Middlemarch

First topic message reminder :



ROMAN IZ PROVINCIJSKOG ŽIVOTA




UVOD

Zar se nije svatko, tko se rado i mnogo zanima poviješću čovjeka i vladanjem toga zagonetnog bića u različitim kušnjama Vremena, zadržao barem za trenutak na životu svete Terezije? I nije li se blagoćudno nasmiješio pri pomisli na malu djevojčicu koja jednog jutra, vodeći za ruku svoga još manjeg brata, odlazi na put u zemlju Maura tražiti mučeništvo? Zaputili su se iz mrke Avile gledajući široko i bespomoćno u svijet kao dva srnčeta, ali njihova su čista ljudska srca gorjela od domoljubna zanosa. Od te veličajne namjere odvratila ih je obiteljska stvarnost, koja ih je u likovima stričeva stigla na njihovu putu. To dječje hodočašće bilo je ipak doličan početak. Terezijina strasna, idealna narav tražila je epski život. Zar se ona mogla zadovoljiti mnogobrojnim svescima romana o vitezovima i društvenim uspjesima kakve divne djevojke? U plamenu njena srca brzo je izgorjelo to bezvrijedno ulje i, neprestano podjarivan iz dubina duše, taj se plamen dizao visoko, tražeći potpuno zadovoljenje, neki cilj koji bi do kraja ispunio cijeli njen život i u kojem bi se pomirilo vlastito beznađe sa zanosnim osjećajem vječna života. Ona je doživjela svoju epopeju u reformi jednog religioznog reda.
Ta Španjolka, koja je živjela prije tristo godina, sigurno nije posljednja sveta Terezija. Rodilo se još mnogo Terezija koje nisu uspjele živjeti epskim životom, u kojem bi se redala u neprekidnom nizu djela koja bi im pronijela slavu svijetom, jer se možda veličina njihova duha našla u manje sretnim okolnostima, ili im je možda život tragično promašen, a nije našao dostojna pjesnika, te tako neoplakan pao u zaborav.
Nejasnih pogleda i u zamršenim okolnostima, one su pokušavale svoje misli i djela dovesti u uzvišen sklad, ali najposlije se njihova borba u očima obična svijeta čini kao besmislen i uzaludan trud. Te novovijeke Terezije ne nalaze oslonca ni u čvrstoj vjeri društva ni u njegovu radu, koji bi im umjeli stvoriti zadatke dostojne gorljive i požrtvovne duše. Njihova gorljivost kolebala se između nejasna ideala i općenitih težnja žene, tako da se jedna osuđuje zbog pretjerivanja, a nad drugom se lomi štap zbog slabosti.
Neki misle da su ti promašeni životi posljedica neprilične neodređenosti, kojom je Priroda obdarila narav žene. Kad bi se stupanj ženske nesposobnosti dao točno odrediti činjenicom da žena ne zna brojiti dalje od tri, o društvenoj sudbini žene moglo bi se govoriti znanstvenom sigurnošću. Međutim, neodređenost ostaje, a raznolikost je moguća u mnogo širim granicama nego što se može zamisliti, sudeći po jednoličnosti ženskih frizura i omiljenih ljubavnih priča u prozi i stihovima. Ponegdje se i pokoji labud odgoji među pačićima u kakvu mutnom jezercu, ali nikad ne doživljava prave životne radosti u drugovanju s tim svojim plivaćim pernatim srodnicima. Ponegdje se rodi i pokoja sveta Terezija, koja ne započinje nikakvo veliko djelo, kojoj kucaji srca, prepuna ljubavi, i uzdasi duše za nepostignutim idealima zamiru i gube se u borbi sa sitnim zaprekama, umjesto da se saberu i usmjere na kakav rad velike i trajne vrijednosti.

XV. POGLAVLJE

Crne si oči prezreo, kažeš, a plave te ne privlače, pa ipak si danas radosniji no kad vidjesmo te nekoć. Oh, ja tražim najdivniju ljepotu po novim skrovištima radosti.
Tu tragovi, tamo jeka vode me mome blagu.
Gle, ona se okreće – besmrtna mladost u smrtnom liku, vedra kao vječna istina zvjezdana neba, mnogoimena Priroda!
Jedan veliki pripovjedač – sam je zahtijevao da se tako naziva koji je imao tu sreću da je umro prije sto i dvadeset godina i tako zauzeo svoje mjesto među gorostasima, koji promatraju kako ispod njihovih golemih nogu prolazimo mi, neznatna živa stvorenja, ponosi se onim dijelom svojih knjiga, koji se najmanje može oponašati, a to je obilje digresija, osobito u uvodnim poglavljima svake knjige njegove povijesti, u kojima kao da je svoj naslonjač iznio pred nas na sam rub pozornice i čavrlja s nama onom vedrom lakoćom svoga divnog engleskog jezika. Ali Fielding36 je živio kad su dani bili duži (jer se vrijeme, kao i novac, mjeri našim potrebama), kad je u ljetno popodne vrijeme bilo dugo, a ure za zimskih večeri kucale polako. Mi pozniji pripovjedači ne smijemo razvlačiti povodeći se za njim, a kad bismo to i učinili, naše bi čavrljanje vjerojatno ispalo prazno i brzopleto, kao da dolazi sa sjedala u papagajskom kavezu. Barem sam ja tako zaokupljena raspletanjem nekih ljudskih sudbina, da bih razabrala kako su tkane i protkane, pa sve svoje duševne sposobnosti, kojima raspolažem, moram usredotočiti na to osobito tkivo, a ne rasipati ih na onu zamamnu množinu važnih pojava, što se naziva svijetom.
Ponajprije moram bolje upoznati novog pridošlicu Lydgatea sa svima onima koji se za njega zanimaju, kako bi ga znali isto tako dobro kao i oni koji su od njegova dolaska u Middlemarch imali najviše prilika susresti ga. Svi, bez sumnje, moraju priznati da se nekoga može pretjerano hvaliti i cijeniti, može mu se zavidjeti, može se ismijavati, može se smatrati kao sredstvo, može se u takva čovjeka zaljubiti neka djevojka, ili ga barem izabrati za svoga muža, pa da on ipak uistinu ostane nepoznat – poznat samo kao skup nekih znakova, na temelju kojih njegovi bližnji stvaraju krive zaključke. Ali je općenit dojam bio da Lydgate nije obični provincijski liječnik, a u Middlemarchu je u to vrijeme takav dojam značio da se od njega očekuju velika djela. U svim se obiteljima smatralo da je novi liječnik vrlo sposoban čovjek i govorilo se da je izvanredno vješt u liječenju i poznavanju najmušičavijih i najpodmuklijih bolesti. Dokaz za tu njegovu sposobnost bio je često intuitivnog karaktera, korijen mu je bio u nepokolebljivu uvjerenju ženskih pacijenata, te se nije mogao pobiti nikakvim prigovorima, jedino mu se mogla suprotstaviti isto tako snažna intuicija; dame, koje su smatrale da je Wrench sa svojim »jačanjem organizma« inkarnacija medicinske istine, vidjele su u Tollerovu »sustavu mršavljenja« propast medicine.
Naime, herojska vremena obilnog puštanja krvi i liječenja melemom još nisu bila prošla, a još manje vremena radikalne teorije, kad se bolest krstila nekim ružnim imenom i prema tome liječila bez mnogo okolišavanja kao, na primjer, da se nazvala pobunom, tada se ne bi smjelo pucati slijepim mecima, neka krv odmah poteče. Uvijek će se naći netko tko će reći, bilo za one koji liječe jačanjem, ili za one koji liječe mršavljenjem, da su »pametni« ljudi, a to se uistinu može reći i za svakog imalo nadarenog čovjeka. Nitko u svojoj mašti nije pošao tako daleko da bi i pomislio kako bi Lydgate mogao znati isto toliko koliko i dr. Sprague i dr. Minchin, dva liječnika, koji su jedini mogli pobuditi neku nadu kad je opasnost bila najveća i kad je tračak nade vrijedio jednu gineju. Ipak je, ponavljam, općeniti dojam bio da se Lydgate prilično razlikuje od svakog običnog liječnika u Middlemarchu. A to je bila istina. Imao je tek dvadeset i sedam godina, bio je, dakle, u dobi u kojoj mnogi ljudi nisu sasvim obični – u toj su dobi oni puni nade u uspjeh, odlučni, ali suzdržljivi, vjeruju da ih Mamon nikad neće zaulariti ni uzjahati, već će, ako i budu s njime imali kakva posla, on vući njihova kola.
Bio je siroče kad je završio neku privatnu školu. Njegov otac, vojnik, slabo je bio opskrbio svoje troje djece, i kad je mali Tertius htio učiti medicinu, njegovu se skrbniku učinilo jednostavnije da udovolji njegovu zahtjevu, dajući ga u nauk nekom provincijskom liječniku, nego da išta prigovara pozivajući se na dostojanstvo porodice. Bio je jedan od onih rijetkih mladića koji rano osjete neku određenu sklonost i odaberu nešto osobito u životu, što bi rado radili zbog samoga tog posla, a ne zbog toga što su to radili njihovi očevi.
Većina se nas, koji smo se s ljubavlju posvetili nekom predmetu, sjeća onih jutarnjih ili večernjih sati kad smo se uspinjali na visoki stolac, da dohvatimo neku nepoznatu knjigu, ili kad smo sjedili otvorenih usta slušajući nekog novog predavača, ili bismo, nemajući baš nikakvih knjiga, počeli osluškivati glasove naše duše, kao prve uhvatljive začetke naše sklonosti.
Tako je nekako bilo i s Lydgateom. Bio je bistar dječak; još ugrijan od igre sjedao bi u kakav kutić i za pet minuta zadubio se u kakvu knjigu, koja mu je pala u ruke; ako su to bili Rasselas37 ili Gulliver, to bolje, ali dobar je bio i Baileyjev rječnik, ili Biblija s apokrifima u njoj. Nešto je morao čitati kad nije jahao ponija, trčao ili lovio, ili slušao kako ljudi razgovaraju. Kad mu je bilo deset godina, pročitao je knjigu »Chrysal ili pustolovine jedne gineje«, a to nije bilo ni mlijeko ni voda što se prodaje pod mlijeko, i već mu je pala na um misao da su knjige bezvrijedne, a život glup. Učenjem u školi nije se to njegovo mišljenje mnogo promijenilo, jer, iako je »tesao« klasike i matematiku, nije se baš u tome isticao. Govorilo se da bi Lydgate mogao učiniti što god bi htio, ali da mu se sigurno još nije prohtjelo da učini nešto osobito. Bio je zdravo i snažno biće, brze pameti, ali nikakva iskra nije još u njemu zapalila neku intelektualnu strast; znanje mu se činilo vrlo površnim poslom, koji je lako svladati; sudeći po razgovorima starijih, on je očito već bio naučio više nego što je potrebno za život zrela čovjeka. Vjerojatno to nije bio izvanredan uspjeh skupog školovanja u vrijeme tijesnih i kratkih kaputa i druge mode, koja se dosad još nije povratila. Za vrijeme praznika ga je jedan kišni dan natjerao u malu obiteljsku knjižnicu ponovo u potragu za knjigom, koja bi mogla biti nova za njega; ali zaludu – dok ipak nije opazio niz svezaka u koricama od siva papira s prljavim etiketama; bili su to svesci neke stare enciklopedije, koje sve dosada nije ni dirnuo. Bit će nešto novo barem u tome da ih prelista. Bili su na najvišoj polici, pa je stao na stolicu, da ih skine. Rasklopi prvi svezak koji je skinuo; nekako ti je ugodno čitati u položaju u kome si se baš našao, i upravo na mjestu koje je za to naoko neugodno. Na stranici, koju je otvorio, bilo je poglavlje o anatomiji, a prvi odlomak koji je privukao njegov pogled bio je o srčanim zaliscima. Nije mnogo znao ni o kakvim zaliscima, ali je znao da su valvae krila vrata i kroz tu je pukotinu prodrlo iznenadno svjetlo, zapanjivši ga prvom živom predodžbom fino udešenog mehanizma u ljudskom tijelu. Slobodoumni mu je odgoj dopuštao, naravno, da slobodno čita nećudoredne odlomke u školskim klasicima, ali, osim općenitog osjećaja tajnovitosti i gnušanja, u vezi s njegovom unutarnjom strukturom, njegova je mašta ostala netaknuta, tako da je znao samo to da mu je mozak smješten u malim udubinama sljepočica, a o tome kako mu kola krv žilama razmišljao je isto toliko koliko i o tome kako papir služi mjesto zlata. Ali došao je trenutak poziva, i prije nego je sišao sa stolca, svijet mu je postao nov u svjetlu beskrajnih procesa koji ispunjaju goleme prostore, skrivene njegovu pogledu onim brbljavim neznanjem, za koje je mislio da je znanje. Od toga je trenutka Lydgate osjećao kako u njemu raste intelektualna strast.
Ne bojimo se da uvijek iznova pripovijedamo kako se čovjek zaljubljuje u ženu i ženi njome, ili je pak nesrećom otrgnut od nje. Je li uzrok u pretjeranosti poezije ili u gluposti da nam nikad ne dodija tumačiti ono što je kralj Jakob nazivao ženskim »najdivnijim dražima i njenom ljepotom«, da nam nikad ne dodija svirka starih trubadurskih lutanja, i da se gotovo nikako ne zanimamo za onu drugu vrstu »najdivnijih draži i njene ljepote«, koja se mora osvajati duhovnim naporom i strpljivim odricanjem od sitnih želja? U povijesti je ove strasti rasplet raznolik: kadikad je to divan brak, katkad neuspjeh i konačan raskid. A nerijetko je ta katastrofa vezana s ljubavnom strašću, što su je opjevali trubaduri. Naime, u mnoštu ljudi srednje dobi koji obavljaju svoj posao po svakidašnjoj navici, gotovo isto tako kao što vežu svoje kravate, uvijek ima znatan broj onih koji su jednom namjeravali stvarati vlastita djela i malo izmijeniti svijet. Povijest o tome kako se desilo da su se ukalupili u prosjek i nestali u mnoštvu, teško da je ikad ispričana čak i u njihovoj svijesti; možda je njihova gorljivost u idealnom stvaralačkom radu ohladnjela isto tako neprimjetno kao i žar drugih mladalačkih sklonosti, dok se jednog dana njihov prijašnji ja nije počeo kretati svojim starim domom poput duha, osvjetljavajući novi namještaj sablasnim svjetlom. Ništa u svijetu nije suptilnije od tih postepenih promjena u ljudskoj duši! U početku ih ljudi udišu neprimjetno: vi ili ja dahnuli smo u njih, da bismo ih zarazili, izričući svoje konformističke laži ili izvodeći krive zaključke; a možda to dolazi i s vibracijama u pogledu neke žene.
Lydgate nije kanio doživjeti takav neuspjeh, i svakako je za njega bilo više nade, jer se njegov interes za znanost ubrzo pretvorio u profesionalni entuzijazam. U njega je bilo mladenačke vjere u posao od kojega će živjeti, a tu vjeru nije moglo ugušiti ni ono neizbježno pripremanje, koje je nazivao »danima svoga naukovanja«, i on je pošao na studij u London, Edinburgh i Pariz, uvjeren da je liječničko zvanje najljepše na svijetu; u njemu se na najidealniji način izmjenjuju znanost i umjetnost, najneposrednije povezuju intelektualni trijumf i društvena dobrobit. Lydgateova narav zahtijevala je tu kombinaciju; bio je emocionalno biće s prirođenom ljubavi prema bližnjem, koja je odolijevala svim apstrakcijama specijalnog studija. On se nije zanimao samo za »slučajeve«, već i za ljude, za Johna i Elizabethu, a osobito za Elizabethu.
Bilo je još nešto privlačnije u njegovu zvanju: ono je tražilo da se reformira, i davalo je čovjeku prilike da odlučno odbaci sav onaj njegov vanjski ukras i obmanu, koji kvare ljude, i da stekne pravo znanje, iako se ono nije tražilo. Pošao je na studije u Pariz s odlukom da se odmah, čim se opet vrati kući, nastani u nekom provincijskom gradu kao obiteljski liječnik i da se u interesu znanstvenih istraživanja i u interesu općeg napretka bori protiv besmislenog odvajanja medicine od kirurgije. Držat će se podalje od londonskih spletaka, zavisti i društvenog ponižavanja, i steći glas vlastitim radom, kako je to učinio i Jenner38. Naime, treba napomenuti da je to bilo mračno doba, i unatoč naporima uglednih kolegija da sačuvaju čistoću medicinske znanosti, čineći je teško pristupačnom, i da strogom nepristranošću u pitanjima honorara i imenovanja onemoguće svaku zlouporabu, događalo se da su mlada gospoda bez ikakva znanja bila postavljena za liječnike u gradu, a još više ih je dobilo zakonsko pravo da djeluju na prostranim područjima u provinciji. A ni sva nastojanja medicinskog fakulteta, koji je posebno sankcionirao skupo i vrlo rijetko medicinsko obrazovanje, koje su stekli diplomirani studenti Oxforda i Cambridgea, nije priječilo nadriliječnike da sjajno uspijevaju. Profesionalna se praksa, naime, sastojala pretežno u davanju velikih količina lijekova, i svijet je mislio da je najbolje uzimati što više lijekova, samo ako uzmogne doći do njih jeftino, pa su se tako gutale velike količine lijekova, što su ih propisivale neznalice, u kojih nije bilo ni savjesti ni diplome. Budući da statistika još nije bila obuhvatila nikakve procjene o broju takvih liječnika, neznalica i brbljavaca, koja bi bezuvjetno morala biti temelj svake promjene, Lydgate je mislio da je najizravniji način da se promjeni mnoštvo, promjena pojedinca. Nakanio je biti pojedinac, koji će započeti promjenu i tako doprinijeti široj promjeni, što će jednoga dana znatno utjecati na podizanje općeg prosjeka; on će, međutim, imati i zadovoljstvo jer će postići i korisnu promjenu u organizmu svojih pacijenata. Ali on nije samo smjerao na neki osobitiji način rada, različit od uobičajenog. Težio je za većim uspjehom: zanosio se mogućnošću da iznađe dokaz za jednu novu anatomsku koncepciju i tako stvori novu kariku u lancu otkrića.
Ne čini li vam se besmislenim da jedan midlmarčki kirurg sanja o nekom pronalasku? Malo zaista znamo o velikim izumiteljima prije no što su se uzdigli među zvijezde i počeli upravljati našom sudbinom. Zar, na primjer, Herschel39 , koji je »probio granice neba«, nije jednom svirao u orgulje u nekoj provincijskoj crkvi i poučavao u glazbi pijaniste bez sluha? Svaki od tih velikana morao se na zemlji kretati među ljudima, koje je možda više zanimalo njegovo držanje i odjeća, nego ono što mu je imalo pribaviti pravo na vječnu slavu; svaki od tih velikana ima svoju malu lokalnu i osobnu povijest, protkanu sitnim iskušenjima i tričavim brigama, koje su mu stvarale smetnje na putu u društvu besmrtnih. Lydgate je vidio opasnosti takvih smetnja, ali u njega je bilo dovoljno samopouzdanja i odlučnosti da ih izbjegava, koliko je god moguće; sa svojih dvadeset i sedam godina osjećao se dovoljno iskusnim. I on nije htio da njime ovlada taština u dodiru s blistavim prolaznim uspjesima u prijestolnici, već je pošao živjeti među svijetom, koji se neće moći s njime takmičiti u radu na ovoj velikoj ideji, koja treba biti drugi njegov cilj pored neumorna rada u njegovu zvanju.
Bilo je neke osobite draži u nadi da će se ta dva cilja uzajamno nadopunjavati: pozorno promatranje i zaključivanje u svakidašnjem radu, te upotreba leća, da bi u osobitim slučajevima učvrstio svoj sud, poslužit će njegovu umu kao instrument za opsežnije istraživanje. Zar nije baš u tome bila tipična prednost njegova zvanja? Bit će dobar liječnik u Middlemarchu, i baš će mu to omogućiti da ne skreće s puta važnih istraživanja. U jednom pogledu već u ovom osobitom razdoblju svoje karijere može s pravom očekivati da će se s njime svatko složiti: Lydgate nije imao nikakve namjere da se povodi za onim filantropskim uzorima koji izvlače korist iz pokvarenih konzervi, da bi od toga živjeli, a na drugoj strani upiru prstom na falsifikate živežnih namirnica, ili sudjeluju kao dioničari u tajnim igračnicama, da bi tako imali dovoljno slobodna vremena da brane javni moral. Nakanio je sam započeti s nekim posebnim reformama, koje je bez svake sumnje mogao provesti i koje su svakako bile manji problem od dokazivanja neke nove anatomske koncepcije. Jedna je od tih reformi bila da se uporno drži jednog od nedavnih zakonskih propisa i jednostavno propisuje lijekove, a ne da ih proizvodi sam ili prima postotak od ljekarnika. U radu čovjeka, koji je odlučio živjeti životom praktična liječnika u jednom provincijskom gradu, bila je to novotarija, koju će njegovi kolege smatrati uvredljivom kritikom. Ali je Lydgate namjeravao uvesti neke novotarije i u svom načinu liječenja, a bio je dovoljno pametan da uvidi kako će pošteno i u skladu sa svojim uvjerenjem moći raditi samo ako se otrese svih iskušenja da radi drugačije.
Možda su to za promatrače i teoretičare bila mnogo veselija vremena, nego što su danas; pomalo smo skloni mišljenju da je najljepše razdoblje svijeta bilo ono kad je započelo otkrivanje Amerike, kad je jedan hrabri pomorac, čak ako je i doživio brodolom, mogao naići na neko novo kraljevstvo, a oko 1829. neotkrivena područja patologije bila su prava Amerika za svakog odvažnog mladog istraživača. Lydgate je bio nadasve potican ambicijom da pridonese znanstvenom proširenju svoje profesije. Što se više zanimao za specijalna pitanja različitih bolesti, kao što je priroda groznice, to je snažnije osjećao potrebu za onim temeljnim poznavanjem strukture organizma, koju je baš u početku stoljeća rasvijetlio za svoje kratke i slavne karijere Bichat40 , koji je umro kad mu je bila trideset i jedna godina, ali je, poput nova Aleksandra, ostavio carstvo, dovoljno veliko za mnoge baštinike. Taj veliki Francuz ponajprije je iznio koncepciju da živa tijela u svojoj biti nisu samo skup organa, koji se mogu upoznati ako se najprije prouče svaki za sebe, a onda u uzajamnoj povezanosti, nego da su sastavljena od stanovitih primarnih tkiva i stanica, od kojih su različiti organi – mozak, srce, pluća i tako dalje – sačinjeni, kao što su različiti dijelovi kuće izgrađeni u različitim proporcijama od drva, željeza, kamena, cigle, cinka i drugog, i svaki materijal ima svoj osobiti sastav i proporcije.
Svakome je jasno da nitko ne može razumjeti čitav organizam i njegove dijelove, ni prosuditi kakve su mu mane i što valja popraviti, ako ne zna prirodu materije. A koncepcija koju je izradio Bichat potankim proučavanjem različitih tkiva, neizbježno je utjecala na medicinska pitanja, kao što bi plinsko svjetlo djelovalo na mračnu, petrolejem osvijetljenu ulicu, otkrivajući nove veze i dosada skrivene činjenice o organizmu, koje treba imati na umu kad se prosuđuju simptomi bolesti i djelovanje lijekova. Ali uspjesi, koje postižu ljudska volja i razum, djeluju polako, i sada, krajem 1829., medicinska praksa u svom pretežnom dijelu još se jednako klatila na starim putovima, i još je trebalo mnogo učiniti da se nastave Bichatova otkrića. Taj veliki jasnovidac zaustavio se na stanici kao posljednjoj činjenici u živom organizmu, koja označava granicu anatomske analize. Ostalo je, međutim, drugom umu da kaže nemaju li svi organizmi neki zajednički temelj iz kojega su ponikli, kao što vaša svila, muslin, til, atlas i baršun nastaju iz svilčevih čahura? Tu će drugačije svjetlo od plinskoga osvijetliti jezgru tvari i revidirati sva prijašnja tumačenja. Tim nastavkom Bichatova djela, koji se već nazirao u mnogim strujanjima europskoga duha, Lydgate je bio očaran; težio je iznijeti jasnije poglede na živi organizam i pridonijeti da se ljudska misao što bolje uskladi s prirodnim zakonima. Djelo još nije bilo izvršeno, već samo pripremljeno za one koji će znati služiti se tim pripremama. Što je prvobitna stanica? Tako je Lydgate postavljao pitanje – ne sasvim onako kako bi to tražio očekivani odgovor, ali se često događa mnogim istraživačima da im uzmanjka prava riječ. Nadao se da će biti mirnih intervala, koje treba budno vrebati, da bi pohvatao i sredio sve niti istraživanja; nadao se mnogim tragovima, na koje će naići revnom uporabom ne samo skalpela, već i mikroskopa, kojim se znanost opet počela služiti s novim oduševljenjem. Takav je bio Lydgateov plan za budućnost: da dobro obavlja mali posao za Middlemarch, a veliki posao za čitav svijet.
Bio je, nema sumnje, idealan momak u to vrijeme: imao je dvadeset i sedam godina, nije imao nikakvih loših navika, zanosio se plemenitom idejom da njegov rad služi općoj dobrobiti i napretku, iako daleko od kulta trkaćih konja i drugih mističnih obreda, preskupih za ono osam stotina funti što mu je bilo ostalo nakon što je kupio svoju praksu. Bio je na polazištu, koja čini karijeru nekog čovjeka prikladnim predmetom oklade, kad bi se našao kakav džentlmen odan toj zabavi, koji bi mogao ocijeniti sve zamršene mogućnosti jednog dalekog cilja, sa svim mogućim nepovoljnim i povoljnim okolnostima i suptilnostima duševne ravnoteže, s čime čovjek plovi i stiže na cilj ili se pak ruši naglavce u dubine. Ali bi rizik ostao, pa čak i kad bismo dobro znali Lydgateov karakter, jer karakter se također razvija i mijenja. Čovjek je još bio u razvitku, i kao midlmarčki liječnik i kao besmrtni pronalazač, pa su se i njegove vrline i mane mogle umanjiti ili povećati. Mane, nadam se, neće biti razlogom da vas on prestane zanimati. Zar među našim vrijednim prijateljima nema poneki, koji je možda previše samosvjestan i bahat, kome je njegov odlični duh malo nagrđen vulgarnošću, koji u jednom pogledu pokazuje premalo prirođenih predrasuda, a u drugom je njima i preopterećen, ili kome njegove najbolje snage mogu krenuti krivim putem pod utjecajem nekog slučajnog poticaja? Sve bi se to moglo primijeniti na Lydgatea, ali to bi onda bile parafraze kakva pristojna propovjednika, koji govori o Adamu, a ne bi htio spomenuti ništa što bi bilo neugodno onima koji plaćaju svoja mjesta u crkvenim klupama. Svaka od ljudskih mana, iz kojih su izvučene ove suptilne općenitosti, ima svoju značajnu fizionomiju, dikciju, akcent i grimase, i svaka od njih ima svoju ulogu u najrazličitijim dramama. Naše se taštine razlikuju kao i naši nosovi; sve mušice nisu jednake, one se razlikuju prema sitnim pojedinostima naših duševnih sposobnosti, po kojima se međusobno razlikujemo. Lydgateova taština bila je smiona, ali on nikad nije bio glup ni nametljiv, već energičan u svojim zahtjevima i dobrohotan u svojoj superiornosti. Učinit će mnogo za budale, jer ih žali, a sasvim je siguran da oni ne mogu ovladati njime; pomišljao je da se pridruži sensimonistima, kad je bio u Parizu, i da ih potakne da ustanu protiv nekih svojih vlastitih doktrina. Sve njegove pogreške imale su srodne značajke, a bile su to pogreške čovjeka u koga je bio lijep bariton, kome je odjeća dobro pristajala i koji je u svojim običnim kretnjama pokazivao prirođeno dostojanstvo. Gdje su onda tragovi vulgarnosti? – pita neka mlada dama očarana tom nehajnom otmjenošću. Zar može biti vulgarnosti u tako dobro odgojena čovjeka, koji tako žudi za društvenim ugledom, koji je tako plemenit i koji ima tako izvanredno mišljenje o društvenim dužnostima? Može isto tako lako, kao što se može naići na glupost u genija, ako ga iznenadite nekom nepoznatom temom, ili kao što mnogi ljudi, koji inače imaju najbolju volju da idu ukorak s društvenim napretkom, mogu biti lošeg ukusa u biranju svoje vedre zabave i nesposobni da se uzdignu iznad Offenbachove glazbe ili blistavih dosjetaka iz neke najnovije lakrdije. Tragovi Lydgateove vulgarnosti bili su u spletu njegovih predrasuda, koje su, unatoč plemenitim namjerama i simpatijama, dobrim dijelom bile takve kakve se mogu naći u svakoga običnog čovjeka u svijetu, i ona osebujnost njegova duha, koja je bila dio njegove intelektualne gorljivosti, nije prožimala i njegove osjećaje i sudove o namještaju ili o ženama, ili njegovu želju da se zna (a da sam o tom ne govori) kako potječe iz bolje porodice nego drugi provincijski liječnici. Zasad nije kanio razmišljati o pokućstvu, ali kad bude razmišljao o tome, sve se bojim da ga ni biologija ni nacrt reforme neće moći dići nad vulgarni osjećaj da izabere najbolje, jer mu drugo ne priliči.
Što se tiče žena, jednom se već, obuzet nekim iznenadnim ludilom, bio ponio vrlo nepromišljeno; odlučio je da mu ta prva ludost bude i posljednja, jer ženidba u nekoj daljoj budućnosti neće, dabome, biti ni iznenadna ni nepromišljena. Za one koji se žele što bolje upoznati s Lydgateom bit će dobro da znaju koji su uzroci te iznenadne ludosti, jer bi to moglo poslužiti kao primjer hirovitosti i nestalnosti, strasti kojoj je podlegao, i kao primjer plemenite dobrote, koja je pridonijela da postane u moralnom pogledu simpatičan. Ta se pripovijest može ukratko ispripovijedati. Dogodilo se to dok je studirao u Parizu, i baš u vrijeme kad je, uza sav drugi posao, bio zaokupljen i nekim galvanskim pokusima. Jedne večeri, umoran od izvođenja pokusa, a budući da nije mogao doći do potrebnih činjenica, napustio je svoje žabe i kuniće, da se malo odmore od mučnih, tajanstvenih i neobjašnjivih trzaja, te je pošao provesti večer u kazalištu Porte Saint Martin, gdje se davala neka melodrama, koju je gledao već nekoliko puta. Nije ga privlačio duhoviti komad, djelo dvojice pisaca, već neka glumica, koja u svojoj ulozi ubija nožem svoga muža, zamijenivši ga s nekim vojvodom spletkarom. Lydgate je bio zaljubljen u tu glumicu, kao što čovjek može biti zaljubljen u neku ženu, a da se i ne nada da će ikad s njom progovoriti ijednu riječ. Bila je iz Provance, crnih očiju, grčkog profila i oblih, divnih oblika, ljepote, u koje čak i u mladosti ima nešto od one nage ljupkosti zrele žene, a glas joj je bio nježno gukanje. Došla je tek nedavno u Pariz, a uživala je glas kreposne žene; muž joj je nastupao s njom u ulozi nesretna ljubavnika. Njena gluma nije bila baš najbolja, ali je publika bila zadovoljna. I Lydgateu je sada bio jedini odmor da ode u kazalište i gleda tu ženu; osjećao se pritom kao da se pod daškom blaga povjetarca odmara u gomili mirisavih ljubića, a sve bez ikakve štete po svoj galvanizam, kome bi se ubrzo vraćao. Ali te se večeri stara drama svršila novom katastrofom. U trenutku kad glavna junakinja treba da tobože probode svoga ljubavnika, i on da propisno padne, žena je uistinu probola svoga muža, i on je pao smrtno ranjen. Divlji vrisak potrese gledalište, a Provansalka pade u nesvijest; vrisak i nesvijest bih su dio glume, ali je ovaj put nesvijest bila isuviše stvarna. Lydgate je skočio i popeo se, ni sam ne zna kako, na pozornicu te se trudio da pomogne; upoznao se sa svojom junakinjom, pošto je pronašao ozljedu na njenoj glavi i nježno je prihvatio u naručje. Čitav je Pariz bio uzbuđen tom smrću. Je li u pitanju zločin? Neki najoduševljeniji obožavatelji glumice bili su naklonjeni da povjeruju u njenu krivnju, pa im je Provansalka bila još draža (takav je bio ukus onih vremena), ali Lydgate nije bio među njima. On se žestoko borio za nju, tvrdeći da nije kriva, i njegov neodređeni bezlični zanos za njenu ljepotu, koji je osjećao prije, pretvorio se sada u obožavanje te žene i nježnu brigu o njoj. Misao o zločinu bila je besmislena, nije se mogao pronaći nikakav motiv; ta mladi su se ljudi upravo ludo voljeli, a događalo se već da je kakav slučajni nesretni korak imao isto tako teške posljedice. Zakonski postupak završio se oslobođenjem gospođe Laure. Lydgate se za to vrijeme više puta sastajao s njom i sve se više uvjeravao da je ta žena zaista božanstvena. Govorila je malo, a to je samo povećavalo njenu privlačnost. Bila je sjetna, i naoko prijazna; njena je prisutnost bila ugodna, poput večernjeg svjetla. Lydgate je upravo ludo čeznuo za njenom sklonošću, i bio ljubomoran; bojao se da je ne osvoji i zaprosi koji drugi muškarac. Ali je ona, mjesto da obnovi svoj angažman u kazalištu Porte Saint Martin, gdje je poslije one kobne epizode još više omiljela publici, otišla iz Pariza, a da nije o tome nikoga obavijestila, ostavivši na cjedilu mali krug obožavatelja. Možda nitko o tome nije dalje vodio brigu, osim Lydgatea, koji je osjećao da je sva znanost odjednom zastala dok je mislio na nesretnu Lauru mučenu vječnom tugom, koja je goni da luta svijetom bez vjerna pratioca, koji bi je znao utješiti. Iščezle glumice ipak nije tako teško pronaći kao neke neotkrivene činjenice, i Lydgate je ubrzo doznao da je Laura pošla prema Lyonu. Napokon ju je pronašao gdje glumi, i to s velikim uspjehom, u Avignonu pod istim imenom. Bila je još dostojanstvenija nego prije, poput kakve napuštene žene, koja se pojavljuje sa svojim djetetom u naručju. Razgovarao je s njom poslije predstave. Primila ga je s onim svojim običnim mirom, koji ga je podsjećao na ljepotu bistrih dubina vode. Dopustila mu je da je sutradan posjeti. On se spremao reći joj koliko je obožava, i zaprositi je. Znao je da je to slično naglom poticaju luđaka – nešto suprotno čak i njegovim uobičajenim slabostima. Ništa zato! Odlučio je to učiniti. U njemu su očito bila dva ja, i trebalo je da se prilagode jedan drugome i uzajamno pomažu u nevolji. No, čudno je kako se neki ljudi, sposobni da brzo mijenjaju vidokrug, mogu uzdići nad svoje obmane, te čak i onda, kad lutaju visinama, mogu zadržati pogled na širokoj ravnici, gdje počiva i čeka njihovo postojano ja.
Jednostavno bi se protivilo svim njegovim osjećajima, što ih je gajio prema njoj, da joj se približio s kakvim udvaranjem u kome ne bi bilo poštovanja i nježnosti.
– I vi ste došli čak iz Pariza da me potražite? – rekla je sutradan, sjedeći pred njim skrštenih ruku i gledajući ga pogledom u kome se odražavalo čuđenje, što je podsjećalo na čuđenje kakve neukroćene, zatečene životinje. – Jesu li svi Englezi takvi?
– Došao sam jer ne bih mogao dalje živjeti bez vas. Vi ste osamljeni, ljubim vas, budite mojom ženom. Čekat ću, ali, molim vas, obećajte mi da ćete poći za me... i ni za kog drugog.
Laura ga je gledala i šutjela, a ispod njenih velikih vjeđa zračila je sjeta; Lydgate, ushićen mišlju da ona pristaje, klekne sasvim do njenih koljena.
– Reći ću vam nešto – progovori ona, kao da guče, držeći ruke i dalje skrštene. – Meni se uistinu omakla noga.
– Znam, znam – reče Lydgate, kao da se protivi. – Bio je to kobni slučaj... strašan udarac sudbine, koji me je još više vezao uz vas.
Laura opet malo zastane, a tada polako reče:
– Ja sam to htjela učiniti.
Lydgate, iako jak čovjek, problijedi i zadršće; trebalo je, čini se, proći nekoliko časaka dok se digao i stao nešto podalje od nje.
– Ima dakle neka tajna – reče napokon prilično žestoko. – Bio je surov s vama, mrzili ste ga.
– Nije! Dodijao mi je, bio je previše zaljubljen; htio je živjeti u Parizu, a ne u mom kraju, a to mi nije bilo po volji.
– Gospode Bože! – usklikne Lydgate, jecajući od groze. – I vi ste smislili da ga ubijete?
– Ništa nisam smislila; došlo mi je tako u glumi, htjela sam to učiniti.
Lydgate je stajao nijem i nesvjesno je nabio šešir na glavu zureći u nju. Vidio je tu ženu – prvu koju je obožavao u svom mladenačkom zanosu – posred mnoštva okorjelih zločinaca.
– Vi ste dobar mladić – rekla mu je. – Ali ja ne volim muževe. Nikad se više neću udavati.
Tri je dana poslije toga Lydgate opet bio kraj galvanizma u svojoj pariškoj garsonjeri, vjerujući da je zauvijek obračunao s iluzijama. Obilje dobrote njegova srca i vjera da se ljudski život može učiniti boljim, očuvali su ga da ne postane bešćutan. Ali, sad, poslije takva iskustva, imao je još više razloga da se pouzdaje u svoj sud; odsada će žene promatrati samo sa znanstvenog gledišta, ne zanoseći se nikakvim nadama, osim onih koje su unaprijed opravdane.
Nitko u Middlemarchu vjerojatno nije znao ništa od toga što je ovdje samo u blijedoj slici izneseno o Lydgateovoj prošlosti. A poštovani stanovnici Middlemarcha, kao uostalom i drugi ljudi općenito, nisu se baš osobito gorljivo trudili da dobiju sasvim točnu sliku nečega što baš nije neposredno nadohvat njihovim osjetilima. Nisu samo mlade djevice u tome gradu, nego i sjedobradi ljudi često bez promišljanja nagađali kako bi se neki novi njihov poznanik mogao prilagoditi njihovim ciljevima, zadovoljavajući se pritom s vrlo maglovitim predodžbama o tome kako je život takva čovjeka izgradio za te ciljeve. Middlemarch je zaista bio uvjeren da će Lydgatea vrlo lako progutati i asimilirati.

XVI. POGLAVLJE

Sve što se u ženi obožava
U tvojoj vidim ljepoti
Jer čitav njen rod ne može dati
Do ljepotu i ljupkost.
Sir Charles Sedley.

Pitanje hoće li gospodin Tyke biti postavljen za plaćenog kapelana u bolnici, bilo je vrlo uzbudljiv predmet razgovora za Midlmarčane, i Lydgate je čuo kako se o tome raspravlja na način koji je jako rasvijetlio utjecaj što ga je u gradu imao gospodin Bulstrode. Bankar je, bez sumnje, vladao gradom, ali bila je tu i opozicijska stranka, a čak i među njegovim pristašama bilo je ljudi koji nisu nimalo krili da je njihovo pristajanje uz Bulstrodea samo stvar kompromisa, i koji su iskreno izricali svoje mišljenje da su općenito prilike, a osobito poslovne nedaće takve da treba i đavlu pripaliti svijeću.
Moć gospodina Bulstrodea nije proizlazila samo iz toga što je bio provincijski bankar, koji je bio upućen u financijske tajne većine poslovnih ljudi u gradu i kojemu su bila dostupna vrela njihova kredita; ona je bila učvršćena i dobrotvornim radom, koji je bio u isti mah i brz i strog – brz da pomogne, a strog u nadziranju posljedica. Kao marljiv čovjek, koji je uvijek na svom mjestu, on je prigrabio glavni udio u upravljanju gradskim dobrotvornim ustanovama, a milostinja, koju je on sam davao, stizala je uvijek vrlo točno i bila obilna. Uložio je mnogo truda da izuči postolareva sina Tegga; branio je pralju, gospođu Strype, od Stubbsova nepravednog, prisilnog utjerivanja duga za prostor na kome je sušila rublje. Mnogo je novca dao u zajam iz svojih privatnih sredstava, ali bi se uvijek prije i poslije davanja zajma raspitivao za prilike u kojima živi molitelj. Tako čovjek stječe vlast nadama, strahom pa i zahvalnošću svojih bližnjih, a vlast, kad je jednom prodrla u te skrivene sfere, promiče se sama, širi se prelazeći sve razmjere u usporedbi sa svojim vanjskim sredstvima. Bulstrodeovo je načelo bilo da prigrabi što više vlasti, kako bi je mogao upotrijebiti na slavu Božju. Proživio je mnogo duševnih sukoba i unutarnjih rasprava, da bi uskladio svoje motive i da bi mu samome bilo jasno što zahtijeva slava Božja. Ali, kao što smo vidjeli, njegovi motivi nisu bili uvijek pravo ocijenjeni. U Middlemarchu je bilo mnogo ljudi male pameti, koji su na svojoj umnoj vagi mogli sve mjeriti samo na veliko; ti su ljudi jako sumnjali da gospodin Bulstrode uživa u vlasti otprilike kao vampir, jer on, eto, nije mogao uživati u životu, kako su to činili oni, jer je jeo i pio tako malo, i ljutio se i uznemirivao zbog bilo čega.
Razgovor o kapetaniji poveo se za Vincyjevim stolom, kad je Lydgate bio tamo na objedu, i obiteljske veze s Bulstrodeom nisu, kako je opazio, smetale stanovitoj slobodi u primjedbama, koje je činio čak i domaćin, iako su se njegovi razlozi protiv predloženog sporazuma svodili u svemu na zamjerke propovijedima gospodina Tykea, koje su pusta doktrina, i na zagovaranje gospodina Farebrothera, čije propovijedi nemaju te mane. Vincyju se jako svidjela ideja da kapelan dobije plaću, ali, dakako, da tu plaću dobije Farebrother, koji je bio dobar momak, kakva treba tražiti, usto, dabome, i najbolji propovjednik, a da se njegova druželjubivost i ne spominje.
– Pa na koju ćeš onda stranu? – javi se gospodin Chichely, sudski istražitelj, Vincyjev prijatelj u lovu.
– Oh, ne mogu reći koliko sam sretan što nisam više u upravi. Glasovat ću da se to prepusti upravi i vijeću liječnika. Prebacit ću nešto od svoje odgovornosti na vaša leđa, gospodo liječnici – reče gospodin Vincy, pogledavši najprije dr. Spraguea, najstarijeg liječnika u gradu, a onda Lydgatea, koji je sjedio na suprotnoj strani. – Vi se, liječnička gospodo, morate posavjetovati koje ćete sredstvo za čišćenje propisati, je li, gospodine Lydgate?
– Malo znam o obojici – odgovori Lydgate – ali se općenito od imenovanja rado čini pitanje osobnih simpatija. Najsposobniji čovjek za neko mjesto nije uvijek najbolji svat ili najsimpatičniji. Kadikad, ako želite izvršiti neku reformu, jedini će način biti da otpremite u mirovinu te dobričine, koje su svima drage, pa da ih se tako otresete.
Sa široka i troma lica dr. Spraguea, koji se uzimao za »najuvaženijega«, iako se za dr. Minchina govorilo da je »oštroumniji«, iščezao je svaki izraz, i dok je Lydgate govorio, dr. Sprague je gledao u svoju čašu s vinom. Što god nije bilo problematično i sumnjivo na tom mladom čovjeku – kao što je, na primjer, bilo sumnjivo stanovito oduševljavanje za strane ideje i sklonost da dira u ono što su već uredili, pa i zaboravili stariji – sve je to bilo nezgodno liječniku, koji je svoj položaj osigurao pred trideset godina raspravom o meningitisu, od koje je barem jedan primjerak, s oznakom »vlastito«, bio uvezan u teleću kožu. Što se mene tiče, ja gajim stanovite prijateljske osjećaje prema dr. Spragueu – samodopadnost je neka vrsta neoporeziva vlasništva, i vrlo je neugodno primijetiti da se ono obescjenjuje.
Lydgateova primjedba nije, međutim, naišla u društvu na razumijevanje. Vincy je rekao da nesimpatične momke ne bi nigdje postavljao, kad bi mogao da radi po svome.
– Dobijesa s vašim reformama! – uskliknuo je gospodin Chichely. – Nema veće prijevare na svijetu. Nikad nije posrijedi nikakva reforma, to je samo varka da se proguraju novi ljudi. Nadam se da niste jedan od »Lancetovih« ljudi, gospodine Lydgate... željni preuzeti dužnost istražitelja iz ruku zakonitih vršitelja toga zvanja... vaše riječi kao da smjeraju na to.
– Ne slažem se s Wakleyjem – upadne dr. Sprague – i to više nego itko drugi; on je zlonamjeran čovjek, spreman žrtvovati ugled svoga zvanja, koji, kako svi znaju, zavisi od fakulteta u Londonu, samo da bi stekao popularnost. Ima ljudi koji ne mare da budu isprebijani, samo da se govori o njima. Ali Wakley ima ponekad pravo – doda liječnik, želeći biti nepristran. – Mogao bih spomenuti dvije-tri točke u kojima Wakley ima pravo.
– Oh, dobro – reče gospodin Chichely – ne zamjeram onome koji ustaje u obranu svoga zvanja, ali da se vratimo na naš razgovor; htio bih znati kako će istražitelj suditi o dokazima ako nema pravnog znanja?
– Po mome mišljenju – reče Lydgate – pravno znanje samo čini čovjeka još nekompetentnijim u pitanjima za koja je potrebno neko drugo znanje. Ljudi govore o dokazima kao da se oni zaista mogu odmjeriti vagom u rukama slijepe Pravde. Nitko ne može prosuditi je li nešto valja kao dokaz za neki osobiti predmet, ako dobro ne zna taj predmet. Pri razudbi pravnik nije u nimalo boljem položaju od kakve stare žene. Zar on zna djelovanje nekog otrova? Isto tako biste mogli reći da će vas poznavanje metrike u poeziji poučiti kako saditi krumpir.
– Mislim da vam je jasno kako nije istražiteljev posao da raščlanjuje, nego da prima svjedočanstvo liječnika – reče gospodin Chichely ponešto prezirno.
– A taj je često isto tako neupućen kao i sam istražitelj – reče Lydgate.
– U sudskoj se medicini ne bi smjelo događati da stručno znanje u liječničkom svjedočanstvu bude samo slučajno, a istražitelj ne bi smio biti čovjek koji će povjerovati da strihinin razara stijenke želuca, ako mu to slučajno kaže kakav neupućeni kirurg.
Lydgate je sasvim smetnuo s uma činjenicu da je gospodin Chichely koroner41 Njegova Veličanstva, pa je naivno završio s pitanjem:
– Vi se slažete sa mnom, zar ne, dr. Sprague?
– Donekle se slažem... s obzirom na napučenije krajeve i na metropolu – reče dr. Sprague. – Ali se nadam da će još mnogo vremena proteći prije nego ova grofovija izgubi moga prijatelja Chichelyja, pa makar ga naslijedio i najsposobniji čovjek. Siguran sam da se Vincy slaže sa mnom.
– Jest, jest, dajte mi koronera... dobra lovca na zečeve – reče gospodin Vincy veselo. – I po mom sudu, najsigurniji si s čovjekom od zakona. Nitko ne može znati baš sve. Mnogošto je »kazna Božja«. A što se tiče trovanja, ono što tu treba znati jest zakon. Hajdemo, hoćemo li se pridružiti damama?
Lydgateova je skrivena misao bila da je gospodin Chichely baš onaj istražitelj koji nema ni pojma o želučanim stijenkama, ali on nije kanio misliti ni na koga osobno. Zahtijevati znanje, kao kvalifikaciju za kakvu plaćenu službu, bilo je opasno za onoga tko se htio kretati u dobrom midlmarčkom društvu. Fred Vincy je nazivao Lydgatea cjepidlakom, a sada je Chichely bio sklon da ga nazove lukavcem, osobito kad mu se u salonu pričinilo da se nastoji što više umiliti Rosamond, s kojom je bio u tete-a-teteu, kad je gospođa Vincy sjela za čajni stolić. Ona nije nijednu domaćinsku dužnost ustupala svojoj kćeri, i njeno rumeno dobroćudno majčinsko lice, sa suviše živahnim ružičastim vrpcama, što su lepršale s njena divnog vrata, njeno veselo vladanje prema mužu i djeci, sve ju je to činilo jednom od privlačnosti Vincyjeva doma – a ta je privlačnost bila razlogom da se čovjek još lakše zaljubi u kćer. Uz čednu, bezazlenu jednostavnost u ponašanju gospođe Vincy još se više isticala Rosamondina otmjenost, koja je nadmašila Lydgateova očekivanja.
Male noge i divna ramena još su, naravno, pojačavali utisak otmjenosti u vladanju, a i umjesna lijepa riječ čini se još umjesnijom i ljepšom kad dolazi s prekrasnih usana i kad je popraćena pogledom divnih očiju. A Rosamondine su riječi bile umjesne, jer je u nje bilo razboritosti, a usto i razumijevanja za sve, osim za šalu. Na sreću, nikad se nije ni pokušala našaliti, i to je bio možda najjači dokaz njene razboritosti. Ona i Lydgate ubrzo su se našli u živom razgovoru. On je požalio što je nedavno nije čuo pjevati u Stone Courtu, jedina razonoda koju je sebi dopuštao u posljednjim danima svog boravka u Parizu bila je glazba.
– Vjerojatno ste studirali muziku? – reče Rosamond.
– Ne, nisam, znam samo pjev mnogih ptica i mnoge melodije po sluhu. Inače se u muziku uopće ne razumijem, nemam o tome ni pojma, ali uživam u njoj... djeluje na mene. Svijet je zaista glup što više ne uživa u toj nasladi, koja mu je uvijek na dohvatu!
– Istina, ali vi ćete se brzo uvjeriti da je Middlemarch vrlo nemuzikalan. Teško je ovdje naći dobre glazbenike. Znam samo dva čovjeka koji zbilja dobro pjevaju.
– Sada je, mislim, u modi da se pjevaju šaljive pjesme, pri čemu je glavni ritam, a melodija se prepušta vašoj fantaziji... baš kao da udarate u bubanj?
– Ah, vi ste slušali gospodina Bowyera? – reče Rosamond, i usnama joj preleti jedan od njenih rijetkih osmijeha. – Ali mi, eto, govorimo vrlo ružno o našim bližnjima.
Lydgate umalo nije zaboravio da treba nastaviti razgovor, tako je bio uronio u misli, promatrajući ljupku ljepotu toga ženskog bića. Činilo se kao da joj je haljina istkana od najnježnijeg nebeskog plavetnila, a ona sama, s djetinjski nježnom plavom kosom, kao da je iskrsla iz nekog golema cvijeta, koji je upravo raširio svoje latice. A u toj djetinjskoj bjeloputnosti bilo je ipak mnogo svjesne, hladne ljupkosti.
Otkako je u duši nosio sjećanje na Lauru, nije više imao nikakva smisla za tihe dubine krupnih očiju: prazna ljepota nije ga više privlačila, a Rosamond joj je bila prava suprotnost. Ali se ubrzo opet sabrao.
– Nadam se da ćete mi večeras dopustiti da vas slušam kako pjevate.
– Pa mogu, ako želite čuti moje pokušaje – reče Rosamond. Otac će sigurno htjeti da pjevam. Ali imat ću tremu pred vama... ta vi ste čuli najbolje pjevače u Parizu. Ja sam ih slušala vrlo malo. Samo sam jednom bila u Londonu. Ali naš je orguljaš u Crkvi sv. Petra dobar muzičar, pa ja i dalje učim s njim.
– Recite mi, što ste vidjeli u Londonu?
– Vrlo malo. (Naivnija djevojka rekla bi: »Oh, sve!« Ali Rosamond je bila pametnija.) – Nekoliko običnih znamenitosti, koje se uvijek pokazuju neiskusnim djevojkama iz provincije.
– Zar vi sebe nazivate neiskusnom djevojkom iz provincije? – primijeti Lydgate i zagleda se u nju i nehotice vidljivo začuđen, tako da je porumenjela od zadovoljstva. Ali je ostala jednostavno ozbiljna i, sagnuvši malo svoj vitki vrat, podigne ruku da takne svoje divne pletenice... njena uobičajena kretnja, dražesna poput kretnje mačje šapice. Ali Rosamond nije ni po čemu bila nalik na mačku, ona je bila vila oblakinja, uhvaćena mlada i odgojena kod gospođe Lemon.
– Vjerujte mi, moj duh je neiskusan – reče ona brzo. – Ja pristajem u Middlemarch. Ne bojim se razgovarati s našim starim znancima. Ali se vas zaista bojim.
– Obrazovana žena zna gotovo uvijek više nego mi muškarci, iako je njeno znanje drugačije. Uvjeren sam da biste me mogli poučiti u mnogočemu... kao što bi neka divna ptica mogla poučiti medvjeda, kad bi im jezik bio jedan. Na sreću, žene i muškarci imaju jedan jezik, pa tako medvjed može biti poučen.
– Ah, evo, Fred je počeo lupati u glasovir! Moram ga otjerati, da nam ne kvari živce – reče Rosamond, pošavši na drugu stranu sobe, gdje je Fred, po volji svoga oca, otvorio glasovir da bi Rosamond nešto odsvirala, a usput je jednom rukom svirao pjesmu »Zrela trešnja!« Vješti ljudi, koji su položili svoje ispite, činit će to kadikad, baš kao i Fred, koji ih nije položio.
– Fred, molim te, odgodi svoje vježbanje do sutra, da nam se gospodin Lydgate ne razboli – reče Rosamond. – U njega je dobar sluh.
Fred se nasmije i odsvira svoju pjesmu do kraja.
Rosamond se okrene Lydgateu i, smiješeći se nježno, reče:
– Vidite, medvjedi se ne daju uvijek poučavati.
– Hajde, Rosy! – poviče Fred, skoči sa stolice i okrenu je naniže, da bi ona mogla sjesti, te u radosnom očekivanju užitka doda: – Najprije nešto lijepo i veselo.
Rosamond je divno svirala. Njen učitelj u školi gospođe Lemon (koja se nalazila blizu jednog povijesno znamenitog grada u grofoviji, od kojeg su ostale još samo crkva i dvorac) bio je jedan od onih glazbenika koji se mogu naći ponegdje u našoj provinciji i koji bi se mogli usporediti s mnogim glasovitim dirigentima u zemljama, koje imaju mnogo bolje uvjete za razvitak glazbenih talenata. Zahvaljujući svom glazbenom instinktu, Rosamond je poprimila njegov stil sviranja i njegovu široku interpretaciju klasične muzike izvodila preciznošću jeke. Slušajući je prvi put bio si gotovo zapanjen. Činilo se kao da se neka skrivena duša izvija ispod Rosamondinih prstiju, a tako je uistinu i bilo, jer duše žive dalje u vječnim jekama, i za svaki lijepi izraz mora postojati negdje neka djelatnost koja će ga potaći, pa makar to bila samo djelatnost interpretatora. Lydgate je bio sasvim obuzet tom svirkom, i počeo vjerovati da u Rosamond ima neki izvanredni dar. Najposlije, mislio je, ne treba se čuditi ako i u naoko nepovoljnim uvjetima naiđeš na rijetke prirodne kombinacije; ali pojavile se gdje mu drago, one uvijek zavise od uzroka koji nisu jasni na prvi pogled. Sjedio je i promatrao ju je, nije ustao da joj polaska; sada, kad je njegovo divljenje postalo dublje, on je to laskanje prepustio drugima.
Njen glas nije bio tako lijep, ali je bio dobro školovan i milozvučan poput skladna brujanja zvona. Doduše, pjevala je »Dođi za mjesečine« i »Lutao sam«, jer se svi smrtnici moraju povoditi za modom svog vremena, a samo klasici mogu uvijek biti klasici. Ali je Rosamond znala efektno pjevati i »Crnooku Suzanu« i Haydnove kancone, i »Voi, che sapete«, i »Batti, batti« – samo je trebala znati što njeni slušatelji vole.
Njen je otac promatrao svoje goste, uživajući u njihovu divljenju. Majka joj je sjedila poput Niobe, prije njene nesreće, s najmlađom kćerkom u krilu, dižući i spuštajući nježno ruku djeteta po taktu glazbe. A Fred je, unatoč svojim sumnjama prema Rosy, predano slušao njeno sviranje i najradije bi i on zasvirao u svoju flautu. Bila je to najugodnija obiteljska zabava što ju je Lydgate vidio otkako je došao u Middlemarch. Vincyjevi su uvijek bih spremni uživati, odbacujući svaku brigu i vjerujući u život kao u sretnu sudbinu, a takve su obitelji bile rijetke u većini gradova u grofovijama u ono vrijeme, kad su metodisti svaku kuću, u kojoj se još održalo ono malo zabavna života u provinciji, žigosali kojekakvim sumnjama, kao da se radi o žarištima neke kužne bolesti. Kod Vincyjevih se uvijek odigrala pokoja partija whista, a i sada su stolići za kartanje bili spremni, pa su neki gosti već s nestrpljenjem slušali svirku i pjesmu. Još se sviralo kad je ušao gospodin Farebrother – pristao čovjek oko četrdesete, širokih ramena, ali niska stasa, u jako izlizanom crnom odijelu. Jedino što se na njemu isticalo bile su žive sive oči. Njegova pojava kao da je unijela ugodnu promjenu u raspoloženje; zaustavio je malu Louisu, koju je gospođica Morgan vodila iz salona, i obasuo je s nekoliko očinski nježnih besmislica, pozdravio se sa svakim posebno s nekoliko riječi, i čini se da je u deset časaka istresao više riječi nego što se izgovorilo cijele te večeri. Zahtijevao je od Lydgatea da ispuni svoje obećanje i posjeti ga.
– Ne mogu vas od toga osloboditi, znate, jer imam nekoliko novih kukaca, koje vam moram pokazati. Mi sabirači zanimamo se za svakog novajliju, dok ne vidi sve što mu imamo pokazati.
Ali je ubrzo skrenuo k stoliću za kartanje, trljajući ruke i govoreći:
– Hajde budimo ozbiljni! Gospodine Lydgate? Ne kartate se? Ah! Ta vi ste zato još i premladi i prevatreni.
Lydgate pomisli kako taj svećenik, čije su sposobnosti bile tako zazorne gospodinu Bulstrodeu, čini se nalazi ugodnu zabavu u tom domu, u kome bez sumnje nema nikakve učenosti. Donekle je to shvaćao – dobro raspoloženje, ljubaznost starijih i mlađih i želja da provedu vrijeme bez ikakva umnog napora, čine tu kuću primamljivom za ljude koji ne znaju u što bi utrošili svoje slobodne sate. Sve je bilo vedro i veselo, osim gospođice Morgan koja je bila smeđa, mrka, bezvoljna, baš u svemu, kako je gospođa Vincy često govorila, od onih žena koje su stvorene za odgojiteljice. Lydgate, međutim, nije imao volje za takve posjete. To su mu bile izgubljene večeri, i pošto je još malo razgovarao s Rosamond, odluči da se ispriča i ode.
– Nekako ne vjerujem da ćete zavoljeti nas u Middlemarchu – reče ona kad su igrači wista posjedali za stolove. – Tako smo glupi, a vi ste navikli na nešto sasvim drugo.
– Mislim da su svi provincijski gradovi otprilike jednaki – odgovori Lydgate. – Ali sam opazio da ljudi uvijek vjeruju da je jedan grad gluplji od drugoga. Odlučio sam prihvatiti Middlemarch takav kakav jest, i bit ću Middlemarchu vrlo zahvalan bude li on isto tako primio mene. U njemu sam, bez sumnje, našao neke draži, i to više nego sam se nadao.
– Mislite na jahanje prema Tiptonu i Lowicku... svakome se to sviđa – reče Rosamond bezazleno.
– Ne, mislim na nešto što mi je mnogo bliže. – Rosamond ustane i dohvati svoje pletivo, a onda reče:
– Plešete li vi uopće? Zbilja ne znam plešu li razboriti ljudi?
– Ja bih plesao s vama, ako dopustite.
– Oh! – reče Rosamond, s lakim prijekornim smiješkom. – Samo sam htjela reći da ponekad priređujemo ples i upitati vas biste li se uvrijedili ako bi vas pozvali da dođete.
– Ne bih, pod uvjetom koji sam spomenuo.
Poslije toga čavrljanja Lydgate je mislio otići, ali kad je pošao prema kartaškim stolovima, počeo je sa zanimanjem promatrati Farebrotherovu igru, koja je bila majstorska, i njegovo lice na kome se vidljivo odražavala mješavina lukavstva i blagosti. U deset sati bila je večera (takav je bio običaj u Middlemarchu), a poslije se pio punč. Ali Farebrother uze samo čašu vode. Dobivao je, ali kako nije bilo nikakva razloga da se robri ne ponove, Lydgate se napokon oprosti.
Kako još nije bilo jedanaest sati, odluči da se po svježem zraku prošeće do tornja sv. Botolpha, tornja Farebrotherove crkve, koja se mračna, četverouglasta i masivna uzdizala prema zvjezdanom nebu. Bila je to najstarija crkva u Middlemarchu, ali je prihod od nje bio jedva četiri stotine na godinu, što je otprilike jednako prihodu kakve kapelanije. Lydgate je to čuo, pa se sada pitao mari li Farebrother za novac što ga je dobivao na kartama, i mislio: »Čini se da je jako veseli svat, ali Bulstrode valjda ima svojih razloga.« Lydgateu bi mnogo toga bilo jasnije kad bi se ustanovilo da je Bulstrode u suštini pravedan čovjek. »Što me se tiču njegove religiozne doktrine ako ima kakve dobre ideje? Treba se služiti onakvim ljudima na kakve naiđeš.«
To su bile ustvari prve Lydgateove misli dok je odlazio od Vincyjevih, i zbog toga se bojim da će mnoge dame misliti kako na njega i ne vrijedi obraćati pozornost. Tek na drugom mjestu u njegovim mislima bili su Rosamond i njeno muziciranje, i mada se, kad je došao red na nju, zadržao na njenu liku za čitave šetnje, ipak nije misleći o njoj bio nimalo uzbuđen, niti je osjećao da bi njegovim životom strujalo nešto novo. Na ženidbu još nije mogao misliti, nije se htio ženiti još nekoliko godina; i zbog toga se nije htio ni baviti mišlju da je zaljubljen u djevojku koja ga je slučajno očarala. Divio se Rosamond, ali ono ludilo kojim je bio opsjednut u čežnji za Laurom neće se, mislio je, više ponoviti ni zbog koje druge žene. Svakako, ako bi ljubav bila uopće posrijedi, onda bi to bilo nešto sasvim normalno i besprijekorno s obzirom na biće kao što je ta gospođica Vincy, u koje je baš onakva inteligencija kakvu možeš poželjeti u žene – uglađena je, obrazovana, prilagodljiva, sposobna za sve profinjenosti života, i u koje je tjelesna ljepota, koja o svemu tome govori snagom dokaza, kojima ne treba nikakva drugog svjedočanstva. Lydgate je bio siguran, ako se ikad oženi, da će njegova žena zračiti ženskošću, onom divnom ženstvenošću, koja se izjednačuje s cvijećem i muzikom, ljepotom koja je već po svojoj prirodi kreposna, jer je stvorena samo za čiste i profinjene radosti.
Budući da se nije kanio ženiti u idućih pet godina – važniji mu je posao bio da zagleda u Louisovu42 novu knjigu o groznici, koja ga je osobito zanimala, jer se s Louisom upoznao u Parizu, a pratio je mnoge anatomske demonstracije, kojima je bila svrha utvrditi specifičnu razliku između tifusa i tifoznih oboljenja. Pošao je kući i čitao do sitnih sati stvarajući sebi vrlo točnu sliku detalja i odnosa na tom području patologije; nije, međutim, nikad pomišljao da bi možda trebalo da stvori isto tako točnu sliku zamršenog spleta mnogih detalja i odnosa u ljubavi i braku, jer je vjerovao da je o tome dovoljno poučen literaturom, i onom tradicionalnom mudrošću koja dolazi iz vedrih muških razgovora. Tifusu su, naprotiv, uzroci nepoznati, što od liječnika zahtijeva izvanredan napor mašte, koja pritom ne postupa samovoljno, već kao disciplinirana snaga, koja na temelju jasno uočenih vjerojatnosti i u najsavršenijem skladu sa znanošću stvara različite kombinacije i konstrukcije, a onda se, u najprisnijoj povezanosti s objektivnom Prirodom, povlači da iznađe metode kojima će provjeriti i potvrditi rezultate svoga napora.
Mnogim se ljudima s pohvalom pripisuje bujna mašta zbog različitih pretjeranosti u njihovim osrednjim crtarijama i bezvrijednim pričama: u prepričavanjima praznih razgovora o dalekim svjetovima; ili slikama Lucifera, koji silazi po zlu poslu u liku ružna čovjeka s krilima šišmiša i svjetlucavim pandžama; ili u pretjeranoj fantastici, u kojoj se život odražava kao u bolesnu snu. Lydgate je smatrao da su takve inspiracije prilično vulgarne i plod opijanja, ako se usporede s imaginacijom koja otkriva skrivene procese, koje našem oku ne može približiti nikakva leća, i kojima se može ući u trag u tom vanjskom mraku, idući dugim putovima neizbježnim logičkim redom, samo onim unutarnjim svjetlom koje je najčistija energija, kadra da obuhvati čak i eterske atome u svom idealno osvijetljenom prostoru. On je sam odbacio sve bezvrijedne izmišljotine u kojima se neznanje hvasta i iživljava, a oduševljavao se onim gorljivim stvaralaštvom, koje je pravo oko istraživačkog rada i koje začas zahvaća svoj predmet i svodi ga na sve točnije razmjere; on je htio razbiti mrak što okružuje one sićušne procese koji su uzročnici ljudske nevolje i radosti, one nevidljive centre koji su najdublja skrovišta tjeskobe, strasti i zločina, onu osjetljivu ravnotežu i promjene koje odlučuju o sretnom ili nesretnom razvitku svijesti.
Odloživši knjigu, Lydgate je ispružio noge prema žaru u kaminu i sklopio ruke na potiljku, i u onom ugodnom trenu oduševljenja, kad misao skreće od ispitivanja nekog posebnog predmeta na nejasni osjećaj njegovih veza s čitavim našim životom – učinilo mu se kao da se bacio na leđa poslije snažnog plivanja, pa sada plovi nošen strujom, osjećajući onaj mir što ga daje neiscrpna snaga – osjetio je trijumfalan užitak u svom studiju i kao da je žalio one koji nisu iste sreće i ne pripadaju njegovoj profesiji.
– Da se nisam na to odlučio još kao mladić – mislio je – teglio bih u kakvu glupom poslu i životario u neznanju. Nikad ne bih bio sretan u nekom zvanju koje ne zahtijeva najveći intelektualni napor, a ipak me drži u srdačnom dodiru s mojom okolinom. U tome nema zvanja ravna liječničkom, u kome se možeš sav posvetiti znanosti i živjeti povučeno, a u isti mah prijateljevali sa starim konzervativnim čudacima u župi. Svećeniku je to teže; Farebrother je, čini se, u tome izuzetak.
S tom su posljednjom mišlju iskrsnuli opet pred njim Vincyjevi i slika čitave te večeri. Sve je to lebdjelo u njegovu sjećanju, i dok je uzimao svijeću da pođe u krevet, na usnama mu je zatitrao onaj lak smiješak, koji obično prati ugodne uspomene. Lydgate je bio strastan momak, ali je zasada njegova strast izgarala u ljubavi prema poslu i u težnji da svojim radom postane priznati faktor u boljem životu čovječanstva – poput drugih velikana znanosti, koji su također počeli sa skromnim radom u provinciji.
Jadni Lydgate! – ili da kažem: Jadna Rosamond! Živjeli su svako u svom svijetu. Niti je Lydgate znao što o Rosamondinu svijetu, ni Rosamond o njegovu. Lydgateu nije padalo na pamet da bi Rosamond mogla o njemu mnogo razmišljati i da ona nema nikakva razloga da svoju udaju prebacuje u neku dalju budućnost, niti ikakvih patoloških studija koji bi odvraćali njene misli od te navike da premišlja od toga unutrašnjeg ponavljanja pogleda, riječi i misli, što je od tako velikog značenja u životu većine djevojaka. Nije pomišljao da je gleda ili da joj se obraća s više divljenja i laskanja, nego što je muškarac dužan iskazivati lijepoj djevojci; činilo mu se da je njegovo uživanje u njenu muziciranju ostalo gotovo nijemo, jer se bojao da ne bude neuljudan ako joj kaže kako je iznenađen njenim obrazovanjem. Ali Rosamond je pamtila svaki pogled i svaku riječ, i doživljavala ih kao uvodne epizode romana, koji se začeo u njenoj mašti – epizode koje crpu svoje značenje iz predviđenog zapleta i raspleta. U Rosamondinu romanu nije trebalo mnogo razmišljati o duševnom životu glavnog junaka ili o njegovu pravom pozivu u životu; on je imao svoje zvanje i bio sposoban, a usto je bio i dovoljno pristao muškarac. Ali je Lydgateovo odlično podrijetlo bilo osobito privlačna činjenica, kojom se razlikovao od svih midlmarčkih obožavatelja, pa bi joj udaja za njega omogućila da se društveno uzdigne i približi onom blaženom stanju na zemlji, u kome ne bi više imala nikakva posla s običnim svijetom i možda bi se najposlije sasvim izjednačila s plemstvom grofovije, koje s visine gleda na Midlmarčane. Rosamond je vrlo dobro razabirala i najtanju razliku u društvenom položaju, i kad je jednom vidjela gospođice Brooke, koje su dopratile svog strica na neko suđenje, gdje sjede među plemićima, ona im je zavidjela iako su bile skromno odjevene.
Ako držite nevjerojatnim da bi pomisao na Lydgatea kao oca obitelji mogla pobuditi u Rosamond ushit zadovoljstva, koji ne bi imao nikakve veze s osjećajem da je zaljubljena u njega, zamolit ću vas da malo bolje izoštrite svoju moć uspoređivanja i razmislite nisu li i crvena odora i epoleta kadikad isto tako djelovale. Naši ljubavni osjećaji ne žive odvojeno u zaključanim odajama, već zaogrnuti u svoju oskudnu zalihu misli iznose što imaju na zajednički stol i hrane se zajednički, uzimajući iz zajedničke zalihe prema svome teku.
Ustvari, Rosamond nije bila zaokupljena baš samim Tertiusom Lydgateom, već njegovim odnosom prema njoj, a djevojci, koja je bila navikla slušati kako svi mladići maštaju o njoj, ili su već u nju zaljubljeni, može se oprostiti što je vjerovala da ni Lydgate ne može biti izuzetak. Njegovi pogledi i njegove riječi značili su za nju više nego pogledi i riječi drugih muškaraca, jer je ona njemu obraćala više pažnje; o njegovim pogledima i riječima više je razmišljala i pozorno pratila njegovo odlično ponašanje, raspoloženje i sva ona otmjena svojstva, koja će ga učiniti pogodnijim obožavateljem od svih što ih je dosada upoznala.
Iako Rosamond nije nikada uradila ništa što joj ne bi bilo ugodno, ipak je bila marljiva; sada je više nego ikad bila zaposlena crtanjem pejzaža, sajmenih taljiga, portreta svojih prijatelja, glazbenim vježbama i nastojanjem da od jutra do mraka bude uzorna dama, onako kako je to ona zamišljala. Uvijek je bila okružena imaginarnim društvom, koje se ponekad dopunjavalo dobrodošlim, zabavnijim zbiljskim društvom mnogobrojnih posjetitelja njihova doma. Imala je vremena i čitati najbolje romane, pa i one drugorazredne, a mnoge je pjesme znala napamet. Njena omiljela pjesma bila je »Lalla Rookh«43.
– Najbolja djevojka na svijetu! Sretan koga zapadne! – govorila su starija gospoda, koja su posjećivala Vincyjeve, a odbijeni mladići kanili su opet pokušati sreću, kao što je to već uobičajeno u provincijskim gradovima, gdje se na horizontu ne pojavljuju tako brzo novi suparnici. Ali je gospođa Plymdale mislila da je Rosamond obrazovana tako visoko da je to upravo smiješno, jer što će joj obrazovanje koje će zaboraviti čim se uda? A tetka, gospođa Bulstrode, koja je gajila sestrinsku vjernost prema obitelji svoga brata, imala je dvije iskrene želje – da Rosamond postane ozbiljnija i da nađe bogata muža, koji će moći udovoljavati njenim navikama.

XVII. POGLAVLJE

Duhovnik se nasmiješi i reče:
Obećanje bijaše pristala djevojka
No budući siromašna, umrla je neudana.
Velečasni Camden Farebrother, kome se Lydgate uputio iduće večeri, živio je u starom župnom dvoru, sagrađenom od kamena, dovoljno starom da se mjeri s crkvom na koju je gledao. I sav je namještaj u kući bio star, ali iz drugog razdoblja – onog Farebrotherova oca i djeda. Bilo je tu bijelo oličenih stolaca s pozlatom i rezbarijama i nešto dotrajalog crvenog damasta s rasporima u njemu. Bilo je tu i graviranih portreta lordova, kancelara i ostalih glasovitih pravnika iz prošlog stoljeća, pa velikih starih zidnih ogledala, koja su ih odražavala, malih stolića od cedrovine i sofa nalik na produženja neudobnih naslonjača; sve se to oštro ocrtavalo na tamnoj drvenoj oplati zida. Tako je izgledao salon u koji su uveli Lydgatea; tu su ga primile tri gospođe, isto tako staromodne i izblijedjele, ali prirodna dostojanstva: gospođa Farebrother, župnikova sjedokosa majka, ukrašena čipkama i omotana rupcem, vrlo čista, uspravna, oštrooka, još ispod sedamdesete; gospođica Noble, njezina sestra, sićušna stara gospođica još blažeg izraza lica, s čipkama i maramom očigledno iskrpanom i iznošenom; i gospođica Winifred Farebrother, župnikova starija sestra, lijepa kao i on, ali oronula i ponizna, kao što su obično neudane žene, koje provode svoj život u neprekidnoj podložnosti starijima. Lydgate se nije nadao da će se naći pred tako čudnom skupinom. Znajući samo da je Farebrother neženja, mislio je da će biti uveden u udobnu sobicu za rad, gdje će glavni namještaj vjerojatno biti knjige i prirodne zbirke. Činilo se da je i sam župnik bio nešto drugačiji, što se događa s većinom ljudi kad ih poslije poznanstva sklopljena negdje drugdje prvi put vidiš u njihovoj kući; neki se zaista vladaju poput glumca vedrih uloga, kome je za nevolju dodijeljena uloga čangrizavca u nekom novom komadu. S Farebrotherom nije bilo baš tako. Činilo se samo da je postao neznatno blaži i šutljiviji, jer je glavni govornik bila njegova majka, a on bi tek pokatkad ubacio pokoju šaljivu i dobro odmjerenu opasku. Stara gospođa bila je očito navikla svom društvu reći što treba misliti, i smatrala je da nijedan predmet razgovora nije tretiran kako treba ako ona ne upravlja razgovorom. Za taj je posao ona uvijek nalazila vremena, jer je njene sitne poslove obavljala gospođica Winifred. Malešna gospođica Noble nosila je za to vrijeme na ruci malu košaricu, u koju je spustila komadić šećera, koji je najprije bila metnula kao zabunom na svoj tanjurić, a nakon toga se krišom ogledala i onda dohvatila svoju šalicu s čajem, a svi su ti njeni pokreti bili praćeni laganim, gotovo neprimjetnim šumom, kao da je mimo tebe šmugnuo kakav sićušni plašljivi četvoronožac. Molim vas, ne mislite zlo o gospođici Noble. U tu je košaricu spremala ono što bi otkidala od svojih usta, a bilo je namijenjeno djeci njenih siromašnih prijatelja, koje bi posjećivala za lijepih dana u prijepodnevnim satima; hranjenje i tetošenje bijednih bića bilo je za nju tako radostan užitak da je to gotovo smatrala kao neki porok, kome se predaje. Možda je bila svjesna da dolazi u iskušenje kad krade od onih koji imaju mnogo, da bi mogla dati onima koji nemaju ništa, pa ju je mučila savjest zbog te zatomljene želje. Trebaš biti siromah, da spoznaš tu duševnu nasladu davanja.
Gospođa Farebrother je pozdravila gosta sa svim formalnostima i odmjereno, ali srdačno. Odmah ga je upozorila da u toj kući ne treba tako često liječnička pomoć. Odgojila je svoju djecu tako da su navikla nositi flanel i jesti malo; neumjerenost je u jelu smatrala glavnim uzrokom zbog koga su ljudima potrebni liječnici. Lydgate je branio one kojima su očevi i majke previše jeli, ali je gospođa Farebrother smatrala da je takvo mišljenje opasno. Priroda je ipak pravednija; lako bi bilo svakom zločincu tvrditi da njegovi preci trebaju biti obješeni mjesto njega. Ako su oni, kojima su očevi i majke bili zli, i sami zli, onda oni zbog toga idu na vješala. Nije potrebno vraćati se na ono što ne možemo vidjeti.
– Moja je majka kao i stari George III. – reče župnik. – Ona je protiv metafizike.
– Ja sam protiv onoga što je zlo, Camden. Čujte, držite se nekoliko jasnih istina i ravnajte se u svemu prema njima. I dok sam bila mlada, gospodine Lydgate, nikada nije bilo pitanja što je dobro, a što zlo. Znali smo naš katekizam, i to je bilo dovoljno. Naučili smo naše vjerovanje i naše dužnosti. Svako časno crkveno lice bilo je istog mišljenja. Ali sada, ako jasno čitate baš iz samog molitvenika, netko će vam protusloviti.
– To je prilično zabavno za one koji vole zadržati svoje mišljenje – reče Lydgate.
– Ali moja majka uvijek popušta – reče župnik vragolasto.
– Ne, ne. Camden, ne smiješ dovoditi u zabludu gospodina Lydgatea, što se mene tiče. Nikada neću pokazati takvo nepoštovanje prema svojim roditeljima, da bih se odrekla onoga što su me učili. Svatko vidi kamo vodi obraćanje. Ako se jedanput promijeniš, zašto da se ne mijenjaš i dvadeset puta?
– Čovjek može naći opravdane razloge da se jedanput promijeni, a ne nalaziti ih više da se ponovo mijenja – reče Lydgate, zabavljajući se s odlučnom starom gospođom.
– Oprostite mi, što se toga tiče. Ako ćemo o razlozima, njih neće nikad uzmanjkati kad čovjek nije postojan u mišljenju. Moj se otac nije nikad mijenjao i držao je jasne moralne propovijedi, ne pozivajući se ni na kakve razloge ni dokaze, a bio je dobar čovjek... malo je boljih ljudi. Kad mi nađete dobra čovjeka, koji u svemu razložno postupa, pripremit ću vam izvrsnu večeru po svim propisima kuharske vještine. To je moje mišljenje, i mislim da ga svačiji želudac može svariti.
– Što se tiče večere, majko, sigurno – reče Farebrother.
– Isto je i s večerom i sa čovjekom. Meni je blizu sedamdeset, gospodine Lydgate, i ja se ravnam prema iskustvu. Vjerojatno neću slijediti nove ideje, iako ih ima mnogo ovdje i svagdje drugdje. Mislim da su se pojavile zajedno s onim sumnjivim tkaninama, što se ne daju ni prati ni nositi. Toga nije bilo u mojoj mladosti: vjernik je bio vjernik, a svećenik je bio džentlmen, ako ništa drugo; u to možete biti sasvim sigurni. A sada može biti čak i nonkomformist i htjeti potisnuti moga sina, pozivajući se na kršćanski nauk. Ali, bez obzira na one koji bi ga htjeli ukloniti, ponosna sam što mogu reći, gospodine Lydgate, da je on ravan svakom propovjedniku u ovoj kraljevini, da ne govorimo o ovom gradu, koji je suviše nisko mjerilo za uspoređivanje; barem po mom mišljenju, jer ja sam rođena i odrasla u Exeteru.
– Nijedna majka nije nikad pristrana – reče Farebrother smješkajući se. – Što mislite, što Tykova majka kaže o njemu?
– Ah, jadnica! Zaista, što ona misli? – reći će gospođa Farebrother, a oštrina joj na trenutak popusti zbog njena povjerenja u majčinske sudove. – Ona u sebi govori istinu, budite uvjereni.
– A što je istina? – upita Lydgate. – Rado bih to znao.
– Oh, nije on uopće loš – reče Farebrother. – Marljiv je čovjek, nije jako obrazovan ni jako pametan, mislim... jer se s njim ne slažem.
– Ah, Camden! – reče gospođica Winifred – Griffin i njegova žena baš su mi danas pripovijedali kako im je Tyke rekao da neće više dobivati ugljena, ako budu slušali tvoje propovijedi.
Gospođa Farebrother odloži svoje pletivo, koje je bila ponovo prihvatila pošto je uzela malo čaja i prepečenca, i pogleda svog sina, kao da kaže: »Jesi li čuo?« Gospođica Noble ubaci: »Oh, siromasi! Siromasi!« – vjerojatno zbog dvostrukog gubitka, propovijedi i ugljena. Ali župnik mirno odgovori:
– To je zato jer nisu moji župljani. A ja ne mislim da im moje propovijedi vrijede koliko kola ugljena.
– Gospodine Lydgate – reče gospođa Farebrother, koja nije mogla dopustiti da to samo tako prođe. – Vi ne poznajete moga sina; on se uvijek obescjenjuje. Kažem mu da obescjenjuje Boga koji ga je stvorio i od njega učinio najvrsnijeg propovjednika.
– Bit će to za mene znak da odvedem gospodina Lydgatea u svoju radnu sobu, majko – reče župnik smijući se. – Obećao sam da ću vam pokazati svoju zbirku – doda obraćajući se Lydgateu – hoćemo li?
Sve tri gospođe su prigovarale. Gospodina Lydgatea ne bi trebalo tjerati, a da mu se ne dopusti da uzme još čaja. Gospođica Winifred je imala još mnogo čaja u čajniku. Zašto se Camden tako žuri da odvede gosta u svoju jazbinu? Tamo i nema ništa do preparirane gamadi i ladica punih muha zujara i moljaca; nema ni ćilima na podu. Gospodin Lydgate to mora oprostiti. Partija karata bi bila mnogo bolja. Ukratko, bilo je očito da te žene župnika obožavaju kao kralja ljudskog roda i svih propovjednika, a da ipak drže da su mu svakako potrebni njihovi savjeti. Lydgate se kao pravi neiskusni neženja čudio što ih Farebrother nije bolje poučio.
– Moja majka nije navikla na goste koji bi se zanimali za moju najmiliju zabavu – govorio je župnik dok je otvarao vrata svoje radne sobe, u kojoj zaista nije bilo nikakve raskoši, kao što su to dame i nagovijestile, osim jedne kratke porculanske lule i duhanske kutije.
– Ljudi vašeg zvanja obično ne puše – reče gospodin Farebrother. Lydgate se nasmiješi i zatrese glavom. – A zapravo ni ljudi mog zvanja, mislim. Čut ćete kako mi Bulstrode i njegovo društvo upisuju lulu u grijeh. Oni i ne znaju kako bi sotona bio zadovoljan da se toga odreknem.
– Razumijem. Vi lako planete pa vam je potrebno nešto što umiruje. Ja sam tromiji te bih se time još ulijenio. Samo bih dangubio i sve moje snage bi zatupjele.
– A vi ih namjeravate sve usmjeriti na svoj posao. Ja sam nekih deset ili dvanaest godina stariji od vas i odlučio sam se za kompromis. Obuzdavam jednu ili dvije slabosti, da ne prevrše mjeru. Pogledajte – nastavi župnik otvarajući nekoliko malih ladica – mislim da sam iscrpno proučio entomologiju ovoga kraja. Nastavljam u oba smjera, i u fauni i u flori; ali, u najmanju ruku, kukce sam dobro proučio. Veoma smo bogati u ravno krilcima: ne znam, da li... ali, zapazili ste tu staklenu posudu... nju gledate mjesto u moje ladice. Vama zbilja nije stalo do tih stvari?
– Nije, kraj ovog lijepog primjerka anencefalosa. Nikad nisam imao vremena da se posvetim prirodopisu. Vrlo rano sam se počeo zanimati za ljudski organizam, što se najneposrednije odnosi na moje zvanje. Nemam nikakvih strasti osim toga. Imam to prostrano more i u njemu plivam.
– Ah! Vi ste sretan čovjek – reče gospodin Farebrother i, okrenuvši se naglo, počne puniti svoju lulu. – Vi i ne znate što znači tražiti duševnu hranu... mučno ispravljanje starih tekstova, ili male bilješke o jednoj vrsti aphis brassicae s dobro poznatom značajkom filomikrona za »Twaddler’s Magazine«; ili rasprava o entomologiji u Mojsijevih pet knjiga, uključujući sve nespomenute kukce na koje su vjerojatno naišli Izraelci na svom putu kroz pustinju; s monografijom o mravu u Solomunovim pričama, u kojoj se potvrđuju zapisi u »Knjizi mudrosti« s rezultatima modernog istraživanja. Ne smeta li vam što dimim u vas?
Lydgate bijaše više iznenađen srdačnošću razgovora nego onim što se iz njega moglo razabrati, naime da se župnik nije našao baš u pravu zvanju. Uredno namještene ladice i pretinci, ormari za knjige, puni skupih ilustriranih knjiga o prirodoslovlju naveli su ga da opet misli o novcu koji župnik dobiva kartajući se, i na što on taj novac troši. Poželio je zaista da najbolje mišljenje, koje je stekao o svemu što Farebrother radi, bude istinito. Činilo se da župnikova iskrenost nije bila one neugodne naravi, što dolazi iz nemirne savjesti koja hoće preteći mišljenje drugih. Očito je osjetio da bi se njegova iskrenost mogla učiniti preuranjenom, jer je odjednom rekao:
– Nisam vam još rekao da imam tu prednost, gospodine Lydgate, te vas poznajem bolje no vi mene. Sjećate li se Trawleya, koji je neko vrijeme s vama stanovao u Parizu? Dopisivao sam se s njim, pa mi je mnogo pripovijedao o vama. U početku, kad ste došli, nisam bio posve siguran jeste li to baš vi. Bio sam vrlo zadovoljan kad sam ustanovio da jeste. Samo što ne zaboravljam da vi nemate jednake informacije o meni.
Lydgate je tu naslutio neku tankoćutnost, ali je to samo upola razumio. – Uostalom – reče – što je s Trawleyem? Posve sam ga izgubio iz vida. Oduševljavao se francuskim socijalističkim idejama, pa je govorio da će otići nekamo u šume, na američki zapad, i osnovati neku vrstu pitagorejske zajednice44. Je li otišao?
– Nije. Radi u jednom njemačkom kupalištu i oženio se nekom bogatom pacijentkinjom.
– Onda su ipak moje misli o tome najopravdanije – reče Lydgate, nasmiješivši se lakim, prezirnim smiješkom. – Tvrdio je da je liječničko zvanje samo hrpa laži. Govorio sam mu da je krivnja na ljudima... ljudima što se klanjaju lažima i glupostima. Umjesto propovijedi protiv laži oko nas, bolje bi bilo boriti se protiv laži u nama samima. Ukratko... ja ponavljam svoje vlastite riječi... budite uvjereni da je zdrav razum bio na mojoj strani.
– Vaš je plan ipak mnogo teže ostvariti od pitagorejske zajednice. Nemate protiv sebe samo starog Adama, koji je u vama, nego i sve potomke pravog Adama, koji čine društvo oko vas. Znajte, ja sam platio dvanaest ili trinaest godina više od vas za svoje iskustvo s teškoćama. Ali – gospodin Farebrother zastane za trenutak, pa onda nastavi – opet gledate tu staklenku. Hoćete li da mijenjamo? Nećete je dobiti bez poštene zamjene.
– Imam nekoliko morskih ježeva... krasni primjerci... u alkoholu. A dodat ću i novu knjigu Roberta Brownsa »Mikroskopska promatranja peludi biljaka«, ako je već slučajno nemate.
– Eh, kad vidim kako čeznete za tim čudovištem, mogao bih tražiti i višu cijenu. Recimo, da pregledate moje ladice i da se složite s mojim mišljenjem o svim tim novim vrstama? – Govoreći tako, župnik je hodao naokolo s lulom u ustima i oduševljeno se naginjao nad svoje police. – To bi, znate, bila dobra vježba za mlada liječnika, koji mora ugađati svojim pacijentima u Middlemarchu. Morate se naviknuti na dodijavanje, upamtite. Ali ipak, dobit ćete čudovište po cijeni koju ste ponudili.
– Ne mislite li da ljudi precjenjuju potrebu da ugađaju svačijoj gluposti, dok ih ne prezru i sami glupani, kojima ugađaju? – reče Lydgate i, primaknuvši se Farebrotheru, zagleda se prilično rastreseno u kukce poredane u savršenoj gradaciji, s imenima napisanim krasnim rukopisom.
– Najjednostavniji je način potruditi se da se vaša vrijednost osjeti tako da vas ljudi moraju podnositi, laskali im vi ili ne laskali.
– Slažem se s vama, od srca. Ali onda morate biti sigurni da zbilja imate tu vrijednost, i morate očuvati svoju neovisnost. Vrlo malo ljudi to može. Ili potpuno ispadate iz reda i postajete beskorisni, ili nosite jaram i vučete kuda vas vaši supatnici vuku. Ali pogledajte ove lijepe ravnokrilke.
Lydgate je ipak morao malo bolje pogledati svaku ladicu. Župnik se u sebi smijao, ali je ustrajao u pokazivanju.
– Što se tiče onoga što ste rekli o nošenju jarma – poče Lydgate, pošto su sjeli – odlučio sam već odavno da ga što više izbjegavam. Stoga sam odlučio da ništa ne pokušavam u Londonu, još najmanje nekoliko godina. Nije mi se sviđalo ono što sam vidio dok sam ondje studirao... svuda prazno razmetanje i gomile sljeparija. Na selu ljudi manje teže za znanjem i manje se udružuju, ali stoga i manje utječu na vaš amour-propre45 ; izazivate manje zavisti, pa možete mirno ići svojim putem.
– Jest... tako je... dobro ste počeli; izabrali ste prikladno zvanje, posao za koji ste kao stvoreni. Neki to ljudi promaše pa se prekasno kaju. Ali ne smijete biti suviše uvjereni da ćete očuvati svoju neovisnost.
– Mislite na obiteljske spone? – Lydgate će, misleći da to mora prilično jako tištati Farebrothera.
– Ne, uglavnom. Naravno, one još više otežavaju. Ali dobra žena... dobra domaćica... može zaista pomoći čovjeku i učiniti ga još neovisnijim. Ima neki moj župljanin... sjajan čovjek, koji bi teško prošao u životu da mu nije bilo žene. Poznajete li Garthove? Mislim da nisu bili Peacockovi pacijenti.
– Nisu, ali neka gospođica Garth je kod starog Featherstonea u Lowicku.
– Njihova kćer, izvanredna djevojka.
– Vrlo je mirna... jedva sam je zamijetio.
– Ona je ipak zamijetila vas, budite uvjereni.
– Ne razumijem – odvrati Lydgate.
– Oh, ona procijeni svakoga. Pripremao sam je za krizmu... ona je moja ljubimica.
Nekoliko je trenutaka gospodin Farebrother odbijao dimove bez riječi, a Lydgateu nije bilo stalo da sazna nešto više o Garthovima. Na kraju župnik odloži lulu, ispruži noge, nasmiješi se i upre svoje prijazne oči u Lydgatea, govoreći:
– Ali mi iz Middlemarcha nismo tako krotki kao što vi mislite. Imamo mi svoje spletke i svoje stranke. Ja sam, na primjer, pripadnik jedne stranke, a Bulstrode druge. Ako glasate za mene, uvrijedit ćete Bulstrodea.
– Što imate protiv Bulstrodea? – upita Lydgate živo.
– Nisam rekao da imam nešto protiv njega; samo sam rekao, ako glasate protiv njega, stvorit ćete od njega svoga neprijatelja.
– Ne znam treba li da i o tome vodim računa – Lydgate će prilično ponosno – ali, čini se, da on ima dobrih misli o bolnicama, i troši velike svote u dobrotvorne svrhe. Mogao bi mi mnogo pomoći u ostvarivanju mojih zamisli. Što se tiče njegovih vjerskih stavova, kako je ono Voltaire rekao, vraćanje će uništiti stado ovaca ako se provodi određenom količinom arsena. Tražim čovjeka koji će donijeti arsen, a ne marim za čarolije.
– Vrlo dobro. Ali onda ne smijete uvrijediti onoga koji vam donese arsen. Mene, znate, nećete uvrijediti – Farebrother će sasvim iskreno. – ja ne držim da su drugi dužni brinuti se o mojim probicima. Ne slažem se s Bulstrodeom u mnogočemu. Ne sviđa mi se društvo kome pripada: to je plitko, neobrazovano društvo, i više nastoje uznemiriti svoje susjede nego im pomoći. Njihov je pristup jedna vrsta svjetovno-duhovnog klikaštva; oni uistinu smatraju svoje bližnje kao truplo osuđenika na kome se vježbaju i pripravljaju za nebo. Ali – doda smiješeći se – ne kažem da je Bulstrodeova nova bolnica loša zamisao, a što se tiče njegove želje da me ukloni iz stare... pa, ako me smatra štetnim čovjekom, onda mi samo uzvraća kompliment. A ja nisam uzoran svećenik... skromna pomoć za nuždu.
Lydgate nije bio posve siguran ne obescjenjuje li župnik sama sebe. Uzoran svećenik, kao i uzoran liječnik, treba smatrati svoje zvanje za najbolje na svijetu i primati znanje kao jedinu hranu za svoju moralnu patologiju i terapeutiku. On samo upita:
– Kojim razlozima Bulstrode opravdava svoju želju da vas ukloni iz bolnice?
– Kaže da moje propovijedi nisu u skladu s njegovim uvjerenjem, koje on naziva duhovnom vjerom, i da nemam dovoljno slobodna vremena. Obje tvrdnje su istinite. Ali bih ipak mogao naći vremena i bio bih zadovoljan da dobijem četrdeset funti. To je prava istina o tome. No, pustimo to. Samo sam vam želio kazati, ako glasate za svog dobavljača arsena, nećete me ražalostiti. Ja se vas ne mogu odreći. Vi ste kao neki putnik oko svijeta koji je došao s nama živjeti i koji će učvrstiti moje vjerovanje u antipode. A sada mi pripovijedajte sve o onima u Parizu.

