Gabrielle Kimm

Nasljednica firentinske loze Medici, Lucrezia udaje se za vojvodu od Ferrare, pristalog Alfonsa d’Estea. Brak je od početka prepun poteškoća i, kako vrijeme prolazi, Lucrezia se sve više otuđuje od supruga. Alfonso je, pak, pod sve većim pritiskom Vatikana koji mu prijeti oduzimanjem titule ukoliko ne bude u mogućnosti osigurati sebi nasljednika. Čini se da je jedino Alfonsova ljubavnica Francesca sposobna obuzdati njegov potisnuti bijes. Odbojnost prema mladoj supruzi ubrzo postaje nepodnošljiva i Alfonso počinje smišljati način za bijeg od svojih problema… Strastvena i dirljiva ljubavna priča uzburkat će vam krv i dotaknuti srce.

Mojoj majci i ocu — Colette i Peteru Kimmu
koji su me i nadahnuli na pisanje
i koji su mi otad pružali
neprekidnu i bezuvjetnu potporu i ohrabrenje.




»Želja ne nadmašuje u tolikoj mjeri svoj predmet koliko se u cijelosti na njega ne obazire, u korist njegova čudesnog preinačenja.«


ANGELA CARTER



Prolog


NIJE MOGAO primijetiti znakova disanja. Ni pokreta. Niti života.
Obavljeno je.
Visoko u grlu osjetio je uporno pulsiranje.
Gurnuvši ruku pod naborano platno njezine spavaćice, prstima je dotaknuo malu dojku: već ledenu, lagano plavo izbrazdanu venama, nalik uglačanom mramoru. Ona i nije ništa doli podatan kip. Hladne joj obline udobno klize pod njegovim povijenim dlanom dok joj rukom miluje kožu, i čudi ga neobičan izostanak njezine reakcije.
Promatrajući je tako odozgo, napokon vidi prizor za kojim je žudio toliko mjeseci. Lijepa je. U ovoj mrtvoj tišini, uistinu je lijepa. Savršen odraz napokon se vratio i zrcalo je opet posve besprijekorno.
Zamišlja svoje toplo meso unutar njezine ledene nepokretnosti i koža mu se ježi.
Zna da to mora obaviti.

PRVI DIO


Vila Cafaggiolo
Barberino di Mugello, Toskana
Srpanj 1559.
Dvije godine ranije



1


TEŠKA JE OMARA zaodjenula poslijepodne, sputavši krajolik u treptavu nepomičnost. Velika je kuća stajala visoka, masivna i četvrtasta, zidova nalik onima u utvrde, omekšanih žutosmeđom bojom kamena i izblijedjelim crvenilom crijepom prekrivenih krovova; na blistavom svje­tlu izbočena kruništa bacaju tamnomodre sjene uzduž zidova. Cvrčci su ritmično cvrčali, ne posustajući, nadopunjujući jedan drugoga, a opojan osjećaj tople letargije visio je nad dvorcem poput suncem spržene plahte.
Na stražnjem kraju kuće treskom su se otvorila vrata i mlada je žena uz vrisak izjurila na žegu, posrćući u trku, haljine čvrsto stisnu­te u šakama, čujno isprekidanog daha. Osvrnula se za sobom, glasno uzdahnula i potrčala još brže.
Još je jedan lik istrčao kroz ista vrata, progoneći je, ostavljajući pod nogama u trku sjenu sličnu neurednoj mrlji od tinte.
Na trenutak se učinilo da su cvrčci zadržali dah: jedini zvukovi u ukočenom mrtvilu bili su uspaničeni koraci djevojke i teži hod mladića koji joj se brzo primicao. Ona je potrčala stazom što je prolazila između urednih nasada cvijeća i ljekovitog bilja, bjesomučno presjekla posred jednoga od njih i, zacviljevši bez riječi, krenula prema višoj travi uz vratnice koje su vodile u zidom ograđen povrtnjak.
On ju je dostigao i bacio se na nju. Obujmivši joj rukama koljena, srušio ju je na pod. Podignula je ruke u pokušaju da zaštiti lice i zaječala kad joj je udarac u tlo izbio zrak iz pluća. Prije nego je uop­će dospjela udahnuti, dječak joj je pustio noge i prevrnuo je na leđa, prstima joj ščepavši zaglavke i pritisnuvši joj ih s obje strane glave uz travu. Ona se opirala, ali stisak mu je bio previše čvrst. Koljenima joj je pritisnuo bokove, a lice mu se našlo na svega tridesetak centimetara od njezina. Jedan su se djelić sekunde oštro promatrali.
»Giovanni, ti nitkove!« rekla je djevojka, zakašljavši se od smi­jeha. »Miči si s mene! «
Jednostavno si... rekao je Giovanni, uzbibanih grudiju, »jed­nostavno prespora, ništa više. Hajde — priznaj!«
Prsti su mu još okruživali njezine zglavke. Dok je govorio, još se te­že o njih oslonio, unatoč neprestanom opiranju, djevojka nije uspijevala uspraviti se u sjedeći položaj. Napunila je usta slinom i podignula glavu.
Giovanni se nacerio. »Ne bi se usudila!« rekao je ali ona je, čine­ći se odlučnom, duboko udahnula kroz nos. Giovanni se otkotrljao unatrag izvan njezina dosega, mršteći se. »Bože, odvratna si, Lucrezia!« rekao je.
Lucrezia je sjela i načas pogledala svoga rođaka. Otpljunula je u travu i zatim mu isplazila jezik. Giovanni je ležao na leđima, lica napola skrivenog zamršenim vlatima trave; podignuo je jednu obrvu i iskesio se na Lucreziu. Zamahnula je u namjeri da ga odgurne nogom, ali ju je on šćepao za nogu i, podignuvši je, bacio opet u travu gdje su oboje ostali ispruženi ležati, smijući se bez nekog posebnog razloga. Udaljeni glas ih je oboje prenuo. »Lucrezia!« Pogledali su se. »Lucrezia, caru — gdje si?«
Pogledavši u nebo i duboko uzdahnuvši, Lucrezia je rekla: »Mo­ram ići — trebala sam se vratiti satima ranije. Pođi sa mnom, Vanni.«
Udova dugih kao u neobuzdanog šteneta, dječak je skočio na noge i posegnuo rukom da povuče rođakinju za sobom. Prihvatila je ponuđenu ruku i ustala smiješeći se ali, na Lucreziino iznenađenje, Giovanni joj nije uzvratio osmijehom. Preplašila se ugledavši mu među obrvama sitnu boru od mrštenja — odjednom se činio nespretnim, kao da mu je neugodno — i dok ga je promatrala protrljao je oči dla­novima, zarumenio se i spustio pogled na zemlju.
Opet se začulo dozivanje.
Lucrezia je prošla prstima kroz kosu i osjetila mrvice zemlje na čelu; sastrugavši ih, zagledala se u prljavštinu koja joj se sada zavukla pod nokte. Preokrenula je ruke. Dlanovi su joj bili izgrebeni i umrljani od trave, a kad je spustila pogled vidjela je da je ružno rasparala još jednu haljinu: veliku trokutastu poderotinu što joj je visjela niz jedan bok, činilo se, nitko nije bio u stanju zakrpati. Mašući otrgnutim tro­kutom, za Giovanniem se zaputila natrag prema kući.
»Giulietta će se opet ljutiti na mene, Vanni,« rekla je, pogle­davši ga postrance kako bi provjerila hoće li onog mrštenja nestati. »Ona misli da bih se trebala...,« Lucrezii je glas postao dublji, a crte lica se izobličile, oponašajući uštogljeno dostojanstvo njezine dadilje, »... ponašati kako priliči nasljednici Medicia, u impresivnoj dobi od šesnaest godina.« Prkosno je isturila bradu i Giovanniu se lice opet ozarilo.
Nacerio joj se. »Jadna Giulietta,« rekao je. »Ti si za nju takvo razočaranje.«
Lucrezia je zinula od čuda. »Ja?« rekla je. »Giovanni, mrcino — ona misli da ti veoma loše utječeš na mene, ako baš moraš znati. Za sve si ti kriv.«
»Za što to?«
Lucrezia je načas promislila, a zatim rekla: »Za sve.«
Giovanniu je ponovo nestalo osmijeha s lica. Petom je zastrugao po stazi.
Lucrezia se nagnula naprijed i poljubila ga u obraz. »Hajde,« rekla je, »utrkuj se sa mnom.« Potrčala je; Giovanni ju je s lakoćom dostigao i nastavili su zajedno trčati kroz strogo uređene i održavane vrtove. Snažan miris suncem ugrijane lavande uzdizao se dok se Lucreziina haljina otirala o njezine grmove.
»Potpuno si uništila taj nasad,« rekao je Giovanni, pokazujući glavom prema tužnoj zbrci izgaženih biljaka.
»Ti si za to kriv.« Lucrezia je slegnula ramenima. »Rekla sam ti da si ti za sve kriv.«
Giovanni ju je odgurnuo tako da je posrnula u susjedni nasad. Još izgaženog bilja. Prodoran miris majčine dušice. Vrativši ravnotežu, Lucrezia je ispružila ruku da uzvrati svojem rođaku istom mjerom, ali on je odskočio izvan njezina dosega, ubrzao trk i nestao iza ugla. Čvrsto nabijeno kamenje staze škripalo joj je pod nogama dok ga je slijedila, prošavši kroz širok, tornjićima urešen nadsvođeni prolaz u dvorište.
Giulietta je stajala na kamenim stubama, čineći se sitnom u uspo­redbi s velikim vratima od hrastovine. Staro izbrazdano lice namrštilo joj se od neodolbravanja kad su dva lika dotrčala do nje, gotovo bez daha. Bacivši pogled prema Giovanniu, Lucrezia je vidjela kako su se kutovi usana njezina rođaka trznuli prije nego se uz razmetljiv zamah rukom naklonio Giulleti. Razdražljivo je pucnula jezikom i zagledala se u njega. On se uspravio, okrenuo i bez riječi postojanim korakom otrčao prtina stajama.
Lucrezia je promatrala kako odlazi i zatim se, lica zajapurenog od trčanja, okrenula pogledati Giuliettu. Starica je gunđala ispod glasa, premda je Lucrezia bila uvjerena u namjeru da ona dobro čuje svaku riječ. Giulieta je položila ruku djevojci na leđa, da je uvede u hladnu tminu predvorja.
» Taj će mi dječak skončati život,« kvocala je odmahujući glavom. »Ali, On je...« Nije dovršila rečenicu. »Svakoga dana nešto drugo i čini se kao da nikad nećete naučiti, nijedno od vas dvoje, i pogledaj sada kako izgledaš, a dok mi razgovaramo u tijeku su pripre­me za gozbu i...«
»Gozbu?«
Giulietta je razdražljivo pogledala Lucreziu. »Da, cara, gozbu. Koliko sam ti puta rekla da će večeras biti gozba? On će u sumrak biti ovdje — a pogledaj se samo! Na kakvo to strašilo sličiš?«
»On?« Lucrezia je zastala, širom otvorenih očiju. Visoko u gru­dima srce joj je počelo žestoko tući. »Zaboravila sam daje to večeras.« Giulietta ju je uhvatila za ramena, okrenula sebi i prignula se tako da su im se lica našla u istoj razini, pogleda sjajnog od brige. Sa svojim kukastim nosom i tijesno razmaknutim očima, gledala je Lucreziu — kako je to često činila — poput zabrinutog orla. Giulietta je uklonila zamršenu kosu Lucrezii s lica. »Da, cara, on. Vojvoda. Napokon, neće još mnogo vremena proteći, zar ne, prije nego mu postaneš žena.«
»Moram odjenuti čistu odjeću,« rekla je Lucrezia i Giulietta joj je pružila svoju kvrgavu ruku. Lucrezia ju je prihvatila i glasno uzdahnula kad su joj tvrdi stari prsti stisnuli izgrebeni dlan. Povukla je ruku natrag.
»Što je?«
»Ništa.«
Ali Giulietta joj je okrenula ruku i sama pogledala. Opet pucnuvši jezikom i odmahnuvši glavom u čangrizavoj nevjerici, ipak joj je prislonila brz, suh poljubac na ogrebotinu, opet joj okrenula ruku i drugom je kvrgavom rukom potapšala po nadlanici. Zajedno su pošle niz nadsvođeni trijem u središnje dvorište, ušavši na njegovu suprot­nom kraju opet u kuću i uspevši se širokim stubištem koje je vodilo prema spavaonicama.
U Lucreziinoj odaji, u kojoj su kapci zbog žestine sunca bili zatvoreni, vladala je svježa polutama. U središtu svakog kapka nalazila se mala okrugla rupa; oštrice svjetla iz svake su rupe sjekle prostoriju poprečno nadolje, tanke i ravne poput para viteških kopalja. Lucrezia se prignula da proviri kroz jednu od rupa, rukama štiteći oči, ali sunce je bilo previše žarko da bi išta vidjela i već nakon sekunde čvrsto je zažmirila i odmaknula se.
»Dođi ovamo, cara, razvezat ću ti uzice,« rekla je Giulietta.
Trepćući, Lucrezia se okrenula leđima svojoj dadilji i Giulietta se pri­hvatila razvezivanja u čvorove vezanih spona. Počela je pjevušiti.
»Volim tu pjesmu,« rekla je Lucrezia.
Osmijeh je omekšao Giuliettin glas. »Pjevala sam ti ovo još otkad si bila beba,« rekla je.
»Pitam se hoće li mi i on pjevušiti dok mi bude razvezivao uzi­ce,« rekla je Lucrezia, više za sebe nego Giulietti; zamišljala je dodir nepoznatih prstiju kako joj izvan dosega njezina pogleda prtljaju za leđima. Prislonila je dlanove uz krutu prednjicu svoga korzeta i osjetila kako joj se koža na potiljku ježi. Hoće li pjevati? Hoće li govoriti? Hoće li se smijati s njome — ili će možda radije htjeti svoju novu ženu razodjenuti u iščekujućoj tišini? U glavi je zamislila vojvodine sjenovite oči i njegov usporen, suzdržan osmijeh i, uz šapat, haljina je skliznula s nje i pala joj oko nogu.
Giulietta je na trenutak zastala, ali nije ništa rekla.
»On je veoma pristao, zar nije, taj vojvoda?« rekla je Lucrezia, iskoračivši iz zgužvanih podsukanja, prešavši sobu do malenog stola uz prozor i podignuvši minijaturni portret u savršeno izrađenom zlatnom okviru.
»Jest.«
»I vrlo mudar, kako kaže tata. To je tako važno, ne misliš li, Giulietta? Ne bih se htjela udavati za nekoga tko nije pametan.« Odložila je malu sliku i tišim glasom samouvjereno rekla: »Ne bih to nikad rekla tati ili mami, ali doista mislim da bih se radije udala za mudrog siromaha, nego za idiota plemićkoga roda.«
»Pa, tada si veoma sretna mlada žena,« rekla je Giulietta, »jer se čini da su ti roditelji pronašli inteligentnog aristokrata.«
»... koji je k tome i zgodan,« rekla je Lucrezia, nasmiješivši se.
»Kako ti kažeš.«
Lucrezia je načas ostala stajati u potkošulji. Kako li će biti ovako stajati u košulji pred njim? Što li će misliti o njoj? Zamislila je nje­gove oči i osjetila golicanje oko bradavica. Sporo dišući, promatrala je kako svjetlo iscrtava sjajnu prugu preko Giuliettinih leđa dok je starica prelazila sobu i priginjala se nad dugom izrezbarenom škrinjom u dnu kreveta.
»Što bi željela odjenuti, cara?«
»Mislim, onu crvenosmeđu,« rekla je Lucrezia i Giulietta je kleknula pred škrinju, gurajući ruke pod slojeve složene tkanine i izvla­čeći iznutra bogato izvezenu jarkosmeđu haljinu i prsluk od damasta. Lucrezia je čučnula da joj pomogne razmotati je. Zatim se uspravila pred Giuliettom, zadržavši dah dok joj je starica navlačila novu haljinu preko glave i čvrsto joj pritezala spone.
»Rukavi boje šljive?«
Lucrezia se s odobravanjem nasmiješila. Giulietta je otvorila ma­nju škrinju od hrastovine i pronašla dva grimizna svilena rukava. S krajeva što su pristajali uz ramena visjele su duge vezice.
»Ruku,« odsutnog duha je rekla Giulietta i Lucrezia je ispružila ruku koja se, dok ju je u polumraku uvlačila u rukav, činila blijedom i mršavom. Kroz proreze u svili naziralo se žućkastobijelo laneno platno potkošulje.
»Kad budem gotova,« rekla je Lucrezia, »otrčat ću dolje do staja i vidjeti je li Vanni dovršio posao.«
»Nećeš učiniti ništa takvoga, ljubavi,« Giuliettin glas je izgubio svoju uobičajenu toplinu. »On će uskoro doći unutra, a ako odeš dolje, posve sigurno ćeš se uprljati i morat ćemo iznova mijenjati svu tu odjeću.«
»Tko će večeras biti na večeri?« Namjerna promjena teme.
Giulietta je razmislila, mršteći se. »Pa,« rekla je, »vojvoda će, naravno, dovesti svoju pratnju — vjerojatno će ih biti desetak, a tu će biti i tvoji otac i majka i...«
»I Vanni...«
»Naravno — a mislim i da je tvoj otac pozvao nekoliko dosto­janstvenika iz Firence i — drugu ruku, ljubavi.«
»I ti — doći ćeš i ti, Giulietta, zar ne?«
»Ne, cara, večeras ne. Zamolila sam tvoju majku da, ako mogu, u miru večeram ovdje gore.«
»Ah, Giulietta, zar ti nije dobro?« Lucrezia se okrenula i uzela staričine ruke u svoje. Drugi joj je rukav, još uvijek neučvršćen, skli­znuo s ramena.
»Ne, cara, uopće nije to u pitanju. Samo sam malo umorna.«
»Tako mi je žao.«
»Zašto to kažeš, dijete?«
Lucrezia je pokazala na zgužvanu haljinu što je ležala na podu na suprotnoj strani odaje. »Čini se da ti uvijek stvaram toliko posla. Ja ću to pokupiti i spremiti, i...«
Giulietta joj je palcem protrljala čelo kao da joj daje blagoslov, a zatim je potapšala po obrazu. Nasmiješila se. »Samo ti uživaj u ovoj krajnje važnoj prigodi, cara. Ja ću biti veoma sretna što ću biti ovdje gore, u vlastitom miru. Ta jadna haljina nije više nizašto osim za bacanje. A sad mi daj ruku i pusti me da dovršim s vezivanjem tog rukava.«
Lucrezia je načas zastala, pažljivo promatrajući staricu. A onda je, još uvijek s borom od brige medu obrvama, podignula ruku postrance i rekla: »Hoće li ti selidba puno smetati, Giulietta?«
»Selidba?«
»U Ferraru. Nadam se da to neće biti tako zastrašujuće zamorno.«
Giulietta načas nije odgovarala. Pomaknula se i nesvjesno stala na put traci svjetlosti što se probijala kroz kapak. Pružila joj se sredinom lica i tijela, doslovno je sasjekavši napola. »Ja... ja neću ići,« rekla je.
Lucrezia je zurila u nju.
»Tvoja majka misli da ti je najbolje početi iznova, s mladom ženom koja će skrbiti o tebi.«
Giulietta je to izgovorila skrušenim glasom i Lucrezia je odmah postala svjesna neminovnosti te odluke. »Ali...« Osjetila je vruće suze u očima, ugrizla se za vrh jezika i nekoliko puta duboko udahnula prije nego je prozborila. »Ali... ja želim da podeš sa mnom.«
»Znam, cara.«
»Je li posve izvjesno da...?«
Giulietta je kimnula glavom.
»Ali zašto? Zašto mi to nitko dosad nije rekao?«
Nije bilo odgovora.
Lucrezia je zadržala dah, nesigurna želi li zaplakati ili se razbje­sniti na svoju dadilju. Veličina promjena koje su joj se trebale zbiti ukazala se pred njom, nezaustavljiva i neumoljiva, poput bataljuna vojnika u pokretu; iznenada joj stvarnih jednako onako kao što to samo trenutak prije nisu bile. Uopće nije razmišljala o mogućnosti da Giulietta možda neće poći s njome u Ferraru. Lucrezia je pogledala staricu i vidjela — možda prvi put u životu — nemoć starosti. Osje­tivši ubod sablazni, zamislila je lubanju pod naboranom kožom, kosti unutar mršavog mesa i tada — kao da je u pitanju njezina vlastita bol — osjetila Giuliettin predosjećaj gubitka jednako snažno kao da se to njoj događa.
Obgrlila je rukama svoju dadilju, svjesna krutosti staričina tijela dok ju je tako držala, i ostale su tako stajati zagrljene dugo vremena.
A zatim, odmaknuvši se i natjeravši se na osmijeh, Lucrezia je s namjernom bezbrižnošću rekla: »Gdje želiš da stavim tu uništenu haljinu?«
Giulietta je malenim komadom lanene tkanine obrisala oči. »Sta­vi je u onu staru škrinju do vrata. Nemoj se mučiti slagati je, cara. Više se ne može popraviti.«
Lucrezia je čučnula i rukama pokupila uništenu haljinu, pošla do velikog izrezbarenog kovčega uz vrata i podignula poklopac. Nešto neočekivano joj je privuklo pogled. »Ah!« rekla je. »Ah, Giulietta, vidi što sam ovdje pronašla! Pitala sam se gdje je to — nisam to vidjela mjesecima!«
GIOVANNI je počešao vrat svojoj kobili i nasmiješio se kad je zado­voljno napućila gubicu, istegnuvši se i napola sklopivši oči u dokonoj opuštenosti. Podignuo je pogled kad je u dvorište ispred staja ušao zdepast mladić u dobi od oko dvadeset pet godina, smijuljeći se zbog kobilina zadovoljnog izgleda.
»Sviđa joj se to, zar ne?« rekao je.
»Pietro.« Giovanni mu je kimnuo glavom na pozdrav.
Pietro je ispružio ruku, stavio je kobili pod njušku i podignuo joj glavu prema svojem licu. »Ove kobile su baš poput žena — samo ih trebaš počešati na pravom mjestu i sve će učiniti za tebe,« rekao je tonom znalca. Bacivši brzo pogled lijevo i desno kako bi se uvjerio da su sami, pridodao je: »Dobar dio prošle noći proveo sam češući mladu Mariu Fabbro na svim pravim mjestima.«
Giovanni je podignuo obrve. »Paolovu kćer?«
Pietro je samozadovoljno kimnuo glavom. Giovanni se promeš­koljio i progutao slinu. U glavi mu se ukazao prizor te zrele breskve od sedlarove kćeri. Dah mu je zastao. Cesto je viđao Mariu oko staja i svaki put kad bi je pogledao zaticao bi sebe kako uistinu previše razmišlja o ženskim grudima. Osjetio je vrućinu u licu. Pogledao je u Pietra — i nastavio maštati.
»Nadam se da njezin otac neće za to doznati,« rekao je tren kasnije. »Ne bih ti dao puno izgleda ako dozna.«
Pietro se opet nacerio, slegnuo ramenima, digao balu sijena na rame i odšetao niz dvorište, zviždeći dok se pognut provlačio ispod gornje grede ulaza u hranilište.
Giovanni je posljednji put potapšao svoga konja. Zaputio se sporim korakom prema velikoj kući, gurkajući pred sobom kamenčić i usput podižući prašinu po stazi.
Možda je i mogao biti vrlo blizu petnaestoj godini, ali danas kao da se sve urotilo protiv njega tako da se osjećao poput djeteta. Kad je toga popodneva kod povrtnjaka povukao Crezzi za noge, odjednom je izgledala posve drukčija. Tako odrasla, čak i onako sitna i mršava, i tako lijepa — od čega se osjetio nezgrapno i glupo. Kao da su mu ruke i noge prevelike i više mu ne pašu. Inače se razlika od godine i po u njihovoj dobi nije činila tako primjetnom. Pa ipak, onda se dje­tinje namrštila na njega i opet sličila sebi, i sve je ponovo bilo u redu. A sada mu Pietro tako samouvjeren, govori o svojim osvajanjima. Premda se, kad čovjek bolje promisli, o prošloj noći nije imao razloga previše razmetan. Ta Maria bi pošla sa svakim.
Došetao je pod prozor Crezzine spavaće sobe, zastao i podignuo pogled.
» Za sve si ti kriv,« opet je čuo njezin glas od toga popodneva.
»Za što to?«
»Za sve.«
Prijezirno je otpuhnuo i zazvao je po imenu. Pa čekao. I opet je zazvao.
Začulo se glasno petljanje oko zasuna i zatim su dva kapka bučno udarila o zid. Luerezia se nagnula preko prozora, očiju stisnutih zbog iznenadnog svjetla.
»Skoro sam gotova,« rekla je. »Nemoj otići.«
Giovanni je potvrdno trznuo glavom.
Lucrezia je rekla: »Nešto nije u redu?«
Slegnuo je ramenima.
»Čekaj — ne miči se!« Vratila se natrag unutra. Giovanni je stajao, prebacujući težinu tijela s jedne na drugu nogu, zagledan u prozor. Nakon nekoliko trenutaka Lucrezia se opet pojavila, s malom košaricom od slame u jednoj ruci; preko druge je imala omotanu pri­lično dugačku uzicu. Nagnula se van i, ugrizavši se za donju usnu, počela spuštati košaru. Giovanni je podignuo ruke kad je košara došla do njega; pogledao je unutra i, unatoč nemiru, nacerio se kad je ugle­dao klupko vrpce boje plamena, smotane u sitne uvojke poput malog ružičastog ljiljana. Izvadio ga je i počeo se njime igrati.
»Nemoj ga razvezati!« rekla je Lucrezia. Naizmjeničnim zamasi­ma ruku podignula je košaru natrag. »To bi trebala biti vrpcu nu clur. Kao da si ti vitez — a ja... ja vježbam biti vojvotkinja.«
Giovanni se prignuo u pretjerano dubok naklon isprike i, glave blizu koljena, začuo tihi smijeh nad sobom. Uspravio se.
»Upravo sam u staroj škrinji opet pronašla svoju košaru. Sjećaš li je se?« dozvala ga je Lucrezia.
»Naravno.« Dok je podizao glavu da je bolje vidi zasmetalo mu je sunce, pa je oči zaklonio rukom.
»Nakon što je tata tada bio onako ljut — zbog krova.«
»Nisam znao da je još imaš.«
»Ni ja. Ipak, bila je to dobra igra, zar ne?«
Giovanni je opet spustio pogled i prstima dotaknuo vrpcu, sjeća­jući se kako mu je žestoko bridjela stražnjica kad je posljednji put tu košaru uzeo u ruke. Crezzi su možda samo poslali u njezinu sobu, ali njega su pretukli kad su se toga dana zajedno uspeli na krov dvorca, u glupoj i nepromišljenoj potrazi za pustolovinom. A sve je to bilo na njezin nagovor — toliko je priznala stricu Cosimu — ali je on, Giova­nni, ipak zbog toga bio oštrije kažnjen. Nepravda ga je, i nakon dvije godine, još uvijek izjedala.
Ipak, Crezzi je imala pravo: bila je to dobra igra — jedina koju su mogli imati tijekom tri dana Crezzine kazne. On je tražio sitna blaga, prisjećao se, i krao različitu hranu iz kuhinje, i sve to stavljao Crezzi u košaru kako bi to ona mogla podignuti u svoju sobu, a ona mu je zauzvrat slala šašave nažvrljane poruke. Sve se to činilo tako davnim.
»Nemoj otići,« rekla je Lucrezia. »Učas ću doći dolje.«
Nestala je s prozora. Glas joj je zvučao tanjim nego inače, kao da je plakala, pomislio je Giovanni, ili možda kao da se trudila sada ne zaplakati. Zapitao se zbog čega.
Kapci su se opet zatvorili i zaglušna pjesma cvrčaka postala pri­sutnija kad je sjeo leđima naslonjen o zid, povijenih koljena, ruku opu­šteno prebačenih preko njih, ne prestajući prevrtati klupko narančaste vrpce medu prstima. Podignuo je lice prema nebu i sklopio oči zbog sunca.

2


DVOJE ROĐAKA zastali su odmah uz vrata dugačke nadsvođene kuhinje, neprimijećeni u parama zamagljenom metežu pripre­ma za gozbu. Lucrezii su usta bila suha: promatrajući tu uskomešanu uposlenost, uskipjeli osjećaj iščekivanja počeo je rastjerivati potištenost koju su joj izazvale vijesti što ih je čula od Giuliette. Oblizala je jezikom usne. Pogledavši niz dugački stol, načas je oklijevala a onda laktom gurnula Giovannia, pokazujući.
»Hajde, Vanni — uzmi jednoga!« šapnula je.
»Zašto ja?«
»Jer Angelo više voli tebe nego mene i ako te vidi da ga uzimaš neće se toliko ljutiti kao kad bi vidio mene.«
»Znaš da sam baš zbog toga uvijek ja za sve kriv — jer me tjeraš da svašta činim za tebe.« Zvučao je Ijutito ali je ipak, ogledavši se oko sebe, prišao dugačkom stolu, posegnuo rukom i uzeo jedan od desetak velikih šipaka iz drvene zdjele. Dodao ga je svojoj rođakinji.
Lucrezia je dlanom protrljala tvrdu koru šipka. Vrhom srednjeg prsta je prešla uokolo i preko bodljikave krune, načas ga prinijela nosu, a zatim zarinula nokat palca u koru, načinivši malu rupu oblika polu­mjeseca. Jednim je prstom počela uklanjati koru, razotkrivajući oblu površinu ružičastocrvenog zrnja, a zatim ih nekoliko iskopala i ispustila na Giovannievu ispruženu ruku. On joj se nasmiješio i prinio dlan ustima. Otrgnula ih je još nekoliko za sebe.
Stajali su tako nekoliko trenutaka, jedući zrnje šipka, promatrajući i osluškujući.
Lucrezia je pogledala prema mjestu na kojem se nad vatrom uzdizala velika siva kamena nadstrešnica ognjišta, spržena vatrom i sjajna od masnoće. Dim se u pramenovima kovitlao oko kamenih rubova kao da, pomislila je, izlazi iz usta snenog zmaja; žario se plavkastom bojom, u pramenovima se uzdižući uz zrake svjetla što su dopirale s visokog prozora. Vatra je žestoko gorjela i obrisi trojice ljudi što su je održavali bili su nejasni, kao da su skicirani oštrim potezima narančaste i tamnije plave boje. Jedan od njih se odmaknuo od vreline i obrisao znoj s lica, namrštivši se. Gore pod nadstrešnicom s prečki su visjeli u laneno platno uvijeni komadi mesa, sušeći se na dimu; nad njima se, dok su se tako njihali sa svojih opakih željeznih kuka, nadnosio uznemirujući dojam vješala. A dolje, na suprotnom kraju prostorije, pod prozorom su stajale dvije otvorene plitke hrastove bačve. Luerezia je zadrhtala. Površina tekućine u njima — ključala je. Potegnula je Giovannia za rukav i pokazala prema njima.
»Vidi — jegulje,« rekla je, s izrazom gađenja na licu.
»Onda gledaj labudove,« rekao je Giovanni. Pokazao je pre­ma drugom dugačkom stolu koji se pružao gotovo cijelom dužinom jednog od zidova kuhinje. Na jednom su kraju tog velikog stola bili naslagani tanjuri, posude i visoki lonci, a po sredini su stajale pore­dane ogromne zdjele pune voća i gomile oguljenog povrća. Brda arti­čoka, naranača i ružičastih tikvica te velika šarena zdjela od majolike prepuna mahuna nalazili su se odmah iza toga, a na bližem mjestu na kojem su rođaci stali, ležala su mlitava tijela para ogromnih labudova. Počivala su tužno jedno do drugoga, vitkih vratova, sada klonulih i beživotnih.
Lucrezia im je prišla, posegnula i dotaknula jednu pticu vrhom prsta. Pod baršunastim perjem meso joj je bilo hladno, poput nepčene gline. Labudovi cijeloga života ostaju u parovima, pomislila je. Jesu li ova dva umrla zajedno i njihovo se doživotno druženje nasta­vilo i u smrti — ili je njihova bliskost ovdje slučajna? Žale li sada neka druga dva labuda zbog gubitka partnera, dok tamo negdje plivaju sami?
Okrenula se od labudova i na drugom stolu ugledala čudesan niz skulptura izrađenih, kako je znala iz ranijih prigoda, od šećera. Gurnuvši Giovannia u rebra, pokazala je na tu izložbu.
»Nisu li to...« započeo je.
»Kopije tati najmilijih? Da. Onih iz stražnjeg dvorišta. Nisu li slatke?«
Giovanni je posegnuo, s dva prsta protrljao jednu od skulptura, a zatim prste gurnuo u usta.
»Mmm. Imaš pravo. Baš su slatke,« rekao je.
»Nemoj, Vanni! Ako te Angelo vidi, ubit će te!«
Giovanni je slegnuo ramenima, pa vlažnim prstima opet prešao preko isklesanih leda nasmijane šećerne nimfe. Opet ih je posisao. I nasmiješio se.
»Odvratan si!«
Giovanni je otvorio usta da joj uzvrati, ali prije nego je išta dos­pio reći oboje ih je prenuo vrisak. Osvrnuli su se uokolo.
Lucrezia je glasno uzdahnula.
Na trenutak sve kao da je zastalo.
Pred njezinim očima, metež u kuhinji pretvorio se u sliku, sekun­du tišine što je lebdjela u zraku, nepokretna.
Kuharska pomoćnica, jedne ruke zamotane u jutu, stajala je lica iskrivljenog od boli dok joj se uzavrela voda iz ogromne posude koju je pokušala ukloniti s vatre u svjetlucavom mlazu prelijevala preko podlaktice. Tkanina od jute koju je otresla s ruke pala je u vatru pod posudom i odmah planula sjajnim plamenom, osvjetljujući odozdo djevojčino izobličeno lice. Premda se činilo da je tek nekoliko ljudi u kuhinji primijetilo što se dogodilo, tri kuhara su se kao jedan okrenuli od peći i zurili u djevojku, istog izraza zaprepaštenja na licima. Jedan od njih je u ruci držao punu zaimaču; mekani komadi iz juhe popadali su po podu oku njegovih nogu.
Lucrezia je stajala kao sleđena.
A onda je kroz prostoriju opet nagrnula buka i vrisak se pretvorio u dahtavo jecanje; djevojka je posrnula unatrag, mašući opečenom rukom, odmičući svoju tešku haljinu dalje od usplamtjele jute. Lucre­zia je pogledom prelazila od kuhara do djevojke i onda, odjednom obuzeta panikom jer nitko ništa nije poduzimao, otrčala naprijed i stala pred djevojku, isprekidanim joj glasom nudeći pomoć.
»Brzo — dolazi! Požuri! Moraš je staviti u hladnu vodu!« Posegnula je i uzela je za neozlijeđenu ruku, ali djevojka je jeknula, pokušavajući se istrgnuti iz Lucreziina stiska. Lucrezia ipak nije popuštala. »Ne! Dođi sa mnom — moraš — Vanni, gdje je najbliža vođa?«
Okrenula se i vidjela kako njezin rođak još uvijek osupnut stoji kraj vrata. Ponovila je: »Gdje? Gdje trebamo poći, Vanni?«
»Bunar u vanjskom dvorištu?«
»Ne — predaleko.«
A tada joj je na um pala ideja, premda joj je utroba od nje zadrh­tala. Držeći djevojku za zdravu ruku, povukla ju je kroz metež kuhinje u sjene na suprotnom kraju prostorije. »Dolazi već jednom,« rekla je. »Ovuda.«
Zastale su pred dvjema niskim hrastovim bačvama. Gruda muč­nine popela se Lucrezii uz grlo dok je promatrala sluzavo klupko kako se prepliće i trza pod površinom.
»Stavi ruku ovamo — one te neće ozlijediti, a voda je hladna.«
Zajecavši, djevojka je ustuknula, odmičući se od bačve, izvrćući ruku u pokušaju da je oslobodi iz Lucreziina stiska. Opečenu ruku držala je prislonjenu uz grudi.
»I ja ću staviti svoju s tvojom, gledaj,« brzo je rekla Lucrezia i, zaškrgutavši zubima, uzela djevojčinu crvenu, bolnu ruku za prste, zatvorila oči i uronila obje ruke — svoju i djevojčinu — u bačvu prije nego je djevojka imala prigodu oduprijeti joj se.
Voda je bila gusta, neprozirna i sluzava, a jegulje su se u njoj me­đusobno preplitale u svilenkastim čvorovima. Lucrezii je većina ruke bila pokrivena rukavom, ali jegulje su joj jezovito klizile oko podlakti­ce; osjećala je povremene ugrize neopisivo sitnih i oštrih zuba, premda je ništa nije uistinu boljelo. Čvrsto je držala djevojčine prste, bili su napeti i kruti od pokušaja da se odupre Lucreziinu stisku. Isprekidano je i glasno udisala kroz otvorena usta; širom otvorenih tamnih očiju zurila je u uskipjelu bačvu.
»Kako se sada osjećaš?« rekla je Lucrezia. Bile su zajedno prislo­njene uz rub bačve — tako blizu da je mogla osjetiti djevojčinu kosu na svojem vratu. Nasmiješila se, ali djevojka joj nije uzvratila osmijehom.
Nakon još nekoliko trenutaka Luerezia je rekla: »Možda je sada već dovoljno dugo bila unutra. Meni se ruka sledila. Pogledajmo...«
Izvukla je ruku iz bačve, pustivši djevojčine prste. Svileni rukav boje šljive bio je natopljen i tamnosmed sve do iznad lakta — visio joj je s ruke poput druge kože, blistav od sluzi jegulja. S njega su počele kapati krupne kapi, mrljajući joj crvenosmedu haljinu, pa se Lucrezia brzo nagnula naprijed i ispružila ruku ustranu. Drugom je razvezala spone na ramenu i zatim, usta iskrivljenih od gnušanja, strgnula namo­čeni rukav s ruke. Držeći ga objema rukama podalje od tijela, čvrsto ga je iscijedila i još je viskoznih kapi poprskalo prašnjavi pod.
Kuhinjska pomoćnica je počela pregledavati svoju opečenu ruku. Lucrezia ju je pogledala. Crvena mrlja bila je manje žarka, a kapljice blistave vode uhvatile su joj se za dlačice naježene nad crvenilom nje­zine mršave podlaktice. Nježno je drhtavim prstom dotaknula opečeno mjesto, a zatim napokon podignula pogled prema Lucrezii. »Mislim da je malo bolje,« rekla je. Zastala je, a zatim pridodala: »Hvala vam, signorina. Niste to trebali činiti za mene.«
Lucrezia je primijetila da djevojka gleda u njezinu crvenosmeđu haljinu, ukrašenu biserima, prekrasnu — a sada umrljanu sluzi jegulja. Promatrala je kako djevojka pogledom prelazi po njezinoj goloj ruci i po zgužvanom i namočenom rukavu u njezinoj šaci i upitala se o čemu djevojka razmišlja. Pogledala je sebe djevojčinim očima. Kako ju je ona vidjela? Kao dobronamjernu, milosrdnu mladu plemkinju spremnu da žrtvuje dio svoje skupocjene garderobe kako bi pomogla ozlijeđenoj dvorskoj sudoperi? Ili samo kao glupu djevojku odjevenu poput vojvotkinje ali nesmotrenu i djetinjastu, koja je iz hira uništila svoju finu odoru? Ili još gore — tek kao zabadalo što gura nos u tude stvari ?
Otvorila je usta, pokušavajući smisliti što bi mogla reći da ohra­bri i djevojku — koja se činila preplašenom — i sebe, ali prije nego je uspjela izustiti ijednu riječ, bijesna je vika presjekla opću buku u kuhinji, natjeravši je da poskoči.
»Što to izvodiš, Catelina, ti lijena droljo? Vraćaj se ovamo! Taj prokleti lonac će cijeli iskuhati dok ti završiš sa svojim besmislenim naklapanjem!« Ogroman i korpulentan signor Angelo, s rukama na bokovima, usta razvučenih u ljutitu grimasu na licu što je sličilo nepečenom hljebu, stajao je zureći sa suprotne strane kuhinje poput bije­snog medvjeda. »I vi — vas dvoje djece!« razdražljivo je zamahnuo rukom. »Gubite se odavde — prije nego pozovem signoru!«
»Idemo!« promucao je Giovanni. Glavom je pokazao prema vratima. Lucrezia je krenula za njim, ali je usput primijetila da napola pojeden šipak još stoji na dugom stolu gdje ga je odložila. Pokupila ga je, nasmiješila se Catelini i dobacila joj voćku dok su ona i Giova­nni odlazili kroz uska kuhinjska vrata van. Catelina je jednom rukom uhvatila voćku i stidljivo Lucrezii odmahnula na pozdrav.
»AH, ZABOGA!« Giulietta je zurila u nevjerici. »Jedva nešto više od pola satal Zar ne možeš ostati čista i uredna ni više od pet minuta? Što je to s tobom?« Zastala je, osjećajući kako joj bilo nelagodno udara u ušima. »Dolazi ovamo!«
Lucrezia se zaputila preko sobe.
»Za početak mi možeš to dati!« prijekorno je dometnula Giu­lietta, istrgnuvši komad svile Lucrezii iz ruke. Zamahnula je njime i podignula ga, odmahujući glavom i razdražljivo puckajući jezikom na Lucreziu.
»Žao mi je, Giulietta, uistinu jest, ali da si vidjela...«
Giulietta je podignula ruke, naprijed okrenutih dlanova, kako bi utišala Lucreziu. »Nemoj mi reći! Ne govori! Ne želim čuti. Zar je čudno što ne idem s tobom u Ferraru? Još ovoga i doista ćeš mi donijeti smrt!«
Posegnula je i razvezala vezice čistog rukava te ga jednim snažnim trzajem svukla Lucrezii s ruke. »Moja djevojko, možeš i sama izabrati drugi par! Ja se neću treći put danas spuštati na koljena! Svaku novu pratilju koju izabereš da s tobom pode u Ferraru bolje je upozoriti da treba očekivati veoma težak život!«
Lucrezia nije ništa rekla, ali Giulietta ju je promatrala kako prila­zi manjoj od dvije škrinje i spušta se na koljena pred njom. Podignuvši poklopac, načas je prekapala po unutrašnjosti, a zatim sjela na pete s parom rukava tamne jantarne, gotovo narančaste boje u ruci. Bez riječi ih je dodala svojoj dadilji.
LUCREZIA je šuškala punom šakom oraha što ih je imala u džepu, prevrćući ih bez prestanka medu prstima.
»Ne bih se bila iznenadila da me je pljusnula, Vanni — bila je tako bijesna.«
Giovanni je slegnuo ramenima.
»Jednostavno nije htjela čuti niti riječi od onoga što sam joj imala reći — pokušala sam objasniti da sam...«
»Želiš li marelicu?« rekao je Giovanni. »Prepuni su mi ih dže­povi.«
Lucrezia se namrštila na njega. Osjetila je kako joj razdražljivost pritišće glavu i kako joj se zubi stežu. Nakon što ju je njezina dadilja izgrdila, očajnički je željela iz sebe odagnati frustraciju zbog Giuliettina nepravednog gnjeva; željela je da je Giovanni podrži, da potvrdi kako je to što je poslijepodne učinila bilo posve nesebično i brižno, a ne nekakav »ishitreni postupak nepromišljenog djeteta«, kako ju je Giulietta tako gorljivo uvjeravala. Ogorčeni nemir koji je osjetila na pomisao o tome kako će izgubiti svoju dadilju sada se pomiješao sa srditim olakšanjem jer će po prvi put u životu uteći staričinu nemilo­srdnom željeznom stisku.
Posegnula je i uzela marelicu koju joj je Giovanni pružio, ali je nije pojela. Stavila ju je u džep.
Dvoje rođaka stajali su u sjenama hodnika, provirujući iza otvo­renih vrata duge dvorane drvenog stropa u kojoj je točno po sredini stajao ogroman dugački stol, uglačane površine sada skrivene ukraše­nim i podstavljenim platnom na kojem su stajali tanjuri, čaše, cvijeće, voće, svijeće i vrpce — dovoljno za najmanje trideset gostiju na večeri.
Lucrezia je pogledala niz njega prema suprotnom kraju prostorije gdje su njezini majka i otac stajali jedno do drugoga, dajući posljednje upute slugama koji će dočekati družbu iz Ferrare. Zamislila je bučan dolazak vojvodina društva i osjećaj razdraženosti joj je splasnuo; bilo joj je počelo nelagodno tući u grlu.
»Teta Eleanora izgleda prekrasno,« rekao je Giovanni. Lucrezia je kimnula glavom. Majka joj je bila odjevena u tamnoplavi damast; kroz brojne proreze na rukavima ukazivali su se zlatni nabori, a dok je podizala ruku da pokaže na jedan od prozora, bljesak baklji koje su već gorjele u svojim nosačima na zidovima odrazio se na sićušnim biserima. Čak i s ovog udaljenog mjesta u hodniku, Lucrezia je mogla čuti mekani šapat plavih svilenih podsukanja kad bi se njezina majka pokrenula.
Promatrala je kako majka pogledom luta preko cvijeća koje se spuštalo niza zidove poput šarenih slapova; preko četiri golema lovoro­va stabla u ogromnim posudama što su stajala poput stražara u svakom kutu dvorane; preko tamnocrvenih, bijelih i zelenih svilenih zastora što su podrhtavali na povjetarcu, viseći medu prozorima. Bile su to, znala je Lucrezia, boje kuće Este — njezina ih je majka morala izabrati da ugodi njezinu uglednom gostu. Ona, Lucrezia, bila je glavna nagra­da koja je očekivala vojvodu, pretpostavljala je, ali njezina se majka pobrinula da taj dar bude dobro umotan.
Promatrala je kako joj se majka obraća njezinu ocu, vidjela je kako podiže pogled prema njegovu licu, kao da traži potporu. On je položio krupnu ruku svojoj ženi na rame i nasmiješio joj se, a zatim joj načas dlanom pomilovao obraz. Lucrezia je s nelagodom progutala slinu, sigurna da raspravljaju o njoj, odjednom uznemirena prizorom nečega što joj se učinilo majčinim nemirom.
»Hajde, pođimo prije nego nas vide,« rekao je Giovanni. Uzeo je Lucreziu za ruku. Okrenula se, grizući usnicu, i oni su se zaputili niz hodnik i van na otvoreni balkon koji je gledao na središnje dvori­šte.
»Morat će proći ovuda, zar ne?« rekao je Giovanni. Sjeo je na popločani pod balkona, smjestivši se između dvije velike posude od terakote s orezanim ukrasnim grmovima. Posegnuo je u džep, izvukao par oraha i skršio ih medu dlanovima.
Lucrezia je kimnula glavom i sjela do njega.
»Dakle, ako samo budemo čekali ovdje, vidjet ćemo ih.«
Ponovno kimanje glavom. Giovanni je držao razbijene orahe na dlanu; mršteći se usredotočeno, odvojio je jezgre i ljuske odbacio pre­ko ramena. Lucrezia je u međuvremenu iz džepa izvadila marelicu i njezinom baršunastom kožicom protrljala zatvorene usne. Djelići slika i besmislenih isprekidanih rečenica plesali su joj umom dok je mirisala toplu slatku voćku; pogled joj se zamaglio i, kad se nagnula naprijed i pritisnula čelo uz željezne šipke balustrade, mogla je osjetiti kako joj se tijelo neznatno pomiče s otkucajima bila.
Klopotanje potkova i kotača i oštri glasovi koji su dozivali na hitro djelovanje natjerali su je da podigne pogled. Giovanni se pridignuo na koljena, neuredno razbacavši orahove ljuske oko sebe.
»Mislim da su ovdje, Crezzi,« rekao je. »Mogu čuti konje.«
Dvoje rođaka klečali su sklopljenih ruku oslonjenih na balustradu i s bradama na rukama, nalik, zamišljala je Lucrezia, paru neobuz­danih vodoriga. Još uvijek je u jednoj ruci držala marelicu, sada već vrelu i vlažnu.
Teška ulazna vrata s treskom su se otvorila. Pet-šest Cafaggiolovih sluga teturajući je izišlo na sunce. Lucrezia je vidjela svoju majku i oca kako hodaju držeći se za ruke; oboje su gledali ulijevo i smiješili se visokom čovjeku odjevenom u crno koji im je prilazio.
»To je on, zar ne?« šapnuo je Giovanni.
Lucrezia je kimnula glavom.
Vojvoda se osvrtao po dvorištu. U hodu je skinuo svoj perom urešen šešir i kaput i dodao ih mladiću koji je išao za njim. Bez kaputa, odjeća mu je bila vrlo svakodnevna i jednostavnog kroja. Ali pojava mu je bila dovoljno impresivna, pomislila je Lucrezia, i bez pribjega­vanja vrpcama i rasporima koji bi popravljali dojam. Bio je viši nego ga se sjećala ali, gledajući ga sada, shvatila je da niti najmanje nije zaboravila te velike, tamne, sporo trepćuće oči.
Uz bok mu je kaskao pas oštrog crnog krzna — iznimno kru­pno stvorenje dugačkog, tankog repa. Lucrezii su se oči raširile kad je shvatila koliko je visok: vojvodi je u hodu ruka počivala na psećoj glavi — i bila povijena u laktu.
Lucrezia je promatrala pridošlicu kako prelazi dvorište s ostatkom društva. Činilo se da primjećuje svaku pojedinost koja ga je okruživala, a onda je podignuo pogled prema balkonu na kojem su ona i Giovanni klečali uz balustradu i pogled mu se susreo s njezinim. Zastao je u govoru. Lucrezia je ispustila marelicu koju je držala u ruci. Otkotrljala se kroz balustradu i pala na tlo, smrskavši se o kamene ploče niti dva metra od mjesta na kojem je stajalo maleno društvo. Pas je tiho zare­žao, ali vojvodi je načas na licu bljesnuo osmijeh. Lucrezia je osjetila kako joj se lice žari. Vojvoda nije pokazivao drugih znakova da je vidio nju ili marelicu; Lucrezia je promatrala kako se opet okreće njezinom ocu i majci i nastavlja razgovor.
Kad je društvo došlo do suprotne strane dvorišta, njezin se otac okrenuo i pogledao je.
»OBEĆAVATE da ćete odmah sići, signorina?«
Lucrezia je kimnula glavom. Najmlađa pratilja njezine majke premještala se s noge na nogu. Izgledajući nespretno i posramljeno, djevojka je bezazleno iskreno pridodala: »Samo... moja gospodarica je rekla da ne smijem otići prije nego se uvjerim da ste uistinu krenuli.« Kratko je oklijevala, a zatim rekla: »Svi čekaju na vas.«
Giulietta je otvorila usta da nešto kaže, ali Giovanni je brzo rekao: »Ne brinite —ja ću je natjerati da požuri.«
Djevojka se naklonila, lagano se zarumenjela kad joj se Giovanni nasmiješio i nakon toga nestala.
»Kako izgledam?« rekla je Lucrezia.
»Izgledaš baš ljupko, cara,« rekla je Giulietta, nagnuvši joj se bliže i poljubivši je u obraz.
»Vanni?«
Giovanni je kratko promislio. Neotesan, ishitren odgovor kakav bi joj obično dao odjednom mu se učinio neprimjerenim. Zbunjivala ga je ta odjednom začudna i neobična pojava njegove rođakinje: izgle­dala je poput lijepe strankinje. Odlučio se za istinu.
»Uistinu izgledaš ljupko,« rekao je, osjećajući se glupo.
Lucrezia se nasmiješila, ugrizla se za donju usnu, a zatim poljubila Giuliettu i napustila spavaonicu. Zaputila se niz hodnik koji je vodio do glavnog stubišta. Giovanni je pošao za njom, brzo je sustigao i nastavio hodati uz nju. Ruke kao da su mu pripadale nekome drugo­me; osjećao je kako ga nervira njihovo ljuljanje.
Nov i neugodan prizor dopro mu je do uma ranije tog popodneva. Nije ga se mogao osloboditi, premda je bio vrlo posramljen time što je ondje. Nekako je bilo prihvatljivo misliti o tome kad su u pitanju bili Pietro i Fabbrova kurvica od kćeri; i zasigurno je bilo zabavno kad bi zamišljao samoga sebe s — no, kad se radilo o tome, nije znao tko bi to mogao biti — ali misliti o Crezzi i... i o tom čovjeku! Giovanni je od same pomisli zadrhtao.
Osjetio je trnce stida u trbuhu jer razmišlja o takvim stvarima, ali prizor je bio uporno tu i kao da ga se nikako nije mogao riješiti.
Zapravo nije shvaćao zašto se zbog toga osjećao tako nelagodno. Nije to bilo tako jednostavno kako je Crezzi rekla — da se čini kako tih dana razmišlja o... no, aktivnostima u spavaonici... više nego o bilo čemu drugome. Ne. Zbog nečega povezanog s njime, Giovanni se osje­ćao poput psa, njuškom o njušku s neprijateljem — nakostriješene dla­ke, povijenih ušiju, režeći, povijenih leda. Zapravo, kad su ih nekoliko sati prije upoznavali, dlake na rukama doista su mu se naježile. Nije to mogao objasniti, ali jednostavno je znao da mu se vojvoda ne sviđa.
»Vanni, sjećaš li se onog dana kad smo stavili plašteve i kape na sve kipove na lođi?« rekla je Lucrezia, prekinuvši mu misli.
»Kako bih to mogao zaboraviti? I zbog toga su me izmlatili, zar ne?«
Lucrezia mu se nasmiješila, otvorila usta da još nešto kaže, a onda zastala. Došli su do vrata dvorišta. »Ah, cielo! Svi su ondje,« šapnula je.
Giovanni je pogledao preko njezina ramena. Teta Eleanora, tetak Cosimo i nekoliko njihovih prijatelja koje je poznavao iz viđenja stajali su na lođi. S njima je bilo desetak ljudi koje nikad prije nije vidio i nekoliko pratilja tete Eleanore. A tamo, zadubljen u razgovor s tetkom Cosimom, stajao je visoki čovjek u crnom. Sklupčan do njegovih nogu, povremeno udarajući repom o kamene ploče, ležao je veliki crni pas.
Lucrezia je stupila van i sunce joj je obasjalo kosu tako da je zasjala poput bakra. Izgledala je, pomislio je Giovanni, kao da je neki od kipova iznenada oživio. Razgovor je utihnuo. Stala je pred vojvodu i duboko se naklonila, pognute glave i haljine nabrane oko nje na podu, a zatim je podignula pogled prema njemu, još uvijek pognuta u naklonu. Načas su se tako gledali, a onda je vojvoda pružio ruku koju je Lucrezia prihvatila u svoje.
S mjesta na kojem je stajao, Giovanni nije mogao vidjeti smiješi li se njegova rođakinja ili ne. Ali visoki lik u crnom prsluku zasigurno se jest smiješio.
Giovanniu su se ruke stisnule u šake. Pogledavši ih još jednom s odvratnošću, okrenuo se i vratio natrag u tamu hodnika.

