Zašto nisu pitali Evansa

First topic message reminder :

Zašto nisu pitali Evansa
(Why didnt they ask Evans?)
Agatha Christie

U malenom velškom golferskom gradiću Marchboltu Bobby Jones, sin lokalnog župnika otkriva polumrtvo tijelo nepoznatog muškarca. Muškarac prije smrti sa svojim zadnjim dahom izgovara zagonetno pitanje "Zašto nisu pitali Evansa"? Zaintrigiran muškarčevim pitanjem Bobby Jones uz pomoć svoje prijateljice Lady Frances Derwent kreće u otkrivanje ubojice i identiteta Evansa...

XXXI Frankie postavlja pitanje
Iscrpljena svim tim dogodovštinama, Frankie je idućeg dana spavala do kasno ujutro. U pola jedanaest sišla je u bar i našla Bobbyja kako je čeka.
- Zdravo! - reče joj. - Gdje si dosad?
- Ne budi tako oštar, dragi moj - svali se ona u stolac.
- Što ćeš jesti? Imaju dobrog bakalara, jaja, slanine i šunke.
- Uzet ću samo malo prepečenog kruha i ne suviše jaki čaj - reče ona promatrajući ga. - Što se to događa s tobom?
- Mora da je u pitanju udarac od vreće s pijeskom odgovori joj Bobby. - Vjerojatno mi je dobro razdrmala mozak. Osjećam da sam pun snage, poleta i blistavih ideja, te jedva čekam da izađem i krenem u akciju.
- Pa da krenemo? - predloži Frankie beživotno.
- Već sam nešto i napravio - nastavi on. – Posljednjih pola sata proveo sam s inspektorom Hammonom. Trenutno nam ne preostaje ništa drugo nego da priznamo da je u pitanju šala, Frankie.
- Ali, Bobby...
- Kazao sam: trenutno. Moramo prodrijeti u bit cijele ove stvari, Frankie. Na pravom smo mjestu i sve što nam preostaje to je da saznamo istinu. Ne želimo da RogerBassington-ffrench bude optužen za otmicu. Hoćemo da bude optužen za ubojstvo.
- I uhvatit ćemo ga - doda Frankie, osjećajući kako joj se vraća dobro raspoloženje.
- Tako da - reče joj Bobby s odobravanjem u glasu. Popij još malo čaja.
- Kako je Moira?
- Prilično loše. Osvijestila se u užasnom živčanom stanju. Smrtno je prestrašena. Otišla je u London, u njegovalište u Queen's Gateu. Kazala je da će se tamo osjećati sigurnijom. Ovdje je doista bila preplašena.
Živci joj nikada nisu ni bih dobra strana – primijeti Frankie.
Pa svatko bi se prestrašio čudaka i hladnokrvnog ubojice kao što je Roger Bassington-ffrench, osobito ako se zna da još slobodno luta uokolo.
- Ali on ne želi ubiti nju. Ako se ne varam, nama je za petama.
- Mislim da je trenutno suviše obuzet sobom a da bi se još i o nama brinuo. A sada, Frankie - reče Bobby – treba sve ovo privesti kraju. Početak svega mora se nalaziti u oporuci Johna Savagea, o kojoj mnogo toga nije jasno. Ili je ta oporuka bila krivotvorena, ili je Savage bio ubijen, ili nešto slično.
- Vjerojatno je riječ o krivotvorenju čjm je u to upleten Roger Bassington-ffrench - zamisli se Frankie. – Čini se da mu je to specijalnost.
- A možda je riječ i o krivotvorenju i o ubojstvu doda Bobby - a na nama je da saznamo istinu.
Frankie kimne glavom u znak odobravanja.
- Još imam uza se bilješke koje sam načinila dok sam čitala Savageovu oporuku - reče ona. - Svjedoci su bili kuharica Rose Chudleigh i vrtlar Albert Mere. Njih će vjerojatno biti jednostavno pronaći. Tu su zatim pravnici koji su sastavili oporuku - Elford i Leigh, inače iz vrlo ugledne firme kako mi je to rekao gospodin Spragge.
- Dobro, otuda ćemo početi. Mislim da je bolje da ti preuzmeš advokate jer se s njima lakše snalaziš. Ja ću krenuti u potjeru za Rose Chudleigh i Albertom Mereom.
- A Badger?
- On se nikada ne budi prije ručka — odgovori Bobby. - Da ne zaboravim, što misliš o ovome?
I pokaza joj komadić prljava papira. Bila je to fotografija.
- Gospodin Cayman! - prepozna ga Frankie odmah. Gdje si je našao?
- Jučer navečer pored telefona. Skliznula je iza njega.
- Tada se čini da je sasvim jasno tko su, zapravo, bili gospodin i gospođa Templeton. Čekaj malo.
U tom im se času približi konobarica noseći poslužavnik. Frankie je upita da li poznaje čovjeka na fotografiji.
Konobarica je promatrala sliku malo naherene glave.
- Čini mi se da sam ga već negdje vidjela, ali se ne mogu sjetiti... Ah, da! Mislim da je to gospodin koji je posjedovao kuću Tudor Cottage, neki Templeton. Nisu više tu, odselili su, mislim čak da su otišli u inozemstvo.
- Kakav je to bio čovjek? - upita je Frankie.
- Ne bih vam to mogla reći. Nisu često dolazili ovamo, samo preko vikenda, a i to povremeno. Nitko ga nije često viđao. Gospođa Templeton je bila mila ženica. Nisu ostali u Tudoru dugo, svega oko šest mjeseci, dok nije umro onaj bogati gospodin i ostavio sve što je imao gospođi Templeton. Tada su odselili u inozemstvo, ali nisu prodali Tudor Cottage. Čini mi se da kuću ponekad iznajmljuju drugim ljudima za vikende. Sumnjam da će se sa svim tim novcem ikada vratiti ovamo i tu nastaviti živjeti.
- Imali su kuharicu koja se zvala Rose Chudleigh, nije li tako? - nastavi Frankie zapitkivati.
Konobarica se, međutim nije nikada zanimala za tuđe kuharice. Jedino što je od svega zapalilo njezinu maštu bio je bogataš koji ostavlja svoj novac. Povuče se s praznim poslužavnikom u rukama.
- Sve je jasno - razmišljala je Frankie glasno. - Caymanovi više ne dolaze ovamo, ali su zadržali kuću za potrebe bande.
