Kraljica Margo

28.

KAPELICA


Žalosna povorka prijeđe u najdubljoj tišini dvama mostovima za dizanje glavne kule i velikim dvorištem zamka koje je vodilo u kapelicu, na čijim je prozorskim oknima blijeda svjetlost oživljavala sivkaste likove apostola u crvenim haljinama.
Kokona je požudno uđisao noćni zrak, ma da je taj zrak bio sav otežao kišom. Promatrao je duboku tamu i čestitao sam sebi na tome što su sve okolnosti tako povoljne za njegov i njegova druga bijeg.
Zatrebala mu je sva njegova volja, sav njegov oprez i svo njegovo samosavladavanje, da ne bi skočio sa nosila čim je, pošto su ga unijeli u kapelicu, zamijetio u koru, na tri koraka od oltara, jednu priliku koja je ležala uvijena u velik bijeli plašt.
Bio je to de La Mol.
Dvojica vojnika što su pratila nosila zaustaviše se napolju ispred vratiju.
- Kad nam već ukazuju tu krajnju milost da nas još jednom združuju, - reče Kokona sa namjerno slabim glasom - onda me odnesite blizu mojeg prijatelja!
Nosači nisu imali nikakav suprotni nalog, pa prema tome ne učiniše nikakvih poteškoća da privole Kokonaovoj molbi.
De La Mol je bio mračan i blijed. Njegova glava bijaše naslonjena o mramor zida; njegova crna kosa, natopljena obilnim znojem koji je njegovom licu podavao zagasitu bljedoću slonovače, činilo se da je sačuvala svoju krutost pošto mu se bijaše nakostriješila na glavi.
Na jedan ključarev mig, dvojica pmoćnika se udaljiše da bi pošli po svećenika kojeg je zatražio Kokona.
To je bio ugovoreni znak.
Kokona ih proprati tjeskobnim pogledom. Međutim, on nije bio jedini, čije su užarene oči bile prikovane za njih. Tek što su nestali, kadli dvije žene dohrliše od pozadi oltara i upadoše u kor, a pred njima se uskomešao zrak od drhtave radosti, kao što topli i bučni dah vjetra prethodi oluji.
Margerita poletje prema de La Molu i zgrabi ga u svoj naručaj.
De La Molu se ote strahovit krik, jedan od onih krikova, kakve je bio čuo Kokona u svojoj tamničkoj ćeliji, i koji umalo što ga nisu natjerali u ludilo.
- Blagi bože, ta što je, La Mole?! - klikne Margerita ustuknuvši od prepasti.
De La Mol zaječa iz dna srca i pokrije svoje oči rukama kao da nije želio vidjeti Margeritu.

Margerita se prestravi još više uslijed te šutnje i uslijed te geste negoli uslijed onoga krika koji se bio oteo de La Molu.
- Oh, ta što ti je?! - poviče. - Sav si u krvi!
Kokona koji bijaše poletio prema oltaru, koji bijaše zgrabio bodež i koji je već držao obgrljenu Henrijetu, okrene se.
- Ta ustani! - reče Margerita. - Ta ustani, preklinjem te! I sam vidiš da je nastupio trenutak!
Jedan stravično žalostan osmijeh prijeđe mrtvački blijedim usnama de La Mola koji se kanda više i nije mogao smiješiti.
- Draga kraljice, - reče mladić - vi ste napravili račun bez Katarine, pa prema tome niste uračunali i zločin. Ja sam pretrpio mučenje, moje su kosti slomljene, moje tijelo je jedna jedina rana, a ova kretnja što je sada činim da bi priljubio svoje usne o vaše čelo uzrokuje mi boli koje su gore od smrti?
I doista, sa naporom i sav blijedeći, de La Mol pritisne svoje usne o kraljičino čelo.
- Mučenje?! - klikne Kokona. - Pa i ja sam ga prošao... ali, ta zar krvnik nije za tebe učinio ono isto što je učinio za mene?
I Kokona ispripovijeda sve.
- Ah! - reče de La Mol - Razumije se; ti si mu dao ruku onoga dana kada smo ga posjetili. A ja, ja sam bio zaboravio da su svi ljudi braća i pokazao sam prezir... Bog me kažnjava za moju oholost i... hvala budi bogu!
De La Mol sklopi ruke.
Kokona i obje žene izmijeniše jedan pogled neizrecive prepasti.
- Hajdemo, hajdemo! - reče ključar koji se sve dotle bijaše zadržavao na vratima da bi pripazio i koji se je vratio k njima. - Hajdemo, ne gubite vrijeme, dragi gospodine de Kokona! Zadajte mi moj udarac bodežom i udesite mi to kao dični plemić, jer oni će ubrzo doći!
Margerita je kleknula do de La Mola, nalik na one mramorne kipove na grobovima, koji se nadnose nad izvajane likove onih koji u njima leže.
- Hajde, prijatelju, budi hrabar! - reče Kokona. - Ja sam snažan, ja ću te odnijeti, ja ću te smjestiti na tvojeg konja, ja ću te pridržavati čak i pred sobom, ako se ne možeš održati u sedlu... samo, krenimo, krenimo! Dobro si čuo što nam je rekao ovaj valjani čovjek: u pitanju je tvoj život!
De La Mol poduzme nadljudski napor, krajnji napor.
- To je istina - reče. - U pitanju je tvoj život! I pokuša da se pridigne.
Hanibal ga poduhvati ispod pazuha i uspravi ga. Za to vrijeme je de La Mol ispuštao samo neku vrst mukle rike. Međutim, u trenutku kad ga je Kokona ispustio kako bi pošao k ključaru, i kad je osuđenik na smrt bio podržavan samo rukama dviju žena, njegove noge poklecnuše, te se on, usprkos naporima uplakane Margerite, sruši kao kakva neživa tvar, a strahovit krik, što ga nije mogao suzdržati, ispuni kapelicu, žalostivom jekom koja je zadugo podrhtavala pod njezinim svodom.
- Eto vidite! - reče de La Mol glasom punim očaja. - Eto, vidite i sami, moja kraljice! Ostavite me dakle, napustite me dakle sa jednim svojim posljednjim zbogom... Ja nisam progovorio, Margerito! Vaša je tajna dakle ostala obavijena mojom ljubavlju i ona će čitava umrijeti zajedno sa mnom. Zbogom, moja kraljice, zbogom ...!
I sama gotovo onesviještena, Margerita obujmi svojim rukama tu ljupku glavu i pritisne na nju jedan gotovo pobožni poljubac.
- A ti Hanibale - nastavi de La Mol - ti koga su bolovi poštedjeli, ti koji si još mlad i koji možeš živjeti, ti bježi, bježi, prijatelju moj! Podaj mi tu posljednju utjehu da znam kako si na slobodi!

- Vrijeme prolazi! - vikne ključar. - Hajde, požurite!
Henrijeta pokuša da blago odvuče Hanibala, dok je Margerita, na koljenima pred de La Molom, raspuštene kose i očiju punih suza, nalikovala na jednu Magdalenu.
- Bježi, Hanibale, bježi! - ponovi de La Mol. - Nemoj pružiti našim neprijateljima radostan prizor smrti dvaju nevinih!
Kokona blago odgurne Henrijetu, koja ga je vukla prema vratima, i reče uz jednu gestu koja bijaše toliko svečana, koliko je uslijed toga postala i veličanstvena:
- Gospođo, najprije dajte onih pet stotina škuda što smo ih bili obećali ovome čovjeku!
- Evo ih! - reče Henrijeta.
A onda se Kokona obrati de La Molu, zaklirnavši žalosno glavom.
- A što se pak tebe tiče, dobri La Mole, ti mi činiš nepravdu, kad si ma i na trenutak pomislio da bih te mogao napustiti! Nisam li se zakleo da ću živjeti i umrijeti zajedno s tobom? Međutim, ti toliko patiš, nevoljni prijatelju, da ti opraštam!
I legne opet odrešito natrag do svojeg prijatelja, nagne prema njemu svoju glavu i dahne mu na čelo jedan poljubac.
A onda privuče blago, blago, kao što bi to učinila neka majka svojem djetetu, glavu svojeg prijatelja, koja klizne duž zida i koja se spusti i počine na njegovim grudima.
Margerita se natmuri. Bila je podigla bodež kojeg je maločas bacio Kokona.
- O, kraljice moja - reče pružajući ruku prema njoj de La Mol koji je prozreo njene misli - o, kraljice moja, nemojte smetnuti s uma da umirem kako bih zbrisao i najmanju slutnju o našoj ljubavi!
- Pa što onda mogu učiniti za tebe, ako ne mogu ni umrijeti zajedno s tobom?! - klikne Margerita očajno.
- Možeš učiniti - odgovori de La Mol - da mi smrt bude slatka i da na neki način dođe k meni sa nasmiješenim licem!
Margerita mu se primakne sklapajući ruke kao da ga moli da govori.
- Spominješ li se one večeri, Margerito, kada si mi, u zamjenu za moj život kojeg sam ti tada ponudio i kojeg ti danas dajem, zadala jedno sveto obećanje?
Margerita se strese.
- Ah, ti se spominješ - reče de La Mol - jer ti si uzdrhtala!
- Da, da, ja ga se spominjem! - klikne Margerita. - I tako mi duše, Hijacinte, ja ću to obećanje i održati!
Margerita ispruži sa svojeg mjesta ruku prema oltaru, kao da po drugi puta priziva boga za svjedoka svojoj zakletvi
De La Molovo lice se ozari kao da se svod kapelice rastvorio i kao da je jedna nebeska zraka sišla na nj.
- Dolaze! Dolazet - vikne ključar.
Margerita krikne i baci se prema de La Molu, ali bojazan da ne udvostruči njegove boli zaustavi je svu uzdrhtalu pred njim. Henrijeta pritisne svoje usne na Kokonaovo čelo i reče mu:
- Ja te shvaćam, moj Hanibale, i ja sam ponosna na tebe! Vrlo dobro znam da te tvoje junaštvo nagoni da umreš, ali ja te volim zbog tvojeg junaštva! Pred bogom ti kažem da ću te voljeti uvijek prije i više od svega, a ono što se Margerita zaklela da će učiniti za de La Mola, i ne znajući o čemu se radi, zaklinjem ti se da ću to učiniti i ja za tebe.
- To je lijepo rečeno! Hvala! - reče Kokona.
- Prije negoli me napustite, moja kraljice - reče de La Mol - učinite mi posljednju milost; dajte mi bilo kakvu posljednju uspomenu od sebe, koju bih mogao poljubiti kad se budem uspinjao na

stratište!
- Oh, dat - vikne Margerita. - Evo! I pruži svoju ruku Margeritj.
I skine sa svojeg vrata jedan mali zlatni relikvijarij koji je visio na lancu od iste kovine.
- Gledaj!. - reče. - Evo jedne svete relikvije koju nosim još od svojeg djetinjsva. Moja majka stavila mi ju je oko vrata kad sam bila posve mala, i kad me je još voljela. Došla nam je od našeg ujaka pape Klementa, i nikada je nisam skidala. Evo, uzmi je!
De La Mol je uzme i požudno poljubi.
- Otvaraju vrata! - reče ključar. - Bježite, moje gospođe, bježite.
Dvije žene poletješe za oltar, gdje nestadoše. U istom trenutku uđe svećenik.

29.

TRG SEN-ŽAN-AN-GREV


U sedam sati ujutro bučno mnoštvo čekalo je na trgovima, u ulicama i na kejovima.
U deset sati prije podne jedne taljige - one iste u kojima dvojica onesviješćenih prijatelja bijahu poslije svojeg dvoboja odvezena natrag u Luvr - krenule su iz Vensena i prošle polagano ulicom Sent- Antoan, a pri njihovom prolazu gledaoci, koji bijahu toliko užurbani da su gazili jedni preko drugih, nalikovali su na kipove ukočenih očiju i sleđenih ustiju.
Stvar je bila u tome da se toga dana odvijao jedan tragičan prizor, kojeg je kraljica-majka pružila čitavom stanovništvu Pariza.
U tim taljigama, što smo ih spomenuli, i koje su kretale kroz ulice, ležala su na nešto malo slame dva mlada čovjeka, gologlava i odjevena posve u crno, oslanjajući se jedan o drugoga.
Kokona je na svojim koljenima držao de La Mola, čija je glava nadvisivala poprečnu ogradu taljiga, i čije su oči neodređeno lutale amo-tamo.
A dotle se mnoštvo, da bi prodrlo svojim požudnim pogledom sve do dna kolica, žurilo, izdizalo, guralo penjući se na ivičnjake i vješajući se za izbočine zidova, te se činilo zadovoljenim tek pošto bi uspjelo da svojim pogledom ne ostavi netaknutim ni jedno jedino mjesto tih dvaju tjelesa što su dolazila od patnje mučenja da bi krenula put uništenja.
Bilo se pročulo da de La Mol odlazi u smrt a da nije priznao jedan jedini od činova kojima ga bijahu obijedili, dok naprotiv Kokona, kako se tvrdilo, nije mogao podnijeti bol te je otkrio sve.
Stoga su sa svih strana dovikivali:
- Gledajte, gledajte onog crvenokosog! To je onaj koji je progovorio, to je onaj koji je rekao sve! To je kukavica koji je prouzrokovao smrt onog drugog! A onaj drugi je, naprotiv, junak i ništa nije priznao I
Dvojica mladića su veoma dobro čuli pohvale za jednoga od njih i pogrde za drugoga, što su popraćale njihovo žalobno putovanje, pa dok je de La Mol stezao svojem prijatelju ruke, na licu Pijemontežanina ispoljavao se uzvišeni prezir, te je sa visine prljavih taljiga gledao na to glupavo mnoštvo kao što bi na njega bio gledao sa kakvih trijumfalnih kola.
Nesreća bijaše izvršila svoje božansko djelo; ona je oplemenila Kokonaovo lice, kao što će uskoro smrt uzdignuti u vječnost njegovu dušu.
- Hoćemo li uskoro stići? - upita de La Mol. - Ja više ne mogu, prijatelju! Mislim da ću se onesvijestiti.