3


VUČJAK SE PODIGNUO na noge, pandžama zastrugavši po kame­nim pločama; otresao se i drhtaj mu je prošao od vrha nosa do repa. Prešao je lodu do mjesta gdje je sjedio njegov u razgovor zadubljeni gospodar i gurnuo mu njušku pod ruku. Ne prekidajući razgovor, vojvoda je počeo gladiti veliku pseću glavu, milujući ga oko njuške i iza ušiju. Pas se svom težinom oslonio o stolac i zamahnuo dugačkim repom.
»Ne, imate pravo,« rekao je vojvoda. »Prošlo je — koliko? — tek nešto više od tri mjeseca od Chateau-Cambresisa, zar ne? I unatoč svim drskim upozorenjima koja su pratila potpisivanje tog strašnog primirja, moram priznati da nisam primijetio nikakvog otvorenog francuskog miješanja.«
Cosimo de’ Medici je kimnuo glavom. »Ali Este, ja mislim da ste vi u Ferrari imali sreće. Ovdje u Toskani, mi veoma brzo postajemo posve iscrpljeni prijekora vrijednim >miješanjem< na svakom koraku.«
»Ipak, tko zna što će se dogoditi sada kad je Henri mrtav?« rekao je Este.
De’ Medici je uzdahnuo. »Moram priznati da mi je laknulo jer ga više nema: njegov utjecaj u Španjolskoj i Engleskoj bio je za moj ukus doista pretjerano... šarolik — ali tako umrijeti! Kakva besmislena smrt!« Namrštio se.
Este nije ništa rekao. Na licu su mu se ukazale bore dok je zamišljao prizor: pokojni francuski kralj oka probijenog trijeskom od skršenog viteškog koplja. Kroz oko unutra i kroz ulio van, govorili su. »Da. Doista užasno,« tiho je rekao.
A tada je dc’ Medicieve namrštenosti nestalo — tako naglo daje to gotovo bilo komično, pomislio je Este.
»Ali pričajmo o vedrijim stvarima,« rekao je njegov domaćin, sada već zračeći zadovoljstvom. »Kakvo je potpuno zadovoljstvo pomi­sliti da ćemo našim predstojećim savezom pomrsiti račune — makar i u najmanjoj mjeri — tim paklenim podvalama proklete francuske hegemonije!«
»Uistinu je poduzimanje takvog koraka pravo zadovoljstvo, gos­podine.« Este je nagnuo glavu ustranu. To nije bilo pretjerivanje. U glavi je vidio vitak lik svoje buduće vojvotkinje kako ga ranije tog popodneva sjajnim očima promatra iz dubina svoga uglađenog naklo­na. Sunce joj je plamtjelo u kosi, haljine joj ustalasale oko tijela kao da se u njima kupa, a na oba se obraza pojavila mala točka rumenila. Bio je to očaravajući prizor. Lucrezia nije bila klasična ljepotica, pomislio je: stas joj je bio nerazvijen i dječački, ali bilo je u njoj neke naivne, vragolaste, pjegama urešene dražesti koja je — premda, naravno, posve različita od Francescine sladostrasne putenosti — ipak bila ljupka.
Lucreziino neiskustvo je bilo očito.
Este je na tu pomisao osjetio trenutačnu nelagodu, prisjećajući se zanosa svojega posljednjeg sjedinjenja s Francescom. Njegova ga je hedonistička kurva, pomislio je, zasigurno poticala u njegovim krajnje izopačenim pothvatima ali sve dosad, shvatio je, nije legao s djevicom — nikad mu nije pružena mogućnost otkrivanja zadovoljstva prodo­ra u neokaljano savršenstvo, ostavljanja svoga znaka na netaknutom području. Zamislio je taj osjećaj i, osjetivši ukrućenost, promeškoljio se na stolici.
»Izgubili ste se u mislima, ha, Este?« Glas Cosima de’ Medicia pogodio mu je um poput šake. »Razmišljate možda o budućim užitcima braka? Zašto ne bismo prošetali prije objeda? Žene će uskoro sići dolje i bez sumnje će nas vrlo skoro pozvati za stol.«
Alfonso d’Este je ustao. Slijedeći ga, i pas se podignuo na no­ge, protegnuo se i zamahnuo repom. Cosimo de’ Medici je ispružio ruku, pokazujući iz kipovima ispunjene lođe prema uređenim vrtovima. Dvojica muškaraca sporim su korakom krenuli niz uske staze i težak miris suncem spržene lavande, bosiljka i majčine dušice ispunio je Alfonsu nosnice. Jedan je nasad bio izgažen, a njegova ograda od orezane živice skršena. Vučjak je spustio radoznali nos do uništenog nasada, ali Alfonso je pucnuo prstima. »Folletto!« prosiktao je. »Ovamo! Ostavi to!«
»Ah, pustite ga neka istražuje!« vedro je rekao Cosimo de’ Me­dici. »Nemam pojma što se dogodilo tom jadnom nasadu, ali pas tu više ništa ne može pogoršati. Sutra ću za ovo reći vrtlaru. Zasigurno će ga trebati popraviti prije... ah, dozivaju nas!«
LUCREZIA je diskretno prebacila težinu na jednu stranu stražnjice i dlanom prešla po donjoj strani bedra, poravnavši nabore na svojim podsuknjama. Buka koju je stvaralo tridesetak osoba za večerom bila je prilična: uporan žamor razgovora nadjačavao je oštar zveket jedaćeg pribora i stakla.
Pogledala je niz stol. Točno po sredini ležala su dva velika pečena labuda, ponovo prekrivena perjem, ukrućenih vratova isprepletenih u nešto što se Lucrezii činilo tek neznatno boljim od bijedne parodije udvaranja. Pladanj za pladnjem u piramide naslaganog voća, povrća, slastica i ostriga, a poviše, preko, iza i uokolo te raskoši spuštali su se slapovi cvijeća.
Kvartet glazbenika je zastao sa svirkom i nasmijana družina patu­ljastih plesača naklonila se okupljenom društvu i otrčala iz prostorije. Lucrezia je ravnodušno promatrala kako odlaze. Nikad joj se nisu svi­đali, premda je znala da su njezinim roditeljima posebno omiljeni. Obeshrabrivali su je: njihove noge neobičnih proporcija bile su joj komične, koraci prebrzi i kratki za odrasle osobe, ali previše teški za dijete.
»Vaš otac se prilično namučio i istrošio, signorina,« rekao je vojvoda.
»Samo se pobrinuo da gozba bude prikladna prigodi, gospodine.«
Vojvoda je nagnuo glavu ustranu.
»Vi sigurno prisustvujete tolikim gozbama i banketima,« nasta­vila je Luerezia, »da nakon nekog vremena mora biti teško pojedinač­no ih pamtiti.«
»Neke u sjećanju ostaju dulje od ostalih.«
Osjetivši vrućinu u licu, Lucrezia je spustila pogled na svoj tanjur. Jegulje. Dobacila je pogled Giovanniu i prigušeno se nasmijala. Vojvo­da ju je znatiželjno pogledao. »Jegulje vas zabavljaju.«
»Nije to ništa, signore — tek nešto što se zbilo jutros. Ništa važnoga.« Obrazi su joj sada već gorjeli. Vojvoda je kratko udahnuo u namjeri da još nešto kaže, ali prije nego je uspio izgovoriti i riječi, snažan glas njemu zdesna rekao je: »Te su jegulje iz naših močvara u Comacchiu, Este — apsolutno najbolje u Italiji.«
Cosimo de’ Medici se široko smiješio; uhvativši njezin pogled, Lucrezii je namignuo. Bučan i veseo kao uvijek, nastavio je: »Uistinu ste sretni što u vojvodstvu Ferrare imate zemlje oko Poa — izuzetno plodan dio zemlje, Este, izuzetno plodan!«
»Imam izvrsne ljude koji njime upravljaju.«
»A dosad smo imali i dobro ljeto.«
Kroz nekoliko vrata pojavili su se sluge u sjajnim livrejama; uzvrtjeli su se oko stola, odnijeli jegulje i uklonili upotrijebljenu stakleninu i srebro, oslobađajući prostor uzduž stola. Gosti su se u iščekivanju okrenuli dnu sale jer su glazbenici opet zasvirali. Ovoga im je puta glazba bila tjeskobna i tugaljiva i ispunila prostoriju milozvučjem koje je, osjetila je Lucrezia, trebalo odražavati ljupkost labudova što »pliva­ju« uzduž cvijećem posutog stola. Jadničci, pomislila je.
Gosti su zapljeskali i glavni se rezač mesa dao na posao.
»Ime mu je Girolamo Tagliente,« rekla je Luerezia vojvodi. »Za glavnog je rezača postavljen tek lani, ali kod nas je još otkad sam ja bila mala, i ovdje i u Firenci.«
Vojvoda je promatrao Taglientea i činio se — Lucrezii je to bilo drago vidjeti — napokon donekle impresioniranim.
»Kod njega smo uvijek pouzdano znali izmoliti pokoji komadić dok smo bili mali,« rekla je, i vojvoda se nasmiješio.
»Našeg rezača u Ferrari prati zao glas,« rekao je, »premda nisam posve siguran otkud se to izvorno proširilo. Ćud mu je, kako su mi uvijek ponavljali, legendarno nezgodna — ali ja ne znam da se ikad uistinu rasrdio. Kao što je, čini se, čest slučaj s legendama, činjenice rijetko potvrđuju glasine.«
Lucrezia je rekla: »Ipak, ako netko uživa zao glas i ujedno je impresivno vješt s nožem, prema njemu biste se morali odnositi s velikim poštovanjem, zar ne?«
Vojvoda se nasmijao. »Doista je tako!« rekao je, pogledom joj prelazeći s očiju do usta i natrag. Njezine riječi i njegov smijeh pun razumijevanja ponovo su joj odjeknuli u glavi; ugrizla se za usnicu kako bi spriječila da joj se usta ne razvuku u preširok osmijeh.
»Kad smo već kod našeg glavnog rezača,« nastavio je vojvoda, »u Ferrari često priređujemo zabave. U ovo doba godine često jede­mo vani, u središnjem dvorištu. Obasjano bakljama, može biti krajnje privlačno, a ako imamo sreće da večeramo pod punom mjesečinom, zna biti posve očaravajuće.«
»Jedva čekam da vidim dvorac i cijeli posjed, signore.«
»A naše kućanstvo zajednički zadržava dah, čekajući vaš dola­zak,« rekao je vojvoda, polako se nasmiješivši. Lucrezii se pogled susreo s njegovim. Sporo je treptao promatrajući je gotovo pretjerano opušteno, i Lucrezia je opet spustila pogled na svoje ruke.
Uslijedila je duga stanka. Tišina je, pomislila je Lucrezia, bujala medu njima, prijeteći da se rasprsne poput prepune vinske mješine.
Trenutak kasnije, vojvoda je rekao: »Moram vam zahvaliti na obilasku kuće — imate krajnje pozitivna mišljenja o zbirci svojega oca, signorina.«
»Tata voli slike i — mislim, osobito — svoje kipove, signore,« rekla je Lucrezia. »Možda je njegov entuzijazam zarazan — i ja sam ih oduvijek voljela.« Bacila je pogled prema svome ocu koji je sada bio zaokupljen razgovorom s nekom sitnom damom što mu je sjedila slijeva; premda uvjerena da ih ne sluša, Lucrezia je stišala glas. Vojvoda se nagnuo bliže, podignutih obrva, i Lucrezia je osjetila kako joj zbog njegove blizine srce brže kuca. Glasom tek nešto jačim od šapta, rekla je: »Toliko često nam je svima pričao o svakom djelu, da bili uistinu bila loša učenica kada se nakon tako čestih ponavljanja ne bili sjećala makar nekih pojedinosti.«
Očekivala je osmijeh, ali na njezin je očaj vojvodi pogled odjed nom postao hladan. Ne znajući što je to učinila da ga uvrijedi, počela je vilicom prebirati po jelu, ali grlo kao da joj je nateklo i teka joj je posve nestalo. Vojvoda se okrenuo od nje i započeo razgovarati s njezinim ocem.
Lucrezia je pojela malo mesa koje je slijedilo iza jegulja i zatim samo prebirala po salati — od boba i sira parmezana — koju je veoma voljela, ali nekako joj se više nije jelo. (»Prokleta seljačka hrana za koju plemstvo voli vjerovati kako pokazuje njegovu prosvjećenost« sjećala se izrugivanja kuhara Angela kad je posljednji put njezina majka zatražila to jelo.)
Činilo se da vojvodi — i njegovu psu — jelo godi: veliki je vučjak sjedio stisnut uz svojega gospodara, glave zamalo u istoj razini s nje­govom. S vremena na vrijeme položio bi njušku na platneni stolnjak, zagledan u tanjur svoga gospodara i napeto promatrajući kako ovaj uzima zalogaj za zalogajem. Vojvoda je, čini se, uživao dodavati otpatke svome ljubimcu i obojici kao da je godilo ono što su jeli.
Lucrezia je dohvatila komad kruha i počela ga mrviti. Mekane mrvice prosipale su se po stolu i njoj u krilo. Kakvu je to primjed­bu mogla izreći da ga je tako naglo uznemirila? Možda je riječi koje je sama shvaćala tek kao privrženo i bezazleno zadirkivanje svojega oca signor d’Este protumačio kao znak nepoštivanja. Pogledavajući postrance u vojvodu, vidjela je da još uvijek gorljivo razgovara s njezi­nim ocem, obiju ruku podignutih kako bi naglasio svoje riječi.
»... i meni je nepojmljivo ikakvo toleriranje takve reakcije, a ne­kmoli podupiranje,« govorio je.
»Ah, ne bih se mogao manje slagati s vama, Este!« čula je kako odgovara njezin otac. »Pedeset šeste, ako se sjećate, odmah nakon abdi­kacije, dogadalo se isto kad su se pokušali umiješati Karlovi protivnici.«
»Upravo tako.«
Lucrezia je tu političku raspravu slušala malo toga shvaćajući, pogleda uperenog u vojvodina usta. Za samo nekoliko tjedana, pomi­slila je, vrhom jezika oblizavši zube, znat će kakav okus ta usta imaju, milovat će je te ruke. Koliko li će biti lako ugoditi tom čovjeku? Ili bi se možda, s obzirom na njegovu maloprijašnju reakciju, radije trebala zapitati: koliko će lako biti oneraspoložiti ga?
VEĆINA gostiju je otišla: uporna buka glasova koja je tako živo ispunjavala večer splasnula je na žamor i sada se u kipovima ispunjenoj lođi iza velike kuće Cafaggiola odvijalo još samo nekoliko sporadičnih razgovora. Oštro zujanje kasnih noćnih zrikavaca širilo se pod kupo lom zvjezdanog neba.
Alfonso d’Este prinio je Lucreziinu ruku svojim usnama i polju bio je. »Hvala vam na društvu za večerom,« rekao je, još uvijek joj držeći prste. »Veoma se veselim našem ponovnom susretu ujutro.«
Promatrao je kako joj blago crvenilo boji obraze dok mu se sjaj­nih očiju smiješila. Zlatno svjetlo svjetiljke odražavalo joj se u kosi. Veoma je lijepa, pomislio je. Poželio joj je vidjeti grudi — mogao je vidjeti kako joj se kvadratni ovratnik haljine boje hrđe sa svakim da­hom podiže i spušta, privlačeći mu pažnju poput niti zračnog zmaja — ali ne bi to sebi dopustio. Biti viđen u takvom činu bilo bi sramotno neplemenito.
»Možda biste sutra željeli razgledati nešto od zemlje koja okru­žuje dvorac, signore,« rekla je Lucrezia.
Alfonso je osjetio kako joj u vrhovima prstiju tuče jedva zamjetno bilo. Smiješeći se, rekao je: »Bit ću više nego oduševljen istraživanjem krajolika koji vam je toliko godina bio domom.« A zatim joj je, uz još jedan kratak stisak prstiju, ispustio ruku.
Primijetio je kako Eleanora de’ Medici, stojeći mu slijeva, proma­tra njihov razgovor. Na svjetlu svjetiljke oči su joj bile širom otvorene i crne; činila se, više od ičega drugog, iznenađeno je pomislio, opreznom. Sumnjičavom. Primijetivši njegov pogled, trgnula se i nasmiješila, premda je taj smiješak odisao nelagodom i potrajao tek časak.
Njezin muž joj je prebacio ruku preko ramena, potapšao je po leđima i poletnim joj glasom rekao: »Pa, Eleanora carissima, vrijeme je da našim poštovanim gostima ponudimo počinak.« Pucnuvši nekoliko puta prstima, dozvao je veći broj slugu iz sjenovitih kutova. Predvodeći ih, zastao je pred Alfonsom i kratko kimnuo glavom. »Gospodine, bilo mi je veliko zadovoljstvo družiti se s vama ove večeri. Nadam se da ste i vi uživali. Vjerujem da će vam spavaonica odgovarati i da ćete imati spokojnu noć.«
»Bio sam očaran ovim doživljajem,« rekao je Alfonso. Zagledao se u Lucreziu koja je spustila pogled prema tlu, a zatim ga pogledala ispod trepavica. Alfonso joj je uzvratio podignutom obrvom. Licem joj je preletio osmijeh.
Nekoliko trenutaka kasnije, u pratnji u blistavu livreju odjevenog sluge, Alfonso se uspeo uz tri reda stuba što su vodile do odaja koje su za njega bile pripravljene. Uvjerivši nekoliko puta brižnoga slugu da je i više nego prikladno zbrinut, i napokon mu poželjevši laku noć, zatvorio je vrata svoje odaje, u nekoliko krupnih koraka prešao sobu, odmaknuo zastore na baldahinu i sjeo na rub madraca.
Kapci su još bili otvoreni; mladi je Mjesec poput širokog žutog osmijeha nisko visio na noćnom nebu.
Alfonso se ispružio na leda i sklopio oči. Osim veoma rijetkog gla­sanja zrikavaca koje je dopiralo izvana, vladala je potpuna tišina. Prešao je dlanovima preko lica i podlanicama pritisnuo oči; treptave šare svjetla i tame eruptirale su pod pritiskom i misli su mu, iznenađujuće smirene tijekom većeg dijela dana, eksplodirale u svoju uobičajenu bučnu zbrku.
Kroz oko unutra i kroz uho van... poput djeteta nesposobnog othrvati se porivu da počeše krastu, još se jednom vratio tom groznom prizoru: trenutku u kojem je, dva tjedna ranije, postojana čvrstoća oka kralja Henrija popustila i drvena se trijeska neumoljivo zarinula u unu­tarnju mekoću. Osjetivši mučninu u utrobi, zamislio je bijelu i užarenu, uspaničenu agoniju tog doživljaja. Brzina i oštrina. Oštro. Prema neko­me tko uživa tako zao glas i ujedno je impresivno vješt s nožem morali biste se odnositi s velikim poštovanjem, zar ne? Činilo se da ona, pomislio je, posjeduje ponešto smisla za humor koji je valjalo poticati, premda se činilo da je taj humor, na njegovu bojazan, udružen s uznemirujućom i nepristojnom težnjom prema neovisnosti. To valja obuzdati. Ipak, kako to najbolje učiniti? Valjalo je sačuvati predodžbu njegove savršene vojvotkinje koju je počeo stvarati. Kako li će se ovo dijete ponašati u usporedbi s njegovom kurvom? Hoće li — može li — se zadovoljiti prihvaćanjem od njega onoga u čemu je Francesca tako energično uživala? Hoće li biti tako susretljiva kao njegova užitka željna bludnica, grudiju nalik zrelim breskvama i stražnjice zbog koje bi i Afrodita zaplakala? Kako je ono Francesca rekla? Hoću li ja sada biti suvišna, nakon što se oženiš? Hoćeš li me još trebati? Hoće li? Hoće li trebati Francescu onda kad u svojem krevetu bude imao ovu djevojku? Jednom kad postojana čvrstoća Lucreziina djevičanstva popusti i on se neumoljivo zarine u unutarnju mekoću? Neumoljivo. Izuzetno neumoljivo. Izuzetno plodno, Este, izuzetno plodno. Hoće li Lucrezia biti takva? Napokon, najvažnije od svega je dobiti nasljednika. Najvažnije od svega.
Alfonsu su misli preskakale jedna drugu, mahnito težeći uspeti se na vrh gomile; prizori koji su ih pratili plesali su još mahnitije i sve je to bilo omotano ulomcima glazbe s večere. Allonso je prstima obujmio glavu. »Prestani!« glasno je rekao.
Na zvuk gospodareva glasa, vučjak se promeškoljio u snu.
Natjerao je sebe da diše sporije. Ponovo će proći kroz labirint. Povevši sebe na poznato putovanje kroz loše osvijetljene, mučaljive hodnike vlastitog uma, usredotočit će se na brojanje svojih koraka dok bude prolazio tamom ususret neizbježnim izlaznim vratima. Ipak, kroz njih neće proći. Neće moći. Čekat će pred njima, gledati u njih, nasla­njati se na njih znajući što se s druge strane nalazi, ujedno ushićen i zgađen vlastitom spoznajom onoga što želi, ali trebajući predah od kaosa.
»HOĆEŠ LI prestati s time, Eleanora — jednostavno ne mogu shvatiti zašto podižeš toliku buku.« Cosimo de’ Medici je povukao plahtu na grudi i trzajem navukao zastore baldahina. »Čovjek je očito kulturan i inteligentan — njegovi stavovi o Ghibertijevu brončanom panelu...«
»Ah, Cosimo! Baš me briga ako zna sve što se ima znati o sva­kom umjetniku u Italiji,« prasnula je Eleanora. Pogledala je svoga supruga. »Odbijao si slušati moja upozorenja još otkad si prvi put predložio taj savez, a sada, kad je sve otišlo predaleko da bi bilo mjesta uzmaku...«
»Zaboga, zašto bih želio uzmaknuti?«
Eleanora je osjetila kako joj se krik frustriranog gnjeva poput šake stišće u grlu. »Jer ne vjerujem da će je ovaj brak usrećiti. Eto zašto.« Odbacila je prekrivače, odmaknula ustranu zastore na svojoj strani kreveta, spustila noge na pod i ustala.
Njezin suprug, inače vedra lica, sada namrštenog od neshvaćanja, virio je kroz zastore za njom. »Zaboga, što time misliš?«
»Još je premlada.« Snažan naglasak na svaku od te tri riječi.
Cosimo je sada već bio bijesan. Izvukao se iz kreveta. »Glupost! Šesnaest godina je savršeno prihvatljiva dob za...«
»Briga me za prihvatljivost! Nastranu činjenica da sam ti naj­manje deset puta rekla kako je prihvatljiva dob za udaju — čak i u Firenci — danas sedamnaest ili osamnaest godina, ja ne govorim o prihvatljivosti ili o prosjecima! Govorim o našoj kćeri.«
»Kao i ja! Što je onda još na stvari?«
»Što je još na stvari? Reći ću ti što je još na stvari! Riječ je o tvojoj zaslijepljenoj odlučnosti da očuvaš >kontinuitet nadmoćnosti Medicia< po svaku cijenu... i o tvojoj čvrstoj nakani da ostaviš traga u analima povijesti i...«
»O, ne, ne, ne! Ideš predaleko!«
Iznenadna stanka.
»Zar idem?« Eleanora je namjerno stišala glas na tek nešto više od šapta. Kako joj je i bila namjera, to je njezina muža dotjeralo u tjesnac: progutao je uzvik prosvjeda na koji se očito pripremao, dišući teško kao da je dulje vrijeme trčao.
Nakon još jedne stanke Cosimo je rekao, očito se trudeći ostati miran i pribran: »Vrlo dobro. Reci mi onda, cara, što te muči?«
Sada već osjećajući suze u očima, Eleanora se svim silama upirala da joj se u glasu ne osjeti drhtaj. »Ne znam, Cosimo. Ne znam. Ako ti kažem da je to majčinski instinkt, reći ćeš da sam nerazborita.«
»I jesi nerazborita.«
»Znam da nemam razloga ovako se osjećati. Ali...«
»Dođi ovamo,« rekao je Cosimo. Ispružio je ruke prema njoj, ali ona se nije pomaknula, ne skrećući pogleda od njegovog. Prišao joj je i zagrlio je, čvrsto stišćući njezine nepomične ruke u zagrljaju. Nastavio joj je govoriti u kosu i osjetila je brujanje njegovih riječi na tjemenu. »Naravno da si zabrinuta. Ona je tvoje dijete, tvoja curica, tvoja ptičica koju si šesnaest godina čuvala na sigurnome, u udobnom kavezu. A sad trebaš otvoriti vrata tog kaveza i reći joj da poleti u slobodu. Naravno da osjećaš zabrinutost. Bila si dobra majka — ali, Eleanora, on je dobar čovjek. Skrbit će o njoj. Vjeruj mu.«
Eleanora je zamislila kako njezina ševa iz jednog kaveza leti ravno u drugi i ostala šutjeti.
LUCREZIA SE otkotrljala do ruba kreveta, umotavši se u plahtu, pa se okrenula na leđa i ispružila preko cijelog madraca. Prigušeni glasovi koje je čula iz sobe svojih roditelja utihnuli su. Ispružila je ruke i pustila da joj glava klone preko ruba kreveta kako bi mogla vidjeti svoju sobu izokrenutu naopako; ruke su joj pale dolje i dotaknute drveni pod. Kosa joj je ležala zamršena medu prstima. Kratko je kroz izokrenuti prozor promatrala nebo, uživajući u osjećaju pritiska koji je ćutila u licu, a zatim se opet prevrnula na trbuh. Plahta se još više zamotala, sve dok je nakon kratke borbe nije uspjela nogama odgurati u dno kreveta.
Strgnula je noćnu košulju i otišla do prozora. Lahor dobrodošlice počeo joj je hladiti znojnu kožu; zamahnula je glavom kako bi sklonila kosu s lica, naslonila se na prozorski prag i zagledala u zvijezde, drh­tavo osjećajući kako joj zid od opeka utiskuje osvježenje u vrelo tijelo i noge. Dlačice na vratu i na rukama su joj se naježile.
Opet joj se nasmiješio, neposredno prije nego su se povukli na počinak. Polaganim smiješkom, kao da je želi. Njegove ranije hladnoće — koja ju je uznemirila — nestalo je. Možda je to samo umislila. Bila je gotovo sigurna da ju je poželio poljubiti. I ona bi, pomislila je uz oskudan osmijeh, vrlo vjerojatno voljela poljubiti njega. Nikada nikoga nije poljubila. Tihi smijeh joj je napuhao nos dok se prisjećala nekoliko prigoda u prošlosti kad su ona i Giovanni — kako to djeca čine — znali jedno drugome nakratko pustošiti privatnosti: kratkih vlažnih trenu­taka istražujućih prstiju i eksplozija smijeha. Nije dvojila u to da će se ono što je očekuje u listopadu od toga razlikovati kao svila od jute.
Pristali signor d’Este morat će je puno toga naučiti, u to je bila sigurna. Njegova podignuta obrva dok joj je ljubio prste bila je odraz iskustva, razigrana — čak i provokativna. Lucrezia je osjetila tople trnce u trbuhu. Sjela je natrag na krevet i, pipajućim prstima koji kao da odjednom više nisu bili njezini, istražila svoju kožu. Njezine ruke bile su ruke ljubavnika — njegove ruke: desna joj je skliznula preko lijevog zglavka, podlaktice, lakta, ramena; lijeva je krenula niz desnu ruku. Položila je ruke na dojke i neko ih vrijeme zadržala tamo, a zatim dlanom pošla niz trbuh, istražujući, znatiželjna. Legla je na leda, popri­jeko preko kreveta. Dah joj je zastao u grlu dok je sirov, neobjašnjiv osjećaj palio i izgarao, ujedno strastven i ugodan unutar njezina iščekujućeg tijela.
Sova se oglasila kroz miran noćni zrak i dvaput je zalajala lisica. Dvorac je bio tih; Lucrezia se zapitala je li ona u cijeloj zgradi jedina još uvijek budna.

DRUGI DIO


Castello Estense, Ferrara
Listopad 1559.
Tri mjeseca kasnije



4


VOSAK JE ISTEKAO kroz žlijeb koji se stvorio na svijeći i ustreptali plamen proizveo je drhtave sjene širom prostorije. Crveni zastori na baldahinu kao da su zalepršali, a na svakom dijamantnom oknu dvaju prozora bljesnule su točke njegova odraza.
Lucrezia je promatrala kako njezin novi suprug zatvara vrata odaje. Naslonio se leđima na njih, okrenut joj licem, uporno je pro­matrajući. Lucrezii je koža gorjela kao da je trčala, premda se uspela tek uz jedan red niskih stuba — a i to sporim korakom. Shvatila je da drhti. Pokušala se nasmiješiti, ali osmijeha je nestalo i prije nego joj je dosegnuo usne. Samo trenutak prije bila je sigurna da osjeća ushićenje i sreću — kao što je znala da bi se trebala osjećati danas, na dan svojega vjenčanja — ali istodobno se sve činilo netjelesnim i nestvarnim, kao tla igra neku uzbudljivu, ali nedvojbeno izmišljenu ulogu u predstavi. Osjećala se odvojenom od stvarnosti, poput vanjskog promatrača vlastitih osjećaja, svjesna sebe kao da je zapravo neka druga osoba koja, skrivena negdje u sobi, prisluškuje što bi se dalje trebalo odvijati.
Alfonso nije ništa rekao. Lijeno naslonjen na vrata spavaonice, sve težine tijela prebačene na jednu nogu, a druge noge povijene i petom oslonjene o drvo, samo je glave nagnute ustranu zurio u nju. Kao da, pomislila je, promatra sliku ili se divi nekakvom kipu. Kutovi usana su mu se uzdignuli, a pogled mu se odvojio od njezina, napu­stio joj oči i odlutao joj s lica do nogu, sporo, sporo; procjenjujući, odobravajući, mislila je jer mu se osmijeh razvukao kad ju je opet pogledao.
»Lijepa si«, napokon je rekao.
Lucrezia je pokušala progutati slinu. Glazba iz prizemlja i glaso­vi uzvanika još uvijek ponesenih slavljem probili su se kroz otvoreno prozorsko krilo i natjerali je da se trgne.
»Ako se sjećaš, rekao sam da moje kućanstvo s velikim nestrplje­njem iščekuje tvoj dolazak,« blago je rekao Alfonso. »Samo pokazuju svoje zadovoljstvo što si ovdje, u Castellu. Dođi ovamo.«
Znala je da je to zapovijed.
Načinila je par koraka i stala pred njega. Alfonso joj je promatrao usta. Lucrezia je shvatila da su joj ona neznatno otvorena: usne su joj bile suhe i mogla je na njima osjetiti svoj dah — hladan na ulasku, topao na izlasku. Alfonso joj je položio ruke na ramena i okrenuo je tako da mu je sada bila okrenuta leđima. Prstima jedne ruke zašao joj je u kosu i niz kralježnicu joj je prošao drhtaj. Zabacila je glavu unazad, opirući se njegovu dodiru. A zatim, polako i promišljeno, u velikoj mjeri baš onako kako je zamišljala u svojem drugom životu, u svojoj staroj sobi s Giuliettom toga ljeta, Alfonso joj je počeo razvezivati uzice haljine. Na koncu, ipak nije pjevao, ali dok je to činio dah mu se produbio i ubrzao.
Prvi su na redu bili rukavi. Svukao joj ih je s ruku pokretom sličnim milovanju. Zatim složenije vezice prsluka. Nije žurio, pomislila je Lucrezia, očito nesvjesna svojeg drhtanja. Kao da je uživao u provla­čenju dugih, tankih vezica kroz njihove prošivene proreze oblika oka. Sklopila je oči kad ju je Alfonso — još uvijek stojeći iza nje — obgrlio rukama. Glave uz njezinu, obraza naslonjenog na njezino uho kako bi mogao vidjeti što čini, uklonio joj je košulju s ramena i pustio je da padne. Odjeća je spadala s nje, komad po komad, dok napokon sve — podsuknja, suknja, prsluk i košulja — nije ležalo u biserno sjajnim naborima oko njezinih nogu i ona ostala stajati tako naga u gomili tkanine, poput Venere u njezinoj plutajućoj školjki.
Stajala je nepomično, promatrajući kako točke svjetla plešu u prozorima, svjesna Alfonsove tople nabreknutosti iza sebe, bojeći se pomaknuti, bojeći se disati.
Još je jednom na ramenima osjetila njegove ruke; opet ju je okrenuo sučelice sebi. Sada osjetljiva i posve izložena, promatrala ga je širom otvorenih očiju, u strahu da će on, ako samo zatrepće, otkloniti pogled od njezina i — spustiti ga na njezino tijelo. Na tu su joj se pomisao bradavice ukrutile, a vruća joj se nit iz grla spustila i zakvačila negdje duboko u utrobi, gdje se nastavila trzati poput ribe na udici.
Ipak, ne odvajajući pogleda od njezina, Alfonso je posegnuo iza leđa i naslijepo sa stola dohvatio rezbarenu kutiju od ružina drveta. Držeći je u jednoj ruci, drugom ju je otključao i otvorio. Lucrezia je oštro udahnula i ona vrela nit se ponovo trgnula kad je Alfonso iz kutije izvukao dugu, veoma dugu nisku tamnocrvenog, sjajnog kame­nja. Prišao joj je korak bliže i počeo nisku omatati Lucrezii oko vrata, svaki put joj je provlačeći ispod kose. I svaki put kad bi joj rukom skliznuo oko vrata, primaknuo bi lice njezinom i tkaninom prsluka joj okrznuo bradavice, još uvijek ništa ne govoreći.
Napokon vezana, niska joj je ostala teško visjeti oko vrata. Alfon­so se odmaknuo i zagledao u nju, očito ushićen. Zadrhtala je, osjetivši hladnoću i težinu kamenja na koži.
Vidjevši to, Alfonso ju je podignuo u zrak i uzeo u naručje. Za­tečena, ona je prigušila uzdah. Krenuo je brzo preko sobe, zastajući da u prolazu dahom pogasi svijeće. Dok je svjetla nestajalo, Lucrezia je vidjela kako se u tami gube drvom obloženi zidovi i u pozlaćene okvire uokvirene slike; još su samo najtanji obrisi okvira sjali obasjani mjesečinom. Pod svjetlom svijeća, soba je sjala toplim svjetlom, poput kasnovečernje žeravice, ali sada ju je mjesečina u trenu pretvorila u srebro.
Pokrivači na krevetu bili su spremno preklopljeni ustranu. Alfon­so je pažljivo spustio Lucreziu na lanenu plahtu i bez riječi odstupio natrag u sjene. Navukla je pokrivače na sebe, promatrajući ga u tami, osjećajući hladno platno na svojoj koži.
Trenutak kasnije Alfonso je sjeo na rub postelje, opet odmaknuo pokrivače tako da je Lucrezia još jednom bila posve razotkrivena, a zatim joj polagano i promišljeno počeo istraživati tijelo rukama i usnama. Na prvi dodir se ukočila, cijelog tijela utrnulog od stidljive nelagode i onoga za što se zbunjeno nadala da bi mogla biti želja. Pitala se što joj je činiti. Tišina kao da je postajala sve dublja, uzdižući se moćno i sveobuhvatno među njima, tako da ju je bilo sve teže probiti. U sobi se jedino čulo disanje njezina novog muža i zvuk sličan tihom šuštanju papira što su mu ga ruke proizvodile na njezinoj koži.
Posegnula je rukom prema njemu, želeći ga dotaknuti, ali on ju je ščepao za zglavke i bez riječi ih pritisnuo natrag uz krevet, vraćajući se odmah svojem istraživanju, upornom milovanju. Pokušala je ponovo, dvaput, s jednakim učinkom. Alfonso nije zborio niti je gledao u lice i posve zbunjenoj Lucrezii se učinilo kako je odlučan u namjeri da je spriječi sudjelovati u onome što se zbivalo.
Sve se više osjećala odvojenom od svojeg tijela.
Alfonsov ju je dodir uzbuđivao, ali bilo je to poput pokušaja zadržavanja prizora iz sna: čim bi postala svjesna osjećaja, on bi uzmicao od nje, nestajao u ništavilu, ostavljajući je smetenu, zbunjenu i gladnu.
Međutim, ubrzo su Alfonsove ruke postale upornije; srce joj je počelo brže tući a tjeskoba joj je gurnula svoje debele prste niz grlo kad je shvatila da joj se gubitak djevičanstva sve više bliži. Ovaj je trenutak iščekivala mjesecima ali sada, suočenoj s njegovim skorim nastupom, grudi joj je počeo pritiskati paničan osjećaj gušenja.
Još dok je razmišljala o tome, Alfonso je odmaknuo usta od nje­zine dojke i, očiju crnih u gotovo potpunoj tami, vrhom jezika oblizao vlažne usne. Nije se smiješio i Lucrezia je zadrhtala.
Alfonso joj se uspeo na tijelo i gurnuo joj koljeno među stegna. Sprva je pokušala zadržati noge skupljenima, opirući mu se, lica hlad­nog i bezličnog od tog nikad dotad iskušanog osjećaja izloženosti, ali Alfonso je odlučnije gurnuo nogu, podižući joj rukama koljena u zrak. Lucrezia je sklopila oči i zadržala dah, očekujući probadajuću bol na koju su je upozoravali. Alfonso se teško naslonio na nju ali, premda je mogla osjetiti tupo guranje, kao da je dolje dira vrela njuška neke životinje, iznenadilo ju je to što se sve činilo mekanim i nedovoljno impresivnim.
Alfonso je tiho prekleo i gurnuo ruku između Lucreziina i svojeg tijela. Nespretno je petljao rukom po njezinu trbuhu i zatim pokušao ponovo. Opet je osjetila vreo pritisak, a zatim istraživačko guranje Alfonsovih ruku — ukočila se kad su prsti kliznuli u nju i ispustila kratak jauk iznenađenja. Nije bila sigurna što on to čini i nije se usudivala pitati ga jer se činilo da je njezin muž sada posve zaboravio na nju, promatrajući je jedino kao prepreku u zadovoljenju svoje želje.
Pokušao je i treći put, gnjevno mrmljajući za sebe. Nakon novog neuspjeha, Lucrezii su se oči ispunile suzama koje su joj se žareći slijevale niz obraze i u uši. Nakon svih tih mjeseci iščekivanja, sada se činilo da je napokon njezin novi muž uopće ne želi. Sprva nije tako izgledalo — činilo se da mu se sviđa njezino tijelo — a ona ga je smatrala tako sigurnim u sebe, tako odraslim, tako iskusnim kad je započeo s njome voditi ljubav. Za njegovu ovakvu malaksalost morala je biti kriva ona, nešto što je činila sada ili je učinila ranije.
Očaj ju je omotao poput mokre plahte.
Alfonso se otkotrljao s nje i ostao ležati na leđima na suprotnom kraju madraca. Lucrezia je sjela, povukavši pokrivače na sebe. Stišćući zgužvano platno tako snažno da su joj zglobovi šaka pobijelili, mogla mu je tek nazrijeti profil, zagledan u strop. Bjeloočnice su mu bile obasjane svjetlom s prozora. Lucrezii su u grudima počeli bujati jecaji. Privukla je plahtu još bliže bradi. Reci mi nešto — molim te! upućivala mu je tihu molbu. Reci da nisi bijesan na mene. Zagrli me!
A tada se, nakon nekoliko beskrajno dugih sekunda, okrenuo prema njoj, ali je nije zagrlio niti išta prozborio. Posegnuo je rukom i razvezao nisku crvenog kamenja, pa ga polako odmotao s Lucreziina vrata. Zatim se s grimiznom niskom u šaci uspravio u sjedeći položaj, spustio noge niz stranu kreveta i ustao.
Lucrezia ga je promatrala ukočena od jada. Sad je u sobi bilo toliko mračno da nije mogla jasno vidjeti što čini, ali čula je škljocanje male brave i prigušeni šum sličan zveketu stakla. Za njim je uslijedilo šuškanje tkanine.
Osjetivši snažan ubod zaprepaštenja, shvatila je da se on odijeva. »Zar... zar odlaziš?« rekla je.
Riječi su zazvučale užasno glasno, šapnute u tišini. Nije bilo od govora. Lucrezia je promatrala kako njezin novi muž prelazi sobu. Dno vrata zagreblo je po podu dok ili je otvarao i zatvarao. Zatim se začulo struganje kandža kad je vučjak spremno ustao na noge u hodniku pred spavaonicom i Alfonso je otišao.
Ostavljena sama u tami, Lucrezia je sjela i obgrlila rukama kolje­na, osjećajući kako je one prve suze svrbe u ušima, sušeći se. Oči su je pekle. Zatreptala je i ugrizla se za usnu, osjećajući kako joj podrhtava medu zubima, a zatim je opet počela jecati, neobuzdano, preplavljena gorkim osjećajem neuspjeha.
Postala je svjesna hladnoće i, još uvijek plačući i trljajući oči, usta­la iz kreveta. Kleknula je u tami na pod i počela pipati po podnim daskama, u potrazi za potkošuljom. Pronašavši je, navukla ju je na sebe i zatim se ponovo zavukla pod pokrivače, zgrčena tijela i čvrsto omotana dekama.
U glavi su joj se rojile misli. U jadu je shvatila da je zamišljala toliko različitih verzija tog svoga prvog susreta sa svojim mužem. U tim brojnim djetinjim prizorima koji su joj ispunjavali svijest dok je razmišljala o svojoj prvoj noći u bračnoj postelji, vidjela je tada joj nepoznatog Alfonsa kao moguće nježnog i blagog, možda nasilnog — čak i okrutnog — možda divljeg, i smiješnog i nepredvidljivog. Ma­štanja su joj bila živa i zabavna, i bila je uvjerena da se dotaknula svake vjerojatne mogućnosti.
Ali shvatila je da jednu stvar nije predvidjela: niti u jednom od njenih snova on nikad nije izbivao.
LUCREZIA se probudila nakon kratkog, nemirnog sna, odmah nakon zore, očiju tako suhih i nateklih od plača da ih je jedva mogla otvoriti ali se, nesposobna nastaviti spavati, prevrnula na leda i kroz ukočene se očne kapke zagledala u baldahin svojega kreveta.
Osjećala se posve omamljeno. Mjesecima gotovo ni o čemu drugo­me nije razmišljala osim o ovoj prvoj noći. Gotovo da nije trošila misli na tjedne, mjesece, godine što su stajale pred njom, toliko su joj misli bile usmjerene na ovo uzbudljivo ispunjenje njezina skorog izrastanja iz djevojke u ženu. A sada joj se pred očima oblikovao prizor cijeloga života u društvu muža koji je, izgleda, nije bio u stanju voljeti — prizor toliko zastrašujući zbog izgledne sumorne samotnosti koju je sobom nosio.
Suze su joj opet potekle iz još natečenih očiju. Poželjela je otići kući, poželjela je da sve opet bude kao nekad. Željela je svoju majku. Željela je Giovannia, i jednostavnu toplinu njihova nezahtjevnog prija­teljstva. Željela je opet biti djetetom, nakon što tako očito nije uspjela u svojem prvom pokušaju postati ženom.
A onda ju je prenula buka; zatomila je jecaje.
Vrata spavaonice su se otvorila.
Alfonso je nosio svijeću, jednom rukom zaklanjajući plamen koji mu je grimizom sjao kroz prste. Na sebi je imao dugačku odoru, a na licu izraz čije značenje Lucrezia nije mogla odrediti. Promatrala ga je netremice kako stavlja svijeću na stol. Svukao je odoru i prebacio je preko dna kreveta.
Lucrezii su se oči raširile. Ranije je bila tama i nije mogla vidjeti ono što je svjetlo svijeće sada razotkrivalo. Dok je tako promatrala nepobitan dokaz Alfonsove nove spremnosti na pokušaj konzumacije njihova braka, um joj je ispunio uznemirujući prizor u kojem je sebe vidjela sličnu svinji nataknutoj na ražanj. Rukom je poklopila usta. Dijete koje je bila poželjelo se nasmijati. Žena kojom se nadala postati osjetila je bujicu olakšanja jer se činilo da je — makar malo — poželjna.
ALFONSO je primijetio kako Lucrezia prstima zaklanja usta, potajno pogledavajući u njegov penis. Oči su joj bile okrugle poput kovanica; kosa joj je bila zamršena i ovijena oko bijelog, pjegavog trokutastog lica. Ponovo je odjenula svoju potkošulju, primijetio je — platno je bilo zgužvano od sna, a jedno je maleno rame izvirivalo kroz širo­ki otvor ovratnika. Pokrivače je objema rukama povukla do grudiju. Činila se zabrinutom i preplašenom i užasno mladom i shvatio je da je veoma mnogo želi — prepone su ga boljele od želje — ali koliko god želio pokušati iznova, toliko ga je sputavao štipajući osjećaj dotad nedoživljene tjeskobe.
To mu se nikad prije nije dogodilo.
Nikad, ni s jednom ženom s kojom je u prošlosti lijegao — ni s dvorskim sluškinjama koje je nekoć »nagovarao« da mu ugode kao dječaku, ni s bludnicama koje je plaćao za pustolovnije doživljaje nakon što je odrastao, niti s pohotnom kontesom s kojom se valjao nekoliko godina pred nosom njezina neinteligentnog muža, i zasigur­no nikad s Francescom. Nikad.
Pomisao na vlastiti neuspjeh od prethodne noći ga je plašila. Po glavi su mu se vrtjele optužbe i zle slutnje. Što ako se to ponovi? Sada? Drugi put? Svaki put? Zašto se to dogodilo ranije? Što ako... Alfonso je s nelagodom progutao slinu i progovorio glasno, da odagna dvojbe. »Skini potkošulju, Lucrezia.«
Neće dozvoliti da se to ponovi.
Lucrezia je bez riječi kleknula na madrac, prekrižila ruke pred sobom i dohvatila porub svoje potkošulje. Jednim ju je odsječnim po­kretom prevukla preko glave i zatim sjela na pete, ruku sklopljenih na grudima, gledajući ga u oči. Penis mu se trznuo.
Alfonso se popeo na krevet; dohvatio ju je za ramena. Ona je ispružila noge i legla na leđa. Pokorna. Svidjela mu se ta riječ. Potra­žio je još jednu: poslušna. Prešao joj je rukom po trbuhu, do dojke. Opet se ukrutila, kao ranije. Osjećao se kao da ima groznicu: koža mu je gorjela, ali meso pod njom bilo je ledeno i drhtavo. Pogledao je Lucreziino tijelo. Savršen prizor. Njegovo, da ga posjeduje. Njegovo da u njemu uživa. Kliznuo joj je jednim koljenom uz noge. Nabrekla težina njegovih prepona opet se ukrutila. Dlanom joj je promeškoljio dojku, a zatim drugu ruku gurnuo niže, medu njihova tijela.
Lucrezia je drhtavo uzdahnula. »Žao mi je,« rekla je. »Tako mi je žao ako sam...« Glas joj se slomio i utihnuo.
Na zvuk njezina glasa ukrućenost je počela popuštati, a tjeskoba mu stegnula vrat poput omče. Odlučan u tome da opet ne doživi neu­spjeh, još je čvršće stegnuo prstima Lucreziinu dojku. Previše čvrsto: tiho je jeknula od boli i vrpoljeći se izvukla iz njegova stiska.
Bilo je to poput pokušaja sprječavanja vode da oteče kroz pijesak. Ukrućenost njegova penisa je splasnula. Povukla se. Opala. Smežurala se. Sklopio je oči, gotovo ugušen crnim napojem poraza, i ispod glasa opsovao. Odmaknuo se od nje i sjeo na rub kreveta, okrenut joj leđima.
Uslijedila je duga stanka.
Lucrezia je šapnula: »Molim te — ne odlazi.«
»Ne,« rekao je, još uvijek okrenut od nje. »Sluge će ogovarati ako ne budem ovdje kad ujutro stignu.«
Osjetio je kako se trgnula, kao da ju je pokušao udariti.
Alfonso je poželio otići iz sobe — priželjkujući tihu sigurnost svoje odaje jednako očajnički kao što utopljenik žudi za zrakom. Uz poniženje i podsmijeh zbog drugog neuspjeha, ali s druge strane svje­stan zaprepaštene reakcije slugu kad otkriju da se iskrao odavde, natje­rao se ostati u sobi. Polako je prišao prozoru.
Stajao je tako nepomično naizgled satima, nesvjesno zureći u ništavilo, otupjelog uma. A zatim se, preumoran da ostane dalje tako stajati, vratio do kreveta i legao na leđa do Lucrezie. Ona ga nije niti pokušala dotaknuti i tako su ostali — bok uz bok — poput dva kamena lika iz velike katedrale — sve dok sivo svjetlo jutra nije ispunilo sobu.

5


PRATILJA VOJVOTKINJE? Catelina je rukom pogladila svoju najnoviju vunenu haljinu boje kukuruza i prikrila osmijeh nevjerice. Podi­gnula je češalj od bjelokosti i posvetila se raščešljavanju signorine kose. Bio je to čudan osjećaj, stajati tako blizu nekome odjevenom u pre­krasnu odjeću, zapravo biti zamoljena da joj dotakne tu lijepu kosu. Catelina je pogledala svoje ruke. Bile su crvene, a koža prstiju bila joj je izgrebena i gruba unatoč uljima koja je dobila kako bi je omekšala. Nije se mogla izbjeći činjenica da su to još one ruke kuharice i još uvijek su izgledale loše — posebno ona opečena. Premda je više nije boljela, još uvijek se na njoj vidjela velika grimizna mrlja što se proteza­la ravno preko zglavka i donje strane podlaktice, gdje se koža naborala poput puranova podbratka. Izgledalo je grozno, ali Catelina je znala da je moglo biti i mnogo gore da signora nije onako postupila onoga dana u kuhinji, kod one bačve s jeguljama.
Catelina je duboko udahnula. Lijepo je mirisala, signora — na ruže, i na neko drugo cvijeće oštrijeg mirisa koje Catelina nije znala imenovati — ne poput većine ljudi uz koje je dosad živjela. Sve do prije tjedan dana dijelila je život s ljudima koji su prije zaudarali na braveće salo, znoj i usta­jali miris dima s ognjišta nego li mirisali na cvijeće. Catelina je pomislila kako se u ovih tjedan i po koliko je bila u Ferrari vjerojatno mnogo više puta okupala nego je to učinila u pet godina provedenih u Cafaggiolu.
»Hoće li ti trebati još mnogo da to obaviš? Je li baš tako strašno zamršena?« Signorin glas joj je prekinuo maštarije.
Catelina se trgnula. »Ali — oprostite mi, moja damo — jesam li vas povrijedila?«
»Ne, ne — uopće nisi.« Signora se okrenula prema njoj. Smije­šila se. »Samo sam pomislila da to već prilično dugo traje. Hoću li ja pokušati?« Uzela je češalj od Cateline i počela se sama češljati, glave nagnute ustranu i rukom čvrsto stišćući pramen kose. »Jao! Trebale smo ovo učiniti sinoć, Lina,« rekla je, namrštivši se.
Lina. Nikome dosad ni na um nije palo zvati je skraćenim ime­nom. Catelina je sjela na izrezbarenu škrinju.
Signora se nastavila boriti sa svojom kosom, a zatim se nasmijala i rekla: »Zaboga, zamisli što bi Giulietta rekla kad bi te vidjela kako tamo sjediš dok se ja sama borim s vlastitom kosom?«
Catelina se ugrizla za usnu.
»Ah, nemoj tako! Nisam te mislila natjerati da se osjećaš kri­vom...«
Ono jutro u kuhinji u Cafaggiolu... Catelina još nije mogla po­vjerovati da se to dogodilo: sjedila je tamo, u svojem uobičajenom kutu, guleći povrće, jedne ruke posve namreškane od dugog namaka­nja u hladnoj vodi, a druge još bolne i ukočene, zamotane u zavoje, kad su se velika vrata što su vodila na gornje katove treskom otvorila i signora uletjela unutra, praćena onim svojim štrkljastim rođakom.
»Angelo, gdje je ona? Gdje je djevojka koja je prije nekoliko dana opekla ruku? Mislim da joj je ime Catelina.« Gotovo je bila ostala bez daha od trčanja. Catelina se sjećala kako je njezino ime sasjeklo svu buku u kuhinji. Odmah je podignula pogled i vidjela kako signor Angelo kima glavom prema kutu u kojem je sjedila. Signora se probila kroz prostoriju, kroz svu onu gužvu i strku, i stala pred nju. A onda je to jednostavno izrekla — zamolila je da s njome pode u Ferraru. Catelina nije shvaćala. To uopće nije imalo nikakva smisla.
Ali, imalo to smisla ili ne, sada je bila ovdje, tek nejasno ili nika­ko ne shvaćajući kako biti pratilja djevojci koja (premda je Catelina osjećala krivnju već i od same pomisli na to) naizgled nije nimalo više znala kako biti vojvotkinjom. Već su tjedan dana bile ovdje i, po Catelininu mišljenju, signora se u ovom velikom dvorcu osjećala jednako tjeskobno i na krivom mjestu kao što se osjećala i ona sama. Dogodilo se sve to prštavo uzbuđenje oko vjenčanja — dakle, to je bio istinski događaj i Catelina je bila ponosna što je u njemu odigrala svoju malu ulogu — ali tada je, već sljedećeg dana nakon proslave, vidjela svoju gospodaricu klonulu i potištenu kako besciljno poput tužnoga malog duha šeće svojom odajom, odbijajući hranu i tako blijeda da se činila gotovo prozirnom. Vjerojatno čežnja za domom, rekla je sebi Catelina. U tjednu koji je uslijedio nakon tog dana malo je živnula, istina, ali u njoj je bilo — pokušala je pronaći pravu riječ — neke krhkosti koje u Cafaggiolu nije bilo.
»Lina,« rekla je signora, »razmrsila sam ove petlje. Možeš li me sada počešljati?«
»Naravno, moja damo,« uglađeno je rekla Catelina, duboko se nadajući da će u tome uistinu uspjeti.
»Ne osjećaš krivnju, zar ne?« upitala je signora dok se Catelina spremala razdijeliti joj pramenove.
»Kako to mislite, moja damo?«
»Zbog onoga što sam upravo rekla. Zbog toga što bi Giulietta mislila da nas vidi.«
Catelina nije odgovorila. Nastavila je s poslom.
»Jer to jednostavno ne smiješ. Greška je moja, zar ne? Ja sam tražila da dodeš ovamo sa mnom...«
»Ali zašto ste to učinili, signora?« Drsko pitanje joj je prešlo preko usana prije nego je to dospjela spriječiti. Catelina je ispustila kosu i rukama pokrila usta, kao da pokušava zaustaviti nove nepoćud­ne riječi koje bi mogle uslijediti.
»Ah, Lina.« Signora je položila svoju malu ruku na Catelininu. »Poželjela sam te ovdje upravo zato što možeš nešto takvo reći.«
Catelina je još uvijek prstima pritiskala usta.
»Nisam ti govorila, zar ne, o osobama koje je moja majka pred­lagala za moje pratilje, prije nego sam se sjetila tebe? Nakon što je odlučeno da je Giulietta prestara da dode u Ferraru, mama je pred­ložila sedam ili osam zamjena. Ah, Lina! Sve su bile tako grozne!«
»Kako grozne?«
»Ah...« Signora se namrštila, prisjećajući se. »Jedna je bila upravo ogromna — kraj nje sam se osjećala poput zločeste djevojčice.
Zatim je bila jedna tako grozno sramežljiva da nije mogla ni govoriti — zbog nje mi se činilo kao da ja uopće ne prestajem govoriti. Čak i nakon samo par trenutaka, na smrt bih se dosađivala. Jedna koja se majci najviše sviđala bila je punašna i zdepasta i tako pretjerano majčinski nastrojena — ah, Lina, sve su one bile pogrešne. A onda sam se sjetila tebe, izraza tvoga lica kad si uhvatila onaj šipak koji sam li dobacila, i znala sam da si upravo ti ta koju trebam.«
Catelina se stidljivo nasmiješila svojoj gospodarici. »Nadam se da ću ispuniti vaša očekivanja, signora,« rekla je.
Signora ju je uzela za ruku i čvrsto je stisnula. Catelina je osjetila kako gruba koža njezinih prstiju zapinje za gospodaričin nježni dlan.
»Hajde, Lina, završi s tim češljanjem, pa možemo poći dolje do one sobice koju smo jučer pronašle. Alfonso će se uskoro vratiti — možemo odatle promatrati njegov povratak.«
Nekoliko trenutaka kasnije gospodarica i njezina sluškinja napu­stile su spavaonicu, prošle zajedno kroz bezbrojne sobe i niz više redo­va stuba. Nakon nekoliko pogrešnih skretanja stigle su u sobicu što je gledala na središnje dvorište. Zidovi su joj bili obloženi svilom; na zidu nasuprot prozoru visjelo je otmjeno zrcalo u zlatnom okviru, a ostala dva zida prekrivali su desetci slika. Catelini se činilo nevjerojatnim da bi netko utrošio toliko vremena i novca za ukrašavanje sobice koja se očito jedva koristila.
Osjećajući nelagodu, ostala je čekati tik do vrata i promatrala kako njezina gospodarica odlazi do otvorenog prozora i uspinje se u široku nišu pred njim. Nagnula se da baci pogled na bučnu vrevu dvorišta.
»Želite li da ostanem, signora?« upitala je Catelina.
»Ah da, Lina, molim te, ostani. Dođi ovamo — toliko toga se dogada.«
Catelina joj je pogledala lice i kao u zrcalu vidjela svu tjeskobu, uzbuđenje i znatiželju koja je i njoj uzburkavala maštu. Napokon, možda i nije bilo toliko mnogo razlike između nekoga poput signore i djevojke poput nje.
Stala je do gospodarice i zajedno su se zagledale u dvorište. Svi je bilo u pokretu i užurbano. Pripremalo se najmanje deset konja; uposleni ljudi hitali su uokolo prikupljajući opremu, a tada je, usred svega toga, u dvorište ušla obična kočija i iz nje izišao oronuo, u smeđu odoru odjeven lik. Nizak, punašan, sijede kose i s krugom preplanule kože na tjemenu. Vjerojatno neki fratar. Slijedio ga je tamnoputi mla­dić koji je nosio nekoliko dugačkih svitaka teškog papira.
»Možda izrađuje kartu vojvodstva.« Signora je pokazala na mla­dića. »Alfonso je spominjao želju da mu nacrtaju jednu valjanu.«
Nekoliko je osoba izišlo pred ulazna vrata da dočeka pridošlice koji su brzo uvedeni unutra. Smeđe sukno fratrova habita tako se isticalo nasuprot sjajnim bojama odora dvorskih slugu, pomislila je Catelina.
»Vjerujem da će se Alfonso uskoro vratiti kući. Nisam sigurna gdje je bio, ali vjerujem da je imao nekog važnog posla. Što ti misliš, Lina?«
Catelina nije znala što reći. Bila je prilično sigurna u to kakve je »stvari« signore tog jutra mogao obavljati, ali bilo bi neprilično takve misli podijeliti s njegovom suprugom. Za ljude koji su znali slušati, Castello je bio prepun zanimljivih izvora podataka.
FRANCESCA FELIZZI je klečala na koljenima i rukama, glave i ramena pod krevetom i golih leđa okrenutih Alfonsu koji je pod prozorom sjedio u velikoj stolici od brestovine. Bio je to bez sumnje namjeran potez, pomislio je uživajući u prizoru, jer zasigurno nije žurila u pro­nalaženju svojih stvari.
Ipak, sljedećeg je trena ustala, uklonila kosu s lica i sjela na rub kreveta. Ispruživši jednu nogu i savivši prste, savila je koljeno i navukla na nogu čarapu koju je upravo pronašla. »Onda, hoćeš li mi reći ili nećeš? Kakva je?« rekla je.
Alfonso ju je kratko promatrao prije nego je odgovorio. »Nova signora?« rekao je. »Lucrezia je prekrasna, besprijekorno obdarena i prilično dražesna.«
Riječi su mu zvučale pribrano i samouvjereno, ali Alfonso je mogao čuti kako u tišini koja je uslijedila neizgovorene riječi razbora vrište optužbe. Vrući val stida ga je preplavio dok se prisjećao jadnoga fijaska koji je dotad tvorio njegovo iskustvo u bračnoj postelji. Bilo bi olakšanje, pomislio je, priznati Francesci zbunjenost vlastitim poniže­njem. Napokon, njegova je neobuzdana kurva poznavala njegove sposobnosti bolje od ikoga i tog joj ih je jutra, hvala Bogu, opet dokazao krepkošću koja je napokon ušutkala podrugljive glasove koji su mu se prikradali u snove od one neočekivane nesposobnosti nekoliko noći ranije. Ali znao je da to neće učiniti. Da ne može.
Nadajući se da će mu glas zvučati bezbrižno, rekao je: »Da — čini se da sam oženio prekrasno dijete. Porijeklo i plemenitost su besprijekorni i obitelj joj je očito razumjela važnost saveza koji smo skovali ovim sjedinjenjem. Posebno nakon Cateau-Cambresisa...«
»Ah, zaboga, nemoj započinjati s politikom!«
Kao i uvijek kad bi Francesca govorila s tako malo obzira za pri­stojnost, Alfonso je osjetio kako je zadrhtao, zatečen jer mu se obraća na način kako se nitko drugi od njegovih poznanika ne bi usudio. »Nepristojna si,« staloženo je rekao.
»Znam,« rekla je ona, vezujući podvezicu, »a ti uvelike pre­tjeruješ u obožavanju zvuka vlastitih riječi. Ali nadoknađuješ to na druge načine, Alfonso, kao i ja, što je napokon razlog zbog kojega jedno drugo podnosimo.« Prešla je preko sobe i prignula se da ga poljubi u usta.
»Ipak,« rekla je dok joj je osmijeh blijedio, »sada ćeš se mene zasititi, s takvom konkurencijom u svojoj zakonitoj postelji.«
Izgovorila je to kao drsku šalu, premda joj se u glasu mogao osjetiti i ozbiljniji ton. Alfonso je ustao, skliznuo joj rukama niz leđa i čvrsto joj stegnuo stražnjicu. Zabacila je glavu i obavila mu ruke oko vrata.
»Ona jest lijepa, Francesca,« rekao je, »ali je još dijete. Nedosta­je joj profinjenosti i uistinu sumnjam da će se moći natjecati s tako... iskusnom suparnicom. Ti mi veoma trebaš.«
I nemaš pojma koliko je to istina, pomislio je.
Francesca nije ništa rekla, ali činilo se da su je te riječi umirile. Odmaknuvši se od Alfonsa, s naslona druge stolice je dohvatila plavi plašt od damasta i prebacila ga preko ramena, a zatim ga opet poljubila. Poljubac je bio kratak, ali uzbudljiv: da nije bio u tako strašnoj stisci s vremenom, pomislio je Alfonso, mogao je lako rezultirati odlukom da je zadrži u kući još neko vrijeme. Usne su joj se još kratko zadržale uz njegove, a zatim je otišla.
Osvrnuo se po sobi, dovršavajući odijevanje. Najveća prostorija u maloj villetti bila je jednostavno namještena: dominirala je široka poste­lja s baldahinom, ali još nekoliko ljupkih komada namještaja davalo joj je klasičan ugođaj. Alfonso je prešao prstima preko rezbarija na maloj škrinji što je stajala u dnu kreveta. Taj mu je komad namještaja, što ga je osobno izradio čuveni Filippo di Quercia, bio posebno omiljen.
Alfonso se prisjetio žena s kojima je općio u ovoj sobi — tijekom više od jednog desetljeća, shvatio je. Nekih se sjećao jasnije od ostalih. Lisabete, Ijepuškastog uzora za sve vještine spavaonice; zanosne Agnese i sada Francesce, njegove... Prekinuo je samoga sebe. Namjeravao je reći »kurtizane«, ali zapravo jedini izraz prikladan za opis opake signorine Felizzi bio je »kurva«. Naizgled neograničen izostanak ikakva sustezanja. Ipak, oštra uma, uz izvanredno tijelo, i osvježavaju­će — premda ponekad razoružavajuće — iskrenosti koju je Alfonso u svijetu u kojem su udvornost i laskanje bili gotovo opća pojava uvijek nalazio smirujućom.
Prebacio je kaput preko ramena, pokupio ostale stvari i napustio villettu. Preuzevši svoju kobilu iz staje u kojoj je bila smještena, brzo ju je pripremio za jahanje. Dok se Alfonso uspinjao u sedlo, Folletto je zijevnuo, protegnuo se i lijeno podignuo na noge na mjestu gdje se bio sklupčao u sijenu. Usmjerio je kobilu prema Castellu. Vučjak je kaskao za kobilom, s lakoćom održavajući korak.
Sati koje je provodio s Francescom, razmišljao je Alfonso, bili su možda iskreniji od svih ostalih. Njezin gorljiv odziv na sve njego­ve želje bio je ugodan: činilo se tla tek rijetke žene mogu poput nje izvući užitak iz tako zahtjevna apetita kakav je bio njegov. Ipak, znao je da je bio itekako neiskren prema njoj kad je u pitanju bila nova vojvotkinja. Opet ga je preplavio vreo stid i u mislima je vidio sliku Lucrezie iz Mugella, u kolovozu. Na početku posjeta bio je očaran njezinim naivnim šarmom i počeo vjerovati, znao je to, da sebi pri­skrbljuje uistinu divljenja vrijednu suprugu. Unatoč zabrinjavajućim dokazima postojanja potencijalno problematične crte koja je težila nepriličnoj neovisnosti, razmišljao je o svojoj novoj ženi kao o nekome tko kući Este ne bi samo besprijekornošću plemenitosti svoje obitelji mogao podariti prestiž, već kao o osobi koja bi — Alfonso je potražio pravi izraz — postala sljedećim kanalom za pražnjenje njegove nimalo beznačajne energije. Energije koju nikada prije nije dovodio u pitanje.
Kad bi lijegao s Francescom, uvijek bi ga krajnje i u cijelosti preplavio bolan osjećaj fizičke napuštenosti i u tim trenutcima njegov inače kaotičan um prepustio bi se osjećajima koji su mu obuzeli tijelo. Nikad od svoje kurve nije očekivao ništa više od ispunjenja njegovih najprizemnijih potreba, znajući da je Francesca svjesna učinkovitosti kojom je te zahtjeve ispunjavala. Ali — jedva je to mogao jasno izraziti, čak i samo u sebi — nešto ga je kod njegove nove žene... prestajalo činiti muškarcem. Alfonso je stisnuo šake i kobila je trznula zategnutim uzdama, razdražljivo odmahnuvši glavom.
Prizori Lucrezie sudarali su mu se u umu. U Mugellu mu se čini­la privlačnom. Živ osmijeh. Dječački lik i očita nevinost. Njezine neoblikovane i nagonske reakcije na umjetnička blaga koja su je okruživala od djetinjstva — iznenađujuće impresivne. Sve je to bilo očaravajuće. I išlo u prilog zbiru različitih elemenata koje se nadao kombinirati u stvaranju divljenja vrijedne vojvotkinje, čak i unatoč tomu što ga je nešto neodređeno i neizmjerno kod nje bockalo još od gozbe.
Ali ništa od svega toga nije objašnjavalo onu prvu noć — Bože! Kako se to moglo dogoditi? Po tko zna koji put, pokušao se u misli­ma vratiti kroz sva ta zbivanja, razmrsiti nerazmrsiv čvor. Ušao je u Lucreziinu spavaonicu usijan od iščekivanja. Razodjenuvši je, bio je ushićen onim što vidi — čestitao je sebi na sreći zbog onoga što je dobio. A onda mu je sve počelo izmicati. Neočekivano, otkrio je da je nesposoban pronaći riječi kojima bi je snubio. Agresivne bestidne fraze kojima je darivao Francescu probijale su mu se nasilu u glavu, pritišćući i zviždeći poput gomile pijanih nasilnika u crkvi, čineći nemogućim pronalazak riječi koje je tražio. I zato je ostao šutjeti.
A zatim je izvadio nakit. Crvenilo kamenja nasuprot koži njezina vrata — živo poput posjekotine — bilo je izvanredno, ali čak i dok se divio tom prizoru osjetio je kako iz njega otječe nešto od suštinske životnosti. Nešto kod Lucrezie — nije shvaćao što to — vrišteći inu je dovikivalo da neće biti razborito od nje zahtijevati ispunjenje njegovih uobičajenih silovitih želja; ali u očaju je shvatio da, bude li prisiljen obuzdavati svoje nagone svaki put kad s njome legne, nije imao pojma kako će uopće ostvariti zadovoljavajuću vezu sa ženom čiji šarm ga je unatoč svemu potpuno zaveo.
Alfonso je još bio duboko uronjen u te neugodne misli kad je, uz grebanje kandža, Folletto zalajao i odjurio od njega. Zatečena, kobila se pod njim trunula i odskočila ustranu dok je pas postrance nestajao u prolazu između dviju kuća. Alfonso je obuzdao kobilu i potapšao je po vratu, mrmljajući tiho besmislene riječi kako bi je umirio. Mogao je čuti metež i režanje, ali prije nego se dospio pomaknuti kako bi pošao za svojim psom, Folletto se opet pojavio, uzdignute glave, mašu­ći repom i s nečim tamnim što mu se vrpoljilo u čeljustima.
Sjahavši, Alfonso ga je dozvao i on je odmah prišao, ponosno pokazujući svoj ulov. Ogroman sivi štakor trzao mu se u ustima, izbuljenih crnih očiju pod otvorenom ranom na glavi. Folletto je ispustio svoj plijen. Pao je Alfonsu na noge i nastavio se trzati u prašini, skičeći. Osjetivši mučninu zbog očitih muka koje je štakor proživljavao, podignuo ga je, jednom rukom dohvatio tijelo, drugom ugrizenu glavu, i oštrim mu pokretom zavrnuo vratom. Začulo se tiho, hrskavičavo pucketanje i mekano tijelo mu je klonulo preko ruke.
Alfonsa je iznenadio i neočekivano dirnuo način na koji je samrt­na ukočenost tom jadnom stvoru podarila neželjeno dostojanstvo. Vla­stitim je rukama priveo kraju ovu agoniju. S lakoćom je to stvorenje poštedio boli. Prešao je palcem niz sivo krzno na njegovu boku. Dlaka je bila zamršena i vlažna na mjestima gdje ju je pseća čeljust držala; Alfonso ju je nježno izravnao vrhovima prstiju. Bilo je to, pomislio je, kao da uređuje truplo, pripremajući ga za ukop.
Kobila je tiho zanjištala. Folletto je sjedio bedrima oslonjen o ulične kocke, s iščekivanjem pogledavajući svoga gospodara ispod na­pola spuštenih kapaka.
Alfonsu se naježila koža. Od gađenja ili od uzbuđenja? Na svoju sramotu, shvatio je da ne bi mogao prepoznati razliku. Malena životi­nja kao da je u smrti utjelovljivala prijelaz o kojem je volio razmišlja­ti, preobrazbu za čijim je shvaćanjem često žudio: onu od kaosa do potpunog mira.
U mnogim prigodama kad bi mu misli postale previše burne, Alfonso je znao da često uspijeva sebe, od jedne do druge te misli, voditi iz labirinta; hodati loše osvijetljenim hodnicima zbrke svojega uma, brojiti korake, zalazeći u sjene, suprotstavljajući se i pokoravajući svaki prizor na putu prema središtu.
Labirint je, možda ga to nije trebalo čuditi, Alfonsa podsjećao na podzemne prolaze u Castellu, na mračne hodnike koji su vodili, sve uži, sve mračniji, ispod jarka koji je okruživao dvorac, tlo tamnica. Vrijeme koje je tamo dolje provodio sada je bilo neobično okrjepljujuće, premda je kao dječak vjerovao da su tamnice zapravo jazbina samog Minotaura. Otac mu je bio zabranio da im prilazi, ali on je u nekoliko navrata tu zabranu prekršio. Sjećao se prvog puta kad je odlučio ne poštovati tu prilično oštro izdanu zapovijed. Moralo mu je biti oko deset godina.
Prikrada se niz hodnik niskoga stropa ususret teškim željeznim vratima. Osjeća se oštar zadah vlage, plijesni, raspadanja. Iznenađen je što vidi da vrata nisu mnogo viša od njega samoga, premda se čine dojmljivo teškima. U središtu im je sićušan prozorčić, s malim kovanim zasunom koji ga poprečno zatvara. Vrata su na zid učvršćena pomoću dvije velike šarke, svaka dugačka i široka kao njegova podlaktica; sjaje od maziva. Poseže rukom i dodiruje mazivo, gleda u malu crnu mrlju na svojim prstima, prinosi ruku nosu i mršti se na miris koji osjeća.
Tišina tog mjesta kao da mu se omata oko glave, ušutkavajući ga i gušeći, i može osjetiti kako mu vlastito bilo još jače tuče u ušima. Jedini stvaran zvuk je onaj njegovih vlastitih opreznih koraka, ali onda s druge strane vrata začuje tiho komešanje i dug uzdisaj. Netko je iza vrata, u ćeliji. I, tkogod to bio, kreće se, naprijed i natrag, po nekoliko koraka. Alfonsu se ježi koža; u isto vrijeme je radoznao i prestrašen mišlju da je ta osoba stvarna kao i on, netko koga ne može vidjeti, ali se nalazi samo stopu od njega, s druge strane tih vrata. Nikad nije vidio unutrašnjost tamnice, ne može zamisliti kako bi to bilo biti zaključan ovdje dolje, u ovom svijetu bez svjetla, pod jarkom. Poseže prema sićušnom prozoru, u želji da podigne mali zasun, želeći vidjeti zatočenika u ćeliji.
A onda iznenadna buka presijeca tišinu poput oštrice — užasan, zavijajući krik očaja.
Alfonso brzo povlači ruku i dlanovima pokriva uši, ali krik mu se probija između prstiju, sve dalje i dalje, neartikuliran, nepostojan, samotan. Previše prestrašen da bi pobjegao, stoji licem okrenut vratima, rukama još uvijek pritišćući uši, čvrsto stisnutih očiju, drhtavih nogu, sve dok užasan krik napokon ne počne slabjeti i stišavati se. Tada njego­ve oduzetosti nestaje i on se, na rubu povraćanja, jecajući, tla je u bijeg.
Taj ga zvuk mjesecima nije napuštao, prisjećao se. Iz, noći u noć ga je budio oznojena i prestravljena iz noćnih mora koje je morao otrpjeti sam, bez mogućnosti da ih nekome opiše ili ih iz sebe odagna — time bi bio prisiljen priznati svoju neposlušnost i navući na sebe očev bijes.
Gledajući sada štakora, zapitao se je li ga taj trenutak u tamnici ikad uistinu napustio. Često bi čuo jeku tog krika, usred meteža ispre­kidanog razgovora u svojoj glavi, upamćenih fraza, zamišljenih pripo­vijedanja, odsječaka glazbe — a sada skičanja Follettove izmrcvarene žrtve. Metež krikova onih u bolovima, u ekstazi ili očaju. Alfonso je odmjeravao njihovu sličnost. Zvukovi koje žena proizvodi iz dubina strasti, pomislio je, ne razlikuju se bitno od onih kad je tučeš. Taj prijelaz u jačini, od jauka do krika, uvijek bi mu ubrzavao bilo, koliko god on bio taj koji ga je izazvao. Zapravo, pomislio je, što energičniji poticaj, to luda time izazvana opijenost.
Bilo je trenutaka kad bi mu unutar glave vladalo nešto jače od obične kakofonije.
Ali labirint je uvijek vodio do istog svršetka: kroz vrevu kule babilonske do studenog savršenstva. Kao da je iza zaključanih vrata ležalo ledeno savršenstvo smrti. Alfonso je već odavno bio svjestan svoje čudne obuzetosti pojmom konačnosti — tražio je oslobađanje od meteža vlastite mašte. Pogladio je štakorovo vlažno krzno. Tišina tamnice bila je možda jedino mjesto za koje je znao da će ga dove­sti blizu smiraju ali, pomislio je, dublji mir u čijoj je potrazi iz srca labirinta sebe zaticao možda neće nastupiti tek njegovom vlastitom smrću — kao što je često zamišljao — već oduzimanjem tuđega života. Utrobom mu je prostrujao osjećaj snažne vrućice, a dlake na rukama su mu se naježile. Stid ili uzbuđenje? Što je to bilo? Je li se to dvoje uopće moglo razlikovati? Do tog trenutka uvijek je unutar labirinta razmišljao o vlastitoj smrti. Ali sada se njezino događanje dotad u drugoga bića zbilo u njegovim rukama — i osjećaj, shvatio je, nije bio neugodan.
Odmahnuvši glavom, kobila je povukla Alfonsu ruku i on je ispustio štakora. Podvukavši mu vrh čizme pod tijelo, odbacio ga je uz rub ceste i ponovo uzjahao. Čovjek, konj i pas sporim su korakom nastavili dalje ulicama Ferrare, neprimijećeni od prolaznika, i stigli pred dvorac neposredno prije podneva, kloparajući preko mosta koji je premošćivao jarak.
»ENO GA! Brzo, Lina, ne želim da me vidi.«
Signora se iskrala iz niše prozora. Catelina je ugledala signorea, s njegovim velikim crnim vučjakom, kako odlazi od svoga konja. Podignuo je pogled i ona se brzo odmaknula od stakla.
»Zašto ne, moja damo?« upitala je.
Poigravajući se uvojkom svoje kose, signora se ugrizla za donju usnu da joj vrati boju. »Ne želim da misli kako nemam pametnijeg posla od sjedenja i iščekivanja njegova povratka,« rekla je. »Želim da izgleda kao da sam slučajno silazila stubama. Misliš li...?«
»Samo pođite!« Catelina je zamahnula rukama prema vratima, kao što je često činila kad bi tjerala kokoši iz kuhinje u Cafaggiolu, a zatim je zastala u pola zamaha, opet zgrožena načinom na koji se obraćala svojoj gospodarici. Ali signora se nasmiješila ukočenim, ner­voznim osmijehom i pohitala prema stubištu.
Catelina ju je slijedila sporijim korakom. Nije bila sigurna želi li vidjeti signorea. Ako joj uhvati pogled, bojala se da bi mogla odati svo­je sumnje o njegovim jutrošnjim aktivnostima. Kad bi se zarumenjela u licu, zasigurno bi naslutio da ona zna. Spuštala se niza stube namjerno ne žureći, zastavši uz veliki brončani kip što je stajao u niši na uglu. Veliki bradati lik mišićavih grudi i riblji rep iznicali su iz gnjevnih metalnih valova, upirući trozubom prema neobičnom morskom biću, slobodne ruke podignute iznad glave. Catelina je vrhom prsta prešla preko ruba vala. Nije bila sigurna sviđa li joj se izraz lica tog kipa. Krenuvši dalje, zaključila je da joj je prilično žao malene ribe koja kao tla je bila na potpunoj milosti i nemilosti bradonje.
U dnu stuba Catelina je otkrila da može prilično jasno vidjeti predsoblje a da sama, nadala se, ne bude primijećena. Prislonila se uz rub nadsvodenog prolaza i provirila iza njega.
Njezina se gospodarica duboko poklonila i podignula pogled pre ma signoreu, sjajnih očiju i rumenih obraza. On joj je ponudio ruku i nasmiješio se dok se uspravljala, premda mu se u izrazu lica nazirao nekakav nemir, pomislila je Catelina, nešto usiljeno. Možda je to bila nelagoda. Pa, ako je upravo bio u krevetu neke druge žene, to bi bilo i više nego zasluženo.
»Nisam te očekivala tako rano, Alfonso,« rekla je njezina gospodarica.
»Samo bi me krajnje hitni poslovi mogli zadržati podalje od vas, madam.«
Hitni poslovi? Catelina se umalo podrugljivo nasmijala.
Na stubištu iznad nje su se začuli koraci. Odmaknuvši se od zida i nadajući se da, tkogod to bio, nije primijetio njezino prisluškiva­nje, ustuknula je korak nazad. Pojavio se jedan od signoreovih ljudi i brzim korakom prošao pored nje. Svojom raščupanom sijedom kosom i blisko smještenim crnim očima u prolazu je Catelinu podsjetio na zlovoljnu bijelu čaplju. Nemarno je kimnuo glavom u njezinu smjeru i otišao u predvorje, ususret njezinoj gospodarici i signoreu.
»Ovaj... moj gospodaru? Signora?« rekao je.
Okrenuli su se prema njemu.
»Franco?«
»Fra Pandolf je ovdje, s početnim skicama, gospodine, kad bude­te imali trenutak vremena.«

