Misterija u Stylesu

1. Putujem u Styles
Veliko zanimanje što ga je u javnosti bio izazvao takozvani »slučaj Styles« sada je već ponešto popustilo. No unatoč tomu, s obzirom na svjetsku »slavu« koju je svojedobno bio stekao, i prijatelji i Poirot, pa i sama obitelj zamolili su da opišem taj događaj. To će, nadajmo se, napokon ušutkati senzacionalistička naklapanja koja se i dalje ustrajno šire.
Ukratko ću stoga opisati prilike koje su dovele do toga da i sam budem umiješan u čitavu tu priču.
Ranjen sam na bojištu i poslan kući na liječenje, a potom sam, nakon nekoliko mjeseci provedenih u podosta deprimantnom sanatoriju, dobio još mjesec dana bolovanja. Budući da nemam ni bliže rodbine ni prijatelja, upravo sam razmišljao što da radim, kad naletih na Johna Cavendisha. Posljednjih sam ga godina veoma rijetko vidao. Zapravo, nisam ga nikada osobito dobro poznavao. Jedan od razloga bio je i taj što je dobrih petnaest godina stariji od mene, premda nije izgledao kao da je prošao četrdeset petu. Medutim, kao dječak sam često boravio u Stylesu, imanju što ga je njegova majka imala u Essexu.
Pošteno smo se napričali o dobrim starim vremenima, a završilo je time što me je pozvao da ostatak bolovanja provedem kod njih u Stylesu.
— Majci će biti veoma drago da te opet vidi, nakon toliko godina - dometnuo je na kraju.
— Majka se dobro drži? - upitah.
— O, da. Zacijelo znaš da se ponovno udala?
Bojim se da sam malo odveć otvoreno pokazao svoje iznenadenje. Gda Cavendish koja se udala za Johnova oca nakon što je ostao udovac s dva sina, ostala mi je u sjećanju kao pristala sredovječna žena. Danas nipošto ne može imati ni dana manje od sedamdeset. Pamtio sam je kao energičnu, samovoljnu osobu, pomalo sklonu stjecanju slave na račun svoga dobrotvorstva i skrbi za sirotinju, i s osobitom ljubavi prema otvaranju bazara i igranju uloge Gospe Darežljive. Bila je nevjerojatno velikodušna, a posjedovala je pristojan vlastiti imetak.
Ladanjsku kuću Styles Court kupio je g. Cavendish ubrzo nakon njihove ženidbe. On je bio potpuno pod utjecajem svoje supruge, toliko da joj je i ovaj posjed, i veći dio svoga imetka oporučno ostavio na doživotno uživanje, što je nedvojbeno bilo nepošteno prema njegovim sinovima. Njihova je maćeha, medutim, uvijek bila prema njima krajnje velikodušna; a oni su nju, budući da su kad im se otac ponovno oženio bili još mali, zapravo smatrali svojom pravom majkom.
Lawrence, mlađi sin, bio je mladac osjetljiva zdravlja. Završio je medicinu, no rano je odustao od bavljenja liječničkim pozivom i ostao živjeti kod kuće baveći se pisanjem, premda njegovi stihovi nisu postizali osobit uspjeh.
John je neko vrijeme radio kao odvjetnik, ali je naposljetku odabrao život zemljoposjednika koji mu je bolje odgovarao. Prije dvije godine se oženio i doveo suprugu u Styles, premda sam ja pronicavo zaključio kako bi njemu bilo draže da mu je majka povećala prihode što bi mu omogućilo da živi u vlastitoj kući. Gda Cavendish, međutim, bila je gospa koja rado sama donosi svoje odluke i očekivala je da se drugi s njima suglase, a u ovom je slučaju ona nedvojbeno držala uzde, tj. novčarku, u svojim rukama.
John je zamijetio kako me je novost o udaji njegove majke uvelike iznenadila i tužno se nasmiješio.
— Pokvareni mali neotesanac, ktomu! - reče s mržnj om. - Mogu ti reći, Hastingse, da nam to uvelike otežava život. Što se Evie pak tiče... sjećaš se Evie?
— Ne sjećam.
— Ah, onda je valjda došla nakon tvoga vremena. Ona je majčin faktotum, njezina družbenica, Katica-za-sve! Dobra duša... naša stara Evie! Nije više najmlada, a ni osobito lijepa, ali je pitoma k'o andeo.
— Htio si reći...
— Ah da, taj momak! Pojavio se niotkuda, pod izlikom da je Evin bratić ili tako nešto, premda ona nije bila baš osobito sklona priznati to srodstvo. Momak je krajnje čudan, to se vidi na prvi pogled. Ima veliku, crnu bradurinu i nosi lakirane čizme po svakom vremenu! Ali majka se odmah nad njim raznježila i uzela ga sebi za tajnika... znaš da se uvijek bavila stotinama raznih društava? Kimnuh potvrdno.
— No, naravno, rat je te stotine pretvorio u tisuće. Momak joj je, zacijelo, bio od velike koristi. Ali nitko od nas nije mogao doći sebi od čudenja kad je, prije tri mjeseca, iznenada objavila da su ona i Alfred zaručeni! Momak je najmanje dvadeset godina mlađi od nje!
— Zacijelo vam je ta situacija svima neugodna. - Neugodna? Nepodnošljiva je!
Tako se dogodilo da sam tri dana kasnije izišao iz vlaka na apsurdnom, malom kolodvoru Styles St Mary, nasađenom usred zelenih polja i seoskih putova koji nije imao nikakva vidljiva razloga za postojanje. Na peronu me je dočekao John Cavendish i odveo do svojeg automobila.
— Još imam kapljicu-dvije benzina, kao što vidiš dometne. - Uglavnom zahvaljujući majčinim aktivnostima. Selo Styles St Mary smješteno je oko tri kilometra od željezničke stanice, a Styles Court udaljen je od njega još kilometar i pol. Bio je tih, topao ranosrpanjski dan. Gledajući oko sebe ovaj ravan eseški kraj što tako zelen i tih leži na suncu, gotovo nisam mogao povjerovati da, ne tako daleko odavde, jedan veliki rat ide svojim zadanim tijekom. Osjećao sam se kao da sam iznenada zalutao u neki drugi svijet. Kad smo se provezli kroz kolni ulaz, John reče:
— Bojim se, Hastingse, da će ti se život ovdje kod nas učiniti odveć nezanimljivim.
— Stari moj, to je upravo ono što meni treba.
— Ah, može biti i posve ugodno ako voliš besposličiti. Ja dva puta tjedno vježbam s dragovoljcima a pomažem i u poljskim radovima. Moja supruga svaki dan radi »na polju«. Ujutro ustaje u pet da pomuze krave i nastavlja raditi sve do objeda. Bilo bi, kad se sve uzme u obzir, doista lijepo tako živjeti, samo da nema toga Alfreda Inglethorpa! - Naglo je zaustavio automobil i pogledao na sat. Pitam se imamo li vremena pokupiti Cynthiju. Ne, nema mo, sada je već sigurno krenula iz bolnice. - Cynthia! To nije tvoja supruga?
— Ne, Cynthia je majčina štićenica, kćerka njezine stare školske druge koja se udala za nekog lupeža od fiškala. On je propao a djevojčica je ostala siroče, i to bez igdje ičega. Moja joj je majka priskočila u pomoć i Cynthia je s nama već gotovo dvije godine. Radi u Tadminsteru, desetak kilometara odavde, u bolnici Crvenoga križa.
Dok je ovo govorio, dovezli smo se pred lijepu staru kuću. Gospoda u debeloj suknji od tvida, koja je bila nagnuta nad cvjetnom lijehom, uspravi se kad se približismo.
— Zdravo, Evie, ovo je naš ranjeni junak! Gospodin Hastings... gospođica Howard.
Gdica Howard mi stisnu ruku tako srdačno i čvrsto te me je gotovo zaboljela. Prvo što sam ugledao bile su izrazito modre oči na preplanulu licu. Bila je zgodna žena od četrdesetak godina, duboka, snažna, gotovo muškoga glasa, te krupna, pomalo uglata tijela, s odgovarajućim stopalima - ova potonja bila su obuvena u čvrste, debele čizme. Izražavala se, kako sam ubrzo otkrio, telegrafski.
— Korov se razbuktao k'o kuća u plamenu. Ne mogu s njim izići na kraj. I vas ću natjerati. Čuvajte se!
— Uvjeravam vas da će mi biti osobito drago ako budem mogao biti od koristi - odgovorih.
— Nemojte to reći. Nikada nije. Poslije ćete se kajati. - Evie, vi ste cinik - reče John, smijući se. - Gdje danas pijemo čaj, unutra ili vani?
— Vani. Odveć lijep dan a da se čami u kući.
— Idemo onda, za danas ste dosta radili po vrtu. Kako kaže ona poznata: »Radnik je zaslužio svoju nadnicu«. Dodite i malo se osvježite.
— Pa, - reče gdica Howard skidajući svoje vrtlarske rukavice - u tome bih se s vama složila.
Povela ih je oko kuće do mjesta gdje je ispod velike američke platane bio serviran čaj.
Ženska se prilika podiže s jednoga od pletenih stolaca i pode nam nekoliko koraka u susret.
— Hastingse, ovo je moja supruga - reče John. Nikada neću zaboraviti trenutak kad sam prvi put ugledao Mary Cavendish. Njezinu visoku, vitku priliku obasjanu jarkim svjetlom; živ osjećaj zapretene vatre što kao da je nalazila izraza jedino u onim prekrasnim žutosmedim očima, tim jedinstvenim očima, toliko drukčijima od svih ženskih očiju koje sam ikada vidio; snaga njezine mirnoće koja je ipak uspijevala ostaviti dojam divljeg, neukroćenog duha u izuzetno uljudenu tijelu - sve mi je to ostalo duboko urezano u pamćenje. Nikada to neću zaboraviti.
Pozdravila me je s nekoliko prijaznih riječi dobrodošlice, izgovorenih tihim, jasnim glasom, i ja se spustih na stolac od pruća, neobično zadovoljan što sam prihvatio Johnov poziv. Gđa Cavendish ponudila me čajem, i nekoliko njezinih tihih primjedaba učvrstilo je prvotni dojam što ga bijah stekao o njoj kao o apsolutno čarobnoj ženi.
Blagonaklon slušatelj uvijek čovjeka oraspoloži i ja se, trudeći se da budem što duhovitiji, dadoh na opisivanje nekih epizoda iz sanatorija u kojemu sam se oporavljao, i to na način koji je, tako barem umišljam, uvelike zabavljao moju domaćicu. Johna se, naravno, koliko god bio drag čovjek, teško moglo nazvati briljantnim kozerom.
U tom času kroz obližnja otvorena staklena vrata do mene dopre dobro mi poznati glas:
— Znači, Alfrede, poslije čaja ti ćeš pisati princezi? A ja ću poslati poziv lady Tadminster za drugi dan. Ili ćemo radije pričekati da nam princeza odgovori? U slučaju da odbije, lady Tadminster može otvoriti prvog dana, a gospoda Crosbie drugoga. A onda još imamo i vojvotkinju - u svezi sa školskom proslavom.
Muški je glas nešto promrmljao, a onda se opet javi gda Inglethorp:
— Da, naravno. Poslije čaja je posve u redu. Dragi Alfrede, ti si tako pažljiv.

Staklena se vrata još malo otvoriše i pristala sijeda starica s ponešto zapovjedničkim crtama lica iziđe kroz njih u vrt. Slijedio ju je muškarac u čijem se držanju osjećala natruha pokornosti.
Gđa Inglethorp pozdravila me veoma srdačno.
— Dakle, zbilja mi je drago što vas opet vidim, gospodine Hastingse, nakon toliko godina. Alfrede, dragi, ovo je gospodin Hastings... moj suprug.
Sa zanimanjem sam pogledao »dragog Alfreda«. Doista se doimao pomalo egzotično.
Nisam se čudio što John ima nešto protiv njegove brade. Bila je to najduža i najcrnija brada koju sam ikada vidio. Nosio je cvikere sa zlatnim okvirom i imao neobično bezizražajno lice. Pomislih kako bi na pozornici vjerojatno izgledao posve prirodno, ali u zbiljski se život nikako nije uklapao. U njegovu prilično dubokom glasu osjećao se nekakav lažan patos. Pružio mi je mlitavu ruku i rekao:
— Osobito mi je zadovoljstvo, gospodine Hastingse. Potom okrenuvši se svojoj supruzi: - Emily, najdraža, mislim da je taj jastuk malko vlažan.
Toplo mu se nasmiješila kad joj je, pokazujući najnježniju skrb, donio drugi jastuk.
Neobična, slijepa zaljubljenost u jedne inače tako razumne žene!
U nazočnosti g. Inglethorpa u naše se društvo uvukao osjećaj usiljenosti i prikrivena neprijateljstva. Gdica Howard nije se čak ni trudila sakriti svoje osjećaje. Činilo se, međutim, da gđa Inglethorp ne zamjećuje ništa neobično. Njezina blagoglagoljivost, koje sam se otprije dobro sjećao, nije se u meduvremenu nimalo smanjila, pa je iz njezinih usta i sada tekla nezaustavljiva bujica riječi; govorila je uglavnom o dobrotvornom bazaru koji ona organizira i koji se treba uskoro održati. Povremeno bi se obratila svom suprugu kad su u pitanju bili dani i datumi. Njegovo se uvijek budno i oprezno držanje nije mijenjalo. Od samoga sam početka osjećao prema njemu nepokolebljivu i duboku odbojnost, a ja si laskam da su moje prve procjene obično prilično točne.
Kad se gda Inglethorp okrenula kako bi Evelyru Howard dala neke upute glede pisama, njezin mi se suprug obrati svojim sladunjavim glasom:
— Je li vojska vaše stalno zanimanje, gospodine Hastingse?
— Nije. Prije rata radio sam u Lloydu.
— I vratit ćete se onamo kad rat završi?
— Možda. A možda ću se odlučiti za nešto sasvim drugo. Mary Cavendish se nagnu naprijed i upita:
— Koje biste zanimanje odabrali kad biste mogli birati prema svojim sklonostima?
— Pa, to ovisi...
— Nemate neki tajni hobi? - zanimala se dalje. - Recite... zacijelo vas nešto privlači?
Svakoga nešto privlači.. obično nešto posve apsurdno.
— Smijat ćete mi se. Nasmiješila se.
— Možda.
— Pa, oduvijek sam potajno čeznuo da postanem detektiv!
— Zaozbiljno... u Scotland Yardu? Ili Sherlock Holmes? - Ah, Sherlock Holmes, naravno. Ali najozbiljnije. Silno me to privlači. Jednom davno upoznao sam se u Belgiji s jednim čovjekom, veoma poznatim detektivom, koji me je silno zagrijao za to zvanje. Bio je to čudesan čovječuljak. Uvijek je govorio da je svaki uspješan detektivski posao isključivo pitanje metode. Moj se pristup ternelji na njegovomu - premda sam ja, naravno, otišao mnogo dalje. Bio je on smiješan čovječuljak, veliki kicoš, ali fantastično inteligentan.
— I sama rado pročitam dobru detektivsku priču dometne gdica Howard. - Ali ima tu i svakakvih gluposti. Zločinac se otkriva u posljednjem poglavlju. Svi zaprepašćeni.
Kod pravoga zločina... znalo bi se odmah.
— Postoji velik broj neotkrivenih zločina - pobunih se.
— Ne mislim na policiju, nego na ljude iz najbliže oko line. Obitelj. Njih ne možeš nasamariti. Oni bi točno znali. - Znači - upitah podrugljivo - vi mislite kako biste, da se dogodi zločin, recimo ubojstvo, bili u stanju odmah pogoditi tko je ubojica?
— Naravno da bih. Možda to ne bih mogla dokazati hordi odvjetnika. Ali sigurna sam da bih znala. Osjetila bih to u vršcima prstiju, kad bi mi se približio.
— Mogla bi to biti i »ona« - napomenuh.
— Mogla bi. Ali ubojstvo je čin nasilja. Povezujem ga više s muškarcima.
— Ali ne u slučaju trovanja. - Trgnuo sam se na zvonki glas gđe Cavendish. - Baš jučer je doktor Bauerstein rekao kako, zahvaljujući tome što liječnici uglavnom ništa ne znaju o manje uobičajenim otrovima, vjerojatno ima nebrojeno mnoštvo slučajeva trovanja na koje nitko nikada nije posumnjao.
— Ali, Mary, kakva grozna tema! - poviče gđa Inglethorp. - Sva sam se naježila kao da mi je netko prešao preko groba. Oh, evo i Cynthije!
Mlada djevojka u odori Pomoćnih dragovoljačkih postrojbi lakim se korakom približavala preko travnjaka.
— Cynthia, pa ti danas kasniš. Upoznaj gospodina Hastingsa... gospođica Murdoch.
Cynthia Murdoch bila je mlado stvorenje svježa izgleda, puno života i energije.
Odbacila je svoju malu kapicu dobrovoljačke odore i ja se zadivih dugim bujnim walovima njezine kestenjaste kose i bjelini nježne ručice koju je pružila da primi šalicu čaja. S tamnim očima i obrvama bila bi prava ljepotica.
Bacila se na travu kraj Johna i nasmiješila mi se kad sam joj pružio pladanj sa sendvičima.
— Dajte, sjednite ovamo na travu. Mnogo je ljepše. Smjesta se poslušno spustih do nje na travu.
— Vi, gospođice Murdoch, radite u Tadminsteru, zar ne?
Kimnula je potvrdno. - Po kazni.
— Znači li to da vas tamo maltretiraju? - upitah sa smiješkom.
— Samo neka probaju! - ponosno poviče Cynthia.
— Jedna moja sestrična radi kao bolničarka - dometnuh. - Ona živi u vječnom strahu od »Sestara«.
— Nikakvo čudo. Dakle te » Sestre« su zbilja malo..., gospodine Hastingse. One su naprosto takve. Ne možete ni zamisliti! Ali ja, bogu hvala, nisam sestra. Ja radim u bolničkoj ljekarni.
— Koliko ljudi obično otrujete? - upitah, smiješeći se. Cynthia se također nasmiješi.
— Ah, na stotine! - odvrati.
— Cynthia - pozove je gda Inglethorp - reci, bi li mogla napisati umjesto mene nekoliko poruka?
— Naravno da bih, teta Emily.
Smjesta je skočila na noge, a nešto u njezinu ponašanju podsjeti me da je ona ovdje materijalno ovisna i da joj gđa Inglethorp, ma koliko inače velikodušna, nije dopuštala da to zaboravi.
Sada se domaćica obratila meni.
— John će vam pokazati vašu sobu. Večera je u sedam i trideset. Mi smo odnedavna ukinuli kasnu večeru. I lady Tadminster, supruga našeg zastupnika (ona je kćerka pokojnog lorda Abbotsburya) je učinila isto. Ona se slaže sa mnom da mi trebamo biti primjerom u štedljivosti. Mi ovdje živimo u čisto ratnim prilikama; ništa se kod nas ne baca; čak se svaki, pa i najmanji, komadić papira skuplja i šalje odavde u vrećama.
Izrazio sam svoje odobravanje i pošao za Johnom, koji me je proveo kroz predvorje i potom širokim stubištem što se na pola puta granalo u dva kraka, za lijevo i desno krilo zgrade. Moja soba bila je u lijevom krilu i gledala je na park.
John je otišao i nekoliko minuta kasnije ugledah ga kako, rukom pod ruku, polako šeta preko travnjaka sa Cynthiom Murdoch. Onda sam čuo kako gda Inglethorp nestrpljivo viče » Cynthia! « na što se djevojka trgnula i otrčala natrag u kuću. U istom trenutku jedan se muškarac pojavio iz sjene obližnjeg stabla i krenuo polako u istom smjeru. Moglo mu je biti četrdesetak godina, imao je veoma tamnu put i sjetno, glatko izbrijano lice. Djelovao je kao da se bori s nekim veoma snažnim osjećajima. Prolazeći, pogledao je gore prema mome prozoru, i ja sam ga prepoznao, premda se u posljednjih petnaest godina, koliko je prošlo od našeg posljednjeg susreta, uvelike promijenio. Bijaše to Johnov mlac~i brat, Lawrence Cavendish. Pitao sam se što li je to moglo izazvati onaj toliko neobičan izraz na njegovu licu.
Nakon toga prestao sam razmišljati o njemu i vratio se svojim problemima.

Večer je prošla posve ugodno; te sam noći sanjao onu zagonetnu ženu, Mary Cavendish.
Sljedeće jutro osvanulo je bistro i sunčano, i ja sam se unaprijed radovao ugodnu boravku ovdje.
Gdu Cavendish nisam vidio do ručka, kad se ponudila da me povede u šetnju; proveli smo prekrasno poslijepodne lutajući šumom i vratili se kući oko pet.
Kad smo ušli u prostrano predvorje, John nas oboje pozove u mali salon za pušenje.
Na licu sam mu odmah vidio da se dogodilo nešto neugodno. Kad smo ušli u sobu, zatvorio je za nama vrata.
— Slušaj, Mary, ovdje je nastala vraška gužva. Evie se posvadila s Alfredom Inglethorpom i dala otkaz.
— Evie? Otkaz?
John kimne potvrdno.
Da, shvaćaš, otišla je majci i.. o, evo i Evie.
Ušla je gđica Howard. Usne su joj bile čvrsto stisnute, a u ruci je nosila kovčežić.
Djelovala je uzrujano ali odlučno i odmah je zauzela obrambeni stav.
— U svakom slučaj u - provali iz nj e - barem sam rekla što mislim!
— Ali Evelyn, draga - poviče gda Cavendish - to ne može biti!
Gđica Howard kimne mračno.
— Može, i te kako! Bojim se da sam Emily rekla neke stvari koje neće tako skoro zaboraviti. Ne bi mi bilo krivo ako joj se usijeku u pamćenje. No, vjerojatno će to njoj na jedno uho unutra, na drugo van. Rekla sam joj otvoreno: »Emily, ti si stara žena, a stara budala je najgora budala. Taj čovjek je dvadeset godina mlađi od tebe i ne trebaš uopće dvojiti o razlogu zbog kojega se za tebe oženio. Zbog novca!
Samo, pazi da mu ga ne daješ previše. Farmer Raikes ima veoma zgodnu mladu ženu.
Priupitaj malo svoga Alfreda koliko vremena provodi kod njih. « Silno se razbjesnila.
Naravno! Ali ja sam nastavila: »Upozoravam te, svidjelo se to tebi ili ne. Taj će te čovjek ubiti na spavanju netrepnuvši. To ti je pokvarenjak. Možeš govoriti što hoćeš, ali zapamti što sam ti rekla. On je pokvarenjak!«
— Što je ona na to odgovorila?
Gdica Howard načini veoma izražajnu grimasu.
— »Dragi Alfred«.. »najdraži Alfred«.. »gadne klevete«.. »gadne laži«... »pokvarena žena«.. tako optužiti njezina »dragog mužića!« Što prije napustim njezinu kuću, to bolje. Prema tome, ja idem.
— Valjda ne odmah? - Ovoga časa!
Načas smo ostali sjediti zagledani u nju. Naposljetku John Cavendish, shvativši da njegovo nagovaranje nema uspjeha, otide pogledati vozni red. Njegova supruga pođe za njim, mrmljajući nešto u smislu da će pokušati nagovoriti gdu Inglethorp da promijeni mišljenje.
Kad je izišla iz sobe, izraz gdice Howard se iznenada promijeni. Žustro se nagnula prema meni.
— Gospodine Hastingse, vi ste pošten čovjek. Mogu li u vas imati povjerenja?
Bio sam malo zatečen. Stavila je ruku na moju podlakticu i spustila glas do šapta.
— Pripazite na nju, gospodine Hastingse. Na moju jadnu Emily. Sve su to sami lešinari.. svi oni. Ah, ja najbolje znam o čemu govorim. Nema nijednoga medu njima koji nije u novčanim neprilikama i koji ne pokušava izvući od nje novaca. Ja sam je štitila koliko sam mogla. Sada, kad mene više ne bude, oni će je iskorištavati.
— Naravno, gospođice Howard - odvratih - učinit ću sve što bude u mojoj moći, ali uvjeren sam da ste sada malo odveć uzrujani i srditi.
Prekinula me je polako mašući kažiprstom.
— Mladiću, vjerujte meni. Ja sam mnogo više proživjela nego vi. Tražim od vas samo da držite oči otvorene. Odmah ćete shvatiti o čemu govorim.
Kroz otvoreni prozor dopre do nas brujanje motora, i gđica Howard ustane i krene prema vratima. S rukom na kvaki, ona mi preko ramena dade znak glavom.
— Osobito, gospodine Hastingse, pazite na onog đavla od njezina muža!
Više nije stigla reći. Gc~ica Howard odjednom se našla okružena zborom glasova koji su negodovali i opraštali se od nje. Inglethorpovi se nisu pojavili.
Dok se automobil udaljavao, gda Cavendish se odjednom odvojila od naše male skupine i krenula preko ceste na travnjak ususret visoku bradatu muškarcu koji se očigledno bio uputio prema kući. Dok mu je pružala ruku, njezini se obrazi obliše rumenilom.
— Tko je to? - upitah oštro, jer sam osjetio nagonsko nepovjerenje prema tom čovjeku.
— To je doktor Bauerstein - odvrati kratko John. - A tko je taj doktor Bauerstein?
— Trenutačno boravi dolje u selu, oporavlja se od sloma živaca. On je specijalist u Londonu; veoma pametan čovjek.. čini se da je jedan od najvećih stručnjaka za otrove na svijetu.
— I Maryin dobar prijatelj - dometne Cynthia, ne uspjevši se suspregnuti.
John Cavendish se namršti i promijeni temu razgovora.
— Idemo malo prošetati, Hastingse. Ovo je vraški neugodna stvar. Nikad nije imala dlake na jeziku, ali ne postoji pouzdaniji prijatelj u cijeloj Engleskoj nego što je Evelyn Howard.
Krenuli smo stazom preko polja, i kroz šumu što je graničila s jednom stranom njihova imanja, stigli do sela.
Kad smo, na povratku kući, opet prošli kroz kolni ulaz, u susret nam je iz suprotnog smjera došla zgodna mlada žena pomalo ciganskog izgleda koja nam se naklonila i nasmiješila. - Zgodna cura - opazih s odobravanjem.
Izraz Johnova lica postane tvrdi. - To je gospoda Raikes.
— Ona o kojoj je gospođica Howard...
— Baš ta - reče John, posve nepotrebno žestoko. Pomislio sam na sjedokosu staru damu u velikoj kući i usporedio je s ovim živahnim, vragoljastim lišcem što nam se maloprije nasmiješilo i prože me neka neugodna jeza od zlih slutnji. No odmah sam to odbacio od sebe.
— Styles je doista prelijep - rekoh Johnu. On prilično tmurno potvrdi glavom.
— Da, to je lijepo imanje. Jednoga će dana pripasti meni - trebalo bi po svim pravilima već i sada biti moje, samo da je moj otac napravio oporuku kako priliči.
Tada zacijelo ne bih imao takvih prokletih neprilika s novcem kao što ih imam.
— Ozbiljno, imaš neprilika s novcem?
— Dragi moj Hastingse, mogu ti otvoreno reći da više ne znam kako da dodem do njega.
— Zar ti brat ne bi mogao pomoći?
— Lawrence? On je svoj posljednji peni spiskao na objavljivanje loših stihova u raskošnu uvezu. Ne, mi smo ti svi siromašni kao crkveni miševi. Majka je, moram priznati, prema nama uvijek strašno velikodušna. Odnosno, do sada je bila. Otkako se udala, naravno... - zašutio je, namrštivši se.
Prvi put osjetih da se, s odlaskom Evelyn Howard, atmosfera nekako promijenila.
Njezina je nazočnost ulijevala sigurnost. Sada je tog osjećaja sigurnosti nestalo... i u zraku se osjećala neodredena sumnjičavost. S nelagodom se prisjetih mračnoga lica dr. Bauersteina. Neko nepovjerenje spram svima i svakome ispuni mi misli. U jednom trenutku obuze me slutnja da nam se približava neko zlo.