- Strpi se, strpi se, La Mole! Sad ćemo proći pokraj ulice Tizon i pokraj ulice Kloš-Perse...
Pogledaj, ta pogledaj malko!
- Oh, pridigni me, da još jednom vidim onu blaženu kućicu!
Kokona ispruži ruku i dotakne krvnikovo rame. Ovaj je sjedio u prednjem dijelu taljiga i upravljao konjem.
- Meštre! - reče mu. - Učini nam tu uslugu da se na trenutak zaustaviš preko puta ulice Tizon!
Meštar Kaboš klimne glavom u znak pristanka, a prispjevši preko puta ulice Tizon, zaustavi konja.
De La Mol se uz Kokonaovu pomoć s naporom pridigne te pogleda suzama zamućenim očima tu malenu kućicu, tihu, nijemu i zatvorenu poput kakvog groba. Jedan uzdah mu nadme grud.
- Zbogom! - prošapta tihim glasom. - Zbogom mladosti, ljubavi, živote! I pusti da mu glava opet klone na grudi.
- Samo hrabro! - reče Kokona. - Možda ćemo sve to opet naći ondje gore!
- Misliš? - prošapta de La Mol.
- Vjerujem to stoga što mi je to rekao svećenik, a prije svega što se tome nadam... Ta nemoj se onesvijestiti, prijatelju moj! Ti bijednici što nas promatraju bi nam se podsmjehivali!
Meštar Kaboš je čuo te posljednje riječi. Udarajući bičem svojeg konja jednom rukom, pruži drugom Kokonau, a da to nitko nije mogao vidjeti, malenu spužvicu natopljenu tako snažnim sredstvom, da de La Mol, pošto ga je udahnuo, i natrljao njime sljepoočnice, bude osvježen i ojačan.
- Ah! - klikne de La Mol. - Preporodio sam se!
I poljubi relikvijarij što mu je visio oko vrata o zlatnom lancu.
Stigavši na ugao keja i zaokrenuvši oko dražesne malene zgrade koju je sagradio Henrik II, ugledaše stratište podignuto u obliku golog i krvavog postolja. To postolje je nadvisivalo sve glave.
- Prijatelju! - reče de La Mol. - Volio bih da umrem kao prvi. Kokona dotakne po drugi puta svojom rukom krvnikovo rame.
- Što je plemeniti gospodine? - upita ovaj obazrijevši se.
- Valjani čovječe, - odgovori Kokona - tebi je stalo do toga da mi ugodiš, zar ne? Bar si mi tako rekao...
- Da, i ja vam to kažem i ponovo!
- Moj prijatelj, evo, koji je pretrpio više od mene i koji, prema tome, ima manje snage od mene...
- Da?
- Pa eto, on mi kaže da bi odviše patio gledajući me kako umirem kao prvi... A osim toga, kad bih ja umro kao prvi, on ne bi imao nikoga da ga ponese na stratište ...
- U redu, u redu! - reče Kaboš otirući hrptom ruke jednu suzu. - Budite bez brige, učinit ćemo onako kako želite!
- I... jednim jedinim udarcem, zar ne? - doda Pijemontežanin potiho.
- Jednim jedinim!
- Dobro jet... A ako vam je do toga da se naknadite, naknadite se na meni! Taljige se zaustaviše; stigli su na lice mjesta. Kokona stavi svoj šešir na glavu.
Buka nalik na huku morskih valova udari na de La Molove uši. On htjede da ustane, ali mu ponestane snage, pa je bilo potrebno da ga Kaboš i Kokona podrže ispod ruku.
Trg bijaše natisnut glavama, a stepenice gradske vijećnice nalikovale su na amfiteatar napučen gledaocima. Kroz svaki prozor izvirivala su uzbuđena lica čiji pogledi kao da su plamsali.

Kad je mnoštvo ugledalo kako taj lijepi mladić koji se više nije mogao držati na svojim smrskanim nogama, poduzima krajnji napor da se uputi vlastitim snagama na stratište, podiže se golema vika poput kakvog sveopćeg očajnog krika. Muškarci riknuše, a žene sažalno zajaukaše.
- To je bio jedan od najprofinjenijih kavalira na dvoru - govorili su muškarci - i nije trebalo da umre na trgu Sen-Žanan-Grev, već u Pre-o-Klerku (Pres-aux-Clercs)!
- Kako je lijep! Kako je blijed! - govorile su žene. - To je onaj koji nije progovorio!
- Prijatelju! - reče de La Mol. - Ne mogu se sam održati na nogama! Ponesi me!
- Pričekaj! - odgovori Kokona.
I dade znak krvniku koji se odmakne. A onda se sagne i uzme de La Mola u svoj naručaj, kao što bi to bio učinio sa kakvim djetetom, i uspne se, ne posrnuvši natovaren svojim teretom, uz stepenice postolja, na koje ga spusti, posred oduševljene vike i odobravanja mnoštva.
Kokona skine svoj šešir sa glave i pozdravi. Potom baci svoj šešir kraj sebe na stratište.
- Pogledaj oko sebe! - reče de La Mol. - Ne nazireš li ih negdje?
Kokona stane polagano kružiti pogledom uokrug trga, a stigavši do jednog mjesta zastane te, ne odvraćajući svojeg pogleda, ispruži ruku i dotakne rame svojeg prijatelja.
- Pogledaj! - reče. - Pogledaj prozor onog malog tornjića!
I pokaza drugom rukom de La Molu onaj mali spomenik koji postoji još i danas između ulice Vaneri i ulice Muton, kao ostatak prošlih vijekova.
Dvije u crno odjevene žene stajale su, oslonjene jedna na drugu, ne na samom prozoru, već malko podalje unutra,
- Ah! - uzdahne de La Mol. - Bojao sam se samo jednoga, to jest da umrem a da je više ne vidim
... Ja sam je još jednom vidio, sad mogu umrijeti!
Očiju požudno prikovanih za onaj maleni prozor, on prinese relikvijarij k svojim ustima i pokrije ga poljupcima.
Kokona pozdravi obje žene svom gracijom koju bi bio ispoljio u kakvom salonu.
U odgovor na taj znak, one mahnuše svojim maramicama, koje bijahu posve natopljene suzama.
Meštar Kaboš pak sa svoje strane dotakne prstom Kokonaovo rame te mu dade jedan značajan mig očima.
- Da, da! - reče Pijemontežanin. A onda se obrati de La Molu.
- Poljubi me! - reče mu. - Umri kako valja! To neće uopšte biti teško, prijatelju... ti si tako hrabar!
- Ah, - odgovori de La Mol - neće to s moje strane biti nikakva zasluga ako umrem kako valja! Ja toliko patim f
Svećenik pristupi i pruži de La Molu jedno raspelo, no ovaj mu sa osmijehom pokaže relikvijarij što ga je držao u ruci.
- Ne mari! - reče svećenik. - Zamolite ipak za snagu onoga koji je pretrpio ono što ćete i vi pretrpjeti !
De La Mol poljubi Kristove noge.
- Preporučite me molitvama sestara od »Blažene djevice«! - reče.
- Požuri, požuri, La Mole! - klikne Kokona. - Zadaješ mi toliku bol da osjećam kako postajem slab!
- Spreman samt - reče de La Mol.
- Hoćete li moći držati svoju glavu posve ravno? - upita meštar Kaboš pripremajući svoj mač iza de La Mola koji je klečao.

- Nadam se da hoću! - odgovori ovaj.
- Onda će sve ići kako valja!
- A vi, - dodade de La Mol - vi nećete zaboraviti na ono što sam vas zamolio? Ovaj relikvijarij će vam otvoriti vrata!
- Budite bez brigel Ta pokušajte malko da držite glavu ravno!
De La Mol ispravi vrat te, svrnuvši opet svoj pogled prema malom tornjiću, poče:
- Zbogom, Margento, budi bla…
Nije dovršio. Jednim zamahom svojeg velikog mača, brzim i bljeskavim poput munje, Kaboš odsječe jednim jedinim udarcem glavu, koja padne i otkotrlja se pred Kokonaove noge.
Tijelo se ispruži blago i lagano kao da leže na spavanje.
Jedan golem krik, sazdan od hiljadu krikova, odjeknu, a Kokonau se učini da je među svim tim ženskim glasovima čuo jedan, koji je imao mnogo bolniji prizvuk od svih ostalih.
- Hvala, vrijedni moj prijatelju, hvala! - reče Kokona i pruži krvniku po treći puta svoju ruku.
- Sine, - upita svećenik Kokona-a, - nemate li štogod da povjerite bogu?
- Vjere mi, nemam, oče! - odgovori Pijemontežanin. - Sve što sam imao da mu kažem, rekao sam sinoć vama!
A potom se obrati Kabošu:
- Hajde, krvnice, posljednji moj prijatelju! - reče. - Još tu jednu uslugu!
Prije no što će kleknuti, Kokona prijeđe preko mnoštva jednim tako smirenim i tako spokojnim pogledom, da mu uho zamilova žamor udivljenja koji ga potakne na ponosit osmijeh.
Tada uzme glavu svojeg prijatelja i pritisne poljubac na njegove ljubičaste usne, baci jedan posljednji pogled na tornjić, klekne, svejednako zadržavajući tu toliko voljenu glavu u svojim rukama.
- A sada je na meni! - reče.
Još nije pravo ni dovršio te riječi, kadli mu meštar Kaboš odrubi glavu. Pošto je izvršio i ovo, vrijednim ovim čovjekom ovlada grčeviti drhtrj.
- Bilo je krajnje vrijeme da se to završi! - prošapta. - Siroto dijete!
I izvuče s mukom iz de La Molovih zgrčenih ruku . zlatni relikvijarij te prebaci svoj plašt preko žalosnih smrtnih ostataka što će ih njegove taljige odvesti k njegovoj kući.
Pošto je predstava završila, mnoštvo se raziđe.

30.

SRAMOTNI TORANJ


Noć se upravo spustila na grad koji je još bio potresen bukom oko izvršenja smrtne kazne, čije su pojedinosti kolale od ustiju do ustiju, prodirući u svaku kuću, da pomrače radosni sat obiteljske večere.
Međutim, posve suprotno od grada koji bijaše tih i žalostan, Luvr je bio bučan, radostan i rasvijetljen. Naime, u palači se održavala velika svečanost. Svečanost koju je odredio Karlo IX, svečanost koju je bio odredio za to veče, kao što je istovremeno bio odredio izvršenje smrtne kazne za to jutro.
Kraljica Navare bijaše uveče uoči toga dana dobila nalog da se nađe na njoj, a u nadi da će de La Mol i Kokona tokom noći pobjeći, u uvjerenju da su poduzete sve mjere za njihovo spasenje, ona je svojem bratu bila odgovorila da će postupiti po njegovoj želji. Ali, otkako je bila izgubila svaku nadu uslijed onog prizora u kapelici i otkako je, u jednom posljednjem porivu samilosti za tu ljubav, najveću i najdublju što je bijaše ostjetila u svojem životu, bila prisustovala izvršenju osude, ona je samoj sebi obećala da je ni moibe ni prijetnje neće navesti da prisustvuje jednoj radosnoj svečanosti u Luvru u istome danu u kome je vidjela jednu tako žalosnu svečanost na trgu Grev.
Kralj Karlo IX bio je toga dana pružio ponovni dokaz o toj snazi volje što je možda nitko nije dotjerao do istog stupnja kao on: prikovan za postelju od unazad petnaest dana, slab poput čovjeka na umoru, pepeljasto-siv poput kakve lješine, on je oko pet sati ustao i obukao svoje najljepše haljine.
Istina je, doduše, da se za vrijeme odijevanja tri puta onesvijestio. Oko osam sati se raspita kamo se djela njegova sestra i zapita jesu li je vidjeli i znade li tkogod što radi. Nitko ne odgovori, jer se kraljica bijaše vratila kući oko jedanaest sati i zaključala se u svoje odaje zabranivši svaki pristup,
No za Karla nije bilo zatvorenih vratiju. Oslonjen o podlakticu gospodina de Nansija, on se uputi prema odajama kraljice Navare te uđe iznenada kroz vrata tajnog hodnika.
No da je i očekivao žalostan prizor i ma da je svoje srce unaprijed pripravio na nj, ipak je ono što je ugledao bilo još mnogo jadnije no što je bio zamišljao.
Napola mrtva, ležeći na jednoj počivaljci, glave utonule među jastucima, Margerita nije plakala, nije izgovarala molitve, već je, sve od svojeg povratka kući, hroptala kao da je u agoniji,
U drugom kutu odaje, Henrijeta de Never, ta neustrašiva žena, ležala je bez svijesti, opružena na sagu. Po povratku sa trga Grev, nju su, baš kao i Margeritu, izdale snage, a nevoljna Žijona hitala je od jedne do druge, ne usuđujući se ni da pokuša da im upravi neku riječ utjehe.

