Kraljica Margo

28.

ODLAZAK


Kad se idućeg jutra za brežuljcima Pariza diglo lijepo crveno sunce, koje, međutim, bijaše bez toplih zraka, kao što to obično biva u odabranim zimskim danima. Sve je već otprije dva sata u dvorištu Luvra bilo u pokretu.
Jedan divni berberski konj, snažan iako mršav, nogu kao u jelena, na kojima su se žile preplitale poput nekog mrežastog tkanja, čekao je u dvorištu na Karla IX, toptajući kopitama, strižući ušima i odpuhujući kroz nozdrve svoj vreli dah.
Međutim, konj je bio ipak još manje nestrpljiv od svojeg gospodara, kojeg je zadržavala Katarina. Ona ga bijaše zaustavila u prolazu da bi sa njim, kako je rekla, porazgovorila o jednoj važnoj stvari.
Oboje se nalazilo u zastaklenoj galeriji - Katarina hladna, blijeda i bezosjećajna kao i uvjek, a Karlo IX pak sav dršćući, grickajući nokte i udarajući bičem dva psa-miljenika, koji bijahu obučeni u oklope od čelične žice kako ih ne bi zahvatio vepar svojim zubom deračem i kako bi se mogli nekažnjeno suprostaviti toj strašnoj životinji. Na njihovim prsima bijaše prišiven malen grb Francuske, slično kao i na grudima paževa koji bi ne jednom pozavideli tim sretnim miljenicima na njihovim povlasticama.
- Obratite pozornost na to, Karlo! - govorila je Katarina - Nitko osim vas i mene još ne zna za skori dolazak Poljaka. A ipak, kralj Navare postupa, bože mi prosti, kao da mu je to poznato. Usprkos svojem odreknuću u koje sam uvijek sumnjala, on se potajno sporazumijeva sa hugenotima. Jeste li primijetili kako on od unazad nekoliko dana često izlazi? On ima novaca... on, koji ga nikad nije imao! On kupuje konje i oružje, a u danima kad pada kiša, od jutra do mraka vježba se u mačevanju.
- Eh, bogo moj, majko - dobaci nestrpljivo Karlo IX - zar možda mislite da ima namjeru da ubije mene ili mojeg brata d'Anžua? U tom slučaju bit će mu potrebno još nekoliko sati obuke, jer, jučer sam mu svojim floretom nabrojao dvanaest rupica za dugmad na njegovom prsluku, koji ih, međutim ima samo šest. A što se pak mojeg brata d'Anžua tiče, poznato vam je da udara još i bolje od mene ili bar isto tako dobro kao i ja, prema onome bar što on tvrdi.
- Ta slušajte me, Karlo - poviče ponovo Katarina - i ne shvaćajte olako ono što vam govori vaša majka! Izaslanici će doći. Pa dobro, vidjet ćete! Kad se jednom nađu u Parizu, Henrik će poduzeti sve što bude mogao da bi svratio na sebe njihovu pozornost. On umije da se ulaguje, on je podmukao... a da ne spominjemo da će njegova žena, koja mu neznam zbog čega pomaže, sa njima klepetati, brbljati

im latinski grčki, madžarski i ne znam što još sve! Oh, kažem vam, Karlo... a vi znate da se nikad ne varam!... Ja vam kažem da se tu nešto ima!
U tom trenutku začu se kucanje sata, a Karlo prestane slušati svoju majku kako bi čuo koji je sat.
- Smrt i prokletstvo! Sedam sati! - poviče. - Treba nam jedan sat za put, to će biti osam... jedan sat da stignemo na sabirno mjesto i da istjeramo, divljač... lov ćemo moći započeti tek u devet sati! Doista, majko, zbog vas sam izgubio mnogo vremena! Lezi Risketu (Risquetout)! Smrt i prokletstvo, ta lezi, razbojnice!
I osine psa bičem u slabine tako snažno, te se jadnoj životinji, koja je bila sva začuđena što u zamjenu za svoje umiljavanje dobiva batine, ote krik žive boli.
- Karlo! - ustraja Katarina. - Ta slušajte me, tako vam nebesa! Nemojte tako prepuštati pukom slučaju svoju sreću i sreću Francuske! Lov, lov, lov, kažete... Eh, imat ćete dovoljno vremena za lov pošto vaša dužnost kralja bude izvršena!
- Hajde, hajde, majko! - reče Karlo blijed od nestrpljenja - Objasnimo se brže, jer vi me nagonite da prekipim! Doista, ima dana kada vas ne shvaćam!
I zasta, lupkajući drškom biča po svojoj čizmi. Katarina ocijeni da je sada pravi trenutak i da joj ne bi valjalo da ga propusti.
- Sine - reče - imamo dokaza da se de Mua vratio u Pariz. Gospodin de Morvel, koji vam je dobro poznat, vidio ga je ovdje. To može biti samo radi kralja Navare. To nam je dostatno, nadam se…
- De, de, evo ste opet navalili za mojim ubogim malim Henrikom! Vi biste mi ga htjeli dati ubiti, zar ne?
- Oh, ne!
- Prognati? Ma kako ne shvaćate da bi on, ako bi bio prognan, postao mnogo opasniji negoli što bi to ikada bio ovdje, pod našim očima, u Luvru, gdje ne može učiniti ništa što mi ne bismo istoga časa saznali!
- A i neću ga prognati!
- Pa što onda hoćete? Brzo, recite!
- Hoću da ga držimo na sigurnom mjestu za vrijeme dok se Poljaci budu nalazili ovdje. U Bastilji, na primjer.
- O, vjere mi, ne! - poviče Karlo IX - Jutros idem u lov na vepra, a Henrik je jedan od mojih najboljih pratilaca. Bez njega lov bi bio promašen. Grom i strijela, majko, vi zaista mislite samo na to kako ćete mi stvarati neprilike!
- Ah, sine moj dragi, ne kažem da to treba učiniti jutros. Poslanici dolaze tek sutra ili prekosutra.
Uhitimo ga tek poslije lova, večeras ... noćas ... - To je onda nešto drugo! Pa lijepo, još ćemo porazgovarati o tome, vidjet ćemo. Poslije lova, ne kažem... Zbogom! Hajde, ovamo Risketu! Ta nećeš se valjda sada duriti?
- Karlo, - reče Katarina zadržavajući ga za podlakticu po cijenu eksplozije kojom je moglo uroditi to ponovno zadržavanje - mislim da bi bilo najbolje, pa sve da to i izvršimo tek večeras ili noćas, da se nalog za uhićenje potpiše smjesta.
- Da potpisujem, da ispišem nalog, da idem po pečat za pergamenu, kad me čekaju za lov, mene koji nikada nisam puštao da me čekaju! Zgodno, dovragat
- Ma ne, ja vas i odviše volim, a da bi vas zadržavala. Sve sam predvidjela. Uniđi te amo k meni, evo!
Žustro, kao da joj nije više od dvadeset godina, Katarina otvori vrata koja su vodila u njezin kabinet i pokaže kralju tintaricu, pero, jednu pergamenu, peča tnjak i upaljenu svijeću.

Kralj dohvati pergamenu i hitro je preleti pogledom.
»Nalog itd... itd... da se uhiti i odvede u Bastilju naš brat Henrik Navarski.«
- U redu... gotovo je! - reče potpisavši u jednom potezu - Zbogom, majko!
I izjuri iz kabineta u pratnji svojih dviju doga sav radostan što se tako lako otarasio Katarine. Svi su nestpljivo čekali na Karla IX, a budući da je bila poznata njegova tačnost u pogledu lova,
svatko se čudio tome zakašnjenju. A kada se pojavio, lovci ga pozdraviše svojim klicanjem, goniči duvanjem u svoje rogove, konji svojim nj istanjeni, a psi svojim lavežom. Sva ta buka, sav taj metež nagna kralju rumenilo na njegove ulijede obraze, a njegova se grud nadme. Tokom jedne sekunde Karlo IX bude mlad i sretan.
Kralj sebi jedva ostavi vremena da pozdravi to blistavo društvo sakupljeno u dvorištu. On kimne glavom vojvodi od Alansona, mahne rukom svojoj sestri Margeriti, prođe pokraj Henrika, a da ga kanda nije ni primijetio, i vine se na berberskog konja koji, sav nestpljiv, poskoči pod njim. Ali, nakon dva ili tri pokušaja da ga zbaci, životinja shvati sa kakvim jahačem ima posla i smiri se.
Neposredno zatim ponovo odjeknuše rogovi, i kralj izađe iz Luvra u pratnji vojvode od Alansona, kralja Navare, Margerite, gospođe de Never, gospođe de Sov, de Tavana i prve gospode na dvoru.
Nije potrebno ni spomenuti da su sudjelovali također i de La Mol i Kokona.
Što se pak tiče vojvode od Anžua, on se nalazio već tri mjeseca pri opsadi La Rošela.
Za vrijeme dok se čekalo na kralja, Henrik bijaše došao da pozdravi svoju ženu koja mu je, uzvraćajući mu pozdrav, šapnula na uho:
- Teklića koji je stigao iz Rima uveo je sam Kokona k vojvodi od Alansona četvrt sata prije negoli je kurir gospodina de Nevera bio uveden k kralju.
- Onda mu je poznato sve? - upita Henrik,
- Mora da mu je poznato sve - odgovori Margerita. - Uostalom, bacite jedan pogled na nj i pogledajte kako mu se, usprkos njegovom uobičajenom pretvaranju, blistaju oči!
- Trista mu! - promrmlja Bearnac. - Rado vjerujem! On danas lovi tri plijena: Francusku, Poljsku i Navaru, a da i ne računamo vepra!
On pozdarvi svoju ženu, vrati se na svoje mjesto i pozove jednog od svojih ljudi, porijeklom Bearnca, čiji pređi bijahu već tokom više od jednog stoljeća sluge njegovih pređa, i kojima se služio kao uobičajenim glasnikom svojih ljubavničkih poslova.
- Ortone (Orthon) - reče mu - uzmi ovaj ključ i odnesi ga onom rođaku gospođe de Sov kojeg poznaješ i koji stanuje kod svoje ljubavnice, na uglu ulice Katr-Fis. Reći ćeš mu da njegova rođakinja večeras želi da govori sa njim. Neka uđe u moju sobu i, ukoliko nisam ondje, neka me pričeka. Ako bih zakasnio, neka za to vrijeme prilegne na moju postelju.
- Treba li da donesem neki odgovor, Sire?
- Nije potrebno. Reći ćeš mi samo da li si ga našao. Ključ je samo za njega, jesi li razumeo?
- Da, Sire!
- Ta stani, prokletstvo, ne odlazi od mene ovdje! Prije negoli ćemo izaći iz Pariza, ja ću te pozvati, tobože da pritegneš kolane na mojem konju. Tako ćeš posve prorodno zaostati, obaviti ćeš svoj nalog i sustići ćeš nas opet u Bondiju (Bondy).
Sluga se nakloni u znak da će poslušati i udalji se.
Krenuše ulicom Sent-Onore te stigoše u ulicu Sen-Denis, a potom u predgrađe. Kad su dospjeli u ulicu Sen-Loran (Saint-Laurent) konju kralja Navare popustiše kolani, Orton pritrča, i sve se odvije onako kako je bilo utančeno između njega i njegova gospodara koji krene dalje sa kraljevskom povorkom ulicom Rekole (Recollets), dok se, njegov vjerni sluga uputio ulicom Templ.

Kad je Henrik ponovo sustigao kralja, ovaj je sa vojvodom od Alansona bio udubljen u toliko zanimljiv razgovor o vremenu, o starosti pronađenog vepra koji bijaše pojedinačni samotnik i o mjestu što ga je životinja odabrala za odmor i valjuškanje, te nije ni primijetio, ili se gradio da nije primijetio da je Henrik bio načas zaostao.
Za to vrijeme Margerita je izdaleka promatrala držanje svakog pojedinca. Činilo joj se da u očima svojeg brata Karla razaznaje izvjesnu smetenost svaki puta kad bi se te oči svrnule na Henrika.
Gospođa de Never se prepuštala ludoj raspojasanosti jer je Kokona, toga dana u najvećoj mjeri veseo, izvodio oko nje stotinu šaljivih, ali nijemih kretnji kako bi nasmijao dame.
Što se pak tiče de La Mola, on je već dva puta. uhvatio priliku da poljubi Margeritinu bijelu ešarpu, sa zlatnim resama, a da taj postupak, izveden uobičajenom spretnošću ljubavnika, nije vidjelo više od tri ili četiri osoba.
U osam i četvrt stigoše u Bondi.
Karlu IX bude prva briga da se raspita da li se vepar zadržava na svojem omiljenom mjestu. Vepar se nalazio na svojem odmorištu, a gonič koji ga je pronašao jamčio je za nj.
Doručak je bio spreman. Karlo IX popije čašu ugarskog vina, pozva dame da sjednu za stol te, u svojem nestrpljenju, a da bi nekako utrošio vrijeme, ode da obiđe štenare i ptičje kaveze, odredivši da mu ne rasedlavaju konja, budući da, kako je rekao, još nikad nije bolje i čvršće jahao.
Za vrijeme dok je kralj vršio svoj obilazak, stiže vojvoda de Giz. Bio je opremljen prije ratnički negoli lovački, a pratila su ga dvadesetorica plemića koji bijahu opremljeni kao i on.
On se smjesta raspita gdje se zadržava kralj, ode da mu se pridruži i vrati se ćaskajući sa njim.
Tačno u devet sati kralj osobno dune u rog davajući signal za početak lova, te svatko zajaši i krene prema sabirnom mjestu.
Putem Henrik nađe načina da se još jednom približi svojoj ženi.
- E pa - upita je - znate li štogod novo?
- Ne - odgovori Margerita - Osim činjenice da vas moj brat Karlo gleda na neki čudan način.
- To sam primijetio! - reče Henrik.
- Jeste li poduzeli svoje mjere opreza?
- Nosim oko grudiju žičanu košulju, a o pasu jedan izvrsni španjolski lovački nož, naoštren poput brijača, šiljat poput igle, kojim mogu probadati i dublone.
- Onda dakle - reče Margerita - bog vas čuvao!
Gonič koji je predvodio povorku dade znak; stigli su do veprovog odmorišta.

29.

MORVEL


Za vrijeme dok se sva ova mladež, radosna i bezbrižna, bar po vanjskom prividu, prosula poput neke zlatne bujice bondiškom cestom, Katarina je, smotavši skupocjenu pergamenu na koju je kralj Karlo maločas bio stavio svoj potpis, dala uvesti u svoj kabinet čovjeka kojemu zapovjednik garde bijaše prije nekoliko dana odnio jedno pismo u ulicu Serize u četvrti Arsenala.
Široka traka od crna tafta sakrivala je poput nekog mrtvačkog pečata jedno oko toga čovjeka, ostavljući otkrito samo ono drugo i pokazujući između dviju izbočenih jagodica savijenu krivulju nosa kao u ptice grabljivice, dok mu je donji dio lica pokrivala sivkasta brada. Bio je umotan u dugačak i prostran plašt, pod kojim se naslućivao čitav jedan arsenal oružja. Između ostalog nosio je o boku, ma da to nije bio običaj ljudi pozvanih na dvor, jedan ratni mač, dugačak, širok i sa dvostrukim štitnikom za ruku. Jedna od njegovih ruku bila je sakrivena pod plaštem i nije ispuštala držak jednog dugačkog bodeža.
- Ah, evo, ste došli, gospodine! - reče kraljica sjedajući - Vi znate da sam vam poslije noći svetog Bartolomeja, u kojoj ste nam učinili tako značajnih usluga, obećala da vas neću pustiti u nepoduzetnom mirovanju. Sada vam se pruža prilika, ili, bolje reći, ja sam upriličila da vam se ona pruži; zahvalite mi se dakle!
- Gospođo, pdhizno zahvaljujem Vašem Veličanstvu! - odgovori čovjek sa crnim povezom skromnošću koja je bila istovremeno i puzava i drska.
- Lijepa je to prilika, gospodine, kakvu u svojem životu nećete naći po drugi puta. Iskoristite je dakle!
- Čekam, gospođo. Samo, sudeći prema ovona avodu, plašim se...
- ... da zadatak ne bude silovit? Nisu li upravo za takvim zadacima lakomi oni koji žele napredovati? Ovaj o kome vam govorim trebalo bi izvršiti po želji gospode de Tavan, pa čak i po želji same gospode de Giz.
- Ah, gospođo - reče čovjek - vjerujte mi, ma kakav bio zadatak, ja stojim Vašem Veličanstvu na raspolaganju.
- U tom slučaju... pročitajte! - reče Katarina. Ona mu pruži pergamenu. Èovjek je preleti pogledom i problijedi.
- Što?! - poviče - Nalog da se uhiti kralj Navare?!
- E pa, što u tome ima neobično?

- Ali, jednog kralja, gospođo! Doista, ja sumnjam ... plašim se da nisam dovoljno visoka plemstva ...
- Moje povjerenje vas čini prvim plemićem mojeg dvora, gospodine de Morvel! - reče Katarina.
- Hvala budi Vašem Veličanstvu! - klikne ubojica koji je bio toliko ganut da se kanda pokolebao.
- Vi ćete se dakle pokoriti?
- Ako Vaše Veličanstvo zapovijeda, nije li to moja dužnost?
- Da, ja to zapovijedam!
- Tad ću se pokoriti.
- A kako ćete to upriličiti?
- Pa, ne znam ni sam, gospođo, i veoma bih želio da me Vaše Veličanstvo uputi.
- Vi se plašite buke?
- Da, priznajem!
- Uzmite dakle dvanaestoricu sigurnih ljudi, a i više, ako je potrebno.
- Svakako... Shvaćam da mi Vaše Veličanstvo dozvoljava da se pobrinem da budem u prednosti, i ja sam na tome veoma zahvalan. Ali, gdje ću uhvatiti kralja Navare?
- A gde vam se čini da je najbolje da ga uhvatite?
- Na nekom mjestu koje bi me štitilo po mogućnosti po samom Njegovom Veličanstvu.
- Da, shavaćam... u nekom kraljevom dvorcu. Što biste rekli o Luvru, na primjer?
- Oh, kad bi mi to Vaše Veličanstvo dozvolilo to bi bila velika milost!
- Uhvatit ćete ga dakle u Luvru.
- A u kojem dijelu Luvra?
- U samoj njegovoj sobi. Morvel se nakloni.
- A kada, gospođo?
- Večeras, ili bolje, noćas.
- U redu, gospođo. A sada, neka se Vaše Veličanstvo dostoji da me uputi o jednoj stvari.
- O kojoj?
- O obzirima što smo ih dužni njegovom staležu.
- Obziri! Stalež! - vikne Katarina. - Ta zar ne znate, gospodine, da kralj Francuske nije dužan nikakvih obzira bilo kome u svojem kraljevstvu i da ne poznaje nikoga čiji bi stalež bio ravan njegovome?
Morvel se ponovo nakloni.
- Ipak, ja bih ustrajao na ovom pitanju, gospođo - reče - ako Vaše Veličanstvo dozvoljava.
- Dozvoljavam, gospodine.
- Ako bi kralj Navare osporio autentičnost naloga... što nije vjerojatno... no ipak...
- Naprotiv, gospodine, to je čak sigurno!
- Osporit će?
- Bez ikakve sumnje!
- I, prema tome, odbit će da mu se pokori?
- Plašim se da je tako.
- I pružit će otpor?
- Veoma vjerojatno!
- Oh, vraže! - promrsi Morvel!. - A u tom slučaju...
- U kojem slučaju? - priupita Katarina gledajući ga svojim ukočenim pogledom.
- Pa, u slučaju ako bi pružio otpor, što mi valja poduzeti?

- Što poduzimate ako ste zaduženi jednim kraljevim nalogom, to jest, ako predstavljate kralja, i ako vam se pruža otpor, gospodine Morvele?
- Pa, gospođo - odgovori zbir - ako sam počašćen takvim nalogom i ako se taj nalog ondosi na nekog običnog plemića, ja ga ubijem.
- Već sam vam kazala, gospodine - dobaci Katarina - a mislim da tome nema toliko dugo, a da biste to već zaboravili, da kralj Francuske ne poznaje nikakvih titula u svojem kraljevstvu, što će reći da je jedino kralj Francuske kralj, i da su pokraj njega i najviši velikaši samo obični plemići!
Morvel problijedi, jer, on je počeo shvaćati.
- Hm, hm - promrmlja - ubiti kralja Navare?
- Ma tko vam govori da ga ubijete? Gdje je nalog da ga ubijete? Kralj želi da ga odvedete u Bastilju, i nalog ne sadrži ništa do toga. Neka se pusti uhititi, i sve će biti u redu. Međutim, budući da se neće pustiti uhititi, budući da će pružiti otpor, budući da će pokušati da vas ubije....
Morvel problijedi.
- ... vi ćete se braniti! - nastavi Katarina. - Ne može se od junaka, kao što ste vi, zahtijevati da se dade ubiti bez ikakve obrane. A budući da ćete se braniti... što ćete, desit će se ono što će se desiti... Vi me shvaćate, zar ne?
- Da, gospođo! Međutim...
- Ah, vi biste htjeli da riječima »Nalog da se uhititi« dodam vlastitom rukom: »Živ ili mrtav«?
- Priznajem, gospođo, da bi to uklonilo moje skrupule!
- Pa, morat ću, budući da smatrate da nalog bez toga nije izvediv.
I Katarina, sliježući ramenima, razmota jednom rukom pergamenu, a drugom dopiše: »Živ ili mrtav«.
- Dakle - upita - nalazite li sada da je nalog dovoljno propisan?
- Da, gospođo! - odgovori Morvel. - Ali, molio bih Vaše Veličanstvo da pripreme za taj pothvat prepusti samo meni.
- A što, od onoga što sam rekla, šteti njegovom provođenju u djelo?
- Vaše Veličanstvo mi je kazalo da uzmem dvanaestoricu ljudi?
- Da, kako biste bili sigurniji...
- Pa eto, ja bih zamolio za dozvolu da uzmem samo šestoricu.
- A zašto to?
- Jer, gospođo, ako bi se, kao što je vjerojatno, kralju desila nesreća, lako bi se oprostilo šestorici ljudi što su se prestrašili da im ne umakne jedan zarobljenik, dok, međutim, nitko ne bi oprostio dvanaestorici momaka što nisu pustili da bude ubijena makar i polovica njihovih drugova prije no što bi digli ruku na jedno Veličanstvo.
- Lijepog li Veličanstva, vjere mi, koje neTna kraljevstva!
- Gospođo - reče Morvel - kralja ne čini kraljevstvo, već rođenje!
- Pa lijepo, dakle - reče Katarina - postupite kako vam drago! samo, moram vas upozoriti da želim da ne napuštate Luvr.
- Niti kako bih sakupio svoje ljude, gospođo?
- Ta sigurno imate neku vrst pomoćnika kojeg biste mogli zadužiti za tu brigu?
- Imam svojeg slugu koji ne samo da je vjeran momak, već mi je čak i poneki puta pomogao u pothvatima te vrste.
- Pošaljite po njega i sporazumite se s njim. Vi poznajete kraljev kabinet za oružje, zar ne? Pa lijepo. Tamo će vam poslužiti doručak, i tamo ćete izdati svoje naloge. To će mjesto umiriti vaš duh,

ukoliko ste malko potreseni. Kasnije, kada se moj sin bude vratio iz lova, prijeći ćete u moju molitvenu odaju, gdje ćete pričekati dok ne dođe vrijeme.
- Ali, kako ćemo ući u sobu? Kralj je sigurno ponešto sumnjičav i on će se zaključati.
- Ja imam rezervne ključeve za sva vrata, a sa Henrikovih su skinuti zasuni. - reče Katarina. - Zbogom, gospodine de Morvele, vidjet ćemo se uskoro. Dat ću vas uvesti u kraljev kabinet za oružje. Ah, još nešto! Sjetite se da ono što kralj naređuje treba, prije svega, da bude izvršeno, da nije dopuštena nikakva isprika i da bi poraz, pa čak i neuspjeh kompromitirao kraljevu čast. To je veoma ozbiljno!
Ne puštajući Morvelu vremena da joj odgovori, Katarina pozove gospodina de Nansija (Nancey), zapovjednika garde, i naredi mu da odvede Morvela u kraljev kabinet za oružje.
- Grom i pakao! - Mrmljao je Morvel idući sa svojim vodičem. - Ja se uzdižem na ljestvici umorstava; od običnog plemića na kapetana, od kapetana na admirala, od admirala na kralja bez krune... A tko zna, neću li jednog dana dospijeti i do nekog okrunjenog kralja!

30.

LOV NA VEPRA


Gonič koji bijaše pronašao vepra i koji je kralja uvjeravao da životinja nije napustila ovaj predio, nije se prevario. Tek što su stavili psa-predvodnika na trag, kad li on već prodre u šikarje te iz jednog trnovitog džbunja istjera vepra, koji je, kao što je to gonič bio razaznao iz njegovih tragova, bio pojedinac-samotnik, to jest, životinja veoma snažna rasta.
Vepar projuri ravno ispred njega i prijeđe preko ceste na pedesetak koraka od kralja, a za njim je potrčao samo pas-predvodnik koji ga je istjerao. Smjesta otkačiše prvi čopor lovačkih pasa, i davadesetak njih se baciše u gonjenje.
Lov bijaše Karlova strast. Tek što je životinja prešla preko ceste, on dade rogom znak da je divljač pronađena te pojuri za njom u pratnji vojvode od Alansona i Henrika, kome je Margerita jednim migom naznačila da nipošto ne napušta Karla.
Svi ostali lovci krenuše za kraljem.
U doba u kome se zbiva pripovijest koju pričamo, kraljevske šume bijahu daleko od toga da budu, kao što su to danas, veliki parkovi ispresijecani kolskim putovima. Tada se gotovo uopće nisu iskorištavale Kraljevi još ne bijahu došli na zamisao da postanu trgovci i da svoje šume dijele na prosjeke, cestare i visoke šume. Drveće, što ga ne bijaše posijala vješta ruka lugara, već ruka božja, i koje je razbacivalo sjeme prema hirovima vjetra, nije bilo raspoređeno u kosim četvorinama, već je raslo od mile volje, kao što to danas biva u američkoj prašumi. Ukratko, šuma je u ono doba predstavljala razbojničku spilju u kojoj bijaše napretek veprova, jelena, vukova i lopova.
Sumu Bondi presijecalo je samo dvanaestak puteljaka koji su u obliku zvijezde polazili sa jednoga mjesta, a jedna kružna cesta obuhvatala ju je kao što krug kotača obuhvata žbice. Nastavimo li tu usporedbu još i dalje, glavčina kotača bi prilično dobro prestavljala jedino raskršće što se nalazilo u središtu šume, kamo bi se raštrkani lovci ponovo sakupili da bi odavde pohitali prema mjestu gdje bi se odlutala glavnina lova opet pojavila.
Nakon četvrt sata dogodi se ono što se uvijek događalo u sličnim slučajevima; naime, lovcima su se na putu ispriječile gotovo nepremostive zapreke, pseći lavež se izgubio u daljini, a sam kralj vratio se na raskršće, psujući i kunući, kao što mu to bijaše običaj.
- Lijepo, d'Alansone! Lijepo, Henriče! - vikao je - Kako li ste, grom i pako, spokojni i smireni poput opatica koje idu za svojom majkom-predstojnicom! Vidite, ovo se upoće ne može nazvati lovom... ovo! Vi, Alansone, izgledate kao da ste izašli iz kutijice! Toliko ste se namirisali da biste,

ako bi prošli između životinje i mojih pasa, bili kadri da ih navedete da izgube trag! A va, Henriče, gdje vam je lovačko koplje, gdje vam je arkebuza, ha?
- Sire - odvrati Henrik - čemu arkebuza? Poznato mi je da Vaše Veličanstvo voli da navali na životinju kad se ona suprostavlja psima. Što se pak lovačkog koplja tiče, ja prilično loše rukujem tim oružjem koje se ne upotrebljava u našim brdima, gdje lovimo medvjeda običnim bodežom.
- Dođavola, Henriče, kad se budete vratili u svoje Pirineje, morat ćete mi poslati pun voz medvjeda, jer, mora da je divan takav lov koji se odvija ovako prsa o prsa sa životinjom koja nas može smrviti. Slušajte...! Čini mi se da čujem pse... Ne, prevario sam se!
Kralj dohvati svoj rog i zatrubi. Nekoliko rogova mu odgovori. Izneneada se pojavi jedan gonič i zasvira na drugi način.
- Ugledali su ga opet! Ugledali su ga opet! - Poviče kralj.
I pojuri u galopu, a svi lovci koji se bijahu sakupili oko njega krenuše za njim.Gonič se nije prevario. Što je dalje napredovao kralj je sve to jasnije čuo lavež hajke koja se sada već sastojala od više no šezdeset pasa, jer bijahu postepeno pustili sve čopore što su bili porazmiješteni na mjestima kuda je vepar već bio prošao. Kralj ga po drugi puta ugleda gdje prolazi te, iskoristivši jedan predio visoke šume bez džbunja, polete između drveća za njim, iz sve snage duvajući u rog.
Prinčevi su ga neko vrijeme sledili. Međutim, kralj je imao toliko snažna konja, te je, zanesen njegovim žarom, prelazio tako strmim puteljcima i tako gustim šipražjem, da su ponajprije žene, potom vojvoda de Giz i njegovi plemići, a napokon i dvojica prinčeva bili prinuđeni da ga napuste. Tavan se još neko vrijeme držao uz njega, no naposljetku i on također odustane.
Osim Kralja i nekolicine goniča koji, potaknuti obećanom nagradom, nisu htjeli napustiti kralja, svi se dakle nađoše u okolici raskršća.
Dvojica prinčeva su se nalazila jedan pokraj drugoga u jednoj dugačkoj aleji. Na stotinjak koraka od njih zaustavili su se vojvoda de Giz i njegovi plemići. Žene su se zadržale na raskršću.
- Ne čini li se, uistinu - reče vojvoda od Alansona Henriku pokazavši mu krajičkom oka na vojvodu de Giza - da je taj čovjek sa svojom do zubiju naoružanom pratnjom stvarni kralj? Nas bijedne prinčeve nije udostojao čak ni jednim pogledom!
- A zašto bi sa nama postupao bolje nego što sa nama postupaju vlastiti naši rođaci? - odgovori Henrik. - Eh, brate moj, nismo li vi i ja zarobljenici na francuskom dvoru, taoci naše stranke?
Pri tim riječima vojvoda Franjo zadrhta i pogleda Henrika kao da je htio izazvati opširnije objašnjenje. Međutim, Henrik se istrčao i više no što mu to bijaše običaj te stoga umukne.
- Što time mislite reći, Henriče? - upita vojvoda Franjo, kome bijaše krivo što njegov šurjak nije nastavljao, puštajući ga da načima to razjašnjavanje.
- Mislim reći, brate moj - odgovori Henrik, - da ti tako dobro naoružani ljudi, kojima kanda je stavljeno u dužnost da nas ne gube iz očiju, izgledaju posve kao stražari koji bi bili voljni da spriječe dvije osobe da ne pobjegnu.
- Pobjegnu? A zašto? Kako? - upita vojvoda od Alansona divno glumeći iznenađenje i naivnosti
- Imate divno kljuse, Franjo! - primijeti Henrik razvijajući i nadalje svoju misao iako je izgledalo da mijenja predmet razgovora - Siguran sam da bi prevalio sedam milja u jednom satu, a od sada pa eto podneva dvanaest milja... Vrijeme je lijepo i kao da poziva da se opuste uzde, na časnu riječ! Ta pogledajte taj lijepi prečac! Zar vas ne dovodi u napast Franjo? Mene, bogami, svrbe ostruge!
Franjo ne odgovori ništa. Samo naizmenice pocrvene i problijedi. A potom naćuli uši kao da osluškuje zvukove lova.

»Nova vijest glede Poljske urodila je svojim učinkom«, pomisli Henrik, »pa moj dragi šurjak ima svoj plan. On bi volio da pobjegnem... ali, ja neću pobjeći sam!«
Tek što je u sebi završio to rasuđivanje, kadli nekolicina novih obraćenika, koji se bijahu vratili na dvor otprije dva ili tri mjeseca, stigoše u laganom kasu i pozdraviše dvojicu prinčeva sa najljubaznijim smiješkom.
Vojvoda od Alansona, izazvan Henrikovim otvorenim izljevima, trebalo je da izreče samo jednu riječ, da učini samo jednu kretnju, i bilo je očigledno da bi tridesetorica ili četrdesetorica vitezova, koji su se toga časa okupili oko njih kao da su htjeli poslužiti kao protuteža četi gospodina de Giza, potpomogli taj bijeg. Ali, Franjo okrene glavu, prinese svoj rog k ustima i zasvira znak za okupljanje.
Međutim, novi pridošlice, kao da su pomislili da oklijevanje vojvode od Alansona proizilazi od nazočnosti i blizine gizovaca, postepeno kliznuše među ove i dvojicu prinčeva i rasporediše se strategijskom umješnošću koja je svjedočila o navici vojničkog razvrstavanja. I doista, da bi dospjeli do vojvode od .Alansona i kralja Navare, gizovci bi bili morali navaliti na njih prsa o prsa, dok se ispred dvojice šurjaka prostirao do u nedogled savršeno slobodan put. Iznenada se između drveća, na deset koraka od kralja Navare, pojavi još jedan plemić kojeg dvojica prinčeva još ne bijahu primijetila. Henrik je nastojao razaznati tko je to, kadli taj plemić skine svoj šešir, te tako Henrik u njemu prepozna grofa de Tirena (Turenne), jednog od vojvoda protestantske stranke, za kojeg se verovalo da se nalazi u Poatuu (Poitou).
Grof se čak podufa učiniti jednu kretnju koja je posve jasno pitala: »Hoćete li doći?«
Ali, Henrik, pošto je dobro proučio hladno i mračno oko vojvode od Alansona, zatrese dva ili tri puta glavom kao da ga nešto smeta na otvratniku njegova prsluka.
Bijaše to niječan odgovor. Grof shvati, udalji se od dvojice prinčeva i nestane u guštiku. Istoga časa začu se približavanje hajke. A onda na drugom kraju aleje, u kojoj su se nalazili,
ugledaše vepra, zatim istog trena i pse, a potom pak, poput nekog paklenog lovca, Karla IX, koji bijaše bez šešira i koji je, držeći rog na ustima, duvao u nj preko snage svojih pluća. De Tavan bijaše nestao.
- Kralj! - poviče vojvoda od Alansona. I odjuri da se priključi gonjenju.
Umiren nazočnošću svojih pouzdanih prijatelja, Henrik im dade znak da se ne udaljuju i uputi se Te ženama.
- Dakle? - upita Margerita izašavši mu nekoliko koraka ususret.
- Dakle, gospođo - odgovori Henrik - mi lovimo vepra.
- I to je sve?
- Da. Od jučer ujutru vjetar se okrenuo. Ali, mislim da sam vam unaprijed prorekao da će biti

iako.


- To okretanje vjetra je nezgodno za lov, zar ne, gospodine ? - upita Margerita.
- Da! - odvrati Henrik. - To poneki put može poremeti sav unaprijed utanačeni raspored pa se

plan mora preinačavati.
Toga trenutka se začu lavež pasje hajke koja se naglo približavala, i neka vrst meteža što je lebdilo u zraku zapahnu lovce, upozoravajući ih da budu na oprezu. Svatko podigne glavu i naćuli uši.
Gotovo u istom času vepar izjuri iz četinara i, umjesto da ponovo skrene u šumu, proslijedi puteljkom dolazeći ravno na raskršće gdje su se nalazile dame, plemići koji su im se udvarali i lovci koji se bijahu razmimoišli sa glavninom.
Za veprom, dahtajući mu za samim leđima, dolazilo je trideset ili četrdeset pasa, a za psima pak, jedva na dvadesetk koraka od njih, jurio je kralj Karlo, bez bereta, bez plašta, odjeće posve razderane od trnja, raskrvarena lica i ruku.

Samo jedan ili dva goniča bila su ostala uza nj.
Kralj je skidao sa ustiju svoj rog samo da bi bodrio svoje pse, i prekidao bodriti pse samo da bi se ponovo laćao svojeg roga. Čitav svijet bijaše za njega nestao. Da mu je posrnuo konj, on bi poput Ričarda III bio povikao: »Moje kraljevstvo za jednog konja«!
Ali, činilo se da je konj isto tako vatren kao i njegov gospodar. Njegove noge nisu se doticale tla, a njegove nozdrve kao da su sipale vatru.
Vepar, psi i kralj projuriše poput neke utvare.
- O-hoj! O-hoj! - poviče kralj u prolazu.
I ponovo prisloni rog o svoje raskrvarene usne.
Na nekoliko koraka iza njih projuriše vojvoda od Alansona i dvojica goniča. Konji ostalih bijahu odustali ili zalutali.
Svi krenuše za veprom, jer, je bilo očigledno da će se ovaj uskoro zaustaviti.
I doista, poslije nepunih deset minuta, vepar skrene sa puta kojim je dotada jurio i utrča u šumu, a stigavši na jednu čistinu, pribije se uz jednu kamenu gromadu i suprostavi se psima.
Na dozivanje Karla koji bijaše pojurio za životinjom, svi pohitaše onamo.
Stigoše na najzanimljiviji trenutak lova. Vepar se kanda odlučio na očajnički otpor. Psi, uzbuđeni trkom od preko tri sata, navališe na njega sa ogorčenjem koje se udvostručavalo uslijed kraljeve vike i psovanja.
Svi se lovci poredaše u krug. Kralj bijaše istupio ponešto naprijed, a iza njega su se nalazili vojvoda od Alansona, oboružan arkebuzom, i Henrik koji je uza se imao samo svoj obični lovački nož.
Vojvoda od Alansona otkači svoju arkebuzu sa sedla i zapali njezin fitilj. Henrik se poigravao nožem koji je poskakivao u svojem toku.
Što se pak vojvode de Giza tiče, budući da je prilično prezirao sve te lovačke podvige, on se sa svojim plemićima držao malko po strani.
Sakupljene u jednoj grupi, žene su također tvorile jednu četu koja je predstavljala pandan četi vojvode de Giza.
Svi koji su sudjelovali u lovu stadoše puni uznemirenog iščekivanja, očiju prikovanih za životinju. Malo po strani stajao je jedan gonič, ukrutivši se kako bi odolio dvjema kraljevini dogma koje su, pokrivene svojim žicanim oklopima, zavijajući i bacajući se toliko da bilo vjerovati kako će svakog časa rastrgnuti svoje lance, čekale na trenutak da ščepaju vepra za glavu.
Životinja je stvarala čudesa: napadnuta istovremeno od četrdesetak pasa koji su je okruživali poput razbješnjele plime, koji su je prekrili šarenim sagom svojih tjelesa, koji su sa svih strana pokušavali raniti njezinu hrapavu kožu sa naježenim čekinjama, ona je sa svakim udarcem svog zuba derača bacala desetak stopa uvis nekog psa koji bi se stropošao rasporena trbuha i koji bi se, vukući svoja crijeva smjesta opet bacao natrag u metež, dok je Karlo, nakostriješene kose, usplamtjelih očiju, raširenih nosnica, sagnut nad vratom svojeg oznojenog konja bjesomučno duvao u rog.
Unutar manje od deset minuta dvadesetak pasa bude onesposobljeno za bitku.
- Doge! - krikne Karlo - Doge amo!
Začuvši taj krik, gonič raskopča spone na ogrlicama, i obje se doge baciše u središte pokolja, rušeći sve pred sobom, razmičući sve, krčeći sebi svojim žicanim oklopom put do životinje, koju ščepaše svaka za po jedno uho.
Osjetivši se uhvaćen za glavu, vepar zaškljoca zubima istodobno i od boli i od bijesa.
- Bravo, Dirdane (Duredent)! Bravo, Risketu (Risquetout)! - klikne Karlo. - Hrabro, moji psi!
Lovačko koplje! Lovačko koplje amo!

- Zar nećete moju arkebuzu? - upita vojvoda od Alansona.
- Ne! - poviče kralj. - Neću! Čovjek ne osjeća kako kugla prodire u tijelo! Pritom nema nikakvog užitka! A koplje čovjek osjeća kako zadire. Koplje! Koplje amo!
Pružiše kralju jedno lovačko koplje otvrdnulo u vatri i snabdjeveno željeznim vrškom.
- Brate, pripazite se! - vikne Margerita.
- Naprijed! Naprijed! - vikne vojvotkinja de Never. - Nemojte ga promašiti, Sire! Zadajte mu čestit udarac, tom razbojniku!
- Budite bez brige, vojvotkinjo! - dobaci Karlo.
Zamahnuvši svojim kopljem, baci se na vepra koji, prikliješten od dvaju pasa, ne uzmogne izbjeći udarcu. Međutim, ugledavši sjajno koplje, životinja učini jedan pokret ustranu, a oružje, umjesto da joj prodre u prsa, klizne na njezinu lopaticu i strugne o stijenu o koju se vepar bijaše pribio.
- Do hiljadu vragova! - krikne kralj. - Promašio sam ga! Koplje! Koplje amo!
Povlačeći se kao što to čine konjanici kad uzimaju zalet, on odbaci desetak koraka od sebe svoje onesposobljeno koplje.
Jedan gonič stupi naprijed da mu pruži drugo koplje.
Ali u tome trenutku, kao da je predviđao sudbinu koja ga je čekala i koju je htio izbjeći, vepar učini žestok napor, istrgne iz zubiju dviju doga svoje razderane uši te, krvlju podlivenih očiju, sav naježen, gađan, glasno dahćući poput kovačkog mijeha, škljocajući zubima, pojuri pognute glave prema kraljevom konju.
Karlo bijaše odviše dobar lovac, a da ne bi bio predvidio taj napad. On podigne svojeg konja koji se prope. Međutim, bio je rđavo odmjerio pritisak; odviše stegnut žvalama; ili čak možda popuštajući svojoj prepasti, konj se premetne prema natrag.
Svim gledaocima ote se zaprepašten krik; konj se stropoštao, i zarobio pod sobom kraljevo bedro.
- Ruka, Sire! Oslobodite ruku! - vikne Henrik. Kralj ispusti uzde svojeg konja te lijevom rukom Ščepa sedlo, pokušavajući desnom da izvuče svoj lovački nož. Ali, pritisnut težinom njegova
tijela, nož nije htio izaći iz svojeg toka.
- Vepar! Vepar! - klikne Karlo. - Ovamo, d'Alansone, ovamo!
Međutim, došavši fc sebi, kao da je shvatio pogibelj koja je prijetila njegovom gospodaru, konj napregne svoje mišiće i upravo je već uspio da se pridigne na tri noge, kadli Henrik vidje kako vojvoda Franjo na poziv svojeg brata strahovito blijedi i kako prinosi ramenu svoju arkebuzu. Ali, umjesto da pogodi vepra koji se nalazio samo na dva koraka od kralja, krgla smrska koljeno konju koji se ponovo sruši sa gubicom nadolje.
Istog trenutka vepar raspori svojim zubom deračem Karlovu čizmu.
- Oh - šane d'Alanson svojim problijedjelim usnama - mislim da je vojvoda d'Anžu kralj Francuske, i da sam ja kralj Poljske...!
I doista, životinja je stala obrađivati Karlovo bedro, kadli ovaj osjeti da joj je netko dignuo prednju nogu. Potom vidje bljesak jedne šiljate i britke oštrice koja je udarila i nestala sve do drška tamo gdje se maločas nalazila lopatica, a jedna žičanom rukavicom zaštićena ruka izvuče iz njegove odjeće veprovu glavu koja se već pušila.
Karlo, koji je pri pokretu, što ga bijaše učinio njegov konj, bio uspio osloboditi svoju nogu, ustane s mukom te, vidjevši da je sav obliven krvlju, problijedi poput mrtvaca.
- Sire - reče Henrik svejednako klečeći i držeći vepra koji bijaše pogođen u srce. - Sire, nije to ništa! Skinuo sam zub... Vaše Veličanstvo nije ranjeno!

A onda ispusti nož i ustane, a vepar padne, krvareći iz ždrijela još i više negoli iz rane.
Okružen svim tim zadahtanim ljudima što su ga, saljetali užasnutom krikom koja bi bila mogla ošamutiti i najhladnokrvniju odvažnost, Karlo je načas bio na tome da se i sam sruši pokraj životinje koja je bila na izdisaju. No on se pribere, obrati se kralja Navare i stegne mu ruku sa pogledom u kome se zaiskrio prvi poriv osjećajnosti koji je pokrenuo njegova srce tokom dvadeset i četiri godina.
- Hvala, Henriče! - reče.
- Siroti moj brate! -usklikne vojvoda od Alansona pristupajući Karlu.
- Ah, ti li si to, d'Alansone! - dobaci kralj. - E pa, slavni strijelce, ta kamo se djela tvoja kugla?!
- Bit će da se spljoštila na vepru! - odgovori vojvoda.
- Oh, bože! - uzvikne Henrik sa divno odglumljenim iznenađenjem - Ta pogledajte Franjo, vaša kugla je smrskala nogu konja Njegova Veličanstva! To je čudnovato!
- Ha? - upita kralj. - Je li to istina?
- Može biti - reče vojvoda zaprepašćeno - jer strašno mi je drhtala ruka!
- Činjenica je svakako, da ste za jednog vještog strijelca napravili veoma čudan pogodak, Franjo! - reče Karlo nabirući obrve - Još jednom hvala, Henriče! Gospođo - nastavi kralj - vratimo se u Pariz? Meni je zasad dosta!
Margerita se približi da čestita Henriku. - Eh, vjere mi, u pravu si, Margo! - dobaci Karlo - čestitaj mu samo, i to čak i iskreno! Jer, da nije bilo njega, kralj Francuske zvao bi se Henrik III!
- Avaj, gospođo - reče Bearnac - gospodin vojvoda od Anžua, koji je već i onako moj neprijatelj, sad će biti još kivniji na me! Ali, što ćete! Čovjek se trudi koliko može... pitajte samo gospodina d'Alansona!
I, sagnuvši se, izvuče iz veprova tijela svoj lovački nož i zabode ga dva ili tri puta u zemlju, kako bi sa njega obrisao krv.

- Konac prvog dijela -

DRUGI DIO


1.

DOBRA BRAĆA


Spašavajući Karlu život, Henrik je učinio više nego što je spasio jedan ljudski život; on je spriječio da tri kraljevstva promijene vladara.
I zaista, da je Karlo IX bio ubijen, vojvoda od Anžua bio bi postao kralj Francuske, a vojvoda od Alansona. bi po svoj vjerovatnosti bio postao kralj Poljske. Što se pak tiče Navare, budući da je gospodin vojvoda od Anžua bio ljubavnik gospođe de Konde, ova bi kruna vjerovatno bila platila mužu uslužnost njegove žene.
Dakle, iz čitavog tog velikog preokreta ne bi bilo izašlo ništa dobro za Henrika. On bi bio promijenio gospodara, i to bi bilo sve. Umjesto Karla IX koji ga je podnosio, na prijestolje Francuske bio bi se popeo vojvoda od Anžua koji je sa svojom majkom bio jedna duša i jedan mozak, koji se bijaše zakleo na njegovu smrt i koji ne bi propustio da tu zakletvu ispuni.
Sve ove misli proletjele su u jedan mah Henrikovim mozgom kada je vepar nasrnuo na Karla IX, i vidjeli smo da je posljedak tog poput munje brzog razmatranja bilo rasuđivanje da je o život Karla IX vezan i njegov vlastiti život. Karlo IX bio je spašen uslijed privrženosti čiji motiv shvatiti bijaše kralju nemoguće.
Ali, Margerita je shvatila sve i ona se divila Henrikovoj čunovatoj hrabrosti koja bi, baš kao i munja, zabljesnula samo u olujama.
Nažalost, nije bilo sve u tome da je izmakao vladavini vojvode od Anžua; valjalo je da i sam postane kralj. Valjalo je osporiti Navaru vojvodi od Alansona i princu Kondeu. A prije svega, valjalo je napustiti taj dvor gdje je kročio samo između dva ponora, i to napustiti ga pod zaštitom jednog francuskog kraljevića,
Vraćajući se iz Bondia, Henrik je putem temeljito porazmislio o položaju. A kad je stigao u Luvr, njegov plan je bio gotov.
I ne skinuvši čizme, onakav kakav je bio, još sav prašnjav i okrvavljen, otišao je k vojvodi od Alansona, kojeg je zatekao kako veoma uzbuđeno hoda velikim koracima gore-dolje po svojoj sobi.
Ugledavši ga, vojvoda učini jednu naglu kretnju.
- Da - reče Henrik dohvativši obje njegove ruke - da, shvaćam, dobri moj brate! Shvaćam da se ljutite na mene što sam kao prvi upozorio kralja da je vaša kugla udarila u nogu njegovog konja, umjesto da je pogodila vepra, kao što je to bila vaša namjera. Ali, što ćete! Nisam mogao zatomiti usklik iznenađenja. A uostalom, kralj bi to ionako primijetio, zar ne?

- Svakako, svakako! - promrsi vojvoda od Alansona. - Međutim, ja mogu pripisati samo rđavoj namjeri tu neke vrsti denuncijaciju u koju ste se upustili, i koja je, kao što ste vidjeli, urodila ničim manjim, već posljedicom da je moj brat Karlo postao podozriv prema mojim namjerama, i da se među nama raširio oblak nepovjerenja.
- Odmah ćemo se opet vratiti na tu stvar. A što se pak tiče dobrih ili rđavih namjera što ih imam u odnosu na vas, ja sam i došao k vama uprave radi toga da se o njima osvjedočite.
- Dobro! - reče vojvoda od Alansona sa svojom uobičajenom suzdržanošću. - Govorite, Henriče, slušam vas!
- Pošto budem izgovorio, Franjo, vi ćete vidjeti koje su moje namjere. Jer, povjerljivo saopćenje, koje sam vam došao učiniti, isključuje svaku suzdržanost i svaki oprez. Pošto vam se budem povjerio, vi ćete me moći upropastiti.
- Ta o čemu se radi? - upita Franjo koji je počeo osjećati zbunjenost.
- Ipak - nastavi Henrik - dugo sam oklijevao da vam govorim o toj stvari koja me je dovela amo, a pogotovo nakon načina kako ste se danas oglušili.
- Doista, Henriče, - reče Franjo blijedeći - ne znam što time želite reći.
- Brate moj, vaša dobrobit mi je i odviše na srcu, a da vas ne bih upozorio kako su hugenoti poduzeli pri meni neke korake.
- Neke korake? - upita vojvoda. - A koje korake?
- Jedan od njih, gospodin de Mua de Sen-Fal, sin onog valjanog de Mua-a kojeg je umorio Morvel... znate li ga?
- Da!
- Pa eto, on je uz opasnost po svoj život došao k meni da mi objasni da se nalazim u zatočenju.
- On, zar zaista? A što ste mu odgovorili?
- Brate moj, poznato vam je da nježno volim Karla koji mi je spasio život, i da mi je kraljica- majka nadomjestila vlastitu majku. Prema tome, ja sam odbio sve ponude što mi ih je došao podastrijeti.
- A kakve su to ponude bile?
- Hugenoti žele uspostaviti navarsko prijestolje, a budući da mi to prijestolje stvarno i pripada po nasljedstvu, oni su mi ga ponudili.
- Da. A umjesto pristanka kojeg je došao zatražiti, gospođin de Mua je dobio vaš odustanak?
- I to služben, pa čak i napismeno! Međutim, - nastavi Henrik - otada...
- Vi ste se pokajali brate moj? - upadne vojvoda.
- Ne, nisam, samo čini mi se da sam primijetio da je gospodin de Mua, nezadovoljan sa mnom, prenio svoju pažnju drugom.
- A kome? - upita Franjo živahno.
- Nemam pojma. Na princa Kondea, možda.
- Da, to je vjerojatno! - dobaci vojvoda.
- Uostalom - doda Henrik - ja imam načina da posve nepogrešivo prepoznam poglavara koji je izabran...
Franjo posta olovno-siv.
- Međutim - nastavi Henrik - hugenoti sa između sebe podijeljeni, i de Mua, ma koliko da je valjan i ma koliko da je lojalan, predstavlja samo polovinu stranke. A ona druga polovina, koju ne valja podcijeniti, nije izgubila nadu, da će na prijestolje dovesti toga Henrika Navarskog koji se, pošto je u prvom času oklijevao, mogao odonda predomisliti,
- Mislite?

- Oh, svakog dana dobivam od tome dokaza. Ona grupa koja nam se priključila prilikom lova... jeste li zapazili od kojih se ljudi sastojala?
- Da. Od obraćenih plemića.
- Da li ste prepoznali vođu te grupe, koji ml je dao jedan znak?
- Da! To je bio grof de Tiren.
- A da li ste shvatili što su htjeli od mene?
- Dakle - reče Henrik uznemirenom Franji
- Jesam. Predložili su vam da bježite.
- očigledno je, prema tome, da postoji druga struja koja želi nešto drugo od onoga što želi gospodin de Mua.
- Druga struja?
- Da, i to veoma jaka, kažem vam! Tako da bi, kako bi se postigao uspjeh, valjalo ujediniti te dvije struje: Tirena i de Muaa. Zavjera napreduje, čete su raspoređene, čeka se samo još na signal. Dakle, u toj presudnoj situaciji koja s moje strane zahtijeva neko hitno rješenje, ja sam razmotrio dvije odluke između kojih se kolebam. Došao sam da vam te dvije? odluke podastrem kao prijatelju,
- Bolje recite kao bratu!
- Da, kao bratu! - potvrdi Henrik,
- Govorite dakle, ja vas slušam.
- Ponajprije treba da vam izložim stanje svoje duše, dragi moj Franjo, Nikakvih želja, nikakvih ambicija, nikakvih sposobnosti... Ja sam dobar seoski plemić, siromašan, osjećajan i bojažljiv.
Zvanje zavjerenika donosi mi neprijatnosti, a izgled, čak i siguran, na krunu slaba mi je naknada za njih.
- Ah, brate moj, vi ste nepravedni prema sebi! Žalostan je položaj jednog princa čija je sreća ograničena kamenom međašem na očinskom polju ili nekim čovjekom na stazi časti! Ja dakle ne vjerujera u to što govorite.
- To što vam govorim, brate, toliko je, međutim, istinito - reče Henrik - da bih se, kad bih imao nekog stvarnog prijatelja, u njegovu korist odrekao moći što mi je želi podati stranka koja se brine za mene. Ali - doda sa uzdahom - ja takvog, prijatelja nemam.
- Možda ipak! Sigurno se varate!
- Ne trista mu! - klikne Henrik. - Osim vas, brate moj, ne vidim nikoga tko bi mi bio privržen. A prije no što bih dopustio da se u strašnim grčevima desi neuspio porod jednog pothvata koji bi izbacio na svjetlost dana nekog... nedostojnog čovjeka ... doista, više volim da upozorim kralja mojeg, brata na ono što se zbiva. Nikoga neću spominjati, neću navesti ni kraja ni dana, ali predusrest ću katastrofu.
- Blagi bože! - poviče vojvoda od Alansona ne. uspjevajući savladati svoje zaprepašćenje. - Što to govorite. Kako?! Vi? Vi, jedina nada stranke nakon admiralove smrti... vi, obraćeni hugenot, i to slabo obraćeni, bar kako se vjerovalo ... vi biste digli nož. na svoju braću! Henriče, Henriče, učinite li to, znate li da biste izručili još jednoj bartolomejskoj noći sve kalviniste kraljevstva? Zar ne znate da Katarina sasmo čeka na takvu priliku, pa da istrijebi sve ono što je još preživljelo?
Sav uzdrhtao, lica išarana crvenim i olovno-sivim mrljama, vojvoda stisne Henrikovu ruku, ne bi li ga namolio da odustane od te odluke koja bi ga upropastila.
- Kako?! - klikne Henrik sa izražajem savršene prostodušnosti. - Mislite da bi se dogodila tolika nesreća, Franjo? Uz kraljevu zadanu riječ, međutim, čini mi se da bih zaštitio te nesmotrenjake.
- Zadana riječ kralja Karla IX, Henriče...! Eh, a zar je admiral nije imao? Zar je Telinji nije imao? Zar je niste i vi sami imali? O, Henriče, a ja vam kažem: ako to učinite, upropastit ćete sve

njih! I ne samo njih, već i sve one koji su sa njima stajali u neposrednoj ili posrednoj vezi!
Henrik kanda časkom porazmisli.
- Da sam bio neki princ od važnosti na dvoru - reče - ja bih postupio drugačije. Na vašem mjestu, na primjer ... na vašem mjestu, Franjo ... koji ste francuski kraljević, može bitni nasljednik krune...
Franjo ironično odmahne glavom.
- Na mojem mjestu - upita - što biste učinili?
- Na vašem mjestu, brate moj - odgovori Henrik - ja bih se stavio na čelo pokreta, da njime upravljam. Moje ime i moj ugled jamčili bi mojoj savjesti za život ustanika, i izvukao bih koristi najprije za sebe, a zatim možda i za kralja, iz jednog pothvata koji bi bez toga mogao Francuskoj nanijeti najveće zlo.
Vojvoda od Alansona sasluša te riječi sa radošću koja napne sve mišiće na njegovom licu.
- Vjerujete li - upita - da je to uputno i da bi nam to uštedjelo sve te strahote što ih predviđate?
- Vjerujem! - odvrati Henrik. - Hugenoti vas vole. Vaša skromna vanjština, vaš uzdignuti i ujedno primamljiv položaj i, napokon, dobrohotnost što ste je vazda iskazivali sljedbenicima nove vjere, potaknuli bi ih da vam služe.
- Ali- reče vojvoda - u stranci postoji raskol. Oni koji su za vas, hoće li biti za mene?
- Ja preuzimam dužnost da vam ih pridobijem, i to uslijed dva razloga.
- A koja to?
- Prvo, uslijed povjerenja što ga vođe imaju u mene, a drugo, uslijed toga što će se plašiti da Vaše Visočanstvo, poznavajući njihova imena, ne bi...
- Ali, tko će mi otkriti ta imena?
- Pa ja, trista mut
- Vi biste to učinili?!
- Slušajte, Franjo - reče Henrik - već sam vam rekao: ja na dvoru volim samo vas. To bez sumnje dolazi otuda što ste progonjeni baš kao i ja... A osim toga, također i moja žena vas voli neusporedivom ljubavlju...
Franjo se zarumeni od radosti.
- Vjerujte mi, brate moj! - nastavi Henrik - uzmite u ruke tu stvar, za vladaj te Navarom! A ukoliko mi budete sačuvali jedno mjesto za svojim stolom i jednu lijepu šumu da u njoj mogu loviti, ja ću. se smatrati sretnim.
- Zavladati Navarom! - ponovi vojvoda - ali, ako...
- ... ako vojvoda od Anžua bude imenovan za kralja Poljske, zar ne? Završio sam vašu misao, zar

ne?


Franjo pogleda Henrika sa izvjesnom prepašću.
- Pa lijepo! Slušajte, Franjo! - nastavi Henrik.
- Budući da vam ništa ne može izbjeći, ja rasuđujem upravo pod ovom pretpostavkom: ako

vojvoda od Anžua bude imenovan za kralja Poljske, i ako bi naš brat Karlo, što ne dao bog, možda umro ... od Poa (Pau) do Pariza ima samo dvije stotine milja, dok ih od Krakova do Pariza ima četiri stotine. Vi ćete dakle već biti ovdje da nastupite nasljedstvo u trenutku kada kralj Poljske bude tek saznao da je ono ostalo nezaposjednuto. A tada, ako ste sa mnom zadovoljni, Franjo, vi ćete mi dati to kraljevstvo Navare koje će predstavljati samo jedan mali draguljčić vaše krune. Na taj ću ga način prihvatiti. Najgore što vam se može desiti jeste da ostanete kralj tamo dolje i da postanete začetnik dinastije živjeći u porodičnom krugu sa mnom i sa mojima. Dočim ovdje... tko ste? Jadni progonjeni princ, bijedni treći kraljev sin, rob dvojice starijih sinova, koga jedan hir može poslati u Bastilju!

- Da, da! - reče Franjo. - I ja to osjećam, i to tako duboko, da ne shvaćam da se odričete toga plana što mi ga predlažete. Ta zar ovdje ništa ne bije?
I vojvoda od Alansona prisloni ruku na srce svojeg brata.
- Ima tereta koji su odviše teški za izvjesne ruke! - reče Henrik sa osmijehom. - Neću ni pokušati da dignem ovaj! Iz bojazni od zamora prolazi me želja za posjedovanjem.
- Znači, Henriče, vi se stvarno odričete?
- Rekao sam to de Muau, a ponavljam to i vama!
- Ali, u takvim okolnostima, dragi brate - reče d'Alanson - čovjek ne govori, već pruža dokaze! Henrik odahne poput nekog borca koji osjeća da njegovom protivniku popuštaju snage.
- Pružit ću dokaze večeras! - reče. - U devet sati imat ćete popis vođa i plan pothvata. Čak sam već predao de Muau svoju povelju o odreknuću.
Franjo zgrabi Henrikovu ruku i stegne je u jednom izljevu osjećajnosti objim svojim rukama. U tome trenutku k vojvodi od Alansona uniđe Katarina, i to po običaju ne davši se najaviti.
- Zajedno! - reče ona smješkajući se. - Dvojica dobre braće, doista.
- Tako se bar nadam, gospođo! - reče Henrik sa najvećom hladnokrvnošću, dok je vojvoda od Alansona blijedio od strepnje.
A onda stupi nekoliko koraka natrag, kako bi Katarini pustio slobodu da razgovara sa svojim sinom.
Kraljica-majka tad izvadi iz svoje kesice jedan divan dragulj.
- Ova kopča stigla je iz Firence - reče i ja vam je poklanjam da je stavite na svoj opasač. A zatim dodade šapatom:
- Ako večeras čujete neku buku kod svojeg dobrog brata Henrika, ne mičite se! Franjo stisne svojoj majci ruku i upita:
- Dozvoljavate li mi da mu pokažem taj lijepi poklon što ste mi ga upravo darovali?
- Učinite još i više; podajte mu ga u svoje i u moje ime, jer ja sam naručila još jedan i namijenila ga njemu.
- Čujete li, Henriče? - reče Franjo. - Moja dobra majka mi je donijela ovaj nakit i udvostručila mu vrijednost time što dozvoljava da ga dadem vama.
Henrik se ushiti ljepotom kopče i rastopi se u zahvaljivanjima. Pošto su se ta žestoka uzbuđenja slegla, Katarina reče:
- Sine, ja se nekako ne osjećam dobro i idem da legnem. Vaš brat Karlo je veoma umoran uslijed svojeg pada i učinit će to isto. Večeras se dakle neće večerati zajednički, i svatko će biti poslužen u svojim odajama. Ah, Henriče, zaboravila sam da vam čestitam na vašoj odvažnosti i vašoj spretnosti! Spasili ste svojeg kralja i svojeg brata, i bit ćete za to nagrađeni.
- Već sam nagrađen, gospođo! - odgovori Henrik naklonivši se.
- Osjećam da ste izvršili svoju dužnost? - reče Katarina. - To nije dovoljno! Vjerujte da mi, Karlo i ja, smišljamo da učinimo nešto čime bismo poravnali svoj dug prema vama.
- Sve što će mi doći od vas i od mojeg dobrog brata, bit će mi dobrodošlo, gospođo! - odgovori Henrik.
A zatim se pokloni i izađe. »Ah, brate Franjo«, pomisli Henrik izlazeći, »sada sam siguran da neću otići sam, a zavjera koja je imala tijelo, maločas je dobila glavu i srce... Samo, budimo na oprezu! Katarina mi dariva poklon, Katarina mi obećava nagradu... Pod tim se krije neka paklenska đavolija! Posavjetovat ću se večeras sa Margeritom...«

2.

ZAHVALNOST KRALJA KARLA IX


Tokom jednog dijela dana Morvel bijaše ostao u kraljevom kabinetu za oružje. Ali, kada je Katarina vidjela da se približava čas povratka sa lova, ona ga dade premjestiti u svoju molitvenu odaju, zajedno sa žbirima koji bijahu došli da mu se pridruže.
Kad ga je pri njegovom povratku njegova dojkinja obavijestila da je jedan čovjek proveo dio dana u njegovom kabinetu, Karla IX je isprva obuzela velika srdžba zbog toga što se bijahu usudili da uvedu nekog stranca u njegove odaje. Međutim, pošto je zatražio njegov opis, i pošto mu je njegova dojkinja rekla da je to bio onaj isti čovjek za kojeg je jedne večeri i sama bila zadužena da mu ga dovede, kralj zaključi da to bijaše Morvel, a sjetivši se naloga što mu ga je njegova majka toga jutra silom izmamila, sve mu bude jasno.
- Hm, hm! - promrmlja Karlo. - Istoga dana u kome mi je spasio život... Trenutak je rđavo odabran!
Dosljedno tome učini nekoliko koraka da bi sišao u odaje svoje majke, ali jedna ga pomisao zadrža. - Grom i pakao! - promrsi. Ako joj progovorim o tome, nastat će diskusija bez kraja i konca... Bit će bolje da radimo svatko na svoju stranu!
- Dojkinjo - reče - dobro zatvori sva vrata i obavijesti kraljicu Elizabetu{7} da sam ponešto bolestan uslijed pada koji me je zadesio i da ću noćas spavati sam.
Dojkinja učini kako joj je rečeno, a budući da još ne bijaše došlo vrijeme za provedbu njegova plana, Karlo se dade na sastavljanje stihova.
Bijaše to zanimanje tokom kojeg bi kralju najbrže prolazilo vrijeme. Tako odbije devet, a kralj je bio uvjeren da još nema ni sedam sati. On nabroja jedan za drugim sve otkucaje zvona, a pri posljednjem ustane.
- Dođavola! - reče - upravo je na vrijeme! I, dohvativši svoj plašt i svoj šešir, izađe kroz jedna tajna vrata što ih bijaše dao probiti u drvenom opločenju, a za čije postojanje nije znala čak ni sama. Katarina.
Karlo se uputi ravno u Henrikove odaje.
Izašavši od vojvode od Alansona, Henrik se bijaše vratio u svoje odaje samo kako bi se presvukao i smjesta je opet izašao.
- Bit će da je otišao da večera sa Margo - reče kralj sam sebi. - Danas je sa njom bio u najboljim odnosima, bar kako mi se činilo.
I krene prema Margeritinim odajama.

Margerita bijaše dovela k sebi vojvotkinju de Never, Kokona-a i La Mola i sjedila je sa njima za zakuskom, slatkišima i kolačima.
Karlo pokuca na ulazna vrata. Žijona pođe da otvori. Međutim, ugledavši kralja, ona se tako zaprepasti da je skupila jedva toliko snage da učini dvorski poklon i da je, umjesto da pohita obavijestiti svoju gospodaricu o uzvišenoj posjeti koja joj dolazi, pustila Karla da prođe, ne davši joj nikakav drugi signali osim krika što joj se oteo.
Karlo prijeđe predsoblje te se, privučen salvama smijeha, uputi prema trpezariji.
»Jadni moj Henrik!« pomisli »zabavlja se, ne naslućujući nikakvo zlo!«
- Ja sam to - reče pridigavši tapiseriju i promolivši svoje nasmijano lice.
Margerita krikne užasnuto. Ma da je bilo nasmijano, to je lice na nju proizvelo učinak Meduzine glave. Kako je sjedila nasuprot tapiseriji, ona je upravo prepoznala Karla.
Dvojica muškaraca bijahu okrenuta leđima prema kralju.
- Veličanstvo! - krikne Margerita uplašeno. I ustane.
Dok je troje ostalih učesnika za stolom osjećalo da im se unekoliko klima glava na ramenu, Kokona bijaše jedini koji nije gubio svoju. On ustane također, ali sa toliko vještom nespretnošću da je, dižući se, prevrnuo stol, a skupa sa njim i kristal, posuđe i cvijeće.
Unutar jednog trenutka nasta posvemašniji mrak i mrtvačka tišina.
- Podaj petama vjetra! - šapne Kokona de La Molu - Samo hrabro! Samo hrabro!
De La Molu nije trebalo dva puta govoriti. On poletje k zidu te tapkajući rukama potraži spavaonicu, kako bi se sakrio u kabinetu koji mu bijaše tako dobro poznat.
Ali, pokročivši jednom nogom u spavaonicu, on se sudari s nekim čovjekom koji je upravo unišao
kroz tajni prolaz.
- Ta što ima da znači sve to? - vikne Karlo kroz mrak, glasom koji je počeo poprimati prizvuk strahovitog nestrpljenja. - Ta zar sam neka ptica-zlokobnica, pa da se, čim se pojavim, stvara takav lom? De, Henriče! Gdje si? Odgovori mi!
- Spašeni smo! - šapne Margerita ščepavši neku ruku za koju je mislila da je de La Molova - kralj vjeruje da je jedan od prisutnih za stolom moj suprug!
- A ja ću ga pustiti da to vjeruje i nadalje, gospođo! Budite bez brige! - odgovori Henrik kraljici isto tako šapatom.
- Gospode bože! - usklikne Margerita naglo ispusti vši ruku koju je držala, a koja bijaše ruka kralja Navare.
- Tiho! - šapne Henrik,
- Do hiljadu vragova! Pa što to imate toliko da šuškate?! - poviče Karlo. - Henriče, odgovorite mi! Gdje ste?
- Evo me, Sire! - odgovori glas kralja Navare.
- Doda vola! - promrmlja Kokona koji je držao vojvotkinju de Never u jednom kutu - stvari postaju zamršene!
- Onda smo dvosruko propali! - odgovori Henrijeta.
Odvažan sve do neopreznosti, Kokona je rasudio da će se na kraju ipak opet morati upaliti svijeće. A zaključivši da će biti utoliko bolje ukoliko ranije se to bude dogodilo, on ispusti ruku gospođe de Never, pokupi iz krhotina jedan svjećnjak, prikuči se jednoj posudi za žeravice te dune u komadić ugljena koji smjesta zapali stijenj svijeće.
Soba se rasvijetli.

Karlo IX baci oko sebe jedan ispitivački pogled
Henrik se nalazio pokraj svoje žene. Vojvotkinja je bila sama u jednom kutu, a Kokona je stajao nasred sobe, držao u ruci jedan svjećnjak i osvjetljavao čitav taj prizor.
- Oprostite nam, brate! - reče Margerita. - Nismo vas očekivali!
- A Vaše Veličanstvo, kao što može vidjeti, ulilo nam je neobičan strah! - doda Henrijeta.
- Što se tiče mene - reče Henrik koji se svemu domislio - mislim da je taj strah bio toliko stvaran, da sam ustajući srušio stol.
Kokona dobaci kralju Navare jedan pogled koji je kazivao:
»Izvrsno? Evo muža koji shvaća stvari bez mnogo objašnjavanja!«
- Kojeg li strašnog loma! - ponovi Karlo IX. - Ode tvoja večera na pod, Henriče! Hajde sa mnom, dovršit ćeš je negdje drugdje! Večeras ću te povesti u razvrat!
- Kako, Sire?! - usklikne Henrik. - Vaše bi mi Veličanstvo ukazalo čast...!
- Da, moje ti Veličanstvo ukazuje čast da te izvede iz Luvra. Pozajmi mi ga, Margo! Dovesti ću ti ga natrag sutra ujutro.
- Ah, brate moj, - odvrati Margerita - vama za ovo nije potrebna moja dozvola! Vi ste gospodar!
- Sire - reče Henrik - idem u svoje odaje da uzmem drugi plašt. Smjesta ću se vratiti.
- To nije potrebno, Henriče. Ovaj kojeg imaš na sebi posve je dobar!
- Ali, Sire... - pokuša Bearnac.
- Ta kažem ti da se ne vraćaš u svoje odaje, do hiljadu vragova! Ta zar ne čuješ što ti govorim?!
Hajde, dođi već!
- Da, da, idite! - reče odjednom Margerita stisnuvši ruku svojeg muža. Jer, upravo je po jednom osebujnom Karlovom pogledu shvatila da se zbiva nešto čudnovato.
- Evo me, Sire! - reče Henrik.
Međutim, Karlo svrne svoj pogled na Kokona-a koji je i nadalje vršio svoju službu svjetlonoše, paleći i ostale svijeće.
- Tko je taj plemić? - upita Henrika premjeravajući Pijemontežanina. - Da to možda, kojim slučajem, nije gospodin de La Mol?
»Ta tko mu je govorio o La Molu?!« upita se u sebi Margerita.
- Ne, Sire! - odgovori Henrik. - Gospodina de La Mola nema ovdje, i to mi je žao, jer bih imao čast da ga Vašem Veličanstvu predstavim istovremeno sa gospodinom de Kokonaom, njegovim prijateljem. Ta dvojica su nerazdruživa i obojica pripadaju gospodinu vojvodi od Alansona.
- Ah, ah, naš veliki strijelac! - dobaci Karlo. - Lijepo! A zatim doda nabravši obrve:
- Taj gospodin de La Mol... nije li hugenot?
- Obraćenik, Sire - odgovori Henrik. - Ja jamčim za njega baš kao i za sebe!
- Kad vi jamčite za nekoga, Henriče, poslije onoga što ste danas učinili, ja više nemam prava da u njega sumnjam. Ali svejedno, bio bih volio da ga vidim, toga gospodina de La Mola ... Onda dakle jednom kasnije!
I bacivši iz svojih krupnih očiju još jedan posljednji ispitivački pogled uokrug sobe, Karlo poljubi Margeritu, uhvati podruku kralja Navare i izvede ga napolje.
Na vratima Luvra Henrik se htjede zaustaviti da bi sa nekim porazgovorio.
- Hajdemo, hajdemo Henriče! Izlazi brže! - reče mu Karlo. - Kad ti ja kažem da zrak u Luvru večeras za tebe nije zdrav, dovraga, onda mi vjeruj!
- Trista mu! - promrsi Henrik. - A de Mua, što će biti od njega, ako ostane onako posve sam u mojoj sobi...? Samo da taj zrak, koji nije dobar za mene, ne bude za njega još i rđaviji!

- Slušaj, - reče kralj pošto on i Henrik bijahu prešli preko mosta na dizanje - ta zar ti to odgovara, Henriče, da se čeljad gospodina d'Alansona udvara tvojoj ženi?
- Kako to, Sire?
- Pa da! Zar taj gospodin de Kokona ne prevrće očima za tvojom Margo?
- Tko vam je to rekao?
- Pa, dovraga - odgovori kralj - rekoše mi!
- To je čista zloba, Sire! Gospodin de Kokona doista prevrće oči za nekim, to je istina. Ali, prevrće ih za gospođom de Never.
- Ta hajde!
- Mogu Vašem Veličanstvu jamčiti za ono što kažem! Karlo se stane gromoglasno smijati.
- Eh - reče - neka mi vojvoda de Giz samo još dođe da mi drži govore pa ću mu propisno namjestiti brkove! Ispripovjedat ću mu junačka djela njegove šurjakinje! No poslije ovoga - reče kralj predomišljajući se - sada više ne znam da li mi je govorio o gospodinu Kokonau ili o gospodinu de La Molu.
- Ni o jednom ni o drugom, Sire! - odgovori Henrik. - Ja vam jamčim za osjećaje svoje žene.
- U redu, moj Henriče, u redu! - reče kralj. - Više volim da te vidim ovakvoga negoli da si drukčiji! I, tako mi sreće, ti si tako dobar dečko, da mislim da na koncu neću moći bez tebe!
Izgovorivši ove riječi, kralj stane zviždati na poseban način. Četvorica plemića koji bijahu čekali na kraju ulice Bove (Beauvais) dođoše da im se pridruže, i svi zajedno uputiše se u unutrašnjost grada.
Deset sati odbije.
- E pa - upita Margerita pošto su kralj i Henrik otišli - hoćemo li se vratiti za stol?
- Ne, bogami! - reče vojvotkinja. - Odviše sam pretrpjela straha! Živjela kućica u ulici Kloš- Perse! Tamo se ne može ući a da se ne upriliči prava opsada, i tamo naši junaci imaju prava da se poigraju rapirima. Ali, što vi to tražite pod pokućstvom i u ormarima, gospodine de Kokona?
- Tražim svog prijatelja La Mola! - odgovori Pijemontežanin.
- Potražite pokraj moje spavaonice, gospođine! - reče Margerita. - Tamo se nalazi izvjestan kabinet ...
- U redu! - reče Kokona - Već idem! I uđe u spavaonicu.
- Dakle? - upita jedan glas iz mraka. - Dokle smo dospjeli?
- Eh, sto mu gromova! Dospjeli smo do deserta!
- A kralj Navare?
- On nije ništa vidio. To je savršen muž, i... želio bih takvoga svojoj ženi! Ali, plašim se da će ga imati tek u svojem drugom braku!
- A kralj Karlo?
- Ah, kralj... to je nešto drugo! On je odveo muža.
- Zar zaista?
- Tako je kao što sam ti jekao. A povrh toga, iskazao mi je čast da me pogleda iskosa kad je saznao da sam u službi gospodina vojvode od Alansona, a poprijeko kad je saznao da sam tvoj prijatelj.
- Ti dakle misliš da su mu govorili o meni?
- Ja se, naprotiv, plašim da mu o tebi nisu rekli mnogo dobra. Ali, ne radi se sada o tome.
Mislim da naše dame namjeravaju poduzeti jedno hodočašće u pravcu ulice Roa-de-Sisil, i da ćemo mi hodočasnice otpratiti.