2. Šesnaesti i sedamnaesti srpnja
U Styles sam stigao petoga srpnja. Sada ću prijeći na događaje što su se zbili šesnaestog i sedamnaestog dana toga mjeseca. Pomoći ću čitaocima i pokušati opisati događaje tih dana što vjernije mogu. Oni su tek naknadno izišli na vidjelo nakon duga i zamorna ispitivanja svjedoka.
Nekoliko dana nakon odlaska Evelyn Howard primio sam od nje pismo kojim me obavještava da radi kao bolničarka u velikoj bolnici u Middlinghamu, tridesetak kilometara udaljenom industrijskom gradiću, i moli da joj javim bude li gda Inglethorp pokazala i najmanju želju za pomirbom.
Jedina mrlja na mojim inače mirnim danima bila je krajnje neobična i, po mojem mišljenju, neobjašnjiva sklonost gde Cavendish druženju s dr. Bauersteinom. Uopće mi nije bilo jasno što je našla u tom čovjeku, ali stalno ga je pozivala kući, a često je s njim odlazila i na duge izlete. Moram priznati da nisam bio u stanju razumjeti u čemu je njegova privlačnost.
Šesnaesti srpnja padao je u ponedjeljak. Bijaše to dan sveopćeg meteža. Glasoviti dobrotvorni sajam održan je u subotu, a zabava s istom dobrotvornom svrhom na kojoj je gda Tnglethorp trebala recitirati jednu ratnu pjesmu, trebala se održati te večeri. Cijelo smo jutro svi bili zaposleni uređivanjem i urešavanjem dvorane u Općini u selu, u kojoj se sve to trebalo održati. Kasno smo objedovali i potom proveli poslijepodne odmarajući se u vrtu. Opazio sam da se John ponaša pomalo čudno.
Djelovao je veoma uzbuđeno i nemirno.
Nakon čaja gđa Inglethorp otišla je malo otpočinuti prije naporne večeri, a ja sam pozvao Mary Cavendish na partiju tenisa.
Oko tričetvrt sedam gđa Inglethorp nam je doviknula da ćemo zakasniti, budući da je večera danas ranije. Nastala je poprilična gužva jer smo htjeli stići na vrijeme; a prije no što smo završili s večerom, pred vratima nas je već čekao automobil.
Zabava je bila velik uspjeh, recitacija gđe Inglethorp bila je pozdravljena burnim pljeskom. Bilo je i nekoliko »živih slika« u kojima je sudjelovala i Cynthia. Ona se kući nije vratila s nama, budući da je bila pozvana na kasnu večeru nakon koje je trebala i prespavati kod prijatelja koji su s njom sudjelovali u »živim slikama«.
Sljedećeg jutra gđa Inglethorp je doručkovala u postelji jer je bila premorena; ali oko 12.30 pojavila se u jednom od svojih najživahnijih raspoloženja i odvukla mene i Lawrencea sa sobom na objed.
— Primila sam tako ljubazan poziv gospođe Rolleston. Sestra lady Tadminster, znate.
Rollestonovi su ovamo došli s Vilimom Osvajačem: jedna su od naših najstarijih porodica.
Mary se ispričala dogovorom s dr. Bauersteinom. Objed je protekao veoma ugodno i kad smo krenuli kući, Lawrence predloži da se vratimo preko Tadminstera, koji je bio jedva kilometar i pol udaljen od našeg puta, i posjetimo Cynthiju u njezinoj ljekarni. Gda Inglethorp odgovori da je to sjajna zamisao no da će nas ona, buduči da sama još mora napisati nekoliko pisama, ostaviti ondje pa se možemo vratiti sa Cynthijom u dvokolici.
Bili smo, kao sumnjive osobe, zadržani od bolničkog vratara, sve dok se nije pojavio naš jamac, Cynthia, koja je u svojoj dugoj bijeloj kuti djelovala veoma svježe i ljupko. Povela nas je u svoje svetište i upoznala s kolegom ljekarnikom, osobom koja običnom čovjeku ulijeva strahopoštovanje, no koju je Cynthia veselo oslovila s »Nibs«.
— Koliko je tu boca i bočica! - uzviknuo sam kad sam se obazreo po sobici. - Vi ste sigurni da znadete što je u svakoj od njih?
— Recite nešto originalno - zastenje Cynthia. - Svatko, ali baš svatko tko ovamo ude, kaže isto. Počeli smo ozbiljno razmišljati da dodijelimo posebnu nagradu prvome tko ne bude rekao: »Koliko je tu boca! « A znam i da je sljedeče što ćeš reći: »Koliko ste ljudi već otrovali?«
Smijući se, priznao sam krivnju.
— Ljudi, kad biste vi znali kako je užasno lako nekoga nehotice otrovati, ne biste s tim zbijali šale. Hajde, idemo popiti čaj. Imamo mi u ovom ormaru svakakvih tajnih zaliha. Ne, Lawrence, ovo je onnarić s otrovima. Onaj veliki ormar.. taj, da.
Popili smo čaj, veselo čavrljajući, a potom pomogli Cynthiji oprati sude. Upravo smo bili pospremili zadnju žličicu, kad netko zakuca na vrata. Cynthijino i Nibsovo lice učas se skameniše u ukočen i strog izraz.
— Naprijed - reče Cynthia, odrješitim, profesionalnim tonom. Pojavi se mlada bolničarka, prilično uplašena izgleda, noseći bocu koju pruži Nibsu a koji je rukom uputi na Cynthiju, uz ponešto zagonetnu primjedbu:
— Ja, zapravo, danas nisam ovdje.
Cynthia uze bocu i poče je ogledavati strogim pogledom kakva suca.
— Ovo je trebalo biti poslano nama jutros. - Sestra se ispričava. Zaboravila je.
— Sestra bi trebala pročitati pravila na vratima.
Iz izraza male bolničarke shvatio sam kako ne postoji ni najmanja mogućnost da će imati hrabrosti prenijeti ovu poruku strašnoj »Sestri«.
— To sada ne može biti gotovo prije jutra - zaključi Cynthia.
— Ne biste li nam to možda ipak mogli pripremiti za večeras?
— Pa - smilovala se Cynthia - imamo mnogo posla, ali nastojat ćemo, ako budemo imali vremena.
Mala se bolničarka povukla, a Cynthia smjesta uze staklenku s police, napuni bocu i stavi na stol pred vratima.
Nasmijao sam se.
— Discipline mora biti?
— Upravo tako. Dođite na naš mali balkon. Odavde možete vidjeti zgrade svih bolničkih odjela.
Krenuo sam za Cynthijom i njezinim kolegom pa su mi pokazali gdje se nalazi koji odjel. Lawrence je ostao u sobi, ali nakon nekoliko časaka Cynthia mu preko ramena dovikne da nam se pridruži. Tada pogleda na svoj sat.
— Danas nemamo više ništa, Nibs? - Ne.
— Dobro, onda možemo zaključati pa idemo.
Toga sam poslijepodneva upoznao Lawrencea u posve drugom svjetlu. Njega je, za razliku od Johna, bilo zapanjujuće teško bolje upoznati. On je u gotovo svakom pogledu bio živa suprotnost svom bratu, budući da je bio neobično stidljiv i povučen.
A ipak je posjedovao stanovit šarm i ja sam zamišljao da bi ga čovjek, da ga bolje upozna, mogao veoma zavoljeti. Uvijek sam držao da je njegovo ponašanje spram Cynthije ponešto suzdržano i da ga je ona, sa svoje strane, sklona izbjegavati. No toga su poslijepodneva oboje bili dobro raspoloženi i čavrljali su jedno s drugim poput djece.
Dok smo se vozili kroz selo, sjetih se da trebam poštanske marke; stoga se zaustavismo pred poštom.
Na izlasku iz poštanskog ureda sudario sam se s nekim čovječuljkom koji je upravo ulazio. Stao sam ustranu i ispričao se, kadli me on iznenada i uz glasan povik zagrli i srdačno poljubi.
— Mon ami' Hastings! - poviče on. - Pa to je stvarno mon ami Hastings!
— Poirot! - povikah.
Okrenuo sam se prema dvokolici.
— Gospodice Cynthia, ovo je za mene veoma ugodan susret. Ovo je moj stari prijatelj Monsieur~ Poirot, kojega nisam vidio već godinama.
Prijatelj.
— Gospodin.
— Oh, ali mi poznajemo Monsieur Poirota - reče Cynthia veselo. - Nisam, medutim, imala pojma da je vaš prijatelj.
— Točno - prihvati Poirot ozbiljno. - Poznajem Mademoiselle Cynthiju. Ja sam ovdje zahvaljujući velikodušnosti dobre gospode Inglethorp. - Potom, budući da sam ga upitno pogledao, nastavi:
— Da, dragi prijatelju, ona je ljubazno ponudila gostoprimstvo sedmorici mojih sunarodnjaka koji su, žalibože, izbjeglice iz svoje domovine. Mi Belgijanci uvijek ćemo je se sjećati sa zahvalnošću.
Poirot je bio čovječuljak veoma neobična izgleda. Bio je jedva nešto viši od stotinu i pedeset centimetara, ali držao se veoma dostojanstveno. Glava mu je bila posve nalik jajetu, a naginjao ju je uvijek malo na jednu stranu. Brkovi su mu bili gusti i podrezani na vojničku. Urednost njegove odjeće bila je gotovo nevjerojatna; uvjeren sam da bi mu trunka prašine nanijela više boli nego rana od metka. A ipak je taj neobičan, pretjerano nalickan čovječuljak koji je, kako sam nažalost vidio, sada jako šepao, svojedobno bio jedan od najslavnijih pripadnika belgijske policije. Kao detektiv imao je izuzetan osjećaj, i postigao je svjetsku slavu riješivši neke od najzakučastijih slučajeva u to vrijeme.
Pokazao mi je kućicu u kojoj su živjeli on i njegovi sunarodnjaci Belgijanci, i ja mu obećah da ću ga uskoro doći posjetiti. On potom kitnjastom gestom skine šešir pred Cynthijom i mi se odvezosmo.
— On je tako drag čovječuljak - reče Cynthia. - Nisam imala pojma da ga poznajete.
— Ugostili ste, i ne znajući, slavna čovjeka - odvratih. Ostatak puta do kuće nabrajao sam im redom mnogobrojne pothvate i uspjehe Herculea Poirota.
Kući smo stigli izvrsno raspoloženi. Dok smo ulazili u predvorje, gđa Inglethorp je izlazila iz svaga budoara. Bila je crvena u licu i djelovala uzrujano.
— A, stigli ste - reče.
— Je li se što dogodilo, teta Emily? - upita je Cynthia. - Ne, ništa - odvratila je oštro gda Inglethorp. - A što bi se dogodilo? - Uto je ugledala na vratima blagovaonice sobaricu Dorcas i doviknula joj neka joj donese nekoliko maraka u budoar.
— Odmah, gospodo. - Stara je sluškinja malo oklijevala, a potom doda plašljivo:

— Ne mislite li, gospođo, da bi bilo dobro da malo prilegnete? Izgledate veoma umorno.
— Možda imaš pravo, Dorcas... da... ne, ne odmah. Moram dovršiti nekoliko pisama prije no što se zatvori pošta. Jesi li zapalila vatru u mojoj sobi kao što sam ti rekla?
— Jesam, gospodo.
— Onda ću leći odmah nakon večere.
Vratila se u svoj budoar, a Cynthia osta stajati, gledajući za njom.
— Majko moja! Što li se to događa? - reče Lawrenceu. Činilo se da je nije čuo, jer se bez rijeći okrenuo oko sebe i izišao iz kuće.
Predložio sam kratku partiju tenisa prije večere i, pošto je Cynthia prihvatila, potrčao sam gore po svoj reket.
Gđa Cavendish je upravo silazila niza stube. Možda se to meni samo pričinilo, ali i ona je djelovala nekako čudno i uzrujano.
— Jeste li se lijepo našetali s doktorom Bauersteinom? - upitao sam je, trudeći se da izgledam što sam više mogao nezainteresirano.
— Nisam bila u šetnji - odgovorila je odsječno. - Gdje je gospođa Inglethorp?
— U svom budoaru.
Ruka kojom se držala za stubišnu ogradu grčevito se stisnula, a potom ona, kao da je prikupila snagu za neki neugodan susret, prošavši brzo kraj mene siđe niza stube, prijeđe predvorje, uđe u budoar i zatvori za sobom vrata.
Kad sam se malo kasnije trčeći uputio prema teniskom igralištu, morao sam proći ispod prozora budoara i nisam mogao ne čuti sljedeći ulomak razgovora. Čuo sam Mary Cavendish kako glasom žene koja se očajnički nastoji obuzdati kaže: - Znači nećete mi to pokazati?
Na što je gđa Inglethorp odgovorila:
— Draga moja Mary, ovo s tim nema nikakve veze. - Onda mi pokažite.
— Kažem ti da to nije ono što ti misliš. Ovo se tebe uopće ne tiče.
Na što je Mary Cavendish odgovorila s gorčinom u glasu:
— Naravno, mogla sam si i misliti da ćete ga vi uzeti u zaštitu.
Cynthia koja me je već čekala, pozdravi me sljedećim riječima:
— Dakle! Došlo je do užasne svađe! Izvukla sam sve iz Dorcas.
— Kakva vrst svađe?
— Izmedu tete Emily i njega. Nadam se da ga je konačno raskrinkala!
— Zar je Dorcas bila tome nazočna?
— Naravno da nije. »Slučajno se u tom trenutku našla blizu vrata«. Bila je to prava pravcata svada. Tako bih rado znala o čemu je zapravo riječ.
Odmah sam pomislio na cigansko lice gde Raikes i na upozorenja Evelyn Howard, ali mudro odlučih sačuvati svoj mir, dok je Cynthia, iscrpivši sve moguće pretpostavke, veselo zaključila:
— Nadam se da će ga teta Emily otjerati odavde i da više nikada neće s njim progovoriti ni riječi.
Ja sam jedva čekao da se nađem s Johnom, no njemu nije bilo ni traga ni glasa.
Očigledno se toga poslijepodneva dogodilo nešto veoma značajno. Nastojao sam zaboraviti onih nekoliko riječi što sam ih čuo; no koliko god se trudio, nisam ih mogao posve izbrisati iz pamćenja. Kakav je udio Mary Cavendish u svemu tome?
Kad sam sišao na večeru, g. Inglethorp je bio u salonu. Lice mu je, kao i obično, imalo savršeno ravnodušan izraz, a meni je i ovaj put upala u oči čudna nestvarnost tog čovjeka.
Napokon siđe i gđa Inglethorp. Još uvijek je djelovala uzrujano, a za večerom je vladala ponešto usiljena šutnja. Inglethorp je bio neuobičajeno tih. Inače je uvijek okruživao svoju suprugu sitnim pažnjama, podmetao joj jastučić pod leda i uopće igrao ulogu odana supruga. Odmah nakon večere gda Inglethorp povukla se u svoj budoar.
— Pošalji mi kavu ovamo, Mary - viknula je. - Imam još samo pet minuta da uhvatim otpremu pošte.
Cynthia i ja smjestili smo se kraj otvorena prozora u salonu. Mary Cavendish donijela nam je kavu. Djelovala je uzbudeno.
— Treba li vama mladima svjetlo ili uživate u sumraku? - upita. - Hoćeš li ti, Cynthia, odnijeti gospođi Inglethorp kavu? Ja ću natočiti.
— Nemoj se s tim gnjaviti, Mary - javi se Inglethorp. Ja ću je odnijeti Emily. - Natočio je šalicu kave i, pažljivo je noseći, napustio sobu.
Lawrence izide za njim, a gda Cavendish sjedne do nas. Nas troje sjedili smo neko vrijeme šuteći. Večer je bila prekrasna, topla i tiha. Gda Cavendish hladila se polako palminim listom.
— Gotovo da je odveć toplo promrmlja. - Bit će oluje. Žalibože što ovako lijepi trenuci nikada ne traju dugo. Moje sanjarenje iznenada je grubo prekinuo zvuk glasa iz predvorja koji sam dobro poznavao i od srca mrzio.
— Doktor Bauerstein! - kliknula je Cynthia. - Kakvo neobično vrijeme za posjet.
Pogledao sam ljubomorno Mary Cavendish, ali ona se činila posve mirnom, nježno bljedilo njezinih obraza nije se ni za nijansu promijenilo.
Za koji čas Alfred Inglethorp uveo je u salon liječnika koji se smijao, prosvjedujući kako njegov izgled nije prikladan za salon. I doista, pružao je jadnu sliku, budući da je bio doslovce pokriven blatom.
— Što ste to radili, doktore? - povika gđa Cavendish. - Moram se ispričati - reče liječnik. - Doista mi nije namjera bila ulaziti, ali gospodin Inglethorp je bio uporan. - Dakle, Bauerstein, dobro si se udesio - reče John, došetavši se iz predvorja. - Popij kavu i ispričaj nam u što si se to uvalio.
— Hvala, hoću. - Pomalo se pokajnički smijao, opisujući kako je na jednom nepristupačnom mjestu otkrio rijetku vrstu paprati i kako se, pokušavajući do nje doprijeti, pokliznuo i neslavno pao u obližnji ribnjak.
— Sunce me je ubrzo osušilo - dometnuo je - no nažalost izgledam odvratno.
U tom trenutku gđa Inglethorp pozove Cynthiju i djevojka istrči iz salona.
— Molim te, dušo, odnesi gore moju kutiju za pisma. Ja idem u postelju.
Vrata što su vodila u predvorje bila su široka. Ustao sam kad i Cynthia, a John je stajao kraj mene. Bila su, dakle, tri svjedoka koja su mogla posvjedočiti da je gcfa Inglethorp u ruci imala svoju šalicu kave, još netaknutu. Meni je večer, zahvaljujući nazočnosti dr. Bauersteina, bila definitivno upropaštena. Činilo mi se da taj čovjek neće nikada otići. Napokon se ipak digao i ja sam odahnuo s olakšanjem.
— Prošetat ću s vama do sela - reče g. Inglethorp. Moram se naći s našim upraviteljem imanja zbog onih računa. - Okrenuo se Johnu. - Nije potrebno da me itko čeka. Uzet ću ključ od ulaznih vrata.

3. Noć kad se dogodila tragedija
I tako bi ovaj dio moje priče bio što jasniji, prilažem sljedeći plan prvoga kata u Stylesu. Do služinskih soba dolazi se kroz vrata B. Izmedu njih i desnoga krila zgrade, gdje su smještene sobe bračnoga para Inglethorp, ne postoji prolaz.
Kad me je Lawrence Cavendish probudio, bila je, čini se, duboka noć. U ruci je držao svijeću, a po uzrujanu izrazu njegova lica odmah sam shvatio da se zbilo nešto veoma ozbiljno.
— Što se dogada? - upitah, uspravivši se u sjedeći položaj i pokušavajući se pribrati.
— Bojimo se da je naša majka ozbiljno bolesna. Čini se da ima nekakav napadaj. Na nesreću, zaključala je vrata svoje sobe.
— Idem smjesta s vama.
Iskočih iz postelje i navlačeći jutarnji ogrtač podoh za Lawrenceom niz hodnik i kroz lodu do desnoga krila zgrade. Putem nam se pridružio John Cavendish, a jedno ili dvoje služinčadi stajalo je u blizini u stanju uplašena uzbudenja. Lawrence se obratio svome bratu:
— Što misliš, što bi bilo najbolje učiniti?
Nikada, pomislih, njegova neodlučnost nije bila očiglednija.
John snažno protrese kvaku na vratima sobe gđe Inglethorp, ali bez ikakva učinka.
Vrata su očigledno bila zaključana ili zasunjena iznutra. Sada je već cijela kuća bila na nogama. Iz sobe su se čuli krajnje zabrinjavajući zvuci. Bilo je jasno da nešto treba poduzeti.
— Pokušajte proći kroz sobu gospodina Inglethorpa, gospodine - doviknula je Dorcas.
— Oh, jadna moja gospodarica!
Odjednom shvatih da Alfred Inglethorp nije mec~u nama - da jedino on nije dao od sebe nikakva znaka života. John otvori vrata njegove sobe. Bilo je mračno kao u rogu, no Lawrence je išao za nama sa svijećom i na njezinu slabašnom svjetlu vidjeli smo da je postelja netaknuta i da nema znakova da je u sobi netko prenoćio.
Krenusmo odmah prema vratima koja povezuju dvije sobe. Ona su, takoder, bila zaključana ili zasunjena s druge strane. Što sada?
— Oh, majko moja, gospodine - kukala je Dorcas i lomila ruke - što ćemo sada?
— Morat ćemo, pretpostavljam, pokušati razbiti vrata. Bit će to, medutim, prilićno teško. Neka jedna od sobarica ode probuditi staroga Bailyja i pošalje ga smjesta po doktora Wilkinsa. Sada ćemo, dakle, prijeći na vrata. Ipak, čekajte malo, ne postoje li i vrata što vode u sobu gospodice Cynthije?
— Postoje, gospodine, ali su zasunjena. Nikada se ne otvaraju.
— Mogli bismo ipak, za svaki slučaj, pogledati. Pojurio je niz hodnik do Cynthijine sobe. Ondje je zatekao Mary Cavendish kako pokušava probuditi djevojku koja je, očigledno, imala neobično tvrd san.
Vratio se začas.
— Ništa od toga. I ona su zasunjena. Moramo razbiti vrata. Čini mi se da su ova malko manje masivna od onih što vode na hodnik.
Svi smo zajedno uprli i gurali. Vratnice su bile čvrste i vrata su dugo odolijevala našim naletima, no napokon osjetismo kako popuštaju pod našom težinom a onda se, uz glasan prasak, konačno i otvoriše.
Svi zajedno upadosmo teturajući u sobu, Lawrence još uvijek držeći svijeću. Gđa Inglethorp je ležala na postelji, cijelo joj se tijelo svijalo od napadaja jakih grčeva i očito je za jednoga takvog napadaja srušila i stolić što je stajao kraj postelje. Dok smo ulazili, međutim, tijelo joj se opustilo i ispružila se na jastucima.
John prijeđe preko sobe i upali plinsko svjetlo. Okrenuvši se Annie, jednoj od sluškinja, poslao ju je dolje u blagovaonicu po bocu s konjakom. Potom je prišao majčinoj postelji, dok sam ja otišao skinuti zasun s vrata što vode na hodnik.
Okrenuo sam se Lawrenceu s namjerom da mu kažem kako mislim da je, sada kad moja pomoć više nije potrebna, možda najbolje da ih napustim, ali riječi mi se zalediš~ na usnama. Nikada u životu nisam vidio nikoga s tako sablasnim izrazom lica.
Bio je bijel kao kreda, vosak sa svijeće u njegovoj drhtavoj ruci kapao je na sag, a njegove oči, skamenjene od straha ili nekog drugog sličnog čuvstva, nepomično su zurile preko moje glave u jednu toćku na zidu u dnu sobe. Kao da je ondje ugledao nešto od čega se skamenio. Nagonski sam, prateći njegov pogled, pogledao u tom smjeru, ali nisam vidio ništa neobično. Žar u kaminu koji je još slabo tinjao i niz uredno poslaganih ukrasnih predmeta na ogradi kamina zacijelo su bili posve bezazleni.
Činilo se da je žestina napadaja gde Inglethorp počela slabiti. Čak je uz velik napor uspjela i progovoriti.
— Sada je bolje... iznenada... glupo od mene... što sam se zaključala.
Jedna sjena pala je na postelju i ja, uzgledavši, vidjeh Mary Cavendish kako, obgrlivši Cynthiju oko ramena, stoji kod vrata. Činilo se da pridržava djevojku koja je djelovala potpuno ošamućeno i izvan sebe. Lice joj je bilo tamno rumeno i neprekidno je zijevala.
— Sirota Cynthia je strašno uplašena - reče gda Cavendish tihim jasnim glasom.
Uočio sam da na sebi ima bijelo radno odijelo. Bilo je, znači, kasnije no što sam računao. Vidjeh da se kroz zavjese na prozorima probija danje svjetlo, a ura na ogradi kamina pokazivala je blizu pet sati.
Trgoh se od prigušena krika što se začuo s postelje. Nesretna stara dama dobila je nov napadaj bolova. Grčila se tako strašno te se nije dalo gledati. Nasta opća pomutnja. Okupili smo se oko nje, nemoćni da joj pomognemo ili olakšamo bolove.
Posljednji grč digao ju je s postelje, te se činilo da se oslanja samo na glavu i pete, dok joj se tijelo izvilo na nevjerojatan način. Uzalud su joj Mary i John pokušavali dati još malo konjaka. Trenuci su prolazili. Tijelo joj se ponovno napelo u onom čudnom luku.
U tom se trenutku doktor Bauerstein odlučno progura u sobu. Na trenutak je zastao kao pokošen, i zurio u priliku na postelji, a u isti čas gđa Inglethorp zahropće, očiju uprtih u liječnika:
— Alfred. Alfred... - Potom padne natrag i osta nepokretno ležati na jastucima.
Jednim korakom liječnik se našao kraj postelje i uhvatio njezine ruke koje poče energično dizati i spuštati, primjenjujući nešto što sam prepoznao kao umjetno disanje. Izdao je nekoliko oštrih kratkih naredbi posluzi. Zapovjednim pokretom ruke otpravi nas sve k vratima. Otamo smo zadivljeni pratili što radi, premda smo duboko u duši znali da je prekasno i da se više ništa ne može učiniti. Vidio sam mu na licu da i sam nema puno nade.
Napokon on odustane od daljnjih pokušaja, odmahujući tužno glavom..U tom trenutku začusmo korake u hodniku i u sobu dojuri osobni liječnik gde Inglethorp, dr. Wilkins, debeo čovječuljak pretjerano žustrih kretnji.
U nekoliko riječi dr. Bauerstein mu objasni kako je slučajno prolazio kraj kolnog ulaza kad je tuda izišao automobil i kako je što je brže mogao, pojurio prema kući dok je automobil otišao po dr. Wilkinsa. Laganom kretnjom ruke pokazao je prema postelji.
— Jako žalosno, jako žalosno - promrmljao je dr. Wilkins. - Jadna stara gospoda.
Uvijek je pretjerano radila... pretjerano... protivno mojim savjetima. Upozoravao sam je: »Od-mo-ri-te se.« Ali ne... njezin je žar u dobrotvornim poslovima bio pretjeran. Priroda se pobunila. Priroda se po-bu-ni-la.
Zapazio sam kako dr. Bauerstein oštro promatra mjesnog liječnika. Ne skidajući pogleda s njega, on reče:
— Grčevi su bili neuobičajeno jaki, doktore Wilkins. Žao mi je što niste bili ovdje da to vidite. Bili su, pa... nalik na one što ih uzrokuje tetanus.
— U! - reče mudro dr. Wilkins.
— Rado bih s vama govorio nasamo - reče dr. Bauerstein. Obratio se Johnu. - Nemate ništa protiv?
— Naravno da nemam.
Svi smo se maknuli u hodnik, ostavljajući liječnike same u sobi, a ja sam čuo kako se ključ okreće u bravi. Polako smo sišli u prizemlje. Bio sam užasno uzbuđen.
Posjedujem stanovitu sposobnost dedukcije i držanje dr. Bauersteina navelo me je na najčudnije pretpostavke. Gđa Cavendish mi dotakne ruku.
— O čemu je riječ? Zašto je doktor Bauerstein izgledao tako... čudno?
Pogledao sam je.
— Znate što j a mislim? - Što?
— Slušajte! - ogledao sam se oko sebe: ostali su bili izvan domašaja zvuka. Spustio sam glas do šapta. - Mislim da je otrovana! Siguran sam da i doktor Bauerstein na to sumnja.
— Što?-Ustuknula je i stisnula se uza zid, a zjenice joj se divlje raširiše. Tad iznenada glasno vrisne od čega sam se sav stresao i stade vikati:
— Ne, ne... idite. Htjela bih biti sama. Ostavite me dvije-tri minute na miru. Idite dolje k ostalima.
Poslušao sam je, iako nerado. John i Lawrence su bili u blagovaonici i tu im se pridružih. Svi smo šutjeli, no vjerujem da sam izrazio misli svih nas kad sam prekinuo šutnju, rekavši:
— Gdje je gospodin Inglethorp? John niječno odmahnu glavom. - U kući ga nema.
Pogledi nam se susretoše. Gdje je Alfred Inglethorp? Njegova odsutnost bila je čudna i neobjašnjiva. Sjetih se posljednjih riječi gđe Inglethorp. Što se krilo iza njih? Što nam je još mogla reći da je imala vremena?
Napokon začusmo korake dvojice liječnika na stubištu. Dr. Wilkins se držao važno i vidjelo se da je veoma uzbuđen i da se trudi to svoje unutarnje radosno uzbudenje prikriti dolično mirnim držanjem. Dr. Bauerstein je ostao u pozadini, a izraz na njegovu ozbiljnom bradatom licu ostao je nepromijenjen. Dr. Wilkins je preuzeo ulogu glasnogovornika. Obratio se Johnu:
— Gospodine Cavendish, morat ću vas zamoliti da odobrite obdukciju.
— Je li to nužno? - teško izgovori John. Lice mu se zgrčilo od bola.

— Apsolutno - reče dr. Bauerstein.
— Želite li time reći.. ?
— Da ni ja ni doktor Wilkins u ovakvim okolnostima ne možemo potpisati umrlicu.
John pognu glavu.
— U tom slučaju ja nemam izbora, moram prihvatiti. - Hvala vam - reče dr. Wilkins hitro. - Mi predlažemo da se to obavi sutra navečer.. ili, još bolje, večeras. -'I~ on pogleda van, gdje je već svitalo. - U ovim okolnostima, bojim se, istraga se neće moći izbjeći - te su formalnosti nužne, ali molim vas da se zbog toga ne uznemiravate.
Nastala je stanka za koje dr. Bauerstein izvuče iz džepa dva ključa i preda ih Johnu.
— Ovo su ključevi obiju soba. Ja sam ih zaključao i po mome bi mišljenju trebale ostati zaključane do daljnjega. Nakon toga oba su liječnika otišla.
Meni se u glavi stalno motala jedna pomisao i činilo mi se kako je došao trenutak da o njoj progovorim. Ipak, malo sam se skanjivao. Znao sam da se John užasava bilo kakve vrste publiciteta i da, kao optimist koji voli ležeran život, uvijek i po svaku cijenu nastoji izbjeći neprilike. Možda će biti teško uvjeriti ga u razboritost moga plana. Osjećao sam, medutim, da bih u Lawrenceu, koji je bio manje konvencionalan i posjedovao više mašte, mogao prije naći saveznika. Nedvojbeno je nastupio trenutak da ja preuzmem vodstvo.
— Johne - rekoh - nešto ću te upitati. - Izvoli.
— Sjećaš li se kad sam ti spomenuo svoga prijatelja Poirota? Onog Belgijanca koji je trenutačno ovdje? On je svojedobno bio jedan od najpoznatijih detektiva.
— Sjećam se.
— Htio bih da mi dopustiš da ga pozovem.. da istraži ovu stvar.
— Što... zar sada? Prije obdukcije?
— Da, što prije to bolje ako... ako... je riječ o nekoj prljavoj raboti.
— Gluposti! - viknu ljutito Lawrence. - Po mome je mišljenju sve to Bauersteinova izmišljotina! Wilkinsu takvo što uopće nije palo na pamet dok mu Bauerstein nije stavio bubu u uho. A Bauerstein, kao i svi specijalisti, ima fiksne ideje. Otrovi su njegov hobi i on ih posvuda vidi.
Priznajem da me je iznenadila Lawrenceova reakcija. Rijetko je s takvom žestinom govorio o bilo čemu.
John se škanjivao.
— Ne bih se mogao složiti s tvojim mišljenjem, Lawrence - reče napokon. - Ja sam sklon dati Hastingsu slobodne ruke, premda bih rado još malo pričekao. Ne želimo nepotrebnih skandala.
— Ne, ne - povikah hitro - toga se ne trebate bojati. Poirot je sušta diskrecija.
— Pa dobro onda, neka bude po tvome. Prepuštam to tebi. Premda, ako je to ono u što mi sumnjamo, onda je slučaj prilično jasan. Neka mi Bog oprosti ako sam ga krivo optužio!
Pogledao sam na svoj sat. Bilo je šest. Odlučio sam dalje ne gubiti vrijeme.
Ipak sam si dopustio izgubiti još pet minuta. Proveo sam ih prekopavajući po knjižnici dok nisam pronašao jednu medicinsku knjigu u kojoj je bilo opisano trovanje strihninom.

