Čudni Thomas

First topic message reminder :



Za sebe Odd Thomas misli da je običan čovjek: zaposlen je u Pico Mundo Grillu i beznadno zaljubljen u, za njega, najljepšu djevojku na svijetu. Thomas nikad nije bio siguran je li to što je u njem dar ili prokletstvo, ali nijemim dušama koje ga potraže pokušava pomoći najbolje što zna. Ponekad je jedino što žele pravda, pa Thomas šefu policije Wyattu Porteru povremeno dojavljuje poruke s onog svijeta koje mu pomaže da riješi, a ponekad i sprečava zločin. No ovoga puta se događa nešto drugo. U grad dolazi tajanstven muškarac s arhivom punom dosjea o najzloglasnijim svjetskim ubojicama, a kamo god krene prati ga čopor sjena nalik hijenama. Tko je taj muškarac i što želi ne znaju čak ni Thomasovi preminuli doušnici. Thomas će 14. kolovoza naići na koban trag, istrgnutu stranicu dnevnika na kojoj piše 15. kolovoza. Za manje od dvadeset četiri sata, Pico Mundo doživjet će katastrofu. Dok se zlo okuplja pod pustinjskim suncem, Odd Thomas putuje kroz prizme svjetova pokušavajući zajedno sa srodnim dušama fantastične zajednice mrtvih, među kojima se glavom i bradom nalazi i sam Kralj Rocka, spriječiti kataklizmu koja se nadvila nad gradom. To što Thomas prolazi u ta dva grozna dana u kojima se sastaju prošlost i sadašnjost, zla kob i sudbina, srž je naših najgorih mora i zavjet koji nam govori kako bismo trebali živjeti: razborito, ako ne sigurno. S hrabrošću, humorom i punim srcem koje mora ustrajati čak i u tami.
Više nego bilo koji drugi autor, Dean Koontz piše fikciju koja savršeno odgovara ugođaju današnje Amerike.

PEDESET DEVET



BOB ROBERTSON NIJE IMAO JEDNOG SURADNIKA VEĆ DVOJICU. MOŽDA I više. Vjerojatno su tvorili vještičje bratstvo, ako se nazivaju vješcima. Još jedan i činili bi pravi sotonistićki kvartet osiguravajući na taj način vlastitu glazbu za Crne mise, grupno zdravstveno osiguranje i put za Disneyland.
Kod Sefa na roštiljadi nisam vidio nijednog bodaha oko Berna Ecklesa. Njihovo prisustvo navelo me da posumnjam u Robertsona, ali ne i njegove kolege, što mi se sada počelo činiti namjernim. Kao da je netko znao za moj dar. Kao da je... manipulirao sa mnom.
Nakon što sam okrenuo Ecklesa na bok da se ne bi ugušio od vlastite krvi i sline, potražio sam nešto da mu zavežem noge i ruke.
Očekivao sam da će doći k svijesti tek za desetak minuta. Kad se osvijesti, puzat će, povraćati i moliti za tablete protiv boli i neće biti u stanju zgrabiti pušku i vratiti se svojoj misiji.
Svejedno sam izvukao žice dva telefona iz utičnice i uz pomoć njih mu brzo zavezao ruke iza leda i članke na nogama. Čvrsto sam ih zategnuo ne brinući pri tom hoću li mu zaustaviti cirkulaciju.
Eckles i Varner bili su najnoviji pripadnici policije Pico Munda. Prijavili su se i počeli raditi mjesec ili dva jedan iza drugoga.
Bio bi to pametno uložen novac kladiti se da su se poznavali i prije nego što su došli u Pico Mundo. Varner je došao prvi i pripremio put za Ecklesa.
Robertson je doselio u Pico Mundo iz San Diega i kupio kuću u Camp"s Endu prije nego što su njegova dva suradnika stigla u Pico Mundo.
Nisam znao u kojoj postaji je Bern Eckles radio prije nego što je počeo raditi za policiju Pico Munda. Ali prije bih se kladio na San Diego, nego Juneau na Aljasci.
Ta trojica su izabrala Pico Mundo iz meni nezamislivih razloga. Planirali su ovo dugo i pažljivo.
Kad sam se pojavio na roštiljadi i rekao Sefu da bi bilo pametno da provjeri Boba Robertsona, Sef je uključio i Ecklesa i na taj način mu osigurao smrtnu presudu.
Robertson je ubijen unutar pola sata nakon toga. Eckles je sigurno telefonirao Varneru iz Sefove kuće i Varner se riješio njihovog zajedničkog prijatelja. Možda su čak Simon Varner i Robertson bili zajedno kad je Eckles nazvao.
Nakon što sam zavezao Ecklesa, otkopčao sam kombinezon što sam više mogao da se uvjerim ima li ispod njega policijsku uniformu.
Došao je u prostoriju osiguranja sa značkom i u uniformi. Čuvari su ga sigurno pustili unutra bez ikakve sumnje.
Činilo se da je donio pušku i kombinezon u kovčegu koji je ležao otvoren i prazan na podu sobe. Samsonite.
Plan je najvjerojatnije bio da se preodjenu, naprave pomor u robnoj kući, a kad stigne policija nadu neko skrovito mjesto i svuku kombinezone i ski maske. Nakon što se riješi puške, Eckles bi se mogao pomiješati sa svojim kolegama policajcima što bi izgledalo kao da se javio na isti poziv zbog kojeg su i oni došli.
Zašto su odlučili to učiniti, nije bilo tako lako razumjeti kao kako.
Neki ljudi kažu da im je Bog rekao da to učine. Drugima je vrag šaptao u uho. Možda si je jedan od njih umislio da mu je Sotona rekao da ode u trgovački centar i pobije nevine ljude.
Ili to možda rade iz čiste zabave. Vjera im dopušta ekstremne načine rekreacije. Pa ipak, dječaci su dječaci, a dječaci sociopati su dječaci sociopati.
Simon Varner se i dalje smuca tu negdje po trgovačkom centru. Možda on i Eckles nisu došli sami ovamo. Nisam ni približno znao koliko bi vještaca moglo biti u jednom vještičjem bratstvu.
Jednim od preostalih telefona koji su radili nazvao sam 911, prijavio tri ubojstva i ne odgovorivši ni na jedno pitanje, spustio slušalicu ne prekinuvši vezu. Doći će policija i specijalci za tri, četiri minute. Možda pet.
To neće biti dovoljno brzo. Varner će početi pucati po kupcima prije nego što stignu.
Bejzbolska palica nije pukla. Bila je napravljena od dobrog drveta.
Koliko god učinkovita bila u Ecklesovom slučaju, nisam mogao očekivati da ću imati toliko sreće da iznenadim i Varnera na isti način. Bez obzira na moj strah od vatrenog oružja, bio sam svjestan da bih trebao bolje oružje od onog Louisville Sluggera.
Na pultu ispred monitora ležao je pištolj kojim je Eckles poubijao čuvare. Pregledavši ga vidio sam da su u spremniku koji sadrži deset metaka ostala samo četiri.
Koliko god sam se trudio ne gledati u njih, mrtvaci na podu ipak su privukli moju pozornost. Mrzim nasilje. Još više mrzim nepravdu. Želim biti samo kuhar, ali svijet zahtijeva od mene više od pečenih jaja i palačinki.
Odvrnuo sam prigušivač i bacio ga u stranu. Izvukao sam majicu iz hlača. Gurnuo sam pištolj u hlače.
Bezuspješno sam pokušavao ne misliti na majku s pištoljem prislonjenim ispod brade i na dojku. Pokušao sam izbaciti iz glave sjećanje na cijev pištolja koju mi je prislonila na oko i rekla da pogledam mjedeni metak na dnu tog uskog, mračnog tunela.
Majica je sakrila oružje, ali ne savršeno. Kupci će biti prezaposleni prekopavanjem jeftinih stvari, a prodavači posluživanjem kupaca da bi primijetili izbočinu.
Oprezno sam otvorio vrata jedva dovoljno da šmugnem iz sobe osiguranja i zatvorio ih iza sebe. Ispred mene u smjeru u kojem sam trebao ići hodnikom je hodao neki muškarac. Krenuo sam za njim želeći da požuri.
Skrenuo je desno kroz vrata na njihanje u prostoriju za zaprimanje robe, a ja sam protrčao pored dizala za zaposlenike do vrata na kojima je pisalo stubište. Preskakao sam po dvije odjednom.
Negdje ispred mene nalazio se Simon Varner. Slatka lica. Pospanih očiju. POD na lijevoj podlaktici.
Na prvom katu robne kuće, izašao sam iz stubišta i kroz vrata ušao u skladište.
Lijepa crvenokosa vukla je male kutije s pretrpanih polica. Prijateljski je rekla: – Bok.
– Bok, uzvratio sam joj i izašli smo iz skladišta na prvi kat.
Odjel sportske robe. Krcat. Muškarci, nekoliko žena, puno tinejdžera. Klinci gledaju Rollerblade role, skejtove.
Iza toga nalazili su se redovi i redovi tenisica. Iza tenisica, muška sportska odjeća.
Ljudi, na sve strane ljudi. Previše ljudi naguranih na premalom prostoru. Gotovo praznička atmosfera. Tako ranjivi.
Da ga nisam zviznuo kad je izlazio iz prostorije, Bern Eckles poubijao bi do sada već desetoricu ili dvadesetoricu ljudi. Tridesetoricu.
Simon Varner. Velik tip. Mesnate ruke. Princ tame. Simon Varner.
Pouzdano navođen natprirodnim darom kao što šišmiše vodi njihovo izuzetno osjetljivo uho, prešao sam prvi kat robne kuće i uputio se prema izlazu koji vodi na promenadu unutar trgovačkog centra.
Nisam očekivao da ću ovdje vidjeti drugog ubojicu. Eckles i Varner sigurno su izabrali krajnje odvojena područja kako bi što bolje posijali strah i kaos. Osim toga, sigurno žele izbjeći da se slučajno zateknu jedan drugom na nišanu.
Deset stepenica do izlaza, ugledao sam Violu Peabody koja je trebala biti u kući svoje sestre u Maricopa Laneu.

