Čudni Thomas

Za sebe Odd Thomas misli da je običan čovjek: zaposlen je u Pico Mundo Grillu i beznadno zaljubljen u, za njega, najljepšu djevojku na svijetu. Thomas nikad nije bio siguran je li to što je u njem dar ili prokletstvo, ali nijemim dušama koje ga potraže pokušava pomoći najbolje što zna. Ponekad je jedino što žele pravda, pa Thomas šefu policije Wyattu Porteru povremeno dojavljuje poruke s onog svijeta koje mu pomaže da riješi, a ponekad i sprečava zločin. No ovoga puta se događa nešto drugo. U grad dolazi tajanstven muškarac s arhivom punom dosjea o najzloglasnijim svjetskim ubojicama, a kamo god krene prati ga čopor sjena nalik hijenama. Tko je taj muškarac i što želi ne znaju čak ni Thomasovi preminuli doušnici. Thomas će 14. kolovoza naići na koban trag, istrgnutu stranicu dnevnika na kojoj piše 15. kolovoza. Za manje od dvadeset četiri sata, Pico Mundo doživjet će katastrofu. Dok se zlo okuplja pod pustinjskim suncem, Odd Thomas putuje kroz prizme svjetova pokušavajući zajedno sa srodnim dušama fantastične zajednice mrtvih, među kojima se glavom i bradom nalazi i sam Kralj Rocka, spriječiti kataklizmu koja se nadvila nad gradom. To što Thomas prolazi u ta dva grozna dana u kojima se sastaju prošlost i sadašnjost, zla kob i sudbina, srž je naših najgorih mora i zavjet koji nam govori kako bismo trebali živjeti: razborito, ako ne sigurno. S hrabrošću, humorom i punim srcem koje mora ustrajati čak i u tami.
Više nego bilo koji drugi autor, Dean Koontz piše fikciju koja savršeno odgovara ugođaju današnje Amerike.

Starim curama:

Mary Crowe, Gerdi Koontz, Vicky Page i Jani Prais.
Naći ćemo se. Pregrist.
Popit. I tračat, tračat, tračat


Za nadu je potreban borac
Koji u predaji ne traži vrlinu.
Od kolijevke pa do mrtvačkih kola
Srce mora ustrajati.

– The Book of Counted Joys

JEDAN


MOJE IME JE ODD THOMAS, IAKO U OVO DOBA KAD JE SLAVA OLTAR NA kojem se većina ljudi moli, ne znam zašto bi vas uopće zanimalo tko sam ja ili postojim li uopće.
Nisam poznata osoba. Nikad nisam bio oženjen, zlostavljan, niti dao bubreg nekoj poznatoj osobi. Štoviše, nemam želje postati poznat.
Zapravo, toliko sam beznačajan po standardima naše kulture da časopis People ne samo da nikad neće objaviti članak o meni, nego mi možda čak i odbiju pretplatu, jer je gravitacija moje beznačajnosti toliko jaka da bi mogla uvući u zaborav njihovu cjelokupnu djelatnost.
Dvadeset mi je godina. Za svijet mudrih i odraslih, ja sam jedva nešto više od djeteta. Pa ipak, za bilo koje dijete dovoljno sam star da mi više ne vjeruju, da me izbace iz čarobne zajednice niskih i bezbradih.
Otud bi neki demografski stručnjak mogao zaključiti da su moja jedina publika mladi muškarci i žene koji trenutno plove negdje između svog dvadesetog i dvadeset prvog rođendana.
Međutim prava istina jest da ja toj uskoj publici nemam što reći. Iz svog iskustva mogu reći da me ne zanima većina stvari koja zanima dvadesetogodišnje Amerikance. Osim kako preživjeti, naravno.
Vodim neobičan život.
Pod tim ne mislim da je moj život bolji od vašeg. Siguran sam da je vaš život pun sreće, draži, čudesnosti i neprestanog strahovanja, koliko bi svatko poželio. Poput mene, i vi ste ipak samo ljudi, a znamo kakva je to sreća i strah.
Samo želim reći da moj život nije tipičan. Događaju mi se neobične stvari koje se drugima ne događaju redovito, ili pak nikada.
Na primjer, nikad ne bih napisao ove memoare da me na to nije natjerao čovjek od sto osamdeset kila i šest prstiju na lijevoj ruci.
Zove se P. Oswald Boone. Svi ga zovu Mali Ozzie, zbog oca, Velikog Ozzieja, koji je još uvijek živ.
Mali Ozzie ima mačka po imenu Grozni Chester. Obožava tog mačka. Zapravo, toliko ga voli da kad bi Grozni Chester slučajno izgubio deveti život pod kotačima Peterbilta, bojim se da to srce Malog Ozzieja ne bi izdržalo.
Osobno ne gajim pozitivne osjećaje prema Groznom Chesteru, budući da mi je, pod broj jedan, nekoliko puta zapisao cipele.
Za to je, kako mi je kasnije Ozzie objasnio, imao opravdan razlog, međutim nisam siguran da govori istinu. Želim reći da sumnjam u Chesterovu istinitost, a ne Ozziejevu.
Osim toga ne mogu jednostavno bezuvjetno vjerovati mačku koji tvrdi da ima pedeset osam godina. Iako postoje fotografski dokazi koji to potvrđuju, uvjeren sam da je ta njegova tvrdnja lažna.
Zbog razloga koji će kasnije postati jasni, ovaj rukopis ne smije biti objavljen za moga života, te stoga moj trud neće biti nagrađen tantijemama od autorskog prava, barem ne dok sam živ. Mali Ozzie mi je predložio da svoju književnu imovinu ostavim u zakladu koja će pokrivati troškove uzdržavanja našeg dragog Groznog Chestera, koji će nas, kako on tvrdi, sve nadživjeti.
Ali ipak mislim da ću je ostaviti nekom drugom. Nekome tko me nije zapisao.
Uostalom, ne pišem ovo zbog novca. Pišem kako bih sačuvao zdrav razum i vidio mogu li uvjeriti samog sebe da moj život ima smisla i cilj dovoljan da opravda nastavak mog življenja.
Ne brinite. Ova trabunjanja neće biti nepodnošljivo mračna. P. Oswald Boone strogo mi je naredio da pitko pišem.
– Ne budeš li pisao pitko, rekao je Ozzie, – moždit ću te svojim dupetom od sto osamdeset kila, a vjeruj mi kad ti kažem, tako ne želiš umrijeti.
Ozzie se samo hvali. Njegovo dupe, iako je doista grandiozno, vjerojatno nema više od šezdeset osam kila. Ostalih sto dvanaest raspoređeno je na ostatak njegovog jadnog kostura.
Kad sam se u početku pokazao nesposobnim pitko pisati, Ozzie mi je predložio nepouzdanog pripovjedača. – Ako je upalilo Agathi Christie u Ubojstvo Rogera Ackrojda, ne vidim zašto ne bi i tebi, rekao je.
U tom krimiću pisanom u prvom licu jednine na kraju romana simpatičan pripovjedač s početka priče ubije Rogera Ackrovda, što je činjenica koju stara Agatha krila do samog kraja.
Da raščistimo odmah na početku. Ja nisam ubojica. Nisam učinio ništa pokvareno što bih morao kriti od vas. Moja pripovjedačka nepouzdanost odnosi se jedino na vremena izvjesnih glagola.
Ali ne brinite za to. Uskoro ćete saznati istinu.
No, da ne žurim, Mali Ozzie i Grozni Chester ulaze u priču tek nakon što eksplodira krava.
Priča počinje u utorak.
Vama to vjerojatno znači dan nakon ponedjeljka. Meni je to dan koji, kao i ostalih šest, sa sobom donosi svakojake zagonetke, pustolovine i užase.
Zbog toga ne biste trebali vjerovati da vodim romantičan i čaroban život. Previše tajni prava je muka. Previše pustolovina zna biti iscrpljujuće. A malo užasa može otići predaleko.
Bez pomoći budilice, probudio sam se u utorak ujutro u pet iz sna o preminulim zaposlenicima kuglane.
Nikad ne navijam budilicu jer mi je unutrašnji sat vrlo pouzdan. Ako se želim probuditi točno u pet, prije nego što odem u krevet tri puta si kažem da se moram probuditi točno u 4:45.
Premda pouzdan, moj unutrašnji sat iz nekog razloga kasni petnaest minuta. To sam naučio davnih dana i naviknuo se da je to tako.
San o preminulim zaposlenicima kuglane muči me jednom ili dvaput mjesečno već tri godine. Pojedinosti mi još uvijek nisu dovoljno jasne da bih učinio išta po tom pitanju. Morat ću pričekati i nadati se da mi objašnjenje neće osvanuti prekasno.
Dakle, probudio sam se u pet, sjeo na krevet i izrecitirao: – Poštedi me, Bože, ovoga dana da bih ti mogao služiti, jutarnju molitvu koju me baka Sugars naučila kad sam bio mali.
Pearl Sugars je bila mama moje mame. Da je bila tatina mama, zvao bih se Odd Sugars, što bi mi još više zakompliciralo život.
Baka Sugars vjerovala je u pogađanje s Bogom. Zvala Ga je – onaj stari prodavač tepiha.
Prije svake partije pokera, obećala bi Bogu da će širiti Njegovu svetu riječ medu siročadi po sirotištima ako joj zauzvrat pošalje nekoliko jakih karata. Cijeli njezin život pobjeđivanje u pokeru predstavljalo je Baki Sugars značajan izvor prihoda.
Budući da je imala dobar gutljaj i brojne interese pored pokera, Baka Sugars nije uvijek provodila puno vremena šireći Božju riječ kao što bi Mu obećala. Vjerovala je da Bog češće očekuje biti nasamaren i da se dobro nosi s tim.
Možeš nasamariti Boga i izvući se s tim, znala je reći Baka, ako to učiniš sa šarmom i domišljato. Ako vodiš aktivan, maštovit život, Bog će pristati na takav dogovor samo kako bi vidio što ćeš sljedeće učiniti zanimljivo.
Ponekad je spreman ponešto oprostiti čak i ako je čovjek nevjerojatno glup, ali na zabavan način. Baka je tvrdila da to objašnjava zašto milijuni nezamislivo glupih ljudi sasvim fino prolaze u životu.
Naravno, u tom procesu nikad ne smiješ ozbiljno povrijediti druge, inače Mu više nećeš biti zabavan.
A nakon toga slijedi naplata za obećanja koja nisi ispunio.
Usprkos tome što je mogla popiti više od bilo kojeg drvosječe, redovito pobjeđivala na pokeru psihopate koji nisu voljeli gubiti, vozila brze automobile iz dna duše prezirući zakone fizike ali nikad u pijanom stanju i hranila se hranom bogatom svinjskom masti, Baka Sugars umrla je mirno, u snu, u sedamdeset drugoj godini života. Našli su je s gotovo praznom čašom viskija na noćnom ormariću, knjigom njezina omiljenog pisca otvorenom na zadnjoj stranici i smiješkom na licu.
Sudeći prema svim dostupnim dokazima, Baka i Bog dobro su se razumjeli.
Sretan što sam živ tog utorka ujutro, s onu stranu zore, upalio sam svjetiljku na noćnom ormariću i pregledao po sobi koji mi je služila kao spavaća, dnevna, kuhinja i blagovaonica. Nikad ne izlazim iz kreveta dok ne znam tko me čeka.
U slučaju da su posjetitelji, bilo dobroćudni ili zlonamjerni, proveli dio noći gledajući me kako spavam, sigurno ne čekaju da bi čavrljali sa mnom uz doručak. Ponekad čak i obična šetnja od kreveta do kupaonice zna pokvariti cijeli dan.
Vidio sam samo Elvisa s vijencem od orhideja oko vrata, nasmiješenog, koji je upirao u mene prstom kao da je nabijeni pištolj.
Iako uživam živjeti iznad dvostruke garaže i premda su mi odaje u kojima boravim prilično udobne, Architectum Digest ne bi zatražio ekskluzivne fotografije mog stana. Da netko od njihovih izviđača u potrazi za glamurom kojim slučajem vidi gdje živim, vjerojatno bi napisao, i to s prezirom, da druga riječ u imenu časopisa ipak nije Indigestion.
Kartonski Elvis u prirodnoj veličini koji je nekoć stajao u predvorju kina i služio za promociju Blue Haivaii bio je točno tamo gdje sam ga i ostavio. S vremena na vrijeme se tijekom noći pomakne, ili točnije pomaknu ga.
Istuširao sam se sapunom i oprao kosu šamponom s mirisom breskve koji mi je dala Stormy Llewellyn. Pravo ime joj je Bronwen, ali ona misli da to ime više priliči nekom iz roda vilenjaka.
Moje pravo ime je u biti Odd.
Prema mišljenju moje mame, uzrok tome je neispravljena greška koja se podvukla u rodnom listu. Ponekad kaže da me htjela nazvati Todd, a ponekad Dobb, po tetku Cehu.
Moj otac inzistira da je on oduvijek namjeravao nazvati me Odd, premda mi ne želi reći zašto. Usto tvrdi da nemam tetka Ceha.
Moja majka se odlučno zalaže za postojanje tetka, premda odbija objasniti zašto nikad nisam upoznao njega niti njezinu sestru, Cymry, kojom je navodno oženjen.
Iako moj otac priznaje da Cymry postoji, kategorički tvrdi da se nikad nije udavala. Kaže da je čudakinja, a što time točno misli ne znam, jer to je jedino što želi reći o toj temi.
Moja majka poludi kad netko samo natukne da joj je sestra čudakinja. Kaže da Cymry ima Božji dar i tu prestaje svaki daljnji razgovor o toj temi.
Osobno mi je puno lakše živjeti s imenom Odd, nego ga poricati. Kad sam dovoljno odrastao da shvatim da imam neobično ime, već sam se bio navikao na njega.
Stormy Llewellyn i ja smo više od prijatelja. Vjerujemo da smo srodne duše.
Kao prvo, oboje imamo kartu iz stroja za gatanje na karnevalu na kojoj piše da nam je sudbina da cijeli život ostanemo zajedno.
A imamo i iste madeže.
No ostavljajući sa strane kartu i madeže, volim je iznad svega. Da zatraži od mene da skočim s najviše stijene, skočio bih. Naravno, prije toga bi mi morala obrazložiti zašto to traži.
Na moju sreću, Stormy nije osoba koja bi olako zatražila takvo što. Ne očekuje od drugih ništa što i sama ne bi napravila. U burnim strujama prijevara i laži, nju na mjestu drži sidro morala veliko poput broda.
Jednom prilikom je cijeli dan razbijala glavu da li da zadrži pedeset centi koje je našla u telefonskoj govornici. Na kraju je ipak odlučila poslati ih poštom telefonskoj tvrtki.
Da se na trenutak vratimo na onu stijenu. Nisam time htio dati naslutiti da se bojim Smrti. Samo da još uvijek nisam spreman otići na sastanak s Njom.
Mirišući poput breskve, kako Stormy voli, ne bojeći se Smrti, smazavši krafnu s pekmezom, pozdravivši se od Elvisa riječima Posao čeka loše imitirajući njegov glas, krenuo sam na posao u Pico Mundo Grille.
Premda se tek počelo razdanjivati, s istočne strane obzora već se pojavila jarka svjetlost dopirući iz sunca koje je bilo nalik žumanjku.
Gradić Pico Mundo nalazi se u takvom dijelu južne Kalifornije, u kojem nikad ne možeš zaboraviti da je usprkos svoj toj vodi koja dolazi kroz sustav državnog navodnjavanja prvo i pravo obilježje ovog područja pustinja. U ožujku se kuhamo. U kolovozu, koji je sada, sve cvrči koliko se pržimo.
Ocean je toliko daleko na Zapadu da nam nije ništa stvarniji od Mare Tranquillitatis, tamne, nepregledne doline na Mjesecu.
Ponekad prilikom iskapanja tla u predgrađima, u dubinama do kojih kopaju, radnici naiđu na sloj bogat školjkama. Nekoć davno, u prastaro doba, ove obale zapljuskivali su valovi.
Prinesete li jednu od tih školjki uhu, nećete čuti lomljenje valova, nego samo suhi, tužni vjetar, kao da je školjka zaboravila odakle je došla.
U podnožju vanjskih stepenica koje vode iz mog malog stana, na ranom jutarnjem suncu, Penny Kallisto čekala je poput školjke na obali. Na sebi je imala crvene tenisice, bijele kratke hlačice i bijelu košulju bez rukava.
Obično Penny nema u sebi nimalo onog predadolescentskog očaja kojem su u današnje vrijeme neka djeca toliko podložna. Vatrena je dvanaestogodišnjakinja, otvorena i uvijek spremna na smijeh.
Međutim, ovoga jutra izgledala je ozbiljno. Njezine plave oči potamnjele su kao more iznad kojeg se nadvio oblak.
Pogledao sam prema kući koja se nalazila petnaest metara dalje, gdje me moja gazdarica Rosalia Sanchez očekivala da joj potvrdim da tijekom noći kojim slučajem nije nestala. Vlastiti joj odraz u ogledalu nikad nije bio dovoljan da se oslobodi tog straha.
Bez riječi, Penny je okrenula leda stepenicama. Otišla je preko dvorišta.
Poput dva tkalačka stana, koristeći sunčevu svjetlost i vlastite siluete, dva golema kalifornijska hrasta plela su zlatno-ljubičaste koprene, a potom ih bacala preko kolnog prilaza.
Penny je izgledala kao da čas svjetluca, čas tamni dok je prolazila kroz tu bogatu čipku svjetlosti i sjene. Sjena crne mantille zasjenila je sjaj njezine plave kose, a složen uzorak sjene mijenjao se što je dalje išla.
Bojeći se da ću je izgubiti sjurio sam se niz danje stepenice i krenuo za njom. Gospoda Sanchez će morati čekati, i brinuti.
Penny me odvela pored kuće, preko kolnog prilaza do bazenčića za ptice na travnjaku ispred kuće. Oko baze postolja na kojem je stajala zdjela, Rosalia Sanchez složila je zbirku školjki raznih oblika i veličina, sakupljenih s brežuljaka Pico Munda.
Penny se sagnula, izabrala primjerak veličine naranče, ustala i pružila mi je.
Nalikovala je na polu-kupolu. Grub eksterijer bio je smeđ i bijel, ispolirani interijer sjajio je biserno ružičastom bojom.
Skupljajući ruku kao da u njoj još uvijek drži školjku, Penny ju je prislonila na uho. Nagnula je glavu kao da osluškuje pokazujući mi što želi da učinim.
Kad sam prinio školjku uhu, nisam čuo more. Nisam čuo ni melankoličan pustinjski vjetar koji sam ranije spomenuo.
Umjesto toga iz školjke je dopiralo grubo dahtanje neke zvijeri. Brz ritam okrutne pohote, stenjanje pokvarene želje.
Ovdje, u ljetnoj pustinji, zima mi je sledila krv.
Kad je na izrazu lica primijetila da sam čuo što mi je htjela pokazati, Penny je preko travnjaka otišla do nogostupa. Stala je na ivičnjak gledajući zapadno niz Marigold Lane.
Spustio sam školjku, otišao do nje i zajedno s njom čekao.
Zlo se bližilo. Pitao sam se čije lice će imati.
Ulicu su obrubljivali stari indijanski lovori. Od njihovog velikog, kvrgavog korijenja mjestimično je popucao beton.
Poput kuće gospode Sanchez, većina kuća u ovom susjedstvu bila je izgrađena u viktorijanskom stilu različitih stupnjeva kićenosti. Kada je Pico Mundo utemeljen, 1900., većina stanovnika bili su doseljenici s Istočne obale i preferirali su građevine koje su više odgovarale toj dalekoj, hladnijoj, vlažnijoj obali.
Možda su mislili da u ovu dolinu mogu prenijeti sve ono što su voljeli, a ružne stvari ostaviti iza sebe.
Međutim, mi nismo vrsta koja može birati prtljagu s kojom će putovati. Usprkos najboljim namjerama, uvijek na kraju otkrijemo da smo ponijeli kovčeg ili dva tame i jada.
Na otprilike pola minute jedino kretanje u zraku bio je let jastreba koji je nošen vjetrom lebdio visoko na nebu između grana lovora.
Jastreb i ja smo bili lovci ovog jutra.
Penny Kallisto sigurno je osjetila moj strah. Primila je moju desnu ruku svojom lijevom.
Bio sam zahvalan za tu dobrotu. Stisak joj je bio čvrst, a ruka joj nije bila hladna. Crpio sam snagu iz njezinog snažnog duha.
Budući da se automobil vukao po cesti vozeći svega nekoliko kilometara na sat, nisam ga čuo sve dok nije skrenuo iza ugla. Kad sam prepoznao vozilo, znao sam za tugu jednaku mom strahu.
Taj Pontiac Firebird 400 iz 1968. bio je obnovljen s brigom i ljubavlju. Taj kabriolet s dvoja vrata tamnoplave boje izgledao je kao da klizi prema nama i da mu gume lebde tek centimetar iznad asfalta svjetlucajući poput priviđenja na jutarnjoj vrućini.
Harlo Landerson i ja išli smo u isti razred u srednjoj školi. Tijekom prve dvije, a kasnije i druge dvije godine srednje, Harlo je obnovio ovaj automobil počevši od osovina pa nadalje, sve dok nije izgledao jednako nov kao i te jeseni – 67, kad se prvi put pojavio u izložbenom salonu.
Povučen, pomalo stidljiv, Harlo nije radio na automobilu nadajući se da će tako privući cure niti da bi oni koji su ga smatrali mlakonjom odjednom mislili da je sad toliko hladan da može smrznuti živu u termometru. Nije imao društvenih ambicija. Nije se zavaravao da će se ikad izdići iz nižih kasti srednjoškolskog sistema.
Sa svojih 335 konja i motorom od osam ventila, Firebird t mogao postići ubrzanje od nula do 100 kilometara na sat u manje od osam sekundi. Pa ipak, Harlo nije jurio po ulicama. Nije se posebno ponosio time što je imao automobil brz k"o vrag.
Posvetio je toliko vremena, rada i novaca Firebirdu zbog njegovog prelijepa dizajna i funkcionalnosti. Radio je to sa srcem, sa strašću koja je svojom čistoćom i jačinom bila gotovo duhovna.
Ponekad sam mislio da je Pontiac toliko važan u Harlovom životu jer nema nikoga drugog kome bi mogao dati svu tu ljubav kojom je obasipao taj automobil. Majka mu je umrla kad mu je bilo šest godina. Tata je bio pijanac i čovjek teškog karaktera.
Automobil ne može uzvratiti ljubav koju mu daješ. No ako je čovjek dovoljno usamljen, možda može zamijeniti odsjaj kroma, raskoš boje i predenje motora za znakove ljubavi.
Harlo i ja nikad nismo bili prijatelji, mada smo imali prijateljski odnos. Sviđao mi se. Bio je povučen, ali bolje povučen nego hvalisav i naprasit poput većina klinaca koji su se borili za društveni položaj u srednjoj školi.
S Penny Kallisto kraj sebe, podigao sam lijevu ruku i mahnuo Harlu.
Puno je radio još od završetka srednje škole. Od devet do pet istovarivao je kamione u Super Foodu i vozio palete od skladišta do polica.
Prije toga, počevši od 4:00 ujutro, dostavljao bi na stotine novina ljudima na istočnoj strani Pico Munda. Jednom tjedno dostavljao je svakoj kući plastičnu vrećicu punu oglasnih materijala i kupona za kupovinu s popustima.
Ovog jutra dijelio je samo novine bacajući ih iz ručnog zgloba kao da su bumeranzi. Svaki složen i upakiran primjerak Maravilla County Timesa izdanja za utorak proletio bi zrakom i pao mekim tup na kolni prilaz ili ravno pred kuću, točno ondje gdje ih pretplatnici vole zateći.
Harlo je bacao novine kućama s druge strane ulice od one na kojoj sam stajao. Kad je došao do kuće nasuprot mojoj, zakočio je i zaustavio Pontiac.
Penny i ja smo prešli cestu, a Harlo je rekao: – Dobro jutro, Odd. Predivan dan, zar ne? Kako si?
– Blijedo, odgovorio sam. – Tužno. Zbunjeno.
Zabrinuto se namrštio. – Što nije u redu? Mogu li nešto učiniti za tebe?
– Već si nešto učinio, rekao sam.
Puštajući Penninu ruku, nagnuo sam se prema Firebirdu na vozačevu stranu vozila, ugasio motor i izvadio ključ.
Zapanjen, Harlo je krenuo prema ključevima ali je promašio. – Daj, Odd, prestani se zezati. Znaš da sam knap s vremenom.
Nikad nisam čuo Pennin glas, no bogatim, mada nijemim jezikom duše, siguran sam da mi se obratila.
To što sam rekao Harlu Landersonu bila je sama bit onoga što mi je djevojčica otkrila: – Nosiš njezinu krv u džepu.
Nevinog čovjeka ovakva bi izjava zapanjila. Harlo je samo piljio u mene iznenada izbuljenih očiju ali ne od iznenađenja, nego straha.
– Te si noći, rekao sam, – ponio sa sobom tri mala komada bijelog filca.
Jedne ruke još uvijek na volanu, Harlo je okrenuo glavu i zagledao se kroz vjetrobran kao da pokušava pokrenuti Pontiac snagom volje.
– Nakon što si je silovao, namočio si ta tri komada filca njenom djevičanskom krvlju.
Harlo se stresao. U lice mu je pojurilo crvenilo, možda zbog stida.
Glas mi je od patnje postao grublji. – Sasušili su se, potamnili i postali krhki poput krekera.
Povremeni drhtaji pretvorili su se u snažnu treskavicu.
– Jedan je uvijek uz tebe. – Glas mi je drhtao od emocija. – Voliš ih mirisati. Za Boga miloga, Harlo. Ponekad ih stavljaš medu zube i grizeš.
Naglo je otvorio vozačeva vrata i izletio.
Nisam zakon. Ne dijelim samovoljno pravdu. Nisam utjelovljenje osvete. U biti ne znam što sam, niti zašto.
Pa ipak, u ovakvim trenucima ne mogu se suzdržati da ništa ne učinim. Spopadne me neka vrsta ludila i ne mogu okrenuti leda onome što treba učiniti, isto kao što ne mogu ne željeti vratiti ovaj posrnuli svijet natrag u stanje milosti.
Dok je Harlo izlijetao iz Pontiaca, pogledao sam Penny Kallisto i vidio tragove gušenja na njezinom vratu koje nisam vidio prvi put kad mi se ukazala. Dubina kojom se tkanina urezala u meso otkrivala je jačinu bijesa kojom ju je ugušio.
Obuzelo me sažaljenje i krenuo sam za Harlom Ladersonom prema kojem nisam osjećao ni trunku sažaljenja.

DVA



S ASFALTA NA BETON, S BETONA NA TRAVU, UZDUŽ KUĆE PREKO PUTA gospode Sanchez, kroz stražnje dvorište, do ograde od kovanog željeza, preko nje, preko uske uličice, uz urušeni kameni zidić, Harlo Landerson trčao je, pentrao se, skakao.
Pitao sam se kamo ide. Ne može pobjeći ni od mene ni od pravde, a sigurno ne od onoga što jest.
Iza urušenog kamenog zidića nalazilo se dvorište s bazenom. Išarana jutarnjom svjetlošću i sjenama drveća, površina vode u bazenu svjetlucala je u nijansama plave, od safirne do tirkizne, kao što bi svjetlucala kakva zbirka dragog kamenja davno preminulih gusara koji su otplovili na more da se više nikad ne vrate.
Na udaljenoj strani bazena iza staklenih kliznih vrata, mlada žena stajala je u pidžami držeći u ruci šalicu kakvog god napitka koji joj daje hrabrosti da započne novi dan.
Kad je ugledao ovog zapanjenog promatrača, Harlo je promijenio pravac kretanja krenuvši prema njoj. Možda je mislio da mu treba štit, talac. Bilo što. U svakom slučaju, nije htio kavu.
Približio sam mu se, uhvatio ga za košulju i povukao. Obojica smo zaronili u dublji dio bazena.
Nakupivši ljetnu pustinjsku vrućinu, voda nije bila hladna. Tisuće mjehurića poput svjetlucavog tuša srebrnih kovanica skakali su mi u oči, odzvanjali u ušima.
Snažno udarivši, dodirnuli smo dno. Na putu prema gore pokušao me odgurnuti od sebe, ali nije uspio. Laktom, koljenom ili stopalom udario me u grlo.
Premda je voda oduzela udarcu glavninu snage, izbio mi je zrak, udahnuo sam, progutao vode i počeo se gušiti vodom s okusom klora i aromom ulja za sunčanje. Puštajući Harla, kao u usporenom filmu počeo sam se dizati kroz valovite zavjese zelenog i nijanse plavog izbivši na površinu u sunčevu svjetlost koja je svjetlucala poput šljokica.
Bio sam u sredini bazena. Harlo se nalazio uz rub. Uhvatio se za rub i podigao na beton.
Kašljući i štrcajući vodu iz nosnica, pojurio sam glasno pljeskajući po vodi za njim. U plivanju imam manje potencijala za Olimpijske igre nego u utapanju.
Jedne posebno obeshrabrujuće noći kad mi je bilo šesnaest godina, našao sam se okovan dvojicom mrtvaca zajedno s kojima su me bacili s čamca u jezero Malo Suerte. Otad imam averziju prema vodenim sportovima.
To umjetno jezero nalazi se odmah izvan gradskih granica Pico Munda. Malo Suerte znači – loša sreća.
Napravljeno u vrijeme Velike krize kao projekt Works Progress Administration, jezero je izvorno trebalo dobiti ime po nekom opskurnom političaru. Iako postoje tisuće priča o njegovim opasnim vodama, nitko se točno ne sjeća kada ili zašto je jezero službeno preimenovano u Malo Suerte.
Svi podaci vezani uz jezero izgorjeli su u požaru vijećnice 1954., kad je čovjek po imenu Mel Gibson prosvjedovao jer su mu oduzeli vlasništvo zbog neplaćanja poreza. Prosvjed gospodina Gibsona na kraju je završio samospaljivanjem.
Nije bio u srodstvu s australskim glumcem istog imena koji je nekoliko desetljeća kasnije postao filmska zvijezda. A po svim dostupnim informacijama nije bio ni posebno nadaren, a ni fizički privlačan.
Sada, budući da ovom prilikom sa sobom nisam vukao dva muškarca premrtva da bi plivali sami, došao sam do ruba bazena s nekoliko brzih poteza. Izišao sam iz vode.
Stigavši do kliznih vrata, Harlo Landerson našao ih je zaključanima.
Žena u pidžami je nestala.
Dok sam ustajao i počeo hodati, Harlo se udaljio od vrata dovoljno daleko da dobije dovoljno zaleta. Zatim se zatrčao u njih lijevog ramena izbačenog prema naprijed i spuštene glave.
Zažmirio sam očekujući šiktanje krvi, odrezane udove, giljotinu.
Naravno, debelo se staklo razmrskalo u slap sitnih, gumenastih komadića. Harlo je uletio u kuću netaknutih udova i glave još uvijek pričvršćene za vrat.
Staklo mi je krčkalo pod nogama dok sam ulazio za njim. Osjetio sam da nešto gori.
Nalazili smo se u dnevnoj sobi. Sam namještaj u prostoriji bio je okrenut prema televizoru velikog ekrana velikom poput dva hladnjaka.
Divovska glava voditeljice TV emisije Today izgledala je zastrašujuće toliko uvećana. U ovim dimenzijama njen samouvjereni smiješak izgledao je kao smiješak barakude. Njezine svjetlucave oči, veličine limuna, svjetlucale su manijakalnom kvalitetom.
Dnevna soba u ovom otvorenom prostoru prelazila je u kuhinju, a odvajao ih je samo mali šank.
Žena je odlučila suprotstaviti se u kuhinji. Zgrabila je telefonsku slušalicu u jednu, a nož u drugu ruku.
Harlo je stajalo na pragu između dvije prostorije pokušavajući odlučiti hoće li dvadeset i nešto godina stara kućanica u slatkoj prugastoj bijelo-plavoj mornarskoj pidžami doista imati hrabrosti živog ga oderati.
Vitlala je nožem dok je vikala u slušalicu: – Ušao je, ovdje je!
Pokraj nje, na udaljenoj strani kuhinjskog pulta nešto se dimilo iz tostera. Nekakva vrsta peciva koje nije iskočilo na vrijeme. Mirisalo je na jagode i zapaljenu gumu. Gospodi je loše započeo dan.
Harlo je bacio visoku stolicu na mene i izjurio iz dnevne sobe prema početku kuće.
Izbjegavajući stolicu, rekao sam: – Gospodo, ispričavam se zbog nereda, i otišao za Penninim ubojicom.
Iza mene, žena je počela vrištati: – Stevie, zaključaj vrata! Stevie, zaključaj vrata!
Dok sam došao do podnožja otvorenog stubišta u predvorju, Harlo se već popeo na prvi kat.
Vidio sam zašto je krenuo gore umjesto da pobjegne iz kuće. Na katu je stajao mali dječak velikih očiju, oko pet godina star, odjeven samo u potkošulju. Držeći plavog medvjedića za jednu nogu, dijete je izgledalo ranjivo poput štenca nasred autoceste.
Savršen materijal za taoca.
– Stevie, zaključaj vrata!
Ispustivši plavog medvjedića, dijete je krenulo prema svojoj sobi.
Harlo je pojurio prema drugom katu.
Kihnuvši ostatak klora i miris zagorenog pekmeza od jagoda, cijedeći se i šljapkajući, popeo sam se uz stepenice manje herojski od Johna Waynea u Sands of Iwo Jima.
Bio sam uplašeniji od čovjeka kojeg sam lovio jer sam imao što izgubiti, i to ništa manje nego Stormy Llewellyn i našu zajedničku budućnost koju nam je obećao stroj za gatanje na karnevalu.
Susretnem li supruga s pištoljem, ubit će me bez oklijevanja, kao i Harla.
Iznad mene glasno su zalupila vrata. Stevie je učinio kako mu je majka rekla.
Da je imao lonac rastaljenog olova, Harlo Landerson bi mi ga, u stilu Kvazimoda, istresao ravno na glavu. Međutim, budući da ga nije imao, sa drugog kata doletio je komad pokućstva koji je očigledno stajao u hodniku nasuprot vrhu stubišta.
Iznenađen što sam otkrio da imam spretnost i ravnotežu majmuna, premda mokrog, popeo sam se na ogradu. Zamka se otkotrljala pored mene, stepenicu po stepenicu, a ladice su se opetovano otvarale i glasno zatvarale kao da je navedeni komad namještaja opsjeo duh krokodila.
S ograde uz stepenice došao sam do hodnika na drugom katu upravo u trenutku kad je Harlo počeo provaljivati vrata dječje sobe.
Svjestan da dolazim, šutnuo je jače. Drvo je napuklo suhim praskom i vrata su poletjela prema unutra.
Harlo je uletio u sobu kao da ga je iz hodnika usisao neki vrtlog energije.
Pojurivši preko praga i odgurnuvši vrata koja su se njihala tamo-amo, ugledao sam dječaka kako se pokušava podvući ispod kreveta. Harlo ga je zgrabio za lijevo stopalo.
Uzeo sam svjetiljku u obliku nasmiješenog pande sa crvenog noćnog ormarića i razbio je o Harlovu glavu. Keramički masakr živahnih crnih ušiju, razbijeno bijelo lice, crne šape i komadi bijelog trbuha poletjeli su po sobi.
U svijetu gdje biološki sustavi i zakoni fizike funkcioniraju apsolutno ovisno jedni o drugima, kako tvrde znanstvenici, trebalo je bili isto toliko sigurno da će Harlo izgubiti svijest koliko je bilo sigurno da će se svjetiljka razbiti. Nažalost, ovo nije takav svijet.
Kao što ljubav pomahnitalim majkama daje nadljudsku snagu da podignu preokrenute automobile da bi oslobodile zarobljenu djecu, tako je i izopačenost dala Harlu volju da izdrži udarac pande po glavi bez značajnijeg učinka. Pustio je Steveija i krenuo na mene.
Iako mu oči nisu imale eliptične zjenice, podsjetile su me na oči zmije pune zlobne namjere i iako mu očnjaci nisu bili kukasti i dramatično produženi, u njegovom nijemom rezanju odražavao se bijes pobješnjelog šakala.
Ovo nije bila osoba koju sam poznavao u srednjoj školi prije samo nekoliko godina. To nije bio stidljivi dječak koji je pronašao čaroliju i značenje u strpljivom popravljanju Pontiaca Firebirda.
Bila je to bolesna, iskvarena duša, zatrovana i ogorčena, koja je vjerojatno donedavno bila zatvorena negdje duboko u labirintu Harlovog mozga. Srušila je rešetke ćelije, našla put u dvorac i svrgnuvši čovjeka koji je bio Harlo, sada je ona vladala.
Pušten, Stevie se podvukao ispod kreveta, no ja nisam imao krevet da me zaštiti i nisam imao pokrivača ispod kojih bih se mogao sakriti.
Ne mogu se pretvarati da se jasno sjećam iduće minute. Krenuli smo jedan na drugog čim smo spazili priliku. Hvatali smo bilo što što nam je moglo poslužiti kao oružje, zamahnuli time i bacili. Jato udaraca obrušilo se na obojicu, spojilo nas u klinč i osjetio sam njegov vruć dah na svom licu, špricanje pljuvačke, čuo škljocanje zuba u desnom uhu dok mu je panika davala taktiku zvijeri.
Istrgnuo sam se iz klinča, zabio mu lakat pod bradu i koljenom promašio mjesto u preponama koje sam htio pogoditi.
Sirene su se začule u daljini u trenutku kad se na vratima pojavila Steviejeva mama sa svjetlucavim, spremnim nožem: dvije konjice, jedna u pidžami, druga u plavo-crnim uniformama policije Pico Munda.
Harlo nije mogao proći pokraj mene i naoružane žene. Nije mogao do Stevieja, štita do kojeg je očajnički htio doći, podvučenim duboko pod krevetom. Da je otvorio prozor i popeo se na krov, bježao bi ravno u pravcu pojačanja koje je pristizalo.
Kako su sirene postajale sve glasnije, sve bliže, Harlo se povukao u kut, stao dašćući i dršćući. Lomeći prste, lica siva od straha, pogledao je u pod, zidove, strop, ne poput čovjeka u zamci koji procjenjuje veličinu svog kaveza, nego očaran, kao da se ne može sjetiti kako se našao na ovom mjestu, u ovoj gabuli.
Za razliku od divlje zvijeri, mnogobrojna okrutna ljudska čudovišta kad se nadu stjerana u kut rijetko pribjegavaju žestokoj borbi. Umjesto toga, otkrivaju svoje kukavičko lice koje je u samoj srži njihove brutalnosti.
Harlove ruke su se razdvojile i prekrile mu lice. Kroz rascjepe tog desetoprstog štita, vidio sam mu oči kako nekontrolirano trzaju od čistog straha.
Stjeran u kut, skliznuo je niz zid i sjeo na pod nogu pruženih ispred sebe skrivajući se iza ruku kao da su maska pod kojom će postati nevidljiv i pobjeći pravdi.
Sirene su dosegnule vrhunac kad su stigle negdje do pola naselja, a potom se počele stišavati potpuno izgubivši na jačini kad su došle do kuće.
Svanulo je prije nepunih sat vremena, a ja sam svaku minutu tog jutra proveo dokazujući kako mi ime savršeno odgovara.