4. g. Poirot počinje istraživati
Kuća u kojoj su u selu stanovali Belgijanci bila je posve blizu ulazu u park. Mogli ste uštedjeti na vremenu koristeći se uskom stazom što vodi kroz visoku travu i presijeca zaobilaznu vijugavu cestu. Tako sam i ja krenuo tim putem. Već sam bio posve blizu njihove kućice, kadli moju pozornost privuče muška prilika koja mi se trkom približavala. Bio je to g. Inglethorp. Gdje li je on do sada bio? Kako namjerava objasniti svoju odsutnost?
Pristupio mi je sav zadihan.
— Moj Bože! To je strašno! Moja jadna supruga! Tek sam sada doznao.
— Gdje ste bili? - upitah.
— Denby me sinoć zadržao. Bilo je već prošlo jedan kad smo završili s poslom. Potom sam otkrio da sam ipak zaboravio ključ od ulaznih vrata. Nisam htio probuditi cijelu kuću pa me je Denby smjestio kod sebe.
— Kako ste doznali za novost? - pitao sam dalje.
— Wilkins je probudio Denbyja i zamolio ga da mi kaže što se dogodilo. Jadna moja Emily! Bila je tako požrtvovna - takav plemenit značaj. Precijenila je svoje snage.
Osjetih kako me preplavljuje val gađenja. Kakav prekaljeni licemjer!
— Moram se požuriti - rekoh, sretan što me nije upitao kamo sam se uputio.
Za nekoliko sam časaka već kucao na vratima Leastways Cottagea.
Kako se nitko nije javio ponovno sam nestrpljivo pokucao. Sada se prozor nad mojom glavom oprezno otvorio i na njemu se pojavi Poirot.
Vidjevši me, on iznenađeno uzviknu. U par riječi ispričah mu o tragediji što se dogodila i objasnih kako mi je potrebna njegova pomoć.
— Pričekajte, dragi prijatelju, pustit ću vas unutra pa ćete mi sve lijepo ispričati dok se ja budem odijevao.
Za nekoliko trenutaka otključao je vrata i ja se popeh za njim u njegovu sobu. Tu me je smjestio na stolac i ja mu ispričah cijelu priču, ne zatajivši ništa i ne ispustivši nijednu činjenicu, ma koliko beznačajna ona bila, a za to se vrijeme on veoma brižljivo i bez žurbe dotjerivao.
Ispričao sam o tome kako šam bio probuđen, o posljednjim riječima gđe Inglethorp, o odsutnosti njezina supruga, o svađi prethodnoga dana, o dijelu razgovora što se vodio između Mary i gđe Inglethorp koji sam nehotice čuo, o prethodnoj svađi između gđe Inglethorp i Evelyn Howard te o aluzijama ove posljednje.
Nisam bio onoliko jasan kako bih bio želio. Po nekoliko sam se puta ponavljao i povremeno se morao vraćati na neke pojedinosti koje su mi bile promakle. Poirot se na to smiješio s razumijevanjem.
— Misli su zbrkane? Nije li tako? Samo polako, mon ami. Vi ste uzbuđeni; vi ste uzrujani.. pa to je sasvim prirodno. Čim se malo smirimo, poredat ćemo činjenice, uredno, svaku na svoje mjesto. Ispitat ćemo... i odbaciti. One važne stavit ćemo na jednu stranu; one nevažne, puf! - tu on napuše svoje kerubinske obraze i neobično smiješno puhne - otpuhnut ćemo ih!
— Sve je to lijepo i krasno - pobunih se - ali kako ćete odlučiti što je važno, a što nije? Meni je uvijek to najteže. Poirot energično odmahnu glavom. Upravo je krajnje pomnjivo dotjerivao brkove.
— Nije tako. voyons!' Jedna činjenica vodi do druge... tako idemo dalje. Pristaje li sljedeća ovamo? A merveille!? Dobro! Možemo nastaviti. A ova sljedeća mala činjenica... ne pristaje! O, to je čudno! Nešto nedostaje... karika u lancu koje nema.
Mi ispitujemo. Tražimo. I ta mala čudna činjenica, ta možda bezvrijedna mala pojedinost koja se ne želi uklopiti, mi je stavimo ovamo! - On načini ekstravagantnu kretnju rukom. - Ona je značajna! Ona je golema!
— D.. da...
— Ali! - Poirot mi tako ljutito zamaše prstom pred očima te sam ustuknuo. - Oprez!
Pogibeljno je za detektiva ako kaže: »Tako je mala... nije uopće važna. Ne uklapa se medu ostale. Zaboravit ću na nju. « Upravo tako se stvara zbrka! Sve je važno.
— Znam. To ste mi uvijek govorili. Upravo sam zbog toga iznio svaku pojedinost ovog slučaja, činila se ona meni bitnom ili ne.
— Zadovoljan, sam s vama. Imate dobro pamćenje i vjerno ste mi prenijeli činjenice.
O redu kojim ste ih iznijeli.
— Da vidimo! Sjajno! neću ništa reći.. zbilja, taj je za žaljenje! Ali to ću vam oprostiti - uzrujani ste. Tome pripisujem i činjenicu da ste ispustili jedan detalj od najveće važnosti.
— A koji to? - upitah.
— Niste mi rekli je li gospoda Inglethorp sinoć dobro večerala.
Zabuljio sam se u njega. Rat je očigledno ostavio traga na čovječuljkovu mozgu. On je bio zauzet temeljitim četkanjem svog kaputa prije no što će ga obući i činilo se kako je time posve zaokupljen.
— Ne sjećam se - rekoh. - A, uostalom, ne razumijem... - Vi ne razumijete? Ali to je od najveće važnosti.
— Nije mi jasno zbog čega - nastavih pomalo razdražljivo. - Koliko se sjećam, nije mnogo jela. Bila je vidljivo uzrujana, pa joj je to pokvarilo tek. To je posve prirodno.
— Da - reče Poirot zamišljeno - posve prirodno. Otvorio je ladicu, izvadio iz nje tanak kovčežić, a potom se okrenuo prema meni.
— Ja sam spreman. Sad ćemo krenuti put chateaua, pa ćemo stvar podrobno analizirati izravno na mjestu događaja. Oprostite, mon ami, ali vi ste se odjenuli na brzinu i kravata vam stoji ukoso. Dopustite mi. - Jednom spretnom kretnjom ruke, on je popravi.
A sada, hoćemo li krenuti?
Požurili smo kroz selo i prošli kroz vrata parka. Poirot načas zastane i baci žalostan pogled na prekrasan veliki perivoj koji je još. blistao od jutarnje rose.
— Dvorac. 'To je to!
— Tako lijepo, tako lijepo, a ipak, jadna obitelj, obavijena tugom, shrvana bolom.
Govoreći to, prodorno me je gledao i ja postadoh svjestan da sam se zarumenio pod njegovim upornim pogledom.
Je li obitelj shrvana bolom? Je li tuga zbog smrti gđe Inglethorp baš tako velika?
Shvatio sam da se u cijelom ozračju osjeća nedostatak emocija. Pokojnica nije posjedovala svojstva koja bi u onima što je okružuju mogla pobuditi ljubav. Njezina je smrt za njih bila udarac i neugodnost, ali nitko od njih neće za njom od sveg srca žaliti.
Poirot kao da je slijedio moje misli, tužno je kimnuo glavom.
— Ne, vi ste u pravu - reče - nije to isto kao da su bili u krvnom srodstvu. Ona je prema tim Cavendishima bila ljubazna i velikodušna, ali im nije bila prava majka. Krv nije voda... imajte to uvijek na umu.. krv nije voda.
— Poirot - zamolih ga - volio bih da mi kažete zašto ste htjeli znati je li gospođa Inglethorp sinoć puno pojela. Stalno o tome razmišljam, ali nikako ne mogu dokučiti u kakvoj je to svezi s čitavom pričom.
Pošutio je čas-dva, mi smo hodali dalje, ali napokon ipak reče:
— Nemam ništa protiv da vam kažem.. premda, kao što znate, nije moj običaj išta objašnjavati dok nije sve gotovo. Trenutačno se pretpostavlja da je gospođa Inglethorp umrla od trovanja strihninom koji joj je vjerojatno stavljen u kavu.
— Da?
— Dakle, u koliko je sati servirana kava?
— Oko osam.
— Znači da ju je popila izmedu osam i pola devet... zacijelo ne mnogo kasnije. E sad, strihnin je otrov s prilično brzim djelovanjem. Njegovo bi se djelovanje osjetilo veoma brzo, vjerojatno unutar jednoga sata. Medutim, u slučaju gospode Inglethorp, simptomi se ne manifestiraju do pet sati ujutro: devet sati! No obilata večera, konzumirana poprilici u isto vrijeme kad i otrov, mogla je usporiti njegovo djelovanje, ali sigurno ne toliko. Ipak, to je mogućnost koju treba uzeti u obzir. No vi ste rekli da je veoma slabo večerala, a ipak se simptomi nisu pokazali prije sljedećeg jutra! E, to je neobična okolnost, dragi prijatelju. Možda će se nešto otkriti kod autopsije što će je objasniti. U meduvremenu, zapamtite je.
Kad smo se približili kući, John nam je izišao u susret. Djelovao je iscrpljeno i oronulo.
— Ovo je grozna stvar, Monsieur Poirot - reče on. Hastings vam je objasnio kako nam je silno stalo do toga da se izbjegne publicitet.
— Savršeno razumijem.
— Shvaćate, za sada postoji samo sumnja. Nemamo nikakvih dokaza.
— Točno. To je samo mjera opreza.
Vadeći tabakeru i pripaljujući cigaretu, John se okrene prema meni.
— Znaš da se onaj tip Inglethorp vratio? - Znam. Susreo sam ga.
John baci žigicu u obližnju cvjetnu gredicu, koji postupak osjetljivi Poirot nije mogao otrpjeti. On je pokupi i uredno zakopa u zemlju.
— Najveća je nevolja što čovjek ne zna kako bi se prema njemu ponašao.
— Ta nevolja neće dugo potrajati - objavi Poirot mirno. John je djelovao zbunjeno, kao da posve ne razumije smisao ove zagonetne izjave. Pružio mi je dva ključa što mu ih je dao dr. Bauerstein.
— Pokaži Monsieur Poirotu sve što želi vidjeti. - Sobe su zaključane? - upita Poirot.
— Doktor Bauerstein je to držao uputnim. Poirot kimnu zamišlj eno.
— Znači da je prilično siguran. No, to nama pojednostavljuje posao.

Popeli smo se do sobe u kojoj se odigrala tragedija. Radi lakšeg snalaženja prilažem tlocrt sobe gđe Inglethorp s ucrtanim glavnim komadima namještaja.
Poirot je zaključao vrata iznutra i dao se na pomno pretraživanje sobe.
Prelazio je s jednog predmeta na drugi okretnošću skakavca. Ja sam ostao kraj vrata, ne želeći izbrisati kakav trag. Poirot, medutim, kao da mi uopće nije bio zahvalan na suzdržljivosti.
— Što vam je, dragi prijatelju - povikao je - te stojite tamo kao... kako vi ono kažete?... kao ukopani? Objasnih mu kako se bojim da ne izbrišem kakve tragove nogu.
— Tragovi nogu? Kakve li pomisli! Pa kroz ovu je sobu praktički već prošla vojska ljudi!
Ne, dodite ovamo i pomognite mi u pretraživanju. Odložit ću svoj kovčežić dok mi ne zatreba.
I doista ga je odložio na okrugli stolić kraj prozora, što se pokazalo neuputnim, budući da se ploča stolića koja nije bila učvršćena prevrnula i njegov se kovčežić našao na podu.
— En voila une table![1] - viknu Poirot. - Ah, moj prijatelju, čovjek može živjeti u ne znam kako velikoj kući a da mu ipak nedostaju i najosnovnije udobnosti.
Nakon tih poučnih riječi on nastavi s pretragom. Stanovito je vrijeme bio zaokupljen malom ljubičastom kutijom za pisma s ključem u bravi što je stajala na pisaćem stolu. Izvukao je ključ iz brave i pružio meni da ga pregledam. Ja, međutim, na njemu nisam uočio ništa osobito. Bio je to običan ključ koji je visio na komadiću žice.
Potom je pregledao okvir vrata kroz koja smo bili provalili, uvjerivši se da je zasun doista bio navučen. Onda je otišao do vrata na suprotnom zidu što su vodila u Cynthijinu sobu. I na njima je zasun bio navučen, kao što sam mu bio rekao. On je svejedno prošao cijeli postupak skidanja zasuna, te ih je nekoliko puta otvorio i zatvorio; učinio je to s najvećom pomnjom, pazeći da ne proizvede bilo kakvu buku.
Iznenada mu je, čini se, privuklo pozornost nešto na samom zasunu. Prvo ga je pomno pregledao sa svih strana a potom, izvadivši spretno iz svoga kovčežića pincetu, skinu sa zasuna komadić nečega i s najvećom ga pomnjom stavi u jednu malu omotnicu koju potom zalijepi.
Na komodi je stajao pladanj a na njemu svjetiljka na špirit i jedan mali vrč. U vrču je bilo ostataka neke tamne tekućine, a prazna šalica za kavu i tanjurić koji su bili uporabljeni, stajali su kraj njega.
Pitao sam se kako sam tako nešto mogao previdjeti. Bio je to vrijedan podatak za istragu. Poirot malko nakvasi jedan prst u tekućini i oprezno ga lizne. Načini grimasu.
— Kakao s... čini mi se... s rumom.
Prešao je potom na ono što je ležalo na podu, tamo gdje se stolić kraj kreveta bio prevrnuo. Stolna svjetiljka, nekoliko knjiga, žigice, svežanj ključeva i krhotine šalice za kavu ležali su razbacani uokolo.
— Ah, ovo je zanimljivo - reče Poirot.
— Moram priznati da u tome ne vidim ništa osobito zanimljivo.
— Ne vidite? Pogledajte bolje svjetiljku.. cilindar se razbio u dva dijela; leže onako kako su i pali. Ali vidite, šalica za kavu je smrvljena u prah.
— Pa što - rekoh s dosadom. - Pretpostavljam da je netko stao na nju.
— Točno - potvrdi Poirot, čudnim glasom. - Netko je na nju stao.
Podigao se s poda i polako odšetao do kamina, gdje se zaustavio rastreseno dodirujući ukrasne predmete i dovodeći ih u red: to je činio uvijek kad je bio uzbuden.
— Mon ami - reče, okrećući se prema meni - netko je stao na tu šalicu i smrvio je u prah, a učinio je to ili zato što je sadržavala strihnin ili - što je mnogo ozbiljnije zato što nije sadržavala strihnin!
Nisam ništa odgovorio. Bio sam zbunjen, ali znao sam da od njega nema smisla tražiti objašnjenje. No on se ubrzo trgnuo i nastavio s istragom. S poda je podigao svežanj ključeva i, zavrtjevši ih oko prsta, izabrao mec~u njima jedan svjetli i sjajni ključić kojim je pokušao otključati ljubičastu kutiju za pisma. Ključ je pristajao u bravu i on otvori kutiju, ali je nakon kraćeg oklijevanja ponovno zatvori i zaključa, a svežanj ključeva, zajedno s onim što je pripadao kutiji, strpa u svoj džep.
— Nisam ovlašten pregledati ove dokumente. Ali to treba učiniti - smjesta!
Onda je temeljito pregledao sadržaj ladica u ormariću pod umivaonikom. Kad je prešao na suprotnu stranu sobe, pozornost mu privuče okrugla mrlja, jedva vidljiva na tamnosmedem sagu ispod lijevog prozora. Spustio se na koljena pomno je ispitujući - čak ju je i pomirisao.
Nakraju je ukapao nekoliko kapi kakaoa u epruvetu i pomno je zapečatio. Sada je na red došla njegova mala bilježnica.
— U ovoj smo sobi otkrili - govorio je užurbano pišući - šest zanimljivih pojedinosti.
Hoću li ih ja nabrojiti, ili ćete to vi učiniti?
— Vi, naravno - odvratih žurno.
— Onda dobro. Prva: netko je zdrobio u prah šalicu za kavu; druga: kutija za pisma s ključem u bravi; treća: mrlja na podu.
— Ta može biti i otprije - prekidoh ga ja.
— Ne može, jer je još uvijek osjetno vlažna i miriše po kavi. Četiri, komadić neke tamnozelene tkanine - tek nit ili dvije, ali je prepoznatljiva.
— A! - povikah. - To je, znači, ono što ste stavili u omotnicu i zapečatili.
— Tako je. Možda će se pokazati da je to nit jedne od haljina same gde Inglethorp, što znači da je posve nevažno. Vidjet ćemo. Peta: ovo ovdje! - Dramatičnom kretnjom ruke pokaže on na mrlju od voska na podu kraj pisaćeg stola. To je nedvojbeno nastalo od jučer, u protivnom bi dobra sobarica to već bila očistila s bugačicom i vrućim glačalom. Tako je jedanput jedan od mojih najboljih šešira... no to s ovim nema nikakve veze.
— Najvjerojatnije je nastala prošle noći. Svi smo bili veoma uzrujani. A možda je i samoj gospođi Inglethorp ispala svijeća iz ruke.
— Donijeli ste samo jednu svijeću u sobu?
— Da. Donio ju je Lawrence Cavendish. Ali on je bio posve izvan sebe. Činilo se da tamo prijeko - pokazah na kamin - vidi nešto što ga je potpuno paraliziralo.
— Veoma zanimljivo - brzo će Poirot. - Da, tu su razne mogućnosti - reče obuhvativši pogledom cijelu dužinu zida. - Ali ta velika masna mrlja nije od njegove svijeće, jer vidite i sami da je to mrlja od bijelog voska; dok je svijeća Monsieur Lawrencea, koja još stoji na toaletnom stoliću, ružičasta. S druge pak strane, gospoda Inglethorp nije u sobi imala svijećnjak, nego samo stolnu svjetiljku.
— Dobro - rekoh - i što iz toga zaključujete?
Na to moj prijatelj dade odgovor koji me pomalo naljutio: neka se počnem koristiti vlastitim prirođenim sposobnostima.
— A šesta pojedinost? - upitah. - Pretpostavljam da je to uzorak kakaoa.
— Nije - zamišljeno će Poirot - mogao sam to staviti kao šestu, ali nisam. Ne, šestu ću pojedinost zasada zadržati za sebe.
Hitro se ogledao po sobi. - Ovdje mislim da više nemamo što raditi osim ako...
Zagledao se ozbiljnim dugim pogledom u pepeo u kaminu. - U vatri sve izgara... i biva uništeno. Ali možda... slučajno... zna se dogoditi.. da vidimo!
Spustio se na koljena i spretno počeo vaditi pepeo iz ložišta na štitnik pred kaminom, dobro pazeći da mu ništa ne promakne. Odjednom tiho usklikne.
— Hastings, pincetu!
Hitro mu je pružih i on iz pepela vješto izvuče komadić poluizgorjela papira.
— Onda, mon ami! - kliknu on. - Što mislite o ovome? Pregledao sam taj komadić papira. Ovo je njegova točna reprodukcija:
Nisam znao što da mislim. Papir je bio neuobičajene debljine, ni po čemu nije nalikovao običnom listovnom papiru. Odjednom mi na um padne jedna pomisao.
— Poirot! - povikah. - To je dio neke oporuke! - Upravo tako.
Oštro ga pogledah.
— Vi niste iznenadeni?
— Nisam, - on će ozbiljno. - Očekivao sam to.
Predao sam mu taj komadić papira i gledao kako ga sprema u svoj kovčežić, istom onom metodičnom brižljivošću kakvu je posvećivao svemu. Meni se vrtjelo u glavi.
Kakva je sad to nova komplikacija s oporukom? Tko ju je uništio? Osoba koja je iza sebe ostavila mrlju od voska na podu? Očigledno. Ali kako je itko uspio ući? Sva su vrata bila zaključana iznutra.
— Sada mi, dragi prijatelju, - reče Poirot žustro - idemo. Ja bih htio postaviti nekoliko pitanja sobarici, zove se Dorcas, zar ne?
Prošli smo kroz sobu Alfreda Inglethorpa gdje se Poirot zadržao onoliko dugo koliko mu je trebalo da i ondje obavi kratku, ali temeljitu pretragu. Izišli smo kroz vrata što vode na hodnik te zaključali i njih i ona što vode u sobu gđe Inglethorp, kao što smo ih bili i zatekli.
Odveo sam ga u budoar koji je želio pogledati a sam sam otišao u potragu za Dorcas.
Kad sam se, medutim, vratio s njom, budoar je bio prazan. - Poirot - povikah - gdje ste? - Ovdje, dragi prijatelju.
Bio je izišao kroz staklena vrata što vode u vrt i sada je stajao, očigledno posve zanesen ljepotom cvjetnih lijeha raznih oblika.
— Divno! - promrmljao je. - Divno! Kakva simetrija! Pogledajte samo onaj polumjesec; i one rozete... njihov sklad je prava radost za oko. Razmak izmedu pojedinih biljaka također je savršen. To je nedavno uredeno, zar ne?
— Da. Čini mi se da su to uredivali jučer poslijepodne. Ali dodite unutra... Dorcas je ovdje.
— Eh bien, eh bien![2] Ne zamjerajte mi na ovom kratkom uživanju u ljepoti.
— Dobro, ali ova stvar je mnogo važnija.
— A kako, molim vas, znate da ove krasne begonije nisu jednako toliko važne?
Slegnuo sam ramenima. S njim se nije moglo prepirati ako bi odlučio krenuti tim smjerom.
— Vi se ne slažete? Ali i to se dogada. No, ući ćemo unutra i razgovarati s vrlom Dorcas.
Dorcas je stajala nasred budoara, ruke je prekrižila na prsima, a sijeda joj se kosa u obliku ukrućenih valova uzdizala pod bijelom kapicom. Bila je živi uzorak i oličenje dobre, staromodne sluškinje.
U držanju spram Poirota pokazivala je stanovitu sumnjičavost, no on je ubrzo slomio njezin otpor. Privukao joj je stolac.

— Molim vas da sjednete, mademoiselle. - Hvala, gospodine.
— Vi ste kod vaše gospodarice bili mnogo godina, nije li tako?
— Deset godina, gospodine.
— To je mnogo vremena, i k tome veoma odana službenica. Bili ste joj veoma privrženi, zar ne?
— Bila mi je jako dobra gospodarica, gospodine.
— Onda sigurno nećete odbiti odgovoriti na nekoliko pitanja. Ja vam ih postavljam s dopuštenjem gospodina Cavendisha.
— Naravno da neću, gospodine.
— Počet ću, u tom slučaju, s pitanjima koja se odnose na ono što se dogodilo jučer poslijepodne. Vaša se gospodarica s nekim posvadila?
— Tako je, gospodine. Ali nisam sigurna da bih trebala... - skanjivala se Dorcas.
Poirot je prodorno pogleda.
— Dobra moja Dorcas, nužno je da ja o toj svadi doznam svaku, pa i najmanju pojedinost. Nemojte misliti da time izdajete gospodaričine tajne. Vaša gospodarica leži mrtva, i mi nužno moramo doznati sve... ako je želimo osvetiti. Ništa je ne može vratiti u život, ali zato se nadamo da ćemo, ako je posrijedi kakva podla rabota, dovesti krivca pred lice pravde.
— Amen - reče Dorcas vatreno. - Neću spominjati imena, no ima ovdje u kući netko koga nitko od nas nikada nije podnosio! I nesretan dan je bio onaj kad je njegova sjena pala na naš prag.
Poirot pričeka da je prođe ogorčenost i potom zapita svojim uobičajenim poslovnim tonom:
— Onda, što je s tom svađom? Što ste od nje prvo čuli? - Pa, gospodine, jučer sam slučajno prolazila ovim hodnikom tu vani...
— Koliko je bilo sati?
— Ne bih mogla točno reći, gospodine, ali nipošto još nije bilo vrijeme za popodnevni čaj. Možda četiri sata... ili možda malko kasnije. Dakle, gospodine, kako rekoh, slučajno sam tuda prolazila, kad odavde začuh veoma glasne i ljutite glasove. Nisam zapravo namjeravala prisluškivati, no... tako je ispalo. Zastala sam. Vrata su bila zatvorena, ali gospodarica je govorila veoma glasno i razgovijetno, i ja sam posve dobro čula što je rekla. »Lagao si mi i varao me,« rekla je. Nisam čula što je gospodin Inglethorp odgovorio. Govorio je mnogo tiše nego ona, ali ona mu je odgovorila: »Kako se samo usuđuješ? Ja sam te izdržavala, odijevala i hranila!
Duguješ mi sve! A evo kako mi vraćaš! Tako da sramotiš naše pošteno ime! « Ni ovaj put nisam čula što je on rekao, ali ona je nastavila: »Što god ti rekao, to ništa neće promijeniti. Meni je jasno što mi je činiti. Ja sam se odlučila. Nemoj misliti da će me zaustaviti strah od publiciteta ili od bračnog skandala. « Onda mi se činilo da ih čujem kako se pripremaju izići, pa sam se brzo maknula.
— Sigurni ste da je ono što ste čuli bio glas gospodina Inglethorpa?
— Oh, jesam, gospodine, a čiji bi mogao biti? - Dobro, a što se poslije dogodilo?
— Kasnije sam se vratila u predvorje, ali sve je bilo tiho. U pet sati je gospoda Inglethorp pozvonila i rekla mi da joj donesem šalicu čaja, i ništa uz to, u budoar.
Izgleda la je strašno, tako blijeda i uzrujana. »Dorcas,« rekla je, »doživjela sam veliki udarac.« »Neobično mi je žao, gospođo,« kažem ja. »Bit će vam bolje kad popijete šalicu čaja, gospodo. « Imala je nešto u ruci, ne znam je li pismo ili samo komad papira, ali na njemu je nešto pisalo, i ona je zurila u to, kao da ne može vjerovati da to tamo piše. Govorila je sama sa sobom poluglasno kao da je zaboravila da sam tamo: »Ovih nekoliko riječi.. i sve se promijenilo. « A onda će meni: »Nikada ne vjeruj muškarcama, Dorcas, oni to ne zaslužuju! « Brzo sam otišla i donijela joj šalicu dobrog jakog čaja i ona mi je zahvalila i rekla da će se osjećati bolje kad ga popije. »Ne znam što da radim,« kaže mi ona. »Bračni skandal je strašna stvar, Dorcas. Radije bih to zataškala, kad bih mogla. « Tada je u sobu ušla gospoda Cavendish, pa više nije rekla ništa.
— I dalje je u ruci imala pismo ili što je to već bilo? - Da, gospodine.
— Što mislite, što je s tim kasnije mogla učiniti?
— Pa, ne znam, gospodine, pretpostavljam da ga je zaključala u onu svoju ljubičastu kutiju.
— Je li ona tamo i inače držala važne dokumente?
— Jest, gospodine. Svako jutro donosila ju je sa sobom dolje, a uvečer odnosila gore.
— Kada je izgubila ključ od kutije?
— Primijetila je da joj nedostaje jučer za vrijeme objeda, gospodine, i rekla mi da svuda dobro pogledam ne bih li ga našla. Bila je zbog toga veoma loše volje.
— Ali imala je duplikat? - O, da, gospodine.
Dorcas ga je pogledala začudeno, a i ja, moram priznati. Kakva je to priča o izgubljenom ključu? Poirot se nasmiješio.
— Nije važno, Dorcas, moj posao je da sve znam. Je li ovo ključ koji se bio izgubio?
Izvukao je iz džepa ključ koji je našao gore u bravi kutijice za dokumente.
Dorcas je razrogačila oči kao da će joj iskočiti.
— To je on, gospodine, sasvim sigurno. Ali gdje ste ga našli? Sve sam pretražila.
— Da, ali znate, on jučer nije bio na istome mjestu na kojem je bio danas. A sada, da prijedemo na drugu temu, ima li vaša gospodarica u svojoj garderobi tamnozelenu haljinu?
Dorcas je bila prilično zbunjena ovim neočekivanim pitanjem.
— Nema, gospodine.
— Potpuno ste sigurni? - O, da, gospodine.
— Ima li itko u kući zelenu haljinu? Dorcas malo razmisli.
— Gospodica Cynthia ima zelenu večernju haljinu. - Svjetlo ili tamnozelenu?
— Svjetlozelenu, gospodine; od jedne vrste, kako to zovu, šifona.
— Ah, to nije ono što meni treba. I nitko drugi nema ništa zeleno?
— Nema, gospodine... barem koliko ja znam.
Na Poirotovu licu nije se moglo pročitati je li razočaran ili nije. Samo je zamijetio:
— Dobro, ostavit ćemo to i idemo dalje. Imate li ikakva razloga vjerovati da je vaša gospodarica sinoć imala razloga uzeti prašak za spavanje?
— Ne sinoć, gospodine, znam pouzdano da nije.
— Otkud tako pouzdano znadete?
— Zato što je kutijica bila prazna. Posljednji je uzela prije dva dana, a nije naručila da joj se pripreme drugi.
— U to ste posve sigurni? - Posve, gospodine.
— Onda je to razjašnjeno! Usput, vaša gospodarica nije od vas jučer tražila da potpišete kakav dokument?
— Da potpišem dokument? Nije, gospodine.
— Kad su gospodin Hastings i gospodin Lawrence jučer došli kući, zatekli su vašu gospodaricu zaposlenu pisanjem pisama. Vi pretpostavljam, ne znate komu su ta pisma bila upućena?
— Nažalost, ne znam, gospodine. Imala sam slobodnu večer. Možda vam Annie može reći, premda je ona prilično handrava. Sinoć je zaboravila oprati šalice za kavu. Eto što se dogada kad ja nisam tu da na sve pazim.
Poirot podiže ruku.
— Budući da su ostale neoprane, Dorcas, pustite ih neka tako ostanu još neko vrijeme, najljepše vas molim. Htio bih ih malo pogledati.
— U redu, gospodine. - Kada ste sinoć izišli? - Oko šest, gospodine.
— Hvala vam, Dorcas, to je sve što sam vas htio pitati. - Ustao je sa stolca i polako odšetao do prozora. - Divio sam se ovim cvjetnim lijehama. Usput, koliko je vrtlara ovdje zaposleno?
— Sada su samo trojica, gospodine. Prije rata, kad se vrt održavao kako priliči gospodskoj kući, imali smo petoricu. Da ste ga onda vidjeli, gospodine! Bio je prekrasan.
A sada su ostali samo stari Manning i mladi William, i neka nova vrsta ženskog vrtlara što nosi hlače i takve stvari. Ah, ovo su užasna vremena!
— Dobra će se vremena vratiti, Dorcas. Tako se barem nadamo. A sada, budite ljubazni i pošaljite mi ovamo Annie.
— Hoću, gospodine. Hvala vam, gospodine.
— Kako ste znali da je gospođa Inglethorp uzimala prašak za spavanje? - upitao sam čim je Dorcas napustila sobu, ne mogavši izdržati od znatiželje. - A ono s izgubljenim ključem i duplikatom?
— Jedno po jedno, molim. Kad je o prašku za spavanje riječ, znao sam po ovome. -

