Večera s Anom Karenjinom

First topic message reminder :



One nisu najbolje prijateljice, prije bi se reklo znanice. Ono što im je zajedničko velika je ljubav prema književnosti. Svaka od njih je drugačija, ali uz dobru hranu i čašu vina postaju sudionice u otkrivanju ljepote klasične literature. No kad im jedna od njih, ona koju smatraju najsavršenijom i kojoj se sve dive, prizna da se razvodi, sve će ostati zapanjene. Još će ih više začuditi što ne želi reci što ju je navelo na to. No njihovi sastanci u kojima raspravljaju o sudbini Ane Karenjine i Emme Bovary navest će ih da ispitaju i svoje živote i da barem u prividni red dovedu svoje supruge, djecu, ljubavnike, karijere…

Osmo poglavlje


Sljedeće jutro Jen je probudio zvuk telefona.
- Jen, žao mi je. Jako mi je žao. Mogu li bilo što učiniti?
Još uvijek u pokisnu, prepoznala je Ericov glas. Osjećala se vrlo usporenom i pretpostavila je da je za to zaslužna mala ružičasta tabletica koju je Trish dala Ianu, a on je stavio u njezina usta i dodao joj čašu hladne vode. Trish je liječnica, naviknuta da pomaže u ovakvim situacijama.
- Ne, mislim da ne možeš, ali u svakom slučaju zahvaljujem ti - odgovori Ericu i pogleda na sat. Činilo joj se da nije uopće spavala, ali bilo je već prilično kasno. Odsutno se upita zašto je pri odgovoru na Ericovo pitanje njezin glas zvučao tako djetinje. Možda zato što je još jednom ostala siroče, pomisli odjednom. Sirote. Ta ju je riječ zaintrigirala. Kao djevojčica sanjala je da ostane siroče i da je posvoje neki dobri ljudi. Željela je da je neki dobri zamjenski otac odvede iz onog nesretnog doma; da je prekrasni roditelji iz mašte maze i ugađaju joj. Sada je sjedila na krevetu prisjećajući se tih razmišljanja i pitala se tko ju je doveo kući, izvadio spavaćicu i navukao je na nju. Je li to bila Trish ili Ian? Nije bilo važno.
- Znam da se treba obaviti gomila stvari - uporno je nastavljao Eric.
Cynthija je za sretnih dana svoga braka s divljenjem govorila o Ericovoj upornosti. - Eto kako nalazi sredstva za svoje dokumentarce i kako pridobiva suradnike. Nitko ga ne može odbiti - znala je govoriti sva ponosna.
- Želio bih pomoći Jen - nije se dao smesti Eric. Mrzovoljno se pitala želi li on nešto više od toga. Bliskost sa Jen značila bi bliskost sa Cynthijom. Odmah se pokaje zbog takvih sumnji. Eric je uvijek bio velikodušan čovjek, uvijek spreman ponuditi podršku. Znala je da prema njoj ima poseban odnos kao što je ona imala poseban odnos prema njemu, Bila je to neka vrsta spontanog i instinktivnog prijateljstva, neovisnog o Cynthiji i Ianu. Ono se očitovalo u zajedničkim provalama smijeha i razmjenama misli i osjećaja, malih otočića intimnosti za vrijeme raskošnih prazničnih zabava. Kada je želio razgovarati o Cynthiji Eric se obratio upravo njoj. Naravno da ni sada nije postojao neki drugi motiv.
- To je jako lijepo od tebe Eric - reče blago. - Ali Bert i Ian će sve srediti. Barem tako vjerujem.
U magli se sjećala da je Ian spominjao nekakav sastanak s Bertom u svezi organizacije pogreba. Dok je on još u ranu zoru hodao po sobi ona je bila u polusnu. Sada se prisjetila da je nazvala Elizabeth i da je Ian razgovarao s njom držeći ruku na Jeninoj glavi. Bez obzira na omamljenost, taj ju je razgovor iznenadio. Ian i Elizabeth su rijetko razgovarali, ali ovaj je razgovor bio drukčiji. Smrt je okrznula njihove živote. Svi su sada promatrali svijet iz slične perspektive - Elizabeth i Bert, Jen i Ian.
Sada, na svjetlu dana, činilo se posve normalnim da se Ian angažirao, da se Elizabeth obratila njemu i da je on odlučio pomoći Bertu. Trebao se organizirati pogreb, potpisati dokumenti, obaviti telefonski razgovori. Bila je to obiteljska stvar, a Ian je bio njezina obitelj kao što je Bert bio Elizabethina. Trebalo je doći do ovakve situacije da bi njezina sestra to shvatila.
Na koji bi način Eric, udaljen od vlastite obitelji, mogao pomoći?
Bespomoćno je zurila u slušalicu razmišljajući što da kaže a onda je na noćnom ormariću primijetila papirić s Ianovom porukom.
- Samo trenutak, Eric.
Na brzinu je pročitala poruku. Ian se trebao naći s Bertom u staračkom domu. Ravnateljica se željela susresti s obitelji i uvjeriti ih, pretpostavljao je, da je njihova ustanova učinila sve što je bilo moguće. Nazvat će je kad sazna nešto više. Odmori se dušo. Volim te.
Umjesto potpisa nacrtao je suncokret s kovrčavim laticama, tajni simbol njihove ljubavi.
Još jednom je pročitala poruku i zatakla papirić u džep pidžame.
- Bert i Ian su u staračkom domu, Eric. Čekam da me nazovu. Poslije bismo se možda mogli vidjeti.
- Onda ću te nazvati kasnije. Jesi li dobro?
- Da, da, sve je u redu. Ali reci mi kako si saznao za moju majku?
- Cynthija me nazvala.
- Cynthija?
Nije mogla prikriti iznenađenje.
- Da. Zna koliko mi je stalo do tebe. Zna da smo prijatelji, dobri prijatelji. Željela me obavijestiti. Misli da bih možda mogao pomoći, učiniti nešto za tebe. Žonglirati. Dubiti na glavi, nasmijati te. Povesti te na skupu užinu.
- To je lijepo od nje.
- Cynthija je jako dobra osoba - reče on. - Ja to znam i oduvijek sam znao. Trebao sam imati povjerenja u njezinu dobrom.
Osjetila je grižnju savjesti u njegovu glasu. Pobojala se da će opet zaplakati i da će njegove suze izazvati i njezine.
- Vas dvoje biste zaista trebali razgovarati - reče ona pažljivo. - Zar ne biste mogli srediti stvari?
Znala je da nema nikakvog prava postaviti takvo pitanje. Nije se iznenadila kad nije dobila odgovor.
- Nazvat ću te uskoro Jen - reče ljubazno. - Trebala bi nešto pojesti. Pođimo zajedno na užinu.
- Možda. Vidjet ću.
Znala je i prije nego je poklopila slušalicu da će se naći s njim. Morala je prihvatiti ovu ljubaznu ponudu.
Nazvala je Elizabeth. Nitko nije odgovorio. Bila je posve sigurna da je njezina sestra otišla na posao. To joj je i bilo slično. Elizabeth se lakše nosila s boli na javnom mjestu, zatrpana papirima, zaglušena zvonjavom telefona, zauzeta sastancima i okružena divljenjem svojih kolega. To je tako divno od nje što i u ovakvim trenutcima misli na posao. Nevjerojatna posvećenost.
Jen nije otišla na posao. Nightingaleov ljetni katalog može pričekati dan, dva dana, tjedan, zauvijek.
Na brzinu se istuširala, odjenula i skuhala kavu. U kući nije bilo kruha, a maslac se pokvario. Ian je obećao da će otići do dućana, ali je zaboravio. Prišla je njegovom štafelaju i promotrila sliku koju je vjerojatno dovršio sinoć u kasnim satima. Bio je to urbani zimski pejzaž, sa sivim oblacima koje su parali šiljci nebodera. Slika je bila divna i osjetila je kako joj uzdiže dušu. Oprostila mu je što je zaboravio na kupovinu. Očito nije zaboravio nego je bio zabavljen svojim radom. Nije ga mogao prekinuti zbog kruha i maslaca. Dotaknula je platno. Boja se već osušila.
Zazvonio je telefon. Začuo se Ianov glas, nježan i zabrinut.
- Jesi li dobro? Kada sam otišao bila si stvarno ošamućena.
- Za toje kriva ona Trishina tableta. Dobro sam. Što se događa?
- Žele napraviti obdukciju. Kažu da je potrebno. Imaš li što protiv?
- Ne. Što kaže Elizabeth?
- Bert kaže da će ona sigurno pristati. Na poslu je. Nazvao ju je u školu. Prilično je hladnokrvna, ta tvoja sestra, čim može otići na posao.
- Nije ona hladnokrvna. Samo se nosi sa stvarima na svoj način.
Podijelit će s njim nove spoznaje o Elizabeth, ali ne sada, ne danas, ne preko telefona.
- U redu. Kako god ti kažeš. Doći ću kući za dva - tri sata. Morat ćemo spakirati majčine stvari, otići do bolnice, potpisati neke papire.
- Hvala ti Ian. Jako mi se sviđa tvoja slika.
- Ah, slika. Da, dobra je. Zapravo, mislim da je više nego dobra.
Osjetila je zadovoljstvo u njegovom glasu i znala je da se sada smiješi prolazeći prstima kroz svijetlu kosu. Završio je još jedan rad, savladao još jednu prepreku. Izložba je već bila posve izvjesna.
- U svakom slučaju, ići ću na užinu s Ericom.
- S Ericom?
- U kući nema ništa za jelo, a on je nazvao. Želio bi pomoći, učiniti nešto za mene. A ja sam gladna.
- Onda ti želim dobar tek.
U glasu mu se osjećala vedrina, a ne ljutnja.
- I sviđa mi se tvoj suncokret.
- A meni se sviđaš ti.
Zaklopio je slušalicu, a kada je nakon toga nazvao Eric zahvalila mu je i dogovorila mjesto i vrijeme sastanka.
- U Bryant Park Grillu - reče. - U dvanaest i trideset. Prije dvanaest imam jedan sastanak na istom mjestu, ali do tada ću biti gotov. Odgovara li ti vrijeme?
- U redu je - složi se ona.
Cynthija ju je nazvala kad je izlazila iz stana. Javila joj je da je uspjela pronaći crni kostim po mjeri.
- Trebat će ti - reče Cynthija. - Znaš to.
- Da, za pogreb - složi se Jen.

Riječ je nije zaplašila. Njezina je majka umrla i bit će pokopana. Održat će se pogreb, koji je organizirao Bert uz Ianovu pomoć.
Nije bila iznenađena Cynthijinom gestom. Bilo je tipično za Cynthiju da se pobrine za prikladnu odjeću i da pazi na svaki detalj. Opremit će Jen za majčin pogreb baš kao što se svaki dan brinula da se čarape njezinih kćeri slažu s njihovim košuljama, i kao što je tolike godine punila Ericove ladice košuljama pastelnih boja i kravatama s uzorkom. Najradije bi ih sve obukla u uniformu svoje ljubavi. To je bilo ono što je najbolje radila i u čemu je uživala. Jen je to znala i bila je zahvalna.
- Hvala ti što vodiš brigu o tome Cynthija - reče iznenađena što joj se glas slomio. Ljubaznost prijatelja, Cynthije i Erica, uzdrmala je njezinu smirenost.
- Trebam li potražiti nešto za Elizabeth? - upita Cynthija. - Razmišljala sam o jednostavnom lanenom kostimu.
- Ne, mislim da neće trebati.
Elizabeth sigurno ne bi rado prihvatila dar od Cynthije. Doživjela bi to kao nametljivost, kao neki oblik kontrole.
- Znaš kakva je Elizabeth - doda kao ispriku. - Ali hvala ti što misliš na nju, Cynthija. Hvala što misliš na nas.
Kad je već izišla na blijedo zimsko sunce, Jen se prisjeti da Cynthiji nije spomenula sastanak s Ericom. Bio je to bezazlen propust ali ju je neka vrsta krivnje proganjala čitavo vrijeme dok je krčila put kroz prenapučene ulice.
Iako je dan bio veoma hladan, park je bio prepun ljudi. Neki su sjedili uz šahovske ploče i pomicali figure štiteći ruke debelim rukavicama. Čitači su sjedili na klupama i okretali stranice knjiga. Mlade majke, s ležerno opuštenim šalovima, gurale su kolica i zivkale djecu u debelim jaknama koja su pred njima trčkarala. Svi su povremeno podizali oči prema platinastom sunčevom disku, koji se mučno pomaljao iza magle od paučinastih oblaka.
Jen ugleda slikara, s kojim je pohađala satove crtanja akta, kako sjedi na klupi sa mapom za skiciranje u krilu. Željela je vidjeti što radi ali je ipak požurila da je ne bi kojim slučajem prepoznao. Ne bi htjela da je pita kako je. Što bi mu mogla reći? Tužna sam jer mi je majka jučer umrla a ja ne znam kako da žalim za njom. Mogla je zamisliti njegovo čuđenje i osmijeh nelagode.
Ušla je u restoran i primijetila da su unatoč vremenu neki stolovi za hrabrije goste postavljeni na terasi. Tri žene u debelim bundama ispijale su kavu i okretale stranice jelovnika. Stariji muškarac i žena sjedili su jedno pored drugog. Sunce im je obasjavalo bijele kose i oni su se smiješili dok su miješali vruću čokoladu. Jesu li se njezini majka i otac ikada nasmiješili jedno drugom, jesu li ikada u neko zimsko jutro uživali u satu opuštanja i besposlice? Ta misao ju je rastužila i ona se okrenu prema sjevernom dijelu terase gdje su sjedila dva muškarca leđima okrenutim prema njoj.
- Konobar, račun molim!