XVIII. POGLAVLJE

Oh, gospodine – i najljepše nade na zemlji može zapasti sudbina najgorih nada: junačke grudi udišu kužni zrak, što im prijeti kugom, a uzmanjka li mi, kad prelaze ekvator, limunova soka, izginut će od skorbuta.
Nekoliko je nedjelja prošlo od ovog razgovora, prije no što je pitanje kapelanske službe dobilo neko praktično značenje za Lydgatea; i ne objašnjavajući sam sebi razloge, odgađao je odluku za koju će stranu glasovati. Njemu bi to bilo zaista sasvim svejedno – to jest, on bi se opredijelio za pogodniju stranu, te bi bez ikakva dvoumljenja glasovao za Tyka – da osobno nije bio za gospodina Farebrothera.
Ali što se bolje upoznavao sa župnikom sv. Botolpha, to se više pojačavala njegova sklonost prema njemu. Shvaćajući da je Lydgate novajlija u Middlemarchu i da mora štititi svoje profesionalne interese, gospodin Farebrother je više nastojao da ga od sebe odvrati, nego da stekne njegovu naklonost, čime je pokazao izvanrednu tankoćutnost i plemenitost, što se jako svidjelo Lydgateu. To se slagalo i s drugim izvanredno lijepim odlikama u vladanju gospodina Farebrothera, te bi se njegov karakter mogao usporediti s kakvim pejzažem s juga, koji odražava u isti mah i veličanstvenost prirode juga i jednostavnost njegova svijeta. Ima zbilja malo ljudi koji su tako privrženi i plemeniti, kao što je on bio prema svojoj majci, tetki i sestri, koje su mu, budući na njegovoj brizi, dobrano otežavale život. Malo ima i ljudi koji pod težinom sitnih nevolja hrabro ustraju, te ne prikrivaju svoje sebične želje izgovarajući se nekim višim razlozima. U tom je pogledu bio svjestan da bi njegov život izdržao i najpomnije ispitivanje, i možda ga je ta svijest hrabrila da prkosi kritičkoj strogosti ljudi, kojima njihovi prisni odnosi s nebesima nisu poboljšali njihovo vladanje u vlastitoj porodici, a njihovi uzvišeni ciljevi nisu im bili potrebni kao razlog koji bi ih poticao u njihovim djelima. A onda, javne su mu propovijedi bile duhovite i jezgrovite poput propovijedi iz najsjajnijeg razdoblja anglikanske crkve, a propovijedao je bez knjige. I ljudi, koji nisu pripadali njegovoj župi, dolazili su ga slušati, a napuniti crkvu bila je oduvijek najteža zadaća svećenika, pa je on tako imao još jedan razlog da bezbrižno uživa u osjećaju superiornosti. Osim toga, bio je i privlačan čovjek, blage naravi, vrlo dosjetljiv, iskren, nije poznavao grimasa zatomljene gorčine ni drugih konverzacijskih začina, koji su kod mnogih od nas samo na muku našim prijateljima. Lydgateu se vrlo sviđao, te je želio da se sprijatelje.
Svladan ovim osjećajem, on je i dalje odgađao svoju odluku o pitanju kapelanske službe; nije sebe uvjeravao da se to njega uopće ne tiče, ali se nadao da ga vjerojatno neće uznemirivati sa zahtjevom da glasuje. Na Bulstrodeov je zahtjev Lydgate spremao planove za unutrašnje uređenje nove bolnice i oni su se često dogovarali. Bankar je uvijek mislio da može uglavnom računati na Lydgatea kao pomagača, ali nije od njega izričito zahtijevao da se konačno odluči za Tykea ili za Farebrothera. Kad se međutim sastao glavni odbor bolnice i kad je Lydgate dobio obavijest da je pitanje kapelanske službe prepušteno vijeću upravitelja i liječnika, koje će se sastati idući petak, uznemirio se, osjetivši da mora stvoriti neko mišljenje o tom tričavom problemu Middlemarcha. Nije se mogao oduprijeti unutarnjem glasu, koji mu je govorio da je Bulstrode čovjek koji vlada, te da je Tykeova kapelanska služba i za njega pitanje službe, hoće li je dobili ili neće; a isto se tako nije mogao oduprijeti jednako snažnom osjećaju koji se protivio i samoj pomisli da se odrekne te očekivane službe. Naime, njegovo opažanje neprestano je potvrđivalo Farebrotherovu tvrdnju da bankar neće oprostiti opoziciji. »K vragu s njihovom sitničavom politikom!« bila je tri jutra jedna od njegovih misli pri brijanju, kad je, razmišljajući o tome, počeo osjećati da bi se morao obratiti svojoj savjesti, da ona kaže što mu je činiti. Bilo je tu naravno i opravdanih činjenica, koji su govorili protiv izbora gospodina Farebrothera; bio je već preopterećen, naročito ako se uzme u obzir koliko mu vremena treba za necrkvene poslove. Zatim se opet uvijek nanovo pojavljivao onaj neugodni osjećaj, koji je umanjivao Lydgateovo poštovanje prema Farebrotheru, naime, da se župnik očito karta radi novca, voleći zaista i samu igru, ali, dakako, i neku svrhu kojoj ona služi. Gospodin Farebrother je zastupao mišljenje da su sve vrste igara poželjne, te je govorio da je duh Engleza krut, jer u njima oskudijevaju; ali je Lydgate bio uvjeren da bi on igrao i za bezvrijednije stvari no što je novac. Kod »Zelenog zmaja« nalazila se soba za biljar, koju su zabrinute majke i žene smatrale najvećom napasti u Middlemarchu. Župnik je bio odličan igrač biljara, pa iako nije posjećivao »Zelenog zmaja«, kružile su glasine da kojiput onamo zalazi po danu i zbog novaca. A što se tiče kapelanske službe, nije nimalo krio da mu je do nje stalo samo zbog onih četrdeset funti. Lydgate nije bio puritanac, ali nije mario za igru, i stjecanje novca na taj način oduvijek mu se činilo bijednim; osim toga, njegov je životni ideal bio takav da mu je bilo zaista mrsko da se čovjek odriče dostojanstva kako bi stekao ono malo novca. Dosada je u svom životu sve potrebe namirivao bez ikakve muke, i prvi mu je impuls uvijek bio da se s novcem od pola krune razmeće kao s nečim što nije nimalo važno za pravog džentlmena; nikada mu nije padalo na pamet da planira kako će zaraditi te novčanice od pola krune. Oduvijek je uglavnom znao da nije bogat, ali se nikada nije osjećao siromahom, te nije mogao ni zamisliti koliko nestašica novca utječe na postupke ljudi. Za njega novac nije nikada bio neka pobuda. Stoga nije bio sklon izmišljati neke izgovore koji bi opravdavali bilo kakvu proračunatu težnju za malim dobicima. To mu je uopće bilo odvratno te se nikada nije upuštao u neko proračunavanje omjera između župnikova prihoda i njegovih više ili manje potrebnih izdataka. Moguće je da on ne bi pravio takav proračun ni za sama sebe.
A sad, kad je iskrsnulo pitanje glasovanja, ta je neugodna činjenica govorila protiv gospodina Farebrothera još jače nego prije. Svatko bi mnogo bolje znao što činiti kad bi ljudski karakteri bih postojaniji, a osobito kad bi naši prijatelji bih uvijek sposobni za svaki pothvat koji žele poduzeti! Lydgate je bio uvjeren da bi glasovao za gospodina Farebrothera, pa mislio Bulstrode što mu drago o tome jer nije namjeravao biti Bulstrodeov vazal – samo kad ne bi bilo nikakva opravdana prigovora Farebrotheru. S druge strane, tu je bio opet Tyke, čovjek potpuno odan svećeničkoj službi, koji je bio samo kapelan pomoćne kapele u župi sv. Petra, pa je imao vremena i za izvanrednu službu. Nitko nije imao ništa reći protiv Tykea, ali ljudi ga nisu trpjeli i sumnjali su da je licemjer. Bulstrode je sa svog stanovišta bio zaista sasvim u pravu.
Ali kojim se god putem Lydgate uputio, svagdje se našlo nešto da ga preplaši, a kako je bio ponosan čovjek, malo se ljutio što se morao plašiti. Nije želio pokvariti svoje najbolje nakane time da pokvari svoje odnose s Bulstrodeom; nije mu se svidjelo da glasuje protiv Farebrothera i tako pripomogne da ovaj bude lišen položaja i plaće, a nametalo se i pitanje ne bi li tih dodatnih četrdeset funti oslobodilo župnika tog sramotnog nastojanja da dobiva na kartama.
Štoviše, Lydgateu se nije sviđala ni spoznaja da bi glasujući za Tykea, glasovao za stranu od koje se očito i sam može nadati nekoj koristi. Ali, zar bi on pritom zaista mislio na osobnu korist? Tako će drugi ljudi govoriti i tvrditi da se ulaguje Bulstrodeu zbog toga što želi uspjeh za sebe. Što onda? Znao je da mu ne bi bilo nimalo stalo do bankarova prijateljstva ili neprijateljstva kad bi se radilo samo o njegovoj osobnoj budućnosti. Ono do čega mu je bilo zaista stalo, bila su sredstva za njegov rad, prenosnici njegovih ideja; uostalom, zar nije dužan da ispred svega drugog, što je u vezi s ovom kapelanskom službom, postavi cilj da dobije dobru bolnicu, gdje bi mogao dokazati specifične razlike između groznica i metodički proučavati rezultate liječenja?
Lydgate prvi put osjeti težinu i zamršenost sitnih društvenih prilika, koje koče i sputavaju na svakom koraku. Na kraju svojih unutarnjih raspravljanja, kad se uputio u bolnicu, polagao je posljednje nade u mogućnost da u diskusiji o problemu iskrsne neko novo gledište i toliko prevlada da neće biti ni potrebno glasovati. Mislim da se malo pouzdavao i u snagu, što je rađaju okolnosti strujanje nekog toplog osjećaja koji olakšava odluku, a hladnokrvno je raspravljanje samo još više otežava. On se, međutim, nije jasno opredijelio za koju će stranu glasovati, a cijelo im je vrijeme u duši zamjerao što su mu silom nametnuli tu podložnost.
Nekoć bi mu bila smiješna, kao kakav smiješan primjer loše logike, i sama pomisao da bi se on, sa svojim beskompromisnim odlukama o neovisnosti i sa svojim uzvišenim ciljem, mogao naći na samom početku ukliješten tričavim alternativama, od kojih mu je svaka bila odvratna. U svojim je đačkim sobama sasvim drugačije zamišljao svoju društvenu djelatnost.
Lydgate je kasno krenuo, ali dr. Sprague, dvojica ranarnika i nekolicina članova uprave stigli su rano; gospodin Bulstrode, blagajnik i predsjednik još nisu stigli. Razgovor je, čini se, nagoviještao da je ishod nesiguran i da nije tako sigurno da će većina biti za Tykea, kako se općenito mislilo. Pokazalo se da su oba liječnika začudo jednodušna, ili su se, zapravo, iako su im mišljenja bila različita, jednako vladali. Dr. Sprague, taj bahati i važni čovjek, bio je, kako je to svatko i očekivao, pristaša gospodina Farebrothera.
Na doktora se više nego sumnjalo da je bezvjerac, ali Middlemarch je nekako podnosio tu njegovu manu, kao da je on sam lord kancelar; zaista je moguće da se zbog toga još više vjerovalo u njegovu profesionalnu vrijednost, jer je prastara asocijacija vještine s đavolskom znanošću još utjecala na mišljenje čak i onih pacijentkinja koje su najstrože sudile o ljudima i idejama.
Možda je ta doktorova mana potakla njegovu okolinu da ga proglasi lukavim i suhoparno duhovitim, a i to su osobine koje su se smatrale kao pogodne za gomilanje iskustva u propisivanju lijekova. Svakako je bilo sigurno da bi se, kad bi u Middlemarch došao neki liječnik na glasu zbog jasno određenih vjerskih nazora, sklon molitvi, ili koji bi na neki drugi način aktivno izražavao pobožnost, pojavilo opće nimalo povoljno mišljenje o njegovim liječničkim sposobnostima.
Stoga je (govoreći s obzirom na zvanje) bila sreća za dr. Minchina da su njegove vjerske simpatije bile sasvim općenite prirode i to onakve kakve suzdržana medicina iskazuje svim ozbiljnim osjećajima, bilo pripadnika anglikanske crkve ili disentera46 – i nisu odavale pristajanje ni uz kakve dogme.
Ako bi gospodin Bulstrode inzistirao, što je on bio kadar učiniti, na Luterovoj ideji o spasenju, s kojom crkva stoji i pada, dr. Minchin bi iznosio svoje duboko uvjerenje da čovjek nije samo običan stroj ili slučajni spoj atoma; gospođa Wimple je zahtijevala specijalni postupak s njenim bolesnim želucem, a dr. Minchin je opet volio držati duhovna okna otvorena i protivio se nekim čvrstim granicama; ako se pivar unitarac rugao Atanasijevoj47 ideji, dr. Minchin je citirao Popeov48 »Esej o čovjeku«. Bio je protiv anegdota suviše slobodnog stila, u kojima je uživao dr. Sprague, i više je cijenio dobro provjerene citate i volio svaku otmjenost; općenito se znalo da je u srodstvu s nekim biskupom, te je kojiput provodio odmor u »palači«.
Dr. Minchin je imao nježne ruke, blijedo lice i oble konture, ništa se nije razlikovao po pojavi od kakva prijazna svećenika; dr. Sprague je naprotiv bio pretjerano visok, hlače su mu se na koljenima nabirale i prekomjerno otkrivale visoke cipele, i to u vrijeme kad se, čini se, bez potpetaka dostojanstveno držanje nije moglo ni zamisliti; čuli ste ga kad je ulazio i izlazio, kad se uspinjao i kad je silazio, kao da dolazi nadgledati pokrivanje krovova. Ukratko, bio je krupan, pa se moglo od njega očekivati da se uhvati u koštac s bolešću i da je pobijedi; dr. Minchin je mogao biti sposobniji da je otkrije gdje vreba, i suzbije je. Uživali su otprilike jednako zagonetne povlastice liječničkog ugleda, te su prikrivali s mnogo etikete uzajamni prezir, koji je osjećao jedan prema znanju drugog. Smatrajući sebe kao ustanove Middlemarcha, bili su spremni udružiti se protiv svih novatora i protiv svih nestručnjaka, sklonih da im se upleću u poslove. U tom su pogledu obojica bili u srcu jednako neskloni Bulstrodeu, iako dr. Minchin nije nikada bio u otvorenom neprijateljstvu s njim i nikada nije imao suprotno mišljenje od njega, a da to nije potanko objasnio gospođi Bulstrode, koja je otkrila da se jedino dr. Minchin razumije u njenu konstituciju. Laik, koji zadire u profesionalni rad liječnika i uvijek nameće svoje reforme – premda je manje izravno smetao obojici liječnika, nego ljekarnicima ranarnicima, koji su po ugovoru liječili sirotinju – bio je ipak mrzak njihovu profesionalnom instinktu, i dr. Minchin je otvoreno sudjelovao u novoj zavjeri protiv Bulstrodea, razjaren njegovom očitom odlukom da potpomaže Lydgatea. Liječnici gospodin Wrench i gospodin Toller, koji su već odavno radili u Middlemarchu, stajali su postrance, vodeći prijateljski razgovor u kojem su se složili da je Lydgate budala, upravo stvorena da služi Bulstrodeovim nakanama. Pred prijateljima, koji nisu bili liječnici, složno su hvalili novog mladog liječnika, koji je poslije Peacockova odlaska u mirovinu došao u grad bez ikakvih drugih preporuka, osim svoje vlastite vrijednosti i takva svjedočanstva za svoje solidno profesionalno znanje kakvo se može steći samo tako da se ne gubi vrijeme oko drugih stvari. Bilo je jasno da je Lydgate svojom odlukom da sam ne izdaje lijekove namjeravao obijediti ljude svog zvanja, a i zbrisati granicu između svog položaja kao liječnika opće prakse i položaja običnih liječnika, koji su smatrali da su u interesu svoga zvanja dužni održati tu razliku. Osobito su to smatrali za potrebno prema čovjeku koji nije bio ni na jednom od engleskih sveučilišta, pa mu je nedostajala tamošnja anatomska obuka, a i praktični rad u bolnici, te se smiješno hvalio s praktičkim zapažanjima iz Edinburgha i Pariza, gdje ona zaista mogu biti obilata, ali slabo pouzdana.
Tako se dogodilo da je tom zgodom Bulstrode bio identificiran s Lydgateom, a Lydgate s Tykeom, i zbog ove pometnje u imenima ljudi različitih mišljenja bili su kadri doći do istog zaključka u tom pitanju.
Dr. Sprague je odmah otvoreno rekao prisutnima, kad je ušao:
– Ja sam za Farebrothera. Sjajna plaća, iskreno rečeno. Ali zašto da je oduzmemo župniku? On nema previše... treba mu da osigura svoj život, uzdržava kućanstvo i za dobrotvorne dužnosti župnika. Strpajte mu četrdeset funti u džep i nećete nikome naškoditi. Dobar je momak taj Farebrother, nema u njega mnogo popovskih osobina, tek toliko koliko mu je potrebno da bude svećenik.
– Ho, ho, doktore – reče stari gospodin Powderell, prilično ugledni bivši trgovac željeznom robom. Njegova je upadica bila nešto između smijeha i parlamentarnog negodovanja. – Moramo vam dopustiti da izrazite svoje mišljenje. Ali ono što moramo razmotriti nije nečiji prihod... to su duše jadnih bolesnih ljudi – na to Powderellov glas i lice poprime ozbiljan i svečan izraz. – Pravi propovjednik evanđelja je taj gospodin Tyke. Glasovao bih protiv svoje savjesti kad bih glasovao protiv gospodina Tykea... zaista.
– Tykeovi protivnici, uvjeren sam, ne zahtijevaju ni od koga da glasa protiv svoje savjesti – reče gospodin Hackbutt, bogati, rječiti kožar, čije su se svjetlucave naočale i uspravna kosa nekako strogo usmjerili na nedužnog gospodina Powderella. – Ali je po mom mišljenju na nama, članovima upravnog odbora, da razmislimo hoćemo li primati prijedloge koji dolaze samo s jedne jedine strane. Može li ikoji član ovog odbora tvrditi da bi mu ikad palo na pamet kako treba maknuti čovjeka koji je uvijek ovdje bio kapelan, da mu to nisu nametnuli neki ljudi koji su navikli da u svakoj ustanovi ovog grada vide mehanizam koji treba provoditi njihove namjere? Ne sumnjičim ničije pobude, neka to ostane stvar njegova i Božja, ali tvrdim da ovdje djeluju utjecaji nespojivi s pravom neovisnošću i da gmizavu servilnost obično nalažu okolnosti koje gospoda, koja se kao takva i vladaju, ne mogu dopustiti niti ili moralno ni materijalno podupirati. Ja sam svjetovnjak, ali sam s mnogo pažnje pratio raskole u crkvi i...
– Oh, dođavola s raskolima! – upadne gospodin Frank Hawley, pravnik i gradski tajnik, koji je rijetko prisustvovao vijećanju, ali se ovaj put na brzinu svratio, s bičem u ruci. – Mi nemamo nikakva posla s njima. Farebrother je radio taj posao... koliko ga je bilo... i to besplatno, i ako se daje plaća, treba je njemu dati. Nazivam to prokletim poslom ako se on oduzme Farebrotheru.
– Mislim da bi bilo u redu svojim napomenama ne davati osobnu notu – reče gospodin Plymdale. – Ja ću glasovati za gospodina Tykea, ali ne bih znao da sam servilni gmizavac, da me na to nije upozorio Hackbutt.
– Ne priznajem nikakvih osobnih uvreda. Izričito sam rekao, ako mi se dopušta da ponovim, ili čak da završim, što sam počeo govoriti...
– Ah, evo Minchina! – reče gospodin Frank Hawley, na što se svi okrenu od gospodina Hackbutta, ostavljajući ga da osjeti koliko su beskorisna sva plemenita svojstva u Middlemarchu. – Dođite, doktore, moram vas pridobiti za pravu stranu, je li?
– To se barem nadam – reče dr. Minchin, klimajući glavom i rukujući se s ponekim. – Koliko to god išlo na štetu mojih osjećaja.
– Ako postoje kakvi osjećaji pritom, valjalo bi da su to osjećaji za čovjeka koji se izbacuje, ja bar tako mislim – reče gospodin Frank Hawley.
– Priznajem da suosjećam i s drugom stranom. Poštujem obje strane – reče dr. Minchin trljajući ruke. – Gospodina Tykea smatram uzornim čovjekom... više no ikoga... i vjerujem da je predložen iz nesebičnih pobuda. Što se mene tiče, ja bih želio da mogu glasovati za njega. Ali sam prisiljen zauzeti u ovom slučaju stanovište koje daje prednost Farebrotherovu pravu. Prijazan je čovjek, sposoban propovjednik i mnogo je dulje među nama.
Stari je gospodin Powderell gledao žalosno i nijemo. Plymdale je zbunjeno namještao kravatu.
– Nadam se da ne postavljate valjda Farebrothera kao primjer, kakav bi svećenik morao biti – reče gospodin Larcher, ugledni prijevoznik, koji je upravo ušao. – Nemam ništa protiv njega, ali mislim da nešto dugujemo i javnosti, da ne govorim o onom većem značenju koje imaju ta imenovanja. Po mom je mišljenju Farebrother previše nemaran za svećenika. Ne želim iznositi pojedinosti protiv njega, ali će on biti od slabe pomoći ondje, koliko se god trudio.
– Bit će vraški bolji od najboljeg – reče gospodin Hawley, čije su psovke bile poznate u tom dijelu grofovije. – Bolesni ljudi ne podnose toliko molitava i propovijedi. I ta metodistička sorta ne valja za duše... ne valja ni za utrobu, eh! – doda obraćajući se na brzinu četvorici liječnika, koji su se našli na okupu.
Razgovor je uto bio prekinut ulaskom trojice gospode, s kojom su se svi manje-više srdačno pozdravili. Bili su to velečasni Eduard Thesiger, župnik Crkve sv. Petra, gospodin Bulstrode i naš prijatelj Brooke iz Tiptona, koji je u posljednje vrijeme dopustio da ga izaberu u upravni odbor, ali nikad prije nije prisustvovao sjednicama, a što je danas došao, treba zahvaliti Bulstrodeovim nastojanjima. Čekali su još samo Lydgatea.
Svi su sad sjeli; gospodin Bulstrode je predsjedao, blijed i suzdržan kao obično. Gospodin je Thesiger, umjereni protestant, želio imenovanje svog prijatelja Tykea, revna, sposobna čovjeka koji radeći u pomoćnoj kapeli, nema na brizi tako mnogo duša da ne bi imao dovoljno vremena za novu dužnost. Poželjno je da se ta kapelanska služba obavlja svesrdno i revno, jer je to osobita prilika za duhovni utjecaj; dobro je, u jednu ruku, da se ta služba plaća, ali je, u drugu ruku, zbog toga potrebno još savjesnije paziti da se ona ne pretvori u puku zaradu. Gospodin je Thesiger govorio tako mirno i pristojno da su protivnici mogli samo u sebi bjesnjeti.
Brooke je vjerovao da svatko misli o tome pošteno. On se sam ne brine za bolničke poslove, iako se živo zanima za sve što je od koristi za Middlemarch, pa je vrlo sretan što je sreo gospodu koja prisustvuju rješavanju svakog javnog pitanja – »svakog javnog pitanja, znate«, ponovio je Brooke, klimajući kao obično glavom u znak potpunog razumijevanja. – Prilično sam zaposlen kao mirovni sudac i sakupljam dokaze na temelju isprava, ali smatram da je moje vrijeme na raspolaganju javnosti... i, ukratko, moji prijatelji su me uvjerili da kapelan s plaćom... s plaćom, znate... da je to vrlo dobro rješenje, i sretan sam što mogu doći ovamo i glasovati za imenovanje Tykea, koji je, kako sam saznao, besprijekoran čovjek, apostolski i govornički uvjerljiv i sve ostalo tomu slično... te sam posljednji koji bi se uzdržao od glasanja... pod tim okolnostima, znate.
– Čini mi se da su vam napunili glavu sasvim jednostranim podacima, gospodine Brooke – reče gospodin Frank Hawley, koji se nije nikoga bojao, a kao torijevac je sumnjao u svako glasovanje. – Čini se kako ne znate da je jedan od najvrednijih ljudi što ih imamo obavljao ovdje godine i godine dužnost kapelana bez plaće, i da je Tyke predložen da ga istisne.
– Oprostite mi, gospodine Hawley – Bulstrode će. – Gospodin Brooke je potpuno obaviješten o karakteru i položaju Farebrothera.
– Od njegovih neprijatelja – plane gospodin Hawley.
– Vjerujem da u tome nema nikakvih osobnih neprijateljstava – reče gospodin Thesiger.
– Zakleo bih se da ih ipak ima – uzvrati gospodin Hawley.
– Gospodo – reče Bulstrode prigušenim glasom – suština ovoga pitanja može se vrlo kratko razložiti, i ako itko od prisutnih sumnja da nije svatko od gospode koja će upravo glasovati bio potpuno obaviješten, ja mogu sada ukratko ponoviti razloge koji bi trebali utjecati na obje strane.
– Ne uviđam da je to potrebno – reče Hawley – Vjerujem da svi znamo za koga želimo glasovati. Svaki čovjek koji želi biti pravedan ne čeka do posljednjeg časa da čuje o stranama o kojima se radi. Nemam više vremena, pa predlažem da se predmet odmah stavi na glasovanje.
Vodila se još kratka, ali živa diskusija, a onda je svatko od prisutnih napisao »Tyke« ili »Farebrother« na komadu papira i spustio ga u staklenu posudu; uto Bulstrode ugleda Lydgatea gdje ulazi.
– Primjećujem da su glasovi jednako podijeljeni – reče gospodin Bulstrode jasnim, zajedljivim glasom, dižući pogled prema Lydgateu: – Treba nam još odlučujući glas. To je vaš, gospodine Lydgate; hoćete li biti tako dobri i napisati?
– Gotovo je – reče gospodin Wrench dižući se. – Svi znamo kako će gospodin Lydgate glasovati.
– Čini se da govorite s nekom osobitom primisli, gospodine – reče Lydgate prilično izazovno, odloživši načas olovku.
– Mislim samo reći kako se očekuje da ćete glasovati s gospodinom Bulstrodeom. Smatrate li to tako uvredljivim?
– To može biti uvredljivo za druge. Ali ja neću zbog toga odustati glasovati s njim.
Lydgate bez oklijevanja napiše »Tyke«.
Tako je velečasni Walter Tyke postao kapelan bolnice, a Lydgate je i dalje surađivao s gospodinom Bulstrodeom. Nije bio sasvim siguran je li Tyke bio pogodniji kandidat, ali savjest mu je govorila da bi glasovao za Farebrothera da je bio sasvim slobodan od indirektnog utjecaja. To kapelanstvo ostalo je bolna točka u njegovu sjećanju, kao slučaj u kojem je podlegao sitničavoj midlmarčkoj okolini. Kako čovjek može biti zadovoljan s odlukom u takvim alternativama i u takvim prilikama? Baš tako kao što može biti zadovoljan sa šeširom, izabranim između modela koje mu suvremene zalihe nude, noseći ga u najboljem slučaju s rezignacijom, koja se uglavnom održava uspoređivanjem.
Ali ga je gospodin Farebrother susretao jednako prijazno kao i prije. Karakter zlih ljudi nije uvijek praktički nespojiv s karakterom modernog farizeja, jer većina od nas teško uviđa pogrešnost svojih postupaka jasnije od nesavršenstva svojih umovanja ili gluposti svojih dosjetaka. Ali se župnik sv. Botolpha sasvim sigurno otresao i najmanje primjese farizejštine; priznavajući u sebi da je isto takav kao i drugi ljudi, postao je sasvim drugačiji od njih po tome što je mogao drugima oprostiti površno mišljenje o sebi, a mogao je i nepristrano suditi o njihovim postupcima, čak ako su bili očito upereni protiv njega.
– Svijet je presnažan za mene, ja to znam – reče on jednoga dana Lydgateu. – Ali, eto, je nisam jak čovjek... nikada neću postati glasovit čovjek. Herkul na raskršću je lijepa bajka, ali Prodik olakšava posao heroju, tvrdeći da su prve odluke dovoljne. Druga priča kaže da je čak držao i preslicu, a na kraju nosio Nesovu košulju. Mislim da dobra odluka može čovjeku pomoći samo ako svi drugi odluče da mu pomažu.
Župnikove riječi nisu uvijek hrabrile; uspio je ne biti farizej, ali nije uspio izmaći onom obescjenjivanju svojih mogućnosti, do kojega prilično lako dolazimo zaključkom na koji nas je naveo naš neuspjeh. Lydgate je smatrao da je Farebrother čovjek tako slabe volje da ga treba žaliti.

XIX. POGLAVLJE

L’altra vedete ch’ha fatto alla guancia Della sua palma, sospirando, letto.49
Purgatorio VII.

Dok je George IV. još vladao u samoći Windsora, vojvoda Wellington bio ministar predsjednik, a Vincy načelnik starog gradskog vijeća u Middlemarchu, gospođa Casaubon, rođena Dorothea Brooke, krenula je na bračno putovanje u Rim. U to je vrijeme svijet bio za četrdeset godina mlađi i manje je znao o dobru i zlu no danas. Putnici nisu često nosili ni u svojim glavama ni u džepovima potpuna znanja o kršćanskoj umjetnosti, pa je čak i najpoznatiji engleski kritičar toga vremena zamijenio kip Blažene Djevice u uzašašću, ovijen cvijećem, s ornamentalnom vazom, koju je smatrao djelom slikarske mašte. Romantizam, koji je pomogao da se s ljubavlju i znanjem popune neke mračne praznine, nije još prožeo to vrijeme svojim vrenjem i nije prodro u duševnu hranu svakog pojedinca; ključao je tiho, kao plemenit snažan zanos u nekim njemačkim dugokosim umjetnicima u Rimu, a mladiće drugih nacija, koji su radili ili besposličarili u njihovoj blizini, katkada bi zahvatio taj pokret što se širio.
Jednog lijepog jutra, mladić, kome kosa nije bila pretjerano duga, ali obilna i kovrčava, inače Englez po svojoj opremi, upravo je okrenuo leđa belvederskom torzu u Vatikanu i zanio se u krasan vidik na planine iz susjednog okruglog trijema. Bio je tako zaokupljen da nije opazio kako se približava tamnooki živahni Nijemac, koji mu priđe i, položivši mu ruku na rame, reče sa snažnim stranim naglaskom: – Brzo ovamo! Inače će promijeniti pozu.
Odaziv je bio brz, i obojica prođu lagano kraj Meleagra prema predvorju, gdje je Arijadna, tada nazivana Kleopatrom, ležala u mramornoj razbludnosti svoje ljepote, s velom oko sebe, laganim i nježnim poput latica. Upravo su stigli na vrijeme da opaze jednu drugu priliku kako stoji uz postolje blizu ležećeg mramornog kipa: živa djevojka u punom cvatu, pojavom i ljepotom ravna Arijadni, u odjeći od kvekerskog sivog sukna; dugi ogrtač, pričvršćen oko vrata, zabacila je preko ramena, a na lijepu se ruku, na kojoj nije bilo rukavice, nalaktila, zaturivši malo unatrag bijelu kapu od dabrovine, koja je oko jednostavno spletene tamnosmeđe kose činila neku vrstu aureole njenu licu. Nije gledala kip, vjerojatno nije na njega ni mislila. Velike su joj oči bile sanjivo uprte u zraku sunčeva svjetla koja je padala na pod. Ali uskoro zamijeti tu dvojicu stranaca, što su se odjednom zaustavili kao da promatraju Kleopatru, i, ne pogledavši ih, smjesta se okrene da se pridruži služavci i vodiču, koji su postajkivali duž predvorja malo podalje od nje.
– Što ti misliš o tom sjajnom prizoru antiteze? – reče Nijemac tražeći na prijateljevu licu divljenje, koje bi odgovaralo tom prizoru, ali onda, ne čekajući odgovora, nastavi brbljati:
– Ovdje leži antikna ljepota, što ni u smrti nije nalik na mrtvo tijelo; to je život zaustavljen na vrhuncu zadovoljstva zbog svoga fizičkog savršenstva; a ovdje stoji ljepota, koja diše i u grudima nosi spoznaju kršćanskih vjekova. Ali bi trebalo da je odjevena kao redovnica; mislim da je vrlo nalik na ono što vi nazivate kvekerom; ja bih je odjenuo u redovnicu na svojoj slici. Ona je, međutim, udana; primijetio sam vjenčani prsten na toj divnoj lijevoj ruci, inače bih pomislio da joj je taj blijedi duhovnik otac. Vidio sam kako se oprostio od nje prije nekog vremena, i baš sam je sad pronašao u toj veličanstvenoj pozi. Pomisli samo!... Možda je bogat, pa bi htio da je netko portretira. Ah! Ne koristi gledati za njom... eno odlazi! Hajde, slijedimo je do kuće.
– To nećemo učiniti – reče njegov pratitelj malo namršten.
– Čudan si, Ladislaw. Kao da si utučen. Poznaješ li je?
– Znam da je udana za moga tetka – reče Will Ladislaw, krenuvši besciljno niz predvorje, dok je njegov prijatelj Nijemac išao pored njega i oštro ga promatrao.
– Što, zar onaj duhovnik? Više je nalik na ujaka... to je mnogo korisnija vrsta srodstva.
– Nije mi ujak. Kažem ti da mi je tetak – reče malo razdraženo Ladislaw.
– Lijepo, lijepo. Nemoj biti zagrižljiv. Ne ljutiš se valjda na mene zato što držim da je tetkova žena najdivnija mlada Madona koju sam ikad vidio.
– Da se ljutim? Glupost. Vidio sam je svega jedanput, samo nekoliko časaka, kad mi ju je tetak predstavio, upravo prije nego sam otputovao iz Engleske. Tada još nisu bili vjenčani. Nisam znao da dolaze u Rim.
– Ali sad ćeš ih posjetiti... doznat ćeš njihovu adresu... jer ti znaš ime. Idemo li na poštu? I mogao bi spomenuti portret.
– Idi dovraga, Naumanne! Ne znam što ću učiniti. Nisam tako drzak kao ti.
– A što, to je zato jer si nestručnjak i diletant. Kad bi ti bio umjetnik, ti bi mislio o tetkovoj ženi kao o antiknom liku, oživjelom kršćanskim osjećajima... nekoj vrsti kršćanske Antigone... čulna snaga obuzdana duhovnom žudnjom.
– Da, i da je tvoje slikanje njena portreta glavna svrha njena opstanka... božanstvo koje prelazi u više savršenstvo i samo što se ne raspline, ispunivši komadić tvoga platna! Dobro, ja sam diletant, ako baš hoćeš, ali ne smatram da se cijeli svijet trudi shvatiti nejasnoću tvoje slike.
– Ali se trudi, dragi moj! Koliko se trudi preko mene, Adolfa Naumanna, to je sasvim sigurno – reče dobroćudni slikar, stavljajući Ladislawu ruku na rame, ni najmanje uznemiren neobičnom primjesom zlovolje u njegovu glasu. – Evo, gledaj! Moje biće pretpostavlja postojanje cijelog svijeta... nije li tako? A moj je zadatak da slikam... i kao slikar imam predodžbu, koja je posve genijalna, tvoje pratetke ili prababe kao slikarskog objekta; stoga se svijet zaista trudi shvatiti tu sliku preko te posebne kvake ili kuke, koju pruža u obliku moga ja – nije li tako?
– Ali što ako druga kuka u obliku moga ja teži to osujetiti... onda slučaj nije tako jednostavan.
– Nipošto, ishod je borbe isti... slika ili nikakva slika... logično. Will nije mogao odoljeti toj ravnodušnosti i sjeta se na njegovu licu pretvori u vedar smijeh.
– Hajde, prijatelju... hoćeš li mi pomoći? – upita Naumann glasom punim nade.
– Neću, to nema smisla, Naumanne! Engleske dame ne stoje svakome na raspolaganju kao modeli. A ti želiš previše izraziti svojim slikanjem. Ti bi napravio samo bolji ili lošiji portret s pozadinom, o kojemu bi se svaki znalac iz sasvim različitih razloga izrazio povoljno ili nepovoljno. A što je portret žene? Uostalom, to tvoje slikanje i modeliranje posve su bezvrijedni. Oni remete i slabe predodžbe, umjesto da ih oživljuju. Jezik je savršenije sredstvo.
– Jest, za one koji ne znaju slikati – reče Naumann. – U tome imaš potpuno pravo. Ja ti nisam preporučio da slikaš, moj prijatelju.
Ljubazni je umjetnik uputio žalac, ali Ladislaw nije htio pokazati da je osjetio to peckanje. Nastavio je, kao da nije ni čuo:
– Jezik daje potpuniju sliku, koja je još bolja, jer je nejasna. Napokon, pravo je gledanje unutarnje, a slika bulji u te upornom nesavršenošću. To naročito osjećam kad prikazuje žene. Kao da je žena samo obojena površina! Moraš naslućivati pokret i glas. Ima nijansa i u samom njihovu disanju: mijenjaju se svakog trenutka. Na primjer, ona žena, koju si upravo vidio: kako bi naslikao njen glas, molim? A glas joj je božanstveniji od svega što si na njoj vidio.
– Razumijem, razumijem. Ti si ljubomoran. Nitko ne smije ni pomisliti da bi mogao naslikati tvoj ideal. To je vrlo ozbiljno, moj prijatelju! Tvoja pratetka! Der Neffe als Onkel u tragičnom smislu... ungeheuer!50
– Mi ćemo se posvaditi, Naumanne, ako tu damu opet nazoveš mojom tetkom.
– Kako da je onda nazivam?
– Gospođom Casaubon.
– Dobro. Recimo da se upoznam s njom protiv tvoje volje i otkrijem da ona jako želi portret?
– Da, recimo! – reče Will Ladislaw prezirno prigušnim glasom želeći promijeniti predmet razgovora. Bio je svjestan da se uzbudio zbog smiješnih, neznatnih uzroka, od kojih je dobar dio sam stvorio. Zašto se toliko uznemirio zbog gospođe Casaubon? Pa ipak je osjećao kao da je nešto doživio u vezi s njom. Postoje naravi koje neprestano stvaraju za sebe sukobe i zapletaje u dramama, koje nitko nije voljan glumiti s njima. Njihova će se osjetljivost sukobiti s pojavama objektivnog svijeta, koje ostaju bešćutne i nepomične.

XX. POGLAVLJE

Trgnuto iza sna, napušteno dijete
Bojažljivo pogledom naoko to bludi
I vidi samo – zaludu mu tražit
Da sretne pogled ljubavi u ljudi.
Dva sata poslije toga sjedila je Dorothea u jednoj maloj sobi ili budoaru lijepo namještenog stana u Via Sistini.
Žao mi je što moram reći da je gorko jecala, dajući oduška svome ojađenu srcu, onako kako će to ponosna i obzirna žena, navikla da se svladava, učiniti samo onda kad je posve sigurna da je sama. Bila je uvjerena da će se Casaubon zadržati neko vrijeme u Vatikanu.
Pa ipak, Dorothea nije imala nikakva jasno određena žalovanja, koje bi mogla makar sebi samoj obrazložiti, i misao koja je poput bolna vapaja izbijala iz te duševne smetenosti i uzbuđenja, bila je samooptužba: njenu očajanju krivo je njeno vlastito duhovno siromaštvo. Udala se za čovjeka koga je sama izabrala, i ušla je u brak s vrlinom koje većina djevojaka nema; naime, smatrala je svoju udaju samo kao početak novih dužnosti; od prvog je dana znala da je Casaubon po svojoj pameti mnogo iznad nje i da će često biti zaokupljen znanstvenim radom, u kome ona neće moći izravno sudjelovati; osim toga je, nakon neznatnih i oskudnih doživljaja u svome djevojaštvu, vidjela Rim, grad vidljive povijesti, u kome se, takoreći, povijest jednog cijelog planeta kreće u pogrebnoj povorci s čudnovatim likovima i trofejima, baštinom daleke prošlosti.
Ali je ta čudesna fragmentarnost još pojačavala mutnu neobičnost njena bračnog života. Dorothea se sad nalazila pet tjedan u Rimu, i za ugodnih prijepodneva, kad se činilo da jesen i zima kroče usporedo poput sretnog starog bračnog para, od kojeg će jedno nadživjeti drugo u studenijoj samotinji, ona se u početku vozila okolo s gospodinom Casaubonom, ali u posljednje vrijeme uglavnom s Tantripp i jednim iskusnim vodičem. Vodili su je po najboljim galerijama, odvodili do najljepših vidika, pokazivali najveće ruševine i najveličanstvenije crkve, poslije čega bi najčešće poželjela da se odveze u Campagnu, gdje je osjećala da je sama sa zemljom i nebom, daleko od nametljive maškarate vjekova, u kojoj, kako joj se činilo, i njen život postaje maska u zagonetnoj odjeći.
Onima, koji gledaju Rim životvornom snagom znanja, što sve povijesne oblike nadahnjuje bujnim životom i pronalazi skrivene prijelaze, koji spajaju sve opreke, Rim može uvijek biti duhovni centar i tumač svijeta. Ali neka shvate još jednu povijesnu opreku: da su ta golema fragmentarna otkrića u tom carskom i papinskom gradu naglo ubačena u život djevojke, odgojene u engleskom i švicarskom puritanizmu, hranjene oskudnom protestantskom poviješću i poukom o umjetnosti, koja se uglavnom svodila na djevojački ručni rad; djevojke, kojoj je gorljiva narav pretvarala svu njenu bijednu zalihu znanja u principe, u koje su se ukalupljivala njena djela, a njene su snažne emocije davale najapstraktnijim pojavama svojstva radosti ili bola; djevojke, koja je nedavno postala žena i, prihvaćajući oduševljeno nepoznate zadatke, našla se zaokupljena i uznemirena brigom za svoj osobni udes. Težinu neshvatljivog Rima lako će podnositi blistave ljepotice, kojima on čini pozadinu za sjajan piknik engleskih turista; ali Dorothea nije nalazila takve zaštite, koja bi je branila od dubokih dojmova. Ruševine i bazilike, palače i gorostasnici, smješteni usred bijedne sadašnjosti, u kojoj se čini da je sve živo i toplokrvno utonulo duboko u izopačenost praznovjerja, lišeno poštovanja; nejasan ali snažan titanski život, što se ukočio ili uznemirio na zidovima i stropovima; dugi nizovi bijelih likova s mramornim očima, u kojima se, takoreći, odražava jednolično svjetlo nekog stranog svijeta – sve te beskrajne ruševine ljudskog častoljublja i osjetilnih i duhovnih ideala, u neredu izmiješane sa živim znakovima zaborava i propadanja, sve ju je to najprije potreslo kao električni udarac, a zatim se oborilo na nju onako bolno, kako je to uvijek kod mnoštva pobrkanih misli, koje koče bujicu emocija. Blijede i žarke slike zaokupile su joj mladi duh, usadile joj se u pamćenje, javljajući se čak i kad na njih nije mislila, vodeći do neobičnih asocijacija, koje su joj ostale u pameti još mnogo godina. Naša su raspoloženja kadra dočarati nam različite slike, nižući ih jednu za drugom poput čarobne svjetiljke u bajci, pa je tako Dorothea, kad je osjećala dosadu osamljenosti, i dalje cijeli svoj život gledala prostranstvo Crkve sv. Petra, golemu brončanu kupolu, uzbudljivu gorljivost u držanju i odjeći proroka i apostola u mozaicima, te crveno sukno koje se vješalo o Božiću, kako se svuda širi kao neka bolest mrežnice.
Nije ta Dorothejina unutarnja zbunjenost bila nešto izuzetno; mnoge se duše u svom mladenačkom neiskustvu spotiču o neskladnosti i upućene su da sebi same krče put, dok stariji idu za svojim poslom. Ne mogu vjerovati ni da se situacija u kojoj smo otkrili gospođu Casaubon kako ljuto plače šest tjedana poslije svoga vjenčanja mora smatrati tragičnom. Neka malodušnost, neka malaksalost srca pred novom, zbiljskom budućnošću, koja nadomješta imaginarnu, nije ništa neobično, pa i ne očekujemo od ljudi da budu duboko ganuti onim što nije neobično. Onaj element tragedije koji leži u samoj činjenici običnosti, nije još prodro u obične ljudske osjećaje; a možda bi to naša srca u većoj mjeri teško mogla i podnijeti. Kad bismo jasno vidjeli svaki obični ljudski život i bih ga svjesni, bilo bi to kao da čujemo travu kako raste i vjeveričino srce kako kuca, te bismo umrli od te buke što leži s onu stranu tišine. U takvim vremenima i najoštroumniji od nas hodaju okolo idući oprezno ukorak s tupošću.
Dorothea je međutim plakala, i da se od nje zahtijevalo da kaže razlog, ona bi našla samo nekoliko općenitih riječi, kakve sam ja već izrekla; a kad bi se tražio potpuniji odgovor, bilo bi to slično pokušaju da se prikaže povijest svjetla i sjene; naime, ta nova zbiljska budućnost, koja je dolazila na mjesto one imaginarne, crpila je građu iz beskrajnih sitnica kojima su se sada, kada je bila udana za Casaubona, njeno mišljenje o njemu i njezin odnos kao žene postepeno mijenjali, potajno se odmičući kao kakav uhoda od onoga što je Casaubon bio u njenim djevojačkim snovima. Bilo je ipak prerano da otvoreno prizna ili barem uvidi tu promjenu, za nju je bilo važnije da povrati onu gorljivost koja je bila tako neophodan dio njena života, da je bila gotovo sigurna da će je prije ili kasnije ponovo oživjeti. Život ispunjen neprekidnom bunom, zbrkan i bez svrhe, kojoj bi se mogla posvetiti s ljubavlju i vjerom, nije za nju bio moguć; ali je ona sada bila u jednom intervalu kada je sama snaga njene naravi povećavala tu zbrku. Tako su prvi mjeseci braka često vrijeme prave uzburkanosti – ili one plitkih bara ili one dubokih voda – koja se kasnije stišava u radostan mir.
Ali zar nije gospodin Casaubon bio jednako učen kao i prije? Zar se njegov način izražavanja promijenio ili su mu osjećaji postali manje hvalevrijedni? O ženska mušičavosti! Zar ga je izdala kronologija, ili njegova sposobnost da objavi ne samo neku znanost, nego i imena onih koji su tu znanost zastupali, ili njegova spremnost da na prvi zahtjev razloži glavne točke neke od svojih tema? Nije li Rim najbolje mjesto na cijelom svijetu, gdje takvo mnogostrano obrazovanje može dobiti maha? A osim toga, nije li se Dorothea oduševljavala, jer se nadala da će olakšati teret, a možda i nemilu sudbinu onome kome su nametnuti veliki zadaci koje mora izvršiti? – A da takav teret tišti gospodina Casaubona, bilo je sada još jasnije nego prije.
Sve su to porazna pitanja; ali, ako je sve drugo ostalo nepromijenjeno, svjetlo se ipak promijenilo, te ne možeš vidjeti biserni sjaj zore u podne. Nepromjenljiva je činjenica da se tvoj drug, kome si narav upoznao samo u ono nekoliko kratkotrajnih nedjelja sanjarenja, nazvanih zaručništvom, može pokazati, kad ga promatraš u trajnom bračnom zajedništvu, nešto boljim ili gorim nego što si ga zamislio, ali sigurno neće biti sasvim isti. I začudo kako se brzo osjeća promjena ako nema i sličnih promjena da ih možeš uspoređivati. Stanovati zajedno s nekim tko ti je sjajan prijatelj kod objeda, ili vidjeti svog omiljenog političara u ministarskom kabinetu, može gotovo jednako brzo uzrokovati promjene; i u takvim prilikama u početku znamo malo, a vjerujemo mnogo, a katkada na kraju obrnemo te količine.
A ipak bi takve usporedbe mogle zavarati, jer nitko nije bio nesposobniji da obmanjuje od Casaubona; bio je jednako iskren i prirodan kao kakav preživač, te nije aktivno sudjelovao u stvaranju iluzija o sebi. Kako je onda moguće da Dorothea u prvim tjednima poslije vjenčanja nije jasno opazila, nego samo osjetila, u zagušljivoj depresiji, da su široke vidike i beskrajna vedra prostranstva, o kojima je sanjala da će ih otkriti u duhu svoga muža, zamijenila predsoblja i vijugavi hodnici, koji nisu kako se čini nikamo vodili? Mislim da je tome krivo što se za zaručništva sve smatra privremenim i početnim, te se i najmanji primjer vrline ili savršenstva uzima kao jamstvo za neiscrpno obilje koje će otkriti vedra dokolica braka. Ali kad se jednom prekorači bračni prag, sve su onda nade u sadašnjosti. Pošto si se već ukrcao na bračni brod, nije moguće ne shvatiti da uistinu ne ploviš i da pučina nije na vidiku – da zapravo istražuješ u nekom zatvorenom zaljevu.
U njihovu razgovoru prije vjenčanja Casaubon se često zadržavao na nekim tumačenjima ili prijepornim pojedinostima, kojima Dorothea nije razumjela smisao; ali činilo se da je uzrok takvu nepotpunom skladu bio u tome što se nisu redovito družili, i ona je, bodrena svojom vjerom u budućnost, slušala s gorljivom strpljivošću nabrajanja dokaza, koji bi se možda mogli naći protiv Casaubonova sasvim nova nazora o filistejskom bogu Dagonu i ostalim vodenim božanstvima, misleći da će i ona kasnije prosuđivati taj predmet, koji je njega tako jako zaokupljao s onog tako uzvišenog stanovišta, po kome je on, bez sumnje, postao tako važan za njega. A ona po sebi razumljiva prozaičnost i otresiti ton, kojim je govorio o onom što je u njoj poticalo najuzbudljivije misli, lako su se mogli protumačiti, jer su se pripisivali žurbi i prezaposlenosti u kojoj je i sama sudjelovala za vrijeme zaručništva. Ali sada, otkako su u Rimu, kad su njeni najdublji osjećaji pokrenuli neobuzdano djelovanje, i kad su novi elementi od njena života učinili nov problem, ona je, ponešto uplašena, postajala sve svjesnija da joj raspoloženje neprestano prelazi u skrivene napade gnjeva i negodovanja, ili u bespomoćnu klonulost. Bi li razboriti Hooker, ili ma koji drugi junak učenosti, bio isto takav u Casaubonovoj životnoj dobi, nije mogla saznati, tako da se gospodin Casaubon nije mogao okoristiti tim uspoređivanjem; ali mužev način komentiranja predmeta oko njih, što ostavljaju neobičan dojam, počeo je u njoj izazivati neku duševnu drhtavicu; imao je možda najbolju namjeru da dolično izvršava svoju dužnost, ali samo da izvršava svoju dužnost. Što je bilo novo njenu duhu, bilo je otrcano njegovu; i ona sposobnost da misli i osjeća, koju je u njemu poticao interes za opći život čovječanstva, davno se već pretvorila u neku vrstu suhog preparata, u neko beživotno balzamiranje znanja.
Kad je govorio: – Zanima li te to, Dorothejo? Da ostanemo malo dulje? – Ostat ću, ako želiš. – Činilo joj se da je sasvim svejedno odu li ili ostanu. Ili: – Hoćeš li u Farnesinu, Dorothejo? Tamo su glasovite freske, što ih je naslikao Rafael, za koje većina ljudi smatra da ih vrijedi vidjeti.
– A zanimaju li tebe? – glasilo je uvijek Dorothejino pitanje.
– Vjerujem da se visoko cijene. Neke od njih prikazuju priču o Kupidu i Psihi, što je vjerojatno romantična izmišljotina iz nekog književnog razdoblja te se, mislim, ne može uzeti za originalni mit. Ali ako ti voliš te freske, lako ćemo se odvesti onamo; i tako ćeš, mislim, onda vidjeti glavna Rafaelova djela, jer bi bila šteta da ih sve ne vidiš kad si već u Rimu. On je slikar za koga se držalo da sjedinjuje najsavršeniji sklad oblika s uzvišenošću izraza. Tako sam barem razabrao iz mišljenja stručnjaka.
Ovakav odgovor, izrečen odmjerenim službenim tonom, kao da ga daje svećenik što čita prema liturgijskim uputama, nije učvrstio slavu vječnoga grada ni u njoj pobudio nade da će joj život na zemlji biti obasjan radošću bude li o toj slavi znala više. Teško da ima ikakav dodir koji bi djelovao poraznije na mlado gorljivo stvorenje, nego što je dodir s duhom u kome su duge godine ispunjene znanstvenim radom, rekao bih, umrtvile svako zanimanje i suosjećanje.
Za druge je predmete gospodin Casaubon zaista pokazivao veliko zanimanje i revnost, što je obično posljedica zanosa, i Dorothea je željela da slijedi taj spontani smjer njegovih misli, kako ne bi morala osjećati da ga od toga odvraća. Ali se postepeno prestala nadati da će, idući tako za njim, ugledati bilo kakav široki vidik.
Jadni se Casaubon sam bio izgubio usred malih izbi i vijugavih stuba, uznemiren nekom nejasnoćom u razmatranju o Kabeirima,51 ili je u izlaganju loše zamišljenih paralela drugih mitologa smetnuo s uma svrhu zbog koje se dao na taj posao. S tankom voštanicom pred sobom, zaboravio je da na izbama nema prozora, a ispisujući ogorčene napomene na rubovima rukopisa o tuđim mišljenjima i sunčevim božanstvima, postao je ravnodušan prema sunčevoj svjetlosti. Te Casaubonove osobine, krute i nepromjenljive poput kosti, Dorothea ne bi možda još zapazila da ju je i dalje poticao da daje oduška svojim osjećajima – osjećajima mlade djevojke i mlade žene da je, držeći njene ruke u svojima, slušao s nježnim užitkom i razumijevanjem sve one sitne priče od kojih se sastojao njen život i da joj je za uzvrat iskazivao isto tako prisno prijateljstvo. Tako bi prošlost svakog od njih postala dio njihova međusobnog poznavanja i njihove ljubavi – ili da je barem mogla hraniti svoju ljubav onim bezazlenim nježnostima, kojima je sklona takva ljupka žena, koja nastoji, obasipajući poljupcima tvrdu glavu svoje ćelave lutke, iz obilja svoje ljubavi stvoriti u tom bešćutnom čovjeku sretnu dušu. Za tim je težila Dorothea. Uza svu čežnju da upozna ono što joj je daleko i da bude što bolja i ljubaznija, bila je dovoljno gorljiva i prema onome što joj je bilo blizu. Ona bi poljubila Casaubonu rukav kaputa ili pogladila remenčić njegovih cipela, da je on pokazivao ikakav drugi znak blagonaklona uvažavanja, osim što joj je svojom besprijekornom pristojnošću govorio kako je ona najodanija žena i kako je njena narav prava ženska narav te, dodajući joj uljudno stolac, istodobno pokazivao da očitovanje tih osobina drži prilično primitivnim i upadljivim. Pošto bi se ujutro pažljivo dotjerao, kako dolikuje svećeniku, bio je spreman samo za one životne radosti koje priliče dobro namještenoj krutoj kravati toga doba i duhu opterećenom neobjavljenim djelom.
Po nekoj žalosnoj kontradikciji, Dorothejine misli i odluke činile su se poput leda koji se topi i gubi ploveći u toploj bujici, kojoj i sam pripada i samo je njen drugi oblik. Ponižavalo ju je kad je uvidjela da je samo žrtva osjećaja, kao da su joj osjećaji bili jedino sredstvo spoznaje; sva joj se snaga rasipala u navalama uzbuđenja, borbe i očaja, a zatim opet u priviđenjima još potpunijeg samoodricanja, što pretvara sve nevolje života u dužnosti. Jadna Dorothea! – Bila je bez sumnje dosadna... uglavnom sebi; ali toga jutra bila je prvi put dosadna i Casaubonu. Dok su pili kavu, odlučila je osloboditi se svega onoga što je nazivala sebičnošću pa se, vesela i pažljiva, okrenula mužu kad je rekao:
– Moja draga Dorothejo, moram sada misliti na sve što još nismo obavili pripremajući se za odlazak. Rado bih se prije vratio kući, da možemo o Božiću biti u Lowicku, ali moja istraživanja ovdje otegla su se preko predviđena roka. Ipak, vjerujem da ti je boravak ovdje bio ugodan. Među znamenitostima Europe, ove se u Rimu oduvijek smatraju kao najizrazitije i donekle poučne. Dobro se sjećam da sam svoj prvi boravak u Rimu doživio kao novo razdoblje u svom životu. Bilo je to poslije pada Napoleona, događaja koji je otvorio kontinent svim putnicima. Zaista mislim da je to jedan od onih gradova na koje se primjenjuje hiperbola: »Vidi Rim, pa umri«. Ali za tebe bih predložio ispravak i rekao: »Vidi Rim kao nevjesta, pa živi dalje kao sretna žena.«
Gospodin Casaubon je izrekao taj mali govor s najsavjesnijom namjerom da izvrši svoju dužnost, žmirkajući pomalo i klimajući glavom, a završio je sa smiješkom. Nije smatrao da je brak neko stanje zanesenosti, ali nije ni pomišljao da je on išta drugo do besprijekorni muž, koji će ljupku mladu ženu učiniti sretnom, kako to ona zaslužuje.
– Nadam se da si potpuno zadovoljan našim boravkom... mislim rezultatom svoga rada – reče Dorothea, pokušavajući zadržati svoje misli na onome što joj je muža najviše zanimalo.
– Jesam – odvrati gospodin Casaubon onim njemu svojstvenim glasom, koji je riječima davao napola negativni smisao. – Rad me je odveo dalje nego što sam mogao predvidjeti; iskrsnulo je štošta što nisam mogao propustiti da ne pribilježim, iako mi baš nije izričito potrebno. Mada mi je pomogao moj tajnik, zadatak je bio prilično težak, ali si me na sreću ti odvraćala od misli koje čovjeka progone uvijek kad nije zaokupljen studijem; takve su me misli često mučile za mog samovanja.
– Sretna sam da ti je moja nazočnost bila od neke koristi – reče Dorothea, kojoj su ostale u živom sjećanju večeri kad je mislila da su Casaubonove misli preduboko uronile za dana, a da bi se opet mogle vratiti na površinu. Sve mi se čini da je bilo malo ljutnje u njenu odgovoru. – Nadam se da ću ti biti od veće koristi kad stignemo u Lowick i da ću moći malo više sudjelovati u onom što tebe zanima.
– Bez sumnje, draga – reče gospodin Casaubon i lako se nakloni. – Bit će potrebno probrati bilješke koje sam ovdje sakupio, a moći ćeš ih, ako budeš htjela, i prepisivati po mojim uputama.
– I sve te bilješke – reče Dorothea, u koje je srce već tako izgaralo zbog toga, da sad nije mogla a da ne progovori svojim jezikom. – Svi oni nizovi svezaka... nećeš li sada završiti ono o čemu si uvijek govorio?... Nećeš li se napokon odlučiti da od tog izabereš što ti treba i počneš pisati knjigu, kojom ćeš svoje opsežno znanje objaviti svijetu da se njime okoristi? Pisat ću po tvom diktatu ili ću prepisivati i izabrati ono što mi kažeš; ne mogu ti nikako drugačije koristiti. – Dorothea završi na onaj sasvim neobjašnjiv, čudan ženski način, slabim jecajem i očima punim suza.
Taj pretjerano izraženi osjećaj bi već sam po sebi silno uznemirio gospodina Casaubona, ali je tu bilo i drugih razloga zbog kojih su ga te Dorothejine riječi vrijeđale i ljutile više od svega, što bi ona inače mogla smatrati potrebnim da mu kaže. Bila je slijepa za njegove intimne teškoće, isto kao i on za njene; još nije ništa znala o onim duševnim borbama svoga muža, zbog kojih on zaslužuje našu sućut. Nije još strpljivo prisluškivala otkucaje njegova srca, osjećala je samo da njeno snažno udara. U Casaubonovu uhu je Dorothejin glas jako odjeknuo kao naglašeno ponavljanje onih prigušenih podsjećanja vlastite savjesti, koja se mogu tumačiti i kao plod mašte i kao obmana uzrokovana pretjeranom osjetljivošću; uvijek kad se takva podsjećanja jasno ponavljaju izvana, mi im se protivimo kao okrutnim i nepravednim. Nas ljuti čak i potpuno razumijevanje na koje nailazimo, kad se ponizimo pa i sami sve to priznamo – a kako se tek ljutimo kad u nemilosrdno razgovijetnim riječima s usana bliskog promatrača čujemo ono naše unutarnje nejasno spočitavanje, koje pokušavamo nazvati bolesnim i protiv kojega se borimo, kao da nas hvata nesvjestica! I taj okrutni, vidljivi tužitelj bio je sada ovdje u liku žene... ne, mlade nevjeste, koja, umjesto da pažljivo prati svaki potez njegova pera i ono gomilanje rukopisa s nekritičkim strahopoštovanjem pametna kanarinca, nastupa kao nekakva uhoda, motreći sve pakosno i prijekim okom. A baš u tome je gospodin Casaubon bio tako osjetljiv, da se po osjetljivosti mogao mjeriti s Dorothejom, i isto tako brz, da vidi više od zbiljske činjenice! Prije je sa zadovoljstvom zapažao njenu sposobnost da se divi visokim ciljevima, a sad je odjednom užasnut uvidio da bi se ta sposobnost mogla pretvoriti u puku pretpostavku, a to divljenje u najgoru kritiku – onu koja nejasno vidi mnogo krasnih ciljeva, a ne zna ni približno po koju cijenu se oni postižu.
Prvi put, otkako ga je Dorothea upoznala, na Casaubonovu se licu naglo pojavilo rumenilo bijesa.
– Draga moja – reče on, pristojno obuzdavajući svoj gnjev – budi uvjerena da ja znam pravo vrijeme i pravi čas za svaki od raznih stadija svoga posla, o kome ne mogu suditi neuki promatrači lakovjernim nagađanjem. Lako bih mogao, zavaravajući svijet neutemeljenim mišljenjem, postići privremeni uspjeh; međutim, uvijek je kušnja za savjesna istraživača da bude izvrgnut obescjenjivanju nestrpljivih brbljavaca, koji se okušavaju samo u najsitnijim podvizima, jer zaista nisu sposobni ni za što drugo. I bilo bi dobro kad bismo sve takve mogli uputiti da razlikuju predmete koji su potpuno izvan dohvata njihova suda, od predmeta kojima se glavni elementi mogu obuhvatiti plitkim i površnim pregledom.
Ove je riječi gospodin Casaubon izrekao začudo energično i brzo. To zbilja nije bila samo improvizacija, nego je bilo već pripremljeno u unutarnjem razgovoru, te je sada izletjelo poput okruglih zrna iz kakva ploda raspukla na iznenadnoj vrućini. Dorothea nije bila samo njegova žena, već i personifikacija onog praznoglavog svijeta što okružuje neshvaćena i očajna pisca.
Dorothea je također bila ozlojeđena. Zar nije u sebi zatomila sve osim želje da pomogne mužu u postizanju njegova životnog cilja?
– Moj sud je bio vrlo površan... onakav kakav sam sposobna stvoriti – odgovori ona, planuvši ogorčenjem koje je ionako tražilo oduška. – Pokazao si mi niz bilježnica... često si o njima govorio da ih valja urediti. Ali nikad nisam čula da govoriš o rukopisu koji ćeš objaviti. To su vrlo jednostavne činjenice, i moj sud nije išao dalje. Samo sam te molila za dopuštenje da ti budem od neke koristi.
Dorothea je ustala, da ode od stola, a gospodin Casaubon nije odgovorio ništa, nego je uzeo pismo što je ležalo kraj njega, kao da će ga ponovo pročitati. Oboje su bili ogorčeni zbog stanja u kome su se našli nakon što su iskalili bijes jedno na drugome. Da su se nalazili kod kuće u Lowicku, u svakidašnjem životu među svojim znancima, sukob bi bio manje neugodan; ali na svadbenom putovanju, kome je izričita svrha da odvoji dvoje ljudi kako bi mogli jedan drugome biti cijeli svijet, osjećaj nerazumijevanja, blago rečeno, zbunjuje i poražava. Promijeniti znatno zemljopisnu dužinu i povući se u samoću, da doživiš sitne provale gnjeva, mučno razgovaraš i dodaješ čašu vode ne dižući pogleda – u tome bi čak i najokorjeliji ljudi teško našli zadovoljstva. Dorothea, neiskusna i osjetljiva, vidjela je u tome pravu katastrofu, koja ruši sve njene nade, a za Casaubona je to bila nova patnja, jer još nikad nije bio na svadbenom putovanju, niti se našao s nekim u tako prisnom odnosu, koji zahtijeva više podvrgavanja no što je on mogao i zamisliti. Ta ga dražesna mlada nevjesta nije samo primoravala da zbog nje mnogo razmišlja (što je on neumorno i činio), nego se pokazalo da ga može i okrutno uznemiriti, baš ondje gdje mu je trebalo najviše mira. Umjesto da je dobio ugodnu zaštitu, kojom bi se ogradio od hladna i mračna svijeta u kome živi i od koga je tako teško steći priznanja, nije li zapravo taj svijet još više približio k sebi?
Oboje su smatrali kako je nemoguće da opet progovore. Da promijeni dogovor i odbije izaći, značilo bi da se i dalje ljuti, a toga se Dorothejina savjest žacala; Dorothea je već počela osjećati da je ona kriva. Kako je god opravdano moglo biti njeno ogorčenje, ideal joj nije bio da traži pravdu, nego da širi ljubav i tako, kad je kočija stigla pred vrata, Dorothea se odvezla s gospodinom Casaubonom u Vatikan, prošla kamenim prilazom natpisa i rastala se s njim pred ulazom u knjižnicu, a zatim nastavila put kroz muzej, potpuno ravnodušna prema onome što je okružuje. Nije imala snage okrenuti se i reći da je nekamo odvezu. Kad ju je Casaubon ostavio, Naumann je prvi put ugledao, pa uđe istovremeno s njom u drugu galeriju kipova; ali tu je Naumann morao čekati Ladislawa, s kojim je imao riješiti okladu o šampanjac za neki zagonetni, po izgledu srednjovjekovni kip. Kad su ogledali kip i pošli dalje, završavajući svoju prepirku, rastali su se. Ladislaw je zastao, a Naumann je otišao u predvorje kipova, gdje je opet opazio Dorotheju, zamišljenu, odsutnu duhom, što je njeno držanje činilo tako karakterističnim. Ona zaista nije vidjela zraku sunčeva svjetla na podu, kao što nije vidjela ni kipova; ona je u duhu gledala svjetlo budućih godina u svom domu i na engleskim poljima, brijestovima i cestama omeđenim živicom, osjećajući da joj više nije tako jasno kako bi te godine mogla ispuniti radosnom požrtvovnošću, kao što joj je to bilo nekoć. Ali je Dorothejinom dušom strujio osjećaj, u koji su smjerale da se prije ili kasnije sliju sve njene misli i svi njeni osjećaji – težila je čitavim svojim bićem najpotpunijoj istini, tom najidealnijom dobru. Ima sigurno nešto bolje od ljutnje i očaja.

XXI. POGLAVLJE

Njezinoj rječitosti dobre i iskrene žene nije trebalo nikakvih lažnih riječi da bi izgledala pametna.
Chaucer.

Tako se dogodilo da je Dorothea zajecala čim se našla potpuno sama. Ali je uskoro smete kucanje na vratima, što je natjera da žurno otare oči, prije nego što reče »unutra«. Tantripp je donijela posjetnicu i rekla da neki gospodin čeka u predsoblju. Sluga mu je rekao da je gospođa Casaubon sama kod kuće, ali je on rekao da je rođak gospodina Casaubona; hoće li ga primiti?
– Hoću! – reče Dorothea bez oklijevanja. – Uvedi ga u sobu za primanje. – Njeni su prvi dojmovi o mladom Ladislawu bili povezani sa sjećanjem na susret u Lowicku, kad je doznala kako je gospodin Casaubon velikodušan prema njemu i kad se zainteresirala za njega zbog njegove neodlučnosti da izabere neko određeno zvanje. Bila je pažljiva prema njemu, što joj je davalo priliku da pokaže živo razumijevanje, a baš se toga časa činilo da je taj posjet dobrodošao i zbog toga da je oslobodi njena nezadovoljstva – da je podsjeti na dobrotu njena muža i da je prinudi da osjeti kako sad ima pravo pomoći mu u svim njegovim djelima. Pričekala je minutu dvije, a kad je prešla u susjednu sobu, tragovi su se plača još samo toliko zamjećivali, da joj se iskreno lice činilo još mlađe i još privlačnije nego inače. Dočekala je Ladislawa s onim divnim, prijaznim smiješkom, u kome nema traga samodopadanju, i pružila mu ruku. Bio je od nje stariji nekoliko godina, ali toga se časa činilo da je mnogo mlađi, jer mu se prozirna put naglo zarumenjela; govorio je bojažljivo, bez one uočljive ravnodušnosti koju je pokazivao u ophođenju prema svome prijatelju, a Dorothea je postajala sve mirnija i, poticana radoznalošću, nastojala rastjerati njegovu bojažljivost.
– Nisam znao da ste vi i gospodin Casaubon u Rimu, dok vas nisam danas prijepodne vidio u vatikanskom muzeju – reče on. Odmah sam vas poznao... ali... mislim, pošto sam zaključio da bi se adresa gospodina Casaubona mogla pronaći u poštanskom uredu, želio sam izraziti svoje poštovanje njemu i vama, čim to bude moguće.
– Molim, sjednite. Njega sada nema ovdje, ali sam sigurna da će mu biti drago čuti nešto o vama – reče Dorothea i sama rastreseno sjedne između kamina i velikog prozora, kroz koji je padalo svjetlo u sobu, te spokojno kao prava dobrostiva domaćica pokaže na stolac sebi nasuprot. Znakovi mladenačke tuge na njenu licu bili su samo još uočljiviji. – Gospodin Casaubon je vrlo zauzet, ali vi ćete ostaviti svoju adresu... je li?... i on će vam pisati.
– Vrlo ste dobrostivi – odgovori Ladislaw, čija se bojažljivost počela gubiti potisnuta znatiželjom, s kojom je promatrao znakove plača, što su joj izmijenili lice. – Moja je adresa na posjetnici. Ali ako mi dopustite, doći ću opet sutra, u vrijeme kad će gospodin Casaubon vjerojatno biti kod kuće.
– On svaki dan odlazi u vatikansku knjižnicu i teško ga možete zateći kod kuće, osim ako se s njim ne dogovorite. A osobito sada. Spremamo se na odlazak iz Rima, pa je vrlo zaposlen. Obično je odsutan od doručka pa skoro do večere. Ali sam sigurna da će željeti da s nama objedujete.
Will Ladislaw je šutio nekoliko časaka. Nikad nije volio gospodina Casaubona i da mu nije dugovao zahvalnost, ismijao bi ga kao Bartolomeja učenosti. Ali pomisao na tog osušenog pedanta, tog pomnog obrađivača tričavih tumačenja, otprilike jednako važnih kao i suvišne zalihe lažnih starina u kakvom zakutnom spremištu staretinarnice, koji je prvo pridobio ovo divno mlado biće da se uda za njega, a onda provodio medeni mjesec daleko od njega, trčkarajući za svojim pljesnivim knjigama (Will je volio hiperbole) – ova neočekivana slika izazva u njemu neko komično zgražanje, došao je u napast da se glasno nasmije, a onda ga spopade još gora napast, da se istutnji u podrugljivu psovanju. Na trenutak je osjetio kako ta borba izaziva čudno krivljenje gipkih crta njegova lica, ali mu je uz veliki napor uspjelo da se to ne pretvori ni u što uvredljivo, već samo u veseli smiješak.
Dorothea se čudila, ali je taj smiješak bio neodoljiv te se odrazi i na njenu licu. Smiješak Willa Ladislawa je ugodan, ako niste na Willa već otprije bijesni; bila je to provala unutarnjeg svjetla, koje je osvjetljavalo njegovu prozirnu kožu i oči te poigravalo oko svakog zavoja i svake crte na njegovu licu, kao pod daškom nove draži kakva Ariela, što zauvijek odgoni tragove zlovolje. Odraz takva smiješka morao je pobuditi malo radosti čak i pod tamnim trepavicama, još vlažnim od suza, pa Dorothea upita radoznalo:
– Nešto vas je razveselilo?
– Jest – odvrati Will, povrativši brzo prisutnost duha. – Mislim kako sam ispao jadan pri našem prvom susretu, kad ste svojom kritikom prosto uništili moj bijedni crtež.
– Svojom kritikom? – upita Dorothea, čudeći se još više. – Sigurno nisam. Vjerujem da o slikarstvu ne znam gotovo ništa.
– Mislio sam da znate vrlo mnogo, da znate kako valja reći upravo ono što se najviše urezuje u pamćenje. Rekli ste... rekao bih da se toga ne sjećate tako dobro kao ja... da je veza između moje skice i prirode za vas potpuno skrivena. Barem je to bio smisao vaših riječi. – Will se sad mogao i smijati isto tako kao i smiješiti.
– To sam rekla iz neznanja – reče Dorothea, diveći se Willovu dobrom raspoloženju. – Vjerojatno sam tako govorila samo zato jer nikad nisam vidjela nikakve ljepote na slikama, za koje mi je stric govorio da ih svi znalci drže vrlo lijepima. I ja sam s istim neznanjem hodala Rimom. Ima doista malo slika u kojima mogu uživati. U početku, kad uđem u neku prostoriju gdje su zidovi prekriti freskama ili rijetkim slikama, osjećam neko strahopoštovanje... poput djeteta na velikoj svečanosti, gdje ima sjajnih svečanih odora i svečanih ophoda; kao da sam se našla u nekom svijetu uzvišenijem od svoga. Ali kad počnem točnije razgledati slike jednu po jednu, život nestaje iz njih, ili inače vidim u njima nešto što mi se čini silovito i čudno. Bit će to zbog moje tuposti. Vidim toliko toga odjednom, a ne razumijem ni polovinu. To uvijek navodi čovjeka da se osjeća glup. Bolno je kad vam govore da je nešto prekrasno, a vi niste kadri to osjetiti... nešto slično kao da si slijep, a ljudi ti govore o nebu.
– Oh, mnogo toga ima u umjetničkom osjećaju što se mora steći – reče Will. (Bilo je nemoguće sada sumnjati u iskrenost Dorothejina priznanja.) – Umjetnost je starodrevan jezik s mnogo umjetnih kićenih stilova, a katkada nam je najveći užitak samo osjećaj da ga poznajemo. Neizmjerno uživam ovdje u svakovrsnoj umjetnosti, ali mislim, kad bih mogao rastaviti svoje uživanje na dijelove, otkrio bih da je načinjeno od mnogo različitih niti. Dobro je i to kad pomalo i sami slikamo, pa tako dobijemo neki pojam o tom procesu.
– Namjeravate li možda postati slikar? – upita Dorothea s novim zanimanjem. – Da vam slikarstvo bude zvanje? Gospodinu će Casaubonu biti drago kad čuje da ste izabrali zvanje.
– Oh, nisam, nisam – odvrati Will nekako hladno. – Odlučno sam naumio da se toga zvanja ne prihvaćam. To je suviše jednostran život. Upoznao sam mnogo njemačkih umjetnika ovdje; s jednim od njih sam doputovao iz Frankfurta. Neki su dobri, pa čak i sjajni momci... ali ne bih htio gledati na svijet kao oni, samo iz ateljea.
– To mogu razumjeti – reče Dorothea srdačno. – A čini se da u Rimu ima i štošta drugo što je svijetu mnogo potrebnije od slika. Ali, ako imate dara za slikanje, zar ne bi bilo pametno da se sasvim posvetite slikarstvu? Možda možete dati i bolje slike od onih... ili drugačije, tako da se ne bi našle na istom mjestu tolike slike, gotovo sve nalik jedna na drugu.
Bilo je nemoguće krivo shvatiti tu jednostavnost i Willa to natjera na iskrenost.
– Čovjek mora biti neobično talentiran da stvori takve promjene. Bojim se da me moj talent ne bi doveo ni do toga da dobro izvodim i ono što je već postignuto, barem ne tako dobro da bi to bilo vrijedno truda. A ja neću nikada uspjeti ni u čemu napornim radom. Ako mi nešto ne ide lako od ruke, nikad to neću izvršiti.
– Čula sam gospodina Casaubona da žali što nemate strpljivosti – reče Dorothea obzirno. Bila je prilično užasnuta takvim shvaćanjem života, kao da je cijeli život blagdan.
– Da, poznato mi je mišljenje gospodina Casaubona. Mi se ne slažemo.
Slabi tračak prezira u njegovu nepromišljenom odgovoru povrijedi Dorotheju. Bila je još osjetljivija s obzirom na Casaubona zbog svoje jutrošnje nevolje.
– Naravno da se ne slažete – reče ona prilično ponosno. – Nisam vas mislila uspoređivati. Takva sposobnost za ustrajan i predan rad, kao što je u gospodina Casaubona, nije svakidašnja.
Will opazi da je uvrijeđena, ali to je samo još pojačalo i podražilo njegovu skrivenu averziju prema Casaubonu. Bila je za njega isuviše nepodnošljiva misao da Dorothea obožava tog muža. Takva slabost žene nije ugodna nikome, osim mužu o kome se radi. Ljudi lako dolaze u napast da razore sreću i radost svoga bližnjega, te pritom misle da takvo razaranje nije zločin.
– Nije, zaista – odvrati on brzo. – I stoga je šteta da se potrati, kao i tolika engleska obrazovanost, samo zbog toga što ne znamo što je ostali svijet već učinio. Kad bi gospodin Casaubon čitao njemački, to bi mu uštedjelo velik dio truda.
– Ne razumijem vas – reče Dorothea, zabrinuta i preneražena.
– Ja samo mislim – doda Will neusiljeno – da Nijemci vode u povijesnim istraživanjima, pa ismijavaju rezultate do kojih se dolazi polako i oprezno tapkajući s džepnim kompasom po šumi, u kojoj su oni već izgradili dobre putove. Kad sam bio s gospodinom Casaubonom, opazio sam da se oglušio toga savjeta i gotovo protiv volje pročitao latinsku raspravu koju je napisao neki Nijemac. Bilo mi je vrlo žao.
Will je samo htio dati istinitu i poraznu sliku te hvaljene marljivosti, a nije mogao ni zamisliti kako će Dorotheju time uvrijediti. Mladi Ladislaw nije ni sam mnogo čitao njemačke pisce, ali je vrlo lako sažaljevati tuđu nesposobnost.
Sirota Dorothea osjeti bol pri pomisli da bi posao kojemu je njen muž posvetio svoj život mogao biti uzaludan, i nije imala dovoljno snage da se zapita nije li se ovaj mladi rođak, kome je on učinio toliko dobra, trebao suzdržati od takvih riječi. Nije čak ni govorila, nego je sjedila gledajući svoje ruke, zaokupljena tom žalosnom mišlju.
Zbog tih svojih poraznih riječi Will se prilično postidio; Dorothejina šutnja jasno mu je govorila da ju je još više uvrijedio, a bio je i svjestan da je očerupao nešto perja sa svog dobročinitelja.
– Meni je to posebno žao – nastavi – prelazeći na uobičajeni način s klevetanja na licemjerno uveličavanje – jer osjećam zahvalnost i poštovanje prema svome rođaku. To ne bi bilo tako važno za čovjeka u koga nema tako sjajnih sposobnosti i takva značaja.
Dorothea podigne oči, koje su bile još sjajnije od uzbuđenja i reče vrlo tužnim glasom:
– Da sam barem naučila njemački dok sam bila u Lausanni! Bilo je ondje mnogo njemačkih učitelja. Tako sad ne mogu biti ni od kakve koristi.
U Dorothejinim je posljednjim riječima Will zamijetio tračak nekog novog, iako još jednako zagonetnog svjetla. Na pitanje kako je ona pristala poći za gospodina Casaubona – tim se pitanjem nije htio baviti kad ju je prvi put sreo jer je mislio kako ona unatoč ljepoti ipak mora biti neugodna žena – ne bi sad valjalo odgovoriti tako brzo i lako. Kakva god bila, neugodna nije. U nje nema ni bešćutne hladnoće ni prikrivena podsmijeha, divno je jednostavna i vrlo osjećajna. Pravi čarobni anđeo. Bio bi jedinstven užitak vrebati i osluškivati melodiozne fragmente, u kojima joj srce i duša skladno i iskreno izbijaju. Opet se sjetio Eolove harfe.
Od toga je braka ona vjerojatno stvorila nekakav svoj roman. I da je Casaubon bio zmaj, koji ju je zgrabio pandžama i odveo u svoje skrovište, jednostavno i bez zakonskih formalnosti, osloboditi je i pasti joj pred noge bilo bi svakako herojsko djelo. Ali je Casaubona bilo teže ukrotiti nego zmaja, on je bio dobrotvor, s čitavim društvom u zaleđu; i toga je trena upravo ulazio u sobu, strogo besprijekorna držanja kao uvijek, dok je Dorothea očito bila obuzeta iznova probuđenim nemirom i tugom, a Will divljenjem i premišljanjem o njenim osjećajima.
Gospodin Casaubon izrazi iznenađenje, u kome nije bilo nikakva zadovoljstva, ali zato nije bio ništa manje pristojan kod pozdravljanja, kad je Will ustao i objasnio zbog čega je došao. Casaubon je bio lošije raspoložen no obično i zbog toga se možda činilo da je bljeđi i stariji, inače bi taj dojam lako mogla izazvati i oprečna vanjština njegova mladog nećaka. Prvi dojam koji je ostavljao Will bio je osjećaj sunčane vedrine, koja je pojačavala nestalnost izraza na njegovu promjenljivom licu. Crte su njegova lica nesumnjivo mijenjale svoj oblik, kojiput se činilo da mu je donja vilica velika, a kojiput da je mala, a mali je nabor na njegovu nosu uvijek bio spreman mijenjati se. Kad bi naglo okrenuo glavu, kosa kao da bi mu zasjala svjetlom, a neki su ljudi u tome vidjeli nesumnjiv znak genijalnosti. A Casaubon je, naprotiv, stajao tu mračan, bez ikakva sjaja.
Dok su Dorothejine oči bile bojažljivo uprte u muža, ona je možda zapazila taj kontrast, ali je to zapažanje bilo pomiješano s drugim uzrocima, što su je činili svjesnijom nove zabrinutosti za njega, poticane više nježnom sućuti zbog njegove zbiljske sudbine, nego njenim snovima. Ipak, Willova prisutnost značila je za nju znatno olakšanje; njegova mladost, jednaka njenoj, bila je ugodna, a bez sumnje i njegova iskrenost, kojom je iznosio svoje uvjerenje. Osjećala je neizmjernu potrebu da s nekim razgovara, a nikada još nije srela čovjeka koji bi bio, kako se njoj činilo, tako bistar i uviđavan, tako kadar da sve razumije.
Casaubon se ozbiljno nadao da Will provodi svoje vrijeme u Rimu isto tako korisno kao i ugodno... mislio je da je namjeravao ostati u južnoj Njemačkoj... zamolio ga da sutra dođe na večeru, pa će opširnije razgovarati, sada je malo umoran. Ladislaw je to razumio te prihvatio poziv i odmah se oprostio.
Dorothejine su oči zabrinuto pratile muža dok se umorno spuštao na rub sofe, naslonio na ruku i zagledao u pod. Malo rumena, blistavih očiju, ona sjede kraj njega i reče:
– Oprosti mi moje jutrošnje nepromišljene riječi. Nisam imala pravo. Bojim se da sam te uvrijedila i učinila ti dan još težim.
– Drago mi je što to uviđaš, mila – odvrati Casaubon. Govorio je mirno, a glavu malo nakrivio, gledajući je, ali se u njegovim očima još uvijek odražavala tjeskoba.
– Ali mi ti opraštaš? – upita Dorothea i naglo zajeca. Zbog potrebe da nekako izrazi svoj osjećaj bila je spremna uveličati svoju pogrešku. Zar da ljubav već izdaleka ne nazre kajanje i ne pođe mu ususret, da mu se baci oko vrata i poljubi ga?
– Moja draga Dorothejo... »tko nije zadovoljan kajanjem, ne spada ni na nebo ni na zemlju«... ne misliš valjda da sam zaslužio biti prekoren tim strogim riječima – reče Casaubon, nastojeći da mu riječi zvuče uvjerljivo, a da se i malo nasmiješi.
Dorothea je šutjela, ali suza, koja se pojavila s jecajem, uporno se htjela skotrljati.
– Ti si uzbuđena, draga. A i ja osjećam neke neugodne posljedice pretjeranog duševnog uzbuđenja – reče Casaubon.
Zapravo joj je kanio reći da nije trebala primiti mladog Ladislawa u njegovoj odsutnosti; ali je odustao, djelomice zbog toga što je osjećao da ne bi bilo lijepo iznositi tu novu optužbu u trenutku njena pokajničkog priznanja, a djelomice jer je bio preponosan da pokaže ljubomoru, koju još nisu iscrpli njegovi učeni prijatelji, da ga ne bi preostalo i za druge svrhe. Ima ljubomore kojoj treba vrlo malo vatre; to gotovo i nije emocija, nego potištenost, ponikla u tmurnom, maglovitom očaju tjeskobna egoizma.
– Mislim da je vrijeme da se obučemo – doda gledajući na svoj sat. Digli su se i nikad više nisu nijednom riječi spominjali ono što se toga dana dogodilo među njima.
Ali se Dorothea toga sjećala do smrti, isto onako jasno kao što se sjećamo onih razdoblja u našem životu kad nam je umirala kakva draga nada ili se rađala kakva nova pobuda. Danas je počela uviđati da je bila u vlasti lude obmane kad se nadala da će joj Casaubon uzvratiti jednakim osjećajima, i osjećala je kako se u njoj rađa slutnja da u njegovu životu možda postoji i neki tragičan doživljaj, koji je uzrokom isto tako njegovoj kao i njenoj nevolji.
Svi se mi rađamo moralno glupi, jer smatramo svijet vimenom koje treba hraniti naše uzvišeno ja; Dorothea se rano počela oslobađati te gluposti, ali joj je ipak bilo jednostavnije zamišljati kako će se posvetiti Casaubonu te postati mudra i jaka uz njegovu snagu i mudrost, nego shvatiti, s onom jasnoćom koja nije više misao nego osjet – misao svedena na neposrednost osjeta, baš kao što opipom osjećamo krutost predmeta – da je u njega i istovrijedno ja, odakle svjetlo i sjene uvijek moraju padati donekle različito.

XXII. POGLAVLJE

Čavrljali smo dugo; prostodušna je bila i dobra.
Ne znajući za zlo, činila je dobro;
Sve bogatstvo srca povjerila je meni,
I slušajući srce što predaje se tako,
Ne misleći ni na što, dao sam joj svoje;
Odnijela mi život, ne saznavši to nikad.
Alfred De Musset.