Uzmu se odjednom u ruci nade jedna od malih kartonskih kutijica u kojima ljekarnici prodaju praške.
— Gdje ste je našli?
— U ladici ormarića za umivanje u spavaćoj sobi gospode Inglethorp. To je bio broj šest na mojem popisu.
— Ali, pretpostavljam da nije od osobite važnosti, budući da je posljednji prašak potrošen prije dva dana?
— Vjerojatno nije, no niste li uočili nešto čudno kod ove kutijice?
Pogledao sam bolje kutijicu. - Ne, ne bih rekao.
— Pogledajte naljepnicu.
Pročitao sam pozorno što piše na naljepnici: Uzeti jedan prašak prije spavanja, ako je potrebno. Gc~a Inglethorp. - Ne, ništa mi se ne čini neobičnim.
— Ni činjenica da nema imena ljekarnika? - Ah! - povikah. - Priznajem, to je čudno!
— Jeste li kad čuli za ljekarnika koji bi kutijicu poput ove pustio u promet a da na njoj nije otisnuto njegovo ime? - Ne, ne bih rekao.
Počelo me je obuzimati uzbudenje, no Poirot me malo ohladi primijetivši:
— A ipak, objašnjenje je posve jednostavno. Nemojte stoga, prijatelju moj, dopustiti da vas to odveć zaokupi. Glasno šuškanje najavilo je Annin dolazak, te nisam imao vremena odgovoriti.
Annie je bila zgodna, stasita djevojka, sada očigledno izvan sebe od prevelikog uzbuđenja pomiješanog s pomalo lešinarskim uživanjem u tragediji.
Poirot je poslovnom odrješitošću odmah prešao na stvar.
— Annie, poslao sam po vas jer mislim da mi vi možete reći nešto o pismima što ih je sinoć napisala gospoda Inglethorp. Koliko ih je bilo? I možete li mi reći neko od tih prezimena i adresa?
Annie malo razmisli.
— Bila su četiri pisma, gospodine. Jedno je bilo za gospodicu Howard, a jedno za odvjetnika, gospodina Wellsa, a ostala dva nisam sigurna da se mogu sjetiti, gospodine... ah, da, jedno je od njih bilo za Rossa, našeg dobavljača u Tadminsteru.
Za drugo se ne sjećam.
— Razmislite - nije odustajao Poirot. Annie je uzalud napinjala mozak.
— Žao mi je, gospodine, ali sasvim sam zaboravila. Ne vjerujem da sam to uopće uočila.
— Nije važno - reče Poirot, ne odajući ničim da je razočaran. - Sada vas želim pitati nešto drugo. U sobi gospođe Inglethorp nalazi se posuda u kojoj je ostatak kakaoa.
Je li to ona pila svake večeri?
— Jest, gospodine, svake smo joj večeri odnosili kakao u sobu i ona ga je noću mogla podgrijati kad god zaželi. - Što je to bilo? Čisti kakao?
— Da, pripremljen s mlijekom, sa žličicom šećera i dvije žličice ruma.
— Tko joj je to nosio u sobu? - Ja, gospodine.
— Uvijek?
— Da, gospodine. - U koje vrijeme?
— Uvijek kad bih išla navući zavjese, gospodine. - Jeste li ga donosili ravno iz kuhinje?
— Nisam, gospodine; znate, na plinskom štednjaku nema baš puno mjesta, zato ga je kuharica običavala pripremiti unaprijed, prije no što počne kuhati povrće za večeru.
Onda bih ga ja donijela gore i ostavila na stoliću kraj vrata na okretanje, i poslije bih ga odnijela u njezinu sobu.
— Vrata na okretanje nalaze se u lijevom krilu, zar ne? - Tako je, gospodine.
— A stolić, je li on s ove strane vrata ili s druge - bliže služinskim sobama?
— S ove strane, gospodine.
— U koliko ste sati donijeli kakao sinoć? - Mislim, oko sedam i četvrt, gospodine.
— A kada ste ga odnijeli u sobu gospođe Inglethorp? - Kad sam išla gore zatvoriti prozore, gospodine. Oko osam sati. Gospođa Inglethorp je došla na počinak prije no što sam bila gotova.
— Znači, izmedu sedam i četvrt i osam sati kakao je stajao na stoliću u lijevom krilu?
— Tako je, gospodine. - Annie je postajala sve rumenija i rumenija u licu i sada neočekivano izlane:
— A ako je u njemu uopće bilo soli, to nije mojom krivnjom. Ja mu sa solju nisam došla ni blizu.
— Zbog čega mislite da je u njemu bilo soli? - upita Poirot.
— Vidjela sam je na pladnju, gospodine. - Vidjeli ste sol na pladnju?
— Jesam. Izgledalo je kao gruba, kuhinjska sol. To uopće nisam primijetila kad sam donijela pladanj gore, ali kad sam došla po njega da ga odnesem u gospođinu sobu, odmah sam je vidjela, možda sam se trebala vratiti u kuhinju i zamoliti kuharicu da pripremi novi, ali veoma sam se žurila, jer je Dorcas bila vani, i mislila sam da je kakao možda dobar i da se sol prosula samo po pladnju. Tako sam je obrisala keceljom i odnijela pladanj unutra.
S najvećom sam mukom obuzdavao uzbuđenje. Annie nas je, ne znajući, opskrbila važnim dokazom. Kako li bi zinula kad bi znala da su njezinih »par zrna soli« zapravo strihnin, jedan od najubojitijih otrova što ga svijet poznaje. Divio sam se Poirotovu miru. Njegova je sposobnost samosvladavanja bila zapanjujuća. S nestrpljenjem sam čekao njegovo sljedeće pitanje, ali ostadoh razočaran.
— Kad ste ušli u sobu gospode Inglethorp, jesu li vrata što vode u sobu gospodice Cynthije bila zasunjena?
— O, da, gospodine; uvijek su zasunjena. Nikada se ne otvaraju.
— A vrata sobe gospodina Inglethorpa? Jeste li uočili da li su i ona bila zasunjena?
Annie se malo skanjivala.
— Ne bih mogla pouzdano reći, gospodine; bila su zatvorena, ali ne mogu reći jesu li bila zasunjena ili nisu. - Kad ste napokon izišli iz sobe, je li gospoda Inglethorp za vama zasunila vrata?
— Ne, gospodine, tada nije, ali vjerujem da je to učinila kasnije. Obično ih je preko noći zaključavala. Hoći reći, vrata što vode na hodnik.
— Jeste li uočili kakvu mrlju od voska na podu kad ste jučer spremali sobu?
— Mrlju od voska? O ne, gospodine, nisam. Gospođa Inglethorp nije imala svijećnjak, nego samo stolnu svjetiljku.
— Znači, da je na podu bila velika mrlja od voska, vi ste sigurni da biste je bili uočili?
— Bih, gospodine, i bila bih je očistila komadićem bugačice i vrelim glačalom.
Poirot ponovi pitanje što ga je bio postavio i Dorcas: - Je li vaša gospodarica imala zelenu haljinu?
— Nije, gospodine.
— Ni kaput, ni pelerinu, ni - kako ga zovete - športski ogrtač?
— Ne zeleni, gospodine. - A netko drugi u kući? Annie se zamisli.
— Ne, gospodine. - Sigurni ste u to? - Posve sigurna.
— Bien! To je sve što sam želio znati. Hvala vam. Nervozno hihoćući Annie se šušteći udalji iz sobe. Moje jedva suzdržavano uzbudenje izbije sada svom silinom.
— Poirot - povikah - čestitam vam! Ovo je veliko otkriće. Ovo sve objašnjava!
Naravno da nije djelovao sve do jutamjih sati, budući da je kakao bio popijen tek u noći.
— Vi, dakle, držite da je kakao - pazite što ću reći - da je kakao sadržavao strihnin?
— Naravno! Ona sol na pladnju, što bi to drugo moglo biti?
— Mogla je biti sol - odgovori mirno Poirot.

Slegnuo sam ramenima. Ako je odlučio tako promatrati stvari, nije imalo smisla s njim se prepirati. Pomislih, i to ne prvi put, kako jadni stari Poirot počinje starjeti.
U sebi sam držao da je prava sreća što se udružio s nekim tko posjeduje veću sposobnost shvaćanja.
Poirot me je mirno promatrao, a oči su mu se iskrile. - Niste sa mnom zadovoljni, mon ami?
— Dragi moj Poirot - rekoh hladno - nije na meni da vam govorim što da radite. Vi imate pravo na svoje mišljenje, jednako kao ja i na svoje.
— Razmišljanje dostojno divljenja - pripomenu Poirot i žustro skoči na noge. - Sada sam s ovom sobom završio. Usput, čiji je onaj manji pisaći stol u kutu?
— Gospodina Inglethorpa.
— Aha! - On oprezno pokuša otvoriti rolo poklopac. Zaključano. No možda bi ga neki od ključeva gospođe Inglethorp otvorio. - Pokušao je s nekoliko njih, okretao ih je i vrtio u bravi dobro uvježbanim pokretima, te napokon zadovoljno kliknuo:
— voila! To nije ključ ali poslužit će u nevolji. - Gurnuo je unatrag rolo poklopac i hitrim pogledom prešao preko uredno složenih papira. Na moje najveće iznenađenje, uopće ih nije pregledao; zaključavajući ponovno pisaći stol, samo je s odobravanjem primijetio: - Taj gospodin Inglethorp nedvojbeno je metodičan čovjek!
»Metodičan čovjek« za Poirotovo je poimanje bila najveća pohvala koja se može udijeliti nekoj osobi. Pomislih kako moj prijatelj nije više ono što je bio, dok je on i dalje nepovezano brbljao:
— U pisaćem stolu nema poštanskih maraka, ali možda ih je bilo, ha, mon ami? Možda ih je bilo? Da - pogled mu je lutao po sobi - ovaj budoar nam više nema što reći. Nije nam nešto osobito otkrio. Samo ovo.
Tu on iz džepa izvuče jednu zgužvanu omotnicu i dobaci mi. Bio je to ponešto neobičan dokument. Najobičnija stara omotnica prljava izgleda na kojoj je, očigledno nasumce, bilo naškrabano nekoliko riječi. Ovo je preslik omotnice:
— Gdje ste ovo pronašli? - upitah znatiželjno Poirota. - U košu za papir. Prepoznali ste rukopis?
— Jesam, to je rukopis gospođe Inglethorp. Ali što to znači?
Poirot slegnu ramenima.
— Ne znam vam reći, ali navodi čovjeka na razmišljanje. Na pamet mi pade nevjerojatna pomisao. Je li moguće da je um gospođe Inglethorp bio pomućen?
Možda je umišljala da je u vlasti sotone? A ako je to istina, ne postoji li mogućnost da si je sama oduzela život?
Već sam se spremao da tu teoriju iznesem Poirotu, ali me njegove riječi odvratiše od toga.
— Dođite - reče on - sada ćemo ispitati šalice za kavu! - Dragi moj Poirot! Kakva nam je, zaboga, korist od toga, sada kad znamo za kakao?
— O, la, la! Taj nesretni kakao! - povika Poirot u šali. Nasmijao se i, očigledno se dobro zabavljajući, podigao ruke prema nebu glumeći očajanje na način koji nisam mogao ne smatrati neukusnim.
— A, osim toga - rekoh hladno - budući da j e gospođa Inglethorp svoju kavu ponijela gore u sobu, ne shvaćam što se nadate naći, osim ako ne računate na mogućnost da nadete paketić strihnina na pladnju!
Poirot se odjednom uozbilji.
— Idemo, idemo, prijatelju moj - reče uhvativši me pod ruku. - Ne vous facl2ez pas!'
Dopustite meni da se zanimam za svoje šalice za kavu, a ja ću poštovati vaš kakao.
Onda? Jesmo li se nagodili?
Bio je tako neobično komičan te se moradoh nasmijati; i tako smo zajedno pošli u salon gdje su šalice za kavu još stajale onako kako smo ih ostavili.
Poirot me natjera da ponovno opišem prizor koji se sinoć ovdje odigrao, slušajući veoma pozorno i provjeravajući položaj svake pojedine šalice.
— Znači, gospoda Cavendish je stajala kraj pladnja - i točila kavu. Dobro. Potom je prišla prozoru gdje ste sjedili vi s Mademoiselle Cynthijom. Dobro. Ovdje su tri šalice. I ona na ogradi kamina, dopola ispijena, to bi bila šalica gospodina Lawrencea Cavendisha. A ona na pladnju?
— To je šalica Johna Cavendisha. Vidio sam kad ju je onamo odložio.
— Dobro. Jedna, dvije, tri, četiri, pet - ali gdje je onda šalica gospodina Inglethorpa?
— On ne pije kavu.
— U tom su slučaju sve na broju. Samo trenutak, prijatelju moj.
On krajnje brižljivo uze po kap-dvije taloga s dna svake šalice i zapečati svaki uzorak u posebnu epruvetu, pri čemu je svaki okusio. Na licu mu se odjednom dogodi čudna promjena. Dobilo je izraz koji bi se jedino mogao opisati kao mješavina zbunjenosti i olakšanja.
— Nemojte se ljutiti!
— Bien! - reče naposljetku. - To je očigledno! Imao sam jednu pretpostavku ali sada je jasno da sam se prevario. Da, u svemu sam se prevario. Ipak je to čudno. Ali nije važno!
I on uobičajenim slijeganjem ramena odagna iz svojih misli ono što ga je mučilo, ma što to bilo. Odmah sam mu mogao reći da će ta njegova opsjednutost kavom završiti u ćorsokaku, ali sam se obuzdao. Napokon, premda već ostarjeo, Poirot je svojedobno bio velik čovjek.
— Doručak je gotov - reče John Cavendish, ulazeći iz predvorja. - Vi ćete doručkovati s nama, gospodine Poirot? Poirot je pristao. Promatrao sam Johna. On se već bio posve oporavio. Neugodna zbivanja od prošle noći privremeno su ga izbacila iz kolotečine, ali brzo je povratio uobičajenu staloženost i ravnotežu. Bio je on čovjek s veoma malo mašte, za razliku od svoga brata koji je mašte imao možda i odviše.
Već od najranijeg jutra John je bio uvelike zauzet poslovima kao što su slanje telegrama (jedan od prvih upućen je Evelyn Howard), pisanjem osmrtnica za novine i uopće baveći se tužnim dužnostima što ih za sobom povlači smrt.
— Mogu li pitati kako napredujete? - upita nas. - Ukazuju li vaša istraživanja na to da je majka umrla prirodnom smrću.. ili.. se moramo pripremiti na najgore?
— Mislim, gospodine Cavendish - odgovori ozbiljno Poirot - da biste dobro učinili kad se ne biste zavaravali lažnim nadama. Možete li mi reći što o tome misle ostali članovi obitelji?
— Moj brat, Lawrence, uvjeren je da se uzrujavamo bez razloga. On tvrdi da sve ukazuje na to kako je riječ o običnom srčanom udaru.
— To on tvrdi, je li? Veoma zanimljivo, veoma zanimljivo - promrmlja Poirot tiho. - A gospođa Cavendish?
Johnovo se lice lagano smračilo.
— Nemam pojma što moja supruga misli o toj temi. Na ovaj odgovor nazočni se načas ukočiše. Prekidajući, uz stanovit napor, prilično neugodnu tišinu, John reče:
— Rekao sam vam, zar ne, da se gospodin Inglethorp vratio?
Poirot sagnu glavu.
— To je neugodna situacija za sve nas. Prema njemu se, naravno, moraš ponašati kao i obično, ali.. k vragu, čovjeku se smuči od pomisli da možda sjedi za stolom s ubojicom!
Poirot kimnu s razumijevanjem.
— Posve vas razumijem. Za vas, gospodine Cavendish, to je veoma neugodna situacija.
Htio bih vas nešto pitati. Ako se ne varam, razlog što se gospodin Inglethorp noćas nije vratio kući je taj što je zaboravio uzeti ključ od ulaznih vrata. Nij e li tako?
— Tako je.
— Pretpostavljam da ste vi posve sigurni da je ključ od ulaznih vrata bio doista zaboravljen; da ga on nije naposljetku ipak uzeo?
— Nemam pojma. Nisam se uopće sjetio provjeriti. Obično ga držimo u ormaru u predvorju. Idem pogledati je li sada ondje.
Poirot podiže ruku, umorno se smiješeći.
— Ne, ne, gospodine Cavendish, sada je prekasno. Uvjeren sam da ćete ga naći. Ako ga je gospodin Inglethorp i bio uzeo, do sada je imao sasvim dovoljno vremena da ga stavi na mjesto.
— Ali zar mislite...
— Ja ništa ne mislim. Ako je itko slučajno pogledao jutros prije njegova povratka i vidio da je ključ na mjestu, to bi bio veliki poen u njegovu korist. To je sve.
Johna je to, čini se, posve zbunilo.
— Nemojte se zbog toga gristi - umiri ga Poirot. - Uvjeravam vas da se zbog toga ne trebate zabrinjavati. Kad ste već tako ljubazni, hajdemo na doručak.
Svi smo se okupili u blagovaonici. S obzirom na okolnosti nismo baš bili veselo društvo.

Reakcija na šok uvijek je neugodna i ja mislim da smo svi od nje patili.
Pristojnost i dobar odgoj prirodno su nam nalagali ponašanje što više nalik uobičajenomu, pa ipak nisam se mogao ne zapitati pada li im ta samosuzdržljivost zbilja tako teško. Nije bilo crvenih očnih kapaka, nikakva znaka potajna prepuštanja bolu. Osjećao sam da sam imao pravo kad sam zaključio da je Dorcas ona koja je najviše pogođena ljudskom stranom ove tragedije.
Preskačem Alfreda Inglethorpa koji je glumio ožalošćenog udovca na način koji se meni učinio licemjernim do odvratnosti. Pitao sam se zna li da sumnjamo na njega.
Zacijelo nije mogao ne biti svjestan te činjenice, ma koliko mi to skrivali. Osjeća li kakvo tajno budenje straha ili i dalje živi u uvjerenju kako će njegov zločin ostati nekažnjen? Sumnja što se osjećala u atmosferi nedvojbeno ga je morala upozoriti da je već obilježen.
No sumnjaju li svi na njega? Što je s gospođom Cavendish? Promatrao sam je kako sjedi na čelu stola, ljupka, mirna, zagonetna. U svijetlosivoj haljini stroga kroja s bijelim volanima što su joj padali preko vitkih prstiju, bila je veoma lijepa. Medutim, kad je htjela, lice joj je moglo poprimiti zagonetan izraz sfinge. Bila je veoma šutljiva, jedva da je uopće otvorila usta, a ipak sam na neki neobjašnjiv način osjećao da nad svima nama dominira njezina snažna osobnost.
A mala Cynthia? Sumnja li ona? Izgleda veoma umorno i bolesno, pomislih. Tromost i mlitavost njezinih pokreta bila je veoma uočljiva. Upitao sam je osjeća li se loše a ona mi je iskreno odgovorila:
— Da, imam najstrašniju glavobolju.
— A da popijete još jednu šalicu kave, mademoiselle? javi se Poirot brižno. - Osvježit će vas. Ništa bolje od kave protiv mal de tetez.[3] - Brzo je priskočio i uzeo njezinu šalicu.
— Bez šećera - reče Cynthia, videći da uzima mašice za šećer.
— Bez šećera? Odričete ga se u ovo ratno vrijeme, ha? - Ne, nisam ga nikada stavljala u kavu.
— Sacre![4] - promrmlja Poirot sebi u bradu, noseći ponovno napunjenu šalicu.
Ja sam ga jedini čuo i, začudeno pogledavši čovječuljka, vidjeh mu na licu da nastoji sakriti uzbudenje, a oči mu se zeleno krijese poput mačjih. Čuo je ili vidio nešto što ga je veoma uzbudilo, ali što? Ja sebe obično ne svrstavam medu glupane, no ipak moram priznati da moju pozornost nije privuklo ništa neuobičajeno.
U sljedećem trenutku otvore se vrata i na njima se pojavi Dorcas. - Gospodin Wells za vas, gospodine - reče Johnu.
Sjetih se da je to ime odvjetnika kojemu je gospoda Inglethorp sinoć napisala pismo.
John smjesta skoči na noge.
— Uvedite ga u moju radnu sobu. - Potom se okrene k nama. - Majčin odvjetnik - objasni. A potom tiše: - On je istodobno i mrtvozornik.. shvaćate. Možda biste željeli doći sa mnom?
Pristali smo i izišli za njim iz sobe. John je išao sprijeda, a ja uhvatih prigodu da prišapnem Poirotu:
— Znači, ipak će se provesti službena istraga?
Poirot odsutno kimnu glavom. Činilo se da o nečemu intenzivno razmišlja, što je u meni odmah pobudilo silnu znatiželju.
— Što je? Uopće ne slušate što vam govorim. - Istina je, prijatelju moj. Jako sam zabrinut. - Zbog čega?
— Zato što Mademoiselle Cynthia ne stavlja šećer u kavu. - Molim? Ne mislite to valjda ozbiljno?
— Dapače, mislim to najozbiljnije. Ah, ima tu nešto što ne razumijem. Moj me instinkt nije prevario.
— Kakav instinkt?
— Instinkt koji me naveo da budem uporan glede ispitivanja onih šalica za kavu.
Chut![5] Nećemo sada više o tome! Ušli smo za Johnom u njegovu radnu sobu i on za nama zatvori vrata.
G. Wells je bio simpatičan, sredovječan muškarac, ozbiljnih očiju i tipično odvjetničkih usana. John nas predstavi i objasni razlog naše nazočnosti.
— Vi ćete, Wells, razumjeti - dometnuo je - da je sve ovo posve neslužbeno. Mi se i dalje nadamo da će se pokazati kako nikakva istraga nije potrebna.
— Naravno, naravno - prihvati g. Wells umirujućim tonom. - Bilo bi mi drago da vas mogu poštedjeti bola i publiciteta kojemu će vas izložiti istraga ali, naravno, ona je neizbježna u slučajevima kad ne postoji liječnička potvrda o uzroku smrti.
— Da, tako sam i mislio.
— Bistar čovjek, taj Bauerstein. Veliki autoritet na području toksikologije, kako se čini.
— Doista - reče John, pomalo ukočeno. Potom brzo doda: - Hoćemo li se morati pojaviti kao svjedoci.. mislim, na nas ovdje?
— Vi, naravno, i.. pa... ovaj... gospodin Inglethorp. Nasta kratka stanka prije no što odvjetnik nastavi svojim umirujućim tonom:
— Sva druga svjedočenja samo će potkrijepiti već rečeno, čista formalnost.
— Shvaćam.
Johnovim licem prijede gotovo neprimjetan izraz olakšanja. To me začudilo, jer nisam za to vidio nikakva razloga.
— Ako nema nikakvih zapreka s vaše strane - nastavi g. Wells - predložio bih petak.
To će nam dati dovoljno vremena za liječnički izvještaj. Obdukcija je večeras, ako se ne varam?
— Da.
— Znači, vrijeme vam odgovara? - Savršeno.
— Ne moram vam ni reći, moj dragi Cavendish, koliko sam nesretan zbog ovog tako tragičnog dogadaja.
— Ne biste li nam vi mogli pomoći da ga riješimo, monsieur? - prekine ga Poirot, prvi put se javljajući otkako smo ušli u sobu.
— Ja?
— Da, čuli smo da vam je gospoda Inglethorp sinoć napisala pismo. Vi ste jutros to pismo trebali primiti.
— I jesam, ali u njemu nema ništa zanimljiva. To je samo ceduljica kojom me poziva da je jutros posjetim, budući da joj je potreban moj savjet u jednoj stvari od velike važnosti.
— Nije vam dala naslutiti o kakvoj je stvari riječ. - Nažalost, nije.
— To je šteta - reče John.
— Velika šteta - složi se Poirot ozbiljno.
Zavladala je tišina. Poirot je nekoliko minuta ostao duboko zamišljen. Naposljetku se ponovno obrati odvjetniku.
— Gospodine Wells, ima nešto što bih vas htio pitati.. naravno, ako se to ne kosi s vašim profesionalnim kodeksom. U slučaju smrti gospode Inglethorp, tko je trebao naslijediti njezin novac?
Odvjetnik se časak skanjivao, a potom odgovori:
— Budući da će sadržaj oporuke biti veoma brzo dostupan javnosti, te ako gospodin Cavendish nema ništa protiv... - Baš ništa - umetnu John.
— Ja ne vidim razloga da ne odgovorim na vaše pitanje. U svojoj posljednjoj oporuci, sastavljenoj prošle godine u kolovozu, nakon što je odredila da se jedan mali dio razdijeli posluzi itd., ona je ostatak svog imetka ostavila svom pastorku, gospodinu Johnu Cavendishu.
— Nije li to, neka mi oprosti gospodin Cavendish, malo nepravedno prema njezinu drugom pastorku, gospodinu Lawrenceu Cavendishu?
— Ne, mislim da nije. Vidite, prema odredbama oporuke njihova oca John je trebao naslijediti imanje, a Lawrence, nakon smrti svoje maćehe, priličnu količinu novca.
Gospoda Inglethorp je svoj novac ostavila starijem pastorku, znajući da će se on morati brinuti za održavanje Stylesa.