U krizama što ušli jedu ju za velikim katastrofama, čovjek je škrt sa svojom boli kao sa kakvim blagom i smatra neprijateljem svakoga tko bi pokušao da mu oduzme ma i najmanji njezin dijelak.
Karlo IX dakle otvori vrata te, ostavivši de Nansija u hodniku, uđe blijed i podrhtavajući.
Ni jedna ni druga od tih dviju žena ga ne primijetiše. Jedino se Žijona, koja je u tome trenutku pomagala Henrijeti, pridigne na jedno koljeno te se sva uplašena zagleda u kralja.
Kralj dade znak rukom, a ona ustane, učini dvorski poklon i izađe.
Tada se Karlo uputi k Margeriti te se časkom šuteći zagleda u nju. A onda joj se obrati tonom za koji se ne bi bilo moglo pomisliti da je taj glas uopće i sposoban.
- Margo! - reče - sestro moja! Mlada se žena strese i pridigne.
- Vaše Veličanstvo...! - usklikne.
- Hajde, sestro, malko hrabrosti! Margerita podigne oči prema nebu.
- Dat - reče Karlo. - Znam! Ipak, poslušaj me! Kraljica Navare klimne u znak da ga sluša.
- Obećala si mi da ćeš doći na bal! - nastavi Karlo.
- Ja?! - poviče Margerita.
- Da! A prema tvojem obećanju, svi te očekuju, tako da bi, ako ne bi došla, svi bili začuđeni što te ne vide na balu.
- Izvinite me, brate! - odgovori Margerita. - I sami vidite da veoma trpim.
- Pokušajte se savladati!
Margerita bude kanda na trenutak ponukana da sabere svoju hrabrost, no zatim se odjednom opusti, i glava joj klone natrag na jastuke.
- Ne, ne, neću poći! - reče.
Karlo uze njezinu ruku, sjedne na njezinu počivaljku i stane joj govoriti.
- Upravo si izgubila jednog prijatelja... ja to znam, Margo - reče. - Ali, pogledaj mene! Nisam li ja izgubio sve svoje prijatelje? I povrh toga još i svoju majku?! Ti, ti si vazda mogla plakati po miloj volji, kao što plačeš u ovom trenutku... A ja, u vrijeme svojih najjačih bolova, ja sam vazda bio prisiljen da se smiješim... Ti patiš. A pogledaj mene! Ja umirem...! Dakle, Margo, hajde, budi hrabra! Ja to zahtijevam od tebe, sestro, u ime naše slave! Mi nosimo kao kakav križ pun tjeskoba taj dobar glas i ugled naše kuće... ponesimo ga poput Gospoda sve do Kalvarije! A ako, poput njega, putem posrnemo, pridignimo se hrabro i predano poput njega!
- Oh, bože moj, bože moj! - zavapi Margerito.
- Da! - reče Karlo odgovarajući na njezinu misao. - Da, žrtva je okrutna, sestro... No svatko prinosi svoju; netko žtrvuje svoju, čast, netko drugi pak svoj život... Misliš li da ja sa svojih dvadeset i četiri godine i sa najljepšim prijestolom na svijetu možda ne žalim što ću umrijeti?! E pa, pogledaj me; moje oči, moja put, moje usnice, put i usnice umirućeg čovjeka, to je istina... međutim, moj smiješak, zar moj smiješak ne potiče na vjerovanje da se nadam? A ipak. za osam dana, za mjesec dana najviše, ti ćeš me oplakivati, sestro, kao što oplakuješ onoga koji je umro danas.
- Brate moj! - klikne Margerita, obujmivši Karla objim rukama oko vrata.
- Hajde, obucite se, draga Margerito! - reče kralj. - Pokrijte svoje blijedilo i pojavite se na balu!
Maločas sam izdao nalog da vam donesu novih dragulja i opremu dostojnu vaše ljepote.
- Oh. dijamanti, haljine...! - dobaci Margerita. - Što marim za sve to, sada?!
- Život je dug, Margerito! - reče Karlo sa osmijehom. - Bar za tebe ...
- Nikada! Nikada!
- Sestro, drži na umu jedno: ponekiputa se baš zatomljivanjem. ili bolie. prikrivanjem patnje ponajbolje odaje pošta mrtvima.
- Pa dobro, Sire! - reče Margerita ježeći se. - Poći ću!

Jedna suza. koiu je njegova isušena zjenica smjesta popila ovlaži Karlovo oko.
On se nadnese nad svoju sestru, poljubi je u čelo, a zatim časkom zastane pred Henrijetom koja ga nije bila ni vidjela ni čula.
- Sirota žena! - reče, a potom šutke izađe.
Poslije kralja uniđe nekoliko paževa, donoseći škrinje i kovčežiće sa nakitom. Margerita dade znak rukom da sve to odlože na pod.
Paževi izađoše, te jedino osta Žijona.
- Pripremi mi sve što je potrebno da se obućem, Žijono! - reče Margerita. Mlada djevojka pogleda svoju gospodaricu sa izrazom čuđenja.
- Da! - reče Margerita sa naglaskom čiju bi gorčinu bilo nemoguće opisati. - Da, ja ću se obući i poći na bal! Očekuju me ondje... Ta požuri! Dan će biti potpun; jutros svečanost na trgu Grev, večeras svečanost u Luvru.
- A gospođa vojvotkinja? - upita Žijona.
- Oh, ona! Ona je veoma sretna! Ona može ostati ovdje, ona može plakati, ona može patiti do mile volje... Ona nije kći kralja, nije žena kralja, nije sestra kralja. Ona nije kraljica! Pomozi mi da se obučem, Žijono!
Mlada djevojka se pokori. Nakit je bio veličanstven, haljina sjajna. Nikada još Margerita nije bila tako lijepa.
Ona se pogleda u ogledalo.
- Moj brat je u pravu! - reče. - Ljudska stvorenja su doista nešto veoma bijedno! Uto opet uđe Žijona.
- Gospođo, - reče - došao je neki čovjek i traži vas!
- Mene?
- Da, vas.
- A koji je to čovjek?
- Ne znam, no njegov je izgled strašan, i sam pogled na nj nagnao me je da pretrnem.
- Idi i zapitaj ga kako se zove! - reče Margerita blijedeći. Žijona izađe, a nekoliko trenutaka zatim opet uđe.
- Nije mi htio reći svoje ime, gospođo, ali me je zamolio da vam predam ovo. Žijona pruži Margeriti relikvijarij što ga ova prošle noći bijaše dala de La Molu.
- Oh, uvedi ga, uvedi ga! - reče brzo kraljica. I posta još blijeda i još sleđenija no što je to već
bila.
Težak korak potrese pod. Uvrijeđena zacijelo što mora ponoviti takvu buku, jeka zabruja
drvenim opločenjem, a jedan čovjek se pojavi na pragu.
- Vi ste...? - upita kraljica.
- ... onaj koga ste jednoga dana susreli blizu Monfokona, gospođo, i koji je u svojim taljigama odvezao natrag u Luvr dvojicu ranjenih plemića.
- Da, da, prepoznajem vas! Vi ste meštar Kaboš.
- Krvnik sudišta grada Pariza, gospođo.
Bile su to jedine riječi koje je Henrijeta čula od svih onih što su ih od unazad jednog sata oko nje izgovarali. Ona podigne svoju blijedu glavu iz svojih dvaju dlanova i pogleda krvnika svojim smaragdnim očima, odakle kao da je proizilazila dvostruka plamena munja.
- I dolazite...? - upita Margerita drhćući.
- ... da vas podsjetim na obećanje što ste ga zadali onom mlađem od dvojice plemića, onome koji me je zadužio da vam vratim taj relikvijarij. Sjećate li se, gospođo?

- Ah, da da! - poviče kraljica. - I nikada neka plemenitija sjena neće dobiti velikodušniju zadovoljštinu!... Ali, gdje je ona?
- Ona je kod mene, zajedno sa tijelom.
- Kad vas? A zašto je niste donijeli sa sobom?
- Moglo se desiti da budem zaustavljen na stražarnici Luvra, i da me prisile da rastvorim svoj plašt. Što bi bili rekli, da su pod tim plaštem ugledali jednu glavu?
- U redu, pričuvajte je kod sebe! Doći ću po nju sutra,
- Sutra, gospođo? - reče meštar Kaboš - sutra će možda biti prekasno!
- A zašto?
- Jer mi je kraljica-majka naložila da zadržim za njezine kabalističke pokuse glave dvojice osuđenika nad kojima ću izvršiti smrtnu kaznu.
- Oh, kakvog li svetogrđa! Glave naših ljubljenih! Henrijeto! - poviče Margerita pritrčavši svojoj prijateljici koja je ustala kao da ju je upravo neka opruga osovila na noge. - Henrijeto, anđele moj, čuješ li što kaže ovaj čovjek?
- Da! Pa... što nam je činiti?
- Valja nam da pođemo sa njim.
Tada se Henrijeti ote jedan krik bola, krik kojim se velike nesreće opet vraćaju natrag u život.
- Oh! - usklikne. - A bilo mi je, međutim, tako dobro... bila sam skoro mrtva!
Za to vrijeme Margerita prebaci preko svojih obnaženih ramena jedan baršunasti plašt.
- Dođi, dođi! - reče. - Još ćemo ih jednom vidjeti!
Margerita dade zaključati sva vrata i naredi da se donese nosiljka pred mala skrivena vrata. A onda poduhvati Henrijetu podruku i siđe tajnim prolazom, dajući Kabošu znak da pođe za njima.
Pred donjim vratima čekala je nosiljka, a kod ulaza u stražarnicu čekao je Kabošev pomoćnik sa jednim fenjerom.
Margeritini nosači bijahu povjerljivi ljudi, nijemi i gluhi, sigurniji no što bi to bile tovarne životinje.
Nosiljka se kretala otprilike deset minuta, a ispred nje su koračali meštar Kaboš i njegov pomoćnik koji je nosio fenjer. A onda se zaustavi.
Krvnik otvori vratašca nosiljke, a pomoćnik pohita naprijed.
Margerita siđe i pomogne vojvotkinji de Never da siđe. U toj velikoj boli koja je obje pritisla, ispostavilo se da je ovo osjetljivije živčano ustrojstvo bilo ono jače.
Sramotni toranj dizao se pred očima dviju žena poput kakvog mračnog i glomaznog diva, odašiljući crvenkastu svjetlost kroz dva otvora koja su plamtjela na njegovom vrhu.
Pomoćnik se opet pojavi na vratima.
- Možete ući, moje gospođe i - reče meštar Kaboš. - Svi su polijegali u tornju. U istom trenutku svjetlost iz onih dvaju otvora se ugasi.
Dvije žene, stisnuvši se jedna k drugoj, prođoše kroz malena vrata sa šiljatim oblukom i pokročiše u mraku na vlažan i hrapav kameni pod. Opaziše neku svjetlost na dnu jednog zavojitog hodnika pa se, pod vodstvom tog strašnog kućedomaćine, uputiše na tu stranu. Vrata se zatvoriše za njima.
Držeći u ruci baklju, Kaboš ih uvede u jednu nisku i zadimljenu prostoriju. U sredini te prostorije nalazio se prostrt stol sa ostacima večere i posuđem za tri osobe. Stol je zacijelo bio prostrt za krvnika, njegovu ženu i njegovog glavnog pomoćnika.
Na najupadljivijem mjestu zida bijaše pričvršćena jedna pergamena proviđena kraljevim pečatom i grbom. To je bila krvnikova diploma.

U jednom kutu nalazio se jedan veliki mač sa dugačkim balčakom. To je bio platneni mač pravde. Ovdje-ondje naziralo se još i nekoliko nezgrapnih slikanja koje su prikazivale svece podvrgnute svim mogućim mukama.
Stigavši ovamo, meštar Kaboš se duboko pokloni.
- Vaše će mi Veličanstvo oprostiti - reče - što sam se usudio prodrijeti u Luvr i dovesti vas ovamo. Ali, to je bila izričita i posljednja želja plemića, tako da sam morao ...
- Dobro ste učinili, meštre, dobro ste učinili! - upadne Margerita. - I evo vam nagrade za vašu revnost!
Meštar Kaboš se tužno zagleda u zlatom nabijenu kesu koju je Margerita položila na stol.
- Zlata! Uvijek opet zlata! - promrmlja. - Avaj, gospođo, kad bih bar sam mogao po cijenu zlata otkupiti tu krv što sam je danas bio prisiljen proliti!
- Meštre, - upita Margerita sa bolnim oklijevanjem i pogledavajući oko sebe - meštre, meštre, zar ćemo morati ići još nekamo drugamo? Ne vidim...
- Ne, gospođo, ne! Oni su ovdje. Ali, to je veoma žalostan prizor, a ja bih vam ga mogao uštedjeti i donijeti vam umotano u jedan plašt ono po što sto došli.
Margerita i Henrijeta istovremeno pogledaše jedna drugu.
- Ne! - reče Margerita koja je pročitala u pogledu svoje prijateljice istu odluku koju je i sama netom stvorila. - Ne! Pokažite nam put, i mi ćemo poći za vama.
Meštar Kaboš dohvati baklju i otvori jedna vrata od hrastovine koja su vodila na jedno stubište od nekoliko stepenica koje se spuštalo i poniralo pod zemlju. U istom trenutku nasta promaja od koje se sa zublje razleti nekoliko iskri, i koja baci princezama u lice odvratnu vonj plijesni i krvi.
Bijela poput kakvog kipa od alabastra, Henrijeta se osloni na podlakticu svoje prijateljice koja je bila ponešto sigurnija u hodu, no već na prvoj stepenici zatetura.
- Oh, ne mogu! Nikada! - jekne.
- Kad se zaista voli, Henrijeto - odgovori kraljica - treba da se voli sve do u smrt! Bijaše to u isti mah i stravičan i dirljiv prizor što su ga pružale te dvije žene koje su se,
bliješteći od mladosti, od ljepote i od sjajnog nakita, sagibale pod tim prostim, bijelo okrečenim svodom, ona slabija oslanjajući se na onu jaču, a ona jača, pridržavajući se za krvnikovu podlakticu.
Stigoše na posljednju stepenicu.
U dnu podruma ležala su dva obličja, pokrivena velikom ponjavom od crne tkanine. Meštar Kaboš odigne jedan ugao ponjave, primakne svoju baklju i reče:
- Pogledajte, gospođo kraljice!
U svojim crnim odjelima, dvojica mladića ležala su jedan pokraj drugog sa stravičnom simetrijom smrti. Njihove glave, sagnute i primaknute truplima, činile su da su odvojene samo jednim jarko crvenim krugom po sredini vrata. Smrt nije razdvojila njihove ruke, jer je, bilo uslijed slučajnosti, bilo pak uslijed pobožne pažnje krvnikove, desna ruka de La Mola počivala u lijevoj ruci Kokona-a.
Ispod de La Molovih vjeđa pomaljao se jedan ljubavni pogled a ispod Kokonaovih pak osmijeh pun prezira.
Margerita klekne do svog ljubavnika te svojim rukama, zasljepljujućim od dragog kamenja, digne polako tu glavu koju bijaše toliko voljela.
Što se pak tiče vojvotkinje de Never, naslonjena o zid, ona nije mogla otkinuti svoj pogled od tog blijedog lica, na kojemu bijaše toliko puta potražila radost i ljubav.
- La Mole! Dragi La Mole! - prošapta Margerita.