TRI



MRTVI NE GOVORE. NE ZNAM ZAŠTO.
Harla Landersona odvela je policija. U novčaniku su mu pronašli dvije fotografije Penny Kallisto. Na prvoj je bila gola i živa. Na drugoj mrtva. Stevie je bio u prizemlju, u majčinom naručju.
Wyatt Porter, šef policije Pico Muda, zamolio me da pričekam u Steviejevoj sobi. Sjeo sam na rub dječakovog nepospremljenog kreveta.
Nisam bio dugo sam kad je Penny Kallisto prošla kroz zid i sjela kraj mene. Tragovi gušenja na njezinom vratu nestali su. Kao i prije, šutjela je.
Sklon sam vjerovati u tradicionalnu predodžbu života i života poslije smrti. Ovaj svijet je putovanje otkrivanja i čišćenja. Idući ima dva odredišta: jedno je hram za dušu i vječno kraljevstvo čuda, dok je drugo hladno, mračno i nezamislivo. Slobodno mi recite da sam naivan. Drugi se ne ustručavaju. Stormy Llewellyn, koja je žena nekonvencionalnih pogleda, umjesto toga vjeruje da nas prolazak kroz ovaj svijet treba ojačati i pripremiti za idući život. Kaže da poštenje, integritet, hrabrost i odlučnost da se odupiremo zlu procjenjuju na kraju našeg životnog puta na zemlji i uspijemo li sve to skupiti, bit ćemo unovačeni u vojsku duša koje će u idućem životu imati neki značajan zadatak. Oni koji padnu na ovom testu jednostavno prestaju postojati.
Ukratko, Stormy ovaj život vidi kao pripremni kamp. Idući život naziva – službovanje.
Iskreno se nadam da je u krivu, jer je jedna od implikacija njezine kozmologije ta da što više užasa upoznamo na ovom svijetu, to smo otporniji na ono najgore što će nas čekati u idućem.
Stormy kaže da će to što se od nas očekuje u idućem životu, štogod to bilo, biti vrijedno pretrpjeti djelomično zbog pustolovine, ali prvenstveno jer nagrada za službovanje dolazi u trećem životu.
Osobno mi se više sviđa vjerovati da ću primiti nagradu jedan život ranije nego što to ona predviđa.
Stormy, međutim, vjeruje u odgodu zadovoljenja. Ako zaželi Traubisodu u ponedjeljak, čekat će do utorka ili srijede da se njome počasti. Tvrdi da čekanje poboljšava okus soka.
Ja na to gledam ovako. Ako već toliko voliš Traubisodu, popij jednu u ponedjeljak, drugu u utorak, treću u srijedu.
Prema Stormynom mišljenju, budem li predugo živio pridržavajući se te filozofije, postat ću jedan od onih ljudi od tristo šezdeset kila, koje kada obole iz domova moraju izvlačiti ekipe građevinara kranom.
– Ako želiš biti ponižen tako da svi vide kako te odvoze u bolnicu na prikolici kamiona, – jednom prilikom je rekla, – nemoj misliti da ću sjedit – kraj tvog velikog, debelog trbuha ko Cvrčak iz Pinokija na obrvi kita i pjevati When You Wish Upon a Star.
Prilično sam siguran da u Disnevevom Pinokiju Cvrčak nikad nije sjedio kitu na obrvi. Zapravo, mislim da se uopće nije ni susreo s kitom.
Međutim kad bih to rekao Stormy, presjekla bi me jednim od onih svojih pogleda iskosa koji znače Je li se ti to samo praviš glup ili izazivaš? Ta pogled treba izbjeći, a u svakom slučaju ga se treba bojati.
Dok sam čekao na rubu dječakova kreveta razmišljajući, čak mi ni razmišljanje o Stormy nije moglo popraviti raspoloženje. Ako me nacerena faca Scooby-Dooa na posteljini ne može oraspoložiti, možda ništa neće.
Nastavio sam razmišljati o tome kako je Harlo ostao bez majke sa šest godina, kako je cijeli život mogao živjeti uspomenu na nju, ali ju je umjesto toga osramotio.
I mislio sam na Penny, kako joj je život prerano završio, kakav grozan gubitak je pretrpjela njezina obitelj, trajnu bol koja će im zauvijek promijeniti živote.
Penny je stavila svoju lijevu ruku na moju desnu i umirujuće je stisnula.
Njezina ruka bila je stvarna poput ruke bilo kojeg živog djeteta i isto toliko čvrsta i topla. Nije mi bilo jasno kako mi može biti toliko stvarna, a prolaziti kroz zidove, meni toliko stvarna, a drugima nevidljiva.
Malo sam plakao. Ponekad plačem. Ne stidim se suza. U ovakvim situacijama suze čiste osjećaje koji bi me inače opsjedali zbog čega bih na kraju postao ogorčen.
Dok mi se vid mutio od prvih suza, još uvijek neisplakanih, Penny je objema svojim rukama uzela moju. Nasmiješila se i namignula mi, kao da govori U redu je, Odd Thomas. Isplati se, izbaci to iz sebe.
Mrtvi su osjećajniji od živih. Hodali su ovom stazom prije nas i znaju naše strahove, naše neuspjehe, naše nade i koliko cijenimo ono što ne može trajati vječno. Žale nas, mislim, a nema sumnje da to i trebaju.
Kad su se suze osušile, Penny je ustala, opet se nasmiješila i jednom rukom mi maknula kosu s obrve. Dovidenja, kao da je govorila ta gesta. Dovidenja i hvala.
Otišla je na drugi kraj sobe, kroz zid, u ljetno jutro, jedan kat iznad prednjeg dvorišta – ili neku drugu stvarnost još sjajniju od ljeta u Pico Mundu.
Trenutak kasnije, Wyatt Porter pojavio se na vratima sobe.
Naš šef policije velik je čovjek, ali pojavom nije zastrašujuć. Na njegovo lice s očima dobrog, a čeljusti krvoločnog psa sila teža djeluje više nego na ostatak tijela. Vidio sam ga kako se kreće brzo i odlučno, međutim i u akciji i za odmora izgleda kao da na svojim snažnim, mišićavim leđima nosi težak teret.
Tijekom godina kako su se niski brežuljci oko našeg grada pretvarali u predgrađa povećavajući broj stanovništva grada, a podlost sve okrutnijeg svijeta polako uvlačila u zadnji raj na zemlji, kao što je Pico Mundo, možda se Sef Porter nagledao previše ljudskih podmuklosti. Možda je taj teret koji nosi teret sjećanja koji bi najradije zbacio sa sebe, ali ne može.
– I, evo nas opet, rekao je.
– Evo nas, složio sam se.
– Razbijena staklena stijena, razbijen namještaj.
– Većinu toga nisam ja razbio. Samo svjetiljku.
– Ali si izazvao situaciju koja je do toga dovela.
– Jesam, gospodine.
– Zašto nisi došao k meni i dao mi priliku da smislim način da se Harlo sam otkrije?
Već smo surađivali na ovaj način.
– Imao sam osjećaj, rekao sam, – da ga netko mora odmah zaustaviti jer je postojala mogućnost da vrlo brzo ponovi istu stvar.
– Ti i tvoji osjećaji.
– Da, znam. Mislim da mi se zato Penny i obratila. Htjela mi je nešto hitno poručiti.
– Penny Kallisto.
– Da.
Šef je uzdahnuo. Sjeo je na jedinu stolicu u sobi. Dječju stolicu presvučenu ljubičastom tkaninom s brojem na kojoj su naslikani torzo i glava dinosaurusa Barneya služili kao naslon za leda. – Sinko, kompliciraš mi život.
– Oni vam kompliciraju život. Uostalom, više ga kompliciraju meni nego vama, rekao sam misleći na mrtve.
– Točno. Da sam u tvojoj koži, odavno bih prolupao.
– Nisam daleko od toga, priznao sam.
– Čuj, Odd, želim pronaći način da ovoga puta ne moraš u sudnicu, ako uopće dođe do toga.
– To i ja želim.
Malo ljudi zna sve moje čudne tajne. Samo ih Stormy Llewellyn zna sve.
Želim ostati anoniman, voditi jednostavan i miran život ili barem onoliko jednostavan koliko mi to duhovi dopuste.
Sef je rekao: – Mislim da će dati priznanje u prisustvu odvjetnika. Možda do suđenja ni ne dođe. Ali u slučaju da dođe, reći ćemo da je izgubio okladu s tobom, otvorio novčanik da ti plati i iz novčanika su ispale fotografije.
– Nema frke. Lako ću ih u to uvjeriti, uvjeravao sam ga.
– Razgovarat ću s Hortonom Barksom. Umanjit će tvoju upletenost u slučaj kad bude pisao o tome.
Horton Barks bio je izdavač Maravilla County Timesa. Prije dvadeset godina u šumama Oregona gdje je planinario ručao je s Big Footom – ako se limenka konzerviranog povrća i kobasice mogu nazvati ručkom.
Istina je da ne znam je li Horton uistinu ručao s Big Footom, no on tvrdi da jest. Uzimajući u obzir doživljaje koje se meni događaju svakodnevno, nisam u situaciji sumnjati u Hortona niti bilo koga drugoga tko tvrdi da je susreo bilo što od izvanzemaljca do vilenjaka.
– Jesi li dobro? – upitao me Šef Porter.
– Jesam. Ali mrzim kasniti na posao. U ovo vrijeme u Grillu je najveća gužva.
– Jesi li im javio da ćeš kasniti?
– Jesam. – Podigao sam svoj mali mobitel koji mi je bio zakvačen za pojas kad sam uletio u bazen. – Još uvijek radi.
– Vjerojatno ću svratiti kasnije do Grilla. Na hrpu pečenih krumpira i kajganu.
– Doručak cijeli dan, rekao sam, što je bilo svečano obećanje kojeg se Pico Mundo Grille pridržavao od 1946.
Šef Porter prebacio je težinu s jednog guza na drugi natjeravši Barneya da zastenje. – Sinko, misliš cijeli život provesti pripravljajući brzu hranu?
– Ne, gospodine. Razmišljao sam da se prebacim na gume.
– Gume?
– U početku bih se bavio prodajom, a kasnije i ugradnjom. U Tire Worldu uvijek traže nove radnike.
– Zašto gume?
Slegnuo sam ramenima. – Ljudima gume trebaju. A i za mene je to nešto novo, nešto što još ne znam. Volio bih vidjeti kakav je to život, s gumama.
Sjedili smo oko pola minute i nijedan nije rekao ni riječ. Zatim me pitao: – To je jedino u čemu se vidiš u budućnosti? U gumama?
– Ni održavanje bazena nije loše. Grad se širi na sve strane, a novi bazeni iskaču ko gljive poslije kiše.
Šef Porter je promišljajući o tome kimnuo glavom.
– A mislim da bi moglo biti lijepo i raditi i u kuglani, rekao sam. – Svi ti novi ljudi koji stalno dolaze i odlaze, uzbudljiva natjecanja...
– A što bi radio u kuglani?
– Pa, mogao bih se brinuti o cipelama. Netko ih mora ozračiti ili što već rade s njima između nošenja. I ulaštiti. Netko mora redovito provjeravati.
Šef je kimnuo glavom, a ljubičasti Barney zaškripio je više nalik mišu nego dinosaurusu.
Odjeća mi je gotovo bila suha, ali gadno zgužvana. Pogledao sam na sat. – Bolje da krenem. Moram se presvući prije nego što odem u Grille.
Obojica smo ustali.
Stolica Barney se slomila.
Gledajući u ljubičaste ostatke, Šef Porter rekao je: – To se moglo dogoditi i za vrijeme tuče s Harlom.
– Moglo je, rekao sam.
– Ma osiguranje će pokriti troškove.
– Osiguranje uvijek sve pokrije, složio sam se.
Spustili smo se niz stepenice do visoke kuhinjske stolice na kojoj je sjedio Stevie i zadovoljno jeo kolač od limuna.
– Oprosti, slomio sam ti stolicu, rekao mu je Sef Porter, budući da Sef nije lažljivac.
– Ma nema veze. To je ionako samo glupi Barney, rekao je dječak. – Prerastao sam te glupe Barney stvari prije dva tjedna.
S metlom i lopaticom u rukama, Steviejeva mama mela je razbijeno staklo.
Šef Porter joj je rekao za stolicu i zamalo je to zanemarila, no onda se sjetila reći da će provjeriti koliko je koštala i javiti mu.
Šef mi je ponudio vožnju, ali sam rekao: – Najbrže ću se vratiti istim putem kojim sam i došao.
Izašao sam iz kuće kroz rupu gdje su nekad bila staklena vrata, obišao bazen umjesto da ga preplivam, preskočio zidić, prešao usku ulicu, popeo se preko željezne ograde, prešao preko travnjaka ispred kuće nasuprot kući gospode Sanchez, prešao Marigold Lane i vratio se u svoj stan iznad garaže.

ČETIRI



VIDIM MRTVE LJUDE. ALI ZATIM I UČINIM NEŠTO GLEDE TOGA.
Ova proaktivna strategija donosi nagradu, ali i opasnost. Ponekad, kao posljedica toga, nastaje nevjerojatno velika količina prljavog rublja.
Nakon što sam se preodjenuo u čiste traperice i čistu bijelu majicu, otišao sam do trijema u dvorištu gospode Sanchez da joj potvrdim da nije postala nevidljiva kao što radim svako jutro. Kroz mrežu na vratima, vidio sam je kako sjedi za kuhinjskim stolom.
Pokucao sam, a ona je rekla: – Čuješ li me?
– Čujem, gospodo, rekao sam. – Odlično vas čujem.
– Koga čuješ?
– Vas. Rosaliju Sanchez.
– Onda uđi, Odd Thomas, rekla je.
Kuhinja joj je mirisala na čili, kukuruzne žgance, pržena jaja i svježi kravlji sir. Ja sam dobar u pripravljanju brze hrane, ali Rosalia Sanchez je rođena kuharica.
Sve u njezinoj kuhinji staro je i dobro iskorišteno, no pretjerano čisto. Antikviteti su vredniji kad vrijeme i korištenje na njima ostavi trag tople patine. Kuhinja gospode Sanchez divna je poput kakvog najboljeg antikviteta, a prekriva je neprocjenjiva patina cijelog jednog života rada i kuhanja sa zadovoljstvom i ljubavlju.
Sjeo sam nasuprot njoj.
Dlanovima je čvrsto držala šalicu s kavom da joj ruke ne bi drhtale. – Kasniš, Odd Thomas.
Uvijek koristi i ime i prezime. Ponekad mislim da misli da mi Odd nije ime nego titula, kao princ ili vojvoda, a da protokol strogo zahtijeva da se obični ljudi pridržavaju tog pravila kad mi se obraćaju.
Možda misli da sam sin nekog svrgnutog kralja, sveden na ovakve odrpane okolnosti, no koji ipak zaslužuje poštovanje.
Rekao sam: – Da, znam, oprostite. Imao sam neobično jutro.
Ona ne zna za moj poseban odnos s preminulima. Ima dovoljno problema i bez toga da brine o mrtvacima koji pohode njenu garažu.
– Vidiš li što imam na sebi? – rekla je zabrinuto.
– Blijedožute hlače. Tamnožutu i smeđu košulju.
Sad je postala lukava. – Sviđa li ti se ukosnica s leptirom koju imam u kosi, Odd Thomas?
– Nemate ukosnicu. Povezali ste kosu žutom vrpcom. Odlično vam stoji tako zavezana.
Kad je bila mlada, Rosalia Sanchez sigurno je bila izuzetno lijepa. U šezdeset i trećoj, nakon što je dobila nekoliko kila viška, stekla šavove i bore koje sa sobom donosi dugogodišnje iskustvo, imala je jednu dublju ljepotu blaženih: divna poniznost i nježnost kojima može naučiti samo vrijeme, privlačan sjaj brige i karaktera koji, zadnjih godina na ovoj zemlji, bez sumnje krase lica onih koje nakon smrti kanoniziraju u svece.
– Kad nisi došao na vrijeme, – rekla je, – pomislila sam da si već bio, ali da me nisi vidio. A palo mi je na pamet i da ja više ne mogu vidjeti tebe, da kad postanem nevidljiva tebi, ti postaneš nevidljiv meni.
– Samo sam zakasnio, uvjeravao sam je.
– Bilo bi grozno da postanemo nevidljivi.
– Bi, ali tada se više ne bih morao tako često brijati.
Kad bi raspravljala o nevidljivosti, gospoda Sanchez je odbijala zabavljati se na taj račun. Njezino lice svetice uvijek bi se namrštilo od neodobravanja.
– Dosad kad sam brinula o tome da ću postati nevidljiva, uvijek sam mislila da ću ja vidjeti druge, ali da oni neće vidjeti ili čuti mene.
– U onim starim filmovima o Nevidljivom čovjeku, rekao sam, – kad je vani bilo jako hladno mogao se vidjeti njegov dah.
– Ali ako i oni meni postanu nevidljivi i ja njima, nastavila je, – tada je to kao da sam sama na svijetu, kao da je sve prazno, i samo ja sam ostala da lutam uokolo.
Zadrhtala je. Obuhvaćena dlanovima, šalica u njezinoj ruci udarila je o stol.
Kad gospoda Sanchez priča o nevidljivosti, priča o smrti, ali siguran sam da to ne uvida.
Ako doista prva godina novog milenija, 2001., nije bila dobra za svijet općenito, za Rosaliju Sanchez bila je posebno loša počevši od gubitka supruga Hermana jedne travanjske noći. Zaspala je pored čovjeka kojeg je voljela duže od četrdeset godina – a probudila se uz hladan leš. Hermanu je smrt bila blaga i došla u snu, ali Rosaliji je to što se probudila kraj mrtvaca bilo traumatsko iskustvo.
Kasnije te godine, još uvijek oplakujući suprugovu smrt, nije otišla sa svoje tri sestre i njihovim obiteljima na tako dugo planirani odmor u Novu Englesku. Tog jutra, 11. rujna, probudila se i čula vijesti da je avion kojim su se trebali vratiti natrag u Boston, kidnapiran i iskorišten kao projektil u jednom od najzloglasnijih terorističkih napada u povijesti zemlje.
Iako je Rosalia željela djecu, Bog joj ih nije dao. Herman, njezine sestre, nećakinje i nećaci bili su centar njezina svijeta. Izgubila ih je sve u snu.
Negdje između rujna i Božića te godine, Rosalia se malo pogubila od tuge. Samo malo, jer cijeli je život živjela mirno i povučeno, i drugačije nije znala.
U svom blagom ludilu nije željela priznati da su mrtvi. Samo su postali nevidljivi. Priroda se u svom hirovitom raspoloženju poslužila rijetkim fenomenom i stvari se svakog časa mogu vratiti u prvobitno stanje, poput magnetskog polja, i opet učiniti vidljivima sve one koje je voljela.
Rosalia Sanchez znala je sve pojedinosti o nestancima brodova i aviona u Bermudskom trokutu. Pročitala je svaku knjigu koju je našla o toj temi.
Znala je za neobjašnjiv nestanak stotina tisuća Maja iz gradova Copan, Piedras Negras i Palenque 610. godine poslije Krista koji su nestali doslovce preko noći.
Kad bi pristali posuditi Rosaliji uho na neko vrijeme, zamalo bi oglušili slušajući ozbiljnu raspravu o neobjašnjenim nestancima u svjetskoj povijesti. Na primjer, znao sam više nego što sam htio i definitivno više nego što sam trebao znati o evaporaciji divizije tri tisuće kineskih vojnika u blizini Nankinga 1939. godine.
– Ali danas ste vidljivi, rekao sam. – I cijeli dan je pred vama, a to je blagoslov.
Rosalia se najviše od svega bojala da će tog dana kad oni koje je voljela ponovno postanu vidljivi ona nestati.
Premda čezne da se vrate, boji se posljedica.
Prekrižila se, osvrnula po kuhinji i konačno nasmiješila. – Mogla bih nešto ispeći.
– Možete ispeći bilo što, rekao sam.
– Što želiš da ti ispečem, Odd Thomas?
– Iznenadite me. – Pogledao sam na sat. – Moram na posao.
Otpratila me do vrata i zagrlila na odlasku. – Dobar si ti dječak, Odd Thomas.
– Podsjećate me na moju Baku Sugars, rekao sam, – samo što ne igrate poker, ne pijete viski i ne vozite brze automobile.
– Lijepo od tebe što to kažeš, rekla je. – Znaš uvijek sam imala dobro mišljenje o Pearl Sugars. Bila je jako ženstvena, ali je bila i...
– ... zakon, predložio sam.
– Točno. Jedne godine na festivalu jagoda koji je priredila crkva pojavio se neki galamdžija. Bio je jako pijan ili drogiran. Pearl ga je sredila s dva udarca.
– Imala je dobar lijevi kroše.
– Naravno, prvo ga je šutnula na ono mjesto. Ali mislim da bi ga sredila i da je koristila samo šake. Ponekad žalim što nisam više poput nje.
Od kuće gospode Sanchez propješačio sam šest kvartova do Pico Mundo Grilla koji se nalazi u samom srcu Pico Munda.
Svakom minutom kojom je sunce izlazilo, jutro je postajalo sve vruće. Bogovi pustinje Mojave ne znaju značenje riječi umjereno.
Duge jutarnje sjene skraćivale su se pred mojim očima povlačeći se sa sve toplijih travnjaka, vrućeg asfalta i betonskih pločnika dovoljno zagrijanih da na njima možeš ispržiti jaja, što ću uskoro i raditi u Pico Mundo Grillu.
Zraku je nedostajalo snage da se pokrene. Grane drveća labavo su visjele. Ptice su se ili povukle u svoja u lišće skrivena gnijezda ili su odletjele na neke više razine od onih na kojima su se nalazile u zoru, visoko gore gdje rjeđi zrak sadrži manje vrućine.
U usahloj mirnoći između kuće gospode Sanchez i Grilla, ugledao sam kako se kreću tri sjene. Nisu bile vezane uz određeni izvor, jer nisu bile obične sjene.
Kad sam bio puno mladi, nazivao sam ta bića sjenama. Ali to je samo druga riječ za duhove, no oni nisu isti duhovi poput Penny Kallisto.
Ne vjerujem da su ikad prošli ovaj svijet u ljudskom obličju niti da poznaju ovaj život onako kako ga mi poznajemo. Mislim da ne pripadaju ovamo, da je dom koji im je nemjeren vječna tama.
Tekućeg su oblika. Supstancija od koje su sačinjeni nije gušća od one od koje se sastoje sjene. Kreću se nečujno. Njihove namjere, premda tajanstvene, nisu dobroćudne.
Cesto se vuku poput mačaka, ali mačaka velikih poput ljudi. Ponekad trče poluuspravljeni poput stvorova iz snova, pola ljudi – pola psi.
Ne viđam ih često. Kad se pojave, njihovo prisustvo uvijek nagovještava nadolazeću nesreću jaču i mračniju nego obično.
Oni za mene sada više nisu sjene. Zovem ih bodasi.
Bodah je riječ koju je upotrijebio šestogodišnji dječak iz Engleske koji je došao u Pico Mundo u posjet i opisao te stvorove kad ih je, u mom društvu, slučajno spazio kako u sumrak u čoporu lutaju Pico Mundom. Bodah je maleno, podlo mitsko stvorenje Britanskog otočja koje ulazi u kuću kroz dimnjak i odnosi zločestu djecu.
Ne vjerujem da su ti duhovi koje vidim doista bodasi. Ne vjerujem ni da je mali Englez vjerovao u to. To je vjerojatno bila prva stvar koja mu je pala na pamet u trenutku kad nije imao bolji naziv za njih. A nemam ga ni ja.
On je jedina osoba za koju znam da dijeli taj moj poseban dar. Nekoliko minuta nakon što je izgovorio riječ bodah u mom prisustvu, poginuo je na autocesti. Zgnječio ga je kamion o betonski zid.
Dok sam došao do Grilla, tri bodaha udružila su se u čopor. Trčali su daleko ispred mene. Kad su skrenuli za ugao, svjetlost se zaljeskala i nestali su kao da nikad nisu bili ništa drugo do isijavanje vrućine, varke pustinjskog zraka i zamornog sunca.
Puste želje.
Ponekad mi je teško usredotočiti se da na poslu dam sve od sebe. Ovoga jutra morat ću biti puno discipliniraniji nego obično da usredotočim misli na posao i pripazim da omleti, krumpirići, burgeri i slanina koje skinem s plotne budu dorasli mojoj reputaciji.

PET



– JAJA – RAZBIJ I RAZMUTI, REKLA JE HELEN ARCHES. – JEDNU SVINJSKU stražnjicu, pečene krumpire i kardiološki stres.
Zakvačila je papir za kolut na kojem su visjele narudžbe, zgrabila svježu posudu kave i odjurila ponuditi mušterijama još jednu šalicu.
Helen je odlična konobarica već četrdeset i dvije godine, od svoje osamnaeste. Nakon toliko rada, zglobovi su joj se ukočili, a stopala spustila pa joj se sad kada hoda cipele vuku po podu svakim novim korakom.
Njci.nolap-flap-flap njenih cipela jedan je od glavnih ritmova divne glazbe Pico Mundo Grilla, zajedno sa cvrčanjem hrane, lupkanjem poslužavnika i zveckanjem posuda. Razgovor koji se vodi između mušterija i zaposlenika daje melodiju.
Tog utorka ujutro bili smo puni. Svi su separei bili zauzeti, kao i dvije trećine stolica za pultom.
Volim imati puno posla. Otvor kuhinje središnja je pozornica restorana, jasno vidljiva svakome, i privlačim obožavatelje isto koliko i bilo koji glumac na brodvejskim daskama.
Biti kuhar kad je posao slab sigurno je slično kao biti dirigent simfonijskog orkestra bez orkestra ili publike. Stojiš spreman za akciju s pregačom umjesto smokinga, držiš lopaticu umjesto palice i čezneš interpretirati umjetničko djelo, ali ne nekog kompozitora nego pilića.
Jaje je umjetnost, u to nema sumnje. Stavljen pred izbor hoće li Beethovena ili dva jaja pržena na maslacu, gladan čovjek uvijek će izabrati jaja – ili samu kokoš – nakon čega će uvidjeti da mu se raspoloženje popravilo isto toliko kao da je čuo kakav rekvijem, rapsodiju ili sonatu.
Svatko zna razbiti jaje i izliti sadržaj u tavu, lonac ili zdjelicu, ali malo njih zna spraviti omlet pun okusa, lagan i žut poput mog.
To ne govori ponos. Dobro, u biti govori, ali to je ponos temeljen na uspjehu, a ne taštini ili hvalisanju.
Nisam rođen s talentom nadarenog kuhara. Učio sam, trudio se i vježbao pod tutorstvom Terri Stambaugh, vlasnice Pico Mundo Grilla.
Kad drugi u meni nisu vidjeli nikakav potencijal, Terri je vjerovala u mene i pružila mi priliku. Pokušavam joj se odužiti za tu vjeru cheeseburgerima uzorne kvalitete i palačinkama toliko laganim da se same dižu s tanjura.
Oni nije samo moja poslodavka, nego i mentorica u kuhanju, moja surogat majka i prijateljica.
Osim toga ona je moj glavni izvor podataka o Elvisu Presleyu. Navedete li bilo koji dan iz života Kralja Rock"n"Rolla, Terri će vam bez oklijevanja reći gdje je bio i što je radio na taj dan.
Ja sam, s druge strane, više upoznat s aktivnostima nakon njegove smrti.
Ne posavjetovavši se s narudžbom koju mi je Helen ostavila zakvačenu na kolutu, podebljao sam omlet, što znači da sam dodao treće jaje uobičajenoj porciji od dva. A potom sam ih uništio: izlupao.
– Svinjska stražnjica – je pečena šunka. Svinja sjedi na šunki. Leži na trbuhu, koji je izvor slanine, pa bi prema tome – jedan svinjski trbuh – bio naziv za slaninu s jajima.
– Kardiološki stres – je tost s ekstra maslaca.
Pečeni krumpiri su samo pečeni krumpiri. Nije svaka riječ koju izmijenimo tijekom dana vezana uz posao, isto kao ni što svaki kuhar u restoranu brze hrane ne vidi mrtve ljude.
U Pico Mundo Grillu tog utorka vidio sam samo žive. Mrtvaca uvijek primijetiš u restoranu, jer mrtvi ne jedu.
Pred kraj jutarnje gužve u restoran je došao šef Wyatt Porter. Sjeo je sam u separe.
Kao i obično, sprao je tabletu Gastala čašom niskokalorične splačine od soka, a potom je naručio kajganu i krumpire koje je spomenuo ranije tog jutra. Ten mu je bio mliječno siv poput otopine karbolne kiseline.
Sef mi se slabo nasmiješio i kimnuo glavom. U znak odgovora, podigao sam lopaticu.
Iako bih bez problema mogao prijeći s pripreme brze hrane na prodaju guma, nikad nisam razmišljao o karijeri u provođenju reda i zakona. To je posao koji nagriza želudac, i k tome još nezahvalan.
Osim toga, bojim se pištolja.
Polovica separea i sve osim dvije stolice za pultom bilo je prazno kad je u restoran ušao – bodah.
Čini se da bodasi ne mogu prolaziti kroz zidove kao što to čine duhovi poput Penny Kallisto. Umjesto toga provuku se kroz kakvu pukotinu, rupu ili ključanicu.
Ovaj se uvukao kroz poput vlati kose tanak prostor između stakla na vratima i metalnog dovratka. Poput kakve valovite trake dima, bestjelesan poput pare, ali ne proziran, već crn poput tinte, bodah je ušao.
Prije stojeći nego šuljajući se na sve četiri, ukalupljena tekućina bez prepoznatljivih obilježja koja ipak podsjeća na nešto što bi moglo biti pola čovjek, pola pas, ta neželjena mušterija u tišini se zgureno provukla od ulaza do dna restorana nevidljiva svima osim meni.
Činilo se kao da je pogledao svakog gosta dok je klizio kroz prolaz između stolica za šankom i separea oklijevajući nekoliko puta kao da su mu neki zanimljiviji od drugih. Premda nije imao prepoznatljivih crta lica, jedan dio siluete izgledao je kao glava s nagovještajem pseće njuške.
Na kraju se taj stvor vratio s dna restorana i stao za dio pulta predviđen za goste, gledajući ravno u mene, premda nije imao očiju.
Praveći se da ga ne primjećujem, usredotočio sam se na roštilj i plotnu za pečenje više nego što je trebalo budući da je jutarnja gužva uvelike prošla. S vremena na vrijeme kad bih podigao pogled, nikad ne bih pogledao bodaha, već nekog od mušterija, Helen koja je nosila hranu svojim prepoznatljivim flap-flap-flap potpisom, neku drugu konobaricu – slatku Bertie Orbic, okruglu po imenu i izgledu – velike prozore i ulicu koja se pržila iza njih, gdje je drveće jacarande bacalo svoje sjene prerijetko da bi je rashladilo, a vrućina se izdizala s asfalta poput zmija koje ne prate glazbu svirale nego nijemo cvrljenje sunca.
Kao što je bio slučaj ovoga puta, bodasi se ponekad posebno zanimaju za mene. Ne znam zašto.
Ne vjerujem da znaju da sam ih svjestan. Kad bi znali da ih mogu vidjeti, to bi moglo biti opasno.
Uzimajući u obzir da bodasi nemaju u sebi više čvrste tvari od sjena, ne vjerujem da bi mi mogli nauditi. No ne žuri mi se saznati.
Trenutni primjerak, očigledno očaran ritualima kulinarskog umijeća pripravljanja brze hrane, izgubio je zanimanje za mene tek kad je u restoran ušla mušterija osebujnog izgleda.
Na pustinjskom suncu koje je ispržilo svakog stanovnika Pico Munda, ovaj je pridošlica ostao blijed poput tijesta. Lubanju mu je prekrivala kratka, kiselo žuta kosa čupavija od uzavrelog kvasca.
Sjeo je za pult nedaleko od otvora kuhinje. Okrenuvši se na stolici lijevo pa desno, pa lijevo pa desno, poput nemirna djeteta, pogledao je u plotnu, miksere i aparate za sokove izgledajući blago zadivljen i zabavljen njima.
Izgubivši zanimanje za mene, bodah je otpuzao do došljaka i snažno ga gledao. Ako je to za što sam mislio da je glava tog crnog stvorenja uistinu bila glava, tada ju je nagnuo ulijevo pa udesno, kao da nekamo pokušava smjestiti tog čovjeka s osmijehom na licu. A ako je dio koji je nalikovao njušci uistinu bila njuška, tada je sjena njuškala došljaka sa zanimanjem vuka.
Sa strane pulta predviđene za osoblje Bertie Orbic pozdravila je pridošlicu. – Što bi želio, dušo?
Nastavljajući se osmjehivati i govoriti u isto vrijeme, govorio je toliko tiho da nisam uspio čuti što je rekao. Bertie je izgledala iznenađeno, a zatim je počela zapisivati na blok za narudžbe.
Povećane okruglim naočalama bez okvira, muškarčeve oči se me uznemirile. Njegov tupi pogled boje dima preletio je preko mene kao sjena preko šumskog jezera ne registrirajući me ništa više nego što bi sjena registrirala vodu.
Blage crte blijeda lica podsjetile su me na gljivice koje sam jednom prilikom vidio u nekom mračnom kutu podruma i gljive puhare nagurane na vlažnim humcima šumske zemlje.
Zaposlen kajganom, Sef Porter izgledao je isto toliko nesvjestan Gljive koliko i bodaha koji ga je promatrao. Očigledno mu intuicija nije govorila da ovaj novi gost zahtijeva posebnu pozornost ili brigu.
Međutim, ja sam mislio da je Gljiva razlog za brigu – i to ne samo zato što se bodah i dalje činio opčinjen njime.
Premda, u određenom smislu riječi, općim s mrtvima, nemam takozvane predosjećaje – osim ponekad kad sanjam.
Budan sam isto toliko ranjiv kao i bilo koji drugi smrtnik. Moja smrt mogla bi se dogoditi tako da mi neki terorist istrese šaržer metaka u trbuh ili da mi se prilikom potresa strop sruši na glavu, a ja ne bih posumnjao u opasnost sve dok se fatalni metak ne bi zabio u trbuh ili strop srušio na glavu.
Oprez koji sam osjećao prema tom čovjeku razvio se iz sumnje koja se nije temeljila na logici, nego na instinktu. Bilo koja osoba koja se tako neumoljivo osmjehuje ili je budala ili varalica koja nešto krije.
Te njegove plavosive oči izgledale su zbunjene i tek napola usredotočene, no u njima nisam opazio tupoglavost. Zapravo, učinilo mi se da sam u njima primijetio lukavo prikriven oprez, poput onog u zmije kamenjarke kad se u trenutku prije nego što napadne sočnog miša pravi indiferentna.
Zakvačivši narudžbu na kolut, Bertie Obric usmeno mi je priopćila što je naručio: – Dvije krave, neka plaču, daj im deke i spari sa svinjama.
Dva hamburgera s lukom, sirom i slaninom.
Svojim dražesnim, jasnim glasom koji je zvučao kao da pripada desetogodišnjakinji kojoj je sudbina već odredila stipendiju za Juillard nastavila je: – Dvaput krumpiri iz Pakla.
Dvije porcije krumpirića reš pečenih.
Rekla je: – Spali dva Britanca i pošalji ih u Philly na ribu.
Dvije zgrijane žemlje sa sirnim namazom i dimljenim lososom.
Još nije bila gotova: – Počisti kuhinju i dodaj tome zapečeni cepelin s kobasom.
Jedno mljeveno meso i grah s kobasicom.
Rekao sam: – Da odmah pečem ili pričekam da mu dođe društvo?
– Peci odmah, odgovorila je Bertie. – Narudžba je za jednog. Mršavac poput tebe to ne može razumjeti.
– S čim želi započeti?
– Štogod izabereš.
Gljiva se odsutno smješkao posudici za sol koju je vrtio na pultu ispred sebe, kao da ga njezin bijeli kristalni sadržaj fascinira i zbunjuje.
Tip nije imao nabijeno tijelo redovitog posjetitelja teretane, ali nije bio ni debeo, tek blago zaokružen, onako nekako poput gljive. Ako mu je svaki obrok ovako obilan, sigurno ima metabolizam tasmanijskog vraga na amfetaminima.
Prvo sam ispekao i priredio žemlje, dok je Bertie pripremala mliječni napitak od čokolade i kolu s vanilijom. Naš gost dana osim što je bio gladan ko vuk, bio je i žedan ko deva.
Kad sam završio grah s kobasicom, odmah nakon žemlji, pojavio se i drugi bodah. Pridružio se prvom i kretali su se po restoranu, blago uznemireni, naprijed-na-trag, tamo-amo, svaki put se vraćajući do nasmiješenog gurmana koji ih i dalje nije primjećivao.
Kad su cheeseburgeri i krumpirići bili gotovi, udario sam dlanom po zvoncu kako bih dojavio Bertie da je narudžba spremna. Poslužila ju je vruću bacivši tanjur na pult tako da je još neko vrijeme nastavio zveckati kako to uvijek čini.
Tri bodaha okupila su se pred izlogom restorana, tri ustrajne sjene neosjetljive na snagu pustinjskog sunca koje suši sve pred sobom, piljeći u nas kao da smo izložbeni primjerci.
Cesto prođu mjeseci da ne sretnem nijednog. Onaj čopor koji sam vidio ranije na ulici i ovaj zbor ovdje sugerirali su da Pico Mundo očekuju teška vremena.
Bodasi su povezani sa smrću otprilike isto kao pčele s nektarom. Traže je kako bi je pili.
No obična smrt ne privuče nijednog, a kamoli cijeli čopor bodaha. Nikad nisam vidio bodaha da lebdi kraj kreveta čovjeka smrtno oboljelog od raka ili u blizini nekoga tko je doživio fatalni srčani udar.
Njih privlači nasilje. I grozote. Čini se kao da znaju kad dolaze. Okupe se poput turista koji čekaju sigurnu eksploziju bojlera u parku Yellowstone.
Nisam vidio da obilaze oko Harla Landersona uoči ubojstva Penny Kallisto. A sumnjam da su bili prisutni i kad ju je silovao i zadavio.
Što se Penny tiče, smrt je došla popraćena strašnom boli i nepodnošljivim strahom. Siguran sam da se svi mi molimo – ili samo nadamo, ovisno o tome s kolikom sigurnošću vjerujemo u Boga – da naša smrt ne bude toliko brutalna poput njezine. Međutim bodasima tiho davljenje očigledno nije dovoljno uzbudljivo da ih digne iz bilo kojeg brloga koji nastanjuju u bilo kojoj stvarnosti koja je njihov pravi dom.
Oni žude za grozotama. Čeznu za nasiljem najekstremnijeg oblika: višestruke prijevremene smrti začinjene dugotrajnim užasom i prelivene gustim umakom okrutnosti.
Kad mi je bilo devet godina, drogirani tinejdžer po imenu Gary Tolliver omamio je cijelu svoju obitelj mlađeg brata, mladu sestru, majku, oca vješto pripravljenim loncem domaće pileće juhe. Zavezao ih je dok su bili bez svijesti, pričekao da se probude, a zatim ih mučio cijeli vikend prije nego što ih je konačno dokrajčio bušilicom.
Tjedan dana prije nego što su se te grozote dogodile dvaput mi se ukrstio put s Tolliverovim. Prvi put su ga slijedila tri nestrpljiva bodaha, a drugi put ne tri, nego četrnaest.
Nimalo ne sumnjam da su te mračne spodobe tumarale oko Tolliverove kuće cijelog tog krvavog vikenda, nevidljive i žrtvama i ubojici, šuljajući se iz sobe u sobu kako se mjesto zločina mijenjalo. Promatrajući. Hraneći se.
Dvije godine kasnije kamion za selidbe koji je vozio neki pijanac zabio se u benzinsku postaju na Green Moon Roadu krcatu ljudima i izazvao eksploziju i požar u kojem je poginulo sedam ljudi. Tog jutra sam vidio desetak bodaha kako vise poput krivo postavljenih sjena na jutarnjem suncu.
Privlače ih i prirodne nesreće. Lebdjeli su iznad ruševina staračkog doma Buena Vista nakon zemljotresa koji se dogodio prije osamnaest mjeseci i nisu se razišli sve dok zadnji preživjeli nije spašen iz ruševina.
Da sam prošao pokraj Buena Viste prije zemljotresa, nemam sumnje da bih ih vidio okupljene oko njega. Možda sam mogao spasiti nekoliko života.
Kad sam bio mali, u početku sam mislio da bi te sjene mogle biti zlodusi koji potiču zlo u onih ljudi oko koji se okupljaju. Međutim, otad sam naučio da ljudska bića ne trebaju natprirodne mentore da bi počinili divljaštva. Neki ljudi su vragovi sami po sebi, a rogovi im rastu iznutra omogućujući im da se lakše preruše.
Naučio sam da bodasi ipak ne izazivaju grozote, ali se na neki način hrane njima. Za mene su oni fizički vampiri, slični ali još strasniji od voditelja dnevnih talkshow emisija koji ugošćuju emocionalno poremećene, samodestruktivne tipove i hrabre ih da pred kamerama ogole svoje oštećene duše.
U pratnji četvorice bodaha u Pico Mudno Grillu i onih koji su gledali kroz izlog Grilla, Gljiva je sprao zadnje ostatke cheeseburgera i krumpirića zadnjim gutljajima čokoladnog mliječnog napitka i kole s vanilijom. Ostavio je Bertie velikodušnu napojnicu, na blagajni platio račun i izišao iz restorana s pratnjom gmizavih sjena koje su se vukle iza njega.
Kroz blještavilo sunčeve svjetlosti, kroz zavjese vrućine koje su se ljeskale na vrućem asfaltu, gledao sam ga kako prelazi cestu. Bodahe koji su hodali pokraj i iza njega bilo je teško prebrojati budući da su se gomilali jedan za drugim, ali kladio bih se u tjednu plaću da ih nije bilo manje od dvadeset.

ŠEST



PREMDA JOJ OČI NISU NITI ZLATNE NITI NEBESKI PLAVE, TERRI STAMBAUGH ima oči anđela, jer vidi kroz tebe i zna što ti je u srcu ali svejedno te voli usprkos nebrojeno puta koliko si pao iz milosti Božje.
Četrdeset jedna joj je godina, prema tome dovoljno je stara da mi bude majka. Mada, nije dovoljno ekscentrična da mi bude majka. Ni upola dovoljno ekscentrična.
Terri je naslijedila Grille od svojih roditelja i vodi ga po visokim standardima koje su oni utemeljili. Dobar je poslodavac i još bolji radnik.
Njezina jedina nesvakidašnja karakteristika jest opsesija Elvisom i svime u vezi s Elvisom.
Budući da uživa u tome da netko ispituje njeno enciklopedijsko znanje, rekao sam: – Tisuću devetsto šezdeset treća.
– Dobro.
– Svibanj.
– Koji dan?
Odabrao sam jedan nasumično: – Dvadeset deveti.
– To je bila srijeda, rekla je Terri.
Prošla je gužva za ručak. Moj radni dan završio je u dva sata.
Oboje smo sjedili u separeu u zadnjem dijelu Grilla čekajući da nam konobarica koja je radila drugu smjenu, Viola Peabody, donese ručak.
Smjene me oslobodio Poke Barnet. Trideset i nešto godina stariji od mene, vitak i žilav, Poke ima sasušeno lice Mojave Indijanca i oči revolveraša. Tih je poput guštera koje se sunča na stijeni, a samodostatan poput kaktusa.
Da se kojim slučajem Pokeov prethodni život odvijao na Divljem zapadu, vjerojatnije je da bi bio šerif brz na revolveru ili čak jedan od braće Dalton, nego kuhar u kakvoj daščari. Međutim, sa ili bez takvog iskustva bio je dobar za grilom i plotnom.
– Te srijede 29. svibnja 1963., rekla je Terri, – Priscilla je maturirala Školu Bezgrešnog začeća u Memphisu.
– Priscilla Presley?
– Tada je bila Priscilla Beaulieu. Za vrijeme svečane dodjele diploma, Elvis ju je čekao u automobilu ispred škole.
– Nije bio pozvan?
– Naravno da jest. Ali njegovo prisustvo bi izazvalo nered.
– Kad su se vjenčali?
– To je prelako. 1. svibnja 1967., par minuta nakon podneva u apartmanu hotela Aladdin u Las Vegasu.
Terri je imala petnaest godina kad je Elvis umro. U to vrijeme nije bio slamatelj srdaca. Do tada je već postao natečena karikatura samog sebe u izvezenom, svjetlucavom odijelu koje bi više odgovaralo Liberaciju nego pjevaču bluesa koji se prvi put popeo na top ten ljestvice 1956. pjesmom – Heartbreak Hotel.
Terri se 1956. još nije niti rodila. Njezina fascinacija Preslevem počela je tek šesnaest godina nakon njegove smrti.
Porijeklo te opsesije djelomično je zagonetno i njoj samoj. Jedan od razloga zašto joj je Elvis važan, rekla je, jest taj što je njegova ponajbolja pop glazba bila i još uvijek jest politički nevina, stoga duboko potvrđivala život, stoga relevantna. Do vremena kad je umro većina pop pjesama postale su, obično bez svjesne namjere onih koji su ih pisali i pjevali, himne koje podržavaju i propagiraju fašističke vrijednosti i ostale su takve sve do danas.
Ja mislim da je Terri opčinjena Elvisom djelomično zato što je podsvjesno svjesna da se kreće ovdje medu nama u Pico Mundu barem od mog djetinjstva, a možda sve od svoje smrti, što je istina koju sam joj otkrio tek prije godinu dana. Mislim da je latentni medij, da može osjetiti njegovo duhovno prisustvo i da je zbog toga toliko snažno privučena proučavanju njegova života i karijere.
Nemam pojma zašto se Kralj Rock"n"Rolla nije odselio na Drugu stranu, nego nastavlja, nakon toliko godina, opsjedati ovaj svijet. Pa ni Buddy Hooly se nije zadržao, već je prihvatio smrt onako kako treba.
A zašto Elvis visi u Pico Mundu, a ne Memphisu ili Vegasu?
Prema Terri, koja zna sve o svakom danu Elvisova zaposlena četrdeset i dvije godine duga života, nikad nije bio u našem gradu za života. Nijedna knjiga o paranormalnom ne spominje takvo geografski dislocirano pojavljivanje duhova.
Baš smo razbijali glave tom misterijom, i to ne prvi put, kad nam je Viola Peabody donijela krasan ručak. Viola je crna je koliko je Bertie Orbic okrugla, a mršava koliko Helen Arches ima spuštena stopala.
Ostavljajući nam tanjure na stolu, Viola je rekla: – Odd, hoćeš me čitati?
Više od nekolicine ljudi u Pico Mundu misli da sam neka vrsta vidovnjaka. Vidovnjak, čudotvorac, prorok, gatara, nešto. Samo šačica zna da vidim nespokojne mrtve. Drugi su na temelju glasina stvorili sliku kako iskrivljujem viljuške, ali u biti sam im zagonetka.
– Rekao sam ti, Viola, ne gatam, ne čitam misli, a listići čaja za mene ne predstavljaju ništa drugo nego obično smeće.
– Onda mi čitaj lice, rekla je. – Reci mi, vidiš li što sam vidjela u snu prošle noći?
Viola je obično bila vedra osoba, usprkos tome što ju je muž, Rafael, zamijenio za konobaricu iz otmjenijeg restorana, specijaliziranog za odreske, u Arroyo Cityju, uskraćujući i savjet i financijsku pomoć za njihovo dvoje djece. Međutim, ovom prilikom Viola je izgledala ozbiljna kao nikad ranije. I zabrinuta.
Rekao sam joj: – Lica su zadnja stvar na svijetu koju mogu čitati.
Ljudska lica su mi zagonetnija od vremenom istrošenih izraza slavnih sfingi zatrpanih negdje u egipatskom pijesku.
– U snu, rekla je Viola, – sam vidjela sebe, svoje lice... razbijeno, mrtvo. Imala sam rupu u čelu.
– Možda ti je taj san trebao razjasniti zašto si se udala za Rafaela.
– To nije smiješno, ukorila me Terri.
– Mislim da me netko upucao, rekla je Viola.
– Draga, – tješila ju je Terri, – kad ti se zadnji put ispunio san?
– Mislim nikad, rekla je Viola.
– U tom slučaju, da sam ja ti, tada ne bih brinula da će mi se ovaj ispuniti.
– Ali jasno se sjećam, rekla je Viola, – da nikad prije u snu nisam vidjela vlastito lice.
Cak ni u noćnim morama, koje se ponekad ostvare, ni ja nikad nisam vidio svoje lice.
– Imala sam rupu u čelu, – ponovila je, – a lice mi je bilo... sablasno, nekako poremećeno.
Metak određenog kalibra ispaljen iz dovoljno snažnog oružja nakon što se zabije u čelo mogao bi proizvesti dovoljno snage da izobliči strukturu cijele lubanje rezultirajući na taj način suptilnim ali uznemirujućim novim rasporedom crta lica.
– Desno oko, dodala je Viola, – mi je bilo krvavo i izgledalo je toliko nateklo da je napola izašlo iz duplje.
U snovima koje sanjamo nismo samo promatrači poput likova koji sanjaju u filmovima. Unutrašnje drame obično se odigravaju strogo sa stajališta onoga tko sanja. U noćnim morama ne možemo pogledati u vlastite oči možda zato jer se bojimo da ćemo u njima vidjeti nešto puno gore od čudovišta koje nas muči.
Violino lice, slatko poput čokoladnog mlijeka, izobličio je molećiv izraz. – Reci mi istinu, Odd. Vidiš li smrt u meni?
Nisam joj rekao da smrt spava u svakom od nas i procvjeta kad za to dođe vrijeme.
Premda nisam vidio niti najmanju pojedinost Violine budućnosti, ni tamne ni svijetle, slasna aroma nedirnutih cheeseburgera navela me da slažem kako bih mogao nastaviti s ručkom: – Imat ćeš dug, sretan život i umrijeti u snu. Od starosti.
– Stvarno?
Nasmiješivši se i potvrdno kimnuvši glavom, zastidio sam se što sam joj tako slagao. No ne vidim ništa loše u tome da ljudima dajem nadu. Osim toga, nisam tražio da joj budem vidovnjak.
U vidljivo boljem raspoloženju od onog u kojem je stigla, Viola je otišla vrativši se mušterijama koje su plaćale posluživanje.
Pridigavši cheeseburger ustima, rekao sam Terri: – 23. listopada 1958.
– Elvis je tada bio u vojsci, rekla je oklijevajući prožvakati zalogaj toplog sendviča sa sirom. – Bio je stacioniran u Njemačkoj.
– Taj podatak nije ništa posebno.
– Te večeri dvadeset trećeg listopada, otišao je u Frankfurt na koncert Billa Haleva.
– Postoji mogućnost da si to izmislila.
– Znaš da nisam. – Kiseli krastavac s koprom glasno je hrskao kad ga je zagrizla. – Iza pozornice je upoznao Haleva i švedsku rock"n"roll zvijezdu po imenu Little Gerhard.
– Little Gerhard? E to sigurno nije istina.
– Nadahnut, pretpostavljam, Little Richardom. Nisam sigurna. Nikad nisam čula Little Gerharda kako pjeva. Hoće li Viola stvarno dobiti metak u glavu?
– Ne znam. – Sočno i srednje pečeno meso mog cheeseburgera pojačao je upravo savršen prstohvat soli i začina. Poke mi je suparnik. – Kao što si rekao, snovi su samo snovi.
– U zadnje vrijeme joj stvari idu loše. Ne treba joj još to. – Metak u glavu, misliš? A kome to treba? – Hoćeš li pripaziti na nju? – upitala je Terri. – A kako?
– Prizovi svoje mentalne moći. Možda to uspiješ spriječiti prije nego što se dogodi. – Nemam mentalnih moći.
– Onda zamoli jednog od svojih mrtvih prijatelja. Oni ponekad znaju što će se dogoditi, zar ne?
– Općenito mi nisu prijatelji. Samo poznanici u prolazu. Uostalom, oni pomažu samo kad oni to žele.
– Da sam ja mrtva, ja bih ti pomogla, uvjeravala me Terri.
– Baš si draga. Toliko da gotovo poželim da si mrtva. – Spustio sam cheeseburger i oblizao prste. – Ako netko u Pico Mundu krene ubijati ljude puškom, to će biti Gljiva.
– Tko je taj?
– Sjedio je za pultom prije nekog vremena. Naručio je hrane za trojicu, a zatim je proždro sam kao proždrljiva svinja.
– E takve mušterije volim. Ali nisam ga vidjela.
– Bila si u kuhinji. Bio je blijed, mekan, okruglast i izgledao poput nečega što bi moglo izrasti u podrumu Hannibala Lectera.
– Slao je loše vibre?
– Na odlasku iz Grilla pratio ga je čopor bodaha.
Terri se ukočila i zabrinuto pogledala po restoranu. – Je li koji ostao?
– A-a. Trenutno je najgora stvar u Grillu Bob Sfinkter.
Prvo ime škrca o kojem je riječ bilo je Spinker, ali ovo zasluženo tajno ime smo mu mi dali. Bez obzira na ukupni račun, za napojnicu je uvijek ostavljao dvadeset pet centi.
Bob Sfinkter mislio je da je dva i po puta velikodušniji od Johna D. Rockefeilera, naftaša milijardera. Prema legendi, čak i u elegantnim restoranima na Manhattanu, Rockefeller je redovito za napojnicu ostavljao deset centi.
Naravno, u vrijeme Johna D-ja, a to je bilo vrijeme Velike krize, za deset centi si mogao kupiti novine i sendvič. Danas za dvadeset pet centi dobiješ samo novine u kojima ionako nemaš što pročitati, osim ako si sadist, mazohist ili suicidni samac koji očajnički pokušava naći pravu ljubav u Usamljenim srcima.
Terri je rekla: – Možda je taj Gljiva bio samo u prolazu i nastavio dalje čim je počistio tanjur.
– Imam osjećaj da je još uvijek tu.
– Hoćeš li ga pokušati pronaći?
– Budem li uspio.
– Da ti posudim auto? – upitala je.
– Može. Na koji sat.
Pješačim na posao i s posla. Za duža putovanja služim se biciklom. U posebnim slučajevima posudim auto od Stormy Llewellyn ili Terri.
Toliko stvari je izvan moje kontrole: nebrojeno mrtvih sa svojim zahtjevima, bodasi, proročanski snovi. Vjerojatno bih već davnih dana razvio sedam različitih vrsta ludila, za svaki dan u tjednu po jedno, da ne pokušavam učiniti život što jednostavnijim na onim područjima na koja mogu utjecati. To je moja defenzivna strategija: nemam auto, nemam životno osiguranje, imam samo onoliko odjeće koliko mi je zaista neophodno uglavnom majice, hlače i traperice, ne idem na odmor na egzotična mjesta, nemam velikih ambicija.
Terri mi je preko stola gurnula ključeve od auta.
– Hvala, rekao sam.
– Samo mi obećaj da nećeš vozati mrtvace, dobro?
– Mrtvacima ne treba prijevoz. Mogu se pojaviti gdjegod žele i ići kamo god žele. Hodaju kroz zrak. Lete.
– Samo želim reći, da znam da se u mom autu vozio neki mrtvac, provela bi cijeli dan ribajući presvlake. Grozim se toga.
– A ako se radi o Elvisu?
– To je druga stvar. – Pojela je ukiseljeni krastavac. – U kakvom je stanju Rosalia bila jutros? – upitala je misleći na Rosaliju Sanchez, moju gazdaricu.
– Vidljivom, odgovorio sam.
– Dobro za nju.

