Zašto nisu pitali Evansa

Zašto nisu pitali Evansa
(Why didnt they ask Evans?)
Agatha Christie

U malenom velškom golferskom gradiću Marchboltu Bobby Jones, sin lokalnog župnika otkriva polumrtvo tijelo nepoznatog muškarca. Muškarac prije smrti sa svojim zadnjim dahom izgovara zagonetno pitanje "Zašto nisu pitali Evansa"? Zaintrigiran muškarčevim pitanjem Bobby Jones uz pomoć svoje prijateljice Lady Frances Derwent kreće u otkrivanje ubojice i identiteta Evansa...

I Nesreća
Bobby Jones namjesti lopticu za golf na hrpicu pijeska, provjeri je li dobro namještena, polako vrati palicu natrag i brzinom tnunje pošalje je nadolje.
Da li je loptica pravilno letjela niz glatku, kratko pokošenu stazu, dižući se pri tom i lebdeći iznad neravnog terena da bi se spustila nadomak četrnaeste rupe, na udaljenost koju je lako svladati i kratkim štapom za golf?
Ne, nije. Loše pogođena, sjurila se po zemlji i upala u jamu.
Uokolo nije bilo navijača koji bi očajnički gunđali. Jedini svjedok udarca nije pokazivao nikakvo iznenađenje. A i to je lako objasniti - udarac nije izveo neki američki majstor igre već četvrti sin upravitelja župe Marchbolt, malenog primorskog gradića na obali Walesa.
Bobby izusti bogohulni uzvik.
Bio je to privlačan mladić u dobi od dvadeset osam godina. Ni njegov mu najbolji prijatelj ne bi mogao reći da je lijep, ali mu lice bijaše izuzetno privlačno, a smeđe oči posjedovaše gotovo pseće- odanu naklonost.
- Lošiji sam iz dana u dan - promrmlja snuždeno.
- Guraš - reče mu pratilac.
Liječnik Thomas bio je čovjek srednjih godina, sijede kose i vesela crvenog lica. Nikada nije udarao iz punog zamaha. Igrao je kratkim ravnim udarcima sredinom terena i najčešće pobjeđivao bolje od sebe, ali zato hirovite igrače.
Bobby razjareno navali na svoju lopticu štapom s velikom, okruglom i teškom glavom. Uspio je pri trećem pokušaju. Loptica je ležala na kratkoj udaljenosti od jamice do koje je dr Thomas stigao poslije dva hvale vrijedna udarca.
Tvoja je - reče Bobby.
Krenuše prema novom polazištu.
Prvi je odigrao liječnik - lijep i kratak udarac, ali s nedovoljne udaljenosti.
Bobby uzdahnu, namjesti lopticu na pješčani stožac, premjesti je, zamahnu palicom nekoliko puta, krutim je pokretom vrati, zatvori oči, spusti desno rame, učini sve što nije trebalo - sjajno je uputi sredinom staze.
Duboko, zadovoljno uzdahne. Dobro poznatu potištenost igrača golfa na njegovu licu zamijeni također dobro poznati trijumf.
- Sada dobro znam što sam radio - reče Bobby prilično neiskreno.
Savršen udarac, mali pomak kratkim štapom i Bobby se ispruži. Postigao je četiri poena, a dr Thomas ostade na jednom.
Puri samopouzdanja, Bobby priđe šesnaestom pješčanom startu. Opet je napravio sve što nije trebalo, ali se ovaj put čudo ne ponovi. Dogodi se nešto sjajno, veličanstveno, gotovo nadljudsko! Loptica je napravila krug pod punim kutovima.
- A da je išla ravno - 'opa! - reče dr Thomas.
- Da je - gorko će Bobby. - Hej, učinilo mi se da sam čuo povik! Nadam se da loptica nije nikoga pogodila.
Gledao je udesno. Smetalo mu je svjetlo. Sunce se spuštalo i, gledajući u tom smjeru, bilo je teško išta razaznati. S mora se, osim toga, dizala lagana maglica. Rub stijene bio je udaljen stotinjak metara.
- Staza vodi onamo - reče Bobby. - Loptica nije mogla čak tamo dospjeti. Pa ipak mi se čini da sam čuo uzvik. A ti?
Doktor nije ništa čuo.
Bobby krene za lopticom. Namuči se da je nađe, ali je ipak otkrije. S njom se više nije moglo igraji. Pala je u grm štipavca. Ogrebao se uzimajući lopticu, zovnu pratioca i, reče da odustaje od tog kruga.
Liječnik mu priđe jer se iduća startna hrpica pijeska nalazila gotovo na samom rubu litice.
To je sedamnaesto polazište Bobbyju bilo posebno odvratno. Lopticu je otuda trebalo prebaciti na drugu stranu, preko provalije. Razmak i nije bio velik, ali je privlačna snaga dubina bila neodoljiva. Pođoše puteljkom koji je skretao nalijevo dodirujući sam rub litice. Liječnik posla lopticu na drugu stranu jednim udarcem. Bobby duboko uzdahnu i zamahnu palicom. Loptica skliznu i nesta iza ruba ponora.
- Svaki prokleti put - reče Bobby ogorčeno - ponavljajm istu prokletu stvar.
Priđe rubu ponora i zagleda se. Daleko dolje ljeskalo se more, iako se svaka loptica za golf nije izgubila u njegovim dubinama. Stijene su pri vrhu strmo padafe, ali su se pri dnu lagano, položeno spuštale.
Polako je šetao uz rub. Znao je da tu negdje postoji mjesto niz koje se prilično lako može spustiti dolje. Izveli su to svojedobno Caddievi spuštajući se niz liticu i trijumfalno se, hvatajući dah, vratili s izgubljenom lopticom.
Iznenada se Bobby ukoči i pozva druga.
— Doktore, dođi ovamo. Što misliš o ovome?
Petnaestak metara niže ležala je tamna hrpa nečeg što je nalikovalo staroj odjeći. Liječniku zasta dah.
— Zaboga — reče — pa netko je pao niza stijenu. Moramo se spustiti do njega.
Jedan pokraj drugog, dvojica muškaraca krenuše niz strminu, a atletski razvijen Bobby pomagao je pratiocu. Naposljetku stigoše do zloslutne hrpe. Bio je to čovjek četrdesetih godina, još je disao, ali nije bio pri svijesti.
Doktor ga pregleda dotičući mu uda, mjereći mu puls, spuštajući mu očne kapke. Zatim kleknu pokraj njega da dovrši pregled. Pogleda u Bobbyja, koji je stajao postrance osjećajući se prilično loše, i lagano kimnu glavom.
- Ništa se ne može učiniti - reče. - Gotov je, jadnik. Slomljena mu je kralješnica. Da, da. Vjerujem da nije poznao put, pa se strovalio kad se podigla magla. Koliko li sam samo puta govorio onima u općini da bi tu trebalo staviti ogradu.
Ponovno ustane.
— Otići ću po pomoć — reče. — Pripremit ću sve što je potrebno da se tijelo podigne. Bit će kasno prije nego što sve bude spremno. Hoćeš li ostati ovdje?
Bobby kimnu glavom.
- Vjerujem da se za njega više ništa ne može napraviti?
Liječnik potvrdi.
- Ništa. Neće još dugo... puls mu brzo slabi. Najviše dvadeset minuta. Možda će se i osvijestiti prije kraja; navjerojatnije je da neće. Pa ipak...
- Ipak - odgovori Bobby - ostat ću. Ti samo kreni. Ako se osvijesti, postoji li kakva droga ili nešto što...
Liječnik zanijeka glavom.
- Neće osjetiti bol - reče. - Nikakvu bol.
Okrene se i poče se brzo penjati uza stijenu. Bobby ga je promatrao sve dok nije nestao iznad njezina vrha mašući rukom.
Bobby korakne uz usku izbočinu, sjedne na izbočinu u stijeni i zapali cigaretu. Cijela ga je ova stvar prilično potresla. Do tada nije imao nikakve veze ni s bolešću ni sa smrti.
Kakve li trule sreće u svijetu! Magleni vrtlog lijepe večeri, pogrešan korak - i život stiže do svog kraja. Čovjek fina, zdrava izgleda koji vjerojatno nije poznavao bolest za života. Ni bljedilo smrti koja se približavala nije moglo prikriti tamnu boju kože. Čovjek koji je živio na otvorenom, možda u inozemstvu. Bobby prouči neznanca izbliza - smeđa, kovrčava, oštra kosa s malo sjedina na sljepoočicama, velik nos, snažna čeljust, bijeli zubi što se naziru kroz razdvojene usnice. Zatim široka ramena i fine, žilave ruke. Noge mu bijahu preklopljene pod neobičnim kutem. Bobby se strese i ponovno pogleda u lice. Privlačno, šaljivo, odlučno, domišljato. Oči su mu, razmišljao je, najvjerojatnije plave...
I baš kad je to pomislio, oči se iznenada otvoriše.
Bile su plave, svijetloplave. Gledale su ravno u Bobbyja. U njima nije bilo ni neizvjesnosti ni nejasnoće. Činilo se da su svjesne svega. Radoznalo su promatrale i kao da su istodobno pitale.
Bobby skoči na noge i pride čovjeku. Prije nego što je stigao, ovaj progovori. Glas mu nije bio slab, čuo se jasno i glasno.
- Zašto nisu pitali Evansa? - prozbori.
Tijelom mu prođe neobičan, lagani drhtaj, kapci klonuše. čeljust se opusti... Čovjek je bio mrtav.

II O očevima
Bobby klekne pokraj njega, ali više nije bilo nikakve sumnje. Čovjek je bio mrtav. Posljednji trenutak svijesti, njegovo iznenadno pitanje i tada — kraj.
Gotovo kao da se ispričava, Bobby uvuče ruku u džep mrtvog čovjeka, izvadi svilenu maramicu i njome mu sa strahopoštovanjem prekri lice.
Tek tada primijeti da je još nešto usput potegao iz džepa. Bila je to nečija fotografija i dok ju je vraćao u džep, pogleda u snimljenu osobu. Lice žene neobično privlačrtih odlika. Ljupka žena široko razdvojenih očiju. Činila se tek malo odraslijom od djevojke, vjerojatno je mlađa od trideset godina, ali je baš njezina privlačnost više raspalila mladićevu maštu negoli sama ljepota. Bila je to vrst lica, razmišljao je, koje nije lako zaboraviti.
Nježno i s poštovanjem vrati fotografiju u džep iz kojeg je ispala, a zatim ponovno sjedne i nastavi čekati povratak liječnika.
Vrijeme je prolazilo neobično sporo - ili se to mladiću samo tako pričinilo. Tada se sjeti nečega. Bio je obećao ocu da će svirati orgulje na večernjoj misi u šest, a sada je pet i pedeset. Dakako da će otac razumjeti okolnosti, ali mu bi žao što mu nije poslao poruku po liječniku. Svećenik Thomas Jones bio je izuzetno nervozna osoba. Bio je paničar par exellence i kad bi se zbog nečega uzbudio, cijeli bi mu se probavni mehanizam slamao izazivajući nesnosnu bol. Iako ga je Bobby smatrao žaljenja vrijednom starom budalom, ipak ga, je veoma volio. Nasuprot tome, svećenik je Thomas mislio da mu je četvrti sin žaljenja vrijedna mlada budala, pa ga je s mnogo manje tolerancije nastojao promijeniti nabolje.
»Jadni starac«, razmišljao je Bobby. »Bjesnjet će uzduž i poprijeko. Neće znati da li da počne misu ili ne. Nervirat će se zbog toga sve dok mu se ne pojavi bol u želucu, a tada neće moći ni večerati. Neće imati dovoljno razuma da shvati da ga ne bih iznevjerio, osim ako je to neizbježno, a osim toga - zar je to važno? Samo, otac o tome nikada neće tako razmišljati.Nitko iznad pedeset godina nema dovoljno razuma - smrtno se zabrinii zbog trica i kučina.Vjerujem da su pogrešno odgojeni i sada si više ne mogu pomoći. Jadni stari tata, ima manje u glavi od pileta!«
Sjedio je tako razmišljajući o ocu s pomiješanim osjećajima privrženosti i ozlojeđenosti. Njegov je život u kući bio žrtvovanje čudnovatim očevim idejama. Stari je Jones pak mislio da je riječ o njegovu žrtvovanju, koje je mlada generacija ili pogrešno tumačila ili malo cijenila. Toliko su se razlikovali kad je riječ o jednoj te istoj stvari.
Kojoj li je dobi pripadao liječnik? Zar se već nije mogao vratiti?
Bobby ustane i počne se nemirno premiještati s noge na nogu. U tom času začu iznad sebe zvukove i pogleda gore sretan što je pomoć naposljetku stigla i što tu više nema što tražiti.
Ali to nije bio liječnik, već čovjek kojeg Bobby nije poznavao.
- Hej - reče došljak. - Što se to dogodilo? Nesreća? Mogu li ikako pomoći?
Bio je visok i ugodna tenora. Bobby ga nije mogao dobro vidjeti jer se iznenada počelo sve brže mračiti.
Objasni što se dogodilo, dok je stranac uzbuđeno komentirao svaku riječ.
- Zar ništa ne mogu napraviti? - upita. - Dovesti pomoć ili nešto slično?
Bobby mu reče da je pomoć na putu i upita ga vidi li odozgo je li itko stiže.
- Još ne vidim nikoga.
- Vidite - reče Bobby - imam sastanak zakazan za šest sati.
- A ne želite otići jer...
Dakako da ne želim - odgovori Bobby. - Mislim, jadnik je mrtav i sve to, nitko više ništa ne može napraviti pa ipak... Zasta, pokušavajući smušene osjećaje pretvoriti u rečenicu. Činilo se da ga je došljak i bez toga razumio.
- Znam kako je to - reče. - Slušajte, spustit ću se dolje, dakako, ako nađem put, i ostat ću uz mrtvaca dok ne dođe pomoć.
- Doista biste to učinili? - upita Bobby zahvalno. - Vidite, riječ je o mom ocu. Nije on loš, ali ga sve smeta. Možete li dobro vidjeti? Malo nalijevo... a sada nadesno... tako. Nije tako teško.
Pomagao je došljaku uputama sve dok se dvojica muškaraca nisu našli licem u lice na uskom platou. Strancu je bilo oko trideset pet godina. Imao je kolebljivo lice koje je vapilo za monoklom i brčićima.
- Stranac sam - objasni. - Usput rečeno, zovem se Bassington-ffrench. Došao sam ovamo zbog kupovine kuće. Uh, kakva grozna stvar! Zar je pao preko ruba?
Bobby kimnu glavom.
- Digla se magla - reče mu. - Opasan je ovo puteljak. Pa, do viđenja. I hvala. Moram požuriti. Baš ste ljubazni.
- Nimalo - razuvjeravao ga je drugi. - Svatko bi to učinio. Ne može se jadnika ostaviti da samo tako leži, mislim... to nekako ne bi bilo pristojno.
Bobby se penjao uza strminu. S vrha je mahnuo rukom došljaku i jurnuo preko polja. Da bi uštedio na vremenu, skočio je preko crkvenog zida umjesto da ode do ulaznih vrata, a to je, ljuteći se, primijetio i njegov otac gledajući kroz prozor sakristije.
Bilo je šest i pet minuta, a zvono je još zvonilo. Objašnjenja i uzajamna okrivljavanja ostavljena su za poslije mise. Bez daha, Bobby se zavali u sjedalo podešavajući registar prastarih orgulja. Asocijacijom ideja prsti sami krenuše prema Chopinovu pogrebnom maršu.
Svećenik je poslije, više tužno negoli ljutito (a to je posebno naglasio), pozvao sina na odgovornost.
- Ako već ne možeš nešto napraviti kako treba, moj dragi Bobby - reče - bolje je da ništa ne počinješ. Znam da ni ti ni tvoji mladi prijatelji nemate blage predodžbe o vrenlenu, ali postoji Netko koga se ne bi trebalo ostaviti da čeka. Sam si mi predložio da sviraš orgulje. Nisam te ja na to prisilio. Umjesto toga, ti si radije otišao na golf...
Bobby pomisli da je bolje da prekine oca prije nego što ovaj ode predaleko.
- Žao mi je, oče - reče nemarno i veselo, što je i bio njegov običaj bez obzira o kakvoj je temi riječ. - Ovaj put to nije moja greška. Čuvao sam mrtvo tijelo.
- Što si radio? .
- Čuvao klipana koji je pao preko ruba ponora. Znaš gdje? Tamo gdje je provalija, pokraj sedamnaestog polazišta za golf. Baš se tada bila digla lagana maglica, pa je sigurno otišao ravno i pao.
- Nebesa! - viknu svećenik. - Kakva tragedija! Je li ostao na mjestu mrtav?
- Ne. Bio je bez svijesti. Umro je tek što je liječnik Thomas otišao po pomoć. Osjetio sam da moram tamo pročučati neko vrijeme... nisam mogao samo tako nestati i ostaviti ga. Tada je stigao neki došljak kojem sam predao ulogu glavnog žalobnika i stigao ovamo što sam brže mogao.
Vikar uzdahnu.
- O, moj dragi Bobby — reče. — Zar ništa neće uzdrmati tvoju bijednu bešćutnost? To me žalosti više nego što to mogu iskazati. Sreo si se sa smrću licem u lice, s iznenadnom smrću. I još se šališ! Ostavlja te hladnog. Sve, baš sve, pa ma kako god ozbiljno ili sveto bilo, tek je puka šala tvojoj generaciji.
Bobby se vrpoljio.
Ako njegov otac ne može shvatiti da se netko šali s takvom stvari zato što se zbog nje loše osjeća - u redu, ne može! To se ne može objasniti. Suočen sa smrću i tragedijom moraš sačuvati hladnokrvnost.
A i što očekivati?Nitko stariji od pedeset godina ne razumije baš ništa. Imaju najneobičnije ideje?)
»Vjerujem da je to zbog rata«, razmišljao je Bobby. »Toliko ih je uzdrmao da se još nisu pribrali.«
Osjeti da se stidi oca i da ga žali.
- Žao mi je oče - reče shvaćajući da je bilo kakvo objašnjenje nemoguće.
Svećenik je žalio sina - izgledao je zbunjen - i stidio ga se. Mladić nije imao nikakvu predodžbu o ozbiljnosti života. Čak je i njegova isprika zvučila veselo i nepokajnički.
Krenuše prema župi trudeći se, svaki posebno, da za drugu stranu nađu ispriku.
Svećenik je razmišljao: »Pitam se kada će Bobby konačno naći kakav posao...?«
Bobby je razmišljao: »Pitam se koliko ću još izdržati ovdje...?«
Neobično su se mnogo voljeli.

III Putovanje železnicom
Bobby nije znao kakav je bio kraj njegove pustolovine. Idućeg jutra otputovao je u grad da sretne prijatelja koji je namjeravao otvoriti garažu, nadajući se pri tom da će mu Bobbyjeva pomoć i rad veoma koristiti.
Pošto je sve zaključeno na obostrano zadovoljstvo, Bobby je krenuo kući dva dana kasnije vlakom u jednaest i trideset. Uhvatio ga je u posljednji čas. Stigao je na stanicu Paddington kada je sat pokazivao jedanaest i dvadeset osam, sjurio niz podzemni prolaz i izronio na treći peron baš kad je vlak krenuo, te uskočio u prvi vagon koji je vidio, ne mareći za ozlojeđene konduktere i nosače.
Silom je otvorio vrata, pao na ruke i koljena, podigao se, vrata je u tom času s treskom zalupio neki snalažljivi nosač, a on je ugledao jedinog putnika u vagonu.
Bio je to vagon prvog razreda u čijem je uglu, licem okrenuta lokomotivi, sjedila tamnokosa djevojka i pušila cigaretu. Odjevena u crvenu suknju, kratki zeleni kaputić i lijepu plavu beretu, bila je izuzetno privlačna usprkos stanovitoj sličnosti majmunčiću uličnog svirača orguljica (imala je izdužene, tužne tamne oči i namršteno lice). Bobby je prepozna tek pošto je izustio pola isprike.
- Pa to si ti, Frankie! - uzviknu. - Dugo te nisam vidio.
- Ni ja tebe. Sjedni i pričaj.
Bobby se nasmiješi.
Moja je vozna karta pogrešne boje.
- Nema veze - reče Frankie. - Ja ću platiti razliku za prvi razred.
- Moje muško ogorčenje raste pri samoj pomisli na takvo što - reče Bobby. - Kako mogu dozvoliti dami da plaća umjesto mene?
"Ja ću platiti razliku sebi", rekao je Bobby junački kad se krupan lik u plavom pojavio na vratima od hodnika.
"Ostavite ga meni", rekao je Frankie.
Nasmiješila se milostivo kondukteru, koji je dotaknuo svoju kapu .
'Gospodin Jones je upravo došao malo razgovarati sa mnom ", rekla je.
"'To je u redu. Gospodin neće ostati dugo. " Onda je zakašljao zaverenički. Ali kada ponovno dođem nakon Bristol, neće biti tu", dodao je značajno.
'Što se može učiniti s osmijehom ", kazao je Bob, kad se službenik povukao.
Lady Frances Derwent odmahnula glavom zamišljeno.
'Nisam tako siguran da je osmijeh ", rekla je. 'Prije mislim da je to navika mog oca da daje pet šilinga kad god on putuje .
'Dragi, znaš kako je to. Znate kako roditelji mogu biti čudni. Bobby je odmahnuo glavom, nažalost prepoznajući problem.
Njegov odnos s Frankie je bio neobičan .
Kao djeca, on i njegova braća su se igrali s djecom u dvorcu. Sada kada su svi bili odrasli, rijetko bi potražili jedni druge. U rijetkim prigodama kada Frankie bila kod kuće, Bobby i njegova braća su išli igrati tenis.
No, Frankie i njezina dva brata nisu bili pzivani u župni stan. Činilo se da prešutno priznaju da ne bi bilo zabavno za njih. S druge strane, dodatni muškarci su uvijek poželjni za partiju tenisa.
Dvije obitelji sada nisu imali ništa zajedničko osim u nekim dječjim uspomenama.
Ali pak, Bobbiu je Frankie bila jako draga i uvijek je uživao u rijetkim prilikama kada bi ih sudbina sastavila.
"Tako sam umorna od svega", rekla je Frankie umorno.
'Zašto „Bobby upita.
"Ja jednostavno ne mogu podnijeti ljude koji su srdačna." Frankie je zadrhtala na sam spomen riječi.
'Znam,' on je promrmljao je. "Oni su strašni." Oni su se gledali suosjećajno.
"Usput," rekla je Frankie odjednom. 'Što je to o čovjeku koji je pao preko stijene? "
Našli smo ga dr Thomas i ja - odgovori Bobby. Kako si saznala za to, Frankie?
- Pročitala sam u novinama. Pogledaj!
I prstom mu pokaza kratki zapis naslovljen »Fatalna nesreća u magli na moru«:
Žrtva tragedije u Marchboltu identificirana je prošle noći zahvaljujući fotografiji koju je nosio uza se. Potvrđeno je da je na njoj gospođa Lea Cayman. Pošto je s gospođom Cayman uspostavljena veza, ona je odmah doputovala u Marchbolt i identificfrala unesrećnog kao svoga brata Alexa Pritcharda. Gospodin Pritchard se nedavno vratio iz Sijama. Izbivao je izEngleske deset godina i bio se spremao da pješice obiđe Wales. Istraga će se održati u Marchboltu sutra.
Bobbyjeve misli odlutaše prema fotografiji s likom žene neobično dojmljiva lica.
Vjerujem da ću morati svjedočiti u istrazi - reče.
Kako je to uzbudljivo! Doći ću i slušati te.
- Sumnjam da će u tome biti išta uzbudljivog – reče Bobby. - Pronašli smo ga, i to je sve.
- Je li bio mrtav?
- Ne, tada još ne. Umro je petnaestak minuta kasnije. Bio sam sam s njim.
- Zaista prilično odvratno - reče Frankie s neposrednim razumijevanjem koje je nedostajalo Bobbyjevu ocu.
- Dakako, ništa nije osjetio...
- Ništa?
- Pa ipak, znaš, izgledao je toliko živ... takva vrst čovjeka... prilično glup kraj... zakoračiti preko ruba stijene zbog malo maglice.
- Razumijem te, Bobby - reče Frankie i opet je ta čudnovata fraza predstavljala suosjećanje i razumijevanje.
- Jesi li mu vidio sestru? - upita ga zatim.
- Nisam. Dva sam dana proveo u gradu. Morao sam vidjeti jednog mog znanca zbog posla oko garaže, u koji ćemo se zajednički uključiti. Sjećaš ga se. Badger Beadon.
- Sjećam li ga se?
- Dakako da ga se sjećaš. Moraš se sjetiti starog dobrog Badgera. Škilji.
Frankie nabra obrve.
- Užasno se smiješno smije, nešto kao ha-ha-ha nastavi Bobby pomagati. Frankie je i dalje razmišljala nabranih obrva. ^
- Pao je s ponija kad smo bili djeca - nastavi Bobby. Naglavačke se zabio u blato, pa smo ga morali izvlačiti zanoge.
- Aha! - reče Frankie, a sjećanja navriješe. – Sada znam. Mucao je.
- Još muca - doda Bobby ponosno.
- Nije li on kasnije vodio farmu pilića i bankrotirao! zapitkivala je Frankie.
- Tako je.
- Zatim se zaposlio na burzi odakle su ga izbacili poslije mjesec dana?
- Točno.
- Tada su ga poslali u Australiju, a on se vratio natrag?
- Da.
- Bobby - reče Frankie - nadam se da u taj zajednički posao ne ulažeš nikakav novac.
- Nemam što uložiti.
- Bolje da je tako - reče Frankie.
- Dakako - nastavi Bobby - Badger je pokušao pronaći nekoga tko ima nešto kapitala za investiranje. Ali, to nije toliko jednostavno kako se misli.
- Kad pogledaš oko sebe, upravo ne vjeruješ da ljudi imaju imalo pameti - reče Frankie - pa ipak je imaju.
Činilo se da je oštrica njezinih primjedbi napokon našla svoj put do Bobbyja.
- Slušaj, Frankie - reče. - Badger je jedan od najboljih, jedan od doista najboljih.
- Svi su oni uvijek takvi - odgovori Frankie.
- Koji to oni?
- Oni koji odlaze u Australiju i vraćaju se. Kako je nabavio novac za otvaranje posla s garažom?
- Umrla mu je nekakva teta i ostavila mu garažu za šest automobila, s tri sobe iznad nje, pa su njegovi ljudi isplatili stotinu funti za rabljene automobile koji su se tamo našli. Iznenadila bi se kad bi znala kakve se sve nagodbe mogu postići s rabljenim automobilima.
- Jednom sam kupila jedan takav - reče Frankie. –To je bolna tema. Bolje da ne razgovaramo o tome. Zašto si želio napustiti mornaricu? Nisu te valjda izbacili? Ne u tvojim godinama. Bobby porumeni.
- Oči - reče hrapavim glasom.
- Uvijek si imao teškoća s očima, toga se sjećam.
- Znam. Pa ipak sam se nekako provukao. Služba u inozemstvu, suviše jako svjetlo, znaš već, i to im je bilo dovoljno. Morao sam... otići.
- Grozno — promrmlja Frankie gledajući kroz prozor. Zavlada tišina koja govori.
- Ipak to nije u redu! — provali iz Bobbyja. — Moje oči nisu u toliko lošem stanju, a neće se ni pogoršati, kažu, i mogao sam savršeno nastaviti što sam započeo.
- Izgledaju dobro - reče Frankie.
Pogleda izravno u njihove poštene smede dubine.
- I tako, kako vidiš — reče Bobby — ulazim u zajednički posao s Badgerom.
Frankie kimne glavom.
Jedan od poslužitelja proviri i najavi:
- Ručak.
- Hoćemo li? - upita Frankie. Pređoše u kola za ručanje.
Bobby se na čas strateški povukao kao ne bi naletio na očekivanog konduktera.
- Valjda nećemo dozvoliti da mu savjest suviše pati reče.
Frankie odgovori da od konduktera i ne očekuje da imaju savjest.
Nešto poslije pet sati stigoše u Sileham, stanicu s koje se kretalo za Marchbolt.
- Čeka me automobil - reče Frankie. - Povest ću te.
- Hvala. Spasit ćeš me od nošenja ovih mrskih stvari dvije milje.
- Tri milje, a ne dvije — reče Frankie.
- Dvije, ideš li putem koji vodi preko igrališta za gof.
- Putem kojim...
- Da... tamo gdje je čovjek prekoračio rub stijene.
- Nadam se da ga nitko nije gurnuo dolje, što ti misliš? - upita Frankie dok je služavci predavala prtljagu.
- Gurnuo? Zaboga, ne. Zašto?
- Pa tako bi sve bilo mnogo uzbudljivije, ne bi li? odgovori Frankie dokono.

IV Istraga
Istraga o tijelu Alexa Pritcharda održana je idućeg dana. Doktor Thomas je dao iskaz o slučajnom pronalasku tijela.
- Život tada, znači, još nije bio ugašen - pitao je službeni istražitelj.
- Ne. Pokojnik je još disao. Međutim, nije bilo ni kakve nade u njegov oporavak. Jer...
I tu liječnik počne upotrebljavati stručne izraze. Kako bi pomogao poroti da se lakše snađe, sudac istražitelj upita:
- Običnim svakodnevnim jezikom rečeno, njegova je kralješnica bila slomljena?
- Ako to tako želite kazati, da - odgovori dr Thomas tužno.
Zatim opisa kako je otišao po pomoć, ostavljajući umirućeg čovjeka u Bobbyjevim rukama.
- Što mislite, dr Thomas, što je uzrok te nesreće?
- Budući da ne znamo u kakvom se psihičkom stanju nalazio u tom času, rekao bih da je najvjerojatnije neoprezno koraknuo. S mora se dizala magla, a puteljak o kojem je riječ, naglo skreće prema unutrašnjosti. Zbog magle, unesrećeni nije primijetio opasnost, pa je nastavio hodati ravno. U tom su slučaju dovoljna samo dva ko raka...
- Je li bilo kakvih znakova nasilja? Da li je išta navodilo na pomisao da je u nesreću još netko umiješan?
- Sve što mogu reći to je da su sve ozljede koje su pronadene rezultat pada tijela i udarca o stijenu dvadesetak metara niže.
- Ostaje otvoreno pitanje o samoubojstvu?
- Takvo je što, dakako, savršeno moguće. O tome je li pokojnik pogrešno koraknuo ili se bacio u ponor, ne mogu ništa reći.
Slijedeći je svjedok bio Robert Jones.
Bobby objasni da je igrao golf s liječnikom, te da je jedan jači udarac palicom uputio lopticu prema moru. Dizala se magla i bilo je teško išta vidjeti. Pričinilo mu se da je čuo nečiji uzvik, pa je čak razmišljao o tome da li je loptica mogla pogoditi nekoga tko je išao puteljkom.
Shvatio je, međutim, da loptica nije mogla tako daleko odletjeti.
- Jeste li pronašli lopticu?
- Da, na udaljenosti od oko trideset metara od puteljka.
' Tada opisa kako su nastavili s igrom sve do časa kada je njegova loptica pala niza strminu.
Tu ga je sudac istražitelj prekinuo jer bi njegova izjava bila puko ponavljanje onoga što je dr Thomas već rekao. Ispitivao ga je, međutim, pobliže o uzviku koji je čuo, odnosno za kojeg je pomislio da je čuo.
- Bio je to samo uzvik.
- Za pomoć?
- Oh, ne. Vrst povika, znate već. Zapravo, nisam ni bio siguran jesam li ga doista čuo.
- Preneraženi usklik?
- Najbliže rečeno, da - odgovori zahvalno Bobby. Vrst buke koju je čovjek mogao proizvesti da ga je neočekivano pogodila loptica.
- Ili da je zakoračio u prazno uvjeren da je na pravom putu?
- Da.
Tada objasni poroti da je čovjek umro pet minuta pošto je dr Thomas otišao po pomoć i time završi svoj iskaz.
Sudac istražitelj već je jedva čekao da privede kraju savršeno jasnu istragu.
Prozva gospođu Cayman.
Bobby zinu od teškog razočaranja. Gdje je lice s fotografije koja je ispala iz mrtvačeva džepa? Fotografi su, razmišljao je Bobby s odvratnošću, najveći lašci. Fotografija je očito bila snimljena prije nekoliko godina, iako bi i tada bilo teško povjerovati da će se šarmantna ljepotica velikih očiju pretvoriti u ženu drska izgleda, počupanih obrva i očito obojene kose. Vrijeme je, pomisli Bobby iznenada, zastrašujuća stvar. Kako će npr. Frankie izgledati za dvadeset godina? Prode ga lagana jeza.
U međuvremenu je gospođa Amelia Cayman iz Paddingtona, ulica St. Leonard's Gardens 17, dala izjavu.
Pokojnik je bio njezin jedini brat, Alexander Pritchard. Posljednji je put vidjela brata dan prije tragedije, kada je najavio namjeru da pješice obiđe Wales. Nedavno se vratio s Istoka.
- Je li bio normalno raspoložen, zadovoljan?
- Sasvim. Alex je uvijek bio veseo.
- Prema vašem mišljenju, nije mislio ništa neuobičajenog?
- Sigurna sam u to. Radovao se tom izletu.
- Je li imao novčanih teškoća ili sličnih neprilika u životu i nedavno?
- Ne znam što da vam na to odgovorim - reče gospođa Cayman. - Vidite, tek se vratio s putovanja, prije toga ga nisam vidjela punih deset godina, a ni pisma nije volio pisati. U Londonu me je, međutim, nekoliko puta izveo na ručak i u kazalište i darovao mi nekoliko poklona, tako da ne vjerujem da nije imao novaca, a bio je i dobro raspoložen, pa sumnjam da je išta neobično posrijedi.
- Čime se bavio vaš brat, gospođo Cayman? Izgledalo je kao da se malo postidjela.
- Gotovo da i ne znam točno što je radio. Istraživanja... tako je govorio. Malokad je bio u Engleskoj.
- Postoji li išta što bi ga natjeralo da sam sebi oduzme život?
- Oh, ne! Ne vjerujem da je to učinio. Mora da je posrijedi nesreća.
— Kako objašnjavate to što vaš brat nije imao uza se nikakvu prtljagu, čak ni naprtnjaču?
-Nije volio rance, već je radije stvari slao paketom svakog drugog dana. Prije nego što je napustio London, poslao je paket, ali ga je pogrešno adresirao, umjesto Denbigshire napisao je Derbyshire, pa je stigao ovamo tek danas.
- Tako dakle! To objašnjava tu ponešto neobičnu činjenicu.
Zatim je gospođa Cayman objasnila da je o svemu bila obaviještena uz pomoć fotografa čije je ime bilo napisano na poleđini njezine fotografije koju je brat imao uza se. Odmah je krenula u Marchbolt zajedno sa suprugom i prepoznala tijelo svoga brata.
Izgovarajući posljednje riječi, glasno je zašmrcala i počela plakati.
Sudac istražitelj uputi joj nekoliko utješriih riječi i dopusti da ode.
Tada se obrati poroti. Njihova je dužnost bila da utvrde kako je poginuo taj čovjek. Srećom, cijela se stvar doimala prilično jednostavnom. Nije bilo znakova koji bi pobudili sumnju da je gospodin Pritchard bio zabrinut ili deprimiran, ili pak u takvom psihičkom stanju da sam sebi oduzme život. Dapače, bio je zdrav, raspoložen i radovao se odmoru. Bio je to, na žalost, slučaj u kojem su magla što se dizala s mora i opasan puteljak doveli do nesreće, pa se nada da će se porota složiti s njim u tome da je vrijeme da se nešto poduzme.
Presudu je porota donijela odmah.
- Ustanovili smo da je pokojnik izgubio život nesretnim slučajem, pa želimo dodati kako je krajnje vrijeme da gradsko vijeće odmah postavi ogradu na mjestu na kojem puteljak vodi duž ruba provalije.
Istražni sudac odobravajući kimne glavom.
Istraga je završena.

V Gospodin i gospođa Cayman
Pola sata kasnije, nakon povratka u župu, Bobby je saznao da njegova veza sa smrću Alexa Pritcharda još nije završena. Obaviješten je da su ga došli posjetiti gospodin i gospođa Cayman, te da ga zajedno s njegovim ocem očekuju u radnoj sobi. Krene tamo i nade oca kako bez nekog posebnog oduševljenja razgovara s gostima.
- Ah! - uzvikne ovaj s olakšanjem. - Evo Bobbyja. Gospodin Cayman ustane i krene prema mladiću ispružene ruke. Bila je to krupna i rumena ljudina hinjeno srdačnog ponašanja i nemirnih, hladnih očiju. A kad je riječ o gospođi Cayman, još je se moglo smatrati privlačnom, iako je imala malo zajedničkog s onom fotografijom, te bila bez i traga negdašnje čeznutljivosti. Zapravo, razmišljao je Bobby, da sama nije prepoznala svoju fotografiju, teško da bi to itko uspio.
- Dopratio sam suprugu - reče gospodin Cayman snažno stišćući Bobbyjevu ruku tako da ga je zaboljela. Morao sam biti uz nju. Prirodno je što je Amelia uzbuđena.
Gospođa Cayman zašmrca.
- Došli smo vas posjetiti - nastavi gospodin Cayman. Vidite, jadni je šurjak umro tako reći na vašim rukama. Razumljivo je što želi da joj ispričate sve o njegovim posljednjim trenucima.
- Svakako - odgovori Bobby neraspoloženo. - Svakako.
Nervozno se nasmiješio svjestan očeva uzdaha - uzdaha kršćanskog pokoravanja.
- Jadni Alex - reče gospoda Cayman trepćući očima.
- Znam - reče Bobby. - Baš je to strašno. Osjećao se nelagodno.
- Vidite - nastavi gospođa Cayman gledajući s nadom u Bobbyja - ako je ostavio kakvu poruku ili izgovorio posljednju riječ, prirodno je što to želim saznati.
- Dakako - odgovori Bobby. - Međutim, ništa nije rekao.
- Baš ništa?
Gospođa Cayman gledala ga je razočarano i s nevjericom. Bobby osjeti poriv da se ispriča.
- Ne... zapravo... doista baš ništa.
- I bolje da je tako - reče gospodin Cayman svečanim glasom. - Umrijeti bez svijesti, bez bola, pa to je pravi blagoslov, Amelia.
- Vjerojatno je tako - odgovori ona. - Mislite da nije ništa osjećao?
- Siguran sam da nije - spremno će Bobby. Gospođa Cayman duboko uzdahnu.
- Dobro je da je tako. Možda sam i očekivala da jeostavio neku poruku, ali vidim da je najbolje što se sve tako dogodilo. Jadni Alex. Bio je to dobar čovjek, slobodoljubiv, zaljubljenik prirode.
- Da, točno - doda Bobby. Sjetio se preplanulog lica i dubokih plavih očiju. Bila je to privlačna osoba, taj Alex Pritchard, čak i kad je bio sasvim blizu smrti. Gotovo je neobično što je baš on brat gospođe Cayman i šurjak gospodina Caymana. Zaslužio je, mislio je Bobby, i bolje od njih.
- U svakom vam slučaju mnogo dugujemo, u to sam uvjerena - reče gospoda Cayman.
- Ne brinite o tome - živo će Bobby. - Mislim... drugo se ništa i nije moglo napraviti.
- Nećemo to zaboraviti - reče gospodin Cayman. Bobby podnese još jedan bolni stisak ruke. Gospoda Cayman je mlohavo stisnu. Zatim se s gostima pozdravi i otac.
Bobby isprati Caymanove do vrata.
- A čime se vi bavite, mladiću? - upita Cayman. - Naodmoru ste ili...
- Najviše vremena provodim tražeći posao – odgovori Bobby i zasta. — Bio sam u mornarici.
- Teška vremena, teška su danas vremena - reče gospodin Cayman kimajući glavom. - U svakom slučaju, želim vam mnogo sreće.
- Hvala — odgovori Bobby uljudno.
Promatrao ih je kako odlaze.
Stojeći tako, obuzeše ga tmurne misli. Glavom mu sijevnuše različite pomisli... konfuzna razmatranja... fotografija... lice djevojke široko razdvojenih očiju i tamne kose... gospoda Cayman desetak ili petnaest godina kasnije, s debelim nanosima šminke, počupanim obrvama, očima utonulim u mesnate nabore tako da nalikuju na svinjske, te kričavom crvenosmeđom kosom. Koje li žalosti! Možda je do svega toga došlo zato što se udala za prostaka kakav je gospodin Cayman. Da je završila u braku s nekim drugim, možda bi doživjela ljupkiju starost. Poneka sjedina, oči još široko razmaknute na glatkom blijedom licu.
- Najgore što brak može biti - reče sumorno.
- Što si kazao?
Bobby se trgne iz zamišljenosti i primijeti pokraj sebe Frankie, čiji dolazak nije čuo.
- Zdravo - reče.
- Zdravo. Zašto brak? I čiji?
- Razmišljao sam općenito - odgovori Bobby.
- Na primjer?
- O razornom djelovanju braka.
- Tko je razoren?
Bpbby joj potanko objasni. Začuđen, ustanovi da se Frankie ne slaže s njegovim mišljenjem.
- Besmislica. Žena izgleda točno tako kako je prikazana na fotografiji.
- Ali, gdje si je ti vidjela? Jesi li bila na istrazi?
- Dakako da sam bila. A što misliš? Tu se ionako nema Bogzna što raditi. Istraga je pravi 8ožji poklon. Nikada prije nisam prisustvovala nekoj istrazi. Bila sam oduševljena. Dakako, bilo bi zanimljivije da je u pitanju kakav tajanstveni slučaj trovanja s izvještajima laboratorijske analize i slično, ali ne smije se biti suviše strog s malim zadovoljstvima na koja čovjek usputno naleti.
- Alaj su ti krvožedni instinkti, Frankie!
- Znam. Vjerojatno atavizam. Misliš li i ti tako? Uvjerena sam da je to posrijedi. U školi su me zvali Majmunsko Lice.
- Zar majmuni vole ubojstva? - čudio se Bobby.
- Govoriš baš kao dopisnik tjednih novina - odvratimu Frankie. - Mišljenje je našeg dopisnika o toj temi...
- Znaš — reče Bobby vraćajući se na početak razgovora - ne slažem se s tobom kada je riječ o Caymanovoj. Baš je bila lijepa na fotografiji.
- Retuširana, to je sve - prekine ga Frankie.
- Ako je tako, tada su je toliko retuširali da nitko ne bi povjerovao da su jedna te ista osoba.
- Ma ti si slijep — odbrusi Frankie. — Fotograf je učinio sve što umjetnost fotografije može, pa ipak je to bio loš rad.
- Ne slažem se s tobom - reče Bobby hladno.
- - Bez obzira na to, gdje si vidjela fotografiju?
- U lokalnom Večernjem ehu.
- Vjerojatno loš tisak.
- Čini mi se da si slijep kao šišmiš - uzvikne Frankie ljutito — iako je riječ o nafarbanoj crvenoj drolji... da, kažem drolji... kao što je Caymanova.
- Da budem iskren - reče Bobby - iznenađuješ me. I sve to u dvorištu župe koja je tako reći polusveto mjesto.
- Nisi trebao biti toliko smiješan! Poslije predaha, Frankiena se ljutnja stiša.
- Ono što je najsmješnije - doda ona - jest da se mi svađamo oko te proklete žene. A zapravo sam došla ovamo da ti predložim partiju golfa. Jesi li za?
- Vrijedi, šefe - odgovori Bobby sretno.
Krenuše prijateljski razgovarajući o stvarima kao što su udarci poslije kojih loptica za golf leti u stranu i jačina zamaha.
Na nedavnu tragediju zaboraviše sve dok Bobby ne uskliknu pokušavajući doseći rupu s jednakim brojem udaraca kao Frankie.
- Što je?
- Ništa. Baš sam se nečega sjetio.
- Čega to?
- Vidiš, ti ljudi, Caymanovi, posjetili su me zato da pitaju je li momak štogod rekao prije nego što je umro, a ja sam im rekao da nije.
- Pa?
- Sjetio sam se da je ipak nešto rekao.
- Ovo ti sigurno nije najbistrije jutro života.
- Vidiš, na to ni oni nisu mislili. Zato sam, vjerojatno, i zaboravio sve to.
A što je rekao? - upita znatiželjno Frankie.
- Rekao je: »Zašto nisu pitali Evansa?«
- Smiješno. I ništa više?
- Ništa. Otvorio je oči i to iznenada rekao, a zatim umro. Jadnik.
- A što se tu može - reče Frankie razmišljajući. – Ne brini. Nije u pitanju ništa važno.
- Znam da nije. Pa ipak, volio bih da sam im to spomenuo. Jer, tvrdio sam im da nije ništa govorio.
- Sve se ipak svodi na isto - odgovori Frankie. Mislim, nije rekao ništa u stilu »Reci Gladys da sam je oduvijek volio« ili »Moja je oporuka u komodi od orahovine« ili neku sličnu romantičnu posljednju riječ iz knjiga.
- Misliš da nije vrijedno pisma Caymanovima?
- Ne bih se time mučila. Sigurno nije ništa važno.
- Nadam se da imaš pravo - reče Bobby i ponovno se usredotoči na igru.
Na zaboravljenu rečenicu ipak nije prestao misliti. Sitnica, ali ga je mučila. Zbog toga se osjećao prilično nelagodno. Frankie je, razmišljao je, sigurno imala pravo. Cijela je stvar nevažna, najbolje da je zaboravim. Savjest mu, međutim, nije dala mira. Izjavio je da pokojnik prije smrti nije ništa rekao. To nije istina. Koliko god nevažno i glupo bilo, nije se osjećao ugodno.
Naposljetku, poslije snažnog poriva, te je iste večeri sjeo i napisao gospodinu Caymanu pismo.
Dragi gospodine Cayman,
Upravo sam se sjetio da je vaš šurjak ipak nešto rekao prije nego što je preminuo. Mislim da su točne riječi glasile: »Zašto nisu pitali Evansa ?« Žao mi je što vam to nisam rekao još jutros, ali s obzirom da tim riječima nisam pridavao veliku važnost, na njih sarn potpuno zaboravio.
Iskreno
Robert Jones
Idućeg je dana stigao odgovor.
Dragi gospodine Jones,
Hvala što ste tako precizno ponovili posljednje riječi moga šurjaka usprkos njihovoj nevažnosti. Moja se supruga nadala da joj je brat ostavio posljednju poruku. Ipak, zahvaljujemo na savjesnosti.
Vaš
Leo Cayman
Bobby se osjeti prekorenim.