Will Ladislaw bijaše izvanredno ugodan sutradan na objedu, pa nije Casaubonu davao prilike da zbog bilo čega negoduje. Dorotheji se naprotiv činilo da je Will znao okretnije uvući njena muža u razgovor i smjerno ga slušati, nego što je to dosad u ikog zapazila. Dakako, slušatelji u Tiptonu nisu baš ni jako bistri! I Will je dosta govorio, a ono što bi rekao, ubacivao je tako hitro i tako nehajno, kao da nešto tek usput spominje, i to je bilo poput odzvanjanja malih zvona poslije zvonjave velikih. Will nije uvijek bio tako ugodan, ali se ovaj dan sigurno mogao ubrojiti među njegove dobre dane. Opisivao je svoje slučajne susrete sa sirotinjom Rima, koje može doživjeti samo onaj koji se slobodno naokolo kreće; ustanovio je kako se slaže s Casaubonom da je mišljenje Middletona o vezama između židovske vjere i katolicizma nepouzdano; zatim je lakoćom prešao na opisivanje, upola ozbiljno, upola šaljivo, užitaka što ih je crpio iz raznolikosti Rima, koje nameću uspoređivanje i tako čine duh elastičnim i štede čovjeka zablude da gleda stoljeća kao niz odvojenih odsječaka bez ikakve međusobne životne veze. Znanstvena istraživanja gospodina Casaubona uvijek su tako opsežna, da je sav njima zaokupljen, pa nije možda nikad imao takav jedinstveni dojam, ali što se tiče njega, Willa, on mora priznati da mu je Rim stvorio sasvim drugačiji pogled na povijest kao cjelinu; fragmenti su mu poticali maštu i učinili ga konstruktivnim. Zatim se prigodice, ne prečesto, obraćao Dorotheji i raspravljao o onome što bi ona rekla, kao da je njeno mišljenje bila pojedinost koju valja uzeti u obzir pri donošenju konačnog suda čak i o Madoni iz Foligna, ili o Laokoonu. Osjećaj da pridonosiš stvaranju mondenog mišljenja čini razgovor naročito veselim; i Casaubon je bio ponosan na svoju mladu ženu, koja je govorila bolje od većine žena, kako je zaista već i bio opazio kad ju je odabrao.
Budući da se sve tako ugodno razvijalo, Casaubonova izjava da će ga njegovo proučavanje u vatikanskoj knjižnici zadržati još nekoliko dana, i da poslije toga kratkog produljenja neće imati više razloga da ostane u Rimu, ohrabri Willa te on naglasi da gospođa Casaubon ne bi smjela otići, a da ne vidi jedan ili dva ateljea. Ne bi li je gospodin Casaubon poveo? To se ne bi smjelo propustiti; to je nešto sasvim posebno; to je oblik života što raste poput sitne svježe vegetacije, zajedno sa svojom populacijom insekata na golemim fosilima. Will bi, kako je rekao, bio sretan da ih smije povesti – ne da ih zamara, nego samo da vide nekoliko takvih ateljea.
Videći da je Dorothea ozbiljno uprla pogled u njega, Casaubon je mogao samo upitati bi li je zanimali takvi posjeti; on joj je sada na raspolaganju cijeli dan; i tako su se složili da će Will sutradan doći i povesti ih.
Will nije mogao mimoići Thorwaldsena52 , živu znamenitost za koju se čak i Casaubon raspitivao, ali ih je, prije nego što se dan primakao kraju, poveo u atelje svoga prijatelja Adolfa Naumanna, koga je spomenuo kao jednog od glavnih obnovitelja kršćanske umjetnosti, koji nije samo oživio nego i širio ono uzvišeno shvaćanje najvećih događaja kao misterija, kojima su svjedoci bila mnogo stoljeća, a kojima su veliki duhovi svih razdoblja takoreći suvremenici. Will je spomenuo da je zasad Naumannov učenik.
– Radio sam neka ulja pod njegovim nadzorom – reče Will. – Mrzim kopiranje. Moram ubaciti i nešto svoga. Naumann je slikao svece kako vuku kola crkve, a ja sam napravio skicu Marloweova53 Tamerlana, kako vozi pobijeđene kraljeve u svojim bojnim kolima. Nisam religiozan kao Naumann pa mu se katkad podrugujem zbog njegova pretjerivanja u simbolima. Ali ga ovaj put namjeravam nadmašiti u veličini ideje. Povest ću Tamerlana u njegovim bojnim kolima na veličanstven put zbiljske povijesti svijeta, šibajući upregnute dinastije. To je po mojem mišljenju dobra alegorija.
Will pritom pogleda Casaubona, koji je s nelagodom slušao to improvizirano raspravljanje o simbolizmu i Casaubon se nekako neodređeno nakloni.
– Mora da je ta studija veličanstvena, ako toliko toga obuhvaća – reče Dorothea. – Morat ćete mi protumačiti čak i ovo što ste rekli. Mislite li Tamerlanom obuhvatiti i potrese i vulkane?
– O da – odvrati Will smijući se – i seobe naroda i krčenje šuma... i Ameriku i parni stroj. Sve što možete zamisliti.
– To je zbilja znanstvena stenografija! – reče Dorothea smiješeći se svome mužu. – Bit će potrebno sve tvoje znanje da uzmognem odgonetati.
Casaubon je žmirkajući krišom gledao Willa. Sumnjao je da ga ismijava. Ali je bilo nemoguće da tu sumnju protegne i na Dorotheju.
Zatekli su Naumanna kako marljivo slika, ali nije bilo ni jednog modela; slike su mu bile lijepo složene, a on je sam bio srdačan, živahan čovjek, ogrnut radnim haljetkom golubinje boje i s kestenjastom kapom od baršuna na glavi. Sve je bilo tako lijepo uređeno, kao da je očekivao tu divnu mladu Engleskinju baš u to vrijeme.
Slikar je na engleskom jeziku, kojim se služio s nešto pretjeranim samopouzdanjem, vodio male rasprave o svojim dovršenim i nedovršenim slikama, pretvarajući se da podjednako promatra Casaubona kao i Dorotheju. Will je pokatkad vatreno upadao, hvaleći i ističući osobite odlike u radu svoga prijatelja, i Dorothea osjeti da dobiva sasvim nove pojmove o značenju madona, koje sjede na neobičnim nadsvođenim prijestoljima s jednostavnim pejzažem u pozadini, te svetaca s arhitektonskim modelima u rukama ili s noževima zaglavljenim u lubanjama. Neke stvari, koje su joj se činile strahovite, postajale su joj razumljive, pa su čak dobile i svoje prirodno značenje; ali sve je to očevidno bila tema za koju se Casaubon nije zanimao.
– Više bih voljela da je slikarstvo lijepo, nego da ga moram odgonetati kao kakvu zagonetku; ali prije ću naučiti razumjeti te slike, nego vašu tako zamršenu simboliku – reče Dorothea obraćajući se Willu.
– Nemojte govoriti o mom slikanju pred Naumannom – reče Will. – On će vam reći da je to sve fušeraj, što je njegova najpogrdnija riječ!
– Zar je to istina? – upita Dorothea, upravivši svoje iskrene oči na Naumanna, koji napravi slabu grimasu i reče:
– O, on ne misli ozbiljno o slikarstvu. Njegova je budućnost beletristika. To je ši-ro-ko.
Činilo se da Naumann otežući vokale podrugljivo izgovara tu riječ. Willu to nije bilo nimalo drago, ali se ipak uspio nasmijati. I iako je gospodin Casaubon osjećao neko neraspoloženje prema umjetniku zbog njegova njemačkog naglaska, ipak poče malo pomalo poštivati njegovu razboritu strogost.
To se štovanje nije umanjilo kad je Naumann, pošto je odveo na časak Willa ustranu, gledajući prvo u veliko platno, zatim gospodina Casaubona, ponovo istupio i rekao:
– Moj prijatelj Ladislaw misli da ćete mi oprostiti, gospodine, ako kažem da bi mi studija vaše glave bila dragocjena za svetog Tomu Akvinskog na mojoj slici ovdje. Previše zahtijevam, ali tako rijetko viđam baš ono što mi je potrebno... idealno u stvarnosti.
– Vi me vrlo iznenađujete, gospodine – reče gospodin Casaubon, a oči mu zasjaše od zadovoljstva – ali ako moja jadna fizionomija, koja je, mislim, jedna od najobičnijih, može biti od ikakve koristi u dopunjavanju nekih crta anđeoskog učitelja, osjećat ću se počašćenim. To jest, ako taj posao ne bude trajao dugo i ako se gospođa Casaubon ne usprotivi, kako se ne bi odužio naš odlazak.
Što se Dorotheje tiče, ništa joj ne bi više moglo ugoditi od nekog čudesnog glasa koji proglašava gospodina Casaubona najmudrijim i najvrijednijim sinom ljudskoga roda. Tada bi njena pokolebana vjera opet očvrsnula.
Naumannov je slikarski pribor bio pri ruci, čudesno kompletan, i crtanje se odmah započelo uz razgovor. Dorothea je sjela i utonula u spokojnu šutnju, osjećajući se sretnom kako odavno nije bila. Činilo joj se da su svi oko nje dobri, i pomisli kakve bi sve ljepote mogla pronaći u Rimu da je samo manje neuka; njena sjeta ne bi bila tako beznadna. Nitko nije mogao biti manje sumnjičav od nje; kad je bila dijete, vjerovala je u zahvalnost osa i u plemenite osobine vrabaca, pa je bila prilično ozlojeđena kad su pokazali svoju podlost.
Vješti je umjetnik postavljao gospođinu Casaubonu pitanja o engleskoj politici, koja su zahtijevala duge odgovore, a Will je za to vrijeme sjeo na neke stube u pozadini i promatrao ih.
Tada reče Naumann:
– A sad, kad bih mogao prestati na pola sata i onda nastaviti... dođi vidjeti, Ladislawe... dosad mislim da je izvrsno.
Will je pretjeravao u oduševljenim usklicima, što je imalo pokazati da mu je divljenje tako snažno pa ga je teško izraziti; a Naumann reče glasom koji pobuđuje sažaljenje:
– Ali... a sad... kad bih samo mogao imati više... ali vi imate i drugih obaveza... ne bih to mogao zahtijevati... ili čak da ponovo dođete sutra.
– O, ostanimo! – usklikne Dorothea. – Nemamo više nikakva posla danas, osim da naokolo hodamo, je li? – doda ona usrdno gledajući gospodina Casaubona. – Bila bi velika šteta da glava ne ispadne kako valja.
– Stojim vam u tome na raspolaganju, gospodine – reče gospodin Casaubon uljudno i prijazno. – Kad prepuštam duh besposlici, pravo je da i tijelo miruje.
– Neizrecivo ste dobri... i sad sam sretan! – reče Naumann, a zatim nastavi razgovor na njemačkom jeziku s Willom, pokazujući kadikad na crtež, kao da o njemu razmišlja. Stavivši ga načas nastranu, gledao je neodređeno naokolo, kao da traži kakvo zaposlenje za svoje posjetitelje, i onda reče, obraćajući se Casaubonu:
– Možda bi lijepa nevjesta, dražesna gospođa, bila voljna dopustiti da uhvatim nekoliko poteza... kako vidite, naravno, ne za tu sliku... samo kao posebnu studiju.
Odobravajući glavom, gospodin Casaubon nije sumnjao da će mu gospođa Casaubon biti zahvalna, a Dorothea odmah upita: »Gdje da stanem«?
Naumann se neprestano ispričavao, moleći je da stoji i dopusti mu da odredi njen položaj, čemu se ona pokorila – bez onog usiljenog držanja i smijeha, koji se često smatraju potrebnim u takvim prilikama – kad je slikar rekao: – Želim da stojite poput svete Klare... oslonjeni na ruku... tako... da gledate na onaj tronožac, molim, tako!
Will se kolebao između želje da padne do nogu svetice i poljubi joj rub odjeće i napasti da udari Naumanna, dok joj je ovaj namještao ruku. Sve je to besramnost i profanacija, i on se pokajao što ju je doveo.
Umjetnik je marljivo radio i Will se sabrao, te je motajući se okolo, zabavljao gospodina Casaubona koliko je najbolje mogao; ali na kraju nije uspio spriječiti da se tome gospodinu vrijeme ne učini dugo, što se vidjelo iz njegovih riječi kojima je izrazio bojazan da se gospođa Casaubon ne bi umorila. Naumann prihvati tu sugestiju i reče:
– A sad, gospodine, ako mi vi opet možete udovoljiti želji, oslobodit ću vašu gospođu.
Tako je Casaubon strpljivo i dalje izdržao, i kad se napokon pokazalo da bi glava svetog Tome Akvinskog bila savršenija kad bi mogao još jedanput sjediti, on je pristao da dođe sutra. Idući je dan sveta Klara bila također više nego jedanput dotjerivana. Ishod se svega tako svidio Casaubonu da je odlučio kupiti sliku, na kojoj sveti Toma Akvinski sjedi među crkvenim očima zaokupljen suviše apstraktnom raspravom, da bi se mogla reproducirati, ali koju s više ili manje pažnje slušaju slušatelji u pozadini. Za svetu Klaru, o kojoj se govorilo kao o nečem sporednom, Naumann sam izjavi da s njom nije zadovoljan – nije se zaista mogao obvezati da će naslikati vrijednu sliku; tako su se za svetu Klaru uvjetno nagodili.
Neću se zadržati na Naumannovim dosjetkama na račun gospodina Casaubona te večeri, ni na hvalospjevima o Dorothejinim dražima, čemu se pridružio i Will, ali s nekom razlikom. Čim je Naumann spomenuo bilo kakvu pojedinost Dorothejine ljepote, Will bi planuo zbog njegovih drskosti: bio je nepristojan, birajući samo najobičnije riječi. I kojim je pravom govorio o njenim usnama? Ona nije bila žena o kojoj se govori kao o drugim ženama. Will nije mogao reći što zapravo misli, ali je postao razdražljiv. Što je poslije slaba opiranja pristao dovesti Casaubonove u atelje svog prijatelja, zavela ga je samo želja da zadovolji taštini i pokaže da je on čovjek koji može stvoriti Naumannu priliku da proučava njenu ljepotu – ili, bolje reći, njenu božanskost, jer njoj ne priliče obični izrazi, koji se mogu odnositi samo na tjelesnu ljepotu. (Sigurno bi cijeli Tipton i njegova okolina, a i sama Dorothea, bili iznenađeni što se njenoj ljepoti poklanja takva pažnja. U tom je dijelu svijeta gospođica Brooke bila samo »odlična mlada dama«).
– Učini mi uslugu i prestani s tim, Naumanne. O gospođi Casaubon ne smije se govoriti kao o kakvu modelu – reče Will. Naumann se zagleda u njega.
– Dobro! Govorit ću o svom Tomi Akvinskom. Glava ipak nije lošeg oblika. Rekao bih da bi se i sam taj veliki kršćanski filozof osjećao polaskanim kad bih ga zamolio da bude portretiran. Nitko nije više od tih ukočenih crkvenih otaca sklon taštini! Dogodilo se, kao što sam i mislio: mnogo se manje zanimao za njen portret nego za svoj.
– To je prokleta bljedokrvna, sitničava i uobražena budala – reče Will škrgućući od žestine. Njegove obaveze prema Casaubonu nisu bile poznate njegovu subesjedniku, ali je sam Will mislio na njih i želio da ih sve može isplatiti čekom.
Naumann slegnu ramenima i reče:
– Dobro je da uskoro odlaze, dragi moj. Oni kvare tvoju divnu narav.
Sva Willova nada i domišljatost bili su usmjereni na to kako da posjeti Dorotheju kad bude sama. Želio je samo da mu ona pokloni nešto veću pozornost; želio je samo da ostavi na nju dublji dojam, koji bi joj ostao u sjećanju kao osobit doživljaj. Bio je prilično nestrpljiv pod dojmom one iskrene, usrdne dobrohotnosti, koja je, kako je vidio, bila njen prirodni osjećaj. Potajno obožavanje žene, koju su digli na prijestolje izvan svog dohvata, od velikog je značenja u životu muškaraca, ali ponajčešće obožavatelj čezne za nekim kraljevskim priznanjem, nekim znakom naklonjenosti, kojim bi ga vladarica njegove duše mogla obradovati, a da ne siđe sa svog uzvišenog mjesta. To je bilo baš ono što je Will želio. Ali bilo je mnogo proturječnosti u njegovim sanjarskim prohtjevima. Bilo je divno gledati s kakvom zabrinutošću i smjernošću žene Dorothea upućuje svoj pogled Casaubonu; ona bi izgubila nešto od svoje aureole da nije te smjerne zabrinutosti; pa ipak bi mu već idući trenutak postala nepodnošljiva Casaubonova suhoparna apsorpcija takva nektara; i Willovu želju da se pogrdnim riječima obori na njega, nisu činili manje mučnom vrlo uvjerljivi razlozi koji su mu govorili da se od toga uzdrži.
Sutradan Will nije bio pozvan na objed. Stoga je sebe uvjeravao da je obvezan otići u pohode i da je jedino pogodno vrijeme podne, kad Casaubona neće biti kod kuće.
Dorothea, koja nije znala da njenu mužu nije bilo po volji što je primila Willa prilikom njegova prvog posjeta, nije se kolebala da ga opet primi, osobito ako možda dolazi da se oprosti.
Kad je ulazio, ogledala je neke kameje, koje je kupila za Celiju. Pozdravila je Willa kao da je njegov posjet očekivala, i odmah rekla držeći narukvicu od kameja u ruci:
– Tako mi je drago što ste došli. Možda se razumijete u kameje, pa ćete mi reći jesu li ove zaista vrijedne. Željela sam da idete s nama da izaberemo, ali gospodin Casaubon se protivio, rekavši da nemamo vremena. Završit će sutra svoj posao, i za tri dana odlazimo. Nisam vješta s ovim kamejama. Molim vas, sjednite i pogledajte ih.
– Nisam nikakav osobit znalac, ali se mnogo ne može pogriješiti u tim malim homerskim ukrasima, izvanredno su skladni. I boja je krasna, baš će vam pristajati.
– Oh, one su za moju sestru, koja ima sasvim drugačiju put. Vidjeli ste je sa mnom u Lowicku: ona je plavokosa i vrlo ljepuškasta... barem ja tako mislim. Nikad još u životu nismo bile tako dugo razdvojene. Ona je velika maza, a nikada nije bila zločesta u svom životu. Prije odlaska sam saznala da želi da joj kupim kameje, pa bi mi bilo žao da ne budu lijepe... na svoj način. – Posljednje riječi Dorothea doda smiješeći se.
– Čini se da vama nije stalo do kameja – reče Will sjedajući malo podalje od nje i promatrajući je dok je zatvarala kutiju.
– Nije, iskreno rečeno; ne mislim da imaju veliko značenje u životu – odvrati Dorothea.
– Bojim se da ste heretik što se tiče umjetnosti uopće. Kako to? Mislio sam da ste vrlo osjetljivi za sve što je lijepo.
– Mislim da sam bešćutna za mnoge stvari – Dorothea će jednostavno.
– Voljela bih učiniti život lijepim... mislim živote svih. Pa onda, nekako boli sve to golemo obilje umjetnosti, koje, rekla bih, leži izvan života i ne čini život ništa boljim. Nameće mi se misao da većina ljudi nema ništa od toga, i to mi kvari svako uživanje.
– Ja to nazivam fanatizmom samilosti – reče Will naglo. – To isto možete reći za pejzaže, za pjesništvo, za svu kulturu. Kad biste to proveli, morali biste se jadno osjećati u toj samoj svojoj dobroti i napokon postati zli, jer se ne biste mogli dići iznad drugih. Najbolja je pobožnost uživati... kad god možete. Onda najviše pridonosite da Zemlja bude ugodno mjesto. A uživanje zrači iz svega. Nije ni od kakve koristi da se trudimo i brinemo za cijeli svijet; to znači brinuti se i kad uživate... u umjetnosti ili u bilo čemu drugome Zar biste htjeli pretvoriti svu mladost svijeta u tragični zbor, koji plače i razmišlja o nevolji? Sve sumnjam da gajite neku lažnu vjeru u vrline patnje, pa želite svoj život pretvoriti u mučeništvo.
Will se zaletio dalje nego što je namjeravao, te se zaustavi. Ali Dorothejine misli nisu išle istim smjerom kojim i njegove i ona odgovori bez ikakva naročita uzbuđenja:
– Vi me zaista krivo shvaćate. Nisam ja žalosno, melankolično biće. Nikad nisam jako dugo nesretna. Ljutim se i zločesta sam... a ne kao Celia; u meni se ponekad raspali gnjev, a onda mi se sve opet čini veličanstveno. Ne mogu a da slijepo ne vjerujem u nešto uzvišeno. Bila bih sasvim voljna ovdje uživati u umjetnosti, ali ima toliko toga čemu ne znam uzroka... toliko toga što mi se čini da je posvećeno više rugobi nego ljepoti. Slikarstvo i kiparstvo mogu biti vrijedni divljenja, ali ono što osjećamo gledajući, često je nisko i grubo, a kojiput čak i smiješno. Ponegdje opazim nešto što mi odmah udari u oči kao plemenito... nešto što bih mogla usporediti s planinama Alban ili sa zalazom sunca na brežuljku Pincio; ali još je žalosnije što u cijelom tom mnoštvu djela, kojima su se ljudi tako mučili, ima zaista malo dobrih.
– Naravno, uvijek ima i mnogo slabih djela; izvanrednim djelima je potrebno pogodno tlo da na njemu izrastu.
– Oh – usklikne Dorothea uključujući tu misao u kompleks svoje tjeskobe. – Uviđam da mora biti jako teško stvoriti nešto dobro. Često sam pomislila ovdje u Rimu da bi ljudski život, kad bi se mogao prenijeti na zid, ponajčešće izgledao mnogo ružniji i mnogo gori od tih slika.
Dorothea ponovo otvori usta, kao da će još nešto reći, ali se predomisli i zašuti.
– Vi ste premladi... takve su misli za vas anahronizam – reče odlučno Will, tresući hitro glavom, što mu je bila navika. – Govorite kao da uopće i ne znate za mladost. To je strašno... kao da ste u djetinjstvu doživjeli viziju Hada, poput onog dječaka iz legende. Odgojeni ste u duhu onih strašnih ideja, koje odabiru za žrtve najdražesnije žene – poput Minotaura. I sad ćete otići, da vas zatvore u onu kamenu tamnicu u Lowicku; živu će vas zakopati. Pobjesnim kad pomislim na to! Volio bih da vas nikada nisam vidio, nego da mislim na vas i na takvu vašu budućnost.
Will se opet preplašio da se zaletio; ali značenje koje dajemo riječima zavisi od naših osjećaja, a u njegovoj ljutini i sućuti bilo je toliko ljubaznog razumijevanja za Dorothejino srce – koje je uvijek samo rasipalo žar, a nikad nije mnogo dobivalo od ljudi oko sebe da ju je obuzeo nov osjećaj zahvalnosti; odgovorila je nasmiješivši se ljubazno:
– Vrlo je lijepo od vas što se brinete za mene. To je zato jer sami ne volite Lowick; vi ste odabrali drugačiji život. Ali je Lowick moj dom, koji sam izabrala.
Posljednja rečenica bila je izgovorena gotovo svečanim naglaskom te Will nije znao što da kaže, jer mu ne bi koristilo i da joj poljubi noge i kaže da bi za nju umro; bilo je jasno da to nije ni zahtijevala; i oboje su jedan ili dva trenutka šutjeli, kad Dorothea ponovo poče kao da će napokon reći što joj je već prije bilo na pameti.
– Htjela sam vas ponovo pitati o onom što ste neki dan govorili. Možda pola od toga treba pripisati vašem živahnom govoru; opazila sam da volite energično izlagati svoje misli; ja često pretjerujem kad govorim živo.
– O čemu se radi? – upita Will koji je primijetio da Dorothea govori bojažljivo, što je za njega bilo nešto novo. – Suviše sam brz na jeziku: kad krene, teško ga je obuzdati. Morat ću se, mislim, malo susprezati.
– Mislim ono što ste rekli o potrebi poznavanja njemačkog jezika... mislim na predmete za koje se zanima gospodin Casaubon. Razmišljala sam o tome pa mi se čini da gospodin Casaubon proučava isto gradivo kao i njemački znanstvenici... je li?
Dorothea je bila bojažljiva jer je nejasno osjećala da je u nezgodnom položaju: obratila se trećoj osobi, ispitujući je o vrijednosti Casaubonova znanja.
– Nije to sasvim isto gradivo – odvrati Will, namjeravajući biti vrlo oprezan. – On nije orijentalist, znate. On kaže da mu je znanje o toj struci samo iz druge ruke.
– Ali postoje vrlo vrijedne knjige o starinama, koje su davno prije napisali znanstvenici koji nisu ništa znali o ovim modernim shvaćanjima; i one se još uvijek koriste. Zašto ne bi i knjige gospodina Casaubona bile vrijedne kao i njihove? – reče Dorothea oštro protestirajući. Bila je prinuđena o tome predmetu glasno raspravljati, što je dotada činila samo u svojim mislima.
– To ovisi o smjeru poduzetih proučavanja – reče Will, prihvaćajući također odgovarajući ton. – Predmet koji je gospodin Casaubon odabrao isto se tako mijenja kao i kemija; nova otkrića neprestano stvaraju nova stanovišta. Kome je potreban sustav na temelju četiriju elemenata, ili kakva knjiga koja razotkriva zablude Paracelzusa? Zar ne uviđate da sada nema nikakve koristi od toga da gmižemo tragovima ljudi iz prošlog stoljeća... ljudima poput Bryanta54 ... i da popravljamo njihove pogreške?... da živimo u ropotarnici i obnavljamo propale teorije o Husu i Mesrainu55?
– Kako možete govoriti tako površno? – reče Dorothea i pogleda ga pogledom u kojem je bilo i ljutnje i tuge. – Kad bi bilo, kako vi kažete, što bi moglo biti žalosnije od tako revna a uzaludna rada? Čudim se što vas to bolnije ne dira, ako zaista mislite da čovjek poput gospodina Casaubona, tako dobar, sposoban i obrazovan, neće ipak uspjeti u onome u što troši svoje najbolje godine.
Počela se zgražati što joj je uopće pala na um takva misao i bila je ozlojeđena na Willa što ju je na nju naveo.
– Vi ste me pitali za činjenicu, a ne za osjećaj – reče Will. – Ali ako me želite kazniti zbog činjenice, ja to smjerno primam. Nisam u položaju da izrazim svoje osjećaje prema gospodinu Casaubonu; to bi bilo u najboljem slučaju plaćeničko veličanje.
– Molim, oprostite mi – reče Dorothea i jako porumeni. – Svjesna sam, kako vi kažete, da sam kriva što sam započela taj razgovor. Zaista imam potpuno krivo. Bolje je poslije duga i uporna rada doživjeti neuspjeh, nego nemati ni težnje koja bi bila vrijedna makar i takva neuspjeha.
– Potpuno se slažem s vama – reče Will da bi promijenio situaciju – i odlučio sam ne izlagati se opasnosti da nikada ne doživim neuspjeh. Velikodušnost gospodina Casaubona možda je opasna za me, pa se namjeravam odreći slobode koju mi ona daje. Namjeravam se uskoro vratiti u Englesku i raditi kako znam... ne zaviseći ni od koga.
– To je lijepo... poštujem taj osjećaj – Dorothea će, uzvraćajući ljubaznost. – Ali sigurna sam da je gospodin Casaubon pritom mislio samo na ono što je najbolje za vas.
Otkako se udala, u nje je dovoljno upornosti i ponosa, koji joj služe umjesto ljubavi – reče Will u sebi. Ustajući, reče glasno:
– Neću vas više vidjeti.
– Oh, ostanite dok ne dođe gospodin Casaubon – Dorothea će ozbiljno. – Tako mi je drago što smo se sreli u Rimu. Željela sam da se upoznamo.
– A ja sam vas razljutio – reče Will. – Prisilio sam vas da loše mislite o meni.
– Oh, niste. Moja mi sestra kaže da se uvijek ljutim na ljude koji ne govore ono što se meni sviđa. Ali, rekla bih, nisam sklona i misliti loše o njima. Na kraju sam obično prisiljena loše misliti o sebi, jer sam tako brzopleta.
– Ipak, ja vam se ne sviđam, ostat ću vam u neugodnoj uspomeni.
– Nipošto – reče Dorothea najiskrenijom srdačnošću. – Vrlo mi se sviđate.
Will nije bio potpuno zadovoljan, misleći da bi očito ispao nekako važniji kad joj se ne bi sviđao. Ne reče ništa, ali postade tmuran, da ne kažemo mrzovoljan.
– I vrlo me zanima da vidim što ćete učiniti – nastavi Dorothea veselo. – Ja čvrsto vjerujem u prirođenu raznolikost poziva. Da nije te vjere, mislim da bih bila vrlo ograničena... ima još mnogo toga, osim slikanja, o čemu baš ništa ne znam. Teško biste vjerovali kako se malo razumijem u glazbu i književnost, o čemu vi toliko znate. Radoznala sam kakvo će na kraju biti vaše zvanje; možda ćete postati pjesnik?
– Prema prilikama. Biti pjesnik znači imati dušu, tako hitru u razabiranju da joj ni najfinija nijansa ne može izmaći, i tako hitru u mislima da joj je razabiranje samo kao ruka što izvodi vješto lijepo raspoređene varijacije na strunama emocija... dušu, u kojoj spoznaja u istom trenutku prelazi u osjećaj, a osjećaj se odražava kao novo sredstvo spoznaje. U tom se stanju može biti samo za časovitih nadahnuća.
– Ali vi ne spominjete pjesme – reče Dorothea. – Mislim da su one potrebne da bi čovjek bio pravi pjesnik. Shvaćam što govorite o spoznaji koja prelazi u osjećaj, jer, čini se, da je to baš ono što ja proživljavam. Ali sam uvjerena da nikada ne bih mogla stvoriti pjesmu.
– Vi ste sami pjesma... i to treba biti najbolja odlika pjesnika... u čemu se očituje pjesnikov genij u njegovim najboljim raspoloženjima – reče Will – u kojima razvija stvaralačku snagu, kakvu mi svi donekle osjećamo ujutro i u proljetno doba, i u drugim beskrajnim obnavljanjima.
– Vrlo sam sretna što čujem – reče Dorothea, izgovarajući te riječi u smijehu, što je odzvanjao poput ptičjeg pjeva, i gledajući Willa živahnim i zahvalnim pogledom. – Kako vi lijepo govorite!
– Volio bih da mogu uvijek činiti nešto što bi bilo, kako vi kažete, lijepo... da vam mogu uvijek biti makar i na najmanjoj usluzi. Bojim se da neću nikad za to imati prilike. – Will je govorio usrdno.
– O, hoćete! – reče Dorothea srdačno. – Doći će vrijeme; i sjetit ću se da mi želite dobro. Kad sam vas prvi put vidjela, odmah sam se ponadala da ćemo postati prijatelji... zato jer ste rođak gospodina Casaubona.
Vedar joj se sjaj odražavao u očima i Will osjeti kako se i njegove pokoravaju zakonu prirode i jednako sjaju. Aluzija na gospodina Casaubona bila bi sve pokvarila, da je išta toga trena moglo pokvariti tu svemoćnu snagu, to ljupko dostojanstvo njenog plemenitog, bezazlenog neiskustva.
– A već i sada ima nešto što biste za mene mogli učiniti – reče Dorothea, ustane i ushoda se malo pod utjecajem misli koja joj je pala na um. – Obećajte mi da nećete više nikome govoriti o onom... mislim o pisanju gospodina Casaubona... mislim na onakav način. Ja sam to izazvala. Ja sam kriva. Ali mi obećajte.
Zaustavila se poslije kraćeg hodanja po sobi i stala nasuprot Willu, gledajući ga ozbiljno.
– Naravno, obećajem vam – reče Will, pocrvenjevši ipak.
Ako nikad više ne izusti nijednu oštru riječ protiv gospodina Casaubona i prestane primati potporu od njega, bit će mu očito dopušteno da ga još više mrzi. Pjesnik mora znati kako se mrzi, kaže Goethe, a Will je bio barem za to sposoban. Reče da sad mora poći i da neće čekati gospodina Casaubona, s kojim će se oprostiti u posljednji čas. Dorothea mu pruži ruku i kratkim »zbogom« oni se oproste.
Ali izlazeći iz porte cochere56, sretne Casaubona, i taj je gospodin, pošto je poželio sve najbolje svom nećaku, uljudno odbio užitak da se još jednom oproste sutradan, izgovarajući se da će biti zaokupljen pripremama za odlazak.
– Imam ti nešto reći o tvom nećaku, gospodinu Ladislawu, što će mislim popraviti tvoje mišljenje o njemu – reče uvečer Dorothea svome mužu. Napomenula mu je odmah, čim je ušao, da je Will upravo otišao i da će ponovo doći, ali Casaubon reče:
– Sreo sam ga vani i mi smo se, mislim, konačno oprostili. – Rekao je to takva lica i s takvim naglaskom, kako to činimo kad želimo pokazati da nas neki predmet razgovora, bilo privatnog ili javnog značaja, ne zanima toliko da bismo željeli da se dalje spominje. Stoga je Dorothea čekala.
– Što mi to imaš reći, ljubavi? – upita Casaubon (uvijek je govorio »ljubavi« kad mu je vladanje bilo najhladnije).
– Odlučio je napustiti lutanje i odreći se tvoje pomoći. Namjerava se uskoro vratiti u Englesku i studirati, uzdržavajući se sam svojim radom. Mislila sam da ćeš to smatrati dobrim znakom – reče Dorothea, tražeći pogledom razumijevanje na bezizražajnom licu svoga muža.
– Je li spomenuo neko određeno zanimanje, kojem će se posvetiti?
– Nije. Ali je rekao da osjeća opasnost koja se za njega krije u tvojoj velikodušnosti. On će ti o tome, naravno, pisati. Zar ne misliš bolje o njemu zbog te njegove odluke?
– Pričekat ću njegovo pismo o tome – reče Casaubon.
– Rekla sam mu kako sam sigurna da ti pri svemu, što za njega činiš, misliš samo na njegovo dobro. Sjetila sam se tvoje dobrote, jer sam zapamtila što si rekao o njemu kad sam ga prvi put vidjela u Lowicku – reče Dorothea položivši svoju ruku na muževu.
– Bio sam mu obvezan – reče Casaubon položivši svoju drugu ruku na Dorothejinu, savjesno prihvaćajući njeno milovanje, ali u svom pogledu nije mogao sakriti nelagodu. – Mladić me, priznajem, inače nimalo ne zanima, i nije potrebno, mislim, da raspravljamo o njegovoj budućnosti; niti je na nama da o njoj odlučujemo više nego što nam dopuštaju granice koje sam dovoljno jasno označio.
Dorothea nije više spominjala Willa.

KNJIGA TREĆA

Iščekivanje smrti



XXIII. POGLAVLJE

Tvoje sunčane konje, reče,
I slavni bič, Apolone!
I tuć’ ću ih do nogu, što god bili,
Ma slomio i svoju glavu.
Fred Vincy ima, kako smo vidjeli, dug na duši, i mada takav neznatni teret ne može za duže vrijeme uznemirivati savjest toga lakoumnog mladog džentlmena, ipak je bilo okolnosti u vezi s tim dugom koje su mu i samu pomisao na nj činile vrlo nepodnošljivom. Vjerovnik je bio Bambridge, trgovac konjima u tom kraju, čije su društvo u Middlemarchu mnogo tražili mladići »skloni užicima«. Za vrijeme praznika bilo je Fredu potrebno više zabave nego što je za to imao gotova novca, a Bambridge je bio tako susretljiv da mu je ne samo posuđivao konje na dug i zaduživao ga za naknadu štete, kad bi mu slučajno upropastio kakva dobrog lovačkog konja, nego mu je stavio na raspolaganje i mali zajam, kojim je mogao izmiriti neke gubitke na biljaru. Sav je dug iznosio sto i šezdeset funti. Bambridge se nije bojao za svoj novac, jer je bio siguran da mladi Vincy ima dobar oslonac, ali je zahtijevao nešto za dokaz duga, i Fred mu je najprije dao mjenicu sa svojim potpisom. Tri mjeseca kasnije obnovio je tu mjenicu s potpisom Caleba Gartha. U prvom i u drugom slučaju Fred je vjerovao da će sam iskupiti mjenicu, nadajući se pouzdano da će imati dovoljno novaca za to. Teško bi bilo zahtijevati da se njegovo pouzdanje temelji na nekim vidljivim činjenicama; njegovo je pouzdanje, kako znamo, manje grubo i materijalističko: to je ono bezbrižno raspoloženje koje očekuje da mudrost Providnosti ili ludost naših prijatelja, tajnovitost sreće ili još veća tajnovitost naše visoke individualne vrijednosti u svijetu urodi dobrim posljedicama, koje će biti u skladu s našim dobrim ukusom u odijevanju i s našom sklonošću najudobnijem načinu života uopće. Fred je bio siguran da će dobili poklon od svog tetka i da će ga zadesiti sreća da se »trampom«, koju će početi s konjem od četrdeset funti, domogne konja koji će mu u svako doba donijeti stotinu jer je »procjena« uvijek jednaka neodređenoj svoti u gotovini. A u svakom slučaju, uzimajući u obzir čak i negativne ishode, koje može samo bolesna sumnjičavost zamisliti, Fred je uvijek imao (u ono doba) očev džep kao posljednju rezervu, tako da mu je gotovina pouzdanja sadržavala neku vrstu sjajnog viška. Kakva bi kapaciteta mogao biti džep njegova oca, o tome je Fred imao samo nejasnu predodžbu. Zar nije trgovina elastična? Zar neće deficit u jednoj godini biti nadoknađen viškom u drugoj? Vincyjevi su živjeli lagodnim, rastrošnim životom, doduše bez ikakva osobita sjaja, ali prema običajima i tradicijama obitelji, tako da djeca nisu imala nikakvih uzora u štednji, a starija su zadržala neke od svojih djetinjih misli da njihov otac može platiti sve, samo ako hoće. Sam Vincy je imao skupe navike Middlemarcha – trošio je novac na lov na zečeve, na svoj podrum i na priređivanje objeda, a majka je imala one tekuće račune kod trgovaca, koji stvaraju radostan osjećaj da se može dobiti sve što se želi, bez ikakva pitanja o plaćanju. Ali Fred je znao da je u naravi očeva da kore sinove zbog rasipnosti; uvijek je dolazilo do malih bura zbog njegove rasipnosti, kad bi morao priznati kakav dug, a Fred nije volio ružne dane u kući. Bio je predobar sin, a da ne bi poštovao oca, te je podnosio grmljavinu, siguran da će biti kratkotrajna; ali mu je pritom bilo mrsko gledati majku kako plače, zbog čega se i on pravio mrzovoljan, umjesto da se šali; jer kad bi se i pričinjao zlovoljan zbog prijekora, činio bi to uglavnom iz pristojnosti, tako je Fred bio dobroćudan. Očito je bilo jednostavnije obnoviti mjenicu s potpisom prijatelja. A zašto i ne bi? Budući da je raspolagao obiljem pouzdanja u svoje nade, nije bilo nikakva razloga da neograničeno ne povećava novčane obaveze drugih ljudi, osim činjenice što su ljudi kojima su imena bila pogodna za tu svrhu obično bili pesimisti, nimalo skloni vjerovati da bi sveopći poredak nužno morao biti ugodan za ugodna, mlada džentlmena.
Tražeći koga zamoliti za uslugu, pregledavamo naš popis prijatelja, odajemo priznanje njihovim dobrim osobinama, opraštamo im malo uvrede i, uzimajući u obzir svakoga po redu, pokušavamo doći do zaključka da će svaki od njih jedva dočekati da nam učini po volji, jer je naša gorljiva želja da nam udovolji isto tako razumljiva kao i svaka druga gorljivost. Ipak, uvijek ima određeni broj ljudi koje otklanjamo, jer su samo do neke granice voljni nam učiniti po volji, a svi nas drugi odbijaju; tako se i sada dogodilo da je Fred našao zamjerke svim svojim prijateljima, osim jednome, pod izlikom da bi bilo neugodno obraćati im se; bio je, naime, slijepo uvjeren da (štogod se tvrdilo o ljudima općenito) ima barem to pravo da bude pošteđen od svega što je neugodno. Da bi ikada mogao doći u neugodan položaj – da nosi hlače koje su se uskočile od pranja, da jede hladnu ovčetinu, da bude primoran pješački, jer nema konja, ili da se mora bilo kako »stegnuti« – to je za njega bila besmislica, nespojiva s vedrom naravi koju mu je priroda usadila. Fred se preplašio od pomisli da bi ga svijet prezrivo gledao kad bi znao kako traži novac da plati dugove. Tako se dogodilo da je prijatelj, koga je izabrao da mu pomogne, bio ujedno i najsiromašniji i najuslužniji – naime Caleb Garth.
Garthovi su vrlo voljeli Freda, a i on njih; dok su on i Rosamond bili još mali, a Garthovi živjeli u boljim uvjetima, labava veza između te dvije obitelji dovela je Featherstonovom dvostrukom ženidbom (prvo s Garthovom sestrom, a onda sa sestrom gospođe Vincy) do prijateljstva, koje se i dalje održavalo među djecom više nego među roditeljima; djeca su pila zajedno čaj iz svojih šalica igračaka i zajedno provodila cijele dane u igri. Mary je bila mala vragolanka, i Fred je u svojoj šestoj godini vjerovao da je ona najljepša djevojčica na svijetu, te je učinio svojom ženom darujući je prstenom od mjedi, koji je skinuo s nekog kišobrana. Za čitava svog školovanja zadržao je tu naklonost prema Garthovima i svoju naviku da zalazi u njihovu kuću kao u svoj drugi dom, iako su oni i stariji članovi njegove obitelji već davno prestali da se posjećuju. Pa i onda, kad je i Caleb Garth bio bogat, Vincyjevi su se milostivo odnosili prema njemu i njegovoj ženi, jer su postojale tanahne razlike u društvenom položaju u Middlemarchu; dabome, stari su se tvorničari mogli, kao i vojvode, družiti samo sa sebi ravnima, oni su bili svjesni svoga prava na viši društveni položaj, koje se vrlo točno provodilo u praksi, iako se teško moglo izraziti teoretski. Otkako je Garth propao s građevinskim poslom, kojim se na nesreću bavio uz poslove nadzornika, procjenitelja i posrednika, neko je vrijeme radio u tom poslu samo za svoje vjerovnike, te je živio skučeno, naprežući se do krajnjih granica da bi napokon mogao platiti dvadeset šilinga na svaku funtu. On je to postigao, i kod svih koji to ne drže lošim primjerom, njegovo mu je pošteno nastojanje pribavilo zasluženo poštovanje. Ali nigdje na svijetu za otmjeno posjećivanje ne dostaje samo poštovanje, ako usto nema prikladnog pokućstva i kompletnog stolnog pribora. Gospođa Vincy nije se nikada lagodno osjećala uz gospođu Garth i često je govorila kako ona mora zarađivati svoj kruh – smjerajući na to da je gospođa Garth prije svoje udaje bila učiteljica; u takvom slučaju je dobro poznavanje Lindleya Murraya57 i Mangnallovih »Dijaloga« nešto poput suknareva razlikovanja zaštitnih žigova na šarenim pamučnim tkaninama ili slugina poznavanja stranih zemalja; nijednoj imućnoj ženi nije nešto takvo potrebno. I otkako je Mary vodila Featherstoneovo kućanstvo, nenaklonost gospođe Vincy prema Garthovima pretvorila se u nešto određenije, u strepnju da se Fred ne bi spleo s tom jednostavnom djevojkom, kojoj su roditelji živjeli »tako skromno«. Znajući to, Fred nije nikada govorio o svojim posjetima gospođi Garth, koji su u posljednje vrijeme učestali, jer ga je sve veći žar njegove ljubavi prema Mary poticao da se sve više priklanja onima koji su joj bliski.
Garth je imao malu pisarnu u gradu i Fred se uputio onamo sa svojim zahtjevom. Dobio je što je tražio, bez mnogo muke, jer ni veliko mnoštvo gorkih iskustava nije natjeralo Caleba Gartha da bude oprezan u svojim osobnim poslovima ili da bude nepovjerljiv prema svojim bližnjima, ako se baš nisu pokazali sasvim nepouzdani. O Fredu je imao najbolje mišljenje, bio je siguran da će mladić uspjeti u životu – »iskren i odan momak, čvrsta karaktera... možeš se u njega pouzdati u svemu«.
To je bio Calebov zaključak. Bio je od onih rijetkih ljudi koji su strogi prema sebi, a popustljivi prema drugima. Stidio se nekako zbog pogrešaka svojih bližnjih i nikada nije o tome rado govorio; stoga nije bio kadar odvraćati misli od najboljeg načina impregniranja drva i drugih izuma, da bi mogao stvoriti neko mišljenje o tim pogreškama. Ako je trebalo koga ukoriti, onda je morao maknuti sve papire koji su mu bili nadohvat, ili držalom crtati razne dijagrame, ili nešto računati s preostalim novcem u džepu, prije no što bi mogao započeti; i radije bi obavljao posao drugih ljudi nego da u njihovu poslu pronalazi greške. Bojim se da je slabo održavao red i stegu.
Kad je Fred obrazlagao pojedinosti o svom dugu, o svojoj želji da ga namiri, a da ne uznemiri oca, te o sigurnosti da će novac nabaviti tako da ne prouzroči nikome nikakvih neprilika, Caleb je podigao svoje naočale, slušao ga, zagledao se u bistre oči svoga mladog miljenika i povjerovao mu, ne razlikujući povjerenje u budućnost od istine u prošlosti. Tada pomisli da je to prilika za prijateljski savjet, što se tiče vladanja, i da ga mora, prije no što dadne svoj potpis, prilično blago ukoriti. Tako onda uze taj papir, spusti naočale, odmjeri prostor koji mu je bio na raspolaganju, dokuči pero i isproba ga, umoči ga u tintu i ponovo ga isproba, zatim odmakne taj papir malo od sebe, onda opet podigne naočale, otkrivajući duboku brazdu u vanjskom uglu svojih gustih obrva, što je davalo njegovu licu osebujnu blagost (oprostite mi ove pojedinosti – da ste poznavali Caleba Gartha, naučili biste se da ih volite) i reče dobroćudno:
– To je bila nesreća, eh, što je konj prebio koljena? I onda te mjenice, one ne pomažu, kad imaš posla s lukavim džokejima. Bit ćeš pametniji idući put, moj dječače.
Zatim Caleb spusti naočale i nastavi ispisivati svoj potpis pažljivo kao uvijek; jer, što je god radio, radio je dobro. Promatrao je velika skladna slova i završni repić, nakrivivši načas glavu ustranu, a onda preda mjenicu Fredu, reče »zbogom« i smjesta se opet zadubi u plan za nove gospodarske zgrade sir Jamesa Chettama.
Ili zato što je bio zabavljen tim poslom, pa mu se smakla s uma ova epizoda potpisivanja, ili iz nekog drugog razloga, koji je Caleb sam najbolje znao, gospođa Garth nije saznala za tu mjenicu.
Uskoro je poslije toga Fredovo nebo zamračio događaj koji je promijenio sve njegove lijepe snove i bio razlogom zbog kojega je novac, što mu ga je poklonio tetak Featherstone, bio tako koban po njega, da je zbog toga čas blijedio čas crvenio, prvo zbog pretjerana očekivanja, a zatim zbog razočaranja, koje nije bilo ništa manje od očekivanja. Budući da je propao na ispitu, otac mu nije mogao nikako oprostiti gomilanje dugova na koledžu, pa je stoga i došlo do najveće bure u kući. Gospodin Vincy se zakleo da će Fred morati iz kuće i zarađivati kruh, kako god bude znao, ako bi on morao i dalje to trpjeti; i još se uvijek nije sasvim pomirio sa sinom koji ga je osobito razbjesnio rekavši da ne želi postati svećenik i da radije ne bi »to ni nastavljao«. Fred je bio svjestan da bi se s njim još strože postupalo da njegova obitelj, kao i on sam, nije potajno u njemu gledala Featherstoneova nasljednika; stari se gospodin ponosio Fredom i očito ga volio, pa je to Freda oslobađalo potrebe da se bolje vlada – baš kao kad neki mladi plemić ukrade dragulje, pa to onda nazivamo kleptomanijom i govorimo o tome s filozofskim smiješkom, a i ne pomišljamo da ga pošaljemo u popravilište, kao što bismo učinili s kakvim odrpanim dječakom koji je ukrao repu. Prosto se šutke iščekivalo što će za njega učiniti tetak Featherstone, a to je i određivalo stanovište s kojega je većina ljudi u Middlemarchu sudila o Fredu Vincyju; a i njegova maštanja o tome što bi tetak Featherstone učinio za njega, kad bi se našao u nuždi, ili što bi uopće učinio za njega, kao neka inkarnacija njegove sreće, stvarala su u njegovoj duši neizmjerni bezdan nerealnih nada. Ali se onaj poklon u novčanicama pokazao prilično skroman, i kad ga je usporedio s dugom, ostao je manjak koji je Fred još morao namaknuti, ili svojim »procjenama« ili srećom u nekom drugom obliku. Naime, ona mala epizoda s tobožnjim posuđivanjem, u kojoj je natjerao svog oca da posreduje kako bi dobio od Bulstrodea onu potvrdu, bila je nov razlog da od oca ne traži novac za podmirenje stvarnog duga. Fred je bio dovoljno pametan i unaprijed znao da bi sve pokvario kad bi oca razgnjevio, i da bi njegovo poticanje da je posuđivao novce, pozivajući se baš na tetkovu oporuku, smatrao kao običnu laž. Išao je ocu i rekao mu za jedan problem, a prešutio drugi; ako u takvim prilikama izneseš poslije svu istinu, stvorit ćeš dojam da si prije toga dvoličio. Sad se Fred odlučio klonuti laži, pa i razmetanja; često je slijegao ramenima i pravio značajne grimase, smjerajući na tobožnja Rosamondina razmetanja (samo braća smiju prišiti nešto takvo jednoj dražesnoj djevojci); i volio bi podnijeti svaku nepriliku i odreći se svega, nego se izvrgnuti objedi da laže. Pod takvim snažnim unutarnjim pritiskom, Fred je pametno učinio što je onih osamdeset funti pohranio kod svoje majke. Šteta što ih nije odmah dao Garthu, ali kanio je tu svotu povećati sa šezdeset funti i u toj je namjeri zadržao dvadeset funti u džepu kao neko sjeme, koje bi, posijano razborito i zalijevano srećom, moglo uroditi i više no trostrukim plodom – što je zbilja skroman umnožak, ako imamo na umu da je njiva beskrajna mašta mladog džentlmena i da ona raspolaže isto tako beskrajnim nizom brojaka.
Fred nije bio kockar; nije patio od one tipične bolesti koja sili igrača da koncentrira svu svoju duševnu snagu na sreću ili rizik, što mu postaje isto tako nužno kao i piće pijanici. Bio je samo sklon tom proširenom načinu igre, u kome nema nikakve opojne snage, nego se provodi u najzdravijem duševnom stanju i održava samo živahna djelatnost mašte, koja podešava događaje prema željama, te igrač ne strahuje od opasnosti koje mu prijete, već ima pred očima jedino korist, koju moraju po njegovu mišljenju imati i drugi, ako mu se pridruže u tom poslu. Zanoseći se nadom, uživaš u bacanju bilo kakve kocke, jer je izgled za uspjeh siguran; i jedino je još plemenitiji užitak ponuditi drugome što veći udio u riziku. Fred je volio igru, osobito biljar, kao što je volio i lov i jahanje u utrci sa zaprekama; on je te utrke volio više zbog toga jer mu je trebalo novaca, pa se nadao da će ih tako dobiti. Ali sjeme od dvadeset funti bilo je uzalud posijano na zamamnom travnjaku trkališta – barem ono što nije bilo razasuto usput – i Fred se našao pred rokom plaćanja bez raspoloživa novca, osim onih osamdeset funti što ih je spremio kod majke. Sipljiva konja, koga je jahao, dobio je još davno na poklon od tetka Featherstonea. Otac mu je oduvijek dopuštao da drži konja; tome su pridonijele navike samog gospodina Vincyja, tako da je on to smatrao razboritom potrebom čak i za sina, koji mu je inače prilično zagorčavao život. Taj je konj bio, dakle, Fredovo vlasništvo i Fred u svojoj brizi kako će iskupiti dospjelu mjenicu, odluči žrtvovati tu imovinu, bez koje će mu život, naravno, malo vrijediti. Stvorio je tu odluku s osjećajem junaštva – junaštva, koje su mu nametnuli strah da ne prekrši riječ zadanu Garthu, i ljubav i strahopoštovanje prema Mary i njenu mišljenju. Uputit će se na sajam konja u Houndsleyu koji će se održati sutra, i prodati konja te se vratiti u poštanskoj kočiji s novcem. Doduše, konj će mu teško donijeti nešto više od trideset funti, ali se ne zna što se može dogoditi; bila bi ludost unaprijed poricati sreću. Bilo je vjerojatno sa sto naprama jedan da će imati sreće na putu; što je dulje o tome razmišljao, to je više vjerovao da ga neće iznevjeriti sreća i da je sasvim pametno da se opskrbi prahom i olovom, kako bi je skinuo još u letu. Odjahat će u Houndsley s Bambridgeom i veterinarom Horrockom i, ne pitajući ih putem ništa određeno, doznati ipak njihovo mišljenje i okoristiti se njime. Prije nego se uputio, Fred je uzeo osamdeset funti od svoje majke.
Većina onih koji su vidjeli Freda kako jaši iz Middlemarcha s Bambridgeom i Horrockom na putu u Houndsley na konjski sajam mislili su da je mladi Vincy u potrazi za zabavom, kao obično; i da nije bio potpuno svjestan ozbiljnih teškoća koje su ga tištale, on bi i sam bio prožet raspojasanošću i osjećajem da čini nešto što bi činio svaki veseli mladić u takvoj prilici. Imajući na umu da Fred nije uopće bio neuglađen, da je prilično prezirno gledao na vladanje i govor mladića koji nisu pohađali sveučilište i da je pisao stihove, koji su bili isto tako idilični i nimalo razvratni kao i njegovo sviranje u flautu, njegovo druženje s Bambridgeom i Horrockom bilo je zanimljiva činjenica, koju čak ni ljubav prema konjima ne bi mogla potpuno razjasniti bez onog tajanstvenog utjecaja terminologije, što toliko odlučuje pri izboru ljudi. Kad bismo ga označili bilo kakvim drugim nazivom, osim »zabave«, društvo gospode Bambridgea i Horrocka moralo bi se sigurno smatrati kao dosadno; a stići s njima u Houndsley jedno kišno poslijepodne, sjahati kod »Crvenog lava«, u ulici potamnjeloj od ugljena praha, i objedovati u sobi ukrašenoj kartom grofovije, koju je prekrila kora prljavštine, lošom slikom nekog nepoznatog konja u staji, portretom Njegova Veličanstva Georgea IV. s cipelama i kravatom, pa različitim olovnim pljuvačnicama, moglo bi se činiti mučnim poslom, da nije one ohrabrujuće terminologije, koja nas upućuje da je bavljenje takvim poslom »zabavno«.
U Horrocku je zacijelo bilo nešto očito nedokučivo što je podraživalo fantaziju. Odjeća mu je na prvi pogled upadljivo upućivala na vezu s konjima (dovoljno je da spomenemo obod šešira, koji se pod jedva primjetljivim kutom uzvijao uvis, upravo toliko da se ne posumnja kako se svija nadolje), a priroda mu je dala lice na kojem su mongolske oči, nos, usta i brada, kao što se činilo, slijedili obod njegova šešira, uzvijajući se umjereno uvis, i stvarali utisak da na njemu lagano titra neizbrisivi skeptični smiješak, za osjetljiva čovjeka najnepodnošljiviji izraz, a kad je taj smiješak bio popraćen adekvatnom šutnjom, lako je mogao stvoriti utisak nepobjedive inteligencije i neizmjerne zalihe humora – previše suhog da bi se mogao izliti, vjerojatno u stanju krute kore – i kritičkog suda, koji će ti, ako te ikad sreća posluži da ga čuješ, otkriti samo ono što i sam znaš, i ništa drugo. To je fizionomija što se susreće u svim zvanjima, ali nigdje nije više utjecala na omladinu Engleske nego u zvanju stručnjaka za konje.
Na Fredovo pitanje o zglavku putišta Horrockova konja, Horrock se u sedlu okrene ustranu, promatrajući oko tri minute hod konja, a zatim se opet uspravi, trgne uzde i osta nepomičan s istim skeptičnim profilom kao i prije.
Takva Horrockova gluma u dijalogu imala je strahovit učinak. U Freda su se uzbudili najrazličitiji osjećaji, slijevajući se u ludu želju tla bičem prisili Horrocka da kaže svoj sud, ali ga u tome spriječi želja da se okoristi njegovim prijateljstvom. Horrock je, naime, uvijek mogao kazati nešto jako vrijedno u pravi čas.
Bambridge je bio slobodnijeg vladanja i, kako se čini, nije nimalo škrtario s izricanjem svoga mišljenja. Bio je glasan, snažan, a katkada se o njemu govorilo da se »odaje porocima« – uglavnom kletvi, piću i mlaćenju svoje žene. Neki ljudi, koji su njegovom krivnjom pretrpjeli gubitke, nazivali su ga zlim čovjekom; ali on je smatrao da je trgovina konjima najljepša umjetnost, te bi znao uvjerljivo dokazivati kako to nema baš nikakva posla s moralom. Bio je svakako čovjek koji uspijeva, podnosio je pijanstvo bolje nego što drugi podnose umjerenost, ukratko, bujao je poput korova. Ali je opseg njegova razgovora bio ograničen i, kao i ona lijepa stara pjesma »Kapi konjaka«, nakon nekog vremena budio osjećaj da se ponavlja, tako da bi u nejaka čovjeka mogao izazvati i omaglicu. Ali se osjećalo da mala primjesa Bambridgeova duha daje ton i karakter nekim društvima u Middlemarchu; bio je on i istaknuta pojava u krčmi i dvorani za biljar u »Zelenom zmaju«. Znao je neke anegdote o junacima trkališta, i različite mudre doskočice nekih markiza i vikonta, što je, čini se, dokaz da plemenita krv voli afirmirati svoju superiornost čak i među varalicama; ali izvanredno točno i žilavo pamćenje očitovalo se uglavnom u svemu što se tiče konja koje je sam kupio i prodao; broj milja, koje bi oni, noseći te u sedlu, prekasali u tren oka, a da ne mahnu ni jednom dlakom u repu, bio je još i poslije mnogo godina predmet vatrena uvjeravanja, u kome bi Bambridge raspirivao maštu svojih slušatelja, zaklinjući se svečano da nisu nikada vidjeli ništa slično. Ukratko, Bambridge je bio zabavan čovjek i veseo prijatelj.
Fred je bio domišljat i nije rekao svojim prijateljima da ide u Houndsley s namjerom da proda konja; želio je zaobilazeći ispipati njihovo iskreno mišljenje o njegovoj vrijednosti, ne znajući da je iskreno mišljenje posljednje što bi se moglo izvući iz tako odličnih procjenjivača. Bambridge nije imao slabosti da nekome laska, a da za to ne bude plaćen. Nikad mu dosad nije tako udarala u oči činjenica da je taj nesretni dorat sipljiv, da treba naći zbilja snažnu riječ za kletvu koja bi dočarala pravi pojam o tome.
– Loše ste prošli s tom zamjenom, Vincy; trebali ste doći k meni! Niste, bogami, nikad zajahali krasnijeg konjica od onog riđana, a vi ste ga dali za tu kljusinu. Zaludu je tjerate u kas, ona se i dalje vuče kao magla. Znao sam samo jednog sipljivijeg konja... bio je to neki šarac, pripadao je Pegwellu, žitarskom posredniku; znao ga je prije nekih sedam godina upregnuti u svoj gig, te je htio da ga ja uzmem, ali ja rekoh: »Hvala vam, Peg, ne trgujem duhaćim glazbalima«. Eto, to sam mu rekao. Kolalo je to unaokolo po grofoviji, naime ta doskočica. Ali, dovraga! Taj je konj bio truba od jednog penija prema toj vašoj sipljivoj kljusini.
– Pa rekli ste, eto, da je njegov bio gori od moga – reče Fred izazovnije no inače.
– Onda sam lagao – odsiječe Bambridge. – Nema ni za peni razlike među njima.
Fred podbode konja, i oni polete u kasu komadić puta. Kad su opet usporili hod, Bambridge reče:
– Jedino što je taj šarac bio bolji kasač od vašega.
– Što se tiče njegova kasa, mogu reći da sam zadovoljan – odgovori Fred, koji se neprestano morao podsjećati da je to šaljivo društvo, jer ga je samo tako mogao podnijeti. – Kažem vam da je njegov kas neobično pravilan, je li Horrock?
Horrock je gledao preda se potpuno ravnodušno, kao da predstavlja neki portret što ga je naslikao kakav veliki majstor.
Fred napusti varavu nadu da će čuti pravo mišljenje; ali, dobro promislivši, on je uvidio da ga Bambridgeovo obescjenjivanje i Horrockova šutnja zapravo trebaju ohrabriti i da znače kako oni imaju uistinu bolje mišljenje o konju, ali ga ne žele reći.
Te se iste večeri, međutim, još prije nego je sajam započeo, Fredu učini da mu se ukazuje pogodna prilika da dobro proda svoga konja, prilika koja ga je potakla da sebi čestita što je tako dobro predviđao i ponio sa sobom svojih osamdeset funti. Neki mladi seljak, Bambridgeov znanac, došao je »Crvenom lavu« i zapodjeo razgovor o tome kako se mora rastati s lovačkim konjem, koga odmah i predstavi pod imenom Dijamant, napominjući da je dobre ćudi. Njemu treba dobar kolski konj, koga bi prigodice prezao, jer se naumio ženiti i odreći lova. Lovački konj nalazi se u staji nekog prijatelja u blizini i još je uvijek dovoljno vremena da ga gospoda vide prije mraka. Do prijateljeve se staje dolazilo nekom sporednom uličicom, gdje si se mogao isto tako lako otrovati bez ikakva izdatka za otrov, kao i u svakoj drugoj prljavoj ulici toga nehigijenskog doba. Fred se nije okrijepio konjakom, da mu se ne bi smučilo, kako su to učinili njegovi drugovi, ali nada da će napokon vidjeti konja na kome će moći zaraditi novaca, bila je dovoljno vedra i snažna da ga odmah ujutro opet ponese istim putem. Bio je siguran, ako on ne sklopi posao sa seljakom, to će učiniti Bambridge; Fred je to osjećao, jer je sila okolnosti izoštrila njegov um i ulila mu konstruktivnu snagu sumnje. Bambridge je jako obescjenjivao Dijamanta, što ne bi nikada učinio (jer je konj pripadao prijatelju) da ga nije namjeravao kupiti; tko je god pogledao tu životinju, bio je očito pod dojmom njenih odlika – pa čak i Horrock. Da bi mogao iskoristiti sve prednosti koje ti daje druženje s takvim ljudima, moraš znati kako ćeš stvarati zaključke, a da ne ispadneš budala koja sve uzima doslovce. Konj je bio sivac i Fred je slučajno znao da je sluga lorda Medlicota bio u potrazi baš za takvim konjem. Nakon svega obescjenjivanja, Bambridgeu je izmaklo uvečer, kad seljaka nije bilo, da je vidio i gore konje koji se prodaju po osamdeset funti. On je, dakako, protivuriječio sam sebi preko dvadeset puta, ali ako znaš što je otprilike istina, lako ćeš iskušati istinitost nečijih sudova. I Fred nije mogao ne misliti da i njegov sud o konju nešto vrijedi. Seljak je razmišljao ogledajući Fredova prilično dobrog, mada sipljivog ata, tek da pokaže da pritom zbilja treba razmišljati, te se činilo vjerojatnim da će ga uzeti, uz dodatak od dvadeset i pet funti, u zamjenu za Dijamanta. Kad bi, dakle, prodao toga novog konja barem za osamdeset funti, Fred bi tom zamjenom zaradio pedeset i pet funti, pa bi imao sto trideset i pet funti da iskupi mjenicu; tako bi manjak, koji bi zasada snosio Garth, iznio najviše dvadeset i pet funti. Dok se ujutro žurio da se obuče, jasno je uviđao kako je važno ne propustiti ovu rijetku priliku, te da su ga obojica, i Bambridge i Horrock, odvraćali, on se ne bi dao obmanuti i ne bi povjerovao u iskrenost njihovih namjera; bio bi uvjeren da je tim prepredenim ljudima na umu nešto drugo, a ne interes jednog mladića kao što je on. Što se tiče konja, nepovjerenje mu je bilo jedini oslonac. Ali se u skepticizmu, kako znamo, nikad ne može ići dokraja, inače bi život zamro; moramo u nešto vjerovati i to činiti, kako god to nazivali, to je zapravo naš sud, čak i kad se čini da je najropskije oslanjanje na nešto drugo. Fred je vjerovao da je njegova pogodba izvrsna i još prije nego je sajam počeo imao je šarena sivca, a po cijenu svoga starog konja i trideset funti dodatka – samo pet funti više no što je očekivao da će dati.
Ali je bio malo zabrinut i umoran, možda od duševne borbe, pa je, i ne čekajući nove radosti konjskog sajma, krenuo sam na put od četrnaest milja, odlučivši jahati polako, kako bi mu konj ostao svjež.

XXIV. POGLAVLJE

Krivčevo je žaljenje slaba utjeha onome
Koji mora nositi križ teške uvrede.
Shakespeare.

Nažalost, moram reći da je već treći dan poslije sretnih događaja u Houndsleyu, Fred Vincy zapao u najgore raspoloženje, što ga je ikada proživio u svom životu. Nije bio razočaran što se tiče prodaje vlastitog konja, ali prije nego što je mogao zaključiti posao s čovjekom lorda Melicota, taj Dijamant, u koga je bila uložena nada u iznosu od osamdeset funti, odjednom je u staji bez ikakva prethodna upozorenja pokazao najpodmukliju ćud, ritajući se tako da zamalo nije ubio konjušara, a naposljetku se teško ozlijedio, jer mu se noga zaplela u uže što je visjelo na prečki u staji. Tome se moglo isto tako doskočiti kao i zloj ćudi koja se otkrije poslije vjenčanja – što naravno stari prijatelji znaju i prije crkvena obreda. Iz nekih razloga Fred nije pod tim udarcem nesreće pokazivao ništa od svoje uobičajene duševne gipkosti; bio je samo svjestan da ima tek pedeset funti i da zasad nema nade da će dobiti više, te da će mjenica na sto i šezdeset funti biti za pet dana predočena na isplatu. Da se čak i obratio ocu s molbom da Gartha izvuče iz neprilike, otac bi, kako je Fred oštroumno predosjećao, bijesno odbio spasiti Gartha od posljedica njegova postupka, koji bi nazvao podupiranjem rasipnosti i prijevare. Bio je tako strašno utučen da nije mogao stvoriti nikakav drugi plan, nego da ode ravno Garthu i kaže mu žalosnu istinu, te da ponese sa sobom pedeset funti, kako bi mu predao barem taj novac. Budući da mu je otac bio u trgovini, nije još saznao za nezgodu, ali kad bude doznao, bjesnit će zbog opake životinje koju su doveli u njegovu staju; i, prije nego ga zadesi ta manja neprilika, Fred je želio da umakne i da se svom hrabrošću suoči s većom neprilikom. Uze očeva ponija, jer je naumio, pošto sve kaže Garthu, odjašiti u Stone Court i sve priznati Mary. Da nije bilo Mary i njegove ljubavi prema njoj, Fredova savjest ne bi bila tako nemirna, on ne bi toliko razbijao glavu s tim dugom i ne bi se mučio da ne odgađa jednu neugodnu dužnost, kako je to inače običavao, već bi postupao što izravnije i što jednostavnije. Čak i mnogo jači ljudi od Freda Vincyja čuvaju svoje poštenje samo zbog mišljenja bića koje najviše vole. »Pozornica svih mojih djela je propala«, rekao je neki antički odličnik kad mu je umro najbolji prijatelj; i sretni su oni koji nađu kazalište u kojem publika od njih zahtijeva ono što je najbolje. I sigurno bi Fred u to vrijeme umnogome bio drugačiji da Mary Garth nije imala tako odlučno mišljenje o tome što je u ljudskom karakteru vrijedno poštovanja.
Garth nije bio u uredu i Fred odjaši do njegove kuće, koja se nalazila malo izvan grada – na prikladnom mjestu, s voćnjakom ispred pročelja, nepravilno, staromodno, upola drveno zdanje, nekoć, prije nego se grad proširio, seljačka kuća, sada okružena privatnim vrtovima građana. Još više volimo svoju kuću ako ona ima svoju fizionomiju, kao što je imaju i naši prijatelji. Obitelj Garth, koja je bila prilično velika, jer je Mary imala četvoro braće i jednu sestru, vrlo je voljela svoju staru kuću, iz koje je najbolji namještaj bio već davno prodan. Fred ju je također volio, imao ju je svu u sjećanju čak do potkrovlja, koje je ugodno mirisalo na jabuke i dunje, i do toga dana nikada nije onamo odlazio bez radosna iščekivanja; ali sad mu je srce neugodno udaralo zbog predosjećaja da će vjerojatno morati priznati svoj grijeh u prisutnosti gospođe Garth, pred kojom je imao više strahopoštovanja nego pred njenim mužem. Nije bila sklona zajedljivim primjedbama ni impulzivnom duhovitom bockanju, kao što je to bila Mary. Barem u svojim sadašnjim, zrelim godinama, gospođa Garth nije se nikada kompromitirala nepromišljenim riječima, jer, kako je govorila, nosila je jaram još od mladosti, pa se naučila svladavati. Imala je rijetko osjetilo, koje prepoznaje ono što je nepromjenljivo, te se bez prigovora tome pokoravala. Obožavajući vrline svog muža, vrlo se brzo pomirila s tim da on nije sposoban misliti samo na svoje interese, pa je laka srca snosila posljedice toga. Bila je dovoljno velikodušna da se odrekne svakog razmetanja čajnicima i pretjeranim kićenjem djece, te nikada nije punila uši svojim susjedama, povjeravajući im ganutljivo svoje brige zbog Garthove lakovjernosti i novca koji bi mogao imati da je bio kao drugi ljudi. Stoga su je te dobre susjede smatrale ili ponosnom ili čudnom, te su o njoj kojiput govorile svojim muževima: »Oh, ta naša otmjena gospođa Garth«. Nije ni ona, zauzvrat, bila nekritična prema njima, jer je bila bolje obrazovana od većine domaćica u Middlemarchu, i – gdje ima žena bez mane? – sklona biti malo stroža prema svome spolu, koji je, i prema njenu mišljenju, bio stvoren da bude potpuno podložan. U neku ruku, bila je nerazmjerno obzirna prema slabostima muškaraca i često se čulo kako kaže da su one sasvim prirodne. Mora se također priznati da je gospođa Garth malo i pretjerala u svom opiranju svemu što je smatrala ludim; prijelaz od odgojiteljice u domaćicu usjekao se malo presnažno u njenu svijest i ona je rijetko kad zaboravljala da su njena gramatika i naglasak iznad prosjeka u ovom gradu, iako ona nosi običnu kapicu, kuha objed za porodicu i krpa čarape. Katkada bi poučavala učenike na peripatetski način, prisiljavajući ih da je slijede sa svojim knjigama ili školskim pločicama u kuhinju. Smatrala je da je za njih dobro da vide kako ona može napraviti sjajnu sapunicu, dok popravlja »ne gledajući« njihove krupne pogreške – da žena s rukavima zavrnutim iznad lakata može znati sve o konjunktivu ili o žarkom pojasu – da, ukratko, može imati »obrazovanje« i druge dobre kvalitete što se svršavaju na »anje«, vrijedne da se izgovaraju s posebnim naglaskom, i da nije beskorisna lutka. Kad bi napominjala tu uvjerljivu činjenicu, malo bi namrštila čelo, pri čemu se ipak nije gubio izraz dobrote s njena lica, a riječi, koje su navirale kao u procesiji, izgovarala je toplim, ugodnim altom. Uzorna gospođa Garth imala je naravno i svoja čudna gledišta, ali je njen karakter to podnosio, kao što i najbolje vino može podnijeti okus po mješini.
Prema Fredu Vincyju gajila je majčinske osjećaje, te je uvijek bila voljna opravdati njegove pogreške, iako vjerojatno ne bi oprostila Mary kad bi se ona zaručila s njim, jer joj je i kćer bila podvrgnuta onom strogom sudu koji je primjenjivala na svoj spol. Ali baš zbog te činjenice da je ona bila neobično blaga prema njemu, Fredu je bila još teža pomisao da će sada neizbježno pasti u njenim očima. A okolnosti u kojima je protekao njegov posjet ispale su još neugodnije no što je očekivao, jer je Caleb Garth rano otišao da nadgleda neke popravke u blizini. Gospođa Garth je određene sate uvijek provodila u kuhinji i tog je jutra obavljala ondje nekoliko poslova odjednom – pravila je kolače na dobro opranom stolu od borovine na jednoj strani te zračne prostorije, motrila budno kroz otvorena vrata Sallyno kretanje kod pećnice i korita za tijesto i poučavala svog najmlađeg dječaka i djevojčicu, koji su joj stajali sučelice kod stola, s knjigama i pločicama pred sobom. Vjedro i stalak za sušenje rublja na drugom kraju kuhinje pokazivali su da je načas prekinula pranje sitnog rublja.
Sa zavrnutim rukavima poviše lakata, vješto je rukovala tijestom upotrebljavajući valjak, pravila je raznolike kolačiće, dok je s gramatičkim žarom tumačila ispravna shvaćanja u slaganju vremena i zamjenica sa »zbirnim imenicama ili imenicama koje označuju mnoštvo«. To je bio zaista zabavan prizor. U nje je bila isto tako kovrčava kosa i uglato lice kao i u Mary; bila je ipak nešto ljepša, nježnijih crta lica, blijede puti, čvrsta stasa zrele žene i neobično odlučna pogleda. U svojoj snježnobijeloj, sitno nabranoj kapici podsjećala je na onu ljupku Francuskinju, koju gledamo na slici kako kupuje s košarom na ruci. Promatrajući majku, moglo se očekivati da će joj kćer biti kao i ona, što bi joj bila velika korist za budućnost, jednaka mirazu – ali majka i prečesto stoji iza svoje kćeri poput zloguka proroka. – »Ovakva kakva sam ja – ona će uskoro biti«.
– Hajde da to još jednom ponovimo – reče gospođa Garth, zaokruživši kolačić od jabuka, koji je, čini se, privlačio pozornost Bena, krepka mlada momka, sumorna lica od naprezanja kojim je pratio obuku. – »Uzimajući u obzir smisao riječi, kad znači jedinstvo ili množinu pojmova« – reci mi još jednom, što to znači, Ben.
(Poput svih glasovitih odgojitelja, gospođa se Garth držala svojih omiljelih starih, utrtih staza, te bi u općem društvenom brodolomu nastojala održati svoga »Lindleya Murraya« nad valovima).
– Oh... to znači... moraš promisliti što hoćeš reći – odgovori Ben prilično mrzovoljno. – Mrzim gramatiku. Kakve koristi od nje?
– Da te nauči ispravno govoriti i pisati, tako da te svatko može razumjeti – reče gospođa Garth strogo i jasno. – Zar bi volio da govoriš poput starog Joba?
– Volio bih – Ben će uporno – to je smješnije. On kaže »oš’li«... a to je isto tako dobro kao i »hoćeš li«.
– Ali on kaže i »u staji nema sjena«, umjesto »sijena« – reče Letty s visoka. – Mogao bi pomisliti da misli na nekakve sjene.
– Ne, ne bi mogla, ako nisi glupa – reče Ben. – Kako se ne bi mogla dosjetiti da misli sijeno?
– To se odnosi samo na izgovor, a to je najneznatniji dio gramatike – reče gospođa Garth. – Te kore od jabuka trebaju pojesti svinje, Ben. Ako ih ti pojedeš, morat ću im dati tvoj komad kolača. Job govori samo o vrlo jednostavnim stvarima. Što misliš kako bi pisao ili govorio o čemu složenijem, kad ne bi znao više gramatike nego što je on zna? Upotrebljavao bi pogrešne riječi, stavljao ih na pogrešna mjesta, i mjesto da te ljudi razumiju, oni bi se od tebe odvraćali kao od dosadna čovjeka. Što bi onda učinio?
– Ne bih mario, ostavio bi ih – reče Ben, vjerujući da je to najjednostavniji izlaz, što se tiče gramatike.
– Vidim da postaješ umoran i glup, Ben – reče gospođa Garth, navikla na to prepiranje, kojim je njen muški potomak smetao obuku. Pošto je završila svoje kolače, uputi se prema stalku za sušenje rublja i reče: – Dođi ovamo i pripovijedaj mi priču o Cincinatu58 , što sam ti je ispričala u srijedu.
– Znam! Bio je seljak – reče Ben.
– Ajde, Ben, bio je Rimljanin... pusti mene da pripovijedam – reče Letty, gurajući se svadljivo laktom.
– Ti glupačo, bio je rimski seljak i orao je.
– Da, ali prije toga... to ne dolazi prvo... ljudi su ga tražili – reče Letty.
– Dobro, ali moraš prvo reći kakav je on čovjek bio – uporno će Ben. – Bio je mudar čovjek, poput moga oca, i to je ljude poticalo da traže njegov savjet. A bio je i hrabar čovjek, i znao se boriti. A to može i moj otac, zar ne majko?
– Ajde, Ben, pusti me da ispripovijedam tu priču točno, kao što je majka pripovijedala – reče Letty, namrštivši se. – Molim te, majko, reci Benu da ne govori.
– Letty, stid me je zbog tebe – njena će majka cijedeći kapice nad kablom. – Kad je tvoj brat započeo, morala si pričekati da vidiš hoće li moći ispripovijedati tu priču. Kako si nepristojna, guraš se i mrštiš kao da želiš pobijediti svojim laktima! Sigurna sam da bi Cincinatu bilo žao kad bi vidio da mu se kćer tako vlada. – (Gospođa Garth izrekla je tu strašnu rečenicu vrlo svečanim glasom, i Letty osjeti da je život zbilja mučan osude li te na šutnju i izvrgnu općem preziru, čak i onom rimskom.) – Ajde, Ben.
– Dakle... oh... dakle... no bilo je mnogo borbe, a oni su svi bili glupani, i... ne mogu pripovijedati baš onako kako si ti pripovijedala... ali oni su tražili čovjeka, da im bude kapetan i kralj i sve...
– Diktator – reče Letty, uvrijeđena i želeći majku natjerati da požali svoj prijekor.
– Vrlo dobro, diktator! – reče Ben prezirno. – Ali to nije dobra riječ, on im nije nalagao da pišu po diktatu na očicama.
– Hajde, hajde, Ben, nisi valjda takva neznalica – reče gospođa Garth, ozbiljno zabrinuta. – Slušajte, netko kuca! Potrči, Letty, i otvori.
Kucao je Fred i kad je Letty rekla da joj se otac još nije vratio, ali da je majka u kuhinji, Fred nije imao kud ni kamo. Nije mogao odustati od svoje stare navike da posjeti gospođu Garth u kuhinji, ako ona slučajno ondje radi. Ovije šutke ruku oko Lettyna vrata i povede je u kuhinju, bez uobičajenih šala i milovanja.
Gospođa Garth je bila iznenađena što vidi Freda u to doba, ali to nije htjela pokazati, pa mirno nastavljajući posao, reče:
– Ti, Fred, tako rano? Blijed si kao stijena. Zar se što dogodilo?
– Želio bih govoriti s gospodinom Garthom – reče Fred, jer još nije bio spreman reći više – i s vama također – doda nakon male stanke, jer nije nimalo sumnjao da gospođa Garth zna sve o mjenici i da mora naposljetku govoriti o tome pred njom, ako ne i samo s njom.
– Caleb će se vratiti za nekoliko časaka – reče gospođa Garth, koja se domišljala da su posrijedi neke neprilike između Freda i njegova oca. – Sigurno neće biti dugo odsutan, jer mu na pisaćem stolu leži neki posao, koji mora završiti prijepodne. Smeta li te da ostaneš sa mnom, dok svršim posao ovdje?
– A mi ne trebamo dalje pričati o Cincinatu, je li? – upita Ben, koji je uzeo Fredu bič iz ruke i iskušavao ga na mački.
– Ne treba, iziđite sad. Ali ostavi taj bič. Kako je to ružno od tebe što tučeš jadnu staru Tortoise. Fred, oduzmi mu bič, molim te.
– Hajde, prijatelju, daj mi ga – reče Fred pružajući ruku.
– Hoćeš li mi dopustiti da jašem tvoga konja danas? – upita Ben vraćajući bič, a na licu mu se vidjelo da nije oduševljen što to mora učiniti.
– Ne danas, drugi put. Ne jašem svoga konja.
– Hoćeš li vidjeti Mary danas?
– Da, mislim da ću je vidjeti – odgovori Fred i osjeti neugodnu bol u duši.
– Reci joj da se ubrzo vrati kući, zabavljat ćemo se i igrati zaloga.
– Dosta, dosta, Ben!... Odlazi – reče gospođa Garth, opazivši da Ben dodijava Fredu.
– Jesu li Letty i Ben sada vaši jedini đaci, gospođo Garth? – upita Fred, pošto su djeca otišla, pa je bilo potrebno nešto reći kako bi vrijeme prošlo. Još uvijek nije bio siguran bi li valjalo čekati na Gartha ili uhvatiti neku zgodnu priliku u razgovoru i sve priznati samoj gospođi Garth, dati joj novac i odjahati.
– Imam jednog... samo jednog. Fanny Hackbutt dolazi u pola dvanaest. Nemam sad velikih prihoda – reče gospođa Garth smiješeći se. – Vrlo je slabo s đacima. Ali sam uštedjela nešto novaca za Alfredov zanat; imam devedeset i dvije funte. Sad može poći u nauk gospodinu Hammeru, baš je u pravim godinama.
Takav razgovor nije bio baš dobra priprema za neugodnu novost, da Garth treba izgubiti devedeset i dvije funte, a i više. Fred je šutio.
– Mlada gospoda koja idu na visoke škole stoje mnogo više – nastavi prostodušno gospođa Garth, natežući rub na kapici. – I Caleb misli da će Alfred postati odličan graditelj, pa želi dječaku dati dobre mogućnosti za to. Evo ga! Čujem ga gdje ulazi. Poći ćemo k njemu u salon, je li?
Kad su ušli u sobu za primanje, Caleb je upravo bio skinuo šešir i sjeo za pisaći stol.
– Što je, Fred, mladiću moj? – upita on, držeći pero u ruci, koja mu je zastala nad tintarnicom, a i u glasu mu se osjećalo da je malo iznenađen. – Uranio si. – Ali ne videći uobičajena vedra izraza na Fredovu licu, odmah doda: – Zar se što kod kuće dogodilo? Što je posrijedi?
– Jest, gospodine Garth, došao sam da vam nešto kažem, zbog čega ćete, sve se bojim loše misliti o meni. Došao sam reći vama i gospođi Garth da ne mogu održati riječi. Ne mogu smoći novaca da iskupim mjenicu. Nisam imao sreće; skupio sam samo pedeset funti od sto i šezdeset.
Dok je još govorio, Fred je izvadio novčanice i položio ih na pisaći stol pred Gartha. Izašao je odmah s golom činjenicom, osjećajući se dječački nesretan i ne nalazeći više riječi. Gospođa Garth je zanijemjela od iznenađenja i gledala u muža, iščekujući objašnjenje. Caleb pocrvenje i nakon kratke šutnje reče:
– Oh, nisam ti rekao, Susan; potpisao sam Fredu mjenicu; glasi na sto i šezdeset funti. Vjerovao je da će je moći iskupiti.
Očita se promjena pojavila na licu gospođe Garth, ali je to bilo slično promjeni u dubini vode, kojoj površina ostaje glatka. Uprvši oči u Freda, reče:
– Sigurno si od oca tražio novac koji ti još nedostaje, pa te on odbio.
– Nisam – reče Fred grizući usne i govoreći sve teže, – ali znam da ne bi ni koristilo tražiti od njega; a ako bi i bilo od koristi, ne bih želio spominjati ime gospodina Gartha u vezi s tim.
– To je došlo u nezgodan čas – reče Caleb, okolišajući kao uvijek, i, spustivši pogled na novčanice, počne nervozno prebirati taj papirni novac. – Božić je pred vratima... u priličnoj sam stisci baš sad. Vidiš, moram krojiti kao krojač kome su loše odmjerili sukno. Što ćemo učiniti, Susan? Trebat će mi svaki novčić koji imamo u kući. To je sto i deset funti, dođavola!
– Moram ti dati devedeset i dvije funte, što sam ih stavila na stranu za Alfredov zanat – reče gospođa Garth ozbiljno i odlučno, iako bi osjetljivo uho moglo razabrati lako podrhtavanje u njenim riječima. – A ne sumnjam da i Mary ima dvadeset funti ušteđenih od svoje plaće. Ona će nam posuditi.
Gospođa Garth nije više ni pogledala Freda, a nije ni razmišljala kakve bi joj riječi trebale da ga pošteno opali. Čudna, kao što je bila, sva se sada zanijela u misli što bi trebalo uraditi, i nije ni na čas pomislila da bi išta koristili zajedljivi prijekori i neobuzdane provale gnjeva. Ali je ipak postigla da je Fred prvi put osjetio nešto poput grižnje savjesti. Začudo, njegova se muka u svemu tome od prvog časa sastojala gotovo sva u osjećaju da će ispasti nepošten i pasti u očima Garthovih, a nije si lomio glavu teškoćama i štetom koju kršenjem zadane riječi može nanijeti njima, jer ta mlada gospoda, vođena svojim nadama, nisu navikla misliti i o potrebama drugih ljudi. Većina je nas, bez sumnje, odgojena u mišljenju da je onaj uzvišeni motiv koji nas treba poticati da ne činimo zlo, nešto što opstoji po sebi i nema ništa zajedničko s bićima koja bi trpjela od toga zla. Ali je toga časa Fred bio u svojim očima bijedni nitkov, koji pljačka ušteđevinu dviju žena.
– Ja ću to na kraju sigurno sve platiti, gospođo Garth – promuca on.
– Da, na kraju – reče gospođa Garth, koja je i inače osjećala naročitu odvratnost prema lijepim riječima u ružnim situacijama, pa se sad nije mogla suzdržati da ne primijeti podrugljivo: – Ali dječake ne možeš dati u zanat na kraju, valja ih dati u zanat s petnaest godina.
Gospođa Garth nije pokazivala nimalo volje da opravdava Freda.
– Ja sam najviše kriv tome zlu, Susan – reče Caleb. – Fred je bio siguran da će smoći novac. Ali meni nije trebalo da se pletem u poslove s mjenicama. Vjerujem da si se svuda raspitao i poslužio svim poštenim sredstvima – doda on uprijevši svoje samilosne, sive oči u Freda. Caleb je bio i previše obziran da spomene Featherstonea.
– Jest, sve sam pokušao... zaista sve. Imao bih sto i trideset funti u gotovu da nisam imao nesreću s konjem, koga sam upravo htio prodati. Tetak mi je dao osamdeset funti, a ja sam uz mog starog konja dao još trideset funti, da bih dobio drugoga, koga sam mislio prodati za osamdeset i više... nakanio sam ostati bez konja... ali sad se pokazalo da je ćudljiv, pa se i osakatio. Volio bih da smo i ja i konj otišli dođavola, nego što sam vama to učinio. Nema nikoga do koga bi mi bilo toliko stalo; vi i gospođa Garth uvijek ste bili tako ljubazni prema meni. Međutim, kakva korist od toga što govorim. Odsad ćete uvijek u meni gledati nitkova.
Fred se okrene i požuri iz sobe, svjestan da se počinje vladati kao slabić i smućeno osjećajući da od njegova žaljenja nema koristi Garthovima. Mogli su vidjeti kako je uzjahao i brzo projahao kroz vrata.
– Fred Vincy me je razočarao – reče gospođa Garth. – Ne bih nikad povjerovala da će te uvaliti u dug. Znala sam da je rasipan, ali nisam mislila da bi mogao biti tako podao, da svali svoj dug na leđa svoga najstarijeg prijatelja, koji se najmanje može izlagati gubicima.
– Bio sam glup, Susan.
– I jesi bio – reče mu žena, potvrđujući i smijući se. – Ali ja to ne bih iznosila na veliko zvono. Zašto kriješ takve neprilike preda mnom. Baš je tako i s tvojim pucetima, puštaš da ti otpadnu, a da mi ništa ne kažeš, i izlaziš, a zavratak od košulje ti visi. Da sam barem znala, mogla sam napraviti kakav bolji plan.
– Ti si se ozbiljno naljutila, znam ja to, Susan – reče Caleb gledajući je sućutno. – Ne mogu se pomiriti s tim da izgubiš novac, što si ga skucala za Alfreda.
– Vrlo je dobro što sam ga skucala, a ti ćeš morati trpjeti, jer ćeš sad sam učiti dječaka. Moraš se odreći svojih loših navika. Neki ljudi vole piti, a ti voliš raditi badava. Moraš u tome malo manje uživati. I moraš odjahati preko do Mary i upitati dijete koliko ima novaca.
Caleb odgurne svoj stolac natrag i nagne se naprijed, tresući lagano glavom i dodirujući vrlo pažljivo vrške prstiju jedne ruke vršcima prstiju druge.
– Jadna Mary! – reče. – Susan – nastavi tišim glasom. – Bojim se da joj se Fred sviđa.
– Oh, ne bih rekla! Ona ga uvijek ismijava; a nije vjerojatno ni da on za nju osjeća išta drugo osim prijateljstva.
Caleb ništa ne odgovori, nego načas spusti naočale, privuče stolac pisaćem stolu i reče:
– Dođavola s mjenicom... želio bih da je u Hanoveru! Takve stvari neugodno zadiru u posao!
U prvom dijelu ovih riječi bila je cijela zaliha njegovih psovki, a izrekao ih je uz slabo i lako režanje, koje može lako zamisliti onaj tko ga pozna. Ali onima koji ga nikad nisu čuli izgovarati riječ »posao«, teško bi bilo dočarati onaj osobiti prizvuk gorljivog, upravo religioznog poštovanja, u koji ju je uvijao, kao što se posvećeni simbol uvija u zlatom opšiveno ruho.
Caleb Garth je često razbijao glavu, razmišljajući o vrijednosti i prijeko potrebnoj snazi rada bezbroja glava i bezbroja ruku, s pomoću kojega se tijelo društva hrani, odijeva i podiže sebi krov nad glavom. To je zaokupljalo njegovu fantaziju još u dječačkoj dobi. Odjeci velikog čekića u brodogradilištu, dovikivanje radnika, huka ljevaoničkih peći, trijesak i buka strojeva bih su za njega uzvišena glazba; obaranje i tovarenje stabala, beskrajne linije telegrafskih semafora, što trepere poput zvijezda u daljini duž ceste, rad dizalica u pristaništu, nagomilana roba u skladištima, preciznost i raznolikost napora mišica, gdje god se mora izvršiti temeljit posao – svi ti prizori iz njegove mladosti djelovali su na njega poput poezije bez pomoći pjesnika, stvorili za njega filozofiju bez pomoći filozofa, vjeru bez pomoći teologije. Njegova je glavna težnja bila da što djelotvornije sudjeluje u tom uzvišenom radu, što ga je posebno poštivao nazivajući ga »posao«; i mada je vrlo kratko vrijeme radio pod vodstvom nadzornika i bio uglavnom sam svoj učitelj, znao je više o zemlji, građenju i rudarstvu nego većina stručnjaka u grofoviji.
Njegova klasifikacija poslova bila je prilično gruba i ne bi bila prihvaćena u ova napredna vremena, kao ni kategorije glasovitijih ljudi. Dijelio ih je na »poslovna, politička, propovjednička, znanstvena i zabavna«. Nije imao što reći protiv posljednja četiri, ali se odnosio prema njima kao što se smjerni poganin odnosi prema tuđim bogovima. Isto je tako imao dobro mišljenje o svakom društvenom položaju, ali sam ne bi htio pripadati nijednom u kojem ne bi bio zbilja prisno povezan s »poslom«, tako da ga često krase časni tragovi prašine i žbuke, pare iz stroja ili svježe zemlje, šume ili polja.
Iako je uvijek sebe smatrao za pravovjerna kršćanina i raspravljao o predestinaciji kad bi ga tko naveo na tu temu, mislim da su njegova prava božanstva bili dobri praktični planovi, besprijekoran posao i točno izvršavanje obaveza. Caleb nije poznavao rezignacije i svijet mu se činio tako čudesnim da je bio spreman prihvatiti svaki nazor o tom svijetu, svaku sliku zemlje i neba, koliko god ih bilo, samo ako očito ne smetaju najboljem načinu isušivanja tla, solidnom građenju, ispravnom mjerenju i racionalnom kopanju ugljena. Bio je ponizne duše, a vrlo praktična razuma. Ali mu novčano poslovanje nikako nije uspijevalo; vrlo je dobro znao što vrijedi, a što ne, ali u njega nije bilo sposobnosti da predvidi novčani ishod poslovanja u obliku dobitka i gubitka; i pošto se o tom uvjerio, pretrpjevši štetu, odlučio je napustiti sve vrste svoga ljubljenog »posla« koje bi zahtijevale tu vještinu.
Potpuno se posvetio poslovima koje je mogao obavljati bez rukovanja kapitalom, te je postao u svom okružju vrlo vrijedan čovjek, kome bi svatko povjeravao posao, jer ga je dobro obavljao, vrlo malo računao, a često odbijao da uopće što zaračuna. Nije onda nikakvo čudo da su Garthovi bili siromašni i da su živjeli skromno.
Njih to, međutim, nije smetalo.