- Hanibale! Hanibale! - krikne vojvotkinja de Never. - Tako si bio lijep, tako ponosit, tako hrabar... i više mi ne daješ odgovora!
I bujica suza izbije iz njezinih očiju.
Ta žena, tako puna prezira, tako neustrašiva, tako drska u sreći, ta žena koja je tjerala skepticizam sve do krajnje sumnje, strast sve do okrutnosti, ta žena nije još nikada bila pomišljala na smrt.
Margerita joj posluži za primjer.
Ona spusti u jednu vrećicu, izvezenu biserima i natopljenu najfinijim miomirisima, de La Molovu glavu koja oude još ljepša pošto se priljubila uz baršun i zlato, i kojoj je jedan posebni postupak, što se u ono doba primjenjivao za balzamiranje kraljeva, trebalo da sačuva njezinu ljepotu.
I Henrijeta pristupi također te umota Kokonaovu glavu u jedan skut svojeg plašta.
A zatim se obje, povijene pod svojom boli više negoli pod svojim teretom, uspeše uz stepenište, bacivši još jedan posljednji pogled na ostatke što su ih prepuštale na milost i nemilost krvniku u toj mračnoj rupi za proste zločince.
- Ne bojte se, gospođo! - reče meštar Kaboš koji je shvatio taj pogled. - Plemići će biti pokopani u posvećenu zemlju, na to vam se zaklinjem!
- I dat ćeš im čitati mise sa ovime! - doda Henrijeta strgnuvši sa svojeg vrata jednu divnu ogrlicu od rubina i pruživši je krvniku.
Vratiše se u Luvr kao što odande bijahu i izašle. Na ulazu u stražarnicu, kraljica se pokaza da bi je prepoznali. Na dnu svojeg posebnog stubišta izađe iz nosiljke, vrati se u svoje odaje, odloži svoju žalosnu relikviju u kabinetu do svoje spavaonice kojem od toga trenutka bude dosuđeno da se pretvori u molitvenu odaju, ostavi Henrijetu, da joj čuva tu odaju te, blijeda i ljepša no igda, uđe oko deset sati u veliku plesnu dvoranu, onu istu u kojoj smo vidjeli kako se, ima tome blizu dvije i po godine, otvara prvo poglavlje naše pripovijesti.
Sve se oči svrnuše na nju, a ona podnese taj sveopći pogled sa ponositim i gotovo radosnim izražajem.
Bijaše to stoga što je pobožno izvršila posljednju želju svojeg prijatelja. Spazivši je, Karlo glavinjajući prijeđe kroz to zlatno more što ga je okružavalo.
- Sestro, - reče naglas - ja vam zahvaljujem! A zatim doda potiho:
- Pazite! Na ruci vam je jedna mrlja krvi...
- Ah, ne mari, Sire! - odgovori Margerita. - Glavno je da mi je na usnama smiješak!

31.

KRVAVI ZNOJ


Nekoliko dana poslije stravičnog prizora što smo ga netom ispripovijedali, to jest 30. maja 1574. godine, dok se dvor nalazio u Vensenu, iznenada začuše veliku buku u kraljevoj odaji. Ovaj je. budući da mu je pozlilo više no igda nasred bala što ga je htio prirediti na sam dan smrti dvojice mladića, po odredbi svojih liječnika bio pošao na ladanje da bi dospio na čišći zrak.
Bilo je osam sati ujutro. Mala jedna skupina dvorjanika vatreno je raspravljala u predsoblju, kadli se odjednom razliježe krik, a na pragu kraljevih odaja osvanu Karlova dojkinja, suzama oblivenih očiju i vičući očajnim glasom:
- Upomoć kralju! Upomoć kralju!
- Ta zar je Njegovom Veličanstvu postalo gore? - upita zapovjednik straže de Nansi, koga kralj, kao što smo vidjeli, bijaše oslobodio svakog posluha kraljici Katarini kako bi ga privezao za svoju osobu.
- Oh, kolike li krvi, kolike li krvi! - zavapi dojkinja. - Liječnike! Pozovite liječnike!
Mazij i Ambroaz Pare naizmjenice su bdjeli kod uzvišenog bolesnika, a Ambroaz Pare, koji je bio u službi, videći da je kralj usnuo, bijaše iskoristio taj drijemež kako bi se na nekoliko trenutaka udaljio.
Za to vrijeme kralj se bijaše počeo obilato znojiti, a kako je kod Karla bilo došlo do popuštanja sitnih krvnih sudova, i kako je to popuštanje dovelo do krvarenja kože, to je taj krvavi znoj zaprepastio dojkinju koja se nije mogla priviknuti na tu čudnu pojavu i koja mu je, budući protestantkinja, kao što se sjećamo, bez prestanka govorila da to hugenotska krv prolivena na dan Bartolomeja izaziva njegovu krv.
Razletiše se na sve strane. Liječnik mora da nije bio daleko, te nisu mogli promašiti da naiđu na
nj.
Budući da je svatko želio da pokaže svoju revnost i da dovede traženog liječnika, predsoblje
osta dakle prazno.
Tada se otvoriše jedna vrata, i pojavi se Katarina. Ona žurno prijeđe predsobljem te hitro ude u odaju svojeg sina.
Karlo je ležao zavaljen u svojem krevetu, ugasla oka, zadahtalih grudiju. Sa čitavog njegovog tijela curio je crvenkast znoj. Njegova ruka, zabačena, visila je iz njegova kreveta, a na vršku svakog njegovog prsta pak je visio jedan tekući rubin.
To bijaše grozan prizor.

Međutim, pri štropotu koraka njegove majke, kao da ih je prepoznao, Karlo se pridigne.
- Oprostite, gospođo. - reče pogledavši svoju majku. - Volio bih da umrem u miru!
- Da umrete, sine?! - klikne Katarina. - Zbog jednog pogoršanja te nesretne boljke?! Ta zar biste nas htjeli baciti u takav očaj?
- Kažem vam, gospođo, da osjećam kako moja duša odlazi! Kažem vam, gospođo, da to dolazi smrt, do stotinu paklenih vragova!... Ja osjećam što osjećam i znam što kažem!
- Sire, - odgovori kraljica-majka - vaša uobrazilja je vaša najveća bolest! Poslije izvršenja te tako zaslužne srmtne kazne nad tom dvojicom vještaca, nad tom dvojicom mučkih ubojica koji su se zvali La Mol i Kokona, vaše tjelesne patnje mora da su se smanjile. Sada su preostale jedino još vaše duševne nevolje, a kad bih mogla porazgovarati sa vama samo desetak minuta, ja bih vam dokazala ...
- Dojkinjo! - reče Karlo. - Pripazi na vratima da nitko ne uđe; kraljica Katarina de Mediči želi razgovarati sa svojim ljubljenim sinom Karlom IX!
Dojkinja izvrši nalog.
- U stvari, - nastavi Karlo - taj razgovor se ionako mora kad-tad obaviti, bolje je dakle da se obavi danas negoli sutra. Sutra, uostalom, možda bi već bilo prekasno... Samo, našem razgovoru treba da prisustvuje još jedna treća osoba.
- A zašto to?
- Jer je, ja vam to ponavljam, smrt na putu da dođe! - odgovori Karlo zastrašujući svečano. - Jer će ona uskoro ući u ovu odaju poput vas, blijeda i nijema i bez prethodne najave... Vrijeme je dakle, pošto sam noćas sredio svoje osobne stvari, da jutros sredim i stvari kraljevstva.
- A koja je to osoba što je želite vidjeti ovdje? - upita Katarina.
- Svoga brata, gospođo. Dajte ga pozvati!
- Sire, - reče kraljica-majka - sa zadovoljstvom vidim da su se te objede, koje je mnogo više diktirala mržnja nego što ih je izmamila bol, izbrisale iz vašeg duha i da će se ubrzo izbrisati i iz vašeg srca... Dojkinjo! - vikne Katarina - Dojkinjo!
Dobra žena, koja je stražarila napolju, otvori vrata.
- Dojkinjo - reče joj Katarina - po nalogu mojeg sina, kad bude došao gospodin de Nansi, reći ćete mu da pođe pozvati vojvodu od Alansona,
Karlo dade znak koji zadrža dobru ženu, koja se bila spremila da izvrši nalog.
- Rekao sam »svoga brata«, gospođo! - ponovi Karlo.
Katarinine se oči raširiše poput tigrice koja je na tome da se razbjesni. Ali Karlo podigne zapovjednički svoju ruku.
- Želim da govorim sa svojim bratom Henrikom! - reče. - Jedino Henrik je moj brat. Ne onaj Henrik koji je kralj ondje u Poljskoj, već avaj Henrik koji je zatočenik ovdje. Ovaj Henrik će saznati moju posljednju volju.
- A ja, - poviče Firentinka sa nenadanom smjelošću nasuprot strahovitoj volji svojeg sina, toliko ju je mržnja što ju je gajila prema Bearncu izbacila iz njezine uobičajene licemjernosti - ako ste, kao što kažete, tako blizu grobu, mislite li da ću prepustiti ikome, a pogotovu jednom strancu, svoje pravo da prisustvujem vašem posljednjem času, svoje pravo kraljice, svoje pravo majke?!
- Gospođo, - otpovrne Karlo - ja sam još uvijek kralj! Ja još uvijek zapovijedam, gospođo! Ja sam rekao da želim govoriti sa svojim bratom Henrikom, a vi ne pozivate zapovjednika moje garde?! Do hiljadu đavola, upozoravam vas, ja još uvijek imam dovoljno snage da ga pođem pozvati sam!
On učini jednu kretnju da bi skočio sa kreveta, koja razotkrije njegovo tijelo, nalik na tijelo Krista poslije bičevanja.

- Sire, - poviče Katarina zadržavajući ga - vi nam svima nanosite nepravdu! Vi zaboravljate uvrede nanesene našoj obitelji, vi se odričete naše krvi! Jedino jedan francuski kraljević treba da kleči pored samrtne postelje jednog francuskog kralja! A što se tiče mene, moje mjesto ovdje je obilježeno po pravima prirode i etikecije. Ja dakle ostajem ovdje!
- A na osnovu čega ostajete ovdje, gospođo? - upita Karlo IX.
- Na osnovu toga što sam majka.
- Vi mi niste majka, gospođo, baš kao što mi vojvoda od Alansona nije brat!
- Vi buncate, gospodine. - dobaci Katarina. - Otkada ona koja je dala život više nije majka onome koji ga je dobio?
- Od trenutka kada ta protuprirodna majka oduzima ono što je dala, gospođo! - otpovrne Karlo otirući krvavu pjenu koja mu je izlazila na usta.
- Što time mislite reći, Karlo? Ja vas ne razumijem! - promrmlja Katarina gledajući svojeg sina očima raširenim od iznenađenja.
- Odmah ćete me razumjeti, gospođo!
Karlo potraži pod jastukom na svojem uzglavlju i izvuče jedan mali srebreni ključić.
- Uzmite taj ključ, gospođo, i otvorite moj putni kovčeg! On sadrži izvjesne papire koji će govoriti umjesto mene.
I Karlo ispruži ruku prema jednom divno izrezbarenom kovčegu koji je bio zatvoren lokotom od srebra kao i ključ što ga je otvarao, i koji je stajao na najupadljivijem mjestu u odaji.
Savladana tim krajnjim stavom što ga je Karlo prema njoj zauzeo, Katarina se pokori, priđe polaganim koracima kovčegu, otvori ga, spusti svoj pogled u untrašnjost te iznenada ustukne kao da je unutar stranica tog komada pokućstva ugledala kakvog uspavanog gmaza.
- Dakle? - upita Karlo koji nije skidao pogleda sa svoje majke. - Ta što vas to tako plaši u tom kovčegu, gospođo?
- Ništa! - odgovori Katarina.
- U tom slučaju, uvucite unutra svoju ruku, gospođo, i uzmite odande jednu knjigu... Mora da je unutra jedna knjiga, zar ne? - doda Karlo sa onim blijedim smiješkom koji je kod njega bio strasniji nego što je igda bila neka prijetnja kod nekog drugog. - Da! - promuca Katarina.
- Jedna knjiga o lovu?
- Da!
- Uzmite je i donesite mi je!
Usprkos svojoj sigurnosti, Katarina problijedi i zadrhta po čitavom tijelu. A onda pruži svoju ruku u unutrašnjost kovčega.
- Neumitna kob! - promrmlja uzimajući knjigu.
- Dobro! - reče Karlo. - A sada slušajte: tu knjigu o lovu... bio sam bezuman... volio sam lov iznad svega ... ja sam tu knjigu o lovu odviše čitao ... Shvaćate li, gospođo?
Katarina muklo za jeca.
- Bila je to jedna slabost! - nastavi Karlo. - Spalite je, gospođo. Ne treba da se saznaju slabosti kraljeva!
Katarina priđe gorućem kaminu, baci knjigu nasred ognjišta i ostane stajati, nepomična i nijema, promatrajući ukočenim očima plavičaste plamenove što su proždirali otrovane listove.
Postepeno kako je knjiga sagorjevala, po čitavoj prostoriji se širio jak vonj češnjaka. Uskoro je posve izgorjela.
- A sada, gospođo, pozovite mojeg brata! - reče Karlo sa neodoljivim veličanstvom.

Obuzeta zapanjenošću, satrvena pod raznorodnim uzbuđenjima što ih njezino duboko oštroumlje nije moglo raščlaniti, i što ih njezina gotovo nadljudska snaga nije mogla suzbiti, Katarina stupi jedan korak naprijed i htjede progovoriti.
Majka je osjećala grižnju savjesti, kraljica je osjećala grozu, trovačica je osjećala ponovni nastup mržnje.
Ovaj potonji osjećaj nadvlada sve ostale.
- Neka bude proklet! - poviče izletjevši iz odaje, - On likuje, on je dospio do cilja! Da, proklet bio, proklet bio!
- Čujete li? Mog brata! Mog brata Henrika! - vikne Karlo progoneći majku svojim glasom. - Mog brata Henrika sa kojim želim smjesta porazgovoriti u predmetu regentstva nad kraljevinom!
Gotovo u istom trenutku meštar Ambroaz Pare uniđe kroz vrata nasuprot onih kroz koja je netom izašla Katarina, i zastane na pragu kako bi udahnuo zrak u prostoriji, koji je bio zasićen vonjem češnjaka.
- Ta tko je ovdje palio arsenik? - upita.
- Ja! - odgovori Karlo.

32.