SEDAM



TRGOVAČKI CENTAR NA GREEN MOON ROADU NALAZI SE IZMEĐU STAROG dijela grada i modernih zapadnih predgrađa. Golemo zdanje zidova boje pijeska izgrađeno je od skromne nepečene opeke valjda kako bi nalikovalo skromnom domu obitelji divovskih domaćih Amerikanaca prosječne visine dvanaest metara.
Usprkos ovom neobičnom pokušaju dovođenja u sklad s okolinom ove izrazito nelogične arhitektonske građevine, mušterije trgovačkog centra i dalje se mogu služiti uslugama Starbucka, Gappa, Donne Karan te Crate Barrela isto toliko lako u Pico Mundu koliko i u Los Angelesu, Chicagu, New Yorku ili Miamiju.
U uglu golemog parkirališta daleko od trgovačkog centra nalazi se Tire World. Tu je arhitektura nešto razigranija.
Na vrhu jednokatnice nalazi se divovski globus. Taj model Zemlje koji se lijeno vrti izgleda kao da predstavlja svijet mira i nevinosti koji smo izgubili zmijinim ulaskom u Rajski vrt.
Poput Saturna i ovaj planet ima prsten, ali ne od ledenih kristala, stijenja i prašine nego gume. Oko globusa kruži guma koja ne samo da se okreće, nego i oscilira.
Pet mjesta za mijenjanje guma pruža kupcima mogućnost da ne čekaju dugo na zamjenu guma. Mehaničari su odjeveni u svježe oprane uniforme. Uljudni su. Laki na osmijehu. Izgledaju sretni.
Tu možete kupiti i akumulatore, ponuda sadrži i promjenu ulja. No gume su i dalje duša posla.
Izložbeni salon obogaćen je očaravajućim mirisom gume spremne za izlazak na cestu.
Tog utorka poslijepodne hodao sam između redova deset ili petnaest minuta, neometan. Neki zaposlenik me pozdravio, ali nitko mi nije pokušao ništa prodati.
Dođem ovamo s vremena na vrijeme i znaju da me zanima život u poslu s gumama.
Vlasnik Tire Worlda je gospodin Joseph Mangione, otac Anthonija Mangionea, mog srednjoškolskog prijatelja.
Anthony ide na UCLA. Nada se karijeri na području medicine.
Gospodin Mangione je ponosan što će njegov sin postati liječnik, ali je u isto vrijeme razočaran što Anthony nema interesa za obiteljski posao. Rado bi vidio moje ime na popisu plaća i siguran sam da bi se prema meni odnosio kao prema drugom sinu.
Ovdje možete naći gume za automobile, kamionete, kamione, motocikle. Raznih veličina i stupnjeva kvalitete. No jednom kad zapamtiš asortiman, posao u Tire Worldu nema ni trunke stresa.
Tog utorka nisam imao namjeru ostaviti se svoje lopatice u Pico Mundo Grillu, premda pripravljanje hrane u restoranu brze hrane zna biti veoma stresno kad se stolovi popune, narudžbe nagomilaju, a u glavi ti odzvanja specifični jezik koji koristimo u restoranu. Za dana koji su obilježeni i neuobičajenim brojem posjeta mrtvih osim brzog doručka i još bržeg ručka, želudac me boli i znam da nije riječ samo o žgaravici nego i početnoj fazi neke gastrointestinalne bolesti.
U tim se trenucima život u poslu s gumama čini kao utočište gotovo isto toliko mirno poput samostana.
No čak je i miomirisom guma okupani kutak raja gospodina Mangionea opsjednut duhovima. Jedan duh uporno opsjeda izložbeni salon.
Tom Jedd, istaknuti mjesni kamenorezac, umro je prije osam mjeseci. Automobil mu je s Panorama Roada iza ponoći izletio iz zavoja, proletio kroz zaštitnu ogradu, sjurio se niz stjenovit, trideset metara dubok nasip i zaronio u jezero Malo Suerte.
U čamcu pedeset metara od obale sjedila su trojica ribiča kad je Tom otišao na plivanje u svom PT Cruiseru. Mobitelom su pozvali policajce, ali jedinica za hitne slučajeve stigla je prekasno da ga spase.
Tomova lijeva ruka gadno je nastradala u nesreći. Okružni mrtvozornik objelodanio je da nije siguran je li se Tom prvo utopio ili umro od krvarenja.
Otad se jadnik vuče po Tire Worldu. Osobno ne znam zašto, budući da razlog nezgode nije bila probušena guma.
Pio je u krčmi po imenu Countrv Cousin smještenoj uz autocestu. Autopsijom je utvrđeno da je imao 1.18 posto alkohola u krvi, što je dobrano preko dopuštenog ograničenja. Izgubio je kontrolu nad vozilom ili jer je bio pijan ili jer je zaspao za volanom.
Svaki put kad dođem u izložbeni salon hodati prolazima i razmišljati o promjeni karijere, Tom skuži da ga vidim i pozdravi me pogledom ili lamanjem glave. Jednom mi je čak i namignuo, onako urotnički.
Međutim nije mi pokušao priopćiti što smjera niti što treba. Šutljiv duh.
Ponekad poželim da ih je više takvih poput njega.
Umro je u havajki papagajskih boja, kratkim smedežutim pamučnim hlačama i bijelim tenisicama bez čarapa. Kad bih ga vidio kako luta Tire Worldom, uvijek bi bio u toj odjeći.
Ponekad bi bio suh, ali drugim prilikama bi izgledao mokar do kože kao da je upravo izašao iz Malo Suertea. Obično bi imao obje ruke, no s vremena na vrijeme lijeva bi nedostajala.
Puno toga možete reći o psihičkom stanju mrtve osobe na osnovu uvjeta u kojima se manifestira. Kad je suh, Tom Jedd izgleda pomiren sa svojom sudbinom, kad ju već nije u potpunosti prihvatio. Kad je mokar, ljut je i rastresen ili mrzovoljan.
Ovom prilikom, bio je suh. Kosa mu je bila počešljana. Izgledao je opušteno.
Tom je ovoga puta imao obje ruke, no lijeva mu nije bila pričvršćena za rame. Nosio ju je u desnoj, onako opušteno, kao da je štap za golf, držeći je za biceps.
Njegovo groteskno ponašanje nije uključivalo krv. Na sreću, nikad ga nisam vidio krvavog. Možda zato što je imao slab želudac ili jer je nijekao da je iskrvario na smrt.
Dvaput, kad je znao da ga gledam, poslužio se odrubljenom rukom kako bi se počešao po leđima. Češkao se po leđima između lopatica ukočenim prstima istrgnute ruke.
U pravilu duhovi su ozbiljni po pitanju svog stanja i ozbiljnog su vladanja. Pripadaju na Drugu stranu, ali zapeli su ovdje, iz bilo kojeg razloga, i nestrpljivo iščekuju da krenu dalje.
Međutim svako malo susretnem duha koji nije izgubio osjećaj za humor. Da bi me zabavio, Tom je ponekad čak i kopao nos kažiprstom odrubljene mu ruke.
Više volim kad su duhovi ozbiljni. Ima nešto u vezi hodajućih mrtvaca koji me pokušavaju nasmijati od čega se ježim, možda jer sugerira da čak i poslije smrti osjećamo patetičnu potrebu da se svidimo drugima – te da smo i dalje sposobni ponižavati sami sebe.
Da je Tom Jedd bio u manje šaljivom raspoloženju, možda bih se duže zadržao u Tire Worldu. Njegov me komedijaški nastup uznemirio, kao i njegov svjetlucanjem očiju popraćen osmijeh.
Dok sam hodao prema Terrinom Mustangu, Tom je stajao ispred izloga izložbenog salona i živahno mi mahao odrubljenom rukom poput kakvog klauna.
Vozio sam preko suncem spaljenih jutara parkirališta i našao mjesto za Mustanga blizu glavnog ulaza u trgovački centar, gdje su radnici postavljali natpis koji je najavljivao veliku ljetnu rasprodaju koja će trajati od srijede do nedjelje.
Unutar te goleme maloprodajne Meke, većina trgovina izgledala je umjereno prometna, no slastičarnica Burke Bailejs privlačila je hrpu ljudi.
Stormy Llewellyn radila je u Burke Baileyju od svoje šesnaeste. Sada, u dvadesetoj, bila je poslovođa. Ima plan do dvadeset četvrte otvoriti vlastitu radnju.
Da se nakon srednje škole odlučila krenuti za astronaute, vjerojatno bi sad već držala štand s limunadama na Mjesecu.
Prema njezinom mišljenju, nije ambiciozna, samo joj stvari brzo dosade i treba joj više stimulacije. Cesto sam se ponudio da je ja stimuliram.
Uzvrati mi kako misli na mentalnu stimulaciju.
A ja joj kažem da, u slučaju ako nije primijetila, i ja imam mozak.
Na što mi ona kaže da moj piton sigurno nema mozak i da je ono što bi se moglo nalaziti u mojoj velikoj glavi otvoreno za debatu.
– Što misliš zašto te ponekad zovem Pooh? – pitala je.
– Jer sam toliko sladak da bi me htjela maziti?
– Jer je Poohova glava puna vate.
Naš odnos ne izgleda uvijek poput rutine u nastavcima serijala o Abbotici i Costellu. Ponekad je ona Rocky, a ja Bulhvinkle.
Otišao sam do blagajne Burke Baileya i rekao: – Treba mi nešto vruće i slatko.
– Žalim, mi smo specijalizirani za hladno, rekla je Stormy. – Idi sjedi na promenadu i budi dobar. Donijet ću ti nešto.
Iako pun, Burke Bailey još uvijek je nudio pokoji slobodan stol, no Stormy izbjegava brbljanje na javnom mjestu. Predmet je obožavanja nekolicine drugih zaposlenika i ne želi im dati materijala za tračanje.
Savršeno mi je jasno što osjećaju prema njoj. Jer je i moj predmet obožavanja.
I tako sam izišao iz Burke Bailej, odšetao na javni dio promenade i sjedio s ribama.
U Americi su prodaja na malo i kazalište udružili snage: filmovi su puni oglasa za proizvode, a trgovački centri uređeni imajući na umu dramu. Na jednom kraju trgovačkog centra Green Moon, niz liticu napravljenu ljudskom rukom spuštao se dvanaest metara visok vodopad. Od vodopada potok se protezao cijelom dužinom zgrade preko niza minijaturnih brzaca.
Na kraju kompulzivne potrošačke groznice, ako shvatiš da si se doveo do bankrota u Nordstromu, možeš se baciti u vodu i olakšati si muke.
Ispred Burke Baileyja, potok je završavao tropskim jezercem okruženom palmama i raskošnom paprati. Netko je uložio velik trud da bi ovaj ukras izgledao stvarno. Slab, nesnimljen ptičji pjev odjekivao je zelenilom.
Osim nestašice divovskih insekata, nepodnošljive vlage, žrtava malarije koje posmrtnim hropcima stenju na mrtvačkim posteljama, zmija otrovnica debljine komaraca i velikih divljih mačaka koje proždiru sve što stoji na nogama, čovjek bi se zakleo da se nalazi u Amazonskoj prašumi.
U jezercu su plivali japanski šarani. Mnogi su bili dovoljno za dobre porcijaše. Kako su djelatnici Odjela za informiranje javnosti trgovačkog centra tvrdili, vrijednost nekih od ovih egzotičnih riba procijenjena je čak na četiri tisuće dolara po komadu. Ukusne ili ne, nisu bile za svačiji džep.
Sjeo sam na jednu klupu leđima okrenut japanskim šaranima nimalo ne zadivljen njihovim kićastim perajama i skupocjenim ljuskama.
Za pet minuta Stormy je došla iz Burke Bailejja s dva sladoleda u kornetu. Uživao sam dok sam je gledao kako hoda prema meni.
Uniforma joj se sastojala od ružičastih cipela, bijelih čarapa, kratke ružičaste suknjice, ružičasto-bijele košulje i ružičaste kape. Svojim mediteranskim tenom, kosom crnom poput gara i tajanstvenim tamnim očima, izgledala je poput špijunke maskirane u striptizetu-bolničarku.
Osjećajući što mislim, kao i obično, sjela je kraj mene na klupu i rekla: – Kad budem imala vlastitu radnju, zaposlenici neće morati nositi ovakve glupe uniforme.
– Ja mislim da izgledaš preslatko.
– Izgledam kao Goth Gidget.
Stormy mi je dodala jedan kornet i minutu ili dvije smo sjedili u tišini gledajući kupce kako šeću pored nas uživajući u sladoledu.
– Ispod tog smrada od hamburgera i slanine, rekla je, – još uvijek mogu namirisati šampon od breskve.
– Pravi sam užitak za njuh.
– Možda bismo jednog dana kad budem imala svoju radnju mogli raditi zajedno i jednako mirisati.
– Prodavanje sladoleda nije moj posao snova. Više volim pržiti.
– Sve mi se nekako čini da je istina.
– Što to?
– Da se suprotnosti privlače.
– Je li ovo taj novi okus koji ste dobili prošli tjedan? – upitao sam.
– Aha.
– Čokolada i trešnja s komadićima kokosa?
– Kokos i trešnja s komadićima čokolade, ispravila me. – Moraš dobro paziti koju ćeš imenicu staviti iza komadić inače si zajebo.
– Nisam znao da je gramatika u industriji sladoleda toliko važna.
– Opišeš li ga na svoj način, neki bi se pametnjaković mogao napraviti pametan, pojesti sladoled i zatražiti povrat novca jer u sladoledu nije bilo komadića kokosa. I da mi više nikad nisi rekao da sam preslatka. Štenad je preslatka.
– Dobro. Dok si hodala prema meni, izgledala si droljasto.
– Mislim da je najpametnije što u ovom trenutku možeš učiniti da se okaniš pridjeva.
– Odličan sladoled, rekao sam. – Je li ovo prvi put da ga jedeš?
– Svi su poludjeli za njim. Ali ja nisam htjela žuriti s isprobavanjem.
– Odgođeno zadovoljenje.
– Aha. Ono čini sve stvari slađima.
– Budeš li predugo čekala, ono što je jednom bilo slatko i kremasto može postati kiselo.
– Miči se, Sokrate. Evo Odda Thomasa da preuzme riječ.
Znam prepoznati kad sam na tankom ledu. Promijenio sam temu. – Sav se naježim kad sjedim okrenut leđima ovim japanskim šaranima.
– Misliš da nešto smjeraju? – upitala je.
– Prekićasti su za ribe. Ne vjerujem im.
Pogledala je preko ramena, u jezerce, a potom još jednom usmjerila svoju pozornost na sladoled. – Ma, samo bludniče.
– Kako znaš?
– Jedino što ribe rade je jedu, seru i bludniče.
– Kakav život!
– Seru u istoj vodi u kojoj jedu, a jedu u istoj mutnoj vodi punoj sperme u kojoj bludniče. Ribe su odvratne.
– Nikad nisam razmišljao na taj način, kažem.
– Kako si došao ovamo?
– Terri mi je posudila Mustanga.
– Nedostajala sam ti?
– Uvijek mi nedostaješ. Ali ovog puta tražim nekog. – Ispričao sam joj za Gljivu. – Instinkt me doveo ovamo.
Kad netko nije tamo gdje mislim da će biti, kod kuće ili na poslu, tada ponekad kružim uokolo na biciklu ili u posuđenom automobilu nasumično skrećući iz ulice u ulicu. Obično za manje od pola sata nađem tog koga tražim. U glavi moram imati lice ili ime osobe, usredotočim se na to i tada sam bolji od bilo kojeg psa tragača.
To je talent za koji nemam ime. Stormy ga zove – psihički magnetizam.
– Evo ga, dolazi, rekao sam misleći na Gljivu koji je lagano šetao promenadom slijedeći brzace koji su se spuštali prema tropskom jezercu s japanskim šaranima.
Stormy nije morala tražiti da joj pokažem tipa. Izdvajao se od drugih kupaca poput patke u psećoj paradi.
Iako sam zamalo uspio pojesti sav sladoled a da se pri tom ne ohladim, smrzao sam se kad sam ugledao tog neobičnog čovjeka. Koračao je promenadom, a meni su zubi su toliko počeli cvokotati kao da mi je upravo prešao preko groba.

OSAM



BLIJED, NAPUHAN, VODENASTOSIVOG POGLEDA KOJI JE LETIO PREKO izloga radnji gotovo jednako zbunjen kao pogled nekoga tko boluje od Alzheimerove bolesti i tko je upravo odlutao iz bolnice u svijet koji više ne poznaje, Gljiva je nosio pune vrećice stvari kupljenih u dvije radnje.
– Što mu je to žuto na glavi? – upitala je Stormy. – Kosa.
– Mislila sam da je židovska kapica u stilu Davieja Crocketta. – Nije. Kosa je.
Gljiva je otišao u Burke Bailej. – Prate li ga još uvijek bodasi? – Ne toliko kao prije. Samo trojica. – I otišli su za njim u moju radnju? – Aha. Sva trojica su ušla unutra. – To je loše za posao, rekla je zlokobno. – Zašto? Pa nitko od gostiju ih ne vidi.
– Kako šugavi gmizavi zlodusi mogu biti dobri za posao? – usprotivila se. – Pričekaj me ovdje.
Sjedio sam s japanskim šaranima koji su bludničili iza mojih leda i nepojedenim sladoledom u desnoj ruci. Izgubio sam apetit.
Kroz izlog Burke Baileja mogao sam vidjeti Gljivu za blagajnom. Proučavao je kartu s okusima, a potom naručio.
Stormy ga nije osobno poslužila, ali je pod nekom lažnom izlikom stajala u blizini, iza pulta.
Nije mi se sviđalo što je tamo u njegovoj blizini. Osjetio sam da je u opasnosti.
Premda me iskustvo naučilo da vjerujem svojim osjećajima, nisam htio otići unutra i glumiti tjelohranitelja. Zamolila me da je pričekam na klupi. Nisam imao ni najmanju namjeru naljutiti je. Poput većine muškaraca užasavao sam se da me ispraši žena koja u sebi nema niti četrdeset devet kila nakon blagdanske večere.
Da sam imao svjetiljku, duha i želju, poželio bih da sam natrag u Tire Worldu, u miru izložbenog salona, i hodam pored urhirujućih, okruglih, gumenih oblika.
Sjetio sam se jadnog Toma Jedda kako mi maše svojom odrubljenom rukom i odlučio ipak pojesti sladoled do kraja. Nitko od nas ne zna kad mu se bliži kraj. Možda mi je ovo posljednja kugla sladoleda od kokosa i trešnje s komadićima čokolade koju ću imati prilike pojesti.
Upravo u trenutku kad sam gutao zadnji zalogaj, Stormy se vratila i ponovno sjela kraj mene. – Naručio je za van. Četvrt kile sladoleda od oraha s javorovim sirupom i četvrt kile čokolade s okusom mandarine i naranče.
– Jesu li ti okusi značajni?
– To je na tebi da odlučiš. Ja te samo izvještavam. Ali nema sumnje da je gad čudan skroz na skroz. Najradije bih voljela da ga zaboraviš.
– Znaš da ne mogu.
– Imaš kompleks Mesije, misliš da moraš spasiti svijet.
– Nemam kompleks Mesije. Samo imam... dar. Ne bih ga imao da se ne očekuje od mene da ga koristim.
– Možda nije dar. Možda je prokletstvo.
– Dar je. – Udarajući se po glavi, rekao sam: – Još uvijek čuvam kutiju u kojoj sam ga dobio.
Gljiva je izašao iz Burke Baileja. Osim dvije vrećice iz dvije različite radnje nosio je termo vrećicu kockastog uzorka u kojoj se nalazio sladoled.
Pogledao je udesno, ulijevo pa potom ponovno udesno, kao da se pokušava sjetiti iz kojeg je pravca došao. Njegov slabašni smiješak, koji je izgledao trajan poput tetovaže, na kratko se raširio i kimnuo je kao da se slaže s nečim što je rekao sam sebi.
Kad je Gljiva krenuo uzvodno prema vodopadu, pratila su ga dva bodaha. Na trenutak, treći se zadržao u Burke Baileju.
Ustajući s klupe, rekao sam: – Vidimo se na večeri, Goth Gidget. – Pokušaj stići na večeru živ, rekla je. – Jer, ako nisi zaboravio, ja ne vidim mrtvace. – Ostavio sam je tamo, takvu ružičastu, bijelu i droljastu, u tropima okruženim palmama i ljubavnim mirisima japanskih šarana i otišao za čovjekom gljivom do glavnog ulaza, a zatim u sunčev sjaj gotovo toliko snažan da mi je spržio rožnice.
Užareni asfalt činio se samo stupanj hladnijim od jama rastopljenog katrana u kojima su se utopili dinosaurusi u davnoj prošlosti. Val vrućeg zraka sušio mi je usta i donosio ljetni miris pustinjskog grada koji je mješavina silikona ugrijanog do nezamislivih razmjera, polena kaktusa, smole bodljikavih šikarastih stabala, soli davno nestalih mora i ispušnih plinova koji su ostali visjeti u nepomičnom suhom zraku poput izmaglice čestica minerala u spiralnoj vrtnji kroz kristal.
Prašnjavi FordExplorer koji je Gljiva vozio stajao je u redu iza mog četiri mjesta dalje prema zapadu. Da je moj psihički magnetizam bio samo malo jači, parkirao bih odmah do njega.
Otvorio je prtljažnik i spustio vrećice.
Kupio je termo vrećicu da mu se sladoled ne bi otopio i gurnuo obje četvrtine u nju.
Kad sam parkirao, zaboravio sam staviti zaštitu od sunca na vjetrobran Mustanga. Presložen, stajao je naguran između suvozačevog sjedišta i upravljačke ploče. Kao posljedica toga upravljač se toliko zagrijao da ga nisam mogao ni pipnuti.
Upalio sam motor, uključio klimu i u retrovizorima pratio što radi Gljiva.
Na sreću, kretao se gotovo isto toliko sporo i metodično kao plijesan u rastu. Do vremena kad je isparkirao, mogao sam ga slijediti a da ne ostavim komade kože zalijepljene na upravljaču.
Nismo još došli ni do ulice kad sam shvatio da ga ne prati nijedan bodah otkad je izišao iz trgovačkog centra. U Exploreru nije bilo niti jednog i nijedan nije trčao za autom.
Ranije toga dana otišao je iz Grilla u pratnji najmanje dvadesetorice, a taj se broj smanjio na tri u Burke Bailejju. Bodasi su obično predani praćenju onih koji će postati izvorom groznog nasilja i ne napuštaju ih iz vidika sve dok ne proliju posljednju kap krvi.
Pitao sam se nije li Gljiva ipak utjelovljenje same Smrti kao što sam pomislio u početku.
Jezero asfalta svjetlucalo je od vrućine koju je asfalt dotad već upio da se činilo kako mu je površina napeta više od površine vode. Ipak, Explorer je krstario po njemu ne ostavljajući za sobom valove.
Čak i u odsutnosti bodaha, nastavio sam pratiti svoju lovinu. Moja smjena u Grillu je završila. Imao sam ostatak poslijepodneva slobodno. A nitko nije nestrpljiviji od kuhara u restoranu brze hrane kad se radi o nezavršenim poslovima.

DEVET



CAMP"S END NIJE SAM PO SEBI BAŠ GRAD, NEGO SUSJEDSTVO PICO MUNDA koje predstavlja živu uspomenu na teška vremena dok ostatak naše zajednice cvjeta u ekonomskom blagostanju. Više travnjaka je usahlo, nego zeleno, a neki su zasipani šljunkom. Većina malih kućica očajnički treba novu žbuku, svježu boju i primirje s termitima.
Ovdje su krajem 1800. izgrađene drvene kolibe kad su lovci na srebro i zlato s više snova nego zdravog razuma došli u potrazi za srebrom slijedeći glasine, a otkrili izvor ovog drugog.
Vremenom su lovci postali legenda i više ih se nije moglo naći, vremenom nagrizene drvene kolibe zamijenile su drvene kuće, bungalovi prekriveni sindrom i ćaskaš prekrivene izbočenim crijepom.
No u Camp"s Endu renoviranje se pretvorilo u uništavanje brže nego bilo gdje drugdje. Generacija za generacijom, susjedstvo je zadržalo svoj suštinski karakter, prizvuk ne toliko poraza koliko istrošenog strpljenja: uleknuti, oguljeni, zahrđali, ogoljeni i izblijedjeli no nikad do kraja beznadni duh kvarta u čistilištu.
Zla sreća kao da je izvirala iz samog tla, kao da su đavolje prostorije Hada ravno ispod ovih ulica, a potkrovlje u kojem spava toliko blizu površini da smrad njegova daha, koji ispušta dok hrče, prolazi kroz tlo.
Odredište na koje se Gljiva uputio bila je mala kućica blijedožute boje i izblijedjelih plavih ulaznih vrata. Nadstrešnica za automobil opasno se naherila izgledajući kao da bi je sam teret sunčeva svjetla mogao srušiti.
Parkirao sam na suprotnoj strani ulice od kuće ispred praznog parkirališta punog korova i trnja koje je vapilo za vodom isprepletenog gusto poput indijanske mreže za hvatanje snova u koju su se uhvatili samo zgužvani papiri, prazne limenke piva i nešto što je nalikovalo podrapanim boksericama.
Dok sam spuštao prozor i gasio motor, gledao sam Gljivu kako odnosi sladoled i ostale stvari u kuću. Ušao je na sporedna vrata koja su se nalazila u sjeni nadstrešnice.
Ljetna poslijepodneva u Pico Mundu duga su i daju plikove, malo je nade da će zapuhati vjetar, a nimalo da će pasti kiša. Premda se vrijeme i na mom satu i satu u automobilu poklapalo pokazujući 4.48, pred nama su bili još sati i sati vrelog sunca.
Prognoza temperature u jutarnjim vijestima iznosila je 43 stupnja, što ni u kom slučaju nije rekordna temperatura za Mojave pustinju. Ipak mislim da su malo pretjerali.
Kad se naši rođaci ili prijatelji iz hladnijih klima zapanje kad čuju kakve su temperature kod nas, stanovnici Pico Munda zauzmu stav sličan onom članova trgovačke komore navodeći da je vlaga u zraku petnaest do dvadeset posto. Naš prosječni ljetni dan, kako tvrde, prije je nalik osvježujućoj sauni nego parnoj kupelji.
Cak i u sjeni golemog starog indijanskog lovora korijena bez sumnje dovoljno dubokih da zarobe rijeku Stiks, nisam se mogao pretvarati da se krčkam u sauni. Osjećao sam se poput djeteta koje je dolutalo do kuće od slatkiša vještice iz Crne šume koja me potom gurnula u svoju pećnicu namjestivši regulator na LAGANO CVRLJENJE.
S vremena na vrijeme prošao bi koji automobil, ali nisam vidio nijednog pješaka.
Djeca se nisu igrala na ulici. Vlasnici nisu izašli gubiti vrijeme u uvelom vrtu.
Pored mog automobila prošao je jedan pas, spuštene glave, obješena jezika, kao da tvrdoglavo prati priviđenje mačke.
Uskoro mi je tijelo stvorilo dovoljno vlage koje je nedostajalo u zraku i sjedio sam u lokvi znoja.
Mogao sam upaliti Mustang i uključiti klimu, no nisam htio trošiti Terrin benzin ili pregrijati motor. Osim toga, kao što svaki žitelj pustinje dobro zna, neprestano hlađenje i grijanje može prekaliti neke metale, ali i omekšati ljudski um.
Nakon četrdeset minuta, Gljiva se ponovno pojavio. Zaključao je sporedna vrata, što je značilo da u kući nije bilo nikog drugog i sjeo za volan prašnjavog Explorera.
Spustio sam se ispod prozora osluškujući kako automobil prolazi pored mene i osluškivao zvuk koji je skrenuo ulijevo a potom se izgubio u tišini.
Dok sam prelazio cestu i prilazio blijedožutoj kući, nisam pretjerano brinuo hoće li me tko vidjeti kroz suncem zabljesnute prozore susjednih kuća. Život u Camp"s Endu nadahnjivao je na otuđivanje prije nego na zajedništvo potrebno da bi se sačuvala imovina svojih susjeda.
Umjesto da uđem kroz plava ulazna vrata i privučem još više pozornosti na sebe, potražio sam sjenu nadstrešnice i pokucao na vrata kojima se poslužio Gljiva. Nitko se nije javio.
Da su vrata imala dodatnu bravu, morao bih ući kroz prozor. No suočen s običnom bravom, bio sam uvjeren, poput bilo kojeg drugog mladog Amerikanca, da sam toliko naučio iz policijskih TV serija da bez problema mogu ući u kuću.
Kako bih si što više pojednostavio život, nemam bankovni račun i koristim jedino gotovinu. Prema tome, nemam ni kreditnih kartica. Kalifornija mi je brižno izdala plastificiranu vozačku dozvolu dovoljno čvrstu da njome obijem bravu.
Kao što sam i očekivao, kuhinja nije bila svetište ni unutrašnjem dizajnu Marthe Stewart ni čistoći, ali nije se mogla nazvati svinjcem. Samo je bila zatrovana sveopćim neredom i mjestimice nudila mrvice u slučaju da je posjete mravi.
Slab, mada ne neugodan miris širio se dobro ohlađenim zrakom. Nisam mogao identificirati izvor i u početku sam mislio da se sigurno radi o osebujnom mirisu Gljive, jer izgledao je kao da širi neobične i odvratne smradove, ako ne i smrtonosne spore.
Nisam znao što tu tražim, ali prepoznao sam o čemu se radi istog časa kada sam je ugledao. Nešto je privuklo bodahe tom čovjeku i odlučio sam pratiti njihov trag u nadi da ću otkriti zašto se zanimaju za njega.
Nakon što sam obišao kuhinju pokušavši, ali ne uspjevši pronaći značenje u šalici pola punoj hladne kave, smeđoj kori od banane na dasci za rezanje i neopranom posudu u sudoperu te u uobičajenom sadržaju ladica i kuhinjskih ormarića, shvatio sam da zrak nije samo svjež, nego i neobjašnjivo hladan. Kao prvo, znoj na izloženim dijelovima kože mi se osušio, a zatiljak mi je bio hladan kao led.
Ta studen koja se širila po kući bila je neobjašnjiva jer premda je klima u Mojave pustinji neophodna, ovako stare i trošne kuće rijetko imaju centralno hlađenje. Unutrašnje jedinice, po svaka u jednoj prostoriji, moguća su alternativa hlađenja onima kojima novac nije problem.
No u kuhinji nije bilo takve jedinice.
Cesto u domovima poput ovog stanari smanjuju temperaturu samo noću i samo u spavaćoj sobi, budući da se inače ne bi moglo spavati. Međutim čak i u ovako maloj kući klima u spavaćoj sobi ne bi bila dovoljno jaka da rashladi cijelu kuću. A kamoli da u kuhinji napravi ledaru.
Osim toga, klime s unutrašnjim jedinicama su bučne. Huču i bruje zbog kompresora i čuje se klepetanje ventilatora. Ovdje nisam čuo ništa.
Dok sam stajao nagnute glave, osluškujući, kuća je u tišini čekala. Nakon što sam malo razmislio o tome, zaključio sam da je muk neprirodan.
Moje cipele trebale su izazvati krckanje linoleuma jer se podne daske s vremenom skupljaju i suše zbog vrućine. No kad sam hodao, bio sam tih poput mačke koja hoda po jastucima.
Gledajući unatrag shvatio sam da su se ladice i vrata kuhinjskih ormarića jedva čujno otvorili i zatvorili, kao da su napravljeni tako da pri otvaranju i zatvaranju ne stvaraju nimalo trenja.
Kad sam krenuo prema dovratku između kuhinje i druge prostorije, hladan zrak kao da je postao još gušći i gušio širenje zvuka.
Oskudno namještena dnevna soba bila je jednako sumorna i neuredna kao i kuhinja. Stare, zgužvane knjige mekih uveza, bez sumnje kupljene u antikvarijatu i časopisi razbacani po podu, kauču, stoliću.
Časopise kakve bi čovjek i očekivao. Fotografije golih žena između članaka o ekstremnim sportovima, brzim automobilima i patetičnim tehnikama zavođenja, sve to opkoljeno oglasima koji nude bilje za poticanje muškosti i sredstva koja jamče povećanje veličine muškarčeva najdražeg dijela tijela, pod čime ne mislim na mozak.
Meni je moj omiljeni dio tijela srce jer je ono jedino što imam dati Stormy Llewellyn. A i njegovo kucanje, kad se probudim svakog jutra, je prvi i najbolji dokaz da se preko noći nisam pridružio zajednici mrtvih koji tvrdoglavo odbijaju prijeći na Drugu stranu.
Knjige mekih uveza su me iznenadile. Bili su to ljubavni romani. Sudeći prema ilustracijama na naslovnicama bili su jedne više kreposne kvalitete, gdje se rijetko govorilo o uzdizanju grudi ili požudnom kidanju steznika. Bile su to priče koje su se manje bavile seksom, a više ljubavlju i bile su neobična suprotnost časopisima punih žena koje maze svoje grudi, šire noge i pohotno oblizuju usnice.
Kad sam podigao jednu od njih i okrenuo nekoliko stranica, listanje nije stvorilo nikakav zvuk.
Dotad mi se već učinilo da ne mogu čuti ništa osim zvukova koji dolaze iznutra: otkucaji srca, naviranje krvi u uši.
Budući da su mi dani prepuni neobičnih iskustava koliko i mirisa pečenja mesa i cvrčanja masti na tavi, nisam se lako uzbuđivao. Štoviše, priznajem da imam sklonost da uvijek podlegnem radoznalosti, zbog čega ponekad i požalim.
Listajući stranice ljubica pomislio sam da Gljiva možda ne živi sam. Možda su knjige štivo njegove družice.
Tu mogućnost nisu podržali dokazi u spavaćoj sobi. U ormaru se nalazila samo njegova odjeća. Nepospremljeni krevet, razbacano jučerašnje donje rublje i čarape, napola pojedeno pecivo na kartonskom tanjuru, na noćnom ormariću, potvrđivali su da u ovoj kući nema civiliziranog prisustva žene.
Klima koja se nalazila na zidu iznad prozora nije radila. Iz ventilatora nije dopirao hladan zrak.
Slabi smrad koji sam prvi put osjetio u kuhinji postao je sve jači i podsjetio me na smrad karakterističan kratkom spoju, ali ne baš točno takav, više nekako s primjesom amonijaka, ugljene prašine i muškatnog oraščića, iako ne točno ni toga.
Na spavaću sobu nastavljala se kupaonica. Ogledalo je vapilo za brisanjem. Na umivaoniku s paste za zube nedostajao je poklopac. Iz male kante za smeće ispadale su maramice i drugo smeće.
U hodniku nasuprot spavaćoj sobi nalazila su se druga vrata. Pretpostavio sam da vode u ormar ili drugu kupaonicu.
Na tom pragu zrak je postao toliko hladan da sam mogao vidjeti vlastiti dah, blijedi trag zraka.
Stisnuo sam kuglu koja je bila ledena na dodir. Iza vrata se nalazio vrtlog tišine koji je isisao i zadnji zvuk iz mojih ušiju ostavljajući me na trenutak gluhim čak i za napor vlastitog srca.
Crna soba je čekala.