Dogovorili su se da podijele posao onako kako je to Bobby predložio. Pošto je u lokalnim trgovinicama nabavila novu odjeću, Frankie ode u »bentleyu«, a Bobby krene u potragu za vrtlarom Mereom.
Sreli su se za vrijeme ručka.
- Dakle? - upita Bobby.Frankie odmahne glavom.
- Krivotvorenje ne dolazi u obzir. Dugo sam govorila s gospodinom Elfordom, inače vrlo dragim starcem. On je već bio načuo nešto o tome što nam se sinoć dogodilo, pa je umirao od znatiželje da čuje pojedinosti. Tu se ne događa mnogo uzbudljivih stvari. Ubrzo sam ga sasvim očarala. Počela sam ga tada zapitkivati o slučaju Savage, napomenuvši da sam sasvim slučajno srela neke daljnje Savageove rodake koji su vjerovali da je riječ o krivotvorenoj oporuci. Stari je tako poskočio kad sam to rekla, da je bilo sasvim jasno da krivotvorenje uopće ne dolazi u obzir. Osobno je vidio gospodina Savagea, a taj je nastojao da se oporuka napravi tamo i tada, iako je advokat Elford želio otići i posao pošteno obaviti, znaš već - sa svim onim formularima i papirima...
- Ne znam - odgovori Bobby. - Još nikada nisam pisao oporuku.
- Zato ja jesam, i to dvije. Drugu sam napisala jutros. Morala sam imati neku ispriku za posjet advokatu.
- I kome si ostavila novac?
_ Tebi.
- Baš je to nepromišljeno. Ako te Roger Bassington-ffrench ukoka, onda će mene za to objesiti.
- Nisam ni pomislila na to - prizna Frankie. – U svakom slučaju, Savage je bio vrlo nervozan i tražio je da se oporuka odmah sastavi, u kući, a svjedočili su vrtlar i kuharica. Gospodin Elford je potom odnio oporuku u svoj ured i tamo je pohranio na čuvanje.
- Čini se da smo opkoljeni smrću - reče Bobby kad je Frankie završila svoje izlaganje.
- Tko je opet umro?
- Vrtlar Mere.
- Misliš li da su svi ti ljudi jednostavno bili uklonjeni?
- Čini se logičnim, iako bi stari vrtlar mogao biti izuzetak. Imao je sedamdeset dvije godine.
- U redu — složi se Frankie — dozvoljavam da je u tom slučaju posrijedi prirodna smrt. Jesi li imao sreće s Rose Chudleigh?
- Da. Pošto su Templetonovi napustili ovaj kraj, i ona je otišla na sjever, ali se brzo vratila i udala za čovjeka s kojim se zabavljala punih sedamnaest godina. Na žalost, prilično je ograničena. Čini se da se ne sjeća ničega ni o čemu. Možda ćeš ti bolje uspjeti...
- Posjetit ću je - reče Frankie. - Uvijek sam imala uspjeha s glupanima. A gdje je Badger?
- Zaboga! - uzvikne Bobby. - Pa na njega sam sasvim zaboravio.
Ode da ga pronađe.
- Kad sam ušao u sobu. još je spavao - reče Bobby kad se vratio. - Sada ustaje. Cini se da ga je sobarica budila četiri puta, a da to na njega nije ostavilo baš nikakav dojam.
- Bolje je da sada krenemo i nađemo kuharicu ustane Frankie od stola. - A tada moram kupiti četkicu za zube i spavaćicu, spužvu i još nekoliko sitnica potrebnih za civilizirani život. Bila sam toliko blizu majke prirode jučer navečer, da o tome uopće nisam razmišljala. Podigla sam pokrivač i jednostavno pala u krevet.
- Baš kao i ja - osmijehne se Bobby.
- Hajde da porazgovaramo s tom Rose Chudleigh! Gospoda Chudleigh, udata Pratt, živjela je u kućiciprepunoj namještaja i porculanskih pasa. Bila je to vrlo troma i krupna žena ribljih očiju, koju su očito mučili polipi u nosu.
- Vidite, vratio sam se - reče joj Bobby raspoloženo. Gospođa Pratt teško uzdahne i ravnodušno ih pogleda.
- Bilo nam je drago kad smo čuli da ste živjeli s gospođom Templeton - reče Frankie preuzimajući stvar u svoje ruke.
- Da, gospođo - odgovori ova.
- Vjerujem da ona sada živi u inozemstvu – nastavi Frankie tonom intimne obiteljske prijateljice.
- Tako se priča - reče gospođa Pratt.
- Ovdje ste proveli prilično mnogo vremena, nije li tako? - upita Frankie.
- Gdje to?
- Mislim s gospođom Templeton - odgovori joj Frankie izgovarajući riječi jasno i glasno.
- Ne bih to rekla, gospođo. Samo dva mjeseca.
- Oh, a ja sam pomislila da ste cijelo vrijeme bili s njima.
- Cijelo je vrijeme s njima bila samo Gladys, njihova sobarica. Provela je s njima šest mjeseci.
- Zar ste bile dvije?
- Tako je. Ona je bila sobarica, a ja kuharica.
- Znači da ste vi bili tamo i kad je umro gospodin Savage?
- Molim?
- Da li ste bili tamo kad je umro gospodin Savage? ponovi Frankie.
- Koliko znam, gospodin Templeton nije umro - odselio je nekamo u inozemstvo - reče kuharica.
- Ne Templeton, već Savage! - reče Bobby. Gospođa Pratt ih prazno pogleda.
- Čovjek koji je gospođi Templeton ostavio sav svoj novac - uporno će Frankie.
Tračak nečega što je podjećalo na inteligenciju zasja na licu gospode Pratt.
- Ah, da, gospodo. Bio je to gospodin o čijoj se smrti vodila istraga.
- Tako je - potvrdi Frankie oduševljena kakvim-takvim napretkom. - Običavao je često dolaziti i noćiti?
- To ne znam, gospođo. Tada sam tek počela raditi za Templetonove. Gladys bi to sigurno znala.
- Ali ste zato vi prisustvovali sklapanju njegove oporuke, tako sam barem čula? - nastavi Frankie.
Gospođa Pratt je tupo pogleda.
- Ušli ste, slušali, vidjeli ste ga kako potpisuje neke papire, potpisali ste i vi...
Razboritost se opet ukaza na licu Prattove.