XXV. POGLAVLJE

Ljubav ne teži ugoditi sebi,
Nit joj je imalo do sebe stalo,
Već zbog drugog odriče se ona
I stvara nebesa u beznađu pakla.
Ljubav teži ugoditi sebi
I druge muči sebi na radost,
Tuđoj se ona raduje muci
I stvara pak’o prkoseći nebu.
W. Blake: Songs of Experience.

Fred Vincy je želio stići u Stone Court u vrijeme kad mu se Mary ne može nadati i dok tetak još nije sišao iz svoje sobe; u tom bi slučaju mogla biti sama u sobi za primanje. Ostavio je konja u dvorištu, da ne bi pred kućom škripao šljunak, i ušao u sobu bez ikakva drugog upozorenja, osim što je zaštropotala kvaka na vratima. Mary se kao obično nalazila u svom kutu, smijući se uspomenama gospođe Piozzi na Johnsona, i kad je podigla glavu, lice joj je bilo nasmijano. Smijeh se pomalo gubio s njena lica kad je ugledala Freda kako joj se bez riječi približava naslonivši se laktovima na rub kamina kao da je bolestan. Ona je također šutjela i samo ga gledala upornim pogledom.
– Mary – reče on – ja sam ništarija i varalica.
– Mislim da bi zasad i jedan od tih epiteta dostajao – reče Mary, pokušavajući se nasmijati, ali je osjećala neki strah.
– Znam da nećeš nikad više imati o meni dobro mišljenje. Gledat ćeš u meni lažljivca. Smatrat ćeš me za nepoštena. Mislit ćeš da mi nije stalo do tebe ili tvog oca i majke. Ti uvijek misliš najgore o meni, znam.
– Ne mogu poreći da ću sve to misliti o tebi, Fred, ako mi za to daš razloga. Ali te molim da mi kažeš odmah što si učinio. Voljela bih znati pravu istinu, a ne da nagađam.
– Dugovao sam neke novce... sto i šezdeset funti. Molio sam tvog oca da mi potpiše mjenicu. Mislio sam da je to za njega sitnica. Uvjerio sam ga da ću te novce platiti, a ja sam to i najupornije pokušavao. I eto, bio sam tako zle sreće... pokazalo se da je konj loš... mogu platiti svega pedeset funti. Ne mogu tražiti novaca od svog oca; ne bi mi dao ni prebijene pare. A tetak mi je nedavno dao stotinu. I tako, što mogu učiniti? I sad tvoj otac nema gotovih novaca da plati, i tvoja će majka morati dati svoje devedeset i dvije funte, što ih je uštedjela, a ona kaže da ćeš i ti morati žrtvovati svoju ušteđevinu. Vidiš kakav...
– Oh, jadna majka, jadni otac! – reče Mary, a oči joj se napune suzama i začu se slab jecaj, koji ona pokuša zatomiti. Gledala je ravno preda se, ne zamjećujući Freda, jer je bila sva zaokupljena mislima na ono što se dešava kod kuće. On je također šutio nekoliko trenutaka, osjećajući se bjednijim no ikada.
– Nisam te mislio tako ražalostiti, Mary, ne bih to učinio ni za cijeli svijet – progovori Fred naposljetku. – Ti mi to ne možeš nikako oprostiti.
– Zar je važno da ti ja oprostim? – reče Mary gnjevno. – Što bi to koristilo mojoj majci koja gubi novac što ga je četiri godine štedjela od poučavanja, da bi mogla poslati Alfreda u nauk gospodinu Hammeru? A što bi i tebi koristilo da ti oprostim?
– Reci mi što god hoćeš, Mary. Ja to sve zaslužujem.
– Ne želim ništa reći – odvrati Mary mirnije. – Moj bijes nije ni od kakve koristi. – Ona obriše oči, odbaci knjigu, ustane i dohvati svoje šivanje.
Fred ju je očima slijedio, nadajući se da će se njihovi pogledi sresti i da će je ipak dirnuti njegovo usrdno kajanje. Ali zaludu! Mary je lako izbjegla taj susret pogleda.
– Najviše me zabrinjava što će i tvoja majka izgubiti svoj novac – reče on kad je Mary opet sjela i počela brzo šiti. – Htio sam te upitati, Mary... zar ne misliš da bi gospodin Featherstone... kad bi mu rekla... rekla njemu, mislim o Alfredovu naukovanju... pozajmio novac?
– Moja obitelj ne voli prosjačiti, Fred. Mi volimo zaraditi svoj novac. Osim toga, ti kažeš da ti je gospodin Featherstone dao nedavno stotinu funti. On rijetko dariva; nama nije nikad ništa darovao. Sigurna sam da ga moj otac neće moliti ni za što; pa čak kad bih ja i odlučila da ga zamolim, ne bi koristilo.
– Tako sam nesretan, Mary... kad bi samo znala kako sam nesretan, žalila bi me.
– Ima štošta drugo što treba žaliti više od toga. Ali sebični ljudi uvijek misle da je njihov jad važniji od bilo čega na svijetu; nagledam se ja toga svaki dan.
– Nije baš lijepo da me nazivaš sebičnim. Kad bi samo znala što drugi mladići rade, vidjela bi da sam ipak bolji od mnogih.
– Ja znam da ljudi koji troše mnogo na sebe, a ne znaju kako će to platiti, moraju biti sebični. Oni uvijek misle samo na to što mogu prigrabiti za sebe, a ne na to što drugi ljudi mogu izgubiti.
– Svaki čovjek može biti zle sreće, Mary, i naći se u neprilici, u trenutku kad naumi platiti. Nema na svijetu boljeg čovjeka od tvog oca, pa ipak se našao u neprilici.
– Kako se usuđuješ uspoređivati moga oca i sebe, Fred? – upita Mary glasom muklim od gnjeva. – Nikada se nije našao u neprilici zbog besposlice i zabave, nego zato jer je uvijek mislio na posao, koji je radio za druge. I teško je živio i teško radio, da svakom nadoknadi gubitak.
– I ti Mary misliš da ja neću nikada pokušati učiniti nešto dobra. Nije plemenito očekivati samo najgore od nekog čovjeka. Ako imaš imalo utjecaja na njega, mislim da bi morala pokušati to iskoristiti da ga popraviš; ali to je ono što ti nikada ne činiš. Međutim, ja odlazim – završi Fred bezvoljno. – Nikad više neću s tobom razgovarati. Žao mi je što sam ti prouzročio tolike neugodnosti... to je sve.
Mary ispusti svoj rad iz ruku i uzdigne pogled. Ima često nečeg materinskog čak i u djevojačkoj ljubavi, a gorko je iskustvo razvilo u Mary osjetljivost sasvim različitu od nemilosrdnosti i lakoumnosti, što ih pridajemo djevojačkom karakteru. Kod posljednjih Fredovih riječi ona osjeti onu trenutačnu tjeskobu, nešto slično onome što majka osjeća kad u mašti čuje jecaje i plač svoga neposlušnog i skitnji sklonog djeteta, koje bi se moglo izgubiti i nastradati. I kad su se, pošto je digla glavu, njene oči srele s njegovim nujnim i očajnim pogledom, sažaljenje prema njemu prevlada njen bijes i sve tjeskobe.
– Oh, Fred, kako mi izgledaš bolestan! Sjedni načas. Nemoj još ići. Reći ću tetku da si ovdje. Čudi se što te nema već tjedan dana.
Mary je užurbano govorila, izgovarajući riječi što su joj prve padale na pamet, da ni sama nije znala što govori, ali ih je izgovarala glasom koji je čas umirivao, čas preklinjao, a onda je ustala kao da će poći Featherstoneu. Fredu je, naravno, bilo kao da su se oblaci razišli i da se pojavio tračak svjetla; pošao je prema njoj i zaustavio se.
– Reci mi samo jednu riječ, Mary, i ja ću sve učiniti. Reci da nećeš misliti barem ono najgore o meni... da me nećeš zauvijek napustiti.
– Kao da mi je to neki užitak misliti zlo o tebi – reče Mary tužnim glasom. – Kao da mi nije itekako teško misliti o tebi kao o lijenom i lakomislenom stvoru. Kako se možeš vladati tako nedostojno, dok drugi rade i muče se, a ima toliko toga što treba učiniti.... kako možeš biti tako beskoristan u jednom korisnom svijetu? A toliko je dobra u tebi, Fred... ti bi mogao biti vrlo vrijedan.
– Pokušat ću biti što god ti zaželiš, Mary, samo kaži da me voliš.
– Stid bi me bilo reći da volim čovjeka koji se mora uvijek oslanjati na druge i računati s onim što će oni učiniti za njega. Što će biti od tebe kad ti bude četrdeset? Bit ćeš poput Bowyera, mislim... baš tako besposlen, životareći u predsoblju gospođe Beck... debeo i odrpan, vječno čekajući da te netko pozove na objed... provodit ćeš prijepodne u učenju kakve šaljive pjesme... oh, ne!... u učenju neke melodije na flauti.
Na njenim se usnama počeo ocrtavati smiješak čim je spomenula Fredovu budućnost (mlade su duše kolebljive), i prije nego je završila, lice joj se sasvim razvedrilo. Vidjevši da mu se Mary ipak nasmijala, bi mu lakše, kao da ga je odjednom prošla neka bol, pa i se on pokuša nekako slabašno nasmiješiti i dohvatiti njenu ruku, ali ona hitro umakne prema vratima i reče:
– Reći ću tetku. Moraš načas k njemu.
Fred je potajno mislio da mu je budućnost osigurana i da se podrugljiva proročanstva Mary neće ispuniti, bez obzira na ono »sve« što je spreman izvršiti, ako mu ona to naredi. Nikad se u prisutnosti Mary nije usudio ni natuknuti da nešto očekuje od Featherstonea, a i ona je to izbjegavala, kao da baš sve zavisi od njega samoga. Ali, ako ikad zaista naslijedi to imanje, ona će se morati pomiriti s takvom promjenom u njegovu životu. Sve je to prolazilo njegovim mozgom nekako sporo, dok se penjao da posjeti tetka. Zadržao se samo kratko vrijeme, ispričavajući se svojom prehladom; a Mary se nije više pojavljivala prije njegova odlaska. Dok je jahao kući, počeo je osjećati da je više bolestan nego tužan.
Kad je Caleb Garth podveče, tek što se smračilo, stigao u Stone Court, Mary nije bila iznenađena, mada je rijetko imao vremena da je posjećuje, a osim toga je u takvim prilikama morao razgovarati s Featherstoneom; što mu nije nikako bilo drago. Starac se opet nelagodno osjećao u društvu šurjaka, koga nije mogao mučiti i dodijavati mu i koga nije smetalo da se smatra siromašnim, te nije ništa od njega tražio, a razumio se u sve poljodjelske poslove i u rudarstvo bolje od njega. Ali je Mary bila sigurna da bi je njeni roditelji željeli vidjeti i, da joj nije otac došao, ona bi idući dan zatražila dopuštenje da ode na sat dva kući. Pošto se uz čaj porazgovorio s Featherstoneom o cijenama, Caleb se digne i, oprostivši se s njim, reče:
– Želim razgovarati s tobom, Mary.
Ona ponese svijeću u drugu, veliku sobu za primanje, gdje nije bilo vatre, te stavivši slabo svjetlo na stol od tamnog mahagonija, okrene se ocu, ovije mu ruke oko vrata i obaspe ga djetinjskim poljupcima; starac je bio razdragan – njegovo široko lice razblaži se nježnošću kao lice u velikog i lijepog psa kad ga pomiluješ. Mary je bila njegova miljenica i što god Susan rekla i kako god bila u pravu u svemu drugom, Caleb je smatrao prirodnim da Fred, ili bilo tko drugi, drži Mary dostojnijom ljubavi no ostale djevojke.
– Imam ti nešto reći, draga – progovori Caleb svojim neodlučnim glasom. – Nisu to baš dobre vijesti, ali bi moglo biti i gore.
– Zbog novca, oče? Mislim da znam o čemu se radi.
– Gle?... kako je to moguće? Vidiš, ja sam opet bio malo glup i stavio svoje ime na mjenicu, i sad je valja isplatiti; i tvoja se majka mora rastati od svoje ušteđevine; to je najgore u svemu tome, pa čak ni to ne bi sasvim namirilo duga. Treba nam sto i deset funti; tvoja majka ima devedeset i dvije, a ja nemam nikakve pričuve u banci; ona misli da bi ti mogla imati nešto ušteđena novca.
– O, da. Imam više od dvadeset i četiri funte. Mislila sam da ćeš doći, oče, stoga sam ih stavila u torbicu. Gledaj!... Lijepe čiste novčanice i zlato.
Mary izvadi složeni novac iz svoje ručne torbice i položi ih u očevu ruku.
– U redu, ali kako... treba nam svega osamnaest... evo, uzmi ostatak, dijete... ali kako si znala za to? – upita Caleb, koji se u svojoj prirođenoj nebrizi za novac počeo uglavnom zanimati nije li to možda u kakvoj vezi s ljubavi Mary prema Fredu.
– Fred mi je jutros rekao.
– Ah! Zar je došao s tom namjerom?
– Jest, barem tako mislim. Bio je jako utučen.
– Bojim se da se Fredu ne može vjerovati, Mary – reče otac nježno i neodlučno. – Namjera mu je, možda, bolja nego djela. Ali ja bih žalio svakoga tko bi se od njega nadao sreći, a to isto misli i tvoja majka.
– A i ja, oče – reče Mary, ne dižući pogleda, te prisloni nadlanicu očeve ruke na svoje lice.
– Ne želim ispitivati, draga. Ali sam se bojao da bi nešto moglo biti između tebe i Freda, pa sam te htio opomenuti. Vidiš, Mary tu Calebov glas posta nježniji; gurkao je svoj šešir okolo po stolu promatrajući ga, ali na kraju upre oči u svoju kćer – žena, kako god dobra bila, mora se pomiriti sa životom koji joj muž daje. Tvoja se majka morala pomiriti s koječim zbog mene.
Mary prinese nadlanicu očeve ruke svojim usnama i nasmiješi mu se.
– Dobro, dobro, nitko nije savršen, ali – na to Garth potrese glavom, da bi si pomogao u nedostatku riječi – ali ono na što ja mislim, jest... kako mora biti ženi kad nije nikada sigurna u svog muža, kad u njemu nema principa koji ga sile da se više plaši, da ne učini krivo drugima, nego da sam snosi svoje nevolje. To je bitno, Mary. Mladi se ljudi mogu zavoljeti prije nego što spoznaju što je život, te misle da će on uvijek teći kao blagdan, samo ako se oni udruže; ali se život ubrzo pretvara u radni dan, draga moja. Međutim, ti imaš više razuma nego većina djevojaka, nismo te držali u pamuku; možda neće biti zgode da ti to kažem, ali svaki otac strepi za svoju kćer, a ti si potpuno sama ovdje.
– Ne boj se za mene, oče – reče Mary, ozbiljno gledajući ocu u oči. – Fred je uvijek bio vrlo dobar prema meni; dobra je srca i ljubazan, i nije lažac, mislim, iako voli ugađati svojim slabostima. Ali se ja nikad neću vezati ni uz koga tko nema muževne samostalnosti, tko neprekidno trati vrijeme u nadi da će se drugi pobrinuti za njega. Ti i majka odgojili ste me tako da sam preponosna vezati se uz takva čovjeka.
– To je dobro... to je dobro. Sad mi je lakše – reče Garth uzimajući šešir. – Ali je teško otići s tvojom zaradom, dijete.
– Oče! – reče Mary s prizvukom najdubljeg prijekora. – Ponesi i mnogo pozdrava svima kod kuće – bile su njene posljednje riječi, prije nego je zatvorila vanjska vrata za njim.
– Čini mi se da je tvoj otac došao po tvoju zaradu – reče stari Featherstone, uvijek spreman da stvara neugodne zaključke, kad se Mary vratila. – On, mislim, slabo zarađuje. Ti si sad punoljetna; trebala bi štedjeti za sebe.
– Gospodine, ja smatram da svome ocu i svojoj majci dugujem zahvalnost za sve što jesam i što imam – odsiječe hladno Mary.
Featherstone je gunđao; nije mogao poricati da i takva priprosta djevojka, kao što je ova, može biti korisna i stoga je izmislio protuodgovor, dovoljno neugodan da bude uvijek prikladan:
– Ako Fred Vincy dođe sutra, onda ga nemoj zadržavati brbljanjem, već ga pusti da dođe gore k meni.

XXVI. POGLAVLJE

On me tuče, a ja mu se podrugujem.
O divne li zadovoljštine!
Htio bih da je obrnuto
– da ja mogu tući njega, a da se on podruguje meni.
Troilo i Kresida.

Ali Fred nije otišao idući dan u Stone Court zbog razloga koji nisu bili u njegovoj moći. Na onom pohodu u nezdravi Houndsley, u potrazi za Dijamantom, ne samo da je napravio slab posao s konjem, nego je još povrh toga navukao i neku bolest, koja se dan-dva očitovala kao obična potištenost i glavobolja, a onda se po povratku iz Stone Courta toliko pogoršala, da se Fred, ušavši u blagovaonicu, bacio na ležaljku i na zabrinuto pitanje svoje majke odgovorio:
– Osjećam se jako loše, morat ćeš, mislim, poslati po Wrencha.
Wrench je došao, ali nije smatrao da je to nešto ozbiljno, govorio je o »lakoj poremećenosti« i nije rekao da će sutradan ponovo doći. On je osjećao dužno poštovanje za obitelj Vincyjevih, ali i najsavjesnije ljude svakidašnji jednolični rad malo otupljuje pa će kojiput, za napornih prijepodnevnih sati, obavljati svoj posao mehanički kao crkveni zvonar. Wrench je bio malen, uredan, žučljiv čovjek, s dobro namještenom vlasuljom; imao je naporan posao, naglu narav, tromu ženu i sedmero djece; a već je bio prilično zakasnio da krene na četiri milje dugu vožnju, kako bi se sastao s dr. Minchinom na drugoj strani Tiptona, jer je bolest Hicksa, seoskog liječnika, proširila praksu Middlemarcha i na onu stranu. I veliki državnici griješe, zašto ne bi i mali liječnici? Wrench ipak nije zaboravio poslati uobičajene bijele zamotuljke, koji su ovaj put imali crn i žestok sadržaj. Oni nisu donijeli nikakvo olakšanje jadnom Fredu, kome ipak nikako nije išlo u glavu da bi se mogao ozbiljno razboljeti, pa je iduće jutro, kasno kao uvijek, sišao da doručkuje, ali je uspio samo sjesti i drhtati kraj vatre. Opet su poslali po Wrencha, ali je on otišao svojim poslom. Videći kako se promijenio izgled njena miljenika i kako mu je općenito stanje loše, gospođa Vincy poče plakati i reče da će poslati po dr. Spragua.
– Oh, nema smisla majko! Nije to ništa – reče Fred pružajući joj svoju suhu, toplu ruku – uskoro ću biti zdrav. Mora da sam se prehladio na onom odvratnom vlažnom putu.
– Mama! – usklikne Rosamond, koja je sjedila blizu prozora (prozori blagovaonice su gledali u onu respektabilnu ulicu, nazvanu Lowick Gate) – eno gospodina Lydgatea, gdje se zaustavlja i s nekim razgovara. Ja bih ga na tvom mjestu pozvala unutra. On je izliječio Ellen Bulstrode. Kažu da svakoga izliječi.
Gospođa Vincy skoči k prozoru i u trenutku ga otvori, misleći samo na Freda, a ne na pravila pristojnosti kojih se trebalo pridržavati pri pozivanju liječnika. Lydgate je bio svega korak-dva udaljen od vanjske strane željezne ograde, te se okrenuo, začuvši neočekivanu lupu prozora, prije nego što ga je gospođa Vincy pozvala. Za dvije minute bio je u sobi, a Rosamond iziđe, pošto se zadržala samo toliko da na dražestan način pokaže zabrinutost, u kojoj je bilo i slutnje onoga zla što će se zbiti.
Lydgate je morao saslušati pripovijest u kojoj se duh gospođe Vincy s izvanrednim instinktom uporno zadržavao na svim sporednim sitnicama, osobito na onome što je Wrench rekao i što nije rekao o svom idućem posjetu. Lydgate je odmah uvidio da bi mogao doći u neugodan sukob s Wrenchom, ali je ovaj slučaj bio tako ozbiljan da je bio prisiljen na to ne misliti; bio je uvjeren da se kod Freda radi o početnom stadiju trbušnog tifusa i da je uzimao baš štetne lijekove. Mora smjesta u krevet, treba mu stalna njega, moraju se primijeniti različita sredstva i poduzeti mjere opreza, na što je Lydgate strogo pazio. Strah jadne gospođe Vincy zbog svih tih znakova opasnosti nalazio je oduška u riječima koje su joj prve padale na pamet. Smatrala je da je Wrench vrlo loše postupao, iako je liječio njihovu obitelj toliko godina, te je bio cijenjen više od Peacocka, iako im je i Peacock bio prijatelj. Zašto je Wrench zanemarivao njenu djecu više nego drugu nije mogla nikako razumjeti. Nije zanemarivao ni djecu gospođe Larcher, kad su imala ospice, što, dakako, gospođa Vincy ne bi ni željela da je učinio. I, ako se što dogodi...
Tu je gospođu Vincy posve izdala njena odvažnost, i njen vrat Niobe i dobroćudno lice žalosno se počeše grčiti. To se zbivalo u predsoblju, daleko od Fredova uha, ali Rosamond otvori vrata salona i iziđe zabrinuta. Lydgate je ispričavao Wrencha i rekao da su jučer simptomi još mogli biti skriveni i da je taj oblik tifusa vrlo neodređen u svom početku; on će smjesta otići do ljekarnika, da mu napravi lijek prema receptu – kako ne bi gubio vrijeme, ali će pisati Wrenchu i reći mu što je učinjeno.
– Ali vi morate ponovo doći... vi morate i dalje liječiti Freda. Ne mogu svog sina prepustiti nekome tko će možda doći, a možda neće. Ne gajim, hvala Bogu, nikakve mržnje ni prema kome; gospodin Wrench me je spasio kad sam imala upalu porebrice, ali bi bilo bolje da me je ostavio da umrem ako – ako...
– Ja ću se, dakle, ovdje sastati s gospodinom Wrenchom, je li? – reče Lydgate, koji je zaista povjerovao da Wrench nije osobito voljan u ovom slučaju postupati kako treba.
– Molim vas, dogovorite to s njim, gospodine Lydgate – reče Rosamond i priskoči majci u pomoć, uzevši je podruku, da je odvede.
Kad je Vincy stigao kući, bio je jako bijesan na Wrencha i bilo mu je svejedno hoće li još ikada doći u njegovu kuću. Lydgate će liječiti Freda, sviđalo se to Wrenchu ili ne sviđalo. Nije šala imati tifus u kući. Sad treba sve obavijestiti, da ne dolaze na objed u četvrtak. I Prichard ne mora donositi vina; konjak je najbolje sredstvo protiv zaraze.
– Ja ću piti konjak – doda Vincy krepko, toliko da kaže kako to nije prilika da se puca slijepim mecima. – Baš je prava nesreća taj naš Fred. Trebalo bi mu ubrzo dati neku priliku, da sve to popravi... inače ne znam tko će poželjeti takva mladića.
– Ne govori tako, Vincy – reče majka dršćućih usana – ako ne želiš da ga izgubim.
– To će te izmučiti do smrti, Lucy; to već vidim – Vincy će već mnogo blaže. – Wrench će međutim čuti što ja mislim o tome. Vincy je, naime, u svojoj smetenosti mislio da se tifus mogao nekako spriječiti, da se Wrench pobrinuo kako treba za njegovu obitelj – obitelj gradskog načelnika. – Ja sam posljednji koji se osvrće na govorkanja o novim liječnicima i novim župnicima... ovim ili onim... Bili oni Bulstrodeovi ljudi ili ne bili. Ali će Wrench čuti što ja mislim, pa neka to shvati kako god hoće.
Wrenchu sve to nije bilo nimalo drago. Lydgate je bio pristojan, koliko je najviše mogao, na svoj prirodan način, ali pristojnost čovjeka koji te je doveo u neugodan položaj, samo te još više ogorčava, osobito ako se dogodi da ga već otprije mrziš. Provincijski su liječnici obično razdražljivi ljudi, osjetljivi u pitanju časti, a Wrench je bio jedan od najrazdražljivijih među njima. Nije odbio da se navečer sastane s Lydgateom, ali je njegovo strpljenje bilo stavljeno na kušnju. Morao je slušati kako gospođa Vincy govori:
– Oh, gospodine Wrench, što sam vam ja učinila da sa mnom tako postupate? Otići i više se ne vratiti! A moj je dječak mogao i umrijeti.
Vincy, koji je podržavao oštru paljbu protiv zaraze, tog opasnog neprijatelja, te bio dobrano zagrijan konjakom, skočio je kad je čuo Wrencha da ulazi, i pošao u predsoblje da mu kaže što misli.
– Reći ću vam nešto, Wrench, to više nije šala – reče gradski načelnik, koji je u posljednje vrijeme morao službeno koriti prestupnike, pa se i sada naduo, zataknuvši palce pod pazuha. – Dopustiti tifusu da se ovako iznebuha uvuče u kuću. Postoje djela koja bi trebalo kažnjavati, a ne kažnjavaju se... to je moje mišljenje.
Ali lakše je podnijeti besmislena prekoravanja, nego osjećati da te netko poučava, ili osjećati da mlad čovjek, poput Lydgatea, misli u sebi da je potrebno da budeš poučen, jer, kako je Wrench kasnije i rekao, Lydgate se ustvari lakoumno kočoperio »stranim idejama koje se neće održati«. Progutao je na trenutak svoj gnjev, ali je kasnije pisao da odbija dalje liječenje Freda Vincyja. Kuća je ugledna, ali Wrench neće sagnuti glave ni pred kim u jednom stručnom pitanju. On misli i drži vrlo vjerojatnim da će Lydgate uskoro biti uhvaćen kako griješi, te će se njegovi nedžentlmenski pokušaji da izazove nepovjerenje u svoje kolege, koji prodaju lijekove, uskoro osvetiti njemu samome. Razmetao se zagrižljivim primjedbama, objedujući Lydgatea zbog sljeparija, koje priliče samo jednom nadriliječniku, koji nastoji sebi stvoriti lažan ugled kod lakovjerna svijeta. Te opsjenarske metode liječenja nikako nisu izmislili pravi liječnici.
To je bio spor zbog kojega je Lydgate patio više nego je Wrench mogao poželjeti. Biti ogovaran zbog neznanja ponizuje, a i pogibeljno je, baš kao i reputacija ljudi koji se bave proricanjem vremena. Bio je ozlovoljen nerazumnim nadama koje je u njega polagala okolina, u kojoj je morao raditi, a svojom iskrenošću, nikako svojstvenoj liječničkoj profesiji, mogao je sebi vrlo lako nanijeti više štete nego što bi Wrench mogao i željeti.
No Lydgate je postao kućni liječnik Vincyjevih, i taj je događaj bio glavni predmet razgovora u Middlemarchu. Neki su govorili da su se Vincyjevi sramotno ponijeli, da je gospodin Vincy prijetio Wrenchu, a gospođa Vincy Wrencha obijedila da joj je otrovao sina. Drugi su opet govorili kako je Lydgatea u taj čas poslala pred kuću sama Providnost, da se on izvanredno razumije u tifus i da je Bulstrode u pravu što ga potpomaže. Mnogi su ljudi vjerovali da za Lydgateov dolazak u grad zaista treba zahvaliti Bulstrodeu; a gospođi Taft, koja je uvijek brojila očice, te sakupljala svoje obavijesti u obliku varavih fragmenata, što bi ih njeno uho uhvatilo za stanke između dva reda očica na njenu pletivu, uvrtjela si je u glavu da je Lydgate Bulstrodeov nezakoniti sin; to je, kako se njoj činilo, bila činjenica koja dokazuje da su njene sumnje o metodistima sasvim razložne.
Ona jednog dana izvijesti o toj novosti gospođu Farebrother, koja ne propusti to reći svome sinu, primijetivši:
– Bulstrode me ne može ničim iznenaditi, ali mi je jako žao što sam se prevarila u Lydgateu.
– Zaboga, majko – reče Farebrother, pošto se od srca nasmijao – ta ti vrlo dobro znaš da je Lydgate iz dobre obitelji sa sjevera. Nikada nije ni čuo za Bulstrodea, dok nije došao ovamo.
– To me umiruje, što se tiče Lydgatea, Camden – odvrati stara gospođa, kojoj se na licu odražavao njen smisao za preciznost. – Ali što se tiče Bulstrodea... izvještaj može biti istinit... bit će posrijedi neki drugi sin.

XXVII. POGLAVLJE

Neka uzvišena Muza pjeva o olimpijskoj ljubavi;
Mi smrtnici smo samo i trebamo pjevati o čovjeku.
Neki istaknuti filozof među mojim prijateljima, koji može uzveličati čak i tvoje ružno pokućstvo tako da ga osvijetli mirnim svjetlom znanosti, razjasnio mi je ovu malu, važnu činjenicu. Ako tvoje veliko zidno ogledalo ili oveću površinu glatkog čelika otare sobarica, pojavit će se neznatne i mnogobrojne ogrebotine u svim smjerovima; ali, postaviš li sada pred ogledalo zapaljenu svijeću kao središte i izvor svjetlosti – gle što ćeš vidjeti: učinit će ti se da su se ogrebotine poredale u fine nizove koncentričnih kružnica oko tog malog sunca. Lako je dokazati da ogrebotine idu nepravilno na sve strane, i samo tvoja svijeća izaziva ugodnu iluziju koncentričnog rasporeda, jer se njeno svjetlo raspršuje po isključivo optičkoj selekciji. To je slikovit govor. Ogrebotine su događaji, a svijeća je egoizam neke trenutno odsutne osobe – gospođice Vincy, na primjer. Rosamond ima svoju Providnost koja ju je dobrostivo učinila dražesnijom od drugih djevojaka i koja je, čini se, namjestila Fredovu bolest i Wrenchov propust da bi nju i Lydgatea što više zbližila. Da je Rosamond pristala otići u Stone Court, ili kamo drugamo, kako su to njeni roditelji od nje zahtijevali, pogotovu jer je Lydgate smatrao da je ta mjera opreza potrebna, sve bi bilo poremećeno. Stoga je Rosamond odbila napustiti majku i oca, a gospođicu Morgan i djecu poslali su u neku seljačku kuću još istog jutra kad su s Fredovom bolešću bili načisto.
Jadna majka bila je zaista biće koje je moralo ganuti svako ljudsko stvorenje; i Vincy, koji je ludo volio svoju ženu, uplašio se više zbog nje nego zbog Freda. Da nije bilo njegova navaljivanja, ona ne bi ni počinula; njezina se vedrina posve zamračila; nije marila ni za svoju odjeću, koja joj je uvijek bila tako šarena i odisala svježinom, pa je ličila na bolesnu pticu, mrtva pogleda i razbarušena perja, a osjetila su joj otupjela za prizore i zvukove, koji su je nekad najviše zanimali. Fredovo buncanje, u kojem se činilo da luta daleko od nje, razdiralo joj je srce. Poslije prve provale gnjeva protiv Wrencha, smirila se; jedini njen tihi vapaj bio je upućen Lydgateu. Slijedila bi ga kad je izlazio iz sobe, stavljala mu ruku na rame, jecajući: Spasite mi sina. – Onda opet kao da ga brani: – Uvijek mi je bio dobar, gospodine Lydgate. Nikada nije svojoj majci rekao nijedne grube riječi.
Kao da su patnje ubogog Freda bile optužba koja se digla protiv njega. Uspomene zapretane u dubinama materinske duše javljale su se u sjećanju; glas mladića, tako blag, kad se obraćao njoj, kao da se izjednačivao s glasom djetešca, što ga je zavoljela ljubavlju novom za nju još prije nego što se rodilo.
– Nadam se dobru, gospođo Vincy – govorio bi Lydgate. – Siđite sa mnom, da razgovaramo o hrani. – Tako bi je odveo u sobu za primanje, gdje se nalazila Rosamond, i istrgnuo iz jednoličnosti bolesničke sobe, navodeći je usput neopazice da popije malo čaja ili pojede juhu, koja je bila za nju priređena. Pritom su se Lydgate i Rosamond neprestano sporazumijevali o svemu što je trebalo učiniti. Viđao se s njom gotovo uvijek prije nego bi ušao u bolesničku sobu, i ona mu se obraćala s pitanjem što bi mogla učiniti za majku. Njena prisutnost duha i vještina kojom je provodila njegove savjete bili su sjajni, i nije nimalo čudno što se misao da će vidjeti Rosamond počela isprepletati s njegovim zanimanjem za bolesnika. Osobito kad je poslije kritične faze bolesti mogao sa sigurnošću očekivati Fredovo ozdravljenje. Kad je stanje bilo neizvjesno, savjetovao je da pozovu dr. Spraguea (koji bi, da je mogao, radije ostao postrani zbog Wrencha), ali nakon dviju konzultacija liječenje je bilo prepušteno Lydgateu; a postojalo je mnoštvo razloga da mu se iskaže ta pažnja. Ujutro i navečer bio je kod Vincyjevih, i postepeno su ti posjeti postali veseli, kad je Fred bio još samo slab i nije više ležao samo kao bolesnik, potrebit najveće njege, već i sam svjestan onoga što mu treba, tako da je gospođa Vincy naposljetku počela osjećati kao da se ta bolest pretvorila u pravo slavlje njene nježnosti.
Oboje, i otac i majka, imali su još jedan razlog da budu dobro raspoloženi, kad je stari Featherstone poručio po Lydgateu neka se Fred požuri ozdraviti, jer on, Peter Featherstone, ne može bez njega i krivo mu je što ga ne posjećuje. Starca je bolest sasvim prikovala za krevet. Gospođa Vincy uručila je te poruke Fredu, kad se već malo oporavio, a on joj okrene svoje izmršavjelo, izmučeno lice, oko koga nije više bilo one guste plave kose, a oči kao da su postale veće u čežnji za nekom vijesti od Mary – kako bi doznale što ona osjeća zbog njegove bolesti. Nijedna mu riječ nije prešla preko usana; ali »čuti očima spada u rijetka umijeća ljubavi«, a njegova majka u svom ganuću nije samo naslućivala Fredovu čežnju, nego je bila i spremna na svaku žrtvu, samo da bi mu udovoljila.
– Kad bih samo mogla vidjeti svoga sina opet u punoj snazi – reče ona u svojoj ludoj ljubavi – i tko zna?... možda i kao gospodara Stone Courta! I onda se može oženiti kojom god bude htio.
– Samo ako me one budu htjele, majko – odvrati Fred. Bolest ga je učinila djetinjastim, i suze su mu orosile oči dok je govorio.
– Oh, uzmi malo slatkog, dragi – reče gospođa Vincy, koja je potajno sumnjala u to da bi Freda neka djevojka mogla odbiti.
Nikad nije napuštala Fredova uzglavlja, dok joj muža nije bilo u kući, i tako se Rosamond našla u neobičnom položaju, da bude često sama. Lydgate naravno nije nikad pomišljao da se dugo zadrži s njom, pa ipak se činilo da ti kratki i stvarni razgovori što su ih vodili stvaraju onu posebnu intimnost, koja je sva u nekoj bojažljivosti. Dok su razgovarali, bili su primorani gledati se i to se gledanje nije moglo izvesti kao da se po sebi razumije, iako je u zbilji bilo po sebi razumljivo. Lydgateu je ta spoznaja postala neugodna i jednog dana upravi pogled u zemlju, poput loše upravljane lutke. Ali je to loše ispalo; idući dan Rosamond obori pogled, a kad su im se oči ponovo srele, posljedica je bila da su oboje bih toga svjesniji no prije. Protiv toga nije bilo lijeka u znanosti, a kako Lydgate nije želio flertovati, činilo se da tome nema izlaza ni u lakoumnosti. Lakše mu je bilo kad su susjedi shvatili da kuća više nije u karanteni, pa su prilike da se nađe s Rosamond nasamo bile vrlo rijetke.
Ali kad već jednom postoji ta intimnost uzajamne zbunjenosti, u kojoj svatko osjeća da onaj drugi također nešto osjeća, njen se dojam više ne može izbrisati. Zaludu je, čini se, tražiti izlaz u razgovoru o vremenu i o drugim banalnostima, i vladanje teško može postati neusiljeno, ako se otvoreno ne prizna uzajamna privlačnost što, naravno, ne mora značiti ništa dublje ni ozbiljno. Na taj su način Rosamond i Lydgate polako i lijepo prelazili u neusiljenost, pa su njihovi razgovori opet oživjeli. Posjetitelji su dolazili i odlazili kao obično, opet je odzvanjala glazba u salonu, i sva se izvanredna gostoljubivost Vincyjeva načelništva vratila. Kad god je mogao, Lydgate bi se smjestio kraj Rosamond i zadržao da čuje njeno pjevanje, nazivajući se njenim zatočenikom – iako cijelo to vrijeme nije imao nikakvih namjera da postane njen zatočenik. Besmisleno bi bilo i pomisliti da bi već sada mogao stvoriti, onako kako valja, svoje kućanstvo kao oženjen čovjek, i to je bilo dovoljno jamstvo protiv svake opasnosti. Bilo je ugodno da se malo poigra zaljubljenog čovjeka, i to se nije kosilo s njegovim ozbiljnim poslovima. Flert, naposljetku, nije proces u kojem se baš moramo opeći. Rosamond, opet, nije nikad u svom životu tako uživala; bila je sigurna da joj se divi čovjek, koji je vrijedan da ga osvoji, te nije razlikovala flert od ljubavi, ni kod sebe ni kod drugoga. Činilo se da plovi niz povoljan vjetar, baš onamo kamo bi htjela stići, i misli su joj bile mnogo zaokupljene lijepom kućom u Lowick Gateu, za koju se nadala da će uskoro biti prazna. Čvrsto je odlučila da će se, kad bude udana, vješto otresti svih posjetitelja koji joj nisu bili ugodni u očevoj kući, te je razmišljala kako će u toj kući, koju je izabrala po svom ukusu, urediti salon i ispuniti ga namještajem različitih stilova.
Njene su misli, razumije se, bile mnogo zaokupljene i samim Lydgateom; činio joj se gotovo savršenim, ali kad bi se barem bolje snalazio u muzici, tako da svojim oduševljenjem, u koje zapada pod utjecajem njena muziciranja, ne bi lako podsjećao na uzbuđena slona, i da ima nešto više smisla za njen profinjeni ukus u odijevanju; tada bi mu teško mogla naći kakav nedostatak. Koliko se razlikuje od mladog Plymdala ili gospodina Caiusa Larchera! Ti mladi ljudi nemaju ni pojma o francuskom jeziku, a ne mogu razgovarati ni o čemu s nekim većim poznavanjem, osim možda o bojenju tkanina i o trgovanju, što, naravno, od stida i ne spominju; to su midlmarčka gospoda, ponosna na svoje bičeve, srebrom okovane, i na svoje atlasne ovratnike, ali zbunjena vladanja i bojažljiva u svojim šalama, pa ih je čak i Fred u tome nadvisio, jer on barem ima dobar naglasak i ponašanje čovjeka s koledža. Lydgatea naprotiv uvijek možeš slušati, ponašanje mu je ležerno i uljudno, svjestan je svoje superiornosti, a za svaku se prigodu prikladno odijeva, što čini bez promišljanja, po prirodnoj sklonosti. Rosamond je ushićena kad on ulazi u sobu, a kad joj se približava s karakterističnim smiješkom, ona uživa u divnom osjećaju da joj se udvara čovjek na kome joj mnogi zavide. Da je Lydgate znao za taj ushit, koji je budio u tim nježnim grudima, bio bi zadovoljan, kao što bi bio zadovoljan svaki drugi čovjek, pa i onaj najograničeniji, koji ne zna ništa o humoralnoj patologiji i o staničnom tkivu; obožavati superiornost nekog muškarca, a ne znati sasvim jasno u čemu je ta superiornost, Lydgate je smatrao za jednu od najljupkijih sklonosti ženske duše.
Ali Rosamond nije bila od onih bespomoćnih djevojaka koje se nehotice izdaju i koje se u svom vladanju nesvjesno prepuštaju impulsima, mjesto da ih pokreću vrline i uljudnost. Nemojte misliti da se njeno preuranjeno predviđanje i razmišljanje o kućnom namještaju i društvu moglo zamijetiti u njenu razgovoru – nije se toga doticala čak ni u razgovoru s majkom. Naprotiv, ona bi se grdno začudila i pokazala negodovanje da je čula kako je neka mlada dama zatečena u toj nečednoj prenagljenosti – štoviše, vjerojatno ne bi ni povjerovala da je to moguće. Naime, Rosamond nije nikada pokazivala nikakve nedolične sklonosti, imala je smisao za glazbu, ples, crtanje, pisanje kićenih pjesama, upisivanje stihova u spomenare i one savršene dražesti plavojke, što sve čini suvremenu ženu neodoljivom za čovjeka, koji joj je sudbinom dosuđen. Nemojte misliti o njoj ništa loše, molim vas; ona nije imala nikakvih zlih namjera, ništa podla ni pokvarena nije bilo u njoj, o novcu nije, zaista, nikad mislila drugačije, nego kao o nečem potrebnom, što će joj uvijek drugi pribaviti. Nije običavala izmišljati laži, iako njene riječi nisu uvijek vodile izravno do istine; nisu, ako ćemo pravo, ni bile za tu svrhu smišljene – pripisivale su se njenoj gospodskoj obrazovanosti, kojoj je svrha da se svidi. Kad je priroda dotjerivala najmiliju učenicu gospođe Lemon, poslužila se mnogim umijećima, te je tako Rosamond, po općem priznanju (osim Fredova), bila rijetka kombinacija ljepote, inteligencije i ljubaznosti.
Lydgate osjeti da mu je sve ugodnije u njenoj blizini, i sada više nije bilo nikakve usiljenosti, već se ugodna izmjena misli odražavala u njihovim pogledima; ono što bi govorili i u čemu netko treći ne bi mogao otkriti ništa do svakidašnjih banalnosti, za njih je imalo pravo preobilje značenja; ipak, nikad nije među njima bilo razgovora ni došaptavanja, koje ne bi smjeli čuti i drugi ljudi. Bio je to zapravo flert, i Lydgate je bio bezbrižan, vjerujući da zbilja ništa drugo nije posrijedi. Ako već čovjek ne može voljeti i biti razborit, a ono se sigurno može na taj način zabavljati i usto biti razborit. Ljudi u Middlemarchu bili su, osim Farebrothera, zaista vrlo dosadni. Budući da Lydgate nije mario za trgovinu, politiku i karte, što je mogao raditi da bi se zabavio? Često su ga pozivali Bulstrodeovi, ali su njihove djevojke tek izašle iz školskih klupa; a naivni način usklađivanja pobožnosti i svjetovnosti gospođe Bulstrode, ništavnosti svakidašnjice i čežnja za kristalom, vješto raspoznavanje prostih krpa od najboljeg damasta, sve to nije bilo dovoljno da ublaži moru svakidašnje ozbiljnosti njena muža. Kuća Vincyjevih, sa svim svojim nedostacima, bila je relativno zabavnija; osim toga, uzgajala je Rosamond – ugodnu oku poput napola rascvjetale rumene ruže, ukrašene obrazovanjem, koja čovjeku omogućuje otmjenu razonodu.
Ali je sebi stvorio i neprijatelje, ne samo na polju medicine, nego i svojim uspjehom kod gospođice Vincy. Jedne je večeri došao u salon prilično kasno, kad je nekoliko drugih posjetitelja već bilo ondje. Starije je privukao stol za kartanje, a gospodin Ned Plymdale (jedna od dobrih prilika za svaku djevojku u Middlemarchu, iako ne i jedan od prvih umova), bio je u razgovoru s Rosamond. Donio je najnoviji broj »Keepsakea«, divno izdanje uvezano u svilu, u kome je bio prikazan suvremeni napredak, te je bio vrlo sretan što ga može prvi s njom pregledati. Zadržao se na bakrorezima, koji su prikazivali dame i gospodu vedrih i nasmijanih lica, i upozoravao na šaljive stihove kao na nešto izvanredno, i na sentimantalne pripovijetke kao vrlo zanimljive. Rosamond je bila prijazna, i Ned je bio zadovoljan što mu je ta zbilja odlična umjetnička i književna edicija poslužila kao sredstvo za udvaranje – baš ono pravo, kojim će ugoditi lijepoj djevojci. Bio je zadovoljan i svojim držanjem i vanjštinom, iako nije imao baš vidljivih razloga. Za površna promatrača njegova brada kao da je bila odrezana, činilo se kao da se postepeno gubi. I zaista mu je stvarala teškoće pri namještanju njegova atlasnog ovratnika, za koji su brade u to vrijeme bile potrebne.
– Mislim da vam je blagorodna gospođa S. malo slična – reče Ned. Držao je knjigu otvorenu na strani s čarobnim portretom i gledao ga prilično čeznutljivo.
– Leđa su joj vrlo široka; čini se da zbog toga i sjedi – odvrati Rosamond, ne misleći se rugati, nego razmišljajući kako su ruke mladog Plymdalea crvene, i čudeći se zašto Lydgate ne dolazi. I dalje je cijelo vrijeme plela čipke.
– Nisam rekao da je lijepa kao vi – ispravi se Ned, odvaživši se da svrati pogled s portreta na njegovu suparnicu.
– Čini mi se da ste vi vješt laskavac – reče Rosamond, uvjerena da će morati odbiti tog mladića po drugi put.
Uto uđe Lydgate; knjiga se zatvorila prije nego je stigao u Rosamondin kutak, i dok se on, pun samopouzdanja, ležerno smještao kraj nje na drugoj strani, vilica se mladog Plymdalea spustila poput barometra kad se vrijeme mijenja na gore. Rosamond je uživala, ne samo u samoj Lydgateovoj prisutnosti, nego i u njenu djelovanju – voljela je buditi ljubomoru.
– Kako kasno dolazite! – reče ona dok su se rukovali. – Mama je gotovo već napustila nadu da ćete uopće doći. Kako vam se čini Fred?
– Kao obično; oporavlja se dobro, ali polako. Želio bih da ode... u Stone Court, na primjer. Ali čini se da se vaša majka tome protivi.
– Jadnik! – reče Rosamond ljupko. – Vidjet ćete kako se Fred promijenio – a onda doda obraćajući se svom drugom udvaraču: – Gospodin Lydgate je u ovoj bolesti naš anđeo čuvar.
Ned se nervozno smješkao, dok je Lydgate dohvatio »Keepsake« i prezirno se nasmijao i podigao glavu, kao da se čudi ljudskoj ludosti.
– Čemu se smijete tako prezirno? – upita Rosamond umiljato i nenametljivo.
– Htio bih znati što je besmislenije... bakrorezi ili ovi članci – Lydgate će najuvjerljivijim glasom, dok je na brzinu listao stranice, praveći se da je u tren oka pregledao cijelu knjigu, i ističući pritom, kako je Rosamond mislila, previše svoje velike, bijele ruke.
– Pogledajte tog mladoženju što izlazi iz crkve; jeste li ikada vidjeli takvu »sladunjavu izmišljotinu«... kako su to elizabetanci običavali nazivati? Je li ikad koji dućandžija tako sladunjavo izgledao? A, eto, ipak ga priča čini jednim od prvih džentlmena u zemlji.
– Vi ste tako strogi, ja se vas bojim – reče Rosamond, nastojeći da joj uživanje u tom peckanju ne prijeđe granice pristojnosti. Jadni je mlađi Plymdale, koji se tako divio tim krasnim bakrorezima, bio uzrujan.
– Ima mnogo znamenitih ljudi, koji u svim važnim zgodama pišu u »Keepsakeu« – reče on odjednom uvrijeđenim, ali plašljivim glasom. – To je prvi put što čujem da to netko naziva besmislenim.
– Mislim da ću promijeniti mišljenje o vama i optužiti vas da ste Got – upadne Rosamond gledajući sa smiješkom Lydgatea.
– Čini mi se da ne znate ništa o lady Blessington i L.E.L.
I Rosamondi su se ti pisci sviđali, ali se ona nije žurila da to kaže, da se ne osramoti, te je budno pazila na svaki i najmanji znak po kome je mogla zaključiti da nešto, po Lydgateovu mišljenju, nije zaista u skladu s najboljim ukusom.
– A sir Walter Scott... mislim da ga gospodin Lydgate zna – reče mladi Plymdale, malo ohrabren Rosamondinom primjedbom.
– Oh, ja sad ne čitam beletristiku – Lydgate će, zatvorivši i odgurnuvši knjigu. – Toliko sam čitao još kao dječak. Mislim da će mi to dostajati za cijeli život. Znao sam napamet Scottove pjesme.
– Htjela bih znati kad ste prestali čitati – reče Rosamond – jer bih onda mogla biti sigurna da znam nešto što vi ne znate.
– Gospodin Lydgate će reći da to i nije vrijedno znati – doda Ned namjerno zajedljivo.
– Naprotiv – odvrati Lydgate, koji se s izazovnim povjerenjem smješkao Rosamond, ne pokazujući da je osjetio žalac. – Bilo bi to vrijedno znati već zbog toga što bi mi to gospođica Vincy onda mogla pripovijedati.
Mladi Plymdale uskoro ode, da promatra igru kartaša, uvjeren da je Lydgate najumišljeniji i najneugodniji svat, na koga se po nesreći namjerio u životu.
– Kako ste nagli! – reče Rosamond uživajući u potaji. – Zar ne vidite da ste ga uvrijedili?
– Što... zar je to knjiga gospodina Plymdalea? Zaista mi je žao. Nisam na to mislio.
– Počet ću vjerovati ono što ste rekli o sebi kad ste prvi put došli ovamo... da ste medvjed i da je potrebno da vas ptičice poučavaju.
– Dobro, pa ima ptičica koja me može naučiti što god hoće. Zar je ne slušam drage volje?
Rosamond se pričini kao da su ona i Lydgate već davno zaručeni. Misao da će uskoro biti zaručeni odavno se udomila u njenoj glavi, a misli, kako znamo, teže da se i oživotvore, ako za to postoji nužna stvarna osnova. Lydgate se naprotiv zanosio mišlju da ostane neženja; ali to je bilo nešto negativno, sjena, koju su bacale druge odluke, koje su uostalom same kadre ustuknuti. Bilo je gotovo sigurno da će prilike pogodovati Rosamondinoj misli, koja je bila stvaralački aktivna i gledala budnim plavim očima, dok je Lydgateova misao, slijepa i bezbrižna, mirovala poput meduze koja se raspadne a da to i ne opazi.
Kad je došao kući te večeri, pogledao je s nepomućenim zanimanjem svoje staklene cjevčice, da vidi kako napreduje proces namakanja; i svoje je svakidašnje bilješke ispisao točno kao uvijek. Maštanja, od kojih mu se bilo teško otkinuti, bila su idealne konstrukcije nečeg posve drugog, a nipošto Rosamondine vrline; osnovno stanično tkivo bilo je za njega i dalje lijepa neznanka, koja je zaokupljala sav njegov interes. Počeo je, štoviše, osjećati neki užitak zbog pojačana, iako ponešto pritajena neprijateljstva između njega i drugih liječnika, koje će vjerojatno izbiti jače sada kad se budu pokazale Bulstrodeove metode upravljanja u novoj bolnici. Bilo je i raznih ohrabrujućih znakova da bi se nesklonost nekih Peacockovih pacijenata mogla izravnati dojmom koji je učinio na druge ljude. Samo nekoliko dana poslije toga, kad je slučajno sustigao Rosamond na putu u Lowick, te sjašio s konja i pješačio kraj nje, da je zaštiti od stada koje je prolazilo, zaustavi ga sluga na konju s porukom da je pozvan u uglednu kuću, u koju Peacock nije nikada zalazio; to je bio već drugi takav slučaj. Bio je to sluga sir Jamesa Chettama, a kuća je bila dvorac Lowick.

XXVIII. POGLAVLJE

Prvi gosp.: Svako je vrijeme pogodno da se okućiš i stvoriš zadovoljtsvo i sebi i ženi.
Drugi gosp.: Jest, istina je.
U kalendaru nema nijednog lošeg dana za duše, sjedinjene u ljubavi; čak i smrt im je slatka, ako dolazi poput silovita vala i zahvaća ih zagrljene i odlučne da se ne razdvoje.
Na povratku s bračnog putovanja, gospodin i gospođa Casaubon stigli su u Lowick oko sredine siječnja. Slabi je snijeg padao kad su silazili pred vratima, a ujutro, kad je Dorothea pošla iz svoje odjevaonice u modrozeleni budoar, ugledala je kako se u dugom drvoredu stabla lipa dižu iz snježna pokrova i pružaju bijele grane prema sivom, nepomičnom nebu. Daleka ravnica gubila se u monotonoj snježnoj bjelini i u jednoličnosti niskih oblaka. I samo pokućstvo u sobi kao da se smanjilo otkako ga nije vidjela; jelen na zidnom ćilimu bio je više nalik na utvaru u svom sablasnom modrozelenom svijetu; svesci izabrane literature na policama više su podsjećali na mrtve imitacije knjiga. Živa vatra od suhih hrastovih grana izgledala je kao obnavljanje života i žara na neprikladnom mjestu, a tako je izgledala i sama Dorothea kad je ulazila noseći kutiju od crvene kože s kamejama za Celiju.
Zarumenjela se pri jutarnjem odijevanju, kako se samo zdrava mladost može zarumenjeti; uvojci kose i svjetlosmeđe oči sjali su sjajem dragulja; toplo se rumenilo žarilo na usnama; vrat joj živo bijel, bjelji od krzna što se svilo oko njega i pada niz plavosivi ogrtač tako nježno, kao da tu nježnost upija od nje same; osjetljiva čistoća te bjeline kao da brani svoju draž od kristalne čistoće snijega, što se prostro krajinom. Dok je stavljala kutiju s kamejama na stol kod prozora na malom zatvorenom balkonu, nesvjesno je zadržala ruke na njoj, zaokupljena načas slikom ograđenog prostora, tihog i bijelog, koji je sačinjavao njen vidljivi svijet.
Casaubon, koji se rano digao i tužio na lupanje srca, nalazio se u biblioteci, gdje je slušao izvještaj svog kapelana Tuckera. Uskoro će doći Celia kao djeveruša i sestra, i nekoliko tjedana će se primati i uzvraćati svadbeni posjeti; sve je to nastavak toga prijelaza u novi život, te treba biti u skladu s uzbudljivim osjećajem bračne sreće i odražavati osjećaj uzbudljive, iako besmislene užurbanosti, sve kao u nekom snu, u koji onaj što sanja počinje sumnjati. Dužnosti njena bračnog života, koje su u njenim iščekivanjima bile tako velike, kao da su se smanjile zajedno s namještajem i bijelim, magličastim zidnim pejzažom. Vedre visine, kojima je mislila kročiti u potpunom jedinstvu misli i osjećaja, sada je teško vidjela čak i u mašti; divno pouzdanje jedne duše u potpunu nadmoć druge bilo je uzdrmano i pretvoreno u mučnu duševnu borbu, a usto pomućeno mračnim slutnjama. Kad će početi dani one djelotvornije požrtvovnosti žene, koja treba olakšati život svome mužu i oplemeniti svoj? Nikad oni možda neće biti onakvi kakvima ih je zamišljala, ali ipak će u njima biti nešto od toga – barem nešto. U toj životnoj zajednici, s tako uzvišenim obavezama, njene će se dužnosti pokazati kao nova nadahnuća i dati novi smisao njenoj ljubavi.
Tu je, međutim, bio snijeg i niski svod sive magle – tu je bila zagušljiva atmosfera svijeta te plemenite žene, u kojem se sve radilo za nju, a nikome nije bila potrebna njena pomoć, gdje se osjećaj povezanosti s jednim mnogostranim i plodnim životom morao mučno podržavati kao neka unutarnja vizija, mjesto da dolazi izvana u zahtjevima, koji bi usmjeravali njenu djelatnost. – Što da radim? – Što god ti se sviđa, draga – u tim je riječima ukratko sadržan njen život, otkako je prestala ujutro učiti zadaće i vježbati glupe melodije na omraženom glasoviru. Brak koji ju je trebao uvesti u korisne poslove i nametnuti joj važne zadatke nije je dosada izbavio od mučne slobode gospodske žene, nije joj čak ni dokolicu ispunio radošću slobodnog uživanja u nježnosti, o kojoj je sanjala. Njena cvatuća, vrela mladost bila je ovdje u moralnom zatočeništvu, koje je bilo sastavni dio hladnog, bezbojnog omeđenog pejzaža, rasušena namještaja, nikad čitanih knjiga i sablasnog jelena u blijedom, čudnom svijetu, koji kao da nestaje pri danjem svjetlu.
U prvim trenucima, dok je gledala napolje, Dorothea je osjećala samo očajnu depresiju, a zatim joj oživje sjećanje i ona se okrene od prozora te prošeta po sobi. Misli i nade, koje su živjele u njenu duhu kad je prvi put ugledala tu sobu prije tri mjeseca, javljale su se sada samo kao uspomene; mislila je o njima kao što mislimo o svemu što je prolazno ili je prošlo. Činilo joj se kao da bilo svijeta udara slabije od njena bila, a njena religiozna upornost kao da je osamljeni vapaj, borba da se oslobodi more u kojoj svaki predmet nestaje i uzmiče pred njom. Svaka stvar koje se sjećala toj sobi bila je lišena draži, mrtva poput neosvijetljena transparenta, a onda joj lutajući pogled padne na skupinu minijatura i tu napokon ugleda nešto u čemu je bilo ipak života i značenja: bila je to minijatura Casaubonove tetke Julije, koja se nesretno udala – bake Willa Ladislawa. U Dorothejinoj je mašti ona sada oživjela – nježno žensko lice, ali se u njemu odražavala svojeglavost i nešto čudno, što je bilo teško protumačiti. Jesu li samo njeni prijatelji smatrali da je taj brak nesretan? Ili je ona sama otkrila da je to zabluda i okusila jetku gorčinu svojih suza u samilosnoj noćnoj tišini? Što je Dorothea proživjela otkako je prvi put vidjela tu minijaturu! Osjećala je neku novu prijateljsku vezu s njom, kao da je čuje i vidi. Tu je bila žena koja je proživjela muke nesretnog braka. Evo, boje su potamnjele, usne i brada kao da su postale veće, kosa i oči kao da se svjetlucaju, lice je muškaračko i promatra je prodornim pogledom koji govori na kome je krivnja što se ona mora toliko truditi da i najslabiji pokret njenih očnih kapaka ostane nezamijećen i neprotumačen. Ta se živa predodžba pojavila u Dorothejinu duhu poput bljeska: nasmiješila se, te se okrenula od minijature, sjela i uzdigla oči, kao da opet razgovara s nekim pred sobom. Ali osmijeha nastade kad je nastavila razmišljati, a na kraju reče glasno:
– Oh, bilo je okrutno tako govoriti! Kako žalosno... kako strašno!
Brzo se digne i izađe iz sobe žureći se niz hodnik, gonjena nekom neodoljivom silom da ode i vidi svog muža i da ga pita treba li mu što. Možda je Tucker otišao, a Casaubon je sam u biblioteci. Osjećala je da bi njene jutarnje sjete možda nestalo kad bi vidjela da joj je muž sretan što je ona kraj njega.
Ali kad je stigla do tamnog hrastovog stubišta, upravo se Celia uspinjala, a malo dalje stajao Brooke, koji se pozdravljao s Casaubonom i čestitao mu.
– Dodo! – uskliknu Celia svojim mirnim glasom; zatim poljubi sestru, koja ju je zagrlila, i ništa više ne izusti. Mislim da su obje kriomice malo plakale, a onda je Dorothea otrčala niza stube, da pozdravi strica.
– Ne treba te pitati kako si, draga moja – reče Brooke, nakon što ju je poljubio u čelo. – Rim ti je godio, vidim.... sreća, freske, starine... i slično. Eto, vrlo je ugodno što si opet ovdje, i sada znaš sve o umjetnosti, je li? Ali Casaubon je malo blijed, rekao sam mu... malo blijed, znaš. Studirati tako mnogo za odmora, to je prilično pretjerano. I ja sam nekoć pretjerivao – Brooke je još i dalje držao Dorothejinu ruku, ali se licem okrenuo Casaubonu – u topografiji, razvalinama, crkvama... mislio sam da imam ključ, ali sam uvidio da bi me to predaleko odvelo, a od toga možda ništa ne bi ni bilo. Možeš ići ne znam kako daleko u tome, i nikakve koristi od toga, znate.
Dorothea je također uprla oči u muževo lice, nekako strepeći pred pomisli da oni koji ga opet vide poslije izbivanja mogu zamijetiti znakove koje ona nije zapažala.
– Nemaš se čega bojati, draga – reče Brooke promatrajući njeno lice. – Malo engleske govedine i ovčetine uskoro će sve popraviti. Sve je to bilo vrlo dobro... postati blijed, sjedeći kao model za portret Akvinca, znate... dobili smo vaše pismo baš na vrijeme. Ali Akvinca, no... bio je malo pretajanstven, je li? Čita li još itko Akvinca?
– On zaista nije autor koji bi se mogao prilagoditi plitkoj pameti – reče Casaubon, dočekujući ta umjesna pitanja s dostojanstvenim strpljenjem.
– Želiš li da ti se donese kava u sobu, striče? – upita Dorothea, priskočivši mu u pomoć.
– Da, molim te; a ti moraš otići Celiji, ima velikih novosti za tebe, znaš. Prepuštam sve njoj.
Modrozeleni budoar činio joj se mnogo veseliji kad je Celia ondje sjedila u ogrtaču optočenom krznom, koji je bio potpuno jednak njenom, i razgledala sa spokojnim zadovoljstvom kamenje, dok nisu započele razgovor o drugoj temi.
– Reci mi, dakle, je li zbilja lijepo ići na bračno putovanje u Rim? – upita Celia i odmah nježno porumeni, što Dorothea nije zapazila, jer se Celia često rumenjela i u najbeznačajnijim zgodama.
– Svakome se baš neće svidjeti... na primjer tebi, draga – odvrati Dorothea spokojno. Nitko neće nikada saznati što je ona uistinu mislila o bračnom putovanju u Rim.
– Gospođa Cadwallader kaže da je glupo što ljudi poslije vjenčanja idu na daleko putovanje. Kaže da se na takvu putu jedno drugom popne na dušu, a i ne mogu se po volji svađati, kao kod kuće. A lady Chettam kaže da je išla u Bath.
Celiji nekoliko puta navre krv u obraze – činilo se da...
Dolazi i odlazi s porukama sna,
Kao hitar da je bio vjesnik.
Ali nije to bilo Celijino uobičajeno rumenilo. – Celijo, zar se nešto dogodilo? – Dorothea će glasom punim sestrinskog osjećaja. – Imaš li zaista važnih novosti?
– Dogodilo se jer si ti otišla, Dodo. Onda nije bilo nikoga s kim bi sir James mogao razgovarati – reče Celia s vragolastim izrazom u očima.
– Razumijem. Dogodilo se kao što sam se nadala i vjerovala – reče Dorothea, uhvativši rukama sestrino lice pa je pogleda malo zabrinuto. Celijina joj se udaja učini sada ozbiljnijom nego inače kad je o tome mislila.
– Dogodilo se to tek prije tri dana – reče Celia – a i lady Chettam je vrlo ljubazna.
– A ti si vrlo sretna?
– Jesam. Nećemo se još vjenčati. Sve se mora pripremiti. I ne želim se tako brzo udati, jer mislim da je lijepo biti zaručen. A poslije ćemo biti u braku cijeli život.
– Uvjerena sam da se bolje ne bi mogla udati, Kitty. Sir James je dobar čovjek, vrijedan poštovanja – reče Dorothea toplo.
– Nastavio je s gradnjom seoskih kućica, Dodo. Pričat će ti o njima kad dođe. Hoće li ti biti drago da ga vidiš?
– Razumije se da hoće. Kako me to možeš i pitati?
– Ja sam se samo bojala da ćeš postati suviše učena – reče Celia, smatrajući Casaubonovu učenost kao neku vrstu vlage, koja bi mogla prožeti i neko susjedno tijelo.

XXIX. POGLAVLJE

Uvidio sam da mi se nikako ne sviđa tuđa genijalnost.
Moji bijedni paradoksi sasvim su iscrpili taj izvor okrepe.
Goldsmith.

Jednog jutra, nekoliko nedjelja po dolasku u Lowick, Dorothea ali zašto uvijek Dorothea? Zar je njeno gledanje na taj brak jedino pravo? Zašto sav svoj interes i sve svoje razumijevanje obraćamo samo mladim ljudima, koji unatoč teškoćama ipak napreduju? Ta i oni će pomalo starjeti i s godinama iskusiti one teže jade, što izjedaju život, a od kojih bismo ih mi željeli očuvati. Unatoč treptavim očima i bijelim madežima, tako mrskim Celiji, i unatoč tome što nema oblih mišica, što je opet tako smetalo sir Jamesa, Casaubon je bio čovjek dubokih osjećaja i intelektualno nezasitan kao i mi svi. Oženivši se, on nije učinio ništa neobično – ništa što društvo ne bi odobravalo i što ne bi bila prigoda za uživanje u vijencima i cvijeću. Uvrtio si je, eto, u glavu da više ne smije odugovlačiti sa ženidbom, pa je poslije zrela razmišljanja odlučio da čovjek dobra položaja treba potražiti i brižno izabrati mladu damu u najljepšem cvatu – što je mlađa, to bolje, jer je možeš lakše odgajati po svome i poslušnija je – ravnu društvenim položajem, religioznu, kreposnu i razumnu. Takvoj mladoj dami on bi osigurao lijep život, ne bi propustio ništa što bi moglo pridonijeti njenoj sreći, a za uzvrat trebalo bi da primi obiteljsku sreću i da ostavi za sobom svoju sliku i priliku, što se zahtijeva od svakog čovjeka – barem tako kažu u svojim sonetima pjesnici šesnaestog stoljeća. Vremena su se odonda promijenila i nijedan pjesnik danas u svojim sonetima ne zahtijeva od Casaubona da za sobom ostavi primjerak svoga roda; štoviše, on dosada nije uspio izdati ni jedan primjerak svoga mitološkog ključa. Casaubon se odavno planirao oženiti i tako obaviti i taj životni zadatak, a osjećaj da godine brzo prolaze, da svijet postaje sve tmurniji a njegovo samovanje sve teže, bio je razlogom odluci da više ne gubi vrijeme, već da se oda užicima bračnog života, da mu i oni s godinama ne izmaknu zauvijek.
I kad je vidio Dorotheju, vjerovao je da je našao i više no što je tražio. Ona bi mu zaista, miško je, mogla biti potpora, koja bi ga oslobodila potrebe da unajmi tajnicu, pomoćnicu koju Casaubon nije još nikad imao i pred kojom je osjećao nepovjerenje i strah. (Casaubona je uznemirivala misao da se od njega očekuje da pokaže silnu moć svoga uma.) Ljubazna Providnost dala mu je ženu kakva mu je bila potrebna. Žena, mlada smjerna dama, koju krase najljepše vrline njena spola, duboko razumijevanje i skromnost, sigurno će vjerovati da joj je muž čovjek velike pameti. No, Casaubon se nije zapitao je li se Providnost isto tako dobro pobrinula i za gospođicu Brooke, kad ju je predala njemu. Društvo još nije nikad postavilo tako besmislen zahtjev, da bi muškarac morao isto razmisliti je li sposoban usrećiti neku milovidnu djevojku, kao što razmišlja o sposobnosti djevojke koja bi trebala usrećiti njega. Kao da muškarac bira ženu, ne samo sebi, nego i svojoj ženi muža! Ili kao da je dužan samo on svojom osobnošću osigurati draži koje će se prenijeti na njegovo potomstvo! Kad ga je Dorothea od srca prihvatila, bilo je to za njega sasvim prirodno, i Casaubon je vjerovao da je na najboljem putu da bude sretan.
U svom proteklom životu nije iskusio mnogo sreće. Gdje nema snažna tijela, treba zanosna duša, da se osjeti prava, duboka životna radost. U Casaubona nije tijelo nikad bilo snažno, a duša mu je bila osjetljiva, ali bez zanosa, bila je pretroma da se otrese predrasuda i preda strasnom uživanju; i dalje je lepršala na močvarnom tlu, na kome se i rodila, i razmišljala o svojim krilima, a da nikad nije uzletjela. Bio je čovjek ništavna života, koji bježi od samilosti i boji se više od svega da svijet ne dozna za tu ništavnost; to je ona ponosna, uskogrudna osjetljivost koja ne dotječe, da bi se pretvorila u suosjećanje, već trepeće poput tanahne niti u plitkim tokovima vječitog bavljenja vlastitom osobnošću, ili u najbolju ruku, egoistične skrupuloznosti, A Casaubon je imao skrupula, bio je kadar nesmiljeno se obuzdavati; odlučio je biti izvrstan čovjek, kako to propisuje kodeks; besprijekoran pred svakim autoritativnim sudom. Svojim je vladanjem te ciljeve postigao; ali teškoća da svoj ključ svih mitologija učini besprijekornim pritisla mu je dušu poput more, a njegove knjižice – ili »parerga«, kako ih je on nazivao – kojima se okušavao u javnom radu i polagao mala spomen obilježja, označavajući put svoga djelovanja, nisu bile ocijenjene ni približno onako kako bi to zavrijedile po svome pravom značenju. Mučila ga je sumnja da ih arhiđakon uopće nije čitao; dvojio je što uistinu misle o tome prvi umovi Brasenose,59 i bio ogorčen spoznajom da je njegov stari poznanik Carp pisac one porazne ocjene, koja se čuvala pod ključem u maloj ladici Casaubonova pisaćeg stola i, od riječi do riječi u jednom mračnom zakutku Casaubonova pamćenja. To su bih mučni dojmovi, protiv kojih se trebalo boriti, i koji stvaraju onu melankoličnu gorčinu – posljedicu svake pretjerane ambicije. Čak se i njegova religiozna gorljivost kolebala zajedno s pokolebanim povjerenjem u njegove spisateljske sposobnosti, a utjeha koju daje kršćansko vjerovanje u besmrtnost, kao da se oslanjala na besmrtnost još jednako nenapisanog »Ključa svih mitologija«.
Što se mene tiče, ja ga jako žalim. U najmanju je ruku teška sudbina biti, kako se ono kaže, visoko obrazovan, a nemati od toga nikakve radosti, biti sudionik velike životne igre, a nikad se ne osloboditi svoga sitnog, gladnog, drhtavog ja – nikad ne biti posve obuzet krasotom koju gledaš, nikad ti se svijest zanosom ne pretvara u živu misao, plamen strasti, snagu akcije, već vječno ostaješ učen i hladan, častoljubiv i bojažljiv, skrupulozan i mračan. Da postane i dekan, ili čak biskup, malo bi se što, bojim se, promijenilo u Casaubonovoj tjeskobi. Neki je stari Grk primijetio da iza velike maske i govorne trube moraju uvijek vrebati naše bijedne, sitne oči, a naš više-manje plašljivi jezik moramo bojažljivo obuzdavati.
Tome duševnom stanju, oblikovanom još pred gotovo četvrt vijeka, onom svijetu osjećaja i misli koje je ono obuhvaćalo, Casaubon je naumio dodati još i sreću u liku ljupke, mlade nevjeste. Ali ga je još i prije vjenčanja odjednom pritisla nova mora – spoznaja da ta nova velika sreća zapravo i nije za njega nikakva sreća. Sklonost ga je vukla natrag, njegovim starim, lagodnim navikama. I što je dublje ulazio u bračni život, to je više nad svakim osjećajem zadovoljstva prevladavala misao da savjesno vrši dužnosti, koje mu taj život nameće i da se pritom drži pravila o pristojnom vladanju. Brak je baš kao vjera, i obrazovanje, pa čak i samo spisateljstvo, osuđen da se s vremenom pretvori u obvezu, a Edward Casaubon je bio uvijek spreman besprijekorno ispunjavati sve obveze. Čak i pristanak da mu Dorothea pomaže u njegovu istraživačkom radu, kako je to sam bio odlučio još prije vjenčanja, bio je za njega pothvat koji ga je uvijek dovodio u iskušenje da ga odgodi, i da nije bilo njenih upornih molbi, ne bi možda s time nikada ni započeo. Ali je ona u tome uspjela, tako da je postalo po sebi razumljivo da rano ujutro zauzme svoje mjesto u biblioteci i zaposli se ili čitanjem naglas ili prepisivanjem onoga što bi joj on odredio. Planirao je uskoro izdati novi parergon, malu raspravu o nekim značajnim momentima koji su u posljednje vrijeme utvrđeni u proučavanju egipatskih misterija, čime bi se mogle ispraviti neke Warburtonove60 tvrdnje. Pozivanja na literaturu bila su čak i ovdje opsežna, ali nipošto beskrajna; zaključke je već sada valjalo iznijeti u obliku koji će moći podnijeti pomno ispitivanje u Brasenosi i sud manje strogog potomstva. Ta sporednija djela uvijek su uzbuđivala Casaubona; njihovo razumijevanje bilo je otežano upletanjem citata i nadmetanjem dijalektičkih fraza, što su sudarajući se odzvanjale u njegovoj glavi. A na početku je trebala stajati latinska posveta, no sve je još bilo neodređeno, osim jednog, a neće biti namijenjena Carpu. Casaubon se gorko kajao što je jednom Carpu61 namijenio posvetu, u kojoj je ubrojio toga pripadnika životinjskog carstva u virros nullo aevo perituros62, i time počinio grešku, zbog koje će sigurno u idućem stoljeću pisac te posvete biti izvrgnut smijehu, a čak bi se već i sad Pike i Tench mogli tome podsmjehivati.
Tako je Casaubon proživljavao jedno od najplodnijih razdoblja svoga života, i, kao što sam počela malo prije pripovijedati, Dorothea bi mu se vrlo rano ujutro pridružila u biblioteci, gdje je sam doručkovao, pa je tako bilo i sada. Celia je sada bila po drugi put u Lowicku, vjerojatno posljednji put prije svog vjenčanja, i ostala u salonu, gdje je očekivala sir Jamesa.
Dorothea je već bila navikla da odgonetava znakove muževa raspoloženja, te zapazi da se jutros odjednom nekako natmurio. Uputila se bez riječi svom radnom stolu, kad on reče onim suzdržanim glasom, kojim je govorio uvijek kad je morao obaviti neku neugodnu dužnost:
– Dorothea, ovdje je jedno pismo za tebe, a bilo je priloženo pismu upućenom meni.
Bilo je to pismo na dvije strane, i ona odmah pogleda potpis.
– Gospodin Ladislaw! Što mi on ima pisati? – usklikne ona ugodno iznenađena. – A o čemu tebi piše, lako se dosjetiti – doda gledajući Casaubona.
– Možeš, ako želiš, pročitati pismo – odvrati Casaubon vrlo hladno, te pokaže na njega perom i ne pogledavši je. – Ali mogu odmah unaprijed reći da moram odbiti prijedlog koji u njemu iznosi, naime da nas posjeti. Uvjeren sam da se mogu ispričati što želim neko vrijeme biti potpuno pošteđen od takvih razonoda, koje su dosad bile neizbježne, a naročito od gostiju koji svojom neumjerenom živahnošću postaju neugodni.
Nije više došlo ni do kakva sukoba između Dorotheje i muža poslije one male eksplozije u Rimu, koja je ostavila tako duboke tragove u njenoj duši, da joj je otada bilo lakše zatomiti osjećaje, nego se izvrći posljedicama takva oduška. Ali to mrzovoljno očekivanje da bi ona mogla poželjeti posjet koji bi njemu bio neugodan, to njegova bezrazložna zaštita samog sebe od bilo kakva njena sebična prigovora, bilo je preoštar ubod da bi se mogao olako primiti i zaboraviti, dok se god osjeća bol uvrede. Dorothea je mislila da bi mogla imati strpljenja s Johnom Miltonom, ali nikad nije zamišljala da bi se on ponašao kao što se sada ponaša Casaubon; i na trenutak pomisli da je Casaubon glupo neuviđavan i gadno nepravedan. Sažaljenje, to »novorođenče« koje će malo pomalo upravljati mnogim njenim duševnim burama, nije sada »obuzdalo eksploziju«. Svojim prvim riječima, izrečenim tonom koji ga je potresao, natjerala je Casaubona da je pogleda i sukobi se s bljeskom njenih očiju.
– Zašto me okrivljuješ da želim učiniti nešto što bi tebe uznemirilo? Govoriš sa mnom kao da gledaš u meni neku opasnost, protiv koje se moraš boriti. Pričekaj barem da se pokaže kako ja svoje želje odvajam od tvojih.
– Dorothejo, ti si nepromišljena – odvrati Casaubon nervozno.
Ta je žena nesumnjivo premlada za osjetljiv položaj supruge – usto i blijeda, bez fizionomije i sve prihvaća kao gotovu činjenicu.
– Mislim da si ti prvi bio nepromišljen sa svojim krivim pretpostavkama o mojim namjerama – odvrati Dorothea istim tonom. Plamen se još uvijek nije bio ugasio i ona je smatrala da nije plemenito što je muž ne moli za oproštenje.
– Molim te lijepo, nećemo o tome više govoriti, Dorothea. Nemam vremena ni snage za takve prepirke.
Poslije toga Casaubon zamoči svoje pero, praveći se kao da će dalje pisati, iako mu se ruka tako tresla da se činilo kao da su riječi pisane nepoznatim rukopisom. Ima odgovora koji žele utišati gnjev, a uistinu ga, da tako kažemo, samo tjeraju iz jednog kuta sobe u drugi, i to hladnokrvno odustajanje od rasprave, kad osjećaš da je pravica sva na tvojoj strani, ljuti u braku čak i više nego u filozofiji.
Dorothea ostavi oba Ladislawova pisma na muževu pisaćem stolu, a da ih nije ni pročitala, i ode na svoje mjesto. Prezir i ogorčenje u njenoj duši odvratili su je da pročita ta pisma, upravo kao što odbacujemo bezvrijedne otpatke zbog kojih bismo mogli biti osumnjičeni da smo gadni proždrljivci. Nije se mogla domisliti suptilnim razlozima muževe zlovolje zbog tih pisama, samo je znala da su ta pisma povod koji ga je potakao da je uvrijedi. Počela je odmah raditi i ruka joj se nije tresla; naprotiv, ispisujući citate, što su joj bili dan prije zadani, opazila je da prekrasno oblikuje slova, pa joj se učinilo da zapaža konstrukcije latinskog, koji je prepisivala, i da ih počinje razumijevati jasnije no prije. U njenu je ogorčenju bilo osjećaja superiornosti, ali se on zasada izražavao u čvrstim potezima pera i nije se zbijao u unutarnji jasni glas, koji proglašava nekoć »ljubaznog arhanđela« bijednim stvorenjem.
Prividan mir vladao je pola sata, i Dorothea nije dizala pogleda sa svog stola, kad odjednom začu jak udarac knjige o pod; brzo se okrene i ugleda Casaubona na ljestvama, gdje se nagnuo, kao da ga muči neka fizička bol. Ona brzo ustane i za tren se nađe kraj njega; očito se jako naprezao da uhvati dah. Skočivši na tronožac, dohvati mu lakat i reče, a sva joj je duša ustreptala od brige i strepnje:
– Možeš li se nasloniti na mene, dragi?
Bio je nepomičan dvije ili tri minute, što joj se činilo beskrajno dugo; nije mogao govoriti ni maknuti se, a teško je hvatao zrak. Kad je napokon sišao i natraške se srušio u široku stolicu, koju je Dorothea primakla do podnožja ljestava, nije više teško disao, ali se činilo da je nemoćan i da će se svakog trenutka onesvijestiti. Dorothea snažno potegne zvono i uskoro su pomogli Casaubonu da legne; nije izgubio svijest i polako se oporavljao. Uto je ušao sir James Chettam, koji je u predvorju saznao da je Casaubonu u biblioteci pozlilo.
– Dobri Bože! To se upravo i moglo očekivati – bila je njegova prva misao. Kad bi njegova proročanska duša bila primorana da to potanko protumači, »napad« bi bio, kako se njemu činilo, baš prava riječ za ono što je mislio. Upitao je svog informatora, glavnog slugu, jesu li poslali po liječnika.
Sluga nije imao ni pojma da je njegovu gospodaru ikada bio potreban liječnik; ali zar ne bi ipak bilo dobro da pošalju po liječnika?
Kad je sir James ušao u biblioteku, Casaubon je već pokazivao neke znakove uobičajene uljudnosti; a Dorothea, koja je još bila pod dojmom straha što ga je pretrpjela, klečala je i jecala kraj njega, a onda se digla i predložila da netko odjaši po liječnika.
– Preporučam vam da pošaljete po Lydgatea – reče sir James. Moja ga je majka zvala i ustanovila da je vrlo pametan. Inače ona ima loše mišljenje o liječnicima otkako mi je umro otac.
Dorothea se obrati svome mužu i on dade nijemi znak da pristaje. Tako su poslali po Lydgatea. Stigao je začudo brzo, jer ga je glasnik, sluga sir Jamesa Chettama, koji ga je poznavao, zatekao na cesti za Lowick kako vodi svog konja i pomaže gospođici Vincy.
Celia u salonu nije znala što se dogodilo sve dok joj sir James nije rekao. Pošto je razgovarao s Dorothejom, sir James više nije smatrao da je to bio napad, ali, mislio je, bit će ipak »nešto slično«.
– Jadna, draga Dodo... kako je to strašno! – reče Celia, zabrinuta koliko joj je to njena velika sreća dopuštala. Male ručice bile su joj sklopljene, a obuhvaćale su ih sir Jamesove, kao što prostrana čaška obuhvaća pupoljak. – Strašno je da se gospodin Casaubon razbolio; ali ga ja nikad nisam voljela. I mislim da on dovoljno ne voli Dorotheju, a trebao bi je voljeti, jer sam sigurna da ga nijedna druga žena ne bi uzela – je li?
– Uvijek mislim kako je strahovita ta žrtva na koju se odlučila tvoja sestra – reče sir James.
– I jest. Ali jadna Dodo nikad ne radi ono što drugi ljudi rade, a mislim da to nikad i neće.
– Ona je plemenito biće – reče odani sir James. Upravo je ponovo stekao takav utisak, kad je vidio kako Dorothea stavlja svoju nježnu ruku pod mužev potiljak, gledajući ga s neizrecivom tugom. Nije znao koliko je kajanja bilo u toj tuzi.
– Jest – odvrati Celia, smatrajući da je vrlo lijepio od sir Jamesa što je to rekao, ali on ne bi bio sretan s Dorothejom. – Da odem k njoj? Mogu li joj pomoći, što misliš?
– Mislim da bi bilo dobro da sama odeš k njoj prije no što dođe Lydgate – reče sir James velikodušno. – Samo nemoj dugo ostati.
Dok je Celia bila odsutna, šetao se gore-dolje, sjećajući se što je u početku mislio o Dorothejinim zarukama, i ponovo se zgrozio zbog Brookeove ravnodušnosti. Da je Cadwallader – da je svatko gledao na to kao on, sir James, ženidba se možda mogla spriječiti. Bio je grijeh dopustiti mladoj djevojci da slijepo odlučuje o svojoj sudbini, a da je nitko nije pokušao spasiti. Sir James se odavno prestao žaliti na svoju sudbinu; srce mu je zadovoljno otkako se zaručio s Celijom. Ali, kako mu je narav bila viteška (zar nije nesebično služenje ženi spadalo u najviše časti starog viteštva?), njegova se odbijena ljubav nije pretvorila u gorčinu; njena smrt je ostavila divne miomirise – lepršave uspomene, koje su poput aureole okruživale Dorotheju. Mogao joj je ostati brat i prijatelj, koji s velikodušnim povjerenjem prima sve njene postupke.

XXX. POGLAVLJE

Qui veut delasser hors de propos, lasse.63
Pascal.

