Večera s Anom Karenjinom

One nisu najbolje prijateljice, prije bi se reklo znanice. Ono što im je zajedničko velika je ljubav prema književnosti. Svaka od njih je drugačija, ali uz dobru hranu i čašu vina postaju sudionice u otkrivanju ljepote klasične literature. No kad im jedna od njih, ona koju smatraju najsavršenijom i kojoj se sve dive, prizna da se razvodi, sve će ostati zapanjene. Još će ih više začuditi što ne želi reci što ju je navelo na to. No njihovi sastanci u kojima raspravljaju o sudbini Ane Karenjine i Emme Bovary navest će ih da ispitaju i svoje živote i da barem u prividni red dovedu svoje supruge, djecu, ljubavnike, karijere…

Prvo poglavlje


Žureći uz 83. ulicu Trish Bartlett pogleda na sat. Bilo je petnaest do šest. Još uvijek nije kasnila ali nije ni željela biti posve točna ni doći među prvima. Uspori korak i zastane pred kineskom trgovinom pokraj Cynthijine kuće diveći se izloženom cvijeću, već pomalo izblijedjelim irisima i posljednjim ružama čiji su cvjetovi stali opadati. Konačno se odluči za lončić jantarnih cinija, koje će, vjerovala je, činiti lijep ukras na stolu prigodom prvog ovogodišnjeg sastanka njihovog književnog kluba. Odmah osjeti i tračak kajanja. Poznavajući Cynthiju znala je da je njezin salon već ukrašen raskošnim cvjetnim aranžmanom, usklađenim s bojom stolnjaka i keramike. To je bio Cynthijin stil - ležerna elegancija koju je znala postići jednostavnim intervencijama znajući da će Mae, kućna pomoćnica, na vrijeme podrezati stabljike i postaviti vazu baš na pravo mjesto.
Trish obuhvati cvijeće jednom rukom premještajući torbu u drugu i mršteći se pritom zbog njezine težine. Torba je bila prepuna bolesničkih dosjea koje je te večeri morala srediti. Ostat će joj tek malo vremena nakon sastanka kluba, kratke Jasonove provale strasti (takvi napadi su ga obično hvatali baš nakon njezinog povratka sa sastanka, a značili su potvrdu dominacije nad njom, neku vrstu kompenzacije Jasonove mušičave usamljenosti) i uspavljivanja Mandyja koji će se neizbježno, možda instinktivno razbuditi dok oni vode ljubav i to baš u trenutku kada dosegnu tegobni vrhunac. U svakom slučaju, morat će srediti bolesničku dokumentaciju. U bolnici su svaki dan očekivali posjetu inspekcije, a njezino je radno vrijeme bilo pretrpano, jedva ostavljajući prostor za neizbježne hitne slučajeve. Ovo poslijepodne imala je dva takva slučaja - trinaestogodišnju djevojčicu čija je sklonost samoozljeđivanju dovela do ruba samoubojstva, i anoreksičnu studenticu sveučilišta Sarah Lawrence, djevojku koja je kolabirala u svojoj spavaonici i koja je neprekidno jecala nesposobna izgovoriti jednu jedinu riječ.
- Izabrala sam pogrešnu profesiju - promrmlja Trish u bradu dok je čekala na zeleno svijetlo. - Cynthija je napravila pravi izbor, vrag je odnio.
Posljednje dvije riječi izgovorila je glasno iznenađena grubošću tona. Cynthija je ipak bila njezina prijateljica i to vrlo bliska.
- Koga to šalješ k vragu?
Jen se nalazila tek nekoliko koraka iza nje, vragolasto se smiješeći. Iako je i sama nosila veliki kožni portfelj, pridžala je Trishinu torbu kako bi ova mogla zgodnije prihvatiti cvijeće.
- Jen. Ne šuljaj se prijateljima iza leda! Baš sam mislila o jednom idiotu iz bolnice koji je totalno zeznuo dijagnozu - izrekne Trish prvu laž koja joj je pala napamet. - Ništa naročito.
Lagano se prigne i utisne poljubac na čelo svoje sićušne prijateljice, sretna što će biti nasamo barem nekoliko trenutaka prije bučnih pozdrava i zagrljaja s ostatkom društva na prvom sastanku kluba nakon ljetne pauze. Znala je da će se sve one pojaviti noseći sa sobom istrošene i podcrtane primjerke džepnog izdanja Ane Karenjine. Od svih članica grupe, Trish je osjećala da joj je Jen nekako najbliža. Bila je to osoba bez zahtjeva, nesklona sukobima, mirna u ophođenju s prijateljicama baš kao i s Ianom, njezinim dugogodišnjim partnerom.
- Izgledaš sjajno, Jen. Kako je prošlo ljeto?
Onako nasmiješena, slična maloj vili, Jen je doista izgledala divno. Koža joj je preplanula tek do ružičastozlatne nijanse a kratka, tamna kosa nad Čelom je stvarala vjenčić uvojaka; uska pletena haljina tamnocrvene boje isticala je sklad nježnog tijela.
- Nije bilo loše, par zanimljivih vikenda i stvarno dosadno natezanje po obali Rhode Islanda. Ianu je odjedanput palo napamet slikanje obalnih pejzaža i neki mu je prijatelj dao na korištenje kućicu pokraj Westerlyja. I tako je on slikao a ja sam čitala Anu Karenjinu pokušavajući očistiti od pijeska moj kupaći kostim. Što misliš je li se lijepa Ana ikad mučila čisteći pijesak s međunožja?
- Ako i jest, nikada o tome nije pričala - odgovori Trish uz smijeh. - Grof Leon nije bio naročito vješt u intimnim razgovorima sa ženama.
- Mogle bismo o tome večeras porazgovarati. Nakon što smažemo složenac. To je na jelovniku ako nisi znala. Cynthija kaže da ćemo time obilježiti prvi sastanak u godini. Moram ti priznati da mi danas u uredu nije izgledala slavljenički. Nešto je muči. Možda joj je nova sekretarica previše pametna ili previše zgodna.
- Ne mogu se sjetiti da sam ikada vidjela našu princezu Cynthiju jako izmučenu -zamišljeno će Trish. - Moje profesionalno mišljenje je da ona nimalo ne boluje od sindroma Sve o Evi.
- Možda.
Jen se namršti i zagleda u visoki brijest koji je poput stražara stajao u dvorištu Cynthijine kuće. Uski su listovi već bili obrubljeni zlatom drhtureći na ranovečernjem povjetarcu. Nekoliko tek otpalih listova poskakivalo je po tlu upozoravajući na neumitni dolazak jeseni. Iako je još uvijek bilo toplo, Jen lagano zadrhti.
- Znači da radiš još jedan projekt za nju? - upita Trish.
- Kod Cynthije ima stalno novih projekata. Direktorica marketinga u Nightingaleu ne poznaje odmora. Ovaj put su na redu katalozi za Dan zahvalnosti - podmetači za zdjele u obliku purice, pregače oslikane bundevama - sve elegantne stvarčice za bogate kupce koji se neće nikad ni približiti kuhinji. Sve se mora dovršiti vrlo brzo i po svoj prilici ću raditi cijelu noć, ali ne žalim se. Treba mi novac. Ian već mjesecima nije ništa prodao i pomalo smo u stisci. Sretna sam što imam posla. Gomila grafičkih dizajnera slobodnjaka trga se za poslove tako da mogu biti presretna što Cynthija zna napamet moj telefonski broj.
- A Cynthija može biti presretna što ima tebe - uzvrati lojalno Trish.
Već je vidjela brošure i kataloge koje je Jen radila s iznimnom lakoćom i vještinom i iskreno se divila sposobnostima svoje prijateljice. Kao i mnogi znanstvenici osjećala je strahopoštovanje pred umjetničkim talentom, pred intuitivnom kreativnošću potpuno neovisnom o podacima, istraživanju i eksperimentu koja se tako misteriozno slijevala na platno i papir.
- Cynthija je i inače prilično sretna gospođa - doda Jen bez ikakve gorčine a Trish kininu diveći se Jeninoj plemenitosti. Kad je ona govorila o Cynthijinom životu nije mogla izbjeći primjesu zavisti, posve razumljivu ali ne i vrijednu poštovanja.
Cynthija je doista posjedovala sve - sjajan posao, izvanrednu plaću i još veće dodatne zarade, a tu je bio i Eric, savršeni zgodni muž čiji su dokumentarni filmovi osvajali nagradu za nagradom. Liza i Julie, zlatokose blizanke, bile su Mandyjeve vršnjakinje, samopouzdane koliko je Mandy bio stidljiv (Trish je bila sigurna da se blizanke nikada nisu budile usred noći drhteći od napada straha). I, dakako, tu je bila i Mae, domaćica kuće uz čitav niz bejbisiterica mahom europskog porijekla koje su govorile engleski s neobičnim naglaskom savršeno se brinući o djeci. Mae je, pak, vodila brigu o čitavoj toj prostranoj kući s mnogo prostorija i golemim prozorima, blistavih drvenih podova i s verandom koja vodi u divno uređen vrt. Ne smiju se preskočiti ni putovanja u egzotična mjesta zbog premijera Ericovih filmova ili poslova za Nightingale. Takav bajkoviti život kao da je imao odjeka u Cynthijinoj ličnosti - bila je dobra i plemenita baš onoliko koliko je bila sretna.
Trish je bila zbunjena zbog vlastite zavisti. Znala je da nema pravog razloga za nju. I sama je živjela život kakav je i zamišljala u srednjoškolskim danima kada su medicinski fakultet i brak bili slike daleke budućnosti i kada nije mogla biti sigurna da će ista od toga postići. Čak i u devedesetim studentice medicine očekivao je naporan život, a one koje su živjele od stipendije poznavale su i dodatne poteškoće. Još uvijek je osjećala ushit kada bi shvatila da je unatoč svemu stvorila karijeru, da se na njezinom prstu nalazi Jasonov prsten i da na radnom stolu stoji slika nasmiješenog Mandyja. Jasonov posao nije bio tako glamurozan kao Ericov, ali on je uspješno vodio jednu investicijsku grupu i ime bi mu povremeno osvanulo u Wall Street Journalu. U posljednje su vrijeme počeli tražiti veći stan i razmišljali o kupovini vikendice u Berkshiresu. Stvari su se odvijale sve bolje i nakon svakog poslovnog uspjeha obrazi su mu se rumenjeli kao planinaru koji se približava vrhu nakon dugog i mučnog uspona. Trish bi ga uvijek nagradila nježnim zagrljajem i toplim osmjehom, dijeleći njegov entuzijazam. Sjajan je, znala bi reći sama sebi. Imam sjajnog muža.
Mandy je pak bio napredno i privrženo dijete (Cynthijine su blizanke, potajno bi mislila Trish, pomalo hladne i spadaju u tipove koje bi njezini kolege, dječji psiholozi, nazvali emocionalno škrtima). Trish je znala da izaziva divljenje mladih stažistica u bolnici. Jedna zgodna mlada kolegica čak je oponašala i njezinu frizuru. Nekoliko puta je čula kako o njoj govore s divljenjem, zavideći joj na sposobnosti da uskladi obiteljski i profesionalni život. Takva vrsta uspjeha pružala je nadu i drugima. - Ima tako sjajan život - načula je kako jedna kolegica govori drugoj. - Bila je tako pametna da odgodi trudnoću do završetka specijalizacije.
Istina, pomisli ona, imam sjajan život. Ta rečenica je bila poput mantre, koja je trebala zaživjeti ako se dovoljno često ponavlja.
Ako je tako, zašto uopće uspoređuje svoj život sa Cynthijinim? Zašto se svako jutro mora boriti da izađe iz kukuljice tuge u koju bi se uplela preko noći? Slegnu ramenima. Možda se radi samo o iscrpljenosti, o prezahtjevnom ritmu. Trebala bi potražiti pomoć u kući. Tako nešto sebi može priuštiti. Još večeras će zatražiti od Cynthije ime agencije preko koje može pronaći onako sjajne i vješte kućne pomoćnice.
Raspoloženje joj se popravilo, baš kao da ta usputna misao ima težinu gotove odluke i ona se smiješeći, zajedno s Jen popne uz velike kamene stube sve do blistavih vrata od hrastovine. Jen uhvati teški mjedeni obruč koji je služio kao zvono. Prozori su bili otvoreni i mogli su se čuti zvuci dječjih Suzuki violina iz kojih su blizanke uspjele izvući note pojednostavljene verzije Fur Elise. Djevojčice su upravo vježbale, a vjetar je nosio glazbu kroz topli večernji zrak.
Miris prženog mesa izmiješanog s tajanstvenim začinima draškao im je nosnice i Trish je shvatila da je zapravo gladna. Pokuša se prisjetiti je li uopće štogod pojela za ručak. Izgleda da se njezin obrok sastojao od jedne jabuke koju je grickala između rasprave s nekim uzrujanim roditeljem i konzultacijama s gastroenterologom u svezi bulimične pacijentice. Morat će ih uputiti na Donnu, koja će sigurno biti zlovoljna što je ometa takvim temama baš između deserta i analize Ane Karenjine.
Upravo je Donna otvorila vrata i nasmiješila se u znak dobrodošlice, zagrlivši Jen prijateljski (a možda i pomirbeno) i položivši ruku na Trishino rame. Nije bilo prvi put da je Trish uočila razliku u Donninom ponašanju kad je bila izvan bolnice. Na radnom mjestu, u njezinoj nutricionističkoj ordinaciji, čiji su zidovi bili ukrašeni tek slikama prehrambene piramide i probavnog sustava, ona je svoju pepeljastoplavu kosu češljala u strogo zaglađenu punđu. Na blijedoj koži nije bilo nikakve šminke, dugi je bijeli mantil skrivao mekoću oblina, a radne su cipele dopirale do nježnih gležnjeva. Ovdje, na ulazu u Cynthijinu kuću pružala je posve drukčiju sliku; raspuštena je kosa padala na ramena poput svilenog plašta, na kapcima je bio diskretan sloj blijedoplavog sjenila u savršenom skladu s krupnim očima, a obraze visokih jagodica prekrivao je jedva vidljiv nanos rumenila. Na sebi je imala tijesno pripijenu vestu i hlače sukladne boje; niske su joj cipele prianjale uz noge kao nježne rukavice. Izgledala je baš kao žena koja se uredila za muškarca. To je i bila istina, jer će je nakon ovog sastanka čekati jedan od dvojice muškaraca s kojima se nalazila, jedan od strpljivih ljubavnika - bit će to jazz glazbenik Tim ili možda neurolog Ray. Znala je vješto rasporediti svoje slobodno vrijeme između večere s Rayom, koncerta s Timom, dok bi vikende provodila naizmjence s jednim ili drugim, što je pobuđivalo divljenje njezinih poznanica. One, dakako, ne bi željele takav život, ali vještina kojom je izvodila ove manevre izazivala je njihovo divljenje. Naravno, priznavale su, Donna je mlađa, što donekle opravdava njezinu prilagodljivost. Ona i Rina bile su bebe njihove grupe, iako su se primicale klizavom terenu tridesetih.
- Kasnite - blago ih ukori. - Svi su već tu. Neke ispijaju već drugu čašicu Chablisa. Osim toga propustile ste duet Lize i Julie.
- Vjerojatno su to i željele - doviknu otrovno Elizabeth, Jenina sestra. Sjedila je na kožnoj sofi u salonu, odmah do Rine.
Trish uputi Jen suosjećajni pogled. Elizabeth je rijetko propuštala priliku za kakvu strelicu, za cinični upad.
Trish se još jednom začudi silnoj razlici između dviju sestara - visoka Elizabeth s kosom mišje boje i napetim, uskim licem i Jen, slična maloj vili, opuštena i podložnog karaktera, sklona samokritici i tako nježna prema drugima. Sestre su bile idealan primjer za produžetak rasprave o primatu odgoja ili genetike, jednoj od milijih tema njezinih kolega. Teško je bilo povjerovati da su ove dvije žene odrasle u istoj kući i da imaju iste roditelje, iako su svi znali da im je ostatak života bio bitno različit. Još jednom osjeti sućut prema Elizabeth. Nije bilo lako biti majkom autističnog djeteta i suprugom beskompromisnog šovinista kao što je onaj kurvin sin, Berth.
Elizabeth je bila vrijedan član grupe, onako pronicljiva i sposobna za duboke uvide. Dijelila je njihovu strast prema književnoj analizi i angažiranom čitanju. Dobro je što je Jen pozvala sestru da se pridruži grupi nakon što se Carla, bivša članica poslije razvoda preselila u Los Angeles. Prvotna je grupa tijekom godina gubila članove i nove su se kandidatkinje prije pristupa birale veoma pažljivo. Znale su da se ne radi o običnoj grupi žena koje se sastaju da bi nekako utukle večer i ispunile vrijeme bježeći od gunđavih muževa i zahtjevne djece površno brbljajući o najnovijem bestseleru. Razlog njihovih sastanaka bila je strast prema književnosti. Knjige su im bile važne kao kruh. Voljele su uranjati u živote izmišljenih likova, strastveno raspravljati o razvoju radnje, o odlukama protagonista, o rješenjima dilema. Svaka je od njih donosila jedinstven način razmišljanja, na osobnoj i profesionalnoj razini, a Elizabeth, unatoč svojoj krutosti i sarkazmu, posjedovala je prodornu inteligenciju. Iako su je vlastiti problemi ponekad gušili, s lakoćom se mogla koncentrirati na muke Ane Karenjine. Trish se upita, kako netko tko je žrtvovao svoj život na oltaru sinovljeve bolesti, gleda na Anino smišljeno napuštanje sina jedinca.
Nasmiješi se Rini, koja je, kao i uvijek, bila previše blijeda i mršava. Vitko joj je tijelo prekrivala prevelika bijela vesta i vrećaste crne hlače, a nokti su, kao i obično, bili izgriženi do mesa. Rina gotovo neprimjetno kininu glavom, kao da bi je svaki veći napor previše umorio.
Sama je Cynthia, sva nasmiješena, s jantarnom kosom lagano raspuštenom i zamućenim topazom na dugom lančiću koji je dodavao dašak elegancije jednostavnoj svilenoj haljini boje zelenog žada, sjedila udobno zavaljena u kožnoj fotelji. U krilu su joj sjedile blizanke odjevene u pidžame s uzorkom Winnie the Pooh medvjedića držeći svoje male violine. Izgledale su kao da poziraju kakvom nevidljivom umjetniku. Posljednja svjetlost zalazećeg sunca na trenutak je obasjala glave majke i kćeri vatrenim aureolama.
- Jen, Trish! Kako divno cvijeće! Hvala vam.
Cynthia se nasmiješi i podigne čašu u znak pozdrava.
Kao na dogovoreni znak, pojavi se Mae i preuzme cinije.

Cynthijina domaćica Mae, krupna Irkinja tmurna pogleda i tanke kose koja je jedva prekrivala ružičastu kožu tjemena, nosila je trenirku boje breskve i slične tenisice.
- Gdje samo nalazi ovakve tenisice? - upita jednom Elizabeth kad se Mae pojavila sva u maslinastozelenoni, a Jen mirno objasni sestri da direktorica marketinga u Nightingaleu može bez problema u bilo koje doba pronaći bilo koji proizvod.
- Ako ga pak proizvođač nema, napravit će ga za nju - dometnu Jen.
- Baš je sretnica, ta Mae. Kako divan život! Elizabethina primjedba bila je očekivano zlobna.
- Hvala, Mae - obrati joj se Jen ljubazno. - Jeste li dobro proveli ljeto?
- Dosta dobro.
Sve su znale da ih domaćica baš ne voli, to jest da ne simpatizira te strastvene rasprave, gunđajući jer Cynthija troši vrijeme na takve stvari i jer ona sama ima dodatnog posla.
Istina, Mae je bila ona koja za njih pripravlja jela (po gurmanskim receptima koje određuje Cynthija), postavlja stol (također po Cynthijinim uputama) i čisti za njima nakon što se premjeste u salon raspravljajući o sadržaju i likovima knjige. Znale su također da je Cynthia posve ravnodušna na Maein izraz lica, brinući se isključivo o kvaliteti njezinog rada i pouzdanosti. Zauzvrat je dobivala solidnu plaću i specijalno naručene teniske pastelne boje. Kao i druge žene sigurne u svoj položaj, Cynthija je bila spremna platiti više od uobičajene tarife samo da domaćinstvo funkcionira besprijekorno i da sve potrebe ukućana budu u potpunosti zadovoljene.
- Je li večera skoro gotova? - upita ona Mae dok je domaćica bila na putu prema kuhinji.
- Samo recite kada - odgovori Mae i zatvori vrata kuhinje.
- Ingrid! - pozove Cynthija okrenuvši se svojim kćerima i držeći svoju savršeno manikiranu ruku na jednoj od glavica.
- Vrijeme je da vas dvije odete na spavanje. Dajte mi pusu i pođite s Ingrid.
Kao poslušni kerubini, djevojčice prisloniše crvene latice svojih usana na majčine obraze i kupujući još malo vremena uz veseli smijeh obiđu čitavu sobu utisnuvši svakoj od gošći poljubac s mirisom žvakaće gume. Tankovita, plavokosa Ingrid, nova dadilja u trapericama ukrašenima metalom, kratkoj majici i gologa pupka s pirsingom strpljivo je čekala sve dok se djevojčice u jednom trenutku ne okrenuše prema njoj pružajući joj ruke. Potom krenuše vodeći svoju nadzornicu kao da je ona sama zarobljenica njihovih hirova.
Cynthia je sjedila gotovo nepomično sve dok se vrata njihove spavaće sobe nisu zatvorila. Tada se okrenu prema prijateljicama. Glas joj bijaše tih i one se nagnuše prema njoj kako bi je bolje čule. Trish se odmah prisjeti doktora Tremonta, predavača psihoanalitičara, čovjeka koji je svoj jedva čujni govor koristio kao posebnu tehniku. - Kada se pacijent naginje kako bi vas bolje čuo, to znači da doista sluša - znao je govoriti. Je li i Cynthia koristila ovaj trik prilikom važnih sastanaka u Nightingaleu? Odmah odagna ovu pomisao. Cynthijine su oči bile zabrinjavajuće blistave, obrazi zažareni, a riječi ma kako tihe, zvučale su poput grudica čiste boli.
- Željela bih vam priopćiti nešto jako važno. Rastajem se od Erica. Jutros je napustio kuću i doći će pokupili svoje stvari sutra ujutro dok su blizanke u školi, a ja na poslu. Sve se dogodilo iznenada. Nitko se nije pripravio na tako nešto. Jučer sam saznala nešto što me onemogućava da provedem i jedan jedini dan pod istim krovom s njim. Nisam mu mogla dopustiti da ovdje prespava još jednu noć. Nemojte mi, molim vas, postavljati pitanja, jer na njih neću odgovoriti. Željela sam da ovo znate jer sam s vama oduvijek dijelila mnogo toga. Znam da imam vašu podršku, ali ja sam stvarno dobro. Ništa mi ne treba. Sve je pod kontrolom. Čak sam i ja pod kontrolom i ne želim o svemu tome pričati.
Na usnama joj je lebdio slabašan osmijeh, a njezine prijateljice ukočene od šoka, ostadoše posve mirne, kao da bi i najmanji pokret mogao narušiti nesigurnu ravnotežu trenutka. Pogledi su im bili oboreni, a lica zamagljena od tuge.
Zveckavi zvuk razbijenog kristala prenu ih iz ukočenosti i one se zagledaju u krhotine koje su se na drvenom podu presijavale poput suza. Iz Rinine je ruke iskliznula čaša vina. Kao da su se probudile iz transa, sve se okrenuše prema Cynthiji, a glasovi im bijahu puni brige i zbunjenosti.
- Cynthia!
Pitanja koja je Cynthia izrijekom zabranila, poteku im s usana glasna i zbrkana.
- Ali što se za Boga miloga dogodilo?
- Ne možete tako, ma što to bilo. Misli na djecu. Za njih će to biti grozno.
- Cynthia, o čemu to pričaš? Ne misliš valjda ozbiljno?
Grčevito su tražile riječi utjehe i nudile prijedloge. Trish gotovo nečujno spomenu bračnog savjetnika. Jen, po prirodi pomiriteljica, promumlja nešto o vremenskoj distanci koja da je bolji uvid u stvari.
Šok ustupi mjesto nevjerici. Radilo se o Cynthiji, sposobnoj, uspješnoj Cynthiji čijem su se životu divile i blago joj zavidjele na njemu. Nije bilo pravog savjeta za ženu koja nikada i nije trebala savjete. Sretna se Cynthia učas prometnula u nesretnu.
Jen je zagrli i položi svoju nježnu, viloliku glavu na njezino rame. Cynthia joj pomilova kosu kao da sama tješiteljica treba utjehe. Bila je izrazito blijeda i savršena šminka nije mogla posve prikriti crvenilo oko očiju.
- Hej - uzviknu i ustane, glasno pljesnuvši rukama i mijenjajući izraz kao što je promijenila položaj. - Ovo je sastanak književnog kluba, a ne žalovanje. Idemo večerati, a onda ćemo raspravljati o lijepoj Ani. Ne vjerujem da ste se usudile doći ovamo, a da niste pročitale knjigu. Imale smo za to cijelo ljeto.
Govorila je odlučno i vedro i uhvativši Jen pod ruku krenula prema blagovaonici gdje ih je čekao postavljen stol, prekriven lijepim oker stolnjakom. Blistave čaše i ulašten pribor za jelo stajali su pored tanjura od terakote. Red i ljupkost kao oštra opreka emocionalnom kaosu.
Trish trpko primijeti da je bila u pravu. Na sredini stola nalazila se keramička vaza zemljane boje iz koje se na stol izlijevahu stručci lijepih kata. Njezine su cinije našle mjesto na kolicima za posluživanje uz golem bakreni čajnik prepun aromatične kave. No u ovom trenutku ona nije zavidjela Cynthiji. Postidi se sjetivši se prijašnjih misli; zavist je sada ustupila mjesto sućuti. Promatrala je prijateljicu kako reže komade složenca; proučavala je njezino lijepo, koščato lice i pokrete koji su sada bili nekako kruti, a osmijeh čudno ukočen. Upita se je li Cynthia odabrala jelo i boje prije ili nakon otkrića koje ju je natjeralo da tako neopozivo izbaci Erica iz zajedničke kuće i zajedničkog života. Zastidi se pred vlastitom zlobom i usmjeri pozornost na prekrasno jelo od janjetine i bijelog graha pridružujući se zboru komplimenata.
- Prekrasno.
- Izgleda veličanstveno. - Je li to novo posuđe?
*

Za večere nisu pričale o Ani Karenjinoj, već o ljetnim praznicima. Trish, Jason i Mandy proveli su jedan tjedan u Berkshireu, a drugi u Hamptonsu. Tražili su prikladno mjesto za ljetovanje, a ona se nije mogla odlučiti između mora i planine. Nije im povjerila da u tišini noći dok je slušala kako Jason mirno diše pored nje, nije znala želi li išta od toga.
Iako Cynthija nije spominjala svoje ljetovanje, znale su da je to vrijeme provela s Ericom i djevojčicama na Rivijeri, na filmskom festivalu, a jedan dio na grčkom otoku gdje se održavala konferencija o cinema verite. Slike glamuroznog para s ljupkim blizankama objavile su i novine poput New York Timesa i Timesa. U ovom je trenutku bilo neprimjereno misliti o tome.
Što je to zgodni Eric mogao napraviti da uništi tako lijep, savršen obiteljski život? Trish je znala da sve one misle o istom vrteći po glavi sve mogućnosti, dok uživaju u janjećem pečenju, nalijevaju vino i izmjenjuju dojmove o proteklom ljetu. Dok su čavrljale, pokušavajući glumiti normalnu situaciju, potajno su pogledavale prema Cynthiji koja je vrlo malo jela, ali je često dolijevala vino u čašu.
Donna je provela ljeto s Timom na Newport jazz festivalu, a posljednji je tjedan s Rayem otišla u toplice u Connecticutu. Veselo im je priopćila kako ni jedno ni drugo iskustvo ne bi nikomu preporučila.
- Važan podatak o jazz glazbenicima, a to malo tko zna, jest da se ne peru baš često. To ne važi za Tima, naravno, ali važi za njegove prijatelje. Provela sam sedam dana u sobicama slušajući vježbanje malih sastava i uživajući u smradu znoja i lošeg duhana.
Smijale su se suosjećajući s njom i ne pitajući je o provodu u toplicama.
Rina i Jeremy, njezin šestogodišnji sin, putovali su u London gdje je Rina proučavala posljednje mučne mjesece života Sylvie Plath. Tragična smrt američke pjesnikinje i njezino djelo bili su tema doktorskog rada koji je dugo odgađala u početku za trudnoće i dugo ga odgađala zbog roditeljskih obveza.
- Mentor je bio pun razumijevanja - rekla im je s izvjesnom gorčinom. - Izjavio je da neudana majka ne bi trebala razmišljati o doktoratu.
- Trebala si ga prijaviti zbog seksizma - spremno će Elizabeth.
- Nikakve politike sad kad sam pri kraju - odgovori Rina. - Inače, moram reći da je Jeremy fantastičan putnik. Pretpostavljam da je to genetika.
Posluži se još jednim komadom složenca, gutajući ga prebrzo, kao da se boji da će hrana nestati, a ona ostati gladna. Podrazumijevalo se da će ostatak, zajedno s okrajcima francuza skupiti u plastičnu posudu i ponijeti sa sobom.
Nisu ništa rekle. Rina je zapravo bila grozan putnik, a one se nisu usuđivale upitati tko je taj muškarac s dobrim genima. Čak je i Donna koja je bila njezina cimerica za vrijeme studija, morala priznati da ima neke pretpostavke, ali nikakve izvjesnosti u sveži čovjeka koji je zaslužan za Jeremyjevo rođenje. Rina joj se nije povjerila, a (ovo Donna nikada nije rekla ostalima) čak i da jest, to bi lako mogla biti izmišljotina. Donna je oduvijek znala za Rininu sposobnost izmišljanja, prekrajanja istine koje je služilo održavanju određene slike o sebi. Rina ju je jednog dana jednostavno nazvala i zamolila za savjet u svezi zdrave trudničke dijete, a onda ponovila poziv ustvrdivši da su jela bogata kalcijem preskupa za nju. Donna je predložila da podijeli troškove s ocem djeteta, na što je Rina kratko odbrusila kako će se snaći i tako je, barem naizgled i bilo. U tom razdoblju vidjela je kako se snalazi trpajući u posudice ostatke salate i starog kruha iz restorana i ulubljene limenke hrane iz samoposluge. Potajno je stavljala komadiće sira za kušanje u torbu, punila papirnate čaše mlijekom i ispijala ga dok je ležerno hodala prema blagajni.
Donna, koja se voljela brinuti za druge, često ju je pozivala na večeru, punila plastične kutije hranom i nakon Jeremyjevog rođenja, kupovala gomile voćnih kašica.
- Ne zaboravi da se mora hraniti kako valja - savjetovala je s profesionalnom ozbiljnošću uz mnogo prijateljske brižnosti.
Rina je prihvaćala ove usluge i savjete, jer je u tome, kao i u mnogim drugim stvarima bio savršen primatelj, djevojka koja je znala zatražiti stipendije i ostaviti sjajan dojam pred komisijama. Put u London platila, je dakako, izvjesna fondacija, a stan u kojem je živjela s djetetom pripadao je prijatelju prijatelja.
- London, to zvuči izvrsno - suho promrmlja Elizabeth. - Bert i ja nikad nismo bili u Europi. Planirali smo odmah nakon vjenčanja, ali to se, naravno, nije dogodilo. Sada, uz sve troškove za Adamovu školu, sretni smo ako se uopće maknemo u drugu saveznu državu. Poučavala sam u ljetnoj školi, što nam je pomoglo da platimo račune i tako smo proveli tjedan dana u motelu nedaleko od Adama. Berth misli da ga nije dobro ostaviti duže vrijeme, a liječnici i socijalni radnici se slažu s time.
Devetogodišnji je Adam bio autističan. Prekrasan, tamnooki dječak čije je fotografije Elizabeth ponekad pokazivala prijateljicama, svoje je djetinjstvo provodio vrteći se u krug po podu, slažući i preslagujući drvene životinjice, igračke već izblijedjele od neprekidnog lizanja i sisanja. Kada je malo porastao počeo je gristi nokte sve do krvi. Te krvave navike i odbijanje dadilja da rade s njim prisilili su na kraju Berta i Elizabet na traženje nekakvog smještaja gdje bi dijete moglo biti pod nadzorom tijekom dana. Takve su se usluge masno plaćale.
- A ti, slažeš se s njim? - upita je tiho Trish.
- Naravno da se slažem - porumeni Elizabeth od ljutnje. - Ovo nije psihoterapeutska seansa, Trish, i ja nisam tvoj pacijent. Neke od nas su ovdje došle da bi pričale o Ani Karenjinoj.
- Što onda čekamo? - nadoveže se Cynthija. - Ponesimo kavu u salon i započnimo.
Opet se nečujno došulja Mae, sva mrka očisti stol pred sofom i položi posudu sa slasticama.
Počeše prekapati po torbama tražeći svoje primjerke knjige, a onda se smjestiše u polukrug i okrenu prema Trish koja je ove večeri bila zadužena za moderiranje rasprave. Sastanci su uvijek imali isti oblik. Jedna od članica, koju bi unaprijed odredile kao moderatoricu ukratko bi iznijela podatke o djelu, povijesnu i socijalnu pozadinu, biografiju autora i predložila teme za raspravu. Trish je, kao obično, svoj zadatak shvatila veoma ozbiljno i sada je kopala po torbi tražeći bilješke koje je napravila prije par tjedana dok je sjedila uz Jasona na East Hamptonu. Konačno je našla malenu ukoričenu bilježnicu i dok ju je vadila iz torbe, na ulašteni pod je kliznuo potočić čistog bijelog pijeska. Sve se nasmijaše i zavališe u fotelje. Medu njima opet zavlada uobičajeni mir.
U kratkim crtama Trish prepriča Tolstojev život, utjecaj znanosti devetnaestog stoljeća na njegovo djelo, odbojnost koju je osjećao prema materijalizmu i složeni odnos prema ženama, uključujući i njegovu suprugu.
- Ovo je važan podatak o čovjeku koji bi trebao imati mnogo razumijevanja za osjećaje žena - reče Trish. - Njegova jadna žena, nakon devet poroda i nekoliko pobačaja, morala je još svojom rukom prepisati devet kopija Rata i mira. Devet prijepisa te monstruozno velike knjige, perom i tintom, i to dok se brinula za održavanje imanja brišući noseve devetero djece.
- To bi značilo da moramo biti sretne što ne živimo u devetnaestom stoljeću? - procijedi Elizabeth. - Ili da je ona zaslužila medalju za mazohizam?
- To znači da moramo biti malo skeptične što se tiče grofovog razumijevanja ženske logistike pa i života vlastite supruge. Ako to nije shvaćao, kako je mogao razumjeti Anu Karenjinu? - razjasni Trish i zagleda se u bilješke.
- Željela bih pročitati jedan citat koji držim jako važnim. On piše ovako: "Povijest je zbroj sporednih događaja koji počivaju na elementu slučajnosti". Meni se čini, da je, u skladu s tim, promatrao i živote svojih likova, vjerujući da i njihove sudbine počivaju na slučajnostima. Čitava Anina priča je puka slučajnost. Brat joj je slučajno naletio na grofa Vronskog i predstavio ga Ani, svojoj udatoj sestri koja je vodila dosadan život. Vronski i Ana su se zaljubili. Strastveni sastanci, vatrene noći. U carskoj Rusiji rastava nije bila dobar izbor. Vronski počinje oklijevati, Ana očajava i na kraju se baca pod vlak. To nas opet vraća na pomisao o slučaju. Da njezin brat nije susreo Vronskog - radi se, ponavljam, o slučajnom susretu - Ana bi ostala u braku sa starim dosadnim Aleksejem i umrla bi u svojoj sobi umjesto na tračnicama.
- To bi značilo da ne upravljamo našim životima, da ne možemo birati promjene i donositi promišljene odluke. Ništa ne vrijede programi u dvanaest koraka, važi samo slučaj
- zaključi Rina. - Ti bi ostala bez posla, Trish.
- Čak je i terapija stvar slučajnosti - prizna Trish. Raspravljale su neko vrijeme o ovoj temi pokušavajući se sjetiti slučajnih susreta koji su promijenili njihove živote. Elizabeth je spomenula zabavu od koje je gotovo odustala i na kojoj je upoznala Berta. Donna se preselila u New York jer je mislila da je odbijena u Bostonu. Radilo se, međutim, o dokumentu koji je kasnio čitav tjedan i stigao kad je već prihvatila posao u ovdašnjoj bolnici. Rinina je prijateljica oboljela od mononukleoze i tako je ona dobila priliku da nastupi na mjesto predavača. Ian i Jen su se upoznali na slikarskoj radionici. Kritizirao je njezin rad, a ona je završila u njegovom krevetu. Bili su tu bezbrojni "Što bi bilo da..." - što bi bilo da Elizabeth nije otišla na zabavu, da je pozitivan odgovor za posao u bostonskoj bolnici došao na vrijeme, da Jen nije otišla na tu radionicu - bezbrojne spekulacije i maštarije, koje su izazivale neočekivane provale smijeha. Kao i Tolstojeva Ana, i one su bile pijuni u igri sudbine.
Jedino je Cynthia šutjela, ustavši u jednom trenutku da navuče zastore i okrene sliku s vjenčanja koja je stajala na klaviru licem na dolje. Sinoć je saznala za nešto što je promijenilo njezin život i one su se pitale kada će progovoriti. Sada sigurno ne. Bilo je još rano. Bila je zatvorenija od ostalih članica grupe, rezervirana što se tiče privatnog života, ali sve što bi odlučila povjeriti, bilo je posve iskreno. Istina je, priopćila im je jednom, bila njezina opsesija. Znala je otpustiti zaposlenike zbog najmanje laži. Prekidala je prijateljstva i zbog usputnih neistina. Gnušala se izdaja i prijevara. Stoga su vjerovale da je Eric počinio neku vrstu izdaje i da je ona to otkrila.
No pitanje je ostalo lebdjeti u zraku. Što bi bilo da nije otkrila, što bi bilo da je tajna ostala tajnom? Bi li se nastavio njihov očaravajući život? Razmijenile su poglede, znajući dobro o čemu misle, a onda su hitro promijenile temu i prešle na slijedeću točku Trishinog izlaganja.
- Evo još jednog citata - ne mogu se sjetiti tko je to rekao, možda Levin - nastavi Trish. -U svakom slučaju u skladu je s ovim o čemu govorimo. "Ako postoji toliko umova, koliko i glava, onda postoji toliko vrsta ljubavi koliko je srca."
Ostale su neko vrijeme u tišini, probavljajući ove riječi, slijedeći osjećaje i misli koje su izazvale.
- Majčinska ljubav. Erotska ljubav - započne Elizabeth. - Različite za svaku majku i dijete, specifične za svaki par.
Poslužila se kavom ne dodavši više ništa ovom komentaru.
Divile su se njezinoj hrabrosti i stoga joj ne postaviše nikakva pitanja. Kakva je bila majčinska ljubav koju je osjećala Elizabeth, majka bolesnog djeteta, zatočenica njegovog hendikepa? Znale su koliko ju je puta izgrebao i ugrizao. Vidjele su ožiljke, čule istinu od Jen. Može li majčinstvo biti takva pokora?
Živo su raspravljale o romanu. Nije li Anina ljubav prema Vronskom razlog napuštanja osmogodišnjegjedinca Serjože? Erotska je ljubav ovdje zasjenila majčinsku dužnost. Rasprava se proširila, zaoštrila, glasovi se uspinjali i slijegali, lica rumenjela od užitka razmjene misli. One su bile Ana, bile su Vronski, ostale su opijene zbrkom domaćinstva Oblonskih. Ljetna je lektira prerasla u život.
- Ali kada Doli, Anina šurjakinja, govori o svom braku, o svojoj situaciji, evo što kaže -uzbuđeno je govorila Trish, listajući po knjizi nagrđenoj "ušima" i tražeći citat. - Aha, evo ga
- "Najgore je od svega, što ga ne mogu ostaviti: tu su djeca i ja sam vezana. Ali ne mogu ni živjeti s njim. Prava je muka gledati ga." - Eto vidite što je ženska dilema - zastrašujući izbor.
Začuje se kako Cynthija zvecnu žličicom o šalicu. Naglo usta i napusti sobu. Trish stavi ruku na usta.
- Tako glupo od mene. Nisam ni mislila, zadubila sam se u svoj monolog... zaboravila sam se. Da odem do nje?
Pogledavale su se, zbunjene i neodlučne, ali prije nego je itko progovorio, Cynthija se vrati. Očito je popravila šminku. Nosila je košaru punu lijepo umotanih darova.
- Oprostite. Otišla sam popiti aspirin. Osjećam da počinje glavobolja. Zaboravila sam vam dati ovo. Sve sam pronašla u jednoj maloj trgovini u Firenci i sjetila sam se vas.
Opet je bila velikodušna prijateljica koja rado dijeli s drugima uzbuđenja i obilje u kojemu živi. Pri svakom povratku sa svojih glamuroznih putovanja donosila je malene, ali veoma skupe darove - privjeske iz Atene, lančiće za ključeve od ružičastog kvarca iz Turske, svilene rupčiće iz Pariza.
Osjetivši olakšanje veselo su otvorile paketiće i pronašle divne kožne vrpce za označavanje stranica u knjizi, svaka u drugoj pastelnoj nijansi. Srdačno joj zahvališe i spremiše darove u torbe.
- Sljedeći put je na redu Gospođa Bovary? - upita Jen. Potvrdiše kimajući glavom.
- Trish, sad kad se baviš europskim bračnim nevjerama, mogla bi biti moderatorica i za ovu, a onda ćemo predati palicu dalje - predloži Elizabeth. Cesto je upravo ona predlagala oblik sastanka, navikla na donošenje odluka ne nudeći alternativu. Mogle su je zamisliti kako vodi sastanke s roditeljima u školskom uredu, postavljajući ultimatume i ne prihvaćajući isprike. Morale su priznati da su njezine odluke najčešće bile mudre. I ovaj put se složiše bilježeći datum susreta u kalendare. Sastanak će se održati u Rininom stanu i one će je nazvati kako bi se dogovorile što treba donijeti. Rina neće pripremati složenac. Pobrinut će se samo za sokove, a one će kupiti ostalo.
Pozdraviše se sa Cynthijom grleći je, obećavajući podršku i bilo kakav oblik pomoći.
- Nazovi kad god hoćeš, Cyn.
- Ako možemo bilo što učiniti... ako poželiš razgovarati...
- Stvarno, sve smo na raspolaganju.
Glasovi im bijahu prožeti brigom i suosjećanjem, a ona se ljubazno smiješila kimajući i sliježući ramenima.
- Divna večer - ponavljala je ignorirajući njihove ponude. Odličan posao, Trish.
Trish porumeni i kimnu bez riječi.
Velika se hrastova vrata napokon zatvoriše i one krenuše niz ulicu osvrnuvši se u jednom trenutku prema kući. Zavjese bjehu navučene i one nisu mogle razaznati gori li u sobi kakvo svjetlo. Nisu ni željele zamisliti Cynthiju kako jeca u tamnoj sobi.
Bez prethodnog dogovora nastaviše zajedno sve do križanja Treće avenije. Donna nije nazvala nijednog od svojih ljubavnika, a ostale su nazvale obitelji opravdavajući se zbog kašnjenja.
- Morat ću skočiti do bolnice i uzeti neke papire - reče Trish Jasonu.
- Prijateljica mi se ne osjeća dobro pa ću ostati još malo kod nje - opravdavala se Rina bebisiterici.
- Moram s Cynthijom dogovoriti sve oko kataloga za Dan zahvalnosti, tako da ću doći kad završimo - ostavila je Jen poruku na telefonskoj sekretarici. Nije razmišljala gdje bi mogao biti Ian. Jednom je objasnila prijateljicama da mu ne postavlja nikakve zahtjeve.
Trish bi željela popričati sa mnom o novim lijekovima koji bi mogli pomoći Adamu -priopći Elizabeth Bertu. - Nemam pojma koliko dugo.
Prekinu vezu dok je on još uvijek protestirao.
Pogledavajući se uz osjećaj krivnje, uđoše u kafić i sjedoše za tek obrisani stol. Uskoro su ispijale velike šalice mlake bezkofeinske kave.
- Što je to Eric mogao učiniti? Što ju je moglo natjerati na tako drastičan potez? - glasno izgovori Jen ono o čemu je neprekidno mislila. - Ne vjerujem da se radi o običnoj avanturi. Čak ni o nekoliko avantura. Tako što je ne bi natjeralo da ga isti čas izbaci iz stana. Nije ona Tolstojeva Doli, niti je ovo devetnaesto stoljeće. Da se radi o prijevari, valjda bi se gađali stvarima, otišli do savjetovališta i završili na dvomjesečnom krstarenju.
- Zlostavljanje djece - izlanu Elizabeth. - Vidjela sam mnogo takvih stvari u svom poslu i mogu vam reći da se to ne događa samo u predgrađima. Možda je slučajno otkrila štogod u njegovim mailovima, možda kakav pedofilski porno sajt.
- Ne čini se da Eric odgovara takvom tipu - usprotivi se Donna. - Suvremen čovjek, siguran u sebe, uspješan.
- Nema pravog profila za takve ljude - doda Trish. Ali, ipak se slažem s Donnom.
- Osim toga, on je divan s djecom. Hoću reći, dosta toga možeš zaključiti o muškarcu kad ga vidiš s djecom - reče Rina s uvjerenjem. - Jednom je poveo Jeremyja i njegovog prijatelja na snimanje dokumentarca i djeca su se sjajno zabavila.
- Aha, tu smo - prihvati Rina i unatoč svemu, one se nasmijaše.
Dok je konobarica mrko pogledavala na sat, one su nastavile s nagađanjima. Droga, homoseksualnost. Rina, uvijek usredotočena na financije, spomenu pronevjeru, što je izazvalo provalu smijeha.
- Znate što, trebale bismo samo misliti na Cynthiju i biti joj pri ruci - zaključi Jen.
- Kao da će nas ona trebati - dometnu jetko Elizabeth.
- Neki ljudi trebaju druge - reče Jen. Naglo porumenjevši pogleda sestru koja odvrati pogled. Ostale su bile zabavljene popravljanjem šminke i pražnjenjem šalica. Po prešutnom dogovoru redovito su ignorirale iskre koje su povremeno frcale među sestrama. Trish je jednom s Donnom komentirala njihov odnos.
- To nije tipičan odnos dviju sestara - rekla je tom prilikom. - Čini se da se njih dvije nalaze u fatalnom zagrljalju. Zajednička prošlost, zajednička briga za majku. Vole se, ali se ne sviđaju jedna drugoj.
Razmišljala je o mogućnosti da izradi psihoanalitički portret sestara, ali je kasnije odustala. Dok ih je slušala opet joj padne na pamet ista ideja i poželi je uistinu realizirati.
Pogleda račun i položi novčanicu od deset dolara na stol. Bilo je vrijeme da krenu. Dovoljno su rekle i dovoljno saznale.
Rastale su se na uglu i ona potrča da uhvati autobus. Tražeći kartu odloži torbu koja se odjednom učini nepodnošljivo teška.

Drugo poglavlje


Rina Samuelson se pripremila za sastanak književnog kluba s takvom pomnošću da bi to sigurno iznenadilo njezine prijateljice. One su o njoj mislile kao o vječnoj studentici koja jedva spaja kraj s krajem i koja živi u sretnoj nebrizi o svojoj okolini, zadovoljna iznajmljenim stanom na West Sideu prepunom starog namještaja. Bež sofa na razvlačenje u dnevnoj sobi pripadala je Trish i Jasonu u njihovim prvim bračnim danima. Rina je po njoj razbacala šarene indijske jastuke. Pletena fotelja koju je našla na uglu West End avenije sada je bila prekrivena batik tkaninom. Plavi je sag zatekla u stanu kad je doselila, a njegov je izblijedjeli uzorak s geometrijskim šarama bio prepun mrlja boje hrde koje su mogle biti i ostaci krvi. Prijašnji stanari su se rastavili ubrzo nakon preseljenja i Rina je mogla zamisliti žestoke svađe i ozračje nasilja, tanjure s hranom i šalice kave koji su letjeli po sobi i padali na sag, uspomenu s medenog mjeseca na grčkim otocima. Nije li Ted Hughes jednoć gađao hranom Sylviu Plath? Rina se nejasno sjećala tog podatka. Trebala bi ga provjeriti i vidjeti ima li kakvog utjecaja na pjesme iz Ariela.
Niski stolić za kavu bio je uspomena iz sobice koju je dijelila s Donnom u studentskim danima.
- Ti ga ne trebaš, a ja ne mogu kupiti novi - rekla je Donni, a njezina prijateljica koja također nije imala novaca za novi stolić, nije se bunila. Rina je posjedovala pravi talent za izazivanje suosjećanja kod drugih.
Prije sastanka, počistila je sa stola čitavo brdo književnih Časopisa, premjestivši ih u Jeremyjevu sobu i skrivajući ih iza dječakovog kreveta koji joj je nekoć poklonila Cynthija.
Gomile novina i tjednika odnijela je u spalionicu zadržavši se tamo dovoljno dugo da iz hrpe starih časopisa izvuče dva primjerka New Yorkera. Na trenutak se nećkala hoće li uzeti posljednji broj Vanity Faira, ali odbila ju je masna mrlja na koricama. Vratila se u stan, počistila podove i pokupila Jeremyjeve lego kockice nazvavši potom Ellen, majku Jeremyjevog prijatelja, kako bi još jednom potvrdila smije li Jeremy ostati na spavanju kod njih.
- Najljepša vam hvala - rekla je. - On ne podnosi sastanke mog književnog kluba.
To zapravo nije bila istina. Jeremy je u tim trenucima doista uživao. Volio bi kad bi se sastale majčine prijateljice; uživao je u njihovoj pažnji i darovima koje bi donosile, no Rinu je smetala činjenica da je on budan i da sluša njihove razgovore, šuljajući se nečujno u sobu da bi potražio vode ili se potužio na bol u trbuhu. Ona nije živjela u luksuzu Cynthijine prostrane kuće gdje je svako dijete imalo svoju sobu i svoju namrštenu ali sposobnu dadilju koja bi se bavila njihovim zahtjevima. Sretna Cynthija, pomisli, a onda umah promijeni misao. Sada nesretna Cynthija. Bilo je zapravo dobro za Jeremyja upoznati način života drugih obitelji, a ona je trebala njegovu sobu kao garderobu za sve one kapute i torbe koje će njezine prijateljice nabacati na krevet.
- Voljela bih i da Seth koji put prespava kod nas - ponudi ona, i nimalo se ne iznenadi Elleninim neodređenim odgovorom. Ellen, po zanimanju odvjetnica, udata za bankara, u svoje je vrijeme ponosno napustila svoj posao i posvetila se samo majčinskim dužnostima.
Bila je donekle podozriva prema Rininom statusu samohrane majke, prema činjenici da je Jeremyjev otac upadljivo i neobjašnjivo odsutan i da je njihov stan neuredan, pretrpan i pomalo prljav. Jednom dok je čekala Setha, Rina je opazila kako prelazi prstom preko kuhinjskog stola i finim rupčićem otire masnu mrlju koju je tamo zatekla. Kad joj je Rina ispričala kako se njezina grupa sastaje te večeri, Ellen joj je oduševljeno priopćila da i ona pripada književnom klubu koji se sastaje tijekom popodneva. Upravo su čitale knjigu Isabel Allende.
- Kučka - pomisli Rina ne obavijestivši Ellen da je njezina grupa proučavala tu spisateljicu prije tri godine i zaključila da je njezino djelo pretenciozno i dosadno.
- Još jednom vam zahvaljujem - zaključi Rina nakon što se uvjerila da se dječaci dobro slažu i da će Ellen posuditi Jeremyju pidžamu jer je ona koju je Rina poslala premalena. Zaklopila je slušalicu podignuvši zaprljanu salvetu s telefonskog stakla i trpajući je u džep.
Ugasila je kompjutor i tek isprintane listove spremila u mapu pomno je sakrivši u ladicu. Nije željela izložiti pogledima prvo poglavlje romana koji možda nikada neće završiti. Na stolu je ostavila tek nekoliko neocijenjenih studentskih radova. Sam pogled na njih zamarao ju je. Morala bi to završiti. Morala je to odavno završiti. Ove bi godine trebala biti primljena za stalnog predavača i nikako joj ne bi koristile pritužbe studenata.
- Otišla je do kuhinje bacivši usput pogled na stabljiku avokada, koja je kako se čini prestala napredovati, sjetno se prisjetivši živopisnih boja i raskošnog cvijeća u kući njezinih roditelja na Floridi. Potražila je papirnate tanjure, šalice i plastični pribor za jelo koji je uredno rasporedila po stolu ostrugavši nekoliko tvrdokornih grudica hrane, a onda začu zvono na ulaznim vratima.
Donna i Trish banuše u hodnik pričajući i smijući se. Stan se učas ispuni mirisom jastoga u češnjaku i sečuanskih odrezaka, lagano prženog povrća i riže sa škampima.
- Ovo sam naručila još dok sam bila u uredu i stiglo je upravo kad sam raspravljala o strogoj dijeti s jednim od bolesno debelih pacijenata. Baš sjajno tempirano - ispriča Donna smijući se i pružajući vrećice Rini.
- Pa dobro, čak i nutricionisti imaju pravo prožvakati nešto izvan preporučene hranidbene piramide - utješi je Trish. - Ali ne bi bilo zgodno da se to još koji put ponovi.
- Neće mi to prijeći u naviku - odgovori Donna nervozno. - A ti trenutačno nisi na radnom mjestu, Trish.
- Oprosti. U pravu si. Ponekad izgleda kao da sam stalno na dužnosti.
U njezinom se glasu mogla nazrijeti tuga i Donna se odmah smekša.
Tek što je razmjestila tanjure, Rina opet pojuri prema vratima da bi pozdravila Jen i Cynthiju. I one su donijele hranu u plastičnim zdjelama iz Shun Lee restorana - bilo je tu tosta s porilukom, vruće kiselkaste juhe i ukusnog lisnatog peciva. Razmijeniše obavezne poljupce, a svaka od njih zagrli Cynthiju nešto duže tražeći na njezinom brižljivo našminkanom licu neki novi znak tuge ili krhkosti.
- Kako si Cynthija? Kako si uistinu? - hrabro je upita Irish, dok su ostale odlagale hranu nestrpljivo čekajući odgovor. No Cynthija je kao i obično bila kontrolirana i mirna, obraćajući im se čvrstim i tihim glasom.
- Dobro. Zaista sam dobro - odgovori i zamoli Rinu da podgrije juhu, dodajući kako je tražila ovakve zdjele jer nije znala ima li Rina štogod prikladno.
- Dobro si učinila jer nemam - spremno će Rina. - Nikad nisam ni razmišljala o zdjelama za juhu.
Divila se i čudila da Cynthija, koja sigurno proživljava duboku emocionalnu traumu, još uvijek može razmišljati o stvarima kao što su zdjele za juhu. Da se ona nalazila na takvom životnom raskrižju vjerojatno bi bila paralizirana od očaja. Dobro se sjećala prvog razdoblja trudnoće. Tri je tjedna provela sklupčana na kauču, ustajući tek da bi uzela malo krekera i čaja i izrekla pokoju laž prijateljima i savjetniku koji su redovito nazivali.
- Dobro sam - još jednom potvrdi uvjerljivo. - Držim se. To je upravo ono što i želim.
Pitala se vjeruju li oni da "uistinu želi" roditi dijete i odgajati ga posve sama, ali zapravo nije bilo ni važno što oni misle. Jedina važna stvar je da je ona željela to dijete kako bi je ono povezalo sa svijetom, kako bi imala nekoga s kime će je vezati biološka veza. Provela je sate stvarajući plan koji će joj omogućiti da uspije preživjeti kao samohrana majka. Morala je srediti financije, izboriti se za veću stipendiju, pametno uložiti skromno nasljedstvo koje je dobila od roditelja kako bi osigurala novac za hranu, stanarinu i medicinske usluge. Znala bi dugo ležati budna vrteći po glavi kombinacije, napamet slažući i preslagujući dolare iz jednog stupca u drugi. Nekoć se samo poigravala sa siromaštvom, zanimalo ju je tek zbog drame koju u sebi nosi, zbog sućuti koju je u njoj izazivala. Sada se to zamišljeno siromaštvo pretvorilo u stvarnost.
Nije niti razmišljala o mogućnosti da oca djeteta (o njemu zapravo nije ni razmišljala kao o djetetovom ocu) zamoli za novčanu pomoć. Željela je da nestane iz njezinog života onako brzo kako se u njemu i našao. Susrela ga je tek nekoliko tjedana nakon što su joj roditelji poginuli u automobilskoj nesreći na Floridi. Nesreća se dogodila šest mjeseci poslije njihova preseljenja iz New Yorka u skromno umirovljeničko naselje na jugu zemlje. Stan u koji su se uselili bio je posve nov, opremljen lijepim sofama i pletenim stolicama sa spavaćom sobom u svijetlom drvetu. Čak je i posude bilo novo; žarko narančasta i žuta keramika umjesto otkrhnutih tanjura njezinog djetinjstva. Kao jedino dijete Rina je održala židovski Shivu, židovski obred oplakivanja - sama u stanu koji je još uvijek mirisao po svježoj boji. Tek je njezina uokvirena slika s diplomske proslave bila dokazom povezanosti s ovim svijetlim prostorijama u kojima su sada stajali vremešni susjedi s mesnim štrucama i pitama, ne znajući kako se valja ponašati s jednom jedinom ožalošćenom osobom. Osjećala se ucviljenom iz dvostrukog razloga. Otišli su i roditelji i čitav namještaj njezine prošlosti. Sada nije bilo ni obitelji ni povijesti. Donna je bila uz nju pomažući joj pri prodaji stana i ostalih stvari. Zajedno su se vratile u New York.
Nastavila je spremati postdiplomski, ali napredovala je veoma polako boreći se s osjećajima praznine i samoće. Oduvijek tanušna, sada je postala još sitnija, sjagodicama koje su se još više isticale na uskom licu. Dugu tamnu kosu češljala je u pletenicu. Obično se odijevala u crno, ali one noći kad je upoznala Jeremyjevog oca iznad uobičajene crne dolčevite imala je žarkocrvenu vestu. Bio je stariji, gost-predavač na fakultetu i na njezinom je odsjeku vodio seminar o britanskoj poeziji. Priznati znanstvenik, uvijek na putu između dvaju sveučilišta, često je letio preko Atlantika na kakav simpozij u Oxfordu ili znanstveni projekt u Italiji.
Dok je govorio o Wilfredu Owenu nije skrivao veliki zlatni vjenčani prsten. Unatoč tomu, sjajne se plave oči ni u jednom trenutku nisu razdvajale od Rininih. Ona se nimalo ne iznenadi kada joj je prišao nakon predavanja i pozvao je na kavu.
- Izgledate kao Modiglianijev portret - rekao je dok su sjedili za šankom ispijajući piće koje se nikome od njih nije sviđalo. - Ali zašto ste tako tužni? Jesu li Židovi uvijek tako sjetni?
Zgrozila se nad tim pitanjem, tražeći na njegovom blijedom aristokratskom licu znakove zlobe, ali nije ih pronašla. Njegova ju je suosjećajnost opustila. Žudjela je za utjehom, za dodirom, željela je makar na trenutak pripadati nekome drugome. Do njezinog su stana došli veoma polaganom šetnjom ali vodili su ljubav žestinom koja ih je oboje iznenadila. Ostao je sve do jutra a kada je otišao ona shvati da je nije ni pitao za ime. Dva mjeseca nakon toga sa sigurnošću je znala da je trudna i ta ju je spoznaja razveselila. Imat će dijete, krvnu vezu s nekom drugom osobom. Dijete će biti samo njezino. Otac neće nikada saznati za njega, neće nikada znati da postoji to židovsko dijete, bilo ono tužno ili sretno. Bit će neovisna, a ipak povezana. Povezana, Riječ ju je duboko intrigirala.
- To je upravo ono Što želim - povjerila se Donni, koja je taktično spominjala druge mogućnosti.
- Ne želim pobaciti - odgovorila je. - Želim ovo dijete.
- Ali kako ćeš se izdržavati?
Donna i ona su bile cimerice tijekom čitavog školovanja. Ona je dobro znala koliko se Rina brine zbog novca, ponekad i iracionalno. Još dok su stizali čekovi od roditelja, Rina ih je neunovčene spremala, posuđujući manje svote novca od kolegica. Donna je šutjela kada je nestala ogrlica jedne od njihovih poznanica i kada je uskoro na Rininom vratu ugledala nakit koji do tada nije vidjela. Netko drugi je zabrinuto primijetio da mu iz novčanika nedostaje novčanica od deset dolara. Te večeri je Rina, uvijek tako brižljiva s novcem, ponudila platiti večeru. Platila je novčanicom od deset dolara. Donna nije ništa pitala. Rina je bila povjerljiva prijateljica i kao i sama Donna, strastvena čitateljica. Vezivala ih je ljubav prema literaturi i iznimno međusobno povjerenje. Donna jednostavno ne bi mogla reći nešto što bi povrijedilo njezinu prijateljicu.
- Snaći ću se - odgovori Rina i Donna joj se ne usprotivi.
Rina se doista odlučila snaći. Redovito je posjećivala dućane rabljenom robom, kupovala stari kruh i uspijevala preživjeti. Nije ni imala drugih mogućnosti. A onda se pomalo u njezino srce počela uvlačiti melankolija koja je rasla zajedno s težinom u utrobi, sa zametkom koji je usporavao njezine korake i otežavao disanje. Ta čudna, neodređena tuga zaskočila ju je iznenada, pojačavajući svoj stisak upravo onda kad joj se činilo da se oporavlja, izazivajući dramatične provale suza i neobjašnjive ubode gorčine. Kada je kasnije s Jeremyjem putovala u London zaustavila se na stubama kuće u kojoj je Sylvia Plath, nemoćna u borbi protiv svojih demona, jedne noći dok su joj djeca spavala, uvukla glavu u pećnicu.
- Jesi li dobro? - pitali su je prijatelji i kolege zabrinuti zbog njezinog blijedog lica, tamnih kolobara i vidne bezvoljnosti. Nudili su joj savjete i pomoć, malene darove, novčanu podršku i besplatno čuvanje djeteta. Donna ju je pozivala na večere, donosila joj košare prepune hrane, i nazivala je u svako doba dana. Zajedno su gledale televiziju u svojim prevelikim ružičastim papučama u obliku zečića, koje su jedna drugoj poklonile još kao brucošice. Oponašale su slike iz reklama, izmišljale vlastite dijaloge gušeći se od smijeha nad svojim dosjetkama. Ponovno su oživjele svijet studentskih spavaonica koji su napustile pred čitavo desetljeće. Donna ju je pozvala da se pridruži književnom klubu i tako je stekla nove prijateljice koje su se o njoj brinule, nazivale je za dugih večernjih sati, započinjući razgovor neizbježnim "jesi li dobro?".
Jedino se Trish usudila postaviti to isto pitanje Cynthiji, koja je doista izgledala veoma dobro, zračeći kao i uvijek samopouzdanjem i kontrolom nad sobom. Obrazi su joj bili rumeni, koža glatka a kroz maleni Rinin stan kretala se ljupkom energičnošću, uspijevajući pronaći veliki lonac za juhu, kutljaču i podmetače. Ruke joj nisu drhtale kao nekoć Rinine. Istina, Cynthijina je situacija bila bitno drukčija. Iza nje je stajao čitav sustav podrške -obitelj, prijatelji, kolege na poslu, udoban dom i posluga koja olakšava život u njemu. Ona nije imala nikakvih financijskih briga. Osim što je mnogo zarađivala, bila je i vješt i iskusan ulagač. Novac je ublažavao muke njezinog života, jamčio joj udobnost i sigurnost. Bez obzira što je Eric učinio, bez obzira što je opet sama, Cynthia nikada neće lutati po supermarketima tražeći oštećene limenke i rabljenu odjeću koja je mirisala po tuđem parfemu.
Rina ju je promatrala dok je stavljala juhu na stol i nalijevala je u plastične zdjelice. Jesu li doista novac i financijska sigurnost uzrok takvoj lakoći ponašanja? To nije znala, a možda nikada ni neće. Ipak, bilo je to jedno od pitanja koje su prijateljice postavljale jedna drugoj u nizu telefonskih razgovora o Cynthijinoj situaciji. Rina i Donna su o tome znale raspravljati do u sitne sate.
- Ona barem ne mora razbijati glavu oko novca - procijedi Rina trpko.
- Kako to znaš?
- Spomenula sam tu temu a ona je jasno odgovorila da je s te strane sve dobro, i više nego dobro.
Jen i Trish su za jedne od svojih brzinskih kava zabrinuto pričale o Cynthijinoj usamljenosti. Sve su se one brinule zbog njezinog stanja, ali su u isto vrijeme bile i znatiželjne. Zamišljale su kako izgledaju Cynthijine duge noći u onoj velikoj kući. Zamišljale su same sebe u sličnoj situaciji. Znale su da jedna drugoj ne mogu priopćiti nikakve velike istine i nove podatke i razgovori bi završavali brzo. Na neki čudan način ljutile su jedna drugu, ljutila ih je Cynthija, a u isto vrijeme su je silno žalile.
- Zar ne bismo trebale čekati Elizabeth? - upita Rina vitlajući kutljačom iznad vrele juhe.
- Jeste li sigurne da dolazi?
- O da, doći će. Donijet će film - reče Trish.
- Film? - začudi se Jen.
- Da. Zar ti nije rekla? Mislila sam da bi bilo zgodno pogledati film Gospođa Bovary. To je klasik s Van Heflingom, Jennifer Jones, Louisom Jourdanom. Spomenula sam ga Elizabeth a ona mi je rekla da u školi imaju jedan primjerak. To nam malo mijenja koncepciju, ali mislim da si to možemo priuštiti. Gledat ćemo film i uživati u večeri.
Trish se nasmiješi očito oduševljena idejom i zadovoljna što je grupa tako iznenađena. Bit će pravi užitak zavaliti se u fotelje i u tišini gledati film. Dan joj je ionako bio pretrpan riječima. Monolozi i ispadi pacijenata, žustre rasprave s kolegama, prekratki razgovori s Jasonom, beskrajna natezanja s Mandyjem o rođendanskoj proslavi koja se trebala održati tek za nekoliko mjeseci. Žudjela je za druženjem u tišini dok će se na ekranu malenog Rininog televizora izmjenjivati scene a glumački glasovi miješati sa zveckanjem žličica i duhovitim komentarima o apsurdnim kostimima Jennifer Jones.
- Nije mi ništa potvrdila - reče Jen - ali nismo mnogo ni razgovarale. Imala je težak tjedan - izgleda da se Adam opet nalazi u teškoj fazi, a Bert ne pokazuje naročito razumijevanje. Neću ni spominjati uobičajena kukanja naše majke.
Nisu ništa željele reći. Već su mnogo toga čule o Adamovim teškim fazama, pogoršanjima stanja, divljačkim napadima na njegovateljice koje su pokušavale prodrijeti u taj neobjašnjivi emocionalni svijet. Znale su isto tako što znači Bertov nedostatak razumijevanja. Nije se slagao s Elizabeth u svezi Adamovog tretmana, ljutio ga je trošak liječenja u specijalnoj ustanovi koji bi pojeo gotovo čitavu zaradu sprječavajući ga da započne s privatnim poslom, perspektivnijim ali manje sigurnim od sadašnjeg posla statističara u državnoj firmi. Provodio je vrijeme na internetu skidajući članke o autizmu i pokazujući Elizabeth samo one koji su povezivali taj poremećaj s majčinim odbacivanjem, toksinima u posteljici i genetskim predispozicijama sa ženske strane. Radilo se uglavnom o mutnim i nedokazanim teorijama koje su osiguravale povećanje njezinog stresa. Bert je bio visok muškarac s mnogo više mišićne mase nego sala, od onih ljudi koji su stiskali šake čak i za vrijeme usputnih razgovora. Blijeda mu se kosa počela tanjiti a ženine su prijateljice sa zlobom primijetile pjege na njegovom tjemenu. Sve su također znale priču o Jeninoj i Elizabethinoj majci, ogorčenoj starici koja ih je gnjavila za njihova djetinjstva da bi sada u poodmakloj dobi postala upravo nesnosna.
Trish pogleda na sat.
- Rekla je da će svratiti kući prije nego što dođe ovdje, ali bila je sigurna da neće kasniti.
Govorila je oklijevajući a u glasu se osjećala zabrinutost. Bert je klinički primjer latentnog nasilnika, pomisli, iako se nikad ne bi usudila naglas izgovoriti tako nešto. U svoje je vrijeme razmišljala da o tome razgovara sjen. Bojala se dirati u odnos između sestara koji je već bio dovoljno napet.
- Trebala bih nazvati - predloži Jen, no baš u tom trenutku otvoriše se vrata i u sobu uđe Elizabeth ispričavajući se bez osmjeha koji nikada nije bio dio njezine prirode.
- Oprostite, morala sam o nečemu porazgovarati s Bertom. U svakom slučaju donijela sam film.
Dok je skidala kaput, Rina na njezinoj ruci primijeti masnicu. Elizabeth nije promakao taj pogled.
- A, to - reče. - Udarila sam o rub ormara. Baš sam trapava.
Rina ne odgovori ništa. Naposljetku, nije se ni imalo što reći. Vidjela je kako Cynthija neko vrijeme pomno promatra Elizabeth, a onda se naglo okrenula. Nervozno je gužvala maramicu, grickala usne a onda odjednom s očima koje su se neobično krijesile, izađe iz sobe. Možda se radi o tome. Možda je Eric bio nasilan, fizički nasilan prema Cynthiji ili čak prema djeci. To bi moglo biti rješenje misterija, tog uznemirujućeg "zašto" koje ih je tako mučilo. Radilo se o mogućnosti koja im nije ni pala na pamet. Oduvijek su doživljavale Erica kao plemenitog i pristojnog čovjeka, kao primjer pravog anakronizma - uspješan čovjek profinjenog ponašanja i blagog glasa. Mogla bi razgovarati s Trish o toj pretpostavci. Ne. Bolje ne s Trish koja je tako prokleto analitična. Mogla je zamisliti njezinu reakciju. Zašto si na to pomislila Rina? Možda se radi o tvojoj projekciji. A da popriča s Donnom? S njom bi već mogla.
Začuo se zvuk vode u kupaonici. Cynthija je ušla u sobu, popravljene šminke, a njezina je žuta marama bila uredno i brižljivo omotana oko vrata. Zauzele su svoja mjesta, i Trish je prigušila svjetlost. Izuvenih cipela, udobno smještene na sofi i po podu, smiješile su se u radosnom iščekivanju. Birajući najbolje komadiće odreska i jastoga, žustro su žvakale peciva, ispijale juhu i čaj, udobno zavaljene gledale kako doktor Charles Bovary ulazi u malenu ladanjsku kućicu negdje u francuskoj provinciji i doručkuje s lijepom Emmom. Uživale su u jelu dok je tekla priča o Charlesu i Emmi; o njihovom vjenčanju, o trenucima dosade koje je Emma osjećala u braku i majčinstvu, o upuštanju u zlokobnu avanturu i mučnim trenucima kada je njezin jadni muž doveden do bankrota a Emma potražila izlaz u smrti. Za prikazivanja posljednje tragične scene jedino je Donna plakala. Njezine su ih suze zbunile. Gluma je bila užasna, scenarij još gori, a Donna je bila poznata kao oštar kritičar.
- Daj, molim te, Donna. Ovo je tako jeftino - reče Jen dok je Rina dolijevala čaj u Donninu šalicu izbjegavajući prijateljičin pogled.
- Mislim da u ovom slučaju možemo mirno reći da je knjiga mnogo bolja od filma dobaci suho Elizabeth.
- Ne znam baš. Ima tu i dobrih momenata - dobaci Cynthija ispijajući drugu šalicu čaja. -Bilo bi bolje da je Jennifer Jones dobro odglumila, ali mislim da je uspjela uhvatiti neke elemente Emminog karaktera.
- Ili njezin nedostatak karaktera - uplete se Trish. - Iako mislim da Flaubert suosjeća s Emmom. Sjećate li se kad su ga pitali na kome je temeljio lik, on je izjavio...
- Madame Bovary, c'est moi - nadovežu se u glas i nasmijaše se zadovoljne svojim dobrim pamćenjem.
- Naravno, to je način na koji James Mason igra Flauberta - reče Trish. - Iako se u ostatku filma jasno izražava osuda Emme i sućut prema Charlesu Bovaryju. Vjerujem da u Hollywoodu onih dana nije bilo mnogo razumijevanja za preljubnice. Sretan brak je bio dio američkog sna, i važila je filozofija da se brak, baš svaki brak, mora sačuvati po svaku cijenu. U skladu s tim, Emma, koja je prekršila bračne zavjete mora biti negativka.
- Ja mislim da su čak i tadašnje holivudske zvjerke morale priznati da postoje situacije u kojima je rastava, zbog postupaka jednog od partnera, neizbježna stvar - zaključi Cynthija.
Nakon tih riječi ona ustade, odšeta do prozora i zagleda se u pustu ulicu.
Pogledaše prema njoj, sa zajedničkom mišlju u glavi. Što je to dovelo do neizbježnosti njezinog razvoda? Što je to Eric učinio? Za svojih sastanaka u kafićima i tijekom dugih telefonskih razgovora odbacile su ideju o Ericovim avanturama. Nisu vjerovale da je mogao biti toliko lud. Cynthija je bila zanosna, a njihov zajednički život poput sna. Ali u ovom trenutku nakon Cynthijine reakcije na temu o nevjeri, ova je mogućnost opet iskrsnula. Sumnje koje je u njima pobudila, Cynthija je istom brzinom i raspršila.
- Naravno, nekakav usputni preljub ne bi bio dovoljan za zaplet holivudskog filma. To nije bio dovoljan razlog za raspad braka, ni u ona vremena, a ni danas - izjavi posve mirno. Morale su se dogoditi mnogo krupnije stvari.
Sjela je na sofu i nakratko zatvorila oči.
Trish se učini da ih Cynthija izaziva, da se igra s njima upućujući ih na tragove a potom ih naglo brišući. Zgrožena nad takvom mišlju, naglo promjeni temu.
- Flauberta je mnogo više zanimao lik nego fenomen braka - reče. - Ni on se nikada nije ženio i gledao je na brak s prezirom. Mrzio je muža svoje sestre i ženu svog brata. Mislim da je gledao na brak kao na vrstu zatvora, na kraj slobode.
- Nije to tako apsurdna ideja - promrmlja Donna. - Donekle se slažem. Kad bih se udala, izgubila bih slobodu. Ovako se osjećam svoja. Imam karijeru, stan... Mogu izaći s Timom na večeru, a vikend provesti s Rayem. Bez isprika i bez laži.
- Emma Bovary bi ti zavidjela na takvoj slobodi. Mogu je zamisliti kako manipulira svojim ljubavnicima, ne prepuštajući se nijednom do kraja, financijski neovisna, s vlastitim životom. Ali u romanu ona se osjeća poput zatočenice - zaključi Trish.
Donna se naglo zarumeni.
- Ja ne manipuliram muškarcima - oštro odgovori. - Slučajno u mom životu postoje dva muškarca.
- Imaš na to potpuno pravo i možeš biti sretna zbog toga - umiri je Rina. U takvim je raspravama uvijek stajala na Donninoj strani.
- Kakva vrsta zatočenice? - upita Jen gledajući u Trish koja je nehajno okretala stranice tražeći tekst kao potvrdu svojih stavova.
- Zatočenica dosade. Upletena u vlastite žudnje - ubaci se Rina nasmiješivši se lakoći svog odgovora. Nije se mogla osloboditi akademske terminologije. Citirala je dijelove svoje teze u kojoj je opisivala Sylviju Plath kao ženu "upletenu u svoje žudnje". - Ali ono što naglašava film - a to se razlikuje od Flaubertovog djela - je sugestija da su ta dosada i te žudnje nešto jako loše. Naravno, ona je željela lijepe stvari, modernu odjeću, šešire, torbice. Je li to zločin?
- Ali loše je kad si spreman napraviti bilo što da stekneš takve stvari. Kad počneš kupovati ono što si ne možeš priuštiti, kad dovedeš muža do bankrota. To je ono što je Emma učinila - odlučno će Elizabeth. - I meni se sviđaju mnoge stvari, ali znam da ih ne mogu imati pa ću ih se odreći. Vjerojatno zauvijek.
Sjedila je uspravno, čvrsto stisnutih usta dok je prstima nesvjesno dodirivala taninu masnicu na ruci.
- Ali postoje žene koje jednostavno ne mogu bez toga, koje će učiniti bilo što da dođu do onoga što smatraju potrebnim, do onoga što zaslužuju - nastavi Rina ustrajno. - Upravo sam razmišljala o ženi koju sam nekidan vidjela u Saksu.
- Bila si u Saksu? upita Donna šaljivim tonom. - Škrtica Rina odlazi u Saks u Petoj aveniji?
Rina se nasmije.