- Ta ti znaš da je to nemoguće!
- Kako, nemoguće?
- Eh, da! Mi smo danas u službi kod Njegovog kraljevskog Visočanstva.
- Sto mu gromova! Vjere mi, to je istina! Uvijek zaboravljam da smo se popeli na viši stupanj i da smo doživljeli čast da od plemića, koji smo bili, budemo unaprijeđeni na sluge.
I dvojica prijatelja odoše da objasne kraljici i vojvotkinji kako su prinuđeni da prisustvuju barem polasku na spavanje gospodina vojvode.
- U redu! - reče gospođa de Never. - A mi odlazimo na svoju stranu.
- A može li se znati kamo idete? - upita Kokona.
- Oh, vi ste odviše znatiželjni! - dobaci vojvotkinja. - Quaere et invenies!{8}
Dvojica mladića pozdraviše te se žurno popeše gospodinu d'Alansonu. Vojvoda je kanda čekao na njih u svojem kabinetu.
- Eh, eh, došli ste veoma kasno, gospodo! - reče.
- Ima jedva deset sati, uzvišeni gospodine! - odgovori Kokona. Vojvoda izvadi svoj sat.
- Istina je! - reče. - Ipak, svi u Luvru su već polijegali.
- Da, uzvišeni gospodine, ali evo nas spremnih na vaše zapovijedi. Treba li da uvedemo u spavaonicu Vašeg Visočanstva plemiće određene za pribivanje vašem polasku na spavanje?
- Naprotiv! Prijeđite u malu dvoranu i otpustite sve njih!
Dvojica mladića poslušaše i izvršiše primljeni nalog, kojem se nitko ne začudi s razloga što vojvodina narav bijaše svima dobro poznata. A potom se vratiše k njemu.
- Uzvišeni gospodine, - upita Kokona. - Vaše će Veličanstvo, zacijelo poći u postelju... ili će možda raditi?
- Ne, gospodo! Imate dopust sve do sutra.
- Gle, gle! - šapne Kokona na uho de La Molu - dvor noćas spava izvan svojih postelja, kako se čini! Noć će biti vraški sladokusna ... hajde da ugrabimo svoj dio noći!
I dvojica mladića potrčaše uz stubište preskačući sve po četiri stepenice, dohvatiše svoje plašteve i mačeve te pojurile iz Luvra i pohitaše Za to je vrijeme vojvoda od Alansona, zatvoren u svojoj sobi, budna oka i naćuljena uha čekao na nepredviđene događaje što mu ih bijahu nagovijestili.

3.

BOG ODREÐUJE


Kao što je vojvoda mladićima rekao, u Luvru je vladala najdublja tišina.
I doista, Margerita i gospođa de Never bijahu otišle u ulicu Tizon. Kokona i de La Mol bijahu pošli za njima. Kralj i Henrik nalazili su se na skitnji po gradu. Vojvoda od Alansona zadržavao se u svojim odajama u neodređenom i nemirnom očekivanju događaja sto mu ih bijaše predskazala kraljica-majka.
I, napokon, Katarina bijaše legla u postelju, gospođa de Sov, sjedeći do njezina uzglavlja, čitala joj je izvjesne talijanske pripovjetke kojima se dobra kraljica veoma smijala.
Već odavna Katarina nije bila tako ,dobre volje. Pošto je sa svojim ženama velikim tekom založila, pošto je primila posjetu liječnika i posavjetovala se sa njim, pošto je uredila svakodnevne račune svojeg kućanstva, ona je naredila da se održi molitva za uspjeh izvjesnog važnog pothvata za sreću svoje djece, kako se izrazila. Bijaše to Katarinin običaj, običaj uostalom posve firentinski, da u izvjesnim prilikama dade čitati molitve i mise, čija je svrha bila poznata jedino bogu i njoj.
Naposljetku je opet jednom primila Renea te je među njegovim miomirisima i među njegovom bogatom zbirkom preparata odabrala nekoliko novina.
- Neka se netko raspita da li je moja kći, kraljica Navare, u svojim odajama! - reče zatim Katarina. - Ukoliko je tamo, neka je zamole da mi dođe praviti društvo.
Paž, kome je taj nalog bio upravljen, izađe, a malo zatim se vrati u pratnji Žijone.
- Eh, - reče kraljica-majka - tražila sam gospodaricu, a ne družbenicu!
- Gospođo, - odgovori Žijona - mislila sam da mi je dužnost da dođem osobno saopćiti Vašem Veličanstvu da je kraljica Navare izašla sa svojom prijateljicom, vojvotkinjom de Never ...
- Izašla? U ovo doba?! - upadne Katarina nabravši obrve. - A kamo je to mogla da ode?
- Na jednu alkemističku seansu - odgovori Žijona - koja treba da se održi u palači Giz, u paviljonu u kojem stanuje gospođa de Never.
- A kada će se vratiti? - upita kraljica-majka.
- Seansa će se pduljiti do kasno u noć - odgovori Žijona - tako da je vjerojatno da će Njezino Veličanstvo ostati kod svoje prijateljice sve do sutra ujutro.
- Baš je sretna ta kraljica Navare! - promrmlja
Katarina. - Ima prijateljice a kraljica je... Nosi krunu i nazivaju je »Njezino Veličanstvo«, a nema podanika. Baš je veoma sretna!
Izrekavši tu dosjetku, kojoj su se u sebi nasmijali oni što su je čuli, Katarina promrmlja:

- Uostalom, kad je već izašla... jer, ona je izašla, kažete?
- Prije pola sata, gospođo.
- Sve je ne može biti bolje! Idite! Žijona pozdravi i izađe.
- Nastavite sa čitanjem, Šarloto! - reče kraljica. Gospođa de Sov nastavi. Nakon deset minuta Katarina prekine čitanje.
- Ah, sad sam se sjetila ? - reče - neka se otpusti straža na galeriji! To je bio znak na koji je čekao Morvel.
Pošto su izvršili nalog kraljice-majke, gospođa de Sov nastavi sa svojom pripovijetkom.
Èitala je od prilike četvrt sata bez ikakva prekida, kadli do kraljičine sobe dopre jedan otegnuti i stravični krik od kojeg se podigne kosa na glavama prisutnih.
Neposredno zatim uslijedi jedan pucanj iz pištolje.
- Ta što je? - reče Katarina. - Zašto više ne čitate, Karlo ta?
- Gospođo, - upita mlada žena blijedeći. - Zar niste čuli?
- A što? - dobaci Katarina.
- Pa taj krik!
- I taj pucanj iz pištolje? - doda zapovjednik garde.
- Krik, pucanj i pištolje? - ponovi Katarina. - Ja nisam čula ništa! Uostalom, ta zar su krikovi i pucnjevi iz pištolje u Luvru nešto neobično? Čitajte, čitajte, Karlo to!
- Ta prislušnite, gospođo! - reče dok je gospodin de Nansi stajao sa šakom na balčaku svojeg mača, ne usuđujući se izaći bez kraljičina dopuštenja. - Prisluhnite! Čuju se koraci, psovke!
- Treba li da pogledam što je, gospođo? - upita zapovjednik straže.
- Nipošto, gospodine? Ostanite ovdje! - vikne Katarina pridižući se jednom rukom kao da je svojem nalogu htjela podati više upečatljivosti. - Ta tko bi me onda čuvao u slučaju uzbune? Bit će da su se to potukli neki Švicarci.
Kraljičin spokoj, suprotstavljen prepasti što je lebdjela nad čitavim tim skupom, tvorio je toliko napadnu opreku, da gospođa de Sov, ma koliko bojažljiva bila, baci na kraljicu-majku jedan ispitivački pogled.
- Ali, gospođo - poviče - reklo bi se da nekoga ubijaju!
- Ma koga hoćete da ubijaju?
- Ta kralja Navare, gospođo! Buka dolazi iz pravca njegovih odaja!
- Glupačo! - promrsi kraljica-majka, čije se usnice usprkos njezinom samosavlađivanju počeše čudnovato pomicati, jer je mrmljala jednu molitvu. - Ta glupača svagdje vidi svojeg kralja Navare!
- Bože moj, bože moj! - usklikne gospođa de Sov klonuvši natrag na svoj naslonjač.
- Gotovo je? Gotovo je! - reče Katarina. - Kapetane! - nastavi obraćajući se gospodinu de Nansiju - nadam se, ako je u palači bilo nepodopština, da ćete sutra dati strogo kazniti krivce! Nastavite čitati, Karlo to!
I Katarina klone i sama natrag na svoj jastuk, sa bešćutnošću koja je veoma nalikovala na iscrpljenost, jer prisutni primijetiše da su se niz njezino lice slijevale velike kapi znoja.
Gospođa de Sov se pokori tom izričitom nalogu, ali samo svojim očima i svojim glasom.
Njezine misli, odlutale na druge predmete, predočivale su joj strahovitu pogibelj što se nadvila nad jednu ljubljenu glavu. Naposljetku, nakon nekoliko minuta te borbe, ona bude toliko izmučena sukobom između uzbuđenja i etikecije, da njezin glas presta biti razumljiv Knjiga joj ispadne iz ruku, i ona se onesvijesti.
Iznenada se začu još jača buka. Teški i užurbani koraci potresoše hodnik. Prasnuše dva pucnja od kojih zazvečaše okna.

Začuđena što se bitka tako prekomjerno oduljila, Katarina se uspravi, ukrućena, blijeda, raskolačenih očiju. U trenutku kad je zapovjednik garde htio poletjeti napolje, ona ga zaustavi viknuvši:
- Neka svi ostanu ovdje! Ići ću sama da vidim što se tamo događa! A evo što se događalo, ili bolje, što se bijaše dogodilo:
Ujutro je de Mua iz Ortonovih ruku primio Henrikov ključ. U tom ključu, koji bijaše šupalj, on je primijetio jedan zavijeni papirić. Izvadio je taj papirić pomoću jedne čiode.
Bijaše to lozinka Luvra za iduću noć.
Osim toga, Orton mu je usmeno prenio Henrikove riječi koje su pozivale de Mua-a da dođe k njemu u Luvr u deset sati.
U devet i po de Mua je obukao bojnu opremu u čiju se čvrstinu imao već nekoliko puta prilike uvjeriti. Preko ove je zatim zakopčao svileni prsluk, pripasao o bok svoj rapir, zajedno za opasač svoje pištolje i prekrio sve to onim famoznim de La Molovim plaštem trešnjeve boje.
Vidjeli smo kako je Henrik, prije no što će se vratiti u svoje odaje, ocijenio da je uputno da učini posjetu kod Margerite i kako je stigao tajnim stubištem upravo na vrijeme da bi se u Margeritinoj spavaonici sudario sa de La Molom i da bi za kraljeve oci zauzeo svoje mjesto u trpezariji. To bijaše upravo u istom trenutku kada je, zahvaljujući lozinci koju mu je poslao Henrik, i prije svega, zahvaljujući glasovitom plastu trešnjeve boje, de Mua prolazio vratašcima stražarnice Luvra.
Uspeo se ravno u odaje kralja Navare, oponašajući, kao i obično, što je bolje mogao de La Molov način hodanja. U predsoblju je zatekao Ortona koji je čekao na nj.
- Gosparu de Mua - reče mu brđanin - kralj je izašao i naredio mi da vas uvedem u njegovu spavaonicu i da vam kažem da ga pričekate. Ukoliko bi odviše zakasnio, on vas poziva, kao što znate, da prilegnete na njegovu postelju.
De Mua uđe ne tražeći drugih objašnjenja, jer ono što mu je Orton netom rekao, bijaše samo ponavljanje onoga što mu je već bio rekao toga jutra.
Da bi iskoristio vrijeme, de Mua uzme pero i tintu, pristupi jednoj izvrsnoj zemljopisnoj karti Francuske što je visila na zidu i dade se na izračunavanje i određivanje putnih etapa između Pariza i Poa.
Međutim, taj posao je trajao samo četvrt sata, a pošto ga je završio, de Mua više nije znao čime da se zabavi.
On prijeđe dva ili tri puta uokrug sobe, protrlja oči, zijevne, sjedne, ustane i ponovo sjedne.
Naposljetku, koristeći se Henrikovim pozivom, a uostalom i opravdanjem što je proisticalo iz zakona prisnosti što su vladali između prinčeva i njihovih plemića, de Mua odloži na noćni stolić svoje pištolje i svjetiljku, ispruži se na prostranu postelju sa tamnim zavjesama što je resila dno sobe, položi goli mač duž svojeg bedra te se, siguran da neće biti iznenađen jer se u pokrajnjoj prostoriji nalazio sluga, prepusti dubokom snu, čiji zvukovi uskoro počeše odjekivati širokim svodom baldahina.
De Mua je hrkao kao prava vojničina i bio bi se na tom polju mogao omjeriti i sa samim kraljem Navare.
Tada se šestorica ljudi, sa mačem u ruci i bodežom za pašom, nečujno ušuljaše u hodnik koji je jednim malim vratima vodio u Katarinine odaje, a jednim velikim pak u Henrikove.
Jedan od te šestorice stupao je kao prvi. Osim svojeg golog mača i svojeg bodeža koji bijaše čvrst poput lovačkog noža, nosio je još i svoje vjerne pištolje, zadjenute srebrenim kopčama za pojas. Taj čovjek bijaše Morvel.

Stigavši do Henrikovih vratiju, on se zaustavi.
- Jeste li se uvjerili da je straža nestala sa hodnika? - upita onoga koji je kanda zapovijedao četom.
- Ni jedan jedini se više ne nalazi na svojem stražarskom mjestu - odgovori poručnik.
- U redu! - reče Morvel. - Sad treba razmotriti samo jedno, to jest, da li je onaj, koga tražimo, kod kuće.
- Ali - reče poručnik zadržavajući ruku kojom se Morvel mašao za alku - ali, kapetane, ova vrata vode u odaje kralja Navare?
- A tko vam tvrdi suprotno? - otpovrne Morvel. Žbiri se iznenađeno zgledaše, a poručnik ustukne za korak.
- Uh! - klikne. - Da uhitimo nekoga u ovo doba, u Luvru, u odajama kralja Navare?!
- A šta biste tek rekli - dobaci Morvel - kad bih vam kazao da je onaj kojeg ćete uhititi sam kralj Navare?
- Rekao bih vam, kapetane, da je ta stvar veoma ozbiljna i da, bez naloga potpisanog vlastitom rukom Karla IX...
- Čitajte! - reče Morvel.
I izvadi iz svojeg prsluka nalog koji mu je dala Katarina te ga pruži poručniku.
- U redu! - reče ovaj pošto ga je pročitao. - Nemam više nikakvih primjedbi.
- I spremni ste?
- Jesam.
- A vi? - upita Morvel obraćajući se ostaloj petorici zbira. Ovi salutiraše s poštovanjem.
- Čujte, dakle, gospodo! - nastavi Morvel. - Evo plana: dvojica od vas ostat će na ovim vratima, dvojica na vratima spavaonice, a dvojica će sa mnom ući unutra.
- A zatim? - upita poručnik.
- Obratite pozornost na ovo: naređeno nam je da spriječimo uhićenika da zove upomoć, da viče i da se odupre. Svako kršenje tog naređenja treba kazniti smrću.
- Vidi, vidi, on ima odriješene ruke! - reče poručnik momku koji bijaše određen da skupa sa njim uđe za Morvelom u kraljevu spavaonicu.
- Sasvim! - potvrdi Morvel.
- Baš je jadnik, taj kralj Navare! - reče jedan od ljudi. - Izgleda da je tamo gore zapisano da neće izmaći!
- A ovdje dolje - priklopi Morvel uzimajući natrag iz poručnikovih ruku Katarinin nalog - da će imati prilike da uđe u se i da razmišlja!
Morvel turi u bravu ključ koji mu bijaše dala Katarina te, ostavivši dvojicu ljudi na vratima, kao što je bilo dogovoreno, uđe sa preostalom četvoricom u predsoblje.
- Aj, aj! - reče Morvel začuvši spavačevo bučno disanje čiji su zvukovi dopirali sve do njega - čini se da ćemo naći ono što tražimo!
Misleći da se to vraća njegov gospodar, Orton mu smjesta pođe ususret pa se nađe pred petoricom naoružanih ljudi koji su zaposjeli prvu sobu.
Ugledavši zlokobno lice toga Morvela koga su nazivali kraljevim koljačem, vjerni sluga ustukne i postavi se pred druga vrata.
- Tko ste vi? - upita Orton. - I što hoćete?
- U ime kralja! - odgovori Morvel. - Gdje je tvoj gospodar?
- Moj gospodar?

- Da, kralj Navare t
- Kralj Navare nije kod kuće! - reče Orton braneći vrata još zdušnije. - Prema tome, vi ne možete ući!
- Izgovor! Laž! - reče Morvel. - Hajde, miči se! Bearnci su tvrdoglavi. Ovaj ovdje zareza poput jednog od njihovih brđanskih pasa, ne dajući se zaplašiti.
- Vi nećete ući! - reče. - Kralj je odsutan. I pribi se grčevito za vrata.
Morvel dade jedan mig. Četvorica ljudi ščepaše neposlušnika, otrgnuše ga sa dovratka za koji se grčevito držao, a kako je otvorio usta da bi vikao, Morvel mu pritisne ruku na usnice.
Orton žestoko ugrize ubojicu koji muklo krikne te naglo povukavši svoju ruku udari drškom svojeg mača slugu po glavi. Orton zatetura i padne vičući:
- Na uzbunu! Na uzbunu! Na uzbunu! Glas mu zamre, i on se onesvijesti.
Napadači prekoračiše preko njegova tijela, dvojica njih ostadoše na tim drugim vratima, a ostala dvojica pod vodstvom Morvela uniđoše u spavaonicu.
Pri svjetlosti svjetiljke koja je gorjela na noćnom stoliću ugledaše postelju. Zastori na njoj bijahu zatvoreni,
- Hm, hm - reče poručnik - čini mi se da više ne hrče!
- Hajdemo! Naprijed! - dobaci Morvel.
Pri tom glasu začu se iz postelje jedan promukao krik koji je nalikovao više na lavlju riku negoli na ljudski glas, zavjese se naglo razmaknuše, i ukaza se čovjek oboružan oklopom i čela pokrivena jednim od onih šljemova koji obuhvaćaju glavu sve do očiju, kako sjedi držeći u rukama dvije pištolje i mač preko koljena.
Tek što je ugledao tu pojavu i prepoznao u njoj de Mua-a, Morvel osjeti kako mu se diže kosa na glavi. On strahovito problijedi, usta mu se napuniše pjenom te, kao da se našao licem u lice sa nekom aveti, ustukne korak unatrag.
Iznenada naoružani lik ustane i stupi naprijed za isto takav jedan korak kao što je Morvel ustuknuo, tako da se činilo da onaj koji je napadnut progoni, a onaj pak koji je napadao da bježi.
- Ah, lupežu! - usklikne de Mua muklim glasom. - Došao si da me ubiješ kao što si ubio i mojeg
oca!
Dva zbira, to jest ona dvojica koji bijahu skupa sa Morvelom ušli u kraljevu spavaonicu, jedini
čuše te strašne riječi. Ali, istovremeno dok su bile izgovarane, de Muaova pištolja se spustila do u visini Morvelova čela. Morvel se baci na koljena u trenutku kada je de Mua pritisnuo prst na obarač. Hitac prasne, a jedan od ljudi koji su se nalazili iza Morvela, i kojeg je ovaj uslijed svoje kretnje otkrio, padne pogođen u srce. Morvel istog trenutka odgovori, ali se kugla spljošti o de Muaov oklop.
Tada de Mua odmjeri razmak, zamahne svojim dugačkim mačem, i rasiječe lubanju drugoga momka, a zatim se okrete Morvelu te ukrsti mač sa njim.
Borba je bila strašna ali kratka. Kod četvrtog naleta Morvel osjeti u svojem grlu hladnoću čelika. On ispusti jedan prigušen krik, i stropošta se poleđice, a padajući prevrne svjetiljku koja se utrne.
De Mua, snažan i spretan poput nekog Homerovog junaka, smjesta iskoristi mrak te poletje pognute glave prema predsoblju, obori jednog stražara, odgurne drugoga, projuri kao munja između zbira koji su čuvali vanjska vrata, začu dva pucnja iz pištolje čije kugle okrznuše zidove hodnika, te se od toga trenutka osjeti spašen, jer mu je ostala još jedna nabijena pištolja, a povrh toga i taj mač koji je zadavao tako strašne udarce.
De Mua časkom uspori svoj trk da bi porazmislio treba li da pobjegne k vojvodi od Alansona, čija su se vrata, kako mu se učinilo, upravo maločas otvorila, ili pak treba li da pokuša izaći iz

Luvra. Odlučivši se za ovo potonje, ubrza svoj isprva usporeni trk, poletje niz stubište preskačući odjednom po deset stepenica, dospije do stražarnice, izgovori dvije riječi lozinke i projuri viknuvši:
- Potrčite gore, tamo ubijaju za kraljev račun!
Iskoristivši zapanjenost koju su na stražu proizvele te riječi udružene sa bukom pucnjave, on dade petama vjetra i nestane u ulici Kok, ne zadobivši ni jedne jedine ogrebotine.
To se zbilo upravo u trenutku kada je Katarina zadržala zapovjednika garde i rekla:
- Ostanite ovdje, ići ću sama da vidim što se tamo događat
- Ali, gospođo, - primijeti zapovjednik - opasnost koja bi mogla zaprijetiti Vašem Veličanstvu nalaže mi da vas pratim!
- Ostanite ovdje, gospodine! - ponovi Katarina još zapovjednijim naglaskom negoli prvi puta. - Ostanite ovdje! Kraljevi su okruženi jednom zaštitom koja je moćnija od ljudskog mača!
Zapovjednik osta.
Katarina tada zađe svojim bosim nogama u baršunaste papuče, dohvati jednu svjetiljku, izađe iz svoje spavaonice, stigne na hodnik koji je bio još uvijek ispunjen dimom te krene, bešćutna i hladna poput nekog duha, prema odajama kralja Navare.
Posvuda je opet zavladala tišina.
Katarina dospije do ulaznih vratiju, prijeđe preko praga te najprije ugleda u predsoblju onesviještenog Ortona.
- Eh, eh - promrmlja - evo ipak sluge... tamo dalje naći ćemo bez sumnje i gospodara. I prođe kroz druga vrata.
Ondje njezina noga udari o jednu lješinu. Ona spusti niže svoju svjetiljku; bijaše to mrtvo tijelo stražara sa raskoljenom glavom. Bio je posve mrtav.
Tri koraka dalje ležao je poručnik, pogođen kuglom, ispuštajući svoj posljednji uzdah.
I napokom, jedan čovjek, lica blijeda kao u mrtvaca, gubeći krv iz dvostruke rane koja mu je prolazila vratom, pokušavao je, ukrutivši svoje zgrčene prste, da se digne.
To je bio Morvel.
Katarininim žilama prođe jeza. Ona vidje praznu postelju, pogleda oko sebe uzalud tražeći među tom trojicom ljudi, što su ležali u svojoj krvi, lješinu kojoj se nadala.
Morvel prepozna Katarinu. Njegove se oči strahovito raširiše, i on učini prema njoj jednu očajničku kretnju rukom.
- Dakle? - upita ona poluglasno - gdje je on? Što je od njega? Nesretnice! Da ga možda niste pustili da pobjegne?
Morvel pokuša sročiti neke riječi, ali se samo neko nerzumljivo piskutanje začu iz njegove rane, na usta mu navre crvenkasta pjena, i on odmahne glavom u znak nemoći i boli.
- Ta govori! - vikne Katarina. - Ta govorit Pa makar da mi kažeš samo jednu jedinu riječ!
Morvel pokaže na svoje rane, ispusti ponovo neke neuobličene glasove, napregne se na još jedan pokušaj koji završi samo jednim muklim hroptanjem, a onda se onesvijesti.
Katarina tada pogleda oko sebe; bila je okružena samim lješinama i samrtnicima. Krv je tekla potocima po sobi, a mrtvačka tišina lebdjela je nad čitavim tim prizorom.
Ona se još jednom obrati Morvelu, ali ga ne uspije probuditi; ovoga puta je ostao ne samo nijem, već i nepomičan. Iz njegova prsluka virio je neki papir. Bio je to nalog za uhićenje sa kraljevim potpisom. Katarina ga zgrabi i sakrije u svoja njedra.
U tom trenutku začu za sobom laganu škripu parketa. Ona se obazre i ugleda gdje na vratima sobe stoji vojvoda od Alansona koga buka bijaše privukla i protiv njegove volje i koji je bio kao opčinjen prizorom što mu se ukazao pred očima.

- Vi ovdje?! - usklikne ona.
- Da, gospođo... Ta što se to događa, blagi bože?! - upita vojvoda.
- Vratite se u svoje odaje, Franjo! Dovoljno rano ćete saznati novosti!
Vojvoda od Alansona nije bio tako neupućen o toj pustolovini kao što je to Katarina pretpostavljala. Već pri prvim koracima što su odjeknuli u hodniku, on je stao osluškivati. Vidjevši kako neki ljudi ulaze u odaje kralja Navare i usporedivši tu činjenicu sa Katarininim riječima, ori se domisli onome što će se desiti, te se veoma obradovao što će jedna ruka koja bijaše moćnija od njegove, uništiti jednog tako opasnog prijatelja.
Uskoro su njegovu pozornost privukli pucnjevi i užurbani koraci nekog bjegunca, pa je u snopu svjetlosti koji je izlazio iz otvorenih vratiju na stubištu vidio kako nestaje jedan crveni plašt koji mu bijaše odviše blizak, a da ga ne bi bio prepoznao.
- De Mua! - usklikne. - De Mua kod mojeg šurjaka Navare! Ali ne, to je nemoguće! Da to možda nije gospodin de La Mol?
Tada ga je obuzela uznemirenost. Sjetio se da mu je toga mladića bila preporučila sama Margerita, pa se, želeći se uvjeriti da li je to bio on na kojeg je maločas vidio prolaziti, hitro popeo u sobu dvojice mladića. Bila je prazna. Međutim, u jednom kutu te sobe našao je obješen onaj glasoviti plašt trešnjeve boje. Njegove su se sumnje potvrdile: to dakle nije bio de La Mol, već de Mua.
Blijeda čela i drhćući da hugenot ne bude otkriven, i da ne oda tajnu zavjere pohitao je do stražarnice Luvra. Ondje je saznao da je plašt trešnjeve boje umaknuo zdrav i čitav, javivši da se u Luvru ubija za kraljev račun.
On je u zabludi! - promrmljao je vojvoda od Alansona. - Ubijalo se za račun kraljice-majke! Vrativši se na poprište bitke, zatekao je Katarinu kako luta poput hijene među mrtvacima.
Na nalog što mu ga je dala njegova majka, mladi vojvoda se vrati u svoje odaje, glumeći spokojnost i poslušnost, usprkos burnim mislima koje su uzbuđivale njegov duh.
Ogorčena i očajna što se i ovaj novi pokušaj izjalovio, Katarina pozove zapovjednika garde, dade ukloniti tjelesa, naredi da se Morvel, koji je bio samo ranjen, odnese kući, a zabrani da probude kralja.
- Oh! - promrsi vraćajući se pognute glave u svoje odaje. - I ovaj puta je umaknuo! Nad tim čovjekom bdije božja rukar On će vladati! On će vladati!
A onda, otvarajući vrata svoje spavaonice, prijeđe rukom preko čela i namjesti na svoje lice bezznačajan smiješak.
- Ta što je to bilo, gospođo? - upitaše svi prisutni osim gospođe de Sov koja je bila odviše uplašena, a da bi postavljala pitanja.
- Ništa! - odgovori Katarina. - Malo buke, i to je sve.
- Oh! - krikne iznenada gospođa de Sov upirući prstom na Katarihine stope. - Vaše Veličanstvo kaže da nije bilo ničeg, a svaki korak Vašeg Veličanstva ostavlja na sagu trag!

4.

NOĆ KRALJEVA


Za to vrijeme je Karlo IX koračao usporedo sa Henrikom držeći ga podruku. Za njima su išla četvorica njegovih plemića, a ispred njih pak dva bakljonoše.
- Kad izlazim iz Luvra, - govorio je ubogi kralj - osjećam utisak sličan onome koji mg snalazi kada ulazim u neku lijepu šumu. Dišem, živim, slobodan sam!
Henrik se osmjehne,
- Vašem Veličanstvu bi onda bilo lijepo u brdima Bearna! - reče.
- Da, i shvaćam da žudiš za tim da se vratiš onamo. Ali, ako bi te za tim obuzela odviše velika žudnja, moj Henriče - doda Karlo kroz smijeh - savjetujem ti da budeš oprezan! Jer, moja majka Katarina te toliko voli da nikako ne bi mogla bez tebe!
- Što je Vaše Veličanstvo naumilo za večeras? - upita Henrik dajući tom opasnom razgovoru drugi obrat.
- Odvesti ću te da sklopiš jedno poznanstvo, Henriče. Reći ćeš mi svoje mišljenje.
- Stojim Vašem Veličanstvu na raspolaganju.
- Udesno! Udesno! Idemo u ulicu de Bar (des Barres)!
Dvojica kraljeva bijahu sa svojom pratnjom prošla ulicom Savoneri (Savonnerie), kadli ispred palače Konde. ugledaše dvojicu muškaraca, umotanih u velike plašteve, kako izlaze kroz jedna sakrivena vrata, koja jedan od njih nečujno zatvori.
- Hm, hm! - reče kralj Henriku koji je po svojem običaju također promatrao, ali bez ikakvih primjedbi. - Ovo zaslužuje pažnju!
- Zašto to kažete, Sire - upita kralj Navare.
- To se ne odnosi na tebe, Henriče. Ti si u svoju ženu siguran! - odgovori Karlo sa smiješkom. - Ali, tvoj rođak Koride nije siguran u svoju ili, ako jeste, onda je u krivu, đavo me odnio!
- Ali, tko vam kaže da su ta gospoda bila u posjeti baš kod gospođe de Konde, Sire?
- Neki predosjećaj... Nepomičnost te dvojice muškaraca koji su se postavili pod vrata otkad su nas ugledali i koji se ne miču odanle... a zatim, izvjesne pojedinosti u kroju plašta onog nižeg... Tako mi boga, to bi bilo čudnovato!
- Što to?
- Ništa! Nešto mi je palo na um, to je sve. Hajdemo!

I zaputi se ravno k onoj dvojici, koji videći da se ta namjera ticala njih, učiniše nekoliko koraka da bi se udaljili.
- Hej, gospodo! - vikne kralj, - Stanite!
- Da li se to nama obraćate? - upita jedan glas od kojeg Karlo i njegov pratilac zadrhtaše.
- E pa, Henriče - upita Karlo - prepoznaješ li sada taj glas?
- Sire - odgovori Henrlk - kada vaš brat, vojvoda od Anžua ne bi bio u La Rošelu, ja bih se zakleo da je to maločas progovorio on!
- Pa lijepo! - dobaci Karlo. - Stvar je u tome da on nije u La Rošelu, eto, tu je!
- Ali, tko je to sa njim?
- Ne poznaješ pratioca?
- Ne, Sire!
- Pa ipak, njegov stas je takav, da ne može biti nikakve zabune. Čekaj, sad ćeš ga prepoznati!...
Hej! Ej, kažem vam! - ponovi kralj. - Ta zar ne čujete, sto mu gromova!
- Zar ste straža na ophodnji da nas zaustavljate? - dobaci onaj viši od te dvojice, izvadivši svoju ruku iz nabora svojeg plašta.
- Uzmite da smo straža na ophodnji - reče kralj - i stanite kad vam se to naređuje! A onda se nagne k Henrikovom uhu:
- Vidjet ćeš kako vulkan riga vatru! - šapne.
- Ima vas osmorica - reče onaj viši, pokazavši ovog puta ne samo svoju ruku, već također i svoje lice - ali, sve da vas ima i stotina, gubite se!
- Hm, hm! Vojvoda de Giz! - promrmlja Henrik.
- Ah, naš rođak od Lotaringije! - klikne kralj.
- Napokon ste se otkrili! Na svu sreću!
- Kralj! - poviče vojvoda.
Što se pak one druge osobe tiče, ona se pri ovim riječima još dublje umota u svoj plašt i osta nepomična, pošto je prije toga u znak štovanja skinula šešir.
- Sire, - reče vojvoda de Giz - upravo sam maločas bio u posjeti kod svoje šurjakinje, gospođe de Konde.
- Da... i poveli ste sa sobom jednog od svojih plemića. A kojeg to?
- Sire, - odgovori vojvoda - Vaše ga Veličanstvo ne poznaje!
- Onda ćemo se sa njim upoznati! - reče kralj.
I pokročivši ravno k onoj drugoj osobi, dade jednom od dvojice slugu znak da pristupi bliže sa svojom bakljom.
- Oh, oh, Henriče, vi ste to...?! Ali ne, to nije moguće, mora da se varam...! Moj brat d'Anžu ne bi nikome otišao u posjete prije nego što bi došao da posjeti mene! Njemu nije nepoznato da za prinčeve kraljevske krvi što se vraćaju u prijestolnicu postoje u Parizu samo jedna vrata: ona na stražarnici Luvra!
- Oprostite, Sire! - reče vojvoda od Anžua.
Molim Vaše Veličanstvo da izvine moju nedosljednost.
- Eh, da! - odgovori kralj podrugljivo. - A što ste to, brate, radili u palači Konde?
- O - dobaci kralj Navare svojim podsmješljivim načinom - pa, ono što je Vaše Veličanstvo kazalo maločas!
I, nagnuvši se kraljevom uhu, dovrši svoju rečenicu, popraćujući je gromoglasnim smijehom.
- Ta šta ima u tome?! - upita vojvoda de Giz s visoka, jer, kao i svi ostali na dvoru, bijaše poprimio običaj da postupa prilično grubo sa tim nevoljnim kraljem Navare. - Zašto ne bih otišao u

posjete svojoj šurjakinji? Ta zar gospodin vojvoda od Alansona ne odlazi u posjete svojoj?
Henrik lako porumenje.
- Kojoj to šurjakinji? - upita Karlo. - Ne poznajem u njega druge do kraljice Elizabete!
- Oprostite, Sire! Trebalo je da kažem »svojoj sestri« ... gospođi Margeriti, koju smo na dolasku ovamo, ima tome pola sata, vidjeli gdje prolazi u svojoj nosiljci, u pratnji dvaju gizdelina koji su kaskali svaki sa po jedne strane.
- Zar zaista? klikne Karlo - Šta kažete na to, Henriče?
- Da je kraljici Navare slobodno da ide kamo hoće! Međutim, sumnjam da je izašla iz Luvra.
- A ja sam u to siguran! - reče vojvoda de Giz. - I ja također! dobaci vojvoda od Anžua - i to po tome što se nosiljka zaustavila u ulici Kloš-Perse.
- Mora da se vaša šurjakinja... ne ova - reče Henrik pokazujući na palaču Konde - već ona druga
- dodade okrenuvši svoj prst u pravcu palače Giz - mora da se i ona priključila, jer mi smo ih napustili obje zajedno a, kao što znate, one su nerazdružive.
- Ne shvaćam što Vaše Veličanstvo time želi reći! - otpovrne vojvoda de Giz.
- Baš naprotiv! - reče kralj. - Ništa jasnije od toga! A eto također i zašto je sa svake strane nosiljke kaskao po jedan gizđelin!
- Pa lijepo, - dobaci vojvoda - ako ima nepodopština sa strane kraljice i sa strane mojih šurjakinja, zatražimo kraljevu pravdu kako bismo postigli da te nepodopštine prestanu!
- Eh, dođavola - reče Henrik - ostavite na miru gospođe de Konde i de Never! Kralj se ne uznemiruje za svoju sestru, a ja... ja imam povjerenje u svoju ženu!
- Nipošto, nipošto! - usklikne Karlo. - Ja želim da to raščistim! Ali, obavimo tu stvar sami!
Nosiljka se zaustavila u ulici Kloš-Perse, kažete rođače?
- Da, Sire
- Vi biste prepoznali to mjesto?
- Da, Sire.
- Pa lijepo, pođimo onamo. A ako bude potrebno i kuću potpaliti da bismo saznali tko je unutra, mi ćemo je potpaliti!
I evo, sa takvim namjerama, koje bijahu prilično slabo umirujuće za spokoj onih o kojima se radilo, četiri prva velmože kršćanskog svijeta krenuše put ulice Sent-Antoan (Seint-Antoine).
Kada su četvorica prinčeva stigla u ulicu Kloš-Perse, Karlo, koji je svoje poslove želio obaviti unutar obiteljskog kruga, otpusti plemiće iz svoje pratnje, rekavši im da mogu slobodno raspolagati preostatkom noći, ali da se u šest sati ujutro sa dva konja nađu kod Bastilje.
Ulica Kloš-Perse imala je samo tri kuće. Potraga bijaše utoliko lakša što kod dvije od njih nije bilo nikakva opiranja da bi se otvorile. Bijahu to one koje su graničile jedna na ulicu Sent-Antoan a druga na ulicu Roa-de-Sisil.
Što se pak treće tiče, s njom je bilo drugačije. To bijaše ona koju je čuvao njemački pazikuća, a sa tim njemačkim pazikućom nije bilo lako izići na kraj. Činilo se da je Parizu te noći bilo suđeno da pruži najznamenitije primjere služinjske vjernosti.
Vojvoda de Giz je mogao do mile volje prijetiti u najčišćem saksonskom narječju, Henrik d'Anžu je mogao do mile volje nuđati kesu punu zlata, Karlo je mogao do mile volje objašnjavati idući čak dotle da za sebe tvrdi da je poručnik stražarske ophodnje, valjani Nijemac se nije obazirao ni na objašnjavanje ni na ponude, ni na prijetnje. Videći da ostaju uporni, i to na način koji je postajao nepodnošljiv, on proturi među željezne šipke gornji kraj nekakve arkebuze, na koju demonstraciju se trojica od četvorice posjetilaca samo nasmijaše (dok se Henrik Navarski držao po strani kao da ga ta

stvar uopće ne zanima), obzirom na to da je to oružje, budući da se među šipkama nije moglo pokretati ustranu, moglo biti pogibeljno samo za nekog slijepca koji bi mu se postavio sučelice.
Vidjevši da se vratar nije dao hi zaplašiti, ni podmititi, ni ganuti, vojvoda de Giz se pričini kao da je sa svojim pratiocima otišao. Međutim, nije se povukao zadugo. Na uglu ulice Sent-Antoan našao je ono što je tražio; bijaše to kamen, nalik na kamenje što su ga tri hiljade godina ranije pokretali Ajant, Telamon i Diomed. Vojvoda ga natovari na svoje rame i vrati se, davši svojim drugovima znak da pođu za njim. Upravo u istom tom trenutku je pazikuća, koji je vidio da su se ti ljudi za koje je držao da su zlikovci udaljili, opet zatvorio vrata, ne stigavši, međutim, još namaknuti zasune. Vojvoda de Giz iskoristi taj trenutak; baš kao neki živi katapult izbaci kamen o vrata. Brava se razleti, raznijevši i dio zida u kojem je bila pričvršćena. Vrata se otvorile i srušiše Nijemca koji padajući strahovito krikne, upućujući na taj način upozorenje posadi, koja bi se, da nije bilo tog krika, našla u velikoj opasnosti da bude zaskočena.
Upravo u istom tom času de La Mol je sa Margeritom prevodio jednu Teokritovu idilu, a Kokona je pak, pod izgovorom da je i on također Grk, ispijao sa Henrijetom svu silu sirakužanskog vina.
I znanstveni i bakhovski razgovor budu silovito prekinuti.
Utrnuti svijeće, otvoriti prozore, izjuriti na balkon, razaznati u mraku četvoricu muškaraca, pobacati im na glavu sve predmete što su im dospjeli pod ruke, upriličiti strahovitu buku pljoštimičnim udarcima mačem koji su zahvaćali samo vanjski zid, eto, to bijahu poslovi kojima se smjesta pozabaviše de La Mol i Kokona. Karlo, najogorčeniji među opsjedačima, dobije na pleća jedan srebreni vrč, vojvoda od Anžua jednu zdjelu koja je sadržavala kompot od naranči i limunova, a vojvoda de Giz pak jedan srneći but.
Henrik nije dobio ništa. On je potiho ispitivao vratara, kojeg gospodin de Giz bijaše privezao o vrata, i koji je odgovarao svojim vječitim:
- Ich verstehen nicht!
Žene su bodrile opsjedane muškarce i dodavale im predmete koji su letjeli dolje jedan za drugim poput tuče.
- Smrt i prokletstvo! - poviče Karlo IX dobivši na glavu jednu tapeciranu stoličicu koja mu natuče šešir sve do nosa. - Neka mi se požure otvoriti, ili ću sve njih tamo gore dati povješati!
- Moj brat! - šapne Margerita potiho de La Molu.
- Kralj! - došapne ovaj Henrijeti.
- Kralj! - došapne pak ova Kokonau, koji je dovlačio k prozoru jednu drvenu škrinju i koji je pregnuo za tim da zatre vojvodu de Giza na koga se, i ne prepoznavši ga, ponaosob okomio. - Kralj je dolje, kažem vam!
Kokona ispusti škrinju i pogleda iznenađeno.
- Kralj?! - upita.
- Da, kralj!
- Tad se povlačim!
- Jest, a i de La Mol i Margerita upravo su već otišli! Dođite!
- A kuda?
- Dođite, kažem vam!
I dohvativši ga za ruku, Henrijeta povuče Kokona-a kroz tajna vrata koja su vodila u pokrajnju kuću.
Pošto su zaključali za sobom vrata, svo četvoro pobjegoše kroz izlaz koji je vodio na ulicu Tizon.
- Hm, hm, - promrmlja Karlo - čini mi se da se posada predaje.

Pričekaše nekoliko minuta, ali do opsjedača ne dopre nikakav šum.
- Spremaju neko lukavstvo! - reče vojvoda de Giz.
- Prije će biti da su prepoznali glas moga brata i da su izvjetrili! - dobaci vojvoda od Anžua.
- Ipak će morati da prođu ovuda! - reče Karlo.
- Da! - otpovrne vojvoda od Anžua - Ukoliko kuća nema dva izlaza!
- Rođače - reče kralj - uzmite ponovo svoj kamen i učinite sa onim drugim vratima isto kao što ste učinili sa ovima ovdje!
Vojvoda je smatrao da je nepotrebno da se pribjegava takvim sredstvima, a budući da je primijetio da su ona druga vrata manje čvrsta negoli ova prva, on ih razvali jednostavnim udarcem noge.
- Baklje! Baklje amo! - vikne kralj.
Sluge pristupiše bliže. Baklje bijahu ugašene, no oni su uza se imali sve što bijaše potrebno da se ponovo upale. Karlo IX dohvati jednu baklju, a drugu dade vojvodi od Anžua.
Kao prvi krene vojvoda de Giz, sa mačem u ruci. Na kraju povorke stupao je Henrik.
Tako stigoše na prvi kat.
U trpezariji bijaše poslužena, ili bolje reći, raspremljena večera, jer baš je večera bila najviše poslužila za gađanje iz prozora. Svjećnjaci bijahu prevaljeni, pokućstvo isprevrnuto, a sve suđe, koje nije bilo od srebra, u paramparčadi.
Prijeđoše u salon. Ni ondje ne naiđoše na više obavještenja o identitetu osoba negoli u prvoj prostoriji. Grčke i latinske knjige, nekoliko muzičkih instrumenata - to je bilo sve što su našli.
Spavaonica je kazivala još manje. Jedna noćna luč gorjela je u kugli od alabastra koja je visila sa stropa. No činilo se da nitko ne bijaše ni ulazio u tu prostoriju.
- Postoji još jedan izlaz! - reče kralj.
- To je vjerojatno! - potvrdi vojvoda od Anžua
- Ali gdje je? - upita vojvoda de Giz. Stadoše tražiti na sve strane, ali ga ne nađoše.
- Gdje je pazikuća? - upita kralj.
- Privezao sam ga za rešetku! - odgovori vojvoda de Giz.
- Ispitajte ga, rođače!
- Neće htjeti da odgovora!
- Pa užgat ćemo mu malu oštru vatricu pod nogama - reče kralj smijući se - i morat će progovoriti.
Henrik pogleda hitro kroz prozor.
- Njega više nema! - reče.
- Tko ga je odvezao? - upita naglo vojvoda de Giz.
- Prokletstvo! - vikne kralj. - I opet nećemo ništa saznati!
- Stvarno! - dobaci Henrik. - I sami vidite, Sire, da nema nikakvih dokaza da su moja žena i šurjakinja gospodina de Giza bile u ovoj kući!
- To je istina! - reče Karlo. - Sveto pismo nas uči da postoje tri stvari koje ne ostavljaju traga: ptica u zraku, riba u vodi i žena... ne, zabunio sam se!... muškarac kod...
- Dakle, - prekine ga Henrik - najbolje što možemo učiniti...
- Da! - upadne Karlo - Da se pozabavimo... ja sa svojom modricom, vi d'Anžu da sa sebe obrišete svoj sirup od naranči, a vi, de Giz, pak da uklonite svoju mast od pečenke!
I potom izađoše i ne potrudivši se da opet zatvore vrata.
Stigavši u ulicu Sent-Antoan, kralj se obrati vojvodi od Anžua i vojvodi de Gizu.

- Kamo ste namjerili, gospodo? - upita.
- Sire, mi idemo k Nantujeu (Nantouillet) koji nas očekuje na večeru... mojeg rođaka od Lotaringije i mene. Hoće li nam se Vaše Veličanstvo pridružiti?
- Ne, hvala! Mi idemo na suprotnu stranu. Želite li jednoga od mojih bakljonoša?
- Veoma smo vam zahvalni, Sire! - reče brzo vojvoda od Anžua.
- U redu!... On se plaši da za njim ne pošaljem uhodu! - šane Karlo na uho kralju Navare. A onda reče poduhvativši ovog potonjeg pod ruku: - Dođi, moj Henriče! Noćas te pozivam na večeru!
- Znači da se ne vraćamo u Luvr? - upita Henrik.
- Ne, kažem ti, trostruki tvrdoglavče! Hajde sa mnom, kad ti kažem da dođeš! Hajde! I odvuče Henrika ulicom Žofroa-Lasnije (Geoffroy-Lasnier).

5.

ANAGRAM


Iz sredine ulice Žofroa-Lasnije odvajala se ulica Garnje-sir-l'o (Garnier-sur-l'Eau) a na kraju ulice Garnje-sir-l'o prostirala se ulijevo i udesno ulica de Bar (des Barres).
Ondje, nekoliko koraka prema ulici Mortelen, nalazila se s desne strane jedna mala odvojena kućica sa vrtom koji bijaše zatvoren visokim zidovima i u koji su vodila samo jedna ispunjena vrata.
Karlo izvadi iz svojeg džepa jedan ključ, otvori vrata koja smjesta popustiše, budući da su bila samo zaključana. Potom, propustiše unutra Henrika i slugu koji je nosio baklju, opet ih za sobom zaključa.
Jedan jedini mali prozor bijaše osvijetljen. Karlo ga pokaže prstom Henriku i nasmiješi se.
- Sire, ne shvaćam! - reče ovaj.
- Svatit ćeš već, Henriče!
Kralj Navare začuđeno pogleda Karla. Njegov glas i njegovo lice bijahu poprimili izražaj blagosti koji je bio toliko drukčiji od uobičajenog karaktera njegove fizionomije, da ga Henrik naprosto nije prepoznavao.
- Henriče moj - reče mu kralj - rekao sam ti da izlazeći iz Luvra izlazim iz pakla... A kada ulazim ovamo, ulazim u raj!
- Sire - odgovori Henrik - sretan sam što me Vaše Veličanstvo smatra dostojnim da me pozove da pođem skupa, s njim na putovanje u nebo!
- Staza do tamo je uska, - doda kralj zaputivšl se na jedno malo stubište - no to je radi toga kako na toj usporedbi ne bi ništa nedostajalo.
- A tko je anđeo koji čuva ulaz u vaš Eden, Sire?
- Vidjet ćeš! - odgovori Karlo IX.
I dajući Henriku znak da pođe za njim bez buke, otvori jedna vrata, zatim još jedna i zaustavi se na pragu.
- Gledaj! - reče.
Henrik priđe bliže, i njegov pogled osta prikovan za jedan od najljupkijih prizora što ih je igda vidio.
Bijaše to jedna žena od približno osamnaest do devetnaest godina koja je spavala glave položene na dno jednog dječjeg krevetića, držeći objim svojim rukama priljubljene o svoje, usne nožice uspavanog djeteta, a njezina dugačka valovita kosa spuštala joj se niz ramena poput nekog zlatnog vodopada.

Èovjek bi bio rekao da je to neka Albahova slika što prikazuje Djevicu sa djetetom Isusom.
- Oh, Sire, - upita kralj Navare - tko je taj ljupki stvor?
- Anđeo mojeg raja, moj Henriče! Jedini koji me voli samo zbog mene! Henrik se osmjehne.
- Da, zbog mene! - ponovi Karlo. - Jer, ona me je voljela još i prije negoli je znala da sam kralj!
- A otkuda to zna?
- E pa, otkuda to ,zna - odgovori Karlo sa jednim uzdahom koji je svjedočio o tome da mu je to krvavo kraljevanje bivalo poneki put tegobno - otkako to zna, ona me još uvijek voli. Eto, prosudi!
Kralj se posve lagano približi i poljubi rascvjetali obraz mlade žene lako kao što pčela dotiče ljiljanov cvijet.
Mlada se žena ipak probudi.
- Karlo! - šapne otvarajući oči.
- Vidiš li, ona me naziva »Karlo« ... Kraljica kaže »Sire«.
- On! - usklikne mlada žena. - Vi niste sami, moj kralju!
- Ne, dobra moja Marijo. Htio sam ti dovesti jednog drugog kralja, koji je. sretniji od mene, jer nema krune, koji je nesretniji od mene, jer nema jedne Marije Tuše (Touchet). Bog daje naknadu za sve.
- Sire, to je kralj Navare? - upita Marija.
- On je to, dijete moje. Priđi bliže, Henriče! Kralj Navare priđe bliže. Karlo dohvati njegovu desnu ruku.
- Pogledaj ovu ruku, Marijo! To je ruka jednog dobrog brata i iskrenog prijatelja. Da nije bilo te ruke, vidiš...
- Što, Sire?
- E pa, da nije bilo te ruke, Marijo, danas naše dijete više ne bi imalo oca! Marija krikne, padne na koljena, zgrabi Henrikovu ruku i poljubi je.
- Tako valja, Marijo, tako valja! - reče Karlo.
- A što ste učinili da bi mu se zahvalili, Sire?
- Vratio sam mu milo za drago! Henrik ga začuđeno pogleda.
- Jednoga ćeš dana saznati što sam time htio reći, Henriče moj. A sada, dođi da vidiš! I pristupi krevetu gdje je dijete svejednako spavalo.
- Eh - reče - kad bi ovaj krupni dječak spavao u Luvru umjesto što spava ovdje u ovoj malenoj kućici u ulici de Bar, to bi izmijenilo mnogo štošta u sadašnjosti, a možda i u budućnosti!{9}
- Sire - reče Marija - neka oprosti Vaše Veličanstvo, ali ja više volim da spava ovdje! Tako spava bolje!
- Ne ometajmo mu dakle san! - reče kralj. - Tako je lijepo spavati kada se ništa ne sanja!
- E pa onda, Sire... - dobaci Marija pokazavši rukom na jedna vrata što su vodila iz te sobe.
- Da, u pravu si, Marijo - reče Karlo - hajdemo na večeru!
- Karlo moj ljubljeni, - poče Marija - zamolit ćete kralja svojeg brata da me izvini, zar ne?
- A zbog čega?
- Zbog toga što sam otpustila našu poslugu, Sire! - nastavi Marija obraćajući se kralju Navare - morate znati da Karlo želi da ga jedino ja poslužujem.
- Trista mu! - klikne Henrik. - To rado vjerujem!
Dvojica muškaraca prijeđoše u trpezariju, a majka pak, uznemirena i brižna, pokrije jednom toplom tkaninom maloga Karla koji se, zahvaljujući zdravom dječjem snu što ga je želio njegov otac, nije ni probudio.

Marija im se zatim priključi.
- Prostrto je samo za dvije osobe! - primijeti kralj.
- Dozvolite da ja poslužujem Vaša Veličanstva! - reče Marija.
- Evo! - dobaci Karlo - ti mi donosiš nesreću, Henriče!
- Zar ne primjećuješ?
- Kako to, Sire?
- Oprosti, Karlo, oprosti! - klikne Marija.
- Opraštam ti, ali sjedni ovdje pokraj mene, između nas dvojice!
Ona donese još jedan pribor za jelo, sjedne između dvojice kraljeva i stane ih posluživati.
- Pokoravam se! - odgovori Marija.
- Zar ne, Henriče moj - primijeti Karlo - da je dobro kad čovjek ima na tom svijetu jedno mjesto gdje se može usuditi da jede i da pije, nemajući potrebe da mu netko prije njega kuša njegovo meso i njegovo vino?
- Sire, - reče Henrik smješkajući se i odgovarajući tim smiješkom zapravo na vječito strahovanje svojeg duha - vjerujte mi da vašu sreću umijem cijeniti više no itko!
- A objasni joj i to, Henriče, da, kako bismo ostali ovako sretni, ne treba da se miješa u politiku, a prije svega da ne treba da se upozna sa mojom majkom!
- Zaista, kraljica Katarina ljubi Vaše Veličanstvo toliko strasno da bi možda mogla postati ljubomorna na svaku drugu ljubav! - otpovrne Henrik našavši u tom okolišanju način da izbjegne kraljevoj opasnoj povjerljivosti.
- Marijo - reče kralj - predstavljam ti najoštrouminjeg i najproduhovljenijeg čovjeka što ga poznajem. Vidiš, na dvoru, a to nije mala stvar, on je nasamario sve njih! Jedino ja sam možda progledao, ne kažem njegovo srce, ali bar njegov duh!
- Sire - upadne Henrik - meni je krivo što, preuveličavajući jedno, kao što to činite, ujedno sumnjate u ono drugo!
- Ništa ja ne preuveličavam, Henriče moj - reče kralj - uostalom, svijet će te jednog dana upoznati!
A potom se obrati mladoj ženi.
- On osobito umije sastavljati anagrame koji ushićuju. Keci mu da načini jedan iz tvojeg imena, i jamčim ti da će ga načiniti!
- Oh, što hoćete da se nađe u imenu jedne uboge djevojke kakva sam ja! Kakva li ljupka misao može proizaći iz tog sklopa slova kojim je slučaj napisao ime Marije Tuše?
- Eh, anagram toga imena je i odviše lagan, Sire - reče Henrik - i nemam neke naročito velike, zasluge zbog toga što sam ga našao!
- Ah, ah, već ga je napravio! - klikne Karlo. - Eto vidiš, Marijo!
Henrik izvadi iz džepa svojeg prsluka svoje pločice za pisanje, istrgne jednu od njih te ispod imena »Marie Touchet« napiše: »Je charme tout« {10}
Potom pruži listić mladoj ženi.
- Stvarno! - usklikne ona, - to je nevjerojatno!
- Što je pronašao? - upita Karlo.
- Sire, ne usuđujem se da to ponovim!
- Sire - reče Henrik - ako se slovo »I« promijeni u »J« kao što je to običaj, tad se u imenu
»Marie Touchet« nalazi doslovce: »Je charme tout«.
- Stvarno! - klikne Karlo. - Slovo po slovo! Želim da to bude tvoje geslo, čuješ li, Marijo! Još nikada jedno geslo nije bilo tako dobro zasluženo. Hvala ti, Henriče! Marijo, poklonit ću ti ga

ispisanog dijamantima!
Večera se završi. Sa crkve Notr-Dam odzvoni dva sata.
- A sada, - reče Karlo - u naknadu za njegov komplimenat, Marijo, dat ćeš mu jedan naslonjač u kojem će moći odspavati do jutra... samo, što dalje od nas, jer on hrče da je strahota! Zatim, ukoliko se budeš probudJa prije mene, ti ćeš me probuditi, jer moramo biti u šest sati ujutro kod Bastilje.
Laku noć, Henriče! Smjesti se kako ti bude volja. Ali - doda pristupivši kralju Navare i položivši mu ruku na rame - tako ti života... čuješ li me dobro, Henriče? Tako ti života, ne izlazi odavde bez mene, a naročito, ne vraćaj se u Luvr!
Henrik je u onome što nije razumio ipak podozrijevao i previše toga, a da bi propustio da posluša jednu takvu preporuku.
Karlo IX uđe u svoju spavaonicu, a Henrik se kao otvrdnuli brđanin smjesti na jedan naslonjač, gdje ubrzo opravda mjeru opreza što ju je poduzeo njegov šurjak time što ga je od sebe udaljio.
Idućeg jutra, u osvit zore, Karlo ga probudi. Kako je bio ostao odjeven, to mu nije trebalo dugo da se dotjera. Kralj bijaše sretan i nasmiješen, kakvoga nikada nisu viđali u Luvru. Sati što ih je provodio u toj malenoj kućici u ulici de Bar, bijahu sunčani sati.
Obojica prođoše još jednom kroz spavaonicu. Mlada žena je spavala u svojoj postelji, dijete je spavalo u svojoj zipki. Oboje se smiješilo u snu.
Karlo se načas zagleda u njih sa beskrajnom nježnošću. A onda se obrati kralju Navare:
- Henriče moj - reče mu - ako bi se ikad dogodilo da saznaš kakvu uslugu sam ti noćas učinio, i ako bi me zadesila nesreća, tad se sjeti toga djeteta koje počiva u ovoj zipki!
Potom ih oboje poljubi u čelo, ne dajući Henriku vremena da ga štogod pita.
- Do viđen ja, anđeli moji! - reče. I izađe. Henrik pođe zamišljeno za njim.
Kod Bastilje su, pridržavajući konje, čekali na njih plemići sa kojima Karlo IX bijaše urekao sastanak.
Karlo dade Henriku znak da zajaši, vine se i sam u sedlo, izađe parkom Arbalet (Arbalete) i krene vanjskim bedemima.
- Kamo to idemo? - upita Henrik.
- Idemo da vidimo - odgovori Karlo - da li se vojvoda od Anžua vratio jedino zbog gospođe de Konde, i nema li u tome srcu isto toliko častohleplja koliko i ljubavi, kao što veoma sumnjam.
Henrik nije shvaćao ništa od toga objašnjenja. Krenuo je bez riječi za Karlom.
Stigavši do Marea (Marais), gdje se pod zaklonom utvrda nalazilo sve ono što se u ono doba nazivalo predgrađem Sen-Loran (Saint-Laurent), Karlo pokaza Henriku kroz sivkastu jutarnju izmaglicu neke ljude odjevene u prostrane kabanice i pokrivene krznenim kapama koji su se približavali jašući ispred jednih teško natovarenih zastrtih teretnih kola. Postepeno kako su dolazili bliže, ti su ljudi poprimali jasnije oblike, te se mogao razaznati još jedan čovjek, ogrnut u dugačak smeđi plašt i čela zasjenjena šeširom po francuskoj modi, koji je jašući poput ostalih sa njima razgovarao.
- Hm, hm, - osmijehne se Karlo - to sam i očekivao!
- Eh, Sire - dobaci Henrik - ovaj konjanik sa smeđim plaštem... ja se ne varam... to je vojvoda od Anžua!
- On glavom! - potvrdi Karlo IX. - Skloni se malko, Henriče! Ne želim da nas vidi.
- Ali - upita Henrik - tko su ti ljudi sa sivkastim kabanicama i sa krznenim kapama? I što ima u tim kolima?

- Ti ljudi - odgovori Karlo - to su poljski izaslanici, a u tim kolima je jedna kruna. A sada - nastavi potjeravši svojeg konja galopom i krenuvši natrag put kapije Tampl - dođi, Henriče! Vidio sam sve što sam htio vidjeti!

6.

POVRATAK U LUVR


Morvel je prenesen svojoj kući. Ona odahnu jer je već bila skoro ponoć. Uzbuđenje je još uvjek bilo i odviše žestoko i odviše veliko. Taj mrski Henrik izmicao tim klopkama sa lakoćom kao da stoji pod zaštitom neke nepobjedive sile, koju je Katarina tvrdoglavo nazivala slučajem, ma da joj je na dnu srca jedan glas govorio da pravo ime te sile glasi »usud«. Pomisao da će glasine o tom ponovnom pokušaju, koje će se proširiti po Luvru i izvan Luvra, uliti Henriku i hugenotima još veće povjerenje u budućnost, ispunjavala ju je ogorčenjem, a da joj je toga časa slučaj, protiv kojeg se tako neuspješno borila, izručio njezinog neprijatelja, ona bi sigurno pomoću svojeg malog firentinskog bodeža, što ga je nosila za pašom, bila izigrala tu kobnu neminovnost koja je kralju Navare toliko išla u prilog.
Ti noćni sati, ti sati tako polagani za onoga koji čeka i bdije, otkucavali su dakle jedan za drugim, a da Katarina nije uzmogla sklopiti oka. Čitav jedan svijet novih planova odvijao se tokom tih noćnih satiju u njezinom duhu punom priviđenja. Naposljetku, u osvit dana, ona ustane, odjene se posve sama i uputi se u odaje Karla IX.
Navikla da je viđa ulaziti k kralju u svako doba dana i noći, straža je propusti. Ona dakle prođe predsobljem i stigne do kabineta za oružje. Tamo, međutim, zatekne Karlovu dojkinju koja je bdjela.
- Moj sin? - upita kraljica,
- Gospođo, on je zabranio da se u njegovu sobu ulazi prije osam sati.
- Ta zabrana se ne tiče mene, dojkinjo!
- Ona važi za sve, gospođo! Katarina se osmjehne.
- Da, dobro mi je poznato - doda dojkinja - dobro mi je poznato da nitko ovdje nema prava da postavlja zapreke Vašem Veličanstvu... Ja vas dakle zaklinjem, gospođo, da uslišate molbu jedne uboge žene i da ne produžite dalje!
- Dojkinjo, treba da govorim sa svojim sinom!
- Gospođo, otvorit ću vrata jedino na izričitu zapovjed Vašeg Veličanstva!
- Otvori, dojkinjo! - reče Katarina. - Ja to hoću!
Začuvši ton toga glasa koga su u Luvru poštovali više, a prije svega, koga su se bojali više negoli i samog Karlovog glasa, dojkinja pruži Katarini ključ, no Katarini on nije bio potreban. Ona izvadi iz svojeg džepa ključ koji je otvarao vrata njezinih odaja, i ta vrata popustiše pod njezinim pritiskom.

Prostorija bijaše prazna, Karlov ležaj netaknut, a njegov hrt Akteon, koji je ležao na medvjeđem krznu rasprostrtom do podnožja njegove postelje, ustane i priđe da poliže Katarinine ruke što bijahu kao iz bijelokosti.
- Ah! - promrmlja kraljica-majka nabirući obrve - on je izašao! Pričekat ću na nj!
I pođe da sjedne, zamišljena, mrka i sabrana, do prozora koji je gledao na dvorište Luvra i sa kojeg se mogao vidjeti ulaz u glavnu stražarnicu.
Sjedila je tako već dva sata, nepomična i blijeda poput nekog mramornog kipa, kadli napokon ugleda kako se u Luvr vraća četa jahača, na čijem čelu prepozna Karla IX i Henrika Navarskog.
Tada shvati sve. Umjesto da sa njom raspravlja o uhićenju svojeg šurjaka, Karlo ga bijaše izveo i na taj način spasio.
- Slijepče! Slijepče! Slijepče! - promrsi ona. I stane čekati.
Trenutak zatim u pokrajnjoj prostoriji, koja bijaše kabinet za oružje, odjeknuše koraci.
- Pa, Sire - reče Henrik - sada kad smo se, eto, vratili u Luvr, kažite mi zašto ste me naveli da iz njega izađem i kakvu ste mi to uslugu učinili?
- Nipošto, nipošto, moj Henriče! - odgovori Karlo kroz smijeh. - Jednog ćeš to dana možda saznati, ali trenutno to predstavlja tajnu! Znaj jedino da ćeš me zasad, po svoj vjerojatnosti, stajati jedne grdne prepirke sa mojom materom!
Izgovorivši te riječi, Karlo zadigne zastor i nađe se licem u lice sa Katarinom. Iza njega, ponad njegovih ramena, pojavi se zabrinuta i blijeda Bearnčeva glava.
- Ah, vi ste ovdje, gospođo! - reče Karlo IX mršteći obrve.
- Da, sine! - odgovori Katarina. - Imam da porazgovorim s vama.
- Sa mnom?
- S vama nasamo!
- Što ćemo! - dobaci Karlo okrenuvši se svojem šurjaku - budući da nije bilo načina da se tome izbjegne, onda... što prije to bolje!
- Ja vas ostavljam, Sire! - reče Henrik.
- Da, da, ostavi nas! - otpovrne Karlo. - A budući da si katolik, Henriče, idi da saslušaš misu u moju nakanu, a ja pak ostajem na propovijedi!
Henrik pozdravi i izađe.
Karlo IX predusretne pitanja što mu ih je njegova majka došla postaviti.
- E pa, gospođo - reče pokušavajući da stvar okrene na smijeh - bogami, vi čekate na mene da biste me izgrdili, zar ne? Ja sam posve bogohulno upriličio da se vaš mali plan izjalovi... Eh, strijela mu božja, ja, međutim, nisam mogao pustiti da se uhiti i odvede u Bastilju čovjek koji mi je upravo netom spasao život! A isto tako nisam htio ni da se svađam sa vama... Ja sam dobar sin! A osim toga doda posve tiho - dragi bog kažnjava djecu koja se svađaju sa svojom majkom... kao što o tome svjedoči moj brat Franjo II!{11} Oprostite mi dakle od srca a zatim priznajte da je šala bila dobra!
- Sire - reče Katarina - Vaše se Veličanstvo vara. Tu se ne radi ni o kakvoj šali!
- Kako da ne! Kako da ne! A na kraju ćete i sami prosuditi da je tako, ili neka me odnese đavo!
- Sire, vi ste svojim postupkom skrivili da se izjalovio čitav jedan plan koji je trebalo da nas dovede do jednog velikog otkrića!
- Pih! Jedan plan...! Ta zar ste vi, vi majko, u neprilici zbog jednog neuspjelog plana?! Vi ćete stvoriti dvadeset drugih! A u tima... pa lijepo... a u tima, obećavam vam da ću vam pomagati.
- Pa sve da mi i pomažete, sada je prekasno! Jer, on je upozoren i biti će na oprezu.
- Hajde - dobaci kralj - završimo već jednom! Što imate protiv malog Henrika?
- Imam protiv njega to da kuje zavjeru.

- Da, shvaćam, to je vaša vječita optužba. Ali, ne kuju li manje ili više svi neke zavjere u tom čarobnom kraljevskom sjedištu što se zove Luvr?
- Ali, on ih kuje više no itko, a opasniji je utoliko više što to nitko i ne naslućuje.
- Vidi, vidi tog Lorencina (Lorenzino)! - dobaci Karlo.
- Slušajte - reče Katarina smrknuvši se pri tom imenu koje ju je podsjetilo na jednu od najkrvavijih katastrofa firentinske povijesti - slušajte, postoji jedan način da mi dokažete kako sam u krivu.
- Koji to, majko?
- Upitajte Henrika tko je noćas bio u njegovoj sobi.
- U njegovoj sobi... noćas?
- Da. A ako vam to bude rekao ...
- E pa?
- E pa, bit ću onda spremna priznati da sara se prevarila!
- Ali, ako je to, međutim, bila neka žena, mi ne možemo zahtijevati...
- Jedna žena?
- Da!
- Jedna žena da je ubila dvojicu momaka vaše garde i ranila možda smrtno gospođina de Morvela!
- Hm, hm! - promrmlja kralj. - To postaje ozbiljno! Zar je bilo prolivene krvi?
- Trojica su ostala ležati na podu!
- A onaj koji ih je doveo u to stanje?
- Umaknuo je zdrav i čitav.
- Tako mi strijele božje! - klikne Karlo. - To je hrabar momak! U pravu ste, majko, hoću da znam tko je to!
- E pa, unaprijed vam kažem, vi to nećete saznati, bar ne putem Henrika!
- A putem vas, majko? Taj čovjek nije pobjegao samo tako, a da nije ostavio neki putokaz, a da se nije zapazila neka pojedinost njegove odjeće?
- Jedino su zamijetili veoma elegantni plašt trešnjeve boje u koji je bio umotan.
- Hm, hm, plašt trešnjeve boje... - reče Karlo - znam na dvoru samo jedan koji je dovoljno napadan da bi tako upao u oči.
- Upravo tako! - potvrdi Katarina.
- E pa? - upita Karlo.
- E pa - odgovori Katarina - pričekajte me ovdje, sine, idem da vidim jesu li moja naređenja izvršena.
Katarina izađe, a Karlo osta sam te stane rastreseno šetati uzduž i poprijeko, zviždukajući neki lovački napjev, držeći jednu ruku u svojem prsluku, dok mu je druga, koja je visila, lizao njegov hrt svaki puta kad bi se zaustavio.
Što se pak tiče Henrika, on je izašao iz odaja svojeg šurjaka veoma uznemiren pa je, umjesto da proslijedi običnim hodnikom, krenuo onim malim skrivenim stubištem o kome je već nekoliko puta bila riječ i koje je vodilo na drugi kat.
Međutim, jedva što je prekoračio četiri stepenice, kadli na prvom zaokretu opazi neku sjenku. On se zaustavi prinijevši ruku svojem bodežu. No ubrzo razazna jednu ženu, a jedan ljupki glas čija mu boja bijaše tako bliska, reče mu zgrabivši ga za ruku:
- Slava budi bogu, Sire, evo ste živi i zdravi! Toliko sam za vas strahovala, ali, bog je bez sumnje uslišio moju molitvu!

- Ta što se dogodilo? - upita Henrik.
- Saznat ćete kad se budete vratili u svoje odaje. Ne uznemiravajte se zbog Ortona, ja sam ga prihvatila !
I mlada žena žurno siđe, sklanjajući se Henriku kao da ga je slučajno srela na stubištu.
- Ala je to čudno! - reče Henrik sam sebi. - Ta što se dogodilo? Što se desilo Ortonu?
Nažalost, to pitanje nije mogla čuti gospođa de Sov, jer gospođa de Sov je već bila daleko odmakla.
Na vrhu stubišta Henrik iznenada ugleda gdje se pojavljuje još jedna sjenka. No ovo bijaše sjenka nekog muškarca.
- Pst! - šane taj muškarac.
- Ah, to ste vi, Franjo!
- Ne nazivajte me imenom!
- Ta što se dogodilo?
- Vratite se u svoje odaje i saznat ćete! A potom se iskradite na hodnik, pogledajte dobro na sve strane ne motri li tkogod na vas, i uđite k meni. Vrata će biti samo prislonjena.
I nestane pak sa svoje strane stubištem poput onih utvara koje u kazalištu upadaju kroz poklopna vrata.
- Trista mu! - promrmlja Bearnac. - Zagonetka se nastavlja... No budući da parola glasi »u moje odaje«, pođimo onamo i vidjet ćemo!
Ipak, Henrik se uputi dalje ne bez uzbuđenja. On je posjedovao osjetljivost, to praznovjerje mladosti. Na toj duši izjednačene površine kao u nekog ogledala sve se jasno i bistro odražavalo, a sve što je maločas čuo, predskazivalo mu je neku nesreću.
Stigavši do vratiju svojih odaja, on osluhne. Unutra se nije čuo nikakav šum. Uostalom, budući da mu je Šarlota rekla da se vrati kući, bilo je jasno da mu nije trebalo ičeg da se plaši ulazeći u svoje odaje. On baci hitar pogled unaokolo po predsoblju. Ono bijaše samotno, ali mu u njemu još ništa nije nagovještavalo kakve se stvari bijahu desile.
- Stvarno! - reče - Ortona nema ovdje! I prijeđe u sljedeću prostoriju. Ovdje se sve objasni.
Usprkos vodi koju bijahu izlijevali u čitavim mlazevima, pod bijaše prošaran velikim crvenim mrljama. Jedan komad pokućstva bijaše razbijen, zavjese na postelji pocijepane udarcima mača, jedno venecijansko ogledalo bijaše smrskano uslijed udara jedne kugle, a jedna raskrvarena ruka koja se bila oslonila o zid i koja je ostavila svoj stravični otisak, nagoviještavala je da je ta nijema soba tada bila svjedok jednog okršaja na život i smrt.
Henrik uoči svojim smućenim pogledom sve te različite pojedinosti, prijeđe rukom preko svog od znoja ovlaženog čela i promrmlja:
- Ah, sad shvaćam koju mi je to uslugu kralj učinio! Došli su da me mučki ubiju... i... oh! De Mua! Što su učinili sa de Muaom? Bijednici! Bit će da su ga ubili!
Osjećajući isto takvu hitnu potrebu da sazna novosti kao što ju je pak vojvoda od Alansona osjećao da mu ih saopći, Henrik, pošto je bacio još jedan posljednji sumorni pogled na predmete što su ga okruživali, pohita napolje iz svojih odaja, stigne na hodnik, uvjeri se da je doista sam, otvori odškrinuta vrata te, zatvorivši ih opet brižno za sobom, uletje u odaje vojvode od Alansona
Vojvoda je čekao na njega u prvoj prostoriji. Zgrabi Henrika naglo za ruku i odvuče ga, držeći prst na ustima, u jedan mali kabinet u tornjiću koji bijaše posvema odvojen i koji je, prema tome, uslijed svojeg smještaja izmicao svakom uhođenju.
- Ah, brate moj - reče mu - kakve li strašne noći!

- Ta što se dogodilo? - upita Henrik.
- Htjeli su vas uhititi.
- Mene?
- Da, vas!
- A u vezi čega?
- Ne znam! Gdje ste bili?
- Kralj me je sinoć odveo sa sobom u grad.
- Tad je znao za to! - reče vojvoda od Alansona. - Ali, kad vi niste bili u svojim odajama, tko je onda u njima bio?
- Ta zar je netko bio u mojim odajama? - upita Henrik kao da mu to nije bilo poznato.
- Da, neki muškarac. Kad sam začuo buku, potrčao sam da vam priskočim u pomoć, ali bilo je prekasno.
- Čovjek je već bio uhićen? - upita tjeskobno Henrik.
- Ne. On je umaknuo, pošto je opasno ranio Morvela i ubio dvojicu momaka od garde.
- O, valjani de Mua! - usklikne Henrik.
- To je dakle bio de Mua? - upita živahno d'Alanson. Henrik uvidje da je napravio pogrešku.
- Bar tako pretpostavljam! - reče. - Jer, bio sam sa njim urekao sastanak kako bi se sa njim sporazumio o vašem bijegu i kako bih mu saopćio da sam vam prepustio sva svoja prava na navarsko prijestolje.
- Dakle, ako je stvar izašla na vidjelo - reče vojvoda blijedeći - mi smo propali!
- Da, jer Morvel će govoriti.
- Morvel je zadobio udarac mačem u grlo. Ja sam se raspitao kod kirurga koji ga previja: tokom više od osam dana on još neće moći progovoriti ni jedne jedine riječi.
- Osam dana! To je više negoli će de Muau biti potrebno da se skloni u sigurnost!
- A napokon - reče vojvoda od Alansona - to može da bude i netko drugi negoli gospodin de Mua.
- Mislite? - upita Henrik.
- Da. Taj čoviek je nestao veoma brzo, i vidjeli su jedino njegov plašt trešnieve boje.
- Doista! - potvrdi Henrik. - Plašt trešnjeve boje je prikladan za nekog ženskastog gizdelina, a ne za vojnika. Nikome ne bi palo . na um da posumnja da je pod tim plaštem trešnjeve boje bio de Mua.
- Ne! Ako bi se posumnjalo na nekog - reče vojvoda - prije bi to bio... On zasta.
- Prije bi to bio gospodin de La Mol! - dovrši Henrik. - Svakako, jer sam i sam, videći tog čovjeka kako bježi, bio načas u nedoumici.
- Bili ste u nedoumici? Doista, mogao bi to lako biti gospodin de La Mol.
- On ništa ne zna? - upita vojvoda od Alansona.
- Apsolutno ništa! U najmanju ruku, ništa važno.
- Brate moj - reče vojvoda - sada uistinu mislim da je to bio on!
- Dovraga! - klikne Henrik. - Ako je to bio on, to će pričiniti veliku neprijatnost kraljici, koja za njega gaji prilično zanimanje!
- Zanimanje, kažete? - upita d'Alanson zaprepašteno.
- Svakako! Zar se ne sjećate, Franjo, da vam ga je preporučila upravo vaša sestra?
Tako je! - reče vojvoda muklim glasom. - A ja bih joj želio ugoditi... a za dokaz evo... iz bojazni da ga njegov crveni plašt ne bi kompromitirao, ja sam se popeo u njegovu sobu i donio taj plašt

ovamo k sebi.
- Oh, oh! - klikne Henrik. - To je bilo dvostruko mudro. Sada bih se ne samo okladio, već i prisegao da je to bio on!
- Čak i. pred sudom? - upita Franjo.
- Vjere mi, da! - odgovori Henrik. - Mora da je došao da mi prenese neku poruku od Margsrite.
- Kad bih bio siguran da biste me potkrijepili svojim svjedočanstvom - reče d'Alanson - gotovo da bih ga optužio.
- Kad biste ga optužili - otpovrne Henrik - mislim da shvaćate, brate moj, da vašu optužbu ne bih opovrgao.
- Ali kraljica? - upita d'Alanson.
- Ah, da, kraljica!
- Valja saznati kako će ona postupiti!
- Preuzimam na sebe tu dužnost.
- Prokletstvo, brate! - klikne d'Alanson - Ona bi pogriješila kad bi opovrgnula naše izjave, jer evo. taj mladić će tako utemeljiti blistav glas o svojem junaštvu, koji ga neće stati skupo, jer će ga kupiti na veresiju... Istina, on će onda moći ubrati zajedno kamate i glavnicu!
- Dovraga, što ćete! - priklopi Henrik. - U tom niskom svijetu ništa se ne dobiva zabadava!
I, pozdravivši d'Alansona rukom i smiješkom, promoli oprezno glavu u hodnik. Uvjerivši se da nitko ne motri na nj, hitro se iskrade i nestane u skrivenom stubištu koje je vodilo k Margeriti.
Kraljica Navare pak sa svoje strane nije bila nimalo mirnija od svojega muža. Pohod što ga te noći protiv nje i vojvotkinje de Never bijahu poduzeli kralj, vojvoda od Anžua, vojvoda de Giz i Henrik, kojeg bijaše prepoznala, veoma ju je zabrinjavao. Bez sumnje, tamo se nije zatekao nikakav dokaz koji bi je mogao kompromitirati, a pazikuća, kojeg su sa rešetke bili odvezali de La Mol i Kokona, uvjeravao je da je uporno šutio. Ali, četiri. velmože onakvog kova, kao što to bijahu oni kojima su se suprotstavila dvojica običnih plemića kao de La Mol i Kokona, nisu sa svojeg puta skrenuli samo onako nasreću, i ne znajući zašto su skrenuli. Margerita se dakle bijaše vratila kući u osvit dana, pošto je ostatak noći bila provela kod vojvotkinje de Never. Bija je smjesta legla, ali nije mogla spavati i stresala se i pri najmanjem šumu.
Posred tih tjeskoba začu kucanje na tajnim vratima. Pošto je putem Žijone saznala tko je posjetilac, ona joj naredi da ga uvede.
Henrik zasta na vratima; ništa na njemu nije nagoviještalo povrijeđenog muža. Njegov uobičajeni smiješak lebdio mu je na finim usnama, i nijedan mišić na njegovom licu nije odavao strahovita uzbuđenja što ih je netom proživio.
Èinilo se da svojim pogledom ispituje Margeritu da bi saznao dozvoljava li mu da sa njom ostane u četiri oka. Margerita shvati pogled svojeg muža i dade Žijoni znak da se udalji.
- Gospođo - reče tada Henrik - poznato mi je koliko ste privrženi svojim prijateljima i veoma se plašim da vam donosim jednu neprijatnu novost.
- Kakvu novost, gospod ne? - upita Margerita.
- Jedan od naših najdražih službenika nalazi se trenutno u veoma nezgodnom položaju.
- Koji to?
- Onaj dragi grof de La Mol.
- Gospodin grof de La Mol u nezgodnom položaju! - A u vezi čega?
- U vezi noćašnje pustolovine.
Usprkos svojem samosavladavanju Margerita ne uzmogne zapriječiti da ne porumeni. Napokon se s naporom savlada.