To je, po mome mišljenju, veoma dobra i pravedna raspodjela.
Poirot zamišlj eno kimnu glavom.
— To shvaćam. Ali ja imam pravo ako kažem, zar ne, da se prema vašem engleskom zakonu, u trenutku ponovne udaje gospode Inglethorp, ova oporuka automatski poništava?
Gospodin Wells pognu glavu.
— Kao što sam se upravo spremao nastaviti, Monsieur Poirot, taj je dokument sada nevažeći i bezvrijedan.
— Hein! 5 - reče Poirot. Načas razmisli, pa će potom: Je li gospođa Inglethorp bila svjesna te činjenice?
— Ne znam. Možda jest.
— Da, bila je - reče John neočekivano. - Upravo jučer smo raspravljali o oporukama koje se sklapanjem novoga braka automatski poništavaju.
— O! Još jedno pitanje, gospodine Wells. Vi kažete, njezina posljednja oporuka.
Znači li da je prije ove bilo i drugih oporuka gospode Inglethorp?
— Ona je, u prosjeku, sastavljala barem jednu novu oporuku godišnj e - odgovori gospodin Wells posve mirno. - Bila je sklona predomišljati se glede oporučnih odredaba, čas u korist jednog, čas u korist drugog člana obitelji.
— Pretpostavimo - predloži Poirot - da je ona, bez vašeg znanja, načinila novu oporuku u korist nekoga tko ni na koji način ne pripada obitelji.. uzmimo, primjerice, gospođice Howard... bi li vas to iznenadilo?
— Ni najmanje.
— Ah! - Činilo se da je time Poirot iscrpio svoja pitanja. Približih mu se dok su John i odvjetnik raspravljali o pregledu dokumenata gospođe Inglethorp.
— Mislite li da je gospoda Inglethorp načinila oporuku kojom sav novac ostavlja gospodici Howard? - upitah ga tiho, ponešto začuden.
Poirot se nasmiješi. - Ne.
— Zašto ste onda to pitali? - Pst!
John Cavendish se obratio Poirotu.
— Biste li pošli s nama, Monsieur Poirot? Pregledat ćemo majčine dokumente.
Gospodin Inglethorp je to rado prepustio gospodinu Wellsu i meni.
— Što uvelike pojednostavnjuje stvari - promrmlja odvjetnik. - Budući da je, pravno gledajući, on dakako ovlašten... - Nije završio rečenicu.
— Pregledat ćemo najprije pisaći stol u budoaru - objasni John - a poslije ćemo otići gore u njezinu sobu. Najvažnije dokumente držala je u ljubičastoj kutiji za pisma, nju moramo temeljito pregledati.
— Tako je - reče odvjetnik - lako se može dogoditi da ondje nademo neku oporuku nastalu nakon ove što je kod mene pohranjena.
— Novija oporuka postoji. - To je rekao Poirot.
— Molim? - John i odvjetnik pogledaše ga zapanjeno. - Ili bolje - nastavi moj prijatelj mirno - postojala je. - Što znači to... postojala je? Gdje se sada nalazi?
— Spaljena je! - Spaljena?
— Da. Pogledajte ovo. - Izvadio je nagorjeli ostatak što smo ga našli u ložištu kamina u sobi gospođe Inglethorp i pružio ga odvjetniku, uz kratko objašnjenje o tome kada i gdje ga je našao.
— A možda je to i neka stara oporuka?
— Ne bih rekao. Zapravo sam gotovo posve siguran da nije načinjena prije jučerašnjeg poslijepodneva.
— Molim? Nemoguće! - provali iz oba muškarca istodobno.
Poirot se okrenuo Johnu.
— Ako mi dopustite da pošaljem po vašega vrtlara, ja ću vam to dokazati.
— Da, naravno... ali ne razumijem... Poirot podiže ruku.
— Učinite kako sam vas zamolio. Poslije me možete pitati sve što želite.
— Dobro. - Pozvonio je.
Za koji trenutak pojavi se Dorcas.
— Dorcas, hoćete li reći Manningu da mi se javi ovamo.
— Odmah, gospodine.
Dorcas izide.
Čekali smo u napetoj tišini. Jedini se Poirot osjećao kao kod svoje kuće, čak je obrisao prašinu iz jednog zaboravljenog zakutka na vitrini za knjige.
Kloparanje potkovanih čizama na pošljunčanoj stazi najavilo je Manningov dolazak.
John upitno pogleda Poirota. Potonji kimnu glavom.
— Uđite, Manning - pozove ga John - htio bih s vama razgovarati.
Manning uđe polako i skanjujući se kroz staklena vrata i ostade tamo stajati. U rukama je držao kapu koju je s najvećom pomnjom vrtio u krug. Leda su mu bila jako pogrbljena, premda vjerojatno nije bio tako star kao što je izgledao, ali njegove lukave i pametne oči bile su u očiglednoj suprotnosti sa sporim i pomalo čudnim načinom govora.
— Manning - reče John - ovaj gospodin postavit će vam nekoliko pitanja na koja želim da odgovorite.
— Da, gospodine - promrmlja Manning.
Poirot istupi žustro naprijed. Manning ga obuhvati pogledom u kojemu se čitao gotovo neprimjetan prijezir. - Jučer poslijepodne sadili ste begonije oko južne strane kuće, nije li tako, Manning? - Jesam, gospodine, ja i Willum.
— A gospođa Inglethorp došla je na prozor i pozvala vas, nije li tako?
— Je, gospodine, tako je.
— Ispričajte mi svojim riječima što se poslije toga točno dogodilo.
— Pa, gospodine, ništa naročito. Samo je rekla neka Willum biciklom ode u selo i neka uzme obrazac za oporuku, ili tako nešto... ne znam točno... ona mu je to napisala.
— Da, i?
— Pa, on je to učinio, gospodine. - A što je bilo poslije?
— Nastavili smo saditi begonije, gospodine.
— Gospoda Inglethorp nije vas ponovno pozvala? - O da, gospodine, pozvala je i mene i Willuma. - I onda?
— Naredila nam je da dođemo unutra i da se potpišemo na dnu jednog dugačkog papira... tamo gdje se ona već potpisala, samo ispod.
— Jeste li vidjeli išta od onoga što je pisalo iznad njezina potpisa? - upita oštro Poirot.

— Nismo, gospodine, preko toga dijela je bio komadić bugačice.
— I vi ste se potpisali tamo gdje vam je rekla? - Jesmo, gospodine, prvo ja, pa onda Willum. - Što je ona poslije s tim učinila?
— Pa... ona je to gurnula u veliku omotnicu, gospodine, i stavila u neku ljubičastu kutiju što je stajala na stolu. - Koliko je bilo sati kad vas je prvi put pozvala?
— Blizu četiri, rek'o bih, gospodine.
— Ne ranije? Nije li moglo biti oko tri i trideset?
— Ne, ne bih rek'o, gospodine. Prije će biti da je bilo malo poslije četiri.. a ne prije.
— Hvala vam, Manning, to je dovoljno - reče ljubazno Poirot.
Vrtlar pogleda svoga gospodara, koji mu kimnu glavom, našto Manning podiže prst čelu, nešto promrmlja te oprezno iziđe natraške kroz staklena vrata.
Svi se pogledasmo.
— Nebesa! - prošapta John - Kakva nevjerojatna slučajnost.
— Kako... slučajnost?
— Da je majka načinila oporuku na sam dan svoje smrti!
G. Wells pročisti grlo i primijeti suho:
— Jeste li baš posve sigurni, gospodine Cavendish, da je riječ o slučajnosti?
— Što time želite reći?
— Vaša se majka, kažete, jučer poslijepodne s nekim žestoko posvadila...
— Što time želite reći? - viknu ponovno John. Glas mu je drhtao, a lice posve poblijedilo.
— Nakoxl te svade vaša majka iznenada i u velikoj žurbi sastavlja novu oporuku.
Sadržaj te oporuke ostat će nam zauvijek nepoznat. Ona nikome nije rekla što ondje piše. Danas ujutro ona bi se, nedvojbeno, bila savjetovala sa mnom o toj temi... ali nije više imala mogućnosti. Oporuka nestaje, a ona svoju tajnu odnosi sa sobom u grob. Cavendish, ja se jako bojim da tu nema nikakve slučajnosti. Monsieur Poirot, uvjeren sam kako ćete se složiti sa mnom da sve činjenice upućuju na to.
— Bez obzira na što činjenice upućuju - prekinu ga John - silno smo zahvalni Monsieur Poirotu što je uspio rasvijetliti to pitanje. Da nije bilo njega, za tu oporuku ne bismo nikada doznali. Pretpostavljam da vas, monsieur, ne smijem pitati što vas je prvo navelo da posumnjate?
Poirot se nasmiješi i odvrati:
— Jedna stara pošarana omotnica i svježe zasadena lijeha begonija.
Mislim da bi John još ponešto bio pitao, ali u tom se trenutku začuje glasno brujanje motora i mi se svi okrenusmo prema prozoru mimo kojega je prolazio automobil.
— Evie! - kliknu John. - Molim vas da me ispričate, gospodine Wells. - S tim riječima on izjuri u predvorje. Poirot me upitno pogleda.
— Gospodica Howard - objasnih.
— O, drago mi je što je došla. Ta žena, Hastingse, ima i glavu i srce na svom mjestu.
Premda je dobri Bog nije obdario ljepotom! .
Slijedio sam Johnov primjer i izišao u predvorje gdje se gcfica Howard s mukom pokušavala osloboditi velova što su joj omotavali glavu. Kad me pogledala, osjetih kako me iznenada bocnu osjećaj krivnje. Preda mnom je bila žena koja me je najozbiljnije upozorila i čije upozorenje žalibože nisam uzeo ozbiljno! Kako sam ga samo brzo i s koliko prijezira izbacio iz glave! Sada, kad se na tako tragičan način dokazalo da je imala pravo, osjećao sam se postiđenim. Ona je Alfreda Inglethorpa i odveć dobro poznavala. Pitao sam se bi li se, da je ona ostala u Stylesu, tragedija bila dogodila ili bi se taj čovjek ipak bojao njezina budna pogleda.
Odlanulo mi je kad je prihvatila moju ruku i kad sam prepoznao njezin muški stisak.
U njezinu tužnom pogledu nije bilo predbacivanja; da se gorko naplakala mogao sam zaključiti po crvenim očnim kapcima, ali ponašanje joj je bilo jednako grubo i osorno kao prije.
— Krenula netom sam dobila telegram. Ravno s noćnog dežurstva. Unajmila automobil.
Najbrži način da stignem ovamo.
— Jeste li jutros išta jeli, Evie? - upita je John. - Nisam.
— Tako sam i mislio. Dodite, doručak je još na stolu a ja ću vam pripremiti malo svježeg čaja. - Okrenuo se meni. - Pobrini se za nju, Hastingse, hoćeš li? Čeka me Wells. A, tu je i Monsieur Poirot. Znate, Evie, on nam pomaže.
Gdica Howard pruži ruku Poirotu, ali preko ramena dobaci sumnjičav pogled Johnu.
— Kako mislite... pomaže nam? - Pomaže nam u istrazi.
— Nema se tu što istraživati. Jesu li ga već odveli u zatvor? - Koga su trebali odvesti u zatvor?
— Koga? Alfreda Inglethorpa, naravno.
— Draga Evie, molim vas budite oprezni. Lawrence je uvjeren da je majka umrla od srčane kljenuti.
— Lawrence je glupan! - odsječe gdica Howard. Naravno da je sirotu Emily ubio Alfred Inglethorp... kao što sam od početka predvidala.
— Draga Evie, nemojte tako vikati. Što god mi mislili ili sumnjali, najbolje je da zasada o tome što manje govorimo. Istraga neće početi prije petka.
— Na sveto nigdarjevo! - Prijezirno frktanje gđice Howard bilo je doista veličajno.
— Svi ste izgubili glavu. Do tada će taj već biti u inozemstvu. Ako ima iole pameti, neće ostati ovdje i čekati da bude obješen.
John Cavendish je bespomoćno pogleda.
— Znam ja u njemu je nevolja - nastavi ona optužujućim tonom - slušate doktore. To nije dobro. Što oni znaju? Baš ništa... ili taman toliko da budu opasni. Ja to najbolje znam.. otac mi je bio doktor. Onaj mali Wilkins vjerojatno je jedna od najvećih budala koje sam ikada susrela. Srčana kljenut! To samo on može reći. Svakome tko ima imalo mozga u glavi odmah je jasno da ju je otrovao muž. Uvijek sam govorila da će je on, siroticu, ubiti na spavanju. Sada je to učinio. A vi jedino znate brbljati gluposti o »srčanoj kljenuti« i o nekoj »istrazi u petak«. Trebali biste se stidjeti, Johne Cavendish.
— A što biste htjeli da učinim? - upita John, ne uspijevajući zatomiti smiješak.
— Dodavola, Evie, pa ne mogu ga uhvatiti za vrat i odvući u mjesnu policijsku postaju.
— Ipak, mogli biste nešto učiniti. Istražite kako je to učinio. Taj je premazan svim mastima. Sigurna sam da se poslužio razmočenim lijepkom za muhe. Pitajte kuharicu nedostaje li joj koji.
U tom mi trenutku odjednom posta jasno da će zadržati gđicu Howard i Alfreda Inglethorpa pod istim krovom, a da između njih ne dode do izravnog sukoba, biti podvig dostojan Herakla, na čemu Johnu nisam nimalo zavidio. Po izrazu njegova lica mogao sam vidjeti da je potpuno svjestan težine svoga položaja. U međuvremenu je, potraživši spas u povlačenju, hitro napustio sobu.
Dorcas je donijela svježeg čaja. Kad je izišla iz sobe, Poirot prijeđe od prozora, gdje je dotada stajao, i sjedne nasuprot gdici Howard.
— Mademoiselle - reče ozbiljno - htio bih vas nešto pitati.
— Samo naprijed - reče ta gospa, gledajući ga sa stanovitim negodovanjem.
— Drago bi mi bilo kad bih mogao računati na vašu pomoć.
— S najvećim ću vam zadovoljstvom pomoći da objesite Alfreda - odgovori ona grubo. - Vješala su predobra za njega. Trebao bi biti utopljen i raščetvoren kao u dobra stara vremena.
— Mi smo, znači, istomišljenici - prihvati Poirot - jer i ja želim objesiti zločinca.

— Alfreda Inglethorpa?
— Njega ili nekoga drugoga.
— Nitko drugi ne dolazi u obzir. Sirota Emily nije bila umorena sve dok se on nije pojavio. Ne kažem da nije bila okružena lešinarima - bila je. Ali oni su htjeli samo njezin novac. Barem joj život nije bio ugrožen. Kadli, evo gospodina Alfreda Inglethorpa - i u roku od dva mjeseca - gotovo!
— Vjerujte mi, gospodice Howard - ozbiljno će Poirot - ako je gospodin Inglethorp taj, neće mi pobjeći. Tako mi časti, objesit ću ga na najviši toranj!
— To mi je već draže čuti - prihvati gđica Howard s nešto više oduševljenja.
— Ali moram vas zamoliti da imate povjerenja u mene. Sada bi mi vaša pomoć bila dragocjena. Reći ću vam zašto. Zato što ste u ovoj kući žalosti jedino vi plakali.
Gđica Howard zatrepće, a u grubom joj se glasu osjeti neki nov prizvuk.
— Ako time mislite reći da sam je ja voljela - da, jesam. Znate, Emily je na svoj način bila sebična stara žena. Bila je veoma velikodušna, ali uvijek je tražila uzvrat. Ni kada nije ljudima dala da zaborave što je za njih učinila i tako bi izgubila njihovu ljubav. Nemojte misliti da je ona toga bila svjesna ili da joj je ljubav nedostajala.
Barem se nadam da nije. Ja sam s njom bila u drugim odnosima. Postavila sam se odmah od početka. »Ja vam vrijedim toliko i toliko funti godišnje. Izvrsno. Ali niti penija preko toga, ni par rukavica, ni kartu za kazalište.« Ona to nije mogla shvatiti.
Katkada bi se jako uvrijedila. Govorila je da sam glupo ponosna. Nisam ponosna - ali nisam joj mogla objasniti. Uspjela sam, medutim, sačuvati svoje samopoštovanje. I tako sam si, od sve te družbe, jedino ja mogla dopustiti da je volim. Pazila sam na nju. Od svih njih je čuvala. A onda se pojavi neka slatkorječiva hulja, i puc! sve ove godine odanosti odoše u vjetar.
Poirot kimnu s razumijevanjem.
— Shvaćam vas, mademoiselle, potpuno razumijem kako se osjećate. To je posve prirodno. Vi mislite da smo mi mlakonje - da nam nedostaje žara i energije - ali, nije tako, vjerujte mi.
U tom trenutku John promoli glavu kroz vrata i pozove nas da obojica dođemo gore u sobu gđe Inglethorp, budući da su on i g. Wells završili s pregledom pisaćeg stola u budoaru.
Na stubama John, pogledavši prema blagovaonici, spusti glas i povjerljivo reče:
— Slušaj, što će se dogoditi kad se to dvoje susretnu? Bespomoćno sam odmahno glavom.
— Rekao sam Mary da ih, ako može, drži što dalje jedno od drugoga.
— Hoće li joj to uspjeti?
— To samo Bog zna. No dobro je što ni sam Inglethorp neće baš tražiti njezino društvo.
— Ključevi su još kod vas, Poirot, zar ne? - upitah kad smo stigli do vrata zaključane sobe.
Uzevši od Poirota ključeve, John je otključa i mi udosmo. Odvjetnik se odmah uputio prema pisačem stolu i John pođe za njim.
— Mislim da je majka svoje najvažnije dokumente držala u ovoj kutiji za pisma - reče.
Poirot izvuče iz džepa mali svežanj ključeva.
— Dopustite. Ja sam je jutros za svaki slučaj zaključao. - Ali sada nije zaključana.
— Nemoguće!
— Pogledajte. - Govoreći to, John podigne poklopac. - Mille tonnerres![6] - viknu Poirot, zaprepašteno. - A ja... s oba ključa u džepu! - Poletio je prema kutiji. Odjednom se ukoči. - En voila une affaire![7] Ova je brava nasilno otvorena.
— Molim?
Poirot spusti kutiju natrag na stol.
— Ali tko ju je nasilno otvorio? Zašto bi to netko učinio? Kada? Pa vrata su bila zaključana! - Ovi su nam se nepovezani povici istodobno oteli s usana.
Poirot je na njih odgovarao redom - gotovo automatski.
— Tko? To je pravo pitanje. Zašto? E, kad bih samo znao! Kada? Otkako sam prije jedan sat ja odavde otišao.
A što se zaključanih vrata tiče, brava je posve obična. Nju vjerojatno otključava ključ bilo kojih vrata u ovom hodniku.
Zurili smo tupo jedan u drugoga. Poirot se odšetao do kamina. Vanjštinom je bio posve miran, ali sam zamijetio kako mu se ruke, koje su po dugogodišnjoj navici već posve automatski pravile reda medu ukrasnim predmetima iznad kamina, žestoko tresu.
— Vidite, bilo je to ovako - reče naposljetku. - U toj kutiji se nalazilo nešto - neki dokaz, možda sam po sebi nevrijedan, ali ipak dovoljan da ubojicu poveže sa zločinom. Za njega je bilo od životne važnosti da se taj dokaz uništi prije no što bude otkriven i prije no što se. shvati njegova važnost. Stoga se izložio opasnosti, velikoj opasnosti, i došao ovamo. Našavši kutiju zaključanu, bio ju je prinuden nasilu otvoriti i time se odao. Kad se izložio takvoj opasnosti, znači da je to bilo nešto doista važno.
— Ali što j e to bilo?
— Ah! - odmahne ljutito Poirot. - Upravo to ne znam! Nekakav dokument, nedvojbeno, možda list papira koji je Dorcas jučer poslijepodne vidjela u njezinim rukama. - A ja... - tu njegov bijes nezadrživo provali - ...kakva sam ja glupa kokoš! Ništa nisam pogodio! Postupio sam kao kreten! Tu kutiju nisam nipošto smio ostaviti ovdje.
Trebao sam je ponijeti sa sobom. Ah, kokoš, glupa kokoš! A sada je nestao. Uništen - no je li uništen? Nije li možda ipak moguće - moramo prevrnuti svaki kamen...
Izjurio je poput luđaka iz sobe a ja, čim sam malo došao sebi, podoh za njim. No kad sam stigao do stubišta, njega više nigdje nije bilo.
Na mjestu gdje se stubište račvalo stajala je Mary Cavendish, gledajući dolje u predvorje u smjeru u kojem se on izgubio.
— Što se dogodilo s vašim neobičnim malim prijateljem, gospodine Hastingse? Upravo je projurio mimo mene poput pobiješnjela bika.
— Nešto ga je razljutilo - promrmljah kratko. Nisam baš bio siguran da bi Poirotu bilo drago ako štogod otkrijem. Vidjevši kako se na izražajnim usnama gde Cavendish pojavljuje podrugljiv smiješak, pokušah razgovoru dati drugi smjer te upitah:
— Još se nisu susreli? - Tko?
— Gospodin Inglethorp i gospodica Howard. Ona mi dobaci pomalo zagonetan pogled.
— Mislite li da bi njihov susret bio takva katastrofa? - Zar vi tako ne mislite?
— Ne. - Nasmiješila se na onaj svoj vedar način. - Voljela bih vidjeti jednu poštenu prepirku. To bi malo pročistilo zrak. U zadnje vrijeme svi jako mnogo mislimo, a jako malo kažemo.
— John nije toga mišljenja - pripomenuh. - Njemu je jako stalo da spriječi njihov susret.
— Ah, John!
Nešto me u njezinu tonu malko bocnulo i ja izlanuh: - Stari John je sjajan momak.
Zagledala se načas u mene, a potom, na moje najveće iznenađenje, reče:
— Lojalni ste prema svom prijatelju. Zato ste mi dragi. - Zar niste i vi moj prijatelj?
— Ja sam veoma loš prijatelj. - Zašto tako govorite?
— Zato što je to istina. Danas sam prema svojim prijateljima najljubaznija na svijetu, a sutra za mene više ne postoje.
Ne znam što me je na to ponukalo, ali te su me riječi zapekle i ja joj, nepromišljeno i ne osobito pristojno, dobacih:
— Čini se, medutim, da ste uvijek jednako ljubazni prema doktoru Bauersteinu!

Odmah sam požalio zbog svojih riječi. Lice joj se ukočilo. Pričinilo mi se kao da se spustila neka željezna zavjesa i sakrila stvarnu ženu. Ne rekavši ni riječi, ona se okrenu i pohita uza stube, a ja ostadoh zijajući za njom poput kakva idiota.
Ubrzo sam se, međutim, xnorao okrenuti drugim stvarima jer mi pozornost iznenada privuče strahovita svada u prizemlju. Čuo sam Poirota kako viče i nekome nešto tumači. Ljutito pomislih kako je sva moja diplomacija bila uzaludna. Činilo se da se ovaj čovječuljak povjerava cijeloj kući, što sam pak ja smatrao nerazumnim. Zažalio sam po ne znam koji put što moj prijatelj uvijek gubi glavu u najkritičnijim trenucima. Požurio sam niza stube. Ugledavši me, Poirot se smjesta smirio. Odveo sam ga ustranu.
— Čujte - rekoh mu - je li to pametno? Ne želite valjda da cijela kuća dozna što se dogodilo? Vi zapravo idete zločincu naruku.
— Mislite, Hastingse? - Siguran sam u to.
— Dobro, dobro, prijatelju moj, poslušat ću vas.
— Izvrsno. Jedino što je sada, nažalost, malo prekasno. - To je istina.
Izgledao je tako pokislo i potuljeno te mi se upravo sažalio, premda sam i dalje držao da je moj prigovor osnovan i razložan.
— Dobro, mon ami - reče on naposljetku - poctimo onda. - Završili ste ovdje?
— Za sada jesam. Otpratit ćete me do sela? - Veoma rado.
Pokupio je svoj kovčežić i mi iziđosmo u vrt kroz staklena vrata salona. Cynthia Murdoch je upravo ulazila i Poirot stane ustranu kako bi je propustio.
— Oprostite, mademoiselle, samo trenutak. - Da? - okrenula se i upitno ga pogledala.
— Jeste li ikada pripremali lijekove za gospodu Inglethorp?
Malko je porumenila i prilično usiljeno odgovorila:
— Nisam.
— Samo njezin prašak?
Rumeneći se sve jače, Cynthia odgovori:
— Ah, da, jedanput sam joj pripremila jedan prašak za spavanje.
— Je li to ovaj?
Poirot pokaže praznu kutijicu od praška za spavanje. Ona kimnu potvrdno.
— Možete li mi reći što je to bilo? Veronal? - Ne, bili su to bromidni prašci.
— A! Hvala vam, mademoiselle, i doviđenja.
Dok smo se žurna koraka udaljavali od kuće, nekoliko sam ga puta pogledao ispod oka. Kao što sam uočio u više navrata, njegove bi se oči, kad je bio uzbuden, iskrile zeleno poput mačjih. Sada su blistale smaragdnim sjajem.
— Prijatelju moj - provali naposljetku iz njega - imam jednu malu teoriju, jednu posve čudnu i vjerojatno nemoguću teoriju. A ipak - uklapa se.
Slegnuo sam ramenima. Osobno sam držao da je Poirot odveć sklon takvom fantaziranju. U ovom slučaju istina je bila više nego jednostavna i očigledna.
— To, znači, objašnjava zašto na kutijici nije bilo imena - zaključih. - Veoma jednostavno, kao što rekoste. Zbilja se čudim kako se toga i sam nisam dosjetio.
Poirot, čini se, uopće nije slušao što govorim.
— Oni su još nešto otkrili, la-bas[8] - primijeti on pokazujući palcem preko ramena u smjeru Stylesa. - Rekao mi je to gospodin Wells dok smo se peli na kat.
— Što je to?
— Zaključanu u pisaćem stolu u budoaru, našli su oporuku gospode Inglethorp, datiranu od prije njezina vjenčanja, u kojoj svoj imetak ostavlja Alfredu Inglethorpu. Najvjerojatnije je načinjena u vrijeme njihovih zaruka. Wellsa je to poprilično iznenadilo - a i Johna Cavendisha. Napisana je na jednom od onih gotovih obrazaca za oporuke, kao svjedoci potpisana su dvojica iz posluge - ne Dorcas.
— Je li gospodin Inglethorp za nju znao? - Kaže da nije.
— To treba uzeti s malom zadrškom - dometnuh skeptično.
Sve te oporuke doista stvaraju zbrku. Recite mi, kako su vam one škrabotine na omotnici pomogle da otkrijete da je jučer poslijepodne napisana jedna oporuka?
Poirot se nasmiješi.
— Mon ami, je li vam se kad dogodilo da pri pisanju kakva pisma otkrijete da ne znate koju biste riječ upotrijebili?
— Jest. Veoma često. Vjerujem da se to svakome događa.
— Tako je. I niste li u takvom slučaju pokušali riječ prvo napisati na rubu bugačice ili na kakvom komadiću papira, da vidite kako izgleda kad je napisana? Eto, upravo je to učinila gospoda Inglethorp. Zacijelo ćete uočiti da se nije mogla odlučiti bi li napisala »u vlasništvu« ili »u vlasti«. Kako bi bila posve sigurna ona ih je napisala i u rečenici: u vlasti sam. Dakle, što mi je to otkrilo? Otkrilo mi je da je gospođa Inglethorp to poslijepodne pisala nešto o »vlasništvu«, i budući da mi je komadić papira pronaden u pepelu bio još svježe u pameti, mogućnost da je riječ o oporuci - dokumentu, u koj emu se gotovo u pravilu mora naći ta riječ- odmah mi je pala na pamet. Takva mogućnost potkrijepljena je još jednim dokazom. U sveopćoj pomutnji, budoar je tog jutra ostao nepospremljen, pa su kraj pisaćeg stola ostali tragovi smedega humusa i zemlje. Vrijeme je već nekoliko dana posve vedro i obične čizme ne bi ostavile takve tragove. - Prošetao sam do prozora i odmah uočio da su lijehe s begonijama nedavno okopavane. Humus u lijehama bio je posve nalik onome na podu budoara, a od vas sam doznao i to da su doista zasadene jučer poslijepodne. Sada sam već bio siguran da je jedan od vrtlara ušao u budoar a, možda su ušla i obojica - budući da su se u lijehi vidjela dva različita traga - jer da je gospoda Inglethorp s njima htjela samo razgovarati, ona bi to vjerojatno učinila stojeći kraj prozora, te oni ne bi uopće trebali ulaziti u sobu. Tada sam već bio posve uvjeren da je ona načinila novu oporuku i da je pozvala vrtlare da se potpišu kao svjedoci. Kasniji događaji potvrdili su ispravnost moje pretpostavke.
— To j e doista genij alno - morao sam priznati. - Priznajem da su zaključci do kojih sam sam došao na temelju onih par naškrabanih riječi bili posve pogrešni.
On se nasmiješio.
— Vi dajete odveć maha svojoj mašti. Mašta je dobar sluga, ali loš gospodar.
Najjednostavnije objašnjenje redovito je i najvjerojatnije.
— I još nešto. Kako ste znali da je ključić kutije za pisma bio izgubljen?
— Nisam to znao. Bila je to samo pretpostavka koja se pokazala ispravnom. Sami ste vidjeli da je na ključu visio komadić žice. Odmah sam pomislio da je vjerojatno otkinut s neke labave karike za ključeve. Dakle, da je bio izgubljen pa pronađen, gospoda Inglethorp odmah bi ga stavila natrag u svoj svežanj ključeva; ali u njezinu sam svežnju našao posve nov i sjajan ključić, očigledni duplikat, što me je navelo na pomisao da je u bravici kutije s pismima originalni ključ ostavio netko drugi.
— Da - rekoh - Alfred Inglethorp, nedvojbeno. Poirot me je začudeno pogledao.
— Posve ste uvjereni u njegovu krivnju?
— Jesam, naravno. Svaki novi dokaz kao da to samo potvrduje.
— Naprotiv - mirno će Poirot - ima nekoliko činjenica koje mu idu u prilog.