VI Kraj izleta
Još jedari dan kasnije, Bobby je primio pismo sasvim drukčijeg sadržaja:
Sve je dogovoreno, momče (pisao je Badger nečitljivim rukopisom koji nije ulijevao nimalo povjerenja u skupu školu koju je polazio). Jučer sam dobio pet automobila za petnaest funti - jednog »austina«, dva »morrisa« i par »rovera«. Nećemo ih lako prodati u stanju u kakvom su sada, ali kad ih malo pokrpamo, to neće biti teško. Do đavola, automobil je automobil. Dokle god kupac bude stizao s posla kući bez kvara, to je sve što će od automobila tražiti. Razmišljao sam o tome da garažu otvorim u ponedjeljak, oslanjam se i na tebe, pa me zato nemoj iznevjeriti, staro momče. Bašje tetka Carroe bila prava ženska. Jednom sam prilikom razbio prozor dječaku koji je stanovao u njezinom susjedstvu i koji je bio grub prema njoj zbog njezinih mačaka, što ona nije nikad zaboravila. Svakog bi mi Božića slala po pet funti, a sada ovo — nasljedstvo.
Moramo uspjeti. Sve je sigurno. Mislim, automobil je ipak automobil. Možeš ih nabavljati u bescjenje. Malo ga obojiš, i to je sve što obična budala ikada zamijeti. Posao će cvasti. Zato ne zaboravi – u ponedjeljak, za tjedan dana. .
Tvoj Badger
Bobby obavijesti oca da će se zaposliti u gradu. Opis posla nije u svećeniku probudio nikakvo oduševljenje. On je jednom prilikom, treba i to reći, upoznao Badgera Beadona. Zadovoljio se time što je Bobbyju održao dugačku lekciju o tome kako ne smije biti podložan svačijem utjecaju. Iako nije bio nikakav stručnjak za financije i biznis, značenje je njegova savjeta bilo nedvosmisleno.
U srijedu tog istog tjedna, Bobby je primio još jedno pismo. Adresa je bila ispisana nepoznatim kosim rukopisom. Sadržaj ga je posebno iznenadio.
Pismo je stiglo od tvrtke Henriquez i Dallo iz Buenos Airesa, a u njemu se Bobbyju nudi posao s primanjima od tisuću funti godišnje.
Minutu ili dvije mladić je mislio da sanja. Tisuću godišnje! Ponovno pažljivo pročita pismo. Pri izboru kandidata, pisalo je, prednost će imati marinci. Do njegova su imena došli uz pomoć neimenovanog neznanca. Ponudu valja prihvatiti odmah i u roku tjedan dana krenuti za Buenos Aires.
- Neka sam proklet! - uzviknu Bobby dajući si oduška na ponešto pogrešnom mjestu.
- Bobby!
Bobby osjeti da obično vrlo dugačku prodiku ovaj put mora izbjeći pošto-poto. Učinio je to rekavši jednostavno:
- Netko mi je ponudio tisuću funti godišnje. Svećenik je ostao otvorenih usta, nesposoban da bilo što komentira.
»To ga je skrenulo s puta, neka«, pomisli Bobby zadovoljno.
- Dragi moj Bobby, jesam li ja dobro razumio da ti netko nudi tisuću godišnje? Tisuću?
- Okruglo tisuću.
- To je nemoguće - reče svećenik.
Bobbyja nimalo ne zaboli otvorena očeva nevjerica. Ni sam o sebi nije mnogo drukčije razmišljao pri procjeni svoje stvarne vrijednosti.
- Mora da su sišli s uma - složi se s ocem.
- Tko... tko su ti ljudi?
Bobby mu preda pismo. Svećenik ga je sumnjičavo razgledavao i zatim dvaput pomno pročitao.
- Neobično - reče. - Doista neobično.
- Lunatici - reče Bobby.
E moj dječače! - svećenik će na to. - Ipak je velika stvar biti Englez. Poštenje. To smo mi. Mornarica je pronijela taj ldeal svijetom. Englezovim svijetom! Ta južnoamerička tvrtka dobro zna vrijednosti mladog čovjeka čija je čestitost neuništiva, a vjernost poslodavcima osigurana. Uđeš li u igru, na Engleza se uvijek možeš osloniti i...
- Sigurnim korakom nastaviti naprijed! - dovrši Bobby.
Otac ga sumnjičavo pogleda. Tu je, inače odličnu frazu, doista gotovo zaustio, ali u Bobbyjevu tonu otkri nešto što nije bilo sasvim iskreno.
Mladić je, medutim, i dalje bio vrlo ozbiljan.
- Bez obzira na to, oče - reče on - zašto ja?
- Kako to misliš - zašto ti?
- Mnogo je Engleza u Engleskoj, srčanih momaka, prepunih poštenih odlika - reče Bobby.
- Možda te je predložio neki od tvojih posljednjih oficira.
Ipak i pored svega ne mogu prihvatiti taj posao.
Ne možeš prihvatiti posao? Dragi moj dječače, kako to misliš?
- Već sam dogovorio posao s Badgerom.
- Badger? Badger Beadon? Gluposti, dragi moj Bobby. Ovo je ozbiljna stvar.
- Znam, ali mu to dugujem - reče Bobby s uzdahom.
- Nikakav djetinjasti dogovor s Beadonom nije važan.
- Meni je važan.
- Mladi je Beadon sasvim neodgovoran. Već je nekoliko puta, koliko sam čuo, bio izvor priličnih nevolja i troškova svojim roditeljima.
- Nije imao sreće. Svakom vjeruje.
- Sreća, sreća! Prije bih rekao da taj mladić nije nijednom u životu pomakao ruku.
- Besmislica, oče. Znao je ustajati i u pet ujutro zato da nahrani one odvratne piliće. Nije njegova greška to što su dobili gušobolju.
- Nikada se nisam slagao s tim vašim planovima o garaži. Čista ludost. Ne smiješ to prihvatiti.
- Moram. Obećao sam. Ne mogu iznevjeriti Badgera. Računa na mene.
Diskusija se nastavila. Vikar, pod utjecajem svojih predrasuda o Badgeru, nikako nije mogao shvatiti sinovo obećanje kao neopozivu obavezu. Smatrao je Bobbyja svojeglavim i odlučnim da ljenčari u društvu s najgorim mogućim tipovima. Bobby je sa svoje strane uporno i bez uvjerljivosti ponavljao da »ne može iznevjeriti Badgera«.
Svećenik naposljetku ljutito napusti sobu, a Bobby napisa pismo tvrtki Henriquez i Dallo odbijajući njihovu ponudu.
Kad je s time završio, odahnu. Ispuštao je priliku kakva mu se više nikada u životu neće pružiti. Nije vidio druge mogućnosti.
Kasnije je svoje teškoće izložio Frankie. Pažljivo ga je saslušala.
- Morao bi putovati u Južnu Ameriku?
- Da.
- Da li bi ti se to svidjelo?
- Da, zašto da ne? Frankie uzdahnu.
- U svakom slučaju - reče odjučnim glasom – mislim da si ispravno postupio.
- Misliš zbog Badgera?
- Da.
- Jednostavno nisam mogao ostaviti starog momka na cjedilu.
- U redu, samo pripazi da te taj stari momak ne sredi do kraja.
- Ne brini, bit ću pažljiv. Sve je u redu. Ne ulažem nikakvu imovinu.
- Mora da je to užitak!
- Zašto?
- Ne znam. Sve je zvučilo nekako lijepo, slobodno, neodgovorno. Kad o svemu dobro razmislim, ni ja nemam nekakvu posebnu imovinu. Otac mi daje godišnji prihod, imamo mnogo kuća u kojima mogu živjeti i mnogo gadnog obiteljskog nakita, odjeću, sobarice, otvorene račune u trgovinama, ali... sve je to obitelj. To nisam ja.
- Nisi, pa ipak - zasta Bobby.
- Znam da je drukčije.
- Imaš pravo - složi se Bobby. - Drukčiji je to osjećaj. Iznenada se oneraspoloži.
Sutke su koračali igralištem za golf.
- Sutra odlazim u grad - reče Frankie dok je Bobby namještao lopticu na start.
- Sutra? A ja sam ti htio predložiti da odemo na izlet.
- Voljela bih, ali je sve već dogovoreno. Oca opet mučipodagra.
- Morala bi ostati i njegovati ga.
- Ne voli on da ga netko njeguje. To ga užasno smeta. Najviše povjerenja ima u svoga slugu. Drag je i ne smeta mu što ga stari svako malo nečim gađa ili naziva budalom.
Boby nacilja, ali loptica skliznu niz hrpicu pijeska.
- Teško je to - reče Frankie i odigra sjajan udarac.
- Usput rečeno - doda ona - mogli bismo i nešto zajedno izvesti u Londonu. Dolaziš uskoro?
- U ponedjeljak. Ali... ne znam... nikakve koristi.
- Kako to misliš, nikakve koristi?
- Pa mislim na to da ću kao mehaničar raditi po cijele dane, pa...
- Nema veze - reče Frankie. - Uvjerena sam da si sposoban doći na svaki koktel ili zabavu i dotjerati se kao bilo tko od mojih prijatelja.
Bobby samo kimne glavom.
- Ako ti je draže, priredit ću zabavu s kobasicama i pivom - reče Frankie hrabreći ga.
- Ma slušaj, Frankie, kakve koristi od toga? Mislim, ne možeš samo tako miješati svoje goste. Tvoja je raja drukčija od moje.
- - Uvjeravam te - uskoči Frankie - da je moje društvo vrlo miješano.
- Pretvaraš se kao da ne razumiješ.
- Povedi i Badgera ako želiš, pa ćeš imati društvo.
- I ti imaš nekakve predrasude o Badgeru.
- Vjerojatno zbog njegova zamuckivanja. Ljudi koji mucaju navode me da i ja mucam.
- Slušaj, Frankie. Sve to ne vrijedi i ti to dobro znaš Ovdje nema teškoća. Nemaš što raditi, pa je bolje biti i sa mnom nćgo ni s kim. Uvijek si strašno ljubazna prema meni i sve to, i ja sam zahvalan. Ali znam da sam nitko i ništa, i...
- Kad završiš s izlaganjem svoga kompleksa manje vrijednosti - reče Frankie hladno - pokušaj se izvući iz rupe uz pomoć štapa s okruglom glavom, a ne običnom palicom.
Zar sam... do vraga! - Spremio je palicu u torbu i izvadio udaraljku s teškom okruglom glavom. Frankie ga je zlurado promatrala dok je pet puta zaredom pokušavao izvući lopticu. Uokolo su od njegovih udaraca lebdjeli oblačići pijeska.
- Tvoja rupa - reče Bobby podižući lopticu.
- Točno - odgovori Frankie - i pobjeda je moja.
- Hoćemo li nastaviti s netaknutim rupama?
- Mislim da nećemo. Moram još mnogo toga danas obaviti.
- Vjerujem da moraš.
Tiho su koračali jedno uz drugo prema klubu.
- Pa - reče Frankie pružajući mu ruku - do viđenja, dragi moj. Bilo je predivno što sam te mogla iskoristiti za mog boravka ovdje. Nadam se da ću te ponovno sresti kad ništa boljeg ne budem imala u vidu.
- Slušaj, Frankie...
- Možda ćeš se udostojiti doći na moju riblju zabavu. Koliko znam, sedefnu se dugmad može naći za prilično malo para u Woolworthu.
- Frankie...
Njegove riječi uguši buka »bentleya« kojeg je Frankie nemilosrdno pokrenula. Odvezla se mahnuvši mu rukom.
- Prokletstvo! - uzviknu Bobby iskreno.
Frankie se divlje ponašala, razmišljao je. Možda svoje mišljenje nije izložio dovoljno taktično, ali, do đavola, sve što je rekao bila je istina.
Možda ipak o tome nije morao govoriti.
Iduća su mu tri dana bila beskonačno dugačka.
Svećenik je imao upalu grla, pa je morao šaptati kad je nešto htio reći, iako je govorio vrlo malo i očito podnosio prisutnost svog četvrtog sina na pravi kršćanski način. Jednom je ili dvaput citirao Shakespearea, po kojem zmijski zub... itd.
U subotu Bobby više nije mogao izdržati u kući. Naručio je od gospođe Roberts, koja je zajedno sa svojim suprugom obavljala sve poslove u župi, nekoliko sendviča i krenuo na izlet sam, s pivom koje je kupio u Marchboltu.
Posljednjih mu je dana Frankie mnogo nedostajala. Stariji su ljudi bili dosadni... Pjevali su uvijek istu pjesmu. .. . Bobby se ispruži na obronku obraslom paprati, razmišljajuci da li da prvo pojede ručak i tada zaspi, ili da prvo odspava, pa tada ruča.
Dok je umovao o tome, problem se sam po sebi riješio. Utonuo je u san. Kad se probudio, bilo je već pola tri! Nasmiješio se pri pomisli kako bi se njegov otac protivio tako provedenu danu. Dobra šetnja prirodom, desetak i više milja, to je ono što mladom čovjeku treba. Takvo ga razmišljanje dovede do nezaobilazne fraze »A sada, mislim da sam zaradio svoj ručak«.
- Baš je to idiotarija - razmišljao je Bobby. - Zašto zaraditi ručak dugačkom šetnjom za koju, zapravo, nisi raspoložen. Koje li koristi od toga? Ako u tome uživaš, tada je to čisti užitak, ali ako ne uživaš, budala si kreneš li u šetnju.
Zato odmah navali na ručak koji nije zaradio i slasno ga smaže. S uzdahom zadovoljstva odvrnu zatvarač na boci piva. Neobično gorko pivo, ali bez sumnje osvježavajuće...
Ponovno se izvali na paprat bacajući praznu bocu piva u obližnji vrijesak.
Tako ispružen osjećao se kao Bog. Svijet mu je bio pod nogama. Fraza, ali dobra fraza. Mogao je napraviti bilo što, bilo što samo kad bi pokušao. Veliki planovi i izazovni pokušaji sijevaše mu glavom.
Tada ponovno posta pospan. Obuze ga sanljivost.
Spavao je...
Težak, omamljujući san...

VII Bjeg od smrti
Vozeći svoj veliki zeleni »bentley«, Frankie uspori i parki... ga uz pločnik ispred prostrane i staromodne zgrade na čijim je ulaznim vratima pisalo »Sveti Asaph«.
Iskoči iz automobila, sagne se i izvuče veliku kitu ljiljana. Tada pozvoni. Žena u uniformi medicinske sestre otvori vrata.
- Mogu li vidjeti gospodina Jonesa?
Sestrino oko obuhvati »bentleyja«, ljiljane i Frankie s velikim zanimanjem.
- Koga da najavim?
- Lady Frances Denvent.
Sestra je bila oduševljena i njezinom pacijentu odmah poraste cijena.
Odvede Frankie u sobu na prvom katu.
- Imate posjet, gospodine Jones! A što mislite tko je? Baš je to lijepo iznenadenje!
A sve to u »vedrom« raspoloženju, tipičnom za bolnice i domove za oporavak.
- Vraga! - uzvikne Bobby iznenađeno. - Nije li to Frankie?
..~ Zdravo, Bobby. Donijela sam ti malo obaveznog cvijeća. Ima u njemu nešto što podsjeća na groblje, ali je izbor bio vrlo slab.
- Oh, Iady Frances - reče sestra - cvijeće je baš lijepo! Stavit cu ga u vodu.
Napusti sobu.
Frankie sjedne na stolac za posjetioce.
- Dakle, Bobby - reče ona - o čemu je riječ?
Dobro pitaš - odgovori Bobby. - Ovdje sam prava senzacija. Osam grana morfija, ni manje ni više. Pisat će o meni u časopisu.
Kažu da nikada prije u praksi nisu imali sličan slučaj.
- Kako je to lijepo od njih.
- Nije li? To im je tema za razgovor sa svim drugim pacijentima.
Medicinska sestra ponovno ude noseći ljiljane u vazi s vodom.
- Istina je, zar ne, da nikada prije niste imali ovakav slučaj? - upita je Bobby.
- Oh, pa vi uopće ne biste trebali biti ovdje, već na crkvenom groblju! - zahihoće sestra zbog svoje dosjetke i ostavi ih same.
- Vidiš - nastavi Bobby - bit ću poznat u cijeloj Engleskoj.
Nastavio je govoriti. Svi znaci kompleksa manje vrijednosti koje je ispoljio za posljednjeg susreta s Frankie, sada su nestali. Duboko je i egoistično uživao u pripovijedanju svake pojedinosti svog najnovijeg doživljaja.
- A sada dosta - reče Frankie obuzdavajući ga. Uopće me ne zanima pumpanje želuca. Slušajući te čovjek bi pomislio kako nitko nikada prije tebe nije bio otrovan.
- Malo ih je bilo koji su preživjeli osam grana morfija - naglasi Bobby. - Do đavola, čini se da nisi suviše impresionirana.
- Prilično razočaranje za ljude koji su te otrovali odgovori Frankie.
- Znam. Koliko dobrog morfija nizašto!
- Morfij je bio u pivu, zar ne?
- Da. Vidiš, netko me je našao kako spavam kao mrtvac, pokušao me probuditi, ali nije uspio. Podigao je uzbunu, odnijeli su me na neku farmu i pozvali liječnika...
Najmanji ljekarnički uteg; dvadeseti dio grama.
- O tome sam obaviještena - reče Frankie.
- Isprva su mislili da sam svojevoljno uzeo morfij. Tek kad su čuli moju priču, otišli su i potražili pivsku bocu, pronašli je tamo gdje sam je bacio i dali na analizu. Čini se da su ostaci piva bili dovoljni.
- Postoji li ikakva pretpostavka o tome kako je morfij dospio u bocu?
- Nikakva. Bili su u gostionici u kojoj sam kupio pivo, raspitivali se i otvorili sve boce, ali - ni traga, sve je bilo u najboljem redu.
- Mora da ti je netko ubacio morfij u pivo dok si spavao.
- Tako je. Sjećam se da naljepnica na zatvaraču nije bila sasvim zalijepljena.
Frankie zamišljeno kimne glavom.
- Dakle - reče - to samo pokazuje da ono što sam ti rekla u vlaku vrijedi.
- Što?
- Da su onog čovjeka, Pritcharda, gurnuli u provaliju.
- Nisi mi to rekla u vlaku, već na stanici — odgovori Bobby slabim glasom.
- Sasvim svejedno gdje.
- Ali zašto...
- Dušo, zato što je očito da je tako. Zašto bi itko htio ukloniti tebe? Nisi nikakav nasljednik velikog blaga ili slično.
- Možda i jesam. Neka teta za koju nisam nikad čuo mogla mi je ostaviti sav svoj novac na Novom Zelandu ili negdje drugdje.
- Besmislica. Nitko ti ne bi ništa ostavio a da te prije toga ne obavijesti. Osim toga, ako te teta ne pozna, zašto bi ostavila novac baš četvrtom sinu svećenika? Sve je jasno.
Od tvoje smrti nitko se neće obogatiti i tu se više nema što reći. Postoji i mogućnost osvete. Da nisi zaveo apotekarevu kćerku?
- Koliko se sjećam, nisam - reče Bobby dostojanstveno.
- Znam. Čovjek toliko zavodi da ne može voditi evidenciju o tome. Usput rečeno, mislim da nikada nisi nikoga zaveo.
- Nemoj da pocrvenim, Frankie. I zašto baš apotekareva kćerka?
- Neometan pristup drogi. Morfij nije lako dobiti.
- U redu, nisam zaveo apotekarevu kćerku.
- I nemaš neprijatelja za koje znaš da postoje? Bobby odmahne glavom.
- Eto vidiš - reče Frajikie pobjedonosno. - Mora da je posrijedi čovjek koji je gurnut u provaliju. Što kaže policija?
- Misle da je riječ o ludaku.
- Besmislica. Ludaci ne lutaju uokolo s neograničenim količinama morfija u potrazi za običnim pivskim bocama u koje bi ga mogli sasuti. Ne. Netko je gurnuo Pritcharda niza strminu. Stigao si na mjesto događaja minutu ili dvije poslije toga, pa se ubojica boji da si ga vidio i zato te se želi riješiti.
- Prilično neosnovana pretpostavka, Frankie.
- Zašto?
- Zato što, kao prvo, ništa nisam vidio.
- Da, ali to ubojica ne zna.
- A da sam nešto i primijetio, bio bih to rekao naistrazi.
- Tu iniaš pravo - odgovori Frankie nevoljko. Razmišljala je.
- Možda je mislio da si vidio nešto za što si ti mislio da nije ništa zanimljivo, ali što je ipak bilo - nešto. Znam da to zvuči kao nerazumljivo blebetanje, ali ti je jasno što mislim.
Bobby kimnu glavom.
- Znam što misliš, ali mi se ni to ne čini vjerojatnim.
- Uvjerena sam da je posrijedi ta tragedija. Bio si na licu mjesta, prvi koji je tamo stigao...
- I liječnik Thomas je bio tamo - podsjeti je Bobby. Nitko ga još nije pokušao otrovati.
- Možda će to uskoro pokušati - reče Frankie raspoloženo. - A možda su već pokušali, ali nisu uspjeli.
- Sve je to suviše nauhvatljivo.
- Ali mislim da je logično. Čekaj, ukloniš li dvojicu, stvari koje se događaju u zabitom Marchboltu... hej, ima još nešto!
- Što?
Taj posao koji ti je bio ponuđen. To je, dakako, malena stvar, ali je ipak bila neobična, moraš priznati. Nikada nisam čula za stranu tvrtku koja se specijalizirala u traženju neuglednih bivših mornaričkih oficira.
- Jesi li rekla neuglednih?
- Pustimo sada to. Vidiš što mislim? Vidio si nešto što nije trebalo, ili barem tako oni (tka god da su) misle. Vrlo dobro. Prvo te se pokušaju otarasiti nudeći ti posao u inozemstvu. To je propalo, pa su te pokušali ukloniti zauvijek.
- Nije li to suviše grubo rečeno? A nije li to veliki rizik?
- Pa ubojice su uvijek zastrašujuće nagli. Što više ubojstava počine, to ih više žele.
- Kao Okaljan krvlju - reče Bobby sjećajući se jednog od najdražih romana.
- A tako je i u stvarnom životu.
- Ali Frankie, što sam to, zaboga, mogao vidjeti?
- To je teško reći — prizna Frankie. — Slažem se u tome da nisi mogao vidjeti trenutak kad je Pritchard gurnut, jer bi to kazao prilikom istrage. Mora da je posrijedi nešto što je izravno vezano za pokojnika. Možda je na sebi imao nekakvo prirodno obilježje, madež, spojene prste ili neku drugu fizičku neobičnost.
- Sada razmišljaš kao dr Thorndyke. To nije mogao biti razlog jer što god bih vidio ja, vidjela bi i policija.
- Vidjela bi? Imaš pravo, bila je to glupa pretpostavka. Baš je sve zamršeno.
- I ugodno - doda Bobby. - Postao sam važan. Pa ipak vjerujem da su sve te pretpostavke čista teorija.
- Sigurna sam da imam pravo — ustane Frankie. — Sada moram ići. Hoćeš li da ponovno dođem sutra?
- Svakako! Razgovor s medicinskim sestrama postaje sve dosadniji. Kad si stigla iz Londona?
- Odmah pošto sam čula što ti se dogodilo, vratila sam se. Vrlo je uzbudljivo imati romantično otrovanog prijatelja.
- Ne znam je li morfij baš tako romantičan – reče Bobby zamišljeno.
- Dobro, doći ću sutra. Da te poljubim ili da te ne poljubim?
- Nije zarazno - reče Bobby ohrabrujući je.
- Tada ću pošteno obaviti svoju dužnost prema bolesniku.
Lagano ga poljubi.
- Vidimo se sutra.
Malo poslije, u sobu uđe sestra noseći čaj za Bobbyja.
- Vidjela sam njezine fotografije u novinama. U prirodi je drukčija. Vidjela sam je, dakako, kako se voziuokolo svojim automobilom, ali je nikada nisam vidjela izbliza kao danas. Nije li malčice ohola?
- Ni slučajno! - uzvikne Bobby. - Nikada Frankie ne bih zvao oholom.
- Rekla sam glavnoj sestri da je nevjerojatno prirodna, da, rekla sam joj baš to. Ne pravi se važna. Rekla sam glavnoj sestri da je kao ona ili ja, to sam rekla.
Bobby ne odgovori. Razočarana, sestra napusti sobu.
Popio je čaj i još jednom razmislio o svim mogućnostima Frankiene fantastične teorije, da bi ih na kraju odbacio kao nemoguće. Potraži zabavu.
Zamijeti vazu s ljiljanima. Baš je lijepo od Frankie što mu je donijela sve to cvijeće, prekrasno je, ali je sam sebi morao priznati da bi se više obradovao kojem dobrom detektivskom romanu. Pogleda na stolić pokraj kreveta. Ouidin roman, primjerak Johna Halifaxa, gospodina i tjednik iz Marchbolta. Uzme Johna Halifaxa, gospodina i počne čitati.
Baci ga poslije pet minuta. Glavi koja se hranila poznatim kriminalističkim romanima, Halifax bijaše suviše dosadan.
Uzdahnu i počne listati tjednik iz Marchbolta.
Časak ili dva kasnije pritiskao je zvono ispod jastuka žestinom koja je natjerala sestru da dotrči u sobu.
- Što se dogodilo, gospodine Jones? Osjećate li se loše?
Molim vas da odmah telefonirate u dvorac i kažete lady Frances da se brzo vrati ovamo.
- Ali gospodine Jones! Pa ne možete poslati takvu poruku.
- Ne mogu? - upita Bobby. - Kad bih se smio dignuti iz ovog prokletog kreveta, brzo biste vidjeli da li to mogu ili ne mogu U svakom slučaju, morate telefonirati.
- Pa nije se još stigla ni vratiti kući.
- Ne znate vi kako je brz taj njezin »bentley«.
- Ni čaj neće stići popiti.
- Slušajte, draga djevojko - reče Bobby. - Ne stojte tamo i ne svađajte se sa mnom. Nazovite je. Recite joj mora odmah krenuti ovamo jer joj želim reći nešto izuzetno važno.
Pobijeđena, ali bez volje, sestra ode. Slobodno prepriča Bobbyjevu poruku:
Ako to nije nezgodno lady Frances, gospodin Jones je pita da li bi joj bilo teško da se vrati zbog nečeg važnog što joj želi reći, dakako, bez potrebe da ona tako postupi, ako joj to ne odgovara.
Lady Frances je ljubazno odgovorila da će odmah doći.
- Ovisna je o njemu - pričala je sestra svojim kolegicama. - Zagrizla je, eto, to je posrijedi.
Frankie je stigla sva nestrpljiva.
- Kakvi su to očajnički pozivi? - upita ga ona. Bobby je sjedio u krevetu užarenih obraza. Mahao je tjednikom iz Marchbolta.
- Pogledaj ovo, Frankie. Frankie pogleda.
- Pa? - upita.
- To je fotografija za koju si ti rekla da je retuširana, ali ipak vrlo nalik gospođi Cayman, zar ne?
Bobby pokaza fotografiju u novinama ispod koje je pisalo: »Portret nađen uz mrtvaca pomogao je da se žrtva identificira. Gospođa Amelia Cayman, njegova sestra.«
- To sam rekla, točno. Ne vidim u tome ništa uzbudljivo.
- Ni ja.
- Ali rekao si...
- Znam što sam ti rekao. Ali vidiš Frankie – Bobbyjev glas poprimi značajni ton - to nije fotografija koju sam ja vratio u džep mrtvog čovjeka!
Pogledaše se.
- U tom slučaju - reče Frankie polako.
- Ili su bile dvije fotografije...
- Sto vjerojatno nije točno...
- Ili...
Zastaše.
- Taj Čovjek, kako se zove? - upita Frankie-
- Bassington-ffrench! - odgovori Bobby.
- Sada sam sigurna!

VIII Zagonetna fotografija
Buljili su jedno u drugo pokušavajući se prilagoditi novonastaloj situaciji.
- Nitko drugi ne dolazi u obzir - reče Bobby. – Samo je on to mogao napraviti.
- Osim ako u džepu doista nisu bile dvije fotografije.
- Zaključili smo da je to nemoguće. Da su bile dvije fotografije, policija bi ga pokušala identificirati koristeći se objema.
- To i nije teško saznati - doda Frankie. - Pitat ćemo policiju. Ograničimo se sada na pretpostavku da je bila samo jedna fotografija u njegovu džepu. Bila je tamo kad si odlazio, ali nije bila u džepu kad je stigla policija, pa je jedina osoba koja je mogla uzeti fotografiju i zamijeniti je drugom, baš čovjek kojeg si ostavio uz mrtvaca da čeka pomoć, taj Bassington-ffrench. Kako je on izgledao, Bobby?
Bobby se namrštio, pokušavajući se prisjetiti lika.
- Vrsta čovjeka kojeg je teško opisati. Ugodan glas. Gospodin i sve što uz to ide. Nisam ga pošteno ni pogledao. Rekao je nešto da je stranac koji je tamo došao zato da kupi kuću.
- I to je lako saznati - reće Frankie. – Kompanija Wheeler & Owen jedina je koja u nas prodaje kuće.
Iznenada se strese.
- Bobby, zar ti nije palo na pamet? Ako je Pritchard bio gurnut u provaliju... tada Bassington-ffrench mora biti čovjek koji je to napravio...
- To je prilično gadno - uzvrati Bobby. - Doimao se kao vrlo ugodan čovjek. Ali, Frankie, još ne možemo biti sasvim sigurni da je Pritchard doista gurnut.
Uvjerena sam u to.
- Sve ovo vrijeme si tako mislila.
- Ne. Htjela sam da bude tako kako bi sve bilo uzbudljivije. Sada je sve više ili manje dokazano. Ako je riječ o ubojstvu, sve se podudara. Tvoja neočekivana pojava koja je poremjetila ubojičine planove, tvoje otkriće fotografije i, kao posljedica, potreba da te se ukloni.
- To im je greška - reče Bobby.
- Zašto? Ti si jedina osoba koja je vidjela fotografiju. Tek što je Bassington-ffrensh ostao sam s mrtvim tijelom, zamijenio je fotografiju koju si samo ti vidio.
Bobby odmahne glavom.
- Nisam sasvim siguran da je tako. Čak i da je ta fotografija toliko važna da me, kako si ti to rekla, »žele ukloniti«. Zvuči apsurdno, iako je i to moguće. Što god da su htjeli napraviti, završili bi to odmah. To što sam otputovao u London i što nisam na vrijeme vidio tjedne novine iz Marchbolta, dogodilo se sasvim slučajno, i na to nitko nije mogao računati. Vjerojatnije je bilo da su očekivali od mene da odmah kažem: »Ne, to nije fotografija koju sam vidio.« Zašto da čekaju završetak istrage koja je, osim toga, povoljno završena?
- Ima nešto u tome - primijeti Frankie.
- I još nešto. Nisam sasvim siguran, ali gotovo bih semogao zakleti da, dok sam vraćao fotografiju u mrtvačevu odjeću, Bassington-ffrencha nije bilo u blizini. Pojavio se tek pet ili deset minuta kasnije.
- Možda te je cijelo to vrijeme promatrao odozgo pokuša Frankie.
- Ne vidim kako bi to mogao - reče Bobby polako. Dio stijene na kojoj smo se nalazili vidi se samo s jednog mjesta. S ostalih se pozicija ništa ne vidi jer je stijena najprije izbočena, pa se tek tada uvlači. Samo je jedno mjesto, dakle, i kada je Bassington-ffrench stigao, odmah sam ga čuo. Koraci odjekuju sve do dolje. Možda je i bio u neposrednoj blizini, ali nije gledao dolje, u to se kunem.
- Misliš li time reći kako nije ni znao da si vidio fotografiju?
- Nije mogao znati.
- A nije li se trebao pribojavati mogućnosti da si ga vidio na djelu, tj. da si vidio ubojstvo, jer i sam kažeš da je to također nemoguće. Da si nešto vidio, sigurno ne bi držao jezik za zubima. Znači da postoji još nešto.
- Samo što?
- Nešto što nisu saznali sve do poslije završetka istrage. Zaštcdi samo cijelo vrijeme govorim »oni«?
- Zašto da ne? Naposljetku, i Caymanovi moraju u to biti upleteni. Vjerojatno je u pitanju banda. Volim bande.
- Znak lošeg ukusa. Svojeručno je ubojstvo, bez bandi i pomoćnika, daleko iznad toga - reče Frankie ponešto odsutnim gl«pm. - Bobby!
- Da?
- Što je ono Pritchard izustio prije nego što je umro? Pričao si mi o tome neki dan. Nekakvo smiješno pitanje.
- Zašto nisu pitali Evansa ?
- Da. A što ako je to razlog?
- Smiješno.
- Tako zvuči, ali bi moglo biti vraški vatžno. Bobby, sigurna sam da je baš to u pitanju. Ili ne, baš sam glupača... pa ti nikada nisi ništa ni spomenuo Caymanovima o tome.
- Zapravo, jesam - reče Bobby polako.
- Jesi?
- Da. One iste večeri napisao sam im pismo. Napomenuo sam, dakako, da je sve skupa vjerojatno nevažno.
- I što se dogodilo?
- Cayman mi je ljubazno odgovorio da se slaže s mojim mišljenjem, da u tim riječima doista nema nikakve važnosti i zahvalio mi na trudu. Osjećao sam se nekako prekoren.
- I dva dana kasnije dobio si pismo od te neobične tvrtke s podmitljivom ponudom da radiš u Južnoj Americi.
- Da.
- E pa — reče Frapkie — doista ne znam što ti još treba kao dokaz. Prvo su pokušali s ponudom za posao. Odbio si. Zatim te slijede i čekaju pravi čas da ti uspu morfij u bocu od piva.
- Znači da su Caymanovi ipak upleteni u sve to!
- Dakako da jesu!
- Da - ponovi Bobby zamišljeno. - Ako je tvoja rekonstrukcija događaja točna, tada sigurno jesu. Prema našoj posljednjoj teoriji, dakle, sve izgleda ovako. Mrtvac B je namjerno je gurnut preko ruba provalije, a to je najvjerojatnije djelo BF-a. Važno je da X ne bude identificiran, pa se u njegov džep umeće fotografija gospode C, a uklanja portret nama nepoznate žene. Pitam se tko li je ona?
- Drži se činjenica - opomene ga Frankie.
- Gospoda C čeka da joj fotografija bude objavljena u novinama, pa se odmah potom javlja kao bolom obuzeta sestra mrtvaca X i identificira ga kao svoga brata.
- Ne vjeruješ, valjda, da joj je doista bio brat?
- Ni slučajno! Znaš, baš mi se to vrzmito glavom. Činilo mi se da se Caymanovi veoma razlikuju od njega. Mrtvac je bio, eh! ... kako da to kažem, zvuči strašno ili poput nekog starog umirovljenog Anglo-Indijca... pravi gospodin, pukka sahib.
- A Caymanovi to zacijelo nisu bili?
- Uopće nisu.
- I tada, baš kad je sve krenulo kao podmazano – tijelo uspješno identificirano, presuda o nesretnom slučaju, svi živi i zdravi - pojavio si se ti i sve im pokvario - mozgala jeFrankie.
- Zašto nisu pitali Evansa? - ponavljao je Bobby zamišljeno. - Da ti iskreno kažem uopće ne vidim što je u toj rečenici toliko važno da tjera čak i na ubojstvo.
- To je zato što ne znaš o čemu je riječ! 'To ti je kao rjesavanje zagonetki. Naznačiš trag uvjeren da je rješenje jednostavno i da će svatko odmah pogoditi o čemu je riječ, kad tamo gotovo se preplašiš od iznenađenja što nitko nije ništa otkrio. »Žasto nisu pitali Evansa?« mora da im je bilo neobično važno pitanje, pa nisu ni pomislili da ono tebi baš ništa ne znači.
- Budale.
- Baš tako. Ali, moguće je i to da su pomoislili kako ti je Pritchard, osim toga, rekao još nešto čega bi se mogao prisjetiti poslije odredenog vremena. Nisu željeli riskirati. Bilo je sigurnije da te uklone.
- Veliki je to rizik. Zašto jednostavno nisu namjestili još jednu »nesreću«?
Ne to bi bilo glupo- Dvije nesreće za samo tjedan dana? Svatko bi pomislio da između njih postoji određena veza, pa bi ljudi počeli preispitivati i prvu nesreću. Ne, vjerujem da je u pitanju jednostavpost njihove metode koja je prilično osmišljena.
Pa ipak si malo prije rekla da je do morfija teško doći.
-Vise i nije tako teško. Treba potpisati nekoliko papira. Dakako, to je trag. Tko god to bio, morao je imati neometan pristup zalihama morfija.
- Liječnik, medicinska sestra ili kemičar, apotekar nabroji Bobby.
- Zapravo sam više mislila na protuzakonito uvezene droge.
- Ne možeš samo tako pomiješati nekoliko različitih vrsta zločina - reće Bobby.
- Vidiš, čvrsta je strana cijele stvari nedostatak motiva. Tvoja smrt ne koristi nikome. Što bi policija zaključila?
- Da je u pitanju luđak - reče Bobby. - A to i misli.
- Vidiš? Sve je, zapravo, vrlo jednostavno. Bobby se iznenada počne smijati.
- Što je tako smiješno?
- Pomisao kako se jadnici zbog svega ovoga muče. Sav taj morfij dovoljan da se ubije šest ljudi, a ja još živ i pokretan!
- To je jedna od onih sitnih životnih ironija koje se ne mogu predvidjeti - složi se Frankie.
- Pitanje je što ćemo sada - upita Bobby praktično razmišljajući.
- O, mnogo toga! - reče spremno Frankie.
- Na primjer?
- Kao prvo, saznati sve o fotografiji, da li je bila Jedna ili dvije, a zatim krenuti u potragu za prebivalištem Bassington-ffrencha.
- S njim vjerojatno nećeš imati problema.
- Zašto to kažeš?
- Razmisli malo, Frankie. Bassington-ffrench mora biti izvan svake sumnje. Mora biti čist. Ne samo da ne smije biti ničega što bi ga na bilo koji način povezivalo s mrtvacem, već mora imati valjani razlog za svoj boravak ovdje. Možda je kupnju kuće i izmislio, ali kladim se da je nek. sličan posao obavio. Nitko ne smije sumnjati u »tajanstvenog stranca viđenog nedaleko nesreće«. Vjerujem da mu je Bassington-ffrench pravo ime i da je vrst osobe koja će se izdići iznad svake sumnje.
- Da - reče Frankie zamišljeno. - Dobro si to sveo na posljednji zaključak: neće biti ničega što bi moglo povezati Bassington-ffrencha s Alexom Pritchardom. E sada, kad bismo barem znali tko je mrtvac...
- Bilo bi drukčije. Zato je i bilo važno da se tijelo ne prepozna, pa otuda i Caymanova kamuflaža.
- Zaboravljaš da ga je gospođa Cayman identificirala što je brže bilo moguće. Da su se poslije toga i pojavljivale njegove slike u novinama, ljudi bi rekli: »Pazi kako ovaj nalikuje onom Pritchardu što je pao niz liticu, naprosto nevjerojatno«.
- Mora da u tome leži još nešto - reče Frankie grubo. X je vjerojatno bio čovjek čiji nestanak neće biti tako lako ili brzo primijećen. Mislim, on zacijelo nije imao obitelj, jer bi njegova supruga ili obitelj odmah otišli na policiju i prijavili njegov nestanak.
- Bod za tebe, Frankie - odgovori Bobby. - Vjerojatno se ili spremao na put u inozemstvo ili je namjeravao otputovati, bio je tamnoput i sigurno nije imao bližih rođaka koji bi znali kuda se kreće.
- Divno zaključujemo - uzvikne Frankie. - Nadam se ne i pogrešno.
- Lako moguće - reće Bobby. - Ipak, mislim da u svemu što smo dosad kazali ima određenog smisla, dakako uz otvorenu mogućnost da je sve to gotovo nevjerojatno.
Frankie nedvosmisleno odmahne rukom.
- Preostaje pitanje: što sada? - reče ona. - Čini mi se da su pred nama tri mogućnosti za napad.
- Da čujemo, Sherlock!
- Prva si ti. Jednom su ti pokušali oduzeti život. Pokušat će ponovno. Samo, ovaj se put možemo prirediti i spremno ih dočekati na fronti. Time mislim upotrijebiti tebe kao mamac.
- Ne hvala, Frankie - reče Bobby. - Prvi put bio sam sretne ruke, ali se sreća ne mora ponoviti, osobito ako promijene način napada. Ionako se u budućnosti namjeravam mnogo više brinuti o sebi. Zato zamisao o mamcu jednostavno zaboravi.
- Bojala sam se da ćeš to reći - uzdahne Frankie. Mladi su ljudi upravo tužno degenerirani u novije doba. Otac tako kaže. Više ne uživaju u neugodnim i opasnim stvarima. Šteta.
- Velika šteta - reče Bobby, ali nije popustio. – Kakav je tvoj drugi plan?
- Pitanje: »Zašto nisu pitali Evansa?« — odgovori ona. - Pretpostavka je da je pokojnik stigao ovamo zato da senađe s Evansom, pa tko god to bio. Kad bismo pronašli Evansa...
- Znaš li ti - prekine je Bobby - koliko je Evansa u Marchboltu?
- Oko sedam stotina - prizna Frankie - a možda i više.
- Najmanje toliko! Možda bismo nešto na taj način i mogli napraviti, ali sumnjam.
- Mogli bismo napraviti listu svih Evansa i posjetiti najvjerojatnije kandidate.
- A pitat ćemo ih - što?
- U tome i jest teškoća - odgovori Frankie.
- Moramo znati barem malo više - nastavi Bobby – pa će nam ta ideja koristiti. Treći plan?
- Taj čovjek, Bassington-ffrench. Tu barem imamo nešto opipljivo, od čega možemo krenuti. To je neobično prezime. Pitat ću oca. On poznaje sve obitelji ovog kraja i sve njihove loze.
- Vrijedi - reče Bobby. - Tako bismo doista mogli nešto napraviti.
- U svakom ćemo slučaju pokušati nešto.
- Dakako da hoćemo. Zar misliš da ću samo tako primiti osam grana morfija i ništa ne poduzeti?
- To je hrabrost - reče Frankie.
- A osim toga — nastavi Bobby — tu je i uvreda zbog ispumpanog želuca koju također treba sprati.
- Dosta - prekine ga Frankie. - Opet ćeš postati morbidan i neuljudan ako te ja ne zaustavim.
- Nemaš onog pravog ženskog razumijevanja - reče Bobby.

