; to je ipak pretjerano licemjerstvo. Ima li istine u njegovoj optužbi? Jeste li rekli: »Ona je kriva! Zbog nje umirem!«


22 Vidi: Anđelika na putu nade. Op. prev.
To je istina. Izgovorio sam te riječi na sav glas. U trenutku kad me je Outtake pomilovao iz čistog prezira, htio sam se opravdati u očima svoje subraće pred kojom sam se osramotio, htio sam im dati objašnjenje koje bi ublažilo moje ponašanje, htio sam da povjeruju da sam žrtva zlog duha, a tad sam ženu koja mi se pokazala smatrao odgovornom za svoj pad. Sam sebe sam uvjerio da je to istina i viknuo sam prema njima: »Ona je kriva! Zbog nje umirem! Ona, Gospa sa Srebrnog jezera, skrivila je moj pad i moju smrt!«
Duboko je uzdahnuo, kao da hropće.
Govorio sam o svojoj istinskoj smrti, potpunoj smrti mene samoga... o smrti junaka kakav sam bio... kakav sam želio biti. Bila je to moja potpuna smrt. Nisam više postojao. A ubila me je ona. Ona, žena, moj vječni neprijatelj. Znam da je optužiti vas bila luda i čudovišna zamisao, ali moja mržnja napajala se mnogim izopačenjima koja sam iskusio tijekom godina šutnje i samoće te sam bio uvjeren da su to uroci... Viknuo sam: »Gospa sa Srebrnog jezera skrivila je moju smrt! Osvetite me! Osvetite me!«
Vidio sam njihova blijeda i kruta lica. Znao sam... da vičem uzalud. Neće me osvetiti. Odbacili su me, zgrozili su se nad mojim izdajstvom. Ništa nije ostalo od njihovih osjećaja privrženosti, posvećenosti i poštovanja koje su mi iskazivali. Znao sam da me nikad nisu voljeli. A sad im više nisam značio ništa.
Bio je sve nemirniji, počeo se vrpoljiti u postelji te se Anđelika uplašila da će ga opet spopasti vrućica i nije ništa odgovorila na njegove riječi. Zato ga je upozorila da je vrijeme za svakodnevnu »gozbu«.
Otišla je pripremiti i ugrijati obroke, ali on je i dalje govorio.
Istina je. Dokraja ponižen zbog svoga pada, zavapio sam da treba uništiti tu vješticu. Tako sam barem pokušao ukazati Marvilleu na put kojim valja krenuti i nastaviti moj put. Dok ga je Tahontaghete vodio prema obali, zacijelo mu je bilo gorko pri duši. Unutarnji potres koji je doživio bio je još gori od samog mučenja, a kako su mu mogućnosti za preobrazbu ograničene, morao se osloniti na te misli o neprijateljima protiv kojih se valja boriti. A da ne bi bio sam, morao je izmisliti neku istinu. Pametno! To je doista pametno napravio!
Anđelika ga je radoznalo slušala.
Vjere mi, reklo bi se da ga hvalite. Pa, dobro! To samo potvrđuje legendu da se jezuiti međusobno podupiru ma što se dogodilo.
No nije bio čas za prepirku.
Probudila je djecu. Uzimala ih je u naručje, jedno za drugim. Poljubila ih je u obraz i obzirno ih budila. Divila se sjaju njihovih očiju, njihovoj krhkosti i nedužnosti, njihovim skladnim tijelima koja su opet prštala od života. »Utjeha ovoga svijeta! Blago mog života! Opravdanje za naše zagrižene, besmislene bitke!«
Pomilovala ih je, na uho im zapjevala pjesmicu kao da im govori neku tajnu, a potom ih posadila na stolicu. Nagrabila je juhu u zdjelice i nahranila ih. Taj obred bio je nepromjenljiv.
Promatrala je blizance, dobro razvijene za svoje dvije i pol godine, i prisjećala se njihova prvog straha kad su se još kao novorođenčad u Salemu glasno pobunili zbog dolaska oca de Marvillea.