Casaubon nije više imao tako težak napad kao što je bio prvi, i za nekoliko dana počelo mu se opet vraćati prijašnje zdravstveno stanje. Ali čini se da je Lydgate smatrao da taj slučaj zavređuje više pozornosti. Nije koristio samo svoj stetoskop (koji u to doba još nije bio uobičajen u praksi), nego je mirno sjedio uz bolesnika i motrio ga. Na Casaubonova pitanja odgovarao je da je uzrok bolesti u običnoj pogrešci intelektualaca – u pretjeranoj i monotonoj radinosti; lijek je umjeren posao i razonoda. Brooke, koji je bio jednom prisutan, predloži da Casaubon ide pecati, kao što to čini Cadwallader, i da uredi prostoriju za tokarenje, te da pravi igračke, noge za stolove i slično.
– Ukratko, vi mi preporučujete da se pripremim za svoje drugo djetinjstvo – reče jadni Casaubon nekako ogorčeno. – To bi – doda gledajući Lydgatea – bilo za mene takva razonoda, kao što je češljanje kudjelje razonoda zatvorenicima u kaznionicama.
– Priznajem – reče Lydgate smiješeći se – zabava baš nije recept koji bi čovjeka zadovoljio. To je isto kao da kažeš ljudima da ne klonu duhom. Možda je trebalo reći da se radije pomirite s malo dosade, nego da nastavite s poslom.
– Tako je, tako je! – reče Brooke. – Nagovorite Dorotheju da se s vama igra triktraka navečer. I dječji tenis, eto... ne znam bi li ikoja igra bila bolja danju od dječjeg tenisa. Sjećam ga se jako dobro. Dakako, vaše oči to ne bi možda mogle izdržati, Casaubon. Ali morate popustiti, znate. Zašto se ne biste prihvatili nekog lakšeg istraživanja... o školjkama, eto; uvijek sam smatrao da to mora biti lako.
Ili nagovorite Dorotheju da vam čita lagane stvari, Smolletta64 ... »Rodericka Randoma«, – »Humphryja Clincera«, malo su prosti, ali ona sad može sve čitati otkako je udana, znate. Sjećam se da su me izvanredno nasmijali... ima jedan smiješan prizor s poderanim hlačama poštanskog kočijaša. Nema sad više takva humora. Sve sam to ja prošao, ali za vas bi to moglo biti prilično novo.
»Baš tako novo kao da jedem čičak«, glasio bi odgovor koji bi točno izrazio ono što je Casaubon mislio. Ali on samo pokorno klimnu, s dužnim poštovanjem prema ženinu stricu, te napomenu da su bez sumnje djela, koja je spomenuo, »služila kao zabavno štivo određenom krugu ljudi.«
– Vidite – reče živahni sudac Lydgateu kad su se našli vani Casaubon je bio malo utučen; – prilično se zabrinuo kad ste mu zabranili njegov naporni posao, koji je, vjerujem, nešto vrlo temeljito... na području istraživanja, znate. Nikada ne bih u tome popuštao, uvijek sam bio svestran. Ali svećenik je malo više sputan. Kad bi ga imenovali za biskupa, eto! Napisao je vrlo dobru brošuru za Peela. On bi se tada više kretao, više bi bilo svečanosti; mogao bi se i malo udebljati. Ali preporučam vam da razgovarate s gospođom Casaubon. Ta moja nećakinja je prilično razumna u svemu. Recite da joj mužu treba kretanja, razonode... uputite je da ga nekako navede na zabavu.
I bez Brookeova savjeta Lydgate je već odlučio razgovarati s Dorothejom. Nije bila prisutna dok joj je stric zamuckujući iznosio svoje prijedloge, na koji bi način život u Lowicku mogao postati veseliji, iako se obično nalazila kraj svoga muža, a znakovi iskrene i velike bojazni na njenom licu i u glasu zbog svega što se ticalo njegova raspoloženja i zdravlja, govorili su o drami koju je Lydgate želio promatrati. Mislio je da joj treba reći što vjerojatno čeka njena muža, a, osim toga, smatrao je da bi bilo zanimljivo s njom povjerljivo razgovarati. Liječnik voli raditi psihološka opažanja, a ponekad vrlo lako pada u iskušenje pa se upušta u dalekosežno proricanje, koje život i smrt lako opovrgavaju. Lydgate se često rugao tom besmislenom proricanju, pa je naumio biti oprezan.
Tražio je gospođu Casaubon, ali su mu rekli da je izišla u šetnju. Spremao se otići kad su se Dorothea i Celija pojavile, obje rumene od susreta s ožujskim vjetrom. Lydgate zamoli Dorotheju da s njom govori nasamo i Dorothea otvori vrata biblioteke, koja su slučajno bila najbliža, ne misleći toga časa ni na što, nego samo na to što će Lydgate reći o Casaubonu. Bilo je to prvi put da je ušla u tu prostoriju otkako joj se razbolio muž, a sluga za sve to vrijeme nije otvarao kapke. Ali je od uskih gornjih prozorskih stakala bilo dovoljno svjetla da se moglo čitati.
– Neće li vam smetati ovo sumorno svjetlo? – upita Dorothea stojeći nasred sobe. – Otkako ste mu zabranili čitanje, u biblioteku nitko ne ulazi. Ali će gospodin Casaubon uskoro biti opet ovdje, ja se nadam. Zar se ne oporavlja?
– Oporavlja se, i to mnogo brže nego što sam se u početku nadao. Zaista mislim da mu je zdravlje opet onakvo kakvo je bilo prije napada.
– Zar se ne bojite da bi se bolest mogla vratiti? – upita Dorothea, jer je njeno oštro uho po Lydgateovu glasu razabralo da se u tim riječima nešto krije.
– Kod takvih je bolesti teško izreći sud – reče Lydgate. – Jedino mogu pouzdano reći da treba budno paziti kako gospodin Casaubon ne bi na bilo koji način naprezao nerve.
– Zaklinjem vas, govorite iskreno – reče Dorothea molećim glasom. – Ne mogu podnijeti misao da ima nešto što ne znam, a što bi me, kad bih znala, potaklo da drugačije postupam.
Riječi su zvučale poput vapaja, očito su bile glas nekog duševnog iskustva, nedavno stečenog.
– Sjednite – doda ona, smjestivši se u najbliži stolac, i odloži kapu i rukavice, instinktivno odbacujući formalnosti kad se radi o važnom, sudbonosnom pitanju.
– To što ste sad rekli opravdava moje stanovište – reče Lydgate. – Mislim da je zadatak liječnika da budu iskreni, da poslije ne bude spočitavanja. Ali ja vas molim, imajte na umu da je slučaj gospodina Casaubona upravo jedan od onih kod kojih je najteže dati mišljenje o njihovu ishodu. Lako je moguće da bi mogao živjeti još petnaest godina ili više, a da mu se zdravlje mnogo ne pogorša.
Dorothea jako problijedi, a kad je Lydgate zastao, reče tihim glasom:
– Mislite ako budemo vrlo oprezni.
– Da, mislim tako... naime, da pazite da se duševno ne uzbuđuje i da ne radi prekomjerno.
– Bio bi nesretan kad bi morao napustiti posao – reče Dorothea predviđajući živo tu nevolju.
– Znam. Jedini je način pokušati svim neposrednim i posrednim sredstvima smanjiti mu i mijenjati poslove. Sretnim stjecajem okolnosti trenutno nema, kako rekoh, opasnosti od te bolesti srca, koja je, vjerujem, uzrok posljednjem napadu. S druge je strane opet moguće da se bolest sama od sebe brže razvija; to je jedna od onih bolesti kod kojih kadikad smrt naglo nastupa. Ništa se ne bi smjelo zanemariti što bi moglo spriječiti takav ishod.
Nekoliko trenutaka vladao je muk; Dorothea je sjedila kao skamenjena, iako je život u njoj tako intenzivno ključao da u duhu još nikad nije u tako kratkom vremenu odjednom sagledala toliki niz događaja i njihovih uzroka.
– Pomozite mi, molim vas – reče naposljetku istim prigušenim glasom kao i prije. – Recite, što da činim?
– Što mislite o putovanju u inozemstvo? Nedavno ste bili u Rimu, mislim.
Uspomene koje su dokazivale da je i sama pomisao na takvu razonodu besmislena, bile su nov udarac koji je potresao Dorotheju u njenoj ukočenoj nepomičnosti.
– Oh, to ne bi pomoglo... bilo bi to najgore od svega – reče ona očajna poput kakva djeteta, i suze joj poteku. – Sve ono u čemu on ne nalazi zadovoljstva neće biti ni od kakve koristi.
– Drago bi mi bilo da sam vam mogao uštedjeti tu bol – Lydgate će duboko dirnut, razmišljajući istovremeno o njenom braku. Žene kao što je Dorothea nije još sreo.
– Dobro ste učinili što ste mi to rekli. Hvala vam što ste govorili istinu.
– Znajte da o tome neću ništa reći samom gospodinu Casaubonu. Mislim da je za njega najbolje da mu se ne kaže ništa drugo, nego da ne smije pretjerati u radu i da se mora držati nekih propisa. Svaka briga bi, bez sumnje, na njega loše djelovala.
Lydgate ustane, a Dorothea se istovremeno automatski digne, otkopča ogrtač i zbaci ga, kao da ju je gušio. On se već klanjao, želeći se oprostiti, kad je snažni impuls, koji bi se da je bila sama pretvorio u molitvu, natjera da progovori jecajući:
– Oh, vi ste iskusan čovjek, je li? Znate sve o životu i smrti. Savjetujte me! Razmislite, što bih mogla učiniti? Radio je cijelog života i radovao se tome. Nije mu ni do čega drugog. I meni nije ni do čega drugog...
Još se godine i godine poslije toga Lydgate živo sjećao dojma koji je u njemu izazvala ta spontana molba – taj krik duše u nevolji, upućen drugoj duši, a obje su svjesne samo toga da se zajedno sa srodnim dušama kreću u jednom istom zbunjenom svijetu, u jednom istom burnom životu, bez ikakva sigurna putokaza. Ali što joj sad drugo može reći, nego da će sutra opet posjetiti Casaubona?
Kad je otišao, Dorotheji udare suze na oči i oslobode je zagušljiva pritiska. Zatim brzo otre suze, sjetivši se da svoju žalost ne smije pokazati pred mužem. Gledala je naokolo po sobi, razmišljajući kako mora narediti sluzi da je spremi, jer Casaubon može svakog časa zaželjeti boraviti u njoj. Na njegovu pisaćem stolu nalazila su se pisma koja su ondje ležala netaknuta još od onog jutra kad se razbolio, a među njima, ako se Dorothea dobro sjećala, bila su pisma mladog Ladislawa; ono njoj upućeno bilo je još uvijek neotvoreno. Sjećanje na ta pisma postalo je još mučnije zbog nenadane bolesti, za koju je smatrala da ju je možda izazvalo uzbuđenje, što ga je uzrokovao njen bijes. Bit će dovoljno vremena da ih pročita kad joj budu ponovo predana, a sama nije htjela otići po njih u biblioteku.
Ali sad joj pade na pamet da bi ih valjalo ukloniti ispred muža, jer kakvi god bili uzroci njegovoj zlovolji u vezi s tim pismima, on se ne smije, ako se to ikako može spriječiti, ponovo uzbuditi. Ona prvo preleti očima pismo upućeno njemu, da vidi treba li na njega odgovoriti, kako bi se spriječio taj neugodni posjet.
Will je pisao iz Rima i počeo s riječima kako su njegove obveze prema gospodinu Casaubonu tako velike, da bi sva zahvaljivanja naposljetku ispala kao drskost. Razumije se, kad ne bi bio zahvalan, ponio bi se kao najbjedniji nitkov prema svom velikodušnom prijatelju. Tumačiti naširoko riječima zahvalnost bilo bi kao da kaže »ja sam pošten«. Ali je on shvatio, da se od svojih mana, na koje ga je Casaubon i sam često upozoravao, može odviknuti samo ako se nađe u položaju, koji će od njega zahtijevati više neumorne radinosti, a to mu je njegova plemenitost do sada onemogućavala. Vjeruje da će najbolje uzvratiti, ako je uzvraćanje uopće moguće, tako, da s uspjehom završi školovanje, na što se i obvezao, i da se ubuduće odrekne novčane pomoći, na koju drugi možda imaju više prava. Dolazi u Englesku pokušati sreću, kao što su to prisiljeni činiti i mnogi drugi mladi ljudi, koji jedini kapital nalaze u svojoj glavi. Njegov prijatelj Naumann želi da on preuzme »Raspravu« – sliku koju je izradio za gospodina Casaubona, čijim će dopuštenjem, a i dopuštenjem gospođe Casaubon, Will osobno tu sliku donijeti u Lowick. Pismom, upućenim na poste restante u Pariz, može ga u idućih četrnaest dana, ako bude potrebno, obavijestiti, kako ne bi došao u nezgodno vrijeme u Lowick. Prilaže pismo za gospođu Casaubon, u kojem nastavlja razgovor o umjetnosti, što ga je započeo u Rimu.
Otvorivši svoje pismo, Dorothea vidje da joj Will opet zamjera što je tako fanatično uporna u svojoj samilosti i što neće uživati u životu kakav on jest – sve je to iznosio s toliko mladenačke živahnosti da to sad nije mogla čitati. Morala je bez oklijevanja razmisliti što valja učiniti s drugim pismom. Možda još ima vremena da se spriječi Willov dolazak u Lowick. Dorothea naposljetku odluči predati pismo svom stricu, koji se još nalazio u kući, i zamoliti ga da obavijesti Willa o Casaubonovoj bolesti, koja mu ne dopušta da prima ikakve posjete.
Nitko nije bio spremniji od Brookea napisati pismo, samo mu je bilo teško napisati kratko pismo, pa su se njegove misli protegle preko tri duge strane. Dorotheji je samo rekao:
– Budi sigurna da ću pisati, draga moja. On je vrlo pametan momak... taj mladi Ladislaw... mislim da će biti napredan mladić. To je lijepo pismo... pokazuje njegov smisao za puno toga, znaš. Svakako, javit ću mu o Casaubonu.
Ali vrh Brookeova pera je organ koji misli, i rečenice, posebno one u kojima se izriču dobronamjerne misli, nizale su se takvom brzinom da ih ni sam više nije mogao slijediti. Izražavao je žaljenje i predlagao lijekove, i kad je sve to pročitao, činilo mu se da je vrlo lijepo izrečeno – baš začudno sve na svom mjestu, te napokon stvori zaključak na koji nije prije ni pomišljao. Sad je njegovo pero smatralo da je velika šteta što mladi Ladislaw neće doći baš sada u susjedstvo gospodina Brookea, kako bi ga on mogao bolje upoznati i kako bi mogli zajedno pregledati dugo zanemarivane talijanske slike – ono je također izražavalo takav interes za mladića, koji je započinjao život s čitavim mnoštvom ideja, da je to na kraju druge stranice navelo Brookea na misao da pozove mladog Ladislawa u Tipton Grange, kad već ne može biti primljen u Lowicku. Zašto ne bi? Mogu pronaći štošta i zajedno to obaviti, a ovo je baš vrijeme osobita razvoja – politički se horizont proširio i – ukratko, tu je Brookeovo pero ponovilo mali govor, o kome je nedavno izvijestio i onaj površno uređivani listić »Pionir Middlemarcha«. Dok je Brooke zatvarao pismo, osjećao je kako ga nosi bujica maglovitih planova: – mladić sposoban mislima dati oblik, i »Pionir«, kupljen da utre put novom kandidatu, dokumenti upotrebljeni – tko zna što se može iz svega toga izleći? Budući da se i Celia namjerava uskoro udati, bit će vrlo zgodno imati za stolom uza se mladića, barem neko vrijeme.
Budući da je Dorothea bila zaokupljena brigom za svoga muža, Brooke je otišao a da joj nije ni rekao što je napisao u pismu; zapravo, to za nju i nije bilo nimalo važno.

XXXI. POGLAVLJE

Kako da čuješ glas tog velikog zvona, pregolema za te da ga pokreneš? Dopusti samo fruli da zasvira pod tim plemenitim metalom i slušaj, pripijena uz njega, dok se ne prolije srebrn potočić pravoga zvuka, i tada će golemo zvono zadrhtat, i čitava će masa odgovoriti u bezbrojnim valovima, u jednostavnom, blagom skladu.
Te večeri govorio je Lydgate gospođici Vincy o gospođi Casaubon, ističući osobito snažan osjećaj koji ona, kako se čini, gaji prema tom ukočenom, radinom čovjeku, koji je od nje trideset godina stariji.
– Naravno, privržena je svome mužu – reče Rosamond, izričući time i neizrečenu misao da je to i najviše što žena, kako je taj učeni čovjek mislio, može postići; ali u isti mah je mislila da nije baš tako tužno biti gospodarica dvorca Lowick uz muža koji će vjerojatno uskoro umrijeti... – Vrlo je lijepa, je li?
– Bez sumnje je lijepa, ali nisam o tome razmišljao – reče Lydgate.
– Mislim da to i ne spada u vaše zvanje – doda Rosamond, a na obrazima joj se pojave jamice. – A što se vaša praksa širi! Prije toga ste, mislim, bili pozvani Chettamovima, a sada Casaubonovima.
– Jesam – odvrati Lydgate, a u njegovu glasu se osjećalo da to priznaje nekako preko volje. – Ali da vam kažem po istini, ne volim liječiti takve ljude, draži su mi siromasi. Ti su slučajevi običniji, a više se buke diže oko njih, i tu moraš pokornije slušati gluposti.
– Ne čujete ih više nego u Middlemarchu – reče Rosamond. – I prolazite barem prostranim hodnicima i svuda vas prati miris ruža.
– To je istina, Mademoiselle de Montmorenci – reče Lydgate, sagne glavu tik do stola i podigne prstom nježnu maramicu, što je ležala do njene otvorene ručne torbice, kao da želi uživati u njenu mirisu, pri čemu je smiješeći se promatrao Rosamond.
Ali ti vedri dani slobode, u kojoj je Lydgate oblijetao cvijet Middlemarcha, nisu mogli trajati vječno. Ni u tom gradu, kao ni drugdje, nije bilo lako odvojiti se od društva, i dvoje ljudi koji neprestano flertuju ne mogu nikako izbjeći »raznim zapletima, optužbama, napadima, sukobima, poticajima, koji prate svaku pojedinost«. Što je god gospođica Vincy učinila, moralo se zapaziti, a bila je možda još više na oku obožavateljima i kritičarima, jer je upravo sada gospođa Vincy, nakon male borbe, otišla s Fredom na kratko vrijeme u Stone Court; naime, to je bio jedini način da udovolji starom Featherstoneu i da u isti mah pazi na Mary Garth; jer kako se Fred oporavljao, tako joj se ta djevojka činila sve manje poželjnom snahom.
Tetka Bulstrode, na primjer, dolazila je sada kad je Rosamond bila sama češće u Lowick Gate, da je posjeti. Gospođa Bulstrode je gajila iskrenu sestrinsku ljubav prema svome bratu i uvijek smatrala da se mogao bolje oženiti, ali je djeci željela dobro. Usto je gospođa Bulstrode bila stara prijateljica gospođe Plymdale. Imale su gotovo jednak ukus, što se tiče svile, krojeva za rublje, porculana i svjećnjaka. Povjeravale su jedna drugoj svoje sitne brige, koje bi im zadavalo njihovo zdravlje ili kućanski poslovi, a razni sitni znakovi superiornosti gospođe Bulstrode, naime jače istaknuta ozbiljnost, veća inteligencija, pa kuća izvan grada, sve je to ponekad unosilo žar u njihov razgovor, ali ih nije zavadilo; obje su bile dobronamjerne žene, te je u njih bilo vrlo malo sebičnih motiva.
Jednog jutra, kad se našla u posjetu kod gospođe Plymdale, gospođa Bulstrode je slučajno rekla da ne može dulje ostati, jer ide posjetiti jadnu Rosamond.
– Zašto kažete »jadnu Rosamond«? – upita gospođa Plymdale, stroga, mala žena okruglih očiju, koja je sva podsjećala na ukroćena sokola.
– Ona je tako lijepa, a odgojena tako lakomisleno. Znate, majka joj je uvijek bila jako površna, pa sam zbog toga zabrinuta za djecu.
– Dakle, Harriet, ako smijem kazati svoje mišljenje – reče gospođa Plymdale, naglašavajući pojedine riječi – moram reći kako nitko ne sumnja da ste vi i gospodin Bulstrode ushićeni s onim što se dogodilo, jer ste učinili sve da pomognete Lydgateu.
– Selina, što mislite time reći? – upita gospođa Bulstrode, iskreno se čudeći.
– Ništa drugo nego da sam zaista sretna zbog Neda – reče gospođa Plymdale. – On bi sigurno mogao lakše uzdržavati takvu ženu, nego što bi neki drugi ljudi mogli, ali ipak bih željela da si ženu potraži negdje drugdje. Majka je uvijek zabrinuta za svoje dijete, jer mladi ljudi mogu sebi pritom pokvariti život. A osim toga, da se mene pitalo, rekla bih da ne volim što u grad dolaze stranci.
– Ja ne znam, Selina – odvrati gospođa Bulstrode, također ističući svoje riječi. – Nekoć je i gospodin Bulstrode bio ovdje stranac. I Abraham i Mojsije bili su stranci u Obećanoj zemlji, a i nalaže nam se da pomažemo strance. A osobito – doda ona poslije kratke stanke ako su besprijekorni.
– Ne govorim u vjerskom smislu, Harriet. Govorim kao majka.
– Sigurna sam, Selina, kako nikada niste čuli da sam govorila protiv toga da neka moja nećakinja pođe za vašeg sina.
– Oh, to je taština gospođice Vincy... sigurna sam, da nije ništa drugo – reče gospođa Plymdale, koja se nikada prije nije u tome potpuno povjeravala Harrieti. – Nijedan mladić u Middlemarchu nije joj bio dosta dobar; čula sam njenu majku kako to govori. To nije kršćanski, mislim. Ali je sada, prema svemu što sam čula, pronašla čovjeka jednako tašta, kao što je i ona.
– Ne mislite valjda da ima nešto između Rosamond i Lydgatea? – gospođa će Bulstrode, prilično uvrijeđena što se pokazalo da je neupućena.
– Je li moguće da ne znate, Harriet?
– Oh, ja tako malo izlazim i ne volim naklapanja; ja ih zaista nikad i ne slušam. Vi susrećete mnoge ljude koje ja ne susrećem. Vaše se društvo prilično razlikuje od našeg.
– Dobro, ali radi se o vašoj nećakinji i velikom miljeniku gospodina Bulstrodea... a i vašem također, u to sam sigurna, Harriet! Mislila sam neko vrijeme da ste ga namijenili Kate; kad bude malo starija.
– Ne vjerujem da bi zasad moglo biti išta ozbiljnije – gospođa će Bulstrode. – Moj bi mi brat to sigurno rekao.
– Pa sad, ljudi često svašta govore, ali sam dočula da sav svijet koji vidi gospođicu Vincy i gospodina Lydgatea zajedno nimalo ne sumnja da su zaručnici. Međutim, to nije moj posao. Da vam sačuvam ovaj kroj za rukavice bez prstiju?
Poslije toga se gospođa Bulstrode odvezla svojoj nećakinji s novim teretom na srcu. Bila je lijepo odjevena, ali opazi – i to je ovaj put ozlovolji više no inače – da Rosamond, koja je upravo došla izvana i dočekala je odjevena onako kako se bila udesila za šetnju, ima na sebi haljinu koja je gotovo isto tako skupa kao i njena. Gospođa Bulstrode je bila, moglo bi se reći, umanjeno izdanje svoga brata; glas joj nije bio prigušen ni put blijeda, kao u njena muža, te nije običavala okolišati.
– Ti si sama, kako vidim, draga – reče ona, ozbiljno se ogledajući kad su zajedno ušle u salon. Rosamond je bila sigurna da joj tetka ima nešto osobito reći i one sjednu jedna tik do druge. Ipak je ta nabrana unutrašnja strana Rosamondina šešira bila tako dražesna da nije mogla ne poželjeti da i njena Kate dobije takav šešir. I tako su oči gospođe Bulstrode, koje su bile prilično dobre, kružile po tom obilno nabranom krugu, dok je govorila.
– Upravo sam čula nešto o tebi što me je vrlo iznenadilo, Rosamond.
– Što, tetka? – Rosamondine oči su opet lutale po velikom, izvezenom tetkinom ovratniku.
– Jedva mogu vjerovati... da si se ti zaručila, a da ja to ne znam... da mi tvoj otac to ne bi rekao. – Tu se oči gospođe Bulstrode napokon zaustave na Rosamondinim, te ona jarko porumeni i reče:
– Nisam zaručena, tetka.
– Kako je onda moguće da svi to govore... je li to samo gradsko govorkanje?
– Gradsko govorkanje nije nimalo važno, mislim – odvrati Rosamond, vrlo zadovoljna.
– Ne budi, draga, nepromišljena; nemoj tako prezirati svoju okolinu. Ne zaboravi da ćeš uskoro navršiti dvadeset i drugu i da nemaš miraza. Sigurna sam da ti otac neće moći ništa prištedjeti. Gospodin Lydgate je vrlo inteligentan i sposoban čovjek i zbog toga, vjerujem, privlačan. I sama rado razgovaram s takvim ljudima, a tvoj ujak smatra da je on i vrlo koristan čovjek. Ali se to zvanje ovdje slabo plaća. Nema sumnje, nije sva sreća u životu na ovom svijetu, ali teško ćeš naći liječnika u koga bi bilo prave vjere... previše se oni uzdaju u svoj razum. I onda, nisi ti žena za siromašna čovjeka.
– Gospodin Lydgate nije siromašan, tetka. On ima vrlo odlične rođake.
– Sam mi je rekao, da je siromašan.
– To je zato jer je navikao družiti se s ljudima koji žive raskošnim životom.
– Draga moja Rosamond, ti ne smiješ misliti na takav život.
Rosamond spusti pogled i zabavi se svojom torbicom. Nije bila nagla djevojka i nije oštro odgovarala, ali je namjeravala živjeti po svojoj volji.
– Onda je to ipak istina? – reče gospođa Bulstrode, gledajući vrlo ozbiljno svoju nećakinju. – Ti misliš na gospodina Lydgatea. Između vas postoji neki sporazum, a da tvoj otac to i ne zna. Budi iskrena, draga Rosamond, je li te gospodin Lydgate zaista zaprosio?
Jadnoj Rosamond bi vrlo neugodno. Bila je potpuno bezbrižna što se ticalo Lydgateovih osjećaja i namjera, ali sada, kad je tetka postavila to pitanje, nije joj se sviđalo što ne može reći »jest«. Ponos joj je bio povrijeđen, ali se ona, kao uvijek, znala svladati.
– Molim te, oprosti mi. Voljela bih da ne govorimo o tome.
– Vjerujem, draga, da nećeš poklanjati svoga srca čovjeku koji nema sigurne budućnosti. A sjeti se onih dviju krasnih prilika što si ih, kako znam, odbila! A jedna ti je od njih još i sad na dohvatu, ako promijeniš odluku. Znam jednu djevojku izvanredne ljepote, koja se naposljetku loše udala jer je bila izbirljiva. Ned Plymdale je pristao mladić... neki ga čak smatraju lijepim, i jedinac je; i takva je velika trgovina bolja od svake službe. Ne kažem da je udaja sve. Voljela bih da ponajprije misliš na kraljevstvo Božje. Osim toga, djevojka treba vladati svojim srcem.
– Nikada ga neću dati Nedu Plymdalu, ako je već tako. Već sam ga odbila. Da ga volim, ja bih ga uzela odmah i pritom ostala – reče Rosamond, obuzeta divnim osjećajem da je romantična junakinja i da krasno igra tu ulogu.
– Sad mi je, draga moja, sve jasno – reče gospođa Bulstrode dižući se da ode. – Ti si dopustila srcu da te veže s čovjekom koji ti ljubav ne uzvraća.
– To zaista nisam, tetka – odvrati Rosamond odlučno.
– Ti si, dakle, potpuno uvjerena da te gospodin Lydgate ljubi?
Rosamondini su se obrazi do tog trenutka neprestano žarili, jer se osjećala tako ponižena. Odlučila je da ništa ne odgovori, i tetka joj ode još uvjerenija.
Gospodin Bulstrode je u svjetovnim i nevažnim poslovima činio ono što mu naredi žena, a ona je sad, ne rekavši zbog čega, zahtijevala da prvi put kad bude razgovarao s Lydgateom ispipa namjerava li se on uskoro ženiti. Ishod je bio nesumnjivo negativan. Gospodin Bulstrode, koga je žena poslije toga podvrgla temeljitom ispitivanju, ispričao je da je Lydgate govorio kao čovjek koji ne misli na ženidbu. Sad je gospođa Bulstrode znala da je čeka ozbiljan zadatak, te ubrzo utanači jedan tete-a-tete s Lydgateom. U tom se razgovoru najprije propitkivala za zdravlje Freda Vincyja i govorila kako je ozbiljno zabrinuta za mnogobrojnu obitelj svoga brata, a onda prešla na neke općenite napomene o opasnostima što prijete mladim ljudima koji se spremaju za život. Mladići su često neobuzdani i ne ispunjavaju nade, koje se u njih polažu, te se slabo zahvaljuju za novac koji se za njih potroši, a djevojka opet zapada u različite situacije koje mogu biti štetne po njenu budućnost.
– Osobito ako je jako lijepa, a roditelji joj vole veliko društvo – reče gospođa Bulstrode. – Gospoda joj obraćaju pažnju i sasvim je zaokupljaju, a sve zbog svoje časovite zabave, ne misleći da time od nje odvraćaju one u kojih su možda ozbiljne namjere. Tako kvare djevojci budućnost, a ja mislim, gospodine Lydgate, da je to velika odgovornost.
Na to gospođa Bulstrode upre oči u njega, nesumnjivo u namjeri da ga opomene, ako ne i ukori.
– Dabome – odvrati Lydgate, gledajući, a možda čak i zureći u nju. – Ali bi, u drugu ruku, bio velika budala muškarac koji bi hodao naokolo umišljajući sebi da ne smije ni pogledati djevojku, jer bi se ona mogla u njega zaljubiti, ili, jer bi drugi mogli pomisliti da se ona mora u njega zaljubiti.
– Oh, gospodine Lydgate, vi dobro znate koliko se razlikujete od drugih. Vi znate da vam naši mladići nisu ravni. Kad vi obilazite neku kuću, to može jako naškoditi djevojci koja se nada dobru u životu, i može je čak odvratiti od prilika koje joj se nude.
Lydgateu nije toliko godilo laskanje gospođe Bulstrode, kako se on odlikuje od midlmarčkih Orlanda, koliko su ga ozlovoljile njene namjere, koje je odmah prozreo. Gospođa Bulstrode je, međutim, vjerovala da je govorila uvjerljivo, baš onako kako je trebalo, i da je snažnom riječi »naškoditi« krasno prekrila mnoštvo pojedinosti, a da one ipak budu dovoljno očite.
Lydgate se malo naljutio, jednom je rukom zabacio kosu, a drugom radoznalo opipavao džep na prsluku, zatim se sagnuo, da dozove malog crnog prepeličara, ali je taj osjetio neiskrenost u toj ljubaznosti i nije se odazvao. Ne bi bilo pristojno da sad ode, jer je objedovao s drugim gostima i upravo pio čaj. Gospođa Bulstrode, međutim, promijeni razgovor, jer nije sumnjala da ju je razumio.
Mislim da je Solomon u svojim mudrim izrekama propustio reći kako nečista savjest osjeća aluzije isto tako kao što osjetljivo nepce osjeća zrnce pijeska. Kad se sutradan Farebrother opraštao od Lydgatea, ponadao se da će se te večeri sastati kod Vincyjevih. Lydgate je odgovorio kratko da neće – ima posla – mora prestati izlaziti navečer.
– Što, zar ćete se privezati za jarbol i začepiti uši? Dabome, ako nećete da vas očaraju sirene, pravo je da na vrijeme poduzmete mjere opreza.
Prije nekoliko dana Lydgate se ne bi obazirao na te župnikove riječi i ne bi u njima nalazio ništa neobično – ta župnik je uvijek veseo i šaljiv. Ali sad mu se učini da se u njima skriva neko peckanje, što je samo pojačavalo njegov osjećaj da je od sebe pravio budalu i da su ga ljudi krivo razumjeli; tako ga, nema sumnje, Rosamond nije razumjela, jer ona je, u to je bio siguran, sve shvaćala isto tako olako kao i on. Ona je izvanredno obzirna i upućena u sve potankosti dobra vladanja, ali su ljudi oko nje glupi i nametljivi. Međutim, ta se zabluda ne smije dalje održavati. To je odlučio – i držao se svoje odluke – ići će Vincyjevima samo kao liječnik.
Rosamond je bila jako nesretna. Tjeskoba, koju su izazvala tetkina pitanja, rasla je sve više, dok se naposljetku deseti dan, otkako nije vidjela Lydgatea, ne pretvori u strah od praznine, koja bi možda mogla prerasti u slutnju zle sreće, uvijek spremnu da zbriše, kao spužvom, sve ljudske nade. Svijet će se za nju opet pretvoriti u pustoš beznađa, pustinju, koja se čarobnjakovim čarolijama načas bila pretvorila u cvjetnjak. Osjećala je kako joj pomalo obuzima dušu bol zbog izgubljene ljubavi, i spoznaja da nijedan drugi muškarac ne bi bio tako pogodan za građenje onih kula u oblacima u kojima je ona uživala za posljednjih šest mjeseci. Jadna je Rosamond izgubila tek i osjećala se izgubljenom kao Arijadna – čarobna Arijadna iz neke kazališne družine, ostavljena na putu s kovčezima, pretrpanim kostimima, a bez nade da će dobiti kočiju da je poveze.
Ima mnogo čudnih kompleksa u našem psihičkom svijetu, koji se svi podjednako nazivaju ljubavlju i traže za se privilegij onog uzvišenog zanosa, kojim se opravdava sve (u literaturi i drami). Na sreću, Rosamond nije ni pomišljala da izvrši kakav očajnički čin; plela je svoju krasnu kosu isto tako lijepo kao uvijek i bila ponosna i mirna. Razmišljajući o razlozima zbog kojih Lydgate ne dolazi, najmanje neugodna bila joj je misao da se tu na neki način uplela njena tetka Bulstrode i udesila neku spletku; svaki je razlog, bez sumnje, bio manje neugodan, nego što bi bila njegova spontana ravnodušnost. Tko god misli da je deset dana prekratko vrijeme da se u nama pokrene bura, ispunjena uzbudljivim nagađanjima i razočaranjima, a da nas ne shrva slabost, kolebljivost i druge vidljive posljedice strasti, taj ne zna što se sve može zbiti u otmjenom, dokonom duhu jedne mlade dame.
Međutim, jedanaesti dan, kad je Lydgate odlazio iz Stone Courta, gospođa Vincy ga zamoli da kaže njenom mužu kako se dosta pogoršalo Featherstoneovo stanje, pa ga ona moli da još isti dan dođe u Stone Court. Lydgate je, dakle, mogao poći u trgovinu ili napisati poruku na listu papira i ostaviti je na ulaznim vratima. Pa ipak mu ta jednostavna sredstva nisu pala na pamet, iz čega možemo zaključiti da se nije jako opirao dolasku u kuću u vrijeme kad gospodina Vincyja nije bilo tamo. Čovjek može iz različitih pobuda prestati družiti se s nekim, ali se možda čak ni mudrac ne bi zadovoljio s mišlju da nitko za njim ne žali. Bit će to lijep, ugodan način, da se nove navike nadovežu na stare, da se izmijeni nekoliko veselih riječi s Rosamond o njegovu opiranju besposlici i o njegovoj čvrstoj nakani da se mnogočega za duže vrijeme odrekne, pa čak i uživanja u njenoj glazbi. Mora se također priznati da su se časovita nagađanja o svim mogućim uzrocima aluzija gospođe Bulstrode uspjela uplesti poput tankih, ljepljivih niti u čvršći splet njegovih misli.
Gospođica Vincy je bila sama kad je Lydgate ušao, i tako je jako pocrvenjela, da se i on isto tako zbunio i, umjesto da se našali, počeo je odmah govoriti zbog čega je došao te je zamolio gotovo formalno da izruči tu poruku svome ocu. Rosamond je, koja je u prvi mah osjećala kao da joj se vraća sreća, bila jako uvrijeđena Lydgateovim vladanjem; rumenila nesta i ona hladno prihvati poruku, ne dodajući nijedne nepotrebne riječi, a sasvim obično pletivo, koje je imala otprije u rukama, omogući joj da ne podiže pogleda više od Lydgateove brade. U svim je neuspjesima početak sigurno polovina čitava neuspjeha. Pošto je sjedio dva duga trenutka, okrećući bič, a da nije našao riječi koje bi izrekao, Lydgate ustane da ode, a Rosamonda, nervozna od borbe između uvrede i želje da ne pokaže da je uvrijeđena, ispusti svoje pletivo kao da se uplašila i također automatski ustane. Lydgate se odmah sagne da podigne pletivo. Kad se uspravio, našao se vrlo blizu ljupkog lišća, što se uzdizalo na lijepom, vitkom vratu, koji je tako često gledao kako se savršeno ljupko i samodopadno savija. Ali dok je dizao pogled, opazi kako Rosamond bespomoćno podrhtava, što je bilo za njega nešto novo i što ga je dirnulo i potaklo da je upitno pogleda. Toga časa bila je tako prirodna, kao što sigurno još nikada u životu nije bila poslije svoje pete godine: osjetila je kako joj suze naviru, pa je bilo zaludu i pokušati da ih zadrži; nije bilo druge nego da ih ostavi poput rose na modru cvijetu ili da ih pusti da se otkotrljaju niz obraze, što su one i smjerale.
Taj je spontani trenutak djelovao snagom kristalizatora: flert se pretvorio u ljubav. Ne zaboravite da je taj častoljubivi čovjek, koji je gledao u te modre potočnice zalivene suzama, bio vrlo srdačan i nagao. Nije znao u što ga zapleće to pletivo što ga je podigao, ali je jedna misao prodrla u najskrovitiji kutak njegove duše i imala čudotvoran učinak, potaknuvši snagu strasne ljubavi što je ležala ondje zakopana, ne pod grobnim kamenom, već pod najlakšom, sipkom zemljom. Riječi su mu bile potpuno nesuvisle i isprekidane, ali mu je glas bio takav da su zvučale kao usrdna molba i zaklinjanje.
– Što vam je? Vi ste nesretni. Recite mi... molim vas.
Rosamond nikada nitko nije govorio takvim glasom. Nisam sigurna da li je znala što te riječi znače, ali je pogledala Lydgatea, a suze su joj potekle niz obraze. Ta šutnja bila je najbolji odgovor. Zaboravljajući sve drugo, potpuno svladan tim izljevom nježnosti, shvativši odjednom da radost toga nježnog, mladog bića zavisi o njemu, Lydgate ovije ruke oko nje, privijajući je blago i zaštitnički bio je navikao da bude blag prema nemoćnima i bolesnima – i poljubi svaku od dviju krupnih suza. Bio je to neobičan, ali brz način da se postigne sporazum. Rosamond se nije ljutila, ali je malo uzmakla, obuzeta bojažljivim blaženstvom, i Lydgate je sad mogao sjesti do nje i suvislije govoriti. Rosamond je morala iznijeti svoju malu ispovijed, a on je impulzivnom rasipnošću obaspe riječima zahvalnosti i nježnosti. Nakon pola sata otišao je kao čovjek vezan zauvijek, čovjek čije srce ne pripada više njemu, nego ženi za koju se vezao.
Došao je opet navečer, da govori s Vincyjem koji se upravo vratio iz Stone Courta, siguran da neće dugo čekati da čuje vijest kako se Featherstone smirio zauvijek. Te prikladne riječi »smirio zauvijek«, koje su mu u pravi čas pale na pamet, djelovale su na njega tako da je bio raspoložen čak i više nego inače za večernjih sati. U pravoj je riječi uvijek snaga, i njen se određeni karakter prenosi i na naša djela. Prihvaćena kao »smirenje zauvijek«, smrt starog Featherstonea dobila je sasvim prirodan izgled, tako da je Vincy razmišljajući o njoj mogao otvoriti svoju burmuticu i biti veseo, čak i bez one uobičajene časovite licemjerne ukočenosti; a Vincy je mrzio oboje, i licemjerje i ukočenost. Tko se ikad zaprepastio zbog smrti nekog oporučitelja ili pjevao zahvalnice za baštinjeno zemljište? Vincy je te večeri bio raspoložen i gledao na sve vedro; čak je napomenuo Lydgateu da Fred ipak ima nasljednu fizičku konstituciju i da će uskoro opet biti divan momak kao i prije, a kad su od njega zatražili pristanak da se Rosamond zaruči, on je pristao začudnom lakoćom, prelazeći odmah na općenite napomene kako je brak poželjan za mladiće i djevojke, i najposlije zaključio da je to dobra prigoda da se popije malo više punča.

XXXII. POGLAVLJE

Oni će primati savjete, kao što mačka pije mlijeko.
Shakespeare: Oluja.

Pobjedonosno pouzdanje gradskog načelnika, koje je temeljio na Featherstoneovu odlučnom zahtjevu da ga Fred i njegova majka ne ostavljaju, bilo je samo slab osjećaj u usporedbi sa svim onim što je potresalo grudi starčevih krvnih rođaka, koji su naravno pokazivali više smisla za obiteljske veze i bili očito mnogobrojniji otkako on više nije mogao iz postelje. To je i prirodno, jer dok je »jadni Peter« sjedio u svom naslonjaču u salonu s hrastovim oplatama, nikakva gamad, od koje se kuharice obično brane vrelom vođom, ne bi mogla biti manje dobrodošla na ognjištu, koje ju je iz mnogo razloga privlačilo, od onih članova Featherstoneove rodbine koji su se slabo hranili, čemu nije bila razlogom njihova škrtost, nego siromaštvo. Brat Solomon i sestra Jane, koji su bili bogati i uvijek primani iskreno, bez ikakve lažne uljudnosti, mislili su da ta iskrenost ne treba biti razlogom da njihov brat pri svečanom činu izricanja svoje posljednje volje previdi ono veće pravo, koje se uvijek daje bogatima. Bar prema njima nije nikad bio tako strašan da bi ih tjerao iz svoje kuće, a nije im se činilo čudnim što tjera brata Jonaha i sestru Martu, i druge kojima takvo pravo nipošto ne pripada. Znali su za Peterovo načelo da je novac vrijedno jaje i da ga zato valja snijeti u toplo gnijezdo.
Ali brat Jonah, sestra Marta i svi siromašni izgnanici bili su drugog mišljenja. Mogućnosti su isto tako različite kao i lica koja nalaziš, kad god zaželiš, na rezbarijama i tapetama: svakakvih likova ima ondje, od Jupitera do Judy65 , samo ako ih promatraš s malo mašte.
Siromašnijima i manje voljenim činilo se da će ih se Peter ipak sjetiti na samrti, kad nije za njih ništa učinio za života. Jonah je dokazivao da ljudi vole iznenaditi u svojim oporukama, a Marta govorila da se ne treba iznenaditi ako ostavi najveći dio svog novca onima koji se tome najmanje nadaju. Isto se tako nije moglo ni pomisliti da rođeni brat, koji »tamo leži« s vodenom bolešću u nogama, ne bi ipak osjetio da krv nije voda, pa ako i nije promijenio oporuku, možda ima kakvih novaca uza se. Svakako bi neki rođaci morali biti na mjestu i paziti na one koji su jedva i daleki rođaci. Događa se i to da se oporuke krivotvore, a neke se opet pobijaju, što često donosi nejasne, ali vrlo korisne prednosti lažnim baštinicima i omogućuje im da prožive na račun tih oporuka. Osim toga, mogli bi se uhvatiti neki rođaci kako nestaju sa stvarima – dok jadni Peter bespomoćno »tamo leži«! Netko bi morao čuvati stražu. U tome su se svi slagali sa Solomonom i Jane. A i neki sestrići, sestrične i bratići također su, i to još oštroumnije raspravljali o tome što bi sve mogao učiniti čovjek koji je kadar »oporučno rasuti« svoj imetak i odvažiti se na najčudnije postupke, i sasvim ispravno zaključili da je posrijedi obiteljski interes na koji treba pripaziti, pa da je prema tome Stone Court pravo mjesto kamo treba otići. Sestra Marta, inače gospođa Cranch, živjela je u Chalky Flatsu i jako hripala, te se nije mogla odvažiti na taj put; ali ju je njen sin, nećak jadnog Petera, mogao uspješno zamijeniti i bdjeti, da ne bi njegov ujak Jonah nepošteno iskoristio one nepredvidljive događaje do kojih bi moglo doći. U rodu Featherstoneovih općenito se mislilo da svatko mora paziti na svakoga i da bi bilo dobro da nitko ne smetne s uma kako ga Svevišnji promatra.
Tako se u Stone Courtu neprestano viđao sad jedan sad drugi rođak, kako stiže ili odlazi, a Mary Garth je imala neugodnu dužnost da nosi njihove poruke Featherstoneu, koji nije želio vidjeti nikoga od njih, te ju je opet slao dolje s još neugodinijom dužnošću, da im to kaže. Kao domaćica bila je prinuđena da ih zamoli, po lijepom provincijskom običaju, da ostanu i nešto založe, ali je, otkako je Featherstone bio prikovan za postelju, radije pitala gospođu Vincy za savjet u svemu što se ticalo trošenja u kući.
– Oh, draga moja, treba dobro gospodariti u kući u kojoj smrt kuca na vrata i gdje se nalazi imetak. Bog mi je svjedokom da im ja ne prigovaram za svaku šunku... samo, ono najbolje sačuvaj za dan sprovoda. Uvijek drži u pripremi nadjevenu teletinu i komade dobra sira. Moraš imati na pameti da su svakome otvorena vrata u tim posljednjim danima bolesti – reče velikodušno gospođa Vincy, opet vesela i lijepo dotjerana.
Međutim, neki su gosti dolazili, ali nisu odlazili nakon što su se lijepo pogostili teletinom i šunkom. Brat Jonah, na primjer (takvih neugodnih ljudi ima u većini porodica; možda čak i u najvišem plemstvu ima ljudi Brobdingnagova66 soja, zaduženih do grla i uvijek spremnih na još veću rasipnost), brat Jonah, kažem, koji je spao na niske grane, uglavnom se uzdržavao od zanimanja kojim se baš nije mogao pohvaliti, a bio je i toliko čedan da to ne čini, iako je ono bilo bolje od varanja na burzi ili na utrkama. Zbog toga svog zanimanja nije morao biti u Brassingu, dok je god negdje imao ugodan kutić da u njemu sjedi, i dovoljno jela. Odabrao je kutić u kuhinji, djelomice zato jer mu se tamo najviše sviđalo, a djelomice zbog toga što nije želio sjediti sa Solomonom, o kome nije mislio nimalo bratski. Sjedio je u divnom naslonjaču i u najboljem odijelu uz dobro jelo, koje mu je bilo neprestano na dohvatu, svjestan da se nalazi na pravom mjestu, pa se neprestano podsjećao na nedjelju i na gostionicu »Zelenom čovjeku«. Rekao je Mary da se neće maknuti od svoga brata Petera dok god taj jadnik ne bude pod zemljom. Obično su obiteljima na teret šaljivčine i idioti. Jonah je bio šaljivčina u obitelji Featherstoneovih, te je zbijao šale sa služavkama, kad bi dolazile ognjištu, ali je gospođicu Garth smatrao za sumnjivu osobu, te ju je pratio hladnim pogledom.
Mary je prilično lako podnosila taj pogled jednog para očiju, ali je na nesreću tu bio i mladi Cranch, koji je došao ovamo prevalivši put od Chalky Flatsa, da bi zastupao majku i pripazio na ujaka Jonaha, i koji je također mislio da mu je dužnost ostati tu i sjediti ponajviše u kuhinji, kako bi zabavljao ujaka. Za mladog Crancha ne bi se baš točno moglo reći je li šaljivčina ili idiot, ali je pomalo naginjao posljednjem tipu, a tako je škiljio da je iz njegova pogleda teško bilo dokučiti kakve su mu upravo misli, vidjelo se samo da nisu osobito duboke. Kad bi gospođica Garth ušla u kuhinju, i Jonah Featherstone ju počeo slijediti hladnim detektivskim pogledom, mladi Cranch bi okretao glavu u istom smjeru, kao da se uporno trudi da ona primijeti kako on škilji, baš kao da to čini namjerno, poput onih ciganki dok im je Borrow čitao Novi zavjet. To je za siromašnu Mary bilo ipak odviše; kadikad bi je naljutilo, a kadikad zbunilo. Jednog dana, kad je za to uhvatila priliku, nije mogla odoljeti da ne opiše Fredu taj prizor iz kuhinje. Nitko Freda nije mogao spriječiti da ne pođe odmah u kuhinju to vidjeti, praveći se da samo prolazi onuda. Tek što je ugledao ta dva para očiju, morao je poletjeti kroz najbliža vrata, slučajno baš kroz ona što vode u mljekaru, i tu se od srca nasmijao; njegov je smijeh pod visokom strehom i među ćupovima muklo odjekivao i lijepo se čuo u kuhinji. Izletio je zatim na druga vrata, ali Jonah, koji dotle još nije vidio Fredovu bijelu put, duge noge i patničku nježnost lica, počeo se zlobno podrugivati tim pojedinostima njegove vanjštine i dosjetljivo ih spojio s najnižim moralnim osobinama.
– Zašto, Tom, ti ne nosiš takve gospodske hlače... u tebe nisu ni upola tako lijepe dugačke noge – rekao je Jonah svome nećaku, namigujući mu u isti mah u znak da se u tim riječima krije i nešto više od konstatacije očitih činjenica. Tom pogleda svoje noge, ali ne reče ništa, tako da je ostalo neizvjesno cijeni li više svoje moralne vrline ili Fredove sablažnjivo duge noge i grešnu otmjenost njegovih hlača.
U prostranom salonu također su vrebale oči bliskih rođaka, koji su tamo revno »bdjeli«. Mnogi bi došli, doručkovali i otišli, ali su brat Solomon i gospođa koja je prije dvadeset i pet godina, prije nego je postala gospođa Waule, bila Jane Featherstone, smatrali da će biti od koristi ako svaki dan ostanu ondje po nekoliko sati, bez ikakva naročita posla, već samo da promatraju lukavu Mary Garth (koja je bila tako prepredena da je nisi mogao ni u čemu zateći) i da od časa do časa, pri pomisli da im nije dopušteno ući u Featherstoneovu sobu, krive lice u grimase plača, bez ijedne suze kao da ih mogu potocima prolijevati samo za kišovitijeg vremena. Činilo se da starčeva nesklonost prema rođacima postaje to jača što se manje mogao zabavljati, ujedajući ih svojim opaskama. Kako je bio preslab da ih ujeda, zloba mu se sve više taložila u duši.
Budući da nisu potpuno vjerovali porukama koje im je Featherstone slao po Mary Garth, pojavili su se sami na vratima spavaonice, oboje u crnini – gospođa Waule imala je u ruci napola savijenu bijelu maramicu – i oboje su na licu imali neko upola korotno rumenilo. Pojavili su se u času dok je gospođa Vincy, ružičastih obraza i ukrašena ružičastim lepršavim vrpcama, davala njihovu bratu lijek za jačanje srca, a bljedoliki Fred, kratke, kovrčave kose, kakva i pristaje kockaru, udobno zavaljen sjedio u prostranom naslonjaču.
Čim je stari Featherstone ugledao te žalobne likove, kako se pojavljuju unatoč njegovim zapovijedima, ljutina ga ojača bolje od lijeka za srce. Upitao se o uzglavlje, a uza se je, kao uvijek, imao štap sa zlatnim drškom. Sad je dohvatio taj štap i mahao s njim, koliko je mogao, očito da odagna te ružne prikaze, vičući promuklim glasom:
– Natrag, natrag, gospođo Waule! Natrag Solomone!
– Oh, Peter – počela je gospođa Waule, ali Solomon ispruži ruku pred nju, otiskujući je. Bio je čovjek široka lica, blizu sedamdesete, sitnih očiju, podmukla pogleda, i ne samo da nije bio mnogo blaže naravi, nego se smatrao i mnogo lukaviji od svog brata Petera; on se zaista teško mogao prevariti u bilo kome od svojih bližnjih, jer ni u koga nije zbilja moglo biti toliko lakomosti i lukavstva, koliko bi mu Solomon pripisivao. I nevidljive sile, mislio je on, mogu se, vjerojatno, udobrovoljiti kojom blagom napomenom, ubačenom u pravi čas, ako ona dolazi od imućna čovjeka, makar taj bio isto tako bezbožan kao i drugi ljudi.
– Brate Peter – reče on laskavo, ali opet ozbiljno i službeno – učinit ću samo što je pravo ako govorim s tobom o ona tri zabrana i o poslovima s manganom. Svemogući zna što imam na duši...
– Onda On zna više nego što bih ja želio znati – odgovori Peter, spustivši štap u znak primirja, u čemu je bilo i prijetnje, jer je štap okrenuo tako da je zlatni držak mogao poslužiti kao toljaga, ako dođe do borbe izbliza, a pritom je oštro gledao u Solomonovu ćelavu glavu.
– Ima štošta zbog čega bi se mogao pokajati, brate, ako ne porazgovoriš sa mnom – reče Solomon, ali se ipak nije približio. – Mogao bih bdjeti kraj tebe noćas, a i Jane sa mnom, dragovoljno, pa bi ti mogao odabrati vrijeme da se sa mnom porazgovoriš ili da pustiš mene govoriti.
– Da, ja ću sam odabrati vrijeme, ne trebaš ga ti određivati – odsiječe Peter.
– Ali ti ne možeš odabrati čas svoje smrti, brate – razveže opet gospođa Waule prigušenim glasom. – I kad tako nijem ležiš, mogla bi ti postati zamornom prisutnost tih stranih ljudi oko tebe, pa bi se mogao sjetiti mene i moje djece – ali tu joj glas zamre pod dojmom dirljive misli, koju je nametala svome nijemome bratu; a i sasvim je prirodno da je čovjek dirnut kad spominje sebe.
– Ne, neću se sjetiti – otrese se stari Featherstone svadljivo. – Nikoga se od vas neću sjetiti. Napravio sam oporuku, velim vam, napravio sam oporuku.
Na to okrene glavu prema gospođi Vincy i proguta još malo lijeka za jačanje srca.
– Neki bi se ljudi stidjeli da zauzimaju mjesto koje po pravu pripada drugima – reče gospođa Waule, upravivši sitne oči u istom smjeru.
– Oh, sestro – reče Solomon s ironičnom blagošću – ti i ja nismo ni otmjeni, ni lijepi, ni dovoljno mudri; mi moramo biti čedni i pustiti spretne ljude da se proguraju naprijed.
Fredova ćud nije to mogla podnijeti; digavši se i pogledavši Featherstonea, reče:
– Da majka i ja napustimo sobu, gospodine, da možete biti sami sa svojim rođacima?
– Sjedni, kad ti kažem – reče stari Featherstone otresito. – Ostani gdje jesi. Zbogom, Solomone – doda, pokušavajući ponovo upotrijebiti svoj štap, ali ovaj put nije uspio, jer je okrenuo ručku. Zbogom, gospođo Waule. Ne dolazite mi više.
– Ja ću svakako biti u prizemlju, brate – reče Solomon. – Obavljat ću svoju dužnost, pa ćemo vidjeti što će Svevišnji odrediti.
– Jest, što se tiče imetka koji odlazi iz porodice – reče gospođa Waule nastavljajući svoju misao – u kojoj ima pouzdanih ljudi da nastave posao. Ali žalim one koji nisu takvi, i žalim njihove majke. Zbogom, brate Peter!
– Sjeti se da sam najstariji poslije tebe, brate, i da mi je sve od početka polazilo za rukom, upravo kao i tebi, i da sam već stekao zemlju pod imenom Featherstonea – reče Solomon, mnogo se uzdajući u tu napomenu, kao jednu od misli koja bi se mogle bratu nametnuti za besanih noćnih sati. – A zasada ti kažem zbogom.
I oni se požure napolje, jer su opazili kako stari Featherstone nateže periku s obje strane i zatvara oči, šireći pritom usta u grimasu, kao da je odlučio ništa ne vidjeti i ne čuti.
Unatoč tomu, oni su danomice dolazili u Stone Court i sjedili u prizemlju, gdje su vodili katkada prigušenim glasom glupe razgovore, u kojima su napomene i odgovori bili tako nesuvisli da bi svatko, tko ih čuje, mogao pomisliti da sluša nekakav automat koji govori, i posumnjati da li taj vješto smišljeni mehanizam zaista radi ili se samo već dugo sprema da zapne i konačno zamukne. Solomon i Jane izbjegavali su svaku nepromišljenost; čemu ona vodi, moglo se vidjeti s onu stranu zida u osobi brata Jonaha.
Ali bi njihovo stražarenje u salonu, ukrašenom hrastovim oplatama, za promjenu ometali ponekad drugi gosti, iz bliza i daleka. Sada, kad je Peter Featherstone bio na katu, o njegovu se imetku moglo raspravljati sa svim onim detaljima koji se doznaju na samom mjestu; neki susjedi iz sela i iz Middlemarcha bili su otvoreno na strani rođaka i s razumijevanjem govorili da oni imaju više prava od Vincyjevih. Neke su žene bile čak do suza dirnute dok su razgovarale s gospođom Waule i podsjećale se da su i same nekoć bile razočarane raznim dodacima oporukama i brakovima iz inata, a sve su to skrivila starija gospoda, od koje se ipak moglo očekivati nešto bolje. Takvi bi se razgovori naglo prekidali poput svirke orgulja, kad se mjehovi isprazne, čim bi se u sobi pojavila Mary Garth, i sve bi se oči uprle u nju kao u moguću baštinicu, ili u najmanju ruku osobu koja bi mogla doći do Featherstoneovih željeznih škrinja.
Ali su je mladi ljudi, rođaci i svojta Featherstoneovih, rado gledali u tom nejasnom svjetlu i divili joj se kao djevojci koja se lijepo vlada i koja bi se usred svih mogućnosti, koje su još lebdjele u zraku, mogla pokazati barem kao osrednja prilika. Stoga su joj pomalo laskali i pristojno joj se udvarali.
Osobito se u tome isticao gospodin Borthrop Trumbull, ugledni neženja i dražbovatelj u ovim krajevima, jako zaokupljen prodajom zemlje i stoke, svakako čovjek javnog zvanja, čije si ime mogao naći u oglasima širom grofovije i koji je s pravom mogao žaliti one koji ga nisu znali. Bio je Featherstoneov nećak iz drugog koljena, i on je s njim postupao dobrostivije nego s ikojim drugim rođakom, jer mu je bio od koristi u poslovima. U rasporedu, koji je starac sam napisao za svoj sprovod, bio je i Trumbull određen da nosi lijes. Borthrop Trumbull nije bio odvratno gramzljiv – on je bio samo potpuno svjestan svoje vrijednosti i uvjeren da bi u svakom suparništvu ta vrijednost najbolje svjedočila protiv njegovih takmaca. Prema tome, kad bi mu Peter Featherstone, koji se dosada prema njemu vladao kao duša od čovjeka – bolje duše on i ne zna – učinio kakvo dobro, sve što on, Trumbull, može reći, jest da nikada nije ni za čim težio niti mu se umiljavao, već ga je samo savjetovao prema svom iskustvu, koje je skupljao više od dvadeset godina, od vremena svoga naukovanja, koje je počelo u petnaestoj godini, te je uvijek bio kadar pokazati solidno znanje. On je bio daleko od toga da se divi samo sebi, i u svom zvanju i u svom osobnom životu bio je navikao sve visoko cijeniti. Bio je ljubitelj lijepih riječi i nikad mu ne bi izmakla kakva ružna riječ, a da se odmah ne bi ispravio – a to je bila zaista sreća, jer je bio prilično glasan čovjek i volio se isticati; obično bi stajao ili hodao naokolo, kad bi govorio, potežući pritom svoj prsluk naniže, s važnošću čovjeka koji o svemu ponajčešće ima svoje mišljenje; često bi kažiprstom hitro prolazio kroz kosu, a pri svakom bi se novom nizu pokreta marljivo poigravao velikim pečatnicima. Bilo je prigodice i malo gnjeva u njegovu vladanju, ali je taj bio uglavnom uperen protiv pogrešnog mišljenja, kojega ima u svijetu toliko da ono neizbježno stavlja u iskušenje inteligentna i iskusna čovjeka. Znao je da je porodica Featherstone uglavnom skromne inteligencije, ali je kao svjetski čovjek i javni radnik sve primao kao sasvim prirodnu pojavu, pa je čak pošao razgovarati s Jonahom i mladim Cranchom u kuhinji, ne sumnjajući nimalo da je mladog Crancha jako impresionirao svojim sugestivnim pitanjima o Chalky Flatsu. Kad bi mu tko rekao da on kao dražbovatelj mora znati prirodu svega, gospodin Borthrop Trumbull bi se nasmiješio i mudro šutio, svjestan da se tome prilično približio. Ukratko, on je na svoj način, kao dražbovatelj, bio častan čovjek. Nije se stidio svoga posla i vjerovao je da bi i »slavljeni Peel, sada sir Robert«, kad bi mu bio predstavljen, morao priznati njegovu važnost.
– Ne bi mi bilo nimalo krivo da dobijem komadić one šunke i čašu onog piva, gospođice Garth, ako dopuštate – reče on, ušavši u salon u pola dvanaest, pošto je iskoristio izvanrednu povlasticu da obiđe starog Featherstonea, i postavivši se, leđima okrenut prema vatri, između gospođe Waule i Solomona. – Nije potrebno da izlazite; dopustite da pozvonim.
– Hvala – reče Mary – imam jednu poruku.
– Bogami, gospodine Trumbull, vi ste jako u milosti – reče gospođa Waule.
– Što! Zar zato što sam posjetio starca? – odgovori dražbovatelj, poigravajući se spokojno pečatnicima. – Ah, znate, on se prilično pouzdaje u mene. – Na to stegne usne i namršti se, utonuvši u misli.
– Smijemo li vas upitati što je naš brat rekao? – upita Solomon blagim glasom i ponizno, u čemu je bilo i previše lukavstva, jer je Solomon bio svjestan da mu ta poniznost kao bogatu čovjeku nije potrebna.
– Oh, dabome, svatko može pitati – reče Trumbull glasno i veselo, ali s prizvukom oštra sarkazma. – Svatko smije ispitivati. Svatko može svojim riječima dati prizvuk pitanja – nastavi on, a zvučnost njegova glasa rasla je s biranošću stila. – To dobri govornici uvijek čine, čak i kad ne očekuju odgovora. To je ono što nazivamo govorničkim figurama... vrlo slikovit govor, kako se ono kaže.
Govorljivi se dražbovatelj nasmije svojoj vlastitoj domišljatosti.
– Ne bi mi bilo žao čuti da se sjetio vas, gospodine Trumbull – reče Solomon – nikad nisam bio protiv onih koji to zaslužuju. Protiv onih sam koji to ne zaslužuju.
– Ah, tako je to, vidite, tako – reče Trumbull značajno. – Ne može se poreći da su katkad postali baštinici i oni koji to nisu zaslužili, pa čak i univerzalni baštinici. Tako je to s oporučnim dispozicijama.
Opet je skupio usne i namrštio se malo.
– Mislite li zbilja reći, gospodine Trumbull, da je moj brat ostavio zemlju nekome nečlanu porodice? – upita gospođa Waule, na koju su, kao malodušnu ženu, ove otegnute riječi djelovale porazno.
– Pa čovjek može svoju zemlju pretvoriti u kakvu dobrotvornu zakladu, isto tako kao što je može ostaviti i nekim ljudima – primijeti Solomon, kad mu sestra na svoje pitanje nije dobila odgovora.
– Što, zemlja Blue Coata67? – reče gospođa Waule opet.
– Oh, gospodine Trumbull, ne mislite valjda to reći. Ta to bi bilo izazivanje Svemogućeg, koji mu je pomogao da se obogati.
Dok je gospođa Waule govorila, Borthrop Trumbull se odšetao od kamina do prozora, prelazeći kažiprstom oko ovratnika, s unutarnje strane, pa zatim preko zalizaka i uvojaka kose. Tada pođe do radnog stolića gospođice Garth, otvori knjigu što je ondje ležala, pa pročita glasno naslov, naglašujući oštro svaku riječ, kao da je nudi na prodaju.
– »Anne of Geierstein« ili »Kćerka magle«... autora »Waverleya«. Zatim, okrenuvši stranicu, poče čitati zvonkim glasom: – Proteklo je vrijeme od gotovo četiri stoljeća, otkako se niz događaja, o kojima se pripovijeda u idućim poglavljima, odigrao na kontinentu.
Posljednju, zaista divnu riječ izgovorio je s naglaskom na posljednjem slogu, ne zbog toga što ne bi znao kako se ona obično naglašava, već osjećajući da ovo neobično naglašavanje pojačava zvučnu ljepotu, koju je njegovo čitanje dalo cijeloj rečenici.
Uto uđe sluga s poslužavnikom, tako da je trenutak, u kome je trebalo da odgovori na pitanje gospođe Waule, sretno prošao, dok su ona i Solomon, promatrajući Trumbullove kretnje, razmišljali kako je visoka obrazovanost samo na grdnu smetnju ozbiljnim poslovima. Uistinu, Borthrop Trumbull nije znao ništa o Featherstoneovoj oporuci, ali bi njega bilo teško natjerati da prizna kako nešto ne zna, osim kad bi ga zatvorili i optužili zbog prikrivanja izdaje.
– Uzet ću samo zalogaj šunke i čašu piva – reče uvjerljivo. – Kao čovjek javnog zvanja, jedem gdje stignem. Kladim se – doda, pošto je strahovitom brzinom progutao nekoliko zalogaja – da u sva tri kraljevstva nema bolje šunke od ove. Po mome mišljenju, bolja je i od šunke u Freshitt Hallu... a ja mislim da sam dobar znalac.
– Neki ne vole toliko šećera u šunki – reče gospođa Waule. – Ali je moj jadni brat uvijek želio da ima šećera.
– Ako ima koga, tko traži nešto bolje, neka mu bude sa srećom... ali, Bože moj, kakve li arome! Bio bih, vjerujte mi, sretan kad bih mogao kupiti šunku te kvalitete. U neku je ruku užitak za jednog džentlmena – tu se u njegovu glasu osjeti očito ganuće – da ima na svom stolu takvu šunku.
Odgurne tanjur ustranu, napuni čašu pivom, pa onda pomakne stolac malo naprijed, iskoristivši tu priliku da baci pogled na svoje noge, pogladivši ih zadovoljno. Gospodin se Borthrop Trumbull vladao i kretao slobodno, što je uopće odlika superiornih sjevernjaka.
– Imate ovdje, kako vidim, jedno zanimljivo djelo, gospođice Garth – reče, kad se Mary vratila. – Napisao ga je pisac »Waverleya«, a to je sir Walter Scott. I sam sam kupio jedno od njegovih djela... vrlo lijepu knjigu, zaista sjajnu publikaciju, pod naslovom »Ivanhoe«. Nećete u skoro vrijeme imati boljeg pisca, i ja mislim da ga, po mom sudu, nitko tako skoro neće nadmašiti. Baš sam pročitao odlomak na početku »Anne of Geierstein«. Nastup je dobar. (Kod Borthropa Trumbulla ništa se nikad nije započinjalo, ni u njegovu osobnom životu ni u njegovim oglasima, već je sve nastupalo.) Vi rado čitate, kako vidim. Jeste li član naše knjižnice u Middlemarchu?
– Nisam – odvrati Mary. – Gospodin Fred mi je donio tu knjigu.
– Ja sam i sam veliki ljubitelj knjiga – nastavi Trumbull. – Imam ništa manje nego dvije stotine knjiga u telećoj koži i umišljam sebi da su dobro izabrane. Imam i slika koje su naslikali Murril, Rubens, Teniers, Tizian, Van Dyck i drugi. Vrlo ću vam rado posuditi svaku od tih knjiga, koju zaželite, gospođice Garth.
– Vrlo sam vam zahvalna – odgovori Mary, žureći se opet iz sobe – ali ja imam malo vremena za čitanje.
– Rekao bih da se moj brat sjetio i nje u svojoj oporuci – reče Solomon jako prigušenim glasom, pokazujući glavom za Mary, kad je iza sebe zatvorila vrata.
– Iako mu je prva žena bila slaba prilika – reče gospođa Waule. Nije mu donijela ništa, a ta joj je mlada žena samo nećakinja. I vrlo je ponosna. A moj brat ju je uvijek plaćao.
– Ipak je ona, po mome mišljenju, razborita djevojka – reče Trumbull, iskapi svoje pivo i naglo se digne, energično poravnavajući svoj prsluk. – Promatrao sam je kad je miješala kapljice lijeka. Ona pazi što radi, gospodine moj. To je velika vrlina jedne žene, a i od velike koristi našem prijatelju gore, toj jadnoj, dobroj staroj duši. Čovjek, koji iole cijeni svoj život, treba u svojoj ženi gledati njegovateljicu; tako ću i ja učiniti ako se oženim. Uvjeren sam da sam dosta dugo živio sam, a da bih u tome pogriješio. Neki se ljudi moraju oženiti, da bi malo uljepšali svoj život, a kad to i meni bude potrebno, nadam se da će mi to netko reći... nadam se da će me neko biće izvijestiti o toj činjenici. Zbogom, gospođo Waule. Zbogom, gospodine Solomone. Vjerujem da se idući put nećemo naći u tako tužnim prilikama.
Kad je Trumbull, otmjeno se naklonivši, otišao, Solomon se nagne naprijed i reče sestri:
– Vjeruj mi, Jane, moj je brat ostavio toj gospođici pogolemu svotu.
– Sudeći po riječima gospodina Trumbulla, svatko bi to pomislio – odgovori Jane. A nakon male stanke nastavi: – Govori kao da se mojim kćerima ne bi moglo povjeriti davanje kapljica.
– Dražbovatelji govore bez repa i glave – reče Solomon. – Ali se zato ne može reći da taj Trumbull nije zaradio novaca.

XXXIII. POGLAVLJE

Sklopite oči i dobro spustite zastore, i dajte da svi utonemo u razmišljanje.
Shakespeare: Henrik VI.

Te je noći poslije dvanaest sati Mary Garth preuzela bdijenje u Featherstonovoj sobi, pa je tamo sjedila za sitnih sati. Često je odabirala tu dužnost, u kojoj je nalazila zadovoljstvo, unatoč starčevoj razdražljivosti, kad god bi mu ustrebala kakva njena usluga. Bilo je časova kad je mogla sjediti u potpunom miru, uživajući u tišini i prigušenom svjetlu. Žarki oganj, gotovo nečujno plamteći u kaminu, pričinjao joj se poput dostojanstvena blaga bića, slobodna od sitnih strasti, besmislenih želja i težnja za koječim bezvrijednim i prolaznim, što je sve u nje u svakidašnjem životu budilo samo prezir. Mary je voljela biti sama sa svojim mislima i tako se zabavljala sjedeći u polumraku s rukama u krilu; imajući, naime, vrlo rano jakih razloga da uvidi kako se malo što u životu dešava u skladu s njenim željama, nije tratila vrijeme na to da se čudi toj činjenici i uznemiruje zbog nje. I ona je već počela shvaćati život kao nešto slično komediji, stvorivši ponosnu, štoviše, plemenitu odluku da u njoj neće igrati ulogu podlaca ili licemjera. Mary bi možda bila postala cinik, da nije imala roditelje koje je poštivala, i izvor srdačne zahvalnosti u duši, koji je bio to izdašniji, što je naučila da ne postavlja nikakvih nerazboritih zahtjeva.
Sjedila je te noći razmišljajući, kako je već bila navikla, o događajima prošlog dana, i njene su se usne često razvlačile u osmijeh, kad bi se sjećala čudnih prizora koje je njena mašta začinjala vedrom komikom; ljudi su tako smiješni sa svojim iluzijama, noseći i nesvjesno svoje luđačke kape, vjerujući da njihove laži nitko ne može prozreti, a da oni proziru svačije, i praveći od sebe izuzetak u svemu, kao da je cijeli svijet žut u svjetlu svjetiljke, pod kojom su samo oni ružičasti. Ipak su postojale neke iluzije, koje u očima Mary nisu bile nimalo smiješne. U duši je bila uvjerena, iako zato nije imala drugih razloga do pomna promatranja naravi starog Featherstonea, da će Vincyjevi unatoč tome što je starcu bilo drago da su uz njega, biti jednako razočarani kao i svi oni rođaci koje je tjerao od sebe. Prilično je prezirno gledala na očiti strah gospođe Vincy, da ona i Fred ne bi ostali nasamo, ali je to nije priječilo da sa strahom misli kako će Fred biti teško pogođen ako se ispostavi da ga je tetak ostavio u siromaštvu. Ona se mogla narugati Fredu kad je bio nazočan, ali se nije mogla radovati njegovim ludostima kad je bio odsutan.
Ipak je voljela svoje misli: živi, mladi duh, kojim nije ovladala strast, izvlači pouku upoznavajući se sa životom i prati sa zanimanjem vlastite snage. Mary se jako zabavljala time.
Misli joj nisu bile pomućene nikakvom brigom ili žalošću zbog toga starca u krevetu; takve je osjećaje lakše hiniti nego iskreno gajiti prema čovjeku, kome život očito nije više ništa drugo do ostatak poroka. Ona je uvijek vidjela samo najgore Featherstoneove osobine, on se njom nije ponosio, ona je za njega bila samo dvorkinja. Strepjeti za čovjeka koji se uvijek otresa na tebe treba prepustiti svecima na zemlji; Mary nije bila svetica. Nikad mu nije odgovorila grubom riječi, vjerno ga je dvorila – to je bilo sve što je mogla učiniti. Stari Featherstone nije bio baš nimalo zabrinut za svoju dušu, te je odbio primiti gospodina Tuckera.
Noćas se nije nijednom otresao, te je u početku sat-dva ležao neobično mirno, dok napokon Mary nije začula kako zvekeće svežnjem ključeva, lupajući njima po limenoj kutiji, koju je uvijek držao kod sebe u krevetu. Oko tri sata reče neobično razgovijetno:
– Gospođice, dođi ovamo!
Mary posluša i opazi da je već izvukao limenu kutiju ispod posteljine, iako bi inače zahtijevao da to ona učini; već je bio pronašao i ključ. Otključao je sada kutiju i, izvadivši iz nje drugi ključ, upravi u nju svoj pogled, koji je, kako se činilo, opet dobio svoju oštrinu, i reče:
– Koliko ih je u kući?
– Mislite vaših rođaka, gospodine – reče Mary, dobro navikla na starčev način izražavanja. On klimnu lako, a ona nastavi:
– Gospodin Jonah Featherstone i mladi Cranch spavaju ovdje.
– Oh, gle, prilijepili su se, je li? A drugi... dolaze svaki dan, okladio bih se... Solomon i Jane, i svi oni mladi? Dolaze da zavirkuju, broje i računaju?
– Ne svi baš svaki dan. Gospodin Solomon i gospođa Waule su svaki dan ovdje, a i drugi dolaze često.
Starac je kriveći lice slušao dok je govorila, a onda, pošto mu lice opet dobi prirodan izgled, reče:
– Utoliko su veće budale. Slušaj, gospođice. Sada je tri sata ujutro; ja sam pri zdravoj pameti, kao što sam bio uvijek u životu. Znam za sav svoj imetak, gdje je novac uložen i sve drugo. I sve sam pripremio da promijenim svoju odluku i da učinim onako kako konačno želim. Čuješ li, gospođice? Pri zdravoj sam pameti.
– A što onda, gospodine? – reče Mary mirno.
On spusti glas, a lukav mu pogled posta još lukaviji. – Napravio sam dvije oporuke i hoću jednu spaliti. Sada ćeš činiti ono što ti ja budem govorio. To je ključ od moje željezne škrinje u drugoj sobici. Dobro odgurni ustranu mjedenu ploču na vrhu, dok ne popusti poput zasuna, a tada možeš staviti ključ u prednju ključanicu i okrenuti ga. Pođi i učini to, pa onda izvuci najgornji papir... Posljednja volja i Oporuka... piše na njemu velikim slovima.
– Neću, gospodine – odgovori Mary odlučnim glasom – to ja ne mogu učiniti.
– Nećeš učiniti? Ja ti zapovijedam, ti moraš! – reče starac, a glas mu poče podrhtavati od ljutine zbog toga opiranja.
– Ne mogu dirati u vašu željeznu škrinju ni u vašu oporuku. Moram se oprijeti svemu što bi moglo na mene baciti kakvu sumnju.
– Kažem ti da sam pri zdravoj pameti. Zar da naposljetku ne učinim ono što se meni sviđa? Namjerno sam napravio dvije oporuke. Uzmi ključ, čuješ li.
– Neću, gospodine, neću – odsiječe Mary još odlučnije. Njeno je opiranje postajalo sve jače.
– Zapovijedam ti, nemoj da gubimo vrijeme!
– Ne mogu vam pomoći, gospodine. Ne, neću dopustiti da kraj vašeg života okalja početak moga. Neću dirnuti ni vaše željezne škrinje ni vaše oporuke.
Odmakla se malo od postelje.
Starac se na trenutak smiri, pogled mu je bio ukočen i bezizražajan, a u ruci je držao uspravno taj jedan ključ na kolutu. Zatim uzrujanim, naglim pokretom poče lijevom koščatom rukom prazniti limenu kutiju pred sobom.
– Gospođice – započe opet užurbano – pogledaj! Uzmi taj novac... papir i zlato... gledaj... uzmi to... sve će to biti tvoje... učini što ti velim. – Naprežući se, koliko je god mogao, pokuša je natjerati da uzme ključ, ali Mary opet ustukne.
– Neću se doticati ni vašeg ključa ni vašeg novca, gospodine. Molim vas, ne zahtijevajte to od mene. Ako budete i dalje to činili, otići ću i pozvati vašeg brata.
On pusti da mu ruka padne, i prvi put u svom životu Mary ugleda starog Petera Featherstonea kako plače kao dijete. Najnježnijim glasom, što ga je smogla, reče:
– Molim vas, gospodine, spremite svoj novac. – Zatim je otišla na svoje mjesto kod kamina, nadajući se da će shvatiti kako mu je zaludu dalje govorili. No, on se ubrzo oporavi i reče:
– Čuj, onda. Pozovi onog mladića. Pozovi Freda Vincyja. – Mary osjeti kako joj srce počinje jače udarati. Razlite joj misli projure glavom, što bi se sve moglo dogoditi ako se spali druga oporuka. Trebalo je u žurbi stvoriti tešku odluku.
– Dozvat ću ga ako dopustite da pozovem i gospodina Jonaha i druge s njim.
– Nikoga drugoga, čuješ li! Mladića. Učinit ću što ja hoću.
– Pričekajte dok se sasvim razdani, gospodine, kad svi budu na nogama. Ili me pustite da dozovem Simonsa, neka dovede odvjetnika. On može stići ovamo za manje od dva sata.
– Odvjetnika? Što će mi odvjetnik? Nitko neće znati... čuješ li... nitko neće znati. Učinit ću što ja hoću.
– Pustite me da pozovem još nekoga, gospodine – reče Mary uvjerljivo. Nije joj bilo drago što je sama sa starcem, iz koga je buktala neka čudna nervozna energija, koja mu je dopuštala da uvijek iznova govori, a da ga pritom ne spopada kašalj kao inače; ipak nije željela da se i dalje bez potrebe s njim prepire, jer ga je to uzbuđivalo.
– Pustite me, molim vas, da dozovem nekoga.
– Pusti me u miru, čuješ. Slušaj, gospođice. Uzmi novac. Nikad više nećeš imati takve prilike. Ima gotovo blizu dvije stotine... ima još više u kutiji, i nitko ne zna koliko ga ima. Uzmi ga i učini što ti kažem.
Mary je, stojeći kraj kamina, gledala kako crveno svjetlo ognja pada na starca, poduprta jastucima, s ključem u koščatoj ruci i s novcem, koji je ležao na pokrivaču pred njim. Nikad nije zaboravila tu sliku čovjeka, koji je u svom posljednjem času želio da učini ono što on hoće. Ali način na koji joj je ponudio novac potaknuo ju je da govori još odlučnije.
– Zaludu vam sve, gospodine. Ja to neću učiniti. Spremite svoj novac. Neću ni taknuti vaše novce. Sve ću drugo učiniti, da vam ugodim, ali se vašeg ključa ili novca neću ni dotaknuti.
– Sve drugo... sve drugo! – reče stari Featherstone glasom promuklim od bijesa, naprežući se kao u ružnom snu, ali mu se glas ipak jedva čuo. – Ne želim ništa drugo. Dođi ovamo... dođi ovamo.
Mary se približavala oprezno, jer ga je predobro poznavala. Vidjela je kako je bacio ključeve i pokušavao dohvatiti svoju batinu, pri čemu je gledao u Mary kao stara hijena, a kako mu se naprezala ruka, tako su se grčili i mišići na njegovu licu. Zastala je, da mu ne dođe na dohvat.
– Pustite me da vam dam kapljice za srce – reče ona mirno – i pokušajte se umiriti. Možda ćete zaspati, a sutra po danu možete učiniti što želite.
Iako mu nije bila na dohvatu, on podigne štap i baci ga uz jaki napor. Ali bio je nemoćan. Štap je pao, kliznuvši niz nogu kreveta.
Mary ga ostavi na podu i vrati se svome stolcu kraj kamina. Poslije će mu prići s lijekom za srce, kad ga umor prisili da bude strpljiv. Približavao se najhladniji čas jutra, vatra se u kaminu počela gasiti, a kroz pukotinu između prozorskih zastora od vunena damasta vidjela je kako kroz kapke prodire svjetlo bijela dana. Kad je potakla vatru i ogrnula se šalom, sjedne, nadajući se da će Featherstone možda ipak zaspati. Ako mu se sada približi, mogao bi opet planuti bijesom. Nije rekao ništa nakon što je bacio štap, ali je vidjela kako je dohvatio ključeve i desnu ruku položio na novac. Ali ga nije spremio, i ona je mislila da je starac utonuo u san.
Međutim, sjećanje na ono što je proživjela počelo je Mary uzbuđivati više nego što ju je uzbudila sama zbilja – razmišljala je o svakom svom činu, koji joj se bio imperativno nametnuo, ne dopuštajući joj ni najmanjeg kolebanja u kritičnom trenutku.
Uto se suho drvo u kaminu zavatrilo i plamen razbuktao, osvjetljavajući svaki kutić, i Mary ugleda starca kako mirno leži, a glava mu malo pala ustranu. Nečujnim korakom pošla je prema njemu, i njegovo joj se lice učini nekako čudno nepomično; ali joj već u idućem trenutku plamsanje razbuktala ognja pomuti utisak. Srce joj je tako žestoko udaralo da su njena osjetna zapažanja bila jako nepouzdana, te nije mogla povjerovati svojim osjetilima čak ni onda kad je opipala starca i osluhnula mu disanje. Pošla je prozoru, lako odgurnula zastore i otvorila kapke, tako da je blijedo svjetlo dana palo na postelju.
U idućem je trenutku poletjela zvonu i snažno ga povukla. Ubrzo nije bilo više nikakve sumnje da je Peter Featherstone mrtav; desnom rukom stiskao je ključeve, a lijeva mu je ležala na hrpi novčanica i zlata.

KNJIGA ČETVRTA

Tri ljubavna problema



XXXIV. POGLAVLJE

Prvi gospodin: Takvi su ljudi poput perca, mrve i slamke, nema u njih ni težine ni snage.
Drugi gospodin: Ali je lakoća ipak važna; bez nje nema težine; snaga se pak razmahuje tamo gdje je druga snaga sputana; nema napredovanja bez odstupanja, a brod pod jedrima može se naći na dnu mora ako u kormilara nema snage da održi ravnotežu, odupirući se suprotnim snagama.
Petar Featherstone je pokopan jednog svibanjskog jutra. U prozaičnoj okolici Middlemarcha svibanj nije uvijek topao i sunčan, i baš je toga jutra hladan vjetar odnosio cvjetove iz obližnjih vrtova na zelene humke groblja u Lowicku. Oblaci, koji su se žurili nebom, ponegdje su propuštali tračak sunca, da obasja kakav predmet, ružan ili lijep, koji bi se slučajno našao nadohvat njegova zlatnog pljuska. Slika je groblja bila vrlo živa, jer se tamo našao mali skup provincijskog svijeta, čekajući da vidi pokop. Pronijela se vijest da će sprovod biti »veličanstven«; stari je gospodin napisao i ostavio potanke upute; odredio je da mu sprovod bude takav, da bi njime mogao »nadmašiti svoje takmacc«. I to je bila istina; stari Featherstone, naime, nije bio nikakav Harpagon, kome bi bila sva strast u besmislenoj i nezasitnoj škrtosti i koji bi se unaprijed upuštao u cjenjkanje s pogrebnicima oko pogrebnine. Novci su mu bili dragi, ali drago mu je bilo i da ih troši, kako bi zadovoljio svoje posebne prohtjeve, a možda mu je novac bio još najdraži kao sredstvo da drugi, s više ili manje neugodnosti, osjete njegovu moć. Ustvrdi li tko ovdje da je u starog Featherstonea ipak moralo biti i tračka dobrote, neću se usuditi to poricati, ali moram primijetiti da je dobrota vrlo skromne naravi, lako se plaši, a kad je u mladosti mnogo potiskuju drski poroci, pripravna je povući se u potpunu osamljenost, tako da u nju lakše vjeruju oni koji u svojoj mašti teoretski izgrađuju lik sebičnog starog džentlmena, nego oni koji su uskogrudniji u svojim sudovima o njemu, a temelje te sudove na osobnom poznavanju. Ali, bilo kako bilo, on je želio imati lijep sprovod i »pozvati« na njega ljude koji bi voljeli radije ostati kod kuće. Želio je da ga do groba otprati i sva ženska rodbina, pa je tako uboga sestra Martha zbog toga morala prevaliti naporan put iz Chalky Flatsa. Ona i Jane ipak su se obradovale (dakako, u toj je radosti bilo i mnogo suza), jer su u tome vidjele znak da je brat, kome nije bilo drago da ih vidi za života, očito želio da budu prisutne kad se bude čitala njegova oporuka; samo im je taj znak bio nekako sumnjiv, jer se ticao i gospođe Vincy, a s troškom za njen crni veo, kao da su bile povezane najneskromnije nade, što je još više isticala svježa boja njena lica, koja je prilično jasno svjedočila da ona nije ni u kakvom krvnom srodstvu, već da je od onog općenito neugodnog soja, koji nazivamo svojtom.
Svi smo mi skloni maštanju, u ovom ili onom obliku, jer je mašta plod naših želja; i jadni stari Featherstone, koji se mnogo smijao onima koji su se zanosili iluzijama, ni sam nije izbjegao tom samoobmanjivanju. Kad je pisao raspored za svoj sprovod, sigurno nije bio načistu s tim da je njegovo uživanje u toj maloj drami, u kojoj je ono sačinjavalo jednu od uloga, svedeno na puko maštanje. Smijuljeći se, kad bi pomislio na onaj stravični osjećaj koji bi mogao uzrokovati ukočenim stiskom svoje mrtve ruke, on je neizbježno pomiješao svoju svijest s onom olovnoblijedom mrtvačkom ukočenošću; ako je pak pomišljao na zagrobni život, povezivao je to s nasladom u svom lijesu. Tako je i u starog Featherstonea bilo mašte, kojoj se prepuštao na svoj način.
Tri žalobne kočije bile krcate, kako je to pokojnik pismeno odredio. Bili su tu nosači mrtvačkog pokrova, na konjima s najdivnijim lentama i s vrpcama na šeširima, a čak su i nosači lijesa imali žalobni ukras dobre kakvoće i skupocjen. Kad su svi sjahali, žalobna povorka činila se zbog malena groblja veća nego što je uistinu bila; sumorna lica ljudi i crne draperije, što su podrhtavale na vjetru, kao da su govorili o nekom svijetu, koji je u čudnom neskladu s cvjetovima što su lagano padali nošeni vjetrom, i tratinčicama, obasjanim suncem. Svećenik, koji je dočekao povorku, bio je gospodin Cadwallader – tako je odredio Peter Featherstone, potaknut kao obično svojim posebnim razlozima. Osjećajući prezir prema kapelanima, koje je uvijek nazivao podređenim pomoćnicima, odlučio je da ga pokopa jedan prebendar. Casaubon nije mogao doći u obzir, ne samo zbog toga što je odbijao da se prima takvih poslova, nego i zbog toga što je Featherstoneu bio osobito mrzak kao župnik njegove župe, koji je imao pravo na njegovu zemlju u obliku desetine, a i kao propovjednik jutarnjih propovijedi, koje je starac, sjedeći u svojoj klupi nimalo pospan, morao prosjediti, gunđajući u sebi. Mrzak mu je bio taj naduveni pop, koji mu je s visine držao propovijedi. Drugačiji su bili njegovi odnosi prema Cadwalladeru; potok s pastrvama, koji je protjecao Casaubonovim zemljištem, prelazio je u svome toku i Featherstonovim, tako da je gospodin Cadwallader bio pop koji je morao moliti za usluge, umjesto da se nameće propovijedima. Osim toga, on je pripadao višoj vlasteli što živi na četiri milje od Lowicka, pa je tako bio ravan šerifu grofovije i drugim dostojanstvenicima, koji su, kako se zbog nekih nejasnih razloga smatralo, nužni u društvenom poretku. Bit će, dakako, zadovoljstvo da te pokopa gospodin Cadwallader, čije ti ime usto daje prigodu da ga krivo izgovaraš, ako ushtjedneš.
Ta čast, iskazana župniku Tiptona i Freshitta, bila je razlog da je gospođa Cadwallader bila u društvu onih koji su promatrali sprovod starog Featherstonea s jednog od gornjih prozora vlastelinskog dvorca. Nije baš voljela dolaziti u tu kuću, ali željela je, kako je rekla, da vidi skup čudnih zvjerki, što će se skupiti na tom sprovodu, pa je nagovorila sir Jamesa i mladu lady Chettam da odvezu župnika i nju u Lowick, da im put bude što ugodniji.
– Poći ću s vama kamo god zaželite, gospođo Cadwallader – reče Celia – ali sprovode ne volim.
– Oh, draga moja, kad imate u porodici svećenika, morate se naviknuti na štošta; ja sam na to odavno svikla. Kad sam se udala za Humphreya, odlučila sam zavoljeti propovijedi i počela sam tako da sam najprije zavoljela završetak propovijedi. To se ubrzo prenijelo na sredinu i na početak, jer bez sredine i početka nema ni završetka.
– Zaista nema – reče odlučno i dostojanstveno stara lady Chettam.
Gornji prozor, s kojega se sprovod mogao dobro vidjeti, bio je na sobi u kojoj se zadržavao gospodin Casaubon kad nije smio raditi; sad je opet živio gotovo jednakim životom kao i prije, unatoč opomenama i propisima, i pošto je uljudno pozdravio gospođu Cadwallader, ponovo se zavukao u knjižnicu da mozga o zabludi o Husu i Mizreinu.
Da nije bilo tih posjetitelja, Dorothea bi se bila možda također zatvorila u knjižnicu i ne bi promatrala sprovod starog Featherstonea. Koliko god se činilo da je taj sprovod bio daleko izvan normalnog tijeka njenog života, ipak bi joj poslije iskrsnuo u sjećanju, kad bi se god dotakla nekih osjetljivih mjesta u svom pamćenju, upravo kao što se vizija Crkve sv. Petra u Rimu ispreplela u njenom sjećanju s osjećajem beznađa. Slike događaja koji mijenjaju život i sudbinu naših bližnjih, samo su pozadina na kojoj se zbivaju jednake promjene i u našem životu, pa ipak se one, isto kao i neke osobite slike polja i bregova, stapaju s pojedinim razdobljima našeg života i tvore dio one cjelovitosti našeg bića, koju sačinjava skup probranih doživljaja, koji su se najdublje upili u našu svijest.
To nesvjesno povezivanje nečega stranog i zagonetnog s najskrivenijim tajnama njena života kao da je odražavalo onaj osjećaj osamljenosti, svojstven Dorothejinoj tako gorljivoj naravi. Provincijska vlastela starih vremena živjela su u prorijeđenoj društvenoj atmosferi; porazmještena nadaleko po bregovima, gledala su odozgo, slabo razaznajući što se dešava u onoj gušćoj životnoj atmosferi u nizinama. A Dorotheji nisu bili ugodni ni vidici ni hladnoća u tim visinama.
– Neću više gledati – reče Celia, pošto je povorka ušla u crkvu, i postavi se tik iza svoga muža, tako da se svojim licem mogla neprimjetno dotaći muževa kaputa. – Dorotheji se to po svoj prilici sviđa, ona voli ružne ljude i sve što je tužno.
– Drago mi je kad mogu nešto doznati o ljudima među kojima živim – odgovori Dorothea, koja je sve promatrala zanimanjem redovnika putnika, koji je stao da se odmori. – Čini mi se da o našim susjedima, ako nisu kolibari, ništa i ne znamo. Uvijek me zanima kakvim životom žive drugi ljudi i što misle. Gotovo sam zahvalna gospođi Cadwallader što je došla i izvukla me iz knjižnice.
– I sasvim je pravo da mi budete zahvalni – reče gospođa Cadwallader. – Vaši bogati zakupnici iz Lowicka rijetko se kad vide, poput bivola ili bizona, a u crkvi nećeš ih vidjeti valjda ni polovinu. Sasvim su drugačiji no zakupnici vašeg strica ili sir Jamesovi... čudovišta... zakupnici bez gospodara... upravo ne znaš što bi s njima.
– Većina tih žalobnika nisu ljudi iz Lowicka – reče sir James – bit će to baštinici negdje izdaleka ili iz Middlemarcha. Kaže mi Lovegood da je taj stari svat ostavio podosta novaca i zemlje.
– Pomislite, eto, dok toliki mladi ljudi ne mogu ni objedovati o svom trošku – upadne gospođa Cadwallader.
– Ali – izusti i okrene se na štropot vrata koja su se otvarala – eno gospodina Brookea. Osjećala sam već prije da nam netko manjka, a eto, sad znamo tko. Došli ste, dabome, da vidite taj čudni sprovod?
– Nisam došao zbog toga; došao sam potražiti Casaubona... da vidim, kako mu je, znate. I ispričam mu jednu malu novost... jednu malu novost, draga moja – reče gospodin Brooke, klimnuvši Dorotheji dok je išla prema njemu.
– Zavirio sam u knjižnicu i vidio Casaubona nad njegovim knjigama. Rekao sam mu da to ne valja; kazao sam: »To vam nikako ne valja, znate; mislite na svoju ženu, Casaubon«. I obećao mi je doći gore. Nisam mu ispričao svoju novost; rekao sam mu da mora doći gore.
– Ah, eto ih, sad izlaze iz crkve – usklikne gospođa Cadwallader.
– Bože moj, kakve li čudne mješavine. Gospodin Lydgate bit će kao liječnik. Ali je ono zbilja pristala žena, a onaj lijepi mladić joj je vjerojatno sin. Tko su oni, sir James, znate li?
– Vidim Vincyja, načelnika Middlemarcha; bit će to po svoj prilici njegova žena i sin – odgovori sir James, uprvši upitni pogled u Brookea, koji klimne glavom i reče:
– Jest, vrlo pristojna obitelj... vrlo je dobar momak taj Vincy; služi na čast staležu tvorničara. Sreli ste ga u mojoj kući, znate.
– Ah, da, jedan iz vašeg tajnog odbora – reče gospođa Cadwallader izazovno.
– Usto i lovac na zečeve – doda sir James s gnušanjem lovca na lisice.
– I jedan od onih koji sišu krv onim bijednim tkačima u Tiptonu i Freshittu. Zbog toga, eto, njegova obitelj tako lijepo i otmjeno izgleda – reče gospođa Cadwallader. – Oni su crni ljudi rumenih obraza. Divan kontrast. Bože moj, podsjećaju me na niz vrčeva! Pogledajte Humphreya, mogli biste ga zamijeniti s kakvim ružnim arkanđelom, što lebdi nad njima u bijeloj roketi.
– Sprovod je ipak nešto svečano – reče Brooke – ako ga gledate u tom svjetlu, znate.
– Ali ja to ne gledam u tom svjetlu. Ne mogu prečesto navlačiti svoje svečano raspoloženje, jer će se inače raspasti u dronjke. Bilo je već i vrijeme da taj starac umre, i nitko od tih ljudi ne žali za njim.
– Kako je to žalosno! – reče Dorothea. – Taj mi se sprovod čini nečim najstrašnijim što sam dosada vidjela. Pomračuje ovo jutro. Ne mogu ni pomisliti da netko može umrijeti, a da baš nitko za njim ne zaplače.
Htjela je reći i više, ali je opazila da joj je muž ušao i sjeo malo otraga. Promjena koju je donosila njegova prisutnost nije joj uvijek bila ugodna; u duši je osjećala da se on često ne slaže s njenim riječima, iako to ne kaže.
– Nema sumnje – poviče gospođa Cadwallader – eno neko novo lice... pojavljuje se tamo iza širokih leđa onoga čovjeka... smješnije od svih... mala okrugla glava, izbuljene oči... nekakvo žablje lice... pogledajte. Bit će, mislim, kakva drugog soja.
– Dajte mi da vidim! – reče Celia, u koje se probudila radoznalost, i nagne se naprijed preko glave gospođe Cadwallader, iza koje je stajala. – Oh, čudna li lica! – Onda se na njenom licu naglo pojavi nov izraz iznenađenja. – Pa ti mi, Dodo, nisi još rekla da se gospodin Ladislaw vratio!
Dorothea se prepala; svi su zapazili kako je iznenada problijedila i u isti čas pogledala svoga strica, dok je Casaubon gledao nju.
– Došao je sa mnom, znate; on je moj gost... smjestio se kod mene u Grangeu – reče Brooke najbezbrižnije i klimne Dorotheji, kao da je to baš ono što je ona očekivala. – Dovezli smo i sliku na krovu kočije. Znao sam, Casaubon, da će vas to iznenađenje razveseliti. Baš ste kao živi na toj slici... kao Akvinac, znate. Baš kako treba. Čut ćete mladog Ladislawa kad vam bude pričao o tome. Govori izvanredno... ističe ovo, pa ono i koješta drugo... razumije se u umjetnost i u sve slično... druževan je, znate... u svemu ide ukorak s vama... ono što sam ja odavna želio.
Casaubon se hladno i uljudno nakloni, svladavajući se, kako svome bijesu ne bi glasno dao oduška. Sjećao se Willova pisma isto tako dobro kao i Dorothea; zapazio je da ga nema među pismima koja su bila spremljena za njega, dok se oporavi, pa je ne govoreći ništa zaključio da je ona javila Willu da ne dolazi u Lowick; ponosan i osjetljiv, ustručavao se na to opet vraćati. Sad je pomislio da je ona zamolila svog strica da pozove Willa u Grange; Dorothea je osjećala da se u tom trenutku ne može upuštali ni u kakva tumačenja.
Pogled gospođe Cadwallader, koji se odvratio od groblja, obuhvatio je dobar dio pantomime, koja joj nije bila tako razumljiva kako bi ona željela, pa se nije mogla uzdržati da ne upita:
– Tko je gospodin Ladislaw?
– Mladi rođak gospodina Casaubona – reče sir James spremno. Njegova dobroćudnost često ga je, što se tiče ljudi, činila oštroumnim jasnovidcem. Iz Dorothejina letimična pogleda, kojim je pogledala Casaubona, sir James je zaključivao da joj se neki nemir uvukao u dušu.
– Vrlo pristojan mladić... Casaubon je sve učinio za njega – tumačio je Brooke. – On zna koliko ste za njega potrošili, Casaubon nastavi Brooke, klimajući u znak odobravanja. – Nadam se da će ostati kod mene dulje vrijeme i da ćemo nekako srediti moje dokumente. Imam mnoštvo ideja i činjenica, znate, i ja vidim da je baš on čovjek koji će znati svemu tome dati neki oblik... uvijek se prisjeća pravih citata, omne tulit punctum68 , i tako nešto slično... daje svemu neki smisao. Pozvao sam ga nedavno, dok ste bih bolesni, Casaubon; Dorothea mi je rekla da nikoga ne primate u kuću, znate, i zamolila me da mu pišem.
Jadna Dorothea je osjećala da je svaka stričeva riječ Casaubonu ugodna kao trun u oku. Bilo bi jako nezgodno sad tumačiti kako ona nije tražila da njen stric pozove Willa. Nikako nije mogla dokučiti razloge zbog kojih je njenom mužu mrska Willova prisutnost ta njegova nesklonost prema Willu ostavila je na nju mučan dojam zbog one scene u knjižnici; osjećala je, međutim, da bi bilo neprilično da kaže išta, kako i drugi to ne bi zapazili. Doduše, ni sam Casaubon nije bio sasvim načistu s tim zamršenim razlozima; on je, kao i svi mi u takvim prilikama, tražio opravdanje za svoju ljutnju, umjesto da joj ispituje razloge. Ali on se trudio prikriti sve njene vanjske znakove, i samo je Dorothea uočavala promjene koje su se pojavile na licu njena muža prije nego je, klanjajući se i pjevuckajući više no obično, progovorio:
– Izvanredno ste gostoljubivi, dragi moj gospodine, i moram vam zahvaliti na toj gostoljubivosti, koju ste iskazali mom rođaku.
Pokop se, u međuvremenu, završio i groblje se ispraznilo.
– Sad ga možete vidjeti, gospođo Cadwallader – reče Celia. – Slika je i prilika tetke gospodina Casaubona, koju možete vidjeti na minijaturi u Dorothejinu budoaru... sasvim je pristala.
– Vrlo lijep mladić – reče gospođa Cadwallader suho. – To će biti vaš nećak, gospodine Casaubon?
– Oprostite, nije on moj nećak. On mi je tečić.
– Eh, pa znate – upadne Brooke – on iskušava svoja krila. Baš je od onih mladih ljudi koji se uzdižu. Bit ću sretan ako mu u tome pomognem. Bio bi zbilja dobar tajnik, poput Hobbesa69 , Miltona, Swifta70 ,... takav čovjek.
– Razumijem – reče gospođa Cadwallader. – Jedan od onih koji umiju sastavljati govore.
– Dovest ću ga sad ovamo, je li, Casaubon? – upita Brooke. – Neće on ući dok ga ne najavim, znate. A mi ćemo sići i pogledati sliku. Vi ste na njoj kao živi: dubok, oštrouman mislilac, s kažiprstom na knjizi, a sveti Bonaventura, ili netko drugi, prilično debeo i rumen, gleda gore u Sveto Trojstvo. Sve je simbolično, znate... viši umjetnički stil. To mi se sviđa do određene mjere, ali ne previše... prenaporno je ići s tim ukorak, znate. Ali to je vaše područje, Casaubon. Dobro je slikanje puti u toga vašeg slikara: čvrstoća, prozirnost i sve tome slično. Time sam se svojedobno mnogo bavio. Uostalom, idem ja dovesti Ladislawa.