Jedan od te dvojice bio je Eric. Prepoznala mu je glas prije nego se okrenuo. Skrivećki ga je promatrala s ulaza dok je dozivao konobara i uzimao torbu. Drugi je muškarac stajao pored stola. Bio je vrlo mlad, zapravo još dječak, svjetlokos i lijepih crta lica, kao i Eric. Bio je odjeven kao tipičan student - u izlizane traperice i u ležeran, ali skup, debeli sivi džemper s kožnim štitnicima na laktovima. Konobar je donio račun dok je mladić stavljao naprtnjaču na leđa. Pogrbljen pod teretom, nagnuo se i poljubio Erica u obraz. Eric je izvadio novčanik, uzeo nekoliko novčanica i tutnuo ih u mladićevu ruku unatoč njegovom opiranju. Zagrlili su se - nespretan muški dodir ramena i ruku.
Jen se povukla u prostoriju dok joj je srce snažno lupalo a lice se žarilo. Pokušala se prisjetiti Trishinog opisa mladića kojeg su ona i Jason vidjeli s Ericom. I taj je bio svjetlokos, vitak i sličio je na Erica. Opisi su se podudarali.
- Što mogu učiniti za vas, gospođo?
Približila joj se djevojka zadužena za rezervacije, ali uto se do nje stvorio Eric i odmah odgovorio.
- Imamo rezervaciju na ime Eric Anders.
Uhvatio je Jeninu ruku uz stisak koji je odavao prijateljstvo i sućut.
- Da, naravno, gospodine Anders.
Poveo ju je do stola koji je gledao baš na onaj dio terase gdje je do maločas sjedio. Jen je kroz prozor zurila u šalice ostale za njima i salvete koje su lepršale na vjetru. Na stolu je ostala i mladićeva žuta olovka.
Otvorila je jelovnik. Nije ni znala koliko je bila gladna. Na brzinu je naručila omlet i kroasane.
- I ja ću isto - reče on.
Napunila je svoju šalicu kavom i posegnula za Ericovom.
- Ne još - zaustavi je. - Upravo sam popio kavu.
- Ah, da. Vidjela sam te... Tebe i tvog prijatelja. Upravo je odlazio kad sam došla. Tko je to? Netko s kim radiš? Pripremaš novi film? - upita mrzeći se zbog neiskrenosti pitanja. Eric nije zaslužio nešto takvo.
Pogledao ju je stisnutim očima.
- To nije bio poslovni sastanak, Jen - odgovorio je kratko a ona je osjetila olakšanje, ali i stid, jer joj nije lagao.
Dotaknuo joj je ruku i pomilovao je.
- Mora da je ovo bio jako težak dan za tebe.
Glas mu je sada bio nježniji i iz njega je nestalo napetosti od maloprije. Naposljetku, sam je ponudio pomoć i utjehu. Ona kimnu.
- Teško je jer se tako naglo dogodilo. Bila je stara i nije bila dobro, ali nismo znale da je baš toliko bolesna. Da, bio je to šok. Iako je bila teška žena, ta moja majka i iako se nismo slagale, ipak sam tužna, jako tužna. Možda zato jer je njezin život bio tako ispunjen gorčinom. Zato što nije znala voljeti. Mislim da ne tugujem zbog njezine smrti nego zbog njezinog života.
Oči joj se ispuniše suzama. Eric ju je čvrsto držao za ruku. Utješit će je kao što je ona utješila njega. Njegova je sućut topila i blažila tugu. Medu njima je oduvijek postojao poseban odnos.
- Znaš li - reče ona - da je nikada nisam čula kako se smije. Ni nju ni oca. Nije li to strašno - živjeti u kući s ocem i majkom koji se nikada ne smiju?
- Strašno i tužno - potvrdi on i zašuti kad se približio konobar vješto i brižljivo servirajući jela.
- Strašno i tužno za roditelje i za djecu - ponovio je kad je konobar odložio košaricu s kruhom i povukao se.
- Kažu da razvod izaziva velike štete u razvoju djeteta - reče ona. - Ali ja mislim da je za djecu mnogo gore odrastanje u u kući punoj bijesa i straha. Elizabeth i ja smo zatvarale vrata sobe da ne čujemo njihove svađe. Bježale smo u svijet knjiga. Željele smo da riječi iz knjiga zaustave urlanje roditelja, njihove međusobne uvrede i optužbe. Molila sam Boga da se razvedu, da više nikad ne žive pod istim krovom i da odem što dalje od njih. Razvod nikad ne može biti tako loš kao život na bojnom polju.
Problijedio je i odložio vilicu.
- Da. Pretpostavljam da je tako. Govorio je tako tiho da ga je jedva čula.
- O, Eric, žao mi je!
Glas joj je zadrhtao od nelagode.
- Tako je glupo što sam ovo rekla. Zaboravila sam kroz što prolazite ti i Cynthija.
Riječi su joj s mukom izlazile. Nije imala pravo izazvati mu bol.
- Ne. Sve je u redu, Jen. Ono što si rekla ne odnosi se na Cynthiju i mene.
Govorio je tiho, ali sigurno.
- Među nama nije bilo sukoba. Julie i Liza se nisu morale bojati nikakvih eksplozija bijesa. Nije bilo ni vike ni svađa. Kad se sve zbroji, iako to sada zvuči čudno, bili smo jako sretna obitelj. U tome i jest ironija. Pretpostavljani da je zato naše razdvajanje tako Šokantno i nevjerojatno za sve koji nas poznaju. Ni sam još ne mogu u to povjerovati. Kad se ujutro probudim u onom jadnom malom stanu moram se uvijek iznova prisjetiti da sam sam, da se u mom životu sve promijenilo, da se negdje u drugom dijelu grada moje curice upravo češljaju, a moja prelijepa žena oblači. Volio sam ih gledati dok se češljaju. Volio sam gledati Cynthiju dok oblači haljinu.
Zdrobio je pecivo, a onda jednu po jednu mrvicu prinosio ustima. Kao da je svaka od njih bila sjećanje koje je želio sačuvati.
- Svi smo vjerovali da ste sretni. Pravi idealan brak. Sinoć smo na grupi razgovarale o zavisti i sve smo se složile da smo zavidjele Cynthiji. Zavidjele smo joj na obiteljskoj i životnoj sreći. Nikada ne bih mogla usporediti situaciju mojih roditelja s onim što se događa između vas. Nisam to ni namjeravala. Ali morala sam biti malo obazrivija kad sam govorila o djeci i rastavi. To te oneraspoložilo i sad mi je žao.
Pocrvenjela je. Rekla je mnogo, ali ne dovoljno. Eric kininu. Govorio je sporo, oborenih očiju kao da je izbjegavao njezin pogled.
- Ono što si rekla pogodilo me zato što me priča o braku tvojih roditelja podsjeća na jedan drugi odnos u kakvom sam bio prije susreta s Cynthijom. Bilo je to loše razdoblja mog života. Onako lud i nemaran napravio sam mnogo štete. Zapravo smo to učinili oboje: i ja i žena s kojom sam tada bio. Najgore od svega je što to nikada nisam ispričao Cynthiji. Jedina stvar koju Cynthija ne može podnijeti je prijevara, laž. Ne znam je li ti ona ikada rekla da je njezin otac varao majku. Pretvarao se da ima sveameričku sretnu obitelj dok je u tajnosti vodio dvostruki život i imao još jednu obitelj u drugom gradu. Morala se s tim suočiti još u djetinjstvu. Odrasla je u laži i sama je sebi obećala da će njezin brak biti drukčiji, u potpunosti iskren. Nije željela da Liza i Julie upoznaju bol koju je ona morala otrpjeti niti da imaju oca koji laže i nešto krije. Složio sam se s njom. Stekao njezino povjerenje. Ipak, čitavo to vrijeme skrivao sam svoju tajnu koju nikako nisam mogao podijeliti s njom.
Glas mu je bio utučen, a oči mutne od boli.
- Sama je otkrila? - upita Jen.
Sjetila se Cynthijine reakcije kad su raspravljale o dnevniku Sylvije Plath i trenutku kad je otkrila da joj je njezin muž, Ted Hughes, lagao.
- Ono što ne mogu podnijeti - pisala je pjesnikinja - jest neiskrenost.
Cynthija je citirala te riječi i u potpunosti se složila s njima. Neiskrenost je neoprostivi grijeh.
- Ne. Nije ona ništa otkrila. Došlo je vrijeme kad sam joj morao priznati. Jen, kad bih ti sada rekao više, bila bi to izdaja Cynthije. Ona i ja smo se složili da nećemo nikoga uplitati. Možeš li to razumjeti? - upita je s molbom u glasu.
- Mogu. Oklijevala je.
- Eric, tko je to danas bio s tobom? Tko je bio onaj mladić?
- Paul - reče i usne mu se razvuku u osmijeh. - Zove se Paul. Jen, nije to ono što si pomislila.
- Nije važno. Nema veze što ja mislim. Ti si moj prijatelj. Moj dobar i drag prijatelj. A Cynthija je moja prijateljica. Sretna sam što vas imam. Naročito danas.
Suze su joj sada slobodno klizile niz obraze, a on je, držeći je za ruku, strpljivo čekao da prođe nalet boli. Izvadio je svileni rupčić koji je sigurno bio Cynthijin poklon.
- Hoćeš li doći na sprovod? - upitala je dok su izlazili iz restorana.
- Hoću - obećao je, prignuvši se da je poljubi u obraz, dotaknuvši mekim i toplim usnama njezinu kožu.

Pogrebna se ceremonija održala na malom groblju u New Jerseyu nedaleko od hučećih voda Hudsona nabujalog od sjeveroistočnih kiša koje su obilježile početak proljeća. Jen je stajala pored Iana, a crne joj je kovrče skrivao šeširić, dio elegantnog jednostavnog crnog kompleta za koji se, zajedno s kaputom, pobrinula Cynthija. Ian je nosio novu jaknu i kaki hlače, a crvenu je kosu pokrio kapom od tvida. Jen pomisli kako je on upravo zakoračio u novo razdoblje života, u svijet odgovornosti. Zajedno s Bertom obavio je sve što je trebalo. Nazvao je Jenine rođake koje nije ni poznavao, razgovarao prigušenim glasom sa strancima čak i u trenucima dok je Guy Maestrato, vlasnik galerije koji je već dugo bio zainteresiran za njegov rad, čučao na podu njihovog potkrovlja i s odobravanjem proučavao nove slike. Govorio je o ugovoru, o potencijalnim kolekcionarima, o postocima.
Ian će imati samostalnu izložbu. Susrest će se s kritičarima i kolekcionarima, položiti novac u banku i potpisivati čekove. Polako se približavao novom početku. Jen je bila ta koja ga je poticala. Njezino povjerenje vodilo ga je do realizacije svega što je učinio, svega što je morao učiniti za sebe i za njihov zajednički život. Ali na kraju, postignuće je bilo njegovo. Osjetio je novi ponos, novu vrstu samopouzdanja.
- Dopusti mi da se pobrinem za tebe - rekao joj je kad je otišao Maestrato. - Hoćeš li mi to dopustiti?
Kimnula je bez riječi. Naravno da će mu to dopustiti. A ona će zauzvrat brinuti o njemu, kao što je to činila sve ovo vrijeme. No sada će to biti uzajamno, obostrano. Išli su prema naprijed, a životi su im se konačno isprepleli. Ovisili su jedno o drugom, bili slobodni od tajni, bez straha od prijevare. Oni neće ponoviti pogreške drugih, neće se razdvojiti praćeni šaputanjima i općim čuđenjem.
Zapuhao je svjež vjetar i Jen je zadrhtala. Ian joj je uzeo ruku, prvo jednu a onda drugu grijući joj prste.
S druge strane su stajali Elizabeth i liert čija je ruka počivala na supruginom ramenu. On je bio u sivom odjelu, a ona u kostimu iste boje. Elizabeth je držala Adama za ruku. Ljepuškasti tamnokosi dječak bezizražajnog lica, širom rastvorenih začuđenih očiju, ritmički se njihao s jedne noge na drugu kao da taj kontrolirani obrazac kretanja može zadržati kaos koji ga je proganjao.
Bilo je mnogo rasprave oko toga treba li ga povesti na sprovod ili ne. Radilo se naposljetku o njegovoj baki, iako ju je on rijetko viđao a ona je još rjeđe pitala za njega. Ali kada su ispraznili njezin noćni ormarić u ladici su pronašli uokvirenu Adamovu fotografiju sa staklom prekrivenim otiscima prstiju. Shvatili su da je često promatrala sliku svog unuka čije je postojanje naizgled ignorirala. Upravo je Bert odlučio da Adam treba biti na sprovodu, a on se i posavjetovao s liječnikom Theobaldom, koji se začudo složio.
- To bi možda moglo doprijeti do njega - rekao je umorni liječnik. - Moglo bi mu nešto značiti. Kao što ste rekli, bila je njegova baka.
Doprijeti. Još jedna šifra, pomisli gorko Elizabeth dok je stezala Adamovu ruku. Ali u jednom trenutku ona osjeti kako joj dječak uzvraća stisak a kada se Jen popela na prste da ga poljubi, sagnuo je glavu.
- Ti si mala - rekao je svojoj tetki. - Jako mala - složi se ona.
Nije ustuknuo niti kada je Ian položio svoju veliku ruku na njegovu glavu.
- Ja sam tvoj ujak Ian - reče dječaku, koji ponovi riječ premjestivši težinu s lijeve noge na desnu.
- Ujak - reče bezizražajno gledajući prazno ispred sebe dok se druga pogrebna povorka kretala uskom stazom, nasuprot otvorenom grobu oko kojeg se okupila mala grupa.