6


ALFONSO JE REKAO: »Izvrsno. Kad je stigao, Franco?«
»Nekoliko trenutaka prije vas, signore. Odveo sam ga do male odaje uz Sjevernu dvoranu.«
»Dobro.«
Alfonso je posegnuo za Lucreziinom rukom i zajedno s njome krenuo za Francom Guarnierom, glavnim majordomom, natrag prema stubištu. Obojica muškaraca su hodala brzo, pa je Lucrezia morala učiniti dva za svaki Alfonsov dugi korak.
»Tko je fra Pandolf?« upitala je.
»Pandolf,« rekao je Alfonso. »On je slikar. Franjevački fratar, iz samog Assisia. Taj čovjek je genij — veoma omiljen na dvoru. Njegovi radovi vise u nekoliko kraljevskih palača i...«
»Zašto je ovdje?«
Lucrezia je na Alfonsovu licu primijetila nešto slično izrazu ne­zadovoljstva i osjetila onu poznatu nelagodu na potiljku. Ugrizla se za usnu. Ne opet. Je li to bilo zbog njezine upadice? Ili je u pitanju bilo njezino neznanje? Od one katastrofalne prve bračne noći i opetovanih neuspjeha koji su uslijedili, počela se bojati hoće li Alfonsa iznova razočarati i sad se, svaki put kad bi mu se obratila, nad nju nadnosila neugodno teška svjesnost o svakoj riječi koju bi izgovorila.
Bila je odlučna pokušati sve da ispravi poteškoće u njihovoj postelji, kakve god one bile. Trudila se smiješiti, biti pažljiva i privlačiti mu pažnju kad god bi tijekom dana bili zajedno, ali tako ga je često, baš kao i sada, naizgled uspijevala jedino razljutiti.
Vidjela je kako mu pogled prelazi na njezine usne, nakon čega je rekao: »Već neko vrijeme pregovaram o narudžbi freske koju bi trebalo naslikati na zidu galerije u dvorani na sjevernoj strani dvorca. Pandolf je ovdje da bi pokazao svoje prve crteže.«
»Što će biti prikazano na slici?«
»Pričekaj dok ne vidiš crteže.«
RANIJE spomenuti fra Pandolf, otkrila je Lucrezia, bio je sjedokos, punašan mali fratar, čija neugledna pojava i bezizražajne oči uopće nisu ukazivale na izvanredan umjetnički dar koji joj je Alfonso bio opisao. Činio se, pomislila je, izuzetno dosadnim i bezličnim. Kad su ona i Alfonso ušli u prostoriju, fra Pandolf je zastao u tihom razgo­voru s visokim crnokosim mladićem dobi od nekih dvadeset godina i naklonio im se.
U Alfonsovu se glasu mogao naslutiti osmijeh dok se obraćao svojem posjetitelju. »Fra Pandolfe, kakvo je zadovoljstvo opet vas vi­djeti u Ferrari.«
»Signore, ja sam taj koji je počašćen,« piskutavim je glasom uzvratio fra Pandolf. Okrcnuvši se tamnoputom mladiću, rekao je: »Jacomo, pronađi crteže za signorea...«
Mladić imena Jacomo je kimnuo glavom i razmotao dugačak svitak teškog nauljenog platna kojim je bilo zaštićeno nekoliko veli­kih listova papira boje bjelokosti. Morali su neko vrijeme stajati tako zamotani — neprestano su se pokušavali vratiti u prvobitan oblik i uvijali se dok se mladić trudio razvući ih.
»Mogu li ja pomoći?« rekla je Lucrezia, istupivši naprijed.
»H-hvala vam,« promucao je, previše zauzet onim što je činio da bi je pogledao. Ali Alfonso je pucnuo prstima i Franco Guarniero je istupio iz sjena u kutu sobe, s teškim svijećnjakom u jednoj i velikom knjigom u drugoj ruci. Naklonivši se, provukao se pored Lucrezie i njih su dvojica, on i mladić imena Jacomo, uspjeli ukrotiti neposlušne papire.
Fra Pandolf je ispružio zdepastu ruku i Alfonso je prišao bliže. Zadubio se nekoliko minuta u crteže, namrštenih obrva, glasno dišući. Lucrezia je ispružila vrat da pogleda preko njegova ramena. Č milo se kao da je zaboravio daje i ona ovdje: nije se pomicao niti je nekoliko dugih sekunda izrekao mišljenja o crtežima pred sobom, ali onda je počeo gotovo neprimjetno kimati glavom.
»Mmmm,« napokon je rekao, glasom jedva jačim od šapta. »Sjajno. Ovo je nacrt čistog genija, Pandolfe.«
Lucrezia je prije osjetila nego čula jedva primjetan uzdah olakšanja koji je ispunio sobu i vidjela kako fra Pandolf načas sklapa oči, kao da moli kratku molitvu.
Alfonso se okrenuo njoj. »Lucrezia, dođi vidjeti crteže,« rekao je. »Kaži mi što misliš o njima.«
Provukla se između njega i ruba stola i Alfonso joj je spustio ruke na oba ramena.
Slika koju je ugledala bila je čudesna.
Bila je to priča o Jazonu i njegovoj potrazi za zlatnim runom. Skice su bile žive i moćne, jednostavno nacrtane finim ugljenom ali, pomislila je Lucrezia, pokazujući strast i životnost snažnije od bilo koje slike koju je dotad vidjela. Podignula je pogled s papira do lica fra Pandolfa i svim silama pokušala zamisliti tako neuglednog, mlitavog čovjeka kako s ugljenim štapićem medu punašnim prstima energično — čak i grozničavo — crta, rumen od zadovoljstva jer je uspio uhva­titi nadahnuće koje mu je upravo bljesnulo u mozgu, ali se začudila shvativši da ga može vidjeti tek kao dokonog fratra koji neodređeno zuri u nebo pred praznim listom papira, s neupotrijcbljenim ugljenom odloženim na stol do sebe.
Fra Pandolfov se pogled nije susreo s njezinim; nervozno se smiješio, ne skidajući očiju s Alfonsa. Lucrezia se opet vratila crtežima.
Priča je bila razbijena u nekoliko dijelova. Krajnji lijevi dio slike, vidjela je sada Lucrezia, prikazivao je polazak Arga. Plemeniti Jazon stajao je na pramcu, rukom prijateljski obgrlivši vrat pramčanog kipa, očito nesvjestan buntovnog izraza na licima svoje posade. Valovi su bili narisani s tek nekoliko slobodnih poteza ugljenom, pa ipak je u njihovom kretanju i snazi bilo velike energije. Divila se umjetnikovoj vještini.
Na sljedećoj slici. Agro se našao usidren uz otok Tal. Veliki metal­ni div je jurio, a Argonauti tražili spas u bijegu preko kamenite obale. Jazon ih je predvodio, trčeći iz tog prizora u sljedeći, prema liku Medeje koja je pokazivala na blistavo krzno sa svijenim ovnovim rogovima od zlata kako iza njezinih leda visi s povijenih grana ogoljelog stabla. Bila je vitka poput utvare, razbarušene kose i skladnih udova. Proma­trala je Jazona s jasnom željom u očima.
Lucrezia se nasmiješila, zamišljajući dovršenu sliku u njezinim punim bojama kako se proteže niza zid galerije u Sjevernoj dvorani, gdje će biti vidljiva svakome tko iz glavnog predvorja uđe unutra. »Ali, čudesna je! Bit će to prelijepa freska,« rekla je, nakratko zaboravivši na svoju žestoku tjeskobu.
Alfonso joj je čvršće stegnuo nadlaktice i, dok su im se pogledi susretali, kutovi usana su mu se iskrivili u osmijeh. »Znači, Luerezia, sviđa ti se zamisao?« rekao je.
»Nadao sam se tome.«
»Jedva čekam vidjeti kako se oblikuje. Obožavam je!« Lucrezia se okrenula kako bi fra Pandolfu uputila osmijeh poštovanja i, čineći to, pogledom okrznula tamnoputog mladića, Jacoma. Dotad ga je vidjela samo iz profila; ali sad joj je bio okrenut licem i primijetila je, trgnuvši se od iznenađenja, kako mu niz stranu nosa i preko obraza nepravilno silazi velika grimizna mrlja — nalik mrljama krvi, pomisli­la je, ali možda prije boje smrvljenih jagoda. Koža joj se naježila od odbojnosti — nikad prije nije izbliza vidjela tako unakaženo lice — ali onda mu je pogledala u oči i zaboravila na grimizni biljeg. Jacomo je s druge strane stola zurio u fratra. Bilo je teško na licu mu pročitati što misli, ali je ipak u njemu naslutila nešto slično bijesu, frustraciji, žudnji i vatrenosti koja ju je iznenadila. Na obrazu mu je zatitrao mišić, a u očima se pojavio bljesak. Kad mu se pogled susreo s njezinim, trgnuo se i zarumenio. Grč lica mu je popustio — svjesno, učinilo se Lucrezii; jedan dugi trenutak su im pogledi ostali vezani, a zatim je on pogledao ustranu.
Nastavila ga je promatrati i pitati se što je mislio tim pogledom. Nije to bio uobičajeni pokoran pogled najamnika, pomislila je — bio je uporan i istražujući, i od njega su joj se naježile dlake na rukama.

7


NEKOLIKO MILJA južno od Ferrare, nešto podalje od duge ceste što se pružala od Bologne, pred velikim je ograđenim dvorištem stajala kamena kuća. Bila je u lošem stanju — s jednog je ruba krova otpalo pet-šest crjepova, razotkrivajući grede pod njima, a dugačko pro­čelje bilo je na nekoliko mjesta vidljivo ispucalo, ali dvorište pred njom bilo je čisto. Uz jednu stranu je u dva reda bilo uredno posloženo nekih desetak velikih bačava i preko njih odloženo nekoliko širokih drvenih lopata. U oblik piramide naslagana gomila punih vreća uzdizala se uz stražnji zid kuće, pod produljenim trijemom drvenog krova, a dugačak niz sjajnih lopata bio je naslonjen uza zid poput vojnika na otpustu.
U središtu dvorišta kameni je bunar bio pokriven teškim drve­nim poklopcem.
Na suprotnoj strani vrta, na tlu pored ulaza, četiri su poravnana četvrtasta humka bila prekrivena vlažnom jutom. Ako su sličili kao što jesu — svježim grobovima, tada se petoro od znoja sjajnih ljudi što su pred njima stajali činilo grobarima. Svi su pogledavali u svježe iskopanu rupu u tlu i u veliku gomilu zemlje koju su iz nje uklonili. Naslonjeni na drške lopata, provlačili su prljave ruke kroz kosu, protezali bolna leđa i međusobno razmjenjivali umorne drugarski osmijehe.
»Bio je to odličan posao, momci,« rekao je najstariji od petorice, pokazujući glavom prema rupi. Koža oko očiju i uzduž čela bila mu je izbrazdana malim ožiljcima; još mu ih je pokrivalo ruke i podlaktice. »Još samo da prebacimo platno i tada mislim da smo zaslužili malu užinu prije nego se prihvatimo bačve.«
Njegovi su drugovi uzvratili odobravajućim mrmljanjem. Otresli su nekoliko komada gusto tkanog platna, svaki umočili u vjedro s vodom, a zatim njima obložili rupu, najprije jedan sloj, pa drugi, uredno ih poravnavajući tako da se više nije vidio ni komadić nepo­krivenog tla. Nakon pažljivog pregleda jame, u skupini su se zaputili prema kući, u prolazu naslanjajući svoje lopate do ostalih.
Unutrašnjost kuće bila je jednako nečista kao i njezina vanjština. Mali prozori glavne prostorije, prekriveni debelim četvorinama voskom natopljenog pergamenta, propuštali su tek malo svjetla. Tako je sve u velikoj kuhinji niskog stropa sličilo sepijom narisanom crtežu: stol prekriven loncima, tavama, tanjurima i vrčevima, rasklimana credenza, kameno ognjište nad kojim je visio željezni ražanj urešen nizom ovješenih posuda i pribora, i djevojka mrzovoljna izgleda od svojih petnaestak godina, koja je sjedila na niskom stolcu pod jednim od prozora.
Kad su ljudi nahrupili na vrata, vatra je bila tek nešto jača od crvene žeravice i bijelog pepela.
»Pomakni se i potakni tu vatru, Chiara,« rekao je najstariji rad­nik. »Svima hi nam dobro došlo pivo i nešto od one janjetine od ju­čer, prije nego započnemo s gašenjem vapna. I morat ćemo se oprati.«
Na te je riječi Chiara ustala i prignula se da dohvati kožni mijeh. Čučnula je pred vatru, gurnula vrh mijeha u žeravicu i počela polako upuhivati zrak dok nekoliko sitnih plamičaka nije izbilo iz tinjajuće žeravice pougljenjenog drva. Preko toga je dodala još nekoliko cje­panica, a zatim opet dohvatila mijeh. Uskoro je pod velikim kotlom punim vode vatra pouzdano pucketala. »Hoćete li započeti odmah nakon jela, tata?« rekla je najstarijem majstoru.
Eduardo Rossi je odmahnuo glavom. »Mislim da trebamo malo predahnuti prije nego se prihvatimo sljedeće gomile.«
NA TE riječi njezina oca, Chiara je pogledala jednog od radnika, zde­pastog dječaka otprilike njezine dobi, i glavom mu pokazala prema vratima. On je podignuo obrve i tek joj kratko kimnuo glavom; dok se bavila rezanjem janjećeg buta i urednim slaganjem odrezaka na pladanj, Chiari su se usne iskrivile u osmijeh. Dohvatila je s police nekoliko plosnatih, okruglih hljebova kruha i dodala ih s janjetinom ocu i ostalima koji su posjedali oko stola. Zatim je napustila prostoriju, kao da će se uputiti na gornji kat, ali je ostala uz vrata, promatrajući oca kako kida hljeb na velike komade i dodaje ih uokolo. Ljudi su se sami poslužili odrescima janjetine.
Zdepasti momak koji joj je bio zapeo za oko prvi je dovršio s jelom. Odgurnuvši stolicu unatrag, pošao je do vatre. Na podu uz ognjište nalazila se velika drvena zdjela načinjena od rebrenica, nalik napola prerezanoj bačvi. Omotavši jednu ruku tkaninom, momak je nagnuo kotao, ulivši nešto vrele vode u zdjelu.
»Pazi da dobro opereš te ruke, Niccolo,« rekao je Chiarin otac. »Znam da ćemo imati rukavice, ali ne želim prljavštinu u vapnu.«
Niccolo je kimnuo glavom. Kleknuvši, pažljivo je oprao ruke u vreloj vodi, uklonio zemlju ispod noktiju, a zatim ih žustro istrljao sve do zglavaka. Provjerio je dlanove i nadlanice obiju ruku, a zatim dva­put zahvatio vode i njome umio lice. Uklonio je kosu s očiju, skutom košulje obrisao lice i otro ruke o hlače. Kimnuvši glavom ostalima, izišao je kroz vrata u dvorište.
»NISAM vjerovala da ću danas nasamo razgovarati s tobom. Ranije ste se svi činili tako zaposlenima,« rekla je Chiara. Niccolo nije ništa odgovorio, ali se nagnuo naprijed i usnama potražio njezine. Podignula je lice prema njegovom i on ju je poljubio. Jednom je rukom kliznuo uz njezin prsluk da joj stegne dojku, na što se Chiara povila unatrag i stisnula se uz njega, pritisnuvši ga bokovima. Niccolova je ruka potražila porub njezine haljine; razmičući tkaninu, posegnuo je nagore kroz podsuknje. Chiara je razmaknula koljena.
Ali već nakon nekoliko sekunda začuli su lupu vrata i glasan govor u dvorištu. Niccolo i Chiara su se sledili.
»Cazzo!« prosiktao je Niccolo. Izvukao je ruku ispod Chiarine haljine, a ona podignula prste do kose, uklanjajući pramenove koji su joj pali na lice.
»Tvoj prokleti otac!« bijesno je izustio Niccolo. »Mislio sam da bismo mogli imati najmanje pola sata.«
Chiara se uspravila. Usne su joj bile vlažne i pune — obrisala ih je nadlanicom. »Niccolo — brzo! Izidi kroz ta vrata.« Pokazala je na suprotnu stranu štaglja. »Ja ću ostati ovdje dok im se ne pridružiš i dok se opet ne zaokupe poslom.«
Niccolo se prignuo da je poljubi ondje gdje su joj se vrhovi grudi utiskivali u ovratnik haljine. »Uskoro ćemo pronaći pravi trenutak — obećavam,« rekao je.
»Molim te, budi oprezan,« rekla je Chiara. »Mrzim kada gasite vapno. Miješaš li i ti danas?«
»Ne.«
»Pa, Bogu hvala makar na tome.«
BARNABEO i Niccolo, donesite bačvu ovamo!« dozvao je Chiarin otac.
Dvojica muškaraca dokotrljali su jednu bačvu na metar od svježe razgrnute jame. Bila je čvrsto građena, optočena brojnim željeznim obručima, na vrlui široka.
»Dobro. Vode! Chiara, cara, dodi i prihvati se đerma.«
Chiara se pojavila iza štaglja i stala na svoje mjesto do bunara.
Sva petorica muškaraca poredali su se s drvenim vjedrima u ruka­ma između bačve i zdenca i u samo nekoliko trenutaka napunili bačvu otprilike do četvrtine.
»A sada,« rekao je Chiarin otac, »pokrijte se, svi!«
On i ostala četvorica muškaraca opasali su oko sebe kožne pre­gače, donji dio lica omotali presavijenim platnom i na koncu navukli teške kožne rukavice.
»Barnabeo, ti i Antonio donesite vreću.«
Chiara je zadržala dah. Bez obzira koliko je puta kao kći vode gradskog ceha vapnara ovo vidjela, nikad početak gašenja vapna nije promatrala, a da joj srce ne bi brže zakucalo. Vidjela je previše nezgoda — nagledala se užasa od opeklina.
BARNABEO i Antonio su podignuli veliku vreću na rub bačve. Eduardo je izvukao nož. »Spremni?« upitao je ostale.
Oni su kimnuli glavama.
»Niccolo, je li pokrov spreman?«
Opet kimanje glavom.
»Dobro navlažen?«
Kimanje.
»Onda dobro. Idemo.«
Eduardo je zastao poput čovjeka koji se sprema s velike visine skočiti u vodu. Zatim je, nakon dubokog uzdaha, gurnuo oštricu noža u nabubrjelu jutu i povukao ga uzduž vreće. Bijeli prah je uz oštro šištanje počeo brzo istjecati u vodu u bačvi. Barnabeo i Antonio su istresli ostatke iz vreće i Niccolo se brzo primaknuo da prebaci vlažno platno preko otvora bačve dok je para pod njim divlje sukljala.
Svi osim Eduarda su se odmaknuli; Barnabeo mu je dodao jednu lopatu dugačke drške.
Uslijedio je dugačak trenutak tišine. Kao što je to činio kod sva­kog gašenja vapna, Eduardo je napregnuo uši da čuje prve zvukove.
Ritmično lupanje. Tekućina je šištala i praskala, a bačva se malo pomaknula na tlu. Lupanje se pojačalo i bačva se počela tresti kao da je u njoj zatočeno neko gnjevno stvorenje koje se svim silama pokušava probiti van. Eduardo je podignuo drvenu lopatu i položio je na plat­no pokušavajući ga poravnati, ali para je nastavila izvirati u nekoliko smjerova. Veliki komad vrućeg vapna prsnuo je van i on je odskočio unazad, zatomivši u sebi jauk bola kad mu je vapno poprskalo izloženu kožu između rukavice i zavrnutog rukava. Na mjestu gdje ju je vapno dotaknulo koža je odmah porumenjela. Bit će to još jedan ožiljak koji će se pridružiti stotinama drugih koji su mu već prekrivali ruke i lice.
Pričekao je dok komešanje i ključanje nije počelo splašnjavati, pa jednom rukom dohvatio juteno platno i polako ga podignuo, lica iskrivljenog od iščekivanja, odmičući se unatrag što je više mogao. Otkriveno, još uvijek zapareno vapno se oglasilo prosvjedom i ispljunulo još nekoliko užarenih grumena prema njemu, ali ovaj put su svi oni promašili i pali na tlo. Očiju stisnutih u uske proreze i usta iskrivljenih kao da će kliknuti, Eduardo je gurnuo lopatu u vulkanski sadržaj ba­čve. Objema rukama čvrsto stišćući dršku, kratko je vrijeme lopatom činio osmice, gurajući vapno naprijed i natrag kako bi razbio zaostalo čvrsto grumenje, a zatim ju je izvukao, udario njome o rub bačve da otrese ostatke mješavine i vratio platno na njegovo mjesto.
Mahnita aktivnost u bačvi počela se stišavati. Eduardo je opet promiješao. Pričekao. Pa opet promiješao.
»Dobro, momci. U jamu s njime.«
Svi su se radnici okupili oko bačve da je primaknu onaj preostali metar do jame. Oprezno, centimetar po centimetar, dogurali su je na pravo mjesto i zatim nagnuli. Kaši slična smjesa prosula se u platnom obloženu jamu.
Eduardo i ostali su se odmaknuli, teško dišući.
Eno ga, momci. Jedna je gotova, ostaju još tri. Bit će ovo žbuka uistinu dostojna nove freske u Castellu Estenseu,« rekao je s podosta ponosa u glasu. »Dječaci, trebali bismo biti veoma ponosni što ovako služimo svojem vojvodi.«
CHIARA je pogledala Niccoloa. Nasmiješio joj se — osmijehom u kojem je bilo mnogo obećanja — i ona je vrhom jezika oblizala odjed­nom prilično suhu gornju usnu.

8


GLAVNI POKRETNI MOST bio je spušten. Nebo je bilo boje starog kositra, a sitna kišica mreškala je površinu vode u opkopu. Četiri velika crvena tornja Castella sjala su nad kišom ispranim gradom poput namrgođenih stražara, agresivne vojne preciznosti ponešto omekšane i zamrljane kišom natopljenim zrakom. Dijamantne kapljice visjele su uzduž svih balustrada od bijelog kamena.
Pokisla skupina skrenula je na glavni trg pred dvorcem upravo kad je zvono katedrale počelo oglašavati podne: četiri jahača, jedna mala dvokolica nakrcana prtljagom i, vezana za nju, blatom uprljana bijela mazga spuštenih ušiju, stružući malim kopitima po uličnim koc­kama kao da je previše umorna da bi odigla noge od poda. Skupina je prešla trg i kloparajući prešla pokretni most.
Kad su došli do središnjeg dvorišta, Giovanni de’ Medici je rukom prešao niz vrat svoga konja. Izvukao je noge iz stremena, prebacio nogu konju preko leda i skočio dolje. Promeškoljivši ramena, protegnuo je leda da ublaži utrnulost od sati sjedenja u sedlu dok je nekoliko Estenseovih konjušara izlazilo pozdraviti pridošlice. Jedan je, visok, okrugla lica i vedra držanja, prihvatio uzde Giovannieva konja.
»Hvala vam,« rekao je Giovanni. »Posve je pokisla --- kao i svi konji. Možete li je istimariti i prekriti pokrivačem?«
»Naravno, signore. Svi će konji biti posušeni i odmah smješteni u štalu.«
»Ime joj je Brezza,« započeo je Giovanni, »i ona...«
»Vanni!« Prekinuo ga je vrisak. »Vanni!«
Lucrezia je trčala preko dvorišta, rukama bez otmjenosti pridižući halje. Nasmiješio se i zaputio joj se ususret. Ona je ispustila haljine i obgrlila ga rukama; uzvrativši joj zagrljaj, podignuo ju je visoko u zrak.
»O, Vanni, napokon si ovdje! Ali, ti si potpuno promočen! Kako si putovao? Je li bilo grozno? Kako su mama i — ah!« Odgurnula ga je i stala pred njega, usta širom otvorenih od iznenađenja. »Ah, cielo! Violetta!«
Ugledala je mazgu. Zadovoljan učinkom iznenađenja koje joj je priredio, Giovanni je promatrao kako njegova rođakinja odlazi niz dvorište do mjesta gdje je iza dvokolice stajala mrzovoljna mazga. Pre­bacila joj je ruke oko prljavog bijelog vrata i ona je zabacila glavu, ner­vozno zatoptavši kopitima. Jedan je konjušar odvezao povodac kojim je bila vezana za stražnju stranicu dvokolice. Lucrezia je dlanovima obuhvatila njušku životinje, poljubila je, a zatim se sjajnih očiju opet okrenula Giovanniu. Prsluk i rukavi bili su joj sada umrljani kišom i blatom, a lice prljavo. Giovanni je nadlanicom obrisao oči i nasmijao se. »Pogledaj se,« rekao je. »Ništa se nije promijenilo...«
»Doveo si je,« rekla je Lucrezia, blatnjava i široko se smiješeći, ne obazirući se na njegove riječi.
»To ću protumačiti kao da ti je drago.«
»Je li cijelim putem prosvjedovala?«
»Nego što je. Bože, Crezzi, ne mogu shvatiti zašto je toliko voliš. Ona ima najprgaviju ćud i...«
»Nemoj! Ne budi tako grozan! Ona je moja draga mazga i ja je volim — i volim tebe jer si je doveo.« Lucrezia ga je opet zagrlila. »Dolazi, sklonimo se s kiše.«
Zatim je, povisivši glas, rekla: »Molim vas sve da uđete unutra. Sluge će vas povesti do vaših soba, gdje možete presvući tu mokru odjeću. Bit će spremna topla kupka i vino, a vjerujem da je u Istočnoj dvorani već upaljena vatra.«
Giovanni joj je ponudio svoju ruku, odjednom nekako samoza­dovoljan i izgledajući stariji od svojih petnaest godina. Lucrezia ju je prihvatila objema rukama i čvrsto stegnula, opet mu se nasmiješivši. Sada se na vratima pojavilo još slugu u sjajnim livrejama; činilo se, pomislio je Giovanni, kao da ne pripadaju ovdje vani, poput skupine kućnih mačaka u polju. Ramena pognutih zbog kiše, pohitali su pozdraviti pridošlice i skloniti ih s kiše i društvo iz Cafaggiola je u pokislom metežu napokon ušlo u Castello.
VRAĆAJUĆI se na konju iz lova sokolovima, Alfonso je začuo buku u dvorištu.
Usporio je konja. Zastavši u sjenama prolaza iza stražnjeg pokret­nog mosta, provukao je ruku kroz mokru kosu i pogledom prešao po likovima u dvorištu. Potočić kišnice slijevao mu se straga niz vrat. Jedan je njegov konjušar vodio blatom prekrivenog zdepastog konja — dotad vezanog uz rudo natkrivene dvokolice — dok je drugi držao uzde lijepe male kestenaste kobile. Još su tri konja odvedena u štale, u društvu očito vremešne i blatom posve prekrivene bijele mazge. Sku­pina slugu je skidala prtljagu s dvokolice — a tada je ugledao nju.
Lucrezia.
Lice i ruke su joj bili umrljani blatom, a haljina nevjerojatno prljava, ali lice joj je sjalo od zadovoljstva. Oči su joj blistale dok se smijala vitkom tamnoputom dječaku i Alfonsu se srce načas stegnulo, dok nije prepoznao pridošlicu. Misli obuzetih sokolovima, zaboravio je da bi danas trebao stići rođak njegove žene.
Lucrezia je čvrsto držala dječakovu ruku i tijesno pripijena uz njega pratila ga prema ulazu. Dječak je zabacio glavu i nasmijao se nečemu što je Lucrezia rekla. Ona mu je ispustila ruku i snažno ga gurnula u bok, izbacivši ga iz ravnoteže. Uspravio se i ubo je prstom u rebra i Alfonso ju je čuo kako ječi, dašće i smije se.
Osjetio je kako mu trbuh probija vrela oštrica neodobravanja. Vilica mu se stegnula i nekakva mu vrtoglavica zahvatila utrobu. Kao u trenutcima kad bi mu se konj preplašio i poskočio pod njim, Alfonsa je prožeo osjećaj nagomilane neizvjesnosti pred spoznajom potencijalno neobuzdane sile.
Brzo dišući, stisnuo je šake, vratio se u sjene prolaza i pričekao dok njegova žena i njezin rođak ne uđu u dvorac. Kad je bio siguran da su otišli, prošao je kroz bočni prolaz, sišao niz usko stubište i zapu­tio se niz hodnik koji je vodio do tamnica.
»ALFONSO nije ovdje,« rekla je Lucrezia, uspinjući se s Giovanniem uz široko spiralno stubište. S krivnjom je osjetio olakšanje koje je ipak bilo kratkog vijeka jer je ona dodala: »Vani je, u sokolarenju — uskoro će se vratiti. Mislila sam da će biti ovdje i prije tvoga dolaska.«
Giovanniu su namočene čizme škripale pri svakom koraku, is­puštajući mjehuriće vode na šavovima. Osvrnuvši se, ugledao je trag svjetlucavih stopa. Noge su mu bile posve promrzle. Bilo mu je bolno pitati Lucreziu o njezinu novom životu. Sva pitanja koja je smišljao tijekom tri dana koliko im je trebalo da dojašu iz Cafaggiola sada su uporno zahtijevala da budu izgovorena. Ponavljao ih je u glavi, uvijek iznova, zamišljajući njih dvoje kako sjede sami: on postavljajući pitanja, a ona oblivena suzama, priznajući da živi život okrutne podložnosti čovjeku kojega je Giovannieva mašta preobrazila iz nekoga tko mu se jednostavno nije sviđao u perjem obraslo i na sve spremno čudovište. Ali sada, ovdje u Ferrari, zatekao se suočen s Lucreziom koja se samo činila ushićenom jer ga vidi; izgledalo je da se u svojem novom životu osjeća kao kod kuće, odraslija nego ikad. Osjećao se glupavim i djeti­njastim i pitanja su mu sada zvučala smiješno.
Znao je da ih neće postaviti.
»Evo te. Možeš se presvući — a i ja ću morati promijeniti odjeću. Kako su mama i tata?« opet je upitala Lucrezia. »Žao mi je što nisu mogli doći. Osjeća li se tata uistinu bolje? I Giulietta, je li ona dobro?«
Giovanni ju je slijedio u veliku sobu. Jedan je zid prekrivala tapi­serija s prikazom vrhunca uspješnog lova, s vrhovima Castella vidljivim u pozadini, nad drvećem. U sobi se nalazio krevet s baldahinom, dvije sjajno ulaštene preklopne stolice i nizak stol. Ne toliko različito od njegove sobe u Cafaggiolu, samo urednije.
Lucrezia je sjela na rub kreveta.
»Svi su dobro,« rekao je. »Tetak Cosimo se još odmara, ali teta Eleanora kaže da, nakon što je tjednima bio krotak i poslušan pacijent, opet postaje zahtjevan, pa joj se onakav mnogo više sviđao nego posve zdrav.«
Lucrezia se nasmijala.
»Poručuju ti da te vole — i šalju puna kola darova i pisama,» rekao je Giovanni, sjedajući i pokušavajući svući jednu od čizama. Onako vlažna, stisnula mu se uz nogu. Mučio se s njome, lagano obliven znojem, a onda ispružio nogu prema Lucrezii. Ona se nasmiješila, prignula se i čvrsto ga uhvatila za gležanj. Oduprijevši se jednom nogom o stolicu, snažno je povukla i trznula. Uz vlažan uzdah, čizma mu je spuznula s noge, a ona posrnula unatrag, smijući se.
»Možeš li mi sada svući i drugu?« upitao je Giovanni.
LUCREZIA se žestoko trudila pažljivo slušati Giovannieve novosti iz Cafaggiola dok je on odijevao čistu, suhu odjeću, ali sada, nakon što je prva euforična navala oduševljenja što ga vidi splasnula, postala je svje­sna svoje zbunjenosti i ravnodušnosti, nemogućnosti da se usredotoči na ono što je on imao reći. Promatrajući ga, bila je rastrgana nadvoje. Prvo, oštar ubod žudnje za domom stegnuo joj je grlo dok je prepričavao dugu litaniju savjeta po Giuliettinim uputama. Bio je to lako prepoznat­ljiv Giuliettin stil — pazi li da svake večeri potpuno raščešlja kosu i skrbi li ta kuharska pomoćnica jesu li Lucreziine potkošulje kako valja suhe i prozračene prije nego joj ih dade odjenuti? Ipak, u isto vrijeme joj je, poput preobilnog obroka mesa, trbuh teško pritiskala neugodna gruda srdžbe prema roditeljima koja je u njoj rasla još od prve bračne noći.
Kako su se razvijale stvari s Alfonsom, znala je da ne ispunjava svoju ulogu onako kako su joj roditelji morali zamišljati. Ona je bila sredstvo koje će dinastiji Este donijeti nasljednika — ali sve je više bila svjesna da je napokon tek nešto više od obične robe, odgojena sa svrhom, poput punokrvne junice, i prošlog listopada od svojih rodi telja doslovno prodana svojemu mužu. Njezini majka i otac, naravno, nisu ništa znali o groznoj, upornoj napetosti koja je sada pri svakom susretu s Alfonsom iz nje isisavala spontanost. Kako su mogli znati? Ali nekako su, bijesno je pomislila Lucrezia, ipak morali znati. Morali su naslutiti.
»Slušaš li, Crezzi?« čula je kako govori Giovanni.
»Što?«
»Slušaš li? Izgledaš napola usnula.«
»Ne — mislim reći, da, slušam. I ne, ne spavam. Naravno da ne spavam.«
Giovanni se namrštio na nju. Željela mu je reći — o Bože, tako mu je željela reći! Riječi su joj se gomilale u ustima, zahtijevajući da im se podari sloboda. Ipak, povjeriti mu se značilo bi uvlačiti ga u izdajničke vode intimnosti za koju je znala da je ne može ni s kim dijeliti. Tako se dugo povjeravala svojem rođaku, o toliko mnogo stvari — bili su najbli­skiji prijatelji toliko godina — ali ova se nova situacija ispriječila medu njima poput zida od opeke. Lucrezia je znala da nikome ne može opi­sivati sramotni neuspjeh svojega braka. Od same pomisli na to da bi joj te riječi mogle izići iz usta utroba joj se uskomešala, a lice usplamtjelo.
Giovanni je rekao: »Crezzi — zar nešto nije u redu?«
Znala je da on upravo to sluti. Sporo je udahnula, kratko okli­jevala i zatim se, svjesna da mu to ne može kazati, nasmiješila i rekla: »Ne, doista nije tako.«
Nekoliko dugačkih sekunda su se promatrali. Lucreziin osmijeh kao da je bio zaleđen. Zatim je Giovanni rekao: »Pa, ako ipak nešto ne bude kako valja, kaži mi, razumiješ li? Želim da mi kažeš.«
Lucrezia je kimnula glavom.
DO BOŽIĆA je bilo preostalo još samo tjedan dana i nadobudno jutar­nje sunce trudilo se svim silama probiti kroz iskrzane oblake. Izvan Castella, na velikom otvorenom prostoru pred dvorcem, šestorica ljudi gradili su drvenu dvoranu dovoljno veliku da ugosti dvadeset do tride­set gostiju. Brojna puna kola pijeska iskrcana su i sad je on u debelom sloju razvučen preko velikog pravokutnika po čijoj se sredini pružala do pojasa visoka ograda od drvenih stupova, u spiralama obojanih crvenim, bijelim i zelenim bojama Estea; učinkovito je prostor dijelila nadvoje.
»Sutra će se prije gozbe održati viteško nadmetanje,« rekla je Lucrezia. »Alfonso je rekao da to ovisi o vremenu, ali sad kad je kiša prestala, očekujem da će se sve odvijati prema planu. Nadam se tomu.«
Giovanni je promatrao kako novo borilište poprima prepoznatlji­ve obrise. »Baš mi se sviđa zamisao da se pokušam natjecati,« rekao je.
Lucrezia je podsmješljivo otpuhnula. »Samo zato jer misliš da dobro jašeš?« upitala je, podbadajući ga. »Nc zaboravi što se dogodilo jadnom kralju Francuske.« Namrštila se. »Dođi — možemo pogledati završne pripreme za gozbu.«
Prešli su pokretni most i kroz ogromna prednja vrata ušli u dvorac. Držeći se za ruke, prošli su kroz predvorje i niz hodnik u Sjevernu dvoranu u kojoj se gozba trebala održati.
Prostorija je doslovno bila gotovo prekrivena ljudima. Ljudima na ljestvama što su postavljali stotine malih crvenih, bijelih i zelenih zastava; ljudima što su vješali blistave svijećnjake s kojih su visjeli uresi od zlatnog papira; ljudima koji su podizali ogromnu prugastu plat­nenu nadstrešnicu i ukrašavali svaki komadić prostora — vodoravan i okomit — velikim cvjetnim vijencima. I tri su stola bila urešena, s još više cvijeća, voća, svijeća, vrpci i većim brojem nagih kipića, vrlo vjernih i izrađenih od nekakvog tamnosmeđeg materijala.
»Što je ovo?« upitao je Giovanni, posegnuvši da jednu od njih uzme u ruku.
»Neka vrsta biskvita,« rekla je Lucrezia.
Giovanni je frknuo. »Hmm. Prilično impresivne mjere za bi­skvit...« Pogledao ju je podignutih obrva.
Lucrezia se nasmijala. »Ah, tako mi je drago što si ovdje, Vanni!«
Vratio je kipić na stol i obzirno rasuo cvijeće pred njim kako bi mu sačuvao čednost. Stisnuo je ruku svoje rođakinje i rekao: »A meni je drago što ti nemaš više posla. Mislio sam da ćeš spadati s nogu nadgledajući sve ovo — teta Eleanora je uvijek mahnita na dan gozbe, a oni u Cafaggiolu nikad nisu priredili ništa ovolikih razmjera.«
Uslijedio je trenutak nelagodne tišine.
»Pa, Alfonso radije želi sam organizirati ova događanja,« ne­spretno je rekla Lucrezia. Nije tome dodala misao koja joj je bučno ječala u glavi, da ona žudi — žudi — za prigodom da joj u dvorcu povjere i neku ulogu pored one »novonabavljenog umjetničkog bla­ga«, ali da je Alfonso, čini se, odlučan osujetiti sve njezine napore u preuzimanju bilo kakve aktivne uloge u vođenju kućanstva.
»Smeta li ti to?« upitao je Giovanni, namrštivši se.
»Malo, pretpostavljam.« Osmijeh joj je bio ukočen i prilično apologetski. »Možda samo misli da to ne bih trebala obavljati sama.«
»Jesi li to od njega tražila?«
Lucrezia je slegnula ramenima. Prošlo je tek tjedan dana otkad joj je Alfonso iznio svoja mišljenja o svemu tome, dovoljno jasno da joj ni na pamet ne padne takve zahtjeve ponavljati.
Kuhinje Castella bile su veće, bolje opremljene i daleko praktičnije od starih i prilično zapuštenih prostorija u Cafaggiolu ali, po Lucreziinu mišljenju, u nizovima napadno novih pećnica od crvene opeke i zidovima na kojima gotovo da i nije bilo prozora bilo je mnogo manje šarma. Ona stoji na pragu, promatra kuhare, vinare, znojem oblivene sudopere, posvećene svojim bezbrojnim zadaćama. Nekoliko je trenutaka u svoj toj buci i jetkoj izmaglici modrog dima nitko ne primjećuje. A zatim neki dječak — Lucrezia pomišlja, nema mu više od dvanaest — laktom gura svoga susjeda i pokazuje glavom u njezinu smjeru. Jedan po jedan, poput jelena na pojilištu, napola svjesnih moguće opasnosti, podižu pogled sa svojega posla i zure u nju. Sva aktivnost u kuhinji je zamrla.
Lucrezii rumenilo oblijeva lice. »Molim vas,« kaže, »molim vas, nemojte zbog mene prekidati posao. Samo sam poželjela upoznati se s novom sredinom. Molim vas, nastavite.«
Oni se vraćaju svojim prekinutim zadaćama, leđa opet povijenih nad loncima i ražnjima, ali jedan krupan čovjek istupa naprijed, smiješi se i naklanja, i Lucrezia mu uzvraća osmijeh.
»Moja damo,« govori joj, »počašćeni smo što vas vidimo ovdje dolje. Dobrodošli u Ferraru. Jeste li željeli nešto posebno vidjeti?«
Lucrezia odmahuje glavom. »Ne — samo sam se nadala danas još malo istražiti dvorac. I...« Oklijevala je.
»Moja damo?«
Grizući nokat na palcu, Lucrezia govori: »Pomalo jesam gladna.«
Golem lik stoji ruku podbočenih na bokovima i smije se. »Pa, ako je moja dama gladna, moramo odmah poduzeti nešto u vezi s time.« Pokazuje joj rukom da bi trebala poći s njime kroz kuhinju. Zajedno prelaze veliku, pretrpanu prostoriju.
»Dakle, što biste željeli, signora?« govori joj, posežući u zdjelu. »Možda breskvu?« Baca breskvu u zrak, hvata je — jednom rukom i iznenađujuće vješto, a zatim joj je pruža uz naklon i galantan zamah rukom, poput čarobnjaka koji dovršava opsjenu. »Ili, zašto ne biste pojeli malu zdjelicu riko te i meda? Imamo prekrasnu slatku rikotu, jutros svježe prispjelu iz mljekare.«
Lucrezia se počela premišljati koja bi od ponuđene hrane mogla biti najizazovnija, kad kod svojeg pratioca osjeti iznenadnu ukočenost. Okreće se da bi vidjela Alfonsa kako stoji na onom istom pragu koji je ona upruvo napustila. Na licu njezina supruga se jasno razabire neodobravanje.
»Madam, mogu li s vama kratko popričati,« kaže Alfonso. Glas mu je jedva glasniji od šapta, ali se s lakoćom probija kroz kuhinjsku buku. Lucrezia se ispričava i pridružuje Alfonsu koji je uzima za ruku — stisak mu je bolan — i odvodi je iz kuhinje. »Prilično sam iznenađen što sam te tamo zatekao, Lucrezia,« govori.
»Razgledavala sam Castello.«
»Mislio sam da sam bio posve jasan kad sam rekao kako sve za­htjeve oko jela, sve planove jelovnika, treba u kuhinju dostavljati preko Guarniera...«
»Svakako jeste, gospodine. Nisam...«
»Nije bitno što ne činiš. Brine me ono što činiš.«
Lucrezii se steže grlo. Alfonsu oči sjaje. Ona iza njegova neodređe­nog izraza lica osjeća kataklizmički gnjev. Zrak među njima gotovo puc­keta od njega, poput nečujne grmljavine u sparnoj noći — ali, kad opet progovara, glas mu je tih i tek nagovještaj drhtaja odaje njegov nemir.
»Možda bi,« govori, »bilo najbolje ako bi i dalje meni prepuštala skrb o organizaciji kućanskih poslova. Prisnost kakvoj sam upravo svjedočio neizbježno će voditi do neučinkovitosti i do toga da će osoblje sebi početi uzimati previše slobode. Ne trebaš se opterećivati upravljanjem kuhinjom.«
Pogled kojim je odmjerava je zastrašujući: prazan i nečitljiv. Zatim se spušta do njezinih usta, načas joj zastaje na grudima, a onda opet vraća na lice. Hladno kaže: »Ne očekujem te opet vidjeti u donjim dije­lovima dvorca, Lucrezia.«
Okrenula se natrag Giovanniu, rastrganih misli, dok je vjetar zveckao olovom zalivenim oknima prozora spavaonice.
GOMILA je klicala kad je lik u oklopu podignuo vizir i nasmiješio se Lucrezii. Podignuo je koplje uvis i ispružio ga prema gledalištu i mjestu na kojem je ona sjedila. Lucrezia se nagnula naprijed s dugom zelenom vrpcom u ruci i vezala svoju nagradu u čvor na vrhu koplja.
Na vlastito iznenađenje, to joj se učinilo neugodno intimnim i natje­ralo joj rumenilo na obraze. Vidjevši to, vitez se još šire nasmiješio, ali onda je Lucrezia primijetila kako pogledava prema Alfonsu. Ovome je pogled, gotovo bez treptaja, ravnodušno počivao na vitezovu licu; vitezu je osmijeh izblijedio. Povukao je konja unatrag, koplja sada vodoravno spuštenog i rukohvata pritisnutog uz bok.
»Zašto si izabrala njega?« tiho je upitao Alfonso dok je vitez uz vedar pljesak gledalaca oštrim potezanjem uzda okretao velikog sivca ulijevo i u bučnom kasu odlazio prema suprotnom kraju borilišta, a mala zelena vrpca mu veselo lepršala na vrhu koplja. »Zašto njega, a ne nekoga drugoga?«
Lucrezia nije bila sigurna kako mu odgovoriti. Još uvijek povri­jeđena Alfonsovim stalnim neobaziranjem na njezine pokušaje da se udomaći u dvorcu, sada se borila s mogućnošću da joj se ta zlovolja ne primijeti u glasu. »Svidjelo mi se kako izgleda,« rekla je. Hoće li ga njezin odgovor razbjesniti? Malo je uzdignula bradu i pridodala: »A i njegov konj mi se svidio više od ostalih.«
Alfonsu su se trznule usne. »Razlog jednako dobar kao i svi ostali, pretpostavljam. Što vi kažete, signore?« Okrenuo se Giovanniu.
»Crezzi ima dobro oko za konje, gospodine. Taj sivac je zbilja nešto.«
»Sigurno jest. I Zudio je spektakularan kopljanik — već sam ga u nekoliko prigoda gledao. Dobro si izabrala,« rekao je Lucrezii. Ona se uspjela nasmiješiti.
Takmaci su postavili svoje konje na položaj sa svake strane pru­gaste ograde, na suprotnim krajevima trkališta. Velike životinje su nemirno koračale ustranu i rzale; jedan je pastuh zakopao kopitom pijesak poput bijesnog bika, zabacio glavu i razdražljivo zategao uzde. Jahači su se promeškoljili u sedlu i ispružili svoje oružje.
Na jednoj strani dvorišta, na pola puta između dvojice boraca, maleni podij bio je presvučen bojama Estea. Na njemu je stajao dje­čak. U ruci mu je bila zastava — s Esteovim grbom — podignuta uvis koliko je mogao dosegnuti.
Mrmljanje gomile je posve utihnulo. Oba su borca spustili svoje vizire.