— Ta hajdete, molim vas! - Ozbiljno.
— Ja vidim samo jednu. - A to j e?
— Da te noći nije bio u kući.
— »Promašaj!« kako vi Englezi kažete! Izabrali ste jedinu činjenicu koja, po mojem mišljenju, govori protiv njega. - Kako to mislite?
— Zato jer bi gospodin Inglethorp, da je znao da će njegova supruga te noći biti otrovana, zacijelo sve uredio tako da u to vrijeme bude izvan kuće. Njegovo objašnjenje očigledno je čista izmišljotina. To nam ostavlja dvije mogućnosti: ili je znao što će se dogoditi, ili je imao neki svoj razlog za odsutnost.
— A taj je razlog? - upitah skepti~no. Poirot slegne ramenima.
— Otkud ja to mogu znati? Nečastan, nedvojbeno. Naš gospodin Inglethorp je, rekao bih, pomalo podlac - no to ne mora nužno značiti da je i ubojica.
Odmahnuo sam sumnjičavo glavom.
— Nismo u tome suglasni, ha? - upita Poirot. - Pa, najbolje da to zasada ostavimo na miru. Vrijeme će pokazati tko je od nas bio u pravu... Prijedimo sada na druge aspekte ovog slučaja. Kako tumačite činjenicu da su sva vrata spavaće sobe bila zasunjena iznutra?
— Pa... - zamislih se malo. -Ti, i treba logički razmišljati. - Točno.
— Ja bih to protumačio ovako: vrata su doista bila zasunjena - to smo vidjeli na vlastite oči - a ipak, mrlja od voska na podu i uništena oporuka dokazuju da je tijekom noći netko ušao u sobu. Slažete li se tako daleko?
— Potpuno. Zadivljujuće jasno sročeno. Nastavite.
— Dakle - produžih ohrabren - budući da taj koji je ušao u sobu nije to učinio kroz prozor, niti pomoću čarolije, nameće se zaključak da je vrata s unutarnje strane otvorila sama gospoda Inglethorp. To govori u prilog mog uvjerenja da je ta osoba bila njezin suprug. Posve je prirodno da otvori vrata vlastitome suprugu.
Poirot je odmahnuo glavom.
— Zašto bi to učinila? Ona je stavila zasun na vrata koja vode u njegovu sobu - veoma neobičan postupak s njezine strane - istoga se toga poslijepodneva s njim žestoko posvadila. Ne, on je bio zadnja osoba koju bi ona pustila sebi.
— Ali suglasni ste sa mnom da je vrata morala otvoriti sama gospoda Inglethorp?
— Postoji još jedna mogućnost. Možda je prije spavanja zaboravila navući zasun na vrata što vode na hodnik, pa je ustala kasnije, predjutro, i tada ih zasunila.
— Poirot, vi doista tako mislite?
— Ne, ne tvrdim da se to dogodilo, ali je moguće. Prijedimo sada na sljedeći detalj: kako tumačite onaj ulomak razgovora izmedu gospode Cavendish i nrezine svekrve što ste ga čuli kroz prozor?
— Na to sam zaboravio - rekoh zamišljeno. - Za mene je to nerješiva zagonetka. Čini se nevjerojatnim da bi se ponosna i krajnje suzdržana žena poput gospođe Cavendish tako agresivno miješala u nešto što je se očigledno ne tiče.
— Upravo tako. Za ženu njezina odgoja to je doista zapanjujući postupak.
— Zbilja čudno - potvrdih. - Ali to sada nije važno i ne moramo se time baviti.
Poirot glasno zastenje.
— Što sam vam uvijek govorio? Sve se mora uzeti u obzir. Ako se činjenica ne uklapa u teoriju - odbacite teoriju.
— Uostalom, vidjet ćemo - rekoh pomalo uvrijedeno. - Da, vidjet ćemo.
Uto smo stigli i do Leastways Cottagea i Poirot me povede gore u svoju sobu.
Ponudio me jednom od onih tankih ruskih cigareta koje je i sam katkada pušio.
Zabavljalo me je promatrati ga kako uporabljene šibice uredno slaže u porculanski lončić. Moga je trenutačnog neraspoloženja nestalo.
Poirot je naša dva stolca smjestio pred otvoren prozor što je gledao na seosku ulicu.
Svježi je zrak, topao i ugodan ispunio sobu. Dan će biti vruć.
Iznenada moju pozornost privuče visok mršav mladić koji je žurnim koracima dolazio niz ulicu. Na njemu je zacijelo bilo najneobičnije lice na kojemu su se miješali izrazi užasa i velikog uzbudenja.
— Pogledajte, Poirot! - upozorih ga.
On se nagnuo kroz prozor. - Tiens! - reče. - Ovo je gospodin Mace iz ljekarne.
Dolazi ovamo.
Gle!
Mladić se zaustavio pred Leastways Cottageom i nakon kraćeg skanjivanja snažno pokucao na vrata.
— Samo trenutak - povikao je Poirot s prozora. - Dolazim.
Pozvavši me rukom da ga slijedim, hitro se sjurio niza stube i otvorio vrata. G. Mace je odmah počeo govoriti. - Ah, gospodine Poirot, ispričavam se zbog smetnje, ali čuo sam da ste se upravo vratili iz Dvorca? - Da, jesmo.
Mladić ovlaži suhe usne. Lice mu se čudno krivilo.
— Po selu se priča kako je stara gospoda Inglethorp iznenada umrla. Kažu - tu on oprezno spusti glas - i da je posrijedi otrov.
Poirotovo lice ostade nepomično.
— To nam mogu reći jedino liječnici, gospodine Mace. - Da, naravno... to je točno.
Mladić je oklijevao, a onda više nije mogao izdržati. Uhvatio je Poirota za ruku i spustivši glas do šapta upitao: - Recite mi samo, gospodine Poirot, nije to, nije to bio strihnin, zar ne?
Nisam čuo što je Poirot odgovorio. Vjerojatno nešto općenito. Mladić je otišao i, kad je zatvorio vrata, Poirot me pogleda.
— Da - reče, kimajući ozbiljno glavom. - On će imati o čemu svjedočiti na istrazi.
Popeli smo se opet polako u njegovu sobu. Upravo sam zaustio da nešto kažem, kad me Poirot zaustavi kretnjom ruke.
— Ne sada, ne sada, mon ami. Meni treba malo vremena za razmišljanje. Misli su mi ponešto zbrkane - a to nije dobro.
Desetak minuta sjedio je u mrtvoj tišini, posve nepomičan, samo su mu se obrve nekako čudno micale, a oči mu postajale sve zelenije i zelenije. Naposljetku on duboko uzdahne.
— Dobro je. Trenutak slabosti je prošao. Sada je sve dovedeno u red i klasificirano.
Čovjek si ne smije dopustiti da bude konfuzan. Naš slučaj još nije jasan - ne. Jer pripada među one najsloženije! Zbunjuje čak i mene. Mene, Herculea Poirota! Dvije činjenice su ovdje značajne.
— A to su?
— Prva je jučerašnje vrijeme. To je veoma važno.
— Ali jučer je vrijeme bilo prekrasno! - prekinuo sam ga. - Poirot, vi me vučete za nos!
— Nipošto. Termometar je pokazivao 27° C u hladu. Nemojte to zaboraviti, dragi prijatelju. To je ključ cijele zagonetke!
— A druga? - želio sam čuti.
— Druga je važna činjenica da se gospodin Inglethorp veoma neobično odijeva, ima crnu bradu i nosi naočale. - Poirot, ne mogu vjerovati da govorite ozbiljno.
— Savršeno sam ozbiljan, dragi prijatelju. - Ali to je djetinjasto!

— Ne, to je od najvećeg značenja.
— I pretpostavimo da protiv Alfreda Inglethorpa porota donese pravorijek »ubojstvo s umišljajem«. Što će tada biti s vašim teorijama?
— Njih neće uzdrmati to što je dvanaest glupana slučajno pogriješilo! Ali to se neće dogoditi. Kao prvo, seoska porota nije baš oduševljena idejom da preuzme odgovornost na sebe, a osim toga, gospodin Inglethorp ovdje praktički ima položaj vlastelina. Osim toga - dometne on posve mirno - ja to neću dopustiti.
— Vi to nećete dopustiti? - Ne.
Pogledao sam tog izuzetnog čovječuljka, ne znajući da li bih se naljutio ili nasmijao.
Bio je tako fantastično siguran u sebe. Kao da mi je pročitao misli, on blago kimnu glavom.
— O da, mon ami, spreman sam učiniti to što kažem. Ustao je i stavio mi ruku na rame. Izraz lica potpuno mu se promijenio. U očima se pojaviše suze. - Pri svemu tome, vidite, mislim na sirotu gospođu Inglethorp koja je mrtva. Nije bila pretjerano omiljena - ne. Ali nama Belgijancima je bila zbilja dobra - mnogo joj dugujem.
Pokušao sam ga prekinuti, no Poirot je nastavio.
— Dopustite, Hastingse, da vam kažem sljedeće. Nikada mi ne bi oprostila kad bih dopustio da njezina supruga, Alfreda Inglethorpa, uhite sada - kad ga jedna moja riječ može spasiti!

5. Istraga
U razdoblju što je prethodilo istrazi, Poirot je bio silno zaposlen. Dva puta se bio zatvorio u sobu s g. Wellsom. Odlazio je i na duge šetnje po okolici. Ja sam mu pomalo zamjeravao što mi se nije povjerio, tim više što nikako nisam mogao dokučiti što zapravo smjera.
U jednom sam trenutku pomislio da se možda raspituje na farmi Raikesovih; tako sam, ne našavši ga u srijedu navečer u Leastways Cottageu, krenuo u tom smjeru, nadajući se da ću ga usput susresti. Ali njemu nije bilo ni traga ni glasa, a ja nisam želio otići baš do same farme... Vraćajući se prema kući susretoh jednog postarijeg seljaka koji se lukavo cerekao, pogledavajući me ispod oka.
— Vi ste iz Dvorca, a? - upita.
— Da. Tražim prijatelja za kojega sam mislio da se ovuda šeta.
— Nizak momak? Maše rukama dok govori? Jedan od onih Belgijanaca iz sela?
— Da - potvrdih zdušno. - Bio je, znači, ovdje?
— Pa, da. Bio je tu, točno. Čak više puta. To vam je prijatelj, a? E, vi gospoda iz Dvorca... vi ste fino društvo! I on zaškilji još vragolastije no prije.
— Zašto, zar gospoda iz Dvorca dolaze često ovamo? upitah što sam nehajnije mogao.
On mi značajno namigne.
— Jedan svakako dolazi, gospon. Nećemo, zna se, spominjati imena. Gospodin jako široke ruke! Ah, fala gospodine, baš vam fala.
Brzo sam se udaljio. Znači, Evelyn Howard je imala pravo, pomislih, i obuze me gadenje prema Alfredu Inglethorpu i njegovu tako velikodušnom raspolaganju novcem druge žene. Nije li možda ono zgodušno cigansko lišce povod ovom zločinu, ili ono služi samo za iznuđivanje novca? Vjerojatno mudra kombinacija jednoga i drugoga.
Činilo se da je Poirot čudno opsjednut jednim problemom. Jednom ili dva puta spomenuo mi je kako misli da se Dorcas zacijelo zabunila utvrđujući vrijeme svade.
On joj je nekoliko puta ponovio da je u trenutku kad je čula njihove glasove moralo biti pola pet, a ne četiri sata.
No Dorcas je ostala nepokolebljiva. Najmanje jedan sat prošao je od trenutka kad je čula njihove glasove do pet sati, kad je gospodarici servirala čaj.
Istraga se održala u petak u seoskom svratištu Siylites Arms. Poirot i ja sjedili smo zajedno, budući da nismo trebali svjedočiti.
Obavljene su uvodne radnje. Porota je pogledala tijelo, a John Cavendish posvjedočio identitet žrtve.
Na daljnji upit, opisao je kako se probudio rano ujutro i okolnosti majčine smrti.
Potom su se saslušali iskazi liječnika. Nastupio je tajac i sve su oči bile uprte u glasovitog londonskog specijalista za kojega se znalo da je jedan od najvećih autoriteta na području toksikologije.
S nekoliko kratkih riječi opisao je rezultat obdukcije. Lišen medicinskih fraza i tehničkih podataka, svodi se na činjenicu da je smrt gde Inglethorp uzrokovalo trovanje strihninom. Sudeći prema količini koju su pronašli, zaključeno je da je progutala najmanje tričetvrt zrna strihnina, ali najvjerojatnije jedno cijelo zrno ili nešto više od toga.
— Je li moguće da je otrov progutala zabunom? - pitao je istražni sudac.
— Držim da je takvo nešto gotovo nemoguće. Strihnin se, za razliku od~nekih drugih otrova, ne upotrebljava u domaćinstvu, i njegova je prodaja strogo ograničena.
— Jeste li možda pri obdukciji naišli na nešto što bi upućivalo na to kako je otrov unesen u organizam?
— Nisam.
— Stigli ste u Styles prije dr. Wilkinsa, ako se ne varam? - Točno. Zatekao sam kola pred samim kolnim ula zom, te sam požurio prema kući što sam brže mogao.
— Hoćete li nam potanko ispričati što se poslije dogodilo?
— Ušao sam u sobu gospode Inglethorp. Ona je u tom trenutku imala grčeve tipične za tetanus. Okrenula je glavu prema meni i protisnula: »Alfred... Alfred...«.
— Je li strihnin mogao biti stavljen u kavu gospode Inglethorp, koju je njezin suprug poslije večere odnio gore u njezinu sobu?
— Moguće je, ali strihnin ima prilično brzo djelovanje. Simptomi se pojavljuju već sat-dva nakon što se unese u organizam. Ono se može i usporiti u stanovitim uvjetima od kojih, čini se, nijedan u ovom slučaju nije ispunjen. Pretpostavljam da je gospodin Inglethorp odnio kavu gore poslije večere, oko osam sati, a simptomi se nisu pokazali sve do ranih jutarnjih sati, što barem na prvi pogled ukazuje na to da je otrov popijen mnogo kasnije u noći.
— Gospoda Inglethorp imala je običaj popiti šalicu kakaa usred noći. Je li joj strihnin mogao biti stavljen u to? - Nije, osobno sam uzeo uzorak ostatka kakaa iz vrča i dao ga analizirati. Strihnin nije pronaden. Začuh kako se Poirot kraj mene tiho smijulji. - Kako ste znali? - šapnuh.
— Samo slušajte.
— Mogu reći - nastavio je liječnik - da bi me svaki drugi rezultat bio veoma začudio.
— Zašto?
— Jednostavno stoga što strihnin ima neobično gorak okus. Može se osjetiti čak i u otopini u omjeru 1 : 70 000, a može se prikriti jedino nekom izrazito aromatičnom tvari. S kakaom je to nemoguće postići.
Jedan je porotnik htio znati odnosi li se to i na kavu. - Ne. Kava i sama ima gorak okus koji bi vjerojatno prekrio ukus strihnina.
— Znači, vi držite kako je vjerojatnije da je otrov stavljen u kavu, ali da mu je neki nepoznat uzrok usporio djelovanje?
— Da, ali budući da je šalica bila potpuno smrskana, njezin je sadržaj nemoguće analizirati.
Time je završilo svjedočenje dra Bauersteina. Dr. Wilkins ga je podržao u svim elementima. Upitan što misli o mogućnosti samoubojstva, posve ju je odbacio.
Pokojnica je, kako reče, imala slabo srce, ali inače je bila posve zdrava, dobro raspoložena i posve uravnotežena. Ona nikada ne bi izvršila samoubojstvo.
Kao sljedeći svjedok pozvan je Lawrence Cavendish. Njegovo je svjedočenje bilo posve nevažno, budući da je samo ponovio ono svoga brata. Upravo kad se pripremao sići s podija za svjedoke, zastao je i ponešto sustezljivo rekao:
— Rado bih nešto sugerirao, ako smijem?
Pogledao je umolno u istražnog suca, koji žustro reče: - Naravno, gospodine Cavendish, mi smo ovdje da saznamo istinu o ovom slučaju i rado ćemo saslušati sve što može pomoći da se on rasvijetli.
— To je samo moja pretpostavka - objasni Lawrence. Naravno, mogu imati i krivo, ali meni se i dalje čini da se smrt moje majke može pripisati prirodnim uzrocima.
— Kako ste do toga došli, gospodine Cavendish?
— Majka je u vrijeme kad je umrla, a i neko vrijeme prije toga, uzimala sredstvo za jačanje u kojemu ima strihnina.
— Oho! - reče istražni sudac.
Porotnici zainteresirano podigoše glave.
— Vjerujem - nastavi Lawrence - da postoje slučajevi kad kumulativno djelovanje otrova nakon duljega uzimanja završava smrću. Zar nije, osim toga, moguće da je zabunom sama uzela preveliku dozu lijeka?
— Sada prvi put čujemo da je pokojnica u vrijeme svoje smrti uzimala strihnin.
Veoma smo vam zahvalni, gospodine Cavendish.
Ponovno je pozvan dr. Wilkins, koji je ismijao tu pretpostavku.
— Ono što gospodin Cavendish pokušava sugerirati posve je nemoguće. Svaki će vam liječnik to reći. Strihnin je, u stanovitom smislu, kumulativan otrov, ali apsolutno je nemoguće da to izazove trenutnu smrt kao što je ovdje slučaj. Bili bi se morali pojaviti simptomi kroničnog trovanja, što bi odmah privuklo moju pozornost. Čitava je priča apsurdna.
— A druga pretpostavka? Da je gospoc~a Inglethorp možda nehotice uzela preveliku dozu?

— Tri, pa čak i četiri doze ne bi uzrokovale smrt. Gospoda Inglethorp si je uvijek davala pripremiti velike količine lijekova odjednom, budući da se posluživala u veleprodaji kod »Coota« u Tadminsteru. Da bi se mogla opravdati količina strihnina nađena pri obdukciji, bila bi morala popiti gotovo cijelu bocu.
— Vi, dakle, držite da sredstvo za jačanje kao uzrok smrti možemo posve isključiti?
— Naravno. Takva pretpostavka je apsolutno smiješna. Isti porotnik koji se i prije javio sada upita nije li moguće da je pogriješio ljekarnik koji je pripremio lijek.
— To je naravno uvijek moguće - odvrati liječnik.
Ali Dorcas, koja je bila sljedeća na redu, odbaci čak i takvu mogućnost. Lijek nije bio nedavno pripremljen. Naprotiv, gđa Inglethorp uzela je na dan smrti posljednju dozu.
Tako je pitanje sredstva za jačanje napokon skinuto s dnevnog reda i istražni sudac nastavio je radom. Uspjevši izvući iz Dorcas kako je bila probuđena upornom zvonjavom gospodaričina zvonca i kako je nakon toga podigla na noge cijelu kuću, postavio joj je pitanje o svađi toga poslijepodneva.
Ono što je Dorcas o tome rekla Poirot i ja smo bili uglavnom već čuli, pa to neću ovdje ponavljati.
Sljedeći je svjedok bila Mary Cavendish. Držala se veoma uspravno i govorila tihim, jasnim, savršeno mirnim glasom. Na pitanje istražnog suca odgovorila je kako se, nakon što ju je budilica, kao i obično, probudila u pola pet, upravo odijevala kad ju je trgnuo tresak nekog teškog predmeta koji se srušio na pod.
— Bio bi to stolić kraj kreveta? - upita istražni sudac. - Otvorila sam vrata - nastavi Mary - i osluhnula. Za nekoliko se trenutaka čula silna zvonjava, Dorcas je dojurila dolje i probudila moga supruga, pa smo svi požurili prema sobi moje svekrve, ali ona je bila zaključana...
Ovdje je istražni sudac prekine.
— Mislim da vas stvarno ne bismo više trebali time zamarati. Poznato nam je sve što je bilo moguće doznati o dogadajima što su tada uslijedili. Ali bio bih vam veoma zahvalan kad biste nam rekli sve što ste uspjeli čuti od one svađe dan prije.
— Ja?
U glasu joj se osjećala natruha drskosti. Podigla je ruku i popravila čipku oko vrata, okrenuvši pritom malo glavu. Ja istog časa posve spontano pomislih: »Pokušava dobiti na vremenu!«
— Da. Ja sam razumio - nastavi istražni sudac mirno da ste vi sjedili i čitali na klupi pod samim prozorom budoara. Je li to točno?
Za mene je to bila novost a, pogledavši iskosa Poirota, zaključio sam da je to novost i za njega.
Nastala je sasvim mala stanka, samo trenutak oklijevanja, prije no što je odgovorila:
— Jest.
— A prozor na budoaru bio je otvoren, zar ne? Učinilo mi se da joj je lice malko problijedilo kad je rekla:
— Da.
— Prema tome, niste mogli ne čuti glasove koji su dopirali iznutra, a osobito ne onako povišene od srdžbe. Oni su se, zapravo, trebali bolje čuti tamo gdje ste se vi nalazili nego u predvorju.
— Moguće.
— Hoćete li nam ponoviti što ste uspjeli čuti od svade? - Ja se doista ne sjećam da sam išta čula.
— Tvrdite da niste čuli glasove?
— O, da, glasove sam čula, ali nisam razabrala riječi. Obrazi joj se lagano zarumeniše. - Nemam običaj prisluškivati tude privatne razgovore.
Istražni sudac nije odustajao.
— I baš se ničega ne sjećate? Ničega, gospodo Cavendish? Niti jedne zalutale riječi ili rečenice po kojima ste zaključili da je to doista privatan razgovor?
Zastala je i činilo se da razmišlja, izvana još uvijek posve mirna.
— Da, sjećam se, gospođa Inglethorp je rekla nešto... ne sjećam se točno što... o izazivanju javnog skandala.
— A! - Istražni sudac zadovoljno se naslonio u stolcu. - To odgovara onomu što je i Dorcas čula. Ali oprostite mi, gospodo Cavendish, premda ste shvatili da je to privatan razgovor, niste se maknuli otamo? I dalje ste ostali na istom mjestu?
Uhvatio sam časovit bljesak njezinih tamnih očiju u trenutku kad je podigla pogled.
Bio sam duboko uvjeren da bi u tom trenutku maloga odvjetnika zajedno s njegovim insinuacijama najradije rastrgala na komade, ali odgovorila je prilično mirno:
— Ne, nisam. Bilo mi je veoma ugodno tamo gdje sam se nalazila. Usredotočila sam se na knjigu.
— I to je sve što nam možete reći? - To je sve.
Time je ispitivanje ovoga svjedoka bilo završeno. Nisam baš siguran da je istražni sudac bio zadovoljan njenim iskazom. Mislim da je bio uvjeren kako je Mary Cavendish mogla reći mnogo više, da je htjela.
Tada je pozvana Amy Hill, trgovačka pomoćnica, koja je izjavila da je sedamnaestoga poslijepodne jedan obrazac za oporuku prodala Williamu Earlu, pomoćnom vrtlaru u Stylesu.
Nakon nje došli su na red William Earl i Manning, koji su izjavili da su potpisali neki dokument. Manning je rekao da je bilo oko pola pet, William je pak mislio da je to bilo mnogo ranije.
Sljedeća je bila Cynthia Murdoch. Ona je medutim imala malo što reći. Nije imala pojma o tragediji sve dok je gđa Cavendish nije probudila.
— Niste čuli kad je pao stolić? - Nisam, čvrsto sam spavala. Istražni sudac se nasmiješio.
— Vidi se da imate čistu savjest - dometne on. - Hvala, gospođice Murdoch, to je sve.
— Gospodica Howard.
Gdica Howard pokazala je pismo što joj ga je sedamnaestoga uvečer napisala gda Inglethorp. Poirot i ja bili smo ga, naravno, već vidjeli. Nije nam otkrilo ništa nova o tragediji. Slijedi njegov preslik:
17. srpnja Dvorac Styles, Essex
Draga Evelyn!
Ne bismo li mogle zakopati ratnu sjekiru? Bilo mi je teško podnijeti da čujem kako govoriš protiv moga dragog supruga, ali ja sam stara žena kojoj si Ti veoma draga.
voli Te
Emily Inglethorp

Predano je porotnicima koji su ga pomno proučavali. - Nažalost, to nam mnogo ne pomaže - reče istražni sudac uzdahnuvši. - Ovdje se uopće ne spominju događaji tog poslijepodneva.
— Meni je sve jasno k'o pekmez - reče kratko gđica Howard. - Iz njega se jasno vidi da je moja jadna stara prijateljica upravo otkrila da od nje prave budalu!
— U pismu se takvo što ne spominje - opazi istražni sudac.
— Ne, zato što Emily nikada nije htjela priznati da je u krivu. Ali ja je dobro poznajem. Htjela je da se vratim. Ali nije namjeravala priznati da sam bila u pravu.
Okolišala je. Većina ljudi to čini. Sama se time nikada ne služim.
G. Wells se nasmiješio. Što je, kako sam uočio, učinilo i nekoliko porotnika. Gđica Howard očito je mnogima bila dobro poznata.
— Bilo kako bilo, sve ovo lakrdijanje samo je gubitak vremena - nastavila je ta gospa, s neodobravanjem gledajući porotnike. - Pričate, pričate i samo pričate! A pritom svi dobro znamo...
Istražni sudac prekinuo ju je užasnut:
— Hvala gospodice Howard, to bi bilo sve.
Meni se učinilo da je odahnuo kad je to bez riječi pri hvatila.
A tada je došla senzacija dana. Istražni sudac pozvao je Alberta Macea, ljekarnikova pomoćnika.
Bio je to naš uzrujani mladić blijeda lica. Odgovarajući na postavljeno pitanje, on izjavi da je kvalificirani ljekarnik, ali da je tek nedavno počeo raditi u mjesnoj ljekarni, budući da su bivšeg pomoćnika pozvali u vojsku.
Nakon ovog uvoda istražni sudac prijede na stvar.
— Gospodine Mace, jeste li u posljednje vrijeme prodali strihnin nekome tko za to nema dozvole?
— Jesam, gospodine.
— Kada se to dogodilo?
— Prošlog ponedjeljka navečer. - U ponedjeljak? Ne utorak?
— Da, gospodine. U ponedjeljak šesnaestog ovog mjeseca.
— Možete li nam reći kome ste to prodali? Mogli ste čuti iglu kako pada.
— Mogu, gospodine. Prodao sam ga gospodinu Inglethorpu.
Sve se glave istodobno okrenuše prema mjestu na kojemu je nepomično, ukočena lica, sjedio Alfred Inglethorp. Malo se trgnuo kad je ta optužba sišla s mladićevih usana. Gotovo sam pomislio da će skočiti sa stolca, ali je ostao sjediti, samo mu se na licu pojavi dobro odglumljen izraz zaprepaštenja.
— Sigurni ste u ovo što tvrdite? - upitao je istražni sudac strogo.
— Posve siguran, gospodine.
— Imate li vi i inače običaj prodavati strihnin svakome tko naleti?
Jadni mladić vidno je klonuo pod težinom namrštena sučeva pogleda.
— O ne, gospodine... naravno da nemam. Ali, videći da je u pitanju gospodin Inglethorp iz Dvorca, mislio sam da to mogu učiniti. Rekao je da namjerava otrovati psa.
U sebi sam ga posve razumio. Ta posve je prirodno da čovjek želi ugoditi onima iz »Dvorca« - osobito kad bi to moglo utjecati na to da mušterija od »Coota« prijeđe u mjesnu ljekarnu.
— Nije li uobičajeno da se svatko tko kupi otrov potpiše u registarsku knjigu?
— Jest, gospodine. Gospodin Inglethorp je to i učinio. - Jeste li ponijeli knjigu?
— Jesam, gospodine.
Nakon što je registarska knjiga predočena, istražni sudac, uz nekoliko strogih primjedbi otpusti sirotoga g. Macea.
Potom sred apsolutne tišine bi pozvan Alfred Inglethorp. Pitao sam se shvaća li on da mu se omča oko vrata sve više steže.
Istražni sudac odmah prijede na pitanja.
— Jeste li prošlog ponedjeljka navečer kupili strihnin s namjerom da otrujete psa?
Inglethorp odgovori savršeno smireno:
— Ne, nisam. U Stylesu uopće nemamo psa, osim jednog ovčara koji spava vani i koji je savršeno zdrav.
— Poričete da ste kupili strihnin od Alberta Macea prošlog ponedjeljka? - Poričem.
— Poričete li i ovo?
Sudac mu pruži registarsku knjigu u kojoj je bio nje gov potpis.
— Apsolutno poričem. Rukopis je posve različit od mojega. Odmah ću vam pokazati.
Izvadio je iz džepa neku staru omotnicu, napisao na njoj svoje ime i pružio je porotnicima. Rukopisi su se doista veoma razlikovali.
— Kako onda tumačite iskaz gospodina Macea? Alfred Inglethorp odvrati hladnokrvno:
— Gospodin Mace se vjerojatno zabunio. Sudac je načas oklijevao a potom reče:
— Gospodine Inglethorp, iz čisto formalnih razloga, biste li bili ljubazni i rekli mi gdje ste bili u ponedjeljak, šesnaestog ovog mjeseca, navečer?
— Stvarno... ne mogu se sjetiti.
— To je apsurdno, gospodine Inglethorp - reče oštro sudac. - Razmislite malo.
Inglethorp odmahne glavom.
— Ne mogu vam reći. Čini mi se da sam bio izišao u šetnju.
— A u kojem ste smjeru šetali? - Zbilja se ne sjećam.
Sučevo se lice uozbilji.
— Je li tko bio s vama u društvu? - Nij e.
— Jeste li koga usput susreli? - Nisam.
— To je šteta - reče sudac suho. - Trebam li, dakle, shvatiti kako vi odbijate reći gdje ste bili u vrijeme kad vas je gospodin Mace jasno prepoznao u ljekarni dok ste kupovali strihnin?
— Ako to želite tako tumačiti, da.
— Pripazite malo, gospodine Inglethorp. Poirot se počeo nestrpljivo vrpoljiti.
— Sacre! - promrmlja. - Zar taj kreten od čovjeka želi da ga uhite?
Inglethorp je na sve ostavio krajnje loš dojam. Njegovo neuvjerljivo odbijanje da dade objašnjenje ne bi prevarilo ni malo dijete. Istražni sudac prešao je, medutim, žustro na sljedeće pitanje i Poirot odahne s olakšanjem.
— Vi ste se u utorak navečer prepirali sa svojom suprugom?
— Oprostite, molim - prekine ga Alfred Inglethorp pogrešno ste obaviješteni. Ja se sa svojom dragom suprugom nisam svadao. Cijela ta priča apsolutno je neistinita. Ja sam cijelo poslijepodne izbivao iz kuće.
— Može li to netko potvrditi?
— Imate za to moju riječ - odvrati Inglethorp oholo. Istražni sudac na to se nije potrudio odgovoriti.
— Postoje dva svjedoka koji će se zakleti da su čuli vašu raspru s gospodom Inglethorp.