XXXV. POGLAVLJE

Non, je ne comprends pas de plus charmant plaisir,
Que de voir d’heritiers une troupe affligee,
Le maintien interdit, et la mine allongee,
Lire un long testament ou pales, etonnes,
On leur laisse un bonsoir avec un pled de nez.
Pour voir au nutarel leur tristesse profonde,
Je reviendrais, je crois, expres de l’autre monde.
Regnard: Le Legataire Universel 71

Kad su životinje u parovima ulazile u Nojevu arku, vjerojatno je da su se srodne vrste kriomice promatrale prijekim okom, mučene mišlju da će se smanjiti obroci krme, budu li se iz jedne iste zalihe hranile tolike sasvim suvišne vrste životinja. (Bojim se da bi umjetniku bilo teško prikazati kako su se u toj situaciji vladali strvinari, jer su te ptice, na svoju nevolju, golovrate i očito bez ikakvih obreda i ceremonija.)
Na sličnoj je muci bio i kršćanin mesožder, koji je bio dijelom žalobne povorke na sprovodu Petera Featherstonea; većina je sudionika u povorci upravila svoje misli na onu ograničenu zalihu od koje bi svaki htio dobiti najveći dio. Odavno priznati rođaci i svojta predstavljali su priličan broj, koji je, pomnožen s mogućnostima, stvarao široke osnove za nagađanja i pretjerane nade. Zavist i neprijateljstvo prema Vincyjevima prisno su povezali sve pripadnike Featherstoneova roda, jer kako nije bilo nikakva jasnog znaka da bi koji od njih mogao dobiti više nego drugi, nužno je prevladao strah da bi onaj dugonogi Fred mogao dobiti zemlju, iako je bilo napretek raspoloženja i vremena i za neke nesigurnije sumnje, kao što je bila sumnja na Mary Garth. Solomonu nije uzmanjkalo vremena da ustvrdi kako Jonah ne zavređuje ništa, a Jonahu da optuži Solomona zbog lakomosti; Jane, starija sestra, smatrala je da djeca Marthe ne trebaju očekivati toliko koliko Wauleovi potomci; Martha je, opet, sa žalošću pomišljala kako je Jane »imućna«. Tih su se najbližih rođaka jako duboko doimale nerazumne nade nekih bratića, te su se služili svim svojim znanjem aritmetike da bi izračunali velike svote do kojih može porasti zbroj malih baština, ako ih ima previše. Osim Trumbulla, došla su da čuju oporuku dva bratića i jedan bratić drugog koljena. Taj bratić drugog koljena bio je trgovac manufakturnom robom u Middlemarchu, čovjek pristojna vladanja, koji je u riječi umetao nepotrebne aspirate. Oba bratića bih su stariji ljudi iz Brassinga; jedan se, svjestan svojih prava, pozivao na neprilične troškove koje je imao poklanjajući svome bogatom bratiću Peteru kamenice i druga jela; drugi, jako mrzovoljan, upirući se rukama i bradom o štap, nije se pozivao ni na kakva sitna djela, već općenito na svoje zasluge. Obojica su bili besprijekorni građani Brassinga, kojima bi bilo jako drago kad tamo ne bi živio Jonah Featherstone. Takvi su obiteljski šaljivčine obično najradije viđeni među stranim svijetom.
– Evo, sam Trumbull je prilično siguran za pet stotina... to budite uvjerene... ne bih se čudio da mu je moj brat to i obećao – reče Solomon, mudrujući glasno u društvu svojih sestara one večeri uoči sprovoda.
– Bože moj, Bože moj! – reče siromašna sestra Martha, kojoj je predodžba o stotinama obično bila ograničena na iznos njene neplaćene zakupnine.
Ali ujutro je uobičajen tijek njihovih nagađanja iznenada poremetila pojava nekog nepoznatog žalobnika, koji je upao među njih kao da je pao s Mjeseca. Bio je to stranac, u koga je gospođa Cadwallader zapazila žablje lice, čovjek od nekih trideset dvije ili tri godine; izbuljene oči, otoboljena usta s tankim usnama i kosa glatko začešljana ustranu s čela, koje se naglo uleknulo iznad crte obrva, davali su njegovu licu neizbrisiv izraz žabe. Bio je to, nema sumnje, novi baštinik; ta zašto bi inače bio pozvan u žalobnu povorku? Pojavile su se nove mogućnosti, rodila se nova neizvjesnost, koja je, takoreći, presjekla komentare u žalobnim kočijama. Svi se mi osjećamo uvrijeđeni kad iznenada otkrijemo kakva činjenicu koja je sasvim slobodno živjela i možda negdje iz prikrajka zurila u nas, dok smo mi izgrađivali svoj svijet, ne znajući ništa o njoj.
Nitko nije prije vidio toga sumnjivog stranca, osim Mary Garth, a ni ona nije o njemu znala ništa drugo, nego da je dva puta bio u Stone Courtu, dok je još gospodin Featherstone silazio, i da je po nekoliko sati sjedio s njim nasamo. Uhvatila je priliku da to spomene ocu, i možda je jedino Caleb, osim advokata, mjerio stranca više radoznalim nego zlovoljnim i sumnjičavim pogledom. Caleb Garth, koji se malo čemu nadao i za malo čim žudio, zanimao se hoće li se obistiniti njegova nagađanja; mirno je trljao bradu i malo nasmiješen gledao naokolo onim pametnim pogledom, kojim bi znao procjenjivati drvo u šumi, pa je tako bio u ugodnom kontrastu s onim nemirom i pakošću, koji su se pojavili na drugim licima, kad je nepoznati žalobnik, kome je ime, kako se doznalo, bilo Rigg, ušao u salon s hrastovom oplatom i sjeo blizu vrata, priključivši se onima koji su se skupili da slušaju čitanje oporuke. Baš su tada gospodin Solomon i gospodin Jonah pošli s odvjetnikom u gornji kat, da potraže oporuku. Gospođa Waule, primijetivši dva slobodna mjesta između sebe i gospodina Borthropa Trumbulla, oslobodila se i primakla tom velikom autoritetu, koji se poigravao pečatnicima na svom satu i namještao svoje lice, odlučan da ne pokaže nikakva znaka čuđenja ili iznenađenja, jer je to ono najgore čime se može kompromitirati čovjek njegovih sposobnosti.
– Rekla bih da vi znate sve što je moj jadni brat učinio, gospodine Trumbull – reče gospođa Waule najtišim i najmekšim glasom što ga je smogla, okrećući svoj krepom ovijeni šeširić Trumbullovu uhu.
– Draga moja gospođo, što god mi je rečeno, rečeno mi je u povjerenju – odgovori dražbovatelj, podigavši ruku da bi zaštitio svoju tajnu.
– Oni koji čvrsto vjeruju u svoju sreću, mogu se ipak prevariti – nastavi gospođa Waule, nalazeći neku utjehu u toj izjavi.
– Nade su često varave – reče gospodin Trumbull, i dalje u povjerenju.
– Ah! – uzdahne gospođa Waule, gledajući preko na Vincyjeve, a onda se opet primakne svojoj sestri Marthi.
– Čudno je zaista kako je jadni Peter bio tajanstven – reče istim prigušenim glasom. – Nitko od nas ne zna što je imao na duši. Nadam se ipak i vjerujem da nije bio tako opak kao što mi, Martha, mislimo.
Bijedna je gospođa Cranch bila debela i nespretna, a kako je zbog astme teško disala, imala je jedan razlog više paziti da joj primjedbe budu besprijekorne i da im daje općeniti smisao, jer je čak i njen šapat bio glasan i podvrgnut iznenadnim eksplozijama, poput onih u pokvarenim orkestrima.
– Nikad nisam bila lakoma, Jane – odgovori ona – ali ja imam šestero djece, i dvoje sam pokopala, a nisam se udala za imućna čovjeka. Najstarijem, što sjedi tamo, ima samo devetnaest... pa, eto, sudi sama. A stoka uvijek slaba, a zemlja najlošija. Ali ako sam kada prosila i molila, onda sam se obraćala Bogu na nebesima; iako bi se ovdje, gdje je jedan brat neženja, a drugi poslije dva braka bez djece, svatko mogao nečemu nadati!
Gospodin Vincy je, međutim, pogledao ravnodušno lice gospodina Rigga, izvadio burmuticu i kuckao po njoj, ali je nije otvorio, nego opet spremio, jer je taj užitak, kako god bistrio um, u ovoj prilici bio neumjestan.
– Ne bih se nimalo čudio kad bi Featherstone bio bolji nego što bi to itko od nas vjerovao – prišapnuo je svojoj ženi na uho. – Taj sprovod dokazuje da nije zaboravio nikoga; lijepo je kad čovjek želi da ga isprate njegovi prijatelji i ako su mali ljudi, da ih se ne stidi. Ja bih najviše volio da je ostavio mnogo malih zapisa. Oni mogu biti izvanredno korisni ljudima skromna života.
– Sve je tako lijepo, da ljepše i ne može biti, krep, svila i sve – reče gospođa Vincy zadovoljno.
Ali, nažalost, moram reći da je Fredu bilo nekako teško obuzdati smijeh, koji bi bio još neumjesniji od burmutice njegova oca. Fred je slučajno čuo kako je gospodin Jonah nešto natuknuo o nekom »djetetu ljubavi«, i kad je s tom mišlju u glavi pogledao lice stranca, koji je slučajno sjedio nasuprot njemu, ono mu se učinilo nadasve smiješnim. Mary Garth je po trzanju njegovih usana i njegovu usiljenom kašlju vidjela u kakvoj je neprilici, pa mu je vješto priskočila u pomoć, zamolivši ga da s njom zamijeni mjesto, tako da je dospio u mračan kut. Fred je bio dobrodušan prema svakome, koliko je god mogao, pa i prema Riggu; a kako je suosjećao sa svima tim ljudima, koji nisu, kako je on mislio, tako sretni kao on, ne bi se ni za čitav svijet ponio prema njima nepristojno; ali, bilo je ipak vrlo teško obuzdati smijeh.
A kad su ušli odvjetnik i oba brata, svi su obratili pozornost njima.
Odvjetnik je bio gospodin Standish; on je to jutro došao u Stone Court uvjeren da zna sasvim sigurno tko će biti obradovan, a tko razočaran još prije nego se taj dan približi kraju. Oporuka, koju je mislio naći da je pročita, bila je posljednja od triju oporuka što ih je on napisao za Featherstonea. Gospodin Standish nije bio čovjek koji bi svoje vladanje mijenjao prema prilikama; uvijek mu je glas bio jednako dubok, a uljudnost jednako neusiljena prema svakome, kao da ne vidi baš nikakve razlike među ljudima, a govorio je uglavnom o sijenu, koje će biti »izvanredno, bogami!« – o posljednjim izvještajima o kralju i vojvodi od Clarencea, koji je pomorac od glave do pete i baš kao stvoren da vlada takvim otokom kao što je Britanija.
Sjedeći kraj kamina i gledajući u oganj, stari Featherstone je često razmišljao kako će se Standish jednog dana iznenaditi; doduše, da je učinio onako kako je naposljetku htio, te spalio oporuku, koju mu je napisao neki drugi odvjetnik, ne bi bio postigao taj sporedni cilj; ali je ipak uživao i razmišljajući o tom. Nema sumnje, Standish je bio iznenađen, ali nimalo ožalošćen; naprotiv, prije bi se moglo reći da se, i sam malo radoznao, zabavljao mišlju da vidi ionako očekivano zaprepaštenje Featherstoneove porodice, čemu je sada pridonijelo i otkriće još jedne oporuke.
Što se tiče Solomona i Jonaha, oni su bili u najvećoj neizvjesnosti; činilo im se da bi stara oporuka mogla imati stanovito vrijednost i da bi se namjere jadnog Petera iz prve i druge oporuke mogle tako ispreplesti da bi se to izrodilo u beskrajno »parničenje«, prije nego bi tko došao do onoga što mu pripada – svakako teškoća, koja će ipak imati barem tu dobru stranu, da će biti trčkaranja na sve strane.
I ako su lica braće pokazivala potpuno ravnodušnu ozbiljnost kad su opet s gospodinom Standishom ušli u salon; Solomon je opet izvukao svoj rupčić, predosjećajući da će svakako biti dirljivih odlomaka, a plač na sprovodima, makar i bez suza, obično se servira u finoj lanenoj tkanini.
U tom je trenutku bila možda najjače uzbuđena Mary Garth, jer je bila svjesna da je zapravo baš ona omogućila da se pojavi ova druga oporuka, što bi moglo ozbiljno utjecati na sudbinu nekih ljudi koji su se ovdje okupili. Nitko živ, osim nje, nije znao što se dogodilo one posljednje noći.
– Oporuku, koju imam u ruci – reče gospodin Standish, koji je sjedio za stolom usred sobe i kome je za sve trebalo mnogo vremena, pa i za iskašljavanje, kojim je pokazivao dobru volju da pročisti svoj glas – napisao sam ja svojom rukom, a naš ju je pokojni prijatelj potvrdio 9. kolovoza 1825. Ali vidim da je ovdje još jedan kasniji dokument, za koji dosad nisam znao, a na kome je datum 20. srpnja 1826., te je, dakle, napisan jedva godinu dana poslije prvog dokumenta. I ovdje je, dalje, kako vidim – gospodin Standish pažljivo prijeđe naočalima preko dokumenta – dodatak ovoj novoj oporuci, na kome je datum 1. ožujka 1828.
– Bože moj, Bože moj! – reče sestra Martha, bez ikakve namjere da je čuju, ali, kako su je zbunili ti datumi, ispalo je to ipak glasno i razgovijetno.
– Počet ću čitati prvu oporuku – nastavi gospodin Standish – jer je takva bila namjera pokojnika, što se može zaključivati po tome što nije uništio taj dokument.
Uvod je, kako su svi zaključili, bio predugačak i mnogi su, osim Solomona, patetički odmahivali glavom, zureći u pod; jedan je izbjegavao pogled drugoga, pa su tako sve oči, osim očiju Mary Garth, bile uglavnom uprte ili u razne točke u stolnjaku ili u Standishevu ćelavu glavu. Dok su svi nastojali ne gledati ni u što određeno, Mary je slobodno mogla gledati u njih. I kad se prvi put čulo ono »dajem i ostavljam«, vidjela je kako su se sva lica, osim lica gospodina Rigga, jedva zamjetno promijenila, kao da je njima prošao neki lagani drhtaj, Rigg je sjedio i dalje jednako miran, i čitavo je društvo, zabavljeno važnijim problemima i slušanjem zamršenih odredaba oporuke, koje bi mogle ili ne bi mogle biti poništene, zapravo prestalo misliti na njega. Fred se crvenio, a gospodin Vincy je uvidio da bez burmutice u ruci neće izdržati, iako je nije otvarao.
Prvo su došli mali zapisi, ali čak ni podsjećanje da postoji još jedna oporuka i da se jadni Peter mogao predomisliti, nije moglo utišati zgražanje i ogorčenje. Svatko voli da se s njim postupa dobro u svakom vremenu – prošlom, sadašnjem i budućem. A tu je Peter bio kadar prije pet godina namijeniti samo po dvije stotine svakome od svoje rođene braće i sestara, i samo po stotinu svakome od svojih rođenih nećaka i nećakinja; Garthovi nisu ni spomenuti, ali gospođa Vincy i Rosamonda trebaju dobiti po stotinu. Gospodinu Trumbullu treba pripasti štap sa zlatnom glavicom i pedeset funti; drugi bratići drugog koljena i prisutni rođaci također trebaju dobiti svaki otprilike jednako lijepu svoticu, što čini, kako je primijetio neki mrzovoljni rođak, onu vrstu zapisa s kojima čovjek ne zna što napraviti. A još je više takvih ponizujućih sitnih zapisa zapalo ljude koji nisu nazočili – neke sumnjive rođake, i, što je najgore, ljude niska podrijetla. U svemu, izračunano na brzinu, bilo je raspodijeljeno oko tri tisuće. A što je Peter naumio s drugim novcem – i što sa zemljom? I što je opozvano, a što nije – i je li to opozivanje smjera na bolje ili na gore? Svako uzbuđivanje treba obuzdavati, jer se može pokazati kao isprazno. Muškarci su bili toliko jaki da to podnesu i ostanu mirni u toj zbrkanoj neizvjesnosti; neki su opustili donju usnu, a neki je naprćili, kako su im već navikli mišići. Ali su Jane i Martha klonule pod težinom svih tih pitanja i udarile u plač; siromašna gospođa Cranch bila je pomalo ganuta utjehom što će ipak dobiti barem nešto, a da to neće morati zaraditi, a pomalo ju je diralo što je njen dio tako malen; gospođa Waule je opet bila sva zaokupljena mišlju da je ona ipak rođena sestra, a dobiva tako malo, dok će netko drugi dobiti mnogo. Općenito se sada očekivalo da će to »mnogo« pripasti Fredu Vincyju, ali sami su Vincyjevi bili iznenađeni kad je bilo objavljeno da on dobiva deset tisuća funti u točno navedenim investicijama. Hoće li tome biti dodana i zemlja? Fred je grizao usne, teško mu je bilo zatomiti smiješak, a gospođa Vincy je bila najsretnija žena na svijetu – tko bi pred tom sjajnom vizijom mogao i pomisliti da bi se to sve moglo opozvati.
Bio je tu još ostatak osobne imovine i zemlja, ali to je sve bilo ostavljeno jednoj osobi, a ta je osoba bila – oh te mogućnosti! Oh te nade, što su se polagale u naklonost »tajanstvenog« starog džentlmena! Oh, ti beskrajni uzvici, koji ipak nikad ne mogu izraziti pravu mjeru ljudske gluposti! – Taj baštinik ostataka bio je Joshua Rigg, koji je ujedno i jedini izvršitelj oporuke i koji će odsada nositi i ime Featherstone.
Začulo se neko šuštanje, koje je prošlo čitavom sobom poput drhtaja. Svi su opet zurili u gospodina Rigga, koji očito nije bio nimalo iznenađen.
– Vrlo čudnovata oporučna dispozicija! – uzviknuo je gospodin Trumbull, dopuštajući ovaj put ipak da ima nešto što on prije nije znao. – Ali tu je još jedna oporuka... tu je još jedan dokument. Još nismo čuli konačne želje pokojnikove.
Mary Garth je znala da sve ono što još treba čuti nisu posljednje želje. Drugom je oporukom bilo opozvano sve, osim zapisa onim već spomenutim neznatnim osobama (neke promjene u tome bile su predmet dodataka oporuci) i zapisa kojim je sva zemlja, što se nalazi u župi Lowicka, zajedno sa stokom i gospodarskim inventarom, pripala Joshui Riggu. Ostalu imovinu treba uložiti za podizanje i uređenje domova za starce, koji se trebaju nazvati Featherstoneovim staračkim domovima, a imaju se izgraditi na komadu zemljišta u blizini Middlemarcha, koje je oporučitelj već kupio za tu svrhu, želeći kako se kaže u dokumentu – da ugodi Svemogućem. Nitko od prisutnih nije dobio ni prebite pare, samo je gospodin Trumbull dobio štap sa zlatnom glavicom. Trebalo je neko vrijeme dok se društvu vratio dar govora. Mary se nije usudila pogledati Freda.
Prvi je progovorio gospodin Vincy – nakon što je energično nagnuo svoju burmuticu – a govorio je glasno i s ogorčenjem.
– To je potpuno neshvatljiva oporuka; takve još nisam čuo! Rekao bih da nije bio pri zdravoj pameti kad ju je pravio. Rekao bih da ta posljednja oporuka nema pravne moći – doda Vincy, osjećajući da je ovim posljednjim izrazom sve stavljeno na pravo mjesto. – Je li Standish?
– Mislim da je naš pokojni prijatelj uvijek znao što radi – reče gospodin Standish. – Sve je sasvim ispravno. Tu je pismo Clemmensa iz Brassinga pričvršćeno uz oporuku. On ju je sastavio. Vrlo je cijenjen odvjetnik.
– Nikad nisam primijetio nikakve duševne poremećenosti... nikakve pomućenosti uma kod pokojnog gospodina Featherstonea – reče Borthrop Trumbull – ali ja nazivam tu oporuku ekscentričnom. Uvijek sam rado činio usluge starcu, i on mi je prilično jasno dao na znanje da zbog toga osjeća određenu zahvalnost, koju će pokazati u svojoj oporuci. Prava je lakrdija smatrati štap sa zlatnom glavicom znakom zahvalnosti prema meni, ali na sreću, ja ne težim ni za kakvom nagradom.
– U svemu tome nema ništa tako čudno, koliko ja mogu prosuditi – reče Caleb Garth. – Više biste razloga imali za čuđenje kad bi ta oporuka bila takva kakvu biste očekivali od iskrena i pravedna čovjeka. Što se mene tiče, želio bih da tih oporuka uopće i nema.
– To je, bogami, neobično čuti iz ustiju jednog kršćanina! – reče odvjetnik. – Rado bih znao, Garth, kako ćete vi to obrazložiti!
– Oh – reče Caleb, naginjući se naprijed, sastavljajući pažljivo vrške svojih prstiju i gledajući zamišljeno u pod. Uvijek mu se činilo da su riječi najteži dio »posla«.
Ali se uto oglasi gospodin Jonah Featherstone.
– Jest, taj je moj brat Peter bio uvijek baš pravi licemjer. Ali ova oporuka nadmašuje sve. Da sam to znao, ne bi me ni kola sa šest konja izvukla iz Brassinga. Sutra ću staviti na glavu bijeli šešir i obući smeđesivi kaput.
– Bože moj, Bože moj – plakala je gospođa Cranch – a toliko smo potrošili za put, i taj jadni momak sjedi ovdje tako dugo bez posla! To je prvi put što čujem da je moj brat Peter tako usrdno želio ugoditi Svemogućem, ali da je to baš mene bespomoćnu tako pogodilo, zaista je okrutno. A što drugo da mislim.
– Tamo kamo je otišao, neće mu to upisati u dobro, u to sam uvjeren – reče Solomon s ogorčenjem, koje je bilo jako iskreno, iako mu je glas odavao podmuklost. – Peter je bio zao čovjek i ubožnice to neće prikriti, a još je bio tako besraman da to i u posljednjem času pokaže.
– A uvijek je imao svoju zakonitu obitelj... braću i sestre, nećake i nećakinje... i sjedio s njima u crkvi, kad god mu je bilo po volji da ode onamo – reče gospođa Waule.
– I mogao je svoj tako znatni imetak ostaviti onima koji nikad nisu bili navikli ni na kakvu rasipnost ili lakoumnost... i nisu tako siromašni da ne bi mogli uštedjeti svaki pretekli peni i umnožiti ga. A ja... koliku sam muku mučila dolazeći toliko puta ovamo, da mu sestrinski pomognem... a njemu su cijelo to vrijeme na pameti misli od kojih ti se koža ježi. Ali, ako je to Svemogući trpio, on će ga i kazniti za to. Brate Solomone, ja idem, ako me hoćeš povesti.
– Ne želim više stupiti nogom na ovo tlo – reče Solomon. – Imam dosta svoje vlastite zemlje i svoje vlastite imovine, da je oporučno ostavljam.
– Žalosno je to kako sreća luta svijetom – opazi Jonah.
– Čemu ti makar i mrva osjećaja? Bolje je da si zloćud kao pas. Ali onima koji su ostali, neka to bude pouka. U jednoj porodici sasvim je dovoljna jedna luđačka oporuka.
– Ima više načina da budeš lud – reče Solomon. – Ja neću ostaviti svoj novac da ga bacaju u kanal, a neću ga ostaviti ni svojim ljubimcima iz Afrike. Volim Featherstoneove, koji su to po rođenju, ali ne volim one koji su to postali, jer im se prilijepilo ime Featherstone.
Solomon je upravio te napomene glasnim šaptom gospođi Waule, kad se dizao da je otprati. Brat Jonah je osjećao da bi bio sposoban pronaći mnogo zajedljivije dosjetke, ali je uvidio da ne bi bilo ni od kakve koristi vrijeđati novog vlasnika Stone Courta, dok nisi siguran da ne namjerava biti gostoljubiv prema šaljivim ljudima, kojih će ime odsada biti i njegovo.
Gospodin Joshua Rigg zaista se malo osvrtao na ta zabadanja, ali je pokazao znatnu promjenu u svome vladanju, kad je pošao mirno do Standisha i uputio mu vrlo sabrano neka poslovna pitanja. Imao je visok, tanak glas, a naglasak mu je bio loš. Fred, koji mu se sada više nije smijao, smatrao ga je najgorim čudovištem što ga je ikad vidio. Inače se Fred osjećao prilično loše. Trgovac manufakturnom robom iz Middlemarcha vrebao je priliku da se upusti u razgovor s gospodinom Riggom, jer, tko zna, za koliko će pari nogu novi vlasnik trebati hlača, a u zaradu se moraš ipak pouzdavati više nego u baštinu. Osim toga, trgovac manufakturnom robom bio je kao bratić drugog koljena dovoljno nepristran da bude radoznao.
Poslije svog prvog ispada, gospodin Vincy je ponosno šutio. Bio je previše obuzet neugodnim osjećajima da bi pomišljao na polazak, dok nije opazio da je njegova žena otišla Fredu i da tiho plače, držeći ruku svoga ljubimca. Smjesta se digao i, okrenuvši društvu leđa, rekao joj prigušenim glasom:
– Svladaj se Lucy, ne pravi budalu od sebe, draga, pred tim ljudima – a onda je dodao svojim normalnim glasom: – Idi, Fred, i naruči kočiju. Nemam više vremena.
Mary Garth je već prije toga bila spremna s ocem poći kući. Srela je Freda u predvorju i sada je prvi put smogla hrabrosti da ga pogleda. Lice mu je bilo blijedo i kao uvelo, što se kadikad zapaža kod mladih ljudi, a ruka jako hladna, kad ju je stisla. I Mary je bila uzbuđena; bila je svjesna da je nekom igrom sudbine, protiv svoje volje, možda uzrokovala veliku promjenu u Fredovoj sudbini.
– Zbogom – rekla je s iskrenom tugom. – Budi hrabar, Fred. Ja vjerujem da je bolje da si ostao bez tih novaca. Kakvo su dobro ti novci donijeli gospodinu Featherstoneu?
– Sve je to vrlo lijepo – reče Fred mrzovoljno. – Što da radim sada? Sad moram u svećenike. (Znao je da će to ražalostiti Mary; pa dobro, neka mu onda ona kaže što bi drugo mogao raditi.) A ja sam mislio da ću sada odjednom moći isplatiti dug tvom ocu i tako sve popraviti. A ti nisi dobila ni stotinu funti. Što ćeš sad ti, Mary?
– Prihvatit ću, razumije se, drugo namještenje, čim ga dobijem. Otac nas ima i bez mene dovoljno na brizi. Zbogom.
Stone Court se vrlo brzo oslobodio pravih Featherstonea i drugih posjetnika, na koje je bio navikao. Još je jedan stranac doveden da se naseli u blizini Middlemarcha, ali što se tiče gospodina Rigga Featherstonea, više su nezadovoljstva pobudile neposredne vidljive posljedice njegova dolaska, nego nagađanja o posljedicama koje bi njegova prisutnost mogla imati u budućnosti. Nitko nije bio takav jasnovidac da bi mogao predvidjeti išta od onoga što bi se moglo pojaviti u životu Joshue Rigga.
I tu sam, naravno, ponukana razmišljam o načinima, koja omogućuju običnom čovjeku da se uzdigne. Povijesne su usporedbe pritom vrlo korisne. Najvažniji je prigovor koji im se može staviti da marnom pripovjedaču može uzmanjkati prostora ili (što je često jedno te isto) da on možda neće biti kadar da ih razmatra s najvećom pomnjom, iako on može s filozofskog gledišta biti uvjeren da bi oni, kad bi bili poznati, mnogo toga objasnili. Čini se da je lakši i kraći put, a da je to i dostojnije, ako napomenem da se sve ovo što sam ispripovijedala ili što još treba ispripovijedati o običnim ljudima, može oplemeniti tako da se uzme za parabolu – budući da nikad nije bilo istinite pripovijetke, koja se ne bi dala ispripovijedati u parabolama, gdje možeš staviti majmuna mjesto grofa, i vice versa72 . Ako se iznose na vidjelo kakve zle navike i njihove neugodne posljedice, čitatelj može to popraviti tako da ih smatra samo kao metaforički ružne, te može pritom vjerovati da se uistinu kreće u društvu otmjena svijeta. I dok ja pripovijedam istinu o glupacima, mašta mojih čitatelja ne mora se potpuno odvraćati od lordova, a sitne svote, nad kojima bi se rastužio svaki ugledni stečajnik, kad bi na njih spao, mogu se bez ikakva troška dići na visinu velikih komercijalnih transakcija dodavanjem razmjernog broja ništica.
Što se tiče bilo kakve pripovijetke iz provincijskog života, u kojoj su svi akteri ljudi visokog morala, ona mora biti mnogo kasnijeg datuma od prve Reforme, a Peter Featherstone je, kako znate, umro i bio pokopan nekoliko mjeseci prije nego što je lord Grey postao ministar.

XXXVI. POGLAVLJE

Čudne su naravi u tih ljudi, tih uzvišenih duhova, koji bi morali biti mudri... U naravi je velikih duhova težnja da budu uvijek na najistaknutijem mjestu; cijeneći sebe neizmjerno visoko, u svojoj taštini zamišljaju da se mi divimo svemu što oni učine i kažu, pa se zbog toga trude ne bi li nas zadivili još više, a to, misle, ne mogu ako nam ne iznesu svoje najdublje i najuzvišenije misli.
Daniel: Tragedy of Philotar.

Gospodin Vincy je krenuo kući poslije proglašenja oporuke znatno izmijenivši mišljenje o mnogočemu. Bio je iskren čovjek, ali je svoja raspoloženja pokazivao na neizravan način; kad bi se naljutio prodajući svoje svilene gajtane, psovao bi slugu; kad bi ga razljutio njegov zet Bulstrode, on bi zajedljivim primjedbama obasuo metodiste; a sada je bilo očito da je počeo strože gledati na Fredovu besposlicu, jer je jednu lijepo izvezenu kapu bacio iz sobe za pušenje na pod u predvorje.
– Dakle, gospodine – napomenu kad se mladi džentlmen spremao u krevet – ja se nadam da si sad napokon odlučio spremiti se za idući rok i položiti ispit. Ja sam smislio svoju odluku, pa ti savjetujem da ne tratiš vrijeme smišljajući svoju.
Fred ne odgovori, bio je previše utučen. Prije dvadeset i četiri sata je mislio kako danas u to vrijeme više neće morati razmišljati što da radi, jer će već znati da mu ne treba ništa raditi: odlazit će u lov u crvenu kaputu, imat će najboljeg lovačkog konja, jahati uvijek plemenita ata, pa će ga zbog toga svatko poštivati; osim toga, moći će odjedanput isplatiti dug gospodinu Garthu, pa Mary više neće imati nikakva razloga da ne pođe za njega. I sve je to imao dobiti bez učenja ili kakva drugog nepriličnog truda, blagonaklonošću Providnosti u obliku mušice jednog starog džentlmena. Ali su sada, poslije dvadeset i četiri sata, sve te pouzdane nade propale. Dok je patio zbog toga razočaranja, bilo je »prilično okrutno« da se s njim postupa na način kao da je on sve to mogao spriječiti. Ali je izašao šuteći, a njegova se majka za njega zauzela.
– Ne budi tako okrutan s tim jadnim dječakom, Vincy. On će ipak uspjeti, iako ga je taj zli čovjek prevario. Sigurna sam, kao što tebe sada vidim... zašto bismo ga inače vratili s ivice groba? Ja to zovem otimačinom; obećati mu zemlju, bilo je gotovo isto kao i dati mu je. A što je onda obećanje, ako nije poticanje drugoga da ti vjeruje? I vidiš, ostavio mu je deset tisuća funti, a onda ih je opet uzeo.
– I onda opet uzeo! – reče gospodin Vincy mrzovoljno. – Kažem ti, Lucy, da je taj momak nesretan. A ti si ga uvijek još i kvarila.
– Pa, Vincy, on je prvorođenac, a i ti si dizao mnogo buke zbog njega kad se rodio. Bio si tako ponosan, tako ponosan – govorila je gospođa Vincy, kojoj je na licu opet pomalo oživljavao njen veseli smiješak.
– A tko može znati kakva će ti djeca biti? Bio sam, to mogu reći, prilična budala – reče suprug, ali već blaže.
– A tko ima ljepšu i bolju djecu od nas? Fred je puno u svemu nadmašio sinove drugih, i kad ga čuješ kako govori, znaš da se u koledžu kretao u dobru društvu. A Rosamond... u koga je još takva djevojka? Ona može stati uz bok svakoj dami u našem kraju, pa da se njena ljepota samo još više istakne. Evo... gospodin Lydgate se kretao u najvišem društvu i bio je posvuda, pa se odmah zaljubio u nju. Ipak, da je po mome, Rosamond se još ne bi zaručila. Možda bi se za kakva posjeta namjerila na mnogo bolju priliku; mislim kod njene prijateljice iz škole gospođice Willoughby. U toj obitelji ima rođaka koji su isto tako otmjeni kao i rođaci gospodina Lydgatea.
– Prokleti rođaci! – plane gospodin Vincy. – Dodijali su mi. Ne treba mi zet koji nema ničim da se preporuči, nego svojim rođacima.
– Kako to, dragi – reče gospođa Vincy – pa činilo se da si s njim itekako zadovoljan. Istina, ja nisam bila kod kuće, ali mi je Rosamond pripovijedala da nisi rekao nijedne jedincate riječi protiv zaruka. A ona je već počela kupovati najbolje platno i kambrik za svoju opremu.
– Bez mog pristanka – odgovori gospodin Vincy. – Imat ću dosta brige ove godine s tom lijenom ništarijom Fredom, pa da još plaćam i svadbenu opremu. Vremena su teška, da već teža ne mogu biti; svi propadaju, i ja ne vjerujem da Lydgate ima i prebitu paru. Neću pristati da se vjenčaju. Neka čekaju, kao što su nekoć čekali i njihovi roditelji.
– Za Rosamond će to biti težak udarac, Vincy, a znaš da i sam ne bi mogao podnijeti da je rastužiš.
– Oh, mogao bih, mogao. Što prije zaruke budu raskinute, to bolje. Ne vjerujem da će on ikad nešto steći, nastavi li i dalje tako. Stvara sebi neprijatelje, i to je sve što čujem da radi.
– Ali on je vrlo prisan s gospodinom Bulstrodeom, dragi moj. Gospodinu Bulstrodeu bi se taj brak svidio; tako barem mislim.
– Svidio bi se đavlu! – reče Vincy. – Neće ih Bulstrode svojim novcem uzdržavati. A ako Lydgate misli da ću im ja dati novac da urede kućanstvo, onda se ljuto vara, eto. Mislim da ću se uskoro morati odreći i svojih konja. Bolje bi bilo da kažeš Rosy što sam rekao.
Nije bilo ništa neobično u tom postupku gospodina Vincyja u svojoj bi naglosti dragovoljno pristajao na sve, a kad bi poslije uvidio da se prenaglio, svaljivao bi neugodnosti povlačenja na druge. Međutim, gospođa Vincy, kojoj nikad nije padalo na um da se protivi svome mužu, nije iduće jutro oklijevala da Rosamond kaže što je on rekao. Promatrajući neki ručni rad na muslinu, Rosamond je šutjela i slušala, a onda odgovori laganim pokretom dražesnog vrata; samo dugo iskustvo moglo bi te poučiti da je to znak krajnje tvrdoglavosti.
– Što kažeš, draga? – upita je majka ljubazno i obzirno.
– Tatica to i ne misli baš tako – reče Rosamond sasvim mirno. Uvijek mi je govorio kako želi da se udam za čovjeka koga volim. I ja ću se udati za gospodina Lydgatea. Sada je upravo sedam tjedana otkako je tatica dao svoj pristanak. I ja se nadam da ćemo dobiti kuću gospođe Bretton.
– Dobro, draga, prepuštam tebi da iziđeš na kraj s taticom. Ti uvijek izlaziš na kraj sa svakim. Ali ako budemo išle nabaviti damast, onda trebamo ići Sadleru... mnogo je bolji nego kod Hopkinsa. Kuća gospođe Bretton je jako velika, iako bi mi bilo drago da imaš takvu kuću; ali će za nju trebati mnogo pokućstva... sagova i svega drugog, pored srebrnine i stakla. A, eto, vidiš tvoj tatica kaže da neće dati novaca. Misliš li da se gospodin Lydgate nada novcu?
– Ta ne misliš valjda da ću ga ja pitati, mamice. On, bez sumnje, zna što radi.
– Ali on možda traži novac, draga moja, a svi smo mislili da ćeš dobiti lijepu baštinu kao i Fred... a sad je sve tako strašno... nemam volje misliti ni na što kad se sjetim toga jadnog razočaranog dječaka.
– To nema nikakve veze s mojom udajom, mamice. Fred mora prestati besposličariti. Idem gore, da taj rad dam gospođici Morgan, ona tako lijepo izrađuje rubove s rupicama. Mary Garth bi sad mogla, mislim, raditi nešto za mene. Ona izvrsno šije, to je najljepše što znam o Mary. Tako bih rado imala dvostruko porubljene nabore na mom rublju od batista. A za to treba mnogo vremena.
Gospođa Vincy je sasvim opravdano vjerovala da će Rosamond izići na kraj sa svojim taticom. Osim objeda i lova na zečeve, gospodin Vincy, iako inače tako bučan, malo je što činio po svojoj volji, baš kao kakav ministar predsjednik. Kao i većina ljudi bujna života, koji vole uživati, ni on se nije mogao oduprijeti utjecaju okolnosti; a okolnost, koja se zvala Rosamond, osobito je na njega utjecala onom blagom upornošću, koja, kako znamo, omogućuje jednoj bezbojnoj, podatnoj živoj supstanci da ide svojim putem, usprkos stijeni koja joj se ispriječi. Tatica nije bio stijena, u njega nije bilo ništa stalno osim stalne promjene raspoloženja, a to je, što se tiče zaruka njegove kćeri, bilo najmanje pogodno da ga navede na jedini odlučan korak, naime da pomno ispita Lydgateove prilike, da jasno i glasno kaže da im sam ne može namaknuti nikakve novce, i da ne pristane ni na skoro vjenčanje ni na zaruke, koje bi se predugo otegle. To je sve vrlo jednostavno i lako reći, ali neugodne odluke, stvorene za hladnih jutarnjih sati, naći će se poslije u mnogim nepovoljnim prilikama, i rijetko se kada, baš kao i rani mraz, mogu oprijeti utjecaju topline dana. Neizravno, iako odlučno izražavanje mišljenja, kojem se gospodin Vincy rado služio, jedva je u ovoj prilici moglo biti od neke koristi; Lydgate je ponosan čovjek i bilo je očito opasno služiti se pred njim aluzijama, a na bacanje šešira na pod nije se moglo ni pomišljati. Gospodin Vincy je pomalo osjećao i strahopoštovanje prema njemu, a malo je i godilo njegovoj taštini što je Lydgate odlučio oženiti Rosamond, ali je slabo bio raspoložen da započne razgovor o novcu, jer je s novcem stajao loše, a i pribojavao se da ne izvuče kraći kraj u razgovoru s čovjekom bolje obrazovanim i mnogo bolje odgojenim od njega; i usto se pomalo bojao učiniti nešto što ne bi bilo po volji njegovoj kćeri. Gospodin Vincy je najviše volio ulogu velikodušnog domaćina, koga nitko ne kritizira. U prvoj ga je polovini dana priječio posao da nekome svečano priopćava neugodne odluke, a kasnije je došao objed, pa vino, whist i opće veselo raspoloženje. Tako se sati nižu jedan za drugim, i vrijeme teče, stvarajući postepeno konačan razlog da se ne učini ništa, naime, sve postaje kasno.
Sretni je zaljubljenik provodio svoje večeri ponajčešće u Lowick Gateu, i tako je, sasvim neovisno od ikakve tastove novčane pomoći ili budućeg prihoda od zvanja, ljubav i dalje cvala pred očima gospodina Vincyja. Mladalačka ljubav – kakva li tanahna tkiva! Teško je čak i zamijetiti čega se hvataju i odakle se izvijaju i kako isprepliću te nježne niti: trenutačni dodir vršaka prstiju, plam što izbija iz plavih i crnih očiju pri susretu njihovih pogleda, nedorečene izreke, dašak rumeni na obrazima, jedva zamjetan pokret usana, najlaganiji drhtaj. Samo je tkivo sačinjeno od spontane vjere i neizrecive sreće, žudnje dvaju života da se sliju u jedan jedini život, vizije ispunjenih čežnja i bezgraničnog pouzdanja. Lydgate je svojski zapeo da iz dna srca začudnom brzinom ispreda tanahne niti za to tkivo, unatoč iskustvu s Laurinom dramom, što se, kako je mislio, neće više ponoviti, i unatoč medicini i biologiji; naime, kako je zapaženo, promatranje mišića smekšanog namakanjem, ili očiju, koje ti donesu u kakvoj posudi (kao oči sv. Lucije), lakše je uskladiti s poetičnom ljubavi, nego prirođenu glupost ili živo zanimanje za grubu prozaičnost. A što se tiče Rosamond, i ona je, ushićena svojim novim životom, što je bujao poput lopoča u cvatu, marljivo prela nježne niti za to zajedničko tkanje. Sve se to zbivalo u kutu salona gdje je stajao glasovir, a kako je svjetlo, koje je osvjetljavalo taj kut bilo vrlo nježno, činilo je taj prizor sličnim dugi, koju su mogli vidjeti mnogi promatrači pored gospodina Farebrothera. I bez ikakve formalne objave u Middlemarchu je vladalo općenito uvjerenje da su gospođica Vincy i gospodin Lydgate zaručeni.
Tetka Bulstrode bila je opet uznemirena i zabrinuta; ali se ovaj put obratila izravno svome bratu, pošavši u njegov dućan s izričitom namjerom da izbjegne lakoumnu gospođu Vincy. Nije bila zadovoljna s njegovim odgovorima.
– Walter, pa valjda nisi dopustio da se sve to događa, a da se nisi raspitao o budućnosti gospodina Lydgatea? – reče gospođa Bulstrode i, razrogačivši oči, zagleda se ozbiljno u svoga brata, koji je bio, kao obično u poslu, mrzovoljno raspoložen. – Pomisli na tu djevojku, odgojenu u raskoši... nažalost, moram reći, previše mondeno... što će ona kad spadne na mali prihod?
– Oh, dovraga, Harriet, što ja mogu kad ljudi dolaze u grad, a da mene i ne pitaju? Jesi li ti zatvorila svoju kuću pred Lydgateom? Bulstrode ga je gurao naprijed više no itko drugi. Ja nisam nikad dizao buke zbog toga mladića. Idi i razgovaraj o tome sa svojim mužem, a ne sa mnom.
– Ne misliš valjda ozbiljno, Walter; kako se za to može kriviti gospodin Bulstrode? Sigurna sam da on nije želio te zaruke.
– Ali, da ga Bulstrode nije uzeo pod svoje okrilje, nikad ga ne bih pozivao.
– Pa ti si ga pozvao da liječi Freda, i ja sam sigurna da je to bilo zbog toga što si se smilovao na njega – reče gospođa Bulstrode, gubeći nit svojih misli u razgovoru o tom zamršenom predmetu.
– Ne znam ja ništa ni o kakvom smilovanju – odsiječe gospodin Vincy ljutito. – Znam samo to da sam zabrinut zbog svoje obitelji i da mi je to velika muka. Bio sam ti dobar brat, Harriet, i prije nego što si se udala za Bulstrodea, a moram ti reći da on ruje uvijek baš onako prijateljski raspoložen prema tvojoj porodici, kako bi to čovjek od njega mogao očekivati.
Gospodin Vincy je jako malo podsjećao na jezuita, ali ni pravi jezuit ne bi mogao vještije obrnuti neko pitanje. Harriet je morala sada braniti svoga muža, umjesto da kori brata, i razgovor je završio na nečemu što je bilo isto tako daleko od predmeta o kome se razgovor započeo, kao i nedavna rasprava između šurjaka i zeta na sjednici crkvenih odbornika.
Gospođa Bulstrode nije govorila svome mužu o bratovim prekoravanjima, ali je uvečer započela razgovor o Lydgateu i Rosamond. Međutim, on se nije za to tako svojski zanimao kao ona; samo je ravnodušno govorio o neizvjesnosti koja prati početak liječničke prakse, i kako čovjek treba biti razborit.
– Morat ćemo, nema sumnje, moliti za tu nepromišljenu djevojku... odgojenu tako kako ne bi trebalo – reče gospođa Bulstrode, kako bi ganula svoga muža.
– Jest, draga, morat ćemo – pristane gospodin Bulstrode odobravajući. – Oni, koji nisu od ovoga svijeta, teško mogu išta drugo učiniti da bi spriječili grijehe svojeglavih ljudi, koji misle samo na ovaj svijet. To je baš ono na što se trebamo naviknuti i imati na umu kad se radi o obitelji tvoga brata. Možda bi mi bilo draže da Lydgate nije stupio u tu vezu, ali se ja u svojim odnosima prema njemu ograničavam samo na to da njegove sposobnosti iskoristim za slavu Božju, što nam uostalom nalaže božanska vlast pri svakom oprostu.
Gospođa Bulstrode ne reče više ni riječi, a određeno je nezadovoljstvo, što ga je osjećala, pripisivala tome što u nje nema dovoljno vjere. Vjerovala je da je njen muž od onih ljudi čije se uspomene svakako moraju objaviti poslije smrti.
Što se tiče samoga Lydgatea, on je, uspjevši kao prosac, bio spreman snositi i sve posljedice, uvjeren da ih sve sasvim jasno predviđa. Razumije se, oženiti se mora u roku od godine dana – možda čak i u roku od pola godine. Nije to doduše ono što je namjeravao, ali oni drugi planovi neće biti pomršeni, samo će se prilagoditi novim prilikama. Ženidba se, dabome, mora pripremiti, kako je to već uobičajeno. Treba najmiti kuću umjesto soba, u kojima sada stanuje, a kako je čuo, gdje Rosamond oduševljeno govori o kući stare gospođe Bretton (koja se nalazila u Lowick Gateu), Lydgate je odmah započeo pregovore, čim je doznao da se kuća poslije smrti stare gospođe ispraznila.
Učinio je to onako usput, baš kao da bi svome krojaču određivao što sve treba napraviti da mu odijelo bude besprijekorno, i pritom nije ni u čemu pretjerao. Naprotiv, njemu je bilo mrsko svako razmetanje u trošenju; u svome se zvanju upoznao sa svim vrstama siromaštva i mnogo se brinuo o svima koji su trpjeli oskudicu. On se vladao kako treba i kod stola za kojim se umak nudio u posudi s razbijenom ručkom, i ništa ga ne bi podsjećalo na kakvu raskošnu večeru, osim da je ondje bio i neki čovjek koji je pametno govorio. Ali nikad mu nije palo na pamet da živi nekako drugačije, a ne, kako je on to nazivao, običnim životom, sa zelenim čašama za rajnsko vino i s izvrsnom poslugom kod stola. Zagrijavajući se za teorije francuskih socijalista, on se nije nikad zanosio krajnostima. Možemo se bez opasnosti baviti najekstremnijim idejama, dok nas naše pokućstvo, naši objedi, što ih priređujemo za uzvanike, pa i ljubav za plemićke grbove u našem slučaju, nerazdvojno povezuju s utvrđenim društvenim poretkom. Lydgate i nije bio sklon ekstremnim idejama, nisu mu se sviđale teorije bosonogih, jer je volio biti dobro obuven; nije bio ni u čemu radikalan, osim u pitanju medicinske reforme i u istraživačkom radu. Inače je u svakidašnjem životu išao utrtim putovima, djelomice zbog osobnog ponosa i nesvjesnog egoizma, što je, kako već rekoh, obična pojava, a djelomice zbog one iskrenosti, što je posljedica zaokupljenosti omiljenim mislima.
Što se tiče posljedica zaruka, koje su se pomalo prikradale i nametale Lydgateu, on ih je, razmišljajući o njima, pripisivao više oskudici u vremenu nego oskudici u novcu. Biti zaljubljen u biće koje te neprestano očekuje i koje uvijek, kad ga vidiš, ispada ljepše no što si ga mogao zamisliti u sjećanju, zbilja je teško uskladiti s nastojanjem da marljivo iskoristiš slobodno vrijeme, koje bi možda poslužilo kakvom »upornom učenom Nijemcu« da postigne neko veliko otkriće, koje svijet upravo očekuje. To je bio zaista razlog da se vjenčanje previše ne odgađa, kako je natuknuo gospodinu Farebrotheru jednog dana kad mu je župnik došao s nekim svojim vodenim kukcima, koje je htio razgledati pod boljim mikroskopom no što je njegov. Vidjevši kako je Lydgateov stol s aparatima i raznim primjercima u neredu, reče:
– Eros se izopačio; počeo je unoseći red i sklad, a sad opet stvara kaos.
– Jest, u nekim fazama – odgovori Lydgate, uzvijajući obrve i smiješeći se, dok je pripremao svoj mikroskop. – Ali zato će red poslije biti ljepši.
– Uskoro? – upita župnik.
– Ja se uistinu nadam da će biti uskoro. Ovaj nered u poslu oduzima mnogo vremena, a onome tko se bavi znanošću, svaki je trenutak prilika. Mislim da je brak najpogodnije stanje za čovjeka, koji želi ozbiljno raditi. Tada mu je sve kod kuće... nema muke s osobnim brigama... miran je i slobodan.
– Vi ste momak kome treba zavidjeti – reče župnik. – Kakve li budućnosti: Rosamond, mir i sloboda, sve će vas to zapasti. A ja sam, evo, tu bez ičega, samo s tom lulom i svojim infuzorijama. Onda, jeste li gotovi?
Lydgate nije župniku spominjao drugi razlog, zbog kojega je želio skratiti vrijeme zaručništva. Pomalo mu je već prilično dodijalo, unatoč njegovu ljubavnom žaru, što je prisiljen tako često pohađati obiteljske sastanke kod Vincyjevih, previše ulaziti u midlmarčka naklapanja i sudjelovati u dosadnim zabavama, kartanju i jalovu gubljenju vremena. Morao je ponizno šutjeti dok bi gospodin Vincy rješavao pitanja o kojima očito nije imao ni pojma, osobito kad bi govorio kako su alkoholna pića najbolje zaštitno sredstvo protiv djelovanja pokvarena zraka. Na iskrenu i prostodušnu gospođu Vincy nije mogao pasti ni tračak sumnje da bi ona mogla u ičemu i najmanje povrijediti ukus svoga budućeg zeta; ali, uzevši u obzir sve okolnosti, Lydgate je, što se tiče Rosamondine obitelji, u duši morao priznati da je društveno pao. Ali je ovo divno biće i samo trpjelo podjednako, i bila je ipak ugodna pomisao da će je, oženivši se njome, presaditi na novo tlo, koje joj je tako potrebno.
– Draga! – reče joj najnježnijim glasom jedne večeri, kad je sjeo kraj nje i zagledao joj se sasvim izbliza u lice...
Ali moram najprije reći da ju je našao samu u salonu, gdje su kroz veliki starinski prozor, velik gotovo kao čitav zid sobe, iz vrta iza kuće dopirali mirisi ljeta. Njen otac i majka otišli su u neko društvo, a i svi su se drugi razletjeli poput leptirića.
– Draga! Vaše su oči crvene.
– Je li? – reče Rosamond. – Ne znam zbilja od čega.
Nije rado iznosila ni svoje želje ni svoje jade. Oni bi se na dražestan način otkrivali tek nakon moljakanja.
– Kao da to možete sakriti preda mnom! – reče Lydgate i položi nježno svoju ruku na obje njene ruke. – Kako da ne vidim tu sitnu suzu na trepavicama? Nešto vas muči, a vi mi nećete reći. To je slaba ljubav.
– A što da vam govorim o onome što vi ne možete promijeniti? To su svakidašnje brige... možda su se tek nešto pogoršale u posljednje vrijeme.
– Obiteljske neprilike. Govorite, ne bojte se. Naslućujem što je.
– Otac je u posljednje vrijeme jako razdražljiv. Fred ga tjera u bijes, jutros je opet došlo do svađe, jer Fred prijeti da će sasvim prekinuti studij i prihvatiti se nečega što mu nimalo ne priliči. A osim toga...
Rosamond se skanjivala, a obrazima joj se prelilo lako rumenilo. Lydgate je nije još vidio tako zabrinutu od onog jutra kad su se zaručili, i nikad je još nije tako strasno ljubio kao u tom času. Nježno je poljubio usne, koje su oklijevale govoriti, kao da ih hrabri.
– Mislim da otac baš nije zadovoljan s našim zarukama – nastavi Rosamond gotovo šapćući – i sinoć je rekao da mora svakako razgovarati s vama i reći vam da se zaruke moraju raskinuti.
– Želite li ih vi raskinuti? – upade Lydgate živo i odlučno, gotovo ljutito.
– Nikad ne odustajem ni od čega što sam jednom odlučila – odvrati Rosamond, kojoj se počeo vraćati njen mir, čim se dirnulo u tu žicu.
– Bog vas blagoslovio! – reče Lydgate, poljubivši je opet. Toj postojanosti u pravom času i na pravom mjestu trebalo se doista diviti. On nastavi:
– Vaš je otac zakasnio tražiti raskid zaruka. Vi ste punoljetni, a ja tražim da budete moja. Ako je učinjeno išta što vas čini nesretnom... onda je to samo razlog da požurimo naše vjenčanje.
Očita radost zasja u plavim očima, njihovi se pogledi sretnu, i taj sjaj kao da je obasjao čitavu njegovu budućnost poput blagog sunčeva svjetla. Idealna se sreća (kakvu znamo iz »Tisuću i jedne noći«, gdje te pozivaju da se otreseš muka i briga ulice i stupiš u raj, gdje ti daju sve, a ne traže od tebe ništa) činila kao zgoda na koju treba samo malo pričekati, otprilike nekoliko tjedana.
– Zašto da to odgađamo? – reče on gorljiv i uporan. – Kuću sam, eto, unajmio, a sve se drugo može nabaviti vrlo brzo... je li? Ta vama nije do novih haljina. Njih možemo kupiti poslije.
– Kakve se samo originalne ideje rađaju u vašim mudrim muškim glavama! – reći će Rosamond, a kako se toj njegovoj smiješnoj i apsurdnoj misli nasmijala srdačnije no inače, na licu joj se pojavile jamice. – To je prvi put što čujem da se vjenčane haljine kupuju poslije vjenčanja.
– Ta valjda ne mislite da još nekoliko mjeseci čekam zbog haljina? – zabrine se Lydgate, misleći, u jednu ruku, da ga Rosamond stavlja malo na muke, a u drugu, bojeći se da ona zbilja izbjegava skoro vjenčanje. – Upamtite, vas čeka sreća ljepša čak i od sadašnje... bit ćemo stalno zajedno, neovisni od drugih, uredit ćemo svoj život kako budemo htjeli. Hajde, draga, recite, kako dugo još trebam čekati da budete zauvijek moja.
U Lydgateovu glasu bilo je ozbiljnog preklinjanja, kao da se bojao da će ga ona ražaliti kakvim hirovitim odgađanjem. I Rosamond se uozbiljila i malo zamislila; zapravo je u mislima razmatrala mnoge zamršene teškoće oko obrubljivanja rublja čipkama, oko pletiva i nabora na podsuknjama, da bi mogla dati barem približan odgovor.
– Šest tjedana bi bilo dovoljno... recite, Rosamond – navaljivao je Lydgate, ispustivši joj ruke da bi je nježno zagrlio.
Jedna joj se nježna ruka istog trena digla da popravi kosu, dok je zanesena u misli malo priklonila vrat. Tada ozbiljno reče:
– Trebat će još pripremiti rublje i pokućstvo. Ali bi se za to mogla pobrinuti mama dok nas ne bude ovdje.
– Pa da, naravno. Bit ćemo odsutni oko tjedan dana.
– Oh, više! – reče Rosamond važno. Mislila je pritom na svoje večernje haljine, koje je namijenila za posjet kod sir Godwina Lydgatea, radujući se potajno već dugo kako će tamo ugodno provesti barem četvrtinu medenog mjeseca, iako je sada odlagala to upoznavanje s muževim stricem, koji je bio doktor bogoslovlja, što je doduše skroman položaj, ali ipak poželjan, ako je pojačan plemenitom krvlju. Dok je govorila, gledala je svoga zaručnika začuđeno i prijekorno, ali on to ubrzo protumači kako ona možda želi produljiti slatke časove njihove samoće.
– Kako god želite, draga, samo da se odredi dan. Ali, hajde, da se odlučimo i završimo sa svim neugodnostima koje bi vam mogle biti na nevolju. Šest sedmica!... Vjerujem da će biti dovoljno.
– Mogla bih, dakako, požuriti s poslom – reče Rosamond. – Hoćete li onda tako reći ocu?... Mislim da bi bilo bolje da mu pišete.
Ona porumeni i pogleda ga, kao što nas gleda cvijeće kad sretni šećemo vrtom u divnom večernjem svjetlu. Ne krije li se u tim nježnim laticama, što plamte i dišu oko središta žarkih boja, duša neizrecive ljepote, upola vila, upola dijete?
Usnama joj dirnu uho i djelić vrata pod njim, i tako su u potpunoj tišini prosjedili mnoge trenutke, koji su im protjecati poput potočića, što teče žuboreći, a sunce ga odozgo cjeliva. Rosamond je mislila da nitko ne može biti tako zaljubljen kao što je ona; a Lydgate je vjerovao da je poslije svih ludih pogrešaka i glupe lakovjernosti napokon našao pravu ženu – kao da je već osjećao sreću nježne bračne ljubavi kojom ga okružuje jedno savršeno biće, koje s poštovanjem prati njegove uzvišene snove i njegov rad i nikad im neće ničim smetati; biće koje će neprimjetno, kao čarobnim štapićem, stvarati red u kući i u računima, a usto će mu ipak prsti uvijek biti pripravni dirnuti strune lutnje i pretvoriti život u pjesmu; biće koje je obrazovano točno u granicama pravog ženskog obrazovanja i ni za trun više – poučljivo i zato uvijek pripravno izvršiti naloge koji dolaze s one strane tih granica. Sad je bilo jasnije nego ikada da je njegova misao da i dalje ostane neženja bila pogrešna; brak mu neće biti ni u čemu zapreka, već, naprotiv, poticaj. I kad je sutradan slučajno pratio nekog pacijenta u Brassing, zapazio je ondje stolno posuđe, koje mu se učinilo tako prikladnim i tako mu se svidjelo da ga je bez oklijevanja kupio. Mnogo vremena uštediš ako obaviš te poslove u istom trenutku kad ti padnu na pamet, a Lydgateu je bilo mrsko ružno zemljano posuđe. To je stolno posuđe bilo vrlo skupo, ali je to možda neizbježno kad se radi o takvom posuđu. Kućni uređaj je uvijek skup, ali se zato kupuje jednom u životu.
– Mora da je krasno – reče gospođa Vincy, kad joj je Lydgate spomenuo da je kupio posuđe i opisao ga s nekoliko riječi. – To baš Rosy treba. Molit ću se Bogu da se ne polupa!
– Treba najmiti poslugu koja neće razbijati stvari – reče Lydgate. (To je, dabome, bilo umovanje kojim su se slabo predviđali događaji. Ali u tom razdoblju nije bilo umovanja koje ljudi od znanja ne bi, manje ili više, odobravali.)
Nije, dakako, bilo potrebno ni u čemu oklijevati, već sve priopćiti majci, koja je nerado primala samo ono što nije bilo veselo, a kako je sama bila sretna žena, teško da je osjećala išta drugo osim ponosa što joj se kćer udaje. Ali je Rosamond imala opravdanih razloga kad je Lydgatea savjetovala da se njenu ocu obrati pismom. Ona je oca pripremila na to pismo; iduće je jutro pošla s njim u njegov dućan i na putu mu ispričala kako gospodin Lydgate želi da se što prije vjenčaju.
– To, draga moja, nema nikakva smisla – reče gospodin Vincy. – A na što se on ženi? Pametnije bi bilo da raskineš te zaruke. Rekao sam ti to prilično jasno već i prije. Čemu ti takav odgoj ako se udaš za siromašna čovjeka? Teško je to ocu gledati.
– Gospodin Lydgate nije siromašan, tata. Kupio je praksu gospodina Peacocka, koja, kažu, nosi osam ili deset stotina na godinu.
– Koješta, to su gluposti! Što znači kupiti praksu? Baš kao da je kupio lastavice koje će se izleći iduće godine. Sve će to otići kao ništa.
– Naprotiv, tatice, on će proširiti praksu. Vidiš kako su ga zvali Chettamovi i Casaubonovi.
– Nadam se kako on zna da ja neću dati ništa... to razočaranje s Fredom... parlament koji se raspušta, strojevi što se posvuda razbijaju, pa idući izbori...
– Dragi tatice, pa kakve to veze ima s mojim vjenčanjem?
– Ha, prilične, prilične! Koliko ja znam, svi možemo propasti... zemlja je u takvom stanju! Neki tvrde da je to sudnji dan, i neka me đavo odnese ako se i meni ne čini da je tako. Svakako sad nije vrijeme da izvlačim novac iz posla, i želio bih da to Lydgate primi do znanja.
– Sigurna sam, tatice, da se on ničemu i ne nada. I on ima tako ugledne rođake; on će uspjeti kako bilo. Bavi se i znanstvenim radom.
Gospodin Vincy je šutio.
– Ne mogu se, tatice, odreći jedine nade u sreću. Gospodin Lydgate je džentlmen. Nikad ne bih mogla ljubiti čovjeka koji nije pravi džentlmen. Nećeš valjda da dobijem sušicu, kao Arabella Hawley. I ti znaš da ja nikad ne mijenjam mišljenje.
Tatica je još jednako šutio.
– Obećaj mi, tatice, da ćeš pristati na ono što želimo. Mi se jedno drugog nikad nećemo odreći, i ti znaš da si se uvijek protivio dugom zaručništvu i kasnim ženidbama.
Trebalo je još malo takva navaljivanja pa da gospodin Vincy kaže:
– Dobro, dobro, dijete, najprije mi mora pisati, da bih mu mogao odgovoriti – i Rosamond je bila sigurna da je postigla cilj.
Odgovor se gospodina Vincyja sastojao uglavnom u zahtjevu da Lydgate osigura svoj život – čemu je odmah bilo udovoljeno. Bila je to divna ideja, koja ulijeva sigurnost za slučaj ako Lydgate umre, ali dotle od nje nikakve koristi. Međutim je sve, što je u vezi s Rosamondinim vjenčanjem, teklo naoko glatko, i s mnogo se volje kupovalo sve potrebno. Ali se ipak pritom postupalo razborito i promišljeno. Mlada (koja se sprema posjetiti jednog baruna) mora imati nekoliko najljepših džepnih rupčića, ali se Rosamond zadovoljila da ima samo pola tuceta takvih rupčića, koliko je apsolutno nužno, a drugi da budu bez najfinijeg veza i bez valansijenskih čipaka. I Lydgate, koji je ustanovio da se svota od osam stotina funti znatno smanjila, otkako je došao u Middlemarch, pregorio je želju da kupi neko starinsko srebrno posuđe, koje su mu ponudili kad je došao u Kibbleovu trgovinu u Brassingu kupiti vilice i žlice. Bio je preponosan da bi pokazao kako se nada da će gospodin Vincy dati novac za pokućstvo; uostalom, budući da sve neće trebati platiti odjednom, neki će računi ostati neplaćeni, pa on nije tratio vrijeme nagađajući koliko će mu tast dati u miraz, da bi mu olakšao plaćanje. Nije se kanio ni u čemu razmetati, ali ono što je potrebno valja kupiti, a slabo gospodari onaj koji kupuje lošu robu. Ali je sve to bilo nešto sporedno. Lydgate je imao pred očima jedino znanost i svoje zvanje, kojima će se oduševljeno bavili. Ali nije mogao zamisliti da to obavlja u kući kakva je Wrenchova – sva vrata otvorena, voštano platno otrcano, djeca s prljavim pregačicama, posvuda kosti i drugi ostaci od objeda, noževi s crnim drškom i tanjuri sa šarama u obliku vrbova lišća. Ali je Wrench imao ružnu ženu, koja je kod kuće bila uvijek omotana velikim šalom, poput mumije, i mora da je već negdje u početku izabrao loš način kućnog gospodarenja.
Rosamond je, međutim, bila zabavljena nagađanjima, iako ju je njeno živo instinktivno predosjećanje opominjalo da se previše njima ne zanosi.
– Tako bih rado upoznala vaše rođake – reče jednog dana, kad su razgovarali o bračnom putovanju. – Možda bismo ih mogli na povratku posjetiti. Koji vam je od vaših stričeva najdraži?
– Oh... mislim, moj stric Godwin. To je dobroćudan starac.
– Vi ste živjeli kao dječak u njegovoj kući u Quallinghamu, je li? Rado bih vidjela to staro mjesto i sve što je vama bilo blisko. Znade li on da se ženite?
– Ne zna – odgovori Lydgate nehajno, okrene se na stolcu i zagladi kosu unazad.
– Pa pišite mu, vi nepristojni, nezahvalni sinovče. Možda će vas pozvati da me dovedete u Quallingham. Pokazat ćete mi onaj kraj, pa ću vas moći zamisliti kao dječaka. Ne zaboravite da vi mene vidite u mom domu, koji je baš onakav kakav je bio i onda kad sam bila dijete. Ne bi bilo lijepo da ja ne upoznam vaš dom. Ali se možda malo stidite zbog mene. To sam zaboravila.
Lydgate joj se nježno nasmiješi i ozbiljno prihvati prijedlog, jer je ipak vrijedno potruditi se i pokazati tako dražesnu nevjestu; bit će mu to ponos i zadovoljstvo. I počeo je razmišljati kako bi mu ipak bilo drago da s Rosamond obiđe ona stara mjesta.
– Pisat ću mu, dakle. Ali su moji bratići dosadni ljudi.
Divno je, mislila je Rosamond, kad se može s takvim obescjenjivanjem govoriti o porodici jednog baruna. Bila je vrlo zadovoljna što će je i ona moći tretirati tako s visine.
Ali njena majka zamalo nije sve pokvarila, dan-dva nakon toga, kad je rekla:
– Nadam se, gospodine Lydgate da vaš stric sir Godwin neće Rosy gledati s visine. Sve mislim da će on učiniti nešto vrlo lijepo. Tisuća-dvije, što je to jednom barunu.
– Mama! – usklikne Rosamond i pocrvenje preko ušiju. Lydgateu se ona tako ražali da je šutio i pošao na drugi kraj sobe, gdje je razgledao neki bakrorez s tako pretjeranim zanimanjem, kao da nije pri sebi. Mama je poslije toga primila od kćeri lekciju i bila dobra kao i uvijek. Rosamond je ipak razmišljala kako će koji od tih dosadnih, fino odgojenih bratića, ako mu padne na pamet da dođe u Middlemarch, vidjeti u njenoj porodici mnogo toga što bi ih moglo zaprepastiti. Stoga joj se činilo da bi ipak bilo poželjno da Lydgate s vremenom dobije kakvo odlično mjesto negdje drugdje, dalje od Middlemarcha; a to i ne može biti tako teško čovjeku koji ima strica plemića i koji je na pragu znanstvenih otkrića. Lydgate je, kako zamjećujete, sa žarom pripovijedao Rosamond o svojim nadama i najuzvišenijim životnim ciljevima, i mislio kako je divno što ga sluša biće koje će mu dati onaj svježi poticaj, koji može dati sretna ljubav... ljepota, spokoj... onu pomoć koju našim mislima daju ljetno nebo i livade posute cvijećem.
Lydgate se mnogo pouzdavao u psihološku razliku između onoga, što ću ja zbog boljeg razlikovanja nazvati guskom i gusanom, osobito u prirođenu podložnost guske, koja je u tako lijepom skladu sa snagom gusaka.

XXXVII. POGLAVLJE

Trostruko je sretna ona, koja je tako sigurna u sebe samu i tako smjerna srca, da niti teži za bilo čim boljim, nit se boji goreg što bi je moglo stići, već poput sigurne lađe snažno siječe bijesne vale i ravno plovi svome cilju, i od njega je neće skrenuti ni opasnosti oluje ni varava ljepota sunčana dana.
Takvo samopouzdanje ne treba se bojati zavidna neprijatelja, niti težiti za sklonošću prijatelja, ono ne sagiba glave ni pred sobom ni pred drugim. Sretna je zaista on a što spokojna je uvijek,
Ali još sretniji onaj koji je ljubi.
Spenser.