ŠEZDESET



SLAVLJENICA, LEVANNA, I NJEZINA RUŽIČASTIM ZALUĐENA MLAĐA sestra, Nicolina, nisu bile uz majku. Pregledao sam po katu, ali nisam ih vidio medu drugim kupcima.
Kad sam odjurio do Viole i zgrabio je iza leda za rame, šokirala se i ispustila vrećicu.
– Što radiš ovdje? – želio sam znati.
– Odd! Isuse, kako si me uplašio!
– Gdje su djevojčice?
– Sa Sharlenom.
– Zašto nisi s njima?
Podižući vrećicu s poda, rekla je: – Nisam joj kupila ništa za rođendan. Pa, moram joj dati poklon. Došla sam samo kratko da joj kupim role.
– Tvoj san, podsjetio sam je. – Ovo je tvoj sam.
Oči su joj se raširile. – Ali samo sam svratila na brzinu, ne idem u kino.
– Pucnjava se neće dogoditi u kinu. Dogodit će se ovdje..
Na trenutak joj je dah zapeo u grlu, dok joj je strah potjerao srce brže.
– Bježi odavde, rekao sam. – Odmah..
Snažno je izdahnula, mahnito pogledala oko sebe da provjeri je li možda tko od kupaca ubojica, ili možda svi, i krenula prema izlazu na promenadu.
– Ne! – povukao sam je bliže sebi. Ljudi su nas gledali, ali to nije bilo važno. – Tamo nije sigurno.
– Gdje onda? – pitala je.
Okrenuo sam je na drugu stranu. – Idi natrag do kraja ovog kata kroz dio s tenisicama i rolama. Odmah iza odjela gdje si kupila role nalazi se skladište. Uđi u skladište i sakrij se tamo.
Krenula je na drugu stranu, stala, pogledala me. – Ideš?
– Ne.
– Kamo ćeš?
– Na promenadu.
– Nemoj, preklinjala me.
– Idi Odmah!
Kad je krenula prema skladištu, požurio sam prema promenadi.
Ovdje, na sjevernoj strani trgovačkog centra Green Moon, dvanaest metara visok vodopad padao je preko stijena napravljenih ljudskom rukom i slijevao se u potok koji se protezao cijelom dužinom promenade. Dok sam prolazio pored vodopada, bućkanje i pljuskanje vode zvučalo je sablasno poput žamora rulje.
Uzorci tame i svjetla. Tama i svjetlo kao u Violinom snu. Sjene palmi koje se pružaju uz potok.
Gledajući gore prema vrhovima palmi, prema drugom katu, ugledao sam stotine i stotine bodaha okupljenih uz ogradu na katu kako gledaju prema otvorenom atriju. Nagurani jedan do drugoga, uzbuđeni, iščekujući, trzali su se, njihali i meškoljili poput uznemirenih paukova.
Gomila kupaca u lovu na jeftinu robu popunila je promenadu na prvom katu, idući iz radnje u radnju, nesvjesni da ih s iščekivanjem gleda publika pakosnih duhova.
Moj divan dar, moj mrski dar, moj strašni dar vodio me po promenadi, južnije, brže, za pljuskanjem i štrcanjem potoka u mahnitoj potrazi za Simonom Varnerom.
Ne stotine bodaha. Tisuće. Nikad nisam vidio tolike horde bodaha. Nisam to nikad ni sanjao. Bili su nalik slavljenički raspoloženoj rimskoj svjetini u Koloseumu koja s uživanjem gleda katolike kako upućuju uzaludne molitve Bogu čekajući lavove, krv na pijesku.
Pitao sam se zašto su nestali s ulica. Odgovor se nalazio ovdje. Njihov čas je kucnuo.
Dok sam prolazio pored radnje u kojoj prodaju stvari za spavaće sobe i kupaonice, s promenade ispred mene začulo se glasno štektanje automatske puške.
Prvi je nalet bio kratak. Dvije ili tri sekunde nakon što je prestao, na trgovački centar spustio se nezamislivi tajac.
Stotine kupaca kao da su se smrzle u isti čas. Iako se voda u potoku nastavila kretati, činilo se da nastavlja teći svojim putem bez pratnje zvuka. Ne bi me iznenadilo kad bi mi sat potvrdio da je i vrijeme stalo.
Jedan vrisak probio se kroz tišinu i istog časa začuo se odgovor gomile istih. Puška im je odgovorila smrtnim štropotom dužim od onog prvi put.
Nepromišljeno, gurao sam se južno po promenadi. Teško sam napredovao jer su uspaničeni kupci trčali prema sjeveru u smjeru od pucnjave. Ljudi su se odbijali od mene, ali ostao sam na nogama i gurao naprijed prema trećem naletu metaka.