- Koje to pustolovine? - upita.
- Kako?! - klikne Henrik. - Zar niste, čuli svu tu buku koja se noćas podigla u Luvru?
- Nisam, gospodine.
- Oh, ja vam čestitam, gospođo! - reče Henrik sa dražesnom bezazlenošću. - To dokazuje da imate izvrstan san!
- Pa, što se dakle desilo?
- Desilo se da je naša dobra majka izdala gospodinu de Morvelu i šestorici njegovih momaka nalog da me uhite.
- Vas, gospodine?! Vas?!
- Da, mene.
- A iz kojeg razloga?
- Ah, tko može navesti razloge jednog tako dubokog duha kao što je to duh naše majke? Ja ih poštujem, ali ja ih ne znam.
- A vi niste bili kod kuće?
- Slučajno nisam, to je istina! Pogodili ste, gospođo. Ne, nisam bio kod kuće. Sinoć me je kralj pozvao da mu činim društvo. Međutim, ako već ja nisam bio u svojim odajama, bio je tamo netko drugi.
- A tko je bio taj drugi?
- Izgleda da je to bio gospodin grof de La Mol.
- Grof de La Mol! - klikne Margerita iznenađeno.
- Tako mi svih bogova, kakav li je veseljak taj mali Provansalac! - nastavi Henrik. - Zamislite, on je ranio Morvela i ubio dvojicu momaka od garde!
- Ranio Morvela i ubio dvojicu momaka od garde ...? Nemoguće!
- Što? Vi sumnjate u njegovu hrabrost, gospođo?
- Ne, ali tvrdim da gospodin de La Mol nije mogao biti u vašim odajama!
- Zašto nije mogao biti u mojim odajama?
- Pa, jer... jer... poče smeteno Margerita - jer je bio negdje drugdje!
- Ah, ako može dokazati svoj alibi - dobaci Henrik onda je to nešto drugo! Reći će gdje je bio, i sve će biti svršeno.
- Gdje je bio..? - ponovi naglo Margerita.
- Svakako! Današnji dan neće proći, a da on ne bude uhićen i ispitan, ali, nažalost, budući da protiv njega postoje dokazi...
- Dokazi?! Kakvi dokazi?
- Čovjek, koji je upriličio tu ogorčenu odbranu, imao je plašt trešnjeve boje.
- Ali, nema samo gospodin de La Mol plašt trešnjeve boje... Poznajem još i jednog drugog čovjeka koji ga ima.
- Svakako! I ja također... Ali, evo što će se dogoditi: ako u mojim odajama nije bio gospodin de La Mol, onda je to bio onaj drugi čovjek koji kao i on ima plašt trešnjeve boje. A znate li tko je taj drugi čovjek?
- Nebesa...
- Eto opasnosti! Vi ste je uočili baš kao i ja, gospođo, i vaše mi to uzbuđenje dokazuje.
Porazgovarajmo dakle sada kao dvije osobe koje govore o najtraženijoj stvari na svijetu... o jednom prijestolu... o najskupocjenijem dobru... o životu! Ako bi de Mua bio uhićen, to bi nas upropastilo...
- Da, shvaćam.

- ... dočim gospodin de La Mol ne dovodi nikog u nezgodan položaj... jedino, ukoliko ga možda ne smatrate kadrim da izmisli neku priču... na primjer da slučajno ustvrdi da je bio u društvu nekih dama... ili... šta ja znam ...?
- Gospodine - reče Margerita - ako se samo toga plašite, budite bez brige, on to neće reći!
- Kako?! - klikne Henrik. - Pa sve da i smrt bude cijena njegovoj šutnji?!
- On će šutjeti, gospodine.
- Vi ste u to sigurni?
- Jamčim za to!
- Onda je sve u najboljem redu! - reče Henrik ustajući.
- Vi odlazite, gospodine? - upita živahno Margerita.
- Oh, bogo moj, da! To je sve što sam imao da vam kažem.
- I vi sada idete ...
- ... da pokušam da sve nas izvučem iz te neprilike u koju nas je gurnuo taj đavolji čovjek sa plaštem trešnjeve boje.
- Oh, bože moj, bože moj! Nevoljni mladić! - klikne bolno Margerita kršeći ruke.
- Zaista! - reče Henrik odlazeći. - Veoma je mio vitez-službenik taj dragi gospodin de La Mol!

7.

SVILENA UZICA KRALJICE-MAJKE


Karlo se bijaše vratio kući nasmijan i raspoložen za šalu. Međutim, nakon razgovora od desetak minuta sa njegovom majkom, čovjek bi bio rekao da je ova njemu prepustila svoje blijedilo i srdžbu, dok je sama preuzela radosno raspoloženje svojeg sina.
— Gospodin de La Mol... - mrmljao je Karlo - gospodin de La Mol... Valja pozvati Hennka i vojvodu od Alansona! Henrika stoga što je taj mladić bio hugenot, a vojvodu od Alansona pak stoga što je on u njegovoj službi.
- Pozovite ih ako hoćete, sine! Ništa nećete saznati! Henrik i Franjo su, plašim se, povezani uzajamno i više negoli bi se to moglo pomišljati po vanjskom prividu. Ako bismo ih ispitivali, to bi u njima pobudilo sumnje. Mislim da bi više vrijedilo polagano i sigurno iskušavanje od nekoliko dana. Ako ostavite krivce da slobodno dišu, oni će se osmjeliti i likovati i pružit će vam bolju priliku da postupite strogo. A tada ćemo saznati sve!
Karlo je hodao gore-dolje, neodlučan, grizući svoj gnjev kao što konj grize svoje žvale, stišćući zgrčenom rukom svoje sumnjama probodeno srce.
- Ne, ne! - reče naposljetku. - Neću čekati! Vi ne znate što znači čekati ovako salijetan utvarama, kao što sam to ja! Uostalom, ti gizdelini postaju svakog dana sve to drskiji; nisu li se još noćas dvojica lovaca na suknje usudila da nam se suprotstave i da se dignu protiv nas?!... Ako je gospodin de La Mol nedužan, u redu! Ali, neće mi biti krivo da saznam gdje je gospodin de La Mol bio noćas, za vrijeme dok su u Luvru tukli moju gardu i dok su u ulici Kloš-Perse tukli mene! Neka mi dakle potraže i dovedu vojvodu od Alansona, a zatim Henrika. Želim da ih ispitam zasebno. Što se pak vas tiče, majko, vi možete ostati.
Katarina sjedne. Uz tako čvrst duh, kao što to bijaše njezin, svaki neprijatan događaj mogao ju je, ispravljen njezinom moćnom rukom, dovesti do njezina cilja, ma koliko da se naoko od njega odvajao. Iz svakog udarca proizilazi neki zvuk ili neka iskra: zvuk vodi, iskra osvjetljava.
Vojvoda od Alansona uniđe. Njegov razgovor sa Henrikom bijaše ga pripravio na to suočenje, i on je prema tome bio prilično miran.
Njegovi su odgovori bili veoma tačni i određeni. Budući da ga njegova majka bijaše upozorila da ostane u svojim odajama, njemu su događaji ove noći bili potpuno nepoznati, jedino je, budući da njegove odaje graniče na isti hodnik kao i odaje kralja Navare, isprva mislio da čuje buku kao da se razvaljuju neka vrata, zatim psovke i ugledao je kako bježi neki čovjek u plastu trešnjeve boje.
Karlo i njegova majka izmijeniše jedan pogled.

- U plastu trešrjave boje? - upita kralj.
- U plastu trešnjeve boje! - ponovi d'Alanson.
- A nije li vam taj plašt trešnjeve boje ulio neke sumnje na nekoga?
Vojvoda od Alansona skupi sve svoje snage kako bi slagao na što je moguće prirodniji način.
- Na prvi pogled - reče - moram Vašem Veličanstvu priznati da mi se učinilo da prepoznajem crveni plašt jednoga od mojih plemića.
- A kako se zove taj plemić?
- Gospodin de La Mol.
- Zašto gospodin de La Mol nije bio kraj vas kao što je to zahtijevala njegova dužnost?
- Bio sam mu dao dopust! - odgovori vojvoda.
- U redu! Idite! - reče Karlo.
- Vojvoda od Alansona se uputi prema vratima kroz koja bijaše ušao.
- Ne ovuda! - reče Karlo. - Izađite onuda! Karlo nije želio da se Franjo i Henrik sretnu. On nije znao da su se već na trenutak vidjeli i da je taj trenutak bio dostatan da bi se dvojica šurjaka sporazumila u pogledu svojih iskaza ...
Poslije d'Alansona na Karlov znak uniđe Henrik. Henrik ne sačeka da ga Karlo počne ispitivati.
- Sire, - reče - Vaše je Veličanstvo dobro učinilo što je poslalo po mene, jer sam upravo bio na tome da siđem kako bih od njega zatražio pravdu!
Karlo nabra obrve.
- Da, pravdu! - ponovi Henrik. - Počimam da postajem zahvalan Vašem Veličanstvu na tome što me je sinoć povelo sa sobom! Jer, sada znam da mi je, povevši me sa sobom, spasilo život... Ali, što sam skrivio, a da se nada mnom pokušavalo izvršiti mučko ubojstvo?
- Nije po srijedi bilo ubojstvo! - reče naglo Katarina - radilo se o uhićenju!
- Pa dobro, neka bude? - reče Henrik. - Kakav sam zločin počinio, pa da budem uhićen? Ako sam kriv, tad sam to jutros isto toliko kao i sinoć! Navedite mi moj zločin, Sire!
Karlo pogleda svoju majku, sav u neprilici zbog odgovora što mu ga je valjalo dati.
- Sine, - reče Katarina - vi primate kod sebe sumnjive osobe!
- Dobro, - dobaci Henrik - a te me sumnjive osobe kompromitiraju, zar ne, gospođo?
- Da, Henriče.
- Imenujte mi ih! Imenujte mi ih! Koje su to osobe? Suočite me sa njima!
- Stvarno! - reče Karlo. - Henrik ima prava da zahtjeva razjašnjenje!
- A ja ga i zahtijevam! - upadne Henrik koji je, osjećajući nadmenost svojeg položaja, htio iz toga izvući prednost. - Ja ga zahtijevam od svojeg dobrog brata Karla i od svoje dobre majke Katarine. Od svojeg vjenčanja sa Margeritom naovamo, zar se nisam ponašao kao dobar suprug? Pitajte Margeritu! Kao dobar katolik? Pitajte mojeg ispovjednika! Kao dobar rođak? Pitajte sve one koji su prisustvovali jučerašnjem lovu!
- Da, to je istina, moj Henriče! - reče kralj. - Ali, što ćeš! Tvrde da kuješ zavjeru!
- Protiv koga?
- Protiv mene!
- Sire, da sam kovao zavjeru protiv vas, trebalo je samo da događajima pustim slobodan tok onda kada se vaš konj, budući da mu je noga bila smrskana, nije mogao podići i kad je na Vaše Veličanstvo jurnuo pobješnjeli vepar.
- Eh, do sto paklenih vragova, majko, znate li da je on u pravu?!
- Ali, napokon, tko je to noćas bio kod vas? - upita Katarina.

- Gospođo, - otpovrne Henrik - u vremenima kada se tako malo njih usuđuje odgovarati čak i za same sebe, ja nikako ne bih odgovarao za druge. Ja sam napustio svoje odaje u sedam sati uveče. U deset sati me je moj brat Karlo poveo sa sobom i sa njim sam ostao čitavu noć. Ja nisam mogao biti sa Njegovim Veličanstvom i istovremeno znati što se dešava u mojim odajama!
- Ali - primijeti Katarina - uza sve to ipak je istina da je jedan vaš čovjek ubio dvojicu momaka od garde Njegova Veličanstva i ranio gospodina de Morvela!
- Jedan moj čovjek? - upita Henrik. - Koji je to bio čovjek. Imenujte mi ga!
- Svi optužuju gospodina de La Mola.
- Gospodin de La Mol nije u mojoj službi, gospođo. Gospodin de La Mol je u službi gospodina vojvode od Alansona, kojemu ga je preporučila vaša kći.
- Ali, napokon - upita Karlo - da li je kod tebe bio gospodin de La Mol, Henriče?
- Otkud hoćete da to znam, Sire? Ja ne kažem ni da ni ne... Gospodin de La Mol je veoma uslužan kavalir i posve odan kraljici Navare. On mi često donosi poruke bilo od Margerite kojoj je zahvalan nsij tome što ga je preporučila gospodinu vojvodi od Alansona, bilo pak od samog gospodina vojvode. Ne mogu ustvrditi da to nije bio gospodin de La Mol.
- Bio je to on! - reče Katarina. - Prepoznali su njegov crveni plašt.
- Gospodin de La Mol, znači ima crveni plašt?
- Da.
- A čovjek koji je tako dobro udesio moja dva momka od garde i gospodina de Morvela...
- … imao je crveni plašt? - upita Henrik.
- Upravo tako! - odgovori Karlo.
- Nemam na to što da kažem! - reče Bearnac. - No u tom slučaju, čini mi se, umjesto što ste dali pozvati mene, mene koji uopće nisam bio kod kuće, trebalo je da ispitate gospodina de La Mola koji je, kao što kažete, bio u mojim odajama. Samo - doda Henrik - moram Vašem Veličanstvu napomenuti jednu stvar.
- Što to?
- Da sam se ja, vidjevši jedan nalog potpisan od mojeg kralja, branio umjesto da se tom nalogu pokorim, ja bih bio kriv i zasluživao bih sve moguće kazne. Ali, to nisam bio ja, već neki neznanac kojeg se nalog nije nimalo ticao. Htjeli su ga nepravedno uhititi, i on se branio, branio čak i odviše uspješno, ali bio je u svojem pravu!
- Ali... - promrmlja Katarina.
- Gospođo, - upadne Henrik - da li je u nalogu stajalo da me valja uhititi?
- Da! - odgovori Katarina. - A potpisalo ga je samo Njegovo Veličanstvo!
- Ali, da li je među ostalim u njemu stajalo i to da se, ukoliko ne bi zatekli mene, uhiti onaj kojeg bi zatekli umjesto mene?
- Ne! - odgovori Katarina.
- E pa lijepo! - reče Henrik. - Ukoliko se ne dokaže da kujem zavjere, i da ih čovjek, koji je bio u mojim odajama, kuje zajedno sa mnom... taj je čovjek nevin!
Potom se obrati Karlu IX:
- Sire - nastavi - ja neću napuštati Luvr. Pripravan sam čak i da se na jednu jedinu riječ Vašeg Veličanstva uputim u bilo koji državni zatvor kojeg će Vašem Veličanstvu biti po volji odrediti mi. Ali, sve dok se ne dokaže suprotno, ja imam prava da se smatram i smatrat ću se najvjernijim slugom, podanikom i bratom Vašeg Veličanstva!
Izgovorivši ovo, Henrik pozdravi Karla sa dostojanstvom kojeg u njega još ne bijahu vidjeli i povuče se.

- Bravo, Henriče! - usklikne Karlo kad je kralj Navare izašao.
- »Bravo« za to što nas je potukao?! - upita Katarina.
- A zašto mu ne bih odao priznanje? Kada zajedno vježbamo mačevanje, i kada me uspije taknuti rapirom, zar mu isto tako ne kažem »bravo«? Majko, vi griješite što tako prezire te toga momka!
- Sine moj - reče Katarina stežući Karlovu ruku - ja ga ne prezirem, ja ga se strašim!
- E pa, u krivu ste, majko! Henrik mi je prijatelj, a kao što je i rekao da je protiv mene kovao zavjeru trebalo mu je samo da pusti vepra s milom voljom!
- Jest! - dobaci Katarina. - Tako da kraljem Francuske postane vojvoda od Anžua, njegov osobni neprijatelj?!
- Majko svejedno je iz kojeg povoda mi je Henrik spasio život, tek ima tu jedna činjenica, a ta činjenica jest da mi ga je spasio! I, do svih paklenih vragova, ne želim da ga se kinji! A što se pak gospodina de La Mola tiče, e pa, sporazumjet ću se sa svojim bratom d'Alansonom, u čijoj je službi.
Na taj način je Karlo IX naznačio svojoj majci da je otpušta. Ona se povuče pokušavajući da poda izvjesnu okosnicu svojim nestalnim sumnjama.
Gospodin de La Mol uslijed svoje male važnosti nije odgovarao njezinim potrebama. Vrativši se u svoje odaje, Katarina zatekne Margeritu koja je na nju čekala,
- Aj, aj - reče ona - vi ste to, kćeri moja! Sinoć sam bila poslala po vas.
- Znam, gospođo. Međutim, bila sam izašla.
- A jutros?
- Jutros, gospođo, dolazim da unozorim Vaše Veličanstvo da je na putu da počini jednu veliku nepravdu.
- Kakvu nepravdu?
- Vi ćete dati uhapsiti gospodina grofa de La Mola?
- Vi se varate, kćeri moja! Ja nikoga ne dajem hapsiti. Kralj je onaj koji daje hapsiti, a ne ja!
- Nemojmo se igrati riječima, gospođo kad su okolnosti ozbiljne! Uhitit će gospodina de La Mola, zar ne?
- Vjerojatno!
- Pod optužbom da se noćas nalazio u spavaonici kralja Navare i da je ubio dvojicu momaka od garde i ranio gospodina de Morvela?
- To je stvarno zločin što mu ga pripisuju.
- Pripisuju mu ga pogrešno, gospođo! - reče Margerita. - Gospodin de La Mol nije kriv!
- Gospodin de La Mol nije kriv! - klikne Katarina poskočivši od radosti i naslućujući da će iz toga što joj je Margerita netom rekla iskrsnuti neko svjetlo.
- Ne, on nije kriv! - ponovi Margerita. - On to i ne može biti, jer nije bio u kraljevim odajama.
- A gdje je bio?
- Kod mene.
- Kod vas?
- Da, kod mene.
Katarina bijaše dužna da odgovori jednim poražavajućim pogledom na to priznanje jedne francuske kraljevske princeze. Međutim, ona se zadovolji time da prekrsti ruke na svojim grudima.
- I... - reče nakon jednog trenutka šutnje - ako bi gospodina de La Mola uhapsili, i ako bi ga ispitivali...
- ... on bi rekao gdje je bio i sa kime je bio, majko! - dovrši Margerita, mada je bila sigurna u suprotno.
- Kad je tako, u pravu ste, kćeri moja. Ne valja uhapsiti gospodina de La Mola.

Margerita se strese; učinilo joj se da je u načinu, kojim je njezina majka izgovorila te riječi, bilo nekog tajanstvenog i strašnog značenja. Međutim, ona nije više imala što da kaže, jer ono, što je maločas molila, bilo joj je uslišano.
- Ali - upita Katarina - ako u kraljevim odajama nije bio gospodin de La Mol, onda je to dakle bio netko drugi?
Margerita posuti.
- A znate li tko je taj drugi, kćeri moja? - nastavi Katarina.
- Ne, majko! - odgovori Margerita nesigurnim glasom.
- De, de, nemojte biti samo polovično iskreni!
- Ponavljam vam, gospođo, da ne znam tko je to bio! - ponovi Margerita blijedeći i protiv svoje volje.
- No, dobro, dobro! - reče Katarina naizgled ravnodušno - raspitat ćemo se... Idite, kćeri moja!
Smirite se! Vaša majka bdije nad vašom čašću!
Margerita izađe.
- Aj! - promrsi Katarina. - Udružuju se! Henrik i njegova žena su se sporazumjeli: ukoliko žena bude nijema, muž će biti slijep... Aj, vrlo ste umješni, djeco moja, i mislite da ste veoma jaki! Ali, vaša je snaga u vašem savezu, a ja ću vas skršiti jednog za drugim!... Uostalom, doći će dan kada će Morvel moći govoriti ili pisati, izgovoriti jedrio ime ili oblikovati šest slova, a toga dana saznat će se sve!... Da, ali u međuvremenu do toga dana krivac će biti u sigurnosti! Najbolje će biti da ih razjedinimo smjesta!
I dosljedno tom rasuđivanju, Katarina se ponovo uputi u odaje svojeg sina, koga zatekne u razgovoru sa vojvodom od Alansona.
- On, oh - reče Karlo IX mršteći obrve - vi ste to, majko?
- Zašto niste rekli »Već opet«? Ta riječ vam je bila u mislima, Karlo!
- Ono što mi je u mislima pripada samo meni, gospođo! - otpovrne kralj onim osornim tonom što ga je ponekad znao poprimati čak i kad bi se obraćao samoj Katarini. - Što hoćete od mene? Brže!
Govorite!
- Pa lijepo! Vi ste bili u pravu, sine - reče Karlu - a vi, d'Alansone, bili ste u krivu.
- Glede čega? - upitaše oba brata.
- Nije gospodin de La Mol bio taj koji je bio u odajama kralja Navare.
- Hm, hm! - promrmlja Franjo problijedivsi.
- A tko je to onda bio? - upita Karlo.
- To još ne znamo, ali ćemo saznati kad Morvel bude mogao govoriti. Dakle, pustimo tu stvar koja će se ubrzo rasvijetliti i vratimo se na gospodina de La Mola!
- E pa, što zamjeravate de La Molu, majko, kad nije bio u odajama kralja Navare?
- Ne, - odgovori Katarina, - on nije bio kod kralja, ali je bio kod... kraljice!
- Kod kraljice! - usklikne Karlo prasnuvši u nervozan smijeh.
- Kod kraljice! - promrmlja d'Alanson problijedivsi poput lješine.
- Ma ne, ma ne! - dobaci Karlo. - De Giz mi je rekao da je sreo Margeritinu nosiljku.
- Tako je! - reče Katarina. - Ona ima jednu kuću u gradu.
- U ulici Kloš-Perse! - poviče kralj.
- O, o, to je previše! - promrsi d'Alanson ukopavajući svoje nokte u meso na svojim prsima. - A pritom ga je preporučila meni!
- Ah, sad sam se domislio! - reče kralj zastavši odjednom. - Znači da je on bio taj koji se noćas branio protiv nas i koji mi je bacio srebrni vrč na glavu, taj bezočnik!

- Oh, da! - ponovi Franjo - Taj bezočnik!
- U pravu ste, djeco moja! - reče Katarina, a da naizgled nije shvaćala osjećaje koji su poticali na te usklike svakog ponaosob od dvojice njezinih sinova. - U pravu ste, jer jedna jedina indiskrecija toga plemića može prouzrokovati strahovit skandal i upropastiti jednu francusku kraljevsku princezu! Za to je potreban samo trenutak pijanstva!
- Ili taštine! - doda Franjo.
- Svakako, svakako! - reče Karlo. - Međutim, mi tu stvar ne možemo predati u ruke sudaca, osim, naravno, ukoliko Henrik ne pristane da podnese tužbu.
- Sine, - reče Katarina položivši ruku na Karlovo rame i stisnuvši ga na dovoljno značajan način da bi obratila svu kraljevsku pozornost na ono što će predložiti - dobro poslušajte što ću vam reći: posrijedi je zločin, a može nastati i skandal. Međutim, te vrste prijestupa protiv kraljevskog veličanstva ne kažnjavaju se putem sudaca i putem krvnika. Da ste obični plemić, ne bih imala čemu da vas poučavam, jer, obadvojica ste valjani i hrabri. Ali, vi ste prinčevi i vi ne možete ukrstiti svoje mačeve sa mačem tamo nekog seoskog plemenitaša. Gledajte da se osvetite na kraljevski način!
- Strijela mu božja! - klikne Karlo. - U pravu ste, majko! Porazmislit ću o tome!
- A ja ću vam u tome pomoći, brate! - vikne Franjo.
- A ja, - priklopi Katarina odvezujući uzicu od crne svile koja joj bijaše trostruko obavijena oko struka i čiji su joj krajevi, koji su se završavali resom u obliku žira, padali sve do koljena - ja se povlačim, ali vam ostavljam ovo da bi me zastupalo!
I baci uzicu pred noge dvojice prinčeva.
- Hm, hm! - reče Karlo. - Shvaćam.
- Ta uzica... - poče d'Alanson dižući je s poda.
- ... to je kazna i šutnja! - dovrši slavodobitno Katarina. - Samo - doda - ne bi bilo zgoreg da u sve to umiješate i Henrika!
I izađe.
- Tako mi boga! - klikne d'Alanson - ništa lakše od toga! A kad Henrik bude saznao da ga njegova žena vara... Znači - upita obraćajući se kralju - vi ste usvojili mišljenje naše majke?
- U svim pojedinostima! - odvrati Karlo i ne sluteći da propada sa hiljadu bodeža d'Alansonovo srce. - To će razljutiti Margeritu, ali će obradovati Henrika!
A onda pozove jednog časnika svoje garde i naredi da mu se dovede Henrik. No zatim se predomisli.
- Ne, ne - reče - sam ću poći k njemu. A ti, d'Alansone, obavijesti d'Anžua i de Giza!
I izađe iz svojih odaja te krene malim zavojitim stubištem koje je vodilo na drugi kat i koje je završavalo kod Henrikovih vratiju.

8.

PLANOVI ZA OSVETU


Henrik je iskoristio trenutak predaha što mu ga je priskrbilo to preslušavanje na kome se bijaše tako dobro držao, da bi otrčao gospodi de Sov. Ondje je našao Ortona koji se bijaše posve oporavio od svoje nesvijesti. Međutim, Orton mu nije mogao reći ništa osim činjenice da su u njegove odaje provalili neki ljudi, i da ga je vođa tih ljudi pogodio udarcem štitnika svojeg mača koji ga je omamio.
Što se tiče Ortona, nitko se zbog njega nije uznemiravao. Katarina ga je vidjela onesviještenog i mislila je da je mrtav.
A kako se povratio k svijesti u vremenskom razmaku između odlaska kraljice-majke i dolaska zapovjedinka garde koji je bio zadužen da očisti to mjesto, to se Orton sklonio k gospođi de Sov.
Henrik je zamolio Šarlotu da zadrži mladića sve dok ne bude dobio vijesti od de Mua-a, koji svakako neće propustiti da mu se prismeno javi sa mjesta kamo se sklonio. Tada bi poslao Ortona da odnese de Muau njegov odgovor te bi, umjesto na jednog odanog čovjeka, mogao ubuduće računati na njih dvojicu.
Pošto je uglavio taj plan, on se vratio u svoje odaje te je hodajući gore-dolje stao duboko razmišljati, kadli se iznenada otvoriše vrata, i pojavi se kralj.
- Vaše Veličanstvo! - usklikne Henrik pohitavši kralju ususret.
- Da, ja sam... Doista, moj Henriče, ti si sjajan dečko, i osjećam da te volim sve više i više!
- Sire, - reče Henrik - Vaše me Veličanstvo preplavljuje...
- Ti imaš krivo samo u jednoj stvari.
- U čemu? Zar u onome što mi je Vaše Veličanstvo spočitnulo već nekoliko puta - upita Henrik - naime da više volim lov sa hajkom negoli lov sa sokolima?
- Ne, ne, ne govorim o tome, Henriče! Govorim o nečem drugom!
- Vaše Veličanstvo neka se izjasni, - reče Henrik koji je po Karlovom smješkanju vidio da je kralj dobro raspoložen - i pokušat ću da se popravim!
- Stvar je u tome da, imajući tako dobre oči kao što ih stvarno imaš, ne vidiš bolje nego što stvarno vidiš!
- Ah! - klikne Henrik. - Ta zar sam možda, i ne sluteći, kratkovidan, Sire?
- Još gore od toga, Henriče moj, još gore od toga! Ti si slijep!
- Ah, zar zaista? - dobaci Bearnac. - Ali, ne dešava li mi se možda ta nevolja onda kad zatvaram
oči?
- Pa dabome! - reče Karlo. - Ti si i za to kadar! U svakom slučaju, ja ću ti ih otvoriti!

- Bog reče: »Neka bude svjetlost!« I svjetlost bude... Vaše Veličanstvo je predstavnik boga na ovome svijetu. Ono dakle može učiniti na zemlji ono što bog čini na nebu. Evo, slušam!
- Kad je de Giz sinoć rekao da je maločas prošla tvoja žena u pratnji nekog gizdelina, ti to nisi htio vjerovati.
- Sire, - otpovrne Henrik - kako bih mogao vjerovati da bi sestra Vašeg Veličanstva mogla počiniti takvu nesmotrenost?!
- Kad ti je rekao da je tvoja žena otišla u ulicu Kloš-Perse ni to nisi htio vjerovati!
- Kako bih mogao pretpostaviti, Sire, da bi jedna francuska kraljevska princeza mogla javno stavljati na kocku svoj dobar glas?
- Kad smo opsjedali kuću u ulici Kloš-Perse, i kad sam ja dobio jedan srebreni vrč na leđa, d'Anžu kompot od naranči na glavu a de Giz jedan srneći but u lice, vidio si dvije žene i dva muškarca?
- Ništa ja nisam vidio, Sire! Vaše Veličanstvo neka se prisjeti da sam ja ispitivao pazikuću!
- Da. Ali, sunce mu žarko, vidio sam ih ja!
- Ah, ako ih je vidjelo Vaše Veličanstvo, to je onda nešto drugo!
- To jest, vidio sam dvije žene i dva muškarca. E pa lijepo, sada znam, i to bez ikakve sumnje, da je jedna od tih dviju žena bila Margo, i da je jedan od te dvojice muškaraca bio gospodin de La Mol.
- Eh... ali - reče Henrik - ako je gospodin de La Mol bio u ulici Kloš-Perse, onda nije bio ovdje!
- Ne! - odgovori Karlo. - Ne, nije bio ovdje. Međutim, nije više u pitanju makar koja osoba.
Saznat, će se za nju kad taj glupan de Mole bude mogao govorni ili pisati, u pitanju je Margo. Koja te vara!
- Uh! - dobaci Henrik. - Ta nemojte vjerovati u ta zlobna naklapanja!
- Nisam li rekao da si više nego kratkovid, da si slijep, do sto vragova, hoćeš li vec jednom povjerovati, da te Margo vara, čak i večeras?
Henrik poskoči iznenađeno i zagleda se zapanjeno u svojeg šurjaka.
- Tebi to na dnu srca nije krivo, Henriče, priznaj! Margo će na to graknuti kao sto hiljada čavki ah, vjere mi, utoliko gore! Ja ne želim da te unesrećavaju! Neka samo vojvoda od Anžua vara Kondea ja ću tu zažmuriti, jer Konde je moj neprijatelj. Ali ti, ti si mi brat, ti si mi više nego brat, u si mi prijatelj!
- Ali, Sire ...
- I neću da te kinje, neću da se tobom poigravaju! Već dosta vremena služiš kao lutka za gađanje svim tim fićfirićima koji dolaze iz unutrašnjosti da bi pobirali naše mrvice i da bi se udvarali našim ženama! Neka samo dolaze, ili bolje, neka se vrate odakle su došli, sunce mu žarko! Prevarili su te, moj Henriče, to se može desiti svakome. Ali, prisižem ti, ti ćeš dobiti upečatljiviju zadovoljštinu, i sutra će ljudi reći: »Do sto paklenih đavola, čini se da kralj
Karlo voli svojeg brata Henrika, jer noćas je natjerao gospodina de La Mola da na smiješan način isplazi jezik!«
- Pa Sire - upita Henrik - zar je to uistinu utvrđeno?
- Utvrđeno, uglavljeno, odlučeno. Gizdelinčić se neće moći potužiti; pohod ćemo upriličiti između sebe, ja, d'Alanson i de Giz... Jedan kralj, dva francuska kraljevića i jedan suvereni princ! A da i ne spominjemo tebe!
- Kako ... mene?
- Pa da, i ti ćeš u tome sudjelovati!
- Ja?!

- Da, ti! Probodi mi bodežom tog veseljaka onako na kraljevski način, dok ćemo ga mi daviti.
- Sire, - reče Henrik - vaša me dobrota zbunjuje! Ali, otkud znate ...?
- Eh, dođavola, čini se da se taj svat time hvalisao! Da odlazi k njoj katkad u Luvru, katkad pak u ulicu Kloš-Perse. Da zajednički sastavljaju stihove... volio bih da vidim stihove tog gizdalina!...
Sastavljaju pastorale... Razgovaraju o Bionu i Mošisu, obrađuju naizmjenice Dafnu i Koridona... De, ponesi mi sa sobom bar jedno dobro »milosrđe«!
- Sire, - reče Henrik - kad o tome porazmislim ...
- Što je?
- Vaše će Veličanstvo shvatiti da ne mogu sudjelovati u takvom pohodu. Da se u tome nađem osobno, bilo bi, čini mi se, nedolično. Ja sam i odviše zainteresiran u toj stvari, a da se moje miješanje u to ne bi smatralo surovošću. Vaše Veličanstvo osvećuje čast svoje sestre na jednom razmetljivcu koji se hvalisao klevećući moju ženu. Ništa jednostavnije od toga, i Margerita, koju smatram nevinom, Sire, zbog toga neće biti obeščašćena. Međutim, kad bih u tome sudjelovao ja, to bi bilo nešto drugo: moja suradnja pretvorila bi čin pravde u čin osvete. To onda više ne bi bilo izvršenje smrtne kazne, već mučko umorstvo, a moja žena ne bi bila oklevetana, već kriva.
- Strijela mu božja, Henriče, tvoje riječi su od zlata! Upravo maločas sam rekao svojoj majci da imaš demonski duh!
I Karlo prijazno pogleda svojeg šurjaka koji se nakloni u odgovor na njegovu pohvalu.
- Ipak - doda Karlo - zadovoljan si što ćemo te otarasiti tog gizdelina?
- Sve što Vaše Veličanstvo čini, dobro je učinjeno! - otpovrne kralj Navare.
- U redu, onda, u redu! Prepusti dakle meni da obavim taj posao. Budi bez brige, on zato neće biti lošije obavljen!
- Pouzdaj em se u tom pogledu u vas, Sire! - reče Henrik.
- Samo, u koje vrijeme on obično ide k tvojoj ženi?
- Pa, oko devet sati uveče.
- A kada odlazi od nje?
- Prije nego što dođem ja, jer ga nikada ne nalazim ondje.
- Oko ...?
- Oko jedanaest sati.
- Dobro. Siđi noćas u ponoć, i stvar će biti gotova.
Pošto je srdačno stisnuo Henrikovu ruku i pošto mu je ponovio svoja prijateljska obećanja, Karlo izađe zviždukajući svoj omiljeni lovački napjev.
- Trista mu! - promrmlja Bearnac prateći pogledom Karla - veoma bih se varao ako čitava ta đavolija ne proizilazi opet iz odaja kraljice-majke! Zbilja, ona umije samo izmišljati kako da nas zavadi, moju ženu i mene ... tako zgodan bračni par!
I Henrik se stane smijati onako kako se smijao kada ga nitko nije mogao vidjeti i čuti.
Oko sedam sati uveče istog dana u kome se bijahu zbili svi ti događaji, jedan lijepi mladić, koji se bio upravo netom okupao, skidao je dlake zadovoljno pjevušeći neku malu pjesmicu i šetkajući pred ogledalom u jednoj sobi u Luvru. Pokraj njega je spavao ili, bolje reći, protezao se na postelji jedan drugi mladić.
Jedan je bio naš prijatelj de La Mol, kojim se bijahu tako mnogo bavili tokom dana i kojim su se sada bavili možda još i više, a da to nije ni slutio. A drugi pak je bio njegov drug Kokona,
I doista, sva ta velika oluja bijaše prohujala oko njega, a da nije čuo prasak grmljavine, a da nije vidio bljesak munja. Vrativši se kući oko tri sata ujutro, on je ostao u postelji sve do tri sata poslije podne, napola spavajući, napola sanjareći, gradeći kule na tom pokretnom pijesku koji se zove

budućnost. A onda je ustao, proveo jedan sat u jednom od pomodnih kupatila, otišao da ruča kod gazde La Irijera, a vrativši se u Luvr, dovršavao je svoju toaletu kako bi pošao u svoju uobičajenu posjetu kraljici.
- Dakle, kažeš da si ručao? - upita ga Kokona zijevajući.
- Vjere mi, da! I to sa ogromnim tekom!
- Zašto me nisi poveo sa sobom, sebičnjakoviću?
- Vjere mi, tako si čvrsto spavao, da te nisam htio probuditi. Ali, znaš šta? Sad ćeš večerati umjesto ručka. A prije svega, ne zaboravi od gazde La Irijera zatražiti onog laganog vina iz Anžua, koje mu je stiglo ovih dana.
- Je li dobro?
- Zatraži ga! Samo to ti kažem.
- A ti, kamo ćeš ti?
- Ja? - ponovi de La Mol čudeći se što ga to njegov prijatelj uopće i pita. - Kamo ću? Idem da se poklonim kraljici.
- Gle! - reče Kokona. - U stvari, kad bih otišao da večeram u našu malu kućicu u ulici Kloš- Perse, večerao bih ostatke sinoćnjeg jela, a među njima je i neko alikantsko vino koje je okrepljujuće.
- To bi bilo neoprezno, Hanibale, prijatelju moj, poslije onog što se noćas dogodilo. A uostalom, nisu li nas natjerali da damo časnu riječ da onamo nećemo odlaziti sami? Podaj mi, molim te, moj plašt!
- Vjere mi, to je istina! - reče Kokona. - Bio sam to smetnuo s uma. Ali, gdje je, dođavola, taj tvoj plašt?!... Ah, evo ga!
- Ne, ti mi daješ crni, a ja hoću onaj crveni! Karljica me više voli kad sam u ovome!
- Ah, vjere mi - klikne Kokona pošto je zagledao na sve strane - potraži ga sam! Ja ga ne mogu naći.
- Kako? - reče La Mol. - Ne možeš ga naći? Pa gdje je onda?
- Bit će da si ga prodao!
- A čemu? Imam još šest škuda.
- Ogrni onda moj!
- Eh, da! Žuti plašt na zeleni prsluk I Izgledao bih kao papiga!
- Bogme, ti si odviše izbirljiv! Napravi onda kako ti je s voljom!
U tome trenutku, baš kad je de La Mol, pošto je sve ispreturao, počeo sipati opširne grdnje protiv kradljivaca koji se uvlače sve do u sam Luvr, pojavi se jedan paž vojvode od Alansona sa tim toliko traženim skupocjenim plaštem.
- O! - usklikne de La Mol. - Evo ga napokon!
- Vašeg plašta, gospodine? - reče paž. - Da! Uzvišeni gospodin ga je dao uzeti iz vaše sobe kako bi razbistrio pitanje u vezi jedne oklade koju je bio sklopio o njegovoj boji.
- Oh - reče de La Mol - ja sam ga tražio samo stoga što sam htio izaći. Međutim, ako Njegovo Visočanstvo želi da ga zadrži još...
- Ne, gospodine grofe, to je svršeno!
Paž izađe, a de La Mol prikopča svoj plašt.
- E pa - upita de La Mol - na što si se odlučio?
- Nemam pojma!
- Hoću li te večeras opet zateći ovdje?
- Otkud hoćeš da ti to kažem?!
- Ti ne znaš što ćeš raditi za dva sata?

- Ja znam što ću raditi, ali ne znam što će mi drugi naložiti da radim!
- Vojvotkinja de Never?
- Ne, već vojvoda od Alansona!
- Stvarno! - reče de La Mol. - Od nekog vremena primjećujem da ti ukazuje svu silu prijateljskih osjećanja.
- Eh, dal - potvrdi Kokona.
- Onda je tvoja sreća utemeljena! - nasmije se de La Mol.
- Pih! - dobaci Kokona. - Najmlađi brat!
- Oh! - otpovrne de La Mol, - On toliko žudi za tim da postane najstariji, da će nebo možda učiniti neko čudo njemu u prilog... Ti dakle ne znaš gdje ćeš večeras biti?
- Ne znam.
- Dovraga onda! Ili bolje - doviđenja!
- Taj de La Mol je strašan! - progunđa Kokona - uvijek hoće da mu čovjek kaže gdje će biti! Zar se to može znati? Uostalom, mislim da mi se spava!
I legne natrag u postelju.
Što se pak de La Mola tiče, on je pohrlio prema kraljičinim odajama. Stigavši u onaj nama poznati hodnik, sreo je vojvodu od Alansona.
- Ah, vi ste to, gospodine de La Mole? - reče mu vojvoda.
- Da, uzjvišeni gospodine! - odvrati La Mol smjerno ga pozdravljajući.
- Ta zar izlazite iz Luvra?
- Ne, Visočanstvo! Idem podastrijeti izraze svojeg poštovanja Njezinom Veličanstvu kraljici Navare.
- Oko koliko sati ćete izaći iz njezinih odaja, gospodine de La Mole?
- Ima li uzvišeni gospodin da mi dade neke naloge?
- Ne, zasada nemam, ali ću večeras imati s vama da razgovaram.
- Oko koliko sati?
- Pa, između devet i deset.
- Imat ću čast da se u to vrijeme pojavim kod Vašeg Visočanstva.
- Dobro. Računam na vas.
De La Mol pozdravi i krene dalje.
- Taj vojvoda je ponekad blijed kao kakva lješina! - promrmlja. - To je čudnovato!
A onda pokuca na kraljičina vrata. Žijona, koja je kanda vrebala na njegov dolazak, odvede ga k Margeriti.
Ova je bila zaokupljena jednim poslom koji ju je, kako se činilo, veoma zamarao. Pred njom je ležao jedan papir pun precrtanih mjesta i jedan svezak Izokrata. Ona dade de La Molu znak da je pusti završiti jedno poglavlje. Potom, pošto ga je nakon kratkog vremena dovršila, odbaci svoje pero i pozove mladića da sjedne do nje.
De La Mol je blistao. Još nikad nije bio tako lijep, nikad još tako radostan.
- Grčki! - klikne on bacivši pogled na knjigu - jedan Izokratov govor! Što ste naumili sa njim uraditi? Hm, hm, a papir je na latinskom: »Ad Sarmatiae legatos reginae Margeritae concio«! Znači da ćete tim barbarima održati govor na latinskom?
- Morat ću, bogme - reče Margerita - budući da ne znaju francuski!
- Ali, kako možete sastaviti odgovor prije negoli imate njihovo pozdravno slovo?
- Neka dopadljivija žena no što sam to ja pustila bi vas da vjerujete u sastavak bez prethodne pripreme. Ali, za vas, moj Hijacinte, ja nemam takovih prijevara. Meni je unaprijed dostavljeno

pozdravno slovo, i ja na to sastavljam odgovor.
- Izaslanici, znači, samo što nisu stigli?
- I više od toga; oni su stigli jutros.
- Ali to nitko ne zna?
- Stigli su inkognito. Njihov svečani ulazak utvrđen je za prekosutra, mislim. A uostalom, vidjet ćete da je ono što sam večeras uradila prilično ciceronski! - reče Margerita sa izražajem zadovoljstva koji nije bio lišen sitničave savjesnosti. - Ali, ostavimo se tih ništavnosti!
Razgovarajmo o tome što se vama dogodilo!
- Meni?
- Da, vama!
- Ta, što mi se to dogodilo?
- Eh, možete do mile volje izigravati junaka! Nalazim da ste malko blijedi.
- To je onda otud što sam previše spavao. Ponizno se optužujem stoga!
- De, de, ne izigravajmo razmetljivca! Poznato mi je sve!
- Budite onda tako dobri da me uputite u tok događaja, biseru moj, jer meni nije poznato ništa!
- Hajde, odgovorite mi iskreno! Što je od vas htjela kraljica-majka?
- Kralijca-majka od mene?! Ta zar je imala da govori sa mnom?
- Kako? Vi je niste vidjeli?
- Nisam.
- A kralja Karla?
- Nisam.
- A kralja Navare?
- Nisam.
- Ali vojvodu od Alansona, njega ste vidjeli?
- Da, maločas. Sreo sam ga u hodniku.
- Što vam je rekao?
- Da ima da mi dade neke naloge između devet i deset sati uveče.
- I ništa drugo?
- Ništa drugo!
- To je čudno!
- Ali, napokon, što vam je to čudno, recite?
- Da niste baš ništa čuli.
- Ta što se dogodilo?
- Dogodilo se da ste vi, nažalost, tokom čitavog današnjeg dana visili nad jednom provalijom.
- Ja?!
- Da, vi.
- A u vezi čega?
- Evo čujte. De Mua, zaskočen noćas u spavaonici kralja Navare, kojeg su htjeli uhititi, ubio je trojicu ljudi i umakao je, a da se od njega nije prepoznalo ništa do onog famoznog plašta trešnjeve boje.
- Pa onda?
- E pa onda, taj plašt trešnjeve boje koji je jednom doveo u zabludu mene, doveo je u zabludu i druge; vas su osumnjičili, pa čak i optužili za to trostruko ubistvo. Jutros su vas htjeli uhapsiti, suditi vama tko zna, možda i osuditi vas. Jer, da biste se spasli, vi ne biste bili htjeli reći gdje ste bili, zar ne?

- Reći gdje sam bio! - poviče de La Mol. - Dovesti vas u nezgodan položaj, vas, lijepo moje Veličanstvo! Da, u pravu ste! Bio bih umro pjevajući, kako bih uštedio jednu suzu vašim lijepim očima?
- Avaj, jadni moj plemeniti gospodine! - reče Margerita. - Moje lijepe oči bi itekako bile plakale i
- Ali, na koji način se slegla ta velika oluja?
- Pogodite!
- Otkud da znam!
- Postojao je samo jedan jedini način da se dokaže da niste bili u odajama kralja Navare.
- Koji to?
- Da se kaže gdje ste bili. I onda?
- I onda, ja sam to kazala!
- A kome?
- Svojoj majci.
- A kraljica Katarina ...
- Kraljica Katarina znade da ste moj ljubavnik.
- Oh, gospođo, pošto ste za mene toliko učinili, vi možete od svojeg sluge zahtijevati sve! Oh, zaista, Margerito, to što ste učinili je veliko i lijepo! Oh, Margerto, moj život je posve vaš!
- To se i nadam, jer ja sam ga preotela od onih koji su mi ga htjeli oduzeti! No sada ste spašeni!
- I to po vama! - usklikne mladić - Po mojoj obožavanoj kraljici.
U tome se trenutku začu jedan bučni prasak koji ih natjera da pretrnu. De La Mol se baci unazad sav prožet nekom neodređenom prepašću. Margerita krikne i osta pogleda prikovana za razmrskano okno jednog prozora.
Kroz to okno je netom uletio jedan kamen veličine jajeta, koji se još kotrljao po podu. Tada i de La Mol sa svoje strane ugleda razmrskanu četvorinu i shvati razlog te buke.
- Tko li je taj drznik?! - poviče. I pojuri prema prozoru.
- Trenutak samo! - reče Margerita. - Čini mi se da je o taj kamen nešto pričvršćeno.
- Stvarno. - potvrdi de La Mol. - Reklo bi se da je to nekakav papir.
Margerita poletje prema tom čudnom projektilu i strgne sitni listić koji je poput široke vrpce obavijao kamen po sredini.
Taj papir je podržavao jedan konopac koji je izlazio kroz otvor razbijenog prozora. Margerita razmota papir i stane čitati.
- Nesretnice! - klikne.
I pruži papir de La Molu, blijeda, uspravna i nepomična poput kipa Prepasti.
De La Mol, kojemu se srce steglo uslijed nekog bolnog predosjecaja, pročita ove riječi:
»Gospodina de La Mola čekaju sa dugačkim rapirima u hodniku koji vodi u odaje gospodina vojvode od Alansona. Možda bi više volio da izađe kroz ovaj prozor i da pođe da se pridruži gospodinu de Muau u Mant (Mantes).«
- Eh - upita de La Mol pošto je pročitao - ta zar su ti rapiri duži od mojega?
- Ne, ali ih možda ima deset protiv jednoga!
- A tko je taj prijatelj koji nam šalje to pisamce? - nastavi de La Mol.
Margerita ga ponovo uzme iz mladićevih ruku i upre u njega svoj usplamtjeli pogled.
- To je rukopis kralja Navare! - klikne. - Ako on opominje, onda je opasnost zaista stvarna.
Bježite, La Mole, bježite! Ja vas molim!
- A kako hoćete da bježim? - upita de La Mol.

- Pa kroz ovaj prozor! Zar se ne spominje taj prozor?
- Zapovijedajte, kraljice moja, i ja ću skočiti kroz taj prozor da bih vas poslušao, pa makar se i dvadeset puta smrskao padajući!
- Ta čekajte, ta čekajte - reče Margerita. - Čini mi se da taj konopac podržava neki teret.
- Da vidimo! - reče de La Mol.
I oboje povukoše predmet koji bijaše obješen o taj konopac te sa neizrecivom radošću ugledaše kako se pojavljuje kraj jednih ljestvima iz konjske strune i svile.
- Ah, spašeni ste! - klikne Margerita.
- To je pravo čudo s neba!
- Ne, to je dobročinstvo kralja Navare!
- A ako bi to, naprotiv, bila neka klopka? - upita de La Mol. - Ako bi te ljestve trebalo da puknu pod mojim nogama? Gospođo, niste li danas priznali svoje nježne osjećaje za mene?
Margerita, kojoj je radost bila vratila boju, ponovo smrtno problijedi.
- U pravu ste! - promrmlja. - To je moguće! I pohita prema vratima.
- Kamo ćete? - poviče de La Mol.
- Idem da se sama uvjerim je li istina da čekaju na vas u hodniku.
- Nikada! Nikada! Pa da se njihov gnjev obori na vas!
- Što biste htjeli da učine jednoj francuskoj kraljevskoj princezi? Kao kći i žena kraljevske krvi ja sam dvostruko nepovrediva!
Kraljica je te riječi izgovorila sa tolikim dostojanstvom, te de La Mol shvati da ona doista ništa ne stavlja na kocku i da je mora pustiti da postupa po svojem nahođenju.
Margerita stavi de La Mola pod Žijoninu pasku, prepuštajući njegovoj oštroumnosti da, već prema tome što će se dogoditi, pobjegne ili čeka na njezin povratak. A sama se uputi u hodnik koji je jednim svojim ogrankom vodio u biblioteku kao i u nekoliko salona za primanje, a koji je na drugom kraju čitave svoje dužine graničio s odajama kralja i kraljice-majke, kao i sa onim malim skrivenim stubištem koje je vodilo gore U odaje vojvode od Alansona i u Henrikove odaje.
Ma da je bilo jedva devet sati uveče, sva svjetla bijahu pogašena i hodnik se, izuzev laganog odsjeva koji je dolazio iz ogranka, nalazio u posvemašnjem mraku. Kraljica Navare je napredovala čvrstim korakom. Međutim, kada je dospjela jedva do trećine hodnika, začuje kao neko šuškanje tihih glasova, a brižnost kojom je netko nastojao da te glasove priguši pridavala im je nešto tajanstveno i zastrašujuće. No to šuškanje gotovo smjesta presta kao da ga je ušutkala neka vrhovna zapovjed i sve utone u mrak jer se i onaj odsjaj, ma koliko da je bio slab. kanda još i smanjio.
Margerita nastavi svojim putem, stupajući ravno prema opasnosti koja ju je, ukoliko je postojala, ondje čekala. Bila je naizgled mirna, ma da su njezine zgrčene ruke ukazivale na silnu živčanu napetost. Postepeno kako se približavala, ta se tišina udvostručavala, a jedna sjenka nalik na sjenu neke ruke zaklanjala je drhtavo i nestalno svjetlo.
Iznenada, kada je stigla na račvanje hodnika, jedan čovjek stupi dva koraka naprijed, otkrije svjećnjak od pozlaćena srebra koji baci svjetlost na njega i vikne:
- Evo ga!
Margerita se nađe licem u lice sa svojim bratom Karlom. Iza njega je stajao vojvoda od Alansona sa svilenom uzicom u ruci. U pozadini, u mraku, nazirale su se dvije sjene, stojeći jedna pokraj druge, od kojih nije dolazila nikakva druga svjetlost do odbljeska koji se odbijao od njihovih golih mačeva što su ih držale u rukama.
Margerita obuhvati čitavu tu sliku jednim kratkim pogledom. Uloživši krajnji napor nasmiješi se Karlu i odgovori:

- Htjeli ste reći »Evo je!«, Sire?
Karlo ustukne korak natrag. Svi ostali ostadoše nepomični.
- Ti, Margo? - reče. - A kamo ideš u ova doba?
- U ovo doba? - upita Margerita. - Ta zar je tako kasno?
- Pitam kamo ideš!
- Da potražim jednu knjigu Ciceronovih govora koju mislim da sam ostavila kod naše majke.
- Ovako bez svjetla?
- Mislila sam da je hodnik osvijetljen.
- A dolaziš iz svojih odaja?
- Da.
- A što to radiš večeras?
- Pripremam svoj svečani govor poljskim izaslanicima. Ne održava li se sutra vijeće, i nije li dogovoreno da će svatko podnijeti svoj govor Vašem Veličanstvu?
- A nemaš li nekog tko ti pomaže u tom poslu? Margerita skupi sve svoje snage.
- Da, brate! - reče. - Gospodina de La Mola... On je veoma učen.
- Toliko učen - upadne vojvoda od Alansona - da sam ga zamolio, kada bude završio sa vama, sestro, da dođe k meni kako bi me posavjetovao... mene koji nisam tako potkovan kao vi I
- I vi ste čekali na njega? - upita Margerita najprirodnijim tonom.
- Da! - odgovori d'Alanson nestrpljivo.
- Ako je tako - dobaci Margerita - ja ću vam ga poslati, brate, jer mi smo završili.
- A vaša knjiga?
- Poslat ću Žijonu po nju. Dvojica braće izmijeniše jedan znak.
- Idite! - reče Karlo. - A mi ćemo nastaviti svoju ophodnju.
- Svoju ophodnju? - upita Margerita, - Ta što to tražite?
- Malog crvenog čovječuljka? - odgovori Karlo. - Zar ne znate da postoji jedan mali crveni čovječuljak koji se pojavljuje u starom Luvru? Moj brat d'Alanson tvrdi da ga je vidio, i mi ga vrebamo.
- Dobar vam lov! - dobaci Margerita.
I povuče se. Bacivši zatim još jedan pogled unatrag, ugleda na zidu hodnika četiri sjene kako se skupljaju i kako očito vijećaju.
U tren oka ona se nađe kod vratiju svojih odaja.
- Otvori, Žijono! - reče. Žijona posluša.
Margerita pohita u svoje odaje i zatekne de La Mola kako je čeka miran i odlučan, ali sa mačem u ruci.
- Bježite! - reče ona. - Bježite ne gubeći ni sekunde? Oni čekaju na vas u hodniku da bi vas mučki ubili!
- Vi to naređujete? - upita de La Mol.
- Ja to hoću! Treba da se rastanemo kako bismo se opet ponovo našli!
Za vrijeme Margeritinog izleta de La Mol bijaše pričvrstio ljestve za prozorsku dasku te sada zakorakne na nju. Međutim, prije negoli je stavio nogu na prvu prečku Ijestava, on nježno poljubi kraljičinu ruku.
- Ako su te ljestve neka klopka, i ako bih umro za vas, Margerito, sjetite se svojeg obećanja!
- To nije obećanje, La Mole, to je zakletva! Ništa se ne bojte! Zbogom! Ohrabren, de La Mol više sklizne nego što se spustio niz ljestve.
Istoga časa netko pokuca na vrata.

Margerita isprati pogledom de La Mola u njegovom pogibeljnom pothvatu te se odvrati od prozora tek u trenutku kada se uvjerila da su se jegove noge dotakle tla.
- Gospođo! - vikne Žijona. - Gospođo!
- Da? - upita Margerita.
- Kralj lupa na vrata!
- Otvorite mu!
Žijona posluša. Četiri princa, bez sumnje izgubivši strpljenje da čekaju, stajala su na pragu.
Karlo uniđe.
Sa smiješkom na usnama Margerita pođe svojem bratu ususret. Kralj baci hitar pogled oko sebe.
- Što to tražite, brate? - upita Margerita.
- Pa - odgovori Karlo - tražim ... tražim ... eh, sunce mu žarko, tražim gospodina de La Mola!
- Gospodina de La Mola?
- Da! Gdje je?
Margerita uzme svojeg brata za ruku i odvede ga k prozoru.
Upravo u tom trenutku dvojica muškaraca udaljavala su se najbržim galopom na svojim konjima.
Stigavši do drvenog tornja, jedan od njih skine svoju ešarpu te u znak posljednjeg pozdrava pusti bijeli saten zalepršati kroz noć. Ta dvojica bijahu de La Mol i Orton.
Margerita pokaza Karlu prstom tu dvojicu.
- E pa - upita kralj - šta znači ovo?
- Ovo znači - otpovrne Margerita - da gospodin vojvoda od Alansona može staviti svoju uzicu natrag u svoj džep, i da gospoda d'Anžu i de Giz mogu vratiti svoje mačeve u korice, budući da gospodin de La Mol noćas više neće proći hodnikom!

9.

ATREJEVCI


Od svojeg povratka u Pariz, Henrik d'Anžu još nije bio neometano vidio svoju majku Katarinu, kojoj je on, kao što svatko znade, bio najmiliji sin.
Za njega to nije bilo isprazno udovoljenje etikeciji, ni tegobno izvršavanje ceremonijala, već ispunjavanje jedne dužnosti koja je bila veoma draga tome sinu koji je, ako već svoju majku nije volio, bio barem siguran da ga ona nježno voli.
I doista, Katarina je stvarno najviše voljela ovoga sina, bilo zbog njegove poletne neustrašivosti, bilo zbog njegove ljepote, jer u Katarini osim materinstva bijaše i ženskog nagona, bilo pak, napokon, stoga što je, prema nekim zlobnim prepričavanjima, Henrik d' Anžu, podsjećao Firentinku na izvjesna sretna razdoblja tajanstvenih ljubavnih veza.
Jedino je Katarina znala za povratak vojvode d'Anžua u Pariz, povratak koji je bio nepoznat i Karlu IX da ga slučaj nije doveo pred palaču Konde u istom trenutku kad je njegov brat odanle izlazio. Karlo ga je očekivao tek sutradan, a Henrik d'Anžu se nadao sakriti od njega svoja dva podviga koji bijahu njegov povratak ubrzali za jedan dan, to jest svoju posjetu lijepoj Mariji de Klev (Cleves), princezi de Konde, i svoj razgovor sa poljskim poslanicima.
Upravo u ovom potonjem koraku, o čijim je namjerama Karlo bio u neizvjesnosti, valjalo je da se vojvoda d'Anžu objasni sa svojom majkom. A čitalac koji je, baš kao i kralj Navare, bio glede tog koraka u zabludi, moći će se okoristiti tim objašnjavanjem.
Kada je taj tako dugo očekivani vojvoda od Anžua ušao k svojoj majci, Katarina, obično tako hladna, tako odmjerena, Katarina, koja poslije odlaska svojega sina-ljubimca bijaše poljubila sa izljevom osjećajnosti jedio Kolinjija koji je trebao sutradan da bude mučki umoren, raskrili svoje ruke svojem ljubljenom djetetu i pritisne ga na svoje grudi u jednom naletu materinskog osjećanja koji se kao nekim čudom još mogao zateći u tom otvrdlom srcu.
A onda se odmakne od njega, zagleda se u nj pa ga zatim stane ponovo ljubiti.
- Ah, gospođo - reče joj on - kad mi je nebo pružilo to zadovoljstvo da mogu svoju majku zagrliti bez svjedoka, utješite najnesretnijeg čovjeka na svijetu!
- Oh, bože moj, drago moje dijete! - usklikne Katarina - ta što vam se dogodilo?
- Ništa što već ne biste znali, majko. Zaljubljen sam, voljen sam. Međutim, upravo ta ljubav mi stvara moju nesreću!
- Rastumačite mi to, sine moj! - reče Katarina.
- E pa, majko ... ti izlaslanici, taj odlazak ...

- Da! - reče Katarina - ti izaslanici su došli, taj odlazak je prešan...
- Nije on prešan, majko, ali će ga pospješiti moj brat. On me mrzi! Ja ga zasjenjujem, i on me se želi otarasiti.
Katarina se osmijehne.
- Pružajući vam jedno prijestolje, ubogi nesretni okrunjeniče!
- Oh, svejedno, majko! - nastavi Henrik tjeskobno. - Ja ne želim otići! Ja, jedan francuski kraljević, odgojen u profinjenostima uglađenih običaja, blizu najbolje majke, voljen od jedne od najčarobnijih žena na svijetu, da pođem onamo, u one snježne smetove, na kraju svijeta, pa da polagano umirem među onom nezgrapnom čeljadi koja se opija od jutra do mraka i koja ocjenjuje sposobnosti svojeg kralja onako kako se ocjenjuje neko bure, prema količini što može u njega stati! Ne, majko, ja neću otići! Ja bih od toga umro!
- De, Henriče - reče Katarina stišćući obje ruke svojeg sina - de, zar je to onaj pravi razlog? Henrik obori oči kao da se ne usuđuje čak ni samoj svojoj majci priznati što mu se zbiva u srcu.
- Nema li tu još i neki drugi, manje romantičan, razboritiji, više političan? - upita Katarina.
- Majko, nije moja krivnja ako mi se ta misao zadržala u duhu i ako tu možda zauzima više mjesta no što bi smjela zauzimati. Ali, niste li mi i sami rekli da horoskop sačinjen pri rođenju mojeg brata Karla... da ga osuđuje na ranu smrt?
- Da! - odgovori Katarina. - Međutim, horoskopi mogu i lagati, sine moj. I sama sam trenutno prinuđena nadati se da svi horoskopi nisu istiniti.
- Ali, napokon, zar to njegov horoskop nije kazivao?
- Njegov horoskop govorio je o četvrtini stoljeća. Međutim, nije rečeno važi li to za njegov život ili za njegovu vladavinu.
- Pa lijepo, majko. Učinite da ostanem! Mojem bratu je gotovo dvadeset i četiri godine. Unutar godinu dana pitanje će biti raščišćeno.
Katarina duboko porazmisli.
- Da, sigurno! - reče. - Bilo bi bolje kad bi se moglo udesiti ovako.
- Oh, prosudite i sami, majko! - poviče Henrik. - Kojeg li očaja za mene kad bi mi se dogodilo da sam zamijenio francusku krunu za poljsku! I da se onda tamo izjedam mišlju da sam mogao vladati u Luvru, posred tog elegantnog i prosvijećenog dvora, pokraj najbolje majke na svijetu, čiji bi mi savjeti bili uštjedeli polovinu posla i napora, i koja bi, navikla da zajedno sa mojim ocem ponese jedan dio državničkog tereta, bila voljna da ga ponovo ponese zajedno sa mnom! Ah, majko moja, ja bih bio postao veliki kralj!
- Hajde, hajde, drago dijete? - reče Katarina kojoj je ta budućnost također odvajkada bila najslađa nada. - Hajde, nemojte očajavati! Zar niste i sa svoje strane razmišljali o nekom načinu kako da se udesi ta stvar?
- Oh, svakako, da! A upravo radi toga sam se najviše i vratio dva ili tri dana ranije nego što su me očekivali, puštajući svojeg brata Karla u uvjerenju da je to bilo zbog gospođe de Konde. Poslije toga sam pošao ususret Lasku, najvažnijem među izaslanicima, udesio da me prepozna i učinio prilikom tog prvog viđenja sve što je bilo moguće da bih se prikazao mrskim, a nadam se da sam u tome i uspio.
- Oh, drago moje dijete - reče Katarina - to je rđavo! Trebalo bi da vam je dobrobit Francuske preča od svih sitnih osjećaja odbojnosti!
- Majko, zar dobrobit Francuske zahtijeva, u slučaju da mojeg brata zadesi nesreća, da zavlada vojvoda od Alansona ili kralj Navare?

- Oh, kralj Navare! Nikada! nikada! - promrsi Katarina, a uznemirenost prekrije njezino čelo onim oblakom zabrinutosti koji bi se njime rasprostirao svaki puta kad bi iskrslo ovo pitanje.
- Vjere mi - nastavi Henrik - ni moj brat d'Alanson ne vrijedi nimalo više i ne voli vas nimalo više!
- Uostalom - upita Katarina - a što je rekao Lasko?
- Lasko je i sam oklijevao kad sam ga požurivao da zatraži audijenciju. Oh, kad bi mogao pisati u Poljsku, ukinuti taj izbor!
- To je ludost, sine moj! Ludost! Ono što je posvetio državni sabor, to je sveto!
- Ali, napokon, majko, zar ne bismo mogli navesti te Poljake da umjesto mene prihvate mojeg brata?
- To je, ako ne nemoguće, a ono u najmanju ruku veoma teško! - odgovori Katarina.
- Svejedno! Pokušajte, nastojte, razgovarajte sa kraljem, majko! Prebacite sve na moju ljubav prema gospođi de Konde... recite da sam od toga poludio, da zbog toga gubim razum! On me je upravo i vidio da izlazim iz prinčeve palače sa de Gizom koji mi u tome čini sve usluge dobra prijatelja.
- Da, da bi napravio Ligu! Vi to ne vidite, ali ja to vidim!
- Kako da ne, majko, kako da ne! Ali, u međuvremenu se njime koristim. Eh, nije li za nas sreća kad nam netko služi služeći se nama?
- A što je rekao kralj kad vas je sreo?
- Izgleda da je povjerovao ono u što sam ga uvjeravao, to jest da me je jedino ljubav dovela u Pariz.
- A nije li zatražio da mu položite račun o preostalom dijelu noći?
- Tako je, majko. Međutim, ja sam bio na večeri kod Nantujea, gdje sam upriličio strahovit skandal, kako bi se o tom skandalu proširile glasine, i kako kralj ne bi posumnjao u činjenicu da sam bio ondje.
- Znači da mu je vaša posjeta Lasku nepoznata?
- Apsolutno,
- U redu. Utoliko bolje! Pokušat ću dakle da razgovaram sa njim za vas, drago dijete. Međutim, i sami znate, na tu oporu prirodu nemam nikakvog stvarnog utjecaja!
- On, majko, majko, koje li sreće kad bih ostao ovdje! Koliko bih vas volio još više nego što vas već volim, kad bi to bilo moguće!
- Ako ostanete ovdje, ponovo će vas poslati u rat.
- Oh, nije važno, ukoliko samo ne moram napustiti Francusku!
- Još ćete i poginuti!
- Majko, čovjek ne umire od zadatih udaraca! Čovjek umire od boli, od čamotinje... Ali, Karlo mi neće dozvoliti da ostanem. On me mrzi!
- On je ljubomoran na vas, moj lijepi pobjednice! To je neosporno. Zašto ste, uostalom, tako odvažni i tako sretni? Zašto ste sa nepunih dvadeset godina već dobili bitke poput Aleksandra i Cezara? Ali, u međuvremenu, ne otkrivajte se nikome, hinite da ste se predali svojoj sudbini, udvoravajte se kralju. Upravo danas svi se sastaju na tajno vijećanje, da bi se pročitali i pretresli govori koji će biti održani prilikom ceremonije. Izigravajte kralja Poljske, a meni prepustite brigu za ostalo... Što sam ono još htjela pitati... a vaš sinoćnji pohod?
- Nije uspio, majko. Udvarač je bio upozoren i umaknuo je kroz prozor.
- Najposlije, - reče Katarina - jednog ću dana saznati tko je taj zloduh koji tako ometa sve moje planove! A dotle, ja to naslućujem i... jao njemu!

- Dakle, majko? - upita vojvoda od Anžua.
- Pustite mene da vodim tu stvar!
Ona ga nježno poljubi u oba oka i izgura ga iz svojeg kabineta. Uskoro dođoše u odaje kraljice-majke prinčevi njezine kuće.
Karlo je bio dobro raspoložen, jer ga je smioni nastup njegove sestre više uveselio negoli uzrujao. On inače nije bio kivan na de La Mola, a vrebao je na njega u hodniku sa ponešto žara samo s toga što je to predstavljalo neku vrst lovačke čeke.
D'Alanson je, naprotiv, bio veoma zabrinut. Odbojnost koju je oduvijek osjećao protiv de La Mola pretvorila se u mržnju onog trenutka kada je saznao da njegova sestra voli de La Mola.
Margerita je bila zamišljena, a u isti mah je držala otvorene oči. Valjalo joj je sjećati se i istodobno bdjeti.
Poljski izaslanici bili su poslali tekstove svečanih govora koje je trebalo da održe.
Margerita, kojoj više nisu spominjali sinoćnju scenu kao da ta scena nije ni postojala, pročita te govore, a svatko, izuzev Karla, pretrese ono što će odgovoriti. Karlo pusti Margeritu da odgovori po svojem nahođenju, a kod Alansona se pokaza veoma težak pri izboru izraza. Pri pretresanju govora Henrika d'Anžua, međutim, ispolji i više od zlonamjernosti; bio je sav pomaman da ispravlja i ponovo sastavlja.
Ova sjednica, ma da još nije dovela ni do kakvog ispada, teško je zatrovala duhove.
Henrik d'Anžu, koji je morao malone sasvim iznova sastaviti svoj govor, izađe da bi se dao na tu dužnost.
Margerita, - koja nije dobila nikakvih vijesti od kralja Navare sve od onih posljednjih što joj bijahu dostavljene na štetu okana njezina prozora, vrati se u svoje odaje u nadi da će se on tamo pojaviti.
D'Alanson, koji je pročitao kolebanje u očima svojeg brata d'Anžua i uhvatio jedan značajan pogled uzajamnog sporazumijevanja između ovoga i njihove majke, povuče se kako bi razmišljao o toj stvari koju je smatrao jednom spletkom u nastajanju.
Karlo, napokon, bio je upravo na tome da prijeđe u svoju kovaćnicu kako bi dovršio jedno lovačko koplje koje je sam izrađivao, kadli ga zaustavi Katarina.
Naslućujući da će kod svoje majke naići na neko protivljenje svojoj volji, Karlo zasta i netremice se zagleda u nju.
- Pa lijepo, - upita - što još imamo?
- Imamo da izmijenimo još riječ-dvije, Sire. Bili smo tu riječ-dvije smetnuli s uma, međutim, to je prilično važno. Koji ćemo dan odrediti za javnu sjednicu?
- Ah, to je istina! - reče kralj ponovo sjedajući. - Porazgovorimo o tome, majko! E pa, za kada vam je s voljom da odredimo taj dan?
- Ja sam mislila - odgovori Katarina - da upravo u šutnji Vašeg Veličanstva, u tom prividnom zaboravljanju ima neka dublja proračunanost.
- Ne! - reče Karlo. - A zašto, majko?
- Zato - odgovori veoma blago Katarina - jer mi se čini, sine moj, da ne bi valjalo da Poljaci vide kako smo se sa tolikom lakomošću ustrčali za tom krunom!
- Naprotiv, majko! - reče Karlo. - Baš oni su se požurili i došli u ubrzanim marševima iz Varšave ovamo! Čast za čast, učtivost za učtivost!
- Vaše Veličanstvo može biti u pravu s jednog gledišta, kao što pak u nekom drugom ja mogu da ne budem u krivu... Dakle, vaše je mišljenje da valja požuriti sa javnom sjednicom?
- Vjere mi, da, majko! Zar to možda nekim slučajem nije i vaše mišljenje?