Rodbina, nekoliko preostalih daljnjih rođaka, s blijedim licima koja su odavala ogorčenost i nervozu, stajali su jedni pored drugih. Izvršili su svoju dužnost i sada su skrovito gledali na satove, tiho se došaptavajući. Jedan stariji gospodin proučavao je vozni red željeznice. Žena s otrcanim crnim šeširom koji je nesigurno stajao na sijedoj kosi, stavila je tabletu pod jezik. Dvije starice poduprte o štapove zurile su u iskopanu raku. Bile su to Štićenice staračkog doma i, kako su rekle Jen i Elizabeth, često su igrale kanastu s njihovom majkom. Sestre su se pogledale. Nisu znale da je majka igrala kanastu. Taj nedostatak informacija kao da im je pojačao tugu. Čini se da je od njih skrivala i najmanja zadovoljstva života.
Grupa nastavnika iz Elizabethine škole okupila se oko nje u znak profesionalne solidarnosti. Došli su i bivši susjedi, poljubili sestre a onda se povukli daleko od naslaga blata koje će uskoro prekriti kovčeg. Jen se pitala koliki su se od njih sjećali ljutitih povika kojima je odjekivala njihova kuća, unatoč majčinim nastojanjima da zatvori prozore i navuče zavjese. Jako je držala do vanjskog dojma. Nered u kući morao je ostati skriven.
Bile su tu i sve članice književnog kluba. Cynthija i Eric došli su u odvojenim automobilima ali su sada stajali jedno pored drugog. On je promatrao čitavu scenu redateljskim okom, odmičući povremeno neposlušni pramen svijetle kose s čela. Cynthija je svoju kosu podigla i pričvrstila je crnom baršunastom kopčom u skladu s izvrsno krojenim crnim kostimom.
Polako su prilazili Rina i Ray, zajedno s Jeremyjem, poput prave novopečene obitelji. Jeremy je veoma pažljivo držao dvije bijele ruže. Nisu se začudile što je došao i dječak. Moglo se očekivati da će Rina suočiti svoje dijete s fenomenom smrti.
Trish pogleda prema Jasonu i zavrti glavom. Oni ne bi poveli Amandu na groblje, ali naposljetku njihovi su životi i odluke bili drukčiji. Ona neće suditi svoje prijatelje. Neće ni odgovoriti na poziv iako je zvono njezinog mobitela upravo proparalo tišinu. Zahtjevi ordinacije prestaju na ovom mjestu. Isključila je mobitel i okrenula se da pozdravi Donnu i Tima.
Izgledalo je posve prirodno da Donna i Tim stanu pored Rine i Raya, da se Donna saginje, ljubi Jeremyja i popravlja mu kravatu, da Ray ljubi Donnu u obraz dok Tim vadi klarinet iz kutije.
Vrlo mladi svećenik održao je kratko posmrtno slovo. Nije poznavao pokojnicu, ali je znao da nije imala sretan život. Ipak, njezine su kćerke, Jen i Elizabeth (malo je zamucao jer je imena svježe naučio) izvršile svoju dužnost i brinule se o njoj, a smrt joj je bila milosrdno brza i bezbolna. Zbog toga je sve okupljene koji su joj došli iskazati posljednju počast ponukao na molitvu zahvalnosti. Nije govorio o ljubavi niti je podigao oči sa svojih bilješki.
Kovčeg je polako spušten u grob dok su kose sunčeve zrake plesale po blijedom drvu. Svećenik je izmolio kratku molitvu i povukao se dok su ožalošćeni tiho izgovorili završni "amen".
Tim je prinio klarinet usnama. Drhtavi zvuci žalosne Dvorakove sonate ispunili su zrak. Jen i Elizabeth uzele su grudice zemlje i bacile ih na kovčeg. Okrenule su se jedna prema drugoj i držeći se za ruke približile Adamu koji nije prekidao sa svojim neumornim njihanjem. Lijeva noga. Desna noga. Lijeva noga. Desna noga. Bert i Ian su bacili zemlju u grob pomaknuvši se da bi drugi došli na red. Posljednji koji se primakao grobu bio je Jeremy, koji je hodao uz Rinu držeći svoje bijele ruže. Odjednom se okrenuo k Adamu i pružio mu cvijet.
- Ovdje - reče. - Za tvoju baku.
Adam je zurio u njega oklijevajući, a onda uzeo cvijet. Dva su dječaka zajedno spustila ruže na kovčeg od svijetlog drva. Nježne su se bijele latice rasule poput velikih suza po tankom sloju crne zemlje. Adam je ustuknuo. Niz obraz mu se slijevala jedna suza. Elizabeth je nježno obrisala lice svog sina, zahvalna za dar njegove tuge.
Dok se malena grupa polako razilazila u zraku su se miješali zvuk klarineta i jecaj vjetra. Trish je primijetila da Cynthija hoda pokraj Erica. Začula ju je kako govori, ne obraćajući se nikome, mrmljajući sama za sebe, kao kakav tužni epitaf, sličan melodiji koja se razlijegala tihim zrakom.
- Dvoje djece, dvije ruže - rekla je.
Trish je znala da su te riječi citat iz pjesme Sylvije Plath.
- Dvoje djece. Dvije ruže - ponovi Eric. - Mi imamo dvoje djece, Cynthija.
Riječi su mu zvučale poput molbe.
Trish se naglo okrenu kako ne bi čula Cynthijin odgovor i vidjela bol koja će sigurno preplaviti Ericovo lice. Nije vidjela da je Eric vozaču koji ga je dovezao dao znak da može otići, a sam je sjeo zajedno s Cynthijom u njezinu limuzinu.
Okrenula se i uhvatila Jasona pod ruku, sretna što ga može osjetiti pored sebe kao da je to štiti od osjećaja samoće neizbježnog pri svakom susretu sa smrću. Neće otići na posao nakon sprovoda. Vratit će se kući i ostati jedno pokraj drugog, dok će im tijela prožimati toplina ljubavi i života, a oči se zatvarati pred sjećanjem na ovih nekoliko zbijenih kvadratnih metara smrti zajedno s kamenim spomenicima.
Vjetar je prestao a nagla je proljetna toplina natjerala ožalošćene da skinu tamne kapute i lica izlože sunčevoj svjetlosti. A onda su najbrže što su mogli požurili do svojih automobila.

Deveto poglavlje


Sunčeve zrake su prodrle kroz velike prozore Cynthijinog ureda obasjavajući površinu njezinog radnog stola razigranim prugama svjetla. Cynthija se namršti i navuče zavjese.
- Nije da ne volim sunce - obrati se ona Jen. - Samo što me nekako tjera da požurim ususret ljetu. Počnem razmišljati o plažama i krstarenjima baš kad bih trebala razraditi ideje za jesenski katalog i dogovoriti sastanke s kupcima kako bi raspravili o idejama za Božić.
- Zaboravi zimske blagdane. Danas sam vidjela prvi sunovrat - reče Jen. - Proljeće je. Tko ti brani da misliš o ljetu?
- Možda je to zato što će ove godine biti teško praviti planove. Eric i ja morat ćemo o tome porazgovarati. U svakom slučaju, morat ćemo popričati o mnogim stvarima.
U glasu joj se osjetila tuga.
- Zašto onda to ne učinite? - upita Jen smjelo.
- Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za takve teme - reče Cynthija naglo promijenivši ton. Povukla je stolicu kao da između njih dvije želi postaviti prepreku.
- Osim toga, moram misliti na katalog za studeni. Znaš kakva je marketinška strategija Nightingalea misli unaprijed, planiraj unaprijed ili ćeš biti pregažen u velikoj utrci.
Sa hrpice papira na stolu podigla je jednu ukrašenu pozivnicu.
- O ovome sam ti htjela govoriti. Jesi li ikada pravila skice za vrijeme modne revije?
Pruži joj pozivnicu i Jen je promotri. Grupa mlađih modnih kreatora organizirat će reviju u njujorškom botaničkom vrtu. Hrabar i skup pothvat, pomisli Jen, iako su neka od imena već bila poznata. Bili su to mladi ljudi, novaci na blještavoj modnoj sceni koji su imali nekakvih uspjeha, ali su još uvijek bili daleko od vrha. Cynthija je u tom svijetu bila glasovita po sposobnosti otkrivanja novih talenata kojima bi pružala šansu nudeći im ekskluzivne ugovore.
- Ne, nisam nikada radila takve skice. Uglavnom sam pravila crteže po fotografijama, a da budem iskrena, mislim da je fotografija najbolja vrsta prikaza - reče Jen. - Da sam ja na tvom mjestu i dalje bih se držala toga.
- To postaje dosadno a manekenke privuku više pažnje od odjeće. Ono što ja imam na umu su vješti, fluidni crteži. Perom i tušem. Možda i mekanim kistom. Vjerujem da bi ti to odlično napravila, i da bi to bila izvjesna inovacija u Nightingaleu.
Jen je oklijevala. Nije željela odbiti Cynthiju koja je često prilagođavala svoje planove kako bi našla što više posla za nju, ali sada zaista nije imala dovoljno vremena. Morala je dodati još nekoliko tabli za Lutriju, a lan ju je zamolio da izradi pozivnicu za njegovu izložbu i dizajnira brošuru. Nije bilo tako velike potrebe za dodatnom zaradom kao prije. Majčina smrt je i to promijenila. Ne samo da više nije trebala plaćati troškove za njezinu skrb, već su se Elizabeth i ona zaprepastile saznavši da im je majka ostavila maleni imetak.
- Njezina posljednja prijevara - rekla je Elizabeth. - Tražila je našu pomoć, a nije joj trebala. A dobro je znala koliko nani je teško doći do novca.
- Ja mislim da je željela zadržati neku vrstu kontakta s nama i da je ovo bio način. Željela se osigurati da dolazimo u taj nesretni starački dom makar samo zbog plaćanja računa -dodala je Jen. - To je bio prljavi trik ali je činjenica da ona nije bila Marmee iz Malih žena.
- A mi baš nismo male žene - složi se Elizabeth i one se nasmijaše apsurdnosti ovih usporedbi.
Ipak su se, baš kao i ostale, vrlo brzo uživjele u obiteljsku idilu opisanu u knjizi. Sada kada se književni klub bavio Malim ženama, obitelj March postala je referentna točka za sve članice grupe. Priča o četiri sestre čiji se otac dragovoljno pridružio vojsci Unije i čija je majka bila nesebična i svetačka Marmee, opet ih je osvojila. Tajnoviti starinski jezik koji su savladale u mladenačkim danima, taj elegantni arhaični stil svijeta Louise May Alcott bio je još jednom otkriven.
- Trice i kučine - reče Rina Donni za jednog od kasnih noćnih razgovora.
- Prestanite ćeretati - prekori Cynthija svoje zbunjene djevojčice.
- O, nebesa! - promrmlja Trish zbunjenom Jasonu dok joj je pričao o nekom perspektivnom poslu.
Nakon toga bi provalile u smijeh osjetivši zadovoljstvo što ih te tajne šifre vraćaju u mladost.
- Voljela bih to pokušati Cynthija - reče Jen naposljetku. - Ali ja sam stvarno prekrcana. Osim toga, nisam sigurna koliko bih to dobro napravila.
- Zašto mi ne dopustiš da ja to procijenim? - reče Cynthija. - Čuj, radi se samo o jednome poslijepodnevu. Mogle bismo zajedno otići do botaničkog vrta, a onda na večeru. Prošlo je već mnogo vremena od kako smo razgovarale.
U glasu joj se nazirala neka vrsta molbe. Jen shvati da je posao samo izlika. Možda su joj i trebali ti crteži, ali ono što je uistinu željela bio je razgovor s Jen, no Cynthija kao Cynthija, zatražila je to na svoj način i pod svojim uvjetima. Ona će izabrati vrijeme i mjesto; ona će izabrati temu i postaviti parametre rasprave. O čemu to želi govoriti? - o Ericu, djeci, novim profesionalnim izazovima? Jen nije mogla odgovoriti, ali je znala da će morati prihvatiti ponudu. Uzdahnula je.
- U redu - reče. - Učinit ću to. Zapisala je datum u rokovnik.
- Ja ću uzeti kola - reče Cynthija. - Do tamo je priličan uspon. Vrt je sada prelijep. Eric je prošle nedjelje poveo djevojčice.
Nehajno je uvela njegovo ime u razgovor, a Jen je izbjegavala bilo kakav komentar.
- Vidimo se onda.
Ponijela je sa sobom veliki kožni portfelj. Trebala se naći s Donnom na večeri, ali još uvijek je imala dovoljno vremena da skokne do knjižare Barnes & Noble i preuzme biografiju Louise May Alcott koju je naručila.
Donna je već sjedila kod Gina, kad je uletjela Jen zadihana od trčanja po gradu.
- Oprosti što kasnim - ispričala se odlažući portfelj na pod. - Imala sam sastanak s Cynthijom koji je trajao duže nego što sam očekivala.
- Mislila sam da si reducirala posao u Nightingaleu - reče Donna.
- I jesam. Ali molila me da prihvatim još jednu sitnicu. A nakon toga želi na večeru. Prošlo je uistinu jako dugo od kako smo posljednji put bile same izvan Nightingalea. Želi razgovarati.
- I tako te uspjela kupiti - nasmije se Donna. Velika ispovijed na kraju filma. Razotkriveni misterij. Ne krivim te što si pristala.
Jen se nasmiješi.
- Da, uspjela me kupiti. Ali moraš priznati da ove godine mnogo odlučnije kažem ne. Pristala sam jer mi se čini da je to njoj jako važno. Ali, naravno, znatiželjna sam. Zar nismo sve?
- Ne znatiželjne već opsjednute. Ali u redu je, ne duguješ mi nikakvo objašnjenje.
Donna se posveti proučavanju jelovnika dok je Jen dizala portfelj s poda i tražila mjesto za vrećicu s knjigom.