- Neka se zna da i obični mali asistenti smiju prošetati dvoranama obilja. Bila je nekakva superpovoljna rasprodaja na dječjem odjelu a Jeremy je trebao nove košulje. Obavila sam kupovinu i onda malo njuškala naokolo. U jednom trenutku sam ugledala tu ženu kako se probija prema pultu s torbicama.
Rina ušuti a one se zagledaju u nju pune iščekivanja. Oduvijek su ih zabavljale njezine anegdote i pronicljive opaske o gradskom životu. Imala je oštro oko i dobar način izražavanja. Donna im je ispričala kako je u vrijeme koledža Rina pisala tekstove za studentske novine i predsjedala sastancima studentskog vijeća.
- Ali to je bila ona stara Rina - dodala je, a one su razumjele što je htjela reći. Bila je to djevojka koja je željela doktorirati u rekordnom roku, pisati romane u sobi prekrivenoj debelim sagovima i udati se za nekoga zgodnog poput Teda Hughesa, muža Sylvije Plath. Ostaci te nekadašnje Rine još uvijek su se nazirali kada bi započela pripovijedati neku zanimljivu zgodu.
- Tko je bila ta žena i što je radila? - upita Jen radoznalo očekujući nastavak i želeći na trenutak izbjeći razgovor o Emmi Bovary. Iako se Jen sviđala Flaubertova heroina toliko da joj nije zamjerala dvoličnost, bila joj je predobro poznata priroda Emmine šutnje. Dobro je znala da ponekad valja zadržati istinu kako bi se sačuvao mir. Upravo je to bio Jenin prioritet - izbjeći sukobe i očuvati mir. Odrastanje u istoj kući s Elizabeth poučilo ju je mnogo čemu. Baci pogled na sestru, ali Elizabethina pozornost bila je potpuno usmjerena na Rinu.
- Atraktivna žena, srebrnaste kose otprilike do ramena, s izgledom kao da je tek izašla iz salona ljepote, duguljastog lica sjetnog izraza i sa savršenom šminkom, dugih prstiju, nokti savršeno manikirani u nježnoj koraljnoj boji, visoka, vitka, u elegantnom crnom kostimu, vrata omotanog crvenom svilenom maramom i s crvenim cipelama, vjerojatno od marokanske kože.
Igovorila je to zamišljeno kao da se trudi prisjetiti svakog detalja i kao da je svaka sitnica izvanredno važna.
- A nakit? - upita Cynthija igrajući se vlastitom teškom narukvicom i dodirujući zlatne naušnice. Voljela je nakit, a Eric ju je redovito darivao predivnim primjercima prilikom rođendana, godišnjica braka i blagdana. Upitale su se hoće li joj nedostajati takvi pokloni, hoće li i dalje nositi broševe i ogrlice koji su predstavljali važne momente njihovog braka. Zaboga, ako ne može dopustiti da joj muž prespava u kući još jednu jedinu noć, kako će dalje moći nositi njegove poklone? Trish dotaknu svoju srebrnu narukvicu s trikizom -Jasonov poklon nakon Mandyjevog rođenja, simbol zahvalnosti i isprike. Zatvori oči. Nije željela misliti na motive te isprike, na njegovu prijevaru i njezin kukavičluk.
- Nosila je vjenčani prsten s dijamantom. Marama je bila prikopčana srebrnom pribadačom u obliku strelice. Ali bilo je tu nešto čudno. Nije nosila nikakvu torbu. S obje ruke je počela prekapati tu hrpu večernjih torbica, ručnih torbi, kožnih torbi za kupovinu -znate već kako na tim golemim rasprodajama nabacaju stvari - kao da je Mojsije koji razdvaja Crveno more. Nešto me je kod te žene fasciniralo pa sam je nastavila promatrati kako ruje duboko i izvlači golemu torbu, vreću od crne kože s ručkom od kornjačevine i kako, ne osvrćući se i ne brinući se vidi li je tkogod...
- A onaj tko je gledao, bila si, naravno, ti - promrmlja jetko Elizabeth.
Rina pređe preko ove primjedbe i nastavi.
- Ne gledajući, dakle, naokolo, brzim potezom izvuče torbu, istrgnu cijenu, posegnu u svoj džep i u torbu ubaci novčanik, šminku i dva svežnja ključeva, a zatim s torbom na ramenu posve nehajno odšeta u drugi odjel. Znate li što je najčudnije? S lica joj je nestao svaki tračak tuge. Smiješila se.
- A tebi se čini da ova priča ima veze s raspravom o Gospođi Bovary zato što... - Elizabeth je zvučala nestrpljivo.
- Zato što se Rini učinilo, kao što se čini i meni, da ova žena poput Emme boluje od ovisnosti o lijepim stvarima. Ona se možda nada da će posjedovanje takvih stvari ublažiti mučnu dosadu koju osjeća, monotoniju svakodnevnice. Sjećate se kako je Emma uvijek gledala kroz prozor čekajući da se nešto dogodi, a nije se događalo ništa. Ona je zapravo tipična žena koja nema kontrolu nad svojim životom i pokušava je preuzeti, makar i na izopačen način.
Trish je govorila brzo, iznenađena vlastitim riječima ali dobro shvaćajući zašto je Rina ispričala tu priču. Taj neznatni događaj donio je jasnoću uvida koji joj je izmicao dok je čitala roman.
Učini joj se da joj riječi teku prebrzo, a misli vode u neočekivanom pravcu. Možda se radi o projekciji njezinog nezadovoljstva. Nema veze što njezin dinamični život na Manhattanu u 21. stoljeću naizgled nema nikakve sličnosti s dosadnim životom supruge seoskog liječnika u Normandiji 19. stoljeća. Dok je čitala uspjela se snažno identificirati s osjećajem dosade koji je prožimao Emmu u provincijskom Yonvilleu. U noćnim satima, listajući stranice, dok je Jason spavao pokraj nje, znala bi naglo zatvoriti knjigu preplavljena spoznajom da su unatoč vanjskom redu njezin život i sve što radi potpuno izvan kontrole. Kao i Emma, bila je nemoćna a izbori su joj bili određeni potrebama pacijenata, njezinog muža i sina. Znala je što se događa s mladim anoreksičnim pacijenticama kada prestanu jesti i kada se prisiljavaju na povraćanje. U tim su trenucima pokušavale izboriti neku vrstu nadzora nad svojim životima i tijelima. Nije nikakva slučajnost da je upravo ona koja se od djetinjstva borila za kontrolu nad svojim životom izabrala specijalizaciju u svezi poremećaja prehrane. Njezine su emocionalne potrebe postale profesionalnim smjerokazom. Sada je bolje razumjela Emmu Bovary, a možda i sebe. Takva je spoznaja možda bila očekivana, ali iz nekog razloga neprestano joj je izmicala.
- Ti misliš da je izvanbračna avantura nešto izopačeno - blago će Jen. - Pretpostavljam da moj odnos s Ianom također smatraš avanturom, barem po konvencionalnim standardima. Mi nismo vjenčani. Nemamo formalnu obvezu jedno prema drugome, ali ja ne vidim u tome ništa izopačeno.
- Ma ne, naravno da tako ne mislim - odgovori spremno Trish.
- Postoje razni oblici avantura. - Cynthijin je glas bio miran, a one su dočekale njezine riječi neprirodnom tišinom, prigušujući pitanja - ono uporno, neartikulirano "zašto". Je li Eric svojom avanturom prešao prihvatljive granice? Možda se radilo o vezi s maloljetnom djevojkom, sa starijom ženom, s nekim od zgodnih mladića kakvi se uvijek vrzmaju oko filmaša? Bilo je tu bezbroj mogućnosti. Postojali su, kako je Cynthija rekla, razni oblici avantura.
Trish još jednom dotaknu narukvicu, sjećajući se kako je Jason plakao dajući joj taj poklon, nakon što je priznao da je za vrijeme njezine trudnoće, tako teške trudnoće, imao kratku vezu s kolegicom iz drugog grada. Glupa, banalna avanturica, rekao je. Tvrdio je da voli samo i jedino Trish. Želio je biti pošten i obećavao da se tako nešto više nikada neće dogoditi. Dao je obećanje i ona mu je vjerovala, dopuštajući da joj stavi narukvicu na ruku i poljubi je, oprostivši mu jer joj se sve drugo činilo nemogućim. Nastojala je ne kriviti ga tražeći sve moguće isprike. Bila je nepokretna, nezainteresirana za seks, a on negdje daleko, tako usamljen. Sada su dobili dijete. Nije to bog zna što, nekakva jednokratna avantura. Postoje razni oblici avantura.
Uplela se Donna i promijenila temu.
- Izgleda da mi razmišljamo o Enimi samo kao o supruzi, kao o frustriranoj buržujskoj ženi. Ali što je s Emmom majkom? Kada žena ima dijete parametri se mijenjaju, zar ne?
- Bezuvjetno.
Elizabethin je odgovor bio brz i odlučan. Nisu nimalo sumnjale da bi ona ostavila Berta da nije bilo Adama. Njezin brak nije nikada bio sretan. Jen je to dobro znala iako je bila dovoljno lojalna prema svojoj sestri i nije htjela ulaziti u detalje. Znala je da su Elizabeth i Bert živjeli odvojeno za njezine trudnoće sve do trenutka kada je Adamu dijagnosticiran autizam. Samo ih je njegovo stanje održalo zajedno zarobljene u bračnoj mreži gorčine i krivnje. Rastava je bila skupa a briga za dijete poput Adama također. Donijeli su odluku ostavši zarobljeni i nezadovoljni poslom, brakom i životima koje je prožimala Adamova i njihova patnja.
- Ali Emma Bovary, baš kao ni Ana Karenjina, nije razmišljala o djetetu. Mislila je samo o sebi i o svojoj sreći - doda Elizabeth s primjesom osude i samozadovoljstva. Nije bila sretna i možda nikada neće ni biti, ali znala je da vrši svoju dužnost. Pogleda prema Jen, koja je izbjegavala njezin pogled, zatomljujući svoj odgovor baš kao kad su bile djevojčice, ne želeći upasti u raspravu koja bi možda započela kao apstraktna diskusija o Gospođi Bovary, ali bi zasigurno završila u optužbama i prigovorima. Elizabeth se okrenu dok je Jen dolijevala čaj u šalicu.
- Ima situacija kada ne smiješ misliti samo na sebe - izjavi Cynthija. - Ne samo da je to oprostivo već i nužno. Majka koja štiti sebe štiti i svoju djecu.
Iako više ništa nije dodala, mogle su zamisliti njezine neizgovorene riječi ("A to je upravo ono što sam ja učinila, zbog čega sam natjerala Erica da ode") i ubaciti ih u žrvanj svojih spekulacija. Često će ih komentirati u nadolazećim tjednima za vrijeme telefonskih razgovora i kratkih sastanaka u susjednim restoranima. Kava će se hladiti na stolu dok budu pričale o Cynthiji, analizirajući njezine riječi i pokušavajući prodrijeti u tajnu. Kakva je prijetnja Eric bio blizankama? Je li uopće predstavljao nekakvu prijetnja? Zašto je Cynthija sebe doživljavala kao zaštitnicu?
Zagonetka njezine drastične odluke postala je njihova opsesija. Budno su pratile svaki nagovještaj, kao kakav čarobni štapić koji će ih voditi kroz emocionalni labirint prema izlazu gdje će sve postati jasno, a zamagljeni "zašto" njihovih zamišljaja dobiti jasne odgovore.
- Ni Emma Bovary ni Ana Karenjina nisu razmišljale kako da zaštite djecu. Emma se tek na samrtnoj postelji sjetila da ima dijete - naglasi Donna. - To je i razumljivo. Djeca ne moraju biti centar svemira svakoj ženi. Emmina kćerka svakako nije bila centar njezinog života. Vjerovala ili ne, pošto je žene koje ne žele djecu.
- Zar nisi nikada poželjela djecu, Donna? - upita Trish.
Čudno je što ona radi s Donnom i osjeća je toliko bliskom, a tako je malo poznaje. Mnogo je toga ležalo iza krinke smirenosti i vedrine, koju je tek načas potreslo ovo pitanje. Pretpostavljala je da Rina zna mnogo više o Donni, ali u to nije bila sigurna.
- Razgovaramo o Emmi Bovary, a ne o Donni Saunders - odreže Donna. - Ali kad već pitaš, reći ću ti da nisam sigurna želim li djecu, kao što nisam sigurna želim li brak. Možda bi bilo bolje da se ni Emma Bovary nije udavala. Možda tada ne bi umrla s okusom arsena na jeziku i pjesmom slijepca u ušima.
Uskoro su sve živo raspravljale o mogućnostima koje bi Emma imala da se nije udala za Charlesa Bovaryja. Uzbuđeno su iznosile čitavu paletu mogućnosti, kikoćući se nad svojim literarnim alternativama. Možda bi se preselila u Pariz, postala George Sand, odbacila svog ljubavnika Rodolfa, ne čekajući da je se zasiti. Možda bi ostala u Yonvilleu, a njezina bi kćerka Berta izrasla u prekrasnu djevojku koja bi se zaljubila u Rodolfa i proživjela majčine neispunjene žudnje.
Možda bi Charles Bovary s vremenom usavršio kiruršku vještinu i postao član Legije Časti. Emma bi plesala na gala plesovima u Parizu, klanjala se okrunjenim glavama, ispunivši sve maštarije svojih samostanskih mladih dana.
Cynthija ju je zamišljala kao stariju ženu, matronu sa stanom u hotelu od pet zvjezdica, u krasnoj odjeći, s debelim slojevima šminke, krutom frizurom, u pratnji mladića ko|i joj nosi torbu i pridržava ogrtač.
- Vidjela sam takve žene u hotelima na Rivijeri. Dokone nekadašnje primadone. Svaka od njih je Emma Bovary s mnogo novca - reče. - Eric je čak poželio napraviti dokumentarne o njima.
Trgnula se kad joj je izletjelo muževo ime.
Jen je vidjela Emmu kako mirno živi s Charlesom Bovaryjem, pomirena sa svojom ulogom, zadovoljna što za ljubavnika ima starijeg muškarca koji joj plaća plesne haljine i satove glazbe.
- Moguće je platila kakvom umjetniku da naslika njezin portret. Ili je sama otkrila dar za umjetnost i postala slikarica.
Pljesnu rukama oduševljena pričom koju je upravo izmislila. Nisu željele da se Emma otruje ni da se Ana Karenjina baci pod vlak.
- Zašto bi žene trebale uvijek biti žrtve? - upita se tugaljivo Elizabeth.
- Čitavo vrijeme pričamo o 19. stoljeću - nadoveže se Rina. - Kako bi izgledala Emma iz 21. stoljeća?
Na trenutak zašutješe a onda dopustiše da navru ideje i pretoče se u duhovit razgovor, nabacujući teorije i razmatrajući različite mogućnosti - Emma na Prozacu, Emma kao menadžerica, Emma kao Martha Stewart.
Ideje su ih napunile energijom. Lebdjele su na krilima kreativnih zamišljaja darujući muškarcima i ženama iz Yonvillea mnoštvo novih i dramatičnih mogućnosti, prepirući se oko povijesnih i socijalnih detalja koji su njihovim pričama davali životnost. Uronjene u Flaubertov izmišljeni svijet ostavile su po strani vlastite živote, zaboravljajući načas poteškoće i svu složenost dilema koje su ih svakodnevno mučile. Barem na trenutak uspjele su zaboraviti Cynthijinu situaciju, Trish je smetnula s uma svoju emocionalnu letargiju, Elizabeth brige oko Adama. U jednom trenutku zazvoni telefon, ali Rina ne podignu slušalicu, prepuštajući odgovor automatskoj sekretarici. Jen je u međuvremenu na papirnatoj salveti črčkala figure žene i djeteta, možda Emme i Berte. Donna je pak čitavo vrijeme sva zajapurena od uzbuđenja slušala, govorila i opet slušala.
One su bile čitateljice kojima je književnost bila poput droge, a svaka ih priča vodila u nove svjetove, odnoseći ih od svijeta stvarnosti, omogućavajući magična putovanja u snijegom prekriveni St. Petersburg, ili u izvještačene ambijente operne kuće provincijalnog Rouena. Cesto su znale komentirati, pomalo potištene, koliko je za njih književnost, sa svojim stazama koje vode u literarne pejzaže, zapravo vrsta eskapizma.
Još od djetinjstva knjige su predstavljale nešto poput balona koji su ih dizali visoko iznad ljutitih roditeljskih okršaja, odbacivanja školskih drugova, monotonije akademskog života. Sestre Elizabeth i Jen, tako različite, još kao djevojčice povezivala je sklonost ka čitanju. Skrivale su čitave svežnjeve slikovnica i bajki po čudnim zakucima svog doma ponavljajući uvodne i završne rečenice priča kao kakve čarobne mantre - Nekoć davno... I tako su živjeli sretno i zadovoljno. Rina i Trish su priznale da su čitale skrivećki ispod pokrivača koristeći se baterijskim lampama. Donna nikad nije išla na spavanje bez knjige pod jastukom, a dok je radila s majkom u kuhinji slušala je kasete sa snimljenim tekstovima. Cynthija je čitala na putu do škole, na povratku kući, posrćući i padajući, i nastavljala bi čitati bez obzira na izgrebena koljena.
Ova su priznanja izazvala provale smijeha. Spadale su u rođene čitateljice, s genetskom predodređenošću sličnom onoj za boju očiju ili sklonost alkoholu.
Ovo nije bio običan književni klub jer ni one same nisu bile obične čitateljice. Svaka je od njih imala priliku posjetiti i druge grupe i naslušati se površnih komentara, pseudoanaliza, riječi koje su služile tek kao sredstva intelektualnog nadigravanja. Ono što mislim da je autor uistinu htio reći... Razgovarajmo malo o simbolici, to jest... Mrzim završetke... Možda bismo sljedeći mjesec mogli pokušati s kakvom biografijom.
One su bile drukčije. Književnost im je bila strast, svaka knjiga o kojoj su raspravljale izazov za srce i um, a svaki sastanak proslava ideja. Njihovo je prijateljstvo, njihova intimnost, počivala na toj strasti, koju nisu znale objasniti, ali su priznavale njezino postojanje. Razgovarajući o knjigama otkrivale su se jedna drugoj, govorile o svojim snovima, najdubljim strahovima, najvedrijim nadama. To su činile i sada, uronjene u život Emme Bovary, koju nisu žalile niti joj se divile.
Već iscrpljene, utonule su u naslonjače i pustile da knjige padnu na pod.
- Dakle - upita Trish - tko je uistinu Gospođa Bovary?
- Nous sommes Madame Bovary - odgovore one u koru, smijući se potom nad vlastitom pretencioznošću i spoznaji da takva izjava nosi u sebi zrnce istine.
Cynthia je pronašla kutiju kolačića sudbine i počela ih dijeliti dok je Rina dolijevala čaj u šalice, a Elizabeth, koja se gnušala nereda (kako je mogla biti takva, pitale su se, kad je Adam, u svojim napadima bijesa, znao demolirati čitavu sobu?), pokupila papirnate tanjure i plastične vilice i bacila ih u veliku vreću za otpatke.
Nije im promaklo da je Rina stavila ostatke obroka u plastičnu posudu, ne brinući se što miješa škampe sa sečuanskim odreskom. Donna je znala da će ih pojesti bez ikakvih problema. Maleni hladnjak u njihovoj studentskoj sobi znao je biti pun komada pizze, ostataka obroka njihovih kolegica, uvelog povrća iz menze i napola pojedenih tabli čokolade koje su već počele poprimati bijelu boju. U to vrijeme ju je Rinino kompulzivno strvinarenje znalo i zabaviti. Sada ju je brinulo i ljutilo.
- Kog vraga pokušavaš dokazati? - upitala ju je više puta, ne čekajući odgovor i ne nadajući mu se. Sada se okrenula od nje i proslijedila tanjur s kolačićima.
Jedna po jedna otvarale su omot slatkiša čitajući naglas proročanstva otisnuta na tankom papiru.
- Tajanstveni muškarac u budućnosti - pročita Donna i namršti se. - Samo mi to treba, još jedan muškarac da mi zakomplicira život.
- Hoćeš li se mijenjati? upita Elizabeth. - A ne, sviđa mi se ovo moje. "Čeka vas financijski uspjeh." Radije bih novce nego neznanca.
Jen i Trish su dobile isti savjet. "Ne donosite nikakve planove sve do sljedećeg punog mjeseca."
- Stvarno bi morali provjeriti kvalitetu u toj velikoj tvornici kolačića sudbine na nebu -reče Trish. - Zamislite da svi u nekoj grupi dobiju isto proročanstvo. Mogli bi prestati vjerovati u to. U svakom slučaju ja ne namjeravam donositi nikakve odluke do narednog punog mjeseca. To je najbolji savjet koji sam danas dobila.
- Ni ja - složi se Jen. - Prepustit ću planiranje Ianu.
- To neće biti ništa novo - odreže Elizabeth. Jen se lecnu, ali ništa ne odgovori.
- Moje je posve prikladno - reče Rina. "Dovršite posao na kojem radite." Baci pogled na hrpu neocijenjenih studentskih radova. - Trudim se - dobaci papirima.
- Cynthia? - nastavi Trish.
- Nije ni vrijedno čitanja - odvrati Cynthia i baci papirić u koš. - U svakom slučaju, moram požuriti. Nova dadilja je u sukobu s Mae i obećala sam da ću biti kod kuće da raspravim s njima.
- Tko tu za koga radi? - dometnu ironično Rina.
Cynthia ne odgovori nego ubaci knjigu u mekanu kožnu torbu i preko zvonaste haljine prebaci pelerinu od devine dlake. Sagnu se da navuče čizme, a kestenjasta joj kosa zasja pod svjetlom sobne lampe. U tom je trenutku izgledala kao reklama za katalog svoje firme -"Nightingale žena, s urednim životom i ormarom." Nasmiješi im se kao da pozira nevidljivom fotografu.
- Neka me netko nazove kad odlučite o sljedećoj knjizi - reče šaljući im leteći poljubac, a nakon toga požuri lagano zatvarajući vrata za sobom.
Rina je bila ona koja je izvukla Cynthijin papirić iz koša i pročitala naglas tekst.
- "Žalit ćete zbog prenaglih odluka."
- Savršeno. Posve prikladno - promrmlja Elizabeth.
- Mora da ju je to pogodilo - reče Trish. - Nije se usudila pročitati pred nama.
- Možda i misli da je to točno. Zanimljivo je da ponekad vjerujemo u ovakva površna proročanstva. Ja često čitam horoskope u kojekakvim glupim časopisima i začudim se koliko ih ozbiljno doživljavam - prizna Donna.
- Moguće je da je taj glupi tekst doživjela kao nešto istinito. Donijela je naglu odluku i sad se počinje kajati. Vjerojatno joj život bez Erica nije jednostavan - zaključi Rina.
- Ali ona barem nema financijskih problema. Kad bi barem i meni bilo tako. No nije u tome stvar. Ostaje i dalje pitanje "zašto". Kog je vraga taj čovjek učinio? I zašto ne želi o tome govoriti?
Opet su bile na svom teritoriju, i počele prevrtati sve spekulacije proteklog tjedna. Svaka je od njih tijekom ovog razdoblja pokušavala doći do Cynthije, dogovoriti s njom kakav ručak ili večeru, postaviti provokativno pitanje i pružiti joj emocionalnu pomoć.
- Mora da ti je strašno prolaziti kroz sve to sama.
- Kako su reagirale djevojčice?
- Kako se osjećaš?
Cynthija je ustrajala u ljubaznoj distanci. Bila je dobro. Da, ovo je prilično teško razdoblje. Djevojčice se dobro nose sa situacijom.
- Što ti misliš? - pitale su jedna drugu po tko zna koji put, ali takvo je pitanje bilo samo retoričko. Sve su ideje bile iscrpljene, a sve se opcije činile otrcane. Vratile su se razgovoru o sljedećoj knjizi.
- Donnin izbor - reče Trish zagledajući u svoju bilježnicu. - Ti ćeš moderirati, naći ćemo se u tvom stanu i ti ćeš izabrati knjigu.
- Maknimo se konačno od 19. stoljeća i pustimo na miru europske heroine koje završavaju samoubojstvom - mirno će Donna. - Ja sam već započela s Pismima Edith Wharton. Ako bude vremena možemo pročitati jednu od novela. Možda Greben.
- Greben ili pisma. Možda i jedno i drugo. U svakom slučaju bit će to večer posvećena Whartonici.
Sve su se složile, gotovo s olakšanjem. Dobar izbor. Bit će zanimljivo i zabavno.
- Ja bih željela iskušati neke nove recepte - reče Donna i sve se nasmiju. Bila je prava profesionalka; kuhala je s pravim gurmanskim instinktom. Te večeri se sigurno neće služiti gotovom kineskom hranom. Dogovorile su datum i zabilježile ga u svoje rokovnike.
- Prenijet ću to Cynthiji - reče Jen. - Vidjet ču je sutra jer se moramo dogovoriti oko crteža za novu promociju.
- Super! - uzviknu one oduševljeno.
Svaka od njih će sutradan naći izliku da nazove Jen i provjeri u kakvom je Cynthija raspoloženju, je li rekla nešto novo, je li spomenula Ericovo ime. Posramljene zbog svoje radoznalosti, nisu se usudile gledati u oči i razmijenile su tek lagane, ravnodušne poljupce kojima bi uvijek završavale svoje sastanke.
Kako je večer bila iznimno topla Trish odluči odšetati do kuće. Žestoke rasprave i njezina vlastita nezvana sjećanja, neizbježne diskusije o Cynthiji, sve to je izazvalo neki čudan osjećaj praznine, sličan onom koji bi dolazio nakon naročito mučnih seansi s pacijentima. Pored nje su prolazili posljednji noćni šetači. Sjedokosa žena, pogurena od godina u debelom vunenom ogrtaču preteškom za to godišnje doba, vodila je na uzici malenog pudla obraćajući mu se tihim nježnim glasom. Projurio je i raznosač pizza na biciklu. Mladić i djevojka u istovjetnim sivim trenirkama zadihano su trčali, zaustavivši se u jednom trenutku na kraju ulice da bi izmijenili nježan poljubac. Djevojka je pognula glavu a mladić joj je položio ruku na obraz. Trish pomalo uspori da bi ih bolje promotrila. Ispred velike kuće zaustavi se taksi, iz njega žurno iziđe mlada žena u poslovnom kostimu, s aktovkom u rukama, potrči uza stube i ude u kuću.
Zašto i ona ne žuri kući k Jasonu i Mandyju? Trish se pitala zašto toliko zavidi ovoj užurbanoj ženi i slatkoj spontanosti onog uličnog poljupca. Pokušavala se prisjetiti kada su se ona i Jason posljednji put približili jedno drugome, željni dodira i nježnosti. Osjetivši nervozu, nastojala je prigušiti takva pitanja.
Mora se priznati da se njihov odnos nikada nije temeljio na jakoj strasti i privlačnosti. Upoznali su se preko zajedničkih prijatelja koji su smatrali da njih dvoje imaju štošta zajedničko.
Tada je bila na prvoj godini specijalizacije. Godine borbe za stipendije, traženje pozajmica, poslovi preko studentskih servisa, a sve to uz naporno učenje, pripadali su konačno prošlosti. Nije više bilo polunamještenih soba i tjestenine sa sirom za ručak i večeru. Sada je bila liječnica. Imala je svoju garsonijeru. Bilo je vrijeme da se riješi samoće kao posljednje prepreke.
Jason je u to vrijeme bio mladi partner u jednoj firmi, upravo je kupio prvi automobil i imao pretplatu u Metu, s dvije karte po predstavi, kao da je znao da uskoro neće izlaziti sam. Osjećao je gotovo perverzni užitak ispisujući ček za roditelje kada je otac doživio moždani udar. Taj je ček bio neka vrsta poruke obitelji koja se cinično rugala njegovim težnjama, bratu koji je ismijavao njegov rječnik držeći ga pretencioznim.
U trenutku susreta Trish i Jason bili su ndadi i ambiciozni ljudi koji su cijenili inteligenciju i postignuća onog drugog, dvoje veterana s nekoliko propalih veza iza sebe, željni sigurnosti i trajnosti. Čudili su se koliko imaju zajedničkog. Voljeli su operu i držeći se za ruke zajedno plakali dok je umirala Madame Butterfly (sjećala se kako je brisala njegove suze i poljubila ga u obraz osjetivši slani okus tuge na jeziku), oduševljeno pljeskali na kraju izvedbe, grlili se nakon izvanrednog Pagliaccija. Osim kazališta oduševljavalo ih je i kuhanje. Nabavili su čitavu zbirku mirodija koja je sada kupila prašinu na policama smočnice.
- Imamo toliko toga zajedničkog - pričala je prijateljicama, vjerujući da se predviđanje para koji ih je upoznao u potpunosti ispunilo. - Imamo toliko toga zajedničkog - govorili su jedno drugom, smatrajući te sličnosti dokazom ljubavi. Nije joj smetalo što nisu dijelili strast prema književnosti. Bilo je dovoljno drugih stvari, a ona je od prije pripadala književnom klubu koji nije predstavljao nikakvu prijetnju njihovoj vezi.
Ispričali su svoje životne priče, tužno se sjećajući djetinjstva s obiteljima iz radničke klase - njegova je živjela u seoskom kraju Pennsylvanije, a njezina u radničkom gradiću u državi Delaware - koje su im pružile vrlo malo podrške. Roditelji su bili zapravo zbunjeni djecom čije su ambicije i snovi daleko prelazili njihov vidokrug. Čuđenje se s vremenom pretvorilo u gorčinu, u nijemu distancu i konačno, u hladnu ravnodušnost. Pokoji telefonski poziv prilikom rođendana, isprike za Dan zahvalnosti, nemarno izabrane božićne čestitke.
Trish i Jason su se osjećali veoma usamljeni u svijetu koji su sebi stvorili. Stoga im se činilo prirodnim da nakon susreta pokušaju zajedničkim životom zauvijek raspršiti tu samoću. Vjenčanje je bilo vrlo skromno. Tek nekoliko prijatelja i kolega. Od obitelj je došla samo Trishina majka. Jasonovi su poslali veliku staklenu zdjelu za voće.
Naporno su radili. Trish je bila silno zaokupljena svojom specijalizacijom. Psihijatrija se činila logičnim izborom koji je, kako je vjerovala, nastao iz njezine očaranosti književnošću, iz potrebe da shvati motivaciju likova koji su nastavali njezino samotno djetinjstvo. Postupno se počela zanimati za pacijente s poremećajima prehrane, mlade osobe koje su se mučile da shvate njoj tako poznatu prazninu, onu prazninu tipičnu za svijet u kojem nitko nije razumio jezik njezinog uma i srca. Shvaćala je njihovu potrebu da preuzmu kontrolu nad izdajničkim tijelima. Pacijenti su joj postali poput drugog ja, a njezin angažman vrlo intenzivan.
Radila je do kasno u noć a kada bi došla kući našla bi Jasona kako sjedi zavaljen pred televizorom boreći se sa snom. I on je provodio naporne dane. Bilo je tu poslovnih putovanja u daleke gradove i dugih poslovnih sastanaka koji su trajali do sitnih sati. Sve manje su se viđali. Nije više bilo poslijepodneva kada su zajedno kuhali. Sve češće su poklanjali karte za operu drugim parovima. Ona je bila dežurna. On je bio izvan grada.
A onda je zatrudnjela. Bila je to neplanirana, ali dobro tempirana trudnoća. Upravo je završila specijalizaciju i bila je primljena u stalni radni odnos. Nadala se da će se uskoro preseliti u prikladniji i udobniji stan u gradu.
No trudnoća je bila teška, zahtijevala je tjedne i tjedne mirovanja, a njegova su se putovanja utrostručila. Osjetila je prve znake nelagode. Je li ovo uistinu život koji je željela? Priznala je da osjeća dosadu zbog njegovog odsustva i opterećenje trudnoćom. Razmišljala je o tome da se obrati svom psihoterapeutu, ali terapija nije mogla biti lijek za dosadu. Saznala je za rastavu Carla i Rite, bračnog para preko kojeg su se upoznali, i osjetila ubod straha. Rastava nije nikakva opcija, a zašto bi uopće i bila? Ona i Jason bili su u odličnom odnosu. Imali su lijep život. Odbacila je svaku pomisao o tome, podrezala svoju dugu tamnu kosu, lagano prošaranu sjedinama, oblikovala je u ležernu stepenastu frizuru koja je nježno uokvirivala duguljasto lice i kupila nekoliko svilenih negližea u pastelnim nijansama koje će nositi nakon poroda. Čvrsto je odlučila popraviti brak i izbjeći hridi na koje su se nasukali Carl i Rita. Osjetila je novu seksualnu energiju, predosjećaj uzbuđenja koje će nabujati kada prvi put bude držala Mandyja na rukama.
Jedan od tih negližea, boje zlatice, nosila je kada joj je Jason poklonio narukvicu i priznao avanturu. I tada je plakao, no ovaj put ona nije kušala njegove suze.
Oprostila mu je, ali nešto u njoj zauvijek je usahnulo. Osjetila je to kao malu smrt, kao raspadanje kutića svog srca. Pokušala se boriti, zakopati taj osjećaj pojačanom aktivnošću. Nije mogla zamisliti da se život koji su zajedno izgradili može raspasti. Dok je čitala o Emmi Bovary potajno se divila njezinoj smjelosti dok je ova planirala bijeg od muža i dosadnog života koji je nije više zanimao. Ona nije posjedovala takvu hrabrost. Nakon svake takve pomisli osjetila bi grižnju savjesti. Njezin život nije bio dosadan. Ipak, još uvijek se divila Emmi kao što se nevoljko divila i Cynthiji.
- Trebalo je hrabrosti da potjera Erica - rekla je jednom Donni dok su sjedile u bolničkom kafiću.
- Ne treba mnogo hrabrosti kad znaš da nema drugog izbora - reče Donna. - Mora da je Eric napravio nešto strašno.
Zamišljeno je promiješala kavu. - Što bi se tebi trebalo dogoditi da prekineš brak? Što bi Jason morao napraviti?
Ovo usputno postavljeno pitanje Trish je doživjela kao udarac u trbuh. Osjetila je nelagodu kao kad im je Cynthia tako mirno (previše mirno) priopćila svoju odluku. Ranjivost jednog braka koji se činio tako siguran i savršen, kao po domino etektu, značila je prijetnju drugim brakovima. I drugi su parovi mogli osvijestiti svoj nesklad. Donna, čije pitanje možda i nije bilo tako usputno, gledala je u nju s iščekivanjem. Trish odgovori s hinjenom ležernošću.
- Ne znam. Mislim da bi trebalo biti nešto krajnje gadno. Ali Jason, njezin pažljivi ljubazni Jason, nije bio sklon krajnostima. On nije živio u Ericovom svijetu frenetičnog glamura, putovanja u prvoj klasi na grčke otoke i u Toscanu, u svijetu prekrasnih žena i, da, prekrasnih muškaraca. Njegov je bio mirni, ali napeti svijet dugih poslovnih sastanaka i službenih putovanja u gradove kojima dominiraju trgovački centri i neboderi. U takvom bi svijetu iscrpljeni putnik rijetko, tek ponekad, potražio kratak bijeg u prolaznom seksu, ali takvo što se nije moglo nazvati krajnošću. Ono što je Jason učinio bilo je nešto jednokratno, netipično, nešto Što se više nije ponovilo.
- Nekakva avantura? - predloži Donna, a Trish slegnu ramenima ne želeći se upuštati u dalje spekulacije.
- To se teško može nazvati krajnošću. Ne u post-clintonovskom svijetu. Hillary nam je svima postavila nove standarde.
Nasmijale su se, na brzinu popile ostatak, kave i požurila u svoje ordinacije na susret s popodnevnim popisom jada.
Nije ispričala Donni da ona nije ostavila svog muža niti je imala namjeru to učiniti kada je priznao avanturu kvareći joj radost prvih dana majčinstva, zamračujući nade u novi i bolji početak. Pruge bi žene možda reagirale bijesno, sa suzama i prijetnjama. Ona je samo okrenula glavu na stranu dok su joj suze kapale po narukvici, koja je, kako će kasnije vidjeti, ionako bila prevelika.
Zašto je bilo tako? Zašto nisam ni razmišljala o ideji barem privremenog razdvajanja? -pitala se dok je stajala pred vratima svoje zgrade a skitalaćki joj vjetar mrsio kosu. Odgovor se pojavi u iznenađujuće jednostavnom obliku. Zato što to nisam željela. Zato što sam htjela ostati u braku s Jasonom. I zato što još uvijek želim biti njegova žena.
Bili su sami na svijetu, ona i Jason, dvoje ljudi bez dodira s obiteljima, s roditeljima i braćom koji nisu slali niti čestitke za Mandyjev rođendan. Priznala bi da bi i strah mogao biti ono što ih povezuje, ali ako je tako, taj se strah temeljio na realnosti prožetoj osjećajima i zajedničkom odlukom koja ih je dovela do ove točke života. Bila je liječnik, psihijatar. Poznavala je simptome i sindrome. Znala je da u slučajevima kada nema lijeka, valja koristiti sredstva protiv bolova. Emocionalna se trulež, baš kao da se radi o malenim invazivnim tumorima, morala odstraniti. Ni Emma ni Charles, bez obzira što je on bio liječnik, nisu posjedovali takvo znanje. Osjeti antipatiju prema obiteljima Bovary i Karenjin. Pomisli da se nisu dovoljno trudili. A Cynthija - je li se ona dovoljno trudila? To pitanje je uvijek iznova izranjalo i opet blijedilo. Cynthija je odlučno čuvala svoju tajnu.
Trish pogleda na njihov prozor, i vidje malenu stolnu lampu kako sja poput zlata u tami. Trak svjetla je prelazio preko Jasona. Promatrao je ulicu. Kao i uvijek kada se kasno vraćala kući on je čekao naslonjen na prozor lica prekrivena blagom tjeskobom. Da, to je bio on, taj visoki prosijedi muškarac koji je upoznao malo ljubavi kao dijete i bojao se izgubiti nježnost koju su zajedno stvorili. One suze koje je prolio prije toliko godina i koje se više nikada nisu spomenule, bile su posljedica takvog straha.
Povukao se u sjenu a njezino se srce stisnu od osjećaja sućuti. Uđe u zgradu jedva čekajući da ga vidi, da zajedno otvore vrata Mandyjeve sobe, da se prisloni uz njega dok promatraju usnulo dijete.
Možda će poslije popričati o vikendici koju žele kupiti. A sutra bi mogla nazvati Cynthiju i tražiti ime agencije za dadilje.
Za razliku od Emme Bovary, a možda i Cynthije, ona je imala mogućnost izbora i namjeravala je to iskoristiti. Radost joj prožme srce. Ne čekajući lift potrči uz stepenice i nimalo iznenađena zatekne ga kako je čeka na ulaznim vratima.

Treće poglavlje


Jen! Jen Readon!
Stojeći na križanju ulica Madison i Pedeset i pete, ošamućena prvim kasnojesenskim vjetrom, s povelikom crnom mapom pod rukom, čekajući taksi, Jen se nervozno okrenu. Već je kasnila u posjet staračkom domu gdje je živjela njezina majka. Mogla je već zamisliti njezino izborano lice usiljeno od nestrpljivosti i one oči zamućene od niza životnih razočaranja. Jen je pomislila kako bi bilo zgodno da je uspjela skoknuti do stana i zamijeniti traper jaknu dugim crnim kaputom. Usput bi mogla ostaviti Ianu sendvič od lososa koji je uzela u restoranu na poslu. Sve to više nije bilo moguće. Sastanak s Cynthijom se otegao, a ona nije mogla tek tako otići. Cynthijini termini su imali prioritet. Glas joj je bio ljubazan, ali dominantan, kritike Jeninog rada taktične, ali beskompromisne. Trebala je bolje istaknuti slova na jednoj reklami, pronaći nježniju boju za neku drugu itd.
- Ova nova polica za začine iz Švedske mora odmah privući pozornost kupca. To je nešto što svi imaju. Mi, dakle, prodajemo stvar koju nitko, osim možda kakve novopečene supruge ne treba, tako da moramo poraditi na estetici, Jen. Trebamo se malo zaustaviti i proučiti tvoje crteže.
Jen se i nije morala u svemu slagati s njom, ali morala je priznati da je Cynthija marketinški genij i da je osim toga šefica, autor projekta i ona koja ispisuje čekove. Sastanak se protegnu sve do ručka. Tek nakon kave konačno su uspjele dogovoriti sve detalje i počele razgovarati kao dvije prijateljice. Cynthija je primijetila Jeninu otkačenu vestu u duginim bojama s golemim džepovima za olovke i flomastere.
- Baš ti dobro pristaje - reče s odobravanjem.
- To mi je Ian kupio - požuri se Jen, i odmah zažali zbog tih riječi. Nije željela ispred Cynthije koja je opet bila sama spominjati muškarca koji kupuje poklone.
Pogleda prijateljicu i primijeti da je unatoč dobroj šminki prilično blijeda. Osim toga djelovala je mršavo u grimizno-crvenoj haljini, smionoj kombinaciji u kontrastu sa svijetlom kosom.
- Izgledaš malo umorna, Cyn - doda s primjesom zabrinutosti u glasu.
- Ovo je dosta teško razdoblje - prizna Cynthia dok je u kavu nalijevala vrhnje.
- Bi li željela razgovarati o tome? - oprezno upita Jen. Znala je da ulazi na opasan teren, ali svakako je željela dati do znanja da joj je stalo i da joj stoji na raspolaganju.
Načas je oklijevala, a onda odmahnula glavom.
- Ne sada. Još ne.
Jen, dakako, nije navaljivala. Pogleda na sat i bez isprike ustane. Majka. Morala je već biti kod majke.
- Jen! - Još jednom začuje svoje ime, baš u trenutku kad je stigao taksi. Okrene se, a taksist, spazivši drugu mušteriju odjuri dalje.
Bio je to Eric. Žurio je prema njoj, a otvoreni mu je kaput lepršao na vjetru. Lice mu je bilo crveno od vjetra, a njegova gusta svijetla kosa koja je tako divno izgledala na fotografijama padala je u pramenovima na jednako fotogenično visoko čelo. Prisilila se na smiješak pokušavajući prikriti nervozu i održati glas mirnim. Bila je izvježbana u takvoj vrsti kontrole kojoj su se njezina sestra Elizabeth i Ian znali često narugati.
- Napravit ćeš bilo što da izbjegneš sukob - često je provocirala Elizabeth samo da izazove prepirku, ali Jen se nije dala smesti. Godine iskustva poučile su je kada valja napustiti sobu, kada poklopiti slušalicu, kada nestati u kuhinji i zabaviti se kućnim poslovima.
- Ljudi ti pljuju u lice, Jen, a ti se ponašaš kao da je to kiša znao je prigovoriti Ian kada bi prihvatila premalen honorar za neki projekt, učinila kakvu uslugu (obično za Elizabeth) koja bi je mnogo koštala, kada bi joj blagajnica u dućanu vratila manje novca ili kada bi vlasnik kuće ignorirao primjedbe o nedostatku rasvjete na stubištu i problemima s toplom vodom. Ona mu nije željela odgovoriti da je upravo on neprekidno prigovarao zbog stvari kao što su nedostatak toaletnog papira, neplaćeni računi ili zagubljeni blok za crtanje. Rijetko mu je odgovarala. Bilo je lakše kupiti toaletni papir, platiti račun, pronaći blok ili još jednom nazvati vlasnika. Dobro je naučila lekcije iz djetinjstva u Elizabethinoj sjeni, kada je nastojala izbjeći roditeljski bijes i iracionalne ispade.
- Zdravo, Eric.
Nastojala je zvučati mirno skrivajući sumnju da se on vjerojatno nalazi ispred Nightingalea kako bi sačekao Cynthiju. Čeka je ili progoni? Pogledavši ga pozornije odmah otkloni ove optužbe. Osjetila je sućut uočivši očaj na njegovom licu i upale obraze; rastužio ju je pogled na tamne kolobare ispod očiju. Elegantni kaput od devine dlake činio se prevelik, a zglavci preuski za rukave košulje. Kada se nagnuo da je poljubi učini joj se da je osjetila zadah alkohola. Bila si na sastanku s Cynthijom? - upita on.
- Da, morale smo napraviti plan za rasprodaje nakon blagdana.
Iako je Dan zahvalnosti bio još tjednima udaljen, Cynthija je već mislila o siječnju. Ali to je bila Cynthija, žena koja je bila sposobna kontrolirati, organizirati i misliti unaprijed. Zbog svega toga ona je sada sjedila za velikim stolom od mahagonija dok je Jen očajnički pokušavala uhvatiti taksi.
- Kako je ona?
Glas mu je bio miran, ali je sjena boli prešla preko njegovog lica. Jen osjeti još dublju sućut. Uvijek je voljela Erica. Bio je tako ljubazan prema njoj. Jednom je čak kupio Ianovu sliku, iako je bila sigurna da mu se ne sviđaju goleme apstraktne kompozicije u obliku mrlja nabacane boje.
- Pa znaš... - odgovori neodređeno. - Nekako gura. Nikada nije znala što znače takve fraze. Posudila je to iz Elizabethinog rječnika. Uobičajeni odgovor njezine sestre na pitanja o Adamu, poslu ili braku biti je uvijek "guram nekako".
Takav joj se odgovor u ovom trenutku učini neprikladan. Zapravo je bio gotovo točan. Cynthija je gurala. Unatoč očitoj iscrpljenosti, za vrijeme sastanka s Jen bila je savršeno usredotočena na posao, a kritike Jeninih crteža bile su izvanredno precizne. Kroz jutro je obavila i dva osobna razgovora. Razgovarala je sa Mae podsjećajući je da djevojčicama ranije posluži večeru, i s Ingrid jer je te večeri morala ostati dulje na poslu. - Divlji losos molim vas, ne iz uzgoja - objasnila je Mae.
Možda i nije imala vremena za objed s djecom, ali barem je mogla kontrolirati jelovnik. Drugi poziv je bio upućen ravnateljici škole kako bi potvrdila dolazak na roditeljski sastanak. Čitavo to vrijeme nije prestala proučavati Jenine nacrte. Čak je i Jenino suosjećanje, ponuda razgovora i pomoći ljubazno odbijeno i proslijeđeno u Cynthijin vlastiti emocionalni ured. Teško da bi mogla odgovarati slici žene čiji su se snovi iznenada pretvorili u noćnu moru. Bila je to žena koja se nosi s problemom, koja zna kako razvrstati kategorije.
- Želio bih razgovarati s njom - reče on. - Zapravo bih morao.
- Eric, ja ti ne mogu pomoći. To sigurno znaš.
- Daj da popričam s tobom. To nije bila molba već vapaj.
U običnoj situaciji Jen bi teško prešla preko ovakvog zahtjeva, ali ovo poslijepodne nije imala izbora. Obećala je Elizabeth da će posjetiti majku i razgovarati s upravom o neplaćenim računima. Nije mogla očekivati od sestre da se brine o majčinim poslovima i trpi njezine mušice, ne uz njezin zahtjevni posao, odgovornosti prema Adamu i Bertove zahtjeve. Jen se nije obazirala na Ianove primjedbe o tome kako ona možda ne radi puno radno vrijeme ali joj je posao jednako težak kao Elizabeth i kako njezina sestra nema pravo određivati koje su to Jenine obveze.
Približio se još jedan taksi i ona je žustro mahnula vozaču.
- Žao mi je Eric. U jezivoj sam gužvi. Moja majka... Već kasnim.
Taksi se približio i otvorio vrata. Eric je uvijek bio tako ljubazan, prirodno uglađen. -Onda neki drugi put - bio je ustrajan.
- Nazovi me.
Ovaj poziv, znala je dobro, bio je znak pristanka. Razgovor s njim, susret na kavi, nije mogao škoditi. Ne bi to bila nikakva izdaja. Uostalom, kako bi i mogla izdati Cynthiju? Nije imala nikakvih informacija, nikakvu tajnu koju bi mogla izlanuti.
U jednom trenutku, potpuno instinktivno, ona mu utisnu poljubac u obraz. Kad je taksi krenuo vidjela ga je kako još uvijek zuri u zgradu Nightingalea, a onda se naglo okreće i odlazi.
Posegnula je u torbu i izvadila zbirku priča Edith Wharton. Uživala je u dodiru glatkih crnih korica i mirisu finog papira. Nije čitala nego polako okretala stranice dok je automobil vozio prema sjeveru. Donna im je preporučila da pored pisama Edith Wharton pročitaju i novelu Greben, a Cynthija joj je povjerila kako do ranih jutarnjih sati nije ispuštala knjigu iz ruku.
- Bila sam budna do tri - rekla je, a Jen ju je odmah zamislila u velikom krevetu koji je nekoć dijelila s Ericom, kako leži podbočena dok ružičasta noćna lampa baca svjetlost na knjigu, a druga strana ležaja pregrađena jastucima ostaje zaklonjena u tami. Nikakvo čudo što se Cynthija osjećala umornom. Samoća zna otjerati san.
Jen se upita bude li se djevojčice preko noći dozivajući oca. Rina se jednom upitala kako je Cynthija objasnila djeci iznenadnu očevu odsutnost i to je pitanje draškalo sve njih. Jen uzdahne i pročita prve dvije riječi Grebena - "Neočekivana prepreka..." Bile su to riječi koje su se mogle odnositi na Cynthiju. Upravo joj je nekakva neočekivana prepreka, neočekivana katastrofa, uništila brak. Znala je da će druge članice grupe nazvati tijekom tjedna, želeći saznati nove informacije. Kako je izgledala? Što je rekla? Ustrajat će u ispitivanju, uporne u želji da saznaju nove detalje. Čak se i njezina sestra Elizabeth, uvijek zlovoljna i usmjerena na sebe, načas izvukla iz. vlastita mulja da bi se raspitala o Cynthiji. Je li usredotočena na posao kao i prije? Čini li se da drži situaciju pod kontrolom? Elizabeth se ponosila sposobnošću da unatoč Adamovim poteškoćama i Bertovom prikrivenom agresivnošću, savršeno obavlja svoj posao. Nikada nije izostala s posla, pisala je iscrpne izvještaje o problematičnim učenicima i njihovim još problematičnijim roditeljima, organizirala zajedničke sastanke i individualna savjetovanja. U svakom slučaju, vladala je situacijom. Je li Cynthija sposobna za takvo što?
Jen je prijateljicama uvijek davala detaljne izvještaje. Cynthija je, govorila je pomalo otresito, i dalje sposobna, savršeno organizirana poslovna žena. Jen nije spominjala tugu koja bi zastirala njezine zelene oči, nekad tako prodorne i blistave, gubitak težine, ni trenutke u kojima bi, dok se naginjala nad radnim stolom, pronicljive kritike prešle u šapat a potom u iznenadnu tišinu. I to je jutro Jen strpljivo čekala da Cynthija prekine tišinu i nastavi sa svojim jasnim i inteligentnim kritikama. Još uvijek joj se nije povjerila.
Taksi se zaustavi na semaforu a ona pomisli kako će prijateljicama ispričati o ovom kratkom susretu s Ericom. Te večeri se dogovorila s Donnom za kavu. Bi li trebala spomenuti ovaj događaj za vrijeme razgovora?
Zatvorila je knjigu i pojela sendvič prije nego što se taksi zauistavio ispred staračkog doma gdje ju je čekala majka, ukočena u nijemom gnjevu.
- Jen, jesi li to ti?
Ianov snažni glas, koji je odjekivao prostranim potkrovljem, iznenadio ju je kada je te večeri stigla kući.
- Tko bi drugi mogao biti?
Trudila se da joj glas zvuči mirno i da nekako priknje zlovolju koju je osjetila zatekavši ga kod kuće. Srijedom navečer držao je sat u Udruzi studenata umjetnosti i u ovo doba ne bi trebao biti kod kuće. Jedva je čekala ugrabiti sat samoće, predah nakon radnog dana u Nightingaleu, i još mučnijeg vremena u staračkom domu, dok se mučila uspostaviti komunikaciju s majkom i s knjigovođom doma riješiti misterij prevelikih računa.
- Zar večeras nemaš sat? - upita ga dok je odlagala mapu i ogrtač na kuhinjski pult prepun ostataka Ianovog ručka. U žutoj zdjeli sušili su se ostaci juhe od rajčica, a šalica za kavu bila je puna komadića kruha. Automatski je stavila zdjelu i šalicu u sudoper, uzela spužvu i počistila stol.
- Bio sam umoran. Zamolio sam Patricka da me zamjeni. Ležao je ispružen na sofi, onako visok i krakat, tek nešto puniji od muškarca kojeg je prije tri godine upoznala na satovima crtanja. Crvena kosa koju je obično vezao u rep sada se rasula po jastuku i ona je po prvi put, pomalo tužno, primijetila da je prošarana sjedinama. Činilo joj se da Ian, koji je još uvijek nosio kockaste košulje i traperice iz studentskih dana, koji je u kutiji Gauloisea sakrivao nekoliko jointa, i koji još uvijek nije otvorio tekući račun, nikada neće ostarjeti. Prije nekoliko tjedana zajedno su proslavili njegov trideset-peti rođendan, a to uistinu nije neka starost. Nagnula se i poljubila ga u obraz, baš iznad mrlje plave boje koja se gotovo osušila.
Podigao je ruku do njezine kose nježno je milujući, a onda krenuo prstima niz leđa masirajući ukočene mišiće sve dok se pod njegovim dodirom nisu opustili. Dok je to radio, pjevušio je "Let it be", pjesmu Beatlesa koju je Jen naročito voljela. Ova njegova spremnost na nježnost, sposobnost koju prije njega nije upoznala, opčinila ju je od samog početka.
- Žao mi je što sam propustio sat. Znam da nam treba novac, ali danas sam dovršavao svoju sliku i radio sam gotovo sedam sati. Nisam mogao raditi na školskom štafelaju.
- Znam. U redu je - reče ona, računajući u glavi koliko im novaca treba za plaćanje najma i pogledavajući na neotvorenu kovertu s bankovnim računima.
Zaista su trebali novac. Nedavno je ispisala ček zbog dodatnih troškova majčinog liječenja. Njezina sestra nije mogla sudjelovati u tim troškovima. Adamov specijalni program koštao je neočekivano mnogo. Nadala se da će nekako uspjeti spojiti kraj s krajem. Cynthija joj je pronašla još nekoliko poslova i ako bude radila kod kuće, vjerojatno će sve biti u redu.
Promotrila je Ianovo platno. Bila je to neobično velika kompozicija, smion i privlačan prikaz večernjeg neba u obliku velikih mrlja kobalta ispresijecanog prugama srebra i delikatnim pastelnim obrisima umirućeg sunca.
- Pa to je prekrasno, Ian.