Lucrezii su prsti bili čvrsto isprepleteni, gotovo do boli.
Dječaku se lice iskrivilo u odlučnu grimasu dok je zamahivao zastavicom nadolje.
Konji su se pokrenuli i počeli ubrzavati. Kopita su im potmulo udarala o pijesak, a oba se koplja sada spustila u vodoravan položaj. Dok su se bližili sredini terena, Lucrezia je osjetila kako joj se ramena spuštaju, a očni kapci sužavaju u uske procjepe. Leđima se oduprla o sjedalicu, kao da se želi zaštititi od sudara.
Glasno je uzdahnula kad je Zudiovo koplje pronašlo svoju me­tu, smrskavši se pri udarcu; njegov je protivnik poletio unatrag, ali se ispravio i zadržao ravnotežu. Iz gomile se prolomilo glasno odo­bravanje. Giovanni je vedro uskliknuo. Alfonso nije rekao ni riječi, ali se nagnuo naprijed i preklopljenim rukama se naslonio o ogradu gledališta.
Jahači su odjahali natrag do svojih pozicija i pripremili se za po­novni polazak. Netko je posegnuo i vezao Lucreziinu zelenu maramu na kraj Zudiova novog koplja. Ovaj je odmjerio težinu novog oružja, pritisnuvši ga čvršće uz bok. Sivčeve snažne prednje noge su se propele i na sekundu ostale visjeti u zraku. Lucrezia je zadržala dah. Pri pogledu na povijen vrat konja i napete mišiće nogu dok je kopitima udarao o zemlju, odjednom se prestrašila njegove snage, osjetivši moć i energiju i sirovu muškost prizora pred sobom, onu muškost koja je u njezinoj spavaonici još uvijek bila sputana i zbunjena i uznemirena. Kad su Zudio i njegov protivnik ponovo krenuli u napad, Lucrezii se učinilo da se njihova ispružena koplja rugaju i njoj i Alfonsu. Je li njezin suprug razmišljao o istome? Oči su mu sjajile, a pogled mu bio prikovan na dvojicu boraca. Vruć joj je osjećaj preplavio utrobu kad se u sebi zapitala može li to prpošno prikazivanje tako neobuzdane, nasilne snage napokon probiti neočekivanu barijeru u njezinu mužu. Možda će ovo biti dovoljno da...
Giovanni je opet zazviždao i vedro uskliknuo.
Iz publike se prolomio pljesak.
Lucrezii se pažnja opet vratila na borilište.
Zudio je podizao svoj vizir. Desna ruka kojom je držao drugo smrskano koplje bila mu je visoko podignuta. Sivac se opet uspravio na stražnje noge, a s druge strane prugaste ograde drugi je vitez ležao ispružen na pijesku, već se nespretno pridižući na lakte. Njegov je konj opuštenih uzda kasao prema najudaljenijem kutu borilišta gdje se nekoliko mladića rasporedilo da ga uhvate.
»Krajnje uvjerljiv uspjeh izabranog borca, Lucrezia,« rekao je Alfonso, poletno plješćući. Odmjerio ju je postrance, pogledom joj prelazeći s očiju na usta i natrag. Lucrezia mu se nasmiješila.
»ONA JE pravo otkriće, Este. U ovom su te slučaju Medicii učinili ponosnim.«
Agnese de Rovigo nije rekla ništa dok se njezin muž naklanjao Alfonsu i time mu odavao oduševljeno priznanje za novu vojvotkinju od Ferrare. Ipak, Alfonso je mogao vidjeti da Agnese ne skida pogled svojih crnih očiju s Lucrezie koja je toga trena bila zabavljena vedrim razgovorom s jednim od dvorjana.
»Nije tvoj uobičajeni tip, Alfonso,« šapnula je kad joj se muž okrenuo kako bi porazgovarao s drugim gostom. »Kako si ono nazi­vao njezinu obitelj neposredno prije nego ste se srodili ? >Ništa drugo do dugačak niz trgovačkih skorojevića<, nije li tako bilo?«
Alfonso je podignuo obrvu. U toj je primjedbi bilo i nešto više od običnog otrova, pomislio je i bio prisiljen prisjetiti se olakšanja koje je osjetio nekoliko godina ranije, kad je neočekivan Francescin dolazak okončao njegovu vezu s tom ženom, nepobitno lijepom, ali grabežljivo zahtjevnom kontesom de Rovigo. Nije vjerovao da je ikad do kraja prihvatila prestanak veze — naravno, kad bi je čovjek sada pogledao, prije bi u njoj vidio razbludnu ženu nego odbačenu ljubavnicu, što je zapravo bila. Ali, pretpostavio je, bacajući pogled prema Lucrezii, Agnese je bila posve u pravu. Dječačka, nesofisticirana djevojka bakre­ne kose — dolazila ona iz loze skorojevića ili ne — bila je uistinu posve različita od svih ostalih žena s kojima je lijegao u krevet.
Ili to barem pokušavao.
Nerazmrsivo klupko prizora počelo mu se razmatati u glavi: tut­njava kopita ona dva konja toga popodneva; Lucreziini mali prsti kako vezuju veo oko vrha Zudiova koplja — i njezina šarmantna zbunje­nost kad je shvatila simboliku onoga što čini; izraz divljenja na licima njegovih gostiju večeras, pri pogledu na njegovu novu vojvotkinju; baršunasta koža Lucreziinih grudi pod njegovim prstima; veliki izvijen vrat Zudiova sivca... slike su ga preplavljivale jedna za drugom. Odlučno je odbio sebi dopustiti razmišljanje o nedavnom zatjecanju svoje vojvotkinje u kuhinji: smiješila se ogromnom kuharu kao da mu se divi... a najmanje dvojica slugu su joj potajice zurili u grudi. To je bilo neoprostivo. Ali sramotan, djetinji dio njega potajno je uživao u pomisli da njegovi podanici žude za tim da legnu sa ženom koja je bila njegova. Alfonso je počeo osjećati kako u njemu sporo raste uvjerenje da će večeras napokon, suočen s ovim gotovo sveopćim odobravanjem izbora svoje nevjeste, biti u stanju nadići neshvatljive prepreke u kon­zumaciji koje su dosad tako užasno smetale njihovoj vezi.
Gotovo sveopćim odobravanjem.
Ljubomora Agnese de Rovigo bila je očita — ali to je jedino moglo dodatno nahraniti njegovu sigurnost. Usporedio je Lucreziu s razuzdanom pohotnicom koja gaje sada definitivno mrko promatrala; premda je krajnje uživao u mnogim satima koje je nekoć proveo u kontesinu krevetu, počeo je shvaćati, kao i svi muškarci koji su Agnesu odvodili u svoju postelju (a bilo ih je mnogo), da je ona unatoč svojoj ljepoti u srcu nešto tek malo više od nepromišljene bludnice. Alfonso je odjednom bio ponosan na svoje estetske kriterije, jednako koliko je žalio Agnesina nesvjesnog rogonju od muža. Okrenuo se kontesi i položio ruku na njezinu. Osjetio je kako se trgnula, ali joj nije ispuštao rukav. Stegnuvši joj palcem zglavak, tiho je rekao: »Posve si u pravu, Agnese. Uopće nije moj uobičajeni tip. Ali opet, čovjeku se s godina­ma ukus popravlja, kako mi govore.«
Nije rekla ni riječi, zureći u njegovu ruku na svojem zglavku. Disanje joj se produbilo i načas je promatrao kako joj se oble grudi podižu i spuštaju, natežući joj već ionako zategnut ovratnik prsluka. A onda ju je, dobro znajući koliko će malo ona uživati u susretu, još čvršće uhvatio za ruku i rekao: »Ali Agnese, moraš upoznati vojvot kinju — Lucrezia!«
Lucrezia se okrenula.
»Dođi ovamo!« rekao je. »Ovdje je netko koga bih volio da upoznaš.«
Lucrezia je svoju malu ruku položila na ruku dvorjanina. Nasmiješila mu se i oprostila se od njega. Alfonso je vidio kako joj momak uzvraća osmijeh i — posve neočekivano — bljesak sirove, vrišteće, crne ljubomore odjednom je poharao dvoranu za bankete, goste i kurvu od kontese koja je još uvijek tupo stajala do njega. Na trenutak ništa nije ni vidio ni čuo. A onda je osjetio Lucreziu do sebe i spustio pogled na nju. Kad su im se pogledi susreli kutovi usta su joj se opet podignuli u osmijeh, gnjev želje u njemu je popustio i u svijest su mu opet nagrnuli živopisna buka i boje dvorane za bankete.
»Lucrezia,« rekao je Alfonso, pribranije nego se osjećao, »ovo je Agnese, kontesa de Rovigo. Agnese, moja vojvotkinja.«
»Veliko je zadovoljstvo upoznati vas,« slatko je rekla Lucrezia. Agnese de Rovigo se nije smiješila. Lice joj se iskrivilo u parodiju uglađenog zanimanja, premda je Alfonso mogao osjetiti drhtaj u ruci koju je još uvijek držao i odmah znao da nije jedina osoba u prostori­ji koja proživljava muke frustrirane požude. Ipak, spoznaja o njezinu poraznom osjećaju bila mu je draga. Agnesin samoživi hedonizam je odavno postao tako dosadan da je Alfonso, unatoč vlastitim frustraci­jama s Lucreziom, otkrio kako sada istinski uživa u prizoru u kojem njegova sitna vojvotkinja taj hedonizam još žešće provocira.
Želja da još više uznemiri Agnese ščepala ga je poput poriva da udari usnula psa. »Lucrezia, Agnesu poznajem godinama,« rekao je. »Zbilja osjećam da biste vas dvije trebale pokušati utrošiti nešto vre­mena u bolje upoznavanje. U njoj možeš pronaći izvrstan izvor infor­macija o vojvodstvu i njegovim običajima, i...« Alfonso je zastao, »... vjerojatno ti ima mnogo toga reći i o meni.«
Agnesi se lice ukočilo od osupnutosti tom nedoličnošću, a Lucrezii usta širom otvorila. Alfonso ih je načas promatrao, zabavljen prizorom, sve dok se Ricardo de Rovigo — »neupućeni rogonja« — nije okrenuo od onih s kojima je razgovarao i oduševljeno uzviknuo ugledavši Lucreziu tako blizu sebi. »Dakle, signora,« rekao je, ekstra­vagantno se naklonivši, »kakva čast!«
Agnese je zakolutala očima i istrgnula ruku iz Alfonsova stiska.
»Vjerujem,« rekao je Rovigo, »da pronalazite načina kako se osjećati ugodno i kod kuće u ovom ogromnom sarkofagu od dvorca.« Namignuo joj je.
»Castello je uistinu veoma velik,« složila se s njime Lucrezia, »ali svakoga ga dana pomalo upoznajem.«
»Dobro rečeno, moja damo, dobro rečeno! Diplomatski odgo­vor! Ali zapravo želite reći da se slažete sa mnom u tome da je ovo ogromna, staromodna, neudobna utvrda. Nekoliko je generacija Esteovih pokušavalo — neuspješno, moram to dodati — uvjeriti Ferareze da se preobrazi u dvorac, ali ipak na kraju ostaje tek neudobnom utvrdom. A vi ste previše dobro odgojeni da biste to priznali.«
»Ne bih smjela ni sanjati o tako zlim riječima na račun svoje ga novog doma, signore,« rekla je Lucrezia. Nasmiješila se dok je to izgovarala i Alfonso se zatekao kako joj zuri u usne. Poželio se obratiti Rovigu i s tom se namjerom okrenuo prema svojem prijatelju. Ipak, pritom je shvatio kako mu se glava okreće barem sekundu prije nego je bio u stanju odvojiti pogled od Lucreziinih neznatno razdvojenih usana.
Trudeći se da mu glas zvuči prijateljski, rekao je: »Uzimate si priličnu slobodu, prijatelju, s obzirom na svoj nužno ponizan položaj gosta u mojem prekomjerno velikom i prohladnom sarkofagu.«
»Doista uzimam, Este, doista uzimam — siguran u to da će veli­kodušan domaćin poput vas takve dosjetke prihvatiti u istom duhu u kojem su izgovorene. Samo u šali, gospodine, samo u šali.«
»Naravno.«
Agnese je prihvatila Ricardovu ruku i s otvorenom se odbojnošću oholo zagledala u Alfonsa i Lucreziu, prije nego je svoga nesretnog muža odvukla dalje kroz dvoranu.
»Jesam li rekla nešto što je kontesu uvrijedilo?« upitala je Lucrezia.
»Na tvome se mjestu ne bih zabrinjavao. Mislim da se ne radi o tome što si rekla, nego prije o tome što jesi.«
Lucrezia je bila vidljivo uznemirena. Oči su joj bile širom otvore­ne, a pogled zabrinut. Alfonso ju je promatrao nekoliko dugih sekun­da, na način za koji se nadao da je jasna objava njegovih namjera.
NAKON jedanaest jela gotovo svi gosti na velikom božičnom banketu u Castellu Estense pitali su se je li im ostalo dovoljno mjesta za makar još samo jedan zalogaj — ali sudeći po poslužiteljima, još je jedno jelo trebalo pristići. Čak je i Giovanni, primijetila je Lucrezia, usporio s jelom.
Zasigurno je to bio spektakularan dogadaj. Hrana nije samo bila spektakularnija od svega što je Lucrezia dotad vidjela, već je i glazba koja je pratila svako jelo bila probrana: treštave trube uz divljač, flaute uz ribu i pjevač s lutnjom kad su posluživali kamenice i voće. Jela od tjestenine i salate donosili su desetci ljudi odjevenih u ferarešku narod­nu nošnju i s cvijećem u kosi, a ušećereno voće, slastice i kolače pratila je ekipa žonglera. Lucrezia je, ostavši bez riječi, promatrala kako zapanjuju društvo žongliranjem ne samo loptama, već i voćem, noževima, žlicama i — od čega je najviše zastajao dah — staklenim čašama. Niti jedan komad nije razbijen, a kad su završili sa žongliranjem, premećući se preko glave obišli su sva tri dugačka stola i izišli iz dvorane praćeni bučnim povicima i pljeskom.
Lucrezia je iskapila svoju čašu vina. Istoga trena do nje se pojavio sluga i ponovo je napunio, a ona se okrenula natrag kako bi nastavila razgovor koji je vodila s čovjekom što joj je sjedio slijeva. Vitak, kovrčave kose, tankog i kukastog nosa, Francesco Panizato je bio jedan od Alfonsovih najbliskijih prijatelja.
»Mislim da je tako,« rekla je, odgovarajući na njegovo pret­hodno pitanje. »Moj otac razmišlja o tome da ga pozove raditi kao dvorski kipar u Cafaggiolu.«
»On je veoma mlad, zar ne?« rekao je Panizato.
»Izgledi mlad, da — ne znam koliko je točno star. Bio je vrlo prijateljski nastrojen — svidio mi se.«
»Upoznali ste ga?«
»Da. Prošlog Uskrsa. On...«
Panizato ju je prekinuo u pola riječi. Nagnuvši se naprijed, povi­šenim glasom je rekao: »Alfonso, jesi li znao da je tvoja supruga upo­znala Giambolognu?«
Alfonso je prekinuo razgovor koji je vodio sa starijom damom kojoj je Lucrezia zaboravila ime. Pogledao je Panizata, pa nju. »Jesi li?«
»Da, prošlog Uskrsa,« ponovila je Lucrezia.
»Nisi mi to nikad rekla.«
»Nisam znala da će te zanimati.«
»Već neko vrijeme čekam da nabavim neki od njegovih kipova. Ili da možda naručim novi. Što misliš o njegovu radu?«
Lucrezia je zadržala dah. Zadržati dah je bilo sigurno. Ako ga ispusti, mogle bi joj pobjeći krive riječi prije nego ih smogne zaustaviti.
Alfonso ju je pažljivo promatrao, Panizato se smiješio, Giovanni zastao s vilicom na pola puta do usta, a nekoliko drugih gostiju prekinulo razgovor. Odjednom su svi bili veoma zainteresirani za ono što bi nova vojvotkinja mogla imati za reći.
Alfonso nije ponovio pitanje, ali je podignuo obrve i, ispitivački nagnuvši glavu, dao jasno do znanja da očekuje odgovor.
Lucrezia se prisilila ispustiti dah. Već je tjednima bila svjesna kako je često — i s lakoćom — u svoga muža izazivala neočekivano negodovanje. Nakon one užasne, sramotno neuspješne prve bračne noći samo su skakali iz jednog ponižavajućeg pokušaja u drugi. A ti su pokušaji postajali sve rjeđi — zapravo, Alfonso već najmanje tri tjedna uopće nije dolazio u njezinu spavaonicu. Pitala se hoće li više ikad uopće i pokušati, ali danas se iz nekog razloga nešto promijenilo. Otkad je sjeo u gledalište na borilištu, promatrajući je kako vezuje onu vrpcu na vrh Zudiova koplja, Alfonsu se u pogled vratila glad: glad za njom koje tamo nije bilo još od vjenčanja. Još od prije prvog neuspjeha.
Ta glad je sada vidljivo bljeskala dok je čekao na svoj odgovor. Što bi trebala reći? Hoće li ga njezino mišljenje o Giambologninu radu zadovoljiti — podjariti vatru — ili će svojim nesmotrenim nezna­njem ugasiti njegov apetit?
»Tata kaže...«
»Ne, nemoj govoriti što kaže tvoj tata. Čak i njegov najgluplji sluga može ponoviti riječi svoga gospodara. Želim znati tvoje razmi­šljanje.«
Lucrezii se lice toliko zažarilo da ju je počelo probadati u oči­ma. Popila je još nekoliko krupnih gutljaja vina, osjećajući sve jaču ošamućenost. Zamislila je da bi ovako trebalo biti na suđenju krivo optuženome za neki neodređeni zločin; toliko bi toga moglo ovisiti o nečemu tako jednostavnome kao što je izbor riječi koje će izgovoriti. Mogla je gotovo osjetiti kako su svi gosti koji su je promatrali zadržali dah čekajući je da progovori, kao da drže napete lukove naciljane na nju, spremni odapeti strijelu.
»Pa...« rekla je, i glas joj je u sveopćoj tišini zazvučao kao nečiji tuđi. Desnom je šakom ščepala kažiprst i srednji prst lijeve ruke i zakrenula ih. »Volim način na koji se, kako izgleda, tnuli stvoriti osjećaj... osjećaj bestežinskog. Prozračnoga. Iz nečega tako tvrdog i teškog kao što je mramor.« Zastala je. »Tata ima dva njegova kipa... i na to sam pomislila kad sam ih vidjela.«
Panizato se nacerio. Ostali gosti prelazili su pogledom s njega na Alfonsa, pa na Lucreziu, iščekujući, pretpostavila je Lucrezia, voj­vodinu reakciju na njezino mišljenje. Strune lukova još su bile napete. Alfonsov pogled nije se odmicao od njezinog, a kutovi usana su mu se neznatno uzdignuli. »Bestežinski mramor?« rekao je.
Nekoliko gostiju se nasmijalo, otpustivši svoje strijele. Lucrezia se trgnula.
»Vrlo razborito, madam, vrlo razborito. Contradictio in terminis, ništa manje.«
Još smijeha.
Ne shvaćajući njegove riječi, ali prepoznavši porugu u njegovom glasu i svjesna da je sada postala žrtvom udvorničkog smijeha gostiju, Lucrezia je u kutovima očiju osjetila suze. Ipak, odlučna ne dopustiti Alfonsu da primijeti njezin nemir, ugrizla se za jezik i tako su se goto­vo cijelu minutu međusobno promatrali. Lucrezia je zamislila dvojicu boraca podignutih šaka kako oprezno kruže jedan oko drugoga dok se krvožedna svjetina natiskuje oko njih, iščekujući prvi udarac. Glad se nepogrješivo vidjela u Alfonsovim očima.
»Vidim da ću uistinu morati nabaviti jedan njegov rad za Castello,« rekao je, spustivši pogled na njezine usne. »I to naručiti novi, mislim. Nešto doista vrijedno.« Smijuljio joj se. »Bestežinsko, narav­no, ali vrijedno.«
Uslijedila je još jedna provala odobravajućeg smijeha — još je gomila strijela pronašla svoj cilj — a tada su gosti, izgleda, shvatili da je predstavi došao kraj jer se opet začulo brujanje mnoštva razgovora koji su ispunjavali salu za bankete.
Alfonso se zavalio u svojoj sjedalici i iza Lucreziinih leđa dobacio Panizatu: »Ispričaj se gostima u moje ime, Francesco, hoćeš li?« A zatim je, stisnuvši joj ruku, rekao Lucrezii: »Pođi sa mnom. Nešto ti želim pokazati.«
Odgurnuli su svoje stolice i Alfonso ju je poveo pored desetina znatiželjnih gostiju. Lucrezia je primijetila otvoreno lascivne izraze na više lica kad su gosti primijetili kako se drže za ruke i iz toga vjerojat­no izvukli vlastite zaključke. Iznenadilo ju je što ne osjeća trenutačni stid ali, sve više smućena i odsutna od vina koje je popila, otkrila je da za to mnogo niti ne mari. Svim se silama, lica gotovo ukočenog od napora, trudila zadržati razumno, dostojanstveno držanje dok nisu napustili salu.
GIOVANNI JE promatrao kako Lucrezia i vojvoda isprepletenih prstiju napuštaju gozbu. Obrazi njegove rođakinje bili su rumeni, kao da je previše popila. U glavi mu je počela pulsirati tupa bol pa je, spustivši pogled na stol, dohvatio komad kruha i smrvio ga u šaci. Taj kučkin sin — kako se usuđuje tako izrugivati s Crezzi pred njihovim gostima? Bio je to jeftin trik. Neoprostiv. Giovanni je bio siguran da se vojvoda ne bi usudio tako ponašati pred tetkom Cosimom.
Sprva mu je bilo drago što njegovi tetak i teta ne putuju s njime u Ferraru, koliko god im on bio privržen: tijekom proteklih nekoliko tjedana u Castellu je veoma uživao u samostalnosti i izostanku nad­zora koji mu je njihova odsutnost omogućivala. Ali sada, promatrajući kako Il Duca odvodi njegovu rođakinju iz dvorane, s podmuklim osmijehom na licu i nabreklinom na hlačama — poput muškarca u bordelu svjesnog da je pokupio vrhunsku puttanu — Giovanni je divlje poželio da je tetak Cosimo večeras mogao biti ovdje i svjedočiti kako se sramotno njegov obožavani zet ponaša prema njegovoj ljubljenoj kćeri.
Giovanniu je preostalo još samo nekoliko dana u Ferrari; možda bi, pomislio je, trebao otići već ujutro, odjuriti kući u Cafaggiolo i istresti pred svoje tetu i tetka sve svoje sumnje, opservacije i obnov­ljene strahove da je, unatoč njezinim suprotnim tvrdnjama, Lucrezia u osnovi nesretna.
Ali onda se prisjetio zbog čega njegovi teta i tetak nisu ovdje.
Ponovo je u glavi zamislio jutro kad je tetak Cosimo kolabirao. Dana kad se njegov tetak vratio s jahanja, sišao s konja, a onda se uhvatio za grudi i pao na koljena, gutajući zrak i pritom proizvodeći zvuk sličan onome što ga proizvodi par probušenih mjehova. Ah, istina je da se ubrzo oporavio, ali teta Eleanora je iza toga u brojnim prigodama veoma jasno cijelom kućanstvu davala tlo znanja (naravno, podalje od tetkovih ušiju) da njezina muža ne treba nepotrebno uzbu­đivati i uznemirivati i da svi moraju upregnuti sve snage kako bi ga u svako doba zadržali smirenim.
Ono što je Giovanni poželio reći vjerojatno bi ga ubilo.
Morat će svoje strahove zadržati za sebe.
Ali vratit će se u Cafaggiolo već sljedećeg dana.
Odgurnuo je stolicu od stola i napustio gozbu kroz vrata na su­protnom kraju prostorije.
»KAMO IDEMO? U tvoje odaje?« upitala je Lucrezia.
»Ne.«
Alfonso ju je, s njezinom rukom još uvijek stisnutom u svojoj, odvodio do male dvorane odmah iza velikih ulaznih vrata.
»Želim vidjeti možeš li mi ponuditi još jedno nadahnuto mišlje­nje o umjetničkom djelu.«
Lucrezia je osjetila mučninu.
»Evo, Lucrezia, kaži mi što misliš,« rekao je. Zastao je pred ma­lom slikom u jednostavnom zlatnom okviru. Prikazivala je ispruženu ženu nagih grudi, naslonjenu na jednu ruku. Jednu je nogu ispružila preda se, a drugu povila pod zgužvanom bijelom haljinom koja se Lucrezii učinila nečim većim od obične nabrane tkanine. Nad njom se nagnuo muškarac u rimskoj odori, s vjenčićem od lišća na glavi. Slika se na čudan način činila nedovršenom: potezi kičice bili su široki i slobodni i nedostajale su pojedinosti.
Do nogu joj se jasno vidjela odbačena željezna rukavica.
»Podsjeća me na jednu drugu sliku,« polako je izgovorila. »Jed­nu koju sam, mislim, vidjela u Castellu. Ali ova izgleda kao skica — nije do kraja dovršena.« Ta joj je posljednja primjedba izletjela prije nego je to dospjela spriječiti i na jedan sledeni trenutak je pomislila da je rekla krivu stvar — kritizirala novu narudžbu i tako dokazala svoju neukost. Tjemena naježenog od tjeskobe, pogledala je Alfonsa očekujući gnjevan bljesak crnih očiju.
Ali on je rekao: »Impresioniran sam. To je studija za Gozbu bogova koju je Bellini načinio za moga oca prije skoro četrdeset godina. Imaš pravo — vidjela si je ovdje, gore u Dugoj galeriji. Sviđa li ti se studija? Pronašao sam je i kupio prije samo tjedan dana.«
»Sviđa mi se više od velike slike.«
»Zašto?«
»Tako je...« Lucrezia se trudila govoriti razborito kroz vinom pomućenu zbrku svojih misli. »Izgleda poput kratkog trenutka stvarnosti, nekako uhvaćenog kičicom. Dovršena slika je više... više statična. Umjetna.«
Alfonso nije više ništa rekao, već je opet uzeo Lucreziu za ruku i poveo je iz prostorije. Dok su na povratku prolazili pored dvorane u kojoj se održavala gozba, treštava mješavina glasova, zveketa srebrnine i vedre glazbe pridodala je njihovu prikrivenom prolasku pokraj velikih vrata neočekivano snažan osjećaj nedopuštenog nestašluka. Drhtavi osjećaj iščekivanja počeo se uvlačiti u Lucreziu i do vremena kad su stigli pred Alfonsove odaje bila je vidljivo nervozna i uzbuđena.
Vučjak Folletto se podignuo na noge kad su Alfonso i Lucrezia ušli u najveću od tri odaje. Nekoliko puta je duboko zalajao od zado­voljstva što vidi svoga gospodara, ali večeras su njegovu gospodaru, činilo se, misli bile negdje drugdje.
»Izlazi!« prosiktao je Alfonso. Podignuo je čizmu i okrutno šutnuo psa u bok. Folletto je zacvilio. Držeći otvorena vrata odaje, Alfonso je ponovio: »Hajde, izlazi!« Pas je povio rep i uz prijekoran pogled iskoračio iz sobe.
Alfonso je zatvorio vrata, okrenuo se Lucrezii i natraške je poveo do svoje spavaonice, usput joj razvezujući vrpce na odjeći. Kad su stigli do kreveta, počeo ju je ljubiti. S usnama na njezinima, rastvorio joj je sada već razvezani prsluk i, dok je ona lijegala, podignuo joj haljinu, izlažući joj gole noge, gužvajući joj tkaninu neuredno oko struka. Na nekoliko časaka bio je to doživljaj za kojim je Lucrezia čeznula i uživa­la je osjećajući i promatrajući Alfonsove ruke na svojem tijelu — tamne nasuprot njezinoj blijedoj koži.
Ali tada je, na samom pragu sjedinjenja, ovaj put očekujući puni uspjeh, njezin pogled susreo njegov. Ranije te večeri vidjela je u njegovim očima golu glad — glad koja je uistinu pođjarila i njezinu žudnju za tjelesnim zadovoljstvom — ali sada mu je na licu bio drukčiji izraz. Više to nije bila glad, već pohlepa: pohlepan, razuzdan pogled, lišen topline ili privrženosti. Nikad prije nije na njegovu licu vidjela takav izraz i on ju je preplašio. U njemu nije bilo ljubavi. Ovako je čovjek mogao izgledati dok leži na kurvi. Očiju širom otvorenih od straha, ustuknula je od njega prema jastucima, prekriživši ruke na grudima i privukavši koljena prsima.
Izraz Alfonsova lica se promijenio. Načas se činilo da mu se lice iskrivilo u panici, ali ono što je tada uslijedilo bio je žestok, zapretan gnjev. »Cazzo!« prosiktao je. A onda je, gotovo ispod daha, glasom negdje između mrmljanja i jauka, izrekao: »Merda! Ne opet — ne sada!« A zatim glasnije, grlatije: »Ne, ne, ne — tako mi užežene pišaline Belzebubove, nećeš ovo opet zajebati!«
Stisnuo je desnu ruku u šaku.
Lucrezia je glasno uzdahnula. Jednu je hladnu i ispraznu sekun­du, već zaprepaštena otrovom njegovih kletvi, bila sigurna da će je udariti; čvrsto je stisnula oči i okrenula se od njega, povijenih ramena i dlanovima pokrivajući lice.
Ali udarac nije uslijedio.
Lucrezia je opet otvorila oči i vidjela ga kako ustaje s kreveta. Sagnuo se i dohvatio svoj odbačeni prsluk. Odjednom svjesna svojih obnaženih nogu i grudi, Lucrezia je sjela, drhtavim prstima sklopila krajeve svoga prsluka i zatim gurnula haljinu preko koljena.
Alfonso je rekao: »Pođi u svoje odaje, Lucrezia — mislim da se večeras više ne bismo trebali vidjeti. Ja... ja ću se vratiti na gozbu.« Dok je to govorio, zurio je u vezice svojeg prsluka.
Bez riječi, Lucrezia je prešla sobu i otvorila vrata. Folletto je ležao ispružen preko praga, priječeći joj put. Kad ga je pokušala prekoračiti, zarežao je i ustao na noge. Glava mu je bila gotovo u razini njezinih ramena.
»O Bože, molim te, makni se!« promrmljala je.
Alfonso je opet opsovao. »Folletto!« prasnuo je. Veliki pas se pored Lucrezie progurao u gospodareve odaje. Okrenuvši se natrag prema sobi, Lucrezia je vidjela svoga muža kako okrenut joj leđima bez riječi zuri kroz prozor. Pas je sjeo do njegovih nogu i on mu je položio ruku na glavu.
Na trenutak se nitko nije pomicao. A zatim je, s vrućim suza­ma na obrazima, Lucrezia neopaženo krenula niz dva hodnika i uz spiralno stubište do svojih odaja, bosonoga, s rukama sklopljenim na grudima kako bi zadržala zatvoren prsluk.
CATELINA JE ustala kad su se vrata signorinih odaja otvorila. Na prizor njezine gospodarice ispustila je košuljicu koju je bila krpala. Signori je kosa bila zamršena, prsluk razvezan, noge bose — a lice joj je bilo sjajno i natečeno od plača.
»O, moja damo — o, dragi Bože — što se dogodilo?«
Signora je samo odmahnula glavom, ne želeći ili ne mogavši išta prozboriti. Catelina je prešla sobu i zagrlila svoju gospodaricu. Signora je ostala ukočeno stajati u njezinu zagrljaju; činila se sitnom i lomnom i sva ta njezina krhkost sada je Catelini upravo razdirala srce. A tada je ukočenost popustila i signora je počela jecati: duboki drhtavi uzdasi protresali su joj tijelo. Bio je to, pomislila je Catelina, zvuk krajnjeg očaja. Tanke ruke su se ovile oko Cateline i mali prsti čvrsto dohvatili tkaninu njezine haljine. Stajale su tako čvrsto stisnute jedna uz dru­gu nekoliko trenutaka i Catelina je milovala signori kosu, mrmljajući utješne besmislice sve dok se jecaji nisu stišali.

TREĆI DIO


Ferrara, travanj 1561.
Petnaest mjeseci kasnije



9


FRESKA JE UISTINU monumentalno umjetničko djelo, pomislio je Alfonso, ležeći na leđima, prstiju isprepletenih pod glavom. Koli­ko je vremena proteklo otkad je vidio one prve skice? Već znatno više od godinu dana. Kako je bilo općepoznato, Pandolf je imao obvezu dovršiti drugu narudžbu i kompoziciji freske u Castellu nije mogao svu pažnju posvetiti sve do prije nekih deset mjeseci. Pa ipak, sve je zapo­čelo tek onoga jutra kad je pristiglo pismo u kojem je izrazio svoju spremnost da započne raditi na licu mjesta. Skiciranje i izrada crteža oduzeli su mu najveći dio godine. Veličina zadaće u Alfonsu je budila veliko zadovoljstvo; milujući rukom Francescinu stražnjicu, priznao je sebi kako je gotovo djetinje uzbuđen najavom slikarova skorog dolaska.
»Miči se!« pospano je promrmljala Francesca.
Nasmiješivši se, još ju je čvršće stisnuo. Još uvijek sklopljenih očiju, Francesca se odmaknula od njega i prevrnula se na leđa. Besprijekorno joj je tijelo još bilo znojno od njihova snošaja, a kosa joj zaple­tena oko lica i ramena. Podignuo joj je jedan pramen i zamotao ga oko prsta. Bio je zahvalan što je nije pokušala izblijedjeti, kako jr to mnogo žena sada činilo; još uvijek je bila crna poput ugljena i prepuna sjaja. Pramen mu je skliznuo s prsta i u kovrčama joj pao preko dojke i oko smeđe bradavice. Poput tamnog zareza, pomislio je Alfonso, što naglašava zavodljivu poruku njezina savršenog tijela.
Francesca je uzdahnula i rukom prešla preko grudi, odmičući kosu; bradavica joj je prošla kroz procjep između kažiprsta i srednjeg prsta.
Alfonso ju je kratko promatrao ali ga je, umjesto da u njemu opet probudi požudu, opuštena putenost njegove bludnice i protiv njegove volje nagnala na razmišljanje o opreci između nje i onog krh­kog stvorenja čija ga je nerazvijena, dječačka privlačnost neprestano opsjedala. Francesca je oduvijek bila popustljiva, poletna, nesputana: uvijek spremna posuda u koju se, znao je to, mogao izliti kadgod bi osjetio potrebu zadovoljiti svoju nepresušnu energiju. Ali čak i nakon toliko mjeseci, pristup Lucreziinim intimnijim čarima još uvijek mu je bio uskraćen.
Premda mu je stalna žudnja za vlastitom ženom sada već nepre­stano mučila savjest, pokušaji konzumacije su mu se značajno prori­jedili; žarko poniženje koje bi osjetio kod svakog neuspjelog pokušaja postalo je toliko intenzivno bolno da je znao kako sada to izbjegava što je češće mogao. Ali morao je nastaviti pokušavati. Morao je zače­ti nasljednika. Bez nasljednika budućnost vojvodstva bila je opasno nestabilna.
Val gnjeva uspeo mu se uz grlo poput žuči: crnog, sumornog gnjeva usmjerenog, Alfonso je to znao, podjednako prema njemu samome koliko prema Lucrezii. Zatekli su se sputani doživotnim ugo­vorom koji je zbog prijetnje prokletstva bilo nemoguće poništiti. Je li to bila kakva Božja igra? Je li ga Svevišnji kažnjavao zbog nekakva nesmotrenog zlodjela? Nepravda se činila katastrofalnom: njegova žena — potencijalna majka nasljednika vojvodstva — srozala bi ga na status eunuha svaki put kad bi pokušao s njome leći. Što je značilo to da je Francescu mogao obljubiti poput požudom zaluđenog satira onoliko često koliko je želio i da je svojoj kurvi podario par prekrasne kopiladi? Baš ništa — jer kad je u pitanju bila sudbina vojvodstva bilo je bitno jedino to da ga je njegova žena... kastrirala. Učinila ga je bogaljem. Pretvorila ga u impotentnu osobu. Te su mu se riječi podru­gljivo uvlačile u um i Alfonso je stisnuo vilicu, stegnuvši obje ruke u šake u pokušaju obuzdavanja plime koja je počela sličiti opasno blizu panici.
Odgrnuo je pokrivače i preko ledenog popločanog poda pošao do prozora. Villetta je gledala na ravna polja omeđena jarcima, obrubijena regimentama rogoza. Regimente, mrzovoljno je pomislio Alfonso. Baš prikladan prizor. Sada mu se učinilo da mu u bitci što mu se odvijala u glavi vlastite misli ne prestaju nemilosrdno nadirati naprijed, poput nagomilanih legija. Sruši jednu na tlo, porazi drugu, a bezbroj pričuva će se mobilizirati i nastaviti pokolj.
»Što ti je?« rekla je Francesca.
Alfonso joj nije odgovorio.
»Što je? Zar te danas nisam zadovoljila?«
Okrenuo se natrag prema sobi.
»Sve dosad si se činio posve zadovoljnim,« rekla je Francesca. Ponešto skrušeno je protrljala svoje još uvijek utrnule i pocrvenjele zglavke.
»Ti nisi nizašto kriva.«
Alfonso je znao da ga Francesca neće ispitivati, ali mogao je vi­djeti kako potiskuje znatiželju. Ogromna količina neizgovorenih istina teško mu je ležala na prsima i potreba da se oslobodi tog tereta nabu­jala mu je u grlu poput sve jače mučnine.
»Lucrezia,« napokon je rekao.
Ta četiri sloga ostala su visjeti u zraku. Alfonso je osjetio kako se Francesca ukočila. Nije ništa rekla, ali se uspravila u sjedeći položaj i obje ruke podignula do kose, smotavši je u punđu na vrhu glave. Alfonso je bez daha promatrao kako joj grudi podrhtavaju s pokreti­ma njezinih prstiju. Pridržavajući jednom rukom kosu, posegnula je drugom prema stolu do svoga jastuka i dohvatila dugačku ukosnicu od bjelokosti pa je gurnula kroz pundu. Spustila je ruke i zagledala se Alfonsu u lice. On je polako izdahnuo, pokušavajući donijeti odluku razotkrivanja kojeg to bezbroja neizrecivih istina može podnijeti.
»Ona je... neobuzdana,« napokon je rekao.
»Drugi čovjek?« rekla je Francesca, zvučeći zaprepašteno.
Odmahnuo je glavom. »Nisi me razumjela. Ona je — dražesna družica i mnogi mi gosti neprestano čestitaju na dobroj sreći što sam sebi pribavio tako lijepu i šarmantnu ženu kakva je Lucrezia. Ali..,«
Užasne istine su se natiskivale da bi se oslobodile, poput naplavi­na što se gomilaju iza brane. Jer Lucrezia ga, pomislio je Alfonso, nije tako učinkovito ponižavala samo u postelji. Ne, bilo je tu daleko više toga — njezin poražavajući utjecaj na njega postajao je sve podmukliji i sveobuhvatniji. Činilo se da još uvijek nije shvaćala kakvu joj je visoku počast darivao njihovim brakom. Ne, to nije bilo točno, nije se radilo o tome da ona ne shvaća...
»Znaš li što mi je neki dan rekla?« rekao je.
Lucrezia zuri u njega, a njemu razdražljivost steže grlo poput omče.
»To nipošto nije teško shvatiti,« govori on. »Udala si se u obitelj koja je značajno starija i prestiinija čak i od one u kojoj si se rodila.«
»Znam.« Glas joj je sumnjičav.
»Zar ne misliš da bi se,« kaže on, »s obzirom na položaj u društvu u koji si sada postavljena, prikladnom mogla smatrati izvjesna društvena trezvenost?«
Ona se mršti. »Ne znam što time misliš.«
»Stvar je...« Alfonso traži prikladnu riječ, »... u tome što je — u najmanju ruku — nesretno da vojvotkinju od Ferrare svatko živ vidi kako šeće Castellom, ponašajući se tek nešto primjerenije od uličnog derišta.«
»Još uvijek ne znam što misliš reći.« Ovoga puta glas joj je malo oštriji.
»Opet si neki dan u kuhinji molila glavnog kuhara da ti dade hrane, zar nisi? A danas sam te zatekao kako se valjaš od smijeha u središnjem dvorištu, u društvu jednog od poslužitelja.«
»Baš je bio smiješan.«
»On je samo sluga, Lucrezia!«
»Znaš li što je ona rekla? Poslušaj ovo, Francesca, to je moja vojvotki­nja! Najprestižnija žena u domu Esteovih! >Naravno,< kaže ona meni, >naravno, ako je netko smiješan, ili pametan, ili na bilo koji drugi način nadaren, zar ga ne treba cijeniti kao takvoga, kakvo god mjesto u društvu Bog za njega izabrao?<«
Francesca je šutjela.
Alfonso je nastavio. »Ona je svime zadovoljna! I svakim.«
Francesca se namrštila. »Što je u tome loše? Ne razumijem. Zar to nije dobro?«
»Pretpostavljam da bi se to moglo i tako promatrati, ali čini se da su mojoj vojvotkinji jednako dragi najjednostavniji i najbezvrjedniji dar koji joj ponudi neki prolazni gost, smiješak kuhinjskog pomoćnika, njezina ostarjela i smrdljiva mazga, kao i moj vječni dar mjesta u drevnoj lozi Esteovih. To je... to je...« Zamucao je od frustracije.
»Jesi li joj rekao kako ti to osjećaš?«
»Što sam bolje mogao.«
»Možda će se situacija popraviti kada...« Francesca je oklijevala, »... kada ti da nasljednika. Možda će tada bolje promisliti o svojem položaju.«
Alfonso se trgnuo. »Da. No, još uvijek nije uspjela izvršiti tu zadaću,« mrzovoljno je rekao. U sebi se pokunjio na te riječi, znajući koliko je nepravedan jer tu krivnju dijelom prebacuje i na nju, samo da bi ublažio osjećaj vlastite sramotne krivnje.
Francesca nije ništa rekla. Uzdahnula je i Alfonso se zapitao mi­sli li to na svoje kćeri. Dvoje kopiladi koje nikad nije mogao niti će priznati. Ipak, bile su prekrasne, pomislio je. Prekrasne, svojeglave, pametne kurvice — baš poput njihove majke.
»Što ćeš učiniti?« napokon je rekla Francesca.
»Ništa. Kao što rekoh, nije mi stalo do toga da je natjeram na promjenu ponašanja. Potrebno mi je da sama shvati i počne cijeniti svoj položaj, bez mojeg miješanja. Da sam joj rekao što treba misliti, njezine misli ne bi ništa vrijedile.«
Alfonso je s iznenađenjem primijetio mrštenje na Francescinu inače pasivnom licu, ali gotovo je istoga trena shvatio da je to odraz onoga što je vidjela u izrazu njegova vlastitog lica jer, kad se naporom volje opustio i taj izraz ublažio, vidio je kako i njoj između obrva nestaju one mrzovoljne crte.
Prišavši neurednoj gomili odjeće, Alfonso je dohvatio svoju košu­lju i navukao je preko glave.
Francesca je sjela. »Ne idi, Alfonso,« rekla je. »Možda, prije nego podeš — ako imaš vremena — mogu...« Trokutastim je vrhom ruži­častog jezika ovlažila usne. »Mogu... ti malo popraviti raspoloženje.«
Alfonso je provjerio koliko se sunce uzdiglo na nebu i odlučio da se može zadržati još jedan sat prije nego ga počnu tražiti po Castellu. Francesca je došla do mjesta na kojem je stajao i čučnula pred njim, s rukama na njegovim bokovima. Alfonso je sklopio oči i gurnuo joj prste u kosu dok se ona naginjala naprijed.
MALO kasnije, Francesca je klečeći na krevetu promatrala kroz prozor kako Alfonso okreće svoju kobilu i u galopu se cestom udaljava prema gradu, a zatim opet legla i dlanovima prešla preko lica. Čvrsto je sti­snula oči i počela prstima nježno masirati vilicu, ublažavajući napetost, a zatim je jezikom oblizala usne, natekle i vrele. Nekoliko je trenutaka posve nepomično ležala dok joj je blagi povjetarac s prozora podizao dlačice na rukama, nogama i trbuhu.
Barem je otišao boljeg raspoloženja.
»Jedno brzo pušenje i opet se smije,« glasno je promrmljala, prisjećajući se prvoga puta kad je od nje zatraženo da izvede baš taj trik. U prvoj noći koju je odradila kao kurva.
Njoj je sedamnaest godina, tek je pristigla iz Crespina i stoji pred gostionicom u blizini katedrale: bez novca, gladna, oprezna i uznemirena, ali svejedno sretna što je pobjegla od opasnosti da svoju pokojnu majku zamijeni u ulozi omiljene mete neposlušnih šaka svoga često mrtvo pija­nog oca.
»Bože, prekrasna si, mignotta! Kakva usta! Koliko bi tražila... samo za...?« rekao je čovjek, upirući jezikom u obraz i ljuljajući se naprijed-natrag. Znakovito pogledava u svoje hlače, a onda joj miluje kosu, podiže joj rukom bradu. Mlad je, plavokos, opuštene vilice i oštro zaudara na rakiju.
Danima je takvo što očekivala. Zamisao je straši, ali od trenutka dolaska u Ferraru je pretpostavljala da će joj bludništvo postati vjero­jatnim izvorom prihoda. Osjećajući mučninu, predlaže cijenu, pokuša­vajući zvučati bezazleno, iskusno. On iznenađeno napuhuje obraze, ali onda kima glavom, pokazuje glavom prema gostionici i mrmlja: »Pa, hajdemo onda...« Uhvativši je za zglavak, odvodi je do mračne nad­strešnice uz najdalji od malih natkrivenih dućana koji su se ugnijezdili pod dugim, zaštitničkim zidom velike katedrale.
I tada se zatiče koljenima u blatu, a njegovi joj željezni prsti sti­šću ramena; hvata se čvrsto šakama za njegov prsluk da bi zadržala ravnotežu. On joj stavlja ruku na potiljak, počinje uživati u nekoliko slijepih trenutaka panike zbog začepljenih usta obuzima je strah da će je ugušiti.
Francesca se na velikom krevetu u villetti prevrnula na trbuh, opet osjetivši u grlu nikad zaboravljenu mučninu. Prisjetila se kako je plavokosi čovjek napokon zaječao, popustio stisak i odmaknuo se od nje; prisjetila se kako je pala na sve četiri, povraćajući u blato, sjetila se završnog poniženja.
»Pa,« kaže on, »doista sebe cijeniš mnogo više nego što pružaš, stronza. Ne bih ti savjetovao da opet tražiš toliku cijenu.«
Bacivši nekoliko malenih srebrnih novčića pred nju u blato, odlazi, zviždeći i usput zavezujući vrpce na odjeći.
Drhteći od olakšanja, izgarajući od bijesa, ona ga promatra kako odlazi. »Nikad više,« govori, pljujući njegove posljednje ostatke na zemlju. »Nikad više neću takvo što učiniti — a da se prije toga prokleto dobro ne pobrinem uzeti novac unaprijed.«
»No, hajde, puttana,« promrmljala je Francesca za sebe. »Prestani s time. Vrijeme je za ustajanje.«
Uzdahnuvši, bosonoga je prešla sobu i dohvatila s poda svoju košuljicu od batista; navukla ju je na sebe i rukama joj prešla po prednjici, poravnavajući neravnine. Izvježbanom je lakoćom odjenula prsluk i haljinu, promeškoljila ramenima i prstima namjestila dojke u udobniji položaj unutar krutog damasta.
Zatvorila je prozor, zapretala žeravicu na ognjištu pepelom, po­ravnala posteljinu i ugurala noge u cipele.
Vrećica puna kovanica ležala je na niskom stoliću do vrata. Francesca ju je podignula i odvagnula je na dlanu. »Danas barem mogu zahtijevati bolju cijenu,« rekla je. Bacivši vrećicu u zrak i opet je uhvativši, a zatim zatvorivši i zaključavši za sobom vrata, zaputila se prema gradu. Bilo je to dobrih pola sata hoda, ali Francesca je bila naviknuta na pješačenje i danas je time, na blagom suncu, bila zadovoljna. Ulomci Alfonsova govora uporno su joj se ponavljali u glavi i u hodu joj je maleno sjeme znatiželje pustilo sićušan zeleni izbojak.
Ona je neobuzdana, bio je rekao, i svime zadovoljna. To ili je podrazumijevalo osobito dražesne i velikodušne stavove, pomislila je Francesca, ili tek izostanak sposobnosti prosudbe. Kad bih joj rekao što treba misliti, tada u njezinim mislima ne bi bilo vrijednosti... Ne po prvi put, Francesca se zapitala kako ta djevojka zapravo izgleda. Njoj bi draža bila osoba kojoj se trebalo »govoriti što da misli«: to bi nagovještavalo izvjesnu mušičavost s kojom bi se lako mogla poisto­vjetiti i bila je prilično impresionirana tim osjećajima koje je Alfonso nalazio tako uznemirujućim. »Kakvo god mjesto u društvu im Bog odredio...« rekla je sebi. Bog vojvotkinji, pomislila je, nije odredio veoma udobno mjesto u društvu: nije bilo lako biti udana za složenog Alionsa, koji je sve želio imati pod nadzorom.
Protrljala je svoje pocrvenjele zglavke, još uvijek užarene i bolne, i načas se upitala je li i svojoj ženi postavljao iste zahtjeve u postelji i, ako jest, jesu li joj ili nisu bili... dragi. U nekoliko joj je navrata rekao da je vojvotkinja lijepa i šarmantna. Pa, pomislila je sada Francesca, izgleda da djevojčina ljepota i šarm zasigurno nisu bili dragi njezinu mužu: izgledalo je da se Alfonso sve teže s njome slaže kako su mjeseci prolazili. I djevojka još nije zatrudnjela. To je moralo nešto govoriti.
»Znaš li, nakon svega tog vremena, mislim da bih veoma rado i sama vidjela tu ženu,« glasno je rekla Francesca, odjednom svjesna neobičnosti činjenice da to već dotad nije učinila.
U prolazu se neki starac, što je drijemao na kamenoj klupi uz cestu s mršavim psom sklupčanim do nogu, na njezin glas trgnuo iz drijemeža. Francesca im se oboje nasmiješila; pas je udario repom po prašini, ali starac joj nije ničim uzvratio.
NA PODU Francescine prednje sobe sjedile su dvije djevojčice, nekih šest godina stare, crnokose, krupnih očiju, istovjetne do posljednje vlati kose. Uzimale su iz zdjele staklene perle i pažljivo ih nizale na podulji tanak konac.
»Djevojke, želim opet poći do Castella,« rekla je Francesca.
»Opet?«
Francesca se nasmiješila. »Da. Opet. Naravno, ako vi ne želite poći, možete ići do signore del Sarto.«
Obje djevojčice su odmahnule glavama i tako su, četvrti dan zaredom, one i Francesca izišle iz svoje male kućice u Via Vecchie, zaobišle pročelje katedrale i zaputile se uzbrdo prema širokom trgu pred Castellom.
»Učinit ćemo isto što smo učinile jučer i prekjučer i obići cijelu zgradu,« rekla je Francesca. »Možda je danas vidimo.« Primijetila je kako se blizanke međusobno pogledavaju, ali nisu ništa rekle.
Obišle su tri strane velike crvene utvrde, zastajući svako malo da bi djevojčice bacile pokoji oblutak u crnu vodu opkopa i izbrojale valiće, a zatim su, prišavši vratnicama koje su vodile do glavnog pokretnog mosta, zastale začuvši topot kopita po drvenom mostu.
»Držite se za ruke i odmaknite se,« rekla je Francesca. Ustuknu­le su podalje od vratnica, čvrsto isprepletenih prstiju.
Pojavila su se dva konja: teški crni pastuh očiju zaklonjenih du­gim resama i manji dorat. Pastuha je jahao neki sjedokosi čovjek, ali dorat je nosio vitku djevojku. Bila je fino odjevena, u prekrasno kroje­nu haljinu od tamnozelenog baršuna, premda je Francesca primijetila da, unatoč svojoj profinjenosti, sjedi na doratu s priličnim nepouzdanjem. Sjedokosi čovjek je pokazao na djevojčine ruke i rekao nešto što Francesca nije uspjela razabrati, premda joj se učinilo da čuje riječi »moja damo«. Djevojka je zategnula uzde i s ponešto opreza se na­mjestila u sedlu. Dorat je zabacio glavu; djevojka se ugrizla za usnu.
Francesca je zurila u nju. To je morala biti ona — savršena, dragu­ljima urešena odjeća, poštivanje koje se u ponašanju njezina pratitelja moglo naslutiti. Zutosmeđa kosa i pjege odgovarali su onome kako ju je Alfonso opisao. Ovo je zasigurno bila vojvotkinja.
Njezina dokona želja već ju je tjedan dana izjedala i, na priličnu muku njezinih kćeri, sve tri su danima lutale oko Castella. A sada je, pomalo zatečena, Francesca shvatila da joj se na prizor vojvotkinje bilo ubrzalo. Alfonsov opis njegove žene kao »lijepe« bio je ponešto neodređen, pomislila je Francesca, ali bilo je nečega privlačnog u tom malom, pjegavom licu, dok su je uska, u baršun odjevena ramena činila na dodir ranjivima.
I protiv svoje volje, Francesca je počela tu djevojku zamišljati u Alfonsovoj postelji i uz neočekivan grč u utrobi shvatila da osjećaji koji su je preplavili dok su joj se ti prizori odvijali u mašti nemaju veze s ljubomorom, već sa zabrinutošću. Brigom. Mogao je ovo stvorenje s lakoćom skršiti u komadiće. Oštro je udahnula.
»Što je, mama?« Beata ju je držala za ruku i promatrala joj lice.
»Ništa.«
Ali nije bilo ništa: bilo je to nenadano rađanje nenaldonosti što se u nju ušuljala.
Beatini prsti su joj još čvršće stisnuli ruku. Francesca je primijetila kako vojvotkinja zuri u blizanke, a začudan joj osmijeh podiže kutove usana. Tada je pogledala Francescu, a osmijeh joj se proširio i blistav izraz nehinjene dražesti joj preplavio lice.
»Signor Bracciante,« rekla je svome pratitelju, pogleda još uvijek uprtog u Francescu, »možete li trenutak pričekati, molim vas?«
Sjedokosi čovjek je zategao uzde svoga konja.
»Oprostite mi, nisam htjela zuriti,« rekla je vojvotkinja Francesci, »ali načas sam pomislila da se moje oči poigravaju sa mnom.«
»Moje su djevojke doista veoma slične,« rekla je Francesca.
»To je upravo izvanredno.« Vojvotkinja se okrenula djevojčica­ma. »I — ne samo da ste veoma slične, nego ste obje veoma lijepe!«
Beata i Isabella su joj se stidljivo nasmiješile, zbunjeno i plaho se uzvrtjevši.
Francesca je ostala zatečena prizorom čežnje koju je prepoznala iza vojvotkinjina osmijeha i ponovo u mislima čula onu hladnoću u Alfonsovu glasu od prije nekoliko dana: »Da. No, tu zadaću još uvijek nije uspjela ispuniti.« Ponekad se pitala imaju li Alfonsove frustracije korijen u svjesnom uskraćivanju željenih usluga od strane njegove žene ali sada, vidjevši tu glad u njezinu izrazu, bilo je posve jasno, pomislila je Francesca, da ova djevojka nije kriva što još nije začela.
Vojvotkinja se opet obraćala djevojčicama. »Čekajte čas, nemojte ići — imam nešto za vas obje...«
Djevojčice su se držale za ruke i zurile u nju. Francesca je pro­matrala kako se okreće svojem pratitelju. »Signor Bracciante, možete li mu časak pridržati uzde?«
Čovjek se nagnuo prema njoj i prihvatio doratove uzde. Vojvot­kinja je povukla jedan od biserom urešenih čvorova vrpce boje trave na svojem rukavu. Trenutak kasnije on je popustio, ostavljajući joj povučenu vrpcu u ruci i malenu rupicu u baršunu. »Evo jedne...« Nagnula se i dodala je Beati. Djevojčica je pogledala Fancescu koja se nasmiješila i kimnula joj glavom. Beata je uzela vrpcu iz ispružene ruke, a vojvotkinja je izvukla još jednu i dodala je Isabelli.
»Hvala vam, moja damo,« rekla je Francesca. »Recite hvala, dje­vojke!« Gurnula je bokom Beatu i obje djevojčice su odvratile pogled od zaprepaštenog razgledavanja svojega novog blaga da promrmljaju liječi svoje zahvalnosti.
Vojvotkinji se osmijeh proširio. »Brinite se o njima, hoćete li?«
Francesci se učinilo da su te riječi podjednako upućene njoj kao majci, kao i novim vlasnicama malih zelenih darova.
Vojvotkinja je pokupila svoje uzde, pucnula jezikom i dorat se pokrenuo, nekih dva koraka iza pastuha. Trenutak kasnije oba su jaha­ća natjerali konje u kas i uskoro joj izmaknuli iz vida.
PROMATRAJUĆI S prozora svojih odaja u tornju Torre dei Leoni, Alfonso je vidio kako Lucrezia i učitelj jahanja zaokreću na jug i izlaze s trga, krećući bez dvojbe prema otvorenom prostoru što je ležao iza gradskih zidina.
Odjenuo je jaknu, dohvatio par svijeća s niskog stolića i izišao iz svoje odaje. Brzim se hodom zaputio dolje kroz Castello. Na ula­zu u dugačak strmi hodnik koji se spuštao prema tamnicama brzo se osvrnuo lijevo i desno. Uvjerivši se da ga nitko ne promatra, upalio je jednu od dvije svijeće na baklji koja je gorjela na obližnjem zidnom držaču i spustio se prema stigijskoj tami podzemnih ćelija.
Pognuvši glavu, skrenuo je lijevo u kratak prolaz kojemu strop nije bio viši od njegovih ramena. Nastavio je nespretno, povijenih leda, nekih pet-šest koraka i spustio se u nisku prostoriju bačvastog svoda. Da je poželio posegnuti u zrak, prstima bi s lakoćom dodirnuo kameni svod. Vrata ove sobe, načinjena od teško oklopljenog željeza, stajala su širom otvorena. Nije bilo prozora, već samo jedan četvrtasti otvor kroz koji bi se Alfonso mogao provući da nije bio zagrađen rešetkama. Otvor se podizao uvis, sužavajući se poput dimnjaka, sve do iznad razine opkopa, kako bi omogućio ulazak zraka. Kroz njega se nije probijalo nikakvo svjetlo.
Alfonso je sjeo na pod, leđima se naslonio na jedan od zidova i, nagnuvši upaljenu svijeću, pustio da nekoliko kapljica voska kapne na kamenu ploču. Postavio je svijeću uspravno u mekanu lokvu i drugu spustio do nje. Vrativši se do vrata, gurnuo ih je objema rukama sve dok do dovratka nije ostao procjep od svega par centimetara, a zatim se vratio do svijeće i opet sjeo.
Zabacivši glavu, sklopio je oči i ruke položio na povijena koljena, tako da su im se prsti tek dodirivali.
Duboka, mekana tišina koja je vladala u ćeliji natiskala se oko njega, začepljujući mu uši i ispunjavajući mu grlo. Ovdje, u toj gluhoj tišini um mu je — makar na kratko vrijeme — bio smiren.

10


LUCREZIU JE IZNENADIO izostanak svečanosti u povodu dolaska i slikara. Zaražena Alfonsovim rastućim uzbuđenjem tijekom pret­hodnog tjedna, očekivala je dramu, dojmljiv broj ljudi, nešto znakovito, što će ukazati na veličinu fra Pandolfova ugleda. Ali kad je skupina iz Assisia u drugom tjednu travnja stigla do središnjeg dvorišta Castella, bila je pomalo razočarana spoznavši da cijelo društvo čine fratar, njegov naučnik i još jedan momak čija je zadaća bila, kako se činilo, jedino skr­biti o tri konja i o rasklimanim malim kolima. A ta se nisu činila nimalo prikladnima stvarateljima tako značajnog novog umjetničkog djela.
Ipak, Alfonso se široko smiješio prilazeći da pozdravi pridošlice. Fra Pandolf je umorno sišao s kola, naučnik i dječak su sjahali s konja i svi su počeli protezati ukočene udove i ogledati se oko sebe.
»Fra Pandolfe, i vi ostali, dobrodošli u Castello,« rekao je Alfonso.
Fratar je zasjao od zadovoljstva, raširivši ruke kao da udjeljuje blagoslov. Visoki naučnik jarko crvenih obraza brzo se naklonio, a dječak je samo kimnuo glavom, posramljen što mu se obraćaju s toliko poštovanja.
Pandolf je prihvatio Alfonsovu ruku, naklonio se Lucrezii i zatim preko ramena rekao svojim pratiteljima: »Tomaso, možeš li se pobri­nuti za konje? Jacomo, ponesi kutiju pigmenata i kistove, hoćeš li? Želim ih unijeti i spremiti na sigurno što je prije moguće.«
Tomaso se prihvatio onoga što se od njega tražilo, a Jacomo je posegnuo u kola i iz njih izvukao veliku kutiju. Primio ju je u naručje, zaljuljavši se pod njezinom priličnom težinom malo unatrag. Lucrezia mu se nasmiješila kad je krenuo za fratrom i svojim domaćinima u Castello, ali Jacomo je pogleda uprtog u tlo birao put preko nejedna­kog kamenja, niti je ne primijetivši. Brzo je uklonila osmijeh i odigrala malu igricu guranja pramena kose iza uha, osjećajući se glupo i nada­jući se da je sve to promaknulo i ostalima.
OD PRIDOŠLICA, jedino je fra Pandolf prve noći prisustvovao na večeri. Lucrezia se kratko vrijeme čudila zašto Alfonso nije pozvao i naučnika ili dječaka, ali je pretpostavila da iza toga stoji nekakav neshvatljiv dvorski protokol. U strahu od njegova negodovanja, odlu­čila je ne pitati ga o tome.
Osvrnula se po prostoriji, promatrajući je sada Pandolfovim očima, pitajući se kako će njegov umjetnički um primiti okruženje u kojem se zatekao. Duga soba: Alfonso ju je obično zvao Odajom zrcala jer je tucet velikih venecijanskih ogledala — po četiri na svakom dugačkom zidu i po dva na krajevima — stvaralo dojam beskrajnog ponavljanja njihovih odraza. Premda ih je samo četvero te večeri sjedi­lo za stolom, na zidovima se činilo kao da ih se gomila okupila kako bi uživala u jelu: tucet fratara, jednako toliko u crno odjevenih vojvoda, mnoštvo blistavih, u svileni ogrtač odjevenih vojvotkinja i gomila u žarke boje odjevenih plemića. Lucrezia je lagano puhnula u jednu od svijeća i ostala promatrati kako se lelujavi plamen umnožava i replicira stotinu puta u blistavom staklu, poput sunčeva predvečernjeg odraza na vodi.
»Otac gvardijan u Assisiu je doista velikodušan jer je dopustio svojem najdarovitijem sinu da podari svojim izvanrednim talentom Castello Estense,« rekao je Francesco Panizato, nagnuvši glavu prema fratru.
Fratar se žestoko zarumenio na taj ganutljiv komentar — na Lucreziin ushit, čak mu je i onaj komad ružičastog tjemena na tonzuri pocrvenio. »Dobrostivi signore, vi ne razumijete,« uzvratio je svojim jednoličnim denovskim naglaskom. »Nemojte zaboraviti, mi franjevci smo prosjaci — siromasi. Idemo onamo gdje izaberemo i hvalimo Boga za svu darovitost kojom je ocijenio primjerenim podarili nas. Naklonio se prema Alfonsu. »Signor d’Este mi samo pruža viši nego dobrodošlu prigodu da kistom i gipsom slavim Boga...«
Lucrezii se u misli prikrao prizor uskomešale gomile vedrih krilatih anđela kako neumjesno mašu u vapno namočenim kistovima i prskaju i bacaju mokre grude preko vrata Raja. Pobješnjeli je sveti Petar stajao s rukama na bokovima, zveckajući ključevima, pogleda vajući ih, s mrljom žive plave boje preko nosa, brade i prednjice svoje blještavo bijele odore. Potisnula je nagon da se glasno nasmije. A zatim je, pogledavši u jedno od zrcala, ugledala zamišljeni gnjev čuvara raj­skih vrata reproduciran na licu svojega muža. Iz Alfonsovih su očiju sijevale munje, a usta mu se pretvorila u tanku crtu. Lucrezia je brzo spustila pogled na stol, zažarenih obraza i na rubu plača.
Dohvativši svoju vilicu, počela je njome gurati hranu po tanjuru. U naranči poširane sardine. Jedno od najdražih jela njezine majke. Njezin vlastiti izbor za ovu večer. Uzdahnula je. Barem jednom joj je doista dozvoljeno da sama odreduje izbor jela jer je Alfonso bio prezauzet dolaskom slikara i neočekivano joj ustupio odgovornost za to. Ona i Catelina su jelovnik osmislile još tijekom tjedna.
»Kad sam napuštala Cafaggiolo,« govori ona Catelini u trenutku kad nitko na njih ne obraća pažnju, dok s perom u ruci sačinjavaju popis mogućih jela, »mislila sam da će ovo biti jedna od zadaća za koje ću kao nova vojvotkinja ja biti odgovorna.« Glas joj zvuči — čak i njoj samoj — kruto i neprirodno dok se upire ne razotkriti svoj bijes. »Mama kod kuće uvijek bira hranu za važnije objede. Često mi je poka­zivala što činiti. Kako stvoriti zanimljiv raspon jela. Mislim da bih to vjerojatno mogla posve dobro obavljati. Ona i ja smo o tome nekoliko puta pričale kad sam pošla kući posjetiti ih prije nekoliko mjeseci i bila je vrlo iznenađena jer još uvijek nisam počela uistinu utjecati na život u dvorcu. Bila je prilično nesretna zbog toga.«
Catelina je zabrinuto pogledava.
Lucrezia govori, a u glasu joj se osjeća prizvuk gorčine: »Nije mi bilo drago reći joj da Alfonso ne vjeruje u moje sposobnosti da bilo što obavim.«
»Ah, sigurna sam da nije to u pitanju, moja damo.«
A onda to izbija iz nje. »Ali jest, Lina! Rekao mi je to posve jasno! I neprekidno provjerava ne činim li mu kojim slučajem iza leda nešto što on nije osobno odobrio. Što si me uopće vidjela činiti na ovom mjestu?« Oštro pogledava svoju sluškinju, a onda sama odgovara na svo­je pitanje. »Ništa! Ne činim ništa! Kakva je uopće svrha moga boravka ovdje? Zašto me on želi ovdje?«
Vrh pera joj puca od previše snažnog upiranja o papir i tinta prska preko popisa jela koji je već sačinila. Očit odgovor na njezino pitanje vrišti u tišini. Očit, užasan odgovor. Prodana je iz obitelji u obitelj poput rasplodne kobile — ali nije li upravo, gorko pomišlja, rasplodna kobila koja ne uspijeva uzbuditi pastuha nimalo korisnija od hrane za pse? Možda je upravo znakoviti neuspjeh u toj najosnovnijoj ulozi razlogom što joj Alfonso ne želi povjeriti bilo koju drugu zadaću.
Ona i Catelina bez riječi zure jedna u drugu.
Lucrezia se prisjeća kako je bila toliko znatiželjna po svojem dola­sku u Castello, da se već upijanje tog novog okruženja činilo dostatno poticajnim. Tjednima ju je činilo sretnom to što je bila tek nešto više od zadivljenog promatrača. Ali kako su mjeseci prolazili, sve jače želi preuzeti aktivniju ulogu u svojem novom životu. Ipak, koliko god se trudila, otkriva da joj se misli osipaju gotovo i prije nego ih izgovori, mišljenja joj se ismijavaju i zanemaruju, a njezin suprug neprestano nadzire i ograničava joj sve kontakte s poslugom.
Sve je to toliko različito od života kakav je poznavala prije braka.
Alfonso malo kad Lucrezii govori o svojem djetinjstvu, o svojim roditeljima i svojem odrastanju u Castellu, ali iz ulomaka sjećanja koja joj povremeno dopušta uhvatiti tijekom njihovih rijetkih razgovora, ona to njegovo dječaštvo zamišlja nepodnošljivo sumornim u usporedbi s nje­zinim vlastitim doživljajima. Osjeća iznenađujući val sažaljenja prema njemu, zamišljajući ga kao usamljenog dječačića, bez prijatelja u ovoj ogromnoj i bučnoj, gradom okruženoj utvrdi. Njegov je otac, po Alfonsovu vlastitom priznanju, bio zatvoren, bezosjećajan čovjek i Lucrezia otkriva da je Alfonso veći dio svoje rane mladosti proveo bez majke.
Njegova formalnost i nedostatak topline su, pretpostavlja ona, razu­mljivi, premda se njoj čine i stranima i užasno ograničavajućima. Jedino se s Catelinom osjeća uistinu opuštenom, ali intimnost i neformalnost koju ne može potisnuti pred svojom sluškinjom dobro skriva od Alfonsa.
» Zbog njega se osjećam tako nemoćnom, Lina,« govori, utiskujući napukao vrh pera u jagodicu palca. »U kakvu se ja to ženu pretvaram? Ne daju mi prigodu da upravljam svojom kućom, zabranjeno mi je obraćati se slugama — a već od samog pogleda na moje nago tijelo ud mojega muža vene poput jučer ubrane tratinčice.«
Catelinu od te intimnosti oblijeva duboko rumenilo.
Lucrezii glas zvuči grubo. »Biti još uvijek djevicom nakon što sam već godinu i po dana udana žena — kako lije to sramotno? Mogu samo zamišljati da to Alfonsa boli jednako koliko i mene — ali kako bih to ikad mogla znati? On sa mnom nikad ne razgovara.«
Tone u tišinu, prisjećajući se sramotnih pokušaja konzumacije kroz koje ona i Alfonso još uvijek ponekad prolaze. Neizbježno, pomišlja ona, ti su trenutci sve nespretniji, tiši, bez ljubavi. U svakoj je takvoj prigodi počela osjećati kao da taj još nezačeti nasljednik poput noćne more čuči u kutu sobe, promatrajući, optužujući, zahtijevajući da mu se dade prigoda za postojanje, gnjevno se izrugujući njihovim opetovanim neuspjesima.
Fra Pandolf je sastrugao posljednji komadić srdele sa svoga tanjura i okrenuo se Lucrezii, s čašom od brušenog Murano stakla u ruci.
»Što vi mislite, moja damo, o zamisli da se ovdje, u Castellu Estense, naslika freska?«
Lucrezia se iz svojih misli vratila u sadašnjost. »Ako obećavajući crteži koje sam ranije vidjela budu pretočeni u fresku, bit će to uisti­nu veličanstveno postignuće, gospodine,« rekla je, smiješeći se tom mlitavom liku i žudeći da mu ukloni komadić ribe koji mu je ostao visjeti s donje usne. U mislima se vratila onome danu kad je vidjela one izvrsne prve skice i rekla: »Hoćete li zajedno raditi na fresci, vi i vaš naučnik?«
Na trenutak se Lucrezii učinilo da je na fratrovu licu primijetila grč, ali odmah nakon toga se nasmiješio i rekao: »O, da, signora, Jacomo je nezamjenjiv. Već godinama nisam imao tako sposobna naučnika.«
»Gdje ste ga pronašli?« upitao je Alfonso.
»Njegov mi je otac prišao, ima tome već i nekoliko godina i zamolio me ako ga mogu uzeti. Rekao je kako vjeruje da mladić ima dara. Sada priznajem da nisam previše očekivao — iznenadili biste se, signore, kad biste znali koliko je zaluđenih očeva uvjereno da su im djeca tek propupali Buonarottiji...«
Alfonso i Francesco Panizato su se nasmiješili.
»Ali,« nastavio je fra Pandolf, »ovoga se puta on pokazao uisti­nu jedinstvenim umjetnikom. Uistinu jedinstvenim. Zapravo, imam — ah, da, hvala vam...«
Fratar se prekinuo u priči kad su mu ponudili tanjur krcat pečene deverike. Pred Lucreziu su stavili njezin tanjur. Znala je da bi trebala jesti. Vino koje je popila brkalo joj je misli, a glava kao da joj je bila ispunjena pamukom. Gubila je nit razgovora i riječi koje su se izmje­njivale preko stola poput boraca u borbi kopljima. Dohvatila je ribu i promatrala kako se Alfonso i Francesco nadmeću ne bi li fra Pandolfu dokazali tko je od njih bolji poznavatelj umjetnosti.
Obojici su oči sjajile i oba su se zajapurili, premda je Lucrezia mogla vidjeti kako se Alfonso unatoč žučnoj raspravi upire zadrža­ti dostojanstvo. Koliko god prema nečemu gajio strastvene osjećaje, prisjetila se Lucrezia, znala je da to ne voli pokazivati; čak i sad se vjerojatno svim silama trudio zadržati pribranost. Želio bi izgledati poput dobroga poznavatelja, pomislila je, ali i neprestano provjeravati ne odaje li previše osjećaja koji se iza te poletnosti kriju.
Panizato je bio sušta suprotnost svome u crno odjevenom doma­ćinu — njegova crvena i zlatna jakna i hlače blještali su na svjetlu svije­ća, čineći ga vragolastim. Bio je vitak i mršav i imao mekanu kovrčavu kosu što mu je u pramenovima uokvirivala prilično đavolasto lice. Oči su mu, smještene blizu nosa, u razgovoru plamtjele zadovoljstvom, a dječačići bi mu osmijeh ozario lice svaki put kad bi osjetio da je posti­gao pogodak.
Lucrezia se tada okrenula fra Pandolfu koji je s blagim zanima­njem promatrao dvojicu muškaraca, na sva pitanja koja su mu postav­ljali odgovarajući nezainteresirano i s nekakvim nesvjetovnim mirom. Odora mu je bila pohabana i smeđe boje zemlje, a malene su mu bucmaste ruke izvirale iz iskrzanih rukava, ležeći sklopljene na bijelom platnenom stolnjaku. Premda debele, bile su očvrsnule i preplanule, prekrivene mrljama različitih boja oko kratkih i urednih noktiju. To su, pomislila je Lucrezia, bile ruke koje su cijeloga života slavile Boga — u molitvi i u slikanju. Sljedećeg će dana započeti raditi na velikoj fresci.