Kad se namjestila po prvi put je bolje pogledala prijateljicu. Na njoj je bilo nešto drukčije. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati o čemu se radi.
- Tvoja kosa Donna! Ošišala si se - uskliknu ona iznenađeno.
Donna je, kako su već odavno primijetile, uređivala kosu u skladu s trenutačnom ulogom. Kad je bila u bolnici podizala ju je i češljala u strogu pundžu, kao da je i ona dio uniforme. Nakon posla dopuštala je da joj se raspe po ramenima u blistavim valovima kao znak senzualnog poziva, simbol bezbrižne slobode, svilenkasti dar njezinim ljubavnicima.
- Sviđa ti se? - upita Donna prolazeći prstima kroz blistave slojeve guste zlatne kose koja je poput Šljema uokvirivala njezinu glavu.
- Baš razmišljam.
Jen je pažljivo proučila prijateljičino lice i uočila kako nova frizura jasnije ocrtava Donninu nježnu fizionomiju. Po prvi put je uočila zlatne lukove Donninih obrva, duge jantarne trepavice koji su bacali sjenu na ružičastozlatne obraze.
- Sviđa mi se - reče na kraju. - Dobro ti pristaje.
Konobar se približio stolu. Bio je to stidljivi mladi Talijan, jedva punoljetan, koji je tek natucao engleski a pogled mu je bio prikovan na Donninu kosu. Na brzinu su naručile tjesteninu, salatu i bocu chiantija. Nasmiješio se, a osmijeh je očito bio upućen Donni.
- Čini mi se da se konobaru sviđa tvoja frizura - reče Jen. - Što misli Tim?
Otkinula je komadić peciva s češnjakom pomislivši kako bi je prije nekoliko mjeseci upitala i za Rayevu reakciju. Uvijek se divila i čudila načinu na koji je Donna uspijevala podijeliti život između Tima i Raya, ali, dakako, to se promijenilo.
- Oh, Tim - Donna se bezbrižno nasmije. - Kaže da mu se sviđa. Ali i da nije tako ne bi bilo važno. Tim i ja nismo jedan drugom centar života. Svakako nismo poput tebe i Iana.
Jen u ovim riječima prepozna istinu. Ona i Ian su konačno postali istinski važni jedno drugom, pravi partneri koji dijele sve. Ona se više nije osjećala zapostavljenom i morala je priznati da njihov odnos postaje sve bolji. Nasmiješi se Donni zahvalna što je sve to prepoznala.
- A kakav je odnos između tebe i Tima? - upita. Tako nešto je nije pitala nikada ranije.
- Kakav je oduvijek bio - mirno odgovori Donna. - Udoban i ugodan. Svatko ima svoje mjesto. Nema čvrstih veza. Ne postavljaju se pitanja, a odgovori nisu nužni. Moja veza s Rayem nije ga smetala. Ja se ne brinem ako on vida druge žene. Slobodni smo. Tako je i s drugim dijelovima mog života. Sve je opušteno i lako, sve je dio scenarija pod naslovom Donna Saunders i njezin savršen život. Sitcom s jednim likom. Veliki stan, dobar i siguran posao u bolnici, dopusti koje provodim u Europi ili na Karibima. Posljednja želja moje majke se ispunila. Nisam zarobljena poput nje. Živim život kakav je ona uvijek željela. Čitam iz zadovoljstva, a ne zbog bijega. Svoja sam, na način kako ona to nije nikad bila. Odgovorna sam jedino za samu sebe.
U jednom trenutku ona se konspirativno nagne prema Jen i nastavi prigušenim glasom.

- Ali sada mi odjednom to nije dovoljno. Hoću više. Želim izazov, povezanost. U profesionalnom i osobnom smislu. Željela bih novi početak - nešto što moja majka nikada nije mogla. Mislim da mi je hrabrost ulila Azar Nafisi i žene iz teheranske grupe, kao i Edith Wharton, a pretpostavljam i Cynthija. Ako su one mogle promijeniti svoj život, mogu i ja. I zato sam napravila nekoliko planova.
- Kakvih planova?
- Prijavila sam se za stipendiju na Nacionalnom institutu za zdravlje u Washingtonu. Imam ideju za neke nove pristupe psihoterapiji pacijenata s poremećajima u prehrani i dijeti siromašnoj ugljikohidratima - nešto što se do sada nije pokušalo. To bi bio samo eksperiment i možda ne bi djelovao. Stipendija je na godinu dana bez garancije produžetka, tako da mogu pokušati, ali nekako mi se čini da će za sve nas ovo biti godina novih pokušaja. Ili barem nekih promjena.
- Ili prihvaćanja promjena - doda Jen.
Pri pomisli na sve gubitke i dobitke, sve promjene tijekom proteklog razdoblja gotovo joj se zavrtjelo u glavi. Cynthija bez Erica, Rina s Rayem, ona i Ian u novom i sretnijem razdoblju, majčina smrt i sada Donnin odlazak - promjena za promjenom kao na kakvom beskrajnom vjetrovitom putu. Cynthijina ih je odluka gurnula u labirint otkrića, podarila im čudesan kompas koji ih je vodio ka jasnijim emocionalnim uvidima.
- Znači seliš se u D.C.? - upita ona.
- Ako dobijem stipendiju, a mislim da hoću. Trish je napisala fantastičnu preporuku, a to su učinili još neki liječnici.
- Znači da Trish nema ništa protiv tvog odlaska?
- Pretpostavljam da joj je krivo. Dobre smo prijateljice i lijepo smo surađivale. Ali u posljednje vrijeme jako je usmjerena na Jasona i Amandu. Pronašla je vikendicu u Berkshiresu i sva je sretna zbog toga. To će biti dobra promjena za nju. još malo i bojala sam se da ne utone u dosadu a la Emma Bovary i Ana Karenjina prije Vronskog. Ali više nije tako. U svakom slučaju, podržava moju odluku.
Konobar im je servirao jela, napunio čaše vinom i ostavio bocu chiantija na stolu. Jen podigne čašu.
- Za tebe i tvoj novi život - reče. Donna se kucne.
- Za tebe i Iana. I za njegovu izložbu. Za naše prijateljstvo. Washington nije na kraju svijeta. Zrakoplovi još uvijek lete. Postoji i vlak. Dolazit ću.
- Organizirat ćemo sastanke kad budeš u New Yorku - obeća Jen. - Možda ćemo sve doputovati u Washington. Vikend maraton. Obradit ćemo dvije, tri knjige i pogledati neki film. Imat ćemo još jednu večeru s Anom Karenjinom. Kao što je jo rekla na Meginom vjenčanju " živjela tvoja odluka!". Nazdravimo u to ime.
- Ma što to značilo - reče Donna i ispije gutljaj vina. - Moram ti reći da mi se naše Male žene sada čine malo isforsirane - to moralno savršenstvo i požrtvovnost.
- Nemoj tako govoriti. To je svetogrđe! - nasmije se Jen i napuni čaše. - Ali mislim da si u pravu. Kladim se da će Cynthija započeti raspravu pitanjem koja bismo od njih željele biti.
- Mnogo lakši zadatak od razgovora o zavisti - reče Donna. - Možeš je to pitati na večeri iako sumnjam da želi govoriti o tome.
- Ne vjerujem da ima nekakav plan - reče Donna neodređeno.
Nije željela govoriti o Cynthiji. Nije željela misliti o Cynthiji i Ericu. Tijekom noći, dok je Ianova ruka počivala na njezinoj glavi, razmišljala je o tuzi u Ericovim očima i tonu Cynthijinog glasa. Ta je tuga znala zatamniti sjaj njezine nove sreće.
Još jednom je napunila čašu i zapitala Donnu što misli o ilustracijama u novom izdanju Malih žena, koje je tiskano povodom stogodišnjice nastanka djela i koje su obje nabavile. Činilo joj se da bi takvu vrstu crteža Cynthia mogla iskoristiti za blagdanski katalog.
- Nije baš neka ideja - odgovori Donna. - Louisa May je previše retro za mladenačku modu. Ne vjerujem da itko osim nostalgičnih čitateljica kao što smo mi razmišlja o njezinim junakinjama i, pravo da ti kažem, mene su već zamorile.
- Jesi li došla do Bethine smrti? - upita Jen.
- Nisam još.
- Rasplakat ćeš se. Bez obzira koliko te iritiraju sestre March, plakat ćeš. Sve profinjene dame kao što smo mi rasplakale su se na broadwayskoj predstavi.
- Moguće - složi se Donna. - Moram pripremiti maramice. Nasmijale su se i ispivši vino naručile liker od anisa koji im je donio zgodni konobar. Piće nakon večere je bilo besplatno, rekao im je. Jen je primijetila da je rukom okrznuo Donninu kosu dok je stavljao poslužavnik na stol.
Gomila narcisa sa zlatastim glavama koje su kimale na blagom proljetnom povjetarcu, okruživale su baršunasti sag improvizirane piste koja se nalazila usred vrta. Svaki put kada bi neka manekenka došla do kraja piste, sagnula bi se i ubrala cvijet. Vitka plavuša čija je široka haljina podsjećala na oblak morske pjene podigla je cvijet i duboko udahnula miris. Visoka afro-amerikanka s kacigom pepeljastocrne kose utaknula je pupoljak u nabor grimiznoljubičaste svilene suknje. Azijatkinja u žutom kostimu nanizala je cvjetove među blistave trake svoje crne kose. Jen je brzim potezima radila skice i svakoj je dodala sliku cvijeta. Pomisli kako je to dobra ideja. Taj je detalj objedinjavao inače različite stilove ovih kolekcija.
Cynthia je sjedila iza nje i proučavala svaki od crteža praveći usput bilješke. Onako zakrivenoj sunčanim naočalama pogled joj je bio nedokučiv, ali je kimala u znak odobravanja.
Mladi su se kreatori okupili u pozadini, nervozno pogledavajući prema njoj i drugim kupcima i menadžerima koje su pozvali. U rukama su držali press materijale ukrašene narcisima, koje su dijelili modnim novinarima. Bio je ovo presudni trenutak, njihov biti-ili-ne-biti. Jen je to dobro znala i zbog solidarnosti ona još ljepše prikaže haljinu koja joj se nije naročito svidjela.
Kada je zadnji model prošetao pistom, bilo je već kasno poslijepodne. Crvenokosa ljepotica u trudničkoj haljini bakrene boje elegantno se okrenula držeći široke skute u rukama i graciozno se naklonila. Pljesak je odavao divljenje, ali i olakšanje. Dan je bio neuobičajeno vruć, a u tom dijelu vrta nije bilo sjene. Programi su se pretvorili u lepeze, a boce vode se brzo ispraznile.
Revija je postigla potpun uspjeh. Pale su narudžbe, obavljeni poslovni dogovori, a publika je bila sretna što je sve završilo. Cynthija, uvijek korektna i dostojanstvena prihvatila je čašu šampanjca koju nije ispila. Čestitala je kreatorima. Jen je blok za crtanje spremila u veliku torbu.
- Vidi, eno Cynthija Anders - reče mlada žena drugoj koja je držala ugovore i press materijale. Administrativne pomoćnice, pomisli Jen, koje obavljaju jednostavne, niže poslove, u nadi da će se penjati na ljestvici koja će ih konačno dovesti do ureda s velikim prozorima kao što je bio Cynthijin.
- Intervjuirala sam je kad sam izašla iz koledža. Ima posao snova - reče njezina kolegica.
- I život iz snova.
Papiri su pali na pod, djevojka je kratko opsovala i počela ih kupiti još uvijek razmišljajući o Cynthiji.
- Bože, kako joj zavidim.
Nemoj, poželi joj reći Jen. Ne treba zavidjeti Cynthiji Anders. Ona leži budna i sama u svom krevetu, a knjige su joj jedino društvo. Plače dok čita.
Nije ništa rekla već je ostala na mjestu promatrajući kako Cynthija razgovara s jednim od kupaca iz Bergdorffa, a onda pruža ruku čestitajući mršavom mladiću čiji je snop ugljeno-crne kose stršio okomito s glave. On je kreirao bakrenastu haljinu i Jen je znala da je Cynthija njegovo ime obilježila velikom zvjezdicom. Tijekom sljedećih tjedana pozvat će ga na ručak, pogledati njegov portfelj i potpisati ekskluzivni, ali ne odviše darežljiv ugovor. To je bio njezin način, tajna njezinog profesionalnog uspjeha.
Cynthija je konačno bila spremna za polazak i uskočila je u Nightingaleovu limuzinu.
- City Island - rekla je vozaču zavalivši se u sjedalo. - Osjećam se kao da markiram - reče ona Jen. - City Island usred tjedna dok mi je radni stol krcat, a Mae čeka kod kuće sa stotinu prigovora. Ma neka sve voda nosi!
Vragoljasto se nasmiješila.
- A malene? Nije ti žao što ne možeš večerati s njima - upita Jen. Znala je da Cynthija nastoji biti s djevojčicama kad god je to moguće.
- Eric ih je uzeo poslije Škole. Ići će na večeru s njim. Kad je spomenula njegovo ime osmijeh joj je izblijedio, i dok se automobil približavao otoku nije više progovorila ni riječi.
Tek kad su ušle u restoran i smjestile se uz prozor koji je gledao na vodu, činilo se da se ponovno opustila.
- Dobra revija, čini mi se - reče. - Sviđaju mi se tvoji crteži. Moj instinkt u svezi crteža umjesto fotki bio je ispravan.
- Tvoji su instinkti uvijek besprijekorni - reče Jen.
- Osim kad totalno promašim.
Nervozno se nasmijala, izvadila mobitel, provjerila poruke i vratila ga u torbu.
Prišao je konobar. Jen naruči čašu chablisa i pričeka da Cynthija zamoli svoje uobičajeno crno vino.