IX O gospodinu Bassington-Ffrenchu
Frankie nije gubila vrijeme. Navalila je na oca još tog istog jutra. - Oče - reče - poznaješ li ikoga s prezimenom Bassington-ffrench?
Lord Marchington baš je tada čitao neki politički članak, pa nije obratio posebnu pažnju njezinu pitanju.
- Nisu to toliko Francuzi koliko Amerikanci - promrmlja zajedljivo.
- Sve te lakrdije i konferencije samo su trošenje vremena i novca nacije.
Frankie se isključi čekajući da lord Marchington, jureći kao željeznica dobro poznatom trasom, napravi predah.
- Bassington-ffrenchovi? - ponovi ona pitanje.
— Što s njima? — upita lord Marchington.
Frankie to još nije znala. Zato je namjerno izrekla pogrešnu tvrdnju znajući da njezin otac obožava protusloviti.
- Oni su iz Yorkshirea, zar ne?
- Besmislica! Oni su iz Hampshirea. Postoje i ogranci - Shropshire, te još jedan u Irskoj. Odakle su tvoji prijatelji?
- Nisam sigurna - odgovori Frankie, prešutno prihvaćajući misao o prijateljstvu s nepoznatim ljudima.
- Nisi sigurna? Kako to misliš? Moraš biti sigurna.
- Ljudi se danas toliko seljakaju amo-tamo - požali se Frankie.
- Sele se i sele, gotovo da je to sve što znaju. U moje si vrijeme mogla ljude pitati o tome. Tada se znalo otkuda je tko; ako je momak rekao da pripada lozi iz Hampshirea, u redu, njegova se baka udala za mog drugog bratučeda. I
veza je postojala.
- Mora da je bilo divno - usklikne Frankie - samo što danas, zapravo, i nema vremena za rodoslovna i geografska ispitivanja.
- Ne, danas se više nema vremena ni za što drugo osim za ispijanje onih otrovnih koktela.
S usana mu se ote bolni jauk dok je premještao svoju podagričnu nogu.
- Jesu li bogati? - upita Frankie.
- Bassington-ffrenchovi? Ne znam. Poznato mi je samo to da je loza iz Shropshirea gotovo sasvim izumrla. Jedan se iz loze Hampshire oženio bogatom nasljednicom. Amerikanka je.
- Jedan je od njih neki dan bio ovdje - reče Frankie. Raspitivao se za kuće.
- Smiješna ideja! Što će nekome kuća baš ovdje? To je, pomisli Frankie, pitanje na mjestu.
Idućeg je dana ušla u agenciju za prodaju nekretnina Wheeler & Owen. Primio ju je osobno gospodin Owen. Ljupko mu se nasmiješila i sjela.
- Što to možemo sa zadovoljstvom učiniti za vas, lady Frances? Nadam se da ne želite prodati dvorac? Ha! Ha! smijao se gospodin Owen vlastitoj dosjetki.
- Voljela bih da možemo - odgovor; Frankie – ali nisam zbog toga došla. Neki je dan ovdje bio moj stari znanac, gospodin Bassington-ffrench. Raspitivao se za kuće.
- Doista, tako je. Savršeno se sjećam imena. Dva mala slova »f«.
- Točno - reče Frankie.
- Raspitivao se o raznim manjim imanjima koja dolaze u obzir za kupnju. Morao se vratiti u grad već sljedećeg jutra, pa nije ni dospio sve pogledati, ali koliko sam shvatio, nije hitno. Od tada su iskrsla čak dva imanja koja bi mu odgovarala, pa sam ga o tome obavijestio, ali još nisam dobio odgovor.
- Jeste li mu pisali u London ili na njegovu... hm... ladanjsku adresu?
- Da pogledam - i Owen pozove svog mladog pomoćnika. - Frank, donesi mi adresu gospodina Bassington--ffrencha.
- Roger Bassington-ffrench, Merroway Court, Staverley, Hants - odgovori ovaj spremno.
- A tako! - uzviknu Frankie. - Tada to ipak nije bio moj gospodin Bassington-ffrench, već vjerojatrio njegov nećak. Učinilo mi se neobičnim da dode ovamo, a da me ne posjeti.
- Dakako, dakako - odvrati gospodin Owen uvižavno.
- Ako se dobro sjećam, mora da je bio ovdje u srijedu...
- Točno. Posjetio nas je nešto prije pola sedam navečer, a mi zatvaramo u pola sedam. Sjećam se toga posebno zato što je istog dana došlo do one nesreće. Čovjek se sunovratio niza stijenu. Gospodin Bassington-ffrench ostao je, zapravo, uz mrtvaca sve dok nije stigla policija. Bio je prilično uznemiren kad je došao ovamo. Strašna je to tragedija i krajnje je vrijeme da se nešto napravi s tim djelićem puteljka. Gradskom su vijeću upućene žestoke kritike, to vam mogu reći, lady Frances. Nikako mi nije jasno kako to da na istom mjestu nije došlo do mnogo više nesreća.
- Nevjerojatno - reče Frankie.
Zamišljeno je napustila ured. Kao što je Bobby to predvidio, u kretanju gospodina Bassington-ffrencha nije bilo ničeg sumnjivog. Pripadao je lozi Hampshire, dao je svoju pravu adresu, te pričao o svom udjelu u tragičnom događaju vlasniku agencije za prodaju nekretnina. Da li je moguće da je gospodin Bassington-ffrench ipak sasvim nevin?
Obuze je mučna sumnja, ali se brzo oporavi.
- Ne - reče sama sebi. - Čovjek koji želi kupiti imanje ili bi došao ovamo ranije ili bi ostao do idućeg dana. U agenciju za prodaju nekretnina ne ulazi se baš u vrijeme kad se zatvara, a niti se odmah nastavlja za London. Zašto uopće putovati? Jednostavnije je napisati pismo. Ne, odluči u sebi Frankie, Bassington-ffrench je krivac.
Zatim posjeti policijsku stanicu.
Inspektor Williams bio je njezin stari znanac, još od vremena kad je uspio uhvatiti sobaricu s lažnim preporukama, pošto se ova potajica udaljila s nešto Frankienog nakita.
- Dobar dan, inspektore.
- Dobar dan, mlada gospođice. Nadam se da je sve u redu.
Još nije sasvim, no baš planiram kako da opljačkam banku jer mi novci brzo hlape.
Inspektor se grohotom nasmija njezinoj duhovitoj primjedbi.
- Zapravo, došla sam vas nešto pitati iz čiste znatiželje - doda Frankie.
- To je, dakle, posrijedi, lady Frances...
- Recite mi, inspektore, čovjek koji je pao u provaliju, Pritchard ili kako se već zvao...
- Da, Pritchard.
- Imao je uza se jednu fotografiju, nije li? Netko mi je rekao da ih je imao čak tri.
- Jednu - odgovori inspektor. - Bila je to fotografija njegove sestre. Doputovala je ovamo i identificirala ga.
- Zašto li se samo priča da su bile tri fotografije!?
- To nije teško objasniti, lady Frances. Novinari gotovo nikada ne paze na preuveličavanja, pa najčešće sve prikažu pogrešno.
- Znam - reče Frankie. - Čula sam najnevjerojatnije priče.
Na čas zasta, a zatim pruži oduška mašti.
- Čula sam da su mu džepovi bili nabijeni papirima iz kojih se saznalo da je bio strani agent, a znam i za verziju po kojoj su mu džepovi bili puni droge ili falsificiranih novčanica.
Inspektor se srdačno nasmija.
- Kakvih li priča!
- Ja, međutim, vjerujem da je u džepu imao uobičajene stvari.
- I to malo njih. Neoznačenu maramicu, nešto sitniša, kutiju cigareta i nekoliko zabilješki na papirićima. Nikakvog pisma. Da nije bilo te fotografije, dobrano bismo se namučili da ga identificiramo. Kao da je u pitanju sudbina.
- Pitam se da li je - reče Frankie.
Njoj je ta riječ značila nešto sasvim drugo, pa zato promijeni temu.
- Jučer sam posjetila gospodina Jonesa, sina svećenika, onog koji je bio otrovan. Doista neobično.
Aha! - sjeti se inspektor. - To je doista neobično. Nikada prije nisam čuo ništa slično. Ugodan mladić bez ijednog neprijatelja na svijetu. Znate, lady Frances, uokolo se vrzmaju nekakve čudne spodobe. Ipak, nikada nisam čuo za manijaka koji bi se ponašao ovako.
- Postoji li ikakav trag za rješenje? Znatiželjno se raspitivala širom otvorenih očiju. Sve je to tako uzbudljivo! - dodala je. Inspektor se nadme od zahvalnosti. Uživao je u prijateljskom razgovoru s kćerkom jednog vojvode. A u njoj ničeg lažnog ili snobovskog.
- U blizini je viđen automobil - odgovori inspektor. Tamnoplavi »talbot«. Čovjek iz Lock'sa zabilježio mu je broj, GG 8282, i primijetio da je otišao u pravcu St.
Botolpha.
- A što vi mislite o tome?
- To je broj automobila biskupa iz Botolpha. Frankie se minutu ili dvije zabavljala s pomišlju o biskupu ubojici, ali je s uzdahom odbaci.
- Vjerujem da se na biskupa ne može posumnjati? —upita.
- Saznali smo da biskupov automobil uopće nije napuštao palaču toga dana.
- Znači, lažni broj.
- Da. I to je sve što znamo.
S izrazom divljenja, Frankie ga napusti. Nije se upuštala u obeshrabrujuće zaključke, ali pomisli:
»Mora da u Engleskoj ima mnogo tamnoplavih 'talbota'.«
Nakon povratka kuči, uzela je telefonski imenik Marchbolta s pisaćeg stola u knjižnici, gdje je stalno stajao, i ponjela ga u svoju sobu. Radila je na njemu nekoliko sati.
Rezultat je nije zadovoljio.
U Marchboltu je živjelo četiri stotine i osamdeset dva Evansa.
- Do vraga! - izusti.
Zatim se baci na planove za budućnost.

X Pripreme za nesreću
Tjedan dana kasnije, Bobby se u Londonu pridružio Badgeru. Primio je nekoliko zagonetnih poruka od Frankie, i to najčešće toliko nečitko napisanih da mu nije preostajalo ništa drugo nego da pogađa njihovo značenje. Cinilo se, iz svega što je shvatio, da je Frankie imala nekakav plan, te da on (Bobby) ne smije učiniti ništa svojevoljno dok mu se ona ne javi. To mu je odgovaralo. Ionako nije imao slobodnog vremena jer se nesretni Badger već uspio uplesti u svakojake poslove, pa je Bobby bio zauzet razmršavanjem nevjerojatne gužve u koju mu se prijatelj uvalio.
Mladić je u međuvremenu pomno pazio na sebe. Nakon podmetnutog morfija bio je krajnje sumnjičav prema jelu i piću, čak je u London ponio sa sobom i svoj mornarički revolver, iako mu je to bilo mrsko.
Baš kad je počeo pomišljati da je cijela stvar. bila neobična noćna mora, zagrmio je Frankien »bentlly« i zaustavio se ispred garaže. Bobby izade u radnom odijelu da je dočeka. Frankie je sjedila za volanom, a pored nje neki prilično neraspoložen mladi čovjek.
- Zdravo, Bobby - reče Frankie. - Ovo je George Arbuthnot. Liječnik je i bit će nam potreban.
- Jesi li sigurna da će nam trebati lijećnik? - upita je. Nisi li ti to pomalo pesimistički raspoložena?
- Nisam mislila da ćemo ga tako trebati — odgovori mu Frankie. - Treba nam za ostvarenje plana koji sam smislila. Može li se ovdje negdje mirno sjesti i razgovarati?
Bobby sumnjičavo pogleda oko sebe.
- Samo moja spavaonica — reče.
- Izvrsno - odgovori Frankie.
Izade iz automobila i zajedno s Georgeom Arbuthnotom krene uz vanjsko stubište prema njegovu sobičku na prvom katu.
- Ne znam da li će biti mjesta za sjedenje -reče Bobby lutajući pogledom po sobi. Jedina je stolica bila pretrpana Bobbyjevom odjećom.
- Na krevet - reče Frankie.
Zavali se, a to učini i George Arbuthnot, pa krevet zaškripi kao da negoduje.
- Sve sam isplanirala - reče Frankie. - Za početak treba nam automobil. Mislim da nam i ovi vaši automobili mogu poslužiti.
- Namjeravaš kupiti jedan od naših automobila?
- Da.
- Baš je to lijepo od tebe, Frankie - reče Bobby toplo - ali ne moraš. Nastojim da u posao ne uvlačim prijatelje.
- Pogrešno si me shvatio - reče Frankie. - Uopće ne mislim na to. Znam što si htio reći... to je kao da kupuješ užasnu odjeću od prijatelja koji je tek otvorio trgovinu. Muka koja se mora proći. Ali tu nije riječ o tome. Meni doista treba automobil.
- Što nedostaje »bentleyu«?
- Nije dovoljno dobar.
- Ti si luda.
- Nisam. Nije dovoijno dobar za ono što mi treba... da ga razbijem!
Bobby zastenje i rukama začepi uši.
- Jutros se, ćini mi se, ne osjećam dobro. Progovori George Arbuthnot. Glas mu je bio dubok i melankoličan.
- Ona time želi kazati - reče on - da je očekuje prometna nesreća.
- Kako to ona zna? - upita Bobby divlje .Frankie očajnički uzdahne.
- Ne znam zašto i kako, ali čini mi se da smo pogrešno počeli. Sada me pažljivo slušaj, Bobby, i pokušaj shvatiti što ti govorim. Znam da ti je inteligencija zanemarljiva, ali bi ipak mogao shvatiti ako se malo koncentriraš.
Zasta, pa nastavi.
- Na tragu sam Bassington-ffrenchu.
- Vidi, vidi.
Bassington-ffrench, naš Bassington-ffrench, živi u selu Staverley u Hampshireu, u zgradi Merroway Courtkoja pripada njegovom bratu. Naš Bassington-ffrench živi tamo s bratom i suprugom.
- Čijom suprugom?
- Bratovom, dakako. Ali to nije važno. Važno je kako ćemo se ti, ja ili oboje uvući u njihovu kuću. Bila sam tamo i proučila okolicu. Staverley je obično selo. Stranac koji tamo dođe s namjerom da ostane, ne može proći nezapažen. Zato sam razradila plan. Eto što će se dogoditi: lady Frances Denvent, vozeći svoj automobil više loše nego dobro, razbija se s njime o zid blizu ulaza u Merroway Court. Automobil je uništen, a ne sasvim uništenu lady Frances odnose u kuću. Lady ima potres mozga, u šoku je a ne smiju je ni pomaknuti.
- Zašto?
- Tu, vidiš, na scenu stupa George. Ne možemo riskirati da me pregleda neki nepoznat liječnik i utvrdi kako mi nije ništa ili da me neki službenik pokupi onesviještenu i odveze u najbližu bolnicu. Eto što se tada događa: George kao slučajno prolazi, također u automobilu - pa je bolje da nam prodaš dva vozila - ugleda nesreću, iskače iz automobila i sve preuzima na sebe. Govori: »Ja sam liječnik. Razmaknite se, molim vas.« Dakako, ako se itko tamo zatekne. Nastavlja: »Moramo je odnijeti u tu kuću, kako se to zove - Merroway Court? U redu. Mora mi se omogućiti da je podrobno pregledam«. Odnose me u najbolju gostinsku sobu. Bassington-ffrenchovi će biti ili ljutiti ili uviđavni, no i to će George srediti. On završava pregled i objavljuje rezultat. Srećom, nije ozbiljno kako je on to prvi čas pomislio. Nema slomljenih kostiju, ali postoji opasnost od potresa mozga. Dva ili tri dana unesrećena se pod nikakvim okolnostima ne smije kretati. Poslije toga može se, odnosno mogu se vratiti u London.
- Tada George odlazi, a na meni je da se dodvorim ukućanitna.
- A kada se ja pojavljujem na sceni?
- Ti se uopće ne pojavljuješ.
- Ali, čekaj...
- Dragi moj, pa ti si zaboravio da te Bassington-ffrench pozna. Mene ne pozna. Moji su izgledi veći i zato što imam plemićku titulu. Vidiš da i to koji put pomaže.
Nisam tamo neka zabludjela mlada žena koja iz tajanstvenih razloga traži utočište u kući, već kći vojvode i zato visoko poštovana. A George je pravi liječnik, pa nitko neće moći ni u što posumnjati.
- Pretpostavljam da imaš pravo - reče Bobby, nesretan.
- Mislim da je plan izvrsno napravljen - ponosno će Frankie.
- Zar ja baš ništa neću raditi? - upita Bobby. Osjeti se povrijeđen baš kao pas kad mu iznenada oduzmu kost. Bio je to njegov zločin, osjećao je to, a sada ga iz svega guraju van.
- Dakako da hoćeš, dušo. Pusti da ti narastu brkovi.
- Oho! Znači, puštam brkove?
- Da. Koliko to traje?
- Otprilike dva ili tri tjedna.
- Nebesa! Nisam ni pomišljala da to ide tako sporo. Ne možeš li ubrzati rast?
- Ne. Ali zato mogu staviti lažne brkove.
- Lako ih je prepoznati, nakrivljuju se ili otpadaju, a osjeti se i miris ljepila. Ali čekaj, mislim da postoji vrst brka koji se, da tako kažem, stavlja dlaku po dlaku, pa ga je nemoguće raspoznati od pravog. Kazališni će vlasuljar srediti taj posao za tren.
- Vjerojatno će pomisliti da bježim od zakona.
- Uopće nije važno to što će on pomisliti.
- A kad dobijem brkove, što mi je dužnost?
- Odjenut ćeš šofersku uniformu i dovesti »bentley« u Staverley.
- Sad mi je jasno. Bobby se ozari.
- Slušaj što ja pretpostavljam - reče Frankie. – Nitko ne gleda šofere na isti način kao neku ličnost. Osim toga, Bassington-ffrench te je vidio samo minutu ili dvije, mora da je bio zauzet razmišljanjem o tome kako da zamijeni fotografiju. Za njega si bio samo mladi glupan koji igra golf- To nisu Caymanovi kdji su sjedili nasuprot tebi govoreći ti i pokušavajući te obraditi. Kladim se da te Bassington-ffrench ne bi prepoznao ni u šoferskoj uniformi, bez brkova. Možda bi pomislio kako ga tvoje lice podsjeća na nekoga, i to je sve. A s brkovima će sve biti savršeno sigurno. A sada mi reci što misliš o planu?
Bobby razmisli.
- Da ti iskreno kažem, Frankie - reče velikodušno mislim da je prilično dobar.
- U tom slučaju - reče Frankie žustro - hajde da kupimo automobile. Hej, čini se da ti je George slomio krevet!
- Nema veze! - odgovori Bobby gostoljubivo. – To nikada nije ni bio dobar krevet.
Siđoše u garažu gdje ih dočeka mladi čovjek nervozna izgleda, sitne brade i prijatnog smiješka uzvikom »Hej, hej, hej!«. Njegov je opći izgled ponešto narušavalo to što oči nisu pokazivale nikakvu namjeru da gledaju u istom smjeru.
- Zdravo, Badgeru - reče Bobby. - Sjećaš li se Frankie?
- Kada sam te posljednji put vidjela - reče Frankie bio si glavom u blatu pa smo te morali izvlačiti za noge.
- Stvarno? - upita Badger. - Pa t-t-t-o mora da j-j-ebilo u Walesu.
- Točno - odgovori Frankie. - Tamo.
- Oduvijek sam bio l-l-l-oš j-j-ahač - reče Badger – a t-t-o sam i ostao.
- Frankie želi kupiti automobil - upadne Bobby.
- Dva automobila - doda Frankie. - I George mora imati vozilo, a njegovo je slupano.
- Možemo mu iznajmiti automobil — reče Bobby.
- Pa, dodite i p-p-p-ogledajte što imamo — pozva ih Badger.
- Izgledaju vrlo lijepo - uzviknu Frankie zabliještena jarkim crvenim i zelenim bojama.
- Samo izgledaju dobro - reče Bobby natmureno.
- To je v-v-v-rlo dobra cijena za r-r-r-abljeni automobil - izusti Badger pokazujući jednog »chryslera«.
- Ne, ne taj - odgovori Bobby. - Što god da kupi, mora joj izdržati barem četrdeset milja.
Badger poniženo pogleda Bobbyja.
- Onaj je »standard« prilično dobar - razmišljao je Bobby glasno - i izdržat će kamo god krenete. »Essex« je suviše dobro vozilo za ovu vrst posla. Trajat će još najmanje dvije stotine milja.
- U redu - reče Frankie - uzet ću »standarda«.
Badger pozva Bobbyja u stranu. š-š-š-to misliš o c-c-ijeni -promrmlja. -Tvoje prija-telje ne ž-želim suviše oderati. Deset funti?
- Deset je funti umjerena cijena - reče Frankie pridružujući im se. - Platit ću odmah, u gotovini.
- Tko je ona, zapravo? - upita Badger šaptom. Bobby mu tiho objasni.
—P-p-prvi put da čujem za n-n-ekoga s titulom da p-p-p-laća gotovom lovom - primjeti Badger s poštovanjem. Bobby isprati svoje prijatelje do »bentleya«.
- Kada počinjemo? - upita.
- Što prije, to bolje — odgovori Frankie. — Mislili smo da to bude već sutra popodne.
- Čekaj, mogu li i ja doći? Stavit ću umjetnu bradu.
- Ne možeš - nasmije se Frankie. - Brada bi vjerojatno upropastila sve jer bi se odlijepila u pogrešnom trenutku. Ali ne vidim zašto se ne bi mogao tamo zateći kao motociklist s kacigom i naočalima za vožnju. Što ti misliš o tome, George?
George Arbuthnot progovori po drugi put:
- U redu je - reče - što nas je više, veselije je. Glas mu je bio još sjetniji.

XI Dolazi do nesreće
Dogovoreno je da se nađu otprilike kilometar i pol od sela Staverley, na mjestu na kojem se cesta za Staverley odvaja od auto-ceste za Andover.
Svi su stigli bez teškoća, iako je Frankien »standard« na svakoj strmini i usponu pokazivao nedvojbene znakove oronulosti.
Sve se trebalo odigrati u jedan sat.
- Ne želimo da nam išta poremeti naš nastup - govorila je Frankie. - Na ovoj cesti gotovo nikada nikoga nema, pa bi u vrijeme ručka morali biti savršeno sigurni.
Nastaviše cestom još otprilike pola milje, a tada Frankie pokaza mjesto koje je odabrala za nesreću.
- Jednostavno ne može biti bolje - reče. - Ravno niz brijeg gdje, kao što vidite, cesta naglo skreće oko onog izbočenog zida. A to je, zapravo, zidana ograda Merroway Courta. Pokrenemo li automobil nizbrdo, zabit će se ravno u zid i izgledat će prilično strašno.
- Vjerojatno hoće - složi se Bobby. - Čini mi se, međutim, da bi netko ipak trebao biti dolje, na zavoju, i paziti dolazi li tko iz suprotnog smjera.
- Točno - nadoveza Frankie. - Ne želimo nikoga uvući u sve ovo, a još manje izazvati nečiju nesreću. George može otići dolje automobilom i tamo ga negdje okrenuti, pa će izgledati kao da dolazi iz suprotnog smjera. Čim mahne maramicom, znat ćemo da je sve čisto i možemo krenuti.
- Vrlo si blijeda, Frankie - reče Bobby zabrinuto. Jesi li sigurna da se dobro osjećaš?
- Namjerno sam blijeda. Šminka - objasni mu Frankie. - Spremna sam za potres mozga. Valjda ne želiš da me unose u tu kuću zdravu kao dren.
- Baš su žene divne - reče Bobby prijateljski. - Izgledaš kao bolesna majmunica.
- Mislim da si grub - odbrusi mu Frankie. - A sada, odoh da izvidim kako je na ulazu u Merroway Court. To je s ove strane zida. Srećom, pokraj ulaznih vrata nema nikakvih prostorija. Kad George mahne maramicom, a ja mahnem svojom, kreni!
- U redu - reče Bobby. - Ostat ću na bočnoj ploči sve dok vozilo ne dobije potrebnu brzinu, a tada ću skočiti.
- Pazi da se ne ozlijediš - reče Frankie.
- Bit ću pažljiv. Ne bih želio zamrsiti plan pravom nesrećom na mjestu koje je bilo predviđeno za namještenu.
- Kreni, George - reče Frankie.
George kimne glavom, uskoči u drugi automobil i polako krene nizbrdo. Bobby i Frankie gledali su za njim.
- Ti ćeš... pazit ćeš na sebe, Frankie? - upita Bobby hrapavim glasom - Mislim, nemoj se upuštati u ništa budalasto.
- Sve će biti u redu. Bit ću oprezna. Da ne zaboravim, mislim da je bolje da ti ne pišem izravno na tvoju adresu. Pisat ću ili Georgeu ili mojoj sobarici, pa će ti oni prenositi poruke.
- Baš nje zanima da li će George uspjeti u svom zanimanju.
- Zašto to pitaš?
- Pa čini mi se da još nije savladao neke osnove svakodnevnog razgovora.
- To će doći samo po sebi - reče Frankie. - A sada, bolje je da idem. Dat ću ti znak kada da kreneš. I javit ću ti kad da dođeš po mene s »bentleyem«.
- A ja ću se u međuvremenu pobrinuti za brkove reče Bobby. - Do viđenja, Frankie.
Na čas se pogledaše. Frankie kimne glavom i pješice krene nizbrdo. George je u međuvremenu već okrenuo automobil u suprotnom smjeru. Frankie je za trenutak nestala iza zida i odmah se potom pojavila mašući maramicom. Bobby ugleda i drugu ruku s maramicom na samom dnu ceste, kod zavoja.
uoaci mjenjač u treću brzinu i stojeći na bočnom Hmenom nogostupu, oslobodi kočnicu. Kola se nevoljko pokrenuše usporavana mjenjačem. Padina je, međutim, bila dovoljno strma. Motor je proradio. Automobil je počeo dobivati brzinu. Bobby je rukom umirivao volan. Skoči s vozila u posljednjem času.
Automobil nastavi nizbrdo i priličnom snagom tresne o zid. Sve je bilo u redu - nesreća je bila savršeno izvedena.
Bobby tada ugleda Frankie kako hitro prilazi razmrskanom automobilu i pada među olupine. U tom se času iza zavoja pojavi i George sa svojim vozilom.
Bobby odahne i uzjaha svoj motocikl, te odmah krene prema Londonu.
Na mjestu nesreće nasta prilična strka.
- Da se malo provaljam po prašini - upita Frankie – i zaprljam se?
- Dapače - reče George. - Dodaj mi tvoj šešir.
Uze ga i razdere na jednom mjestu. Frankie zaprepašteno uzviknu.
- To je zbog potresa mozga - odgovori George. – A sada nepomično lezi tu gdje jesi. Čini mi se da čujem zvono bicikla.
U tom času na zavoju se pojavi mladić od oko sedamnaest godina. Veselo je zviždukao. Odmah se zaustavio oduševljen zanimljivim prizorom ispred sebe.
- 'Opa! - uzvikne. - Zar je doslo do nesreće?
- Ne - odgovori George sarkastično. - Mlada se dama namjerno zaletjela u taj zid.
Prihvaćajući njegov odgovor kao ironiju a ne kao istinu, što je zapravo bila, mladić uzdahne.
- Izgleda prilično loše. Je li mrtva?
- Još nije - reče George. - Moramo je odmah nekamo prenijeti. Ja sam liječnik. Kako se zove ovo imanje?
- Merrway Court. Pripada gospodinu Bassington--ffrenchu.
- Moramo je odmah tamo prenijeti - reče George autoritativnim glasom. - Ostavite tu svoj bicikl i pomozite mi.
Momak to rado učini, nasloni bicikl o zid i priskoči u pomoć. Noseći je između sebe, krenuše asfaltiranim dvorišnim kolnikom prema ugodnoj kući staromodnog plemićkog izgleda.
Njihov je dolazak primijetio glavni sluga koji izađe da ih dočeka.
- Dogodila se nesreća - reče George ljubazno. - Možemo li unijeti ovu gospođicu u neku od soba? Moramo se pobrinuti za nju.
Sluga smeteno krene prema predvorju, a George i mladić s omlitavjelim Frankienim tijelom u rukama, odmah iza njega. Sluga ude u sobu slijeva iz koje se odmah potom pojavi jedna žena. Bila je visoka i crvenokosa, tridesetih godina. Oči su joj bile svijetloplave.
Ona odmah preuzme situaciju u svoje ruke.
- U prizemlju imamo rezervnu spavaću sobu, pa je tamo možete odnijeti. Da li da pozovem liječnika?
- Ja sam liječnik - objasni joj George. - Slučajno sam prolazio ovuda automobilom i vidio kako se dogodila nesreća.
- Baš je to sretna okolnost! Slijedite me, molim vas. Uvede ih u udobnu sobu s prozorima na vrt.
- Je li teško ranjena? - raspitivala se žena.
- To još ne znam...
Gospođa Bassington-ffrench shvati poruku i izađe iz sobe zajedno s biciklistom koji joj je potanko objašnjavao što se dogodilo, kao da je bio stvarni svjedok nesreće.
- Zaletjela se ravno u zid. Vozilo je slupano. Ležala je tamo, na zemlji, šešir joj je bio zgnječen i poderan. A ovaj gospodin, on je tuda prolazio...
Nastavio je pričati sve dok nije dobio napojnicu. Tada je otišao.
U međuvremenu, sami, Frankie i George oprezno su šaputali.
- George, prijatelju, ovo valjda ne može nauditi tvojoj karijeri? Neće te skinuti sa spiska liječnika ili nešto slično?
- Valjda neće - odgovori ovaj ozbiljnim glasom. Dakako, ako ništa ne iziđe na vidjelo.
- Neće - uvjeri ga Frankie. - Ne brini, George, neću te iznevjeriti.
- Zatim zamišljeno doda: - Znaš, izvrsno si to izveo. Nikada te nisam čula da toliko govoriš.
George uzdahne. Pogleda na sat. ~ Neka pregled traje još tri minute - odluči on. - Sto ćemo s kolima?
- Uredit ću s ljudima iz garaže da dođu i odvezu ih. ~ Dobro.
George nastavi promatrati svoj ručni sat. Tada s osiećajem olakšanja reče:
- Vrijeme je!
- George - zaustavi ga Frankie. - Pravi si andeo. Ne znam zašto si pristao na sve ovo.
- Ne znam ni ja - odgovori on. - Prava ludorija. Kimne glavom.
- Zdravo. I dobro se zabavi.
- Pitam se da li će mi to uspjeti - reče Frankie. Razmišljala je o onom hladnom i bezličnom ženskom glasu s američkim akcentom.
George krene u potragu za vlasnicom koju pronađe u salonu za primanje.
- Mislim - reče joj bez mnogo okolišanja - da nije toliko loše koliko sam se pribojavao. Potres je mozga neznatan i već se smiruje. Morala bi mirno ležati dan ili dva tu gdje jest...
Zasta.
- Čini se da je u pitanju lady Frances Derwent, vojvodina kćerka.
- Zamislite! - uskliknu gospođa Bassington-ffrench. Tada dobro poznam neke njezine rodake, Draycotte.
- Ne znam da li vam je zgodno da je ostavim ovdje —reče George - ali kada bi mogla ostati dan ili dva...
Opet zasta.
- Dakako da može ostati. S time neće biti teškoća, dr...?
- Arbuthnot. Da ne zaboravim, pobrinut ću se i da ljudi iz garaže dođu i odvezu njezina kola. To mi je usput.
- Baš vam hvala, dr Arbuthnot. Sreća je što ste se zatekli u blizini. Pretpostavljam da bih ipak trebala pozvati liječnika da barem sutra pogleda kako je mlada dama?
- Mislim da to nije potrebno - odgovori George. – Sve što ona treba jest mir.
- Ipak ću se osjećati sigurnijom. Treba o svemu obavijestiti i njezinu obitelj.
- I to ću ja srediti - napomene George. - A što se tiče liječnika, čini mi se da mlada gospodica ima neke svoje ozbiljne religiozne razloge zbog kojih ih ne želi vidjeti. Nije uopće bila sretna kad je čula tko sam i što sam.
- Oh! - uzdahne gospođa Bassington-ffrench.
- Ali sve će biti u redu - pokuša je razuvjeriti George. - Vjerujte mi.
Ako doista tako mislite... - reče gospođa Bassington-ffrench sumnjičavo kimajući glavom.
Uvjeren sam u to - odgovori George. - Do viđenja. Zaboga! Ostavio sam jedan od mojih instrumenata na krevetu!
Brzo se vrati u sobu i priđe krevetu.
- Frankie - šapnu brzo - ti si sljedbenica Kršćanskenauke. Ne zaboravi to.
- Ali zašto?
- Morao sam to kazati. Jedini način.
- U redu - prošapta Frankie - neću zaboraviti.

XII U neprijateljskom taboru
- E pa, tu sam - pomisli Frankie. - Sigurna u neprijateljskom taboru. Sada sve ovisi samo o meni.
Netko pokuca. Uđe gospođa Bassington-ffrench.
- Užasno mi je žao što sam vam zadala toliko neprilika- reče Frankie slabašnim glasićem, podižući se na jastuk.
- Koješta! - reče gospoda Bassington-ffrench. Do Frankie ponovno dopre njezin hladan i privlačan promukli glas s američkim naglaskom, te se sjeti da je lord Marchington nešto govorio o Bassington-ffrenchu iz loze Hampshire koji se oženio Amerikankom. - Doktor Arbuthnot kaže da ćete se ubrzo osjećati sasvim dobro.
Frankie pomisli kako bi bilo dobro da u tom času kaže nešto o »duševnom grijehu«, ali se poboja da će pogriješiti.
- Čini se da je vrlo ugodan - reče umjesto toga. – vrlo ljubazan.
- Rekla bih i vrlo sposoban - doda gospođa Bassington-ffrench. - Prava je sreća što se zatekao na licu mjesta.
- Doista jest, iako ga zapravo nisam ni trebala.
- Ali, sada više ne smijete govoriti - nastavi njezina domaćica. - Poslat ću ovamo sobaricu s nekoliko stvari za vas, tako da možete pošteno leći u krevet.
- To je vrlo ljubazno od vas.
- Ni najmanje.
Frankie osjeti potištenost kada se žena povukla.
- Ugodna osoba - reče sama sebi. -i ništa ne sumnja. Tek tada i po prvi put shvati da izvodi prljavu igru na račun svoje domaćice. Bila je toliko opsjednuta vizijom ubojice, Bassington-ffrenchom, kako gura žrtvu koja ništa ne sumnja u provaliju, da je jednostavno zanemarila manje važne uloge i osobe koje bi se mogle pojaviti.
»Što mogu«, pomisli Frankie. »Moram ići do kraja. Da barem nije tako jako ljubazna prema meni!«
Popodne i večer provela je ležeći u zamračenoj sobi. Gospođa Bassington-ffrench pogledala je dva ili tri puta u sobu da vidi kako se osjeća mlada djevojka, ali se nije zadržavala.
Idućeg je dana, međutim, Frankie poželjela malo danjeg svjetla i društvo, pa su njih dvije prilično dugo razgovarale. Otkrile su mnogo zajedničkih poznanika i prijatelja, a potkraj dana Frankie s osjećajem krivice osjeti da su postale prijateljice.
Gospođa Bassington-ffrench nekoliko je puta govorila o svom suprugu i o malenom Tommyju. Cinilo se da je ta jednostavna žena duboko vezana za svoj dom, pa ipak i iz nekog neodređenog razloga, Frankie pomisli kako nije sretna. U njezinim je očima slutila nekakav bojažljivi izraz koji nije bio u skladu s njezinom smirenoirt ličnošću.
Trećeg je dana Frankie naposljetku ustala i upoznala glavu kuće.
Bio je to krupan čovjek snažnih čeljusti, ljubazan ali i pomalo odsutan. Činilo se da najveći dio vremena provodi zatvoren u svojoj radnoj sobi. Frankie ipak zaključi da on voli svoju suprugu, iako se nije mnogo zanimao za njezine stvari.
Tommy, sitan dječak, imao je sedam godina i bio je zdravo i živahno dijete. Sylvia Bassington-ffrench ga je očito obožavala.
- Baš je lijepo ovdje - uzdahne Frankie. Ispružila se na ležaljici u vrtu.
- Ne znam da li je to zbog udarca u glavu ili nečeg drugog, ali jedrostavno osjećam da se ne želim kretati, da želim ležati ovdje danima i danima.
- Pa ostani - reče Sylvia Bassington-ffrench svojim mirnim i jednoličnim glasom. - Doista tako mislim. Ostani. Ne žuri natrag u grad. Vidiš, zadovoljna sam što si ovdje. Toliko si bistra i zabavna! To me oraspoložuje.
»Dakle ipak joj treba netko tko će je oraspoložiti« sijevne u Frankienoj glavi.
Istog se časa zastidi same sebe.
- Osjećam da smo doista postale prijateliice – nastavi Sylvia.
Frankie osjeti još jači stid. Bilo je podlo to što je radila, podlo, podlo, podlo. S tim mora prestati i vratiti se u grad. Domaćica je nastavila:
- Tu ti sigurno neće biti dosadno. Sutra, osim toga, dolazi brat moga supruga. Sigurno će ti se svidjeti. Rogera svi zavole.
- Zar on živi s vama?
- Tu i tamo. Nemirno je biće. Sebe naziva crnom ovcom obitelji, a to je na neki način i točno. Nikada ne radi dugo jedan posao, čak ne vjerujem da je ikada u životu pošteno radio. Neki su ljudi, međutim, jednostavno takvi, osobito u starim obiteljima. I najčešće su to ljudi s mnogo šarma. Roger je izrazito uviđavan. Ne znam što bih bila napravila proljetos bez njega dok je Tommy bio bolestan.
- Što je to bilo s Tommyjem?
- Pao je s ljuljačke. Mora da je bila vezana o trulu granu koja je popustila. Roger je bio vrlo uznemiren jer je baš tada bio pokraj djeteta i gurao ljuljačku uvis, što djeca vole. Pomislili smo da je povrijedio kralješnicu, ali se na kraju uspostavilo da je samo lakše povrijeden, pa se sada izvrsno osjeća.
- Tako i izgleda - reče Frankie nasmiješeno osluškujući slabašne dječje povike iz daljine.
- Znam. Zdrav je. To je veliko olakšanje. Inače nema sreće. Prošle se zime zamalo utopio.
- Doista? — upita Frankie zamišljeno.
Više nije razmišljala o povratku u grad. Nestao je i osjećaj krivice.
Nesreće!
Pitala se da Ii se Roger Bassington-ffrench specijalizirao za nesreće.
Reče:
- Ako si doista mislila ono što si rekla, voljela bih ostati još malo. Ali, neće li se tvoj suprug ljutiti što se samo tako utrpavam?
- Henry? - usne gospođe Bassingtofi-ffrench čudno se iskriviše. - Ne, Henryju to neće smetati. Njemu sada više ništa ne smeta.
Frankie je znatiželjno pogleda.
»Da me bolje poznaje, sada bi mi sigurno nešto povjerila« razmišljala je. »Uvjerena sam da se ovdje dogada mnogo neobičnih stvari.«
Henry Bassington-ffrench pridružio im se dok su pile čaj, pa ga Frankie izbliza prouči. Bilo je nešto neobično u tom čovjeku. Tip mu nije bilo teško odrediti - druževan i jednostavan čovjek, ljubitelj prirbde i sporta. Ali, takav čovjek ne bi smio sjediti nervozno, živci su mu očito bili pri kraju, čas je upadao u povučenost iz koje ga je bilo nemoguće izvući, čas je ogorčeno i sarkastično odgovarao na svaku riječ koju bi mu uputile. No nije uvijek bio takav. Te se večeri pokazao u sasvim drukčijem svjetlu. Šalio se, smijao i pričao, te bio za čovjeka njegovih sposobnosti, gotovo briljantan. Suviše briljantan, pomisli Frankie. Neprirodno, bez ikave veze s njegovom osobnošću.
- Ima neobične oči - mislila je. - Baš me straše.
Pa ipak u njega nije sumnjala. Njegov je brat bio u Marchboltu onoga tragičnog dana.
Frankie je željno i s velikim zanimanjem čekala da upozna njegova brata. Prema njezinom i Bobbyjevu mišljenju, taj je čovjek ubojica. Srest će ubojicu licem u lice.
Osjeti nervozu.
Može li on išta naslutiti?
Može li je ikako povezati s uspješno izvedenim zločinom?
»Mučiš se zbog ničega«, reče sama sebi.
Roger Bassington-ffrench stigao je idućeg dana točno na popodnevni čaj.
Frankie ga je upoznala tek kad su počeli služiti čaj. Do tada, morala se »odmarati« u svojoj sobi.
Kad je izišla na tratinu, stol je već bio prostrt. Sylvia se smiješila.
- Eto naše bolesnice. Ovo je brat moga supruga... lady Frances Dervvent.
Frankie ugleda visokog mršavog muškarca tridesetih godina i prijaznih očiju. Iako je sada shvatila što je Bobby mislio kada je rekao da mu još samo nedostaju monokl i brk u stilu četkice za fabe, radije je obratila pažnju na mtenzivno plavethilo njegovih očiju. Rukovaše se.
On reče:
- Cuo sam cijelu priču o tome kako ste pokušali srušiti zid oko parka.
- Priznajem - reče Frankie - da sam najgora vozačica na svijetu. Ali vozila sam neki stari automobil umjesto moga, koji se neočekivano pokvario. Iz olupine ju je izvukao jedan privlačan mladi liječnik - doda Sylvia.
- Bio je prilično drag — prizna Frankie.
U tom se času pojavi mali Tommy i radosno vičući objesi se o ujakov vrat.
- Jesi li mi donio električni vlak? Obećao si mi. Obećao si mi!
- Tommy, nije lijepo tražiti stvari od drugih - podvikne Sylvia.
- Sve je u redu, Sylvia. Obećao sam mu. I donio sam ti taj tvoj vlak, mladi čovječe. Hoće li Henry doći na čaj? upita Sylviju.
- Ne vjerujem da hoće - odgovori ona usiljeno. Danas se ne osjeća dobro.
A tada gotovo nagonski reče:
- Oh, Rogere, baš mi je drago što si se vratio!
On lagano stavi svoju ruku na njezinu i tamo je kratko zadrži.
- Sve je u redu, Sylvia, stara prijateljice.
Poslije čaja, Roger i Tommy zabavljali su se s novim električnim vlakom.
Frankie ih je promatrala, dok joj je u glavi vladala zbrka.
Ovo jednostavno nije bio tip čovjeka koji gura ljude u ponore! Taj šarmantni mladić jednostavno ne može biti ubojica.
Ali to znači da su ona i Bobby cijelo vrijeme pogrešno razmišljali, barem kad je o ovom dijelu istrage riječ. Sada je bila sigurna da Bassington-ffrench nije gurnuo Pritcharda preko ruba.
Tko je onda to načinio?
Još je vjerovala da je čovjek gurnut u ponor. Tko je to učinio? I tko je stavio morfij u Bobyjevo pivo?
Sjetivši se morfija, iznenada joj posta jasno zašto su joj se oči Henryja Bassington-ffrencha činile neobičnima, onako ispupčene.
Je li Henry Bassington-ffrench narkoman?