- Da, gospođo. Ja i Albert. Nikada prije nisam takvo što radila i sve mi se to nije nimalo sviđalo. Rekla sam Gladys da ne volim potpisivati nikakve papire, no ona me je umirila govoreći da je advokat Elford i dobar odvjetnik i pošten čovjek.
- Što se, zapravo, dogodilo? - upita Bobby.
- Molim?
- Tko vas je pozvao da potpišete papir? - upita Frankie.
- Gazdarica, gospođo. Ušla je u kuhinju i zamolila me da izađem i potražim Alberta, te da oboje dođemo u najbolju spavaću sobu, iz koje se ona noć prije iselila zbog gospodina... onoga što je umro. Ušli smo. U krevetu je ležao taj čovjek i izgledao vrlo bolesno. Nikad ga prije toga nisam vidjela. Izgledao je užasno, no advokat Elford ga je smirivao govoreći kako će sve biti u redu, a nama je lijepim riječima objasnio da se nemamo čega bojati, te da ćemo se morati potpisati na isti papir na koji se bolesni gospodin već bio potpisao, i to odmah iza njegova potpisa. To sam i učinila, te iza potpisa naznačila »kuharica«. Tako se potpisao i Albert. Zatim smo napustili sobu i ja sam, sva drhteći, odmah otišla do Gladys govoreći joj kako nikada u životu nisam vidjela čovjeka koji izgleda kao smrt, na što mi je ona odgovorila da je on pri dolasku, noć ranije, izgledao sasvim dobro, te da ga je vjerojatno uzrujalo nešto u Londonu. Tada sam joj rekla da se ne volim potpisivati, ali me ona umirila govoreći da je gospodin Elford pošten čovjek.
- A gospodin Savage, taj bolesnik, kada je umro?
- Već slijedećeg jutra, gospođo. Te se je noći zatvorio u svoju sobu ne dozvoljavajući nikome da uđe. Kad ga je Gladys ujutro zvala da se probudi, zatekla ga je hladnog i ukočenog. Pored kreveta je našla i njegovo pismo. »Oh!« uzviknula je Gladys kad je pročitala da je naslovljeno sucu istražitelju. Uslijedila je istraga o smrti. Dva mjeseca kasnije, gospođa Templeton me obavijestila da će otputovati u inozemstvo i tamo živjeti. Prije toga našla mi je dobro zaposlenje na sjeveru, s krasnim primanjima, a dala mi je i lijep poklon. Vrlo draga ženica, ta gospođa Templeton.
Gospođa Pratt je sada već polako počela uživati u vlastitoj govorljivosti. Frankie ustane.
- Pa — reče ona — baš mi je drago što sam sve to čula. Iz novčarke izvuče poveću novčanicu i pruži je kuharici:
- Morate ovo prihvatiti kao mali poklon. Toliko sam vam vremena oduzela!
- Mnogo vam hvala, baš ste ljubazni - reče ova. – Do viđenja i vama i vašem dragom suprugu.
Frankie pocrveni i brzo se povuče. Bobby krene za njom nešto kasnije, glumeći da nije ništa čuo.
- Čini se da smo saznali sve što zna - reče on.
- Da - odgovori Frankie. - I sve se uklapa. Nema sumnje u to da je Savage napravio oporuku, a vjerujem i da se doista pribojavao smrti od raka. Teško je podmititi poznate liječnike. Vjerujem da su jednostavno iskoristili činjenicu što je on napisao oporuku i riješili ga se što su brže mogli, prije nego što se predomisli. Nije mi samo jasno kako sve to dokazati.
- Znam. Mogli bismo posumnjati da mu je gospođa Templeton. dala nešto za uspavljivarije, ali ni to ne možemo dokazati. Roger Bassington-ffrench je vjerojatno krivotvorio i Savageovo pismo sucu istražitelju, ali ni to ne možemo dokazati, sada više ne. Vjerujem da je pismo ubrzo poslije istrage uništeno.
- Vraćamo se, dakle, na početak: zašto se Bassington-ffrench i njegova banda toliko boje tebe? - reče Frankie.
- Zar ti se baš ništa ne čini neobičnim u priči koju smo danas čuli?
- Ništa posebno, osim jedne sitnice. Zašto je gospođa Templeton poslala po vrtlara da potpiše oporuku kad je imala pri ruci sobaricu. Zašto nije pitala sobaricu?
- Neobično je što si baš to rekla - reče Bobby. Glas mu je zvučao čudno, pa ga Frankie iznenađeno pogleda.
- Zašto?
- Zato jer sam zastao pri odlasku i pitao gospođu Prattza Gladysino prezime i adresu.
- - Pa?

XXXII Evansova
Frankie zine od čuđenja.
Bobby je uzbuđeno govorio:
- Vidiš, maločas si mi postavila isto pitanje kao i pokojni Carstairs. Zašto nisu pitali sobaricu? Zašto nisu pitali Gladys Evans? Samo što nisam shvatio da je posrijedi žena.
- Oh, Bobby, napokon se stvarno bližimo kraju uzvikne Frankie.
- Ista je stvar začudila i Carstairsa. Njuškao je uokolo tražeći istinu, kao što smo i mi tražili neki pouzdan trag, pa ga je isti detalj začudio kao i nas. Štoviše, vjerujem da je baš zbog toga otputovao u Wales. Gladys Evans je velško prezime, ona je vjerojatno iz tih krajeva. Slijedio ju je sve do Marchbolta gdje je zaglavio. Netko ga je pratio i on nije do nje nikada stigao...
- Doista, zašto nisu pitali Evansovu da svjedoči? -razmišljala je Frankie. - Mora da za to postoji neki čvrst razlog. Zašto 'su izabrali baš Merea i Chudleighovu, a ne nju?
Iznenada zasta i rukama pritisne sljepoočice.
- Čekaj, dolazi - reče tiho. - Tinja u glavi. Za minutu ću znati odgovor.
Nekoliko je minuta ukočeno razmišljala, a tada pogleda u svog druga s neobičnim sjajem u očima.
- Bobby, ako u kući imaš dvije služavke, kojoj ćeš davati napojnicu?
- Sobarici, dakako - odgovori Bobby iznenađeno. Napojnica se nikada ne daje kuharici jer je gosti nikada ni ne vide.