- Samo mineralnu vodu - reče Cynthija, a Jen koja je stavljala maslac na pecivo, iznenađena podigne obrve.
- Nećeš vino? - upita. - Ma daj. Nije nikakav užitak piti sama.
- Ali trudne žene ne bi smjele piti.
Jenin nož uz zveket padne na stol dok je u nevjerici zurila u prijateljicu.
- Cynthija, ne razumijem - reče na kraju mucajući.
- Nisam sigurna niti da ja razumijem, ali što je tu je - odgovori Cynthija. - Dobit ću bebu. Testovi ne lažu. Definitivno sam s djetetom, kako bi rekla naša prijateljica Louisa May.
- Ali tko...? - Jen se zacrveni. Cynthija je gledala u oči.

- Želiš znati tko je otac? Još uvijek sam u braku. Tko bi mogao biti osim Erica? - mirno upita, očito zabavljena situacijom.
Zaprepaštena, Jen obori pogled. Divila se sigurnosti s kojom je Cynthija prihvatila jelovnik, pažljivosti kojom je slušala konobarove prijedloge.
Naručile su jelo. Cynthija je odabrala plodove mora. Jen se zapita smiju li trudnice jesti školjke. Ona se odluči za jastoga, ali onda, još uvijek zbunjena, promijeni mišljenje i naruči kirnju. Svejedno. Sve će se to izmiješati u ustima.
- Eric.
Ponovi ovo ime i ispije velik gutljaj vina.
- Iznenađena si? - upita Cynthija provokativno. - Jesam - prizna Jen. - Više nego iznenađena. Razmišljala je o Ericu koji grli mladića po imenu Paul, sigurno istog onog kojeg su Trish i Jason vidjeli s njim u restoranu one davne subote. Sjetila se njegove tuge, nježnosti u očima. Oklijevala je, ali neke stvari je morala reći Cynthiji. Njezina bi šutnja značila izdaju, neku vrstu neiskrenosti, a Cynthija, baš kao ni Sylvija Plath nije mogla podnijeti neiskrenost. Ispila je još gutljaj vina, pružila ruku dotaknuviši Cynthijinu prije nego će progovoriti. Morat će utješiti prijateljicu nakon što joj priopći ono što mora.
- Eric i ja smo bili u restoranu nakon smrti moje majke. Bio je jako ljubazan. Želio me je razvedriti, pružiti mi podršku - mrmljala je.
- Znam - reče Cynthija. - Rekao mi je to. Bilo mi je drago. Teško je izgubiti roditelja, a još je teže, ako s njim nismo imah dobar odnos. Znam kako ti je bilo jer sam ja bila ljuta na svog oca kad je umro. Mislim da sam još uvijek ljuta na njega. Zato mi je teško žaliti za njim, čak i nakon svih ovih godina. Stoga mi je bilo drago da ti Eric pokušava malo pomoći.
- I pomogao mi je. On je uvijek bio... i još uvijek jest, tako ljubazan, pun razumijevanja.
Jen je oklijevala.
- Htjela sam ti reći da sam došla u taj restoran malo ranije. Eric je sjedio na terasi.
Zaustavila se gužvajući salvetu, prožeta nesigurošću. A onda skupivši snagu, nastavi.
- Nije bio sam. - O!
- Bio je s nekim. S jednim vrlo mladim muškarcem. Cynthija kininu. - Paul.
Tiho je izgovorila to ime. Očito joj nije bilo nepoznato.
- Činilo se da su jako bliski. Eric i Paul.
Jen zatvori oči ne želeći se prisjećati vlastite panike kad ih je vidjela zajedno, dok je promatrala kako se grle, svoje nelagode dok je gledala kako Eric pruža Paulu novac, a mladić se nećka hoće li ga prihvatiti.
- Bilo mi je žao što sam ih vidjela - reče ona tužno. - Voljela bih da nisam saznala, da ne mislim o onome što sam vidjela.
- Jen,jesi li pomislila da su Paul i Eric ljubavnici? Da je Eric gay?
Cynthija je to izgovorila s nevjericom. Zacrvenjela se. Položila je čašu na stol i odsutno se smiješila konobaru koji je žurno postavljao tanjure i posipao salatu paprom koji ni jedna od njih nije željela.
- To je ludo. Mislila si to bez obzira što poznaješ Erica i mene sve ove godine?
- Da, pomislila sam na to.
- Naravno da Eric nije gay. Paul je njegov sin, dijete za koje ja nisam znala.
Sada nije bilo provokativnosti u glasu, samo jednostavne tuge koju je predugo držala u sebi.
- Ne shvaćam.
- Nisam ni ja. Iako sve skupa nije jako komplicirano. Kad je Eric bio posve mlad, još student, imao je vezu s kolegicom. Zvala se Judy. Studirala je film zajedno s njim. Zaljubili su se i odljubili. "Bili smo klinci" rekao mi je kao da to sve objašnjava.
Gorko se nasmijala.
- Prekinuli su, a onda ga je nakon par mjeseci nazvala. Bila je trudna i odlučila je roditi. To dijete je Paul. Eric joj je novčano pomagao, izdržavao nju i dijete iako ga ona nije željela u svom i djetetovom životu. Nije zabranila da povremeno vida dijete. Sve to je izgledalo posve prijateljski. Judy se onda odselila s Paulom, a Eric bi ih vidio kad je odlazio do Californije. Ja, dakako, nisam imala pojma da postoje. Konačno se Judy udala i njezin je muž posvojio Paula. On i Judy nisu imali djece i Eric se složio s posvajanjem iako je ostao u bliskom kontaktu - zapravo bliskom koliko je to mogao biti s obzirom na okolnosti. Paul je znao da je Eric njegov biološki otac i to je prihvatio. Barem tako sada tvrdi Eric. Paul je bio dečko iz Californije i poznavao je djecu s mnogo čudnijim životnim pričama. Judyn je muž znao za Erica, ali ja nisam znala ništa o Judy i Paulu. Mali propust.
Popila je malo vode i pogledala kroz veliki prozor na luku, gdje je upravo uplovljavao brodić s živopisno obojanim jedrima, a onda nastavila glasom koji je postajao sve tiši i blaži.
- Eric mi nije ništa rekao, tako to sada objašnjava, zato što je mislio da ja to neću prihvatiti i jer je bio uvjeren da Paukovo postojanje neće ni na koji način utjecati na naš život. Mislio je na moje osjećaje. Našao je sve moguće izlike da cijelu stvar prešuti. Nije želio da ga zamišljam s drugom ženom i vjerovao je da nikada ništa neću saznati. Moglo je stvarno biti tako. Ali prošle jeseni, baš prije našeg prvog godišnjeg sastanka, Judy i njezin muž su poginuli u prometnoj nezgodi i Paul je došao ovamo. Imao je dvadeset godina, još uvijek dijete, a najednom je ostao sam na svijetu. Jedini roditelj, jedini rod bio je Eric. Trebao je oca, nekog bliskog. Premjestio se sa svog sveučilišta na ovdašnje i Eric mu se pobrinuo za stan. Ali Paul je trebao obitelj. Postao je stvarni dio Ericovog života, a to je značilo da mi je Eric konačno trebao reći.
- Znači zato... - promuca šokirana Jen.
- Zato sam ga zamolila da ode - nastavi Cynthija istini jednoličnim tonom. - Osjećala sam se prevarenom. Kao da je čitav naš brak bio jedna velika laž. Nije stvar u tome da mi je smetao Paul. Nisam ga ni poznavala, a sama spoznaja da je tako sam izazivala je sućut. Ono što mi je smetalo, što me natjeralo da se osjećam jadno, bila je Ericova šutnja. Čitavo vrijeme našeg braka imao je tajni život, baš kao moj otac. Eric mi je učinio isto što je otac učinio mojoj majci. Izdao nas je. Liza i Julie su imale polubrata o kojemu nisu ništa znale, kojega nisu nikada srele. Nisam mu mogla oprostiti ovu prijevaru. Eric je uništio naš lijepo uređen život, naš divni život i povukao ga u kaos bez ikakvog upozorenja. Bila sam bijesna. Bijesna, razočarana i povrijeđena. Nisam mogla zamisliti daljnji zajednički život. Nakon svih tih zajedničkih godina on me nije poznavao i ja nisam poznavala njega. Nisam mogla dijeliti krevet sa strancem. Nisam željela da taj stranac ostane uz moje kćeri, da dijeli naš dom, naše živote.
Zelene su joj oči blistale od neisplakanih suza. - O, Jen! Ne znam što ću. Što bih trebala učiniti.
Njezin, glas uvijek tako autoritativan, sada je zvučao plačno i Jen osjeti tugu dok je još uvijek pokušavala shvatiti sve ono što je čula.
- Ali ti si trudna - reče na kraju. - Kada se to dogodilo? Zašto? Nakon svega što si rekla, svega što osjećaš? Ako mu zaista ne možeš oprostiti, ako se osjećaš tako prevarenom, onda... ?
Pitanja su odražavala njezinu zbunjenost. Cynthijina priča ju je šokirala i ispunila suosjećanjem i čuđenjem.
- Kada? Nakon sprovoda tvoje majke. Zajedno smo otišli. Osjećali smo se tako sami, izgubljeni. Smrt, konačnost smrti, mislim da nas je to dirnulo. Ne mogu objasniti, ali svaki dodir sa smrću - sprovod, odlazak nekoga koga poznajem - stvara u meni glad za životom. Eric i ja smo jednom o tome pričali, primijetili samo da svaki put kad se vratim s nečijeg sprovoda - vodimo ljubav. Na taj način potvrđujemo vlastiti život, vlastitu vitalnost. Seks i smrt. Jedno poništava drugo. Kad je Tim zasvirao klarinet na sprovodu, pogledali smo se i povezala nas je zajednička misao. Kad smo napuštali groblje nismo ništa govorili. Po prvi put tijekom čitavog višemjesečnog razdoblja, on i ja smo bili jednostavno zajedno. Zajedno u nekakvoj tužnoj i slatkoj tišini. Dok nas je automobil vozio prema gradu, držali smo se za ruke. Tada nisam mislila o životu koji je skrivao preda mnom. Nisam osjećala da između nas stoji Paulova sjena. Samo sam bila sretna što sam s njim. Otišli smo u njegov stan, užasni, mali, samački stan i tamo smo vodili ljubav. Činilo mi se da mogu namirisali njegovu samoću. Bilo mi ga je silno žao, žalila sam sebe, naše djevojčice, čak i Paula. Ali mislim da sam osjetila i neku vrstu radosti. Eric i ja smo bili zajedno. Smrt nas je dodirnula, ali mi smo bili živi. To sam ga jutro voljela. Mislim da sam ga tada voljela više nego ikada prije.
Zašutjela je.
Jen kimnu. - Mislim da razumijem - reče.
Mogla ih je zamisliti kako držeći se za ruke ulaze u stan, stresajući tamnu sjenu smrti i kako im gola tijela blistaju od života. Seks - ne, ne samo seks, već ljubav - ljubav je trijumfirala nad smrću.
- To je bilo to. Tih par sati. A onda...
- Otkrila si da si trudna.
- Da. To je jedina stvar u koju sam sigurna. Namjeravam roditi to dijete.
Cynthija podigne glavu i prkosno se nasmiješi. - To je jedina stvar u koju sam potpuno sigurna, barem što se tiče posljednjih par mjeseci života.
- Zna li Eric? - upita Jen.
- Još ne. Treba mi vremena. Ne znam mogu li mu oprostiti. Ne znam hoću li mu ikada više moći vjerovati. Kao da sam na nekakvoj emocionalnoj klackalici. Idem gore i mislim da će sve biti u redu, da ćemo Eric i ja živjeti sretno i veselo, da ćemo srediti stvari, a onda se obrušim prema dolje i uvjerim se da je nemoguće živjeti s muškarcem koji me je na takav način prevario. Ne želim ponoviti majčin život. Želim ono što mi se činilo da imam sve ove godine dok smo bili zajedno.
- Ali ovo nije život tvoje majke - pobunila se Jen. - Ne radi se o trajnom varanju.
- Paul ima dvadeset godina. Eric i ja smo u braku četrnaest. Znači da je prijevara trajala sve te godine. Mogu li živjeti s tim? Bi li ti mogla?
- Mislim da bih - reče Jen oklijevajući. - Sve je relativno. Napravila sam nekakav obračun u svezi posljednjih par mjeseci života, zbrojila sam dugove i kredite moje veze s Ianom. Razmišljala sam što se može promijeniti, s čime se moram suočiti, koje su Ianove pogreške, a koje moje, kako se on ili ja možemo promijeniti. Mislila sam o njegovoj krivnji ili o svojoj. Crno i bijelo.
- Nije to tako loša stvar - reče Cynthija čeznutljivo.
- U redu. Idemo vidjeti možeš li i ti tako, možeš li izračunati kako Eric stoji u tvom emocionalnom knjigovodstvu. Možda bi otkrila da se nalazi u sivoj zoni. Bio je odgovoran prema svom sinu. Pomagao mu je i ostao u kontaktu. Tebe je volio i želio te poštedjeti od boli. Nije želio da trpiš zbog nečega što se dogodilo godinama prije vašeg susreta. Zato ti na početku nije ništa rekao. Nije te želio zbog toga izgubiti. Kasnije, kad ste već bili u braku shvatio je koliko mrziš neiskrenost i prijevaru pa se bojao reći. Što je dulje čekao, to mu je teže bilo progovoriti. Vjerujem da je čitavo vrijeme mislio da te štiti. Nije nikako htio riskirati brak. Nije mogao predvidjeti da će Paul doći na Istok, da će postati dio vaše obitelji i vašeg života. Nije znao koliko ćeš biti povrijeđena. Cynthija, zar ne možeš to prihvatiti i oprostiti mu?