XIII Alana Carstairs
Da sve bude još čudnije, njezine se sumnje obistiniše, a potvrdi ih Roger.
Igrali su tenis i poslije završetka lagano pijuckali piće. Razgovarali su o svemu i svačemu, a Frankie je sve snažnije osjećala šarm čovjeka koji je, kao Roger Bassington--ffrench, proputovao gotovo cijeli svijet. Obiteljska se crna ovca doista neobično razlikovala od svog brata.
Kratku tišinu naruši Rogerov glas - ovaj put govorio je sasvim drukčijim tonom.
- Lady Frances, učinit ću nešto neobično. Znam vas manje od dvadeset i četiri sata, ali sam uvjeren da ste jedina osoba koju mogu pitati za jedan savjet.
- Savjet? - upita Frankie iznenađeno.
- Da. Ne mogu se odlučiti između dvije vrlo različite stvari.
Zastao je. Naginjao se naprijed, namrštena čela. Izgledao je zabrinut i uznemiren.
- Riječ je o mom bratu, lady Frances.
- Da?
- Uzima drogu. Siguran sam u to.
- Zašto tako mislite? - upita ona.
- Zbog svega. Njegov izgled, neobične promjene u ponašanju. Jeste li primijetili njegove oči? Užarene su.
- Primijetila sam to - prizna Frankie. - Što mislite, o kojoj je drogi riječ?
- Morfij ili neka vrst opijuma.
- Traje li to već dugo?
- Mislim oko šest mjeseci. Sjećam se da se žalio na nesanicu, i to često. Kako je počeo uzimati drogu, to ne znam, ali vjerujem da je do toga došlo odmah poslije teškoća s nesanicom.
- Kako je nabavlja? - upita Frankie.
- Mislim da mu stiže poštom. Jeste li primijetili kako je određenih dana u tjednu posebno nervozan? Osobito u vrijeme popodnevnog čaja.
- Jesam.
- Mislim da baš tada nema više morfija i da čeka novu pošiljku. Kasnije, poslije pošte u šest sati, povlači se u radnu sobu i na večeru dolazi sasvim drukčije raspoložen.
Frankie kimne glavom. Sjetila se njegovih gotovo neprirodnih govorničkih bravura određenih večeri u tjednu.
- Ali otkud mu stiže droga? - upita ona.
- To ne znam. Nijedan liječnik koji drži do svog ugleda, neće mu je dati. U Londonu, međutim, postoje različiti izvori za nabavku droge, za koju se plaća visoka cijena.
Frankie se zamisli.
Sjetila se kako je jednom prilikom spomenula Bobbyju mogućnost da je u pitanju organizirana banda krijumčara droge* ali je on odgovorio da je nemoguće pomiješati nekoliko različitih kriminalističkih djela u isti koš. Bilo je neobično to što su već na samom početku njihove istrage naletjeli na takvo što.
Bilo je neobično i to što ju je na drogu upozorio glavni osumnjičeni. To je još više nagna da skine sumnju p ubojstvu s ličnosti Rogera Bassington-ffrencha.
Ostalo je nerazjašnjeno pitanje zamijenjene fotografije. Optužba na Rogerov račun još je vrijedila. Samo nečija ličnost nije dovoljna da razuvjeri. Svi su uvijek govorili da su ubojice šarmantni ljudi!
Obrati se svom pratiocu.
- Zašto mi, zapravo, sve to govorite? — upita iskreno.
- Zato jer ne znam što da radim sa Sylvijom - odgovori on jednostavno.
- Mislite li da ona to ne zna?
- Dakako da ne zna. Da li da joj kažem?
- Vrlo je teško...
Doista je vrlo teško. Zato sam pomislio da biste mi vi mogli pomoći. Sylvia vas je iskreno zavoljela. Ne mari mnogo za ljude koji žive u šusjedstvu, ali mi je kazala da vas je zavoljela čim vas je vidjela. Što da radim, lady Frances? Ako joj kažem, bit će to samo još jedan velik teret na njezinim plećima. »Kad bi saznala, možda bi mogla utjecati da se promijeni«, razmišljala je Frankie glasno.
- Sumnjam. Kad je u pitanju droga, nitko, čak ni najbliži i najdraži, nema utjecaja.
- Prilično beznadno, zar ne?
- Zapravo je tako. Postoje načini, dakako. Samo kad bi Henry pristao da se podvrgne liječenju! U blizini postoji i sanatorij u kojem bi se mogao liječiti, a vodi ga dr Nicholson.
- A on ne želi pristati?
- Možda. Ponekad je narkomana moguće uhvatiti u stanju krajnje grižnje savjesti, i tada će pristati da učini sve kako bi se izliječio. Mislim da bi Henryja bilo lakše nago voriti na takvo što kad bi bio siguran da Sylvia ništa ne zna, jer bi ga mučilo da će ona to saznati prije ili kasnije. Uspije li liječenje, lako je svakome reći da su u pitanju bili živci, pa Sylvia to nikada ne mora ni saznati.
- Da li bi zbog liječenja morao napustiti kuću?
- Mjesto o kojem govorim udaljeno je od nas svega tri milje, s druge je strane sela. Sanatorij je to koji vodi Kanađanin dr Nicholson. Vrlo pametan čovjek. I, srećom, Henry ga prilično voli. Tiho! Dolazi Sylvia.
Gospoda Bassington-ffrench pridruži im se govoreći:
- Jeste li bili vrijedni?
- Odigrali smo tri seta - odgovori Frankie - i sva tri sam izgubila.
- Dobro igraš - doda Roger.
- Ja sam lijena kad je riječ o tenisu — reče Sylvia. —Moramo pozvati Nicholsonove u goste jednog od ovih dana. Ona voli igrati tenis. Hej, što je?
Primijetila je da je dvoje mladih razmijenilo značajne poglede.
- Ništa... osim što smo lady Frances i ja baš maločas razgovarali o Nicholsonovima.
- Bolje je da je oslovljavaš s Frankie, kao što to ja činim - reče Sylvia. -Nije li neobično to što, kad god netko govori o nekoj osobi, odmah poslije toga dolazi netko tko spominje tu istu osobu?
- Oni su Kanađani, zar ne? - upita Frankie.
- On jest, ali mislim da je ona Engleskinja. Nisam sasvim sigurna. Vrlo ugodna ženica, šarmantna, s velikim pametnim očima. Ne znam zašto, ali mislim da nije osobito sretna. Mora da joj je život takav da je pokunjena.
- Čujem da vode sanatorij - reče Frankie.
- Da. Nervni slučajevi i ljudi koji uzimaju droge. Vjerujem da vrlo uspješno obavlja svoj posao. Vrlo dojmljiva osoba.
- Drag vam je?
- Ne - odgovori Sylvia gotovo grubo. - Nije mi posebno drag.
- A trenutak kasnije doda:
- Uopće mi nije drag.
Kasnije, Sylvia pokaza Frankie fotografiju žene krupnih široko razmaknutih očiju, koja je stajala na klaviru.
- To je Moira Nicholson. Privlačno lice, zar ne? Čovjek koji je jednom bio ovdje s nekim našim prijateljima, nije mogao oka skinuti s nje. Mislim da je želio da joj ga predstavimo.
Nasmijala se.
- Pozvat ću ih na večeru sutra. Baš bih voljela znati što ćeš ti reći o njemu.
- O njemu?
- Da. Kao što sam ti rekla, meni nije drag, pa ipak je vrlo privlačan čovjek.
Nešto u boji njezina glasa natjera Frankie da je brzo pogleda, no prekasno, jer se Sylvia već bila okrenula i počela vaditi uvenulo cvijeće iz vaze.
»Moram se sabrati«, razmišljala je Frankie dok je raščešljavala tamnu gustu kosu i odijevala se za večeru. »Osim toga«, pomisli, »vrijeme je da napravim nekoliko eksperimenata.«
Da li je Roger Bassington-ffrench bio nitkov kakvim su ga smatrali Bobby i ona?
Zajedno su zaključili da osoba koja je pokušala ukloniti Bobbyja mora imati jednostavan pristup do morfija. Tu je Roger Bassington-ffrench dobro stajao. Ako je njegov brat dobivao drogu poštom, tada Rogeru nije teško izvaditi paketić i sakriti ga dok mu ne zatreba.
Frankie zapisa na komad papira »Bilješke« i poče ispisivati:
1. Valja saznati gdje je Roger bio 16. u mjesecu, na dan kada je otrovan Bobby.
Pomisli kako to neće biti strašno teško.
2. Pokazati sliku mrtvaca i vidjeti reakciju. Saznati da li Roger priznaje da je tada bio u Marchboltu.
Osjeti se malo nervoznom zbog ove druge točke. To je značilo igrati s otvorenim kartama. S druge strane, tragedija se odigrala u njezinom djeliću svijeta i najnormalnija je stvar pričati u nekom društvu o tome.
Zgužva papir i spali ga.
Prvu je točku uspjela riješiti već za vrijeme večera.
- Znaš - rekla je iskreno Rogeru - nikako da se oslobodim osjećaja da smo se već negdje i prije sreli. I to ne tako davno. Da nisi i ti bio na onoj zabavi koju je priredila lady Shane u hotelu Claridge 16. ovog mjeseca?
- To nije moglo biti 16 - reče brzo Sylvia. - Roger je tada bio ovdje. Toga se sjećam zato što smo tada djeci priredili veliku zabavu, a bez Rogerove bi pomoći to jednostavno bilo nemoguće.
Zahvalno pogleda šurjaka, a on joj se nasmiješi.
Ne sjećam se da smo se već sreli - reče on zamišljeno. -Siguran sam da to ne bih samo tako zaboravio.
Rekao je to na prilično lijep način.
»Dobro, jedno sam riješila«, pomisli Frankie. »Roger nije bio u Walesu onog dana kada je otrovan Bobby.«
I drugu je točku riješila prilično jednostavno, i to nešto malo kasnije. Frankie je povela razgovor o malenim provincijskim mjestima, o dosadi i golemom zanimanju koje izaziva svaki, pa i najmanji incident.
- U nas je prošlog mjeseca neki čovjek pao sa stijene u ponor - reče ona kao primjer. - Svi smo bili uzbuđeni.
Otišla sam na istragu iskreno uzbuđena, ali je bilo prilično dosadno.
- Je li to bilo u mjestu zvanom Marchbolt? – upita Sylvia iznenada.
Frankie potvrdi.
- Dvorac Denventovih nalazi se samo sedam milja od Marchbolta - objasni ona.
- Rogere, to je morao biti onaj tvoj čovjek – reče Sylvia uzbuđeno.
Frankie ga sa zanimanjem pogleda.
- Zapravo, baš sam tada bio tamo - reče Roger. Ostao sam pokraj mrtvaca sve dok nije došla policija.
- A ja sam mislila da je jedan od sinova svećenika čuvao mrtvaca - reče Frankie.
- Morao je otići svirati orgulje ili tako nešto, pa sam ja preuzeo stražu.
- Kako je to neobično! - usklikne Frankie. – Znala sam da je još netko bio tamo, ali nisam čula ime. Znači — to ste bili vi?
Odmah se razgovor povede u stilu: »Kako je to nevjerojatno, baš je svijet mali«. Frankie samoj sebi čestita na vođenju razgovora u željenom smjeru.
- Možda ste me tada prvi put i vidjeli u Marchboltu reče Roger.
- Zapravo nisam bila tamo kad se dogodila nesreća —odgovori Frankie. - Vratila sam se iz Londona nekoliko dana kasnije. A jeste li bili na istrazi?
- Ne. Vratio sam se u London već sljedećeg jutra.
- Imao je nekakvu suludu ideju da tamo kupi kuću reče Sylvia.
- Čista besmislica — progovori Henry Bassington--ffrench.
- Ni slučajno — dobroćudno će Roger.
- I sam znaš Rogere da bi te, čim bi je kupio, ubrzo spopala želja za lutanjem i opet bi otišao nekamo u inozemstvo.
- I ja ću se jednog dana smiriti, Sylvia.
- A kad se na to odlučiš, neka to bude blizu nas, a ne čak u Walesu - reče ona.
Roger se nasmije. Zatim se obrati Frankie.
- Ima li štogod zanimljivo u toj tragediji? Nije li to bilo samoubojstvo ili nešto slično?
- Oh, ne. Sve je bilo jasno, stigli su i neki užasni rođaci da ga identificiraju. Čini se da je želio pješice obići Wales. Tužno, doista, jer je stvarno dobro izgledao. Jeste li vidjeli njegovu sliku u novinama?
- Mislim da jesam - odgovori najprije Sylvia. - Ali se ne sjećam.
- Izrezala sam je iz novina i imam je uza se. Frankie se pretvori u živu želju. Otrča uz stepenice i vrati se s novinskom fotografijom u ruci. Pruži je Sylviji. Roger se približi i pogleda preko njezina ramena.
- Misliš li i ti da je zgodan? - upita kako prava učenica.
- Prilično - reče Sylvia. - Doista neobično nalikuje onom čovjeku, Alanu Carstairsu, zar ne Rogere? Čini mi se da sam ti to već i rekla.
- Nalikuje, to je točno - složi se Roger. - Ali tamo, na licu mjesta, nije bilo nikakve prave sličnosti.
- Teško je nešto prosuditi na osnovi novinske fotografije - reče Sylvia vraćajući je Frankie.
Frankie se s time složi.
Razgovor se prebaci u druge vode.
Frankie ode u krevet, neodlučna. Svi su reagirali savršeno prirodno. Rogerovo raspitivanje o kućama takoder nije bilo tajna.
Jedino što je uspjela dobiti iz svega, bilo je ime. Ime Alana Carstairsa.
XIV Doktor Nicholson
Već idućeg jutra Frankie prijeđe u napad. Razgovor sa Sylvijom započne nehajnim pitanjem:
- Kako se' zvao onaj čovjek kojeg si spomenula jučer navečer? Alan Carstairs? Sigurna sam da sam to ime već negdje čula!
- Kladim se da jesi. On je prilično popularna osoba, na svoj način. Porijeklom je Kanađanin, prirodoslovac je, istraživač i lovac na veliku divljač. Ne poznam ga dobro. Neki naši poznanici, Rivingtonsi, doveli su ga jednog dana ovamo na ručak. Vrlo privlačan čovjek, krupan, tamnoput, lijepih plavih očiju.
- Znala sam da sam čula za njega.
- Koliko sam shvatila, nikada prije nije bio u ovoj zemlji. Prošle je godine otišao na turneju po Africi s onim milijunašem Johnom Savageom, onim koji je mislio da ima rak pa se ubio na najtragičniji način. Carstairs je proputovao gotovo cijeli svijet, Istočnu Afriku, Južnu Ameriku...
- Čini se kao da obožava pustolovine. Privlačan?
- Jest. Veoma privlačan.
- Smiješno je to što je toliko nalik čovjeku koji je pao u provaliju u Marcbboltu - reče Frankie.
- Pitam se imamo li svi dvojnike?
Nabrojaše još nekoliko takvih primjera citirajući Adolfa Becka. Frankie je pazila da ponovno ne spomene Carstairsovo ime. Bilo bi fatalno pokazati suviše zanimanja.
Ona je, međutim, vjerovala da tek sada napreduje. Bila je uvjerena da je baš Alan Carstairs bio žrtva iz Marchbolta, mrtvac iz ponora. Ispunjavao je sve uvjete. Nije imao intimnih prijatelja ni rođaka u zemlji, pa će se njegov nestanak primijetiti tek poslije dužeg vremena. Čovjeic koji je često putovao u Afriku i Južnu Ameriku neće nikome nedostajati odmah. Osim toga, sjeti se Frankie, iako je Sylvia upozorila na sličnost dvojice muškaraca, uopće joj nije palo na pamet da je riječ o jednoj te istoj osobi.
Bio je to zanimljiv podatak o psihologiji ljudi.
Rijetko kada pomišljamo da su ljudi koji su junaci dana, zapravo - ljudi koje smo sreli ili upoznali.
U redu. Alan Carstairs je bilo mrtav. Sada je trebalo saznati što više o tom čovjeku. Čini se da je njegova povezanost s Bassington-ffrenchovima bila vrlo slaba. Došao je slučajno, s prijateljima. Kako su se zvali? Rivington. Frankie strpa sve te podatke u sjećanje za kasniju upotrebu.
To je sigurno bio dobar put za istragu. Međutim, bilo bi preporučljivo napredovati polako. Svako zapitkivanje o Alanu Carstairsu mora biti vrlo diskretno.
»Ne želim da me netko otruje ili lupi po glavi«, razmišljala je Frankie mršteći se. »Bili su spremni ukloniti Bobbyja tako reći ni zbog čega.«
Misli joj se iznenada prebaciše na ono mučno pitanje s kojim je sve i počelo.
Evans! Tko je bio Evans? Gdje je u svemu Evansovo mjesto?
»Banda prodavača droge«, zakljući Frankie. Možda je neki Carstairsov rođak bio njihova žrtva, pa je ovaj odlučio da sredi stvar. Možda je baš zato došao u Englesku. Evans je možda neki umirovljeni član bande koji se povukao u Wales da tamo živi. Možda je Carstairs podmitio Evansa da propjeva, na što je ovaj pristao, pa kad je Carstairs stigao do njega, netko ga je slijedio i ubio.
Da li je to bio Roger Bassington-ffrench? Činilo se da je to nemoguće. A Caymanovi su bili i više nego što je Frankie ikad pretpostavljala da krijumačari droge jesu.
Ipak, ostaje fotografija. Kad bi barem za nju postojalo nekakvo objašnjenje!
Te su večeri u goste bili pozvani dr Nicholson i njegova supruga. Frankie se upravo odjenula kada je čula kako se njihov automobil zaustavlja ispred ulaznih vrata. Pogleda kroz prozor.
Visoki je muškarac upravo napuštao vozačko sjedalo plavog »talbota«.
Frankie se zamišljeno povuče.
Carstairs je bio Kanadanin. Dr Nicholson je bio Kanađanin. A dr Nicholson je imao i tamnoplavi »talbot«.
Bilo bi apsurdno išta graditi na tome, ali - ne nuka li i to na pitanje?
Doktor Nicholson je bio jak čovjek, čije je ponašanje govorilo da su mu zalihe energije goleme. Govorio je polako, sve u svemu vrlo je malo rekao, ali je nekako uspio svakoj riječi dati posebnu važnost. Nosio je naočale s debelim staklima, ispod kojih su mu svjetlucale blijedo-plave oči.
Njegova je supruga bila mršava osoba, moglo joj je biti dvadeset sedam godina i bila je privlačna, štoviše, vrlo lijepa. Izgledala je pomalo nervozno, pomislila je Frankie, i govorila brzo kao da želi sakriti činjenice.
- Čujem da ste doživjeli nesreću, lady Frances – upita je dr Nicholson dok je zauzimao mjesto za stolom, odmah pokraj njezinog.
Frankie mu sve objasni. Pitala se zašto je istodobno bila nervozna. Liječnik ju je sa zanimanjem i mirno slušao. Zašto se osjećala kao da uči napamet obranu protiv optužbe koja nikada nije ni bila izrečena? Da li je postojao ikakav razlog zbog kojeg joj dr Nicholson ne bi povjerovao?
- Neugodan doživljaj - reče on kada je Frankie završila svoju, možda i nepotrebno detaljnu priču.
- - Čini se da ste se vrlo dobro oporavili.
- Ne priznajemo joj da se oporavila. Hoćemo da što duže ostane s nama - upadne Sylvia.
Liječnik pogleda Sylviju. Nešto kao jedva primjetan osmijeh pojavi se na njegovim usnama, ali odmah nesta.
- Ostavio bih je s vama koliko je to najduže moguće reče ozbiljnim glasom.
Frankie je sjedila između svoje domaćice i dra Nicholsona. Henry Bassington-ffrench bio je te večeri posebno loše raspoložen. Ruke su mu nervozno podrhtavale, malo je jeo i nije sudjelovao u razgovoru.
Gospođi Nicholson, koja im je sjedila nasuprot, nije bilo ugodno u njegovu šutljivom društvu, pa se s očitim olakšanjem okrenula Rogeru. Govorila je nepovezano, a Frankie je primijetila da je njezin pogled napuštao lice njezina supruga najviše po desetak sekundi.
- Doktor Nicholson je govorio o životu na selu Znate li vi što je to kultura? - obrati se on lady Frances.
- Mislite li time na učenje iz knjiga? - upita ona prilično iznenađena.
- Ne. Ne. Govorio sam o mikrobima. Oni se, kao što znate, pripremaju u posebnim serumima. Selo je, lady Frances, nešto slično. Ima i vremena i prostora i neograničene slobode... uvjeti koji odgovaraju za razvoj.
- Mislite li time na nešto loše? - Frankie će opet iznenađeno.
- To, lady Frances, ovisi o mikrobima koje uzgajate. Baš je ovo idiotski razgovor! I zašto li samo osjećam kako me podilaze žmarci!
Reče mu neozbiljnim glasom:
- Čini mi se da ja ovdje razvijam sve vrste mračnih osobina.
Pogleda je i blago reče:
- O, ne. Ne mislim da je to tako, lady Frances. Mislim da biste vi uvijek bili na strani reda i zakona.
Nije li posebno naglasio riječ zakon? Iznenada, s druge strane stola, začu se glas gospode Nicholson:
- Moj se muž hvali da lako čita tuđe karaktere. Doktor Nicholson nježno kimnu glavom.
- Točno, Moira. Zanimaju me male stvari - reče i opet se okrene prema Frankie. - Čuo sam za vašu nesreću. Jedna me pojedinost posebno zaintrigirala.
- Da? - upita Frankie osjećajući kako joj srce lupa.
- Liječnik koji je prolazio, koji vas je doveo ovamo.
- Da?
- Mora da je neka neobična osoba u pitanju: okrenuo je kola prije nego što je krenuo da vas spasi.
- Ne razumijem.
- Dakako da ne. Bili ste bez svijesti. Ali je mladi Reeves, mladić koji nosi poruke, išao biciklom iz Staverleya, prošao je zavoj, naišao je na slupani automobil, te na liječnikov automobil okrenut u istom smjeru kao i njegov bicikl, tj. prema Londonu. Reeves kaže da ga nijedan automobil nije pretekao. Shvaćate? Liječnik nije dolazio iz Staverleya, što znači da je došao iz suprotnog smjera, nizbrdo. U tom bi slučaju njegov automobil trebao biti okrenut prema Staverleyu. Znači, okrenuo ga je na cesti.
- Ako nije došao iz pravca Staverleya prije toga –reče Frankie.
- Tada biste i vi zamijetili njegov automobil dok ste vozili nizbrdo. Jeste li ga vidjeli?
Blijedoplave oči pažljivo su je gledale kroz debela stakla.
- Ne sjećam se - reče Frankie. - Mislim da nisam.
- Ispituješ kao detektiv, Jaspere - reče gospođa Nicholson - i to zbog sasvim nevažnih stvari.
- Pa kažem da me male stvari zanimaju.
Zatim se obrati domaćici, a Frankie s olakšanjem odahne.
Zašto ju je tako ispitivao? Kako je saznao za nesreću i pojedinosti? Rekao je da ga »zanimaju male stvari«. Je li to sve?
Frankie se sjeti tamnoplavog »talbota« i činjenice da je i Carstairs bio Kanađanin. Učini joj se da je dr Nicholson opaki čovjek.
Zato ga je poslije večere izbjegavala tražeći društvo nježne i krhke gospođe Nicholson. Primijetila je da su i tada oči gospođe Nicholson cijelo vrijeme počivale na licu njezina supruga. Je li to bila ljubav, razmišljala je Frankie, ili strah?
Nicholson se posvetio Sylviji. U deset i trideset podizaše se i vratiše kući.
- Pa - reče Roger kad su gosti otišli - što kažete o našem dru Nicholsonu? Vrlo snažna ličnost, zar ne?
- Mislim kao Sylvia - odgovori Frankie. - Rekla bih da mi nije posebno drag. Ona je simpatičnija.
- Lijepo izgleda, ali je mala glupača — reče Roger. —ili ga obožava ili ga se smrtno boji.
- Baš sam o tome i ja razmišljala - reče Frankie.
- Meni nije drag - reče Sylvia - ali priznajem da ima mnogo snage u sebi. Vjerujem da liječi svoje pacijente na najbolji način. Sve su to ljudi čija rodbina pati. Ušli su u sanatorij s posljednjom nadom, a izašli sasvim izliječeni.
Da! - poviknu Henry Bassington-ffrench iznenada. A znaš li ti što se tamo zbiva? Jesi li čula za njihovu strašnu patnju i mentalno mučenje? Čovjek je naviknut na drogu, a ljudi ga odbacuju, šalju u sanatorij gdje ostaje sve dok ne pobjesni zato što nema droge, lupa glavom o zid. Eto, to on čini, taj tvoj »snažni« doktor, muči Ijude, muči ih, šalje ih do đavola, čini sve da polude...
Snažno se tresao. Iznenada se okrene i napusti sobu.
Sylvia Bassington-ffrench bila je zaprepaštena.
- Što se to događa s Henryjem? - upita začuđeno - čini se da je vrlo uznemiren.
Frankie i Roger nisu se usudili pogledati.
- Cijelu večer nije izgledao dobro - pokuša Frankie spasiti situaciju.
- Znam. Primijetila sam to. U posljednje je vrijeme vrlo hirovit. Da barem nije prestao jahati! Usput rečeno, dr Nicholson je pozvao Tommyja sutra u goste, ali ja ne volim da odlazim tamo... gdje su svi ti neobični nervni slučajevi i narkomani.
- Sumnjam da bi mu liječnik dozvolio da stupi s njima u dodir - reče Roger. - Čini se da jako voli djecu.
- Znam. Prava je šteta što ih sam nema. I ona je razočarana. Izgleda vrlo tužna i... tankoćutna.
- Kao madona - reče Frankie.
- Da, to je dobra usporedba.
- Ako dr Nicholson toliko voli djecu, vjerujem da je i on bio kod vas na dječjoj zabavi - upita Frankie nehajno.
- Nije, bio je odsutan, mislim na putu u Londonu zbog nekakve konferencije.
- A tako.
Odoše na spavanje. Prije nego što je legla, Frankie napisa Bobbyju pismo.

XV Otkriće
Bobby je cijelo to vrijeme provodio vrlo mučno. Nametnuto mu je mirovanje predstavljalo pravo iskušenje. Mrzio je to što je morao ostati u Londonu i što ništa nije mogao napraviti.
George Arbuthnot mu je telefonirao i s nekoliko običnih riječi rekao da se sve dogodilo prema planu. Nekoliko je dana kasnije dobio i pismo od Frankie, koje mu je uručila njezina sobarica.
Od tada nije od nje čuo ni riječi.
- Pismo za tebe! - viknu Badger.
Bobby uzbuđeno priđe, ali odmah prepozna rukopis svoga oca i poštanski žig Marchbolta.
U tom času ugleda kako se Frankiena sobarica, uredno odjevena u crno, približava garaži. Pet minuta kasnije, nestrpljivo je otvarao Frankieno pismo:
Dragi Bobby,
Mislim da je vrijeme da dođeš. Rekla sam mojima da ti stave automobil »bentley« na raspolaganje kad god ti zatreba. Nabavi šofersku odjeću — našaje uvijek tamnozelena. Stavi to na očev račun u Harrodsu. Pazi na svaku pojedinost, a posebno brkove. Nevjerojatno je koliko oni mogu promijeniti čovjeka.
Zatim dođi ovamo i pitaj za mene. Ponesi tobožnju očevu poruku. Javi mi da je automobil ponovno popravljen. Ovdašnja garaža može primitisamo dva automobila, puna je, pa ćeš, srećom, morati u Staverley i saznaj što god više možeš - posebno o dr. Nikolsonu koji vodi sanatorij za narkomane. Nekoliko je sumnjivih okolnosti vezano za njega - ima tamnoplavi »talbot«, nije bio kod kuće 16. kada si bio otrovan i suviše se detaljno zanima za neke okolnosti oko nesreće.
Mislim da sam uspjela identificirati tijelo!!!
Au revoir, moj detektive.
Poslije uspješnog potresa mozga, voli te Frankie.
- Bobby se odmah raspoloži.
- Skidajući radnu odjeću i javljajući Badgeru da će odmah otputovati, sjeti se da je zaboravio otvoriti očevo pismo. Učini to s malo oduševljenja jer su pisma svećenika uvijek bila više prožeta osjećajem dužnosti negoli zadovoljstva, te odisala kršćanskom uzdržljivošću koja je bila i više nego potcjenjivačka.
- Svećenik je savjesno naveo sve vijesti iz Marchbolta, te opisao svoje teškoće sa sviračem orgulja i komentirao nekršćansku ćud jednog od crkvenih čuvara. Spomenuo je i uvezivanje knjige himni. Svećenik se nadao da se Bobby muški posvetio svom poslu, i poslao mu srdačne pozdrave.
- Bobby na kraju nade i post scriptum:
- Da ne zaboravim. Posjetio nasje netko tkoje tražio tvoju londonsku adresu. Nisam tada bio kod kuće, a on nije ostavio poruku. Gospoda Roberts ga opisuje kao visokog pognutog muškarca s pincenezom1. Čini se da mu je bilo vrlo žao što te nije našao ikao da jedva čeka da te sretne.
- Visok, pognut muškarac s naočalima. Bobby pokuša da se sjeti svih poznanika koji bi odgovarali opisu, ali ne nađe nijednog.
- Iznenada ga obuze sumnja. Nije li taj čovjek bio preteča novog napada na njegov život? Jesu li mu to tajanstveni neprijatelji, ili neprijatelj, pokušavali ući u trag?
- Mirno je sjedio i ozbiljno razmišljao. Oni su, pa tko god bili, tek otkrili da je napustio Marchbolt. Ništa ne sumnjajući, gospođa Roberts dala im je njegovu novu adresu.
- To znači da ga možda već sada promatraju iz prikrajka.
- »Cvikerom.«
Izade li, slijedit će ga, a to im sada nikako ne smije dozvoliti.
- Badger! - vikne Bobby.
- Što je, staro momče?
- Dođi.
Idućih pet minuta provedoše u napornom radu. Nakon desete minute Badger je napamet znao sve upute.
Bobby zatim sjedne u stari dvosjed »fiat« i brzo se odveze iz dvorišta garaže. Parkirao ga je na trgu St. James i otišao u svoj klub. Otuda je obavio nekoliko telefonskih razgovora i već poslije nekoliko sati stigoše naručeni paketi. Napokon, oko pola tri, šofer u tamnozelenoj uniformi izađe na trg St. James i priđe velikom automobilu tipa »bentley«, koji je tamo bio parkiran tridesetak minuta prije toga. Čuvar parkirališta kimne glavom - gospodin koji je dovezao »bentley«, rekao mu je, pomalo zamuckujući, da će vozilo odvesti njegov šofer.
Bobby ubaci mjenjač u brzinu i lagano izađe. Napušteni je »fiat« još stajao na istom mjestu čekajući svog vlasnika. Bobby se unatoč neugodnom osjećaju, počeo zabavljati. Krene na sjever, a ne na jug i uskoro ga snažan stroj povuče u pravcu auto-ceste.
Bila je to obična mjera opreza. Bio je siguran da ga nitko ne prati. Uskoro skrene nalijevo i sporednim putovima krene prema Hampshireu.
Bilo je nešto poslije pet sati popodne kada je »bentley« lagano ušao u dvorište Merroway Courta i zastao pred glavnim ulazom. U njemu zategnut i propisno odjeven šofer.
- Zdravo - reče Frankie običnim glasom. - Eto mog automobila.
Priđe prednjim vratima. Sylvia i Roger joj se pridružiše.
- Je li sve u redu, Havvkins?
- Sve, milostiva gospođice. Automobil je propisno uređen.
- U redu.
Šofer joj pruži kuvertu.
- Od njegove visosti... Frankie uze poruku.
- Odsjest ćeš u... kako se zove?... prenoćištu Anglers' Arms u Staverleyu, Havvkins. Ujutro ću ti telefonirati budem li trebala kola.
Vrlo dobro, milostiva gospođice.
Bobby pokrene »bentley« unatrag, okrene se i ubrza niz asfaltirani dvorišni put.
- Baš mi je žao što nemamo mjesta u našoj garaži reče Sylvia. - To je divan automobil.
- S takvim možete postići pravu brzinu - reče Roger.
- Mogu - prizna Frankie.
Bila je zadovoljna što na Rogerovom licu nije vidjela ni najmanju promjenu koja bi pokazivala da je prepoznao Bobbyja. A bila bi iznenađena da jest. Ni sama ga ne bi prepoznala, da ga je slučajno srela. Mali su brčići djelovali savršeno prirodno, a to je zajedno s krutim ponašanjem, toliko netipičnim za Bobbyja, samo upotpunilo masku pojačanu šoferskom odorom.
I glas mu je bio savršen, sasvim različit od Bobbyjeva stvarnoga glasa. Frankie poče vjerovati da je Bobby daleko talentiraniji nego što je ona to mislila.
U međuvremenu se Bobby udobno smjestio u prenoćištu Anglers' Arms. Sada je na njemu bio red da odigra Havvkinsa, šofera lady Frances Dervvent.
O ponašanju šofera u privatnom životu Bobby nije znao ništa, ali je vjerovao da malo oholosti neće biti naodmet. Pokušao se osjetiti kao nadređeno biće i u skladu s time se i ponašao. Zadivljeni pogledi različitih žena zaposlenih u Anglers' Armsu samo ga u tome ohrabriše i on uskoro shvati da su Frankie i njezina prometna nesreća postali tema broj jedan još od dana kad se za nju čulo. Priđe vlasniku, krupnom i ugodnom čovjeku koji se zvao Thomas Askew, i navede ga da priča.
- Mladi je Reeves bio tamo i vidio kako se sve dogodilo - reče Askew.
Bobby u sebi blagoslovi prirodnu naklonost mladih laganju. Famozna je nesreća sada već imala i jednog svjedoka...
- Jadnik je pomislio da mu je došao kraj – nastavi Askew. - Ugledao je iza sebe automobil kako juri nizbrdo, ravno na njega. I baš kad je mislio da je gotovo, automobil se zaletio u zid. Pravo je čudo da gospodica nije poginula.
- Ona ne pogiba samo tako - reče Bobby.
- Doživjela je, dakle, mnogo nesreća? - upita Askevv.
- Imala je sreću - reče Bobby. - Uvjeravam vas gospodine Askevv da sam svaki put kad bi gospodica preuzela volan u svoje ruke, a to ponekad čini, pomislio kako mi otkucava posljednji čas.
Nekolicina prisutnih mudro su kimali glavama i govorilk da se tomu ne čude, te da su takvo što i očekivali.
- Baš vam je lijepo ovo vaše mjestašce, gospodine Askew - reče Bobby ljubazno. - Lijepo i dobro uređeno.
Gospodin Askew izrazi svoju zahvalnost.
- Je li Merroway Court jedino veće imanje u blizini?
- Tu je još i Grange, gospodine Havvkins, iako to baš i nije imanje. Tamo ne živi nijedna obitelj. Godinama je bilo prazno sve dok ga nije otkupio neki Amerikanac. Liječnik.
- Američki liječnik?
- Da. Zove se Nicholson. I pitate li me, gospodine Havvkins, reći ću vam da se tamo dogadaju vrlo neobične stvari.
Pipničarka pripomene da je obuzima jeza kad god vidi dra Nicholsona.
- Neobični dogadaji? - ponovi Bobby. - Što time mislite?
- Ima ih tamo koji uopće ne žele biti tamo. Nervni slučajevi i slično. Luđaci koji to još nisu. Gospodin je liječnik i čini se da je sve u redu... - tu Askew potegne iz politrenke sumnjičavo klimajući glavom.
- Aha! - uzvikne Bobby važnim glasom. - Kad bismo znali što se sve dogada na tom mjestu...
Potegne i on. Pipničarka im se pridruži.
- Eto što ja o tome mislim, gospodine Havvkins. Što se to tamo događa? Jedne je noći otuda pobjeglo neko mlado čeljade, u spavaćici, a za njom pojuriše liječnik i nekoliko sestara. »Ne dajte im da me odvedu natrag!« vikala je jadnica. Bilo je to žalosno gledati. Njezini su prilično bogati, a ipak su je dali u sanatorij. Sve je to vikala. Ipak su je odveli natrag, a liječnik je objasnio da je muči manija proganjanja. Nešto kao da je uvjerena da su svi protiv nje. Ali, ja sam se često pitao, da, često sam se pitao...
- Ah! - reče naposljetku gospodin Askevv. - Jednostavno je to reći, ali...
Netko dobaci da ipak nitko ne zna točno što se tamo događa. Začu se još jedan glas koji se složi s prvim.
Društvo se potom raziđe, a Bobby najavi da će prošetati prije nego što se povuče na spavanje. Imanje Grange, znao je, nalazilo se s druge strane sela, pa krene u tom pravcu. Sve što je čuo te večeri, učini mu se vrijednim pažnje. Mnogo toga, dakako, bila je čista izmišljotina. Seljani gotovo uvijek imaju nekakve predrasude prema došljacima, pogotovo ako su drukčije narodnosti. Ako je Nicholson doista vodio sanatorij za liječenje narkomana, jasno je da su se otuda morali čuti različiti glasovi -stenjanje, pa čak i krikovi. Pripovijest o mladoj bjegunici, međutim, snažno se dojmila Bobbyja.
Što ako je Grange doista mjesto u kojem drže ljude protiv njihove volje? Stanovit broj pravih medicinskih slučajeva uvijek može poslužiti kao kamuflaža.
Dok je tako razmišljao, Bobby dode do visokog zida i ulaza s vratima od Ijevanog željeza. Priđe i pokuša ih otvoriti. Bila su zaključana. Zašto da ne?
Pa ipak, dodir tih vrata probudi u njemu neki zlokobni osjećaj. Sve je podsjećalo na zatvor.
Krene još malo niže niz cestu promatrajući zid. Da li je moguće popeti se na njega? Zid je bio visok i gladak, bez napuklina koje bi poslužile kao uporište. Iznenada ugleda vratašca. Bez imalo nade pokuša ih otvoriti. Na njegovo veliko iznenadenje, popustiše. Nisu bila zaključana.
»Čini se da su nešto previdjeli«, pomisli Bobby.
Uđe zatvarajući tiho vrata.
Našao se na puteljku koji je vodio kroz gusto grmlje i svako malo krivudao.
Iznenada i bez upozorenja puteljak naglo skrene, gubeći se u prostranoj tratini nadomak kuće. Na nebu pun mjesec, pa je tratina bila jasno osvijetljena. Bobby zakorači prije nego što se uopće mogao zaustaviti.
U istom se času iza ugla kuće pojavi ženski lik. Lagano je hodala gledajući uokolo - ili se to samo pričinilo Bobbyju koji ju je promatrao - s nervoznim oprezom progonjene životinje. Iznenada se zaustavi njišući se kao da će pasti.
Bobby joj požuri u susret i pridrži je. Njezine su usnice bile bijele i on pomisli kako nikada prije nije ni u koga vidio toliki strah.
- Sve je u redu - šapne on umirujući je. - Sve je sasvim u redu.
- Djevojka - prilično mlada - lagano zastenje poluzatvorenih očiju. Preplašena sam - promrmlja ona. - Užasno sam preplašena.
- Što se dogodilo? - upita Bobby.
Djevojka samo kimnu glavom i slabašno ponovi:
- Preplašena sam. Strašno sam preplašena.
Kao da je do nje iznenada dopro nekakav zvuk, ispravi se i udalji od Bobbyja.
- Odlazi - reče mu. - Odlazi odmah.
- Želim ti pomoći. Zanijeka glavom.
- Nitko meni ne može pomoći.
- Ja mogu - reče Bobby. - Učinit ću sve. Reci mi što te je toliko prestrašilo?
Opet odmahne glavom.
- Ne sada. Oh! Brzo, dolaze! Ne možeš mi pomoći, osim ako odmah odeš. Odmah.
Bobby popusti. Prošapta:
- Odsjeo sam u Anglers' Armsu.
Zatim brzo krene puteljkom prema vratima u zidu. Posljednje što je vidio bio je njezin pokret rukom kojim ga je požurivala da ode. Iznenada začu korake na puteljku ispred sebe. Netko je dolazio služeći se istim ulazom. Brzo se sakri u grmlje.
Nije pogriješio. Puteljkom se približavao čovjek. Prošao je vrlo blizu Bobbyja, ali je bilo suviše tamno a da bi mu mogao vidjeti lice.
Kada je prošao, Bobby se nastavi povlačiti. Znao je da te noći više ništa neće moći napraviti.
A i inače mu je u glavi bučalo.
Jer prepoznao je mladu ženu, prepoznao ju je bez ikakve sumnje.
Bila je to žena s fotografije koja je tako tajanstveno nestala iz džepa mrtvaca!