»Već tad ste pokazali da pripadate junačkoj lozi de Peyrac.«
Ili su samo zbunjene i radoznale dojilje zaboravile da je došlo vrijeme da ih podoje? Anđelika je tad u kućnoj haljini sjedila na stubama u kući gospođe Cranmer, okružena protestantskim Engleskinjama, kad je otac de Marville pokazao na nju i viknuo da je ona kriva za smrt oca d'Orgevala. A tad je počeo glasan koncert oboje blizanaca koji zajedno nisu težili ni šest funti. Tako je završila ta scena.
Morala se nasmijati prisjetivši se tog događaja i već ga je htjela ispričati svom gostu, ali se predomislila. Nije vrijeme za šale.
Kad je nahranila djecu, dala im je da žvaču korijen srdovice i tako dobiju osjećaj sitosti ako se nisu zasitili skromnim obrokom. Zatim je pristavila kotao pun vode za umivanje i vratila se svom bolesniku. Poduprla mu je glavu da bi lakše jeo. Nikad nije znala hoće li jesti bez teškoća jer je zbog utučenosti ili zbog želje da ne smanjuje njihove zalihe iskazivao otpor prema hrani. Osjeća li se poniženim zato što je ovisan o njoj poput djeteta? Ruke su mu bile preslabe da prinese ustima zdjelu ili žlicu hrane.
U takvim trenucima bila je mnogo manje neprijateljski raspoložena prema njemu nego kad bi počeo raspravljati o koječemu na svoj autoritativni način. U njemu je vidjela čovjeka koji je precijenio svoje sposobnosti da ukroti vatrenoga konja života, života koji je želio proživjeti na nekoj višoj razini, a on ga je nadvladao i izbacio iz sedla. »Kad čovjek nije spreman, činjenice ga upozore na to!«
Ta izreka odnosila se i na nju. Počela ga je prosuđivati u svjetlu vlastitih iskustava i njegovih ispovijedi i bila je spremna smatrati ga bratom po oružju.
Tako mi je laknulo kad ste mi rekli da su oprostili tom mladiću tako lijepa imena... koji se tako zgrozio nada mnom. Doista mi je drago što je izbjegao lomaču... i što je ostao živ. Znat će što valja činiti u slavu Božju i za dobrobit ljudi.
Vidjevši ga tako vedra, ocijenila je da u tom trenutku ne bi bilo dobro da mu otkrije svu istinu o sirotom Emmanuelu koji je potom također poginuo.

59.
DRUGO MUČENJE ISUSOVCA
Vodili su razgovore kojima bi se začudili svi koji nisu živjeli u Americi. Ta pitanja i odgovore mogli bi izmjenjivati samo ljudi koji iscrpljeni žive u tami skloništa odvojenog od svijeta tijekom beskrajne zime.
Biste li me pojeli? - upitao ju je jednog dana kad mu je pripovijedala o otkriću vreće na pragu.
Možda. Ne... Pomislila sam na to, ali odbacila sam tu misao. Bilo je to iskušenje prouzročeno glađu. Bila sam na kraju snaga. Polako sam shvaćala da više neću vidjeti čovjeka kojeg volim i da su mi djeca na umoru. Više nije bilo spasa. Ponadala sam se... Ta misao mi je proletjela glavom, ali bila je pomiješana s užasom. A potom sam vidjela da ste živi. Ne znam što je Outtake htio. Je li vas poslao k meni da vam zadam posljednji udarac i da vas pojedem? Ne znam. Sve je to tako ludo. Bio bi to kraj svijeta, kraj naših svjetova... Ne smijem misliti na to.
Ali mene su već pomalo jeli, tu i tamo. Odsjekli su mi nekoliko komada mesa s lopatica koje je neki ratnik pojeo dok su me vodili prema stupu za mučenje.
Dakle, to su te vaše rane na leđima?
Bila je primijetila da to nisu opekline. Činilo joj se čudnim što su zarasle rane ostavile tako duboke jame.