Približila se slici da je još pomnije prouči i ostala zadivljena originalnošću i finoćom njegovog rada.
- Sa stvarima koje si naslikao preko ljeta i još tri platna imat ćeš dovoljno slika za samostalnu izložbu u galeriji Maestrato - zadovoljno će ona.
- Još tri slike? Govoriš kao da ih ja mogu izbaciti onako brzo kao ti svoje grafike za katalog Nightingalea.
U glasu se osjećao sarkazam i ona se lecne. Opazivši njezinu povrijeđenost položi joj ruku na rame.
- Žao mi je - reče.
- Sve je u redu - uzdahnu ona.
Povrijedile su je njegove riječi, ali znala je da su istinite. Odavno je spoznala granice vlastitog talenta i shvatila, ne bez razočaranja, da nije dovoljno dobra za ozbiljno bavljenje slikarstvom. Odlučila je stoga, usmjeriti svoje snage na komercijalne umjetničke poslove. Bila je to praktična odluka i pokazala se dobrom, jer je na taj načinjen imala stalne prihode, a Ian se mogao koncentrirati na slikanje. Elizabeth je na sve to gledala s prezirom. Ali Jen je znala da Elizabeth svaku njezinu odluku dočekuje pretjerano kritično, a takav je stav potjecao iz vremena njihovog burnog djetinjstva kad su neprekidne roditeljske svađe tjerale djevojčice da potraže utočište u različitim zakucima velike pregrijane kuće koja je više podsjećala na bojno polje nego na dom.
Majka i otac su se svađali oko novca, a Elizabeth i Jen su zatvarale vrata svojih soba i čitale. Roditelji su se prepirali oko planova za praznike, majčinog kuhanja, očeve nepopravljive neurednosti, a kćerke su se gubile među stranicama knjiga i živjele živote izmišljenih obitelji koje su ujutro izmjenjivale vesele pozdrave i sjedile zajedno ispred kamina. Sestre se nisu zajedno igrale, nisu ni Čitale u istoj sobi, ali su od najranijeg djetinjstva izmjenjivale knjige i imale sličan ukus, baš kao Što su neslične bile njihove reakcije na uzburkano okružje doma.
Elizabeth je od početka preuzela ulogu kritičara, prigovarajući sad majci sad ocu, tražeći razboritost za koju su oni bili nesposobni, tvrdoglavo ukazujući na pogreške slabog ljutitog čovjeka i cmizdrave, emocionalno izgladnjele žene koje su nazivale ocem i majkom. Dok se Elizabeth borila, Jen se povlačila. Podignuti glasovi su je plašili, a iracionalne uvrede izazivale drhtanje. Ona je molila za mir nijemo, podvrgavajući se. Elizabethina rana udaja bila je neka vrsta bijega, potreba za uspostavljanjem nadzora. Kako nije mogla kontrolirati živote roditelja, odlučila je preuzeti kontrolu nad svojim životom. Bert je bio ustrajan, smiren udvarač. Nije bilo nikakvih naznaka osjećajnog vrtloga koji bi se možda skrivao iza tihih voda njegove šutnje. Elizabeth bi možda uspjela preuzeti kontrolu i nad njim da je Adam bio normalno dijete, da nije zurio kroz ljude onim odsutnim pogledom, da su njegove nježne ručice mogle prestati s neprekidnim bubnjanjem i da onih par riječi koje je izgovarao nisu bile beskrajni niz ponavljanja. On je bio element koji je izmicao Elizabethinoj kontroli, a Jen, koja ju je vrlo dobro poznavala, osjećala je sućut i nije ništa govorila. Nije ju nimalo iznenadilo što je njezina sestra izabrala posao u kojem može kontrolirati živote učenika. "Moraš se prijaviti na ovaj koledž" - govorila im je. "Moraš upisati ove predmete." "Ovo morate učiniti" - davala je upute zabrinutim roditeljima. U nemogućnosti da upravlja vlastitim životom, postala je savjetnik drugih. Na sličan način pokušavala je voditi i Jenin život. Kamo smjera? Što dobiva od života s Ianom? Na koji način on doprinosi zajedništvu? Zašto sebi ne priušti satove umjesto da se brine za njegovo slikanje?
Jen je izbjegavala odgovor. Nije joj bilo važno što Elizabeth ne voli Iana i što misli da je on iskorištava.
- Jeste li ikad pričali o braku? - znala je često upitati Elizabeth.
Jen bi uvijek ignorirala ovo pitanje. Nije željela priznati koliko joj odgovara neformalnost života s Ianom, neformalnost koja joj pruža slobodu i neku vrstu moći. Za razliku od sestre i majke čiji je zamoran brak završio u samotnom i bolesnom udovištvu, ona se nije osjećala zarobljenom. Odlučila je da neće obraćati pozornost na ta indiskretna pitanja, tu smjesu zlobe i zabrinutosti i da neće uzvratiti pitanjima o Elizabethinom životu s Bertom, tom gorkom zajedništvu utemeljenom na zajedničkim obvezama prema Adamu i prožetom sve češćim ispadima žestokog gnjeva. Neće nikada ispričati sestri da pored Ianove neodgovornosti i narcisoidnosti koju mu oprašta zbog talenta, ona zapravo uživa u ozračju mirne luke koju stvara njegova sposobnost da utješi i iznenadi.
- Ah da, dok si bila vani nazvala je Elizabeth - reče Ian odmičući se od nje kako bi promotrio svoje platno iz drugog kuta.
- Je li rekla zašto zove? - upita Jen.
- Željela je znati kako je majka. Rekla je da je nazoveš. Jen je primijetila da je sam Ian nije ništa upitao o majci, ali to nije bilo nešto novo. Zanimao ga je samo njihov zajednički život.
- Morat će pričekati do sutra. Večeras se moram naći s Donnom, a već kasnim.
- Hej, a ja sam mislio da ćemo naručiti pizzu i provesti neko vrijeme zajedno.
U glasu mu se osjećala razdražljivost.
- Žao mi je. Dogovorila sam sastanak s Donnom jer sam mislila da ćeš u to vrijeme biti u školi.
- Jasno.
Obostrano razočaranje dobilo je formu pristojnosti. Dok je on podgrijavao ostatke hrane ona se presvukla u traperice i široku košulju. Otpratio ju je do vrata i poljubio u obraz. Nasmiješila se s pokajničkim izrazom. Uvijek ju je uspijevao nadvladati svojom nježnošću.
*

Donna ju je čekala u malenom talijanskom restoranu Gino na Devetoj aveniji. Stolovi u lokalu bili su upravo toliko udaljeni da se moglo nesmetano razgovarati. Po stolovima su bili prostrti čisti, ali ne posve bijeli stolnjaci s ponekom tvrdoglavom mrljom umaka od rajčica koja se nije dala isprati, a voštanice, vjerojatno tek ukrasni dodatak, nezgrapno su stršale iz boca Chiantija. Donna je već pomaknula vazu s plastičnim cvijećem na stranu stola i mrzovoljno brisala čašu ubrusom. Bez obzira na sve to hrana je bila odlična, posluga brza, a kava se mogla ispijati dugo bez ikakve nelagode. Bilo je zgodno i to što Gino nije bio mjesto rezervirano za parove već uglavnom za prijateljska druženja. Mogle su se vidjeti grupe žena kako sjede zajedno, tiho pričaju i smiju se. Muškarci su razgovarali s velikom ozbiljnošću, uz poneku žestoku provalu smijeha.
Gino je bio Donnino otkriće koje je dijelila samo s Jen. Rina bi se sigurno tužila na cijene, iako su one bile vrlo umjerene, nabacujući osjećaj krivnje i nametljivo ističući svoje siromaštvo kao što druge žene čine s novim haljinama. Za Trish i Cynthiju restoran ne bi bio dovoljno otmjen, a one su ionako uvijek nastojale objedovati sa svojim obiteljima. Elizabeth gotovo i nije izlazila. Ona i Bert su se viđali jedino za vrijeme večere, opravdavala se prijateljicama. Iako isprika nije zvučala uvjerljivo, nisu joj postavljale daljnja pitanja. Jen je od djetinjstva znala da se sestrine odluke ne smiju preispitivati, a Donna je morala priznati da unatoč poštovanju koje je osjećala prema Elizabeth zbog njezine posvećenosti djetetu i inteligentnih analiza za vrijeme sastanaka književnog kluba, prema njoj nije osjećala pravu simpatiju.
Bilo je, dakle, prirodno da se Jen i Donna, obje neudate i bez djece, s nezahtjevnim partnerima ponekad nadu na večeri i dobro se ispričaju.
Jen se smjesti nasuprot Donne i uzevši ubrus pokuša otkloniti zalutali komadić tjestenine s prevelike žlice za juhu.
- Možeš li zamisliti što bi Cynthija rekla da vidi ovakvo nešto? - upita ona Donnu.
- Vjerojatno bi pogledala s gnušanjem i ljubazno zatražila novu žlicu. I naravno, nikad više ne bi došla na ovo mjesto. Poznaješ Cynthiju.
- Poznajemo li je zaista? - upita Jen.
Bilo je to pitanje koje ju je mučilo tjednima, dok je provodila vrijeme s Cynthijom na sastancima, pokazivala joj svoje crteže, slušala je kako raspravlja o Gospođi Bovary, promatrala je dok razgovara na telefon dogovarajući tjedni jelovnik s Mae i dječje obveze s dadiljom. Koliko je uistinu poznavala svoju prijateljicu i poslodavku koja je tako mirno bacila među njih granatu i potom se povukla dok su one pogođene nastavile spekulirati, nagađati, tražiti veznu nit koja će ih uputiti na odgovor ovog trajnog "zašto"?
Jen je proučila jelovnik. Tjestenina sa školjkama lisankama, konačno odluči, i uz to naruči čašu crnog vina.
- Hrana za utjehu - reče ona Donni. - Meni definitivno treba utjeha.
- I ja ću isto - obrati se Donna konobaru i namaže krišku kruha maslacem. - Imala si težak dan?
- Ništa teži nego obično - odgovori Jen. - Osim posjeta majci. Sastanak sa Cynthijom protegao se sve do poslijepodneva. Odavno je prošlo vrijeme ručka iako je znala da po svaku cijenu moram stići do staračkog doma. To nije bilo slično Cynthiji.
- A što je to slično Cynthiji? Ili bolje, kakva je uistinu Cynthija, iza svog tog blještavih? -upita Donna. Jen osjeti kako se njezine sumnje produbljuju. Oklijevala je s odgovorom želeći bolje razmisliti.
- Mislim da bismo se trebale podsjetiti na osnovne biografske podatke - izusti naposljetku. - Cynthija Anders, rođena kao Cynthija Simmons. Ugodni roditelji, udoban dom, iako nije spominjala svog oca. Samo je jednom rekla da ju je taj čovjek razočarao, bez obzira što to znači. Diplomirala na Bryn Mawr, postdiplomski na Pennu, posao snova. Romansa u Italiji, predivan brak s Ericom Andersom. genijalnim redateljem dokumentaraca, dvije anđeoske djevojčice, a onda...
- Noćna mora. Prekid odnosa i vrlo vjerojatna rastava - dovrši Donna. - Podatak koji može sve ono što znamo ili smo mislili da znamo o njoj, pretvoriti u laž. Malo me stid priznati, ali uvijek sam joj zavidjela na tako stabilnoj obitelji. Ta fantastična kuća, jet-set pričice u Peopleu, posao, Eric. Zgodni, talentirani, dragi Eric. Uvijek mi je bio drag. Mislim da nam je svima bio drag.
- Vidjela sam ga danas - reče Jen nalijevajući vino.
- Stvarno? Gdje?
- Upravo sam izlazila iz Nightingalea pokušavajući dozvati taksi - znaš kakvo je ludilo u gradu u to doba - i on se odjednom pojavio. Zvao me je i trčao prema meni.
- Ispred Nightingalea? Što je tamo radio?
- Nemam pojma. Nisam ga imala vremena pitati.
- Možda slijedi Cynthiju.
Donna promućka vino u čaši, kuša ga i namršti se. - Ja ga ne vidim kao tipa koji bi nekoga proganjao - blago se usprotivi Jen.
- Zapravo ni ja - nasmiješi se Donna tužno.
Bila je u pravu. Sve su voljele Erica jer je bio izvanredno ljubazan čovjek i uvijek spreman na usluge. Kupio je Ianovu sliku, dopustio da Jeremy sa svojim razredom prisustvuje snimanju dokumentarca, i uspio pronaći prikladan stan za Donnu.
- Kako je izgledao? - upita ona.
- Tužan. Vrlo mršav. Činilo se da odjeća na njemu visi. Baš kao što je Cynthijina grimizna haljina visjela na njoj. Jen se rastuži prisjetivši se te slike.
- Ništa neobično za ljude u depresiji. Jedan od prvih simptoma je gubitak apetita i težine. Imam posla s mnogim pacijentima takve vrste.
Donna je lako, i suviše lako, upadala u profesionalni ton. Voljela je svoj posao, voljela je postavljati procjene i kreirati različita rješenja. Dijeta sa smanjenim ugljikohidratima, pojačanim bjelančevinama, vitaminski dodaci. Ona i Trish su zajedno potpisale znanstveni članak u časopisu za psihijatriju pod naslovom "Dijeta i depresija".
- O čemu ste pričali?
- Zapravo smo jedva izmijenili koju riječ. Rekla sam mu da žurim k majci, što je i bila istina, ali dodala sam da možemo porazgovarati drugi put.
Oklijevala je.
- I? - poticala je Donna da nastavi.
Konobar je upravo servirao zdjelu tjestenine i mogao se osjetiti privlačan miris umaka od češnjaka. Jen namota nekoliko komada tjestenine i zastane.
- Mislim da sam mu osjetila zadah alkohola iz usta - prizna. - Sigurna sam da nije bio pijan, ali osjetila sam miris alkohola.
Zacrvenjela se od osječaja krivnje. Nije namjeravala to ispričati Donni i sada se osjećala kao da je izdala Erica, ali zanimala ju je Donnina reakcija. Željela je da Don na postavi pitanja koja su se njoj nametala, da sudjeluje u njezinoj radoznalosti.
- Misliš li da je alkoholičar? - upita Donna. - Misliš da ga je zato Cynthija izbacila?
Bila je to pretpostavka koja se nije pojavila sve ove tjedne nagađanja, ali se nametnula Jen dok se vozila kući iz staračkog doma baš kao što se nametnula Donni dok je zurila u Jen iznad čaše vina.
- Uvijek je izgledalo kao da pije samo u društvu. Gucnuo bi malo vina na premijerama, možda jedan martini na cocktail zabavama. Ništa više od toga, a ponekad i manje. Mislim da bismo primijetile. Čak i da je pio više, ili čak previše, bi li tako nešto natjeralo Cynthiju da ga izbaci iz kuće i zabrani mu provesti sljedeću noć u njoj? Mislim da bi to bila stvarno ekstremna reakcija - zaključi Jen.
- Osim, naravno, ako se ne radi o nekim drugim supstancama, mnogo gorim od alkohola. I to sam viđala po bolnici - ustrajala je Donna.
- Misliš na droge?
- Ponekad su droge prva postaja nakon alkohola. Događa se i to. Trava, onda kokain i heroin. Možda ecstasy. Cynthija ga sigurno ne bi htjela u kući ako je koristio droge, naročito zbog djece. A s obzirom na njegovu profesiju, to nije teško zamisliti. Filmadžije. Znaš da je to velika narkomanska scena. Možda je zato djelovala tako hitro.
Donna je govorila sporo i scenarij koji je iznosila dobivao je na težini a riječi na uvjerljivosti. To poslijepodne u bolnicu su dovezli glumicu tinejdžerske dobi, navučenu na crack, koja je polugola teturala čekaonicom, a jednjak joj je bio toliko oštećen od neprekidnog povraćanja da je Donna morala prepisati recepte za napitak od bjelančevina kako bi je održala na životu. Proučila je povijest slučaja. Djevojka je počela s vinom, nastavila sa žešćim pićima i travom, a onda prešla na teške droge koje su je dovele do Donnine ordinacije.
- Eric nije Hollywood, a nije ni televizija. On se bavi dokumentarnim filmovima. Ozbiljnim temama. Surađuje s ozbiljnim ljudima. Mnoge od njih smo susrele na premijerama i zabavama. Ne čine se baš kao ovisnici - bunila se Jen. - Hajde da sve to zaboravimo. Čovjek je popio par pića za ručak, možda zato što je bio u depresiji, na što ima potpuno pravo. To nikako ne znači da je alkoholičar ili narkoman. Nisam ni trebala spominjati taj detalj. Daj da pričamo o nečem drugom.
Jen se pokuša posvetiti pasti, ali ona joj se odjednom učini bezukusnom. Osjeti olakšanje kada zazvoni Donnin mobitel. Slušala je kako Donna dogovara večeru s Timom u Jazz klubu gdje je imao angažman.
- Nemaš ništa protiv? - upita Donna.

Ona odmahnu glavom. Nije imala ništa protiv. Jedva je čekala požuriti kući k Ianu, osjetiti njegov zagrljaj, njegov topli dah na obrazu i nježan dodir na ramenu.
Ali kada se popela u potkrovlje nije zatekla Iana. Jedina poruka na automatskoj sekretarici bila je od Elizabeth. Mogla je jasno razaznati njezin nervozni optužujući ton. I zato je odlučila ignorirati. Okrenula se prema Ianovoj slici zagledavši se u prizor nadolazeće oluje na nemirnom nebu. Osjeti nalet tuge i pokuša mu se oprijeti isto onako kako se opirala čitav život. Kao i uvijek, čitanje je bilo najbolje utočište.
Posegnula je za knjigom i povukla se u zaštićenu pećinu mašte zaronivši u svijet koji je stvorila Edith Wharton. Udubila se u priču u Annie Leath, udovici koja čeka svog ljubavnika ne znajući da je ovaj u vezi sa Sophy Viner, zaručnicom njezinog pastorka. Čitala je dalje. U jednom trenutku je osjetila kako vrt Leathovih u Normandiji postaje njezino prirodno okružje. Potpuno se predala magiji autoričinog pripovijedanja. Nesigurnost Annie Leath otklonila je njezinu vlastitu. Dilema koja je mučila Sophy Viner potisnula je sliku Cynthijine tuge i bol u Ericovim očima. Pričaju je obuzela otupivši tjeskobu. Jen je usnula čitajući i probudila se tek kad su Ianove usne lagano dodirnute jedan pa drugi kapak. Teška knjiga bešumno je pala na pod.
Donna se pomno pripremila za sastanak kluba. Planirala je jelovnik onako detaljno kao što je to činila u bolnici, pazeći na ukus, prehrambenu vrijednost i estetiku. Bila je tu nova mješavina začina koju je kupila na Osmoj aveniji i koju je željela isprobati. Možda će je upotrijebiti za predjelo od toskanskih patlidžana. Recept je pronašla na internetu. Iako se dopuštalo korištenje rajčica iz konzerve ona će se koristiti svježima iz dućana cjelovite hrane Whole Foods. Zatvorila je oči i nasmiješila se zamišljajući šareno jelo koje se puši na tanjuru ispunjajući sobu parom s mirisom češnjaka. Tim, koji je povremeno sjedio u kuhinji i promatrao je kako pripravlja jela, znao je reći da se ona čini sretnijom u kuhinji nego u spavaćoj sobi i ona mu nije protuslovila. Bila je uistinu sretnija dok kuha, a naročito kad to čini sama.
Njezina profesija nije bila slučajnost. Nutricionistika se nametnula kao jasan izbor i ona nije prolazila razdoblja beskrajnih dilema o izboru škole koje su mučile njezine vršnjake. Sjećala se kako je Rina, u početku slučajna cimerica, a kasnije bliska prijateljica lutala od kreativnog pisanja, preko povijesti, da bi završila na književnosti. Donna Saunders nije nikada oklijevala. Znala je što će studirati od prvih brucoških dana.
Pripravljanje jela oduvijek ju je ispunjalo uzbuđenjem i zadovoljstvom. Majčina je kuhinja uvijek bila njezin vlastiti čarobni svijet, začarani otok prožet mirisima povrća i začina, isparavanja juhe i zlatnih hljebova koji su polako rasli u pećnici. Ta je kuhinja bila i izvor prihoda jer je njezina majka, Anne, razvila mali privatni posao dostave jela i na taj način izdržavala obitelj. Bila je to, dakle, i vrsta profesije koja joj se nametnula.
Ed Saunders, onaj mladi, energični muškarac za kojega se udala nakon vrlo kratkog poznanstva, tako kratkog da ga se sjećala tek u fragmentima - tek poneko sjećanje na njih dvoje u kinu, na cvijet koji je kupio kod uličnog prodavača, ples u malom, zadimljenom klubu i metalnu dugmad njegove uniforme na obrazu - vratio se iz Koreje kao sjena čovjeka, veteran zaboravljenog rata čije su se ruke nekontrolirano tresle, a oči se punile neobjašnjivim i neočekivanim suzama. Briznuo bi u plač kad bi mu Donna pokazala knjigu ili igračku. Prosuzio bi čim bi zazvonilo zvono na vratima ili zasvirala poznata pjesma, vječno zgrčen u fotelji u dnevnoj sobi. Nosio je tragove opeklina na lijevoj nozi i stoga se teško kretao. Napustio bi kuću samo kad bi otišao do bolnice za veterane gdje bi preuzeo lijekove i obavio preglede dok bi preopterećeni liječnici na svako Annino pitanje odgovarali samo slijeganjem ramena. Ništa se tu ne može napraviti, govorili bi, osim onoga što ona već čini za njega. Ona je bila supruga i njegovateljica koja mu pomaže pri odijevanju, vodi ga u kupaonicu i hrani, daje mu sredstva za smirenje koja nisu djelovala na suze, na drhtanje ruku i na besciljno lutanje po kući. Tablete nisu mogle spriječiti da provodi sate u dodirivanju raznih predmeta, prekapanju po ladicama kao da traži nešto što je zagubio, razbacujući pritom ručnike i plahte po sobi. Posttraumatski sindrom, govorili su stručno. Naviknite se na to. Naučite se s tim živjeti.
Ali ona je bila majka i imala je kćer za koju se morala brinuti i život koji je trebalo živjeti. Invalidninom koja je stizala svaki mjesec nije mogla platiti Donninu školu, nije mogla ni kupiti nove cipele, a kamoli lijepu odjeću pastelnih boja koju je djevojčica nosila. Lijepe haljine za njezinu lijepu plavokosu kćerku bile su jedini luksuz i jedini užitak. I tako se posvetila kuhanju, nekadašnjem hobiju koji je prerastao u posao s dostatnom zaradom da se od nje može platiti studiranje i podići kredite s beskrajno dugom otplatom.
Pripravljale bi se juhe i kruh, variva s vinom i pečenje ukrašeno ružmarinom. Obroci su odlazili u bogate kuće, crkve i sinagoge, razne udruge i škole. Bila je ponosna i na dizajn kartonskih kutija koje je sama kreirala, a Donna je još od tih dana bila njezina suradnica. Sjedila je na stolici i miješala čorbu ili zapržak, dodavala koromač u umak i radila još mnogo toga.
Tada se nije pitala zašto majka zaključava vrata kuhinje dok kuhaju i slušaju kasete. Dok su rezuckale i sjeckale, barile povrće i stavljale salate u mikser, slušale su snimke književnih djela s vrpce. Upravo se u majčinoj kuhinji Donna po prvi put susrela s djelima kao što su Charlotteina mreža, Hans Brinker, Male žene, a onda su došli na red romani Jane Austen, kratke priče Dorothy Parker i avanture obitelji Glass J.D. Salingera. George Eliot ih je prenijela u Englesku; Balzac je bio vodič po Francuskoj.
Bila je tinejdžerica kad je priznala majci da bi voljela provesti čitav život u čitanju knjiga. Anne ju je pogledala zastrašenim i ljutim pogledom.
- Donna, živi svoj život. Nemoj ga samo zamišljati. Nemoj ga profućkati. Nisam zato radila cijeli život. Želim ti pružiti mogućnosti koje sama nisam imala. Koledž, putovanja, karijeru. Obećaj mi da ćeš ih iskoristiti.
Zgrabila je Donninu ruku i čvrsto je stisnula.
Prestrašena Donna izusti: - Obećavam, obećavani.
Još uvijek su književnost i kulinarstvo ostali na neki način isprepleteni, zajednička utočišta, zajednička pribježišta, ona združena radost majke i kćeri koju nije prekidalo niti povremeno zveckanje zasuna kada je Ed Saunders pokušavao otvoriti vrata, a onda odlunjao u neki drugi dio kuće.
Tek mnogo godina kasnije, za vrijeme seminara o ponašanju oboljelih od Alzheimerove bolesti i kliničke depresije, Donna je shvatila da je nemirno švrljanje takvih bolesnika bilo tipično za njezinog oca. Zatvarala je vrata zasunom zbog straha i zbog tog istog straha u redovitim je intervalima napuštala kuhinju i zvala ga napetim prestrašenim glasom "Ed, jesi li dobro?" znajući dakako da nije dobro i da nikada neće biti dobro. Ali za Donnu je u majčinoj kuhinji sve bilo dobro. Ona je bila puna ljepota: voća i povrća, mesa i piletine, svjetlucave ribe u debelom bijelom papiru, mirisa umaka i mirodija, svjetlosti i topline, priča koje su tekle uz zujanje kasetofona i nazočnosti njezine majke. U svim kuhinjama koje je kasnije u životu koristila, od onih u studentskim stanovima, na poslu, pa do vesele kuhinje u svom stanu, sve je uvijek bilo u redu, uvijek čisto, organizirano, s glasovima čitača u pozadini i pričama koje umiruju, dok reže, sjecka i zalijeva pečenku.
Nije zaboravila majčin nalog. Život joj je bio ispunjen baš kao što je majka i željela. Bio je tu posao, prijatelji i ljubavnici, putovanja u Englesku Georgea Eliota i Balzacovu Francusku, s knjigama u koferima, knjigama na noćnom ormariću, knjigama u kuhinji, s otvorenom knjigom uz kutiju s majčinim receptima pisanim ljubičastom tintom na komadićima papira.
Dan prije sastanka književnog kluba, uspjela je nešto ranije napustiti bolnicu zaustavivši se u Trishinom uredu da joj preda jelovnik koji je napisala za novu pacijenticu.
- Sve tekuće. Povrće i voćne slastice. Nalaz gastroenterologa ukazuje na oštećenje jednjaka i ulceroznu sluznicu.
- Tipično za bulimičare - reče Trish. - Stalna povraćanja gadno oštećuju jednjak. Možeš li dodati i sladoled? Odvikava se od droge i ima potrebu za slatkim.
Uzdahne i odmakne papire s nalazima.
- Što čini ljude tako autodestruktivnima? Tu je klinka koja ima sve - bogate roditelje koji se stvarno brinu o njoj, pamet, dobar izgled i ona se navuče na to smeće. Mogla bih raditi u ovoj struci još sto godina, pročitati sve znanstvene radove, proučiti sve slučajeve, ali mislim da nikad ne bih do kraja shvatila problem ovisnosti. Možda i razumijem kako do toga dolazi u predgrađima, ali naši pacijenti ne pripadaju tom svijetli. To su djeca koja imaju gotovo sve. Zašto posežu za bocom ili iglom? Zašto moraju šmrkati i gurati prste u grlo? Ma da, znam što o tome pišu knjige... Ovisnost kao crta osobnosti, stres, predispozicije, emocionalna praznina. Moramo se držati toga, ali to nije dovoljno.
Donna još jednom prouči jelovnik i doda sladoled.
- Može li se pretpostaviti da je i Eric tip ovisnika? - upita ona tobože usput.
Trish je upitno pogleda.
- Zašto to pitaš?
- Jen ga je susrela. Posve slučajno. Možda i ne baš slučajno. Čekao je ispred Nightingalea. Osjetila je da da je po alkoholu i rekla da izgleda malo propalo. Upitala se, zapravo obje smo se upitale, je li to možda razlog što ga je Cynthija izbacila iz kuće.
- Jedno piće usred dana ne čini ga alkoholičarom - suho će Trish. - Droge recimo, neke opasnije supstance - to bi već bila druga priča. Tada bih mogla razumjeti Cynthijin preventivni postupak.
- Mi smo i mislile na droge - prizna Donna. Iznenada osjeti stid. Bilo je nešto pogrešno u tome što je ona, što su sve one, bile toliko zaokupljene malom tužnom dramom Cynthijinog života. Ono što se dogodilo između nje i Erica bila je njihova stvar. Književni klub se nije trebao petljati u mrežu spekulacija, nisu se morale sastajati po kafićima da razmjenjuju ideje niti telefonirati jedna drugoj zbog novih, malo vjerojatnih zamisli. To jednostavno nije bilo u redu. Zauzele su Cynthijin emocionalni teritorij, mašući zastavom prijateljstva. Naravno, one su brinule o Cynthiji i željele joj pomoći, ali trebale su poštivati njezina pravila i njezinu potrebu za privatnošću. Ipak, priznajući sve to, Donna je znala da joj znatiželja ne može i neće nestati, znatiželja koja je, čini se, iz tjedna u tjedan sve više rasla. Još od djetinjstva se pitala što je to što neki brak dovede do stupnja neizdrživosti, što je to što muškarca i ženu gurne prema posljednjoj fazi, neopozivom kraju. Mora li to biti nešto gore od beznadnog stanja njezinog oca? Kada zasun na vratima postaje trajan i nikada se više ne podigne? Bilo je to pitanje koje se nije usudila postaviti majci za vrijeme očevog života a ni poslije njegove smrti.
Znala je, dakako, da su svaki brak i svaka obitelj, bili sretni ili nesretni, međusobno različiti. Tolstoj u tome nije imao pravo, pomislila je kada je prvi put u životu pročitala uvodnu rečenicu Ane Karenjine: "Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način". Ipak, još uvijek je tražila zajednički nazivnik a Cynthijina bi joj tajna mogla ponuditi neki odgovor takve vrste, ako ne odgovor onda barem ključ.
- Ne. Ne mislim da Eric odgovara profilu ovisnika - reče Trish na kraju. - To je čovjek s ciljem u životu, disciplinirana osoba. Takva se vrsta uspjeha ne postiže bez organizacije i napornog rada. Ne čini se da ima ikakvih problema s društvenim odnosima. On i Cynthija imali su mnoštvo prijatelja - sjeti se samo zabava nakon njegovih premijera - a on je imao i svoje vlastite prijatelje, iz doba koledža, kolege iz struke. Jason i ja bili smo par puta s njima na večeri. Nikad nije naručio više od čaše vina. Droge? Definitivno ne. Ja bih to primijetila.
- Jesi li sigurna? - ustrajala je Donna.
- Znaš prokleto dobro da niti jedan psihijatar ne može biti siguran u nešto. Nisam sigurna ni da će ovaj sladoled biti dobar za našu bulimičarku. Ali spremna sam s time pokušati. A sad se gubimo odavde. Ti bi trebala u nabavu hrane a ja imam sastanak s ljutitim ocem jedne pacijentice i zahvalnom majkom druge. Imam osjećaj da će mi biti lakše s ocem.
Obje se nasmiju i Donna ode. Prije nego je izašla iz bolnice na vjetrovitu ulicu ona raspusti kosu.
Kupovala je brzo i natrpala svoju veliku torbu namirnicama, a pastrvu omotanu bijelim papirom pažljivo je pridržavala u rukama. Na trenutak je razmišljala o jelu sa škampima, ali nije bila sigurna drži li se Rina ove godine židovskih pravila prehrane. Kao i štošta drugo u njezinom životu, Rinina vjerska dosljednost bila je vrlo nepostojana.
Čitavu večer se posvetila kuhanju, prekidajući samo za telefonskih razgovora s Timom i Rayem. I jedan i drugi su je željeli izvesti na večeru.
- Ne mogu - reče. - Pripravljam objed za moju literarnu grupu.
Nisu imali prigovora. Prihvaćali su njezine prioritete i dobro razumjeli njezinu potrebu za neovisnošću. I sami su željeli odnos bez obveze pa nisu postavljali suvišna pitanja. Ray je nekad davno imao kratak i nesretan brak, a Tim je želio život bez ograničenja, život koji mu je dopuštao gaže po dalekim mjestima gdje bi mogao svirati za dušu sve do jutra. Obojica su imali mutnu spoznaju o postojanju onog drugog, ali su od početka prihvatili Donnino pravilo "ne pitaj, ne govori". Odgovarao im je takav aranžman. Barem za sada. Nisu bili ljudi koji su se brinuli za budućnost. Odlučili su da neće biti nikakvih zahtjeva, a kamoli ultimatuma. Donna nije razmišljala o njima dok je proučavala sastav namirnica i stavljala CD sa snimkom Kuće veselja.
Začuo se ugodan glas pripovjedača, a Donna se nasmiješila nastavljajući sjeckati povrće.

*

Sljedeći dan je bio olujan, sa žestokim pljuskom nakon tjedana blage jeseni, podsjećajući da je zima sve bliža. Prijateljice su nahrupile u Donnin stan s mokrim kišobranima, blistavih i vlažnih lica, i kosom svjetlucavom od kišnih kapi. Pričajući o svojim nezgodama - naguravanju i gužvi oko taksija, smionim preskakivanjima lokvi, Rininom zaobilaznom putu zbog pomoći slijepoj ženi koju je odvela kući, Cynthijinom povratku u Nightingale kako bi uzela zaboravljene dokumente - ostavile su kišobrane u kupaonici, skinule kišne ogrtače i smjestile se na razbacane jastuke. Čak je i Elizabeth sa svojom mokrom kosom koja joj je uokvirivala glavu poput šljema i potpuno promočenom traper suknjom veselo čavrljala s ostalima. Ponosno je opisala svoju borbu za taksi. Uspjela je kišobranom odgurati čovjeka koji se probijao preko reda.
- I uspjela sam - obznani veselo, a one joj zapljeskaše. Kiša im je podigla raspoloženje. Napustivši pregrijana radna mjesta predale su se vjetru i vodi žureći ka prijateljicama i toplini, ka dugoj večeri ispunjenoj dobrom hranom i razgovorima.
Za to vrijeme je Donna, lica zažarenog od topline pećnice, plave kose svezane modrom maramom u skladu s bojom kostima, kružila po sobi nudeći ih hrskavim kriškama tosta s toskanskim patlidžanima, i puneći im čaše blistavim jabukovim vinom koje joj je poklonila Cynthija.
- Specijalitet Nightingalea za Dan zahvalnosti - reče ona ponosno. - Taj keramički ćup za vino može se kasnije koristiti kao vaza. Kupila sam to u Irskoj prošlog proljeća.
Polako su ispijale vino. Sjećale su se njezinog puta u Irsku. Eric je tada osvojio nagradu na filmskom festivalu u Dublinu i Cynthija se vratila puna divnih dojmova o pejzažu, toplim ljudima i briljantnom govoru koji je Eric održao. Svakoj je poklonila kutijicu lavande omotanu u irsko platno. Pitale su se misli li u ovom trenutku na Erica. Je li svjesna da ovaj raskid znači i raskid sa svijetom nagrada i premijera, neonskih reklama i tamnih kino dvorana, cocktail partyja i zadivljenih fanova? Donna se odjednom prisjeti riječi koje je jednom izrekla njezina majka dok je jedne zimske večeri ramena pognutih od umora i blijeda lica gledala kroz prozor na zasniježenu ulicu.
- Ne udaješ se za muškarca - rekla je tada Anne Saunders s gorčinom. - Udaješ se za život.
Donna se tada upitala, a pitala se to i sada, završava li život svršetkom braka? Da je majka napustila oca, a toliki su je prijatelji i rođaci poticali da to učini (On niti ne zna da si ti ovdje, Anne. Bilo bi mu bolje u kakvoj ustanovi - ti savjeti koje nitko nije tražio uništavali su joj djetinjstvo, plašili je, stvarali od majčinog lica masku zaprepaštenog bijesa), bi li i njezin život, život kakav su poznavale, također završio? Gledajući unatrag znala je da su ti rođaci i prijatelji bili u pravu. Majka bi možda susrela drugog muškarca, pronašla novi život. Moglo je tu biti odmora, putovanja, druženja. Tuga bi možda nestala, zadržala se tek kao blaga grižnja savjesti.
Otjerala je te misli i požurila u kuhinju. Pastrva u umaku od bijelog vina i ljutike bila je u savršenom stanju, pilav od riže zlatnosmeđe boje, a miješana zelena salata posuta pinijama zamamno se ljeskala.
- Večera je spremna - pozove ih, a prijateljice, onako bosonoge, s vedrim licima ispranim kišom, okupiše se oko stola prekrivenog zelenim stolnjakom. Keramičko posuđe i srebrnina bili su davni vjenčani dar njezine majke koji se nikada nije koristio.
- Prava atmosfera za Edith Wharton - primijeti Cynthija s odobravanjem.
Donna se nasmiješi. Pohvala od Cynthije, takve perfekcionistkinje bila je prava rijetkost.
- Pa dobro, možda za njezinu vikendicu u Newportu prije nego što je uspjela. Nikako dovoljno otmjeno za Mount, kuću u Berkshireu, ili stan u Parizu - doda Elizabeth jetko, a Jen se sva skupi od nelagode.
Zašto njezina sestra mora sasjeći i najblaži kompliment? Ne po prvi put osjeti kajanje što je pozvala sestru u grupu, ali takva vrsta kajanja bila je tipična za njezin odnos prema Elizabeth. Često je osjećala kako nesigurno balansira na emocionalnoj klackalici između nježnosti i ljutnje, krivnje i tuge. Elizabethin nesretni brak i Adamov autizam dodatno su zakomplicirali ove osjećaje. Jen je bila slobodna, a Elizabeth zatočena. Kada je Carla, dugogodišnja članica grupe, otišla a one počele raspravljati o njezinoj zamjeni, Jen je, uz nešto oklijevanja, predložila svoju sestru. Književnost je bila Elizabethina strast, rekla je prijateljicama, a one nisu imale ništa protiv. Željele su ugoditi pametnoj, nježnoj Jen koja je uvijek bila tako ljubazna i pomirljiva. Elizabethina razmišljanja i sudjelovanje u raspravama pokazali su se uistinu vrijednima. Što se tiče toga, sve su se slagale. Jen je znala da je Elizabeth, iako se nikad nije zahvalila na pozivu, ovakva vrsta bijega i druženja dobrodošla. Povremena nervoza zbog njezinih ispada bila je tek skromna cijena koju je plaćala zbog osjećaja krivnje, osjećaja koji ju je morio još od djetinjstva.
- Ali ovo će jelo sigurno biti dostojno kuhinjskog stola u Mountu ili pariških i engleskih stanova - reče Trish uzimajući komad pastrve. - Ovo je fantastično Donna!
- Hvala.
Donna je obilazila stol puneći čaše vinom.
- Ali naravno, Whartonica se ne bi nikad petljala s nečim kao što je kuhanje. Ono u čemu je bila odlična bilo je organiziranje večera i zabava, popis gostiju, jelovnici, izbor keramike, stolnjaka i sličnih stvari.
- Nešto kao Cynthija - spremno će Rina. - Ona predlaže a Mae izvršava.
- Nije baš tako - pobuni se Cynthija pomalo bezvoljno. - Ne smeta mi što me uspoređuješ s Edith Wharton, ali budimo precizni. Imam domaćicu i dadilje koje dolaze i odlaze, a uglavnom odlaze. Edith, mislim da bi smo je trebale zvati Edith...
- Edith! - uzviknu one uglas i podignu čaše. - Za Edith. U redu - nastavi Cynthija - barem se oko toga slažemo. U svakom slučaju Edith je imala poslugu, čitavu posadu služavki, kuharica i poslužitelja. Osim toga, ja imam dvoje djece oko koje se treba brinuti a naša je Edith imala samo one odvratne psiće.
- Koje je doživljavala kao djecu - reče Trish. - Sjećate li se pisma koje je napisala nekoj prijateljici kad joj je uginuo pas, pisma prepunog tuge i patosa? Moglo bi se pomisliti da žali za mrtvim djetetom. Gledajući klinički, nazvala bih to emocionalnom kompenzacijom.
- Ništa klinički večeras, Trish - reče Rina. - Sjeti se da je ovo večer kada zaboravljamo naše profesije.
Sve kimnuše s odobravanjem. Sastanci književnog kluba trebali su predstavljati odvojeno vrijeme, oazu za bijeg. Jedina im je obveza bila knjiga o kojoj se raspravlja i iskrenost u razmjeni mišljenja.
- I ja imam gomilu radova koje moram ocijeniti, ali sada ne želim misliti o tome.
Elizabeth se posluži salatom. - Ipak, Trish se dotaknula zanimljivog pitanja reče posredničkim tonom koji je vjerojatno koristila razgovarajući s roditeljima o problemima učenika. - Jesam li ja jedina koja je pročitala pisma i pomislila da je Edith stvarno osjećala neku vrstu odvojenosti? Zašto ne? Prevario ju je muž a onda i ljubavnik.
Jen je izbjegavala pogledati sestru. Znala je da Elizabeth vjerojatno misli na izdaje koje je sama doživjela - Bertove grubosti, Adamovu bolest.
- Barem je kuharica nije nikad izdala. A i knjigovođa je sigurno bio vjeran - primijeti Cynthija i sve se nasmijaše.
- I ja bih voljela kuharicu i knjigovođu - doda Rina tugaljivo. - U sljedećem bih životu voljela postati nešto kao Edith Wharton.
- Židovska Edith Wharton? - upita Trish i one prasnu u smijeh. - Teško to mogu zamisliti. Morala bi organizirati košer kuhinju u Mountu.
- A Henry James bi te prestao posjećivati. Osim ako se ne bi inkarnirao kao Židov - doda Jen kikoćući se.
- I to kao hetero Židov. Evo ti pravi literarni koncept - novi Henry James - hetero i Židov
- reče Cynthija dok je punila tanjur.
Smiješile su se. Bilo im je drago vidjeti je kako jede s apetitom. Sve su primijetile njezin gubitak težine. Elizabeth joj je neprimjetno stavila komad ribe na tanjur. Na takav je način hranila Adama, a ponekad i majku koja je često odbijala obroke u staračkom domu. Činilo joj se da i Cynthija, oslabljena od tuge, treba njezinu skrb.
- Ali da je on bio hetero i kao takav dostupan, ali kao Židov nedostupan, gospođa Wharton bi ga izbacila - reče Trish. - To je bio njezin način.
- Prestanimo analizirati jadnu Edith.
Donna ustane i počne slagati tanjure. - Dajte da ovo odnesem u kuhinju, a onda ćemo donijeti kavu u salon. Jeste li sve ponijele knjige?
Potvrdile su. Bilo je uobičajeno da svaka od njih donese knjigu na sastanak tako da u slučaju tekstualnih referenci mogu pronaći stranicu i odlomak. I to su smatrale značajkom svoje ozbiljnosti, dubokog angažmana oko djela koje su izabrale. Ustale su od stola i smjestile se u dnevnoj sobi, sa šalicom u ruci i knjigom u krilu.
Donna im se pridruži noseći tanjur s kolačićima od pistacchija s već spremnim bilješkama u drugoj ruci. Ukratko je prepričala autoričin život, njezino samotno djetinjstvo, zarana razvijenu sposobnost izmišljanja priča i ljubavni odnos s književnošću još od vremena kad ju je njezin podjetinjeli otac naučio čitati.
- Pogledajte ovaj odlomak iz pisma njezinoj šurjakinji. Kaže kako razmišlja o čitanju kao o "tajnovitoj ekstazi zajedništva". Kako veličanstvena fraza! Upravo tako sam i ja doživljavala knjige i priče, kad sam ih prvi put slušala dok je majka kuhala i kad sam i sama počela čitati. Sjećam se kako je mama ulazila u sobu provjeravajući je li svjetlo ugašeno a ja bih poslije otvarala vrata i čitala na tračku svjetla koje je ulazilo iz hodnika. Nisam željela prekidati to zajedništvo o kojem Whartonica govori. Nisam željela biti opet sama.
Donnin je glas otežao od tuge. Gotovo nesvjesno pogleda na sliku s vjenčanja roditelja koja je stajala na polici - Anne, kao i Donna, svjetlokosa i stasita, otac snažan i zdrav, čovjek kojegje poznavala kada je bio slab i prošupljen ranama i sjećanjima. Prijateljice su pratile njezin pogled i okrenule glave.
Ostale su u tišini, zamišljene. Autoričine su ih riječi dirnule do srži. Dobro su poznavale tu "tajnovitu ekstazu" koja nudi bijeg od samoće i zapanjujuće prepoznavanje zajedničkih misli i osjećaja.
- Pitam se je li ona osjećala isto u svezi pisanja - zamisli se Rina. - Kada govori o pisanju uvijek stavlja naglasak na napor, tuži se koliko je iscrpljuje.
- I kako je izdavači varaju - doda Elizabeth. - Jasno je da joj je novac bio uvijek na pameti, a nije ga trebala. Prvo otac a onda i majka ostavili su joj solidna sredstva, da bi joj na kraju palo s neba i naslijede nekog dalekog rođaka.
Donna prigleda u bilješke.
- Radilo se o 120 000 dolara. Golema svota 1885., vjerojatno današnjih par milijuna. Istina, njezina opsesija novcem je neobična.
- Ne nužno. Novac joj je kupio slobodu - izjavi Cynthija mirnim glasom, s prizvukom neporecivosti. - To je značilo da može neovisno donositi odluke, putovati, djelovati po svojoj volji. Značilo je i da se može razvesti od Teddyja Whartona. Bez obzira o kakvim se nepromišljenostima s njegove strane radilo, ona to ne bi mogla učiniti da nije imala vlastiti novac i način da ga umnoži. Imala sam - zastane kao da traži pravu riječ, a onda nastavi -poznanicu, znala sam ženu čiji je muž imao ljubavnicu, tajnu paralelnu obitelj. On ju je varao, prevario je i djecu, pretvorio čitav život u veliku laž. Ali njezine su ruke bile vezane. Nije se mogla razvesti jer nije imala novca ni zanimanja. Ta je priča jedan od razloga što sam odlučila da ću uvijek imati vlastita sredstva za život. Nisam mislila da će to biti nužno - ali sada...
Glas joj se izgubio, obrazi porumenjeli, a kada je podigla šalicu čulo se kako zvecka na tanjuriću dok konačno nije obuzdala drhtanje ruke.
Donna pogleda Jen, Rina Trish, a ista im misao prođe glavom. Bi li se Cynthija odvojila od Erica da nema vlastitog novca, da ne zarađuje tako mnogo? Bi li bez novca, bez sposobnosti da tako sjajno zarađuje ostala zatočena u braku koji je kao i kod njezine poznanice postao velika laž?
Elizabeth se igrala svojim vjenčanim prstenom skidajući ga i ponovno ga stavljajući na prst.
- Sve da i nije imala novca mogla je tužiti Teddyja Whartona. Sigurno bi dobila spor. Imala je sve razloge da ga napusti. Bio je ženskaroš, pronevjerio je novac s njezinih računa i potrošio ga na prostitutke, playboy koji je živio na njezin račun i u cijelom svom životu nije radio ni jedan dan - istaknu Donna. - Nema nikakva čuda u tom razvodu nego u činjenici da je ostala s njim sve te godine. Osim toga, nije imala visoko mišljenje o bračnom zavjetu. U jednom pismu kaže kako bračne veze znaju gušiti. Zato mislim da ne bi imala nikakvog problema pri razvezivanju takvog čvora. Nije bila naročito religiozna pa joj ni to nije trebala biti prepreka. Zato se pitam kako je mogla nastaviti život s Teddyjem Whartonom koji joj nije ponudio ništa - ni ljubav ni djecu ni financijsku podršku.
- Možda zato jer je ništa od onoga što je činio nije čudilo - predloži Trish. - Od početka, od dana vjenčanja, ona se pomirila s njegovim ponašanjem. Vjerojatno je već pri prvom susretu shvatila sve u vezi njega, ali je mislila da to može funkcionirati. Ipak, i ja se pitam istu stvar kao i Donna. Kad je vidjela da to ne ide, da nema ničega što ih drži zajedno, zašto joj je trebalo 28 godina da se odluči na razvod? Čak i potpuno zastrašena neurotična žena već bi mu odavna dala nogu. Poznajem pacijenticu koja je učinila upravo tako.
Cynthija se opusti u naslonjaču nestrpljivo prelistavajući biografiju koju je ponijela sa sobom. - Zato što nakon 28 godina neke stvari konačno dođu u glavu. Zato što se neki obrasci ponašanja promijene ili postanu intenzivniji i ona shvati kako ne može više podnositi stvari koje je prije mogla. To se događa. Ljudi se mijenjaju, a mijenja se i stupanj tolerancije. Čovjek za kojeg ste se udale nije više čovjek s kojim živite. Vi ste zapravo potpisali ugovor s partnerom koji više ne postoji.
Govorila je prebrzo, a riječi su joj zvučale odsječno i odlučno. Pitale su se govori li o Edith i Edwardu Whartonu ili o svom braku. Osjećajući nelagodu zbog nje i zbog sebe, gledale su na stranu, sve dok ona u jednom trenutku ne ustane i požuri u kupaonicu.
Naglo, kao po dogovoru, nastave raspravu. Donna je sada čitala dijelove pisama koji su je zaokupili.
- Jako su me zainteresirala pisma ljubavniku, Mortonu Fullertonu - reče. - Čini se da je od početka znala da je ta veza osuđena na propast, ali nije se ustručavala započeti je, putovati s njim pa čak ga i pozvati u Mount.
- Čak ga je i savjetovala kako se treba ponašati prema bivšoj ljubavnici - reče Elizabeth.
- Znači da je dobro znala kakav je on Čovjek - nepouzdan, nedosljedan, netko kome se ne može vjerovati. Jedna je stvar ući u odnos s osobom čije mane ne poznaješ, a druga znati sve to i ignorirati.
Ton joj je bio grub, optužujući, i Jen, promatrajući sestru, pomisli kako Elizabeth, kao i obično, oprašta sebi svoje pogreške. Njezina je udaja za Berta bila prebrza. Nije bilo vremena da uoči njegova mračna raspoloženja, ogorčenost koja bi znala izazvati iracionalne provale bijesa, sve još povećano stidom i tjeskobom zbog Adamovog autizma. Ona sebi nije priskrbila luksuz ranog uvida. Kao i uvijek, vidjela je sebe kao žrtvu, razmetljivo i ogorčeno prihvaćajući bijedu braka i majčinstva.
Odjednom primijeti kako Elizabeth zuri u nju, s usnama stisnutim u okrutan, preziran smiješak kojega se Jen dobro sjećala iz vremena djetinjstva. Uz osjećaj jeze shvati da čovjek kojeg je Elizabeth opisala nije njezin muž nego Ian, a žena o kojoj je govorila zapravo Jen. Elizabeth je neprekidno optuživala Jen zbog slabosti, zbog ignoriranja Ianovih mana, njegove nepouzdanosti. Okrenu se od nje s osjećajem dobro poznatog bijesa koji je susprezala još od malih nogu. Vrag odnio i Elizabeth! - pomisli. - Vrag je odnio. Zašto sam je uopće pozvala u grupu? Elizabeth, smijuljeći se, odvrnu pogled.
- Ali ona je savršeno dobro znala što radi - inzistirala je Trish. - To je bio njezin izbor. Bila je poštena sa samom sobom i s Fullertonom - reče žurno listajući stranice. - Evo, ovo mu piše 1909 godine: "Jedini je moj strah da me ljubav ne zaslijepi i da mi srce ne počne govoriti sutra dok razum govori jučer." To je prilično smiono kao obraćanje ljubavniku. Ali ona je bila žena koja je navikla na rizike.
- Zato što je bila jaka i poznavala vlastitu snagu - doda Rina. - Imala je osim toga, novac i talent kao pozadinu. U svakom slučaju sviđa mi se kako mu je pisala kad su prekinuli: "mislim da zaslužujem više". Jako napredno za ženu tih vremena.
- Čak i za današnju ženu. Cynthija im se opet pridružila, lica svježe umivenog i bez šminke, s kestenjastom kosom pričvršćenom straga, povrativši svoj stari sigurni stav.
- Mnoge žene ne poznaju svoju vrijednost. To je nešto što prepoznajemo kad radimo reklame za Nightingale. Kupi to. Zaslužuješ to. Vrijedna si toga. Naši marketinški gurui tvrde da ima i previše žena koje ne vjeruju da išta zaslužuju.
- To je u redu što se tiče reklamnih kampanja - reče Trish. - Ali ja ne mogu dati takav savjet ženi koja mi dolazi po bračni savjet. Što bih joj trebala reći? - Rastavi se od njega? Zaslužuješ više? Ovdje se radi o njezinom životu i ja joj ne mogu reći tako nešto.
- Zašto ne? - upita mirno Cynthija dok je nalijevala kavu. - Ako je to istina.
Donna ustane, blistavih očiju i sva rumena.
- Zato što sva rješenja nisu tako jednostavna. Da je tako, moja bi se majka razvela od oca isti dan kad se on vratio iz Koreje, jer je istog trenutka znala na što će joj život sličiti. Znala je da će biti njegovateljica i poslužiteljica, ali ne i supruga. Ipak je ostala uz njega sve do dana njegove smrti, iako je, kao i Edith, dobro znala da zaslužuje više. I jest, zaslužila je mnogo više. Mnogo više! Ali ona je mislila na stvari koje su važnije od onoga što zaslužuje. Mislila je na njega i na mene - i iako više nitko ne koristi tu riječ - mislila je na vršenje svoje dužnosti. Zato je platila određenu cijenu. Nije proživjela jedan život. A kad je on umro nije ga više htjela živjeti. Bila je iscrpljena. On je bio mrtav, a ja samostalna. Večer prije smrti pričala je s tetkom na telefon i rekla joj: "Umorna sam, previše umorna da ujutro ustanem. Za to i nema razloga. Samo bih željela počinuti."
Zadržala je suze i okrenula se prema roditeljskoj slici s vjenčanja koju je na dan majčine smrti pronašla na noćnom ormariću pored pet malenih, uredno složenih bočica tableta za spavanje i poruke na papiriću za recepte ispisanom ljubičastom tintom. Zamolila je za ljubav i oproštenje i uputila Donnu gdje će pronaći paketić s obveznicama. Samo je Rina znala za ovu epizodu, za bočice s tabletama.
Donna podigne fotografiju, opet je položi i njezine prijateljice shvate da ona plače. Smetene, obore pogled. Mislile su da poznaju jedna drugu, da su dovoljno bliske i upućene u međusobne životne priče. Bile su u životnoj dobi kada smrt roditelja predstavlja životni zaokret, ali nije neuobičajen događaj. Ostarjeli otac ili majka mogli su oboljeti, umrijeti od raka, poginuti nesretnim slučajem. Kad su se upoznale, Donnina je majka već bila mrtva, i sada su se po prvi put upitale kako je umrla. Shvatile su da postoje granice njihove intimnosti. Donnina ih je tuga prestrašila, baš kao što su ih i Cynthijine riječi, tako odlučne i neshvatljive, uspjele zbuniti. Gedale su kako Rina prilazi Donni i grli je, dok joj Jen pruža čašu vode i rupčić. Ispila je vodu, obrisala oči i stidljivo se nasmiješila, kao da se ispričava, ali veselo ozračje večeri bilo je narušeno. Osjećale su se zbunjeno i bespomoćno.
Upravo ih je Trish uz pomoć svoje profesionalne vještine, vratila na sigurno tlo nastavljajući raspravu o romanu. Nastavile su razgovor bez naročitog angažmana, a nakon nekoliko minuta Donna je otišla u kuhinju vrativši se posve sabrana i donoseći tanjur patuljastih, zlatnosmeđih krušaka. Činilo se da ih je to vratilo u normalu.
Slijedeći uobičajenu shemu sastanka, Trish je ukratko prepričala sadržaj. Iako su sve pročitale Greben, pozorno su slušale dok je govorila o Darrowu, mlađom diplomatu i njegovom slučajnom susretu sa siromašnom Sophy Viner u Parizu. Opisala je njihovu kratku avanturu u trenutku kad je odložio posjet svojoj pravoj ljubavi Anni Leath i ponovno pojavljivanje Sophy kao guvernante Aniline mlade kćerke i kao zaručnice njezinog pastorka.
Ostale članice grupe su je povremeno prekidale. Cynthija je istaknula važnost detaljnog opisa garderobe Sophy Viner; Rina je komentirala njezinu obitelj i ekonomske prilike; Elizabeth se pitala što je bilo s tajanstvenom neimenovanom sestrom.
Rasprave su, kao i uvijek, bile intenzivne. Nisu bile površne čitateljice niti intelektualne voajerice. Knjige koje su ih zaokupljale bile su bremenite stvarnošću i uvlačile su ih u svijet likova, u sve nijanse pripovijedanja. Izmjenjivale su ideje, izricale sve uvide.
- Shvaćam na što misliš.
- To je zanimljiva ideja.
Ponekad su se slagale, a ponekad ne. Smijale su se i uzdisale.
- Svidjela mi se knjiga - reče Elizabeth - ali unatoč tomu, mislim da je malo nategnuta. Previše je koincidencija. Od svih imanja u Francuskoj Sophy Viner završi baš u Givreu, u kući Anne Leath.
- Ali kako bi se inače razvijala priča? - logično upita Donna. - Da se Ilse u Casablana nije vratila u Rickov bar, ne bi bilo radnje. Odatle i poznata Bogieva rečenica "od svih barova u gradu i na svijetu, morala si izabrati baš ovaj?" Ili nešto slično. Na taj način se stvaraju romani. A ponekad i stvarni život. Ja sam susrela Raya na medicinskom simpoziju u San Franciscu, a dva tjedna nakon toga našli smo se na zabavi u New Yorku. Tu nije bilo ničeg nategnutog, samo čista slučajnost. Tako je i Darrow susreo Sophy u Parizu, a nakon par mjeseci ona se pojavila u Givreu. Ista stvar. Ne mislim da je Whartonica znala kako će razvijati zaplet. Ni u jednom od njezinih pisama nakladnicima nema nacrta ni fabula knjiga koje je pisala.
- Što mislite koliko je svog pravog života unijela u Greben?- upita Trish.
Bila je to vrsta pitanja kakve je Rina voljela i često ih postavljala svojim studentima. Bila je opsjednuta pitanjima motivacije, raznim zašto u ljudskim životima, kao i onim zašto koji su se odnosili na njezine odluke. Zašto je otmjeno odjevena žena ukrala torbu koju je očito mogla kupiti? Zašto je Sylvia Plath počinila samoubojstvo baš one noći? Zašto je ona odlučila ostati samohrana majka kad su postojale i druge mogućnosti? Zašto je Edith Wharton, žena bez djece napisala roman o udovici koja izabire dužnosti majčinstva umjesto romantične ljubavi?
Zavalila se u fotelju prelistavajući zbirku pisama dok nije izdvojila jedno.
- Evo pisma koje je napisala Bernardu Berensonu dok je radila na Grebenu. Pretpostavljam da ju je on pitao radi li se o autobiografskom tekstu, a ona mu je ovako odgovorila: "Upamti da to nisam ja, iako mi se čini da sam to bila dok sam pisala." - Mislim da je odgovor na tvoje pitanje, Trish, i da i ne, ili pak možda. Pisac se izgubi u djelu, ulazi i izlazi iz likova koje stvara sve dok granice između autora i teksta ne izblijede. Sjetite se riječi Madame Bovary, c'est moi. Whartonica bi mogla reći Anna Leath, c'est moi. Iz njezinog djela ne provire njezin stvarni već zamišljeni život.
Opet je zasjela, uzela krušku s tanjura i zagrizla je zadovoljna svojim odgovorom.
- Vjerujem da je to slično izjavi Flannery O'Connor "pišem da bih shvatila što mislim" -doda Elizabeth zamišljeno.
Jen pogleda sestru zadivljeno dok su ostale kimale. U tome je bila Elizabethina snaga, u njezinom eklekticizmu, detaljima koje je ubacivala usred žestokih rasprava kao što nadaren kuhar ubacuje tajni začin. Zbog toga su cijenile njezino sudjelovanje i tolerirale cinizam i sjenu depresije koja ju je pratila gdje god bi se pojavila. Nije im se sviđala, ali su je poštivale.
- Možda bih trebala postati spisateljica pa bih znala Što satna mislim - reče Cynthija i tužno se nasmiješi.
- Stvarno ne znaš? - spremno upita Trish.
Ponekad da, ponekad ne - prizna Cynthija. - Ima dana kad se osjećam kao Anna Leath. Jednog dana bi poželjela brak s Darrowom, a već sutra bi željela prekinuti vezu. Ovamo-onamo, naprijed-nazad. Kao da je sama sa sobom igrala stolni tenis. Ono što je Darrow napravio nije bilo tako strašno. Nije nikoga povrijedio. Spetljao se sa Sophy Viner jer je želio biti ljubazan. Nije bilo nikakve stvarne opasnosti.
- Želiš li reći da i ti kolebaš u svojoj odluci od dana do dana? - upita Jen tihim glasom kao da bi svaki glasniji ton mogao prekinuti ovaj krhki izljev iskrenosti.
Ali Cynthija samo tužno kinine glavom i stavi prst na usta kao kakva djevojčica koja se boji da je progovorila prije reda i otkrila povjerenu tajnu.
Prijateljice se s nelagodom pogledaše. Cynthijine su riječi, ma kako uvijene, probudile nove spekulacije, rasplamsale pretpostavke koje su već odbacile. Naglasila je da Darrow nije nikoga povrijedio, da nije predstavljao nikakvu opasnost. Je li Eric predstavljao opasnost, je li on nekoga povrijedio? Razmišljale su o svim oblicima opasnosti - fizičkoj, emocionalnoj, seksualnoj, o svakoj zasebno ili svima zajedno. Nisu rekle ništa, poštujući šutnju koju im je ona nametnula. Kao da se želi zaštititi od te znatiželje koju su tako teško obuzdavale, pogleda na sat i naglo ustane.
- Nisam znala da je ovako kasno. Obećala sam Mae da ću doći ranije. Ne voli ići na spavanje dok nisam kod kuće jer joj je soba daleko od dječje i nije sigurna da će ih čuti, a ova nova dadilja Ingrid je čista nula. Žao mi je, moram požuriti. Neka me neka od vas nazove i kaže mi koja je sljedeća knjiga i kad će biti sastanak.
Otišla je u sobu po torbu i ogrtač. Jen krenu za njom zatvorivši vrata sobe. Gledala je kako Cynthija navlači cipele i uzima torbu.
- Cynthija - reče tiho - vidjela sam Erica. Cynthija se ukoči. Zurila je u Jen.