- Točno, a ne vidi ni ona goste. Sobarica te, medutim, dočekuje za stolom u blagovaonici, dodaje ti kavu, hranu. Nisu mogli pitati Evansovu da svjedoči sastavljanju oporuke zato jer bi ona odmah znala da oporuku nije izgovarao gospodin Savage!
- Zaboga, Frankie! Pa što to govoriš? Tko je, ako ne on?
- Bassington-ffrench, dakako! Zar ne shvaćaš? Tumačio je lik Savagea, utjelovio ga. Kladim se da je, zapravo, Roger Bassington-ffrench onaj čovjek koji je posjetio liječnika i digao silnu galamu zbog bolesti od raka. Zatim je pozvan advokat, stranac koji ne poznaje gospodina Savagea, ali koji će kasnije moći zakleti da je vidio kako gospodin Savage potpisuje svoju oporuku uz prisutnost dva svjedoka, od kojih ga jedan nikada nije ni vidio, a drugi je bio toliko star i gotovo slijep da vjerojatno nije ništa zamijetio. Možda čak ni on nije nikada prije toga sreo Savagea.
- Ali gdje je cijelo to vrijeme bio stvarni Savage?
- On je stigao u Tudor Cottage, to je točno, i vjerujem da su ga odmah nakon dolaska drogirali i smjestili negdje na tavan ili neko drugo skrovito mjesto. Tamo su ga držali punih dvanaest sati koliko je trebalo da Bassington-ffrench odigra do kraja svoju ulogu. Tada su ga ponovno krišom vratili u njegov krevet, otrovali ga, a Evansova ga je ujutro našla mrtvog.
- Nevjerojatno, iako vjerujem da je sve što si kazala prava istina. No možemo Ii mi to dokazati?
- Da... Ne... Ne znam. A da Rose Chudleigh pokažemo fotografiju pravog Savagea? Da li bi ona mogla reći: »Ne, to nije čovjek koji je potpisao oporuku«.
- Sumnjam. Toliko je ograničena!
- Zato su je i izabrali - reče Frankie. - Postoji nešto drugo. Stručnjaci bi morali otkriti razliku izmedu originalnog i krivotvorenog potpisa.
- Ali nisu.
- Zato što nitko nije ni postavio takav zahtjev javio. Činilo im se da jednpstavno nije bilo vremenske mogućnosti da se oporuka krivotvori. Sada je drukčije.
- Jedno u svakom slučaju moramo odmah napraviti reče Bobby. - Pronaći Evansovu. Ona je bila s Templetonovima šest mjeseci...
Frankie se namršti.
- To baš neće biti jednostavno.
- Da pokušamo putem pošte? - predloži Bobby. Baš su prolazili pored nje. Vanjskim je izgledom više nalikovala trgovini kućnim potrepštinama negoli pošti.
Frankie uđe i odmah krene u akciju.
Unutra nije bilo nikoga osim mlade poštarice koja je, bilo je očito, voljela zabadati nos u tuđe stvari. Frankie je kupila omanju kolekciju novih maraka za dva šilinga, spomenula kakvo je vrijeme i rekla:
- Vjerujem da je ovdje vrijeme uvijek bolje negoli u dijelu svijeta u kojem ja živim, u Marchboltu, u Walesu. Ne možete ni zamisliti kako tamo kiši!
Mlada poštarica odgovori na to da je i u njezinom kraju dosta kiše, te da je upravo grozno padala za vrijeme prošlogodišnjeg praznika banaka.
Frankie nehajno nastavi.
- Inače, u Marchboltu živi netko tko je porijeklom iz ovih krajeva. Baš me zanima da li je poznajete - Gladys, Gladys Evans.
Bilo je jasno da je poštarica pozna.
- Dakako - uzvikne ona. - Radila je neko vrijeme u kući Tudor Cottage, ali nije rodom iz ovih krajeva, već iz Walesa kamo se i vratila nedavno, te udala za čovjeka prezimenom Roberts.
- Tako je, točno - reče Frankie. - Možete li mi možda dati njezinu adresu? Jednom sam od nje posudila kišni kaput i nisam imala prilike da ga vratim. Ako saznam adresu, poslat ću joj ga poštom.
- Hm - reče poštarica. - Mislim da imam negdje njezinu adresu jer mi se tu i tamo javlja. Pričekajte malo.
Poče čeprkati po papirima u uglu i zatim se vrati držeći papirić u ruci.
- Eto adrese! - reče i pruži je Frankie preko šaltera. Bobby i Frankie zajedno je pročitaše. Bilo je to posljednje što su očekivali:
Gospođa Roberts, Župa, Marchbolt, Wales.

XXXIII Senzacija u »Orientu«
Kako su Bobby i Frankie napustili poštu a da se ničim nisu odali, to nitko od njih dvoje nije znao. Kad izađoše, pogledaše se i prasnuše u smijeh.
- U očevoj župi... cijelo vrijeme! - dahtao je Bobby.
- A ja sam proučila četiri stotine i osamdeset prezimena Evans u telefonskom imeniku - žalila se Frankie.
- Sada mi je sasvim jasno zašto se Roger Bassington-ffrench tako slatko smijao kada je čuo da ne znamo tko je Evans!
- Sada je jasno i zašto su smatrali da je sve to za njih opasno. Ti i Evansova živjeli ste pod istim krovom! nadoveza Frankie.
- Hajdemo, idući je cilj Marchbolt - reče Bobby.
- Kao prema završetku duge - reče Frankie - u susret dragome starom domu.
- Do vraga - reče Bobby. - Moramo nešto učiniti s Badgerom. Imaš li uza se išta novaca?
Frankie otvori torbicu i izvuče svežanj novčanica.
- Daj mu ih, pa neka se riješi teškoća s kreditorima. Također mu reci da će moj otac otkupiti garažu i postaviti ga u njoj kao šefa.
- U redu - reče Bobby. - A sada je najvažnije da požurimo.
- Čemu ta silna žurba? - upita Frankie.
- Ne znam. Jednostavno osjećam da bi se nešto moglo dogoditi.
- Užasno. Idemo odmah!
- Ja ću srediti stvar s Badgerom, a ti zagrij motor reče Bobby.
- Znači da opet neću stići kupiti četkicu za zube požali se Frankie.
Poslije nekoliko minuta već su jurili cestom ostavljajući iza sebe Chipping Somerton. Bobbyju se više nije pružila prilika da prigovara brzini kretanja.