PLATFORMA GLAVNE KULE VENSENA


Za to vrijeme se Henrik Navarski šetao, sam i zamišljen, na platformi glavne kule. Znao je da se kralj nalazi u dvorcu što ga je vidio u udaljenosti od stotinu koraka, a njegovo duhovno oko nazrijevalo je kroza zidove umirućeg Karla.
Vrijeme bijaše divno, ažurno i zlaćano. Jedna široka zraka sunca ljeskala se na udaljenim ravnicama i oblijevala tekućim zlatom vrške stabala šume, ponositog u bogatstvu svojeg prvog zelenila, I samo sivo kamenje glavne kule kao da je upijalo blagu toplinu neba, a šeboji, koje je dah istočnjaka bio donio u pukotine zidina, otvarali su svoje latice od crvenog i žutog baršuna poljupcima mlakog povjetarca.
No Henrikov se pogled nije zadržavao na tim zelenim livadama ni na tim rasvcjetalim i zlaćanim krošnjama. Njegov pogled je prelijetao prostranstvo što ga je odvajalo od Pariza i upirao se, užaren od težnje za slavom, u tu prijestolnicu Francuske, predodređenu da jednoga dana postane prijestolnicom svijeta.
- Pariz... i - prošapta kralj Navare. - Evo Pariza ... to jest radosti likovanja, slave, moći i sreće...! Evo Pariza u kome je Luvr, i Luvra u kome je prijesto... A kad pomislim da me od tog toliko žudenog Pariza dijeli samo jedna stvar...! Samo to kamenje koje se diže do mojih nogu i koje zajedno sa mnom zatvara u sebi i moju neprijateljicu!
Svrnuvši svoj pogled od Pariza opet natrag u Vensen, ugleda sa svoje lijeve strane u jednoj udolini, zastrtoj koprenom rascvjetalih bademova, jednog čovjeka na čijem je oklopu uporno poigravala jedna sunčeva zraka, stvarajući tako blještavu tačku koja je poskakivala u prostoru pri svakoj kretnji toga čovjeka.
Taj čovjek je jahao vatrena konja i vodio je za uzdu drugog konja koji kanda nije bio nimalo manje nestrpljiv.
Kralj Navare zaustavi svoj pogled na konjaniku te vidje kako ovaj vadi mač iz toka, kako stavlja na njegov vrh svoju maramicu i kako tom maramicom maše na način signala.
Istog trenutka se na nasuprotnom brežuljku ponovi sličan signal, a onda posvuda uokrug dvorca zaleprša kao neki pojas maramica.
Bili su to de Mua i njegovi hugenoti koji se, znajući da kralj umire i pribojavajući se da se ne pokuša štogod protiv Henrika, bijahu sakupili i koji su se držali u pripravnosti za obranu ili za napad.
Henrik svrne svoj pogled natrag na konjanika koga bijaše ugledao kao prvog, nagne se preko balustrade, pokrije oči rukom te, zaštitivši ih na taj način od sunčevih zraka koje su ga zasljepljivale,

prepozna mladog hugenota.
- De Mua! - usklikne kao da ga je ovaj mogao čuti.
U svojoj radosti što je tako okružen prijateljima, podigne i sam svoj šeišr i pusti zalepršati ešarpu.
Sve bijele zastavice zamahnuše ponovo sa živahnošću koja je svjedočila o njihovoj radosti.
- Avaj! - promrmlja. - Oni me čekaju, a ja im se ne mogu pridružiti... ! Zašto to nisam učinio kad sam to možda mogao?! Sada sam već odviše odugovlačio...
I učini im jednu kretnju očajanja, na koju de Mua odgovori znakom koji je kazivao: »Čekat ću!« Uto Henrik začuje korake što su odzvanjali na kamenom stepeništu. On se žurno povuče.
Hugenoti shvatiše uzrok toga povlačenja. Mačevi se vratiše u tokove, a maramice iščeznuše. Henrik ugleda kako iz stepeništa izlazi jedna žena čije je usopljeno disanje ukazivalo na užurbano uspinjanje i prepozna, ne bez potajne groze koju bi osjetio uvijek kad bi je ugledao,
Katarinu de Mediči.
Iza nje dolazila su dva stražara koji se zaustaviše na vrhu stepeništa.
- Hm, hm! - promrmlja Henrik. - Mora da se desilo nešto novo i ozbiljno, kad kraljica-majka dolazi ovako da me potraži na platformi glavne kule Vensena!
Katarina sjedne na jednu kamenu klupu što se oslanjala na krunište, kako bi povratila dah. Henrik joj pristupi sa najljupkijim osmijehom.
- Da možda ne tražite mene, dobra moja majko? - upita.
- Jest, gospodine! - odgovori Katarina. - Naumila sam da vam pružim jedan posljednji dokaz svoje privrženosti. Nalazimo se u jednom presudnom trenutku: kralj umire i želi da razgovara s vama.
- Sa mnom?! - klikne Henrik zadrhtavši od radosti.
- Da, s vama. Netko mu je rekao, u to sam sigurna, da vi ne samo što žalite za prijestolom Navare, već da također i težite za prijestolom Francuske.
- Oh! - dobaci Henrik.
- To nije tako, ja to znam... Međutim, on to vjeruje, i nema nikakve sumnje da je tome razgovoru, što ga on želi obaviti s vama, svrha da vam postavi klopku.
- Meni?
- Dal Prije no što će umrijeti, Karlo želi saznati čemu se od vas ima pribojavati ili nadati. I pazite: od vaših odgovora na njegove ponude zavisit će posljednja naređenja što će ih dati, to jest, zavisit će vaša smrt ili vaš život.
- Ta što mi on to ima nuđati?
- Otkuda ja da to znam?! Neke nemoguće stvari, vjerojatno.
- Pa napokon, zar se ne domišljate, majko?
- Ne! Ali, pretpostavljam, na primjer... Katarina zasta.
- Što?
- Pretpostavljam da će, vjerujući u te vaše častohlepne namjere o kojima su mu govorili, htjeti dobiti iz vaših vlastitih ustiju dokaz o tome častohljeplju. Pretpostavite da će vas iskušavati kao što su nekoć iskušavali krivce kako bi izazvali priznanje bez podvrgavanja mučenju... Pretpostavite - nastavi Katarina zagledavši se netremice u Henrika - da će vam predložiti upravljanje, pa čak i regentstvo...
Neizreciva radost se razlije Henrikovim tjeskobnim srcem. Međutim, on je prozreo taj potez, i ta snažna i okretna duša odskoči pod nasrtajem.
- Meni?! - klikne. - Ta klopka bi bila odviše nezgrapna! Meni regentstvo, kad ste ovdje vi, kad je ovdje moj brat d'Alanson?!

Katarina se ugrize za usnice kako bi sakrila svoje zadovoljstvo.
- Znači, - upita živahno - vi se odričete regentstva?
»Kralj je mrtav«, pomisli Henrik, »a klopku mi postavlja onaj« A onda odgovori naglas:
- Valja mi da najprije čujem kralja Francuske, jer, prema vašem vlastitom priznanju, gospođo, sve ovo što smo rekli samo je puka pretpostavka.
- Svakako! - reče Katarina. - Međutim vi ipak možete odgovoriti kakve su vaše namjere!
- Eh, bože moj, - reče Henrik nevino - budući da nemam nikakvih težnji, to nemam ni bilo kakvih namjera!
- Ovo nije nikakav odgovor! - vikne Katarina osjećajući da vrijeme hita i dozvoljavajući da je zanese srdžba. - Na ovaj ili na onaj način.. izjasnite se!
- Ne mogu se izjašnjavati o pretpostavkama, gospođo. Jedna stvarna odluka je tako teška, a prije svega tako ozbiljna stvar, da valja sačekati stvarne činjenice.
- Slušajte, gospodine, - reče Katarina - tu se ne smije gubiti vrijeme, a mi ga gubimo u uzaludnim diskusijama, u uzajamnim nadmudrivanjima. Zaigrajmo svoju igru kao kralj i kraljica! Ako prihvatite regentstvo, vi ste mrtvi!
»Kralj živi!« pomisli Henrik.
A onda reče naglas sa odlučnošću:
- Gospođo, bog drži u svojim rukama živote ljudi i kraljeva; on će me nadahnuti. Neka jave Njegovom Veličanstvu da sam spreman pojaviti se pred njim.
- Porazmislite, gospodine!
- Od unazad dvije godine što sam progonjen, i tokom mjesec dana što sam zatvoren - odgovori Henrik značajno - imao sam vremena da razmišljam, gospođo, i ja sam razmislio. Budite dakle tako dobri da kao prva siđete k kralju i da mu kažete da dolazim za vama. Ova dva junaka - doda Henrik pokazujući na dvojicu vojnika - pazit će da ne umaknem. Uostalom, to i nije moja namjera!
U Henrikovim riječima je bilo toliko naglašene odlučnosti, da Katarina spozna da svi njezini pokušaji, ma pod kakvim oblikom bili prikriveni, neće kod njega ništa postići. Ona hitno siđe.
Èim je iščezla, Henrik pritrči ogradi i dade de Muau jedan znak koji je trebalo da kaže:
»Približite se i budite spremni za svaki slučaj!«
De Mua, koji je bio sjašio, skoči u sedlo te, vodeći za uzau drugog konja, krene u galopu da zauzme položaj na udaljenosti od dvostrukog dometa muskete pred glavnom kulom
Henrik mu zahvali jednom kretnjom te siđe.
Na prvom odmorištu nađe dvojicu vojnika koji su čekali na nj.
Dvostruka straža Švicaraca i lake konjice čuvala je ulaz u dvorišta. Valjalo je proći između dvostruke živice partizana, da bi se ušlo ili izašlo u dvorac.
Katarina se bijaše ondje zaustavila da bi ga sačekala.
Ona mahne dvojici vojnika koji su išli sa Henrikom da odmaknu i položi jednu svoju ruku na njegovu podlakticu.
- Ovo dvorište ima dvije kapije - reče. - Na onoj koju vidite iza kraljevih odaja... ako odbijete regentstvo... čekat će vas dobar konj i sloboda. A na ovoj, kroz koju ste netom prošli... ako budete poslušali svoje častohleplje... što kažete?
- Kažem ovo: ako me kralj učini regentom, gospođo, tad ću ja biti onaj koji će zapovijedati vojnicima, a ne vi! Kažem ovo: ako noćas izađem iz dvorca, sva ta koplja, sve te helebarde, sve te muskete će se spustiti preda mnom.
- Bezumniče! - promrsi Katarina očajno. - Vjeruj mi... nemoj igrati sa Katarinom tu strašnu igru života i smrti!

- A zašto da ne? - dobaci Henrik zagledavši se netremice u Katarinu. - Zašto je ne bih igrao sa vama isto tako kao sa bilo kim drugim, kad sam sve do sada u njoj dobivao?
- Uspnite se dakle k kralju, gospodine, kad nećete ništa vjerovati ni bilo što čuti! - reče Katarina pokazujući mu jednom rukom stepenište, dok se drugom poigravala sa jednim od dvaju otrovnih noževa što ih je nosila u onim koricama od crne šagrinske kože koje su postale historijske.
- Pođite naprijed, gospođo! - reče Henrik. - Sve dok ne postanem regent, čast prednosti pripada vama!
Prozrijeta u svim svojim namjerama, Katarina i ne pokuša da se bori te pođe kao prva.

33.

REGENTSTVO


Kralj bijaše počeo da bude nestrpljiv. Bio je dao pozvati u svoju odaju gospodina de Nansija, i upravo mu je izdao nalog da pođe po Henrika kadli se ovaj pojavi.
Ugledavši svojeg šurjaka koji je osvanuo na pragu vratiju, Karlo krikne od radosti, a Henrik pak osta zaprepašten kao da se našao licem u lice sa kakvom lješinom.
Dvojica liječnika, koji su se nalazili kraj njega, udaljiše se. Svećenik, koji je upravo pripremio nesretnog vladara na kršćanski kraj, također se povuče.
Karlo IX nije bio obljubljen, a ipak se mnogo plakalo po predsobljima. Prilikom smrti kraljeva, ma kakvi da su bili, vazda ima čeljadi koja nešto gubi i koja se pribojava da to nešto neće ponovo naći pod njihovim nasljednicima.
Ta, žalost, ti jecaji, Katarinine riječi, zlokoban i veličajan sjaj posljednjih trenutaka jednog kralja, i napokon, izgled samog kralja, koga je snašla jedna bolest koja se otada umnožila, ali od koje znanost još nije imala drugih primjera, proizvedoše na Henrikov još mladi, pa prema tome još prijemljivi duh tako strašan utisak, da usprkos svojoj odluci da Karlu ne zada novih nemira obzirom na njegovo stanje, nije mogao, kao što smo već rekli, zatomiti, osjećaj groze koji se odrazio na njegovom licu kad je ugledao tog smrtnika svog oblivenog krvlju.
Karlo se žalosno osmjehne. Umirućima ne promiče ni najmanji utisak onih koji ih okružuju.
- Dođite, moj Henriče! - reče pružajući svojem šurjaku ruku, a u glasu mu bijaše blagost koju Henrik dotle još nikada nije bio zapazio u njemu. - Dođite, jer ja sam patio zbog toga što vas nisam viđao. Tokom svojeg života ja sam vas mnogo kinjio, ubogi moj prijatelju, a katkada to sada sebi prebacujem ... vjerujte mi! Ponekiputa sam bio sukrivac onih koji su vas kinjili... Međutim, kraljevi nisu gospodari zbivanja, a... osim svoje majke Katarine, osim svojeg brata d'Anžua, osim svojeg brata d'Alansona, ja sam tokom svojeg života imao nad sobom nešto neugodno, što prestaje ovim danom kad se približavam smrti: probitak države
- Sire, - promuca Henrik - ne sjećam se više ničega do ljubavi što sam je vazda osjećao prema svojem bratu, do štovanja što sam ga vazda gajio za svojeg kralja!
- Da, da, u pravu sit - reče Karlo. - Zahvalan sam ti što govoriš tako, moj Henriče! Jer, zaista, ti si mnogo pretrpio za moje vladavine, a da i ne spominjemo da je za moje vladavine umrla tvoja majka ... Ali, mora da si vidio da su me često puta gurali i nagonili. Neki put sam se odupirao, ali, pokadšto sam uslijed zamora i popuštao... Međutim, kao što si rekao, ne govorimo više o prošlosti! Sada me gura i nagoni sadašnjost, sada me plaši budućnost!