DESET



U SVOJIH DVADESET GODINA BIO SAM NA PUNO MRAČNIH MJESTA OD KOJIH su neka bila mračna jer im je nedostajalo svjetla, a neka jer im je nedostajalo nade. Iz iskustva znam da nijedno od njih nije bilo mračnije od te neobične sobe u kući Gljive.
Ili ova prostorija nije imala prozora ili su bili zagrađeni kako bi spriječili ulaz i najmanjoj zraci sunčeve svjetlosti. Svjetla nije bilo. Da se u ovoj dubokoj tami nalazila digitalna budilica, slab sjaj njezinih brojeva činio bi se ovdje poput svjetla svjetionika.
Na pragu sam provirio u takvu potpunu tamu da mi se učinilo da gledam ne u prostoriju, nego mrtav prostor nekog dalekog područja u dubinama svemira gdje su zvijezde koje su nekoć sjale dogorjele u žeravice. Hladnoća koja se uvlačila u kosti, jača u ovoj prostoriji nego bilo gdje drugdje u kući, i pritiskujuća tišina dodatno su potvrđivale činjenicu da je ovo nekakav ulaz u međuzvjezdani prostor.
Najčudnije od svega, svjetlo iz hodnika nije dopiralo ni milimetar u prostor iza vrata. Granica svjetla i potpune tame bila je toliko jasna da je izgledala kao da ju je netko naslikao duž unutrašnje strane praga, gore uz dovratak i duž gornje strane dovratka. Savršena tama ne samo da se opirala nedopuštenom ulasku svjetlosti, već ju je u potpunosti onemogućavala.
Izgledala je poput zida od najtamnijeg vulkanskog stakla, samo vulkanskog stakla bez sjaja.
Nisam neustrašiv. Nađem li se bačen u kavez s gladnim tigrom i uspijem pobjeći, trebat će mi kupanje i čiste gaće isto kao bilo kome drugome.
No jedinstveni životni put me naučio da se bojim poznatog, a rijetko nepoznatog, dok se većina ljudi boji i jednoga i drugoga.
Da, bojim se požara, i zemljotresa i zmija otrovnica. Najviše od svega bojim se ljudi, jer predobro znam kakva je sve divljaštva ljudska vrsta sposobna počiniti. Ali najstrašnije tajne postojanja smrt i ono nakon nje nimalo me ne plaše, jer se svaki dan susrećem s mrtvima. Osim toga, vjerujem da moje krajnje odredište neće biti puki zaborav.
U filmovima strave i užasa, galamimo li na likove da napuste opsjednutu kuću, da se opamete i odu?. Lutaju po prostorijama s poviješću razlijevanja krvi, po tavanima medu paučinom i sjenama, u podrumima pužu sa žoharima i zlim duhovima, a kad ih sasijeku-izbodu-zakolju-odrube im glavu-spale razmetljivošću dovoljnom da zadovolji i najpsihotičnijeg holivudskog redatelja, uzdišemo, grozimo se, a zatim kažemo: – Glupan, jer zbog svoje gluposti je i zaslužio to što je dobio.
Ja nisam glup, ali sam jedan od onih koji nikada neće pobjeći s opsjednutog mjesta. Dar paranormalnog vida, s kojim sam rođen, tjera me da istražujem i ne mogu se oduprijeti zahtjevima tog svog talenta kao što se ni glazbeni genij ne može oduprijeti magnetskom privlačenju klavira. Rizici opasni po život ne plaše me ništa više nego pilota borbenog aviona koji jedva čeka poletjeti u ratno nebo.
To je djelomično razlog zašto se Stormy povremeno pita nije li moj dar možda ipak prokletstvo.
Na granici savršene tame, podigao sam desnu ruku kao da dajem prisegu – i pritisnuo dlan na očitu barijeru ispred sebe. Mada je tama preprečavala ulazak svjetlosti, nije se nimalo opirala pritisku moga dlana. Ruka mi je nestala u tmini crnoj poput katrana.
Pod – nestala – mislim da nisam mogao vidjeti ni naznaku obrisa prstiju kojima sam mrdao iza površine ovog zida tame. Zapešće mi je naglo prestajalo kao da mi je šaka amputirana.
Moram priznati da mi je srce udaralo kao ludo, premda nisam osjećao nikakvu bol i izdahnuo sam od olakšanja bez popratnog zvuka kad sam izvukao šaku i vidio da su mi svi prsti na mjestu. Osjećao sam se kao da sam preživio jednu od onih iluzija one dvojice balavaca, samozvanih mađioničara, Penna i Tellera.
Međutim kad sam prešao preko praga držeći se čvrsto za okvir vrata jednom rukom, nisam ušao u iluziju nego u stvarno mjesto koje mi se činilo nestvarnijim od bilo kojeg sna. Tama ispred mene ostala je natprirodno čista, hladnoća je bila nemilosrdna, a muk je bio gust poput zgrušane krvi u ušima čovjeka koji je dobio metak u glavu.
Iako iz hodnika nisam uspio vidjeti nijednu svijetlu točku u sobi, iznutra sam nesmetano vidio u hodnik. Taj pogled osvjetljivao je sobu isto toliko koliko i naslikano sunce pejzaž na slici.
Imao sam osjećaj da se Gljiva vratio i da pilji u dio mene koji se još uvijek vidi iz hodnika: prste kojima sam se očajnički držao za dovratak. Na sreću, još uvijek sam bio sam.
Nakon što sam otkrio da vidim put natrag u hodnik i samim tim mogu pronaći izlaz iz te tame, pustio sam dovratak. Lagano sam ušao u prostoriju bez svjetla i okrenuvši leda hodniku istog časa oslijepio i oglušio.
Bez osjetila vida i sluha, vrlo brzo sam postao dezorijentiran. Pipao sam po zidu tražeći prekidač za svjetlo, našao ga, upalio, ugasio, upalio, ugasio. Bez učinka.
Postao sam svjestan malog crvenog svjetla za koje sam bio siguran da ga trenutak ranije nisam vidio. Jarko crvenilo natečenog krvavog oka, mada se nije radilo o oku.
Izgubio sam osjećaj za prostornu stvarnost i sposobnost da točno procijenim udaljenost, jer sićušno svjetlo činilo se kilometrima daleko, poput svjetla na jarbolu broda koji plovi miljama daleko na pučini ponoćnog mora. Naravno, ta mala kuća nije mogla obuhvaćati prostor koliki mi se učinio da se prostire ispred mene.
Kad sam se ostavio beskorisnog prekidača, osjetio sam kako obeshrabrujuće lebdim poput kakvog nesretnog pijanca punog alkoholnih para. Činilo mi se kao da mi noge ne dodiruju pod, dok sam se odlučno približavao crvenom svjetlu.
Žaleći što nisam pojeo još jednu kuglu kokosa i trešnje s komadićima čokolade dok sam imao priliku, napravio sam šest koraka, deset, dvadeset. Svjetlo se nije povećavalo. Dapače činilo se kao da se povlači od mene istom brzinom kojom sam napredovao prema njemu.
Stao sam, okrenuo se i pogledao natrag prema vratima. Iako nisam napravio nikakav napredak prema svjetlu, činilo se da sam se od hodnika udaljio približno dvanaest metara.
Zanimljivije od prijeđene udaljenosti bila je silueta koja je stajala na vratima. To nije bio Gljiva. Osvijetljen s leda svjetlom iz hodnika stajao sam... ja.
Premda me tajne svemira previše ne plaše, nisam izgubio sposobnosti čuđenja, zaprepaštenja i strahopoštovanja. Sad je po klavijaturi mog uma svirao arpeggio ta tri osjećaja.
Uvjeren da se ne radi o efektu ogledala i da uistinu gledam u drugog sebe, svejedno sam testirao o čemu je riječ mahnuvši rukom. Onaj drugi Odd Thomas mi nije uzvratio kako bi to učinio odraz u ogledalu.
Budući da sam stajao uronjen u tu močvarnu tamu, nije me mogao vidjeti pa sam mu pokušao doviknuti. U grlu sam osjetio vibriranje glasnica, no ako je zvuk i nastao, ja ga nisam mogao čuti. Vjerojatno je i on ostao gluh na taj moj vapaj.
Isprobavajući isto kao i ja na početku, taj drugi Odd Thomas gurnuo je jednu ruku u opipljiv mrak čudeći se, kao što sam se i ja čudio, prividu amputacije.
To plaho zadiranje u tamu kao da je uznemirilo osjetljivu ravnotežu i prostorija se odjednom pomaknula poput stožastog nastavka na žiroskopu. Crveno svjetlo u sredini ostalo je gdje je i bilo. Bačen silama na koje nisam mogao utjecati, uvelike poput surfera zbačenog s daske u mamutski val koji se obrušava, nekim čudom sam se našao izbačen iz te čudne prostorije i – našao se u neurednoj dnevnoj sobi.
Nisam ležao zgrčen na podu kao što bih očekivao, već sam stajao približno na istom mjestu gdje sam stajao malo prije. Uzeo sam u ruku ljubić. Kao i prije, nisam čuo ništa dok sam listao stranice i čuo sam jedino zvukove koji su dolazili iznutra, poput kucanja mog srca.
Pogledavši na sat, uvjerio sam se da ovo zaista jest prije. Ne samo da sam nekim čudom bio prebačen iz crne sobe u dnevnu, nego sam i bačen nekoliko minuta natrag kroz vrijeme.
Budući da sam se trenutak ranije vidio kako s dovratka u hodniku gledam u tamu, pretpostavio sam da zbog neke anomalije u zakonima fizike, u ovoj kući u isto vrijeme postoje dva mene. Ja koji stojim ovdje s romanom Nore Roberts u rukama i ja u nekoj obližnjoj sobi.
Upozorio sam vas na početku da imam neobičan život.
Velika količina fenomena koje sam iskusio na vlastitoj koži proširila mi je um i obogatila maštu, a neki bi rekli da me učinila ludim. Međutim, to mi je pomoglo da se prilagodim ovim događajima i prihvatim stvarnost putovanja kroz vrijeme brže nego što biste to vi možda učinili, što se na vas ne bi loše reflektiralo, jer biste vi bili dovoljno mudri da u tom trenutku izađete iz te kuće brzo koliko vas noge nose.
Ja nisam. Niti sam se vratio istim putem natrag u spavaću sobu – s razbacanim donjim rubljem, čarapama i napola pojedenim pecivom na noćnom ormariću, te u kupaonicu.
Umjesto toga, spustio sam ljubić i mirno stajao razmišljajući o posljedicama susreta s onim drugim Oddom Thomasom i odgovorno izračunavajući koji bi bio najsigurniji i najracionalniji način da nastavim dalje.
Dobro, priznajem, serem. Mogao sam razmišljati i brinuti o posljedicama, ali nisam jer nisam imao dovoljno iskustva s fenomenima ili nisam bio dovoljno maštovit da ih sve zamislim, a kamoli smislim najbolji način da se izvučem iz ove bizarne situacije.
Manje sam sposoban izvući se iz nevolje nego upasti u nju.
Našavši se ispod luka u dnevnoj sobi oprezno sam provirio u hodnik i ugledao drugog sebe kako stojim pred otvorenim vratima crne sobe. To mora da je bio raniji ja koji još uvijek nije prešao prag.
Da do sada svi zvukovi u kući nisu bili u potpunosti potisnuti, mogao sam dozvati onog drugog Odda Thomasa. Nisam siguran da bi to bilo najmudrije i zahvalan sam što su me okolnosti spriječile da to učinim.
Da sam mu se mogao obratiti, nisam siguran što bih mu rekao. Kako ide?
Da sam otišao do njega i zagrlio ga, ovaj paradoks dva Odda Thomasa na istom mjestu u isto vrijeme mogao bi se istog časa riješiti. Jedan od nas bi morao nestati. Ili bismo možda obojica eksplodirali.
Fizičari govore da dva predmeta ni u kom slučaju ne mogu zauzimati isti prostor u isto vrijeme. Upozoravaju da bilo kakav pokušaj stavljanja dva predmeta na isto mjesto u isto vrijeme rezultira katastrofom.
Ako malo razmislite, velik broj osnovnih zakona s područja fizike ozbiljne su izjave o očitom. Bilo koji pijanac koji je pokušao parkirati automobil na mjesto gdje stoji bandera samouk je fizičar.
Pretpostavimo li da dva mene ne mogu istovremeno postojati a da se ne dogodi nekakvo zlo, ostao sam stajati u dnevnoj sobi ne previše oduševljen mogućnošću da eksplodiram i gledao kako drugi Odd Thomas prelazi preko praga i ulazi u crnu sobu.
Vi sada bez sumnje pretpostavljate da se njegovim odlaskom paradoks riješio i da je kriza koju opisuju zloslutni znanstvenici bila pri kraju, no vaš optimizam proizlazi iz činjenice što se nalazite sretni i zadovoljni u svom svijetu s pet standardnih čula. Vi niste, kao ja, prisiljeni na djelovanje paranormalnim darom koji ne razumijete i koji ne možete u potpunosti kontrolirati.
Blago vama.
Čim je drugi Odd Thomas prekoračio preko praga u prostoriju bez svjetla, ja sam otišao ravno do vrata koja su ostala otvorena. Naravno, nisam ga mogao vidjeti, tamo u tajnama crne sobe, ali pretpostavio sam da će se uskoro okrenuti, pogledati natrag i ugledati me – događaj koji sam već doživio.
Kad sam prosudio da je ugledao slabo crveno svjetlo i napravio pedeset koraka prema njemu te se okrenuo i vidio me na vratima, pogledao sam na sat da utvrdim početak ove epizode i gurnuo desnu ruku u tamu kako bih se uvjerio da ništa nije drugačije u tom neobičnom prostoru, a potom još jednom prešao prag.

JEDANAEST



MOJA NAJVEĆA BRIGA, OSIM DA ĆU EKSPLODIRATI I ZAKASNITI NA VEĆERU sa Stormy, bila je da bih mogao upasti u vremensku petlju, proklet da uvijek iznova prolazim kroz Gljivinu kuću i vrata crne sobe, za vijeke vjekova.
Nisam siguran da je takva petlja uopće moguća. Prosječan fizičar bi se mogao podsmjehnuti mojoj zabrinutosti i optužiti me za neznanje. Međutim, ovo je bila moja kriza i mogao sam nagađati bez suzdržavanja.
Budite sigurni da nisam utvrdio postojanje vremenske petlje. Ostatak priče neće se sastojati od neprestanih ponavljanja događaja koje sam upravo opisao – iako postoje razlozi zbog kojih bih više volio da se to dogodilo.
Manje neodlučan prilikom druge posjete crnoj sobi, koračao sam odlučnije, no istim mučnim lebdenjem prema grimiznom svjetlu u sredini prostorije. Ta tajanstvena svjetiljka kao da je ovoga puta emitirala zlokobnije svjetlo nego prvi put, premda nije osvjetljavala tamu.
Dvaput sam pogledao prema vratima u hodniku, no nijedanput se nisam vidio. Pa ipak, osjetio sam iznenadni žiroskopski okret, kao i prvi put, i ponovno bio izbačen iz te neobične prostorije – ovoga puta u vruće srpanjsko poslijepodne i zatekao se kako izlazim iz sjene nadstrešnice na sunčevu svjetlost koja mi je bola oči poput pune šake zlatnih igala.
Zastao sam, proškiljio i vratio se u sjenu.
Duboka tama koja je vladala u kući nije se širila iza zidova kuće. U daljini je lijeno lajao pas. Ulicom je prošao stari Pontiac lupajućeg motora i cvilećeg remena.
Siguran da nisam proveo više od minute u crnoj sobi, ponovno sam pogledao na sat. Kako se činilo, ne samo da sam bio izbačen iz kuće, nego sam bio izbačen pet-šest minuta u budućnost.
Vani, u poluspaljenom dvorištu, medu oštrim korovom duž žičane ograde između tog i susjednog posjeda, zrikavci su zrikali, zrikali, kao daje ovaj suncem obasjani dio svijeta zatrovan mirijadama kratkih spojeva.
U glavi mi se pojavio milijun pitanja. Nijedno nije bilo povezano s prednostima posla prodaje guma ili financijskom strategijom kojom bi se dvadesetogodišnji kuhar najbolje pripremio za mirovinu u šezdeset petoj.
Pitao sam se je li moguće da je čovjek iza vječnog priglupog osmijeha, čovjek nesposoban održavati kuću urednom, čovjek toliko podijeljen da svoje vrijeme za čitanje dijeli na čitanje pornića i ljubica, nekakav super genij koji je uz pomoć elektroničkih komponenti amaterskog radija uspio iz jedne sobe svog trošnog doma stvoriti vremenski stroj. Godinu za godinom, neobična iskustva iscijedila su iz mene tek nekoliko kapi skepticizma, pa ipak ta teorija o super geniju nije me zadovoljila.
Pitao sam se je li Gljiva uopće čovjek – ili je nešto novo u našem susjedstvu.
Pitao sam se koliko dugo živi ovdje, za kog se izdaje i kakve su mu namjere.
Pitao sam se je li moguće da crna soba nije vremenski stroj, već nešto puno neobičnije. Ti vremenski pomaci možda su samo posljedica njene primarne funkcije.
Pitao sam se koliko dugo ću stajati u sjeni ovješene nadstrešnice razmišljajući o situaciji umjesto da nešto učinim. Vrata između nadstrešnice i kuhinje kroz koja sam na početku ušao u kuću automatski su se zaključala iza mene kad sam prvi put ušao unutra. Ponovno sam otključao bravu plastificiranom vozačkom sretan što mi se konačno nešto vratilo od poreza koji redovno plaćam.
U kuhinji se smeđa kora od banane nastavila sušiti na dasci za rezanje. U međuvremenu se nije pojavila spremačica koja putuje kroz vrijeme da opere prljavo sude u sudoperu.
Meka pornografija i ljubavni romani još uvijek su zatrpavali dnevnu sobu, a vrata na ljuljanje koja su vodila u dnevnu sobu cvilila su na šarkama. Vrtlog tišine više nije isisavao sve zvukove iz kuće.
Zrak, koji je bio leden, sada je bio samo hladan. I postajao je sve topliji.
Osebujni smrad za koji mi se činilo da nije točno smrad pregorjelog kabela pomiješan s ne točno smradom amonijaka, ugljene prašine i muškatnog oraščića postao je jači nego prije, ali nije ga bilo ništa lakše prepoznati.
Običan instinkt prije nego bilo kakvo šesto čulo rekao mi je da ne idem opet u mračnu sobu. Zapravo, osjetio sam hitnu potrebu da se maknem što dalje od prolaza u hodnik.
Vratio sam se u kuhinju i sakrio iza vrata ostavljajući ih centimetar otvorena da vidim od koga, ili čega, sam pobjegao.
Samo nekoliko sekundi nakon što sam se sakrio, iz hodnika u dnevnu sobu navrli su bodasi.

DVANAEST



SKUPINA BODAHA U KRETANJU PONEKAD PODSJEĆA NA ČOPOR VUKOVA u lovu za plijenom. Ponekad me podsjete na čopor mačaka koje se šuljaju.
Navirući iz hodnika u dnevnu sobu, ovaj čopor podsjetio me na roj insekata. Kretali su se poput oprezne, pa ipak poput tekućine brze kolonije žohara.
A i bilo ih je poput žohara. Dvadeset, trideset, četrdeset. Ušli su u sobu tihi i crni poput sjena, ali u sobi nije bilo ničega od čega bi te sjene mogle nastati.
Strujali su do loše montiranih vrata i prozora dnevne sobe poput čađi na propuhu. Kroz pukotine pobjegli su iz kuće u suncem sprženo poslijepodne u Camp"s Endu.
Još uvijek su jurili iz hodnika: pedeset, šezdeset, sedamdeset i više. Nikad nisam vidio toliko bodaha odjednom.
Iako s lokacije u kuhinji gdje sam se nalazio nisam mogao vidjeti što se zbiva iza luka u hodniku, znao sam na kojem mjestu su uljezi sigurno ušli u kuću. Nisu se spontano stvorili iz loptica sive prašine i skorenih prljavih čarapa ispod nepospremljenog kreveta spavaće sobe. Niti su izjurili iz ormara zaraženog babarogama, slavine u kupaonici ili toaletne školjke. Stigli su u kuću kroz crnu sobu.
Izgledali su kao da jedva čekaju otići odavde i istraživati Pico Mundo – sve dok se jedan od njih nije izdvojio ih roja. Iznenada se zaustavio nasred dnevne sobe.
U kuhinji sam razmišljao kako ne postoji pribor, otrovno sredstvo za čišćenje, niti oružje meni poznato kojim bih mogao raniti ovu zvijer. Prestao sam disati.
Bodah je bio toliko zgrbljen da su mu ruke, ako su mu to bile ruke, visjele do koljena. Okrećući spuštenu glavu s jedne na drugu stranu, skenirao je tepih u potrazi za tragom lovine koju je progonio.
Čak ni trol u mraku ispod mosta koji se naslađuje mirisom dječje krvi ne bi izgledao više zlonamjerno.
Imao sam osjećaj kao da mi je lijevo oko stisnuto u razmaku između vrata i dovratka. Moja znatiželja pretvorila se u nazubljene čeljusti škripa koji me čvrsto držao na mjestu sad kad je najpametnija stvar koju sam mogao učiniti bila da zbrišem odatle.
Dok su drugi njegove vrste nastavili navirati u dnevnu sobu prolazeći pokraj njega, moj se osvetnik uspravio. Ramena su mu se izravnala. Podignuta glava polako se okrenula lijevo, pa desno.
Požalio sam što sam se tog jutra istuširao gelom s mirisom breskve i iznenada osjetio miris mesa i masnoće iz restorana koji su mi se uvukli u odjeću i kosu. Kuhar u restoranu brze hrane na povratku s posla lak je plijen za lavove ili još gore.
Sve samo ne bezizražajan, bodah crn poput tinte imao je nešto nalik njuški, ali bez vidljivih nosnica ili ušiju, a ako je imao oči, nisam ih mogao razaznati. Pa ipak pomno je pregledavao dnevnu sobu u potrazi za izvorom mirisa ili zvuka koji mu je privukao pozornost. Stvor je izgledao kao da se fokusirao na vrata kuhinje.
Detaljno sam proučio priču o Samsonu, jer bio je to klasičan primjer patnje i loše sreće koja može zadesiti bilo koga tko ima nekakav... dar.
Stojeći sada vrlo uspravno, viši od mene, bodah je bio impozantno obličje usprkos svojoj nematerijalnosti. Odvažna poza i arogancija kojom je držao glavu odavale su da sam ja za njega nešto kao miš za panteru, da me može ubiti u sekundi.
Zrak me počeo peći u plućima. Nisam ga više mogao držati.
Potreba da pobjegnem gotovo je prevladala, no ostao sam na mjestu strahujući da bi ga i najmanji pokret vrata mogao natjerati u trk prema meni u slučaju da me dotad nije vidio.
Zloslutna očekivanja učinila su da sekunde izgledaju kao minute. A zatim, na moje iznenađenje, fantom se još jednom spustio u čučanj i izgubio za ostalima. Provukao se između prozorskog okvira i daske poput svilene crne vrpce izašavši van na pustinjsko sunce.
Ispustio sam ukiseljeni zrak iz sebe i udahnuo slatki svježi zrak gledajući kako posljednji bodasi dolaze iz hodnika, u dnevnu sobu pa van iz kuće.
Kad je i zadnji pokvareni duh otišao u vrućinu pustinje Mojave, vratio sam se u dnevnu sobu. Oprezno.
Najmanje ih je stotinu prošlo kroz ovu sobu. Još vjerojatnije, bilo ih je još toliko.
Usprkos svoj toj gužvi, nijedna stranica bilo kojeg časopisa ili romana nije se ni pomaknula. Na čupavom tepihu nije bilo ni najmanjeg dokaza o njihovom prolasku.
Provirio sam kroz jedan prozor koji je gledao na ulicu u oprljeni travnjak i suncem sprženu ulicu. Koliko sam mogao utvrditi, nijedan iz čopora koji je nedavno proletio kroz kuću nije se zadržao u susjedstvu.
Neprirodna hladnoća u maloj kući nestala je zajedno s bodasima. Pustinjski dan počeo se probijati kroz tanke zidove, sve dok svaka površina dnevne sobe nije izgledala užarena poput zavojnica električne grijalice.
Za vrijeme prolaska, gungula sjena nije ostavila nijednu mrlju na zidovima hodnika. A nije bilo traga ni pregorjelom električnom kabelu.
Treći put, zakoračio sam kroz isti dovratak.
Crne sobe više nije bilo.

TRINAEST



IZA PRAGA NALAZILA SE OBIČNA PROSTORIJA, A NE PROSTORIJA beskonačnih dimenzija kako mi se ranije činilo, manja od tri i po puta četiri i po metra.
Jedan jedini prozor gledao je kroz gusto granje drveća koje je zaklanjalo sunčevu svjetlost. No bez obzira na to mogao sam vidjeti dovoljno daleko da utvrdim da niti u sredini, niti bilo kojem kutu ove skromne prostorije nije bilo izvora crvene svjetlosti.
Tajanstvenoj sili koja je transformirala i držala pod kontrolom ovu sobu bacajući me nekoliko minuta natrag, a potom nekoliko minuta naprijed kroz vrijeme više nije bilo traga.
Ova je očigledno bila radna soba gospodina Gljive. Red ormara za arhiviranje s četiri ladice, uredska stolica i sivi, metalni stol s plastificiranom radnom površinom imitacije drveta bili su jedini namještaj.
Jedna do druge na suprotnom zidu od radnog stola visjele su tri crno-bijele fotografije veličine plakata koje su izgledale kao otisnute digitalnim printerom. Bili su to portreti muškaraca – jednog sjajnih očiju i veselog smiješka, a druga dva namrštena.
Sva trojica su mi bila poznata, ali u prvi mah sam se sjetio imena samo onog nasmiješenog: Charles Manson, zloglasni manipulator čije su fantazije o revoluciji i rasnom ratu eksplodirale u zlatno vrijeme Djece cvijeća i dovele do kraja Doba vodenjaka. Na čelo si je urezao svastiku.
Tkogod preostala dvojica bila, nisam ih morao tražiti medu poznatim komičarima ili filozofima.
Možda su moja mašta i sunčeva svjetlost koja se probijala kroz grane drveća dodijelile blagi srebrnast sjaj intenzivnom pogledu obojice muškaraca. Taj me sjaj podsjetio na mliječni sjaj karakterističan za gladni pogled živih mrtvaca u filmovima o zombijima.
Djelomično da promijenim kvalitetu tog pogleda, upalio sam svjetlo u sobi.
Ovdje nije bilo dokaza prašini i neredu karakterističnima za ostatak kuće. Kad bi prešao ovaj prag, Gljiva je ostavljao svoju aljkavost iza sebe i postajao uzor urednosti.
Ormari za arhiviranje sadržavali su uredno posložene fascikle napunjene isječcima iz novina i skinutim s interneta. Ladica za ladicom, ormari su sadržavali dosjee serijskih i masovnih ubojica.
Tematski fascikli su obuhvaćali sve od Džeka Trbosjeka iz vremena viktorijanske Engleske do Osame bin Ladena kojeg u Paklu čeka poseban apartman okupan paklenim ognjem. Ted Bundy, Jeffrey Dahmer. Charles Whitman, snajperist koji je pobio šesnaestoro ljudi u Austinu u državi Teksas 1966. godine. John Wayne Gacy: volio se preodijevati u klauna, pohoditi dječje zabave, slikao se na političkom skupu s prvom damom Rosalyn Čarter i spalio nebrojeno raskomadanih tijela u dvorištu i ispod svoje kuće.
Posebno debeo fascikl sastavio je za Eda Geina, koji je bio inspiracija i za Normana Batesa iz Psiha i Hannibala Lectera iz Kad jaganjci utihnu. Gein je jako volio juhu od ljudske lubanje i izradio dizajnerski remen od bradavica svojih žrtava.
Nepoznate opasnosti mračne sobe nisu me zastrašile, ali ovo zlo koje se sada ovdje nalazilo bilo je prepoznatljivo, i u potpunosti shvatljivo. Ormar za ormarom, u grudima me sve više stezala jeza, a ruke su mi drhtale, sve dok nisam zalupio prvu ladicu i odlučio da ne otvorim više nijednu.
Osvježena sjećanja onim što sam vidio u fasciklima, sada sam se sjetio imena dvojice muškaraca na fotografijama obješenim do fotografije Charlesa Mansona.
Portret Timothyja McVeigha desno od Mansona. McVeigh je osuđen i pogubljen za podmetanje bombe u državnoj zgradi u Oklahoma Cityju pri čemu je poginulo 168 ljudi 1995. godine.
Lijevo od Mansona visio je Mohammed Atta koji se zrakoplovom zaletio u Svjetski trgovinski centar ubivši na tisuće ljudi. Nisam vidio nikakav dokaz daje Gljiva simpatizer radikalnih islamista. Kao što je bio slučaj i s Mansonom i McVeighom, očito je poštovao Attu zbog njegovih okrutnih terorističkih vizija, brutalnih akcija i uspjeha u službi zla.
Soba je nalikovala manje radnoj sobi, a više oltaru.
Nakon što sam vidio dovoljno, i previše, htio sam izaći iz kuće. Žudio sam da se vratim u Tire World, udahnem miris gume spremne da izađe na cestu i razmislim što da učinim sljedeće.
Umjesto toga, sjeo sam u uredsku stolicu. Nisam gadljiv, ali lagano sam ustuknuo kad sam spustio dlanove na rukohvate stolice gdje su se jednom odmarali njegovi dlanovi.
Na stolu su se nalazili računalo, štampač, mjedena svjetiljka i kalendar. Ni na jednoj površini nije bilo niti jedne trunke prašine ili prhuti.
S ovog mjesta proučavao sam sobu pokušavajući shvatiti kako se mogla preobraziti u crnu sobu, a potom ponovno vratiti u ovo uredno stanje.
Duž metalnih rubova ormara za arhiviranje nije svijetlio preostali sjaj natprirodne energije. Nije se otkrilo nikakvo prisustvo s onog svijeta.
Na jedan tren, soba se pretvorila u... portal, prolaz između Pico Munda i nekog dalekog, puno čudnijeg mjesta pri čemu ne mislim Los Angeles ili Bakersfield. Možda je jedno vrijeme ova kuća bila postaja između našeg grada i Pakla, ako Pakao postoji.
Ili da sam došao do krvavo crvenog svjetla, možda bih se našao na nekom drugom planetu u udaljenom dijelu galaksije gdje vladaju bodasi. Budući da nisam imao kartu za ukrcavanje, izbacili su me u dnevnu sobu, u prošlost, a potom pod nadstrešnicu u budućnost.
Naravno, razmotrio sam mogućnost da je to što sam vidio možda bila puka iluzija. Možda sam lud kao laboratorijski štakor kojeg su hranili psihoinduktivnim drogama i tjerali da gleda – reality show – emisije na televiziji koje u detalje govore o svakodnevnim životima propalih supermodela i ostarjelih rock zvijezda.
S vremena na vrijeme, uzmem u obzir da sam možda lud. No poput svakog luđaka koji ima poštovanja prema samom sebi, uvijek vrlo brzo odbacim bilo kakve sumnje u vlastiti zdrav razum.
Nisam vidio razlog zašto bih pretražio sobu tražeći skriveni prekidač koji bi je ponovno pretvorio u crnu sobu. Po logici stvari, snaga potrebna za otvaranje tog tajanstvenog prolaza došla je s druge strane, gdjegod se ona nalazila, a ne iznutra.
Najvjerojatnije Gljiva uopće nije bio svjestan da njegovo utočište ne služi samo kao katalogizirano spremište za njegova ubojita maštanja, nego i stajalište preko kojeg bodasi dolaze na krvavi godišnji odmor. Budući da nije imao šesto čulo kao moja malenkost, mogao je sjediti ovdje sretno radeći na jednom od svojih odvratnih dosjea i ne biti svjestan zlokobne transformacije sobe ili dolazećih hordi demonskih bića.
Iz blizine je dopiralo tik-tik-tik, buka koja je u glavi prizivala slike iz kostura Noći vještica, a potom kratko užurbano trčkaranje.
Ustao sam i osluškivao, budan.
Prošla je sekunda bez tiktanja. Pola minute bez buke.
Štakor možda, motao se u zidovima ili na tavanu, jadan i nemiran od vrućine.
Još jednom sam sjeo i otvorio ladice stola, jednu po jednu.
Uz olovke, kemijske, spajalice, papiriće, škare i druge ovozemaljske predmete, naišao sam na dva nedavna bankovna izvješća i izvješće čekovne knjižice. Sva tri bila su naslonjena na Roberta Thomasa Robertsona u ovoj kući u Camp"s Endu.
Zbogom, Gljiva. Zdravo Bob.
Bob Robertson nije zvučalo dovoljno zlokobno da bi bilo ime čovjeka koji bi želio biti masovni ubojica. Više je zvučalo kao ime veselog prodavača automobila.
Izvješće Bank of America na četiri stranice izvještavalo je o štednom računu, dva šestomjesečna uvjerenja o depozitu, računu od tržišta novca i računu od prodaje dionica. Zajednička vrijednost sve Robertsonove efektivne imovine u Bank of America iznosila je 786.542,10 dolara.
Triput sam provjerio cifru siguran da sam sigurno zamijenio mjesto zareza i decimalne točke.
Izjava Wells Fargo Banke na četiri stranice za vođenje papira u vezi investicija prepuštenih na skrb toj banci pokazivala je zajedničku vrijednost od 463.125,43 dolara.
Robertsonov rukopis bio je neuredan, ali je vjerno vodio stanje novca na čekovnoj knjižici. Trenutno raspoloživo stanje iznosilo je 198.648,21 dolara.
Da čovjek likvidne efektivne imovine u iznosu od gotovo milijun i pol dolara stanuje u bijednoj, sparnoj kućici u Camp"s Endu činilo se perverznim do boli.
Da sam ja imao toliko love na raspolaganju, možda bih nastavio raditi kao kuhar u restoranu brze hrane s vremena na vrijeme čisto zbog umjetničke satisfakcije, ali nikada za život. Posao u prodaji guma možda me više ne bi ni najmanje privlačio.
Možda Robertsonu nije trebao nikakav luksuz jer je sve svoje potrebe zadovoljavao neprekidnim maštanjima o krvoproliću kojima je trovao maštu.
Iznenadno mahnito udaranje i trčkaranje gotovo me ponovno podiglo iz stolice, no potom je oštro i neprestano graktanje otkrilo da su izvor buke vrane koje su kljucale gnijezda u krovu. Ljeti izlaze rano, prije nego što vrućina postane nepodnošljiva, provedu poslijepodne u skloništima od lišća i ponovno počnu izlaziti kad sunce postupno počne gubiti na snazi.
Ne bojim se vrana.
U evidenciji čekovne knjižice prošao sam tromjesečne zapise, no samo uplate za uobičajene potrepštine, račune kreditnih kartica i slično. Jedino što je bilo neobično bilo je to što je Robertson ispisao iznenađujuće puno čekova za izdavanje gotovine.
Samo mjesec dana ranije podigao je ukupno 32.000,00 dolara u isplatama od 2.000,00 i 4.000,00 dolara. Prethodna dva mjeseca podigao je s računa 58.000,00 dolara.
Čak i s njegovim silnim apetitom, nije mogao pojesti toliko sladoleda kod Burke Bailejja.
Očigledno je ipak imao skup ukus. I štogod to bilo što si je dopuštao, moglo se kupiti javno čekovima ili kreditnim karticama.
Vrativši se na izvješća u ladici, počeo sam osjećati da sam predugo na ovom mjestu.
Pretpostavljao sam da će me buka motora Explorera pri parkiranju pod nadstrešnicu upozoriti da se Robertson vraća i da ću imati dovoljno vremena iskrasti se kroz ulazna vrata dok on bude ulazio na sporedna. No da se zbog bilo kojeg razloga parkirao na ulici ili se vratio kući pješice, bio bih u zamci prije nego što bih otkrio da se vratio kući.
McVeigh, Manson i Mohammad Atta izgledali su kao da me gledaju. Kako lako sam mogao zamisliti kako te prodorne oči na fotografijama ispunjava prava svijest i kako svjetlucajući sada gledaju u mene zlokobnim očekivanjem.
Oklijevajući trenutak duže, prelistao sam odostraga prema naprijed zadnjih nekoliko stanica kockastog kalendara na stolu tražeći bilješke sastanaka ili neke druge podsjetnike koje je Robertson možda zapisao proteklih tjedana. Sve su bile prazne.
Vratio sam se na trenutni datum, utorak, 14. kolovoza, a potom prebacio stranicu naprijed, u budućnost. Stranica 15-kolovoza je nedostajala. U kalendaru nakon toga datuma nije bilo zapisano više ništa dokle god sam pogledao.
Ostavljajući sve u onakvom stanju u kakvom sam sve i zatekao, ustao sam i otišao prema vratima. Ugasio sam stropno svjetlo.
Zlatna sunčeva svjetlost, u oblicima plamenih jezičaka koje je formiralo duguljasto lišće drveća mehzleuce, stvorila je lažnu vatru na okomitim zavjesama da nije pretjerano osvijetlila sobu, a ohrabrene sjene kao da su se počele okupljati oko portreta trojice ubojica više nego bilo gdje drugdje u prostoriji.
Nešto mi je palo na pamet što se događa češće nego što bi neki ljudi mislili, a sigurno češće nego što bih ja to volio nakon čega sam ponovno upalio svjetlo i vratio se redu ormara za arhiviranje. U ladici s oznakom R, provjerio sam da vidim drži li medu tim dosjeima koljača i luđaka Gljiva i svoj dosje.
Našao sam ga. Na oznaci je pisalo: ROBERTSON, ROBERT THOMAS.
Kako prikladno bi bilo da se u fasciklu nalaze i novinski isječci neriješenih ubojstava kao i inkriminirajući predmeti povezani s tim ubojstvima. Mogao sam zapamtiti fascikl, zamijeniti ga i izvijestiti Wyatta Portera o tome što sam našao.
S tim podacima, Sef Porter mogao bi smisliti način kako da sredi Robertsona. Mogli bismo strpati gada iza rešetaka prije nego što mu se ukaže prilika da počini zločin o kakvom god trenutno razmišlja.
Međutim u fasciklu se nalazio samo jedan predmet: stranica koja je nedostajala s kalendara na stolu. Srijeda, 15. kolovoza.
Robertson nije ništa napisao na stranici. Očigledno je u njegovoj glavi sam datum bio dovoljno značajan da ga umetne u dosje.
Pogledao sam na sat. Za šest sati i četiri minute, 14. kolovoza i 15. kolovoza zamijenit će se točno u ponoć.
A što će se dogoditi nakon toga? Nešto. Nešto... gadno.
Vraćajući se u dnevnu sobu prljavom namještaju, prašini i razbacanim izdanjima pornića i ljubica, još jednom mi je pozornost privukao očiti kontrast pospremljene, uredne radne sobe i ostatka kuće.
Ovdje, uronjen ponekad u seksualno eksplicitne časopise, ponekad ljubavne romane toliko nevine da bi mogli biti prigodno štivo i redovnicama, očigledno zaboravivši koru od banane, šalice kave i prljave čarape kojima je davno prošao rok za pranje, Robertson je izgledao neusredotočen, pogubljen. Bio je dopola oblikovan čovjek sumnjiva identiteta.
Za razliku od njega, Robertson koji je provodio vrijeme u radnoj sobi kompilirajući i brinući se o stotinama dosjea, surfajući internet stranicama u potrazi za podacima o serijskim i masovnim ubojicama, točno je znao tko je – ili što želi biti.