XVI Bobby postaje zastupnik
- Gospodine Havvkins?
- Da - reče Bobby punih ustiju šunke i jaja.
- Traže vas na telefon.
Bobby brzo ispi gutljaj kave, obrisa usta i podiže se. Telefon se nalazio u uskom, tamnom prolazu. Uze slušalicu u ruke.
- Halo! - začu se Frankien glas.
- Halo, Frankie - reče Bobby neoprezno.
- Govori lady Frances Denvent - reče glas hladno. -
Je li to Havvkins?
- Da, milostiva gospođice.
- Automobil mi treba u deset sati. Idemo u London.
- Vrlo dobro, vaša milosti.
Kada treba reći »milostiva gospođice« a kada »vaša milosti«, razmišljao je Bobby dok je spuštao telefonsku slušalicu.
»Trebao bih to znati - pomisli - jer bi me pravi šofer ili sobar mogli otkucati.«
S druge strane linije Frankie spusti slušalicu i okrene se prema Rogeru Bassington-ffrenchu.
- Šteta je - reče - što danas moram u London. A sve to zbog očeve uznemirenosti.
- Ipak - reče Roger - večeras ćete se vratiti?
- Oh,.da!
- Razmišljao sam o tome da li da vas zamolim da me povezete u grad - nastavi Roger nehajno.
Frankie zasta za neizmjerljivi djelić sekunde prije nego što je odgovorila.
- Dakako - reče.
Međutim, mislim da danas ipak neću u grad – nastavi Roger. - Henry posebno loše izgleda a nekako i ne volim ostavljati Sylviju samu s njime.
- Znam - odgovori Frankie.
- Vozite li vi? - upita Roger dok su se udaljavali od telefona.
- Danas će to učiniti Hawkins - reče Frankie. - Moram, naime, otići i u nekoliko trgovina, a prava je muka ako pri tom vozite sami — nema se kamo parkirati.
- To je točno.
Nije više ništa rekao, ali kada se pojavio automobil s Bobbyjem, koji je opet bio ispravna i uglađena ponašanja, izašao je pred kuću da je isprati.
- Do videnja - rekla je Frankie.
U danim okolnostima nije mu namjeravala pružiti ruku, ali je Roger sam uze i zadrža u svojoj gotovo cijelu minutu.
- Vratit ćete se, zar ne? - upita s neobičnim inzistiranjem u glasu.
Frankie se nasmije.
- Dakako. Mislila sam »do videnja« samo do navečer.
- I nemojte izazvati neku novu nesreću.
- Dat ću Havvkinsu da vozi, ako to želite. Smjestila se iza Bobbyja koji u znak pozdrava dodirne kapu. Kola krenuše. Roger je još stajao i gledao za njima.
- Bobby — upita Frankie — misliš li da je moguće da se Roger zaljubio u mene?
- A da li se zaljubio? - upita Bobby.
- Baš se to i pitam - odgovori ona.
- Pretpostavljam da simptome dobro poznaješ – reče Bobby. Govorio je nekako odsutno. Frankie ga brzo pogleda.
- Da li se ... išta dogodilo?
- Dogodilo se. Našao sam original s fotografije, Frankie!
- Misliš... onu... ženu o kojoj si tako mnogo govorio... čija je fotografija bila u džepu mrtvaca?
- Da.
- Bobby! I ja ti moram štošta reći, ali se ništa ne da usporediti s time. Gdje si je pronašao?
Bobby okrene glavu i pogleda je.
- U sanatoriju dra Nicholsona.
Pričaj mi o tome. Pažljivo i potanko Bobby ispripovijedi događaj od prošle noći. Frankie ga je slušala bez daha.
- Znači da smo ipak na pravom tragu - reče ona. -i da je dr Nicholson ipak u sve umiješan. Bobby, bojim se tog čovjeka.
- Kakav je?
- Velik i snažan, neprestano te promatra. Pažljivo, kroz naočale. I osjećaš da zna sve o tebi.
- Kada si ga srela?
- Bio je pozvan na večeru.
Opisa mu ukratko večeru i nastojanje dr Nicholsona na pojedinostima vezanim za njezinu »nesreću«.
- Osjetila sam da sumnja - reče ona.
- Svakako da ie neobično što se upušta u takve detalje — izusti Bobby. — Sto misliš, što je u osnovi svega?
- Sve više počinjem vjerovati da tvoja ideja o organiziranoj bandi krijumčara droge i nije bila tako loša.
- S Nicholsonom na čelu bande?
- Da. Vođenje sanatorija izvrsna je kulisa za takvu vrst posla. Određene količine droge uvijek može legalno držati u svojim prostorijama. Pretvarajući se da liječi narkomane, može ih njome čak i opskrbljivati.
- Sumnja li njegova supruga u takvu rabotu?
- Sigurna sam da ne sumnja.
- Kakva je? Pametna?
- Nisam o tome razmišljala. Mislim da nije posebno pametna. Pa ipak mi se na neki poseban način čini pronicava. Iskrena, ugodna žena.
- A naš Bassington-ffrench?
- Zagonetka - odgovori Frankie polako. - Znaš, Bobby, da je sasvim moguće da smo cijelo vrijeme o njemu pogrešno razmišljali?
- Besmislica — reče Bobby. — Sve smo lijepo razradili i ustanovili da on vodi kolo.
- Zbog fotografije?
- Zbog fotografije. Nitko drugi nije mogao zamijeniti fotografiju, samo on.
- Znam - reče Frankie. - Ali to je ujedno i sve što imamo protiv njega.
- Dovoljno.
- Pretpostavljam, ali...
Što?
Da nije upetljan u sve ovo.
Bobby je hladno pogleda.
- Jesi li maločas pitala da li se on zaljubio u tebe ili ti u njega? - upita uljudno.
Frankie pocrveni.
- Ne budi nemoguć, Bobby. Samo sam pitala postoji li neko nevino objašnjenje, to je sve.
- Mislim da ne postoji. Posebno ne sada kada smo našli djevojku u susjedstvu. To je čvrsta veza. Kad bismo barem znali tko je mrtvac doista bio...
- Pa znamo. Napisala sam ti to u pismu. Gotovo sam sasvim sigurna da je ubijeni bio netko po imenu Alan Carstairs.
Ispriča mu pojedinosti.
- Znaš — reče Bobby — doista napredujemo. Sada bi trebalo pokušati rekonstruirati zločin. Nanižimo činjenice i pogledajmo što se iz njih može izvući.
Načas zasta, a i automobil lagano uspori kao da su u dosluhu, a zatim reče pritiskujući gas:
- Pretpostavimo, prvo, da imaš pravo kad je riječ o Alanu Carstairsu. On ispunjava sve uvjete. Čovjek kakvog su trebali voli lutati, nema mnogo prijatelja i poznanika u Londonu, pa ako nestane, nitko ga neće posebno tražiti.
- Do sada dobro. Alan Carstairs stiže u Staverley s tim ljudima... kako si rekla da se zovu?
- Rivington. I tu bi se moglo ispitivati. Čak mislim da bi trebalo slijediti taj trag.
- Slijedit ćemo ga. Carstairs, dakle, dolazi u Staverley s Rivingtonovima. Ima li u tome ičeg neobičnog?
- Misliš... da li ih je nagovarao da dođu ovamo ili je to bila puka slučajnost?
- Da. Jesu li ga doveli ovamo, pa je on tek tada naletio na djevojku, kao što se to meni dogodilo? Pretpostavljam da ju je poznavao od ranije, inače ne bi uza se nosio njezinu fotografiju.
- Druga je mogućnost da je već bio na tragu Nicholsonu i njegovoj bandi.
- A iskoristio Rivingtonove tako da njegov dolazak izgleda prirodno.
- To je sasvim moguća teorija — reče Frankie. — Možda je doista bio na tragu bande.
- Ili jednostavno na tragu djevojke.
- Djevojke?
- Da. Možda je bila napastovana i silom odvedena. Možda je on stigao u Englesku zato da je nađe.
- Ali ako ju je već pronašao u Staverleyu, zašto je otišao u Wales?
- Očito je da mnogo toga još ne znamo.
- Evans - reče Frankie zamišljeno. - Nemamo nikakvih tragova o Evansu. Mora da je Evans nekako vezan uz Wales.
Načas zašutješe. Tada Frankie primijeti gdje su.
- Hej, pa već smo na Putney Hillu! Kao da smo se vozili samo pet minuta... Kamo ćemo i što ćemo?
- To ti odluči. Ja uopće ne znam ni zašto smo dolazili u grad.
- Put u grad bio je samo isprika da porazgovaramo. Nisam mogla riskirati da me u Štaverleyu vide kako šećem sa šoferom, zadubljena u razgovor. Lažno očevo pismo navela sam kao ispriku što moram otići u grad, a naš je usputni razgovor zamalo pokvario Roger koji nam se htio pridružiti.
- Tada uopće ne bismo razgovarali.
- Kako da ne. Odvezli bismo ga do njegova cilja, otišli u ulicu Brook i tamo razgovarali. Mislim da bismo to svakako morali napraviti. Tvoja je garaža možda još pod prismotrom.
Bobby se s time složi i ispripovijeda joj o događaju iz Marchbolta i raspitivanju neznanca za njegovu adresu.
Odvezoše se u ulicu Brook. Frankie pozvoni i vrata se odmah otvoriše. Bobby pričeka vani. Uskoro zatim Frankie otvori vrata i pozva ga unutra. Popeše se stepenicama na prvi kat do velike radne sobe, navukoše zastore i skinuše zaštitni prekrivač s jedne od sofa.
- Još sam ti nešto zaboravila reći - doda Frankie. Onog dana kada si bio otrovan, Roger Bassington-ffrench bio je u Staverleyu, a Nicholson je bio odsutan, kažu – na konferenciji u Londonu. A on ima tamnoplavi »talbot«, automobil koji je viđen u Marchboltu s lažnom registracijom.
- Ima i pristup do morfija. Značajno se pogledaše.
Sve to nije dovoljno kao dokaz - reče Bobby - ali se lijepo podudara.
Frankie uze telefonski imenik s malog stolića.
- Što to radiš?
- Tražim prezime Rivington. Brzo je okretala stranice.
- Rivington i sinovi, gradnja; B. A. C. Rivington, zubni kirurg; D.Rivington, strijelci... taj sigurno nije; gospoda Florence Rivington, pukovnik H. Rivington - e to bi već moglo biti! - iz ulice Tite Street u Chelseau.
Nastavi proučavati imena.
- Neki William Rivington živi na trgu Onslow. Mislim da bi on i oni iz ulice Tite mogli najviše odgovarati.
Imaš pravo. A što ćemo ih pitati? Smisli nekoliko dobrih laži, Frankie. Tu smo slabi. Razmišljala je.
- Čini mi se - reče - da ćeš ti morati obaviti taj zadatak. Misliš li da bi mogao odigrati ulogu mladeg partnera zastupničke tvrtke?
- Uloga za pravog džentlmena - reče Bobby. – Bojao sam se da ćeš smisliti nešto mnogo gore od toga. Pa ipak, čini mi se da to neće ići.
- Kako to misliš?
- Zastupnici nikad ne posjećuju ljude. Ili se dopisuju ili pismom zamole stranku da dođe u ured na sastanak.
- Tvrtka o kojoj je riječ pripada onim nekonvencionalnima - odgovori Frankie. — Pričekaj malo.
Napusti sobu i vrati se s posjetnicom u ruci.
- Gospodin Frederick Spragge - reće, pružajući je Bobbyju. - Ti si sada mladi član tvrtke Spragge, Spragge, Jenkinson i Spragge s trga Bloomsberry.
- Jesi li ti izmislila tu tvrtku, Frankie?
- Dakako da nisam. To su očevi zastupnici.
- A što ako me optuže za lažno predstavljanje?
- Ne brini. Zapravo, u tvrtki nema mladih Spraggea. Jedinom Spraggeu koji tamo radi stotinu je godina i lako ću s njim izići na kraj. Ja ću sve srediti ako stvari krenu pogrešnim putem. On je velik snob... obožava lordove i vojvode bez obzira na ono malo novca što na njima zaradi.
- A odjeća? Da nazovem Badgera da mi nešto donese? Frankie se zamisli.
Ne želim vrijeđati tvoju odjeću, Bobby - reće ona ili ti mahati siromaštvom ispred nosa, m bilo sto shcno. Ah, je li dovoljno uvjerljiva ta tvoja odjeća? Najbolje da pregledamo očev ormar i vidimo što ima. Mishm da će ti njegova odjeća pristajati. Petnaestak minuta kasnije, odjeven u jutranji sako i prugaste hlače izuzetno dobrog kroja, Bobby se ogledavao u velikom zidnom ogledalu lorda Marchingtona.
- Tvoj se otac vrlo dobro odijeva - rece zahvalno. - i> markom kuće Saville Row raste i moje samopouzdanje.
- Čini mi se da ćeš brk morati zadržati - reče Frankie.
- Drži se on mene - odgovori Bobby. - To je pravo umjetničko djelo koje se u žurbi ne može ponoviti.
- Zato ga i ostavi. Inače je red biti uredno obrijan.
- Bolje je i brk nego da imam bradu - kaza Bobby. – A sada, Frankie, što misliš, bi li mi tvoj otac mogao posuditi i šešir?

XVII Gospođa Rivington govori
- Što ako je Rivington na trgu Onslow takoder zastupnik? - upita Bobby na izlaznim vratima. - Bio bi to pravi udarac.
- Možda je zato bolje da najprije odeš u ulicu Tite -odgovori Frankie - i pokušaš s pukovnikom. On sigurno . ništa ne zna o zastupnicima.
Bobby uzme taksi i krene. Pukovnika Rivingtona nije bilo kod kuće, ali nađe gospođu Rivington. Urednoj sobarici pruži svoju posjetnicu na koju je napisao: »Od gospode Spragge, Spragge, Jankinson i Spragge. Vrlo hitno.«
Posjetnica i odjeća lorda Marchingtona ostaviše potreban dojam na sobaricu. Ni časka nije pomislila kako je Bobby došao prodavati minijature ili nagovarati na osiguranje. Uvede ga u predivnu skupo uređenu sobu za primanje, a odmah zatim uđe i gospođa Rivington, također predivno i skupo odjevena.
— Moram se ispričati što vam smetam, gospodo Rivington — reče Bobby - ali cijela je stvar prilično hitna pa nismo željeli riskirati zakašnjenje zbog pošte.
Činilo se to toliko jasno i očito, da to ni jedan zastupnik ne bi nikada poželio, pa se Bobby zabrinuto pitao hoće li ga gospođa Rivington odmah prozreti.
Međutim, gospoda je Rivington očito bila žena od izgleda a ne od pameti, pa je prihvaćala stvari tako kako su joj bile servirane.
- Samo vi sjednite! - reče ona. - Prije nego što ste stigli, javili su mi telefonom iz vašeg ureda da dolazite.
Bobby prešutno oda priznanje tom briljantnom Frankienom potezu u posljednji čas.
Sjeo je i pokušao zadržati službeno lice.
- - Riječ je o našem klijentu, gospodinu Alanu Carstairsu - reče.
- Da?
- Možda vam je spomenuo da ga mi zastupamo?
- Da li je? Mislim da jest - reče gospođa Rivington gledajući ga velikim plavim očima. Pripadala je onoj vrsti ljudi kojima je lako sugerirati. - Dakako, znam za vas. Vi ste zastupali i Dolly Maltravers, zar ne, kada je ubila onog odvratnog krojača? Vjerujem da znate i pojedinosti?
- Znamo mi mnogo toga što se nikada ne čuje na sudu - odgovori on smiješeći se.
- Vjerujem da je tako - pogleda ga gospoda Rivington sa zavišću. - Recite mi, zar je stvarno... mislim... mislim da li je doista bila odjevena kao što je tvrdila ona žena?
- Priča je opovrgnuta na sudu — reče Bobby ozbiljnim glaspm. Pri tome sasvim lagano spusti kapke.
- A tako! - reče gospođa Rivington ushićeno.
- O Alanu Carstairsu - nastavi Bobby osjećajući da je uspostavio prijateljske odnose i da može nastaviti s poslom.
— Vjerojatno znate da je hitno napustio Englesku?
Gospođa Rivington odmahnu glavom.
- Napustio je Englesku? To nisam znala. Dosta ga dugo nismo vidjeli.
- Da li vam je rekao koliko će se otprilike zadržavati u Engleskoj?
- Rekao je da to može biti tjedan ili dva, šest mjeseci ili godinu dana.
- Gdje je odsjeo?
- U hotelu Savoy.
- Kada ste ga posljednji put vidjeli?
- Prije otprilike tri tjedna ili mjesec dana, ne sjećam se sasvim točno.
- Jednom < te prilikom otišli s njime i u Staverley?
- Dakako! Mislim da smo ga tada posljednji put i vidjeli. Nazvao nas je i pitao kada nas može posjetiti. Tek je bio stigao u London, a Hubert nije znao što da mu kaže jer smo idući dan morali krenuti na put u Škotsku. Toga smo dana, međutim, bili pozvani u Staverley na ručak i veceru s nekim užasnim ljudima kojih se nikako nismo mogli riješiti, a Hubert ga je svakako htio vidjeti jer mu je bio drag, pa mu ja rekoh: »Slušaj, povedimo ga s nama Bassington-ffrenehovima, njima to neće smetati.« Tako smo i napravili. Njima to doista nije smetalo.
- Zasta gotovo bez daha. Da li vam je govorio o tome zašto je, zapravo, došao u Englesku?
- Ne. Da li je imao razloga? Pomislili smo da je sve vezano za tog njegovog prijatelja, milijunaša, koji je umro vrlo tragičnom smrću. Neki mu je liječnik rekao da boluje od raka, a on se ubio. Ne mislite li da je to ružno od liječnika? A često i griješe. Naš nam je liječnik neki dan rekao da naša mala djevojčica ima ospice, a pokazalo se da je riječ o običnom povišenju temperature. Rekla sam Hubertu da nađe novog liječnika.
Ignorirajući odnos gospođe Rivington prema liječnicima, koji se nije razlikovao od odnosa prema knjigama, Bobby se vrati na stvar.
- Da li je gospodin Carstairs poznavao Bassington-ffrenchove?
- Ne, nije. Ali mislim da su mu se svidjeli, iako je bio neobično loše raspoložen na povratku u London. Mora da ga je uznemirilo nešto što je te večeri bilo rečeno. Kanađanin je, a ja uvijek mislim da su Kanađani vrlo osjetljivi.
- Ne znate što ga je to tako jako uzbudilo?
- Nemam pojma. No često su razlog najgluplje stvarčice, zar ne?
- Je li šetao okolicom?
- Ne! Kakve li neobične ideje! — zurila je ona u njega. Bobby ponovno pokuša.
- Je li to bila zabava? Da li je upoznao susjede?
- Ne, bili smo samo mi i domaćini. Pa ipak, neobično je da to kažete...
- Da? — ponuka je Bobby da nastavi.
- Živo se raspitivao o nekim ljudima koji tamo žive.
- Sjećate li se imena?
- Ne. Nitko posebno zanimljiv, neki doktor ili slično.
- Doktor Nicholson?
- Mislim da je tako. Želio je znati sve o njemu, njegovoj supruzi, otkuda dolaze, različite stvari. To se činilo prilično neobičnim zato što ih nije poznao i što po prirodi nije znatiželjan čovjek. A možda se samo trudio da održi razgovor ne znajući kako da nađe neku drugu temu. Ljudi i to ponekad rade.
Bobby se s time složi i upita kako se uopće počelo razgovarati o Nicholsonovima, aJi gospođa Rivington nije znala odgovor. Baš je tada bila u vrtu s Bassington-ffrenchom i kad se s Henryjem vratila unutra, zatekli su ostale kako razgovaraju o Nicholsonovima.
Do tog je časa razgovor tekao glatko, Bobby je postavljao pitanja bez ikakve kamuflaže, ali sada je gospođa Rivington pokazala neobičnu radoznalost.
- Što vi, zapravo, želite znati o Alanu Carstairsu? upita ona.
- Zapravo sam želio saznati njegovu adresu – objasni Bobby. — Kao što znate, zastupnici smo mu i upravo smo iz New Yorka primili važan brzojav... znate već, fluktuacija dolara...
Gospođa Rivington kimne glavom očajnički se trudeći da shvati.
- I tako — nastavi Bobby brzo — željeli smo stupiti u kontakt sa njime i dobiti uptfte o tome što da radimo, ali nije ostavio adresu a s obzirom da je spomenuo da ste mu prijatelji - pomislio. sam kako biste vi mogli znati gdje je.
- Tako dakle: - reče gospoda Rivington zadovoljna objašnjenjem. - Kakva šteta. Ali on je prilično neuhvatljiv čovjek.
- Izrazito je takav - složi se Bobby. - Dakle - ustane ispričavam se što sam vam oduzeo dragocjeno vrijeme.
- Ni slučajno — razuvjeri ga gospođa Rivington. — I bilo je toliko zanimljivo saznati da je ta Dolly Maltavers doista... kao što ste rekli...
- Nisam ništa rekao – reče Bobby'.
- Da, to vi zato što su odvjetnici diskretni... - zahihoće gospođa Rivington.
»Znači, i to smo sredili«, razmišljao je Bobby koračajući ulicom Tite. »Čini se da sam zauvijek uništio karakter Dolly kako god se zvala, ali to i zaslužuje, a ona se šarmantna glupača nikada neće pitati zašto je, kad sam već trebao samo njegovu adresu, nisam jednostavno nazvao telefonom i to zatražio!«
Kada se vratio u ulicu Brook, on i Frankie razmotriše cijeli događaj se svih strana.
- Cini se da je riječ o čistoj slučajnosti koja ga je odvela do Bassington-ffrenchovih - reče Frankie zamišljeno.
Znam. Ali je očito da je, kad je već stigao tamo, neka usputna primjedba usmjerila njegovu pažnju na Nicholso- To bi značilo da je u središtu svega Nicholson, a ne Bassington-ffrench.
Bobby je pogleda.
- Još namjeravaš opravdavati tvog junaka? – upita hladno.
- Dragi moj, samo naglašavam kako sada stvari stoje. Carstairsa je uzbudilo spominjanje Nicholsona i njegova sanatorija. To što se tamo zatekao, bila je čista slučajnost, to moraš priznati.
- Čini se da je tako.
- Zašto - čini se?
- Postoji još jedna mogućnost. Možda je Carstairs nekako saznao da će Rivingtonovi ići na ručak u Staverley. Možda je to slučajno čuo u Savoyu, dok je doručkovao. Telefonira im i kaže da je mora hitno vidjeti. Događa se baš ono što je priželjkivao. Zauzeti su, ali ga pozivaju da im se pridruži jer njihovim prijateljima neće smetati, a oni ga toliko žele vidjeti. I to je moguće, FranKie.
- Moguće je, vjerujem. Ali bi to bilo previše podudarnosti.
- Ništa više oć tvoje »nesreće« - reče Bobby.
- Moja je »nesreća« bila oštra izravna akcija – reče Frankie hladno. Bobby je skinuo odjeću lorda Marchinga vratio tamo odakle je uzeo. Zatim opet odjenu svoju šoferskuvmformu, pa jurnuše prema Staverleyu.
- Ako se doista Bassington-ffrench zaljubio u mene –reče Frrankie čedno - bit će zadovoljan što sam se vratila tako brzo. Pomislit će da bez njega ne mogu izdržati.
- Nisam sasvim siguran ni da možeš — dobaci Bobby. Uvijek se govorilo da su istinski kriminalci odreda privlačni.
- Jednoštavno ne mogu povjerovati da je on kriminalac.
- To si već i ranije rekla.
- Pa tako osjećam.
- Fotografiju ipak ne smiješ zaboraviti.
- Do vraga i fotografija!
Bobby u tišini poveze automobil uz asfaltirani dvorišni put. Frankie iskoči iz automobila a da ga nije ni pogledala. Bobby zatim napusti Merroway Court.
Kuća je bila neobično tiha. Frankie pogleda na sat. Dva i trideset. Vjerojatno me ne očekuje još nekoliko idućih sati pomisli ona. - Tko zna gdje su.
Otvori vrata biblioteke i zasta na satnom pragu. Doktor Nicholson je sjedio na sofi držeći obje ruke Sylvije Bassington-ffrench.
Sylvia poskoči i jurne u susret Frankie.
- Rekao mi je! - reče.
Glas joj se gubio. Rukama pokri lice kao da ga želi sakriti od pogleda.
- Sve je to suviše strašno - jecala je i zatim izjurila iz sobe.
Doktor Nicholson ustane. Frankie mu priđe korak ili dva. Njegove oči, znatiželjne kao i uvijek, sretoše njezine.
- Jadna žena - reče uljudno. - Za nju je to strašan šok. Mišići u kutovima njegovih usana zaigraše. Frankie načas pomisli kako ga sve to silno zabavlja. A tada, iznenada, shvati da je riječ o sasvim drukčijem osjećaju.
Čovjek je bio ljutit. Kontrolirao se i skrivao ljutnju iza ljubazne maske, ali ne dovoljno. Maskom je pokušavao prikriti osjećaj.
Zavlada tišina.

XVIII Djevojka s fotografije
Nakon povratka u prenoćište, Bobbyja obavijestiše da ga netko čeka.
- Jedna dama. Naći ćete je u sobi za dnevni boravak gospodina Askewa.
Bobby se uputi tamo ponešto iznenađen. Samo da je imala krila, Frankie je mogla stići u Anglers' Arms prije njega. Nije mu ni palo na pamet da bi u pitanju mogao biti netko sasvim drugi.
Otvori vrata prostorije koju je gospodin Askew uredio kao svoju privatnu sobu za dnevni boravak. Na stolcu ugleda uspravni lik vitke žene u cmom — djevojku s fotografije.
Bio je toliko zaprepašten da časak ili dva nije ništa mogao reći. Tada primijeti da je i djevojka vrlo nervozna. Sitne su joj šake podrhtavale, otvarala ih je i zatvarala na naslonjaču. Činilo se da je suviše nervozna da bilo što kaže, ali su njezine velike oči prestrašeno zvale u pomoć.
- To ste vi? — prozbori Bobby napokon. Zatvori vrata i pride stolu.
Djevojka još nije govorila, i još su te prestrašene velike oči gledale njegove. Tada riječi nahrupiše kao promukli šapat.
- Rekli ste... rekli ste da ćete mi pomoći. Možda nisam trebala doći.
Bobby je prekine razuvjeravanjem.
- Niste trebali doći? Besmislica. Dobro ste postupili što ste došli. Morali ste doći. A ja ću napraviti sve, baš sve na ovom svijetu da vam pomognem. Ne bojte se. Sada ste sigurni.
Rumenilo joj se vrati u obraze. Iznenada upita: Tko ste vi? Vi... vi niste šofer. Mislim, možda ste sada šofer, ali to stvarno niste.
Bobby shvati što je željela reći unatoč stanovitoj zbrkanosti slijeda njezinih riječi.
- Čovjek danas radi što želi - reče on.
- Nekada sam bio u mornarici. Točno je da nisam šofer, ali to sada nije ni važno. Morate mi vjerovati i – sve mi ispričati.
Ona još više pocrveni.
- Sigurno mislite da sam Iuda — mrmljala je. — Sigurno mislite da sam sasvim luda.
- Ne, ne.
- Da,.. doći ovamo samo tako. Ali bila sam preplašena, užasno preplašena - i glas joj zamre. Oči se raširiše kao da je ugledala sablast.
Bobby je čvrsto uhvati za ruku.
- Slušajte — reče. — Sve je u redu. Sve će biti u redu. Sada ste sigurni, s prijateljem. Ništa vam se neće dogoditi.
Osjeti kako joj prsti uzvraćaju stisak.
- Kada ste se pojavili na mjesečini one noći -reče tiho i brzo - sve je nalikovalo snu izbavljenja. Nisam znala ni tko ste ni odakle ste, ali ste mi ulili nadu, pa sam odlučila da vas nadem i da vam sve kažem.
- Tako - reče Bobby ohrabrujući je. - Recite mi. Recite mi sve.
Povuče ruku.
- Kažem li vam sve, pomislit ćete da sam luda, da sam sišla s uma otkad boravim u toj kući sa svim onim drugim tipovima.
- Neću to pomisliti. Doista neću.
- Hoćete. To zvuči ludo.
- Znat ću da nije. Recite mi, molim vas!
Ona se povuče još malo natrag sjedeći vrlo uspravno, gledajući u vrata.
- Riječ je o tome — izgovori ona — da se bojim da ću biti ubijena.
Glas joj je bio suh i hrapav. Govorila je s očitom samokontrolom, ali su joj ruke uporno drhtale.
- Ubijeni?
Da. A to zvuči ludo, zar ne? Kao... kako li se to samo zove... manija proganjanja.
Ne - reče Bobby. - Uopće se ne ponašate kao luđak, već ste samo prestrašeni. Tko vas to želi ubiti i zašto?
Šutjela je trenutak ili dva otvarajući i zatvarajući šake. Tada tiho reče:
- Moj suprug.
- Vaš suprug? - sve se zamuti u Bobbyjevoj glavi. Tko ste vi? - upita odsječeno.
Sada je ona bila iznenadena.
- Zar ne znate?
- Nemam ni najmanju predodžbu o tome.
Ona reče:
- Ja sam Moira Nicholson. Moj je suprug dr Nicholson.
- Znači, vi niste pacijent?
- Pacijent? Oh, ne, ne! - lice joj se iznenada smrkne. Čini se da mislite da baš tako izgledam.
- Ne, uopće to nisam tako mislio - nastoji je razuvjeriti. - Doista nisam tako mislio. Samo sam bio iznenađen činjenicom da ste u braku... A sada nastavite s onim što ste mi počeli govoriti o vašem suprugu koji vas namjerava ubiti.
- Znam da to zvuči ludo, ali nije. Nije! Vidim mu to u očima kad god me pogleda. A tamo su se događale neobične stvari... nesreće ...
- Nesreće? - upita Bobby oštrim glasom.
- Da. Oh, znam da to zvuči histerično i izmišljeno, ali...
- Nimalo — reče Bobby. — Zvuči savršeno razumno. Nastavite. To o nesrećama.
- Jednostavno nesreće. Išao je automobilom natrag, a nije vidio da sam ja tamo. Odskočila sam na vrijeme. Zatim sam otkrila nekakav sadržaj u sasvim pogrešnoj boci... glupe stvari... stvari za koje će ljudi reći da su normalne, ali ja tvrdim da nisu, da su namještene. Znam da jesu. A to me uništava — neprestano paziti na samu sebe, otkrivati, biti na straži.
- Zašto vas se suprug želi riješiti? - upita Bobby. Zapravo i nije očekivao izravan odgovor, pa ga ovaj zamalo zatekne nespremnog.
- Zato što želi oženiti Sylviju Bassington-ffrench.
- Što? Pa ona je već u braku.
Znam, ali i za to će se on pobrinuti. Kako to mislite?
_ Ne znam točno, ali znam da na sve mile načine pokušava dovesti gospodina Bassington-ffrencha u sanatorij kao pacijenta.
- I tada?
- Ne znam, ali sam sigurna da ce se nesto dogoditi.
Strese se.
_ Ima stanovitu moc nad gospodinom Bassmgton--ffrenchom. Ne znam što je posrijedi.
- Bassington-ffrench uživa morfij - reče Bobby.
- Da? Vjerujem da mu ga Jasper daje.
- Stiže poštom.
- Možda to Jasper ne radi izravno, on je vrlo pronicav. Gospodin Bassington-ffrench možda i ne zna da baš od njega dobiva morfij, ali sam ja uvjerena da je tako. To je najbolji način da ga dobije u sanatorij, a kad Henry jednom bude tamo...
Zasta i strese se.
- Svašta se događa u Grangeu — reče ona. — Neobične stvari. Ljudi tamo dolaze zato da se oporave, a postaje im sve lošije.
Dok je ona govorila, Bobby je bio svjestan pogleda u strani, zli svijet. Osjeti nešto od straha koji je okruživao Moiru tako dugo vremena.
Iznenada je upita:
- Kažete da se vaš suprug želi skrasiti s gospođom Bassington-ffrench?
Moira potvrdi.
- A ona?
- Ne znam - odgovori Moira polako. - Nikako da odredim istinu. Na izgled je zadovoljna i mirna, privržena suprugu i sinu. Obična i jednostavna žena. Ponekad, međutim, pomislim kako baš i nije tako obična. Pitala sam se čak nije li ona sasvim drukčija žena od one kakvom je smatramo... ne igra li i ona neku svoju ulogu, i to dobro. Ali... kažem vam, sve je to besmisleno, moja budalasta priviđenja. Kada živite na imanju kao što je Grange, misao vam postane toliko rastrgana da doista počnete zamišljati stvari.
- A njezin brat Roger? - upita Bobby.
- Ne poznam ga dobro. Čini se vrlo ljubazan, ali i vrst osobe koju je lako zavarati. Pod priličnim je utjecajem mog supruga. Jasper ga tjera da uvjeri svoga brata, Henryja Bassington-ffrencha, da pristane na liječenje u sanatoriju — reče ona i iznenada se nagne naprijed hvatajući Bobbyja za ruku:
- Ne dozvolite da ga dovedu na Grange. Dođe li, dogodit će se nešto strašno. Znam to.
Bobby je šutio razmišljajući o nevjerojatnoj priči.
- Kako ste dugo u braku s Nicholsonom? – upita naposljetku.
- Nešto više od godinu dana - strese se ona.
- Jeste li ikada razmišljali o tome da ga napustite?
- Kako? Nemam kamo otići. Nemam novaca. Da me netko i primi, što bih mu ispričala? Fantastičnu pripovijest o suprugu koji me je želio ubiti. Tko bi mi povjerovao?
- Ja vam vjerujem.
Malo se nećkao, a tada ipak upita:
- Slušajte, pitat ću vas nešto bez okolišanja. Da li ste poznavali čovjeka po imenu Alan Carstairs?
Rumenilo joj se opet vrati u obraze.
- Zašto me to pitate?
- Zato što je prilično važno da to saznam. Osobno mislim da ste poznavali Carstairsa i da ste mu jednom prilikom dali i svoju fotografiju.
Šutjela je spuštenih trepavica. Tada podiže glavu i pogleda ga u lice.
- To je sasvim točno — odgovori mu.
- Poznali ste ga prije braka?
- Da.
- Je li dolazio ovamo da vas vidi poslije vašeg vjenčanja?
Oklijevala je.
- Da, jednom.
- Prije otprilike mjesec dana?
- Da. Otprilike mjesec dana.
- Je li znao da ovdje živite?
- Ne znam kako je saznao, ali ja mu to nisam rekla. Nijednom mu nisam pisala otkad sam se udala.
- Ali, on je sve saznao i došao ovamo da vas vidi. Je li vaš suprug to znao?
- Ne.
- To vi samo mislite. Je li ipak mogao znati?
- Mogao je, ali o tome nije govorio.
Jeste li ikada razgovarali o vašem suprugu s Carstairsom? Jeste li mu povjerili vaše bojazni?
Ona odmahne glavom.
- Tada još nisam sumnjala.
- Ali ste bili nesretni?
- Da.
- I to ste mu rekli?
- Ne. Nastojala sam da ni na koji način ne pokažem da mi brak nije sretan.
- Pa ipak je on to mogao osjetiti - reče Bobby blago.
- Pretpostavljam da jest - prizna ona tihim glasom.
- Što mislite, da li je... kako da vas to pitam... on mogao išta znati o vašem suprugu, ili npr. sumnjati da se sanatorij upotrebljava i u druge svrhe, a ne samo u namjenske?
Obrve joj se izviše dok se pokušavala sjetiti.
- Moguće je — reče na kraju. - Postavio mi je dva ili tri prilično neobična pitanja, ali... ne. Mislim da o svemu tome nije mogao ništa znati.
Poslije nekoliko minuta, Bobby upita:
- Da li biste za svog supruga mogli kazati da je ljubomoran?
- Da, vrlo ljubomoran.
- Ljubomoran i na vas?
- Mislite čak i ako me ne voli? Da, ipak bi bio ljubomoran. Ja sam njegovo vlasništvo, zar ne vidite? On je neobičan čovjek, vrlo neobičan čovjek.
Stresla se.
Tada iznenada upita:
- Vi niste povezani s policijom ni na koji način, jeste li?
- Ja? O, ne! — odgovori Bobby.
- Pitala sam se. Mislim...
Bobby pogleda svoju šofersku uniformu.
- Dugačka je to pripovijest - reče.
- Vi ste šofer lady Frances Dervvent, je li tako? To mi je rekao gazda ove kuće. Upoznala sam je nedavno na večeri kod Bassington-ffrenchovih.
- Znam - reče on i malo razmisli. - Moramo je sresti. A to je meni gotovo nemoguće izvesti. Možete li joj vi telefonirati i pozvati je da se negdje nađemo?
Mislim da mogu - reče Moira polako. Vjerojatno vam se sve ovo čini neobičnim, ali neće kad vam sve objasnimo. Moramo se naći s Frankie što prije. Hitno je.
Moira ustane.
- U redu - reče.
Oklijevala je držeći kvaku.
- Alan? - reče. - Alan Carstairs. Jeste li ga vidjeli?
- Jesam - reče Bobby polako - ali ima tomu već dosta vremena.
Tada, šokiran, shvati da ona i ne zna da je Alan mrtav. Reče:
- Nazovite lady Frances. Tada ću vam sve objasniti.

XIX Vijeće trojice
Moira se vratila nakon nekoliko minuta.
- Dobila sam je - reče. - Rekla sam joj da me dođe vidjeti kod male ljetne kućice pokraj rijeke. Vjerojatno joj se to učinilo neobičnim, ali je rekla da će doći.
- Dobro - reče Bobby. - A gdje je točno to mjesto? Moira ga pažljivo opisa.
- U redu - reče Bobby. - Vi krenite prvi, a ja ću za vama.
Toga su se i držali. Bobby zasta da porazgovara s gospodinom Askewom.
- Neobično - reče nehajnim glasom. - Nekada sam radio za jednog ujaka gospode Nicholson. Pravi kanadski džentlmen.
Posjet gospođe Nicholson mogao je, pomisli on, dati povoda svakojakom traču, a to je bila zadnja stvar na svijetu koja mu je tada trebala, jer se trač brzo širi, pa bi mogao doprijeti i do Nicholsonovih ušiju.
- Dakle, to je posrijedi - reče gospodin Askew. Čudilo me je sve to.
- Da - reče Bobby. - Prepoznala me je i navratila da pita kako napredujem. Draga žena i ugodna sugovornica.
- Vrlo ugodna, to je točno. Mora da baš ne uživa suviše u životu na Grangeu.
- To i ja mislim — reče Bobby.
Osjećajući da je postigao što je htio, izađe u selo i s besciljnim izrazom na licu krene smjerom koji mu je označila Moira.
Bez teškoća je našao kolibu i Moiru kako ga čeka. Frankie još nije bila stigla.
- Ima mnogo toga što vam moram kazati - poče on.
- Da?
Za početak, ja doista nisam šofer, iako radim u jednoj londonskoj garaži. Moje ime nije Havvkins već Jones, Bobby Jones. Rodom sam iz Marchbolta u Walesu.
Moira je pažljivo slušala iako je bilo jasno da joj spominjanje Marchbolta nije baš ništa značilo. Bobby hrabro prijeđe na bit stvari.
- Moram vam reći nešto prilično neugodno. Vaš prijatelj Alan Carstairs je... to morate saznati prije ili kasnije ... mrtav.
Osjetio je da će reagirati i taktično odvratio pogled s njezina lica. Da li ju je vijest pogodila? Da li je uopće marila za njega?
Šutjela je i tada rekla tihim, zamišljenim glasom:
- Dakle, zato se nije vratio. A ja sam se pitala... Bobby je krišom pogleda. Raspoloženje mu se popravi.
Izgledala je tužna i zamišljena, ali - to je bilo sve.
-Pričajte mi o tome — reče ona. Bobby nastavi.
- Pao je u provaliju blizu Marchbolta, mjesta u kojem živim. Liječnik i ja smo ga pronašli. Imao je uza se vašu fotografiju.
- Zaista? — Tužno se i lijepo nasmiješila. — Dragi Alan, bio je... vrlo vjeran.
Poslije kraće tišine upita:
- Kada se sve to dogodilo?
- Prije otprilike mjesec dana. Trećeg listopada, da budem konkretniji.
- To znači odmah poslije posjeta Staverleyu.
- Da. Je li uopće spominjao da će ići u Wales? Nije znala.
- Poznajete li ikoga po imenu Evans? - upita Bobby.
- Evans? — namršti se Moira pokušavajući se sjetiti. —Ne. Mislim da ne poznam. To je vrlo često prezime, da kako, ali se ne sjećam baš nikoga. Tko je on?
- To je ono što ne znamo. O, zdravo! Eto i Frankie. Frankie je žurno dolazila puteljkom. Pri pogledu na Bobbyja i gospodu Nicholson kako zajedno sjede i pripovijedaju, njezino je lice odražavalo vrlo oprečne osjećaje.
- Zdravo, Frankie - reče Bobby. - Drago mi je što si došla. Sada treba stisnuti. Za početak, baš je gospođa Nicholson original s fotografije!
Oh! - uzvikne Frankie. Pogleda Moiru i nasmije se.
Dragi moj - rece ona Bobbyju - sada mi je jasno zašto je pojava gospode Cayman na istrazi izazvala u tebi takav šok.
-Točno.
Baš je bio budala! Kako je uopće, pa makar i načas, mogao pomisliti da bi vrijeme moglo pretvoriti jednu Mojru Nicholson u Ameliju Cayman.
- Bože, baš sam bio budala! - uzvikne. Moira je bila zbunjena.
_ Toliico vam toga još moram ispričati da jednostavno ne znam otkuda da počnem - reče Bobby.
Opisa potom Caymanove i kako su identificirali tijelo.
- Još nešto ne razumijem - reče Moira, i dalje zbunjena. - Čije su tijelo, zapravo, identificirali - njezina brata ili Alana Carstairsa?
- Baš tu i počinje prljava igra — objasni joj Bobby.
- A tada je netko otrovao Bobbyja - doda Frankie.
- Osam grama morfija - reče on podsjećajući se na to.
- Ne pravi se važan - prekine ga Frankie. – Sposoban si satima pričati o tome iako je to ljudima vrlo dosadno.
Dozvoli da ja objasnim.
Duboko uzdahne.
- Vidite - reče. — Caymanovi su poslije istrage došli da posjete Bobbyja i pitaju ga je li Amelijin brat išta rekao ili poručio prije smrti. Bobby je odgovorio da nije. Tek se kasnije sjetio da je pokojnik ipak spomenuo nekog čovjeka po imenu Evans, pa im je to napisao. Nekoliko dana poslije toga, iz Perua mu je poštom stigla ponuda za zaposlenje, koju on nije prihvatio. Tada ga je netko pokušao dokrajčiti...
- Osam grana morfija... - poče Bobby.
- ... tako što je u njegovo pivo ubacio drogu koja ga, valjda zato što ima izuzetno snažan organizam, ipak nije ubila. Tek smo tada shvatili da je Pritchard, ili Carstairs ako to hoćete, vjerojatno bio gurnut niza stijenu.
- Ali zašto? - upita Moira.
- Zar vam nije jasno? Nama je sasvim jasno. Valjda vam nisam sve ispričala kako treba. U svakom slučaju, definitivno smo zaključili da ga je netko gurnuo sa stijene i to je najvjerojatnije napravio Roger Bassington--ffrench.
- Roger? — upita Moira živahnim glasom, kao da se zabavlja.
- Tako je ispalo. Bio je tamo, a fotografija je nestala dok je on čuvao mrtvaca, pa nam se učinilo da je jedini koji ju je mogao uzeti.
- Razumijem - reče Moira zamišljeno.
- I tada — nastavi Frankie — doživjela sam prometnu nesreću baš ovdje, što je začuđujuća slučajnost. — Pri tome značajno pogleda Bobbyja. - Tada sam telefonirala Bobbyju i predložila mu da dode ovamo prerušen u mog šofera, te da izvidi cijelu stvar.
- Sada vam je jasno što se sve dogodilo i kako nastavi Bobby prešutno prihvaćajući Frankienu malu laž o nesreći. - Vrhunac je bio prošle noći kada sam u Nicholsonovom vrtu naletio ravno na vas, na original djevojke s fotografije.
- Brzo ste me prepoznali - reče Moira smješkajući se.
- Da - reče Bobby. - Prepoznao bih original te fotografije bilo gdje.
Moiru obli rumenilo bez nekog posebnog razloga. Tada, kao da ju je nešto mučilo, oštro pogleda dvoje mladih:
- Govorite li vi meni istinu? - upita. Je li doista točno da ste ovamo došli slučajno? Ili ste stigli zato što ste... što ste sumnjali u mog supruga.
Glas joj je podrhtavao.
Bobby i Frankie se pogledaše i tada Bobby prozbori:
- Dajem vam časnu riječ da nikada nismo čuli za vašeg supruga sve dok nismo došli ovamo.
- Sada mi je sve jasno — reče Moira i okrene se prema Frankie. - Žao mi je, lady Frances, ali vidite, sjetila sam se one večeri. Jasper vas je zapitkivao o nesreći. Ne znam zašto mi to tada nije palo na pamet, ali mislim da je sumnjao da je nesreća namještena.
- Ako to baš želite znati, i bila je namještena – reče Frankie. - Uf! Sada se osjećam mnogo bolje. Sve je bilo kamuflirano vrlo pažljivo, ali doista nije imalo nikakve veze s vašim suprugom. Cijelu smo stvar izmislili zato da... kako da to kažem... postavimo zamku Rogeru Bassington--ffrenchu.
Rogeru? - upita Moira smijući se zbunjeno. - Gotovo da je to nemoguće - doda odmah potom. Činjenice su činjenice - reče Bobby.
Roger? Ne, ne. On može biti slab - reče Moira - ili divljak, može se zadužiti ili uplesti u neki skandal, ali gurnuti' nekoga niza strminu... to jednostavno ne mogu zamisliti.
_ Ni ja - pridruži joj se Frankie.
- Ali samo je on mogao uzeti tu fotografiju! – reče Bobby tvrdoglavo. - Poslušajte me pažljivo, gospođo Nicholson, dok vam budem izlagao činjenice.
I baci se na posao polako i oprezno. Kada je završio, s razumijevanjem je kimala glavom.
- Sada znam što mislite - reče Moira. - Neobično. Razmišljala je još malo i tada neočekivano rekla:
- A zašto ne pitate Rogera?