- Poznato vam je da nemam mišljenja do onih koja mogu pridonijeti vašoj slavi. Ja ću vam dakle reći da se plašim, ukoliko se budete toliko žurili, da vas ne optuže da se žurite iskoristiti tu priliku koja vam se pruža kako biste kraljevsku kuću Francuske odteretili obaveza što joj ih nameće vaš brat, no koje on svakako uzvraća slavom i odanošću.
- Majko, - reče Karlo - ja ću svojeg brata pri njegovom odlasku iz Francuske tako bogato obdariti da se nitko neće usuditi čak ni pomisliti ono što se plašite da će govorkati.
- No, - dobaci Katarina - predajem se, budući da imate tako dobar odgovor na svaku moju primjedbu... Međutim, da biste dočekali i primili tu ratničku čeljad koja ocjenjuje moć država po vanjskim znakovima, potrebno vam je da pokažete znatnu količinu četa, a ne vjerujem da u području Il-de-Frans-a (Ile-de-France) ima dovoljno skupljene vojske.
- Izvinite, majko, ali ja sam predvidio taj događaj, pa sam se pripremio. Pozvao sam dva bataljona iz Normandije i jedan iz Gijene (Guvenne). Jučer je iz Bretanje stigla moja četa strijelaca. Tokom dana naći će se u Parizu laka konjica koja je bila raštrkana po Tureni (Touraine). I tako, dok se vjeruje da raspolažem sa jedva četiri regimente, ja imam dvadeset hiljada momaka spremnih da se pojave.
- Hm, hm? - primijeti iznenađeno Katarina. - Onda vam nedostaje samo još jedno, ali i to ćemo pribaviti.
- Što to?
- Novaca. Mislim da njime niste baš prekomjerno opskrbljeni!
- Naprotiv, gospođo, naprotiv! - klikne Karlo IX. - Imam u Bastilji milijun i četiri stotine hiljada škuda. Moja osobna štednja donijela mi je ovih prošlih dana osam stotina hiljada škuda koje sam zakopao u svojim podrumima u Luvru. A u slučaju krajnje nužde, Nantuje mi drži na raspoloženju još tri stotine hiljada škuda.
Katarina pretrnu. Jer, ona je Karla dotada poznavala kao silovitog i žestokog, ali nikada kao obazrivog i promišljenog.
- Gle! - dobaci ona - Vaše Veličanstvo misli na sve! To je divno! A koliko se krojači, vezilje i draguljari budu iole požurili, Vaše će Veličanstvo biti u stanju da održi svečano zasjedanje u roku od nepunih šest tjedana.
- Šest tjedana! - poviče Karlo. - Majko, krojači, vezilje i draguljari rade već od dana kada smo saznali za imenovanje mojeg brata. Za silu sve bi moglo biti spremno već i za danas. Ali, da idemo na sigurno, sve će biti spremno za tri ili četiri dana.
- Oh! - promrmlja Katarina. - Vi se žurite još i više no što sam mislila, Sire!
- Čast za čast! Ta rekao sam vam!
- Dobro. Vama, znači, laska baš ta čast koja se ukazuje kraljevskoj kući Francuske, zar ne?
- Svakako!
- I vaša je najveća želja da na prijestolu Poljske vidite jednog francuskog kraljevića?
- To je istina.
- Prema tome, vas zaokuplja baš sama ta činjenica, ta stvar kao takova, pa ma koji da tamo vlada...
- Nipošto, nipošto, majko! Dođavola, ostanimo pri ovome na čemu jesmo! Poljaci su dobro izabrali! Ta čeljad je vješta i čvrsta. Kao ratnička nacija, kao narod vojnika, oni za vladara uzimaju jednog vojničkog zapovjednika. Prokletstvo, pa to je logično! D'Anžu će se prihvatiti njihovih poslova: heroj od Žarnajca i Monkontura pristajat će im kao saliven!... Ta koga biste htjeli da im pošaljem? D'Alansona? Jednog kukavicu? To bi im pružilo lijepe predodžbe o porodici Valoa!...
D'Alanson! On bi pobjegao pri prvoj kugli koja bi mu prozviždala kraj ušiju! A Henrik d'Anžu, on je

ratnik, dobar, vazda sa mačem u šaci, vazda kroči naprijed, pješke ili na konju! Smion! Bode, tuče, siječe, ubija! Aj, ljudina je taj moj brat d'Anžu, junak koji će ih nagoniti da se tuku od jutra do mraka, od prvog do posljednjeg dana u godini! On ne pije mnogo, to je istina. Ali, on će ih natjerati da ubijaju hladnokrvno, eto, to je! On će tamo biti u svojem elementu, taj dragi Henrik! Naprijed, naprijed! Na bojište! Bravo, trubači i bubnjari! Živio kralj! Živio pobjednik! Živio vojskovođa!
Proglašavat će ga imperatorom tri puta na godinu! Bit će to divno za kraljevsku kuću Francuske i za čast porodice Valoa!... Možda će i poginuti, ali... strijela mu božja!... bit će to veličanstvena smrt!
Katarina se strese, a iz očiju joj sijevne munja.
- Samo recite da želite udaljiti Henrika d'Anžua! - vikne ona - samo recite da ne volite svojeg brata!
- Ha, ha, ha! - prasne Karlo u nervozan smijeh. - Vi ste se domislili tome da ga želim udaljiti?!
Vi ste se domislili tome da ga ne volim?! Pa sve da je tome tako? Pa onda? Da volim svojeg brata? A zašto bi trebalo da ga volim? Ha, ha, ha! Zar mi se želite narugati? - Postepeno kako je govorio, njegovi su obrazi poprimali neko grozničavo rumenilo. - Zar on možda voli mene? Zar me možda volite vi? Zar, osim mojih pasa, Marije Tuše i moje dojkinje, postoji itko tko me je ikada volio? Ne, ne, ja ne volim svojeg brata! Ja volim samo sebe, čujete li? A ja ne priječim svojem bratu da u tom pogledu postupa jednako kao i ja!
- Sire, - upadne Katarina razžestivši se sad i sama - budući da mi otkrivate svoje srce, treba da vam i ja otvorim svoje. Vi postupate kao slab kralj, kao nesmotren vladar. Vi udaljavate svojeg drugog brata, prirodnu podršku prijestola, brata koji je u svakom pogledu dostojan da vas naslijedi ako bi vas zadesila nesreća, i prepuštate za taj slučaj svoju krunu posvemašnjem rasulu. Jer, kao što ste i sami rekli, d'Alanson je mlad, nesposoban, slab, i više no slab... kukavica! A za njim se diže Bearnac, čujete li?
- Eh, do sto paklenih vragova! - poviče Karlo. - Što me se tiče ono što će se dogoditi kad mene više ne bude! Za mojim bratom se diže Bearnac, kažete? Sunce mu žarko, utoliko je bolje!... Rekao sam da ne volim nikoga... Zabunio sam se! Ja volim mojeg Henrika! Da, ja ga volim, tog dobrog Henrika! On ima izražaj otvorenosti i toplu ruku, dok oko sebe vidim samo prijetvorne oči i dotičem samo ledene ruke. On nije kadar da počini prema meni izdaju, na to bih se zakleo! A uostalom, ja sam mu dužan jednu odštetu: otrovali su mu majku, tom nevoljnom dječaku! I to čeljad iz moje porodice, po onome što sam čuo ... A osim toga, ja se osjećam dobro. A ako bih obolio, ja bih ga pozvao, ja ne bih htio da me napusti i ne bih uzimao ništa osim onoga što bi mi dolazilo iz njegove ruke, a kad bih umro, učinio bih ga kraljem Francuske i Navare... I, tako mi božje brade, umjesto da se od srca smije prilikom moje smrti, kako bi to učinila moja braća, on bi zaplakao, ili bi bar izigravao da plače!
Da je pred Katarinine noge udarila munja, to bi je bilo manje užasnulo negoli ove riječi. Ona osta zgromljena, zagledavši se u Karla divljim pogledom. A onda najposlije, nakon nekoliko sekunda krikne:
- Henrik Navarski! Henrik Navarski da bude kralj Francuske na štetu moje djece! On, sveta bogorodice! No, vidjet ćemo! Zbog toga ste dakle naumili udaljiti mojeg sina...?!
- Vašeg sina... A ja, što sam ja? Sin vučice, poput Romula?! - poviče Karlo tresući se od gnjeva, dok su mu se oči krijesile kao da s i se mjestimično zapalile. - Vaš sin... u pravu ste! Kralj Francuske nije vaš sin, kralj Francuske nema braće, kralj Francuske nema majke ... Kralj Francuske ima samo podanike. Kralju Francuske nije potrebno da ima osjećaje, on ima prohtjeve. On će se odreći toga da ga vole, ali on hoće da mu se pokoravaju!
- Sire, rđavo ste protumačili moje riječi! Nazvala sam svojim sinom onoga koji će od mene otići Ja ga u ovom času volim najviše, jer se u ovom času za njega najviše bojim da ću ga izgubiti. Zar je

to zločin za jednu majku ako želi da je njezino dijete ne napusti?
- A ja vam kažem da će otići od vas, ja vam kažem da će napustiti Francusku, da će otići u Poljsku, i to u roku od tri dana! A ako kažete još samo jednu jedinu riječ, otići će već sutra! A ako ne prignete čelo, ako ne prigušite prijetnju u svojim očima, ja ću ga večeras zadaviti kao što ste sinoć htjeli da se zadavi ljubavnik vaše kćeri! Samo, on mi neće izmaći kao što nam je izmakao La Mol!
Pod tom prvom prijetnjom Katarina je prignula čelo. Međutim, ona ga gotovo smjesta opet pridigne.
- Oh, jadno dijete! - klikne ona. - Tvoj te brat hoće umoriti! Pa dobro! Budi bez brige, tvoja će te majka štititi!
- Aj! Vi mi prkosite! - vikne Karlo. - Pa lijepo! Tako mi krvi Kristove, on će umrijeti, ne večeras, ne odmah, već sada, ovog istog trena! Aj! Oružje amo! Bodež! Nož! Aj!
Pošto se uzalud zagledavao oko sebe kako bi našao ono što je tražio, Karlo uoči maleni bodež što ga je njegova majka nosila za svojim pojasom. On se baci na nj, istrgne ga iz njegova srebrom ukrašenog šagrinskog toka i pojuri iz sobe da udari na Henrika d'Anžua ma gdje ga bude našao.
Međutim, kad je stigao u predvorje, njegove snage, prenadražene i preko ljudske moći, iznenada ga napustiše. On zabaci ruke, ispusti šiljato oružje koje se zabode u parket, krikne bolno, klone sam u sebe i skotrlja se na pod.
Istovremeno mu iz ustiju i nosa šikne obilata krv.
- Isuse! - zahropta. - Ubili su me! Upomoć! Upomoć!
Katarina koja je bila pošla za njim, vidje kako se srušio, časkom se zagleda u nj, neosjetljiva i nepomična. A onda se prenu, ne uslijed materinje ljubavi, već uslijed težine položaja, otvori vrata i vikne:
- Kralju nije dobro! Upomoć! Upomoć!
Na taj krik čitavo se mnoštvo slugu, časnika i dvorjana ustrča oko mladog kralja. No prije svih njih bijaše pritrčala jedna žena, razmaknula gledaoce i pridigla Karla koji je bio blijed poput mrtvaca.
- Ubili su me, dojkinjo, ubili su me! - promrmlja kralj sav okupan u znoju i krvi.
- Ubijaju te, mali moj Karlo! - vikne dobra žena prelazeći preko svih tih lica pogledom od kojeg uzmaknuše svi, pa čak i sama Katarina. - A tko je taj koji te ubija?
Karlo ispusti slab uzdah i onesvijesti se dokraja.
- Ah! - reče ljekar Ambroaz Pare po koga su bili smjesta poslali. - Ah! Kralj je, eto, veoma teško bolestan!
»No, sada će, milom ili silom, morati odobriti odgodu!« reče u sebi neumoljiva Katarina.
I napusti kralja da bi otišla k svojem drugom sinu koji je u molitvenoj odaji tjeskobho očekivao ishod ovog za njega tako značajnog razgovora.

10.

HOROSKOP


Izašavši iz molitvene odaje gdje je obavijestila Henrika d'Anžua o svemu što se bijaše dogodilo, Katarina zatekne u svojoj sobi Renea.
Od one posjete što mu je kraljica-majka bijaše učinila u njegovoj kućici na mostu Sen-Mišel, ovo je bilo prvi puta što su se ona i astrolog ponovo vidjeli. Sinoćnje večeri mu je kraljica bila pisala, a Rene joj je sada osobno donio odgovor na to pisamce.
- Dakle? - upita ga kraljica - jeste li ga vidjeli?
- Jesam.
- Kako mu je?
- Prije bi se reklo bolje nego lošije.
- A može li govoriti?
- Ne! Mač mu je probio larinks.
- Rekla sam vam da ga u tom slučaju natjerate da se izrazi pismeno.
- Pokušao sam. On je i sam sakupio sve svoje snage. Međutim, njegova je ruka mogla zacrtati semo dva gotovo nečitljiva slova, a onda se onesvijestio. Otvorila mu se vratna žila, a krv koju je izgubio odnijela mu je sve njegove snage.
- Jeste li vidjeli ta slova?
- Evo ih!
Rene izvadi iz svojeg džepa jedan papir i pruži ga Katarini koja ga žurno rastvori.
- »M« i »O« ... - promrmlja - da to nije baš upravo taj La Mol, i da sva ta Margeritina komedija možda nije samo sredstvo da se odvrate sumnje?
- Gospođo, - reče Rene - ako bih se smio usuditi da izrazim svoje mišljenje u jednoj stvari u kojoj Vaše Veličanstvo oklijeva da stvori svoje, ja bih rekao da vjerujem da je gospodin de La Mol odviše zaljubljen a da bi se ozbiljno bavio politikom.
- Mislite?
- Da. A prije svega odviše zaljubljen u kraljicu Navare a da bi odano služio kralju. Jer, nema istinske ljubavi bez ljubomore!
- Vi dakle vjerujete da je on dokraja zaljubljen?
- U to sam siguran.
- Da se možda nije utekao vama?
- Jeste!

- I zatražio je od vas neki napitak, neki ljubavni eliksir?
- Nije. Zadovoljili smo se figuricom od voska.
- Probodenom u srce?
- Probodenom u srce.
- I ta figurica još postoji?
- Da.
- Ona je kod vas?
- Da, ona je kod mene.
- Bilo bi čudno - reče Katarina - kad bi ti kabalistični postupci stvarno imali onaj učinak što im ga pripisuju!
- Vaše je Veličanstvo više od mene u stanju da to prosudi.
- Voli li kraljica Navare gospodina de La Mola?
- On ga voli do te mjere da se zbog njega upropaštava. Jučer ga je spasila od smrti stavljajući na kocku svoju čast i svoj život. Vi to vidite, gospođo, a ipak još sumnjate!
- U što?
- U znanost!
- To je stoga što me je i znanost izdala! - reče Katarina zapiljivši svoj pogled u Renea koji ga izvrsno podnese.
- A kojom prilikom? - upita Rene.
- Oh, dobro znate što hoću da kažem... osim, naravno, ukoliko je to možda bio znanstvenik, a ne znanost!
- Ne znam što želite reći, gospođo! - odgovori Firentinac.
- Rene, zar su vaši mioimirisi izgubili svoju moć?
- Ne, gospođo, ukoliko ih upotrebljavam ja. Međutim, ukoliko prođu kroz nečije druge ruke, moguće je da...
Katarina se osmjehne i zavrti glavom.
- Vaša pasta od opija je stvorila pravo čudo, Rene, - reče. - Usnice gospođe de Sov su svježije i rumenije no igda.
- To ne treba pripisati u zaslugu mojoj pasti od opija, gospođo. Jer, koristeći se pravom što ga svaka lijepa žena ima da bude hirovita, barunica de Sov mi više nije spominjala tu pastu, a ja pak sa svoje strane smatrao sam poslije one preporuke što mi ju je dalo Vaše Veličanstvo, da je shodnije da joj je uopće i ne pošaljem. Prema tome, sve su kutijice još kod mene u kući onako kako ste ih ostavili, osim jedne koja je nestala, a da nemam pojma koja mi ju je osoba odnijela, ni što je ta osoba sa njom naumila učiniti.
- U redu, Rene! - reče Katarina. - Možda ćemo se kasnije jednom opet vratiti na to. A dotle, porazgovarajmo o nečem drugom.
- Slušam, gospođo.
- Što je potrebno da bi se odredilo predvidivo trajanje života neke osobe?
- Najprije valja znati dan njezina rođenja, njezinu starost i pod kojim znakom je ugledala svjetlost dana.
- A zatim?
- Valja imati nešto njezine krvi i nešto njezine kose.
- A ako vam donesem njezine krvi i kose, ako vam kažem pod kojim znakom je ugledala svjetlost dana, ako vam kažem koje je starosti i dan njezina rođenja, vi ćete mi reći predvidno doba njezine smrti?

- Da, sa približnošću od nekoliko dana.
- Dobro je. Imam njezinih vlasi, a pribavit ću i njezine krvi.
- Je li ta osoba rođena po danu ili u noći?
- U pet sati i dvadeset i tri minute poslijepodne. - Budite kod mene sutra u pet sati. Postupak treba da se provede tačno u vrijeme rođenja te osobe
- U redu! - reče Katarina - Bit ćemo tačni.
Rene pozdravi i izađe, a da kanda nije zapazio ovo »bit ćemo tačni«, koje je, međutim, nagovještavalo da Katarina, protivno svojem običaju, neće doći sama.
Sutradan, u osvit jutra, Katarina prijeđe u odaje svojeg sina. U ponoć je bila poslala da se raspita kako mu je, a bili su joj odgovorili da je kod njega meštar Ambroaz Pare i da se sprema da mu pusti krv, ukoliko bi isto to živčano uzbuđenje potrajalo i dalje.
Još uvijek podrhtavajući u svojem snu, još uvijek blijed od krvi što ju je izgubio, Karlo je spavao na ramenu svoje dojkinje, koja, oslonjena o njegovu postelju, već tokom tri sata nije promijenila položaja, iz bojazni da ne uznemiri počinak svojeg dragog djeteta.
S vremena na vrijeme na bolesnikovim usnama pojavljivala bi se lagana pjena, a dojkinja ju je otirala jednim finim vezenim batistom. Na uzglavlju je ležala jedna maramica, sva išarana velikim mrljama krvi.
Katarini načas dođe pomisao da se domogne te maramice, no zatim se sjeti da ta krv, pomiješana sa slinom koja je bijaše raskvasila, možda ne bi imala jednako uspješno djelovanje. Ona upita dojkinju da li je liječnik njezinom sinu pustio krv, kao što joj je bio poručio da će to morati učiniti.
Dojkinja odgovori da jeste, i da je ispuštena krv bJa toliko obilata, da se Karlo dva puta onesvijestio.
Kraljica-majka, koja je posjedovala ponešto medicinskog znanja poput svih princeza onoga doba, zatraži da vidi tu krv. Ništa nije bilo jednostavnije od toga, jer liječnik bijaše preporučio da se krv sačuva, kako bi na njoj proučio pojave.
Nalazila se u jednoj posudi za umivanje u kabinetu pokraj spavaonice. Katarina prijeđe onamo da bi je ispitala, napuni tom crvenom tekućinom jednu malenu bočicu koju je u toj namjeri bila ponijela sa sobom, a potom se vrati, sakrivajući u svojim džepovima svoje prste, čiji bi vršci bili odali svetogrđe što ga je netom počinila.
U trenutku kad se pojavila na pragu spavaonice, Karlo ponovo otvori oči i bude iznenađen pogledom na svoju majku. A onda se, kao poslije nekog sna, prisjeti svih svojih mržnjom obilježenih misli.
- Ah ,vi li ste to, gospođo? - reče - e pa lijepo, objavite svojem ljubljenom sinu, svojem Henriku d'Anžuu, da će se to obaviti sutra!
- Dragi moj Karlo - odgovori Katarina - to će se obaviti onog dana kada će vam biti s voljom.
Smirite se i spavajte!
Kao da se povinuje tom savjetu, Karlo stvarno zatvori oči, a Katarina koja mu bijaše povlađivala kao što se to čini da bi se utješio neki bolesnik ili dijete, izađe iz njegove spavaonice. Međutim, iza nje, kad je čuo da su se vrata opet zatvorila, Karlo se uspravi te iznenada vikne glasom koji bijaše prigušen uslijed napadaja od kojeg je još uvijek trpio:
- Mojeg kancelara! Pečate! Dvorjanstvo! Neka mi se sve to sakupi ovdje!
Dojkinja vrati nježnom silom kraljevu glavu na svoje rame i pokuša, da bi ga ponovo uspavala, da ga ljulja kao u doba njegova djetinjstva.
- Ne, ne, dojkinjo, neću više spavati! Pozovi moje ljude, jutros hoću da radim!

Kad je Karlo govorio na ovaj način, valjalo je pokoriti se, te se i sama dojkinja, usprkos povlasticama što joj ih je ostavilo njezino kraljevsko dojenče, ne usudi da se usprotivi njegovim naređenjima. Pozvaše one koje je kralj zatražio, i zasjedanje bude zakazano ne za sutradan, jer to je bilo nemoguće, ali za peti dan.
Međutim su se u dogovoreno vrijeme, to jest u pet sati, kraljica-majka i vojvoda od Anžua uputili k Reneu koji je, unaprijed obaviješten o toj posjeti, kao što znamo, bio sve pripremio za to tajanstveno sijelo.
U desnoj prostoriji, to jest u žrtvenoj odaji, crven jela se na jednoj užarenoj grijalici jedna čelična pločica koja bijaše predodređena da svojim hirovitim šarama predstavlja sudbinske događaje o kojima će se zapitati proročište. Na oltaru je bila pripremljena knjiga osuda, a tokom noći, koja je bila veoma vedra, Rene bijaše mogao proučiti kretanje i položaj sazvježđa.
Kao prvi uniđe Henrik d'Anžu. Nosio je lažne vlasi; lice mu je prekrivala maska, a jedan prostran plašt sakrivao mu je stas. A zatim stigne njegova majka. Da nije unaprijed znala da je to na nju čekao njezin sin, ni sama ga ne bi bila mogla prepoznati.
Katarina skine svoju masku, a vojvoda od Anžua pak, naprotiv, zadrža svoju.
- Je si li noćas izvršio svoja promatranja? - upita Katarina.
- Jesam gospođo! - odvrati Rene. - Odgovor zvijezda me je već obavijestio o prošlosti. Onaj za koga me pitate posjeduje poput svih osoba rođenih pod znakom raka, srce ispunjeno žarom i besprimjernom ohološću. Moćan je. Živio je blizu četvrt stoljeća. Dosad mu je nebo podarilo slavu i bogatstvo. Je li tako gospođo?
- Možda! - odgovori Katarina.
- Imate li kosu i krv?
- Evo ih.
Katarina preda vraču jedan uvojak blijedo-plave kose i malenu bočicu krvi.
Rene uze bočicu, protrese je da bi opet spojio fibrin i seroznu tekućinu, te ispusti na užarenu pločicu jednu veliku kap tog tekućeg inkarnata, koji istog trenutka zakipi i uskoro se razlije u raznolike šare.
- Oh, gospođo! - poviče Rene. - Vidim ga kako se previja u užasnim grčevima... Čujete li kako jeca, kako viče upomoć?! Vidite li kako se sve oko njega pretvara u krv? Vidite li, napokon, kako se oko njegove samrtne postelje spremaju veliki bojevi! Gle, evo kopalja ... gle, evo mačeva!
- Hoće li do toga proći mnogo vremena? - upita Katarina drhćući od neizreciva uzbuđenja i zaustavljajući rukom Henrka d'Anžua koji se u svojoj požudnoj radoznalosti naginjao nad grijalicu.
Rene pristupi oltaru i izgovori jednu kabalističku molitvu, unoseći u tu radnju toliko žara i toliko uvjerenja, da mu od toga nabreknuše žile na sljepoočnicama, i da je zapao u one proročanske grčevite trzaje i nervozna podrhtavanja koja bi obuzimala drevne Pitije na njihovim tronošcima i progonila ih sve do njihove smrtne postelje.
Napokon ustane i objavi da je sve spremno te uzme u jednu ruku bočicu koja bijaše još do tri četvrtine puna, a drugom pak dohvati uvojak kose. Potom naloži Katarini da otvori knjigu onako nasreću i da baci svoj pogled na prvo mjesto što će joj doći pod oči, a sam pak izlije na čeličnu pločicu svu krv i baci na žar u grijalici svu kosu, izgovarajući neku kabalističku rečenicu koja se sastojala iz hebrejskih riječi od kojih ni sam ništa nije razumio.
Vojvoda od Anžua i Katarina odmah vidješe kako se na pločici ispružio neki bijeli lik poput lješine umotane u svoj mrtvački pokrov.
Drugi jedan lik, koji kao da je bio ženski, nadvio se nad onim prvim.

Istovremeno se vlasi zapališe proizvevši jedan jedini plamsaj, jasan, kratak, šiljat poput crvenog jezička.
- Godinu dana! - poviče Rene. - Nepunih, godinu dana, i taj će čovjek biti mrtav, a jedna jedina žena će plakati za njim... Ali ne, ondje, na ivici pločice ima još jedna žena koja drži nešto kao neko dijete u svojem naručju,
Katarina pogleda svojeg sina, i, ma koliko da je bila majka, činilo se da ga pita tko su te dvije žene.
Međutim, tek što je Rene završio, a čelična pločica već opet pobijeli, i sve na njoj postepeno nestane.
Tada Katarina nasumce otvori knjigu te pročita glasom, čiju promjenu usprkos svoj svojoj snazi nije mogla sakriti, slijedeći distih:
»Taj, kog se bojahu, tako poginu Ranije, prerano oprez ga minu ...« Duboka tišina zavlada neko vrijeme oko grijalice.
- A onoj izvjesnoj tebi poznatoj osobi - upita naposljetku Katarina - kakvo joj je znamenje za ovaj mjesec?
- Cvatuće kao i uvijek, gospođo. Osim ukoliko sudbina ne bi bila pobijeđena nekim sukobom između dvaju božanstava, tome je čovjeku budućnost posve sigurna. Međutim...
- Međutim, što?
- Jedna od zvijezda, iz kojih se sastoji njegova plejada, ostala je za vrijeme mojih promatranja pokrivena jednim crnim oblakom.
- Ah! - klikne Katarina - jednim crnim oblakom? ... Znači da bi mogla postojati neka nada?
- O kome to govorite, gospođo? - upita vojvoda od Anžua.
Katarina odvede svojeg sina podalje od svjetlosti žara u grijalici i stane mu nešto potiho govoriti.
Za to vrijeme Rene klekne i izlije pri svjetlosti plamena na svoj dlan još jednu posljednju kapljicu krvi koja bijaše zaostala na dnu bočice.
Èudne li proturječnosti - reče - koja dokazuje koliko malo su pouzdana svjedočanstva obične znanosti kojom se bave prosti ljudi! Za svakog drugog osim za mene, za nekog liječnika, za nekog učenjaka, pa čak i za samog meštra Ambroaza Parea, evo krvi tako čiste, tako izobilne, tako pune kiselina i životnih sokova, da obećava mnogo godina tijelu odakle je proizašla. A ipak, sva ta snaga treba ubrzo da nestane, sav taj život treba da se ugasi još prije nego što prođe godina dana!
Katarina i vojvoda od Anžua bili su se opet približili i slušali su. Prinčeve oči krijesile su se kroz otvore njegove maske.
- Ah, - nastavi Rene - stvar je u tome što običnim učenjacima pripada jedino sadašnjost, dok nama pripadaju i prošlost i budućnost.
- To dakle znači da ostajete pri tome da vjerujete kako će on umrijeti prije nego što će proći godina dana?
- Tako sigurno kao što smo ovdje tri žive osobe koje će i same jednog dana počivati u lijesu!
- Međutim, rekli ste da je ta krv čista i izobilna... rekli ste da ta krv obećava dug život?
Da, kad bi stvari pošle svojim prirodnim tokom. Ali, nije li moguće da neki nesretni slučaj...
- Ah, da! Čujete li? - reče Katarina Henriku,
- Neki nesretni slučaj...
- Avaj! - odgovori ovaj - razlog više da ostanem!
- Oh, što se tiče toga, na to više nemojte pomišljati! To je nemoguće! Tada se mladić obrati Reneu.

- Hvala! - reče promijenivši boju svojeg glasa - hvala! Primite ovu kesu!
- Dođite, grofe! - pozva Katarina svojeg sina, namjerno ga oslovljavajući titulom koja je morala Reneova nagađanja navesti na krivi put.
I izađoše,
- Oh, majko, vidite li? Neki nesretan slučaj...! - reče Henrik d'Anžu. - A ako se taj nesretni slučaj desi, mene neće biti ovdje! Ja ću biti četiri stotine milja daleko, od vas!
- Četiri stotine milja se mogu prijeći unutar osam dana, sine moj!
- Da, ali tko zna hoće li me ta čeljad pustiti da se vratim? Oh, kad bih mogao pričekati, majko!
- Tko zna? - reče Katarina. - Taj nesretni slučaj, o kome govori Rene, nije li to ova nezgoda koja od jučer drži kralja u bolesničkoj postelji? ... Slušajte, vratite se kući, dijete moje, a ja ću pak ući na mala vrata u samostan Augustinki. Ondje me čeka moja pratnja. Idite, Henriče, idite, i čuvajte se da ne razdražite svojeg brata, ako se budete sa njim vidjeli!

11.

POVJERAVANJE TAJNI


Prvo što je vojvoda od Anžua vrativši se u Luvr saznao, bijaše da je svečani ulazak izaslanika određen za peti dan. Krojači i draguljari su čekali na princa sa veličanstvenim haljinama i divnim nakitom što ga kralj bijaše za njega naručio.
Za vrijeme dok je on sve to isprobavao sa bijesom koji mu je vlažio oči, suzama, Henrik Navarski se uvelike radovao jednoj divnoj ogrlici od smaragda, jednom rapiru sa zlatnim štitnikom i jednom skupocjenom prstenu, što sve mu je istoga jutra bio poslao Karlo.
Vojvoda od Alansona bio je upravo primio jedno pismo te se zatvorio u svoju sobu kako bi ga posve nsometano pročitao.
Što se pak tiče Kokona-a, on se na sve strane raspitivao za svojeg prijatelja.
Ustvari, kao što možemo i zamisliti, Kokona, koji nije bio nimalo iznenađen što se de La Mol nije vratio kući za vrijeme čitave noći, poče tokom prijepodneva osjećati neku uznemirenost.
Dosljedno tome on se dade na potragu za svojim prijateljem, počevši svoje istraživanje od svratišta
»K lijepoj zvijezdi«, otišavši od »Lijepe zvijezde« u ulicu Kloš-Perse, iz ulice Kloš-Perse u ulicu Tizon, iz ulice Tizon na most Sen-Mišel, i napokon sa mosta Sen-Mišel natrag u Luvr.
Ta istraga bijaše prema onima, kojima je bila upućena provedena na način koji je bio čas tako originalan, a čas opet tako izazovan - što je lako shvatljivo kad se znade Kokonaova osebujna narav - da je izazvao između njega i trojice dvorske gospode objašnjavanja koja završiše po modi onoga razdoblja, to jest dvobojem.
Kokona je u te susrete unio onu savjesnost što ju je običavao unositi u tu vrstu stvari; jednog je ubio, a ostalu dvojicu ranio. I to svejednako ponavljajući:
- Taj ubogi de La Mol! Tako je dobro znao latinski !
I to u tolikoj mjeri, da mu je onaj posljednji, koji je bio barun de Boasi (de Boissey), padajući rekao:
- Oh, tako ti nebesa, Kokona, unesi malo promjene i reci barem da je znao grčki!
Najposlije se proču glasina o pustolovini na hodniku. Kokona-a preplavi bol, jer je načas pomislio da su mu svi ti kraljevi i svi ti prinčevi njegovog prijatelja ubili ili bacili u neku doživotnu tamnicu.
Saznavši da je u tome sudjelovao i vojvoda od Alansona, Kokona pođe k njemu te, prelazeći preko veličanstva što okružuje princa kravljevske krvi, zatraži od njega razjašnjenje, kao što bi to bio

učinio pri nekom običnom plemiću,
D'Alansonu isprva dođe velika želja da izbaci kroz vrata tog drznika koji je došao da od njega zatraži da mu položi račun o svojim postupcima. No Kokona je govorio tako odsječnim glasom, njegove su oči plamtjele tolikom vatrom, a pustolovina triju dvoboja unutar manje od dvadeset i četiri sata toliko je podigla Pijemontežaninov ugled, da se vojvoda predomisli te da, umjesto da se prepusti svojem prvotnom porivu, odgovori svojem plemiću sa ljupkim osmijehom:
- Dragi moj Kokona, istina je da su se kralj, ljut što je dobio na pleća jedan srebrni vrč, vojvoda od Anžua, nezadovoljan što je na glavu dobio kompot od naranči, i vojvoda de Giz, uvrijeđen što je dobio ćušku u vidu jednog srnećeg buta, udružili da ubiju gospodina de La Mola. Međutim, jedan prijatelj vašeg prijatelja je odvratio taj udarac. Pothvat je dakle neuspio. Na to vam dajem svoju riječ kraljevića.
- Ah I - klikne Kokona odahnuvši uslijed ove izjave poput nekog kovačkog mijeha. - Ah, sto mu gromova, uzvišeni gospodine, to je dobro, i htio bih da saznam tko je taj prijatelj, da mu dokažem svoju zahvalnost!
Gospodin vojvoda od Alansona ne odgovori ništa, već se samo nasmiješi još Ijupkije no što je to činio dotle, što Kokona-a navede da povjeruje kako taj prijatelj nije bio nitko drugi, već vojvoda osobno.
- Pa lijepo, uzvišeni gospodine - reče - kad ste već toliko učinili da ste mi rekli početak te priče, dovedite svoju dobrotu do vrhnuca i ispričajte mi njezin kraj! Htjeli su ga ubiti, ali ga nisu ubili, kažete. Hajde, što su učinili s njim? Ja sam hrabar! Hajde, recite, a ja ću umjeti da podnesem jednu rđavu vijest. Bacili su ga u neku rupčagu, u neku tamnicu, zar ne? Utoliko bolje, jer to će ga učiniti razboritim. On nikada nije htio slušati moje savjete. Uostalom, izvući ćemo ga odande, sto mu gromova! Kamenje nije tvrdo za svakoga!
D'Alanson zavrti glavom.
- Najgore je na svemu tome, valjani moj Kokona - reče - da je poslije te pustolovine tvoj prijatelj nestao, a da se ne zna kamo se djeo!
- Sto mu gromova! - poviče Pijemontežanin problijedivši ponovo. - Pa sve da se zavukao u pakao, ja ću saznati gdje je!
- Slušaj, - reče vojvoda od Alansona koji je ali iz posve drugačijih pobuda, žudio baš kao i Kokona da sazna gdje je de La Mol - dati ću ti jedan prijateljski savjet.
- Dajte, uzvišeni gospođine! - klikne Kokona - dajte!
- Idi i potraži kraljicu Margeritu. Ona mora da znade kamo se djeo onaj koga oplakuješ.
- Ako je potrebno da priznam Vašem Visočanstvu - reče Kokona - ja sam na to već pomišljao, ali se nisam usuđivao. Jer, osim što mi gospođa Margerita ulijeva strahopoštovanje i više no što to umijem izreći, ja sam se plašio da je ne nađem svu u suzama.
Međutim, budući da me Vaše Visočanstvo uvjerava da La Mol nije mrtav i da Njezinom Veličanstvu mora da je poznato gdje se on nalazi, to ću skupiti svoju hrabrost i poći ću k njoj.
- Pođi, prijatelju, pođi! - reče vojvoda Franjo. - A ako budeš saznao nešto novo, javi to i meni, jer ja sam zaista isto tako uznemiren kao i ti. Samo, drži na umu jedno, Kokona ...
- Što to?
- Nemoj reći da dolaziš od mene, jer, ako bi počinio tu nesmotrenost, može ti se desiti da ništa ne saznaš!
- Uzvišeni gospodine - reče Kokona - čim mi Vaše Veličanstvo preporuča diskreciju u toj stvari, ja ću biti nijem kao riba ili kao kraljica-majka!

- To je dobar princ, izvrstan princt To je velikodušan princ! - mrmljao je Kokona idući prema odajama kraljice Navare.
Margerita je čekala Kokona-a, jer je do nje bio dopro glas o njegovom očajanju. A doznavši kakvim se junačkim djelima taj čovjek bijaše ispoljio, ona je Kokonau malone oprostila ponešto surov način na koji je ovaj postupao sa nježnom prijateljicom, gospođom vojvotkinjom de Never, kojoj se Pijemontežanin uopće nije obraćao uslijed jedne velike svađe što je među njima postojala već dva ili tri dana. On dakle bude uveden k kraljici tek što se najavio.
Kako uđe ne mogući savladati tu izvjesnu zbunjenost koju bijaše spomenuo vojvodi od Alansona i koju je vazda osjećao pred kraljicom, a koju mu je ulijevala mnogo više nadmoći njezina duha negoli nadmoć njezina staleža.
Međutim, Margerita ga dočeka sa smiješkom koji ga već odmah u početku ohrabri.
- O, gospođo! - klikne on - vratite mi mojeg prijatelja, preklinjem vas! Jer, bez njega više ne mogu živjeti. Zamislite Eurijala bez Niza, Damona bez Pitije, Oresta bez Pilada, i imajte samilosti sa mojom nesrećom radi tih junaka što sam vam ih netom naveo, a čija srca, prisežem vam, nisu bila zanesenija nježnim osjećajima no što je to moje!
Margerita se osmjehne, pa pošto je Kokona-a natjerala na obećanje da će zadržati tajnu, ona mu ispripovjedi o bijegu kroz prozor. Što se pak tiče mjesta, de La Molova boravka, ma koliko uporne da su bile Pijemontežaninove molbe, ona je u toj tačci ostala nepokolebljivo nijema. To Kokona-a zadovolji tek upola, i on se upusti u diplomatska razglabanja vrhunskog dometa. Posljedica toga bude da je Margerita posve jasno uočila da je vojvoda od Alansona bar sa polovinom udjela učestvovao u toj želji što ju je osjećao njegov plemić da sazna što se dogodilo de La Molu.
- Pa lijepo, - reče kraljica - ako na svaki način želite saznati nešto određeno o svojem prijatelju, zapitajte kralja Navare. Jedino on ima prava da progovori. Što se tiče mene, sve što vam ja mogu reći jest činjenica da je onaj koga tražite živ. Vjerujte mi na moju riječ!
- Vjerujem nečem još sigurnijem, gospođo - odgovori Kokona. - To jest, vjerujem vašim lijepim očima koje uopće nisu plakale.
A onda, smatrajući da više nema što da doda jednoj rečenici koja je imala dvostruku prednost da izreče njegovu misao kao i da izrazi visoko mišljenje što ga je imao o de La Molovim zaslugama, Kokona se povuče premećući u svojim mislima mogućnost pomirenja sa gospođom de Never, ne zbog nje osobno, već kako bi od nje saznao ono što nije mogao saznati od Margerite.
Velike boli su nenormalna stanja, čijeg se jarma ljudski duh nastoji što je moguće brže otresti.
Misao da mora napustiti Margeritu bijaše de La Molu isprva slomila srce, a pristao je da bježi mnogo više radi toga da bi spasio kraljičin dobar glas negoli da bi sačuvao vlastiti život.
Počev od idućeg dana on se uveče vraćao u Pariz da bi ponovo vidio Margeritu na njezinom balkonu. Margerita pak sa svoje strane, kao da joj je neki potajni glas javio mladićev povratak, provela je čitavo to prvo veče pokraj svojeg prozora. Posljedica toga bijaše da se njih dvoje ponovo vidjelo sa osjećajem one neizrecive sreće što popraća zabranjene užitke. Čak štoviše, sjetni i romantični de La Molov duh nalazio je u toj nenadnoj nevolji izvjestan čar.
Međutim, budući da je istinskim osjećajem obuzet zaljubljenik sretan samo u jednom trenutku, i to u onome kad vidi ili posjeduje, a da tokom čitavog ostalog vremena pati zbog odsutnosti predmeta svoje ljubavi, to se de La Mol, žudan da opet bude sa Margeritom, zaokupi time da što je moguće brže upriliči događaj koji je trebalo da mu je vrati, to jest da upriliči bijeg kralja Navare.
Što se pak tiče Margerite, ona se sa svoje strane prepuštala sreći što je ljubljena takvom čistom odanošću. Često je bila kivna na sebe zbog onoga na što je gledala kao na neku slabost; ona, taj muški duh koji je prezirao siromaštva obične ljubavi, koji je bio neosjetljiv za one malenkosti što nježnim

dušama pretvaraju tu ljubav u najslađu, najprofinjeniju, najpoželjniju od svih mogućih sreća, ona je nalazila da je njezin dan. ako već ne sretno ispunjen, a ono bar sretno završen kada bi, pojavivši se oko devet sati na svojem balkonu, odjevena u bijelu kućnu haljinu, opazila na keju, u sjeni, jednog konjanika koji bi tada pritisnuo svoju ruku na svoje srce i svoie usne. Tada bi jedan značajan kašalj pobudio zaljubljeniku sjećanje na voljeni glas. Ponekiputa bi jedna malena ručica snažno bacila i neko pisamce u koje bi bio zamotan kakav skupocjeni komad nakita, no koji bijaše još mnogo skupocjeniji stoga što je pripadao onoj koja ga je slala, negoli zbog tvari koja mu je davala tu vrijednost, i koji bi zazvečao na pločniku na nekoliko koraka od mladog čovjeka. Tada bi se de La Mol poput kakvog kopca bacio na taj plijen, stisnuo ga u svoja njedra i odgovorio na isti način. A Margerita ne bi napuštala svojeg balkona sve dok ne bi čula Kako se kroz noć gubi topot konja koji bijaše prilikom dolaska tjeran koliko su ga noge nosile, a koji je prilikom odlaska kanda bio sačinjen iz isto tako nepokretne tvari kao i onaj glasoviti orijaš koji je upropastio Troju.
Eto zašto kraljica nije bila uznemirena zbog sudbine de La Mola, kome je, uostalom, iz bojazni da ga možda ne uhode, tvrdokorno odbijala bilo kakav drugi sastanak osim onih viđenja na španjolski način što su se odvijala sve od njegova bijega i što su se ponavljala u večerima svakog od onih dana koji su proticali u očekivanju primanja izaslanika, koje je bilo odgođeno za nekoliko dana, kao što smo vidjeli, uslijed izričite odredbe meštra Ambroaza Parea.
Uoči toga primanja, oko devet sati uveče, kada svi u Luvru bijahu zabavljeni pripremama za sutradan, Margerita otvori prozor i stupi na balkon. Međutim, tek što se našla na njemu, kadli de La Mol, ne sačekavši Margeritino pismo, i žureći se više no obično, otposla svoje, koje uslijed njegove uobičajene spretnosti padne na dva koraka od njegove kraljevske dragane.
Shvativši da poruka mora da sadržava nešto osobito, ona uđe u sobu da bi je pročitala. Pisamce je na prvoj stranici jednog lista sadržavalo slijedeće riječi:
»Gospođo, treba da govorim sa kraljem Navare. Stvar je hitna! Čekam.«
A na prvoj strani drugog lista nalazile su se pak slijedeće riječi koje su se od onih prvih mogle odijeliti rastavljanjem listova:
»Gospođo i kraljice moja, učinite da vam mogu dati jedan od poljubaca što vam ih šaljem!
Čekam.«
Tek što je Margerita pročitala taj drugi dio pisamceta, kadli začuje glas Henrika Navarskog koji je sa svojom uobičajenom uzdržanošću kucao na vrata sa javnog hodnika i pitao Žijonu može li ući.
Kraljica smjesta razdijeli pismo, gurne jedan list u izrez svojeg steznika, a drugi u svoj džep, pritrča prozoru i zatvori ga, a onda pohita k vratima,
- Uđite, Sire! - reče.
Ma koliko lagano, ma koliko hitro, ma koliko spretno da je Margerita zatvorila taj prozor, ipak taj šum dospije do Henrika, čija vazda napeta osjetila bijahu, posred toga društva u koje je imao tako malo povjerenja, stekla onu izvrsnu istančanost do koje su ona usavršena u čovjeka koji živi u stanju divljine.
Međutim, kralj Navare se nije ubrajao u one tiranine koji sprečavaju svoje žene da se nadišu svježeg zraka i da promatraju zvijezde.
Henrik je bio nasmiješen i ljubak kao i obično.
- Gospođo, - reče - dok naša dvorska čeljad isprobava svoje svečane haljine, ja sam naumio da dođem da progovorim s vama nekoliko riječi o mojim poslovima, koje vi i nadalje smatrate svojima, zar ne?
- Svakako, gospođine! - odgovori Margerita. - Nisu li nam interesi vazda isti?

- Da, gospođo! I upravo sam vas stoga htio zapitati što mislite o čudnovatoj gorljivosti što je gospodin vojvoda od Alansona već nekoliko dana ulaže u to da me se kloni, i to u tolikoj mjeri da se od prekjučer povukao čak u Sen-Žermen. Da to kod njega nije možda sredstvo da ode sam, jer on nije gotovo ni pod kakvom paskom, ili pak sredstvo da uopće ne ode? Vaše mišljenje, gospođo, molim vas? Ono će, priznajem vam, za mene biti od velikog značaja kako bih učvrstio svoje vlastito,
- Vaše Veličanstvo ima uzroka da se uznemirava zbog šutnje mojeg brata. Razmišljala sam danas o tome čitavog dana, i moje je uvjerenje, budući da su se okolnosti izmijenile, da se je on izmijenio zajedno s njima.
- Drugim riječima, videći da je kralj Karlo bolestan i da vojvoda od Anžua postaje kraljem Poljske, zar ne, njemu ne bi bilo krivo da ostane u Parizu, kako bi zadržao na oku krunu Francuske?
- Upravo tako.
- Neka bude! Meni je pravo! - reče Henrik. - Neka ostane! Samo, to mijenja čitav naš plan. Jer, da bih otišao sam, potrebno mi je tri puta toliko garancija koliko bih bio tražio da sam otišao zajedno sa vašim bratom, čije bi mi ime i prisutnost u pothvatu bili pružili zaštitu... Čudi me samo jedno, a to je da ništa ne čujem o de Muau! To uopće nije njegov običaj da tako miruje i da se ne miče. Da možda niste vi dobili kakvih vijesti o njemu, gospođo?
- Ja, Sire! - klikne Margerita začuđeno. - Otkud biste htjeli da...
- Eh, tako mi boga, prijateljice moja, ništa ne bi bilo prirodnije! Vi ste pristali, kako biste mi pričinili zadovoljstvo, da spasite život malom de La Molu... Taj momak je morao otići u Mant... a ako netko ode onamo, može se isto tako i vratiti...
- Ah, to mi je upravo pružilo ključ jedne zagonetke čije rješenje sam uzalud tražila! - odgovori Margerita. - Bila sam ostavila otvoren prozor, a vravratišvi se u sobu, našla sam na svojem sagu neku vrst pisamceta...
- Ma nemojte?! - klikne Henrik.
- ... pisamceta od koieg isprva ništa nisam shvaćala i kojemu nisam pridavala nikakve važnosti - nastavi Margerita. - Možda sam bila u krivu, i možda ono dolazi odonud.
- To je moguće! - reče Henrik. - Čak bih se usudio reći da je to vjerojatno. Može li se vidjeti to pisamce?
- Svakako, Sire! - odgovori Margerita te uruči kralju onaj od dvaju listova papira što ga je bila stavila u svoj džep.
Kralj baci jedan pogled na nj.
- Ovo nije rukopis gospodina de La Mola? - upita.
- Ne znam! - odgovori Margerita. Čini mi se da je karakter pisma patvoren.
- No, svejedno! Hajde da pročitamo! - reče Henrik. I pročita:
»Gospođo, treba da govorim sa kraljem Navare. Stvar je hitna! Čekam.«
- Ah, evo! - nastavi Henrik. - Ta vidite, on kaže da čeka!
- Vidim, svakako! - reče Margerita. - Ali, što hoćete?
- Eh, trista mu… ! Hoću da dođe!
- Da dođe?! - klikne Margerita zapiljivši u svojeg muža svoje lijepe začuđene oči. - Kako možete reći nešto takvo, Sire?! Jedan čovjek kojeg je kralj htio ubiti... čiji je osobni opis poznat... koji je ugrožen ... da dođe, kažete?! Ta zar je to moguće?!... Zar su vrata prikladna za one koji su bili…
- ... prinuđeni da bježe kroz prozor. To ste htjeli reći?
- Upravo to, i vi ste dovršili moju misao.

- U redu. Međutim, ako im je poznat put kroz prozor, neka ponovo idu tim putem, budući da nikako ne mogu ući kroz vrata. Pa to je bar posve jednostavno!
- Mislite? - upita Margerita porumenjevši se od radosti pri pomisli da će biti bliža de La Molu.
- U to sam siguran!
- Ali kako da se popne? - upita kraljica.
- Pa zar niste sačuvali one ljestve od užeta što sam vam ih poslao? Ah, u tome onda ne bih prepoznao vašu uobičajenu obazrivost!
- Jesam, Sire! - reče Margerita.
- Onda je sve u redu! - reče Henrik.
- Što dakle zapovjeda Vaše Veličanstvo?
- Pa to je posve jednostavno! - odgovori Henrik. - Pričvrstite ih o svoj balkon i spustite ih da vise. Ako ono dolje čeka de Mua ... a gotovo da sam u napasti da to i vjerujem... ako ono dolje čeka de Mua, i ako se bude htio popeti, on će se popeti, taj vrijedni prijatelj.
I, nimalo ne gubeći svoju flegmatičnost, Henrik dohvati svijeću kako bi posvijetlio Margeriti pri pottrazi za ljestvama koju se spremala poduzeti. Potraga ne potraja dugo: ljestve bijahu zaključane u jednom ormaru u famoznom kabinetu.
- Eto, to je u redu! - reče Henrik. - A sada, ukoliko to nije odviše velik zahtjev na vašu susretljivost, gospođo, privežite, molim vas, ove ljestve o balkon.
- Zašto ja, a ne vi, Sire? - upita Margerita.
- Jer najbolji su zavjerenici najoprezniji. Ako bi vidio muškarca, naš bi se prijatelj možda poplašio. Shvaćate?
Margerita se osmijehne i priveže ljestve.
- Tako! - reče Henrik ostajući sakriven u uglu odaje. - Pokažite se vidljivo! A sada namjestite ljestve da se vide... Odlično! Siguran sam da će se de Mua popeti.
I doista, deset minuta kasnije jedan čovjek, opijen radošću, opkorači ogradu balkona te, vidjevši da mu kraljica ne dolazi ususret, zasta nekoliko sekundi u nedoumici.
Međutim, umjesto Margerite pristupi Henrik.
- Gle! - reče sa mnogo ljupkosti. - To nije de Mua, to je gospodin de La Mol! Dobro veče, gospodine de La Mole! Uđite, molim vas!
La Mol osta načas zapanjen.
Da je još visio na svojim ljestvama, umjesto što je već zakoračio na čvrsto tlo balkona, možda bi se bio srušio prema natrag.
- Željeli ste da razgovarate sa kraljem Navare zbog nekih hitnih stvari - reče Margerita. - Ja sam ga dala obavijestiti, i evo ga!
Henrik pođe da zatvori prozor.
- Volim te! - šane Margerita živo stegnuvši mladićevu ruku.
- E pa, gospodine - upita Henrik ponudivši de La Molu stolac. - O čemu se radi?
- Radi se o tome, Sire - odgovori ovaj - da sam ostavio gospodina de Mua-a pred gradskom kapijom. On želi saznati da li je Morvel progovorio i da li je njegova nazočnost u spavaonici Vašeg Veličanstva poznata.
- Još nije, ali to više ne može dugo potrajati. Valja nam dakle da požurimo,
- Vaše mišljenje je i njegovo, Sire. A ukoliko će sutra tokom večeri gospodin d'Alanson biti spreman da pođe, on će se naći kod kapije Sen-Marsel sa stotinu i pedeset ljudi. Pet stotina će vas čekati u Fontenblou (Fontainebleau). A zatim ćete krenuti preko Bloa-a, Angulema i Bordoa (Blois, Anguleme, Bordeaux).

- Gospođo, - reče Henrik obraćajući se svojoj ženi - ja ću sutra za svoj račun biti spreman. A vi? De La Molove se oči prikovaše na Margeritinim sa izražajem duboke tjeskobe.
- Dobili ste moju riječ! - reče kraljica. - Kamo god budete pošli, ja ću poći s vama. Ali, vi to dobro znate, potrebno je da vojvoda od Alansona krene istovremeno sa nama. Kod njega nema sredine: on nam služi ili nas izdaje. Ako se ustručava, nemojmo se micati!
- Da li mu je poznato štogod o tome planu, gospodine de La Mole? - upita Henrik.
- Morao je, ima tome nekoliko dana, primiti jedno pismo od gospodina de Mua-a.
- Hm, hm - promrmlja Henrik - ništa mi o tome nije rekao!
- Čuvajte se, gospodine! - reče Margerita, - čuvajte se!
- Budite bez brige, ja sam na oprezu! Kako ćemo upriličiti da gospodin de Mua dobije odgovor?
- Ništa ne brinite, Sire! S lijeva ili s desna Vašeg Veličanstva, vidljiv ili nevidljiv, sutra za vrijeme dočeka izaslanika on će biti tu. Potrebna je samo jedna riječ u kraljičinom govoru koja će mu dati na znanje da li pristajete ili ne, treba li da bježi ili da vas sačeka. Ukoliko vojvoda od Alansona odbije, njemu će biti potrebno samo petnaest dana da bi cijeli plan preudesio u vaše ime.
- Doista! - reče Henrik. - De Mua je neuporediv čovjek! Možete li u svoj govor umetnuti očekivanu rečenicu, gospođo?
- Ništa lakše od toga! - odgovori Margerita.
- Dakle, - reče Henrik - sutra ću posjetiti gospodina d'Alansona. Neka de Mua bude na svojem mjestu i neka shvati ono što je izrečeno između redaka!
- On će biti na dužnosti, Sire.
- E pa lijepo, gospodine de La Mole, - reče Henrik - idite i odnesite mu moj odgovor. Vi bez sumnje imate negdje u okolici konja, slugu?
- Orton me čeka na keju.
- Hajde da mu se pridružite, gospodine grofe. Oh, nipošto kroz prozor! To je dobro samo za krajnje slučajeve. Mogao bi vas netko vidjeti, a budući da taj netko ne bi znao da se ovoliko izlažete za mene, doveli biste u nezgodan položaj kraljicu.
- Ali, kuda da izađem, Sire?
- Ako već ne možete sami u Luvr ući, možete iz njega izaći sa mnom koji imam lozinku. Vi imate svoj plašt, a ja imam svoj. Obojica ćemo se dobro umotati i proći ćemo stražarnicu bez poteškoća.
Uostalom, meni bi bilo milo da Ortonu izdam neke specijalne naloge. Pričekajte ovdje... idem da pogledam nema li koga na hodnicima.
Henrik izađe sa najprirodnijim izražajem na svijetu da izvidi da li je slobodan put. De La Mol osta nasamo sa Margeritom.
- Oh, kada ću vas ponovo vidjeti? - upita La Mol.
- Sutra uveče, ukoliko budemo bježali. Jedne od idućih večeri u kući u ulici Kloš-Perse, ukoliko ne budemo bježali.
- Gospodine de La Mole - reče Henrik vrativši se - možete doći, nema nikoga! De La Mol se smjerno pokloni pred kraljicom.
- Podajte mu svoju ruku na poljubac, gospođo! - reče Henrik. - Gospodin de La Mol nije običan plemić-poslužitelj!
Margerita ga posluša.
- Što sam još htio reći... zaključajte brižljivo te ljestve od konopa! - dobaci Henrik. - One su skupocjen pribor za zavjerenike... i, u trenutku kada se tome najmanje nada, čovjeku može zatrebati da se nijma posluži... Dođite, gospodine de La Mole, dođite!

12.

IZASLANICI


Idućeg je dana svo stanovništvo Pariza nagrnulo prema predgrađu Sent-Antoan, kroz koji bijaše odlučeno da će poljski izaslanici proći prilikom svojeg svečanog ulaska. Čitava živica Švicaraca zadržavala je mnoštvo, a odredi konjice obezbjeđivali su. prolaz gospodi i damama dvora koji su kretali ususret povorci.
Uskoro se kod opatije Sent-Antoan pojavi četa konjanika odjevenih u crveno i žuto, sa krznenim kapama i kabanicama, držeći u rukama duge i savinute sablje nalik na turske demeškinje.
Zapovjednici su jahali bočno pokraj redova.
Za tom prvom četom dolazila je druga, opremljena posve istočnjačkom raskoši. Kretala se ispred izaslanika kojih je bilo četiri i koji su na veličanstven način zastupali najbajoslovnije viteško kraljevstvo XVI-og vijeka.
Jedan od tih izaslanika bijaše krakovski biskup. Na sebi je imao odjeću upola svećeničku, upola ratničku, ali zaslijepljujuću zlatom i dragim kamenjem. Njegov bijelac duge vijorave grive i plemenitih kretnji činilo se da frkće vatru kroz nozdrve. Nitko ne bi bio pomislio da je ta plemenita životinja već tokom mjesec dana prelazila svakodnevno petnaest milja putovima što ih rdavo vrijeme bijaše učinilo gotovo neprohodnima.
Pokraj biskupa jašio je palatan Lasko, moćan velikaš koji bijaše toliko blizak kruni, da je bio kraljevski bogat baš kao i kraljevski gord.
Za dvojicom glavnih izaslanika, koje su pratila još dvojica palatina visoka roda, dolazila je brojna
Skupina poljske gospode, čiji konji, opremljeni svilom, zlatom i draguljima, izazvaše bučno odobravanje svijetine. Zaista, francuski kavaliri bili su, usprkos raskošu svoje opreme, potpunoma zasjenjeni od tih novih pridošlica koje su prezirno nazivali barbarima.
Sve do posljednjeg trenutka Katarina se bila nadala da će se doček ponovo odgoditi i da će kraljeva odlučnost popustiti zbog njegove malaksalosti koja je i nadalje trajala. Međutim, kada je taj dan došao i kad je vidjela kako Karlo, blijed poput aveti, oblači svoj sjajni plašt, ona shvati da je valjalo prividno se pognuti pod tom željeznom voljom te poče vjerovati da je najsigurniji izlaz za Henrika d'Anžua bilo to velebno progonstvo na koje je bio osuđen.
Izuzev ono nekoliko riječi što ih je izgovorio pošto je opet otvorio oči u trenutku kad je njegova majka izašla iz pokrajnjeg kabineta, Karlo uopšte više nije progovorio sa Katarinom sve od onog prizora koji bijaše doveo do krize kojoj umalo što nije podlegao. Svatko u Luvru je znao da je među

njima došlo do strašne kavge, ma da nikome nije bio poznat njezin uzrok, te su i najhrabriji drhtali od te šutnje i hladnoće kao što drhte ptice od prijetećeg zatišja što prethodi oluji.
Međutim, sve u Luvru se bijaše pripremilo doduše ne kao za slavlje, već kao za neku žalobnu svečanost. Pokoravanje svakog pojedinca bilo je sumorno ili slijepo. Bilo je poznato da je Katarina malone drhtala, i svatko je drhtao.
Velika dvorana za primanje u palači bila je priređena, a kako su zasijedanja te vrste obično bivala javna, to garda i stražari bijahu dobili naređenje da zajedno sa izaslanicima puste unići svu svjetinu što su je odaje i dvorišta mogla primiti.
Što se pak tiče samog Pariza, njegov je izgled bio onakav kao što ga taj veliki grad uvijek pruža u sličnim okolnostima, to jest pun užurbanosti i radoznalosti. Jedino, da je netko toga dana dobro osmotrio stanovništvo prijestolnice, bio bi, među skupinama, što su se sastojale od čestih likova građana koji su bezazleno blenuli, zapazio i dobar broj u prostrane plašteve umotanih ljudi koji su se uzajamno sporazumijevali pogledima i kretnjama ruku ako su bili podaleko, i koji su potiho izmjenjivali nekoliko hitrih i značajnih riječi svaki puta kad bi se našli blizu. Činilo se, uostalom, da su ti ljudi veoma zabavljeni povorkom; slijedili su je kao prvi i primali su svoja naređenja kanda od jednog časnog starca iz čijih je crta i živahnih očiju, usprkos njegovoj bijeloj bradi i prosijedim obrvama, izbijala žustra djelatnost. I doista, bilo uslijed vlastitih nastojanja, bilo pak stoga što su mu pomogli napori njegovih drugova, tome starcu pođe za rukom da se kao prvi uvuče u Luvr gdje, zahvaljujući uslužnosti vrhovnog zapovjednika Švicaraca, čestitog jednog hugenota koji bijaše veoma malo katolički nastrojen usprkos svojem obraćenju, nađe načina da se smjesti iza izaslanika, upravo sučelice, Margeriti i Henriku Navarskom.
Obaviješten po de La Molu da će de Mua, prerušen na bilo koji način, prisustvovati zasjedanju, Henrik se ogledavao na sve strane. Naposljetku se njegov pogled susretne sa starčevim te se više nije od njega odvajao; jedan de Muaov znak bio je raspršio sve kraljeve sumnje. Jer, de Mua bijaše tako dobro prerušen, te je i sam Henrik posumnjao da bi taj starac bijele brade mogao biti onaj isti neustrašivi vođa hugenota koji je pet ili šest dana ranije upriličio tako oštru obranu.
Jedna Henrikova riječ, izgovorena na Margeritino uho, prikuje kraljičin pogled na de Mua-a. A onda pak njezine lijepe oči stadoše lutati dubinama dvorane; tražila je de La Mola, ali uzalud.
De La Mola nije bilo.
Započeše govori. Prvi bude upravljen kralju. Lasko zatraži od njega u ime sabora njegov pristanak na to da kruna Poljske bude ponuđena jednom princu iz kraljevske kuće Francuske.
Karlo odgovori kratkim i jasnim riječima pristajanja, prikazujući vojvodu od Anžua, svojeg brata, i njegovu hrabrost, o kojoj izreče poljskim izaslanicima veliku pohvalu. Govorio je francuski. Jedan tumač je prevodio njegov odgovor iza svake njegove rečenice. A za vrijeme dok je govorio tumač, moglo se vidjeti kako kralj približava svojim ustima maramicu koja je svaki puta, kad bi je opet sa njih udaljio, bila obojena krvlju.
Pošto se završio Karlov odgovor, Lasko se okrene vojvodi od Anžua, pokloni se i započe jedan latinski govor u kome mu u ime poljskog naroda ponudi krunu.
Vojvoda odgovori na istom jeziku, glasom u kome je uzalud nastojao prikriti uzbuđenje, da sa zahvalnošću prihvaća čast što mu je dosuđena. Za sve vrijeme što je govorio, Karlo je stajao stisnutih usnica, očiju upiljenih na nj, nepomično i prijeteći, poput orlova oka.
Kad je vojvoda od Anžua završio, Lasko uze krunu Jagjelonaca koja je počivala na jednom jastučiću od crvenog baršuna i preda je u Karlove ruke, dok dvojica poljskih velikaša zaogrnuše vojvodu od Anžua kraljevskim plaštem.

Karlo dade znak svojem bratu. Vojvoda od Anžua klekne pred njega, i Karlomu svojim vlastitim rukama položi krunu na glavu. Tada dva kralja izmijeniše najvećom mržnjom prožet poljubac što su ga sebi ikad dala dva brata.
Istoga časa jedan glasnik vikne: - Aleksandar-Eduard-Henrik Francuski, vojvoda od Anžua, upravo je okrunjen za kralja Poljske! Živio kralj Poljske!
Tada se Lasko okrene k Margeriti. Govor lijepe kraljice bio je sačuvan za kraj. A budući da joj to bijaše dozvoljeno iz udvornosti, radi toga da bi mogao zablistati njezin lijepi i umni duh, kao što se tada govorilo, svatko posveti veliku pozornost tom odgovoru koji je trebalo da se održi na latinskom. Vidjeli smo da ga Margerita bijaše sama sastavila.
Laskov govor bio je prije hvalospjev negoli govor. On je, ma koliko da je bio Sarmat, podlegao udivljenju što ga je svima ulijevala lijepa kraljica Navare te, posudivši jezik od Ovidija, ali stil od Ronsara, reče da, krenuvši iz Varšave posred najdublje noći, on i njegovi drugovi ne bi bili znali kako da nađu svoj put, da poput triju kraljeva-maga nisu imali zvijezda da ih vode - zvijezda koje su postepeno, kako su se približavali Francuskoj, postajale sve to blistavije, i za koje su sada spoznali da nisu ništa drugo do lijepih očiju kraljice Navare. Naposljetku, prelazeći sa Evanđelja na Koran, od Sirije na kamenitu Arabiju, od Nazareta na Meku, završi rekavši da je na tome da učini ono što su činili gorljivi sljedbenici Prorokovi koji bi, pošto su jednom imali sreću da promatraju njegov grob, sebi izboli oči, smatrajući da nakon što su uživali u tako lijepom pogledu više ništa na ovom svijetu nije vrijedjelo gledanja i divljenja.
Taj govor bude popraćen burnim odobravanjem sa strane sviju onih koji su znali latinski, stoga što su dijelili govornikovo mišljenje, a sa strane onih koji ga nisu znali pak stoga što su htjeli stvoriti dojam da ga znaju.
Margerita učini udvornom Sarmatu najprije ljubak naklon, a potom odgovarajući izaslaniku i zadržavajući svoj pogled na de Muau, poče slijedećim izrazima:
- Quod nunc hac in aula insperati adestis exultaremus ego et conjux, nisi ideo imineret calamitas acilicet non solum fratris sed etiam amici orbitas.{12}
Te riječi bijahu dvojakog značenja te su se, upravljene de Muau, mogle upraviti i Henriku d'Anžuu. A ovaj potonji se i nakloni u znak zahvalnosti.
Karlo se nije sjećao da je pročitao tu rečenicu u govoru koji mu je bio dostavljen nekoliko dana ranije. Međutim, on nije pripisivao neku veliku važnost Margeritinim riječima, za koje je znao da su običan izraz učtivosti. A osim toga, on je veoma slabo razumio latinski.
Margerita nastavi:
- Adeo dolemur a te dividi ut tecum proficisci maluissemus. Sed idem fatum quo nunc sine ulla mora Lutetia cedere juberis, hac in urbe detinet. Proficiscere ergo, frater, proficiscere, amice. Proficiscere sine nobis. Proficiscentem sequentur spes et desideria nostra.{13}
Lako je domisliti se da je de Mua slušao sa dubokom pozornošću te riječi koje su bile upravljene izaslanicima, no koje bijahu izgovorene samo za njega. Henrik je doduše već bio dva ili tri puta niječno odmahnuo glavom kako bi mladom hugenotu dao na znanje da je vojvoda od Alansona odbio. Međutim, ta kretnja, koja je mogla biti učiniak slučajnosti, bila bi se de Muau učinila nedostatnom, da mu je nisu potkrijepile Margeritine riječi. A dok je tako gledao i svom dušom slušao Margeritu, njegova dva crna oka, tako sjajna pod svojim prosjedim obrvama, iznenadiše Katarinu koja se strese kao pod nekim električnim udarom i koja više nije skretala pogled s ovog dijela dvorane.
»Da čudnog li lika!« mrmljala je u sebi svejednako namještajući izražaj svojeg lica prema pravilima ceremonijala. »Ta tko je taj čovjek koji tako pozorno gleda u Margeritu, i kojeg

Margerita i Henrik sa svoje strane također gledaju tako pozorno?«
U međuvremenu je kraljica Navare nastavila svoj govor koji je od toga trenutka nadalje odgovarao učtivostima poljskog izaslanika. A dotle je Katarina razbijala glavu tražeći u mislima kako li bi tome lijepome starcu moglo biti ime, kadli joj s leđa pristupi dvorski meštar ceremonijar te joj uruči jednu vrećicu od namirisanog satena koja je sadržavala u četvoro savijen komad papira.
Ona otvori vrećicu, izvadi papir i pročita slijedeće riječi:
»Uz pomoć jednog sredstva za jačanje srca što sam mu ga netom dao, Morvelu se napokon vratilo ponešto snage, pa mu je uspjelo da napiše ime čovjeka koji se nalazio u spavaonici kralja Navare. Taj čovjek bio je gospodin de Mua.«
»De Mua!« pomisli kraljica-majka. »E pa, ja sam i imala takav predosjećaj. Ali, taj starac - el cospello!... Taj starac, to je ...«
Katarina zasta nepomična pogleda i otvorenih ustiju.
A onda se nagne k uhu zapovjednika garde koji je stajao pokraj nje.
- Pogledajte, gospodine de Nansi, ali nenapadno - reče - pogledajte gospodina Laska, onoga koji upravo sada govori. A iza njega ... da, tamo ... vidite li jednog starca bijele brade u odijelu od crna baršuna?
- Vidim ga, gospođo! - odgovori zapovjednik.
- Dobro je. Ne ispuštajte ga iz očiju!
- Onoga kome kralj Navare daje nekakav znak?
- Upravo onoga! Posta Vite se na vratima Luvra sa deset momaka, a kada bude izlazio, pozovite ga u jednu sobu gdje ćete ga zadržati u pritvoru. Ukoliko bi vam se opirao, domognite ga se živog ili mrtvog. Hajde, brzo!
Srećom je Henrik, veoma malo zaokupljen Margeritinim govorom, bio svoj pogled zaustavio na Katarini, pa mu nije izmakao ni jedan izraz njezina lica. Vidjevši kako su se oči kraljice-majke prikovale sa tako velikom upornošću na de Mua-a, on se uznemiri. A kad je vidio kako ona daje neki nalog zapovjedniku garde, on shvati sve.
Upravo baš u tom trenutku učinio je onu gestu koju je uhvatio gospodin de Nansi i koja je u tajnom jeziku znakova kazivala: »Otkriveni ste! Bježite smjesta!«
De Mua shvati taj znak što se tako dobro poklapao sa onim dijelom Margeritina govora koji je bio upravljen njemu. Nije mu trebalo dva puta reći; on se umiješa u mnoštvo i nestane.
No Henrik se smiri tek pošto je vidio kako se gospođin Nansi vraća Katarini i pošto je po iskrivljenju njezina lica shvatio da joj je ovaj javio da je stigao prekasno.
Audijencija se završi.
Margerita izmijeni sa Laskom još nekoliko neslužbenih riječi.
Kralj ustade teturajući, pozdravi i izađe oslanjajući se na rame Ambroaza Parea, koji ga nije napuštao sve od nezgode što ga bijaše zadesila.
Katarina, blijeda od srdžbe, i Henrik d'Anžu, nijem od boli, pođoše za njim.
Što se pak vojvode od Alansona tiče, on se za vrijeme ceremonije bijaše držao sasvim postrani.
A Karlov pogled, koji se nije ni na trenutak odvajao od vojvode od Anžua, nije ni jedan jedini puta pao na nj.
Novi kralj Poljske osjećao se uništen. Daleko od svoje majke, odveden od tih barbara sjevera, on bi bio nalik na Anteja, toga sina Zemlje, koji je izgubio svoju snagu kad su ga sa nje podigle.
Heraklove ruke. Kad se jednom nađe izvan granice, vojvoda od Anžua je smatrao da će biti zauvijek isključen sa prijestola Francuske.
Stoga, umjesto da pođe za kraljem, on se povuče u odaje svoje majke.

On je zatekne ne manje mračnu i ne manje zabrinutu no što je to bio i sam, jer ona je razmišljala o toj finoj i podrugljivoj glavi koju nije ispuštala iz očiju za vrijeme čitave ceremonije, o tom Bearncu kome je sudbina, kako se činilo, stvarala mjesta, uklanjajući oko njega kraljeve, prinčeve, ubojice, neprijatelje i zapreke.
Videći svojeg sina-ljubimca kako je blijed pod svojom krunom, kako je slomnjen pod svojim kraljevskim plaštem, kako bez riječi u znak preklinjanja sklapa svoje lijepe ruke koje je od nje naslijedio, Katarina ustane i pođe k njemu.
- Oh, majko! - zavapi kralj Poljske. - Evo sam osuđen da umrem u progonstvu!
- Sine moj, - reče mu Katarina - zar ste tako brzo zaboravili Reneovo predskazivanje? Budite bez brige, vi nećete ondje dugo ostati!
- Majko, preklinjem vas - klikne vojvoda od Anžua - pri prvom znaku, pri prvoj slutnji da bi se prijestolje Francuske moglo isprazniti, obavijestite me!
- Budite bez brige, sine moj! - reče Katarina. - Sve do onog dana na koji oboje čekamo, neprekidno će se u mojoj konjušnici nalaziti jedan osedlani konj i u mojem predsoblju jedan kurir spreman da krene u Poljsku!

13.

OREST I PILAD


Pošto je Henrik d'Anžu otputovao, čovjek bi bio rekao da su se mir i sreća vratili u Luvr da bi ponovo zauzeli svoje mjesto na ognjištu ove obitelji Atrejevića.
Karlo je zaboravljajući svoju sjetu, ponovo stekao svoje krepko zdravlje te je polazio u lov sa Henrikom i razgovarao sa njim o lovu kad ne bi mogao loviti. Spočitavao mu je samo jedno: njegovu ravnodušnost prema lovu na ptice. Govorio mu je da bi bio savršen princ, kad bi umio uvježbavati sokole, kopce i mužjake drugih ptica grabljivica, kao što je umio uvježbavati prepeličare i pse trkače.
Katarina je opet postala dobra majka. Bila je blaga prema Karlu i d'Alansonu, umilna prema Henriku i Margeriti, milostiva prema gospođi de Never i gospodi de Sov. A pod izgovorom da je bio ranjen izvršavajući jedan njezin nalog, ona je dobrotu svoje duše dotjerala dotle, da je dva puta pohodila Morvela koji je prizdravljao u svojoj kući u ulici Serize.
Margerita je nastavljala sa svojim ljubavnim domjencima na španjolski način.
Svake večeri otvarala je svoj prozor i saobraćala sa de La Molom putem znakova i pisama. U svakom svojem pismu mladić je podsjećao svoju lijepu kraljicu da mu je, u naknadu za njegovo progonstvo, obećala nekoliko trenutaka u ulici Kloš-Perse.
Jedna jedina osoba na svijetu bila je sama i bez svojeg para u tome Luvru koji je postao opet tako miran i spokojan.
Ta osoba bijaše naš prijatelj grof Hanibal de Kokona.
Bez sumnje, lijepo je bilo znati da je de La Mol živ. Divno je bilo svejednako biti odabranik gospođe de Never, najpodsmješljive i najluckastije od svih žena. Međutim, sva sreća tih sastanaka što mu ih je lijepa vojvotkinja darivala, sav duševni mir što mu ga je Margerita ulila u pogledu sudbine njihova zajedničkog prijatelja, nisu u Pijemontežaninovim očima nipošto bili ravni jednom jedinom satu provedenom sa La Molom kod prijaška La Irijera za vrčem slatka vina, ili pak onim raskalašenim pohodima, poduzetim po svim onim mjestima Pariza gdje je čestit plemić mogao zaradati koju ogrebotinu na svojoj koži, na svojoj novčarki i na svojem odijelu.
Gospođa de Never, valja to na sramotu čovječanstva priznati, podnosila je veoma nestrpljivo to suparništvo de La Mola. Nije to bilo stoga što je Provansalca možda mrzila. Naprotiv, povučena onim neodoljivim nagonom koji tjera svaku ženu da bude i nehotično koketna prema ljubavniku neke druge žene, a naročito ako je ta žena njezina prijateljica, ona u odnosu na de La Mola ne bijaše ni najmanje štedila bljeskovima svojih smaragdnih očiju, i Kokona bi bio mogao biti zavidan na onim prostodušnim malim udarcima šakom i onim znacima ljubaznosti što ih je vojvotkinja rasipala u

korist njegova prijatelja za vrijeme onih hirovitih dana kada se činilo da Pijemontežaninova zvijezda blijedi na nebu njegove lijepe dragane. Međutim, Kokona, koji bi bio zadavio petnaest osoba zbog jednog jedinog treptaja očiju svoje dame, bio je toliko malo ljubomoran na de La Mola, da mu je u vezi tih vojvotkinjinih nedosljednosti češće puta bio prišapnuo na uho izvjesne ponude od kojih je Provansalac crvenjeo.
Posljedica takvog stanja stvari bude da Henrijeta, koju je de La Molova odsutnost lišavala svih prednosti što joj ih je pružalo Kokonaovo društvo, to jest, njegove nepresušne veselosti i njegovih nezajažljivih hirova na polju uživanja, dođe jednog dana k Margeriti da bi je usrdno zamolila da joj vrati tog obaveznog »trećeg«, bez kojeg su se Kokonaov duh i srce iz dana u dan sve to više hlapili.
Vazda suosjećana, a osim toge požurivana de La Molovim molbama i željama svojeg vlastitog srca, Margerita zakaže Henrijeti sastanak za idući dan u kućici sa dva izlaza, kako bi tamo temeljito obradili ta pitanja u jednom razgovoru koga nitko neće moći prekinuti.
Kokona primi sa priličnim neraspoloženjem Henrijetino pismo koje ga je pozivalo u ulicu Tizon u devet i po. Uza sve to on se uputi prema mjestu sastanka, gdje zatekne Henrijetu već ozlojeđenu zbog toga što je stigla prva.
- Fuj, gospodine! - reče ona. - Kakve li neuglađenosti! Pustiti na ovakav način čekati... neću reći jednu princezu, već jednu ženu!
- Oh, čekati! - dobaci Kokona. - No, to je posve nalik na vas! Kladim se, naprotiv, da smo uranili!
- Ja jesam!
- Pih, i ja također! Najviše ako ima deset sati, kladim se!
- E, lijepo! A u mojem pisamcetu je stajalo: devet i po!
- Pa ja sam i pošao iz Luvra u devet sati, jer, uzgred budi rečeno, danas sam u službi kod gospodina vojvode od Alansona, iz čega proizilazi da ću biti primoran da vas napustim, za sat vremena.
- I zbog toga ste ushićeni?
- Ne, vjere mi, jer je gospodin d'Alanson veoma čangrizav i mušičav gospodar, i jer, ako već treba netko da me grdi, ipak još više volim da me grde lijepe usne kao što su to vaše, negoli naopake kao što su to njegove.
- Hajde-de! - reče vojvotkinja. - To je već ipak malko bolje... Rekli ste dakle da ste izašli iz Luvra u devet sati?
- Oh, bogo moj, da! I to u namjeri da dođem ravno ovamo, kadli na uglu ulice Grenel (Grenelle) zamijetim nekog čovjeka koji je sličan de La Molu.
- Krasno! I opet La Mol!
- Uvijek i svagda! Sa ili bez dozvole!
- Grubijane!
- U redu! - dobaci Kokona. - Možemo ponovo početi sa našim udvornostima!
- Ne, ali završite već jednom tu svoju priču!
- Nisam ja navalio da je pričam, nego me vi pitate zašto sam zakasnio!
- Svakako! Zar je na meni da dolazim prva?!
- Eh, vi ne morate nikoga tražiti kao što to moram ja!
- Vi ste ubitačni, dragi moj! No, nastavite! Dakle, na uglu ulice Grenel zamjećujete čovjeka koji je sličan de La Molu... Ali, što to imate na svojem prsluku?! Krv!
- Krasno! Evo još jednoga koji me je zacijelo poprskao padajući.
- Vi ste se tukli?