11


CHIARA ROSSI je otvorila vrata koja su vodila u dvorište i zazvala svoga oca. Sprva se činilo da je ne čuje, zaokupljen razgovorom s visokim mladićem u pohabanoj jakni od jelenje kože. Dvojica muš­karaca stajali su uz jednu od jama s vapnom. Njezin je otac odgrnuo pokrov od jute i čučnuo pred jamom. Mladić je rekao nešto što Chiara nije mogla čuti; načinio je širok pokret objema rukama, kao da nešto mjeri, a zatim pokazao visinu, dlanom vodoravno postavljenim nad svojom glavom. Njezin je otac kimnuo glavom, počeo nešto prstima računati, a zatim su se oba muškarca nasmiješili. Rukovali su se.
»Tata!« ponovo je zazvala Chiara.
Ovoga puta njezin je otac okrenuo glavu i na odgovor podignuo obrve. Okrenuo se i tamnoputi mladić; Chiara se zapitala je li grimi­zna mrlja koja mu se širila licem zapravo opekotina od vapna.
»Hoćeš li htjeti večeru, tata, ili imam dovoljno vremena da skoknem do Anne?«
»Idi ako želiš, cara. Signor Pennettiu i meni treba još kratko vrijeme da raspravimo o količinama i datumima isporuke. Vjerojatno ćemo biti...« pogledao je u signor Pennettia, »... za pola sata?«
Mladić je potvrdno kimnuo glavom.
»Hvala ti, tata. Vratit ću se što prije budem mogla.«
Chiara je zatvorila vrata, preko kuhinje otišla u mali hodnik, do­hvatila ogrtač od grubog platna i prebacila ga preko ramena. Uzevši ko­šaru s nekoliko malih hljebova kruha i komadom sira, napustila je kuću.
Trebalo joj je svega nekoliko trenutaka da dođe do Annine male kolibe — tako ruševne da ju se slobodno moglo opisati i kao običnu sušaru. Nije se mučila s kucanjem, već je gurnula vrata i ušla u glavnu prizemnu prostoriju. U suprotnom kutu prostorije gorjela je malena vatra. Nad plamenovima je na tronošcu stajao željezni lonac ispod čijeg se odmaknutog poklopca lagano parilo, a starija se žena zgrbila pred njim na jednoj od dvije stolice, s glinenom lulom među zubima i ruku sklopljenih medu raširenim nogama.
»Anna?« tiho je rekla Chiara. Odložila je košaru na stol do vrata.
»Dođi, sjedni, dijete,« rekla je Anna. Razdvojila je ruke i potap­šala drugu sjedalicu, još uvijek zureći u plamenove.
Pomalo nezgrapno, Chiara se spustila na nju.
»Pa, jesi li mu rekla?« kazala je Anna.
»Ne.«
»Zar ne misliš da je sam primijetio?«
»Posve sam sigurna da nije.«
»Taj čovjek mora da je slijepac. Ili glup. Kako se osjećaš?«
»Nekoliko zadnjih tjedana bolje. Napokon.«
»A Niccolo?« nešto oštrijim je glasom rekla Anna.
Čak i na zvuk njegova imena Chiara je osjetila nagovještaj oštre boli u grudima. »Nisam ga vidjela. Još uvijek ne znam gdje sada radi.«
»Što ćeš učiniti?«
Chiara je obje ruke položila na svoj zaobljeni trbuh, kao da time želi umiriti dijete u njemu. »Ne znam.«
»Slušaj sada. Glup ili ne, tvoj otac će vrlo uskoro znati, dijete. Sada ti više ne preostaje više od nekoliko tjedana. Dosad si to mogla skrivati samo zato jer ti je trbuh ostao tako malen. Moraš mu reći.«
»Ali ne znam kako. Ne znam što mu reći.«
»Želiš li da ja to učinim umjesto tebe?«
Chiara je široko otvorenih očiju zurila u staricu. Nije znala kako joj odgovoriti. Osjećala je letargiju od stalne brige, pospanost, ravno­dušnost.
Anna je razdražljivo pucnula jezikom. Potapšala je Chiani po obrazu. »Probudi se, Chiara! Jedna od nas to mora učiniti. Moramo obaviti pripreme za porođaj, cara. Vrijeme nam ističe. Jama s vapnom nije mjesto za donošenje djeteta na svijet i odgovornost za tvoj porod ne može se prepustiti skupini neukih vapnara. Meni nije dovoljno dobro da bih to sama obavila — moramo urediti da podeš do grada.«
»Nikad mi neće oprostiti.«
»Morat će.«
»Ne znaš ti tatu.«
»Ah, mislim da znam, dijete.«
Chiara je rukama pritisnula trbuh. Malena okrugla kvrga utisnula joj se u dlan, a zatim skliznula ustranu i nestala.
»Reći ću mu kad se vratim,« rekla je.
EDUARDO Rossi je zurio u svoju kćer. Kad je prestala govoriti, pogled mu je s njezina lica prešao na trbuh kojega je sada zaštitnički prekrila svojim sitnim rukama. Pod tkaninom je primijetio njegovu blagu zaobljenost, kao da pod prstima drži preokrenutu zdjelu za puding. Vidio je novu otežanost njezinih grudiju i shvatio da su joj obrazi puniji. Kako to nije mogao sam primijetiti? Na kratak čas, optužujuće lice njegove odavno preminule žene zagledalo se u njega. Kako si mogao, Eduardo? Pa, pogledaj je samo! Kako si mogao biti tako glup? Kako si C.hiari mogao prepustiti da se sama s time nosi? Lice mu je preplavio hladan osjećaj krivnje zbog vlastite neobazrivosti; ali tada ga je odmi­jenio vreo sram i gnjev kakav nikad ranije nije osjetio. Preplavio je sve ostalo što mu se po glavi vrtjelo.
»Kad? Kad se to dogodilo?« Glas mu je drhtao. Mogao je osje­titi kako mu vilica drhti.
»Početkom studenoga.«
Eduardo je u glavi brzo izračunao. »Moj Bože? Već si skoro sedam mjeseci trudna?« rekao je, potpuno zaprepašten. »Chiara, tko je...?«
Njegovu je kćer oblilo duboko rumenilo. Zurila je u pod, ništa ne govoreći.
»Tko je otac djeteta?« ponovio je, povišenim glasom.
Duga stanka.
»Reci mi, Chiara!«
Još uvijek nije ništa govorila. A onda mu je sinulo. Odlazak mla­dog Contadina na Božić bio je razočaravajuće iznenađenje: darovit momak, s dobrom budućnošću pred sobom.
»Je li Niccolo?«
Suze koje su istom zasjale u Chiarinim očima dale su mu odgo­vor. Vidio je kako joj usnica drhti, vidio je kako je grize ne bi li primirila taj drhtaj. Duboko u sebi je osjetio dotad nepoznat osjećaj očinske sućuti, krhke poput invalida nenaviklog na svjetlo i svjež zrak, ali gotovo jednako brzo kako je prepoznat, taj je osjećaj ustuknuo pred bujicom umišljenih optužaba i podmuklog moraliziranja prijatelja i obitelji. Znao je da nikad nije posvećivao vrijeme odgoju svoje Chiare, rano ostale bez majke, osim osiguranja onih osnovnih materijalnih potreba. Bila mu je neplaćena sluškinja — kuharica, pomoćnica u poslu, pralja — sve ove godine nakon majčine smrti, zbrinuta i zašti­ćena ali ne i, shvaćao je sada, voljena i milovana. Uvijek je imao nekog drugog posla. Nije ni čudo, pomislio je kroz sljedeću bolnu, sklizavu ovojnicu od krivnje koja ga je obavila, da se u svojoj samoći okrenula tom beskorisnom mladiću, u potrazi za zabavom.
Ali on pod svojim krovom neće odgajati kopile. Ne bi mogao pod­nijeti tu sramotu. Djetetu se mora pronaći neko drugo mjesto za život. Chiari je mogao oprostiti njezinu pogrešku — naravno da jest — ali neće živjeti s dokazom te pogreške. Morat će je odvesti u Bolognu da tamo rodi, nipošto ne u Ferraru — previše njegovih najboljih mušterija je bilo iz Ferrare — a onda će možda dijete uzeti sestre dominikanke.
»Morat ćemo djetetu pronaći dom.«
»Ne!«
Eduardo je ostao zatečen žestinom njezina glasa. Rekao je: »Nemam namjeru zadržati kopile pod svojim krovom.«
»Neću ti to dopustiti!«
»Bojim se da nemaš drugog izbora.«
Nije mogao pročitati izraz na Chiarinu licu. A onda je, podignuvši svoja uska ramena i prkosno isturivši bradu na način koji je Eduarda snažno podsjetio na pokojnu mu ženu, njegova kći kroz vrata koja su vodila stubištu izišla iz prostorije.

12


SUNCE SE VEĆ bilo visoko uzdiglo kad je Lucrezia otvorila oči. Sje­vernu će dvoranu i cijelu dugu galeriju, radosno je pomislila žmir­kajući prema prozoru, cijelo jutro preplavljivati svjetlo, baš kako će umjetnicima trebati dok budu pripremali zid za fresku.
Odmicala je pokrivače kad je Catelina žustro zakucala na vrata.
»Ah, signora, morate doći ovo vidjeti — već su tamo,« rekla je. »Onaj dječak razbija staru žbuku — sve do zida od opeka, baš sve skida.«
Lucrezia se žurno odjenula i s Catelinom pošla kroz Castello, u dvoranu. U galeriji obloženoj drvorezima troje ljudi su predano radili. Fra Pandolf je rukave svoga habita zavrnuo do iznad lakata i povezao ili uzicom. Sjedio je na niskom stolcu, nagnut nad ogromnim listom papira. Mršavi dječak koji se prethodnog dana u dvorištu pobrinuo za konje balansirao je na ljestvama, dlijetom uklanjajući žbuku. Lucrezia je vidjela da je već ogolio zid na površini od preko dva metra u širinu i od poda do stropa u visinu, pretpostavivši stoga da već neko vrijeme vrijedno radi: kratka mu je crna kosa bila siva od prašine.
A visoki crnooki mladić kojemu je ime bilo Jacomo stajao je na vrhu spiralnog stubišta, svlačeći sa sebe pohabanu jaknu od jelenje kože. Lucrezia ga je potajice pogledavala dok ju je prebacivao preko rukohvata. Jednom je rukom prošao kroz zamršenu kosu, a zatim zgužvanu košulju ugurao u hlače. Zavrnuo je rukave. Ruke i šake su mu, primijetila je, bile snažne i preplanule. Lagani val vreline prostrujao joj je tijelom dok ga je promatrala kako prelazi preko dvorane i spušta se u čučanj do fra Pandolfa. Fratar mu je položio ruku na rame. Kratko su popričali, premda Lucrezia nije mogla razabrati o čemu to govore. Jacomo je fratru dodao presavijeni komad papira i ovaj ga je rastvorio, pročitao, s odobrenjem kimnuo glavom i pokazao prema zidu. Jacomo je posegnuo u veliku kutiju s alatom i iz nje izvukao drveni bat i široko, plosnato dlijeto.
Lucrezii oči kao da su zadobile neku svoju vlastitu snažnu odluč­nost: kad bi pokušala otkloniti pogled od Jacoma, mogla je osjetiti kao da joj ih nešto, kao željezo prema magnetu, povlači natrag na njegovo lice, na bore oblika mladog Mjeseca oko kutova njegovih usana.
Poželjela je da je on primijeti.
Poželjela je da je ne primijeti.
Sjela je na jedan od širokih prozorskih pragova, namjestila se u udoban položaj i promatrala kako Jacomo naslanja dlijeto na staru žbuku.
TOMASO JE obavio dobar posao dok je on toga jutra bio kod vapnara, pomislio je Jacomo. Bio je to koristan posjet: vapno je bilo dobre kvalitete, što je bilo značajno za uspjeh freske. Bio je zadovoljan onim što vidi i činilo se da vapnar dobro znade svoj posao.
»Posve lagano se skida, Jacomo,« rekao je Tomaso, nježno po­tapšavši rukom zid. Isturivši donju usnu naprijed i zatvorivši oči, puhnuo je preko nosa kako bi uklonio prašinu.
Jacomo je rukom prešao preko svježe ogoljelih opeka, vrhovima prstiju opipavajući grubu površinu. »Ovo je dobro,« rekao je. »Posve je suho i, hvala Bogu, čini se da je cijeli zid, od kraja do kraja, nači­njen od opeka. Možemo odmah nakon što uklonimo svu staru žbuku nanijeti prvi sloj.«
»Nije uvijek sve tako jednostavno, ha?« rekao je Tomaso.
»Ne. Zasigurno nije.« Jacomo je proučavao ostatak zida. »Haj­de, dovršimo to. Ja ću početi od suprotnog kraja i susresti te pri sre­dini.« Zakoračio je preko gomile otpale žbuke, pošao do suprotnog kraja galerije i prislonio dlijeto uz žbuku.
Uvijek je uživao u tom vremenu posvećenom pripremi zida. Premda su mnogi patroni ostajali zatečeni saznanjem da umjetnik fra Pandolfova ugleda nema cijelu ekipu štukatera, upravo je Jacomo bio taj koji je predložio da sve sami obavljaju. Oduvijek je te prve sate provedene uza zid na kojem će nastati freska smatrao neprocjenjivima. Freska se razlikovala od svih drugih vrsta slikanja: morao si znati uspostaviti odnos sa zidom, sa žbukom, s pigmentima. Sve su to bili nepredvidivi elementi. Morao si znati razumjeti njihove zahtjeve i u isto vrijeme nametnuti vlastita ograničenja i obveze: priprema zida od opeka, pomislio je Jacomo, nije se mnogo razlikovala od ispitujućeg uvodnog razgovora koji bi čovjek mogao voditi s novim znancem, stvarajući temelje prijateljske, čak i ljubavne veze. I, jednako kao što se volio upoznavati s materijalom, Jacomo je volio provoditi vrijeme u prostoru koji mu je ustupljen, planirajući unaprijed što valja obaviti, u glavi zamišljajući sveopću sliku, odlučujući kako će je podijeliti na odvojene giornate — dijelove koji bi mogli biti dovršeni u jednom mahu.
On i Tomaso su jedno vrijeme zajedno uklanjali žbuku sa zida, razotkrivajući uzduž galerije izvorni izgled grade od ružičastocrvenih opeka. Tomaso je to činio namršten i šutljiv poput groba, ali Jacomo je radeći tiho zviždao, prilagođujući melodiju ritmu udaraca svojega čekića. Krhotine i šljunak gomilali su se oko obojice muškaraca.
Malo kasnije Jacomo se okrenuo od zida, u potrebi da se nakašlje i oslobodi nos i usta prašine i prljavštine. Pogledavši preko balustrade u dvoranu, ugledao je sitan lik kako sjedi na pragu jednog od prozora: vitku djevojku u lijepoj zelenoj haljini. Vojvotkinja.
Upamtio je izraz njezina lica onoga puta, prije otprilike godinu dana, kad ga je uhvatila kako zuri u Pandolfa preko prvih nacrta koje su donijeli pokazati vojvodi. Upitao se je li razumjela uzrok njegova gnjeva. Nije za to bilo baš nikakva razloga, ali gledajući je sada, Jacomo je imao obeshrabrujući osjećaj da je možda uistinu posve dobro shvatila.
Pogledi su im se kratko susreli i nakon toga joj se nasmiješio. Vojvotkinja je pocrvenjela i uzvratila mu osmijeh. Jacomo je ostao zatečen dražešću i toplinom izraza njezina lica.
»Hoćete li imati što protiv ako dođem gore i pogledam što činite?« dobacila mu je.
Jacomo je podignuo obrvu prema fra Pandolfu, koji je blagona klono kimnuo glavom. Okrenuvši se natrag vojvotkinji, dao joj je znak da se uspne stubama. Činila se zadovoljnom; skliznula je s prozorskog praga, dohvatila skute svoje haljine i poput djevojčice potrčala prema spiralnim stubama.
Na vrhu stuba je pogledala niz djelomično ogoljen zid, a zatim, spustivši pogled na otpadom prekriven pod, krenula oprezno prema galeriji. Jacomo joj je pošao ususret i pružio ruku da joj pomogne prijeći preko najveće gomile krhotina. Ruka joj je bila malena i glatka. Sprva ga nije pogledala; čvrsto mu držeći prste, gledala je kamo staje i skute haljine uklanjala ustranu. Ali kad je ugazila na komad čistog poda, pustila je da joj skuti padnu dolje i podignula pogled prema nje­mu. Stajala mu je veoma blizu, a to držanje za ruke činilo se neprilično intimnim, kao da joj on drži ruku u namjeri da je poljubi. Oboje su brzo raskinuli taj stisak. Vojvotkinji su se oči načas raširile — tek na kratak časak — a zatim je ustuknula i opet spustila pogled na pod.
»Kao što vidite, signora, započeli smo,« rekao je fra Pandolf, sjajeći od zadovoljstva.
»Vidim da ste počeli razbijati Castello Estense...« rekla je ona, a kutovi usana su joj se izvinuli u osmijeh.
Pandolfu je trebao jedan trenutak da se nasmije. Jacomo se, me­đutim, bez oklijevanja tiho kroz nos nasmijao i vojvotkinjin se pogled istoga trena preselio na njegovo lice. Želudac mu je poskočio kad je vidio da mu promatra obraz, ali njezin je pogled sjajio od zanimanja.
»Možete li mi pojasniti što ste to činili?« rekla je. »Već vas neko vrijeme promatram.«
»Moramo cijeli zid ogoliti sve do opeka, signora,« rekao je Jaco­mo. »Sva stara žbuka mora otići. Nakon toga ćemo nanijeti ono što se naziva grubim slikarskim pokrovom — mješavinu polovice vapnene žbuke i polovice pijeska — a tada se to mora osušiti.«
»I po tome slikate, zar ne?«
Jacomo se nasmiješio. »Ne — malo je složenije od toga.«
Pandolf je uskočio. »I jest, moja damo, uistinu jest,« rekao je. »Treba nanijeti nekoliko slojeva žbuke prije nego zid bude spreman za slikanje. Kao što čuh da vam Jacomo govori, započinjemo s grubim pokrovom, a tada...«
Neki ga je glas prekinuo. »Moja damo?«
Pojavila se crnokosa djevojka u haljini žutoj poput kukuruza. Ispričavajući se, vojvotkinja je položila ruku fratru na rukav i okrenula se od njega da se nagne preko balustrade. » Što je, Lina?«
»Gospodar kaže da bi vas želio vidjeti prije nego pođe za Firencu.«
»Ah.« Vojvotkinja je zastala, a zatim rekla, više za sebe nego za ikoga oko sebe. »Da, zaboravila sam da ide.« Doviknula je: »Da, Lina, odmah dolazim. Čekaj me.«
Kratko je pogledala fra Pandolfa, a zatim Jacoma. »Hvala vam,« rekla je. »Mnogo vam hvala što ste mi pokazali što činite. Bilo bi mi veoma drago sutra doći i vidjeti kako zid poprima oblik, ako vam neću smetati...«
»Bit će to prljav posao, signora,« rekao je Jacomo.
»To mi uopće ne smeta.« Vojvotkinja je krenula natrag preko žbukom prekrivenog poda, opet jednom rukom podižući haljinu.
»Moja damo?« rekao je Jacomo, nudeći joj ruku.
»Ah — hvala vam.«
Pomogao joj je doći do vrha spiralnih stuba.
»Dakle, vidimo se sutra,« rekla je vojvotkinja. Pogled joj je odlutao do njegovih usta, a zatim mu je ispustila ruku i počela silaziti niza stube. Jacomo se prekriženim rukama naslonio na balustradu, preba­civši težinu na jednu nogu. Promatrao je kako privlači svoju sluškinju bliže, kao da želi s njome podijeliti neku tajnu.
Kratko se okrenula, brzo ga pogledala, i zatim napustila dvoranu.
UGLEDAVŠI njegov osmijeh, nešto joj se vruće premetnulo u želucu, zamršen čvor uzbuđenja, krivnje, čuđenja i želje. Vidjela je kako mu se bore oblika mladog mjeseca dublje urezuju oko kutova usana i čvor se još više zategnuo.
CATELINA JE bila zaprepaštena. Nikad prije nije vidjela da njezinoj gospodarici lice tako sja. Dok se signora spuštala stubama s galerije, izgledala je posve drukčije od onog malog stvorenja kakvim je bila prošlih mjeseci. Još od dana kad ju je vidjela u onom užasnom stanju — ah, cielo! Catelinu je bio toliko uznemirio njezin izgled na dan ban­keta. Bila je tako zbunjena i prestrašena i tako zastrašujuće nesretna. A što se tiče priznanja koja joj je njezina gospodarica jecajući te noći povjerila... Catelina je bila zaprepaštena. Oduvijek je imala zazora kad se radilo o signoreu, toliko je sebi mogla priznati, ali nikad nije ni pomišljala da bi mogao imati takvih problema kakve je signora opisala. Posve suprotno! Oduvijek je pretpostavljala da ima još najmanje jednu ženu negdje u gradu — vidjela je taj sjaj u njegovim očima u toliko prigoda kad bi napuštao dvorac na onom svome otmjenom žućkastom konju, sjaj kakav je često viđala u očima svojega oca kad bi običavao nestajati prema pogrešnom kraju Mugella, točno pod nosom njezinoj jadnoj majci. Dobro ga je poznavala. Bila je sigurna da ne griješi — kako su stvari između njega i signore mogle biti takve, ako je to što joj je gospodarica govorila bilo istina?
»Učila sam kako pripremiti zid za fresku, Lina,« rekla je signora. Catelina je vidjela kako se nakratko okreće i pogledava tamnoputog momka krupnih očiju koji je stajao naslonjen na balustradu i proma­trao ih kako odlaze. Pa, Catelina je pretpostavila da bi se trebalo reći kako promatra signorin odlazak: nije ni pomislila da bi njoj podario i najkraći pogled. Debeli mali redovnik i mršavi dječak bili su se vratili poslu oko zida.
Catelina je odjednom osjetila mučninu.
Pomolila se Bogu, nadajući se da signora ne planira poduzimati išta nerazboritoga dok signorea nema.
Ako je to činila, a on to otkrije, Catelina je pomislila da bi ih mogao oboje ubiti. A vjerojatno i nju, samo zato jer joj je bila sluškinja.

13


PAPINSKI NUNCIJ je podignuo ruke na način koji se Alfonsu učinio nečim između pomirbene geste i blagoslova.
»... i to je otprilike sažetak svega,« rekao je nuncij. »Naravno, shvaćam da sam samo ponovio informaciju koju vam je već iznijela Njegova Svetost u dokumentu koji držite u ruci, ali ako treba ika­kvih...«
»Ne,« rekao je Alfonso. »Nema potrebe za daljnjim pojašnjenji­ma, vaša milosti. Savršeno dobro razumijem činjenice. Očito je da su te činjenice krajnje neugodne i zatražit ću od vas da Njegovoj Svetosti prenesete da bismo ja i moj rođak voljeli dogovoriti osobni sastanak s njime, ako bude voljan počastiti nas prijemom čim se Cesare vrati iz Francuske.«
»Učinit ću sve što mogu da se to uredi, signore. Naravno, nadamo se da će se ova situacija na vaše zadovoljstvo razriješiti prirodnim putem. Mislim da je pravično reći kako, nakon manje od dvije godine braka, izostanak očekivanoga još uvijek ne predstavlja katastrofu, ali Njegova je Svetost osjećala potrebu upozoriti vas na ozbiljnost situacije.«
»Bio bih vam zahvalan ako Njegovu Svetost obavijestite da sam sada itekako dobro svjestan >ozbiljnosti situacije< i da apsolutno ne­mam namjeru ostaviti stvari ovakvima, a da prethodno ne ispitam svaku mogućnost drukčijeg rješenja.«
Alfonso je s teškoćom obuzdavao sve snažniji gnjev. Rekao je: »Jasno sam dao do znanja što je moja volja i teško mi je razumjeti zašto Njegova Svetost odbija prihvatiti pravovaljanost sporazuma koji sam već utanačio sa svojim rođakom. Raspravit ću to s Njegovom Svetošću, kao što rekoh, nakon Cesareovog povratka iz Francuske.«
Nadbiskup Ercole Verdi, legatus a latere Njegove Svetosti pape Pija IV., zabrinuto je odmahnuo glavom. Kao papinski nuncij — stalni predstavnik Svete Stolice — bio je posrednikom između Svetoga Oca i onih vladara, vlada ili drugih potencijalnih uglednih strana s kojima je Vatikan namjeravao pregovarati. A nadbiskup Verdi je, snatrio je Alfonso, bio vješt posrednik: njegov sitan stas otklanjao je svaku pri­misao prijetnje, a vještinom govora je blago razoružavao sugovornike. Ali on, gnjevno je pomislio Alfonso, nema namjeru dopustiti da te neviđene i uzrujavajuće novosti prođu mimo njega i postanu činjeni­com bez njegove ogorčene borbe, unatoč svim dokazanim diplomat­skim sposobnostima njegova sugovornika.
Oprostio se od malenog nuncija i napustio zgradu. Hodajući sun­cem okupanim trgom i uzduž bočne fasade ogromne katedrale Brunelleschi, tek je neodređeno primijetio olakšanje koje mu je ponudila sjena na putu prema Palazzo Vecchiu, gdje je ostavio Panizata.
Panizato je čekao, kako je i obećao, u svježini koju je nudio nji­hov iznajmljeni apartman. Alfonso je otvorio vrata snažnije nego je namjeravao; udarila su o stolicu i prevrnula je ali on je, ostavivši je tamo gdje je pala, samo prošao sobom i zagledao se kroz prozor, ne­sposoban pronaći riječi kojima bi izrazio svoj nemir. Često kaotične misli sada su mu se razbijale u djeliće daleko izvan granica do kojih je u njima mogao pronalaziti ikakva smisla.
Panizato se pomaknuo s mjesta na kojem se zatekao i Alfonso je, još uvijek okrenut ulici, čuo kako mu prijatelj opet podiže stolicu, bez ikakva komentara.
Nakon kraće stanke, Panizato je rekao: »I, što je kazao?«
Alfonso se trudio pronaći riječi kojima bi to pojasnio, osjećajući se kao da stoji uz kakvu brzu rijeku: sve je pored njega promicalo takvom brzinom i tako nesmiljeno da se odjednom osjetio krajnje nes­posobnim posegnuti i zaustaviti bilo koji dio te bujice. Sve te tlapnje njegova braka, njegova sve nevoljnija svijest o Lucreziinoj mušičavoj i izopačenoj privrženosti — sve je to sada u kovitlacu promicalo mimo njega poput bujice naplavina, propadajući u oštro olakšanje što ga je donosilo to njegovo novo, zastrašujuće otkriće.
»Francesco, ako umrem bez zakonitog nasljednika,« rekao je Alfonso ulici koja se pod prozorom pred njim pružala, »Njegova Svetost namjerava zatražiti povrat prava na cijelo vojvodstvo Ferrare. Sva kopilad koju sam mogao godinama kotiti nisu, naravno, niti spomena vrijedna, a moje namjere da sve naslove i zemlju ostavim u nasljedstvo svojem rođaku, Cesareu d’Esteu, ukoliko do smrti ne dobijem vlastitog nasljednika, čini se, nisu uopće razmatrane. Njegova Svetost milostivo predlaže da se Cesareu dozvoli zadržavanje prava na Modenu i Reggio, ali bez Ferrare moć Esteovih bit će doslovno sravnjena sa zemljom, kao što on to dobro zna. Mjesecima me muče brige da je sve jači francuski utjecaj u Italiji usmjeren na destabilizaciju budućnosti vojvodstva — a sada mi je dano do znanja da će mi, ukoliko ne budem u stanju proi­zvesti zakonitog nasljednika, sve do čega mi je stalo biti oduzeto silom, i to ne od stranaca, već od vlastitih sunarodnjaka.«
U tišini koja je uslijedila nakon te objave Alfonso se zagledao u neku mladu ženu što je nespretno hodala ulicom pod njim. Bila je jednostavno odjevena i bosonoga, nagnuta unazad kako bi načinila protutežu djetetu koje joj je jahalo na boku, punašnih nogu omotanih oko njezina vitkog struka. Još jedno veće dijete ju je držalo za ruku, a iza njih je mršav dječak od nekih deset godina pohabanim cipelama šutirao kamenčiće. Ironija tog prizora, koja mu se nudila dok je razmi­šljao o razornim posljedicama vlastite neplodnosti, učinila se Alfonsu uistinu gorkom. U djeliće razbijen, zbunjeni gnjev počeo se kristali­zirati u sumornu odbojnost prema Lucrezii. Nije mu samo, pomislio je, neprestano oduzimala njegovu muškost, već je sada, činilo se, po­tencijalno postajala jedinim uzročnikom propasti cijele kuće Esteovih.
Pa ipak, nešto u njemu što nije mogao do kraja potisnuti još uvijek je žudjelo za njezinim posjedovanjem. Unatoč svemu, i dalje je čeznuo za nedostižnim.
»Ali Alfonso,« rekao je Panizato, »u braku si tek dvije godine — čak ni toliko. Sigurno to što dosad nemaš djece nije ozbiljan problem. Zašto se Vatikan ponaša kao da je tvoja smrt bez nasljednika već gotova stvar?«
Alfonso je još bio okrenut otvorenom prozoru. Rekao je: »Samo mi žele, kako ja to shvaćam, dati do znanja kakve su im namjere. Osim ako nemaju nekakav dar božanske providnosti, vidim to tek kao malu emocionalnu ucjenu Njegove Svetosti na moj račun.«
»Zaprepašten sam, Alfonso. Što ćeš sada činiti?«
Alfonso se okrenuo prema njemu, zahvalan zbog njegove potpo­re. »Cesare se u kolovozu vraća iz Francuske. Rekao sam njegovoj mi­losti Verdiu da Cesare i ja želimo izravno razgovarati sa Svetim Ocem, i još ćemo mu jednom iznijeti svoj slučaj.«
»A u međuvremenu,« nacerio se Francesco, »morat ćeš nastaviti pokušavati dokazati im da su u krivu. Barem ćeš u tim pokušajima uživati, ha, Alfonso?«
Bez komentara, Alfonso je okrenuo leđa svome prijatelju, poku­šavajući obuzdati mučninu koja mu se od pomisli na njegovu bračnu postelju uzdizala u grlu. Panizato nije time ništa loše mislio, pomislio je. Ali ako ga Lucrezia nastavi tako kastrirati i činiti ga nesposobnim za osiguranje potomka, a time i budućnosti vojvodstva, Alfonso se počeo pitati kako će uopće moći nastaviti živjeti s njome.
Bolno ju je želio posjedovati i istodobno žudio riješiti je se.
Nijedna se opcija nije činila mogućom.
Ali, pomislio je, ako želi sačuvati prisebnost, morat će ustrajati u ostvarenju jednoga ili drugoga.

14


CASTELLO JE, pomislila je Lucrezia, svakako opušteniji kad Alfonso nije ovdje. Tijekom proteklih mjeseci sve se više udaljavala od njega i bivala još nervoznijom zbog izloženosti njegovim neprestanim optužbama. Uvijek je bilo zamorno biti u njegovu društvu. Ali kako su dani — i noći — od njegova odlaska prolazili, shvaćala je da se počinje osjećati spontanije, opet više sebi sličnoj; raspoloženje joj se popravilo i maski sličan osmijeh iza kojega je često skrivala svoje prave osjećaje mogao je na neko vrijeme biti sigurno uklonjen i sklonjen po strani.
Premda Lucrezia, zahvaljujući Alfonsovim strogim kućnim ogra­ničenjima, nikad nije bila toliko uposlena koliko je mislila da bi jedna vojvotkinja trebala biti, sada je nisu mučili ti mnogi sati u kojima nominalno nije imala nikakvih obveza. Pronašla je nešto čime se mogla zabaviti. Naučila je nazive najmanje dvadeset pet različitih pigmenata i njihove različite osobine; sada je znala kako miješati žbuku u teo­riji: osobno to nije pokušala — a jučer joj je bilo dano do znanja da jednom smiješana vapnena žbuka kao da ima vlastiti život.
»Ona je poput živog stvora: promjenjivog je raspoloženja. Način na koji upija boju razlikuje se prema dobu dana,« govori Jacomo, polažući dlan na svježe očvrsnuo dio zida i nježno ga trljajući vrhovima prstiju.
Lucrezia se mršti, promatrajući mu ruku. »Dakle, govorite li to da se, ukoliko je obojite ujutro, ponaša na drukčiji način nego kad je obojite pred kraj večeri?«
Jacomo joj se smiješi. »Tek joj se cijelo vrijeme mijenja — pomalo nalik maloj bebi: morate je braniti onim što želi i onda kad poželi.«
»Ali, kako znate što želi?«
»Pamtite ono čemu vas uče,« govori Jacomo, pogledavajući pre­ma fra Pandolfu koji čisti svoju veliku četvrtastu štukatersku žlicu, »i eksperimentirate, i zapisujete rezultate.«
»Pričajte mi o nečemu što ste sami otkrili.«
»To da je važno kistove prati u vapnenoj vodi. Ako koristite kišnicu ili vodu iz rijeke, možda neće biti posve čisti i na završenoj slici ćete dobiti mrlje boje hrde.«
»To vam se dogodilo?«
Jacomo kima glavom. »U Milanu sam vodu za čišćenje kistova uzeo s bunara — bilo je to prošle godine — i posijao mrlje hrde upravo na krivim mjestima na freski koju smo tamo slikali, podarivši jadnog San Sebastiana punim licem pjega.«
Dok to govori, pogledom prelazi po njezinu licu; usne su mu neznatno razdvojene, a Lucrezia osjeća kako rumeni. Promatra je dulje nego što ona očekuje. Posramljena, ona mijenja temu. »Postoji li neki slikar kojega posebno cijenite?«
Jacomo odmah odgovara. »Tiziano Vecellio. On je genij.«
»Ah — vidjela sam jednom njegov portret, u Firenci. Čovjek u crnome, koji u ruci drži rukavicu.«
»Je li vam se svidjela?«
»Veoma — učinilo mi se istoga trena kao da tog čovjeka poznajem.«
Jacomo se smiješi, ali Lucrezia samu sebe ispravlja. »Ne,« kaže. »Nije tako. Nisam osjećala da ja poznajem njega, već prije da on pozna­je mene.«
Jacomu osmijeh blijedi. Čini se kao da pokušava prozreti joj u misli, a zatim polako kima glavom, ne skidajući pogleda s njezinih očiju.
Ipak, Lucrezia je bila itekako svjesna da Catelina nije posve sretna zbog novootkrivenog zanimanja svoje gospodarice za stvaranje fresaka. Sitničavo je nagađala da njezina komorkinja točno zna što je to tako često privlači u galeriju i bila je odlučna izbjegavati bilo kakva sukobljavanja na tu temu. Sada su joj se čak i na pomisao o Jacomu uzdizale dlačice na rukama i potiljku; dvojila je da bi bila u stanju o njemu govoriti a da ne porumeni.
»Opet idete u Sjevernu dvoranu, signora?« rekla je Catelina nekoliko tjedana nakon Alfonsova odlaska, dok je Lucrezia češljala kosu i počela je umatati u čvor.
»O da, Lina. Danas popodne stavljaju arricio.« Promišljeno ve­dar ton.
Catelina je šutjela.
»Što?« rekla je Lucrezia, spuštajući ruke s kose. »Što je, Lina?«
Nakon par trenutaka, Catelina je rekla: »Oprostite mi, signora, ali... ali...«
»Ali što?«
»Nadam se da ne mislite da sam drska, ali možda bi se moglo smatrati... no... neuobičajenim da se plemkinja poput vas toliko zani­ma za... za rad obrtnika?«
»Ah, Lina, fra Pandolf je umjetnik, ne obrtnik!« rekla je Lucre­zia, odlučna razgovor usmjeriti podalje od Jacoma. »Imam ogroman privilegij što ga mogu promatrati kako stvara djelo o kojem će se možda još godinama pričati širom Italije i...« Ušutjela je, prepoznavši Catelininu dvojbu. »Oko čega možeš brinuti? Samo ih promatram kako rade.«
Catelina nije morala odgovarati. Izraz njezina lica je dovoljno govorio. Proučavajući svoje nokte i vrteći tanku zlatnu nit oko prsta, Lucrezia je rekla: »Vratit ću se na vrijeme da se presvučeni za večeru. Možeš li se pobrinuti da budeš tu kako bi mi pomogla?«
»Naravno, moja damo. Sve ću pripremiti.«
Catelinine neizgovorene sumnje visjele su u zraku oko nje poput oblaka komaraca.
SVI SU SE ozbiljno prihvatili posla. Tomaso se nagnuo nad ogromnu posudu i miješao štapom žbuku, dok su fra Pandolf i Jacomo u ruci držali četvrtaste drvene gladilice. Stajali su na izvjesnoj udaljenosti jedan od drugoga, radeći prema sredini. Pomoću dugačke, uske mistrije nanosili su žbuku s gladilice na zid, širokim, tečnim pokretima.
Pogledavši gomile žbuke na dvjema gladilicama, Lucrezia je mo­gla vidjeti da je ovaj sloj glatkiji, finiji od ostalih nanosa koje je dosad vidjela; izgledao je poput gustog tučenog vrhnja. Svakim zamahom ruke sjajna mokra smjesa napuštala je rub mistrije i u blistavom se luku lijepila na zid. Dvojica ljudi su radili postojano i arricio je već bio nanesen na veliki dio zida uzduž galerije.
Fra Pandolfov habit i sjajno tjeme bili su poprskani mlazovima žbuke. I Jacomo je njome bio slično poprskan, što se jasno isticalo na njegovim grimiznim obrazima. Kapi žbuke visjele su mu s crne kose i, vidjela je Lucrezia, obijelile mu šake sve dok nije izgledao kao da nosi tanke, bijele, iskrzane rukavice. Nasuprot tome, ruke su mu bile tamnosmede. Obojica ljudi bili su zaokupljeni svojim poslom, a Jacomo je opet tiho zviždao.
Očarana, Lucrezia ih je neko vrijeme promatrala, osjećajući se poput željeza neodoljivo privlačenog magnetom. U misli joj je došlo Catelinino sumnjičavo lice i nikako se tog prizora nije mogla otresti. Znala je da bi kao pokorna žena — kao vojvotkinja od Ferrare — sada trebala otići odavde i paziti da izbjegava Sjevernu dvoranu dok slikari ne napuste dvorac. Trebala se držati podalje od iskušenja. Castello Estense je bio posve dovoljno velik, pomislila je, da možete izbjeći bilo koga s kime se radije ne biste htjeli susresti ili... ne biste trebali susresti. Ali...
»Moja damo!« Fra Pandolf je podignuo ruku na pozdrav. Lucre­zia se ponadala da ne rumeni tako očito kad je Jacomo zastao u poslu, prošao rukom kroz kosu i nasmiješio joj se. Nešto je tiho rekao fra Pandolfu, ne uklanjajući pogleda s Lucrezie, nakon čega ju je fratar dozvao. »Dođite na galeriju, moja damo. Jacomo vam želi nešto pokazati.«
Lucrezia je prešla dvoranu, sileći se na dostojanstven hod. Bilo bi neprilično žuriti, pomislila je.
Kad je dosegnula vrh stuba, Jacomo je pokazao prema dijelu zida koji su dovršili prije nekog vremena. »Sjećate li se kako sam vam govo­rio da se žbuka zagrijava dok se suši?«
Lucrezia je kimnula glavom.
»Opipajte ovo.« Uzeo joj je ruku i prislonio je dlanom na tek očvrsnulu površinu, ostavivši svoju ruku preko njezine. Nasmijao se kad je ona glasno uzdahnula od zaprepaštenja.
»Rekao sam vam,« kazao je.
»Da — ali, mislila sam da će biti toplo. A ovo je poput peči. Koliko dugo traje?«
»Ne dugo. Imali ste sreću da ste došli u pravo vrijeme.«
Oboje su stajali blizu zidu, Lucrezia s dlanom položenim na zid, i s Jacomovom toplom rukom preko svoje — gotovo jednako toplom kao žbuka pod dlanom. Tijelo mu je bilo vrlo blizu njezinome. Mogla je osjetiti njegov dah na svojem vratu. A zatim je, podignuvši joj ruku sa zida i kratko joj stisnuvši prste, rekao: »Moram se vratiti poslu — Tomaso mi neće zahvaliti ako sva žbuka koju je pripremio propadne prije nego je dospijem nanijeti na zid.«
»Posve si u pravu, Jacomo,« mrzovoljno je rekao Tomaso. Lu­crezia se nasmiješila tom njegovom mrštenju, a Jacomo se široko nace­rio, naginjući se nad vjedro i uzimajući još jednu veliku grudu žbuke na gladilicu. Nastavio je nabacivati žbuku na zid. Lucrezia je sjela na poklopac drvene kutije za alat, naslonivši se leđima na balustradu. To­maso koji nije, kako je pretpostavila, bio dovoljno vičan da i sam radi na zidu, brinuo se o tome da velika posuda uvijek bude puna svježe žbuke, dok su Pandolf i Jacomo postojano radili uzduž galerije.
Nešto kasnije bili su blizu tome da im se dijelovi obrađenog zida susretnu. Jacomo je, primijetila je Lucrezia, radio brže od svoga učitelja; obradio je više zida, tako da se mjesto susreta nije nalazilo na sredini.
»Onda, prepustit ću tebi da dovršiš, Jacomo,« rekao je fratar, odmaknuvši se kako bi se divio svome djelu. Jacomo je kimnuo gla­vom i nabacio još jednu punu mistriju žbuke koja je pri udaru o zid proizvela zadovoljavajuće hrskav, odsječan zvuk. U nekoliko minuta je preostala praznina između dva dijela zida bila popunjena, tako da nije bilo traga mjestu na kojem su se oni susreli. Obojica muškaraca su odstupili, pregledavajući rezultate svoga posla.
»Dobro obavljeno, momče, fin posao,« rekao je fra Pandolf, potapšavši Jacoma po leđima.
Jacomo je sastrugao ostatke žbuke s gladilice i bacio posljednjih par gruda sve tvrde žbuke na krpu, a zatim uredno spustio mistriju u vjedro s čistom vodom. Uzeo je od fra Pandolfa i njegovu gladilicu i mistriju, pa i njih očistio i čučnuo pred vjedrom. Pažljivo je oprao i osušio obje mistrije.
Dok je on to činio, fra Pandolf se okrenuo Lucrezii. »Kad se ovo sve dobro osuši, signora,« rekao je, »možemo kistom nanijeti sinopiu.
Lucrezia nije imala pojma što je time htio reći.
»Kao što znate, arricio je predzadnji sloj žbuke — nešto poput fine pokožice,« pojasnio je Pandolf. »Zatim dolazi sinopia, moja da­mo: skica završne kompozicije freske koja će prekriti cijelu površinu arricia, osiguravajući nam putokaz koji će nam omogućiti planiranje kojim redoslijedom bojati pojedine dijelove. Zatim ćemo svakoga dana ožbukati onaj dio na kojem ćemo raditi. To se zove giornata. Jacomo će načiniti sinopiu, radeći prema crtežima.« Pokazao je na nekoliko velikih zamotuljaka papira u dnu galerije, naslonjenih na zid.
»Jesu li to oni crteži koje sam ranije vidjela?«
»Izgled je isti, ali sad su crteži načinjeni u punoj veličini, signora.«
»Mogu li vidjeti?«
»Naravno. Jacomo, možeš li pokazati signori? Odnesi ih dolje u dvoranu — ovdje gore je pod u prevelikom neredu. Ja ću se brzo vratiti. Samo se želim pozabaviti jednom ili dvjema sitnicama prije nego započnemo sa sljedećom fazom...« Odjednom se činio odsut­nim. Pošao je prema stubama, usput pjevušeći ispod glasa.
Jacomo je oprao ruke u vjedru s vodom. Otresao ih je, pa obri­sao, najprije dlanove pa potom nadlanice, o svoje bojom zamrljane hlače. »Vratite se u dvoranu, moja damo,« rekao je. »Ja ću donijeti crteže.«
Lucrezia je pošla prema vrhu stuba. »Nadam se da vas ne gnja­vim,« rekla je.
»Ne previše,« rekao je Jacomo, podižući jedan svitak papira da bi ga prebacio preko ramena, a zatim kleknuvši uspravnih leđa da bi podignuo sljedeći.
Lucrezii je utroba poskočila od nelagode. Stajala je na prvoj stu­bi, neodlučna, u velikom strahu da ga je nečim naljutila. Ali tada je primijetila da mu je cijelo lice ozario osmijeh, premda su mu se usnice tek neznatno trznule. Bilo je to poput onoga što bi Giovanni rekao, pomislila je, i gotovo mu je uzvratila jednako kako je to činila svome rođaku. Ipak, u zadnji je čas zaključila da »Ti, bezobrazniče!« ne bi bio baš najprikladniji način obraćanja jedne vojvotkinje slikaru koji je uposlenik njezina muža. Uspravila je ramena, podignula bradu i pokušala izgledati prijekorno, ali Jacomov se osmijeh od toga samo proširio. Kimnuo je glavom prema stubama, potičući je da se pred njim spusti dolje.
Neki ljudi najbolje izgledaju kad se smiju, pomislila je Lucrezia kad je došla do dna stuba i okrenula se Jacomu, dok su drugi — poput Alfonsa — najzgodniji kad im je na licu posve drukčiji izraz. Njezin je muž, pomislila je, valjda najpristaliji kad mu je na licu onaj namršteni izraz zlovoljne nadmoćnosti; smijeh se na njegovom licu činio poput gosta, ne nužno nedobrodošlog, ali gosta u čijem društvu Alfonso obično nije bio opušten. Ali Lucrezia je mogla vidjeti da je Jacomu smijeh čest i dobrodošao posjetitelj.
»Evo, dođite pogledati,« rekao je Jacomo. Klečao je na rukama i nogama, raširenim rukama pridržavajući papir i tijela nagnutog nad crtežom. Košulja mu nije bila gurnuta u hlače: podignula se i Lucrezia je ostala zatečena prizorom maslinastosmeđe kože koja mu se ukazala između košulje i pojasa hlača. Vrhom jezika je oblizala usnicu i teško progutala slinu.
»Ovo je Argo,« rekao je Jacomo.
Lucrezia je kleknula do njega, sjela na pete i još jednom pogledom istražila čudesnu sliku broda koji ponosno siječe more. U usporedbi s nacrtima koje je vidjela, ovi su crteži bili detaljni, složeni, prekrasni — i očito rezultat mnogo, mnogo sati rada. Jazon je izgledao plemenito, pomislila je, stojeći do ohole pramčane figure, ruke druželjubivo joj prebačene preko ramena. Njezina mudrost i nadmoćno znanje su bili očiti i Jazon kao da se nadao već samom tom povezanošću spoznati nešto od njezine uzvišenosti. Međutim, njegove posade to kao da se nije dojmilo. Zlovoljno su se nagnuli nad svoja vesla, bez poleta, očito malo držeći do autoriteta njihova kapetana.
»Sviđaju mi se izrazi njihovih lica,« rekla je Lucrezia, pokazujući prstom na jednoga od veslača. »Čini se da nemaju visoko mišljenje o Jazonu, zar ne?«
»S razlogom. Mislim da je morao biti užasno naporan. Cijelo vrijeme uvjeren daje u pravu i neprestano uvlačeći ostale u opasnost,« rekao je Jacomo. »Želite li vidjeti još?«
»Molim vas.«
Lucrezia je očekivala vidjeti sljedeći prizor — Tala, velikog brončanog ratnika — ali kad se Jacomo nagnuo nad novi crtež, mišića svoje preplanule ruke napetih dok se onako protezao da zadrži suprotni rub papira, ugledala je divlju i utvari sličnu Medeju kako promatra i iščekuje dolazak Jazona koji je s obale utrčavao u prizor.
Lucrezia je odjednom ostala bez daha.
Slika Medeje bila je — posve jasno — njezin vlastiti portret.
Otvorila je usta, ali riječi iz njih nisu htjele izići. Opet ih je za­tvorila.
Zurila je u sliku. Ona nikad nije nosila takve svilene vrpce i kosa joj se, premda često neuredna, nije tako uvijala uokolo poput močvar­ne magle kao ovdje u Medeje, ali u crtama ili izrazu njezina lica nije bilo pogrešaka. Lucrezia nije znala što reći.
»Fra Pandolf voli na svojim freskama slikati patrone,« tiho je re­kao Jacomo i Lucrezia je shvatila da sigurno promatra njezinu reakciju.
»Ali, ja nisam pozirala. Kako mi je velečasni brat tako dobro znao crte lica?«
»Ako je lice modela upečatljivo, može se naslikati po sjećanju.«
Lucrezii je srce počelo malo brže kucati. Je li tu odluku donio fra Pandolf ili je Jacomo od njega tražio da je uključi? Ili ju je Jacomo sam skicirao, a zatim skicu predao velečasnom bratu? Ako jest, je li to značilo da je i on osjećao nešto od te zbrke u koju se ona počela tako nerazmrsivo uplitati?
Sada već snažno ustreptalog srca, okrenula se opet crtežu i rekla: »Što sada slijedi?«
U sekundama tišine koje su uslijedile Lucrezii se učinilo da za­pravo postoji nekoliko potencijalnih odgovora. Užasavajuće ogromna mogućnost protegnula se poput probuđenoga diva i uspravila se u sjedeći položaj, trepćući očima.
Jacomo je zastao. A zatim je čudno odsutnim glasom, kao da razmišlja o nečemu posve različitom od riječi koje je izgovarao, rekao: »Moram crtež prenijeti na arricio. Mogu vam to odmah pokazati na jednom od ovih crteža, ukoliko želite.«
Lucrezia je sjela na pete i sklopila ruke u krilu; div joj je tiho sjedio iza leđa, pokušavajući ne privući pažnju na sebe.
Jacomo se uspeo spiralnim stubama i trenutak kasnije se vratio s drvenom kutijom u rukama. Sjeo je, svukao čizme i bacio ili bez velike pompe sa strane. Otvorivši kutiju, izvadio je nekoliko okruglih olovnih utega, svaki otprilike veličine njegove šake. Zatim je razmotao prvi crtež i na koljenima otpuzao po njemu, opterećujući mu tri ugla olo­vom. Uzeo je dugačku iglu s mjesta gdje mu je bila zadjenuta u tkaninu košulje i, gotovo polegavši preko crteža, ugurao ruku pod slobodan Ugao kako bi crtež malo odignuo od poda i započeo slijediti crtež, probijajući crtež iglom uzduž narisanih crta. Nakon nekog vremena cijeli je kut bio prekriven rupicama. Sjeo je i usredotočeno se zagledao u obavljeni posao. »Ima toga još prilično za obaviti — dovršit ću to kasnije. Ipak, prije nego odložim iglu, želite li i vi pokušati?« rekao je.
»Ja?« Lucrezia je primijetila kako mu se grimizna mrlja na obra­zu nabrala, a bore oblika mladog mjeseca u kutovima usana još više povile, kao da je izrazom lica htio naglasiti osmijeh, zatvarajući ga u zagrade.
»Nije teško — pokazat ću vam.«
Sklonio se sa papira kako bi Lucrezia mogla kleknuti na njegov rub. Čučnuvši do nje, dodao joj je iglu, a zatim pokazao na dio koji joj je predlagao izabrati. Posežući rukom pokraj nje, pramenom kose joj se otro o obraz. Osjetila je miris tople kože i žbuke i u dnu trbuha naslutila sitan drhtaj želje.
»Drugu ruku držite ovdje ispod, kao što sam ja sada činio — da ga odmaknete od poda — a zatim probijte iglom.«
Lucrezia se nagnula naprijed i gurnula lijevu ruku pod papir. Postavila je iglu nad crtež, a zatim preko ramena pogledala Jacoma. »Je li ovako dobro?«
Potvrdno kimanje glavom i osmijeh.
Gurnula je iglu kroz papir, izvukla je, pa sve ponovila. Uživajući u radu, s lakoćom je dovršila nekoliko povjerenih joj crta.
»Savršeno. Sada, kad bi crtež bio spreman za upotrebu, što nije — trebali bismo jastučić za obilježavanje,« rekao je.
»Što je...« započela je, ali Jacomo je već prekapao po drvenoj kutiji. Iz nje je izvukao lopticu od muselina ispunjenu nečim tamnim i mekanim. Podignuo ju je, potapšao rukom i tamna je prašina izbila kroz tkaninu. »Ugljen,« rekao je.
I Lucrezia je shvatila. »Dakle, stavite sliku na zid i tapkate toni vrećicom po rupicama, a to će ostaviti oznake na žbuci?«
Još jedan osmijeh. »Vrlo dobro. Naprašimo cijeli crtež i prenese­mo ga s nacrta na atricio, a zatim slobodnom rukom moramo dovršiti iscrtavanje linija na zidu. Nakon toga svakog dana prekrijemo žbukom odredeno područje za giornatu i slikamo izravno na njoj — taj sloj žbuke se zove intonaco — dio po dio.«
»Čini se tako složenim.«
Jacomo je slegnuo ramenima, smiješeći se.
Tomaso se dogegao u Veliku dvoranu s hljebom kruha i velikim komadom sira u rukama. Prošao je pored njih, uspeo se uza stube, nagnuo preko balustrade i nerazgovjetno, punih usta, rekao: »Jesi li gladan, Jacomo?«
»A što misliš? Začas dolazim.« Jacomo je smotao crteže i opet ih prebacio preko ramena. »A što je s vama, signora? Jeste li vi gladni?«
Lucrezii se učinilo da jest — ali nečega drugoga, a ne kruha. Divovska mogućnost iza njenih se leđa uspravila na noge. Zurila je u Jacoma, odjednom vezanog jezika, ali je uspjela kimnuti glavom. Slo­bodnom je rukom pokazao prema stubama i ona se pred njim zaputila prema njima.
Zajedno su se uspeli u galeriju i Jacomo je opet naslonio crteže uza zid na njezinu suprotnom kraju, tako da su sličili gredama povađenim u nekom razrušenom hramu. Tomaso je sjedio na podu. Prepolo­vio je hljeb; jedan je dio dodao Jacomu, koji mu je kimanjem zahvalio.
Lucrezia je krenula sjesti, ali Jacomo je skočio i rekao: »Ne, če­kajte! Ne možete sjesti na pod, signora.« Odložio je hranu, otrčao niz stubište i za par sekunda se vratio s kutijom u naručju. Spustio ju je na pod, dohvatio svoju jaknu koja je bila prebačena preko balustrade, složio je u jastuk i stavio na poklopac. Uzeo je Lucreziu za ruku i pomogao joj da sjedne na improvizirani stolac.
»A sada,« rekao je, »kruh.« Dodao joj je polovicu hljeba koju mu je Tomaso dao. Lucrezia je otrgnula kut i vratila mu veći komad.
»Sira?« rekao je, uzimajući ga od Tomasa.
Lucrezia je odmahnula glavom.
»Dakle, niste toliko gladni. Nisam vam mogao povjeriti dovolj­no posla na onom crtežu.« Jacomo se prihvatio jela.
Lucrezia je uzela tek zalogaj svoga kruha kad je začula korake i fra Pandolf se pojavio na suprotnom kraju galerije. Činio se zatečenim ugledavši je kako sjedi na kutiji s alatom i jede otkinuti komad kruha s njegova dva pomoćnika. Ustala je i otresla mrvice s haljine.
»Hvala vam što ste mi pokazali crteže,« ukočeno je rekla. »Veoma sam vam zahvalna na posvećenom vremenu, signore.«
»Bilo mi je zadovoljstvo, signora,« rekao je Jacomo. Izgovorio je to ozbiljno i naklonio joj se glavom u mali naklon, ali Lucrezia je vidjela kako mu oči sjaje.
»Dakle, vidjeli ste crteže?« rekao je fra Pandolf.
Pomalo nesigurnim glasom, Lucrezia je rekla: »O da, hvala vam. Bili su upravo ljupki. Jedva čekam vidjeti kako se slika počinje obli­kovati.«
»Pa, moja damo, neće još dugo potrajati dok za to ne budemo spremni,« rekao je fra Pandolf, široko se smiješeći. »Ha, Jacomo?«
»Neće. Mislim da je otprilike sve spremno za početak,« rekao je Jacomo, gledajući Lucreziu.
CESTA koja je vodila iz Firence bila je prepuna rupa, neravna i pre­puna pješaka, jahača i kola svih veličina i stanja. Alfonso i Francesco Panizato su svoje konje usporili do koraka. Alfonso je popustio uzde; držeći ih jednom rukom, drugom je obrisao znoj s čela. Unatoč tome što je još bilo rano jutro, već je bilo veoma vruće. »Možeš li načas pričekati, Francesco? Svući ću jaknu,« rekao je.
Panizato je obuzdao svoga konja. Dok su obje životinje priginjale glave i pasle uz cestu, dvojica muškaraca su svukli svoje jakne i vezali ih iza sedla.
»Što misliš, koliko će nam trebati za povratak u Ferraru?« upi­tao je Panizato.
»Ne želim žuriti. Četiri dana, možda pet? Ne želim zahtijevati od Farfalle da prelazi više od, recimo, dvadeset ili dvadeset pet milja dnevno. Više od toga ugrozilo bi joj noge.«
Kratko je razmišljao. »Ako odlučimo večeras stići do Mugella, siguran sam da će Lucreziini roditelji biti sretni ponuditi nam gosto­ljubivost. Zapravo, kad bolje promislim, bit ću ushićen mogućnošću rasprave nuncijevih novosti sa svojim tastom.«
Nastavili su jahati. Alfonso se trudio istisnuti Lucreziu iz svojih misli, pokušavajući se usredotočiti na lelujave pokrete konja pod njim i održavati razgovor s Panizatom. Ali s izgledima susreta s Cosimom i Eleanorom de’ Medici te večeri, koliko god se upirao, nije mogao prestati misliti na nju i brojnost tih uskomešanih misli prijetila je pre­plaviti ga.

15


POKUŠALA SAM, LINA — pokušala sam. Već tri dana nisam bila u Velikoj dvorani. Doista sam se trudila, ali ne mogu to podnijeti. Jutros idem tamo — moram ga vidjeti.«
Catelina nije ništa rekla. Vidjela je divlji pogled u očima svoje gospodarice i bljedilo na njezinu licu na kojem su se sada jasno isticale bore, i osjetila mučninu od brige.
»Molim te — ne gledaj me tako.«
Čini se da je na rubu plača, pomislila je Catelina. »A što ako netko otkrije, moja damo?« rekla je.
»Otkrije što? Nismo ništa učinili!«
»Ali, signora...«
»Čuj, Lina.« Signora je pogledala prema vratima svoje spavaonice, otrčala do njih, otvorila ih i provirila u hodnik. Zatim ih je opet zatvorila. »Prođimo ovuda, do radne sobe,« rekla je.
Catelina je slijedila svoju gospodaricu u malu sporednu sobu, najprivatniji prostor koji su imale za razgovor bez straha da će ili netko čuti.
Signora je zatvorila vrata za sobom, naslonila se na njih i prasnula: »Mislim da počinjem ludjeti! Ti si jedina osoba s kojom mogu razgovarati, za koju znam da neće odmah otrčati i sve reći Alfonsu.« Zastala je, širom otvorenih očiju. »O Bože, nećeš to učiniti zar ne?«
Signora joj je tako čvrsto stisnula ruku da je Catelina jeknula. »O, moja damo, naravno da to ne bih učinila!« rekla je, povrijeđena. »Kako to uopće možete pomisliti? Ali što...?«
Signorin glas je bio jedva glasniji ođ šapata. Stajala je vrlo mirno dok je govorila: »Znaš da naš brak još mora biti konzumiran, Lina. Nakon sveg tog vremena. Kako li je to sramotno priznanje? Moj muž sa mnom gotovo više niti ne razgovara — vjerojatno jer ga već i pogled na mene podsjeća na sve njegove neuspjehe. Ponekad u njegovim oči­ma vidim tako hladnu prazninu da me to uistinu plaši.«
»Ali...« Catelina nije znala što bi rekla.
Signora je nastavila brzo govoriti, tihim, drhtavim glasom, što je moglo biti posljedicom gnjeva, ili straha. »Prodali su me, Lina. To je vrijednost moga života. Moja majka i otac — ja sam ih voljela i vjero­vala im, vjerovala da mi žele sreću. Ali oni su me prodali za udio u slavi vojvodstva od Ferrare i sada sam zauvijek uhvaćena u zamku ovo­ga života, na muke vječnog prokletstva. Ja sam ništa! Nemam ništa! Imam manje od tebe! Mnogo manje! Kad bih ja tebe učinila nesret­nom, mogla bi me jednostavno napustiti i poći nekamo drugamo, ali ja? Ja ne mogu nikamo poći. Bog i prokleto plemstvo su me zajednič­ki uhvatili u zamku u ovome dvorcu, poput zeca na omči. Ja sam promašaj — ne može me se zvati pravom vojvotkinjom — kako bi se moglo? Moj vojvoda ne želi sa mnom u postelju, nemam djeteta niti izgleda da ikad postanem majkom — a to toliko jako želim. Ne mogu razgovarati s Alfonsom. Ne mogu svoju nesreću podijeliti s njime ili ga u ovome pokušati utješiti jer me ne želi niti pustiti blizu sebi.«
»I hoćeš li mi još govoriti da je tako pogrešno to što želim pro­vesti malo vremena s nekim tko mi mami osmijeh, Lina? S nekim tko, izgleda, uživa u mojem društvu, štogod to bilo ? Tko me ne promatra kao da sam nekakav rijedak i skup kip, a zatim podiže šaku na mene kad mu na neki način dokažem svoju nesmotrenu nedoraslost ? Pone­kad pomislim da bi Alfonsu bilo draže da sam mrtva!«
Catelina je zurila u svoju gospodaricu, prestravljena ovim izljevom.
»Sada idem u Veliku dvoranu. Ne pokušavaj me spriječiti.«
I Catelina je mogla samo promatrati kako joj gospodarica uvija pobjegli uvojak kose iza uha, štipa se za obraz da bi u njega vratila malo boje i napušta sobu.
Objema je rukama poklopila usta. »O, dobri Bože,” rekla je naglas, kroz prste, »što to ona, zaboga, namjerava učiniti?«
JACOMO je bio posve iscrpljen. Satima je s vapnom pomiješanu temeljnu boju — verdaccio — nanosio na zid. Napokon su sa zida pjevale boje, postojane i snažne, i vidljivo vrijedne svakog djelića uloženog truda, ali u ušima je glasno čuo udaranje vlastitog srca, ruke su ga boljele i disao je tako teško kao da je miljama trčao. Ipak, zahvalio je Bogu za napore koji su mu trebali za nanošenje verdaccia: protekla tri dana bio je u mogućnosti svoje frustracije iskaliti na zidu, a da velečasni brat ni u što ne posumnja.
Nije ju vidio tri cijela dana. Tri su se giornate odradile i završile, a od nje nije bilo ni traga. Bio je zaprepašten spoznajom koliko ga muči njezin izostanak. To je ludo, neprestano je govorio sebi. Smiješ­no. Ona je bila vojvotkinja — udana žena — i posve nedostižna. Što je značilo to da je bila mlada i lijepa, i posjedovala osmijeh od kojega ga je obuzimala slabost od želje ? Nije je mogao imati — to je bilo posve neupitno. On je bio slikar, sin i unuk ribara, a ona aristokratkinja. Bila je udana za vojvodu od Ferrare. Jednoga od najmoćnijih ljudi Italije. Njegovog patrona. I nije bio čovjek koji bi otrpio bilo kakvo poniženje, a da se za to ne osveti, u to je Jacomo bio posve siguran.
Ali vojvotkinja je osjećala isto što i on. Znao je to. Bože, zvučalo je to glupo čak i kad bi to samome sebi govorio! Kako je arogantan bio? Samo zato jer je tijekom proteklih par tjedana provela nekoliko sati ovdje gore u Sjevernoj dvorani, pokazujući zanimanje za njegovo slikanje, to je značilo da se zaljubila u njega, jednako tako razumljivo kao što se on zaljubio u nju, je li? Počeo je gubiti razum.
Pogledao je niz galeriju prema mjestu na kojem je velečasni brat još naporno radio i opet se prihvatio slikanja.
LUCREZIA se uspela stubama do galerije. Srce joj je tuklo kao da je trčala cijelim Castellom. Ni fra Pandolf niti Jacomo nisu čuli njezin dolazak. Obojica su bili zadubljeni u svoj posao: fra Pandolf stojeći na niskoj skeli, a Jacomo na kojih metar višim ljcstvama. Slikari su, vidjela je to sada, napokon budili zid u veseo život svojim živim, prekrasnim bojama. Lucrezia je neko vrijeme sjedila na poklopcu drvene kutije za alat, zanesena i neprimijećena, sve dok se Jacomo nije okrenuo od zida da dopuni svoju posudu s bojom. Lucrezia je primijetila da su mu lice i odjeća prekriveni mrljama plave i grimizne boje, a obje ruke jako zaprljane bojom.
Ugledao ju je i sledio se, neznatno otvorenih usta, očiju širom otvorenih, trepćući.
Okrenuo se i fra Pandolf. On joj je, pak, vedro domahnuo i sišao sa skele da i sam dopuni svoju posudu s bojom. »Signora!« rekao je. »Zadovoljstvo je vidjeti vas, moja damo. Prošlo je nekoliko dana otkad smo vas posljednji...« Ušutio je, namrštivši se nad vrčevima boje. »Jacomo, zar više nemamo okera?«
Jacomo je odmahnuo glavom, ne mičući pogleda s Lucrezie. Lu­crezia je čula kako je fra Pandolf razdraženo frknuo, prislonivši jezik uz zube. Prešao je galeriju, otirući ruke o ionako već previše zamrljan habit. »Neću dugo izbivati, Jacomo — moram poći do brata Alessandra po još. Trebamo je veoma hitno. Poći ću sam — uživat ću u šetnji. Nadam se da ćemo se još vidjeti kad se vratim, moja damo. Brzo ću se vratiti.« Vedro pjevušeći i ništa ne sumnjajući, fra Pandolf je sišao niz kružne stube i izišao iz dvorane.
JACOMO je silazio sa svojih ljestava. Njezina pojava tako ga je prostri­jelila da je umalo pao. Bila je blijeda; oči su joj se činile većima nego inače, a pjege na nosu izgledale tamnijima nasuprot dubokom bljedilu. Morao je biti u pravu. Ona jest osjećala isto što i on. Što bi drugo moglo biti uzrokom da ga ovako gleda, očiju prepunih izražajne jeke žudnje koja ga je sada nesmiljeno izjedala?
Čuo je tih šum i vidio kako mu boja postojano kaplje s kista na pod.
Morao je s njome razgovarati. Pa ipak, o čemu? Što se tu imalo reći? Sišao je s ljestava i zakoračio joj ususret. Ona je ustala.
»Signora — ja... ja...« Zastao je. Što će reći? Toliko vas jako že­lim da više ne mogu ni razmišljati kako valja, više ne mogu slikati i već tri dana nisam pristojno jeo? Ne. Jacomo se borio sa sobom. Znao je da nema izbora — ona mora ostati po strani. Sve ostalo bilo bi ludost. Mora joj to reći. Rekao je: »Signora, morate — o, Bože, morate.,.« ali tada je zastao kad je ona zakoračila naprijed, položila mu dlanove na obraze i poljubila ga u usta.
Jedan divlji trenutak joj je uzvraćao poljubac i val želje koji ga je preplavio gotovo je prerastao ono što je mogao držati pod nadzorom, ali znao je, ako ikad položi ruku na nju, mrlje boje na njezinoj odjeći oboje će ih osuditi, pa je zato držao ruke na leđima, dalje od njezina tijela, dok mu je ona ljubila usta, a zatim mu usnama prešla preko gri­mizne mrlje na obrazu. Usne su joj se nježno pomicale preko hrapave kože dok mu je gurala prste u kosu i obuhvaćala mu njima potiljak.
A tada se odmaknula od njega i ustuknula.
Čak i usred komešanja koje ga je ispunjavalo, Jacomo se nasmije­šio: usta i jedan obraz bili su joj umrljani mješavinom grimizne i plave boje. Izgledala je poput djeteta uhvaćenog u pohlepnom uživanju u ukradenom voću. Ali, koliko god se to njemu činilo zavodljivim, bit će to, znao je, smrtna kazna za njih oboje ako ih itko vidi. Kleknuo je, dohvatio lanenu krpu i namočio je u vjedru čiste vode koje je stajalo do ljestava. Još uvijek ništa ne govoreći, očistio je najprije sebi ruke, a zatim stao pred nju i isprao joj boju s usta i obraza i ruku.
NJEŽAN je poput majke, pomislila je Lucrezia dok je izvlačio košulju iz hlača i sušio joj lice i ruke od tijela toplom tkaninom, a zatim joj uklanjao kosu s čela.
Nije mogla pronaći riječi.
Nije prestajala zuriti u njega, proučavati mu lice, učiti ga. Jacomov pogled je bio vezan uz njezin, blistajući jarko smeđom bojom na bojom umrljanom licu.
Zatim je šapćući rekao: »Ovo je ludilo. Ne bismo ovo trebali činiti.«
»Znam.«
»Trebate poći — držati se podalje od ovog mjesta, i od mene, sve dok ne završimo fresku i ne odemo iz Castella.«
»Znam.«
»Ako se ovo otkrije, vjerojatno ćemo oboje skončati smrću.«
»Znam.«
»Ali... o Bože, signora! Nisam mogao prestati misliti na vas.«
»Znam.« Lucrezia je zastala. »Ali čuj — ne možemo sada razgo­varati, ne ovdje — previše je javno. Netko bi nas mogao vidjeti. Večeras dođi u moje odaje, Jacomo.«
»Jeste li ludi? Kako bih mogao?«
Lucrezia se nasmiješila. Možda i jest bila luda. Možda je ludilo posljedica trpljenja žudnje već toliko mnogo dana. Ali odjednom se opasnost s kojom je znala da se suočava činila nevažnom. Poljubila je Jacoma. Danima je bolno željela poljubiti ga — i sad je to učinila. Usne su mu bile tople i podatne baš kao što je zamišljala, a cijelo joj je tijelo prožimala želja da ga još jednom dotakne. Od tog se iščekivanja osjećala napetom poput tetive na luku, a mogućnost da bi ih mogli otkriti činila se potpuno nevažnom.
»Postoji način kako to možeš učiniti, a da nitko ne dozna.« I Lucrezia mu je pojasnila svoju zamisao. Jacomo se činio skeptičnim slušajući njezine precizne upute, ali je kimnuo glavom. »Jeste li sigurni da neće biti zaključano?« rekao je.
»Ne, nisam posve sigurna, ali nekoliko puta sam bila dolje i ni­kad nije bilo zaključano.«
»Biti ću tamo. Ja...«
»Što? Što je?«
»Možda vam imam nešto dati. Ako to uspijem na vrijeme osi­gurati. Kako mogu...«
»Znam pravi način! Budi tamo — ipak, čekaj dok se posve ne smrači. Donesi to, štogod bilo, sa sobom i tada ću ti pokazati.« Lucre­zia se nasmiješila, poljubila vrhove svojih prstiju i na tren ih pritisnula Jacomu na usta. Prstom je istražila mrlju plave boje, a tada skupila ruku u šaku, udarila njome o dlan druge ruke i pritisnula je uz svoje usne.
»Čekat ću te čim padne mrak,« rekla je.