— Ti se svjedoci varaju.
To me je zbunilo. Ovaj čovjek govorio je s takvom mirnom uvjerenošću te sam se posve snebio. Pogledao sam Poirota. Na licu mu se čitao izraz krajnjeg uzbuđenja, koji nisam mogao razumjeti. Je li se napokon uvjerio u krivnju Alfreda Inglethorpa?
— Gospodine Inglethorp - nastavi istražni sudac - čuli ste kad su ovdje ponovili posljednje riječi vaše supruge. Možete li ih nekako objasniti?
— Jasno da mogu. - Možete?
— Čini se veoma jednostavnim. Soba je bila slabo osvijetljena. Doktor Bauerstein je poprilici moje visine i građe, i poput mene nosi bradu. Pri slabom svjetlu, iz mučena kao što je bila, moja je sirota supruga njega zamijenila za mene.
— A! - promrmljao je Poirot. - Ovo je zbilja dobro tumačenje, da, da.
— Mislite li da je to istina? - prošaptah.
— To nisam rekao. Ali je doista genijalna pretpostavka. - Vi posljednje riječi moje supruge tumačite kao optužbu - nastavio je Inglethorp - one su, naprotiv, bile poziv u pomoć upućen meni.
Istražni sudac se načas zamisli, a potom reče:
— Čini mi se da ste te večeri vi osobno, gospodine Inglethorp natočili kavu i odnijeli svojoj supruzi u sobu?
— Ja sam je natočio, točno. Ali je nisam odnio gore. Imao sam namjeru, ali su mi rekli da me na vratima predvorja čeka prijatelj, pa sam ostavio šalicu s kavom na stoliću u predvorju. Kad sam se nekoliko minuta kasnije opet vratio u predvorje, šalice više nije bilo.
Ova je izjava mogla biti istinita ili ne biti, no meni se nije činilo da je poboljšala Inglethorpov položaj. On je, u svakom slučaju, imao dovoljno vremena da u kavu stavi otrov.
U tom trenutku Poirot me lagano gurne laktom i pokaže mi na dva muškarca što su sjedila blizu vrata. Jedan od njih bio je nizak, žustar, tamnoput i s licem kao u lasice, a drugi je bio visok i plavokos.
Nijemo, očima upitah Poirota. On mi prisloni usne na uho.
— Znate li tko je onaj niži muškarac? Odmanhuo sam glavom.
— To je inspektor James Japp iz Scotland Yarda; Jimmy Japp. I drugi je takoder iz Scotland Yarda. Stvari su se počele brzo odvijati, dragi prijatelju.
Oštro sam se zagledao u ta dva muškarca. Ni po čemu se nije moglo naslutiti da su policajci. Nikada za njih ne bih pomislio da su službene osobe.
Još sam uvijek buljio u njih, kad se iznenada trgoh čuvši da čitaju pravorijek:
— Ubojstvo s umišljajem, počinitelj nepoznat.

6. Poirot vraća dugove
I tad smo izišli iz Stylites Armsa, Poirot me nježno uhvatio za lakat i odvukao ustranu. Shvatio sam razlog. Htio je pričekati ljude iz Scotland Yarda.
Oni se za nekoliko časaka pojaviše i Poirot odmah stupi pred njih i obrati se nižemu.
— Čini se da me se ne sjećate, inspektore Japp.
— Ako to nije gospodin Poirot...! - usklikne inspektor i, okrenuvši se pratiocu, nastavi:
— Sjećaš li se da sam spominjao gospodina Poirota? Bilo je to 1904. kad smo on i ja radili zajedno: slučaj onoga krivotvoritelja Abercrombieja, sjećaš se, uhvatili smo ga u Bruxellesu. Ah, to su bili dani, misje. A poslije, sjećate se »baruna« Altare? To je bio genijalan lopov! Uspješno je izmicao policiji nekoliko europskih zemalja. Ali mi smo ga, zahvaljujući ovom ovdje gospodinu Poirotu, uspjeli pritisnuti u Antwerpenu.
Dok su oni još bili zaokupljeni prijateljskim prisjećanjima, ja se približih i budem predstavljen inspektoru Jappu, koji me pak predstavi svome pratiocu, višem inspektoru Summerhayeu.
— Ne trebam vas ni pitati, gospodo, što radite ovdje reče Poirot.
Japp značajno zažmiri na jedno oko.
— Zbilja ne trebate. Slučaj je prilično jasan, rekao bih. Poirot odgovori veoma ozbiljno:
— U tome se ne bih s vama suglasio.
— Oh, dajte, molim vas! - reče Summerhaye, prvi put otvorivši usta. - Ta cijela ova stvar jasna je k'o dan. Čovjeka su praktički uhvatili na djelu. Ne shvaćam kako netko može biti toliko glup, doista ne shvaćam!
Ali Japp je pozorno promatrao Poirota.
— Zaustavite paljbu, Summerhaye - primijeti on u šali. - Ja i ovaj misje ovdje već smo se i prije susretali; i nema čovjeka čije bih ja mišljenje prihvatio radije od njegova.
Ako se jako ne varam, on ima nešto skriveno u rukavu. Nije li tako, misje?
Poirot se nasmiješi.
— Došao sam do stanovitih zaključaka, to je točno. Summerhaye se i dalje doimao prilično sumnjičavo, ali je Japp nastavio sa zanimanjem promatrati Poirota.
— To vam je ovako - reče potom - do sada smo slučaj gledali samo izvana. Zato je u slučajevima poput ovoga, kad ubojstvo iziđe na vidjelo - ako tako možemo reći tek nakon istrage, Yard u nepovoljnijem položaju. Posve je drukčije ako se odmah nadete na mjestu događaja i upravo tu gospodin Poirot ima prednost pred nama. Mi ne bismo ni sada tako brzo stigli, da na mjestu događaja nije bio pametan liječnik koji nam je poslao mig preko mrtvozornika. Ali vi ste na mjestu događaja od samoga početka i možda ste uspjeli otkriti nešto više. Prema iskazima svjedoka u istrazi, gospodin je Inglethorp ubio svoju suprugu, to je sigurno kao što je sigurno da stojim tu pred vama, i kad bi mi bilo tko drugi pokušao tvrditi nešto drugo, nasmijao bih mu se u lice. Moram priznati da se čudim što ga porota nije odmah optužila za ubojstvo s umišljajem. Mislim da bi oni to i bili učinili, da nije bilo istražnog suca - čini se da ih je on u tome spriječio.
— Možda vi ipak u džepu već imate nalog za njegovo uhićenje - pogađao je Poirot.
Preko izražajna Jappova lica u tren se spusti drvena službena roleta.
— Možda imam, a možda i nemam - odvrati on suho. Poirot se zagleda u njega zamišljeno.
— Veoma mi je stalo, Messieurs, da on ne bude uhićen. - Ma nemojte - pridoda Summerhaye podrugljivo. Japp je zbunjeno proučavao Poirotovo lice.
— Ne biste li mogli biti malko jasniji, gospodine Poirot? I najmanji je znak dovoljan, ako je od vas. Vi ste bili na mjestu događaja... a Yard, znate, nipošto ne bi želio pogrij ešiti.
Poirot kimnu ozbiljno.
— Upravo sam i ja tako mislio. Dobro, reći ću vam sljedeće. Upotrijebite svoj nalog: uhitite gospodina Inglethorpa, ali time se nećete proslaviti; on će odmah biti oslobođen! Comme ca! - I tu on glasno pucne prstima.
Jappovo se lice uozbilji, premda je Summerhaye šmrknuo u nevjerici.
Što se mene tiče, ja sam doslovce zanijemio od zaprepaštenja. Mogao sam zaključiti jedino da je Poirot skrenuo pameću.
Japp je izvukao rupčić i lagano si brisao čelo.
Ovako!
— Ne bih se to usudio, gospodine Poirot. Ja bih vama povjerovao na riječ, ali tu su drugi nada mnom koji će se pitati koga ja to vraga radim. Ne biste li mi ipak mogli reći nešto više.
Poirot je časak razmišljao.
— Može se izvesti - reče naposljetku. - Priznajem da to nerado činim. To će me natjerati da otkrijem karte. Bilo bi mi draže kad bi, barem za sada, moje djelovanje ostalo skriveno, ali to što kažete posve je logično; riječ belgijskog policajca čiji su dani slave već prošli nije dovoljna! Ipak, Alfred Inglethorp ne smije biti uhićen. Na to sam se zakleo, kao što moj prijatelj, ovdje nazočni Hastings, znade. Da vidimo dakle, dobri moj Japp, idete li odmah u Styles?
— Pa, za jedno pola sata. Prvo ćemo se sastati s mrtvozornikom i liječnikom.
— Izvrsno. Pozovite me kad budete prolazili: posljednja kuća u selu. Poći ću s vama. U
Stylesu će vam gospodin Inglethorp - a odbije li on, što se može očekivati, učinit ću to ja - dati nepobitne dokaze koji će vas uvjeriti da se optužba protiv njega ne može potkrijepiti. Jesmo li se dogovorili?
— Dogovorili smo se - reče srdačno Japp. - A što se Yarda tiče, veoma sam vam zahvalan, premda moram priznati da u ovom trenutku ne vidim ni najmanje rupe u dokaznom materijalu, ali vi ste uvijek bili pravo čudo! Dovidenja, d~kle, misje.
Dok su se dvojica detektiva udaljavala, Summerhayevo se lice iskrivi u smiješak nevjerice.
— Dakle, dragi prijatelju - povika Poirot, prije no što sam uspio išta reći - što mislite o svemu ovome? Mon dieu!
Nekoliko sam se puta dobro uznojio tamo u sudnici; nisam mogao ni zamisliti da će taj čovjek biti tako tvrdoglav i da će odbiti bilo što reći. To je nedvojbeno taktika potpunog imbecila.
— Hm! Ima i drugih objašnjenja osim imbecilnosti opazih. - Jer, ako je istina to za što ga optužuju, kako se uopće i može braniti, ako ne šutnjom?
— Ma, na tisuću genijalnih načina - poviče Poirot. - Evo, recimo da sam ja taj koji je počinio ubojstvo, ja bih odmah izmislio sedam apsolutno uvjerljivih priča! Mnogo, mnogo uvjerljivijih od krutog poricanja gospodina Inglethorpa!
Nisam mogao zatomiti smiješak.
— Dragi moj Poirot, uvjeren sam da ste ih sposobni izmisliti i sedamdesetsedam! Ali, ozbiljno, bez obzira na ono što sam čuo da ste rekli policiji, nećete valjda tvrditi kako i dalje vjerujete u mogućnost da je Alfred Inglethorp nevin?
— Zašto ne bih sada vjerovao kao i prije? Ništa se nova nije dogodilo.
— Ali dokazi su tako čvrsti.
— Da, odveć čvrsti.
Prošli smo kroz kolni ulaz Leastways Cottagea i popeli se sada već poznatim mi stubama.
— Da, da, odveć čvrsti - nastavio je Poirot, gotovo za sebe. - Pravi su dokazi obično neodredeni i neuvjerljivi. Oni se moraju provjeravati, prosijavati kroz fino sito. A ovdje je sve tako lijepo jednostavno i jasno. Ne, dragi prijatelju, ovi su dokazi veoma lukavo izmišljeni, toliko lukavo te su postali kontraproduktivni. - Kako to tumačite?
— Evo kako: sve dok su dokazi protiv njega bili neodredeni i neuhvatljivi, bilo ih je veoma teško poricati. Ali zločinac je u svom strahu zategnuo mrežu tako čvrsto te je potreban samo jedan rez da se Inglethorp iz nje oslobodi.
Šutio sam. Za minutu ili dvije Poirot se ponovno javi: - Pogledajmo na stvari ovako.
Imamo čovjeka, recimo tako, koji je odlučio otrovati svoju suprugu. On se naučio snalaziti u životu, kako se to kaže. Pretpostavlja se, dakle, da nije posve nesposoban. Da nije baš budala. Dakle, kako će on to izvesti? Drsko odlazi mjesnom Ijekarniku i kupuje strihnin na vlastito ime, s izmišljenom pričom o psu za koju će se odmah otkriti da je apsurdna. On otrov ne upotrebljava te noći. Ne, on čeka da se s njom žestoko posvađa, što čuju svi ukućani i što njihove sumnje naravno upućuje u njegovu smjeru. On nije pripremio nikakvu obranu, od alibija ni traga, premda zna da će se ljekarnikov pomoćnik nedvojbeno pojaviti kao svjedok. Bah! Nemojte od mene tražiti da povjerujem kako ijedan čovjek može biti toliki idiot! Jedino luđak koji želi počiniti samoubojstvo tako što će se dati objesiti, može se tako ponašati!
— Pa, ipak.. ne razumijem - započeh ja.
— Ne razumijem niti ja. Kažem vam, mon ami, to me zbunjuje. Mene, Herculea Poirota!
— Ali, ako vjerujete da je nevin, kako objašnjavate to što je kupio strihnin?
— Veoma jednostavno. On ga nije kupio. - Ali Mace ga je prepoznao!
— Oprostite, on je vidio čovjeka s crnom bradom poput one gospodina Inglethorpa, i s naočalama kakve ima gospodin Inglethorp i u prilično uočljivom odijelu kakvo nosi gospodin Inglethorp. On nije mogao prepoznati čovjeka kojega je vjerojatno vidio tek izdaleka, budući da je, ako se sjećate, i sam došao u selo prije četrnaestak dana, a gospođa Inglethorp se opskrbljivala kod » Coota « u Tad minsteru.
— Znači, mislite...
— Mon ami, sjećate li se onih podataka koje sam posebice isticao? O prvome zasada nećemo; koji je bio drugi?
— Drugi važan podatak jest da se Alfred Inglethorp neobično odijeva, nosi naočale i ima crnu bradu - ponovio sam njegove riječi.
— Točno. Zamislite sada da se netko htio izdavati za Johna ili Lawrencea Cavendisha. Bi li to bilo lako?
— Ne bi - rekoh zamišljeno. - Naravno, glumac... Ali Poirot me nemilosrdno prekine.
— A zašto to ne bi bilo lako? Ja ću vam reći, dragi prijatelju: obojica su glatko izbrijani. Kad bi se usred bijela dana želio uspješno predstaviti kao jedan od njih, glumac bi trebao biti genijalan, a morala bi postojati i neka sličnost crta. Ali u slučaju Alfreda Inglethorpa sve je drukčije. Njegova odjeća, njegova brada, naočale koje mu skrivaju oči, to su najuočljivije točke na njemu. Onda, koji je prvi poriv zločinca? Da otkloni od sebe sumnju, nije li tako? I kako će to najbolje postići? Prebacujući je na nekoga drugoga. U ovom slučaju pri ruci mu se našla prava osoba. Svi su bili spremni povjerovati u krivnju gospodina Inglethorpa. Unaprijed se znalo da će on biti osumnjičen; ali da bi se to i dogodilo, trebalo je proizvesti opipljiv dokaz - kao što je stvarna kupnja otrova, što u slučaju osobe tako osebujna izgleda kao što je to gospodin Inglethorp nije bilo teško. Sjetite se, taj mladi Mace nikada nije razgovarao s gospodinom Inglethorpom. Kako bi on mogao posumnjati da muškarac u odjeći gospodina Inglethorpa, s njegovom bradom i njegovim naočalama, nije Alfred Inglethorp?

— To je moguće - rekoh, zadivljen Poirotovom uvjerljivošću. - No, ako je tomu tako, zašto onda ne kaže gdje je bio u ponedjeljak u šest sati poslijepodne?
— Da, stvarno, zašto to ne kaže? - prihvati Poirot smirivši se malo. - Kad bi bio uhićen vjerojatno bi progovorio, ali ja ne želim da do toga dođe. Moram ga natjerati da shvati težinu svoga položaja. Iza njegove šutnje skriva se, naravno, nešto nečasno. Ako i nije ubio svoju suprugu, on je ipak podlac i zacijelo skriva nešto drugo što nema nikakve veze s ubojstvom.
— Što bi to moglo biti? - pitao sam se, priklanjajući se privremeno Poirotovu mišljenju, premda se nisam posve oslobodio uvjerenja da je zaključak koji se sam nameće onaj pravi.
— Zar ne možete pogoditi? - upita Poirot smješkajući se.
— Ne mogu, a vi?
— O da, prije nekog vremena pala mi je na um jedna pomisao - i ona se pokazala ispravnom.
— Niste mi to priznali - predbacih mu. Poirot ispričavajući se raširi ruke.
— Oprostite mi, mon ami, ali vi niste bili osobito naklonjeni mojim idejama. - Potom me pogleda i doda ozbiljno. - Recite... je li vam sada jasno da on ne smije biti uhićen?
— Možda - rekoh sa sumnjom, jer me sudbina Alfreda Inglethorpa uopće nije zanimala i jer sam bio uvjeren kako mu dobra porcija straha neće nauditi.
Pozorno me promatrajući, Poirot uzdahne.
— Dobro, dragi prijatelju - reče mijenjajući temu - osim iskaza gospodina Inglethorpa, kako su vas se dojmili iskazi ostalih svjedoka?
— Pa, ništa neočekivano.
— Zar vam se ništa nije učinilo neobičnim?
Misli mi poletješe k Mary Cavendish i ja se pokušah izvući:
— U kojem smislu?
— Pa, iskaz gospodina Lawrencea Cavendisha, primjerice.
— Ah, Lawrencea! Ne, mislim da nije. On je uvijek bio nervozan momak.
— Pomisao da mu se majka slučajno otrovala sredstvom za jačanje koje je uzimala, nije vam se učinila čudnom hein?
— Ne, ne bih rekao. Liječnici su to, naravno, ismijali. Ali to je bila posve prirodna ideja za jednoga laika.
— Ali Monsieur Lawrence nije laik. Sami ste mi rekli da je prije studirao medicinu i da je diplomirao.
— Da, to je točno. Toga se nisam sjetio. - Bio sam prilično zatečen. - Doista čudno.
Poirot je kimnuo glavom.
— Od samoga početka njegovo je ponašanje neobično. Od svih ukućana jedino je on mogao prepoznati trovanje strihninom, a istodobno je on jedini od obitelji koji uporno podržava teoriju o prirodnoj smrti. Da je to bio Monsieur John, ja bih to mogao razumjeti. On ne zna ništa o medicini, a po prirodi je osoba bez mašte. Ali Monsieur Lawrence - ne! A onda, danas, izlazi s idejom za koju i sam mora znati da je smiješna. O tome treba malo razmisliti, mon ami!
— Sve je veoma zbunjujuće - priznadoh.
— Zatim, tu je i gospoda Cavendish - nastavi Poirot. To je još jedna osoba koja ne govori sve što zna! Što mislite o njezinu držanju?
— Ne znam što bih mislio. Meni je neshvatljivo da bi ona štitila Alfreda Inglethorpa.
A ipak se čini da je tako. Poirot je zamišljeno kimnuo glavom.
— Da, veoma je čudno. Jedno je sigurno, ona je čula mnogo više iz onog »privatnog razgovora« no što je spremna priznati.
— Pri čemu je ona posljednja osoba za koju bi čovjek pomislio da će se spustiti tako nisko!
— Upravo tako. Nešto mi je ipak njezin iskaz pokazao. Ja sam pogriješio. Dorcas je imala pravo. Svađa se doista, kao što je ona rekla, odigrala ranije toga poslijepodneva, oko četiri sata.
Pogledao sam ga začuđeno. Nisam nikako mogao razumjeti zašto na tome toliko inzistira.
— Da, mnogo toga neobičnoga izišlo je danas na svjetlo dana - nastavio je Poirot. - Doktor Bauerstein, primjerice, što li je on radio potpuno odjeven tako rano ujutro?
Neobično me čudi što nitko to nije komentirao.
— Čini mi se da pati od nesanice - rekoh ne odveć uvjereno.
— Što je veoma dobro ili veoma loše objašnjenje - primijeti Poirot. - Pokriva sve, ali ne objašnjava ništa. Morat ću malo pripaziti na našeg lukavog doktora Bauersteina.
— Imate li još kakvih zamjerki iskazima svjedoka? upitah podrugljivo.
— Mon ami - odvrati Poirot ozbiljno - kad otkrijete da vam ljudi ne govore istinu - budite oprezni! Dakle, ako se jako ne varam, na današnjoj je istrazi samo jedna - u najboljem slučaju dvije osobe - govorila istinu otvoreno i bez okolišanja.
— Ali zaboga, Poirot! Neću spominjati Lawrencea ni gospodu Cavendish. Ali tu je John - i gospodica Howard, zar oni nisu govorili istinu?
— Oboje, dragi prijatelju? Jedno, to dopuštam, ali oboje...!
Njegove me se riječi neugodno dojmiše. Iskaz gospođice Howard, koliko god bio nevažan, dan je tako otvoreno te mi nikada ne bi palo na um da posumnjam u njezinu iskrenost. Pa ipak, veoma sam cijenio Poirotov zdrav razum - osim u slučajevima kad se ponaša, kako ja sebi opisujem, kao »bedasto tvrdoglavi magarac«.
— Zar doista tako mislite? - upitah. - Gospođica Howard uvijek mi se činila gotovo neugodno iskrena i poštena. Poirot mi dobaci začuden pogled koji nisam posve razumio. Činilo se kao da se sprema nešto reći, ali se suzdržao. - Gospodica Murdoch takoder - nastavih - barem kod nje nema ništa neiskrenoga.
— Nema. Ali je čudno kako ona koja je spavala u susjednoj sobi nije ništa čula, a gospoda Cavendish u drugom je krilu zgrade jasno čula kad se prevrnuo stol.
— Pa, ona je mlada. Ima čvrst san.
— O da, kako ne bi! Mala je očito svjetska prvakinja u tome!
Nije mi se osobito svidio njegov ton, ali u tom trenutku do nas dopre diskretno kucanje i mi, pogledavši kroz prozor, ugledasmo dvojicu detektiva kako nas čekaju pred kućom.
Poirot uze šešir, snažno zafrče brk i, obrisavši pomno nepostojeću česticu prašine s rukava, dade mi rukom znak da krenem pred njim niza stube na ulicu, gdje se pridružismo detektivima i pođosmo put Stylesa.
Mislim da je pojava dvojice pripadnika Scotland Yarda izazvala priličan šok - osobito kod Johna premda je, naravno, nakon pravorijeka, to bilo tek pitanje vremena.
Medutim, nazočnost policijskih službenika napokon mu je otvorila oči.
Poirot se usput dogovorio s Jappom, pa je ovaj potonji zatražio da se ukućani, svi osim posluge, okupe u salonu. Shvatio sam značenje tog poteza. Na Poirotu je sada bilo da ispuni obećanje.
Ja osobno nisam bio uvjeren u uspjeh. Poirot je mogao imati najbolje razloge da vjeruje u Inglethorpovu nedužnost, ali čovjek Summerhayeva tipa tražit će opipljive dokaze, a ja sam sumnjao da ih Poirot može pružiti.
Uskoro smo se svi našli u salonu i Japp je za nama zatvorio vrata. Poirot je uljudno svakomu namjestio stolac. Sve su oči bile uprte u ljude iz Scotland Yarda. Mislim da smo tada prvi put shvatili da čitava priča nije samo ružan san, već opipljiva zbilja.
Čitali smo o sličnim stvarima - sada smo i sami sudionici drame. Sutra će dnevne novine diljem Engleske rastrubiti novost pod golemim naslovima: TAJANSTVENA TRAGEDIJA — OTROVANA BOGATAŠICA
Bit će tu i fotografije Stylesa, snimke na kojima je »Obitelj nakon istrage« - seoski fotograf nije gubio vrijeme! Sve ono što smo toliko puta čitali - ono što se dogada drugima, nikada nama. A sada je, ovdje u ovoj kući, počinjeno ubojstvo. Pred nama su stajali »detektivi zaduženi za slučaj«. Dobro poznata otrcana frazeologija projurila mi je kroz glavu dok sam čekao da Poirot započne s procedurom.
Mislim da smo svi bili pomalo iznenadeni što je on, a ne netko od policijskih službenika, preuzeo inicijativu.
— Mesdames i messieurs - započe Poirot, naklonivši se kao da je slavni profesor koji se sprema održati predavanje - pozvao sam vas sve ovamo sa stanovitim ciljem. Taj cilj ima veze s Alfredom Inglethorpom.
Inglethorp je sjedio malo po strani - mislim da su svi, nesvjesno, malo odmaknuli stolce od njega - i trgnuo se kad je Poirot izgovorio njegovo ime.
— Gospodine Inglethorp - reče Poirot, obraćajući mu se izravno - nad ovom se kućom nadvila teška crna sjena - sjena ubojstva.
Inglethorp tužno zaklima glavom.

— Moja sirota supruga - promrmljao je. - Jadna Emily! To je strašno.
— Ne vjerujem, monsieur - reče Poirot naglašavajući svaku rij eč - da vi u potpunosti shvaćate kako bi to strašno moglo završiti - po vas. - A kako Inglethorp nije pokazivao da je razumio, doda: - Gospodine Inglethorp, vi se nalazite u veoma velikoj opasnosti.
Dvojica detektiva malo su se promeškoljila. Vidjeh kako službeno upozorenje »Sve što kažete može se u postupku upotrijebiti protiv vas« praktički visi na Summerhayevim usnama. Poirot nastavi:
— Razumijete li sada, monsieur? - Ne. O čemu govorite?
— Govorim o tome - reče Poirot polako - da ste pod sumnjom da ste otrovali svoju suprugu.
Na ove tako otvoreno izgovorene riječi među okupljenim ljudima zavlada tajac.
— Za Boga miloga! - kriknu Inglethorp skočivši sa stolca. - Kakva monstruozna pomisao! Ja - otrovao svoju najdražu Emily!
— Ne vjerujem - nastavi Poirot, gledajući ga netremice - da ste vi potpuno shvatili loš dojam što ga je ostavio vaš iskaz na istrazi. Gospodine Inglethorp, sada kad ste čuli ovo što sam rekao, da li i dalje odbijate reći gdje ste bili u ponedjeljak u šest sati poslijepodne?
Teško zastenjavši, Alfred Inglethorp utone natrag u naslonjač i pokrije lice rukama.
Poirot mu je prišao i sada je stajao nad njim.
— Govorite! - poviče on prijeteći.
S velikim naporom spusti Inglethorp ruke s lica. Potom polako i odlučno odmahnu glavom.
— Nećete govoriti?
— Neću. Ne vjerujem da bi itko mogao biti takvo čudovište i mene optužiti za ono što ste rekli.
Poirot kimnu zamišljeno poput čovjeka koji je donio odluku. - Soit! Onda moram ja govoriti umjesto vas.
Alfred Inglethorp ponovno skoči na noge.
— Vi? Kako vi možete govoriti? Vi ne znate... - tu se on naglo prekine.
Poirot se okrenuo prema nama. - Mesdames, messieurs! Ja govorim! Slušajte! Ja, Hercule Poirot, tvrdim da muškarac koji je ušao u ljekarnu i kupio strihnin prošlog ponedjeljka, nije bio gospodin Inglethorp, jer je toga dana u šest sati gospodin Inglethorp pratio gospođu Raikes od obližnje farme do njezine kuće. Mogu vam dovesti ništa manje nego pet svjedoka koji će prisegnuti da su ih vidjeli zajedno, ili u šest ili malo kasnije, a kako znadete, Abbey Farm, dom gospođe Raikes, udaljen je najmanje četiri kilometra od sela. Ovaj alibi apsolutno je neupitan!
Neka bude!