ŠEZDESET JEDAN



NEĆU ISPRIČATI SVE ŠTO SAM VIDIO. NEĆU. NE MOGU. MRTVI ZASLUŽUJU da im se ostavi barem dostojanstvo. Ranjeni zaslužuju privatnost. Oni koji ih vole, malo mira.
Konkretnije, znam zašto vojnici kad se vrate kući iz rata pričaju svojim obiteljima o svojim pothvatima samo općenito. Mi koji preživimo moramo nastaviti dalje u ime onih koji su pali, no razmišljamo li previše o pojedinostima ljudske nečovječnosti kojoj smo svjedočili, jednostavno ne možemo ići dalje. Nemoguće je ustrajati ako si ne dopustimo da se nadamo.
Uspaničena rulja jurila je pored mene i zatekao sam se medu razasutim žrtvama, svi na du, mrtvi i ranjeni, manje nego što sam očekivao, ali ne puno manje. Vidio sam plavu pipničarku iz kuglane u radnoj uniformi... i još troje zaposlenika kuglane. Možda su došli ovamo na ručak prije posla.
Štogod da jesam, nisam nadčovjek. Krvarim. Patim. Ovo je bilo više nego što sam mogao podnijeti. Ovo je bilo Malo Suerte puta deset.
Okrutnost ima ljudsko srce... užas ljudski oblik božanskog.
Nije Shakespeare. William Blake. I sam prava mustra.
Horde bodaha spustile su se s gornje razine trgovačkog centra. Gmizali su medu mrtvima i ranjenima.
Mogao ja to podnijeti ili ne, nisam imao drugog izbora nego da se potrudim dati sve od sebe. Ako odem, mogu se ubiti sam tu gdje jesam.
Jezerce s japanskim šaranima nije bilo daleko ispred mene. Okruživala ga je džungla napravljena ljudskom rukom. Ugledao sam klupu na kojoj smo Stormy i ja sjedili i jeli sladoled s okusom kokosa i trešnje s komadićima čokolade.
Muškarac u crnom kombinezonu, crna ski maska. Dovoljno velik da bude Simon Varner. Drži automatsku pušku namještenu na punu i nelegalnu automatsku paljbu.
Nekoliko ljudi skrivalo se medu palmama šćućureno u jezercu sa šaranima, ali većina je pobjegla s otvorenog dijela promenade u specijalizirane radnje očajnički tražeći zaklon i možda nadajući se bijegu kroz stražnja vrata. Kroz izloge draguljarnice, trgovine darova, galerije umjetnina, prodavaonice kuhinjskih aparata – vidio sam ih kako se guraju jedan na drugog još uvijek previše vidljivi.
U ovom krvlju zasićenom vremenu nasilnom poput videoigara, okrutni strojni jezik koji se svakim danom sve više koristi opisao bi ovo mjesto kao – okolinu bogatu metama.
Leđima okrenut meni, Varner je pucao po izlozima tih radnji. Izlozi Burke Baileja bili su razbijeni, urušili se u radnju stvarajući svjetlucavi vodopad komadića stakla.
Suđeno nam je da zauvijek budemo zajedno. Imamo karticu na kojoj to piše. Imamo iste madeže.
Osamnaest metara od luđaka, pa petnaest i sve bliže, primijetio sam da u ruci držim pištolj. Nisam se sjećao kad sam ga izvukao iz hlača.
Ruka u kojoj sam držao pištolj mi se tresla, pa sam ga uhvatio objema rukama. Nikad nisam koristio vatreno oružje. Mrzim ga. Možeš i sam povući obarač, govno malo. Pokušavam, doista pokušavam.
Varner je potrošio sve metke iz spremnika. Možda mu je to već bio drugi. Poput Ecklesa, i on je imao pojas s rezervnim spremnicima.
S dvanaest metara, pucao sam prvi put. Promašio sam.
Upozoren pucnjima, okrenuo se prema meni i izbacio prazni spremnik.
Ponovno sam pucao. Ponovno promašio. U filmovima s ove udaljenosti nikad ne promaše. Osim u slučaju kad gađaju junaka filma, u kojem slučaju promaše i s metar i pol. Simon Varner nije bio junak, ali ja nisam znao što radim.
On jest. Izvukao je novi spremnik iz pojasa. Bio je uvježban, brz i miran.
S pištoljem koji sam uzeo od njega, Eckles je ispucao šest metaka u čuvare. Ja sam ispalio dva. Ostala su još samo dva.
S desetak metara ispalio sam treći metak.
Varnera je metak pogodio u lijevo rame, ali ga nije oborio. Zanjihao se, uspravio, gurnuo novi spremnik u pušku.
Drhteći, bacajući se od uzbuđenja, horde bodaha jurile su oko mene, oko Varnera. Meni su oni bili stvarni, njemu nevidljivi. Ometali su mi vidik, ali njemu ne.
Ranije tog dana pitao sam se nisam li možda lud. To je sada jasno. Lud sam k"o zid.
Trčeći ravno na njega kroz bodahe guste poput crnog satena, ali bestjelesne poput sjena, pištolja ispruženog u ruci ispred sebe, odlučan da ne profućkam zadnji metak, vidio sam cijev puške kako mi se približava i znao da će me pokositi, ali sam pričekao još jedan korak, pa još jedan, prije nego što sam pritisnuo okidač.
Kakva god groteskna transformacija da se pojavila na njegovom licu, ski maska ju je sakrila, ali maska nije mogla zaustaviti metak. Pao je, jako, poput samog Princa tame kad je izbačen iz Raja pao u Pakao. Oružje mu je ispalo iz ruke.
Sutnuo sam pušku nekoliko metara od njegova dohvata. Kad sam se sagnuo da ga pogledam, nije bilo sumnje da je leš. Bio je na mjestu mrtav.
Svejedno sam otišao do puške i šutnuo je još dalje od njega. Zatim sam otišao za njom i šutnuo je još dalje.
Pištolj koji sam još uvijek držao u ruci bio je neupotrebljiv. Bacio sam ga.
Kao da odjednom stojim na nekakvom povišenom mjestu, kao da je sve crna voda, bodasi su se počeli povlačiti od mene tražeći mrtve i umiruće.
Imao sam osjećaj da ću povratiti. Otišao sam do ruba jezerca i pao na koljena.
Iako mi se od kretanja šarenih riba još više trebao okretati želudac, mučnina je za trenutak prestala. Nisam povraćao, ali kako sam počeo ustajati, suze su mi navrle na oči.
U radnjama, iza razbijenih izloga, ljudi su počeli dizati glave.
Suđeno nam je da zauvijek budemo zajedno. Imamo karticu na kojoj to piše. Ciganka nikad ne griješi.
Sav drhtav, znojan, brišući suze s očiju vanjskom stranom dlana i osjećajući nalet mučnine zbog same pomisli na nepodnošljivi gubitak, krenuo sam prema Burke Baileyju.
Ljudi su ustajali na noge iz ruina slastičarne. Neki su oprezno preko razbijenog stakla krenuli natrag na promenadu.
Medu njima nisam vidio Stormy. Možda je pobjegla u skladište ili svoj ured kad je počela pucnjava.
Odjednom me preplavila potreba da hodam, hodam, hodam. Okrenuo sam se od Burke Baileyja i napravio nekoliko koraka prema jugu trgovačkog centra. Zbunjen, stao sam. Na trenutak sam mislio da sam sigurno u poricanju, da pokušavam pobjeći od onoga što bih mogao vidjeti u slastičarni.
Ne. Osjećao sam nježnu, ali očitu silu koja me vuče. Psihički magnetizam. Vukao me. Pretpostavljao sam da je posao gotov. Očito nije bio.