ČETRNAEST



IZIŠAO SAM ISTIM PUTEM KOJIM SAM I UŠAO, KROZ SPOREDNA VRATA KOJA su spajala kuhinju s nadstrešnicom, ali nisam odmah otišao do Mustanga koji sam posudio od Terri Stambaugh. Umjesto toga, otišao sam iza kuće da pobliže pogledam dvorište.
Travnjak ispred kuće bio je napola mrtav, no trava ovdje odostraga uvela je davnih dana. Dobro ispečena zemlja nije vidjela vode od zadnje kiše krajem veljače prije pet i pol vrućih mjeseci.
Da ovaj čovjek ima naviku spaljivati svoje žrtve, raskomadane ili ne, u stražnjem dvorištu svoje kuće, a la John Wayne Gacy, zemlja bi bila meka da može lakše kopati. Ovako tvrda zemlja razbila bi i vrh pijuka, i bilo kojeg tajnog kopača grobova poslala u potragu za pneumatskom bušilicom.
Ograđena žičanom ogradom po kojoj nije rasla loza niti bilo kakva druga vrsta vegetacije koja bi ga zaštitila od pogleda susjeda, dvorište nije nudilo nimalo privatnosti ubojici koji bi se pokušavao riješiti nezgodnog tijela koje mu se našlo u rukama. U slučaju da imaju demonske sklonosti, susjedi bi mogli otvoriti limenku piva, zavaliti se u stolice i zabavljati gledajući pokop.
Pretpostavljajući da je Robertson stvarni serijski ubojica a ne tek neki jadnik koji to želi biti, zaključio sam da je njegov vrt sigurno na nekom drugom mjestu. No pretpostavljao sam da dosje koji je otvorio za sebe kompletan s tim datumom, te da će svoj debitantski nastup imati sutra.
Gledajući s ruba krova vrana je kljucnula svojim narančastim kljunom i kriknula, kao da sumnja da sam došao loviti hrskave kukce i druge malobrojne slastice na njezinom teritoriju.
Sjetio sam se Poeovog strašnog gavrana, kako sjedi iznad vrata salona kobno ponavljajući – nikad više, nikad više.
Stojeći tamo, gledajući gore prema njoj, nisam mislio da je vrana kobni znak, niti da će mi poznati Poeovi stihovi poslužiti kao ključ da otkrijem njegovo značenje. Da sam pomislio da je ta kreštava vrana moj gavran, postupio bih kudikamo drugačije tih sljedećih nekoliko sati, a Pico Mundo bi još uvijek bio mjesto za koje bi postojalo nade.
No budući da nisam shvatio značaj vrane, vratio sam se u Mustang i zatekao Elvisa na suvozačevom sjedalu. Bio je u mokasinkama, kratkim hlačama i havajki.
Svi drugi duhovi koje sam upoznao bili su ograničeni, što se odjeće tiče, na ono u čemu su umrli.
Na primjer, gospodin Callaway, moj učitelj engleskog iz srednje škole, umro je na putu na kostimiranu zabavu odjeven u lava kukavicu iz Čarobnjaka iz Oza. Budući da je bio profinjen čovjek, dostojanstvena i ponosna držanja, bilo mi je depresivno u nekoliko idućih mjeseci poslije njegove smrti susretati ga po gradu u tom jeftinom kostimu od velura, obješenih brkova dok mu se rep vukao po tlu za njim. Laknulo mi je kad je napokon odlučio otići s ovog svijeta i krenuti dalje.
Za smrti kao i za života, Elvis Presley stvarao je vlastita pravila. Činilo se da može prizvati bilo koji kostim koji je nosio na pozornici ili u filmovima, kao i odjeću koju je nosio dok nije nastupao. Odjeća mu je svakim novim pojavljivanjem drukčija.
Čitao sam da je nakon što je popio nerazuman broj pilula za spavanje i antidepresiva, umro u donjem rublju ili možda pidžami. Neki kažu da su ga našli i u kućnom ogrtaču, a neki da su ga našli bez njega. Meni se još nikad nije ukazao u toliko ležernoj odjeći.
Zasigurno je umro u svojoj kupaonici u Gracelandu, neobrijan, licem okrenutim u vlastitu bljuvotinu. Tako stoji u izvješću mrtvozornika.
Radosno, uvijek me dočeka svježe obrijan i bez ostataka bljuvotine na bradi.
Ovom prilikom kad sam sjeo za upravljač i zatvorio vrata, nasmiješio se i kimnuo glavom. Osmijeh mu je bio neobično melankoličan.
Pružio je ruku i potapšao me po ramenu jasno izražavajući suosjećanje, ako ne i sažalijevanje. To me zbunjivalo i donekle mučilo, jer nisam propatio ništa što bi izazvalo takvu reakciju.
Ovdje uoči 15. kolovoza još uvijek ne znam koliko je Elvis o znao groznim događajima koji će uslijediti, ali mislim da je sve predvidio.
Poput drugih duhova, ni Elvis ne govori. Niti pjeva.
Ponekad pleše ako je ritmički raspoložen. Ima nekoliko cool pokreta, ali nije Gene Kelly.
Upalio sam automobil i pustio nasumično biranje na CD changeru. Terri u svom automobilu uvijek ima naslagano šest diskova najboljih pjesama svog idola.
Kad su se preko zvučnika začuli zvuči pjesme – Suspicious Minds, Elvis je izgledao zadovoljan. Vrhovima prstiju tapkao je u ritmu po kontrolnoj ploči dok sam vozio prema Camp"s Endu.
Kad smo stigli do kuće Sefa Portera koja se nalazila u boljem susjedstvu, svirala je pjesma – Mama Liked the Roses – s albuma Elviss Christmas Album i Kralj je zaplakao.
Ne volim ga vidjeti u tom stanju. Okorjelom rokeru koji je pjevao – Blue Suede Shoes – bolje stoji drzak osmijeh, pa čak i cer, nego suze.
Vrata je otvorila Karla Porter, Wyattova supruga. Vitka, dražesna, očiju zelenih poput latica lotosa, redovito je popraćena aurom spokoja i tihim optimizmom koji su u potpunom kontrastu sa skrušenim i žalosnim očima njezina supruga.
Pretpostavljam da je Karla razlog zašto Wyatta posao nije u potpunosti iscrpio i pretvorio u ruinu od čovjeka. Svakom od nas treba nekakav izvor nadahnuća u životu, razlog za nadu, a Karla je Wyattov.
– Oddie, – rekla je, – baš te lijepo ponovno vidjeti. Uđi, udi. Wyatt je iza u vrtu, sprema se uništiti savršeno dobre odreske na roštilju. Dolazi nam nekolicina prijatelja na večeru. Hrane ima ko u priči, nadam se da ćeš ostati.
Dok me vodila kroz kuću nesvjesna Elvisa koji nas je pratio u svom – Heartbreak Hotel – raspoloženju, rekao sam: – Hvala vam, gospodo, to je vrlo ljubazno od vas, ali već imam dogovor. Samo sam svratio da na brzinu popričam sa Sefom.
– Bit će mu jako drago da te vidi, uvjeravala me. – Uvijek mu je drago vidjeti te.
U dvorištu me usmjerila prema Wyattu koji je na sebi imao pregaču s natpisom SPALJENO I MASNO KLIZI BOLJE S PIVOM.
– Odd, – rekao je Sef Porter, – nadam se da nisi došao da mi pokvariš večer.
– Nisam namjeravao, gospodine.
Sef je vodio računa o dva roštilja – jednom na plin za povrće i kukuruz, a drugom na ugljen za odreske.
Sa suncem koje je imalo još više od dva sata prije nego što zađe za obzor, danom pustinjske vrućine koja se nakupila u betonu terase i vidljivim valovima vrućine koji su se izdizali s oba roštilja, trebao je proizvoditi dovoljno slane vode da napuni davno usahlo more Pico Munda. Međutim bio je suh poput zvijezde iz reklame za proizvode protiv znojenja.
Svih ovih godina, vidio sam Sefa Portera da se znoji samo dvaput. Prvi put mu je muškarac opak do same srži ciljao puškom s bajunetom ravno medu noge s udaljenosti od samo pola metra, a drugi put je bilo još gadnije.
Zagledajući u zdjele s krumpir salatom, čipsom i svježom voćnom salatom koje su stajale na izletničkom stolu, Elvis kao da je izgubio zanimanje kad je shvatio da trpeza neće uključivati sendviče s maslacem od kikirikija i prženim bananama. Otišao je do bazena.
Nakon što sam odbio bocu Corone, Sef i ja smo sjeli na stolice i rekao je: – Jesi li opet komunicirao s mrtvima?
– Jesam, gospodine, manje-više cijeli dan. Ali nisam ovdje zbog mrtvih, nego zbog onih koji bi to uskoro mogli biti.
Ispričao sam mu sve u vezi Gljive, u restoranu i kasnije u Green Moon trgovačkom centru.
– Vidio sam ga u Grillu, rekao je Šef, – ali nije mi se učinio sumnjiv, samo... jadan.
– Da, gospodine, ali niste imali prednost vidjeti krug njegovih obožavatelja. – Opisao sam mu uznemirujuću veličinu skupine bodaha u njegovoj pratnji.
Kad sam mu ispričao što se dogodilo prilikom moje posjete maloj kući u Camp"s Endu, pravio sam se, što je doista bila smiješno, da su sporedna vrata bila otključana i da sam ušao unutra misleći da bi netko mogao biti u nevolji. Htio sam mu pomoći utoliko da ne mora biti sudionik u provali.
– Ja ne znam hodati po žici, podsjetio me.
– Znam, gospodine.
– Ponekad očekuješ od mene da hodam po opasno uskoj žici.
– To je samo zato što se divim vašoj odličnoj ravnoteži, gospodine.
– Sinko, to mi opasno vuče na sranje.
– Ima nešto sranja u tome, ali uglavnom je istina.
Rekavši mu što sam našao u kući, ispustio sam mu spomenuti crnu sobu i roj bodaha. Čak bi i čovjek s toliko suosjećanja i toliko otvorena uma poput Wyatta Portera postao skeptičan obasipan s previše egzotičnih detalja.
Kad sam završio priču, Sef je rekao: – Što ti odvlači pažnju, sinko?
– Kako to mislite, gospodine?
– Neprestano gledaš prema bazenu.
– Elvis, objasnio sam mu. – Čudno se ponaša.
– Elvis Presley je ovdje? Sada? U mojoj kući?
– Hoda po vodi, tamo-amo, i radi face.
– Radi face?
– Ništa bezobrazno, gospodine. Uostalom, ne obraća se nama. Izgleda kao da se svađa sa samim sobom. Ponekad sam zabrinut za njega.
Karla Wyatt se pojavila na vratima, ovoga puta vodeći za sobom prvo dvoje gostiju.
Bern Eckles, u svojim kasnim dvadesetima, bio je nedavni dodatak policiji Pico Munda. Samo je dva mjeseca bio u policiji.
Lysette Rains, koja se specijalizirala za lažne nokte, bila je pomoćnica poslovođe vrlo uspješnog kozmetičkog salona u Karlinom vlasništvu u Olive Streetu, iza ugla pa dva bloka dalje od mog radnog mjesta.
Njih dvoje nisu stigli kao par, ali mogao sam vidjeti da Sef i Karla pokušavaju glumiti posrednike u sparivanju samaca.
Budući da nije znao – a nikada i neće – za moje šesto čulo, policajac Eckles nije znao što da misli o meni, a još uvijek nije odlučio da li mu se sviđam. Nije mu bilo jasno zašto Sef nalazi vremena za mene čak i kad ima hrpu posla.
Nakon što su novopristiglim gostima dali piće, Sef je zamolio Ecklesa da mu se pridruži u radnoj sobi na nekoliko minuta. – Ja ću sjesti za računalo i provjeriti dosjee, a ti obavi par poziva. Moramo brzo sastaviti profil jednog čudaka iz Camp"s Enda.
Na putu natrag u kuću sa Šefom, Bern Eckles dvaput me pogledao preko ramena mršteći se. Možda je mislio da ću se u njegovoj odsutnosti pokušati zbližiti s Lysette Parins.
Kad se Karla vratila u kuhinju gdje je spremala desert, Lysette je sjela u stolicu u kojoj je ranije sjedio Šef. Objema rukama držala je čašu Cole začinjene votkom s okusom naranče, koju je pijuckala oblizujući usne nakon svakog gutljaja.
– Kakvog je okusa? – pitao sam je.
– Otprilike kao zaslađena tekućina za čišćenje. Ali ponekad nemam energije, a kofein pomaže.
Bila je u žutim kratkim hlačama i čipkastoj žutoj košulji. Izgledala je kao kremasti kolač od limuna ukrašen na vrhu.
– Kako ti je majka, Odd?
– Još uvijek živopisno.
– To sam i mislila. A tata?
– Namjerava se na brzinu obogatiti.
– Cime ovaj put?
– Prodavanjem zemljišta na Mjesecu.
– I kako to namjerava izvesti?
– Traži petnaest dolara za kvadratni metar tla na Mjesecu. Dobiješ i ugovor.
– Ali tvoj otac nije vlasnik Mjeseca, rekla je Lysette s blagim neodobravanjem.
Lysette je draga osoba koja nevoljko vrijeđa, čak kad pred sobom ima i jasne dokaze da se radi o očitoj prijevari.
– Tako je, nije, složio sam se. – Ali skužio je kako nije ni nitko drugi pa je pisao UN-u tražeći od njih da mu daju pravo vlasništva budući da je prvi došao na tu ideju. A već se idućeg dana dao na prodaju tla na Mjesecu. Nego, čujem da su te unaprijedili u pomoćnicu poslovođe.
– Tako je. Velika je to odgovornost. Ali to nije sve. Napredovala sam i na području za koje sam se specijalizirala.
– Ne radiš više nokte?
– Radim. Ali prije sam bila samo tehničarka za nokte, a sad imam diplomu da sam majstorica.
– Čestitam. To je doista velika stvar.
Nisam mogao odoljeti njezinom sramežljivom ponosnom smiješku. – Nekim ljudima to nije velika stvar, ali meni je.
Elvis se vratio sa bazena i sjeo na stolicu nasuprot nama. Opet je plakao. Kroz suze, nasmiješio se Lysette – ili njezinim grudima. Cak i mrtav, volio je žene.
– Ti i Bromyen ste još uvijek zajedno? – upitala je Lysette.
– Zauvijek. Rodili smo se s istim madežima.
– Zaboravila sam to.
– Više voli kad je ljudi zovu Stormy.
– Tko ne bi? – rekla je Lysette.
– A što je s tobom i policajcem Ecklesom?
– O, upravo smo se upoznali. Čini se dobar.
– Dobar." – namignuo sam. – Jadnik je već izvisio, zar ne?
– Pa prije dvije godine bi bilo tako. Ali u zadnje vrijeme sve si nešto mislim kako je dobar možda dovoljno. Znaš što mislim?
– Danas ima puno gorih stvari od toga.
– I još kako, složila se. – Treba proći neko vrijeme da shvatiš u kakvom usamljenom svijetu živiš, a kad to jednom shvatiš... budućnost počne izgledati nekako zastrašujuća.
Budući da je već bio u osjetljivom emotivnom stanju, Elvisa je Lysettina primjedba do kraja dotukla i zabio je lice u dlanove.
Lysette i ja smo još neko vrijeme brbljali, Elvis je jecao isključenog tona i konačno su se pojavila još četiri gosta.
Karla je kružila s poslužavnikom punim krekera sa sirom koji su davali novu težinu značenju izraza hors d"oeuvre u trenutku kad su se Šef i Eckles vratili iz kuće. Povukao me u stranu i odveo do udaljenog kraja bazena kako bismo mogli u miru razgovarati.
Rekao je: – Robertson se doselio u grad prije pet mjeseci. Kuću u Camp"s Endu isplatio je u jednom obroku ne dižući hipoteku na kuću.
– Naslijedio ga je. Bonnie Chan kaže da je doselio iz San Diega nakon majčine smrti. Živio je s njom do svoje trideset četvrte.
Bonnie Chan, trgovkinja nekretninama poznata u cijelom Pico Mundu po svojim kričavim šeširima, očigledno je Robertsonu prodala kuću.
– Koliko za sada mogu reći, rekao je Šef, – čist je. Nema čak ni kaznu za brzu vožnju.
– A da provjeriš od čega mu je umrla majka?
– Već sam se raspitao. Zasad nemam ništa na osnovu čega bih ga mogao privesti.
– A dosjei o ubojicama?
– Čak i da ima zakonitog načina da saznam za njih, ne moraju biti ništa više do bolestan hobi ili možda materijal za knjigu. U tome nema ničeg nezakonitog.
– Ali pripazit ćeš na njega? – upitao sam.
– Samo zato što nikad nisi pogriješio. Poslat ću nekoga večeras u automobilu da ga prati.
– Volio bih kad bi mogao učiniti više, rekao sam.
– Sinko, ovo su Sjedinjene Američke Države. Neki bi rekli da je protuustavno pokušavati spriječiti psihopate da dosegnu svoj puni potencijal.
Ponekad me Šef zabavi svojim ciničkim policijskim žargonom. Ovo je bila jedna od tih prilika.
Rekao sam: – Ovaj je doista gadan, gospodine. Kad mu zamislim lice... sav se naježim.
– Pratimo ga, sinko. Ne možemo učiniti ništa više. Ne možemo jednostavno otići u Camp"s End i ubiti ga. – Šef mi je uputio čudan pogled i dodao: – A ne možeš ni ti.
– Bojim se pištolja, uvjeravao sam ga.
Šef je pogledao prema bazenu i rekao: – Je li još uvijek hoda po vodi?
– Ne. Stoji kraj Lysette, gleda joj u košulju i plače.
– Tu se nema zbog čega plakati, rekao je Šef i namignuo.
– Plakanje nema veze s Lysette. Danas je jednostavno u takvom raspoloženju.
– Zbog čega? Pa nikad mi nije izgledao kao plačljivac.
– Ljudi se mijenjaju kad umru. To je traumatičan doživljaj. Takav je s vremena na vrijeme, ali nisam siguran u čemu je problem. Ne pokušava mi se objasniti.
Očigledno je Sefa predodžba o uplakanom Elvisu obeshrabrila: – Mogu li mu nekako pomoći?
– To je veoma obzirno od vas, gospodine, ali mislim da mu nitko ne može pomoći. Koliko sam mogao zaključiti iz prethodnih susreta s njim, mislim da mu... mislim da mu nedostaje majka, Gladys, želi biti s njom.
– Koliko se sjećam, Elvis je jako volio svoju mamu, zar ne?
– Obožavao ju je, rekao sam.
– Nije li i ona mrtva?
– Umrla je puno prije njega, da.
– Pa tada su ponovno zajedno, zar ne?
– Neće biti zajedno sve dok on ne odluči napustiti ovaj svijet. Ona je preko u svjetlu, a on je zaglavio ovdje.
– Pa zašto ne želi otići?
– Ponekad kad umru iza njih ostanu važna nezavršena posla.
– Kao mala Penny Kallisto jutros kad te odvela do Harla Landersona.
– Tako je. A ponekad jednostavno previše vole ovaj svijet i ne žele otići.
Sef je kimnuo glavom. – Njemu je ovaj svijet bio jako dobar.
– Ako su u pitanju nezavršena posla, imao je više od dvadeset šest godina da to riješi, primijetio sam.
Sef je pogledao prema Lysette Rains pokušavajući vidjeti barem neki dokaz njezinog nevidljivog pratioca – snop ektoplazme, lagani poremećaj u zraku, treptaj tajanstvenog sjaja. – Napravio je dosta dobre glazbe u svoje vrijeme.
– Istina je.
– Možeš mu reći da je kod nas uvijek dobrodošao.
– Reći ću mu, gospodine. To je vrlo ljubazno od vas.
– Jesi li siguran da ne želiš ostati na večeri?
– Hvala, ali imam dogovoren sastanak.
– Sigurno sa Stormy.
– Tako je. Sa svojom sudbinom.
– Dobar si, Odd, nema što. Sigurno uživa kad joj kažeš – ti si moja sudbina.
– Ja uživam kad joj to kažem.
Sef mi je stavio ruku oko ramena i otpratio me do sjeverne strane kuće. – Najbolje što se muškarcu može dogoditi jest dobra žena.
– Stormy je i više nego dobra.
– Drago mi je zbog tebe, sinko. – Podigao je bravu i otvorio mi vrata. – Ne brini zbog tog Boba Robertsona. Držat ćemo ga na kratkom povocu, ali tako da ne skuži da ga pratimo. Kad pokuša učiniti kriv korak, sjurit ćemo se na njega sa svih strana.
– Svejedno ću brinuti, gospodine. Radi se o vrlo lošem čovjeku.
Kad sam došao do Mustanga, Elvis je već sjedio na suvozačevom sjedalu.
Mrtvi ne moraju hodati kada žele nekamo otići – ili se voziti u automobilu, što se toga tiče. Kad odluče pješačiti ili lutati ulicama, na to ih nagoni nostalgija.
Sa zabave kraj bazena do Mustanga, presvukao se iz odjeće koju je nosio u filmu Blue Haivaii. Sada je bio u crnim uskim hlačama, sportskom sakou od tvida, bijeloj košulji, crnoj kravati i imao crnu maramicu koja mu je virila iz gornjeg džepa sakoa. Bila je to oprava iz kako mi je Terri Stambaugh kasnije rekla It Happened at the World"s Fah.
Vozeći od kuće Porterovih, slušali smo – Stuck on You, najzarazniju pjesmu koju je Kralj ikad snimio.
Elvis je udarao ritam na koljenima i kimao glavom, ali suze su mu se nastavile kotrljati niz lice.

PETNAEST



U CENTRU PICO MUNDA, DOK SMO PROLAZILI PORED CRKVE, ELVIS MI JE pokazao da želi da pristanem uz ivičnjak.
Kad sam zaustavio automobil, pružio mi je desnu ruku. Stisak mu je bio stvaran i topao poput onog Penny Kallisto.
Umjesto da se rukuje sa mnom, uzeo je moj dlan u oba svoja. Možda mi je jednostavno htio zahvaliti, ali činilo mi se da nije samo to.
Izgledao je zabrinut za mene. Nježno mi je stisnuo ruku snažno me gledajući vidljivo zabrinut, a potom mi ponovno stisnuo ruku.
– U redu je, rekao sam, iako nisam imao pojma je li odgovor primjeren.
Izašao je iz automobila ne otvorivši vrata – samo je prošao kroz njih – i uz stube se popeo do crkve. Gledao sam ga dok nije prošao kroz debela hrastova vrata i izgubio se iz vida.
Dogovor sa Stormy bio je tek u osam, tako da sam imao nešto slobodnog vremena koje sam trebao nekako potrošiti.
Uvijek si nadi nekog posla, znala je govoriti Baka Sugars, pa makar to bilo kartanje, tučnjava ili brza vožnja, jer dokolica čovjeka odvede u najgore nevolje.
Usprkos bakinom manjkavom savjetu, nisam mogao otići na sastanak sa Stormy prije vremena i čekati je tamo. Budući da nisam imao ništa drugo o čemu bih mogao razmišljati, počeo sam mozgati o Bobu Robertsonu i njegovim dosjeima iz Pakla.
Dok sam vozio polako od crkve, nazvao sam P. Oswalda Boonea, onog od sto osamdeset kilograma i sa šest prstiju na lijevoj ruci.
Mali Ozzie javio se nakon druge zvonjave. – Odd, moja predivna krava je eksplodirala.
– Eksplodirala?
– Bum, rekao je Mali Ozzie. – U jednom je trenu sve bilo u najboljem redu, u drugom je letjela po zraku raznesena u komadiće.
– Kad se to dogodilo? Pa nisam ništa čuo.
– Prije točno dva sata i dvadeset šest minuta. Policija je bila i otišla. Vjerujem da su čak i oni usprkos svom iskustvu s kriminalnim radnjama bili šokirani.
– Upravo sam bio kod Sefa Portera i nije mi ništa rekao.
– Nakon što su otišli odavde, policajcima koji su došli na očevid sigurno je trebalo koje piće da dođu k sebi prije nego što sjednu napisati izvještaj.
– Kako se držite?
– Nisam shrvan jer to bi bilo uvredljivo moralno pretjerivanje, ali tužan sam.
– Znam koliko ste voljeli tu kravu.
– Jesam, volio sam je.
– Mislio sam da dođem do vas, ali možda ovo nije najbolje vrijeme.
– Ovo je savršeno vrijeme, dragi moj Odd. Nema ništa gore nego biti sam na kraju dana kad ti eksplodira krava.
– Tamo sam za nekoliko minuta, obećao sam mu.
Mali Ozzie živi u Jack Flatsu, kvartu koji se prije pedeset godina zvao Jack Rabbit Flats, niz brdo i prema zapadu od starog dijela grada. Kamo je nestao zec, nisam imao pojma.
Kad je pitoreskno poslovno područje u centru grada počelo privlačiti turiste krajem 1940-ih, učinjen je niz jednostavnih zahvata da se poveća njegova privlačnost. Manje pitoreskne radnje – trgovine šalova i marama, prodavaonice guma, prodavaonice oružja – prebačene su u Flats.
Zatim, prije dvadeset godina, potpuno nove, svjetlucave radnje počele su se pojavljivati uzduž Green Moon Roada i Joshua Tree Highway. Klijentelu jadnijih trgovina preselili su u Flats.
Postupno tijekom zadnjih petnaest godina, Jack Flats je renoviran. Stare poslovne i industrijske zgrade su porušene, a zamijenile su ih kuće, gradske kuće i skupi stanovi.
Medu prvima koji su se doselili u taj dio grada kad je vrlo malo ljudi predvidjelo njegovu svijetlu budućnost bio je Mali Ozzie koji je kupio parcelu veličine jednog jutra na kojoj se nalazio restoran koji je već dugo vremena bio bez prometa. Na toj parceli Mali Ozzie izgradio je kuću iz svojih snova.
Ta rezidencija na dva kata u Craftmanovom stilu ima dizalo, široka vrata i podove pojačane čelikom. Ozzie ju je napravio i kako bi ugodio svojim proporcijama, ali i kako bi mogao podnijeti svoju kaznu ako postane, kako se Stormy boji, jedan od onih ljudi za koje pogrebniku treba kran i kamion da bi ga iznio iz kuće.
Kad sam parkirao automobil ispred Ozziejeve, sada beskrave kuće, masakr koji sam tamo zatekao šokirao me više nego što sam to očekivao.
Ispod jednog starog indijanskog stabla lovora koje je bacalo duge sjene obasjano suncem koje se spuštalo prema zapadu, u nevjerici sam gledao u divovski leš. Sve stvari na ovom svijetu imaju svoj vijek trajanja, no bez obzira na to iznenadna i prerana smrt uvijek dođe kao šok.
Četiri noge, komadi raznesene glave i tijela bili su razbacani po travnjaku, ukrasnom grmlju i prilazu. Na posebno groteskan način, naopako izvrnuto vime sletjelo je na jedan od stupova ograde i sise su pokazivale prema nebu.
Crno-bijela Holsteinica, približno velika poput kamioneta, prije nego Što je eksplodirala stajala je na podiju podignutom na dva čelična stupa. Nijedan nije stradao u eksploziji. Jedino što je ostalo od krave na tom visokom podiju bilo je dupe, koje je promijenilo položaj i sada okrenuto prema ulici izgledalo kao da slika prolaznike.
Ispod plastične Holsteinice nekoć je visjela reklama za restoran specijaliziran za odreske koji se prije toga nalazio na tom zemljištu. Kad je izgradio kuću, Mali Ozzie nije ostavio restoran, samo divovsku plastičnu kravu.
Za Ozzieja ta krava nije bila samo najveći ukras na travnjaku na svijetu. Ona je za njega umjetnost.
Napisao je puno knjiga, od čega četiri o umjetnosti, prema tome valjda zna o čemu govori. Zapravo, budući da je najpoznatiji stanovnik Pico Munda barem živući i vjerojatno onaj kojeg sugrađani najviše poštuju, i budući da je izgradio kuću u Flatsu kad su svi ostali očekivali da će vječno ostati prokleta zona, jedino je Mali Ozzie mogao uspješno uvjeriti grad da zadrže kravu, kao spomenik.
Kako je Flats postajao sve otmjeniji i skuplji, pojedini stanovnici – ne većina, ali glasna većina – protivili su se divovskoj kravi na estetskom zemljištu. Moguće da je jedan od njih posegnuo za nasiljem.
Dok sam se probio kroz oštre krhotine kravlje umjetnine i popeo na trijem, prije nego što sam uspio pozvoniti, Ozzie je otvorio široka vrata, podigao se preko praga i pozdravio me. – Nije li ovo patetično, Odd, to što je učinila neka neobrazovana budala? Tješim se podsjećajući se da je umjetnost dugotrajna, a kritičari insekti koji žive jedan dan.
– Shakespeare? – upitao sam.
– Ne, Randall Jarrell. Divan pjesnik, danas zaboravljen jer na suvremenim fakultetima uče isključivo samoprocjenu i ulizivanje.
– Počistit ću ovo umjesto vas.
– Ni u kom slučaju! – izjavio je Ozzie. – Neka gledaju uništenu kravu tjedan, mjesec, te – guje otrovnice koje uživaju u svom siktanju. –
– Shakespeare?
– Ne, ne. W. B. Daniel, kad piše o kritičarima. Na kraju ću pokupiti krhotine, ali dupe drage krave ostat će tamo gore i biti moj odgovor tim filistincima-bombašima.
– Znači, raznijeli su je bombom?
– Vrlo malom, koju su pričvrstili na skulpturu tijekom noći i podesili tajmer tako da bi – zmije koje se hrane prljavštinom i otrovom – bile daleko na sigurnom u vrijeme kad eksplozija odjekne. Ni to nije Shakespeare. Voltaire, također o kritičarima.
– Gospodine, malo sam zabrinut za vas, rekao sam.
– Ne brini, dečko. Te kukavice imaju možda imaju dovoljno hrabrosti da se prikradu plastičnoj kravi usred noći, ali nemaju je dovoljno da se suprotstave debelom čovjeku s podlakticama debelim poput mojih.
– Nisam mislio na njih. Mislio sam na vaš krvni tlak.
Odmahnuvši svojom impresivnom rukom, Mali Ozzie je rekao: – Da nosiš moj teret i da ti je krv bogato zasićena molekulama kolesterola veličine minijaturnih kolačića od sljeza, znao bi da je malo pravičnog bijesa s vremena na vrijeme jedino što sprečava krv da se ne zgruša. Pravičnog bijesa i crnog vina. Uđi, uđi. Otvorit ću bocu i nazdravit ćemo propasti svih kritičara, – te jadne rase gladnih aligatora."
– Shakespeare?
– Zaboga, Odd, pa Pjesnik s Avona nije bio jedini koji je nešto pisao.
– Ali budem li ga se držao, rekao sam ulazeći za Ozziejem u kuću, – pogodit ću jednom prije ili kasnije.
– Jesi li se takvim jadnim trikovima provukao kroz srednju školu?
– Jesam, gospodine.
Ozzie mi je rekao da se raskomotim u dnevnoj sobi, dok on ode po bocu Cabernet Sauvignona Roberta Mondavija i tako sam se našao sam s Groznim Chesterom.
Taj mačak nije debeo, ali je velik i neustrašiv. Jednom sam ga vidio kako je držao na udaljenosti agresivnog njemačkog ovčara samo stavom.
Mislim da bi se čak i pobješnjeli pit buli ubojitog raspoloženja okrenuo kao i taj ovčar i krenuo u potragu za lakšim plijenom. Na primjer, krokodilom.
Grozni Chester je boje bundeve s crnim šarama. Sudeći po crno-narančastim šarama po njegovom licu, čovjek bi mogao pomisliti da je bliski rođak one stare rock skupine, Kiss.
Sjedeći na prozorskoj dasci i gledajući u vanjsko dvorište, cijelu minutu se pravio da me ne vidi.
Meni nije smetalo što me ignorira. Cipele koje sam imao na nogama nikad nisu bile zapisane i iskreno sam se nadao da će takve i ostati.
Konačno je okrenuo glavu, procjenjivački me pogledao s toliko prezira da mi se učinilo da ga mogu čuti kako kapa na pod. Potom je još jednom usmjerio pozornost kroz prozor.
Činilo se da ga je raznesena Holsteinica u potpunosti fascinirala i bacila u tmurno, kontemplativno raspoloženje. Možda je potrošio osam života i osjećao hladnoću smrtnosti.
Namještaj u Ozziejevoj dnevnoj sobi bio je izrađen po narudžbi, golem i ispunjavao je uvjet udobnosti. Perzijski tepih u tonovima tamnog dragog kamenja, mahagonij iz Hondurasa i polica za policom knjiga bude osjećaj ugode.
Usprkos tome što su mi cipele bile u opasnosti, brzo sam se opustio, a osjećaj prijeteće zle sudbine postao je najslabiji dosad od trenutka kad me Penny Kallisto jutros dočekala pred stepenicama moga stana.
U roku pola minute, Grozni Chester ponovno me unervozio svojim prijetećim, ljutitim siktanjem. Naravno, sve mačke su nadarene za to, no Chester jačinom i zlobnošću svog siktanja može nadmašiti bilo koju zvečarku ili kobru.
Nešto ga je vani uznemirilo i ustao je na noge na prozorskoj dasci, izdigao leda i naježio se duž leda.
Premda je bilo očito da nisam ja to što ga je uznemirilo, priljubio sam se uz rub naslonjača u kojem sam sjedio, spreman na borbu.
Chester je ponovno siknuo, a potom zagrebao pandžama po staklu. Od cviljenja koje su proizveli nokti na staklu smrzla mi se sva krv u tijelu.
Odjednom sam se pitao nije li se ekipa za uništenje krave vratila kako bi ovoga puta uništila i tvrdoglavo dupe koje je još uvijek stršilo s postolja.
Kad je Chester ponovno zagrebao po staklu, ustao sam. Krajnje oprezno sam proslijedio prema prozoru, ne zato što sam se bojao da će kroz njega proletjeti Molotovljev koktel, nego jer nisam želio da uzrujani mačak krivo protumači moje motive.
Vani, pred ogradom, okrenut prema kući, stajao je Gljiva, Bob Robertson.

ŠESNAEST



MOJ PRVI NAGON BIO JE DA SE SAGNEM I SAKRIJEM. NO AKO ME GLJIVA pratio dovde, sigurno je nekako posumnjao da sam bio u njegovoj kući u Camp"s Endu. Prema tome, budem li se skrivao to će samo potvrditi moju krivicu.
Ostao sam stajati blizu prozora, ali bio sam zahvalan što se između mene i Robertsona nalazi Grozni Chester. Također mi je odgovaralo što je mačja očigledna snažna netrpeljivost prema tom čovjeku, čak i s ovolike udaljenosti, potvrđivala moj stav da mu ne treba vjerovati.
Do tog trenutka, nikad ne bih pomislio da ćemo se Grozni Chester i ja ikad složiti oko nečega ili imati bilo što zajedničko osim naklonosti prema Malom Ozzieju.
Prvi put iz mog iskustva, Robertson se nije smješkao, sanjarski ni bilo kako drugačije. Stajao je na sunčevoj svjetlosti koju je teret dana kondenzirao iz bijelog sjaja u medeno žutu, u pozadini oblika i sjena drveća lovora, izgledao je mrk poput divovske slike Timothvja McVeigha na zidu njegove radne sobe.
Iza mene, Ozzie je rekao: – "O, Bože, ti bi ljudi trebali stavljati neprijatelja u usta da im ukradu mozak."
Okrenuvši se zatekao sam ga s poslužavnikom na kojem je nosio dvije vinske čaše i mali tanjur s naslaganim kockicama sira okruženim tankim bijelim krekerima.
Zahvaljujući mu, uzeo sam jednu čašu i pogledao van.
Boba Robertsona više nije bilo.
Riskirajući gadan nesporazum s Groznim Chesterom, približio sam se prozoru i pogledao sjeverno i južno duž ulice.
– Pa? – rekao je Ozzie nestrpljivo.
Robertson je otišao, i to u žurbi, kao nekim neodložnim poslom.
Koliko god me preplašilo što sam vidio tog neobičnog čovjeka ispred ograde, još više me uznemirilo što sam ga izgubio iz vida. Ako me želio slijediti, pristao bih na to jer tada bih barem znao gdje se nalazi i zbog toga bio puno mirniji.
– O, Bože, ti ljudi bi trebali stavljati neprijatelja u usta da im ukradu mozak", ponovio je Ozzie.
Okrenuvši se od prozora, vidio sam da je odložio poslužavnik i sada stajao dignutih naočala kao da nazdravlja nečemu.
Boreći se da dođem k sebi, rekao sam: – Neki dani su toliko teški da kada ne bismo dopustili vinu da nam ukrade razum, kako bismo spavali?
– Dečko, nisam tražio od tebe da mi debatiraš, samo da navedeš izvor. – Još uvijek zbunjen Robertsonom, rekao sam: – Kako, molim?
Donekle ogorčen, Ozzie je rekao: – Shakespeare! Namjestio sam ti pitanje kako bi konačno točno odgovorio i opet nisi. Cassio u 3. sceni 2. čina Othella.
– Bio sam... rastresen.
Pokazujući prema prozoru na kojem je sjedio Chester koji više nije izgledao uzrujan i još jednom se sklupčao u krznenu hrpu na prozorskoj dasci, Ozzie je rekao: – Uništenje koje barbari ostave iza sebe budi u čovjeku nekakvu mračnu fascinaciju, zar ne? To nas podsjeća koliko je tanak vanjski sjaj civilizacije.
– Zao mi je što sam vas razočarao, gospodine, ali misli su mi bile negdje drugdje. Upravo sam... mislio da sam vidio nekog kako prolazi.
Podigavši vinsku čašu svojom rukom s pet prstiju, Ozzie je rekao: – To je prokletstvo svih hulja.
– Prilično snažna riječ, gospodine – prokletstvo, mislim.
– Ne kvari mi zabavu, momče. Samo pij.
Pijući, ponovno sam pogledao kroz prozor. Potom sam se vratio do naslonjača u kojem sam sjedio prije nego što je mačak uznemirujuće siknuo. Gotovo sam mogao čuti otkucavanje sekundi na mom ručnom satu. Bližila se ponoć i 15. kolovoza.
– Došao si ovamo opterećen nečime, – rekao je Ozzie, – a budući da na leđima nemaš ništa, pretpostavljam da se radi o nekoj brizi.
Ispričao sam mu sve o Bobu Robertsonu. Premda Sefu Porteru nisam ispričao za mračnu sobu, Malom Ozzieju jesam jer ima dovoljno veliku maštu da zamisli bilo što.
Osim što piše nefikciju, napisao je i dvije vrlo uspješne serije krimića.
Prva je, kao što biste mogli očekivati, govorila o debelom detektivu izuzetne genijalnosti koji rješava zločine dajući usput urnebesne dosjetke. Ovisan je o svojoj prelijepoj, atletski građenoj supruzi koja ga u potpunosti obožava i obavlja hodanje umjesto njega.
Te knjige se, kaže Ozzie, temelje na izvjesnim hormonima pobuđenim adolescentnim maštanjima koja su ga zaokupljivala tijekom tinejdžerskih godina. I još uvijek se motaju.
Druga serija je o detektivki, simpatičnoj heroini usprkos brojnim neurozama i bulimiji. Ovaj lik je začet za petosatne večere tijekom koje su Ozzie i njegov urednik u rukama više držali čaše, a manje viljuške.
Izazivajući Ozziejevu tvrdnju da izmišljeni detektiv može imati bilo kakvih osobnih problema ili navika, koliko god oni neugodni bili, još uvijek mogu biti hit kod publike dokle god autor ima vještinu učiniti lik suosjećajnim, na što je urednik rekao: – Nitko ne može natjerati široku publiku da čita o detektivu koji gura prst u grlo i povraća nakon svakog obroka.
Prvi roman čiji glavni lik je bila takva detektivka osvojio je Edgar Aivard, nagradu za krimiće u rangu Oscara. Deseta knjiga u seriji objavljena je nedavno i prodan je najveći broj primjeraka dosad.
Ozbiljnim glasom koji ne sakriva vragolasto raspoloženje, Ozzie kaže da nijedan roman u povijesti književnosti ne sadrži toliko povraćotine na oduševljenje tolikog broja čitatelja.
Ozziejev uspjeh me ni najmanje ne čudi. Voli ljude i sluša ih, a ta ljubav prema čovječanstvu isijava iz njegovih knjiga.
Kad sam mu ispričao sve o Robertsonu, crnoj sobi i ormarima za arhiviranje prepunih dosjea manijakalnih ubojica kroz cijelu ljudsku povijest, rekao je: – Odd, jako bih volio kad bi si nabavio pištolj.
– Bojim se oružja, podsjetio sam ga.
– Bojim se za tvoj život. Siguran sam da bi ti Wyatt Porter izdao potvrdu da smiješ nositi skriveno oružje.
– U tom bih slučaju morao nositi i sako.
– Mogao bi se prebaciti na havajke i nositi pištolj na križima.
Namrštio sam se. – Havajke nisu moj stil.
– O, da, rekao je s neprikrivenim sarkazmom, – tvoj jedinstven stil odijevanja su majice i traperice, oprosti, zaboravio sam.
– Ponekad nosim i vojničke hlače.
– Opsežnost tvoje garderobe uvijek me iznova zadivi. Ralph Lauren može plakati od zavisti.
Slegnuo sam ramenima. – Takav sam kakav sam.
– Kad bih ti kupio odgovarajuće oružje i osobno te naučio kako da ga koristiš...
– Hvala vam, gospodine, na vašoj brizi, ali sigurno bih si upucao obje noge ubrzo nakon čega biste vi pisali seriju o ćopavom detektivu.
– To je već učinjeno. – Pijuckao je svoje vino. – Sve je već učinjeno. Samo se jednom u generaciji pojavi nešto novo poput detektiva koji povraća.
– Preostao je još kronični proljev.
Složio je facu. – Bojim se da nemaš žicu potrebnu da budeš omiljeni pisac krimića. Nego, što si novo napisao u zadnje vrijeme?
– Svašta i ništa.
– Pretpostavljam da pod – svašta – misliš ljubavne poruke Stormy Llewellyn, a – ništa – popise za kupovinu. Što si još napisao?
– Ništa, priznao sam.
Kad sam imao šesnaest, P Oswald Boone, tada samo 150 kilograma težak, pristao je ocjenjivati književno natjecanje u našoj srednjoj školi, koju je i sam pohađao nekoliko godina ranije. Moja učiteljica engleskog jezika zahtijevala je od svakog svog učenika da se prijavi na natjecanje.
Budući da je Baka Sugars tek nedavno umrla i jer mi je nedostajala, napisao sam uradak o njoj. Na nesreću, taj uradak osvojio je prvu nagradu i napravio od mene omanju poznatu ličnost u srednjoj školi, premda sam se pokušavao ne isticati.
Za sjećanje na Baku primio sam tristo dolara i plaketu. Novac sam potrošio na jeftinu, ali slušljivu glazbenu liniju.
Plaketu i liniju kasnije je u komadiće razmrskao ljutiti poltergajst.
Jedina dugoročna posljedica tog natjecanja bilo je moje prijateljstvo s Malim Ozziejem, na čemu sam bio zahvalan, premda me pet godina mučio da pišem, pišem, pišem. Rekao je da je takav talent dar i da imam moralnu obvezu da ga koristim.
– Po mom mišljenju, dva dara su jedan previše, rekao sam mu. – Da se moram baviti mrtvima i uz to još pisati nešto što je vrijedno čitati, ili bih potpuno poludio ili bih si pucao u glavu s tim pištoljem koji mi nudite.
Nemajući više strpljenja za moje izgovore, rekao je: – Pisanje nije izvor boli. Pisanje je psihička kemoterapija. Smanjuje psihološke tumore i olakšava bol.
Nisam imao ni najmanje sumnje da je, što se njega tiče, to uistinu tako, niti da u sebi ima toliko boli da mu treba cijeli život psihičke kemoterapije.
Iako je Veliki Ozzie još uvijek bio živ, Mali Ozzie ga je viđao samo jednom ili dvaput godišnje. U obje prilike bi mu trebala dva tjedna da povrati emotivnu ravnotežu i dobro raspoloženje koje je njegova glavna karakteristika.
I majka mu je bila živa. Mali Ozzie nije progovorio s njom dvadeset godina.
Veliki Ozzie trenutno je težio, odoka, samo dvadeset kilograma manje od svog sina. Zbog toga je većina ljudi pretpostavljala da je Mali Ozzie naslijedio svoju gojaznost.
Međutim, Mali Ozzie je odbijao predstavljati se žrtvom genetike. Rekao je da u srcu ima slabu volju koja rezultira njegovom golemošću.
Tijekom godina ponekad je implicirao i često naglašavao da su mu roditelji slomili dio srca te da je to razlog zašto ima slabu volju. No nikada nije govorio o svom teškom djetinjstvu i odbijao je opisivati što je sve pretrpio. Samo je pisao krimić za krimićem...
Nije govorio o svojim roditeljima s ogorčenošću. Umjesto toga, jedva da je uopće govorio o njima i izbjegavao ih je najbolje što je znao i umio – i pisao knjigu za knjigom o umjetnosti, glazbi, hrani i vinu...
– Pisanje, rekao sam mu sad, – ne može olakšati moju bol toliko koliko može jedan pogled na Stormy... ili liz sladoleda od kokosa i trešnje s komadićima čokolade.
– Ja u svom životu nemam Stormy, odgovorio je, – ali jasno mi je što želiš reći time za sladoled. – Ispio je vino. – Što ćeš učiniti s tim Bobom Robertsonom?
Slegnuo sam ramenima.
Ozzie je navaljivao: – Pa moraš nešto učiniti ako zna da si bio u njegovoj kući danas poslijepodne i prati te.
– Jedino što mogu učiniti jest biti oprezan. I čekati da Sef Porter iskopa nešto o njemu. Uostalom, možda me nije pratio. Možda je čuo za eksploziju krave i došao zuriti u krhotine.
– Odd, bio bih jako razočaran kad bi prije nego što upotrijebiš svoj dar za pisanje sutra završio mrtav u nekom jarku.
– Pomislite samo kako bih seja osjećao.
– Mogu poželjeti da se što brže opametiš, nabaviš pištolj i napišeš knjigu, ali nikad ne bih poželio nečiju smrt. – Koliko ukočeni su koraci dana godina mladosti."
Tumačeći navod, rekao sam: – Mark Twain.
– Odlično! Možda ipak nisi namjerno neuk mladić.
– To sam od vas čuo, priznao sam. – Zato ga znam.
– Ali barem si se sjetio! Vjerujem da to otkriva tvoju želju, makar čak i nesvjesnu, da se ostaviš roštilja i postaneš čovjek od pera.
– Mislim da ću se prvo prebaciti na gume.
Uzdahnuo je. – Ponekad si pravi gnjavež. – Udario je noktom po praznoj čaši. – Trebao sam donijeti bocu.
– Samo vi sjedite. Ja ću je donijeti, rekao sam jer dok se on ustane iz naslonjača ja sam već natrag iz kuhinje.
Tri metra širok hodnik služio je kao izložbeni prostor za umjetnine, a sa svake strane su se nalazile prostorije ispunjene s još više umjetnina i knjiga.
Na kraju hodnika bila je kuhinja. Na pultu od crnog granita stajala je boca, otvorena kako bi vino moglo disati. .
Iako su sobe do ulice bile ugodno rashlađene, kuhinja je bila iznenađujuće topla. Ušavši pomislio sam na tren da su sve četiri pećnice ispunjene slasticama.
Potom sam spazio da su stražnja vrata otvorena. Pustinjska večer, koja je još uvijek ključala na tvrdoglavom ljetnom suncu, isisala je hladnoću iz kuhinje.
Kad sam došao do vrata da ih zatvorim, ugledao sam Boba Robertsona u stražnjem dvorištu, blijedog i gljivastog kao nikada.