7. Nove sumnje
Među nazočnima na trenutak zavlada tajac. Japp, koji je od svih nas bio najmanje iznenađen, progovori prvi.
— Na časnu riječ - povika - vi ste nevjerojatni! Bez šale, gospodine Poirot! Ti vaši svjedoci su u redu, pretpostavljam?
— Voila! Pripremio sam njihov popis - imena i adrese. Morate s njima razgovarati, naravno. Ali vidjet ćete da je sve u redu.
— Uvjeren sam u to. - Japp spusti glas. - Veoma sam vam zahvalan. Gadno bismo nasjeli da smo ga uhitili. Okrenuo se Inglethorpu. - Ali, gospodine, molim vas, zašto to niste mogli reći na sudu?
— Reći ću vam zašto - umiješa se Poirot. - Ima nekih glasina...
— Koje su apsolutno zlonamjerne i potpuno neistinite - prekine ga Alfred Inglethorp uzrujanim glasom.
— I gospodinu Inglethorpu je bilo veoma stalo da upravo u ovom trenutku ne izazove skandal. Imam li pravo? - Potpuno. - Inglethorp je potvrdno kimnuo. - Dok moja sirota Emily još nije ni pokopana, zar je čudo što mi je bilo stalo da se ne šire dodatne lažne glasine?
— Među nama rečeno, gospodine - pripomenu Japp ja bih podnio kakvegod glasine radije nego da me uhite pod optužbom za ubojstvo. A usudio bih se pomisliti da bi i vaša sirota gospoda bila istog mišljenja. I da nije bilo ovog ovdje gospodina Poirota, bili biste uhićeni sigurno kao što su dva i dva četiri!
— Bio sam glup, nedvojbeno - promrmljao je Inglethorp. - Ali vi ne znate, inspektore, kako su mene progonili i ogovarali. - I tu on baci opak pogled na Evelyn Howard.
— A sada bih, gospodine - Japp se žustro obrati Johnu - želio vidjeti gospodinu sobu, molim vas, a nakon toga bih rado malo porazgovarao s poslugom. Nemojte se uopće obazirati na nas. Naš gospodin Poirot će mi pokazati put.
Kad su svi napustili prostoriju, Poirot se okrene meni i dade mi znak da podem s njim gore. Tamo me je uhvatio pod ruku i odvukao ustranu.
— Brzo, otidite u drugo krilo. Stanite tamo - tik do onih vrata zastrtih debelom zavjesom. Ne mičite se dok ja ne dođem. - Potom se hitro okrene i pridruži detektivima.
Slijedio sam njegove upute, zauzeo poziciju kraj vrata zastrtih zavjesom i pitao se što li se samo krije iza njegove molbe. Zašto trebam čuvati stražu upravo na ovom mjestu? Zamišljeno sam gledao hodnik pred sobom. Odjednom mi na um pade jedna pomisao. Sve sobe, osim one Cynthije Murdoch, nalaze se upravo u ovom, lijevom krilu. Ima li to kakve veze s ovim? Trebam li izvijestiti ako netko ude ili iziđe?
Stajao sam poslušno na svome mjestu. Minute su prolazile. Nitko nije došao. Ništa se nije dogodilo.
Vjerojatno je već bilo prošlo dvadesetak minuta kad mi se Poirot pridružio.
— Niste se pomaknuli odavde?
— Nisam, stajao sam ovdje postojano kao stijena. Ništa se nije dogodilo.
— Aha! - Je li zadovoljan ili razočaran? - Ništa niste vidjeli?
— Ne.
— Ali vjerojatno ste nešto čuli? Glasan tresak.. ha, mon ami?
— Nisam.
— Je li moguće? Ah, jako sam na sebe ljut! Obično nisam tako nespretan. Načinio sam samo jednu malu kretnju... - (poznate su mi Poirotove kretnje) - lijevom rukom i stolić kraj kreveta se prevrnuo!
Doimao se tako djetinjasto ojađen i pokunjen te pohitah da ga utješim.
— Nemojte se uzrujavati, čovječe. Kakve to veze ima? Malo vas je uzbudio vaš trijumf u salonu. Mogu vam reći da je to bilo pravo iznenadenje za sve nas.
Očigledno u odnosu Inglethorpa i gospode Raikes ima nešto više no što smo mi mislili, kad o tome tako uporno šuti. Što ćete sada poduzeti? Gdje su ljudi iz Scotland Yarda?
— Otišli su dolje razgovarati s poslugom. Pokazao sam im našu zbirku dokaza. Japp me razočarao. On nema nikakvu metodu!
— Hej! - povikah pogledavši kroz prozor. - Stiže doktor Bauerstein. Mislim da ste u pravu glede tog čovjeka, Poirot. Meni se on ne svida.
— On je lukav - zamišljeno primijeti Poirot.
— O, lukav k'o sam davo! Moram priznati da sam osobito uživao kad se u utorak našao onako na muci. Nikada niste tako nešto vidjeli! - Opisao sam mu doktorovu pustolovinu. - Izgledao je kao pravo pravcato strašilo za ptice! Onako oblijepljen blatom od glave do pete.
— Vi ste ga, znači, vidjeli?
— Jesam. Naravno, nije htio ući - upravo smo bili ustali od objeda - ali gospodin Inglethorp je bio uporan.
— Što? - Poirot me snažno uhvati za ramena. - Zar je doktor Bauerstein bio ovdje u utorak navečer? Ovdje? I uopće mi to niste rekli? Zašto mi to niste rekli? Zašto?
Zašto?
Doimao se kao da je potpuno pomahnitao.
— Dragi moj Poirot - pokušavao sam ga smiriti - nisam mislio da bi vas to moglo zanimati. Nisam znao da je to u bilo kojem pogledu značajno.
— Značajno? To je najznačajnije od svega! Znači, doktor Bauerstein je bio ovdje u utorak navečer - na dan ubojstva. Hastingse, zar ne shvaćate? To sve mijenja, apsolutno sve!
Nikada ga nisam vidio tako uzrujana. Pustivši moja ramena, on mehanički ispravi dva svijećnjaka još uvijek mrmljajući ispod glasa: - Da, to sve mijenja, apsolutno sve.
Odjednom mi se učinilo da je donio odluku.
— Allons![9] - reče. - Moramo smjesta djelovati. Gdje je gospodin Cavendish?
John je bio u malom salonu za pušenje. Poirot mu odmah pride.
— Gospodine Cavendish, imam važnog posla u Tadminsteru. Novi trag. Mogu li uzeti vaš automobil?
— Ma, naravno. Želite li odmah? - Ako je moguće.
John pozvoni i naredi da se izveze automobil. Za deset minuta već smo jurili kroz perivoj i potom cestom za Tad minste.
Dakle, Poirot - pripomenuh malodušno - možda ćete mi napokon ipak reći o čemu je tu riječ?
— Pa, mon ami, veći dio možete pogoditi i sami. Naravno, vi ste shvatili da je sada, kad je gospodin Inglethorp izvan igre, čitava situacija uvelike promijenjena. Sada smo suočeni s posve novim problemom. Sada znademo da ima jedna osoba koja nije kupila otrov. Otklonili smo iskonstruirane dokaze. A sada o pravima. Uvjerio sam se da je svatko iz kuće, osim gospode Cavendish koja je s vama igrala tenis, u ponedjeljak navečer mogao odglumiti gospodina Inglethorpa. Isto tako imamo i njegovu vlastitu izjavu da je kavu ostavio u predvorju. Nitko za vrijeme istrage nije to uočio - ali sada to dobiva posve drugo značenje. Moramo otkriti tko je tu kavu naposljetku odnio gospođi Inglethorp, odnosno tko je prolazio predvorjem dok je kava još bila ondje. Iz onoga što ste rekli, za samo dvoje ljudi možemo sa sigurnošću reći da nisu bili u blizini te šalice kave: gospoda Cavendish i Mademoiselle Cynthia.
— Da, to je točno. - Osjetio sam neopisivo olakšanje. Mary Cavendish nipošto ne može ostati pod sumnjom.
— U namjeri da skinem sumnju s Alfreda Inglethorpa - nastavi Poirot - bio sam prinuden otvoriti karte prije no što sam namjeravao. Dokle god je zločinac živio u uvjerenju da sumnjam u Inglethorpa, bio je neoprezan. Sada će biti dvostruko na oprezu. Da... dvostruko na oprezu. Iznenada se okrenuo prema meni. - Recite mi, Hastingse, vi osobno... ne sumnjate ni u koga?
Oklijevao sam. Da budem iskren, jedna mi je pomisao, posve luda i nevjerojatna sama po sebi, nekoliko puta prošla kroz glavu tog jutra. Odbacio sam je kao apsurdnu, no ona se nije dala otjerati.
— Ne možete to nazvati sumnjom - promrmljah. Toliko je glupa.
— Dajte - hrabrio me je Poirot. - Ne bojte se. Recite svoje mišljenje. Morate uvijek slušati što vam instinkt govori.
— Pa dobro - izlanuh - apsurdno je... ali ja sumnjam da gospodica Howard nije rekla sve što zna!
— Gospodica Howard?
— Da... smijat ćete mi se...
— Ne, nipošto. Zašto bih se smijao?
— Ne mogu si pomoći - nastavio sam šeprtljiti - ali osjećam da smo nju isključili iz grupe mogućih osumnjičenih, naprosto zato što nije bila nazočna na mjestu dogadaja. Ali, na kraju krajeva, ona je odavde bila udaljena jedva dvadeset i pet kilometara. Kolima se može stići za pola sata. Možemo li sa sigurnošću tvrditi da ona te noći kad se dogodilo ubojstvo nije bila u Stylesu?
— Da, prijatelju moj - reče Poirot - možemo. Jedna od prvih stvari mi je bila da nazovem bolnicu u kojoj radi.
— D a, i?
— Pa, doznao sam da je gospodica Howard bila na dužnosti u utorak poslijepodne i da se - budući da je neočekivano stigao konvoj s ranjenicima - ljubazno ponudila~da preuzme noćno dežurstvo, što je sa zahvalnošću prihvaćeno. Time je ova priča završena.
— O! - rekoh posve smeten. - Zapravo - nastavih upravo me izuzetna žestina kojom napada Inglethorpa potaknula da posumnjam u nju. Stalno me progoni osjećaj da bi ona bila kadra bilo što poduzeti protiv njega. A došao sam i na pomisao da ona možda zna nešto o uništavanju oporuke. Možda je ona zabunom spalila novu oporuku, umjesto stare koja je bila u njegovu korist. Tako je užasno ogorčena na njega.
— Držite da je njezina žestina neprirodna?
— Pa, da. Nevjerojatno je agresivna. Pitam se je li ona posve zdrava kad se radi o tome.
Poirot energično odmahne glavom.
— Ne, ne, tu ste na pogrešnom tragu. Gospodica Howard ne pati ni od kakvih duševnih smetnji niti degeneracija. Ona je sjajan primjerak savršeno uravnotežene engleske korenike. Ona je otjelovljenje zdravog razuma.
— Pa ipak, njezina mržnja spram Inglethorpa nalik je nekoj maniji. Moja je ideja - nedvojbeno, užasno smiješna - da j e ona namj eravala otrovati nj ega - i da j e otrov nekako došao gospođi Inglethorp u ruke. No nije mi jasno kako se to moglo dogoditi. Čitava je ova priča krajnje besmislena i smij ešna.
— U jednome ste ipak u pravu. Uvijek je mudro sumnjati u svakoga, sve dok nisi kadar dokazati, logično i tako da sam u to budeš uv~eren, da je nevin. Dakle, koji razlozi govore protiv toga da bi gospodica Howard namjerno htjela otrovati gospodu Inglethorp?
— Ali, bila joj je tako odana! - uskliknuh.
— No! No! - poviče Poirot srdito. - Rezonirate poput djeteta. Kad bi gospođica Howard bila kadra otrovati staru damu, bila bi jednako kadra odglumiti i odanost.
Ne, moramo tražiti na drugom mjestu. Potpuno ste ispravno za ključili da je strast kojom napada Alfreda Inglethorpa odveć nasilna a da bi bila prirodna, ali izvukli ste iz toga posve pogrešan zaključak. Ja sam došao do nekih svojih zaključaka, za koje vjerujem da su ispravni, ali o njima zasada neću govoriti. - Zastao je načas, a potom nastavio. Dakle, po meni, postoji jedan neosporiv prigovor tome da bi gospođica Howard bila ubojica.
— A to je?
— Da smrću gospođe Inglethorp gospodica Howard ništa ne dobiva.
Zamislio sam se.
— Nije li gospoda Inglethorp mogla napraviti oporuku u njezinu korist?
Poirot odmahne glavom.
— Ali sami ste spomenuli tu mogućnost gospodinu Wellsu.

Poirot se nasmiješi.
— Imao sam za to svojih razloga. Nisam želio izreći ime osobe koju sam zapravo imao na umu. Gospođica Howard zauzima manje-više sličan položaj, pa sam umjesto toga upotrijebio njezino.
— Ipak, gospbda Inglethorp mogla je to učiniti. Pa, ona oporuka načinjena onoga poslijepodneva kad je umrla... Ali Poirot je odmahivao glavom tako odlučno te ja zastadoh.
— Ne, dragi prijatelju. Ja o toj oporuci imam neke svoje idejice. Mogu vam reći samo toliko: nije bila u korist gospodice Howard.
Uspio me je uvjeriti, premda zapravo nisam shvaćao kako može biti tako siguran u to.
— Dobro - rekoh uzdahnuvši - oslobodit ćemo gospodicu Howard sumnje. I vi ste dijelom krivi što sam uopće počeo u nju sumnjati. Na to me je navelo ono što ste rekli o njezinu svjedočenju na istrazi.
Poirot se doimao zbunjeno.
— Što sam to rekao o njezinu svjedočenju?
— Zar se ne sjećate? Kad sam naveo nju i Johna Cavendisha kao osobe izvan svake sumnje?
— 0... ah... da. - Kao da je bio malo zbunjen, ali se brzo snašao. - Usput, Hastingse, molio bih vas da nešto učinite za mene.
— Naravno. Što je to?
— Kad se sljedeći put nadete nasamo s Lawrenceom Cavendishem, htio bih da mu kažete sljedeće: »Imam za vas poruku od Poirota. On kaže: 'Nadite šalicu od kave koja nedostaje, i možete biti mirni!'« Ništa više. Ništa manje.
— »Nadite šalicu od kave koja nedostaje, i možete biti mirni! « Upravo tako? - upitah, ništa ne shvaćajući.
— Savršeno. ', - Ali što to znači?
— E, to ostavljam vama da otkrijete. Imate pristup činjenicama. Samo vi to njemu recite i slušajte što će odgovoriti.
— Dobro... ali sve je to tako tajnovito.
Bili smo stigli do Tadminstera i Poirot usmjeri automobil prema »Kemijskom laboratoriju«.
Tu Poirot spretno iskoči iz automobila i nestane u unutarnjosti. Za nekoliko se minuta vratio.
— Eto - reče. - Sve sam obavio.
— Što ste tamo radili? - upitah silno znatiželjno. - Ostavio sam nešto da mi analiziraju.
— Da, ali što?
— Uzorak kakaa što sam ga uzeo iz lončića u spavaćoj sobi.
— Ali taj je već bio na analizi! - zapanjih se. - Doktor Bauerstein ga je dao na analizu, a vi osobno smijali ste se na mogućnost da se u njemu nade strihnin.
— Znam da ga je doktor Bauerstein dao analizirati odgovori mirno Poirot.
— Dobro, i onda?
— Pa, prohtjelo mi se da ga ponovno dadem analizirati, to je sve.
I više iz njega nisam mogao izvući niti riječi na tu temu. Ovo što je Poirot izveo s kakaom veoma me je zbunilo. Nisam ga mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. Moje povjerenje u njega, koje je u jednom trenutku bilo prilično poljuljano, posve se, međutim, povratilo nakon što je tako slavodobitno i~spio dokazati nevinost Alfreda Inglethorpa.
Pogreb gde Inglethorp održan je sutradan, a u ponedjeljak, kad sam sišao na kasni doručak, John me odvede u stranu i reče mi da g. Inglethorp odlazi tog jutra, da će se preseliti u Stylites Arms dok ne odluči što će dalje.
— Doista je veliko olakšanje pomisliti da odlazi, Hastingse - nastavi iskreno moj prijatelj. - Bilo je dosta gadno i prije, kad smo mislili da je to on učinio, ali nek' me vrag odnese ako sada nije još gore kad nas sve muči grizodušje što smo se tako obrušili na tog čovjeka. Prema njemu smo se stvarno ponijeli odvratno. Naravno, činjenice mu nipošto nisu išle u prilog. Ne znam kako bi nas netko mogao osuditi što smo stanovite zaključke donijeli tako naprečac. A ipak: što je tu je, učinili smo mu krivo, a sada imamo prokleto neugodan osjećaj da bi trebalo nešto ispraviti, što teško pada kad ti čovjek nije ništa simpatičniji nego prije. Čitava situacija je prokleto neugodna! I ja sam mu zahvalan što je bio toliko taktičan te se maknuo iz kuće. Prava je sreća što Styles nije pripadao majci, pa mu ga nije mogla ostaviti. Ne bih mogao podnijeti pomisao da taj stvor ovdje gospodari. Što se njezina novca tiče, nek' si ga nosi.
— Hoćeš li biti u stanju održavati linanje? - upitao sam. - Da, hoću. Moram platiti porez na nasljedstvo, naravno, ali uz imanje ide i polovica očeva novca, a Lawrence će zasada ostati s nama pa će tu biti i njegov dio. Isprva ćemo, naravno, biti u stisci s novcem, budući sam, kao što ti rekoh, i sam u financijskim neprilikama. No gospoda kredit~ri će sada pričekati.
Zahvaljujući sveopćem olakšanju što smo ga osjetili zbog Inglethorpova odlaska za doručkom je, možda prvi put nakon tragedije, vladalo vedro raspoloženje. Cynthia, čiji je mladenački duh bio po prirodi živahan, izgledala je opet ljupko kao i prije a i mi ostali, izuzevši Lawrencea koji je i dalje bio tmuran i nervozan, bili smo spokojno vedri, očekujući s nadom novu, bolju budućnost.
Novine su, naravno, bile pune priča o tragediji. Upadljivi naslovi, stranice na kojima su bili nagurani životopisi svih ukućana, prikrivene insinuacije, uobičajene otrcane tvrdnje kako je policija na tragu rješenja. Ničega nismo bili pošteđeni. Bila je mrtva sezona. U ratu je bilo trenutačno zatišje, pa su se novine požudno bacile na ovaj zločin u visokim krugovima: »Tajanstveni dogadaj u Stylesu« bio je tema dana.
Sve to bilo je, naravno, veoma neugodno Cavendishevima. Neprekidno su nas salijetali novinski izvjestitelji, kojima nije bio dozvoljen pristup u kuću, ali koji su nastavili opsjedati selo i okolicu imanja, gdje su ležali u zasjedi s fotoaparatima, čekajući da im naleti neki neoprezan ukućanin. Svi smo živjeli na udaru publiciteta.
Ljudi iz Scotland Yarda, očiju kao u lasice i škrti na riječima, dolazili su i odlazili, pretraživali i ispitivali. U kojem se smjeru kreće njihova istraga, to nismo znali.
Jesu li pronašli kakav trag, ili će ovaj zločin ostati u kategoriji neriješenih slučajeva?
Poslije doručka prišla mi je ponešto tajnovito Dorcas i upitala može li sa mnom načas porazgovarati.
— Naravno. O čemu je riječ, Dorcas?
— Pa, evo ovako, gospodine. Možda ćete danas vidjeti gospodina Belgijanca? - Kimnuo sam potvrdno. - Pa, gospodine, vi se sjećate da me je posebno pitao ima li gospodarica ili itko drugi, zelenu haljinu.
— Da, sjećam se. Jeste li je pronašli? - Moje se zanimanje naglo probudilo.
— Ne, to nisam, gospodine. Ali u međuvremenu sam se sjetila nečega što mlada gospoda - (John i Lawrence su još uvijek bili »mlada gospoda«) - zovu »škrinja za maškare«. Ona stoji gore na tavanu, gospodine: To je velika škrinja puna stare odjeće i krabuljnih kostima i svega i svačega. I meni je odjednom palo na pamet da bi medu njima mogla biti i neka zelena haljina. Zato, ako biste rekli gospodinu Belgijancu...
— Reći ću mu, Dorcas - obećah.
— Baš vam hvala, gospodine. On je jedan krasan gospon, gospodine. Sasvim nešto drugo nego ona dva gospodina iz Londona koji posvuda njuškaju i stalno nešto ispituju. Ja baš ne volim strance, ali po onome što piše u novinama shvatila sam da ti hrabri Belgići nisu obični stranci i osim toga on je uvijek tako ljubazan.
Dobra stara Dorcas! Dok je stajala preda mnom s onim svojim poštenim licem, pomislio sam kako je krasan primjerak onih tipičnih starinskih služavki koje tako brzo izumiru.
Pomislio sam da bih baš mogao i odmah otići u selo i potražiti Poirota; susreli smo se, medutim, na pola puta te sam mu odmah prenio Dorcasinu poruku.
— A, Dorcas je sjajna! Pogledat ćemo u škrinju, premda... no nije važno... svejedno ćemo je pregledati.
Ušli smo u kuću kroz jedna od staklenih vrata. U predvorju nije bilo nikoga, te se mi uputismo ravno na tavan. I tu j e stvarno bila škrinj a, lij epi stari komad namještaja, okovana bakrenim zakovicama i do vrha natrpana najraznovrsnijom odjećom.
Poirot je bez sustezanja istresao sve na pod. Bilo je tu par zelenih materijala različitih nijansi, ali Poirot je samo odmahnuo glavom. lYažio je nekako bezvoljno, kao da ne očekuje osobite rezultate. Odjednom uskliknu.
— Što je?
— Pogledajte!
Škrinja je bila gotovo prazna i ondje, na samom dnu, ležala je veličanstvena crna brada.
— Oho! - klikne Poirot. - Oho! - Okretao ju je u rukama i pomno pregledavao sa svih strana. - Nova - zaključi.
— Da, posve nova.
Nakon kratkog oklijevanja on je stavi natrag u škrinju, nabaca ostalu odjeću natrag na nju i žustro se uputi u prizemlje. Otišli smo ravno u ostavu, gdje smo zatekli Dorcas kako čisti srebrni pribor za jelo.
Poirot joj poznatom galskom uljudnošću zaželi dobro jutro i potom upita:
— Pogledali smo u onu škrinju, Dorcas. Neobično sam vam zahvalan što ste nam je spomenuli. Tamo se stvarno nalazi krasna zbirka odjevnih predmeta. Zanimalo bi me da li se često upotrebljavaju?
— Pa, gospodine, sada više ne osobito često, premda s vremena na vrijeme još imamo ono što mlada gospoda zovu »kostimi~ana noć«. Ponekad zna biti veoma zabavno, gospodine. Gospodin Lawrence je sjajan. Neobično smiješan! Nikada neću zaboraviti onu noć kad se pojavio prerušen u perzijskog cara, mislim da je on to tako zvao - svakako je bio neki istočnjački kralj. U ruci je imao veliki nož za otvaranje pisama.
»Pazi, Dorcas«, kaže on meni, »moraš prema meni biti jako pristojna. Ovo je moja posebno naoštrena sablja i ako tobom ne budem zadovoljan, ode glava! « Gospođica Cynthia je bila Apaš, ili tako nekako - mislim da je to francuski razbojnik. Kako je samo izgledala! Ne biste vjerovali kako se zgodna mlada dama poput nje može pretvoriti u takvog rutkova. Ne bi je nitko živ prepoznao.
— Te su večeri zacijelo bile veoma zabavne - reče Poirot ljubazno. - Pretpostavljam da je gospodin Lawrence, kao perzijski šah, nosio onu krasnu crnu bradu što je gore u škrinji?
— Da, imao je bradu, gospodine - odgovori Dorcas smješkajući se - to dobro znam, jer je od mene posudio dva povjesma crne vune od kojih ju je načinio! Uvjeravam vas da je izdaleka izgledala posve prirodno. Nisam ni znala da gore ima neka brada.
Vjerojatno je tamo tek odnedavna. Bila je jedna crvena vlasulja, to znam, ali ništa drugo slično kosi. Uglavnom su rabili nagorene čepove - premda je to poslije teško skinuti. Gospođica Cynthia je jedanput bila crnkinja, ali se poslije dobrano namučila.
— Dorcas, znači, ne zna ništa o toj crnoj bradi - reče Poirot kad smo se vratili u predvorje.
— Mislite li da je to ta? - nestrpljivo prošaptah.

Poirot kimnu potvrdno.
— Mislim. Uočili ste da je dotjerivana?
— Nisam.
— Da. Oblikovana je točno kao brada gospodina Inglethorpa, a našao sam i nekoliko odrezanih dlaka. Hastingse, ovaj je slučaj veoma zakučast.
— Pitam se tko ju je stavio u škrinju.
— Netko veoma inteligentan - primijeti Poirot suho. Shvatili ste, zar ne, da ju je sakrio na mjesto na kojemu će biti najmanje uočljiva. Da, inteligentan je. Ali mi moramo biti još inteligentniji. Moramo biti toliko inteligentni da on uopće ne pomisli da smo inteligentni.
Pomirio sam se s tim.
— Hajdete, mon ami, vi ćete mi biti od velike pomoći. Bilo mi je drago čuti ovaj kompliment. Ponekad mi se činilo da me Poirot ne cijeni koliko zaslužujem.
— Da - nastavio je, zamišljeno me gledajući - vi ćete biti nezamjenjivi.
Ovo me je, naravno, razveselilo, ali Poirotove sljedeće riječi bile su nešto manje dobrodošle.
— Moram imati saveznika u kući - zamišljeno je dometnuo. - Imate mene - pobunih se.
— Točno, ali to nije dovoljno.
Bio sam povrijeden, što sam i pokazao. Poirot se požuri objasniti što misli.
— Niste me dobro razumjeli. Svi znaju da radite sa mnom. Treba mi netko tko ni na koji način nije povezan s nama.
— A shvaćam. Što mislite o Johnu? - I~e, njega ne bih.
— Taj simpatični momak možda nije osobito bistar rekoh zamišljeno.
— Stiže gospodica Howard - reče iznenada Poirot. Ona je prava osoba. Ali ja sam kod nje na crnoj listi otkako sam gospodina Inglethorpa oslobodio sumnje. Svejedno, možemo barem pokušati.
Potvrdnim kimanjem, gotovo na granici pristojnosti, prihvati gdica Howard Poirotovu molbu za kratak razgovor. Ušli smo u mali salon i Poirot zatvori vrata.
— Dakle, Monsieur Poirot - reče nestrpljivo gdica Howard - o čemu je riječ? Da se čuje. Imam posla.
— Sjećate li se, mademoiselle, da sam vas jedanput zamolio za pomoć?
— Da, sjećam se. - Ona potvrdno kimnu glavom. - I ja sam vam rekla da ću vam sa zadovoljstvom pomoći.. da objesimo Alfreda Inglethorpa.
— A! - Poirot se ozbiljno zagleda u nju. - Gospođice Howard, postavit ću vam jedno pitanje. Molim vas da mi iskreno odgovorite.
— Nikada ne lažem - odbrusi gdica Howard.
— A to je sljedeće: da li i dalje vjerujete da je gospođu Inglethorp otrovao njezin suprug? t - Kako to mislite? - upita ona oštro. - Nemojte misliti 3 da na mene mogu djelovati vaša cifrasta objašnjenja., Priznat ću da nije on taj koji je kupio strihnin u ljekarni. ` Pa što onda? Sigurna sam da je upotrijebio namočeni ljepak za muhe, kao što sam vam odmah rekla.
— To je arsen, ne strihnin - reče blago Poirot.
— Pa što onda? Arsen bi sirotu Emily jednako uklonio s puta kao i strihnin. Ako sam uvjerena da je to on učinio, nije me uopće briga kako je to učinio.
— Točno. Ako ste uvjereni da je to on učinio - opazi Poirot mirno. - Formulirat ću pitanje na drugi način. Jeste li ikada u dubini duše vjerovali da je gospodu Inglethorp otrovao njezin suprug?
— Zaboga! - poviče gdica Howard. - Nisam li vam stotinu puta rekla da je taj čovjek nitkov? Nisam li vam stotinu puta rekla da će je ubiti na spavanju? Ne mrzim li ja njega oduvijek k'o vraga?
— Točno - reče Poirot. - To potpuno potvrđuje moju malu teoriju.
— Kakvu malu teoriju?
— Gospodice Howard, sjećate li se razgovora što se vodio na dan dolaska moga prijatelja? On mi ga je ponovio, i tu ima jedna vaša rečenica koja me se neobično dojmila. Sjećate li se da ste tvrdili kako biste, da se dogodi zločin i netko koga volite bude umoren, vi instinktivno pogodili tko je ubojica, čak i kada to ne biste ničim mogli dokazati?
— Da. Sjećam se da sam to rekla. Ja sam i dalje u to uvjerena. Vi to zacijelo smatrate glupošću.
— Nipošto.
— A ipak se ne obazirete na moj instinkt kad je riječ o Alfredu Inglethorpu?
— Ne - odvrati Poirot kratko. - Zato što vam vaš instinkt ne govori protiv gospodina Inglethorpa.
— Molim?
— Ne. Vi želite vjerovati da je on počinio zločin. Vjerujete da je on to kadar učiniti.
Ali vaš vam instinkt govori da on to nije počinio. Govori vam i više - želite li da nastavim?
Zurila je u njega, fascinirana, i jedva zamjetno potvrdila rukom.
— Hoćete li da vam kažem zašto ste bili tako žestoko protiv gospodina Inglethorpa?
Zbog toga što ste pokušavali vjerovati ono što ste željeli vjerovati. Zbog toga što pokušavate ušutkati svoj instinkt koji vam govori jedno drugo ime...
— Ne, ne, ne! - povika gđica Howard, divlje odmahujući rukama. - Nemojte tako govoriti! Oh, nemojte tako govoriti! To nije istina! To ne može biti istina. Ne znam što me je navelo na tako suludu.., tako užasnu.. pomisao!
— U pravu sam, znači? - upita Poirot.
— Jeste, jeste, vi ste pravi čarobnjak kad ste to uspjeli pogoditi. Ali to ne može biti - to je odveć čudovišno, odveć nemoguće. Mora da je krivac Alfred Inglethorp.
Poirot ozbiljno odmahnu glavom.
— Nemojte me o tome pitati - nastavi gđica Howard jer vam neću reći. Neću to priznati, čak ni sebi. Sigurno sam luda, kad mi tako nešto pada na pamet.
Poirot je kimnuo, kao da je zadovoljan.
— Neću vas ništa pitati. Meni je dovoljno da znam da je onako kako sam pretpostavljao. Ali i ja... i ja imam svoj instinkt. Mi radimo zajedno za ostvarenje zajedničkoga cilja.
— Nemojte tražiti da vam pomognem, jer to neću. Ne bih pomakla ni mali prst da... da... - zapela je.
— Vi ćete mi pomoći usprkos samoj sebi. Ne tražim ništa od vas... ali vi ćete mi biti saveznik. Nećete se tome moći othrvati. Učinit ćete upravo ono što od vas očekujem. - A to je?
— Držat ćete oči otvorene! Evelyn Howard spusti glavu.
— Da. Tu si ne mogu pomoći. Ja uvijek imam oči otvorene... uvijek se nadajući da će se pokazati da imam krivo.
— Ako imamo krivo, tim bolje - reče Poirot. - Nitko neće biti sretniji od mene. Ali ako smo u pravu? Ako smo u pravu, gospođice Howard, na čijoj ste strani u tom slučaju? - Ne znam, ne znam...
— Dajte, molim vas.
— Moglo bi se zataškati.
— Ne smije biti nikakva zataškavanja. - Ali i sama bi Emily... - Tu se prekine.
— Gospođice Howard - reče ozbiljno Poirot - ovo je nedostojno vas.
Ona iznenada spusti ruke s lica.
— Da - reče mirno - tako ne govori Evelyn Howard! Ponosno je digla glavu. - Ovo je prava Evelyn Howard! A ona je na strani Pravde! Šta košta da košta. - S tim riječima ona čvrstim korakom napusti salon.
— Eto - reče Poirot, gledajući za njom - jednog veoma dragocjenog saveznika. Ta žena, Hastingse, ima i mozak i srce.
Nisam ništa odgovorio.
— Instinkt je nešto čudesno - razmišljao je naglas Poirot. - Ne možeš ga ni objasniti ni ignorirati.
— Čini se da vi i gospodica Howard znate o čemu govorite - pripomenuh hladno. - Možda niste svjesni toga da ja još uvijek tapkam u mraku.
— Ozbiljno? Zar je moguće, mon ami? - Da. Ne biste li me prosvijetlili?