Izgovarajući te riječi, nevoljni kralj sakrije svoje pepeljasto-sivo lice u svoje do samih kostiju omršavjele ruke.
A onda, poslije nekoliko trenutaka šutnje, zatrese svojim čelom kako bi sa njega otjerao svoje mračne misli, prosipajući oko sebe kišu krvi.
- Treba spasti državu! - nastavi šapćući i naginjući se k Henriku. - Treba zapriječiti da ne dospije u ruke fanatika ili žena.
Kao što smo netom rekli, Karlo je te riječi izgovorio šapćući, a ipak, Henriku se učini da iza pregradnog zida postelje čuje kao neki prigušeni uzvik bijesa. Možda je neki otvor, načinjen u zidu bez znanja čak i samog Karla, dozvoljavao Katarini da čuje taj presudni razgovor.
- Žena? - ponovi kralj Navare kako bi izazvao objašnjenje.
- Da, Henriče! - odgovori Karlo. - Moja majka želi regentstvo dotle dok se ne vrati moj brat, kralj Poljske. Ali... čuj što ću ti reći: on se neće vratiti!
- Kako? On se neće vratiti?! - klikne Henrik, čije je srce potmulo lupalo od radosti.
- Ne, on se neće vratiti! - nastavi Karlo. - Njegovi podanici ga neće pustiti da ode.
- Ali, - primijeti Henrik - mislite li, brate, da mu kraljica-majka nije unaprijed pisala?
- Jest, pisala je, ali je de Nansi uhvatio teklića kod Šato-Tierija (Chateau-Thierry) i donio mi je pismo natrag. U tom pismu je pisala da ću ubrzo umrijeti ... Međutim, i ja sam također pisao u Varšavu. Moje pismo će stići onamo, u to sam siguran, i moj će brat biti pod paskom. Dakle, po svoj vjerojatnosti. Henriče, prijestolje će biti upražnjeno.
Po drugi puta se iz pozadine ložnice začu drhtaj, još čujniji od prvoga,
»Nema sumnje«, reče Henrik u sebi, »ona je tamo! Ona prisluškuje, ona čeka!« Karlo nije ništa čuo.
- Dakle, - nastavi - ja umirem bez muškog baštinika.
A onda zastane; činilo se da mu je neka mila pomisao ozarila lice. Položivši svoju ruku na rame kralja Navare upita:
- Avaj, Henriče moj, sjećaš li se... sjećaš li se onog ubogog malenog djeteta što sam ti ga jedne večeri pokazao uspavanog u njegovoj svilenoj koljevci pod paskom jednog anđela? Avaj, Henriče moj, oni će mi ga ubiti!
- O Sire! - uzvikne Henrik čije se oči ovlažiše suzama - zaklinjem vam se pred bogom da će moji dani i moje noći prolaziti u bdijenju nad njegovim životom. Zapovijedajte, kralju moj!
- Hvala, moj Henriče, hvala? - klikne kralj u izljevu osjećajnosti koji bijaše prilično stran njegovom karakteru, no koga su mu izmamile okolnosti. - Prihvaćam tvoju zadanu riječ. Nemoj od njega učiniti kralja! Na svu sreću on nije rođen za prijestolje, već je sretan čovjek... Ostavljam mu nezavisan imetak. Neka samo ima plemenitost svoje majke: plemenitost srca!... Možda bi za njega bilo bolje da ga posvete crkvi... tada bi ulijevao manje bojazni... Oh, čini mi se da bih umro, ako već ne sretno, a ono bar spokojno, kad bih ovdje za utjehu imao milovanja toga djeteta i blago lice njegove majke!
- Sire, zar ih ne možete dati dovesti?
- Eh, nesretnice, ta oni odavde ne bi izašli živi! Evo životnih uslova kraljeva moj Henriče: oni ne mogu ni živjeti ni umrijeti po svojoj volji... Međutim, poslije tvojeg obećanja, ja sam spokojniji.
Henrik porazmisli.
- Da, svakako, moj kralju, obećao sam! - reče - ali, hoću li to obećanje moći održati?
- Što time želiš reći?
- Neću li i sam biti progonjen, ugrožen kao i on, čak i više no on? Jer ja, ja sam odrastao čovjek, a on je samo dijete.

- U zabludi si! - odgovori Karlo. - Kad budem mrtav, ti ćeš biti jak i moćan, i evo što će ti podati jakost i moć!
Pri ovim riječima samrtnik izvadi ispod svojeg uzglavlja jednu pergamenu.
- Pogledaj! - reče,
Henrik letimice pročita list pergamene, proviđene kraljevskim pečatom.
- Meni regentstvo, Sire? - klikne problijedivši od radosti.
- Da, tebi regentstvo, sve do povratka vojvode od Anžua... a ako se po svoj vjerojatnosti vojvoda od Anžua neće ni vratiti, to ti ova povelja ne daje regentstvo, već prijestolje.
- Prijestolje ... meni! - prošapta Henrik.
- Da! - reče Karlo. - Tebi, jedinom koji je dostojan, a prije svega, jedinom koji je sposoban da vlada tim raskalašenim ženskarima i tim propalim ženama koje žive od krvi i suza... Moj brat d'Alanson je izdajica. On će biti izdajica prema svima... ostavi ga u kuli zamka, kamo sam ga strpao! Moja majka će htjeti da te ubije... protjeraj je! Moj brat d'Anžu će za tri mjeseca, za četiri mjeseca, za godinu dana možda, napustiti Varšavu i doći da ti ospori vlast.
Odgovori mu jednim papinskim pismom, Ja sam poradio na toj stvari posredstvom mojeg ambasadora, vojvode de Nevera, i ubrzo ćeš primiti taj »breve«.
- O moj kralju!
- Boj se samo jedne stvari, Henriče: građanskog rata! Međutim, ako ostaneš preobraćenik, ti ćeš ga izbjeći. Jer, hugenotska stranka može biti čvrsta samo pod uslovom da joj se ti staviš na čelo, a gospodin de Konde nema dovoljno snage da se bori protiv tebe... Francuska je ravničarska zemlja, Henriče pa prema tome katolička zemlja. Kralj Francuske treba da bude kralj katolika, ne kralj hugenota, jer kralj Francuske treba da bude kralj većine... Kažu da osjećam grižnju savjesti što sam upriličio bartolomejsku noć... dvojbe da, grižnju savjesti ne! Kažu da na sve pore ispuštam krv hugenota... ja znam što ispuštam: arsenik, a ne krv!
- Oh, Sire, što to govorite?!
- Ništa! Ako moja smrt treba da bude osvećena, moj Henriče, jedino bog treba da je osveti. Ne govorimo više o njoj, već jedino kako bismo predvidjeli događaje koji će za njom uslijediti!... Ja ti zaviještam dobar parlament i prokušanu vojsku. Osloni se na parlament i na vojsku kako bi odolijevao svojim jedinim neprijateljima: mojoj majci i vojvodi od Alansona.
U tom trenutku začu se u predsoblju mukli zveket oružja i vojničke zapovijedi.
- Ja sam mrtav. - šapne Henrik,
- Ti se plašiš, ti oklijevaš! - dobaci Karlo uznemireno.
- Ja, Sire?! - otpovrne Henrik. - Ne, ja se ne plašim, ja ne oklijevam; ja prihvaćam! Karlo mu stegne ruku.
Upravo u tom času mu pristupi njegova dojkinja, držeći u ruci napitak što ga je maločas bila pripremila u jednoj od susjednih prostorija, ne obraćajući pozornost na to da se na tri koraka od nje odlučuje sudbina kraljevstva.
- Dojkinjo! reče joj Karlo. - Kaži također i da dovedu gospodina d'Alansona!

34.

KRALJ JE MRTAV - ŽIVIO KRALJ!


Nekoliko minuta kasnije uniđoše Katarina i vojvoda od Alansona, oboje pepeljasto-sivi od prepasti i uzdrhtali od gnjeva. Katarina je znala sve i bila je, u nekoliko riječi, sve rekla Franji. Oni učiniše nekoliko koraka i zastadoše u očekivanju.
Henrik je stajao do uzglavlja Karlove postelje. Kralj im objavi svoju volju.
- Gospođo, - reče svojoj majci - da imam sina, vi biste bili regentkinja. Ili, da nije vas, bio bi to kralj Poljske. Ili, napokon, da nije kralja Poljske, bio to moj brat Franjo. Međutim, ja nemam sina, pa poslije mene prijestolje pripada mojem bratu vojvodi od Anžua, koji je odsutan. A budući da će on kad-tad doći da postavi zahtjev na to prijestolje, to ne želim da on na svojem mjestu zatekne čovjeka koji bi mu, po gotovu jednakim pravima, mogao osporiti njegova prava i koji bi prema tome izvrgnuo kraljevinu ratovima oko nasljedstva. Evo zbog čega vas ne uzimam za regentkinju, gospođo: stoga što biste imali da birate između vaša dva sina, što bi bilo mučno za srce jedne majke. Evo zbog čega ne postavljam svojeg brata Franju: stoga što bi moj brat Franjo mogao svojem starijem bratu reći: »Vi ste imali jedno prijestolje. Zašto ste ga napustili?!«... Ne, ja dakle biram jednog regenta koji može uzeti krunu u pohranu i koji će je čuvati u svojim rukama, a ne na svojoj glavi. Pozdravite tog regenta, gospođo! Pozdravite ga, brate! Taj regent je kralj Navare!
I, kao gest najvišeg naloga, pozdravi Henrika rukom.
Katarina i d'Alanson učiniše jednu kretnju koja je predstavljala sredinu između nervoznog trzaja i naklona.
- Evo, gospodine regente, - reče Karlo kralju Navare - uzmite ovu pergamenu koja vam, sve do povratka kralja Poljske, daje zapovjedništvo nad vojskama, ključeve riznice i kraljevsku moć i prava.
Katarina je Henrika proždirala pogledom, a Franjo je toliko glavinjao da se jedva držao na nogama. Međutim, ta čvrstoća one prve i ta slabost ovog potonjeg, umjesto da umire, ukazivale su Henriku na opasnost koja bijaše nazočna, neposredna, prijeteća.
Uza sve to Henrik uloži krajnji napor, savlada sve svoje bojazni i uzme svitak iz kraljevih ruku.
A onda se uspravi u svoj svojoj visini i upre u Katarinu i Franju jedan pogled koji je htio reći:
»Pripazite se! Ja sam vaš gospodar!« Katarina shvati taj pogled.

- Ne, ne, nikada! - vikne. - Nikada moj rod neće sagnuti glavu pod nekim stranim robom! Nikada Francuskom neće zavladati jedan Burbon, sve dokle preostaje i jedan Valoa!
- Majko, majko! - poviče Karlo IX uspravivši se na svojoj postelji zakrvavljenih ponjava, strasniji no igda. - Pričuvajte se! Još uvijek sam kralj! Ne zadugo, ja to znam... ali, nije potrebno mnogo vremena da se izda jedan nalog, nije potrebno mnogo vremena da se kazne ubojice i trovači!
- Pa lijepo! Samo izdajte nalog, ako se usuđujete! A ja, ja ću izdati svoje... Dođite, Franjo dođite!
I ona žurno izađe odvlačeći sa sobom vojvodu od Alansona.
- Nansi! - poviče Karlo. - Nansi! Amo, k meni! Ja to naređujem, ja to hoću, Nansi: uhapsite moju majku, uhapsite moga brata, uhapsite...
Izljev krvi presiječe Karlove riječi, a u trenutku kad je zapovjednik garde otvorio vrata, kralj je gušeći se hroptao na svojoj postelji.
Nansi je bio čuo samo svoje ime. Naređenja koja su uslijedila za tim pozivom i koja su bila izgovorena manje razgovjetnim glasom, bijahu se izgubila u prostoru.
Stražarite pred vratima - reče Henrik - i nemojte puštati nikome da uđe! Nansi se nakloni i izađe.
Henrik svrne opet svoj pogled na to bezživotno tijelo, za koje bi čovjek bio mogao pomisliti da je lješina, da laki dašak nije uznemiravao nakupinu pjene što je oivičavala njegove usnice.
Dugo ga je tako gledao. A onda upita sam sebe:
- Evo presudnog trenutka... ! Treba li da vladam, treba li da živim?
Istoga časa odmakne se tapiserija ložnice, i iza nje se pomoli jedna blijeda glava, a posred mrtvačke tišine što je vladala u kraljevskoj odaji zatitra jedan glas.
- Živite! - reče taj glas.
- Rene?! - usklikne Henrik.
- Da, Sire!
- Tvoje je predskazivanje dakle bilo pogrešno? Ja dakle neću biti kralj? - upita Henrik.
- Vi ćete to biti, Sire, ali još nije došlo vrijeme!
- Otkud to znaš? Govori, kako bih saznao mogu li ti vjerovati!
- Slušajte ...
- Slušam!
- Sagnite se!
Henrik se nagne nad Karlovim tijelom. Rene se nadnese sa svoje strane. Razdvajala ih je samo širina postelje; a i ta širina bude smanjena uslijed njihove dvostruke kretnje. Između njih dvojice ležalo je, još uvjek bez glasa i bez pokreta, tijelo umirućeg kralja.
- Slušajte! - poče Rene. - Ma da me je ovamo postavila kraljica-majka da bih vas uništio, ja više volim da vam pomognem, jer imam povjerenja u vaš horoskop. Služeći vam, nalazim u onome što činim u isti mah i probitak svojeg tijela i probitak svoje duše.
- Da li ti je kraljica-majka naložila to, da ml govoriš te stvari? - upita Henrik, pun sumnje i tjeskobe.
- Nije! - odgovori Rene. - Međutim, čujte jednu tajnu!
I nagne se još bliže. Henrik učini to isto, tako da se dvije glave malone dodirnuše.
Taj razgovor dvojice ljudi nadnesenih nad tijelom jednog umirućeg kralja imao je u sebi nešto tako mračno, da se praznovjernom Firentincu nakostriješi kosa na glavi, i da Henriku izbije na lice obilat znoj.