- Ne znam. Stalno o tome razmišljam. Ponekad mi se čini da mogu, a ponekad ne. Klackalica ide gore-dolje, gore-dolje. Jen, molim te, nemoj nikome govoriti o ovome.
Cynthijin se glas slomi.
- Naravno da neću. Ni Ericu ni Ianu ni bilo kome iz grupe. Cynthija, stvari će se srediti.
- Sigurna si? - upita Cynthija. Glas joj je zvučao plačno, gotovo djetinje.
- Sigurna sam.
Jen je zvučala sigurno, iako su joj ruke drhtale, a srce snažno lupalo.
Ostale su sjediti u tišini promatrajući crvenozlatno sunce kako polako tone u kobaltne vode, dok mu sve slabija svjetlost svojim blještavilom miluje zapjenjene valiće.

Deseto poglavlje


Korejski je cvjećar na uglu pored Cynthijine kuće svoju radnju ukrasio keramičkim vazama prepunim tulipana. Pupoljci i puni cvjetovi u svim bojama, od crvene i žute do ružičaste i svijetlonarančaste, njihali su se na blagom večernjem povjetarcu. Trish se zaustavi kako bi ih bolje promotrila. Nećkala se između ružičastih cvjetova i miješanog buketa ukrašenog sadarkom poznatom kao "dječji dašak".
- Kod nje će biti cvijeća, to znaš. Uvijek ima cvijeća. Sjećaš li se kad si prošle godine donijela cinije, a na stolu je već bila vaza puna zvjezdana.
Trish se složi i nasmiješi Jen koja je držala stručak narcisa u ruci. - Nisam se mogla suzdržati - objasni. - To je za djevojčice, za njihovu sobu.
Bila je to neka vrsta isprike. Nije mogla odgovoriti na Julieno i Lizino pitanje o ocu: nije bilo na njoj da kaže zašto tata više ne živi s njima, ali im je mogla pokloniti zlatne cvjetove čiji će miris ispuniti njihove snove.
- Znam da će kod Cynthije biti cvijeća, ali svejedno joj želim donijeti ove tulipane. Ne možeš imati previše cvijeća. Tako barem kaže Louisa May - reče Trish u obrani. - Sjećaš li se kako je objasnila zašto im stari gospodin Lawrence, njihov susjed, neprekidno donosi cvijeće. "Njegova je kuća prepuna cvijeća, a mi ga tako volimo" - zapjevuckala je afektiranim glasom. - Iskreno, pri kraju knjige mi je već bilo zlo od sestara March i njihovog cvijeća. Svi ti prekrasni buketi koje su neprekidno pravile jedna za drugu - bljak!
Trish iskrivi lice u grimasu gađenja i nastavi birati tulipane uzimajući samo one u punom cvatu.
- Tvoj buket nije dražestan - reče Jen. - Prije bih rekla da je senzualan.
- Da, ovi su cvjetovi prilično seksi. Za to je krivo proljeće. Danas sam imala pacijenticu koja mi je ispričala dugi san na temu seksa. Umjesto vagine imala je veliku ružu s rastvorenim laticama da bi mogla ući debela grana obrasla mahovinom u obliku falusa. Bila sam sretna što je seansa završila prije nego mi je sve ispričala.
Nasmijale su se.
- Prilično frojdijanski. To bi šokiralo naše male žene, ali tada Freud nije bio ni na horizontu - reče Jen dok je cvjećareva žena uzimala cvijeće i omatala ga u fini bijeli papir. -Što je prilično loše - nastavi - jer bi toj obitelji dobro došla duga terapija. Jesi li pročitala njezinu biografiju?
- Jesam. To je bila disfunkcionalna obitelj u punom smislu riječi. Svatko od njih je trebao tretman. Otac, majka, sestre, a vjerojatno i sama Louisa koja je bila uvjerena da sve može popraviti. Obilje patologije! Drago mi je da ništa o tome nisam znala dok sam bila djevojčica. Tada sam zavidjela sestrama March jer su bile ne samo sestre nego i prijateljice. Znala sam zamišljati da je moj dom kao i njihov. U svojoj sam obitelji bila strankinja, čudna djevojčica koja čita knjige, ima dobre ocjene i ludu ideju da će jednog dana biti liječnica. Izgledalo im je kao da je među njih sletio E.T. Nismo bili povezani, a to nismo ni sada, što mi je žao jer Amanda odrasta bez rodbine. Ali moglo je biti i gore, mnogo gore - nasmiješi se Trish skrušeno i pomiriše cvijeće.
Jen je već prije primijetila da Trish govori o svojoj dalekoj obitelji i usamljeničkom djetinjstvu s primjesom gorčine na rubu bijesa. Izgleda da je ta gorčina nestala i ustupila mjesto žaljenju i blagoj tuzi. Nije se više osvrtala na prošlost. Sada ju je zanimala budućnost, budućnost i sadašnjost. U njezinom se braku osjećala nova životnost, gotovo namjerna bliskost između nje i Jasona koja je i pored toga imala svoju spontanost. S lakoćom su se smijali i uzbuđeno pričali o novoj kući u Berkshireu, gdje će izvjesiti noćni pejzaž koji su kupili u galeriji Maestrato i prije otvorenja Ianove izložbe. Je li poticaj za ovaj novi život bila Cynthijina priča? Jen se pitala upravo to, ali je odlučila prešutjeti pitanje. Vratila se temi Alcottovih, bježeći, kao i uvijek u sigurno utočište svijeta knjiga i pisaca.
- Zapravo - reče ona dok su se penjale stubama do vrata Cynthijine kuće - možda bi za mene bilo utješno da sam znala o tenzijama u kući Alcottovih. Tako bih spoznala da moja obitelj nema monopol na nesreću, da i drugi imaju svoje jade, da slika sestara March koje radosno sjede za stolom i zajednički zahvaljuju za jelo držeći se za ruke, nije tipična za svaku kuću. Možda bih zavoljela knjige o nesretnim obiteljima i uspoređivala se s njima.
- Nesretne obitelji. Tolstojeva glasovita izreka. Sjeti se da na početku Ane Karenjine Tolstoj kaže kako su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a sve nesretne su nesretne na svoj način - upozori Trish dok je podizala veliki mjedeni kolut na vratima. - Porječkale smo se oko toga, sjećaš se? One prve večeri.
- Stvarno je prošla skoro cijela godina od tada? - upita Jen.
- Skoro cijela godina. Jesen, zima i proljeće. Čine se još dulje kad se sjetim svih zajedničkih večera, svega što smo pročitale, svega što se dogodilo - odgovori Trish dok su se vrata otvarala, a mrka ih Mae propustila bez pozdrava.
- Divna trenirka, Mae. I teniske - reče Jen vedro.
Mae kinine i popravi ovratnik ljubičaste jakne. Jen primijeti da su joj čak i čarape ljubičaste. Pronaći takve teniske i čarape morao je biti pothvat čak i za genijalku poput Cynthije.
- Jesu li ostale stigle?
- U salonu su - odgovori kratko Mae. - Ja ću uzeti cvijeće.
- Radije bismo ga same predale Cynthiji i djevojčicama - reče Trish.
- Kako želite - reče Mae slegnuvši ramenima.
Elizabeth i Donna, sjedile su jedna do druge na sofi držeći čaše s bijelim vinom, dok je Cynthija sjedila nasuprot u velikoj kožnoj fotelji. Julie i Liza su se zbile uz nju; svijetla im je kosa bila svezana masnicama u boji pidžama, svijetlozelena kod Julie, a žuta kod Lize. Sama je Cynthija nosila široku svilenu haljinu u nijansama zelene i žute. Jen se prisjeti da je to kreacija talentirane mlade kreatorice koju je vidjela na reviji. Napravila je skicu te haljine, a kasnije je dodala boje. Je li Cynthija kupila ovaj komad odjeće samo da bi stvorila što skladniju sliku u društvu sa svojim kćerkama? Odmah odbaci ovakvu pomisao. Izabrala ju je, bilo je jasno, zato što dobro prikriva ranu trudnoću. Upitala se je li Cynthija kupila i onu blistavu trudničku haljinu boje bakra.
- Cynthija, ti stvarno pozitivno zračiš - reče Trish. Predala je tulipane primijetivši bez iznenađenja da su sve vaze pune velikih grana forzicije, i da se pored kamina nalaze bakrene posude s vrbinim macama. Ipak, nije bilo tulipana, pomisli sa zadovoljstvom.
Cynthija se nasmiješi. Koža joj je imala fini sjaj, a oči su zračile neobičnom bistrinom dok je gotovo baletnom gracioznošću prišla i uzela cvijeće.
- O, Trish, predivni su!
Udahnula je miris i onda ih predala Mae, koja se nečujno kretala iza nje s već spremnom vazom u ruci.
Jen preda cvijeće djevojčicama, a one se stidljivo zarumenješe dok su ga primale.
- Ja volim cvijeće - reče Liza. - Mama kaže da ćemo imati veliki vrt u kući u kojoj ćemo stanovati ovoga ljeta i ja ću tamo saditi lukovice i gledati kako rastu.
- To ti je glupo - reče Julie. - Trebaš ih saditi u jesen, a mi se tamo nećemo vraćati sve do ljeta.
- Može se i u drugo doba godine - utješi Jen Lizu. - U srpnju. Čak i u kolovozu.
Nije ispitivala gdje se nalazi ta vikendica i tko će u njoj boraviti. Elizabeth i Donna su također šutjele. Nisu željele zalaziti u područje koje je Cynthijina šutnja označila kao nepoželjno.
- Rina još nije došla? - upita Trish.
- Nazvala je i rekla da će malo zakasniti. Ne može otići dok Ray ne dođe kući, a on ima hitan slučaj u bolnici - reče Cynthija popravljajući mašnu u Lizinoj kosi i nježno masirajući Julieina leđa.
- Kući? - reče Elizabeth podižući obrve. - Nisam znala da žive zajedno.
- Upravo je tako. Rina živi kod Raya.
Donna je bila ona koja je pružila objašnjenje. Govorila je mirnim, gotovo veselim glasom.
- Mislim da će za koji mjesec potražiti veći stan. Nakon vjenčanja - dodala je. -Namjeravaju se uskoro vjenčati.
- A tebi nije krivo, Donna? - upita Elizabeth, gonjena znatiželjom koja je nadvladala hinjenu ravnodušnost.
Jen od nelagode spusti pogled. Bilo je tipično za njezinu sestru postaviti ovakvo izravno pitanje iako su sve one željele znati isto.
- Ne, nije - mirno odgovori Donna. - Ne više. U početku je bilo teško, ali sada sam sretna što imaju jedno drugo. Ja sam se brinula o Rini još otkako smo bile cimerice na fakultetu. Drago mi je da sada ima Raya i da se može osloniti na njega. On je divan čovjek. Odlično se slaže s Jeremyjem. Bit će sjajan otac i muž. Sviđaju mu se njezine priče i fantazije. Voli je. Moram priznati da sam u početku bila malo zbunjena. Nisam svetica, a Ray i ja smo bili dosta dugo zajedno, iako smo od početka znali da nitko od nas nije monogaman. Nikada nismo govorili o dugotrajnoj vezi. Znali smo da to nije naša sudbina. Ova promjena je bila samo udarac mom egu i to sam preboljela. Sad je sve u redu. Mogu nastaviti sa svojim životom bez osjećaja krivnje.
Napunila je čašu vinom. - Za život bez grižnje savjesti.
Nasmijala se dok je nazdravljala.
- Za život bez grižnje savjesti - odgovorile su uglas, a onda se začuo udarac koluta na vratima i Mae se odvukla da ih otvori.
Bila je to Rina, zajapurenih obraza i kose zamršene od vjetra, ruku nakrcanih knjigama i najlonskim vrećicama. Skidala je kaput i počela se ispričavati zbog kašnjenja. Ray je došao kasno, nije mogla uhvatiti taksi i morala je trčati sve od autobusne stanice. Kopala je po velikoj platnenoj torbi i izvadila dva paketića umotana u sjajni papir koje je uručila blizankama.
- Od Jeremyja - reče. - Držači za knjige. Napravio ih je na satu stolarstva. A ovo je za Adama.
Treći paketić je dala Elizabeth koja ga je primila sva u čudu. Bilo je neobično da Adam dobiva darove. Prstima je prelazila preko papira s kockastim uzorkom kao da se čudi uključivanju svog sina u ovako nešto.
- Hvala ti. Mnogo ti hvala. I hvala Jeremyju - reče. Djevojčice su poderale omot i pokazale dva nevješto lakirana trokuta od svijetlog drva.
- Super - reče Liza.
- Baš mi se sviđaju - oduševljeno će Julie.
Idite gore i stavite ih u svoju sobu. Uzmite i narcise koje vam je donijela Jen. Nakon toga operite zube i u krevet. Ali prvo poljupci. Poljubite sve redom - naloži Cynthija na svoj čvrsti i nježni način.
Djevojčice napuće usta i počeše poslušno obilaziti sobu. Poljubile su sve mamine prijateljice, a onda pojurile uza stube. Žene su ih promatrale diveći se Cynthijinom majčinskom autoritetu. Smiješile su joj se primijetivši koliko je opuštena i s kakvom gracioznošću ustaje sa stolice.
- Jeste li gladne? - upita i uputi se u blagovaonicu.

Odredila je proljetni jelovnik. Bio je to posljednji zajednički obrok ove godine. Prva je na redu bila juha od graška s curryjem. Dakako, svaki je podložak za tanjur bio urešen cvjetnim uzorkom. Nakon toga došao je poširani losos i zelena salata s rižom i prženim anisom. Kao i uvijek jele su s oduševljenjem, a njihov se smijeh i veseli razgovor miješao sa zveckanjem vilica i kristalnih čaša dok su jedna drugoj dodavale jelo. Mae je, na svoj djelotvoran i neljubazan način pokupila tanjure i donijela još vode i vina. Kao i obično, za vrijeme jela su se uzdržavale od literarnih tema. Večera je bila vrijeme opuštanja. Razgovarale su o planovima za praznike. Rina i Ray su namjeravali otići na sjeverozapadnu obalu Pacifika. Rina, kao ni nitko od ostalih, nije spominjala bračno putovanje.