Sumnja, koju je natuknuo gospodin Vincy, kako ne zna hoće li doći do novih općih izbora ili do propasti svijeta, samo je slab primjer neizvjesnosti koja je vladala u javnom mišljenju provincije u vrijeme kad je George IV. umro, parlament bio raspušten, Wellington i Peel općenito nepopularni, a novi kralj neodlučan. Kako su ljudi u mraku provincijskih gradića, u kojima je najjače svjetlo bilo svjetlucanje krijesnica, mogli doći do vlastita suda u zbrci u kojoj je torijevska vlada provodila liberalne mjere, torijevsko plemstvo i izbornici voljeli da se vrate liberali, nego prijatelji ministara otpadnika, nezadovoljnici se nadvikivali tražeći mjere, koje su, što se tiče njihove odvojenosti od osobnih interesa, bile, takoreći, obavijene tajanstvenošću, i koje su postale sumnjive jer su ih zastupali omraženi ljudi?
Pretplatnici novina u Middlemarchu našli su se u neprirodnu položaju: za komešanja zbog katoličkog pitanja mnogi su se odrekli »Pionira« – koji se kitio geslom Charlesa Jamesa Foxa73 i predvodio u naprednjaštvu – jer je bio na strani Peela u njegovu stavu prema pristalicama rimskog pape, pa je tako okaljao svoj liberalizam tolerancijom prema jezuitizmu i poklonicima Baala. Ali su bili nezadovoljni i s »Trubom«, kojoj je – otkako se izduhala protiv Rima, i u općoj mlitavosti javnog mišljenja (nitko ne zna tko će koga podupirati) – ponestalo daha u njenoj trubnji.
Bilo je to vrijeme, kako se tvrdilo u jednom istaknutom članku u »Pioniru«, kad su goruće potrebe zemlje lako mogle ponukati mnoge ljude da se ne ustežu od javnog rada, i to ljude kojima je duh dugim iskustvom stekao kako širinu shvaćanja, tako i sposobnost koncentracije, kako odlučnost u sudu, tako i snošljivost, kako nepristranost, tako i odlučnost – dakle sve one vrline koje u tužnom životu čovječanstva pokazuju najmanje sklonosti da se sjedine u jednom duhu.
Gospodin Hackbutt, iz čijih su usta u to vrijeme riječi tekle glađe i jače nego inače, te tako i dopirale dalje, ostavljajući nas u neizvjesnosti što se tiče njihova konačnog toka, rekao je u uredu gospodina Hawleya da je spomenuti članak potekao od Brookea iz Tiptona i da je Brooke pred nekoliko mjeseci kupio »Pionir«.
– To je loš znak, ha? – reče gospodin Hawley. – Pošto se nalutao kojekuda kao zalutala kornjača, zaželio se sad popularnosti. Krasno će se provesti. Ja sam ga neko vrijeme motrio. Izduhat će se on prilično. Vraški je slab gospodar. Što se takav stari vlastelin ima umiljavati bijednoj kliki zagrižljivih liberala? A što se tiče njegovih novina, nadam se da će sam u njima pisati. Bit će tada vrijedne novca koji za njih plaćamo.
– Čujem da ima nekog vrlo nadarenog mladića, koji ih uređuje i koji izvrsno piše uvodnike; gotovo su mu ravni uvodnicima u bilo kojim londonskim novinama. Brooke se nakanio jako založiti za Reformu.
– Neka Brooke reformira svoje prihode od zakupnina. Prokleti stari škrtac, sve mu zgrade na čitavom posjedu propadaju. Taj mladić je, mislim, neka propalica iz Londona.
– Ime mu je Ladislaw. Kažu da je stranog podrijetla.
– Znam ja taj soj – reče gospodin Hawley – neko njuškalo. Počet će s brbljarijama o pravima čovjeka, a završiti zavođenjem kakve djevojke. To su takvi tipovi.
– Morate ipak priznati, Hawley, da ima zlouporaba – reče Hackbutt, predviđajući da će biti nekih političkih nesuglasica između njega i odvjetnika njegove porodice. – Ja osobno neću nikad podupirati neumjerena stanovišta... zapravo, ja pristajem uz Huskissona... ali se ne dam zavaravati što se tiče činjenice da veliki gradovi nisu zastupani...
– Đavo odnio velike gradove! – presječe ga gospodin Hawley, kome je dodijalo to izlaganje. – Znam ja i previše o midlmarčkim izborima. Neka sutra ukinu sva stara izborna prava gradova i uvedu u parlament sve novopečene gradove u kraljevini... samo će povećati troškove za ulazak u parlament. Ja imam uvijek na umu činjenice.
Zgražanje gospodina Hawleya, kad je pomislio da »Pionir« uređuje nečiji agent i da Brooke postaje političar – kao da dokona kornjača častoljubivo diže svoju malu glavu i goropadi se – jedva se moglo usporediti sa zlovoljom koju su osjećali neki članovi porodice samog gospodina Brookea. Posljedice su postepeno izbijale na javu, poput otkrića da ti je susjed otvorio kakvu nepriličnu radionicu, koja će ti neprestano smrdjeti pod nosom, a nemaš protiv toga nikakve zaštite u zakonu. »Pionir« je bio potajno kupljen čak prije dolaska Willa Ladislawa – jer se za to nadala prilika pripravnošću vlasnika da se odrekne toga vrijednog posla, od kojega mu nije bilo nikakve koristi – i pošto je gospodin Brooke napisao svoj poziv, kako bi svijetu naširoko objavio one ideje koje čine bit njegova duha, a koje on nosi u sebi još iz mladih godina, ali su dosada samo tinjale zapretane u njemu.
Gospodin Brooke je uživao u svome gostu čak i više nego što je očekivao, i to je mnogo razbuktalo njegove namjere. Čini se, naime, da je Will bio ne samo potanko upućen u sve one umjetničke i književne teme, kojima se gospodin Brooke nekoć bavio, nego da je izvanredno lako shvaćao i sve bitne elemente političke situacije i raspravljao o njima s onim dubokim poznavanjem predmeta, koje, uz pomoć adekvatnog pamćenja, omogućuje služenje citatima i općenito plodno raspravljanje.
– Čini mi se kao neki Shelley74 , znate – iskoristio je gospodin Brooke jednom priliku, da bi obradovao gospodina Casaubona. Ne mislim ni na što pokudno... raspuštenost ili ateizam, ili nešto slično tome, znate Ladislawovi su nazori, siguran sam, u svakom pogledu ispravni... jest, sinoć smo nas dvojica mnogo razgovarali. On se baš tako kao i ja oduševljava za slobodu, neovisnost, jednakost... divna stvar, pod vodstvom... pod vodstvom, znate. Mislim da ću ga moći uputiti na pravi put; a to mi je još draže, jer je vaš rođak, Casaubon.
Ako se u pravom putu krilo nešto određenije od drugih Brookeovih riječi, gospodin Casaubon se potiho nadao da bi to moglo biti kakvo zaposlenje negdje daleko od Lowicka. Nije volio Willa ni dok ga je pomagao, a otkako je Will odbio primati tu pomoć, volio ga je još manje. Tako je to uvijek kad nam srce pustoši ljubomora; ako su naše sposobnosti ponajviše skrivene, naš tečić medosas (koga zbog ozbiljnih razloga kudimo) vjerojatno nas u potaji prezire, a svatko, tko se njemu divi, podvrgava nas indirektnoj kritici. Kako smo obzirni i poštene duše, daleko smo od pomisli da mu čime naudimo – radije mu uzvraćamo djelotvornom pomoći, kad nam se god obrati; ispostavljanje čekova za njega bilo je znak naše superiornosti, koju je on morao priznavati, i to je donekle razblaživalo gorčinu u našoj duši. Sad je Casaubon lišen te superiornosti (koja je ostala još samo kao uspomena) na neočekivan, hirovit način. Njegova antipatija prema Willu nije imala svoj korijen u običnoj ljubomori muža u poodmaklim godinama, bilo je to nešto dublje, bio je to plod nezadovoljenih životnih težnja; a Dorothea, koja se sada našla u njegovu životu – Dorothea kao mlada žena koja je pokazala opasnu kritičku sposobnost, nužno je postala središte toga neugodnog osjećaja, koje je prije bilo neodređeno.
Will Ladislaw je opet osjećao da njegova nesklonost raste na račun njegove zahvalnosti, pa je o tome u sebi mnogo raspravljao, opravdavajući tu nesklonost. Casaubon ga mrzi – to je vrlo dobro znao; kad je prvi put ušao, mogao je zapaziti gorčinu na njegovim usnama i bijes u pogleda, što bi gotovo opravdalo navještaj rata unatoč nekadašnjim dobročinstvima. U prošlosti je mnogo dugovao Casaubonu, ali ga je brak s tom ženom zaista oslobađao toga duga. Postavilo se pitanje ne mora li zahvalnost za dobro, što je učinjeno tebi, ustuknuti pred ogorčenjem koje u tebi pobuđuje zlo, što je učinjeno nekom drugom. A Casaubon je učinio zlo Dorotheji, oženivši se njome. Trebalo bi da muškarac poznaje sebe bolje, i kad se odluči da mu kosti izbijele i istrunu u nekoj spilji, nema prava namamiti i djevojku u tu spilju. – To je najstrašnije žrtvovanje djevica – reče Will i uze, kao da komponira tužaljku za žalobni zbor, zamišljati kakve su Dorothejine duševne muke. Ali on je neće nikad izgubiti s oka, bdjet će nad njom – ako se i odrekao svega drugog u životu, nad njom će bdjeti, i ona će znati da ima jednog roba u životu. Will je imao – kako kaže sir Thomasa Brown75 – »strast razmetanja« riječima, i pred sobom i pred drugima. Istina je jednostavno bila u tome da ga ništa nije tako privlačilo kao Dorothejina blizina.
Nije međutim bilo nikakvih formalnih poziva; Will nije nikad bio pozivan u Lovick. Doduše, gospodin Brooke je, uvjeren da to čini u skladu sa željama gospodina Casaubona, koji je siromah prezaposlen da bi na sve mislio, organizirao to tako da je nekoliko puta Ladislawa doveo u Lowick (ne propuštajući, međutim, da ga drugdje u svakoj prilici ne predstavi kao »Casaubonova mladog rođaka«). Iako se Will nije viđao s Dorothejom nasamo, njihovi razgovori bili su dovoljni da obnove prijašnji njen osjećaj mladalačkog prijateljstva s čovjekom koji je pametniji od nje, a ipak spreman da joj se podvrgne. Jadna Dorothea nije nikad prije udaje nailazila na mnogo razumijevanja za ono do čega joj je bilo najviše stalo da kaže; a, kako znamo, njen je učeni muž nije poučavao onako kako se ona tome nadala. Kad bi se gospodinu Casaubonu obraćala, zanimajući se živo za neki predmet, on bi je strpljivo slušao, kao da mu čita odlomak iz nekog probranog štiva, koji mu je poznat iz djetinjstva, i samo bi kadikad uljudno napomenuo kako su stare sekte ili pojedinci zastupali slične ideje, kao da takvih ideja ima već previše na zalihi; drugi put bi je opet upozorio da je u zabludi i obrazlagao ono što je potakla svojom napomenom.
Ali Will Ladislaw kao da je u onome što bi ona rekla uvijek vidio više nego ona sama. U Dorotheji je bilo malo taštine, ali je ona osjećala onu strasnu potrebu žene da blago vlada, budeći radost u drugoj duši. Stoga joj je i sama mogućnost da s vremena na vrijeme vidi Willa, bila kao neki prozorčić, probijen u zidu njene tamnice, kroz koji prodire tračak sunca. Taj radosni osjećaj počeo je potiskivati njen prvobitni strah što će njen muž misliti o Willu kao gostu njena strica. Casaubon je o tome šutio kao zaliven.
Will je, međutim, želio razgovarati s Dorothejom nasamo, i bio je nestrpljiv, jer se zbog različitih okolnosti oteglo čekanje na tu priliku. Doduše, između Dantea i Beatrice, ili Petrarke i Laure bilo je malo zemaljskog druženja, ali vrijeme mijenja sve, pa tako u današnje vrijeme volimo više razgovor od soneta. Nužda opravdava lukavstvo, ali mu lukavstvo ograničava bojazan da ne uvrijedi Dorotheju. Naposljetku smisli kako mu treba neki crtež u Lowicku, i jednoga jutra, kad je gospodin Brooke morao kolima proći kroz Lowick na putu u sjedište grofovije, Will ga zamoli da ga iskrca zajedno s njegovim crtaćim blokom i stoličicom u Lowicku. U dvorcu se nije javio, već se odmah smjestio da crta na takvom mjestu odakle bi morao vidjeti Dorotheju, ako bi izašla u šetnju – a on je znao da ona obično šeće po jedan sat ujutro.
Ali je nevrijeme osujetilo tu lukavštinu. Oblaci se nagomilali zloslutnom žurbom, kiša odjednom udarila i natjerala Willa da se skloni u kuću. Naumio je, po rodbinskom pravu, poći u salon i tamo pričekati, a da i ne bude najavljen, pa kad je vidio u predvorju glavnog slugu, svoga starog znanca, rekao mu:
– Ne govorite da sam ovdje, Pratt; pričekat ću do doručka; znam da gospodin Casaubon ne voli da ga se smeta u knjižnici.
– Gospodar je izišao, gospodine; gospođa Casaubon je sama u knjižnici. Bit će bolje da joj kažem da ste ovdje, gospodine – reče Pratt, čovjek rumenih obraza, koji je volio čavrljati s Tantripp, pa se često složio s njom da gospođi mora biti dosadno.
– Oh, vrlo dobro; ta mi prokleta kiša ne da crtati – odgovori Will, sav sretan što mu tako divnom lakoćom uspijeva hiniti ravnodušnost.
Začas je bio u knjižnici, i Dorothea ga je dočekala smiješeći se ljubazno i srdačno.
– Gospodin Casaubon je otišao arhiđakonu – reče odmah. – Ne znam hoće li se vratiti prije objeda. Ni sam nije znao reći kako će se dugo zadržati. Imate li mu reći nešto posebno?
– Nemam; došao sam crtati, ali me kiša otjerala u kuću. Inače vas ne bih smetao. Mislio sam da je gospodin Casaubon kod kuće, a znam da on ne voli da ga tko u to vrijeme smeta.
– Onda sam zahvalna kiši. Tako mi je drago što vas vidim. Dorothea je te riječi izrekla prostodušno i iskreno poput nesretnog djeteta, koga je netko došao posjetiti u školi.
– A ja sam i došao nadajući se da ću vas zateći samu – reče Will, potaknut nekom tajanstvenom silom da bude isto tako prostodušan kao i ona. Činio je to bez razmišljanja. – Zaželio sam da razgovaramo kao onda u Rimu. Uvijek je sve drugačije kad su prisutni drugi ljudi.
– Istina – prihvati Dorothea jasnim, dubokim glasom. – Sjednite.
Sama je sjela na crni kauč; sa smeđim knjigama u pozadini i u svojoj jednostavnoj haljini od tanke, bijele vunene tkanine, bez ikakva ukrasa na sebi, osim vjenčanog prstena, izgledala je kao žena koja se zavjetovala da će biti u svemu drugačija od drugih žena. Will je sjeo njoj nasuprot, na dva koraka od nje, tako da mu je svjetlo obasjavalo plave uvojke i nježan, ali prilično izazovan profil s prkosno uzvijenim usnama i bradom. Gledali su jedno u drugo kao dva cvijeta što su se netom otvorila. Dorothea načas zaboravi muževu zagonetnu srdžbu na Willa; razgovarati bez straha s čovjekom koji je, kako se uvjerila, kadar razumjeti je, godilo joj je kao što svježa voda godi žednim usnama; naime, gledajući unatrag, ona je u svojoj tuzi preuveličala jednu utjehu iz prošlosti.
– Često sam mislila kako bih rado opet razgovarala s vama započe ona odmah. – Nekako mi je čudno koliko sam vam toga ispričala.
– Svega se sjećam – reče Will, neizrecivo zadovoljan u duši što je u blizini bića vrijednog beskrajne ljubavi. Mislim da su i njegovi osjećaji u tom trenutku bih najuzvišeniji, jer mi smrtnici imamo i božanskih trenutaka, kad se naša ljubav zadovoljava samim savršenstvom bića koje ljubimo.
– Nastojala sam mnogo toga naučiti, otkako smo bili u Rimu nastavi Dorothea. – Znam ponešto latinski čitati, a počinjem pomalo razumijevati i grčki. Sad već mogu više pomoći gospodinu Casaubonu. Mogu mu tražiti bilješke i u mnogo čemu poštedjeti njegov vid. Ali je zbilja teško steći znanje; ljudi se, rekla bih, iscrpe, dok dođu do velikih misli, i nikad ne mogu uživati u njima jer su premoreni.
– Ako je čovjek sposoban za velike misli, vjerojatno će doći do njih prije nego se premori – upadne Will ponesen brzinom svojih misli. Ali je Dorothea, pogođena u svojoj osjetljivosti, isto tako brzo reagirala, što joj se odrazilo na licu, pa se Will požurio dodati: – Ali je svakako istina da se i najveći umovi premore obrađujući svoje misli.
– Vi ispravljate moju misao – reče Dorothea. – Loše sam se izrazila. Trebala sam reći kako se oni koji imaju velike misli umore trudeći se da ih obrade. Mislila sam često o tome još kao dijete i uvijek mi se činilo da bih najviše voljela svoj život posvetiti čovjeku koji stvara velika djela, kako bih mu pomogla i olakšala teret.
Dorothea je tako ispričala djelić svoga života, ne sluteći da time nešto otkriva. Do toga časa još nikad nije rekla Willu ništa što bi tako jasno osvjetljavalo motive njena braka. Nije slegnuo ramenima, budući da nije mogao svojim osjećajima dati oduška tom fizičkom kretnjom, još se povećao njegov gnjev kad je pomislio kako te divne usne ljube svetačke lubanje i druge sitnice iz crkvenih svetišta. Trebalo je ipak pripaziti da mu riječi ne odaju tu misao.
– Ali bi se lako moglo dogoditi da pretjerate u toj pomoći – reče pa da se i sami premorite. Ne zadržavate li se previše u kući? Nešto ste već bljeđi. Bolje bi bilo da gospodin Casaubon ima tajnika; lako bi dobio čovjeka koji bi obavljao pola njegova posla. Tako bi se uspješnije očuvao od napora, a vi biste mu trebali pomagati samo u manjim poslovima.
– Što vam pada na pamet? – prekine ga Dorothea glasom u kome se osjećao prizvuk ozbiljna prijekora. – Ne bih bila sretna kad mu ne bih pomagala u poslu. A što da i radim? Nema drugog korisnog posla u Lowicku. Jedina mi je želja da mu što više pomognem. A on neće tajnika; molim vas, nemojte to više ni spominjati.
– Neću, vjerujte mi; sad znam vaše mišljenje. Ali ja sam čuo gospodina Brookea i sir Jamesa Chettama i shvatio da oni to isto žele.
– Jest – reče Dorothea – ali oni me ne shvaćaju... oni bi htjeli da provodim dane na konju, u prekapanju vrta i uređivanju novih staklenika. Vi, bez sumnje, shvaćate da čovjek može imati druge duševne potrebe – doda prilično nestrpljivo – a osim toga, gospodin Casaubon neće ni čuti o kakvom tajniku.
– Moja se zabluda može oprostiti – reče Will. – Sjećam se, međutim, da je gospodin Casaubon svojedobno govorio kako se nada da će jednom imati tajnika. Mislio je tada tu službu povjeriti meni. Ali je, evo, ispalo da ja nisam... baš najpogodniji za taj posao.
Dorothea pokuša iz toga Willova izlaganja izvući ispriku za nesklonost koju njen muž očito osjeća prema Willu, te, smiješeći se nestašno, reče:
– Niste valjda dovoljno marljivi.
– Nisam – odgovori Will, trgnuvši glavu nazad i tresući njom poput vatrena ždrepca. A onda ga stari, nemirni zloduh potakne da otkine još podobar komadić od moljčevih krilaca, kojima lepeće slava jadnog gospodina Casaubona, pa nastavi:
– I otada primjećujem kako gospodin Casaubon ne voli da mu itko zagleda u posao i tako dozna što on zapravo radi. Previše je nepovjerljiv... previše nesiguran. Ja ne vrijedim baš mnogo, ali me on ne voli jer se ne slažem s njim.
Will je doduše želio da uvijek bude korektan u svojim postupcima, ali je naš jezik mali otponac, koji se malo brine o našim općenitim namjerama i obično okine prije nego što bi trebalo. Will nikako ne bi mogao podnijeti kad ne bi Dorotheji potpuno objasnio averziju koju Casaubon osjeća prema njemu. Dok je govorio, bio je ipak prilično uznemiren, očekujući kako će njegovo izlaganje djelovati na nju.
Ali je Dorothea bila začudo mirna – nije se odmah ozlovoljila kao u Rimu, kad joj je rekao nešto slično. Uzrok je bio dubok. Nije više zatvarala oči pred činjenicama, već je im se nastojala prilagoditi i što jasnije shvatiti. I sada, kad je razmišljala o neuspjehu svoga muža, a još više o tome je li on svjestan toga neuspjeha, činilo joj se da vidi pred sobom put kojim joj je ići, put na kome se njena dužnost svodi na nježnost. O Willovoj indiskreciji sudila bi mnogo strože da ga već nije žalila zbog nesklonosti koju prema njemu osjeća njen muž, a koja joj se činila preokrutnom otkako joj je bolje poznavala razloge.
Nije odmah odgovorila, a onda, pošto je neko vrijeme razmišljala spuštena pogleda, reče nekako ozbiljno:
– Sudeći po onome što je učinio za vas, gospodin Casaubon mora da je nekako prevladao svoju nesklonost prema vama, a tome se zaista treba diviti.
– Da, on je u porodičnim odnosima pravedan. Upravo je odvratno kad pomislite da je moja baka morala biti razbaštinjena samo zbog toga što se odvažila na takozvanu mesalliance76 , iako njenom mužu nije moglo biti prigovora, osim što je bio poljski emigrant, koji se prehranjivao poučavajući.
– Rado bih znala čitav njen život! – reče Dorothea. – Zanima me kako je podnijela taj prijelaz iz bogatstva u siromaštvo. Zanima me je li bila sretna s mužem! Znate li što više o tome?
– Ne znam; znam samo da je moj djed bio patriot.... bistar čovjek... govorio je više jezika... bio je muzikalan... zarađivao je svoj hljeb poučavajući. Oboje su umrli u mlađim godinama. Nikad nisam doznao mnogo ni o svom ocu, osim ono što mi je pripovijedala majka; on je naslijedio muzički talent. Sjećam se njegova laganog hoda i dugih, mršavih ruku, a osobito mi je živo u sjećanju onaj dan kad je bio bolestan, i ja sam bio jako gladan, a imao sam samo komadić kruha.
– Ah, kakve li razlike od mog života! – usklikne Dorothea sa živim zanimanjem, sklopivši ruke u krilu. – ja sam uvijek imala sve što god mi je srce poželjelo. Ali, recite mi, kako to da gospodin Casaubon tada nije znao za vas.
– To ne znam; ali se moj otac tada javio gospodinu Casaubonu, i to je bio posljednji dan moga gladovanja. Otac je uskoro umro, a ja i moja majka bili smo dobro opskrbljeni. Gospodin Casaubon je uvijek izričito priznavao da mu je dužnost brinuti se za nas zbog grube nepravde koja je bila nanijeta sestri njegove majke. Ali sad vam već ponavljam ono što znate.
U dubini duše Will je svjesno želio ispričati Dorotheji i ono što je bilo prilično novo čak i u njegovoj vlastitoj spoznaji, naime da gospodin Casaubon nije nikad učinio za njega ništa drugo, već mu samo vraćao ono što je bio dužan. Will je bio predobar momak da bi bez grižnje savjesti mogao biti nezahvalan. A kad zahvalnost jednom postane predmet razmišljanja, onda ti se otvara mnogo putova da je se otreseš.
– Pa i ne znam – odgovori Dorothea – gospodin Casaubon uvijek izbjegava govoriti o svojim plemenitim djelima.
Dorothea nije osjećala da bi tko obescjenjivao postupak njena muža, ali joj je čvrsto ostala u pameti misao o onome što je pravednost nalagala gospodinu Casaubonu u njegovu postupku prema Willu Ladislawu. Nakon kratke stanke doda:
– Nikad mi nije rekao da je pomogao vašoj majci. Živi li ona još?
– Ne, na nesreću, izgubila je život... pala je... prije četiri godine. Čudno je da je i moja majka pobjegla od kuće, ali ne zbog svoga muža. Nikad mi nije htjela ništa pripovijedati o svojoj porodici, osim da ju je napustila, da bi sama zarađivala svoj kruh... otišla je zapravo u glumice. Bila je crnooka žena, kovrčave kose i kao da nikad nije starjela. Kako vidite, u meni kola buntovnička krv, i po ocu i po majci – završi Will, smiješeći se vedro Dorotheji, dok je ona još jednako gledala ozbiljno i napeto preda se, kao dijete koje prvi put prati neku dramu.
Ali i njeno lice ozari smiješak kad je rekla:
– Tako se vi, čini mi se, želite opravdati što ste i sami pomalo buntovnik; mislim s gledišta gospodina Casaubona. Ne smijete zaboraviti da niste učinili ono što je on smatrao da bi za vas bilo najbolje. A ako vas ne voli... ili, radije bih rekla, ako pokazuje neko neraspoloženje prema vama, morate imati na umu da je postao jako osjetljiv, što je posljedica prenapornog rada. Možda vam – nastavi Dorothea malo i molećim glasom – moj stric nije rekao kako je gospodin Casaubon bio teško bolestan. Bilo bi jako ružno od nas, koji smo zdravi i možemo štošta podnijeti, da se bavimo sitnim uvredama koje nam nanose oni koje pritište breme iskušenja.
– Poučavate me dobru – reče Will. – Neću se više baviti tim zamjerkama.
Glas mu je bio blag zbog neizreciva zadovoljstva koje ga je obuzelo kad je primijetio da se Dorothejini osjećaji prema mužu pomalo svode – čega je ona teško mogla biti svjesna – na puku samilost i vjernost. Will je bio spreman pokloniti se toj njenoj samilosti i vjernosti, kad bi ona pristala da joj se on pridruži u izražavanju tih osjećaja.
– Bio sam zaista kojiput zao – nastavi on – ali neću više, ako ikako budem mogao, ni reći ni učiniti ništa što ne bi bilo vama po volji.
– Lijepo je to od vas – reče Dorothea, smiješeći se srdačno. – Imat ću, dakle, malo kraljevstvo u kome ću ja propisivati zakone. Ali, mislim, da ćete uskoro izmaknuti mojoj vlasti. Ubrzo će vam dodijali život u Grangeu.
– To je ono što sam vam htio spomenuti... i jedan od razloga što sam želio razgovarati s vama nasamo. Gospodin Brooke mi predlaže da se nastanim u ovom kraju. Kupio je jedne od midlmarčkih novina i želi da ih ja uređujem, a i inače da mu budem pri ruci.
– Ne biste li se time odrekli neke bolje budućnosti? – upita Dorothea.
– Možda, ali mene uvijek prekoravaju da mislim samo na budućnost i da se ne mogu nigdje smiriti. A tu mi se nešto nudi. Ako vama ne bi bilo po volji da prihvatim tu ponudu, ja ću je odbiti. Inače bih najradije ostao u ovom kraju. Ionako drugdje nemam nikoga.
– Meni bi bilo vrlo drago da ostanete – reče Dorothea bez razmišljanja, jednostavno i spremno, isto onako kao što je govorila u Rimu. U tom joj trenutku nije palo na um baš ništa što bi je moglo potaći da govori drugačije.
– Onda ostajem – reče Ladislaw, trgnuvši glavu nazad, a zatim ustane i pođe prema prozoru, kao da bi htio vidjeti je li prestala kiša.
U idućem trenutku Dorothea po nekoj navici, kojoj je sve teže odolijevala, počne razmišljati kako su misli njena muža sasvim drugačije od njenih, i jako pocrveni, zaprepastivši se zbog dva razloga, prvo, jer je rekla nešto što je u opreci s mišljenjem njena muža, a onda, što sada na tu oprečnost treba upozoriti Willa. Kako on nije bio licem okrenut prema njoj, bilo joj je lakše reći:
– Ali moje mišljenje malo vrijedi kad se radi o takvom pitanju. Mislim da bi vas gospodin Casaubon morao savjetovati. Govorila sam misleći samo na svoje osjećaje, a oni nisu ni u kakvoj vezi sa stvarnim pitanjem. I sad mi je palo na um... možda će gospodin Casaubon smatrati da taj prijedlog nije pametan. Ne biste li mogli pričekati i razgovarati s njim?
– Danas ne mogu čekati – reče Will, bojeći se da gospodin Casaubon svakog trenutka ne bane u sobu. – Kiša je upravo prestala. Rekao sam gospodinu Brookeu da ne dolazi po mene, radije ću pješke proći tih pet milja. Udarit ću preko Halsell Commona i uživati u svjetlucanju rosne trave. To mi je drago gledati.
Pristupio joj je žurno, da joj stisne ruku, a najradije bi joj rekao, ali se nije usudio: »Ne recite gospodinu Casaubonu ništa o tome što smo razgovarali«. Ne, nije se usudio, a nije joj ni mogao to reći. Reći joj da ne bude tako prostodušna i iskrena, bilo bi kao da svojim dahom zamagliš kristal kroz koji želiš promatrati svjetlo. A bila je posrijedi i druga velika opasnost – da se i sam zamagli i ostane zauvijek bez sjaja u njenim očima.
– Željela bih da možete ostati – reče Dorothea s prizvukom žaljenja u glasu, kad se digla i pružila mu ruku. I ona je mislila nešto što joj ne bi bilo lako reći: zaista ne bi trebalo da Will gubi vrijeme tražeći savjet u gospodina Casaubona, ali bi bilo nezgodno da ga ona potiče i upućuje da tako postupa.
Tako rekoše samo »zbogom«, i Will iziđe iz kuće i udari preko polja, kako se ne bi izvrgao opasnosti i sreo kočiju gospodina Casaubona, koja se, međutim, nije pojavila na vratima prije četiri sata. Neprilično mu je dolaziti kući u taj sat: prerano, da traži neku duševnu okrepu protiv dosade, i za preodijevanja za večeru, a prekasno da se otrese svakidašnjih tričavih formalnosti i briga, kako bi se pripremio da sav utone u ozbiljni znanstveni rad. U takvim bi se prilikama obično zavalio u naslonjač u knjižnici i dopustio Dorotheji da mu čita londonske novine, a on bi je žmireći slušao. Danas je, međutim, otklonio takav odmor, napominjući da mu je za danas već i previše tih tričavih javnih poslova. Govorio je, međutim, nekako veselije nego inače kad ga je Dorothea upitala je li umoran; ali je u njegovu odgovoru ipak bilo i nešto od one usiljenosti, koja ga nikad nije napuštala, pa ni onda, kad bi skinuo prsluk i kravatu:
– Danas sam imao zadovoljstvo sresti svoga davnašnjeg znanca, dr. Spanninga i čuti pohvalu iz usta čovjeka koji je i sam vrijedan da bude hvaljen. Vrlo je lijepo govorio o mojoj posljednjoj raspravi o egipatskim misterijima... služio se, zaista, riječima koje bi mi bilo neprilično ponavljati.
Izgovarajući tu posljednju rečenicu, gospodin Casaubon se nagnuo naprijed, upirući se rukama u naslon fotelje, i klimao glavom, čime je očito fizički davao oduška svome zadovoljstvu, mjesto da ponavlja one pohvalne riječi, što bi mu bilo neprilično.
– Drago mi je zbilja da si imao to zadovoljstvo – reče Dorothea, radosna što vidi da joj muž nije tako umoran kao inače u to doba.
– Upravo sam čas prije tvog dolaska požalila što baš danas nisi bio kod kuće.
– Zašto, draga? – upita gospodin Casaubon i opet se zavali u naslonjač.
– Jer je ovdje bio gospodin Ladislaw; spomenuo mi je prijedlog, koji mu je dao moj stric, pa bih htjela čuti tvoje mišljenje.
Shvaćala je da se Willova sudbina zaista tiče njena muža. Kako je god slabo poznavala svijet oko sebe, ipak je imala nejasan dojam da položaj koji je ponuđen Willu ne priliči čovjeku iz tako odlične porodice, pa je svakako gospodin Casaubon imao pravo reći svoje mišljenje.
– Dragi stric, kako znaš, uvijek je pun različitih planova. Čini se da je kupio jedne od midlmarčkih novina i nagovara gospodina Ladislawa da ostane ovdje i uređuje za njega te novine, a i inače da mu pomaže u njegovim poslovima.
Dorothea je gledala u muža dok je govorila, ali je on najprije žmirkao, a onda zaklopio oči, kao da ih želi poštedjeti; usne je pritom sve jače stezao.
– Što ti misliš? – upita ona prilično bojažljivo poslije kraće stanke.
– Je li gospodin Ladislaw došao baš zbog toga da čuje moje mišljenje? – upita gospodin Casaubon i, otvorivši jedva primjetno oči, uperi oštar, prodoran pogled u Dorotheju. To joj je pitanje bilo zaista neugodno, ali se ona samo malo uozbilji, dok pogleda nije skretala ustranu.
– Nije – odgovorila je bez oklijevanja – nije mi rekao da je došao da pita za mišljenje. Ali kad je spomenuo stričev prijedlog, očito je očekivao da ću te ja o tome izvijestiti. Gospodin Casaubon je šutio.
– Bojala sam se da ćeš ti možda štogod prigovoriti. Takav bi mladi i tako talentirani čovjek mogao biti zaista vrlo koristan mom stricu... mogao bi mu pomoći da njegov korisni rad bude plodniji. A gospodin Ladislaw želi da ima neko stalno zaposlenje. Čuo je mnogo prijekora, kako sam kaže, što već nije tražio nešto slično, a on bi rado ostao u ovom kraju, jer drugdje ionako nema nikoga. Kome bi bilo stalo do njega.
Dorothea pomisli da bi te posljednje riječi mogle smekšati njena muža. Međutim, on je i dalje šutio, a ona brzo opet skrene razgovor na dr. Spanninga i na doručak kod arhiđakona. Ali više nije bilo vedrine u tom razgovoru.
Iduće je jutro gospodin Casaubon, a da to Dorothea nije ni znala, uputio ovo pismo, koje se počinjalo s Poštovani gospodine Ladislaw (prije bi ga uvijek nazivao »Will«):
Gospođa Casaubon me je izvijestila da Vam je ponuđeno – a Vi ste tu ponudu (sudeći po svemu) gotovo već i prihvatili – da se nastanite u ovom kraju u svojstvu, za koje s pravom mogu tvrditi da utječe i na moj položaj tako da je ne samo prirodno i razumljivo da o posljedicama toga sudim s gledišta svojih sasvim opravdanih osjećaja, nego da mi se nameće i dužnost da Vam, razmatrajući te posljedice u svjetlu svoje odgovornosti, odmah razložim kako bih Vašu odluku da prihvatite gore spomenutu ponudu smatrao velikom osobnom uvredom. Da ja imam pravo uložiti svoj veto, neće, kako vjerujem, poricati nijedan razuman čovjek kojem su poznati naši međusobni odnosi. Ti odnosi, iako poslije Vašeg nedavnog postupka spadaju u prošlost, ipak time nisu izgubili svoj prijašnji karakter. Neću ovdje napominjati ništa ni o čijoj sposobnosti da prosuđuje vlastite postupke. Smatram da je dovoljno da Vam napomenem kako postoje određene društvene forme i pravila, koji bi morali sprečavati svakoga mog bližeg rođaka da se u ovome kraju ne ističe na položaju koji bi bio ne samo niži od moga, nego još i povezan, da kažem po istini, s poluobrazovanim literarnim i političkim pustolovima. Suprotna bi odluka svakako onemogućila da Vas i dalje primam u svojoj kući.
Odani Vam Edward Casaubon.

Dorothea je, međutim, i dalje nesvjesno smišljala kako će što više zagorčiti život svome mužu; razmišljala je sa sućuti, koja je već prelazila u uzbuđenje, o onome što joj je Will pripovijedao o svojim roditeljima i o svojoj baki i djedu. Sve bi svoje slobodno vrijeme provodila obično u modrozelenom budoaru i jako zavoljela njegovu blijedu, čudnu atmosferu. Ništa se tu izvana nije promijenilo; ali dok se ljeto polako približavalo preko polja sa zapadne strane iza drvoreda brijestova, u pustoj su se sobi skupljale uspomene jednog duševnog života, koje ispunjaju atmosferu kao jato dobrih i zlih anđela, nevidljivih, ali živih svjedoka naših moralnih pobjeda i poraza. Dorothea je bila tako navikla da tu vodi i rješava svoje duševne borbe, gledajući niz drvored u svjetla na zapadnom horizontu, da joj je sam taj pogled ulijevao nove snage. Čak i onaj blijedi jelen kao da je značajno pogledava i nijemo dobacuje: »Jest, znamo mi to.« A ona skupina nježnih minijatura predstavlja gledatelje, bića koja se više ne zanimaju svojom zemaljskom sudbinom, ali ih još jednako zanima sve što čine ljudi. Osobito joj je bila tajanstvena »tetka Julija«, o kojoj bi Dorothea tako rado pitala muža, ali nikako da se na to odvaži.
A sada je, poslije razgovora s Willom, mašta tu tetku Juliju, njegovu baku, okružila mnogim novim predodžbama. Ova joj nježna minijatura, tako slična jednom živom biću koje ona dobro poznaje, uvijek pomaže da koncentrira svoje misli. Kakve li nepravde tjerati djevojku ispod okrilja porodice i razbaštiniti je samo zbog toga što je pošla za siromašna čovjeka! Dorothea se još u djetinjstvu obraćala starijima s različitim pitanjima o činjenicama koje bi zapažala u životu oko sebe, pa je stekla prilično jasno i samostalno mišljenje i o povijesnim i političkim razlozima zašto najstariji sinovi imaju najveća prava i zašto im se zemlja mora ostavljati u baštinu; ti su joj razlozi, koji su mogli biti i važniji nego što je ona mislila, ulijevali strahopoštovanje, a sada se odjednom našla pred slučajem u kome se ti razlozi nisu poštivali. Radilo se o kćeri, kojoj bi dijete imalo prvenstveno pravo na baštinu, čak i prema najobičnijim tradicijama koje su se poštivale u aristokratskim porodicama, a za kojima su se povodili i ljudi koji su bili isto toliko aristokrati, koliko i oni dućandžije što su se povukli u mir na ladanje, i koji nisu imali više zemlje da je »čuvaju od diobe«, od kakve tratine ili ograđena pašnjaka iza staje. Odlučuje li o baštini simpatija ili obveza? Dorothea se svom svojom odlučnošću zalagala za obvezu, za ispunjavanje prava, utemeljenog na vezama koje sami stvaramo, kao što su brak i srodstvo.
Uistinu, razmišljala je Dorothea, gospodin Casaubon je dugovao Ladislawovima i trebalo je vratiti ono što je Ladislawovima bilo nepravdom uskraćeno. A onda je počela razmišljati o oporuci što ju je njen muž napravio kad su se vjenčali; tom joj oporukom ostavlja najveći dio svog imetka, ali samo ako u braku budu imali djece. Ta se oporuka mora promijeniti, i to treba učiniti bez odlaganja. Kako se upravo radi o Ladislawovu zaposlenju, bit će to dobra prilika da se i imovinski odnosi urede nanovo i pravedno. Sudeći po dosadašnjim postupcima svoga muža, Dorothea je bila sigurna da se on neće opirati prihvatiti jedno pravedno gledište, ako mu ga predloži ona, pogotovu jer se zbog njenih interesa išlo za tim da se nepravedno nagomilava bogatstvo. Njegova pravednost prevladavala je dosad, a prevladavat će i ubuduće sve što bi moglo podsjećati na kakvu nesklonost. Sumnjala je da se gospodin Casaubon ne slaže sa stričevim planovima, pa je mislila kako bi bilo dobro pristupiti nekoj novoj nagodbi, tako da Will ne bi ulazio u život bez prebite pare i prihvaćao prvi posao koji mu se nudi, već bi imao zakonito osigurani prihod, koji bi mu isplaćivao njen muž dok je živ, a promjenom oporuke, koja bi se odmah imala izvršiti, taj bi mu prihod bio osiguran i po Casaubonovoj smrti. Gledajući u duhu sve ono što je trebalo napraviti, Dorotheji se učini kao da ju je nenadano obasjalo svjetlo i probudilo je iz njene dosadašnje tuposti i sebične ravnodušnosti prema odnosima kojima je njen muž vezan s drugim ljudima. Činilo joj se da više nije ničim opravdan razlog, zbog kojega je Will Ladislaw odbio i dalje primati pomoć od gospodina Casaubona, a sam gospodin Casaubon nije nikad potpuno shvaćao što sve Ladislaw ima pravo tražiti od njega. »Ali će on shvatiti!« pomisli Dorothea. »U tome i jest velika snaga njegova karaktera. I što ćemo s novcem? Ne trošimo ni polovinu svojih prihoda. Moj vlastiti novac ne koristi mi ništa, samo mi uznemiruje savjest.«
Dorothea je bila upravo očarana tom mišlju o diobi imetka, koji je bio namijenjen njoj, a koji je po njenu shvaćanju bio prevelik. Dorothea je, kako vidite, bila slijepa za mnogo toga što je drugim ljudima bilo sasvim očito, i zaista je lako nikla i ondje gdje je nisu sijali, kako joj je jednom rekla Celia. Ali ta njena sljepoća nije ipak bila svjesna, pa ju je tako sretno vodila uza sam rub ponora, gdje bi joj jasan pogled zbog straha mogao biti opasan.
Misli koje su oživljavale samoću njena budoara, neprestano su je zaokupljale onoga dana kad je gospodin Casaubon poslao pismo Willu. U svemu je otkrivala poneku zapreku, dok god nije uhvatila priliku da svome mužu povjeri sve što joj je na srcu. Kako je uvijek bio zaokupljen svojim mislima, trebalo mu je sa svakom novom misli pristupati pažljivo, i Dorothea nije nikada poslije njegove bolesti zaboravljala da je za njega opasno svako uzbuđenje. Ali kad gorljiva mladost smisli neko djelo i zapne da ga bez odlaganja izvrši, to djelo kao da počinje živjeti samostalnim životom, svladavajući sve zapreke koje se rađaju u mislima. Cijeli je taj dan protekao u sumornom raspoloženju, što nije bilo ništa neobično, iako je gospodin Casaubon bio nešto šutljiviji no inače; ali je bilo noćnih sati, koji su mogli biti pogodni za razgovor. Dorothea bi naime noću, kad bi opazila da joj muž ne može spavati, ustajala, palila svjetlo i čitala mu, dok opet ne bi zaspao. A noćas ona nije mogla zaspati, toliko je bila uzbuđena svojim odlukama. Gospodin Casaubon je, kao i obično, spavao nekoliko sati, a ona se digla i sjedila u mraku gotovo čitav sat, kad se on napokon javio:
– Dorothea, kad si već budna, upali, molim te, svijeću.
– Da se možda ne osjećaš loše, dragi? – bilo je njeno prvo pitanje čim je upalila svjetlo.
– Ne, nije mi ništa, ali, pošto si već ustala, bio bih ti zahvalan kad bi mi htjela pročitati nekoliko strana Lowtha.
– Ne bih li mjesto toga mogla malo razgovarati s tobom? – reče Dorothea.
– Možeš, kako ne bi mogla.
– Razmišljala sam čitav dan o novcu... uvijek sam ga imala više no što mi je trebalo, a u budućnosti ću imati još više.
– Tako je, draga moja, odredila Providnost.
– Ali ako netko ima previše zbog toga što je drugome nanesena nepravda, onda bih rekla da treba poslušati glas Božji, koji nam nalaže da nepravde ispravljamo.
– Što bi time htjela reći, ljubavi?
– Hoću reći da si bio suviše širokogrudan, što se mene tiče... mislim na imetak, i zbog toga sam nesretna.
– Zašto? Ta ja nemam nikoga, do nekih prilično dalekih rođaka.
– Nešto me potaklo da razmišljam o tvojoj tetki Juliji, kako je morala živjeti u siromaštvu samo zbog toga što se udala za siromašna čovjeka, što nije bilo ništa sramotno, jer on nije bio nečastan čovjek. I ja znam da je to bio razlog što si školovao gospodina Ladislawa i brinuo se za njegovu majku.
Dorothea ušuti, čekajući nekoliko trenutaka da bi čula neki odgovor, koji bi joj olakšao da nastavi svoje izlaganje. Odgovora nije bilo, i njene su dalje riječi djelovale, kako se njoj činilo, to jače, što su jasno odzvanjale u mračnoj tišini:
– Sigurno je da je njegovo pravo mnogo veće, da bi trebao dobiti čak polovinu onog imetka, koji si, koliko ja znam, namijenio meni. I ja mislim da bi mu to trebalo bez odlaganja osigurati. Nije pravo da on živi u siromaštvu, dok smo mi bogati. Pa ako ima ikakva prigovora ponudi koju je spomenuo, neće više biti nikakva razloga da je prihvati, kad mu se prizna njegov pravi položaj u porodici i preda dio imovine koji mu pripada.
– Gospodin ti je Ladislaw vjerojatno govorio o tome? – reče gospodin Casaubon; govorio je zajedljivo i oštro, što inače nije običavao.
– Nije, zaista! – odgovori Dorothea ozbiljno. – Kako možeš to i pomisliti; ta nije tome davno što se odrekao tvoje pomoći! Sve se bojim, dragi, da prestrogo sudiš o njemu. On mi je pripovijedao samo nešto malo o svojim roditeljima i svom djedu i baki, i to gotovo sve nakon što sam ga pitala. Ti si tako dobar, tako pravedan... činio si uvijek ono što si smatrao da je ispravno. A meni se čini da je to što predlažem više nego ispravno, i ja moram o tome govoriti, jer sam ja ona osoba koja bi se, kako se ono kaže, okoristila kad se ne bi učinilo ono što je više nego pravo.
Gospodin je Casaubon odgovorio tek poslije duže stanke, dakle ne tako brzo kao prije, ali još zajedljivije i oštrije.
– Dorothejo, ljubavi moja, nije to prvi put, ali bi bilo dobro da bude posljednji put, što ti sebi prisvajaš pravo suditi o nečemu što prelazi tvoj vidokrug. Neću sada raspravljati o pitanju koliko neki postupci, osobito sklapanje brakova, mogu uzrokovati gubitak prava na baštinu. Neka ti bude dovoljno ako kažem da ti nisi ni zvana ni sposobna o tome suditi. Želim zasad samo to da shvatiš kako ja ne pristajem ni na kakvu reviziju, a još manje na kakav diktat u poslovima o kojima sam ja već sve dobro promislio i koji se izričito i nesumnjivo tiču samo mene. Ne uplići se u odnose između mene i gospodina Ladislawa, i ne potiči njega na razgovore kojima se podvrgavaju kritici moji postupci.
Jadna je Dorothea sjedila obavijena tamom, a dušu joj je razdirala borba protivurječnih osjećaja. Bojala se za muža, da mu srdžba ne bi loše djelovala na zdravlje, i taj bi je strah bio spriječio da se i sama ne naljuti, čak i onda kad je ne bi mučila nikakva sumnja ni grižnja savjesti, nema li možda ipak istine u insinuaciji koja se krila u njegovim posljednjim riječima. Kad je ušutio, čula je kako ubrzano diše, pa je i dalje sjedila osluškujući, zastrašena, nesretna, nijemo vapeći u duši za pomoć, da bi podnijela ovu moru života u kojoj je svaka snaga sputana strahom. Ali se više ništa nije dogodilo, jedino su oboje bili još duže vrijeme budni, a da nisu više progovorili ni riječi.
Sutradan je gospodin Casaubon primio od Willa Ladislawa ovaj odgovor:
Poštovani gospodine Casaubon – razmotrio sam Vaše jučerašnje pismo s pažnjom koju ono zaslužuje, ali se ne bih mogao sasvim složiti s Vašim mišljenjem o našim međusobnim odnosima. Potpuno priznajem da ste se u prošlosti ponijeli prema meni plemenito, ali moram istaći da me zahvalnost ipak ne može vezati toliko, koliko bi čini se po Vašem mišljenju trebalo da me veže. Ako i uzmemo da želje dobročinitelja mogu postati neko pravo, onda mora isto tako postojati i neko pravo ograničenja s obzirom na karakter tih želja. One naime mogu biti u opreci s imperativnijim razlozima. Ili bi pak dobro činiteljev veto mogao nametnuti nekom čovjeku takvu štetnu odluku, da bi mu gubitak, koji bi ona prouzrokovala u njegovu životu, bio na veću štetu, nego što mu je dobročinstvo bilo na korist. Služim se, dakako, samo slikovitim primjerima. U našem se slučaju nipošto, ne mogu složiti s Vašim mišljenjem o utjecaju što bi ga moje zaposlenje – koje, istina, nije unosno, ali nije ni nečasno – ako ga prihvatim, imalo na Vaš položaj, koji je, po mom mišljenju, i previše čvrst da bi mu se moglo naškoditi na tako neodređen način. I iako ne vjerujem da će u našim odnosima doći do bilo kakve promjene (svakako dosad do nje nije došlo), koja bi mogla poništiti obveze koje mi je nametnula prošlost, molim Vas da mi oprostite što ne uviđam kako bi me te obveze mogle priječiti da se ne služim uobičajenom slobodom, da živim gdje ja hoću i da se uzdržavam legalnim zaposlenjem, koje ja odaberem. Žao mi je da među nama postoje takve nesuglasice što se tiče odnosa, u kome ste Vi činili samo dobra djela. Ostajem Vama trajno zahvalni.
Will Ladislaw.

Jadni se gospodin Casaubon osjećao (a ne moramo li i mi, jer smo nepristrani, malo suosjećati s njim?) da nitko nema toliko razloga da se zgraža i sumnja koliko on. Bio je siguran da mu mladi Will kani prkositi i ljutiti ga, da namjerava steći Dorothejino povjerenje i ubaciti u njenu dušu sjeme nepoštovanja, a možda i mržnje prema mužu. Mora postojati neki prikriveni razlog zbog kojega je Will tako iznenada krenuo drugim putem, odrekao se pomoći gospodina Casaubona i napustio svoja putovanja, a njegova nepokolebljiva odluka da se usidri u ovome kraju i da se prihvati posla koji mu je namijenio gospodin Brooke u svojim midlmarčkim planovima, dakle posla na koji prije nije ni pomišljao, pokazuje sasvim jasno da je taj prikriveni razlog u nekoj vezi s Dorothejom. Casaubon nije ni pomislio da osumnjiči Dorotheju zbog dvoličnosti; u nju nije sumnjao, ali je bio siguran (što je ipak bilo manje neugodno), da se njena težnja da stvori neki sud o postupcima svoga muža, spojila sa sklonošću da bude ljubazna prema Willu Ladislawu i da se podvrgne utjecaju njegovih riječi. I samo ga je njegova ponosna ozbiljnost priječila da ne prizna kako se prevario kad je pomislio da je zaista Dorothea zamolila strica da pozove Willa u svoj dom.
Primivši Willovo pismo, gospodinu je Casaubonu valjalo razmisliti što mu je dužnost. Nikad on ne bi nazivao svoje postupke drugačije nego dužnostima, ali se u ovoj prilici našao nemoćan, pritiješnjen mnogim protivurječnim motivima.
Da se obrati izravno gospodinu Brookeu, tom neugodnom džentlmenu, i zatraži od njega da opozove svoju ponudu? Ili da se posavjetuje sa sir Jamesom Chettamom i pridobije ga da zajedno ustanu protiv jednog plana, koji se tiče čitave porodice? Gospodin Casaubon je znao da je neuspjeh u jednom i u drugom slučaju isto tako vjerojatan kao i uspjeh. Bilo mu je nemoguće pritom ne spominjati Dorotheju, a bez neke ozbiljne opasnosti gospodin Brooke će vjerojatno, pošto čuje njegovo izlaganje i naoko se s njim složi u svemu, završiti uvjeravanjem: »Ne bojte se, Casaubon! Budite uvjereni... mladi će vam Ladislaw služiti samo na čast! Budite sigurni... dobro sam ja to izveo.« Uznemireni se gospodin Casaubon pobojao da razgovara i sa sir Jamesom Chettamom; među njima nije nikad bilo neke srdačnosti, i sir James bi odmah pomislio na Dorotheju, a da je on i ne spomene.
Jadni Casaubon nije, osobito kao muž, vjerovao nikome. Dopustiti ljudima da misle kako je ljubomoran bilo bi isto što i priznati da je istinito njihovo mišljenje (koje je naslućivao u svojoj sumnjičavosti) kako je zapao u nepriličan položaj; a dopustiti da doznaju kako njegov brak nije baš najsretniji, značilo bi isto što i priznanje da je bilo opravdano njihovo (vjerojatno) prijašnje negodovanje protiv njegova braka. Sve bi to bilo isto tako neugodno, kao da dopusti da Carp, i Brasenosa uopće, dozna kako mu posao oko pripremanja gradiva za njegov »Ključ svih mitologija« ne ide od ruke. Gospodin Casaubon se čitav život opirao da čak i sebi prizna kako mu malodušnost i ljubomora izjedaju dušu. A kad je bila posrijedi najosjetljivija strana ljudske duše, njegova je ponosna, sumnjičava šutljivost djelovala dvostrukom snagom.
Tako je gospodin Casaubon, ponosan i ogorčen, i dalje šutio. Ali je Willu zabranio da dolazi u Lowick, a u duhu je smišljao što će dalje učiniti, da bi osujetio njegove namjere.

XXXVIII. POGLAVLJE

C’est beaucoup que le jugement des hommes sur les actions humaines; tot ou tard il devient efficace.77
Guizot.

Sir James Chettam nije sa simpatijom pratio nove pothvate gospodina Brookea; ali je bilo lakše prigovarati nego spriječiti. Sir James je jednog dana došao na doručak kod Cadwalladerovih i, objašnjavajući zašto je ovaj put došao sam, rekao:
– Ne mogu pred Celijom razgovarati s vama kako bih želio; moglo bi je to uvrijediti. Ali, bogami, od toga neće biti nikakva dobra.
– Znam, što mislite... »Pionir« u Grangeu! – upadne gospođa Cadwallader, ne čekajući ni da posljednja riječ čestito izađe iz usta njena prijatelja. – Pa to je strašno... baciti se ovako na kupovanje zviždaljki i probijati svijetu uši svojim zviždanjem. Svakako bi bilo ljepše i pristojnije povazdan ležati u krevetu i igrati se domina, kako to čini jadni lord Plessy.
– Kako vidim, u »Trubi« već počinju napadati našeg prijatelja Brookea – reče župnik, zavaljujući se u svoj naslonjač i smiješeći se zadovoljno; isto bi se tako zadovoljno smiješio da su i njega napadali. – Ima u tim napadima mnogo ruganja vlastelinu koji živi nepunih sto milja od Middlemarcha, ubire svoju rentu, a ničim to ne uzvraća.
– Želio bih da se Brooke svega toga odrekne – reče sir James, namrštivši se malo od ljutnje.
– Hoće li se ipak kandidirati? – upita gospodin Cadwallader.
Jučer sam sreo Farebrothera... on je vigovac, slavi Broughama78 i Useful Knowledge; to je jedino loše što znam o njemu; on kaže da je Brooke okupio prilično jaku stranku. Bankar Bulstrode je njegov najistaknutiji pristaša. Ali Farebrother misli da će se Brooke loše provesti sa svojom kandidaturom.
– Jest, to je sigurno – reče Sir James ozbiljno. – Raspitivao sam se o tome, jer dosada nisam ništa znao o politici u Middlemarchu... bavio sam se samo poslovima grofovije. Brooke se nada da će oni istisnuti Olivera, jer je Peelov pristaša. Ali ako uopće pošalju u parlament jednog viga, bit će to, kako mi kaže Hawley, Bagster, jedan od onih kandidata koji dolaze bogzna odakle, ali su odlučni protivnici vlade i iskusni parlamentarci. Hawley je prilično neobuzdan; zaboravio je razgovarati sa mnom. Ako se Brooke zaželio batina, kaže Hawley, može ih dobiti i mnogo jeftinije, a da se i ne uspne na izbornu tribinu.
– Govorila sam ja vama – upadne gospođa Cadwallader, mašući rukama. – Rekla sam Humphreyu već davno da će se gospodin Brooke uvaliti u glib. I uvalio se.
– Bolje bi mu, bogami, bilo da si je uvrtio u glavu da se ženi – reče župnik. – Bila bi to ipak manja nevolja od toga petljanja u politici.
– Pa može to učiniti i poslije – nadoveže gospođa Cadwallader kad se s čestitom groznicom iskobelja iz gliba.
– Radi se o njegovoj časti, do nje mi je najviše – reče sir James. – A najviše, dabome, zbog porodice. Osim toga, on je već u godinama, pa mi nije drago da se tako izlaže. Natovarit će mu koješta.
– Mislim da bi bilo zaludu odvraćati ga – reče župnik. – Ima u tom Brookeu neke čudne mješavine tvrdoglavosti i prevrtljivosti. Jeste li pokušali razgovarati s njim?
– Da pravo kažem, nisam – odgovori sir James – nekako mi je neugodno, da ne ispadne kao da mu nešto namećem. Ali sam razgovarao s tim mladićem, Ladislawom, koga je Brooke uzeo za pomoćnika. Taj mi se Ladislaw čini nekako razborit u svemu. Mislio sam, bit će dobro čuti što on ima reći. On je protiv toga da se Brooke ovaj put kandidira. Mislim da će ga on odvratiti, naime, mislim da se kandidatura može otkloniti.
– Znam – upadne gospođa Cadwallader, klimajući glavom. Neovisni kandidat nije dobro naučio napamet svoje govorancije.
– Međutim, što se tiče samog Ladislawa... evo nam još i nove neprilike – nastavi sir James. – Bio je dva-tri puta kod nas u dvorcu na objedu (uostalom i vi ste ga sreli) kao Brookeov gost i rođak Casaubonovih. Mislili smo da je samo neki slučajni gost. A sada čujem da čitav Middlemarch govori o njemu kao uredniku »Pionira«. Posvuda se priča o njemu kao nekom doklaćenom piskaralu, stranom špijunu, i tko će ga znati što sve ljudi ne govore.
– Casaubonu to neće biti drago – opazi župnik.
– Ima nešto strane krvi u Ladislawu – nastavi sir James. – Nadam se ipak da neće ići u krajnosti i povući za sobom Brookea.
– Oh, taj je Ladislaw opasan mladić – uplete se opet gospođa Cadwallader – s tim svojim opernim arijama i brbljavim jezikom. Neka vrsta bajronskog junaka... potajni ljubavnik; takav je moj dojam. I Toma Akvinski ga nimalo ne voli. Vidjela sam ja to onoga dana kad su donijeli sliku.
– Ne bih se htio ni u što upuštati s Casaubonom – reče sir James. – On se ima više prava upletati nego ja. Ali je to uopće neugodno. Je li to posao za čovjeka iz pristojne porodice... biti nekakav novinar! Ta pogledajte samo onoga Kecka koji uređuje »Trubu«. Sreo sam ga neki dan s Hawleyem. Piše, mislim, dosta pametno, ali je takav prostak da bih volio da je na protivničkoj strani.
– A čemu se možete nadati od tih tričavih midlmarčkih novina? – reče župnik. – Ne vjerujem da ćete igdje naći čovjeka odlična karaktera koji će svojim pisanjem zastupati interese koji mu baš nimalo nisu na srcu, i još za plaću, od koje jedva može i životariti.
– To je istina; neprilika i jest u tome što je Brooke postavio na takvo mjesto čovjeka koji je u nekoj vezi s porodicom. Što se mene tiče, mislim da je Ladislaw prava budala kad se toga posla prihvatio.
– Kriv je Akvinac – reče gospođa Cadwallader. – Zašto nije iskoristio svoj utjecaj te pomogao Ladislawu da postane ataše ili zašto ga nije poslao u Indiju? Tako se porodice oslobađaju nepoćudnih ljudi.
– Ne znam što se sve iz toga zla može izleći – zabrine se sir James. – Ali ako Casaubon ništa ne kaže, što ja mogu?
– Oh, dragi moj sir James – reče župnik – nemojmo time previše razbijati glavu. Sve se to može rasplinuti. Za mjesec-dva će Brooke i taj gospodin Ladislaw dodijati jedan drugome; Ladislaw će dati petama vjetra, Brooke će prodati »Pionir«, i sve će opet biti po starom.
– Ima još jedna nada... naime, da mu dodija gledati kako mu novac polako klizi iz džepa. Kad bih znala koliki su izborni troškovi, ja bih ga uplašila. Nema smisla obasipati ga praznim riječima, kao što je »trošak«; ne bih mu ja samo govorila o puštanju krvi, nego bih na njega sasula čitav lonac pijavica. Mi škrti ljudi ne volimo da nas netko muze.
– A neće mu biti drago ni da ga zbog koječega napadaju – doda sir James. – U prvom redu gospodarenje njegovim imanjem. S tim su već počeli. A, zaista, i meni je teško gledati takvo gospodarenje. Neugodno je kad ti je to uvijek pod nosom. Mislim da je svatko dužan brinuti za svoju zemlju i svoje zakupnike, koliko najviše može, osobito u ovim teškim vremenima.
– Možda ga »Truba« natjera da se opameti, pa bi se od svega toga moglo izleći i kakvo dobro – reče župnik.
– Mogu reći da bih bio zadovoljan. Čuo bih manje gunđanja kad ubirem desetinu. Ne znam što bih radio da ne dobivam novčanu naknadu u Tiptonu.
– Želio bih da mu neki pošten čovjek upravlja gospodarstvom... htio bih da opet uzme Gartha – reče sir James. – Ima tome već dvanaest godina što se otresao Gartha, i otada sve ide nizbrdo. Nakanio sam uzeti Gartha, da u mene gospodari... napravio je sjajne planove za moje gospodarske zgrade; a Lovegood teško svladava posao. Ali Garth neće ponovo preuzeti Tiptona, ako mu ga Brooke sasvim ne prepusti.
– Pa ima pravo – napomene župnik. – Garth je samostalan čovjek, iskren, prostodušan svat. Jednog dana, kad je za mene radio neku procjenu, rekao mi je otvoreno da se malo koji svećenik razumije u posao i da samo pravi zbrku, kad se upleće. On je to rekao tako mirno i pristojno, kao da mi priča nešto o nekim pomorcima. Pod njim bi Tipton procvao, kad bi mu Brooke pustio da on gospodari. Želio bih da vam to uspije uz pomoć »Trube«.
– Da je Dorothea ostala kod strica, onda bi bilo neke nade – reče sir James. – Ona bi ga mogla na vrijeme obuzdati. Uvijek je bila zabrinuta zbog gospodarstva i imala uvijek korisnih ideja. Ali je sada Casaubon sasvim zaokuplja. Celia se zbog toga jako tuži, jedva nam koji put dođe na objed, otkako je Casaubon imao onaj napada – završi sir James, žaleći i ljuteći se u isti mah, a gospođa Cadwallader slegne ramenima, kao da hoće reći da ona u svemu tome ne vidi ništa novo.
– Jadni Casaubon! – župnik će. – Bio je to grdan napada. Učinio mi se nekako slomljen kad sam ga neki dan vidio kod arhiđakona.
– Činjenica je, međutim – nastavi sir James, koji očito nije želio da se zadržava na »napadajima« – da Brooke ne želi zlo svojim zakupcima ni bilo kome drugom, ali on je navikao da stišće i škrtari.
– Pa to je jedina sreća – javi se gospođa Cadwallader. – Da toga nije, već bi ga đavo davno odnio. U njegovoj je glavi inače možda prilična zbrka, ali se za svoj džep svojski brine.
– Ne vjerujem da čovjek može išta steći škrtareći na zemlji – primijeti sir James.
– Oh, škrtost se može zlouporabiti kao i druge vrline; nema ti nikakve koristi od toga ako su ti svinje mršave – odgovori gospođa Cadwallader i digne se da pogleda kroz prozor. – Ali, evo, vi o vuku, a vuk na vrata.
– Što, zar Brooke? – začudi se župnik.
– Da, on glavom. Ti ga salijeći »Trubom«, Humphrey, a ja ću mu staviti pijavice. A što ćete vi, sir James?
– Pa da vam pravo kažem, ne volim o tome započinjati bilo kakve razgovore s Brookeom zbog naših međusobnih odnosa; sve je to tako neugodno. Želim, da se ljudi vladaju kao džentlmeni – završi čestiti barun, uvjeren da je to jednostavan i shvatljiv program da se poluči društvena dobrobit.
– Gle, svi ste na okupu? – reče gospodin Brooke, vrpoljeći se i rukujući. – Nakanio sam polako u dvorac, Chettam. Ali mi je drag svaki susret, znate... Dakle, što kažete o događajima? Sve nekako brzo teče! Baš je istina, što reče Lafitte: »Od jučer je stoljeće prohujalo«... ta oni su već u idućem stoljeću, znate, oni tamo s one strane vode. Napreduju brže od nas.
– Baš je tako – reče župnik, podignuvši novine. – Evo, a ovdje baš vas »Truba« optužuje kako zaostajete... jeste li vidjeli?
– Eh, nisam – odgovori Brooke stavljajući rukavice u šešir i žurno namještajući monokl. Ali je Cadwallader držao novine u ruci i nasmijanih očiju govorio:
– Pogledajte! Sve je to o nekom vlastelinu, nepunih sto milja od Middlemarcha koji živi od zakupnine. Tvrde da je on najretrogresivniji čovjek u grofoviji. Bit će da su tu riječ naučili iz »Pionira«.
– Oh, to je Keck... taj nepismeni klipan, znate. Gle, retrogresivan! Pa to je divno! On misli da to znači destruktivan; oni bi me mene proglasili destruktivnim, znate – reče gospodin Brooke veselo, kao čovjek koji je svog protivnika uhvatio u neznanju.
– Mislim da on ipak zna što ta riječ znači. Evo dvije-tri rečenice. »Ako treba opisati čovjeka koji je retrogresivan u punom smislu te riječi – moramo reći da je to čovjek koji bi se htio prikazati reformatorom našeg Ustava, a u isti mu mah propada svaki pothvat za koji je direktno odgovoran; to je filantrop koji ne može podnijeti da neki nitkov bude obješen, ali će mirno gledati kako mu pet čestitih zakupaca gotovo skapava od gladi; to je čovjek koji se zgraža nad korupcijom, a za svoju zemlju ubire izrabljivačku zakupninu; čovjek koji na sva usta viče protiv zapuštenih općina, a na njegovim je gospodarstvima na svim poljima zapuštena ograda; čovjek širokogrudan prema Leedsu i Manchesteru, kojima je spreman dati bilo koji broj zastupnika u parlamentu, pa neka ti zastupnici plaćaju izborne troškove kako znaju; ali nije tako darežljiv s novcem koji bi na dan plaćanja zakupnine trebalo vratiti zakupnicima, kako bi mogli kupiti stoku, popraviti vrata na ambarima i zaštititi ih od nevremena, i svoje kuće urediti, da ne budu slične kolibama irskih nadničara. Ali svi znamo definiciju filantropa koju je dao neki šaljivčina: filantrop je čovjek čije milosrđe raste u upravnom omjeru s kvadratom udaljenosti...«, i tako dalje. Dalje se prikazuje kako bi izgledao filantrop kao zakonodavac – završi župnik, odbaci novine i sklopi ruke na potiljku, gledajući u Brookea kao čovjek koga sve to zabavlja, ali ne uzrujava.
– Gle, pa to je prilično dobro, znate – reče gospodin Brooke, podižući novine i nastojeći primiti taj napad isto tako mirno kao i njegov susjed župnik, ali je ipak pocrvenio i nervozno se smješkao – ali ono o zapuštenim općinama... ja nikad u životu nisam govorio o zapuštenim općinama. A što se tiče vikanja na sva usta i koječega sličnog... ti ljudi ne shvaćaju što je dobra satira. Satira bi, znate, morala biti istinita do određene mjere. Sjećam se da je to rečeno negdje u »Edinburškoj reviji«... mora biti istinita do određene mjere.
– To je zbilja dobra ideja o ogradama – reče sir James, nastupajući oprezno. – Dagley mi se nedavno tužio da nema čestite ograde na svom gospodarstvu. Garth je izmislio neku novu ogradu... bilo bi dobro da je iskušate. Treba tako iskoristiti drvenu građu.
– Vi se zalažete za fantazije u gospodarstvu, znate, Chettam – reče Brooke, pretvarajući se da pogledom prelazi stupce »Trube«.
– To vam je zabava, pa ne marite za troškove.
– Mislim da je ipak najskuplja zabava na svijetu kandidatura za parlament – uplete se gospođa Cadwallader. – Kažu da je posljednji propali kandidat u Middlemarchu... nije li se zvao Giles?... potrošio deset tisuća funti, a propao je jer nije dovoljno podmićivao. Taj ima za čim žaliti!
– Netko mi reče – nadoveže župnik, smijući se – da East Retford nije ništa prema Middlemarchu, što se tiče podmićivanja.
– Nipošto – usprotivi se gospodin Brooke. – Torijevci podmićuju, znate; Hawley i njegova klika podmićuju gozbama, prženim jabukama i koječim sličnim; a oni dovode izbornike i pijane na glasovanje. Ali neće oni više raditi ubuduće kako se njima prohtije... ubuduće neće, znate. Middlemarch je malo zaostao, priznajem... građani su malo zaostali. Mi ćemo ih, međutim, odgojiti... mi ćemo ih potaći, znate. Najbolji su ljudi s nama.
– Hawley tvrdi da su s vama ljudi koji će vam samo škoditi – primijeti sir James. – Kaže da će vam bankar Bulstrode naškoditi.
– I ako budete napadnuti mućcima – upadne gospođa Cadwallader znajte, da je polovica tih mućaka namijenjena tom vašem prijatelju iz crkvenog odbora. Svemogući Bože! Pomislite, kako je to kad vas napadaju, a sve zbog vaših zabluda. Kao da se sjećam priče o nekom čovjeku koga su tobože htjeli ponijeti na ramenima, a onda su ga namjerno pustili da padne u hrpu smeća.
– Pa to napadanje nije ništa prema onom sitničavom čeprkanju, ne bi li vam pronašli kakvu slabost – reče župnik. – To je, moram priznati, ono čega bih se ja najviše bojao, kad bismo mi župnici morali držati izborne govore, da bismo mogli biti unapređeni. Bojao bih se da mi ne počnu izračunavati dane što sam ih proveo u pecanju. Poštenja mi, istina je ipak najopasnije oružje kojim te mogu napasti.
– Nema sumnje – nadoveže sir James – kad čovjek ulazi u javni život, mora biti spreman snositi i posljedice. Mora se osigurati protiv klevete.
– Dragi moj Chettam, sve je to jako lijepo, znate – odgovori Brooke. – Ali kako ćete se osigurati protiv klevete? Trebate čitati povijest... pogledajte ostracizam, progoni, mučeništvo i štošta slično. Sve se to uvijek događa najboljim ljudima, znate. Kako ono kaže Horacije? ...fiat justitia, ruat79 ... ili tako nešto.
– Jest, tako je – reče sir James malo žešće no inače. – Ali osigurati se protiv klevete po mom mišljenju znači da je čovjek kadar iznijeti suprotne činjenice.
– A mučeništvo nije u tome da čovjek plaća račune koje podnosi sam sebi – nadoveže gospođa Cadwallader.
Ali je Brookea najviše izazvala sir Jamesova očita ljutnja.
– Dobro, Chettam – reče, pošto se digao, uzeo šešir i stao naslonivši se na štap – vi i ja, znate, imamo različite poglede. Vi ste apsolutno za investicije na vašim gospodarstvima. Ne želim dokazivati kako je moj stav dobar pod svim okolnostima... pod svim okolnostima, znate.
– Trebalo bi s vremena na vrijeme izvršiti novu procjenu – reče sir James. – Prihodi su ponekad vrlo dobri, ali ja volim pošteno procjenjivanje. Što kažete vi, Cadwallader?
– Slažem se s vama. Da sam ja Brooke, ja bih odmah presjekao tu »Trubinu« svirku; uzeo bih Gartha da izvrši novu procjenu i dao bih mu odriješene ruke, što se tiče ograda i popravaka; to je moje mišljenje o političkoj situaciji – reče župnik protežući se i stavljajući palce pod pazuha, a onda se nasmijan zagleda u Brookea.
– To bi naoko bilo lijepo, znate – reče Brooke. – Ali bih volio da mi pokažete još jednog vlasnika zemlje koji tako malo uznemiruje svoje zakupnike zbog neplaćene zakupnine. Pustio sam stare zakupnike da i dalje ostanu. Ja sam neobično popustljiv... neobično popustljiv. Imam svoje ideje i njih se držim, znate. Čovjeka koji tako postupa uvijek optužuju zbog ekscentričnosti, prevrtljivosti i koječega sličnog. Kad svoju djelatnost usmjerim u drugamo, učinit ću to prema vlastitim idejama.
Poslije toga se Brooke sjetio da ima neki omot koji je zaboravio poslati iz Grangea, i na brzinu se oprosti sa svima.
– Nisam htio biti neljubazan prema Brookeu – reče sir James. Vidim da je nekako gnjevljiv. Ah, što se tiče onoga o starim zakupcima, moram reći da nijedan naš zakupnik ne bi uzeo zemlju pod sadašnjim uvjetima.
– Ja sve mislim da će se on ipak na vrijeme osvijestiti – reče župnik. – Ali si ti, Elinor, vukla na jednu stranu, a mi na drugu. Ti si ga htjela uplašiti troškovima, a mi smo ga htjeli nagnati da troši. Bolje je pustiti ga da se pokuša popularizirati, pa da uvidi kako to kao vlastelin nikako ne može postići. Ne vjerujem da Midlmarčani pridaju uopće neku važnost »Pioniru« ili Ladislawu, ili Brookeovim praznim govorancijama. Ali je važno da se župljani Tiptona zabavljaju.
– Oprostite mi, ali vi ste obojica na krivom putu – zaključi gospođa Cadwallader. – Trebali ste mu dokazati kako svojim lošim gospodarenjem gubi novac, i onda bismo svi složno nastupali. Ali, ako ga upućujete na politiku, ja vas upozoravam na posljedice. Sve je bilo dobro dok se kod kuće igrao jašući na palicama i nazivajući ih idejama.

XXXIX. POGLAVLJE

Učiniš li, kao što ja učinih, da u ženi gledaš utjelovljenu krijepost, i usudiš se da nju ljubiš i to priznaš, te zaboraviš razliku u spolu, i tu ljubav kriješ pred profanim duhovima, koji u nju ne vjeruju, a ako vjeruju, rugaju joj se – učinio si hrabro djelo, hrabrije od svih djela Najslavnijih; a još ćeš veće učiniti djelo, sačuvaš li to junaštvo skriveno.
Dr. Donne.

Sir James Chettam nije bio osobito domišljat čovjek, ali kako je žarko želio »utjecati na Brookea« i čvrsto vjerovao da Dorothea može utjecati na njega, mašta mu je živnula i on smisli mali plan. Naime, pod izlikom, da Celiji nije baš najbolje, nagovorit će Dorotheju da se odveze s njim da je posjeti, pa će je onda putem iskrcati u Grangeu, pošto je potanko izvijesti kako se gospodari na Brookeovu imanju.
I tako su se jednog dana, nešto prije četiri sata poslije podne, dok su gospodin Brooke i Ladislaw sjedili u knjižnici, otvorila vrata i sluga najavio gospođu Casaubon.
Will je upravo bio umirao od dosade. Prinuđen da gospodinu Brookeu pomaže sređivati »dokumente«, Will je dokazivao kako čovjek u istom trenutku može premišljati sasvim različite misli. Naime, razmišljao je što da učini kako bi pronašao neki stan u Middlemarchu i odselio iz Grangea, a s tim se trijeznim mislima isprepletala fantastična vizija epa o krađi ovaca, napisanog homerskom širinom. Kad je sluga najavio gospođu Casaubon, skočio je kao udaren munjom, čak je osjetio neko bockanje u vršcima prstiju. Tko bi ga u tom trenutku promatrao, zamijetio bi kako čas blijedi, čas crveni, kako mu se mijenjaju crte lica i živahnost pogleda, što je sve davalo utisak da svaka molekula njegova tijela reagira na neki magični dodir. A tako je i bilo. Prava je magija, naime, neshvatljiva. Tko će shvatiti suptilnost tih dodira što preobražavaju dušu i tijelo i stvaraju one tanke razlike, kojima se ljubav čovjeka prema jednoj ženi razlikuje od ljubavi prema drugoj, kao što se i uživanje u rađanju sunca u dolini, na rijeci i na snježnim visovima planina razlikuje od uživanja u svjetlu kineskih fenjera i refleksima ogledala? A i sam je Will bio satkan od vrlo nježna tkiva. Vješt potez na violini mogao mu je u tren oka izmijeniti sliku svijeta, a njegovo se gledište mijenjalo lako kao i njegovo raspoloženje. Pojava je Dorotheje djelovala poput jutarnje svježine.
– Sjajno, draga, zaista divno, eto – reče gospodin Brooke, dočekujući je i ljubeći – ostavila si Casaubona sred njegovih knjiga, ako se ne varam. Tako i valja. Ne smijemo zahtijevati da ti učenost bude veća, no što je ženi potrebno, znaš.
– Ne boj se, striče – odvrati Dorothea, obraćajući se Willu i stežući mu srdačno ruku, bez ikakva drugog pozdrava, a onda se opet obrati stricu. – Vrlo sam spora. Kad bih najviše voljela da se udubim u knjige, misli mi odlutaju kojekuda. Vidim ja da je teže biti učen nego praviti nacrte za kolibice.
Sjela je do strica nasuprot Willu i očito je bila nečim tako zaokupljena da Willa gotovo i nije zapažala. Will je bio razočaran i smiješan u tom razočaranju, kao da je zamišljao da je Dorothea došla zbog njega.
– Je li, draga, je li, pa to ti je tvoje crtanje planova bilo najmilija zabava. Ali je dobro da si s tim načas prestala. Takve nas zabave mogu zanijeti, znaš, a ne valja da se čovjek zanosi. Treba se obuzdavati. Nikad se nisam prepuštao zanosu, uvijek sam se obuzdavao. To je ono što govorim Ladislawu.
Nas dvojica smo nekako slične naravi, znaš; i on voli u sve zavirivati. Bavimo se sada smrtnim kaznama. Mnogo ćemo mi ovako zajedno uraditi, Ladislaw i ja.
– Da – reče Dorothea i odmah izravno i otvoreno, kao i obično, prijeđe na razgovor zbog kojega je i došla. – Sir James mi je rekao kako se nada da će uskoro vidjeti veliku promjenu u gospodarenju na tvom imanju... kako se baviš mišlju da daš procijeniti zemlju što si je dao u zakup, štošta u gospodarstvu poboljšati i popraviti kolibice, tako da će se Tipton sasvim izmijeniti. Oh, kako je to divno! nastavi ona, sklopivši ruke i vladajući se opet onako bučno poput djeteta, kao što je to običavala činiti prije nego se udala. – Da sam još kod kuće, opet bih se prihvatila jahanja, pa bih mogla s tobom obilaziti imanje i sve to vidjeti! I da ćeš opet uzeti Gartha, koji je toliko hvalio moje kolibice, kaže sir James.
– Chettam je malo pretjerao, draga – reče Brooke, porumenjevši lako. – Malo je pretjerao, znaš. Nikad nisam rekao da ću nešto takva učiniti. Nikad nisam rekao da to neću učiniti, znaš.
– On je samo uvjeren da ćeš to učiniti – reče Dorothea, a glas joj je bio čist i snažan kao u mladog zbornog pjevača, kad pjeva credo – već zbog toga što namjeravaš ući u parlament kao zastupnik. Nama je do napretka naroda, a jedan je od prvih zadataka da se popravi loše stanje zemlje i poljodjelaca. Sjeti se Kita Downesa, striče, koji živi sa ženom i sedmoro djece u jednoj zajedničkoj sobi i spavaonici, koja je jedva veća od ovog stola; pa jadnih Dagleyjevih u njihovoj ruševnoj kućici, gdje su se stisli otraga u kuhinji, a sve drugo prepustili štakorima! To je jedan od razloga zašto nisam voljela ove slike ovdje, dragi striče... a zbog toga sam u tvojim očima bila glupa. Kad god bih dolazila iz sela, nosila bih u duši bolnu sliku one prljavštine i surove rugobe, pa su mi one neprirodne slike u salonu bile kao neko grešno iskušenje, da uživamo u nečem lažnom, ne mareći za surovu zbilju u kojoj žive ljudi oko naših dvoraca. Mislim da nemamo pravo istupati i tražiti da se nešto mijenja i popravlja drugdje, dok sami nismo ni prstom makli da bismo se uhvatili ukoštac s bijedom u kojoj žive ljudi oko nas.
Dorothejino je uzbuđenje raslo dok je govorila, pa nije mislila ni na što, nego kako će bez ustezanja dati oduška svojim mislima i osjećajima, na što je nekoć bila navikla, a što tako rijetko doživljava otkako živi u braku, u kome su se sve njene snage ukočile u vječitoj borbi sa strahom. Willovo je obožavanje Dorotheje počelo u tom trenutku hladnjeti; postala mu je nekako strana. Rijetko će se koji muškarac postidjeti osjećaja da ne može sasvim iskreno voljeti ženu u kojoj je otkrio neku veličinu; veličinu je priroda namijenila samo muškarcu. Ali priroda, provodeći svoje planove, kadikad grdno griješi; evo nam primjera dobroćudnog gospodina Brookea, čija je muška savjest u tom trenutku ispala prilično jadna pred rječitošću njegove nećakinje. Kako nije znao što da kaže, ustao je, namjestio monokl i počeo listati papire pred sobom. Napokon reče:
– Pa ima nešto u tome što ti kažeš, draga, ima nešto u tome što ti kažeš... ali nije to sve... oh... Ladislaw! Nas dvojica ne volimo da nam tko na slikama i kipovima pronalazi greške. Mlade su dame malo prerevne, znaš... malo jednostrane, draga moja. Lijepa umjetnost, poezija, tako nešto, to uzdiže naciju... emollit mores80 ... sad znaš i malo latinski. Ali... eh? Što je?
To je pitanje bilo upućeno slugi, koji je ušao i rekao da je čuvar zatekao jednog Dagleyjeva dječaka kako drži u ruci mladog zeca koji je upravo ubijen.
– Doći ću, doći. Pustit ću ga neka ide s milim bogom, znaš – reče gospodin Brooke usput Dorotheji, žureći se vrlo veselo.
– Mislim da vam je jasno koliko je opravdana ta promjena, koju ja... koju želi sir James – reče Dorothea Willu čim je stric izišao.
– Shvaćam, jer sam vas slušao dok ste govorili. Neću zaboraviti što ste rekli. Ali ne biste li u ovom trenutku mogli misliti na što drugo? Možda neću više imati prilike da s vama porazgovorim o onom što se dogodilo – reče Will, ustajući nestrpljivo i upirući se obim rukama na naslon stolca.
– Molim, recite o čemu se radi – odgovori Dorothea zabrinuto, ustajući također i upućujući se prema otvorenom prozoru, na kome se pojavio Monk i promatrao je dašćući i mašući repom. Naslonila se leđima na prozorski okvir i položila ruku na glavu psa; iako nije, kako znamo, voljela male razmažene pse, koji se drže na rukama, a mogu se nepažnjom i zgaziti. Uvijek je bila pažljiva prema tim životinjama i kad bi ih odbijala od sebe, činila bi to vrlo obazrivo.
Will, koji ju je slijedio pogledom, reče:
– Vi sigurno znate da mi je Casaubon zabranio da dolazim u njegovu kuću.
– Ne znam – odgovori Dorothea poslije male stanke. Bila je očito vrlo dirnuta. – Žao mi je, zaista mi je žao – dodala je tužno. Razmišljala je o nečemu što Will nije znao – o onom noćnom razgovoru s mužem; opet je bila poražena spoznajom kako nema nade da bi mogla utjecati na postupke gospodina Casaubona. Ali jasan izraz tuge na njenom licu uvjeri Willa da toj tuzi nije uzrokom samo on i da Dorotheji nije još pala na um misao da ga Casaubon ne voli i da je ljubomoran na njega zbog nje. U njemu se miješalo zadovoljstvo s gnjevom; zadovoljan je bio zbog toga što je nalazio mjesta u njenim mislima i bio tretiran kao prisni poznanik, bez sumnje i bez suzdržanosti; gnjevio se jer u njenim očima nije bio dovoljno cijenjen, nije bio dovoljno opasan, i što se prema njemu vladala srdačno i dobrohotno, što mu nije bilo drago. Ali je strah da u Dorotheji ne dođe do kakve promjene nadvladao nezadovoljstvo, pa je nastavio mirno.
– Gospodin Casaubon se ljuti što sam se prihvatio ovog posla ovdje, koji, kako on smatra, ne priliči njegovu tečiću. Odgovorio sam mu da ja, što se toga tiče, ne popuštam. Ipak je malo pretjerano zahtijevati od mene da u životu budem žrtva predrasuda, koje su mi samome smiješne. Obveza može trajati dotle dok ne shvatimo da je ona žig ropstva, koji nam je udaren dok smo bili premladi da bismo mogli shvatiti što on znači. Ja se ne bih prihvatio toga posla da ga ne mislim učiniti korisnim i časnim. I ja nisam dužan ni s kojega drugog gledišta voditi računa o časti porodice.
Dorothea je bila nesretna. Smatrala je da njen muž nema pravo, i to iz više razloga no što ih je Will spomenuo.
– Bolje je za nas da ne govorimo o tome – reče ona, a glas joj je podrhtavao, što je bilo u nje neobično – jer se vi i gospodin Casaubon u tome ne slažete. Ostajete li ovdje? – upita gledajući kroz prozor na tratinu, tužna i zamišljena.
– Ostajem, ali vas sad neću gotovo nikad vidjeti – odgovori Will tužno poput ražaljena dječačića.
– Da – reče Dorothea uprvši pogled u njega – gotovo nikad. Ali ću ja čuti o vama. Znat ću što radite za strica.
– A ja neću znati gotovo ništa o vama – odgovori Will. – Nitko mi neće ništa reći.
– Oh, moj je život vrlo jednoličan – Dorothea će, a na usnama joj se pojavi živahan smiješak, zbrisavši joj tugu s lica. – Uvijek sam u Lowicku.
– To je strašno zatočenje – naglo će Will.
– Nije, krivo sudite – reče Dorothea. – Ne težim ni za čim.
Will je šutio, ali ona odmah nastavi, zapazivši neku promjenu na njegovu licu:
– Mislim, što se tiče mene. Jedino bih voljela da ne primam više nego što mi pripada, kad već ne mogu ništa učiniti za druge. Ali ja imam svoju vjeru, i ona me tješi.
– Kakva je to vjera? – upita Will, prilično ljubomoran na tu vjeru.
– To je težnja za apsolutnom dobrotom, čak i onda kad nam nije potpuno jasno u čemu je ta apsolutna dobrota, i kad ne možemo činiti ono što bismo htjeli; i tom težnjom postajemo dio božanske moći u borbi protiv zla... tako širimo carstvo svjetla i pojačavamo borbu protiv mraka.
– To je divni misticizam... to je...
– Molim vas, nemojte to krstiti nikakvim imenima – prekine ga Dorothea, pruživši ruke kao da ga preklinje. – Reći ćete još da je perzijskog ili tko zna kakvog podrijetla. Ali je to moj život. Ja sam to smislila i od toga se ne mogu odvojiti. Uvijek sam, još kao dijete, pronalazila svoju religiju. I mnogo sam se znala moliti... sad se gotovo i ne molim. Nastojim biti bez ikakvih želja, jer možda ne bi bile korisne za druge, a ja ionako već imam odviše. Rekla sam vam to samo zbog toga da biste što bolje shvatili kako mi prolaze dani u Lowicku.
– Bog vas za to blagoslovio! – reče Will živo, te se začudi sam sebi. Gledali su jedno u drugo, kao dvoje drage djece koja povjerljivo razgovaraju o pticama.
– A kakva je vaša religija? – upita Dorothea. – Ne mislim ono... što znate o religiji, već vjera koja vam najviše pomaže?
– Moja je vjera da volim sve što je dobro i lijepo, kad to vidim. Ali sam ja buntovnik; ja ne smatram, kao vi, da sam dužan podvrgavati se onome što mi se ne sviđa.
– Ali ako volite ono što je dobro, onda izlazi na isto – primijeti Dorothea smiješeći se.
– Vi ste tankoumni – reče Will.
– Da, gospodin Casaubon često kaže da sam i previše tankoumna. Ja, međutim, ne mislim da sam tankoumna – odgovori Dorothea šaleći se. – Ali gdje je stric tako dugo? Moram ga potražiti. Svakako moram u dvorac. Celia me čeka.
Will se ponudi da će izvijestiti gospodina Brookea ako mu želi što poručiti, ali uto Brooke stupi u sobu i reče da će se povesti s Dorothejom do Dagleya, da s njim porazgovori o malom krivcu koga su uhvatili s ubijenim zečićem. Dorothea putem ponovo započe razgovor o gospodarstvu na stričevu imanju, ali on ovaj put nije bio zatečen pa je uspio vladati razgovorom.
– Evo, Chettam se tuži na me – odgovorio je gospodin Brooke – ali ja, draga moja, ne bih čuvao svoju divljač da to nije zbog Chettama, i on ne može reći da je taj izdatak koristan za zakupce, znaš. To nekako baš nije u skladu s mojim nazorima... krasti divljač; eto, ako o tome detaljnije razmisliš... ja sam često mislio pokrenuti to pitanje. Nedavno je Havell, onaj, što drži metodističke propovijedi, bio pozvan na odgovornost jer je utukao zeca koji mu je naletio pod noge dok je šetao sa ženom. Bio je vraški brz i oborio ga udarcem po šiji.
– To je zbilja surovo – reče Dorothea.
– Dabome; evo, meni se to, moram priznati, čini prilično bijedno, pogotovu kad to čini jedan metodistički svećenik, znaš. A Johnson je rekao: »Možete i sami prosuditi kakav je to hipokrit.« I poštenja mi, ja mislim da Flavell jako malo naliči na »najsavršenije ljudsko biće«... kako je netko nazvao kršćane... Young, pjesnik Young mislim... ti znaš Younga? Jest, i eto, što je bilo: Flavell se u svojim otrcanim, crnim dokoljenicama branio da je Gospod poslao njemu i ženi dobar objed, pa da je imao pravo ubiti ga, iako nije moćan lovac pred gospođom, kao što je bio Nimrod... vjeruj mi, bilo je to vraški smiješno... Fielding bi od toga stvorio svašta... ili Scott, da... Scott bi to obradio. I zaista, kad mislim o tome, nekako mi je čak drago što je taj svat došao do komadića zečetine da bi se mogao zahvaliti Bogu. Sve je predrasuda... predrasuda, koja se održava zabunom, znaš... pa i ono o štapu, dokoljenicama, i tako dalje. Mislim, kakva ti korist od mudrovanja, zakon je zakon. Ali sam ipak nagovorio Johnsona da se umiri, pa sam sve zataškao. Baš mislim ne bi li Chettam bio stroži, a ipak se tuži na mene, kao da sam najokrutniji čovjek u grofoviji. Ali eto nas kod Dagleyjevih.
Brooke siđe pred vratima zakupnikova dvorišta, a Dorothea se odveze dalje. Čudno je kako nam se nešto može učiniti mnogo gorim, nego što uistinu jest, ako samo i posumnjamo da smo zbog toga okrivljeni. Čak se i naša vanjština može u našim očima promijeniti, čim čujemo neku iskrenu primjedbu kako ona nije u svemu baš najljepša; a u drugu ruku, isto je tako čudno kako naša savjest simpatizira one koji se nikad ne žale ili nemaju nikoga tko bi se mjesto njih žalio. Dagleyeva se kućica s vrtom nikad nije gospodinu Brookeu učinila tako tužnom kao danas, kad su mu misli bile smućene »Trubinim« prekoravanjem, koje je sir James ponavljao poput jeke.
Istina, neki bi promatrač pod utjecajem lijepih umjetnosti, koje sve ublažavaju i čine tuđu bijedu slikovitom, možda uživao u tom malom posjedu, nazvanom Krajem slobodna čovjeka. Kuća je imala tavanske prozore u tamnocrvenom krovu, dva su dimnjaka obrasla bršljanom, veliki je trijem bio zakrčen snopovima pruća, a polovinu prozora zatvarali su sivi, crvima rastočeni kapci, oko kojih je raslo u divljem raskošju granje jasmina; ruševni vrtni zid, iznad kojega je provirivalo trandovilje, bio je izvrsna studija mješavine najrazličitijih mutnih boja, a bila je tu i jedna stara koza (razlozi zbog kojih su je držali, a koji su možda i zanimljivi, mogu se, bez sumnje, pripisati praznovjerju), koja je ležala kraj otvorenih stražnjih kuhinjskih vrata. Slamnati krov kravske staje prekriven mahovinom, polomljena siva vrata ambara; siromašni nadničari u poderanim hlačama upravo su istovarivali jedna kola žita i spremali u ambar, da bi ga sutradan rano izmlatili; tijesna mljekara, gdje su se vezale krave za mužnju, a polovina je kravske staje zjala mračnom prazninom; poneko svinjče i pokoja bijela patka tumaraju izrovanim dvorištem i kao da su ozlovoljeni praznim pomijama, koje su im glavna hrana – sve bi to pod spokojnom vedrinom neba, išarana visokim oblacima, davalo sliku pred kojom bismo se zaustavili i nazvali je »dražesnim motivom«, i ona bi budila u nama sasvim druge osjećaje od onih koji potiču depresija i ozbiljna nestašica kapitala u poljodjelstvu, o čemu svaki dan čitamo u našim novinama. Te su neugodne asocijacije upravo jako zaokupile gospodina Brookea i kvarile mu tu sliku. Sam je gospodin Dagley s vilama u ruci i sploštenom, vrlo starom kapom od dabrovine, dopunjavao naš krajolik. Bio je u svom najboljem kaputu i hlačama, koje ne bi nosio radnim danom, da slučajno nije bio na sajmu i vratio se kući nešto kasnije no obično, jer se danas odlučio na rijetki užitak, da objeduje u krčmi »Plavi bik«. Možda će se sutra i sam čuditi kako mu je moglo pasti na pamet da se baci u takav izvanredni trošak. Ali se čini da su već i prije objeda tu malu lakoumnost opravdali razgovori o prilikama u zemlji, mala stanka za žetve, priča o novom kralju i mnogobrojni oglasi na zidovima. U Middlemarchu je vrijedilo pravilo i smatralo se kao po sebi razumljivo da obilan obrok mesa treba obilno zaliti, što je Dagley protumačio tako da priličnoj količini piva treba dodati i otprilike jednaku količinu ruma s vodom. Ali to piće mora da je jako istinoljubivo, jer nije licemjerno nagnalo jadnog Dagleya da se razveseli; pod njegovim je utjecajem Dagleyevo nezadovoljstvo postalo samo nešto rječitije. Usto mu se malo pušila glava i od preobilja smušenih preklapanja o politici, što je opasno pokolebalo njegovu seljačku konzervativnost, po kojoj je sve na svijetu loše skrojeno, a svaka promjena može to zlo učiniti samo još gorim. Bio je zagrijan, ukočenim je pogledom izazovno zurio preda se, stojeći i dalje s vilama u ruci, dok se vlastelin približavao svojim laganim, tromim korakom, s jednom rukom u džepu, a drugom vrteći tanki štap.
– Dagley, stara dobričino – započne gospodin Brooke, imajući na umu da će biti vrlo dobar prema dječaku.
– Oh, gle, ja sam stara dobričina, je li? Hvala, gospodine, hvala – reče Dagley očito zajedljivom ironijom, što nagna Faga, ovčarskog psa da ustane i naćuli uši, ali kad ugleda Monka, koji je bio malo zaostao, kako upravo ulazi u dvorište, sjedne opet i odluči se promatrati. – Drago mi je čuti da sam stara dobričina.
Gospodin Brooke se sjeti da je sajmeni dan i da je njegov poštovani zakupnik valjda negdje dobro objedovao, ali nije nalazio razloga da ne nastavi razgovor, jer opreza radi može ono što želi reći, ponoviti još i pred gospođom Dagley.
– Vašega su malog Jakova zatekli kako je ubio zečića, Dagley; ja sam naložio Johnsonu da ga na sat-dva zatvori u praznu staju, tek toliko da ga zaplašimo, znate. Ali će ga dovesti kući uskoro, još prije večeri, pa vi pripazite na njega, hoćete li... i ukorite ga... znate.
– Ne, neću; neka me đavo odnese ako i dirnem svoga dječaka, da bih udovoljio vama ili bilo kome, pa da vas je baš dvadeset vlastelina, a ne jedan, a i taj loš.
Dagley je govorio tako glasno da je njegova žena izašla na stražnja kuhinjska vrata – ta jedina vrata kojima se prolazilo i koja su uvijek bila otvorena, osim za lošeg vremena – i gospodin Brooke, govoreći blago: »Dobro, dobro, govorit ću s vašom ženom... nisam mislio da ga tučete, znate«, okrene se i pođe prema kući. Ali Dagley, još više raspoložen da »kaže svoje« džentlmenu koji mu je okrenuo leđa, pođe odmah za njim, a za petama mu se tromo vukao Fag, zlovoljno izbjegavajući Monka, koji je pokazivao nešto malo sklonosti da mu se milostivo približi.
– Dobar dan, gospođo Dagley – užurbano će Brooke. – Došao sam da vam kažem što se desilo s vašim dječakom. Ne želim da ga tučete, znate. – Sada je pazio da govori sasvim jasno.
Radom izmorena gospođa Dagley – mršava žena, koju je život lišio svake radosti tako temeljito da nije imala čak ni jedne rezervne haljine, kako bi barem u nedjelju osjetila malo zadovoljstva, spremajući se za crkvu – već se bila porječkala s mužem, kad je došao kući, i sad je bila zlovoljna i očekivala je samo najgore. Ali se njen muž požuri da odgovori.
– Ne, neće dobiti batina, bilo to vama pravo ili ne bilo – uporno je vikao Dagley povisujući glas, kao da želi zastrašiti protivnika. – Nemate vi nikakva prava govoriti ovdje ni o kakvim batinama, kad niste kadri dati ni jedan prut da se štogod popravi. Pođite u Middlemarch, pa se propitajte o svom karakteru.
– Ježile za zube, Dagley, bit će bolje za tebe – reče žena – i ne ritaj se da ne prevrneš vlastito korito. Kad čovjek, otac obitelji, ode na sajam i potroši novac, pa se usto još i opije, onda je u jednom danu počinio dosta zla. Voljela bih ipak znati, gospodine, što je učinio moj dječak.
– Što te se tiče što je učinio – odsiječe Dagley još žešće – moj je posao da govorim, a ne tvoj. A ja ću i govoriti. Reći ću svoje... večerao ili ne večerao. A ja kažem da živim na vašoj zemlji, kao što su prije mene na njoj živjeli moj otac i djed, i svi smo mi bacali svoj novac u tu zemlju, a sad bismo ja i moja djeca mogli da ležimo i istrunemo na njoj mjesto gnoja, ne nađemo li novaca da je kupimo, i ako kralj to ne spriječi...
– Dragi prijatelju, vi ste pijani, znate – reče gospodin Brooke, doduše prijateljski, ali nimalo pametno. – Drugi put, drugi put – doda i okrene se kao da će otići. Ali mu se Dagley brzo ispriječi, a Fag iza njega poče tiho režati, kad je čuo kako mu gospodar sve jače viče i sve više grdi; uto se i Monk primakao kao tih i dostojanstven čuvar. Nadničari na kolima zastali su slušajući, te se Brookeu učini pametnije da se drži sasvim mirno, nego da pokuša bježati pred tim bukačem i ispadne smiješan.
– Nisam ništa pijaniji od vas, baš ništa – vikao je Dagley. – Što popijem, to mogu i podnijeti, i znam što hoću reći. A hoću reći da će kralj tome učiniti kraj, jer oni koji znaju kažu da će biti rinforme i da će se s vlastelinima, koji nisu nikad učinili ništa dobra za svoje zakupnike, postupati tako da im neće ostati drugo, nego da daju petama vjetra. A ima ih u Middlemarchu koji znaju, što je rinforma... a znaju i tko će morati dati petama vjetra. Kažu: »Ja znam, tko je tvoj vlastelin.« A ja kažem: »Mislim da ga znate bolje od mene.« Oni kažu: »On je škrtac.« – »Jest, jest«, kažem ja. »On je za rinformu«, kažu oni. Eto, to oni kažu. Sad znam što je rinforma... bit će to nešto što će vas i vama slične natjerati da date petama vjetra, a mi ćemo već naći mućaka da vas ispratimo. A sad činite što vas volja, jer vas se ja ne bojim. I bit će najbolje da mog dječaka pustite u miru i da ne brinete tuđe brige, dok vam nije rinforma sjela za vrat. To sam htio reći – završi gospodin Dagley i zabije vile u zemlju takvom snagom, da se prilično namučio kad se potrudio da ih opet izvuče.
Monk je uto počeo bijesno lajati, i gospodin Brooke pomisli kako je sad pravi trenutak da strugne. Izišao je iz dvorišta što je brže mogao, čudeći se pomalo novoj situaciji u kojoj se odjednom našao. Dosad ga još nitko nije napao na njegovu zemljištu i on je vjerovao da je općenito omiljen (svi mi to rado vjerujemo, jer mislimo više o svojoj ljubaznosti nego o onome što ljudi od nas očekuju). Kad se prije dvanaest godina posvađao s Calebom Garthom, mislio je kako će se zakupnici radovati što vlastelin uzima sve u svoje ruke.
Oni koji budu čitali ovaj prikaz doživljaja gospodina Brookea možda će se začuditi u kakvom je mraku neznanja živio gospodin Dagley. Ali je u ono vrijeme bilo sasvim prirodno da poljodjelac njegova soja živi u takvu neznanju, iako mu je u dvojnoj župi župnik džentlmen od glave do pete, i još bliže i uvijek pri ruci kapelan, koji propovijeda poučnije od samog župnika, i vlastelin, koji se za sve zanima, a osobito za lijepu umjetnost i društveni napredak, i samo tri milje dalje svi svijetli umovi Middlemarcha. Ali ljudi vrlo lako ostaju u neznanju; uzmimo samo kakvog našeg prosječnog znanca iz intelektualne elite Londona, sposobnog da sjedne za stol u najodličnijem društvu, pa pomislimo što bi bilo od tog čovjeka da se morao hraniti onim oskudnim znanjem »sažetim« u propovijedima kapelana u Tiptonu i čitati pokoju glavu iz Biblije s neizrecivim naporom, jer mu je i poslije ponovna sricanja muka s imenima kao što su Isaija ili Apolon. Jadni je Dagley kadikad nedjeljom uvečer pročitao po nekoliko stihova i tako mu barem u mraku, u kome je živio, nije bilo još mračnije. Nešto je Dagley ipak znao temeljito; tako površan način obrađivanja zemlje i neprilike s vremenom, stokom i žetvom u Kraju slobodna čovjeka – to je ime očito izmislio neki podrugljivac, koji je htio reći kako je čovjeku slobodno otići iz toga kraja, ako ushtjedne, ali bi mu od toga bilo malo koristi, jer za njega na ovoj zemlji ionako »preko« toga ništa nema.