SEDAMNAEST



ROBERTSON JE STAJAO LICEM OKRENUT PREMA KUĆI KAO DAJE ČEKAO DA me vidi. Potom se okrenuo i otišao prema dnu dvorišta.
Predugo sam oklijevao na dovratku ne znajući što da učinim. Pretpostavio sam da me možda netko od njegovih susjeda prepoznao i rekao da sam bio kod njega u kući i njuškao dok ga nije bilo. Međutim, brzina kojom me našao i počeo pratiti bila je uznemirujuća.
Prestao sam biti paraliziran kad sam shvatio da sam ugrozio Ozzieja dovevši tog psihopata do njega. Izišao sam iz kuhinje, prešao trijem, spustio se stepenicama u dvorište, zakoračio na travnjak i krenuo prema Robertsonu.
Ozziejeva kuća nalazi se na početku zemljišta veličine jednog jutra od čega je većina prepuštena travi i drveću koje ga štiti od pogleda susjeda. Prema dnu dvorišta drveće je gušće nego bliže naprijed, a po kvaliteti bi se moglo nazvati omanjom šumom.
Robertson je ušao u gustiš lovora, omorike i kalifornijskog papra i izgubio se iz vida.
Sunce koje se vuklo prema zapadu zavuklo se medu drveće na mjestima gdje je našlo kakav uski prolaz, no većinom su mu nagomilane grane uspješno odolijevale. Hladnije nego na suncem sprženoj tratini, mirišljave sjene gustiša bile su tople, a njihov slatki miris me pritiskao.
Ništa manje nego slatke sjene, stabla brojnog drveća nudila su zaklon od sunca. Moja lovina dobro ih je iskoristila.
Prehodao sam šumarak brzo no oprezno, od sjevera prema jugu, zatim od juga prema sjeveru, prvo u tišini, a potom izvikujući njegovo ime – Gospodine Robertson? – no nije se javio.
Nekoliko dosadnih nenadanih plamsaja sunčeve svjetlosti prije je ometalo nego pomagalo potrazi. Bacali su malo svjetla, ali bilo ih je dovoljno da mi spriječe oči da se priviknu na tamu.
Bojeći se ostaviti šumarak nepretražen i na taj način dati Robertsonu priliku da se uvuče u kuću za mnom, trebalo mi je previše vremena da dođem do vrata na stražnjoj ogradi. Bila su zatvorena, ali imala su bravu koja se automatski zaključavala kad netko izađe.
Vrata su se otvorila u pitoresknu ciglom popločenu uličicu, porubljenu živicama i garažama koje su tu i tamo ukrašavale palme i vrbe. Ni Bob Robertson ni bilo tko drugi nije hodao njome koliko god daleko sam vidio na jednu i na drugu stranu.
Vraćajući se kroz šumarak, nekako sam očekivao da me zaskoči, da uopće nije nikamo otišao, nego čeka da me uhvati nespremnog. Ako se Robertson krio u tom gaju, tada je sigurno uočio moju budnost, jer nije riskirao napad.
Kad sam se vratio na trijem, stao sam, okrenuo se i dobro pogledao medu drveće. Ptice su poletjele s grana, ne kao da ih je nešto otjeralo, već kao da odlaze u zadnji let prije nego što zađe sunce.
Kad sam se ponovno našao u kuhinji, zatvorio sam vrata. Povukao sam zasun na njima. I stavio sigurnosni lanac.
Provirio sam kroz prozorčiće na gornjem dijelu vrata. Mirna šuma. I nepokretna.
Kad sam se vratio u dnevnu s bocom caberneta, pola sira je nestalo s tanjura, a Mali Ozzie je još uvijek bio udobno smješten u svom prostranom naslonjaču, u kojem je jednom prilikom rekao sam za sebe da izgleda udobno poput Kralja Krastača na prijestolju. – Dragi Odd, već sam se zabrinuo da si kroz ormar otišao u Narniju.
Ispričao sam mu za Robertsona.
– Želiš reći, rekao je Ozzie, – da je bio ovdje, u mojoj kući?
– Da, mislim da je, rekao sam dok sam mu punio čašu.
– A što je tu radio?
– Vjerojatno stajao u hodniku, odmah iza onog tamo luka i prisluškivao nas.
– Hrabro, nema što.
Odlažući bocu na podmetač kraj njegove čaše, jako se trudeći da potisnem paralizirajući strah od kojeg bi mi počele drhtati ruke, rekao sam: – Ništa hrabrije od mene kad sam ušao u njegovu kuću i kopao mu po ladicama.
– Da, moguće. Ali ti si na strani bogova, a taj tip mi nalikuje na divovskog albino žohara koji je dobio slobodan dan u Paklu.
Grozni Chester preselio se s prozorske daske na moje mjesto. Podigao je glavu da me izazove za mjesto. Oči su mu bile zelene poput očiju duha koji nešto spletkari.
– Da sam ja ti, savjetovao me Ozzie, – sjeo bih negdje drugdje. – Pokazao je na bocu vina. – Ti nećeš još?
– Nisam još popio ni prvu čašu, rekao sam, – a i stvarno već moram krenuti. Čeka me Stormy Llewellyn, na večeri i tako to. Ali nemojte ustajati.
– Nemoj mi govoriti da ne moram ustajati, progunđao je započinjući proces odvajanja svog trupla od jastuka naslonjača koji su se, poput gladnih čeljusti kakve egzotične biljke mesožderke, zatvorili oko njegovih bedara i dupeta.
– Gospodine, to doista nije potrebno.
– Ne govori mi što je potrebno, a što ne, štene uobraženo. Potrebno je ono što ja želim bez obzira koliko neophodnim se to moglo tebi činiti.
Ponekad kad ustane nakon što je neko vrijeme sjedio, zacrveni se u licu od napora, a ponekad problijedi poput plahte. Bojim se uopće pomišljati da jedna tako jednostavna stvar poput ustajanja zahtijeva toliko napora od njega.
Na sreću, ovoga puta nije ni problijedio niti se zacrvenio. Možda okrijepljen vinom i opterećen sa samo pola tanjura sira, našao se na nogama znatno brže nego pustinjska kornjača koja se izvlači iz suhe rupe u podmuklom pijesku.
– Kad ste se već ustali, – rekao sam, – mislim da biste trebali zaključati vrata za mnom. I držati ih zaključanima sve dok se ovo ne riješi. Ne javljajte se na zvono, ako ne vidite tko zvoni.
– Ja ga se ne bojim – , izjavio je Ozzie. – Moje dobro podstavljene vitalne organe teško je doseći oštricom ili metkom. A znam i nekoliko poteza za samoobranu.
– Opasan je. Možda se do sada uspijevao kontrolirati, ali kad pukne, bit će toliko gadan prizor da će biti udarna vijest od Pariza do Japana. Ja ga se bojim.
Ozzie je odbacio to moje upozorenje odmahnuvši svojom šestoprstom rukom. – Za razliku od tebe, ja imam pištolj, i to više od jednog.
– Onda neka vam budu pri ruci. Zao mi je što sam ga dovukao ovamo.
– Gluposti. Zalijepio ti se kao govno za don cipele da nisi ni znao.
Svaki put kad nakon posjete odlazim od Ozzieja, zagrli me kao otac voljenog sina, onako kako nijednog od nas naši očevi nikad nisu zagrlili.
I svaki put se iznenadim što je toliko krhak usprkos tom impresivnom truplu. Kao da je ispod Ozziejevih pelerina sala osjećaj jednog iznenađujuće mršavog Ozzieja, Ozzieja kojeg postojano gnječe slojevi koje je život nabacao na njega.
Stojeći pred otvorenim ulaznim vratima, rekao je: – Poljubi Stormy u moje ime.
– Hoću.
– I dovedi je da posvjedoči uništenju moje divne krave i divljaštvu koje ono predstavlja.
– Zgrozit će se. Morat će nešto popiti. Vina vjerojatno. Ponijet ćemo bocu.
– Nema potrebe. Imam pun podrum.
Pričekao sam na trijemu dok nije zatvorio vrata i dok nisam čuo da je povukao zasun.
Dok sam se provlačio po kravom posipanom prilazu, a zatim obišao do vozačevih vrata Mustanga-, pogledao sam po mirnoj ulici. Nigdje na vidiku nije bilo niti Robertsona niti njegovog prašnjavog Forda Explorera.
Kad sam upalio motor automobila iznenada mi je na pamet pala pomisao da bih mogao odletjeti u zrak poput Holsteinice. Bio sam previše živčan.
Slijedio sam vijugavi put koji je vodio od Jack Flatsa do katoličke crkve St. Bartholomew u povijesnoj četvrti grada dajući Robertsonu dovoljno prilika da se pokaže. Promet iza mene izgledao je nevin kao i uvijek. Pa ipak, nisam se mogao riješiti osjećaja da me netko prati.

OSAMNAEST



PICO MUNDO NIJE GRAD NEBODERA. NOVIJE STAMBENE ZGRADE OD PET katova zadavale su starosjediocima Pico Munda vrtoglavicu od neželjenog osjećaja gužve velegrada i dovele do pojave novinskih uvodnika u Maravilla County Timesu u kojima su se koristili izrazi poput – te visoke napasti, te izražavali zabrinutost zbog budućnosti – bezdušnih građevina ispraznog dizajna u kojima su ljudi svedeni na status pčela radilica u košnici i u koje nikad sunce do kraja ne ulazi.
Sunce u pustinji Mojave nije poput onog malog, plašljivog sunca u Bostonu ili ne-brini-budi-sretan sunca na Karipskom otočju. Sunce u pustinji Mojave oitrucna je, agresivna zvijer koju neće zaplašiti sjene stambenih petokatnica.
Uzimajući u obzir toranj i koplje koje se nalazi na vrhu tornja crkve St. Bartholomew, ta je crkva uvelike najviše zdanje u Pico Mundu. Ponekad u sumrak, ispod bijelih krovova, bijela štukatura na zidovima sjaji poput oka olujnog fenjera.
S nešto više od pola sata do zalaska sunca ovog utorka u kolovozu, zapadno nebo gorjelo je narančasto nepokolebljivo tamneći u crveno, kao da je sunce ranjeno i krvari dok se povlači. Bijeli zidovi crkve preuzeli su boju neba i izgledali kao okupani svetom vatrom.
Stormy me čekala ispred crkve. Sjedila je na gornjoj stubi s košarom za piknik.
Zamijenila je svoju ružičasto-bijelu uniformu sandalama, bijelim hlačicama i tirkiznom košuljom. Tada je bila slatka, ali sad je bila zanosna.
Kose crne poput gavranova perja i očiju crnih poput ugljena mogla je biti faraonova mladenka bačena u budućnost iz drevnog Egipta. U njezinim očima kriju se tajne koje se mogu nositi s tajnama sfingi i svih ikad iskopanih piramida ili onih koje će tek iskopati iz pijeska Sahare.
Kao da mi čita misli, rekla je: – Ostavio si hormonsku pipu otvorenu. Zatvori je. Pred crkvom smo.
Oteo sam joj košaru iz ruke i, dok je ustajala, poljubio je u obraz.
– S druge strane, možda je to ipak bilo malorekreposno, rekla je.
– Da, ali samo zato što je to poljubac koji ti šalje Mali Ozzie.
– Baš je sladak. Čula sam da su mu digli kravu u zrak.
– Živa klaonica, plastična Holsteinica kamo god da pogledaš.
– Što je sljedeće – specijalci koji snajperima gađaju vrtne patuljke?
– Svijet je poludio, složio sam se.
Ušli smo u crkvu St. Barta na glavna vrata. Narteks je slabo osvijetljen prostor koji odiše dobrodošlicom obložen trešnjinim drvetom tamne boje ukrašene pramenovima crvene.
Umjesto da proslijedimo dalje niz brod, skrenuli smo odmah desno i našli se pred zaključanim vratima. Stormy je izvadila ključ i pustila nas u toranj zvonika.
Kad su se vrata iza nas tiho zatvorila, izgubio se slatki miris tamjana, a pojavio slabi miris ustajalosti.
Stubište tornja bilo je u mraku. Nepogrešivo, pronašao sam njezine usnice kako bih joj dao brzi, no sladi poljubac od onog prvog prije nego što upali svjetlo.
– Zločesti jedan.
– Dobre usne.
– Nekako mi je previše čudno... ljubiti se jezikom u crkvi.
– Tehnički nismo u crkvi, rekao sam.
– Pretpostavljam da tehnički to nije bio ni jezik.
– Siguran sam da postoji medicinski točniji naziv.
– Ma postoji medicinski termin za tebe, rekla je.
– Koji? – pitao sam noseći košaru i penjući se za njom uz spiralno stepenište.
– Prijapičar.
– Što to znači?
– Vječno napaljen.
– Pa ne bi željela da liječnik to izliječi, zar ne?
– Za to ti ne treba liječnik. Postoji odličan narodni lijek za to.
– Da? Koji?
– Brz, kratak udarac u mjesto koje je izvorište problema.
Namignuo sam i rekao: – Pa nisi baš Florence Nightingale. Počet ću nositi štitnik.
Na vrhu spiralnog stepeništa vrata su vodila u zvonik.
Tri brončana zvona, sva tri velika ali različite veličine, visjela su sa stropa u sredini tog visokog prostora.
Okruživao ih je metar i osamdeset centimetara širok prolaz.
Zvona su zadnji put zvonila za večernjicu u sedam i nisu više trebala zvoniti sve do sutrašnje jutarnje mise.
Tri strane zvonika bile su otvorene, ograđene zidićem visine do struka i nudile odličan pogled na Pico Mundo, Maravilla Vallev i brda iza njih. Smjestili smo se na zapadnu stranu kako bismo mogli što bolje uživati u zalasku.
Iz košare je Stormy izvadila Tupperivare posudu punu oljuštenih oraha koje je ispržila i blago začinila solju i šećerom. Stavila mi je jedan u usta. Divno – i orah i to što me Stormy hranila.
Otvorio sam bocu dobrog merlota i natočio ga, dok je Stormy držala vinske čaše.
Ne jedemo na ovom vidikovcu svaku večer, samo dva-tri puta mjesečno, kad Stormy ima potrebu biti visoko iznad svijeta. I bliže Nebesima.
– Za Ozzieja, rekla je Stormy podižući čašu i nazdravljajući. – Nadam se da će jednog dana svi njegovi gubici prestati.
Nisam je pitao što je time mislila, jer sam mislio da možda znam na što cilja. Zbog problema s težinom, Ozzieju je uskraćeno mnogo toga u životu što možda nikad neće iskusiti.
Boje naranče u blizini zapadnog obzora, crvene naranče bliže svodu, nebo je postajalo sve tamnije, tamneći u purpurnu. Na istoku će se uskoro početi pojavljivati prve noćne zvijezde.
– Nebo je tako bistro, rekla je Stormy. – Večeras ćemo moći vidjeli Kasiopeju.
Mislila je na sjeverno sazviježde nazvano po liku iz antičke mitologije, ali Kasiopeja je bilo i ime Stormyne majke koja je umrla kad je Stormy bilo sedam godina. Otac joj je poginuo u istom tom padu aviona.
Budući da nije imala nikog drugog osim strica, svećenika, dali su je na usvajanje. Kad je za tri mjeseca postupak usvajanja propao i to zbog dobrog razloga, jasno je rekla da ne želi nove roditelje, jedino da joj se vrate oni koje je voljela i izgubila.
Do svoje sedamnaeste kad je maturirala, rasla je u sirotištu. Nakon toga dok nije navršila osamnaestu, živjela je pod stričevim skrbništvom.
Za nećakinju jednog svećenika, Stormy ima neobičan odnos s Bogom. Osjeća se nešto bijesa u njemu – uvijek malo, a ponekad i puno.
– Što je s Gljivom? – pitala je.
– Ne sviđa se Groznom Chesteru.
– Groznom Chesteru se nitko ne sviđa.
– Mislim da ga se čak i boji.
– E to je već nešto novo.
– Taj je ručna bomba s izvučenim osiguračem.
– Grozni Chester?
– Ne. Gljiva. Pravo mu je ime Bob Robertson. Digle su mu se dlake na leđima kao nikad u životu.
– Bob Robertson ima dlake na leđima?
– Ne. Groznom Chesteru. Čak i kad je otjerao onog golemog njemačkog ovčara nisu mu se digle toliko kao danas.
– Nije mi jasno. Kako su se Bob Robertson i Grozni Chester uopće našli na istom mjestu?
– Mislim da postoji mogućnost da me prati nakon što sam mu provalio u kuću.
Dok sam još izgovarao riječ prati, pozornost mi je privuklo kretanje na groblju.
Neposredno zapadno od St. Barta nalazi se starinsko groblje: ne brončane ploče u granitnim pločama okruženim travom kao što je uobičajeno na većini modernih groblja, već okomite nadgrobne ploče i spomenici. Željezna ograda sa šiljcima okružuje cijela tri jutra zemljišta na kojem se groblje prostire. Iako ima nekoliko živih kalifornijskih hrastova starijih od sto godina, vrlo mali dio groblja je u sjeni, a većina zelenih prolaza obasjana je suncem.
Pod plamenim sjajem sumraka toga utorka u kolovozu, trava je izgledala kao da ima primjesu brončane boje, sjene su bile crne poput ugljena, glatke granitne površine odražavale grimizno nebo – a Robertson stajao mirno poput bilo kojeg drugog spomenika u crkvenom dvorištu, ne skriven u sjeni drveta već na otvorenom gdje ga se može lako vidjeti.
Odloživši čašu na ogradu, Stormy je čučnula kraj košare. – Imam tu sir koji ide savršeno uz ovo vino.
Da je Robertson stajao sagnute glave proučavajući neki spomenik, svejedno bih bio zabrinut što ga vidim ovdje. No bilo je još gore od toga. Nije došao izraziti poštovanje mrtvima, niti iz bilo kojeg drugog razloga nevinog poput tog.
Glave nagnute unatrag i očiju fiksiranih na mene koji sam stajao iza ograde zvonika, jedinstvena jačina tog njegovog pogleda naprosto mu je sijevala iz očiju poput struje.
Iza hrastova i željezne ograde, mogao sam vidjeti dijelove dviju ulica koje su se križale na sjeverozapadnom uglu groblja. Koliko sam mogao vidjeti, duž nijedne nisu bila parkirana niti označena niti neoznačena policijska kola.
Sef Porter je obećao da će poslati nekog da nadzire kuću u Camp"s Endu. Međutim, ako se Robertson u međuvremenu nije vratio kući, taj policajac nije mogao niti započeti s nadzorom.
– Hoćeš krekere sa sirom? – upitala je Stormy.
Grimizna je curila s ljetnog neba bliže obzoru tonirajući zapadne ovoje jarke narančaste sve dok se nije suzila u usku traku. Sam zrak se činio obojan crvenom, a sjene drveća i nadgrobnih ploča koje su već bile crne poput čađi postale su još crnje.
Robertson je stigao s mrakom.
Spustio sam čašu do Stormyne. – Imamo problem.
– Krekeri nisu problem, rekla je Stormy, – nego stvar izbora.
Iznenadio me nenadani, glasni zvuk lepetanja krilima.
Okrenuo sam se, vidio tri goluba kako ulijeću u zvonik i lete prema svojim prečkama na gredama iznad zvona i naletio na Stormy koja je vadila dvije male posude iz košare. Krekeri i listići sira popadali su po podu.
– Oddie, kakav nered! – sagnula se, odložila posude sa strane i počela skupljati krekere i sir.
Dolje, na travi koja je postajala sve tamnija, Robertson je za to vrijeme stajao ruku spuštenih uz bokove i pogrbljenih ramena. Svjestan da ga promatram isto toliko snažno kao i on mene, sada je podigao desnu ruku što je gotovo nalikovalo nacističkom pozdravu.
– Misliš li mi pomoći, upitala je Stormy, – ili se misliš ponašati tipično muški?
U početku sam mislio da mi možda prijeti šakom, no usprkos jadnom, sve slabijem svjetlu, ubrzo sam shvatio da je to što mi pokazuje još nepristojnije od onog što sam mislio da sam vidio. Ispružio je srednji prst i gurao ga gore prema meni kratkim, ljutitim trzajima.
– Robertson je ovdje, rekao sam joj.
– Tko?
– Gljiva.
Iznenada je krenuo između nadgrobnih spomenika prema crkvi.
– Bolje da zaboravimo na večeru, rekao sam podižući Stormy na noge s namjerom da je što brže izvedem iz zvonika. – Idemo odavde.
Opirući se, okrenula se prema ogradi. – Ne dam da me itko zastrašuje.
– O, ja još i kako dopuštam, ako je tip dovoljno lud.
– Gdje je? Ne vidim ga.
Naginjući se i gledajući dolje, ni ja ga više nisam mogao vidjeti. Očigledno je došao do ulaza ili stražnjeg dijela crkve i skrenuo iza ugla.
– Vrata na dnu stubišta? – rekao sam. – Jesu li se automatski zaključala iza nas kad smo ušli?
– Ne znam. Ne vjerujem.
Nije mi se sviđala pomisao biti zarobljen na vrhu tornja, premda je postojala velika vjerojatnost da bi nas netko čuo da vičemo u pomoć. Vrata koja su vodila u zvonik nisu imala bravu, a sumnjao sam da ih nas dvoje možemo držati zatvorena, ako u bijesu navali na njih.
Zgrabio sam je za ruku vukući da prenesem na nju potrebu za hitnošću i pojurio preskačući preko sira i krekera iza zvona. – Idemo odavde.
– Košara, naša večera.
– Ostavi. Pokupit ćemo ih sutra.
Ostavili smo upaljena svjetla u zvoniku. No budući da je spiralno stubište bilo zatvoreno, nisam vidio cijelim putem do dolje nego samo dio puta koji se nalazio ispred mene.
Dolje je sve bilo tiho.
– Požuri, požurivao sam Stormy i ne koristeći se rukohvatom vodio je niz te strme stube prebrzo da bi spuštanje bilo sigurno.

DEVETNAEST



DOLJE, DOLJE, OKOLO NAOKOLO, JA SAM VODIO, ONA IŠLA ZA MNOM, a stube popločene meksičkim pločicama stvarale su previše buke da bismo čuli penje li se Robertson prema nama ili ne.
Na pola puta pitao sam se nisam li možda pretjerao s ovakvom žurbom. Potom sam se sjetio njegove podignute šake, ispruženog prsta i fotografija u radnoj sobi.
Pojurio sam još brže, okolo naokolo, ne mogavši izbaciti iz glave sliku da me čeka na dnu stubišta s mesarskim nožem u ruci koji bi me mogao probušiti prije nego što se uspijem zaustaviti.
Kad smo stigli do dna ne susrevši ga pri tom, našli smo donja vrata otključana. Oprezno sam ih otvorio.
Suprotno od mojih očekivanja, nije nas čekao u slabo osvijetljenom narteksu.
Spuštajući se niz stube tornja, morao sam pustiti Stormynu ruku. Sad sam je ponovno uhvatio kako bi bila blizu mene.
Kad sam otvorio središnji dio glavnih vrata koja su se sastojala od tri izlaza, vidio sam Robertsona kako se penje s nogostupa stepenicama prema ulazu. Iako nije žurio prema meni, približavao se s nemilosrdnošću tenka koji prelazi preko bojnog polja.
Pod apokaliptički grimiznim svjetlom, mogao sam vidjeti da mu je s lica nestao onaj jezoviti, prethodno pouzdani smiješak. Njegove blijedosive oči posudile su krvavi odsjaj zalaska, a lice mu se zgrčilo od ubojite namjere.
Terrin Mustang čekao je kraj ivičnjaka. Nisam mogao do njega, a da ne prođem pored Robertsona.
Tučem se kad moram, a protiv suparnika većeg od sebe, ako moram. No fizičkim sukobima ne pribjegavam od prve niti iz krivih pobuda.
Nisam tašt, ali volim svoje lice takvo kakvo jest. Ne bih da netko gazi po njemu.
Robertson je bio veći od mene, ali mekši. Da je njegov bijes bio nalik bijesu obična čovjeka, možda bi popio koje, lako bih mu se suprotstavio i bio siguran da ga mogu dobiti.
Međutim bio je luđak, predmet fascinacije bodaha, zanesen masovnim i serijskim ubojicama. Morao sam pretpostaviti da ima oružje, nož ili da bi usred tuče mogao početi gristi kao bijesan pas.
Možda ga Stormy pokuša srediti, takva reakcija ne bi joj bila strana, ali nisam joj htio dati tu mogućnost. Okrenuvši se na drugu stranu od ulaza, čvrsto sam joj držao ruku i potaknuo je da ode iza jednih od vrata između narteksa i broda.
U praznoj crkvi staza od prigušenih svjetala označavala je središnji prolaz. Golem križ iza oltara sjajio je pod slabim svjetlom reflektora usmjeren na njega s visine. Plamenovi svijeća plamsali su u prozorima boje rubina.
Ti vršci svjetla i crvena svjetlost zalaska na zapadu iza vitraja nisu uspjeli potisnuti kongregaciju sjena koja je ispunjavala središnje redove klupa kao i bočna krila.
Zurili smo niz središnji prolaz očekujući da će Robertson poput bijesnog bika projuriti kroz jedna od vrata narteksa. Budući da nismo čuli ništa kad smo stigli do ograde koja je ograđivala podij za pričest, zastali smo i osvrnuli se.
Koliko sam mogao vidjeti, Robertson nije stigao za nama. Da je ušao u brod, sigurno bi krenuo ravno za nama duž središnjeg prolaza.
Mada je logika nalagala suprotno i nisam imao nikakvih dokaza, imao sam predosjećaj da je tu s nama. Dlake na rukama su mi stajale potpuno okomito koliko sam se naježio.
Stormyn instinkt bio je usklađen s mojim. Pomno pregledavajući geometrijske sjene klupa, prolaza i kolonada, šapnula je: – Bliže je nego što misliš. Jako je blizu.
Otvorio sam mala vratašca na ogradi za pričest. Prošli smo kroz njih hodajući u apsolutnoj tišini ne želeći riskirati da ne čujemo približava li nam se Robertson.
Kad smo prešli podij za zbor i počeli se penjati prema oltaru, manje sam se osvrtao i nastavljao dalje opreznije. Neobjašnjivo, no za razliku od razuma, srce mi je govorilo da se opasnost nalazi ispred nas.
Tip koji nas je uhodio mogao je potrčati ispred nas a da ga nismo vidjeli. Osim toga nije imao razloga da to učini osim ako nas ne namjerava napasti direktno.
Kako bilo, svakim novim korakom napetost u mišićima na mom vratu bivala je sve veća, sve dok mi se konačno mišići nisu napeli poput opruga sata na navijanje.
Krajičkom oka, primijetio sam kretanje kraj oltara, trgnuo se i povukao Stormy bliže k sebi. Ruka joj je stisnula moju čvršće nego prije.
Raspeti brončani Krist se pokrenuo kad da je metal nekim čudom postao tijelo, kao da će sići s križa i zakoračiti da preuzme svoju zemaljsku ulogu mesije.
Golemi moljac poletio je s vruće žarulje reflektora iznad glave. Privid kretanja istog časa je nestao.
Stormyn ključ od zvonika otključat će i vrata iza oltara. Iza njih stajala je sakristija u kojoj se svećenik priprema prije svake mise.
Pogledao sam preko oltara, broda. Tišina. Mrtvilo osim sjene moljčeve igre.
Nakon što sam otključao vrata i vratio Stormy ključ, gurnuo sam obložena vrata prema unutra osjećajući lagani nemir.
Ovaj određen strah nije imao nikakvog racionalnog temelja. Robertson nije bio mađioničar sposoban pojaviti se trikom u unutrašnjosti zaključane prostorije.
Pa ipak, srce mi je udaralo kao ludo.
Kad sam podigao ruku da upalim svjetlo, ruku mi nije pribio za zid niti bodež niti sjekira. Stropno svjetlo otkrilo je malu, običnu sobu, no ne i velikog psihopata žute čupave kose.
Lijevo se nalazila klupica na kojoj je svećenik prije mise molio nudeći Bogu osobno štovanje prije služenja mise. Nadesno su se nalazili ormari u kojima su bile svete posude i crkvena ruha te klupa za odijevanje.
Stormy je zatvorila vrata iza nas i povukla zasun.
Brzo smo otišli na drugi kraj prostorije do vanjskih vrata sakristije. Znao sam da se iza njih nalazi istočno crkveno groblje, ono bez spomenika, i staza koja vodi do rektorata u kojem je živio njezin stric.
I ta su vrata bila zaključana.
Iz sakristije su se vrata mogla otvoriti bez ključa. Zgrabio sam okruglu kvaku... i zastao.
Možda Robertsona nismo čuli ni vidjeli kako ulazi u brod iz narteksa zbog jednostavnog razloga što nikad nije niti ušao na prednja vrata nakon što smo ga susreli na stepenicama.
I možda je, očekujući da ćemo pokušati pobjeći na stražnja vrata, obišao zgradu kako bi nas pričekao ispred sakristije. To bi moglo objasniti zašto sam osjećao da se krećemo prema opasnosti, a ne od nje.
– Što nije u redu? – pitala je Stormy.
Ušutkao sam je – što bi u bilo kojim drugim okolnostima osim ove bilo pogubno – i stao osluškivati kraj uskog razmaka između vrata i dovratka. Slabi, topli dah zagolicao mi je uho, no s njim nije došao nikakav zvuk.
Čekao sam. Osluškivao. Postajao sve nemirniji.
Odmaknuvši se od vrata, šapnuo sam Stormy: – Vraćamo se odakle smo došli.
Vratili smo se do vrata između sakristije i oltara koja je Stormy zaključala za nama. No kad je trebalo povući zasun, ponovno sam oklijevao.
Prislanjajući uho na pukotinu između tih vrata i dovratka, osluškivao sam crkvu koja se pružala iza njih. Moj slušni kanal nije zagolicao vjetrić, ali nisam čuo ni izdajničke, pritajene zvukove.
Oboja vrata na sakristiji su bila zaključana iznutra. Da bi došao do nas, Robertsonu je trebao ključ koji nije imao.
– Nećemo ostati ovdje do jutarnje mise, rekla je Stormy skrolajući mi kroz misli kao da su dokument na njezinom računalu.
Mobitel mi je bio zakvačen za pojas. Mogao sam nazvati Sefa Portera i objasniti mu situaciju.
Međutim postojala je mogućnost da je Bob Robertson razmislio o tome koliko mudro bi bilo da me napadne na javnom mjestu poput crkve, iako u ovom trenutku u njoj nije bilo vjernika ni bilo kojih drugih svjedoka. Možda je nakon što je uspio smiriti svoj neobuzdani bijes, otišao.
Ako Šef pošalje patrolna kola pred crkvu ili sam dođe ovamo i ne nade nasmiješenog psihopata, moj kredibilitet bi zadobio gadan udarac. Tijekom godina stekao sam dovoljno kredita kod Wyatta Portera da si priuštim koji propust, mada sam to nerado činio.
U ljudskoj je prirodi da vjeruje u čarobnjaštvo mađioničara – ali i okrenuti se protiv njega i omalovažavati ga istog časa kad učini i najmanju grešku i otkrije svoj trik. Onima u publici koji su tako lako nasjeli bude neugodno i za svoju lakovjernost krive izvođača.
Premda nemam iluzionističkih vještina, imam dar spoznati istinu natprirodnim sredstvima i svjestan sam ne samo ranjivosti nego i opasnosti da postanem dječak koji će viknuti vuk, vuk – ili u ovom slučaju: Gljiva, Gljiva.
Većina ljudi očajnički želi vjerovati da su dio velike tajne, da je Stvaranje djelo milosti i slave, a ne samo rezultat sudara nasumičnih sila. No svaki put kad imaju i najmanji razlog posumnjati u to, crv sumnje u jabuci njihova srca uzrokuje da okrenu leda tisućama dokaza čuda, postaju žedni cinizma i hrane se očajem kao što se izgladnjeni čovjek hrani kruhom.
Kao svojevrstan čudotvorac, hodam po žici previsokoj da bih učinio krivi korak i preživio.
Sef Porter je dobar čovjek, ali je samo čovjek. Ne bi mi tako lako okrenuo leda, ali kad bi se zbog mene osjetio smiješnim i lakovjernim više od jednom, to bi se dogodilo kad-tad.
Mogao sam nazvati Stormynog strica, Oca Seana, koji se nalazio u rektoratu. On bi nam istog časa priskočio u pomoć i to bez previše neobičnih pitanja.
Ali Robertson je bio čudovište ljudskog, ne natprirodnog porijekla. Ako vreba negdje u crkvenom dvorištu, pogled na rimokatoličku mantiju ili raspelo ga neće odvratiti od nasilja.
Budući da sam već doveo Stormy u opasnost, istog časa sam odustao od zamisli da ugrozim i sigurnost njezinog strica.
Dvoja vrata sakristije. Vanjska vode u dvorište. Unutrašnja na oltar.
Budući da ništa nisam čuo, oslonio sam se na intuiciju. Odlučio sam se za vrata koja vode na oltar.
Loptica Stormyne intuicije očito se još uvijek nije zaustavila ni na jednom broju. Spustila je svoj dlan na moj kad sam uhvatio zasun.
Pogledi su nam se na trenutak sreli. Potom smo okrenuli glavu i pogledali u vrata koja vode u dvorište.
Bio je to trenutak kad su poruka koju smo dobili od stroja za gatanje na karnevalu i isti madeži s kojima smo rođeni izgledali kao da imaju neosporivo značenje.
Ne izmijenivši ni riječ, oboje smo zaključili isto. Ja sam ostao kraj vrata koja vode na oltar. Stormy se vratila do vrata koja vode u dvorište.
Ako u slučaju kad otključam vrata Robertson navali na mene, Stormy će otvoriti vrata koja vode u dvorište, zaključati vrata koja vode u crkvu i povikati u pomoć. Ja ću pokušati istrčati za njom – i ostati živ.

DVADESET



TAJ TREN U SAKRISTIJI SAŽIMAO JE BIT MOG CJELOKUPNOG POSTOJANJA: uvijek između dvoja vrata, između života sa živima i života s mrtvima, između transcendentalnog i užasa.
Na drugoj strani sobe, Stormy je kimnula glavom.
Na klupici mali molitvenik čekao je da svećenik klekne i otvori ga.
U jednom od kabineta su sigurno stajale boce misnog vina. Dobro bi mi došlo malo duhovne okrepe.
Snažno sam se naslonio na vrata sakristije kako bih ih mogao zatvoriti bude li to neophodno. Kad sam povukao zasun, začuo se tihi zvuk koji je podsjetio na oštrenje britve.
U slučaju da je Robertson čekao da navali na mene, trebao je reagirati na zvuk otključavanja vrata. Naravno, moguće je da je hladniji i proračunatiji nego što je izgledao kad je stajao na groblju i pokazivao mi prst.
Možda sumnja da sam se oslonio na vrata i da ću ponovno zaključati vrata istog časa kad se pokuša probiti u sakristiju. Koliko god lud bio, sigurno i on ima nekakvu intuiciju.
Bob Robertson čija je kuhinja puna prljavog suda, kora od banana i mrvica bio je previše neuredan da bi bio mudar strateg. Međutim, Robertson koji je provodio vrijeme u urednoj radnoj sobi i pedantno slagao one jezive dosjee u ormare za arhiviranje razlikovao se od onog čovjeka čija je dnevna soba bila puna hrpa ljigavih časopisa i ljubica mekih uveza stranica izlizanih od listanja.
U ovom trenutku nisam znao koji bi Bob Robertson mogao stajati iza vrata. Kad sam pogledao Stormy, složila je facu koja je govorila ili – hajde već jednom – ili – jebi se.
Naslonivši se na vrata nesmanjenom namjerom, zakrenuo sam kuglu skroz ulijevo. Zaškripala je. Čudio bih se da nije.
Prebacio sam teret i pustio vrata da se otvore pola centimetra... centimetar... skroz.
Ako je Robertson čekao pred vratima sakristije, tada je to bilo pred vanjskim vratima. Pod zadnjim slabim crvenkastim svjetlom mora da smo izgledali kao nešto što više pripada pod nadgrobnu ploču nego u crkvu.
Stormy se maknula sa svog mjesta. Zajedno smo se brzo vratili na oltar odakle smo prije samo dvije minute tako brzo pobjegli.
Moljac je plesao na žarulji reflektora i Krist je opet izgledao kao da se vrti na križu.
Miris tamjana koji se osjetio u zraku nije bio sladak kao ranije, već je imao neku novu oštrost, a plamenovi zavjetnih svijeća nabijali su hitnošću arterijske aneurizme koja svaki čas prijeti puknuti.
Niz prilaz, pored dijela za zbor, kroz vratašca na ogradi neprestano sam očekivao da će Robertson iskočiti pred nas iz nekog malo vjerojatnog zaklona. U mojoj glavi on je postao tolika prijeteća figura da se ne bih začudio da je skočio na nas s jednog od svodova na stropu crkve iznenada uzgojivši krila, gnjevni anđeo tame na čijim krilima jaše smrt.
Nalazili smo se u glavnom prolazu kad je snažan tresak i razbijanje stakla uzdrmalo crkvenu tišinu iza nas. Okrenuli smo se, pogledali, ali ništa nije bilo uništeno.
Na sakristiji nije bilo prozora, a na vratima koja su vodila u dvorište nije bilo stakla. Pa ipak, izvor tog razbijanja kao da je bila prostorija iz koje smo upravo izašli. Ponovno se začulo razbijanje, ovoga puta jače nego prije.
Čuo sam nešto za što sam pretpostavio da bi moglo biti bacanje klupe o ormare s ruhom, čuo sam razbijanje boca vina, čuo sam srebrni kalež i druge svete posude kako se odbijaju o zidove i ormare zvekećući još neko vrijeme nakon udarca.
U žurbi da pobjegnemo, ostavili smo upaljeno svjetlo u sakristiji. Sada, kroz otvorena vrata, vidio se sekundarni pokret: mješavina nemirnih sjena i svjetlucanje svjetlosti.
Nisam znao što se događa, ali nisam imao namjeru vraćati se u sakristiju da vidim o čemu je riječ. Ponovno sam zgrabio Stormy za ruku, potrčao vukući nju za sobom duž glavnog prolaza, preko broda, pa kroz vrata u narteks.
Istrčali smo van iz crkve, pa niz stepenice i pobjegli u sumrak koji je svaki čas prijetio iskrvariti na smrt. Preostalo mu je tek malo crvenila i već je počeo rasprostirali ljubičaste pokrove preko ulica Pico Munda. Na trenutak nisam mogao ugurati ključ koji mi je drhtao u ruci u bravu za paljenje. Stormy me požurivala, kao da sam nisam imao namjeru požuriti, ključ je napokon sjeo kako treba i motor je zagalamio.
Ostavljajući debeo trag guma ispred crkve St. Barta, prešli smo blok i pol toliko brzo da su se gume iza nas pušile, toliko brzo da se činilo kao da nas je netko teleportirao, prije nego što sam uspio doći do daha i reći: – Nazovi Sefa.
Izdiktirao sam joj kućni broj telefona Wyatta Portera koji je unijela u svoj mobitel. Čekala je dok je telefon zvonio, rekla: – Šefe, Stormy je, slušala i rekla: – Da, ne zvuči kao vremenska prognoza, zar ne? Odd vas treba.
Uzeo sam mobitel i izlanuo: – Gospodine, ako brzo pošaljete automobil do crkve St. Barta uhvatit ćete Robertsona kako razbija sakristiju, možda i više, možda cijelu crkvu.
Stavio me na čekanje i obavio drugi poziv.
Tri bloka od crkve St. Barta, skrenuo sam s ceste u meksički drive-in restoran.
– Večera? – upitao sam Stormy.
– Nakon svega onog u crkvi?
Slegnuo sam ramenima. – Cijeli naš život bit će označen time što se dogodilo večeras u crkvi. Osobno planiram opet jesti i to što prije, to bolje.
– Neće se moći ni usporediti s mojom večerom na zvoniku.
– Ništa se ne može usporediti s tvojom večerom na zvoniku.
– Umirem od gladi.
Držeći mobitel jednom rukom, a drugom vozeći kao da je to još uvijek dopušteno zakonom, usmjerio sam Mustanga u red vozila koja su čekala da dođu do prozora za narudžbu.
Kad se Sef Porter ponovno javio, rekao je: – Zašto uništava crkvu?
– Nemam pojma, gospodine. Pokušao je mene i Stormy uhvatiti u zvoniku...
– Što ste radili na zvoniku?
– Bili na pikniku.
– To je tebi sasvim normalno, pretpostavljam.
– Naravno. Gore je prelijepo. Nekoliko puta mjesečno odlazimo na zvonik na večeru.
– Sinko, nemoj da te jedan dan uhvatim da večeraš na vrhu stijega gradske vijećnice, jasno?
– Tamo bih pojeo možda samo predjelo, ali nikad cijelu večeru.
– Ako želite svratiti, možemo vas nahraniti roštiljem. Dovedi Elvisa.
– Ostavio sam ga kraj baptističke crkve. Sa Stormy sam, u redu smo za tacos. Ali hvala, kao da smo bili.
– Što je s Robertsonom? Poslao sam čovjeka da nadgleda kuću u Camp"s Endu, ali nije se još vratio kući.
Rekao sam: – Bio je na groblju i vidio nas na zvoniku. Živčano mi je pokazao srednjak nekoliko puta, a zatim krenuo za nama.
– Misliš da zna da si bio kod njega? – upitao je Sef.
– Ako se nije vraćao kući otad, ne znam kako bi to mogao znati, ali po svemu sudeći čini se da zna. Samo čas, gospodine.
Došli smo na red za narudžbu.
– Tacos sa sabljarkom, ekstra salse, prženi kukuruzni čips i veliku kolu, molim, rekao sam magarcu sa sombrerom i mikrofonom na glavi. Pogledao sam u Stormy. Kimnula je glavom. – Dvaput, molim.
– Jeste u Mexicali Rosei – upitao je Sef.
– Jesmo.
– U, imaju fantastične churros. Trebao bi ih probati.
Poslušao sam Šefov savjet i naručio dva churrosa od magarca, koji mi je, kao i prvi put, zahvalio glasom tinejdžerice.
Dok je red automobila puzio prema naprijed, rekao sam: – Kad smo zbrisali Robertsonu, sigurno je bio ljut ko pas, ali svejedno mi nije jasno zašto je iskalio bijes na zgradi.
– Dvoja patrolna kola su na putu za St. Bart isključenih sirena. Možda su već stigli. Samo vandalizam mi se nekako ne poklapa sa svim tim grozotama za koje si mi rekao da je sposoban.
– Znam, gospodine. To nije ni blizu onoga što je sposoban učiniti. A do petnaestog kolovoza ostalo je nepuna tri sata.
– Uspijemo li ga zatvoriti preko noći zbog vandalizma, imat ćemo izgovor da malo pronjuškamo po njegovom životu. Možda čak uspijemo prokužiti što je naumio.
Nakon što sam poželio Sefu sreću, stisnuo sam END i vratio Stormy mobitel.
Pogledao sam na sat. Ponoć – i 15. kolovoza – izgledali su mi poput tsunamija: dobivali su na snazi i veličini jureći prema nama nijemom, ali ubojitom snagom.