Jeo me je, a potom je ispljunuo i rekao: »Kako je odvratno tvoje meso!«
Kad se to dogodilo? Pri kojem mučenju?
Tijekom drugog mučenja... ili trećeg, svejedno.
Ali zar vas Outtake nije pomilovao?
Tad sam tako mislio. Bio sam se naviknuo na ropstvo i svakodnevno mlaćenje štapom; moja draga tetka Nenibush tako je krotila svoje živce, ali zapravo smo bili dobri prijatelji. Vodili smo zanimljive razgovore. Indijanke nisu glupe. Vole razmišljati o ljudskim sudbinama, a snovi im daju maha mašti. U šumi sam brao suho granje za nju i odlazio sam po divljač koju je lovio neki njezin rođak. Spoticao sam se o korijenje i gubio se u magli, čemu su se smijale male Indijanke koje su išle u šumu
istim poslom. Išao sam za njima, a one su me zvale »Crna Žena« i rugale mi se jer bih često zalutao i potom se probijao kroz nepohodni gustiš. Znate da nas, misionare, ta gospoda Indijanci smatraju nespretnijim od trapera koji žive indijanskim načinom života. »Trapaviji si i od Yennglija« - govorile su mi.
Jesam li uopće bio svjestan protoka vremena? Jesam li brojao mjesece i godine? Jedna jesen? Dvije? Možda tri? A tad je došlo jutro kad su me opet potražili. Studen je stezala. Čistio sam kože koje smo Nenibush i ja pripremali za njezina rođaka lovca.
Nisam odmah shvatio što od mene hoće ta četiri mlada ratnika, a kad su mi rekli da me vode u selo u koje je došao poglavica Mohikanaca Outtake, spopao me je smrtni strah.
Već sam vam rekao da sam bio pomiren sa sudbinom. Nisam se bojao udaraca ni tegoba ropskog života, pa ni smrti, ako dođe udarcem tomahawka. Bojao sam se samo smrti u vatri.
Prišli su mi i izrekli zastrašujuće riječi: »Brate, budi hrabar! Došao je trenutak da zapjevaš pjesmu smrti.« Slijedio sam ih omamljen od straha. Noge su mi se tako tresle da su me morali držati za ruke. Bili su vrlo mladi i moje ponašanje ih je zaprepastilo. Tad je jedan od njih počeo jesti moju lopaticu.
Nenibush je zapjevala moju pjesmu smrti, buneći se i pokušavajući me zadržati. Uspjeli su osloboditi je se tek na pola puta. Ponekad u snu još čujem krike te sirote žene kojoj su oduzeli roba.
Čula sam kako ponavljate: »Neka ušuti! Neka ušuti!«
Da, o njoj je riječ. Kad smo stigli u selo, ugledao sam vojnike okupljene oko poglavica Pet naroda. Na čelu im je bio, kao što sam rekao, Mohikanac Outtake. Kad me je ugledao, počastio me je dugim govorom.
»Ho! Hatskon-Ontsi, to si ti! Jesi li obnovio prijateljstvo sa svojim Bogom i jesi li našao put njegove moći? Ti, najveći među crnim odorama, ti si nas uvrijedio jače nego itko. Nas, koji se rađamo ponosni na svoju smrt, nas, koji se od djetinjstva veselimo svojoj smrti u mukama kako bismo dokazali ljudsku veličinu, ponizio si nas i našu vjeru u čovjeka.«
Znao sam da sam uvrijedio Outtakea i učinio ga svojim nepomirljivim neprijateljem, ali nisam mario za njegove riječi.
Zašutio je. A potom je rekao:
»Na tvom licu vidim da se nisi popravio i da ne zaslužuješ iskušenja namijenjena hrabrima. Ali ne veseli se prerano; prepustit ćemo te ženama.«
Kako da vam to opišem? Sjećanja na to su mi nejasna. Držale su me ruke oštrih noktiju, a druge su me počele bosti trnjem po licu. Dvije žene su u rukama nosile male glodavce koji su se koprcali u njihovu stisku. Vidjele su se tek njihove gubice s oštrim zubima. Unijele su mi ih u lice i puštale ih da me grizu. Prijetile su da će ih pustiti da mi izgrizu oči.