ŠEZDESET DVA



ROBNA KUĆA NA JUŽNOM KRAJU TRGOVAČKOG CENTRA BILA JE OTMJENIJA od one u kojoj je Viola kupila role. Sranja koja su prodavali ovdje bila su bolje kvalitete od sranja koje su prodavali u robnoj kući na sjevernom kraju trgovačkog centra.
Prošao sam odjel parfema i kozmetike s izložbenim vitrinama kosih ploha i glamuroznim izlošcima koji ne toliko suptilno upućuju na to da je roba vrijedna kao dijamanti.
Odjel nakita bliještio je u crnom granitu, nehrdajućem čeliku i staklu, kao da ne prodaju obične dijamante nego izašle iz Raja.
Iako je pucnjava prestala, kupci i zaposlenici su se još uvijek sakrivali iza pultova, mramorom presvučenih stupova. Usudili su se nakratko me pogledati dok sam hodao medu njima, ali mnogi su se trgnuli i ponovno sagnuli.
Iako nisam imao pištolj, sigurno sam izgledao opasno. Ili kao da sam u stanju šoka. U svakom slučaju, nisu željeli riskirati. Nisam ih krivio što se skrivaju od mene.
Još uvijek plačući i brišući rukama suze iz očiju, primijetio sam da pričam sam sa sobom. Nisam mogao prestati pričati, a pričao sam nesuvisle stvari.
Nisam znao kamo me psihički magnetizam vodi ovoga puta, nisam znao je li Stormy živa ili mrtva. Htio sam se vratiti i naći je, ali nastavio sam ići naprijed osjećajući snažno privlačenje moga dara koji je to tražio od mene. Govor tijela mi se sastojao od tikova, trzaja, oklijevanja i iznenadnih naleta novih nakana. Sigurno sam izgledao ne samo spazmodično nego i psihotično.
Slatka lica. Pospanih očiju. Simon Varner sada više nije imao tako slatko lice, niti pospane oči. Mrtav pred Burke Baileyjem.
Možda sada pratim nekoga povezanog s Varnerom. Nisam mogao ni zamisliti. Kompulzivno kretanje bez jasno definirane osobe koju pratim bilo mi je potpuno novo.
Medu večernjim haljinama, svilenim košuljama, svilenim jaknama, ženskim torbicama, žurio sam do vrata s oznakom SAMO ZA ZAPOSLENIKE. Iza njih nalazilo se skladište. Odmah u ravnini s vratima koje sam otvorio stajala su druga vrata koja su vodila na betonsko stubište.
Taj mi je predložak bio poznat iz robne kuće na sjevernom kraju trgovačkog centra. Stepenice su vodile u hodnik u kojem sam prošao pored dizala za zaposlenike i došao do golemih vrata na ljuljanje.
U prostoriji u koju sam ušao primjećivalo se da vode uspješan posao, premda se činilo da nije ni upola toliko velika poput one na sjevernom kraju centra. Roba na vješalicama i kolicima čekala je na obradu, pripremu i prebacivanje u skladišta i odjele.
Brojni zaposlenici su bili prisutni, ali činilo se kao da je sav posao stao. Većina ih se okupila oko žene koja je jecala, a ostali su išli prema njoj. Ovamo dolje gdje se nisu mogli čuti pucnji, stigle su vijesti o grozoti koja se odigrala gore u centru.
Samo jedan kamion je stajao u prostoriji, ne s dvjema prikolicama, ali oko sedam metara dugačak, a na vratima kabine niti bokovima prikolice nije pisalo ime firme. Išao sam prema njemu.
Ogroman muškarac izbrijane glave i malih brčića zaustavio me dok sam se približavao kamionu. – Jesi ti u ovom kamionu?
Bez da mu odgovorim, otvorio sam vrata kamiona i ušao u kabinu. U bravi za paljenje nije bilo ključeva.
– Gdje je vozač? – pitao je.
Kad sam otvorio pretinac, vidio sam da je prazan. Nije bilo čak ni prometne dozvole ni potvrde o osiguranju koje je svako vozilo bilo obavezno imati po kalifornijskom zakonu.
– Ja sam nadzornik, rekao je ogromni muškarac. – Jesi li gluh ili se praviš pametan?
Na sjedalima ničega. Nema kante za otpatke na podu. Nema papirića. Nema osvježivača zraka ni ukrasa na retrovizoru.
Nisam stekao dojam da se radi o kamionu koji netko vozi da bi zaradio za život ili u kojem provodi znatni dio dana.
Kad sam otišao u stražnji dio kabine, nadzornik je rekao: – Gdje je vozač? Nije mi predao popis robe, a odostraga je zaključano.
Izašao sam iz kabine i otišao iza kamiona. Na prikolici su bila rolo vrata. Brava na dnu spajala je rolo vrata s donjim dijelom kamiona.
– Treba mi doći druga roba, rekao je. – Ne mogu ga ostaviti da stoji ovdje.
– Imate li bušilicu? – pitao sam.
– Što namjeravaš?
– Otvoriti vrata.
– Ti nisi dovezao ovaj kamion. Jesi pratnja?
– Policija, slagao sam. – Ali trenutno ne radim.
Bio je skeptičan.
Pokazujući na ženu koja jeca oko koje se skupila hrpa radnika, rekao sam: – Jeste li čuli što ona žena tamo priča?
– Baš sam krenuo prema njoj kad sam te spazio.
– Dva luđaka s puškama upala su u centar i počela pucati po ljudima.
Lice mu je tako naglo ostalo bez boje da se činilo da su mu čak i plavi brkovi problijedjeli.
– Jeste li čuli da je prošlu noć upucan Sef Porter? – upitao sam. – To je bila priprema za ovu operaciju.
Sa sve većim užasom, proučavao sam strop goleme sobe za zaprimanje robe. Tri kata robne kuće stajala su iznad njega poduprta golemim stupovima.
Tamo gore, uplašeni ljudi skrivali su se od ubojica. Na stotine ljudi.
– Možda, rekao sam, – gadovi planiraju nešto puno gore od pucanja po ljudima.
– Sranje. Idem po bušilicu. – Dao se u trk.
Nakon što sam stavio oba dlana na rolo vrata, naslonio sam čelo na njih.
Nisam znao što bih trebao osjetiti. Zapravo nisam osjetio ništa neobično. Ali psihički magnetizam još uvijek me vukao. Nisam tražio kamion, nego ono što se nalazilo u kamionu.
Nadzornik se vratio s bušilicom i dobacio mi par naočala. Utičnice su se nalazile u zidu na prikladnim mjestima duž cijele prostorije za zaprimanje robe. Uključio je bušilicu u najbliži prekidač i kabel je bio i više nego dovoljno dugačak.
Bušilica je bila teška. Sviđao mi se njezin industrijski izgled. Motor je bučio zadovoljavajućom snagom.
Kad sam počeo bušiti bravu, komadići metala počeli su mi se odbijati od naočala, bosti mi lice. Bušenje je postalo teže, ali probušio sam je za nekoliko sekundi.
Dok sam spuštao bušilicu i micao naočale, netko je iz daljine doviknuo. – Hej! Ne diraj to!
Na doku za utovar – nikoga. A zatim sam ga ugledao. Ispred prostorije za zapremanje robe, pet metara od vrata rampe za dugačke kamione.
– To je vozač, rekao mi je nadzornik.
Muškarac je bio nepoznat. Sigurno nas je gledao, možda kroz dalekozor iz garaže za zaposlenike tri trake dalje od utovarne rampe.
Uhvativši obje ručke, gurnuo sam vrata prema gore. Dobro podmazana vrata podigla su se brzo i bez zapinjanja.
Kamion je bio put nečega što je nalikovalo na stotine kila plastičnog eksploziva.
Začulo se repetiranje. Jedan metak se odbio od kamiona. Ljudi u prostoriji za zapremanje počeli su vrištati. Nadzornik je pobjegao.
Brzo sam se osvrnuo. Vozač se više nije približavao rampi. U ruci je držao pištolj koji možda i nije bio baš najbolje oružje za pucanje iz tolike daljine.
U kamionu ispred eksploziva nalazila se mehanički naprava s tajmerom, dvije baterije, neobični dijelovi koje nisam prepoznao i čitavo gnijezdo žica. Dvije su završavale u bakrenim džekovima gurnutim u napravu.
Grebanje metala o metal. Treći metak odbio se od kamiona.
Čuo sam nadzornika kako pali viličar koji je stajao u blizini.
Bratstvo očito nije namjestilo eksploziv da eksplodira kad se podignu vrata jer su namjestili tajmer na toliko malo vremena da nisu mislili da će netko tako brzo moći deaktivirati napravu. Tajmer je imao samo trideset minuta, a kazaljka je pokazivala da je do eksplozije preostalo tri minute.
Klik. Dvije minute.
Četvrti metak pogodio me u leda. Nisam odmah osjetio bol, samo udarac koji me pogurao prema naprijed. Naslonio sam se na kamion. Lice mi je bilo samo nekoliko centimetara udaljeno od tajmera.
Možda je to bio peti, možda šesti metak koji se zabio u jedan paket plastičnog eksploziva ravnim, mokrim zvukom.
Metak nije mogao izazvati eksploziju. Samo električni naboj.
Dvije žice bile su razmaknute petnaestak centimetara jedna od druge. Je li jedna pozitivna, a druga negativna? Je li jedna rezervna u slučaju da prva žica zakaže? Nisam znao trebam li povući samo jednu ili obje.
Šesti ili možda sedmi metak zabio mi se opet u leda. Ovoga puta bol me presjekla, snažna bol. Oslabljen brutalnom jačinom pogotka, uhvatio sam obje žice i dok sam padao unatrag istrgnuo ih iz eksploziva vukući sa sobom i tajmer i baterije i cijeli detonator.
Okrećući se dok sam padao, srušio sam se na bok gledajući prema rampi. Ubojica se popeo malo više da bi mogao bolje ciljati.
Premda bi me dokrajčio još jednim metkom, okrenuo se i odjurio niz rampu.
Nadzornik je projurio pored mene i dalje niz rampu u viličaru donekle zaštićen od metaka tovarom na viličaru i samom armaturom.
Nisam mislio da je ubojica pobjegao od viličara. Htio je pobjeći odatle jer nije mogao vidjeti što se dogodilo s detonatorom. Namjeravao je pobjeći s utovarnih rampi i iz garaže što ga dalje noge odnesu.
Zabrinuti ljudi pohitali su do mene.
Tajmer je još uvijek radio. Ležao je na podu nekoliko centimetara od mog lica. Klik. Jedna minuta.
Bol je već oslabjela, no bio sam hladan. Iznenađujuće hladan. Dokovi za utovar i prostorija za zapremanje imali su pasivno hlađenje, nisu bili klimatizirani, ali ja sam bez sumnje bio hladan.
Ljudi su klečali kraj mene, govorili mi. Činilo se kao da govore nekim stranim jezikom jer nisam razumio ni riječi.
Smiješno – biti u pustinji Mojave, a hladno ti je.
Nisam čuo tajmer kad je kliknulo nula.