Elizabeth i Beri će otputovati ti Francusku. Bit će to njihovo prvo putovanje u inozemstvo i prvi pravi zajednički odmor. Doktor Theobald je držao da je to što se tiče Adama posve u redu i da može čak biti korisno, a financijska je situacija sada bila bolja.
- To je neka vrsta probe za nas - reče ona s iskrenošću koja ih nije iznenadila. - Želimo vidjeti možemo li srediti stvari, imamo li šanse za to, možemo li upoznati jedno drugo. Još jednom.
Gledala je u tanjur s jelom koje gotovo nije ni taknula.
Kimnule su izbjegavajući međusobne poglede. To nije lako, ali nije ni nemoguće, pretpostavile su. Bert je, naposljetku, s izvanrednom spremnošću prihvatio sve odgovornosti nakon smrti njezine majke. Stajao je pored Adama na groblju tako miran i čvrst. Stvari bi mogle krenuti drugim pravcem, a činilo se da se oboje trude oko toga. Stvari se znaju promijeniti. Odnosi se znaju promijeniti. Toliko su barem naučile. Cynthija je pogledala Elizabeth kao da bi je htjela nešto upitati, ali se zaustavila i nastavila nemirno sklapati ruke. Jen i Ian su se odlučili za put u Meksiko.
- Ako izložba prođe dobro - reče Jen. - Ian je oduševljen idejom da dolje nastavi slikati, a ja bih voljela dovršiti moju knjigu na temu Lutrije.
- Po svemu sudeći, izložba će dobro proći - primijeti Trish. - Kad smo kupili sliku Maestrato nam je rekao da su već mnogi kupci rezervirali slike.
Jen potvrdi.
- Znam, ali mi smo toliko dugo živjeli na rubu, da više nismo ni u što sigurni. No čini se da postajemo sve više sigurni jedno u drugo - doda. Riječi koje prije par mjeseci ne bi mogla izgovoriti sada su izlazile s lakoćom.
Trish im je ispričala sve o kući koju su Jason i ona pronašli u Berkshiresu.
- Jedan hektar i golema veranda - objasnila je sva sretna. - Morate doći i to zajedno. Otići ćemo do Mounta, odati počast duhu Edith Wharton. Idemo odmah odrediti datum. Negdje u kolovozu.
Donna pažljivo odloži žlicu na tanjur.
- Meni je nemoguće u kolovozu - reče. - Tada ću se već preseliti u Washington. Danas sam dobila potvrdu da je moja molba prihvaćena i skoro ću početi raditi u tamošnjoj bolnici.
Pogledale su je u nevjerici.
- Nisam imala pojma da se namjeravaš preseliti u Washington - u čudu će Cynthija. - Je li to neka nagla odluka?
- Nije - odgovori ona tražeći riječi. - Razmišljala sam o tome čitavu godinu. To ima veze i s našim knjigama i raspravama. Svaka knjiga koju smo pročitale, svaki autor kojim smo se bavile, sve to me dovelo do spoznaje da moram promijeniti svoj život ako ne želim da on promijeni mene. Shvatila sam da bi se za pet ili deset godina mogla zapitati zašto nisam napravila promjene o kojima sam razmišljala, zašto sam ostala nepokretna kada sam mogla krenuti naprijed. Znam da sam morala donijeti neke odluke. Nisam mogla dopustiti da moja majka odlučuje za mene. Kao što je Nafisi rekla u Teheranu - ljudi moraju sami donositi odluke. Mislim da je ova godina, još od one prve večere s Anom Karenjinom, iz različitih razloga, bila godina odluka za sve nas.
Ostale su u tišini, sjećajući se prvog sastanka, svježine jesenskog zraka, zadovoljstva koje su osjećale u ovoj istoj lijepoj sobi nakon duge ljetne pauze, i trenutka kada su Cynthijine riječi na neočekivan i mučan način uzdrmale taj mir i to zadovoljstvo. Njezin savršen svijet, izgrađen na lijepim i skupim temeljima, održavan na plemenit i brižljiv način, misteriozno je nestao, a pod utjecajem tog događaja krhke su strukture na kojima su počivali njihovi odnosi i životi pokazali svu svoju ranjivost.
U dramatici godišnjih doba, u knjigama koje su ih poučavale i proganjale u snovima, one su nastavile procjenjivati prirodu te ranjivosti.
Kroz čitavu ovu godinu, poput kakvih tkalja one su raspredale niti od kojih su sačinjene priče i provlačile ih kroz svoju maštu. Izmjenjivale su boje i uzorke, nudile jedna drugoj raznobojne tapiserije koje nikada nisu dovršile. Prepirale su se oko fabula i likova, simbolizma i motivacija, a njihove intenzivne rasprave i iznenadni uvidi davali su fikciji novu životnost. Čitajući do kasno u noć one su svoju stvarnost, svoje žudnje uspoređivale sa životima izmišljenih likova, ali to nije bilo dovoljno.
I ove proljetne večeri, s grančicama peršina na tanjuru i tulipanima u vazama u zraku su lebdjela neka pitanja. Ono što je Donna rekla važilo je za sve. Tijekom čitave godine postavljale su pitanja u svezi Cynthije i Erica, a zapravo su se pitale o sebi, donoseći nove odluke i doživljavajući promjene.
Kroz otvoren prozor u sobu je dolepršao dah proljetnog vjetra. Cvijeće je zatreperilo, a žene se nasmiješile. Cynthija odjednom ustane.
- Vrijeme je za razgovor o Malim ženama - reče i povede ih u salon.
Zadovoljne jer se raspršila čarolija sjećanja, uzele su knjige i sjele u uobičajeni krug. Pričekale su da Mae servira kavu i tanjure s kolačima i svježim voćem. Kad se udaljila, pogledale su prema Cynthiji koja je otvorila svoju bilježnicu ukoričenu u divnu svijetloplavu tkaninu, čiji su listovi boje slonovače bili ispisani bilješkama u ljubičastoj tinti.
- Moram vam priznati da sam pri izboru knjige bila vodena sebičnim motivima - reče. -Željela sam se vratiti u djetinjstvo kad sam tu knjigu prečitavala bezbroj puta. Mislim da neke dijelove znam napamet. Znala sam ostati budna do kasna zamišljajući se svake večeri kao jedna od sestara. Bila sam razmažena Amy, blaga Beth, smiona Jo i majčinska Meg. Sestre March sa životom kakav sam željela. Hrabri otac, majka požrtvovna i puna razumijevanja, dom pun ljubavi. Pošteni stanovnici Nove Engleske puni idealizma. Svatko u obitelji je bio upravo onakav kako je i izgledao. Nije bilo prijevare, maskiranja.
- I ja sam se tako osjećala - upadne Donna. - Zamišljala sam se u ulogama svih sestara. Kad je Beth umirala i ja sam vježbala umiranje. Govorila sam šapćući i na lice stavljala dječji puder da bih što više sličila opisu umiruće Beth, onako prozirne i blijede, preslabe da podigne iglu. Majka mi se smijala i govorila da nisam preslaba da istučeni dva jaja za souffle koji je te večeri morala dovršiti. Ali priznala mi je da je i sama plakala zbog Bethine smrti i čini mi se da sam uspjela istući ta jaja.
Sve su kimnule. Sjećale su se kako su plakale čitajući opis Bethine smrti. Bile su ponosne na tu žalost. To ih je obilježavalo kao čitateljice, podarilo im nešto poput DNA knjige koju su pročitale.
- Kad se malo bolje prisjetim - nastavi - čini mi se da nisam bila toliko zaljubljena u Beth koliko me je intrigirala sama ideja smrti. Romantizam predadolescentskih dana, kako bi rekla Trish.
Nasmijala se sjećajući se sa simpatijom svog mlađeg izdanja.
- Zapravo nije bilo ničeg romatičnog oko Louise May Alcott - reče Cynthija i pogleda u bilježnicu. - Pisala je da bi zaradila i mogla izdržavati obitelj. Ta sretna obitelj iz knjige je zapravo njezina stvarna obitelj. Njezin otac, Bronson Alcott, bio je luđak, toliko zaluđen željom da nadiđe stvarnost da nije ni primijetio kako mu djeca gladuju a žena se nalazi na rubu živčane iscrpljenosti. Manipulator koji je na sve strane posuđivao novac - od ženine obitelji, od Ralpha Walda Emersona, od Margaret Fuller. Preselio je svoju jadnu porodicu na Fruitlands, neku vrstu kolektivne farme pored Concorda gdje ih je nastavio izgladnjivati. Za doručak su imali listiće tijesta, krišku jabuke i čašu hladne vode, a ni ostali obroci nisu bili ništa bolji. Morali su slijediti filozofiju Charlesa Lanea, njegovog ludog engleskog mentora, koji je djevojkama propisivao ledene tuševe i upotrebu platnene obuće jer je koža bila zabranjena. Čini se da su za njega životinjski životi bili svetiji od zdravlja djece. I naravno, stvari su s vremenom bile sve gore i gore.
Uzdahnula je i digla pogled s bilješki.
- Da se to događalo u današnje vrijeme bio bi optužen za zlostavljenje djece - reče Elizabeth ljutito uzimajući maleni ekler i dodajući šećer u kavu.
Jen je iznenađeno pogleda. Elizabeth nikada nije jela desert niti sladila kavu. Ali, dakako, ovo je bila godina promjena i odluka. Nasmiješi se sestri.
- Zanimljivo je da je lik oca u Malim ženama jedva nazočan - zamisli se Rina. - Otac Sylvije Plath koji je umro kad je njoj bilo osam godina, spominje se u brojnim pjesmama i u dnevnicima.
- Uspoređivati Sylviju i Louisu May je kao da uspoređuješ kruške i jabuke. Različita povijesna razdoblja i književni rodovi - reče smiono Elizabeth.
Uvijek su pokazivale poštovanje prema Rininom mišljenju. Ona je ipak bila stručna osoba, zabavljena sve ove godine dovršavanjem teze o Sylviji Plath i radom na vlastitom romanu. No sada su se složile s Elizabeth. Rinu nije omeo ovaj komentar.
- Alcottica je bila autorica koja je kopala po vlastitom životu i iskustvima. U knjigama se radi o njezinim sestrama. One su, istina, izmijenjene, ali to su definitivno sestre Alcott. U opisu starog g. Lawrencea nalazimo aluzije na plemenitost i humanost Emersona. Marmee je idealizirani portret njezine majke, Abbe Alcott. Ipak, ne nalazimo nikakve reference na Charlesa Lanea, a taj bi bio jako zanimljiv lik. Mislim da se radi o potiskivanju. Nije mogla priznati da je vjerojatno postojala homoseksualna dimenzija u odnosu njezinog oca i Lanea.
Oštro su je pogledale, osjećajući napetost. Prešla je nevidljivu granicu. Trish se zarumeni od ljutnje. Bilo je tako netaktično raspravljati o homoseksualnosti s obzirom na nagađanja o Ericu. Prisjeti se mladića koji je sjedio nasuprot njemu u onom kafiću i opet joj se pred očima pojavi nježnost koju je vidjela u Ericovim očima. Čudila se što Jen nije bila nimalo zbunjena ovom primjedbom već je nastavila okretati stranice knjige Edne Cheney o životu Louise May. Trish je bila potpuno zbunjena osjećajući snažno sažaljenje prema Cynthiji.
Ali Cynthija se nadovezala gotovo veselim tonom.
- Ne vjerujem da je u Louisinom rječniku postojala riječ homoseksualnost. Sjetite se kada je živjela. Ako se štogod i saznalo, o tome se nije govorilo, a naročito ne ispred žena i djece, ma kako se činile sofisticiranima. Obitelj Alcott je možda bila intelektualna, ali nikako svjetovna. Istina je da su Louisa, starija sestra Anna i njihova majka bile zabrinute zbog Laneovog utjecaja na Bronsona. Posljednja kap u čaši bio je Laneov zahtjev da se Bronson odvoji od obitelji, napusti Fruitlands i pridruži se zajednici shakera, gdje će svi ostati u celibatu i živjeti nesretno do kraja života.
- Ali to se nije dogodilo - reče Jen. Pronašla je odlomak biografije koji je tražila i sada ga je pokušala sažeti.
- Izgleda da su organizirali obiteljski sastanak. Abba i Bronson, Louisa i Anna. Zajedno su postavile ultimatum. Ako ode u shakere s Laneom, ona će zatražiti razvod.
- Ono što bismo u jeziku današnje obiteljske terapije nazvali intervencijom - doda suho Trish. - Traumatično za djecu. Naravno, ultimatumi su sklisko područje čak i kada donesu rezultate. Može li se brak održati ako nekome držiš pištolj pod vratom?
- Ima brakova koji se ne bi ni smjeli održati - reče Donna. - A ima i onih koji su brakovi samo po nazivu. Je li moja majka zaista bila u braku? Bila je lojalna i požrtvovna, svi su se divili njezinoj hrabrosti i marljivosti, ali bila je zapravo samo skrbnica, a ne supruga. Tako je bilo i s Louisom Alcott.
Pogledala je fotografiju Bronsona Alcotta u knjizi i uzdahnula. Jedina očeva slika koju je imala bila je ona s vjenčanja, prije njezinog rođenja, prije Koreje i njegove bolesti.