Počeo sam urlati od straha.
Danas znam da sam trebao potisnuti taj osjećaj odvratnosti. Ali bilo je prekasno; još jednom sam se osramotio.
Tad su se umiješali muškarci, istrgnuli me iz ruku žena i djece te me odvukli do kuće namijenjene vijećanjima. Razgovarali su i mračno me pogledavali, kao liječnici koji imaju posla s beznadnim slučajem, s bolešću koja nadmašuje njihove sposobnosti. Čuo sam rečenice koje su značile da me valja »pripremiti«. Dugo su vijećali, a potom me odveli u drugo selo u kojemu je bila posebna koliba namijenjena pušenju duhana. Bila je malena i teško smo se nagurali u nju: poglavice, stari ratnici i ja. Lula je počela kružiti od usta do usta. Kad je došla do mene, rekli su mi da potegnem jače nego drugi. Dugo je to trajalo; ne bih se začudio da mi netko kaže da je trajalo dva ili tri dana. Samo smo pušili, nismo ni jeli ni pili. Među nama je kružila bundevina
kora, ali radi obavljanja prirodnih potreba, a ne radi pića. Zrak je bio gust, modrikast. Pjevanje je pridonosilo toj otupjelosti.
Osjećao sam mučninu. Pluća su me pekla. A tad sam iskliznuo iz stvarnosti i obuzelo me je nešto što bih teško mogao opisati jer mi je gotovo isparilo iz pamćenja. Pretpostavljam da sam se tada susreo sa svojom dušom. Ne mislim samo na svoje ja, nego na različite slojeve svoje duše, lica, osobe iz minulih vremena, stare živote koji su ispunjavali moje sebstvo i uvukli se u moje sadašnje biće, preplavili ga, gušili ga i paralizirali poput vriježa podivljale loze. Bila su to moćna i jalova bića koja su nepravedno sprečavala da novo stvorenje uzmogne slobodno slijediti svoju sudbinu. Izišla su iz sjene i možda mi je na tom »putovanju« uspjelo osloboditi ih se.
Taj prizor još mi je pred očima. Starci su se naginjali oko mene kao da su zabrinuti liječnici, a ne mučitelji. Da, droga mi je pomogla da se opet nađem na ishodištu. Da, ovojnica oko mojeg sebstva bila je tako tvrda, tako otporna da je to bilo potrebno! Droga mi je pomogla da razbijem tu okamenjenu, tvrdu ljusku oko jezgre mog bića. Mnoge droge su korisne kad duša ne može uhvatiti konce svoje sudbine i kad je na putu u propast.
Te neobične seanse spašavaju duh a da ne unište tijelo. Indijanci na španjolskim posjedima imaju neku gljivu koja omogućuje takve preobrazbe i preporode ili barem pomaže da čovjek preživi i ne poludi dok se ne izliječi.

Nestrpljivo je čekala da nastavi.
Nakon dugotrajnog razmišljanja vratio se na ono što je uslijedilo izlasku iz kolibe za pušenje.
Ipak nisam bio izliječen. Indijanci se nisu zavaravali, jer sam vidio da me i dalje sumnjičavo gledaju, ali osjećao sam se kao bolesnik nakon kirurškog zahvata, bolesnik kojemu su upravo odrezali važan, ali truo i opasan organ. Tek poslije se pokazala dobrobit te jedinstvene terapije.
Naslućivao sam njihove osjećaje. Za njih su bijelci nezahvalna i neželjena rasa koja ne zna za skupocjena blaga i mudre savjete koje im nudi priroda. Govorili su da se bijelce mora oteti dok su posve mladi ako se želi da od njih nastanu ljudi dostojni tog imena.