- I? - upita, a usne joj ostadoše gotovo nepokretne.
- Prišao mi je na ulici. Rekao je da bi se volio vidjeti sa mnom i porazgovarati. Ne bih to željela prije nego popričam s tobom.
Nije joj ispričala da je sve to bilo ispred Nightingalea, da su mu oči bile mutne od tuge, a glas drhtav i da nije imala snage odbiti ga.
- Lijepo od tebe - reče Cynthija. - Ali ja nemam pravo zabraniti ti da s njim razgovaraš. Morat ćeš odlučiti sama.
Prebacila je žuti kišni ogrtač i namjestila kapuljaču koja je jedva sakrivala plamenu kosu. S rukom na kvaki, okrenu se prema Jen.
- Ne mogu reći da će mi to biti drago, ali možda, možda bi moglo biti od koristi.
Prije nego je dočekala odgovor, iziđe iz sobe. Pitajući se na koji bi to način moglo biti korisno, Jen ju je promatrala kako se oprašta s prijateljicama u dnevnoj sobi i izlazi iz stana. Zamišljala je Cynthiju kako se vraća svojoj kući, gazi preko mekih sagova, a sobama se prostire miris žutih ruža. Vidjela je nove knjige u sjajnim koricama uredno posložene na stoliću za kavu. Mogla ju je zamisliti dok se uspinje stubama do dječje sobe gdje su spavale blizanke, s kestenjastom kosom prostrtom po jastucima s uzorkom žapca Kermita, a onda odlazi u svoju sobu, u veliki bračni krevet u kojemu će spavati sama, s tiho upaljenim radio aparatom, jer, kako je jednom povjerila Jen, ne može podnijeti tišinu samotne noći.
Žene su se okupile oko stola u blagovaonici, gdje je Donna napunila šalice tek skuhanom bezkofeinskom kavom.
- Mislim da je Cynthija imala druge stvari na pameti - reče Rina. - Nije mi više zvučala onako sigurno kao kad nam je prvi put rekla o tome.
- Nisam mirna što se nje tiče. Ostati sama nakon svih tih godina s Ericom. Ne živim s Ianom toliko dugo, ali ne bih mogla zamisliti da se vratim u prazan stan, u prazan život -promrmlja Jen.
- Teško da to može biti dovoljan razlog da netko ostane u braku ili u vezi - uzvrati Elizabeth. - Možeš biti usamljenija u šugavoj vezi nego sama. Neovisnost znači slobodu.
Opet dodirnu vjenčani prsten. Neovisnost na koju se zaklinjala kad se udala, već je odavno nestala. Nije bila slobodna i nikada neće biti. Bila je zatočenica želja svoga sina i muževljevih zahtjeva. Jen se barem nije vezala. Ian je bio parazit koji je iskorištava i ništa ne doprinosi, ali ona ga je mogla izbaciti kad god hoće. Jenino prividno prihvaćanje teških situacija nije moglo zavarati Elizabeth. Njezina je sestra mogla preživjeti emocionalne napore, a prividna je pasivnost bila njezino oružje.
- Ali Cynthija i Eric su izgledali kao savršen par - reče Trish. - Tako usklađeni. Pitam se što je mislila kad je rekla da Darrow nije predstavljao opasnost. Mora da je mislila na Erica, ali na koji je to način on mogao biti opasan?
Razgovor uskoro ispuni sobu. Ideje koje su im pale na pamet dok je Cynhija govorila, sada su se oslobodile poput verbalnih balona koji su lebdjeli nad stolom, sudarajući se povremeno zbog navale nagađanja koje više nisu mogle zadržati. Glasovi su se uzbuđeno podizali kao i potreba da saznaju i shvate. Bez podataka mogle su samo nagađati i ponavljati svoje zašto.
- Naglasila je riječ opasnost - reče Elizabeth. - Možda je Eric zlostavljao djecu ili čak nju. Već smo to spominjale. Možda je otkrila da je bio nasilan u prošlosti, možda u nekoj drugoj vezi. Recimo da se pojavila nekadašnja djevojka i optužila ga, a Cynthija se preplašila da se ne ponovi ista stvar.
- Prilično ekstreman scenarij - reče Trish cinično. - Osim toga nije naročito uvjerljiv. Uvijek sam mislila da je Eric nevjerojatno drag. Ali sjećam se da je znao upasti u depresiju, naročito po završetku nekog projekta. Pričao mi je jednom, baš kad je dovršio onaj dokumentarac o tvorničkim radnicima u Južnoj Karolini, onaj koji je dobio nagradu, da se ne može radovati uspjehu jer je već u strahu od nedostatka novih ideja. Možda je Cynthija upravo te depresije vidjela kao opasnost za djecu, neku vrstu emocionalne opasnosti. Imala sam jednog depresivnog pacijenta čija je žena zatražila razvod čim sam joj priopćila njegovu dijagnozu. "Ne želim da mi djeca rastu u domu kojim vlada depresija", rekla mi je, a ja joj nisam mogla zamjeriti.
- Djeca to mogu preživjeti - mrzovoljno će Donna. Pogled joj se opet usmjeri ka roditeljskoj fotografiji, a Rina joj položi ruku na rame u znak utjehe. - Cynthija ne bi gledala na depresiju kao na ozbiljnu opasnost - nešto što bi je natjeralo da ga izbaci iz kuće. Moralo je to biti nešto drugo.
- Upravo radim na jednom slučaju u mojoj školi u suradnji sa socijalnom službom - reče Elizabeth. - Otkrilo se da otac jednog dječaka gleda dječju pornografiju na internetu. Socijalni radnik smatra da je takvo ponašanje dovoljno opasno i da majka ima pravo zahtijevati od muža da napusti kuću uz zabranu prilaženja djetetu.
Jen osjeti iznenadnu navalu bijesa. Čvrsto stisnu žlicu u ruci, nekoliko puta zvecnu njome o šalicu, a kada je progovorila, glas joj je drhtao.
- Čujete li vi same sebe? Ponašamo se poput jata strvinara. Pa dobro, Cynthija je upotrijebila riječ "opasnost". Ali to je sve što je rekla i mi se na osnovi toga razmećemo aluzijama i sumnjama o fizičkom nasilju i perverzijama. Poznajemo Urica godinama. Zar nije uvijek bio divan prema nama? Plemenit, velikodušan? Kamo mi to smjeramo i zašto se ovako ponašamo?
Ostale su u tišini. Shvatile su da je u pravu, ali nisu imale odgovora. Nisu se mogle ispričati jer su znale da to neće umanjiti radoznalost, da će nastaviti s razmjenjivanjem pitanja i odgovora, da je potraga za istinom o Cynthiji na neki način postala potraga za istinom njihovih života, vjerodostojnosti njihovih odluka, provjerom njihovih opažaja. Osjećale su se prevarene. Cynthija i Eric godinama su kružili u njihovim orbitama kao najsvjetlije zvijezde u toj maloj konstelaciji prijatelja, putujući svijetom, pozivajući ih na glamurozne zabave i premijere, smiješeći im se preko ukusno postavljenih stolova, otežalim od srebra, kristala i svježeg cvijeća na čijim je laticama blistala rosa - Cynthija i Eric, zlatni par, kojemu su zavidjele i kojemu se imalo na čemu zavidjeti. Kako su mogle toliko pogriješiti? Ako su se prevarile u svezi Cynthije i Erica, što je onda s njihovim drugim prosudbama, koliko su sigurni drugi odnosi? Jenino je pitanje unijelo nemir. Odgovori koje su mogle ponuditi otkrili bi njihovu slabost i strahove.
- Ma dosta s tim - reče naposljetku Elizabeth. - Nemoj ni ti biti licemjerna, Jen. Ti si jednako zaokupljena velikom tajnom kao i sve ostale. Možda i više jer češće viđaš Cynthiju. Radiš za nju. Vjerojatno misliš kako joj duguješ naročitu lojalnost zato jer te plaća, a ukoliko Ian ne izađe u Art News i dalje će ti trebati novac. U svakom slučaju ne želiš burkati vodu. To ionako nije tvoj stil niti je ikada bio.
Jen ustane zažarena lica. Nastojala je ignorirati sestru i počela je kupiti tanjuriće i šalice, pokušavajući se zabaviti bilo čime. Donna joj je priskočila u pomoć. Ostale, zbunjene Elizabethinim ispadom, naglo su se usredotočile na dodavanje šećera i vrhnja. Rina pohvali Donnu zbog večere. Trish je zamoli za neke recepte.
- Mandy voli pistacchio. A bogme i Jason - doda nakon kratke stanke. Spomenula je muževo ime kao da želi podsjetiti samu sebe i svoje prijateljice da je njezin brak u redu. -Tražimo vikendicu sa što većom kuhinjom - dodala je. - Željela bih se posvetiti kuhanju i pečenju. Pretpostavljam da je zato kriv rad s bulimičnim i anoreksičnim pacijentima.
- A ja sam u potrazi za stanom s još jednom sobom - reče Rina. - Nema ni govora o vikendici. Jednostavno bih željela izbjeći krevete na razvlačenje. Što mislite je li Whartonica znala za takve krevete?
Sve se nasmijaše i atmosfera se pomalo opusti.
- Ja bih morala krenuti - odjednom će Elizabeth. - Bert me sigurno čeka jer nas treba nazvati Adamov terapeut. Koja je sljedeća knjiga i kad se vidimo?
Sve izvadiše džepne kalendare i dlanovnike.
- Nakon Dana zahvalnosti, a prije Božića - odlučno će Trish i one odrediše datum sredinom prosinca. - Mislim da smo ovaj put kod tebe, Jen.
- Super - potvrdi Jen.
- Ako ti nije zgodno, možemo i kod mene - ponudi Elizabeth, i sve shvatiše da pokušava popraviti situaciju i uspostaviti ravnotežu.
- Hvala, bit će u redu - odgovori Jen ljubazno. Izbjegavala je sukobe i nije se voljela inatiti.
- Ti ćeš izabrati knjigu i autora, Jen - doviknu Donna iz kuhinje.
- Kratke priče Shirley Jackson Lutrija i Život među divljacima. Izvukla sam ih između gomile knjiga dok sam bila zarobljena s Ianom u onoj daščari na Rhode Islandu prošlog ljeta. On je slikao morske pejzaže a ja sam čitala stare knjige potrganih stranica koje su mirisale na ocean. Na sreću, Shirley Jackson je bila neoštećena.
- U redu. Shirley Jackson kod Jen.
Kao i uvijek, Trish je bila organizatorica. - Ja ću reći Cynthiji - doda Jen.
- Dobro. Mislim da je važno da s njom ostanemo u što bližem kontaktu. Možemo je koji put pozvati na večeru ili u kino. U ovom će razdoblju trebati našu podršku.
Trish je progovorila profesionalnim tonom ali to nije nikoga zasmetalo. Odlučile su da će nazvati Cynthiju, ponuditi joj svoje slobodno vrijeme i razumijevanje, postaviti joj tek najopreznija pitanja vodeći jednostavne razgovore. U brižljivo odabrano vrijeme kada njezine blizanke odu na spavanje one će je nazvati i razgovarati vjerojatno s mješavinom ljubaznosti i znatiželje.
Zatvorile su dlanovnike, pomogle Donni oko kuhinje i uzele torbe i kapute iz sobe. Donna ih je otpratila do vrata. Kiša je prestala a noćni je zrak bio ispunjen ugodnom svježinom. Požurile su i mahnule Donni na pozdrav. Ona je odmahnula i ušla u kuću.
Ostavši sama u kuhinji uključila je CD player, stavila tanjure u sudoper, uranjajući polako u priču o Lily Bart. Dojmila je se rečenica kojom Edith Wharton izriče prosudbu svoje zlosretne junakinje: "Lily je osjetila olakšanje kada joj je umro otac." Zazvonio je telefon, ali nije odgovorila. Stopila se s Lily Bart; za nju takva reakcija na očevu smrt nije bila čudna. I sama je osjetila olakšanje nakon očeve smrti. Bez obzira na osjećaj krivnje, to je sebi pošteno priznala. Majčina ju je smrt, naprotiv, gotovo uništila.
Telefon još jednom zazvoni, a ona ni ovaj put ne odgovori. To je mogao biti Tim koji bi obično nazvao da joj poželi laku noć, ili Raymond koji je nazivao kada ne bi mogao usnuti. Njezini nezahtjevni ljubavnici, kao što je bio i Morton Fullerton, ljubavnik Edith Wharton, željeli su potvrditi svoju nazočnost čak i kada ne bi bili tu. Prigušila je zvono telefona pitajući se je li Kuća veselja bila među romanima koje je majka slušala u onoj toploj kuhinji prožetoj mirisom mirodija, uz zabravljena vrata, zaštitu od očevih sumanutih lutanja. Dok je uranjala ruke u toplu vodu suze su joj počele nekontrolirano teći niz obraze.

Četvrto poglavlje


Lutrija se nije svidjela Jen. Bila ju je već pročitala u koledžu i sjetila se kako je već tada ostala zbunjena. Prečitavajući knjigu na plaži Rhode Islanda dok je Ian slikao sunce i vjetrom raspršene oblake koji su bacali sjenu na stranice raskupusane antologije, osjetila je neku neodređenu nervozu. Svijet Shirley Jackson bio je tako prokleto mračan; neznanje i zlo carevali su pripoviješću koja je neizbježno završavala u tuzi i samoći. Ipak, knjiga ju je intrigirala, i nakon što je pročitala, znala je da želi raspravljati o njoj sa svojom grupom i poslušati njihove interpretacije i dojmove.
Još jednom ju je pročitala, ležeći na svom niskom krevetu i pripremajući se za sastanak grupe. Nosila je Ianovu košulju umrljanu bojama, i dok je čitala prstima je prolazila kroz svoju tamnu kosu, još vlažnu od tuširanja. Povremeno bi pogledavala na Iana koji je stajao pred štafelajem gol do pasa, prelazeći kistom po platnu u lijenim potezima. Dok je čitala posljedni zastrašujući odlomak Lutrije, sa CD-a se čuo završetak Vivaldijevog Proljeća. Još jednom osjeti nelagodu koju joj je izazvala priča, i ona odbaci knjigu na drugu stranu sohe. Pala je odmah do Ianovih nogu.
On se iznenađeno okrenu. - Hej - uzviknu. - Što se događa?
- Ništa. Ja sam takozvani moderator na sljedećem sastanku grupe a ne uspijevam prokužiti ovu ušljivu priču.
Pokupila je knjigu i otišla do radnog stola. Bezvoljno je uzela komadić ugljena i počela črčkati po svom bloku za crtanje. Mršteći se, pratila je kako se črčkarija pretvara u crtež, usamljenu figuru okruženu drugim, velikim i malim ljudskim siluetama. Svaka je od tih figura imala raširene ruke.
- Što to sad radiš? - upita Ian.
- Čini se da crtam tu nesretnu priču - odgovori. - Koja je, zapravo, veličanstvena priča.
Svakom od ispruženih dlanova dodala je krug. Kamen. Crtala je kamenje. - Ne znam govoriti o tome, ali znam to nacrtati - reče dok je crtala hrpice kamenja uz noge svake figure.
- Naravno, ti si umjetnica - reče on i napravi korak unazad kako bi promotrio svoj rad.
- Jesam li? - upita ona.
- Ma daj, molim te. Nemoj ini sad početi sa samosažaljenjem.
Odloži kist i približi joj se saginjući se kako bi je mogao obgrliti. - Pixie - reče štipkajući joj uho, izazivajući očekivani smijeh. - Moja Pixie. Drugo uho. - Ona se opet nasmije ali nastavi crtati. Uzme ravnalo i crtaće papire.
- Crtaš strip? - upita je.
- Čini mi se da sve ide k tome.
- Već nesvjesna njegovog dodira i ubrzanog daha, počela je raditi na prvom crtežu. Nasmiješeno sunce. Cvjetno polje. Čuperci trave između cvatova. Seoski trg, sat na tornju pokazuje deset. Ugljen se sada kretao po papiru velikom brzinom. Znala je da upravo crta prvi prizor Lutrije, oživljujući autoričin opis običnog grada u idiličnom ljetnom danu. Radila je brzo, s lakoćom. Voljela je kad se crtanje odvijalo spontano, stvarajući život iz nekog skrivenog izvora, neovisno o svjesnim naporima volje, Ian je radio upravo na takav način, kist se kretao od palete do platna pod nabojem kreativne energije, ali za nju je to bilo rijetko iskustvo.
Zazvonio je telefon, ona je nastavila crtati. Ianova je ruka kliznula u džep njegove košulje obuhvativši joj dojku. Obraz mu je počivao na njezinoj glavi. - Ne odgovaraj - reče on. Pusti da preuzme sekretarica.
Ona kininu, i nakon tri poziva uključi se sekretarica. Začuje se prigušen i nesiguran Ericov glas.
- Jen, oprosti što te opet gnjavim, ali želio bih popričati s tobom. Molim te nazovi me da organiziramo nešto... kavu, ručak, večeru, bilo što.
Zaustavio se, kao da je htio još nešto reči, ali ga glas nije poslužio. - U redu onda. Daj da se čujemo što prije.
Poklopio je slušalicu.
Ona odloži ugljen, zatečena. Razabrala je nestrpljivost u Ericovom glasu i to joj izazove sućut, ali i nesigurnost, Ian ustuknu.
- O čemu se tu radi? - upita.
- Eric. Htio bi se naći sa mnom i razgovarati. Pretpostavljam o Cynthiji.
- Ti si Cynthijina prijateljica, zar ne?
- Jesam. Već sam joj rekla o tome. Misli da je to u redu i da bi možda moglo biti korisno.
- Ja ne želim da ga vidiš - reče on odlučno.
Izvadio je CD i pažljivo ga smjestio u omot. Nemaran u mnogim stvarima, ravnodušan prema gomili prljavog posuda u sudoperu, vlažnim ručnicima razbacanim po kupaonici, krhotinama razbijene čaše, Ian je bio silno brižljiv kad se radilo o njegovoj zbirci compact diskova i slikarskom priboru. Kao što je paleta uvijek morala biti oprana, kistovi uronjeni u terpentin, svaka tuba boje čvrsto zatvorena, tako je i svaki CD morao biti spremljen u svoj omot i stavljen na svoje mjesto. Jen je to jednom spomenula Elizabeth koja je samo slegnula ramenima.
- Naravno da se brine o svojim stvarima. To je u skladu s njegovom osobnošću.
Jen je nije upitala kakva je to osobnost. Ionako je zažalila svoj komentar. Znala je da njezina sestra ne voli Iana i da ga doživljava kao parazita. Svaki sud o njemu bio bi sigurno negativan. Gledajući ga sada, dok sprema svoj CD, ljuta zbog njegove posesivne reakcije na Ericov poziv, prisjeti se Elizabethinih riječi.
Brine se o svom vlasništvu - pomisli. Ali ja nisam njegovo vlasništvo. Ne želim da se o meni brine na taj način. Pitala se hoće li ikada njegova posesivnost i potreba za kontrolom dosegnuti takve razmjere da dovedu do prekida. Pitala se što bi je zapravo moglo dovesti do odluke sličnoj Cynthijinoj, da ga otjera od sebe i kaže mu da je među njima gotovo. Naravno, njezina je situacija u svakom pogledu bila drukčija od Cynthijine. Ona i Ian nisu bili u braku. Namjerno su izbjegli takvu vrstu vezivanja. Nikad nije upoznala njegovu obitelj niti je on posjetio njezinu majku. Nije bilo djece, nikakvih svjetlokosih blizanki koje bi njihov raskid ražalostio. Pa ipak... ipak. I protiv njezine volje ta misao se nametnula kao mogućnost. I oni su naposljetku bili par, baš kao Cynthija i Eric.
Baci pogled na snop računa na stolu, na nedovršene crteže. Zbog toga što je propustio nekoliko predavanja, morala je preuzeti zamoran posao, dizajnirati brošuru nekakve opskurne fondacije.
- U redu je - umirila ga je kad joj se počeo ispričavati. Ali to nikako nije bilo u redu. Istinitost Elizabethinih primjedbi o Ianu počela ju je ozbiljno nagrizati pojačavajući nezadovoljstvo. Razmišljala je o bespomoćnim junakinjama Shirley Jackson, o ženama neispunjenih žudnji, ovisnima o nemarnim ravnodušnim muškarcima. Nije bila poput njih i to ne želi biti.
- A zašto ne? Zašto ne bih trebala vidjeti Erica? - upitala je s mirom koji nije osjećala. Bila je uvježbana u prikrivanju nervoze.
- Ne znaš zašto je Cynthija prekinula s njim - odgovori on mrgodno. - Mogla bi upasti u nevolje. Ima stvari koje mi o njima ne znamo, a oni znaju. Samo te pokušavam zaštititi.
- Ali mi govorimo o Ericu - usprotivi se ona. - O Ericu koji je kupio tvoju crno-bijelu apstrakciju i izvjesio je u svom uredu samo da bi tvoj rad vidjeli i drugi; o Ericu koji je došao na tvoju izložbu i doveo prijatelje od kojih su ti dvojica kupili slike. Govorimo o Ericu koji nikad nije podigao glas, koji je uvijek bio divan prema nama. Misliš li stvarno da će biti opasno sjesti s njim u restoran ili kafić? Usred dana? Daj molim te, Ian.
Smiješila se kao da se ispričava - uvijek sklonija osmijehu nego svađi. Bilo joj je lakše govoriti tihim glasom nego vikati; lakše prikriti gnjev nego ga izraziti.
- Brinem se za tebe, Jen - reče on nježno joj prolazeći prstima kroz kosu, mrseći svježe ofarbane tamne uvojke. - Ti si moja malena, moja vila, i ja se brinem zbog tebe.
Nasmiješila se. Bilo je tako lijepo da netko brine o njoj. Pravo osvježenje s obzirom da je ona uvijek brinula zbog drugih, zbog vječno posvađanih roditelja, zbog ogorčene i usamljene Elizabeth. Još uvijek je brinula o sestri, danas usamljenoj i ogorčenoj u braku i majčinstvu i o Elizabethinom sinu, svom nećaku, jadnom lijepom Adamu s divnim, mrtvim, tamnim očima. Brinula se za ostarjelu i bolesnu majku, za Cynthiju, Erica i za njihove djevojčice. Razmišljala je o malim crvenokosim djevojčicama kako zure kroz prozore otmjene kuće na East Sideu, čekajući možda Erica, kao što je i ona nekoć gledala kroz prozor obiteljske kuće, čekajući oca, ne znajući želi li njegov povratak ili ne. Obuzeta tugom, uronjena u sjećanja, dopustila je da je Ian povede do ležaja i utješi je nježnošću i strašću.
Kasnije, kada je izašao do susjednog puba na piće s kolegama slikarima, vratila se do stola i dovršila prvi prizor svog stripa, nacrtavši oblak koji jedva dotiče sunce, prethodnika nadolazeće tame. Opet se sjeti Lutrije. Činilo joj se da je sada bolje razumjela priču. Odloživši ugljen, otiđe do telefona i nazove Erica. Dogovorili su se za ručak već za par dana.
Dva dana nakon toga, izašla je na večeru s Donnom, ali nije spominjala dogovor s Ericom. Nije o tome govorila ni s Cynthijom dok su zajedno radile na Nightingaleovom proljetnom katalogu. Po prvi put je primijetila da Cynthija više ne nosi vjenčani prsten i da ima novu frizuru koja se činila pretjerano mladenačkom. Dvaput za vrijeme sastanka zazvonio je telefon i svaki put je Cynthija morala pogledati u dlanovnik. - Večera? Bilo bi sjajno, ali imam vremena samo za piće. Djeca, znaš.
U glasu se osjećala isprika.
Okrenula se k Jen i skicama koje su proučavale.
- Mislim da živim novi život - reče, kao da je dužna kakvo objašnjenje.
- Jesi li stvarno gotova sa starim? - upita je Jen ljubazno.
Cynthija ne odgovori ali dok je flomasterom pravila bilješke prsti su joj vidljivo drhtali. Jen je morala popraviti dvije pogreške u svezi cijena, nešto što Cynthiji inače ne bi promaklo.
- Bravo - promrmlja Cynthija. - Postajem nepažljiva.
- Moraš o mnogo čemu misliti. Isprike su lako silazile sjeninih usana.
Cynthija se nervozno igrala resicama laganog vunenog šala koji se je fino stapao s nježnim plavetnilom klasične haljine od kašmira s visokim ovratnikom. - Doista? Nasmiješi se tužno, a neodređeno pitanje nije tražilo ni odgovor ni komentar.
Mjesto koje je Eric izabrao bio je jedan restoran u trendu pored Union Squarea. Jen je odmah primijetila da se nalazi veoma daleko od Nightingalea. Privatnost im nije bila u opasnosti. Postojala je mala mogućnost da se Cynthija ili netko poznat uputi tako daleko u centar. Zatekla ga je kako sjedi za stolićem s upaljenom voštanicom iako je dan bio vedar a mjesto dobro osvijetljeno. Pretjerano uslužni konobar izvukao je njezinu stolicu blagonaklono im se smiješeći, podsjećajući je da je Eric, unatoč osobnom unutarnjem kaosu, za vanjski svijet još uvijek Eric Anders, velika faca, poznati i poštovani redatelj koji je u restoranima poput ovih održavao zabave nakon premijera. Prihvatili su velike jelovnike uvezene u kožu, i odložili ih neotvorene.
- Hvala ti što si došla, Jen - započe Eric. - Imam poslije snimanje tu u blizini pa mi se ovo učinilo kao zgodno mjesto.
Nosio je žućkastosmeđe odijelo od mekane vune, finu žutu košulju i usku svilenu kravatu boje gorušice - prava odjeća uspješnog redatelja spremnog za snimanje. Mogao je slobodno pozirati kao model za kakav otmjeni katalog. Cynthija bi se sigurno složila, pomisli Jen nelojalno. Ipak, morala je primijetiti da jakna nekako visi na njemu, kao da je skrojena za krupnijeg čovjeka, a njegovo izduženo lice sada je izgledalo ispijeno.
- U redu je - složi se ona. - Dovoljno je daleko od Nightingalea.
Nije se mogla pretvarati. Znala je zašto je izabrao taj restoran. On kininu, zagladivši svijetlu kosu koja mu je uvijek tako dječački padala niz čelo i srkne gutljaj martinija. Primijetila mu je crvenilo oko očiju upitavši se je li mu to prvo piće danas i hoće li naručiti još koje. Konobar se vratio i on doista naruči još jedno piće. Ona je zatražila čašu bijelog vina a oboje su naručili salate.
- Kako napreduje literarna grupa? - upita.

- Status quo - odgovori ona. - Čitamo dobre stvari a sastanci su dosta zanimljivi, iako pomalo kaotični.
Iznenadio bi se, pomisli, kad bi znao da se na tim sastancima pojavila i nova dimenzija u obliku pomnog seciranja Cynthijine situacije, beskrajnih rasprava i analiza tajne njegovog braka. Bio bi iznenađen, a možda i zgađen. Prože je osjećaj stida. Elizabeth je bila u pravu.
Nije imala pravo moralizirati izuzimajući sebe. I ona je dijelila opsesivnu znatiželju svojih prijateljica.
- Cynthija dolazi na sve sastanke?
- Nismo imale toliko mnogo sastanaka, ali da, Cynthija je bila na svima. Zapravo mi se čini da ona od početka nije propustila nijedan.
Nije o tome mislila prije, ali to je bila istina. Nijedna od njih nije se mogla mjeriti s njezinom revnošću. Trish bi ponekad propustila sastanak zbog posla; Donna zbog besplatnog izleta na Karibe s Rayom ili jazz koncerta s Timom; Rina zbog Jeremyjeve bolesti ili nedolaska dadilje; Elizabeth zbog Adamovih kriza, a Jen zbog rokova na poslu ili majčinih napadaja panike. Ali Cynthiju nije moglo ništa omesti. Jen je svjedočila promjenama datuma poslovnih sastanaka i putovanja samo da njezina šefica ne izostane s književne grupe.
- To me ne čudi. Grupa je za nju jako važna - potvrdi. - Možda važnija nego za vas ostale.
- Zašto? - upita Jen. Ispio je piće i odložio čašu.
- Ako nisi primijetila, Cynthija nema mnogo prijateljica. Čudno za ženu koja je pohađala Bryn Mawr. Možda zato jer je uvijek bila usmjerena na karijeru, tako zauzeta penjanjem po ljestvama uspjeha i uvijek u strahu da bi neka kolegica mogla namastiti neku prečku tih ljestava i izazvati njezin pad. Mislila je da se može pouzdati samo sebe. U svakom slučaju ona je nepovjerljiva osoba. Nitko to ne zna bolje od mene.
U riječima mu se osjeti gorčina. Cynthija na kraju krajeva nije vjerovala njemu, vlastitom mužu, ocu svoje djece. Nije mu vjerovala niti toliko da ga zadrži u domu koji su dijelili tolike godine.
- Žene u vašoj grupi ne predstavljaju joj prijetnju - nastavio je. - Sve se bavite različitim stvarima, imate različite životne stilove. Ti si jedina s kojom je u profesionalnom kontaktu, ali zna da nemaš ambicija za stalan posao u Nightingaleu, da si apolitična. Što je još važnije, ona sa svima vama dijeli strast prema čitanju, sposobnost da se izgubi u fikciji. Ponekad mi se činilo da umjesto prijatelja ima knjige. Znala bi čitati kao da je hipnotizirana. Na medeni mjesec je ponijela torbe pune knjiga a na noćnom ormariću naslagala bi čitavu piramidu. I kad si je dovela u ovu grupu po prvi put je imala priliku družiti se sa ženama koje dijele njezinu strast za čitanjem i ne traže ništa osim mišljenja o Ani Karenjinoj. Imala je priliku raspravljati, podijeliti mišljenje s drugima. Razumjela vas je i vi ste razumjele nju. Ne mogu ti izreći koliko je na tome bila zahvalna i koliko još uvijek cijeni to što je dobila. Kad smo odlazili na putovanja uvijek bi tražila darove za vas jer je to način na koji Cynthija pokušava iskazati nježnost, kako pokušava pokazati da joj je stalo do nekoga.
Dodirnuo je svoju kravatu i prstima pomilovao finu svilu.
- Znaš li koliko kravata imam? Koliko košulja, manžeta? Sve mi je to poklonila Cynthija. Svaki taj predmet je govorio "Volim te. Stalo mi je do tebe".
Jen se prisjeti da nikada nije dobila dar od Iana, iako mu je ona znala pokloniti poneki mali štosni darak. Kožnu futrolu za kartice, batik maramu u bojama platna koje je prodao malom muzeju u Massachusettsu i slične stvarčice. Da, svi ti darovi su govorili da joj je stalo do njega. Uvježbala se da ne razmišlja o ljubavi. Ali Cynthijini darovi Ericu bili su prave ljubavne izjave.
- Istina, njoj je i bilo stalo do tebe. Voljela te. Zašto se to promijenilo, Eric? - upita ga oprezno.
Ispio je do kraja martini i promatrao prizor za susjednim stolom gdje su sjedili mladić i djevojka isprepletenih prstiju i s licima ozarenim od ljubavi. Nije odgovorio nego je dao znak konobaru pokazujući svoju praznu čašu.
- Jesi li joj i ti poklanjao darove? - nastavi Jen.
Konobar je servirao salate a oni su nezainteresirano prebirali po skupom zelenju. On je izdvojio inćune a ona komad kozjeg sira.
- I ja sam je darivao. Volio sam je i bilo mi je stalo do nje. Još uvijek je volim i još uvijek mi je stalo do nje.
Tuga mu je utišala i smekšala glas.
- Eric, zašto si me želio vidjeti? - upita ga.
- Želim znati kako je Cynthija. Kako se nosi sa situacijom. Ne želi razgovarati sa mnom. Mae isto tako. Kad vidim djevojčice s njima je uvijek ona glupava dadilja koja gleda i prisluškuje.
Oči su mu opasno zasjale, a usne zadrhtale. Bojala se da će u svakom trenutku zaplakati.
- Eric, vjerojatno joj treba vremena prije nego se odluči na razgovor. Bez obzira što se dogodilo među vama... to ne može biti tako strašno.
- Ali jest. Za nju. Upravo strašno. To su njezine riječi. Neoprostivo. Također njezina riječ
- reče on gorko. - No možda si u pravu. Možda vrijeme donese kakvu čaroliju. U međuvremenu bih želio znati kako se osjeća i što osjeća.
- Ona je dobro. Uistinu dobro.
Sjetila se Cynthije kako priča na telefon nježnim glasom. "Večera? Super. Piće? Sjajno." Cynthija se sastajala s drugim muškarcima i polako gradila novi život.
Lice mu se objesilo. Je li zapravo želio čuti da je bolesna, da trpi?
Odvratila je oči od njegove boli, promatrajući druge stolove. Dvije žene, u dvadesetim godinama, veselo su Čavrljale a zaručnički im prstenovi blistali na manikiranim prstima. Tri zajapurena muškarca žustro su dodavali dokumente jedan drugome. Dobro odjeveni stariji par, žena sa srebrnastom podignutom kosom, i dijamantnim brošem okačenim o maramu od blistave tkanine, proučavao je jelovnik. Iz prostorije je izlazio mladi par držeći se za ruke, smiješeći se i izmjenjujući lagane poljupce. Svi ti ljudi imali su kontrolu nad svojim životima, bili su situirani, zadovoljni sobom. Pronašli su svoj put prelaska preko duge. S određenom primjesom ponosa ona pomisli da se takve riječi ne odnose na nju ni na njezine prijateljice. Čak ni na Cynthiju. Barem ne sada. Bile su one koje traže, a ne one koje nalaze, strastvene čitateljice u potrazi za završetkom, sretnim ili nesretnim, u svojim životima i u knjigama koje čitaju.
- A ti Eric? Kako si ti?
On slegnu ramenima, nabode komadić hrane i pojede ga tako nemarno da su komadići padali po zlatastoj kravati.
- Ja? Ja sam grozno. Radim, prelistavam sinopsise, odlazim na sastanke, odrađujem snimanja. Još mi polazi za rukom da me fotografiraju na pravim zabavama, pravim premijerama, još nitko nije primijetio da se moja nasmiješena, vedra i uspješna žena ne nalazi više uz mene. Nisam toliko važan da bi o tome vodile računa tračerske kronike. Ali nakon svega toga moram otići kući, a moj dom je sad unajmljeni stan u Istočnoj Šezdesetoj. To je nenamješten stan, tako da živim jadno kao kakav student a plaćam najam kao pravi yuppie. Prešao sam četrdesetu a spavam na sklopivom krevetu, slažem svoje kravate od sto dolara u kutije za mlijeko, a Brooks Brothers košulje na kartonski sanduk od televizije. Ponekad ubacim smrznuti obrok u mikrovalnu, a ponekad pijem viski direktno iz boce. Eto kako sam, Jen.
Oči su mu se zalile suzama. Posegnuo je za rupčićem i obrisao lice, prolazeći prstima kroz svijetlu kosu.
- Oprosti - reče. - Nisam te želio dovesti u neugodnu situaciju.
- Nije mi neugodno - reče ona, iako je zapravo oborila pogled da ne mora gledati njegove suze.
Jednom davno, nakon žestokog okršaja između njezinih roditelja (a sve su njihove svađe bile žestoke), skrila se u kuhinji i vidjela oca, malenog proćelavog muškarca u hlačama od pidžame na pruge i prljavoj bijeloj potkošulji, kako sjedi za kuhinjskim stolom i jeca. Suze su mu kapale kroz prste kao kaplje kristalne tuge. Pomislila je da bi joj opržile prste ako ih dodirne, ako se pokrene da ga utješi, jer je i tada, baš kao i sada, tješenje bilo njezin prirodni impuls.
Majka joj se primakla i prosiktala: "Pogledaj samo, vidiš li na što sliči? Odrastao muškarac plače. Vidiš?"
Shvatila je da očeve suze služe kao opravdanje majčina gnjeva, njezine užasne ogorčenosti što se udala za slabog i nemuževnog čovjeka, muškarca koji plače poput djeteta. Dopustila je da je taj gnjev proždere. Potreba za rješenjem je nestala, a zamijenio ju je ljutiti prezir. Nije smio. Nije smio.
Te večeri je potrčala u Elizabethinu sobu a sestra joj je, podigavši pogled s knjige, s ledenom mirnoćom rekla: "Makni se od njih kad završe svađu. On plače, a ona urla."
Pokuša se sjetiti koliko joj je tada bilo godina - deset, možda jedanaest - bila je još mala jer je te večeri šćućurena u kutu Elizabethine sobe čitala Heidi. Knjige koje je čitala na emocionalnim prekretnicama života predstavljale su neku vrstu smjerokaza njezinog pamćenja. Zavidjela je Heidi, švicarskom siročetu, koja je uspjela očarati mrgodnog djeda. Iako su se očeve suze presušile od razočaranja, one su u njoj još uvijek izazivale jednaku odbojnost. Okrenula je glavu od Iana kad je proplakao zbog toga što je neki poznati kritičar omalovažio njegovu sliku baš kao što je sada odvrtala pogled od Erica. Snažni ljudi nisu smjeli plakati.
Odjednom se prisjeti kako je Cynthija s hladnim prezirom promatrala mladu pomoćnicu koja se rasplakala zbog počinjene pogreške. Bila bi jednako nestrpljiva i s Ericovim suzama. Ali Jen je znala da odnos ne mogu poremetiti muške suze ni žensko zgražanje. Nije tako bilo ni s njezinim roditeljima, ni s Cynthijom i Ericom, a ni s njom i Ianom. Preplašila se kad je shvatila da je sve šestero stavila u istu jednadžbu. Što bi zapravo moglo izazvati prekid između nje i Iana? Pitanje je opet iskrslo, a ona ga potisnu i pogleda u Erica.
- Ali ti možeš promijeniti neke stvari Eric - reče na kraju. - Nabavi pristojan namještaj i skuhaj nešto jednostavno.
- Ne želim to - uzvrati on ljutito. - Ne želim ni krevet ni lonce ni tanjure za jednu osobu. Ne želim učiniti ništa što bi mi potvrdilo "ovo je istina, ovako će i ostati". Želim natrag svoj život.
Lice mu je sad bilo potpuno bezbojno i on iskapi posljednje piće.
- Tvoj život s Cynthijom?
- Moj život. Moju kuću. Moju djecu. I da, moju ženu. Cynthiju. Sve to želim natrag.
- Može li tako biti? - upita ga blago.
- O bože, nemam pojma. Ne znam.
Pobojala se da će opet zaplakati, ali on pogleda na sat, pozove konobara i izvadi kreditnu karticu.
- Mogu li ja što učiniti? - upita ga.
- Možeš slušati. Mene. Nju. Mislim da je to sve što netko može učiniti. Barem sada. Ali vjerojatno si bila u pravu.
Glas mu se pročisti. U pogledu mu se slutila nada. - Trebat će vremena da ovo sredimo. I ona i ja.
Sada je zvučao kontrolirano, glas mu je bio živahniji a boja se vratila u obraze. Načas je otvorio torbu, pogledao dokumente i opet je zatvorio uz škljocaj. Bio je spreman za posao. Kao i Cynthija, i on je imao sposobnost odvajanja različitih kategorija. Bez obzira na emocionalne probleme, posao će odraditi besprijekorno. Platio je račun i ostavio napojnicu.
- Jen, volio bih da ostanemo u kontaktu. To je za mene jako važno.
U njegovom je glasu prepoznala nijemo preklinjanje i to ju je duboko dirnulo.
- U redu - složi se. - Ostat ćemo u kontaktu.
- Kasnim - naglo će on. Poljubi je u obraz i otiđe žurnim korakom. Gledala je za njim, za privlačnim muškarcem u skupoj odjeći koji žuri na poslovni sastanak. Promatrajući ga, prisjeti se Jamesa Harrisa, lika iz pripovijesti Shirley Jackson, tajanstvenog, plavokosog muškarca koji se povremeno pojavljivao u tužnim životima autoričinih nestvarnih junakinja.
Ostala je još nekoliko minuta ispijajući šalicu mlake i gorkaste kave. Onda uzme mobitel i nazove Donnu.
- Upravo sam bila na ručku s Ericom - reče.

- Što je htio od tebe? Pitanje je postavljeno previše lakonski kao da je njime nastojala utišati želju za odgovorom.
- Ne znam - odgovori Jen. - Najiskrenije rečeno, nemam pojma.
Naglo promijeni temu. - Pripremit ću teleći gulaš za naš sastanak. Možeš li mi mailom poslati neki dobar recept?
- Naravno. Znam jedan odličan s paprikama, rajčicama i vinom,
- Zvuči izvrsno.
Obje uzdahnuše s olakšanjem zadovoljne što se nalaze na sigurnom terenu. Bilo je jednostavnije raspravljati o hrani i knjigama, razmjenjivati komentare o filmovima koje su gledale ili zabavama na koje su otišle, nego prežvakavati spekulacije već otrcane od ponavljanja. Opet su bile u opasnosti da započnu priče o Cynthiji i Ericu. Baš kao putnici koji za putovanja izbjegavaju priče o nezgodama i sudarima, i one su se morale boriti protiv nametljive znatiželje o propalom braku svojih prijatelja.
Po završetku razgovora Jen primjeti da je Eric ostavio svoj rupčić na stolu. Podigne vlažni komadić tkanine i stavi ga u torbu, kao da želi sakriti svaki dokaz njegovog jada.
Iako je Jen prije nekoliko tjedana obavijestila Iana da će se sastanak održati u njihovom stanu, on se ozlovoljio kad ga je nekoliko dana prije podsjetila da bi trebao pomaknuti štafelaj i napraviti mjesto za vješalicu. Naročito ga je smetalo što je te večeri i Elizabeth najavila svoj posjet. Uvijek je sama određivala kad će doći, nimalo ne brinući o planovima koje su Jen i Ian možda imali.
- Mrzim premještati štafelaj - reče ljutito. - Poslije kad ga vratim ne mogu pronaći pravi kut osvjetljenja. Baš sad sam na najvažnijem dijelu posla. Znaš to vrlo dobro. Zašto se sastanak mora održati baš kod nas? - bunio se.
- Zato što je moj red - objasni mu ona strpljivo. - Znaš da se izmjenjujemo.
Nije ga htjela podsjetiti da je istu primjedbu imao i prošle i pretprošle godine i da mu je ona dala isto objašnjenje. Živjeli su zajedno gotovo tri godine, ali njega je još uvijek ljutio i čudio svaki aspekt njezinog života koji mu nije bio po volji.
- A što bih ja trebao raditi dok vi razmjenjujete mišljenja o autoru mjeseca, bez obzira tko on bio?
- Shirley Jackson. Ona je "autor mjeseca" kao što ti to kažeš. Čini što te volja Ian. Idi u kino ili u kafić.
U glasu joj se osjetila nervoza, što baš i nije bilo karakteristično. Imala je potrebu podsjetiti ga kako je ona unajmila taj stan, kako plaća gotovo sve račune, a njegov rad zauzima čitav prostor - platna pričvršćena na zid, štafelaj, a ponekad i više njih, potpuno zakrivaju prozore. Uspjela se suzdržati. Naposljetku, to su bile posljedice njihovog dogovora, dok su tek nekoliko tjedana nakon prvog susreta ležali na krevetu, a njegova snažna ruka počivala na njezinoj glavi kao da je pokušava zaštititi svojom nježnošću. Upoznali su se na satovima crtanja akta, radeći jedno uz drugo, dok je model, drhturavi starac, sa sijedom kosom koja je poput žičanih niti prekrivala ružičasto tjeme, sjedio zgrčen u neudobnoj pozi. Jen je crtala ugljenom, pokušavajući prikazati strukturu kostiju i napeti izraz lica. Kada je dovršila rad on je izgledao toliko zamrljano i nerealno da je poderala papir prije nego što je nastavnik došao do nje Ian je radio brzo, a orlovsko mu je lice odavalo duboku koncentraciju. On se služio vodenim bojama jer je, kako je kasnije objasnio, ulje bilo toliko prokleto skupo da je tu tehniku rezervirao samo za pravi posao, a ne za vježbe. Rad mu je bio fluidan a bojama je jasno izrazio sav patos staračke figure. Jen, koja je čitavo vrijeme bila svjesna njegove nazočnosti, s čudnim užitkom udišući miris znojne snage, smiješeći se pogledu na grudice zelene boje u njegovoj crvenkastoj kosi, divila se radu odmah prepoznajući njegov talent. On je imao, odmah je to shvatila, ono što je njezin omiljeni nastavnik Andrew West nazivao "pravom stvari", a sam Ian "pravim poslom". Upravo joj je Andrew West, pomno proučivši njezine radove nakon diplome, preporučio, da bi s obzirom da posjeduje talent, trebala usmjeriti napore prema grafičkom dizajnu. Tako nešto nije sugerirao Ianu. Te prve večeri primakla se bliže Ianovom štafelaju, proučavajući njegov rad i stidljivo iskazujući divljenje.
Nije bila iznenađena kad ju je pozvao na kavu poslije sata, a nije se čudila ni što je pozvao starca da im se pridruži. Ta ljubaznost prema starijem čovjeku (koji je s velikim dostojanstvom odbio poziv) svidjela joj se, a svidio joj se i nježan poljubac koji joj je utisnuo doprativši je do kuće. Tri tjedna kasnije bili su u vezi. Dva mjeseca nakon toga doselio se k njoj i postavio štafelaj ispred velikog prozora s kojeg se vidjela rijeka. Takav je aranžman uglavnom funkcionirao. Znala je da je to stoga što se ona prilagođava koliko god je moguće. Bila je navikla na udovoljavanje drugima i veoma vješta u prilagodbi. Ali kad se radilo o književnoj grupi, nije htjela popustiti. Bilo je to previše važno za nju.
- Idem van - reče ljutito oblačeći jaknu i kopajući po ladici u potrazi za šalom. - U pravu si. Uvijek ima kafića i filmova. A večeras je i otvorenje izložbe Erice Manning. Mogao bih svratiti.
Znala je o kome se radi. Mlada umjetnica tek pristigla iz Londona. Zgodna i talentirana. Postavlja li to Ian kao prijetnju? Ne. To ne bi bilo nalik njemu.
- Ionako ne želim biti ovdje ako svrati ona tvoja prokleta sestra - nastavi on. - Što želi?
- Ne znam - prizna Jen. Ianovo je pitanje bilo na mjestu. Elizabethin posjet usred tjedna, s obzirom na njezino radno vrijeme savjetnice u školi i dodatan posao na jednoj privatnoj akademiji, bio je nešto neobično. Vjerojatno nešto želi.
Dodala mu je rukavice i crnu vunenu kapu koja mu je kupila prije nekoliko dana. Bila je to gesta pomirenja. Popela se na prste da bi je mogao poljubiti, što je bio njihov uobičajeni ritual, ali on ju je ignorirao, dok su mu plave oči još uvijek zračile zlovoljom. Zalupi vratima, a ona zadrhta. Kao i uvijek, plašio ju je svaki znak bijesa, ma kako bio blag.
Za nekoliko minuta začuje se zvono i u sobu ude Elizabeth.
- Što je Ianu? - upita. - Projurio je pokraj mene i jedva me pozdravio.
Pridrži sestrin dugi tamni kaput, a Elizabeth brižljivo složi crveni vuneni šal, zajedno s kapom i rukavicama iste boje. Darovala je Elizabeth taj komplet koji je poslužio kao fotografija u zimskom katalogu Nightingalea. Šal je prikazala kao konopac za preskakivanje, dok su kapa i rukavice lepršale iznad njega. Cynthiji se crtež veoma svidio i stavila ga je na naslovnicu, a Elizabeth je na svoj šutljivi način zahvalila Jen. Trebala je i kapu i šal. Naravno, morala je dodati, ta nijansa crvene nije boja koju bi sama odabrala.
- Ian je malo pod pritiskom. Pokušava napraviti što više može za novu izložbu. Radi po čitave noći - koristi novu impasto tehniku da prikaže tamu...
Zašto zaboga sve to objašnjava Elizabeth, koja nema pojma o slikarstvu i živo joj se fućka za njega? Zaustavila se usred rečenice.
- U svakom slučaju - nastavila je - iznervirao se kad sam mu rekla da će se sastanak sljedećeg tjedna održati ovdje.
- Iznervirao se? - upita Elizabeth s prezirom, skidajući čizme. Hodala je nekoliko blokova od podzemne željeznice do sestrinog stana, a taj će put opet prijeći ako je Bert ne pokupi. Jen je znala da se to neće dogoditi. - Nije mu palo na pamet da je ovo tvoj stan, da ti plaćaš račune i da ti to daje neka prava?
Puhala je u prste crvene od hladnoće unatoč rukavicama.
- Slušaj Elizabeth, moj način života s Ianom je moja privatna stvar - reče tiho Jen. -Vjerujem u njegov talent i dobro nam je zajedno. Pruža mi ono što mi treba.
- Što svakako ne uključuje ček na kraju mjeseca. Ili brak. U sarkazmu sestrinih riječi, Jen je čula majčin glas kako odjekuje hodnicima njezinog djetinjstva prizivajući uzvratni udarac u obliku očevih psovki.
- Druge stvari su mi važnije - tiho doda.
Nije željela navesti o kakvim se stvarima radi. Njezin život s Ianom nije bila nekakva emocionalna knjiga poslovanja u kojoj će sjedne strane navesti njegovu zaigranu nježnost, mekoću dodira i glasa, nasuprot njezinoj spremnosti da podijeli s njim stambeni prostor, plati zajedničke račune i trpi povremene mušičavosti. Njihovo zajedništvo i nježna povezanost značili su joj više od svega. Znala bi mu se usprotiviti kada je to morala, baš kao što je učinila i te večeri. Osim toga, vidjela je koliko se on bori za vlastiti ugled, za kvalitetu rada koja je i zalog zajedničkog boljeg života. Bilo joj je stalo do njega i taj je osjećaj bio uzajaman. To je uostalom jedino važno. Ostalo će već srediti. Zapravo već rade na tome. K vragu i Elizabethina kritičnost i njezino inzistiranje na potpunoj ravnopravnosti. Postoji li potpuna ravnopravnost u njezinom odnosu s Bertom? Ali takvo pitanje neće postaviti sestri. Kakva bi bila korist od toga?
Otišla je u kuhinju, podgrijala kavu, stavila sir i komad francuskog kruha na tacnu čekajući da Elizabeth pričvrsti kosu u pundžu. Konačno su sjele na visoke stolice jedna pored druge, Elizabeth kao i obično savršeno uspravna, a Jen bosonoga i raskuštrana s prekriženim nogama. Čekala je neizbježni početak razgovora kada će Elizabeth bez sumnje progovoriti o majci. Nasmiješi se kada sestra potvrdi njezin predosjećaj.
- Prošlog tjedna smo je Bert i ja otišli posjetiti - reče Elizabeth. - Izgleda dobro.
- Znam, bila sam jučer. Nije bila naročito ugodna ni prisebna, ali to nije ništa novo.
Jen odreže komad sira pitajući se zašto uvijek govore o majci uz pomoć zamjenica. To je valjda način da se distanciraju, da prikriju dvoznačnost osjećaja prema toj starici, njihovoj majci, koja je kroz čitavo njihovo djetinjstvo bila bolno ambivalentna prema svojim kćerima.
- Što misliš zašto su uopće imali djecu? - Jen je jednom upitala Elizabeth. - Možda zato što nisu mogli podnijeti da ostanu satni jedno s drugim - odgovorila je s gorčinom Elizabeth.
Jen se prisjetila sestrinih riječi, njezine suhe ali točne primjedbe, dok je govorila o posljednjem posjetu majci, o krajnje neugodnim i besmislenim satima.
- Izgleda da je najsretnija kad je s onom odvratnom njegovateljicom Fanjom, onom debelom Ruskinjom s neugodnim zadahom. Rado bih joj podigla plaću kad bi progrgljala bocu Listerina. Možda bismo joj trebali pokloniti jednu za Božić.
Čekala je da se Elizabeth nasmije. Još od djetinjstva su razumjele i cijenile zajedljive primjedbe one druge. Jen bi ponekad pomislila da su im ta zajedljivost i sklonost ka čitanju jedine zajedničke stvari. U te zajedničke osobine ona nije svrstavala neobičnu smjesu ljubavi i zavisti, nijemog bijesa i potisnute ogorčenosti, taj rašomonski miks uspomena iz djetinjstva, koji je i danas davao pečat njihovom odnosu.
No Elizabeth se nije smijala. Nastavila je miješati kavu u koju nije dodala ni mlijeko ni šećer.
- Upravo sam o njegovateljicama htjela popričati s tobom - reče ona. - Pet dana u tjednu imamo Fanju, a vikendom Filipinku Elenu. Bert i ja smo razgovarali o tome. To nas mnogo košta.
- Ali mi dijelimo troškove - reče Jen. - Ja plaćam polovinu. Znaš da ona treba takvu pomoć. Već smo o tome raspravile. Starački dom ima samo ono najnužnije. Ona treba njegovateljice da se brinu o njezinim obrocima, o higijeni, da je izvode vani. Osiguranje to ne pokriva.
- Mi to sebi ne možemo priuštiti - odlučno će Elizabeth. - Bert i ja jednostavno nemamo novca. Željeli bismo da Adam započne s novim programom. To je jedan oblik individualizirane terapije za autističnu djecu. Morat ćemo platiti posebne terapeute koji se u programu nazivaju "sjene" a koji će s njim provoditi nekoliko sati dnevno. To je jako skupo, ali ako srežemo druge troškove mogli bismo uspjeti.
- A troškovi koje namjeravate srezati su plaćanje njegovateljica? - upita Jen.
- Jednostavno ne možemo dalje. Nije ni fer od tebe da to tražiš. Moramo misliti na Adama.
Sjela je još uspravnije, lica zamrznuta u masku tvrdoglave upornosti, stisnutih usana i ukočena pogleda.
- Adamu je devet godina. Mučiš se oko njega svih tih devet godina. Terapeuti. Njegovatelji. Centri za rehabilitaciju. A sada i ova nova metoda. Misliš li stvarno da će to donijeti kakve rezultate, Elizabeth?
Govorila je mirno, kao da će ton ublažiti grubost riječi.
- Moramo pokušati. Moramo mu dati šansu.

- A ako ne bude išlo, hoćeš li opet preuzeti troškove za majku? Jen se hvatala za slamku. Samo pitanje je bilo znak pristajanja, ali htjela je potvrditi je li sestrina odluka definitivna, iako je znala odgovor. Niti jedan program za Adama nije donio većih promjena. Njezin lijepi, tamnooki nećak, s finim dugim prstima sličnim njezinima, spadao je u grupu teških autista, onih kojima nema nikakve pomoći. Socijalni radnik je to povjerio Jen u nadi da će ona uvjeriti sestru da konačno prihvati tužnu istinu. Nije niti pokušala. Znala je da je bespomoćna pred Elizabethinom tvrdom odlučnošću.
- Ne. Ako ovo ne bude išlo, morat ćemo razmisliti o njegovoj budućnosti - što će biti kad jednog dana izađe iz ustanove za djecu. To će zahtijevati mnogo veće troškove od dosadašnjih. Bert kaže da moramo početi sa štednjom i ja mu ne mogu proturječiti.
Jen kimnu. Razumjela je. Svađe s Bertom završile bi u eksplozivnim, žestokim obračunima. Bila je prava ironija što je Elizabeth pobjegla od svađa u roditeljskom domu u još nasilnije bračno okružje.
Moram se maknuti odavde, povjerila je Jen one noći kad joj je najavila svoje zaruke, noći prepune lupanja vratima, vike, suza i slomljenog posuđa.
A onda je jednog dana poželjela pobjeći upravo iz tog braka. Napustila je Berta dok je bila trudna s Adamom, tražeći sklonište od njegovih napada bijesa baš u roditeljskoj kući, ma kako ona bila negostoljubiva. Govorila je sestri da će započeti samostalan život sa svojim djetetom. Imala je svoju profesiju, stalan posao. Snaći će se za čuvanje djeteta preko dana i za stan. Neće dopustiti da još jednom ostane zarobljena. Sve se to činilo izvedivo dok nije postalo jasno da se Adam ne smiješi i ne tepa kao druga djeca, da čak i ne plače, da se ne igra i ne traži pogled osoba koje bi se naginjale nad kolijevku, gdje je satima ležao nepokretan zureći u strop. Dijagnoza je bila čvrsta i nedugo nakon toga Elizabeth i Bert su se pomirili. Ni jedno od njih nije se moglo nositi s Adamovim stanjem bez pomoći onog drugog. Bio je njihova briga, a oni su bili njegovi zatočenici, zarobljeni odgovornošću i gorčinom u jednakoj mjeri. Jen je promatrala Elizabeth kako pokušava racionalizirati svoju situaciju, kako se postavlja u položaj vječne žrtve. Koristila je kratke, odsječne rečenice sjedila uspravno, mršteći se zbog ispada drugih ljudi. Odustala je od vlastitog života i osuđivala živote ostalih. Otkako se priključila grupi, Jen je čula njezino mišljenje o svima. Tako je Rina bila previše nemarna, Trish prepedantna, Donna komotna, a Cynthija ekstravagantna.
Jen uzdahnu i napuni sestrinu šalicu kavom.
- Vidi, Elizabeth - reče konačno. - Znam da ti je teško ali ja ne mogu preuzeti sve troškove. Jednostavno ne zarađujem dovoljno.
- Zarađivala bi kad bi Ian preuzeo svoj dio i plaćao troškove.
- Već sam ti rekla da to nisu tvoje stvari.
- Ali jesu. Vidiš da to utječe i na mene. Osim toga ti si moja sestra i ne sviđa mi se ono što vidim.
- A što to vidiš? - Jen se borila da zadrži miran ton.
- Ne pomlađuješ se nego stariš. Biološki sat ti već odmiče. Za pet, šest godina bit će ti četrdeset, a još uvijek ni govora o braku, djeci. Da se vjenčate, da imate djecu, život bi ti postao sigurniji. On bi shvatio koje su mu dužnosti.
- Ti uzimaš zdravo za gotovo da brak znači sigurnost. To baš i nije bio slučaj kod Cynthije i Erica, zar ne? - upita Jen. Jedva se suzdržala da ne uzme sestrin brak kao primjer.
- Cynthija. Eric. Oni nisu tipičan primjer. Ne žive živote kakve poznajemo. Više su kao likovi iz bajke. Mogli su slobodno biti s kakvog drugog planeta. Curice su im bile kao princeze, kuća prelijepi dvorac. Letjeli su srebrnim zrakoplovima, jedrili po modrim morima i smiješili se, smiješili i još više smiješili.
Elizabeth je govorila u momotonom, zapijevajućem tonu, a Jen prepozna napeto pjevuckanje Adamovog glasa. Je li autizam zarazan? Preuzimaju li njegovatelji neke simptome svojih štićenika? Prisjeti se kako Fanja oponaša plačljive jednosložne fraze njihove majke i odmah odagna zlobne misli koje su joj navrle.
- Ali oni nisu nastavili živjeti sretno i veselo - reče, prekidajući sestru. - Zašto nisu? Hoćemo li to ikad saznati?
- Zapitajmo se pravu stvar - reče Elizabeth u napadu poštenja zbog kojega su joj se svi divili - zašto je nama svima toliko važno da saznamo?
To je bilo pitanje koje je, kako je Jen pretpostavljala, moralo pasti na pamet svim članicama grupe.
Nije odgovorila. Ustala je sa stolice i otišla do radnog stola. Prolistala je jednu od bilježnica.
- Ovako, Elizabeth - reče. - Mogu preuzeti troškove na par mjeseci. Radim honorarni posao za jednu reklamnu agenciju pa ću imati nešto novca. Ako Ianova izložba dobro prođe, značilo bi da bi mogao štogod prodati ili dobiti narudžbe. Tako da prihvaćam za par mjeseci, a poslije ćemo vidjeti.
- Zahvalna sam ti.
Riječ zahvale je izgovorila tiho, kao da je pokušava iščupati boreći se protiv jakog otpora. Jen osjeti radost zbog ove male pobjede. Pristala je na Elizabethin zahtjev, ali ne u cijelosti.
- Kako ti se sviđa Shirley Jackson? - upita. Željela je izbjeći daljnje rasprave o majci i bilo kakvo spominjanje Adama.
- Ovisi o kojoj Shirley Jackson govoriš - odgovori Elizabeth. - O autorici mračnih romana ili vedrih obiteljskih pripovijesti?
- Tamna strana joj je previše tanina - izjavi Jen.
- A vedra previše vedra.
Obje prasnuše u smijeh, zadovoljne što se oko nečega slažu, zaštićene u sigurnoj luci književnosti, koja je oduvijek bila njihovo utočište i stalni izvor radosti.
Elizabeth je otišla, a Ian se vratio sat kasnije. Obgrlio je svojim snažnim rukama nijemo se ispričavajući, pritiskajući svoj hladni obraz uz njezin. Osjećala je kako joj njegov topli dah nježno miluje uho.
- Nisam bio na Ericinoj izložbi - tiho reče. Sljedeće jutro, dok je prvo mliječno svjetlo zore prodirale kroz nezastrte prozore, a Ian još spavao, Jen je otišla do radnog stola i izvadila blok za skiciranje. Radeći brzo, ispunila je čitav jedan list skicama figura koje su napučile seosku livadu - bio je tu vitki mladić u preširokom odijelu, pretjerano mršava, kruta, uspravna žena s kosom u obliku stroge pundže (pomalo slična Elizabeth, shvatila je dok je crtala) i sitna vragoljasta figura kovrčave kose (morala je priznati da podsjeća na nju) koja se skrivala iza širokog debla. Zadovoljna, zatvori blok prije nego što se Ian probudio i uspio je upitati što to radi. Uspjet će dovršiti te crteže prije sastanka grupe.
Jen je teleći gulaš pripremila već u prvim satima poslijepodneva radeći tiho da ne smeta Ianu koji je radio od ranog jutra, prelazeći kistom po platnu brzim i energičnim potezima. Tu i tamo bi pogledala kroz prozor i vidjela da se polako mrači. Najavljivali su snijeg pa se bojala da će neke od prijateljica možda imati problema pri dolasku. Rina će sigurno doći jer ju je obavijestila kako se sa ženom iz zgrade dogovorila za čuvanje djeteta. Tipično za egocentričnu Rinu, pomislila je Jen, iznenađena vlastitom zlovoljom, što svoju udobnost stavlja na prvo mjesto. Trishina će nazočnost, dakako, biti uvjetovana Jasonovim radnim vremenom jer netko treba staviti dijete na spavanje.
- Uistinu nastojimo izaći jedno drugom u susret - rekla je jednom. - Kad se ne dogovaramo događaju se nesporazumi i on se ljuti jer sam prezaposlena, a ja pobjesnim što nije mislio na mene kad je dogovarao sastanke. Nastojimo izbjeći takve momente jer mogu biti opasni.
Jen se činilo da u zadnje vrijeme sve nastoje biti što opreznije zbog Cynthijinog slučaja. Ponašale su se poput vozača koji voze sporije jer su upravo vidjele prometnu nezgodu. Ona i Ian se nisu svađali sve do večeri kad ju je posjetila Elizabeth.
Ian je prestao raditi i sada je procjenjivao svoje napore dok je ona dodavala vino u gulaš koji se krčkao.
- Što ti misliš, Jen?
Primakla se i promotrila sliku. Blistave su zvijezde bile rasute po noćno nebu, a tama je prelazila iz dubokog crnila do nijansi plavocrne boje koju je u malenim tubama nabavio u Chinatownu. Jedan jedini sedefasti oblak, u obliku šake, gotovo je zastirao najveće zvijezde.
- Predivno - reče iskreno.
- Skoro sam završio. Bit će gotova do izložbe, siguran sam.
Ubacio je kist u terpentin i obrisao paletu. Brižljivo je prekrio sliku rižinim papirom koji mu je Jen kupila i koji je rijetko koristio. Bila mu je zahvalna što se toga sada prisjetio. Zauzvrat se podigla na prste i obrisala mrlju srebrne boje s njegove brade.
- Moram sad ići - reče on.
Ali one će doći tek za par sati.
- Moram do galerije Maestrato porazgovarati s vlasnikom. Onda ću skoknuti do udruge. Obećao sam Patricku da ću ga danas zamijeniti na satu. Dobro će nam doći nešto novca.
- Sigurno hoće - reče ona zahvalno.