- Čujte! - nastavi Rene. - Čujte jednu tajnu koju znam jedino ja i koju ću vam otkriti ako mi se budete zakleli ovim samrtnikom da mi praštate smrt svoje majke.
- Već sam vam to jednom obećao! - reče Henrik čije se lice smrkne.
- Obećao, ali ne zakleo! - dobaci Rene odmaknuvši se.
- Zaklinjem se! - izgovori Henrik ispruživši desnu ruku na kraljevu glavu.
- Dakle, Sire, - reče Firentinac užurbano - kralj Poljske dolazi!
- Ne! - odgovori Henrik. - Teklič je bio zadržan po nalogu kralja Karla.
- Kralj Karlo zadržao je samo onoga koji je krenuo preko Šato-Tierija, a kraljica-majka bila je u svojoj obazrivosti poslala trojica njih, u tri pravca.
- Oh, koje li nevolje za mene! - klikne Henrik.
- Jutros je stigao jedan glasnik iz Varšave. Kralj Poljske je krenuo za njim, a da nitko nije ni pomislio na to da se tome usprotivi, jer se u Varšavi još nije znalo za kraljevu bolest. Glasnik je stigao samo nekoliko sati ranije no što će stići Henrik d'Anžu.
Oh, kad bih imao na raspolaganju makar osam dana! - klikne Henrik.
- Da, ali vi nemate na raspolaganju ni osam sati. Jeste li čuli zveket oružja što su ga pripremili?
- Jesam.
- To oružje su pripremili za vas. Doći će da vas ubiju, ovamo, čak u kraljevu odaju!
- Kralj još nije mrtav!
Rene se netremice zagleda u Karla.
- Ali će to biti za deset minuta! Preostaje vam dakle deset minuta života, a možda još i manje.
- Što dakle da radim?
- Bježite ne gubeći ni minute, ne gubeći ni sekunde.
- Ali, kojim putem? Ako čekaju u predsoblju, ubit će me čim izađem.
- Slušajte me... ja za vas stavljam sve na kocku... Nemojte to nikada zaboraviti!
- Budi bez brige!
- Pođite za mnom kroz ovaj tajni prolaz. Odvest ću vas do podzemnog izlaza. Potom ću, da bih vam dao vremena, otići k vašoj punici i reći da silazite. Smatrat će se da ste otkrili tajni prolaz i da ste to iskoristili za svoj bijeg. Dođite, dođite!
Henrik se nagne nad Karla i poljubi ga u čelo.
- Zbogom, brate moj! - reče. - Neću zaboraviti da je tvoja posljednja želja bila da me vidiš kao svojeg nasljednika. Neću zaboraviti da je tvoja posljednja volja bila da postanem kralj... Umri u miru! U ime svoje braće ja ti praštam prolivenu krv.
- Oprez! Oprez! - reče Rene. - On se vraća k svijesti. Bježite prije nego što opet otvori oči!
Bježite!
- Dojkinjo! - promrmlja Karlo. - Dojkinjo! Henrik zgrabi sa Karlovog uzglavlja mač koji je sada umirućem kralju bio izlišan, spremi u njedra pergamenu koja ga je proizvela namjesnikom,
poljubi po posljednji puta Karlovo čelo, zaobiđe oko postelje i pohita kroz otvor koji se za njim opet zatvori.
- Dojkinjo! - pozva kralj jačim glasom. - Dojkinjo! Dobra žena dotrči.
- Što je, mali moj Karlo? - upita.
- Dojkinjo, - reče kralj, otvorenih veđa i očiju raširenih uslijed stravične ukočenosti bliske smrti
- mora da se nešto dogodilo za vrijeme dok sam spavao ... Vidim veliku svjetlost, vidim boga našeg gospoda ... Vidim Isusa Krista, vidim blaženu djevicu Mariju... Oni ga mole, oni ga preklinju za mene... Svemoćni gospod mi prašta ... On me zove... ! Bože moj, bože moj, primi me u svojem

milosrđu... ! Bože moj, zaboravi da sam bio kralj, jer dolazim k tebi bez žezla i bez krune... . Bože moj, zaboravi zločine kralja, i spomeni se samo patnji čovjeka ... ! Bože moj, evo me!
Pošto se, postepeno kako je bio izgovarao te riječi, bijaše sve više i više pridizao kao da bi da pođe ususret glasu koji ga je pozivao, Karlo poslije tih posljednjih riječi ispusti uzdah i klone, nepomičan i leden, u naručje svoje dojkinje.
Za to vrijeme, dok su vojnici, koje je pozvala Katarina, nagrnuli na svima poznati prolaz kojim je Henrik trebalo da izađe, Henrik je pod vodstvom Renea prošao tajnim hodnikom i stigao do podzemnog izlaza te uzjašio konja što je čekao na nj i pojurio prema mjestu na kome je znao da će naći de Mua-a.
Iznenada se, uslijed buke njegova konja od čijeg je topota odzvanjalo tlo, nekoliko stražara obazre i povika:
- On bježi! On bježi!
- Tko bježi? - poviče kraljica-majka pristupivši jednom prozoru.
- Kralj Henrik! Kralj Navare! - viknuše stražari.
- Pucajte? - poviče Katarina. - Pucajte u nj!
Stražari nanišaniše, no Henrik je već bio odviše udaljen.
- On bježi! - klikne kraljica-majka. - Znači da je pobijeđen!
- On bježi! - šapne vojvoda od Alansona. - Znači da sam ja kralj!
Ali, u tom trenutku, dok su Franjo i njegova majka još stajali kod prozora, most za dizanje se zatrese pod topotom konja, začu se zveket oružja i velika halabuka, a jedan mladić, jureći u galopu, sa beretom u ruci, ujaha u dvorište vičući: »Francuska!«. Za njim ujahaše četiri plemića koji bijahu, baš kao i on prekriveni znojem, prašinom i konjskom pjenom.
- Sine mojt - usklikne Katarina pružajući obje ruke kroz prozor.
- Majko! - odgovori mladić skačući sa sedla.
- Moj brat d'Anžu! - krikne sa užasom Franjo, odmičući se sa prozora.
- Da nije prekasno? - upita Henrik d'Anžu svoju majku.
- Ne, naprotiv, upravo je na vrijeme! Da te je sam bog vodio za ruku, ne bi te bio doveo u bolji čas! Gledaj i slušaj!
I doista, gospodin de Nansi, zapovjednik garde, izašao je na balkon kraljeve odaje. Svi pogledi se uperiše u njega.
On slomi jedan štapić na dva komada i ispruži ruke, držeći u svakoj šaci po jedan komad.
- Kralj Karlo IX je mrtav! Kralj Karlo IX je mrtav! Kralj Karlo IX je mrtav! - vikne tri puta. I ispusti oba komada slomljenog štapića.
- Živio kralj Henrik III! - vikne tada Katarina krsteći se u pobožnoj zahvalnosti. - Živio kralj Henrik III!
Svi glasovi ponoviše taj povik, osim glasa vojvode od Alansona.
- Oh, ona me je izigrala! - promrsi zarivajući nokte u svoje grudi.
- Pobijedila sam! - klikne Katarina. - Taj mrski Bearnac neće vladati!

35.

EPILOG


Godina dana bijaše protekla od smrti kralja Karla IX i zasijedanja na prijestolje njegova nasljednika.
Kralj Henrik III, koji je sretno vladao milošću božjom i svoje majke Katarine, krenuo je na jednu lijepu procesiju, poduzetu u čast Naše Gospe od Klerija (Clairy).
Pošao je pješice, sa kraljicom svojom ženom i sa čitavim dvorom.
Kralj Henrik III mogao je slobodno sebi priuštiti tu dokolicu: u to doba nije ga zaokupljala nikakva ozbiljna briga.
Kralj Navare nalazio se u Navari, kamo je tako odavno žudio otići, i bio je veoma zaokupljen, kako se govorkalo, jednom lijepom djevojkom iz roda Monmoransijevih, koju je nazivao »La Fosez« (La Fosseuse). Margerita je živjela pokraj njega, tužna i mračna, nalazeći jedino u svojim lijepim brdima ne možda razonodu, već ublaženje svojih dviju velikih boli: odsutnosti i smrti.
Pariz bijaše veoma miran, a kraljica-majka, stvarna regentica otkako je njezin ljubljeni sin Henrik postao kralj, boravila je u Luvru, sad pak u palači Soason (Soissons), koja se nalazila na mjestu na kojem se danas uzdiže žitna tržnica i od koje je preostalo samo još onaj vitki stup što ga možemo vidjeti još i danas.
Jedne večeri bila je zabavljena proučavanjem zvijezda zajedno sa Reneom, za čije male izdaje nije nikada saznala, i koji se kod nje bijaše opet vratio u milost zahvaljujući lažnom svjedočanstvu što ga je tako dobro podesio u slučaju Kokona-a i de La Mola, kadli joj dođoše javiti da je u molitvenoj odaji čeka neki čovjek koji tvrdi da joj ima saopćiti neku stvar od najveće važnosti.
Ona žurno siđe i zatekne gospara de Morvela.
- On je ovdje. - usklikne nekadašnji zapovjednik, petardiraca, ne pustivši, suprotno kraljevskoj etikeciji, Katarini vremena da ga prva oslovi.
- Tko to... »on«? - upita Katarina.
- A tko drugi bi to trebalo da bude, gospođo, ako ne kralj Navare I
- Ovdje?! - klikne Katarina. - Ovdje?! On… Henrik?! A pošto je došao ovamo, taj ludov?!
- Ako je vjerovati vanjskom prividu, došao je da posjeti gospođu de Sov, i to je sve. Ako je pak zaključivati po vjerojatnosti, došao je da snuje urotu protiv kralja.
- A otkud znate da je ovdje?

- Jučer sam vidio kako je ušao u jednu kuću, a čas kasnije je došla gospođa de Sov da mu se ondje pridruži.
- Jeste li sigurni da je to bio on?
- Čekao sam sve do njegova izlaska, to jest tokom jednog dijela noći. U tri sata dvoje ljubavnika se ponovo uputilo napolje. Ondje je ona, zahvaljujući vrataru koji je zacijelo potplaćen za njegove probitke, ušla bez ikakvih uznemiravanja, a kralj je pak otišao pjevušeći neku pjesmicu i tako bezbrižnim korakom kao da se nalazi posred svojih planina.
- A kamo je otišao?
- U ulicu Arbr-Sek, u svratiste »K lijepoj zvijezdi« k onom istom gostioničaru kod kojeg su stanovala ona dva vještaca što ih je Vaše Veličanstvo prošle godine dalo smaknuti.
- Zašto niste smjesta došli da mi to kažete?
- Jer još nisam bio potpuno siguran u svoju stvar.
- A sada?
- Sada jesam!
- Ti si ga vidio?
- Savršeno jasno. Bio sam se postavio u zasjedu kod nekog trgovca vinom, preko puta. Najprije sam ga vidio kako ulazi u onu istu kuću kao i sinoć. A zatim, budući da je gospođa de Sov zakasnila, on je neoprezno pomolio svoje lice na okno jednog prozora na prvom katu, i toga puta meni su se raspršile sve sumnje. A osim toga, časak kasnije došla je gospođa de Sov da mu se ponovo pridruži.
- A misliš li da će se oni kao i prošle noći, zadržati ondje sve do tri sata ujutro?
- To je vjerojatno.
- A gdje je ta kuća?
Kraj Kroa-de-Pti-Sam (Croix-des-Petits-Shamps), prema Sent-Onoreu.
- Dobro je! - reče Katarina. - Gospodinu de Sovu nije poznat vaš rukopis?
- Nije.
- Sjednite i pišite!
Morvel posluša nalog i dohvati pero.
- Spreman sam gospođo! - reče. Katarina stane diktirati:
- »Za vrijeme dok barun de Sov vrši u Luvru svoju službu, barunica se zadržava sa jednim kicošem. svojim prijateljem, u jednoj kući blizu Kroa-de Pti-Šam, prema Sent Onoreu. Barun de Sov će tu kuću prepoznati po jednom crvenom križu koji će biti nacrtan na zidu«.
- Da, molim? - upita Morvel.
- Načinite još jedan prijepis tog pisma! - reče Katarina. Morvel podložno izvrši nalog.
- A sada, - nastavi kraljica-majka - dajte po nekom spretnom čovjeku predati jedno od tih pisama barunu de Sovu, a drugo pak neka tom čovjeku ispadne u hodnicima Luvra.
- Ne shvaćam! - reče Morvel. Katarina slegne ramenima.
- Ne shvaćate da će se muž, koji dobije takvo pismo, naljutiti?
- Ali, čini mi se, gospođo, da se u vremenima kralja Navare nije ljutio ...
- Onaj koji gleda kroz prste jednom kralju, možda neće gledati kroz prste nekom običnom udvaraču. Uostalom, ako se on ne bi naljutio, tad ćete se umjesto njega naljutiti vi!
- Ja?!
- Svakako! Uzet ćete četvoricu ljudi, šestoricu ako bude potrebno,maskirat ćtte se, provalit ćete vrata kao da vas je poslao barun, uhvatit ćete ljubavnike nasred njihova domjenka i udarit ćete u ime kralja. A sutradan će to pisamce, izgubljeno u hodniku Luvra i pronađeno od neke milosrdne duše

koja ga je dotle već dala u opticaj, potvrdit da je posrijedi osveta muža... i samo je puki slučaj skrivio da je taj udvarač bio kralj Navare ... no tko bi to bio mogao i naslutiti, kad je svatko bio u uvjerenju da se on nalazi u Pou..?!
Morvel udivljeno pogleda Katarinu, nakloni se i izađe.
U isto vrijeme kad je Morvel izlazio iz palače Soason, gospođa de Sov je ulazila u malu kućicu kraj Kroa-de-Pti-Šam.
Henrik ju je očekivao kod odškrinutih vratiju. Èim ju je ugledao na stubištu, upita:
- Nije li vas netko slijedio?
- Ta nije! - odgovori Šarlota. - Bar koliko mi je poznato.
- Mislim, naime, da su mene slijedili! - reče Henrik. - I to ne samo prošle noći, već i večeras.
- Oh, bože! - klikne Šarlota. - Vi me plašite, Sire! Ako bi se to drago sjećanje što ste ga posvetili jednoj nekadanjoj prijateljici okrenulo na zlo po vas, ja bih bila neutješna!
- Umirite se, prijateljice moja! - reče Bearnac. - Imamo tri mača koji stražare u mraku.
- Tri... to je prilično malo, Sire!
- To je dovoljno, ako se ti mačevi zovu de Mua, Sokur (Saucourt) i Bartelemi (Barthelemy).
- Znači da je de Mua s vama u Parizu?
- Svakako!
- Usudio se da se vrati u prijestolnicu?! Ta zar, kao i vi, ima neku nevoljnu ženu koja luduje za njim?
- Ne, već jednog neprijatelja na čiju je smrt prisegao. Jedino još mržnja, draga moja, može potaknuti na tolike ludosti kao ljubav.
- Hvala, Sire!
- Oh - reče Henrik - ne kažem to za sadašnje ludosti! Ja to kažem za prošle i buduće ludosti..
Međutim, nemojmo o tome raspravljati! Ne valja nam gubiti vrijemet
- Vi dakle ipak odlazite?
- Noćas.
- Znači da su poslovi zbog kojih ste se vratili u Pariz završeni?
- Vratio sam se ovamo samo radi vas!
- Gaskonjče!
- Trista mu, prijateljice moja, ja govorim istinu! Ali, pustimo na stranu ta sjećanja, imam na raspolaganju samo još dva ili tri sata da budem sretan, a zatim... vječni rastanak!
- Ah, Sire, - otpovrne gospođa de Sov - vječna je samo moja ljubav!
Henrik je maločas rekao da nema vremena za raspravljanje; on se dakle ne upusti u raspravu. On povjeruje, ili se, skeptik kakav je bio, pričini da vjeruje.
Za to vrijeme, kao što je to rekao kralj Navare, de Mua i njegovi drugovi bijahu sakriveni u okolini kuće.
Bilo je dogovoreno da će Henrik izaći iz kućice u ponoć umjesto da iz nje izađe u tri sata, da će kao i sinoć da otprate gospođu de Sov u Luvr i da će odanle krenuti u ulicu Serice, gdje je stanovao Morvel.
Tek toga dana, koji je upravo protekao, de Mua bijaše napokon dobio sigurne obavijesti o kući u kojoj je obitovao njegov neprijatelj,
Bili su ovdje od unazad sat vremena od prilike, kadli ugledaše jednog čovjeka, za kojim su na pet koraka udaljenosti siljedila još petorica ljudi, koji se približi vratima kućice i koji stane isprobavati jedan za drugim pet ključeva.