ŠEZDESET TRI



STORMY LLEWELLYN I JA SMO IZ PRIPREMNOG KAMPA KRENULI U DRUGI od sveukupno tri života. Doživjeli smo prelijepe pustolovine na onom svijetu.
Uglavnom su to bila romantična putovanja na egzotična, maglovita mjesta gdje smo sreli pregršt zanimljivih, ekscentričnih likova medu kojima su bili i g. Indiana Jones, koji ne želi priznati da je zapravo Harrison Ford, Luke Skywalker, pa čak i moja Teta Cymry koja jako sliči Jabbi the Huttu, ali je divna, i Elvis, naravno.
Ostala putovanja bila su neobičnija, mračnija, puna grmljavine, mirisa krvi i čopora bodaha medu kojima je ponekad i moja majka trčala na sve četiri.
S vremena na vrijeme bio bih svjestan Boga i anđela kako me gledaju s neba ovog novog svijeta. Imali su velika lica koja su lebdjela u hladnoj, ugodnoj nijansi zelene povremeno bijele, mada nisu imali određenih crta lica osim očiju. Bez usta i nosova trebali su izgledati zastrašujuće, ali zračili su ljubavlju i brigom i uvijek sam im se pokušao nasmiješiti prije nego što se razlože medu oblacima.
Naposljetku sam ponovno postao dovoljno bistar da shvatim da sam preživio operaciju i da se nalazim u bolničkom krevetu u kabini na Odjelu za intenzivnu njegu u bolnici County General.
Ipak se nisam maknuo iz pripremnog kampa.
Bog i anđeli bili su liječnici i sestre lica skrivena iza maski. Cymry, gdje god bila, vjerojatno nije ni najmanje sličila Jabbi the Huttu.
Kad je sestra ušla u moju kabinu kako bi provjerila na monitoru što se zbiva s otkucajima mog srca, rekla je: – Vidi tko se probudio. Znaš li kako se zoveš?
Kimnuo sam glavom.
– Možeš li mi reći?
Nisam znao koliko sam slab dok nisam pokušao odgovoriti. Glas mi je zvučao nejako. – Odd Thomas.
Dok se motala oko mene govoreći da sam junak i uvjeravajući da ću biti dobro, rekao sam: – Stormy, isprekidanim šaptom.
Bojao sam se izgovoriti njezino ime. Bojao sam se groznih vijesti koje bih mogao čuti. Ali to mi je ime bilo toliko lijepo da mi se istog časa svidjelo kakav je osjećaj ostavilo na mom jeziku kad sam ga se konačno usudio izgovoriti.
Činilo se da sestra misli da se žalim na grlobolju i predložila mi da si stavim kocku, dvije leda u usta. Odmahnuo sam glavom što sam kategoričkije mogao i rekao: – Stormy. Želim vidjeti Stormy Llewellyn.
Srce mi je udaralo. Mogao sam čuti tihi i brzi bip-bip-bip s monitora.
Sestra je dovela liječnika da me pregleda. Gledao me sa strahopoštovanjem, reakcija na koju nijedan kuhar na ovom svijetu nije navikao i što nikome ne bi bilo ugodno.
Prečesto je koristio onu riječ junak i na svoj isprekidan način zamolio sam ga da je više ne koristi.
Osjećao sam se potpuno smožden, ali nisam htio zaspati prije nego što vidim Stormy. Zamolio sam ih da je dovedu.
To što mi nisu odmah odgovorili na moj zahtjev opet me uplašilo. Kad mi je srce počelo brže nabijati, moje rane nabijale su zajedno s njim usprkos sredstvima za ublažavanje boli koje sam primao.
Bojali su se da bi i kratka posjeta mogla biti preveliki napor za mene, ali preklinjao sam ih da je puste da dođe na Odjel za intenzivnu njegu.
Ugledavši je, zaplakao sam.
I ona je zaplakala. S tim svojim crnim, egipatskim očima.
Bio sam preslab da je dohvatim. Gurnula je ruku kroz ogradu kreveta i spustila je na moju. Smogao sam snage da spojim prste s njezinima.
Satima je sjedila u čekaonici ispred Odjela za intenzivnu njegu u uniformi Burke Bailejja koju je toliko mrzila. Ružičaste cipele, bijele čarape, ružičasta suknjica, ružičasto-bijela košulja.
Rekao sam joj da je to najvedrija uniforma koju sam u životu vidio u čekaonici Odjela za intenzivnu njegu. Izvijestila me da je Mali Ozzie tamo s njom, sjedi na dvije stolice u žutim hlačama i havajki. I Viola je bila tamo, i Terri Stambaugh.
Kad sam je pitao zašto nema ružičastu kapu, iznenađena je stavila ruku na glavu prvi put primijetivši da nema kapu na glavi. Izgubila ju je u kaosu u trgovačkom centru.
Zatvorio sam oči i plakao ne od sreće nego ogorčenja. Ruka joj je čvrsto stisnula moju i dala mi je snage da zaspim i suočim se sa svojim snovima o demonima.
Poslije su je još jednom pustili da me vidi na pet minuta i kad je rekla da ćemo morati odgoditi vjenčanje, inzistirao sam da ostane za subotu. Nakon svega što se dogodilo, birokracija sigurno neće biti problem, a ne bude li Stormyn stric htio zaobići crkvena pravila i vjenčati nas u bolnici, uvijek nam ostaje matičar.
Nadao sam se da će vjenčanje završiti našom prvom zajedničkom noći. Ali brak mi je uvijek bio važniji od same konzumacije, sada i više nego prije. Imamo cijeli život za to.
Nešto ranije poljubila mi je ruku. Sada se naginjala preko ograde da me poljubi u usta. Ona je moja snaga. Ona je moja sudbina.
Bez osjećaja za vrijeme, neprestano sam spavao.
Iduća me posjetila Karla Porter. Došla je nakon što mi je sestra podigla uzglavlje i dala mi nekoliko gutljaja vode. Karla me zagrlila i poljubila u obraz, obrvu i pokušali smo ne zaplakati, ali nije nam pošlo za rukom.
Nikad ranije nisam vidio Karlu da plače. Jaka je. Mora biti. Sad je izgledala slomljeno.
Zabrinuo sam se da se Sefu stanje možda pogoršalo, ali rekla je da nije.
Imala je odlične vijesti. Sefa će sutra ujutro prebaciti s Odjela za intenzivnu njegu. Očekuju potpuni oporavak.
Iako, nakon onog užasa u trgovačkom centru ne vjerujem da će se itko od nas potpuno oporaviti. Pico Mundo se zauvijek promijenio.
Osjećajući olakšanje što će Sefu biti dobro, nisam se sjetio pitati za vlastite rane. Stormy Llewellyn je živa. Obećanje koje nam je dala Ciganka će se ispuniti. Ništa drugo nije bilo važno.