- Svakako!
- Zbog tog svojeg de La Mola?
- A zbog koga hoćete da se tučem? Možda zbog neke žene?!
- Hvala!
- Ja dakle krenem za tim čovjekom koji je bio tako nesmotren da je posudio crte mojeg prijatelja. Dostignem ga u ulici Kokijer (Coquilliere), prestignem ga i pogledam mu pod nos pri svjetlosti iz nekog dućana. To nije bio on.
- No, to ste dobro udesili!
- Da, ali on je loše prošao. »Gospodine«, rekao sam mu, »vi ste uobraženi glupan kad sebi dozvoljavate da izdaleka sličite na mojeg prijatelja gospodina grofa de La Mola, koji je savršen kavalir, dok se izbliza lijepo vidi da ste samo obična protuha!« Na što se on mašio rapira, a ja također. Pri trećem naletu... jeste li vidjeli tog neotesancat... On je pao i poprskao me krvlju!
- A jeste li mu bar pritekli u pomoć?
- Upravo sam to htio učiniti, kadli je prošao jedan konjanik. O, ovaj puta, vojvotkinjo, sigurna sam da je to bio de La Mol! Nažalost, konj je jurio u galopu. Ja sam se dao u trk za konjem, a ljudi, koji su se bili skupili da vide kako se bijem, pak u trk za mnom. Elem, kako bi se bilo moglo pomisliti da sam neki kradljivac, budući da je za mnom nagrnula sva ta fukara koja mi je urlala za petama, to sam bio prinuđen da se okrenem da bih ih natjerao u bijeg, zbog čega sam izgubio ponešto vremena. Tokom toga vremena konjanik je bio nestao. Pojurio sam za njim, raspitivao se, zapitkivao, navodio boju konja, ali, vraga! Uzalud! Nitko ga nije bio zapazio. Najposlije, sit svega, došao sam ovamo.
- Sit svega! - klikne vojvotkinja. - Koje li ljubaznosti!
- Slušajte, draga prijateljice, - reče Kokona zavalivši se nemarno u jedan naslonjač - naumili ste da me i opet progonite u vezi sa tim ubogim de La Molom. E pa, vi ste u krivu. Jer, napokon, prijateljstvo, vidite... uh, volio bih da imam toliko duha i toliko znanja kao taj jadni prijatelj, da bih mogao naći neku usporedbu koja bi vas navela da napipate moju misao... Prijateljstvo, vidite, to je zvijezda, dok ljubav... ljubav… eh, evo, našao sam usporedbu! ... ljubav je samo svijeća. Vi ćete mi reći da ih ima različitih vrsta ...
- Ljubavi?
- Ne, nego svijeća... i da među tim vrstama ima takvih koje su poželjnije kao na primjer ružičasta. U redu, ružičasta, može! Ona je najbolja. Ali, ma koliko da je ružičasta, svijeća se ipak istroši, dok zvijezda sjaji uvijek. Na to ćete mi odgovoriti da, kad je svijeća istrošena, čovjek stavlja u svjećnjak drugu svijeću.
- Gospodine de Kokona, vi ste uobražena budala!
- De!
- Gospođine de Kokona, vi ste drznik!
- De, de!
- Gospodine de Kokona, vi ste magarac!
- Gospođo, upozoravam vas da ćete me natjerati da trostruko više žalim za de La Molom!
- Vi me više ne volite I
- Naprotiv, vojvotkinjo, vi se u to ne razumijete. Ja vas obožavam! Ali, ja mogu da vas volim, da vas ljubim, da vas obožavam, a da u svojim izgubljenim trenucima veličam svojeg prijatelja.
- Znači, vi nazivate svojim izgubljenim trenucima one za vrijeme kojih ste pokraj mene?!
- Što ćete! Taj ubogi La Mol je bez prestanka nazočan u mojim mislima!

- Vi ga cijenite više nego mene! To je nedostojno! Čujte, Hanibale, ja vas mrzim! Usudite se i budite iskreni: recite mi da ga volite više nego mene! Hanibale, upozoravam vas, ako bilo što na svijetu budete voljeli više nego mene...
- Henrijeto, najljepša među vojvotkinjama! Radi svojeg vlastitog spokoja, vjerujte mi i nemojte mi postavljati neprilična i nametljiva pitanja! Ja vas volim više od svih žena, ali ja volim La Mola više od svih muškaraca!
- Dobro si odgovorio! - reče iznenada jedan strani glas.
A za jednom zavjesom od damasta, odmaknutom ispred jedne velike drvene plohe koja je kliznuvši u debljinu zida otvorila prolaz između dva stana, pokaza se de La Mol, stojeći u četvorini tih vratiju kao neki lijepi Ticijanov portret u svojem zlatnom okviru. - La Mol! - uzvikne Kokona ne obraćajući pozornost na Margeritu i ne puštajući sebi vremena da joj zahvali za iznenađenje što mu ga je upriličila. - La Mole, prijatelju moj, dragi moj La Mole!
I pojuri u naručje svojeg prijatelja srušivši naslonjač u kojem je bio sjedio i stolić koji mu se našao na putu,
De La Mol mu sa isto takvim izljevom nježnosti uzvrati njegove zagrljaje, no istodobno se obrati vojvotkinji de Never.
- Oprostite mi, gospođo - reče - ako je moje ime, izgovoreno među vama, možda ponekiput uznemirilo i poremetilo vaš tako dražesni složni život. Svakako - doda dobacivši Margeriti jedan neizrecivo nježan pogled - nije od mene zavisilo da se sa vama ponovo vidim i ranije!
- Eto vidiš - reče Margerita - eto vidiš, Henrijeto, da sam održala riječ: evo ga!
- Znači dakle da tu sreću dugujem jedino molbama gospođe vojvotkinje? - upita Kokona.
- Jedino njezinim molbama! - potvrdi Margerita. A onda, obrativši se de La Molu, doda:
- La Mole, dozvoljavam vam da ne povjerujete ni jednoj jedinoj riječi od onoga što sam rekla!
Za to vrijeme Kokona, koji je svojeg prijatelja bio deset puta pritisnuo o svoje srce, koji je dvadeset puta bio obišao oko njega, koji je njegovom licu bio prikučio jedan svjećnjak kako bi ga mogao razgledati do mile volje, klekne pred Margeritu i poljubi rub njezine haljine.
- Ah, to se sretno slučilo! - klikne vojvotkinja de Never. - Sada ćete ipak naći da sam podnošljiva!
- Sto mu gromova! - vikne Kokona. - Naći ću, kao uvijek, da ste božanstveni! Samo, sada ću vam to reći iz punijeg srca. Ah, da mi je ovdje tridesetak Poljaka, Sarmata i ostalih polarnih barbara, pa da ih natjeram da priznaju da ste kraljica među ljepoticama!
- Eh, polako, polako, Kokona! - upadne de La Mol. - A gospođa Margerita?!
- Oh, toga se ne odričem! - klikne Kokona sa onim upola lakrdijaškim naglaskom koji bijaše samo njemu svojstven. - Gospođa Henrijeta je kraljica među ljepoticama, a gospođa Margerita pak je ljepotica među kraljicama!
Međutim, ma što da je govorio ili radio, Pijemontežanjn, koji se sav predao sreći što je opet našao svojeg dragog de La Mola, imao je oči jedino za njega.
- Hajde, hajde, lijepa moja kraljice, - reče gospođa de Never - dođite, i pustimo te savršene prijatelje na jedan sat da se porazgovore između sebe! Oni jedan drugome imaju reći hiljadu stvari koje bi se uplitale i ometale naš razgovor. To je za nas okrutno, ali. to je. upozoravam vas, jedini lijek koji gospodinu Hanibalu može vratiti posvemašnije zdravlje. Učinite to dakle za mene, moja kraljice, kad sam već tako glupa da volim tu gadnu glavurdu, kao što to reče njegov prijatelj de La Mol!
Margerita šapne nekoliko riječi na uho de La Molu, koji bi, ma koliko da je bio željan da se ponovo vidi sa svojim prijateljem, ipak bio volio da Kokonaova nježnost bude manje neskromna ...

Za to vrijeme Kokona je uznastojao da pomoću svakojakih uvjeravanja dovede na Henrijetine usne dobroćudan smiješak i blagu riječ, koji učinak je bez po muke i postigao.
Tada obje žene prijeđoše u pokrajnju sobu, gdje je na njih čekala večera. Dvojica prijatelja ostadoše nasamo.
Prve pojedinosti što ih Kokona zatraži od svojeg prijatelja bijahu, razumije se, one o onoj kobnoj večeri koja umalo što ovoga nije stala života. Postepeno kako je de La Mol napredovao u svojem pričanju, Pijemontežanina, koji međutim u tom pogledu kao što znamo, nije bio lako uzbudljiv, stane hvatati jeza po čitavom tijelu.
- A zašto se - upita ga - umjesto da odmagliš, kao što si to učinio, i da mi prouzrokuješ uznemirenost i strahovanja, kao što si mi ih prouzrokovao, zašto se nisi sklonio kod našeg gospodara? Vojvoda, koji te je štitio, bio bi te i sakrio. Bio bih živio kraj tebe, a moja tuga, iako hinjena, zato ipak ne bi bila manje obmanjivala te dvorske glupane.
- Naš gospodar? - upita La Mol šapatom. - Vojvoda od Alansona?
- Da! Po onome što mi je rekao, morao sam vjerovati da baš njemu duguješ svoj život.
- Ja svoj život dugujem kralju Navare! - odgovori La Mol.
- Hm, hm! - promrmlja Kokona - jesi li u to siguran?
- Tu nema nikakve sumnje!
- Oh, dobar je to i odličan kralj! Međutim, što je u svemu tome radio vojvoda od Alansona?
- Držao je uzicu da me njome zadavi!
- Sto mu gromova! - poviče Kokona. - Jesi li siguran u to što govoriš, La Mole? Što?! Taj blijedi, kukavni princ, taj žgolja da zadavi mojeg prijatelja?! O, sto mu gromova, odmah sutra ću mu reći ono što mislim o tom postupku!
- Ma jesi li lud?!
- To je istina, on bi to poduzeo ponovo! Ali, ne mari! Neće to tako proći!
- De, de, Kokona, umiri se i nastoj da ne smetneš s uma da je upravo odzvonilo jedanaest i po, i da si večeras u službi.
- Baš me mnogo briga za službu kod njega! Eh, sjajno, neka samo računa na to! Moja služba! Ja da služim jednog čovjeka koji je držao uzicu?! Ti se šališ!... Ne! To je prst sudbine! Zapisano je da je trebalo da te nađem kako se više ne bih od tebe odvajao ... Ja ostajem ovdje!
- Nesretnice, ta razmisli malko! Pa nisi valjda pijan!
- Na svu sreću! Jer, da jesam, ja bih potpalio Luvr!
- Hajde, Hanibale, - poče opet de La Mol - budi razborit! Vrati se onamo! Služba je sveta stvar.
- Hoćete li se vratiti zajedno sa mnom?
- To je nemoguće!
- Zar bi te opet htjeli ubiti?
- Ne vjerujem. Ja sam odviše malo važan, a da bi protiv mene postojala neka uglavljena zavjera, neka dosljedna odluka. U jednom trenutačnom hiru htjeli su me ubiti, i to je sve. Prinčevi su te večeri bili u objesnom raspoloženju.
- Što ćeš onda učiniti?
- Ja? Ništa! Lutam. Šećem se.
- E pa lijepo! Ja ću se šetati kao i ti, lutat ću zajedno s tobom. To je čarobno zanimanje! A osim toga, ako bi te napali, biti ćemo dvojica i zadat ćemo im dobroga posla! O, neka samo dođe taj tvoj kukac od vojvode! Pribost ću ga na zid kao nekog leptira!
- Ta zatraži barem od njega dopust!
- Hoću! I to posvemašnji!

- U tom slučaju ga obavijesti da ga napuštaš!
- To je opravdano. Pristajem. Idem da mu napišem!
- Da mu napišeš?... To je veoma neprilično. Kokona, u odnosu na jednog princa kraljevske krvi!
- Jest, krvi... ali krvi mojeg prijatelja! Pazi, molim te - klikne Kokona zakolutavši svojim očima poput nekog velikog trageda - pazi, molim te, da se možda ne počnem igrati etikecije!
»U stvari«, reče u sebi de La Mol »za nekoliko dana neće mu više biti potreban ni princ ni itko drugi, jer ako će htjeti poći s nama, mi ćemo ga povesti!«
Kokona dakle dohvati pero te bez daljnjeg opiranja svojeg prijatelja sastavi brzo i glatko slijedeći ogled rječitosti:
»Uzvišeni gospodine,
Nemoguće je da Vaše Visočanstvo, upućuno u autore antike, kao što to jest, ne poznaje dirljivu povjest Oresta i Pilada koji bijahu dva junaka na glasu sa svojih nesretnih zgoda i sa svojeg prijateljstva. Moj prijatelj de La Mol nije manje nesretan od Oresta, a ja pak nisam manie nježan od Pilada. On u ovom trenutku ima velikih briga koje iziskuju moju pomoć. Nemoguće je dakle da se odvajam od njega. Dosljedno tome, uz pridržavanje prava na odobrenje Vašeg Visočanstva, uzimam mali dopust, budući da sam odlučan da se vežem za njegovu sudbinu, ma kamo me ong odvela, što Vašem Visočanstvu kazuje koliko je velika prisila koja me otima iz Njegove službe, iz kojeg razloga nipošto ne sumnjam da ću dobiti Njegovo oproštenie te se usuđujem da se i nadalje smatram sa poštovanjem.
Vašeg kraljevskog Visočanstva, uzvišeni gospodine, najponizniji i najpokorniji HANIBAL GROF DE KOKONA nerazdruživi prijatelj g. de La Mola«
Pošto je dovršio to remek-djelo, Kokona ga naglas pročita de La Molu, koji slegne ramenima.
- Dakle, što kažeš na to? - upita Kokona koji tu kretnju nije vidio, ili koji se napravio da je ne

vidi.


Kažem - odgovori de La Mol - da će nam se gospodin d'Alanson narugati.
- Nama?
- Obojici zajedno!
- To je još uvijek bolje, čini mi se, negoli da zadavi svakog od nas odvojeno!
- Pa - nasmije se La Mol - ono prvo možda neće nipošto spriječiti ono drugo.
- Pa neka! Utoliko goret puklo kud puklo, sutra ujutro ću otposlati to pismo. Kamo ćemo na

spavanje kad budemo izašli ovavde?
- K gazda La Irijeru, i to u onu malu sobicu, znaš, gdje si me htio probosti rapirom kad još nismo bili Orest i Pilad ...
- U redu. Poslat ću našeg svratištara da odnese moje pismo u Luvr. U tome se trenutku otvori drvena ploča.
- Dakle? - upitaše zajedničke obje princeze. - Gdje su Orest i Pilad?
- Sto mu gromova, gospođo - odgovori Kokona - Orest i Pilad umiru od gladi i ljubavi!
I stvarno, gazda La Irijer je idućeg dana u devet sati ujutro odnio u Luvr smjernu poruku grofa Hanibala de Kokona-a.

14.

ORTON


Henrik je, čak i nakon odbijanja vojvode od Alansona, koje bijaše dovelo u pitanje sve, pa i njegov opstanak, postao, ako je to uopće bilo moguće, još veći vojvodin prijatelj no što je to ranije bio.
Katarina zaključi na temelju te prisnosti da se dvojica prinčeva ne samo slažu, već da zajedno kuju i zavjeru. Ona o tome ispita Margeritu, ali Margerita joj bijaše dostojna kći, te se kraljica Navare, čiji glavni talenat bijaše da izbjegava škakljiva objašnjavanja, tako dobro umjela zaštititi od pitanja svoje majke da ju je, pošto je na sve njih odgovorila, ostavila u još većoj zabuni no što je to bila ranije.
Firentinki je dakle za vodiča preostao samo još onaj spletkarski instinkt što ga je bila donijela sa sobom iz Toskane, te najspletkarskije među malim državicama onoga razdoblja, i onaj osjećaj mržnje što ga je crpla na dvoru Francuske, koji bijaše u interesima i mišljenjima najpodjeljeniji dvor onoga vremena.
Isrpva shvati da je jedan dio njegove snage Bearncu dolazio od njegovog saveza sa vojvodom od Alansona, te odluči da ih razjedini.
Od dana kada je stvorila tu odluku, ona stane svojeg sina okruživati strpljenjem i umješnošću ribara koji, pošto ju je bacio daleko od ribe, neprimjetno povlači mrežu sve dok nije sa svih strana obuhvatila njegov plijen.
Vojvoda Franjo primijeti to udvostručavanje umilnosti te i sa svoje strane pođe za korak u susret majci. Što se pak tiče Henrika, on se gradio da ništa ne opaža te stane svojeg saveznika nadzirati još budnije nego što je to već bio činio.
Svatko je očekivao da se nešto dogodi. Dok je tako svatko bio u očekivanju tog nekog događaja koji za jedne bijaše siguran, za druge pak vjerojatan, jednog jutra, kad sunce bijaše granulo ružičasto, izlučujući onu mlaku toplinu i onaj blagi miomiris koji nagovještaju lijep dan, jedan čovjek, blijed, oslonjen na batinu i koračajući s mukom, izađe iz jedne male kućice smještene za Arsenalom i krene ulicom Pti-Misk (Petit-Musc).
Negdje kod kapije Sent-Antoana, pošto je bio prešao duž onog šetališta koje je kao neka močvarna livada okružavalo jarke oko Bastilje, on ostavi veliki bedem sa svoje lijeve strane i uđe u park Arbalet, čiji ga čuvar dočeka sa dubokim naklonima.

Nikoga nije bilo u tom parku koji je, kao što to kazuje njegovo ime, pripadao jednom posebnom udruženju: udruženju arbaletiraca.{14} Međutim, sve da je tamo i bilo šetača, taj bi blijedi čovjek bio dostojan sve njihove pozornosti, jer njegovi dugački brkovi i njegov hod, koji je zadržao vojnički način ma da je bio usporen uslijed bolova, dovoljno su nagovještavali da je to neki nedavnom prilikom ranjeni časnik koji je iskušavao svoje snage umjerenim vježbama i koji je pošao da oživi na suncu.
Međutim - čudne li stvari! - kada se rastvorio plašt u koji je taj naizgled miroljubivi čovjek usprkos rastućoj toplini bio umotan, mogle su se vidjeti dvije dugačke pištolje pričvršćene pomoću dviju srebrenih kopči o pojas, za kojim osim toga bijaše zataknut još i jedan veliki bodež, i o kojem je visio dugačak mač za koji se činilo da ga on ne može ni potegnuti, toliko je bio ogroman, te je, upotpunjavajući to živo skladište oružja, svojim tokom lupkao o dvije omršavjele i drhtave noge.
I tako taj čovjek prodre u park i stigne mirno do neke vrste sjenice što se otvarala prema bedemima, od koji je bila odijeljena samo širokom živicom i malim jarkom iz kojih se sastojala njezina dvostruka ograda. Ondje se ispruži na jednu vrtnu klupu nadohvat stola, na koji mu čuvar parka, koji svojem naslovu pazitelja bijaše pridružio i vršenje krčmarskog zvanja, nakon kratkog vremena donese neku vrst okrijepe.
Bolesnik je tu proboravio desetak minuta, prinijevši u nekoliko mahova svojim ustima šalicu od porcelana čiji je sadržaj pijuckao u malim gutljajima, kadli njegovo lice, usprkos zanimljivom blijedilu što ga je prekrivalo, iznenada poprimi zastrašujući izražaj. Bio je upravo primijetio kako iz ulice Kroa-Foben (Croix-Faubin) jednim puteljkom, današnjom ulicom Napi (de Naples), prilazi neki u prostran plašt umotan konjanik, koji se zaustavi blizu stražarske kule te stane čekati.
Bio je tu možda pet minuta, i čovjek blijeda lica, u kome je čitalac možda već prepoznao Morvela, imao je jedva toliko vremena da se oporavi od uzbuđenja što mu ga bijaše prouzrokovalo njegovo prisustvo, kadli jedan mladić u stegnutom kaputiću kao što su to oni u paževa, prispije putem, koji se kasnije prozvao ulicom Fose-Sen-Nikola (Fosses-Saint-Nicolas), i pridruži se onom konjaniku.
Utonuo u lisnatoj sjenci, Morvel je mogao sve vidjeti, pa čak i sve čuti, a kad čitalac bude saznao da je konjanik bio de Mua, a mladić u stegnutom kaputiću pak Orton, moći će prosuditi jesu li Morvelove oči i uši bile zaokupljene.
I jedan i drugi pogledaše oko sebe sa najbrižljivijom pozornošću. Morvel zadrži svoj dah.
- Možete govoriti, gospodine! - progovori kao prvi Orton koji je kao mladić bio i lakovjerniji. - Nitko nas ne vidi i ne čuje.
- Dobro! - reče de Mua. - Poći ćeš k gospođi de Sov. Predat ćeš ovo pisamce njoj osobno, ukoliko je budeš našao u njezinim odajama. Ukoliko pak ne bude kod kuće, gurnut ćeš ga za ogledalo, kamo je i kralj imao običaj da ostavlja svoja. A onda ćeš pričekati u Luvru. Ako ti budu dali odgovor, donijet ćeš ga na mjesto koje ti je poznato, A ako ne budeš dobio odgovora, potražit ćeš me večeras sa jednom dobrom musketoriom na mjestu što sam ti ga označio i odakle ću izaći.
- U redu! - reče Orton - Znam!
- Ja sad odlazim. Imam veoma mnogo posla tokom dana. A ti se nemoj žuriti, to bi bilo bez svrhe. Nije potrebno da stigneš u Luvr prije nego što će o n biti ondje, a mislim da jutros uzima poduku iz lova sa sokolovima. Hajde, idi, i slobodno se pokaži! Ozdravio si i dolaziš da se gospođi de Sov zahvališ za dobrotu koju ti je iskazivala za vrijeme tvojeg bolovanja. Hajde, dijete, hajde!
Morvel je prisluškivao ukočenih očiju, naježene kose i oznojena čela. Prvi poriv mu je bio na oslobodi jednu pištolju iz kopče i da nanišani na de Mua-a, ali mu jedna njegova kretnja, koja je malko razmaknula njegov plašt, pokaza pod tim plaštem jedan visoko zatvoren i veoma čvrst oklop.

Bilo je dakle vjerojatno da bi se kugla na tom oklopu spljoštila ili pak da bi udarila u neko mjesto na tijelu na kome rana, koju bi zadala, ne bi bila smrtonosna. Osim toga pomisli da bi de Mua, snažan i dobro naoružan, lako svršio sa njim, onako ranjenim, te stoga sa uzdahom povuče svoju pištolju koju je već bio ispružio u hugenota.
- Kakve li nesreće - promrsi - što ga ne mogu oboriti ovdje bez ikakvih drugih svjedoka osim ovog malog razbojnika, kome bi tako dobro pristajao idući hitac!
Međutim, istog trenutka Morvel rasudi da je to pisamce, što ga je Orton trebalo da uruči gospođi de Sov, bilo možda važnije čak i od života samog, vođe hugenota.
- Ha! - promrmlja - jutros ćeš mi ponovo izmaći! No, neka bude! Otiđi zdrav i čitav! Ali sutra će biti red na meni, pa sve da te moram slijediti do u sam pakao, iz kojeg si izašao da me uništiš, lako ne budem uništio tebe!
Uto de Mua omota svoj plašt oko svojeg lica te se hitro udalji u pravcu močvare Templ. Orton krene ponovo duž jaraka koji ga odvedoše na obalu rijeke.
Tada Morvel ustane sa više snage i žustrine no što bi se to čovjek bio usudio očekivati, vrati se u ulicu Serize, uđe u svoju kuću, dade osedlati jednog konja te, ma koliko da je bio slab i uz rizik da mu se ponovo otvore rane, pojuri galopom niz ulicu Sent-Antoan, dospije na kejove i uleti u Luvr.
Pet minuta poslije toga što je nestao kroz ulaz stražarnice, Katarini je već bilo poznato sve što se netom bijaše dogodilo, a Morvel je primio onih hiljadu zlatnih škuda što mu bijaše obećala za uhićenje kralja Navare.
- O! - reče tada Katarina - ako se jako ne varam, taj će de Mua biti ona crna mrlja koju je Rene našao u horoskopu tog prokletog Bearnca!
Èetvrt sata poslije Morvela, Orton uđe u Luvr, pokaza se otvoreno kao što mu to bijaše de Mua preporučio, i stigne u odaje gospođe de Sov, pošto je porazgovarao sa nekolicinom stanovnika palače.
Jedino Dariola se nalazila u odajama svoje gospodarice. Katarina je maločas bila dala pozvati ovu potonju da bi joj prepisala neka važna pisma, pa je ova već tokom pet minuta boravila kod kraljice-majke.
- Dobro je! - reče Orton. - Počekat ću.
Iskoristivši svoju udomaćenost kod gospođe de Sov, mladić prijeđe u baruničinu spavaonicu pa, pošto se pomno uvjerio da je posve sam, gurne pisamce za ogledalo.
Istog trenutka kad je upravo opet udaljavao svoju ruku od zrcala, uniđe Katarina.
Orton preblijedi jer mu se učinilo da se hitar i prodoran pogled kraljice-majke najprije svratio na ogledalo.
- Što radiš ovdje, mali? - upita Katarina. - Zar možda tražiš gospođu de Sov?
- Da, gospođo. Već dugo vremena je nisam pohodio, a ako bih još odugovlačio da joj se dođem zahvaliti, plašio sam se da će me smatrati nezahvalnikom.
- Znači da mnogo voliš tu dragu Šarlotu?
- Svom svojom dušom, gospođo!
- I vjeran si, kako kažu?
- Vaše Veličanstvo će shvatiti da je to veoma prirodno ako bude saznalo da mi je gospođa de Sov pružala njegu koju nisam zaslužio, jer ja sam samo običan sluga.
A u kojoj ti je to prilici pružala tu njegu? - upita Katarina pretvarajući se da nema pojma o događaju koji je mladog momka zadesio
- Kad sam bio ranjen gospođo.
- Ah, siroto dijete! - klikne Katarina, - Bio si ranjen?

- Da, gospođo.
- A kada to?
- One večeri kada su došli da uhite kralja Navare. Toliko sam se prestrašio kad sam ugledao vojnike, da sam stao vikati i dozivati. Jedan od njih udario me je po glavi, i ja sam pao u nesvijest.
- Ubogi dječače! A sada si već posve oporavljen?
- Jesam, gospođo.
- Tako da si došao potražiti kralja Navare, kako bi se vratio k njemu?
- Ne, gospođo! Saznavši da sam se usudio oduprijeti se naređenjima Vašeg Veličanstva, kralj Navare me je bez milosrđa otjerao.
- Zar zaista?! - klikne Katarina sa naglaskom punim zanimanja. - Pa lijepo, ja ću se pobrinuti za to... Međutim, ako čekaš na gospođu de Sov, čekat ćeš je uzalud. Ona je zauzeta ondje gore, iznad ovih prostorija, u mojem kabinetu.
I pomislivši da Orton možda još nije imao vremena da sakrije pisamce za ogledalom, Katarina uđe u kabinet gospođe de Sov, kako bi mladiću dala punu slobodu.
U istom trenutku, i baš kada se Orton, uznemiren tim neočekivanim dolaskom kraljice-majke, pitao ne krije li se u tom dolasku neka spletka protiv njegova gospodara, začuše se tri lagana kucaja o strop. To bijaše signal što ga je trebalo da on sam dade svojem gospodaru u slučaju opasnosti, kada se njegov gospodar nalazio kod gospođe de Sov, i kad je on nad njim bdjeo.
On pretrne od tri kucaja. Neko tajanstveno nadahnuće ga prožme, i on pomisli da je toga puta upozorenje upućeno njemu samome. Stoga pritrči ogledalu i izvuče odatle pisamce što ga je onamo već bio ugurao.
Katarina je kroz jedan otvor u tapiseriji pratila sve dječakove kretnje. Vidje kako je pohitao k zrcalu, ali nije znala da li je to učinio kako bi pisamce onamo sakrio ili opet odande izvadio.
- No - promrmlja nestrpljiva Firentinka - pa zašto sada odugovlačiš sa odlaskom?! I smjesta se vrati u spavaonicu, nasmiješena lica.
- Ti si još odvje, mali dječače? - reče. - Pa što još čekaš? Zar ti nisam rekla da ću uzeti u svoje ruke brigu o tvojoj srećici? Kad ti ja nešto kažem, zar u to sumnjaš?
- Oh, gospođo, toga me opčuvao bog! - odgovori Orton.
I dječak pristupi kraljici, poklekne jednim koljenom, poljubi rub njezine haljine i izađe.
Izašavši, ugleda u predsoblju zapovjednika garde koji je čekao na Katarinu. Ta pojava nije bila prikladna da rasprši njegove sumnje, i ona ih je samo još i udvostručila.
Katarina pak sa svoje strane, tek što je vidjela kako se za Ortonom spustila tapiserija, pohita k ogledalu. Međutim uzalud je uvukla iza njega svoju od nestrpljenja uzdrhtalu ruku - nije bilo nikakvog pisamceta.
A ipak je bila sigurna da je vidjela kako se dječak približava ogledalu. Bilo je to dakle da bi ponovo izvadio pisamce, a ne da bi ga ostavio. Usud je njezinim protivnicima davao jednakomjernu snagu. I dijete se pretvaralo u muškarca, u trenutku kada se borilo protiv nje.
Ona je tresla, zagledavala, duboko uvlačila ruku: ništa!
- Oh, nesretnik! - vikne ona. - A ja mu međutim nisam bila zlonamjerna. On je, eto, uzevši natrag to pisamce, sam pošao ususret svojoj sudbini!... Hej, gospodine de Nansi, hej!
Snažni glas kraljice-majke prijeđe salonom i prodre sve do predsoblja, gdje se, kao što smo rekli, nalazio zapovjednik dvorske straže.
Gospodin de Nansi dotrči.
- Evo me, gospođo! - reče. - Što želi Vaše Veličanstvo?
- Bili ste u predsoblju?

- Da, gospođo.
- Vidjeli ste izaći jednog mladića, dječaka?
- Upravo ovog trenutka.
- I on još nije mogao daleko odmaći?
- Jedva možda do polovine stubišta.
- Pozovite ga natrag!
- Kako se zove?
- Orton. Ako bi odbio da se vrati, dovedite ga silom, ali ga nemojte zastrašivati ako ne bude pružao nikakav otpor. Treba smjesta da govorim sa njim.
Zapovjednik garde izleti.
Kao što je predviđao, Orton se nalazio jedva na polovini stubišta, jer je silazio polagano, u nadi da će susresti na stubištu ili ugledati u nekom hodniku kralja Navare ili gospođu de Sov.
Začuvši da ga zovu, pretrne.
Prvi poriv mu bude da bježi. Međutim, uslijed moći rasuđivanja koja bijaše iznad njegova uzrasta, on shvati da bi bjezanjem upropastio sve.
On se dakle zaustavi.
- Tko me zove?
- Ja, gospodin de Nansi! - odgovori zapovjednik, hitajući niz stepenice.
- Ali meni se jako žuri! - reče Orton.
- Zovem vas u ime Njezina Veličanstva kraljice-majke! - doda gospodin Nansi stigavši do njega. Dječak obriše znoj što mu je izbio na čelu i stane se uspinjati natrag.
Zapovjednik krene za njim.
Katarina bijaše isprva skovala plan da mladića dade uhapsiti i pretražiti ga, te da se tako domogne pisamceta za koje je znala da ga on nosi uza se. Dosljedno tome ona je bila naumila da ga optuži za krađu, te je već bila maknula sa toaletnog stolića jednu dijamantnu kopču, čiji je nestanak htjela svaliti na dječaka. Međutim, ona rasudi da je taj potez opasan utoliko što bi probudio podozrenje mladića, koji bi obavjestio svojeg gospodara, koji pak bi se tada pričuvao, pa se u svojem oprezu ne bi dao uhvatiti.
Bez sumnje, ona je mladića mogla dati odvesti u neku tamnicu. Međutim, glasine o tom hapšenju, ma koliko potajno bilo provedeno, proširile bi se po Luvru, a jedna jedina riječ o tom hapšenju navela bi Henrika da bude na oprezu.
Ipak, Katarini je bilo potrebno to pisamce, jer, jedno pisamce gospodina de Mua-a kralju Navare, pisamce koje je Ortonu bilo tako brižno preporučeno, moralo je u sebi sadržavati čitavu jednu zavjeru.
Ona dakle vrati kopču na mjesto odakle ju je bila uzela.
- Ne, ne! - promrmlja, - To je zamisao na način zbira; rđava zamisao... Ali, radi jednog pisamceta koje možda nije vrijedno... - nastavi nabirući obrve i šapćući tako tiho da i sama gotovo da nije mogla čuti šum svojih riječi. - Eh, vjere mi, nije to moja krivica! Sam je kriv! Zašto taj mali razbojnik nije stavio pisamce onamo kako je morao da ga stavi?! To pisamce mi treba!
U tom trenutku uđe Orton.
Katarinino lice imalo je zacijelo strašan izražaj, jer se mladić problijedivši zaustavi na pragu. Bio je još odviše mlad a da bi mogao savršeno gospodariti sobom.
- Gospođo - reče - ukazali ste mi čast da me pozovete natrag. Čime mogu poslužiti Vašem Veličanstvu?
Katarinino lice se razvedri kao da ga je obasjala zraka sunca.

- Dala sam te dozvati, dijete - reče - jer mi se tvoje lice sviđa i jer, budući da sam ti dala jedno obećanje, to jest da ću se pozabaviti tvojom srećom, želim da to obećanje izvršim bez odlaganja.
Ljudi nas optužuju, nas, kraljice, da smo zaboravne. Nisu naša srca zaboravna, već je to naš duh, zanesen događajima. I tako, sjetila sam se da kraljevi drže u svojim rukama sudbine ljudi, i pozvala sam te natrag. Dođi, dijete moje, pođi sa mnom!
Gospodin de Nansi, koji je taj prizor shvatio ozbiljno, gledao je na to Katarinino raznježavanje sa najvećim začuđenjem.
- Umiješ li jahati, mali? - upita Katarina.
- Umijem, gospođo.
- Ako je tako, dođi u moj kabinet. Dat ću ti jednu poruku koju ćeš odnijeti u Sen-Žermen.
- Spreman sam na službu Vašem Veličanstvu!
- Dajte mu pripremiti konja, Nansi! Gospodin de Nansi nestane.
- Hajdemo, dijete! - reče Katarina. I krene prva, a Orton pođe za njom.
Kraljica-majka siđe kat niže, zatim uđe u hodnik na kome su se nalazile odaje kralja i vojvode od Alansona, stigne do zavojitog stubišta, siđe još jedan kat niže, otvori jedna vrata koja su vodila u jednu kružnu galeriju, od koje nitko osim nje i kralja nije imao ključa, propusti Ortona te uđe za njim i zatvori za sobom vrata. Ta je galerija okružavala poput nekog opkopa izvjesne dijelove odaja kralja i kraljice-majke. Bijaše to, poput galerije dvorca Sant-Anđelo u Rimu i one u palači Piti (Pitti) u Firenci, mjesto podešeno za povlačenje u slučaju opasnosti.
Pošto je za sobom povukla vrata, Katarina se nađe zajedno sa mladićem zatvorena u tom mračnom hodniku. Oboje učiniše dvadesetak koraka, Katarina kročeći kao prva, a Orton idući za Katarinom.
Iznenada se Katarina okrene i Orton ponovo nađe na njezinom licu isti onaj mračni izražaj što ga je na njemu bio ugledao deset minuta ranije. Činio se da njezine oči, okrugle kao u mačke ili pantere, sipaju vatru u toj pomrčini.
- Stani! - reče ona.
Orton osjeti kako mu niz leđa prolaze žmarci. Samrtna hladnoća, nalik na neki ledeni plašt, spuštala se sa toga svoda. Pod se činio taman i sumoran poput poklopca nekog groba.
Katarinin pogled bio je šiljat, ako se to može reći, i prodirao je u mladićeve grudi. On ustukne i stisne se sav drhteći uza zid.
- Gdje je pisamce što si ga bio zadužen uručiti kralju Navare?
- Pisamce! - promuca Orton.
- Da... ili gurnuti ga, ako bi bio odsutan, za ogledalo?
- Ja, gospođo? - odgovori Orton - ne znam o čemu to govorite!
- Ono pisamce što ti ga je predao de Mua prije sat vremena iza parka Arbalet.
- Ja nemam nikakvo pisamce! - reče Orton. - Vaše se Veličanstvo posve sigurno varat
- Lažeš! - reče Katarina. - Daj pisamce, i održat ću obećanje što sam ti ga dala.
- Koje obećanje, gospođo!
- Učinit ću te bogatim!
- Nemam nikakvo pisamce, gospođo! - ponovi dječak. Katarina zaškrguta zubima, ali završi smiješkom,
- Daj mi ga - reče - i imat ćeš hiljadu zlatnih škuda!
- Nemam pisamceta, gospođo!
- Dvije hiljade škuda!
- Nemoguće! Budući da ga nemam, ne mogu vatri ga ni dati!

- Deset hiljada škuda, Ortone!
Videći kako se gnjev penje poput neke plime iz kraljičinog srca na čelo, Orton ocijeni da postoji samo jedan način kako da spasi svojeg gospodara: da proguta pisamce.
On se maši rukom za džep. Katarina se domisli njegovoj namjeri, te mu zadrži ruku.
- De, de, dijete, - reče nasmijavši se. - Dobro je! Ti si vjeran. Kada kraljevi žele da vežu uza, se nekog slugu, nije na odmet da se uvjere da li je odana srca. Sada znam na čemu sam s tobom. Evo, uzmi moju kesu kao prvu nagradu. Idi i odnesi to,pisamce svojem gospodaru i najavi mu da si od danas u mojoj službi. Idi! Možeš izaći i bez mene kroz vrata kroz koja smo ušli. Ona se otvaraju iznutra.
Predavši kesu u ruke zgranutog mladića, Katarina pokroči nekoliko koraka naprijed i položi ruku na zid.
Međutim, mladić je ostao stajati u nedoumici. Nije mogao povjerovati da je opasnost, koju je osjetio da mu se sručuje na glavu, minula.
- Hajde, ta nemoj tako drhtati! - reče Katarina. - Zar ti nisam rekla da ti je slobodno da odeš, i da će ti, ako se budeš htio vratiti, tvoja sreća biti utemeljena?
- Hvala, gospođo! - reče Orton. - Znači da rni opraštate?
- I više od toga, ja te nagrađujem! Ti si dobar dostavljač nježnih pisamca, uslužan glasnik ljubavi. Samo, ti zaboravljaš da tvoj gospodar čeka na tebe!
- Ah, to je istina! - klikne mladić pohitavši prema vratima.
Ali, tek što je učinio tri koraka, kad li mu pod nogama nestane tla. On zatetura, ispruži obje ruke, krikne strahovito i nestane survavši se u strašan »zaborav« pod Luvrom, na čije je pokretačko pero Katarina netom pritisnula.
- No - promrmlja Katarina - sada ću zahvaljujući tvrdokornosti toga obješenjaka morati sići niz stotinu i pedeset stepenica!
Katarina pođe natrag u svoje odaje, upali jednu zasjenjenu svjetiljku, krene opet u hodnik, vrati pero na svoje mjesto, otvori vrata jednog zavojitog stepeništa koje kanda se spuštalo u utrobu zemlje te, tjerana neutaživom žeđu radoznalosti koja je bila tek oruđe njezine mržnje, dospije do jednih željeznih vratiju koja su vodila na dno tamnice.
Ovdje je, krvav, smrvljen, smrskan uslijed pada u dubinu od stotinu stopa, ali još ipak u trzajima, ležao nevoljni Ortori.
Za debljinom zida čulo se klokotanje voda Sene, koju je jedan podzemni dovod sprovodio sve do dna stepeništa.
Ušavši u tu vlažnu i smrdljivu rupu, koja mora da je od svojeg postojanja bila svjedokom mnogih podvala, sličnih ovome što ga je netom vidjela, Katarina pretraži tijelo, ščepa pismo, pomno se uvjeri da je to doista ono što ga je željela imati, gurne nogom lješinu i pritisne prstom na jedno pero: dno se zadigne, a lješina sklizne te ponesena svojom vlastitom težinom nestane u pravcu rijeke.
Zatvorivši potom opet vrata, ona se vrati gore, zaključa se u svoj kabinet i pročita pisamce koje bijaše sastavljeno na slijedeći način:
»Večeras u deset sati, ulica Arbr-Sek, gostionica »K lijepoj zvijezdi«. Ako dolazite, nemojte odgovoriti. Ako ne dolazite, recite donosiocu NE«.
Kad je pročitala pisamce, na Katarininim se usnama pojavi samo jedan smiješak. Ona je mislila samo na pobjedu što će je izvojštiti, potpunoma zaboravljajući na cijenu uz koju je tu pobjedu kupila.
Međutim, stvarno: tko je već bio Orton? Jedno vjerno srce, jedna odana duša, jedan mlad i lijep dječak. I ništa više.

Ovo nije moglo ni na trenutak, kao što to lako možemo i zamisliti, pomaknuti iglu na toj bešćutnoj tezulji na kojoj se važu sudbine carstva.
Èim je pročitala pisamce, Katarina se smjesta opet uspne u odaje gospođe de Sov te ga smjesti za ogledalo.
Sišavši, ona naiđe na ulazu u hodnik zapovjednika dvorske garde.
- Gospođo, - reče gospodin de Nansi - prema naređenju što mi ga je dalo Vaše Veličanstvo, konj je spreman.
- Dragi moj barune - odgovori Katarina - konj nije potreban. Ja sam dječaka navela da malko progovori, i on je u istinu odviše glup, a da bih ga zadužila onim nalogom što sam mu ga htjela povjeriti na izvršenje. Mislila sam da je lakaj, a on je u najbolju ruku samo konjušar. Dala sam mu nešto novaca i otpravila sam ga kroz mali izlaz.
A onaj nalog? - upita gospodin de Nansi,
- Nalog? - ponovi Katarina.
- Da, onaj što je trebalo da ga on izvrši u Sen-Žermenu? Želi li Vaše Veličanstvo da to obavim ja, ili da to dadem obaviti po jednom od svojih ljudi?
- Ne, net - odgovori Katarina. - Vi i vaši ljudi imat ćete večeras drugog posla!
I Katarina se vrati u svoje odaje, usrdno se nadajući da će te večeri imati u svojim rukama sudbinu tog prokletog kralja Navare.

15.

SVRATIŠTE »K LIJEPOJ ZVIJEZDI«


Dva sata nakon događaja što smo ga ispripovijedali, i od kojeg nije zaostao nikakav trag čak ni na Katarininom licu, gospođa de Sov se, završivši svoj posao kod kraljice-majke, vrati natrag u svoje odaje.
Poslije nje uniđe i Henrik. Saznavši od Dariole da je bio došao Orton, on se uputi ravno k ogledalu i uzme pisamce.
Ono bijaše, kao što smo rekli, sastavljeno na slijedeći način:
»Večeras u deset sati, ulica Arbr-Sek, gostionica »K Lijepoj zvijezdi«. Ako dolazite, nemojte odgovarati. Ako ne dolazite, recite donosiocu NE«.
Potpisa nije bilo.
- Henrik neće propustiti da pođe na sastanak - rekla je Katarina - jer, sve da i ima želju da ne ode onamo, on sada više neće naći donosioca da bi mu rekao NE!
U tom pogledu Katarina se nije prevarila. Henrik se raspita za Ortona i Dariola mu reče da je izašao sa kraljicom-majkorn. Međutim, budući da je zatekao pisamce na svojem mjestu i da je znao da je taj ubogi dječak nesposoban za izdaju, Henrik ne osjeti nikakvu uznemirenost.
Ručao je kao i obično za kraljevom trpezom, a ovaj mu se uvelike podsmijevao zbog nespretnosti što ih tokom prijepodneva bijaše počinio prilikom lova na ptice.
Henrik se izgovarao time da je brđanin, a ne čovjek iz nizine, ali obeća Karlu da će izučavati lov sa sokolima.
Katarina je bila neobično ljubazna, a ustavši od stola zamoli Margeritu da joj pravi društvo čitave te večeri.
U osam sati Henrik uze dva plemića, izađe sa njima kroz kapiju Sent-Onore, zaobiđe u velikom luku, uđe opet kroz kulu Boa (Bois), prijeđe Senu skelom kod Nela (Nesle), pođe sve do ulice Sen- Žak (Sen-Jacques), gdje ih otpravi, kao da je naumio krenuti u ljubavnu pustolovinu.
Na uglu ulice Matiren (Mathurins) sretne jednog čovjeka na konju, umotanog u plašt, koji mu se približi.
- Mant! - reče čovjek.
- Po! odgovori kralj.
Èovjek smjesta sjaše. Henrik se umota u plašt koji bijaše sav ukaljan, uzjaše konja koji bijaše
,sav uznojen, vrati se ulicom La Arp (La Harpe), prijeđe preko mosta Sen-Mišel, projuri ulicom

Bartelemi (Barthelemy), prijeđe ponovo preko rijeke mostom Menje (Meuniers) krene niz kejove, uđe u ulicu Arbr-Sek i pokuca na vrata gazde La Irijera.
De La Mol se nalazio u gostioničkoj prostoriji koja nam je poznata i pisao jedno dugačko ljubavno pismo, poznato nam je kome.
Kokona se nalazio u kuhinji sa La, Irijerom gdje je promatrajući kako se okreće šest jarebica, raspravljao sa svojim prijateljem gostioničarom o stupnju pečenosti pri kojem je uputno da se jarebice skinu sa ražnja.
Upravo u tom trenutku pokuca Henrik. Grgur ode da otvori te odvede konja u konjušnicu, dok je namjernik unišao topćući svojim čizmama po podu kao da je htio ugrijati svoje ukrućene noge.
- Hej, gazda La Irijeru! - vikne de La Moj svejednako pišući. - Evo vas traži jedan plemić!
La Irijer pristupi i odmjeri Henrika od glave do pete, pa budući da mu njegov plašt od grube tkanine nije ulijevao osobito poštovanje, upita:
- Tko ste vi?
- Eh, dođavola! - reče Henrik pokazujući na de La Mola. - Gospodin vam je to upravo netom, rekao: ja sam plemić iz Gaskonje koji je došao u Pariz da se pokaže na dvoru.
- A što hoćete?
- Sobu i večeru.
- Hm, - dobaci La Irijer - a Imate li nekog slugu? Bijaše to, kako znamo, uobičajeno pitanje.
- Nemam! - odgovori Henrik. - Ali, računam da ću najmiti jednoga kad se budem obogatio.
- Ja ne izdaj em gospodske sobe bez sobe za poslugu! - reče La Irijer.
- Čak ni ako vam ponudim da vam za vašu večeru platim jedan burgundski zlatnik, s tim da se obračunamo sutra?
- Hm, hm, vi ste veoma velikodušni, plemeniti gospodine - reče La Irijer gledajući Henrika sa podozrenjem.
- Ne, ali u uvjerenju da ću ovo veče i noć provesti u vašem svratištu, kojeg mi je jako preporučio jedan gospodin iz mojeg kraja koji živi ovdje, ja sam pozvao jednog prijatelja da dođe sa mnom na večeru. Imate li dobrog arboaškog vina?
- Imam, i to takvoga da ni Bearnac ne pije boljega.
- U redu. Platit ću ga posebno. Ah, evo, upravo dolazi moj gost!
I doista, vrata su se bila otvorila i propustila još jednog plemića koji bijaše nekoliko godina stariji od prvog i koji je o boku vukao jedan ogromni rapir.
- Aj, aj! - reče. - Vrlo ste tačni, mladi moj prijatelju! Za čovjeka koji je netom prevalio dvije stotina milja, veoma je lijepo da stiže na minutu!
- Je li to vaš gost? - upita La Irijer.
- Dat - reče prvi pridošlica prilazeći mladom čovjeku sa rapirom i stežući mu ruku. - Poslužite nam večeru!
- Ovdje ili u vašoj sobi?
- Gdje god hoćete!
- Gazdo - šapne La Mol đozvavši La Irijera - oslobodite nas tih hugenotskih spopada! Vi, Kokona i ja, ne bismo pred njima mogli progovoriti ni riječi o svojim poslovima!
- Poslužite večeru u sobi broj 2, na trećem katu! - vikne La Irijer, - Uspnite se, gospođo, uspnite
sel
Dvojica pridošlica uputiše se za Grgurom koji je stupao pred njima osvjetljavajući im put.

De La Mol ih isprati pogledom sve dok nisu nestali. A kad se opet okrenuo, ugleda Kokona-a čija se glava bila promolila iz kuhinje. Dva ogromna iskolačena oka i otvorena usta podavala su toj glavi upečatljiv izražaj čuđenja.
De La Mol mu pristupi.
- Sto mu gromova!- reče mu Kokona - Jesi li vidio?
- Što to?
- Tu dvojicu plemića!
- Pa što je s njima?
- Zakleo bih se da je to...
- Tko?
- Pa... kralj Navare i čovek sa plaštem trešnjeve boje.
- Zaklinji se koliko hoćeš, ali ne odviše glasno!
- Znači ti si ih također prepoznao?
- Svakako!
- A pošto su došli ovamo?
- Zbog nekakvih ljubavnih poslova.
- Misliš?
- Siguran sam!
- La Mole, više volim udarce mačem negoli te nekakve ljubavne poslove! Maločas sam se zaklinjao, a sada se kladim…
- Na šta se to kladiš?
- Da je posrijedi neka zavjera!
- Ah, ti si lud!
- A ja ti kažem ...
- A ja pak kažem tebi, ukoliko i kuju zavjeru, da se to tiče samo njih!
- Ah, to je istina! U stvari - reče Kokona - ja više nisam u službi gospodina vojvode od Alasona.
Neka se nagode kako im bude s voljom!
I budući da se činilo da su jarebice dosegle onaj stupanj pečenosti u kome ih je Kokona volio, to Pijemontežanin, koji je računao da će mu one predstavljati najveći dio njegove večere, dozove gazdu La Irijera, da bi ih ovaj skinuo sa ražnja.
Za to vrijeme se Henrik i de Mua smjestiše u svojoj sobi.
- Dakle, Sire, - upita de Mua pošto je Grgur bio prostro stol - vi ste vidjeli Ortona?
- Ne, nisam, ali sam dobio pisamce što ga je gurnuo za ogledalo. Bit će da se dječak prestrašio, kako pretpostavljam, jer je, za vrijeme dok je bio ondje, došla kraljica Katarina, tako da je otišao ne sačekavši me. Na trenutak sam se bio uznemirio, jer Dariola mi je rekla da je kraljica-majka nadugačko razgovarala sa njim.
- O, nema tu nikakve opasnosti! Taj obješen jak je spretan, pa makar da se kraljica-majka razumije u svoj posao, on će joj zadati glavobolje, u to sam siguran!
- A vi, de Mua, jeste li ga odonda vidjeli? - upita Henrik.
- Nisam, ali ću ga vidjeti večeras. U ponoć mora doći ovamo po mene sa jednim dobrim musketanom. On će mi sve to ispripovijedati putem.
- A čovjek koji je bio na uglu ulice Matiren?
- Koji čovjek?
- Onaj od koga sam dobio plašt i konja. Jeste li u njega sigurni?

- To je jedan od naših najodanijih ljudi. A osim toga on ne poznaje Vaše Veličanstvo i nema pojma sa kim je imao posla.
- Znači da možemo posve spokojno porazgovarati o našim poslovima?
- Bez ikakve sumnje! Uostalom, de La Mol drži stražu.
- Izvrsno.
- Dakle, Sire, što kaže gospodin d'Alanson?
- Gospodin d'Alanson ne želi otići, de Mua! On se u toj stvari izrazio jasno i glasno. Izbor vojvode oa Anžua za poljsko prijestolje i kraljeva bolest izmijenili su sve njegove namjere.
- Znači, upravo je on upropastio čitav naš plan?
- Da,
- On nas dakle izdaje?
- Još ne. Ali, on će nas izdati prvom prilikom koju bude našao.
- Kukavičkog li srca! Himbenog li duha! A zašto nije odgovorio na pisma što sam mu ih napisao?
- Da bi imao dokaze, a da ih sam ne pruža. A u međuvremenu, sve je propalo, zar ne, de Mua?
- Naprotiv, Sire, sve je dobiveno! Vi dobro znate da je listom čitava stranka, izuzev frakcije princa Kondea, bila za vas i da se služila vojvodom, sa kojim se na izgled bijaše stavila u vezu, samo kao zaštitom. E pa, od dana ceremonije, ja sam sve prebacio i vezao na vas. Stotinu ljudi bilo vam je dostatno za bijeg sa vojvodom od Alansona. Sada sam digao na noge njih petnaest stotina. Za osam dana oni će biti spremni i raspoređeni na putu za Po. To više neće biti bijeg, to će biti povlačenje.
Hoće li vam dostajati petnaest stotina momaka, Sire, i hoćete li se smatrati sigurnim sa tom vojskom?
Henrik se osmjehne i potapša ga po ramenu.
- Poznato ti je, de Mua, i tebi je kao jedinom poznato da kralj Navare po svojoj prirodi nije takav strašljivac, kao što to ljudi vjeruju.
- Eh, bože moj, ja to znam, Sire, a nadam se da će to uskoro i čitava Francuska znati poput mene!
- Međutim, kada čovjek kuje zavjeru valja da u tome uspije. Prvi uslov za uspjeh je odluka. A da bi odluka bila brza, odsječna i potpuna, čovjek mora biti uvjeren da će uspjeti.
- Pa, Sire, u kojim danima se održava lov?
- Svakih osam ili deset dana, bilo na divljač, bilo na ptice.
- Kada je bio posljednji lov?
- Upravo danas.
- Znači da će se od danas za osam ili deset dana ponovo poći u lov?
- Bez ikakve sumnje! Možda još i ranije!
- Slušajte, čini mi se da je sve savršeno spokojno. Vojvoda od Anžua je otputovao, i više nitko ne misli na nj. Kralj se iz dana u dan oporavlja od svoje bolesti. Progoni upereni protiv nas su malone prestali. Umiljavajte se kraljici-majci, umiljavajte se gospodinu d'Alansonu. Govorite mu neprestano da ne možete otići bez njega. Nastojte, što je najteže od svega, da u to povjeruje!
- Budi bez brige, on će povjerovati.
- Mislite li da on ima tako veliko povjerenje u vas?
- Nipošto! Bože sačuvaj! Ali, on vjeruje sve što niu kaže kraljica.
- A kraljica, da li nam ona služi iskreno?
- O, ima za to dokaza! Uostalom, ona je častohlepna, a ta kruna Navare, koja joj nedostaje, pali joj čelo!
- Pa dobro! Tri dana prije toga lova, isporučite mi gdje će se obdržati, da li u Bondiu, u Sen- Žietmenu ili u Rambujeu. Javite mi također i da ste spremni, a kad budete vidjeli de Mua-a kako juri pred vama, krenite za njim i pojurite čvrsto. Jednom kad se nađete izvan šume, onda će kraljica-

majka, ako vas bude htjela imati, morati trčati za vama. A njezini normandijski konji neće, nadam se, ni ugledati potkove naših berberskih konja i španjolskih konjića!
- Tako je, de Mua!
- Imate li novaca, Sire?
Henrik učini grimasu koju je za čitavog svojeg života činio na ovo pitanje.
- Ne previše! - reče. - Ali, vjerujem da ga ima Margo.
- Pa lijepo! Bio vaš, bio njezin, no ponesite koliko najviše budete mogli!
- A ti, što ćeš ti u međuvremenu raditi?
- Pošto sam se bavio poslovima Vašeg Veličanstva, i to prilično djelatno, kao što je to ono moglo vidjeti, hoće li mi Vaše Veličanstvo dozvoliti da se malo pozabavim svojim vlastitima?
- Pozabavi se, de Mua, pozabavi se! A koji su ti to poslovi?
- Slušajte Sire, Orton mi je rekao (a to je veoma inteligentan dječak, i ja ga preporučam Vašem Veličanstvu), Orton mi je rekao da je jučer blizu Arsenala sreo onog razbojnika Morvela koji se je oporavio zahvaljujući Reneovoj njezi i koji se grije na suncu poput zmije, što i jeste.
- Ah, da, shavaćam! - reče Henrik.
- Ah, vi shvaćate, dobro je... Vi, Sire, vi ćete jednog dana biti kralj, a ako budete imali da izvršite neku osvetu takve vrste kao što je moja vi ćete je izvršiti na kraljevski način. Ja sam vojnik i moram se osvetiti na vojnički način. Kad dakle svi naši mali poslovi budu uređeni, što će tom razbojniku ostaviti još pet ili šest dodatnih dana da se posve oporavi, tada ću i ja sa svoje strane poći put Arsenala i pribost ću ga za ledinu sa četiri dobra udarca rapirom, poslije čega ću olakšana srca napustiti Pariz.
- Samo ti obavi svoje poslove, prijatelju, samo ih obavi! - reče Bearnac. - Što sam ono još htio pitati... ti si zadovoljan sa de La Molom, zar ne?
O, on je dražestan momak koji vam je odan dušom i tijelom, Sire, i na kojeg možete računati baš kao i na mene. Hrabar je...
- I nadasve diskretan! A i poći će s nama u Navaru, de Mua. Kad jednom stignemo onamo, porazmislit ćemo što nam je poduzeti da mu se odužimo!
Upravo kad je Henrik sa svojim podrugljivim smiješkom dovršavao tu rečenicu, otvoriše se, ili bolje reći, razletiše se vrata, a onaj koga su baš u tome času toliko hvalili, osvane blijed i uzrujan.
- Na uzbunu, Sire! - vikne - Na uzbunu! Kuća je opkoljena!
- Opkoljena?! - poviče Henrik, - A tko ju je opkolio?
- Kraljeva ga,rda!
- Hm, hm! - progunđa de Mua potegnuvši svoje pištolje iza pasa. - Bit će bitke, kako se čini!
- O, da! - reče de La Mol. - Baš se sada radi o pištoljima i bitki! Što mislite da ćete postići protiv pedeset ljudi!
- On je u pravu! - dobaci kralj. - A kad bi postojala neka mogućnost za povlačenje.
- Postoji jedna koja je već poslužila i meni samome i, ako Vaše Veličanstvo izvoli poći za mnom...
- A de Mua?
- I gospodin de Mua može također poći za nama, ako želi, ali, treba obojica da se požurite! Na stubištu se začuše koraci.
- Prekasno je! - reče Henrik.
- Ah, kad bi ih netko mogao zabaviti makar samo tokom pet minuta - poviče de La Mol - ja bih jamčio za kralja!

- Tada zajamčite za nj, gospodine! - reče de Mua. - Ja sam preuzimam na sebe da ih zabavim.
Hajde, Sire, idite!
- Ali, što si naumio?
- Ne brinite, Sire! Samo vi pođite!
I de Mua poče sakrivati kraljev tanjur, ubrus i čašu, tako da se moglo povjerovati da je bio sam za stolom.
- Hajde, Sire, hajde! - poviče La Mol zgrabivši kralja za podlakticu i povukavši ga na stubište.
- De Mua! Valjani moj de Mua! - klikne Henrik pruživši mladiću ruku.
De Mua poljubi tu ruku, izgura Henrika iz sobe te za njim zatvori vrata i namakne zasun.
- Da, da, shvaćam! - reče Henrik. - On će se dati uhvatiti, dok ćemo mi bježati i umaknuti! Ali, tko nas je to, dovraga mogao izdati?!
- Dođite, Sire, dođite! Oni se uspinju, oni se uspinju!
I doista, svjetlost baklji počela je kliziti duž uskog stubišta, a na dnu se začu nešto kao zveket mačeva.
- Sire, - upita de La Mol - da li se Vaše Veličanstvo mnogo plaši šetnje po krovu?
- Zar ja?! - klikne Henrik. - Ta hajde! Ja sam lovac na divokoze!
- Pa dobro, neka onda Vaše Veličanstvo pođe za mnom. Meni je poznat put, i ja ću mu poslužiti za vodiča.
- Krenite, krenite, ja ću za vama! - reče Henrik.
De La Mol zakorači kao prvi, krene duž jedne široke izbočine koja je predstavljala žljeb, na čijem drugom kraju naiđe na jednu udolinu što su je tvorila dva krova. Na tu udubinu je gledao otvor nekog potkrovlja koje je vodilo na jedan nenastanjeni tavan.
- Sire - reče de La Mol - evo nas u ulici!
- Eh, eh, - dobaci Henrik - utoliko bolje!
I otare svoje blijedo čelo na koje bijahu izbili grašci znoja.
- A sada - nastavi La Mol - stvari će poći same od sebe. Tavan ima izlaz na stubište, stubište vodi u jedan prolaz, a prolaz izlazi na ulicu. Ja sam prošao istim tim putem, Sire, i to u jednoj još mnogo strasnijoj noći no što je to ova!
- Idemo, idemo! - reče Henrik. - Naprijed!
De La Mol klizne kao prvi kroz otvor koji je zjapio bez prozora, stigne do rđavo zatvorenih vratiju, otvori ih, nađe se na jednom zavojitom stepeništu i gurne kralju u ruku konop koji je služio kao ograda.
- Dođite, Sire! - reče.
U sredini stepeništa Henrik zastane. Bio je dospio do jednog prozora. Taj je prozor gledao na dvorište svratišta »K lijepoj zvijezdi«.
Na stubištu preko puta vidjelo se kako trče vojnici. Jedni su držali baklje, a drugi mačeve.
Iznenada kralj Navare zamijeti u sredini jedne skupine de Mua-a. Bio je predao svoj mač i mirno je silazio.
- Ubogi dečko! - uzdahnu Henrik. - To odano i valjano srcet
- Vjere mi, Sire - reče de La Mol - Vaše Veličanstvo zacijelo opaža da on izgleda veoma spokojno i... gle!... čak se i smješka! Mora da izmišlja neku dobru podvalu, jer, i sami znate, on se rijetko kada smješka!
- A onaj mladić koji je bio s vama?
- Gospodin de Kokona? - upita de La Mol.
- Da, gospodin de Kokona. Kamo se djeo?

- O, Sire, za njega nisam ni najmanje zabrinut! Kad je ugledao vojnike, on me je upitao samo jedno: »Stavljamo li štogod na kocku?« - »Svoju glavu« odgovorio sam mu. »A ti, hoćeš li uspjeti da umakneš?« - »Nadam se!« rekoh. »E pa, i ja također!« odgovorio je on. I ja vam se kunem da će umaknuti, Sire. Ako Kokona-a budu uhvatili, jamčim vam da će to biti stoga što mu je odgovaralo da se dade uhvatiti.
- Onda je sve u redu! - reče Henrik, - Pokušajmo da se opet dokopamo Luvra!
- Eh, bogo moj! - dobaci La Mol. - Ništa lakše od toga, Sire! Umotajmo se u svoje plašteve i izađimo. Ulica je krcata ljudima što su došli zbog te galame, i smatrat će nas znatiželjnicima.
I doista, Henrik i de La Mol nađoše da su vrata otvorena, a jedina poteškoća što su je osjetili da bi izašli, bijaše bujica svjetine koja je preplavila ulicu.
Međutim, obojici pođe za rukom da se otkradu ulicom Averon. No stigavši u ulicu Puli (Poulies) vidješe kako trgom Sen-Žermen-l'Okseroa prolaze de Mua i njegova oružana pratnja pod vodstvom zapovjednika garde, gospodina de Nansija.
- Hm, hm - promrmlja Henrik - čini se da ga sprovode u Luvr, Dovraga, ulazi će biti zatvoreni... Pitat će za ime svakog koji se bude vraćao unutra... Ako me budu vidjeli da se vraćam poslije njega, za njih će to biti vjerojatnost da sam bio sa njim!
- Pa, Sire - reče de La Mol - onda se vratite u Luvr drugačije nego li kroz stražarnicu!
- A kako, dovraga hoćeš da uđem?!
- Ta nema li Vaše Veličanstvo i prozor kraljice Navare?
- Trista mu! Gospodine de La Mole - klikne Henrik - vi ste u pravu! A ja se toga nisam ni sjetio!... Ali, kako da upozorim kraljicu?
- Oh - odgovori de La Mol naklonivši se sa smjernom zahvalnošću - Vaše Veličanstvo umije tako dobro hitati kamenje!

16.

DE MUA DE SEN-FAL


Ovoga puta Katarina bijaše poduzela tako dobre mjere, te je vjerovala da može biti sigurna u svoju stvar.
Dosljedno tome ona je oko deset sati otpravila Margeritu, posve uvjerena, kao što je to uostalom i bilo istina, da kraljica Navare nema pojma o onome što se spremalo protiv njezina muža, te prijeđe u kraljeve odaje i zamoli ga da odgodi svoj odlazak na spavanje.
Zabrinut uslijed pobjedničkog izražaja koji se, usprkos njezinom uobičajenom pretvaranju, na licu njegove majke rascvjetao, Karlo stane Katarini postavljati pitanja, no ona odgovori samo slijedeće:
- Mogu Vašem Veličanstvu reći samo jedno, to jest da će ono večeras biti oslobođeno dvojice svojih najljućih neprijatelja.
Karlo učini jednu kretnju obrvama poput čovjeka koji samome sebi kaže: »No dobro, vidjet ćemo!«, pa stane čekati pošto je pozvao zviždukom svojeg velikog hrta, koji mu priđe dovukavši se po trbuhu poput zmije i koji položi svoju finu i pametnu glavu na koljeno svojeg gospodara.
Nakon nekoliko trenutaka, koje je Katarina provela ukočenih očiju i naćuljenih ušiju, u dvorištu Luvra začu se jedan hitac iz pištolje.
- Kakva je to buka? - upita Karlo nabirući obrve, a hrt naglo ustane i uspravi uši.
- Ništa! - reče Katarina. - To je jedan signal, i ništa više.
- A šta znači taj signal?
- Znači da je počam od ovog trenutka vaš jedini neprijatelj, Sire, vaš stvarni neprijatelj izvan mogućnosti da vam naudi.
- Zar su maločas ubili nekog čoveka? - upita Karlo zagledavši se u svoju majku vladalačkim pogledom koji je govorio da su usmrćavanje i pomilovanje dva atributa koja su nerazdvojna od kraljevske moći.
- Ne, Sire, samo su maločas dvojicu uhapsili.
- Oh! - promrsi Karlo - uvijek potanje spletke, uvijek komploti u koje kralj nije upućen! Smrt i prokletstvo, majko, ja sam ipak već odrastao momak, dovoljno odrastao momak kako bih sam mogao bdjeti nad sobom, i nije mi potreban povodac ni dječja kapica! Idite u Poljsku za svojim sinom Henrikom, ako hoćete vladati! Ali ovdje, kažem vam, ovdje ste na krivom putu, ako nastavljate da igrate tu igru!

- Sine, - reče Katarina - ovo je posljednji puta što se miješam u vaše poslove. Međutim, to je jedan pothvat koji je započeo već otprije mnogo vremena, u kome ste uvijek tvrdili da sami u krivu, i meni je bilo jako stalo da Vašem Veličanstvu dokažem da sam bila u pravu.
Toga trenutka u predvorju se zaustavi nekoliko ljudi, i začu se kako se na kameno popločenje poda odlažu kundaci musketa jedne male čete.
Gotovo smjesta zatim gospodin de Nansi dade zamoliti za dozvolu da uđe k kralju.
- Neka uđe! - reče Karlo živahno.
Gospodin de Nansi uđe, pokloni se kralju, a zatim se obrati Katarini:
- Gospođo, - reče - nalog Vašeg Veličanstva je izvršen: on je uhvaćen.
- Kako, - »on«? - poviče Katarina sva zbunjena. - Zar ste uhvatili samo jednoga?
- Bio je sam, gospođo.
- A je li se branio?
- Ne! Mirno je večerao u jednoj sobi i predao je svoj mač pri prvom pozivu.
- Tko to? - upita kralj.
- Vidjet ćete! - reče Katarina. -Dajte uvesti uhapšenika, gospodine de Nansi! Pet minuta kasnije bude uveden de Mua.
- De Mua! - usklikne kralj. - Ta što je posrijedi, gospodine?!
- Eh, sire - reče de Mua sa savršenim mirom - ako mi Vaše Veličanstvo za to dade dozvolu, ja bih mu postavio to isto pitanje!
- Umjesto da kralju postavite to pitanje - upadne Katarina - imajte dobrotu, gospodine de Mua, da mojem sinu saopćite tko je bio onaj čovjek koji se nalazio u spavaonici kralja Navare u izvjesnoj noći i koji je, u toj noći, odupirući se naređenju Njegova Veličanstva poput nekog pobunjenika, kao što to i jest, ubio dva momka od garde i ranio gospodina de Morvela?
- Stvarno! - reče Karlo nabravši obrve. - Da li vam je možda poznato ime toga čovjeka, gospodine de Mua?
- Da, Sire. - Želi li ga Vaše Veličanstvo saznati?
- Priznajem, to bi me obradovalo!
- E pa lijepo, Sire. On se zove de Mua de Sen-Fal.
- To ste bili vi?
- Ja glavom!
Iznenađena tom smjelošću, Katarina pristupi korak bliže mladiću.
- A kako ste se usudili da se oduprete naređenjima kralja? - upita Karlo IX.
- Kao prvo, Sire, nisam imao ni pojma o tome da je postojalo neko naređenje Vašeg Veličanstva.
A onda, vidio sam samo jednu stvar ili, bolje reći, samo jednog čovjeka: gospodina de Morvela, ubojicu mojega oca i gospodina admirala. Tad sam se sjetio da mi, ima tome godina i po, u ovoj istoj sobi gdje smo sada, tokom večeri 24. augusta, Vaše Veličanstvo bijaše obećalo, i to govoreći izravno meni, da će kazniti obojicu. A budući da su se odonda zbili značajni događaji, vjerovao sam da se kralj i nehotično odvratio od svojih želja. I, ugledavši Morvela na dohvatu, pomislio sam da mi ga je poslalo samo nebo. Sve ostalo Vašem je Veličanstvu poznato, Sire. Udario sam na njega kao na ubojicu i pripucao na njegove ljude kao na razbojnike.
Karlo ne odgovori ništa. Njegov osjećaj prijateljstva prema Henriku bijaše ga od nekog vremena potaknuo da mnoge stvari promatra sa drugačijeg gledišta no što je na njih gledao ranije, i to često puta sa užasom.
Kraljica-majka bijaše u vezi Bartolomejske noći zabilježila u svojem pamćenju poneke nabačene riječi proizašle iz ustiju njezina sina, koje su nalikovale na grižnju savjesti.

- Ali - upita Katarina - po što ste došli u takvo doba noći u odaje kralja Navare?
- Oh, - odgovori de Mua - to je čitava priča, veoma duga za pripov jedan je... Međutim, ako bi Njegovo Veličanstvo imalo strpljenja da je sasluša...
- Da! - reče Karlo - govorite samo, ja to želim!
- Pokoravam se, Sire! - reče de Mua naklonivši se.
- Katarina sjedne, prikovavši za mladog vođu svoj uznemireni pogled.
- Slušamo vas! - reče Karlo. - Akteone, ovamo!
Pas ponovo zauzme mjesto na kojem je bio prije negoli su uveli uhapšenika.
- Sire, - reče de Mua - bio sam došao k Njegovom Veličanstvu kralju Navare kao zastupnik naše braće, vaših vjernih podanika reformirane vjere.
Katarina učini jedan znak Karlu IX.
- Budite bez brige, majko - reče ovaj - meni ne izmiče ni jedna jedina riječ. Nastavite, gospodine de Mua, nastavite! - Zašto ste to bili došli?
- Da bih kralja Navare upozorio - nastavi de Mua - da je zbog svojeg odreknuća od naše vjere izgubio povjerenje stranke hugenota, a da su mu, međutim, u uspomeni na njegovog oca, Antuna Burbonskog i prije svega, u sjećanju na njegovu majku, hrabru Ivanu d'Albre čije je ime među nama tako omiljeno sljedbenici reformirane vjere dužni taj znak obzira da ga zamole da odustane od svojih prava na krunu Navare.
- Što kaže?? - vikne Katarina ne uzmogavši usprkos svojem samosavlađivanju, da primi bez krika taj neočekivani udarac koji ju je pogodio.
- Hm, hm! - dobaci Karlo. - Ali, ta kruna Navare, koju tako bez moje dozvole seljakaju s glave na glavu, čini mi se, međutim, da pripada pomalo i meni!
- Hugenoti, Sire, priznaju više no itko to načelo vrhovnog gospodstva što ga je kralj netom izrazio. A oni su i namjeravali ponukati Vaše Veličanstvo da je položi na jednu glavu koja mu je draga.
- Meni?! - klikne Karlo. - Na glavu koja je meni draga?! Grom i pakao! Ta o kojoj to glavi govorite, gospodine? Ja vas ne razumijem!
- O glavi gospodina vojvode od Alansona! Katarina preblijedi poput mrtvaca i osine de Mua-a jednim plamtećim pogledom.
- A mojem bratu d'Alansonu je to bilo poznato?
- Da, Sire.
- I on je tu krunu prihvatio?
- Uz pridržaj pristanka Vašeg Veličanstva, na koji nas je uputio.
- Hm, hm - promrmlja Karlo - zbilja, ta kruna će divno pristajati našem bratu d'Alansonu! A ja se toga nisam ni sjetio! Hvala, de Mua, hvala! Uvijek kada budete imali sličnih ideja, biti ćete dobrodošli u Luvru!
- Sire, vi biste već odavno bili obaviješteni o svim tim planovima, da nije bilo te nesretne zgode sa Morvelom, koja me je navela da strahujem da sam pao u nemilost Vašeg Veličanstva.
- Da, - dobaci Katarina - ali što je Henrlk rekao na taj plan?
- Kralj Navare se podvrgao željama svoje braće, gospođo, i njegov odustanak je bio spreman.
- U tom slučaju - klikne Katarina - mora da imate i pismeni odustanak!
- Stvarno, gospođo, - reče de Mua - ja ga slučajno imam uza se, sa datumom i njegovim potpisom.
- Datumom ranijim od one nezgode u Luvru? - upita Katarina.
- Da, od dana uoči toga događaja, mislim.

I de Mua izvadi iz svojeg džepa povelju o odricanju u korist vojvode od Alansona koja je bila napisana i potpisana Henrikovom rukom i koja je nosila rečeni datum.
- Vjere mi, da! - reče Karlo. - Sve je sasvim u redu!
- A šta je Henrik tražio u zamjenu za to odreknuće?
- Ništa, gospođo. Kekao nam je da ga prijateljstvo kralja Karla obilato odštećuje za gubitak jedne krune.
Katarina se od ljutine ugrize za usne i stane kršiti svoje lijepe ruke.
- Sve ovo je savršeno tačno, de Mua! - reče kralj.
- Dakle, - poče opet kraljica-majka - ako je sve to već bilo uglavljeno između vas i kralja Navare, u koju je onda svrhu bio taj sastanak što ste ga večeras imali sa njim?
- Ja, gospođo?! Sa kraljem Navare?! - klikne de Mua - gospodin de Nansi, koji me je uhapsio, potvrdit će da sam bio sam. Vaše ga Veličanstvo može pozvati!
- Gospođine de Nansi! - vikne kralj. Zapovjednik garde se ponovo pojavi.
- Gospodine de Nansi, - upita Katarina živahno
- da li je gospodin de Mua bio posve sam u svratištu »K lijepoj zvijezdi?«
- U sobi da, gospođo, ali u svratištu ne!
- Ah? - klikne Katarina. - A tko je bio njegov drug?
- Ne znam da li je to bio drug gospodina de Mua-a, gospođo, ali znam da je umakao kroz jedna stražnja vrata, pošto je Oborio na mjestu dvojicu mojih momaka.
- A vi ste, bez sumnje, prepoznali tog plemića?
- Ne, nisam ja, već moji ljudi.
- A tko je to bio? - upita Karlo IX.
- Gospodin grof Hanibal de Kokona.
- Hanibal de Kokona? - ponovi kralj smrknuvši se zamišljeno - onaj koji je počinio tako straš^an, pokolj hugenota u noći svetog Bartolomeja?
- Gospodin de Kokona, plemić u službi gospodina vojvode od Alansona - reče gospodin de Nansi.
- U redu, u redul - reče Karlo IX. - Povucite se, gospodine de Nansi... A drugi puta imajte na umu jedno...
- Što to, Sire?
- Da ste u mojoj službi i da treba da slušate jedino mene!
Gospodin de Nansi se povuče odstupajući natraške i smjerno se klanjajući. De Mua namijeni Katarini jedan ironični osmijeh. Nasta trenutna šutnja.
Kraljica-majka je vrtala rojte svoje uzice, a Karlo je milovao svojeg psa.
- Pa kakav je bio vaš cilj, gospodine? - nastavi Karlo. - Jeste li postupali nasilno?
- Protiv koga, Sire?
- Pa, protiv Henrika, protiv Franje, protiv mene!
- Sire, mi smo dobili odustanak vašeg šurjaka i pristanak vašeg brata i, kao što sam već imao čast da vam kažem, bili smo upravo na tome da zamolimo odobrenje Vašeg Veličanstva, kadli se desila ona kobna stvar u Luvru.
- E pa, majko, - reče Karlo - ja u svemu tome ne vidim nikakvo zlo! Vi ste bili u svojem pravu, gospodine de Mua, kad ste zahtijevali kralja. Da Navara može i mora biti zasebno kraljevstvo!
Štoviše, to kraljevstvo čini se da je upravo kao stvoreno baš za miraz mojem bratu d'Alansonu koji je oduvijek toliko mnogo žudio za nekom krunom te, dok mi nosimo svoju, ne može od nje odvratiti

pogled. Jedina stvar koja se dosad protivila tom ustoličenju bilo je Henrikovo pravo. Međutim, budući da Henrik od njega odustaje dobrovoljno.
- Da, dobrovoljno, Sire!
- Čini se da je to božja volja! Gospodine de Mua, slobodno vam je da se vratite svojoj braći, koju sam ... kaznio ... možda malko ... odviše okrutno ... ali, to je stvar između mene i boga!... I, kažite im, budući da za kralja Navare žele mojeg brata d'Alansona, da se kralj Francuske povinuje njihovim željama. Počam od ovoga trenutka Navara je kraljevstvo, a njezin vladar se zove Franjo. Tražim samo osam dana, kako bi moj brat napustio Pariz sa sjajem i raskošu koji dolikuje jednom kralju.
Idite, gospodine de Mua, idite!... Gospodine de Nansi, pustite proći gospodina de Mua-a, on je slobodan!
- Sire, - reče de Mua stupivši korak naprijed - dozvoljava li Vaše Veličanstvo?
- Da! - odgovori kralj.
I pruži mladom hugenotu svoju ruku. De Mua poklekne na jedno koljeno i poljubi kraljevu ruku.
- Još nešto! - reče Karlo zadržavši ga u trenutku kad je htio opet ustati. - Niste li od mene zatražili zasluženu pravdu za tog razbojnika Morvela?
- Jesam, Sire!
- Ja ne znam gdje je on, da bih vam je izvršio, jer on se krije. Ali, ako naiđete na njega, izvršite je sami, ja vas za to ovlašćujem, i to iz svega srca!
- Oh, Sire! - usklikne de Mua. - To me zaista preplavljuje srećom! - Neka se Vaše Veličanstvo samo osloni na mene! Ni ja ne znam gdje je, ali ja ću ga pronaći, budite bez brige.
I, pošto je smjerno pozdravio kralja Karla i kraljicu Katarinu, de Mua se povuče a da mu vojnici, koji ga bijahu doveli, nisu pravili nikakvih zapreka prilikom izlaska. On prijeđe hodnicima i stigne hitro do stražarnice. Našavši se izvan Luvra, skokne sa trga Sen-Žermen-l’Okseroa do svratišta
»K lijepoj zvijezdi« gdje nađe svojeg konja, čijom zaslugom, tri sata poslije prizora što smo ga netom ispripovijedali, mladi čovjek odahne u sigurnosti iza zidina Nanta.
Gutajući svoj bijes, Katarina se vrati u svoje odaje, odakle prijeđe u Margeritine. Ondje zatekne Henrika u noćnoj odjeći koji se. kako se činilo, spremao da pođe u postelju.
- Sotono - promrsi ona - pomozi jednoj nevoljnoj kraljici za koju bog neće više ništa učiniti!