Vidjevši to, de Mua, koji je bio sakriven u udubljenju jednih susjednih vratiju, zaleti se u jednom jedinom skoku iz svojeg skrovišta k tom čovjeku i ščepa ga za ruku.
- Trenutak samo! - reče. - Ovdje je ulaz zabranjen! Èovjek odskoči unatrag, a u skoku mu spade šešir.
- De Mua de Sen-Fal! - usklikne.
- Morvel! - zaurla hugenot isukavši svoj mač. - Ja sam te tražio, a ti si mi došao ususret! Hvala!
Međutim, on u svojoj jarosti ne zaboravi na Henrika: okrenuvši se prema prozoru, zazvižda na način bearnskih čobana.
- To će biti dovoljno! - dovikne Sokuru. - A sada, naprijed, ubojico, naprijed! I nasrne na Morvela.
Ovaj je imao vremena da potegne za svojim opasačem jednu pištolju.
- Aj! - dobaci kraljev koljač nišaneći na mladića. - Ovoga puta mislim da si mrtav! I odapne hitac. Ali de Mua se baci udesno, i kugla prođe ne pogodivši ga.
- A sad je na meni red! - poviče mladić.
I zada Morvelu tako oštar ubod mačem, da je, iako je udarac pogodio njegov kožnati opasač, ocjelni vršak prošao kroz zapreku i zabio se u meso.
Ubojica ispusti jedan divljački krik koji je svjedočio o tako velikoj boli, da žbiri, koji bijahu u njegovoj pratnji, pomisliše da je pogođen smrtno te pobjegoše užasnuti u pravcu ulice Sent-Onore.
Morvel nije bio hrabar. Videći da su ga njegovi ljudi napustili i imajući pred sobom protivnika kakav je bio de Mua, on također pokuša pobjeći i potrča istim putem kojim bijahu umakli oni, vičući:
»Upomoć!«
De Mua, Sokur i Bartelemi, poneseni svojim žarom, dadoše se u potjeru.
Kad su ušli u ulicu Frenel, kojom su krenuli da bi im presjekli put, otvori se jedan prozor, a jedan čovjek skoči sa prvog kata na zemlju, svježe smočenu od kiše.
Bio je to Henrik.
De Muaov zvižduk ga bijaše upozorio na neku opasnost, a onaj hitac iz pištolje bio mu je obznanio da je to opasnost ozbiljna i privukao ga u pomoć njegovim prijateljima.
Pun žara i snažan, on pojuri za njima sa mačem u ruci. Jedan krik mu posluži za vodiča: došao je sa kapije de Seržan (des Sergents).
Bio je to Morvel koji je, osjetivši da ga de Mua dovodi u škripac, po drugi puta pozvao u pomoć svoje ljude koje je bila zanijela strava.
Valjalo mu je da se okrene ili da bude uboden s leđa.
Morvel se okrene, odbije mač svojeg neprijatelja te mu gotovo smjesta zatim zada jedan tako vješt udarac, da mu raspori ešarpu.
Ali, de Mua smjesta odogovori. Mač se ponovo zarije u meso što ga već bijaše načeo, a dvostruk mlaz krvi brižnu iz dvostruke rane.
- Ovo mu sjedi! - vikne Henrik koji ih je dostigao. - Naprijed, naprijed, de Mua! De Muau nije trebalo bodrenja.
On se ponovo ustremi na Morvela, no ovaj ga ne dočeka. Pritisnuvši lijevom rukom svoju ranu, on se dade u očajnički trk,
- Ubij ga, brzo, ubij ga! - vikne kralj. - Evo se zaustavljaju njegovi vojnici, a očajanje kukavica nije dobro za junakef
Morvel, čija su pluća pucala, čije je disanje hripalo, čiji je svaki udisaj istjerivao krvav znoj, iznenada se sruši od iscrpljenja. No smjesta se opet pridigne te, okrenuvši se na jednom koljenu, suprotstavi de Muau vršak svojeg mača.

- Prijatelji! Prijatelji! - poviče. - Ima ih samo dvojica! Pucajte! Pucajte na njih!
I doista, Sokur i Bartelemi odlutali su u potjeri za dvojicom zbira koji bijahu udarili ulicom Puli, a kralj i de Mua se nađoše sami pred četvoricom ljudi.
- Pucaj! - nastavi urlati Morvel, a jedan od njegovih vojnika se stvarno spremi da pripuca iz svojeg musketona.
- Da, no prije toga umri, izdajice! - poviče de Mua. - Umri, bijednice, umri proklet kao mučki ubojica!
I, zgrabivši jednom rukom Morvelov mač, zarije drugom svoj vlastiti odozgo prema dolje u grudi svojeg neprijatelja, i to tolikom žestinom da ga je prikovao za zemlju.
- Pripazi se! Pripazi se! - vikne Henrik.
De Mua poskoči unatrag ostavivši svoj mač u Morvelovom tijelu, jer je jedan vojnik nanišanio i bio na tome da ga ubije izbliza.
Istovremeno Henrik zabije svoj mač u tijelo vojnika koji se sa jednim krikom sruši do Morvela. Ostala dvojica vojnika se dadoše u bijeg.
- Dođi, de Mua, dođi! - vikne Henrik. - Ne gubimo ni trenutka! Ako bi nas prepoznali, s nama bi bilo gotovo!
- Stanite, Sire, a moj mač?! Mislite li da ću ga ostaviti u tijelu tog bijednika?!
I pristupi Morvelu koji je ležao naoko nepomično. Ali u trenutku kad je de Mua dohvatio držak toga mača, koji je stvarno bio ostao u Morvelovom tijelu, ovaj se pridigne, oboružan musketonom što ga vojnik bijaše ispustio u padu, te izbliza otposla hitac u sredinu de Muaovih grudi.
Mladić se sruši ne ispustivši ni krika. Bio je pogođen na mjestu.
Henrik se baci na Morvela, no ovaj bijaše također pao, a de Muaov mač je stršao samo još u lješini.
Valjalo je bježati. Buka je bila privukla velik broj osoba, i mogla je naići noćna ophodnja.
Henrik potraži među znatiželjnicima, koje je buka privukla, kakvo poznato lice, i odjednom krikne od radosti.
Upravo je prepoznao gazdu La Irijera.
Budući da se taj prizor odigravao do podnožja raspela na Traoaru (Trahoir), to jest preko puta ulice Arbr-Sek, to je naš stari znanac, čija po prirodi nevesela ćud bijaše nakon smrti de La Mola i Kokona-a, dvojice njegovih omiljenih gostiju, postala još mnogo turobnija, bio napustio svoje štednjake i svoje lonce upravo u trenutku kada je spremao večeru kralja Navare, te je dotrčao.
- Dragi moj La Irijeru, preporučam vašoj brizi de Mua-a, ma da se veoma plašim da tu više nema pomoći. Odnesite ga k svojoj kući, i ukoliko još živi, ne štedite ni sa čime... evo moje kese! Što se pak ovog drugog tiče, ostavite ga u uličnom žljebu i neka sagnjili kao pas!
- A vi? - upita La Irijer.
- Ja treba na jednom mjestu da se oprostim. Evo, hitam i bit ću kod vas za deset minuta.
Pripremite ml moje konje!
I Henrik doista potrči u pravcu malene kućice blizu Kroa-de-Pti-Sam. Međutim, ispavši iz ulice Grenel, zasta sav zaprepašten.
Brojna gomila ljudi bila se sakupila ispred vrati ju.
- Što je s tom kućom? - upita Henrik. - Što se dogodilo?
- Oh, - odgovori onaj na koga se bio obratio - dogodila se velika nesreća, gospodine! Vjernu lijepu mladu ženu maločas je probo bodežom njezin muž, kojemu su bili dostavili jedno pisamce sa obaviješću da je njegova žena na sastanku sa nekim ljubavnikom.
- A muž?! - brzo upita Henrik.

- Umaknuo je.
- Žena?
- Ona je ovdje.
- Mrtva?
- Još nije, ali, hvala budi bogu, samo što nijef
- Oh! - zavapi Henrik. - Ja sam dakle proklet! I pojuri u kuću.
Soba je bila puna svijeta, a sav taj svijet se natisnuo oko postelje na kojoj je ležala uboga Šarlota, probodena sa dva udarca bodežom.
Njezin muž koji je tokom dvije godine prikrivao svoju ljubomoru na Henrika, ugrabio je tu priliku da se osveti na njoj.
- Šarloto! Šarloto! - krikne Henrik razmaknuvši mnoštvo i padajući na koljena pred posteljom.
Šarlota otvori svoje lijepe oči, koje su se već bile zamaglile uslijed bliske smrti, a onda joj se ote jedan krik od kojeg joj brižne krv na obje rane.
- Oh! - reče poduzimajući napor da se pridigne. - Znala sam da ne mogu umrijeti a da ga još jednom ne vidim!
I doista, kao da je sačekala samo taj trenutak da bi dala Henriku tu dušu koja ga bijaše toliko ljubila, ona pritisne svoje usne na čelo kralja Navare, šapne još jednom »Volim te!« i klone mrtva.
Henrik se nije mogao duže zadržavati a da se ne upropasti. On izvadi svoj bodež, odreže jedan uvojak te lijepe plave kose koju je toliko puta bio raspustio da bi se divio njezinoj dužini, i izađe jecajući posred jecaja prisutnih, koji nisu ni slutili da plaču nad nesrećom tako velike gospođe.
- Prijatelj, ljubav... - zavapi Henrik sav izvan sebe - sve me ostavlja, sve me napušta, sve mi odjednom nedostaje!
- Da, Sire, - šapne mu potiho jedan čovjek koji se bio odvojio od gomile znatiželjnika sakupljene ispred kuće i koji je bio pošao za njim - ali vam još uvijek preostaje prijestolje!
- Rene! - klikne Henrik.
- Da, Sire... Rene koji bdije nad vama! Onaj nesretnik je izdišući izgovorio vaše ime. Sada se zna da ste u Parizu. Strijelci su u potrazi za vama... bježite, bježite!
- I ti kažeš da ću biti kralj, Rene? Ja bjegunac?!
- Pogledajte, Sire! - reče Firentinac pokazujući kralju jednu zvijezdu koja se oslobađala, blistava, iz nabora jednog crnog oblaka. - Ne kažem to ja, već ona!
Henrik uzdahne i nestane u mraku.

{1} »I prava se božica pojavi nastupom.«
{2} - Što je?
{3} - Ne razumijem!
{4} - Idi dovraga!
{5} Sama sam. Uđite dragi!
{6} Nosila je jednu podsuknju koja je sve naokolo imala male džepove od kojih je u svaki pojedini stavljala po jednu kutiju gdje se nalazilo srce jednoga od njezinih pokojnih ljubavnika. Jer, ona se skrbila, postepeno kako su umirali, da im dade balzamirati srca. Ta se podsuknja svake večeri vješala o jednu vješalicu koju je zatvarala lokotom iza stražnje strane svoje postelje. (Tallemant des Reaux: Životopis Margerite de Valoa).
{7} Karlo IX se bijaše oženio sa Elizabetom Austrijskom, kćerkom Maksimilijanovom.
{8} Traži, i naći ćeš!
{9} Doista, to nezakonito dijete, koje nije bilo nitko drugi već glasoviti vojvoda od Angulema (Angouleme) koji je umro godine 1650. bilo bi, da je bilo zakonito, ukinulo Henrika III, Henrika IV, Ljudevita XIII i Ljudevita XIV. Što bi nam bilo dalo umjesto njih? Duh se smućuje i gubi u nepoznanicama takvog jednog pitanja!
{10} »Ja očaravam sve«. - Op. Prev.
{11} Stariji brat Karla IX, koji je nakon vrlo kratke vladavine umro od tuberkuloze. (Op. Prev.).
{12} »Vaša neočekivana nazočnost na ovom dvoru preplavila bi mene i mojeg supruga radošću, da nam ne donosi veliku nesreću, to jest gubitak ne samo brata, već i prijatelja«.
{13} »Žalosni smo što se dijelimo od tebe, kad bismo bili voljeni da pođemo s tobm. Ali, ista ona sudbina koja hoće da ti bez ikakvog odlaganja napustiš Pariz, zarobila je nas u ovom gradu. Otiđi dakle, brate, otiđi, prijatelju. Otiđi bez nas. Na odlasku te prate naše nade i naše želje«.
{14} Arbaleta - usavršeni luk koji ima ležište za strelicu (njem. »Abrust«). Op. Prev.