XX Vijeće dvojice
Samo na čas gola jednostavnost pitanja ostavi ih bez daha. Tada i Bobby i Frankie počeše govoriti u isti glas:
- To je nemoguće ... Neće uspjeti.
Tada zašutješe jer im prave mogućnosti te zamisli dopriješe do svijesti.
- Vidite - reče Moira željna da im pomogne. – Vidite što mislim. Čini se da je samo Roger mogao uzeti tu fotografiju, ali ni seicunde ne vjerujem da je mogao gurnuti Alana preko ruba. Zašto bi to napravio? Pa Alana nije ni poznao. Sreli su se samo jednom, ovdje, na ručku. Nikada se više ne bi ni vidjeli. Nema motiva.
- Ali tko ga je onda gurnuo? — upita Frankie grubo. Sjena prođe Moirinim licem.
- Ne znam - reče.
- Čekajte - upadne Bobby. - Hoće li vas smetati ako kažem Frankie to što ste mi ispričali o vašim bojaznima?
Moira okrene glavu u stranu.
- Ako to želite. Sve to zvuči toliko melodramski i histerično da i sama više u to ne vjerujem.
I doista, golo kazivanje, bez osjećaja, na neobičan je način gubilo na uvjerljivosti. Moira ustane.
- Doista mislim da sam bila luda - reče drhtavim glasom. - Molim vas, gospodine Jones, da ne obraćate nikakvu pažnju na to što sam vam rekla. U pitanju su jednostavno - živci. U svakom slučaju, sada moram otići.
Do viđenja.
Brzo se kretala. Bobby skoči da je otprati, ali ga Frankie gurne natrag.
- Ostani gdje jesi idiote i prepusti to meni.
- Otrča za Moirom. Vratila se nekoliko minuta kasnije. Dakle? - upita Bobby bojažljivo.
- Sve je u redu. Smirila sam je. Sigurno joj nije bilo ugodno slušati kako se u njezinoj prisutnosti prepričavaju njezine intimne stvari trećem Iicu. Obećala sam joj da ćemo se sve troje uskoro ponovno sastati. A sada, kada nisi opterećen njezinom prisutnošću, ispričaj što se dogodilo.
Bobby ispriča sve. Frankie ga je pomno slušala. Tada reče:
- Uklapa se u dvije stvari. Kao prvo, kad sam ušla u kuću, zatekla sam dra Nicholsona kako Sylviju drži za ruke.
- kako li me je samo probadao pogledom!
- A drugo?
- Mali incident. Sylvia mi je pričala kako je Moirina fotografija ostavila izuzetan dojam na nekog stranca koji im je bio u gostima. Vjeruj mi, u pitanju je Carstairs.
Prepoznao je fotografiju, gospođa Bassington-ffrench govori da je to supruga liječnika Nicholsona, i to objašnjava kako je saznao gdje je. Vidiš, Bobby, Nicholson se tu baš nigdje ne uklapa. Zašto bi se on htio tarasiti Carstairsa?
- Misliš da je to bio on, a ne Bassington-ffrench? Suviše slučajnosti: njih dvojica u Marchboltu istog dana.
- Slučajnosti se dogadaju. Ako je ubojica Nicholson, ne vidim motiv. Da li je Carstairs bio na tragu Nicholsonove krijumčarske bande? Ili je motiv ubojstva tvoja nova prijateljica?
- Možda je oboje posrijedi - reče Bobby. - Možda je saznao da su se Carstairs i njegova supruga sreli i pomislio kako ga je ona na neki način izdala.
- I to je moguće - složi se Frankie. - Najprije, međutim, treba provjeriti Rogera Bassington-ffrencha. Sve što imamo protiv njega, to je fotografija. Objasni li to na zadovoljavajući način...
- Zar ćeš ga to tek tako pitati? Frankie, je li to pametno? Ako on igra glavnu ulogu kao što smo mislili, time otkrivamo sve naše adute.
- Ne sasvim — ne zbog načina na koji ću ja to napraviti - reče Frankie. - Konačno, u svakom je drugom pogledu bio vrlo jasan i izvan sumnje. Kazali smo da je to superlukavost. Što ako je posrijedi nevinost? Ako može objasniti misterij oko fotografije, a ja ću pri tom paziti na svako njegovo reagiranje, oklijevanje ili osjećaj krivice, dakle bude li ga objasnio kako treba, u njemu ćemo naći vrijednog saveznika.
- Kako to misliš, Frankie?
- Tvoja mala prijateljica mogla bi isto tako biti i paničarka koja voli preuveličavati stvari, ali ako pretpostavimo da nije, da je sve što je rekla čista istina, i da je se suprug doista želi riješiti zato da se oženi Sylvijom, tada...
Zar ne shvaćaš da je u tom slučaju Henry Bassington--ffrench u smrtnoj opasnosti? Zato svakako moramo spriječiti njegov odlazak u Grange. A Roger trenutno podr-
žava Nicholsona.
- Fino, Frankie - reče Bobby tiho. - Nastavi s planom.
- Nije li sve ovo neobično? - upita ona. Mislim, kao da smo dospjeli između korica knjige. U središtu smo nečije tuđe pripovijesti. Sve je to zastrašujuće čudno.
- Znam što time misliš reći - javi se Bobby. - Ima u svemu tome i nešto vrlo neugodno. Prije bih rekao da je riječ o predstavi negoli o knjizi. Kao da smo stigli na pozornicu potkraj drugog čina i - iako nemamo gotovo nikakve uloge - moramo se pretvarati. Zastrašujuće je to što uopće pojma nemamo o tome što se dogodilo u prvom činu.
Frankie se složi kimanjem gJave.
- Čak nisam sigurna da je u pitanju drugi čin, već treći. Bobby, sigurna sam da ćemo se morati vratiti dugačkim putem natrag, do početka. I to brzo jer zavjesa samo što se nije spustila.
- »S tijelima posvuda razbacanim« - reče Bobby. – A što nas je upetljalo u šou? Četiri riječi koje su, što se nas tiče, bez značenja.
Zašto nisu pitali Evansa?
- Nije li čudno, Bobby, to što smo otkrili mnoge nosioce uloga i naslutili nove, a da se uopće nismo približili tajanstvenom Evansu?
- Imam ideju o Evansu! Čini mi se da Evans zapravo uopće nije važan, iako smo baš od njega krenuli. Kao u onoj Wellsovoj pripovijeci o princu koji je podigao divni hram oko grobnice svoje Ijubljene. Kada je hram bio dovršen, samo je jedna stvar stršala, pa je princ naredio da je uklone. Bila je to grobnica.

XXI Roger odgovara na pitanje
Imala je sreću jer je naletjela na Rogera nedaleko od kuće.
- Zdravo - reče joj on. - Nešto si se brzo vratila iz Londona.
- Nisam bila razpoložena za London.
- Jesi li već bila u kući? - upita i lice mu promijeni boju. - Doktor Nicholson je rekao Sylviji istinu o jadnom starom Henryju, a to ju je teško pogodilo. Čini se da nije ništa sumnjala.
- To znam - reče Frankie. - Bili su zajedno u biblioteci kada sam stigla. Bila je... bila je vrlo uzbuđena.
- Slušaj, Frankie - prekine je Roger. - Henry se mora liječiti. Navika uzimanja droge još se nije u njemu zauvijek ukorijenila. Drogira se tek odnedavna. I ima sve razloge ovoga svijeta da se izliječi: Sylviju, Tommyja, dom. To mu se mora jasno predočiti. A Nicholson je pravi čovjek za to. Neki dan smo razgovarali o tome. Postigao je nekoliko nevjerojatnih uspjeha, čak i s ljudima koji su godinama robovali toj opasnoj ovisnosti. Kad bi samo Henry pristao da ode u Grange...
Frankie ga prekine.
- Čuj, želim te nešto pitati. Jedno pitanje. Nadam se da nećeš pomisliti da sam drska.
- Što to? - Roger će sa zanimanjem.
- Da li si ti uzeo fotografiju iz džepa onog mrtvaca, čovjeka koji se strovalio u ponor kod Marchbolta?
Proučavala mu je lice i pazila na svaki detalj izražaja. Bila je zadovoljna s onim što je vidjela. Malo dosade i trag zbunjenosti, ali bez krivice i potištenosti.
- Kako li si samo to pogodila? - upita on. - Da li ti je Moira rekla? Zapravo, ona to i ne zna.
- Dakle, jesi?
- Pretpostavljam da moram priznati.
- Zašto?
- Gledaj to kao ja. Tu sam i čuvam neko strano mrtvo tijelo. Nešto viri iz džepa. Pogledam, kad tamo - koje li slučajnosti! - fotografija žene koju poznajem, udate žene, žene koja nije sretna u tom braku. Što će se dogoditi? Istraga. Publicitet. Vjerojatno i ime nesretne žene po svima novinama. Slijedio sam unutrašnji poticaj. Uzeo sam fotografiju i razderao je. Usuđujem se priznati da je to greška, ali je Moira Nicholson suviše draga ženica a da bih samo tako mogao dozvoliti da upadne u gužvu.
Frankie duboko uzdahne.
- Znači tako je to bilo - reče. - Da sam barem to znala...
- Znala što? - upita iznenadeno Roger.
- Ovog ti časa to još ne mogu reći - odgovori Frankie ali bih to mogJa kasnije. Sve je prilično složeno. Sada mi je jasno zašto si uzeo fotografiju, ali nisi ni spomenuo da si prepoznao čovjeka. Nije li ti bila dužnost da kažeš policiji tko je on?
- Prepoznao čovjeka? - ponovi Roger zaprepašteno. —Kako sam ga to mogao prepoznati kad ga nisam poznao?
- Ali sreo si ga baš ovdje nepuni tjedan dana prije njegove smrti!
- Draga moja djevojko, pa ti si sasvim luda...
- Alan Carstairs... upoznao si Alana Carstairsa, zar ne?
- Ah, da. Čovjek koji je došao ovamo s Rivingtonovima. Ali mrtvac nije bio Alan Carstairs.
- Bioje!*
Promatrali su se, a tada Frankie reče osjećajući kako se obnavljaju stare sumnje:
- Morao si ga prepoznati!
- Nisam mu ni vidio lice - reče Roger.
- Što?
- Nisam. Lice mu je bilo prekriveno maramicom. Frankie je buljila u njega. Iznenada se sjeti da je Bobby, kada joj je prvi put pričao o tragediji, doista bio spomenuo maramicu.
- I nije ti palo na pamet da pogledaš?
- Ne. Zašto bih?
»Dakako — pomisli Frankie. — Da sam ja našla fotogra fiju nekoga koga poznam u džepu mrtvaca, jednostavno bih morala pogledati njegovo lice. Kako li su muškarci samo nezainteresirani!«
— Jadnica — reče odmah zatim. — Toliko je strašno žalim.
— Misliš li na Moiru Nicholson? Zašto je toliko žališ?
— Zato što je preplašena.
— Uvijek izgleda smrtno preplašena. Koga se boji?
— Supruga.
— Ne znam da Ii bih se baš suviše trudio da se suprotstavim Jasperu Nicholsonu — reče Roger iskreno.
— Ona je sigurna da je on pokušava ubiti — nastavi Frankie naglo.
— O moj tfože! - pogleda je s nevjericom.
— Sjedni - reče Frankie. - Mnogo ću ti toga ispričati. Moram ti dokazati da je dr Nicholson opasni kriminalac.
— Kriminalac?
Rogerov je glas bio pun iskrene nevjerice.
— Poslušaj najprije cijelu priču.
Jasno mu je i pažljivo ispripovijedala sve što se dogodilo od dana kada su liječnik Thomas i Bobby našli mrtvo tijelo. Zatajila je samo činjenicu da njezina prometna nesreća nije bila prava, ali je dala naslutiti da se vrzmala uokolo Merroway Courta zbog jake želje da razotkrije tajnu.
Nije mogla prigovoriti Rogeru za nezainteresiranost. Činilo se da je bio fasciniran njezinom pričom.
— Je li sve to istina? - upita on iznenada. - Sve to o prijatelju Jonesu kojeg je netko pokušao otrovati i drugo?
— Apsolutno čista istina, dragi moj.
— Ispričavam se zbog nevjerice, ali sve te ćinjenice ipak nije samo tako lako progutati.
Šutio je neko vrijeme mršteći se.
— Gledaj — reče napokon. - Iako sve to zvuči fantastično, mislim da si imala pravo pri svom zaključivanju. Taj je čovjek, svejedno da li Alex Pritchard ili Alan Carstairs, vjerojatno bio ubijen. Ako nije, ne vidim nikakva razloga za napad na Jonesov život. Da li je ključno pitanje »Zašto nisu pitali Evansa?« ili ne, čini mi se da je sporedna stvar jer ne samo da ne znate tko je Evans, već ne znate ni što ga je trebalo pitati. Pretpostavimo da su ubojice, ili ubojica, zaključili da mladi Jones nešto zna, bio on svjestan toga iline, što je za njih bilo opasno. Zato su ga pokušali eliminirati i vjerojatno će to ponovno pokušati uđu li mu u trag. Do tuda sve ima smisla, ali nikako ne shvaćam kojom si to logikom došla do zaključka da je Nicholson kriminalac.
- On je tako zao čovjek, ima tamnoplavi »talbot« i nije bio ovdje onog dana kada je Bobby otrovan.
- To nisu nikakvi dokazi.
- Tu su zatim detalji koje je gospođa Nicholson ispričala Bobbyju.
Ponovi ih. I opet su zvučali melodramatski i nevažno. Roger slegnu ramenima.
- Ona misli da on opskrbljuje Henryja drogama. To je čisto nagadanje jer nema nikakvog opipljivog dokaza. Ona misli da on želi dovesti Henryja u Grange kao pacijenta. Svaki liječnik želi što više pacijenata. Ona misli da je on zaljubljen u Sylviju. U to ne ulazim.
- Ako tako misli, vjerojatno ima pravo - reče Frankie. - Supruga barem poznaje čovjeka s kojim živi.
- Čak da je to i slučaj, još nam ništa ne potvrđuje da je kriminalac. Mnogi se ugledni gradani zaljubljuju u žene svojih sugrađana.
- Ona čvrsto vjeruje da je on želi ubiti – ponovi Frankie.
Roger je zagonetno pogleda.
- Doista vjeruješ u to?
- Ona to vjeruje.
Roger kimne glavom i zapali cigaretu.
- Pitanje je koliko stvarne pažnje treba posvetiti tom njezinom uvjerenju - reče on. - Čudno je mjesto taj Grange, pun neobičnih ljudi. Živjeti tamo svakome bi prije ili kasnije narušilo ravnotežu, osobito ako je u pitanju bojažljiva i nervozna žena.
- Ti, dakle, misliš da to nije istina.
- To nisam rekao. Ona vjerojatno iskreno vjeruje u to da je on pokušava ubiti, ali takva tvrdnja nema nikakve osnove. Čini mi se da nema.
Frankie se u tom času sjeti Moire dok im je tog istog dana govorila: »To su samo živci.« Baš zato što je to ona rekla, bilo je dovoljno da Frankie povjeruje da nisu u pitanju živci, ali nije znala kako da to objasni Rogeru.
Mladić je i dalje govorio:
- Samo pazi, kad bi mogla dokazati da je dr Nicholson bio u Marchboltu onog tragičnog dana, tada bi situacija bila sasvim drukčija. Da barem znamo motiv koji ga je vezao uz Carstairsa! Meni se, međutim, čini da ste zaboravili na najsumnjivije.
- Koga to?
- Kako si ono rekla da se zovu ... Haymanovi?
- Caymanovi.
- Tako je. Do grla su u sve to upetljani. Prvo, lažna identifikacija tijela. Drugo, inzistiranje na pitanju je li pokojnik išta rekao prije svoje smrti. I zato mi se čini logičnim, kao i tebi, da je pošta iz Buenos Airesa, kao i ponuda za posao, bila njihovo djelo.
- Velik je to napor znati da te netko silom želi ukloniti zato što nešto znaš, a da pri tom ne znaš što je to što znaš. Baš riječi mogu čovjeka uvaliti u neprilike.
- Da - reče Roger tmurno - greška je njihova i teško da će je ikad ispraviti.
- Oh! - uzvikne Frankie. - Upravo sam se nečega sjetila. Sve sam do sada mislila da je fotografiju Moire Nicholson zamijenila fotografija gospođe Cayman.
- A gospođa Cayman je, čini mi se, vrlo odbojna žena - reče Roger ozbiljnim glasom.
- Na određen je način bila vrlo privlačna – prizna Frankie. - Vrst srčane, surove vamp-žene. Važno je ovo: Carstairs je uza se nosio i njezinu fotografiju.
- I ti misliš...
- Mislim da mu je jedna bila+jubavnica, a druga biznis. Carstairs je nosio uza se fotografiju Caymanove s razlogom. Možda je čekao da naleti na nekog tko će je prepoznati. Što se događa? Netko, možda i sam Cayman, slijedi Carstairsa i - njušeći dobru priliku - gura ga u ponor. Ovaj pada s uzvikom iznenađenja. Cayman brzo napušta scenu jer ne zna na koga bi mogao naletjeti. Ne zna ni to da Carstairs ima u džepu fotografiju njegove, Caymanove supruge. Što se tada događa? Novine objavljuju fotografiju...
- Panika u Caymanovoj menažeriji — pripomogne joj Roger.
Točno. Što sada? Hrabro naprijed, bika za rogove! Tko zna Carstairsa kao Carstairsa? Gotovo nitko u ovoj zemlji. Gospođa Cayman kreće na put roneći krokodilske suze i prepoznaje tijelo brata. Još jedan hokus-pokus, pa uMarchbolt šalju i paket ne bi li tako potkrijepili tvrdnju o njegovim šetalačkim namjerama.
- Pa to je upravo fantastična kombinacija - reče Roger oduševljeno.
- I ja mislim da je dobra - reče Frankie. - A i ti imaš pravo: treba se što prije baciti u traganje za Caymanovima. Uopće mi nije jasno zašto to nismo prije pokušali.
To nije bilo sasvim istinito, a Frankie je dobro znala razlog — bili su na tragu Rogeru. Nije mu to otkrila jer je pomislila da bi to u ovoj početnoj fazi bilo suviše netaktično.
- Što ćemo s gospođom Nicholson? - upita ona.
- Kako to misliš: što ćemo s njom?
- Pa jadna je žena smrtno prestrašena. Zašto si tako bešćutan prema njoj?
- Nisam, osim što me uvijek pomalo iritiraju ljudi koji se ne znaju pobrinuti sami za sebe.
- Budi fer! Kamo da ode? Nema novaca, nema kamo. Roger neočekivano izjavi:
- Da si ti, Frankie, na njezinom mjestu, sigurno bi se snašla.
- Oh! — Frankie nije znala što da kaže.
- Sigurno bi se snašla. Kad bi znala da te netko pokušava ubiti, ne bi samo krotko stajala i čekala da dode. Ili bi pobjegla i nekako se snašla, ili bi najprije ti njega ubila.
Frankie je razmišljala o tome. Što bi napravila?
- Sigurno bih barem nešto pokušala — reče zamišljeno.
- Istina je u tome što ti imaš petlje, a ona je nema. Frankie to shvati kao kompliment. Moira Nicholson doista nije bila tip poput nje, pa ju je malo zasmetala naklonost koju je prema Moiri pokazao Bobby. »Taj momak - pomisli ona u sebi - voli bespomoćne.« Sjeti se i neobične fasciniranosti fotografijom koju je Bobby pokazao od samog početka.
»Što se tu može - zaključi Frankie. - Roger je u svakom slučaju drukčiji.«
Bilo je jasno da Roger ne voli bespomoćne. Ni Moira nije imala nekakvo posebno mišljenje o Rogeru. Nazvala ga je slabićem i rugala se mogućnosti da bi Roger mogao biti ubojica. Možda je i bio slabić, ali je bez sumnje imao šarma. Osjetila ga je još od dolaska u»Merroway Court.
Roger tiho reče: Kad bi ti to htjela, Frankie, mogla bi od muškarca napraviti što hoćeš...
Frankie osjeti iznenadno oduševljenje, a odmah potom silan sram. Brzo promijeni temu.
- Misliš li još da tvoj brat mora na liječenje u Grange?

XXII Još jedna žrtva
- Ne, ne mislim. Naposljetku, može se liječiti na stotinu drugih mjesta. Najvažnije je nagovoriti ga na to.
- Misliš li da će to biti teško?' - upita Frankie.
- Bojim se da hoće. Čula si ga one večeri. S druge strane, ako ga uhvatimo u pokajničkom raspoloženju, mogli bismo i uspjeti. Hej, eto Sylvije.
Gospođa Bassington-ffrench izronila je iz kuće i gledala uokolo, primijeti njih dvoje i krene im u susret preko tratine.
Nije bilo teško vidjeti da je zabrinuta i napeta.
- Rogere — reče ona — posvuda sam te tražila.
Kad ih je Frankie htjela ostaviti nasamo, Sylvia je zaustavi:
- Ne idi, draga, ne idi. Kakva je korist od prikrivanja? Vjerujem da već sve ionako znaš. Sumnjala si u to već duže vremena, nije li tako?
Frankie potvrdi glavom.
- A ja sam bila slijepa, slijepa - reče Sylvia ogorčeno.— Oboje ste primijetili to u što ja nisam nikada posumnjala. Pitala sam se samo zašto se Henry toliko promijenio u odnosu prema svima nama. Bila sam nesretna, ali nisam znala razlog.
Zasta i tada nastavi u nešto drukčijem tonu.
Odmah pošto mi je dr Nicholson rekao istinu, otišla sam ravno Henryju. Tek sam ga maločas napustila -zajeca ona. — Rogere, sve će biti u redu. Složio se. Pristao je da ode u Grange i prepusti se Nicholsonovim rukama već sutra.
- Ne! - gotovo istodobno uzviknuše Roger i Frankie. Sylvia ih začuđeno pogleda.
- Roger progovori. Znaš, Sylvia, razmišljao sam o tome i zaključio da Grange nije najbolje rješenje.
- Misliš li da je dovoljno jak da se sam bori? – upita Sylvia sumnjičavo.
- Nije, ali ima drugih mjesta koja nisu tako blizu. Siguran sam da bi blizina mogla biti kobna.
- I ja tako mislim - pridruži mu se Frankie.
- Ne slažem se - reče Sylvia. - Ne bih mogla podnijeti da ode negdje daleko od nas. A dr Nicholson je tako ljubazan i pun razumijevanja. Bit ću sretna uzme li Henryja u svoje ruke.
- Mislio sam da ne voliš Nicholsona - reče Roger.
- Promijenila sam mišljenje - odgovori ona. – Nitko nije mogao biti bolji i ljubazniji od njega dok mi je danas popodne o svemu govorio. Moje su lude predrasude protiv njega jednostavno nestale.
Zavlada tišina. Ni Roger ni Frankie nisu znali što da kažu.
- Jadni Henry — reče Sylvia. — Rasplakao se. Uznemirilo ga je to što sada sve znam. Složio se s time da se mora boriti protiv te strašne napasti zbog mene i Tommyja, ali mi je rekao da uopće ne mogu zamisliti kako to izgleda. Vjerojatno ima pravo. Doktor Nicholson mi je sve to opširno objasnio. Sve se pretvara u vrst opsesije, ljudi više nisu odgovorni za svoje akcije. Rogere, sve je to tako strašno. Ali, dr Nicholson je bio vrlo ljubazan. Doista mu vjerujem.
- Pa ipak mislim da bi bilo bolje... - pokuša Roger.
Sylvia se razljuti.
- Ne razumijem te, Rogere. Zašto si promijenio mišljenje? Još prije pola sata bio si za Henryjev odlazak u Grange i dušom i tijelom.
- Pa... ja... imao sam vremena da o svemu razmislim. Sylvia ga opet prekine.
- Nema veze. Odlučila sam. Henry ide u Grange i nigdje drugdje.
Ogledali su se u tišini, a tada Roger reče:
- Znaš, nazvat ću Nicholsona. Sada će već biti kod kuće. Volio bih ipak s njime još porazgovarati.
Ne čekajući njezin odgovor, okrene se i brzo uđeu kuću Ne razumijem Rogera - reče Sylvia nestrpljivo. – Još prije pola sata nagovarao me je da Henryja dam u Grange.
U glasu joj se jasno osjećala ljutnja.
- Ja se ipak slažem s njime -reče Frankie. -Sjećam se da sam pročitala negdje da je najbolje ako se ljudi liječe daleko od svojih domova.
- To je čista besmislica - odgovori joj Sylvia.
Frankie više nije znala što da misli. Sylvijina nenadana tvrdoglavost sve je još jače zaplela, a odjednom je postala isto toliko jako raspoložena za Nicholsona, koliko je prije bila protiv njega. Frankie nije znala s kakvim argumentima da nastupi. Pomisli da je najbolje da sve ispriča Sylviji, ali -hoće li ona to povjerovati? Čak ni Roger nije bio impresioniran njezinom teorijom o krivnji dra Nicholsona. Sylvia će to vjerojatno biti još manje, sada kada je stekla novog prijatelja. Možda bi čak mogla otići k njemu i ispričati mu cijelu priču. Neugodan položaj.
Neki avion nadleti imanje u niskom letu ispunjavajući zrak bukom motora. I Sylvia i Frankie s olakšanjem pogledaše prema gore, sretne zbog predaha koji im je avion omogućio. Nisu znale što bi rekle jedna drugoj. Predah je dao vremena Frankie da sabere svoje misli, a Sylviji da stiša ljutnju.
Kad je avion nestao iza drveća i buka se stišala, Sylvia se naglo okrene prema Frankie:
- Bilo je strašno - reče slomljenim glasom. - A svi vi želite odvesti Henryja daleko od mene.
- Ne, ne - razuvjeri je Frankie - nije riječ o tome. Razmišljala je.
- Riječ je samo o tome da sam pomislila kako zaslužuje najbolje liječenje. Osobno mi se čini da je dr Nicholson pomalo šarlatan.
- Ne vjerujem u to - reče Sylvia. - Mislim da je baš vrlo pametan čovjek, točno ono što Henryju treba.
Prkosno pogleda u Frankie. Frankie se divila snazi utjecaja kojima je dr Nicholson zavladao Sylvijom za tako kratko vrijeme. Kao da je nestalo sve njezino nepovjerenje prema tom čovjeku.
Ne znajući što da kaže, Frankie utone u tišinu. Iz kuće izađe Roger.
- Nicholson još nije stigao kući - reče - ali sam mu ostavio poruku da se javi.
- Nije mi jasno zašto tako hitno želiš vidjeti Nicholsona - reče Sylvia. - Ti si sve ovo predložio, sve je dogovoreno, Henry je pristao.
- Mislim da i ja u svemu ovom imam pravo nešto reći prekine je Roger blagim glasom. Konačno, Henry mi je brat.
- Ali baš si ti sve ovo predložio - nastavi Sylvia tvrdoglavo.
- Da, ali sam u međuvremenu saznao neke nove podatke o Nicholsonu.
- Kakve podatke? Oh, ne vjerujem ti. Ugrize se za usnu, okrene i uleti u kuću.
Roger pogleda Frankie.
- Prilično neugodno - reče.
- Vrlo neugodno, čini mi se - doda ona.
- Kad Sylvia jednom nešto odluči, tvrdoglava je kao sam vrag.
- Što ćemo sada?
Sjedoše na vrtne stolce. Pažljivo su govorili o svakoj pojedinosti. Roger se složio s mišljenjem Frankie po kojem bi bilo pogrešno ispričati cijelu priču Svlviji. Najbolji je način, prema njegovu mišljenju, bio da obrade doktora.
- Ali što ćeš mu točno reći?
- Ne znam da li ću mnogo govoriti, čini se da ću više natuknuti... U svakom slučaju, slažem se da Henry ne smije u Grange. Čak i pod cijenu otvorenog suprotstavljanja.
- Učinimo li to, propada cijela stvar - reče Frankie.
- Znam. Zato ćemo prije toga pokušati sve što bude moguće. Do vraga i Sylvia, zašto je baš sada morala promijeniti mišljenje?
- Snaga ličnosti tog čovjeka - odgovori Frankie.
- Da. Znaš da sve više vjerujem, bez obzira na dokaze, da imaš pravo kad je riječ o Nicholsonu. I... hej, što je to?!
Oboje skočiše na noge.
- Zvučalo je kao pucanj - uzvikne Frankie. - Iz kuće. Pogledaše se i jurnuše prema zgradi. Uđoše kroz vrtni ulaz sobe za dnevni boravak i jurnuše u predsoblje. Tamo je stajala Sylvia Bassington-ffrench bijela kao vapno.
- Jeste li čuli? - upita ih. - Pucanj... iz Henryjeve radne sobe.
Zanjiše se i Roger je u posljednji čas prihvati obujmljujući je rukom. Frankie priđe vratima radne sobe i pritisne kvaku.
— Vrata su zaključana — reče.
— Prozor — vikne Roger.
Smjesti poluonesviještenu Sylviju na kauč, pa zajedno s Frankie izleti u vrt. Obiđoše kuću i zaustaviše se ispod prozora radne sobe. I prozor je bio zatvoren. Prisloniše lica na staklo i virnuše unutra. Sunce je već zalazilo, nije bilo mnogo svjefla, ali su sve jasno vidjeli.
Henry Bassington-ffrench ležao je ispružen preko radnog stola. Na sljepoočici je zjapila dobro vidljiva rana, a revolver je ležao na podu, tamo gdje je pao kad ga je ispustio iz ruke.
— Ubio se! — uzvikne Frankie. — Kako je to strašno...
— Povuci se malo natrag — reče joj Roger. — Razbit ću staklo.
Zamota ruku u svoj kaput i lupi o staklo koje se razbi. Pažljivo je iz prozorskih okvira izvadio ostatke i tada njih dvoje uđoše u sobu. Začuše kako se približavaju glasovi gospođe Bassington-ffrench i dra Nicholsona.
— Eto i doktora - reče Sylvia kroz prozor. - Tek što je stigao. Da li... da li se Henryju išta dogodilo?
Tada ugleda ispruženo tijelo i vrisne. Roger ponovno izađe na tratinu kroz prozor i prihvati onesviještenu Sylviju iz Nicholsonovih ruku.
— Odnesite je - reče ovaj kratko - i pobrinite se za nju. Dajte joj malo konjaka ako to bude htjela. Ne dozvolite joj da vidi više nego što je neizbježno.
Zatim Nicholson uđe kroz prozor u radnu sobu. Polako odmahne glavom.
Tragično je to - reče. - Jadnik. Osjetio je, dakle, da nema snage suočiti se s budućnošću. Šteta. Šteta. Sagne se nad tijelo i odmah potom uspravi.
— Ništa se ne može učiniti. Smrt je bila trenutna. Zanima me da li je prije toga išta napisao.
Frankie mu se približi. Pored Henryjeva lakta ležao je komad papira s nekoliko načrčkanih rečenica. Njihov je sadržaj bio jasan:
Mislim da je ovo najbolje rješenje — pisao je Henry Bassington-ffrench.
— Ta je kobna ovisnost uzela suviše maha. Bolje je iza Sylviju iza Tommyja. Neka vas Bog blagoslovi, dragi moji. Oprostite mi..-
Frankie osjeti kako joj se steže grlo_
- Ne smijemo ništa dirati - rece dr Nicholson. – Zbog istrage, dakako. Nazvat ću policiju.
Pokorivši se njegovoj kretnji, Frankie krene prema vratima, ali zasta:
- Vrata su zakljucana, a kljuca nema.
- Ne? Možda mu je u džepu.
Doktor se sagne opreznopretražujući džepove. Ključ nađe u kućnom kaputu.
Ugura ga u bravu i okrene. Vrata se otvonse. Zajedno su izišli u predsoblje. Doktor Nicholson odmah priđe telefonu..
Klecavih koljena Frankie iznenada osjeti kako je obuzima slabost.

XXIII Moira nestaje
Sat kasnije, Frankie telefonira Bobbyju.
- Havvkins? Halo, Bobby, jesi li čuo što se dogodilo?
Jesi. Brzo, moramo se negdje vidjeti. Najbolje je sutra rano ujutro. Izvući ću se prije doručka. Recimo u osam sati na istom mjestu na kojem smo se danas sreli.
Spusti slušalicu baš u času kad je Bobby uspješno izgovarao »vaša milosti« po treći put. Zbog znatiželjnih ušiju uokolo.
Bobby je prvi došao na sastanak, ali ga Frankie nije ostavila da čeka. Izgledala je blijeda i uznemirena.
- Zdravo, Bobby, nije li sve ovo strašno? Cijele noći nisam mogla ni oka sklopiti.
- Nisam čuo pojedinosti — reče Bobby — već samo da se gospodin Bassington-ffrench ubio. Je li to točno?
- Da. Sylvia je s njim razgovarala pokušavajući ga uvjeriti u neophodnost bolničkog liječenja. Obećao joj je da će se liječiti. Poslije toga je, pretpostavljam, izgubio hrabrost, otišao u svoju radnu sobu i zaključao vrata, napisao nekoliko oproštajnih riječi i ubio se. Bobby, bilo je užasno.
- Vjerujem - reče Bobby. Šutjeli su.
- Danas ih, dakako, moram napustiti - reče tada Frankie.
- Vjerujem da moraš. Kako se osjeća Sylvia?
- Slom živaca, jadna žena. Mora da je to za nju bio strašan šok.
Bobby kimnu.
- Zato nastoj biti ispred kuće točno u jedanaest sati. Bobby nije odgovorio. Frankie ga nestrpljivo pogleda.
- Što je to s tobom Bobby? Miljama si odsutan... Žao mi je. Zapravo...
- Da?
- Samo sam razmišljao. Vjerujem da je ipak sve u redu.
- Što to?
Mislim, je li sigurno da je izvršio samoubojstvo?
- Oh, znam što misliš - reče Frankie i razmisli malo. Da u pitanju je samoubojstvo.
- Jesi li sigurna? Ne zaboravi da nam se Moira klela kako Nicholson želi nestanak dvoje ljudi. Jedan je već otišao.
Frankie opet razmisli i opet zanijeka glavom.
- Ipak je u pitanju samoubojstvo - reče. - Bila sam s Rogerom u vrtu kada je odjeknuo pucanj, Utrčali smo u kuću, do predsoblja. Vrata su bila zaključana s unutrašnje strane. Izišli smo u vrt i ušli u radnu sobu kroz prozor. Bio je također zatvoren, pa smo morali razbiti staklo. Tek se tada Nicholson pojavio na sceni.
Bobby je razmišljao o tome.
- Čini se da je sve u redu - reče - iako se Nicholson nešto vrlo brzo pojavio na licu mjesta.
- Ranije je tog istog popodneva zaboravio tamo svoj štap, pa se po to vratio.
Bobby se mrštio i dalje razmišljajući.
- Slušaj, Frankie, a što ako je Nicholson ubio Henryja?
- Tako što ga je prije toga natjerao da napiše oproštajno pismo?
- Najlakše je na svijetu imitirati nečiji rukopis. Svako se odstupanje pripisuje žurbi.
- Točno. Nastavi.
- Nicholson ubija Henryja, ostavlja oproštajno pismo i kradom se izvlači da bi se nekoliko minuta kasnije pojavio kao da je tek tada stigao.
Frankie ga prekine.
- Dobra ideja, ali je nije bilo moguće provesti. Kao prvo, ključ se nalazio u kućnom kaputu gospodina Bassington-ffrencha.
- Tko ga je tamo našao?
- Zapravo, Nicholson!
- Eto ti. Ima li što lakše od pretvaranja da ga je našao?
- Promatrala sam ga, ne zaboravi. Sigurna sam da je ključ bio u Henryjevu džepu.
- To isto kažeš kad gledaš mađioničara. Vidiš kako zeca stavlja u šešir! Nicholson je prvorazredni kriminalac, i takav sitan trik za njega je prava dječja igra.
- Možda imaš pravo. Bobby, cijela je stvar postala gotovo nemoguća. Sylvia Bassington-ffrench je bila u kući kada je odjeknuo pucanj. Netom što ga je čula, dojurila je u predsoblje. Da je Nicholson pucao, morao bi izići u predsoblje i - naletio bi na nju. Osim toga, rekao nam je da je stigao do kuće dvorišnim kolnikom. Vidjela ga je kako dolazi dok smo mi jurili prema prozoru i požurila mu u susret. Zajedno su stigli do prozora radne sobe. Ne Bobby, teško mi je što to moram reći, ali taj čovjek ima alibi.
- Do vraga, ne vjerujem ljudima koji imaju alibi odgovori Bobby.
- Ni ja. Samo ne znam kako doskočiti tom alibiju.
- Da, Sylvijina bi riječ morala biti dovoljno vjerodostojna.
- Znam.
- Pa - reče Bobby s uzdahom - sve ipak ostaje na samoubojstvu. Jadnik. Koga sada napadamo?
- Caymanove. Ne znam kako smo mogli biti toliko nepažljivi — reče Frankie — da ih nismo potražili na vrijeme. Čuvaš li adresu s koje ti se Cayman javio?
- Da. Ista koju su naveli u istrazi. Paddington, St. Leonard's 17.
- Slažeš li se da smo suviše zanemarili taj smjer istrage?
- Sasvim. Sve mi se čini, Frankie, da ćemo saznati kako su ptičice na vrijeme odletjele. Nisu se tek jučer rodili.
- Čak i ako su otišli, mogu saznati nešto o njima.
- Zašto ti?
- Opet zato što je bolje da se ne pojavljuješ. Kao kad smo krenuli Rogerovim tragom. Nisi mogao odmah doći ovamo zato jer je postojala opasnost da će te prepoznati.
- A kako ćeš se upoznati s Caymanovima?
- Ovaj ću put izabrati nešto političko — odgovori Frankie. - Tražit ću i prikupljati glasove za Konzervativnu stranku. Nosti ću i propagandni materijal.
Dobro smišljeno - reče Bobby. - Samo, kao što sam rekao, čini mi se da su ptičice nestale. Treba još misliti i na... Moiru.
- Zaboga - uzvike Frankie - na nju sam sasvim zaboravila.
- Primijetio sam to - reče Bobby s tragom hladnoće u glasu.
- Imaš pravo - reče Frankie. - I s njom treba nesto poduzeti.
Bobby pristane. Pred očima mu iskrsne njezin lik koji kao da ga je proganjao. Bilo je u tom liku nešto tragično. Osjetio je to još onog časa kada je izvukao fotografiju iz džepa Alana Carstairsa.
- Da si je samo vidjela one noći kada sam otišao u Grange - poče Bobby. - Bila je gotovo luda od straha. Kažem ti, Frankie, da ona ima pravo. Nije riječ ni o živcima ni o depresiji. Ako se Nicholson želi oženiti Sylvijom, dvije prepreke moraju nestati. Jedna je već nestala. Osjećam da Moirin život visi o niti i da bi svako odugovlačenje moglo biti kobno.
Frankie se otrijezni od tih njegovih iskrenih riječi.
- Imaš pravo, prijatelju - reče mu - moramo brzo djelovati. Što da radimo?
- Moramo je nagovoriti da napusti Grange, odmah.
- Točno. Znaš što - zamisli Frankie - kako bi bilo da je odmah pošaljemo u Wales, u dvorac? Valjda će tamo biti dovoljno sigurna.
- Kada bi to mogla tako srediti, Frankie, mislim da bi to bilo najbolje rješenje.
- To je barem jednostavno. Otac nikada ni ne primjećuje tko dolazi ili odlazi. Svidjet će mu se Moira, kao uostalom gotovo svakom muškarcu, toliko je ženstvena.
Neobično je to što muškarci vole bespomoćne žene.
- Ne mislim da je Moira posebno bespomoćna - odgovori joj Bobby.
- Gluposti. Ona je kao ptičica koja sjedi i čeka da je zmija proguta, a da prije toga ništa ne poduzme.
- A što bi to mogla poduzeti?
- Mnogo toga - odgovori Frankie oštro.
- Ne vidim što bi to mogla. Nema prijatelja, nema novaca...
- Ma ne kukaj kao da tražiš pomoć od društva za zaštitu izgubijenih djevojaka!
Oprosti - reče kratko Bobby.
Nastupi tišina u kojoj se osjećalo da je uvrijeđen.
- Dobro - reče Frankie smirujući se - vrijeme je da se bacimo na posao. I to što prije.
- Slažem se. Lijepo od tebe što nudiš dvorac...
- Sve je u redu. Nemam ništa protiv toga da se pobrinem za prijateljicu sve dok netko ne počne trabunjati o njoj kao da nema ruke, noge, stopala, jezik ili mozak.
- Ne razumijem te - iskreno će Bobby.
- Onda je bolje da o tome i ne razgovaramo — odgovori mu Frankie naglo mijenjajući temu. - Ukratko, što god budemo radili, bolje je da to učinimo brzo. Je li to neki citat?
- Parafraza jednog citata. Nastavite, lady Macbeth.
- Znaš, uvijek sam mislila - reče Frankie naglo mijenjajući temu - da je lady Macbeth poticala Macbetha na sva ona ubojstva samo zato što joj je bilo užasno dosadno, a slučajno i s Macbethom. Uvjerena sam da je jedan od onih poniznih neofenzivnih ljudi koji svoje supruge dovode do ludila od dosade. Ali kad je jednom počinio ubojstvo prvi put u svom životu, osjetio se pravim muškarcem, pa je počeo razvijati egomaniju kao nadomjestak nekadašnjeg kompleksa manje vrijednosti.
- Možda bi trebalo da o tome jednom napišeš knjigu,Frankie.
- Ne znam pisati. Gdje smo stali? Ah, da. Moira. Bolje je da dođeš po mene već u deset i trideset. Odvest ću se u Grange i potražiti Moiru. Bude li prisutan i Nicholson, podsjetit ću je na njezino obećanje, da će doći k meni neko vrijeme, i tada ću je odande jednostavno odvući.
- Odlično, Frankie. Drago mi je što ne gubimo dragocjeno vrijeme. Bojim se da se ne dogodi i druga nesreća.
- U deset i trideset - dovikne Frankie.
Kada se vratila u Merroway Court, bilo je već devet i trideset. Doručak je već bio na stolu i Roger je baš ulijevao kavu u šalicu. Izgledao je bolesno i iscrpljeno.
- Dobro jutro - pozdravi Frankie. - Užasno sam loše spavala. Na kraju sam se digla i oko sedam otišla u šetnju.
- Žao mi je što si i ti u sve ovo upletena — reče Roger.
- Kako je Sylvia?
Prošle su joj noći dali sredstvo za spavanje. Vjerujem da još spava. Jadna žena. Doista je žalim. Bila je toliko odana Henryju.
- Znam.
Frankie tada povjen Rogeru svoje daljnje planove.
- Znam da moraš otići - reče Roger žalosno. – Istraga počinje u petak. Javit ću ti bude li potrebno da i ti dođeš. Sve ovisi o sucu istražitelju.
Popio je šalicu kave i pojeo prepečeni kruh te krenuo da obavi stotinu poslova koji su ga čekali toga dana. Frankie ga je žalila. Koliko li će se samo znatiželje i trača izroditi iz samoubojstva, nije bilo teško predvidjeti.
Bobby je stigao točno u deset i trideset. Frankiena je prtljaga već bila spremna. Pozdravila je Tommyja i ostavila poruku Sylviji. Zatim su krenuli prema Grangeu. Frankie tamo nije nikada bila, pa su velika željezna vrata i preveliko grmlje ostavili na nju mučan dojam.
- Jezivo mjesto — reče ona. — Uopće me ne čudi što Moira proživljava sve one strahove.
Dovezli su se do ulaznih vrata u kuću, Bobby je izašao i pozvonio. Pojavi se žena odjevena poput medicinske sestre.
- Tražimo gospodu Nicholson - reče ljubazno Bobby. Žena je malo oklijevala, zatim se povukla i širom otvorila vrata. Frankie iskoči iz automobila i uđe u kuću. Vrata se za njom zatvoriše. Ružno odjekne metalni zvuk zasuna. Frankie primijeti nekoliko takvih zasuna na vratima i debele rešetke. Bezrazložno osjeti strah, baš kao da je u ovoj zlokobnoj kući bila zatvorenik.
»Gluposti - govorila je sama sebi. - Bobby je vani, u automobilu. Došla sam otvoreno. Ništa mi se ne može •dogoditi.«
Dršćući zbog smiješnog osjećaja koji ju je- obuzeo, slijedila je sestru uzduž dugačkog hodnika na prvom katu. Sestra otvori vrata i Frankie se nađe u maloj sobi zapravo imanje, vrlo lijepo uređenoj i punoj cvijeća. Raspoloženje joj se popravi. Mrmljajući nešto, sestra se povuče.
Poslije otprilike pet minuta, vrata se otvoriše i pojavi se dr Nicholson.
Frankie nije mogla zatajiti nervozni pokret, ali ga prikrije širokim smiješkom dobrodošlice i stisne mu ruku. - Dobro jutro - reče.
- Dobro jutro, lady Frances. Nadam se da mi ne donosite loše vijesti o gospodi Bassington-ffrench?
- Još je spavala kad sam otišla — odgovori Frankie.
- Jadna žena. Njezin se osobni liječnik, dakako, brine za nju?
- Da. No vjerujem da ste zaposleni i ne želim da gubite vrijeme dr Nicholson. Došla sam zapravo da vidim vašu suprugu.
- Da vidite Moiru? Baš ste ljubazni!
- Ako se još nije probudila - nasmiješi se Frankie sjest ću i pričekati.
- O, probudila se ona!
- Fino - nastavi Frankie. - Želim je nagovoriti da me posjeti. To mi je obećala.
- Zaista ste ljubazni, lady Frances, vrlo ljubazni. Siguran sam da bi se to i Moiri neobično svidjelo.
- Da bi se?
Doktor Nicholson se nasmiješi pokazujući svoje lijepe bijele zube.
- Na žalost, moja je žena jutros otputovala.
- Otputovala? - upita Frankie oštro. - Ali kamo?
- Riječ je o samo maloj promjeni okoline. Znate kakve su žene, lady Frances. Ovo je prilično tmurno mjesto za mladu ženu. Povremeno Moira osjeća potrebu za uzbuđenjima pa odlazi.
- Ne znate kamo je otišla?
- Vjerujem u London. Trgovine i kazališta. Znate već...
Frankie pomisli kako je njegov smiješak nešto najružnije što je vidjela u svom životu.
- Danas i ja odlazim za London. Hoćete li mi dati njezinu adresu?
- Obično odsjeda u hotelu Savoy — odgovori dr Nicholson. - U svakom slučaju, javit će mi se za dan ili dva. Ona ne voli pisati pisama, na žalost, a ja vjerujem u potpunu slobodu u odnosima žene i muškarca. Ipak mislim da će najvjerojatnije odsjesti u Savoyu.
Otvori vrata i rukova se s Frankie. Pokraj izlaznih vrata stajala je sestra da je isprati. Posljednje što je čula bio je Nicholsonov dodvoran i pomalo ironičan glas:
- Baš ste ljubazni što pozivate moju suprugu u goste, lady Frances.