17.

DVIJE GLAVE ZA JEDNU KRUNU


- Neka zamole gospodina d'Alansona da dođe k meni! - bijaše rekao Karlo otpustivši svoju majku.
Sklon da se prema kraljevoj preporuci odsada pokorava jedino ovome, gospodin de Nansi skoči iz Karlovih odaja i odaje njegova brata i prenese mu bez ikakvih ublažavanja nalog što ga je netom primio.
Vojvoda od Alansona pretrne; on je odvajkada drhtao pred Karlom, a drhtao je sa još mnogo većim razlogom otkada je, kujući zavjeru, stvorio sebi povod da od njega strahuje.
Uza sve to ipak je pohitao k svojem bratu sa proračunatom žurbom. Karlo je stajao i zviždukao kroz zube jedan lovački signal.
Unišavši, vojvoda od Alansona uhvati u Karlovim staklastim očima jedan od onih mržnjom zatrovanih pogleda što ih je tako dobro poznavao.
- Vaše me Veličanstvo dalo pozvati. Evo me, Sire! - reče. - Što želi od mene Vaše Veličanstvo?
Želim da vam kažem, dobri moj brate, da sam, kako bih vas nagradio za to veliko prijateljstvo što mi ga iskazujete, odlučio da danas učinim za vas ono što najviše priželjkujete.
- Za mene?!
- Da, za vas. Potražite u svojem duhu o kojoj to stvari sanjarite već od nekog vremena, a ne usuđujući se da je od mene zatražite! Tu stvar, eto ... ja vam je pružam.
- Sire - reče Franjo - ja želim jedino, na to se zaklinjem svojem bratu, da i nadalje potraje kraljevo dobro zdravlje!
- Onda možete biti zadovoljni, d'Alansone. Poremećenje zdravija što sam ga osjetio u doba dolaska Poljaka, prošlo je. Zahvaljujući Henriku izbjegao sam jednom razbješnjelom vepru koji me je htio rasporiti i osjećam se tako dobro da nemam bilo na čemu da zavidim i najzdravijem čovjeku mojeg kraljevstva. Mogli biste, dakle, a da zato ne budete rđav brat, priželjkivati i štogod drugo osim da potraje moje zdravlje, koje je izvrsno!
- Ne bih želio ništa drugo, Sire!
- O, da, da, Franjo! - nastavi Karlo postajući nestrpljiv. - Vi priželjkujete krunu Navare, budući da ste se sporazumjeli sa Henrikom i de Muaom; sa onim prvim kako bi je se odrekao, a sa ovim potonjim kako bi udesio da je dobijete. E pa lijepo! Henrik je se odriče, a de Mua mi je prenio vaš zahtjev i ta kruna za kojom težite...
- Da? - upita d'Alanson drhtavim glasom.

- Pa, grom i pakao, ona je vaša!
D'Alanson strahovito problijedi. A onda ta krv, što bijaše jurnula k njegovom srcu koje umalo što nije raznjela, iznenada šikne prema vanjskim dijelovima njegova tijela, i njegove obraze stane paliti žarko rumenilo.
Milost koju mu je kralj ukazao u ovome trenutku bacala ga je u očaj.
- Ali, Sire, - reče sav uzdrhtao od uzbuđenja i uzaludno se trudeći da dođe k sebi - ja ništa nisam priželjkivao, a pogotovo, ništa takvo nisam zahtijevao!
- To je lako moguće - dobaci kralj - jer vi ste veoma obzirni, brate. Međutim, drugi su za vas Priželjkivali, drugi su za vas zahtijevali, brate.
- Sire, zaklinjem vam se da nikada...
- Ne zaklnjite se bogom!
- Ali, Sire, vi me dakle šaljete u progonstvo?!
- Vi to nazivate progonstvom, Franjo? Prokletstvo! ... Vi ste izbirljivi!... Čemu boljem od toga ste se onda nadali?
D'Alanson se u očajanju ugrize za usne.
- Vjere mi, - nastavi Karlo glumeći prostodušnost - mislio sam da ste manje omiljeni, Franjo, a naročito kod hugenota! Međutim, oni vas zahtijevaju, i valja da sam sebi priznam da sam se varao... Uostalom, nisam mogao poželjeti ništa bolje negoli da imam jednog svojeg čovjeka, svojeg brata koji me voli i koji nije kadar da me izda, na čelu jedne stranke koja već trideset godina ratuje protiv nas. To će smiriti sve kao nekom čarolijom, a da i ne spominjemo činjenicu da ćemo svi u porodici biti kraljevi. Jedino ubogi Henrik neće biti ništa do li moj prijatelj. Ali, on nije častohlepan, a ta titula, koju nitko ne svojata ... on će je uzeti za se.
- Oh, sire, vi se varate! Ta titula... ja je svojatam za sebe! Ta tko ima više prava na tu titulu?!
Henrik je samo vaš šurjak po vezi - a ja, ja sam vaš brat po krvi i, prije svega, po srcu!... Sire, preklinjem vas, zadržite me pokraj sebe!
- Nipošto, nipošto, Franjo! - odgovori Karlo - To bi samo prouzrokovalo vašu nesreću!
- Kako to?
- Iz hiljadu razloga!
- Ali ... ta porazmislite malko. Sire, hoćete li ikada naći tako vjerna druga kao što sam to ja! Sve od svojeg djetinjstva nikada nisam napuštao Vašeg
Veličanstva!
- Znam, znam, i poneki put bih čak bio volio da ste bili malko podalje od mene!
- Što kralj time misli reći?
- Ništa, ništa... glavno je da ja znam što sam time mislio ... O, kakvih li lijepih lovova ćete imati tamo dolje! O, Franjo, kako li vam zavadim! Znate li da se u onim vragometnim brdima love medvjedi kao što se ovdje love veprovi? Opskrbivat ćete sve nas divnim krznima. To se lovi sa bodežom, znate li? Životinja se sačeka, potakne na uzbuđenje, nadraži... ona se pokreće prema lovcu i, na četiri koraka od njega, uspravlja se na stražnje šape. Upravo u tome trenutku joj se zabada čelik u srce, kao što je to Henrik učinio sa veprom prilikom posljednjeg lova... To je opasno, no vi ste hrabri, Franjo, i ta će opasnost za vas biti pravo veselje!
- Ah, Vaše Veličanstvo udvostručava moju žalost, jer više neću polaziti u lov sa njime!
- Sunce žarko, utoliko bolje! - klikne kralj. - Nama, ni jednome ni drugome, ne polazi za rukom da lovimo zajedno!
- Što time želi reći Vaše Veličanstvo?

- Želim reći da vam lov sa mnom pričinjava toliko zadovoljstvo i zadaje toliko uzbuđenja da vi, koji ste utjelovljena spretnost, vi koji sa prvom arkebuzom koja vam se nađe pod rukom obarate svraku na udaljenosti od !stotinu koraka ... da ste vi, posljednji puta kad smo zajedno lovili, sa svojim vlastitim oružjem, koje vam je poznato i udomaćeno, promašili na udaljenosti od dvadeset koraka jednog krupnog vepra i prostrijelili nogu mojeg najboljeg konja... Smrt i prokletstvo, Franjo, to navodi na razmišljanje, znate li?
- Oh, Sire, oprostite mi moje uzbuđenje! - reče d'Alanson problijedivši sve do pepeljastog sivila.
- Eh, da! - dobaci Karlo. - Uzbuđenje, znam! I baš vam upravo zbog toga uzbuđenja, što ga umijem cijeniti prema njegovoj pravoj vrijednosti, kažem: vjerujte mi, Franjo, bolje je da lovimo podalje jedan od drugoga, a osobito ako ljudi zapadaju u slična uzbuđenja ... Porazmislite o tome, brate moj.. ne u mojoj nazočnosti jer moja vas nazočnost zbunjuje, kako vidim... već onda kad ćete biti sami, i uvidjet ćete da je posve na mjestu ako strahujem da će vas Prilikom ponovnog lova obuzeti ponovo uzbuđenje ... Jer, u takvoj zgodi nema ničeg što bi tako natjeralo ruku da se podigne, kao što bi to činilo uzbuđenje, i jer biste u takvoj zgodi ubili jahača umjesto konja, kralja umjesto životinje. Prokletstvo, jedna kugla, smještena previsoko ili prenisko, to veoma mijenja lice jedne vladavine, a mi za to imamo primjer u našoj porodici! Kad je Montgomeri ubio oca Henrika II uslijed nesretnog slučaja... ili možda, usljed uzbuđenja ... taj je zadani udarac doveo našeg brata Franju II na prijestolje, a našeg oca Henrika u grobnicu Sen-Denis. Bogu je potrebno tako malo, da bi učinio mnogo!
Vojvoda osjeti kako mu se niz čelo slijeva znoj za vrijeme tog napada koji bijaše koliko nepredviđen, toliko i zastrašujući.
Bilo je nemoguće da kralj kaže na još jasniji način svojem bratu da je prozreo sve. Prikrivajući svoj gnjev pod velom podrugljive šale, Karlo je bio možda još i strasniji nego da je pustio tu lavu mržnje, koja mu je palila srce, da se onako kipuća izlije napolje. Njegova volja za osvetom kao da je bila u srazmjeru sa njegovom kivnošću: postepeno kako je ova potonja postajala sve to jetkija, ona prva se povećavala i vojvoda od Alansona upozna po prvi puta grizodušje, ili bolje, žaljenje zbog toga što je zasnovao jedan zločin koji nije uspio.
Bio je izdržao borbu sve dokle je mogao, ali, pod tim zadnjim udarcem je pognuo glavu, i Karlo ugleda kako u njegovim očima nastaje ono žarko crvenilo koje kod plemića nježne prirode budi brazdu kojom naviru suze.
No vojvoda d'Alanson bijaše od onih koji plaču jedino od bijesa.
Karlo zapilji u nj svoje oči ptice grabljivice, upijajući, da tako kažemo, svaki pojedini od osjećaja što su jedan za drugim nadolazili u mladićevom srcu. A, zahvaljujući produbljenom studiju kojim bijaše proučio svoju porodicu, svi su mu se ti osjećaji prikazivali tako jasno i određeno, kao da je vojvodino srce bilo otvorena knjiga.
Pustio ga je tako načas, smrvljenog, nepomičnog i nijemog, a onda reče glasom koji bijaše obilježen pakosnom odlučnošću:
- Brate, saopćili smo vam svoju odluku, i naša odluka je nepromjenljiva: vi ćete ići. D'Alanson učini jednu kretnju. Karlo je kanda ne primijeti i nastavi:
- Želim da se Navara može dičiti da za vladara ima jednog brata kralja Francuske. Zlata, moći, časti... imat ćete sve što vam dolikuje po vašem rođenju, baš kao što je to dobio i vaš brat Henrik d'Anžu, i vi ćete me, baš kao i on, blagosiljati izdaleka. Međutim, ne mari... blagoslovi ne poznaju razdaljina ...
- Sire ...

- Prihvatite ili, bolje reći, predajte se svojoj sudbini! Jednom kad budete kralj, naći će vam se žena koja će biti dostojna jednog francuskog kraljevića i... tko zna ... koja će vam možda donijeti još koje drugo prijestolje.
- Ali, - reče vojvoda od Alansona - Vaše Veličanstvo zaboravlja svojeg dobrog prijatelja Henrika!
- Henrika? Pa rekao sam vam da on neće to prijestolje Navare! Pa već sam vam rekao da vam ga prepušta! Henrik je veseljak, a ne takvo blijedo lice kao što ste vi! On želi da se smije i zabavlja po svojoj volji, a ne da se isuši kao što smo na to osuđeni mi pod svojim krunama!
D'Alanson uzdahne.
- Znači - reče - Vaše mi Veličanstvo naređuje da se pozabavim oko ...
- Nipošto, nipošto! Ništa se vi ne uznemiravajte, Franjo! Sve ću to ja sam urediti. Budite bez brige i oslonite se na mene!... A sada, kad je sve dogovoreno, idite! Možete ispričati ili ne ispričati svojim prijateljima naš razgovor; ja ću poduzeti mjere, kako bi ta stvar uskoro postala javna. Idite, Franjo!
Tu se nije moglo više ništa odgovoriti. Vojvoda pozdravi i izađe srca ispunjena bijesom.
Sav je gorio za tim da nađe Henrika, da bi sa njim porazgovarao o svemu tome što se bijaše netom dogodilo. Međutim, našao je samo Katarinu. I stvarno, Henrik je izbjegavao razgovor, a kraljica-majka ga je tražila.
Ugledavši Katarinu, vojvoda smjesta priguši svoj jad i pokuša da se nasmiješi. Manje sretan nego Henrik d'Anžu, on u Katarini nije tražio majku, već naprosto saveznicu. Počeo je dakle time da se pred njom pretvara, jer, da bi se sklopili dobri savezi, potrebno je da se ljudi uzajamno pomalo varaju.
On dakle susretne Katarinu sa licem na kojem je zaostao samo još lagan trag zabrinutosti.
- E pa, gospođo - reče - evo krupnih novosti! Jesu li vam poznate?
- Poznato mi je da se radi na tome da se od vas načini kralj, gospodine.
- To je veoma velikodušno sa strane kralja, gospođo!
- Zar ne?
- I gotovo da sam u napasti da povjerujem kako jedan dio svoje zahvalnosti moram prenijeti na vas. Jer, napokon, ako ste vi bili ona koja mu je savjetovala da mi dade u miraz jedno prijestolje, onda bih to prijestolje dugovao vama... iako mi je, priznajem, zapravo veoma mučno da na takav način orobim kralja Navare!
- Čini se da jako volite Henrika, sine?
- O da! Od unazad nekoliko vremena mi smo se prisno povezali.
- Vjerujete li da vas voli isto toliko, koliko vi volite njega?
- Nadam se, gospođo!
- Veoma je poučno i primjerno takvo jedno prijateljstvo, znate li! A pogotovu među prinčevima!
Dvorska prijateljstva slove kao slabo pouzdana, dragi moj Franjo!
- Majko, imajte na umu da smo ne samo prijatelji, već također i malone braća! Katarina se osmjehne osebujnim smiješkom.
- Dobro - reče - a ima li braće među kraljevima?
- O, što se toga tiče, mi ni jedan ni drugi, nismo bili kraljevi, kad smo se tako povezali, i evo zašto smo se voljeli.
- Da, no stvari su se sada uvelike izmijenile!
- Kako to, uvelike izmijenile?
- Jesu, bez sumnje! Tko vam sada kaže da nećete obojica biti kraljevi?

Po vojvodinom nervoznom trzanju, po rumenilu koje mu se prelilo čelom, Katarina vidje da je udarac, što ga je zadala, pogodio posred srca.
- On?! - klikne Franjo - Henrik da bude kralj?! A kojeg kraljevstva, majko?
- Jednog od najvelebnijih u čitavom kršćanstvu, sine!
- Oh, majko! - klikne d'Alanson preblijedivši. - Ta što ste to rekli?!
- Ono što jedna dobra majka mora reći svojem sinu! - Ono na što ste i sami više no jednom pomišljali, Franjo!
- Ja?! - dobaci vojvoda. - Ni na šta ja nisam pomišljao, gospođo, zaklinjem vam se!
- Povjerovat ću vam! Jer, vaš je prijatelj, vaš je brat Henrik, kako ga vi nazivate, pod svojom prividnom otvorenošću i prostodušnošću veoma umješan i veoma prepreden gospodin koji čuva svoje tajne bolje no što vi čuvate vaše, Franjo! Na primjer, da li vam je ikada rekao da je de Mua bio njegov opunomoćenik?
Izgovarajući te riječi, Katarina zarije svoj pogled poput nekog stileta u Franjinu dušu.
No ovaj je imao samo jednu vrlinu ili, bolje reći, samo jedan pokor: prijetvornost. On dakle savršeno podnese taj pogled.
- De Mua! - klikne iznenađeno, kao da je to ime bilo pred njim po prvi puta spomenuto u takvoj vezi.
- Da,hugenot de Mua de Sen-Fal, onaj isti koji umalo što nije ubio gospodina de Morvela i koji potajno, skitajući se diljem Francuske i prijestolnice pod različitim odijelima, spletkari i diže na noge jednu vojsku da bi podržao vašeg brata Henrika protiv vaše porodice!
Nemajući pojma o tome da je u toj stvari njezin sin Franjo znao isto toliko, pa čak i više nego ona, Katarina poslije tih riječi ustane i spremi se da izađe na veličanstven način. Franjo je zadrža.
- Majko, - reče - još samo riječ-dvije, molim vas! Kad ste se već udostojili da me uputite u svoju politiku, kažite mi kako bi Henrik, uz tako slaba sredstva kojima raspolaže, i tako slabo poznat kao što jeste, uspio povesti jedan rat koji bi bio dovoljno ozbiljan da bi zabrinuo moju porodicu?
- Dijete, - reče kraljica sa smiješkom - znajte dakle da ga podržava možda više od trideset hiljada ljudi, i da će se onoga dana kad on bude izgovorio jednu jedinu riječ, tih trideset hiljada ljudi iznenada pojaviti kao da su izniknuli iz zemlje! A tih trideset hiljada ljudi, to su hugenoti, ne zaboravite, to jest najhrabriji vojnici na svijetu! A osim toga... osim toga, on uživa jednu zaštitu koju vi sebi niste umjeli ili htjeli pridobiti.
- Koju to?
- On ima kralja, kralja koji ga voli, koji ga gura naprijed, kralja koji, iz ljubomore prema vašem bratu, kralju Poljske i iz ozlojeđenosti prema vama, traži oko sebe nasljednike. Samo... vi ste pravi slijepac ako to ne vidite... on ih traži drugdje negoli u svojoj porodici!
- Kralj...? Mislite, majko?
- Ta zar niste zapazili da on nježno ljubi malog Henrika, svojeg malog Henrika?
- Jesam, majko, jesam!
- I da mu se to uzvraća? Jer, taj isti mali Henrik zaboravlja da ga je njegov šurjak na dan svetog Bartolomeja htio ustrijeliti iz arkebuze, i vuče se pred njim po trbuhu poput psa koji liže ruku koja ga je tukla.
- Da, da - promrmlja Franjo - već sam to primijetio; Henrik je veoma ponizan prema mojem bratu Karlu.
- I dovitljiv u tome kako da mu u svemu ugodi!
- Do te mjere da je, ozlojeđen što mu se kralj neprestano izruguje zbog njegovog neznanja na polju lova sa sokolovima, odlučio da se dade na... do te mjere da me je jučer upitao... da, tek jučer...

nemam li kakvih dobrih knjiga koje obrađuju to umijeće!
- Čekajte malo... - klikne Katarina čije su oči sijevnule kao da joj je duhom prošla neka iznenadna zamisao - Čekajte malo... A šta ste mu vi odgovorili?
- Da ću potražiti u svojoj biblioteci.
- Dobro je! - reče Katarina. - Dobro je? Treba da je dobije, tu knjigu!
- Ali, ja sam tražio, gospođo, i nisam ništa našao!
- Naći ću ja, naći ću ja! A vi ćete mu tu knjigu dati kao da je vaša.
- I što će iz toga proizići?
- Imate li povjerenja u mene, d'Alansone?
- Imam, majko!
- Hoćete li mi se slijepo pokoravati u pogledu tog Henrika kojeg vi ne volite, ma što o tome govorili ...
D'Alanson se osmjehne.
- ... a kojeg ja mrzim! - dovrši Katarina.
- Da, pokoravat ću se!
- Prekosutra dođite ovamo po knjigu! Ja ću vam ie dati, vi ćete je odnijeti Henriku... i...
- I...?
- I prepustite bogu, providnosti ili slučaju da dovrši ostalo!
Franjo je svoju majku poznavao dovoljno dobro da bi znao da se ona nije običavala oslanjati na boga, na providnost ili na slučaj u pogledu brige oko promicanja svojih prijateljstava ili mržnji.
Međutim, on se čuvao toga da kaže ma i jednu riječ pa se, naklonivši se poput čovjeka koji prihvaća nalog kojim su ga zadužili, povuče u svoje odaje.
»Što je htjela reći?« razmišljao je mladić penjući se uz stubište. »Nemam pojma! Međutim, ono što mi je u svemu tome jasno, jeste da ona djeluje protiv zajedničkog neprijatelja. Pustimo joj dakle na volju!«
Za to vrijeme je Margerita posredstvom de La Mola primila jedno pismo od de Mua-a. Budući da dvoje uzvišenih supružnika na polju politike nisu imali nikakvih tajni, to ga ona otvori i pročita.
To pismo joj se, bez sumnje, učini zanimljivim, jer, istog trenutka, koristeći se mrakom koji se počeo spuštati duž zidova Luvra, Margerita klizne u tajni prolaz, uspne se uz zavojito stubište te, pošto se pomno ogledala na sve strane, pobrza hitro poput sjenke i nestane u predsoblju kralja Navare.
To predsoblje više nije bilo ni pod čijom paskom, otkad bijaše nestao Orton.
Taj nestanak, koga više nismo spominjali sve od trenutka u kome je čitalac prisustvovao tom događaju koji je bio upriličen na način tako tragičan po Ortona, bio je veoma zabrinuo Henrika. On se bijaše u toj stvari povjerio gospođi de Sov i svojoj ženi, ali ni jedna ni druga nije o tome znala više od njega. Samo, gospođa de Sov mu bijaše dala neka obavještenja na osnovu kojih je Henrikovom duhu postajalo savršeno jasno da je taj nevoljni dječak bio žrtva nekih zaplotnjačkih postupaka kraljice-majke, i da upravo uslijed tih zaplotnjačkih postupaka on sam zajedno sa de Muaom umalo što nije bio uhapšen u svratištu »K lijepoj zvijezdi«.
Netko drugi bio bi šutio, jer se ne bi bio usudio da bilo što kaže, ali Henrik je proračunao sve; shvatio je da bi ga njegova šutnja odala. Ljudi obično ne gube nekog svog slugu, svog povjerenika samo tako, a da se ne raspitaju za nj, a da ne povodu istragu. Henrik se dakle raspitivao, Henrik je dakle poveo istragu, u nazočnosti kralja i same kraljice-majke. Raspitivao se za Ortona kod sviju, od stražara koji je koračao gore-dolje ispred stražarnice Luvra, pa sve do zapovjednika garde koji je stražario u kraljevom predsoblju. Međutim, svo zapitkivanje i svi poduzeti koraci ostadoše uzaludni,

a Henrik je, kako se činilo, bio tako očigledno dirnut tim događajem i tako je visio na tom ubogom odsutnom sluzi, da je izjavio kako ga neće smijeniti sve dok ne bude stekao sigurno uvjerenje da je ovaj nestao zauvijek.
Predsoblje je dakle kao što smo rekli, bilo prazno kada se Margerita pokazala u Henrikovim odajama.
Ma koliko lagani da su bili kraljičini koraci, Henrik ih začu. On se okrene.
- Vi, gospođo?! - usklikne.
- Da! - odgovori Margerita. - Pročitajte! Brzo! I ona mu pruži otvoreno pismo. Ono je sadržavalo ovih nekoliko redaka:
»Sire, došao je trenutak da naš plan o bjegu provedemo u djelo. Prekosutra održaće se lov na ptice duž Sene, od Sen-Žermena sve do Mesona (Maisons), to jest čitavom dužinom šume.
Pođite u taj lov, iako će to biti lov na ptice. Obucite ispod svoje odjeće čvrstu žičanu košulju, pripašite svoj najbolji mač i uzjašite najboljeg konja iz svoje konj usnice.
Oko podneva, to jest, u najvećem jeku lova, kad kralj bude jurio za sokolom, iskradite se, sami, ukoliko odlazite sami, ili pak sa kraljicom Navare, ukoliko ona odlazi zajedno s vama.
Pedeset naših ljudi bit će sakrivenih u paviljonu Franje I, od kojeg posuđujemo ključ. Nitko neće znati da su ondje, jer oni će onamo doći po noći, a kapci će biti zatvoreni.
Proći ćete alejom Violet (Violettes), na čijem kraju ću ja stražariti. Udesno od te aleje, na jednoj maloj čistini, nalazit će se gospoda de La Mol i Kokona sa dva rezervna konja. Ti sviježi konji bit će namijenjeni da smijene vašeg kao i konja Njezinog Veličanstva kraljice Navare, ukoliko bi ovi kojim slučajem bili zamoreni.
Zbogom, Sire! Budite spremni - mi ćemo to biti!«
- I bit ćete! - reče Margerita, izgovorivši poslije šesnaest stotina godina iste riječi što ih Cezar bijaše izgovorio na obali Rubikona.
- Neka bude, gospođo! - odgovori Henrik. - Ja svakako neću opovrgnuti vaše riječi!
- Hajde, Sire, postanite heroj! To nije teško; valja vam samo da idete svojim putem! I... podignite mi lijepo prijestolje! - reče kći Henrika II.
Neprimjetan smiješak preleti finim Bearnčevim usnama. On poljubi Margeritinu ruku i izađe kao prvi kako bi izvidio je li prolaz slobodan, zviždukajući usput refren jednog starog napjeva:
»Koji je najviše tuk'o po bedemu, Nije uopće uniš'o u zamak...«
Ta mjera opreza nije bila loša: u trenutku kad je otvarao vrata svoje spavaonice, vojvoda od Alansona otvori vrata njegova predsoblja.
Henrik učini Margeriti jedan znak rukom, a naglas reče:
- Ah, vi ste to, brate! Dobro mi došli!
Na muževljev znak kraljica shvati sve i šmugne u jedan kabinet za oblačenje, ispred čijih je vratiju visila jedna ogromna tapiserija.
Vojvoda od Alansona uđe bojažljiva koraka, ogledavajući se posvuda uokolo sebe.
- Jesmo li sami, brate? - upita poluglasno.
- Potpuno sami. Ta što je posrijedi? Izgledate posve smušeni!
- Posrijedi je da smo otkriveni, Henriče!
- Kako to, otkriveni?
- Da! De Mua je bio uhapšen.
- Znam.
- E pa, de Mua je sve rekao kralju.

- Što je rekao?
- Rekao je da priželjkujem prijestolje Navare i da kujem zavjeru da bih ga se domogao.
- Uh, do bijesa! - klikne Henrik. - I tako ste se, eto, našli u nezgodnom položaju, ubogi moj brate!
A kako to onda da još niste uhićeni?
- Ne znam ni sam! Kralj mi se narugao pretvarajući se kao da mi nudi prijestolje Navare. Nadao se, bez sumnje, da će mi iščupati iz srca neko priznanje, ali, ja nisam ništa rekao!
- I dobro ste učinili, trista mu! - klikne Bearnac. - Držimo se čvrsto! Od toga zavise životi obojice nas!
- Da! - nastavi Franjo. - Slučaj je zakučast! Stoga sam, evo, došao da vas upitam za vaše mišljenje, brate. Što mislite da mi valja učiniti: da bježjn ili da ostanem?
- Vi ste se vidjeli sa kraljem, jer on je govorio s vama osobno?
- Da, svakako!
- E pa, trebalo je da pročitate njegove misli! Slijedite svoje nadahnuće!
- Više bih volio da ostanem! - odgovori Franjo. Ma koliko da je gospodario sam sobom, Henriku se makne jedna radosna kretnja. Ma koliko da je ta kretnja bila neprimjetna, Franjo je uvreba u prolazu.
- Onda ostanite! - reče Henrik.
- A vi?
- Prokletstvo! - odgovori Henrik. - Ako vi ostajete ovdje, ja nemam nikakva provoda da odem.
Ja bih bio otišao samo radi toga da pođem zajedno s vama, iz privrženosti, radi toga da se ne razdvajam od brata kojeg volim.
- Dakle, - reče vojvoda od Alansona - svršeno je sa svim našim planovima! Vi se predajte bez borbe već pri prvom zanošenju zle sreće?
- Što se tiče mene, - otpovrne Henrik - ja ne smatram zlom srećom činjenicu da ostajem ovdje.
Zahvaljujući mojoj bezbrižnoj naravi meni je svagdje dobro!
- E pa lijepo, neka bude! - reče d'Alanson. - Ne govorimo više o tome! Samo, ukoliko budete stvorili neku novu odluku, obavijestite o njoj!
- Dođavola, neću propustiti da to učinim, vjerujte! - odgovori Henrik. - Ta nije li dogovoreno da jedan pred drugim nećemo imati nikakvih tajni?!
D'Alanson ne ustraja na daljem razgovoru i povuče se sav zamišljen, jer u izvjesnom trenutku njemu se bilo učinilo da vidi kako se miče tapiserija ispred kabineta za oblačenje.
I doista, tek što je d'Alanson izašao, ta se tapiserija zadigne i Margerita se ponovo pojavi.
- Što mislite o toj posjeti? - upita Henrik.
- Da je posrijedi nešto novo i važno.
- A šta mislite da je posrijedi?
- Ne znam o tome ništa, ali ja ću to saznati!
- A dotle?
- Dotle, nemojte propustiti da sutra uveče dođete k meni!
- Čuvat ču se toga da to propustim, gospođo! -reče Henrik udvorno poljubivši ruku svoje žene. Margerita se vrati u svoje odaje uz jednake mjere opreza kojima bijaše iz njih izašla.

18.

KNJIGA O LOVSTVU


Trideset i šest sati bijaše proteklo od događaja što smo ih netom ispripovjedali. Dan je tek počinjao svitati, no sve u Luvru bilo je već budno, kao što to bijaše uobičajeno u danima polaska u lov, kad se vojvoda d'Alanson uputio u odaje svoje majke, kao što ga ona bijaše pozvala da to učini.
Kraljica-majka se nije nalazila u svojoj spavaonici, ali je bila naredila da mu isporuče da pričeka, ukoliko bi došao.
Nakon nekoliko trenutaka ona izađe iz jednog tajnog kabineta u koji je ulazila samo ona i u koji bi se zatvarala da bi vršila svoje kemijske pokuse.
Bilo kroz odkšrinuta vrata, bilo pak upijen u njezine haljine, istovremeno sa kraljicom-majkom uđe i prodoran zadah nekog oštrog vonja, a kroz otvor vratiju d'Alanson primijeti neku gustu paru, poput dima neke spaljene mirodije, što je lebdilo u bijelim oblacima u tom laboratoriju iz kojeg je izašla kraljica-majka.
Vojvoda ne uzmogne suzdržati jedan znatiželjni pogled.
- Da, - reče Katarina de Mediči - da, bila sam spalila neke stare pergamente, a iz tih se pergamena izvio tako odvratan smrad, da sam na žar bacila malko smrekovice; otuda taj vonj.
D'Alanson se nakloni.
- Dakle? - upita Katarina, sakrivajući u širokim rukavima svoje kućne haljine ,svoje ruke, koje bijahu ovdje-ondje išarane laganim žućkasto-crvenim mrljama. - Što kod vas ima novo od jučer?
- Ništa majko.
- Jeste li se vidjeli sa Henrikom?
- Jesam.
- On još uvijek odbija da ode?
- Posve odrešito.
- Prepredenjak!
- Što kažete, gospođo?
- Kažem da će otići.
- Mislite?
- U to sam sigurna!
- Znači da će nam umaći?
- Da! - reče Katarina.
- I vi ćete ga pustiti da ode?

- Ne samo da ću ga pustiti da ode, već i više od toga! Kažem vam: on treba da ode!
- Ne razumijem vas, majko.
- Poslušajte pažljivo ono što ću vam reći, Franjo. Jedan veoma umješan liječnik, isti onaj koji mi je dao knjigu o lovu što ćete je njemu odnijeti, potvrdio mi je da je kralj Navare upravo na putu da oboli od jedne bolesti iscrpljenja, jedne od onih bolesti od kojih nema spasa i kojima nauka ne može naći nikakva lijeka. Sad, shvatit ćete, ako on treba da umre od jedne tako okrutne boljke, da je mnogo bolje da umre daleko od nas, negoli ovdje na dvoru pod našim očima.
- Zaista! - reče vojvoda - To bi nas odviše ucvililo!
- A nadasve vašeg brata Karla! - doda Katarina. - Dok naprotiv, ako Henrik bude umro pošto mu je bio nepokoran, kralj će na tu smrt gledati kao na božju kaznu.
- U pravu ste, majko! - klikne Franjo udivljeno. - On treba da ode. Međutim, jeste li baš sigurni da će otići?
- Izvršio je sve pripreme. Sastanak je u šumi Sen-Žermen. Pedeset hugenota treba da mu posluže kao pratnja do Fontenbloa, gdje će na njega čekati još pet stotina njih.
- A... - poče d'Alanson pomalo oklijevajući i vidno problijedivši - da li... moja sestra Margo odlazi skupa sa njim?
- Da! - odgovori Katarina. - Tako je dogovoreno. Međutim, kad Henrik bude mrtav, Margo će se vratiti na dvor kao udovica i slobodna.
- A Henrik će umrijeti, gospođo? U to ste sigurni?
- Bar me ie tako uvjeravao liječnik koji mi je dao odnosnu knjigu.
- A gdje je ta knjiga, gospođo?
Katarina se sporim koracima vrati prema tajanstvenom kabinetu, otvori vrata, uđe unutra i vrati sa trenutak zatim sa knjigom u ruci.
- Evo je! - reče.
-D'Alanson pogleda sa izvjesnom grozom tu knjigu, koju mu je njegova majka pružala.
- Kakva je to knjiga, gospođo? - upita uzdrhtavši.
- Već sam vam rekla, sine, to je jedna radnja o umijeću uzgajanja i obučavanja sokolova i mužjaka drugih ptica grabljivica, koju je napisao jedan vrlo učen čovjek, gospodin Kastručo Kastrakani, gospodar Luke.
- A šta treba da uradim s njom?
- Pa, da je odnesete k svojem dobrom prijatelju Henriku, koji ju je od vas zatražio, kao što ste mi rekli... nju ili neku sličnu, kako bi se uputio u vještinu lova sa sokolovima. A kako danas polazi sa kraljem u lov sa sokolovima, to neće propustiti da pročita nekoliko stranica te knjige, kako bi kralju dokazao da je poslušao njegove savjete i da uzima poduku.
- Oh, ne usuđujem se! - šapne d'Alanson ježeći se.
- A zašto? - reče Katarna. - To je knjiga poput svake druge knjige, osim što je bila tako dugo vremena zatvorena, da su se stranice slijepile jedna o drugu. Nemojte stoga ni pokušvati da je čitate, Franjo jer se ta knjiga može čitati jedino tako da se navlaži prst i da se stranice odvajaju list po list, što oduzima mnogo vremena i zadaje mnogo muke.
- Toliko mnogo da postoji samo jedan čovjek koji ima tako veliku želju za učenjem, da bi radi toga mogao gubiti to vrijeme i uzeti na se tu muku? - upita d'Alanson.
- Upravo tako, sine! Shvatili ste!
- Oh! - usklikne d'Alanson. - Evo, Henrik je već u dvorištu! Dajte, gospođo, dajte! Iskoristit ću njegovu, odsutnost da odnesem tu knjigu u njegove odaje. Naći će je na svojem povratku.
- Više bih voljela da je predate njemu osobno, Franjo, To bi bilo sigurnije!

- Već sam vam rekao da se ne bih usudio, »gospođo«! - ponovi vojvoda.
- Idite onda! Ali, položite je barem na neko dosta vidno mjesto!
- Otvorenu? ... Ima li što nezgodno u tome da bude otvorena?
- Nema!
- Dajte, dakle!
D'Alanson dohvati uzdrhtalom rukom knjigu koju mu je Katarina čvrstom rukom pružila.
- Uzmite, uzmite! - reče Katarina. - Nema tu nikakve opasnosti, kad je se i ja dotičem! Uostalom, imate rukavice...
Ta mjera opreza nije đostajala d'Alansonu, koji umota knjigu u svoj plašt.
- Požurite! - reče Katarina. - Požurite! Henrik se svakog časa može vratiti gore!
- U pravu ste, gospođo idem!
I vojvoda izađe posrćući od uzbuđenja.
Već smo nekoliko puta uveli čitaoca u odaje kralja Navare i omogućili mu da prisustvuje sastancima što su se ondje odvijali, radosno ili stravično, već prema tome da li se smiješio ili mrgodio duh-zaštitnik budućeg kralja Francuske.
No možda nikada ti zidovi, umrljani krvlju uslijed ubojstva, poliveni vinom uslijed bančenja, zapahnuti miomirisom uslijed ljubavi, možda nikada taj kutak Luvra nije ugledao jedno bljeđe lice od lica vojvode od Alansona koji se pojavio, držeći svoju knjigu i otvorio vrata spavaonice kralja Navare.
A ipak, kao što je to vojvoda i očekivao, u toj sobi nije bilo nikoga da bi radoznalim ili uznemirenim okom ispitao to djelo što ga je spremao počiniti. Prvi jutarnji zraci osvjetljavali su odaje koje su bile savršeno prazne.
Na zidu je visio pripremljen onaj mač, za koji je de Mua savjetovao Henriku da ga ponese sa sobom. Nekoliko koričica jednog pojasa od ocjelne žice bilo je razbacano po podu. Jedna čestito zaokružena kesa i jedan mali bodež bijahu položeni na jedan stol, a pepeo u kaminu, još lagan i lepršav, dodan tim ostalim znakovima, jasno je ukazivao d'Alansonu da je kralj Navare bio navukao žičanu košulju, zatražio novaca od svojeg rizničara i spalio kompromitirajuće papire.
- Moja se majka nije varala! - reče d'Alanson. - Taj prepredenjak me je izdao!
Ovo rasuđivanje bez sumnje ulije mladiću novu snagu jer, pošto je pogledom istražio sve kuteve sobe, pošto je zadigao zastore ispred vratiju, pošto je na dvorištu odjeknula velika galama, i pošto mu je velika tišina koja je vladala u ovim odajama dokazala da nitko i ne pomišlja na to da ga uhodi, on izvuče knjigu iz svojeg plašta, hitro je položi na stol na kojem je ležala kesa i nasloni je na jedan stalak od rezbarene hrastovine, a potom, smjesta se odmaknuvši, ispruži ruku te, sa oklijevanjem koje je odavalo njegove bojazni, otvori knjigu svojom u rukavicu obučenom rukom na mjestu gdje se nalazio jedan drvorez o lovu.
Otvorivši knjigu, d'Alanson se smjesta odmakne tri koraka unatrag, skine svoju rukavicu i baci je na još razbijeljeni žar koji maločas bijaše progutao pisma. Gipka koža zaciči na užarenom ugljenu, zgrči se, ispruži se poput lješine nekog dugačkog gmaza, te uskoro zatim ostavi za sobom samo još crn i skvrčen zaostatak.
D'Alanson sačeka sve dok plamen nije dokraja progutao rukavicu, a onda skupi plašt kojim bijaše umotana knjiga, gurne ga pod mišku i žurno se vrati u svoje odaje. Upravo kada je ulazio, ustreptala srca, začuje na zavojitom stubištu korake pa, nimalo ne sumnjajući da se to vraća Henrik, hitro zatvori vrata.
Potom pritrča prozoru. Međutim, sa prozora se vidio samo jedan dio luvarskog dvorišta.
Henrika nije bilo u tome dijelu dvorišta, i tako se d'Alanson učvrsti u uvjerenju da se to maločas

vratio upravo on.
Vojvoda sjedne, otvori jednu knjigu i pokuša čitati. Bijaše to jedna povijest Francuske od Faramonta do Henrika II, za koju ovaj, nekoliko dana po svojem dolasku na prijestolje, bijaše dao dozvolu.
Ali vojvodin duh bio je odsutan; groznica iščekivanja palila mu je žile. Kucanje njegovih sljepoočnica odzvanjalo mu je sve do u dno njegova mozga. Kao što čovjek vidi u nekom snu ili nekom magnetičkom zanosu, Franji se učinilo da vidi kroz zidove. Njegov pogled je ponirao u Henrikovu spavaonicu, usprkos trostrukoj zapreci koja ga je od nje dijelila.
Da bi uklonio taj stravični predmet što ga je mislio da vidi svojim duhovnim okom, vojvoda pokuša da usredotoči svoje misli na nešto drugo osim na tu strašnu knjigu koja je ležala na stalku od hrastovine, otvorena na mjestu one slike. Međutim, uzalud je uzimao u ruke jedan za drugim komade svojeg oružja, jedan za drugim svoje dragulje, uzalud je po stotinu puta premjerio krupnim koracima jednu te istu prugu na podu, svaka se pojedinost te slike, koju međutim bijaše ugledao samo trenutačno, zadržala u njegovom duhu. Bijaše to jedan gospodin na konju koji je, vršeći službu sokolarskog pomoćnka, bacao mamac i dozivao sokola, jureći u brzom galopu preko travuljine nekog močvarnog tla. Ma koliko silna da je bila vojvodina volja, to osjećanje je nadvladalo njegovu volju.
A potom nije više vidio samo knjigu. Vidio je kralja Navare kako pristupa toj knjizi, kako razgledava tu sliku, kako pokušava da okreće stranice i kako je, spriječen otporom što su mu ga one suprotstavljale, savladao tu zapreku vlažeći svoj palac i prisiljavajući njime listove da klize.
A pri tom prizoru, ma koliko da je bio plod umišljenja i uobražavanja, d'Alanson zatetura i bude prinuđen da se jednom rukom pridrži za jedan stol, dok drugom prekrije oči, kao da pokrivenih očiju nije još i bolje vidio taj prizor od kojeg je htio pobjeći.
Taj se prizor bijaše odvio u njegovim vlastitim mislima.
Iznenada d'Alanson ugleda Henrika gdje prolazi dvorištem. Ovaj se zaustavi na nekoliko trenutaka kod nekih ljudi koji su na dvije mule tovarili potrebštine za lov, koje su se sastojale samo od novaca i putne prtljage, a potom, pošto je izdao svoje naloge, prijeđe dijagonalno preko dvorišta, uputivši se očigledno prema ulazu.
D'Alanson je stao nepomično na svojem mjestu. To dakle nije bio Henrik koji se bijaše uspeo tajnim stubištem. Sve te tjeskobe što ih je osjećao tokom minulih četvrt sata... osjetio ih je dakle zalud! Ono . što je mislio da se svršilo ili da se malone svršilo, trebalo je dakle da počne iznova.
D'Alanson otvori vrata svoje sobe te ode da osluhne, ostavljajući ih zatvorena, na vrata hodnika. Ovoga puta nije bilo nikakve zabune; bio je to doista Henrik. D'Alanson prepozna njegov korak,
pa čak i osobeno zveckanje kotačića njegovih ostruga.
Vrata Henrikovih odaja se otvoriše i opet zatvoriše. D'Alanson se vrati u svoju sobu i sruši se u jedan naslonjač.
»Dobro je!« reče u. sebi. »Evo što se sada zbiva: prošao je predsobljem i prvom odajom.
Zatim je dospio do svoje spavaonice. Stigavši onamo, bit će da je potražio pogledom svoj mač, potom svoju kesu, a onda bit će da je napokon našao knjigu, onako otvorenu na stalku... Kakva je to knjiga? - bit će da se pitao. Tko mi je donio tu knjigu?... Zatim bit će da se približio, bit će da je ugledao onaj duborez što prikazuje konjanika koji doziva svojeg sokola, a onda, bit će da je htio čitati, a onda mora da je pokušao okrenuti listove...«
Leden znoj izbije na Franjinom čelu. - »Hoće li pozvati u pomoć?« upita se. »Je li to otrov sa neposrednim učinkom?... Ne, ne, zacijelo... budući da je moja majka rekla da će umirati polako od iscrpljenosti...«
Ta ga misao malko umiri.

Proveo je tako deset minuta, čitavo jedno stoljeće agonije koje je proticalo sekundu po sekundu, a svaka od tih sekundi donosila je sve ono što mašta može izmisliti bezumnih strahota, čitav jedan svijet priviđenja.
D'Alanson to više nije mogao izdržati. On ustane i prijeđe preko svojeg predsoblja koje se počelo puniti plemićima.
- Zdravo, gospodo! - reče. - Sići ću k kralju.
Da bi zavarao nemir koji ga je proždirao, a možda i da bi podesio neki alibi, d'Alanson stvarno siđe k kralju. A zašto je sišao? Ni sam to nije znao... Što je imao da mu kaže? Ništa… On nije tražio Karla, on je bježao od Henrika.
On se uputi niz malo zavojito stubište i nađe kraljeva vrata odškrinuta.
Straža propusti vojvodu ne praveći nikakvih zapreka pri njegovom ulasku; u danima lova nije bilo nikakve etikecije ni zabrana.
Franjo prijeđe redom preko predsoblja, salona i spavaonice, a da nije nikog susreo. Najposlije pomisli da se Karlo zacijelo nalazi u svojem kabinetu za oružje te otvori vrata što su vodila iz spavaonice u kabinet.
Karlo je sjedio za jednim stolom, u jednom velikom rezbarenom naslonjaču šiljata naslona. Bio je okrenut leđima prema vratima kroz koja je Franjo unišao.
Èinilo se da je udubljen u neki posao koji ga je posvema zaokupio. Vojvoda se približi na vršcima prstiju. Karlo je čitao.
- Tako mi boga! - usklikne iznenada. - Da divne li knjige! Ja sam doduše o njoj slušao, ali nisam vjerovao da postoji u Francuskoj!
D'Alanson naćuli uši i približi se još za korak.
- Proklete stranice! - promrmlja kralj prinoseći svoj palac ustima i pritisnuvši ga na knjigu kako bi odvojio stranicu koju je pročitao od one koju je namjeravao čitati. - Reklo bi se da je netko zalijepio listove kako bi sakrio od ljudskih pogleda divote što ih ta knjiga sadržava!
D'Alanson skoči bliže.
Knjiga nad koju se Karlo nadvio bijaše ona koju je bio ostavio u Henrikovim odajama! Njemu se ote prigušen krik.
- A, vi ste to d'Alansone? - reče Karlo. - Dobro mi došli! Dođite da vidite najljepšu knjigu o lovstvu što je ikada proizašla iz pera nekog čovjeka!
Prvi d'Alansonov poriv bude da istrgne tu knjigu iz ruku svojega brata. Međutim, jedna paklenska pomisao prikuje ga na njegovom mjestu. Njegovim problijedjelim usnama prijeđe zaprepašćujući smiješak, i on pritisne ruku na svoje oči poput čovjeka koji je zaslijepljen. Zatim pomalo dođe k sebi, ali ne učini ni koraka naprijed ni natrag.
- Sire, - upita - ta kako se ta knjiga našla u rukama Vašeg Veličanstva?!
- Ništa jednostavnije od toga! Jutros sam se popeo k malom Henriku da bih vidio da li je spreman. Više ga nije bilo u njegovim odajama; zacijelo se skitao po psećim nastambama i konjušnicama. Međutim, umjesto njega našao sam ovo blago. Donio sam ga ovamo dolje, kako bih ga prolistao po miloj volji.
I kralj prinese još jednom palac k svojim usnama te još jednom prevrne neposlušnu stranicu.
- Sire, - promuca d'Alanson koji je osjećao kako mu se diže kosa na glavi i kako ga po čitavom tijelu zahvaća strahovita jeza - Sire... došao sam da vam kažem...
- Pustite me da završim ovo poglavlje, Franjo! - prekine ga Karlo. - Poslije toga ćete mi reći sve što hoćete. Već sam evo pedeset stranica pročitao, bolje reći, progutao!
»Dvadeset i pet puta je polizao otrov!« pomisli Franjo - »Moj brat je mrtav!«

A tada pomisli da na nebu ima jedan bog koji možda nije slučajnost.
Franjo otre svojom uzdrhtalom rukom ledene kaplje koje su mu orosile čelo te sačeka šuteći, kao što mu je to njegov brat naredio, da se završi poglavlje.

19.

LOV SA SOKOLOVIMA


Karlo je svejednako čitao. U svojoj radoznalosti gutao je stranice. A svaka je stranica, kao što smo rekli, bila zbog vlage kojoj knjiga bijaše dugo vremena izložena, bilo pak iz nekog drugog razloga, prijanjala uz iduću stranicu.
D'Alanson je promatrao divljim pogledom taj stravični prizor, čiji je rasplet bio poznat jedino njemu.
»Oh!« mislio je u sebi. »Ta što će se ovdje dogoditi? Kako?! Ja bih otišao, ja bih pošao u progonstvo, ja bih išao da tražim jedno imaginarno prijestolje, dok bi se Henrik pri prvoj vijesti o Karlovoj bolesti vratio u neku tvrđavu na dvadesetak milja od prijestolnice, vrebajući na taj plijen što nam ga slučaj pruža, te bi se mogao jednim jedinim korakom naći u prijestolnici, tako da bi se, prije nego li bi kralj Poljske uopće i saznao vijest o smrti svojeg brata, dinastija već promijenila. To je nemoguće!«
To bijahu misli koje su nadvladale onaj prvotni nehotični osjećaj užasa koji bijaše Franju ponukao da zaustavi Karla. To je bila ona postojana sudbonosnost koja je, kako se činilo, čuvala Henrika, a progonila porodicu Valoa, i protiv koje je vojvoda naumio da još jednom pokuša djelovati.
Unutar jednog jedinog, trenutka preinačio se čitav njegov plan u pogledu Henrika. Otrovanu knjigu je čitao Karlo, a ne Henrik. Henrik je morao otići, ali otići osuđen. Međutim od trenutka kada ga je ta sudbonosna kob maločas još jednom spasila, valjalo je da Henrik ostane, jer Henrik je bio manje opasan kao zatočenik u Vensenu (Vincennes) ili u Bastilji, nego kao kralj Navare na čelu od trideset hiljada momaka.
Vojvoda od Alansona dakle pusti Karla da završi svoje poglavlje. A kad je kralj podigao glavu, poče:
- Brate, ja sam pričekao, jer mi je Vaše Veličanstvo tako naredilo. Međutim, to mi je bilo veoma žao, jer sam imao da vam kažem stvari od najveće važnosti.
- Ah, dovraga! - vikne Karlo čiji se blijedi obrazi počeše malo po malo rumenjeti, bilo stoga što je bio uložio velik žar u svoju lektiru, bilo pak stoga što je otrov počeo djelovati. - Dovraga! Ako dolaziš da mi i opet govoriš o to istoj stvari: otići ćeš kao što je otišao kralj Poljske! Otarasio sam se njega, a otarasit ću se i tebe, i ni riječi više o tome!

- Ali, brate - reče Franjo - ne želim vam govoriti o svojem odlasku, već o odlasku nekog drugog.
Vaše me je Veličanstvo povrijedilo u mojem najdubljem i najosjetljivijem čuvstvu, to jest u mojoj privrženosti za vas u svojstvu brata, u mojoj vjerno ti u svojstvu podanika, i ja težim za tim da vam dokažem, Sire, da ja nisam izdajica.
- De! - reče Karlo nalaktivši se nap knjigu i prekriživši nogu preko noge, gledajući d'Alansona kao čovjek koji protiv svojeg običaja skuplja svo svoje strpljenje. - De, de, neka nova glasina, neka optužba već odmah ujutro?
- Ne, Sire! - Jedna sigurna izvjesnost, jedna zavjera, koju vam zbog svoje smiješne tankoćutnosti, koja me je sprečavala, nisam dosad otkrio.
- Jedna zavjera? - upita Karlo. - Da vidim tu zavjeru!
- Sire, - reče Franjo - za vrijeme dok će Vaše Veličanstvo biti zabavljano lovom sa pticama pokraj rijeke i na ravnici Vezine (Vesinet), kralj Navare će krenuti u šumu Sen-Žermen. U toj šumi ga čeka četa prijatelja, i on treba da sa njima bježi.
- Aj, znao sam to! - vikne Karlo. - I opet jedna dobra kleveta protiv mojeg ubogog Henrika! O, do bijesa, hoćete li već jednom prestati sa tim?!
- Vaše Veličanstvo bar neće morati dugo čekati kako bi se uvjerilo da li ono što sam imao čast da mu kažem jeste ili nije kleveta.
- A kako to?
- Jer će do večeras naš šurjak već otići Karlo ustane.
- Slušajte, - reče - ja ću još po posljednji puta naoko povjerovati vama za volju. Ali, ja vas upozoravam, tebe i tvoju majku: ovo je posljednji puta!
Potom vikne:
- Neka netko pozove kralja Navare!
Jedan momak od garde se pokrene da bi izvršio nalog, no Franjo ga zaustavi jednim znakom ruke.
- To je loš potez, brate! - reče. - Na ovaj način nećete saznati ništa. Henrik će poricati, dati će signal, njegovi saučesnici će biti upozoreni, nestat će. A onda ćemo moja majka i ja biti optuženi ne samo da smo imali priviđenja, već i da smo klevetnici.
- Što dakle zahtijevate.
- Da me u ime našeg bratstva Vaše Veličanstvo posluša i da u ime moje odanosti, što će je i samo spoznati, Vaše Veličanstvo ne poduzme ništa naprečac. Udesite tako, Sire, da istinski krivac, onaj koji već tokom dvije godine izdaje Vaše Veličanstvo u duhu, čekajući na to da ga izda i stvarno, bude napokon uslijed jednog neoborivog dokaza proglašen krivim i kažnjen onako kako to zaslužuje.
Karlo ne odgovori ništa. On pristupi k jednom prozoru i otvori ga; krv mu je navrla u mozak.
Naposljetku se naglo okrene.
- Pa lijepo! - reče. - Kako biste postupili vi? Govorite, Franjo!
- Sire, - odgovori d'Alanson - dao bih opkoliti šumu Sen-Žermen sa tri odreda lake konjice koji bi se u jedan određen sat, na primjer u jedanaest sati, pokrenuli i dognali sve što se zatekne u šumi do paviljona I, kojeg bih prethodno, kao slučajno, označio za sabirno mjesto gdje će se ručati. A zatim bih, kad bih, svejednako tobože slijedeći svojeg sokola, vidio da se Henrik udaljava, pojurio na sabirno mjesto, gdje bi se on zatekao uhvaćen zajedno sa svojim saučesnicima.
- Zamisao je dobra ! - reče kralj. - Neka se pozove zapovjednik moje garde!
D'Alanson izvadi iz svojeg prsluka jednu srebrenu zviždaljku obješenu o zlatan lančić i zazvižda.
Karlo pristupi zapovjedniku i potiho mu izda svoje naloge.

Za to vrijeme njegov veliki hrt Akteon bijaše ščepao jedan plijen koga je navlačio po sobi i koga je uz hiljadu jogunastih skokova zdušno razdirao zubima.
Karlo se okrene i izbaci strahovitu kletvu. Plijen kojeg se Akteon bijaše domogao, bila je ona skupocjena knjiga o lovstvu, od koje je, kao što smo rekli, postojalo na svijetu samo tri primjerka. Kazna bude primjerena prijestupu. Karlo zgrabi jedan bič, tanki remen zviznu i oplete životinju trostrukim zagrljajem. Akteon zaurla i nestane pod jednim stolom što bijaše pokriven ogromnim stoljnjakom koji mu posluži kao utočište.
Karlo pokupi knjigu i ustanovi sa radošću da joj nedostaje samo jedan list, a povrh toga to i nije bila stranica sa tekstom, već jedan drvorez.
On je brižno smjesti na jednu policu gdje je Akteon nije mogao doseći.
D'Alanson je uznemireno pratio ono što Karlo radi. Sada kad je izvršila svoju strašnu misiju, on bi veoma volio da se ta knjiga makne iz ruku njegovog brata.
Odbi šest sati.
To je bilo vrijeme kada je kralj trebalo da siđe u dvorište koje bijaše preplavljeno raskošno pokrivenim konjima i bogato odjevenim muškarcima i ženama. Ptičari su držali na svojim, šakama svoje sokolove, čije glave bijahu pokrivene kapicama. Nekoliko goniča na konjima imali su za svojim ešarpama zataknute lovačke rogove, za slučaj da kralj, zamoren lovom na ptice, kao što mu se to ponekiput dešavalo, poželi hajku na jelena ili srndaća.
Kralj krene da bi sišao, a krenuvši zaključa vrata svojeg kabineta za oružje. D'Alanson poprati svaku njegovu kretnju užarenim pogledom te vidje kako spušta ključ u svoj džep.
Silazeći niz stepenište, kralj zasta i prinese ruku svojem čelu. D'Alansonove noge nisu ništa manje drhtale negoli kraljeve.
- Stvarno! - promuca. - čini mi se da se vrijeme okreće na oluju!
- Na oluju u siječnju mjesecu?! - reče Karlo. - Vi ste ludi! Ne! Imam vrtoglavicu, koža mi je suha. Slab sam, i to je sve!
A onda doda poluglasno:
- Oni će me ubiti sa svojom mržnjom i svojim spletkama.
Međutim, kad je pokročio u dvorište, svježi jutarnji zrak, klicanje lovaca i bučni pozdravi stotinjak sakupljenih osoba proizvedoše na Karla svoj uobičajeni učinak.
On stane disati slobodno i radosno. Kao prvo potraži pogledom Henrika.
Henrik se nalazio pokraj Margerite. Ovo dvoje izvrsnih bračnih drugova čin'lo se da se ne mogu odvajati jedno od drugoga, toliko mnogo su se voljeli.
Ugledavši Karla, Henrik podbode svojeg konja te se u tri skoka nađe kraj svojeg šurjaka. Hm, hm, - primijeti Karlo - vi ste pojašili konja sposobnog za gonjenje jelena, Henriče...
međutim, vi znate da danas poduzimamo lov na ptice!
A onda se okrene ne sačekavši odgovor.
- Krenimo, gospodo, krenimo! Treba da započnemo lov u devet sati! - vikne kralj namrštenih obrva i gotovo prijetećim glasom.
Katarina je promatrala sve to kroz jedan prozor Luvra. Njezina blijeda, velom pokrivena glava provirivala je za odmaknutom zavjesom, dok je njezino u crninu odjeveno tijelo iščezavalo u polumraku.
Na Karlovu zapovijed svo se to pozlaćeno, izvezeno i namirisano mnoštvo, sa kraljem na čelu, poreda kako bi prošlo kroz luvarska vrata i prosu se poput lavine cestom za Sen-Žermen, posred

klicanja puka što je pozdravljao mladog kralja, koji je, zabrinut i zamišljen, jahao svojeg od snijega bjeljeg konja.
- Što vam je rekao? - upita Margerita Henrika.
- Čestitao mi je na kakvoći mojeg konja.
- I to je sve?
- To je sve.
- Onda nešto zna!
- Plašim se da je tako!
- Budimo oprezni!
Henrikovo se lice ozari jednim od onih finih smiješaka koji bijahu njemu svojstveni i koji su, osobito Margeriti, kazivali: »Budite bez brige, prijateljice moja!«
Što se tiče Katarine, tek što je čitava ta povorka napustila dvorište Luvra, ona opet spusti zavjesu.
Međutim, ona nije dozvolila da joj izmakne jedno: a to bijaše Henrikova bliedoća, to bijaše podrhtavanje njegovih živaca, to bijahu njegovi potajni razgovori sa Margeritom.
Henrik je bio blijed jer bi mu, budući da nije posjedovao hrabrost krvi, njegova krv, u svim prilikama u kojima bi mu se radilo o životu, umjesto da mu jurne u glavu, kao što to obično biva, stjecala u srce.
Osjećao je podrhtavanje živaca jer ga se veoma kosnuo način kojim ga je Karlo primio, a koji je bio tako različit od onoga kojim ga je obično dočekivao.
I napokon, on je porazgovorio sa Margeritom jer, kao što nam je poznato, muž i žena bijahu u vezi politike sklopili savez za obranu i napad.
Međutim, Katarina je posve drukčije protumačila stvari.
- Ovoga puta - promrmljala je sa svojim firentinskim smiješkom - mislim da je dobio svoje, taj dragi mali Henrik!
Potom, da bi se uvjerila da je stvarno tako, pošto je pričekala četvrt sata kako bi čitavom društvu lovaca pustila dovoljno vremena da napusti Pariz, ona izađe iz svojih odaja, pođe hodnikom, uspne se malim zavojitim stubištem te pomoću svojeg rezervnog ključa otvori vrata odaja kralja Navare.
Međutim, uzalud je po čitavim tim odajama tražila knjigu. Uzalud je njezin užareni pogled prelazio posvuda naokolo, od stolova na stalke, od stalaka na police, od polica na ormare. Nigdje nije ugledala knjigu koju je tražila.
- Bit će da ju je d'Alanson već sklonio! - reče. - To je mudro!
I siđe natrag u svoje odaje, ovoga puta malone sigurna da je njezin plan uspio.
Za to vrijeme kralj je nastavio svojim putem prema Sen-Žermenu, kamo je stigao poslije sat i po brzog jahanja. Društvo se čak i ne uspne do starog dvorca koji se, mrk i veličanstven, uzdizao na brdu posred raštrkanih kuća. Prijeđoše preko drvenog mosta što se u ono doba nalazio preko puta drveta koje se još i dan-danas zove »Silijev hrast« (Chene de Sully). Potom dadoše znak da se stave u pokret zastavicama okićene barke koje su slijedile lovce kako bi kralju i ljudima iz njegove pratnje omogućile da lakoćom prelaze rijeku.
Istog trenutka sva ova radosna mladež, prošeta tako raznolikim interesima, krene sa kraljem na čelu tom divnom livadom koja se spuštala sa šumovitog vrha Sen-Žermena i koja odjednom poprimi izgled neke velike tapiserije sa likovima šarolikim od hiljadu boja, na čijoj ivici je pjenušava rijeka predstavljala obrub od srebrenih resa.

Ispred kralja koji je svejednako jašući svojeg bijelca držao na šaci svojeg sokola-miljenika, stupali su lovački pomoćnici, odjeveni u zelene utegnute haljetke i obuveni u velike čizme, koji su, obuzdavajući glasom pola tuceta pasa-prepeličara, tragali po trstici što je oivičavala rijeku.
U tom trenutku sunce, koje sve dosad bijaše sakriveno iza oblaka, iznenada izađe iz tog tamnog mora u koje je bilo uronjeno. Jedna sunčeva zraka osvijetli svojim sjajem svo to zlato, sve te dragulje, sve te usplamtjele oči pretvarajući sav taj sjaj u vatrenu bujicu.
Tada, kao da je čekala samo na taj trenutak kako bi jasno sunce obasjalo njezin poraz, jedna se čaplja podigne iz gustiša trstike, zakričavši otegnuto i žalostivo.
- Hau, hau! - vikne Karlo skidajući kapicu sa glave svojeg sokola i puštajući ga za bjegunicom.
- Hau, hau! - povikaše svi glasovi da bi obodrili pticu.
Načas zaslijepljen svjetlošću, sokol se okrene oko svoje vlastite osi i opiše jedan krug, ne poletjevši ni naprijed ni natrag. A onda iznenada primijeti čaplju te poleti za njom što su ga krila nosila.
Međutim, čaplja, koja se kao mudra ptica bijaše podigla na stotinjak koraka od lovačkih pomoćnika, bila je, za vrijeme dok je kralj skidao kapicu svojem sokolu i dok se ovaj privikao na
,svijetlost, dobila na prostoru, ili bolje, na visini. Posljedica toga bijaše da se ona, kad ju je njezin neprijatelj zamijetio, nalazila već na visini od preko pet stotina stopa i da se, našavši u tom višem prostoru potreban zrak za svoja moćna krila, brzo penjala naviše.
- Hau, hau Bek-de-Fer (Bec-de-Fer - »Željezni kljun«)! - poviče Karlo bodreći svojeg sokola. - Dokaži nam da si rasna ptica! Hau, hau!
Kao da je shvatila to bodrenje, plemenita životinja jurnu nalik na neku strelicu, poletjevši u dijagonalnoj liniji, koja je trebalo da završi kod okomite crte kojom je krenula čaplja koja se svejednako dizala uvis kao da je naumila da nestane u zraku.
- O, strašljivice nijedna - poviče Karlo kao da ga je bjegunica mogla čuti, natjeravši svojeg konja u galop i pojurivši koliko je više mogao, glave zabačene unatrag, kako ne bi ni na trenutak izgubio iz očiju obje ptice. - O, strašljivice nijedna, ti bježiš! Moj Bek-de-fer je rasna ptica! Čekaj samo, čekaj! Hau, Bek-de-fer, hau!
I doista, borba posta zanimljiva: dvije ptice se stadoše jedna drugoj približavati ili, bolje reći, sokol se stane približavati čaplji.
Pitanje je bilo sada jedino, koja će od njih u tom prvom napadu zadržati povoljniji položaj, to jest gornji.
Strah je imao bolja krila od hrabosti.
Zanesen u svojem letu, sokol prođe ispod trbuha čaplje koju bi bio morao nadletjeti. Čaplja iskoristi svoju premoć i zada mu jedan udarac svojim dugačkim kljunom.
Kao da je pogođen pesnicom, sokol se tri puta okrene oko svoje vlastite osi kao da je omamljen, te je načas bilo vjerovati da će se spustiti dolje.
Ali, poput ranjena ratnika koji ustaje još strasniji, on ispusti neku vrst oštrog i prijetećeg krika te se ponovo ustremi na čaplju.
Èaplja je bila iskoristila svoju prednost pa je, promijenivši smjer svojeg lijeta, izvela zaokret prema šumi, pokušavajući ovoga puta da dobije na prostoru i da umakne u daljinu umjesto da umakne u visinu.
Ali, sokol je bio plemenita životinja i imao je oštar vid orla lješinara.
On ponovi isti manevar te pojuri dijagonalno na čaplju, koja ispusti dva ili tri očajna krika i pokuša da se podigne okomito uvis, kao što je to već jednom bila učinila.

Nakon nekoliko sekundi te plemenite borbe činilo se da će obje ptice nestati u oblacima. Čaplja više nije bila veća od ševe, a sokol je izgledao kao neka crna tačka koja je svakog trenutka postajala sve to neprimjetnijom.
Ni Karlo ni njegov dvor više nisu slijedili dvije ptice. Svatko bijaše ostao na svojem mjestu, očiju prikovanih za bjegunicu i njezina progonitelja.
Bravo! Bravo! Bek-de-Fer! - poviče iznenada Karlo. - Gledajte, gledajte, gospodo, on je odozgo. Hau! Hau!
- Vjere mi, priznajem da više ne vidim ni jednu ni drugu! - reče Henrik.
- Ni ja! - dobaci Margerita.
- Da, ali ako ih više ne vidiš, Henriče, možeš ih još čuti! - reče Karlo. - Barem čaplju... Čuješ li, čuješ li? Ona moli milost!
I doista, dva ili tri žalosna krika, što su ih mogle uhvatiti jedino neke izvježbane uši, dopriješe sa neba na zemlju.
- Čuj! Čuj! - vikne Karlo. - Vidjet ćeš ih kako se spuštaju brže no što su se popele uvis! I doista, čim je kralj izgovorio te riječi, dvije ptice počeše da se opet pojavljuju.
Bijahu to tek dvije crne tačke. Međutim, po razlici u veličini tih dviju tačaka ipak se lako moglo uočiti da je sokol držao prednost gornjeg položaja.
- Gledajte, gledajte! - poviče Karlo - Bek-de-fer je drži!
I doista, nadlijetena pticom grabljivicom, čaplja nije više čak ni pokušavala da se brani. Ona se brzo spuštala, odgovarajući na sokolovo kljuvanje samo krikovima. Iznenada skupi svoja krila i poče padati poput nekog kamena. Međutim, njezin protivnik učini to isto, a kad bjegunica htjede ponovo poletjeti, jedan posljednji udarac kljunom je dotuče. Ona nastavi padati okrećući se oko svoje osi, a u trenutku kada je dotakla zemlju, sokol se baci na nju ispustivši jedan krik pobjede koji nadglasa krik poraza pobijeđene životinje.
- K sokolu! K sokolu! - poviče Karlo.
I potjera svojeg konja galopom u pravcu mjesta gdje su se dvije ptice bile spustile.
Ali odjednom naglo zaustavi svojeg bijelca, krikne i sam te ispusti uzde i zakvači se jednom rukom o grivu svojeg konja, dok se drugom rukom uhvati za želudac kao da je htio iščupati svoju utrobu.
Na taj krik pritrčaše svi dvorjanici.
- Nije to ništa, nije to ništa! - reče Karlo užarena lica i uplašena pogleda. - Ali, maločas mi se učinilo kao da mi je netko zario užareno željezo u želudac... Hajdemo, hajdemo, nije to ništa!
I Karlo ponovo natjera svojega konja u galop. D'Alanson problijedi.
- Ta kakva je to opet novost? - upita Henrik Margeritu.
- Nemam pojma! - odgovori ova. - Ali, jeste li primijetili? Moj brat je bio sav crven!
- A to, međutim, nije njegov običaj! - priklopi Henrik. Dvorjanici se zgledaše u čudu i krenuše za kraljem.
Stigoše do mjesta gdje se dvije ptice bijahu spustile. Sokol je već kljuvao čapljin mozak. Stigavši, Karlo sjaši sa svojeg bijelca, kako bi izbliza promatrao borbu.
Međutim, dotaknuvši se tla, on bude prinuđen da se pridrži za sedlo; pod njim se zaleluja zemlja.
Osjeti silnu želju za spavanjem.
- Brate moj, brate moj! - vikne Margerita, - Što vam je?
- Osjećam se - odgovori Karlo - kao što se morala osjećati Porcija kad je progutala svoje užareno ugljevlje... Osjećam da gorim i čini mi se da mi se dah pretvorio u plamen!
Istovremeno Karlo dahne ispred sebe i kanda se začudi što mu iz ustiju ne izlazi vatra.

U međuvremenu bijahu uzeli sokola te mu opet kapicom pokrili glavu, i svi se skupiše oko Karla.
- No, no, što je to? Rana mu Kristovih, ta nije to ništa! Ili, ako je ipak nešto, onda je stvar u tome da mi sunce mlavi glavu i bode oči... Hajdemo hajdemo, u lov, gospođo! Evo čitavog jata divljih pataka. Pustite ih sve! Pustite ih sve! Dovraga, ala ćemo se nazabavljati!
I stvarno poskidavši im istoga časa kapice, pustiše pet ili šest sokolova koji jurnuše u pravcu divljači, dok se čitavo društvo lovaca, na čelu sa kraljem, vrati na obalu rijeke.
- E pa, što kažete, gospođo? - upita Henrik Margeritu.
- Trenutak je pogodan! - odgovori Margerita. - Ako se kralj ne okrene, odavde se lako možemo domoći šume.
Henrik dozove lovačkog pomoćnika koji je nosio čaplju, pa dok je bučna i zlatna lavina pojurila niz livadu koja danas predstavlja terasu, on sam zaosta otraga, kao da ispituje lješinu pobijeđene ptice.

20.