Bili su tako uvjereni da od mene neće nastati ništa dobro da nisu tražili da zapjevam svoju pjesmu smrti kad su me opet odveli na stup za mučenje. Nisam bio časno biće. Stidjeli su me se. Taj put su zaključili da će tako bijedno biće mučiti izvan sela, gdje je bio neki stari stup. Pripremili su sjekire i bodeže užarivši ih u vatri, a sve su to radili kao da ih čeka vrlo naporan i dosadan posao.
Anđelika začu kako se smije kao da opet ima pred sobom razočarana lica svojih uvrijeđenih krvnika koje je poluglasno nabrojao:
Outtake, Tahontaghete, Gosadaya, Hiyatgou, Garagonthie.
Opet se nasmijao, a ona je u tom trenutku u njemu otkrila mladenački duh spreman na šalu, duh koji je boravak među Indijancima oslobodio u njemu.
I?... Što je potom bilo?
Ne znam.
Prošlo je nekoliko dugih trenutaka. Već je pomislila da je zaspao, ali on iznenada ponovi:
Ne znam... No možda se ipak sjećam... Vidim užarene sjekire koje su vukli po mojim bedrima. Osjećao sam oštar miris spaljenog mesa koji me je gušio. Mislim da sam podnio muke... a strašno sam patio. Ne znam jesam li koji put kriknuo i tako još jače uvrijedio svoje nesretne krvnike.
On se opet napeto nasmija, kao da štuca.
Sjećam se još nečega, ali možda je to bio privid. Vidim Outtakea nad sobom, visok je i čini mi se kao da sam prostrt na zemlji, a iza njega je sunce i veliki bijeli oblaci puni čudnovate svjetlosti koji brzo jedre nebom. Rekao mi je:
»Nemoj misliti da sam spreman oprostiti ti sramotu, Hatskon-Ontsi, ti koji si bio tako velik, ti koji si me prevario i uvrijedio više od bilo koga na svijetu. Neću dopustiti da te se sjećaju s prezirom i da o tebi govore: 'Taj koji nije ni imena vrijedan bio je Outtakewathin neprijatelj.' Otići ćeš. Šaljem te preko planina. Ali slijedit ću te. Naći ću te.«
Upitao sam ga:
»Zašto me ne dokrajčiš?«
»Nije na meni da te dokrajčim. Stvorio si ljuće neprijatelje nego što sam ja i oni imaju to pravo.«
Taj zagonetni odgovor opet je u meni pobudio strah. Komu me kani predati? Njegove okrutne oči zasjale su.
»Kažem ti, Hatskon-Ontsi, na ovom svijetu ćeš prepatiti sve boli i sve strasti... sve dok ne budeš dostojan da progutam tvoje srce!«
Uslijedilo je dugo, tamom obvijeno putovanje kojeg se ne sjećam. U najmračnijem razdoblju svoga djetinjstva u meni je tinjala nada da ću jednog dana ugledati svijetlo lice žene pošto sam upoznao njezinu zloću. Smisao mog života bio je u tom traženju a da to nisam znao. Vjerovao sam da u Ameriku idem radi misionarstva, ali sada znam da sam otišao radi jednog susreta.
Kad sam se osvijestio, bio sam u njezinim rukama. Vezala mi je rane i davala mi piti kao što za mene nije učinila majka ni bilo koja druga žena.
Prepoznao sam je, ali nisam ni sanjao da ću je vidjeti tako blizu. Predstavila se, a ja sam to ime i očekivao s udivljenjem i strahom.
Tad sam shvatio što je htio Outtake i kako je suptilna njegova osveta. Kao što nisam mogao izbjeći užareno sječivo koje mi pali kožu, tako nisam mogao pobjeći ni od posljednjeg iskušenja.
San se raspršio. Okrepljujuće piće odmaknut će se od mojih usana. Morat ću se vratiti u hladnu i bezosjećajnu okrutnost svijeta, protiv koje se ne mogu boriti.
Ali u trenutku kad sam izgovorio svoje ime, na njezinom licu vidio sam samo tugu, bol i sućut.