XL POGLAVLJE

Mudar je u svom svakidašnjem radu, plodovima mara, a ne vjerskim i političkim raspravama, obraća sve svoje moći.
Bez tih junaka sitnoga rada, kojima je nagrada sva u radu, kako bi se zakoni i umijeća il’ golemi gradovi stvarali i rasli.
Promatramo li posljetke zbivanja oko nas – makar i samo učinke jedne električne baterije – često je potrebno da mijenjamo mjesto i da, proučavajući neki određeni skup ili društvo, činimo to sa stanovite udaljenosti od točke na kojoj se započelo zbivanje koje nas zanima. Skup, kome se ja primičem, za stolom je Caleba Gartha u prostranoj obiteljskoj sobi, u kojoj su i njegove zemljopisne karte i pisaći stol; za stolom su otac, majka i petero djece. Mary je upravo kod kuće, jer čeka novo zaposlenje, a do nje sjedi Christy, dječak koji u Škotskoj stječe oskudno znanje uz jednako oskudnu hranu, jer se prihvatio knjige, mjesto časnog »posla«, i tako razočarao oca.
Stigla su pisma – devet skupih pisama, jer je poštar za njih naplatio tri šilinga i dvije pence, i gospodin Garth je zaboravio čaj i dvopek, čitajući ih i slažući otvorena jedno na drugo, a usto je, razmišljajući, čas klimao lako glavom, čas krivio usne, ali nije zaboravio odrezati s jednog pisma neoštećen veliki, crveni pečat, koji je Letty ščepala naglo poput hitra terijera.
Drugi su dotle nesmetano razgovarali, jer kad bi se Caleb zadubio u posao, mogao si ga smetati samo tako da mu drmaš stolom.
Od devet pisama dva su bila za Mary. Pošto ih je pročitala, dala ih je majci i dalje se rastreseno poigravala žličicom, a onda se odjednom trgla i dohvatila opet šivanje, što ga je za doručka držala u krilu.
– Oh, Mary, nemoj šiti! – reče Ben, potežući je za ruku. – Napravi mi pauna od ovog kruha. – Zgnječio je već za to komadić kruha.
– Nemoj, miran budi, nestaško! – odvrati Mary dobrodušno, bockajući ga lagano iglom u ruku. – Pokušaj ga sam napraviti, toliko si puta već vidio kako ja to radim. Moram ovo sašiti do kraja. To je za Rosamondu Vincy, njeno vjenčanje je idući tjedan, a ne može se vjenčati bez tog rupčića – završi Mary veselo.
– Zašto se ne može vjenčati? – upita Letty, koja se ozbiljno zainteresirala za tu tajnu, primakavši glavu tako blizu sestrinoj, da je Mary sada prijeteći okrenula iglu prema njenom nosiću.
– Jer je to jedan od tuceta rupčića, i bez njega bi ih bilo samo jedanaest – reče Mary kao da nešto jako ozbiljno tumači, tako da se Letty opet odmakla, uvjerena da je naučila nešto novo.
– Jesi li se odlučila, draga? – upita gospođa Garth, odlažući pisma.
– Idem u York u školu – odgovori Mary. – Lakše mi je poučavati u školi nego negdje u obitelji. Najviše volim poučavati čitav razred. I, kako vidiš, moram poučavati, ne ostaje mi ništa drugo.
– Za mene je poučavanje najdivniji posao na svijetu – reče gospođa Garth s prizvukom prijekora u glasu. – Još bih nekako razumjela da ti se taj posao ne sviđa, kad u tebe ne bi bilo dovoljno znanja za njega, Mary, ili kad ne bi voljela djecu.
– Ja, majko, mislim da mi uopće nikad ne možemo dobro razumjeti zašto netko ne voli ono što mi volimo – odgovori Mary prilično otresito. – A ja ne volim školske sobe, miliji mi je vanjski svijet. I to mi je vrlo neprilična pogreška.
– Pa i mora da je glupo biti uvijek u nekoj djevojačkoj školi primijeti Alfred. – U takvu jatu glupih guščica, kao što su učenice gospođe Ballard, što uvijek šeću u redovima dvije po dvije.
– I ne znaju nijedne čestite igre – doda Jim. – Ne znaju se ni loptati ni skakati. Ne čudim se ništa što ih Mary ne voli.
– Što to Mary ne voli, a? – upita otac, zastavši za trenutak prije nego će otvoriti iduće pismo, i zagleda se preko naočala u Jima.
– Ne voli imati posla s mnoštvom glupih djevojčica – reče Alfred.
– Je li to zaposlenje o čemu ti pišu, Mary? – upita Caleb ljubazno, gledajući kćerku.
– Jest, oče, škola u Yorku. Odlučila sam primiti to zaposlenje. Gotovo je najbolje. Trideset i pet funti na godinu i posebna nagrada ako poučavam one najmanje da tuckaju u glasovir.
– Jadno dijete! Tako bih želio da može ostati s nama kod kuće, Susan – obrati se Caleb ženi, gledajući je žalosno.
– Mary ne bi bila sretna da ne obavlja svoju dužnost – odgovori gospođa Garth dostojanstveno, svjesna da je ona sama izvršila svoju dužnost.
– Ja ne bih bio sretan kad bih obavljao takvu gadnu dužnost – reče Alfred, našto su se Mary i otac tiho nasmijali, a gospođa Garth ozbiljno rekla:
– Nađi neku pristojniju riječ od gadno, dragi moj Alfrede, kad govoriš o bilo čemu što smatraš da nije ugodno. I pomisli da ti Mary može s novcem koji zaradi pomoći da odeš gospodinu Hanmeru.
– To mi je, čini se, velika sramota. Ali je ona divna cura – reče Alfred, ustane sa svoga stolca i savije glavu Mary nazad da je poljubi.
Mary pocrvenje i nasmije se, ali nije mogla sakriti suze koje su joj navrle. Na licu Caleba, koji je gledao preko naočala, opustivši kutove obrva, odražavala se radost pomiješana s tugom, vraćajući se otvaranju pisma. Čak je i gospođa Garth u tihom zadovoljstvu nakrivila usta, dopustivši da ove neprikladne riječi ne budu ispravljene, premda ih je Ben odmah prihvatio i zapjevao: »Ona je divna cura, divna cura, divna cura!« u ritmu lakog galopa, kojem je davao takt udarajući Mary šakom po ruci.
Ali su sad već oči gospođe Garth bile upravljene u muža, koji se jako zadubio u pismo što ga je čitao. Na licu mu se vidjelo da je ozbiljno iznenađen, što je malo uplaši, ali kako on nije volio da ga tko smeta dok čita, samo ga je i dalje zabrinuto gledala, dok nije primijetila kako se odjednom za trenutak stresao od vesela smijeha, a onda se opet vratio na početak pisma te napokon, gledajući je preko naočala, rekao tihim glasom:
– Što misliš, Susan?
Ona pođe i stane iza njega, položivši mu ruku na rame, dok su zajedno čitali pismo. Bilo je od sir Jamesa Chettama, koji gospodinu Garthu nudi da preuzme upravu porodičnih imanja u Freshittu i drugdje, i dodaje da je gospodin Brooke iz Tiptona zamolio sir Jamesa da se raspita bi li gospodin Garth bio pripravan istodobno ponovo preuzeti posao na imanju u Tiptonu. Barun vrlo ljubaznim riječima napominje da bi i sam osobito želio da uprava Freshitta i Tiptona dođe u iste ruke, te se nada da će moći ponuditi gospodinu Garthu dobre uvjete za vođenje toga dvostrukog posla. Bit će mu drago bude li se sutradan u podne mogao sastati s gospodinom Garthom u svom dvorcu.
– Lijepo piše, je li Susan! – reče Caleb, podigne oči i zagleda se u ženu, koja je pomakla ruku s njegova ramena, podigavši je do uha, a bradom mu se uprla u tjeme. – Brookeu se nekako ne da da mi se sam obrati, vidim ja – nastavi Garth, smijući se tiho.
– Vašem je ocu, djeco, iskazana čast – reče gospođa Garth, gledajući naokolo u pet pari očiju, uprtih u roditelje. – Oni, koji su ga prije toliko vremena otpustili, sad ga zovu da opet preuzme službu. To je dokaz da je pošteno radio svoj posao, pa osjećaju da im manjka.
– Kao Cincinat... hura! – poviče Ben, jašući na stolcu, s radosnim osjećajem da je stega popustila.
– Hoće li doći po njega, majko? – upita Letty, misleći na gradskog načelnika i gradske vijećnike u njihovim svečanim odorama.
Gospođa Garth potapša Letty po glavi i nasmije se, ali kad je vidjela da joj muž skuplja pisma i da će se vjerojatno ubrzo povući u svoje »poslovno« svetište, pritisne mu rukama ramena i reče:
– A sad se pobrini da te i pristojno plaćaju, Caleb.
– Dabome – odgovori Caleb dubokim, uvjerljivim glasom, kao da bi bilo nerazumno i očekivati od njega što drugo. – Pa jedno bi i drugo moglo doći do četiri ili pet stotina. – Onda, kao da se nečega sjetio, reče: – Mary, piši i otkaži onoj školi. Ostani kod kuće i pomaži majci. Kad pomislim na to, veseo sam kao Punch.
Ali teško bi se zaista mogla pronaći bilo kakva sličnost između veselja pobjedonosnog Puncha i Calebova veselja, ali u Caleba nije bilo dara da iznalazi riječi, iako je vrlo pomno sastavljao svoja pisma, a u svojoj ženi gledao pravu riznicu gramatičkog znanja.
Djeca su se uskomešala i uzvikala, a Mary je, obraćajući se molećim pogledom majci, podigla batisteno vezivo, da bi ga zaštitila, jer su je djeca zaokupila, vukući je da pleše. Gospođa Garth, spokojna i vesela, počela je da sprema šalice i tanjuriće, dok je Caleb, odmaknuvši stolac od stola, još jednako sjedio, držeći pisma u ruci i gledajući zamišljeno u pod, a prste lijeve ruke ispružio u nijemom razgovoru sa samim sobom. Napokon reče:
– Velika je šteta, Susan, da se Christy nije prihvatio mog posla. Trebat će mi malo i pomoći. Alfred mora otići u zanat onom inženjeru, ja sam se ipak odlučio. – Zatim je ponovo načas zapao u svoj nijemi razgovor prstima, a onda nastavi:
– Natjerat ću Brookea na novu pogodbu sa zakupcima i sastaviti plodored usjeva. I kladio bih se da možemo dobiti krasne opeke od gline u Bottovu kutu. Moram to pogledati, time bi pojeftinili popravci. To je divan posao, Susan. Tko nema obitelji, bio bi sretan da to i badava radi.
– Pazi da ti to ne bi i učinio – reče žena, prijeteći mu prstom.
– Neću, neću, ali je divno da čovjek, koji se razumije u svoj posao, ima priliku da, kako se ono kaže, dotjera komadić zemlje, da bude obrađena kako treba, da uputi ljude kako dobro gospodariti, da se nešto dobro smisli i izgrade dobre kuće, kako bi ljudima sada, a i onima koji će doći poslije njih, bilo bolje. Volio bih to, nego steći imetak. Mislim da je to najčasniji posao.
Caleb odloži svoja pisma, zatakne prste između puceta na prsluku i sjedne uspravno, a onda, priklonivši glavu malo ustranu, brzo doda s nekim strahopoštovanjem:
– To je veliki dar Božji, Susan.
– I jest, Caleb, odgovori mu žena usrdno. – Velika je sreća za djecu što imaju oca koji će obaviti takav posao, pa će njegovo djelo ostati, makar mu se i ime zaboravilo!
Poslije toga mu nije mogla više ništa govoriti o plaći.
Uvečer, kad je Caleb dobrano izmoren svakidašnjim poslom, šuteći sjedio s otvorenom bilježnicom na koljenima, gospođa Garth i Mary bile zabavljene šivanjem, a Letty u jednom kutu nešto šaputala u razgovoru s lutkom, gospodin se Farebrother primicao stazom kroz voćnjak, išaran sjenama, što su ih po kitnjastoj, visokoj travi bacale grane jabuka, obasjane žarkim svjetlom ljetnog sunca. Znamo već da on voli svoje župljane Garthove, i kako je smatrao da je Mary vrijedna da je spomene Lydgateu. Gospodin se Farebrother služio bez imalo ustezanja povlasticom, koju mu daje svećeničko zvanje, da se ne osvrće na one tanane razlike u društvenom položaju, na koje Midlmarčani tako ljubomorno paze. Uvijek je govorio svojoj majci da je gospođa Garth veća dama nego ikoja gospodska žena u Middlemarchu. Ipak je, kako znate, provodio večeri kod Vincyjevih, gdje je domaćica, koja nije bila baš prava dama, predsjedavala u lijepo osvijetljenu salonu sa stolovima za whist. U to vrijeme u druženju ljudi nije odlučivalo samo poštovanje. Župnik je, međutim, iskreno poštivao Garthove, pa njegov posjet nije tu obitelj iznenadio. Ali je on ipak tumačio razlog svoga dolaska još dok se rukovao, govoreći:
– Dolazim kao glasnik, gospođo Garth; imam nešto reći vama i Garthu o Fredu Vincyju. Radi se naime o tome – nastavio je, sjedajući i obuhvaćajući svojim vedrim pogledom ono troje, što ga je slušalo – da mi je jadni momak povjerio svoju tajnu.
Srce je u Mary brže zakucalo, zanimalo ju je dokle je Fred išao u svom povjerenju.
– Mjesece već nismo vidjeli mladića – reče Caleb. – Ne znam što je s njim.
– Bio je u posjetima – reče župnik – jer mu je kod kuće postalo prevruće, a Lydgate je rekao ocu da jadni momak još ne smije učiti. Međutim je jučer došao k meni i povjerio mi sve što mu je na srcu. Drago mi je što je to učinio, jer ga ja pratim od njegove četrnaeste godine, a kod Vincyjevih sam kao kod kuće, pa i njihova djeca kao da su mi nećaci i nećakinje. Ali je u tome teško nekog savjetovati. Međutim me je on zamolio da pođem i da vam kažem kako on odlazi i da je tako nesretan zbog svog duga, koji ne može izmiriti, da ne može doći sam reći vam zbogom.
– Recite mu da to ne vrijedi ni spominjati – reče Caleb, odmahnuvši rukom. – Bili smo tada u neprilici, ali smo se izvukli. A sad ću se obogatiti kao Židov.
– A to znači – prihvati gospođa Garth – da ćemo imati dovoljno da dobro odgojimo dječake i Mary zadržimo kod kuće.
– A gdje ste pronašli, blago? – upita Farebrother.
– Postat ću upravitelj dvaju imanja, Freshitta i Tiptona, a usto možda i komadića zemlje u Lowicku; sve su to iste rodbinske veze, a posao se širi poput bujice, kad jednom krene. Vrlo sam sretan, gospodine Farebrother – i Caleb trgne glavu malo natrag i ispruži ruke na naslonu stolca – što ću opet biti u prilici da dajem zemlju u zakup i provedem jednu ili dvije ideje, kako bi se prilike nešto poboljšale. Najgore je, i to ubija, kako sam često govorio ženi, sjediti na konju i gledati preko živice ono što ne valja, a ti ne možeš ni pomoći ni išta popraviti. Ne mogu zamisliti što rade ljudi koji se bave politikom; meni je da poludim kad vidim kako se loše upravlja i samo sa stotinjak jutara.
Bio je to zaista rijedak slučaj da se Caleb odvažio na tako dug govor, ali je njegova sreća djelovala poput planinskog zraka, oči su mu blistale, a riječi navirale bez muke.
– Srdačno vam čestitam, Garth – reče župnik – to je najugodnija vijest što je mogu javiti Fredu Vincyju, jer on mnogo razbija glavu zbog štete koju vam je nanio, kad vas je prisilio da se odreknete novca... ili kako on kaže orobio vas... koji vam je trebao za druge svrhe. Volio bih da Fred nije takva lijenčina. Ima u njega vrlo dobrih osobina, a otac je malo prestrog prema njemu.
– A kamo će? – upita gospođa Garth prilično hladno.
– Sprema se da diplomira pa ide učiti prije roka. Savjetovao sam mu da to učini. Ja ga ne nagovaram da ide u svećenike... naprotiv. Ali ako se prihvati posla i prođe, bit će to jamstvo da u njega ima snage i volje. On je sasvim izgubljen, a i ne zna što bi drugo radio. Tako će ugoditi ocu, a ja sam obećao da ću pokušati uvjeriti Vincyja da mu je sin krenuo drugim putem. Fred iskreno kaže da nije za svećenika, i ja bih učinio sve kako bih odvratio čovjeka od sudbonosnog koraka da se prihvaća zvanja koje nije za njega. Spomenuo mi je riječi koje ste mu vi rekli, gospođice Garth... sjećate li se? (Gospodin Farebrother bi je obično nazivao »Mary« umjesto »gospođice Garth«, ali mu je njegova obzirnost nalagala da s njom postupa s više poštovanja, jer je ona, po riječima gospođe Vincy, zarađivala svoj kruh).
Mary je bilo neugodno, ali, odlučivši da to primi olako, odgovori odmah:
– Rekla sam Fredu bezobzirno mnogo toga, pa mi smo stari prijatelji iz djetinjstva.
– Naime, po Fredovim riječima, rekli ste mu da će biti jedan od onih smiješnih svećenika koji izvrgavaju ruglu čitavo svećenstvo. To je zaista uvredljivo, tako da sam se čak i ja malo uvrijedio.
Caleb se nasmije.
– Ima tvoj jezik, Susan – reče, kao da uživa u tome.
– Ali su zubi moji – uskoči Mary brzo, bojeći se da se majka ne uvrijedi. – Nije baš lijepo od Freda da moje ujedljive primjedbe ponavlja pred gospodinom Farebrotherom.
– To su, draga, sigurno bile nepromišljene riječi – reče gospođa Garth, koja je smatrala da je težak grijeh govoriti loše o dostojanstvenicima. – Ne ćemo valjda našeg župnika cijeniti manje zato što ima neki smiješni kapelan u susjednoj župi.
– Ali ipak ima nešto istine u tome što ona kaže – reče Caleb, ne dopuštajući da se obescijeni oštroumnost njegove kćeri. – Loš radnik, u svakom poslu, stvara nepovjerenje i prema svojim prijateljima. Sve je povezano – završio je, gledajući u pod i mičući zbunjeno nogama, jer je osjećao da su mu riječi oskudnije od misli.
– Tako je – župnik će veselo. – Ako smo nedostojni, izazvat ćemo u ljudima prezir. Sasvim se u tome slažem s gospođicom Garth, pa pogađalo to i mene ili ne pogađalo. Ali što se tiče Freda Vincyja, bit će pošteno da ga barem malo opravdam; stari je Featherstone svojim prijevarnim postupkom mnogo skrivio što se Fred pokvario. Ima nešto upravo đavolski opako u njegovoj odluci da mu ne ostavi ni prebijene pare. Ali je Fred ipak toliko pametan da time ne razbija glavu. Muči ga najviše misao da je uvrijedio vas, gospođo Garth; uvjeren je da više nikad nećete o njemu misliti dobro.
– Fred me je razočarao – reče gospođa Garth odlučno. – Ali ću i opet misliti o njemu dobro, kad to bude zaslužio.
U tom je trenutku Mary izašla iz sobe, povevši i Letty.
– Oh, moramo opraštati mladim ljudima, ako se kaju – reče Caleb, prateći pogledom Mary dok nije za sobom zatvorila vrata. – I, kako kažete, gospodine Farebrother, u tom je starcu bio pravi đavo. Sad je Mary izašla, pa vam mogu reći nešto... to znamo samo Susan i ja, a vi to nećete dalje pričati. Taj je stari lopov htio da Mary spali jednu od oporuka baš one noći kad je umro; bdjela je te noći sama kod njega i on joj je nudio novac koji je imao u kutiji uza se, ako to učini. Ali Mary, razumijete, nije mogla učiniti nešto takva... nije htjela dirati u njegovu željeznu škrinju, i tako dalje. A oporuka, znate, koju je on htio spaliti, bila je ona posljednja, i da je Mary učinila što je on želio, Fred Vincy bi bio dobio deset tisuća funti. Starac se na kraju ipak bio odlučio za njega. To tako boli jadnu Mary, ali drugo ništa nije mogla učiniti... a ono što je učinila bilo je sasvim ispravno, ali je njoj, kako kaže, upravo kao da je nekoga lišila njegova imetka i upropastila ga i protiv svoje volje, dok se sasvim opravdano branila. Ja je donekle razumijem i bio bih sretan kad bih mogao to nekako nadoknaditi jadnom mladiću, umjesto da ga korim zbog štete, koju nam je nanio. Što vi, gospodine, mislite o tome? Susan se ne slaže sa mnom. Ona kaže... reci, što ti kažeš, Susan.
– Mary nije mogla postupati drugačije, čak da je i znala kakve će to posljedice imati za Freda – reče gospođa Garth, prekinuvši svoj posao i gledajući u gospodina Farebrothera. – A ona nije znala ništa o tome. Mislim da krivnja za gubitak koji netko trpi zbog toga što smo mi postupali ispravno, ne može pasti na našu dušu.
Župnik ne odgovori odmah, pa se javi Caleb:
– To je osjećaj. Djevojka tako osjeća, a ja je razumijem. Vi ne želite da vaš konj zgazi psa, pa se uklanjate s puta, ali vam je žao ako se to ipak dogodi.
– Sigurna sam da će se gospođa Garth složiti s vama u tome – reče gospodin Farebrother, koji je zbog nekih razloga bio više sklon da razmišlja nego da govori. – Teško je reći da je osjećaj, koji ste spomenuli u vezi s Fredom, loš... ili, bolje reći, pogrešan... iako nitko nema prava da se poziva na takav osjećaj.
– Dobro, dobro – reče Caleb – to je tajna. Nećete ništa reći Fredu.
– Razumije se da neću. Ali ću mu javiti drugu dobru vijest... da možete pregorjeti gubitak koji vam je nanio.
Malo poslije toga je gospodin Farebrother izišao iz kuće i, opazivši Mary i Letty u voćnjaku, pošao da joj kaže zbogom. Lijepa je bila slika Mary i Letty u svjetlu večernjeg sunca, u kome su se isticale žive boje jabuka među prorijeđenim lišćem u starim krošnjama – Mary u haljini od blijedomodra ginghama s crnim vrpcama, u ruci joj košara, a Letty u iznošenoj haljinici od nankinga pobire jabuke što su pale s drveta. Ako želiš doznati više pojedinosti o vanjštini Mary, pođi sutra u bilo koju prometnu ulicu i pozorno gledaj, pa ćeš između svakih deset lica ugledati jedno slično Mary. Ona neće biti među onim oholim kćerima Siona, što hodaju prenemažući se, uzdignute glave i izazovna pogleda; njih ne gledaj, neka prolaze, i tvoje oko neka se zaustavi na jednoj od onih malih, punačkih, crnomanjastih žena, odlučna ali neupadljiva vladanja, koje doduše gledaju oko sebe, ali i ne pomišljaju da itko gleda njih. Ako je u nje široko lice i uglato čelo, guste obrve i kovrčava crna kosa, u pogledu joj je neka radost, o kojoj njene usne šute, a sve drugo sasvim beznačajno – onda taj lik obične, ali nimalo neugodne žene, možeš smatrati kao portret Mary Garth. Ako je nasmiješ, pokazat će ti niz prekrasnih sitnih zubi; razljutiš li je, ona neće povisiti glasa, ali će ti reći nešto što će ti biti gorče od svega što si ikad okusio; učiniš li joj kakvo dobro, nikad ti to neće zaboraviti.
Mary je poštivala vedrog, pristalog malog župnika u njegovu iznošenom, ali dobro očetkanom odijelu, više nego ikoga drugog koga je imala prilike upoznati. Nikad nije od njega čula nijedne neozbiljne riječi, iako je znala da kadikad učini što nerazumna; a možda je smatrala da su neozbiljne riječi gore od ikakva nerazumna čina gospodina Farebrothera. Svakako je udaralo u oči da zbiljski nedostaci Farebrothera kao svećenika nisu u nje izazivali jednaki prezir i averziju, koje je pokazivala već unaprijed prema nedostacima Freda Vincyja kao budućeg svećenika, dakle nedostacima koje je samo predviđala. Takve se nepravilnosti u sudu mogu, mislim, naći i u ljudi zrelije pameti, nego što je ima Mary Garth; našu nepristranost čuvamo za apstraktne vrline i nedostatke, koje nikad ni u koga ne nalazimo. Tko može znati kome se od ove dvojice tako različitih ljudi Mary priklanjala svojom ženskom nježnošću, onome, prema kome je voljela biti stroga, ili obratno?
– Imate li kakvu poruku za vašeg starog prijatelja iz djetinjstva, gospođice Garth? – upita župnik i izabere jednu zrelu jabuku iz košare, koju mu je Mary pružila, i stavi je u džep. – Nešto što bi malo ublažilo onaj strogi sud? Idem ravno k njemu.
– Nemam – odgovori Mary, tresući glavom i smijući se. – Ako bih kazala da kao svećenik neće biti smiješan, morala bih reći nešto gore od toga. Ali mi je jako drago što čujem da odlazi kako bi se prihvatio posla.
– A što se mene tiče, drago mi je što čujem da vi ne odlazite nikamo na posao. Siguran sam da će i moja majka biti još sretnija budete li došli u župni dvor da je posjetite. Vi znate da joj je vrlo drago kad može razgovarati s mladim ljudima, a ona ima uvijek mnogo pričati o starim vremenima. Bit će joj zaista jako drago.
– Vrlo bih voljela, ako bih mogla doći – reče Mary. – Kao da je za mene sad odjednom u svemu i previše sreće. Mislila sam da će čežnja za domom uvijek ispunjavati dio moga života, a sad, kad je te tegobe nestalo, kao da osjećam neku prazninu.
– Hoću li i ja moći s tobom, Mary? – prošapće Letty, vrlo neugodno dijete koje je slušalo sve što se govori. Ali ju je gospodin Farebrother neobično razveselio, uštinuvši je i poljubivši u obraz; bio je to doživljaj o kome je Letty pričala majci i ocu.
Tko je promatrao župnika kako ide prema Lowicku, mogao je zapaziti da je dvaput slegnuo ramenima. Mislim da oni rijetki Englezi kojima je svojstvena ta kretnja, nisu nikad mrzovoljni ljudi – ali budući da bi tko mogao spomenuti kakav primjer da dokaže suprotno, reći ću radije teško da su ikad mrzovoljni ljudi; oni su obično dobre naravi i vrlo rado praštaju manje greške ljudi (pa i svoje). Razmišljajući putem, župnik pomisli kako Freda i Mary Garth mora da veže ipak nešto više od prijateljstva u djetinjstvu, a onda se zapita nije li ta mlada djevojka možda isuviše dobra prilika za toga slabo odgojenog mladog džentlmena. Odgovarajući sebi na to pitanje, slegnuo je prvi put ramenima. Tada se nasmijao sam sebi, pomislivši da nije možda ljubomoran, kao da je on čovjek kadar da se ženi, »kad je«, dodao je u mislima, »jasno kao sunce da nisam«. Tada je drugi put slegnuo ramenima.
Što su ta dva čovjeka, toliko međusobno različita, mogla naći u toj »smeđoj mrlji«, kako je Mary nazivala sebe? Sigurno je da ih nije privlačila njena jednostavnost (i sve jednostavne mlade dame treba upozoriti da se čuvaju opasnog savjeta društva koje ih upućuje da se pouzdavaju u nedostatke svoje ljepote). Ljudsko je biće u našoj staroj naciji čudesna organska cjelina, stvarana u dugom procesu izmjenjivanja utjecaja; a ljepota je posljedica dviju takvih cjelina, jedne koja ljubi, i druge koja je ljubljena.
Kad su gospodin i gospođa Garth sjedili sami, Caleb reče:
– Susan, pogodi na što mislim?
– Na plodored usjeva – odgovori gospođa Garth, smiješeći se, sagnuta nad svojim pletivom – ili na stražnja vrata tiptonskih koliba.
– Nisi pogodila – reče Caleb ozbiljno – mislim kako bih mogao uvelike promijeniti sudbinu Freda Vincyja. Christi je otišao, Alfred će uskoro otići, a trebat će još pet godina dok Jim poodraste da bi se mogao primiti posla. Trebat će mi pomoći, a Fred bi mogao doći i uputiti se u posao i raditi pod mojim vodstvom, pa bi od njega mogao postati koristan čovjek, ako napusti namjeru da bude svećenik. Što ti misliš o tome?
– Mislim da će se od svih časnih zanimanja njegova obitelj ovome najviše protiviti – odgovori gospođa Garth odlučno.
– Pa što se mene tiče njihovo protivljenje? – reče Caleb uporno kao obično, kad bi imao neko svoje mišljenje. – Momak je već odrastao i treba zarađivati svoj kruh. Dosta je pametan i bistar, a voli zemlju, pa vjerujem da bi se mogao uputiti u posao, ako ga se s voljom prihvati.
– Ali je pitanje, hoće li? Njegov otac i majka žele da bude otmjeni džentlmen, a ja mislim da bi i on samo to htio. Svi oni gledaju nas s visine. A ako mu to predložimo, sigurna sam da će gospođa Vincy reći kako želimo da Fred uzme Mary.
– Bijedan ti je to život u kojem treba misliti na takve gluposti – reče Caleb ozlojeđen.
– Pa jest tako, ali je tu posrijedi neslomljiv ponos, Caleb.
– Ja bih rekao da je to neumjestan ponos, kad dopuštaš da te ideje budalastih ljudi priječe da učiniš kakvo dobro djelo. Nema takva posla – reče Caleb živo, ispruživši ruku i mašući njom, da bi istakao svoju odlučnost – koji možeš čestito izvršiti, ako se osvrćeš na ono što budale govore. Moraš u duši biti uvjerena da ti je plan, što si ga smislila, vrijedan, i od njega ne smiješ odstupati.
– Ne protivim se ja nikakvu planu koji si ti sebi uvrtio u glavu, Caleb – reče gospođa Garth, koja je bila odlučna žena, ali je znala da ima štošta u čemu je njen muž još odlučniji. – Ali čini se da je već konačno odlučeno da se Fred vrati u koledž, i ne bi li, dakle, bilo bolje pričekati da se vidi na što će se poslije toga odlučiti? Nije lako zadržati ljude protiv njihove volje. A ti još i sam nisi dovoljno siguran za svoj položaj, niti znaš što će ti trebati.
– Pa dobro, možda je ipak bolje malo pričekati. Ali da će biti napretek posla za dvojicu, to sam sasvim siguran. Vječito imam pune ruke posla sa svim i svačim, a još nadolazi i nov posao. Evo, na primjer, jučer... oh, oprosti mi Bože!... ne znam jesam li ti pričao... desio se čudan slučaj da su me dva čovjeka tražila da izvršim istu procjenu. Što misliš tko su ti ljudi? – reče Caleb, zahvativši malo burmuta, koji zadrža među prstima, kao da to spada u njegovo izlaganje. Rado je šmrkao malo burmuta, kad bi mu to palo na pamet, ali je obično zaboravljao da zadovolji tu malu slabost.
Žena spusti vezivo i zagleda se njega pažljivo.
– Pa onaj Rigg, ili Rigg-Featherstone, bio je jedan od njih. Ali je prije njega bio Bulstrode, tako da sam procjenu izvršio za Bulstrodea. Ne mogu još reći da li se radi o hipoteci ili o prodaji.
– Može li taj čovjek prodati zemlju tek što mu je ostavljena... i zbog koje je uzeo i drugo ime – reče gospođa Garth.
– Đavo će ga znati – odgovori Caleb, koji nikad nečasne poslove nije povjeravao nikakvoj drugoj višoj sili, već samo đavlu. – Ali Bulstrode već dugo želi zgrabiti u šake kakav lijepi komadić zemlje... to znam. A teško je doći do nje u ovom kraju.
Caleb raspe pažljivo svoj burmut mjesto da ga ušmrkne, a onda nastavi:
– Svašta se u svijetu dešava. Tu je, eto, zemlja, i svi su očekivali da će pripasti Fredu, a starcu, čini se, nije nikad ni bilo na pameti da mu ostavi ma i jednu stopu, već ju je ostavio onom svom vanbračnom sinu, o kome nije nikad nikome govorio, a smišljao je već kako će ga ovdje udomiti i kako će napakostiti cijelom svijetu, a možda bi napakostio i njemu samome, da je još poživio. Bilo bi, mislim, i čudno da ta zemlja padne Bulstrodeu u šake. Starac ga je mrzio i nikad nije htio imati posla s njegovom bankom.
– Kakva je razloga mogao imati taj bijednik da mrzi čovjeka s kojim nije imao nikakva posla? – zapita gospođa Garth.
– Tja... što koristi pitati za razloge takvih ljudi? U ljudskoj duši – reče Caleb dubokim glasom i ozbiljno kao uvijek, kad bi izgovarao te riječi – u ljudskoj duši, koja je sasvim pokvarena, niču sve vrste otrovnih gljiva, a da nitko ne zna odakle im sjeme.
Bila je jedna od Calebovih čudnih osobina da se u nedostatku riječi, da izrazi svoje misli, hvatao, takoreći, odlomaka kakvih fraza i spajao ih s različitim gledištima i duševnim raspoloženjima; kad bi prema nečemu osjećao strahopoštovanje, služio bi se biblijskom frazeologijom, ali je teško mogao išta točno citirati.

XLI. POGLAVLJE

Prijevara mi nikad ne uspijeva, Jer kiša svakog dana lijeva.
Shakespeare: Na Tri Kralja.

Poslovi, koji su se svršavali između gospodina Bulstrodea i gospodina Joshue Rigga-Featherstonea, a ticali se zemlje što je pripadala Stone Courtu, o čemu je govorio Caleb Garth, potakli su ta dva poslovna partnera da izmijene jedno ili dva pisma.
Tko može predvidjeti posljedice nekog pisma? Ako je slučajno urezano u kamen, ma i vjekove proležalo licem okrenuto zemlji na kakvu zaboravljenu žalu, ili »počivalo mirno, dok se preko njega valjala huka i buka mnogih osvajačkih pohoda«, ono na kraju ipak može razotkriti tajnu nasilja i drugih sramotnih djela, o kojima se govorkalo po starodrevnim carstvima; ovaj je svijet očito golema dvorana jeke, kojom se razliježe jeka govorkanja. O tome nam često potanko govore i događaji kojih smo svjedoci za svoga kratkotrajnog života. I kao što kamen, po kome su gazile generacije barbara, može čudnim stjecajem sitnih posljedaka doći na oči nekom znanstveniku, koji će, proučavajući ga, napokon utvrditi datum nekih najezda ili otkriti tajnu nekih religija, tako i malo crnila i papira, koji je dugo služio kao običan omot ili podložak, može udariti u oči čovjeku, sposobnog da ga pretvori u začetak kakve katastrofe. Urijelu, koji promatra razvitak povijesti svijeta sa Sunca, prvi će posljedak biti isto tako slučajan kao i drugi.
Nakon te prilično uzvišene usporedbe nije mi više tako neprilično napomenuti da postoji i jednostavan svijet, koji svojim upletanjem, koliko god ono nama nije baš drago, uvelike odlučuje o sudbini svijeta. Bilo bi, bez sumnje, korisno kad bismo mogli pridonijeti da se njegov broj umanji, ili nešto učini da mu se ne daje prilike da živi lako. S društvenog bi gledišta Joshua Rigg bio općenito proglašen suvišnim. Međutim, ljudi poput Petera Featherstonea, od kojih se nikad nije zahtijevalo da za sobom ostave svoju sliku i priliku, ipak neće čekati da im se za to upućuju molbe, bilo u prozi bilo u stihovima. Tako je u ovom slučaju ispalo da slika i prilika po vanjštini podsjeća više na majicu, koje žablja fizionomija, sa svježim rumenilom lica i lijepim oblinama stasa, ima mnogo privlačnosti za određeni broj obožavatelja. Posljedak je kadikad muški potomak žabljeg lica, koga sigurno neće poželjeti nijedna vrsta razumnih bića; osobito, ako iznenada iskrsne, da bi razbio očekivanja drugih ljudi – što je svakako najružnija slika u kojoj nam se može prikazati takvo društveno suvišno biće.
Ali je gospodin Rigg-Featherstone sa svim tim svojim ružnim osobinama bio staložen i trijezan čovjek. Čitav je dan, od zore do mraka, on bio uvijek jednako zaglađen, čist i hladan, baš kao prava žaba s kojom je imao toliko sličnosti; i stari se Featherstone krišom smijuckao potomku, koji ga je gotovo nadmašio u sebičnosti i hladnokrvnosti. Još bih napomenula da je osobito pažljivo njegovao nokte na rukama i da je naumio oženiti se s kakvom obrazovanom mladom damom – dosad je još nije izabrao – pristalom i s neosporno dobrim rodbinskim vezama, kako je to uobičajeno u solidnom građanskom staležu. Tako je svojim noktima i svojom razboritošću bio ravan većini džentlmena, iako za hranjenje svoga častoljublja nije imao drugih prilika do onih u kojima živi svaki činovnik i knjigovođa u malim trgovačkim poduzećima u nekom lučkom gradu. On je smatrao da su ladanjski Featherstoni vrlo prosti i smiješni ljudi, a oni su opet smatrali njegov »odgoj« u nekom lučkom gradu kao nešto sasvim nevjerojatno u čitavoj toj strahoti, koja je izbila na javu smrću i oporukom njihova brata Petera.
Vrt i pošljunčani prilaz, gledani s prozora na salonu s hrastovim oplatama u Stone Courtu, nisu još nikad bih u ljepšem redu nego sada kad je Rigg-Featherstone, skrstivši ruke na leđima, stajao kod prozora i promatrao tu zemlju kao njen gospodar. Ali nije bilo sasvim jasno je li se zagledao napolje zato što su ga uhvatile neke teške misli, ili je tu stao da bi okrenuo leđa čovjeku, što se, raskrečivši poširoko noge i turivši ruke u džepove hlača, ustobočio usred sobe; bio je to čovjek u svemu oprečan zaglađenom i hladnom Riggu. Moglo mu je biti šezdeset godina, bio je rumen i dlakav, s mnogo sjedina u bradi i gustoj, kovrčavoj kosi, podebeo, te su mu se na odijelu isticali otrcani šavovi. Lice je odavalo hvalisavca, koji nastoji biti zapažen čak i za vatrometa, a za svoje napomene o bilo čijoj glumi smatra da su zanimljivije čak i od same glume.
Zvao se John Raffles, a kadikad je od šale dodavao svom potpisu W.A.G., a kad god bi to činio, napominjao bi kako je njegov učitelj Leonard Lamb u Finsburyju dodavao svom imenu kraticu B.A. i kako je on, Raffles, izmislio šalu, prozvavši toga znamenitog rektora Ba-Lamb. Takvi su bili vanjština i duh gospodina Rafflesa; jedno i drugo kao da je podsjećalo na ustajali zadah u sobama svratišta, u kojima su u ono doba odsjedali trgovački putnici.
– Hajde, hajde, Josh – govorio je dubokim, gromkim glasom – gledaj to u ovom svjetlu: tvoja će jadna majka poživjeti još koju godinu, pa bi od tebe bilo plemenito da joj olakšaš život.
– Neću učiniti ništa dok god vi živite. Ništa njoj neće olakšati život dok ste vi živi – odgovori Rigg svojim hladnim, jasnim glasom. – Što bih joj ja dao, vi biste joj oduzeli.
– Ti me prekoravaš, Josh, to ja znam. Ali gledaj... da govorimo kao ljudi... bez zavaravanja... mali kapital omogućio bi mi da otvorim sjajnu trgovinu. Trgovina duhanom napreduje. Evo moje glave ako iz tog posla ne izvučem sve što se može izvući. Držao bih se toga kao buha kožuha već zbog sama sebe. Uvijek bih bio na svom mjestu. A ništa ne bi moglo tako usrećiti tvoju jadnu majku. Ja sam se prilično izmorio svojim ludovanjem – prevalio sam pedeset i petu. Htio bih da se napokon smirim negdje u zapećku. A kad se jednom svojski prihvatim trgovine duhanom, mogao bih u taj posao unijeti mnogo pameti i iskustva, što nije uvijek tako lako naći. Neću da ti neprestano dodijavam, pa daj da to jednom zauvijek raščistimo. Razmisli, Josh... budimo ljudi... i sjeti se svoje jadne majke kojoj će život biti olakšan. Uvijek sam volio tu staru ženu... tako mi Jupitera!
– Jeste li završili? – upita Rigg mirno, ne odvrativši pogled od prozora.
– Jesam, ja sam završio – odgovori Raffles, dohvati svoj šešir, koji je ležao pred njim na stolu i odgurne ga, izvodeći tako neku vrstu govorničke geste.
– A sad čujte mene. Što više budete govorili, to ću vam manje vjerovati. Što više budete tražili od mene da nešto učinim, to ću imati više razloga da to ne učinim. Mislite li vi da sam ja zaboravio kako ste me udarali nogom dok sam bio dječak i kako ste ispred mene i majke proždirali najbolje zalogaje? Zar vi mislite da sam zaboravio kako ste dolazili kući da prodate i strpate u džep sve što vam je došlo pod ruku, a onda ste odlazili i ostavljali nas na cjedilu? Bičevati bi vas trebalo, i drago bi mi bilo da to vidim. Od moje ste majke pravili budalu; ona nije imala nikakva prava da mi nametne takva očuha, i bila je zbog toga kažnjena. Dobit će svake sedmice pripomoć, i ništa više, a i to će biti obustavljeno ako se usudite opet doći ovamo ili me tražiti u ovom kraju. Ako još ikad prekoračite prag ove kuće, dat ću da vas istjeraju sa psima i kočijaškim bičem.
Izgovorivši posljednje riječi, Rigg se okrene i pogleda Rafflesa svojim izbuljenim, hladnim očima. Kontrast je bio isto tako izrazit, kao što je sigurno bio i prije osamnaest godina, kad je Rigg bio neprivlačan dječak, koga si mogao udarati nogom, a Raffles podebeli Adonis krčmama i kartašnica. Ali je sada Rigg bio u boljem položaju, i tko bi slušao njihov razgovor, vjerojatno bi očekivao da će se Raffles povući kao prebijeni pas. Prevario bi se. Osim grimase, koja bi se na njegovu licu pojavljivala kad god bi u kakvoj igri bio »nadigran«, ništa se u njegovu vladanju nije promijenilo; zatim je udario u smijeh i izvukao iz džepa čuturicu s rakijom.
– Hajde, Josh – reče umiljatim glasom – da popijemo gutljaj rakije, i daj zlatnik za povratak, pa ću otići. Poštenja mi! Poletjet ću kao tane... tako mi Jupitera!
– Čujte – reče Rigg izvlačeći svežanj ključeva – ako vas ikad još sretnem, ni riječi neću s vama progovoriti. Neću više imati ništa zajedničko s vama, kao ni s onom vranom što je slučajno vidim; a ako budete trčali za mnom, ništa nećete postići, nego samo potvrditi da ste... zlobni i bestidni iznuđivač i hulja.
– Zbilja je šteta, Josh – reče Raffles, češući se po glavi i mršteći čelo kao da je smeten. – ja te vrlo volim; tako mi Jupitera, volim te! Najviše volim kad te mogu gnjaviti... tako si sličan svojoj majci; a sad se moram toga odreći. Ali smo se mi nagodili za rakiju i zlatnik.
Onda podigne naglo čuturicu, a Rigg ode s ključevima do krasnog, starog pisaćeg stola od hrastovine. Ali podigavši čuturicu, Raffles primijeti da se nekako suviše odvojila od kožnog omota, pa se ogleda i opazi komad savijena papira što je pao unutar ograde kamina, podigne ga i ugura u kožni omot, da bi učvrstio čuturicu.
Uto mu priđe Rigg s bocom rakije, napuni čuturicu i preda mu zlatnik, ne pogledavši ga i ne prozborivši s njim nijedne riječi. Pošto je opet zatvorio pisaći stol, pošao je do prozora i zagledao se napolje isto onako ravnodušno kao i na početku razgovora. Raffles je međutim potegao malo iz čuturice, a onda je začepio i spremio u džep; sve je to činio polako i izazovno, kreveljeći se za leđima svoga pastorka.
– Zbogom, Josh, pa makar i zauvijek! – reče Raffles, pogledavši natrag dok je otvarao vrata.
Rigg ga je vidio kako napušta njegovo imanje i odlazi putem između živice. Bilo je oblačno i počela je sipiti kišica, osvježavajući živicu i travnate rubove puteljaka i goneći težake da požure s tovarenjem posljednjih snopova žita. Raffles, koračajući nesigurnim korakom gradske dangube, koja se našla na selu prisiljena da komad puta propješači, pristajao je u tu kišovitu sliku seoske tišine i radinosti kao pavijan, što je pobjegao iz zvjerinjaka. Ali tu nije bilo nikoga tko bi zurio u njega, osim telića, poodavno odbijenih od sise, i nikoga kome bi se zgadio, osim malog vodenog štakora, koji je šmugnuo kad mu se Raffles približio.
Imao je sreću te je uhvatio na glavnoj cesti poštansku kočiju, kojom se odvezao u Brassing, a odanle se povezao novoizgrađenom željeznicom, napominjući suputnicima kako on smatra da je ta željeznica sasvim korisna, otkako ide do Huskissona. Gospodin Raffles je ponajčešće podržavao mišljenje da je odgojen na nekoj visokoj školi i da može svagdje uspjeti, gdje god mu se prohtije; nije, zaista, bilo čovjeka koga on ne bi bio kadar ismijavati i dodijavati mu, uvjeren da time zabavlja druge članove društva.
I sad je svoju ulogu igrao jednakim poletom, kao da je na svom putu potpuno uspio, a usto se počesto služio svojom čuturicom. Papir, koji ju je učvrstio u omotu, bio je pismo s potpisom Nicholasa Bulstrodea, ali Raffles zasada, čini se, nije pomišljao da ga izvlači iz kožnog omota čuturice, gdje je tako korisno služilo.

XLII. POGLAVLJE

Kako bih mogao prezirati tog čovjeka, Da me u tome ne priječi milosrđe.
Shakespeare: Henrik VIII.

Jedan od Lydgateovih liječničkih posjeta, koji je obavio uskoro po povratku s bračnog putovanja, bio je posjet dvorcu Lowick, i to poslije pisma kojim je bio zamoljen da sam odredi kad će doći.
Gospodin Casaubon nije nikad pitao Lydgatea ništa o naravi svoje bolesti, a nije nikad ni pred Dorothejom pokazivao nikakve zabrinutosti da bi možda ta bolest mogla prekinuti njegov rad ili život. I u tome je, kao i u svemu, izbjegavao svaku samilost; ogorčavala ga je i sama sumnja da ga netko žali zbog nečega u njegovoj sudbini, što nagađa ili zna i protiv njegove volje, a upravo mu je nepodnošljivo bilo i pomisliti da izazove sažaljenje time što bi sam otvoreno priznao kakvu bojazan ili zabrinutost. Svaki ponosni čovjek to pomalo zna iz vlastita iskustva, a to se možda može prevladati samo prijateljstvom, dovoljno dubokim da nam se sva nastojanja za osamom učine bijedna i sitničava, mjesto uzvišena.
Ali je gospodin Casaubon sada razmišljao o nečemu zbog čega je pitanje njegova zdravlja i života narušavalo njegov mir i mučilo ga upornije čak i od misli na njegovo književno djelo, koje ni u jeseni njegova života nikako ne dozrijeva. Istina, to se književno djelo može nazvati njegovom glavnom ambicijom, ali ima vrsta spisateljstva kojima je glavni posljedak nelagodna osjetljivost, nagomilana u spisateljevoj svijesti – kuda je nekoć tekla rijeka, kazat će ti nekoliko pruga u dugo taloženim naslagama neugodna mulja. Tako je bilo i s teškim intelektualnim naporima gospodina Casaubona. Najznačajniji rezultat tih napora nije bio »Ključ svih mitologija«, već bolesna misao da mu ljudi osporavaju mjesto koje bi mu pripadalo, premda ga samim radom nije osvojio, i neprestano sumnjičavo nagađanje da ljudi o njemu ne misle dobro; usto mu je nedostajalo žara u nastojanju da uspije, ali se to odlučnije opirao da prizna kako nije postigao ništa.
Tako ga njegova intelektualna ambicija, koja ga je, kako se drugima činilo, zaokupila i iscrpla, uistinu nije štitila od uvreda, a najmanje od onih koje mu je zadavala Dorothea. Sad je počeo zamišljati što mu sve može donijeti budućnost, i to ga je ogorčavalo više od ičega o čemu je prije razmišljao.
Prema nekim je činjenicama bio nemoćan: tako prema egzistenciji Willa Ladislawa, njegovu izazovnu boravku u susjedstvu Lowicka i njegovu površnu mišljenju o ljudima izvorne, prave učenosti; prema Dorothejinoj naravi, koja uvijek pronalazi neki novi oblik revne aktivnosti, te čak i kad se podvrgava i šuti, ona prikriva neke gorljive razloge, koji čovjeka tjeraju u bijes čim na njih pomisli; prema nekim idejama i sklonostima, koje su joj zaokupile misli, a ticale su se predmeta o kojima on s njom nije mogao raspravljati.
Nije se moglo poricati da je Dorothea besprijekorna i ljupka mlada žena, da bolje i ne bi mogao naći; ali se pokazalo da je ta mlada žena neugodnija nego što je mogao i zamisliti. Ona ga je njegovala, čitala mu, pogađala njegove želje i bila pažljiva prema njegovim osjećajima, ali je on u duši bio siguran da ga ona osuđuje i da je njena odanost, koju mu iskazuje, kao neko skrušeno kajanje zbog nevjerničkih misli, čemu se još priključuje sposobnost uspoređivanja, kojom njega i njegova djela suviše osvjetljuje i ističe samo kao dio općenitosti. Njegovo je nezadovoljstvo prožimalo poput pare sve iskaze Dorothejine nježne ljubavi i obuhvaćalo sav onaj svijet koji njega ne cijeni, a koji mu je ona samo još približila.
Jadni gospodin Casaubon! Tu je bol još teže podnosio, jer ga je podsjećala na izdaju; to mlado biće koje ga je obožavalo i apsolutno mu vjerovalo, odjednom se pretvorilo u kritičnu ženu, i prva kritika i prva ljutnja ostavile su dojam koji više nikakva nježnost ni podvrgavanje nisu mogli izbrisati. On je u svojoj sumnjičavosti Dorothejinu šutnju tumačio kao zatomljenu bunu; i najmanja njena primjedba, koju on nikako nije očekivao, za njega je značila uporno isticanje svjesne superiornosti; u njenim obzirnim odgovorima vidio je oprez, što ga je tjeralo u bijes; a kad bi ona bez protivljenja nešto prihvaćala, on je u tome vidio svjesno nastojanje da se suzdrži. Upornost kojom je nastojao prikriti tu dramu, koja se odigravala u njegovoj duši, samo ju je činila još življom; baš kao što mnogo oštrije čujemo ono što ne bismo htjeli da čuju drugi.
Mjesto da se čudim tom jadu u duši gospodina Casaubona, ja ih držim posve prirodnim. Zar nam neće i sićušna mrlja pred očima zasjeniti svu krasotu svijeta pa ćemo moći vidjeti samo tu sjenu? Ne znam ni za kakvu mrlju koja bi bila tako neugodna kao što je vlastito »ja«. I kad bi gospodin Casaubon odlučio obrazložiti svoje nezadovoljstvo – svoje sumnje da više nije obožavan nekritički – tko bi mogao poricati da se ono ne temelji na opravdanim razlozima? Naprotiv, treba tome dodati još jedan jaki razlog, koji on nije izričito imao na umu, naime da on baš i nije čovjek kome se ne bi moglo poreći da je dostojan obožavanja. Taj mu je razlog ipak zadavao sumnje, kao što mu je zadavalo sumnje i štošta drugo, ali nije to priznavao, te je, kao i svi mi, mislio kako bi bilo ugodno kad bi imao ženu koja se tome nikad ne bi dosjetila.
Ta se bolna osjetljivost u svemu što se ticalo Dorotheje razvila dokraja, još prije nego se Will Ladislaw vratio u Lowick, a ono što se otada dogodilo, bilo je uzrokom da je mašta gospodina Casaubona grozničavo proradila, stvarajući najrazličitije konstrukcije na temelju sumnja koje su ga mučile. Činjenicama, za koje je znao, dodavao je imaginarne činjenice, sadašnje i buduće, i te imaginarne činjenice pričinjale su mu se realnije, jer su u njemu izazivale jače neraspoloženje i snažnije ogorčenje. Sumnja i ljubomora, što su ih u njemu poticale namjere Willa Ladislawa, a s druge strane, dojmovi koje je ostavljala na njega Dorothea, neprestano su se isprepletati i kopkali mu u duši. Učinili bismo mu veliku nepravdu kad bismo pomislili da je on bio kadar na neki nepriličan način krivo tumačiti i Dorothejin karakter; njegov način mišljenja i vladanje, a jednako i uzvišenost: njene naravi, nisu mu dopuštali da učini takvu pogrešku. U njemu je poticalo ljubomoru njeno mišljenje, oni utjecaji kojima bi mogao biti izvrgnut njen gorljivi duh u svojim sudovima, i sve ono do čega bi je to moglo ubuduće dovesti. Što se tiče Willa, iako sve do njegova posljednjeg drskog pisma ne bi imao ništa određeno, što bi formalno mogao iznijeti protiv njega, ipak je smatrao da je sasvim opravdano njegovo uvjerenje da se Willu može pripisati svaka zamisao, kadra da zanese buntovnu narav i neobuzdanu impulzivnost. Bio je sasvim siguran da se Will vratio iz Rima i odlučio nastaniti u ovom kraju samo zbog Dorotheje, a bio je i dovoljno pronicav da shvati da ga je Dorothea i nehotice poticala u tome. Bilo je sasvim jasno, a i moguće, da je Dorothea spremna prikloniti se Willu i podleći njegovim utjecajima; nikad nije među njima bilo tete-a-tetea, da on ne bi na nju ostavio neki novi neugodni dojam, a posljednji sastanak, za koji je Casaubon znao (Dorothea je po povratku iz Freshitt Halla prvi put prešutjela da se srela s Willom) izazvao je scenu, koja je u njegovoj duši raspalila takav gnjev na Dorotheju i Willa, kakav još nikad nije osjetio. Iznoseći svoje ideje o novcu u mraku noći, Dorothea nije postigla ništa, već je samo pridonijela da se u duši njena muža nagomilaju još gore slutnje.
Usto je u njemu bilo neprestano živo tužno sjećanje na udarac koji je nedavno pretrpjelo njegovo zdravlje. On se, nema sumnje, dobro oporavio, opet mu se vratila stara radna sposobnost; ta je bolest možda bila samo premorenost, i pred njim još može biti dvadesetak godina uspješnog rada, koji će opravdati trideset godina priprema. Ta mu je nada bila to draža, što se stapala sa željom da se osveti Carpu i ostalim kolegama koji su ga tako bezobzirno izvrgli ruglu; naime, čak i onda kad bi gospodin Casaubon sa svojom tankom svijećom lutao među grobovima prošlosti, ti suvremeni likovi ispriječili bi mu se u blijedom svjetlu i prekidali njegovo marljivo istraživanje. Uvjeriti Carpa da je pogriješio, tako da bi morao progutati vlastite riječi, što bi mu uzrokovalo mnogo probavnih teškoća, bio bi ugodan doživljaj pobjedonosnog spisatelja, i to nije mogla iz njegovih razmišljanja istisnuti ni nada da će živjeti i u idućim vjekovima na zemlji, a čitavu vječnost na nebu. Kako, dakle, ni očekivanje vlastitog vječnog blaženstva nije moglo poništiti onaj gorki osjećaj ljubomore i osvetljivosti, onda još manje iznenađuje što ni mogućnost prolaznog zemaljskog blaženstva drugih ljudi, i onda kad bi trebalo da i sam bude dionik toga blaženstva, nije mogla u njemu jače ublažiti taj osjećaj. Ako je istina da mu neka bolest podgriza život, bit će još više prilike nekim ljudima da budu sretni kad njega nestane; a s mišlju da bi jedan od tih ljudi bio i Will Ladislaw, gospodin Casaubon se nikako nije mogao pomiriti, te se činilo da se zlovolje zbog toga neće otresti čak ni na drugom svijetu.
To je vrlo jednostavan i prema tome nepotpun prikaz ovog slučaja. Mnogobrojni su putovi ljudske duše, a gospodin Casaubon je bio pošten, častan i ponosan čovjek, te je znao kakve mu dužnosti čast nameće, i to ga je prisiljavalo da se u svome vladanju ne prepušta osjećajima ljubomore i osvetoljubivosti. Gospodin Casaubon je na to gledao ovako:
»Oženivši se Dorothejom Brooke, trebalo je da se pobrinem za njenu dobrobit poslije svoje smrti. Ali dobrobit se ne osigurava potpunim i samostalnim posjedom imetka; naprotiv, mogu nastati prilike u kojima bi je takvo posjedovanje moglo samo izvrgnuti većoj opasnosti. Ona je siguran plijen svakog čovjeka, koji zna iskoristiti ili njenu srdačnu gorljivost ili njen donkihotski zanos; a jedan je čovjek spreman baš s takvom nakanom, čovjek koga ne vode nikakva načela, već prolazne mušice, i koji gaji osobnu mržnju prema meni u to sam siguran – mržnju koja se odražava njegovom svjesnom nezahvalnošću i kojoj on neprestano daje oduška ismijavanjem, što sam tako siguran, kao da sam ga i sam čuo. Ako i poživim, uvijek će me uznemirivati bojazan pred onim što bi on mogao učiniti svojim indirektnim utjecajem. Taj je čovjek uspio da ga Dorothea usliši, zaokupio njenu pažnju, očito nastojao da je impresionira idejom da su njegova prava mnogo veća od onoga što sam ja za njega učinio. Ako ja umrem – a on to budno čeka – on će je nagovoriti da se uda za njega. To bi bila njena nesreća, a njegova sreća. Ona to neće smatrati za nesreću, on će je navesti da mu vjeruje; ona je sklona pretjerati u odanosti i u duši mi spočitava da joj tu odanost ne uzvraćam, a misli su joj već zaokupljene njegovom sudbinom. On već misli kako će lako pobijediti i sjesti u moje gnijezdo. To ću ja spriječili! Takav bi brak bio fatalan za Dorotheju. Zar je on ikad ustrajao u bilo čemu i bilo zbog čega drugog, osim da bi mogao protusloviti? Uvijek se nastojao istaći jeftinim znanjem. U religiji povodit će se za Dorothejinim mušicama, dok mu se to bude sviđalo. Kad se površno znanje moglo odvojiti raspuštenosti? Nemam nikakva povjerenja u njegovu moralnost i dužnost mi je spriječiti ostvarenje njegovih planova, koliko mogu.«
Prema sporazumu, što ga je utanačio prilikom svoje ženidbe, gospodin Casaubon je imao prilično slobodne ruke, ali, razmišljajući o tome, njegove su se misli neizbježno zadržale na mogućnostima vlastitog života, tako da je želja da dođe do što vjerojatnije procjene tih mogućnosti napokon prevladala njegovu ponosnu suzdržljivost, te je odlučio da se u Lydgatea raspita o naravi svoje bolesti.
Napomenuo je Dorotheji da će Lydgate doći prema dogovoru u pola četiri i na njeno zabrinuto pitanje, osjeća li se bolesnim, odgovorio:
– Ne osjećam, već samo želim čuti što on misli o nekim običnim simptomima. Ne moraš ga primiti, draga. Odredit ću da ga pošalju u Drvored tisa, gdje ću šetati kao obično.
Kad je Lydgate ušao u Drvored tisa, ugledao je gospodina Casaubona, kako sagnute glave polako odmiče, skrstivši po običaju ruke na leđima. Bilo je krasno poslijepodne; lišće je s visokih lipa tiho padalo na zimzelen, a svjetla i sjene počivali su usporedno; nije se čulo ni glasa, osim graktanja vrana, što je za vično uho uspavanka, možda i ona svečana posljednja uspavanka, grobna tužaljka. Lydgate, svjestan svoje fizičke snage i mladosti, osjetio je samilost kad se pojava, koju bi bio lako ubrzo pretekao, okrenula i on ugledao jasnije nego ikad znakove prerane starosti – Casaubonova zgrbljena ramena, omršavjele udove i crte tuge oko usana.
– Jadni čovjek – pomisli – neki su ljudi u njegovim godinama kao lavovi; godine na njima nisu ostavile nikakva traga, vidiš samo da su u punoj snazi.
– Gospodine Lydgate – reče gospodin Casaubon, uljudan kao uvijek – vrlo sam vam zahvalan što ste tako točni. Ako vam je po volji, nastavit ćemo razgovor šetajući.
– Nadam se da vas na ovaj razgovor nije potakla recidiva neugodnih simptoma – reče Lydgate, da bi prekinuo malu stanku u razgovoru.
– Nije, izravno... nije. Da bih vam obrazložio tu svoju želju, moram spomenuti... što bi inače bilo suvišno isticati... da moj život, inače nevažan po svim sporednim razlozima... postaje možda važan zbog toga što još nisam dovršio poslove, na koje sam utrošio svoje najbolje godine. Ukratko, već dugo radim na poslu koji bih rado ostavio za sobom, barem u takvom stanju da ga drugi mogu predati u tisak. Kad bih bio siguran da je to najviše što razumno mogu očekivati, ta bi mi sigurnost korisno poslužila da odredim granice svojih napora, a služila bi mi kao putokaz u svim pozitivnim i negativnim odlukama u životu.
Tu gospodin Casaubon zastane, makne jednu ruku s leđa i zatakne je u kaput između puceta. Čovjeku, koji dobro poznaje ljudsku sudbinu, teško bi bilo nešto zanimljivije od duševnog sukoba, koji se krio u tim pažljivo odmjerenim riječima gospodina Casaubona, izrečenim njegovim jednoličnim, pjevuckavim glasom uz uobičajeno klimanje glavom. Ima li u ikakvoj situaciji više uzvišene tragike nego što je ima u situaciji čovjeka koji se u duši bori sa zahtjevom da se odrekne djela koje predstavlja smisao njegova života – smisao, koji bi sada mogao nestati poput voda, što dolaze i opet odlaze, gdje čovjeku više nisu potrebne? Ali u samom gospodinu Casaubonu nije bilo ničeg tako uzvišenog da bi se doimalo ljudi. I Lydgate, koji je prilično prezirao jalovu učenost, osjeti neko zadovoljstvo pomiješano sa žaljenjem. U tom je trenutku premalo znao o toj nesreći da bi mogao shvatiti sve izazove sudbine, u kojoj je sve ispod nivoa tragedije, osim strasnog egoizma samog nesretnika.
– Mislite li na eventualne zapreke koje bi vam mogla činiti bolest? – reče u želji da pomogne gospodinu Casaubonu, koji je, čini se, nekako oklijevao.
– Da, mislim. Vi mi niste ni natuknuli da su znaci bolesti, koje ste vi... to moram posvjedočiti... promatrali savjesno i pažljivo, znaci jedne smrtne bolesti. Ako je to istina, ja bih, gospodine Lydgate, želio znati istinu bez okolišavanja, i molio bih vas da mi točno kažete kakvi su vaši zaključci; zahtijevam to od vas kao prijateljsku uslugu. Ako mi možete reći da moj život ne ugrožava ništa osim normalnih opasnosti, vrlo ću se radovati zbog razloga koje sam već spomenuo. Ako nije tako, onda je za mene još važnije da znam istinu.
– Što se mene tiče, ja neću okolišavati – reče Lydgate – ali prvo je, što vam moram reći, da su moji zaključci dvostruko nesigurni... nesigurni ne samo zbog toga što ja mogu pogriješiti, već i osobito zbog toga što su bolesti srca takve naravi da je teško išta predviđati. Ali je, kako god bilo, teško reći da se njima znatno povećava strašna neizvjesnost života.
Casaubon se malo trgne, ali se onda nakloni.
– Mislim da bolujete od takozvane masne degeneracije srca, bolesti koju je prvi upoznao i proučavao Laennec81 , čovjek koji nam je pred nekoliko godina dao stetoskop. Treba mnogo iskustva s tom bolešću, a još više promatranja. Ali mi je nakon onoga što ste mi rekli dužnost da vam kažem kako smrt od te bolesti često nastupa naglo. A usto, takav se ishod nikad ne može unaprijed znati. Vaše je stanje takvo da biste uz prilično udoban život mogli izdržati još petnaest godina, pa i više. Tome ne bih mogao dodati nikakve druge obavijesti, osim anatomskih i medicinskih potankosti, a time neizvjesnost ne bi bila nimalo umanjena.
Lydgate je svojim tanahnim instinktom osjećao da će gospodin Casaubon te iskrene riječi, lišene svake nametljive obzirnosti, shvatiti kao dokaz poštovanja.
– Hvala vam, gospodine Lydgate – reče gospodin Casaubon nakon trenutne stanke. – Još vas nešto moram pitati: jeste li vi ovo, što ste sada rekli meni, kazali i gospođi Casaubon?
– Djelomice... mislim, što se tiče mogućih posljedica. – Lydgate je htio objasniti zašto je to rekao Dorotheji, ali je gospodin Casaubon, očito želeći završiti razgovor, lagano mahnuo rukom i ponovo rekao: – Hvala vam – i nastavio primjećujući da je vrijeme divno.
Lydgate ga, vidjevši da njegov pacijent želi ostati sam, ubrzo ostavi, a crna pojava s rukama na leđima i spuštene glave nastavi koračati drvoredom sa svojom tugom, u tihom društvu mrkih tisa, a male sjene pokoje ptice ili lista, što prelijeću otočiće sunčana svjetla, odmiču krišom i tiho kao da i one suosjećaju s njime. Tu je bio čovjek, koji je sada prvi put gledao smrti u oči – čovjek, koji je doživio jedan od onih rijetkih trenutaka u životu, u kome spoznajemo istinu jedne uzrečice, koja se toliko razlikuje od onoga što mi mislimo da znamo o njoj, koliko se i vizija svih voda na zemlji razlikuje od grozničave vizije ono malo vode što je ne možemo dokučiti da bismo nakvasili suho grlo. Kad se uzrečica »Svi moramo umrijeti« iznenada pretvori u živu spoznaju »Ja moram umrijeti – i to uskoro«, onda nas smrt već hvata za grkljan, a njeni su prsti okrutni; poslije će možda doći zagrliti nas svojim rukama, kao što nas je i majka grlila, i posljednji trenutak zemaljske svijesti bit će nam možda baš kao i prvi. Gospodinu je Casaubonu u tom trenutku bilo kao da se iznenada našao na mračnoj obali kakve rijeke i da čuje udaranje vesala, sve bliže i bliže, ali ne razabire nikakva lika, i samo čeka da ga pozovu. U takvim trenucima naš duh ne mijenja svojih težnja, koje su ga vodile za čitava života, već ih nosi i dalje u mašti na drugi svijet, zureći natrag kadikad s blaženim mirom altruizma, a kadikad sa sitničavom tjeskobom sebičnosti. Kakve su bile težnje gospodina Casaubona, pokazat će nam njegova djela. Sebe je držao, uz određene tajne ograde znanstvenika, pravovjernim kršćaninom, što se tiče prosuđivanja sadašnjosti i očekivanja u budućnosti. Ali ima i želja, koju bismo htjeli oživotvoriti kao neposredni cilj, premda bismo ga nazvali samo dalekom nadom: budući svijet, za koji ljudi kineći se utiru putove i koji već živi u njihovoj mašti i ljubavi. A Casaubonova neposredna težnja nije smjerala nebeskom blaženstvu i duhu oslobođenom od svega zemaljskog; njegove strasne težnje – jadna li čovjeka! – lebdjele su nisko poput magle u jako sjenovitim nizinama.
Dorothea je vidjela kad je Lydgate odjahao, pa je sišla u park, jer ju je nešto vuklo da odmah pođe mužu. Ali je ipak oklijevala, jer se bojala da ga ne ozlovolji nametanjem; naime, njena gorljivost, koja je uvijek bila odbijana, a usto i njeno intenzivno pamćenje, samo su pojačavali njen strah, kao što i snaga, naišavši na otpor, prelazi u drhtaj. Bojažljivo je obilazila bliže skupine drveća, dok ga nije ugledala gdje dolazi. Tada je pošla prema njemu; i u tom je trenutku mogla biti anđeo, poslan s neba s navještajem da će mu posljednji kratki časovi života biti ispunjeni onom vjernom ljubavi koju razumijevanje duboke boli čini još vjernijom. Ali pogled kojim ju je dočekao bio je tako hladan da se još više uplašila; ipak mu je pristupila i uhvatila ga pod ruku.
Gospodin Casaubon je i dalje držao ruke na leđima i dopustio da njena podatna ruka tek s mukom obuhvati njegovu ukočenu ruku.
Bilo je nešto strašno u osjećaju koji je ta bešćutna krutost budila u njoj. To su oštre riječi, ali ne preoštre; baš se takvim postupcima, koji se smatraju kao nešto svakidašnje, uništavaju i same klice radosti, a ljudi i žene ispijenih lica gledaju oko sebe u pustoš, što su je sami stvorili svojom krutošću, i kažu kako zemlja ne rodi žetvom radosti, te još nazivaju takvo negiranje mudrošću. Mogli biste se u ime muškog ponosa i časti upitati zašto se gospodin Casaubon tako vladao? Treba imati na umu da je u njega bio duh koji nije podnosio samilosti; a jeste li ikad promatrali kako na takav duh djeluje sumnja; ono što njega pritište kao jad, može u zbilji biti izvor sadašnjeg ili budućeg zadovoljstva biću koje ga već vrijeđa time što ga sažaljeva? Osim toga, on je vrlo malo znao o Dorothejinim osjećajima i nije ni pomišljao da bi se oni u takvim trenucima, kao što su bili ovi, mogli usporediti s osjećajima koje je u njemu izazivala Carpova kritika.
Dorothea nije povukla ruke, ali se nije usudila ni progovoriti. Gospodin Casaubon nije rekao: »Želio bih biti sam«, ali je šuteći krenuo prema kući, i kad je s istočne strane ulazio na staklena vrata, Dorothea je povukla ruku i zastala na otiraču, da bi pustila muža da nesmetano prođe. Otišao je u knjižnicu i zatvorio se ondje sam sa svojom tugom.
Otišla je u svoj budoar. Kroz otvoreni prozor ulazila je vedra ljepota poslijepodneva, što se slegla u drvoredu, gdje su lipe bacale duge sjene. Ali Dorothea nije opažala ništa od toga. Bacila se na stolac, ne mareći što se po njoj prelio blještav sjaj sunčevih zraka; ako je u tome bilo išta nelagodno, kako da razabere, nije li to tek dio njene duševne patnje?
Bila je pod dojmom buntovne srdžbe, kakvu još nije osjetila otkako se udala. Mjesto suza, navirale su liječi:
– Što sam učinila... što sam ja... da on sa mnom tako postupa? Nikad ne shvaća moje misli... i ne brine se za to. I kakva korist od svega što činim? Najviše bi volio da me nije ni uzeo.
Čula je vlastite riječi i odmah ušutjela. Sjedila je kao čovjek koji se umorio i kao da je odjednom ugledala pred sobom sve staze svojih mladenačkih nada, koje su zauvijek izgubljene. I isto je tako jasno u tužnom svjetlu razabrala osamljenost svoju i svoga muža vidjela kako koračaju odvojeno, svako za sebe, tako da ga je morala promatrati, a da ju je znao privući, nikad ga ne bi promatrala, nikad se ne bi upitala: »Je li vrijedno živjeti za njega?«, već bi se saživjela s njim. Sad je ogorčeno rekla: »Kriv je on, a ne ja«. U revoltu čitava njenog bića samilost je bila odjednom zbrisana.
Zar je ona kriva što je vjerovala u njega – što je vjerovala u njegovu vrijednost? – A što je on zapravo? – Ona ga je mogla ocijeniti ona, koja je dršćući čekala njegov pogled i svoje najplemenitije težnje zakopala duboko u najskrivenije kutove svoje duše, obraćajući im se tek krišom, samo da bi mogla biti što bezvrednija i tako mu ugoditi. Našavši se u takvim duševnim krizama, neke žene počinju mrziti.
Sunce je već bilo nisko i Dorothea je razmišljala kako bi bilo da više ne ide dolje, već da mužu poruči da se ne osjeća dobro, pa da će radije ostati u svojoj sobi. Nikad nije svjesno dopuštala da je tako prevlada ljutnja, ali je osjećala da se sada ne bi mogla sastati s njim a da mu ne kaže po istini što misli i osjeća. Znala je da treba pričekati kad to bude mogla nesmetano učiniti. On bi se mogao začuditi poruci i uvrijediti se. I trebao bi se začuditi i uvrijediti. Srdžba joj je govorila kako to samo bijes može reći da je Bog uz nju i da i nebesa, naseljena duhovima koji ih čuvaju, moraju biti uz nju. Baš je odlučila pozvoniti, kad netko zakuca na vrata.
Gospodin Casaubon joj je poručio da će večerati u knjižnici. Želio je da te večeri bude sam, jer je jako zaposlen.
– Onda ja neću večerati, Tantripp.
– Oh, gospođo, dopustite da vam ipak nešto donesem.
– Nemojte, nije mi dobro. Pripremite sve u odjevaonici, ali vas molim, ne uznemirujte me više.
Dorothea je sjedila gotovo nepomično, boreći se u mislima, dok je večer polako prelazila u noć. Ali se ta borba neprestano mijenjala, kao borba čovjeka koja počinje podizanjem pesnice, spremne na udarac, a završava obuzdavanjem želje da udari. Snaga, koja bi potakla kakav zločin, nije ništa jača od one koja potiče apsolutnu pokornost, kad prevlada plemenitost duše. Uz misao, s kojom je Dorothea pošla potražiti svog muža – misao da se on raspitao o mogućnosti da prekine svoj rad i da mu odgovor koji je dobio sigurno slama srce – ubrzo bi se pojavljivao i njegov lik, sličan kakvu mračnom mentoru, koji je u svojoj ljutnji gleda tužno i prijekorno. Trebalo je da u duhu prođe čitav križni put patnja i prigušenih jecaja, pa da se opet sažali nad tim patnjama – a onda je došla odluka da sagne glavu; i kad je u kući zavladala tišina, i ona znala da je blizu vrijeme kad gospodin Casaubon obično odlazi na počinak, otvorila je tiho vrata i stala napolju u tami, čekajući sa svijećom u ruci da se on uspne stubama. Da nije ubrzo došao, bila bi ona pošla dolje, pa makar se izvrgla opasnosti da pretrpi novu uvredu. Ubuduće i neće nikad očekivati ništa drugo. Ali je čula kako se otvaraju vrata knjižnice i svjetlo se polako i nečujno primicalo uza stube. Kad se njen muž zaustavio pred njom, vidjela je da mu je lice još ispijenije nego što je bilo. Trgnuo se malo kad ju je ugledao, a ona ga pogleda nijemo, molećim pogledom.
– Dorothea – reče, iznenađen blagim glasom. – Zar si me čekala?
– Jesam. Nisam te htjela smetati.
– Hajde, draga, hajde. Ti si mlada i ne treba produživati svoj život bdjenjem.
Kad je spokojna tuga tih riječi doprla do njena srca, ona osjeti nešto slično onom osjećaju zahvalnosti koji nam ispunja dušu, jer nam je u posljednjem trenutku uspjelo izbjeći da ne povrijedimo nemoćna čovjeka. Prihvatila je njegovu ruku, i tako su zajedno pošli širokim hodnikom.

KNJIGA PETA

Mrtva ruka



XLIII. POGLAVLJE

Skupocjen je to kip, izrađen s ljubavlju prije nekoliko stoljeća iz najbolje bjelokosti; ništa pomodna nema u njemu, samo čiste i divne crte plemenite ženstvenosti, vječno jednake.
Tu je i još jedan skupocjen predmet, majolika, vješto izrađena da se svidi i gospodskom oku: smiješak je, vidite, savršen, divan.
Baš prava fajansa! Stolni ukras, što pristaje najskupocjenijoj opremi.
Dorothea bi rijetko kad izlazila bez muža, ali je prigodice znala odvesti se u Middlemarch da obavi neke sitne poslove, bilo da štogod kupi, bilo da ispuni kakvo djelo milosrđa, dakle poslove koji se nameću svakoj imućnijoj dami kad živi na nepune tri milje od kakva grada. Tri dana poslije onog prizora u Drvoredu tisa odlučila je iskoristiti jednu takvu priliku i posjetiti, ako to bude moguće, Lydgatea te čuti od njega da li joj muža zaista zabrinjava kakva promjena u znakovima bolesti, pa to od nje krije, i je li zahtijevao da mu Lydgate kaže svu istinu o njegovoj bolesti. Gotovo je osjećala grižnju savjesti što za njega raspituje druge ljude, ali je bojazan da ostane neupućena – bojazan da bi iz neznanja mogla biti nepravedna ili okrutna – prevladala sve obzire. Bila je sasvim sigurna da njen muž proživljava neku duševnu krizu; već je idući dan započeo s novom metodom u sređivanju svojih bilježaka i nju je sasvim iznova upućivao u izvođenje svoga plana. Jadna je Dorothea morala biti neizmjerno strpljiva.
Bilo je oko četiri sata kad se dovezla do Lydgateove kuće u Lowick Gateu. Posumnjavši za trenutak da će ga naći kod kuće, požalila je što mu prije nije pisala. I zaista ga nije bilo kod kuće.
– Je li gospođa Lydgate kod kuće? – upita Dorothea, koja nije nikad, koliko se sjeća, vidjela Rosamond, ali joj je sada palo na pamet da se Lydgate oženio.
– Jest, gospođa Lydgate je kod kuće.
– Rado bih je posjetila i razgovarala s njom, ako dopusti. Hoćete li je upitati može li me primiti... gospođu Casaubon, samo na nekoliko trenutaka?
Kad je sluga otišao prenijeti njenu poruku, Dorothea je čula zvukove glazbe koji su dopirali kroz jedan otvoreni prozor – neki je muški glas pjevao, a onda je iz glasovira potekla bujica tonova. Ali se ta bujica naglo prekinula i sluga se vratio s porukom da će gospođi Lydgate biti vrlo drago da primi gospođu Casaubon.
Kad su se otvorila vrata salona, i Dorothea ušla, kontrast je bio očit, što nije bilo ništa neobično u provincijskom živom ni onda kad su se običaji različitih društvenih slojeva mnogo više razlikovah. Neka nam oni, koji to točno znaju, kažu od kakve je tkanine bila haljina koju je Dorothea nosila za onih blagih jesenskih dana – bila je to ona tanka, bijela vunena tkanina, meka pod rukom i ugodna oku. Uvijek se činila kao da je netom oprana i da miriše na svježu živicu – obično skrojena kao ogrtač s dugačkim rukavima, sasvim staromodna. Ipak, da se Dorothea pojavila pred kakvom tihom publikom kao Imogen ili Katonova kćer, čini se da bi njen kostim bio sasvim pristao; dražest i dostojanstvo isticali su se u njenim kretnjama i držanju, a velika, okrugla kapa oko njene jednostavno počešljane kose i nad njenim divnim očima, koju je ondašnja moda nametala ženama, nije bila ništa čudnija na ženskoj glavi od zlatna koluta što ga nazivamo aureolom. Gledatelji, koje su ovdje predstavljale samo dvije osobe, sigurno ne bi očekivali s više zanimanja kakvu dramsku junakinju nego što su očekivale gospođu Casaubon. U Rosamondinim je očima ona bila jedno od onih grofovijskih božanstava, koje se ne miješa s midlmarčkim smrtnicima; svaki i najmanji detalj u njenom vladanju i njenoj vanjštini bio je, po mišljenju Rosamond, vrijedan da ga proučava; štoviše, Rosamond je bila zadovoljna i zbog toga što će i gospođa Casaubon imati prilike proučavati nju. Kakva ti korist od toga što si lijep i odlična vladanja ako ne iziđeš na oči najpozvanijim sucima? A otkako je Rosamond čula najlaskavije pohvale, kojima ju je obasipao sir Godwin Lydgate, ona nije nimalo sumnjala u dojam koji ostavlja u očima odlična svijeta. Dorothea joj pruži ruku, jednostavno i ljubazno, kao što je to uvijek činila, zagledavši se zadivljena u Lydgateovu ljupku ženu – znajući da je prisutan i neki džentlmen, koji je stajao postrani i podalje od njih, pa ga je mogla vidjeti tek nejasno, samo kao siluetu. Taj je džentlmen bio previše zaokupljen jednom od tih dviju žena da bi mogao razmišljati o kontrastu između njih, kontrastu koji bi hladnom promatraču odmah udario u oči. Obje su bile stasite, podjednako visoka rasta; ali treba zamisliti Rosamondinu kosu, plavu kao u djeteta, i prekrasnu krunu pletenica, svjetlomodru haljinu takva savršena pomodna kroja da je nijedan krojač ne bi mogao pogledati bez radosna uzbuđenja, pa široki, izvezeni ovratnik, kome će, nadajmo se, svatko tko ga vidi znati cijenu, njene nježne ruke, dolično urešene prstenjem, i onu suzdržanu samosvijest u vladanju, tu dragocjenu zamjenu za jednostavnost.
– Hvala vam što ste mi dopustili da vas smetam – reče Dorothea odmah. – Rado bih razgovarala s gospodinom Lydgateom, ako je moguće još prije nego odem kući, pa sam mislila da ćete mi možda moći kazati gdje bih ga mogla naći, ili da mi možda dopustite da ga pričekam, ako mislite da bi uskoro mogao doći.
– On je u novoj bolnici – odgovori Rosamond. – Ne bih vam mogla reći kad će se vratiti kući. Ali mu mogu poručiti da dođe.
– Dopuštate li da pođem po njega? – javi se Will Ladislaw, stupivši naprijed. On je već bio dohvatio svoj šešir prije nego je Dorothea i ušla. Ona porumeni od iznenađenja, ali mu pruži ruku i, smiješeći se iskreno obradovana, reče:
– Nisam znala da ste to vi; nisam mislila da ću vas naći ovdje.
– Mogu li poći u bolnicu i reći gospodinu Lydgateu da želite razgovarati s njim? – upita Will.
– Bit će brže ako pošaljemo po njega kočiju – odgovori Dorothea. – Biste li bili tako ljubazni da to javite kočijašu?
Will je već krenuo prema vratima, kad se Dorothea, kojoj su u tom trenutku iskrsle i povezale se u pameti mnoge uspomene, naglo okrene i reče:
– Poći ću sama, hvala vam. Ne bih htjela gubiti vrijeme, jer moram kući. Odvest ću se u bolnicu i potražiti ondje gospodina Lydgatea. Molim vas, gospođo Lydgate, oprostite mi. Vrlo sam vam zahvalna.
Očito ju je zaokupila neka nenadana misao, i ona iziđe iz sobe gotovo i ne znajući što se oko nje dešava, pa ni to da joj je Will otvorio vrata i ponudio ruku da je odvede do kočije. Prihvatila je ruku, ali nije progovorila ni riječi. Will je bio jako utučen i nesretan i nije znao što da joj kaže. Šuteći joj je pomogao da uđe u kočiju, a onda su se oprostili i Dorothea se odvezla.
U ono pet časaka vožnje do bolnice Dorothea je imala vremena da razmisli neke misli koje su joj bile sasvim nove. Odlučila je otići i bila je tako rastresena kad je izlazila iz sobe zbog toga što joj je nenadano sinulo kroz glavu da bi svaki sastanak i razgovor s Willom, koji ne bi mogla spomenuti mužu, značio u neku ruku prijevaru, a već i samo njeno nastojanje da nađe Lydgatea bilo je nešto što čini kriomice. To je bila jedina jasna misao u njenoj glavi, ali ju je usto progonila i neka nejasna nelagoda; sad, kad je bila sama u kočiji, čula je opet u duhu pjev onog muškog glasa i zvukove glasovira koji su ga pratili, čemu tada nije obraćala mnogo pažnje; i odjednom je počela razmišljati o tome, čudeći se kako to Will Ladislaw provodi vrijeme kod gospođe Lydgate kad joj muža nema kod kuće. A tada joj i nehotice padne na pamet da se i ona znala kadikad naći s njim u jednakim okolnostima, pa zašto bi onda bilo nešto neprilično u toj činjenici? Ali je Will rođak gospodina Casaubona, dakle čovjek prema kome ona mora biti ljubazna. Ali je, bez sumnje, bilo znakova, koje je trebalo shvatiti iz nekih aluzija, da gospodin Casaubon ne voli da njegov tečić dolazi u posjete kad njega nema kod kuće. »Možda sam se u mnogočemu varala«, reče jadna Dorothea u sebi, a suze joj poteku niz lice, pa ih je morala brzo obrisati. Bila je zbunjena i nesretna, a Willov lik, koji joj je dosada bio tako svijetao i jasan, postao joj je sad zagonetan i mutan. Kočija je, međutim, stala pred vratima bolnice. Malo zatim je šetala s Lydgateom puteljcima između travnjaka i njene su se misli koncentrirale na razloge koji su je potakli na ovaj razgovor.
Will Ladislaw je bio, međutim, na velikoj muci, i dobro je znao razloge tome. Rijetko je imao prilike vidjeti Dorotheju, a ta je sad bila prvi put jedna prilika i ta se pretvorila u njegovu veliku nepriliku. Ne samo da ona ovaj put nije bila sasvim zaokupljena njime, kako je to bilo uvijek dosada, već ga je zatekla i u takvim okolnostima u kojima joj se moglo pričiniti da ni on nije sasvim zaokupljen njome. Osjećao je da je odbačen daleko od nje, u ono midlmarčko društvo koje u njenom životu ne znači ništa. Ali nije on tome kriv; otkako je preselio u grad, stekao je, naravno, mnogo novih poznanika, koliko je najviše mogao, jer njegov položaj zahtijeva da zna sve i svakoga. Lydgatea je svakako bilo vrednije poznavati nego ikoga drugog u tom kraju, a on, eto, slučajno ima ženu, koja je glazbena i uopće vrijedna pažnje. U tome je smisao čitave priče, u kojoj je Dijana tako iznenada iskrsla kraj svog obožavatelja. Bilo je to zaista mučno. Will je znao da je u Middlemarchu samo zbog Dorothee, a ipak je njegov položaj bio takav da je prijetio da ga odvoji od nje onim ogradama ukorijenjenih predrasuda, koje su fatalnije za održanje nekog zajedničkog interesa nego sva udaljenost između Rima i Britanije. Lako je prijeći preko predrasuda što se tiče staleža i društvenog položaja, kad se one pojavljuju u obliku tiranskog pisma gospodina Casaubona; ali predrasude imaju poput mirisnih supstancija dvostruku egzistenciju; one su istodobno i krute i izvanredno suptilne – krute i goleme poput piramida, suptilne kao dvadeseti odjek neke jeke, ili kao sjećanje na zumbule, koji su jednom mirisali negdje u noći. U Willa je bio izoštren osjećaj za suptilnosti; čovjek grubljih zapažanja ne bi osjetio kao on da se u Dorothejinoj duši prvi put pojavila misao da u njegovu slobodnom vladanju ima nešto nedolično, i da se u njenoj šutnji, dok ju je pratio do kočije, krila neka hladnoća. A možda je Casaubon u svojoj mržnji i ljubomori Dorotheji ulio u glavu da se Will srozao mnogo ispod njezina društvenog položaja? Prokleti Casaubon!
Will se vrati u salon, dohvati opet svoj šešir i pođe, prilično ljut, prema gospođi Lydgate, koja je bila sjela za svoj radni stolić, govoreći joj:
– Uvijek je nešto kobno u tom prekidanju muzike ili poezije. Mogu li doći drugi put, da dovršimo s pjesmom »Lungi dal caro bene«?
– Bit će mi drago da je naučim – reče Rosamond. – Ali, sigurna sam, da i vi morate priznati kako je taj prekid bio ipak vrlo lijep. Gotovo vam zavidim što ste znanac gospođe Casaubon. Je li vrlo pametna? Čini se da jest.
– Da vam pravo kažem, o tome nikad nisam razmišljao – reče Will mrko.
– To isto mi je odgovorio Tertius, kad sam ga prvi put upitala je li lijepa. Pa na što vi muškarci mislite kad ste u društvu gospođe Casaubon?
– Mislimo na nju – odgovori Will, raspoložen da izaziva dražesnu gospođu Lydgate. – Kad čovjek gleda lijepu ženu, ne misli nikad na njene osobine... dovoljna mu je njena prisutnost.
– Bit ću ljubomorna kad Tertius bude posjećivao Lowick – reče Rosamond vedro i bezbrižno, a na licu joj se pojave jamice. – Kad se vrati odanle, neće više ni misliti na me.
– Čini mi se da dosada nije tako djelovala na Lydgatea. Gospođa Casaubon se toliko razlikuje od drugih žena, da se one i ne mogu s njom uspoređivati.
– Vi ste, kako razabirem, njen gorljivi obožavatelj. Sigurno je često posjećujete.
– Ne viđam je – reče Will gotovo zlovoljno. – Obožavanje je obično više teorija nego praksa. Ali ga ja upravo u ovom času prakticiram i preko svake mjere... zbilja se moram izgubiti odavle.
– Molim vas, dođite opet jednom uvečer; gospodin Lydgate će rado slušati malo glazbe, a ni ja ne mogu potpuno uživati u njoj bez njega. – Kad joj se muž vratio kući, Rosamond, stojeći pred njim i držeći mu objema rukama ovratnik kaputa, reče:
– Bio je ovdje gospodin Ladislaw i pjevao sa mnom, kad je došla gospođa Casaubon. Bio je, čini se, nešto zlovoljan. Možda mu nije bilo drago što ga je vidjela u našoj kući? Ti si mu sigurno više nego ravan položajem... kakvo god bilo njegovo srodstvo s Casaubonovima.
– Neće biti to, ne; mora da je posrijedi sasvim nešto drugo, ako je zaista bio zlovoljan. Ladislaw je nekakav boem, ne drži on ništa do svile i kadife.
– Bez obzira na glazbu, on baš nije uvijek ugodan. Sviđa li ti se on?
– Jest, sviđa mi se; mislim da je dobar momak, prilično čudan, ali simpatičan.
– Ja mislim, znaš, da on obožava gospođu Casaubon.
– Jadnik! – reče Lydgate, nasmiješi se i uštine ženu za uši.
Rosamond osjeti kako je počela uvelike upoznavati svijet, osobito otkako je otkrila nešto što je ona, dok je još bila djevojka, mogla shvatiti samo kao tragediju u starinskim igrokazima, naime da žene čak i kad se udaju mogu osvajati i očaravati muškarce. U ono doba mlade dame u provinciji, čak ako su bile obrazovane i u školi gospođe Lemon, još nisu čitale francusku literaturu poslije Račina, a novine nisu iznosile na veliko zvono društvene skandale, tako kao što to čine danas. Ali je ipak taštini, kojoj žena obrati sve svoje misli i posveti sve svoje dane, dovoljna i najsitnija aluzija pa da na njoj izgradi čitavo čudo koječega, a pogotovu, ako samo i nasluti mogućnost beskonačnih osvajanja. Zar nije divno sjediti na prijestolju braka i stjecati zarobljenike, a muž ti stoji uz bok kao princ-suprug – i sam uistinu podanik; zarobljenici, izgubivši zauvijek svaku nadu, dižu oči k tebi, ne nalazeći vjerojatno nigdje mira ni pokoja, a sve ispada još i ljepše ako usto gube i apetit! Međutim, zasada je Rosamondina mašta bila zabavljena njenim princom-suprugom i zadovoljavala se uživajući u njegovu nesumnjivom podaništvu. Kad je on rekao: »Jadnik«, ona upita živo i radoznalo:
– Zašto jadnik?
– A što može čovjek koji obožava jednu od vas vila! Samo zapušta svoj posao i zadužuje se.
– Sigurna sam da ti ne zapuštaš svoj posao. Ta vječito si u toj bolnici, ili obilaziš jadne pacijente, ili razbijaš glavu kakvim liječničkim svađama; a kad si kod kuće, uvijek bi htio zagledati u taj mikroskop ili u te svoje epruvete. Priznaj da ti je sve to draže od mene.
– Ne želiš li možda da ti muž bude nešto više od midlmarčkog liječnika? – reče Lydgate, položivši ruke na ženina ramena, i zagleda se u nju nježno i ozbiljno. – Naučit ću te moj najmiliji odlomak iz pjesme jednog starog pjesnika:
Čemu ta buka oko puste slave?
Zar ima što vrednije od djela,
Dostojna vješta pera, i knjige dobre,
Vrijedne da se čita i uživa u njoj?
– A ja, Rosy, želim učiniti nešto što će biti vrijedno vješta pera, i da sam opišem ono što sam učinio. A čovjek mora raditi da bi to učinio, srce moje.
– Naravno, i ja želim da nešto otkriješ; nitko ne želi toliko kao ja da postigneš neki viši položaj u nekom boljem mjestu nego što je Middlemarch. Ne možeš reći da sam ikad pokušavala odvratiti te od rada. Ali ne možemo živjeti kao pustinjaci. Da nisi nezadovoljan sa mnom, Tertius?
– Što ti pada na pamet, draga. Jako sam zadovoljan.
– A što ti je gospođa Casaubon htjela reći?
– Samo se raspitala za zdravlje svoga muža. Nadam se, međutim, da će ona biti dobrotvor naše nove bolnice; mislim da će nam davati dvije stotine na godinu.