PAVILJON FRANJE I


Lijep je bio taj lov na ptice što su ga poduzimali kraljevi, kada su kraljevi još bili malone polubogovi, i kada je lov još bio ne samo razonoda, već i umjetnost.
Uza sve to moramo napustiti taj kraljevski prizor, kako bismo prodrli na jedno mjesto u šumi, gdje će nam se ubrzo pridružiti i svi učesnici u dogajađu što smo ga netom ispripovijedali.
Udesno od aleje Violet, te lisnate arkade, tog mahovinom obraslog osamljenog mjesta gdje među despikom i vrijesom poneki zabrinuti zec s vremena na vrijeme uspravlja svoje uši, i pokoji lutajući jelen diže svoju rogovljem otežalu glavu, širi nozdrve i osluškuje, ima jedna čistina, dovoljno udaljena da se ne vidi sa puteljka, ali opet ne toliko, a da se sa te čistine ne bi vidio puteljak.
U sredini te čistine dvojica muškaraca koji bijahu polegli na travu, i koji su imali pod sobom putne kabanice, pokraj sebe dugačke rapire i pred sobom musketone trubastih cijevi, nalikovala su izdaleka, uslijed elegancije svoje odjeće, na one vesele dokoličare iz Dekamerona, a izbliza, uslijed svojeg prijetećeg, oružja, na one šumske razbojnike što ih je stotinjak godina kasnije naslikao po prirodi Salvator Roza u svojim krajolicima.
Jedan od njih bio ,se oslonio o jedno koljeno i jednu ruku i osluškivao je poput jednog od onih zečeva ili jelena što smo ih maločas spomenuli.
- Čini mi se - reče - da nam se lov maločas nekako čudno približio. Čuo sam čak i viku lovaca koji su bodrili sokola.
- Ali sada, - otpovrne onaj drugi koji je očekivao događaje kanda na mnogo filozofskiji način od. svojeg druga - sada ne čujem više ništa. Mora da su se udaljili... Lijepo sam ti govorio da je ovo mjesta neprikladno za osmatranje. Nas ne vide, to je istina, ali ne vidimo ni mi.
- Pa dovraga, dragi moj Hanibale, - reče prvi sagovornik - valjalo je negdje smjestiti naša dva konja koje jašimo, pa naša dva rezevrna konja, i ove dvije mule koje su toliko natovarene da ne znam kako će uspjeti da idu ukorak s nama. Sad ne bih znao ništa bolje od ovih starih bukvi i ovih stoljetnih hrastova, da bi prikladno poslužio tom teškom zadatku. Usudio bih se dakle reći da, daleko od toga
da poput tebe prekoravam gospodina de Mua-a, naprotiv u svim pripremama za taj pothvat, kojima je on upravljao, nazirem duboku smišljenost pravog zavjerenika.
- Izvrsno! - klikne onaj drugi plemić, u kome je naš čitalac posve sigurano prepoznao gospodina de Kokona-a. - Izvrsno! Evo ti se omakla riječ koju sam očekivao! Sad sam te uhvatio! Mi dakle spremamo zavjeru.
- Mi ne spremamo zavjeru, mi služimo kralju i kraljici,

- ... koji spremaju zavjeru, što za nas izlazi sasvim na isto!
- Kokona, već sam ti rekao! - otpovrne de La Mol. - Ja te ni najmanje na svijetu ne prisiljavam da pođeš sa mnom u tu pustolovinu, u koju se upuštam jedino zbog toga što me na to nagoni jedan moj posebni osjećaj u kojemu ti nemaš i ne možeš imati udjela!
- Eh, sto mu gromova, pa tko kaže da me prisiljavaš?! Kao prvo, ne bih znao čovjeka koji bi mogao prisiliti Kokona-a da čini ono što Kokona ne želi da čini! Ali, misliš li da bih te pustio da ideš a da ne pođem s tobom, pogotovo kad vidim da ćeš otići dovraga?!
- Hanibale, Hanibale! - klikne de la Mol. - Čini mi se da tamo dolje nazirem njezinu bijelu kobilu ... On, čudno li je to, kako mi već pri samoj pomisli da ona dolazi lupa srce!
- Dakle, ovo je zgodno! - reče Kokona zijevajući - Meni srce ni najmanje ne lupa!
- To nije bila ona... - promrmlja de la Mol
- ta što se to dogodilo? Bilo je dogovoreno za podne, mislim.
- Dogodilo se da uopće nije podne, i to je svet - reče Kokona. - Imamo još vremena da malko prodrijemamo, kako se čini.
Izrazivši ovo uvjerenje, Kokona se opruzi na svoju kabanicu poput čovjeka koji je naumio da svojim riječima pridruži i djelo. Međutim, kada se njegovo uho dotaklo tla, on zasta podignuta prsta, dajući de La Molu znak da šuti.
- Ta šta je? - upita ovaj.
- Tišina! Ovaj puta čujem nešto i ne varam se!
- To je čudno! Ja mogu osluškivati do mile volje, ali ne čujem ništa!
- Ti ne čuješ ništa?
- Ne!
- E pa lijepo! - reče Kokona pridigavši se i položivši svoju ruku na de La Molovu podlakticu. - Pogledaj onog jelena!
- Gdje?
- Tamo!
I Kokona pokaza prstom u smjeru životinje.
- Pa?
- Pa, vidjet ćeš!
De La Mol osmotri životinju. Pognute glave kao da se sprema brstiti, jelen je nepomično osluškivao. Uskoro zatim podigne svoje divnim rogovima otežalo čelo i ispruži uši u pravcu odakle je zacijelo dolazila buka. A onda iznenada, bez vidljivog razloga, odjuri brzo poput munje.
- Hm, hm, - promrmlja de La Mol - mislim da si u pravu, jer je jelen, evo, pobjegao,
- A ako je pobjegao - reče Kokona - onda je to zacijelo stoga što je čuo što ti ne čuješ.
I doista, neka mukla i jedva primjetna buka neodređeno je podrhtavala travom. Za manje izvježbane uši bio bi to vjetar, no za vične jahače bio je udaljeni topot konja.
De La Mol se začas nađe na nogama.
- Evo ih! - klikne. - Brzo!
Kokona ustane, ali mnogo polakše i mirnije. Činilo se da je Pijemontežaninova živahnost prešla u de La Molovo srce, dok opet naprotiv nehaj nost ovoga kanda je obvladala njegovim prijateljem. Stvar je bila u tome što je jedan u ovim okolnostima djelovao iz oduševljenja, a drugi pak preko volje.
Uskoro zatim do ušiju dvojice prijatelja dopre ujednačen i ritmički zvuk. Rzanje jednog konja potakne konje, što su ih držali u pripremi na desetak koraka od sebe, da naćulje uši, a alejom prođe

poput neke bijele sjenke jedna žena koja, okrenuvši se u njihovom smjeru, učini neki čudan znak i nestane.
- Kraljica! - uskliknuše obojica u isti mah.
- Što je to značilo? - upita Kokona.
- Učinila je ovako, - odgovori de La Mol - a to je značilo: »Odmah!« ...
- Učinila je ovako, - prekine ga Kokona - a to je značilo: »Odlazite!«...
- ... što će reći: »Pričekajte me!«
- ... što će reći: »Bježite!«
- Pa dobro! - reče de La Mol. - Postupimo svaki po svojem uvjerenju. Ti bježi, a ja ću ostati. Kokona slegne ramenima i ponovo legne.
Istog trenutka, u suprotnom pravcu no što je bila projašila kraljica, ali istom tom alejom, projuri najvećom brzinom jedna četa konjanika, u kojima dvojica prijatelja prepoznadoše gorljive, gotovo bijesne protestante. Njihovi konji su skakali poput onih skakavaca o kojima je rekao Job: »Pojaviše se i nestadoše.«
- Prokletstvo, to postaje ozbiljno! - reče Kokona ustajući. - Pođimo u paviljon Franje I!
- Naprotiv! Ne idimo onamo! - otpovrne de La Mol. - Ako smo otkriveni, tad će se kraljeva pozornost svratiti najprije baš na taj paviljon, budući da je ondje zakazan sveopći sastanak!
- Ovog puta može biti da si u pravu! - progunđa Kokona.
Kokona još nije pravo ni izgovorio te riječi, kadli jedan konjanik projuri poput munje posred drveća te preskačući preko graba, džbuna i svih zapreka, stigne do dvojice plemića.
Držao je po jednu pištolju u svakoj ruci, upravljajući svojeg konja u toj bijesnoj trci samo koljenima.
- Gospodine de Mua! - poviče uznemireno Kokona koji je sada postao živahniji od de La Mola.
- Gospodin de Mua bježi! Znači dakle da je nastala bježanija?!
- Hej, brzo, brzo! - vikne hugenot. - Kidajte! Sve je propalo! Skrenuo sam ovamo da vam to javim. Krećite.
Budući da dovikujući te riječi nije prekidao jurnjavu, bio je već daleko odmakao kad ih je dokraja izgovorio, i kad su, dosljedno tome, La Mol i Kokona uspjeli do kraja shvatiti njihov smisao.
- A kraljica? - vikne de La Mol.
Međutim, mladićev se glas izgubi u prostoru. De Mua je bio već na odveć velikoj razdaljini da bi ga čuo, a pogotovo da bi mu odgovorio.
Kokona se ubrzo odluči. Dok je de La Mol ostao nepomično stajati, prateći očima de Mua-a koji je nestajao među granama što su se pred njim razmicale i za njim opet sklapale, on pritrči konjima, dovede ih, skoči na svojega, dobaci uzde onog drugog u de La Molove ruke i spremi se da odjuri.
- Hajde, hajde! - reče - ponavljam ono što je rekao de Mua: »Krećite!« A de Mua je gospodin koji govori pametno. Krečimo, krečimo, La Mole!
- Trenutak samo! - reče de La Mol. - Mi smo došli ovamo radi jedne stvari...
- Ukoliko nismo došli da se damo objesiti, savjetujem ti da ne gubiš vrijeme! - otpovrne Kokona.
- O, domišljam se: sada ćeš se upustiti u retoriku, razradićeš pojam riječi »bijeg«, spominjat ćeš Horacija koji je odbacio svoj štit, Epaminondu koga su donijeli na njegovome... a ja ću ti reći samo jedno: gdje bježi gospodin de Mua de Sen-Fal, tamo mogu bježati svi!
- Gospodin de Mua de Sen-Fal nije zadužen da odvede kraljicu Margeritu! - otpovrne de La Mol.
- Gospodin de Mua de Sen-Fal ne ljubi kraljicu, Margeritu!

- Sto mu gromova, i dobro je da je ne ljubi, ako bi ga ta ljubav natjerala da učini gluposti nalik na ove o kojima te vidim da razmišljaš! Neka pet stotina hiljada paklenih đavola odnesu ljubav koja može stati glave dvojicu valjanih plemića! Smrt i prokletstvo, kako to kaže kralj Karlo, mi smo spremali zavjeru, dragi moj! A kad je netko loše spremio zavjeru, valja mu da dobro pobjegne! U sedlo, u sedlo, La Mole!
- Bježi, dragi moj! Ja te u tome ne sprečavam, ja te čak i pozivam na to! Tvoj život je dragocjeniji od mojega. Brani dakle svoj život!
- Trebalo bi da mi kažeš: »Kokona, dajmo se zajedno objesiti!«, a ne: »Kokona, bježi sam!«
- Pihr - dobaci de La Mol. - Uže je načinjeno za seljačine, prikane moj, a ne za plemiće kao što smo mi!
- Počinjem da vjerujem - reče Kokona sa uzdahom - da mjera opreza što sam je poduzeo, nije iđava.
- Koja to?
- Da sam stekao krvnikovo prijateljstvo!
- Ti si veoma zloguk, dragi moj Kokona!
- Ali napokon, što ćemo poduzeti?
- Idemo da nađemo kraljicu!
- A gdje?
- Nemam pojma... Ili, da nađemo kralja!
- A gdje?
- Nemam pojma... ali, mi ćemo ih naći i poduzet ćemo, nas dvojica sami, ono što pedeset osoba nije moglo ili što se nije usudilo poduzeti.
- Ti me hvataš za samoljublje, Hijacinte! To je rđav znak!
- E pa, da vidimo! Na konje i hajdemo!
- No, to je veoma povoljno!
De La Mol se okrene da bi se prihvatio za jabuku sedla, međutim, u trenutku kada je stavljao nogu u stremen, začu se jedan zapovjednički glas.
- Stoj! Predajte se! - reče glas. Istovremeno se za jednim hrastom pojavi jedan muški lik, zatim još jedan, zatim tridesetak njih. Bili su to jahači lake konjice, koji se, pretvorivši se u pješake i pretraživajući šumu bijahu potrbuške prišunjali kroz vrijes.
- Eto, što sam ti rekao?! - šapne Kokona.
De La Molov odgovor bio je samo neka vrst mukle rike.
Vojnici lake konjice bili su još na udaljenosti od tridesetak koraka od dvojice prijatelja.
- Dakle? - upita Pijemontežanin glasno poručnika lake konjice. - Što je posrijedi, gospodo? Poručnik naredi da se dvojica prijatelja uzmu na nišan.
Kokona nastavi šapatom:
- U sedlo, La Mole! Još ima vremena! Skoči na konja, kao što sam te to vidio činiti stotinu puta, i pođimo!
Potom, okrenuvši se lakoj konjici, nastavi naglas:
- E, dođavola, gospodo, nemojte pucati, mogli biste ubiti prijatelje! Zatim opet šapne de La Molu:
- Kroz drveće se rđavo gađa... oni će pripucati i promašit će nas!
- Nemoguće! - reče de La Mol. - Mi ne možemo povesti sa sobom i Margeritinog konja i obje mule, pa bi je taj konj i te dvije mule kompromitirale, dok bih međutim, ja svojim odgovorima uklonio svaku sumnju. Odlazi, prijatelju moj, odlazi!

- Gospodo, - vikne Kokona potegavši svoj mač i dignuvši ga uvis - mi se potpuno predajemo! Vojnici lake konjice ponovo digoše svoje musketone.
- Ali, kao prvo, zašto treba da se predamo?
- To ćete pitati kralja Navare?
- Kakav smo zločin počinili?
- To će vam reći gospodin vojvoda od Alansona! Kokona i de La Mol se zgledaše; ime njihovog neprijatelja izgovoreno u takvom trenutku bijaše veoma nepodesno da ih umiri.
Ipak ni jedan ni drugi ne pruži otpora. Kokona bude pozvan da sjaši, što on i učini bez ikakve primjedbe. Potom obojica budu smješteni u sredinu vojnika lake konjice, i svi se uputiše prema paviljonu Franje I.
- Ti si htio vidjeti paviljon Franje I? - reče Kokona de La Molu, primijetivši kroz drveće zidove jednog dražesnog gotskog zdanja. - E pa lijepo, čini se da ćeš ga vidjeti!
De La Mol ne odgovori ništa, već samo pruži Kokonau ruku.
Bočno od dražesnog paviljona koji bijaše sagrađen u doba Ljudevita XII, no koga nazivahu paviljonom Franje I, jer ga je ovaj vazda odabirao za sabirno mjesto u svojim lovovima, nalazila se neka vrst kolibice podignute za lovce-goniče, koja je na neki način nestala pod mušketama, blistavim helebardama i mačevima, kao krtičnjak pod otkosom koji se ruši.
A sada da objasnimo tu situaciju koja je bila prilično oblačna, napose za naša dva prijatelja, i da ispripovjedamo što se bijaše dogodilo.
Protestantski plemići bili su se skupili, kao što to bijaše dogovoreno, u paviljonu Franje I, od kojeg de Mua, kao što znamo, bijaše nabavio ključ.
Zagospodarivši šumom, bar kao što su to vjerovali, oni su bili postavili ovdje-ondje nekoliko stražara. Te su stražare vojnici lake konjice, zamijenivši svoje bijele ešarpe za crvene, koju su mjeru opreza dugovali domišljatoj revnosti gospodina de Nansija, maknuli u jednom iznenadnom prepadu ne ispucavši ni jednog hica.
Vojnici lake konjice su nastavili svoju hajku, opkoljavajući paviljon. Međutim, de Mua koji je, kao što smo to rekli, čekao kralja na kraju aleje Violet, primijetio je te crvene ešarpe što su se prikradale vučjim korakom, i od toga su mu trenutka te crvene ešarpe postale sumnjive, Stoga je dakle pohitao u stranu da ga ne bi ugledali, i zamijetio je da se taj široki krug sužava na način da pročešlja šumu i da okruži mjesto općeg sastanka.
A onda je istovremeno vidio kako se na dnu glavne aleje pomaljaju bijele perjanice i kako se ljeskaju arkebuze kraljeve garde.
Naposljetku je prepoznao i samog kralja, dok je na suprotnoj strani opazio Kralja Navare.
Tada je svojim šeširom opisao jedan križ u zraku, što bijaše ugovoreni znak koji je kazivao da je sve propalo.
Na taj znak se kralj Navare okrenuo na mjestu i nestao.
Smjesta zatim se de Mua, zabivši oba velika kotačića svojih ostruga u slabine svojeg konja, dao u bijeg, a usput, onako bježeći, dobacio je de La Molu i Kokonau one riječi upozorenja što smo ih naveli.
Dakle, kralj, koji je zamijetio nestanak Henrika i Margerite, dolazio je u pratnji gospodina d'Alansona, da bi vidio kako izlaze iz kolibice, kamo je bio naredio da se zatvore svi oni koji će se zateći ne samo u paviljonu već također i u šumi,
Pun nade, d'Alanson je jahao pored kralja, kome su oštri bolovi povećavali rđavo raspoloženje.
Dva ili tri puta zamalo što se nije onesvijestio, a jednom je bio povraćao sve do krvi.

- Hajdemo, hajdemo! - reče kralj stigavši. - Požurimo! Meni je preša da se vratim u Luvr.
Izvucite mi sve lupeže iz te jazbine; danas je sveti Blaž, rođak svetog Bartolomeja!
Na te kraljeve riječi sav se taj mravinjak kopalja i arkebuza stavi u pokret, te prisiliše hugenote, uhvaćene bilo u šumi, bilo u paviljonu, da jedan za drugim izađu iz kolibe.
Ali, od kralja Navare, Margerite i de Mua-a ni traga.
- Pa dobro - reče kralj - gdje je Henrik, gdje je Margerita? Vi ste mi ih obećali, d'Alansone, i smrt i prokletstvo, valja da mi ih nađete!
- Kralja i kraljicu Navare nismo čak ni ugledali, Sire! - reče gospodin de Nansi.
- Pa evo ih! - klikne gospođa de Never.
I doista, upravo u tom trenutku, na kraju jednog puta što je vodio k rijeci, osvanuše Henrik i Margo, oboje spokojni kao da ništa nije bilo posrijedi, oboje, sa sokolovima na šaci i zaljubljeno zagrljeni, i to toliko umješno, te se činilo da se i njihovi konji, ne manje združeni od njih, sve onako u galopu uzajamno miluju nozdrvama.
Tada d'Alanson, razgnjevljen, dade pretražiti okolinu, i tako nađoše de La Mola i Kokona-a pod njihovom sjenicom od bršljana.
I oni također uđoše u bratskom zagrljaju u krug što ga je tvorila garda. Samo, kako nisu bili kraljevi, to nisu mogli poprimiti tako dobro držanje kao Henrik i Margerita: de La Mol bijaše odveć blijed, a Kokona bijaše odveć crven.

21.

ISTRAGA


Prizor koji iznenadi dvojicu mladića kad su ušli u taj krug, bio je jedan od onih što ih čovjek više nikad ne zaboravlja, pa sve da ih je vidio samo jedan jedini puta na jedan jedini trenutak.
Karlo IX bio je, kao što smo već rekli, osmotrio mimohod svih plemića koji bijahu zatvoreni u kolibi lovaca-goniča i koje je garda izvodila jednog po jednog.
On i d'Alanson bili su popratili žudnim okom svaku kretnju, očekujući da će ugledati gdje izlazi i kralj Navare.
Njihovo očekivanje bijaše ih prevarilo.
Međutim, to nije bilo dovoljno. Valjalo je saznati kamo su se deli.
A kad su na kraju aleje ugledali kako se pojavljuju dvoje mladih supružnika, d'Alanson problijedi, a Karlo osjeti kako mu se širi srce. Jer, on je nagonski željeo da bi se ,sve ono što ga je njegov brat natjerao. da učini, okrenulo protiv ovoga.
- On će i opet izmaći! - promrsi Franjo blijedeći.
U tome trenutku kralja spopadoše tako siloviti grčevi u utrobi, da je ispustio uzde, uhvatio se objim rukama za slabine i stao vikati poput čovjeka u deliriju.
Henrik požuri da stigne bliže, međutim, za to vrijeme što ga je utrošio da preleti tih dvije stotina koraka što ga je razdvajalo od njegova brata, Karlo se već bio oporavio.
- Odakle dolazite, gospodine? - upita toliko krutim glasom, da se Margerita od toga uzbudi.
- Pa... iz lova, brate! - odgovori ona.
- Lov se odvijao na obali rijeke, a ne u šumi!
- Moj sokol se ustremio za jednim fazanom, Sire, u trenutku kad smo bili zaostali da pogledamo čaplju…
- A gdje je taj fazan?
- Evo ga! Lijep mužjak, zar ne?
Svojim najnevinijim izražajem Henrik pruži Karlu svoju pticu skerletne, azurne i zlaćane boje.
- Hm, hm! - reče Karlo. - A pošto ste uhvatili tog fazana, zašto mi se onda niste opet pridružili?
- Jer je bio usmjerio svoj lijet prema parku, Sire, tako da smo vas kad smo se spustili na obalu rijeke, vidjeli na udaljenosti od pola milje ispred nas, kako se već opet penjete natrag put šume. Tada smo se dali u kas po vašem tragu, jer, budući da sudjelujemo u lovu Vašeg Veličanstva, nismo htjeli da se mimoiđemo. s vama!
- A svi ti plemići? - nastavi Karlo. - Jesu li oni također bili pozvani u lov?

- Koji plemići? - upita Henrik bacajući oko sebe jedan kružni i ispitivački pogled.
- Eh, vaši hugenoti, dovraga! - reče Karlo. - U svakom slučaju, ako ih je netko pozvao, to nisam, bio ja!
- Ne, Sire, - otpovrne Henrik - ali je to možda, bio gospodin d'Alanson!
- Gospodin d'Alanson? Kako to?
- Ja?! - usklikne vojvoda.
- E, da, brate! - dobaci Henrik. - Niste li jučer objavili da ste kralj Navare? K pa, hugenoti, koji su vas zahtijevali za kralja, došli su da vam zahvale što ste prihvatili krunu, a kralju pak što ju je dao.
Zar ne, gospodo?
- Tako je! Tako je! - povika dvadesetak glasova. - Živio vojvoda od Alansona! Živio kralj Karlo!
- Ja nisam kralj hugenota! - reče Franjo blijedeći od srdžbe. A onda, bacivši krišom jedan pogled na Karla, doda: - A nadam se da to nikada i neću biti!
- Svejedno! - reče Karlo. - Znate li, Henriče, da nalazim da je sve to veoma čudnovato?!
- Sire, - otpovrne kralj Navare odlučno - reklo bi se, bože me prosti, da sam podvrgnut preslušavanju!
- A ako bih vam kazao da vas preslušavam, što biste na to rekli?
- Da sam kralj baš kao i vi, Sire! - odgovori Henrik ponosito. - Jer, nije kruna, već rođenje ono što sačinjava kraljevsko dostojanstvo! I, da bih bio voljan govoriti svojem bratu i svojem prijatelju, ali nikada svojem sucu!
- Ipak, volio bih jednom u životu znati na čemu sam! - promrmlja Karlo,
- Neka dovedu gospodina de Mua-a, i znati ćete! - dobaci vojvoda od Alansona. - Gospodin de Mua mora da je uhvaćen.
- Da li se gospodin de Mua nalazi među uhapšenicima? - upita kralj.
Henrika obuze trenutak uznemirenosti, i on izmijeni jedan pogled sa Margeritom. Međutim, taj trenutak ne potraja dugo.
Nijedan glas nije odgovorio.
- Gospodin de Mua se ne nalazi među uhapšenicima! - reče gospodin de Nansi. - Nekolicina naših ljudi misle da su ga vidjeli, ali nitko od njih nije u to siguran.
D'Alanson promrsi jednu bogohulnu kletvu.
- Ej! - klikne Margerita pokazujući na de La Mola i Kokona-a koji su čuli čitav dijalog i na čiju inteligenciju je vjerovala da može računati. - Sire, evo dva plemića u službi gospodina d'Alansona! Ispitajte ih, oni će odgovoriti na pitanja!
Vojvoda osjeti ovaj udarac.
- Dao sam ih uhapsiti upravo kako bih dokazao da nisu u mojoj službi! - reče. Kralj pogleda dvojicu prijatelja i strese se ponovo ugledavši de La Mola.
- Oh, oh, opet taj Provansalac! - promrsi. Kokona se ljupko nakloni.
- Što ste radili kad su vas uhapsili? - upita kralj,
- Sire, ćaskali smo o ratničkim djelima i ljubavi.
- Na konjima, naoružani do zubiju, spremni za bijeg?!
- Nipošto, Sire! - reče Kokona. - Vaše Veličanstvo je rđavo obaviješteno! Lješkarili smo u sjeni jedne bukve: sub tegminefagi...
- Ah, lješkarili ste u sjeni jedne bukve?!
- I čak bismo bili mogli pobjeći, da smo makar i pomisli da smo na neki način navukli na se gjev Vašeg Veličanstva. Recite, gospodo, tako vam vaše vojničke časti - upita Kokona obrativši se

vojnicima lake konjice - vjerujete li, kad bismo to bili htjeli, da smo mogli umaknuti?
- Činjenica jest, - reče poručnik lake konjice. - da ova gospoda nisu učinila ni jednu jedinu kretnju da bi pobjegli!
- Zbog toga što su im konji bili daleko! - dobaci vojvoda od Alansona.
- Ponizno molim za oproštenje uzvišenog gospodina - otpovrne Kokona - ali moj mi je bio među bedrima, a moj prijatelj, grof Lerak de La Mol je svojeg držao za uzdu!
- Da li je to istina, gospodo? - upita kralj.
- Istina je, Sire! - odgovori poručnik. - Kad nas je opazio, gospodin de Kokona je čak sjašio sa svojega!
Kokonaovo lice se razvuče u smiješak koji je trebalo da znači: »Eto vidite, Sire!«
- Ali ti rezervni konji, te mule, ta prtljaga kojom su te mule natovarene?! - upita Franjo.
- E pa - dobaci Kokona - zar smo mi konjušarski pomoćnici?! Dajte potražite konjušara koji ih je čuvao!
- Nema ga! - vikne bijesno vojvoda.
- Bit će onda da ga je uhvatio strah i da je pobjegao! - reče Kokona. - Ne može se od nekog seljačine zahtijevati da bude staložen poput plemića!
- Uvijek jedan te isti sistem! - poviče d'Alanson škrgućući zubima. - Na svu sreću, Sire, ja sam vas bio obavijestio da ova gospoda otprije nekoliko dana više nisu u mojoj službi!
- Ja?! - klikne Kokona. - Zar me snašla nesreća da više ne pripadam Vašem Visočanstvu?!
- Eh, prokletstvo, gospodine, vama je to poznato bolje no ikome, budući da ste mi dali svoju ostavku putem jednog prilično drskog pisma koje sam, hvala budi bogu, spremio i koje srećom imam uza se!
- Oh! - otpovrne Kokona. - A ja sam se nadao da mi je Vaše Visočanstvo oprostilo zbog jednog pisma što sam ga bio napisao u prvom porivu neraspoloženja. Bio sam saznao da je Vaše Visočanstvo htjelo u jednom hodniku Luvra zadaviti mojeg prijatelja de La Mola!
- Eh! - prekine ga kralj. - Ta što to ovaj govori? !
- Bio sam vjerovao da je Vaše Visočanstvo bilo samo - nadoveže domišljato de La Mol - ali otkad sam saznao da su još i tri druge osobe ...
- Tišina! - vikne Karlo. - Saznali smo dovoljno! Henriče - obrati se zatim kralju Navare - dajete li riječ da nećete bježati?
- Dajem je Vašem Veličanstvu, Sire.
- Vratite se u Pariz sa gospodinom de Nansijem i ostanite u kućnom pritvoru u svojim odajama!
A vi, gospodo, - nastavi obraćajući se dvojici plemića - predajte svoje mačeve!
De La Mol pogleda Margeritu. Ova se osmijehne. De La Mol smjesta preda svoj mač kapetanu koji mu se našao najbliže. Kokona učini to isto.
- A gospodin de Mua? Jesu li ga pronašli - upita kralj.
- Nisu, Sire! - odgovori gospodin de Nansi. - Ili uopće nije bio u šumi, ili je umakao.
- Utoliko gore! - reče kralj. - Vratimo se! Hladno mi je, i oči su mi zaslijepljene!
- Sire, to je zacijelo od srdžbe! - primijeti Franjo,
- Da, možda. Treperi mi pred očima! Ta gdje su uhapšenici?! Više ih ne vidim! Ta zar je već noć?! Oh, milost, milost!... Gorim!... upomoć, upomoć!
Nesretni kralj ispusti uzde svojeg konja, zabaci ruke i klone unatrag, podržavan od dvorjanika, zaprepaštenih ovim ponovnim napadajem.
Malko postrani, Franjo je otirao znoj sa svojeg čela, jer jedino njemu bijaše poznat uzrok boljke što je mučila njegovog brata.

S druge strane je kralj Navare, već pod stražom gospodina de Nansija, promatrao čitav taj prizor sa rastućim čuđenjem.
- Hm, hm, - mrmljao je onom čudesnom intuicijom koja ga je na mahove pretvarala tako reći u vidovita čovjeka - da to na kraju još ne ispadne čak i prava sreća po mene što sam bio spriječen u bijegu ...?
I pogleda Margeritu, čije su velike oči, raskolačene od iznenađenja, prelazile od njega na kralja i od kralja opet na njega.
Ovoga puta kraj je bio bez svijesti. Dadoše donijeti nosila na koja ga ispružiše. Pokriše ga plaštem, što ga jedan od kavalira skinu sa svojih ramena, i povorka krene tiho natrag put Pariza, odakle ujutro bijahu izašli orni zavjerenici i jedan radostan kralj, a kamo se vraćao jedan umirući kralj, okružen uhićenim ustanicima.
Margerita, koja u svemu tome nije izgubila ni svoju slobodu tijela ni svoju slobodu duha, dobaci svojem mužu još jedan posljednji znak sporazumijevanja, a potom se prikuči toliko u blizinu de La Mola, da ovaj uzmogne uhvatiti slijedeće dvije grčke riječi, što ih je izgovorila:
- Me deide! Što će reći: »Ne boj se!«
- Što je rekla? - upita Kokona.
- Rekla mi je neka se ne bojim! - odgovori de La Mol.
- Utoliko gore! - promrmlja Pijemontežanin. - Utoliko gore! To znači da nam se ovdje dobro ne piše! Svaki puta kad mi je ta izreka bila upravljena kao ohrabrenje, istoga časa sam dobio bilo neku kuglu u meso, bilo ubod mačem u tijelo, bilo pak lonac sa cvijećem na glavu. »Ne boj se!« bilo na hebrejskom, bilo na grčkom, bilo na latinskom, bilo na francuskom, za mene je oduvijek značilo:
»Oprez! Čuvaj se!«
- Krenimo, gospodo! - reče poručnik lake konjice.
- Eh, neću da budem nametljiv, gospodine, - upita Kokona - ali, kamo nas vode?
- U Vensen (Vincennes), mislim - odgovori poručnik.
- Više bih volio da odem nekamo drugamo! - dobaci Kokona. - Ali napokon, čovjek ne ide uvijek onamo kamo želi.
Tokom puta kralj se povratio iz svoje nesvijesti, a vratilo mu se i ponešto snage. U Nanteru (Nanterre) čak zaželi da pojasi, ali mu to ne dopustiše.
- Dajte obavijestiti meštra Ambroaza Parea! - reče Karlo vrativši se u Luvr.
On siđe sa nosila, uspne se uz stubište oslonjen o de Tavanovu ruku a stigavši u svoje odaje, zabrani da itko uđe za njim.
Svi zapaziše da je izgledao veoma ozbiljan. Tokom čitava puta bio je duboko razmišljao, ne progovarajući ni s kim ni riječi i ne baveći se više ni zavjerom ni zavjerenicima. Bilo je očigledno da je ono što ga je zaokupilo bila njegova bolest.
Bolest tako iznenadna, tako čudnovata, tako oštra, i čiji nekoji simptomi bijahu navlas isti kao simptomi što ih bijahu zapazili u njegova brata Franje II, neko vrijeme prije njegove smrti.
Stoga se nitko i ne začudi toj zabrani ulaženja kralju koja je važila za svakoga, ma tko to bio, izuzev Ambroaza Parea. Bilo je poznato da je mizantropija predstavljala osnovu kraljeva karaktera.
Karlo uđe u svoju spavaonicu, sjedne na neku vrst počivaljke, nasloni glavu na jastuke te, rasudivši da je meštar Ambroaz Pare mogao biti upravo van kuće, i da se njegov dolazak mogao zavući, zaželi da iskoristi vrijeme čekanja.
Dosljedno tome pljesnu rukama. Jedan momak od garde se pojavi.
- Obavijestite kralja Navare da želim govoriti sa njim! - reče Karlo. Momak se nakloni i posluša.

Karlo zabaci svoju glavu prema natrag. Neka zastrašujuća težina u mozgu jedva da mu je ostavljala moć da povezuje svoje misli. Neka vrsta krvavog oblaka lebdio mu je pred očima. Usta su mu bila suha, i on je, ne ugasivši svoju žeđ, ispraznio već čitav jedan vrč vode.
Posred tog njegovog drijemeža ponovo se otvoriše vrata, i pojavi se Henrik. Gospodin de Nansi ga je dopratio idući iza njega, ali se zaustavio u predsoblju.
Kralj Navare sačeka dok se za njim opet ne zatvoriše vrata.
- Tada priđe bliže.
- Sire, - reče - dali ste me pozvati. Evo me! Pri tom glasu kralj se prene i načini nesvjesnu kretnju da mu pruži ruku.
- Sire, - reče Henrik ostavivši da mu obje ruke vise niz tijelo. - Vaše Veličanstvo zaboravlja da više nisam njegov brat, već njegov uhićenik!
- Ah, ah, to je istina! - reče Karlo. - Hvala što ste me na to podsjetili! Štoviše, to me podsjeća i na to da ste mi bili obećali, kad se budemo našli u četiri oka, da ćete mi otvoreno i iskreno odgovoriti.
- Spreman sam da održim to obećanje. Pitajte, Sire! Kralj nalije malko vode u ruku i pritisne tu ruku na čelo.
- Koliko ima istine u optužbi vojvode od Alansona? Hajde, odgovorite, Henriče!
- Samo polovina; gospodin d'Alanson je bio onaj koji je trebalo da bježi, a ja sam trebalo da ga pratim.
- A zašto je trebalo da ga pratite? - upita Karlo. - Ta zar ste nezadovoljni sa mnom, Henriče?
- Nisam, Sire! Baš naprotiv, mogu se samo pohvaliti Vašim Veličanstvom, a bog koji čita u srcima vidi u mojem duboku privrženost što je gajim za svojeg brata i svojeg kralja.
- Čini mi se - dobaci Karlo - da nije prirodno da čovjek bježi od ljudi koje voli i koji vas vole!
- A ja i nisam bježao od onih koji me vole! Bježao sam od onih koji me mrze! - odgovori Henrik.
- Da li mi Vaše Veličanstvo dozvoljava da govorim otvorena srca?
- Govorite, gospodine!
- Oni koji me ovdje mrze, Sire, to su gospodin d'Alanson i kraljica-majka,
- Za gospodina d'Alansona... ne kažem - primijeti Karlo, - ali kraljica-majka vas preplavljuje pažnjama.
- A upravo zbog toga i nemam povjerenja u nju, Sire. I sva je sreća što ga nisam imao!
- U nju?
- U nju ili one koji je okružuju. Poznato vam je, Sire, da nevolja kraljeva nije uvijek u tome da su služeni odveć loše, već i predobro!
- Objasnite mi to! Preuzeli ste obavezu da ćete mi reći sve!
- A kao što Vaše Veličanstvo vidi, ja je i ispunjavam.
- Nastavite!
- Vaše me Veličanstvo voli, kao što ste rekli, Sire?
- To jest, volio sam vas prije vaše izdaje, Henriče.
- Pretpostavite da me još uvijek volite, Sire.
- Neka bude!
- Ako me volite, vi morate željeti da živim, zar ne?
- Donedavna bih bio očajan da ti se desila neka nesreća!
- Pa lijepo, Sire; dva puta Vaše Veličanstvo umalo što nije zapalo u taj očaj.
- Kako to?

- Da, jer dva puta mi je jedino Providnost spasila život. Istina je da je drugi puta Providnost bila poprimila crte lica vašeg Veličanstva.
- A prvi puta? Kakva je obilježja poprimila prvi puta?
- Obilježja jednog čovjeka koji bi se veoma začudio da se nađe zamijenjen sa njom! - Obilježja Renea!... Da, Sire, vi ste me spasili bodeža ili mača.
Karlo nabra obrve, jer se sjetio noći kada je bio odveo Henrika u ulicu Bar.
- A Rene? - upita.
- Rene me je spasio otrova!
- Prokletstvo, Henriče, ala ti imaš sreće! - dobaci kralj pokušavši se nasmiješiti, ali se taj osmijeh uslijed žive boli pretvori u grčenje živaca. - To inače ne spada u njegova zanimanja!
- Spasila su me dakle dva čuda, Sire. Čudo pokajanja sa strane Firentinaca i čudo dobrote sa vaše strane. E pa, priznajem Vašem Veličanstvu, ja se plašim da nebu možda ne dosadi da pravi čudesa, i htio sam pobjeći u smislu: »Pomozi sebi sam, pa će ti i nebo pomoći!«
- Zašto mi to nisi rekao već i ranije, moj Henriče?
- Da sam vam te iste riječi rekao jučer, bio bih podskazivač!
- A sada, kad mi ih izgovaraš danas?
- Danas je to nešto drugo! Optužen sam i ja se branim.
- Jesi li siguran za onaj prvi pokušaj, moj Henriče?
- Isto tako siguran kao i za onaj drugi!
- I pokušali su da te otruju?
- Pokušali su.
- Čime?
- Sa pastom od opija.
- A kako se truje sa pastom od opija?
- Prokletstvo, Sire, pitajte Renea! Može se trovati i pomoću rukavica... Karlo se namršti. A onda, malo po malo, njegovo se lice opusti.
- Da, da, - reče kao da govori samome sebi - posve je prirodno da živa bića izbjegavaju smrt...
Zašto dakle i razum ne bi činio ono isto što čini nagon?
- Dakle, Sire, - upita Henrik - da li je Vaše Veličanstvo zadovoljno mojom otvorenošču i vjeruje li ono da sam mu rekao sve?
- Da, Henriče moj, da! Ti si valjan dječak! Znači, ti vjeruješ da se oni, koji su kivni na tebe, još nisu zamorili i da će se poduzimati ponovni pokušaji?
- Sire, svake večeri se čudim što sam još uvijek živ!
- Stvar je u tome, vidiš Henriče, što znaju da te volim i stoga te žele ubiti. Ali, budi bez brige; oni će biti kažnjeni za svoju zlonamjernost! A dotle... slobodan si!
- Slobodan da napustim Pariz, Sire? - upita Henrik.
- Nipošto! Dobro ti je poznato da mi je nemoguće da budem bez tebe! Eh, do sto hiljada vragova, pa potrebno mi je da imam nekog ko me voli!
- U tom slučaju, Sire, ako me Vaše Veličanstvo zadržava pokraj sebe, neka bude tako dobrohotno da mi odobri jednu milost.
- Koju to?
- To jest da me ne zadrži u svojstvu prijatelja, već u svojstvu zatočenika.
- Kako ... zatočenika?
- Eh, da! Zar Vaše Veličanstvo ne vidi da me upravo njegovo prijateljstvo upropaštava?!
- I ti bi više volio moju mržnju?!

- Prividnu mržnju, Sire! Ta će me mržnja spasiti; sve dok budu vjerovali da sam u nemilosti, manje će im se žuriti da me vide mrtvoga!
- Henriče, - reče Karlo - ja ne znam što želiš, ja ne znam koji ti je cilj... ali, ako se tvoje želje ne ispune, ako promašiš cilj što si ga sebi postavio, ja ću se veoma čuditi!
- Ja dakle mogu računati na kraljevu strogost?
- Možeš!
- Onda mogu biti spokojniji... A sada, što zapovijeda , Vaše Veličanstvo?
- Vrati se u svoje odaje, moj Henriče! A ja, ja sam bolestan. Idem da obiđem svoje pse, a zatim u postelju:
- Sire, - reče Henrik - Vaše bi Veličanstvo moralo pozvati liječnika! Vaša današnja boljka možda je ozbiljnija no što to Vaše Veličanstvo misli.
- Dao sam obavijestiti meštra Ambroaza Parea, moj Henriče.
- Onda odlazim mirniji.
- Tako mi duše - klikne kralj - mislim da si od čitave moje porodice jedini ti koji me istinski voliš!
- Je li to vaše uvjerenje, Sire?
- Na časnu plemićku riječ!
- E pa lijepo, Sire, preporučite me gospodinu de Nansiju kao čovjeka kome vaš gnjev ne daje više ni mjesec dana života; to je potez uslijed kojeg ću vas moći još dugo voljeti!
- Gospodine de Nansi! - vikne Karlo. Zapovjednik garde uđe.
- Predajem u vaše ruke najvećeg krivca u kraljevstvu! - reče mu kralj. - Odgovarat ćete mi za njega svojom glavom!
Zaprepaštena izgleda Henrik izađe za gospodinom de Nansijem.

22.

AKTEON


Ostavši sam, Karlo se začudi što se već nije pojavilo ni jedno ni drugo od njegovo dvoje vjernih. Njegovo dvoje vjernih bijahu njegova dojkinja Madelona i njegov hrt Akteon.
- Dojkinja bit će da je otišla pjevati svoje psalme k nekom svojem znancu hugenotu, - reče sam sebi - a Akteon se još duri na mene zbog udarca bičem što sam mu ga jutros zadao.
I stvarno, Karlo uzme jednu svijeću i prijeđe u odaju dobre žene. Ona nije bila kod kuće. Jedna vrata Madelonine odaje vodila su, kao što se sjećamo, u kabinet za oružje. On se uputi k tim vratima.
Međutim, u prolazu ga ponovo uhvati jedna od tih kriza koje je već bio osjetio i koje su se kanda sručavale na njega posve iznenadno. Kralj je trpio kao da mu je netko rovao po utrobi užarenim željezom. Neutaživa žeđ ga je palila. On ugleda na jednom stolu šalicu mlijeka, proguta je na dušak i osjeti se malko smirenije.
Tada ponovo dohvati svijeću koju je bio odložio na stol, i uđe u kabinet.
Na njegovo najveće začuđenje Akteon mu ne dođe ususret. Da ga nisu zatrovali? No u tom slučaju on bi osjetio da mu se gospodar vratio iz lova i počeo bi zavijati.
Karlo stane dozivati, zviždati... Nitko se ne pojavi.
On pođe četiri-pet koraka naprijed, pa kako je svjetlost svijeće doprla sve do u kut kabineta, on ugleda u tom kutu neku nepokretnu masu, ispruženu na pločicama poda.
- Hej, Akteone, hej! - vikne Karlo. I ponovo zazvižda.
Pas se i ne pomakne.
Karlo mu pritrči i opipa ga; uboga životinja bila je već ukočena i hladna. Iz njezina ždrijela zgrčena od boli, bijaše se iscijedilo nekoliko kapi žuči pomiješane pjenušavom i krvavom slinom.
Pas je u kabinetu bio pronašao jedan beret svojeg gospodara i htio je umrijeti pritištući svoju glavu o taj predmet koji mu je predstavljao prijatelja.
Pri tom prizoru (uslijed kojeg je zaboravio svoje vlastite boli, i uslijed kojeg mu se vratila sva njegova energija, Karlovim žilama uzavrije gnjev, te htjede vikati. Ali onako sputani u svojoj veličini, kraljevi nemaju slobode da se prepuštaju tome prvotnom porivu što ga svi drugi ljudi mogu iskoristiti za svoju strast ili za svoju osvetu. Karlo rasudi da je posrijedi neka izdaja i posuti.
Potom klekne do svojeg psa te pregleda lješinu stručnjačkim okom. Oči su bile staklaste, jezik crven i posut plikovima. Bijaše to čudna neka bolest od koje Karla podiđe jeza.

Kralj ponovo navuče svoje rukavice, koje je bio skinuo i zadjenuo za pojas, zadigne olovno-sive labrnje psa kako bi pregledao zube te ugleda u razmacima među njima neke bjeličaste komadiće koji su se zadržali i na vešcima šiljatih očnjaka.
On izvadi te komadiće i spozna da je to papir.
Ondje gdje je bilo tog papira, otekline bijahu mnogo jače, desni upaljene, a koža bijaše izgrižena kao uslijed vitriola,
Karlo pažljivo pogleda oko sebe. Na sagu su ležala dva ili tri dijelića papira, sličnoga onome što ga je već bio otkrio u ustima psa. Jedan od tih komadića, koji bijaše veći od ostalih, otkrivao je tragove nekog drvoreza.
Karlu se digne kosa ha glavi; prepoznao je ulomak one slike što je predstavljala plemića u lovu na ptice, a koju Akteon bijaše istrgao iz one knjige o lovstvu.
- Oh! - šapne problijeđivši. - Knjiga je bila otrovana! A onda mu se iznenada probudi pamćenje.
- Do hiljadu paklenih vragova! - krikne. - Ja sam svaku stranicu dirao svojim prstom i pri svakoj stranici prinosio sam svoj prst svojim ustima da bih ga ovlažio... ! Te nesvjestice, ti bolovi, ta povraćanja... ! Ja sam mrtav!
Karlo ostane načas nepomičan pod težinom te stravične spoznaje. A potom, ustavši, rikne muklo i pojuri na vrata svojeg kabineta.
- Meštra Renea! - vikne - Meštra Renea Firentinca! Neka netko potrči na most Sen Mišel i neka mi ga dovede! On se mora stvoriti ovdje unutar deset minuta! Neka jedan od vas pojasi konja i neka povede sobom još jednoga slobodnoga konja, da bi se mogao što brže vratiti. Što se tiče meštra Ambroaza Parea, ako dođe, reći ćete mu da pričeka!
Jedan momak od garde ode trkom da bi izvršio primljeni nalog.
- Uh! - promrsi Karlo. - Makar morao dati staviti na muke sve i svakoga, ja ću saznati tko je tu knjigu dao malom Henriku!
Znojna čela, zgrčenih ruku, zadahtalih grudiju, Karlo je ostao stajati očiju prikovanih za lješinu svojeg psa.
Deset minuta kasnije, Firentinac pokuca bojažljivo i ne bez uznemirenosti na kraljeva vrata. Ima izvjesnih savjeta za koje nebo nije nikada posve vedro.
- Uđite! - reče Karlo.
Kozmetičar uđe. Karlo mu pristupi sa zapovjedničkim izražajem i zgrčenih usana.
- Vaše me je Veličanstvo dalo pozvati? - upita Rene sav drhćući.
- Vi ste vješt kozmetičar, zar ne?
- Sire...
- Vi također znate i sve ono što znaju i najvještiji liječnici?
- Vaše Veličanstvo pretjerava....
- Ne! Rekla mi je to moja majka. Uostalom, ja imam povjerenja u vas i više volim da se posavjetujem s vama no sa bilo kime inače. Evo - nastavi otkrivajući lješinu psa - pogledajte, molim vas, što ta životinja ima među svojim zubima i recite mi od čega je uginula.
Za vrijeme dok se Rene sa svijećom u ruci saginjao, sve do poda, koliko da bi se pokorio kraljevom nalogu, toliko i da bi sakrio svoje uzbuđenje, Karlo je stajao očiju uprtih u toga čovjeka i čekao sa lako shvatljivim nestrpljenjem na riječ koja je trebalo da bude njegova smrtna osuda ili zalog njegova spasenja.
Rene izvadi iz svojeg džepa neku vrstu skalpela, otvori ga, skine vrhom oštrice iz hrtova ždrijela dijeliće papira što bijahu prionuli uz njegove desni te osmotri dugo i pozorno žuč i krv što ju je

izludila svaka rana.
- Sire, - reče drhćući - to su, evo, veoma žalosni simptomi!
Karlo osjeti kako mu ledena jeza struji žilama i kako mu prodire sve do u srce.
- Da! - reče. - Ovaj pas je otrovan, zar ne?
- Plašim se da je tako, Sire!
- A kojom vrstom otrova?
- Nekom mineralnom tvari, pretpostavljam.
- Da li biste mogli steći sigurnost da je otrovan?
- Da, svakako, kad bih ga otvorio i pregledao mu želudac.
- Otvorite ga! Želim da ne preostane nikakva sumnja!
- Trebalo bi pozvati nekog da mi pomogne.
- Sam ću vam pomoći! - reče Karlo.
- Vi, Sire?!
- Da, ja! A, ako je otrovan, kakve ćemo naći simptome?
- Crvene mjlje i herborizaciju u želucu.
- Hajdemo! - reče Karlo. - Na posao! Jednim potezom skalpela Rene otvori hrtov trbuh i razmakne ga objim rukama, dok mu je Karlo, pokleknuvši na jedno koljeno, svijetlio zgrčenom i drhtućom rukom.
- Pogledajte, Sire! - reče Rene. - Pogledajte, evo sigurnih tragova! Ova crvena mjesta su ono što sam vam predskazao. A ove raskrvarene vene što nalikuju na korjen neke biljke, to je ono što sam nazvao herborizacijom. Našao sam ovdje sve ono što sam tražio.
- Znači, pas je otrovan?
- Da, Sire!
Pomoću nekog mineralnog otrova?
- Po svoj vjerojatnosti.
- A što bi osjećao neki čovjek koji bi nepažnjom progutao taj isti otrov?
- Veliku glavobolju, paljenje u utrobi kao da je progutao užareno ugljevlje, grčeve u crijevima, povraćanje ...
- A da li bi osjećao žeđ? - upita Karlo.
- Neutaživu žeđ!
- Baš tako, baš tako! - prošapta kralj.
- Sire, uzalud se domišljam cilju svih tih pitanja ...
- Čemu da se domišljate? Nije potrebno da ga saznate! Odgovorite na naša pitanja, i to je sve!
- Vaše Veličanstvo neka pita!
- Kakav protivotrov bi trebalo dati nekom čovjeku koji bi progutao tu istu stvar koju je progutao moj pas?
Rene časkom porazmisli.
- Postoji više mineralnih otrova - reče. - Prije negoli odgovorim, htio bih znati o kojem od njih se radi. Ima li Vaše Veličanstvo pojma na koji je način otrovan njegov pas?
- Da! - odgovori Karlo. - Pojeo je list iz jedne knjige.
- List iz jedne knjige?!
- Da!
- A ima li Vaše Veličanstvo tu knjigu?
- Evo je! - reče Karlo uzevši radnju o lovstvu sa police, na koju je bio odložio, i pokaza je Reneu.

Rene učini jednu iznenađenu kretnju koja ne izmakne kralju.
- On je pojeo jedan list ove knjige? - promuca Rene.
- Da, ove.
I Karlo mu pokaže rastrgani list.
- Dozvoljavate li da istrgnem još jedan list, Sire?
- Istrgnite!
Rene istrgne jedan list i primakne ga svijeći. Papir plane, i po kabinetu se raširi jak miris po češnjaku.
- Otrovan je miksturom arsenika! - reče Rene.
- U to ste sigurni?
- Kao da sam je sam spravio!
- A protuotrov... ? Rene odmahne glavom.
- Kako?! - upita Karlo promuklim glasom. - Vi ne poznajete lijeka?
- Najbolja i najdjelotvornija su bjelanca od jaja tučena u mlijeku, ali...
- Ali... što?
- Ali, moralo bi se dati smjesta, jer inače ...
- Jer inače... ?
- Sire, to je strašan otrov! - ponovi još jednom Rene.
- Ipak, on ne ubija smjesta! - reče Karlo.
- Ne. Ali ubija sigurno, bez obzira koliko vremena će proći do smrti... a ponekiputa je to čak stvar računice.
Karlo se nasloni o mramorni stol.
- A sad, - reče položivši ruku na Reneovo rame - vama je ta knjiga poznata?
- Meni, Sire?! - usklikne Rene problijedivši.
- Da, vama! Kad ste je ugledali, sami ste se odali!
- Sire, zaklinjem vam se...
- Rene, - prekine ga Karlo - dobro slušajte što ću vam reći: vi ste otrovali navarsku kraljicu pomoću rukavica, vi ste otrovali princa od Porciana pomoću dima svjetiljke, vi ste pokušali da otrujete gospodina de Kondea pomoću jedne miomirisne jabuke ... Rene, dat ću vam skinuti meso sa kostiju užarenim kliještima, komad po komad, ako mi ne kažete čija je to knjiga!
Vidjevši da nema šale sa gnjevom Karla IX. Firentinac odluči da se pokaže odvažan.
- A ako vam kažem istinu, Sire, tko mi jamči da neću biti kažnjen još nemilosrdnije negoli da sam šutio?
- Ja!
- Dajete li mi svoju kraljevsku riječ?
- Tako mi plemićke vjere, život vam je, bezbijedant - reče kralj.
- Ako je tako... knjiga je moja! - reče Rene.
- Vaša?! - klikne Karlo ustuknuvši i pogledavši trovača uplašenim očima.
- Da, moja!
- A na koji način je otišla iz vaših ruku?
- Uzelo ju je kod mene Njezino Veličanstvo kraljica-majka.
- Kraljica-majka?! - usklikne Karlo.
- Da!
- A u koju svrhu?

- U svrhu, mislim, da je dade odnijeti kralju Navare koji je bio zatražio od vojvode od Alansona neku knjigu te vrste, kako bi izučavao lov na ptice.
- On! - poviče Karlo. - Tako je! Sve sam shvatio! Ta je knjiga stvarno bila u Henrikovim odajama ... Postoji jedna sudbonosna kob, a ja je snosim!
U tom trenutku Karla spopade suh i naprasan kašalj, za kojim uslijediše ponovni grčevi u utrobi.
On ispusti dva ili tri prigušena krika i sruši se na svoj naslonjač.
- Što vam je, Sire? - upita Rene zaprepašteno.
- Ništa! - odgovori Karlo, - Samo sam žedan. Dajte mi da pijem!
Rene napuni jednu čašu vodom i pruži je uzdrhtalom rukom Karlu koji je proguta na dušak.
- A sada, - nastavi Karlo dohvativši jedno pero i umočivši ga u crnilo - napišite na tu knjigu...
- Što treba da napišem?
- Ovo što ću vam izdiktirati: »Ovaj priručnik o lovu na ptice uručen je po meni kraljici-majci Katarini Mediči.«
Rene uzme pero i napiše.
- A sada potpišite! Firentinac potpiše.
- Obećali ste mi bezbijedan život, Sire! - reče kozmetičar.
- Ja sa svoje strane ću vam tu riječ i održati.
- A sa strane kraljice-majke? - upita Rene.
- Oh, s njezine strane... to me se više ne tiče! - otpovrne Karlo. - Ako vas napadnu, branite se!
- Sire, mogu li napustiti Francusku kad budem mislio da mi je život ugrožen?
- Na to ću vam odgovoriti za petnaest dana.
- A do toga vremena ...?
Namrštivši se, Karlo stavi prst na svoje olovno-sive usne.
- Oh, budite bez brige, Sire!
Presretan što se tako jeftino izbavio, Firentinac se pokloni i izađe. Za njim se na vratima svoje sobe pojavi dojkinja.
- Ta što se dogodilo, mali moj Karlo? - upita.
- Dojkinjo, dogodilo se da sam hodao po rosi, i da mi je to naudilo.
- Stvarno, vrlo si blijed, mali moj Karlo!
- To je uslijed toga što sam veoma slab. Daj mi svoju ruku, dojkinjo, da pođem do svoje postelje!
Dojkinja žurno pristupi. Karlo se osloni na nju te tako stigne u svoju spavaonicu.
- A sada, - reče Karlo - leći ću u postelju sam.
- A ako dođe meštar Ambroaz Pare?
- Reći ćeš mu da mi je bolje, i da mi više nije potreban.
- Ali, što ćeš dotle uzeti?
- Oh jedan veoma jednostavan lijek! - reče Karlo. - Bjelanca od jaja tučena u mlijeku... Još nešto, dojkinjo - doda kralj - ubogi Akteon je uginuo. Valja ga sutra ujutro dati pokopati u jednom kutku luvarskog parka. Bio je to jedan od mojih najboljih prijatelja ... Dati ću mu napraviti grob ... ukoliko za to još budem imao vremena...

23.

ZAMAK U BOA DE VENSEN (BOIS DE VINCENNES)
Prema nalogu što ga bijaše izdao Karlo IX, Henrik bude još iste večeri odveden u šumu Vensen.
Tako se u ono doba zvao i glasoviti zamak, od kojeg su do danas preostale samo razvaline, veličanstveni preostatak koji je dostatan da bi pružio pojam o svojoj nekadašnjoj veličini.
Putovanje bude upriličeno u nosiljci. Sa svake strane jahala su četiri vojnika garde. Gospodin de Nansi, prenosilac naređenja koje je trebalo da Henriku otvori vrata njegovog zaštitnog zatočen ja, jahao je na čelu.
Kod ulaza u glavnu kulu se zaustaviše. Gospodin de Nansi sjaši, otvori vratašca nosiljke, koja bijahu zatvorena katancem, te smjerno pozove kralja da siđe.
Henrik se pokori ne stavljajući ni najmanje primjedbe. Svako boravište činilo mu se bezbjednijim od Luvra; da se za njim zatvore i desetora vrata, ona će se ujedno zatvoriti i između njega i Katarine Mediči.
Kraljevski uhićenik prijeđe mostom za dizanje između dva vojnika garde, stupi kroz troja vrata u temeljima glavne kule i kroz troja vrata na dnu stepeništa, a potom se svejednako idući za gospodinom de Nansijem, uspne do prvog kata. Stigavši onamo zapovjednik garde vidje da se Henrik, sprema penjati se još naviše, pa mu reče:
- Uzvišeni gospodine, zaustavite se ovdje!
- Oh, oh! - klikne Henrik zaustavivši se. - Čini se da mi se ukazuje čast da stanujem na prvom katu!
- Sire, - odgovori gospodin de Nansi - sa vama se postupa kao sa okrunjenom glavom.
»Uh, dođavola!« reče Henrik u sebi. »Dva ili tri kata više ne bi me bila ni najmanje uvrijedila... Ovdje će mi biti odveć dobro, pa će oni još štogod i posumnjati!«
- Hoće li Vaše Veličanstvo poći za mnom? - upita gospodin de Nansi.
- Trista mu! - otpovrne kralj Navare. - Vi vrlo dobro znate, gospodine, da se ovdje ne radi o onome što ja hoću ili što ja neću, već o onome što naređuje moj brat Karlo! Naređuje li on da pođem

za vama?
- Da, Sire!
- U tom slučaju, idem za vama, gospodine! Uđoše u neku vrst hodnika, a stigavši na kraj, nađoše se u jednoj prilično prostranoj dvorani tamnih zidova i savršeno mračna izgleda.
Henrik se ogleda oko sebe pogledom koji nije bio bez izvjesne uznemirenosti.
- Gdje smo to? - upita.
- Upravo prolazimo dvoranom za mučenje, uzvišeni gospodine!
- Hm, hm! - progunđa kralj. I pogleda pozornije.
Bijaše svačega pomalo u toj prostoriji: velikih ćupova i drvenih kozlova za mučenje vodom, klinova i drvenih maljeva za mučenje »čizmom«... Između ostaloga, kamene sjedalice, određene za nesretnike koji su čekali na mučenje, bijahu porazmještane gotovo oko čitave dvorane, a iznad tih sjedalica, na samim tim sjedalicama i ispod tih sjedalica nalazili su se željezni kolutovi, pričvršćeni u zidu bez nekog drugog sklada osim onog rasporeda što ga je zahtijevala vještina torture, a njihov blizi smještaj do sjedalica dovoljno je jasno ukazivao na to da su se ovdje nalazili kako bi dočekali udove onih koji bi sjedili.
Henrik produži dalje ne izgovarajući ni cigle riječi, ali ne gubeći ni jednu jedinu pojedinost tog stravičnog uređaja koji je na svojim zidovima, da tako kažemo, zapisao povijest boli.
Uslijed pozornosti kojom se ogledavao oko sebe, Henrik nije gledao pred svoje noge, te se stoga spotakne.
- Uh! - usklikne. - Ta što je ovo?
I pokaže na neku vrst brazde, izdubene u vlažnom kamenom popločenju koje je tvorilo pod. To je odvodni žljeb, Sire.
- Ovdje dakle pada kiša?
- Da, Sire. Kiša krvi!
- Hm, hm, - promrmlja Henrik - vrlo dobro ... Nećemo li ubrzo stići u moju sobu?
- Tako je, uzvišeni gospodine! Evo nas, tu smo! - reče jedna sjenka koja se orctavala u mraku i koja je postepeno, kako su joj se približavali, postajala sve to vidljivija i opipljivija.
Henrik, kome se činilo da prepoznaje glas, prijeđe nekoliko koraka te prepozna i lik.
- Gle, to ste vi, Bolje (Beaulieu)! - klikne. - A kog ćete vraga vi ovdje?!
- Sire, upravo sam primio svoje postavljenje za guvernera tvrđave Vensen.
- E pa, prijatelju dragi, vaš početni nastup služi vam na čast; imati jednog kralja kao zatočenika nije ni tako loše!
- Oprostite, Sire, - otpovrne Bolje - ali, ja sam prije vas dobio već dvojicu plemića.
- A koje to? ... Ah, izvinite, možda sam time počinio indiskreciju... U tom slučaju uzmimo kao da nisam ništa pitao.
- Uzvišeni gospodine, nije mi preporučeno nikakvo zadržavanje tajne. To su gospoda de La Mol i de Kokona.
- Ah, istina je, vidio sam kako su ih uhapsili, te uboge plemiće. A kako podnose tu nevolju?
- Na posve oprečne načine: jedan je veseo, a drugi je žalostan. Jedan pjeva, a drugi jadikuje.
- A koji to jadikuje?
- Gospodin de La Mol, Sire.
- Vjere mi, - reče Henrik - mogu prije shvatiti onoga koji jadikuje negoli onoga koji pjeva. Po onome što sam vidio, zatvor baš nije osobito vesela stvar. A na kojem katu su smješteni?
- Posve na vrhu, na četvrtom.
Henrik uzdahnu; bio bi volio biti upravo ondje.

- Hajde gospodine de Bolje, - reče Henrik - budite dobri pa mi pokažite moju sobu. Žuri mi se da se nađem u njoj, jer sam veoma umoran od dana što sam ga upravo preživio.
- Evo, uzvišeni gospodine! - odgovori Bolje pokazujući mu jedna širom otvorena vrata.
- Broj 2! - primijeti Henrik. - A zašto ne broj 1?
- Jer je rezervirana, uzvišeni gospodine.
- Hm, hm... čini se dakle da očekujete nekog zatvorenika višeg roda no što sam to ja?
- Nisam rekao da će to biti zatvorenik, uzvišeni gospodine.
- Pa tko onda?
- Uzvišeni gospodin neka ne ustraje sa tim pitanjem, jer bih bio prinuđen da se svojom šutnjom ogriješim o posluh što sam mu ga dužan.
- Ah, to je onda druga stvar! - reče Henrik. I postane još zamišljeniji no što je to već bio ta soba broj 1 očito ga ja zabrinula.
Što se ostalog tiče, guverner ne opovrgne svoju prvotnu učtivost. Uz hiljadu govorničkih obazrivosti smjesti Henrika u njegovu sobu, izgovori sva moguća izvinjenja zbog udobnosti koja će mu možda uzmanjkati, postavi dva vojnika pred njegova vrata i izađe.
- A sada, - reče guverner obraćajući se uzničkom ključaru - pođimo k ostalima!
Ključar krene kao prvi. Vratiše se istim putem kojim maločas bijahu došli, prođoše dvoranom za mučenje, prijeđoše hodnikom i stigoše do stepeništa. Svejednako idući za svojim vodičem, gospodin de Bolje se uspne tri kata naviše.
Dospijevši na vrh tih triju katova koji su, uračunavajući i onaj prvi, sačinjavali ukupno četiri, ključar otvori jedna za drugim troja vrata, od kojih su svaka bila providjena dvjema bravama i trima ogromnim zasunima.
Tek što se dotakao trećih vratiju, kadli se začu jedan veseo glas koji poviče:
- Eh, sto mu gromova! Ta otvorite, makar samo da dođe malo zraka! Vaša peć je toliko vruća da se čovjek ovdje guši!
I Kokona, koga je čitalac po njegovoj omiljenoj psovci zacijelo već prepoznao, prijeđe u jednom jedinom skoku razmak od mjesta na kome se bijaše nalazio do vratiju.
- Trenutak samo, plemeniti gospodine! - reče ključar. - Ne dolazim da bih vas pustio da izađete, već dolazim da bih ušao, a za mnom dolazi gospodin guverner.
- Gospodin guverner! - usklikne Kokona. - A što će on ovdje?
- Dolazi da vas posjeti.
- Gospodin guverner mi iskazuje veliku čast! odgovori Kokona. - Neka mi bude dobrodošao!
Gospodin de Bolje doista uđe i smjesta potisne Kokonaov srdačni osmijeh uslijed one ledene učtivosti koja je svojstvena guvernerima tvrđava, tamničarima i krvnicima.
- Imate li novaca uza se, gospodine? - upita zatvorenika.
- Ja?! - odgovori Kokona. - Ni škude!
- Nakita?
- Imam jedan prsten.
- Hoćete li dozvoliti da vas pretražim?
- Sto mu gromova! - poviče Kokona zacrvenjevši se od ljutine. - Sreća vaša što se nalazite u zatvoru, a i ja također!
- Valja svašta pretrpjeti za kraljevu službu..
- Znači - dobaci Pijemontežanin - i ona čestita čeljad što pljačka na Novom Mostu dakle je također, kao i vi, u kraljevoj službi?! Sto mu gromova, ja sam bio veoma nepravedan, gospodine, jer, sve dosad smatrao sam ih lopovima!

- Gospodine, ja vas pozdravljam! - reče Bolja. - Tamničaru, zaključajte gospodina!
I guverner ode odnoseći Kokonaov prsten, na kome se nalazio jedan prekrasan smaragd što mu ga bijaše poklonila gospođa de Never da bi ga podsjećao na boju njezinih očiju.
- A sada k onom drugom! - reče na izlasku. Prijeđoše kroz jednu praznu sobu, a zatim ponovo započe ona igra triju vrata, šestoro brava i devetoro zasuna.
Posljednja vrata se otvoriše, a prvi zvuk, koji doprije do posjetilaca, bio je jedan uzdah.
Soba bijaše još mračnija izgleda od one iz koje je gospodin Bolje izašao maločas. Četiri dugačke i uske puškarnice koje su se sužavale od unutrašnjosti prema napolju, slabo su osvjetljavale ovo žalosno boravište. Povrh toga, željezne prečke ukrštene tako vješto da je pogled napolje bio bez prestanka ometan jednom neprovidnom prugom, sprečavale su zatvorenika da kroz te puškarnice vidi makar i nebo.
Iz svakog kuta sobe dizali su se bridovi šiljatih lukova koji su se spajali u sredini stropa, gdje su se gubili u obliku rozete.
De La Mol je sjedio u jednom kutu te usprkos posjeti i postjetiocima osta tako kao da ništa nije
čuo.
Guverner zasta na pragu i zagleda se časkom u zatvorenika koji je ostao nepomičan, glave
uronjene među rukama.
- Dobroveče, gospodine de La Mole! - reče Bolje. Mladić polagano digne glavu.
- Dobroveče, gospodine! - odvrati.
- Gospodine, - nastavi guverner - došao sam da vas pretražim.
- To je nepotrebno! - reče de La Mol. - Predat ću vam sve što imam uza se.
- A što imate?
- Oko tri stotine škuda, ovaj nakit i ovo prstenje.
- Dajte, gospodine! - reče guverner.
- Evo!
De La Mol izvrne svoje džepove, skine prstenje sa svojih prstiju i strgne ukrasnu kopču sa svojeg šešira.
- Nemate više ništa?
- Ne, koliko znam.
- A ova svilena uzica oko vašeg vrata, što je na njoj? - upita guverner.
- Gospodine, to nije nakit, to je jedna relikvija.
- Dajte!
- Kako?! Vi zahtijevate ...?
- Imam nalog da vam ostavim samo vašu odjeću, a relikvija nije odjeća.
De La Mol načini jednu ljutitu kretnju koja se, uslijed bolnog i dostojanstvenog mira kojim se odlikovala, učini još i strasnijom tim ljudima naviklim na grube ispade uzbuđenja.
Međutim, gotovo smjesta se opet savlada.
- U redu, gospodine! - reče. - Vidjet ćete ono što ste zahtijevali!
Tada se okrene kao da se htio primaknuti k svjetlu i skine tobožnju relikviju koja nije bila ništa drugo do medaljon s jednim portretom, a ovog pak izvadi iz medaljona i prinese ga svojim usnama. Međutim, pošto ga je nekoliko puta poljubio, pričini se kao da mu je ispao iz ruke te žestoko pritisne petu svoje čizme na nj i zdrobi ga u hiljadu komadića.
- Gospodine! - vikne guverner.

I sagne se da pogleda ne bi li mogao spasiti od razaranja nepoznati predmet što mu ga je de La Mol htio zatajiti, no minijatura se bijaše pretvorila doslovce u prašinu,
- Kralj želi da ima ovaj nakit, - reče de La Mol - ali on nema nikakva prava na portret što ga je taj nakit sadržavao. Izvolite sada taj medaljon, možete ga uzeti!
- Gospodine, - dobaci Bolje - pritužit ću se kralju!
Ne oprostivši se od zatvorenika ni jednom jedinom riječi, on se povuče toliko razjaren da je prepustio ključaru brigu oko zatvaranja vratiju i ne prisustvujući njihovom zaključavanju.
Tamničar pokroči nekoliko koraka da bi izašao pa se, vidjevši da gospodin de Bolje već silazi niz prve stepenice, opet vrati i reče:
- Vjere mi, gospodine, sva je sreća što sam vas pozvao da mi smjesta date onih stotinu škuda posredstvom kojih pristajem da vas pustim razgovarati sa vašim drugom. Jer, da mi ih niste dali, guverner bi vam ih bio oduzeo sa onih ostalih tri stotine, i moja mi savjest više ne bi dozvolila da išta za vas učinim. No ja sam unaprijed plaćen i obećao sam vam da ćete se vidjeti sa svojim drugom ... dođite ... pošten čovjek nema drugo do svoje zadane riječi... Samo ako je to moguće, koliko radi vas toliko radi mene, nemojte razgovarati o politici!
De La Mol izađe iz svoje sobe i nađe se licem u lice sa Kokonaom koji je dugačkim koracima premjeravao kameni pod srednje sobe.
Dvojica se prijatelja baciše jedan drugome u naručaj.
Ključar se pričini kao da otire krajičak oka i izađe kako bi pripazio da netko ne iznenadi dvojicu zatvorenika ili, bolje reći, da nitko ne iznenadi njega samog.
- Ah, evo te! - klikne Kokona. - Dakle, je li te pohodio taj užasni guverner?
- Baš kao i tebe, pretpostavljam. I sve ti je oduzeo?
- Baš kao i tebi!
- Oh, ja nisam imao bogzna što... jedan prsten od Henrijete, to je sve.
- A novaca u gotovu?
- Bio sam dao sve što sam posjedovao tom valjanom čovjeku, tom ključaru, kako bi nam priskrbio ovaj kratki sastanak.
- Hm, hm, - primijeti de La Mol - čini se da on prima objim rukama...!
- Znači dakle da si ga i ti također platio?
- Dao sam mu stotinu škuda.
- Utoliko bolje, ako nam je ključar lupež!
- Bez sumnje, jer ćemo sa novcem moći od njega učiniti sve što budemo htjeli, a nadati se je da nam novaca neće uzmanjkati.
- A sada... domišljaš li se što će nas zadesiti?
- Savršeno... Mi smo izdani!
- Izdao nas je onaj gnusni vojvoda od Alansona. Bogme, bio sam u pravu kad sam mu htio zakrenuti vratom!
- A vjeruješ li da je naša stvar ozbiljna?
- Plašim se da jest!
- Znači valja se pribojavati... mučenja ...
- Neću ti zatajiti da sam i ja također već pomišljao na to.
- Što ćeš reći ako budu išli dotle?
- A ti?
- Ja ću šutiti! - reče de La Mol, i oblije ga grozničavo crvenilo.
- Ti ćeš šutjeti?! - klikne Kokona.

- Da, ukoliko za to budem imao snage.
- E pa lijepo, a ja, - otpovrne Kokona - ako mi budu učinili tu bezočnost jamčim ti da ću reći svakojakih stvari!
- Ma kakvih to stvari?! - upita živahno de La Mol.
- O, budi bez brige! Takvih stvari koje će gospodinu vojvodi od Alansona neko vrijeme ometati
san!
De La Mol upravo htjede odgovoriti, kadli ključar, koji je zacijelo začuo neki sušanj, dotrči
ugura dvojicu prijatelja svakog u njegovu sobu i zaključa za svakim od njih vrata.

24.

FIGURICA OD VOSKA


Od unazad osam dana Karlo bijaše prikovan za svoju postelju uslijed groznice i malaksalosti isprekidane žestokim napadajima koji nalikovahu na epileptičke napade. Za vrijeme tih napada on bi poneki puta ispuštao urlike, koje su sa prepašću slušali vojnici garde što su stražarili u predsoblju, i koje su u svojim dubinama ponavljale luvarske jeke, probuđene od nekoga vremena uslijed tolikih stravičnih zvukova. A potom, kad bi ti napadaji minuli, on bi se, skršen od umora i ugasla oka, opuštao u naručju svoje dojkinje, uranjajući u šutnji koja je proizilazila istodobno iz prezira i iz užasa.
Opisati ono što je svatko za sebe ne priopćavajući jedno drugome svoje osjećaje - jer majka i njezin sin su se uzajamno prije izbjegavali negoli tražili - opisati sve mračne misli što su se komešale na dnu srdaca Katarine de Mediči i vojvode od Alansona, bilo bi isto kao htjeti naslikati onaj strašni vrvež što se prepliće na dnu kakvog zmijskog legla.
Henrik je bio zaključan u svojoj sobi, i, kao što je to sam bio preporučio Karlu nitko nije dobio dozvolu da ga posjeti, pa čak ni Margerita. To bijaše u očima sviju posvemašnja nemilost. Katarina i d'Alanson su odahnuli vjerujući da je sa njim gotovo i da je izgubljen, a Henrik je jeo i pio spokojnije, nadajući se da je zaboravljen.
Nitko na dvoru nije naslućivao uzrok kraljeve bolesti. Meštar Ambroaz Pare i Mazij (Mazille), njegov kolega, bijahu utvrdili upalu želuca, pomiješavši u zabludi posljedicu sa uzrokom, i to je bilo sve. Dosljedno tome bili su propisali ublažavajući način prehrane koji je mogao samo potpomoći specijalnom napitku kojeg bijaše preporučio Rene kojeg je Karlo primao tri puta na dan iz ruke svoje dojkinje, i koji je sačinjavao njegovu glavnu hranu.
De La Mol i Kokona bijahu u tvrđavi Vensen, u najstrožijoj odijeljenosti. Margerita i gospođa de Never bile su poduzele desetak pokušaja da prodru do njih, ili bar da im dadu doturiti kakvo pisamce, ali im to nije nikako polazilo za rukom.
Jednog jutra, posred vječne mijene boljeg i goreg stanja što ju je proživljavao, Karlo se osjećao ponešto bolje pa zaželje da se pusti unići čitav dvor koji se, kao obično, iako se ceremonija kraljevog ustajanja nije održavala, sakupljao svakog jutra u njegovom predsoblju. Vrata budu dakle otvorena, te se po bljedoći njegovih obraza, po žutilu njegova bjelokosna čela, po grozničavom plamenu što je izbijao iz njegovih upalih i modrikastim podočnjacima okruženih očiju, moglo razaznati kakva je stravična pustošenja na malom vladaru proizvela nepoznata bolest kojom bijaše pogođen.

Kraljeva spavaonica se uskoro napuni radoznalim i ljubopitljivim dvorjanicima. Katarina, d'Alanson i Margerita budu obaviješteni da kralj prima.
Svo troje uniđe u malim razmacima jedno za drugim: Katarina spokojna, d'Alanson nasmiješen, Margerita utučena.
Katarina sjedne do uzglavlja postelje svojeg sina, ne zapazivši pogled kojim ovaj bijaše popratio njezino približavanje.
Gospodin d'Alanson se smjesti kod nogu i ostane stajati.
Margerita se nasloni o jedan stol, a ugledavši blijedo čelo, omršavjelo lice i upale oči svojega brata, ne uzmogne suzdržati jedan uzdah i jednu suzu.
Karlo, kome ništa nije izmicalo, vidje tu suzu i začu taj uzdah te učini Margeriti jedan neprimjetni znak glavom.
Ma koliko da je bio neprimjetan, taj znak razvedri lice nevoljne kraljice Navare, kojoj Henrik nije imao vremena, ili čak nije ni htio da išta kaže.
Ona je strahovala za svojeg muža, ona je drhtala za svojeg ljubavnika.
Za sebe samu se nije ničeg plašila, jer je i odviše dobro poznavala de La Mola i znala je da može računati na nj.
- Dakle, dragi moj sine, - upita Katarina - kako se osjećate?
- Bolje, majko, bolje!
- A što kažu vaši liječnici?
- Moji liječnici? Ah, to su veliki doktori, majko! - klikne Karlo prasnuvši u smijeh. - I priznajem da osjećam ogromno zadovoljstvo kad ih tako čujem raspravljati o mojoj bolesti... Dojkinjo, podaj mi da pijem!
Dojkinja donese Karlu šalicu njegovog uobičajenog napitka.
- A što su vam dali da uzimate, sine?
- Oh, gospođo, tko bi mogao znati te njihove preparate! - odgovori kralj žurno gutajući piće,
- Ono što bi mojem bratu trebalo, - reče Franjo - bilo bi da može ustati i izići na toplo sunce.
Lov što ga toliko voli, veoma bi mu koristio.
- Da - odgovori Karlo sa smiješkom čiji izražaj je vojvodi bilo nemoguće odgonetnuti. - Međutim, onaj posljednji mi je veoma naudio!
Karlo je ove riječi izgovorio na tako čudan način da je razgovor, u koji se prisutni ne bijahu ni na trenutak umiješali, ostao na tome. Potom učini jedan mali znak glavom. Dvorjanici shvatiše da je primanje završeno te se jedan za drugim povukoše.
D'Alanson načini jednu kretnju kao da će pristupiti svojem bratu, ali ga jedan unutarnji osjećaj zadrža. On se pokloni i izađe.
Margerita se baci na omršavljelu i koščatu ruku koju joj je njezin brat pružio, stisne je i poljubi te zatim također izađe.
- Dobra Margo! - šapne Karlo.
Jedina Katarina ostane, zadržavši svoje mjesto do uzglavlja postelje.
Našavši se u četiri oka sa njom, Karlo uzmakne prema, stražnjem prostoru ložnice istim onim osećanjem groze uslijed kojeg čovjek uzmiče pred kakvom zmijom.
Stvar je bila u tome da Karlo, poučen uslijed Reneovih priznanja, a možda još i više uslijed šutnje i razmišljanja, nije više imao čak ni sreću sumnjanja.
On je savršeno tačno znao kome i čemu je imao pripisati svoju smrt.
Stoga, kad se Katarina primakla postelji i ispružila prema svojem sinu svoju ruku koja bijaše hladna baš kao i njezin pogled, Karlo pretrne i osjeti strah.