ŠEZDESET ČETIRI



U PETAK UJUTRO, SAMO DAN NAKON ŠTO JE ŠEF PORTER POBJEGAO S Odjela za intenzivnu njegu, liječnik je izdao naredbe da me prebace u privatnu sobu.
Dali su mi jedan onaj raskošni apartman uređen poput hotelskog. Isti u kojem sam se istuširao kad sam bdio nad Šefom.
Kad sam izrazio zabrinutost glede troškova i podsjetio ih da radim kao kuhar u Grillu, ravnatelj bolnice osobno me uvjerio da će mi oprostiti sve troškove koji premaše troškove koje pokriva moje osiguranje.
Taj status junaka me mučio i nisam zbog njega htio imati poseban tretman. Ipak, zahvalno sam prihvatio njihovu velikodušnu ponudu jer dok sam ležao u običnoj bolničkoj sobi Stormy me mogla samo posjećivati, a ovako će se moći doseliti ovamo i biti sa mnom dvadeset i četiri sata.
Policija je postavila stražara u hodnik ispred moje sobe, iako mi nitko nije prijetio. Svrha stražara bila je da sprečava ulaz novinarima.
Događaji u trgovačkom centru Green Moon su, kako mi je rečeno, dospjeli na naslovnice širom svijeta. Nisam želio vidjeti novine. Odbijao sam uključiti TV.
Ponovno proživljavanje događaja u noćnim morama bilo mi je dovoljno. I previše.
Pod ovakvim okolnostima pokazalo se da je vjenčanje u subotu krajnje nepraktično. Novinari su znali za naše planove i zatrpat će općinu. To i drugi problemi pokazali su se nesavladivima i odgodili smo vjenčanje na mjesec dana.
U petak i subotu nahrupili su prijatelji sa cvijećem i darovima.
Bilo mi je tako drago vidjeti Terri Stambaugh. Moju mentoricu od moje šesnaeste kad sam odlučio početi živjeti sam. Bez nje ne bih imao posao niti bih imao kamo.
Viola Peabody je došla bez kćeri tvrdeći da bi djevojčice bile bez majke da nije mene. Idući dan se vratila s djevojčicama. Pokazalo se da je Nicolinina ljubav prema ružičastom uvelike povezana s njezinim oduševljenjem sladoledom iz Burke Baileyja. Stormyna uniforma ju je oduvijek očaravala.
Mali Ozzie došao je u posjet bez Groznog Chestera. Kad sam ga počeo zezati zbog žutih hlača i havajke koje je imao na sebi u čekaonici Odjela za intenzivnu njegu, porekao je da bi ikad odjenuo – takvu toaletu – jer takve – razmetljive krpe – bi ga zasigurno napravile da izgleda još veći nego što jest. Ipak ima, rekao je, nešto malo taštine. Kako se pokazalo, Stormy je izmislila cijelu ovu šarenu priču da me malo nasmije kad mi je to najviše trebalo dok sam bio na Odjelu za intenzivnu njegu.
Moj otac doveo je Britney sa sobom, pun planova da zastupa moju priču za knjige, filmove, televiziju i plasman proizvoda. Otišao je od mene nezadovoljan.
Moja majka nije došla u posjetu.
Rosalia Sanchez, Bertie Orbic, Helen Arches, Poke Barnet, Shamus Cocobolo, Lysette Rains, obitelj Takuda i puno drugih jesu.
Od svih tih prijatelja nisam mogao ne saznati neke statističke podatke koje nisam htio znati. Četrdeset jedna osoba u trgovačkom centru ranjena je. Devetnaest mrtvih.
Svi kažu da je čudno da je samo devetnaestoro ljudi poginulo.
Što je s ovim svijetom kad je devetnaest mrtvih čudo?
Lokalne, državne i federalne policijske snage proučile su količinu plastičnog eksploziva u kamionu i procijenili da ga je bilo dovoljno da sruši cijelu robnu kuću i k tome još znatni dio južne strane centra.
Procjenjuju da bi bilo između petsto i tisuću mrtvih da je došlo do detonacije.
Bern Eckles zaustavljen je prije nego što je ubio više od tri stražara, ali imao je dovoljno municije da pobije na desetke ljudi.
Noću u mom bolničkom apartmanu nalik hotelskom, Stormy bi se pružila na krevet i držala me za ruku. Kad bih se probudio iz noćnih mora, privukla bi me k sebi i držala u naručju dok bih plakao. Šaputala mi je, tješila me, davala mi nadu.
U nedjelju poslijepodne Karla je dovezla Sefa u kolicima. Bilo mu je savršeno jasno da nikad ne bih pristao razgovarati s novinarima, a kamoli razmišljao o tome da prodam nekom prava za knjigu, film ili televizijsku seriju. Smislio je bezbroj načina da im pomrsi planove. Velik je on čovjek, Sef, mada je slomio stolicu Barney.
Iako je Bern Eckles odbio odgovarati na pitanja, istraga o uroti brzo je napredovala zahvaljujući činjenici da je čovjek po imenu Kevin Gosset nakon što ga je pregazio viličar govorio kao lud.
Gosset, Eckles i Varner poznavali su se dugo vremena. Sa četrnaest su se počeli zanimati za sotonizam. Neko vrijeme to je možda i bila igra, no brzo je postalo ozbiljno.
Izazivajući jedan drugoga, prvi put su ubili kad im je bilo petnaest. Svidjelo im se. A sotonizam je opravdavao ubojstvo. Gosset je izjavio da je to – samo još jedan način vjerovanja.
U šesnaestoj su se zakleli svom bogu da će postati policajci jer će im pružiti odličan alibi i jer je zadaća svakog predanog sotonista da kad god može potkopava vrijednosti institucija važnih za djelovanje društva.
Eckles i Varner su postali policajci, a Gosset je postao učitelj. Kvarenje mladeži također je bilo važan posao.
Tri prijatelja od djetinjstva upoznala su Boba Robertsona prije šesnaest mjeseci preko sotonističkog kulta od kojeg su oprezno tražili druge sličnih interesa. Pokazalo se da je kult skupina glupana koji se žele igrati gotičkih igara, a Robertson ih je zainteresirao zbog majčina nasljedstva.
U početku su namjeravali ubiti njega i njegovu majku zbog dragocjenosti koje bi mogli uzeti iz kuće, no kad su otkrili da je Robertson voljan financirati ono što su nazivali gadnim vijestima učinili su ga partnerom. Ubili su majku, napravili da ubojstvo izgleda kao da je umrla i izgorjela u slučajnom požaru, a Robertsonu poklonili njezine uši kao suvenire.
Sadržaj Rubbermaid posuda u Robertsonovoj ledenici pripadao je Ecklesovoj, Varnerovoj i Gossetovoj zbirci. Robertson osobno nije imao petlje bilo koga ubiti, ali zbog njegove velikodušnosti htjeli su da se osjeća kao član obitelji.
S Robertsonovim novcem u pozadini bili su puni velikih planova. Gosset se nije sjećao tko je prvi predložio da napadnu neki grad i pretvore ga u Pakao na Zemlji nizom dobro isplaniranih akcija i hladnom namjerom da ga unište do kraja. Pregledali su brojna mjesta i zaključili da je Pico Mundo savršen, ni prevelik da ga se ne može uništiti, ni premali da ne bi bilo zanimljivo.
Trgovački centar Green Moon bio je njihova prva meta. Namjeravali su maknuti Sefa i izazvati katastrofu u trgovačkom centru kao i niz drugih složenih, makijavelističkih akcija i pri tom onesposobiti policiju. Nakon toga postojano uništavanje grada bila bi im rekreacija i njihov oblik štovanja.
Bob Robertson doselio se u Camp"s End jer se u tom susjedstvu mogao dobro sakriti. Osim toga, htio je pametno raspolagati novcem kako bi se mogao što bolje zabavljati.
Kad je Sef Porter meni i Stormy rekao da će me štititi i pomoći da moja tajna o šestom čulu ne izađe u javnost, namrštio se i pomislio sam da mu je loše. Preko Karle sam mu javio da je Robertsonov leš u Crkvi šapćućeg kometa kako bi mogao smisliti neku bizarnu priču i izvukao me iz kaše. Ranije mu je to uvijek išlo od ruke, ali ova priča koju je smislio naprosto me zadivila.
Stormy kaže da je ona djelo genija. Očito Sef nije trošio cijelo vrijeme samo na oporavak.