- Razumijem zašto je živjela onako kako je živjela, ali mislim da bi bilo hrabrije da je donijela drukčiju odluku. Trebala se razvesti. Bio je bolestan, neizlječivo bolestan, a Lomsin otac je bio jednako beznadan slučaj; sebičan, ravnodušan i poput mog oca, nikada nije nadišao tu sebičnost i nezainteresiranost. Bio je naposljetku i nevjeran na što ukazuje Kinina teorija o homoseksualnosti. U svakom slučaju, s tim sastankom ili bez njega, Louisina majka je trebala uzeti svoje kćeri i napustiti ga.
Donna zatvori knjigu i uzme jagodu dopuštajući da joj njezin sok zacrveni usne.
- Govorimo o devetnaestom stoljeću. Razvod u to doba nije bila jednostavna opcija -naglasi Rina.
- Nije ni danas - složi se Elizabeth. - Postoje ekonomske posljedice. Razvod je skup.
Sve ostale se zagledaše u knjige. Znale su za Elizabethin odlazak od Berta za vrijeme trudnoće i shvaćale su zašto su se pomirili nakon Adamovog rođenja. Ekonomska nužnost. Nije bilo dovoljno novca za dva domaćinstva, ako su uistinu željeli svom sinu pružiti potrebnu skrb, isprobati sve mogućnosti bez obzira koliko se njegovo stanje činilo beznadno. Što se tiče toga uvijek su se slagali.
- Može se dogoditi, ako se dobije dovoljno vremena, da brak, čak i loš brak počne funkcionirati.
Elizabeth porumeni, a onda žurno nastavi.
- A tu su uvijek i posljedice za djecu.
Sada je mogla usporiti. Bila je na sigurnom terenu nastupajući kao profesionalni znalac.
- Djeca koju susrećem u savjetovalištu, ako dolaze iz razvedenih obitelji, često u sebi nose bijes, osjećaj krivnje, nisko samopoštovanje i postižu loše rezultate. Dolaze k meni kad počne gužva oko upisa, a oni imaju loše ocjene. Najčešće su razapeti između dvije obitelji, dolazi do zbrke oko radnih obveza, pravila u svezi učenja, što znači da na kraju ne slijede nikakva pravila. Razvod je težak za djecu.
- Za njih su teški i jadni brakovi - reče Jen ljutito. - Ti i ja to dobro znamo.

- Svaka je situacija različita.
Cynthijin je glas podrhtavao. - Kao što je različit i svaki brak. Znate ono o sretnim i nesretnim obiteljima. A vjerojatno se razlikuju i razvodi.
Zašuti i pogledom zaokruži prostoriju, to ljupko, gostoljubivo utočište koje je stvorila za svoju obitelj i prijatelje, mekane sagove i raznobojne jastuke, prigušeno svjetlo, svježe cvijeće u lijepim vazama koje je tijekom mnogih godina nabavljala u raznim zemljama. Oči joj zastanu na slici u srebrnom okviru koja je prikazivala Erica i nju na jedrilici. Držali su Lizu i Julie, a sunce im je obasjavalo lica dok su se smiješili izloženi vjetru. Prijateljice su je gledale kako zatvara bilježnicu i opet je otvara.
Čekale su. Ušla je Mae i donijela nov lončić kave. Nešto je došapnula Cynthiji, a ova je nervozno kimnula.
- Ostavi sve na tacni - reče. - Ja ću se za to pobrinuti. Smiješila se kao da se ispričava povrativši sigurno držanje.
- U redu. Vratimo se Alcottovima. U obranu Louisinog oca, Bronsona Alcotta može se reći da se unatoč njegovih mana, a bilo ih je mnogo, taj Čovjek nije pretvarao. Bio je iskren. Rekao je ženi da ga Lane nagovara na odlazak u shakere. Priznao je da je izgubio novac, da se zaljubio u drugu ženu. Ne zaslužuje divljenje, ali posjedovao je neku vrstu integriteta i poštenja, a to poštenje, ta iskrenost bila je vrlina koju je Louisa utkala u svoje djelo, nešto što je jako cijenila. Sjećate li se kad je Amy upala u nevolje u školi zbog onih ukiseljenih limeta?
- Jao, one ukiseljene limete! - uzviknule su uglas i nasmijale se činjenici da su tako dobro upamtile tu epizodu. Sviđalo im se što su usklađene i voljele su trenutke kada bi im se sjećanja i reakcije podudarali. To je samo dokazivalo vrijednost njihovog prijateljstva, rijetku uzajamnost koja ga je krasila, njihovo sestrinstvo u životu i odnosu prema književnosti.
- Što mislite kakvog su bile okusa? - upita Cynthija iskrivivši lice u grimasu. - U svakom slučaju, sjećate se trenutka kad učitelj pita Amy je li mu predala sve limete, a ona mu na ponosni način pripadnice obitelji March odgovara "ja nikad ne lažem". Jo također kaže istinu, ma kako bila bolna, kad je Laurie prosi. I, naravno, svetica Beth nikada nije izrekla laž. Bila je iskrena i na samrtnoj postelji. Za Louisu je istina predstavljala prioritet. Možda je zato i uspjela oprostiti ocu - jer se nije pretvarao, jer im je sve otkrio. Možda je u tomu slična Sylviji Plath koja je mogla oprostiti muževljevu nevjeru, ali ne i laži.
- Ali prijevara je voda na piščev mlin - reče Donna. - Emma Bovary vara i laže. Isto tako i Ana Karenjina. Mislite li da su Tolstoj i Flaubert držali do apsolutne iskrenosti u braku?
- Postoje različite razine iskrenosti i ponekad postoje ozbiljni razlozi da se prikrije istina i zaštiti neka tajna - usprotivila se Jen. - Ako netko nešto prikrije, ne znači da ga treba optužiti za laž. Naročito ako to radi zato da ne nanese bol.
Cynthija je oštro pogleda i otide do prozora. Gledala je u noć nagnuvši se prema naprijed, a onda se vratila na svoje mjesto.
- Bilo kako bilo - nastavi Jen, nešto blažim tonom - moram vam priznati da mi je unatoč radosti što opet čitam Male žene sve to bilo malo previše. Previše je didaktično. Previše sladora i svjetlosti, dobrote i žrtve. Osim toga pripada prošlosti. Kao da sam provela vrijeme sa starim prijateljem kojega sam prerasla. Mnogo su mi zanimljivije biografije Louise May. Izgleda da više volim autoricu od njezinog djela, barem u ovoj fazi života. Što vi cure mislite?
Zažamorile su. Neke su se slagale, neke ne. Odgovori su se spajali u jedinstven ton, riječi se kotrljale jedna preko druge. Složile su se da je autoričina proza previše naivna, da su likovi plošni. Ipak, sve su pročitale knjigu i radovale se kad se Jo na kraju udala za njemačkog profesora. Bilo im je drago da su u mlado doba znale vrlo malo o autoričinom životu. To bi samo pokvarilo nevino uživljavanje u njezin svijet. Glasovi su im oživjeli dok su se prisjećale omiljenih prizora iz knjige. Cynthiji se sviđao opis Meginog vjenčanja. Trish je s čežnjom govorila o susretu Amy i Lauriea u Europi.
- Malo isforsirano, zar ne? - dometnu Elizabeth zajedljivo.
- Koga briga? - odgovori Trish i sve prasnu u smijeh.
Vratile su se u mladost, kada je čitanje bilo čarolija, a samoća je nestajala dok su nestrpljivo okretale stranice i sve dublje uranjale u priču. Nije im bilo prvi put da prepričavaju sjećanja na vremena kada su čitale do kasno u noć, bez obzira na roditeljske zabrane, namještajući knjige da bi uhvatile barem malo svjetla koje je dopiralo iz hodnika kroz poluotvorena vrata ili odsjaj ulične svjetiljke s prozora. Jen je čitala pod plahtama uz pomoć ručne lampe. Trish je sakrivala knjige iza kreveta da bi izbjegla izrugivanje svoje braće. Rina je sama smišljala sretne završetke i zapisivala ih u bilježnicu pomno skrivenu u ladici s rubljem.
Sada su mogle uživati u samostalnosti odrasle dobi; mogle su čitati kad su htjele, usred noći ili po danu, a ograničavale su ih samo obiteljske obveze ili zahtjevi posla. Male žene su bile nostalgično štivo i potakle su ih da se prisjete ostalih omiljenih djela svoje mladosti.
U to su doba pokušavale pronaći sigurnu luku, pribježište u mašti koje će ih zaštititi od mučnih obiteljskih scena i sakriti ih od osjećaja neprihvaćenosti i mladenačke melankolije. Ako takva pribježišta više nisu funkcionirala, u tome nije bilo štete, jer su u međuvremenu doplovile do nekih drugih mirnih luka.
Bilo je i razočaranja. Nekada omiljene knjige sada su im bile dosadne. Elizabeth je mrzila Male žene još u mladosti, a sada joj je ta knjiga bila još odvratnija.
- Ne vjerujem da je Alcottica imalo razumjela dječake - primijeti Rina. - Ali tko sam ja da o tome govorim. Nisam sigurna ni da ja razumijem Jeremyja. Ali zato Ray u tom uspijeva.
Još se malo nećkala, a onda je rekla ono što su već znale. Ona i Ray će se uskoro vjenčati. Za mjesec, možda dva. Već su razgovarali s rabinom. Rina je željela da vjenčanje bude ukorijenjeno u tradiciju. Shvatile su da je za nju ključna riječ ukorijenjenost.
- Rina, to je fantastično!
- Divno!
- Sjajno!
Prožela ih je neobuzdana radost. Čavrljale su i smijale se od srca tako da su probudile blizanke, koje su sada stajale na vratima i bunovno trljale oči.
Cynthija ponudi Rini pomoć oko nabavke haljine. - Ili bismo možda mogle uzeti nešto s revije - reče.
Smijale su se zamišljajući boemku Rinu u otmjenoj haljini iz Nightingalea.
- Možete organizirati svadbu u našoj vikendici u Berkshireu - predloži Trish. - Vjerujem da možemo smjestiti pedeset ljudi bez problema.
- Poznajem li ja uopće pedeset ljudi? - upita se Rina.
- Ma tko ih treba? - doda Jen.
Nisu trebale pedeset ljudi. Trebale su jedna drugu.
- Ja ću ispeći tortu - ponudi se Donna. - Već sam prije radila svadbene torte. Sjetite se da sam kuharičina kćer.
Jen pogleda na sat. Bilo je već kasno i nije željela da se Ian brine. Nasmije se na ovu misao tako novu za nju i za njega. Sada su bili vezani novom snagom, potrebom da se čuju, da potvrde vrijeme dolaska i odlaska.
Uzela je mobitel i otišla u predsoblje. U jednom trenutku je začula metalni zvuk ključa u bravi i prestala birati brojeve. Otvorila su se vrata i ušli su Eric i Paul. Eric je protresao kišobran spremivši ga u keramički stalak s opuštenošću čovjeka koji dolazi u svoju kuću. Paul je skinuo jaknu i prošao prstima kroz vlažni pramen svijetle kose koji mu je, baš kao i Ericu, padao na visoko čelo.
Zapanjena Jen je ostala bez riječi i gledala kako im prilazi Cynthija. Njezinoj prijateljici očito nije trebala propovijed o iskrenosti. Ona je svoje odluke donijela prije više dana ili možda tjedana. Osjeti ubod zlovolje, ali odmah je prevlada radost. Njezini prijatelji, Cynthija i Eric vratili su se jedno drugome i to je bilo jedino važno.
Eric se sagnu i poljubi svoju ženu u obraz, zadržavši joj na trenutak prste na vratu. A onda se Liza i Julie obruše na njih.
- Tata! Paul! - vikale su uzbuđeno i odvukle muškarce u sobu. - Evo tata i Paul!
Žene su napola ustale zbunjeno se smiješeći. Knjige su im ispale iz ruku i bešumno pale na debeli tepih.
- Željela bih vas upoznati s Paulom - reče Cynthija. - Ericovim sinom.
Kimnule su, a Paul je podigao djevojčice i svaku smjestio na jedno rame. Stidljivo se smiješio dok je Eric obilazio sobu i rukovao se sa svima. Opet je bio njihov prijatelj, domaćin i Cynthijin muž.
- Mae vam je ostavila jelo na tacni - reče mu Cynthija. Pokazala im je, ocu i sinu, prema kuhinji, a oni se uz smiješak poslušno udaljiše dok su se blizanke zažarena lica od sreće, veselo smijale. Tata je bio kod kuće, a sad su imale i brata, novog i tajanstveno stvorenog brata, jakog i veselog, koji će im pomoći saditi lukovice u njihovoj vikendici i nitko ih više neće tjerati u krevet.
Cynthija je zauzela svoje mjesto u krugu očekujući pitanja. Donna prva prekine tišinu.
- Nisam znala da Eric ima sina - reče.
- Nisam ni ja - mirno odgovori Cynthija. - Sve do prošle jeseni. A sada bi mogao dobiti još jednog.
Blago položi ruke na jedva zaokruženi trbuh, gotovo nevidljiv među naborima zlatnozelene haljine. Bila je to njezina tajna koju je brižljivo čuvala i sada je s radošću podijelila.
Zagledale su se u nju, a onda je prvi šok zamijenilo razumijevanje i radost.
- O, Cynthija!
Izgovarale su njezino ime u melodičnom koru nježnosti.
Ispreplele su ruke i prste, a mekani su se dlanovi dodirivali. Ostale su sjediti u tišini, bez pitanja, povezane umovima i srcima u dubokom osjećaju prijateljstva. Toliko su mnogo podijelile i još će dijeliti. Smiješeći se slušale su prvi romor proljetne kiše po novoj, nježnoj travi, a onda su se sagnule po svoje knjige, privinuvši ih uz srce dok je u sobu dopirao zvuk razgovora muškaraca i veseli smijeh djevojčica.