*

Osjećala se mirnije. Trudio se; polako, polako se mijenjao.
Ispričala mu je sve o Elizabethinom zahtjevu i o svom pristanku, očekujući protest, ali umjesto toga on se složio s njezinom odlukom ponudivši sudjelovanje u troškovima kad god mu to bude moguće. I eto, upravo je to činio. Bili su, kako joj se činilo, poput Trish i Jasona, ljudi koji svjesno pokušavaju ići na ruku jedno drugom.
Nagnuo se i poljubio je usred nosa.
- Neću doći prekasno, ali ni prerano - reče.
- Bilo kako bilo, ja ću biti tu - obeća ona.
- Na to i računani.
Promrsio joj je kosu i zatvorio za sobom teška vrata čekajući u hodniku dok nije spustila zasun. Voljela je taj trenutak, koji je bio znak njegove brige, tu opreznost punu ljubavi koja je činila da se osjeća voljenom i zaštićenom.
Dodala je začine u gulaš, promiješala ga, potom se presvukla u udobni kombinezon i sjela za radni stol. Radila je otprilike jedan sat na crtežima za reklamnu agenciju. Umjetnički je direktor naručio karikaturu za reklamiranje novog soka od limuna. Napravila je nekoliko skica i poderala ih. Pokvario ju je rad s Cynthijom jer je ova uvijek precizno znala što hoće. Uzdahnula je i počela crtati zaplakanu naranču, nasmiješeni limun, ljutiti grejpfrut. Opet je sve bacila u koš, zagledala se u papir i nacrtala sve tri voćke kako se drže za ruke i plešu kolo. To je ispalo dobro. Moglo bi proći. Izabrala je logo i osjetivši se, barem na kratko mirna, ona se vrati ilustracijama Lutrije. Do sumraka je uspjela napraviti sve slike, a onda ih je, veoma brižljivo, prikačila na Ianove prazne štafelaje.
Pitala se je li ovo prva ilustracija te knjige i kako će reagirati njezine prijateljice. Svojim je crtežima pokušala prikazati priču o gradiću u kojemu se jednom godišnje lutrijom izabire žrtveno janje - običan, nevini građanin kojega ostali jednako prosječni i nevini građani kamenuju do smrti. U autoričinoj priči žrtva je Tessie Hutchinson, dobra majka i supruga.
Jen je kritički proučavala svoj rad, dodavši sjene hrpi kamenja i detalje na uzorku žrtvine pregače. Jacksonica nije opisala pregaču, ali Jen je osjećala da bi ona odobrila ovakav prikaz. Bila je, naposljetku, spisateljica čije su se škrte, ali upečatljive rečenice mogle lako vizualizirati. Autorica koja je znala opisati šare na kuhinjskom linoleumu u jednom od svojih djela, sigurno ne bi imala ništa protiv prikaza karirane pregače svoje zlosretne junakinje. Okrenula je štafelaj i vratila se pripremanju salate.
Dok je spravljala dresing, zazvonio je telefon. Bila je to Rina, koja je pokušavala nadglasati buku glasova i smijeha koja ju je okruživala.
- Još sam na koledžu. Moram zamijeniti nekoga na satu kompozicije teksta. Propao mi je dogovor oko čuvanja djeteta tako da ću morati odvesti Jeremyja kod Cynthije. Ona se slaže. Malo ću zakasniti. Ovo je stvarno jedan od onih dana kad sve ide naopako. Ali, koji nije?
Nasmije se s gorčinom, kao da je pomirena s nesklonom sudbinom.
- Odvest ćeš Jeremyja kod Cynthije? - iznenađeno upita.
- Da. Zašto ne? On poznaje blizanke. Idu zajedno na umjetničku grupu. Razmišljala sam da ga pošaljem kod Trish, ali nisam sigurna da bi se to svidjelo Jasonu, a osim toga Cynthia ima Mae i dadilju i kaže da one neće imati ništa protiv. Sve da im i smeta, nju nije briga. U svakom slučaju, večeras kasnim.
Naravno da Cynthiju nije briga, kao što je nije briga kad produžuje sastanke satima nakon što je prošla pauza za ručak. Dobro je plaćala svoje zaposlenike i zauzvrat je mnogo tražila. Možda je i od Erica tražila više nego što joj može ponuditi? Je li se prema mužu ponašala kao i prema ostalima koji su za nju radili? Čudno, ali ovo se pitanje nije činilo apsurdnim.
Poklopi slušalicu i u tom trenutku opazi da vani pada snijeg. Sitne zvjezdolike pahulje lijepile su se za staklo, a vjetar ih je nosio do rijeke poput lepršavih plesačica. Začuje se zvuk zvona i ona požuri do vrata. Uđe Donna, obraza crvenih od zime i odmah joj preda prekrivenu kutiju za kolače.
- Pita od jabuka - reče. - Kad padne prvi snijeg obavezna je pita od jabuka.
- Zvučiš kao tip žene kakav je Shirley Jackson mrzila - odvrati Jen dok je nosila pitu u kuhinju.
- Vjerojatno bi mrzila sve nas. Osim možda Rinu.
- Rinu? Zašto nju? Bila je iznenađena.
- Zato što Rina naliči ženama iz njezinih priča. Neorganizirana, ranjiva, s novčanim problemima o kojima uvijek priča, uvijek u novoj životnoj fazi. Ali dobra majka, kao što je bila i Shirley.
- Ako vjeruješ onome što piše u Životu među divljacima, što ja baš i ne vjerujem, da ti pravo kažem - doda Jen.
- Ovo bi mogao biti zanimljiv sastanak. Aha, Trish će vjerojatno kasniti. Dežurna je, a bilo je nekakvih hitnih slučajeva.
- Rina će sigurno kasniti. Ostavit će Jeremyja kod Cynthije. Ipak, Trish je došla na vrijeme i to zajedno s Rinom, a par minuta kasnije i Elizabeth noseći bocu izvrsnog vina Zbog osjećaja krivnje, pomisli Jen dok je vadila čaše za vino i stavljala tjesteninu u vruću vodu. Bilo joj je drago da njezina sestra odaje barem malo priznanje žrtvi koju joj je natovarila. Elizabethin je ton uglavnom bio optužujući, kao što je to bilo od samog djetinjstva. Jesi li je posjetila ovaj tjedan? Je si li razgovarala s računovodstvom doma oko troškova? Trebala si ih nazvati i onda me obavijestiti.
Gulaš se krčkao šireći ugodne mirise i ona smanji vatru. Donnin je recept zahtijevao pečenje, ali na tavanu nije bilo pećnice. Namjeravali su je kupiti čim Ian proda neku sliku, ali to će sada odgoditi.
Opet se začuje zvono i Rina otvori vrata Cynthiji. Bila je savršeno elegantna u krznenom kaputu s kapuljačom i visokim crnim čizmama.
- Oprostite što kasnim - reče hvatajući dah. - Bila sam na piću s nekim.
Pogledale su se skrivećki. S nekim. S muškarcem. Naravno, s muškarcem.
Skinula je kaput i one su ugledale crnu haljinu od kašmira s visokim ovratnikom koja je tijesno prianjala uz tijelo. Definitivno muškarac.
- Hvala ti što si dopustila da Jeremy ostane s tvojim djevojčicama - reče Rina.
- Jesi li ih vidjela kad si dovela Jeremyja? - Jesam. Zvučiš zabrinuto. Izgledale su mi dobro.
- I jesam zabrinuta. Ovo je jako stresno razdoblje za njih - reče Cynthija razdražljivo.
- Bit će bolje, Cynthija - pokušaje utješiti Jen. - Možda ćete ti i Eric uspjeti izgladiti stvari.
Cynthija slegnu ramenima.
- Ovisi o tome što smatraš pod "izgladiti". U svakom slučaju, ne želim o tome raspravljati.
- Naravno - žurno će Jen i odmah se posveti pripremanju jela.
Napunile su tanjure i smjestile se na jastuke koje je Jen postavila oko malenih, živopisnih, plastičnih stolova. Napunile su čaše vinom. Trish ispi dug gutljaj i uzdahnu.
- Nisam vjerovala da ću stići na vrijeme - reče - Imala sam stvarno težak slučaj. Mlada djevojka koju je seksualno zlostavljao rođak. Došla je u stanju šoka. Srce mi se kidalo. Čitavo sam vrijeme mislila o Mandyju i o tome koliko su djeca ranjiva.
- Blizak srodnik? - upita Cynthija. Vrat joj se osuo crvenim mrljama i ona odloži vilicu da prikrije drhtanje ruku.
- Ne smijem o tome pričati - odgovori Trish. - Nisam smjela ni ovo reći.
- Čudim se što si to učinila - doda Elizabeth prijekorno. - Ja sam postavila pravilo da nikada ne govorim o stvarima koje čujem u savjetovalištu. Nikad se ne zna.
- Ja mogu pričati o svojim jelovnicima kad god hoću - reče Donna kroz smijeh. - Želi li itko znati što planiram za božićnu večeru u bolnici?
Sve su se smijale i Jen s olakšanjem zapazi, nakon što je poslužila toplu pitu, kako Cynthija uzima velik komad i stavlja ga na tanjur. Cynthijino pitanje nije imalo nikakvo posebno značenje, bio je to tek odraz napetosti. Bilo koja od njih mogla je upitati isto. Teško je zamisliti Erica, onog mirnog ljubaznog čovjeka kao zlostavljača. Pa ipak, ta je misao svima prošla kroz glavu.
Konačno su pokupile tanjure, a Jen se smjestila na žuti podni jastuk, dok su uz nju bile naslagane knjige kojima se koristila za sastavljanje uvoda. Ostale su posjele u krug s knjigama u krilu, okrenute prema zaleđenom prozoru kroz koji su se vidjele pahulje snijega.
Mirnim tonom, koristeći se bilješkama koje je napravila dok bi Ian bio u dubokom snu, Jen je prikazala autoričin rani period života, duševne rane koje je tom usamljenom, introspektivnom djetetu zadala hladna, zahtjevna majka, u svojoj žudnji za zgodnom, poslušnom kćeri, i otac, ambiciozni materijalist sav posvećen poduzetničkoj karijeri.
- Negdje sam pročitala da u njihovoj kući u Kaliforniji nije bilo ni jedne jedine knjige -reče Rina.
To je bio detalj kakvog se samo Rina mogla sjetiti, pomisli Jen, iznervirana upadicom.
- Mislim da su imali mnogo većih grijeha od toga - nastavi. - Bili su uskogrudni antisemiti, okorjeli snobovi. Shirley je bježala od njih izmišljajući priče i zapisujući ih. Pisanje je nazivala - citiram je - "prekrasna privatna stvar". Mislim da sam ovo zabilježila jer i sama na isti način doživljavam čitanje. Kao prekrasnu privatnu stvar.
Sve one kimnuše u znak razumijevanja. Dovoljno su se poznavale i dobro znale što im znači čitanje. Osjećale su bliskost s toni djevojčicom iz Kalifornije koja je voljela knjige i priče baš poput njih. Poznavale su taj divni osjećaj privatnosti koji je bio tako značajan za njezin i njihov život.
Jen je nastavila govoriti o preseljenju obitelji u Rochester, u državi New York, o Shirleyinoj usamljenosti u tom hladnom sjevernom gradu i o otkriću pisaca i ljubitelja knjige, njezinih istomišljenika na sveučilištu Syracuse. Upravo je tamo radikalni židovski intelektualac, Stanley Edgar Hyman, susreo i osvojio kćerku uskogrudne protestantske obitelji.
- I jedna i druga obitelj smatrale su taj brak prokletstvom. Stanleyev otac Moe, čak je obavio šivu za njih. Taj se obred tradicionalno obavlja kao sedmodnevno žalovanje za mrtvim. Čini se da ga oni duboko religiozni obavljaju i kad dođe do nekog miješanog braka. Ima li toga i danas, Rina? - upita Jen.
- To što sam ovdje jedina Židovka ne čini me stručnjakom za Talmud - odgovori ona. -Ali mislim da još ima ortodoksnih Židova koji se odriču takve djece. Mislim da ni moji roditelji ne bi bili sretni da su znali kako Jeremyjev otac nije iz istog plemena. Ne mislim da bi obavljali šivu - hoću reći, ja nisam ulazila u brak, samo sam ostala trudna - ali svakako bi pokazali nezadovoljstvo.
Začuđeno je pogledaše. Bilo je to prvi put da spominje Jeremyjevog oca. Očekivale su još kakvo razjašnjenje, ali ona ništa ne doda i Jen nastavi govoriti o životu Shirley Jackson, povremeno se služeći bilješkama.
Iznijela je detalje o ranim danima njezinog braka kada se mladi par borio za egzistenciju krećući se u boemskim krugovima Manhattana, mučeći se s potplaćenim poslovima i kako je Shirley polazilo za rukom izvući kakvu duhovitu priču čak i iz najmučnijih iskustava.
- Posao u Macyju poslužio joj je za Moj život s R.H. Macyjem - reče Jen.
- Jako mi se svidjela ta priča - upadne Rina. - Čak sam je pokušala i oponašati kad sam još kao brucošica radila kao prodavačica za božičnih blagdana. Napisala sam zahtjev za otkazom baš kao što je to ona učinila. Osjećala sam se kao njezina emocionalna blizanka.
- Sjećam se da si mi ispričala kako si strpala u džep novac koji ti je dao kupac, kao što je to napravila i Shirley - sjeti se Donna.
- Točno. Skupilo se četrnaest dolara. Nisam o tome razmišljala kao o kradi. To je za mene bio protest protiv trgovačkih magnata. Tako je valjda mislila i Shirley kad je uzela od kupca sedamdeset i pet centa.
Nasmijala se i počela tražiti maramicu u povelikoj kožnoj torbi. Donna se upita je li itko primijetio da ta torba ima ručku od kornjačevine. Jesu li pomislile, kao što je pomislila ona, da torba savršeno odgovara opisu one iz priče o bogatoj ženi koja je tako nešto ukrala u Saksu? Odjednom shvati, i to s potpunim uvjerenjem, da ta žena nikada nije ni postojala. Izmislila ju je Rina koja se, kako se čini, još uvijek bori protiv trgovačkih magnata.
Shirley Jackson bi sigurno opravdala njezin postupak, pomisli Donna. Emma Bovary bi je razumjela, a Edith Wharton bi vjerojatno bila zainteresirana. Nasmiješila se shvativši koliko već dugo prihvaća Donnine mušice, a onda se opet usredotoči na Jenino izlaganje. Sada je govorila o rođenju Shirleyina sina, Lauriea, preseljenju obitelji u Vermont i o neobičnom dvostrukom životu koji je vodila u seocetu Nove Engleske gdje je rodila ostalo troje djece i gdje je autorica Lutrije postala obična majka i domaćica.
- Zašto dvostruki život? - upita Elizabeth. - Ja bih prije rekla mnogostruk život, kakav vodimo sve. Profesionalni životi, privatni životi, različite uloge; majke, prijateljice, supruge, sestre.
Pogleda na Jen koja je zurila u bilježnicu.
- Istina je da sve vodimo mnogostruke živote - reče Trish. - Ali sve te uloge igra ista ličnost. Mislim da je Jen ispravno ukazala na rascijep u ličnosti autorice i da se taj rascijep odražava u njezinom djelu. S jedne strane imamo njezine predivne, zabavne priče o djeci, o ugodnim aspektima života u gradiću Nove Engleske - rođendanske zabave, muškarci koji igraju poker dok žene piju kavu i sastavljaju jelovnike. A onda dolaze nasilne i jezive priče o istoj toj zajednici, prepoznavanje mračne strane života malih mjesta, pritajenog zla, okrutnosti koja se skriva u sunčanim kuhinjama i uređenim vrtovima. Tu djeluju dvije različite spisateljice. U tijelu Shirley Jackson bile su zarobljene dvije, a možda i više osoba. Takve stvari viđam u bolnici svaki dan.
- Mislim da imaš previše klinički pristup - prigovori Cynthija. - Ja bih pokušala s drugim objašnjenjem. Novac. Stanley Edgar Hyman bio je intelektualac. Pisao je za Neu" Yorker i New Republic da nešto zaradi, pa i pored toga nije stekao mnogo. Rekao je da imaju tek toliko da plate račune Što i nije bila mala svota s obzirom da su oboje mnogo pili. Domaćinstvo se održavalo njezinim prihodima, iako je on kontrolirao novac i ona ga je morala pitati za svaki peni. Trebala je njegovo dopuštenje da potroši novac koji je sama zaradila. Uvijek je bila dobra, uslužna supruga koja mu je servirala piće, kuhala i u potpunosti mu prepuštala komandu. Prodala je priče o djeci časopisima Woman's Home Companion i Good Housekeeping i za to dobila dobar novac. Tim je novcem mogla izdržavati djecu, veliku kuću, zabave. A onda je posegnula u dubine duše i izvukla druge priče, one koje je Trish nazvala mračnom stranom. Svaki umjetnik koji se susreće sa stvarnošću i praktičnim životom dolazi prije ili kasnije u takvu fazu. Kao i Eric koji je radio sjajne dokumentarce, ali i komercijalne uratke za novac. Nije osjećala da radi kompromise, kao što to nije osjećao ni Eric i...
Glas joj je zadrhtao i ona se zaustavi u pola rečenice. Pogleda prijateljice u čudu kao da su je preplašile vlastite riječi. Govorila je o Ericu kao da su još uvijek skupa, kao da brani njegove profesionalne izbore, i to s prizvukom supružničkog ponosa u glasu. I njoj i ostalima je zazvučalo kao da još uvijek dijele dom, život i djecu.
Donna je prekinula neugodnu tišinu.

- Istina da je Jacksonica bila zabrinuta za novac. U pričama o djeci uvijek se raspravlja koliko nešto košta, kako ne mogu sebi priuštiti ovo ili ono, kako se djeca kažnjavaju oduzimanjem džeparca i čini se da je novac bio važan čimbenik u izboru njezinih tema. Ali ne mislim da je novac uistinu bio glavna motivacija. Mislim da je pokušavala stvoriti vlastitu stvarnost, scenarij koji odgovara slici života kakav želi i svijetu kakav bi trebao biti. Zato je sebe stavila u ulogu, živahne, zauzete mame, koja je preopterećena ali se ipak uspješno nosi sa svime, a djeca su joj postali simpatični derani, nestašni i puni mašte i svi su oni živjeli u mirnom gradiću, tata je igrao poker, a ona je s drugim ženama ispijala kave. Izmislila je sebe i svoj svijet. Ne slažem se s Trish da moraš biti dvostruka ličnost za tako nešto. Svi mi želimo izmisliti živote koji su drukčiji od našeg. Kad sam bila mala, zamišljala sam da imam oca koji svaki dan ide na posao i sretnu, opuštenu mamu koja ima dosta slobodnog vremena za vrt i čitanje. Čak i danas znam stvarati paralelne svjetove. Jedne večeri sam s Timom u jazz klubu, a druge slušam simfoniju s Rayom. Provela sam previše godina gledajući majku zarobljenu u kuhinji uz kasete sa snimkama knjiga. Ja ne želim izgubiti slobodu. Namjeravam i dalje kreirati i izmišljati svoj život baš kao i Shirley Jackson u svojim knjigama.
Donnine su riječi navirale kao bujica i na kraju se zavalila na jastuk kao da je iscrpljena vlastitim otkrićima.
- Ali samo u svojim takozvanim laganim djelima. Životi koje ti izmišljaš za sebe, Donna, jesu bolje varijante od života tvoje majke. Kod Shirley su stvari drukčije. Uzmi kao primjer Lutriju - nadoveže se Elizabeth. - Malo miroljubivo mjesto gdje se odvija radnja, definitivno je North Bennington u Vermontu, gdje je živjela. Mještani koji sudjeluju u tzv. lutriji, spremni linčovati nevinu ženu, isti su oni ljubazni susjedi koje nam sa simpatijama prikazuje u pričama za djecu. Ako se složimo s Donninom teorijom o stvaranju idealiziranih svjetova, što ćemo s drugim svjetovima koje je stvorila, koristeći istu okolinu i osobe?
- Mislim da je shvatila kako ne treba mnogo da se ljubazni susjed sutra pretvori u mučitelja, ili da se današnji mučitelj preko noći prometne u milog susjeda - reče Jen. -Nadam se da vam to neće smetati, ali ja sam napravila nešto neuobičajeno, čak i za naše kriterije. Nacrtala sam strip na temu Lutrije. Samo za nas.
Primakla je štafelaj, prikvačila slike i čekala da ih one prouče. Rina se približi želeći ih pogledati izbliza.
- Mislim da si stvarno uhvatila bit priče - reče Cynthija opreznim tonom koji je inače koristila pri procjeni Jeninih radova na poslu. - Može se osjetiti porast napetosti od crteža do crteža, kao da je svaki sljedeći mračniji od prethodnog.
- I lica se mijenjaju - primijeti Donna s divljenjem. - Baš kao i priča. U početku svi imaju izraze kao da su na prazničkoj zabavi, nasmiješeni i sretni, a na kraju ta lica postaju iskrivljena od bijesa.
- Ljudi i jesu takvi - reče Rina. - Ta dualnost postoji u svima. Sposobni smo za dobro i za zlo. Svi ponekad podliježu predrasudama, nekoj vrsti unutarnjih stereotipa. Kao čovjek koji je upitao Židovku zašto su Židovi tako tužni.
Na trenutak zastane i zatvori oči sjećajući se nehajnog pitanja čovjeka koji je postao Jeremyjev otac, a nikada nije saznao za njegovo postojanje.
- To je prepoznala i Shirley Jackson - nastavi - i morala je o tome pisati. Jenin zadnji crtež gomile, sa svim stanovnicima tog sela, čak i žrtvinim sinom, zarobljenim u nadolazećoj gomili, dok ona čuči u sredini - sve to me podsjeća na naciste, na dane kad su naoko nevini Nijemci koji su voljeli svoju djecu, brižno održavali svoje domove, slušali Beethovena i odlazili u crkvu, postali gomila ubojica koja okružuje žrtve šćućurene u sredini. U njima je bilo mnogo dobra sve dok se nije pojavila mržnja, dok se nije objavila lutrija. Židovi su bili Tessie Hutchinson, žrtveno janje Shirley Jackson.
- Možda si pretjerano osjetljiva, Rina - prigovori Elizabeth. - Vidiš antisemitizam ispod svakog kreveta.
- Ovo što govorim nema ništa s mojim židovstvom - spremno odgovori Rina. -Iznenađena sam da netko od vas ne vidi paralele.
- Ja vidim - tiho će Trish. - Mislim da je tvoja interpretacija točna. Pročitala sam esej o Jacksonici u kojem piše da je sama priznala kako se tu radi o Židovima. Ima tu logike. Muž joj je bio Židov, djeca polu Židovi, a i sama je osjetila što znači antisemitizam u tom gradiću u Vermontu. Malo ironično s obzirom da nisu prakticirali vjeru, ali to nisu ni morali što se tiče tamošnjih stanovnika. Dostaje što su bili iz New Yorka i što su bili intelektualci. To ih je činilo drukčijima. Istina je da su i sami doprinijeli tom dojmu. Vjerujem da nije pomoglo to što je on nosio plašt i vitlao mačem, a ona imala više od devedeset kilograma i odijevala crvene urođeničke haljine, ali ipak je antisemitizam bio glavni razlog. Načula je predbacivanja, osjetila i prepoznala predrasude. Naposljetku, i njezini su roditelji bili bona fide antisemiti. Znala je da je taj dobrodušan narod spreman na zlo. Shvaćala je da su svi, uključujući i nju, sposobni za nasilje. Bila je nestalna osobnost. Sad bi grlila djecu, a za minutu je urlala na njih. Ali borila se protiv svog bijesa i trudila se voljeti i biti voljena. Znala je za dvoznačnost svoje ličnosti i ona ju je plašila. Možda ju je upravo pisanjem priče kakva je Lutrija nastojala nadvladati. Mislim da ju je užasavala vlastita mašta i kreativnost. Obiteljske su priče bile pokušaj veze s realnošću. No na kraju je sve to bilo previše za nju. Niti normalna obitelj nije mogla biti uže spasa.
- Ali to nije bila normalna obitelj - usprotivi se Elizabeth. - Doduše, niti jedna obitelj nije uistinu normalna - doda ne gledajući prema Jen.
- Na vani je izgledala normalna. Velika kuća, brižni roditelji, kreativna djeca, ručak u propisano vrijeme. Kuhala je, pekla. Tko zna što se događa iza zatvorenih vrata bilo koje obitelji? Trebale biste čuti priče koje svakodnevno slušam na obiteljskim terapijama -uzdahne Trish puneći šalicu kavom.
- Ne moraš biti terapeut da bi znao kako obitelj ima svoje tajne i da savršeni životi ponekad nose prokletstvo - reče Cynthija tihim glasom.
Zašutjele su. Svaka je od njih tijekom posljednjih godina barem jednom zamislila kako bi bilo živjeti Cynthijin savršeni život privilegiranosti i moći. Morale su priznati da su ponekad osjećale zavist zbog uzbudljivosti Ericove i njezine karijere, divnog braka, dražesnog doma i dobro odgojene djece. Nisu bile u pravu; zavist se sada pretvorila u sućut, pojačavši i njihov osjećaj ranjivosti. Donna instinktivno položi ruku na Cynthijino rame. Cynthija se nasmiješi i odšeta do štafelaja. Proučavala je Jenine crteže.
- Mislim da bi ovo trebala ponuditi izdavaču, Jen - reče. Pokušaj i s ilustracijama drugih knjiga. Takve stvari se prodaju.
- Doista to misliš?
Jenino je lice zasjalo od zadovoljstva.
- Stripovi kao literarni oblik postaju novi žanr, kao na primjer Spiegelmanov Maus -reče Rina.
Moglo bi se prodati jako dobro - zamišljeno će Cynthija. - Povezat ću te s jednim agentom kad budeš imala više toga.
Još se neko vrijeme zadržala kod štafelaja, a onda se smjesti pokraj Don ne.
- Mene zanima čitav taj proces izmišljanja sebe - započne Rina, u želji da zaključi raspravu. - Mislim da je to bit procesa pisanja i da je Shirley Jackson to shvatila. Sjetite se pripovijesti pod nazivom Charles gdje Laurie odlazi u vrtić i vraća se s pričom o malom grubijanu Charlesu. Charles je bio užasan, nesnosan, a na kraju je postao dobar dečko. Kad je Shirley otišla na roditeljski sastanak otkrila je da ne postoji nikakav Charles i da je Laurie bio taj koji je napravio sve spomenute nepodopštine. Na neki je način izmislio sebe. To je posljednji stupanj fikcije,
- Kao kad izmišljenom liku pripisujete nešto što ste sami napravili - promrmlja Donna, misleći opet na Rinin opis elegantne kradljivice.
- Upravo tako - nasmiješi se Rina dodirujući kožnu torbu, prelazeći prstima preko mekane ručke od kornjačevine,
- Mislim da se to nalazi i u biti čitalačkog procesa - reče Elizabeth. - Čini mi se da se ljudi poput nas okreću knjigama kako bi mogli uroniti u druge živote, druge svjetove. Mi nismo pasivne, površne čitateljice. Postoje periodi kad mi se priče koje čitani čine stvarnijima od mog stvarnog života.
Sve kimnuše u znak slaganja. Nekoliko trenutaka ostadoše u tišini, zavaljene u šarene jastuke s knjigama ispred sebe. Elizabeth prelista biografiju autorice kojom se Jen služila u svom izlaganju i promatrajući fotografiju Shirley Jackson na omotu, primijeti daju je načinio Laurence Hyman, spisateljičin sin. Oči joj se zamrače i Jen odmah shvati da je pomislila na svog sina, Adama, koji nikada, nikada neće moći napraviti fotografiju svoje majke. Nježno uze knjigu iz sestrine ruke i položi je na stol.
Zazvoni telefon i taj zvuk naruši neobičnu, ali ugodnu tišinu. Jen podigne slušalicu.
- Da, Mac - reče. - Cynthija je ovdje.
- K vragu - mrko će Cynthija preuzimajući slušalicu. Nekoliko je minuta slušala, a nervozan je izraz ubrzo zamijenila ozbiljnost.
- U redu, Mae. Pozvat ćemo taksi i odmah krećemo. Doći ćemo najbrže što možemo.
Okrenu se prema Rini.
- Jeremy ima glavobolju. Dosta jaku, kaže Mae. Počeo se tužiti prije dva sata, mislila je da će ga proći, ali čini se da se pogoršala. Mae osim toga kaže da bi mogao imati temperaturu.
- Jeremy? Nikad nije imao glavobolju - prozbori Rina tjeskobno. - Glavobolju? Temperaturu? - ponavljala je dok joj je Cynthija dodavala kaput.
- Bit će dobro, Rina - reče Jen. - Sigurna sam da će sve biti u redu. Nazovi nas i javi nam kako je.
- Hoću. Hoćemo. Hvala vam.
Već su bile na vratima. Cynthijino je lice odavalo zabrinutost.
Ostale su se primaknule prozoru. Snijeg je sada padao u gustim pahuljama koje je raznosio vjetar. Promatrale su kako Cynthija i Rina izlaze i čekaju na uglu sve dok se nije pojavio žuti taksi. Cynthija se nagnula prema vozaču upućujući ga kamo ih treba odvesti dok je Rina ukočena sjedila u tami.
- Bit će sve dobro - reče Trish dok je razgovarala s Jasonom. - Amanda spava? - upita ga.
- Uskoro dolazim.
Slušale su je ne čudeći se njezinom tonu. Strah je bio zarazan, i trebale su potvrdu da je sve kako valja.
Zajedno su oprale posude, stavile na mjesto jastuke i ispijajući oproštajnu šalicu kave, dogovorile da će naredni sastanak biti kod Trish sredinom siječnja, a onda gotovo jednoglasno odabrale relativno novu knjigu Lolita u Teheranu Azara Nafisija. Članci o toj knjizi bili su jako intrigantni. Već su se pomalo saživjele s tom literarnom grupom iranskih žena, doživljavajući ih kao svoje daleke intelektualne sestre.
- Pokušajmo pročitati i Nabokovljevu Lolitu - predloži Trish.
- A onda bismo mogle napisati nastavak - Lolita na Matihattanu - doda Elizabeth cinično i sve se nasmijaše.
Ove odluke su im povratile mir i osjećaj normalnosti. Uzele su kapute, počele dobacivati kape i šalove jedna drugoj smijući se kad se Elizabethin crveni šal zakačio za štafelaj. Dogovorile su se da te večeri neće nazivati ni Cynthiju ni Rinu.
- To je samo glavobolja - reče Elizabeth. - Bit će sve u redu.
- Naravno, naravno.
Kad su izašle iz zgrade, snijeg je već prestao padati, ali ih je ledeni vjetar nastavio pratiti niz tihu ulicu.

Peto poglavlje


Ali Jeremy nije bio dobro. Rano ujutro Rinin je iscrpljeni glas probudio Donnu.
- Kod kuće sam - kazala je. - Jeremy i ja smo taksijem stigli ovamo prošle noći. Mislili smo da će mu, što god da je bio uzrok, glavobolja prestati, međutim nije. Gotovo da nije spavao, sada se osjeća još gore. Ima temperaturu, ne veliku, ali ipak. Nazvala sam svog pedijatra, koji mi je kazao da ga odvedeni na hitnu pomoć, no ne želim ga voditi vani po ovakvom vremenu.
Donna je odnijela telefon do mrazom prekrivenog prozora i provirila kroz njega. Gradske su ralice već obavile svoj posao, nanizavši uz ivičnjak bijela brda prošarana čađom. S uskog su balkona visjele sige, a tankovima slični strojevi klizili su niz ulicu, prekrivajući zaleđenu glatku površinu tankim slojem pijeska. Osamljena je žena, umotana u crveni kaputić, boreći se protiv vjetra pokušavala stići do ugla ulice.
- Ne krivim te - rekla je. - Vani se razmahala oluja. Liječnik je odbio navratiti do tebe?
Rina se oporo nasmijala.
- U kojem stoljeću ti živiš? Doba kućnih posjeta i lizalica s okusom trešnje je prošlo. Nisam ga pitala, a on se nije dragovoljno javio, budi sigurna u to. Donna, tako sam zabrinuta.
Glas joj se slomio. Savladali su je strah i umor.
- Rina, što želiš da uradim? - nježno je upitala Donna. - Želiš li da svratim?
- Ne. No mislila sam da bi mogla obavijestiti Raymonda, da je možda on kod tebe i da bi ga on mogao pregledati.
- Ray nije ovdje. Ali mogu ga pronaći. Mislim da će pristati. Sigurna sam da će pristati.
Izrekla je to s uvjerenjem žene koja zna da će se njezin ljubavnik podčiniti bilo kakvom zahtjevu. U razumnim granicama. A ovo je, bez sumnje, bio sasvim razuman zahtjev.
- Javit ću ti se čim porazgovaram s njim.
Poprskala je lice hladnom vodom i počešljala svoju dugu plavu kosu, nakon čega je okrenula Rayev kućni broj. Nije bilo odgovora. Vjerojatno se uputio prema bolnici. Nazvala ga je na mobitel i s olakšanjem uzdahnula kad je nakon trećeg signala odgovorio.
- Doktor Goldman. Čuvši njezin glas službeni mu je ton postao puno topliji.
Nikad ga nije, u tri godine njihove veze, nazvala tijekom jutra.
- Donna, jesi li dobro? - upitao je brižno. Zamišljala je kako mu sive oči postaju sve tamnije, a prsti prolaze kroz gustu srebrnu kosu s onom prisnom joj nervoznom kretnjom koju bi zamijetila kad god bi ga zvali s posla zbog bolesnikovih poteškoća ili kada ne bi bio siguran u pravu dijagnozu.
On je bio srdačan muškarac, ljubaznog glasa ispunjenog obzirnošću, koja je neprestano zračila iz njega. Upravo su je ta ljubaznost i taj obzir privukli njemu kada su se upoznali. Odmah se osjetila zaštićenom. Godilo joj je sjediti pokraj njega na koncertima i u kazalištu, sjediti nasuprot njemu u restoranu, neprestano svjesna njegove pouzdanosti, njegovog neupitnog autoriteta, njegove brižnosti. Je li joj sjedalo udobno, ima li dobar pogled, je li prošla prehlada? Bio je maran i pažljiv, uvijek raspoloživ i nije bio zahtjevan. Jednom mu je kazala da bi bio predivan otac, na što je on prijazno klimnuo i uzvratio da bi volio imati djecu. No sada nije bilo pravo vrijeme. Ali djeca su mu, naravno, bila jako važna. Njegov ga je brak razočarao, nevjera njegove žene učinila ga je opreznijim, ali nije bio ogorčen.
Donni i njemu je bilo ugodno zajedno, bili su u vezi, ali svejedno neovisni. Znao je da nije jedini muškarac u njezinom životu, a ona ga nikad nije ispitivala o drugim ženama. Zasad je bilo dovoljno to što im je bilo ugodno i što su, u tom zajedničkom području sigurnosti, pronalazili otoke na kojima su se mogli odmoriti.
- Jesam, dobro sam - uvjerila ga je. - Radi se o Rininom sinu, Jeremyu. Ima strašnu glavobolju i vrućicu. Rina se boji izići s njim vani po ovakvom vremenu, a liječnik se, ne treba ni pitati, nije smatrao dužnim svratiti do nje. Htjela je znati možeš li ti nekako skoknuti tamo.
- Ali ja sam neurolog, a ne pedijatar - kazao je on.
- Znam. Sigurna sam da je s njim sve u redu. Ali ako bi ga mogao pregledati i umiriti je. Znaš kakva je ponekad.
- U stvari, ne znam. Iako mogu zamisliti.
Susreo je Rinu tek nekoliko puta i uvijek bi se iznova iznenadio njezinom energičnošću, nepomirljivošću njezinih stavova, i neočekivanim, oštroumnim primjedbama prepunim žestine. Prisnost njezinog prijateljstva s Donnom, koja je uvijek bila tako smirena i sređena, iznenadila ga je. Ipak, shvaćao je da štošta ne zna o Donni, postojala su pitanja koja nije htio postavljati. Slušao bi dok su ona i Rina čavrljale preko telefona, očaran njihovom prisnošću, ali uvijek iznova iznerviran spokojnim Donninim pristancima na razgovor čak i kad bi Rina zvala usred jela ili kad bi trebali krenuti na nekakav sastanak. Ti su pozivi najčešće služili ispuhivanju ili uvjeravanju, a Donni to nije bilo teško.
Nisi ni u čemu pogriješila, Rina.
Ne brini, sve će ispasti dobro.
Kad god bi razgovarala sa svojom prijateljicom Donnin bi glas postao staložen i umirujući. Cijenio je to spokojstvo i nije ga želio poremetiti.
Rininu je maslinastu kožu, bademaste oči i koščato lice smatrao prekrasnima, ali to nikad nije kazao Donni. Spomenuo je ipak da ga njezina kosa, ta sjajna crna pletenica koja pada gotovo do struka, podsjeća na baku koja se brinula o njemu. Sjećao se da je, dok je bio dječak, svake večeri stajao na vratima njezine spavaće sobe i promatrao kako prepleće svoju dugu sijedu kosu. Pokreti su mu njezinih ruku izgledali čarobni, a njezin noćni ritual ritmičan i umirujući.
- Poprilično se uznemirila zbog Jeremya - gotovo se ispričavajući nastavila je Donna. -Nije lako biti samohrana majka, a to je posebno teško Rini. Uopće nema nikog svog, nijednog člana obitelji, nikog tko bi je podupro. Ona i Jeremy su sasvim sami. Osim mene i još nekoliko prijatelja koji joj pružaju podršku. Zato zna biti histerična kad se on razboli. Ako si u stanju svratiti do nje, to bi bilo izvrsno. Iako sam sigurna da se ne radi ni o čemu bitnom.
- Popodne moram biti u ordinaciji, stoga to moram obaviti tijekom jutra - kazao je on. -Samo mi daj adresu i obavijesti je da ću doći za otprilike sat vremena.
- Izvrsno.
Dok mu je davala Rininu adresu i telefonski broj u glasu joj je osjetio olakšanje. Sa zahvalnošću ga je pozvala na večeru.
- Morat ću ti se još javiti u vezi s večerom. Danas sam preopterećen - kazao je. - Ti si vrlo dobra prijateljica, Donna. Plemenita si.
Nasmiješio se u slušalicu, zahvalan zbog njezine dobrote, njezine plemenitosti. Njegova žena, svadljiva, razdražljiva djevojka koju je oženio na posljednjoj godini medicinskog fakulteta i rastao se od nje s izvjesnim olakšanjem kada mu je krajnje ravnodušno kazala da ga je prevarila, i to ne prvi put, nije bila ni dobra ni plemenita.
Krenuvši na posao Donna je svratila u Barnes & Noble gdje je kupila dva primjerka Lolite u Teheranu i dva primjerka Nabokovljeve Lolite. Nazvala je Rinu i obavijestila je da je Ray pristao pregledati Jeremya usput joj obećavši tijekom poslijepodneva donijeti knjige.
- Molim te, Donna, nisam gladna. Također, ne mogu sada misliti na čitanje - mrzovoljno je protestirala Rina.
Ali Donna je znala da će Rini zatrebati knjige. Bit će joj obrana od tjeskobe, spas od mračnih strahova, jer će je oni bez sumnje pritisnuti u pregrijanoj sobi u kojoj, blijed i nepomičan, leži Jeremy. Kao i obično, čitanje će biti njezino utočište, a zaplet i ideje nužna razbibriga. Neće se osjećati usamljenom dok bude okretala stranice knjige koju je za idući susret odabrala njihova grupa. Na drugoj će strani grada njezine prijateljice također čitati Nabokova, dijeleći sjećanja i uvide hrabre Azar Nafisi koja je Lolitu pročitala u Teheranu. Zajedno su pripadale kružoku čitateljica i sanjarki, povezanih riječima i sve će one biti hipnotizirane pričom koja će ih redom doticati na drugačije načine. Donna je prvih nekoliko stranica pročitala za svojim radnim stolom, čak i prije negoli je nazvala Rinu, i osjetila je kako uranja u priču o sedam mladih iranskih žena koje su se ilegalno sastajale u domu svoje odvažne profesorice književnosti, Azar Nafisi. Našle bi se kako bi pile čaj, jele kolačiće i raspravljale o književnosti, što je bilo jako opasno u represivnom, totalitarnom društvu kojim je okrutno vladao ajatolah Homeini.
- Osjećat ćeš se puno bolje i prije negoli stignem do tebe - rekla je Donna. - Baš kao i Jeremy, sigurna sam u to. Ray će najvjerojatnije propisati nekakav antibiotik. Kaže da u ovo doba godine uokolo kruži mnoštvo virusa. Ne brini. Molim te, ne brini.
On nije spomenuo ništa slično, ali je ona vječno tragala za riječima koje će utješiti i umiriti njezinu prijateljicu, što joj je bio običaj još od studentskih dana. Naravno da ćeš položiti, Rina. Naravno da će te ponovno nazvati. Ne brini. Molim te, ne brini.
Rinine su se potrebe, nikad dovoljno definirane, sada priljubile uz nju poput sjenki.
Za vrijeme ručka otrčala je do bolničkog restorana da bi se sastala s Trish, pa joj je uz sendviče i kavu spomenula Rinin telefonski poziv.
- Sigurna sam da se ne radi ni o čemu ozbiljnom. Djeca se razbole za velikih hladnoća. Rina zna pretjerivati.
- Nisam sasvim sigurna - kazala je Trish. - Velike glavobolje nisu uobičajene kod djece. Je li Rina slučajno spominjala da ga boli vrat?
- Ne. A ja nisam pitala. Pomišljaš li ti to na meningitis?
- Palo mi je na pamet - priznala je Trish. - Ali to bi bilo krajnje neobično. Zaboravi.
- Zaboravljeno je - uzvratila je Donna.
Pijuckala je kavu dok je Trish nazvavši svoj stan razgovarala s djevojkom koja joj je čuvala dijete, pritom prečvrsto stežući mobitel.
- Amanda jede ručak? - upitala je. - Izgleda li dobro? Hoću reći, bila je malo umorna kada sam je ostavila u vrtiću, pa sam pomislila da bi mogla nešto uhvatiti.
Zastala je, lupkajući žličicom o tanjur dok je slušala.
- Ne čini mi se da bi bilo dobro da danas bude vani. Suviše je hladno. Samo je povedi u igraonicu, ili možeš ubaciti video. Hvala.
Poklopila je i uputila Donni posramljeni smiješak.
- U redu. Ja sam opsesivna, krivnjom proganjana zaposlena majka. Možda liječnice ne bi trebale imati djecu. Previše znamo.
- Možda ni liječnici ne bi trebali imati djecu. I oni previše znaju - nadovezala se Donna.
- Tvoj Ray nije imao djece s bivšom ženom? - upitala je Trish.
- Nije on moj Ray i ne, nisu imali djece. Što je uistinu žalosno jer bi on bio izvrstan otac. Kaže da je bila zaokupljena svojini izgledom, suviše sebična, bojala se davati. Tko zna?
To je samo priča, ali poznavajući ga vjerujem mu. No sigurna sam da i ona ima svoju tužnu priču.

Urotnički su se nasmiješile jedna drugoj. Bile su razborite žene koje su razumjele muškarce oko sebe, a uvid su dobile pokušavajući shvatiti likove iz knjiga. Baš kao što su procjenjivale hirove Vronskoga, slabosti Charlesa Bovarya, tako su se mogle složiti u vezi s nedostacima Rayevih objašnjenja i Jasonovih povremenih nedosljednosti. Zahtjevnije ih je Štivo učinilo opreznijima i osiguralo im obranu od razočaranja.
Trish je svrnula pogled na svoj sat. Nije htjela zakasniti na konzultacije. Ispraznile su poslužavnike i požurile natrag na svoja radna mjesta.
Nazovi me čim čuješ nešto od Rine ili Raya - doviknula je Trish zamičući za hodnik.
- Hoću - rekla je Donna, zaustavivši se kod kopirnog aparata kako bi pokupila dnevni jelovnik. Eksperimentirala je s dijetom koja je ograničavala unos ugljikohidrata, a koja je, iako još uvijek u ranoj fazi, oduševila endokrinologe. Ray joj je kazao da bi vjerojatno mogla zainteresirati Državni zdravstveni institut za razvoj svojih ideja, što joj je zvučalo primamljivo. Ali to je značilo da bi se trebala preseliti u Washington, a ona nije željela napustiti New York. Sviđao joj se stan u kojem je živjela, posao kojegje radila, mirne večeri s Rayom, uzbudljive noći s Timom. I literarni kružok. Uvijek literarni kružok.
Preslušala je poruke svoje glasovne pošte. Tim jc javio da uvečer svira u Villageu. Želi li večerati u centru grada? Zabilježila je broj koji joj je ostavio. Potom je trenutno prepoznala Rayev ozbiljni glas.
- Pomalo sam zabrinut za Jeremya - kazao je. - Ako mu simptomi ne popuste tijekom sljedeća dvadeset i četiri sata treba ga primiti u bolnicu radi pretraga. Propisao sam mu nešto protiv groznice i protiv glavobolje. Htio sam propisati Rini neko umirujuće sredstvo ali se žestoko usprotivila. Vrlo je hrabra žena ta tvoja prijateljica. U svakom slučaju, čut ćemo se. Možeš me dobiti na mobitel.
U njegovom se glasu čulo divljenje dok je govorio o Rini zbog čega je osjetila tjeskobni napad ljubomore. Nesumnjivo je u pravu. Rina je bila vrlo hrabra žena, pomalo luda, ali sigurno hrabra. Bilo je glupo i sebično od nje što je zavidjela svojoj prijateljici na Rayevom usputnom, i vjerojatno ravnodušnom, odobravanju. Za pokoru je nazvala Rinu.
- Navratit ću nakon posla - kazala je. - Imam knjige za tebe. Treba li ti štogod za jelo? Mogu pokupiti paket s hranom u bolničkoj kuhinji ili svratiti do trgovine voćem i povrćem.
- Nisam sigurna je li ti pametno dolaziti.
Rina je zvučala iscrpljeno.
- Jeremy je možda zarazan. Ray je kazao da će poslije ponovo svratiti. Možda bi prije toga trebala popričati s njim.
- Hoću. Ali ne brini. Uvijek mogu navući zaštitnu masku. Zar si zaboravila da radim u bolnici? Dakle, što da donesem?
- Sokove, pretpostavljam.
Rina se prešutno složila s njezinim prijedlogom.
- Jeremy bi trebao piti mnogo tekućine, iako ne izgleda kao da ga zanima hrana ili piće. Nije ni za što zainteresiran. Samo leži tamo. Ah, Donna, tako se bojim.
- Slušaj me, Rina. Bit će mu dobro. Djeca se razbole. Ray je odličan doktor. Sve na kraju dobro završi.
Iako su joj ruke drhtale glas joj je bio čvrst dok je izricala te otrcane, ali neophodne fraze. Nije sve uvijek dobro završavalo. Ni ona ni Rina nisu u to vjerovale. Njihovi su ih vlastiti životi i knjige koje su voljele naučili drugačije. Sretni završeci nisu bili pravilo.
- Kaži to Ani Karenjinoj. Reci to Edith Wharton - uzvratila je oštro Rina, i obje su se nasmijale. Njihova je tjeskoba popustila čim su podijelile malo crnog humora.
Nazvala je Raya i ostavila poruku njegovoj tajnici. On je uzvratio poziv nakon sat vremena.
- Mislim da ćemo morati odgoditi večeru koju si spomenula - kazao je. - Ovdje je gužva, a poslije toga bih se htio vratiti Rini i provjeriti što je s Jeremyem. Malo sam zabrinut.
- I ja idem tamo. Odnijela bih joj nešto hrane, sokova i knjige za naš sljedeći susret.
- Donna, ne smatram dobrom idejom da odeš tamo. još uvijek nemamo dijagnozu. Možda je zarazno - opomenuo ju je on.
- Nosit ću zaštitnu masku - uvjeravala ga je ona. - Trish misli da je možda meningitis. Je li i tebi to palo na pamet?
- Prerano je govoriti. Moramo vidjeti kako reagira na lijekove. Ne čini mi se da je to u pitanju, ali nije isključeno. Jedino ne želim naložiti temeljite pretrage ako nisu neophodne.
Bio je, kao i obično, konzervativni, obazrivi, strpljivi liječnik, prijatelj bolesnika, vrlo nježan ljubavnik.
- Ray, Jeremy je prošle noći prespavao kod Cynthije. Družio se s njezinim djevojčicama.
- Onda bi Cynthiju i njezinog muža trebalo obavijestiti o nastaloj situaciji za slučaj da jedna od njih pokaže iste simptome.
- Znaš da Cynthija i Eric žive odvojeno. On nije tamo.
- To nije važno. Otac je. Treba ga obavijestiti.
U glasu mu je zazvučala profesionalna sigurnost. Donnu je brinulo kako će reagirati Cynthija. Ali i to je, također, bilo nevažno. Sada ih je trebalo brinuti jedino zdravlje djece.
- Slušaj, Donna. Možda bi ti uistinu trebala otići do Rine. Ona je cijeli dan sama. Jako je bitno da ostane smirena. Ponesi masku i rukavice. Možda se sretnemo tamo.
- U redu.
Iznova je osjetila napadaj ljubomore. On se više brinuo za Rinu negoli za nju. I ponovno je kaznila samu sebe zbog te iracionalne srdžbe. Opomenuo ju je i bilo je sasvim prirodno što je pokazao brigu za Rinu. Zacrvenjela se od stida i muke, nakon čega je nazvala Cynthiju i probila se pokraj njezine dvije zaštitničke tajnice kako bi joj kazala da je Jeremy bolestan, i da postoji malo vjerojatna, ali moguća prijetnja njezinim blizankama, te o potrebi da o tome obavijesti Erica.
- Zbog čega Erica? - upita Cynthija tihim glasom prepunim napetosti.
- Jer im je on otac. Izgleda da prema pravilniku oba roditelja moraju biti obaviještena o mogućoj opasnosti, te o predloženim predostrožnostima. Makar je to Ray dao naslutiti -kazala je Donna.
Cynthija je uzdahnula.
- Pretpostavljam da ovo neće biti prvi problem s kojim ćemo se morati suočiti ako...
Glas joj je sasvim utihnuo.
U pozadini se čuo razgovor; zvonio je telefon. Donna je zamišljala Cynthijin ogromni pretrpani stol, cvijeće pristiglo tog jutra (jer je na Cynthijinom stolu uvijek bilo svježeg cvijeća) kako klonulo viri iz kristalne vaze, tajnice i pomoćnike kako, koračajući po debelom tepihu, jureći ulaze i izlaze iz ureda dok Cynthija sjedi sama u okrutnoj, kolebljivoj tišini.
- Ako što? - bila je uporna Donna.
- Ako ne razriješimo trenutnu situaciju. Ako. Ako. Ako. Ne mogu sada govoriti.
Iz riječi joj je izbijala razdraženost.
- Dobro, Donna. Pobrinut ću se za to. Hvala ti. I, ah, nadam se da se Jeremy već osjeća bolje - dodala je, a istovremeno je zazvonio još jedan telefon, pa je zazvala pomoćnika neka se, za Boga miloga, javi.
Donna je ušetala u bolničku kuhinju, uzela dva složenca za Rinu pa je, umotana u gustu zelenu vunenu pelerinu, izišla u ledenu noć i pozvala taksi. Ugnijezdivši se u stražnjem sjedalu dok je vozač plesao niz ledom okovane ulice, vagala je Cynthijine riječi. Ako, kazala je njezina prijateljica, ako. To je uključivalo nesigurnost. Stvari su se očito promijenile. Cynthija je ponovno bila neodlučna.
Donna je osjetila poplavu nade. Poput svih pasioniranih čitatelja, žudila je za vječno izmičućim sretnim svršetkom.
Nije dugo ostala kod Rine. Jeremy je spavao, i dok je Rina u hladnjak spremala hranu koju je donijela iz bolnice i sokove kupljene u trgovini na uglu, provirila je u spavaću sobu. Maleni je dječak nepokretno ležao na visokom krevetu, njegova se oznojena tamna kosa rasula preko žute lanene jastučnice na kojoj je dobrodušni Babar vladao svojim prašumskim kraljevstvom. Babar je, sjetila se, bio lik iz najdraže mu knjige. Lice mu je bilo blijedo, ali su obrazi isijavali vrućinu.
- Drago mi je što spava - nježno je kazala Rina. - Spava i ne plače.
Lice joj je bilo pepeljasto od umora, crne oči okružene crvenilom, ali joj je kosa bila uredno ispletena i obukla je, što je bilo iznenađujuće, dugu crvenu baršunastu košulju, skupljenu prije nekoliko mjeseci iz sanduka postavljenog ispred prodavaonice rabljene odjeće.
- Jeremy je obožava - reče dodirujući visoki okovratnik.
Odjenula se kako bi obradovala svog sina, koji neće otvoriti oči i diviti se boji, koji neće svojim sićušnim prstima prijeći preko nježne, godinama pohabane tkanine.
Donna se divila tom malenom činu. U stvari se oduvijek divila Rini: jer se usuđivala, jer je bila žestoka, jer je bila sposobna djelovati nagonski. Sama je uvijek odabirala ponašati se razumno, bila je motiviran student, organizirani stručnjak, njezine su ljubavi bile pažljivo odabirane, prepuštanje oprezno sputavano. Majčin savjet nije bio zaboravljen.
Položila je ruku na Rinino rame.
- I ja želim odjeću od crvenog baršuna - kazala je. - Kad idući put ugledaš tako nešto, slobodno mi to kupi.
- Hoću. Ali ti to nećeš nositi - odgovorila je Rina. Smijale su se dok su se vraćale u dnevnu sobu.
Donna je iznenada zamijetila da je soba, vječno pretrpana časopisima, knjigama i igračkama, sa sofom koja je najčešće bila rasklopljena, bila neuobičajeno uredna. Papiri na Rininom stolu su bili uredno poslagani, njezine olovke za označavanje svaka na svojem mjestu. Šareni su jastučići prekrili olinjali kauč. Na Rininom stolu na kojem je bilo smješteno računalo gorjela je svjetiljka, ali je blijedo sivi ekran bio ugašen.
- Nisam se mogla usredotočiti na posao pa sam počistila sobu - rekla je Rina.
- Dobra ideja.
Mislim da je tvoj Ray bio malo zatečen neredom.

- Nije on moj Ray - kazala je Donna po drugi put tog dana. Tada je zazvonio telefon i Rina je podigla slušalicu.
- Izmjerila sam mu temperaturu prije otprilike sat vremena. Spustila se. Samo trideset i devet sa četiri. Ali kaže da ga još uvijek boli glava.
Donna je shvatila da to zove Ray u nadi da možda neće trebati ponovno dolaziti.
- Da. Donna je ovdje - nastavila je Rina. - U redu. Reći ću joj.
Poklopila je slušalicu.
- Što ćeš mi reći? - upitala je Donna.
- Ima hitan slučaj u bolnici pa je u žurbi. Doći će puno kasnije. Kazao je da će te ujutro nazvati.
- U redu. Lijepo od njega. Rina, želiš li da ostanem? Treba li ti što?
- Ne. U stvari ću se pokušati i sama malo naspavati. A potom ću možda nešto pojesti i otpočeti čitati jednu od onih knjiga. Jako čudno vrijeme da se bacim na Lolitu, nije li?
- Možda je svako vrijeme neobično za tu knjigu. Donna se nasmiješila, poljubila Rinu u lijevi obraz i otišla, tiho zatvorivši vrata za sobom.
Čekajući lift, preturala je po torbici tražeći mobitel, i shvatila da se uopće nije sjetila staviti zaštitnu masku ili rukavice. Nije bilo važno. Stojeći ispred Rinine zgrade, drhtureći na hladnoći, nazvala je Tima i dogovorila sastanak. Zajedno će večerati, a njoj će biti drago poslušati njegovu gitaru. Poželjela je da je njegova tužna i čeznutljiva muzika preplavi dok sjedi u nekakvoj svijećama osvijetljenoj pivnici.
*

Vijest da je Jeremy bolestan potpirila je iskre straha u svakoj članici književnog kružoka. Međusobno su se nazivale kako bi izmjenjivale informacije, nudile prijedloge, oslobodile se uznemirenosti koja je ledila njihova srca i uzrokovala drhtanje ruku. Donni je, dok je sjedila nasuprot Timu u seoskom bistrou, prebirući po salati koju nije imala volje jesti, mobitel neprestano zvonio. Zvala je Trish i pitala je li se čula s Rayom. Elizabeth, iako rijetko susretljiva, željela je doznati je li Rini nešto potrebno, ali ona je, s druge strane, shvaćala kako to izgleda brinuti se o bolesnom djetetu. Na kraju se javila Jen kako bi joj prenijela svoj razgovor s Cynthijom.
- Cynthija mi je kazala da si joj ti rekla da je Jeremy možda ozbiljno bolestan, da bi to moglo zahvatiti blizanke.
Jen nije upotrijebila riječ zaraza. Nije govorila o opasnosti.
- Moglo bi. Donna je okrznula Tima pogledom prepunim isprika. On je nezainteresirano klimnuo i zalio hamburger kečapom, pa se, kao i uvijek, zgrbio nad njim.
Bio je visok čovjek i kao da se stidio svoje visine. Noćas je na glavu stavio kapicu, što je običavao uraditi prije svirke. Nije se dobro namjestila na njegovim jogunastim kestenjastim kovrčama pa se Donna ispružila preko stola i popravila je, istovremeno slušajući Jen. On se namrštio.
Za razliku od Raya, Tim nije imao strpljenja za njezina prijateljstva iz grupe. Radilo se o čovjeku kojegje u potpunosti obuzela vlastita glazba. Prijateljevao je samo s glazbenicima; provodili su popodneva i večeri zajedno improvizirajući ili slušajući druge kako sviraju. Slatki žalobni zvuci klarineta i zamršeni aranžmani žičanih instrumenata burkali su im srca i činili da im noge same tapkaju, a glave klimaju dok pijuckaju svoja piva i izvlače duge dimove iz ručno smotanih jointa.
- Ti i tvoji prijatelji previše pričate - prigovorio je jednom Donni. - Tu pada previše riječi.
- A ti sviraš previše nota - duhovito mu je uzvratila. Nije se nasmijao, iako ga se smijeh lako primao.
Od početka je shvatila, od prvog susreta na zabavi na kojoj su plesali smiješeći se u tišini da ju njegovo opiranje razgovoru osvježava, omogućavajući joj predah od napora rasprava s prijateljima i vlastitog razmišljanja. Nudio joj je ravnotežu, neobičan luksuz tišine. Čak bi joj bilo drago kad bi izbacio disk sa snimkom nekakvog romana iz njezinog playera, zamijenivši ga nekakvom najnovijom, živahnom izvedbom Cumberland Gapa. Pritom bi joj podario dječački osmijeh, svojim bi ogromnim rukama obgrlio njezin struk i, u brzom energičnom plesu, koji bi ju uzbudio i ostavio bez daha, posvud vrtio po malenoj kuhinji. Ali nije se smiješio dok je nastavljala pričati s Jen.
- Ray misli da bi Cynthija to trebala kazati Ericu - mrmljala je ona.
- Cynthija želi da budem s njom ako se uistinu susretne s Ericom - uzvratila je Jen. - Ne želim kazati da, a ne mogu ni odbiti.
Donna je uzdahnula.
- To je škakljivo. Vidi, Jeremy u će sutra možda biti dobro, pa čak neće ni trebati odlučivati. Nazvat ću te ako išta čujem.
Poklopila je i, u znak isprike, pritisnula tipku za isključivanje zvona.
- Cynthija želi da Jen bude s njom kada se sastane s Ericom i kaže mu da su blizanke bile izložene nečem što uzrokuje Jeremyevu vrućicu, te da će možda morati proći neke temeljite pretrage - rekla je. - Takva joj je situacija neugodna.
- Zašto? Ti i tvoji prijatelji ne radite ništa drugo osim što mjesecima raspravljate o Cynthiji i Ericu. Sve to gotovo savršeno nalikuje na refren neke od onih starih narodnih pjesama. - Počeo je podrugljivo pjevuckati "Što li je on to uradio i natjerao je da tako postupi?"
- To uopće nije fer - pobunila se Donna smiješeći se i protiv volje.
- Nije fer, ah je točno. Sada dakle Jen može sjesti s njima i sve vas izvijestiti iz prve ruke. Kakav neočekivani zgoditak! Što je on rekao? Što je ona rekla? Kako su se gledali? Hej, imam još tri pripjeva i sve ih prati bas gitara.
Zurila je u njega glumeći ljutnju, a on se nasmijao i promijenio temu.
- Slušaj - kazao je, uhvativši je za ruku. - Tijekom Badnjaka će se u Florida Keysu održati Bluegrass festival. Ići ću tamo održati radionicu. Stvar je sjajna. Toplice u Floridi usred zime. Svirat ću, podučavati, pokupit ću veliki debeli ček i mogu nekog povesti sa sobom. Što ti na to kažeš, Donna? Želiš li ti biti taj netko? Imaš li vremena za to?
Njega nije opterećivao radni raspored. Svirke je birao nasumice, jednu bi prihvatio, iduću odbio. Znao je dobro zaraditi u skupim klubovima, potom bi u Villageu besplatno svirao u zadimljenim lokalima kako bi se mogao družiti s bliskim mu ljudima. Snimao je nosače zvukova, od kojih su se neki dobro prodavali, a neki nisu. Njegov opušteni, bezbrižni pristup životu Donni je bio simpatična zagonetka, jer je njezin raspored uvijek bio krajnje precizan.
- Ne znam. Razmislit ću o tome. Nisam još uvijek sigurna što ću s zimskim praznicima. Ali prijedlog dobro zvuči.
Zvučao je bolje od dobrog. Zvučao je prekrasno. Zamišljala se kako sjedi na plaži, dok joj sunce svojom svjetlošću šara stranice u krilu joj smještene knjige. Pitala se ima li Kay ikakvih planova za odmor, sjećajući se da je prošlih godina s njom posjećivao rasipne zabave koje su Cynthija i Eric priređivali za Božić. Sve članice grupe su bile pozvane. Pijuckajući liker od jaja, uživajući u jagodama umočenim u čokoladu, pridružili bi se uzbuđenim grupicama koje su lutale jarko osvijetljenim sobama, zbog praznika okićenim crvenim vrpcama ukrašenom borovinom, grančicama imele, te visokim svijećama koje su gorjele na svakom prozoru. Stajali bi uokolo divovske omorike, s čijih su grana visjeli profinjeni ukrasi koje je Cynthija kupila u malenim toskanskim selima i morem opkoljenim irskim mjestima. Također bi promatrali Lizu i Julie koje je, zarumenjele od uzbuđenja i smijeha, dok je iskričavi plamen srebrnih šljokica krasio njihovu kestenjastu kosu, Eric uzdizao kako bi postavile posljednju zvijezdu i posljednjeg anđela na njihovo mjesto. Ali Eric neće biti prisutan ove godine, a po svemu sudeći, Cynthija neće upriličiti Božićnu zabavu bez njega. Istina, Rayu to neće nedostajati. Božić nije bio, na kraju krajeva, njegov praznik, kako joj je spokojno kazao.
- Ja sam Židov, ne pravi Židov, ali dovoljno Židov da ne slavim Božić - rekao je, ni ne znajući da ponavlja stavove koje je više nego jednom izrazila Rina.
Svejedno se sjetio kupiti joj broš s dragim kamenjem. Tim joj, naravno, nije nikada ništa poklonio.
- Dobro. Razmisli o tome. Idemo odavde. I, molim te, isključi taj prokleti mobitel. Ne želim da te prijatelji zovu dok traje solo na klarinetu.
- Hoću.
Održala je svoje obećanje, zbog čega je tek nakon što se vratila u svoj stan, iskravši se prije Timovog posljednjeg nastupa, preslušala Rayevu poruku. Njegov ju je ozbiljni glas pratio dok je oblačila najtopliju spavaćicu i uvlačila se u krevet.
- Jeremyeva vrućica nije popustila, a glavobolja kao da se pojačala. Mislim da ne može još dugo čekati. Ako se starije ne popravi do jutra, naredit ću punktiranje leđne moždine. Nemoj nazivati Rinu. Dao sam joj sredstvo za spavanje.
I njegov je glas odavao iscrpljenost.
- Čuvaj se, Donna - dodao je, gotovo kao da se naknadno toga sjetio.
Te su mu riječi bile nove. Gotovo bi uvijek završavao noćnu telefonsku poruku riječima:
"Mislit ću o tebi."
Pomalo uplašena, otvorila je Lolitu u Tcheranu, koju je otpočela tog jutra. Iznova je ušla u kuću u iranskoj prijestolnici gdje je žena čiji je život bio okružen knjigama i cvijećem slušala svoju mladu prijateljicu kako smijući se opisuje neku pjesmu. Spisateljičina su se djeca igrala u susjednom hodniku, i dok su dvije prijateljice razgovarale, oko njih se širio miris svježe pripravljene kave. Dražesna idilična scena, koju je autorica tako vješto oslikala, bila je rastjerana zloslutnom zvonjavom pred njezinim vratima.
Donna je prestala čitati. Nije željela saznati tko je pritisnuo zvonce. Željela je da žene nastave pričati, djeca se nastave igrati. Ali radnja se, znala je, neće tako razvijati. Zaklopila je knjigu i bacila pogled na sat pokraj kreveta. Bilo je kasno, prekasno da nazove Raya, prekasno da se ikome javi. Uzdahnula je i ugasila noćnu lampu.
*