16


EDUARDO ROSSI JE STAJAO na raskrižju cesta. Znao je da obje ka­menite trake na koncu vode do Ferrare i bio siguran da je upravo taj grad morao biti Chiarino odredište. »Kojim putem, Barnabeo?« rekao je svojem suputniku. »Ako izaberem krivi, mimoići ćemo je.«
Drugi je čovjek — visok, ćelav, pjegave i ožiljaka prepune kože vapnara — rekao: »Jesi li posve siguran da je otišla u Ferraru?«
»Kamo drugdje je mogla poći?« rekao je Eduardo. »Bio sam s Matteom — tamo nije — a nije ni kod Anne. Nikoga drugoga niti ne poznaje.«
Barnabeo se namrštio i pogledao niz obje ceste. »Kojim je putem duže?« rekao je.
Eduardo je pokazao.
»Tada drugim,« rekao je Barnabeo.
»Ali što ako ona očekuje da baš to izaberemo i namjerno krene drugim putem, nadajući se da će nas izbjeći?«
Barnabeo je rekao: »Ti izaberi jedan put, a ja ću drugim.«
Eduardo je oklijevao. »Nemam pojma kad je otišla iz vapnare. Možda je već i došla do grada.«
Barnabeo je skeptično iskrivio usta. Rekao je: »Otkrio si da je nema kad si se vratio nakon popravka onih vrata...«
Eduardo je kimnuo glavom. Popravljanje vrata starome susjedu potrajalo je satima, pomislio je, pokušavajući samome sebi opravdati svoje dugo odsustvo — pokazalo se da je cijela stvar trula i morao je skinuti vrata i veći dio ponovo izraditi.
Bio je već mrak kad je stigao natrag kući.
A u njoj nije gorjela vatra, nije se kuhala večera; mjesto je — neočekivano — bilo vlažno, hladno i pusto. Trn krivnjom ispunjene strepnje spuznuo mu je niz potiljak. Mogla je otići satima prije. Čuo je vlastiti glas od toga jutra, kako ispunjava prizemnu prostoriju neo­buzdanim, bolnim gnjevom: »Nemoj me tako gledati — sama si to sebi navalila na leda, Chiara — i osramotila ovu kuću. Osramotila si Rossieve. Ponašala si se poput kurve i nisam pripravan živjeti s poslje­dicama toga. Neću dopustiti da tvoje kopile ovdje živi i uvijek me podsjeća na tvoju hirovitost. Ne, Chiara. Ne! Nemoj me pokušavati nagovoriti — nema koristi.«
Eduarda su zapekle oči dok su mu odjeci te njegove nerade neu­moljivosti ispunjavali glavu. Uz oštru bol ugledao je Chiarino lice, gnjevno i preplašeno dok ga je pokušavala uvjeriti. A zatim je zami­slio kako u njegovoj odsutnosti toga jutra trpa u torbu onih nekoliko stvari koje je posjedovala i napušta kuću, odlazeći — o, Bože! Odlazeći kamo ?
»Idemo, Eduardo! Što brži budemo, imamo više izgleda dostići je,« rekao je Barnabeo, teškom rukom udarivši Eduarda po ramenu. »A i nije nam ostalo više od par sati danjeg svjetla.«
Eduardo je načas sklopio oči, a zatim rekao: »Posve si u pravu. Ti podi onom cestom, a ja ću pokušati ovom. Susrest ćemo se pred katedralom. Dogovoreno?«
RANO sunce je već jače sjalo, a plavičaste sjene ležale su tamne i dubo­ke u podnožju velikoga zida koji je okruživao Ferraru, najtamnije pod velikim istaknutim bedemima. Najjužniji je ulaz, Porta Paola, bio otvo­ren i kroz njega se u oba smjera odvijao uobičajen jutarnji promet. Unutra su ulazili trgovci, neki gurajući ručna kolica, drugi na koli­ma; ratari sa žitom ili povrćem ili životinjama za prodaju; par dobro odjevenih mladih plemića napuštao je grad na impresivnim konjima, krećući u cjelodnevno sokolarenje sa zakrabuljenim sokolovima što su im se čvrsto držali podlaktica; jato čavrljave djece bježalo je pred manjom skupinom žena.
Usred svega toga, neprimijećena od gomile, jedna se usamljena putnica kretala veoma sporo, zaputivši se prema središtu grada. Svaka je stopa Chiaru Rossi koštala više energije nego je imala. Sirotinjski zamotuljak koji je držala u rukama nije bio težak, ali teret koji je nosila u utrobi povlačio ju je dolje. Odjeća joj je bila vlažna od noći koju je provela zamotana u plašt, na improviziranoj postelji od sijena pod nekom nadstrešnicom otprilike milju daleko od grada, a u leđima je osjećala tupu bol.
Zastala je i nadlanicom obrisala čelo, utiskujući znoj u već vlažnu kosu. Došla je do grada. Još uvijek je, kao kad je prethodnog jutra napuštala kuću, bila u strahu da je ne pronađu ali medu anonimnim likovima što su ulazili i izlazili kroz veliku kapiju nije vidjela poznatog lica i stoga je nakon trenutka oklijevanja nastavila hodati.
Ipak, tek nekoliko koraka dalje je opet zastala i zadržala dah, pognute glave, rukama obuhvativši zaobljeni trbuh, kad se snažan grč još više pojačao i potrajao dulje nego inače. Lice kao da joj je nateklo, a oči su joj se ispunile suzama; tada je grč popustio i opet je mogla normalno disati. Sjela je u travu uz cestu, spustivši zamotuljak do sebe i milujući trbuh u sporim krugovima; pod njezinim se prstima dijete protezalo i guralo, neugodno joj se otirući o rebra. Pod dlanom je osjetila oteklinu od pritiska nekog neodredivog uda.
»Spavaj,« nježno je rekla. »Imamo još dosta puta pred sobom.«

17


ŽAO MI JE, to je bilo glupo od mene. Trebao sam vas pitati prije nego ste pošli Alessandru — mogli ste odmah uzeti sve pigmente. Žao mi je, brate. Idem odmah. Neću se dugo zadržati.«
Jacomo se uspio kratko nasmiješiti zgranutom fra Pandolfu, gra­beći svoju jaknu s poda galerije i navlačeći je na sebe. Ne mučeći se vezivanjem vrpci, otrčao je niz spiralne stube i van iz Sjeverne dvorane. Usporivši trk u brzi hod, krenuo je kroz dvorac do vrata koja su vodila do stražnjeg pomičnog mosta i, prešavši ga, izišao na piazzu koja se iza njega nalazila.
Vanjsko je svjetlo bilo blještavo, okomito, bijelo i bez sjena. Ja­como je opet počeo trčati, dalje od Castella, pored velikog pročelja katedrale i prema središtu grada. Skrenuo je niz dugu, usku Via della Volte, trčeći prema rijeci sve dok mu se grudi nisu nadule od napora, a dah mu počeo pržiti grlo. S rukama na koljenima, pognute glave, pričekao je dok mu se ludo kucanje srca nije primirilo.
Oko njega se na gatovima što su se nizali uz obale Poa odvijala užurbana aktivnost. Putujući piljari i trgovci naguravali su se i sudarali medu balama tkanine, bačvama, naslaganim drvima; vozari teglenica vikali su na nepoznatim dijalektima, a pretovareni nosači isporučiva­li svoju robu. Zrak je oštro zaudarao po namočenom drvu, truleži i mnoštvu začina, pod čime se blago nazirao zadah znoja. Jacomo se uspravio i zagledao u uskomešanu gomilu. Počeo je postrance gristi nokat na palcu i prstima iste ruke lagano masirati naježenu kožu gri mizne mrlje na obrazu.
Ovo je bilo suludo. Posve suludo. Bilo mu je posve jasno tla je ono što je planirao učiniti — što je sada namjeravao dogovoriti s Alessandrom — bilo opasno ne samo po njegov, nego i po njezin život. Nije to mogao učiniti. Bilo je to nemoguće. Čak i ako uspije izbjeći da ga razotkriju, to će odlazak iz Castella — i od nje — na koncu samo učiniti još bolnijim. Taj jedan poljubac je bio gotovo više nego je mogao podnijeti — jedva je mogao zamisliti što bi mu išta još inti­mnije moglo učiniti. Polazeći dalje, Jacomo se počeo prepirati sam sa sobom. Nije to trebao činiti, mogao je samo zatražiti od Alessandra pigmente koji su mu nedostajali i ne spominjati svoje... druge zahtjeve. Tada bi se mogao vratiti u Castello i držati se podalje od nje. Nije mu trebalo večeras odlaziti do njezine odaje. Već su ionako dovoljno riskirali.
Ali.
Bolnu žudnju koju je taj poljubac užgao nije bilo lako ignorirati; skršio se u komadiće koji se više nisu mogli opet do kraja spojiti. Opet je osjetio njezine usne na svojem obrazu, njezine prste u svojoj kosi, njezin nježan ružin miris i val želje za njom koji ga je bio preplavio. Stao je mirno, puštajući da mu taj osjećaj u titrajima prožima tijelo.
Znao joj je ime — Lucrezia — ali ga nikad nije izgovorio. Bože — ovo je ludilo! Razmišljao je o stavljanju svega na kocku — karijere, ugleda, života oboje njih — samo da bi mogao voditi ljubav s udanom ženom kojoj se dosad uvijek obraćao tek sa »signora«.
Jacomo je dosegnuo kraj gata i krenuo niz još jednu usku ulicu. Ona se otvarala na mali trg prepun svjetla na čijoj se suprotnoj strani nalazio mali dućan širokih prozora, prepun plavih i bijelih glinenih vrčeva, svežnjeva trava i staklenih boca punih jarko obojenih začina. Zastao je pred vratima, još uvijek svjestan prepirke koja mu se odvijala u glavi, a zatim ušao.
Na njegov ulazak ljekarnik je podignuo glavu. Bio je nizak, pognutog lika i glave gotovo posve ćelave, osim nekoliko pramenova sijede kose koji su s nje visjeli kao na pjegavu jajetu. Jacomu je srce zadrhtalo kad se jaje raspuklo u širok osmijeh. Ljekarnik mu je prišao i potapšao ga po rukavu.
»Što je, Jacomo?« rekao je Alessandro Giglio. »Trčao si?«
»Da. Ostali smo bez ultramarina.«
»Ali velečasni brat je bio ovdje prije niti pola sata. Zašto on nije...«
»Nisam mu na vrijeme rekao.«
Alessandro je posegnuo za velikim zemljanim vrčem i pažljivo ga odčepio. »Koliko, momče?«
»Koliko god možete dati — dio s kojim se sutra hvatamo ukoštac na sebi ima veliku površinu mora, a i Medejinoj haljini će trebati ultramarinskih sjena.« Jacomo je pročistio grlo, pokušavajući pronaći riječi da iskaže svoj delikatniji zahtjev.
Ljekarnik se namrštio na njega, držeći u ruci punu lopaticu bli­stavo plavog praha. »Nešto te muči, momče. Što je?«
Jacomo je duboko, polako udahnuo, zadržao načas dah i zatim donio odluku. Rekao je: »Mogu li vas zamoliti za uslugu, Alessan­dro?«
»Naravno, momče. O čemu se radi?«
I Jacomo mu je rekao.
Pažljivo je to sročio, pokušavajući odati što je manje mogao, ali unatoč svemu, Alessandro je bio vidno iznenađen. Bijeli čuperci obrva su mu se uzdigli visoko na čelo, ali unatoč tome se lagano nasmiješio i pristao. Usuo je ultramarin u vrč i začepio ga, a zatim počeo preka­pati po prostranoj kožnoj torbi koja je visjela o kuki na zidu. »Evo ti, momče,« rekao je. »To mi je rezervni. Zadrži ga dok me sljedeći put ne vidiš.«
CATELINA je posegnula u svoju košaru i izvukla vrećicu od voskom impregniranog platna. »Paprenjaci,« rekla je podignuvši je i pretre­savši tako da je sadržaj u njoj zašuškao.
Visoki konjušar okruglog lica podignuo je obrve. »Za mene?« rekao je.
»Rekao si mi da ti se sviđaju, Giorgio,« kazala je Catelina. »Jutros su ih u kuhinji ispekli gomilu i... no, lijepo sam ih zamolila. Donijela sam ti i nešto krušaka.« Podignula je košaru.
Giorgio joj se široko nasmiješio i uzeo vreću. Otvorio ju je i, držeći je na jednom širokom dlanu, povirio unutra. Uronivši unutra palcem i kažiprstom, dohvatio je zlaćanu kocku obloženu šećernom koricom. »Evo,« rekao je, pružajući joj je. »Uzmi i ti malo.«
Catelina je ispružila ruku, ali Giorgio se na to nije obazirao, po­dižući joj kolač do usana. Gledajući ga ravno u oči, Catelina mu je dopustila da joj ga stavi ravno u usta. Vrhovima prstiju joj je dotaknuo usne. Giorgio je izvadio još dvije kocke za sebe. »Mmm!« rekao je. »Ovo je dobro. Hvala ti.«
»Jesi li popodne zauzet?« upitala je Catelina, pomalo ustrepta­log srca. Je li bila previše izravna?
Giorgio je zakolutao očima i pucnuo jezikom. »Današnje popod­ne zaboravi. Cijeli sam dan imao posla i još nisam završio. Onu veliku beštiju treba srediti — potpuno je prljav nakon jučerašnje vuče kočije — a onda trebam pripraviti oblog za staru kobilu. Gležanj joj je još uvijek otečen. Kasnije moram odvesti Percherona — onoga što ga je njegovo gospodstvo prošlog mjeseca prodalo — njegovu novom vlasniku. Jahat ću na njemu do tamo — mislim da ima oko deset milja — i povesti sobom onu sivu murgešku kobilu da se na njoj vratim natrag. Zašto pitaš?« Uzeo je još paprenjaka iz vrećice.
Catelina se ponadala da neće primijetiti njezino razočaranje. »Onako, bez veze.«
Giorgio je dohvatio još jedan kolač, upitno podignuvši obrve. Catelina je kimnula glavom i on joj ga je opet nježno stavio u usta. »Vratit ću se kasno, ali možda... možemo sutra podijeliti pokoji zalo­gaj za ručkom?«
»Voljela bih.« Nasmiješila mu se.
Prenuo ju je zvuk užurbanih koraka, pa se okrenula od Giorgia da vidi tko je to pristigao. Trgnuvši se od iznenađenja, ugledala je signoru, raščupane i neuredne kose i lica ružičastog — pretpostavila je Catelina — od trčanja cijelim putem od dvorca. Signori su se grudi snažno napinjale dok je kašljući hvatala dah.
»Moja damo?« rekla je Catelina.
»Ah!« Signora je naglo zastala. »Lina!« Odsutno je pogledom prelazila s Cateline na Giorgia, kao da ili niti ne primjećuje; činila se posve rastresenom.
»Moja damo, zar nešto nije u redu?«
»Što? Oh — ne, sve je u redu. Samo — samo nešto tražim. Ja...« Zastala je, a zatim rekla: »Lina, mogu li posuditi tvoju košaru?«
Catelina je iznenađeno podignula obrve, ali je kimnula glavom. »Naravno, moja damo.« Obuzdavajući znatiželju i ne rekavši više ni­šta, izvadila je tri kruške i dala ih Giorgiu koji je potpuno opčinjen promatrao signoru. Dvije je kruške s ostatkom kolača stavio u veliki džep na svojim hlačama i počeo jesti treću.
»Jeste li to tražili, moja damo?« upitala je Catelina, dodajući joj sada praznu košaru.
»Što? Ovaj... ne. Ne, nisam.«
»A što onda? Što vam treba?«
Lucrezia joj je rekla. Zbunjenija nego ikad, Catelina se okrenula Giorgiu koji se široko nasmiješio, progutao posljednji zalogaj kruš­ke i, obrisavši usta rukavom, vedro rekao: »Opustite se, moja damo. Odmah ću vam to nabaviti.« Bacio je jedino što je od kruške ostalo — peteljku — preko ramena, odlazeći prema sedlariji.
LUCREZIA se sve od povratka iz štala žestoko trudila ne obraćati paž­nju na Catelininu očito žarku znatiželju, ali istina je u njoj bujala, očajnički se trudeći izbiti van.
Šuteći su hodale natrag prema Castellu. Lucreziin nemir sada je već bio gotovo bolan — utroba joj je uzavrela, napinjala se, sva uzbur­kana. Žudnja za ponovnim susretom s Jacomom postala je nesnošljiva. Dok su tako hodale, bok uz bok, odlučila je da će Catelini morati reći. Koža joj se činila tankom i napetom dok je ogromnost toga plana bujala u njoj. Ako nekome ne kaže, pomislila je, počelo joj se činiti mogućim da bi mogla posve doslovno prsnuti — raspoloviti se poput prezrele šljive.
Više da bi prekinula tišinu nego zato što ju je to uistinu zanima­lo, rekla je: »Što si činila tamo u štalama, Lina?« Iznenadilo ju je kad je primijetila kako Catelina rumeni i grize usnu.
»Ja... otišla sam vidjeti Giorgia, moja damo. To je onaj konjušar s kojim sam tamo dolje razgovarala. Odnijela sam mu malo hrane.«
Nakratko odvraćena od vlastitih misli, Lucrecia je rekla: »Giorgio? Kako ga poznaješ?«
Rumenilo je postalo još vidljivije. »Pa... on je jedan od gospodarovih konjušara. Valjda sam ga već i ranije nekoliko puta viđala uz konje, ali prvi put sam uistinu s njime razgovarala prije otprilike dva tjedna, kad sam ono pošla dolje u grad po onu čipku koju ste željeli.«
Lucrezia je kimnula glavom, prisjećajući se.
»I Giorgio je toga dana morao poći do grada, po neki metalni komad orme koji je trebalo popraviti kod oružara. Slučajno smo se susreli na podiznom mostu i zajedno pješice pošli do grada. Pokupio je taj komad metala i onda me pričekao, da me doprati natrag.«
»I sviđa ti se, zar ne?« rekla je Lucrezia, nasmiješivši se.
Catelina nije trebala na to odgovarati; sjaj u njezinim očima vrlo je rječito razotkrivao istinu. Lucrezia je nakratko osjetila ljubomoru. Kako li je Catelini sve bilo tako lako, pomislila je, onako neudatoj, neznanoj, bez plemenita porijekla i slobodnoj da sama bira svoju budućnost, jednostavan, prav put pred sobom, u usporedbi s planinom nemogućih prepreka koje su se ispriječile između nje i Jacoma.
Ti su joj se osjećaji morali vidjeti na licu jer Catelina ju je uhva­tila za ruku i čvrsto joj stegnula prste. »O, moja damo,« rekla je, »molim vas, što vas to muči? Nešto nije u redu, zar ne? Zašto vam ovo treba?« Podignula je košaru, sada ispunjenu nečim posve različi­tim od krušaka.
Lucrezia je znala da joj mora reći.
»Kad uđemo, pođimo gore do krovnog vrta,« rekla je. »Tamo ću ti reći.«
Uspele su se kroz dvorac na mali belvedere urešen stablima naranača i grmovima lovora zasađenima u posude od terakote, pa na suncem okupan krovni vrt. Velik nekih deset kvadratnih metara, bio je okružen visokim zidovima od opeke s kićenim kruništima i tornjićima, u kojima je bilo nekoliko sićušnih prozora veličine tek malih procjepa. Lucrezia je preko crvenim pločicama obloženog poda pošla do jednoga od njih i pogledala kroz njega dolje, na prometnu ulicu.
Trenutak kasnije sjela je na kamenu klupu. Catelina je sjela do nje.
Lucrezia je kratko oklijevala, a zatim počela govoriti.
Kad je završila, Catelini su usta ostala razjapljena, a oči širom otvorene. Zurila je načas u Lucreziu, očito pokušavajući pronaći riječi kojima bi joj uzvratila, ali zatim je uzela Lucreziinu ruku i stavila je medu svoje. »Pazza!« šapnula je. »Che pazza! O, dobri Bože, i misli­la sam da bi se to moglo dogoditi. Ako vas razotkriju, signora, znate da ste oboje mrtvi.«
Rekla je to bez osjećaja, ali Lucrezii su se dlačice na vratu i ruka­ma naježile. Znala je da je Catelina u pravu. A znala je i da je to neće spriječiti. U njoj je opet počelo bujati ono uskipjelo uzbuđenje.
»Bit će tamo kad padne mrak. Pođi sa mnom u moje odaje, Catelina. Pokušat ću neko vrijeme raditi na onoj glupoj tapiseriji, da mi prođe vrijeme, a ti bi nam možda mogla pronaći nešto za jelo.«
»IZGLEDAŠ umorno,« rekao je fra Pandolf. »Pa ipak, već smo gotovo završili, a i svjetla je sve manje, zato samo dovršimo taj posljednji mali ugao i tada možemo fino poći.« Nasmiješio se Jacomu. »Nakon toga se možeš poći odmoriti, momče.«
Jacomo mu je uzvratio osmijeh. Pogledao je preko ramena. Vani, iza prozora, sunce se već spustilo nisko i nebo se smračilo do guste narančaste boje žumanjka. Uskoro će mrak. Bilo je čudo, pomislio je, što je onako rastresen uspio ovu giornatu dovršiti, a da je ne uništi: mezzo fresco je medij koji ne oprašta pa i jedna jedina greška može značiti da ćeš morati ukloniti posao od cijelog dana i sve ponoviti na novom sloju žbuke. Na freski nema nanošenja boje preko boje.
Jacomo i fratar su završili sa slikanjem i kratko vrijeme proveli u čišćenju kistova i sređivanju, pripremi za sutrašnju giornatu, a zatim je Ja­como napustio galeriju. Zbrkanih je misli neprimijećen prošao dvorcem do dviju soba koje su dodijeljene njemu i Tomasu, da ih zajedno dijele.
Izvukao je nekoliko stvari iz velike vreće što je stajala do Tomasova kreveta, nadajući se da mu Tomaso neće zamjeriti slobodu upotrebe stvari svoga prijatelja. Podignuo ih je ispred sebe, procjenjujući jesu li prikladne. »Malo preveliko, ali poslužit će,« promrmljao je. Zamotao je stvari u komad platna i zamotuljak čvrsto vezao uzicom. Izvukavši komad papira iz neuredne gomile na malom stolu pod prozorom, napisao je kratku poruku i pažljivo je gurnuo u smotanu odjeću.
Bacivši pogled kroz prozor, Jacomo je pretpostavio da je preostalo još oko dva sata dok ne bude dovoljno mračno za rizik poduzimanja svoje pustolovine. Uzbuđen do te mjere da više nije mogao mirno sjediti, napustio je prostoriju sa zavežljajem u rukama i krenuo dalje. Išao je tako iz sobe u sobu, niz jedno pa niz sljedeće stubište, sve dok se nije zatekao u podnožju Torre San Paola. Rečeno mu je da je od četiri tornja ovaj godinama bio nekorišten i, dok je sada stajao ondje, mogao je namirisati pustošan, pljesniv zadah duge zapuštenosti. Drve­ne stube vodile su dalje od dosega njegova pogleda. Jacomo se počeo uspinjati njima. Nije imao svijeće, a u tornju gotovo da i nije bilo pro­zora; nakon nekoliko desetaka stuba zatekao je sebe kako se uspinje u potpunom mraku, jedne ruke na kamenom zidu. Toliko mnogo stuba. Činilo mu se da bi se tako mogao vječno uspinjati.
Ipak, možda je to i zaslužio jer je uopće pomislio na nešto takvo­ga kao što je odlazak u postelju sa ženom vojvode od Ferrare.
Stube su vodile u malo predsoblje. Dok je tako stajao u maloj prostoriji, osjećajući kako mu od uspinjanja srce kuca u grlu, Jacomo je na svjetlu koje je padalo s jedinog prozora mogao vidjeti da još pet-šest grubo istesanih stuba vodi dalje gore, do teških drvenih vrata. Otvorio ih je.
Prostorija na vrhu tornja bila je velika i prozračna; drvenog po­da, sa stropom od velikih greda kroz koji su dugačke ljestve vodile u nepoznat prostor nad njegovom glavom. Pokazalo se da nezabravljena vrata vode na balkon ograđen balustradom. Jacomo se naslonio na balustradu: duboko pod njim vidjela se tamna voda opkopa. Nekoliko zvijezda probijalo je sve mračnije nebo i u njih se Jacomo zagledao, ne trepćući, osjećajući trnce u očima, tražeći pogledom različita zviježđa, pokušavajući srediti misli.
Nešto kasnije čuo je kako odzvanja sat sa zvonika i vratio se u gredama nađsvođenu sobu. Otud se strčao niza stube, spuštajući se sve niže kroz tamu, ne čuvši ničega do teškog zvuka svojih koraka na drvenim daskama. U podnožju se načas naslonio leđima na zid, a zatim krenuo prema vratima za koja je znao da vode u donje dijelove Castella.
NEBO JE tamnjelo do teške boje tinte i Catelina se nagnula preko jednog od prozora spavaonice. Pažljivo je pogledala lijevo i desno, a zatim točno ispod sebe; okrenuvši se natrag u sobu, odmahnula je glavom. »Ništa, moja damo.«
Lucrezii je sada srce već tako žestoko udaralo da je počela osjećati slabost. »Bit će ovdje uskoro,« šapnula je, više za sebe nego Catelini. Okrugli okvir za vez ležao joj je u krilu. Zurila je blijedo u njega i iglom lagano ubadala kožu na vrhu jednog prsta. Netaknut pladanj s voćem, sirom, kruhom i mesom ležao je do nje; kratko ga je pogledala, a onda se opet okrenula Catelini, rekavši: »Izmoli jedno Ave i onda opet pokušaj.«
Počele su zajedno izgovarati molitvu.
NEKOLIKO je svijeća gorjelo u svijećnjacima na zidovima uz koje je Jacomo prolazio. Izvukao je jednu i nastavio dalje iza sljedećeg ugla, zadrhtavši dok je prolazio pokraj vrata za koja je znao da vode u tam­nice i zatim, slobodnom rukom štiteći plamen, potrčao niz još jedno usko stubište i dalje do malenih i čvrsto okovanih drvenih vrata.
Bila su zaključana i osigurana zasunom. Spustio je svijeću, pa objema rukama dohvatio zasun i pokušao ga povući natrag. Prosvje­dujući je zaškripao u gluhoj tišini i Jacomu je srce počelo tako brzo udarati da je mogao osjetiti kako mu protresa cijelo tijelo. Skamenio se zadržavši dah, osluškujući eventualne zvukove istražujućih koraka, ali nitko nije pristizao i, nakon još par užasavajućih trenutaka, oprezno iskušao ogroman ključ. Okrenuo se neočekivano glatko, podmazan, Jacomo je to otkrio na treptavom svjetlu, debelim slojem guste crne kolomasti. Obrisao je ruku o bojom već umrljane hlače.
Voda u opkopu je vonjala po ustajalosti.
Tri malena čamca tiho su udarala jedan o drugi i o drvenu gradu pristana. Jacomo je stupio u prvi i preko drugog se prebacio do tre­ćeg čamca, zastajući da bi povratio ravnotežu od njihova njihanja, sa zamotuljkom odjeće gurnutim pod jednu ruku. Sjeo je u treći, najdalji čamac, gurnuo zamotuljak do nogu, izvukao jedno od dvaju vesala i položio ga preko koljena.
Ogromna, tamna masa Castella odmaknula se od njega dok se rukama otiskivao od nadstrešnice. Pod tankim slojem trave osjećao je grubu ciglu, a vlažan vonj vode snažno mu je prodirao kroz nosnice. Izišavši čamcem na sredinu opkopa, jednim je veslom preko krme zaveslao, držeći se što je mogao bliže zida. Utonuo je u najdublje sjene, a ono jedno veslo gotovo se nije čulo.
Iz rupe na zidu izletjela je golubica, natjeravši ga da poskoči tako mu blizu glavi da je mogao osjetiti komešanje zraka od zamaha njezinih krila.
Zaobišao je posljednji ugao i vratio veslo u čamac, posežući prema prozoru koji mu je Lucrezia bila opisala, zaustavivši se čvrstim stiskom prstiju oko opeka.
»ORA pro nobis peccatoribus, nunc, et in hora mortis nostrae,« mrmljala je Lucrezia. »Sada pokušaj ponovo, Lina.«
Catelina je opet pošla do prozora i ovaj put glasno uzdahnula. Lucrezia je ustala. Okvir za vezenje je pao na pod, zaklepetavši.
Catelina je rekla: »Ovdje je, signora — brzo!«
Lucrezia se provukla pokraj nje i nagnula kroz prozor. Sjena u dnu zida bila je duboka i gusta i odraz parapeta tornja nad njom mreškao se na gotovo crnoj vodi, ali jedva je mogla razabrati još tamniji obris kojega ranije tamo nije bilo.
»Jacomo?«
Lucrezia je jedva mogla čuti njegov siktav odziv, ali nije bilo dvojbe da je to on.
»PRONAŠAO sam stvari koje sam ti htio dati. Kako ti ih mogu dodati?« tiho je rekao Jacomo.
»Ostani tamo.«
Jacomo je zurio prema otvorenom prozoru. A zatim je poskočio kad se pletena košara, nestručno vezana za dugačak prljavi konop, uz tiho šuštanje spustila niza zid do njega, stružući o grube opeke. Da od napetosti zamalo nije ostao bez daha, mogao bi se ovome nasmijati, pomislio je. Povukavši košaru u čamac, Jacomo je stavio platneni zamotuljak u nju i zatim povukao konop koji je zaudarao po konjima. Košara se uzdigla do prozora i Lucrezia ju je povukla unutra, a zatim se opet nagnula van. »Hvala ti,« rekla je.
»Uz stvari je i poruka. Najprije je pročitaj i reci što misliš.«
»Hoću. Odmah ću to učiniti. Nemoj otići!«
Jacomo ju je zamislio kako petlja oko zavežljaja, pokušavajući izvući papir zataknut ispod u čvor vezane uzice, i pokušao joj pročitati misli dok je čitala riječi koje je napisao. »Obuci stvari koje ćeš naći u zavežljaju. Nadam se da ti odgovaraju. Pođi sa mnom dolje u grad — odmah. Čekat ću uz šumarak jablana pokraj ulaza u grad. U košari ponesi nešto svoje odjeće... J.«
Košara se opet pojavila i još jednom spustila. Jacomo ju je opet prihvatio kad mu je dospjela do ruku i opipao unutrašnjost. Na trenu­tak je pomislio da je prazna, ali tada je prstima dotaknuo baršunastu mekoću: čvrsto zamotan ružin pupoljak. Izvadio ga je i prinio nosu, udišući njegov sladak miris. Košara je opet krenula nagore i nestala.
Jacomo je čekao. Duge sekunde vukle su se puževom brzinom, a onda se prozor nad njim treskom otvorio i ona se nagnula toliko naprijed i tako brzo da je načas pomislio kako bi mogla pasti dolje.
»Jacomo! Jesi li još dolje?« Jedva čujan šapat.
»Da.«
»Bit ću tamo. Obećavam. Bit ću tamo učas. Čekaj me gdje si rekao.«
Jacomo je zataknuo malu ružu u otvor na svojoj jakni i zatim odveslao natrag iza ugla, do pristana, pažljivo birajući put ispod crne nadstrešnice, do niskog tunela. Vezao je čamac, izišao iz njega i pošao prema vratima, moleći se da ih za njegova izbivanja nisu opet zaključali.
Bila su još uvijek otvorena.
Jacomo je sklopio oči i ostao nepomično stajati. Ispustivši dah za koji je tek sada shvatio da ga je cijelo vrijeme zadržavao, zaključao je vrata za sobom i istim se putem vratio kroz dvorac.
Najmanji pomični most još je uvijek bio spušten. Prešao ga je, krenuo niz dvije strane Castella, pa dolje do skupine od šest stabala jablana. Sjeo je na busen trave i rukama obgrlio koljena. Leđima naslo­njen na deblo stabla, zagledao se u zvijezdama posuto nebo nad sobom.

18


JACOMO JE PREČVRSTO vezao uzicu, pomislila je Lucrezia dok se drhtavim prstima borila razvezati čvor. Catelina joj je stajala do ramena, sklopljenih ruku, ništa ne govoreći. Lucrezia je mogla osjetiti Catelinin dah na svome obrazu.
Omot od platna napokon je spao da bi otkrio... bojom umrljan par smeđih hlača, sive čarape i platnenu košulju. Uz njih su se još nalazile smeđesiva vunena jakna i grimizna kapa.
Catelini su se oči raširile ođ znatiželje.
»On misli da trebate ovo odjenuti, signora?« rekla je.
»Tako piše u pismu,« Lucrezia je prstima opipala odjeću, iznošenu i omekšanu od upotrebe. Svaki je odjevni predmet bio prekriven mrljama boje i žbuke; bila je to zasigurno slikareva odjeća, ali daleko premalena da bi pripadala visokom, dugonogom Jacomu.
Catelina je rekla: »Pa, dođite ovamo, moja damo. Bolje vam je požuriti. On čeka.«
Lucrezia je glasno uzdahnula. »Ah, cielo! Brzo! Moram...« Zastala je u pola riječi dok ju je Catelina okretala i bacala se na posao oko vrpci i spona, a zatim se Lucrezia, izvlačeći se iz svojeg tijesnog prsluka, prignula i dohvatila dugačke čarape, okrećući ih na jednu pa na drugu stranu, smiješeći se na pomisao sebe odjevene u te grube, neugledne stvari. Catelina se počela smijati, pokrivši usta rukom.
Lucrezia je istupila iz svoje haljine, svukla potkošulju i naga sjela na pod, gurajući noge u čarape. Posve dobro su joj pristajale premda je, ustavši, bila sigurna da će joj učas spuznuti do koljena. Mršteći se i prstima namještajući gornje rubove, ugledala je desetak sićušnih otvora za podvezice.
»Gle, Lina! Ovo vezujemo za nešto da bi ostale stajati gore!«
»Evo,« rekla je Catelina. »I ovdje su rupe, na prsluku. Naći ću nekakve vrpce.«
Lucrezia je prebacila košulju preko glave i gurnula ruke kroz ru­kave prsluka.
»Ruke gore!« odsječno je rekla Catelina.
Lucrezia ih je podignula i Catelina je kleknula pred nju s gomi­lom vrpci u zubima i jednom medu prstima.
»Osjećam se poput paketa, Lina. Ovo je gore od ženske odje­će,« rekla je Lucrezia dok ju je Catelina bez riječi uguravala i vezivala u njezinu novu odoru.
Čarapa, hlača i prsluka napokon uredno svezanih, Lucrezia se odmaknula da provjeri svoj izgled u zrcalu. »Oh!« rekla je. »Moja kosa. Što ću s njome učiniti?«
»Prepustite to meni, moja damo.« Catelina joj je brzo uplela pletenicu, pa je smotala na potiljku i preko svega navukla grimiznu kapu, skrivajući sve osim par tankih pramenova. Lucrezia je pogledala u svoje noge. »Jacomo mi nije dao nikakve cipele.«
»Smeđe papuče od janjeće kože će sasvim dobro poslužiti,« rekla je Catelina, odlazeći do škrinje u dnu postelje.
Lucrezia je uvukla prste u ponuđene cipele i navukla ih na noge. »Što misliš?«
Širok osmijeh i zagrljaj su bili jedini odgovor.
Catelina je izvukla haljinu i potkošulju iz škrinje i umotala ih u čvrst zavežljaj, iskoristivši Jacomovu uzicu da ga sveže. Gurnula je zavežljaj u pletenu košaru.
»Pa, pođimo, moja damo,« rekla je. »Sad vas moramo izvesti iz dvorca.«
Lucrezia je mislila kako će joj srce iskočiti iz grudiju dok su se iskradale kroz dvorac i van na stražnji pomični most koji je, Bogu hvala, još uvijek bio spušten. Svaki zvuk koji bi začula ubadao ju je poput oštrice u grudi, a lica na portretima što su visjeli na mnoštvu usputnih zidova kao da su je pri svakom koraku optuživala. Ipak, kao da to nije ona, u toj se nepoznatoj muškoj odjeći osjećala neobično slobodnom, snažnijom, odvažnijom. Bila je to učinkovita krinka, pomislila je.
Catelina je dotad nosila košaru. Sada ju je gurnula Lucrezii u ruke i rekla: »Pođite, signora. On vas čeka. Ah... Bog vas čuvao.«
Lucrezia ju je zagrlila, a zatim prešla preko mosta i otrčala niz sjenovitu stazu koja je vodila oko mračnih zidova dvorca — samo su jedan ili dva žutim svjetlom obasjana prozora sada probijali njihovu mračnu glomaznost — sve dok nije ugledala šumarak jablanova koji su se uzdizali par metara dalje od glavnih ulaznih vrata u grad.
Prikradajući se onih nekoliko posljednjih koraka do stabala nije vidjela nikoga, niti čula išta osim kreketanja žaba. Očiju širom otvore­nih da pronikne u tamu, potražila ga je pogledom, ali je vidjela samo sjenu, najmračniju upravo medu uspravnim deblima jablanova.
A tada se jedna ruka ispružila, prsti joj obuhvatili ručni zglob i povukli je u još gušću tminu. Uzdah iznenađenja joj je prekinut već u začetku. Ispustila je košaru. Ovoga puta nije bilo onog gorkog okusa boje — Jacomu su usne bile tople i zanosne. Ruke su mu sada bile oprane od boje i više ih nije držao podalje od nje već ju je privukao bliže sebi, jednom je rukom obgrlivši i čvrsto uhvativši za rame, a dru­gom posegnuvši dolje, do njezine stražnjice. Objesila mu se oko vrata, pritisnula uz njega, rukama prešla preko svakog centimetra njegova tijela koji je mogla dosegnuti i napokon počela ispuštati tihe uzdahe žudnje koju više nije mogla potiskivati. S usnama na njegovima, činilo joj se kao da polako njegov okus i miris upija u sebe i kao da joj se on širi cijelim tijelom.
Napokon joj je Jacomo rukama obuhvatio obraze i odmaknuo joj lice od svojega. »Onda, hoćeš li poći sa mnom dolje, u grad?« rekao je, milujući joj obraz.
Lucrezia je kimnula glavom.
»Daj mi svoju odjeću — možemo je ostaviti ovdje. Bit će tu na sigurnom i pokupit ćemo je na povratku, kako bi se mogla presvući.«
Smušena od poljubaca, opet je kimnula glavom i dodala mu košaru koju je on gurnuo u duboku sjenu pod jablanima.
LUCREZIA nije imala pojma kamo je Jacomo odvodi — unatoč godini i pol dana boravka u Ferrari, sada je shvatila koliko malo poznaje grad pod zidovima dvorca. Posegnula je za Jacomovom rukom; on joj je obuhvatio prste, ali je brzo pustio.
»Stavi ih u džepove. Ne možemo se na ulici držati za ruke,« rekao je, smiješeći joj se, »ne dok si tako odjevena. Dva se momka drže za ruke? Uhitili bi nas čim bi nas ugledali!«
Lucrezia je toliko očajnički željela držati ga za ruku da je od toga osjetila vrtoglavicu. Počela je petljati po odjeći u potrazi za džepovi­ma na nepoznatim joj hlačama, pronašla ih i gurnula ruke duboko u prašnjavu tkaninu gdje ih je čvrsto stisnula u šake.
Labirint uskih, krivudavih ulica vodio je dalje od ogromne mase Castella što im se uzdizala nad glavama; živopisno obojane kuće i dućani naguravali su se jedno do drugoga poput uzbuđene gomile šaroliko odjevenih seljana. Trake i uresi prekrivali su zidove i okruživali vratnice. Lucrezia je na svjetlu baklje što je gorjela nad ulazom u vedar dućan rabljene odjeće primijetila kako makar ovdje Esteove crvene, bijele i zelene boje glasno objavljuju svoju vjernost. I posvuda je bilo ljudi: vrijednih, uposlenih ljudi.
»Zar oni nikad ne spavaju?« rekla je.
»Ne ovako blizu rijeci, još satima ne,« rekao je Jacomo.
Rijeka. Po. Nanjušila ju je prije nego su došli na dokove, plutajuću mješavinu mirisa namočenog drva, ribe i začina. Prešli su široku piazzu na kojoj su se pod arkadama natiskali štandovi trgovaca i obrt­nika. Neki su, primijetila je Lucrezia, sada bili zamračeni i zatvoreni preko noći, ali drugi su još nudili svoju robu. Kokoši su se nadglasavale kvocanjem u pretrpanim kokošinjcima, duga načinjena od redova svile i damasta blistala je na treptavu svjetlu baklje, dok je obližnja peć oružnika sjala živim crvenozlatnim sjajem i prskanjem iskara kad bi čekić uz glasnu zvonjavu udario u oštricu.
Posvuda su se čuli uzvici, dozivanje i smijeh. Lucrezia je protrnula kad je neka žena vrisnula — žena u nevjerojatno šarolikoj odjeći — ali bio je to veseo krik. Našminkano joj se lice razvuklo u lascivan osmijeh što je razotkrivao slomljene zube, dok se cerila nekom elegantnom muškarcu kojemu bi, pomislila je Lucrezia, hilo bolje paziti što čini. Žene je tada nestalo iz vida, a pred njom je prošla gomila neotesanih mladića. Lucrezii su se oči raširile kad je načas na svjetlu baklje u visoko podignutoj ruci bljesnula oštrica noža.
»Dođi, ovuda,« rekao je Jacomo, pokazujući niz sljedeću ulicu.
Sada već na samoj obali rijeke, zastali su pred dućanom čiji su široki prozori bili prepuni plavih i bijelih vrčeva s natpisima, primijetila je Lucrezia, čija su je šaptava imena natjerala da pomisli na pustolovne dućane na dalekim morima: anis i kardamom, cimet i šafran. Jacomo je stao pred nju i uzeo joj obje ruke u svoje. Dugo ju je promatrao, a onda rekao: »Stigli smo. Jesi li posve sigurna da želiš ovo učiniti?«
Lucrezia je kimnula glavom. Osjećala se kao da se rastapa. Ona i Jacomo su se tako promatrali, bez riječi, učahureni u zajedničku izdvo­jenost oko koje je vrvjela i natiskivala se vreva ludila noćnog života uz obalu rijeke, posve nesvjesnog dvoje neznanih stranaca na rubu te mase.
Jacomo je gurnuo ruku u kožnu vreću i iz nje izvukao željezni ključ. Otvorio je uska vrata što su vodila u zamračen dućan i njih su dvoje stupili unutra. Zatvorio je i zaključao vrata za njima i buka što je dopirala izvana se stišala.
Bilo je previše mračno da bi Lucrezia mnogo toga mogla vidjeti i, prije nego je dospjela razabrati više od vrčevima krcatih polica, ovješenih svežnjeva ljekovitog bilja i ulaštenih podnih dasaka, Jacomo ju je opet uzeo za ruku i poveo je prema uskim stubama što su se strmo uzdizale iz dućana: više slične ljestvama, pomislila je Lucrezia, nego stubištu. Odmaknuo se, puštajući je da se ona prva uspne.
»Mnogo je lakše ovo činiti u hlačama nego u haljini,« rekla je, pogledavši Jacoma preko ramena.
»A i ugodno je gledati.«
Lucrezia je opet osjetila vrelu, sklisku nit kako joj se spušta niz grlo i čvrsto je steže duboko u utrobi.
Uspela se u gornju prostoriju. Ovo je očito bilo nekakvo skladište za lijekove: bačve i košare i kutije stajale su u redovima i gomilama, a još desetci svežnjeva suhog bilja visjeli su sa stropnih greda. Uz jedan su zid, nakrivljene poput trija debelih staraca, stajale tri ogromne vreće, a na nekoliko polica nizali su se redovi staklenih boca i vrčeva, jedva se nazirući na slabom svjetlu što je dopiralo s otvorenog dvokrilnog prozora.
»Alessandro mi je posudio sobu,« rekao je Jacomo. Lucrezia je odjednom osjetila nemir, ali Jacomo se nasmiješio i obuhvatio joj lice rukama. »Nisam mu rekao koga dovodim ovamo.«
S licem medu njegovim rukama, Lucrezia je podignula glavu i Jacomo ju je poljubio.
»Prošlog mi je tjedna rekao da ponekad, kad ostane raditi do kasna, zna prenoćiti ovdje,« mrmljao je, »ali drugdje ima kuću u kojoj inače živi, kaže.«
Jacomo ju je između bačava i kutija poveo do niskog malenog kreveta koji je stajao uza suprotni zid. Slamarica je bila prekrivena lane­nom plahtom; nekoliko je jastuka bilo nabacano na jednom kraju, a na drugom se nalazila neuredna gomila pokrivača.
Okrenuo se prema njoj.
»Jesi li posve sigurna da želiš ovo učiniti?« ponovio je.
»Ah, Jacomo!« rekla je ona. »Mislim da ću umrijeti ako to ne učinim.« Nasmiješio joj se, opet široko razvučenih usana, i ona je osjetila kako joj se onaj osjećaj rastapanja u trbuhu pojačava.
»Pa, svucimo ti onda te stare stvari,« tiho je rekao. Nastavio ju je gledati ravno u oči dok joj je razvezivao smeđesivi kaputić. Lucrezia je posegnula naprijed između njegovih ruku i prstima počela istraži­vati čvor na vezicama njegove iznošene jakne od jelenje kože, razvezujući ga po osjećaju; bila je neodlučna odvojiti svoj pogled s njegova lica.
Jacomovu je odjeću bilo lakše razvezati nego njezinu, otkrila je. S lakoćom mu je svukla jaknu i košulju ali, kako su ona i Jacomo uskoro otkrili, Catelina je, obuzeta nervozom, nepoznate vezice svezala veoma čvrsto; Jacomu je trebalo nekoliko trenutaka delikatnog razvezivanja da primjetno uzdrhtalu Lucreziu oslobodi njezine posuđene odjeće. Ali napokon je se oslobodila i uskoro su ona i Jacomo stajali okrenuti jedno drugome, gole kože osvijetljene svjetlom baklje.
Lucrezia je posegnula da zadjene pramen kose iza uha — i shva­tila da još na glavi ima grimiznu kapu. Podignula je ruke do glave, ali Jacomo se nasmijao i uhvatio je za ruke.
»Ne — ostavi je,« rekao je. »Lijepo ti stoji. Picolo ragazzo.«
Još uvijek joj stišćući zglavke, ispružio je ruke ustranu, odma­knuvši i njezine dalje od tijela; čučnuo je pred nju tako da su mu se usta našla u razini njezinih dojki, Na trenutak je sklopila oči. a disanje joj se pretvorilo u kratke, drhtave uzdahe kad ju je tamo poljubio.
Zatim je ustao, i dalje joj držeći obje ruke u svojima. »Spremna?« rekao je.
Lucrezia je pogledala njegovo visoko, vitko, preplanulo tijelo, pa mu opet vratila pogled na lice, napetih udova i drhteći od žudnje. Ne odvajajući pogleda od njegovih očiju, samo s vunenom kapom na sebi, kimnula je glavom i uspela se na gomilu jastuka na neurednom krevetu. On ju je slijedio, zastavši samo da bi odmaknuo gomilu košara koje su priječile pogled prema prozoru; svjetlo je nepostojanim sjajem obasjalo postelju.
»Želim da te mogu vidjeti,« rekao je. »Cijelu. Tjednima sam te zamišljao — i crtao to što sam zamišljao — ali sada želim vidjeti što je više moguće onoga što je stvarno.«
»Jesi li me ikad zamišljao s ovakvom kapom?«
Jacomo se nasmijao. »Prije sam te zamišljao bez ičega nego s ne­čim.« Opet ju je poljubio.
Neko vrijeme nisu govorili, nije bilo potrebe za riječima dok su upoznavali svoja tijela — znatiželjnim prstima i gladnim usnama istra­žujući i otkrivajući svaku boru i pregib. Lucrezia je otkrila kako je odjednom posve ispunjava energija kakvu nikad prije nije osjetila; Alfonsovi su je pokušaji uvijek činili oduzetom, shvatila je — svaki put je pretvarajući gotovo u nepokretnu lutku — ali sad ju je dodir Jacomovih ruku oslobađao, budeći u njoj vibracije za koje nije ni znala da ih posjeduje.
Nakon nekog vremena Jacomo se cijelim tijelom ispružio uz njezino; nježno ju je poljubio u usta, oslonivši se na lakat. A zatim je, razmaknuvši nogom njezine, legao na nju. Lucrezia ga je obgrlila nogama, zaplićući mu prste u kosu i upirući mu se dojkama o grudi. Zadržala je dah, osjetivši iznenadnu navalu neočekivane zahvalnosti za sve one mjesece poniženja koje je morala otrpjeti jer, shvaćala je sada, to je sada značilo da će, čak i nakon dvije duge, teške godine braka, Jacomo biti taj koji će joj oduzeti nevinost. Dar kojim će ga, pomislila je, krajnje rado podariti.
Jacomo je rekao: »Spremna?«
Lucrezia je kimnula glavom.
Pričekali su još samo jedan veoma kratak trenutak. A tada je uslijedila vrela, probadajuća bol od koje se trgnula, a odmah za njom rastapajuća sladostrast. Bila je okružena njime; ispunjena njime; kon­zumirana od njega. Svako joj je ćutilo bilo prepunjeno njime.
JACOMO je vidio kako se Lucrezia trgnula i čuo prigušeni uzdali. Zastao je. »Jesam li te povrijedio?«
»Molim te, nemoj prestajati.« Ovila mu je noge još čvršće oko struka i prislonila lice uz njegovo. Ponovo ju je poljubio.
»Želim ovo. Želim ovo učiniti,« nerazgovjetno je rekla kroz poljubac. »Želim te u sebi.«
Od njezinih ga je riječi prožeo drhtaj žudnje. Obuhvativši joj jednom rukom leđa, drugom joj je obuhvatio dojku: promeškoljila se od užitka.
Bilo je to, pomislio je, kao da mu netko za utaživanje dugotraj­ne gladi nudi pravu gozbu, vodu da utaži žestoku žed. Ta potreba za njom, koja je rasla i bujala danima, sad je bila u cijelosti utažena; ništa ga nikad nije toliko obuzelo — ništa — čak niti eksplozivni trenutci njegova stvaralačkog nadahnuća. Uranjao je u nju, ona je bila sve što je mogao vidjeti i čuti, njezin okus i miris bili su opojni, a njezina ga je koža pod prstima ushićivala.
»Pusti me da se prevrnem!« rekla je tada Lucrezia, prekidajući mu misli, i on joj se nasmiješio i prevrnuo skupa s njome, tijela još uvijek spojenih, sve dok on sada nije ležao na leđima, a ona sjedila na njemu. Pognula je glavu i vrhom jezika mu obišla oko svake brada­vice. Jacomo je sklopio oči, a kutovi usana su mu se svinuli nagore u sladostrasnoj predanosti.
Tako su se zajedno igrali naizgled satima, bez daha od ushićenja, spajajući se tijelima na sve načine koje su mogli smisliti; stojeći čvr­sto prislonjeni uz zid Alessandrova skladišta; ponekad licem okrenuti jedno drugome, a ponekad bi Jacomo osjećao vrelinu vlastitog daha na Lucreziinu vratu dok bi se upirao u nju s leđa — sve dok napokon nisu iscrpljeni i zasićeni klonuli pod tanke i grube vunene pokrivače, zadovoljni kao da su udobno omotani carskom raskoši.
Ležali su jedno do drugoga. Jacomo je duboko uzdahnuo i protegnuo se. Osjetio je nešto zgužvano pod svojim koljenima i izvukao grimiznu vunenu kapu, zgužvanu i zgnječenu. Smiješeći se, podignuo ju je nad Lucreziu i položio joj je na grudi. Oči su joj bile zatvorene. Počela ju je opipavati prstima; a zatim je, osjetivši njezino grubo vuneno tkanje, otvorila oči i uzela u ruke. Ne rekavši ništa, samo ju je tako držala objema rukama, a zatim mu je prislonila obraz na grudi i on je, na svoje zaprepaštenje, osjetio vrelu vlažnost njezinih suza.
Uspravio se u sjedeći položaj. »Što je? Što te muči, cara?«
Ona se sklupčala uz njega. S usana joj je pobjegao tihi jecaj.
Jacomo ju je obgrlio rukama. »Ah, cara — zaboga, što nije u redu? Zašto plačeš?«
Lucrezia je obrisala suze. »Ništa — nije mi ništa. Samo... samo — ah, Jacomo! Nikad nisam bila ovako sretna — nikad! — i to mi je pokazalo koliko je sve bilo grozno, tako dugo vremena, i... ne mogu podnijeti to što se moram svemu tome vratiti i...«
»Ah, cara.« Stisnuo ju je čvršće uza se; podignula je lice prema njegovom i on ju je poljubio, brišući joj vlažno lice jagodicom pal­ca. Poljubac je bio slan od suza, polagan i nježan. Nikad nisam bila sretnija. Pomilovao joj je kosu i osjetio nježnost i slatkoću njezinih usana pod svojima; a zatim se podignuo na lakte i nadnio se nad nju. Prešavši joj rukom preko grudiju, osjetio je kako ga poljubac opet pali, plamenove kako mu plaze preko nježno smeđeg jantara. Opet su se zagrlili, gladni i opet željni svega, još su se jednom hranili jedno dru­gim do potpunog zadovoljenja, pa opet legli natrag, ruku isprepletenih u zagrljaju.
Jacomo je navukao jedan od pokrivača preko oboje, pa sklopio oči.
LUCREZIA se probudila u sanjivoj isprepletenosti toplih udova i raščupane kose. Alfonso je nikad nije ovako grlio, pomislila je. Prvi put u životu ležala je tako, opuštena i zadovoljna u zagrljaju svoga ljubavni­ka. Ugnijezdivši se u Jacomovu naručju, počivala je glave naslonjene na njegove grudi, osluškujući njegovo prigušeno disanje.
Jacomo joj je uklonio kosu s lica, pogladio je i zataknuo joj je za uho. »Je li ti sada dobro?«
Lucrezia je kimnula glavom.
»Mogu li te nacrtati?« upitao je, još uvijek ležeći, s leđima na jastucima.
»Sada?«
Duboko je potvrdno zarežao iz grudiju na koje je Lucreziino uho još uvijek bilo prislonjeno.
»Ako ti je stalo,« rekla je.
Jacomo joj se sada poigravao s kosom, omatajući joj pramenove oko svojih prstiju. Lucrezia mu je dohvatila ruku, odmaknula mu je od svoje kose i počela je istraživati pogledom. Bila je snažna i široka, kratkih prstiju, prošarana raznobojnim mrljama boje. Ipak, ruka daro­vita za mnogo više stvari od slikanja, pomislila je, osjetivši još jedan blagi titraj želje u utrobi. Vrhom jezika mu je načinila krug na dlanu, a zatim polako posisala svaki prst. Imao je okus boje, i dima, i rasola, pomislila je dok je on tiho mrmljao od zadovoljstva i privlačio je još bliže sebi.
Ispustila mu je ruku i on joj je njome obuhvatio lice. »Svoju sam torbu ostavio dolje, s papirom i ugljenom,« rekao je. »Idem po nju, i vidjeti mogu li pronaći par svijeća.« Poljubio ju je i izvukao ruku koja je bila ostala pod njome; zatim je ona tiho uzdahnula dok se naginjao nad nju i jezikom joj okruživao bradavicu. »Ne miči se,« rekao je. »Učas ću.«
Lucrezia ga je promatrala kako silazi niza stube, stražnjice zao­bljene i čvrste poput para marelica. Sišao je dolje u dućan i par časaka kasnije je žuti sjaj najavio njegov ponovni povratak. Uspinjao se sporo, s dvije upaljene svijeće na voskom prekrivenom svijećnjaku. Udarajući mu o golu nogu, preko ramena mu je visjela pohabana kožna torba. Dok je hodao, plamenovi svijeća su se povijali i poskakivali, odašiljući pomamne plešuće crne sjene po niskim zidovima skladišta.
»Možeš li crtati pri ovom svjetlu?«
»Nije savršeno, ali mislim da ću se snaći.« Jacomo je spustio svijećnjak na stol, otvorio torbu i izvukao svitak papira i malenu drve­nu cijev začepljenu krpom. Odčepivši je i protresavši, izvadio je iz nje punu šaku ugljenih štapića. Pokazao je Lucrezii da sjedne bliže dnu kreveta i kleknuo do nje na madrac. Nasmiješila mu se dok joj je namještao udove u položaj koji je želio, ali tada je zastao. Lucrezia je ostala zatečena, vidjevši ga odjednom zabrinutog i ozbiljnog. Posegnuo je rukom prema njoj i nježno joj prošao prstima između prepona. Spustila je pogled da vidi što to čini i ugledala dugu tamnocrvenu mrlju.
»Je li ti vrijeme za krvarenje, Lucrezia?«
Odmahnula je glavom i prstima prešla po mrlji — bila je suha. »Možda sam krvarila jer... jer mi je bilo prvi put, Jacomo,« rekla je.
Zurio je u nju. »Ne razumijem.«
Lucrezia nije rekla ništa.
»Udana si već gotovo dvije godine.«
»Alfonso...« Lucrezia je zastala, duboko udahnula i izdahnula. »Alfonso ima... teškoća. Naš brak... još treba biti konzumiran. Ali,« gnjevno je rekla, »ne želim niti misliti o njemu, Jacomo. Zaboravi ga — samo ga zaboravi. Molim te, prihvati se crtanja.«
»Ali, Lucrezia,« zabrinuto je rekao, »ako sada budeš imala dije­te, nakon ovoga noćas...«
Lucrezia nije znala što bi rekla — na to nije ni pomišljala. Ali strah za koji je znala da se u njoj morao roditi bio je zapravo posve ublažen toplom navalom užitka koji je očekivala.
»Ne misli sada o tome — samo crtaj.« Pokušala je opet zauze­ti pozu u kojoj ju je Jacomo bio započeo crtati. Položaj koji je želio bilo je teško zadržati i tek sad je, jer se dotad bila više usredotočila na Jacoma nego na ono što sama čini, Lucrezia shvatila da je veoma loš model. Triput se Jacomo morao naginjati prema njoj i vraćati joj neposlušne udove, ali napokon se činio zadovoljnim. »A sada — više se nemoj pomicati!« odlučno je rekao.
JACOMO je crtao otprilike sat vremena, povremeno zastajući i namje­štajući Lucreziu u novi položaj. Neki su crteži bili tek brze skice za čije mu je dovršenje trebalo svega nekoliko sekunda, dok su dva crteža bila narisana pažljivije, pomnije promatrana. Sada se Lucrezii učinilo čudnim što ju je pogled divljenja njezina muža često tjerao da se osje­ća poput beživotnog umjetničkog djela, dok je prodoran, istraživački pogled ovoga slikara koji je njoj na priliku stvarao umjetničko tijelo u njoj budio tako živ osjećaj energije.
Napokon je odložio svoj ugljen. Lucrezia se protegnula i zijevnula, pognula se i promeškoljila ramenima, a zatim protrljala stopala promrzla od nepomičnog sjedenja. Rekla je: »Mogu li vidjeti što si načinio?«
Jacomo je kimnuo glavom. Lucrezia je ustala, zaobišla ga i pogle­dala mu preko ramena. Od onoga što je ugledala ostala je bez daha.
»Ah, Jacomo, pa to... to su tvoji crteži!«
»Očito.«
»Ne! Ne ovi — nego freska! Sve one slike, Jazona i Medeje i broda, i... ti si ih nacrtao, zar ne?« Nastavila je zuriti u crteže u Jacomovu krilu. Nije moglo biti dvojbe oko stila — učinila je to ista ruka. »Ali.«
»Ali zašto?« rekla je Lucrezia. »Zašto dozvoliti fra Pandolfu da svima govori kako su to njegova djela?«