XXIV Na tragu Caymanovima
Bobby se morao silno truditi da zadrži svoje ugladeno šofersko ponašanje kad se Frankie pojavila na izlazu sama.
Zbog prisutne medicinske sestre, bezličnim mu je glasom naredila da je odveze natrag u Staverley.
Automobil krene prema izlaznim vratima. Tek kad su stigli na udaljeniji dio ceste gdje nije bilo nikoga, Bobby zakoči, stane u stranu, ugasi motor i upita:
- Što je bilo?
Još blijeda, Frankie odgovori:
- Bobby, sve mi se to ne sviđa. Navodno je otputovala.
- Otputovala? Jutros?
- Ili sinoć.
- Bez jedne jedine riječi poruke za nas?
- Bobby, jednostavno ne vjerujem da je tako. Čovjek je lagao, sigurna sam u to.
Bobby problijedi govoreći:
- Prekasno! Baš smo bili idioti! Nismo je jučer smjeli pustiti da se vrati u Grange!
- Misliš li da je... mrtva? - prošapta Frankie slabašnim glasom.
- Ne! - gotovo viknu Bobby kao da u to uvjerava samog sebe.
Šutjeli su nekoliko minuta, a tada Bobby poče razmišljati smirenijim tonom:
- Mora da je još živa. Teško je ukloniti tijelo samo tako. Njezina će smrt morati izgledati prirodna i slučajna. Ili je nekamo odvedena protiv svoje volje, ili je - a ja to vjerujem - još tamo.
- U Grangeu?
- U Grangeu.
- Pa što da radimo? - upita Frankie.
Bobby razmisli.
- Mislim da ti tu nećeš moći mnogo napraviti — reče naposljetku. — Zato se vrati u London i pokušaj ući u trag Caymanovima.
- Oh, Bobby!
- Slušaj, ovdje više ionako ne možeš biti od velike koristi. Svi te vrlo dobro poznaju. Objavila si svoj odlazak i što sad možeš? Ni u Merroway Courtu više ne možeš ostati. Prenoćište ne dolazi u obzir. Zamisli samo kako bi proradili zli jezici. Moraš otići. Nicholson možda nešto i sumnja, ali nije siguran da li ti doista nešto znaš. Vrati se u grad, a ja ću ostati.
- U prenoćištu?
- Ne. Vrijeme je da tvoj šofer nestane. Smjestit ću se u Ambledeveru, to je desetak milja dalje, i ako je Moira još u onoj groznoj kući, naći ću je.
Frankie je oklijevala.
- Bobby, hoćeš li biti oprezan?
- Kao zmija.
Frankie pristane prilično teška srca. To što je Bobby rekao bez sumnje je imalo smisla. Ona tu više doista nema što tražiti. Bobby je odveze u grad i ostavi u ulici Brook. Kad se našla sama u sobi, Frankie se iznenada osjeti napuštenom.
Ona, međutim, nije bila od onih koji dozvoljavaju da im poraste korijenje. Već u tri popodne na ulici se pojavila suvremeno, iako umjereno, odjevena djevojka s naočalima na nosu i brošurama, plakatima i papirima u ruci. Približavala se trgu St. Leord's Gardens u Paddingtonu.
Taj je dio grada obilovao prilično tmurnim zgradama, od kojih se većina gotovo raspadala. Cijelo je područje odisalo sjećanjem na davna, »bolja vremena«.
Frankie je lagano šetala gledajući brojeve zgrada. Tada Ijutito zastane. Na zgradi broj 17 visjela je ploča oglašavajući da se kuća, bez namještaja, prodaje.
Frankie smjesta skine naočale i ozbiljnost s lica.
Bilo je očito da nema razloga za daljnju glumu skupljača glasova.
Na ploči je pisalo nekoliko adresa agencija koje su prodavale kuću. Frankie izabra i zapisa dvije, te odluči da odmah krene u akciju. Prva je na redu bila agencija Messrs Gordon & Porter iz ulice Praed.
Dobro jutro - reče Frankie. - Zanima me da li mi možete dati adresu gospodina Caymana koji je donedavno živio na trgu St. Leonard's Gardens broj 17.
-Točno - reče mladi čovjek kojem se Frankie obratila - Bio je tamo vrlo kratko, nije li tako? Mi zastupamo vlasnike. Gospodin Cayman je iznajmio kuću na četvrt eodine jer je očekivao da će ga pozvati u inozemstvo zbog nove službe. Mislim da je i otputovao.
- Znači li to da nemate njegovu adresu?
- Bojim se da nemam. S nama je sredio račune, i to je sve.
- Mora da je ipak dao i svoju pravu adresu kuce u kojoj je bio prije nego što je prešao u ovu.
- Da, točno. U pitanju je hotel. GWR, stanica Paddington. Znate li gdje je to?
- Da. A preporuke?
- Nisu bile potrebne.. Gospodin Cayman isplatio je cijelu svotu unaprijed, kao i polog za struju i plin.
- Oh! - Frankie će razočarano.
Primijeti kako je mladić sa zanimanjem promatra. Agencijski su radnici uvijek spretni pri nagađanju društvenog sloja kojem pripadaju njihovi klijenti. Vjerojatno nije očekivao da će se Frankie toliko zanimati za Caymana.
- Duguje mi mnogo novaca — reče ona ljutito.
Mladićevo lice poprimi izraz zaprepaštenja.
Suosjećajući s rastuženom ljepoticom, prebirao je po pismima i papirima, ali nije ništa novo našao.
Frankie se zahvali i ode. Odmah je uzela taksi i posjetila drugu agenciju sa spiska. S obzirom da je agencija Caymanu samo iznajmila kuću, trudit će se da je ponovno iznajme za račun vlasnika. Zato u ovoj drugoj agenciji Frankie zatraži odobrenje da obiđe nekoliko kuća.
Da preduhitri iznenađenje koje se tek počelo rađati na hcu službenika, objasni mu da želi kupiti neki jeftiniji objekt i otvoriti pansion za djevojke. Iznenađenje nesta, a Frankie dobi ključeve kuće broj 17 na trgu St. Leonard's Oardens, te ključeve za još dvije kuće koje uopće nije namjeravala posjetiti.
Srećom, razmišljala je Frankie, službenik nije ni ponudio da je prati pri obilasku. To mu je vjerojatno dužnost samo kad je riječ o namještenim kućama i stanovima.
Pljesniv zadah neprovjetrene kuće uvuče joj se u nosnice tek što je otključala i otvorila vrata kuće broj 17.
Bila je to neprivlačna zgrada s jeftinim tapetama i prljavom, na mjestima sasvim oljuštenom bojom. Metodički ju je razgledala od podruma do krova. Kuća nije bila očišćena poslije odlaska Caymanovih, pa naide na konopac, stare novine, čavle i alat. Tragova ili ostataka osobnih stvari, osim nevažnog razderanog pisma, također nije bilo.
Samo je nešto privuklo njezinu pažnju kao mogući izvor informacije - željeznički vozni red ABC. Prelistala ga je, ali ne nade ništa, čak ni najmanju oznaku koja bi nešto značila. Nekoliko imena koja su bila zapisana na jednoj od stranica prepiše u svoj blok.
Što se tiče Caymanovih, pomisli, bio je to pravi promašaj.
Utješila se mišlju da je takvo što mogla i očekivati. Ako su već gospodin i gospoda Cayman s onu stranu zakona, tada će se uvijek posebno pobrinuti da im nitko ne uđe u trag. Bila je to vrst negativnog potvrdnog dokaza.
Pa ipak je Frankie još bila razočarana, čak i dok je vraćala ključeve agencijskom službeniku s lažnim obećanjem da će mu se javiti za nekoliko dana.
Hodala je polako prema parku, osjećajući se potištenom i razmišljajući o tome što bi se još dalo napraviti. Jalovo razmišljanje prekinule su krupne kapi kiše. Budući da u blizini nije bilo taksija, Frankie brzo skinu šeširić koji joj je bio posebno drag, te uleti u stanicu podzemne željeznice. Uze kartu do Piccadillyja i kupi novine.
Kad je ušla u vlak koji je u to doba dana bio gotovo sasvim prazan, potrudi se da zaboravi na razočaranje i baci se na pojedine novinske rubrike.
Mnogo poginulih na cestama. Tajanstveni slučaj nestale djevojčice. Zabava lady Peterhampton u Claridgeu. Sir John Milkington oporavlja se poslije nesreće na jahti Astradora, koja je nekada pripadala poznatom milijunašu Johnu Savageu. Nije li taj brod donosio nesreću? I konstruktor broda je nesretno nastradao. Gospodin Savage je počinio samoubojstvo. Sir Milkington je pravim čudom izbjegao smrt.
Frankie spusti novine pokušavajući se nečeg sjetiti.
Već je dva puta čula ime Johna Savagea. Jednom ga je spomenula Sylvia Bassington-ffrench dok je govorila o Alanu Carstairsu, a drugi put Bobby dok joj je prepričavao razgovor sa Gospođom a Rivinson. Gospoda Rivinson je naslućivala da je njegov boravak u Engleskoj bio vezan za Savageovu smrt. A taj je pocinio samoubistvo zato što je vjerovao da ima rak. SampretDOStavi»Moguće - pomisli Frankie. - To je vrlo moguce.«
Poče razmišljati o tome kako da sazna nešto više o tome. Nije znala tko su Savageovi poznanici i prijatelji.
Tada joj sine pomisao - oporuka. Ako je bilo nečeg sumnjivog u načinu na koji je umro, tada bi u njegovoj oporuci morao postojati nekakav trag.
Sjetila se da negdje u Londonu postoji mjesto gdje se za samo šiling mogu čitati tuđe oporuke, ali nikako da se sjeti gdje. Vlak se zaustavi i ona iznenada primijeti da je zaboravila izaći na stanici Oxford Circus gdje je trebalo presjesti na liniju za Picadilly. Brzo se diže i napusti vlak. Dok je izlazila na trg Trafalgar, sjeti se da je ured njihova odvjetnika Spraggea, vlasnika kompanije Spragge, Spragge, Jenkinson & Spragge, otuda udaljen samo pet minuta. Odluči da ga posjeti.
Primili su je s poštovanjem i odmah uveli u privatne prostorije gospodina Spraggea. Bio je to izuzetno ljubazan čovjek mekog i uvjerljivog glasa što je djelovao umirujuće na njegove bogate klijente, koje je izvlačio iz različitih nevolja. Šuškalo se da gospodin Spragge zna više diskreditirajućih tajni poznatih obitelji nego itko drugi u Londonu.
- Pravo je zadovoljstvo vidjeti vas, lady Frances – reče gospodin Spragge. - Sjednite, molim vas. Jeste li sigurni da vam je taj stolac dovoljno ugodan? Da. Da. Vrijeme je upravo divno, zar nije? A kako je lord Marchington?
Vjerujem da je dobro.
Frankie odgovori na ta i druga pitanja u odgovarajućem stilu.
Tada gospodin Spragge skine naočale i pretvori se u zakonskog vođu i savjetnika.
- A sada, lady Frances - reče - što vas je to dovelo u moj ured danas popodne? - Ucjena? - upita podižući obrve. - Indiskretna pisma? Veza s nepoželjnim mladim čovjekom? Tuži li vas krojač?
- Želim pregledati jednu oporuku — nasmija se Frankie. - Ne znam kamo da odem i što da radim. Znam da postoji tnjesto gdje se plaća šiling to čitanje oporuke...
- To je Sommerset House - odgovori Spragge. - Ali o kakvoj je oporuci riječ? Ja vam sigurno mogu reći sve o vašoj obitelji i njihovim oporukama. Naša je tvrtka imala čast da ih zabilježi još prije mnogo i mnogo godina.
- Nije riječ o obiteljskoj oporuci - reče Frankie.
- Ne?
I toliko je bila neodoljiva njegova snaga kojom je izvlačio povjerenje svojih klijenata, da je Frankie -iako to nije namjeravala, odlučila da mu kaže.
- Želim vidjeti oporuku gospodina Savagea, Johna Savagea.
- Doista? - gospodin Spragge je bio iskreno izneđen jer to nije očekivao. - Neobično, doista vrlo neobično.
Frankie osjeti u njegovu glasu neki nepoznat prizvuk i sa zanimanjem ga pogleda.
- Doista - reče gospodin Spragge - ali zaista ne znam što da napravim. Da li biste mi, lady Frances, rekli vaše razloge zbog kojih želite vidjeti tu oporuku?
- Ne mogu vam to reći - reče ona polako.
Sada je bila sasvim uvjerena da se gospodin Spragge ponaša sasvim drukčije. Umjesto već poznate dobrodušnosti, na licu mu se očitovala zabrinutost.
- Mislim — reče on — da vas ipak moram upozoriti.
- Upozoriti me? - začudi se Frankie.
- Da. Pokazatelji su vrlo neodređeni, ali je jasno da se u pozadini svega nešto događa. Za ništa na svijetu ne bih želio da se uvalite u neki sumnjiv posao.
Frankie mu je mogla reći da je već do grla upletena u pothvat s kojim se on sigurno nikada ne bi složio, ali je šutjela i nijemo ga promatrala.
- Sve je to - nastavi Spragge - neobičan slijed slučajnosti. Nešto se događa, ali to vam trenutno ne mogu reći.
Frankie ga je i dalje upitno promatrala.
- Do mene je doprla obavijest - nastavio je on - da se netko predstavljao pod mojim imenom. Netko se predstavljao kao ja. Namjerno, lady Frances. Što kažete na to?

XXV Gospodin Spragge govori
Cijelu jednu panikom ispunjenu minutu, Frankie nije mogla prozboriti ni riječi. A tada zamuca:
- Kako ste to saznali?
Nije to namjeravala reći. Zbog svoje je nepromišljenosti mogla sama sebi odgristi jezik već trenutak kasnije, ali -riječi su bile izgovorene, a gospodin Spragge ne bi bio dobar odvjetnik da u njima nije naslutio priznanje.
- Vi ipak znate nešto o tome, lady Frances?
- Da - reče ona.
Zasta, duboko uzdahne i doda:
- Za sve sam zapravo ja kriva, gospodine Spragge.
- Zaprepašten sam - uzvikne ovaj.
U glasu mu se osjećala borba razjarenog odvjetnika i očinski raspoloženog obiteljskog savjetnika.
- Kako se to dogodilo?
- Bila je to samo šala - reče Frankie. - Htjeli smo nešto napraviti.
- A tko se to - upita gospodin Spragge – predstavio pod mojim imenom?
Frankie ga pogleda dok joj je razum radio punom parom, i tada donese brzu odluku.
- Bio je to mladi vojvoda od... Ne! - zašuti FrankieNe smijem spominjati imena. Nije fer.
Ali, znala je da je vodu sada ipak skrenula na svoj mlin. Sumnjala je da bi gospodin Spragge ikada oprostio sinu nekog svećenika takvu drskost, ali ga njegova slabost prema titulama natjera da bude mnogo mekši prema nepodopštinama vojvode. Vrati mu se i njegova dobroćudnost.
- Eh, vi pametni mladi ljudi! Vi pametni mladi ljudi govorio je mašući kažiprstom. - Kako li se samo uvaljujete u neprilike! Bili biste iznenađeni, lady Frances, kad biste znali kakve se sve zakonske neprilike mogu izroditi iz neopasne šale... Da ne govorim kako je to ponekad gotovo nemoguće srediti na sudovima.
- Mislim da ste divni, gospodine Spragge - reče Frankie iskreno. - Divni! Samo bi jedna od tisuću osoba primila ovo tako kao vi! Doista se osjećam užasno posramljenom.
- Ne, ne, lady Dervvent - reče Spragge očinski.
- Ali tako se osjećam. Vjerujem da ste sve saznali od gospođe Rivington. Sto vam je rekla?
- Mislim da je njezino pismo još tu negdje. Pročitao sam ga prije pola sata.
Frankie pruži ruku i Spragge joj dade pismo na način koji kao da je govorio: »Eto, pogledajte i sami u što su vas dovele te vaše ludorije.«
Dragi gospodine Spragge,
Iako je to glupo od mene, tek sam se sada sjetila nečega što vam je moglo pomoći onoga dana kada ste me posjetili. Alan Carstairs je spomenuo da će otići u mjesto Chipping Somerton. Ne znam da li će vam taj podatak biti od ikakve koristi.
Bilo je zanimljivo i sve što ste mi ispričali o slučaju Maltravers. Uz Ijubazne pozdrave
iskreno vaša
Edith Rivington
- Sada i sami vidite da je sve moglo biti prilično opasno— reče gospodin Spragge prijekorno, ali ipak dobronamjerno. — Kada sam pročitao pismo, pomislio sam da se događa nešto nezakonito, povezano ili sa slučajem Maltravers ili s mojim klijentom Alanom Carstairsom.
Frankie ga prekine.
- Zar je Alan Carstairs bio vaš klijent? - upita uzbuđeno.
- Bio je. Tražio je od mene nekoliko savjeta kada je posljednji put bio u Engleskoj, a to je prije otprilike mjesec dana. Poznate li Alana Carstairsa, lady Frances?
- Mislim da slobodno mogu kazati da ga poznam.
Vrlo privlačna osoba - reče Spragge. - Unio je u moj ured dašak golemih prostranstava. Sigurno je došao da se posavjetuje zbog oporuke eospodina Savagea.
- Ah! - reče Spragge. - Znaci vi ste ga poslali na moju adresu. Nije se toga mogao sjetiti. Žao mi je što nisam mogao učiniti za njega i nešto više.
_ A što ste mu savjetovali? - upita Frankie i odmah- Ili to s vaše strane ne bi profesionalno bilo u redu da kažete.
- To nije takav slučaj - nasmije se Spragge. - Moje je mišljenje bilo da se mnogo ne može učiniti, ništa – osim ako Savageovi rođaci žele potrošiti mnogo novca na sudsko gonjenje. Nikada ne savjetujem sud ako postoji kakva mogućnost da se nešto riješi. Zakon je, lady Frances, neizvjesna životinja, nepouzdana, mijenja se i okreće toliko da su svi koji nisu ljudi od prava, mahom iznenađeni. Riješiti stvar izvan sudnice uvijek je bio moj moto.
- Cijela je ta stvar bila vrlo neobična - reče Frankie. Osjećala se kao da hoda po podu prekrivenom čavlićima očekujući da na jednog nagazi i - igra bi bila gotova.
- Takvi slučajevi i nisu toliko malobrojni kako bi to čovjek pomislio.
- Mislite li na slučajeve samoubojstava?
- Ne, ne. Mislio sam na slučajeve prekomjernog utjecaja. Gospodin Savage je bio izuzetan biznismen, ali i glina u rukama te žene. Uvjeren sam da je dobro znala svoj posao.
- Baš bih voljela da mi ispričate cijelu priču – reče Frankie hrabro. — Gospodin Carstairs je bio toliko uzbuđen, da jednostavno nisam sve shvatila.
- Taj je slučaj bio vrlo jednostavan - reče gospodin Spragge. - Mogu vam dati i podatke, dostupne su za javnost, pa mi nitko neće prigovoriti.
- Tada mi ispričajte - zamoli Frankie.
- Gospodin Savage je putovao iz SAD u Englesku u studenome prošle godine. Bio je, kao što to dobro znate, vrlo bogat čovjek, bez bliže rodbine. Na tom je putovanju upoznao stanovitu gospođu... Templeton. O njoj se nije znalo ništa drugo doli da je bila lijepa i da je imala supruga negdje u provinciji.
»Caymanovi«, pomisli Frankie.
- Takva su oceanska putovanja vrlo opasna - nastavi Spragge smiješeći se i kimajući glavom. - Nije bilo sumnje da je gospodin Savage zagrizao. Prihvatio je njezin poziv da je posjeti u njezinoj kolibi u Chipping Somertonu. Koliko je često tamo odlazio, ne znam, ali je sve više padao pod utjecaj gospođe Templeton...
- Tada je došlo do tragedije. Gospodin Savage se duže vremena nije osjećao najbolje. Bojao se da boluje od stanovite bolesti...
- Raka? - upita Frankie.
- Da, zapravo od raka. To mu je postalo opsesija. U to je vrijeme živio s Templetonovima. Nagovorili su ga da ode u London i posjeti specijalistu. To je učinio. E sad, lady Frances, moram govoriti obazrivo: taj je poznati londonski specijalist svjedočio na sudu govoreći kako je pomno pregledao Savagea, te ustanovio da ne boluje od raka, ali da je Savage bio toliko opsjednut tom idejom i toliko u nju vjerovao, da jednostavno nije želio prihvatiti istinu. Bez ikakvih predrasuda, lady Frances, a poznavajući pomalo i liječničku profesiju, znam da su se stvari mogle odvijati i samo malo drukčije.
- Ako su simptomi gospodina Savagea isprva zaprepastili liječnika, tada je svom pacijentu mogao govoriti ozbiljnim glasom, zamišljeno, spominjući vrlo skup postupak za ozdravljenje i istodobno ga uvjeravati da nije riječ o raku.
Medutim, pacijent je već registrirao dojam da nešto nije u redu. Gospodin Savage, čuvši da liječnici i inače skrivaju od pacijenta istinu o nekim bolestima, protumačio je taj svoj razgovor s liječnikom na svoj način. Liječnikova razuvjera vanja nisu točna, on je bolestan.
- U svakom slučaju, Savage se vratio u Chipping Somerton u vrlo teškom psihičkom stanju. Već je pred njim lebdjela bolna vizija smrti. Koliko sam shvatio, neki su njegovi rođaci također umrli od raka, a on je odlučio da ne želi iskusiti muke kojima je bio očevidac. Poslao je po svog odvjetnika, inače poznatog londonskog advokata iz ugledne tvrtke, koji je tamo i tada sastavio oporuku gospodina
Savagea, ovaj ju je potpisao i dao je odvjetniku na čuvanje.
Iste je večeri gospodin Savage uzeo veliku dozu klorala i za sobom ostavio pismo u kojem je pisalo da će radije umrijeti brzom i bezbolnom smrću, negoli dugotrajnom i bolnom.
- Prema oporuci, Savage je ostavio svotu od sedam stotina tisuća funti oslobođenih takse - gospođi Templeton, a ostatak nekim dobrotvornim ustanovama.
Gospodin Spragge se nasloni o naslonjač. Sada je vec porota je odlučila da je riječ o samoubojstvu pri nesviesnom stanju, a to je i inače obzirna fraza koja se često upotrebljava, ali mislim da se ne može tvrditi da je u istom stanju bio i kada je diktirao opuruku. Oporuka je sastavljena uz prisutnost odvjetnika koji jje na sudu svjedočio da je pokojnik tada bio zdrav i vrlo pribran. Ne može se dokazati ni pretjerani utjecaj. Gospodin Savage nije razbaštinio nikoga bliskog ili dragog - njegova su jedina rodbina bili neki udaljeni ujaci koje je rijetko viđao. Mislim da žive u Australiji.
- Gospodin Carstairs je nastojao da dokaže kako takva oporuka uopće nije bila u skladu s karakterom gospodina Savagea. Gospodin Savage nije volio dobrotvorne ustanove i uvijek je čvrsto vjerovao da novac moraju naslijediti krvni rođaci. Međutim, gospodin Carstairs nije imao nikakvih pisanih dokaza da je to doista tako, a upozorio sam ga i na to da ljudi ipak mijenjaju svoja
mišljenja. Da se dokaže ništavnost oporuke, trebalo bi u borbu uvući i dobrotvorne ustanove i gospođu Templeton, a to im nije u interesu. Oporuka je, osim toga, bila otvorena javnosti za dokazivanje pravovaljanosti.
- Da li se itko javio? - upita Frankie.
- Već sam rekao da su njegovi rođaci u Australiji i da nisu imali pojma o tome što se događalo. Javio se, ali kasnije, gospodin Carstairs kbji je samo zbog toga preki-
nuo svoju turneju po srednjoj Africi, proučio je sve detalje i pitao me što bi se moglo napraviti. Bio sam mu prisiljen reći - ništa! U takvim stvarima vlasništvo čini zakon, a gospođa Templeton je bila vlasnica. Ona je, osim toga, napustila zemlju i preselila na jug Francuske. Odbila je sve pokušaje da se o tome razgovara. Predložio sam, također, da se za mišljenje pita glavni savjetnik, ali je Carstairs smatrao to nepotrebnim i složio se s mojim mišljenjem: čak i da se nešto moglo napraviti, tada je već bilo kasno.
- Tako, dakle - reče Frankie. - I nitko ništa ne zna o toj gospođi Templeton?
Spragge odmahne glavom i stisne usnice.
- Covjek kao što je Savage, s njegovim znanjem i sposobnostima, ne bi smio biti toliko povodljiv, ali - i tu gospodin Spragge opet tužno odmahne glavom dok je slika bezbrojnih klijenata koji su također trebali znati bolje i pravodobno, a koje je on branio na sudu, prolazila ispred njegovih očiju. Frankie ustane.
- Baš su muškarci neobična stvorenja - reče. Pruži mu ruku.
- Do viđenja gospodine Spragge - reče mu. - Bili ste divni, jednostavno divni. Još se stidim.
- Vi pametni mladi ljudi morate biti oprezniji – reče on kimajući glavom.
- Bili ste pravi anđeo! - usklikne Frankie. Snažno mu stisne ruku i ode.
Gospodin Spragge sjedne za stol.
Razmišljao je.
Mladi vojvoda od...
Samo su dvojica dolazila u obzir. Koji od njih?
Posegne za knjigom rodoslovlja.

XXVI Noćna avantura
Neobjašnjivo Moirino izbivanje zabrinjavalo je Bobbyja više nego što je želio priznati. Neprestano je ponavljao da ne valja stvarati preuranjene zaključke, da je gotovo nezamislivo povjerovati kako je Moira ubijena u kući prepunoj mogućih svjedoka, da za sve postoji neko vrlo jednostavno objašnjenje, te da je Moira, u najgorem slučaju, zatvorenik na Grangeu.
Ni tren nije povjerovao da je svojevoljno napustila Staverley. Bio je uvjeren da ona nikada ne bi otišla a da mu prije toga ne ostavi poruku s objašnjenjem. Znao je, osim toga, da nema ni kamo otići.
Mora da je zli dr Nicholson bio osnova svega. Vjerojatno je nekako saznao za postupke svoje supruge, pa je odlučio da i on povuče potez. Negdje izmedu zlokobnih zidina Grangea, Moira je čamila kao zatvorenica, bez ikakve prilike da dođe u dodir s vanjskim svijetom.
Vjerojatno neće dugo čamiti. Bobby je vjerovao svakoj riječi koju je Moira izgovorila. Njezin strah nije bio posljedica ni prividenja ni loših živaca. Jednostavno - gola istina.
Nicholson se namjeravao osloboditi svoje supruge. Nekoliko mu je takvih pokušaja već propalo. Pošto je ona povjerila svoja strahovanja drugima, odlučio je da požuri. Sada će ili djelovati brzo ili uopće neće. Hoće li imati živaca da napadne?
Bobby je vjerovao da hoće. Nicholson je dobro znao da svi ti stranci, Frankie i Bobby, nemaju protiv njega nikakvih dokaza, iako su bez sumnje pažljivo slušali sve što im je Moira govorila. Osim toga, vjerdjatno misli da mu je jedini izravni protivnik Frankie. Vjerojatno je u nju sumnjao od samog početka, a to dokazuje i njegovo uporno zapitkivanje o sitnim pojedinostima »nesreće«. On, Bobby, mora da Nicholsonu nije bio toliko sumnjiv - bio je to što je i glumio da jest - Frankien šofer.
Da, Nicholson će brzo djelovati. Moirino će tijelo biti pronađeno u nekom kraju daleko od Staverleya. Možda će ga jednog dana na obalu izbaciti more. Možda će biti pronađeno u podnožju strme stijene. Sve će izgledati kao najobičnija nesreća. Nicholson se specijalizirao za nesreće.
Pa ipak, Bobby se nadao da će takvo što iziskivati vremena - ne mnogo, ali dovoljno da se nešto pokuša poduzeti. Nicholson se žurio, bio je prisiljen djelovati brže nego što je to planirao. Činilo se razumnim da će mu biti potrebna barem dvadeset četiri sata da svoj naum provede u djelo.
Prije isteka tog roka, Bobby je odlučio da nađe Moiru ako je ona još na Grangeu.
Pošto je ostavio Frankie u ulici Brook, počeo se pripremati za akciju. Budući da je garaža u kojoj je radio vjerojatno još pod prismotrom, i da na vlasnika garaže, Hawkinsa, baš nitko ništa ne sumnja, odlučio je da ovaj put nestane - Hawkins.
Iste je večeri brkati mladić, odjeven u jeftino tamno-plavo odijelo, stigao u maleni gradić Ambledever. U obližnjem hotelu prijavio se pod imenom George Parker. U hotelskoj je sobi ostavio kovčegj odmah potom je izašao i iznajmio motocikl.
U deset sati navečer, motociklist s kapom i zaštitnim naočalima projurio je selom Staverley i zastao na napuštenom dijelu ceste koji nije bio jako udaljen od Grangea.
Tiho se šuljao uza zid sve dok nije stigao do malenih ulaznih vrata. Opet nisu bila zaključana. Pogledao je još jednom uz i niz cestu i provjerio da li ga tko slučajno promatra, a zatim je Bobby tiho ušao u vrt. Rukom je dodirnuo nabreklinu džepa u kojem se nalazio njegov vojni revolver. Dodir hladnog metala ulije mu sigurnost.
U prostranom vrtu oko sanatorija sve je bilo mirno.
Bobby se nasmiješi sjećajući se jezivih priča o zločincima koji su u svojim vrtovima držali za lov uvježbane indijske leoparde ili druge divlje životinje - kao stražu.
Nicholsonu su, čini se, bili dostatni zasuni i brave na vratima, iako je u tome bio ponešto nemaran. Bobby je bio siguran da malena vrata na koja je ušao nikako ne bi smjela biti otvorena. Kao glavni zločinac, dr Nicholson je bio gotovo žalosno nepromišljen.
»Nema pripitomljenih pitona«, razmisljao je Bobby, »a nema ni indijskih leoparda, ni električne žice. Taj je čovjek sramotno zaostao za vremenom.«
Razmišljao je vise zato da se ohrabn nego sto je to doista htio. Svaki put kad bi pomislio na Moiru, nešto bi ga oko srca neobično steglo.
Vidio je jasno njezino lice, njezine drhtave usne, velike i prestrašene oči. Baš ju je tu, u ovom vrtu, prvi put ugledao. Obuze ga lagani osjećaj zadovoljstva dok se sjećao kako joj je prišao i zagrlio je s namjerom da je umiri...
Moira - gdje li je sada? Što li je samo opaki liječnik napravio s njome? Da je barem još živa...
- Živa je - izusti Bobby oštro kroz poluzatvorene usnice. — O drugim mogućnostima neću ni razmišljati.
Pažljivo je obilazio cijelu kuću upoznavajući se s okolicom i rasporedom pojedinih njezinih dijelova. Nekoliko je prozora na prvom katu bilo osvijetljeno, kao i jedan u prizemlju.
Počeo je puzati najprije prema tom prozoru. Zavjese su bile navučene, ali ne do kraja, pa je kroz razmak mogao pogledati u sobu. Koljenom se odupre o prozorsku dasku i oprezno se podiže.
Sve što je mogao vidjeti bili su ruka i rame čovjeka u pokretu, kao da piše. Nedugo zatim, čovjek promijeni položaj i Bobby mu ugleda profil. Doktor Nicholson.
Bila je to neobična situacija. Nesvjestan toga da ga netko promatra, liječnik je i dalje uporno pisao. Čudna neka zadivljenost obuze Bobbyja. Čovjek mu je bio toliko blizu da ga je, da nije bilo stakla koje ih je dijelilo, mogao dotaknuti rukom.
Prvi je put pošteno vidio liječnika. Imao je snažan profil, velik i naglašen nos, široku bradu i glatke, dobro obnjane vilice. Uši su mu bile malene, primjetio je Bobby, tako da su njihove resice gotovo srasle s obrazima. Sjeti se da je čuo kako takve uši imaju neko posebno značenje, simboliku.
Liječnik je i dalje mirno i bez žurbe pisao. Zastajao bi tu i tamo kao da razmišlja o pravoj riječi, a zatim bi nastavljao. Njegovo je pero jurilo papirom. Skinuo je naocale, obrisao stakla i nastavio pisati.
Bobby s olakšanjem skliznu s prozorske daske na zemlju. Prema svemu sudeći, dr Nicholson će još dosta dugo pisati. Bio je to pravi čas da se pokuša uvući u kuću.
Kad bi mogao prodrijeti unutra kroz jedan od prozora na prvom katu, pružila bi mu se prilika da polako razgleda cijelu kuću kasnije, kad i liječnik ode na počinak.
Ponovno napravi oprezan krug oko kuće i ugleda prozor na prvom katu koji mu se učini najpodobnijim za njegov naum. Bila je to vrst prozora koji se diže klizeći po okomitom žlijebu, napola otvoren. U sobi nije bilo svjetla, pa u njoj vjerojatno nikoga nije ni bilo. Osim toga, u blizini se nalazilo visoko stablo uz koje će se lako uspentrati.
I već se rukama i nogama verao uz stablo. Sve je išlo dobro do časa kada je začuo zloslutno krckanje grane na kojoj je stajao. Sekundu kasnije natrula je grana pukla, a Bobby se naglavce zabio u grm koji mu je znatno ublažio pad.
Prozor Nicholsonove sobe nalazio se nešto dalje, na istoj strani kuće. Začuo je liječnikov iznenađeni uzvik i čuo ga kako podiže prozor. Oporavljajući se od prvog šoka zbog pada, Bobby se naglo podiže i jurne sjenovitom stranom zgrade prema puteljku što je vodio do zida i malenih vrata.
Čuo je glasove i vidio kako se nakakvo svjetlo pokreće tamo gdje se nalazilo polomljeno grmlje. Mirno je stajao pokušavajući suspregnuti dahtanje. Možda će krenuti puteljkom prema zidu. Učine li tako, naići će na otključana vrata i zaključiti kako je nezvani gost pobjegao, pa će prestati daljnju potragu.
Minute su prolazile, ali nitko nije dolazio. Čuo je Nicholsona kako nešto zapitkuje, ali nije znao što, no sasvim je dobro čuo odgovor izgovoren grubim, hrapavim glasom:
- Sve je u redu, gospodine. Obišao sam kuću. Nema nikoga.
Glasovi su postupno zamrli i svjetla pogašena. Činilo se da su svi ušli u kuću.
Pažljivo, Bobby tiho napusti sklonište. Ponovno se nađe na puteljku i osluhne. Sve je bilo tiho. Korakne prema kući.
A tada ga iz tame nešto snažno pogodi u potiljak. Pao je prema naprijed... u tamu.