Rina se probudila s prvom zorom. Ležala je nepomična na rasklopljenom kauču, osluškujući, nakratko zbunjena, Rayevo ritmično disanje. On se, na podu njezine dnevne sobe, ispružio preko priručnog kreveta od pokrivača. Bila je sasvim zaboravila da je odlučio ostati preko noći. Taj ju je izbor istovremeno preplašio i ispunio olakšanjem. Sada je spavao čvrstim snom, iako ga je tijekom noći Čula kako obilazi spavaonicu. Njegovo joj je prisustvo omogućilo da zapadne u dubok i čaroban san koji ju je obuzeo nekoliko minuta nakon što je progutala poveliku ružičastu tabletu koju joj je dao. Ako si je Ray dopustio da zaspi, onda je groznica sigurno nestala i Jeremyu je bilo dobro. Nada ju je potaknula da se sasvim razbudi, pa se na prstima pokraj Raya ušuljala u spavaću sobu.
Pravokutnici su jutarnje svjetlosti plesali preko Jeremyevog mršavog lica, tako da je Rina požurila prema prozoru i spustivši rolete istjerala sjaj zimskog jutra. Nagnula se nad krevet, pogladila tamne raskuštrane čuperke i pritisnula usne na sinovljevo visoko, blijedo čelo. Bilo je još uvijek vruće, ali joj je izgledalo hladnije negoli prethodne večeri. Osim toga, manje se naprezao dišući. Njegove su se ruke, koje kao da su se grčevito trzale, spokojno odmarale na pokrivaču. Bilo mu je bolje, definitivno mu je bilo bolje. Nije trebala biti toliko pesimistična. Trebala bi biti hrabra poput onih mladih žena u Teheranu koje su se našle oči u oči sa svemoćnom i nerazumnom opasnošću, gubitkom slobode i porodice, i koje bi se nosile s bolešću vlastitog djeteta s istom postojanošću s kojom su se nosile s bolešću svojega društva. Dok je Jeremy spavao stala je čitati o teheranskom književnom kružoku, neizbježno uspoređujući sebe i svoj kružok s malenim sestrinstvom čitateljica koje su raspravljale o Loliti, a ulicama njihova grada su zavijale sirene. Treba mi njihova hrabrost, kazala je samoj sebi, i pomislila kako bi eventualno tijekom idućeg semestra u plan i program svojega razreda mogla uvrstiti čitanje te knjige. Ali za sada se trebala obući i vratiti životu.
Ponovno hodajući na prstima Rina je žurno obilazila sobu, skupljajući svježe donje rublje, čiste traperice i majicu. Priuštila si je dugi, vrući tuš i brzo se obukla, ostavivši vrata kupaonice odškrinuta, ne bi li čula Jeremya ako je pozove. Dok je plela svoju dugu crnu kosu, podigla je glavu i na dovratku ugledala Raya kako je promatra. Pocrvenjela je, kao da ju je zatekao u nečem intimnom. Bilo je čudno to što se i on zažario, te je i sam odvratio pogled.
- Oprosti - kazao je nježno. - Nisam te htio preplašiti.
- Sve je u redu. Puno ti hvala što si ostao preko noći. I radi tablete. Osjećam se kao nova. Ali to je vjerojatno stoga što je Jeremyu koliko vidim puno bolje.
Nasmijala se, no on je ostao tmuran.
- Izgleda kao da mu je bolje, ali još uvijek ima temperaturu a to me brine.
- Ali mnogo je manja. Vidim da jest.
- Siguran sam da nije onoliko visoka. Ali sa svim onim antibioticima koje je dobio da je u pitanju bila obična bakterijska infekcija, do sada bi nestala. U potpunosti. Međutim, ova se temperatura ne povlači. Ne želim riskirati.
- Riskirati s čim? - završila je s pletenjem svoje kose, ali se nije pogledala u ogledalo.
- Želim biti siguran da nije u pitanju meningitis. Teškom mukom je uspjela progovoriti.
- Meningitis?
Pokušavala se sjetiti što zna o toj bolesti. Bila je nekako povezana s mozgom, toliko je znala. Infekcija ili upala. Bila je opasna. Na vijestima su joj pridavali veliki značaj. - To je ozbiljno, zar ne? - napokon je upitala.
- Vrlo.
- Je li opasno po život?
Drhtala je. Jeremy ne smije umrijeti, ništa joj ga ne smije oteti. On je bio njezino čedo, njezin maleni dječačić, njezino dijete, samo njezin. Obgrlila se rukama i stala njihati lijevo-desno, sjetivši še kako ga je ljuljala i čuvala sve ove dane, sve kratke godine njegovog života. On je njezin, on je sve što ima, možda sve što će ikada imati. Nije plakala. Suze joj je usisao vakuum straha.
- Može biti, ali ne ako se dovoljno rano otkrije. Uostalom to je samo moja pretpostavka. Zbog nje sam dosad čekao. On ne pokazuje nikakve klasične simptome. Ne izgleda da osjeća bol kada nagne glavu naprijed. Nije izrazito osjetljiv na svjetlost. Ne povraća. Ne grči se. Ali postoji groznica i glavobolja, a ja više volim pogriješiti tako što ispadnem suviše oprezan. Zbog toga bih preporučio punktiranje leđne moždine. Tada ćemo biti sigurni.
Ray je govorio s nježnom strpljivošću.
- Je li to punktiranje opasno? - upitala je.
- Nije. Ali je bolno. To je bio razlog mog oklijevanja. Nije nam drago kad dijete pati.
- A ako ima meningitis... Što onda?
- Ako je bakterijski imamo efikasne antibiotike. Ako je virusni, nestat će sam od sebe.
- Što će biti ako ga se odmah ne liječi?
Shvatio je da pokušava dobiti na vremenu. Ono joj je trebalo kako bi temperatura pala, glavobolja nestala, svi simptomi iščezli, i kako bi joj se vratio njezin Jeremy, njezin nestašni, razigrani Jeremy. Ali vrijeme je bilo luksuz koji joj nije mogao garantirati.
- Tada može doći do mentalne retardacije, cerebralne paralize. I Rina, moram ti kazati da su, kada bi se liječenje dugo odlagalo, bolesnici umirali.
- Ako preporučaš punkciju onda je, sasvim prirodno, treba izvršiti - kazala je ona.
Naslonila se na dovratak, tijelo joj je omlitavjelo, a usta se osušila. Podvrgnut će se, kao što je i red, njegovom autoritetu, njegovoj procjeni.
- Još samo jedno pitanje - nastavio je kolebljivo.
- Da?
- Jeremyev otac. Ne bi li ga trebalo obavijestiti?
- On ne zna da Jeremy postoji - uzvratila je. I zatim mu se, iako nije bilo razloga, povjerila sve u vezi one noći koju je provela s znanstvenikom isposničkog izgleda čije je sjajno plave oči Jeremy naslijedio.
- Nikad nikome nisam o tome pričala - rekla je. - Čak ni Donni. Nisam htjela da o meni sude.
- Ja bih te jedino proglasio hrabrom - kazao je on ozbiljno, i nakratko joj položio ruku na rame. To je bilo prvi put da ju je dodirnuo. Toplina njegove blagosti je otopila ledeni užas koji joj je okovao srce.
Otišao je do telefona i nazvao bolnicu. Slušala je dok je govorio o rasporedu, kad je imenom spomenuo neku sestru i tehničkog stručnjaka. Sam će obaviti punktiranje, kazao im je, pa je iznova osjetila navalu zahvalnosti. Očito je odstupio od uobičajene rutine odlučivši sam raditi s Jeremyem.
Poklopio je slušalicu i nasmiješio joj se.
- Sve će biti u redu. - rekao je. - Sve nam ide na ruku. Imat ću najbolju sestru, najboljeg stručnjaka. Moja je četa spremna.
Dakle bili su uključeni u bitku, liječnik i majka, Donnin ljubavnik i Donnina prijateljica.
Stajali su na vratima sobe i promatrah dječaka, malenog Jeremya, koji je još uvijek spavao, nesvjestan opasnosti koja mu prijeti. Kay je rukom obgrlio Rinu i poveo je do kauča. Sjedili su zajedno u svitanje jutra, glava joj je bila na njegovom ramenu, a duga pletenica obuhvaćena njegovim prstima. Knjiga, prošle noći zapletena među posteljinom, lagano je pala na pod na što je ona pogledala put dolje, prema dvije mlade Iranke odjevene u crno, s rupcima prekrivenom kosom koja je bez sumnje bila garava poput njezine. Tuga urezana u njihova ljupka lica ju je uplašila pa se natjerala i uspjela odvojiti od njihovog očaja, toliko različitog od njezinog. Ona će ostati snažna, mora ostati snažna, zbog Jeremya i zbog sebe same.
*

Cynthija i Eric su se trebali sastati u Jeninom potkrovlju i ta je odluka razbjesnila Iana. Ljutito je ostrugao platno, obrisavši jutarnji trud. Namjerno je, skupljenih usana, uklonio posljednje tragove boje, postojanu celadon zelenu koju je mrzio trošili jer je bila izuzetno skupa i nije ju se lako nabavljalo.
- Zbog čega ovdje? - upitao je. - Zašto ne u njihovoj Bogataškoj McPalači gdje ih njihova debela kućedomaćica može poslužiti čajem i pokupiti njihove papirnate rupčiće budući gospodin ili gospođa Propali Brak vjerojatno imaju bočice za suze?
- Upravo stoga jer ne žele da Mae čuje njihovu raspravu. Ne žele da se ona ili njihova au pair djevojka uspaniče pomislivši da bi bolest mogla biti zarazna - strpljivo je objašnjavala Jen. Neće dopustiti Ianu da započne svađu, da svojim gnjevom potpali njezin. Bila je, na kraju krajeva, vješta u zadržavanju emocionalnih provala.
- Zbog čega se onda ne sastanu u njezinom uredu... U redu, vidim i sam zašto to ne bi išlo. Ali zbog čega nisu odabrali kavanu ili restoran?
- Jer ne žele da ih opaze novinari i napune večernje novosti otrovnim tekstovima. Znaš kako to ide: "Nagrađivani redatelj Eric Anders i njegova prekrasna žena, marketinška menadžerica u Nightingaleu, koji se u posljednje vrijeme ne viđaju zajedno, opaženi su u Orsiniju kako razgovaraju u četiri oka..." Nije im potrebno da im se imena pojavljuju u tračerskim rubrikama. Još uvijek nisu spremni izići u javnost s izjavom za Today. - uzvratila je pazeći da joj glas ostane smiren. - Ostat će ovdje manje od sata i napokon...
- Čini što hoćeš. Ovo je tvoj stan - kazao je gorko. Završio je njezinu misao riječima koje nije namjeravala upotrijebiti, ali jednom izrečene, ona ih je prihvatila.
- Da, to je činjenica. Ovo je moj stan - uzvratila je ona, postupno obuzdavajući nakupljeni bijes.
Jučer je platila mjesečne račune, i iako ju je obećao novčano potpomoći, te je čak zbog toga prihvatio dodatne satove, nije ništa uplatio na zajednički račun. Morao je kupiti nove hlače, posebno obrađeno platno, komplet kistova od samurovine, rekao je mrzovoljno kada ga je upitala zbog čega nema nikakve uplate. Nije mu ništa uzvratila, u tišini zadržavši svoju ljutnju. Ali sada je ta tišina bila prekinuta. Shvatila je, s iznenadnom jasnoćom da ako ne bude ništa zahtijevala od Iana, neće biti promjena. I usput je priznala da je, makar što se toga tiče, Elizabeth bila u pravu. Morao se promijeniti ako žele ići dalje, što god to značilo. Uzdahnula je. Naravno da je znala što to znači. Ići naprijed je značilo obvezivanje, možda i vjenčanje, djecu. Značilo je da se Ianove dužnosti moraju uskladiti s njezinim.
Promatrala ga je dok je navlačio svoj nepromočivi kaput. Jedno se dugme razlabavilo i ona ga je tu večer namjeravala prišiti. Uradila bi to u ime iskupljenja, mada joj nije trebala Elizabeth da je uvjeri kako se nema zbog čega iskupiti. Nije požalila svoje riječi.
Odlazeći, zalupio je teškim vratima. Pokupila je terpentinom natopljenu krpu za čišćenje kistova koju je bacio na pod. Budući je bio napravljen od punog drveta vidio se trag, što ju je razbjesnilo. Nemilosrdno ga je obrisala. Ne, kazala je čvrsto samoj sebi, neću prišivati njegovo prokleto dugme. Pitala se, dok se sjena osmijeha poigravala na njezinim usnama, je li ta novopronađena odlučnost odjek odlučnosti koju je osjetila Cynthija kada je zamolila Erica neka napusti njihov dom. Što je mogla kazati Ianu? Neću te više ni tren trpjeti u ovom potkrovlju jer ne pridonosiš troškovima, jer lupaš vratima i oštećuješ podove, i jer želiš ovladati mojim prostorom. Neće se, naravno, usuditi postaviti takav ultimatum. Štošta mu je opraštala zbog njegovog talenta i zato što je trebala nježnost njegovog dodira, zavodljivu mekoću njegovog glasa kada je među njima sve bilo u redu. A bilo im je češće dobro nego loše, podsjetila se. Uostalom, on se trudio. Toliko je morala priznati.
Cynthija se pojavila nekoliko minuta nakon Ianovog odlaska. Odjenula se za putovanje, njezina je kestenjasta kosa bila sakupljena ispod zvonolikog šešira od nerca, podigla je okovratnik dugog crnog kaputa koji je dosezao do vrha mekanih crnih kožnatih čizmica. Nosila je široku, s odjećom usklađenu torbicu i u potkrovlje uvukla putnu torbu na kotačima. Jen je znala da će, kada stigne do zračne luke, odmah biti uvedena u zasebnu prostoriju. Ljudi će joj se smiješiti i potom odvratiti oči. Umorni će poslužitelji zuriti u nju neuspješno skrivajući zavist.
No Jen je uočila da se, ispod glatke površine Cynthijine skupocjene i stručno nanesene šminke, njezino lice napelo od grča, a zelene joj oči bile skupljene od nespavanja. Nije skinula kaput, ali je svukla rukavice. Grimizni joj se lak sjajio na manikiranim noktima. Jen je odjednom pomislila na Sanaz, pripadnicu teheranskog književnog kružoka, koja je lakirala svoje nokte usprkos vjerskoj uredbi koja to zabranjuje. Sanaz je nosila crne rukavice kako bi sakrila svoju neposlušnost, ali je svejedno bojanje noktiju bilo smioni maleni čin prkosa. I Cynthija je - prezaposlena, obvezama zatrpana Cynthija - lakirala svoje nokte suprotstavljajući se nelagodi i tuzi, bezbrojnim dužnostima i mnogim nesigurnostima koje su joj krale san. Još jedan smioni maleni poduhvat. Jen joj se nasmiješila, sa simpatijama i divljenjem.
- Danas putuješ? - upitala je.
- Los Angeles. Samo na dva dana. Nightingale otvara novu prodavaonicu na Rodeo Driveu pa se moram tamo naći s upraviteljima kako bismo sastavili prodajni plan. Nisi li nam ti radila reklamu za taj projekt?
Jen je kimnula.
Ima nekoliko mjeseci. Prije ljeta. Riječ je visjela među njima. Prije negoli je Cynthijin brak tako tajanstveno stradao, neočekivani maleni vulkan koji je pretresao živote njezinih prijatelja. Prije negoli ih je zima, sa svim svojim nezadovoljstvima, svojim prijetećim bolestima, sasvim okružila. Prije negoli je njihov književni kružok postao opsjednut tim naizgled savršenim brakom. Prije negoli je Eric sjeo nasuprot nje sa suzama u očima.
- Ali Cynthija, što će biti ako bude trebalo testirati blizanke? Donna kaže da će možda morati proći kroz isto punktiranje kao i Jeremy ako je u pitanju meningitis, jer su bile u njegovoj blizini. Hoćeš li ipak ići u Californiju?
Željela je čuti Cynthiju kako kaže da neće, kako joj drži maleni govor naglašavajući da su joj blizanke na prvom mjestu i da nikako ne može napustiti New York ako se ustanovi da one moraju proći taj izuzetno bolni postupak. Ali Cynthija je sjedila na jastuku i proučavala svoje ruke. Jen je uočila da ne nosi vjenčani prsten. Zamijenila ga je prstenom ukrašenim zlatnom zmijom koja se omotala oko njezinog prsta.
- Ne znam - kazala je. - Pretpostavljam da je to jedna od stvari koje Eric i ja moramo raspraviti. Jen, Ti ćeš, ako se pokaže potreba, morati preuzeti ulogu arbitra.
- Nećete ga trebati - uzvratila je Jen. Bljesnulo joj je da ih nikad nije čula da se bijesno obraćaju, niti međusobno, niti svojoj djeci. Sklad i pristojnost su zaštitni znakovi njihovog braka. Ispravila se. Bili su zaštitni znakovi njihovog braka.
- Moramo brzo odlučiti - nastavila je Cynthija. - Za samo sat vremena mi stiže automobil s kojim idem u zračnu luku.
Pogledala je na sat,
- Eric kasni - kazala je, no istovremeno se začulo zvono na vratima.
- Ne - objavila je s olakšanjem Jen hitajući prema vratima. - Stiže točno na vrijeme.
Eric ju je poljubio u obraz i požurio preko sobe do Cynthije. Ona se opustila i skinula kapu, pa joj je kosa zaokružila vitko lice plamenim okvirom. Dramatična kretnja, namijenjena trenutku njegovog ulaska, nemilosrdno procijeni Jen, promatrajući kako Eric ovlaš dotiče Cynthijinu glavu i potom joj dlanom nježno gura bradu.
- Cynthija.
- Eric.
Nježno izrekavši imena, istraživački su promotrili jedno drugo. Napokon, nisu bili zajedno od kraja ljeta, kada im je koža još uvijek bila prekrivena zlatom mediteranskog sunca, i kakve god riječi tada pale u međuvremenu su zasigurno dogorjele u bijesu i kajanju. Sad je bila zima, stajali su pokraj mrazom izvezenog prozora, lica su im bila blijeda, oči zamućene brigom.
Jen se uposlila pripravljanjem čaja, punjenjem šalica, pretraživanjem smočnice u potrazi za keksima, pa je time ukrasila porculanski poslužavnik. Dok je radila čula im je glasove, nezadrživi, šaputavi protok riječi koji kao da je stizao s iznenađujućom lakoćom. A ona se bojala neugodnog zastajkivanja nakon dugih mjeseci tišine. Nisu se vidjeli, znala je, ali naravno da su razgovarali. Trebalo je dogovoriti posjete blizanaca Ericu, raspraviti pitanje financija i održavanja domaćinstva, možda je trebalo utvrditi i posjete odvjetnika -iako začudo, shvatila je iznenada, ni Eric ni Cynthija nisu spominjali posjet odvjetniku.
Ta ju je misao progonila dok je pred njih spuštala prekrcani poslužavnik. Cynthija je, navikla da je služe i sasvim sigurna da Jen precizno zna kakav čaj vole, uzela svoju šalicu nalijevajući topli napitak. Pokretom je pokazala stolicu Jen, ali ova odmahnu glavom i ode do radnog stola. Odabirala je slova za novi prijelom dok su do nje dopirali dijelovi razgovora.
- Raspitao sam se - govorio je Eric. - Opći je stav da je meningitis dovoljno opasan da opravdava izuzetnu budnost ako se utvrdi izloženost. Ljudi s kojima sam razgovarao, onaj liječnik iz Velike Britanije s kojim sam radio na dokumentarcu o zaraznim bolestima u Trećem svijetu, kao i onaj specijalist clevelandske klinike, svi oni tvrde isto. Ako Jeremyu ustanove meningitis i ako su se blizanke s njim igrale dok je bio bolestan, u opasnosti su, pa će se morati obaviti punktiranje leđne moždine. Mislim da nemamo izbora.
Bio je dobro pripremljen, stručnjak za istraživanja, brižan i pažljiv otac. Uradio je svoj domaći zadatak i stvorio odluku.
- U pravu si - poluglasno se složila Cynthija. Nisu se imali oko čega boriti. Razmišljali su jednako.
- Preko telefona si spomenula da moraš ići u Californiju?
- Ne moram. Nitko neće umrijeti ako se ne pojavim na sastanku.
- Ali nema razloga zbog kojeg ne bi išla. Ja sam slobodan. Moj će novi film krenuti u produkciju tek idućeg tjedna.
- Ali ja bih trebala biti s njima.
- Cynthija, dovoljno si ih puta pazila kad sam ja morao biti odsutan. Toliko mogu uraditi za tebe ovoga puta.
Ona je šutjela. Jen je čekala da se pobuni, da izrazi zabrinutost, postavi uvjete. Hoće li mu dopustiti da ostane u kući tijekom svoje odsutnosti? Hoće li mu vjerovati? Pokušavala se sjetiti točnih Cynthijinih riječi - Otkrila sam nešto zbog čega mi nije moguće živjeti s njim. Ne mogu mu više dopustiti da prespava u ovoj kući ni jednu noć - tako je kazala ili makar nešto slično. Je li to zagonetno i strašno otkriće nekako ublaženo ili možda razjašnjeno tijekom ovih mjeseci? Je li se njezino nepovjerenje razblažilo pa joj sada više neće biti nelagodno ako Eric bude s djecom?
Jen je odložila svoju crtaću olovku. Zavladala je tišina. Cynthijin auto će uskoro stići. Mora odlučiti hoće li otići ili ostati. Jen se pitala čekaju li da ona progovori, te se borila ne bi li se sjetila kakve prikladne riječi. Elizabeth bi se instinktivno snašla. Ona je, ipak, bila majka.
Zazvonio je telefon, njegovi su oštri pozivi probadali debeli baldahin napete šutnje nadvijene nad njima. Podigla je slušalicu. Cynthija i Eric su ustali. Bila je to Donna, govorila je izrazito brzo, od olakšanja gubeći dah.
- Sve je u redu. Bez ikakve sumnje. Jeremy se probudio nakon dugog sna. Glavobolja je prestala, temperatura mu je gotovo sasvim normalna. Ray kaže da više nema opasnosti od meningitisa. Vjerojatno je u pitanju bila neka vrsta zaraze. Punktiranje je otkazano. Ah, Jen -Rina je plakala - kao da mi je pao kamen sa srca. Opet mogu disati.
- Znam kako se osjećaš - reče Jen. - Cynthija i Eric su ovdje. Reći ću im. Javit ću ti se kasnije.
Otplesala je do njih.
- Sve je u redu. Jeremyu je dobro. Sasvim se oporavio. Nije u opasnosti, pa onda bez sumnje nisu ni blizanke.
Stisnuli su ruke jedno drugom, a lica im se iznova ozarila.
- Ah, Jen, to je predivno - kazali su. - Hvala Bogu.
- Eric. One su dobro,
- Naša Julie.
- Naša Liza.
Glasovi su se stopili iskazujući brižnost, a zatim se s ulice oglasila truba. Stigao je Cynthijin automobil. Zgrabila je kapu i torbicu. Eric je ponio putnu torbu. Oboje su kratkim zagrljajem izrazili zahvalnost Jen i potom otišli.
S prozora je promatrala kako Eric prepušta vozaču Cynthijinu torbu, nakon čega joj je pridržao vrata automobila. Nagnuo se prema njoj i u kratkom trenu Jen je pomislila da će pasti jedno drugom u zagrljaj, da bi se mogli poljubiti, ali umjesto toga mu je Cynthija pružila svoju ruku u rukavici i nestala u kolima, nestavši s vidika iza zatamnjenih stakala. Eric je nepokretno stajao dok ju je vozač odvozio i zatim, podigavši okovratnik svojeg dugog kaputa od devine dlake, obmotao je svoj žuti vuneni šal i žurno odšetao niz cestu, boreći se protiv olujnog vjetra.
Navečer su se okupile u Rininom stanu, što je bio neuobičajen i sasvim nepripremljen susret književnog kružoka. Ali ovaj se put nisu sastale kako bi raspravljale o knjigama, iako su primjerci Lolite u Tehvranu i Nabokovljevog romana otežale njihove aktovke i široke platnene torbe. Čitale su dok su sjedile u autobusu i podzemnoj željeznici, dok su čekale u redu pred blagajnom, odlomci su bili pohlepno gutani tijekom inače izgubljenih minuta. Knjige će biti dovršene prije nego se susretnu kod Trish, pa će tada raspravljati o njima. Ali večeras su se morale sastati, kako bi se uvjerite da je Jeremy stvarno došao sebi i da Rini omoguće predah i ponude svoju podršku.
A Jeremy se uistinu oporavio. Uspravio se na krevetu, vragolasto se smiješeći, tamna mu je kosa bila gusta poput Rinine i vlažna nakon kupanja. Nosio je novu plavu pidžamu od najmekšeg flanela, koja se savršeno slagala s prodornim plavetnilom njegovih očiju.
- To je danas popodne stiglo iz Nightingalea - kazala je Rina, ispravivši okovratnik i trgnuvši ruku kako bi izbjegla njegov protest u obliku nestašne pljuske.
- Cynthija je uistinu brza. Vjerojatno je to naručila dok se vozila prema zračnoj luci -nagađala je Jen.
Zamišljala je Cynthiju kako se zavalila u kožno sjedalo luksuznog automobila, mobitel se njihao dok je pomoćniku diktirala Jeremyevu veličinu, određivala boju, sricala ime i adresu. Sposobna, uvijek organizirana Cynthija, prisutna čak i kad je odsutna. Odobravajući su promatrale njezin poklon. Uskoro će, znale su, razgovarati o njoj, o njoj i Ericu. Zahtijevat će od Jen detalje u vezi njihovog susreta i truditi se ubaciti tu dragocjenu informaciju u zagonetku koju nisu uspijevale dokučiti.
I one su donijele darove. Elizabeth je izvukla i dala Jeremyu kutiju s modelom zrakoplova, nakon čega je promatrala kako on sklapa dijelove na svojem krevetnom poslužavniku. Vješto je sastavio krila, ali mu je rep zadavao muka. Elizabeth je smjestila komadić krhkog balsinog drveta na njegovo mjesto i sjetno se nasmiješila. Adam ne bi nikad bio u stanju sastaviti ovakav model. Sve što je novi skupi terapijski program nudio, a i to je obećanje zvučalo krajnje rezervirano, bilo je "privid normalnosti". Sastavljanje modela zrakoplova vjerojatno je bilo daleko iznad svega što se očekivalo od tog "privida".
Donna je donijela lonac s mesnom štrucom, koju su jele iz papirnatih tanjura. Rina je u plastične čaše nalila crno vino, Jenin dar, pa su nazdravile Jeremyu i sebi.
- I svako dobro Rayu - rekla je Rina. - Bio je veličanstven.

- Za Raya - jednodušno su uskliknule, a iz sobe se javio Jeremy. - Tko je Ray? Njega ne znam. Mogu li dobiti malo vina?
Sve se nasmijaše.
- Ray je Donnin prijatelj, dobri liječnik koji se brinuo za tebe - uzvratila je Rina. - I, dobro znaš da ne možeš dobiti vina. Pij svoj sok.
Iznova je napunila čašu i ponovno se obratila prijateljicama.
- Čini mi se da se gotovo sasvim oporavio. Ovo je uistinu izvrsno vino, Jen.
- U stvari, Ianovo je. Pomirbena ponuda. Porječkali smo se jer sam pristala da se Cynthija i Eric sastanu tu kod nas. Pretpostavljam da se osjeća krivim zbog svojeg ponašanja. Slikao je krajolik posut snijegom i jer je morao otići izgubio je svjetlo.
Jen je lagano protresla svoje vino, misleći o Ianovom skrušenom osmjehu kada se vratio u potkrovlje, donijevši bocu u šarenom papiru.
- Pogriješio sam - priznao je, privukavši je k sebi, a ona je podigla ruku do njegovog lica dajući do znanja da mu oprašta.
- To se neće više dogoditi - dodao je, na što ona nije ništa uzvratila.
Odrasla je u kući u kojoj su njezin otac i majka gotovo svakodnevno davali takva obećanja, iako ih nikada nisu održali. Ipak, Ianov je ton bio odlučan, pogled omekšan kajanjem. Shvaćao je veličinu uloga. Jen ga je zagrlila, klecala je uslijed olakšanja i umalo se onesvijestila preplavljena zahvalnošću.
- Jadni Ian - sarkastično je gunđala Elizabeth.
Jen probode sestru ljutitim pogledom, ali ne reče ništa.
- Kako ti izgledaju Cynthija i Eric? - upita Trish, dijeleći kolače koje je kupila.
- Sasvim u redu - uzvrati Jen. - Makar su tako izgledali. Bilo je malo čudno. Bar što se mene tiče. Ponašali su se gotovo kao da se ništa nije dogodilo između njih. Sve je bilo vrlo galantno. Brinuli su se za blizanke i jedno za drugo.
- Princ i princeza sklada i pristojnosti - reče Elizabeth, pa se, također hitro, ispriča zbog grubosti svoje izjave. - Oprostite mi. Baš sam mislila kako bi to izgledalo ako bi se Bert i ja ikad našli u takvoj situaciji. Ali, uopće ne vrijedi misliti o takvim stvarima.
Nisu ništa kazale. Znale su za napetosti u Elizabethinom braku; žalile su je jer je bila Bertova žena i Adamova majka. Razumjele su da se oboružala strelicama bijesa, da je njezina gruba zajedljivost bila štit protiv njihovog sažaljenja i vlastite potištenosti. Nalazile su joj opravdanja, cijenile njezino mišljenje, divile se britkosti njezinih uvida, ali je nisu voljele. Jen, promatrajući svoju sestru, iznenadna s krajnjom žestinom poželi da je Elizabeth, a ne Cynthija objavila raspad svog braka. Ne bi morali pogađati zbog čega.
- Pa, misliš li da su se stvari među njima popravile, da bi se mogli pomiriti? - upitala je Donna.
- Ne znam - nestrpljivo je odgovorila Jen. - Ako ne znamo zašto su se razišli, kako da znamo hoće li se pomiriti? Jedino znam da mislimo prokleto puno više o tome nego bi trebalo. Sve mi.
- I sama sam to zaključila - reče Trish. - Čini mi se da bih, ako bih učinila stručnu procjenu, prosudila da smo se sve skupa uplele u neku vrstu poistovjećivanja.
Poistovjećivanja? - oštro je uzviknula Elizabeth.
- Da. Hoću reći, vjerojatno povezujemo popriličnu količinu vlastitih strahova sa Cynthijinom situacijom. Možda u nekoj projekciji čak zamišljamo da smo mi Cynthija. Igramo igru zamjene mjesta. Bit ću vrlo iskrena. Shvatila sam da ja to radim.
- Želiš reći da su Cynthija i Eric postali Trish i Jason? Jenino pitanje je zvučalo kolebljivo, ali je ona prepoznala istinu u Trishinim riječima. Na neki je način i ona, također, mijenjala mjesto. Često je tijekom posljednjih mjeseci težinu Ianovih postupaka mjerila koristeći misterioznu vagu Cynthijinih sudova. Zbog toga je napokon dopustila da Ian osjeti njezinu srdžbu, njezin bijes. Ali kako da ta vaga bude u ravnoteži ako ona ne zna što je uradio Eric? Privukla je prazni papirnati tanjur, usput pobravši neku od Jeremyevih kreda u boji s poda i zamišljeno nacrtala niz muškaraca i žena, ne upuštajući se u detalje, već ih samo naznačivši onako kako to djeca isprva rade. Štojeći u krugu, držali su se za ruke, ženske su prilike gledale na jednu stranu, muške na drugu. Razmislila je o svojim crtežima za Lutriju. Upitala se zbog čega ih nikad nije pokazala Ianu. Vjerojatno se bojala njegove kritičnosti. Proučit će ih kad stigne kući, možda iznova početi raditi na njima. A možda mu ih čak i pokaže.
- Mislim da si u krivu, Trish - tiho reče Donna. - Čini mi se da je korijen naše opčinjenosti u nečem drugom. To što je Cynthija dio našeg književnog kružoka slično je kao da imamo kraljicu mature u svojem sestrinstvu. Želiš biti bliska s osobom koju bi svi htjeli za prijateljicu, naprosto jer ona ima sve. Lijepa je, što joj je dano rođenjem, ali ta je kraljica također izvrstan student, na dekanovom je popisu i u Phi Beti, dakle među onima koji obećavaju - makar je tako bilo na našem fakultetu. Sjećaš li se, Rina? Rina je kimnula.
- A, osim toga, ona je i bogata. Naše su kraljice uvijek imale mršave roditelje aristokratskog izgleda kuji su vozili najnovije, duge i blistave modele automobila. Kraljica nosi pravo biserje, a ladica joj je prepuna džempera od kašmira.
Nasmiješila se i otišla do vrata spavaće sobe kako bi provjerila što je s Jeremyem. Zaspao je, pa je nježno sklonila dijelove modela zrakoplova, odloživši ih na njegov noćni stolić. Ugasila je svjetlo i zatvorila vrata.
- Jesu li svi džemperi bili pastelni? - upitala je Trish.
- Bili su. I, naravno, bila je u vezi. Najčešće s predsjednikom studentskog udruženja, zgodnim i nadarenim. Uopće nije bilo čudno što su svi željeli sjediti pored nje u studentskom restoranu ili s njom ići kući iz knjižnice ili biti u njezinoj studijskoj grupi. Time smo dobivale šansu sudjelovati u dijelu čarolije njezinog života - nastavila je Donna.
- A Cynthija je naša maturalna kraljica - bezbojnim se glasom složila Elizabeth. - Ima život kojeg bi svaka od nas poželjela.
- Imala. Imala je takav život - ispravila ju je Donna. - Ali da. Ona je bila maturalna kraljica naše zrele životne dobi. Prekrasna, pametna izuzetno inteligentna, s brakom kakvog se samo može zamišljati, izvrsnim poslom, savršenom djecom, veličanstvenom kućom. Pogledajte rubriku o onima iz visokog društva radi dodatnih informacija.
- Vrlo je bogata - ubacila je svoj prilog Rina, i sve se nasmijaše.
- Da. Vrlo je bogata. I povrh svega toga je izvrstan prijatelj. Svima nama.
- S nepogrešivim ukusom za dječje pidžame - kazala je Rina, i one su se iznova nasmijale.
- Ona nas je pomalo uvela u čaroliju svojega života. Makar napola. Dobivale smo pozivnice za Ericove premijere, na događaje u Nightingaleu, poklone s njezinih putovanja po Jadranu i Karibima. Tu su također božićne zabave. Čak smo imale priliku šepiriti se kad smo vidjele njezinu sliku u rubrici o modi u Sunday morningu: "Gle, ovo je moja prijateljica". Nekako smo se navikle živjeti kroz nju. Bit ću iskrena poput Trish. Upravo sam to u svojim snovima uradila, pretvorila sam svoj život u njezin. Ja sam putovala mlažnjakom prema Rivijeri. Ja sam živjela u veličanstvenoj kući, ukrašavajući žutim ružama bakarne lonce prije odlaska u svoj predivni ured. Ja sam imala sve. Možda je to ono što Trish zove poistovjećivanje - nastavila je Donna.
- Ne - usprotivila se Trish. - U biti nije.
- Ipak nastavi, Donna. Više mi se sviđa tvoja teorija nego njezina - kazala je Rina nemarno.
- Potom nam je Cynthija rekla da je zamolila Erica neka otiđe i, na neki način, srušila našu kulu od karata. Bile smo razočarane. Možda smo se čak osjećale izdanima. Kao da smo saznale da maturalna kraljica skriva umetke u grudnjaku ili da vara na ispitima. Na neki način imamo puno pravo doznati što se dogodilo. A, također, malo smo i uplašene. Ako se to dogodilo Cynthiji, može se dogoditi i nama. Sve veze mogu puknuti. Tim je, sit slušanja o tome, čak sve skupa pretvorio u neku vrstu balade.
Nasmijala se i stala oponašati Timovo baršunasto pjevušenje. "Što li je on to uradio čime ju je natjerao da kaže ono što je rekla?" - Prema tome, jesmo - nastavila je - mi smo svim tim pomalo opsjednute. Ali ne mislim da se trebamo stidjeti. To nije zlonamjerna opsesija.
Nagnula se unatrag, kao da ju je misao iscrpila.
Vlastite su je riječi iznenadile. Bilo joj je neobično čuti se da tako dugo govori, s tolikom žestinom. Od djetinjstva pa nadalje njegovala je unutarnju tišinu, samonametnuti spokoj, što joj je omogućavalo da bude ljubazna prema svojem vječno surovom ocu i u druželjubivoj tišini radi uz majku. Zajedno su, u izuzetno čistoj kuhinji s zasunom na vratima, rezale i sjeckale i miješale, cijelo vrijeme slušajući melodiozne glasove kako čitaju romane koji su im davali snagu. Njihove bi se misli tek tu i tamo pretvorile u govor, možda stoga što su se bojale materijalizirati ih.
Bilo je nešto sasvim drugo govoriti svojim prijateljicama s tolikom iskrenošću. Hrabrost joj je davala prisnost stavova koje su dijelile, iskrenost njihove dugogodišnje razmjene stavova. Iznenada je stala misliti o književnom kružoku u Teheranu. Dok je čitala Nafisinu knjigu shvatila je da je nije inspirirala opasnost i okrutnost njihovih života, već emocionalna podrška koju su jedna drugoj davale. Iako su bile različite od njezinih prijateljica, iako su im životi bili drugačiji, dijelile su što i svi. I one su, također, nagađale kakve tajne kriju njihove prijateljice i bile zbunjene osobnim otkrićima razotkritima tijekom rasprava o Henryu Jamesu i Jane Austen. I one su, također, prijateljicama opraštale slabosti i razumjele ih, pozdravljajući iskrenost kojoj nije svrha povrijediti.
- Mislim da si u pravu, Donna - reče Jen. - Ali nešto si izostavila. Mislim da su svi bili ljubomorni na kraljicu. Nisi ništa kazala o našoj zavidnosti Cynthiji.
- Ali jesmo. Donna to ne mora spominjati. Svi znamo da je to točno - ubacila se Elizabeth. - Kako smo to mogle izbjeći? Imala je sve. Još uvijek ima više nego neke od nas.
Njezine je riječi prožela gorčina. Cynthija je imala zdravu djecu. I, kada su njezina djeca bila bolesna, mogla im je priuštiti bilo kakav tretman. Naravno da je zavidjela Cynthiji.
- No nitko, nitko u ovoj sobi ne uživa u onome što se događa između nje i Erica.
Trish je svaku ponaosob pogledala i sve su kimnule. - Ovdje nema radovanja tuđoj nesreći. Mislim da si možemo na tome čestitati.
- Čak i ako ne možemo kontrolirati svoju znatiželju - kazala je Jen, preokrenuvši papirnati tanjur i sklonivši kredu u boji. - Mislim da se slažem i s Trishom i s Donnom. Mi -ili makar ja - ja sam uhvaćena u kombinaciji poistovjećivanja i sindroma maturalne kraljice. Iako u mojoj umjetničkoj školi nismo imale takav izbor.
- Ne moram znati što je kraljica mature da bih joj zavidjela - reče Rina, i sve se nasmijaše.
Nato je Trish objavila prekid svake daljnje rasprave o Cynthiji i Ericu.
Njihov je razgovor potom skrenuo prema planovima za zimske praznike. Elizabeth i Bert su bili pozvani da posjete prijatelje u Vermontu, ali je Elizabeth bila jako zabrinuta što će biti toliko daleko od Adama.
- Vermont nije Južni pol - uvjeravala ju je Jen. - Pristani, Elizabeth. Akcija je izvrstan protuotrov osjećaju zavisti.
Gledale su je sa zanimanjem. Pokatkad bi izazvala svoju sestru. Iznenadilo ih je to što Elizabeth nije uzvratila verbalnim napadom, već je nastavila vrlo mirno sjediti, kao i uvijek s uspravnim leđima.
- Mi u stvari upravo čekamo da nas nazove Adamov terapeut. Adam se priključio novom programu i mislimo da bi njegovoj prilagodbi pomoglo ako ga Bert i ja neko vrijeme ne posjećujemo, pa bi, ovisno o tome što oni preporuče, uistinu mogli otići do Vermonta -kazala je. - Naravno, to bi značilo da će moja majka ostati sama preko Božića.
- Naša majka - ispravila ju je Jen. - I, ako ti i Bert odlučite otići, uredit ću da, bez obzira što namjeravala uraditi, budem kući za Božić. Iako naša draga mama nikad nije širila božićnu radost.
Jen je, kako im je kazala, pomišljala na nekoliko dana u Meksiku ako ih stigne ugurati. -Uzet ću skice Lutrije sa sobom i raditi na njima. Također bih mogla dizajnirati brošuru jedne zaklade. Maštam o radu na suncu, makar na nekoliko dana.
Nije spomenula Iana i nitko je nije pitao za njega. Polagano i zamišljeno ona podere papirnati tanjur po kojem je šarala.
Trish i Jason su pronašli krstarenje do Kariba s posebnim pogodnostima za djecu.
- Mi se pomalo pripremamo za bijeg, da se zabavimo. Da nagomilamo rezervu dobrih vremena. I uspijevamo u tome. Isključujemo se iz rutine u koju smo zapali - reče ona.
One su klimnule. Nisu je trebale pitati kada je shvatila da su ona i Jason upali u rutinu i što ju je nagnalo da se pokuša od toga otrgnuti. Sve su osjetile isti poziv na buđenje.
Donna je pomišljala uputiti se na Bluegrass festival u Floridu s Timom.
- Održava se u nekakvim toplicama u Keysu, a ja nikad nisam bila tamo. Ili u toplicama uopće kad smo već kod toga.
- Bi li ti smetalo ako bih pozvala Raya na Hanuku? Mislim prirediti malenu zabavu s par Jeremyevih školskih kolega i njihovim roditeljima - upitala je Rina. - Na taj bih mu se način zahvalila. Bio je predivan s Jeremyem.
- Naravno da mi neće smetati - tiho je kazala Donna. To će biti sasvim u redu. Bit će izvrsno. Ni Ray ni Rina nisu slavili Božić, a Hanuku su vjerojatno smatrali važnom usprkos činjenici da su joj oboje kazali da nisu "predani Zidovi". - Naravno. Sjajno se zabavite. Čak imam neke recepte za palačinke ako hoćeš.
Trish ju je pozorno promatrala. Nalazila je Donninu mirnoću lažnom. Bile su bliske suradnice u bolnici, pa je zamjećivala gotovo neraspoznatljive promjene njezinoga glasa, svaki i najmanji trag u njemu koji bi ukazivao na uznemirenost. Ali njezina se uznemirenost nikad nije pretvarala u razdraženost ili ljutnju. Izgledalo joj je da nikad nije, čak ni tijekom najstresnijih situacija, opazila da je Donna izgubila živce. Njezin je spokoj, u stvari, bio očit svim sestrama njezinoga kata, koje su je s mnogo simpatija zvale "Madonna". Pogledom je pratila Donnu dok je nosila svoj lonac do slivnika i pomno ga oprala. Zatim je brzo promijenila temu.
- Slušajte, gdje god bile - u Meksiku, Vermontu, na Karibima - završite knjigu prije sljedećeg sastanka - kazala je. - Iako Lolita i nije baš lagano štivo za praznike.
- Otkad smo se to bacile na sezonsku korektnost? - upita Rina.
Zijevnula je i one pogledaše na svoje satove, pa ostadoše zatečene kasnim satom.
Uvukle su se u svoje kapute, po torbicama tražeći karte podzemne željeznice. Zazvonio je Trishin mobitel. Uvjerila je Jasona da kreće kući. Donna je umotala prazni lonac u plastičnu vrećicu. Nije bila dovoljno velika, pa joj je Rina dodala uprljanu torbu iz Saksa u Petoj aveniji, istresavši iz nje komad papira koji je pao na pod. Donna ga je podigla. Bio je to račun za crnu kožnatu ručnu torbu. Umorno je protresla glavom. Predugo su se znale i Rina je više nije ni iznenađivala ni razočaravala, iako ju je uvijek uspijevala zbuniti. Pomislila je kako bi trebala spomenuti Rayu da Rina pokatkad brka maštu sa stvarnošću, ali je odbacila tu misao. Nisu bili djeca. Nije bila odgovorna za njih. I zašto bi Ray mario, zbog čega bi ona uopće pomišljala da će on mariti? Zgužvala je račun, time se rasteretivši, ali ostavši svjesna pritjecanja nove i neopisive tuge koja je usporavala njezine pokrete dok je odijevala svoj teški zimski kaput i sakupljala dugu plavu kosu pod beretku.
Elizabeth je nazvala Berta, i iako je govorila vrlo tiho, čule su da nekoliko puta spominje Adamovo ime.
- Je li terapeut još nešto kazao o Adamu, Bert? Kako on reagira?
Taj sin, koji nije mogao susresti njihove poglede, uvijek im je bio na umu.
Poklopila je, a Jen joj je dodala kaput, opustivši skrletni šal kojeg joj je Elizabeth prečvrsto omotala oko vrata.
- Laku noć, Rina.
Njihovo je opraštanje bilo oličenje naklonosti u korskom obliku, a njezin odgovor pjevan i pun zahvalnosti.
- Mnogo vam hvala što ste došle. I hvala na svemu što ste mi donijele.
- Čuvaj se.
- Poljubac Jeremyu. Kaži mu da je odsad zabranjeno imati glavobolje.
Rina je stajala na vratima i mahala dok su se nasmijane natiskivale u dizalo. Zazvonio je telefon i ona požuri unutra kako bi odgovorila.
- Ah, bolje je. Puno bolje. Hvala što si nazvao, Ray.
Smiješila se poklapajući slušalicu i odlazeći u sobu u kojoj je spavao Jeremy, smirenog lica, ravnomjerno dišući. Dodirnuta mu je glavicu i nježno ovila kovrču njegove tamne svilene kose oko svojih prstiju. Po prvi je put, nakon mnogih godina, osjetila dašak sreće.

Šesto poglavlje


Trish je mrzila siječanj. Bio je to mjesec kada su odbačena božićna drvca, sa svojim suhim i ogoljelim granama ležala nabacana po sivim nanosima snijega uz rub pločnika. Tu su bili i veliki kontejneri za otpad, puni kartonskih kutija s plastičnim igračkama. Na pločnicima su se mogle vidjeti i kutije za darove išarane mrljama od kave i umakom od rajčice koje su tvorile neobične građevine u obliku piramida. Kratkotrajni ushit blagdanskih dana konačno je zgasnuo i pješaci su se sada bezvoljno probijali kroz guste mlake saginjući glave kako bi se zaštitili od vjetra. U siječnju se prerano mračilo, a radni bi dani prolazili presporo. Prozori na uredima visokih zgrada bili su jarko osvijetljeni; neon je pokušao stvoriti iluziju topline i dobrodošlice, ali oni koji su bezvoljno zurili u kompjutorske ekrane i odgovarali na telefonske pozive nisu se dali zavarati.
Blijede su žene u svojim domovima navlačile zastore na prozore soba kao da se žele zaštititi od prijeteće hladnoće i tame. Djeca su sjedila tik uz televizijske ekrane i svađala se. Bila su umorna i bilo im je dosadno. Dani su bili dugi, a tjedni još duži. Bio je to mjesec bez ikakvih očekivanja. Više nema praznika i ništa neće prekinuti monotoniju zimske studeni. Okrutni je siječanj donosio malodušnost, zaleđena sjećanja i otupjele želje.
Trishin je kalendar bio ispunjen obvezama. Siječanj je bio mjesec kada sli razočaranja dolazila do točke usijanja, kada hi jad uspio zalediti čak i pregrijane sobe. Depresivni pacijenti tražili su pomoć. Nakon svake seanse na njezinom bi se stolu gomilali kleenex rupčići zaplakanih žena. Nisu ih razumjeli.
Neće ih nikada razumjeti. Muškarci su čvrsto stiskali naslone za ruke kožnate fotelje, lupali vratima nakon izlaska iz ordinacije, bijesni jer im jad nije ublažen, jer nekontrolirane provale bijesa nisu izliječene čarobnom brzinom. Nije im mogla pružiti srebrne metke, već je nastavila pisati recepte za paxil, zoloft ili prozac svojim pravilnim rukopisom koji je naučila u seoskoj školi, a trebao joj je poslužiti u budućnosti kako bi svojeručno pisala molbe za posao.
Mirno je razgovarala s adolescenticom koja za vrijeme seanse nije mogla mirno sjediti nego je nervozno tumarala po sobi, uzimajući povremeno knjige i časopise i odmah ih odlažući. Zurila je kroz prozor, a onda bi naglo sjela nasuprot nje, blijedog lica i drhtavih ruku. Trish ih nije pitala o Čemu su razmišljale dok bi gledale kroz prozor. Možda su se pitale kako bi bilo kada bi uspjele odlebdjeti, lake kao pero, kroz sivi zrak do privlačnog bezdana, ništavila protiv kojeg su se borile i kojega su joj pokušale opisati. Mnoge od njih su bile mršave, neke poput kostura. Iz ružičaste kože stršile su kosti ručnih zglobova, a često su se vidjeli tragovi ožiljaka.
Glasovi, rijetko snažniji od šapata bili su prožeti gorčinom. Blagdani su bili grozni. Život im je bio grozan. Željele su se izgladnjeli do smrti. Borila se tražeći riječi kojima će ih povratiti u život, a na kraju bi odustajala prepisujući lijekove koje najčešće ne bi uzimale.
- Mrzim siječanj - povikala je djevojka s Barnarda. Trish se prisjeti Nabokovljevog opisa Lolitinog glasa, predadolescentnog vriska jedne nimfete.
- I ja također - reče Trish, počinivši profesionalni prekršaj koji se zapravo pokazao koristan. Djevojka je zajecala. Suze su potekle. Trish je produžila seansu i zakasnila na ručak s Donnom.
- Mrzim siječanj - ponovi kad je sjela nasuprot prijateljici u bolničkom restoranu. - Broj samoubojstava se valjda udvostruči. Imamo gomilu slučajeva. Telefon mi ne prestaje zvoniti.
- Sezonski afektivni poremećaj - mirno zaključi Donna. - Je li itko ikada napravio studiju o razlikama u učestalosti depresije između hladnijih i toplijih krajeva?
- Vjerujem da jest. A ako nije, vjerujem da se u ovom trenutku na nekom stolu nalazi takav prijedlog.
Trish zagrize u sendvič od piletine. - U svakom slučaju drago mi je da je sastanak grupe ovaj mjesec kod mene. Tako se mogu na nešto usredotočiti i odvratiti misli od pacijenata. Iako, moram priznati da je priča o Loliti neka vrsta kliničkog iskustva.
- Trebao bi to biti zanimljiv sastanak - reče Donna. - Razgovor o Loliti na Manhattanu sigurno će se razlikovati od onog o teheranskoj Loliti.
- Jesi li dočitala obje knjige? - upita Trish.
Donna potvrdi. Obje knjige u mekom uvezu pročitala je dok se izležavala na biserno bijelim pješčanim plažama Sunset Keya, dok su joj prsti bacali sjenu na stranice blještave od sunca. Bio je pravi užitak čitati, razmišljati i opet čitati, dok je ne bi savladao slatki, kratki drijemež. Ponekad je dopuštala Timu da je povede do oceana i da zapleše s njom između valova, ali čim bi izašla na suho, odmah bi, zaboravivši se osušiti ručnikom, dohvatila knjigu ostavljajući na stranicama tragove mokrih prstiju. Obje su je knjige potpuno zaokupile, natjeravši je da se dublje zagleda u sebe. Naročito joj se svidjela Lolita u Tcheranu, knjiga u kojoj autorica pripovijeda o tajnom književnom kružoku nekolicine mladih žena koje su zajedno s njom studirale književnost, a poslije se sastajale u njezinom stanu, mjestu hrabrog intelektualnog protesta.
Jednom je za praznika nazvala i Raya, ali nije bio kod kuće, a ona mu nije ostavila poruku. Sljedećeg je dana okrenula Rinin broj, ali je prekinula prije nego je telefon zazvonio.
- Vjerojatno su sve zabavljene čitanjem - reče. - Jen kaže da je obje knjige dovršila prije Nove godine, a kad se vratila kući još jednom ih je pročitala. Rekla mi je da Elizabeth nije baš oduševljena Nabokovom. Ne znam kako je s Cynthijom, ali sam sigurna da je između ukrašavanja stana, zamatanja darova, pripravljanja gurmanskih obroka i dogovora s Ericom tko će provesti praznike s djecom, uspjela i pročitati knjige. I, naravno, sve to vrijeme je bila u kontaktu sa svojim uredom. Znaš je. Uvijek sve stigne.
- Kraljice mature su uvijek takve. Valjda zato jer imaju toliko posluge - našali se Trish. -Iako se debela Mae i dadilje s probušenim pupkom teško mogu nazvati pravom poslugom.
Donna se smijala.
- Mislim da će me ta analogija vječno proganjati.
- Zato što je točna. Ono što je najvažnije jest precizan uvid. To je prva lekcija analitičkog tečaja. Zapravo ne, nije prva. Jesi li razgovarala s Rinom?
- Nakratko. Jeremy je dobro. Potpuno se oporavio. Ray kaže da je to samo jedna od onih nezgodnih viroza - izvijesti Donna mirno, ali Trish primijeti izvjesnu rezerviranost u glasu.
- A kako je Ray? - upita je oprezno.
- Dobro je. Naravno da je dobro.
Glas joj je prožimao nekakav obrambeni ton, primjesa oklijevanja, kao da bi željela reći više. Umjesto toga poče zdušno slagati tanjure na tacnu. - Moram ići. Imam sastanak sa sestrama koje rade na dijalizi. Dat ću im upute za novi jelovnik. Čuj, Trish, upravo radim na prijedlogu projekta. Hoćeš li naći malo vremena da to pogledaš?
- Svakako.
Promatrala je Donnu kako izlazi iz restorana, odmjerenim korakom, lagano njišući bokovima. Bijela kuta je bila besprijekorna, a gustu plavu kosu je splela u šinjon pa joj se lagano rasipala po vratu. Kao i uvijek bila je smirena, ali ovaj put previše šutljiva. Trish je primijetila da je vrlo malo spominjala Tima, a još manje Raya. Morala je ipak priznati da ni sama nije govorila o Jasonu i Amandi. Izgleda da u siječnju nisu bile naročito rječite. Krivo je bilo ovo godišnje doba. Sve su se okrenule prema sebi.
Izvadila je blok i pokušala sastaviti jelovnik za sastanak kružoka. Morat će to biti nešto drukčije, dovoljno složeno i neobično da ublaži otužnost ovog razdoblja. Bouillabaisse. Sama je riječ intrigirala, udaljavajući njezine misli od rasplakanih djevojaka i snježnih ulica.
*

Sastanak su dogovorile za ponedjeljak navečer. Trish, Jason i Mandy proveli su čitavu subotu u veselom šopingu. Bila je to neka vrsta izleta koji je Trish uz velike napore pokušavala organizirati tijekom proteklih mjeseci.
- Moramo se zabavljati zajedno - rekla je Jasonu. - Moramo to naučiti.
- Može li se radost programirati, prepisati na recept? - upitao je oprezno. - Mogla bi napisati terapijski vodič - Obitelj koja se zajedno zabavlja, ostaje zauvijek skupa, a ja ću ti srediti marketing. Daj, Trish. Ne mislim da bismo trebali određivati datume nekakvog umjetnog zajedništva.
- Moramo probati nešto novo - ustrajala je tvrdoglavo, i on je na kraju pristao. Nisu spominjali slučaj Cynthije i Erica, ali ta je činjenica stajala između njih kao nevidljiv zastor, kao zlokobni podsjetnik na skrivene opasnosti. Kao kućevlasnici koji ugrađuju alarm nakon što su čuli za provalu kod susjeda, tako su i oni počeli ugrađivati nove programe zaštite, iznova svjesni svoje ranjivosti.
Pokušali su se organizirati. Radili su manje i stvarali planove koji su uključivali Amandu. Potraga za novim stanom, novom vikendicom, uz sve pažljivo planiranje, pretvorila se u zahtjevan pothvat. Počeli su zajedno kuhati kao za prvih dana braka, dopuštajući Amandi da im pomaže, da mijesi okruglice i miješa smjese za kolače. Trish je potražila dodatnu pomoć u kući. Irene, sposobna Finkinja, zamjenjivala je bejbisitericu u popodnevnim satima, obavljala manje kućanske poslove i ponekad kuhala. Jason je smanjio poslovna putovanja. I, na njihovo veliko iznenađenje, sve je to funkcioniralo. Osjećala se veća opuštenost među njima, a Amanda je izgledala sretnija. Nije se više budila uplakana usred noći dok joj se maleno tijelo grčilo od straha. Krstarenje po Karibima za božične blagdane bilo je uzbudljivo i relaksirajuće iskustvo. Sjećanja na divne dane provedene na moru dok je čitala ležeći na palubi, pomagala su joj da pobijedi pustoš zimskog leda i depresiju koja bi je inače progutala u tom mračnom i surom početku godine.
Bila je vješta dijagnostičarka svojih stanja. Dobro se sjećala otuđenosti koju je ćutjela još kao djevojčica, kao i tuge i nesigurnosti studentskih dana, i morala se boriti da pobijedi početnu depresiju. Vikend je organizirala sa željom da otjera nadiruću sjetu i usredotoči se na literarnu grupu. Jedva je čekala ponovni susret s prijateljicama. Radovala se trenucima kada će razmijeniti iskustva proteklog razdoblja i zajedljivo komentirati nezgode i zabavne trenutke posljednjih tjedana.
Dok je analizirala svoju melankoliju i nestrpljivost za susretom s prijateljicama u poluosvjetljenoj dnevnoj sobi, učinilo joj se da njihovi sastanci naliče na okupljanja ženskih grupa za prvih dana feminizma. Sati za kojih su se ideje i misli razmjenjivale gorljivo i iskreno, predstavljali su neku vrstu bijega, sigurno utočište gdje je bilo moguće govoriti o svemu. Držeći svoje knjige i notese, osnažene dobrom hranom i prijateljstvom, mogle su reći što god su htjele bez straha od odbacivanja i ismijavanja. Životi pisaca i likova proširivali su njihova obzorja i dodavali njihovoj svijesti nove dimenzije. Trish je ovaj sastanak iščekivala s djetinjom nestrpljivošću, sva sretna vršeči pripreme, ispisujući popis potrebnih namirnica i provjeravajući zalihu začina.
- Ići ćemo u kupovinu u subotu - izvijestila je Jasona i Amandu - a kuhati u nedjelju.
- Ja ću pomoći - doda Amanda oduševljeno. - Ići ću u kupovinu i kuhati.
- Svi ćemo u kupovinu i svi ćemo kuhati - reče Jason. Trishin je entuzijazam bio zarazan.
Te su subote otišli sve do ulice Fulton i tamo pročešljali ribarnicu, smijući se Amandi koja je začepila nos, ali se istovremeno divila gomilama blistavih skuša, čije su se škrge srebrnasto svjetlucale na brežuljcima leda.
- Vidi mama, izgledaju kao draljugi - uskliknula je.
Iskrivljena riječ ih je nasmijala. Trish je zagrli i dopusti joj da na novinski papir položi limunovu koru dok je ona birala čvrste, želatinozne odreske obliša i duge komade morskog lista. Jason je dodao maleni bakalar, a prodavač je ubacio dva velika limuna. Amanda je pomirisala svoje prste namrštivši se, a oni su uz smijeh izvadili maramice i obrisali joj ručice.
Trish je veselo primijetila da su se to jutro ona i Jason jednako obukli; nosili su izlizane traperice, široke veste i podstavljene jakne. Ona je k tome na svoju gustu, tamnu, prosijedu kosu (koju je Cynthijin osobni frizer tako vješto sredio) nagurala crvenu, vunenu kapu. Bilo joj je drago što je ravnodušna prema modnim diktatima.
- Jastog? - upita Jason. - Sjećam se da je Cynthija to pripremala s jastogom.
- Nikakav jastog - odluči ona. - Ja nisam Cynthija. Cynthija je naravno odabrala školjke koje su davale pravi ton i glamur jednostavnom jelu. Tako nešto je bila egzotika u New Yorku, ali temelj prehrane kakvog ribara. No, istina je bila da je Cynthija samo birala recepte. Da se ova večera servira kod Cynthije, Mae bi bila ta koja bi pripremala bouillabaisse. I naravno, ona ne bi sama kupovala ribu, iako bi je možda telefonom naručila iz Citarelle.
Pokušala je zamisliti Cynthiju i Erica zajedno s blizankama kako se guraju kroz gomilu u ribarnici. Cynthija bi bila odjevena u svom casual elegantnom stilu, vjerojatno u laganom kaputu i s dugini šalom, a Eric bi bio par koraka iza nje. Mogla ga je zamisliti u finoj kožnoj jakni i talijanskim čizmama, dok bi djevojčice nosile istovjetne kabanice i crvene čizmice. Odmahnula je glavom. Ta slika nije držala vodu. Obitelj Anders je bila odviše elegantna da bi šljapkala po ovoj piljevini namočenoj krvlju i utrobama rasječenih riba. Razmažene blizanke koje su svirale na malenim Suzuki violinama u sobama prepunim cvijeća, vjerojatno bi se rasplakale na ovakvom mjestu. Cynthija bi jamačno šalom prekrila kosu štiteći se tako od ribljih ljusaka koje frcaju kroz smradni zrak.
Eric bi možda promatrao čitavu tu scenu oštrim okom redatelja profesionalca, zainteresirano ali bez osmjeha na licu.
Trisli se upita zašto uopće uspoređuje svoje dojmove s mogućim reakcijama Cynthije i njezinog bivšeg obiteljskog života. Ove su je misli mučile, i u jednom trenutku skine svoju kapu gurajući je u Jasonov džep, kao da ih tim činom želi otjerati. On joj prihvati ruku u nijemoj zahvalnosti za ovaj čin bliskosti.
Te večeri su izašli. Jasonov klijent je producirao nekakvu avangardnu predstavu i ponudio im karte, a ta je gesta bila više zapovijed nego poziv.
- Ići ću sam ako si ti umorna - ponudi. - Ne. Moglo bi biti zabavno - odvrati ona.
Čestitali su u sebi jedno drugome na toj novoj spremnosti da se prilagode.
Do East Villagea su se dovezli taksijem. Komad je, kao što su i pretpostavili, bio brbljav i pretenciozan, a Jasonov je klijent sa ženom otišao prije kraja prvog čina.
- Ni doviđenja, ni hvala što ste došli - prošapće Trish.
- Kad si tako bogat ne moraš biti pristojan - reče Jason.
- Onda ne želim nikada biti tako bogata.
- Držat ću to na umu.
Oboje se nasmijaše. Prošao joj je prstima kroz gustu kosu zadržavši ruku na vratu. Ta nježna gesta bila je simbol obnavljanja njihove veze.
Napustili su kazalište za vrijeme pauze. U blizini se nalazio mali restoran i oni su pronašli mjesto u pozadini prostorije ispunjene dimom. Polako su pijuckali promatrajući ostale goste. Do njih je sjedio mladi par, oboje blijedi i tihi. Očito nisu ni dotakli jelo. Muškarac je naglo ustao, bez riječi je ostavio novac na stolu i otišao. Žena je gledala za njim očiju ispunjenih suzama. Otvorila je usta, možda u želji da ga dozove, ali riječi nisu izlazile. Nakon toga usmjerila je pozornost na svoj omlet, pojela ga, odgurnula tanjur pa pojela i njegov. Brižljivo je obrisala usta a potom i oči, navukla kaput i izašla iz restorana.
- Siječanj - prokomentira Trish gorko.
Svađu je pripisivala izopačenosti zime, oštrini vjetra i ledenom dahu tuge.
- Muževi i žene imaju razmirice i na proljeće i ljeto - pobunio se Jason.
- I u jesen također - doda ona sjetivši se jantarnih cinija koje je poklonila Cynthiji one jesenje večeri prilikom sastanka grupe kada je Cynthija iznijela bombastičnu vijest. "Rastajem se od Erica" rekla je tada. Nije bilo ni riječi o svađama i neslaganjima a razmirica nije bio izraz koji se lako povezivao sa Cynthijom i Ericom. To je zapravo prilično arhaična riječ koju sama nije ni koristila, ali zvučala je zabavno, čak i dražesno iz Jasonovih usta.
Nasmiješila mu se, ponesena valom nježnosti, sretna što su ponovno otkrili jedno drugo. Osjećala je da ovo sretno razdoblje na neki način može zahvaliti Cynthiji i Ericu.
Dva muškarca za drugim stolom ustadoše i pomalo stidljivo pristupiše stolu za kojim su sjedile dvije djevojke. Trish je promatrala kako su zbunjeno stajali pored malenog stola sve dok ih žene nisu pozvale da im se pridruže. Niži muškarac je pocrvenio. Zadubljena u ovu scenu, pitajući se hoće li četiri stranca uskoro postati dva para, nije ni primijetila da je susjedni stol, onaj za kojim je sjedila blijeda djevojka, opet zauzet. Bila su to dva muškarca koja su sjela okrenuvši im leđa.
Jason joj stisnu ruku.
- Trish, upravo je ušao Eric - reče on. - S još jednim muškarcem. Vrlo mladim.
Bio je to doista Eric. Proučavao je veliki jelovnik. Kosa mu je bila nešto duža nego obično, prošarana sjedinama, s neukrotivim pramenom, koji mu je kao uvijek padao na čelo. Lice mu je bilo ispijeno. Bio je elegantno odjeven u jaknu od smeđeg samta, a iznad fine žute košulje nosio je zelenu vestu od kašmira. Mladić je bio odjeven poput studenta u izlizane traperice, sivu vestu i planinarske cipele. Kosa mu je, kao i Ericova, bila zlatne boje, a sive oči, neobično izdužene, s gustim trepavicama. Trish je bila zapanjena njihovom fizičkom sličnošću i odmah se sjetila jednog pacijenta, mladog odvjetnika, koji joj je povjerio da može uspješno voditi ljubav samo sa ženama koje sliče na njega, sa onima koje imaju istu boju kose i slične crte lica.
- Utjelovljenje narcizma - rekao je Trishin profesor s kojim se tada konzultirala. - Čovjek koji želi voditi ljubav sa samim sobom.
Ali ona nikada nije primijetila narcističke crte kod Erica, a bilo je smiješno odmah zaključiti da je ovaj mladić Encov ljubavnik. Dva muškarca koja večeraju zajedno ne moraju biti homoseksualni par. Takvo bi razmišljanje bilo tipični oblik homofobije. Unatoč tomu, nije mogla napustiti ovakvu pomisao. U jednom je trenutku Eric zatvorio jelovnik i položio ruku na mladićevo rame.
- Što ćemo sada napraviti? - upita Jason tjeskobno. Erica je smatrao prijateljem. On i Trish su znali večerati s Ericom i Cynthijom, a jedne su sezone dijelili i kazališnu pretplatu. Dva muškarca koje je povezivalo prijateljstvo njihovih supruga, međusobno su se simpatizirali i Jason je Ericu povremeno davao savjete u svezi ulaganja. Ali on nije sreo Erica od kako je saznao za novu situaciju, iako je razmišljao o tome da ga nazove. Stidio se što za to nije imao snage, a sada bi bilo krajnje okrutno da ga ignorira.
- Ne znam. Valjda bi mu se trebali javiti - reče Trish ali u tom trenutku konobar im donese račun i dok je Jason plaćao Eric je ustao od stola i uputio se prema toaletu.
Bez ijedne riječi Trish i Jason ustanu i žurno napuste restoran. Na vratima se Trish još jednom okrenu i pogleda mladića koji je sam sjedio za stolom igrajući se papirnatom salvetom.
- Misliš li...? - upita Jasona dok su ulazili u podzemnu željeznicu, ne usuđujući se dovršiti pitanje, dobro znajući da on pretpostavlja na što sumnja.
- Ne znam što bih mislio - odgovori on suho.
- To bi sve objasnilo - promrmlja ona.