ŠEZDESET PET



MOJE RANE NISU BILE TOLIKO LOŠE KAO ŠTO SAM SE BOJAO DOK SAM ležao na Odjelu za intenzivnu njegu i liječnik me otpustio iz bolnice iduće srijede, tjedan dana nakon tog nemilog događaja u trgovačkom centru.
Da zavaraju medije, rekli su im da ću biti u bolnici jedan dan duže. Šef Porter je sredio da mene i Stormy u tajnosti prebace u neoznačenom policijskom kombiju, istim onim u kojem je Eckles nadzirao Stormyn stan one večeri.
Da me Eckles vidio kako odlazim, sigurno bi dogovorio da me uhvate u stanu s Robertsonovim lesom. Budući da sam se iskrao na stražnja vrata, sigurno je mislio da ću ostati cijelu noć kod djevojke i na kraju odustao.
Na odlasku iz bolnice nisam imao želju da se vratim u stan iznad garaže gospode Sanchez. Nikad više ne bih mogao koristiti kupaonicu da se pri tom ne sjetim Robertsonovog leša.
Sef i Karla su mislili da nije pametno da odem k Stormy, jer su novinari i nju opsjedali. Ni Stormy ni ja nismo bili za to da prihvatimo ponudu Porterovih da dođemo k njima. Htjeli smo biti sami, nas dvoje, napokon. Nevoljko su nas odvezli u njen stan ali stražnjom ulicom.
Iako su nas mediji opkolili, idućih nekoliko dana bili su pravo blaženstvo. Zvonili su, kucali, ali nismo se javljali. Okupljali su se na ulici, nastao je pravi cirkus. Nekoliko puta smo virili kroz zavjese i gledali te strvinare, ali nismo se pokazali. Imali smo jedno drugo i to je bilo dovoljno da zaustavi ne samo obične novinare, nego cijele vojske.
Jeli smo nezdravu hranu. Ostavljali prljavo posude u sudoperu. Predugo spavali.
Razgovarali smo o svemu, svemu samo rie pokolju u trgovačkom centru. O prošlosti, budućnosti. Planirali smo. Sanjarili.
Razgovarali smo o bodasima. Stormy još uvijek misli da su to demoni i da je crna soba bila Vrata Pakla koja su se otvarala u Robertsonovoj radnoj sobi.
Zbog iskustva povezanog s vremenom koje sam stekao u crnoj sobi, razvio sam malo više uznemirujuću teoriju. Možda u budućnosti putovanje kroz vrijeme postane moguće. Ali možda ti ljudi ne mogu putovati kroz vrijeme tjelesno, nego se vraćaju u virtualnim tijelima u koja su utkana njihovi umovi, njihove misli, u virtualnim tijelima koja samo ja i davno preminuli engleski dječak možemo vidjeti.
Možda nas je nasilje koje svakodnevno viđamo u našoj sadašnjosti odvelo u budućnost toliko okrutnu, toliko pokvarenu da se naši potomci vraćaju da nas gledaju kako patimo uživajući u ovakvim krvavim svečanostima. Pojavljivanje bodaha možda nema nikakve veze s tim kako ti putnici iz budućnosti stvarno izgledaju. Možda su u biti nalik vama i meni, ali bodasi preuzimaju oblik njihovih deformiranih, bolesnih duša.
Stormy kategorički tvrdi da su bodasi demoni koji su dobili tri dana slobodno iz Pakla.
Njezino je objašnjenje manje strašno nego moje. Kad bih ga bar mogao bez dvojbe prihvatiti.
Prljavo posude u sudoperu sve se više penjalo u zrak. Pojeli smo većinu stvarno nezdrave hrane i ne želeći izaći van počeli jesti razboritije stvari.
Telefon je neprestano zvonio. Nismo isključivali sekretaricu. Svi pozivi bili su od novinara. Stišali smo sekretaricu da ne moramo slušati njihove glasove. Na kraju svakog dana, izbrisao sam poruke ne preslušavši ih prije toga.
Noću, u krevetu, ležali bismo u zagrljaju, mazili se, ljubili, ali nismo išli dalje. Odgođeno zadovoljenje nikad nije bilo bolje. Uživao sam u svakom trenutku provedenom s njom i odlučio da bismo mogli odgoditi vjenčanje dva tjedna umjesto mjesec dana.
Petog dana ujutro policija Pico Munda rastjerala je novinare na temelju optužbe da su postali javna smetnja. Ali ionako su izgledali spremni da odu. Možda su zaključili da Stormy i ja ipak nismo u stanu.
Te večeri, dok smo se spremali za krevet, Stormy je učinila nešto tako divno da me srce zaboljelo i u tom trenutku sam pomislio da bih mogao zaboraviti što se dogodilo u trgovačkom centru.
Prišla mi je bez košulje, gola od struka prema gore. Uzela je moju desnu ruku, okrenula dlan prema gore i svojim kažiprstom prešla preko mog madeža.
Madež ima oblik mladog mjeseca, centimetar širok, dva centimetra dugačak i mliječno bijel na ružičastom dlanu moje desne ruke.
Njezin je identičan mome, osim što je smeđ i nalazi se na prekrasnom obronku desne dojke. Ako joj dlanom obujmim dojku na najprirodniji način, madeži se savršeno poravnaju.
Stajali smo osmjehujući se jedno drugom i rekao sam joj da sam oduvijek znao da je njezin tetovaža. To me nije mučilo. Činjenica da je toliko željela dokazati da su nam sudbine povezane samo me tjera da je još više volim.
Na krevetu ispod kartice koju smo dobili od stroja za gatanje, čedno smo držali jedno drugo u naručju, izuzev moje ruke koja je počivala na njezinoj dojci.
Uvijek mi se čini da vrijeme stoji kad sam u Stormynom stanu.
U ovim sobama sam miran. Zaboravljam svoje brige. Zaboravljam probleme s palačinkama i duhovima.
Ovdje mi nitko ne može nauditi.
Ovdje znam svoju sudbinu i zadovoljan sam njome.
Ovdje živi Stormy, a gdje ona živi, ja cvjetam.
Spavali smo.
Iduće jutro za doručkom netko je pokucao na vrata. Nismo se javili. Terri Stambaugh glasno je doviknula iz hodnika. – Ja sam, Oddie. Otvori. Vrijeme je da otvoriš.
Nisam mogao reći ne Terri, svojoj mentorici. Kad sam otvorio vrata, vidio sam da nije došla sama. Sef i Karla Porter stajali su u hodniku, i Mali Ozzie. Svi ljudi koji su znali moju tajnu da vidim mrtve stajali su sada, ovdje, ispred vrata.
– Zvali smo te, rekla je Terri.
– Mislio sam da su novinari, rekao sam. – Nikako da nas ostave na miru.
Ušli su u stan i mali Ozzie je zatvorio vrata iza sebe.
– Stormy i ja upravo doručkujemo, rekao sam. – Hoćete nešto pojesti?
Sef mi je spustio ruku na rame. To obješeno lice, te tužne oči. Rekao je: – Sinko, ovo mora prestati. Odmah.
Karla mi je donijela nekakav dar. Od bronce. Urnu. Rekla je: – Ljubavi, mrtvozornik je otpustio tijelo. Ovdje je njezin pepeo.