XXVII Ubijen je moj brat
U petak ujutro zeleni se »bentley« zaustavio ispred hotela u Ambledeveru.
Frankie je Bobbyju poslala brzojav na unaprijed dogovoreno ime - George Parker - u kojemu je javila da će ipak morati dati izjavu pred sudom u povodu smrti Henryja Bassington-ffrencha, te da će navratiti do njega na putu iz Londona u Staverley.
Očekivala je njegov telegrafski odgovor i oznaku mjesta na kojem će se sastati, ali nije ništa dobila, pa je došla u hotel.
- Gospodin Parker, gospođice? - upita recepcionar. Mislim da u hotelu nema gosta s tim imenom, ali pogledat ću.
Vratio se poslije nekoliko minuta.
- Došao je ovamo u srijedu, gospođice. Ostavio je u sobi svoju putnu torbu i rekao da će se najvjerojatnije vratiti vrlo kasno u hotel. Njegova je prtljaga još tu, ali on nije navraćao da je preuzme'.
Frankie osjeti iznenadnu slabost. Rukama se čvrsto uhvati za stol nastojeći da održi ravnotežu. Čovjek ju je promatrao s razumijevanjem.
- Osjećate li se loše, gospođice? - upita on. Frankie kimne glavom.
- Već sam dobro - reče mu, hitro izađe i uskoči u »bentley«.
Recepcionar je gledao za njom razmišljajući:
»Mora da je pobjegao, da ju je ostavio. A baš je zgodna cura! Kako li samo on izgleda?«
Upita to ženu koja je također radila na recepciji, ali ona se više nije sjećala Bobbyja.
»Dvije usijane glavice željele su se krišom oženiti no on je dao petama vjetra«, razmišljao je on i dalje.
U međuvremenu, Frankie je jurila cestom prema Staverleyu. U glavi joj je vladao pravi kaos različitih osjećaja.
Zašto se Bobby nije vratio u hotel? Dva su moguća razloga: ili je nekome na tragu, pa je morao otputovati iz ovih krajeva, ili je nešto krenulo naopako. »Bentley« se opasno nagne na zavoju i Frankie u posljednji čas ponovno ovlada volanom.
Baš je glupača što o svemu tome razmišlja, mislila je. Dakako da je s Bobbyjem sve u redu. Bio je na tragu, to je sve, jednostavno je bio na tragu...
Ali zašto joj nije poslao vijest o tome, pitao je neki unutrašnji glas.
To je već bilo teže objasniti, iako za sve postoji objašnjenje. Teške okolnosti, možda nije imao vremena ili prilike, a osim toga je vjerojatno mislio kako se ona neće zbog toga uspaničiti. Sve je bilo u redu. Sve je moralo biti u redu.
Istraga je prošla kao san. Bili su prisutni Roger i Sylvia koja je vrlo lijepo izgledala u kostimu udovice. Njezin je nastup bio dojmljiv i potresan. Frankie joj se divila kao što se divi glumici u kazalištu.
Cijela je istraga bila vrlo taktično vođena. Bassington--ffrenchovi su bili vrlo popularni u tom kraju, pa je učinjeno sve da se udovica i brat poginulog poštede nepotrebnih neugodnosti.
Svoje su izjave zatim dali Frankie i Roger, govorio je i dr Nicholson, a poroti je predočeno i oproštajno pismo mrtvog čovjeka. Sve je bilo riješeno za vrlo kratko vrijeme, a presuda je glasila »Samoubojstvo u času gubitka kontrole«.
Presuda s razumijevanjem, rekao bi gospodin Spragge.
Dva se dogadaja spojiše u jedan u Frankienim mislima.
Dva samoubojstva u času nesvjesnog ponašanja. Ima li i može li uopće biti ikakve veze među njima?
Da je posljednje samoubojstvo bilo nepatvoreno, i sama je znala jer je bila prisutna u času kod se Henry ubio. Bobbyjeva pretpostavka da je i tu riječ o ubojstvu padala je u vodu kao nedokaziva. Dr Nicholson je imao čvrst alibi, a potvrdila ga je udovica Bassington-ffrencha.
Frankie i dr Nicholson zaostali su malo iza ostalih kojisu napuštali dvoranu, dok je sudac istražitelj izražavao sućut Sylviji i Henryjevu bratu.
-U međuvremenu ti je stiglo nekoliko pisama - Sylvie reče Frankie. Nadam se da se nećeš ljutiti ako se sada povučem i malo prilegnem. Sve je to bilo tako strašno.
Stresla se od jeze i napustila sobu. Nicholson je izašao zajedno s njome mrmljajući nešto o sedativu.
Frankie se obrati Rogeru:
- Rogere, Bobby je nestao!
- Nestao?
- Da.
- Gdje? Kada?
Frankie mu u nekoliko riječi iznese sve što je znala.
- I nitko ga od tada nije vidio?
- Ne. Što misliš o svemu tome? - upita Frankie.
- Ne sviđa mi se...
Frankieno srce zasta:
- Ne misliš valjda da je...?
- Možda je sve u redu, ali... pazi, dolazi dr Nicholson. Liječnik je ušao u sobu tiho koračajući. Zadovoljno je i sa smiješkom trljao ruke.
- Sve se dobro završilo - reče im. - Doista dobro. Sudac istražitelj i dr Davidson bili su vrlo uvidavni. Možemo biti sretni što su se tu zatekli.
- Vjerojatno — odgovori Frankie ravnodušno.
- Ipak je to važno, lady Frances — reče liječnik. —Istraga je potpuno u rukama suca istražitelja. Njegova je moć neograničena. Može je voditi ugodno ili neugodno, sve ovisi o njemu. U ovom je slučaju to savršeno funkcioniralo.
- Čista kazališna predstava - reče Frankie tvrdim glasom.
Nicholson je iznenađeno pogleda.
- Znam što lady Frances osjeća - uskoči Roger. -i ja tako mislim. Moj je brat ubijen, gospodine Nicholsone.
Stajao je po strani i nije vidio zapanjenost na doktorovu licu koju je Frankie odmah uočila.
Stojim iza te moje tvrdnje - nastavi Roger ne dajući Nicholsonu ni da progovori. - Možda zakon tako ne misli, ali u pitanju zločin. Kriminalci koji su moga brata naveli na uzianje droge, ubojice su isto tako kao da su ga odmah ubili.
Pokrenuo se, njegove su malene ljutite oči gledale ravno u Nicholsona:
- Želim se s njima obračunati - reče Roger, a riječi mu zazvuče kao opomena.
Dr Nicholson prvi spusti pogled svojih blijedih plavih očiju. Tužno je kimao glavom:
- Ne mogu reći da se ne slažem s vama — odgovori Rogeru. - Znam o drogama mnogo više od vas, gospodine Bassington-ffrench. Navesti čovjeka na korištenje droga doista je težak zločin.
Stotine je ideja jurilo Frankienom glavom, a jedna posebno.
»Nemoguće«, zaključi ona u sebi. »Bilo bi to suviše monstruozno. Pa ipak, cijeli liječnikov alibi ovisi o jednoj Sylvijinoj riječi... U tom slučaju...«
Baš je ustala kad joj se Nicholson obrati:
- Jeste li došli kolima, lady Frances? Niste valjda opet prouzrokovali kakvu prometnu nesreću?
Frankie je mrzila njegov osmijeh.
- Ne - odgovori mu. - Šteta je doživljavati previše nesreća i ulijetati i u njih samo tako, nije li?
Upita se da li joj se to samo pričinilo ili je dr Nicholson na čas zatreptao očima.
- Je li vas dovezao vaš šofer?
- Moj je šofer — reče ona — nestao.
- Doista?
Gledala ga je ravno u oči.
- Posljednji je put bio viđen na putu u Grange nastavi Frankie.
Nicholson začuđeno podiže obrve.
- Zar doista? Imam li ja to u kuhinji nešto posebno privlačno? — glas mu je zvučao kao da se silno zabavlja. —Jedva da u to vjerujem.
- U svakom slučaju, tamo je posljednji put viden doda Frankie.
- Zvučite vrlo dramatično - Nicholson će mirno. Možda obraćate suviše pažnje mjesnom ogovaranju. Takvo je ogovaranje vrlo nepouzdano. U posljednje sam vrijeme čuo nekoliko nevjerojatnih priča — zasta Nicholson razmišljajući. - Čuo sam čak i to da su moja supruga i vaš šofer viđeni kako razgovaraju na obali rijeke.
Ponovno je zastao.
Čini mi se da je on vrlo pristao mladić, lady Frances.
»Znači tako«, razmišljala je Frankie. »Sve će ispasti kao da ie njegova supruga pobjegla s mojim šoferom. Je li to -ta igra dra Nicholsona?«
A glasno reče:
_ Hawkins je po svemu iznad prosjecnih vozaca.
_ Tako se čini - odgovori Nicholson.
Okrene se Rogeru.
- Sada moram otići. Vjerujte mi, sve su moje simpatije na strani vas i gospođe Sylvije.
Roger ga isprati do predsoblja. Frankie ih je slijedila. Na stolu u predsoblju nađe nekoliko pisama na njezino ime. U jednom je bio račun, u drugom...
Srce joj gotovo popusti od iznenađenja.
Prepozna Bobbyjev rukopis.
Nicholson i Roger stajali su kod izlaznih vrata.
Otvori pismo trgajući omotnicu:
Draga Frankie,
Napokon sam na tragu. Slijedi me što prije možeš do Chipping Somertona. Boljeje da dođeš vlakom, a ne automobilom. »Bentley« je suviše uočljiv. Vlakovinisu osobiti, ali će ti ipak poslužiti. Moraš doći do kuće koja se zove Tudor Cottage. Objasnit ću ti kako da je nađeš. Nikoga ne pitaj za put... Tu su uslijedili detaljni opisi puta do kuće). Je li ti sve jasno? Nikome ništa ne govori. (To je bilo potcrtano.) Nikome ni riječi!
Uvijek tvoj
Bobby
Frankie uzbuđeno zgužva pisamce u ruci.
Znači, ipak je sve bilo u redu.
Bobbyju se nije dogodilo ništa strašno.
Bio je na tragu i - kakve li slučajnosti - na istom tragu i kao i ona U Londonu je posjetila centar Somerset i, plativši, pročitala cijelu oporuku Johna Savagea. Rose Emily Templeton bila je navedena kao supruga Edgara fempletona iz Chipping Somertona, kuća Tudor Cottage. A to se opet podudaralo s Voznim redom ABC u kući na frgu Leonard's Gardens - na otvorenoj se stranici nalazilo i mie Chipping Somertona. I Caymanovi su krenuli tamo!
Sve se polako uklapalo na prava mjesta. Bliži se kraj potjere.
Roger Bassington-ffrench u tom joj se času obrati:— Nešto posebno zanimljivo u pismu? — reče nehajno.
Časak je, samo, Frankie oklijevala. Bobby valjda nije mislio i na Rogera kada je napisao da nikome ništa ne govori?
Tada se sjeti da je Bobby to i potcrtao, a padne joj na pamet i njezina nedavna monstruozna pomisao. Ako je točna, tada bi ih Roger i pored sve svoje nevinosti mogao izdati. Nije se usudila da mu iznese svoje rlajnovije sumnje.
Brzo je odlučila i rekla:
- Ne, ništa posebno zanimljivo.
Tu će svoju odluku požaliti prije nego što prođe dvadeset četiri sata.
Više je nego jednom u idućih pet sati ogorčeno žalila zbog Bobbyjeve naredbe da ne krene u Chipping Somerton automobilom. Po zračnoj udaljenosti, mjesto nije bilo naročito udaljeno od Staverleya, ali je zato trebalo triput presjedati i svaki put čekati na stanici vezu, a takvo je usporavanje bilo prava muka za nestrpljiv Frankien temperament.
Već se mračilo kada je vlak ušao u malenu stanicu Chipping Somertona. I to se malo tame Frankie učinilo kao pomoć - vlak kao da je satima i satima trupkao.
Počela je padati i kiša, kap više u čaši Frankiena iskušenja.
Zakopčala je kaput do vrata, posljednji je put pogledala Bobbyjevo pismo pod svjetlom kolodvorske svjetiljke, zapamtila sve pojedinosti i krenula.
Upute nije bilo teško slijediti. Ispred sebe ugleda svjetla sela, pa skrene nalijevo uskim putem što se strmo uspinjao uz brijeg. Na vrhu krene desnom prečicom i vrlo brzo ugleda grozd kućica koje su činile selo što je ležalo ispod nje, te pojas borova ispred sebe. Naposljetku je stigla do urednih drvenih vrata i na njima pročitala natpis »Tudor Cottage«.
U blizini nije bilo nikoga. Frđnkie pritisne kvaku i uđe. Kroz borove se nazirala kuća. Zastala je u okrilju borova pažljivo zagledajući okoliš. Tada, dok joj je srce ubrzano lupalo, oglasi se poput sove što je bolje mogla. Prode nekoliko minuta a da se ništa ne dogodi. Ponovila je poziv. Vrata kolibe se otvoriše i ona ugleda priliku odjevenu u šofersko odijelo kako oprezno proviruje van. Bobby! Pokretom ruke pozva je da uđe i zatim nestane iza vrata ostavljajući ih poluotvorenima.
Frankie napusti mjesto na kojem je stajala i priđe kuci. Na prozorima ni traga svjetlosti. Sve je bilo uvijeno u tamu i tiho. .
Frankie pazljivo prekoraci prag i stupi u predsoblje.
Zasta, gledajući uokolo.
Bobby! - šapne.
Tada je nos upozori na neki neobičan miris. Odakle joj je poznat taj miris - tako težak, slatkast?
Tek što joj je mozak odgovorio »kloroform«, snažne je ruke zgrabiše odostraga. Otvori usta da vrisne, ali ih netko poklopi navlaženom krpom. Slatki, opojni miris ispuni joj nosnice.
Očajnički se borila, izvijala, trzala i tukla. Uzalud. Usprkos borbi, osjećala je kako podliježe. Osjeti bubnjanje u ušima, osjeti da se guši. Tada više ništa nije znala...

XXVIII Jedanaesti otkucaj sata
Kada se Frankie osvijestila, osjeti klonulost. Nema baš ničeg romantičnog u posljedicama opijenosti kloroformom. Ležala je na tvrdom drvenom podu vezanih ruku i nogu. Uspjela je promijeniti položaj kotrljajući se, ali je pri tom glavom lupila o oštećenu posudu za ugljen. Osjeti da joj u glavi sve buči.
Nekoliko minuta kasnije, iako još nije mogla zauzeti sjedeći položaj, počne prisebno razgledavati prostoriju.
Tada u neposrednoj blizini začuje slabašno ječanje. Gledala je uokolo vjerujući da se nalazi u nekoj vrsti potkrovlja. Ono malo svjetla što je dopiralo unutra, probijalo se kroz krovne otvore. Za nekoliko će minuta biti posve tamno. Ugleda razderane slike oslonjene o zid, trošan željezni krevet i nekoliko potrganih stolaca, te već spomenutu posudu za ugljen.
Činilo joj se da ječanje dolazi iz ugla tavana.
Udovi joj nisu bili prečvrsto vezani, a to joj je omogućilo pokretanje koje je podsjećalo na rakov hod. Puzala je kao crv po prašnjavom podu.
- Bobby! - uzviknula je.
Bio je to doista Bobby, takoder vezanih ruku i nogu, ali i s povezom preko usta.
Bio je na najboljem putu da se oslobodi krpe koja ga je gotovo gušila. Frankie mu pritekne u pomoć. Iako je imala vezane ruke, ipak ih je mogla koristiti, a naposljetku je jednim snažnim trzajem ustima dovršila Bobbyjev započeti posao.
- Frankie! — jekne on.
Drago mi je što smo zajedno - reče Frankie - iako se čini da smo oboje ispali budale. Znam - reče Bobby mrko - baš kao i »bistri policajci«.
Kako su te uhvatili - upita ga Frankie. - Je li to bilo poslije pisma koje si mi poslao?
- Kakvog pisma? Nisam ti poslao nikakvo pismo.
- Tako dakle! - uzvikne Frankie raširenih očiju. Kakva li sam samo bila glupača! I sve one gluposti o tome da nikome ništa ne kažem.
- Čekaj, po redu. Prvo ću ti ja ispričati svoje doživliaje, a zatim ti nastavi s onim što ti se u međuvremenu dogodilo.
Opisao joj je svoju avanturu u Grangeu i njezin loš završetak.
- Osvijestio sam se u ovoj odvratnoj rupi - reče on. Na poslužavniku sam našao nešto hrane i vode. Bio sam užasno gladan, pa sam nešto od toga i pojeo. Zaspao sam gotovo odmah poslije toga, pa vjerujem da sam bio drogiran. Koji je danas dan?
- Petak.
- A zaskočili su me u srijedu navečer. Do vraga, bio sam bez svijesti sve ovo vrijeme. A sad mi kaži što se sve tebi dogodilo.
Frankie mu ispripovijeda sve svoje pustolovine, počevši od razgovora s gospodinom Spraggeom do časa kada je na vratima kolibe ugledala nečiju priliku odjenutu u vozačko odijelo i pomislila da je to Bobby.
- A tada su me uspavali kloroformom - završi Frankie. - Maločas sam povratila u posudu za ugljen.
- Vrlo domišljato, Frankie - složi se Bobby. - Što, vezanih ruku i nogu? Pitanje je: što ćemo sada? Dugo smo cijelu stvar radili na naš način, a sada su karte okrenute.
- Da sam barem Rogeru spomenula pismo! - žalila se Frankie. - Htjela sam mu reći, nećkala sam se i tada se sjetila svega što je u njemu pisalo, pa sam pomislila da je bolje da šutim.
- A sada nitko ne zna gdje smo - reče Bobby ozbiljnim glasom. - Frankie, lijepa moja, čini mi se da sam te uvalio u nešto vrlo gadno.
- Postali smo suviše sigurni u sebe - tiho će Frankie.
- Jedino ne razumijem zašto nas nisu odmah sredili.
Nicholson nije takav tip čovjeka, da ga takve sitnice ne zanimaju.
- Ima on svoj plan - reče Franky stresavši se od pomisli na Nicholsona.
- Bilo bi bolje da i mi smislimo neki plan. Moramo se izvući iz ovoga, Frankie. Samo - kako?
- Možemo vikati - odgovori ona.
»Daaa«, razmišljao je on. - Možda će netko proći i čuti nas. Vjerujem, međutim, da su nam izgledi slabi čim tebi Nicholson nije krpom takoder začepio usta. Tvoje su ruke labavije vezane od mojih. Daj da ih pokušam ustima razvezati.
Narednih je pet minuta proteklo u naporu koji je značio i puno priznanje Bobbyjevu zubaru.
- Nevjerojatno je kako sve to izgleda vrlo jednostavno u knjizi - dahtao je Bobby. - Čini mi se kao da ovo baš ničemu ne vodi.
- Vodi - reče Frankie. - Osjećam da spone lagano popuštaju. Pazi! Netko dolazi.
Otkotrlja se od njega. U tom času sasvim jasno odjeknuše teški koraci po drvenom stubištu. Ispod vrata ugledaše tračak svjetla. Čuli su kako se ključ okreće u bravi. Vrata se lagano otvoriše.
- A kako su moje male ptičice? - začuju glas dra Nicholsona.
U ruci je nosio svijeću. Iako mu je šešir bio duboko navučen na lice, a kaput ga sa zadignutim ovratnikom gotovo sasvim sakrivao, njegov bi ga glas uvijek razotkrio. Oči su mu blijedo svjetlucale kroz debela stakla.
Raspoloženo kimne glavom.
- Nije vas dostojno to što se tako olako upali u klopku, draga mlada gospodice - reče on.
Ni Bobby ni Frankie ne izustiše ni riječi. Prednost je bila toliko očigledno na Nicholsonovoj strani, da nisu ni znali što da mu kažu.
Nicholson spusti svijeću na stolac.
- U svakom slučaju - nastavi on - dozvolite mi da provjerim da li ste udobno smješteni...
Pregleda spone na Bobbyjevim rukama i zadovoljno kimne glavom. Zatim krene prema Frankie. Nezadovoljno odmahne.
- Govorili su mi u mladosti - reče - da su viljuškama prethodili prsti, a prstima - zubi. Vidim da je vaš mladi prijatelj bio vrlo aktivan.
Težak hrastov stolac potrgana naslonjača nalazi se u uglu tavana. Nicholson podiže Frankie i posjedne je u nj čvrsto je vežući.
-Nadam se da nije suvise neugodno? - upita on. Ionako neće dugo trajati.
Frankie ponovno progovori:
- Što ćete učiniti s nama? - upita ga. Nicholson ode do vrata i uze svijeću u ruke.
- Posprdno ste mi govorili, lady Frances, da suviše volitn nesreće. Možda je to doista tako. U svakom slučaju, riskirat ću još jednu nesreću.
- Što time mislite? - upita Bobby.
- Da vam kažem? Da, kazat ću vam. Lady Frances Dervvent, vozeći sama svoja kola u društvu svog šofera, pogrešno skreće na put koji se odavno ne koristi, a koji vodi ravno u kamenolom. Automobil je slupan, a lady Frances i njezin vozač mrtvi.
Poslije kraće stanke, Bobby reče:
- Možda i nećemo biti mrtvi. Planovi se ponekad izjalove. Sjetite se Walesa.
- Vaša izdržljivost, kad je riječ o morfiju, doista je jedinstvena i s našeg gledišta... za žaljenje! - reče Nicholson. - Ali, ovog se puta ne morate brinuti o tome. Vi i lady Frances bit ćete već mrtvi kad otkriju vaša tijela.
Bobbyja podiđe jeza. Osjetio je u Nicholsonovom glasu ton umjetnika koji razmišlja o životnom umjetničkom djelu.
»On uživa u svemu ovome«, pomisli Bobby, »i to doista uživa«.
Odlučio je da mu više ne pruži nikakav povod za užitak.
Nehajno reče:
- Griješite, osobito kad je u pitanju lady Frances. . ~ Da - uskoči ona. - U onom vašem pametnom pismu koje ste krivotvorili, napisali ste mi da nikome ništa ne govorim. Učinila sam jedan izuzetak. Sve sam ispričala Rogeru Bassington-ffrenchu. On zna sve o vama. Ako nam se ista dogodi, znat će tko je za to odgovoran. Bolje je da nas pustite i izgubite se iz zemlje što brže možete. Nicholson je šutio, a zatim rekao: - Ja bih to nazvao dobrim blefiranjem.
Krene prema vratima.
- A tvoja supruga, svinjo? - vikne Bobby. - Jesi li i nju ubio?
- Moira je još živa - reče Nicholson. - Koliko će to još ostati, ne znam. Ovisi o okolnostima.
Lagano se nakloni.
- Au revoir- reče. - Trebat će mi nekoliko sati da sve pripremim. U međuvremenu možete uživati u razglabanju cijele ove stvari. Neću vam začepiti usta - osim ako to ne bude neizbježno. Razumijete li me? Bilo kakvi pozivi u pomoć i - vraćam se da sredim stvar.
Izađe, zatvori i zaključa vrata.
- Nije istina. To ne može biti istina - reče Bobby. Ovakve se stvari ne dogadaju.
Nije se mogao oteti osjećaju da će se sve to ipak dogoditi - njemu i Frankie.
- U knjigama uvijek postoji jedanaesti otkucaj sata i pomoć u posljednji čas - reče Frankie s nadom u glasu.
- Cijela je stvar jednostavno nemoguća - govorio je Bobby kao da se obraća nekome u sudnici. - Fantastična. Nicholson je bio gotovo sasvim nestvaran. Nadam se da će pomoć stići u pet do dvanaest, samo što ne vidim nikoga tko bi nam mogao pomoći.
- Da sam barem rekla Rogeru!
- Možda, iako tvrdi suprotno, Nicholson vjeruje da jesi? - pokuša Bobby.
- Sumnjam - odgovori Frankie. - Nije nasjeo, prokleto je pronicav.
- I pametan kad je o nama riječ. Frankie – upita Bobby namršteno - znaš li što me u svemu ovome posebno nervira?
- Što?
- To da čak i sada, kada se spremamo na drugi svijet, još ne znamo tko je Evans.
- A da ga pitamo? - predloži Frankie. - Znaš kako to ide, usluga u posljednjoj minuti života. Slažem se s tobom: jednostavno ne mogu umrijeti dok sasvim ne zadovoljim svoju znatiželju.
Poslije kraće tišine, Bobby upita:
- Misliš Ii da bi trebalo pokušati zvati u pomoć, nešto kao iskoristiti i posljednju mogućnost? To je jedina preostala šansa.
- Još ne - reče Frankie. - Kao prvo, ne vjerujem da bi nas itko čuo. Sumnjam da bi on to riskirao, a osim toga osiećam da jednostavno ne mogu umrijeti a da prije toga s nekim ne porazgovaram. Ostavimo galamu za posljednji čas. Smiruje me to što mogu s tobom razgovaratj - i tu joj glas lagano zadršće.
- Baš sam te uvukao u svinjariju - reče Bobby.
- Ne brini zbog toga. Ionako me ne bi mogao spriječiti da u svemu ovome sudjelujem. Bobby, misliš li da će on to doista napraviti! To s nama, mislim.
- Bojim se da hoće. Užasno je efikasan.
- Vjeruješ li sada da je on ubio Henryja Bassington--ffrencha?
- Da je tako...
- Tako je uz jedan uvjet... da je u sve uključena i Sylvia Bassington-ffrench.
- Frankie!
- Znam. I ja sam se začudila kad sam pomislila na to. Ali sve se uklapa. Zašto je Sylvia bila tako tvrdoglava kad je riječ o morfiju, zašto je tako uporno odbijala našu ideju da Henryja smjestimo u neki dmgi sanatorij, a ne u Nicholsonov? Bila je u kući kad smo čuli pucanj...
- Možda je to ona i napravila.
- Nemoguće.
- Moguće je, iako je sve beznadno - odgovori Frankie glasom bez nade. - Kao da promatraš stvari u ogledalu koje iskrivljava obrise. Svi ljudi koji su nam se činili pošteni, zapravo su krivci. Zašto ne postoji neki način na koji bi čovjek lako raspoznao kriminalca, na primjer, po obrvama ili ušima...
- Zaboga! - uzvikne Bobby.
- Što je?
- Frankie, čovjek koji je maločas bio ovdje nije bio Nicholson! Osjećao sam da nešto nije u redu.
- Jesi Ii sasvim poludio? Tko bi drugi mogao biti?
-Neznam, ali Nicholson zacijelo nije. Znao sam da nesto nije u redu, samo nisam mogao ustanoviti što, sve dok maločas nisi spomenula uši. Promatrajući Nicholsona one večeri na Grangeu, posebno sam primijetio baš njegove uši čije su resice gotovo srasle s obrazima. Uši ovog covjeka, večeras, nisu bile takve.
- - Ali što to znači? - upita Frankie očajnički Da je riječ o dobrom glumcu koji tumači lik Nicholsona.
- Ali zašto, i tko bi to mogao biti?
- Bassington-ffrench - jekne Bobby. - Roger Bassington-ffrench! Na samom smo početku otkrili pravog čovjeka, a tada smo se kao idioti bacili u lov na pogrešne osobe.
- Bassington-ffrench - prošapta Frankie. - Bobby, mislim da imaš pravo. Mora da je to on. On je bio jedini prisutan kad sam se rugala Nicholsonu zbog nesreća o kojima je zapitkivao.
- Znači da je sve gotovo - doda Bobby. - Do maločas sam se nadao da još postoji mogućnost da se posljednji čas pojavi Roger Bassington-ffrench i nekim nas čudom pronađe. Sada je gotovo. Moira je zatvorenica, a nama su vezane ruke i noge. Nitko nema ni blagog pojma o tome gdje bismo mi sada mogli biti. Igra je završena, Frankie.
Dok je to izgovarao, začuše nekakav zvuk odozgo. Narednog časa i uz groznu buku nečije se tijelo sruši s krova na tavanski pod.
Bilo je suviše tamno da išta vide.
- Tko to do vraga... - počne Bobby.
Iz hrpe razbijenog stakla progovori glas:
- B-b-b-Bbobby?
- Neka sam proklet! - uzvikne ovaj. - Pa to je Badger!

XXIX Badgerova pripovijest
Nisu smjeli izgubiti ni minutu vremena. S kata ispod već su se čuli glasovi.
- Brzo, Badgere, ti budalo! - tiho će Bobby. – Skidaj jednu od mojih čizama! Ne svađaj se i ništa ne pitaj! Skini je nekako. Baci je nasred poda i brzo se podvuci pod krevet. Brzo, kažem ti!
Netko se uspinjao stubama. Ključ se okrene u bravi.
Nicholson, lažni Nicholson, stajao je na vratima sa svijećom u ruci.
Vidio je kako Bobby i Frankie leže na istom mjestu na kojem ih je ostavio, a zatim usred hrpe stakla u sredini sobe ugleda — čizmu!
Zapanjeno je zurio od Bobbyja do čizme i natrag.
- Vrlo pametno, mladi čovječe - reče suho. –Izuzetno akrobatski izvedeno.
Pride Bobbyju i pregleda spone na rukama i nogama, te napravi još nekoliko novih čvorova.
- Baš bih volio znati kako vam je to uspjelo baciti čizmu do tavanskog prozorčića. Čini se gotovo nevjerojatnim. Ima u vama nešto hudinijevskog, prijatelju.
Opet pogleda njega, pa razbijeno staklo, zbunjeno slegne ramenima i napusti ih.
- Brzo, Badgere!
Badger se izvuče ispod kreveta. Imao je uza se džepni nožić pa njime hitro prereže konopce i oslobodi prijatelje.
- To je već bolje! - protegne se Bobby. - Uf! Sav sam se ukočio. Pa, Frankie, što misliš o našem prijatelju Nicholsonu?
- Imašpravo-rečeFrankie. –To je RogerBassington-french! Sada kad znam da to Roger Bassington-ffrench izigrava dr Nicholsona, sve mi je jasno. Vrlo dobro je odigrao cijelu ulogu.
- A sve uz pomoć glasa i naočala - doda Bobby.
- Bio sam u Oxfordu zajedno s Bassington-ffrenchom- reče Badger. - D-d-d-ivan glumac. L-l-l-oše sreće. Napravio je loš posao kad je krivotvorio očeve papire i potpisao ga na jedan ček. Stari je č-č-č-ovjek sve to zataškao.
U glavama Bobbyja i Frankie rodi se ista pomisao. Badger, za kojeg su mislili da je najbolje da ga iz svega izostave, mogao im je sve ovo vrijeme pomoći s nekoliko podataka.
- Krivotvorenje - reče Frankie zamišljeno. – Pismo koje je bilo potpisano tvojim imenom bilo je izuzetno dobro napravljeno. Zanima me samo kako je došao do tvog rukopisa.
- Ako je udružen s Caymanovima, vjerojatno je vidio pismo koje sam im poslao o posljednjoj rečenici njezina brata.
Badgerov glas posta odlučan.
- Š-Š-š-š-to ćemo sada?
- Zauzet ćemo pogodan položaj iza onih vrata – reče Bobby. - A kada se naš prijatelj vrati, što neće biti tako brzo, bacit ćemo se na njega odostrag i prirediti mu životno iznenađenje. Što misliš o tome Badgere? Spreman?
- Svakako.
- A ti Frankie, kad čuješ njegove korake, vrati se na stolac. Vidjet će te čim otvori vrata i neće ništa posumnjati, pa će ući.
- U redu - reče Frankie. - A kad ga ti i Badger zaskočite, priskočit ću u pomoć i ujesti ga za zglob ili nešto slično.
- Pravi ženski duh - reče Bobby s odobravanjem. – A sada sjednimo na pod i poslušajmo priču. Umirem od želje da saznam kakvo je to čudo dovelo Badgera ovamo, kroz onaj tavanski otvor.
- Vidiš - nastavi Badger - n-n-n-akon što si ti otišao, ja sam u-u-u-pao u gužvu.
Zastao je. Zatim im potanko ispripovijeda što se dogodilo: bila je to priča o pouzdanosti, kreditorima i sudskim izvršiteljima, tipična Badgerova katastrofa. Bobby ga je bio ostavio, a da pri tom nije naznačio novu adresu, već mu samo rekao da će se »bentleyem« odvesti do Staverleya. Zato je i Badger krenuo u Stayerley.
- p.p-p-omislio sam da ćeš mi, m-m-m-ožda, m-m-m-oći posuditi novčanicu od pet funti - objasni im on.
Bobbyja je zapekla savjest. Stigao je u London zato da pomogne Badgeru u njegovu novu poslu i odmah ga je potom napustio izigravajući detektiva zajedno s Frankie. Čak mu ni sada vjerni Badger nije ništa prigovorio.
Badger nije namjeravao ugroziti Bobbyjeve tajanstvene pothvate, ali ga je ipak želio vidjeti misleći kako neće biti teško uočiti veliki zeleni automobil kao što je »bentley«.
Zapravo, naletio je na automobil prije nego što je uopće stigao do Staverleya. Našao ga je napuštenog ispred gostionice.
- P-P-P-a sam p-p-p-omislio - nastavi Badger - da te malo iznenadim, znaš? Vidio sam na stražnjem sjedalu nekakve deke, u-u-ušao sam i p-p-p-okrio se. Nadao sam se da ću te svojski iznenaditi.
Dogodilo se, međutim, da je šofer u zelenom vozačkom odijelu izašao iz gostionice, te da je Badger, virkajući ispod deka, zapanjeno ustanovio da to nije Bobby već netko drugi. Pričinilo mu se poznatim lice neznanca, ali se nije mogao sjetiti odakle. Stranac je ušao u automobil i odvezao se.
Badger se straga nalazio u neugodnom položaju. Nije znao što da čini. Bilo je gotovo nemoguće objasniti neznancu o kakvoj je zabuni riječ i ispričati mu se, osobito u brzini od stotinu kilometara na sat. Zato je odlučio da šuti i išulja se iz automobila čim to bude moguće.
Automobil je napokon stigao na cilj - pred kuću Tudor Cottage. Vozač ga je uvezao u garažu i tamo ostavio, ali je izlazeći zaključao vrata. Badger je bio zatvorenik. Na zidu je ugledao maleni prozor kroz koji je pola sata kasnije vidio Frankie kako se približava kući, daje znak i ulazi unutra.
Sve ga je to prilično iznenadilo, pa je počeo sumnjati da nesto nije kako treba. Odlučio je da malo razgleda kuću i okolicu i vidi o čemu je riječ.
Uz pomoć nešto alafa što ga je našao u garaži, uspio je slomiti lokot na vratima garaže i krenuti u istraživanje. Na svim su prozorima u prizemlju bile navučene zavjese, pa je pomislio da će, uspne li se na krov, možda nešto vidjeti kroz prozore na katu. Popeti se na krov nije bilo teško jer je uza zid vodila podeblja cijev. Puzajući po krovu, naletio je na tavanski prozor. Priroda i Badgerova težina učinili su zatim svoje.
Bobby duboko udahne kad je ovaj završio priču.
- Usprkos svemu - reče Badgeru - ti si pravo čudo, jedinstveno, prelijepo čudo! Da te nije bilo, Badgere, prijatelju, Frankie i ja bismo za sat ili dva bili samo mrtva tijela.
Zatim mu ispriča ukratko sve što su on i Frankie pokušavali otkriti. Potkraj priče naglo zastane.
- Netko dolazi! Na svoje mjesto, Frankie. A sada će naš prijatelj Bassington-ffrench doživjeti pravo životno iznenađenje.
Frankie se smjesti na stolac s tužnim izrazom lica. Badger i Bobby stajali su spremni kod vrata.
Koraci zastaše ispred vrata. Ponovno ugledaše tračak svjetlosti ispod njih. Ključ škljocne i vrata se otvore. Svjetlo svijeće obasja Frankie kako klonulo sjedi u stolcu. Njihov tamničar ude.
A tada, radosni, Bobby i Badger skočiše na njega.
Akcija je bila izvedena brzo i odlučno. Potpuno oduzet od iznenađenja, čovjek je pao na pod, a svijeća mu je ispala iz ruke. Frankie je podigne. Nekoliko sekundi kasnije troje je prijatelja stajalo uokolo gledajući sa zlobnim zadovoljstvom u čovjeka koji je bio vezan istom užadi kojom i oni.
- Dobra večer, gospodine Bassington-ffrench – reče Bobby trijumfalno, možda malo prenaglašeno, ali tko da mu prigovori? Doda: - Baš je lijepa noć za sprovod.

XXX Bijeg
Čovjek na podu ih je promatrao. Pri padu su mu spali šešir i naočale. Pogreške više nije moglo biti. Usprkos tragovima šminke oko obrva, prijatno i pomalo bezizražajno lice koje ih je gledalo pripadalo je Rogeru Bassington-ffrenchu.
Progovori ugodnim tenorom kao da je riječ o tečnom solilokviju.
- Vrlo zanimljivo - reče. - Znao sam da čovjek koji je bio svezan poput vas jednostavno ne može zbaciti čizmu i njome pogoditi tavanski prozor. Samo zato što sam vidio čizmu posred hrpe stakla, prihvatio sam to kao činjenicu znajući da je to nemoguće, ali da je nemoguće bilo izvršeno. Zanimljiv podatak o ograničenosti mozga.
Budući da nitko nije ništa rekao, on>nastavi:
- Ipak ste vi dobili ovu rundu. Neočekivano i za svako žaljenje. Baš sam bio pomislio kako sam vas lijepo nasamario.
- I jesi - reče Frankie. - Krivotvorio si Bobbyjev rukopis, zar ne?
- Imam talenta - odgovori Roger skromnim glasom.
- A Bobby?
- Znao sam da će krenuti na Grange - odgovori Roger ležeći na podu i uljudno se smiješeći. Činilo se kao da uživa u tome što će im razjasniti neke stvari. - Preostalo mi je samo da ga dočekam u grmlju pokraj puteljka što vodi do kuće. Bio sam odmah iza njega kada je onako nespretno tresnuo s drveta. Pričekao sam da se buka stiša i tada sam ga precizno odmjerio po zatiljku vrećom pijeska. Preostalo je samo da ga odnesem do mog automobila parkiranog ispred zida ograde i strpam u prtljažnik, te dovezem ovamo. Vratio sam se kući prije nego što je svanulo.
- A Moira? - upita Bobby. - Jesi li je napastovao?
Roger se nasmija. Ćinilo se kao da ga pitanje zabavlja.
- Krivotvorenje je vrlo unosan posao, dragi moj Jonese - reče mu.
- Ti, svinjo! - uzvikne Bobby.
Frankie ga umiri. Bila je izvanredno znatiželjna, a njihov je zatvorenik očito bio raspoložen za razgovor.
- Zašto si se pretvarao da si dr Nicholson? - upita ga ona.
- Zašto, pitaš? - ponovi Roger kao da i sam sebi postavlja isto pitanje. - Dijelom, pretpostavljam, zato što je bilo zabavno oboje vas nasamariti. Bili ste toliko sigurni da je jadni stari Nicholson u sve uvučen do grla.
Nasmijao se, a Frankie pocrveni.
- I to samo zato što te je ispitivao o pojedinostima nesreće na onaj njegov naduti način. To mu je vrlo neugodna omiljena razonoda - preciznost u podacima.
- I on je doista sasvim nevin? - upita Frankie.
- Kao nerodeno dijete - odgovori Roger.'- Ali je zato meni učinio uslugu. Raspitujući se o tvojoj »nesreći«, i mene je upozorio na nju. To i još jedan mali incident potakli su me da zaključim da ti nisi baš sasvim nevino stvorenje kakvim si se prikazivala. Stajao sam pored tebe onog jutra kada si telefonirala vozaču i čuo ga kako kaže »Frankie«. Dobro čujem. Predložio sam da krenem s vama do grada, ali sam odustao, jer si vrlo očito pokazala velik osjećaj olakšanja. Tada - i Roger zastane sliježući ramenima koliko mu je to bilo moguće onako vezanom — bilo vas je zabavno promatrati kako se mučite oko Nicholsona.
On je bezopasna stara budala, iako fizički izgleda kao pravi kriminalac s filma. Pomislio sam kako bi moglo biti korisno da' podržim te vaše sumnje u njega. Nikad se ne zna. I najbolji se planovi izjalove, kao što to pokazuje moj sadašnji položaj.
- Ima nešto što mi moraš reći - kaza Frankie. – Luda sam od znatiželje. Tko je Evans?
- Oh! - nasmija se Bassington-ffrench. - Zar ti to još ne znaš?
Smijao se i smijao.
- Baš je to zabavno - reče. - Pokazuje kako netko može biti prava budala.
- Misliš Ii ti to na nas? - upita Frankie.
Ne. U ovom slučaju mislim na sebe. Znaš, ako već ne znate tko je Evans, mislim da vam to neću ni reći. Neka to ostane moja mala tajna.
Neobična situacija. Iako su uhvatih Bassington-ffrencha, on im je na neki čudan način ipak uskratio osjećaj tr'ijumfa. Ležao je na zemlji svezan, kao zatvorenik, a ipak je još imao sve u svojoj ruci.
- A kakvi su vam sada planovi, ako to smijem pitati? upita on.
Nisu imali nikakvih posebnih planova. Bobby promrmlja nešto o policiji.
- Najbolje što možete napraviti - odgovori Roger veselo. - Nazovite policiju i predajte me. Vjerujem da će presuda porote glasiti - otmica. Pretpostavljam.
Pogleda u Frankie.
- Tvrdit ću da sam to napravio iz bolesne strasti.
- A ubojstvo? - upita ona.
- Draga moja, pa vi nemate nikakvih dokaza. Baš nikakvih. Razmislite, pa ćete vidjeti da imam pravo.
- Badgere - reče Bobby - najbolje je da ostaneš ovdje i pripaziš na njega, a ja ću skoknuti dolje i nazvati policiju.
- Budi pažljiv, molim te - dobaci mu Frankie. – Ne znamo koliko ih je u kući.
- Nitko osim mene - reče Roger. - Sve sam ovo sam obavio.
- Nisam spreman prihvatiti tvoju riječ – odgovori Bobby grubo.
Sagne se i provjeri spone.
- U redu je - reče.- Dobro je svezan. Bit će najbolje da zaključamo vrata i zajedno krenemo dolje.
- Koje li nevjerice, ha? - reče Roger. - U mom ti je džepu pištolj, uzmi ga ako želiš. Možda će te to ohrabriti, a meni sada sasvim sigurno nije od nikakve koristi.
Zanemarujući njegovo zadirkivanje, Bobby se sagne i uzme pištolj.
- Baš je ljubazno od tebe što si ga spomenuo – reče mu. - Ako to baš želiš znati, osjećam se sigurnijim.
- Baš fino - reče Roger. - Napunjen je.
Bobby ponese svijeću i oni napustiše tavan ostavljajući Rogera na podu. Zaključa vrata i stavi ključ u džep. Pištolj je držao u ruci.
- Ja ću krenuti prvi - reče. - Sada se više ne smijemo glupo zalijetati niti upasti u novu nevolju.
- Baš je on n-n-n-eobičan momak - reče Badger pokazujući glavom tavan na kojem je ležao zaključani Roger.
- Zna dobro podnijeti poraz - primijeti Frankie.
Ni sada nije bila sasvim oslobođena šarma tog mladog čovjeka, Rogera Bassington-ffrencha.
Drhtavi odsjaj svijeće osvjetljavao je put prema prizemlju. Sve je bilo tiho. Bobby pažljivo pogleda preko ograde stubišta. U predsoblju ugleda telefon.
- Bolje je da prvo obiđemo sobe - predloži on - da nas netko ne iznenadi.
Badger je naglim pokretima otvarao sva vrata zaredom. Od četiri spavaće sobe, tri su bile prazne. U četvrtoj ugledaše mršavi lik na krevetu.
- Pa to je Moira! - uzvikne Frankie.
Muškarci utrčaše u sobu. Moira je ležala na krevetu kao da je mrtva, osim što su joj se grudi vrlo lagano pomicale gore i dolje.
- Spava li? - upita Bobby.
- Mislim da je drogirana - odgovori Frankie. Pogleda uokolo. Na stoliću pored prozora ugleda injekcionu štrcaljku. Bili su tu također mala svjetiljka na špirit i igla za uštrcavanje morfija.
- Bit će u redu - reče Frankie. - U svakom slučaju moramo zvati liječnika.
- Siđimo dolje da telefoniramo.
Spustiše se u prizemlje do predsoblja. Frankie se bojala da bi telefonske žice mogle biti presječene, ali bezrazložno. Dobili su policijsku stanicu i pošteno se namučili da sve objasne. U policijskoj su stanici mislili da je riječ o nečijoj šali.
Kad su konačno uvjerili policajce, Bobby spusti slušalicu s velikim olakšanjem. Zatražio je da s policijom stigne i liječnik, što je policijski poručnik obećao.
Desetak minuta kasnije stigao je automobil s inspektorom, poručnikom i još jednim starijim čovjekom na kojem je sve govorilo da je liječnik.
Frankie i Bobby su ih dočekali i sve im objasnili, iako pomalo površno, a zatim ih odveli na tavan. Bobby otključa vrata, otvori ih i - glupavo se zabulji unutra. Nasred prostorije ugledao je hrpu razrezane užadi. Ispod otvorenog tavanskog prozoričića bio je dovučen krevet, a na njega postavljen stolac.
Rogeru Bassington-ffrenchu ni traga ni glasa.
Badeer Bobby i Frankie bijahu istinski zapanjeni.
I on 'je meni govorio o Houdiniju - reče naposljetku Bobby - a sam ga je nadvladao umješnošću! Kako li je'samo razrezao užad?
- Mora da je uza se imao dzepni nozic – pretpostavi Franky.
Da ga je i imao, kako bi ga dohvatio? Obje su mu ruke bile zavezane straga.
Inspektor se nakašlja. Sve se njegove prijašnje sumnje opet vratiše. Sada je više no ikada bio sklon tome da cijelu ovu stvar nazove psinom.
Franky i Bobby nađoše se u neugodnom položaju pripovjedača dogadaja koji su svakom minutom zvučali sve neuvjerljivije.
Njihov je spas bio liječnik.
Čim su ga uveli u sobu u kojoj je ležala Moira, odmah je ustanovio da je bila drogirana morfijem ili nekim drugim opijumskim preparatom. Nije bila u ozbiljnom i zabrinjavajućem stanju. Reče da će se ona sama probuditi za pet ili šest sati.
Predložio im je također da je premjeste iz te kuće u susjedno njegovalište gdje bi se netko mogao za nju pobrinuti.
Bobby i Frankie se složiše s njegovim prijedlogom. Pošto su inspektoru dali osobne podatke, dopušteno im je da odu. Uz inspektorovu su pomoć dobili i smještaj u gostionici »Seven Stars«.
Obuzeti osjećajem da ih još smatraju kriminalcima, bili su presretni kad su ušli u svoje sobe - Bobby i Badger u prostranu dvokrevetnu, a Frankie u majušnu jednokrevetnu.
Nekoliko minuta pošto su se svi povukli, netko zakuca na Bobbyjeva vrata.
Bila je to Frankie.
- Baš sam se nečeg sjetila - reče ona. - Bude li ta budala od inspektora i dalje mislila da smo sve izmislili, predočit ću mu i dokaz da sam bila opijena kloroformom.
- Doista? Gdje je?
- U posudi za ugljen - odgovori ona. - Zar se ne sjećaš da sam tamo povratila?