- Ili ne bi objasnilo ništa - odbrusi Jason s nestrpljivošću koja je graničila s bijesom. -Bože moj, zašto se ti i tvoje prijateljice ne ostavite te priče. Što god da se događa to je Cynthijina i Ericova stvar. Vi nemate ništa s tim.
Ali to ima veze s nama. Pomislila je to ali nije ništa rekla. Položila je ruku na njegovo rame i nastavili su put prema kući u tišini.
Te noći su vodili ljubav brzo ali nježno, i zaspali spojeni u zaštitničkom zagrljaju.
Cijelu nedjelju se posvetila kuhanju. Amanda je sjedila na visokoj stolici i pomagala sjeckati češnjak i poriluk. Kad joj je dosadilo otišla je u park s ocem, koji je sav cvao od sreće jer je poslovni projekt na kojem je radio tjednima bio konačno gotov. Faks koji je primio istaknuo je kao pobjedničku zastavu. Nitko od njih više nije spominjao Erica.
Trish je pomišljala da nazove Jen, ljubaznu mirnu Jen koja je uživala povjerenje i Cynthije i Erica. Podigla je slušalicu, a onda je spustila. Koja bi bila svrha toga? Što bi Jen rekla? Je li Rina iznijela pretpostavku da je Eric gay ili je to bila samo jedna od ideja koje su bacile na hrpu proizvoljnih nagađanja? Nije se više sjećala.
U uzavrelu je vodu stavila ribu dodavši povrće i začine i smiješeći se kad su aromatični mirisi ispunili kuhinju. Prožeta zadovoljstvom upitala se kako je s tolikom lakoćom došla do ove nove sreće. Nije to bilo tako lako. Ispravila se s profesionalnom objektivnošću. I ona i Jason osjećali su strah pred promjenama u životu, a taj strah nije u potpunosti nestao. Još uvijek će morati biti na oprezu.
Te večeri, dok je iscrpljena Amanda mirno spavala, ona je još jednom čitala bilješke o Loliti. U priči se dakako radilo o seksualnoj fiksaciji sredovječnog muškarca na tinejdžericu Lolitu i o njihovoj transameričkoj odiseji. Trish je osjetila neobičnu sućut prema Charlotte Haze, majci nimfete Lolite. Jadna žena zatomljenih osjećaja, u borbi za život. Žene iz Teherana koje su se i same morale boriti i potiskivati osjećaje trebale su je razumjeti, no čini se da ih Charlotte nije uopće interesirala. Trish se pitala hoće li Charlotte, koju je sam Nabokov tako konvencionalno otpisao, zainteresirati članice njezine grupe. Napisala je imena svojih prijateljica kako bi lakše zamislila njihove reakcije. Donna. Jen. Elizabeth. Rina. Cynthija.
Cynthijino je ime podcrtala nekoliko puta. Pitala se po tko zna koji put je li bilo netaktično izabrati baš Lolitu, dajući tako maha nagađanjima o Ericu. Priznala je da ih je možda podsvjesna perverzija navela na takav izbor. Razmišljala je o Ericu, o ruci koja je počivala na ramenu tužnog mladića dok su sjedili u zadimljenom restoranu i namrštila se nad vlastitim mislima. Bilo je glupo poistovjećivati Erica s Humbertom iz Lolite. Takve su usporedbe bile apsurdne.
- Dobro da nismo izabrale Mauricea - reče ona glasno, prisjećajući se šoka kad je kao srednjoškolka pročitala Forsterov roman sa svim onim zornim erotskim opisima muške homoseksualnosti. Smiješeći se pri sjećanju na vlastitu naivnost, zatvori knjigu i položi je zajedno s bilješkama na rub stola.
- Što si to rekla? - oglasi se Jason iz kupaonica.
- Ništa.
Slegnu ramenima, ugasi radnu svjetiljku i uputi se u spavaću sobu gdje je čekao Jason lica rumenog od vjetra još mokar od tuširanja.
*

Kada je Trish sljedećeg dana došla kući, dočekao ju je miris bouillabaissea. Taj je miris učas poništio napetosti poslijepodneva, žurno ispisivanje dijagnoza, onu odsječnu i prebrzu konverzaciju s majkom bolesne djevojke, ljutnju na stažisticu koja nije razumjela njezine upute. Odlučila je da će ranije napustiti bolnicu i u tome je uspjela. Nadoknadit će to sutra, a večeras će se posvetiti ukusnim jelima, čavrljanju i neobičnim svjetovima koje su stvorili Nabokov i Nafisi.
Navući će zavjese da ne gleda zimsku mrklinu, sjest će u osvijetljenu dnevnu sobu, a onda će ona i njezine prijateljice slijediti daleke sestre s udaljenog kontinenta kroz opasne ulice Teherana. Kao i te Iranke, i one će pratiti mračne maštarije i još mračnija djela Humberta Humberta. Prožela ju je radost zbog tih intelektualnih uzbuđenja i osjećaj krivnje zbog Amande koja će večer provesti kod prijateljice i Jasona zauzetog poslovnim sastankom. Večer će biti u potpunosti njezina.
- Hvala ti što si pogrijala jelo - reče ona Ireni, rumenoj kućnoj pomoćnici koja je upravo usisavačem čistila dnevnu sobu. Bila je veoma zadovoljna njome. Trebala je i ranije poslušati Cynthiju.
Položila je kupljene namirnice na stol, udišući mješavinu mirisa svježih žutih ruža i francuskog kruha. Dok je Irene postavljala stol, ona je pripremila salatu, natezala kruh i rasporedila cvijeće u dvije vaze koje je postavila u dnevnu sobu. Bila je zadivljena činjenicom da je unatoč nesigurnosti i neugodnosti života u gradu kojim su upravljali islamski fundamentalisti, Azar Nafisi uvijek dočekivala prijateljice u domu koji je odisao mirisom svježeg cvijeća. Bilo je dirljivo što su i njezine studentice umatoč svom strahu i tjeskobi uvijek sa sobom donosile slatkiše.
Te večeri se Cynthija pobrinula za slatkiše. Ranije je nazvala i ponudila se.
- Ja ću biti poput teheranskih djevojaka i doći ću s kutijom eklera - rekla je, na što su se obje nasmijale.
- Jadne djevojke - reče Cynthija.
- Jadne djevojke - složi se Trish.
Trish se pitala uspoređuje li Cynthija tugu svog vlastitog života s onom koja je prožimala te mlade žene prisiljene da zakrivaju lica, pokrivaju kosu tamnim maramama i zamataju tijela u teške slojeve tkanine. Ali jad, dakako, nije relativna stvar. Nesretnika ne može utješiti nesreća drugih. Cynthijina je tuga pripadala samo njoj i prožimala je jednakom snagom kao i bol Iranke koju zlostavlja muž.
- Želite li da ostanem i pomognem vam oko posluživanja i pranja posuđa? - upita Irene.
- Ne, hvala vam - reče Trish. - Vidjet ćemo se krajem tjedna.
Bilo bi zgodno da Irene pripomogne, ali ona je željela biti sama s prijateljicama, i barem jedne večeri imati potpunu kontrolu nad svojim domom.
- Upravo to mi se sviđa u mom životu - rekla je Donna tog dana za ručkom. - Kad zatvorim vrata svoga stana, slobodna sam i sama.
Trish je osjetila žalac zavisti. Uz muža i djecu gubi se luksuz samoće. Njezin dom više nije samo njezin. U njemu nema prostora koji bi joj potpuno pripadao.
- Želim vam dobru zabavu - reče Irene čeznutljivo i zatvori vrata za sobom.
Trish je znala da Irenin muž radi u noćnoj smjeni, da su joj djeca već odrasla i da su joj večeri duge i usamljene. Osjeti sućut prema njoj kao što je žalila Tahereh Khanoom, služavku koja se bešumno kretala po stanu Azar Nafisi u Teheranu u svojim mekim papučama ili Louise, kućnu pomoćnicu Charlotte Haze koja je čistila njezinu kuću tri puta tjedno i za Lolitom kupila prljave tanjure. Nije bilo spomena o Tahereh Khanoom nakon Azarinog odlaska u Ameriku. I Louise je nestala iz priče nakon Charlottine smrti.
Trish pomisli na vrijednu, mrzovoljnu Mae u njezinim tenisicama i uniformi iste boje, koja je pripremala jela i uređivala sobe. U životu, kao i u literaturi, ta bešumna služinčad, sa svojim papučama i tenisicama, postajala su kućni duhovi; nestajali su ne buneći se, odnoseći sa sobom mračne tajne domaćinstava u raspadu, držeći za sebe sve primjedbe i zamjerke.
Začulo se zvonce i ona požuri otvoriti vrata. Uz smijeh i žamor, uzbuđene što su opet zajedno nakon blagdanske pauze, prijateljice su je okružile skidajući teške, tamne zimske kapute, predajući joj darove ili ih stavljajući na maleni stol gdje su ih čekali obavezni krekeri i čašice za vino. Cynthija je donijela kolače u velikoj bijeloj kutiji i odmah ih stavila u kuhinju. Veliki narcisi od Jen i Elizabeth, primjerak druge Nabokovljeve knjige od Elizabeth koja ju je, sva ponosna zbog toga, uspjela pronaći u knjižari Strand i velika spiralna školjka, Donnin poklon.
- Stavi je na uho i ona će ti pjevati, ali neće uzdisati - reče Donna u šali.
Trish se naime žalila kako joj je teško slušati uzdahe i šutnju svojih pacijenata.
Smjestile su se u dnevnu sobu. Njihove veste živih boja i svjetlucave svilene marame tvorile su pravu duginu paletu u kontrastu prema bež sofi i stolicama slične boje. Ozarenih lica nalile su vino, smijući se i čavrljajući. Doima je raspustila kosu, a Jen skinula cipele. Razgovor je bio sve življi, glasovi sve veseliji. Činilo se da ih siječanjsko sivilo nije porazilo.
Razmjenjivale su iskustva s praznika, anegdote s posla, raspravljale o obiteljskim okupljanjima. Jen je odglumila okrutnu parodiju obiteljske proslave Božića u staračkom domu.
- Dvije starice u hodalicama, dva starca u kolicima i naša mama koja je bila zadužena za lutriju, u pratnji nekoliko pretilih skautkinja koje nisu bile kadre upaliti svjećice i nisu znale niti jednu božićnu pjesmu. I naravno, upravo je mama bila ta koja im je konačno rekla: "Idite kući, cure. Mi smo ionako gluhi. I uzmite kolače sa sobom jer smo svi šećeraši."
Smijale su se, a smijala se čak i Elizabeth koja je žalosno vrtjela glavom.
- Daj Jen, upristoji se - opominjala je, kako se već priliči starijoj sestri.
- Ne moram biti pristojna. Bila sam tamo. To mi daje pravo da budem zločesta -odgovori Jen i naceri se dok je punila čašu. - To mi je također dalo pravo da idem u Mexico čiste savjesti.
- A Ian je to preživio - primijeti cinično Elizabeth.
- U to nisam ni sumnjala. Čak je i napravio puno posla. Moguće je da organizira izložbu. A kako je prošla tvoja Hanuka, Rina? Malo ekumenizma, molim.
Jen se okrene prema Rini.
- Jako zabavno. Jeremyju se svidjelo. Meni je to bilo prvi put. Morala sam čak posuditi menoru - odgovori Rina. - No bilo je zgodno povezati se s prošlošću koja je uistinu moja.
Prošla je prstima kroz dugu pletenicu, a onda se nastavila igrati drvenom dugmadi žućkaste veste.
Donna je pogleda sa zanimanjem. Nikada nije čula Rinu da govori o takvim stvarima, o odvajanju i povezivanju.
- Ray kaže da mu je bilo jako zabavno - doda, nastojeći zadržati neobavezan ton, preslagujući kekse po tanjuru.
On je zapravo rekao više od toga. Odveo ju je na večeru u mali francuski restoran gdje su znali izlaziti i ispričao joj kako se našao s Rinom više puta za vrijeme blagdana, kako mu je bilo lijepo i kako je smatra vrlo zanimljivom osobom. - A Jeremy je divno dijete - dodao je.
Donna je znala da je Ray čeznuo za djecom, a njegova mu je bivša žena zabrinuta za svoju figuru i bojeći se porođajnih boli uskratila to iskustvo.
- Rina je doista zanimljiva osoba - potvrdila je Donna.
- I izvrsna majka.
- Da. Izvrsna majka.
Tužno su se gledali, shvaćajući i ono što nije bilo izgovoreno.
Kada ju je otpratio kući nije ga pozvala u stan niti su se poljubili na rastanku. Umjesto toga, prislonio joj je ruku na obraz. Bio je to znak nježnosti, ali i oproštaja. Bila je tužna, ali ne i iznenađena. Pitala se zašto tako intenzivno osjeća gubitak nečega što nikada nije ni željela. Ona i Ray su od samog početka znali da su zajedno tek zbog podrške i druženja. Pa ipak. Ipak. Nije znala kako artikulirati svoju tugu.
- Da, bilo mu je dobro.
Rina pocrveni i odvrati pogled. Morat će porazgovarati s Donnom što skorije.
Ostale su mućkale vino u čašama. Nijema komunikacija između Rine i Donne izazvala je nelagodu. Svjedočile su o krhkosti prijateljstva, nestalnosti ljubavi; ranjivost Cynthije i Erica sve ih je učinila još ranjivijima. Počele su tražiti nove teme za razgovor. Hoće li zima ikada završiti? Predstojeći izbori su suludi. Svaka se žalila zbog stresa na poslu, izmjenjujući ratne priče o šefovima i zaposlenicima. Spontanost sastanka je odjednom nestala.
Trish je požurila u kuhinju, provjerila stanje bouilabaissea i konačno donijela jelo na stol. Napetost je konačno popustila kada su punile tanjure, žurno mazale komadiće kruha maslacem i kušale prve zalogaje ribljeg specijaliteta.
- Fantastično! - Predivno!
- Kako dobra ideja, Trish!
Bile su iskreno oduševljene. Sve su one cijenile dobru kuhinju, čitale su kuharice s oduševljenjem i s lakoćom se uživljavale u slavne gurmanske prizore iz literature - bife doručak u ladanjskim kućama Henryja Jamesa, djevojačke večere junakinja Barbare Pym, raskošni švedski stolovi kod Philipa Rotha, kulinarske orgije Toma Jonesa.
Ozarena od sreće i ponosa, Trish je servirala zelenu salatu, pričajući im o Amandinom doživljaju ribarnice i zabrinuto provjeravajući nije li stavila previše bijelog luka.
- Baš koliko treba - uvjeri je Cynthija, kupeći komadićem kruha ostatke umaka. - Eric je uvijek govorio kako bismo trebali povesti djevojčice do tržnice, ali nikad nismo našli vremena za to.
- Možda hoćete - reče Jen, sjetivši se nježnosti u njihovim očima kada su se sreli u njezinom stanu - Ericove plemenitosti, Cynthijine zahvalnosti.
Očekivale su njezin odgovor, ali ona samo kininu ne dodajući ništa.
Razočarane, okupiše se u dnevnoj sobi svaka sa šalicom kave u ruci i s knjigom u krilu. Trish je odnijela sir i vino i servirala kolače.
- Čudno da žene u Teheranu nikad nisu imale zajednički obrok. Uvijek se radilo o kolačima i keksima - primijeti Donna.
- Uz takve gorke živote, vjerojatno su žudjele za nečim slatkim - ponudi Elizabeth objašnjenje i pritom zagrize u ekler dok je krema curila niz hrskavu koru. I njezin je život bio gorak. I ona je čeznula za slatkoćom.
Trish ukratko iznese biografske podatke o autorima, ističući sličnosti.

- I Nafisi i Nabokov bili su izbjeglice. Možda ne odgovaraju onim uobičajenim slikama izbjeglica kao naguranih masa u žudnji za slobodom kakve opisuje Emma Lazarus -dometnu ona.
- Niti su bijedni otpaci na krcatim obalama - doda Rina. - Pokušala sam svojim studentima približiti pjesmu koja govori o tome, a oni su je shvatili veoma osobno. Mnogi su od njih imigranti ili djeca imigranata, ali ni u kom se slučaju ne smatraju naguranom masom ili bijednim otpacima.
- Jadna Emma Lazarus, politički nekorektna po današnjim standardima. Ja sam zapravo htjela reći da su oba autora izbjeglice u literarnom smislu, iako spadaju u neku vrstu aristokracije - nastavi Trish. - Nabokovljeva je obitelj pripadala ruskom plemstvu. Azarin je otac bio gradonačelnik Teherana, a majka članica parlamenta. Oboje su u ovoj zemlji potražili sklonište od represivnih režima u svojoj domovini. Nabokov je pobjegao od boljševika, a Nazar od Homeinija. Bih su akademski građani i oboje fascinirani američkom kulturom. Lolita je vrsta putopisa, putovanje od Pennsylvanije prema Zapadu, literarni prozor u američki srednjoškolski svijet, provincijalnost gradića, čudne motele i još čudnije obitelji, a sve to sto posto američko. Nafisi je za svoju književnu grupu izbarala baš Lolitu jer ih je ta knjiga mogla katapultirati prema iskrenosti, prema spoznaji da su unatoč hrabrosti da se sastaju u tajnosti, slične Loliti koja, na tipično američki način krši sva pravila, a onda im se podvrgava.
- Što je s drugim knjigama koje su proučavale? - upita Elizabeth. Veliki Gatsby, Daisy Miller i Jane Austen, jedina neamerička autorica koju su odabrale. Čini mi se da govoriš o Nabokovu kao o Amerikancu?
- Mislim da je Lolita duboko američki roman - složi se Trish, a ostale to potvrde.
- Ali zbog toga što to i nije roman nego više bajka - reče Jen. - Sam Nabokov kaže da je svaki veliki roman bajka u kojoj dobro pobjeđuje zlo, nevini traže zaštitu i uvijek pošto je zle vještice i dobre vile. Nafisi ga citira.
- Onda je i svaki život bajka - progovori Cynthija tako tihim glasom da su se morale nagnuti prema njoj. - Svi smo zarobljeni između dobra i zla. Svi želimo zaštititi nevine. Ponekad je teško shvatiti na koji način. Je li netko mogao zaštititi Lolitu? Je li djevojka iz Teherana koja je otišla na izlet s prijateljima i poslije bila zatvorena i podvrgnuta ginekološkim pregledima mogla biti zaštićena? Možemo li uistinu zaštititi svoju djecu? Možemo samo pokušati, a ponekad se i takvi pokušaji pokažu pogrešnima.
U glasu joj se osjećala tjeskoba. Svaka je riječ bila iscijeđena iz zgusnutog jada, strašne nesigurnosti koja joj je preplavljivala srce. Sagne glavu, a kosa joj poput plamenog zastora prekrije lice. Nisu mogle pročitati što joj piše u očima.
- Možda je bilo glupo što smo odabrale baš ove knjige, Cynthija - reče Jen sa žaljenjem. -S obzirom na...
- S obzirom na što? - upita Cynthija mirno.
Nisu odgovorile, posramljene zbog njezinog čuđenja, zbog činjenice da je bila nesvjesna njihovih opsesivnih razmišljanja. Elizabeth prekinu tišinu.
- Cynthija ima pravo. Moramo pokušavati - reče ona. - Jedina je tragedija ne pokušati. Humbert nije ni pokušao nadvladati svoje nagone. Nije ni razmišljao da zaštiti Lolitu. Samo ju je želio iskoristiti. On je gori od bilo kakvog ljudoždera iz bajke. Na neki način takva je i Charlotte, njezina majka, koja bi je poslala iz kuće, zabranjujući joj pristup u kraljevstvo njezinog doma.
- A što ako se donese pogrešna odluka? - upita oklijevajući Rina.
Cynthija koja je listala knjigu naglo podigne glavu, ali odmah obori pogled.
- Odluke se mogu povući - odsječno će Donna. - To se događa svaki dan. Razvodi i pomirbe. Prekršeni ugovori. Parnice koje se pokreću, a onda povlače; neprijateljstva koja se promeću u prijateljstva. Pisci to dobro znaju. Oni započinju nova poglavlja, mijenjaju završetke. Ako imaju sreće kao Nafisi ili Nabokov, odlaze u drugi grad, drugu zemlju i pišu drugu knjigu.
- Ne mogu se mijenjati baš svi krajevi priča - dometnu Rina. - U stvarnom životu stvari znaju biti izvan kontrole.
Jeremyjeva bolest, njegova i njezina ranjivost još uvijek su je opsjedali. Tjednima nakon njegovog oporavka, još uvijek se znala probuditi usred noći slušajući kako ritmično diše. Primakla bi mu se tako blizu da je mogla udahnuti slatki miris njegove kože i kose.
- Ti to možda ne shvaćaš, Donna. Nemaš djecu i nisi u braku - reče Elizabeth.
Odmah su joj oprostile ovu neugodnu primjedbu. Možda su i malko zamjerile, ali prije svega su osjećale sućut. Život joj je izmakao kontroli, a njezini pažljivo zamišljeni planovi otišli su u vodu zbog Adamovog autizma. Donna je mirno dolila još kave u šalicu.
Jen je odmah prepoznala nadmoćni ton sestrinog glasa; nije se promijenio još od dana djetinjstva. Elizabeth ga je koristila u obraćanju kućnim pomoćnicama i njegovateljicama, a po svoj prilici tako je razgovarala i s roditeljima problematičnih učenika. To je i bio razlog što je majčine njegovateljice nisu voljele i radije su kontaktirale s Jen. Sada je s nervoznim, obrambenim stavom čekala Donninu reakciju.
Ali Donna se samo nasmiješila.
- U pravu si, Elizabeth - odvrati vedrim tonom. - Naravno da ima ishoda koji se ne mogu promijeniti. Ali ja govorim o situacijama koje se mogu promijeniti. Uzmi samo djevojke iz iranske grupe. Neke od njih, kao i sama Nafisi, donijele su odluke koje su im promijenile život. Najmlađa, Nasrin, pobjegla je u Englesku. Mitra je otišla u Kanadu. Yassi je - jako mi se sviđa to ime - sada u Teksasu, a ona čarobna Azin u Kaliforniji. Sjetite se da je Azin ostavila svoju kćer u Teheranu da bi ona mogla živjeti vlastiti život. Mislim da su im hrabrost za takve odluke dale upravo knjige koje su čitale, kao i njihova sposobnost da zamisle drukčije svjetove, da iskoriste izmišljene likove kao uzore za promjenu svog života.
- A što je sa stvarnim likovima, stvarnim djevojkama iz teheranske grupe? Mogu li i one biti primjer? Azin je napustila kćer da bi mogla živjeti s novini mužem u Kaliforniji? Možemo li odobriti napuštanje djeteta i to nazvati hrabrošću? - upita Elizabeth ogorčeno.
Znale su da misli na Adama čije su je potrebe zatočile u braku i obvezale na posao. Može li ga ona napustiti i zahtijevati vlastiti život?
- Postoji i nešto što možemo nazvati odgovornim napuštanjem. Azin je ostavila kćer sa bivšim mužam. Dijete će imati dobru skrb, a da je ona ostala, muž joj ne bi dopustio da kćerki nametne svoje vrijednosti. Tako da je spasila vlastiti život. Na neki način nije ni imala izbora. Čak je i Charlotte Haze, Lolitina grozna majka, bez obzira što je željela udaljiti malu iz svog života, ipak organizirala za nju internatsko školovanje. To nije idealno rješenje, ali je na svoj način odgovorno - reče Trish. - Jučer sam se baš pitala kako vi vidite Charlotte.
- Ja je nisam mogla podnijeti - reče Cynthija. - To je vulgarna, uobražena kučka.
- Ja sam osjećala sažaljenje - prizna Donna. - Udovica s romantičnim maštarijama zaglavila u provincijskom gradiću.
- Ona definitvno nije mogla biti uzor mladim Irankama - reče Rina. - Druga je stvar s likom Lolite.
- Lolita? Kako je ona mogla služiti kao uzor? Ona je bila žrtva. Humbertova žrtva, baš kao što su Iranke bili žrtve Homeinijevih ljudi - pobunila se Jen.
- Ona nije bila potpuno pasivna žrtva - naglasi Trish. - Borila se. Bunila se i odgovarala. Imala je pogan jezik i vraćala je udarce ponekad i jače nego što je dobila. Voljela bih da mi je bila pacijentica. To nije pasivno-agresivan tip kao anoreksičarke. Nafisi na jednom mjestu govori o tome; o njezinim malim pobunama, frizurama, manikiranim noktima. Mali, ali drski pokušaji.
- A što je s likovima iz drugih knjiga koje su čitale - Fitzgeraldov Gatsby, Jamesova Daisy Miller, sve one junakinje Jane Austen u potrazi za prikladnim muževima? Mogu li se one nazvati hrabrima? - upita tih Cynthija.
Uhvatile su se za ovu repliku i uslijedila je lavina odgovora. Riječi su se slijevale. Međusobno su se prekidale, upadale u riječ, ispričavale pa opet prekidale. Bio je to kovitlac ideja zbog kojih su im se krijesile oči, a lica se rumenjela. Kao i uvijek uživale su u brzim razmjenama misli, ushićene slušajući tuđe stavove bez obzira jesu li se slagali s njihovima. Gorljivo su listale knjige, tražeći frazu, odlomak, potvrdu.
- Da, Gatsby je bio hrabar. Čovjek koji je sam stvorio svoj život.
Donna je bacila pogled na Rinu, a ova se skrovito smiješila i gledala na stranu.
Sve su imale mišljenje o Gatsbyju.
- Nepokolebljiv u svojoj ljubavi prema Daisy - reče Jen, a Trish se složi.
- Znao je preuzeti rizike, nije zazirao od poslova s kriminalcima, niti se bojao sam postati kriminalac.
Bila je to čudna primjedba od nekoga kao što je Elizabeth.
- A Daisy Miller, jadna Daisy, ona je bila zbilja smiona. Američka djevojka koja se oprla snobizmu europske aristokracije, dovoljno hrabra da odluta u rimski Forum usred studene zimske noći. Čini se da je zapravo koketirala sa smrću.
Rina čeznutljivo uzdahnu. Oduvijek su joj se sviđale snažne junakinje iz romana Henryja Ja mesa.
- Misliš da je potrebna hrabrost za izazivanje smrti? - upita tiho Donna, sva crvena u licu, na što se Rina lecnu. Odmah se prekori zbog vlastite neosjetljivosti i posegnu za prijateljičinom rukom, ali Rina naglo ustade i otiđe do prozora. Prstom je prelazila preko vlažnog, blistavog stakla.
- A tu su i sestre Bennet, pune ponosa i predrasuda. Jane Austen ih je sjajno prikazala -reče Cynthija. - Uvijek ću radije uzeti njezine knjige nego Nabokova, iako priznajem da je bio izvrstan promatrač.
Sve se nasmijaše, zadovoljne same sobom i jedna drugom. Prepričavale su omiljene prizore iz knjiga, sjećale se tih malih literarnih dragulja koje su sačuvale u sigurnim škatuljicama sjećanja. Cynthija je pročitala Nabokovljev pogovor knjige, u kojem opisuje svoje omiljene slike, zvukove koji mu odjekuju u sjećanju i vješte evokacije neuhvatljivih pejsaža.
Trish je u međuvremenu skuhala drugi lončić kave i sad im je punila šalice.
Raspoloženje se postupno smirilo. Već umorne nastavile su razgovarati o sporednim likovima knjiga, spekulirati o drukčijim ishodima događaja. Što bi bilo s Lolitom da Humbert Humbert nije ušao u njezin život? Rina je rekla da bi vjerojatno postala blagajnica u samoposluzi. Donna ju je poslala na koledž gdje bi upoznala studenta farmacije i za njega se udala.
- Medicinska sestra u staračkom domu - predloži Jen.
- Koja zavede starca bez nogu - upadne Elizabeth u pravoj provali zlobe.
Sve su se nasmijale.
- Ja se neću igrati - reče Cynthija. - Znate da ne volim ulaziti u područje "što ako".
Ustala je sa stolice popravivši kapuljaču na grimiznoj vesti i zagledala se kroz prozor. Divile su se njezinoj hrabrosti da na sebe stavi takvu boju, ali ona nije pogriješila. Šefica marketinga u Nightingaleu nije ni smjela griješiti kad je bila u pitanju moda.
- Auto mi je dolje. Imam poslovni sastanak rano ujutro. Treba li koga povesti?
Odmahnule su glavom gledajući je kako navlači kaput i uzima torbu.
- Kolači su bili super, Cynthija - reče Trish.
- I meni su se svidjeli.
Smiješila se - ta elegantna, plemenita Cynthija čija je inače savršena šminka već izblijedila otkrivajući tamne kolobare i omršavjelo lice. - Gdje ćemo se naći idući put?
- Kod mene - reče Elizabeth. - Sigurna sam da sam ja na redu.
- Znači kod Elizabeth - složi se Trish. - Mi ćemo dogovoriti datum. Mislim da će to biti u ožujku.
Otpratila je Cynthiju do vrata, poljubila je u obraz i vratila se u sobu koja se sada doimala sablasno praznom. Žene su sjedile u tišini slušajući kako se vrata dizala otvaraju i zatvaraju. Jen otiđe do prozora gledajući kako Cynthija ulazi u crni automobil, a onda se vrati na sofu. Kava joj se već ohladila, ali ona je ipak ispije uživajući u njezinoj gorčini. Trish konačno prekine šutnju.
- Sinoć smo vidjeli Erica - reče tiho. - Jason i ja.
- Gdje? - upita oprezno Jen.
Kao i uvijek Jen je osjećala potrebu da zaštiti Erica. Namjeravala ga je nazvati po povratku iz Meksika, ali nikako nije nalazila vremena. Preuzela je dodatni posao za jednu reklamnu agenciju, a radila je i na dovršavanju stripa na temu Lutrije. Činilo se da je njezina odsutnost povećala Ianovu energiju. Dovršio je još jedno platno, i sada je radio na seriji akvarela slikajući motive koje je skicirao još na Rhode Islandu. U planu je bila velika izložba i Jen je preuzela telefoniranje galeristima i odgovarala na važne telefonske pozive.
- Osjećam da se približavam onome što želim, što znači da se približavam onome što oboje želimo - rekao joj je, privijajući je u sebe, a ona je osjećala njegovu novu odlučnost pomiješanu s nježnošću.
Sve to je značilo da joj je ostajalo jako malo vremena za posjete majci, a još manje za eventualni sastanak s Ericom, koji je ostavio još nekoliko poruka na sekretarici. Nazvat će ga uskoro, obećala je sama sebi. Što prije.
- U restoranu u West Villageu - odgovori Trish. - Bio je s nekim. S vrlo mladim muškarcem.
Zagledala se u svoje ruke. Nije bila sigurna treba li podijeliti ono što je Jason sarkastično nazvao "njezino viđenje Erica" s ostatkom grupe, ali impuls je bio previše jak. Prešutjeti bi značilo neku vrstu izdaje. Sve su one bile tajne sudionice, svaka od njih jednako i s istim osjećajem krivnje, u čeprkanju po Cynthijinoj tajni koja je bila u isto vrijeme iskušenje i prijetnja.
- Muškarci mogu imati prijatelje istog spola. To ne znači da su homoseksualci - reče Jen.
- On i Cynthija su dugo u braku. Imaju djecu. To valjda govori nešto o njegovoj seksualnosti.
Rina je gužvala svoj rupčić. Bilo bi joj draže da je Trish šutjela, da nije uopće vidjela Erica. Njezin je život upravo postajao jednostavniji. Nije željela da se život njezinih prijateljica zakomplicira.
- Koliko smo puta čuli o oženjenim muškarcima u dugom i naizgled sretnom braku koji su odjednom otkrili da ih privlače drugi muškarci? - upita Elizabeth. - Bert je imao kolegu, običnog tipa s običnom ženom i troje obične djece, koji na kraju i nije ispao tako običan. "Izašao je iz ormara", otkrio da je već dvadeset i pet godina vodio dvostruki život i da se sada, nakon što je zaradio mirovinu, seli na Key West sa svojim partnerom. Obična žena i djeca su dobili mirovinu jer je njegov partner bio jako bogat i svi su nastavili živjeti veselo i sretno. Ili možda nesretno, ovisi o slučaju. Neveselo se nasmijala. Dobro je poznavala nesretne završetke.
- Ima i žena koje odjednom izađu iz ormara - dometnu Donna. - Trish i ja poznajemo medicinsku sestru iz naše bolnice koja je napravila isto. U današnje vrijeme to nikome ne smeta.
- Sigurno je smetalo njezinom mužu - reče Trish. - A smetalo bi i Cynthiji.
- Ako je istina - odreže Jen. - A ne mora biti. Eric je mogao biti s nećakom, kolegom, studentom kojemu predaje. Postoji jako mnogo mogućnosti. Dajte, molim vas, poznajemo ga godinama. Je li ijedna od vas ikad pomislila da je on gay?
Sve su odmahnule glavom. Uvijek su mislile da je ljubazan. Znale su da je pažljiv i gostoljubiv. Smatrale su ga privlačnim. Divile su se njegovoj karijeri, životnom glamuru koji je tako velikodušno dijelio s drugima. I kao najvažnije, vidjele su ga kao dobrog muža i oca, prikladnog i uspješnog partnera kraljici mature.
- Ali s kolikom sigurnošću možemo reći da poznajemo drugu osobu? - upita Donna. Još jednom pogledom dotakne Rinu, svoju blisku prijateljicu i cimericu iz studentskih dana. Rina je stajala uz nju na majčinom sprovodu i samo je Rina znala kako je njezina majka umrla. Sjetila se noći koju je provela u bolničkoj čekaonici dok je Rina rađala, sva prestrašena zbog prijateljice čijoj se hrabrosti divila, čijih se impulsivnih reakcija plašila, čije je dijete prigrlila kao svoje.
Svake je godine pekla tortu za Jeremyjev rođendan, kupovala mu cipele, vodila ga u dječji muzej. Bila je teta Donna, najbolja mamina prijateljica. Ipak, koliko je dobro poznavala Rinu, koja se često mijenjala, držala za sebe svoje tajne i koja sada sjedi nasuprot Raya u restoranima i uz njega na koncertima? Bilo je neobično, znala je to dobro, s kakvom je lakoćom prihvatila činjenicu da su njezina najbolja prijateljica i onaj plemeniti, dragi čovjek koji joj je bio ljubavnik, sada vezani dubokom, nedokučivom intimnošću. Koliko ju je dobro poznavala?
Koliko je dobro poznavala druge - Cynthiju i Trish, Elizabeth i Jen? Jesu li se one žene iz Teherana međusobno poznavale? Služe li im možda knjige koje čitaju kao emocionalni štit od dubljeg osobnog angažmana? Ova su je pitanja ražalostila. Pogleda prijateljice koje su zamišljene sjedile i šutjele.
Jedna po jedna, polako počeše zatvarati knjige. Elizabeth, koja je pisala bilješke za svake rasprave, stavi poklopac na penkalu i spremi je u torbu. Trish odnese tanjur s kolačima.
- Sljedeća knjiga? - upita Elizabeth.
- Tvoj izbor. Naći ćemo se u tvom stanu - reče Rina.
- Imaš li što protiv da uzmemo Stakleno zvono i Ariela? - obrati se Elizabeth Rini. - Znam da je to tvoje područje, ali mislila sam da bi Sylvia Plath mogli biti zanimljivo zimsko štivo.
Jen odmah prepozna provokativnu nijansu u sestrinom glasu.
- Nemani ništa protiv - odgovori Rina. - To će mi čak biti od koristi, ako vam ne bude smetalo što ću vaše primjedbe iskoristiti za svoj doktorat.
- Bit ćemo polaskane - reče Trish, i sve se nasmijaše. Raspoloženje se popravilo. Cynthija i Eric su im nestali iz misli, i one su nasmiješene uzimale svoje kapute i torbe.
- Izvrsna večera - Donna pohvali Trish, grleći je na vratima.
- Fantastična - slože se uglas i ostale.
- I sjajna rasprava - doda Jen uz sveopći žamor odobravanja.
Dok su stajale pored izlaza začuje se zvuk Jasonovog ključa. Pozdravile su ga toplo, uz veseli smijeh. Njegova je nazočnost bila točka na "i" ove večeri. Obgrlio je Trish kao da je ponovno prisvaja samo za sebe, i par je ostao na vratima pozdravljajući grupu žena koje su ulazile u dizalo.

Sedmo poglavlje


Hej, Jen! Smijemo li vidjeti što radiš?
Jen je sjedila za svojim crtaćim stolom u radnoj sobi u Nightingaleu. Podigla je glavu i ugledala Cynthijine kćerkice koje su stajale na vratima.
- Liza! Julie! Što radite ovdje? Danas nema škole? Ili možda markirate?
Djevojčice se nasmijaše i žustro odmahnuše glavama dok im je crvenkasta kosa svezana u konjski rep lepršala gore-dolje. Liza je svoju svezala plavom mašnicom u skladu sa svijetloplavom majicom, a Julie je imala ružičastu kopču također usklađenu s odjećom. Jen nije morala ni pogledati da bi znala kako su i Lizine čarapice plave, a Juliene ružičaste. Cynthija je pomno pazila na takve detalje. Ona ih nije mogla ujutro sama oblačiti, ali njihove su školske uniforme morale biti besprijekorne. Tipično za nju.
- Pokvarilo se grijanje u školi. Mae je u kupovini, a Ingrid nije bila kod kuće. Ona dođe tek kad se vratimo iz škole. Nazvali su mamu i ona je poslala po nas auto i rekla nam da možemo biti ovdje dok se ona ne vrati. Rekla nam je gdje ćemo te naći - reče Liza sva ponosna zbog preciznosti svog izvještaja. - Rekla je da nas možeš nešto naučiti. Ja bih isto htjela biti umjetnica.
- Ja ne bih željela, ali i ja bih gledala - reče Julie i primaknu se bliže crtaćoj ploči gledajući Jenine radove.
- Super - reče Jen skrivajući neraspoloženje. Kako to Cynthija misli? Nazvala ju je da pod hitno sredi nekakav crtež koji je drugi zaposlenik zabrljao, a sad očekuje da joj čuva djecu. Nije sličilo Cynthiji da je ovako iskorištava. Ili možda jest? Kad Cynthija želi nešto obaviti, ona to želi odmah bez obzira na tuđe planove. Možda je iskorištavala i Erica, a onda se on poželio osvetiti i napravio nešto, po njezinom mišljenju neoprostivo. Odmah se pokaje zbog nelojalnosti ovakvih razmišljanja. Cynthija je bila njezina prijateljica, bliska prijateljica i ona se u znak kajanja primakne djevojčicama poljubivši ih u obraz.
- Evo vidite što radim - reče. - Ovdje su fotografije nekih stvari koje bi vaša mama željela prodati - tu su pritiskivać za papir, podupirač za knjige i svijećnjak. Ja ih moram rasporediti i nacrtati da bi ljudi koji čitaju novine mogli reći "vidi, ovo baš super izgleda. Ja ću kupiti ovaj podupirač" i odmah otrčati u Nightingale.
Dok je govorila porazmjestila je fotografije i vješto nacrtala tri knjige između podupirača, dodala svijećnjak s gorućom svijećom i postavila pritiskivač na sliku otvorene knjige.
- Zašto u novinama ne stave samo fotografije? - upita Liza.
- Zašto to ne napraviš na računalu? - reče Julie i primaknu se bliže.
Ona je bila ozbiljnija sestra. - Zašto nisi nacrtala sjenu? Svijeće ljepše svijetle ako ima sjene.
Bila je očevo dijete. Imala je njegovo oko za nijanse i kompoziciju.
Jen baci pogled prema telefonu. Eric joj je ostavio dvije poruke. Zvučao je kao da se ispričava. Nazvat će ga uskoro, prije kraja tjedna, obeća sama sebi. Nasmiješila se njegovim kćerima, primjećujući po prvi put kako su im duge trepavice slične njegovima, kao i plamene vitice kose koje su im padale niz obraze.
- U pravu si - složi se Jen i doda sjenu. - Vaša mama želi crteže a ne fotografije zato jer misli da će crteži privući više pozornosti. A ja bolje radim ove stvari rukom nego na računalu. Hoćete li vi cure prestati stalno pitati "zašto"?
- Ima puno stvari koje bismo željele znati - reče Julie. - Ti nam odgovaraš, ali drugi neće. Mi uvijek pitamo o raznim stvarima, o važnim stvarima, ali nam nitko ne odgovara.
- O kakvim to važnim stvarima ispitujete?
Jen poprska crteže sprejem za fiksiranje, a onda ih postavi uz tekst Neka vaš radni stol zrači ljubavlju. Njezin radni stol nije pozivao na ljubav, primijeti cinično. Gomile nedovršenih crteža i neplaćenih računa vikali su samo jednu riječ - "previše".
- Na primjer zašto tata više ne živi s nama? Zašto je otišao? Djevojčice su se zagledale u Jen, a zelene su im oči prodorno blistale.
- Žao mi je. Takvo pitanje morate postaviti mami - reče Jen odvrativši pogled.
Da su zaplakale, ni ona se ne bi mogla suzdržati. Pomisli koliko su njihova pitanja različita od onih koje je sama postavljala kao djevojčica. Zašto su oni još uvijek skupa? Zašto se ne rastave? pitala se kad bi svađe dosegle zastrašujući vrhunac. Željela je da se razdvoje. Žudjela je za zvukom zatvaranja vrata koji bi označio nepovratni odlazak.
- Kakvo pitanje?
Cynthija je stajala na vratima sobe, u jednostavnom, ali elegantnom crnom kostimu. Držeći mapu pod rukom prigušila je zvuk mobitela koji je prikačila o srebrnasti pojas.
Prišla je Jeninom stolu, proučila crteže i nasmiješila se.
- Baš sam to željela. Upravo to - reče. - Nadam se da te ove moje vragolanke nisu previše gnjavile.
- Ma ne. Bile su divne - odgovori Jen.
- Lijepo. Liza, Julie, nazvala sam Mae i ona će doći po vas. A sad mi recite što me to imate pitati?
- Htjele smo te pitati možemo li dobiti sladoled - reče Julie i lukavo pogleda prema Jen.
- Naravno. Reći ću Mae da ga kupi. Ali samo po jednu kuglu svaka. Hvala ti, Jen.
- Hvala, Jen - zacvrkutale su uglas i otrčale.
- Ja ti još jednom zahvaljujem - reče Cynthija. - Jesi li gotova za danas?
- Nisam. Imam još jedan sastanak, a onda bih skoknula do knjižare da vidim imaju li koji primjerak Staklenog zvona. Nisam još ni počela čitati knjige za naš idući sastanak.
- Sretno! Moja ih tajnica nije uspjela pronaći. Na kraju je otišla u Amazon. Ne znam zašto sam se toliko žurila. Bacile su me u depresiju.
Cynthija se uputi prema vratima, a onda naglo zastane.
- Misliš da su djevojčice dobro? - upita. - Misliš da dobro podnose ovu situaciju?
Jen je oklijevala.
- Čini mi se da se dobro nose - reče na kraju. - Ali vjerujem da im je teško.
Nije željela lagati, ali nije ni znala potpunu istinu. Cynthija podigne obrve. Takav odgovor nije ni očekivala ni željela.
- Shvaćam - reče hladno. - Nemoj se ubiti poslom, Jen.
- Neću, ne boj se.
Nažalost, imala je jako naporan dan trčeći iz Nightingalea na sastanak s umjetničkim direktorom jedne agencije koji je tražio hitan i opsežan prepravak nekakve makete. Bilo je već kasno kada se kroz sumrak prožet kobaltnim nijansama kasne zime uputila do knjižare Strand u Desetoj ulici. Sva sretna hodala je između polica prepunih knjiga, listajući naslove koje je već čitala i voljela sve dok nije pronašla istrošeni primjerak Staklenog zvona. U blizini se nalazio i primjerak dnevnika pjesnikinje s još nerazrezanim stranicama. Na koricama je bila fotografija sa koje se ona pretjerano vedro smiješila, a nevidljivi joj je obožavatelj pružao bijelu ružu. Jen je oklijevala prije nego se odlučila kupiti obje knjige. Deset dolara i nije bilo malo s obzirom da je opet bila u stisci. Putovanje u Meksiko, bez obzira na brižljivo planirane troškove bilo je luksuz, a računi za majčinu njegu samo su rasli. Ipak, jako je željela ovaj dnevnik. Ianova će se izložba posve sigurno otvoriti krajem proljeća i vjerovala je da će se veće slike brzo prodati. U svakom slučaju kad dovrši sve radove, moći će opet preuzeti podučavanje u slikanju što će značiti stalne prihode. Obećao joj je to, a ovih je dana održavao svoja obećanja.
- K vragu sve, mogu si valjda priuštiti knjigu od deset dolara - reče poluglasno i stane u red za blagajnu. Djevojka s kosom svezanom u rep i obraza rumenih od vjetra koja je stajala do nje u redu držeći primjerak Umjetnosti francuske kuhinje, zirnula je u knjigu u Jeninoj ruci i oborila pogled.
- Moj književni klub obraduje Sylviu Plath - reče Jen zapitavši se zašto ima potrebu za objašnjavanjem. Čitanje njezinih djela nije je činilo depresivnom. No ona je uvijek bila sklona objašnjavanjima, izbjegavanju nesporazuma, čak i pri najpovršnijim susretima.
- O, super! - reče djevojka. Zatim pokaže na svoj izbor. - Ja ovo kupujem jer upravo učim kuhati. Dečko mi je bio u Parizu kao brucoš i jako voli francusku kuhinju.
- To je dobar početak - reče Jen s odobravanjem. Pokuša se prisjetiti kada je zadnji put nešto pripremila da ugodi Ianu. Nije se mogla sjetiti kad su posljednji put zajedno jeli. Bilo je to prije više tjedana. Dodatni poslovi koje je preuzela da bi mogli platiti račune značili su da se kasno vraća kući i da je tada previše iscrpljena za kuhanje. Ponekad ga ne bi zatekla kod kuće. Ostavio bi samo nažvrljanu obavijest na svom stolu. Morao se sastati s galeristom ili stići na projekciju kakvog art filma. Tu i tamo je odlazio na izložbe drugih umjetnika.
Najčešće bi nervozno zgužvala te papiriće, ali bi ih ubrzo izravnala i osjećajući grižnju savjesti zbog takve reakcije stavila ih na rub radnog stola. Nije ga mogla kriviti što je nakon čitavog dana rada na slici odlučio izaći vani, a osim toga i sama je trebala nekoliko sati samoće. Tada se mogla posvetiti svom poslu ili na miru čitati.
Promatrajući kako blagajnica stavlja kupljene knjige u vrećicu, odjednom shvati da se napola nada kako Iana neće zateći kod kuće. Željela je sama razrezati stranice dnevnika, udahnuti miris papira nedotaknutog od drugih čitatelja. Ushićivala ju je svaka knjiga tek izašla iz tiska, koja je odisala svježinom. Već je zamišljala blijedo jantarno svjetlo svoje noćne lampe kako pada na oštro otisnuta slova dok ona polagano okreće stranice i uranja u život mlade pjesnikinje s tragičnom sudbinom. Pokuša se prisjetiti koliko je godina imala Sylvia Plath kada je, za ledene londonske noći, počinila samoubojstvo. Mora da je bila stara otprilike kao članice književne grupe.
Zadrhtala je i pomislila kako bi voljela još večeras početi s čitanjem dnevnika. Nadala se da će knjigu pročitati brzo i posuditi je Elizabeth prije sastanka. Na taj će način, barem donekle opravdati troškove.
- Sretno s kuhanjem - doviknu djevojci dok je izlazila iz knjižare.
Kada se popela na tavan, pronašla je Ianovu poruku prikačenu na hladnjak. Ja sam na predavanju o impresionizmu. Čekao sam te jer sam mislio da bi i ti željela ići. I. Samo inicijal. Nikakvog iskaza žaljenja. Ništa poput I Volim te ili Bilo bi mi bolje s tobom.
Osjetila je nalet pravedničkog bijesa. Tako nešto joj je bilo nepoznato do sada, ali osjetila je kako je ispunja snagom. Kasnila je zato što je radila posao kojim će platiti njihovu stanarinu. Još jutros ga je izvijestila o svojim obvezama. Nije je smio kriviti. Preplašila se ovog naleta emocija. Ponovno je pročitala tekst pokušavši se smiriti. Pretjerala je. On je nije ni zbog čega krivio. Uto zazvoni telefon i ona drhtavim rukama podigne slušalicu, ljuta na sebe, nadajući se da je to Ian.
Elizabeth je kao i uvijek bila odsječna. "Hej, kako si?" predstavljalo bi valjda gubljenje vremena.
- Zdravo, Elizabeth.
Nastojala je zvučati mirno. Njezina sestra je posjedovala sposobnost prepoznavanja i najmanje tjeskobe ili razdražljivosti u njezinom glasu i jedva je čekala istražiti razloge svakog trenutka ranjivosti. Braća i sestre, jednom joj je objasnila Trish, imaju instinkt za prepoznavanje bolnih mjesta, dobro poznaju rane i slabosti djetinjstva koje svi prenosimo u zrelo doba života. Naravno da neće ništa govoriti o Ianovoj poruci. To bi samo dolilo ulje na vatru glupih primjedbi njezine sestre protiv Iana. Elizabeth bi dobila dodatni materijal za svoj prezir.
- Baš sam mislila na tebe - odgovori previše spremno. - Kupila sam dnevnik Sylvije Plath i baš sam mislila kako ću ti ga posuditi nakon što ga pročitam. Knjiga bi ti mogla biti od pomoći za pripremanje uvodnog teksta.
- Već sam ga našla u knjižari. Došla sam već do pola knjige i moram ti reći da nisam baš zavoljela našu pjesnikinju. No nije to razlog zbog kojeg te zovem.
Ne, sigurno nije, pomisli Jen. Elizabeth nikad nije zvala bez razloga. Šutjela je i polako derala Ianovu poruku u sitne komadiće.
- Jesu li te zvali iz staračkog doma? - upita Elizabeth.
- Ne. Zar se nešto dogodilo?
- Nije mi baš posve jasno. Kažu da je možda imala seriju malih moždanih udara. Izgleda zbunjeno a Fanja, ona ruska njegovateljica...
- Znam tko je Fanja - prekinu je Jen. - Ja joj ispisujem čekove. Elizabeth načas zašuti, iznenađena Jeninim oštrim odgovorom, kao što je bila iznenađena i sama Jen.
- Što je s Fanjom? - upita Jen nešto ljubaznije.
- Fanja je, dakle, primijetila da je desna strana tijela slabija. Ima problema s korištenjem jedaćeg pribora i sličnim stvarima.
Jen primijeti da ni u jednom trenutku nisu spomenule riječ "majka". Barem što se tiče toga, postupale su jednako. Prema ženi koja ih je rodila ponašale su se savjesno, ali se nisu pretvarale da je vole. Na kraju krajeva, ni ona nikad nije izrazila ljubav prema njima. Tijekom čitavog djetinjstva morale su se braniti od njezinih iracionalnih napada bijesa. Elizabeth, naoružana gorčinom, zalupila bi vratima bježeći tako od jutarnjih nervoza i večernjih okršaja, dok bi se Jen povukla u svoju tihu pasivnost. Obje su našle utočište u knjigama, nalazeći tako sklonište od stvarnosti. Činile su sve da izbjegnu scene i preduhitre bilo kakvu svađu.
Majka ih je plašila svojim gnjevom na rubu histerije, svojom ogorčenošću prema ocu, slabom povučenom muškarcu prema kojemu su osjećale sućut, ali ga nikada nisu poštovale. Kada je umro od srčanog udara bile su zaprepaštene majčinom žalošću. Tek mnogo kasnije shvatile su da nije žalila za njim, nego za izgubljenim objektom svog gnjeva. Oslobođena bijesa, zatočena u gorčini, ona se predala bolestima koje su bivale sve brojnije - visoki tlak, kronični umor, anemija - neizbježne, kronične muke ostarjelih i usamljenih. Lice joj se trajno iskrivilo u masku tjeskobe, tijelo se smanjilo, dok je nastavila bljuvati pogrde i optužbe zbog svojih problema kriveći za sve njih kao što je nekada krivila muža. Da, baš je njihova okrutna ravnodušnost bila uzrokom visokog tlaka i šećera. Za svakog njihovog posjeta hodnicima staračkog doma odjekivala je iracionalna dreka tako da su medicinske sestre i njegovateljice u čudu zurile u njih a onda nelagodno odvraćale pogled.
Otupljene od godina zlostavljanja, Elizabeth i Jen nisu više ni razmišljale o uzrocima majčina bijesa. Znale su da je prije oca postojao drugi muškarac u njezinom životu. Napustio ju je, a negdje u mračnoj mitologiji obitelji, nalazila se i priča o majčinom ocu, njihovom djedu, koji je napustio svoju obitelj. Pretpostavljale su da je majčin život bio samo niz razočaranja, ali joj i pored toga nisu mogle oprostiti muke koje im je zadala.
Napravile su sve što mogu da bi dobila što bolju njegu, pobrinule se oko svih njezinih poslova i redovito je posjećivale. Nikada im se nije zahvalila, a one su bile sretne zbog tog nedostatka zahvalnosti. Zbog toga je nisu bile prisiljene voljeti.
- Što bismo trebale napraviti? - upita Jen.

- Vjerujem da bi jedna od nas trebala otići do nje. Ja stvarno ne mogu. Na poslu mi je ludnica a nazvao nas je i Adamov terapeut. Želio bi porazgovarati s nama. Radi se o važnom dijelu novog programa. Tako da ćeš ti morati to obaviti.
- Ja ne mogu - odlučno će Jen. - Radim tri posla istovremeno pored mojih stalnih obveza. Cynthija mi je postavila jasan rok za ljetni katalog. Slušaj Elizabeth, mi tu ne možemo mnogo napraviti. Ima dobru njegu. Od kakve bi koristi bio naš dolazak?
- Vjerojatno si u pravu.
Elizabethine riječi bile su istovremeno prožete olakšanjem i nesigurnošću.
- Nazvat ću ih i objasniti - reče Jen. - Reci mi kako ti se sviđa Sylvija Plath, pjesme, dnevnik?
Jedva je čekala promijeniti temu i pobjeći od sjena prošlosti. Kao i uvijek, knjige su predstavljale sigurnu luku, a rasprave o piscima i njihovim djelima neutralan teritorij.
- Onako - oprezno će Elizabeth. - Neke njezine stvari su me uznemirile. Ništa u Staklenom zvonu ali pjesme iz Arijela i način na koji osuđuje majku u svom dnevniku doživjela sam prilično neugodno.
- Majke obično loše prođu - reče Jen. - Osim naše. Ona je to zaslužila.
- Po Bertu, majke su izvor svakog zla.
Elizabeth je zvučala iscrpljeno. - Barem je tako mislio. Sada kada znamo više o autizmu, promijenio je ploču. Mislim da se mijenja i u drugim stvarima.
Jen uzdahnu. Znala je da je Bert krivio Elizabeth zbog Adamovog autizma. Jedno ju je vrijeme zasipao Bettelheimovim tekstovima o majčinskom odbacivanju djeteta, skidao je s interneta podatke o pogubnom djelovanju hladnih i distanciranih žena na malu djecu. Ian joj je jednom rekao da ga je Bert pokušao odgovoriti od namjere da ima djecu s Jen.
- Njihova ih je majka udesila. Elizabeth je udesila Adama. Ne želiš valjda da ti se dogodi isto.
Ian ga je citirao od riječi do riječi.
- I Što si mu ti odgovorio? - upita ga Jen.
- Rekao sam mu da gleda svoja posla.
Jen osjeti ponos. Tamo gdje je ona izbjegavala sukobe, Ian je bio neustrašivo direktan. Njegova je snaga nadoknađivala njezinu slabost. Jedno drugog su nadopunjavali. U znak zahvalnosti popela se na prste i poljubila ga u obraz, uživajući u mekoći kože na svojini usnama.
- Spadam li onda i ja u tvoje poslove? - upita ga.
- Potpuno si u pravu - uvjeri je, prolazeći prstima umrljanim bojom kroz njezine tamne kovrče.
- Ah, Bert - reče sada Jen. - On zna biti priličan gad.
I dalje je mrvila ostatke lanove poruke, zgužvala ih u kuglicu i bacila.
- Da, zna biti takav - složi se Elizabeth. - Ali moram priznati da je bolji nego prije.
- Je li? - iznenađeno će Jen.
Elizabeth je rijetko raspravljala o Bertu, a i tada je zauzimala obrambeni stav, opravdavajući njegovo ponašanje kao što je opravdavala i svoje. Adamovo stanje, zahtjevi njegove njege, trebali su poslužiti kao opravdanje trajnoj ljutitosti koja im je prožimala živote, ogorčenju koje je davalo ton svakom razgovoru.
- Razmišljala sam da za naš sljedeći sastanak pripremim fondue od sira - reče Elizabeth mijenjajući ploču. Kuhanje je bila još sigurnija tema od literature. - Što ti misliš?
- Uzmi engleski cheddar. To će biti prikladno za razgovor o Sylviji Plath, s obzirom na njezinu opsesiju Engleskom. A i njezin muž, Ted Hughes, bio je nagrađivani engleski pjesnik pa će sve biti na svom mjestu - reče Jen. - Možda bismo tako trebate raditi sljedeće godine. Uskladiti jelovnike s knjigama koje obrađujemo. Tako smo za večeru s Anom Karenjinom trebale spremiti blini ili odrezak Stroganoff.
Ideja je zvučala zgodno i obje su se nasmijale.
- Mogu li to koristiti za fondue? - upita Elizabeth. - Engleski cheddar?
- Ne znam. Fondue baš nije bio hrana našeg djetinjstva. Sestre se nasmijaše, konačno opuštene i bez međusobne napetosti.
- Provjerit ću - reče Elizabeth. - Laku noć.
- Laku noć. I ne brini se o njoj.
- Ne, neću.
Jen zaklopi slušalicu i pomisli na majku kako bespomoćno leži u krevetu, pokušavajući podignuti desnu ruku i pokrenuti prste. Trudila se osjetiti sućut, barem privid suosjećanja ("Stara je, bolesna je, ona je tvoja majka," ponavljala je uporno u sebi) ali sve što je osjećala bila je mučna, nedefinirana tuga. Uzdahnula je, otišla do hladnjaka i izvadila zdjelu špageta koje je pojela hladne. Te večeri nije razrezala stranice knjige, već je nakon toplog tuša otišla u krevet i otvorila "Stakleno zvono".
"Svlvia Plath" - započinjao je predgovor, "napisala je ovu knjigu koristeći se pseudonimom Victoria Lucas, kako bi zaštitila svoju majku".
Jen još jednom prouči rečenicu i uzme olovku. "Zaštitila majku od čega?" napisala je na margini. Postavit će ovo pitanje na sastanku kluba. Zatvorila je oči i pomislila na blizanke. Prisjetila se izraza njihovih zelenih očiju, ponovno čula glasove koji su izgovarali laž o sladoledu samo da bi zaštitile majku od vlastite očajničke potrebe da shvate što se događa u njihovom domu. Zašto tata riše ne žiri s nama? Zašto? Cynthijina su djeca, baš kao i njezine prijateljice, žudjela za objašnjenjem koje im je uskraćeno. Zašto i opet zašto? Čula je to pitanje kao tužni refren nekog dueta i vidjela ih pred sobom sa svijetlom kosom koja im je padala na ramena. Ta joj je slika lebdjela pred očima dok je tonula u san. Probudila se kad su Ianove usne okrznule njezinu obrvu, a ruka mu nježno počinula na njezinoj glavi.
- Žao mi je što sam otišao bez tebe - reče. - Nadam se da se ne ljutiš.
- Ne, ne ljutim se.
Povukla ga je prema sebi puštajući da knjiga padne na pod.
- Zvali su iz staračkog doma - reče on. - Zaboravio sam ti ostaviti poruku. Neki problem s tvojom majkom.
- Znam.
- Sve će biti u redu.
- Znam.
S lakoćom je izgovorila tu laž. Ugasio je svjetlo i sada su ležali jedno uz drugo ušuškani u sigurnoj čahuri tame.
*

Na dan kada se grupa trebala sastati u njezinoj kući, Elizabeth nije otišla na posao. Nazvala je školu, zamolila tajnicu da joj upiše slobodan dan, zatim se zavalila u jastuke i promatrala Berta kako se pakira za put u Washington. I u tom je poslu, kao i u svemu drugom, bio pažljiv i metodičan. Izvadio je dva para čarapa, dva para gaćica, dvije potkošulje i dvije košulje iako će biti odsutan samo jednu noć. Ali on je uvijek uzimao u obzir mogućnosti manjih nezgoda, odgođen let, proliveno piće, mrlju od hrane, pretjerano znojenje koje bi moglo stvoriti neugodne vlažne krugove ispod pazuha. Njegov je pesimizam (po mišljenju Trish, koja ga nije voljela kao uostalom nijedna od članica grupe) bio potpuno u skladu s ovakvim mjerama predostrožnosti. Elizabeth ga je gledala kako uzima dva rupčića, a onda dodaje još dva. Mora da je danas naročito napet, pomisli ona ali ništa ne reče. Tijekom godina je naučila kada treba šutjeti.
- Zašto si uzela slobodan dan? - upita on. - Zar ih ne čuvaš samo za najnužnije potrebe?
- Mogu to napraviti bez problema - odgovori mirno. - Skupila sam više slobodnih dana nego što ću moći iskoristiti. Danas mi treba vremena za kupovinu i kuhanje. Znaš da je večeras sastanak književnog kluba.
- Ah, književni klub. Sveti književni klub. Barem ću to propustiti. Sad mi je već lakše što moram ići u Washington. Inače mi je zlo od ovih putovanja. Mrzim sva ta cjepidlačenja, izvještaje i samotne ručkove u prokletom hotelu.
- Možda bih ja mogla s tobom sljedeći put - upita ona ispitujući teren.
- Bi li željela? - Odgovor je bio jednako nesiguran kao i njezino pitanje.
Zbunjen svojom reakcijom, okrenuo se prema ogledalu i usredotočio na vezivanje kravate od skupe modrozelenkaste vune koju je Elizabeth kupila jer joj se činilo da mu se slaže s očima. Imala je pravo, pomisli s neobičnim zadovoljstvom. Njegovo duboko usađene oči sačuvale su boju, iako mu se svijetla kosa prorijedila, a razočaranje urezalo bore na lice.
Sjećala se kako ju je šarmirao već pri prvom susretu, spoju naslijepo koji im je sredio kolega s fakulteta. Glas mu je bio dubok, a snažne ruke na upravljaču odavale su sigurnost i smirenost. S konobarom koji je pogriješio u računu, raspravio je jasno i odlučno, a ona, kćerka slabog i cmizdravog oca, divila se njegovoj čvrstini. Imaoje planove, ispričao joj je već prve večeri. Dobro su mu išle brojke i rad na računalu. Namjeravao je otvoriti vlastitu firmu za analizu korporacijskih statistika. Oduševile su je njegove ambicije, očarala njegova prodornost. Smatrala ga je privlačnim i voljela dodir tih snažnih ruku na svom tijelu. Za tri mjeseca bili su zaručeni, a nakon šest mjeseci od prvog susreta i vjenčani. Pobjegla je iz doma koji je mrzila, od roditelja koje je prezirala. Sve što je ponijela iz starog svijeta bila je odjeća i kutija knjiga. Svoju noćnu lampu ostavila je Jen. U braku će moći čitati gdje hoće i kad hoće.
Za manje od godine shvatila je da je pogriješila. Bertova je snaga bila prožeta nestrpljivošću, upornost kojoj se tako divila bila je istovremeno agresivna i opsesivna. Tražio je potpunu kontrolu, provjeravao njezino kretanje, troškove, koristio njezinu plaću za posao koji nikako nije želio napustiti. Svađe su im postale prava kopija ljutitih okršaja iz njezinog djetinjstva.
Iako je već nosila Adama, odlučila je otići. Nije željela živjeti poput roditelja. Ispričala je to Jen kada je napustila Berta, govoreći odlučno i škrto kao i obično. Tada nije znala da će dijete biti hendikepirano, da će Adamov teški autizam zahtijevati skrb oba roditelja, da će za plaćanje čitave male vojske liječnika i njegovatelja trebati dvije solidne plaće. Savjesnost - a oboje su visoko cijenili tu vrlinu - prevladala je nad svim drugim opcijama.
Bert je napustio posao koji ga je doveo nadomak uspjeha i preuzeo državnu službu. Ona se odrekla sna o neovisnom životu vrativši se u okrilje braka. Sada je Adam sa svojim lijepim, dubokim i praznini očima i dugim finim prstima kojima je neumorno vršljao po okolini, dominirao njezinim danima, budio je noću, ispunjao joj snove i stvarnost. Ušli su u arenu međusobnog okrivljavanja, nabacujući se optužbama i protu-optužbama, a onda u kratkim trenucima optimizma - kada bi iskrsnuo kakav novi program ili novi lijek - na trenutak bi popustili. Tako je bilo i sada. Ljubav prema sinu, nada u budućnost ma kako bila krhka, držala ih je zajedno.
- Nazvat ćeš liječnika Theobalda i dogovoriti drugi sastanak? - upita Bert dok je zatvarao kofer. - Nadam se da nećeš biti previše zauzeta književnim klubom za tako nešto?
Ignorirala je sarkazam. Nije volio njezinu književnu grupu i mrzio je svjetove koji su se tamo otvarali Elizabeth. -"Pseudointelektualke", nazivao ih je s prezirom.
Nije mnogo spekulirao o razlozima Ericovog odlaska. Tvrdio je da zna istinu.
- To se dogodilo zato što je ona sebična manipulatorica - rekao je. - To je valjda jasno svakome osim tvojih prijateljica koje se raspadaju od silne analitičnosti i samosažaljenja.
Elizabeth mu nije proturječila. To ionako ne bi imalo smisla. Gotovo odmah je pokušao ublažiti svoju izjavu.
- Tebe ne svrstavam u tu kategoriju - rekao je i zašutio kao da bi želio još nešto dodati ali ona ga je prekinula.
- Razgovarat ću s Theobaldom - reče. - Iako mislim da je prerano da očekujemo nešto novo.