ŠEZDESET ŠEST



NEKO VRIJEME MISLIO SAM DA LUDIM. LUDILO MI JE U KRVI. MOJA OBITELJ ima dugu povijest povlačenja iz stvarnosti.
Dio mene na trenutak je znao da je Stormy, kad je došla dok sam ležao na Odjelu za intenzivnu njegu, bila medu mrtvima. Ta istina bila je prebolna, da je prihvatim. U stanju u kakvom sam bio te srijede poslijepodne, njezina smrt bi bila jedna rana previše i otišao bih s ovog svijeta.
Mrtvi ne govore. Ne znam zašto. Pa sam tako ja govorio umjesto Stormy tijekom razgovora koje smo vodili zadnjih tjedan dana. Rekao sam umjesto nje ono što sam znao da bi ona rekla. Gotovo sam joj mogao čitati misli. Toliko smo bliži od najboljih prijatelja, bliži od običnih ljubavnika. Stormy Llewellyn i ja smo jedno drugom sudbina.
Usprkos zavojima, Sef me čvrsto zagrlio i pustio da se moja tuga izlije u njegove očinske ruke.
Kasnije me Mali Ozzie odveo da sjednem na kauč u dnevnoj sobi. Sjedio je kraj mene, a spužva se uleknula pod njim.
Sef je povukao stolicu bliže nama. Karla je sjela na naslon kauča kraj mene. Terri se smjestila na pod ispred mene i stavila mi jednu ruku na koljeno.
Moja predivna Stormy stajala je po strani i gledala. Nikad nisam vidio ljudsko lice na kojem je bilo više ljubavi od onog kojim me gledala u tom groznom trenutku.
Uzimajući me za ruku, Mali Ozzie je rekao: – Znaš da je moraš pustiti, dječače dragi.
Kimnuo sam glavom, ali nisam mogao govoriti.
Dugo nakon dana o kojem sada pišem, Ozzie mi je rekao da pišem što pitkije i budem nepouzdan pripovjedač kao glavni lik romana Ubojstvo Rogera Ackrojda Agathe Christie. Igrao sam se pojedinim glagolima. Kroz cijeli roman često sam pisao o Stormy i našoj zajedničkoj budućnosti u sadašnjosti dajući naslutiti da smo u ovom životu još uvijek zajedno. Nismo.
Ozzie je rekao: – Ovdje je, zar ne?
– Da.
– Nije se ni u jednom trenutku odvajala od tebe, je li tako?
Odmahnuo sam glavom.
– Ne želiš da je tvoja ljubav prema njoj i njezina prema tebi zarobe ovdje kad znaš da mora dalje.
– Ne.
– To nije pravedno prema njoj, Oddie. Nije pravedno prema vama.
Rekao sam: – Stormy zaslužuje... novu pustolovinu.
– Vrijeme je, Oddie, rekla je Terri čije se sjećanje na Kelseyja, pokojnog muža, urezalo u njezino srce.
Dršćući od straha kako ću živjeti bez nje, ustao sam s kauča i oklijevajući otišao do nje. Još uvijek je bila u svojoj uniformi Burke Baileyja, naravno, bez ružičaste kape, ali nikad nije izgledala ljepše.
Moji prijatelji nisu znali gdje je stajala dok nisam stao pred nju i prislonio dlan na njeno divno lice. Meni tako toplo.
Mrtvi ne govore, ali Stormy je nečujno izgovorila dvije riječi dopuštajući mi da ih pročitam s njezinih usana. Volim te.
Poljubio sam je, moju mrtvu dragu, tako nježno, tako čedno. Zagrlio sam je, zabio lice u njezinu kosu, u njezin vrat.
Nakon nekog vremena rukom mi je podigla glavu. Pogledao sam je.
Još četiri riječi. Budi sretan. Moraš ustrajati.
– Vidimo se u službi, obećao sam je jer tako ona zove život koji dolazi nakon pripremnog kampa.
Njezine oči. Njezin osmijeh. Sada moji samo u sjećanju.
Pustio sam je. Okrenula se, napravila tri koraka i počela nestajati. Pogledala je preko ramena, pružio sam ruku prema njoj ali više je nije bilo.

ŠEZDESET SEDAM


SADA ŽIVIM SAM U STORMYNOM STANU S NJEZINOM EKLEKTIČNIM mješavinom stvari iz prodavaonica rabljene robe. Stare podne svjetiljke sa svilenim sjenilima i resama. Stolice Stickley i viktorijanske hoklice. Grafike Maxfielda Parrisha i šarene staklene vaze.
Nije imala puno toga u ovom životu, samo najjednostavije stvari, ali uredila je svoj mali kutak svijeta tako lijepo kao da je kraljevska palača. Možda nam nedostaje bogatstva, ali najveća sreća je ono što se nalazi u našim srcima.
Još uvijek vidim mrtve i s vremena na vrijeme sam prisiljen učiniti nešto glede toga. Kao i ranije, ta proaktivna strategija često rezultira velikom količinom prljavog rublja.
Ponekad, kad se probudim usred noći, mislim da čujem njezin glas kako mi govori. Ubaci me, Oddie. Potražim je pogledom, ali nikad je ne vidim. Pa ipak, uvijek je tamo. I tako je ubacim i ispričam sve što mi se nedavno dogodilo.
Elvis se druži sa mnom više nego prije. Voli me gledati dok jedem. Kupio sam si nekoliko njegovih CD-a i sjedimo zajedno u dnevnoj sobi s prigušenim svjetlima i slušamo ga kad je bio mlad i živ i znao kamo pripada.
Stormy je vjerovala da se nalazimo u pripremnom kampu da bismo naučili da ne možemo zaslužiti idući život pun pustolovina ako ne ustrajemo kroz sve prepreke i boli koje ovaj život donosi. Da bih opet bio s njom, morat ću imati ustrajnost buldoga, premda mi se ipak čini da je obuka nepotrebno preteška.
Zovem se Odd Thomas. Radim kao kuhar u restoranu brze hrane. Vodim neobičan život, ovdje u svom pico mundu, svom malom svijetu. Živim u miru.

Din Kunc se rodio 9. jula 1945. u mestu Everet, u Pensilvaniji. Imao je teško detinjstvo u porodici u kojoj je otac bio alkoholičar sklon nasilnom ponašanju, sa dijagnostifikovanim mentalnim oboljenjem. Kao jedino dete u porodici, sa majkom slabog zdravlja, razvio je sopstvene strategije preživljavanja pomoću kojih se borio sa užasom porodičnog života. Uticaj iskustava iz detinjstva jasno je vidljiv u likovima i situacijama koje on gradi u svojim romanima.
Roditelji ga nisu podsticali na pisanje, čak su to smatrali gubljenjem vremena, ali Din se tokom čitave mladosti bavio time, dobijajući nagrade za svoj rad na nacionalnim konkursima. Ipak, po završetku fakulteta zaposlio se kao savetnik i tutor u programu za pomoć problematičnoj deci. Prvog dana posla saznao je da su njegovog prethodnika pretukla deca sa kojom je radio i da je proveo više nedelja u bolnici. Nekoliko godina radio je taj posao, a zatim se zaposlio kao nastavnik engleskog jezika u srednjoj školi. Sve vreme se bavio i pisanjem. Nakon godinu i po dana rada u školi, žena mu je predložila da ona preuzme izdržavanje porodice na pet godina kako bi on imao vremena za pisanje, rekavši mu da „ako za to vreme ne postane pisac, onda nikad neće“. Do kraja tog perioda Din Kunc je postao uspešan pisac, a njegova žena je dala otkaz na poslu kako bi se posvetila vođenju finansija u vezi sa Dinovom karijerom. Din Kunc je autor dvadeset dva romana koji su bili Njujork tajmsovi bestseleri broj 1, postavši tako jedan od samo desetak pisaca u istoriji kojima je to uspelo! Njegove knjige prevedene su na 38 jezika i prodate u fantastičnih 200 miliona primeraka! Godišnje se ovaj broj povećava za preko 17 miliona primeraka.