Ali je zato Frankie iznenada rekla:
- Slušaj, Bobby, presporo napredujemo, ovo nije dovoljno brzo.
Bobby pogleda brzinomjer koji je pokazivao da vozi brzinom od stotinu i četrdeset kilometara na sat i suho prokomentira:
- Ne znam što bismo još mogli učiniti.
- Mogli bismo iznajmiti zračni taksi - reče Frankie. Samo smo petnaestak kilometara udaljeni od aerodroma Medeshot.
- Baš si prava! - reče Bobby.
- Učinimo li tako, stići ćemo kući već za nekoliko sati. Sve što se potom događalo poprimalo je obilježje fantastičnog sna. Zašto tako ludo žure u Marchbolt? Bobby to nije znao, a vjerovao je da ni Frankie ne zna točan razlog. Jednostavno - osjećaj.
Na aerodromu Medeshot Frankie zatraži da razgovara s Donaldom Kingom. Uskoro se pojavi mladić u prljavom radnom odijelu koji se nemalo iznenadi kad je ugleda:
- Zdravo, Frankie! - reče joj. - Nisam te vidio cijelu vječnost. Što želiš?
- Zračni taksi - odgovori mu Frankie. - Pružate i takve usluge, zar ne?
- Svakako. Kamo ideš?
- Kući, i to što je brže moguće - reče ona. Donald King značajno podiže obrve.
- I to je sve? - upita.
- Ne sasvim, ali je to sada najvažnije.
- Dobro, brzo ću srediti stvar - reče King.
- Platit ću čekom - dobaci mu ona.Pet minuta kasnije već su letjeli.
- Frankie - upita je Bobby - zašto tako žurimo?
- Nemam pojma, ali osjećam da to moramo. A ti?
- Isto tako. Ali ne znam zašto! Naposljetku, naša gospoda Roberts neće odletjeti na metli.
- Možda bi i mogla. Ne zaboravi da ne znamo što Roger Bassington-ffrench sada namjerava.
- To je točno - Bobby će zamišljeno.
Već je padao mrak kad su stigli do cilja. Pet minuta kasniie, Bobby i Frankie vozili su se prema Marchboltu u »chrvsleru« lorda Marchingtona.
Parkirali su vozilo ispred župnikovih vrata jer za tako raskošni automobil nije bilo dovoljno prostora na uskom asfaltiranom dvorišnom puteljku.
Iskočiše i jurnuše prema kućama.
»Valjda ćemo se uskoro probuditi!« razmišljao je Bobby. »Što li to samo radimo?«
Na vratima ugledaše vitku figuru. Frankie i Bobby prepoznaše je istodobno.
- Moira! - vikne Frankie.
Moira se okrene. Pri tom se malo zanijela.
- Oh, baš mi je drago što vas vidim. Ne znam što da radim.
- Ali što ti, zaboga, radiš ovdje?
- Vjerojatno isto što i vi - odgovori ona.
- Otkrila si tko je Evans? - Upita Bobby.
Ona kimne glavom.
- Da. Dugačka je to priča...
- Uđimo - pozva Bobby.
Moira se povuče.
- Ne, ne! - reče užurbano. - Idemo negdje drugdje da porazgovaramo. Moram vam nešto reći - prije nego što uđemo u kuću. Zar u mjestu nema lokala ili štogod slično?
Mjesto kamo bismo mogli otići?
- U .redu - reče Bobby odvajajući se od roditeljskih vrata prilično nevoljko. - Ali zašto...
Moira krene.
- Vidjet ćeš kad vam ispričam. Požurite. Ne smijemo gubiti vrijeme.
Njih dvoje podlegoše njezinoj upornosti. Na otprilike pola puta niz glavnu cestu nalazio se omanji lokal »Orient«, čiji je naziv bio suviše raskošan u odnosu prema unutrašnjoj dekoraciji. Bilo je oko pola šest.
Sjedoše za maleni stolić u uglu i Bobby naruči tri kave.
- Dakle? - upita.
- Cekaj da donese kavu - odgovori Moira. Konobarica se vratila noseći tri mlake kave. Razdijeli ih.
- Dakle? - ponovi Bobby.
- Gotovo da i ne znam odakle da počnem – reče Moira. - Sve se dogodilo u vlaku kojim sam dolazila iz Londona. Doista, nevjerojatna slučajnost. Prolazila sam hodnikom vagona i...
Zanijemi. Licem je bila okrenuta vratima. Nagne se naprijed.
- Mora da me je pratio! — reče.
- Tko? - povikaše zajedno Bobby i Frankie.
- Bassington-ffrench - prošapta ona.
- Zar si ga vidjela?
- Napolju je. Vidjela sam ga s nekakvom crvenokosom ženom.
- Gospođa Cayman! - povika Frankie.
Ona i Bobby poskočiše i pritrčaše vratima. Moira se bunila ali je nisu slušali. Gledali su niz i uz ulicu, ali nigdje nisu vidjeli Bassington-ffrencha.
Moira im se pridruži.
- Je li otišao? - upita drhtavim glasom. - Oh, pazite! Opasan je, užasno opasan.
- Ne može nam ništa dok smo zajedno – napomene Bobby.
- Glavu gore, Moira! - doda Frankie. - Ne budi takva kukavica.
- Zasad više ništa ne možemo napraviti - govorio je Bobby dok su se vraćali prema stolu. - Nastavi pripovijedati.
Uze u ruke šalicu kave. Frankie izgubi ravnotežu i padne na njega, a kava se razlije po cijelom stolu.
- Žao mi je — reče Frankie.
Zatim pruži ruke prema susjednom stolu koji je već bio postavljen za večeru i uzme staklenke za ulje i ocat. Onu s octom isprazni i počne u nju ulijevati kavu iz svoje šolje.
- Jesi li ti poludjela, Frankie? -zapanjeno će Bobby. Što to, do vraga, radiš?
- Uzimam uzorak ove kave za Georgea Arbuthnota da ga analizira - reče ona.
Tada se obrati Moiri.
- Igra je završena, Moira! Sve mi je postalo jasno u sekundi dok smo stajali tamo kraj vrata. Kad sam gurnula Bobbyjevu ruku i prolila kavu, vidjela sam izraz tvog lica. Stavila si nešto u kavu, čim si nas odvukla od stola prema vratima s izjavom da si vidjela Bassington-frrencha. Igra je završena, gospodo Nicholson, ili gospođo Templeton, ili kako se već želite zvati.