DVADESET JEDAN



ČEKAJUĆI DA ME ŠEF NAZOVE I JAVI DA SU UHVATILI ROBERTSONA U ČINU vandalizma, Stormy i ja smo jeli našu večeru na parkiralištu Mexicali Rose spuštenih prozora u nadi da ćemo uhvatiti barem tračak povjetarca. Hrana je bila ukusna, ali vrući noćni zrak smrdio je po ispušnim plinovima.
– Znači, provalio si u kuću onog Gljive, rekla je Stormy.
– Nisam ništa razbio. Otključao sam vrata vozačkom.
– Drži li u hladnjaku odrubljene glave?
– Nisam otvarao hladnjak.
– Pa dobro, što misiš gdje se drugdje mogu naći odrubljene glave?
– Nisam tražio odrubljene glave.
Rekla je: – A taj njegov jeziv osmijeh, čudne sive oči? Prvo što bih potražila u kući tog čudaka bila bi zbirka ogrlica od nanizanih ušiju. Mmmm, ovi tacosi su odlični.
Složio sam se. – A sve te boje u salsi, divota. Žuta i zelena čili papričica, crveni komadići rajčice, male ljubičaste kockice luka... sve me to malo podsjeća na konfete. Idući put kad budeš pravila salsu, i ti je napravi da izgleda ovako.
– Molim – ugrizao te Karapandža pa si sada hodajući mrtvac koji je stručnjak za kulinarstvo? Znači, nisi našao odrubljene glave?
Ispričao sam joj za crnu sobu.
Lickajući mrvice kukuruznog čipsa sa svojih elegantnih prstiju, rekla je: – Slušaj me što ću ti sada reći, Odd.
– Pretvorio sam se u uši.
– Jesi velik, ali ne dovoljno. I zato ih naćuli što bolje i slušaj me što ću ti reći: da nisi ponovno ušao u tu crnu sobu.
– Nema je više.
– Nemoj je ni pokušati tražiti misleći da bi se možda mogla vratiti.
– To nikad nisam pomislio.
– Jesi, rekla je.
– Dobro, jesam, priznao sam. – Htio sam reći, volio bih kad bih mogao objasniti što je to i na kojim principima funkcionira.
Da bi naglasila koliko se tome protivi, počela mi je prijetiti čipsom. – To su vrata Pakla, a ti nisi opremljen za takvo mjesto.
– Ne mislim da su to vrata Pakla.
– A što je onda?
– Ne znam.
– E pa onda, ako ti ne znaš, ja znam. Vrata Pakla. A budeš li ih tražio i nađeš ih, završit ćeš u Paklu, a ja se ne mislim spuštati tamo dolje da te spašavam iz vatre.
– Primio na znanje.
– Dovoljno je teško biti udana za tipa koji vidi mrtvace i trči za njima svaki dan, a kamoli nekog tko se dao u potragu za vratima Pakla.
– Nisam se dao u potragu za vratima Pakla, rekao sam. – Uostalom, otkad smo mi oženjeni?
– Bit ćemo, rekla je i pojela zadnji tacos.
Više od jedanput sam je pitao da se uda za mene. Premda smo se oboje složili da smo srodne duše i da ćemo zauvijek ostati zajedno, svaki put me odbila koristeći se nečim poput, Ludo te volim, Oddie, toliko da bih dala svoju desnu ruku za tebe kad bi to bio razuman dokaz ljubavi. Ali što se braka tiče – stavimo to malo na led.
Naravno, iz usta su mi ispali komadići tacosa sa sabljarkom kad sam čuo da ćemo se oženiti. Pokupio sam ih s majice i strpao u usta iskoristivši to vrijeme da brzo razmislim prije nego što sam rekao: – Pa... znači li to da prihvaćaš moju prošnju?
– Budalice, pa prihvatila sam je već odavno. – Primijetivši moj začuđeni pogled, rekla je: – O, pa ne s onim uobičajenim – Da, dragi, tvoja sam, ali na puno drugih načina jesam.
– Nisam znao da – staviti na led – znači da.
Skidajući mrvice sabljarke s moje majice, rekla je: – Moraš naučiti da se ne sluša samo s ušima.
– Kroz koji onda otvor predlažeš da slušam?
– Ne budi prost. Ne priliči ti. Htjela sam samo reći da ponekad moraš slušati i srcem.
– Toliko dugo slušam srcem da s vremena na vrijeme moram izvaditi vosak iz arterije.
– Jesi li za churros? – upitala je otvorivši bijelu papirnatu vrećicu zbog čega se unutrašnjost automobila istog časa ispunila slasnim mirisom krafni s dodatkom arome cimeta.
Rekao sam: – Kako možeš misliti na desert u ovo vrijeme?
– Misliš poslije večere?
– Mislim za vrijeme razgovora o ženidbi. – Srce mi je tuklo kao da nekoga lovi ili da netko lovi njega, no s malo sreće taj dio dana je završio. – Čuj, Stormy, ako to stvarno misliš, tada ću učiniti nešto veliko da popravim financijsku situaciju u kojoj se trenutno nalazim. Prestat ću raditi u Grillu. I ne mislim potražiti posao u Tire Worldu, već nešto veće.
Glava joj je postala toliko teška od mozganja da ju je morala nagnuti na jednu stranu, pogledala me suzivši jedno oko i rekla: – A iz tvoje perspektive, što bi moglo biti veće od guma?
Malo sam razmislio. – Cipele.
– Kakve cipele?
– Svakakve. Prodaja cipela na malo.
Izgledala je sumnjičavo. – To je veće od guma?
– Naravno. Koliko često kupuješ gume? Niti jednom godišnje. A i treba ti samo jedan par po vozilu. A ljudima treba više od jednog para cipela. Trebaju im svakojake cipele. Smeđe elegantne, crne elegantne, tenisice, sandale...
– Tebi ne trebaju. Sve što imaš tri su para tenisica.
– Da, ali ja nisam kao drugi.
– Ni najmanje, složila se.
– Još jedna stvar koju valja uzeti u obzir, rekao sam, – jest ta da nema svaki muškarac, žena ili dijete automobil, ali svi oni imaju stopala. Ili gotovo svi. Peteročlana obitelj možda ima dva automobila, ali imaju deset stopala..
– Oddie, toliko je puno razloga što te volim, ali mislim da mi je ovaj jedan od najdražih.
Stormy više nije imala nagnutu glavu i gledala me suženim okom. Gledala me ravno u oči. Imala je galaktičke oči: duboke i tamne poput svemira između dvije zvijezde na nebu. Izraz lica joj se smekšao od osjećaja. Izgledala je iskreno i istinski dirnuta nečim što sam rekao, a tu je spoznaju potvrđivala i činjenica da još uvijek nije izvadila churro iz vrećice.
Na sreću, sigurno sam slušao samo ušima, jer nije mi bilo jasno što time želi reći. – Najdraža stvar? Misliš na moju analizu prodaje cipela?
– Ponekad si tako pametan... a tako glup. To je divna kombinacija. Mozak i nevinost. Mudrost i naivnost. Brz i sladak.
– To ti je najdraže kod mene?
– Ovog časa, da.
– Isuse, pa to nije nešto na čemu mogu raditi.
– Raditi?
– Da. Te stvari koje ti se sviđaju kod mene, želim ih još više usavršiti. Recimo da ti se umjesto toga sviđa kako se češljam, odijevam ili kako pečem palačinke. Uvijek nastojim usavršiti svoje palačinke, pitaj Terri – lake su, pahuljaste, a opet tako ukusne. Ali ne znam kako bih usavršio da budem pametan i glupav u isto vrijeme. Zapravo, mislim da čak niti ne znam što točno time misliš.
– Odlično. Ne trebaš razbijati glavu time. To se ne može usavršiti. Ti si jednostavno takav. Uostalom, kad se udam za tebe, to neće biti zbog novca.
Ponudila mi je churro.
Uzimajući u obzir brzinu kojom mi je srce tuklo, a misli se vrtjele po glavi, zadnja stvar na svijetu koja mi je trebala bio je šećer, ali svejedno sam uzeo kolač.
Jeli smo minutu u tišini, a zatim sam rekao: – Što se tiče tog vjenčanja – što misliš za kada da naručimo tortu?
– Za uskoro. Ne mogu više dugo čekati.
S olakšanjem i užitkom, rekao sam: – Previše odgođenog zadovoljenja zna biti loše.
Nacerila se. – Znači, vidiš što se ovdje događa?
– Pretpostavljam da gledam samo očima. A što bih to trebao vidjeti?
– Događa se to da želim drugi churro, ali umjesto da ga pojedem idući četvrtak, pojest ću ga sad.
– Stormy Llewellyn, pa ti si potpuno neobuzdana žena.
– Da samo znaš.
Ovaj dan je bio loš ubrojim li Harla Landersona, Gljivu, crnu sobu, sve te silne bodahe i Elvisa u suzama. Pa ipak, dok sam sjedio sa Stormy i jeo churrose, na taj jedan trenutak sa svijetom je sve bilo u najboljem redu.
No nije trajao dugo. Zazvonio mi je mobitel i nisam se iznenadio kad sam začuo glas Sefa Portera.
– Sinko, sakristija crkve St. Barta daje novo značenje riječi uništiti. Netko je totalno šiznuo u toj prostoriji.
– Robertson.
– Siguran sam da si u pravu. Uvijek si u pravu. Vjerojatno on. Ali dok su moji ljudi stigli, u crkvi više nije bilo nikoga. U međuvremenu ga nisi ponovno vidio?
– U biti smo sakriveni ovdje... ali ne, nismo ga vidjeli. – Pregledao sam parkiralište, neprestani red vozila koja su ulazila i izlazila iz reda za naručivanje i ulicu iza tražeći Robertsonov prašnjavi Ford Explorer.
Sef je rekao: – Nadziremo mu kuću već nekoliko sati, ali sada smo započeli i aktivnu potragu.
– Da pokušam s psihičkim magnetizmom, rekao sam misleći na svoju sposobnost da pronađem nekoga nasumično se vozikajući po gradu.
– Misliš da je to mudro? Mislim, budući da je Stormy s tobom u automobilu?
– Odvest ću je prvo kući.
Stormy mi je odmah izbacila iz glave tu zabludu: – Vraga, idem s tobom, Mulderu.
– Čuo sam to, rekao je Sef Porter.
– Čuo je to, rekao sam Stormy.
– Baš me briga. – Rekla je.
Sef Porter se zainteresirao: – Zove te Mulder, kao onaj tip iz Dosjea X?.
– Da, ali ne često, gospodine. Samo kad misli da se ponašam previše zaštitnički.
– Zoveš li ti nju ikad Scully?
– Samo kad sam u raspoloženju da popušim mare.
– Sad si mi uništio seriju, rekao je Sef.
– Kako?
– Sve što mi je inače bilo čudno i natprirodno si mi sada pretvorio u prestvarno. Više mi natprirodno nije zanimljivo.
– Ni meni, uvjeravao sam ga.
Dok smo Sef i ja završili razgovor, Stormy je već nagurala papire i kartone naše večere u plastičnu vrećicu. Kad smo izlazili iz Mexicali Rose, bacila ju je u smeće postavljeno na izlazu.
Dok sam skretao lijevo na cestu, rekla je: – Idemo prvo do mene po pištolj.
– To je oružje za kućnu upotrebu. Nemaš dozvolu za nošenje oružja.
– Nemam ni dozvolu za disanje pa svejedno dišem.
– Bez pištolja, bio sam ustrajan. – Malo ćemo se vozikati i vidjeti što će se dogoditi.
– Zašto se bojiš pištolja?
– Jer pucaju.
– A zašto uvijek izbjegavaš odgovoriti na to pitanje?
– Ne izbjegavam uvijek.
– Zašto se bojiš pištolja?
– Vjerojatno me netko upucao u prošlom životu.
– Ti ne vjeruješ u reinkarnaciju.
– Ne vjerujem ni u porez pa ga plaćam.
– Zašto se bojiš pištolja?
– Možda zato što sam sanjao da ću umrijeti od metka.
– Sanjao si da će te netko upucati?
– Ne.
Ponekad zna biti neumoljiva. – Zašto se bojiš pištolja?
Ponekad znam biti glup. Čim sam progovorio, požalio sam što sam to rekao: – Zašto se ti bojiš seksa?
Sa iznenada zaleđenog i dalekog mjesta na suvozačevom sjedalu, pogledala me ledenim, prodornim pogledom.
Na trenutak sam se pokušao praviti da nisam bio svjestan kakav učinak će moje riječi imati na nju. Pokušao sam se usredotočiti na ulicu ispred sebe kao da nisam ništa drugo do normalan, odgovoran vozač.
Pretvaranje mi ne leži najbolje. Uskoro sam je pogledao, osjetio se kao govno i rekao: – Doista mi je žao.
– Ja se ne bojim seksa, rekla je.
– Znam. Oprosti. Glup sam.
– Samo želim biti sigurna...
Pokušao sam je ušutkati, ali bila je uporna: – Samo želim biti sigurna da me voliš više zbog drugih razloga nego zbog tog.
– I volim te više zbog drugih razloga, uvjeravao sam je osjećajući se malen i zloban. – Zbog tisuću drugih razloga. Znaš to.
– Kad budemo zajedno, želim da to bude lijepo i predivno.
– I ja. I bit će, Stormy. Kad dođe vrijeme za to. A vremena imamo dovoljno.
Zaustavivši se na semaforu, pružio sam joj desnu ruku. Olaknulo mi je kad ju je prihvatila, a dirnulo što ju je tako jako stisnula.
Semafor se prebacio na zeleno. Vozio sam sa samo jednom rukom na volanu.
Nakon nekog vremena glasom punim osjećaja, rekla je: – Oprosti, Oddie. Ja sam kriva.
– Ne ja sam kriv. Budala sam.
– Stjerala sam te u kut s onim pitanjem i nisam odustajala. Nisam te trebala toliko siliti.
To je bila istina, ali zbog toga mi nije bilo ništa lakše što sam je tako povrijedio.
Šest mjeseci nakon smrt majke i oca kad je Stormy bilo sedam i pol godina i još uvijek se zvala Bromyen, usvojio ju je imućni par bez djece iz Beverly Hillsa. Živjeli su na bogatom imanju. Stormyna budućnost izgledala je obećavajuće.
Jedne noći tijekom drugog tjedna njezina boravka u novoj obitelji, njezin novi otac ušao je u sobu i probudio je. Skinuo se pred njom i dodirivao ju na načine koji su je uplašili i ponizili.
Još uvijek tugujući za svojim roditeljima, uplašena, očajnički usamljena, zbunjena, postiđena, tri mjeseca je trpjela odvratne napade tog čovjeka. Napokon ga je prijavila socijalnoj radnici koja je posjećivala djecu danu na usvajanje u njihovim novim obiteljima.
Nakon toga, živjela je u sirotištu St. Bart, gdje ju nitko nije dirao, sve dok nije maturirala.
Ona i ja postali smo par još dok smo bili djeca. U vezi smo – i najbolji prijatelji – više od četiri godine.
Usprkos svemu što značimo jedno drugom i svemu što smo se nadali postići zajedno budućih godina, bio sam je u stanju povrijediti – zašto se ti bojiš seksa? – kad me stjerala u kut s pitanjem zašto se bojim oružja.
Neki cinik je nekoć rekao da je značajka koja najbolje obilježava ljudsku čovječnost sposobnost da budemo nehumani prema drugom ljudskom biću.
Ja sam optimist po pitanju naše vrste. Pretpostavljam da je i Bog, jer inače bi nas davnih dana zbrisao s ovog svijeta i počeo ispočetka.
Pa ipak, ne mogu u potpunosti zanemariti tužnu procjenu tog cinika. Sposoban sam biti nehuman i to prema osobi koju volim najviše na svijetu.
Neko vrijeme smo plovili po asfaltu. Nismo našli Gljivu, ali polako smo našli put jedno prema drugom.
Nakon nekog vremena rekla je: – Volim te, Oddie.
Glas mi je bio dubok kad sam odgovorio: – Volim i ja tebe. Više od života.
– Sve će biti u redu s nama, rekla je.
– Sve je u redu.
– Bili smo malo čudni i sjebani, ali sad smo u redu, složila se.
– Da je netko izumio termometar kojim se mjeri čudnost, eksplodirao bi mi u ustima. Ali ti – ti si cool.
– Znači, kažeš da ja nisam bila čudna, ali slažeš se da sam bila sjebana.
– Vidim što te muči. Ponekad biti čudan na određeni način zna biti super, ali biti sjeban nikad nije super.
– Točno tako.
– Pogriješio sam kad sam rekao da nisi bila čudna.
– Prihvaćam ispriku.
Neko vrijeme smo se vozikali koristeći automobil kao rašlje u potrazi za vodom, sve dok se nisam zatekao kako parkiram na parkiralištu Green Moon Lanes. To je kuglana kilometar od trgovačkog centra gdje sam ranije tog dana posjetio Stormy.
Stormy je znala za san koji sam sanjao jednom do dvaput mjesečno u zadnje tri godine. Glavni likovi zaposlenici su kuglane: sačmarice, razneseni udovi, unakažena lica i to ne sa svega nekoliko metaka nego čitavim salvama.
– Ovdje je? – pitala je Stormy.
– Ne znam.
– Hoće li se noćas ostvariti? Onaj tvoj san?
– Ne vjerujem. Ne znam. Možda.
Tacosi s ribom plivali su mi u strujama kiseline u želucu natjeravajući mi tu gorku tekućinu u grlo.
Dlanovi su mi bili vlažni. I hladni. Obrisao sam ih o traperice.
Zamalo sam poželio odvesti se natrag k Stormy i uzeti pištolj.

DVADESET DVA



DVIJE TREĆINE PARKIRALIŠTA KUGLAČKOG CENTRA BILO JE PUNO. KRUŽIO sam tražeći Robertsonov Explorer, ali nisam ga mogao naći.
Konačno sam parkirao i ugasio motor.
Stormy je otvorila suvozačeva vrata i rekla: – Čekaj.
– Nemoj da te moram zvati Mulder, upozorila me.
Piljeći u zeleno plava neonska slova koja su ispisivala GREEN MOON LANES, nadao sam se da ću osjetiti hoće li se pokolj koji sam predvidio uskoro dogoditi ili u nekoj dalekoj budućnosti.
Neonska svjetla nisu ništa govorila mom šestom čulu.
Arhitekt kuglane dizajnirao je zgradu imajući na umu skupoću klimatizacije u području kao što je pustinja Mojave. Niska zgrada imala je niske stropove i zaustavljala prodiranje vrućine minimalnom količinom staklenih površina. Žbuka blijede bež boje reflektirala je sunce za dana i brzo se hladila čim bi se spustila večer.
U prošlosti mi se ova zgrada nije činila nekako opaka. Impresionirala me samo zbog učinkovitog dizajna, jer imala je čiste linije i običnu fasadu poput većine suvremenih građevina u pustinji. Sada me podsjećala na bunker za municiju i imao sam osjećaj da bi se unutar njezinih zidova mogla dogoditi strahovita eksplozija. Bunker za skladištenje municije, krematorij, grobnica...
– Zaposlenici nose crne hlače i plave pamučne košulje s bijelim okovratnicima, rekao sam Stormy.
– Pa?
– U mom snu sve žrtve imaju žutosmede hlače i zelene polo majice.
Još uvijek u svom sjedištu, ali s jednom nogom izvan Mustanga, a drugom na asfaltu, rekla je: – Onda ovo nije pravo mjesto. Ovdje smo zbog nekog drugog razloga. Smijemo ući unutra bez ustručavanja i pokušati odgonetnuti zašto smo došli ovamo.
– U Fiesta Boivlu, rekao sam misleći na jedinu drugu kuglanu u Pico Mundu, – nose sive hlače i crne majice s imenima izvezenim bijelim koncem na džepiću.
– Tada je tvoj san sigurno vezan uz neko mjesto izvan Pico Munda.
– To se još nikad nije dogodilo.
Cijeli svoj život proveo sam u relativno mirnom Pico Mundu i teritoriju neposredno oko njega. Nisam čak vidio ni udaljena područja Maravilla Countyja, okruga čije glavno središte je naš grad.
Da živim osamdeset godina, što je vrlo malo vjerojatno i na što gledam s malodušnošću, da ne kažem očajem, možda bih se jednog dana otisnuo pogledati krajolik, a možda čak i jedan od manjih gradova u našem okrugu. Ali najvjerojatnije ne bih.
Ne težim za promjenom okoline niti egzotičnim mjestima. Moje srce čezne za poznatim, stabilnim, za udobnosti doma – a i zdrav razum mi ovisi o tome.
U gradu veličine Los Angelesa u kojem je nagurano toliko ljudi, nasilje je svakodnevna pojava, svakosatna štoviše. Broj susreta koji završe krvlju u jednoj godini mogao bi biti veći od cijele povijesti istih u Pico Mundu.
Agresivnost losangeleskog prometa stvara smrt s istom sigurnošću kojom pekar stvara dizane kolače. Zemljotresi, požari, teroristički napadi...
Mogu zamisliti koliko preostalih mrtvaca luta ulicama te ili bilo koje druge metropole. Na takvom mjestu, s tolikim brojem preminulih koji traže od mene pravdu i utjehu, ili samo društvo, bez sumnje bih brzo potražio izlaz u autizmu ili samoubojstvu.
No u ovom trenutku, niti mrtav, a niti autističan, morao sam se suočiti s Green Moon Lanes.
– Dobro, – rekao sam rezignirano ako ne već hrabro, – idemo vidjeti što se zbiva unutra.
Noću je asfalt isijavao vrućinu koju je upio od sunca tijekom dana, a s vrućinom je došao blag smrad katrana.
Toliko nisko na nebu i velik da se činilo kao da pada na nas, na istoku se dizao Mjesec: strašno žuto lice i nejasne kraterske duplje njegova bezvremena slijepa pogleda.
Možda zbog toga što je Baka Sugars bila ozbiljno praznovjerna glede žutog mjeseca i vjerovala da je znak predstojeće loše sreće u pokeru, okružila me iracionalna potreba da pobjegnem tom gubavom, žuticom zaraženom nebeskom licu. Hvatajući Stormy za ruku, vukao sam je sve do ulaznih vrata kuglane.
Kuglanje je jedan od najstarijih sportova na svijetu. Igra se u nešto drugačijoj formi još od 5200. pr. K.
Samo u SAD-u je više od 130 000 staza koje čekaju na akciju u više od 7 000 kuglačkih centara.
Ukupni godišnji prihodi od kuglanja u Americi blizu su pet milijardi dolara.
Nadajući se da ću na taj način razjasniti san koji mi se neprestano ponavlja i shvatiti njegovo značenje, malo sam proučio tu temu. Znao sam tisuću činjenica o kuglanju, ali nijedna nije bila posebno zanimljiva.
Također sam iznajmljivao cipele i odigrao od osam do deset partija. Moram zaključiti da nisam nikakav.
Gledajući me kako igram, Stormy je jednom prilikom rekla kada bih postao redoviti kuglač, da bih daleko više vremena provodio u kanalu nego prosječni pijanac.
Više od šezdeset milijuna ljudi u SAD-u kugla najmanje jedanput godišnje. Njih devet milijuna su okorjeli kuglaši, članovi kuglačkih ekipa i redovito se natječu na amaterskim natjecanjima.
Kad smo Stormy i ja ušli u Green Moon Lanes tog utorka navečer, značajan postotak od tih milijuna kuglača slao je kugle po ulaštenim stazama prema čunjevima više ili manje uspješno, više manje nego više. Smijali su se, bodrili jedni druge, jeli nacbose, jeli krumpiriće s čilijem i sirom, ispijali piva i toliko se dobro zabavljali da mi je bilo teško zamisliti da bi Smrt izabrala ovo mjesto da tu pobere svoj iznenadni prinos duša.
Teško, ali ne i nemoguće.
Sigurno sam bio blijed, jer je Stormy rekla: – Jesi li dobro?
– Aha. Dobro sam.
Prigušena grmljavina kotrljanja kugli i lupkanje čunjeva mi se nikad ranije nisu činili kao zastrašujući zvuči, no ove nepravilne serije grmljavina i razbijanja kidale su mi živce.
– Što sad? – upitala je Stormy.
– Dobro pitanje. Ne znam.
– Hoćeš da hodamo uokolo i pregledamo kuglanu da vidiš ima li kakvih loših vibracija?
Potvrdno sam kimnuo glavom. – Može. Pregledajmo. Da vidimo ima li loših vibracija.
Nismo dugo lutali prije nego što sam ugledao nešto od čega su mi se osušila usta. – Isuse.
Tip iza pulta za iznajmljivanje cipela nije došao na posao u uobičajenim crnim hlačama i plavoj pamučnoj majici bijelog okovratnika. Na sebi je imao žutosmeđe hlače i zelenu polo majicu poput mrtvaca u mom snu.
Stormy se okrenula, pregledala dugu prostoriju punu ljudi i pokazala mi još dvojicu zaposlenika. – Dobili su nove uniforme.
Kao svaka moja noćna mora, i ova je bila stvarna, još uvijek škrta na detaljima, više nadrealna nego realna i nije bila točno vezana za određeno mjesto, vrijeme ili okolnosti. Lica ubijenih grčila su se u agoniji, izobličena strahom, sjenom i čudnom svjetlošću, a kad bih se probudio, nikad ih se ne bih mogao točno prisjetiti.
Osim lica jedne mlade žene. Dobit će metak u prsa i grlo, ali začudo lice će joj ostati nedirnuto nasiljem. Imat će kuštravu plavu kosu, zelene oči i mali madež na gornjoj usni na lijevom kraju usta.
Kako smo se Stormy i ja nastavili probijati dalje u unutrašnjost Green Moon Lanesa, ugledao sam plavušu iz svog sna. Stajala je iza šanka i točila pivo iz pipe.

DVADESET TRI



STORMY I JA SMO SJEDILI ZA STOLOM U UVUČENOM DIJELU BARA, ALI nismo ništa naručili. Ja sam već bio napola pijan od straha.
Htio sam da ode iz kuglane. Nije htjela otići.
– Moramo riješiti ovo, rekla je.
Jedini način na koji sam mogao ovo riješiti bio je da nazovem Sefa Wyatta Portera i kažem mu, uz minimalno objašnjavanja, da će Bob Robetson svoje predstavljanje javnosti na kojem će se razotkriti kao punokrvni psihopat ubojica proslaviti debitantskim balom koji će se najvjerojatnije održati u Green Moon Lanes.
Za čovjeka umornog od cjelodnevnog napornog posla, oteklog od roštilja i piva i spremnog za krevet Sef se javio iznenađujuće brzo i bistro. – Do kad rade?
Mobitela prislonjena na desno i prsta gurnuta u lijevo uho kako bih blokirao buku iz kuglane, rekao sam: – Mislim da su otvoreni do ponoći.
– To je malo više od dva sata. Poslat ću jednog čovjeka da stane na ulaz kao osiguranje i pripazi na Robertsona. Ali, koliko se sjećam, rekao si da će se stvari početi odvijati petnaestog kolovoza, a to je sutra, ne danas.
– Taj je datum pisao na stranici istrgnutoj iz dnevnika umetnutoj u njegov dosje. Nisam siguran što to znači. Neću biti siguran da se neće dogoditi danas sve dok se ne uvjerim da je danas prošlo, a da nije nikog ubio.
– Imali li onih... bodaha u kuglani?
– Nema. Ali mogli bi se pojaviti kad i on.
– Još uvijek nije bio u kući u Camp"s Endu, rekao je Šef, – što znači da je još uvijek vani i luta uokolo. Kakvi su bili churrosi.
– Odlični, rekao sam mu.
– Mi smo poslije roštilja trebali donijeti tešku odluku hoćemo li načeti čokoladnu pitu ili domaću pitu s breskvama. Pažljivo sam razmislio i pojeo jedan komad i jedne i druge.
– Moram priznati da je najbliže što sam ikad došao Raju bilo kad sam probao pitu s breskvama gospode Porter.
– Ma oženio bih ja nju i samo zbog pite s breskvama, ali na svu sreću uz to je bila još i pametna i lijepa.
Pozdravili smo se. Zakvačio sam mobitel za pojas i rekao Stormy da moramo otići odatle.
Odmahnula je glavom. – Čekaj. Ako plavuše za šankom nema, to znači da neće doći do pucnjave. – Govorila je tiho naginjući se bliže meni kako bi nadglasala zveket čunjeva i žamor kuglača. – Znači, moramo je nekako natjerati da ode.
– Ne. Slutnja u snu ne znači da će se točno dogoditi svaki detalj iz sna. Moglo bi se dogoditi da cura ode kući, bude na sigurnom u svom krevetu, a da se ubojica svejedno pojavi.
– Ali u tom slučaju barem će ona biti sigurna. To je jedna žrtva manje. – A što je s onim tko inače ne bi poginuo, a tko će možda biti ubijen umjesto nje? Na primjer, pipničar koji će je zamijeniti. Ili ja. Ili ti.
– I sam si rekao. Možda.
– Da, možda, ali kako možemo spasiti samo jednu osobu ako znamo da postoji velika vjerojatnost da će ostali umrijeti?
Tri ili četiri kugle zabile su se u čunjeve brzim slijedom jedna iza druge. Buka je zvučala poput pucnjave iz automatske puške i premda sam znao da se ne radi o pucnjavi, svejedno sam se trznuo.
Rekao sam: – Nemam prava odlučivati da netko drugi pogine umjesto nje. – Proročanski snovi i komplicirane moralne odluke koje sa sobom donose vrlo su rijetki u mom slučaju. Zahvalan sam na tome.
– Osim toga, rekao sam, – što misliš kako će reagirati ako odemo do šanka i kažemo joj da će je netko ustrijeliti i da će umrijeti ako ne ode odavde?
– Pomislit će da si čudan ili opasan, ali možda ipak ode.
– Neće. Ostat će. Neće se htjeti dovesti u situaciju da ugrozi posao. Neće htjeti izgledati kao da se boji jer bi tako izgledala slaba a danas žene više ne žele izgledati slabe, isto kao ni muškarci. Kasnije će možda zamoliti nekoga da je otprati do automobila, ali to će biti sve.
Stormy je gledala u plavušu za šankom dok sam ja pregledavao ima li u prostoriji koji bodah koji je uranio pohitavši prije dželata. U kuglani nije bilo nikoga, samo mi ljudi.
– Tako je lijepa, tako puna života, rekla je Stormy misleći na pipničarku. – Ima toliko osobnosti i tako zarazan smijeh.
– To ti se samo čini jer znaš da bi mogla umrijeti mlada.
– Ali čini mi se nekako nepravednim da jednostavno odemo i ostavimo je ovdje, – rekla je Stormy, – a da je ne upozorimo, da joj ne damo priliku..
– Najbolji način da joj daš priliku, da svim potencijalnim žrtvama daš priliku jest da zaustavimo Robertsona prije nego uspije išta učiniti. – Kolika je vjerojatnost da ćeš ga zaustaviti?
– Veća nego da jutros nije ušao u Grille i da nisam uočio pratnju koju je imao uza se.
– Ali nisi siguran da ćeš ga uspjeti zaustaviti.
– Na ovom svijetu ništa nije sigurno.
Gledajući duboko u moje oči, razmišljala je o onome što sam rekao, a potom se podsjetila: – Osim nas.
– Osim nas. – Odgurnuo sam stolicu od stola. – Idemo.
Još uvijek piljeći u plavušu, Stormy je rekla: – Ovo je preteško.
– Znam.
– I nepravedno.
– A koja smrt jest? – ustala je. – Nećeš dopustiti da umre, je li da nećeš, Oddie?
– Učinit ću sve što mogu da to spriječim.
Izašli smo van nadajući se da ćemo otići prije nego što stigne obećani policajac kako se ne bi zapitao kako sam ja umiješan u cijelu ovu stvar.
Nijednom policajcu Pico Munda nije bio jasan moj odnos sa Sefom Porterom. Osjećaju da sam po nečemu drukčiji, ali ne znaju što vidim, što znam. Sef dobro skriva moju tajnu.
Neki misle da se toliko družim s Wyattom Porterom jer i sam želim postati policajac. Misle da čeznem za glamurom policijskog života, ali da nisam dovoljno pametan ili hrabar za taj posao.
Većina ih vjeruje da u Sefu Porteru vidim oca jer mi je pravi otac beznadežan slučaj. Moram priznati da u tome ima nešto istine.
Uvjereni su da se Sef sažalio nada mnom kad sam navršio šesnaest godina i više nisam mogao živjeti ni kod oca ni kod majke i našao se na ulici. Budući da Wyatt i Karla nikad neće moći imati djece, ljudi misle da je privrženost koju Sef osjeća prema meni očinska ljubav koju nema kome pokloniti te da u meni vidi sina kojeg nikad nije imao. Tješi me činjenica da bi to mogla biti istina.
Međutim budući da su murjaci, članovi policije Pico Munda po nagonu osjećaju da ne znaju nešto bitno, što bi im pomoglo da u potpunosti razumiju naš odnos. Isto tako, iako izgledam jednostavan, pa čak i priprost, vide u mene zagonetku kojoj nedostaje više od jednog dijela da bi je riješili.
Kad smo Stormy i ja izašli iz Green Moon Lanes u deset sati, sat vremena nakon zalaska sunca, temperatura u Pico Mundu još uvijek je bila iznad trideset sedam stupnjeva. Do ponoći temperatura zraka možda padne ispod te brojke.
Ako je Bob Robertson odlučio napraviti Pakao na Zemlji, tada je izabrao pravo vrijeme za to.
Hodajući prema Terrinom Mustangu i još uvijek razmišljajući o pipničarki plave kose predodređenoj da umre, Stormy je rekla: – Nekad ne znam kako možeš živjeti sa svim tim što vidiš.
– Sve je to pitanje stava, rekao sam joj.
– Stava? Kako to misliš?
– Pa, nekad je lakše, a nekad teže.
Gnjavila bi me da joj to pobliže objasnim, no upravo u tom trenutku su stigla patrolna kola i obasjala nas svjetlima prije nego što smo uspjeli doći do Mustanga. Siguran da će me prepoznati, mahnuo sam policajcu da stane kraj nas, držeći Stormynu ruku u svojoj.
Policajac koji se javio na dužnost, Simon Varner, bio je u policiji tek tri-četiri mjeseca, što nije bilo duže od Berna Ecklesa koji me sumnjičavo gledao kod Sefa ranije tog dana, ali nedovoljno dugo da zadovolji svoju znatiželju po pitanju što ja radim ondje.
Policajac Varner imao je lice slatko poput voditelja dječjih TV emisija, ali teške kapke poput pokojnog glumca Roberta Mitchuma. Nagnuo se kroz otvoreni prozor, goleme ruke naslonjene na vrata, izgledajući poput modela za uspavanog medvjeda za neki Disneyev animirani film.
– Odd, drago mi je što te vidim. Gospodična Llewellyn. Na što bih trebao obratiti pozornost ovdje?
Bio sam siguran da me Sef nije spomenuo Varneru kad ga je poslao u kuglanu. Kad bih bio umiješan u neki slučaj, uvijek me pokušavao držati što više postrance nikada ne dajući naslutiti da se radi o informacijama stečenim natprirodnim sredstvima, ne samo da bi sačuvao moju tajnu nego i da bi bio siguran da branitelj ne dobije oslobađajuću presudu za ubojicu tvrdnjom da se cijeli slučaj temelji na riječi nekog jadnog, samoproklamiranog vidovnjaka.
S druge strane, budući da se pojavio u Šefovoj kući na roštilju, što je za učinak imalo brzo sastavljanje Robertsonovog profila, Eckles je znao da sam na neki način povezan sa slučajem. A ako je Eckles znao, tada se vjerojatno već pročulo u cijeloj policijskoj upravi Pico Munda.
Ipak, činilo mi se da je najbolje da se pravim glup. – Na što biste trebali obratiti pozornost? Kako to mislite?
– Vidio sam te pa sam pretpostavio da si vjerojatno ti rekao Sefu da me pošalje ovamo.
– Ma ne. Tu smo zato jer smo gledali neke moje prijatelje kako kuglaju, rekao sam. – Osobno nisam nikakav kuglaš.
Stormy je rekla: – Odd je kralj kanala.
Sa sjedišta kraj njega, Varner je izvadio otisnutu uvećanu fotografiju Boba Robertsona. koju su skinuli s vozačke dozvole. – Poznaješ ovog tipa, zar ne?
Rekao sam: – U biti ga ne poznajem, ali vidio sam ga danas dvaput.
– Nisi rekao Sefu da bi mogao doći ovamo večeras?
– Ja? Ne. A odakle bih ja to mogao znati?
– Sef mi je rekao budem li ga vidio da dolazi, a ne vidim mu obje ruke, neka ne čekam da mi ih pokaže jer sigurno neće vaditi bombon iz džepa.
– Kad su Sefove procjene u pitanju, ne bih sumnjao u njih.
Sa ceste je na parkiralište skrenuo Lincoln Navigator i stao iza Varnerovih patrolnih kola. Gurnuo je ruku skroz kroz prozor i mahnuo iza sebe.
Vidio sam dvojicu muškaraca koji su sjedili u Navigatoru. Nijedan od njih nije bio Robertson.
– Odakle ga znaš? – pitao je Varner.
– Došao je u Grille na ručak nešto prije podneva.
Vjede su se lagano podigle s tih pospanih medvjeđih očiju. – I to je to? Spremio si mu ručak? Mislio sam... da se između vas dvojice nešto dogodilo.
– Nešto i jest. Ne puno. – Sažeo sam mu cijeli dan izostavljajući ono što Varner nije morao znati: – Kad je došao u Grille bio je nekako čudan. Sef je cijelo vrijeme bio ondje i vidio je to. Poslijepodne kad sam završio s poslom, otišao sam malo lunjati po gradu, gledao svoja posla, kad eto ti odjednom Robertsona, šizne i postane agresivan.
Varnerove teške vjede još više su se spustile. Suzio je pogled sumnjičavo me gledajući. Instinkt mu je govorio da mu nešto prešućujem. Nije bio toliko spor kako je izgledao.
– Kako agresivan?
Stormy me spasila od loše laži dobrom: – Počeo mi se bezobrazno nabacivati i Odd mu je rekao neka ohladi.
Gljiva nije baš izgledao kao neki macho tip koji misli da bi ga svaka žena poželjela.
Međutim Stormy je toliko lijepa da je Varner, premda sumnjičav, bio spreman povjerovati da bi se čak i kod jadnika poput Boba Robertsona moglo uzburkati dovoljno hormona da okuša svoju sreću.
Rekao je: – Sef misli da je tip kriv za vandalizam u crkvi Sv. Barta. Za to vjerojatno znaš.
Odvraćajući ovog dosadnog Sherlocka Holmesa, Stormy je rekla: – Policajce Varner, umirem od znatiželje. Ako vam ne smeta, biste li mi htjeli reći što predstavlja ova vaša tetovaža?
Imao je na sebi košulju kratkih rukava koja je otkrivala njegove goleme podlaktice. Na lijevoj ruci, odmah iznad sata, nalazila su se tri slova: POD.
– Gospodična Llewellyn, žao mi je što to moram reći ali kao tinejdžer sam bio potpuno zbunjen. Bio sam član ulične bande. Na svu sreću, opametio sam se prije nego što je postalo prekasno, a na tome imam zahvaliti našem Gospodinu Isusu Kristu. Ova tetovaža je znak te ulične bande.
– A što znače ta slova? – upitala je.
Izgledao je kao da mu je neugodno. – Jako je prosto, gospođice. Bolje ne bih rekao.
– Pa možete je ukloniti, rekla je. – U zadnje vrijeme ste se popravili.
Varner je rekao: – Razmišljao sam da to učinim. Ali nisam. Zadržao sam je da me podsjeća koliko sam nekoć skrenuo s pravog puta i koliko lako je učiniti prvi krivi korak.
– To je doista fascinantno i vrijedno svake pohvale, rekla je naginjući se bliže prozoru kako bi bolje pogledala ovog vrlog čovjeka. – Većina ljudi želi izbrisati svoju prošlost kako se ne bi morali suočiti s njom. Drago mi je što se ljudi poput vas brinu o nama.
Isipala je ovaj sirup riječi toliko glatko da je doista zvučala kao da govori istinu.
Dok se policajac Varner kupao u njezinom laskanju sretno poput vafla u slatkom vrhnju, okrenula se prema meni i rekla: – Odd, moram kući. Sutra rano ustajem.
Zaželio sam policajcu Varneru sreću, a on me nije ni pokušao nastaviti ispitivati. Kao da je zaboravio da je bio sumnjičav.
U automobilu sam joj rekao: – Nisam znao da si nadarena za laganje.
– Mislim da je to prejaka riječ. Samo sam ga malo izmanipulirala.
– Kad se budemo oženili, morat ću pripaziti na to, upozorio sam je dok sam palio automobil.
– Kako to misliš?
– Pa u slučaju da pokušaš manipulirati sa mnom.
– Bože, Oddie, pa tobom manipuliram svaki dan. A i vrtim te oko malog prsta.
Vidjelo se da misli ozbiljno. – Stvarno?
– Ali nježno, naravno. Jako nježno i s puno ljubavi. A tebi se to uvijek sviđa.
– Zaista?
– Čak se služiš s malim trikovima kako bi me naveo na to.
Ubacio sam u brzinu, ali još uvijek nisam pustio kočnicu. – Dakle, ti želiš reći da ja tražim da manipuliraš sa mnom?
– Ima dana kad mislim da se hraniš time.
– Sad ne znam jesi li ozbiljna ili se šališ?
– Znam. Baš si sladak.
– Stenci su slatki. Ja nisam štene.
– I ti i štenci. Slatki ste skroz na skroz.
– Pa ti si ozbiljna!
– Jesam li?
Promatrao sam je. – Ma ne. Nisi.
– Nisam li?
Uzdahnuo sam. – Mogu vidjeti mrtve, a ne mogu prokužiti vlastitu djevojku.
Kad smo izašli s parkirališta, policajac Varner bio je parkiran u blizini glavnog ulaza u Green Moon Lanes.
Umjesto da čeka u zasjedi nadajući se da uhvati Robertsona prije nego što počini nasilje, stao je na vidljivo mjesto kako bi ga zastrašio. Na ovakvu interpretaciju zadaka Sef sigurno ne bi gledao s naklonošću.
Dok smo prolazili pored njega, policajac Varner nam je mahnuo. Činilo se da jede krafnu.
Baka Sugars je uvijek zagovarala da nikada ne treba misliti negativno jer je praznovjerno vjerovala da ako misliš da će te zadesiti neko zlo, zapravo pozivaš to isto zlo kojeg se bojiš i na taj način prizivaš događaj od kojeg strepiš. Ipak, nisam mogao ne pomisliti kako bi se Bob Robertson vrlo lako mogao prikrasti iza patrolnih kola Simonu Varneru iza leda i upucati ga u glavu dok uživa u svojim Krispy Kreme krafnama.

DVADESET ČETIRI



VIOLA PEABODY, KONOBARICA KOJA NAM JE POSLUŽILA RUČAK U GRILLUprije svega osam zanimljivih sati punih akcije, živjela je svega dva bloka od Camp"s Enda, no zbog njezinog neumornog vrtlarenja, ličenja i dorađivanja, njezin dom izgledao je kilometrima daleko od kuća tipičnih za te tmurne ulice.
Premda mala i jednostavna, kuća je nalikovala na kolibu iz bajke kakve se mogu vidjeti na slikama Thomasa Kinkadea. Pod snažnom mjesečinom, zidovi su nježno sjajili poput alabastera, a stari lampaš obasjavao je grimizne latice cvijeća na rešetkastoj ogradici koja se izdizala bočno od vrata i iznad njih.
Ne čineći se posebno iznenađena što smo stigli nenajavljeni u ovo vrijeme, Viola nas je lijepo dočekala, sa smiješkom, i ponudila nam kavu ili hladni čaj, što smo oboje odbili.
Sjeli smo u malu dnevnu sobu u kojoj je Viola sama izbrusila i ponovno premazala i prelakirala drveni pod. Sama je i isplela tepih. Sašila je i zavjese i prekrivače koji su od starih navlaka učinili nove.
Posjednuta na rub naslonjača, Viola je izgledala vitka poput djevojčice. Muke i tereti koje je proživjela u životu nisu ostavili traga na njoj. Nije izgledala dovoljno stara niti izmučena da bude samohrana majka pet i šest godina starih djevojčica koje su spavale u stražnjoj prostoriji.
Njezin suprug, Rafael, koji su je ostavio i nije izdvajao ni novčića za svoju djecu, tolika je budala da bi se trebao odijevati kao klaun, i to kompletno, sa smiješnim šeširom na glavi, lažnim nosom i prevelikim, šarenim cipelama.
Kuća nije imala klimu. Prozori su bili otvoreni, a ventilator je stajao na podu oscilirajući lopaticama i pri tom stvarajući privid svježine u zraku.
Naginjući se prema naprijed ruku prekriženih na koljenima, Viola je obrisala smiješak s lica čekajući nešto ozbiljno jer sigurno je znala zbog čega sam došao. – Došao si zbog mog sna, zar ne? – rekla je tiho.
I ja sam govorio tiho imajući na umu usnulu djecu. – Ispričaj mi još jednom što si vidjela u snu.
– Vidjela sam sebe, s rupom u čelu, a lice mi je bilo... razmrskano.
– Misliš da te netko upucao.
– Nego. I to na mrtvo, potvrdila je čvršće još stišćući ruke između koljena kao u molitvi. – Desno oko mi je bilo krvavo, natečeno i napola ispalo iz duplje.
– To su najobičniji strahovi, rekla je Stormy želeći je razuvjeriti. – Nemaju nikakve veze s onime što će se dogoditi u budućnosti.
– Već smo to prošli, rekla je Viola. – Odd je to isto mislio danas poslijepodne. – Pogledala me. – Sigurno si se predomislio inače ne bi bio ovdje.
– Na kojem se to mjestu u tvom snu događalo?
– Ni na kojem. Znaš. Bilo je onako neodređeno, nejasno.
– Ideš li kad na kuglanje?
– Za to treba novca. A ja moram iškolovati obje kćeri. Ići će na fakultet. Obje. Postat će netko.
– Jesi li ikad bila u Green Moon Lanes?
Odmahnula je glavno. – Nisam.
– Je li bilo što u tvom snu nagovijestilo da bi se takvo što moglo dogoditi u kuglani?
– Ne. Rekla sam ti već, mjesto nije bilo stvarno. Zašto pitaš za kuglanu? Jesi li i ti nešto sanjao?
– Jesam.
– Mrtve ljude?
– Da.
– Ostvari li se ponekad to što sanjaš?
– Ponekad, priznao sam.
– Znala sam da ćeš me razumjeti. Zato sam te i pitala da me pročitaš.
– Ispričaj mi nešto više o tom svom snu, Viola.
Zatvorila je oči pokušavajući se prisjetiti. – Bježim od nečega. Oko sebe vidim sjene, nešto poput bljeska svjetlosti, ali to ništa ne predstavlja.
Moje šesto čulo je unikatno po svojoj prirodi i jasnoći. Ali vjerujem da mnogo ljudi ima puno manje dramatične, neotkrivene natprirodne sposobnosti zapažanja koje se manifestiraju s vremena na vrijeme u njihovim životima: predosjećaji koji ponekad dolaze u obliku snova kao i drugi trenuci natprirodne svijesti ili opažanja.
Ljudi djelomično ne uspijevaju istražiti ova iskustva jer vjeruju da bi priznanje da natprirodno postoji bilo iracionalno. Također ih plaši, često nesvjesno, da bi mogli otvoriti um i srce istini puno složenijoj i značajnijoj od ovog materijalnog svijeta u kojem živimo, a za koji su naučeni vjerovati da je zbir svih stvari.
Stoga se nisam iznenadio što se Violina noćna mora, koja mi se ranije toga dana činila beznačajnom, na kraju ipak pokazala važnom, – čuješ li u snovima glasove, zvukove? – upitao sam je. – Neki ljudi ne čuju.
– Ja čujem. U snu sam se čula kako dišem. A i gužvu.
– Gužvu?
– Galamu, kao na stadionu.
Zabezeknut, rekao sam: – Postoji li takvo neko mjesto u Pico Mundu?
– Ne znam. Možda igralište Male lige.
– Ne vjerujem da bi tamo moglo stati puno ljudi, primijetila je Stormy.
– Nije da je bilo tisuće glasova. Mislim da se prije radilo o nekoliko stotina, rekla je Viola. – Znate, rulja, galama.
Rekao sam: – I kako s toga prelaziš na to da se vidiš upucanu?
– Ne vidim kako se to dogodi. Vidim sjene, bljeske svjetla, trčim, spotičem se, padam na ruke i koljena...
Violine oči trzale su se iza vjeđa kao da spava i proživljava moru prvi put.
– ... na ruke i koljena, – ponovila je, – ruke mi dodiruju nešto klizavo. Krv. Potom sjene prolete pored mene, bljesne svjetlost i ja stojim i gledam u vlastito mrtvo lice.
Zadrhtala je i otvorila oči.
Sitne kapi znoja sjajile su joj na čelu i iznad gornje usnice.
Usprkos ventilatoru u prostoriji je bilo toplo. No nije se znojila prije nego što se počela podsjećati sna.
– Ima li još nešto, još koji detalj? – upitao sam. – I najmanja mi stvar može pomoći. Na čemu si... ovaj, na čemu je tvoje mrtvo tijelo ležalo? Nekakvom podu? Travi? Asfaltu?
Jedan trenutak je razmišljala, a potom odmahnula glavom. – Ne znam točno. Jedina druga stvar koje se sjećam je muškarac, mrtav muškarac.
Uspravio sam se sjedeći na ležaju. – Misliš... još jedan leš?
– Odmah kraj mene... kraj mog tijela. Ležao je nekako na boku, a jedna mu je ruka bila zavrnuta iza leda.
– Je li bilo još žrtava? – upitala je Stormy.
– Možda. Ali ja sam vidjela samo njega.
– Jesi li ga prepoznala?
– Nisam mu uspjela baš najbolje vidjeti lice. Bio je okrenut od mene.
Rekao sam: – Viola, pokušaj se sjetiti...
– Ali on me nije ni zanimao. Bila sam previše uplašena da bih razmišljala o tome tko je on. Gledala sam u vlastito mrtvo lice, pokušala viknuti, ali nisam mogla, pokušala još jače, a zatim sam se probudila i vrisak je izišao iz mene, ali znaš, onako nekako prigušeno.
To sjećanje mučilo je Violu. Počela je ustajati iz stolice. Možda su joj noge bile slabe. Ponovno je sjela.
Kao da mi čita misli, Stormy je upitala: – Što je imao na sebi? – Tko – onaj muškarac? Izvrnuto stopalo, napola izuvena cipela. Mokasinka. – Čekali smo da Viola pretraži pamćenje. Snovi koji su ponekad bogati poput vrhnja dok ih sanjamo, kad se probudimo znaju biti poput obranog mlijeka i vremenom se isperu iz naših glava ostavljajući samo slabi trag poput vode koja iscuri iz platna u kojem se pravi sir.
– Hlače su mu bile pošpricane krvlju, rekla je Viola. – Kaki, mislim, ili prije žutosmede.
Ventilator koji se sporo vrtio savijao je grane palme u lončanici koja je stajala u jednom kutu sobe čiji me suho šuškanje podsjetilo na trčanje žohara po podu, ili štakora, u svakom slučaju ni na što dobro.
Čitajući zadnje pojedinosti svog sna preostale u njenom poput sira iscijeđenom sjećanju, Viola je rekla: – Polo majica...
Ustao sam s ležaja. Morao sam se kretati. Shvatio sam da je soba premala da bih koračao, pa sam ostao stajati.
– Zelena, rekla je Viola. – Zelena polo majica.
Sjetio sam se tipa koji je iznajmljivao cipele iza pulta u Green Mooon Lanes, plavuše kako toči pivo za šankom – njihovih novih uniformi.
Još tiša glasa, Viola je rekla: – Reci mi istinu, Odd. Pogledaj mi u lice. Vidiš li smrt u meni?
– Da, rekao sam.