19


JACOMO JE DOHVATIO jednu plahtu i prebacio je preko golih Lucreziinih ramena. Ogrnuvši drugom svoja, sjeo je na rub kreveta, lica dramatično odozdo osvijetljenog treptavim plamenovima svijeća. Uzeo je Lucreziu za ruku.
»Pandolf je veliki slikar — no, bio je,« rekao je Jacomo, »prije nego mu je vid počeo slabiti. Mnogo me je toga naučio.«
»Ali...«
»Nije tako jednostavno kako se čini. Pokušat ću pojasniti. Za šegrta Pandolfu me je prije tri godine dao otac. Mislim da je tata u mene polagao ambicije, ali nije imao novca za plaćanje formalnog šegrtovanja — on je običan ribar. Trebalo mu je mnogo vremena da prevlada razočaranje što nikad neću naslijediti obiteljsku tradiciju — Bože! — bezbroj puta smo se oko toga užasno prepirali — ali na kraju je popustio. Nisam siguran zašto. Možda mu je počelo svitati da bi, ukoliko postanem poznat umjetnik, to zapravo moglo značiti da će u obitelj početi pritjecati nešto novca, potencijalno mnogo, mnogo više nego su on i ostali ikad mogli zaraditi s mrežama.«
Jacomo je primijetio kako se Lucrezia namrštila.
Rekao je: »Mislim daje Pandolfa izabrao dijelom zbog njegova ugleda, ali i zbog činjenice daje fratar. Pandolf se, možda zbog nekakva dobrotvornog nagona, odrekao uobičajene naknade za naukovanje i prihvatio me uz dogovor da ću ostati uz njega, besplatno, sve dok bude mislio da mu mogu koristiti. On će me hraniti, odijevati, poučavati, osiguravati mi sredstva za rad, ali ništa više od toga. Tatu su brinule i priče koje je čuo o umjetnicima — o njihovu ugledu povezanom s razuzdanošću i nećudorednošću.« Jacomo je jasno naglasio posljednje dvije riječi i usne su mu se razvukle u iskrivljen osmijeh. »Mislim da se nadao kako će me to što ću biti pod budnim okom vjerskog reda držati pod nekakvim nadzorom, spriječiti me u stjecanju loših navika i u lošem ponašanju.«
Nagnuo se prema Lucrezii i poljubio joj usta. »U tom dijelu nije baš djelovalo, zar ne?«
Ona mu se nasmiješila, a on je kazao: »Početni je plan bio da učim od Pandolfa dok obojica ne osjetimo kako sam spreman samo­stalno obavljati i najveće narudžbe, kada bih, složili smo se, krenuo dalje i započeo raditi kao samostalan umjetnik. Pandolf je predložio da bih nešto od svoje prve zarade mogao predati samostanu, kao nekakvu vrstu dobrotvorne donacije, ako hoćeš. Ja nisam imao ništa protiv te zamisli i oboje smo upregnuli u tom smjeru — ali tada je sve pošlo po zlu zbog Pandolfovih očiju.«
»Kako to misliš?« rekla je Lucrezia. Čvršće je privukla plahtu preko ramena, utaknuvši joj rubove pod noge.
Jacomo je zastao, pažljivo birajući riječi. »Čini se da, unatoč iz­gledu koji odiše franjevačkom skromnošću, velečasni brat u sebi nosi i nešto svjetovnog ponosa. I ne vjerujem da se ikad u vezi s time ispo­vjedio.« Osjetio je kako mu poznati ugriz zlovolje steže vilicu.
»Ne razumijem.«
»Prije nekoliko godina Pandolf se počeo žaliti na svoj vid. Rekao je da mu počinje sličiti kao da sve promatra kroz nekakvu maglu.«
»Kako užasno!«
»To se mjesecima pogoršavalo i dosegnulo točku kada više, vje­rujem, nije mogao vidjeti mnogo detalja dalje od dosega ruke. Sada mu je gotovo nemoguće slikati bilo što delikatno.«
»Pa kako onda još uvijek prihvaća ovakve narudžbe?«
Jacomo je kratko oklijevao, a zatim rekao: »Ja obavljam sav po­sao.«
Uslijedila je duga stanka.
»A on za sebe uzima sve zasluge.«
»Otprilike tako.«
»Ono su bile tvoje skice, zar ne, onoga dana kad ste oboje došli u Castello prije otprilike godinu dana?«
Jacomo je kimnuo glavom.
»Jesi li zato izgledao onako gnjevan kad je Alfonso velečasnom bratu govorio kako mu se slike jako sviđaju?«
»Dakle, ipak si primijetila. I mislio sam da jesi.« Nastavio je: »Znao sam da bih mogao imati poteškoća u stjecanju vlastitog...«
»Ali zašto? Tvoj rad je čudesan.«
Jacomo je podignuo prste do svoga obraza. »Ovo,« rekao je, potapšavši se po grimiznoj mrlji. »Mnogi patroni ne žele da njihove skupe narudžbe preuzima netko s otiskom Đavlovih prstiju na licu.«
»Sigurno nitko nije tako glup.«
Jacomo se tiho zlovoljno nasmijao. »U našim prosvijetljenim vremenima,« oporo je rekao, »možda bi mogla pomisliti đa je to ne­moguće. Ali, premda ti ljudi to neće reći izravno u lice, očito je po prigušenim komentarima i prikrivenim pogledima...«
Lucrezia je posegnula i nježno mu pomilovala crvene mrlje.
Jacomo je sklopio oči, a zatim položio ruku na njezinu, pritisnuv­ši je uz svoje lice. »I zato sam, kao što kažem, znao da će biti teško, ali sve sam isplanirao. Bio sam spreman otići, željan samodokazivanja.«
»Pa zašto to onda nisi učinio?«
»Pandolf me je pritiskao. >Još samo ova narudžba, Jacomo, molim te. Pomogni mi oko nje — ne mogu odbiti ovakvu priliku. < Rekao sam sebi — no, dobro, odradit ću s njime ovu posljednju i tada otići, ali tada sam vidio koliko je užasnut pomišlju da bi njegova nesposobnost mogla biti razotkrivena i opet sam popustio. I tako se nastavilo mje­secima. Ali ovo je definitivno posljednja. Posve kategorično sam mu rekao da s njime više neću raditi nove narudžbe.«
»Pa što ćeš činiti?«
»Sve do jučer sam točno znao što ću činiti.«
»Što?« rekla je, glasom tek malo glasnijim od šapta.
»Završiti ovu fresku, a zatim poći u Rim. Dovoljno sam stavio nastranu da mogu mjesec ili dva živjeti bez ikakva posla, ako zatreba; mislio sam započeti slikati nenaručene portrete i pokušati ili prodavati. Vidjeti što će se dogoditi.«
»A sada?« Oči su joj bile tamne na svjetlu svijeća.
»A sada nemam pojma što ću učiniti.« Jacomo je spustio svoje crteže na pod i pokazao prema jastucima: Lucrezia se premjestila bliže uzglavlju kreveta. Još je bila omotana plahtom ali je izgledala, uz ubod žudnje je pomislio Jacomo, poput nimfe s nekog od Buonarottievih stropova. Sjeo je do nje na madrac, zagrlio je rukom oko ramena i preko oboje navukao drugu plahtu.
»Zašto ne bih pošla s tobom?« rekla je Lucrezia.
Jacomo se sledio. Nije rekao ni riječi.
»Mogli bismo odmah poći. Niti se ne vraćati u Castello, samo odavde krenuti u Rim, kako si rekao.«
Glas joj je drhtao. Trenutak prije nego će odgovoriti, Jacomo se zagledao u treperave sjene na stropu. »Kad bi samo bilo tako jedno­stavno,« rekao je, podignuvši jednu Lucreziinu ruku i primaknuvši je svojim usnama. Oblizao joj je prste i palac joj nježno stegnuo zubima.
»Zašto? Zašto ne može biti tako jednostavno? Nitko ne zna da smo ovdje. Bit ćemo već daleko kad netko nešto posumnja.«
Želja da učini upravo to što je predlagala bila je tako snažna da ga je zaboljelo u grudima kad je to zamislio: njih dvoje, s rukom u ruci, stižu u Rim, tražeći prenoćište.
Rekao je: »Večeras nitko neće znati, doista je tako. Ali ne može­mo to učiniti, Lucrezia. Pomisli na sutra, kad se razotkrije da te nema nigdje u Castellu...«
»Pa, tada bi već bilo prekasno.«
»I pomisli, kad se ja ne pojavim na radu na freski, što misliš, koliko će im trebati da shvate što se dogodilo?«
»Kakve veze ima i ako shvate? Bit ćemo miljama daleko.«
»Da. A što je s tvojom malom guvernantom, ostavljenom tamo, u Castellu? Kladim se da će prije sumraka biti optužena za urotu i ostati čamiti u jednoj od onih tamnica.«
»O, dobri Bože, doista tako misliš?«
»Siguran sam u to. Sumnjam da je vojvoda čovjek koji bi otrpio takvo poniženje, a da se na neki način ne iskali na bilo kome tko mu se nađe pri ruci.«
Lucreziu kao da je to žestoko pogodilo.
»Uistinu misliš da bi te tek tako pustio tla otiđeš?« tiho je rekao Jacomo.
Uslijedila je duga tišina. Jacomo je rekao: »A i Pandolf. I o Pandolfu valja misliti.«
»Kako to misliš? Rekao si da želiš otići od njega.«
»Da, znam da jesam, ali ne mogu ga ostaviti u pola rada. Mnogo mu toga dugujem, Lucrezia. Naučio me je svemu što znam — mnogo više od slikanja. Učio sam latinski i grčki, povijest, poeziju, filozofiju — toliko mnogo. Ne mogu ga samo tako napustiti — jednostavno neće moći dovršiti ono što sam ovdje započeo. To je sada iza njega. Morat će priznati prijevaru, što će ga uništiti, ili će pokušati dovršiti fresku i uništiti je, ali nije stvar u tome. Ovako ili onako, morat će se suočiti s vojvodinim nezadovoljstvom. A dvojim da će to lako podnijeti. Tvoj muž...« Riječ mu je zapela u grlu dok ju je izgovarao. »Pa... ne vjeru­jem da će biti pretjerano sretan, recimo to tako. Mislim da je podosta toga uložio u ovaj rad.«
»Da, jest,« rekla je Lucrezia.
»Previše će ljudi jako patiti ako to učinimo.«
Lucrezia je sjela. Oči su joj bile širom otvorene i u njima je sada vidio da se boji. Glasom povišenim od straha, rekla je: »Ali Jacomo, umrijet ću ako ne mogu biti s tobom! Ne možeš otići iz Castella i ostaviti me ondje!«
Drhtala je. Izgledala je prestrašeno i ranjivo i mlađe nego ikad. Obgrlivši je rukama, Jacomo ju je poljubio i rekao: »Neću te napustiti, ne mogu.« Zastao je. »Ali ne možemo sada poći, tek tako.«
»Pa što ćemo onda činiti?«
Jacomo je razmislio. »Moramo se vratiti u dvorac prije zore. To je sigurno. Moram završiti fresku — to je otprilike još dva tjedna. A onda...«
»A onda?«
»Kad freska bude gotova i Pandolf, Tomaso i ja budemo mogli otići iz Castella, morat ćeš se pobrinuti da tvoja sluškinja pronađe neki uvjerljiv razlog da ne bude tamo. Napuštaš li ikad dvorac bez pratnje?«
Lucrezia je odmahnula glavom. »Ne. No, pretpostavljam da bih mogla reći kako želim izvesti van Violettu — moju mazgu. Inače na njoj ne idem daleko — ali ponekad jašem sama.«
»Onda, to je to.«
SITNA je kišica padala dok su Jacomo i Lucrezia hodali niz posljednjih nekoliko pustih ulica, približavajući se Castellu. Kapi kiše visjele su poput dijamanata na pramenovima Lucreziine kose koji su izvirivali ispod smiješne crvene kape, a miris vlažne prašine uzdizao se s uličnih kocaka dok su nastavljali dalje.
Castello se nadnosio nad njima, ogroman i četvrtast. Prošli su vratnice i pronašli košaru skrivenu u sjenama jablana. Jacomo je izvu­kao zamotanu, sada već pomalo vlažnu haljinu i potkošulju, i započeo razvezivati uzicu dok je Lucrezia skidala kapu i razvezivala sivu jaknu.
Vidio je da se ogledava uokolo kako bi se uvjerila da su sami, a zatim se izvukla iz jakne i čarapa. Svukla je košulju preko glave i Jacomu je utroba poskočila od žudnje dok joj je dodavao potkošulju. Lucrezia je podignula ruke, ugurala ih u rukave i pustila da joj potkošulja padne dolje, oko njezine golotinje. Jacomo joj je dodao haljinu. Stupila je nogama u nju i on joj je čvrsto pritegnuo uzice. Protresla je kosu, zamotala je u čvor i zatim gurnula noge natrag u svoje cipele.
On se nasmiješio. »Eto,« rekao je. »Ako te tkogod i vidi, neće te nikako moći povezati s onim odrpanim derištem s crvenom kapom koje se sinoć spustilo u grad.«
Poljubio ju je.
»Jacomo,« rekla je kad je načas prekinuo poljubac da povrati dah.
»Što?«
»Brzo završi fresku.«
Čvrsto ju je privukao uza se.
»Alfonso će se uskoro vratiti,« rekla mu je u jaknu. »Ako po­sumnja, mislim da bi nas oboje mogao ubiti.«
»Kad sam bio malen dječak,« rekao je Jacomo, prislonivši obraz Lucrezii uz kosu, »prijatelji su me znali zadirkivati zbog biljega na licu. Tada su bili još gori, biljezi — tamnije crveni, mnogo uočljiviji. Dječaci nisu time mislili ništa loše, ne vjerujem u to — bilo je to uglavnom u šali, ali me svejedno smetalo. Neprestano sam pokušavao ostaviti dojam na njih — želio da zaborave na moj obraz — pa sam se uspinjao na najopasnija stabla, verao se uz stijene, skakao u duboku vodu. Sve, samo da bih se dokazao pred njima. Majka mi je znala govoriti da sam njezin picolo spericolato — njezin mali vratolomnik — neprestano mi je povezivala posjekotine i modrice, popravljala odjeću koju bih poderao. Nekoliko sam puta i slomio nogu i jednom napuknuo rebro, ali nikad nisam brinuo o opasnosti. Dobio sam ono što sam želio — postao sam vođa male bande prijatelja.«
Rukama je Lucrezii obgrlio lice i podignuo ga prema svome. »Ni­sam se promijenio. Učinit ću ono što moram. Neću te ostaviti ovdje.«
Stisnuli su se jedno uz drugo i bez riječi dugo tako ostali. Zatim je Jacomo rekao: »Moramo poći — zora je prošla. Hajde, vrati se unu­tra. Ja ću ove stvari vratiti natrag Tomasu.«
»To je Tomasova odjeća? Je li mu smetalo?«
»On niti ne zna.«
Nasmiješila se. »Što li će samo pomisliti?«
»Neću mu reći. A on neće primijetiti. Ali, ako i primijeti, mislim da će biti ljubomoran — rekao mi je kako misli da si prekrasna.«
Čak i u sivom polumraku, Jacomo je primijetio kako rumeni. Zagrlio ju je. »Hajde — ja ću čekati ovdje dok ne vidim da si ušla.«
»Moram te kasnije opet vidjeti.«
»Ne danas. Previše je opasno. Radit ću na freski sve dok bude svjetla, a ponovni susret u tako kratkom vremenu je igra s đavlom. Sutra dođi gore u galeriju. Danas nemoj dolaziti.«
Lucrezia je dohvatila sada praznu košaru i krenula prvih nekoliko koraka unatrag, s pogledom na njegovim očima; zatim mu je otpuhnula poljubac, okrenula se i otrčala. Promatrao ju je sve dok nije zamaknula za ugao i stupila na glavni pomični most, a zatim se zaputio na drugu stranu, gurajući vrhom čizme vlažno kamenje po stazi.
Brak nije bio konzumiran. Vojvoda nikad nije s njome legao. U glavi mu je bujala misao: nekonzumiran brak mogao se razvrgnuti. To je bilo moguće. Osjetio je kako mu se ruke stišću u šake, pa ih je gurnuo u džepove hlača.

20


DOK JE LUCREZIA prelazila most nekoliko ljudi koje nije poznava­la ali koji su, shvatila je, očito prepoznali nju, prelazili su ga u suprotnom smjeru — na odlasku iz Castella.
»Signora.« Jedan od njih skinuo je svoju vunenu kapu i rukom dotaknuo čelo. Ostali su slijedili njegov primjer. Lucrezia im je uzvra­tila kimanjem glavom, očajnički se nadajući da joj se na licu ne čita krivnja. Podignula je ruku do svoje kose; čvor koji je na brzinu uple­la samo par trenutaka ranije već je popuštao i nekoliko joj je dugih pramenova padalo na lice. Zataknula ih je iza ušiju. Na licima im je očigledno lebdio ispitivački izgled, ali Lucrezia je bila sigurna da neće ni pomisliti zapitkivati svoju vojvotkinju.
Ponadala se da je njihova znatiželja kratkoga vijeka.
Osjećajući se izloženom i ranjivom dok je kraj njih prolazila — kao da, pomislila je Lucrezia, na sebi ne samo da nema odjeće, već ni kože — natjerala je sebe na hladnokrvan prolaz Castellom. Shvatila je da drhti; to nije moralo biti samo posljedicom uzbudljive noći, pomi­slila je — i haljina i prsluk bili su joj vlažni — i do vremena kad je stigla do svoje odaje već se osjećala promrzlom do kostiju.
Catelina je već bila budna i odjevena, zabavljena popravljanjem poruba jedne od Lucreziinih noćnih košulja. Kad je Lucrezia trcskom otvorila vrata male radne sobe podignula je glavu s rada, očima postavljajući pitanje koje se očito nije usuđivala glasno izgovoriti.
»Dobro jutro, Lina,« rekla je Lucrezia.
Elokventna znatiželja u Catelininu pogledu nije popuštala. Pažljivo je zadjenula iglu u platno i odložila košulju u krilo.
Uslijedio je trenutak tišine.
A tada je Lucrezia osjetila kako joj se lice razvlači u osmijeh, osmijeh koji se pretvorio u tihi isprekidan smijeh, opasno blizu jecaju. Stavila je ruku na usta.
»Ah, signora!« Catelina joj je prišla i zagrlila je. Trenutak kasni­je se odmaknula, mršteći se. »Ali, moja damo, ta odjeća je mokra. Dozvolite da vam pomognem odmah je svući.«
SUNCE se uspelo na svoju podnevnu visinu. Franco Guarniero je pri­državao vrata otvorenima dok je Lucrezia ulazila u malenu odaju za prijeme iza kapelice. Odmaknula je svoju tešku odoru ustranu i sjela na izrezbarenu stolicu ukriženih nogara.
»Veoma mi je žao što vam stvaram neugodnosti, moja damo,« rekao je Guarniero. U crnim mu se očima nazirao zabrinut pogled dok je dugačkim prstima prolazio kroz sijedu kosu koja je sada izgledala poput ptičje kreste. Rekao je: »Da moj gospodar nije odsutan, ne bih ni sanjao gnjaviti vas, ali...« Zašutio je, stisnuvši obje ruke kao da se ispričava. »Neočekivano je pristigao jedan gospodin i izričito zatražio kratak sastanak sa signoreom. Moj se gospodar još nije vratio, a ja još nemam vijesti o datumu njegova povratka...«
»Nemojte brinuti, Franco,« rekla je Lucrezia, trudeći se svim silama ostaviti impresivan dojam. Ali na licu kao da joj je lebdio izraz posve suprotan njezinim nakanama; borila se protiv želje svojih usana da i dalje ostanu razvučene u osmijeh i pitala se ima li čudan osjećaj koji joj je okruživao oči i fizičke manifestacije »iskrenja«. Odspavavši tek nešto više od jednog sata, znala je da mora biti umorna, ali umjesto očekivane duboke iscrpljenosti osjećala se posve bezbrižno i neobično opušteno. »Znate li o čemu želi govoriti?« rekla je.
»Bojim se da ne znam, moja damo. Ipak, gospodin je svećenik.
»Pa, uskoro ćemo otkriti što želi. Uvedite ga, Franco.«
Guarniero je nestao iz sobe i nekoliko trenutaka kasnije se vratio u pratnji mršavog mladog čovjeka u crnoj svećeničkoj halji. Lucrezia je ustala na noge i pružila mu ruku. Guarniero se naklonio i povukao, zatvorivši vrata za sobom.
»Veoma mi je žao što vam stvaram neugodnosti, signora,« viso­kim je glasom rekao mladić, prihvaćajući ispruženu ruku i spuštajući joj na nadlanicu prilično vlažne usne, »ali posebno mi je naloženo da sa signoreom osobno razgovaram i izričito rečeno da ne ostav­ljam nikakva pisma ili poruke slugama. Ali kako moj gospodar nije ovdje...«
»Molim vas, nemojte se uznemiravati. Nema nikakvih proble­ma,« rekla je Lucrezia. Iza onoga za što se nadala da će izvana izgle­dati kao pribranost, misli su joj bile upućene Jacomu. Odmjerila je pogledom mladića pred sobom i počela ga s njime uspoređivati. Ovaj je čovjek bio koštunjav, dok je Jacomo bio vitak; imao je tanke, blijede, nervozne prste, dok su Jacomu ruke bile snažne, široke i preplanule — bradavice su joj nabreknule na tu pomisao; bezlična kosa ovog čovjeka bila je uredno začešljana, u žalosnoj suprotnosti, pomislila je, s neured­nim kovrčama u koje je sinoć uplitala prste. I bio je svećenik! Što bi on mogao znati o užitka prepunom svijetu koji je otkrila tek nekoliko sati ranije, o izvanrednoj divljoj zemlji u koju je bila odvedena, zajedno sa svojim slikarom?
»... i poslan sam odmah ovamo s vijestima, signora,« govorio je mladi svećenik.
Lucrezia se trgnula iz maštanja. »Oprostite, hoćete li mi to još jednom pojasniti? Želim biti posve sigurna da sam ispravno shvatila poruku.«
To kao da ga je malo iznenadilo, ali se nasmiješio i rekao: »Kao što sam vam rekao, nadbiskup Verdi je uspio dogovoriti prijem kod Njegove Svetosti što ga je vojvoda zatražio i želja mu je bila tu poruku što prije prenijeti signoreu. Ako bi signore poželio doći u Rim prvoga tjedna u rujnu — možda odmah nakon svetkovine svetoga Grgura,« rekao je mladić, »Njegova će Svetost očekivati njegov dolazak i, kao što rekoh, želi raspraviti o stvarima koje je signore spominjao pri svo­jem susretu s nadbiskupom Verdiem u Firenci prije dva tjedna.«
Lucrezii su misli brzo promicale glavom. O kakvim to stvarima? Po običaju, Alfonso joj nije ništa rekao o razlozima svojega putovanja u Firencu. Je li to tražio poništenje braka? Je li to stajalo iza sve češćih odlazaka iz Ferrare? Sve do ovoga trena je nepromišljeno pretpostavljala da je u potrazi za nečim... no, nečim tjelesnijim. Srce joj je poskočilo i duboko je udahnula kako bi se primirila. »Hvala vam što ste tako brzo došli da nam prenesete tako važnu poruku, oče,« rekla je. »I mogu posve razumjeti želju Njegove milosti da ona ostane povjerljiva.«
Mladić se uspravio na noge i nervozno joj se naklonio. »Moja damo, ne bih vas želio zadržavati više nego što moram. Hvala vam na milostivoj pažnji.«
A tad se pojavio Franco Guarniero i on je naglo zastao, još uvijek povijenih koščatih leda. Franco je, načas je pomislila Lucrezia, morao imati običaj prisluškivanja na vratima jer činilo se da svaki put iskrsne baš onda kada zatreba. Mladi se svećenih uspravio, još više zagladio svoju već besprijekorno zaglađenu kosu i poravnao bore na svojoj halji.
»Mio padre, ako ste spremni za polazak, možda biste htjeli poći sa mnom,« rekao je Guarniero.
Vitak u crno odjeven lik je samosvjesno kimnuo glavom i, još jednom se naklonivši Lucrezii, otišao za majordomom iz sobe.
Lucrezia se ushodala prostorijom poput životinje u kavezu. Alfonso je tražio prijem kod Svetog Oca. Kakav bi drugi razlog za to bio osim poništenja braka? Može li ovo biti to za čim je dugo žudjela? Hoće li zakonito biti otpuštena iz ovog čistilišta? Načas je ostala stajati u mjestu, a zatim u nekoliko koraka prešla prostoriju i počela trčati, pored kapele prema Sjevernoj dvorani. Ali kad je došla do zatvorenih vrata dvorane, ipak je zastala. Jacomo je rekao da se danas drži podalje; nije ju očekivao do sutra. Nije imala pojma tko je u dvorani — ako iznenadi Jacoma, a on unutra ne bude sam, mogao bi, pomislila je sada, neželjeno reagirati tako da to pobudi sumnje. Zurila je kratko u zatvorena vrata, a zatim se okrenula i zaputila dvorcem prema svojim odajama, sada sporim korakom, ali divlje užurbanih misli.
Kad je tamo stigla, Cateline nigdje nije bilo. Pošla je do svoje postelje i legla, navukavši pokrivač na sebe. Iscrpljenost ju je preplavila kad se preokrenula na bok; noge su joj bile poput olova i nepokretne, a oči suhe. Pomiješana gomila osjećaja — euforije, iscrpljenosti, kao­tične znatiželje i vrtoglavog osjećaja nesigurnosti — kovitlali su se oko nje poput vode oko probijene brane. Ništa od svega toga nije mogla pojmiti. Počelo joj je izmicati iz misli, dok napokon nije utonula u san bez snova.
»MOJA DAMO?«
Lucrezia je otvorila oči. I opet ih sklopila.
»Moja damo?«
Catelina je klečala do postelje, jednom rukom uklanjajući kosu s Lucreziina čela. »Već satima spavate, moja damo. Počela sam se brinuti za vas — mislila sam da ste se možda prehladili zbog one vlažne odjeće. Ali nemate vrućicu. Ne vjerujem da ste dobili groznicu.«
Lucrezia se uspravila u sjedeći položaj.
»Donijela sam vam malo hrane, moja damo. Pomislila sam da radije nećete htjeti odlaziti dolje, nakon svega što se dogodilo.«
Lucrezia ju je uzela za ruku i čvrsto je stegnula. »Ah, Catelina, blagoslivljam dan kad sam naletjela na tebe u onoj kuhinji! Možeš mi pomoći da ovo pojedem, a ja ću ti ispripovjediti sve što se sinoć dogodilo. Franco nas je jutros prekinuo prije nego sam ti imala prilike išta reći. Pa...« Zastala je, prisjećajući se mnoštva stvari koje možda ne bi trebala podijeliti sa svojom sluškinjom.
Catelina se nasmijala. »Recite mi samo ono što biste mi voljeli reći, signora.«
Otišle su u radnu sobu i Lucrezia se nagnula nad dubok prozor­ski prag. Izvukla je svijeće koje su tu stajale spremne da budu upaljene kad svjetlo oslabi i otvorila prozor. Sunce je postajalo sve crvenije. »Sjedni ovdje sa mnom, Lina,« rekla je.
Catelina je pričekala dok se Lucrezia uspela na prag, a zatim joj dodala pladanj narezanog mesa, suhih smokava, rikota sira i grožđa. Lucrezia je držala pladanj dok se Catelina uspinjala da joj se pridruži. Sjedile su tako, rukama obuhvativši koljena, prislonjenih glava, zureći u sunce što je sporo zalazilo. Tek sada shvativši koliko je gladna, Lucrezia je pojela nekoliko krupnih zalogaja i zatim počela Catelini prepričavati gotovo sve.
Negdje pod Castellóm se čula prigušena strka, ali Lucrezia se toliko zadubila u svoju priču da se malo na to obazirala. Čuli su se povišeni glasovi, zvukovi koraka kako idu amo-tamo, lavež pasa i lu­pa vrata. Vrata male radne sobe su se otvorila i Lucrezia se osvrnula. Možda zato jer je upravo govorila o Jacomu, napola je očekivala njega ugledati na vratima. I zasigurno se toplo smiješila, a obrazi joj se žarili dok se okretala da vidi tko je to ušao.
Ali, naravno, to nije bio Jacomo.
Jacomo nikad nije nosio crninu.
Bio je to Alfonso.
Napokon se vratio iz Firence.
Bilo je očito da mu nije milo što je vidi. Činio se, pomislila je, višim nego ikad. Oči su mu bile ogromne i crne i odražavale slab žuti odsjaj s prozora. Na licu mu je bio izraz pribranog iščekivanja, ali se odmah prijeteći smračio kad je ugledao ono što nije mogla spriječiti: blijedenje njezina osmijeha.

21


ALFONSO JE PROMATRAO svoju ženu. Obraze joj je krasilo ljupko rumenilo, a kosa joj je bila neuredna, kao da je spavala. Spavala danju? Načas se zapitao je li bolesna. To bi sve riješilo, pomislio je, zamišljajući njezinu prijevremenu smrt i svoju primjerenu — hinjenu — tugu. Ipak, hoće li biti hinjena? Hoće li žaliti za njom?
Ushićeni osmijeh koji je tako ljupko uzdignuo kutove Lucreziinih usana i sjao joj u očima dok se okretala njemu nestao je kad ga je prepoznala, a s njime su nestale i slike u njegovu umu, istisnute mu iz glave plimom crnog gnjeva koji je imao okus krvi. Skrenuo je pogled sa svoje žene na malu kurvu iz Cafaggiola koja je sjedila do nje, pogrbljena od nemirne postidenosti, očiju širom otvorenih i zabrinu­tih. Kimnuvši glavom prema vratima, rekao je djevojci glasom jedva glasnijim od šapta: »Izlazi! Čekaj u drugoj sobi!«
Promatrao je kako se usplahireno spušta s prozorskog praga i nestaje u spavaonici.
I Lucrezia je skočila dolje i stala leđima naslonjena na zid.
»Što to zapravo činiš?« rekao je Alfonso.
Pokušala se opet osmijehnuti. »Promatrala sam zalazak sunca,« rekla je.
»Sa sluškinjom?«
»Da. Kada si stigao? Jesi li već dugo ovdje? Jesi li...«
Alfonso je prekinuo njezino zapitkivanje. »Zar uopće nemaš osjećaja za mjeru?« viknuo je. Vidio je kako se trgnula, svjestan da nikad prije nije podignuo glas na nju. Oči su ga pekle - kao da je zaboravio treptati.
»Lucrezia, zar drevna povijest imena Este tebi baš ništa ne znači, premda mu pripadaš već gotovo dvije godine.«
Ona nije ništa rekla.
»Ni ne znam koliko sam ti već puta rekao da je zbližavanje sa slugama koji su plaćeni tek da bi nam ugodili... da je to... neoprosti­vo!« Alfonso je mogao čuti kako mu glas sve više jača. Osjećao je kako mu lice počinje naticati. »Bio to glavni kuhar, upravitelji, dvorjani ili tvoja neuka kurva od sluškinje.« Hodao je sobom, osjećajući kako mu željezni okovi na poplatima čizama zapinju za podne daske, a zatim zastao okrenut joj leđima, jednom rukom stišćući naslon sto­lice. »Ne mogu trpjeti takvu prisnost kakvoj sam upravo svjedočio. Ona će otići.«
»Ne!« U Lucreziinu se glasu sada osjećala panika. »Ne... ne možeš...«
Polako se okrenuo prema njoj i ona je ušutjela. »O, mislim da ćeš napokon shvatiti da mogu, madam,« šapnuo je. Njoj je s lica nestalo boje. Disala je kratko i brzo — gotovo dašćući. Časak je pro­matrao kako joj se gornje obline grudiju uspinju i spuštaju, a tada je ona promuklim glasom rekla: »Molim te, Alfonso, ne čini to. Molim te — dozvoli da ostane.«
Nije se obazirao na nju. »Kad sam je prvi put ugledao, vidio sam da ne zna kamo pripada — bio sam zaprepašten jer su ti roditelji dozvolili da kao svoju pratilju đovedeš sirovu, neiskusnu kuhinjsku pomoćnicu — a to samo potvrđuje da ni ona niti ti nemate nikakva osjećaja za to što jest, a što nije prihvatljivo.« Alfonso se zagledao u Lucreziu, a mišić na vilici mu je zadrhtao. »Ona ne samo da je oduvijek bila neprikladna pratilja gospodarici kuće d’Esteovih, već mi se sada čini da nju smatraš intimnijom osobom od povjerenja od mene. Tako dalje ne može. Ona večeras odlazi.«
Lucrezii su oči bile velike i mračne. Zurila je u njega, bez riječi, prigušujući drhtavo tihe jecaje i grizući usnu. Nakon trenutka tišine, čuo ju je kako gotovo bezglasno šapće: »Molim te, Alfonso, molim te, dozvoli da ostane.«
»Pronaći ćemo zamjenu. A dotad, makar za večeras, nećeš imati nikoga. Osim mene.« Zastao je i tada, prisjetivši se maloprijašnjeg usputnog razgovora s Guarnierom, rekao: »Franco mi govori da si danas primila posjetitelja. Što je htio?«
Lucrezia nije odgovarala.
»Tko je to bio i što je htio, Lucrezia?«
Vidio je kako joj se usta otvaraju i zatvaraju, kao da pokušava nešto reći. Napokon je tihim glasom izgovorila: »Bio je to neki sveće­nik. Ne sjećam mu se imena. Donio ti je poruku od nekoga po imenu Verdi. Od nadbiskupa Verdia.«
Alfonso je osjetio grč na potiljku. »Što... što mi je poručio?« Protisnuo je te riječi kroz odjednom stisnuto grlo.
»Rekao je da — da ti je taj nadbiskup Verdi uspio kod Njegove Svetosti osigurati prijem koji si tražio. Primit će te u Rimu tijekom prvog tjedna rujna.«
» Što je još rekao?« Alfonsu je lice bilo kruto i hladno. Koliko je taj glasnik bio određen? Je li ona sve znala? Misli su mu užurbano promicale mozgom — Lucrezia i ta mala kurva na prozorskom pra­gu, smiju se zajedno njegovoj nesposobnosti, njezinoj spoznaji da sada posjeduje moć razaranja cijelog vojvodstva.
To je bilo nepodnošljivo.
Vidio je kako otvara usta da mu odgovori, ali znao je da ne bi mogao podnijeti taj odgovor čuti. Izjurio je iz sobe prije nego je pro­govorila.
Kuhinjska je kurva stajala do vrata spavaonice, dršćući, lica nate­čenog od plača. Na trenutak je zamislio sva poniženja koja je Lucrezia s onolikim ushitom upravo podijelila s njome — zamislio prizore vla­stite impotencije koji su i sada morali ispunjavati glavu te djevojke dok je zurila u njega, a onda je, mučen valovima stida i gnjeva koji mu je razdirao utrobu, rekao: »Uzmi svoje stvari i, ako ti je život mio, prije sumraka odlazi iz Castella.«
Koža mu se naježila kad je ugledao strah u njezinim očima. Okrenuo joj je leđa. Oštrim je pokretom otvorio vrata i ugledao Folletta kako stoji vani u hodniku, spuštenih ušiju i podvijena repa. Ne zastajući čak ni da bi rekao riječ psu, ščepao ga je za kožu na vratu, maknuo ga sebi s puta i zamahnuo nogom za njim. Vučjak je zacvilio i šćućurio se kad ga je Alfonsova čizma pogodila u bok.
Alfonso je brzim korakom pošao prema stubištu, a onda neodlučno zastao na pola puta. Krv mu je šumjela u ušima; to je bilo goto vo sve što je mogao čuti. Kako bi najbolje mogao ušutkati ovaj nemir? Možda ako pode dolje do tamnica...
Ne. To neće valjati. Ne večeras. Morao je vidjeti Francescu.
Otrčao je do staja i, ne obazirući se na ponude glavnog konjušara da mu pomogne, sam osedlao Farfallu. Skočio joj je na leđa takvom silinom da se kobila prestrašila, priljubivši uši uz glavu i grebući i skližući se kopitima po kamenim pločama. Alfonso joj je čvrsto pritegnuo uzde, okrenuo joj glavu ustranu i petama je natjerao u nepravilan kas. Ne uputivši ni riječi konjušarima, poveo je kobilu van iz dvorišta.
FRANCESCA Felizzi je stajala na pragu, gledajući gore u Alfonsa koji je sjedio na konju.
Rekao je: »Dođi dolje do villette što prije možeš.«
»Kad si se vratio iz Firence?«
»Prije otprilike sat vremena. Ja odmah idem do kuće. Dođi ona­mo.« Nije čekao na odgovor, već je okrenuo konja i nestao u laganom galopu. Francesca je duboko udahnula i zadržala dah, promatrajući ga kako odlazi. A zatim se, napokon izdahnuvši, vratila natrag u svoje predsoblje.
PRIBLIŽAVAJUĆI se kućici, uštipnula se za obraze da vrati u njih boju i ugrizla se za donju usnu ne bi li se ova jače zarumenjela. Uvukavši ruku u prsluk, namjestila je grudi, podignuvši ih nagore, a zatim zategnula prednje vezice da sve ostane na mjestu.
Načas je zastala na pragu villette. Alfonsu je na licu bio mračan i zatvoren izraz i Francesca je pomalo sumnjala da neće biti u najboljem raspoloženju. Možda joj predstoje teški trenutci. Napokon, dogadalo se to i prije. S jednom rukom na kvaki, kratko je oklijevala, a onda otvorila vrata.
Alfonso je stajao uz ognjište. Užgao je vatru i sada zlovoljno zurio u plamenove, s rukama na leđima. Brava je zaškripala dok su se vrata zatvarala, ali on nije pokazivao znakova da je to čuo.
Francesca je svukla kaput i odložila ga na škrinju što je stajala u dnu postelje. Podignula je ruke đo vezica svoga prsluka i, pogleda uprtog u Alfonsa, počela razvezivati čvor.
»Nisi žurila,« napokon je rekao.
»Došla sam što sam prije mogla. Ja nemam konja.«
Alfonso je otpuhnuo kroz nos, ali nije više ništa rekao.
»Je li ti putovanje bilo uspješno?« rekla je Francesca, izvlačeći vezice iz očica.
Uslijedila je duga tišina. Zatim je Alfonso posegnuo prema polici nad ognjištem, dohvatio malenu staklenu vazu u kojoj se nalazila kitica uvelog livadnog cvijeća i zavitlao je o suprotni zid, gdje se smrskala u komadiće. Cvijeće se razletjelo posvuda po sobi, a kapljice vode zabli­stale su na svjetlu vatre, padajući skupa s njime.
»Sa sluškinjom!« uzviknuo je. »S prokletom sluškinjom! Otiđem iz Castella na samo par tjedana, a ona se usuđuje...« Zašutio je, vidljivo drhteći, posve nesuvisao od bijesa kakav Francesca nikad prije nije vidje­la. U licu mu nije bilo ni kapi krvi, a oči su mu sličile mračnim rupama. Da su je toga časa upitali, rekla bi da izgleda posve mahnito i po prvi put ju je obuzeo strah od njega. Odlučivši kako bi vjerojatno bilo najbo­lje ne čekati dalje, stala je pred njega i posegnula da mu raskopča jaknu.
Alfonso se odmaknuo od nje i okrenuo joj leđa. Francesca se zapitala je li možda odlučio otići — odgoditi užitke i vratiti se u Castello i onome štogod se već tamo zbivalo — kad se opet okrenuo i svom silinom zamahnuo nađlanicom. Pogodio je Francescu postrance u glavu. Zateturala je i pala na koljena.
Zureći u njega, jednom se rukom uhvatila za gorući obraz, posve oduzeta od zaprepaštenja. Možda je i dosad mnogo puta na nju podi­zao ruku, pljuskao je, ostavljao joj ožiljke po stražnjici, ali to je uvijek bilo u igri, uvijek u pokušaju pronalaženja zadovoljenja. Nikad ju prije nije ovako udario. Zapravo, shvatila je, nikad prije nije svjedočila da bi ovako izgubio kontrolu nad sobom.
»Zašto? Zašto mene udarati? Što sam ja učinila?« upitala je.
Na trenutak je Francesca vidjela prazan pogled u Alfonsovim očima, kao da uistinu ne zna zašto ju je udario, ali onda je progovorio. »Svojim trenutačnim uzdanjem u tjelesno se izruguješ sa mnom, Francesca. Čak i ako si bludnica — još uvijek misliš da možeš pokušati riješiti mi sve probleme izlaganjem grudiju i širenjem svojih prokletih nogu. Ali, kažem ti, tvoja raskalašena pohota više neće biti dostatna. Ona,« prosiktao je tu riječ, »oduzela mi je sve zadovoljstvo koje sam ikad osjećao u jednostavnom bludu.«
Glas mu je bio jedva nešto jači od šapta, ali Francesci se naježila dlaka na potiljku. Ščepao ju je za ruku, privukao je sebi i uhvatio je i za drugi zglavak. Glasno uzdahnuvši, pogledala ga je u oči i ostala zaprepaštena crnom prazninom koju je u njima ugledala. One blistave lascivnosti što je tragala za zadovoljstvom koju je inače očekivala vidjeti je nestalo.
Odjednom se osjetila uistinu prestrašenom. »Pusti me, Alfonso,« rekla je, upirući se da joj glas zvuči mirno i pokušavajući istrgnuti ruke iz njegova stiska. On ništa nije odgovarao i nije je puštao. Unatoč njezinom opiranju, s lakoćom ju je odvukao do postelje i, obuhvativši joj jednom rukom oba zglavka, podignuo joj haljinu do struka, a dru­gom joj počeo povlačiti vezice.
Nikad prije, čak ni kad je bio najneobuzdaniji, Alfonso je nije ovako salijetao. Svaki put kad bi udahnula, pri svakom njezinom poku­šaju da sebi olakša nelagodu pod njegovom nepromišljenom, nasilnom težinom, on bi je udario. A udarao ju je tako da zaboli. Dahtanje joj se pretvorilo u isprekidano jecanje; još se neko vrijeme opirala, ali na koncu se prestala boriti s njime, obamrlo čekajući da sve to završi.
Nije imala pojma koliko je trajalo. Minutu, sat — nije znala. Ali napokon, nakon što mu je iz dubine grla pobjegao krik, Alfonso je ostao obuzet nečim što se Francesci učinilo bliskim grču. Njegova joj je težina postala nepodnošljivom — nije mogla disati. Opet mu se oduprijevši — ovaj put u borbi za zrakom — oduprla mu se o ramena, izvinula leđa i u divljoj panici promeškoljila bokove.
I tada je sve bilo gotovo.
Izgledalo je kao da se samo jednim pokretom odmaknuo od nje i uspravio na noge. Oslobođena njegove težine koja ju je gušila, Francesca se prevrnula na bok, privukla koljena grudima i počela kašljati, isprekidanim jecajima duboko uvlačeći zrak u pluća. Alfonso je stao uz vatru, pritežući vezice i poravnavajući neuredne rukave svoje jakne. Gurnuo je ruku u džep hlača i izvukao malu vrećicu, govoreći: »Budi ovdje sutra u podne, Francesca. Morat ću te vidjeti.«
Ispustio je vrećicu na škrinju. Pri padu je glasno zazveckala.
Francesca je sklopila oči i okrenula glavu od njega. Čula je škljocanje brave, škripu kopita po kamenim pločama pred vratima, a zatim je uslijedila tišina.
U vatri se pomaknula cjepanica, prevrnula se i pala.
Uspravila se u sjedeći položaj, dođirnula vrhovima prstiju obraz i trgnula se. Oblizavši jezikom usnu, osjetila je okus krvi. A tada je, osjećajući vrtoglavicu i smušenost kao da ima groznicu, ustala s poste­lje, pošla do škrinje i podignula malenu vrećicu s novcem. Trenutak ju je tako držala, a onda je, glasno zajecavši, hitnula preko sobe. Sadržaj joj se rasuo po podu.
»JESI li to plakala?«
»Mama, haljina ti je rasparana.«
»Što si to učinila s okom?«
Francesca se ugrizla za unutrašnjost usne da potisne suze koje su opet zaprijetile poteći i odnekud izvukla osmijeh da primiri svoje curice.
»Nije to ništa — saplela sam se i udarila licem. Je li mi ostala modrica?«
Mali prsti su nježno opipavali i stiskali, četiri sitne ruke prešle su preko onih dijelova majčina tijela koje su mogle dosegnuti. Francesca je osjetila neopisivo olakšanje.
Užgale su svijeće, prigrnule vatru i skuhale tjesteninu s grahom. Hrana, toplina i opušteno čavrljanje njezinih kćeri napokon je počelo tjerati suze koje su prijetile i, dok su se djevojčice veselo igrale i zadirki­vale pred vatrom, Francesca je počela razmišljati o onome što se dogo­dilo. Znala je da se njezin odnos s Alfonsom nepovratno izmijenio.
S podosta tuge se prisjetila onoga dana kad su se prvi put susreli.
Bila je u Ferrari nekih šest mjeseci, boreći se za život. Od dana kad je povraćala u blato iza katedrale život joj se bio pretvorio u iscrpljujuću nepromjenjivost ranjenih grudiju, bolnih stegana i pijanog daha muškaraca u naizgled neprekidnoj potrebi za zadovoljenjem, postojanim i zahtjevnim, sve do dana dok nije zapodjenula razgovor s pekarom u Via Frizzi.
» Ovih nekoliko posljednjih dana sam spadao s nogu!« govori on mrzo­voljno dok Francesca čeka da joj zamota dva mala hljeba kruha.
»Zašto, Alberto?«
»Banket!« On razdražljivo koluta očima.
»Kakav banket?«
»Gore, u Castellu — prekosutra.« Alberto glavom pokazuje prema vojvodskoj palači. »Nisam imao tako veliku narudžbu već godinama i, naravno, morala je doći baš kad mi je žena trudna i široka poput kuće, a taj veliki nitkov koji mije trebao biti šegrtom slomio je zglavak potukavši se s jednim od mlinarovih momaka. Ako to još jednom pokuša, ja ću mu slomiti drugi...«
On nastavlja gunđati, a Francesca pogledava prema velikoj crvenoj palači. U glavi joj se oblikuje zamisao.
Dva dana kasnije, u blijedosivoj svilenoj haljini koju je posve besramno ukrala iz šveljine radionice, Francesca stupa u dugu dvoranu za bankete u Castellu Estense i zuri oko sebe, pokušavajući ne nasmijati se vlastitoj odvažnosti.
Obiljem laži i dodvoravajućih ponuda budućih seksualnih usluga, osigurala je ulaz kroz služinske odaje na blistavo, raskošno slavlje i bila odlučna ne propustiti uzalud nijednu sekundu.
Kako večer odmiče, uglavnom se ni s kim ne druži. Promatra i osluškuje više nego što pokušava govoriti, ali kad je pritisnu pokušava oponašati naglasak i riječi uzvišenih gostiju i izmišlja svoje obiteljsko podrijeklo i okruženje, povijest i okolnosti, što se u tom času čini dovoljnim da bi zavaralo njezine sugovornike.
Možda su, razmišljala je sada, samo bih previše obuzeti prigodnim uzbuđenjem da bi posvetili veću pozornost pojedinim dijelovima cjeline. Ili je možda ona bila vještija u prijevarama nego što je ikad zamišljala da bi mogla biti.
Francesca je u mislima ocijenila sebe kakvom je sada bila. Mnogo je naučila od Alfonsa, znala je to: sada je shvaćala da je i nesvjesno preuzela njegov naglasak, prisvojila većinu njegova rječnika. Možda je bila bolji oponašatelj nego je mislila. Zasigurno više nije zvučala poput drolje iz Crespina kakva je nekoć bila. Ipak, štogod od toga bilo istina, sve dok joj domaćin osobno nije pristupio, Francesca nije sumnjala da ju je bilo tko prozreo; premda ga to nikad nije pitala, mislila je da ju je Alfonso vjerojatno prozreo i prije nego joj se uopće obratio.
Već ju je neko vrijeme promatrao. Ona ga smatra privlačnim i zanimlji­vim i pita se nakratko koliko je izgledno da večeras završi u njegovoj postelji. Tek laganim podizanjem obrve i promišljenim širokim osmije­hom daje mu do znanja da je primijetila poglede koje joj je dobacivao, ali to je njezina jedina reakcija.
Nekoliko trenutaka kasnije on guta mamac i, napustivši dobro odjevenu ženu divljeg izgleda koja je sve dotad pratila svaku njegovu riječ, prelazi prostoriju do mjesta na kojem ona stoji. »Signora, oprostite mi, ne sjećam se da sam imao zadovoljstvo s vama ranije govoriti,« kaže kad je došao do nje.
Francesca se spušta u duboki naklon. »Ne, signore.«
»Podsjetite me — oprostite mi na mojoj zaboravnosti — tko ste vi točno, madam. Ovoga se časa ne sjećam...«
» Grofica od Crespina,« slatkorječivo govori Francesca.
»Ah. Tog se imena ne sjećam sa svojeg popisa gostiju. Nema dvojbe — kakvog li mrskog previda — jednostavno mije promaknulo, signora.«
Poigrava se njome, sigurna je u to. Ona ništa ne govori već mu se smiješi i čeka što će se dogoditi. On još neko vrijeme razgovara s njome i ona na njegova pitanja odgovara najbolje što znade, ali čini se da on više ne može izdržati tu izazovnu situaciju. Poput ribara je, pomišlja ona, s primamljivim ulovom na udici, ribara koji napokon shvaća da je došlo vrijeme njegova izvlačenja.
»Možda ćete me prosvijetliti, signora — bit ću krajnje zaintere­siran...« stišava glas do konspirativnog šapta »... doznati vaše pravo ime. Možda griješim — i bit ću prisiljen poduzeti uistinu ponižavajuće mjere da vam to nadoknadim ako se ne pokaže istinom — ali čini mi se, najprije, da uopće niste grofica i, drugo, da ste pravo dolaska na moj banket stekli smiješnim lažima.«
Francesca nagonski zna da će on najbolje reagirati na istinu, Govo­ri: »Posve ispravno, signore.«
»Pa onda, tko ste vi?«
Stanka. Opet govori svojim uobičajenim naglaskom. »Ulična dro­lja s Vie Pozzo.«
Niti nagovještaja osmijeha. Lice mu ostaje nepomično i ozbiljno. Govori: »Kako se onda dogodilo da budete na mojoj zabavi?«
»Upala sam na nju pomoću laži i podmićivanjem, signore,« spokojno govori Francesca. Ipak, srce joj ludo tuče i pita se dijele li je sada tek minute od izbacivanja na ulicu ili odvodenja dolje, u jednu od tamnica palače.
»Zaista,« govori on. »Zašto?«
»Znatiželja i želja za pustolovinom, signore.«
Ostali gosti nastavljaju s vikom, čavrljanjem, smijehom i uživa­njem u večeri, ali nešto kao da nju i vojvodu izdvaja iz vreve banketa.
Naginje se prema njoj i šapće joj na uho: »Koliko, dakle, droljo, inače naplaćuješ za noć provedenu u tvome društvu?«
Ona udvostručuje uobičajeni iznos.
»Imam kuću — malu villettu, odmah izvan gradskih zidina,« govori on. Opisuje joj kako je pronaći. »Bit ću tamo sat nakon svršetka banketa. Ne planiraj druge poslove za tjedan dana.«
Tjedan prerasta u mjesec, a zatim se taj mjesec nastavlja u nedogled.
Sprva, Francesca ostaje zatečena divljom, ekstravagantnom okrutnošću tog čovjeka. Unatoč svemu iskustvu jedne kurve, dotad nije naišla na nekoga tko zahtijeva toliko od nje koliko on to čini, ali od samog početka mu se žilavo odupire i neočekivano otkriva da ona i Alfonso jedno u drugome neizmjerno uživaju. Od samog početku on zahtjeva da se posveti jedino njemu i ona mu, odmah u to sigurna, udovoljuva.
Kako se njihov odnos razvija i sazrijeva, Francesca shvaća da je samo s njome uistinu onaj pravi Alfonso. Dostojanstvena persona kakvu svi ostali vjeruju da poznaju nestaje u satima koje provodi u njezinoj postelji. Po onome što joj uvijek govori, vjeruje da nitko osim nje ne vidi to sirovo, neskriveno sjeme izopačenosti koje nikad ne može do kraja potisnuti i, premda je nesposoban iskazati joj bilo kakvu toplinu ili pri­vrženost, ona uskoro uviđa da ispod tog njegovog hladnog držanja leži mnogo više od obične želje.
On je treba.
Dok je tako sjedila pred svojim ognjištem i prstima opipava oteče­no oko, osjećajući bol od pomodrjele ozljede na obrazu, Francesca se bojala da se sav taj gnjev kojeg je Alfonso cijelo vrijeme potiskivao i sputavao lancima napokon oslobodio svojih spona. Njegova nova nepredvidljivost je sada uistinu plaši. Njihov odnos, onakav kakav je oduvijek bio, nepopravljivo je narušen.
Sve dosad, čak i trenutcima krajnje neprivrženosti, nikad nije ozbiljno razmišljala o tome da ga napusti: rodila mu je dvoje djece i njegov stalni patronat im je bio najbolje jamstvo za sigurnu buduć­nost. Oduvijek je planirala natjerati ga — kad za to dođe vrijeme — da njihovim kćerima pronađe ili muževe ili posao, oduvijek se nadala da će se njegova urođena sitničavost povući pred izgledima da mu vla­stita krv i meso, makar to bio tek par kopiladi, završi kurvajući se na ulicama njegova grada.
Ali sada...
Ispružila je ruke preda se; još uvijek su drhtale. Stisnuvši ih ne­moćno u šake, gurnula ih je u krilo da zaustavi drhtavicu, promatrajući djecu koja su, glavu uz glavu, ponosno uspoređivala male zelene čvo­rove biserima urešene vrpce koje im je darovala vojvotkinja.
Vojvotkinja.
O, dobri Bože, pomislila je, ta jadna djevojka. Francescu je onoga dana dirnula njezina ljubaznost prema blizankama. Činila se, pomislila je, tako slatkom i ranjivom, posve neprikladnim parom Alfonsovoj neizvjesnoj prevrtljivosti. Francesca je dotaknula ranu na svojem obra­zu i hladan crv straha joj se trgnuo u utrobi dok je zamišljala Alfonsov povratak u Castello.