_ Templeton? - zaprepašteno će Bobby.
_ Gledaj je u lice! - uzvikne Frankie. - Bude li nijekala odvedi je u župu, kući, i pitaj tvoju služavku, gospođicu'Roberts, da li je prepoznaje.
Bobby je pogleda. Ono liceko je ga je toliko progonilo sada je polako postalo bijesno. Lijepe se usnice otvoriše i iz njih pokulja rijeka sramnih psovki.
Tražila je nešto u torbici.
Iako još zaprepašten, istog je časa reagirao.
Rukom je odgurnuo njezin pištolj prema gore.
Metak prosvira iznad Frankiene glave i zabi se u zid »Orienta«.
Prvi put u njegovoj povijesti, konobanca je pozunla. Izjurila je na ulicu vrišteći: - U pomoć! Ubojstvo! Policija!

XXXIV Pismo iz Južne amerike
Dogodilo se to nekoliko tjedana kasnije.
Frankie je primila pismo s markom jedne od manje poznatih država Južne Amerike. Pošto ga je pročitala, odnijela ga je Bobbyju.
U pismu je pisalo:
Draga Frankie,
Doista ti čestitam! Tebi i tvom mladom mornaričkom prijatelju, jer ste srušili jedan životni plan. A sve sam tako lijepo smislio.
Želiš li doista čuti cijelu istinu? Moja me je kompanjonka toliko izigrala (prkos, a žene su, čini mi se, nesumnjivo prkosne) da mi ni priznanja mojih najtežih djela ne mogu nanijeti nikakvu daljnju štetu. Osim toga, život počinjem iznova. Roger Bassington-ffrench je mrtav.
Mislim da me uvijek, kako se to inače kaže, pratila zla kob. Čak sam i u Oxfordu promašio. Glupost - jer sam sve bio planirao tako da se istina sazna! Otac me nije odao, ali me je zato poslao u kolonije.
Brzo sam se spetljao s Moirom i njezinim društvom. Bila je prava žena. Kriminalka s dosjeom već u petnaestoj godini života. Kad sam je sreo, gorjelo joj je pod petama jer joj je američka policija bila na tragu.
Zavoljeli smo se. Odlučili smo da to iskoristimo i vjenčamo se, ali je prije toga trebalo ostvariti neke planove.
Za početak, udala se za Nicholsona. Tako je ušla u jedan sasvim drukčiji svijet i policija joj je izgubila trag. Nicholson se baš tada spremao preseliti u Englesku gdje je namjeravao otvoriti sanatorij za liječenje duševnih bolesti Tražio je pogodnu, jeftinu kuću. Moira mu je predložila Grange. ..
Još je sa svojom bandom organizirala posao s drogama. Nicholson to nije znao, ali joj je bio neobično koristan.
U životu sam oduvijek imao samo dvije ambicije - da preuzmem cijelo obiteljsko imanje Merroway, te da raspolažem s velikom svotom novaca. Bassington-ffrenchovi su bili vrlo moćni u doba Karla II. Otada se obitelj neprestano kretala silaznom linijom do osrednjosti. Osjećao sam da sam sposoban za nešto veliko, ali mi je za to trebalo novaca.
Moira je nekoliko puta putovala preko oceana da »vidi svoju rodbinu«. Nicholson ju je obožavao i vjerovao joj sve što mu je govorila. Većina je muškaraca takva prema njoj. Zbog teškoća s poslovima oko droge, putovala je pod različitim imenima. Onog dana kada je upoznala gosppdina Savagea, bila je prijavljena na brodu kao gospoda Templeton. Znala je za njega i njegovo golemo bogatstvo, pa ga je na sve načine nastojala privući.
I privukla ga je, ali ne dovoljno da bi izgubio zdrav razum. Tada smo skovali plan. Čovjek, kojeg poznaš kao Caymana, tumačio je ulogu supruga gospođe Templeton, bezosjećajnog muškarca. Savage je bio pozvan da dođe u kuću Tudor Cottage i tamo ostane nekoliko dana. Kada se i treći put pojavio, naš je plan bio sasvim gotov. Ne moram ulaziti u pojedinosti jer su ti one poznate. Sve se odigralo brzo. Moira je pokupila novac i prividno otputovala u inozemstvo, a zapravo natrag na Grange, u Staverley.
U međuvremenu sam i ja dovršavao i ostvarivao neke svoje planove. Henry i mladi Tommy morali su nestati. S Tommyjem nisam imao sreće. Nekoliko doista dobro smišljenih nesreća nije donijelo rezultata. Zato se nisam ni namjeravao baviti »nesrećama« kad je o Henryju riječ. Poslije jedne nezgode u lovu, neprestano je osjećao snažne reumatične bolove. Uveo sam ga u svijet droge. Počeo je uzimati uvjeren da mu čini dobro. Bio je jednostavna duša. Ubrzo je postao rob droge. Pravi se plan sastojao u tome da ga smjestimo na Grange gdje bi on ili počinio »samoubojstvo« ili progutao preveliku dozu opijuma. Bio je to Moirin zadatak, jer je tamo živjela. Ja nisam smio biti s time povezan ni na koji način.
A tada se ona budala od Carstairsa počela raspitkivati. Čini se da mu je Savage s broda poslao pismo u kojem je spomenuo gospođu Templeton, te priložio i njezinu fotografiju. Ubrzo poslije primitka pisma, Carstairs je otputovao u lov. Kad se vratio iz divljina i čuo za Savageovu smrt i oporuku, jednostavno nije mogao povjerovati da je to istina. Sve mu je zvučalo lažno. Bio je uvjeren da Savage nikada nije ni pomišljao na smrt i vjerovao je da se nikada nije posebno bojao raka. I oporuka mu se učinila suprotna Savageovom karakteru. Savage je bio pravi biznismen, pa iako je ulazio u avanture sa ženama, Carstairs je tvrdio da nikada ne bi ni jednoj ostavio toliki novac, a još manje ostatak poklonio dobrotvornim ustanovama. Dobrotvorne su ustanove, inače, bile moja zamisao. Zvučalo je to nekako plemenito i nije bilo šumnjivo.