- Vi ostajete, gospođo? - upita.
- Da, sine! - odgovori Katarina. - Imam da razgovaram s vama o važnim stvarima.
- Govorite, gospođo! - reče Karlo odmičući se još više.
- Sire, - reče kraljica-majka - maločas sam čula kako ste ustvrdili da su vaši liječnici veliki doktori...
- I tvrdim to još uvijek, gospođo!
- Međutim, što su oni učinili otkako ste bolesni?
- Ništa! To je istina!... Ali, da ste samo čuli što su sve rekli... Doista, gospođo, čovjek bi poželio da bude bolestan samo da bi čuo tako učene rasprave!
- Pa lijepo, sine moj, hoćete li da vam nešto kažem?
- Ta što to? Kažite, majko.
- Dakle, podilazi me sumnja, da svi ti veliki doktori ne znaju uopće ništa o vašoj bolesti!
- Zar zaista, gospođo?!
- I da možda vide samo posljedicu, a da im je uzrok izmakao...
- To je lako moguće! - reče Karlo, ne shvaćajući kamo njegova majka smjera.
- Tako da obrađuju i liječe simptome umjesto da liječe samu bolest.
- Duše mi, - klikne Karlo začuđeno r- mislim da ste u pravu, majko!
- E pa, sine moj, - reče Katarina - budući da ne odgovara ni mojem srcu, a ni dobrobiti države da tako dugo bolujete, obzirom na to da bi se na kraju mogao još i uznemiriti vaš duh, ja sam sakupila najučenije doktore.
- Medicinske vještine, gospođo?
- Ne, već jedne mnogo dublje vještine, vještine koja dozvoljava ne samo poniranje u tijela, nego i poniranje u srca.
- Ah, lijepe li vještine, gospođo! - dobaci Karlo. - I vrlo je opravdano da se ona ne daje na izučavanje kraljevima!... A da li su ta vaša ispitivanja imala neki rezultat? - upita Karlo.
- Jesu!
- A kakav?
- Onakav kao što sam to i očekivala, pa donosim Vašem Veličanstvu lijek koji treba da mu izliječi i tijelo i dušu.
Karlo pretrne. Pomisli da je njegova majka, nalazeći da on već odviše dugo živi, odlučila da svjesno dovrši ono što je bila započela nesvjesno.
- A gdje je taj lijek? - upita pridigavši se na jedan lakat i zagledavši se u svoju majku.
- On leži u samoj biti vaše bolesti! - odgovori Katarina. A gdje je onda bit bolesti?
- Slušajte me sine! - reče Katarina. - Jeste li kada čuli govoriti o tome da postoje potajni neprijatelji čija osveta ubija žrtvu na daljinu?
- Oštricom ili otrovom? - upita Karlo ne gubeći ni na trenutak iz vida bešćutni izražaj lica svoje majke.
- Ne, već sredstvima koja su daleko sigurnija, daleko strasnija! - reče Katarina.
- Objasnite to!
- Sine, - upita Firentinka - vjerujete li u obrede kabale i magije? Karlo zatomi preziran i nepovjerljiv smiješak.
- Prilično! - odgovori.
- E pa, - reče Katarina živahno - odatle proizlaze sve vaše patnje. Jedan neprijatelj Vašeg Veličanstva koji nije imao odvažnosti da vas napadne izravno u lice, spremio je zavjeru u potaji.

Upravio je protiv osobe Vašeg Veličanstva zavjeru utoliko strasniju, što nije imao saučesnika i što su tajanstveni konci te zavjere neuhvatljivi.
- Ne, vjere mi! - klikne Karlo, ogorčen tolikom podlošću.
- Porazmislite dobro, sine, - nastavi Katarina - i sjetite se izvjesnih planova za potajni bijeg koji su trebalo da ubojici osiguraju izbjegavanje kazne.
- Ubojici?! - poviče Karlo. - Ubojici, kažete? Pa zar su dakle pokušali da me ubiju, majko? Svjetlucave Katarinine oči prijetvorno se zakolutaše ispod njezinih naboranih vjeđa.
- Da, sine moj! Vi možda sumnjate u to, ali ja, ja sam se u to posve pouzdano uvjerila.
- Ja nikada ne sumnjam u ono što mi vi kazujete! - otpovrne kralj sa gorčinom. - A kako su pokušali da me ubiju? Ljubopitan sam da to saznam!
- Posredstvom magije, sine.
- Objasnite to, gospođo! - reče Karlo koji se uslijed osjećaja odvratnosti vratio u svoju ulogu promatrača.
- Da je tom zavjereniku... koga ću vam imenovati, a koga je Vaše Veličanstvo i samo već imenovalo na dnu svojeg srca... da mu je, pošto je rasporedio sve svoje udarne snage i pošto se osigurao u uspjeh, pošlo za rukom da umakne, tada možda nitko ne bi bio prozreo uzrok patnjama Vašeg Veličanstva. Međutim, na svu sreću, Sire, vaš je brat bdjeo nad vama!
- Koji brat?
- Vaš brat d'Alanson.
- Ah, da, to je istina! Uvijek zaboravljam da imam bratat - promrmlja Karlo nasmijavši se sa gorčinom. - Rekli ste, dakle, gospođo...
- Da je srećom otkrio Vašem Veličanstvu opipljivu, tvarnu stranu zavjere. Međutim, dok je on, to neiskusno dijete, tražio samo tragove jedne obične spletke, samo dokaze jednog mladenačkog podviga, ja sam naprotiv tražila dokaze jedne mnogo značajnije akcije, jer mi je poznat domet krivčevog duha.
- Ta što je to, majko? Reklo bi se da govorite o kralju Navare?! - klikne Karlo u želji da vidi dokle će ići ta firentinska himbenost.
Katarina prijetvorno obori pogled.
- Dao sam ga uhititi, čini mi se, i sprovesti u Vensen zbog rečenog podviga! - nastavi kralj. - Da možda nije još i više kriv no što to predmijevam?
- Osjećate li groznicu koja vas izjeda? - upita Katarina.
- Da, svakako! - odgovori Karlo nabirući obrve.
- Osjećate li žarku vatru koja pali vaše srce i vašu utrobu?
- Da, gospođo! - odgovori Karlo smrkavajući se sve više i više.
- I oštre bolove u glavi koji vam prolaze kroz oči da bi dospjeli sve do vašeg mozga poput isto toliko uboda strelicom?
- Da, da, gospođo! Oh, itekako osjećam sve to! Oh, vi umijete dobro opisati moju boljku?
- E pa, to je posve jednostavno! - reče Firentinka. - Pogledajte! I izvadi iz svojeg plašta neki predmet te ga pruži kralju.
Bila je to figurica od žućkasta voska, visoka oko šest palaca. Ta figurica bijaše odjevena najprije u haljinu posutu zlatnim zvijezdama koja je bila izrađena od voska kao figurica, a zatim u kraljevski plašt od iste tvari.
- Dakle? - upita Karlo - Što je sa tim malim kipićem?
- Pogledajte što mu je na glavi! - odgovori Katarina.
- Kruna! - reče Karlo.

- A u srcu?
- Igla!
- Pa, Sire, prepoznajete li sebe?
- Sebe?!
- Da, sebe, sa svojom krunom, sa svojim plaštom?
- A tko je načinio tu figuricu? - upita Karlo kome je ta lakrdija dosadila. - Kralj Navare, zacijelo?
- Ne, Sire.
- Ne? Onda vas više ne shvaćam!
- Rekla sam »ne« - odgovori Katarina - jer bi Vašem Veličanstvu moglo biti stalo do posvemašnje tačnosti činjenica. Bila bih rekla »da«, da je Vaše Veličanstvo postavilo to pitanje na drugačiji način.
Karlo ne odgovori. Pokušavao je da dokuči sve te misli ove mračne duše koja se neprestano pred njim zatvarala u trenutku kad je vjerovao da je gotov da je prozre.
- Sire, - nastavi Katarina - ta figurica je pronađena, brigom vašeg vrhovnog odvjetnika Lagela (Laguesle), u stanu čovjeka koji je na dan lova sa sokolovima držao u pripremi rezervnog konja za kralja Navare.
- Kod gospodina de La Mola?
- Upravo kod njega. A pogledajte, molim vas, također i tu ocjelnu iglu koja je probola srce, i vidite koje je slovo ispisano na oznaci što je ta igla nosi!
- Vidim slovo »M«! - reče Karlo.
- Što će reći »Mrtav« ... To je magična formula, Sire. Vinovnik na taj način zapisuje svoju želju na samu ranu koju zadaje. Da je htio proizvesti ludilo, kao što je vojvoda od Bretonije učinio Karlu VI, valjalo mu je da iglu zarije u glavu i da stavi slovo »L« umjesto »M«.
- Znači, - upita Karlo IX - po vašem mišljenju, gospođo, onaj koji ,se okomio na moje dane, jeste gospodin de La Mol?
- Da, kao što se bodež okomljuje na srce... ali, iza bodeža postoji ruka koja njime upravlja!
- I to je sav uzrok boljke koja me je spopala?! Onoga dana kad se čarolija bude rasplinula moja će bolest prestati? Ali, kako da to upriličim? - upita Karlo. - Vama je to poznato, dobra moja majko, ali ja, za razliku od vas, koji ste se time bavili za čitava svojeg života, ja sam veliki neznalica na polju kabale i magije!
- Smrt vinovnika razbija čaroliju, i to je sve. Onoga dana kada čarolija bude prekinuta, bolest će prestati! - reče Katarina.
- Zar zaista?! - klikne Karlo sa izražajem čuđenja.
- Kako?! Vama to nije poznato?!
- Prokletstvo, ta nisam vještac! - klikne kralj.
- Dakle, sada je Vaše Veličanstvo došlo do spoznaje! - upita Katarina. - Zar ne?
- Svakako!
- I poznanja će raspršiti uznemirenost?
- Potpunoma!
- Vi to ne kažete samo iz ljubaznosti?
- Ne, majko! Kažem to iz dna srca. Katarinino lice se razvedri.
- Slava budi bogu! - usklikne, kao da je vjerovala u boga.
- Da, slava budi bogu! - ponovi Karlo ironično. - Sada znam isto tako kao i vi kome valja pripisati stanje u kojem se nalazim, pa prema tome i koga valja kazniti.

- I kaznit ćemo...
- Gospodina de La Mola! Niste li rekli da je on krivac?
- Rekla sam da je on oruđe krivca.
- Pa lijepo, - reče Karlo - najprije gospodina de La Mola! To je najvažnije. Sve te krize što me pogađaju mogu prouzrokovati da se oko nas rode kojekakva opasna nagađanja. Najhitnije je da se u to unese svjetlost i da se pri bljesku što će je proizvesti ta svjetlost otkrije istina!
- Znači, gospodin de La Mol...
- ... mi divno odgovara kao krivac! Ja ga dakle prihvaćam. Započnimo najprije sa njim, a ako ima saučesnika, on će progovoriti.
- Da! - promrmlja Katarina. - A ukoliko ne progovori, natjerat ćemo ga da progovori... Imamo za to neodoljivih sredstava!
A onda ustane i doda naglas:
- Vi dakle dozvoljavate, Sire, da počne istraga?
- Ja to želim, gospođo! - odgovori Karlo. - I to što prije to bolje!
Katarina stisnu ruku svojeg sina, ne shvaćajući nervozno podrhtavanje koje je zatreslo tu ruku dok je stiskala njezinu, i izađe, a da nije čula sardonički kraljev smijeh i muklu i strašnu kletvu koja uslijedi za tim smijehom.
Kralj se pitao nije li opasno da samo tako pusti otići tu ženu koja će unutar nekoliko sati izvršiti toliku rabotu da možda više neće biti načina da se to popravi,
U trenutku kada je gledao kako se za Katarinom opet spušta zavjesa, začuje iza sebe lagano šuštanje, a okrenuvši se ugleda Margeritu koja je zadigla tapiseriju što se spuštala pred prolazom koji je vodio u odaju njegove dojkinje.
Margetitina bljedoća, uplašene oči i potištena grud odavahu najžešće uzbuđenje.
- Oh, Sire, Sire - vikne ona poletjevši k postelji svojeg brata. - Vi dobro znate da ona laže!
- Koja »ona«? - upita Karlo.
- Slušajte, Karlo... strašno je, svakako, optuživati vlastitu majku... ali, ja sam slutila da će se ona zadržati kod vas da bi ih i opet progonila. Međutim, tako mi mojega života, tako mi vašega, tako mi naših duša, vaše i moje, ja vam kažem da ona laže!
- Da bi ih progonila... A koga to ona progoni? Oboje je instinktivno govorilo šapatom kao da su se plašili da se i sami uzajamno čuju.
- Kao prvo Henrika vašeg malog Henrika koji vas voli, koji vam je odan više no itko na svijetu.
- Misliš, Margo?
- Oh, Sire, u to sam sigurna!
- Pa dobro, i ja također! - reče Karlo.
Pa onda, ako ste u to sigurni, brate moj, - upita Margerita začuđeno - zašto ste ga onda dali uhititi i sprovesti u Vensen?
- Zato što je to sam od mene zatražio.
- On je to od vas zatražio, Sire?!
- Da! On ima čudnovate zamisli, taj Henrik! Možda je u zabludi, a možda je i u pravu... Ali, na svaki način, jedna od njegovih zamisli jest da je bezbjedniji u mojoj nemilosti nego li u mojoj milosti, daleko od mene negoli pokraj mene, u Vensenu negoli u Luvru.
- Ah, shvaćam! - reče Margerita. - I sada je dakle u sigurnosti?
- Prokletstvo, toliko u sigurnosti, koliko to samo može biti čovjek za čiju mi glavu jamči Bolje!
- Oh, hvala, brate! Evo, to bi bilo za Henrika... međutim...
- Međutim, što? - upita Karlo.

- Međutim, postoji još i jedna druga osoba, Sire... možda činim krivo što se za nju zanimam, ali napokon, ja se za nju zanimam!
- A koja je to osoba?
- Sire, uštedite mi... jedva da bih se usudila da je imenujem svojem bratu, a nikako se ne usuđujem da je imenujem svojem kralju!
- Gospodin de La Mol, zar ne? - upita Karlo.
- Avaj! - klikne Margerita. - Jednom ste ga htjeli ubiti, i on je samo čudom izbjegao vašoj kraljevskoj osveti!
I to, Margerito, kad je bio kriv samo za jedan jedini zločin! Međutim, sada ih je počinio već

dva!


- Sire, on nije kriv za ovaj drugi!
- Ali - upita Karlo - zar nisi čula ono što je rekla naša dobra majka, jadna moja Margo?
- Ah, ta već sam vam rekla, Karlo, - odgovori Margerita još tišim glasom - već sam vam rekla

da je lagala!
- Možda ne znate da postoji jedna voštana figurica koja je zatečena kod gospodina de La Mola?
- Jest, brate, znam!
- I da je toj figurici probođemo srce jednom iglom, i da ta igla, koja na takav način ranjava, nosi na sebi malu zastavicu sa slovom »M«?
- Znam i to,
- I da ta figurica ima oko svojih ramena kraljevski plašt, a na svojoj glavi kraljevsku krunu?
- Poznato mi je sve to.
- E pa lijepo, što imate da kažete na to?
- Imam da kažem da ta mala figurica koja na svojim ramenima nosi kraljevski plašt, a na svojoj glavi kraljevsku krunu, prikazuje jednu ženu, a ne muškarca.
- Hm! - dobaci Karlo - a ta igla koja joj probada srce?
- To je bila čarolija da bi se stekla ljubav te žene, a ne vradžbina da bi se usmrtio neki muškarac!
- Ali, to slovo »M«?!
- Ono ne kazuje »MRTAV«, kao što je to rekla kraljica-majka!
- A što onda kazuje? - upita Karlo.
- Ono kazuje... ono kazuje ime žene koju je gospodin de La Mol ljubio!
- A ta žena se zove?
- Ta žena Se zove Margerita, brate moj! - klikne kraljica Navare te padne na koljena do kraljeve postelje, uzme njegovu ruku među obje svoje i pritisne svoje suzama okupano lice na tu ruku.
- Tiho, sestro moja! - šapne Karlo namrštivši se i prošetavši naokolo svojim usplamsalim pogledom.
- Jer isto onako kao što ste čuli vi, tako mogu čuti i vas!
- Ah, baš me briga! - klikne Margerita podigavši glavu. - Pa da je ovdje i čitav svijet da me Čuje, ja bih pred čitavim svijetom izjavila da je bezočno zloupotrijebiti ljubav jednog plemića kako bi se uprljao njegov dobar glas sumnjom na mučko umorstvo!
- Margo, ako bih ti rekao da znam isto tako dobro kao i ti ono što jeste i ono što nije?
- Brate!
- Ako bih ti rekao da je gospodin de La Mol nevin?
- Vi to znate?!
- Ako bih ti rekao da poznajem pravog krivca?

- Pravog krivca?! - vikne Margerita. - Pa zar dakle postoji neki počinjeni zločin?
- Da! Hotimično ili nehotično, počinjen je jedan zločin,
- Na vama?
- Na meni!
- Nemoguće!
- Nemoguće?... Pogledajte me, Margo!
- Mlada žena pogleda svoga brata i pretrne videći ga tako blijeda.
- Margo, meni ne preostaje ni tri mjeseca života! - reče Karlo.
- Vama, moj brate?! Tebi, moj Karlo?! - poviče ona.
- Margo, ja sam otrovan! Margerita krikne.
- Ta šuti! - upadne Karlo. - Treba da se vjeruje da umirem uslijed magije!
- I... vama je poznat krivac?
- Poznat mi je.
- Rekli ste da to nije La Mol?
- Ne, nije on.
- A nije ni Henrik, svakako... Blagi bože! Da to nije...
- Tko?
- Moj brat... d'Alanson? - prošapta Margerita.
- Možda...
- Ili... ili... - Margerita snizi glas kao da se i sama grozi onoga što je naumila izreći - ili... naša majka?
Karlo pošuti.
Margerita ga pogleda, pročita u njegovom pogledu sve što je tražila i klone, onako na koljenima, napola prevaljena na jedan naslonjač.
- On, bože moj, bože moj! - prošapta. - To je nemoguće.
- Nemoguće? - dobaci Karlo kroz piskav i jetki smijeh. - Šteta što Rene nije ovdje! On bi ti ispripovijedao moju priču!
- On? Rene?
- Da! On bi ti na primjer ispripovijedao, da je jedna žena, kojoj se ne usuđuje išta odbiti, bila kod njega da zatraži neku knjigu o lovu, zatrpanu u njegovoj biblioteci; da je na svaku stranicu te knjige naliven jedan fini otrov; da je taj otrov, namijenjen nekome ... nije mi poznato kome ... dospio uslijed hira slučajnosti, ili uslijed božje kazne k nekoj drugoj osobi, ne onoj kojoj je bio namijenjen. Međutim, u Reneovoj odsutnosti, ako želiš da vidiš tu knjigu, ona je tamo, u mojem kabinetu, i vidjet ćeš, napisano Firentičevom rukom, da je on tu knjigu, koja u svojim listovima sadržava smrt još dvadesetero osoba, vlastoručno predao svojoj sunarodnjakinji.
- Tiho, Karlo! Sada pak ja tebi kažem: tiho? - šapne Margerita.
- Sada i sama uviđaš koliko je potrebno da se vjeruje kako ja umirem uslijed magije!
- Pa to je nepravično! Pa to je užasno! Milost! Milost! Vi dobro znate da je nevin!
- Da, ja to znam, ali potrebno je da se vjeruje da je kriv. Pretrpi dakle smrt svojeg ljubavnika... to nije previše, da bi se spasila čast kraljevske kuće Francuske! Ja ću, eto, pretrpiti smrt, kako bi ova
, tajna umrla sa mnom.
Margerita pogne glavu shvatajući da ništa ne može učiniti pri kralju da bi spasila de La Mola, i povuče se sva uplakana, nadajući se samo još u svoje. vlastite izvore pomoći.
Za to vrijeme, kao što je to Karlo predviđao, Katarina nije gubila ni minute; pisala je vrhovnom odvjetniku Lagelu jedno pismo, koje je povijest sačuvala sve do posljednje riječi, i koje na čitav taj

događaj baca krvavu svjetlost.
»Gospodine vrhovni odvjetnice, večeras mi rekoše kao sigurno da je La Mol počinio svetogrđe. U njegovom stanu u Parizu našli su mnogo opakih stvari, kao knjige i papire. Molim vas da pozovete vrhovnog predsjednika i da najhitnije istražite slučaj figurice od voska kojoj su zadali udarac u srce, i to protiv kralja.
Katarina«

25.

NEVIDLJIVI ŠTITOVI


Sutradan pošto je Katarina napisala pismo što smo ga netom naveli, guverner uđe u Kokonaovu sobu sa veoma impozantnom spregom; sastojala se od dva vojnika sa helebardama i četiri crnomantijaša... Kokona bude pozvan da siđe u jednu dvoranu, gdje su na njega čekali vrhovni odvjetnik i dva suca, kako bi da preslušali prema Katarininim uputama.
Tokom tih osam dana što ih je proveo u zatvoru, Kokona bijaše mnogo razmišljao. I bez obzira na to što se svakog dana de La Mol i on - sastajući se načas uslijed brižljivosti svojeg tamničara koji im je, ne govoreći im ništa, priredio to iznenađenje što ga po svoj prilici nisu dugovali samo njegovom čovjekoljublju - i bez obzira na to, kažemo, što se de La Mol i on bijahu dogovorili o stavu što su ga imali zauzeti i koji je trebalo da se sastoji od posvemašnjeg poricanja, on je dakle bio uvjeren da će, uz ponešto spretnosti, njegova stvar krenuti najboljim tokom, budući da dokazi o krivnji nisu bili jači za njih negoli za ostale. Henrik i Margerita ne bijahu poduzeli nikakav pokušaj bijega, pa dakle njih dvojica nisu mogli biti dovedeni u opasan položaj u jednom slučaju u kome su glavni krivci bili na slobodi. Kokona nije znao da Henrik stanuje u istom dvorcu kao i on sam, a tamničar ga je u svojoj susretljivosti obavijestio da nad njegovom glavom lebde pokroviteljstva koje je Kokona nazvao nevidljivim štitovima.
Sve dosada istraga se bijaše odnosila na namjere kralja Navare, na planove o bijegu i na učešću što su ga dvojica prijatelja trebalo da uzmu u tom bijegu. Na sva ta ispitivanja Kokona bijaše stalno odgovarao na više nego neodređen i mnogo više nego spretan način. Spremao se da i opet odgovara na isti taj način te je unaprijed pripremio sva ona sitna brza dobacivanja, kadli odjednom primijeti da je istraga promijenila predmet sadržaja.
Kadilo se o jednoj ili više posjeta učinjenim Reneu, o jednoj ili više figurica od voska napravljenih na nagovore de La Mola.
Ma koliko da se bio pripremio, Kokonau se učini da zapaža kako optužba gubi mnogo na jačini, budući da se, umjesto o izdaji kralja, sada radilo samo o načinjenom kipu kraljice, a k tome je i taj kip mjerio najviše osam do deset palaca.
On stoga odgovori prilično veselo da se ni on ni njegov prijatelj već odavna ne igraju sa lutkama i zapazi sa zadovoljstvom da su njegovi odgovori nekoliko puta imali prednost da natjeraju njegove suce na smiješak.
Tada još ne bijaše izrečeno u stihovima: »Nasmijao sam se, i evo sam razoružan!«, ali se to već mnogo puta izgovorilo u prozi, te Kokona pomisli da je napola razoružao svoje suce, jer se bijahu

nasmiješili.
Kad je njegovo preslušavanje završilo, on se dakle uspne natrag u svoju sobu toliko raspjevano i toliko bučno, da je de La Mol, za koga je i upriličio svu tu halabuku, morao iz toga izvući najpovoljnije zaključke.
Tada pozvaše pak njega da siđe. De La Mol, baš kao i Kokona, vidje sa začuđenjem da optužba napušta svoju prvotnu kolotečinu i da ulazi u jednu novu. Zapitaše ga o njegovim posjetama Reneu. On odgovori da je kod Firentinca bio samo jednom. Upitaše ga nije li taj puta naručio od njega jednu figura od voska. On odgovori da mu je Rene pokazao već gotovu figuru. Zapitaše ga nije li ta figura predstavljala nekog muškarca. On odgovori da je predstavljala ženu. Zapitaše ga nije li ta čarolija imala za cilj da se natjera u smrt taj muškarac. On odgovori da je cilj te čarolije bio da stekne ljubav te žene.
Ta pitanja budu postavljena, okretana i preokretana na stotinu raznih načina, međutim, na sva ta pitanja, ma pod kojim vidom mu ih postavljali, de La Mol dade stalno jedne te iste odgovore.
Suci se zgledaše u nekoj vrsti nedoumice, ne znajući pravo što da kažu i što da rade suočeni sa takvom bezazlenošću, kadli jedno pisamce, što ga donesoše vrhovnom odvjetniku dokrajči poteškoću. Bilo je sastavljeno ovako: »Ako optuženi poriče, pribjegnite mukama!« Vrhovni odvjetnik strpa pisamce u džep, nasmiješi se de La Molu i učtivo ga otpusti.
De La Mol se vrati u svoju tamničku ćeliju gotovo jednako umiren, ako već ne gotovo jednako veseo kao i Kokona.
- Mislim da sve ide dobro! - reče sam sebi. Sat kasnije začuje korake i ugleda kako je ispod vratiju kliznulo unutra jedno pisamce, a da nije vidio čija ga je ruka pokretala. On ga uzme u uvjerenju da ta vijest po svoj vjerojatnosti dolazi od ključara. Ugledavši pisamce, njegovim srcem ovlada jedna nada, gotovo isto tako bolna kao i razočaranje; ponadao se da je to pisamce od Margerite, od koje nije dobio nikakvih vijesti sve otkako je postao zatvorenik. On ga zgrabi sav drhteći. Rukopis umalo što ga nije natjerao da umre od radosti.
»Hrabro!« kazivalo je pisamce. »Ja bdijem.« - O, ako ona bdije - usklikne de La Mol pokrivajući poljupcima taj papir kojeg se bijaše dotakla jedna tako draga ruka - ako ona bdije, ja sam spašen!
Da bi de La Mol razumio to pisamce, i da bi zajedno sa Kokonaom imao povjerenja u ono što je Pijemontežanin naziva »svojim nevidljivim štitovima«, potrebno je da ponovo povedemo čitaoca u onu malu kućicu, u onu sobu, u kojoj je toliko prizora opojene sreće, toliko jedva ishlapljelih miomirisa, toliko slatkih uspomena, što su se otada pretvorile u tjeskobe, kršilo srce jedne žene, napola prevaljene na baršunastim jastucima.
- Biti kraljica, biti jaka, biti mlada, biti bogata, biti lijepa, a patiti ovako kao što ja patim! - uzdisala je ta žena. - Oh, to je nemoguće!
A onda je u svojem uzbuđenju ustajala, hodala, iznenada se zaustavljala, pritiskala svoje užareno čelo o kakav ledeni mramor, dizala ponovo glavu, blijeda, lica okupana suzama, kršila ruke, vikala i padala slomljena u kakav naslonjač.
Odjednom se zadigne tapiserija koja je razdvajala stan u ulici Kloš-Perse od stana u ulici Tizon.
Svilen sušanj se dotakne drvenine, i pojavi se vojvotkinja de Never.
- O, to si ti! - poviče Margerita. - Sa kolikim li nestrpljenjem sam te očekivala! Dakle!? Kakvih vijesti!
- Rrđavih, rđavih, jadna moja prijateljice! Katarina osobno požuruje istragu, a u ovom trenutku je i opet u Vensenu.
- A Rene?

- Uhapšen je.
- Prije nego što si mogla sa njim govoriti?
- Da.
- A naši zatvorenici?
- Imam vijesti o njima.
- Posredstvom ključara?
- Kao i uvijek.
- Dakle?
- Dakle, oni se svakodnevno viđaju. Prekjučer su ih pretražili. La Mol je razbio tvoju sliku radije nego da je preda.
- Taj dragi La Mol!
- Hanibal ,se isljednicima nasmijao u brk.
- Valjani Hanibal! A dalje?
- Jutros su ih ispitivali o kraljevom bijegu i o njegovim planovima ustanka u Navari, a oni nisu rekli ništa.
- Oh, znala sam da će šutjeti! Međutim, ta će ih šutnja ubiti baš isto tako kao da su progovorili.
- Da, ali mi ćemo ih spasiti.
- Ti si dakle mislila na naš podvig?
- Bavila sam se jedino time sve od jučer.
- I?
- Upravo sam zaključila stvar sa Boljeom. Oh, draga moja, kojeg li neugodnog i gramzljivog čovjeka! To će stajati jedan ljudski život i tri stotine hiljada škuda!
- Kažeš da je neugodan i gramzljiv... a međutim on traži samo jedan ljudski život i tri stotine hiljada škuda... Pa to je zabadava!
- Zabadava?! Tri stotine hiljada škuda!... Pa svi tvoji i svi moji dragulji ne bi za to dostajali!
- Oh, ne mari! Platit će kralj Navare, platit će vojvoda od Alansona, platit će moj brat Karlo... jer, ako ne plate...
- De, de, ti rasuđuješ kao kakva luđakinja! Ja ih imam, tih tri stotine hiljada škuda!
- Ti?!
- Da, ja!
- A kako si došla do njih?
- Pa eto, tako!
- Zar je to tajna?
- Za sve osim za tebe!
- Oh, bože. - klikne Margerita osmijehnuvši se posred svojih suza. - Da ih nisi ukrala?!
- Prosudit ćeš sama!
- Da vidimo!
- Sjećaš li se onog groznog Nantujea?
- Onog bogatuna, onog lihvara? - Ako hoćeš, da!
- Pa onda?.
- Pa onda, jednog lijepog dana, videći gdje prolazi izvjesna žena zelenih očiju, ukrašena trima rubinima, od kojih je jedan bio pričvršćen na čelu, a ostala dva na sljepoočnicama... koji joj ukras tako dobro pristaje... i nemajući pojma da je ta žena jedna vojvotkinja, taj bogatun, taj lihvar je uskliknuo: »Za tri poljupca na mjesto tih triju rubina ja bih stvorio tri dijamanta, svaki u vrijednosti od stotinu hiljada škuda!«

- Pa onda, Henrijeto?
- Pa onda, draga moja, dijamanti su se izlegli i prodani su.
- Oh, Henrijeto, Henrijeto! - promrmlja Margerita.
- No slušaj?! - klikne vojvotkinja sa izražajem besramnosti koji bijaše u isti mah i naivan i uzvišen, i koji je zorno objašnjavao i stoljeće i ženu. - No slušaj! Pa ja volim Hanibala!
- To je istina! - dobaci Margerita nasmiješivši se i zacrvenjevši se istovremeno. - Ti ga mnogo voliš, čak i previše!
Međutim, ona joj ipak stisne ruku.
- Dakle, - nastavi Henrijeta - zahvaljujući našim trima dijamanLma, tih tri stotine hiljada škuda i čovjek su spremni...
- Čovjek? Kakav čovjek?
- Čovjek koji će biti ubijen! Smetnula si s uma da valja ubiti jednog čovjeka.
- I ti si našla čovjeka koji ti je bio potreban?
- Tako je!
- Uz onu istu cijenu?! - upita Margerita sa osmijehom.
- Uz onu istu cijenu?! Bila bih našla njih hiljadu! - otpovrne Henrijeta. - Ne, ne! Za pet stotina škuda jednostavno!
- Za pet stotina škuda našla si čovjeka koji pristaje da se dade ubiti?!
- Što ćeš, treba živjeti!
- Draga moja prijateljice, ja te više ne shvaćam! Hajde govori jasnije! Zagonetke oduzimaju odviše vremena za rješavanje u položaju u kojem se nalazimo!
- Pa dobro, slušaj: ključar kojem je povjerena paska nad de La Molom i Kokonaom je stari vojnik koji znade što su rane. On pristaje da pripomogne spasenju naših dvaju prijatelja, ali on ne želi da izgubi svoje mjesto. Jedan ubod bodežom, spretno zadan, riješit će stvar. Mi ćemo mu dati nagradu, a država odštetu. Na taj način valjani će čovjek primiti objim rukama i obnoviti basnu o pelikanu.
- Ali, - primijeti Margerita - ubod bodežom..
- Budi bez brige! Zadat će mu ga Hanibal!
- Ustvari, - dobaci Margerita kroz smijeh - on je zadao tri udarca što mačem, što bodežom i de La Molu, a de La Mol nije mrtav... prema tome, posve je opravdano da se nadamo!
- Zlobnice! Zapravo bi zaslužila da ostanem na tome i da ti više ništa ne pričam!
- Oh, ne, ne, naprotiv! Reci mi i ostalo, preklinjem te! Kako ćemo ih spasiti? Hajde!
- Pa dobro, evo kako: kapelica je jedino mjesto u zamku kamo mogu ući žene koje nisu zatvorenice. Dat će nam da se sakrijemo iza oltara. Pod pokrovcem oltara oni će naći dva bodeža. Vrata sakristije biti će prethodno otključana. Kokona će udariti na svog ključara koji će pasti i izigravati da je mrtav. Tada ćemo se pojaviti mi. Svaka će prebaciti plašt oko ramena svojeg prijatelja, i pobjeći ćemo kroz. mala vratašca sakristije. A budući da ćemo znati lozinku, izaći ćemo bez zapreke.
- A pošto budemo izašli?
- Dva konja čekat će ih kod vratiju. Oni će se vinuti na njih, napustiti Il-de-Frans i dočepati se Lotaringije, odakle će s vremena na vrijeme dolaziti natrag ovamo »inkognito«.
- Oh, ti me vraćaš u život! - klikne Margerita. - Znači da ćemo ih spasiti?
- Gotovo da bih za to jamčila!
- I to uskoro?
- Prokletstvo, za tri ili četiri dana. Gospodin de Bolje će nas obavijestiti.

- Ali, ako li te prepoznaju, u okolici Vensena, to bi moglo nauditi našem planu!
- Kako hoćeš da me prepoznaju? Ja izlazim kao opatica, i zahvaljujući takvom pokrivalu na glavi, ne mogu mi vidjeti čak ni vršak nosa.
- Stvar je u tome da nam ni jedna mjera opreza ne može biti suvišna i pretjerana.
- Ja to itekako znam, sto mu gromova!... kao što bi to rekao ubogi Hanibal.
- A kralj Navare? Jesi li se raspitala o njemu?
- Čuvala sam se da to propustim!
- Dakle?
- Dakle, on još nikada nije bio tako veseo, kako se čini. Smije se, pjeva, izvrsno jede i traži samo jedno, naime da bude dobro čuvan.
- Posve je u pravu! A moja majka?
- Rekla sam ti: ona požuruje sudski postupak koliko više može.
- Da, ali ne sluti li ništa u vezi sa nama?
- A kako bi htjela da on štogod naslućuje? Svi oni koji su umiješani u tajnu imaju interesa na tome da je čuvaju... Ah, da, saznala sam da je dala isporučiti sucima Pariza da budu spremni.
- Stupimo brzo u akciju, Henrijeto! - Ako bi naši nevoljni zatočenici promijenili zatvor, sve bi se moralo opet poduzeti isponova!
- Budi bez brige, ja želim isto toliko kao i ti da ih vidim napolju!
- O, da, znam, i... hvala, sto puta hvala za sve ono što činiš da dođemo do toga cilja!
- Zbogom, Margerito, zbogom! Vraćam se opet na ladanje.
- I ti si sigurna u Boljea?
- Nadam se!
- A u ključara?
- Obećao je!
- Za konje?
- Bit će to najbohji iz konjušnice vojvode de Nevera.
- Obožavam te, Henrijeto!
I Margerita se baci svojoj prijateljici oko vrata, poslije čega se dvije žene raziđoše, obećavši jedna drugoj da će se opet vidjeti sutradan i ,svih idućih dana na istom mjestu i u isto vrijeme.
To bijahu ta dva ljupka i odana stvorenja koja je Kokona sa toliko opravdanim razlogom nazivao svojim nevidljivim štitovima.

26.

SUCI


- E pa, valjani moj prijatelju - reče Kokona de La Molu kad su se dvojica drugova opet našli zajedno poslije preslušavanja, na kojemu je po prvi puta bilo posrijedi pitanje o figurici od voska - čini mi se da sve ide da je prava divota, i da će uskoro suci od nas dići ruke, što je posve suprotna dijagnoza nego kad od nekoga dižu ruke liječnici! Jer, kad lječnik diže ruke od bolesnika, to je stoga što ga više ne može spasiti. Međutim, naprotiv, kad sudac diže ruke od optuženika, to je stoga što je izgubio nadu da će mu dati odsjeći glavu.
- Da! - odgovori de La Mol. - Čak mi se čini da po toj učtivosti, po toj mekoći ključara, po toj podatljivosti vratiju prepoznajem naše plemenite prijateljice. Međutim, ne prepoznajem gospodina de Boljea, bar po onome što su mi o njemu govorili.
- A ja, ja ga itekako prepoznajem. - otpovrne Kokona. - Samo, to će skupo stajati... ali, ne mari! Jedna je vojvotkinja, a druga je kraljica. One su obje bogate, i nikada im se više neće pružiti prilika da na tako dobar način upotrijebe svoj novac... A sada, hajde da ponovimo svoju lekciju: povest će nas u kapelicu, ostavit će nas ondje pod paskom našeg ključara, na naznačenom mjestu naći ćemo svaki po jedan bodež, ja ću izbušiti jednu rupu u trbuh našeg vodiča ...
- O, ne u trbuh! Ti bi mu tako ukrao njegovih pet stotina škuda! Radije u nadlakticu!
- Jest, da, u nadlakticu, to bi ga upropastilo, tog jadnog dragog čovjeka! Na taj način bi se vidjelo da je on postupio susretljivo, a i ja također! Ne, ne, već u desnu stranu grudi ju, okližući spretno niz rebra; to je udarac koji će biti i vjerodostojan i nedužan.
- No, neka bude! A zatim ...
- A zatim ćeš ti zakrčiti velika vrata pomoću klupa, dok će naše dvije princeze doletjeti iza oltara gdje će se prethodno sakriti, i Henrijeta će otvoriti mala vratašca ... Ah, vjere mi, danas volim Henrijetu! Mora da mi je danas počinila kakvu nevjeru, kad me to opet tako obvladalo!
- A onda, - doda de La Mol onim drhtavim glasom što prolazi kroz usnice poput kakve muzike - a onda ćemo se dokopati šume. Po jedan zdušan poljubac, što ćemo ga i jedan i drugi dobiti, učinit će nas radosnima i jakima... Nazireš li nas, Hanibale, nagnute nad našim hitrim konjima i lagano potištenih srdaca? Oh, kako li je strah divna stvar! Strah pod vedrim nebom, kad čovjek ima o boku svoj dobri goli rapir, kad podvikuje »hura« trkaču kojeg mamuza ostrugama, i koji pri svakom tom
»hura« poskakuje i leti...!

- Da! - odgovori Kokona. - Međutim, strah između četiri zida ... što kažeš na to, La Mole? Ja sa svoje strane mogu govoriti o njemu, jer ja sam osjetio tako nešto! Kad se ono blijedo lice Boljeovo po prvi puta pojavilo u mojoj sobi, iza njega su u sjeni bljeskale partizane, i odzvanjao je zlokoban zveket željeza koje udara o željezo. Zaklinjem ti se da sam smjesta pomislio na vojvodu od Alansona i da sam očekivao da ću ugledati njegov gadni obraz između gadnih glava dvaju helebardiraca. Bio sam u zabludi, i to mi je bila jedina utjeha. Međutim, nisam bio lišen svega; kad se spustila noć, ja sam o njemu sanjao!
- I tako, - nastavi de La Mol koji je slijedio tok svojih vedrih misli, ne prateći svojeg prijatelja u izletima što su ih njegove poduzimale na poljima maštovitog - i tako su one predvidjele sve, pa čak i mjesto našeg skrovitog boravka. Mi polazimo u Lotaringiju, prijatelju dragi! - Uistinu bih bio više volio otići u Navaru. U Navari bih bio pokraj nje... ali, Navara je odviše daleko, i Nansi je bolji.
Osim toga, ondje ćemo biti samo na osamdeset milja od Pariza... Znaš li, Hanibale, za čim ću žaliti kad budem izlazio odavde?
- O, ne, vjere mi! Zbilja?!... Što se tiče mene, priznajem da neću žaliti ni za čim ovdje!
- Pa, eto, stvar je u tome što ne možemo povesti sa sobom tog vrijednog ključara, umjesto što ćemo ga...
- Pa, on to ne bi ni htio! - reče Kokona. - Bio bi pritom na odveć velikom gubitku. Ta promisli samo: pet stotina škuda od nas, odštetu od uprave, a možda i unapređenje! Kako li će sretno živjeti taj veseljak, pošto ga budem ubio... Ali, ta što ti je?
- Ništa! Neka misao prošla mi je glavom.
- Nije baš šaljiva, kako se čini, jer si strahovito problijedio!
- Naime, pitam se, zašto će nas odvesti u kapelicu.
- Eh! - dobaci Kokona. - Da bismo izvršili svoje uskršnje pobožnosti! Baš je za to pravo vrijeme, čini mi se!
- Ali, - primijeti de La Mol - u kapelicu se uvode samo osuđeni na smrt i oni koji su prošli mučenje ...
- Hm, hm! - progunđa Kokona problijedivši sad lagano i sa svoje strane. - Na ovo vrijedi obratiti pozornost... Zapitajmo o toj stvari tog valjanog čovjeka kome neprestano moram poriti trbuh... Hej ključonošo, prikanet
- Gospodin me zove? - upita ključar koji je stražario na prvim stepenicama stubišta.
- Da! Dođi ovamo!
- Evo me!
- Dogovoreno je da ćemo bježati iz kapelice, zar ne?
- Pst! - učini ključar pogledavši uplašeno oko sebe.
- Budi bez brige, nitko nas ne čuje!
- Da, gospodine, iz kapelice.
- Znači da će nas odvesti u kapelicu?
- Svakako! Takav je običaj.
- Takav je običaj?
- Dal Poslije svake osude na smrt običaj je da se dozvoli da osuđenik provede noć u kapelici. Kokona i de La Mol se stresoše i istovremeno se zgledaše.
- Vi dakle vjerujete da ćemo biti osuđeni na smrt?
- Bez sumnje! Pa i vi, vi ste to također vjerovali.
- Kako, i mi također?! - klikne de La Mol.
- Pa svakako! Da to niste vjerovali, vi ne biste bili sve spremili za svoj bijeg.

- Znaš li da ima prilično smisla u tome što ovaj govori? - dobaci Kokona de La Molu.
- Da... a znam i to, bar zasad, da igramo veliku igru, kako se čini!
- A ja?! - reče tamničar. - Mislite li da ništa ne stavljam na kocku?! Ako bi se u trenutku uzbuđenja gospodin zabunio i udario u krivu stranu... ?
- Eh, sto mu gromova! Htio bih biti na tvojem mjestu... - reče polako Kokona - i htio bih da nemam posla ni sa kojim drugim rukama osim ove, ni sa kojom drugom oštricom osim ove koja će te se taknuti...
- Osuđeni na smrt! - prošapta de La Mol. - Pa to je nemoguće!
- Nemoguće? - ponovi ključar naivno. - A zašto?
- Pst! - učini Kokona. - Mislim da se otvaraju donja vrata!
- Stvarno! - reče tamničar užurbano. - Uđite u svoje sobe, gospodo! Uđite!
- A kada mislite da će se održati suđenje? - upita de La Mol,
- Najkasnije sutra. Međutim, budite bez brige, osobe koje treba da budu obaviještene, biti se obaviještene.
Dvojica prijatelja se baciše jedan drugome u naručja i vratiše se svaki u svoju sobu, de La Mol uzdišući, Kokona pjevušeći.
Ništa novo se ne dogodi, sve do sedam sati uveče. Noć, mračna i kišovita, stane se spuštati na glavnu kulu Vensena, prava noć za potajno bjegstvo.
Doniješe večernji obrok Kokonau, koji povečera sa svojim uobičajenim tekom. Usput je zamišljao kakav užitak bi osjećao kad bi bio promočen tom kišom koja je šibala zidove, te se već spremao da zaspe uz prigušeni i jednolični mrmor vjetra, kadli mu se učini da taj vjetar, kojeg je ponekiputa slušao sa čuvstvom sjete što ga još nikada nije bio osjetio prije negoli je dospio u zatvor, fijuče nekako čudnije no obično ispod svih vratiju, i da peć bruji većom žestinom no obično. Ta pojava bi nastala svaki puta kad bi netko otvorio jednu od tamničkih ćelija na najvišem katu, a osobito onu preko puta. Po tome zvuku bi Hanibal vazda zaključivao da će doći ključar, budući da je taj zvuk ukazivao na to da ovaj izlazi iz de La Molove sobe.
Međutim, ovoga puta Kokona je uzalud čekao ispružena vrata i naćuljenih ušiju. Vrijeme je prolazilo, a nitko ne dođe.
- To je čudnovato! - promrmlja Kokona. - Otvorili su vrata kod La Mola, a ne otvaraju ih kod mene! Da nije La Mol zvao? Da nije bolestan? Što to ima da znači?
Za zatvorenika sve znači sumnja i uznemirenost, kao što sve može značiti i radost i nadu. Proteče pola sata, zatim čitav sat, a zatim i sat i po.
Kokona je usprkos svemu upravo počeo tonuti u san, kadli ga štropot brave natjera da poskoči.
- Hm, hm! - promrmlja - zar je već došlo vrijeme odlaska, i zar će nas odvesti u kapelicu, a da nismo ni osuđeni? Sto mu gromova, bio bi pravi užitak bježati u takvoj jednoj noći! Tamno je kao u rogu! Naravno, ukoliko samo konji nisu slijepi?
Upravo se spremio da se onako veselo raspita kod ključara, kadli ugleda kako ovaj stavlja prst na svoje usne i kako veoma rječito koluta očima.
I doista, iza ključara čuo se neki štropot, i opažale su se neke sjene.
Odjednom posred mraka Kokona razazna dvije kacige na koje je dimljiva lojanica bacila zlaćanu iskru.
- Hm, hm, - upita poluglasno - što ima da znači ta zlokobna sprega? - Ta kamo to idemo? Ključar odgovori samo jednim uzdahom koji je veoma nalikovao na jecanje.
- Sto mu gromova! - progunđa Kokona. - Kakvog li prokletog živovanja! Neprestano samo krajnje opreke, nikad sigurna tla pod nogama! Ili grcaš u stotinu stopa dubokoj vodi, ili lebdiš iznad

oblaka... sredine nema! Dakle, kamo to idemo?
- Pođite za helebardircima, gospođine? - reče jedan unjkavi glas po kome Kokona spozna da ti vojnici, što ih je načas bio uočio, bijahu u pratnji nekakvog sudskog izvršitelja.
- A gospodin de La Mol? - upita Pijemontežanin - gdje je on? Što će biti sa njim?
- Pođite za helebardircima! - ponovi isti onaj unjkavi glas i opet istim naglaskom.
Valjalo je pokoriti se. Kokona izađe i ugleda tog čovjeka u crnom, čiji mu je glas bio tako neprijatan. Bijaše to malen, šepav sudski pisar, koji je postao službenik zacijelo radi toga da bi navukao dugačku službenu haljinu, kako se ne bi zamjećivalo da je istovremeno i krivonog.
Stadoše polagano silaziti niz zavojito stepenište. Na prvom katu stražari se zaustaviše.
- Prilično je bilo spuštanja, - promrmlja Kokona - ali još uvijek ne dovoljno!
Vrata se otvoriše. Kokona je imao oči risa i njuh lovačkog psa; on nanjuši suce i vidje u sjeni obris muškarca golih ruku, koji mu istjera znoj na čelo.
Uza sve to poprimi najvedriji izražaj lica, nagne glavu lijevo, prema pravilima kočopernog držanja koje u ono doba bijaše u modi te podbočivši se šakom o kuk uniđe u dvoranu.
Netko odmakne tapiseriju, i Kokona stvarno ugleda suce i sudske pisare.
Na nekoliko koraka od tih sudaca i tih sudskih pisara na jednoj klupi sjedio je de La Mol. Kokona bude doveden pred sudište. Stigavši pred suce, Kokona se zaustavi, pozdravi de La
Mola klimanjem glave i smiješkom, te stane čekati.
- Kako se zovete, gospodine? - upita ga predsjednik.
- Mark-Hanibal de Kokona, - odgovori plemić sa savršenom gracijom - grof od Mompantijea, Senoa i ostalih mjesta (Montpantir, Chenaux). Međutim, pretpostavljam da su sudu naši naslovi poznati.
- Gdje ste rođeni?
- U Sen-Kolombanu kraj Siza (Saint-Colomban kraj Suze-a).
- Koliko vam je godina?
- Dvadeset i sedam i tri mjeseca.
- U redu! - reče predsjednik.
- Izgleda da mu to pričinja zadovoljstvo! - promrmlja Kokona.
- A sada, - nastavi predsjednik nakon trenutka šutnje koji je sudskim pisarima ostavio vremena da zabilježe optuženikove odgovore, - u koju svrhu ste napustili službu kod gospodina vojvode od Alansona?
- Da bih se pridružio gospodinu de La Molu, svojem prijatelju, evo ovome ovdje, a koji ju je, kad sam je napustio ja, bio napustio već od unazad nekoliko dana.
- Što ste radili na onom lovu prilikom kojeg ste bili uhapšeni?
- Pa, - odgovori Kokona - lovio sam!
- I kralj je također bio u tom lovu, i ondje su ga snašli prvi napadaji ove boljke od koje sada
pati.
- Što se toga tiče, ja nisam bio pokraj kralja pa ne mogu ništa reći. Ja čak nisam ni znao da ga je
snašla bilo kakva boljka.
Suci se zgledaše sa osmijehom nevjerovanja.
- Ah, vi to niste znali?! - upita predsjednik.
- Nisam, gospodine, i to mi je krivo. Premda kralj Francuske nije moj kralj, ja gajim za njega velike simpatije.
- Zar zaista?

- Na časnu riječ! - Drukčije je sa njegovim bratom vojvodom od Alansona ... jer ovoga, priznajem ...
- Ne radi se ovdje o vojvodi od Alansona, gospodine, već o Njegovom Veličanstvu!
- E pa lijepo! Već sam vam rekao da sam njegov najponizniji sluga! - otpovrne Kokona, ljuljuškajući se s noge na nogu božanstvenom drskošću.
- Ako ste zaista njegov sluga kao što to tvrdite, gospodine, hoćete li nam reći što znate o izvjesnoj čarobnoj figurici?
- Oh, divno! Dolazimo i opet na priču o kipiću, po svemu sudeći!
- Da, gospodine? Da vam to možda nije mrsko?
- Ne, nipošto! Baš naprotiv! Ovo mi je draže! Nastavite!
- Zašto se ta figura nalazila kod gospodina de La Mola?
- Kod gospodina de La Mola? Ta figurica? Htjeli ste reći: kod Renea?
- Vi dakle priznajete da ona postoji?
- Prokletstvo, ako mi je pokažu?
- Evo je! Da li je to ona koju poznajete?
- Vrlo dobro!
- Pisaru! - reče predsjednik - zabilježite da optuženik priznaje da je to figura koju je vidio kod gospodina de La Mola!
- Nipošto! Nipošto! - klikne Kokona. - Nemojmo brkati pojmove! Koju je vidio kod Renea!
- Kod Renea. Neka bude! U koji dan?
- U onaj jedini dan kad smo gospodin de La Mol i ja bili ondje.
- Vi dakle priznajete da ste sa gospodinom de La Molom bili kod Renea?
- Pa što?! Ta zar sam to ikada krio?
- Pisaru, zabilježite da optuženi priznaje da je bio kod Renea da bi vršio vradžbine!
- E-hej sve je to divno i krasno, gospodine predsjedniče, ali ublažite svoju oduševljenu revnost, molim vas! Ja nisam rekao ni riječi od svega toga!
- Vi poričete da ste bili kod Renea kako bi vršili vradžbine?
- Poričem! Vradžbina je tom prilikom bila izvršena, ali bez predumišljaja ili prethodne namjere.
- Međutim, ona je bila izvršena?
- Ne mogu poreći da je bilo izvršeno nešto što je nalikovalo na čaranje.
- Pisaru, zabilježite da optuženi priznaje kako je kod Renea izvršeno čaranje upereno protiv kraljevog života!
- Kako?! Upereno protiv kraljevog života?! To je bezočna laž! Nikada nije izvršeno nikakvo čaranje upereno protiv kraljevog života!
- Eto vidite, gospodine! - dobaci de La Mol.
- Tišina! - vikne predsjednik, a onda se obrati pisaru: - Upereno protiv kraljevog života ... jeste

li?


- Ma ne, ma ne! - upadne Kokona. - Uostalom, taj kipić nije figura muškarca, već žene!
- E pa, gospodo, što sam vam rekao? - ponovi de La Mol.
- Gospodine de La Mole, - reče predsjednik - vi ćete odgovarati onda kada vam budemo

postavljali pitanja. ali nemoite prekidati preslušavanje drugih!... Dakle, vi kažete da je to figura žene?
- Da, svakako, ja to kažem!
- A zašto onda ima na sebi krunu i kraljevski plašt?
- Bogamu, - klikne Kokona - pa to je vrlo jednostavno! Zato što je to bila ...

De La Mol ustane i stavi prst na usta.
- U pravu si! - reče Kokona. - Ta što sam sp dao na pričanje, kao da se to tiče ove gospode!
- Vi ostajete ustrajno pri tvrdnji da je taj kipić figura jedne žene?
- Da, svakako! Ostajem ustrajno!
- Odbijate da kažete koja je to žena?
- Jedna žena iz mojeg kraja - reče de La Mol.
- koju sam volio i za koju sam želio da me zavoli.
- Ne ispitujemo vas, gospodine de La Mole! - poviče predsjednik. - Umuknite dakle, ili ćemo vam zapušiti usta!
- Zapušiti usta?! - klikne Kokona. - Kako to možete reći, gospodine crnomantijašu?! Zapušiti usta mojem prijatelju...! Jednom plemiću! Ta hajde!
- Uvedite Renea! - reče vrhovni odvjetnik Lagel.
-Da, dajte uvesti Renea! - dobaci Kokona. - Dajte samo! Vidjet ćemo malko tko je ovdje u pravu, vas trojica ili nas dvojica!
Rene uđe, blijed, ostario, promijenjen i stran za dvojicu prijatelja, pogružen mnogo više pod teretom zločina što će ga počiniti, negoli onih što ih je već počinio.
- Meštre Rene, - upita sudac - prepoznajete li dvojicu ovdje nazočnih optuženika?
- Da, gospođine! - odgovori Rene glasom koji je odavao uzbuđenje.
- I to su oni isti koje ste vidjeli... gdje?
- Na nekoliko mjesta, a poglavito u svojoj kući.
- Koliko puta su bili kod vas?
- Jedan jedini puta.
Postepeno kako je Rene odgovarao, Kokonaovo se lice razvedravalo. De La Molovo je lice, naprotiv, ostalo ozbiljno, kao da je imao neki predosjećaj.
- A u kojoj stvari su bili kod vas? Rene se kanda časkom skanjivao.
- Da bi od mene naručili jednu figuru od voska.
- reče.
- Izvinite, izvinite, meštre Rene! - upadne Kokona. - Vi ste malko pogriješili!
- Tišina! - vikne predsjednik, a zatim nastavi obraćajući se Reneu: - Da li je taj kipić figura muškarca ili žene?
- Muškarca! - odgovori Rene.
Kokona poskoči kao da je zadobio udarac.
- Muškarca?! - usklikne.
- Muškarca! - ponovi Rene, ali toliko slabim glasom da ga je predsjednik jedva čuo.
- A zašto ta figura muškarca ima plašt na ramenima i krunu na glavi?
- Jer ta figura predstavlja jednog kralja.
- Bezočni lažljivče! - klikne Kokona ogorčeno.
- Šuti, Kokona, šuti! - upadne de La Mol. - Pusti čovjeka da govori! Svatko je vlastan da upropaštava svoju dušu!
- Ali ne i tijelo drugih, sto mu gromova!
- A što je značila ona ocjelna igla što ju je figura imala na srcu, sa slovom »M« napisanim na maloj zastavici?
- Igla je predstavljala mač ili bodež, a slovo »M« će reći »mrtav«.
Kokona se trgne kao da će Reneu skočiti za vrat i zadaviti ga, ali ga četvorica stražara zadržaše.

- Dobro je! - reče vrhovni odvjetnik Lagel. - Sud je dovoljno obaviješten. Odvedite zatvorenike u ćelije za čekanje!
- Ali - poviče Kokona - nemoguće je čuti optužbu za takve stvari i ne pobuniti se protiv toga!
- Samo se vi bunite, gospodine, nitko vas u tome ne sprečava! Stražari, jeste li čuli?
Stražari ščepaše dvojicu optuženika i natjeraše ih da izađu, de La Mola kroz jedna, a Kakona-a kroz druga vrata.
- A onda vrhovni odvjetnik domahne onom čovjeku što ga Kokona bijaše zamijetio u sjeni, i reče

mu:


- Nemojte se udaljavati, meštre! Noćas ćete imati posla!
- Sa kojim od njih ću započeti, gospodine? - upita čovjek skinuvši smjerno kapu.
- Sa onim tamo! - odgovori predsjednik pokazujući na de La Mola, koji se još nazirao poput

neke sjenke između dva strazara.
A potom pristupi Reneu koji bijaše ostao stajati sav drhćući i čekajući da odvedu i njega natrag u Šatle (Chatelet), gdje je bio zatvoren.
- U redu, gospodine! - reče mu. - Budite bez brige, kraljica-majka i kralj će saznati da vama duguju što se spoznala istina!
Ali, umjesto da mu vrati snagu, ovo obećanje kao da je satrlo Renea, i on odgovori samo jednim dubokim uzdahom.

27.

MUČENJE »ČIZMAMA«


Istom pošto su ga doveli u njegovu novu tamničku ćeliju i pošto su za njim zaključali vrata, Kokona, prepušten sam sebi i prestavši da bude bodar uslijed borbe sa sucima i uslijed gnjeva na Renea, započe niz svojih turobnih razmatranja.
- Čini mi se da se stvar okreće na najgore - reče sam sebi - i da bi bilo vrijeme da se ode malko u kapelicu! Nekako nemam povjerenja u oruđe na smrt... jer, neosporno je da se u ovom trenutku bave time da nas osude na smrt... a nadasve nemam povjerenja u osude na smrt koje se izriču u tajnosti, iza zatvorenih vratiju jednog utvrđenog zamka, pred tako ružnim spodobama kao što su sve te spodobe koje su me okružavale... Oni ozbiljno idu za tim da nam odsijeku glave, hm, hm...! Vraćam se dakle i opet na ono što sam rekao: bilo bi vrijeme da se ode u kapelicu!
Za ovim poluglasno izgovorenim riječima uslijedi tišina, a ta tišina bude prekinuta jednim zvukom, muklim. prigušenim, žalostivim, koji u sebi nije imao ničeg ljudskog. Taj krik kao da se probio kroz zidove i zatitrao željeznim šipkama.
Kokona pretrne i nehotično. A ipak, bio je to čovjek toliko hrabar, da je junaštvo u njega bilo nalik na instinkt divljih životinja. Kokona zasta nepomičan na mjestu gdje je bio začuo to jecanje, sumnjajući da takvo jecanje može proizaći od nekog ljudskog bića i smatrajućći ga zavijanjem vjetra medu stabljem ili jednim od onih hiljadu noćnih zvukova koji kao da silaze ili ulaze sa jednog od onih dvaju neznanih svjetova između kojih se okreće naš svijet.
A tada do Kokona-a dopre još jedan krik, još bolniji, još usrdniji, još potresniji od prvoga, a ovog puta on ne samo da je razabrao posve nepobitno izražaj boli u ljudskom glasu, već mu se povrh toga učinilo da je u tom glasu prepoznao de La Molov glas.
Začuvši taj glas, Pijemontežanin smetne s uma da ga zadržavaju dvoja vrata, tri rešetke i zid debeo dvanaest stopa. On nasrne čitavom svojom težinom na taj zid kao da je naumio da ga sruši i da poleti upomoć žrtvi.
- Ta zar ovdje nekoga kolju? - vikne.
Ali, na njegovom putu mu se ispriječi zid, na kojeg bijaše zaboravio, i on se sruši, povrijeđen od udarca, na jednu kamenu klupu, na koju klone sav iznemogao. I to je bilo sve.
- Oh, oni su ga ubili! - promrsi. - Pa to je gnusno! Ali, kad se čovjek ovdje ne može braniti...!
Ništa...! Nikakvog oružja!
I stane pružati ruke oko sebe.
- Ah, ovaj željezni kolut! - klikne. - Iščupat ću ga, i jao onome koji mi se približi!

Kokona opet ustane, ščepa željezni kolut te ga u prvom naletu tako silovito rasklima, da je bilo očigledno da će ga otkinuti ako ga bude još dva puta tako potresao.
Ali, iznenada se otvoriše vrata, i svijetlost što je dolazila od dvije baklje, ovlada tamničkom ćelijom.
- Dođite, gospodine! - reče mu isti onaj unjkavi glas koji mu se već bio učinio tako posebno mrskim i koji, ma da se ovoga puta oglasio tri kata niže, za njega nije stekao draž koja mu je nedostajala. - Dođite, gospodine, sud vas očekuje!
- Krasno! - reče Kokona. - Sad ću čuti svoju presudu, zar ne?
- Da, gospodine.
- Oh, laknulo mi je! Hajdemo!
I uputi se za sudskim izvršiteljem koji je krenuo pred njim svojim odmjerenim korakom, noseći svoju crnu palicu.
Unatoč zadovoljstvu što ga je ispoljio uslijed prvotnog poriva, Kokona baci, onako hodajući, uznemiren pogled ulijevo i udesno, naprijed i natrag.
- Hm, hm! - promrmlja. - Ne vidim svojeg vrlog ključara... Priznajem da mi njegova nazočnost nedostaje!
Uđoše u dvoranu koju su netom napustili suci i u kojoj je ostao stajati jedino jedan čovjek u kome Kokona prepozna vrhovnog odvjetnika koji je tokom preslušavanja bio nekoliko puta preuzeo riječ, i to uvjek sa lako uočljivim neprijateljskim stavom.
I doista, to je bio upravo onaj kome Katarina bijaše što pismeno, što usmeno ponaosob preporučila vođenje sudske rasprave.
Jedan zadignuti zastor dopuštao je da se vidi dno te prostorije, a ta prostorija, čije su se dubine gubile u pomrčini, imala je u svojim osvijetljenim dijelovima tako strašan izgled, da Kokona osjeti kako ga izdaju noge.
- Oh, bože moj! - krikne.
I nije bilo bez razloga što se Kokonau oteo taj krik užasa.
Prizor bijaše stvarno ne može biti stravičniji. Sakrivena za vrijeme preslušavanja tim zastorom koji je sada bio odmaknut, dvorana se doimala poput predvorja pakla.
U prvom planu vidio se jedan drveni »konjic«, proviđen uzetima, čekrcima i drugim potrebštinama za mučenje. Malo podalje plamsala je jedna posuda sa žarom koja je bacala svoj crvenkasti odsjev na sve okolne predmete i koja je činila još tamnijima obrise onih što su se nalazili između Kokona-a i nje. Oslonjen o jedan od stupova što su podražavali svod stajao je, nepomičan poput kipa, jedan čovjek sa uzetom u ruci. Reklo bi se da je sazdan od istog kamena kao i stup o koji se priljubio. Na zidovima iznad klupa od pješčanika, između željeznih kolutova, visili su lanci, i presijavale se oštrice.
- Oh! - prošapta Kokona. - Dvorana za mučenje, posve pripravna... i čini se da čeka samo još na osuđenike na smrt...! Što to ima da znači?!
- Na koljena, Mark-Hanibale Kokona! - pozva jedan glas koji natjera plemića da podigne glavu.
- Na koljena, đa saslušate osudu koja je netom nad vama proglašena!
To bijaše jedan od onih poziva protiv kojih je nagonski ustajala čitava Hanibalova osoba.
Međutim, upravo kad je bio na tome da protiv toga ustane, dvojica stražara položiše svoje ruke na njegova ramena na tako neočekivan, i prije svega na tako grub način, da je pao sa oba koljena na kameni pod.
Glas nastavi:

- »Osuda proglašena po sudu, koji je zasijedao u glavnoj kuli Vensena, nad Markom Hanibalom de Kokonaom, koji je optužen i kome je dokazan zločin povrede veličanstva, pokušaja trovanja, vraćanja i čaranja protiv kraljeve osobe, zločin snovanja zavjere protiv sigurnosti države, kao i da je svojim pogubnim savjetima povukao u pobunu i jednog princa kraljevske krvi...«
Pri svakoj od tih objeda Kokona je odmahivao glavom davajući takt, kao što to čine neposlušni đaci. Sudac nastavi:
- »... zbog čega će rečeni Mark-Hanibal de Kokona biti odveden iz zatvora na trg Sen-Žan-an- Grev (Saint-Jean-en-Greve), da mu se ondje odrubi glava. Njegova imanja će biti zaplijenjena, njegove visoke šume posječene na visinu od šest stopa, njegovi dvorci razvaljeni, a povrh njih zabit će se kolac sa bakrenom pločom koja će objelodaniti zločin i kaznu...«
- Za svoju glavu vjerujem da će je odsjeći, - dobaci Kokona - jer ona se nalazi u Francuskoj i to čak i vrlo na udaru...! Što se pak tiče mojih visokih šuma i mojih dvoraca, izazivam sve pile i sve pijuke najkršćanskijeg kraljevstva da zagrizu u njih!
- Tišina! - vikne sudac i nastavi:
- »Povrh toga će rečeni Kokona biti...«
- Kako?! - upadne Kokona. - Napravit ćete mi nešto još i poslije odsijecanja glave?! Oh, oh, čini mi se da je to veoma strogo!
- Ne, gospodine, - reče sudac - već prije toga! I nastavi:
- »I bit će rečeni Kokona prije izvršenja osude podvrgnut izvanrednom postupku mučenja koji se sastoji od deset klinova ...«
Kokona poskoči, šibajući suca usplamtjelim pogledom.
- A čemu to?! - poviče, ne nalazeći drugih riječi do ovog naivnog pitanja, da bi izrazio bujicu misli što se netom rodiše u njegovom duhu.
I doista, te muke značile su za Kokona-a posvemašnije obaranje njegovih nada. On će biti odveden u kapelicu tek poslije mučenja, a od toga mučenja ljudi su često puta umirali. Čovjek je od toga umirao utoliko više, ukoliko je bio hrabriji i jači, jer je u tom slučaju smatrao da je kukavičluk ako bi priznao; a sve dok ne bi priznao, mučenje bi se nastavljalo, i ne samo nastavljalo, već i udvostručavalo po jačini.
Sudac se uzdrža da Kokonau odgovori, jer je nastavak osude odgovarao umjesto njega. On samo nastavi:
- »…kako bi se prisilio da prizna svoje saučesnike, spletke i zaplotnjačke postupke u svim pojedinostima.«
- Sto mu gromova! - poviče Kokona. - Ovo, eto, nazivam bezočnošću! - Ovo, eto, nazivam i daleko više no bezočnošću... ovo, eto, nazivam kukavičlukom!
Navikao na bijesne ispade žrtava, bijesne ispade koje je patnja pretvarala u suze, bešćutni sudac ne učini ni jednu jedinu kretnju.
Sčepan za noge i za ramena, Kokona bude povaljen, odnesen, polegnut i svezan na klupu za mučenje, i prije nego li je mogao čak i pogledati one koji su nad njim izvršili to nasilje.
- Bijednici! - zaurla Kokona, zatresavši u nastupu krajnje jarosti klupu i nogare na takav način da su ustuknuli čak i sami mučitelji. - Bijednici! Mučite me, smoždite me, raskomadajte me... ništa nećete saznati, na to vam se zaklinjem! O, vi mislite da se pomoću kakvog komada drva ili kakvog komada željeza može natjerati da progovori jedan plemić mojeg imena?! Samo naprijed, samo naprijed! Ja vas Izazivam!

- Spremite se da bilježite, pisaru! - reče sudac.
- Oh, samo se spremi! - zaurla Kokona. - A ako budeš zapisivao sve ono što ću vam reći, svima vama bezočnim krvnicima, imat ćeš dobrana posla! Samo ti bilježi, samo bilježi!
- Želite li nam povjeriti kakva otkrića? - upita sudac istim onim svojim mirnim glasom.
- Ništa! Ni riječi! Idite dovraga!
- Porazmislit ćete, gospodine, za vrijeme priprema. Hajde, meštre, podesite čizme za gospodina!
Na ove riječi se čovjek koji sve dosad bijaše nepomično stajao držeći u ruci konope, odvoji od stupa te se polaganim koracima približi Kokonau, koji se okrene prema njemu da bi mu napravio jednu grimasu.
Bio je to meštar Kaboš, krvnik sudišta grada Pariza.
Bolno iznenađenje se ispolji na crtama lica Kokona-a koji umjesto da viče i da se uzrujava, ostane nepomičan, ne uzmogavši da otkine svoj pogled sa lica tog zaboravljenog prijatelja, što se ponovo pojavio u takvom trenutku.
Kaboš, a da mu se nije pokrenuo nijedan mišić na licu, a da nije odavao dojam da je Kokona-a ikada vidio negdje drugdje do na toj spravi za mučenje, Kaboš mu uvuće dvije daske među noge, namjesti mu još dvije takve daske na spoljašnje strane nogu te poveže sve to konopom što ga je bio držao u ruci.
To bijaše sprava koja se zvala »čizme«.
Za obično mučenje zabilo bi se šest klinova među dvije unutarnje daske koje bi, razdvajajući se, mrvile meso.
Za izvanredno mučenje zabilo bi se deset klinova, a tada bi daske ne samo mrvile meso, već i lomile kosti.
Pošto su pripremne radnje bile završene, meštar Kaboš uvede vršak jednog klina među dvije daske, a potom, držeći svoj bat u ruci, pokleknuvši na jedno koljeno, pogleda suca.
- Hoćete li govoriti? - upita ovaj.
- Ne! - otpovrne Kokona odrešito, ma da je osjećao kako mu izbijaju graške znoja na čelu i kako mu se diže kosa na glavi,
- U tom slučaju počnite! - reče sudac. - Prvi klin običnog postupka!
Kaboš podigne svoju ruku oboružanu teškim maljem i stušti jedan strahovit udarac na klin koji odjeknu potmulim zvukom.
»Konjic« se zatrese.
Kokona i ne zastenja pri tom prvom klinu od kojeg bi obično zaječali i oni najodvažniji.
Èak štoviše, jedini izražaj koji se ispolji na njegovom licu bilo je nezrecivo čuđenje. Zagledao se zgranutim očima u Kaboša koji se, uzdignute ruke i napola okrenut prema sucu, spremao da ponovi postupak.
- Kakva je bila vaša namjera, kad ste se sakrili u šumi? - upita sudac.
- Da sjedimo u hladovini! - otpovrne Kokona.
- Nastavite! - reče sudac.
Kaboš zada još jedan udarac koji odjeknu kao i onaj prvi.
Ali, baš kao i pri prvom udarcu, Kokona ne trepnu, a njegove oči nastaviše gledati krvnika istim onim izražajem.
Sudac nabra obrve.
- Da tvrdog li kršćanina! - promrmlja. - Da li je klin ušao sve do kraja, meštre? Kaboš se nagne kao da provjerava. Međutim, dok se naginjao, prišapne Kokonau:
- Ta vičite, nesretnice!

A onda, ispravljajući se, reče:
- Sve do kraja, gospodine.
- Drugi klin običnog postupka! - naredi sudac hladno.
One tri riječi meštra Kaboša objasniše Kokonau sve. Vrijedni krvnik upravo je učinio svojem prijatelju najveću uslugu što je jedan krvnik može učiniti jednom plemiću.
On mu je uštedio i više no samo bol, on mu je uštedio sramotu priznanja, zabijajući mu među daske klinove od podatljive kože, čiji su samo gornji dijelovi bili proviđeni drvom, umjesto da mu zabija klinove, od hrastovine. A povrh toga, ostavljao mu je svu njegovu snagu da bi mogao stati uzdignute glave na stratište.
- Ah, valjani, valjani Kabošu? - prošapta Kokona. - Samo ti budi bez brige, ja ću vikati, kad ti to zahtijevaš, a ako ne budeš zadovoljan, znači da si veoma izbirljiv.
Za to vrijeme Kaboš je uveo među daske vršak jednog klina koji bijaše još krupniji od onog prvog.
- Počnite! - reče sudac.
Na te riječi Kaboš lupi kao da se radilo o tome da jednim jedinim udarcem razvali glavnu kulu Vensena.
- O, o, jao, jao! - stane Kokona vikati u najrazličitijim tonovima. - Do stotinu hiljada gromova, ta vi lomite kosti, ta pripazite malko!
- Ah, - reče sudac smješkajući se - ovaj drugi je ipak urodio učinkom… a i čudilo bi me da nije! Kokona je otpuhivao poput kovačkog mijeha.
- Što ste dakle radili u šumi? - ponovi sudac.
- Eh, sto mu gromova, ta već sam vam rekao... htio sam se nadisati svježeg zraka!
- Nastavite! - reče sudac.
- Priznajte. - šapne mu Kaboš na uho.
- A što?
- Sve što hoćete, samo priznajte štogod!
I zada drugi udarac, ne manje dobro usmjeren negoli prvi. Kokona je mislio da će se udaviti od silnog vikanja.
- Oh, jao, jao! - vikne. - Što želite saznati, gospodine? Po čijem sam nalogu bio u šumi?
- Da, gospodine!
- Bio sam tamo po nalogu gospodina vojvode od Alansona.
- Zapišite! - reče sudac.
- Ukoliko sam počinio zločin namještajući jednu zamku kralju Navare, - nastavi Kokona - onda sam bio tek oružje, gospodine, i pokoravao sam se svojem gospodaru.
Pisar stane bilježiti.
- Uh, ti si me potkazao, ti blijedo lice! - promrmlja osuđenik na smrt. - čekaj samo, čekaj!
I raspriča se o Franjinoj posjeti kralju Navare, o sastancima između de Mua-a i vojvode od Alansona i o onoj pripovijesti sa plaštem trešnjeve boje, a sve to urlajući u sjećanju na već dobivene udarce i navodeći svoje mučitelje da mu dodavaju s vremena na vrijeme još po koji udarac maljem.
Napokon je dao toliko podrobnih, vjerodostojnih, nepobitnih i strašnih podataka protiv gospodina vojvode od Alansona, tako dobro odglumivši da ih daje samo uslijed silovitosti bolova, iskrivljavajući lice, crveneći se i ječeći tako prirodno i na toliko različitih načina, da se i sam sudac naposljetku zaprepastio što mora zapisati pojedinosti tako nezgodne po jednog francuskog kraljevića.
- Eh, nazdravlje! - mrmljao je Kaboš. - Evo plemića kome nije potrebno da se stvari kažu dva puta i koji daje pune ruke posla pisaru! Bogo moj, što bi. tek bilo da su, umjesto što su od kože,

klinovi ođ hrastovine?!
Kokonau oprostiše poslednji klin izvanrednog postupka. Međutim, i ne računajući ovaj, on je imao posla sa devet ostalih, što je bilo savršeno dostatno da mu samelju noge u kašu.
Sudac istakne Kokonau blagost što mu je iskazuje zbog njegovih priznanja, i izađe. Osuđenik osta nasamo sa Kabošom.
- Dakle? - upita ga ovaj. - Kako se osjećamo, plemeniti gospodine?
- O, prijatelju moj, valjani moj prijatelju, moj dragi meštre Kaboš! - klikne Kokona. - Budi siguran da ću ti čitavog života biti zahvalan za ovo što si maločas učinio za mene!
- Prokletstvo, u pravu ste, gospodine, jer kad bi se saznalo što sam za vas učinio, tad bih ja zauzeo vaše mjesto na ovom »konjicu«, a mene bogme ne bi štedjeli, kao što sam ja vas štedio!
- Ali, kako si samo došao na tu domišljatu ideju?!
- Evo kako! - odgovori Kaboš umatajući Kokonaove noge u krvlju natopljeno platno. - Doznao sam da ste uhapšeni, doznao sam da vam se održava suđenje, doznao sam da kraljica Katarina želi vašu smrt. Predviđao sam da će vas staviti na muke i dosljedno tome izvršio sam svoje mjere opreza.
- Uz rizik svega što se moglo desiti? Gospodine, - odgovori meštar Kaboš - vi ste jedini plemić koji mi je pružio ruku, a ja imam pamćenje i srce u grudima, ma koliko da sam krvnik, a možda i upravo stoga što sam krvnik... Vidjet ćete sutra kako ću glatko i dobro izvršiti svoj posao!
- Sutra? - upita Kokona.
- Sutra, svakako!
- A kakav posao?
Kaboš zapanjeno pogleda Kokona-a.
- Kako »kakav posao«?! Ta zar ste zaboravili osudu?!
- Ah, da, stvarno... osuda! - reče Kokona - Bio sam je zaboravio! U stvari, Kokona je nipošto nije zaboravio, ali nije na nju mislio.
On je mislio na kapelicu, mislio je na nož sakriven pod posvećenim pokrovcem, na Henrijetu i na kraljicu, na vratašca sakristije i na dva konja sakrivena na ivici šume. Mislio je na slobodu, na galop pod vedrim nebom, na bezbijednost s onu stranu granica Francuske.
- A sada, - reče meštar Kaboš - u pitanju je da se na umješan način dadete premjestiti sa ove sprave na nosila. Nemojte smetnuti s uma da pred svima, pa čak pred mojim pomoćnicima imate zdrobljene noge i da pri svakoj kretnji morate ispustiti krik!
- A-joooj! - počne Kokona čim je vidio kako mu dvojica pomoćnika primiču nosila.
- De, de, malko hrabrosti! - dobaci meštar Kaboš. - Ako već sada vičete, što ćete onda kad vas budemo premiještali?
- Dragi moj meštre Kaboš, - reče Kokona - nemojte dopustiti, preklinjem vas, da me se dotiču vaši štovanja vrijedni ministranti! Oni možda neće imati tako laku ruku kao vi!
- Postavite nosila do »konjica«! - reče meštar Kaboš, uzme Kokona-a u svoj naručaj kao što bi to bio učinio sa kakvim djetetom i pblegne ga na nosila. Međutim, usprkos sveg njegovog opreza, Kokona je divljački vikao.
Tada se pojavi valjani ključar sa jednom svjetiljkom.
- U kapelicu! - reče.
- I Kokonaovi nosači krenuše, pošto je ovaj još jednom stegnuo Kabošovu ruku.
Ono prvo rukovanje bijaše Pijemontežaninu donijelo odviše dobar uspjeh, a da bi ubuduće bio izbirljiv.