DVADESET PET



IAKO NE MOGU ČITATI LJUDIMA LICA NITI VIDJETI BUDUĆNOST ILI STO IM leži na srcu, nisam više ni trenutka mogao gledati u lice Viole Peabody, jer sam počeo zamišljati što bih mogao vidjeti na njemu i u glavi mi se pojavila slika njezinih kćeri bez majke kako stoje oko njezina groba.
Otišao sam do otvorenog prozora. Iza njega nalazilo se dvorište ispod obješenih grana drveća. Iz tople tame dopirao je slatki miris jasmina zasađenog i njegovanog Violinim brižnim rukama.
Obično se ne bojim noći. Pa ipak, ove sam se bojao, jer prijelaz sa četrnaestog na petnaesti kolovoza kao da je dolazio brzim vlakom, a zemlja se iznenada počela drastično brže okretati potjerana jednim potezom Božjeg prsta.
Okrenuo sam se Violi koja je još uvijek sjedila na rubu naslonjača. Njezine oči, uvijek velike, sada su bile nalik očima sove, a njezino smeđe lice kao da je dobilo nijansu sive. Rekao sam: – Sutra imaš slobodan dan?
Potvrdno je kimnula glavom.
Budući da joj sestra čuva kćerke, Viola je radila u Grillu šest dana u tjednu.
Stormy je rekla: – Imaš nekakve planove? Što radiš sutra?
– Ujutro sam planirala obaviti neke stvari po kući. U kući uvijek ima posla. A poslijepodne... sam rezervirala za djevojčice.
– Misliš Nicolinu i Leyannu? – upitao sam imenujući kćerke.
– U subotu je Leyannin rođendan. Navršit će sedam godina. Ali u Grillu je subotom uvijek gužva i daju dobre napojnice. Ne mogu to propustiti pa smo odlučile proslaviti rođendan malo ranije.
– Kako ste ga mislile proslaviti?
– Otići u kino pogledati onaj novi film, onaj veliki dječji hit, s psom. Prikazuje se u četiri.
Prije nego što je Stormy uspjela progovoriti, znao sam bit onoga što namjerava reći. – U vruće ljetno poslijepodne bi u rashlađenom kinu mogla biti veća gužva nego na igralištu Male lige.
Upitao sam Violu: – A što ste planirale nakon filma?
– Terri je rekla da ih dovedem u Grille. Častit će nas večerom.
U Grillu zna biti bučno kad su svi stolovi puni, ali nisam bio uvjeren da bi malo glasniji razgovor mušterija u našem malom restoranu Viola zamijenila za galamu nekoliko stotina ljudi. U snovima su, naravno, stvari ponekad iskrivljene uključujući i zvukove.
Leđima okrenut otvorenom prozoru, iznenada sam se osjetio toliko ranjiv da mi se koža na zatiljku naježila.
Ponovno sam pogledao u dvorište. Sve je izgledalo isto kao i prije minutu.
Otmjene grane drveća visjele su na mirnom noćnom zraku obojanom mirisom jasmina. Sjene i grmlje tkali su različite nijanse tame, ali koliko sam mogao vidjeti, nisu skrivali Boba Robertsona niti bilo koga drugog.
Ipak, maknuo sam se od prozora, stao pored njega, a zatim se još jednom obratio Violi. – Mislim da bi trebala promijeniti planove za sutra.
Spašavajući Violu od njezine sudbine, možda sam osudio nekog drugog na groznu smrt umjesto nje, isto kao što bi se moglo dogoditi da sam upozorio plavušu za šankom u kuglani. Jedini razlog bio je taj što plavušu nisam poznavao... a Viola mi je bila prijateljica.
Ponekad pri donošenju teške moralne odluke više odlučuju osjećaji, a manje razum i pravičnost. Možda su takve odluke put koji vodi u Pakao. Ako je to istina, onda je moj put u Pakao dobro utaban, a odbor za doček već zna moje ime.
U svoju obranu mogu reći jedino da sam osjećao, čak i tada, daću spašavajući Violu spasiti i njezine kćeri. Dakle, tri života, ne jedan.
– Ima li nade... – rekla je Viola dodirujući si lice drhtavim prstima i prateći liniju čeljusti, obraza i obrve, kao da ponovno otkriva ne svoje lice nego lice same Smrti koje je zamijenilo njezino vlastito. – ... ima li nade da će me ovo zaobići?
– Sudbina nije ravna cesta, rekao sam proričući joj kao što je to i tražila od mene ranije toga dana kad sam je odbio. – Puna je račvanja, a različiti putovi vode različitim svršecima. Imamo volju da slobodno odlučujemo o tome koju ćemo stazu odabrati.
– Napravi kako Oddie kaže, savjetovala ju je Stormy, – i sve će biti u redu.
– To baš i nije tako jednostavno, brzo sam rekao. – Možeš promijeniti put kojim ćeš krenuti, ali ponekad on može zakrenuti tako da te ponovno dovede na isto.
Viola me gledala s previše poštovanja, možda čak i strahopoštovanja. – Znala sam da se razumiješ u te stvari, Odd, u sve to Onozemaljsko i Natprirodno.
Osjećajući nelagodu zbog njezinog divljenja, otišao sam do drugog otvorenog prozora. Terrin Mustang stajao je ispod ulične svjetiljke ispred kuće. Bilo je mirno. Nije se događalo ništa zabrinjavajuće. Nije se događalo ništa, a ipak događalo se svašta.
Poduzeli smo mjere da se otarasimo pratnje u slučaju da nas je netko pratio iz kuglane. No svejedno sam bio zabrinut jer me iznenadilo Robertsonovo nenadano pojavljivanje u kući Malog Ozzieja i na groblju. Nisam si mogao priuštiti da me iznenadi i treći put.
– Viola, – rekao sam još jednom se okrenuvši prema njoj, – nije dovoljno da otkažeš sve planove za sutra. Cijeli dan ćeš morati biti budna, oprezna što se tiče bilo čega što ti se učini... krivo.
– Uznemirim se i kad cvrčak zacvrči, a kamoli nešto drugo.
– To nije dobro. To znači da si napeta, a napetost nije isto što i budnost.
Kimnula je glavom. – U pravu si.
– Moraš biti što smirenija.
– Pokušat ću. Dat ću sve od sebe.
– Moraš biti mirna i promatrati sve što se događa oko tebe. Moraš biti spremna brzo reagirati na bilo kakvu vrstu prijetnje, ali s druge strane moraš biti dovoljno mirna da je uspiješ uočiti.
Uspravno sjedeći na rubu naslonjača, još uvijek je izgledala spremna da skoči poput cvrčka.
– Ujutro, rekla je Stormy, – ćemo ti donijeti fotografiju muškarca na kojeg bi trebala pripaziti. – Pogledala me. – Možeš li joj nabaviti njegovu sliku, Oddie?
Kimnuo sam glavom. Sef će mi dati Robertsonovu fotografiju.
– Kojeg čovjeka? – upitala je Viola.
Što sam bolje mogao opisao sam joj Gljivu, koji je bio u Grillu za vrijeme prve smjene prije nego što je Viola došla na posao. – Vidiš li ga, bježi što dalje možeš, mada ne mislim da će se bilo što dogoditi noćas. Barem ne ovdje. Po svemu sudeći, planira se proslaviti na nekom javnom mjestu gdje ima puno ljudi...
– Sutra nemoj ići u kino, rekla je Stormy.
– Neću, složila se Viola.
– I nemoj otići ni na večeru.
Iako nisam znao što ću dobiti pogledam li Nicolinu i Leyannu prije nego odem, odjednom sam znao da ne smijem napustiti kuću a da ih ne pogledam. – Viola, mogu li vidjeti djevojčice?
– Sad? Pa spavaju.
– Neću ih probuditi. Ali... važno je.
Ustala je i odvela nas do sobe koju su dijelile sestrice: dvije svjetiljke, dva noćna ormarića, dva kreveta i dva mala andelčića uspavana u gaćicama i potkošuljama i pokrivena plahtama.
Jedna je svjetiljka bila namještena na najslabiju jačinu. Sjenilo boje marelice bacalo je nježno, toplo svjetlo.
Dva prozora bila su otvorena i puštala u sobu vruću noć. Nestvaran poput duha prozirni bijeli moljac uporno je udarao krilima o mrežu na prozoru očajnički poput izgubljene duše koja oblijeće oko Rajskih vrata.
S unutrašnje strane prozora s ručkom koja se mogla otvoriti jedino iznutra stajale su željezne rešetke koje su trebale spriječiti ljude poput Harla Landersona da djevojčicama nanesu zlo.
Mreže i rešetke mogle su zapriječiti ulaz moljcima i manijacima, ali ne i bodasima. U sobi ih je bila petorica.

DVADESET ŠEST



KRAJ SVAKOG KREVETA STAJALA SU DVA ZLOSUTNA OBLIKA, POSJETIOCI iz Pakla, putnici iz crne sobe.
Naginjali su se nad djevojčice i činilo se da ih proučavaju s neobičnim zanimanjem. Njihove ruke, ako su to bile ruke, lebdjele su nekoliko centimetara iznad plahti i polako pratile oblike dječjih tijela koja su se ocrtavala na plahti.
Nisam bio siguran što rade, no pretpostavljao sam da ih privlače Nicolinina i Leyannina životna energija. Uživali su u njoj.
Stvorovi kao da nisu bili svjesni da smo ušli u prostoriju. Bili su opijeni, moglo bi se reći hipnotizirani sjajem kojim su djevojčice sjale, sjajem koji ja nisam vidio, ali koji je očito zasljepljivao bodahe.
Peta zvijer puzala je po podu sobe, a kretnje su joj bile nalik kretnjama reptila. Zavukla se ispod Leyanninog kreveta, sklupčala ispod njega, no trenutak kasnije ponovno ispuzala migoljeći poput daždevnjaka pa se potom podvukla ispod Nicolinina kreveta i tako se u tišini prebacivala tamo-amo poput usporeno snimljene zmije koja se baca.
Ne mogavši zatajiti drhtaj, osjetio sam da taj peti uljez uživa u nekakvim posebnim ostacima tragova, ishlapjelom tragu koji su za sobom ostavila stopala djevojčica. I umislio si da sam vidio tog bodaha koji se migoljio kako opetovano svojih hladnim tankim jezikom liže tepih po kojem su hodale.
Kad je vidjela da ne namjeravam otići dalje od vrata, Viola je šapnula: – U redu je. Obje imaju dubok san.
– Predivne su, rekla je Stormy.
Viola se sva ozarila od ponosa. – Jako su mi dobre. – Vidjevši na mom licu slab odraz gnušanja koje sam osjećao u sebi, rekla je: – Što nije u redu?
Pogledavši me dok sam prizivao neuvjerljiv smiješak, Stormy je istog časa naslutila istinu. Škiljeći pogledala je u mračne kutove sobe – lijevo, desno i prema stropu – nadajući se da će ugledati barem nešto od tog natprirodnog prisustva koje mi se otkrilo u toj sobi.
Pored kreveta bodasi su izgledali kao svećenici kakve sotonske vjere, asketi na oltaru za prinošenje ljudskih žrtvi dok su im ruke zavojito i neprestano prelazile ritualnim pokretima preko usnulih djevojčica.
Kad nisam Violi odmah odgovorio na pitanje, pomislila je da sam vidio da će se nešto dogoditi njezinim kćerkama i zakoračila prema krevetu.
Nježno sam je uhvatio za ruku i povukao natrag. – Oprosti, Viola. Sve je u redu. Samo sam se htio uvjeriti da su djevojčice na sigurnom. Da su prozori zaštićeni rešetkama. I jesu.
– Znaju njima rukovati, rekla je.
Jedno biće kraj Nicolinina kreveta probudilo se iz opijenosti i prepoznalo naše prisustvo. Ruke bića su usporile, ali ne potpuno prestale sa sablasnim kretnjama koje je izvodilo, podiglo je svoju vučju glavu i pogledalo prema nama uznemirujućom jačinom duplji bez očiju.
Gadilo mi se ostaviti djevojke same s tih pet fantoma, ali nisam mogao učiniti ništa da ih otjeram.
Osim toga iz svog iskustva s bodasima znam da mogu iskusiti ovaj svijet s nekoliko od pet osjetila, ali da to nema nikakav učinak na ovozemaljske stvari. Nikad ih nisam čuo da proizvode zvukove, nikad ih nisam vidio da pomiču predmete ili svojim prolaskom podižu dovoljno prašine da bi se mogla opaziti u zraku iza njih.
Imaju manje tvari od prikaza od ektoplazme koje lebde iznad stolova za vrijeme seanse. Oni su prikaze iz snova koje su zalutale na krivu stranu sna.
Djevojčicama neće biti ništa. Barem ne ovdje. Ne još.
Barem sam se tome nadao.
Pretpostavljao sam da se ti putnici, koji su došli u Pico Mundo kako bi zauzeli najbolja sjedala na krvavoj proslavi koja će se održati idućeg dana, zabavljaju uoči glavnog događaja koji se tek ima zbiti. Možda su uživali u proučavanju žrtvi prije nego što padnu pokošene mecima. Možda su se zabavljali i uzbuđivali gledanjem nevinih kako nesvjesni idu prema neizbježnoj smrti.
Praveći se da ih ne vidim, prislonio sam prst na usta kao da pokazujem Violi i Stormy da moramo paziti da ne probudimo djevojčice i povukao obje žene sa sobom van iz sobe. Pritvorio sam vrata ostavivši ih upravo onako kako sam ih našao, jednu trećinu odškrinuta, ostavljajući bodahe da se vuku po podu, šnjofaju i bacaju, da pletu svoje tajanstvene, nevidljive mreže iznad djevojčica.
Bio sam zabrinut da će koji od njih krenuti za nama u dnevnu sobu, ali do ulaznih vrata smo stigli bez natprirodne pratnje.
Govoreći gotovo isto toliko tiho kao i u sobi djevojčica, rekao sam Violi: – Još nešto. Kad ti kažem da ne ideš u kino sutra, to znači da ni djevojčice ne bi trebale ići. Nemoj da ih netko drugi vodi. Ni u kino, ni bilo kamo drugamo.
Violina glatka satenska obrva pretvorila se u smeđi rebrasti samt. – Ali... u mom snu djevojčicama se nije dogodilo ništa.
– Snovi ne otkrivaju sve detalje. Samo dijelove.
Umjesto da sam je još više uplašio tom izjavom, moja izjava djelovala je na nju tako da je postala ljuta. Dobro. Trebat će joj strah i bijes da ostane na oprezu, da donese mudre odluke u danu koji nam predstoji.
Kako bih još više utvrdio njezinu odlučnost, rekao sam: – Čak i da si vidjela djevojčice pogođene... ili ne daj Bože ubijene... možda si to blokirala iz sjećanja kad si se probudila.
Sva napeta od odlučnosti, Viola je rekla: – Ostat ćemo ovdje i prirediti malu zabavu, nas tri same.
– Nisam siguran ni da je to najpametnije, rekao sam.
– Zašto ne? Ne znam na kojem mjestu se dogodilo to što sam sanjala, ali sigurna sam da se nije dogodilo ovdje.
– Sjeti se... ponekad različiti putovi opet mogu dovesti istoj sudbini.
Nisam joj htio spomenuti bodahe u sobi njezinih kćeri, jer tada bih joj otkrio svoju tajnu. Samo su Terri, Sef, gda Porter i Mali Ozzie znali većinu mojih tajni, a Stormy ih zna sve.
Upoznam li previše ljudi s mojih darom, tajna će vrlo brzo procuriti. Postat ću medijska senzacija, za mnoge čudak, za neke guru. Jednostavnost i mir više mi neće biti dostižni. Moj život bit će prekompliciran da bi bio vrijedan življenja.
Rekao sam Violi: – U snu nisi ubijena u ovoj kući. Ali ako ti je sudbina bila da te ubiju u kinu, a ti ne odeš u kino... možda sudbina dođe ovamo da te nade. To je malo vjerojatno, ali ne i nemoguće.
– A u tvom snu taj dan je sutra?
– Tako je. I zato bi bilo bolje da si dva koraka ispred budućnosti koju si vidjela u snu.
Pogledao sam prema stražnjem dijelu kuće. Nijedan bodah još uvijek nije napustio kuću. Mislim da nemaju nikakvog utjecaja na ovaj svijet.
Pa ipak, ne želeći riskirati sa životima djevojčica, još više sam stišao glas. – Prvi korak, ne idi u kino niti u Grille. Drugi, nemoj ostati u kući.
Stormy je pitala: – Gdje ti živi sestra?
– Dva bloka dalje. U Maricopa Laneu.
Rekao sam: – Navratit ću sutra ujutro oko devet-deset da ti donesem fotografiju koju sam ti obećao, a onda ću odvesti tebe i djevojčice k tvojoj sestri.
– Ne moraš to učiniti, Odd. Možemo i same.
– Ne. Ja vas želim tamo odvesti. Tako će biti bolje.
Morao sam se uvjeriti da bodasi neće slijediti Violu i njezine kćerke.
Stišavši glas gotovo do šapta, rekao sam: – Nemoj reći Leyanni i Nicolini što namjeravaš. Nemoj ni nazvati sestru da joj kažeš da dolazite, u slučaju da vas netko ne bi čuo.
Viola je pregledala dnevnu sobu, zabrinuta i zapanjena. – Pa tko bi me mogao čuti?
Silom prilika bio sam tajanstven: – Određene... sile. – Čuju li bodasi da namjerava odvesti djevojčice sestri, Viola možda ipak ne bude dva koraka ispred sudbine, nego samo jedan. – Vjeruješ li stvarno da se razumijem u Onozemaljsko i Natprirodno kako si to sama rekla?
Potvrdno je kimnula glavom. – Da. Vjerujem.
Toliko je raširila oči u čudu da sam ih se uplašio jer su me podsjetile na razgoračene oči lesa.
– Onda mi vjeruj i učini kako kažem, Viola. Pokušaj odspavati ako budeš mogla. Doći ću ujutro. A već sutra navečer će sve ovo biti samo ružna noćna mora i ništa više.
Ni sam nisam bio siguran u to što sam govorio, ali svejedno sam se nasmiješio i poljubio je u obraz.
Zagrlila me, a potom i Stormy. – Više se ne osjećam tako sama.
Bez ventilatora, noć je vani bila vruća od toplog zraka u kući.
Mjesec se polako dizao prema zvijezdama na nebu odbacujući svoj žuti veo i otkrivajući svoje pravo, srebrno lice. Lice kruto poput vremena, i isto toliko nemilosrdno.

DVADESET SEDAM



NEŠTO MANJE OD SAT VREMENA PRIJE PONOĆI, ZABRINUT DA BI NOVI DAN mogao staviti djecu na vatrenu liniju, parkirao sam Mustang iza Pico Mundo Grilla.
Kad sam ugasio svjetla i isključio motor, Stormy je rekla: – Hoćeš li ikad otići iz ovog grada?
– Pa nadam se da nisam jedan od onih jadnika koji uporno vise uokolo nakon što umru kao onaj jadni Tom Jedd u Tire Worldu.
– Mislila sam hoćeš li ikad otići dok si živ?
– Već mi se od same pomisli na to stvara zbrka u glavi.
– Zašto?
– Preveliko je tamo vani.
– Nisu sva mjesta prevelika. Ima manjih i mirnijih gradova od Pico Munda.
– Htio sam reći... da bi mi sve to bilo novo. A ja ne volim novo. Volim poznato. Uzimajući u obzir sve ostalo čime se moram baviti... ne vjerujem da bih se u isto vrijeme mogao nositi i s hrpom novih stvari. Imenima ulica, arhitekturom, novim mirisima, novim ljudima...
– Meni se uvijek sviđala ideja da živim negdje u planinama.
– Morao bih se naučiti nositi s novim vremenom. – Odmahnuo sam glavom. – A novo vrijeme mi ne treba.
– Nisam mislila da zauvijek odemo. Samo na nekoliko dana, rekla je. – Mogli bismo se odvesti u Vegas.
– I ti Vegas smatraš manjim, mirnijim mjestom? Siguran sam da tamo ima na tisuće mrtvih koji ne žele otići.
– Zašto?
– Ljudi koji su izgubili sve što su imali za kockarskim stolovima ili ruletima, a zatim otišli u svoje sobe i raznijeli si mozak. – Stresao sam se. – Ljudi koji izvrše samoubojstva uvijek ostaju kad umru. Boje se krenuti dalje.
– Mislim da previše melodramatično gledaš na Las Vegas, Oddie. Prosječna hotelska sobarica ne pronalazi desetak samoubojica svako jutro.
– Hrpa ljudi pobijenih u mafijaškim obračunima, tijela bačena u temelje novih hotela. Možeš se kladiti da oni sigurno imaju nezavršenih poslova i obilje zaostalog bijesa. Osim toga, ja ne kockam.
– Ne zvučiš mi kao unuk Bake Sugars.
– Baka Sugars se iz sve snage trudila napraviti od mene majstora u kartanju, ali bojim se da sam je razočarao.
– Naučila te poker, zar ne?
– Aha. Igrali smo za novčiće.
– I to je već kockanje.
– Nije, kad kartaš s Bakom Sugars.
– Puštala ti je da pobijediš? Kako slatko.
– Htjela je da obilazim s njom jugozapadni pokeraški okrug. Rekla mi je: – Odd, namjeravam ostarjeti na cesti, a ne u stolici na ljuljanje u nekom prokletom umirovljeničkom domu s hrpom smrdljivih baba oko sebe. Srušit ću se negdje za pokeraškim stolom, s kartama u ruci, usred partije. Tako želim umrijeti, a ne od dosade na nekoj čajanci okružena bezubim penzićima koji u hodalicama pokušavaju plesati cha-cha-cha.
– Na cesti, rekla je Stormy, – bi za tebe previše toga bilo novo.
– Svaki dan, neprestano. – Uzdahnuo sam. – Ali sigurno bismo se dobro zabavljali. Htjela je da uživamo zajedno... a i u slučaju da umre usred partije, htjela se osigurati da ostali igrači ne podijele njezinu lovu i ostave je u pustinji kao hranu kojotima.
– Jasno mi je zašto nisi htio putovati s njom, ali zašto ne kartaš?
– Jer čak i da mi Baka Sugars nije puštala, svejedno bih je gotovo uvijek pobijedio.
– Zbog tvog... dara?
– Aha.
– Znaš koje karte tko ima?
– Ma ne. Ništa tako dramatično. Samo imam osjećaj kad imam karte jače od onih koje imaju ostali igrači, a kad nemam. U devet od deset slučajeva sam u pravu.
– Pa to je velika prednost pri kartanju.
– Isto je i s jednorukim džekom i bilo kojoj kartaškom igrom.
– Znači, pa ti uopće ni ne možeš kockati?
– Pa da. To bi se prije moglo nazvati ubiranje love nego kockanje.
Stormy je istog časa shvatila zašto sam prestao kartati. – Pa to bi bilo otprilike isto kao krađa.
– A novac mi ne treba toliko gadno da moram krasti, rekao sam. – I nikad ni neće dokle god ljudi žele jesti hranu pečenu na roštilju.
– I dokle god ljudi imaju stopala.
– Tako je. Ako pretpostavimo da ću se početi baviti prodajom cipela.
– Ali ja nisam spomenula Vegas zato da bismo išli kockati, objasnila je.
– Pa malo je predaleko da odemo pojesti koliko god možemo za dolar i devedeset devet centi.
– Spomenula sam Vegas jer bismo tamo mogli stići za tri sata, a kapelice za vjenčanje rade cijelo vrijeme. I ne moraš imati nalaz krvi. Do zore bismo već mogli biti vjenčani.
Srce mi je onako poskočilo kako ga samo Stormy može natjerati da poskoči. – Čovječe. To me skoro toliko hrabrilo da bih se usudio krenuti na putovanje.
– Samo skoro, a?
– Krv možemo izvaditi sutra ujutro, dozvolu dobiti u četvrtak i u subotu se vjenčati. I svi bi naši prijatelji mogli doći. Želiš da nam prijatelji budu na vjenčanju, zar ne? – Da. Ali više želim da se vjenčamo. – Poljubio sam je i rekao: – Čemu žurba nakon toliko čekanja?
Budući da smo neko vrijeme sjedili u neosvijetljenoj ulici, oči su nam se privikle na tamu. Inače ne bih mogao vidjeti svu jačinu zabrinutosti na njezinom licu, u njezinim očima. Zapravo, sada nije izgledala samo uplašeno, nego potpuno užasnuto.
– Hej, hej, uvjeravao sam je, – sve će biti u redu.
Glas joj nije podrhtavao. Bila je prejaka za suze. Ali u nježnom glasu kojim je govorila, mogao sam čuti opsjednutu ženu. – Od trenutka kad smo sjedili uz jezerce s japanskim šaranima i kad je naišao...
Kad su joj se riječi razvukle, dodao sam: – Gljiva.
– Da. Taj gad. Otkad sam ga ugledala... bojim se za tebe. Uvijek se bojim za tebe, ali obično ne učinim ništa po tom pitanju jer je zadnje što trebaš pored svega drugog o čemu razmišljaš uplakana dama koje te gnjavi da budeš oprezan.
– Uplakana dama"?
– Oprosti. Mora da sam se vratila u prošli život iz 1930. Ali istina je, zadnje što trebaš je da ti za vratom visi histerična kučka.
– Više mi se sviđalo – uplakana dama. Čuj, mislim da je Gljiva totalno bolestan. Tip je bomba jačine eksplozije deset megatona koja otkucava zadnju minutu. Ali Sef i ja smo mu za petama. Isključit ćemo ga prije nego što stigne eksplodirati.
– Nemoj biti tako siguran. Molim te, Oddie, ne budi tako siguran. Budeš li presiguran, ubit će te.
– Neće me ubiti.
– Bojim se za tebe.
– Do sutra navečer, rekao sam joj, – Bob Robertson, ili Gljiva, bit će u zatvoreničkom kombinezonu, u lancima, možda povrijedi nekoliko ljudi, a možda ga zaustavimo prije nego što uopće uspije povući obarač, ali štogod da se dogodi, navečer idemo na večeru i počet ćemo planirati vjenčanje, a ja ću još uvijek imati obje noge i obje ruke...
– Oddie, prestani, ne govori više...
– ... još uvijek ću imati istu glupu glavu koju sada gledaš...
– Molim te, prestani.
– ...i neću biti slijep, jer te moram vidjeti, i neću biti gluh jer ne možemo planirati vjenčanje ako te ne mogu čuti, i neću biti...
Udarila me u prsa. – Ne izazivaj sudbinu, jasno?
U sjedećem položaju nije uspjela dovoljno zamahnuti šakom da mi zada solidan udarac. Jedva da sam ga osjetio.
Rekao sam: – Ne brine me izazivanje sudbine. Nisam praznovjeran po tom pitanju.
– Ali ja možda jesam.
– E pa, onda se moraš naučiti nositi s tim.
Poljubio sam je. I ona je poljubila mene.
Koliko je sve bilo u redu u tom trenutku u svijetu.
Zagrlio sam je jednom rukom i rekao: – Ti moja smiješna, uplakana damo. Bob Robertson možda je gadan psihički bolesnik, ali svejedno je obična budala. Jedino što taj čovjek ima je to ludilo u svojoj glavi. Vratit ću ti se bez ogrebotine. Ne brini. Zdrav i čitav, kao dobri mali plišani medo sa svim potrebnim certifikatima o kvaliteti prišivenim za krzno.
– Moj mali Vinnie Pooh, rekla je kako to ponekad zna reći.
Smirivši joj malo živce i umirivši strahove, osjećao sam se poput pravog muškarca, poput hrabrog, kao stijena čvrstog šerifa iz starih kaubojskih filmova čiji je samo jedan osmijeh dovoljan da smiri dame i pomete legije revolveraša s ulica Dodge Cityja a da pri tom ne zaprlja svoj bijeli šešir.
Kakva budala sam bio. Kad se sjetim te noći četrnaestog kolovoza, zauvijek promijenjen svim ranama i patnjama koje sam pretrpio, taj neoštećeni OddThomas mi se čini poput nekog drugog čovjeka, neusporedivo samouvjerenijeg nego što sam sada, još uvijek sposobnog da se nada, ali ne toliko mudrog, i žalim za njim.
Rekli su mi da ovo moje pripovijedanje ne smije imati premračan ton. Stanovita muza od 180 kila parkirat će svoje 180 kila teško dupe na mene umjesto uredničkog komentara, a uvijek prijeti i opasnost da će me zapisati onaj smrdljivi mačak.

DVADESET OSAM



KAD SMO IZAŠLI IZ MUSTANGA, POZNATA ULIČICA GUBILA SE PREMA sjeveru i jugu u tamu dublju nego što sam je se sjećao od proteklih noći, slabo osvijetljenu mjesečinom, sakrivenu sjenama.
Iznad stražnjeg ulaza u restoran gorjelo je svjetlo. Pa ipak, tama kao da se prije naguravala prema svjetlu, nego povlačila od njega.
Vanjske stepenice vodile su na drugi kat i vrata Terrina stana. Iza zavjesa vidjelo se upaljeno svjetlo.
Kad smo se popeli do gore, Stormy je pokazala prema sjevernom nebu. – Kasiopeja.
Zvijezda za zvijezdom, naveo sam sazviježda.
U klasičnoj mitologiji, Kasiopeja je bila Andromedina majka. Andromedu je od morskog čudovišta spasio junak Perzej koji je i ubio Meduzu.
Ništa manje bajkovita od Andromede, Stormy Llewellyn, kći jedne druge Kasiopeje, dovoljno je zvjezdana da zaslužuje da se i njezinim imenom nazove sazviježđe. Iako ja nisam ubio Meduzu i iako nisam Perzej.
Terri je otvorila vrata kad sam pokucao, uzela ključeva od automobila i navaljivala da uđemo na kavu ili na čašicu prije spavanja.
Svjetlo dviju svijeća ugodno je treperilo po kuhinjskim zidovima tjerano svježim povjetarcem iz klime koji je zadirkivao njihov plamen.
Terri je sjedila za stolom kad sam pokucao. Na crveno bijelom kockastom stolnjaku stajala je čašica rakije od breskve.
Kao i uvijek, u pozadini je svirala glazba njezinog života: Elvis, ovoga puta – Eear My Ring Around Your Neck.
Znali smo da će očekivati da se zadržimo neko vrijeme, što je i bio razlog zašto Stormy nije ostala čekati u podnožju stepenica.
Terri ponekad pati od nesanice. Čak ako joj se san ponekad i prikrade, noći su duge.
Kad na ulaznim vratima Grilla u devet sati visi znak ZATVORENO i nakon što zadnje mušterije napuste restoran između devet i deset, bez obzira pije li Terri kavu bez kofeina ili nešto jače, uz to otvori i bocu samoće.
Njezin suprug, Kelsey, njezina srednjoškolska ljubav, umro je prije devet godina. Rak koji je imao bio je nemilosrdan, no budući da je bio neobično odlučan borac, umirao je tri godine.
Kad su mu dijagnosticirali zloćudni tumor, zakleo se da neće ostaviti Terri samu. Imao je volju, ali ne i moć da održi tu prisegu.
Posljednje godine, zbog uvijek dobra raspoloženja i tihe hrabrosti kojom je Kelsey vodio svoju zadnju bitku, Terrina ljubav i poštovanje koje je osjećala prema njemu, a koje je uvijek bilo duboko, još se više povećalo.
Na neki način, Kelsey je ispunio svoje obećanje da je nikad neće ostaviti. Njegov duh ne visi po Grillu niti bilo gdje drugdje u Pico Mundu. On živi u njezinim sjećanjima, a njegova sjećanja urezana su u njenu dušu.
Nakon tri ili četiri godine, njezina prevelika žalost sazrela je u pomirenu tugu. Mislim da se iznenadila kad je spoznala da ni nakon što je prihvatila taj gubitak, nije imala želju popuniti rupu u svom srcu. Rupa koju je Kelsey tamo ostavio postala joj je veća utjeha od bilo kakve zakrpe s kojom bi je mogla zatvoriti.
Njezina fascinacija Elvisom, njegovim životom i glazbom, počela je prije devet godina, kad joj je bilo trideset i dvije, iste godine kad je Kelsey umro.
Razlozi njezinog snažnog zanimanja za Preslevja su brojni. Ali jedan od njih je bez sumnje ovaj: dokle god ima zbirku Elvisove glazbe, suvenira, biografskih činjenica, koju neprestano nadopunjava i održava, nema vremena baviti se živim muškarcima i može ostati emotivno iskrena prema svom pokojnom suprugu.
Elvis su vrata koja Terri zatvara romansi. Njezin je život osamljena planinska koliba, nepristupačna utvrda, samostan.
Stormy i ja sjedili smo za stolom. Terri nas je suptilno odvratila od četvrte stolice, one na kojoj je sjedio Kelsey kad je bio živ.
Tema našeg skorašnjeg vjenčanja postala je temom čak i prije nego što smo se smjestili na stolice. S rakijom od breskve u rukama, Terri je nazdravila našoj sreći.
Svake jeseni Terri skupi nekoliko buradi breskvi i spravlja eliksir: fermentira, peče, flašira. Dobije okus kojem čovjek naprosto ne može odoljeti, a najbolje ju je piti iz malih čašica.
Kasnije, dok smo Stormy i ja ispijali drugu čašicu, a Kralj pjevao – Love MeTender, ispričao sam Terri da sam vozio Elvisa u njezinom automobilu. Prvo se oduševila, ali potom rastužila kad je čula da je plakao.
– Vidio sam ga već nekoliko puta da plače, rekao sam. – Otkad je umro, čini mi se nekako emotivno krhak. Ali ovoga puta je doista bio shrvan.
– Naravno, – rekla je Terri, – nije nikakva tajna da je upravo danas toliko jadan.
– Meni jest, uvjeravao sam je.
– Danas je četrnaesti kolovoza. U tri sata i četrnaest minuta ujutro četrnaestog kolovoza 1958. umrla mu je mama. Imala je samo četrdeset i šest godina.
– Gladys, – rekla je Stormy. – Zvala se Gladys, zar ne?
Postoji filmska slava kakvu uživa Tom Cruise, slava rock zvijezde kakvu uživa Mick Jagger, književnička slava, politička slava... Ali obična slava prerasta u pravu legendu kad ljudi različitih generacija pamte ime tvoje majke četvrt stoljeća nakon tvoje smrti, a gotovo pola stoljeća nakon njezine.
– Elvis je u to vrijeme bio u vojsci, prisjećala se Terri. – Dvanaestog kolovoza doletio je kući u Memphis na hitni dopust i otišao u bolnicu bdjeti uz majčin krevet. Ali i šesnaesti kolovoza mu je bio gadan.
– Zašto?
– Tada je umro, rekla je Terri.
– Elvis? – upitala je Stormy.
– Da. Šesnaestog kolovoza 1977.
Ispio sam drugu čašicu rakije od breskve.
Terri je krenula natočiti još.
Htio sam još, ali bilo mi je dosta. Stavio sam ruku preko prazne čaše i rekao: – Elvis je izgledao zabrinut za mene.
– Kako to misliš? – upitala je Terri.
– Potapšao me po ramenu. Onako suosjećajno. Gledao me... nekako melankolično, kao da me zbog nekog razloga žali.
Ta je spoznaja uznemirila Stormy. – Nisi mi to rekao. Zašto mi to nisi rekao?
Slegnuo sam ramenima. – To ništa ne znači. Takav ti je Elvis.
– Pa ako ništa ne znači, upitala je Terri, – zašto si to onda spomenuo?
– Meni znači, izjavila je Stormy. – Gladys je umrla četrnaestog. Elvis je umro šesnaestog. Petnaestog – razmak između te dvije smrti, tad će onaj gad Robertson pobiti hrpu ljudi u gradu. To je sutra.
Terri me mrko pogledala. – Robertson?
– Gljiva. Tip zbog kojeg sam posudio tvoj auto da ga nađem.
– I? Jesi li ga našao?
– Jesam. Živi u Camp"s Endu.
– I?
– Sef i ja... radimo na tome.
– Taj Robertson je najgori psiho iz svih filmova strave i užasa koje sam ikad vidjela, rekla je Stormy Terri. – Lovio nas je po crkvi St. Barta, a kad smo mu pobjegli, uništio je crkvu.
Terri je ponudila Stormy još rakije. – Rekao si da će poubijati ljude?
Stormy ne pije puno, ali prihvatila je još jednu rundu. – San tvog omiljenog kuhara konačno će se ostvariti.
Sada se Terri uznemirila. – Zaposlenici kuglane?
– I možda ljudi u kinu, rekla je Stormy i strusila rakiju u jednom gutljaju.
– Je li to možda nekako povezano s Violinim snom? – upitala me Terri.
– To je preduga priča, rekao sam joj. – Kasno je. Mrtav sam.
– Povezano, i još kako, Stormy je rekla Terri.
– Moram se naspavati, branio sam se. – Ispričat ću ti sutra, Terri, kad sve bude gotovo.
Kad sam odgurnuo stolicu u namjeri da ustanem, Stormy me uhvatila za ruku i zadržala za stolom. – I tek mi sad kažeš da te Elvis Preslev upozorio da ćeš sutra umrijeti.
Usprotivio sam se toj tvrdnji. – Nije učinio ništa slično. Samo me potapšao po ramenu, a kasnije, prije nego što je izišao iz auta, stisnuo mi je ruku.
– Stisnuo ti je ruku? – upitala je glasom koji je implicirao da bi se takva gesta mogla protumačiti jedino kao najmračnija slutnja.
– Ma daj se smiri. Samo mi je uzeo ruku u obje svoje i dvaput stisnuo...
– Dvaput!
– ... i ponovno me onako pogledao.
– Sa sažalijevanjem? – zahtijevala je znati Stormy.
Terri je uzela bocu u namjeri da natoči Stormy još jednu.
Stavio sam ruku preko čaše. – Oboje smo popili dovoljno.
Hvatajući me za ruku i držeći je u svojima kao Elvis ranije danas, Stormy me uvjeravala: – Pokušavao ti je reći, gospodine vidoviti Batman, da mu je majka umrla četrnaestog kolovoza, on šesnaestog kolovoza, a da ćeš ti umrijeti petnaestog kolovoza – troje za redom – ne budeš li pripazio na sebe.
– Nije mi to pokušavao reći, usprotivio sam se.
– A što ti misliš – da ti se nabacivao?
– Više se ne bavi takvim stvarima. Mrtav je.
– Uostalom, – dodala je Terri, – Elvis nije bio homoseksualac.
– Nisam ni rekao da je. Stormy je aludirala na to.
– Kladim se u Grille, rekla je Terri, – i lijevi guz da nije bio homoseksualac.
Zastenjao sam. – Ovo je najluđi razgovor kojeg sam ikad vodio.
Terri me pobila: – Ma daj, molim te, s tobom sam vodila stoput lude razgovore od ovog.
– I ja, složila se Stormy. – OddThomas, ti si nepresušan izvor za lude razgovore.
– Ma, gejzir, predložila je Terri.
– Ne ja, moj život, podsjetio sam ih.
– Bolje se ne miješaj u ovo, predložila je Terri. – Pusti Wyatta Portera neka se pobrine za to.
– I pustit ću ga. Pa nisam ja policajac. Nemam čak ni pištolj. Jedino mu mogu dati koji savjet.
– Ovoga puta mu nemoj Čak ni davati savjete. Pođi sa mnom u Vegas. Odmah.
Htio sam joj udovoljiti. Udovoljavati joj me čini sretnim, a tada ptice pjevaju ljepše, pčele prave bolji med, a svijet je mjesto radosti – tako to barem izgleda iz moje perspektive.
Ali ono što sam ja želio učiniti i što je bilo ispravno, nisu bile iste stvari. I zato sam rekao: – Da, ali problem je u tome što je moja životna zadaća da to obavim, a ako okrenem leda tom poslu i odem, pratit će me kamo god pođem.
Uzeo sam čašu. Zaboravio sam da je prazna. Ponovno sam je spustio.
– Kad pratim nekog, moj psihički magnetizam radi na dva načina. Nasumično kružim uokolo dok ne nađem tog kog tražim... u ovom slučaju Robertsona... ili ja njega privlačim, ako on to želi, a ponekad čak i ako ne želi. Ako se radi o ovom drugom, nemam toliku kontrolu nad događajima i postoji velika vjerojatnost da će me... neugodno iznenaditi.
– To je samo teorija, rekla je Stormy.
– Možda to ne mogu dokazati, ali istina je. Imam predosjećaj, tu, u želucu.
– Mislila sam da misliš glavom, a ne želucem, rekla je Stormy glasom koji sada više nije bio tvrdoglav i gotovo ljutit nego više uvjeravajuć s primjesom rezigniranosti i ljubavi u glasu.
Terri mi je rekla: – Da sam ti ja majka, navukla bih te za uši.
– Da si mi ti majka, ne bih ni bio ovdje.
Ove dvije žene bile su dvije najvažnije žene u mom životu; volio sam ih obje na različite načine. Odbiti učiniti ono što su tražile od mene, makar to činio iz pravih razloga, bilo je najteže što sam morao učiniti.
Svjetlost svijeća mazila im je lica zlatnim sjajem i gledale su me jednako uplašene, kao da su svojom ženskom intuicijom znale stvari koje nisam mogao naslutiti čak ni svojim šestim čulom.
Sa CD-a Elvis je pjevušio – Are You Lonesome Tonight?
Pogledao sam na sat. – Petnaesti je.
Kad sam pokušao ustati, Stormy me nije zaustavila kao prethodni put. I ona je ustala.
Rekao sam: – Terri, morat ćeš naći zamjenu za prijepodnevnu smjenu – zamoli Pokea da dođe ako bude htio.
– Što – ne možeš kuhati i spašavati svijet u isto vrijeme?
– Mogu, ali tada riskiraš zagorjelu hranu. Oprosti što ti nisam ranije rekao.
Terri nas je otpratila do vrata. Zagrlila je Stormy, a potom i mene. Povukla me za uši. – Bolje ti je da se nacrtaš ovdje prekosutra, na vrijeme, za peći, s tavom za palačinke u rukama, inače ću te degradirati u perača suda.