Carstairs je doputovao ovamo i počeo se raspitivati. Od samog nas je početka pratila loša sreća. Neki su ga naši prijatelji doveli nenadano na večeru, ugledao je Moirinu fotografiju na glasoviru i prepoznao je kao ženu čiju mu je fotografiju Savage poslao s broda. Tada je otišao u Chipping Somerton i tamo počeo njuškati.
Moira i ja počesmo se polako pribojavati, iako tada još nepotrebno. Carstairs se, medutim, pokazao kao tvrdoglav čovjek.
Slijedio sam ga do Chipping Somertona. Nije sreo kuharicu Chudleigh jer je ona u međuvremenu otputovala na sjever zbog novog posla, ali je zato saznao novo prezime i novu adresu sobarice Evans, te krenuo za njom u Marchbolt.
Sada je već postajalo ozbiljnije. Ako Evansova identificira gospode Nicholson i Templeton kao jednu osobu, bit će neugodno. Slučaj mi je pomogao. Bio sam vrlo blizu iza njega kada se podigla magla. Iznenada sam ga gurnuo i sve je bilo gotovo.
Ipak, još sam bio u nedoumici. Nisam znao da li ima uza se neki optužujući materijal. Tu je tvoj prijatelj divno ušao u igr . Ostavio me je samog s mrtvim tijelom, kratko, ali dovoijno za moj naum. Imao je uza se Moirinu fotografiju, koju je dobio od fotografa, vjerojatno da mu posluži pri identifikaciji. Uzeo sam je zajedno sa svime što je moglo upućivati na nas. Tada sam u njegov džep stavio fotografiju jedne naše članice bande. Sve se odvijalo bez teškoća. Lažna je sestra stigla u Marchbolt da ga identificira. Istraga je povoljno završena. A tada je tvoj prijatelj Bobby opet uzburkao cijelu stvar. Činilo se da je Carstairs došao k svijesti prije nego što je umro, te da je govorio. Spomenuo je ime Evans koje se odnosilo na ženu koja je tada već radila u župi njegova oca.
Priznajem da nas je tada malo uhvatila panika. Kao da smo izgubili glave. Tada je Moira rekla da će ona srediti stvar. Odvezla se automobilom u Marchbolt. Čekala je povoljnu priliku i Bobbyju usula u bocu piva morfij dok je spavao. Mladi vrag, međutim, nije podlegao. Bila je to čista loša sreća.
Kao što sam ti već rekao, tek me je zapitkivanje dra Nicholsona o tvojoj prometnoj nesreći potaklo da se pitam jesi li ti doista to što se predstavljaš. Ali, zamisli kakav li je samo šok doživjela Moira kada se jedne večeri šuljala iz kuće na sastanak sa mnom i - naletjela ravno na Bobbyja! Odmah ga je prepoznala jer ga je dobro pogledala dok mu je sipala morfij u pivo. Nije čudno što se zamalo onesvijestila od straha. Tada je shvatila da u nju ne sumnja, ohrabrila se i počela igru.
Otišla je u njegovo prenoćište i ispričala mu nekoliko lijepih priča koje je ovaj progutao kao ovca. Pravila se kao da joj je Alan Carstairs bio stari ljubavnik, te štošta napričala o njezinu strahu od Nicholsona. Također je učinila sve što je mogla da rastjera sumnjičavost koju ste osjećali prema meni. Isto sam i ja napravio razgovarajući s tobom -prikazao sam je kao slabo, bespomoćno biće, i to Moiru koja bi toliko ljudi mogla ukloniti s ovog svijeta, a da ni okom ne trepne.
Stanje je bilo vrlo ozbiljno. Imali smo novac. Plan s Henryjem dobro je napredovao. S njegovim sinom Tommyjem nisam htio žuriti, on je još mogao pričekati. Ni Nicholsona ne bi bilo teško ukloniti. Ali, ti i Bobby bili ste prava prijetnja. Neprestano ste svoje sumnje usmjeravali prema imanju Grange.
Možda će te zanimati: Henry nije počinio samoubojstvo. Ja sam ga ubio! Razgovarajući s tobom u vrtu, »hvatio sam da ne smijemo gubiti vrijeme, otišao sam u kuću i uvidio dvije stvari.
Priliku mi je pružio avion koji nas je nadlijetao. Ušao sam u radnu sobu i sjeo pokraj Henryja koji je nešto pisao govoreći mu: »Slušaj, stari moj...« i - tada sam pucao. Buka aviona prigušila je pucanj. Napisao sam lijepo oproštajno pismo, obrisao otiske prstiju s revolvera i utisnuo ga u Henryjevu šaku, koju sam potom pustio. Revolver je pao na pod.
Neću ti sada detaljno opisivati fini mali mehanizam koji je bio smješten u dimnjaku i programiran da opali četiri minute poslije mog izlaska iz radne sobe.
Ključ od vrata radne sobe stavio sam u Henryjev džep, a vrata zaključao ključem od blagovaonice, koji je odgovarao bravi.
Sve se odvijalo vrlo glatko. Ti i ja stajali smo u vrtu kada se začuo »pucanj«. Savršeno ubojstvo! Jedini je postao sumnjiv jadni stari Nicholson. Ta se budala baš tada vratila zbog zaboravljenog štapa ili nečeg sličnog.
Moira je svoju pravu narav pokazala tek u kući Tudor Cottage. Iz buke koja je do nje doprla s tavana, shvatila je da sam savladan, brzo je sama sebi ubrizgala veću dozu morfija i legla na krevet. Kad ste svi sišli u predsoblje da telefonirate, skoknula je do tavana i oslobodila me. Tada je morfij počeo djelovati i kada je stigao liječnik, ona je bila u pravom opijumskom snu.
Ipak, živci su joj radili. Bojala se da ćete otići do Evansove i saznati kako je sastavljena Savageova oporuka, te kako je došlo do samoubojstva. Bojala se također da je Carstairs pisao Evansovoj prije nego što je stigao u Marchbolt. Pravila se kao da ide u njegovalište u London. Umjesto toga, požurila je u MarchboJt i - srela vas na stubištu! Jedino što joj je tada palo na pamet bilo je da vas se oboje jednirn udarcem riješi. Njezina je metoda bila okrutna do kraja, ali bi ona i to izdržala. Sumnjam da bi se konobarica koja vas je služila sjetila kako je izgledala Moira. Zatim se namjeravala vratiti u London i smjestiti u njegovalište. Bez tebe i Bobbyja na putu, cijela bi se stvar slegla...