Prošlog su vikenda otputovali do južnog New Jerseya da vide Adama i porazgovaraju s liječnikom Theobaldom koji je bio odgovoran za novi program. Iako im se činilo da primjećuju neke promjene kod Adama, liječnik ili nije htio previše ohrabrivati.
- Imam osjećaj, a tako misle i ostali iz tima, da je u njegovom slučaju ova intervencija došla prekasno - rekao im je držeći oči oborene i govoreći tako tiho da su se morali nagnuti kako bi ga čuli.
Bio je to nizak čovjek u debelom odijelu od tvida, koje se činilo preširokim, kao da su mu tijelo umanjile boli s kojima se susretao. Tamna čupava brada i gusta neuredna kosa bile su prošarane sjedinama, iako su podaci koje je Bert našao na internetu otkrivali da se radi o mladom čovjeku od četrdeset godina. Elizabeth je pomislila da svoj izgled duguje brizi o vlastitoj autističnoj djeci, sinu i kćeri. Tu su informaciju saznali iz njegovog intervjua. Elizabeth je osjetila nelagodu pročitavši tako intiman podatak na ekranu računala. Ipak, činilo joj se da se može pouzdati u čovjeka koji je bio tako blisko povezan s problematikom autizma. Pitala se je li ovaj program pomogao njegovoj djeci ili su možda i oni bili prestari.
- Učinilo nam se da vidimo neke promjene kod Adama - ustrajala je. - Ruke su mu mirne i činilo se da gleda direktno u nas.
- Vi želite te promjene - strpljivo odvrati liječnik Theobald. Njegove ruke nisu nipošto bile mirne. Stiskao je šake, ispružao prste. Nije gledao direktno ni u Elizabeth ni u Berta.
- Znamo što smo vidjeli - reče Bert istim onim jasnim odlučnim tonom kojim se obratio konobaru na njihovom prvom sastanku. I sada je osjetila natruhu divljenja, sjećanje na čovjeka za kojeg se udala.
- Znani da sudjelovanje u ovom programu predstavlja za vas velik novčani izdatak -reče liječnik. - Ne bih želio da to bude uzalud.
- To je naša stvar, a ne vaša. Bertov je glas sada zvučao još oštrije.
- Razumijete da postoji izvjestan rizik. Sada namjeravamo izvesti vani djecu koja su se do sada nalazila u zaštićenom okružju škole. Željeli bi smo im proširiti horizonte. Odvest ćemo ih u park, možda čak u trgovački centar. To ćemo, dakako, raditi postupno, a uz djecu će uvijek biti njihove sjene.
Elizabeth se lecnu. Znala je da se pomoćnici koji pojedinačno rade s djetetom, slijedeći ga u svakom trenutku, nazivaju "sjenama", ah njoj se ta riječ činila uvredljivom. Kao da su Adam i druga djeca slični Peteru Schlemielu, junaku njemačke priče koji nije imao sjenu. Kao da se radilo o još jednom hendikepu. Posve nezvan u svijesti joj iskrsnu stih iz pjesme Sylvije Plath koji je pročitala prošle večeri: "Vidim sebe, običnu, smiješnu, kao odrezanu sjenu..." Pjesma se zvala "Tulipani", prisjeti se ona odmah i bez potrebe. Možda se Sylvia bojala gubitka svoje sjene, kao što se bojala mnogih drugih stvari. Ti su je strahovi na posljetku preplavili i doveli je do samoubojstva. Iako je ordinacija bila dobro zagrijana, Elizabeth zadrhta.
- Koji su dakle rizici? - upita Bert.
- Adam zna biti nepredvidiv, ponekad gluh i na najjednostavnije upute.
- Ali ponekad je svjestan, zar ne? - progovori Elizabeth po prvi put dok je Bert sa odobravanjem kimnuo.
- Ponekad.
- Vi ne možete biti posve sigurni da nema napretka, jeli tako?
Bert je opet bio u ofenzivi.
- Nema ničeg apsolutnog na ovom polju.
- I zato ćemo unatoč svemu što govorite nastaviti s ovom terapijom. Nemojte se brinuti. Obavijestili smo vas. Vi ćete pokriti svoju guzicu.
Bert je ustao.
- Bert! - pobuni se Elizabeth. Osjetila je stid zbog grubosti tona i nepristojnih riječi ali mu se u isto vrijeme divila zbog hrabrosti i brige za Adama. Njihovog sina. Bert i ona bili su spojeni u istovjetnosti roditeljske ljubavi.
Liječnik je blago položio svoju ruku na njezinu.
- Razumijem frustraciju vašeg muža, gospođo Crawford i dijelim je s njime. U redu onda. Za sada ćemo nastaviti ovako. Ali nazovite me sljedeći tjedan. Važno je da ostanemo u kontaktu.
Nazvat će ga, pomislila je, kad se vrati iz kupovine. Razgovarat će s njim dok bude kuhala. Miris hrane, spoznaja da je pred njom ugodna večer, dat će joj mir potreban za taj razgovor. Gledala je kako Bert provjerava zrakoplovne karte.
- U redu onda. Vidimo se sutra navečer.
- Dobro. I Bert...
- Što je?
- Želim ti ugodan put i uspješan sastanak. Pogleda je nježnije nego prije.
- Hvala. Nadam se da će i tvoj sastanak biti ugodan.
A onda ih oboje iznenadi nagnuvši se na nju i dotaknuvši joj obraz. Osjećala je toplinu njegovih prstiju na svojoj koži. Trenutak nakon toga s koferom u jednoj ruci i aktovkom u drugoj izašao je iz sobe. Čula je kako se zatvaraju izlazna vrata i ona ostade sama.
Ustala je iz kreveta i nakratko se izložila zrakama sunca koje su osvjetljavale dio spavaće sobe. Gledala je kako svjetlost miluje knjige posložene uz krevet - Stakleno zvono, dnevnik Sylvije Plath, zbirku Ariel. Na noćnom ormariću nalazila se gusto ispisana bilježnica s napomenama koje su joj trebale za večerašnje izlaganje. Zatvorila ju je. Pogledat će je kasnije nakon što završi s kupovinom, kuhanjem i čišćenjem malog stana, koji je zapravo već bio čist. Nakon Što je oprala posude zaostalo od doručka, kratko vrijeme se bavila brisanjem prašine. Nakon toga je izvadila gotovo netaknuti primjerak Radosti kuhanja, knjige koja se rijetko koristila jer joj kuhanje za Berta nije donosilo ni najmanju radost. Potražila je recept za fondue od sira, koji nije pripremala nikada ranije, a sada su je inspirirale živahne pjesnikinjine rasprave o hrani, njezino uzbuđenje zbog stvari kao što su kupovina namirnica, sjeckanje i miješanje. "Kako samo volim kuhati", napisala je Sylvija Plath u kućici koju je dijelila s Tedom Hughesom u Španjolskoj za kratke idile njihovog medenog mjeseca prije nego što im je stvarnost zatrovala brak.
Elizabeth je mogla zamisliti Sylviju kao mladu suprugu kako miješa sir i vino, a onda se prisjetila kako i sama posuđuje komplet za pripremanje fonduea, vjenčani dar koji je dobila od svojih nastavnika i koji je, zaboravljen tavorio negdje u smočnici. Ona i Bert nisu nikada bili par koji poziva prijatelje na večeru i dugim viljuškama nabada mirisno zlatasto jelo. Nije nikada ni otvorila kutiju, ali je nije ni uklonila.
- Zašto ne? - upita se. - Zašto ne bih pokušala?
Jedva je čekala trenutak kad će, uspješno pripremivši jelo, vidjeti zadovoljstvo na licima prijateljica i čuti njihove pohvale. Fondue će naravno, biti fantastičan. U to je bila sigurna. Sve što je radila, radila je dobro, izvještaji njezinih supervizora na poslu bili su uvijek pohvalni, pa čak joj je i Bert, uza svu svoju tvrdoglavost morao priznati vrline. Ona je tim priznanjima dodavala gorku primjedbu - Radim dobro sve ono što mogu kontrolirati. Rođenje normalnog djeteta bilo je izvan njezine kontrole.
Ta je misao podsjeti da mora nazvati doktora Theobalda. Osjetila je olakšanje kad je saznala da je odsutan zbog studentske ekskurzije. Sva sretna izašla je iz kuće, uzbuđena zbog osjećaja slobode, upuštajući se u avanturu nabavke nove i drukčije hrane.
Mimoišla je velike samoposluge u kojima je redovito kupovala i uputila se prema manjim specijaliziranim dućanima rasutim po kvartu. Živjeli su prilično daleko od centra Manhattana jer je to bilo jeftinije, ali postojale su i prednosti. Iako to nije nikada priznala Bertu, voljela je miris rijeke, raskoš krošnji koje su ukrašavale brežuljke ponad Hudsona i atmosferu brojnih etničkih grupa s vlastitim restoranima i tržnicama.
Ulice su prštale energijom. Žene, s prepunim torbama, pozdravljale su se međusobno na španjolskom, ruskom, portugalskom. Ljupka je mlada Indijka, u ružičastom sariju koji joj se pleo oko nogu, nosila kutiju s pizzom. Radnici su se dozivali na jezicima koje nije prepoznavala.
Elizabeth je odvraćala oči od djece koje su majke držale za ruku ili su još ležala u kolicima. Prelazila je ulicu da ne gleda dječja igrališta gdje su se mališani spuštali niz tobogane, a zvuk njihovog smijeha i svađa odjekivao je zrakom poput slatke simfonije.
Adam se opirao samom ulasku na igralište i tako se čvrsto držao ograde da mu je morala silom otvarati Šaku.
Zaustavila se u prodavaonici sira da uzme par komada gruyerea (na svoju je žalost pročitala da se za fondue uglavnom ne koristi cheddar), kušala nekoliko različitih sireva poredanih na mramornom šanku i instinktivno dodala bočicu maslina i vezicu kopra. U talijanskoj je pekarni uzela dvije štruce hrskavog kruha, u susjednoj maloj vinariji izabrala suhi Chablis, i to dvije boce unatoč visokoj cijeni. Povrće je kupila kod naborane stare Talijanke koja je kvrgavim rukama prebirala biljke, ljutito odstranjujući sparušeno lišće i oštećenu koru. Elizabeth napuni torbu salatom i arugulom i doda dinju, sjetivši se opisa deserta s rođendana Sylvie Plath: "... svježa, zelena, medena dinja... divlje, hladno, medno, meso dinje... " Sjećala se tog živog opisa i pomislila kako bi mogla iznenaditi grupu kad im servira baš dinju.
Jelo će ih sigurno iznenaditi, ali one su već iznenadile jedna drugu od trenutka kada je Cynthija ove jeseni, iznijela senzacionalnu vijest. Njezina je objava, prožeta tajnovitošću, ostavila traga na svakoj od njih, budeći uspavane strahove, stvarajući nove odluke. Krhkost Cynthijinog i Ericovog odnosa ukazala im je na slabosti njihovih odnosa, dovela ih do nepoznatih raskrižja. Sjetila se kako su se Bert i ona to jutro rastali uz nekakvu novu i neobjašnjivu nježnost. Možda je to značilo pomirenje, a možda i razdvajanje. Kamo bih željelo krenuti? pitala se. Kojim putem volja poći? Pomisli na Berta u zrakoplovu za Washington kako mrko prelistava papire, dok mu se na uzdignutoj, blijedoj obrvi već pojavljuje kapljica znoja. Proze je dubok osjećaj sućuti.
Odagnala je te misli i u torbu stavila vijenac češnjaka. Objesit će ga na kuhinjski zid, kao što je to činila i Sylvija Plath u prvim danima braka, prije nego što je shvatila da će se, poput slojeva lukovica koje je toliko voljela, i njezina ljubav s vremenom sasušiti. Elizabeth nikada ne bi mogla biti toliko naivna. Njezini su roditelji bili savršeni učitelji.
Zurila je kući, noseći torbe, lica crvenog od hladnoće, dok joj je vjetar mrsio kratku čupavu kosu. Na telefonskoj sekretarici čekale su je dvije poruke i ona osjeti strah kad je uključila aparat. Svaki telefonski poziv ispunjao ju je zebnjom. Adam. Samo neka Adam bude dobro. Odmah je počela ponavljati tu mantru. S olakšanjem začuje Jenin glas. Javljala je da je razgovarala sa djelatnicima staračkog doma i da je majka dobro. S još većim olakšanjem slušala je ljubazni glas liječnika Theobalda koji joj je priopćio da Adam dobro reagira na novu terapiju. Možda je samo trebao malo više vremena. Zvučao je kao da se ispričava. Bilo mu je žao što je pri prošlom susretu bio tako negativan. Adam reagira na upute. Danas popodne otići će s ostalom djecom na izlet izvan ustanove. Odvest će ih na obližnje igralište. Liječnik se više nije brinuo zbog rizika. Elizabeth je odahnula s olakšanjem. Još jednom je preslušala poruku. Taj ohrabrujući glas duboko ju je umirio.
U kuharici je pisalo da je posve lako pripremiti fondue. Radila je polako, dodajući vino, kirsch i mnogo više češnjaka nego što je zahtijevao recept. "Dok kuham osjećam se posve mirno" pisala je Sylvija Plath u pjesmi "Rođendanski dar".
"Dok kuham osjećam se mirno". Elizabeth je naglas ponavljala stih dok je rezala kruh, miješala salatu i postavljala stol.
Kad je dovršila posao nazvala je Jen i ostavila joj poruku zahvaljujući za poziv. Bertu je ostavila poruku o novim zaključcima liječnika Theobalda. Obje će poruke, znala je, biti pravo iznenađenje. Njezina sestra, s punim pravom ne očekuje nikakvu zahvalu, a muž ne očekuje dobre vijesti.
Konačno se ispružila na krevet, otvorila bilježnicu i započela lijeno listati pjesme iz Ariela. Nije ni dotaknula Stakleno zvono. Izdanje tog djela koje je ležalo na noćnom ormariću bilo je njezino vlasništvo, knjiga koju je čitala dok je slušala majčinu viku i očevo jecanje i koju je kasnije znala čitati u trenucima duboke tuge. Bila je to fikcijska pripovijest o autoričinoj mladenačkoj odiseji prema ludilu koja je kulminirala u neuspjelom pokušaju samoubojstva.
Za Elizabeth je ta knjiga bila literarni oblik opomene, upozorenje predstojeće opasnosti, nečeg što bi se moglo dogoditi ako ne postigne emocionalnu kontrolu, ako ne zauzda očaj koji ju je tako često znao preplaviti.
Proučila je svoje bilješke dodajući povremeno nešto novo ili brišući poneku riječ. Morala je dobro obaviti posao. Rina je godinama studirala djelo Sylvije Plath i sigurno zna mnogo više od Elizabeth. Ali Rinina je koncentracija ovih dana bila donekle rasuta. Razmišljala je o Rini i Rayu. Je li ona jedina u grupi koja taj novi odnos smatra zbunjujućim? Ray je bio Donnin ljubavnik, a Rina i Donna su bliske prijateljice. Ipak, istina je da je Ray bio povremeni ljubavnik koji je odgovarao Donninom konceptu slobode bez obveza. Je li ga Donna prežalila? Hoće li ona prežaliti gubitak Berta, ako dođe do toga? Nekoć je bila u stanju bez krzmanja odgovoriti na to pitanje, ali sada ne, danas nikako ne. A što je s Cynthijom? Muči li i nju žaljenje? Ima li u njezinom razmišljanju o Ericu suosjećanja i tuge? Ova pitanja su je draškala ali nisu nikoga vrijeđala.
Zazvonio je telefon. Bila je to Jen koja će doći taksijem zajedno sa Cynthijom. Cynthija je kupila kolače sa sirom. Treba li Elizabeth još nešto?
- Ne, sve sam sredila - reče Elizabeth. - Vjerojatno će Donna i Trish doći zajedno iz bolnice.
- Sigurno. Ne znam što je s Rinom.
- Možda će je Ray dovesti.
- Možda.
Jen je također teško mogla zamisliti Rinu i Raya kao par. Donnino prihvaćanje ovog odnosa iznenadilo ju je, ali i mnogo toga oko Donne bilo je iznenađujuće i tajnovito.
- Vidimo se uskoro - reče Jen. - Jesi li dobila moju poruku o izvještaju iz staračkog doma?
- Jesam. Zvala sam da ti zahvalim.
- Stvarno?
Jen nije mogla prikriti iznenađenje.
- Pravo je olakšanje što je ona sada bolje.
- Da, izgleda da je stvarno bolje.
Ni ovaj put nisu spomenule riječ "majka".
Elizabeth se brzo istuširala i obukla. Imala je crne hlače i dolčevitu iste boje, omiljenu kombinaciju Sylvije Plath. Servirala je umak za krekere, masline i čaše za vino i dok je postavljala salvete začuo se zvuk zvona. Prva je stigla Rina. Nakon brzog pozdrava požurila je do prozora i mahnula nekome na ulici. Elizabeth se primakla prozoru i ugledala Raya koji je pred kućom parkirao svoj mali, žuti, sportski automobil kojim je više puta doveo Donnu na sastanke književnog kluba. Mahnuo je i ušao u automobil, a Rina se sjajnih očiju smiješila i crvenjela. Rasplela je svoju dugu pletenicu i sada joj je kosa slobodno padala po ramenima. Skinula je kaput.
- Brine se - reče. - Moram mu reći gdje idem, kada stižem kući, pokazati mu da sam sretno stigla do tvog stana.
Nasmijala se. Sviđala joj se njegova brižnost. Bila je to potvrda ljubavi.
- Misliš da se tako brinuo i za Donnu? - upita Elizabeth s iznenadnom hladnoćom.
- Ne. Stvari među njima su bile drukčije.
- A ti to znaš jer... - Jer mi je on to rekao.
- A Donna? Je li to i Donna rekla?
- Donna i ja ćemo o tome razgovarati. Čuj Elizabeth, to se tebe ni najmanje ne tiče.
Govorila je mirno, boreći se protiv bijesa koji su izazvala Elizabethina pitanja.
- Imaš pravo - složi se Elizabeth. - Ispričavam se. Ova isprika iznenadi Rinu koja se tugaljivo nasmiješi.
- Čini mi se da smo ove godine previše zabadale nos u živote drugih - reče Rina. - Svaka od nas. Malo smo se zaplele. Pretpostavljam da je to zbog Cynthije i Erica.
- Da, baš sam nedavno mislila koliko je ta priča utjecala na nas - potvrdi Elizabeth i zirnu na sat. Bert je već sigurno dovršio prezentaciju. Sada sjedi u hotelskom restoranu. Srce joj se stisnu dok ga je zamišljala kako bezvoljno proučava jelovnik, dok mu samoća oduzima svaku želju za hranom. Opet se začuje zvono na ulaznim vratima.
Donna i Trish su ušle zajedno još uvijek se smijući zbog komentara koji su čule od taksista.
- Nazvao nas je slatkim curama - oduševljeno će Trish. - Mi slatke cure! To je nešto najljepše što sam danas čula. Jedna me pacijentica nazvala kujom u bijelom mantilu. Druga mi je rekla da sam kruta baba. Moja rođena kćerka smatra me lošom majkom jer neću doći na večeru. Ali ovaj vidi pravu istinu - slatku djevojku.
- Ja mislim da je on tražio dobru napojnicu - reče Donna. - Elizabeth, osjećam li ja to miris fonduea? Rina, izgledaš fantastično! Nisam te već vidjela godinama s raspuštenom kosom.
Rina napravi kniks i zabaci kosu za ramena. Smiješeći se poljubi Donnu u obraz. Donna uzvrati smiješak i dotakne prijateljičinu kosu puštajući da joj njezini dugi pramenovi prolaze kroz prste.
Cynthija i Jen uletješe u kuću bez najave. I one su se smijale. Bilo je teško nagovoriti taksista da vozi tako daleko od centra, a još je teže bilo usmjeriti ga natrag prema autocesti.
- Stalno je govorio "ali ne gospođe, ne želite valjda da idem tamo".

Jen se kreveljila dok je oponašala njegov akcent.
- Bio je sigurniji u to kojim putem bi trebali ići nego što sam ja u većinu stvari u svom životu - reče Cynthija i preda Elizabeth košaru s pecivom na kojem su se poput dijamanata ljeskale grudice šećera.
- Ovo je za desert, za raspravu. Trebat će nam nešto slatko i kremasto kao protulijek Sylvijinoj gorčini. Zašto, o zašto Elizabeth, zašto si izabrala baš nju? - upita Cynthija tugaljivo.
- Ma dajte. Govorite o autorici o kojoj ovisi čitava moja akademska karijera - uplete se Rina. - Iako sam sad uzela pauzu - dugu pauzu.
Nalijevale su vino i nabadale masline dok je Elizabeth servirala salatu, kruh i konačno mirisavi fondeu.
- Veličanstveno!
- Kako je to slasno!
- Ovo je nadahnut izbor - reče Rina. - Vrlo plathovski kao što bi rekle žene na mom seminaru. Znate da je ona postala heroina nove generacije feministkinja, iskorištena žena, žrtva, iscrpljena majka - umjetnica. Njezin je muž, Ted Hughes, objavljivao kao lud dok je ona mijenjala pelene.
- Sažaljevati ćemo je poslije večere - reče Donna. - Ja sam izgladnjela.
- Ja ju ne žalim - odlučno izjavi Elizabeth dok su sjedale za stol.
Nabadale su kruh dugim vilicama i namakale ga u mješavinu sira, ispijajući kratke gutljaje ledenog vina, lica sjajnih od zadovoljstva.
- To je jedna od rijetkih vedrih stvari iz njezinog života - reče Donna. - Voljela je hranu i kuhanje, iako je i u tome bila opsesivna jer je željela da sve ispadne savršeno.
- To vam je zajedničko - primijeti Trish. - Ne mislim na opsesivnu prirodu, nego na ljubav prema hrani i kuhanju.
- Imamo još mnogo toga zajedničkog, Sylvija i ja - tiho će Donna. Pogleda Rinu i ne povuče se kada je ova uhvati za ruku i lagano stisne. Ostale su primijetile tu gestu, ali je nisu željele komentirati.
- I u kuhanje je unosila natjecateljski duh. Kompetitivnost i mržnja prema majci. Dok je gulila rajčice, sjećala se kako je majka uvijek ispravljala način na koji drži nož i komentirala debljinu oguljene kore. Mislim da je stvarno teško oprostiti roditeljima njihove pogreške -reče Cynthija. - Razumijem to.
Oblizala je vilica i posvetila pozornost salati.
Iznenadila ih je ta primjedba. Cynthija je rijetko spominjala roditelje. Vjerovale su da joj je i djetinjstvo bilo jednako čarobno kao i kasniji život, da se princeza plesa s lakoćom pretvorila u kraljicu plesa. Sve dok... Neizgovorene, te riječi su nastavile lebdjeti u zraku.
- To nije teško razumjeti ako imaš odbojnu, ljutitu majku - mirno doda Elizabeth izmijenivši kratak pogled sa sestrom.
Pokupila je prazne tanjure, zamijenila ih servisom za desert i iznijela dinju ukrašenu kriškama limuna.
- Kupila sam je jer sam se sjetila kako Sylvija Plath opisuje dinju koju je našla na Španjolskoj tržnici - reče Elizabeth. Otvorila je knjigu i naglas pročitala frazu koje se danas prisjetila.
- Malo pretjerano, kao i veći dio onoga što je napisala - reče Cynthija. - Znam da zvuči blasfemično ali moram reći da me to podsjeća na reklamu. I sama bih koristila takvu frazu za prodaju kreme za lice.
- Možda bi ti ona i željela prodati. Bila je opsjednuta novcem i nastojala je pod svaku cijenu vidjeti svoja djela tiskana - reče Rina.
- Ona je tema tvog doktorata, Rina - opomenu je Donna.
- Što ne znači da mi se mora sviđati - odvrati Rina prolazeći prstima kroz kosu. Voljela je kad joj kosa slobodno pada po ramenima, a još je više voljela vidjeti Rayov osmijeh dok ona raspliće pletenicu, a prsti se isprepliću u plesu koji prethodi žudnji.
- Dobro, idemo na posao.
Trish pogleda na sat dok je na stol stavljala lončić kave. Rasprava će biti duga, a nije željela doći kući prekasno. Jason će je čekati želeći porazgovarati o novom stanu koji su namjeravali kupiti. Ona mu je, pak, željela ispričati veoma zanimljiv slučaj koji je tog dana obradila u bolnici. Jason i ona konačno su premostili jaz koji ih je dugo razdvajao. Tako nešto zahtijevalo je ozbiljan napor, ali u ovom se slučaju isplatilo. Dok je u prošlosti nastojala biti što dalje od njega, sada je uživala u vremenu provedenom zajedno.
Kao i obično nakon večeri, prijateljice su sjele u krug. Cynthija i Trish su približile jedna drugoj svoje fotelje koje očito nisu pripadale istoj garnituri. Jen se zajedno s Rinom i Donnom smjestila na tvrde jastuke bež sofe. Knjige su im bile na dohvatu, u krilu ili uz noge. Sve su, osim Elizabeth, nosile lagane vunene hlače i veste nježnih pastelnih boja, nijansi proljetnog cvijeća, kao da zazivaju nadolazeće godišnje doba.
- Sve smo u cvjetnom tonu - reče Cynthija s odobravanjem dok je stavljala preko stolice svoju vestu boje gorušice i popravljala ovratnik dolčevite.
Vesele boje odjeće ublažavale su strogu bezbojnost sobe, gdje su žarulje bile zasjenjene a prozori tako uski te su i za dana propuštali malo svjetla. Jen je već više puta pomislila kako Elizabeth i Bert žive u polumraku kao da žele oponašati tajanstvenu tamu Adamovog emocionalnog života.
Elizabeth je sjela na drvenu stolicu, držeći u krilu otvoreni blok. Knjige je stavila na stolić za kavu gdje je Cynthija već smjestila kutiju s kolačima iz kojih je curio slatki sir kao i nekoliko papirnatih tanjura i plastičnih vilica iz Nightingalea.
- Cynthija uvijek misli na sve - reče Rina dok je uzimala tanjur. Prisjetila se onih zdjela za juhu koje im je prošli put donijela. Jadni Eric. Nije bilo lako imati ženu koja misli na sve. Odmah joj je palo na pamet kako se Ray zabavlja promatrajući njezinu rastresenost. Ray. Skrivećki pogleda Donnu i odmah odvrati pogled.
Elizabeth još jednom pogleda u bilješke i započne s kratkim izlaganjem o pjesnikinjinom životu.
- Još prije nego što se upisala na Smith College objavila je pjesme u časopisima Seventeen i Christian Science Monitor - izvijesti Elizabeth.
- Kao da je neprekidno žurila - reče Trish. - Kao da je znala da neće dugo živjeti, ili možda nije ni željela dug život. Osjećam to kod mnogih suicidnih pacijenata. Više se brinem za one koji opsesivno žele napraviti mnogo, nego o pasivnim tipovima.
- A na Smithu se bacila sa žarom na sve što je mogla - predavanja, klubovi, Smith Review, vikendi na Yaleu ili gdje bi se već odlazilo - nastavi Elizabeth. - Jedna njezina prijateljica rekla je kako se činilo da ona ne dopušta životu da joj priđe... Jurila je događajima u susret.
Elizabeth je pročitala citat jednoličnim tonom. Mogla je razumjeti Sylvijinu žurbu, njezin osjećaj žurnosti. I njezin se brak s Bertom temeljio na žurbi, na želji da se stvari dogode što prije i da pobjegne iz roditeljske kuće, daleko od njihovog gnjeva. Ni ona nije mogla čekati da život dođe po nju.
- Na brzinu je ušla i u vezu s Tedoni Hughesom. Stvari su se jednostavno morale događati što prije - dodala je.
- Ali čitavo to vrijeme koketirala je sa smrću - inzistirala je Trish. - Njezina junakinja iz Staklenog zvona, Esther Greenwood, i stvarna Sylvija - obje igraju istu ulogu. Jeste li naišle na podatak koji je Sylvija napisala u dnevniku da je od svih autora najviše željela susresti Shirley Jackson. To mnogo govori. Djevojka koja je samu sebe vidjela kao vječnu žrtvu želi upoznati autoricu Lutrije, klasične priče o viktimizaciji.
Trish se strastveno unijela u temu i riječi su joj brzo navirale dok su misli tečno slijedile jedna drugu. Slušale su je pozorno, oduševljene interpretacijom, njezinim visoko profesionalnim uvidom. Kao i uvijek ovakve su rasprave širile njihova obzorja, ispunjavale ih uzbuđenjem novih spoznaja i osjećaja.
- Pisala je kolumnu za Mademoiselle - nastavi Trish - koristeći riječi kao što su "zvjezdoznanac" i "večernje plavetnilo". Cynthija je bila u pravu - ona je imala dar za pisanje reklamnih oglasa. U svakom slučaju, već je za nekoliko tjedana zaboravila da želi biti zvjezdoznanac, što god joj to značilo, i upala u tešku depresiju, pozivajući majku da umre s njom. Kad bih morala postaviti dijagnozu, rekla bih da nije mogla dulje nositi teret duplog života. Samoubojstvo je bilo spas, sebični izlaz.
Trish je zašutjela i zavalila se u fotelju uzimajući pritom kolačić. Polako ga je jela oblizujući kremu koja se zadržavala na usnama.
- Ti znači smatraš svako samoubojstvo sebičnim činom? - tiho upita Donna.
- Možda ne svako, ali većinu - reče Trish. - Barem je takvo moje kliničko iskustvo. Samoubojstvo je narcistički čin. Većina samoubojica misle samo o tome kako da okončaju svoju bol. Ne misle o boli koju će nanijeti drugima.
- Moje osobno iskustvo nije takvo - reče Donna gotovo nečujno, oborenih očiju. - To zna samo Rina. Moja je majka počinila samoubojstvo. Progutala je bočicu tableta dok su se na kaseti vrtjele pjesme Emily Dickinson. Mislim da je to učinila zbog iscrpljenosti. A mislim i da je to bio nesebičan čin. To je napravila zbog mene. Željela me osloboditi; željela je da živim bez tereta, bez okova emocionalnog ropstva. Nije htjela da živim kao ona, slušajući priče i pjesme s kaseta dok pripremam jela za strance. Bojala se da me njezina samoća i tuga ne uguše. Ostavila mi je poruku i napisala da nastojim živjeti život koji ona nije imala zbog očeve bolesti. Htjela je da živim neopterećena obvezama. Postoji mogućnost da se i Sylvija Plath ubila da zaštiti djecu od svoje užasne tuge. Znala je da je bolesna i da joj psihijatri neće pomoći. Možda je takvo samoubojstvo bilo nesebičan čin kao i kod moje majke.
Donnine jasne plave oči sada su bile blistave od suza koje su curile niz obraze, suza koje nije obrisala.
Na trenutak su ostale sjediti u tišini, posve šokirane. Uvijek su smatrale Donnu samozadovoljnom i vedrom osobom, najsnažnijom u grupi. Divile su se jednostavnosti njezinih odnosa sa muškarcima. Bila je tako ležerna s Rayem i Timom, a činilo se da je s ležernošću prihvatila i novi odnos između Rine i Raya. Ponašala se kako joj odgovara, uvijek pozitivna, uvijek smirena, s dobro organiziranim životom. Nikada nisu posumnjale da nad njezinim životom stoji tamna sjena majčine smrti i da je ono što se čini kao nepomućena vedrina neka vrsta otupjelosti, čin poslušnosti jednoj samrtničkoj oporuci. Nije smjela biti sputana. Upozorila ju je majka koja je to bila čitav svoj život.
- O, Donna!
Glasovi su bili prožeti tugom, a ruke su drhtale. Rina se nagnula prema njoj nježno joj prislanjajući rupčić na obraze i brišući joj suze, iskazujući nježnost prema prijateljici koja je sve ove godine bila tako nježna prema njoj. Približile su joj se stvarajući svojim tijelima krug čistog suosjećanja. Trish položi ruku na Donnino rame.
- Dušo, tako mi je žao. Trebala sam shvatiti. Morala sam to nekako znati.
Glas joj je bio slabašan od osjećaja krivnje i stida. Naravno da je trebala znati, sve su one to morale znati. Bilo je dovoljno znakova.
Donna odmahnu glavom.
- U redu je. Dobro sam. Nastavimo. Nasmiješila se Rini i posegnula za knjigom. Elizabeth opet pogleda u notes i skupivši hrabrost nastavi izlaganje, fokusirajući se sada na Stakleno zvono.
- Sylvija Plath očito temelji radnju ove priče na svom životu, ali njezinoj junakinji Esther Greenwood, nedostaje nešto što smatram jednim od ključnih osobina Sylvijine ličnosti.
- A što bi to trebalo biti? - upita Rina sarkastično. - Ja je proučavam već godinama i još uvijek ne mogu odrediti koja bi to bila ključna osobina.
Jen joj uputi ljutit pogled. Odjednom je osjetila potrebu zaštititi svoju sestru. Ali Elizabeth nije bila nimalo zastrašena.
- Zavist - reče ona. - To je ono što je pokretalo Sylviju Plath, iako nije tako prikazala Esther Greenwood.
- Zavist! - uzviknuše one gotovo jednoglasno, kao da je takva tvrdnja odjednom postala posve očita.
- To je sama spomenula u dnevniku - reče Elizabeth. - Priznala je da je ljubomorna na svakoga tko dublje razmišlja, bolje piše ili bolje živi od nje. Bila je zavidna i ženama koje su bile ljepše, a mislim da je zavidjela i vlastitom mužu. Mislim da su joj riječi prilično eksplicitne.
- I ja sam podcrtala taj dio u knjizi - reče Cynthija pokazujući stranicu ispisanu natuknicama u ljubičastoj tinti koju je najviše voljela. - Ali onda sam nastavila čitati - a u posljednje vrijeme mnogo čitam po noći - i pronašla da devet godina nakon ovoga tvrdi da je pobijedila zavist naučivši uživati u sebi. Čini se da je prepoznala opasnosti zavisti i da se borila protiv nje.
- Ali nije dobila bitku. Da je uspjela bila bi i danas živa, a feministički pokret ne bi imao svoju literarnu ikonu - reče Rina. - Elizabeth je u pravu. Zavist je bila u korijenima njezinog života i rada. To mi je sad jasno. Ona ju je trovala, deformirala. Drago mi je što si to istaknula Elizabeth.
Elizabeth se suzdržano nasmiješi. Nije očekivala ovakvu intelektualnu velikodušnost. Pretpostavila je da se radi o Rayevom utjecaju.
- Ne mislim da je ona ikona današnjih feministkinja. Donna se već potpuno sabrala i govorila svojim sigurnim glasom koji je uvijek doprinosio uvjerljivosti.
- I ja mislim da je zavist veoma teško pobijediti, iako ona ne obilježava svačiji život kao što je to ovdje slučaj, mislim da se svi moraju boriti protiv nje. Ostanimo samo unutar naše grupe, i ako smo poštene svaka će morati priznati barem zrnce zavisti koju osjeća prema nekoj drugoj,
- Pokušajmo onda - reče Cynthija. - S obzirom da si ti započela igru, Donna, kreni prva. Komu zavidiš i na čemu zavidiš?
- Zar nismo prestare za "igru istine"? - upita Elizabeth nervozno.
Pogledala je u svoj notes. Pripremila je još mnogo materijala o kojem nije stigla govoriti. Ali njezine prijateljice već su bile spremne za igru iščekujući Donnin odgovor.
- Cynthija je u pravu. Ovo bi moglo biti zanimljivo - reče Rina.
Donna je šutjela i miješala kavu.

- U redu - reče konačno. - Ali moramo biti potpuno iskrene. Okrenu se prema Rini, koja naglo problijedi. Donna je gledala direktno u oči, a ona nije mogla izdržati i pognula je glavu.
- Ne boj se Rina - reče Donna nježno. - Ne zavidim ti na Rayu. Zavidim ti na osjećajima prema njemu, na sposobnosti da razviješ dublji emocionalni odnos. Meni je mogao biti samo drag do jedne mjere, kao i Tim, kao i drugi muškarci s kojima sam bila. Uvijek sam dobro pazila, i bojala se dopustiti sebi neki dublji osjećaj, ostati zarobljena životom kakvog ne želim. Majčin život mi je poslužio kao poruka. Prihvatila sam njezine upute "živi, budi slobodna, zadrži neovisnost". Zato što ona nije nikada živjela i nije poznavala slobodu ni neovisnost. Tako sam postala oprezna, i previše oprezna. Povukla sam se. Zavidjela sam ti jer si imala snage roditi Jeremyja ne brinući za svoju neovisnost, a sada ti zavidim jer si dovoljno slobodna da prihvatiš Rayevu ljubav i ponudiš mu svoju. Poučila si me nečemu. Zapravo, čitava ova godina, sve što se dogodilo, naši razgovori, knjige, sve to me dovelo do spoznaje da se moram pobrinuti o svom životu i da više ne čekam nešto što će me natjerati na odluke.
Pogledom je prešla sa Rine na Cynthiju, koja je očito bila prisiljena na odluku.
Dok je govorila polako je trgala papirnatu salvetu i dopuštala da se komadići papira lijepe na mekanu žutu vunu njezine veste. Donna im nije rekla na koji način želi promijeniti svoj život, a one je to nisu ni pitale. Njezina ih je iskrenost zapanjila. Ljestvica je bila postavljena visoko. Znale su da će njihova priznanja morati biti na razini ove bolne otvorenosti.
- Elizabeth.
Cynthija pljesnu dlanovima, u maniri prave šefice koja se izvrsno snalazi u prezentacijama ali i kontroliranju igre koja više nije bila samo igra.
Elizabeth progovori tiho, a svaka je riječ bila ispunjena brigom i boli. - Ja zavidim svakoj majci koja ima normalno dijete. Zavidim majkama koje mi dolaze na konzultacije i pitaju me na koji bi koledž trebalo ići dijete ili treba li pomoć u matematici ili što učiniti s njihovim stalnim kašnjenjem, niskim samopoštovanjem ili problemima s marihuanom. Zavidim majkama na igralištu, čak i onima koje ne prestaju urlati na djecu. Kog vraga urlaju? Zar ne znaju koliko su sretne što im djeca nisu poput mog Adama?
Lice joj je bilo blijedo i Jen je po prvi put uočila kolika je sestrina ranjivost. Prešla je pogledom po Elizabethinoj dnevnoj sobi u kojoj nije bilo ni obiteljskih fotografija, niti onih s vjenčanja, pa čak ni jedne Adamove slike. Namještaj i tapeti bili su neodređeno smeđih i bež tonova; na blijedim zidovima nalazile su se fotografije jesenjih šuma i pustih plaža. Činilo joj se da sada vidi Elizabethin život i samu Elizabeth iz nove perspektive. Njezina sestra je pokušavala neutralizirati svoju kuću baš kao što je još od djetinjstva neutralizirala vlastite emocije, sputavajući ih pod tvrdim zaštitničkim oklopom bezbojne nepristupačnosti. Jen je na njezin šutljivi cinizam gledala kao na odbijanje. No dok je ona nalazila utočište u prijateljskoj popustljivosti, Elizabeth se jednostavno povukla, prvo od roditeljskog ludila a onda i od nesretnog braka i tragične sudbine djeteta. Emocionalna distanca štitila ju je od emocionalne boli. Ali večeras, a možda i posljednjih nekoliko mjeseci, primjećivali su se znakovi promjene, vedriji smijeh, tragovi nježnosti a sada i ova iznenadna otvorenost.
- Žao mi je - reče Trish. - Nije ti lako Elizabeth. Stvarno ti nije lako.
Sve su se složile s njom; njezina bol koju su sada bolje shvaćale i doživjele, postala je i njihova. Otkako se Elizabeth pridružila grupi, one su je tolerirale, na početku zato što je Jenina sestra, a kasnije i zato što je svojim znanjem i eklektičnim uvidima obogaćivala rasprave. Ali večeras je jednostavna tolerancija prerasla u suosjećanje i nježnost.
Cynthija je u jednom trenutku ispružila ruku i lagano pomilovala Elizabeth po kosi.
- Ma ja sam zavidna i na drugim stvarima isto tako - reče Elizabeth pokušavajući govoriti vedrijim tonom. - Zavidim ljudima koji nisu tako trapavi kao ja. Uvijek se spotičem, sudaram s nekim i redovito se ispečem ili porežem. Ponekad idem u krevet i tek tada primijetim ogrebotinu, a ne mogu se sjetiti gdje sam je zaradila.
Jen se odjednom prisjeti kako se majka izrugivala Elizabethinoj nespretnosti, njezinim smiješnim pokušajima da nauči društvene plesove i kako je svaka kritika povećavala Elizabethinu nesigurnost sve dok nije napustila sve pokušaje.
Donna i Trish se pogledaju sjetivši se kako su primijetile njezine masnice i tiho se složile vjerujući da je Bert krivac za plavocrne mrlje na njezinoj ruci i ogrebotinu na nozi. Razgovarale su o tome zabrinuto za vrijeme ručka u bolničkom restoranu, pitajući se trebaju li o tome popričati s njom ili barem s Jen. Sada su odahnule, sretne što nisu bile u pravu i što su držale jezik za zubima.
Rina je uzela kolač ali ga je odmah odložila kad je Cynthija izgovorila njezino ime. Sačuvat će ga kao nagradu nakon što iznese svoja mučna priznanja.
Moram vam priznati da se lako poistovjećujem sa Sylvijinim opisima zavisti. Sada shvaćam da je to možda jedan od razloga što sam je odabrala kao temu za doktorat. Jednom je rekla: "Željela sam živjeti mnoge živote". - Rekla je to više puta - upadne Trish.
- I ja također. Željela sam znati kakav je osjećaj biti siromašan pa sam se igrala neimaštine. Bila sam jedinica i izmislila sam braću i sestre. Zapravo sam stalno izmišljala samu sebe, stvarajući lažne opise tajanstvene osobe koja nisam i izmišljajući priče o kradljivici u robnoj kući ili o nestalom ljubavniku. Jedan mjesec bila bih zadrta Židovka, a drugi potpuno indiferentna prema bilo čemu što miriše ne religiju. Zamišljala sam roditelje koji su zanimljiviji od moje majke i oca. Kada su poginuli u nesreći, zavidjela sam svakome tko ima bilo kakve roditelje, zanimljive ili nezanimljive. Nisam mogla podnijeti pomisao da sam sama na svijetu, jedino dijete roditelja koji su i sami bili jedinci i da sam ostala bez bilo kakve biološke veze, Zavidjela sam ljudima s obitelji, a kada je Jeremy postao moja obitelj tek tada je počela stvarna zavist. Počela sam zavidjeti ženama koje imaju muževe i novac, koje ne moraju čeprkati naokolo za komadić ljubavi ili hrane; zavidjela sam kolegama koji su s lakoćom završavali doktorat jer im je netko drugi pomagao i brinuo se o njihovoj djeci. Nisam ponosna na to, ali bila sam upravo takva.
- Bila? - upita Trish svojim kliničkim glasom.
- Bila - mirno potvrdi Rina. - A sada više nisam. Uz Raya se osjećam zaštićeno. Voljena, zaštićena i povezana. I što je još važnije, ja sam ona koja voli, štiti i povezuje. Imam Raya, Jeremyja, Donnu i sve vas. Osjećam se preplavljena srećom. Vjerojatno je ne zaslužujem.
- Zaslužuješ je - reče Donna smiješeći se. - Bila si jako hrabra Rina. U stvari, kad sam ti rekla da ti zavidim na osjećajima prema Rayu, trebala sam spomenuti onu noć u bolnici kada se rodio Jeremy i kada sam shvatila koliko si hrabra jer si odlučila roditi dijete i sama ga podići. Sada sam sretna što to nećeš činiti sama i što će Ray biti s tobom. Doista tako mislim. Drago mi je zbog vas i zbog mene i zbog svih vas. Divno je što možemo biti tako iskrene.
- Na tebe je red Jen. Kome ti zavidiš? Na čemu zavidiš? - upita blago Cynthija.
Sve su bile blage s Jen, sa svojom sitnom prijateljicom vilinskog izgleda koja je sada prstima prolazila kroz kovrče tamne kose i igrala se ovratnikom zelenkaste veste.
- To je barem lako. Zavidna sam Ianu na njegovom talentu - reče mirno.
- Ali i ti si talentirana - protestirala je Cynthija. - Ti si najtalentiranija umjetnica s kojom sam radila u Nightingaleu.
- Ja imam neku vrstu skromnog dara. Vješta sam, stručna i dobra u onome što radim. Ali Ian je umjetnik. Ono pravo. Željela bih da se mogu služiti kistom kao on, ali ne mogu i to znam. Nikada se neću moći mjeriti s njim. Ne na onaj način kako se Sylvija Plath natjecala s Tedom Hughesom. Vjerovala je da je u pjesništvu jednako dobra kao i on. Možda je i bila ili je mogla biti. Ja sam realna. Vidim Ianov rad i vidim svoj i dobro znam da u kreativnom smislu pripadamo različitim svjetovima. Uglavnom sam zadovoljna što mu mogu pomoći da postigne ono što želi, da dođe do izložbe, da ga poduprem na putu ka umjetničkoj veličini. Nije uvijek tako, naravno. Nisam svetica. Ponekad sam užasno ljuta jer ga gotovo potpuno izdržavam, jer nije kadar niti pokupiti svoje prljavo rublje i jer mi zauzima gotovo čitav radni prostor u potkrovlju. Tada se počinjem svađati, prigovarati i postavljati zahtjeve. Kažem mu kako se osjećam i on me sada zaista sluša. Mijenja se. Stvari među nama postaju bolje. Ja nisam Sylvija Plath. Ona je nastojala postati svetica, žena-žrtva, majka-žrtva. Hughes je otišao živjeti s ljubavnicom, a ona je ostala u ledenom stanu s dvoje male djece žaleći se svakome osim njemu. Ono što nije mogla oprostiti bila je njegova neiskrenost. To su njezine riječi. Nije je toliko smetalo što spava s nekim drugim koliko spoznaja da joj laže.
- Teško je oprostiti neiskrenost u braku, a možda i nemoguće - tiho će Cynthija, listajući stranice autoričinog dnevnika. - Sama Sylvija je rekla da nema ljubavi bez povjerenja. Razumijem o čemu govori. Kada u braku nestane povjerenje, nestalo je sve. Treba jako mnogo da se stvari poprave.
Glas joj je postajao sve slabiji. Zatvori knjigu, opet je otvori i nastavi tupo zuriti u korice.
Pogledale su se pokušavajući je nijemo ohrabriti da nastavi - da možda progovori o Ericovoj neiskrenosti, o toj tajni nad tajnama koju tako dugo skriva pred svima. Što je to morao napraviti da tako drastično izda njezino povjerenje i da njezin i svoj život pretvori u laž? Malo pomalo se počeše prisjećati svih nagađanja kojima su se bavile proteklih mjeseci. Sjetile su se kako ga je Trish vidjela s tim mladićem i kako je Jen osjetila zadah alkohola. Sada bi im možda mogla reći zašto je ostala sama u svom prelijepom domu i zašto do kasno u noć čita tjeskobni dnevnik pjesnikinje. Ali Cynthija zatvori oči i ne progovori više ni riječ.
Jen još malo pričeka, a onda nastavi razgovor o Sylviji Plath.
- Nije se previše razlikovala od Shirley Jackson, ako na to mislite - reče. - Jacksonica je pisala da plati račune. Ona je kuhala, pekla, brinula se o djeci, dok je on oduševljavao studente na Benningtonu. Sylvija je ista kao žrtve u Lutriji. Kad već govorimo o tome, imam novosti.
Stidljivo se nasmiješila.
- Uspjela sam prodati moj strip na temu Lutrije. Evo urednikovog pisma. Čini se da je takozvana grafička književnost sada u modi.
Vilinsko joj je lice sjalo od zadovoljstva. - Jen, pa to je sjajno!
- Super!
- Samo naprijed, djevojko!
Preplavilo ju je njihovo oduševljenje i prijateljska plemenitost. Okružile su je uz zagrljaje i poljupce.
- Zašto si toliko dugo čekala da nam kažeš? - upita Elizabeth.
- Htjela sam se riješiti svoje priče o zavisti - reče Jen. - Ili sam možda htjela čuti sve vas da nitko ne reče kako je ljubomoran na mene.
Nasmijale su se.
- Tko je još ostao? - upita Rina. - Svi moraju nastupiti. - Ja. Ja i Cynthija.
Trish pogleda u bilješke. Iskusna moderatorica, ona je kvačicama označila imena. - Ja ću prva.
Zacrvenjela se i počela veoma polako, dok joj je pogled bio prikovan uz Cynthiju.
- Govorim o zavisti koja je prošla. Zavidjela sam tebi, Cynthija. Zavidjela sam ti na tvom životu, na tome da si uvijek znala dobro organizirati pomoć, da nikad nisi škrtarila kako bi se okružila ljepotom, zavidjela sam ti na uzbudljivom poslu. Nastavila sam ti zavidjeti iako sam znala da i ja sebi mogu priuštiti ono što ti imaš - ili barem veći dio toga - iako sam znala da je moj posao jako važan i da ga dobro radim.
Dok je govorila, prestala je gledati u Cynthiju.
- A moj brak? Jesi li mi i na tome zavidjela? - upita Cynthija suho.
- Mislim da smo ti sve mi zavidjele.
Bila je to Jen koja je progovorila nesigurnim glasom. - Imala si sve. Savršen život.
- I ja sam tako mislila. Kad se malo bolje prisjetim, zavidjela sam sama sebi - reče Cynthija i gorko se nasmije. - Jedva sam čekala da započne novi dan. Sada jedva čekani da završi. I ovo je moj odgovor na pitanje komu ili čemu zavidim: zavidim životu koji je nekada bio moj.
- Zašto onda...? - započne Jen, a pitanje joj se zamrznu na usnama.
Znala je da neće biti odgovora. Cynthija je zašutjela, a lice joj se pretvorilo u masku s izrazom tuge i bijesa.
- Ja sam gotova s igrom istine - reče. - Rekla sam istinu.
Jen raspozna hladnu odlučnost njezinog tona. Na taj je način Cynthija završavala poslovne razgovore, i taj je ton koristila kad je gubila strpljenje i željela dovršiti neki projekt.
- U redu. Cynthija je gotova. Sve smo završile.
Rina, koja je nadišla svoje zavisti, željela je da se igra okonča. Trish je izrekla ono što su sve osjećale - zavist prema Cynthiji koja ih više nije mučila. Znale su zašto je tako. Nije joj se moglo zavidjeti na sadašnjem životu. Bila je izgubljena i sama i zavist se prometnula u suosjećanje. Nisu shvaćale što se dogodilo s njom i Ericom. To ih je pitanje još uvijek opsjedalo, ali tijekom dugih dana i mjeseci ono je razotkrilo njihove vlastite čežnje i promijenilo planove i obrasce njihovih života.
Elizabeth ustane i ode do prozora. Gledala je na ulicu, gdje je neka žena sama hodala kroz mrak, zureći u osvijetljene prozore stanova. U kući nasuprot vidjela je majku kako sjedi na krevetu pored sina dok ih obasjava svjetlost noćne lampe. Vidjela ih je i prije. Crvenokosi je dječak bio Adamovih godina, možda godinu stariji ili mladi. Adam. Pomisao na sina bila je poput uboda strelice u srce. Nadala se da se sretno vratio s igrališta kamo su ga odveli s drugom djecom. Pitala se koliko je ulica morao prijeći i je li skupa njegovateljica koju su nazivali sjenom bila čitavo vrijeme uz njega pomažući mu da se ne spotakne o rub pločnika. Zatvorila je oči slušajući Trish koja je sada vedrijim glasom nabrajala neke bezazlenije oblike zavisti.
- Zavidjela sam Mirandi Richardson jer je spavala s Liamom Neesonom. Ljubomorna sam na žene s vitkijim strukom, kosom lakšom za održavanje, zavidim strpljivijim majkama. Zavidim osobama sa širim obiteljima i svima koji mogu ispeći rođendansku tortu - dovrši Trish lica zajapurena od olakšanja i zbunjenosti.
- Mi smo tvoja šira obitelj - reče Donna. - Pozovi nas za Dan zahvalnosti, za Majčin dan ili Božić.
- Dogovoreno - reče Trish uz smijeh. - To je sad službeni poziv.
Sve su se veselo smijale, zadovoljne što su dovršile igru istine i što su podijelile, a time i umanjile svoje boli. Bile su ponosne i zatečene svojom iskrenošću. Nešto su postigle, prešle su neku vrstu emocionalnog zida, ali još nisu bile spremne za ispitivanje novog terena.
- Što ćemo sljedeće čitati? - upita Trish.

- Misliš reći koga ćemo čitati? - doda Rina. - Čini mi se da se više bavimo piscima nego njihovim djelima. Ali to je u redu - zaključi.
- Tko je na redu?
- Cynthija. Prvi i zadnji sastanak u sezoni kod Cynthije. Trish je bila kroničarka, arbitar grupe.
- Ali dosta sa suicidalnim spisateljicama i žrtvama. Treba nam sretan kraj. Već smo imale večeru s Anom Karenjinom, a sad se moramo vratiti nevinosti.
Cynthija je oklijevala.
- A što mislite da obnovimo našu čitateljsku prošlost? Pljesnule su rukama u radosnom iščekivanju.
- Louisa May. Naša divna Louisa May.
- Savršeno.
- Divno.
- Ne mogu dočekati.
Preplavilo ih je oduševljenje. Ovo je bila divna ideja. Sjetile su se djetinjstva kada su pratile avanture sestara March, junakinje sage o Alcottovima. S radošću su izvikivale njihova imena. - Jo! Meg! Jadna Beth! Amy!
- Uvijek sam željela biti Amy - reče Cynthija čeznutljivo. Nasmijale su se. Nije ih iznenadio njezin izbor. Amy je voljela odjeću i luksuz, cvijeće i lijepo pokućstvo. I ona je, poput Cynthije završila u braku koji je garantirao uspješan i uzbudljiv život. Ali Amyna se sreća, za razliku od Cynthijine nikada nije prekinula.
Izvadile su rokovnike i dogovorile datum. Elizabeth se ponudila da će komentirati djela Louise Alcott u kojima govori o svom ocu Bronsonu Alcottu i njegovim pokušajima da stvori utopijsku transcendentalističku zajednicu. Elizabeth, čiji su interesi bili izvanredno eklektrični uspjela je pronaći primjerak knjige na rasprodaji.
- Iz toga se može mnogo naučiti - rekla im je kao da pokušava ponovno uspostaviti ozbiljnost razgovora. Ali bilo je teško razbiti ovu navalu veselja.
U radosnom su raspoloženju napunile šalice kavom i poslužile se kolačima. Uživale su u slatkišima odgrizajući malene komade, dok je iz njih curila krema i znalački ih komentirale kao pravi eksperti slastičarstva.
- Bolji su nego oni koje sam kušala u Italiji - reče Trish.
- Previše cimeta - primijeti Rina.
- Nema dovoljno cimeta - usprotivi se Rina.
Jen posegnu za preostalim komadom kolača, ali i druge ga htjedoše dohvatiti. Tu nastane smiješna borba vilicama i rukama i one su uskoro bile zaprljane kremom i smijale se kao zaigrane djevojčice.
Dok je Elizabeth dijelila salvete, zazvoni telefon. Nevoljko digne slušalicu.
- Vjerojatno je Bert - reče. - Želi saznati što je s Adamom. Danas sam razgovarala s terapeutom.
- Što je s Adamom? - zabrinuto će Jen.
Osjećala se bliskom sa svojini nećakom. Kad je bio mali držala ga je u naručju i već je tada osjećala neprirodnu ukočenost njegovog malog tijela i otpor prema nježnosti. Bila je tužna zbog njega i još uvijek ga je žalila. Primakla se sestri koja je tako čvrsto stiskala slušalicu da su joj članci prstiju pobijeljeli, a usne se nečujno micale.
- Je li to u vezi Adama? - upita uplašena. - Nešto mu se dogodilo?
Ali Elizabeth nije odgovarala. Zateturala je kao da će pasti pod težinom tuge. Jen se sledi. Nešto loše se dogodilo, nešto jako loše.
- Kada? - upita Elizabeth, tako tihim glasom da ju je Jen jedva čula. - Jeste li sigurni, posve sigurni? Je li bio liječnik?
- Elizabeth, što je? Što se dogodilo?
Jen je kleknula do nje. Uhvatila je za ruku, a Elizabeth joj je čvrsto stiskala prste dok je nastavila razgovarati robotskim glasom bez ikakve izražajnosti.
- Moj suprug nije u gradu. Pokušat ću ga kontaktirati. Ali tu je moja sestra. Mi ćemo odlučiti što se mora učiniti. Mora se obaviti mnogo toga. Nazvat ću vas kasnije. Da. Hvala vam.
Pažljivo, previše pažljivo ona položi slušalicu na mjesto i ukočeno sjedne.
- Elizabeth, reci mi.
Jen je sad već govorila uz jecanje. Oči su joj bile prepune suza, a dječačko lice iskrivljeno od grča. - Je li nešto s Adamom?
Elizabeth odmahnu glavom. - Nije. Hvala Bogu ne radi se o Adamu. Radi se o majci, našoj majci. Zvali su iz staračkog doma. Direktorica. Mama je umrla. Nema je više. Sestra koja je bila na dužnosti kaže da se dogodilo odjednom. Nisu ništa mogli učiniti. Pridigla se sa stolice, nagnula prema naprijed i pala na pod. Kad su priskočili već je bila mrtva. Žao im je. To je rekla žena koja je nazvala - "žao nam je". O, Jen to zvuči kao da je željela umrijeti.
Vrteći glavom u nevjerici, pružila je ruke i Jen joj je pala u zagrljaj. Plakale su, preplavljene tugom zbog žene koju nikada nisu voljele, zbog svih onih malih i strašnih gubitaka u životu, od djetinjstva punog straha sve do ove večeri jedne ledene zime, koja je izgledala gorko i strogo kao i majčin život.
Prijateljice su se okupile oko njih, šapćući riječi utjehe, nudeći pomoć. Trish je nazvala Iana, a Cynthija donijela bocu brendija. Zlatna im je tekućina opržila nepce i načas ublažila tugu. Kada je zazvonio telefon, odgovorila je Trish i porazgovarala s Bertom smirenim, odmjerenim tonom, prenoseći njegov odgovor Elizabeth. Stići će sutra ujutro prvim letom. Nazvat će starački dom i sve će srediti. Iznenadila ih je njihova reakcija, ali kad su kasnije razmislile, te večeri je sve bilo iznenađujuće.
Znale su da Sylvija Plath vodi u opasno područje, ali nisu ni slutile da će pokrenuti lavinu iskrenosti koja će ih tako uznemiriti i preplaviti. Prvo je došlo Donnino otkriće, onda igra istine, i konačno smrt. Radilo se o smrti žene koja nije voljela i nije bila voljena. Ipak, nekim čudom njezine su kćerke reagirale kao osobe koje su nešto izgubile. Nije bila dobra majka, ali je bila njihova majka. Njezina je smrt, njezina voljna smrt, odnijela svaku mogućnost pomirenja ostavivši ih nasukane na otoku žalosti i gubitka.
Začudilo ih je da je Bert, čovjek kojega nisu nikada voljele, i čak su ga se bojale, sada preuzeo novu ulogu. Sam u hotelskoj sobi, on je preuzeo organizaciju i odgovornost, oslobađajući Elizabeth i Jen neugodnih dužnosti vezanih uz logistiku sahrane. Ili, možda, nevoljko su to pomislile, to i nije bila nova uloga. Sada su po prvi put vidjele čovjeka za kojega se Elizabeth udala - odlučnog i samosvjesnog muškarca. Bio je to, morale su naposljetku priznati, čovjek koji nije napustio svog sina ili ženu, koja je zapravo napustila njega, muškarac koji je znao i uvijek će znati koje su njegove dužnosti. Elizabeth, ta tužna, ogorčena Elizabeth, znala je to oduvijek. Od ove će večeri drukčije misliti o njemu.
U tišini su očistile ostatke hrane i oprale posuđe hodajući po stanu, nečujno, u čarapama. Uzele su svoje knjige, još jednom izrazile sućut, zagrlile Jen, pomilovale Elizabeth i otišle. Ostala je samo Trish.
- Jen, želiš li ostati večeras kod Elizabeth? - upita je tiho. - Ako nećeš, odvest ću te kući. Jason je poslao automobil.
Jen pogleda sestru.
- Bit ću dobro, Jen - reče Elizabeth. - Ti sigurno želiš biti s Ianom. On će se pobrinuti za tebe.
Jen kininu. Nije bila iznenađena sestrinim razumijevanjem. Elizabeth ju je, zahvaljujući oštrom sestrinskom oku shvaćala možda i bolje nego što je Jen shvaćala samu sebe. Puna zahvalnosti je zagrli, uzme svoju knjigu i zajedno s Trish izađe u noć.