Ali ti si je razotkrila i Moira je izgubila glavu. A tada je na suđenju i mene uvukla u sve to!
Možda me je vep pomalo umarala...
Nisam, međutim, ni slutio da bi ona to mogla znati.
Vidiš, ona je posjedovala novac - moj novac! Da smo se vjenčali, vjerojatno bih se i nje brzo zasitio... Volim raznolikost.
Eto me, dakle, tu - na početku novog života.
A sve zbog tebe i tvog nevaljalog mladog prijatelja Robbvja Jonesa.
Ipak ne sumnjam da necu uspjeti.
IH će' sve opet ispasti loše?
Toš se nisam promijenio.
Ali ako ne uspiješ na početku - pokušaj, pokusaj i opet nnnovno pokušaj. Zdravo, draga moja, ili možda još bolje - au revoir. Nikad se ne zna. Tvoj privrzeni nepnjatelj, hrabri i zli nitkov Roger Bassington-ffrench.

XXXV Vijesti iz župe
Bobby joj vrati pismo, a Frankie ga s uzdahom uze.
- Doista je jedinstvena osoba - reče ona.
- Uvijek ti se sviđao - odgovori on hladno.
- Imao je šarma - reče Frankie. - A i Moira ga je imala.
Bobby pocrveni.
- Baš je neobično to što se cijelo vrijeme ključ zagonetke nalazio ovdje, u župi - reče joj. - Valjda znaš da je Alan Carstairs ipak Evansovoj, tj. gospođi Roberts napisao pismo prije svog dolaska.
Frankie potvrdi:
- Napisao joj je da će je posjetiti zato što traži obavijesti o gospođi Templeton. Vjerovao je da je ona opasni međunarodni kriminalac za kojim traga policija.
- A kad su ga gurnuli sa stijene, gospođa Roberts nije zbrojila dva i dva - reče ogorčeno Bobby.
- To je zato što je čovjek koji je pao u ponor bio identificiran kao Pritchard — objasni Frankie. — I uopće su pametno obavili posao identifikacije. Ako je niz stijenu gurnut Pritchard, kako bi to mogao biti Carstairs? Tako razmišlja prosječan ljudski um.
- Smiješno je to što je ona prilikom istrage prepoznala Caymana - nastavi Bobby. - Zapravo, ugledala ga je samo na čas, dok su me dolazili posjetiti, pa je pitala supruga o kome je riječ. Gospodin Roberts joj je odgovorio da je u pitanju izvjesni Cayman. A ona mu je na to rekla: »Čudno, pljunuti je gospodin kod kojeg sam svojedobno radila.«
- Čak se i Bassington-ffrench odao u dva ili tri navrata - preuzme riječ Frankie - samo što to ja kao najobičniji idiot uopće nisam shvatila.
- Kada?
Tada kada je Sylvia rekla da je fotografija mrtvog čovjeka iz novina nalik Carstairsu. Roger je rekao da nema mnogo sličnosti, a to znači da je ipak - pogledao njegovo lice!
- Ali kako si uspjela raskrinkati Moiru, Frankie?
- Povod su mi bile izjave ljudi koji su odreda govorili o gospođi Templeton kao o »tako miloj ženici«. To se nikako nije uklapalo u lik Caymanove. Nju nijedan sluga sigurno ne bi nazvao »ženicom«. Stigli smo u župu i tamo zatekli Moiru, pa mi je iznenada sinulo: što ako je ona gospođa Templeton?
- Pametno.
- Žao mi je Sylvije - nastavi Frankie. - Sav taj publicitet! A Moira je Rogera uvukla u sve ovo. Srećom, dr Nicholson joj je sve ove dane bio pri ruci, pa neću biti iznenadena ako se vjenčaju.
- Čini se da se sve sretno završilo - reče Bobby. Badger napreduje s poslom u garaži zahvaljujući tvom ocu, a i ja mu moram zahvaliti na izvrsnom poslu koji mi je osigurao.
- Doista izvrsnom?
- Upravitelj plantaža kave na njegovu imanju u Keniji, s visokom plaćom. Zasta.
- Ljudi često dolaze u Keniju na izlete - reče namjerno.
- Mnogi tamo i ostanu - doda ona oklijevajući.
- Frankie! Zar bi ti doista? - pocrvenio je Bobby i počeo zamuckivati. - I ti bi doista d-d-d-ošla?
- Bih - reče Frankie. - Točnije, hoću.
- Oduvijek si me privlačila - reče Bobby ukočeno. Osjećao sam se bijedno znajući da sve to nema izgleda.
- Vjerojatno si zato bio tako grub onog dana kada smo igrali golf?
- Da. Osjećao sam se prilično jadno.
- Hm - reče Frankie. - A Moira? Bobby se osjeti nelagodno.
- Priznajem da me je njezino lice gotovo opčinilo.
- Privlačnije je nego moje - odgovori Frankie velikodušno.
- Nije, ali me je progonilo. A tada smo se našli zatočeni na onom tavanu, bila si vrlo hrabra i ... Moira je jednostavno ishlapila iz mojih misli. Gotovo da me nije ni zanimalo što se s njom događa. Mislio sam na tebe, samo na tebe. Bila si jednostavno divna. Gotovo zastrašujuće hrabra.
- Ali se zato iznutra nisam baš jako hrabro osjećala reče Frankie. - Sva sam drhtala, pa ipak sam željela da mi se diviš.
- I divio sam ti se, Ijubljena moja. Oduvijek. I uvijek ću ti se diviti. Jesi li sigurna da nećeš mrziti Keniju?
- Obožavat ću je. Engleske mi je ionako pun nos.
- Frankie...
- Bobby...
- A sada uđite ovamo - reče župnik otvarajući vrata i nudeći gošćama društva Dorcas da uđu.
Tada naglo zatvori vrata i ispriča se.
- Znate... moj sin... on je zaručen...
Jedna od predstavnica društva obješenjački reče da im se to tako i učinilo.
- Dobar mladić - nastavi župnik. - Neko vrijeme nije shvaćao život ozbiljno. Međutim, popravio se. Uskoro će u Keniji upravljati plantažama kave.
Jedna od predstavnica istog društva šapne drugoj:
- Jesi li vidjela? Bila je to lady Frances Derwent. Nju je ljubio.
Nije prošlo ni sat vremena, a već je cijeli Marchbolt saznao za novost.