22


ALFONSO JE ZASTAO U svijećama osvijetljenom hodniku kako bi se divio brončanom kipu Hefesta. Od svih predmeta koji su Lucreziu pratili iz Mugella ovo je, pomislio je, bio jedini komad koji mu je pričinjao najveći užitak. Prešao je rukom po mišićavoj podlaktici prekrivenoj glatkom i sjajnom, tamnom patinom. Svjetla s kandela­bra odražavala su se od zglavka, zglobova prstiju i lakta ruke kojom je veliki hromi kovač stiskao čekić. Tetive su mu bile napete, pogled usredotočen na štit — Ahilov štit — koji je njegova desna ruka čvrsto držala na nakovnju. Bradato lice bilo je izobličeno od napornog zamahivanja čekićem, gore i opet dolje; zamah nadolje je upravo započeo. U tom je djelu, pomislio je Alfonso, bilo strahovitog osjećaja kretanja.
Njegova vlastita šaka činila se patuljastom u usporedbi s ogro­mnom brončanom rukom i mogao je na njoj vidjeti tanku tamnu posjekotinu na mjestu gdje ju je ogrebao o Francescinu naušnicu. Stavivši ruku u usta, osjetio je metalni okus krvi. Nakratko je pomislio na Francescu: prema njezinu tijelu, bio je toga svjestan, često je imao mnogo slobode. Večeras možda nešto previše slobode, pomislio je, premda su, naravno, Francescine sklonosti bile takve da joj nasilje nije bilo strano. Ipak, crveni oblaci koji su mu u Lucreziinoj spavaonici pomutili razum negdje su morali pronaći oduška — a Francesca mu je često drage volje pomagala u istjerivanju njegovih mračnih demona.
Lucrezia je bila mušičava, pomislio je. Bila je nepromišljena, ne­kritična, zbunjena, nedostajalo joj je poštivanja prema njemu ili pre­ma vojvodstvu. Pomisao na njegovu predstojeću propast kao da ju je zabavljala.
Iz Mugella je doveo privlačno dijete čija ga je živost i ljepota neo­čekivano bila očarala. I, na sav njegov jad, još uvijek ga je opčinjavala. Mučni bljeskovi krjeposti i strasti koje je sprva u njoj vidio dovoljno su puta ponuđeni da bi ga uvjerili kako su namijenjeni isključivo njemu ali, mislio je sada, bio je prevaren. Neobuzdana. Bila je neobuzdana — neprestano ga je sramotila ponašajući se poput kurve, smiješeći se i smijući i očijukajući sa svakim, ne cijeneći položaj koji je udajom stekla, ne skrbeći nimalo za to što će sramotni neuspjesi u njihovoj bračnoj postelji neminovno dovesti kraju devetsto godina staru lozu. Alfonso je pritisnuo ruku na čelo dok su mu se ponižavajuće riječi zavlačile u misli i izrugivale se s njime. Eunuh; udala se za eunuha; nećeš dobiti nasljednika s uškopljenim pastuhom; mislio si da ćeš postati svjestan težine situacije; bez zakonitog prava; kraj moći Esteovih... Lucre­zia je bila tek neznatno bolja od obične drolje. Darivala je toplinu i privrženost poput razuzdane rasipnice — činilo se — svakome pokraj koga bi prošla, neovisno o položaju, statusu ili tituli. Osim njemu — trenutačno posljednjoj karici u devetsto godina starom lancu. Kad bi bilo po Lucreziinu, uistinu posljednjoj.
Alfonso je stajao u podnožju velikog stubišta. Rekao je Lucrezii da će se vratiti i namjeravao je održati riječ. Energija koja se u nje­mu oslobodila nakon susreta s njegovom kurvom još mu je kuljala krvotokom i uvjeravala ga da će večeras, napokon, biti u stanju uteći svojim uobičajenim poniženjima. Večeras će sve dovršiti — konzumirat će svoj brak, začeti nasljednika i tako će svoju ženu moći natjerati na privrženost. Kad jednom bude imala dijete, više neće imati izbora.
Zaputio se prema njezinoj spavaonici, s velikim crnodlakim vučjakom za petama, i otvorio vrata. Unutra je bilo mračno i svjetlo njegove svijeće se povilo i zatreptalo dok se okretao kako bi zatvorio vrata za sobom, ostavivši Folletta u hodniku.
Lucrezia je bila tek zgrčen obris što se nadzirao pod pokrivačima; ničim nije pokazivala da je čula njegov ulazak.
Okrenuo je ključ u bravi.
Razvezavši i svukavši jaknu, Alfonso je prišao stolu od ebanovine što je stajao uz krevet i podignuo s njega rezbarenu kutiju od ružina drva. Otvorivši je, izvadio je iz nje nisku granata; pustio ji da mu promiču medu prstima, tiho šuškajući, poput hladnih, tvrdih oblutaka.
Dok je tako prstima premetao kamenje, pomislio je na svoju majku, njihovu prvu vlasnicu i prisjetio se vremena dok je još bio veoma malo dijete, uzbuđenja koje bi osjetio kad bi mu ona dopustila da otvori tu istu kutiju i iz nje izvuče Crveno Uže.
Ne razumije zašto, ali u tom valovitom crvenilu kamenja ima nečega tajnovito dubokoga, nečega zabranjenog što mu se meškolji u utrobi, suši mu usta i ubrzava bilo. Ponekad — u veoma posebnim prigodama — kad mu je otac odsutan od doma i kad se ne boji poći do majčinih odaja, ona mu dopušta da joj se (što je inače zabranjeno) uspne u krilo, da joj omota nisku od granata oko vrata. »Učini me lijepom, chery.« Prsti su mu premali da zakopča kopču, pa se uspinje na koljena, naslo­njen na njezine draguljima urešene grudi, lica uz njezino, udišući njezin jedva primjetan, paprenast miris, dok ona Crveno Uže sama vezuje. Drži je za zglavke dok joj se šake pomiču iza glave. Ona tiho pjevuši na svojem rodnom francuskom, pjesme koje on ne razumije, ali velika neobičnost ga oduševljava.
Ali to je, naravno, pomislio je uz ubod upamćene boli, bilo prije nego mu je otac majku otjerao s dvora, zbog prijestupa koji nije potpuno shvaćao sve dok nije odrastao. Na odlasku je granate ponijela sa sobom i prošle su godine prije nego je Alfonso opet vidio njih, ili svoju majku, tada već svjestan toga koliko bi Crveno Uže bilo zavodljivije kad bi ga se promatralo na goloj koži.
Dok se Alfonso tako poigravao granatima, Lucrezia se uspravila u sjedeći položaj. Naslonila se na jednu ruku i drugom odmaknula kosu s lica. »Odlazi,« rekla je i Alfonso je u njezinu glasu čuo pri­zvuk dubokog gnjeva. Nikad mu se prije nije tako obratila i to ga je zaprepastilo.
»Želim biti sama,« rekla je. Oči su joj bljeskale bijesom kakav nikad prije u njoj nije naslutio, a obraze joj je prikrilo rumenilo. »Odloži te granate, Alfonso. Ne želim...«
Ispustio je granate. Glasno su zašuškali, padajući na pod.
Borila se s njime snagom većom od one koju bi očekivao od tako sitnog i vitkog stvorenja, ali uskoro je otkrio da ga to njezino divlje opiranje uzbuđuje jednako kao i Francescino dobro uvježbano — i često ponavljano — hinjenje istoga, i u glavi mu je nabujao predosjećaj predstojećeg spajanja, udarajući mu u ušima i istiskujući mu poput vrelih prstiju očne jabučice.
Bacio ju je na leđa. Na sve četiri, koljenima joj uhvativši u stisak bokove, ščepao joj je zglavke i pritisnuo ih o jastuke s obje strane glave, osjećajući kako mu se izvijaju među prstima, maleni kao u djeteta.
A tada...
»POLJUBI me,« čula je Lucrezia kako joj govori, nejasnim riječima, kao da mu se glas čuje kroz šum tekuće vode. Okrenula je glavu od njega i pokušala osloboditi ruke iz njegova stiska. Dok su mu se prsti još čvršće stezali, a koljena mu se ukapala u nju, bljesak sjećanja — na vrelinu i zrikanje zrikavaca, i na jedak miris zgnječenog timijana — zatreptao joj je u umu, nestavši jednako brzo kako se i pojavio.
»Poljubi me, Lucrezia,« ponovio je i ovaj put mu se u glasu osje­tila potreba. Gotovo molba. Odmahnula je glavom. Pustio joj je jednu ruku i čvrstim joj prstima snažno obuhvatio lice, odmah pod bradom, okrećući ga sebi. Usne su mu prekrile njezine, posve ih obujmivši; obrazom joj je pritisnuo nos, priječeći joj dah — predugo vremena. U očima su joj počele bljeskati iskre. Sčepala ga je za zglavak, odvlačeći ga od sebe. Voda je tekla sve glasnije i brže, zaglušujući je.
Zamalo prekasno, napokon ju je pustio i uspravio se nad njom dok je ona gutala hladan zrak od kojega ju je zaboljelo grlo. Obrisala je dlanom mokra usta, uzbibanih grudiju.
Sada osjećajući mučninu, vidjela je kako Alfonso petlja oko svojih vezica, povlači čvor koji mu je vezivao hlače. Rastvorio ih je, mrmlja­jući i koljenima joj još uvijek snažno pritišćući bokove.
»Ne... ne, ne,« mrmljao je kroz stisnute zube, s rukom nad otvo­rom hlača. »Ne. Previše puta. Ne večeras... ne može se opet ponoviti. Neću to dopustiti. Merda! Nećeš me opet ismijati, Lucrezia. Učinit ćemo to večeras i nikad više, ako budeš imala smjelosti sjediti tamo s kurvama i slugama i najamnicima, rasipajući tajne i smijući se mojim nedostacima. Toga više neće biti. Neću — neću sve izgubiti zbog tebe! Ustani!«
Alfonso joj je dohvatio ruku, ščepao je za zglavak i gurnuo joj prste kroz otvor svojih hlača, pritisnuvši ih tamo o mekanu malu izbočinu vrele, vlažne puti koja se trgnula na njezin dodir. Pokušala je povući ruku, ali on je isprepleo njezine prste sa svojima, ubrzanog i vrelog daha. Sledila se kad je drugom rukom posegnuo za njezinim dojkama.
MOGAO je osjetiti kako se ukrućuje pod njezinim prstima — ali ne dovoljno. Ne dovoljno. Hladna nit tjeskobe ga je probadala u grlu. Ovo neće ići. Ona nije bila Francesca. Trebat će njezina usta.
»Ovamo,« rekao je. »Dođi ovamo. Pokušat ćemo drukčije.«
Prebacio je noge tako da je sada sjedio na rubu postelje, a zatim dohvatio Lucreziu za ruku i privukao je tako da mu je sada stajala me­đu koljenima. S rukama na njezinim ramenima, pritisnuo ju je dolje, sve dok nije kleknula pred njega.
Vidio je kako široko otvara oči i opet odmahuje glavom.
»Ne,« rekla je, preklinjući ga pogledom. »To nikad prije nije uspijevalo...«
»Možda. Ali, cijela je noć pred nama, zar ne? Uspjet ćemo, Lucrezia, koliko god to koštalo.« Obuhvatio joj je bradu palcem i kažipr­stom i opet joj lice podignuo prema sebi. »Trebamo nasljednika. To se mora dogoditi. Neću više dopustiti da ismijavaš i mene i vojvodstvo.«
»Ali... kako to misliš? Alfonso, ja nisam...«
»Ako nisi darivala svoju malu kučku od pratilje prljavim pojedi­nostima fijaska u našoj bračnoj postelji, tada ćeš možda biti dovoljno dobra i reći mi o čemu ste raspravljale,« rekao je, ščepavši je za rame i drugom rukom još više razvezujući svoje vezice.
Primijetio je kako joj lice prekriva jarko crvenilo. Nije ništa rekla, samo je zurila u njega, ubrzana daha. Gnjev, strah i ružna pohlepa za njom previjali su mu se u utrobi poput klupka zmija.
LUCREZIA ga je pokušala odgurnuti od sebe, ali Alfonso ju je punom šakom ščepao za kosu.
»Mislim da znaš što ti je činiti,« rekao je, povlačeći joj glavu prema sebi. »Pokazao sam ti dovoljno puta — dosad si već trebala nešto naučiti. Napokon, to je zadaća koju i najjeftinija kurva uspijeva obaviti bez pretjeranog naprezanja mozga.«
Koljena su je boljela od pritiska o drveni pod, korijen kose žario od još čvršćeg Alfonsova stiska, a tkanina njegovih hlača joj grebla ruke.
»Molim te, Alfonso — molim te, ne tjeraj me na to...« započela je, ali dah njezinih riječi samo joj se vreo vratio natrag o lice, a on kao da je nije čuo. Ugurala je ruke između svojih usta i Alfonsova tijela; on joj je jednu ščepao i odmaknuo je, uguravši vlastitu na njezino mjesto. Bezuspješno uzmičući glavom pod njegovim čvrstim stiskom, Lucrezia je osjetila kako joj Alfonsovi prsti otvaraju usta i sada se već počela boriti za dah, dok su joj se prosvjedi pretvarali u tek neartikulirane zvukove.
»Učinit ćemo sve što treba, Lucrezia,« nerazgovjetno je kroz uspaničene zvukove koje nije mogla obuzdati čula kako joj on govori. »Moramo dobiti nasljednika.«
Osjećala je stisak njegovih koljena na svojem tijelu i znala da se više ne može ni pomaknuti.
KAD je Alfonso dohvatio svoju jaknu i dok se prvo sivkasto svjetlo jutra probijalo u prostoriju krenuo iz spavaonice, Folletto nije ležao na pragu, kao što bi on to očekivao. Iznenadio se ugledavši psa na nogama, kako mu priječi izići, dlaka na vratu uzdignutih i ispupčenih bjeloočnica.
»Miči mi se s puta!« rekao je, ali pas se nije pomicao. Alfonso je ponovio zapovijed. Folletto je zarežao. Alfonso ga je snažno dlanom pljusnuo preko njuške, bijesan od spoznaje da su svi njegovi podani­ci te noći naizgled odlučili prkositi mu. Folletto se iskesio na njega, ispriječivši se na pragu, pokazujući svoje dugačke zube, ali Alfonso nije uzmaknuo. »Hoćeš li se pomaknuti, ti jadni, bezvrijedni crni paklen­ski psu? Miči se i pusti me proći!«
Pas je ostao odlučno stajati, a potmulo se režanje nastavilo.
Alfonsu se zacrvenjelo pred očima. Izvukao je par lovačkih ruka­vica što mu je preklopljen bio zataknut za pojas i širokim zamahom udario njima psa po glavi. Režanje je prestalo.
Alfonso je prošao pored njega, svjesno se ne obazirući na jedva čujne jecaje što su dopirali iz sobe iza njegovih leda. Izvukavši svije­ću iz zidnog svijećnjaka, strčao se niz katove Castella, pogrbljen nezgrapno prošao niz kratak i nizak hodnik i stupio u ćeliju bez prozora.
Gurnuvši za sobom teška vrata, naslonio se na njih, čela i ruku pritisnutih o željezo što je vonjalo po krvi. Prožela ga je mučnina. Čvrsto je zatvorio oči i zadržao dah, bez riječi preklinjući za mir — ali zgusnutu tišinu sada su probijali brbljavi jecaji, i izrugivanje i slatkorječiv nadbiskupov glas, i nije mogao pronaći smiraja.
RANO JUTARNJE svjetlo je preplavilo Sjevernu dvoranu, a giornata od tog dana bila je spremna prihvatiti svoju boju. Jacomo je rukom pre­šao preko glatke, tople površine žbuke i pomislio na Lucreziinu kožu. Sklopio je oči i vidio je — blijede krem boje i ogromnih očiju, nosa i obraza pjegavih poput crvendaćeva jajeta. Odjevena, činila se krhkom i malenom i prilično ranjivom, ali spoznao je da naga posjeduje hitru, zapretanu energiju koja ga je potpuno oduševila. Svi ti slojevi batista i svile krajnje su učinkovito skrivali pravu istinu.
Još dok je o tome razmišljao, Jacomu su se oči naglo raširile. Zadržao je dah, a um kao da mu je načinio mišićima primjeren pokret: u svijest mu se probila zamisao o promjeni izgleda freske. Dah mu se ubrzao i skočio je dolje sa skele na kojoj je stajao.
»Brate,« rekao je pomalo hrapavim glasom, »upravo mi je na um pala jedna zamisao.«
Fratar je podignuo pogled sa svoje posude za boju. »Kakva to, dijete? Hajde, Jacomo, reci mi. Taj sam ti osmijeh na licu viđao već mnogo puta. Sluti na nešto dobro.«
I Jacomo mu je pojasnio. Uspeo se natrag na skelu i rukama ugru­bo opisao novi izgled, crtajući prstima po žbuci sve ono što je u umu već jasno vidio, kao da je uistinu dovršeno. »A to je vrhunac trenu­tačnih aristokratskih ukusa, zar ne, brate?« rekao je, okrećući se opet fratru. »Nadajmo se da ćemo ga uspjeti potpuno prevariti, a onda će on moći uživati u zbunjivanju... ne, više od toga — izluđivanju — svakoga tko sliku vidi!«
Ipak, u svemu tome se krila i jedna izlika koju je Jacomo izbjegao podijeliti sa velečasnim bratom.
Fra Pandolf se namrštio, napućivši donju usnu kao da razmišlja o onome što je čuo. Zatim mu se lice razvedrilo, a dječački mu osmijeh ozario lice. »O da, Jacomo. To uistinu jest dobro — volio bih da sam se sam tome dosjetio! Naravno... nisam siguran da ću biti u stanju...« Zašutio je, oklijevajući.
»Ja ću sve obaviti.«
»Da, da,« rekao je Pandolf, odmah poletnijim glasom. »Sude­ći po sinopiji, rekao bih da imamo još tri giornate do početka novog ulomka. Slažeš li se?«
Jacomo je kimnuo glavom.
»Koliko će trebati za dovršenje novog ulomka, Jacomo?«
»Još četiri ili pet, možda.«
»Dakle, malo manje od jednog tjedna do dovršenja rada.«
Malo manje od tjedna, pomislio je Jacomo. Odbrojavat će to u satima.
Tada se pojavio Tomaso, zijevajući, trljajući oči i povlačeći hlače naviše. Jacomu je poskočilo srce. Jučer su te hlače, pomislio je, obavijale posve drukčije tijelo.
Dali su se na posao i brzo napredovali s giornatom od toga dana. Jacomo se dohvatio zahtjevnijih dijelova — velikog brončanog Tala kako škripeći očajava nad užasavajućim životom, straha na licima Argonauta i Jazonova divljeg bijega iz tog prizora. Fra Pandolf se bavio nebom, morem i pijeskom.
Krajnje naporno su radili neka dva sata, kada je gotovo potpunu tišinu prekinuo zvuk koraka na kružnom stubištu.
Jacomu je srce načas zastalo i lice mu odjednom preplavila hlad­noća kad se pojavio vojvoda, pažljivo promatrajući sliku.
Držao je Lucreziu za ruku.
Njoj je lice bilo sivo poput pepela, a pod jednim okom se nazirala sjena boje modrice. Pogledala je Jacoma, a taj je pogled sve govorio. Vojvoda se, ne puštajući Lucreziu iz ruke, okrenuo od nje dok je, raz­govarajući s velečasnim bratom, pružao drugu ruku da pokaže dio freske koji mu je privukao pažnju.
Lucrezia je, ne odmičući pogleda s Jacoma, okrenula glavu što je dalje mogla od muževljevih očiju i usudila se usnama mu bez glasa poručiti: »Volim te.«
Okrenut izravno vojvodi, nije se usudio odgovoriti, ali je riskirao jedan jedva primjetan osmijeh. Lucrezia je neznatno otvorila usta, a kutovi usana su joj se tek za mrvicu podignuli.
»Što vi mislite, fra Pandolfe?« upitao je vojvoda.
Jacomo se sledio.
»Divna ideja, signore, i s ushićenjem ću se toga smjesta prihva­titi. Jacomo?«
Riječi bucmastog fratra bile su vedre i samouvjerene, ali lice mu je bilo napeto, pomislio je, od potisnute panike. Nije imao pojma o čemu su to raspravljali, ali Pandolf je brbljao dalje, prikrivajući njegovo optužujuće neznanje.
»Portret ljupke signore! Krasna zamisao! Kao fresku, signore?« Dobacio je Jacomu još jedan prestrašeni pogled.
»Mislim tako,« rekao je vojvoda. »Signora će tako postati traj­nim dijelom Castella Estense, da bi joj se budući naraštaji divili.«
Jacomo je vidio kako se okreće Lucrezii koja ga je kratko pogle­dala u oči, a zatim pogled spustila prema podu.
»Predlažem da portret postavimo na južni kraj odmorišta koje vodi do stubišta prema predvorju. Veći dio svakoga dana tamo pada svjetlo s dvostrukog prozora. Fra Pandolfe, možda ćete sada poći sa mnom i potvrditi mi da je to prikladno mjesto s obzirom na osvjet­ljenje, ili primjetnost... životnosti.«
»Da, da, signore, istoga časa.«
»Lucrezia!«
Bila je to, pomislio je Jacomo, prije zapovijed nego zamolba, ali ona se nije pomicala.
»Voljela bili ostati ovdje još malo i pogledati kako napreduju Argonauti, Alfonso.« Glas joj je bio hladan i čvrst.
Vojvoda ju je časak promatrao, a onda se okrenuo na petama i spustio niz spiralne stube, u stopu praćen lepršavom smeđom odorom velečasnog brata.
Tomasu je pogled prelazio s Lucrezie na Jacoma. Napetost koja se osjećala medu njima bila je gotovo opipljiva i Tomasu je cijelo tijelo zračilo znatiželjom. Jacomo ga je pogledao širom raširenih očiju i gla­vom pokazao prema stubištu. »Daj nam samo par minuta, Tomaso, molim te...« rekao je.
Tomaso se nacerio, slegnuo ramenima i odgegao se prema stubištu.
Jacomo se nije usuđivao zagrliti je; ruke su mu bile prekrivene bojom. Lucrezia je vidljivo drhtala, ali se nasmiješila i nagnula napri­jed. Dotaknula mu je jednu ruku. A zatim je, kao i prije, pogledala bojom zamrljane prste i sklopila ih u šaku; prinijela je šaku svojim usnama, a zatim se opet okrenula slici.
Jacomo ju je promatrao.
Glas joj je bio tih i ubrzan kad je prozborila: »Govori da se mora u podne s nekim naći, ne znam s kime, a tada želi poći u sokolarenje. To će nam osigurati oko četiri sata. Nađimo se...«
Jacomo ju je prekinuo. »Znam točno gdje ćemo se naći,« rekao je. »Otkrio sam to mjesto prekjučer, prije nego sam pošao do čamca. Odmah iza podneva pođi do dna stuba što vode na Torre San Paolo — odmah nakon što on ode — pa ćemo se uspeti na krov.«
»Bit ću tamo,« jedva je izgovorila Lucrezia, naizgled još uvijek proučavajući fresku.
»Je li te povrijedio?«
»Nije me tukao,« rekla je, bezizražajnog lica.
Jacomo je primijetio njezino bljedilo i tamnoljubičaste podočnja­ke, i teška slutnja mu je nabujala u grudima. Bolno je poželio obgrliti je rukama, ali prije nego je uspio i zakoraknuti joj ususret, Tomasova se raščupana glava pojavila u dnu galerije.
»Oni su u dugom hodniku, vraćaju se, Jacomo.«
Lucrezii su se oči raširile dok se najprije okretala Tomasu, a zatim Jacomu. Na njezino je neizgovoreno pitanje bilo lako odgovoriti.
»Imam u njega povjerenje,« blago je rekao Jacomo dok su zvon­ki zvukovi vojvodinih koraka najavljivali njegov povratak u dvoranu; pohabane fra Pandolfove sandale strugale su po kamenom podu iza njegovih leđa. Obojica su se uspeli na galeriju.
»Volio bih da posao započne odmah nakon završetka ovog rada, Pandolfe. Možete li procijeniti koliko bi slikanje portreta moglo potrajati?«
Jacomo je vidio kako mu fratar dobacuje brz pogled.
»Pa...« rekao je Pandolf »... mladi Tomaso može pripremiti zid dok mi dovršimo posao na ovoj slici, signore, što će nam uštedjeti po­dosta vremena. A zatim jedan dan, možda dva, za dovršetak početnih skica i studija. Ja... ovaj... volio bih da i Jacomo sudjeluje u skiciranju i to će biti... ovaj... izvrsno iskustvo za njega — a zatim, s obzirom na površinu koju treba pokriti, mislim, još tjedan dana iza toga, signore.«
Vojvoda je kimnuo glavom i opet posegnuo za Lucreziinom ru­kom. Ona sama nije podignula ruku, primijetio je Jacomo, ali mu je dopustila da to on učini, s mjesta gdje joj je opušteno visjela uz bok. Više nije podizala oči da bi ga pogledala. Zajedno su napustili galeriju.
Jacomo je čvrsto stisnuo zube; gurnuo je šake stisnutih ruku u džepove hlača. Ovlaš gurnuvši vrhom čizme jedan od glinenih vrčeva s bojom, zamišljao je kako ga baca preko balustrade i čuo kako se razmrskava dolje na podu.
Velečasni brat se sručio na drvenu skelu i rukama prekrio lice. Ramena su mu se tresla.
»Što je, brate?«
Fratar je spustio ruke i iz njega je provalilo: »Ah, Jacomo, taj portret. Što ću činiti? Rekao si da je ovo tvoja posljednja narudžba sa mnom, apsolutno posljednja — što ću sad činiti? Kako mogu sam naslikati portret ? Jedva mogu vidjeti dalje od svoga rukava. I to pred njim! Promatrat će skiciranje, gledati što činim. Znat će, Jacomo: to se neće moći skriti.« Opet je zakopao lice u ruke.
Jacomo je čučnuo do njega i položio mu ruku na bucmasto rame. »Prestanite, brate! Prestanite s time! Ja ću — čujte, ja ću naslikati taj portret.«
»Ali, rekao si...«
»Znam što sam rekao. Ali učinit ću to.«
Uslijedila je dugotrajna tišina tijekom koje fratar kao da se borio sam sa sobom. Nakon nekog je vremena rekao: »Reći ću vojvodi da ćeš ti naslikati portret. Pobrinut ću se da napokon dobiješ priznanje koje zaslužuješ već godinama. Bio sam ponosan, Jacomo — ne, više od toga, gore od toga. Bio sam sujetan — ali sada se duboko stidim sebe. Santo cielo, ja sam pripadnik reda svetoga Franje, jednoga od najsmjernijih ljudi u kršćanskom svijetu, a nisam zavrijedio ovaj habit. Nakon ovoga više neću slikati.«
U očima su mu bile suze. Jacomo je iz džepa izvukao krpu za brisanje boje i dodao mu je.
Dok je Pandolf ispuhivao nos i brisao lice, prljajući ga bojom, Jacomo je zamišljao vojvodinu reakciju kad mu bude rečeno kako će, umjesto majstora, portret njegove žene naslikati umjetnikov naučnik; zamislio je sumnjičavost, pomni nadzor, budno oko koje će nad njima bdjeti svakoga dana, do dovršetka slike.
»Ne želim da mu to kažete,« rekao je.
Pandolf je odložio vlažnu krpu. »Što?«
»Učinit ćemo to kako obično činimo. Možete odavde otići ne­dirnuta ugleda i tada objaviti da se povlačite u mirovinu.«
»Jacomo, ja...«
»Tako je najbolje.«
Pandolf je kimnuo glavom. A tada je, kao da se odjednom nečega prisjetio, rekao: »Ali, Jacomo, što je sa skicama? Vojvoda će vidjeti moj rad i...«
»Neće morati. Sjedite joj blizu, radite polako i kažite mu da ste usredotočeni na pojedinosti. Uskoro će mu promatranje dojaditi.«
»Hoćeš li ti naslikati lice i ruke i...«
»Ja ću sve obaviti, brate. Mogu to učiniti po sjećanju.« To mu je pobjeglo prije nego se stigao obuzdati. Primijetio je kako se veleča­snom bratu oči šire i kako zadržava dah. Ali činilo se da je Pandolf bio posve obuzet zatomljenjem briga i osjećaja krivnje, tako da je ta neprikladna bliskost njegova naučnika prema vojvotkinji izazvala tek kratak bljesak zanimanja.
Vratili su se poslu. Jacomova želja za Lucreziom sada se bolno ispreplela s oštrim strahom za njezinu sigurnost. Ali spoznaja da njihov izlazak iz ovoga čistilišta može uslijediti tek nakon dovršetka freske — a sada, činilo se, i portreta — usredotočila mu je svu energiju na ono što je morao obaviti i zatekao je sebe kako kako slika takvom brzinom i vještinom koju je smatrao nemogućom.
Nešto kasnije je bacio pogled kroz prozor i vidio da se sunce uspelo gotovo do svoje najviše točke.
»Brate, brzo ću se vratiti. Moram nešto obaviti,« rekao je Jacomo, perući svoj kist i brišući ga o košulju. Obrisao je ruke, pa namočio krpu i s lica uklonio one najgore mrlje boje. Još uvijek obuzet brigom o predstojećem slikanju portreta, Pandolf kao da nije ni čuo što mu Jacomo govori. Mrmljajući nešto nerazumljivo sebi u bradu, okrenuo se natrag zidu i podigao svoj kist.

23


PPRAŠINA JE PLESALA uzduž široke trake žute sunčeve svjetlosti što je malu prostoriju presijecala nadvoje. Catelina je spustila svoju košaru i osvrnula se oko sebe: bilo je dovoljno čisto, djelovalo je poput doma, ali s tek nekoliko komada namještaja i, primjetila je, baš nijednim ukrasom. Malen, izbrazdan drveni stol stajao je po sredini prostorije, zajedno s tri različite stolice. Preko naslona dviju od njih bile su prebačene raznorazne uzde, kožne vrpce i neuredno složen smeđi pokrivač prepun zamršene dlake. O redu vješalica na suprotnom zidu visjelo je nekoliko teških kaputa, pohabana jakna i vunena kapa. Pod njima je na podu ležala gomila čizama. Sva četiri zida su bila gola, ali na gruboj polici uzduž jedne strane stajali su — u dekorativnom nizu — tri tanjura, dvije zdjele i četiri kositrena pehara. Ognjište je bilo ugašeno, premda su pepeo i nesagorijeli okrajci grana govorili o nedavnoj užganoj vatri.
»Na katu su još dvije prostorije,« rekao je Giorgio. »Želiš li ih vidjeti?«
Catelina je kimnula glavom.
Uspela se pred njim uskim stubištem i zavirila u obje prostorije u potkrovlju. U svakoj se nalazio krevet: svaki je okruživao težak vuneni zastor, grubo pribijen čavlima za strop. U većoj od dvije prostorije se pod prozorom nalazila niska drvena klupa, a u manjoj je većinu poda zauzimala ogromna škrinja. I ovdje su zidovi bili posve goli.
Catelina je otišla do prozora veće sobe. Iza ostalih nastamba što su se tijesno natiskale jedna uz drugu mogla je vidjeti pomoćne građevine u različitom stanju ruševnosti, naslage drva, redove bačava, šarene zasade povrća i cvijeća. Dlakava crna svinja rovala je zemlju na stiješnjenom kvadratiću zemlje u susjedstvu.
»Nije puno,« rekao je Giorgio, kao da se ispričava, dok su se spuštali natrag niza stube. »Što misliš?«
Catelini su se oči napunile suzama.
»Ah, Lina.« Giorgio ju je obgrlio svojim velikim rukama. Položio joj je glavu na svoje grudi i još je jače privukao sebi. Catelina je prislonila lice uz njegov prsluk što je vonjao po konjima i osjetila vruće suze na obrazima.
»Prije je nego sam očekivao,« započeo je Giorgio, »ali već sam bio donio odluku da te ionako upitam.«
»Jesi?«
Giorgiu se lice razvuklo u široki osmijeh. »Da. Jesam. Onda — što kažeš? Hoćeš li?«
Catelina se osjetila posve sigurnom. »Da Giorgio,« rekla je »hoću.«
Giorgio je spustio lice do njezina i oduševljeno je poljubio, a zatim se uspravio. »Sada moram poći gore do Castella,« rekao je. »Očekuju da se odmah vratim. Bit ću ovdje u zalazak sunca. Hoćeš li se snaći sama?«
»Pa rekla je Catelina, »ako se… trebamo oženiti, Giorgio, morat ću se naviknuti na snalaženje, zar ne?« Osjetila je kako joj lice prekriva rumenilo.
»Imaš li išta novca?«
Catelina je odmahnula glavom.
»Evo.« Giorgio je gurnuo svoju veliku ruku u džep i izvukao nekoliko kovanica. »Možeš li nam pronaći nešto za jelo? U kući nemam baš ničega.«
Catelina je kimnula glavom. Giorgio ju je opet poljubio, a zatim otvorio ulazna vrata. Pretvorivši se na pragu u krupan obris koji je gotovo priječio prolaz svjetlu, načas je zastao, a zatim se vratio i još je jednom poljubio.
Ona ga je odgurnula od sebe, smijući se. »Idi! Vidimo se navečer.«
CATELINA je otprilike jedan sat provela preuređujući Giorgiove prostorije po vlastitom ukusu. Poravnala je stol i stolice; presložila je tanjure i zdjele na polici na promišljeniji način; poravnala je obješene kapute i čizme spojila u parove i uredno ih poredala uza zid pod vješalicama. Pronašavši u najmračnijem kutu iza stuba metlu, pomela je pod.
Popela se u gornje prostorije, ponijevši metlu sa sobom. Uz uzglavlje kreveta u većoj sobi za zid su s obje strane čavlom bila prikucana dva užeta; Catelina ih je presložila i vratila na isto mjesto.
Otvorila je drveni kovčeg. U njemu je pronašla nekoliko platnenih košulja, nekoliko pari hlača, vunenu jaknu i gomilu klonulih i beživotnih čarapa. Nasmiješila se, podignula jednu od košulja, prinjela je licu, a zatim je nježno vratila natrag u kovčeg.
Pomela je pod u obje sobe, pa se vratila dolje i sjela za stol. Bilo je veoma tiho.
Uzdahnula je.
Jučerašnji joj se dan već činio nestvarnim i dalekim. Njezin je život u Castellu tako naglo prekinut, dogorio poput svijeće.
Sve se dogodilo tako brzo.
Izraz vojvodina lica kad je onako upao u signorinu odaju — Catelina je zadrhtala. Uistinu je pomislila da će ih obje ubiti. Činio se — pokušala je pronaći prave riječi kojima bi to opisala — kao da je opsjednut, nečim obuzet. One krupne tamne oči bile su mu širom otvorene i toliko je drhtao da je to Catelina mogla primjetiti s druge strane prostorije.
Ona stoji dršćući u predsoblju, osluškujući kako on viče na njezinu gospodaricu, a zatim uz lupu vrata izlazi van, staje pred nju i govori joj da još te noći napusti Castello. Ako joj je život mio, kaže. Ona misli kako nikad neće zaboraviti izraz njegova lica dok je izgovarao te riječi. Zatim udarcem nogu uklanja psa sebi s puta i nestaje, lepršava kaputa i uz zvonjavu metala. Jadna beštija samo stoji, podvijena repa i ušiju spuštenih poput uvelih listova kupusa.
Kad proviri natrag u spavaonicu, njezina signora stoji tamo, bijela poput krede. Niz obraz joj klizi suza; ona je ne briše, već je ostavlja da sama padne. Zapinje joj za kut usana i ostaje tamo visjeti. »Tako mi je žao, Lina,« govori joj. »Kamo ćeš sada?«
Catelina se grize za usnu. »Ne znam, moja damo. Možda natrag u Mugello, svojoj majci.«
Njezina gospodarica pruža ruke i one padaju u čvrst zagrljaj. Dotad već i Catelina plače, ali misli kako čuje da signora govori: »Sad ćeš biti na sigurnome, Lina. Nakon svega, i mi ćemo moći otići.« Glas joj je ipak prigušen suzama, pa se Catelina počinje pitati je li možda pogrešno razumjela.
Ne treba joj puno da spakira svoje stvari: još dvije haljine, nekoliko potkošulja, par cipela, nekoliko drangulija što ih je prikupila za mjeseci provedenih u Castellu. Sve to posve lagano stane u košaru koju je signora nosila pri odlasku u grad s Jacomom.
Dovršavaju s pakiranjem. Catelina se odjednom počinje osjećati nelagodno. Govori: »Poći ću Giorgiu, moja damo. On će odjahati sa mnom do Mugella, ako mu daju slobodno.«
»Lina…«
»Ne, moja damo — sada ću poći. Ne silazite dolje sa mnom. To će samo sve pogoršati.« Zatim zastaje, riječi joj zapinju u grlu, a tada iz nje provaljuje: »Pazite na sebe, moja damo. Ne dajte mu da vas povrijedi.«
Nakon još jednog snažnog zagrljaja, dohvaća košaru i trčeći izlazi iz sobe, niz dvorac, pa do kompleksa staja, gdje pronalazi Giorgia kako sjedi na kamenu za uspinjanje na konja, čisteći uzde četkom od konjske dlake.
»Lina! Što je? Zašto plačeš?« govori joj.
Nema smisla išta skrivati. Ona mu sve govori.
»Otpuštena?« On ustaje, s četkom s koje se cijedi voda u ruci. »Ali, ne razumijem. Ti… ali zašto? Što si to mogla učiniti da…«
Ona mu pokušava objasniti.
»I, što ćeš sad, Lina. Kamo ćeš poći«?
Ona sliježe ramenima.
»Ne odlazi nikuda,« govori joj zatim, ispuštajući iz ruku četku i komad oprave i grleći je. »Ostani ovdje, sa mnom. U gradu imam vlastiti stan.«
Dok je Catelina sada sjedila u Giorgiovoj oronuloj prizemnoj prostoriji, razmišlja o tome kako je bila zaprepaštena neprikladnošću njegova prijedloga. »Ali, Giorgio, kako mogu?« bila mu je rekla. »Nismo vjenčani!«
»To se može urediti,« bio je rekao, veoma ozbiljno.
Catelina je podignula košaru s ono malo svoje imovine i odnijela je gore. Oklijevala je, nesigurna u kojoj od dvije prostorije bi trebala odložiti svoje stvari. Odlučivši se za manju, neiskorištenu sobu jer joj se to učinilo manje drskim, izvadila je iz košare svoje haljine, potkošulje, cipele i bezvrijedne sitnice i odložila ih uredno na postelju.
Vratila se s košarom u prizemlje, uzela novčiće što joj ih je Giorgio dao i, prebacivši ogrtač preko ramena, zaputila se prema gradskom središtu, u potrazi za hranom.
U maloj mesnici u Via delle Volte je kupila zeca, na štandu na Corsu nešto povrća, listova salate, veliki grozd grožđa i glavicu češnjaka, a u malom dućanu u susjednoj ulici vrč piva. Ta ju je posljednja kupovina dovela do mjesta s kojeg je mogla vidjeti Castello; zagledala se u njegovu tešku masu od crvenih opeka, pitajući se što se zbivalo unutar tih zidina, posve nesigurna što bi to moglo biti.
Košara joj je bila puna i otežala dok se, zadovolja kupovinom, vraćala u malu kućicu u Via Vecchie. Trebalo joj je malo vremena da pronađe ulicu — dvaput je krivo skrenula prije nego je prepoznala blistavo obojan dućan oružara na raskrižju — i do vremena kad je skrenula iza pravog ugla i mogla vidjeti Giorgiova ulazna vrata, bila je već umorna i žudjela što prije sjesti i predahnuti.
Prešla je možda dva ili tri koraka niz ulicu kad je začula nekakav zvuk, poput cviljenja životinje u nevolji. Dubok, grleni jauk. Osvrnula se oko sebe, ali nije mogla ništa vidjeti. Jaukanje se ponovo začulo, ovaj put malo glasnije. Catelina se zaputila u smjeru otkud je zvuk došao, a onda su joj se dlake na potiljku naježile od strave. U tami pod nišom između dviju kuća, zgrčena na podu, ležala je prljava djevojka raščupane kose i čvrsto stisnutih očiju.
Catelina je spustila košaru, prišla joj je i čučnula do nje. »Možeš li me čuti?« blago je rekla.
Nije bilo odgovora. Posegnula je drhtavim prstima naprijed i uklonila djevojci kosu s lica. »Signorina, čuješ li me?« ponovila je i ovaj je put djevojka otvorila oči. Promijenila je položaj i Catelina je sada vidjela da joj je trbuh jako napuhan: vezice kojima joj je bio vezan prljavi prsluk bile su napete do pucanja.
»Hajde, dozvoli da ti pomognem ustati,« rekla je Catelina.
Djevojka je podignula ruku i Catelina ju je prihvatila. Dok se namještala da djevojci pruži oslonac, začula je kako u isprekidanom dahu duboko uvlači zrak. Djevojka joj je stisnula prste tako snažno da se preplašila kako bi ih mogla slomiti, a zatim se opet začuo onaj grleni jauk. Možda cijelu jednu minutu, djevojka je sjedila pognuta nad svojim trbuhom, još uvijek čvrsto stišćući Catelininu ruku, a zatim joj je stisak popustio. »Žao mi je,« promuko je rekla, dašćući glasno kao da trčala.
»Hajde, pokušaj ustati. Neću dopustiti da padneš.«
Povukla je djevojku na noge. Haljina joj je bila prljava, lice izbrazdano prljavštinom i suzama; veliki trbuh neskladno se isticao. Catelina je rubom rukava obrisala djevojci lice i pokušala joj otresti nešto zemlje s odjeće. Okrenuvši je u namjeri da joj otrese ramena, primjetila je da joj je stražnji dio naborane i zgužvane haljine mokar i prekriven pokoricom od zemlje na kojoj je sjedila.
»Je li to — o Bože, je li počelo? « zaprepašteno je rekla Catelina.
»Mi… mislim da jest.«
»Pa,« rekla je, »tada ti je bolje poći sa mnom, zar ne? Moraš odmah leći.«
Podignula je košaru, uzela djevojku za ruku i one su skupa, korak po korak, prešle onih posljednjih par metara do Giorgiove kuće.

24


MALI JE SOKOL raširio svoja tamna krila i razdražljivo njima zalepetao; pod njima, perje mu je bilo jednako žućkastosmeđe i mekano kao na prsima. Vezujući duge tanke crvene remenčiće za metalni prsten na kraju povodca, Alfonso je osjetio kako mu žute kan­dže stišću palac rukavice; omotao je drugi kraj povodca oko prstenjaka i malog prsta u rukavicu odjenute ruke. Sokol se prignuo i pognuo glavu, ne bi li izmaknuo kapi koju je sad izvadio — opet je srdito zalepetao krilima. Ali onako mu svezan za ruku, malo je toga mogao učiniti da je izbjegne i već sljedećeg časa oči su mu bile prekrivene, pa se smirio i odjednom ostao sjediti miran u svojem prisilnom mraku. Zastrašujući blijedi kljun u krivulji je izvirivao ispod grimizne kape od jareće kože. Alfonso mu je pritegnuo uzice oko glave, jednu povlačeći desnom rukom, a drugu držeći čvrsto stisnutu među zubima. Licem je došao na tek par centimetara od opasno oštrog kljuna, ali sokol je sada sjedio miran, u slijepom dostojanstvu, ne obazirući se na to što on čini.
Alfonso je ispružio ruku prema visokoj drvenoj sokolarskoj preč­ki. Zakrenuvši šaku, potaknuo je sokola da mu se s ruke spusti na prečku tako da mu, strgnuvši zubima rukavicu, može objema rukama privezati mala lovna zvona za noge. Oduvijek je imao problema s vezi­vanjem tih delikatnih vezica jednom rukom.
»Este, hoćeš li uskoro biti spreman s tim sokolom?«
Zvuči kao da Franccsca Panizata sve ovo zabavlja, pomislio je Alfonso. Znao je da njegov prijatelj malo drži do tih priprema, radije ih prepuštajući svome — odnosno Alfonsovu — sokolaru. Alfonso je međutim, većinu zadovoljstva u lovu sokolovima nalazio u druženju s pticama, u njihovu pripremanju za rad. Ovaj mu je, Strega — vještica — oduvijek bio najdraži. Uhvaćen u divljini, još kao ptić je posjedovao lovački nagon, a sada se mogao u vrebanju ulova vinuti više od bilo kojeg drugog sokola za kojeg je znao; redovito bi se vraćao s više plijena nego bi to čovjek od jedne ptice mogao očekivati. Jedva ga je čekao vidjeti kako tog popodneva leti.
»Savršeno dobro znaš da pticu ne valja požurivati, Francesco,« rekao je Alfonso, napokon izašavši iz sokolarnice. »Neće ti koristiti ako se odupre tvome požurivanju.«
Zaklonio je slobodnom rukom oči kad ga je lipanjsko sunce zabljesnulo nakon polumraka kamene kućice na kojoj gotovo da nije bilo prozora. Strega je i kroz kapu osjetio svjetlo i okrenuo glavu na drugu stranu.
Panizato je sjedio u sedlu; njegov blijedi sokol kokošar, i on pod kapom, ljutito je pognuo glavu i promeškoljio mu se na rukavici. »Poput žena, ha, Este?« Nasmijao se. »Ako mene pitaš, više vremena provodiš skrbeći o toj ptici nego sa svojom ženom.«
Potisnuvši drhtaj, Alfonso se prisjetio prethodne noći i prešutio odgovor.
»Gospodine, trebam li to tvoje mrštenje protumačiti kao činje­nicu da sam te vrhom rapira ubo u pravo mjesto?« bio je uporan Panizato. »Alfonso, možda bi malo svoje sokolarske tehnike mogao primijeniti i na svojoj vojvotkinji, naučiti je da ti se ne opire...«
»Ideš predaleko, Panizato.«
Alfonso je primijetio kako u pogledu njegova prijatelja nestaje vedrine; Panizato je znao izgledati otmjeno posramljen. Naučiti je tla ti se ne opire. Alfonso je ponovo u glavi čuo te riječi i ostao zatečen očaravajućim prizorom. Nije, međutim, pomislio na Lucreziu, već na Francescu: divlju, podmuklu i veoma sličnu njegovom Stregi.
Francesca je danas bila bijesna na njega, znao je to, i njihov podnevni susret je prošao bez riječi, ozbiljan i samo tjelesan. Ali dok je sada ponosito promatrao svoga sokola koji mu se, premda svakodnevno puštan da slobodno krstari nebom, uvijek vjerno vraćao, znao je da i svoju kurvu drži u sponama čvršćim od vezica, povodca i mamca. Alfonsu se toga trena učinilo da bi Francesca možda mogla biti jedina koja je stajala između njega i potpunog ludila.
Prisilio se na osmijeh. »Možda imaš pravo, Francesco,« rekao je. »Možda bi se sokolarske vještine mogle uspješno primijeniti i u spavaonici, premda mislim da — možda — to što predlažeš, unatoč našem prijateljstvu, može biti znakom priličnog nepoštivanja.«
»Prihvaćam tvoj prijekor, Alfonso.« Panizato je podignuo svoju slobodnu ruku, ispričavajući se.
Alfonso je od konjušara preuzeo Farfalline uzde i dodao mu sokola dok se uspinjao u sedlo. Konjušar mu je vratio sokola natrag u ruku i Alfonso i Panizato su sa svoja dva psa za petama napustili dvorište, zaputivši se prema lovištu koje se pružalo izvan glavnih zidi­na staroga grada još od vremena kad ga je njegov pradjed Ecole sam isplanirao, dao urediti i u njemu do smrti uživao. Alfonso je često imao prigodu blagosloviti tu starčevu energiju i poduzetnost i mnogo puta poželio da ga je poznavao.
Neko su vrijeme jahali u tišini i Alfonso je shvatio kako mu glavu opet ispunjavaju misli o Lucrezii. Kad su se prvi put susreli u Mugellu, prisjetio se, svoju je buduću vojvotkinju vidio kao savršen odraz u besprijekornu zrcalu. Ipak, nakon vjenčanja, svaki je nasilan podsjet­nik na njezinu nesposobnost pokazivanja dostojnom tog izvanrednog odraza za kojim je toliko žudio oštećivao površinu tog zrcala: ono je napuknulo, okrnjilo se i počelo se izobličavati sve dok se nije osjetio posve nesposobnim čak i na tren sagledati taj odraz koji je u početku bio ugledao.
Bio je toliko uvjeren da će prošle noći uspjeti. Tako odlučan. Ali sada kad je bio siguran da Lucrezia zna za namjere Njegove Svetosti, sada kad je znao da ona pred njim stoji kao potencijalni posrednik uništenja svega onoga što je smatrao tako dragocjenim, nije više bila samo nedostižnija nego ikad, već i opasna. Ne samo da joj više nije mogao vidjeti odraz u staklu, nego su napuknuća i izobličenja sada taj prizor do te mjere izokretala da je u njemu vidio tek nasmijanog malog mučitelja i neprijatelja.
Ipak, na svoju sramotu, znao je da je još uvijek želi, jednako kao i dosad. Kao što čovjek sklon samoubojstvu može zuriti u draguljima optočen bodež kojim namjerava zaustaviti vlastito srce i u posljednjom trenu neočekivanog mira nalazi način njegove izrade neodoljivo lijepim, Alfonso je znao da još uvijek žudi za posjedovanjem Lucrezie. Morao ju je imati. Sinoć je pomislio da bi, ukoliko obnovi taj prizor —ukoliko sebe pokuša natjerati da svoju vojvotkinju vidi tek kao kurvu — možda nekako mogao prevladati te neobjašnjive prepreke koje su tako odlučno stajale među njima. Ali — tako ponižavajuće — plan mu je bio posve neuspješan.
Sve je bilo iscrpljujuće, nedostojanstveno, ružno — i potpuni promašaj.
Lovci su izišli na otvoreno i Alfonso i Panizato su natjerali konje u brzi kas. Nakon nekog vremena su zastali, vezali konje u sjeni nekog drveća i izišli iz zaklona na uzvisinu. Oba psa — Folletto i Panizatov lovački pas Lontra — otrčali su od njih, zašavši u vrištinu.
Puhao je jak vjetar. Alfonso je bio zadovoljan: znao je da Strega voli osjetiti vjetar pod sobom — to kao da mu je ulijevalo hrabrost, poticalo ga da se vine još više u zrak. Ponekad se činilo, pomislio je, kako njegov mali sokol vreba svoj plijen iz samih oblaka.
Vrhove krošanja obližnjeg drveća resile su isprepletene grane više gnijezda gačaca. Ako danas bude imao sreće, možda Stegu natjera da uhvati par gačaca. U ovo doba godine u vrištini nije bilo divljači, pa je u svojoj sokolarskoj vreći ponio nešto mamca i moći će makar Stregi pružiti prigodu da protegne krila i izgubi ponešto na težini — nijedna ptica nije bila previše željna lova ako nije bila na rubu gladi.
On i Panizato su skinuli kape sa svojih ptica. Oba su sokola zatreptala na svjetlu i počela se osvrtati oko sebe, odmjeravajući teren na kojem su se zatekli. Panizatova ptica, Foschia, bila je, pomislio je Alfonso, ćudljivo, tvrdoglavo stvorenje i dvojio je da će njegov prija­telj danas s njome imati uspjeha. Stvorenju poput Foschie trebalo je beskonačno mnogo vremena, strpljenja i ponavljanja uputa da bi ikad postalo pouzdanijim. Francescova razdražljiva, energična narav bila je previše neobuzdana za sokolarenje, pomislio je Alfonso.
Odvezao je spone s povodca i Strega se odmah odgurnuo noga­ma i jurnuo mu s ruke, u spiralama se uspinjući sve više i više, sve dok se nije pretvorio tek u nepomičnu točku na jarkom plavetnilu. I Foschia je poletio, ali je u oštrim lukovima nastavio letjeti tek koji metar nad bujnom travom. Ipak, Panizato kao da nije mario za njegov nizak let — okrenuo se Alfonsu i obratio mu se. »Je li se tvoj rođak već vratio iz Francuske?«
»Ne, neće do kolovoza.«
»Zna li za — ovaj — situaciju po pitanju naslova?«
»Ne još. To nisu informacije koje bih povjeravao putem pisma.«
»Ne. To shvaćam. Prilično delikatno. I — ovaj — nema napretka?«
Alfonso je znao da misli na Lucreziinu potencijalnu plodnost, ali nije sebi mogao dopustiti više od pukog odmahivanja glavom. Izosta­nak rezultata još uvijek ne znači propast. Ali koliko će još trebati da se u to pretvori? Budućnost se pružala pred njim: pusta, beskrajna cesta prepuna tisuća nevidljivih rupa.
Uslijedila je duga, neugodna tišina. Zatim je Francesco opet pro­govorio, očito se trudeći promijeniti temu razgovora. »Alfonso, moram znati kad će se odbor za zemlju opet sastati.«
»Neće prije kraja mjeseca. Zašto?«
»Moram pripremiti nekoliko potvrda, a znam da ću biti prisi­ljen izbivati iz Ferrare otprilike tjedan dana,« rekao je, »pa se moram pobrinuti da sve bude gotovo prije moga odlaska.«
»Odlaska?«
»Majka mi pobolijeva i... jutros sam od nje primio pismo u ko­jem me moli da je dođem vidjeti. Po onome što mi poručuje, vjerujem da je na putu ozdravljenja, ali ona tako rijetko nešto traži od mene, pa mislim da bih trebao poći.«
»Da, naravno da bi trebao.«
»Planiram joj odnijeti nešto čime bi joj olakšao san. Previše je ponosna da to zatraži, ali u pismu priznaje da probdijeva cijele noći i mislim da je, kad napokon uspije usnuti, muče nemirni snovi.«
Problem koji je i njemu, pomislio je Alfonso, bio tako dobro poznat. »Želiš li da ja nešto učinim, Francesco?« rekao je.
»Zapravo, da. Preporuči mi nekog pristojnog ljekarnika. Onaj nitkov Corelei iz Vie Fondobanchetto želi mi za olakšanje majčinih besanih noći prodati smrtonosni napitak od kukute. Izgleda mi poput pravog zločinca.«
»Alessandro Giglio opslužuje Castello i oduvijek mi se činio sposobnim i poštenim. Razgovarat ću s njime u tvoje ime.« Alfonso je prijatelju dao odgovor koji je ovaj tražio i Panizato u tome nije vidio ničega neobičnog, ali Alfonsu je um odjednom žestoko proradio, tako da se osjetio blizu nesvjestici. Riječi koje je izgovorio odjekivale su mu u glavi kao da su mu uši začepljene, a iz prizora koji se pred njim pružao kao da je počelo nestajati boje.
Francesco mu je nesvjesno predao ključ tihih vrata u dnu hodnika sjenovitog labirinta što mu se pružao umom. Vrata kroz koja, znao je to, nikad sebi ne bi trebao dozvoliti proći. Ipak, sada će, s ključem u ruci, otkriti da se tome nemoguće oduprijeti.
Itekako je dobro znao što se u toj prostoriji nalazi. Zamišljajući to, osjetio je vrtoglavicu i sekunde koje su uslijedile kao da su stale dok je zamišljao nezamislivo.
To bi sve okončalo.
Ali, u strahu da će njegova zatečenost postati primjetnom, na­tjerao je sebe da se vrati natrag Panizatu i vrištini. Dva su psa jurila natrag, njima ususret. Folletto je u čeljusti držao zeca; usta su mu bila oblivena krvlju.
Alfonso je izvukao mamac iz torbe. Ispruživši zamahom ruke dugi privez, zavitlao je mamcem nad glavom.
Strega se obrušio.
Promatrao ga je kako juri dolje zrakom u potrazi za mamcem — kojim je on sada zamahnuo još dalje, da ga skrene s pravca. Njegov je mali sokol brzo opet pronašao cilj i mamac mu se istoga trena našao u kandžama. Pao je na zemlju nekoliko metara od mjesta na kojem su on i Panizato stajali i on mu je za nagradu dobacio mrtvog goluba.

25


LUCREZIA JE SJEDILA U tami, desetak stuba iznad podnožja kule Torre San Paolo, mršteći se na neugodan vonj plijesni. Čekala je tako naizgled cijelu vječnost, a onda začula zvuk dolazećih koraka. Ustala je. Kad je stigao do podnožja stuba, Jacomo je več trčao i udario ravno u nju dok je hitala dolje susresti se s njime. Uhvatio ju je u zagrljaj kako ne bi pala i tada je, uz tihi čeznutljiv uzdah, poljubio u usta.
Lucrezia se odmaknula. »Ne! Ne ovdje — brzo, pođimo na krov, kako si rekao.«
Bio je to veoma dugačak uspon. Lucrezii je srce tuklo o rebra kad su dosegnuli mračnu malu prostoriju na vrhu tornja.
»Gdje sada?« rekla je dok su joj se grudi nadimale.
»Tamo gore,« rekao je Jacomo, pokazujući na još jedan kratak niz od pet-šest drvenih stuba. Lucrezia se uspela uz njih i pritisnula veliku željeznu kvaku na vratima što su se nalazila na njihovu vrhu. Nije se htjela ni pomaknuti. Jacomo se provukao pored nje i svom snagom gurnuo vrata ramenom. Ova su popustila i širom se otvorila, tako da je posrnuo naprijed. Opet se uspravivši, maknuo se ustranu da propusti Lucreziu, pa i sam pošao za njom, gurnuvši vrata za sobom.
Privukavši je u naručje, počeo ju je opet ljubiti. Lucrezii se uči­nilo kao da pokušavaju sjediniti svoja tijela u jedno jedino biće — kao da su tim poljupcima jedno drugome dahom udisali život. Tako su, čvrsto stisnuti jedno uz drugo, nezgrapno posrtali sobom — Lucrezi hodajući natraške — sve dok na leđima nije osjetila hladnoću zida.
Jacomo joj je stavio ruke pod pazuha i podignuo je. Trebalo mu je samo par časaka da joj ukloni tešku haljinu kako bi ga mogla nogama obuhvatiti oko struka. Obgrlivši je jednom rukom i čvrsto je pritisnuvši uza zid kako ne bi skliznula, slobodnom je rukom posegnuo kako bi se oslobodio vlastite odjeće.
Bilo je to grubo, pomamno. Neožbukani je zid Lucrezii snažno grebao leđa i potiljak, ali ona je svu tu nelagodu jedva primjećivala. Tek nekoliko trenutaka kasnije je ščepala Jacoma za košulju i zaronila mu lice u kosu kako bi prigušila krik koji nije mogla spriječiti dok joj je nešto nalik velikoj šaci stezalo utrobu. Jacomo je ispustio dugačak, polagan, drhteći uzdah i ukočio se, još je više stisnuvši uza se, pridr­žavajući je između svojega tijela i zida.
Ostali su tako nekoliko dugih trenutaka. Onaj prvi put, pomislila je Lucrezia, vođenje ljubavi im je bilo bezbrižno i prepuno užitka; uživali su jedno u drugome bez žurbe, istražujući i otkrivajući jedno drugo na sve moguće načine. Danas je bilo drukčije. Stvorili su uza­jamnu potrebu jedno prema drugome, potrebu koja ih je sada proždirala, preplavljivala, u tamu uranjajući sve ostalo što ih je okruživalo. Za gašenje te divlje žeđi trebat će više od tek nekoliko trenutaka očaj­ničkog zagrljaja, licem u lice s opasnošću — ali više nije bilo izbora. Žudnja je prerasla u nuždu.
Opet je spustila noge na pod i obgrlila Jacoma rukama, dišući teško, lica naslonjena na njegove grudi. On joj je milovao kosu i ljubio je u tjeme. Nekoliko trenutaka kasnije sjeli su na grubo otesane daske odaje na vrhu tornja, tijesno priljubljeni jedno uz drugo. Jacomova teška i topla ruka grlila je Lucreziu oko ramena.
Nekoliko minuta nisu izgovorili ni riječi.
A zatim je Jacomo kazao: »Dakle, sada želi portret, je li?«
»Mislim da on to vidi kao način nadzora nada mnom. Ali više me­ nije briga. Zapravo, to mi se počinje činiti savršenom zamišlja. Slušaj!«
Izvukla se iz njegova zagrljaja i sjela na pete, haljine zgužvane i neuredno nabrane oko svoga tijela. Uzevši obje njegove ruke u svoje, rekla je: »Naslikaj mu moj portret, Jacomo. Neka bude lijep — portret žene koju je ljubav učinila lijepom. Podari mu prekrasno, beživotno umjetničko djelo — oduvijek je želio da jedino to budem. A onda, kada mu daš ono što je želio, možeš mu oduzeti osobu koju nikad nije shvaćao i zapravo je nikad nije ni želio. A ja ću znati da on nikad neće razumjeti: da me je lijepom na portretu zapravo učinila tvoja ljubav — ne njegova.«
Sva gorčina i gnjev koji je u njoj kipio otkad je Alfonso otpu­stio Catelinu i podvrgnuo je tolikim poniženjima uzdizala se u njoj poput žuči. Jacomu je pogled prelazio s jednog na drugo njezino oko. Namrštio se. »Što se sinoć dogodilo? Jesi li mi rekla istinu? Je li te povrijedio?«
»Rekla sam ti — nije me udario,« tupo je uzvratila Lucrezia.
»Lucrezia...«
Odmahnula je glavom. Nije željela govoriti o Alfonsu — ne na­kon onog divljeg užitka koji su ona i Jacomo upravo podijelili.
Ali on je bio uporan. »Sinoć se nešto dogodilo, zar ne? Što ti je učinio?«
Lucrezia se okrenula od njega, ne želeći opisivati groznu noć koju je provela. Spustila je glavu, krajnje postiđena. »Ne znam kako ti to reći,« šapnula je. »Bilo je grozno. Pokušala sam ga spriječiti, Jacomo. Nisam željela da me dira.« Obrisala je oči. »Zapravo nije uspio... ali... ali on...«
Nije mogla dovršiti rečenicu.
Jacomo se načas činio zatečenim, a zatim je Lucreziu privukao sebi. Osjetila je kako joj rukom obuhvaća potiljak, pritišćući joj glavu uz svoje rame; drugom ju je rukom pritisnuo uz svoje grudi. Plima ljubavi prema njemu, snažnija od svega što je dotad osjetila, cijelu ju je preplavila i ona se stisnula uz njega kao što se, prisjećala se, u dje­tinjstvu stiskala uz svoju majku. Suze koje je dotad obuzdavala počele su snažno teći i začula je vlastite jecaje. Glasa izobličenog od plača, sve mu je ispričala: o gubitku Cateline, o svojem strahu pred Alfonsovim divljim bijesom, o užasu i sramoti zbog onoga što se dogodilo nakon njegova povratka u Castello prethodne noći.
Jacomo ju je grlio svojim toplim rukama. Držao ju je tako, bez riječi, sve dok joj se plač nije stišao.
JACOMO je brzo razmišljao. Štogod u ovoj nemogućoj situaciji bilo pravo ili krivo, znao je zasigurno da će morati Lucreziu povesti sa sobom kad bude napuštao Castello. Izmučena mu se savjest razbistrila. Vjenčani ili ne, neće je ostaviti ovdje, s tim čovjekom — to je sada bilo nezamislivo. Sluškinja je već napustila Castello, a do dovršetka freske je ostalo tek par dana. Ali koliko dugo se mogu usuditi ostati ovdje? Kako će uopće moći dovršiti drugu sliku? Što bi još, pomislio je osjetivši kako mu se utroba nelagodno premeće, taj kučkin sin mogao učiniti prije nego budu na sigurnome, daleko odavde?
»Lucrezia,« rekao je, »nakon sinoćnje noći — trebali bismo otići čim freska bude gotova. Zaboravi portret.«
»Ne!«
Ostao je zatečen njezinom odlučnošću. »Ali...«
Lucrezia je šmrknula. »Sve te stvari o kojima smo prije razgo­varali. Tu je i velečasni brat — Alfonso će sigurno njega optužiti ako pobjegnemo prije nego portret bude završen. I sam si rekao da bi to mogao učiniti. I...«
»Znam što sam rekao, ali...«
Prekinula ga je: »I ne vjerujem da će mi Alfonso neko vrijeme prilaziti.«
Jacoma to kao da nije uvjerilo.
»Obično se drži podalje od mene danima nakon ponižavajućih iskušenja poput onih od prošle noći.« U očima su joj opet zasjale suze. »Gotovo sam posve sigurna da neće ništa pokušavati najmanje tjedan dana.«
Jacomo je s nevjericom otpuhnuo kroz nos. Podignuo je ruku do Lucreziina obraza i pomilovao ga palcem. »Htio sam ti nešto reći,« kazao je. »Dobio sam jednu ideju za promjenu freske — umalo sam zaboravio.«
I počeo joj je iznositi svoj plan. Sjedila je, zureći u njega, po­vremeno kimajući glavom, s blijedim smiješkom na od suza vlažnom licu. »To je tako mudro. To je čudesna zamisao, Jacomo,« rekla je kad je završio. »Baš mi se sviđa. Hoćeš li trebati načiniti još crteža?«
»Ne. Prizor koji želim duboko mi je urezan u um.«
»A portret?« rekla je. »Moraš naslikati portret. Želim da ostane ovdje nakon što ja odem. Želim da ga mora svaki dan gledati, tako da nikad ne bude u stanju zaboraviti.«
Dok je to govorila Jacomo je odjednom, uz vedru navalu nadah­nuća, spoznao kakav će portret naslikati. »Naslikat ću te kao Perzefonu,« rekao je, smiješeći se.
»Kako to misliš?«
»Vidjet ćeš — morat ćeš pričekati.« Ustao je i pružio ruku da pomogne Lucrezii uspraviti se na noge. Ona je ispružila noge i ne­spretno ustala, utrnula od dugog sjedenja u istom položaju. »Dođi, cara,« rekao je. »Trebali bismo poći.«
Lucrezia je rekla: »Morat ću te često viđati. Mislim da ću inače umrijeti.«
Jacomo ju je opet obgrlio rukama.
»Dolazit ću u galeriju kad budem mogla,« rekla je Lucrezia. »Ako budem mogla urediti sastanak s tobom, pokušat ću pronaći način da ti kažem kada i gdje.«
On joj je nježno zabacio kosu iza uha. »Dođi sutra odmah u zoru — moći ćeš vidjeti skicu prije nego je nestane.«
»Pokušat ću, obećavam,« rekla je.
Poveo ju je do vrha stubišta. Spustili su se niz mnoštvo stuba, zastavši prije nego su dosegnuli podnožje.
»Pričekaj tren ovdje,« tiho je rekao Jacomo. Prikrao se dolje niz posljednjih par stuba i provirio u hodnik. Bio je pust. »Dođi,« rekao je.
Ona je brzo došla za njim i, nakon još jednog posljednjeg poljup­ca, pohitala prema Krovnom vrtu, dok je Jacomo trčao natrag u Sjevernu dvoranu.
SLIJEDEĆEG je jutra Jacomo došao do galerije odmah nakon zore. Fra Pandolf je još spavao, a dok je on napuštao svoju sobu Tomaso je sličio tek beživotnoj gomili pod pokrivačima. Morao je načiniti taj crtež i prekriti ga dnevnim intonacom prije nego velečasni brat dođe prihvatiti se posla. Ovi dijelovi bit će posljednji na velikoj freski i, pomislio je Jacomo, njegova tiha gesta prkosa mora biti dovršena i skrivena prije nego bude prekasno.
S naporom se uspeo spiralnim stubama, s teškim paravanom u rukama.
Sinopia je bila nanesena i već neko vrijeme spremna, a mnoge sićušne oznake nanesene ugljenom bile su lako vidljive. Ali tog je jutra Jacomo uzeo krpu, umočio je u vjedro čiste vode i počeo ih brisati s glatke podloge. Toga je jutra želio čistu žbuku, bez ikakvih oznaka.
Čekajući da se žbuka osuši, u velikom je vjedru izmiješao intonaco za taj dan i pripremio svoju mistriju i paletu. Iza sebe je razvukao i postavio paravan. On će mu, pomislio je, osigurati nešto privatno­sti, ali nije bilo vremena za gubljenje jer je želio svoj subverzivni rad prekriti što je prije moguće. Nitko ga nije smio vidjeti — jedino on i Lucrezia će zauvijek znati da je ondje, osim ako budući stanovnici Castella jednom ne odluče preraditi fresku i ukloniti gornje slojeve žbuke. Tek će tada rad biti razotkriven i izložiti njihove skrivene tajne. Doslovno. Jacomo se nasmiješio za sebe, zamišljajući izraze lica tih neznanih budućih preureditelja dvorca.
Jasno je u mislima vidio željeni prizor dok je u maloj posudi miješao sivu boju. Uzeo je poveliku riga kičicu, pažljivo joj namočio dlačice i započeo slikati.
Prepoznatljivost dvaju likova čiji je intiman i strastven zagrljaj sada slikao bila je jasna: godine provedene na ulicama i po gostioni­cama prije šegrtovanja u pokušajima postizavanja sličnosti dobro su mu došle, pomislio je. Kad bi sada signore nehotice naišao, suočio bi se s tako nedvojbenim dokazom nevjere svoje supruge da bi i Jacomo i Lucrezia posve sigurno bez odlaganja bili lišeni života.
Dovršio je skicu i sa žudnjom ostao promatrati prizor koji je naslikao.
Začuo se zvuk koraka.
Sledio se.
Ako to nije Lucrezia, nema nimalo izgleda skriti sliku na vrijeme.
»Jacomo?«
Sklopio je oči i ispustio dah koji je dotad u strahu zadržavao. »Ovdje — ovamo, brzo!«
Pojavila se iza ruba paravana i zastala. »Ah. Ah, Jacomo! To je... to je... ah, tako mi je drago što sam je dospjela vidjeti na vrijeme...«
»I meni.« Poljubio ju je. A zatim je, s usnama još uvijek na njezinima, posegnuo i vrhovima prstiju dotaknuo boju. Već je gotovo bila suha: mogao je nanijeti intonaco. Odmaknuo se od nje.
»Mogu li ti pomoći? Udvoje će biti brže.«
»Ne — ako se zaprljaš, gotovi smo. Odmakni se.«
Na licu joj je vidio razočaranje, ali ipak se odmaknula od njega dok je na veliku paletu uzimao žbuku iz velikog vjedra.
»Čekaj,« promrmljala je Lucrezia dok je podizao mistriju da na zid nabaci prvi nanos žbuke. Zastao je, a ona je posegnula naprijed i nježno položila dlan svoje male ruke na sliku kao da je, pomislio je Jacomo, svečano blagoslovi.
Zatim se odmaknula i on je počeo nanositi intonaco. Za samo nekoliko minuta slike je nestalo i blistav sloj neokaljane žbuke zasjao je na ranojutarnjem suncu.
Taj prekrasan, trijumfalan, drzak prizor prikrivene nevjere bio je sada — kao u stvarnosti — skriven od sviju, osim od njih dvoje.
Jacomo je s ushićenim zadovoljstvom primijetio da sjena parava­na pada točno onamo gdje je htio smjestiti novi dodatak freski — i da je dojam upravo onakav kakvom se nadao.
»Bolje mi je poći prije nego me netko vidi ovdje gore,« rekla je tada Lucrezia. Još jednom ga poljubivši, provukla se iza paravana i napustila galeriju. Osjećajući cijelim tijelom bol za njom, ali svjestan da toga dana mora dovršiti najmanje polovicu dodatka freski, Jacomo je sebi odlučno rekao da mu je bolje prestati sanjariti i usredotočiti se na zadaću koja je pred njim stajala.

26


CATELINA SE NASLONILA na zid manje od Giorgiove dvije sobe na katu i zagledala se dolje u dva usnula lica. Djevojci su obrazi još uvijek bili prljavi i isprugani suzama; a dječačić čija je glava sada počivala u zagrljaju njezine mršave ruke bio je sitan i pjegav, rijetke crne kose slijepljene za glavu, nalik mokrom perju.
»Dobro obavljeno,« rekao je blagi glas.
Catelina se nasmiješila četvrtoj osobi u prostoriji. Kako li je to izvanredno lijepa žena, pomislila je Catelina. Čak i ovako, sva razba­rušena i umorna i neuredna. Pomislila je da nikad nije bila u blizini nekoga tako ljupkog. Ipak, oko očiju joj se nazirala nekakva oporost i tjeskoba. A na jednom od tih očiju nalazila se modrica.
»Hvala vam na pomoći, signora,« rekla je Catelina.
»Francesca,« rekla je žena.
»Francesca,« ponovila je Catelina. »Tako sam vam jako zahval­na. Ne znam što bih činila da vas nije bilo ondje...«
»Vidjevši vas na djelu, sigurna sam da biste se savršeno dobro snašli i bez mene. Ali drago mi je što ste se sjetili pokucati. Ponosim se što sam vam pomogla.«
»Ipak sam vam jako zahvalna. Štogod rekli, nisam znala što je najbolje učiniti. Umalo me obuzela panika. Svi smo veoma sretni što Giorgio ima tako sposobnu susjedu.«
Francesca se nasmiješila. »Ne mislite o tome.« Uzela je Catelinu za ruku i stisnula joj prste, a zatim se okrenula i pošla prema stuba­ma. Catelina je čula kako se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju. Opet je pogledala djevojku i dijete. Zaboga, što li će Giorgio reći kada dođe kući? Ovo je bio značajan dan. Giorgio ju je upitao hoće li se udati za njega; ostavio ju je da se u njegovoj kući osjeća kao u svojem domu. Dao joj je nešto svoga dragocjenog novca i poslao je da kupi nešto za jelo, a što je ona učinila? Dovela je u kuću beskućnicu i porodila njezino dijete, a da on o tome pojma nije imao.
Dječačić je šmrknuo u snu.
Jadničku će trebati kolijevka, pomislila je.
Sjela je na poklopac drvene škrinje, a zatim opet ustala, podig­nula poklopac i iz nje izvadila Giorgiove košulje, hlače i čarape, pa ih odnijela u veću sobu i položila u dno kreveta.
»Škrinja će posve dobro poslužiti,« rekla je sebi.
Zasun na ulaznim vratima je zaškripio i pod stubama se oglasio Giorgiov glas. »Lina?«
Kratko je oklijevala, a onda rekla: »Upravo silazim.«

27


VEČERNJE SUNCE pretvorilo se u tek jarko žutilo nad udaljenim obrisima planina. Svjetlo je bilo prigušeno, duboke ružičasto-zlatne boje, a sjene koje je bacalo preko kipova u loggii Cosima de’ Medicia poprimile su jarku plavu boju škriljevca. Nad velikom kućom Cafaggiola nebo je bilo vedro, ali daleko na sjeveru nakupljala se tamna masa oblaka i grmljavinom pretkazivala oluju.
I lice Cosima de’ Medicia je bilo olujno tmurno.
»Jednostavno nemaš razloga tako izgledati, Cosimo,« rekla je Eleanora de’ Medici, a mišić na obrazu joj je zatitrao. »Znam što misliš.«
»Duboko u to sumnjam.«
»To nije teško. Ljut si jer još uvijek trebamo poći u Ferraru, čak i nakon gotovo dvije godine.«
Cosimo se još žešće namrštio, ali nije rekao ništa.
»Ali nije me briga koliko je vremena prošlo, ti ne ideš. Ljekarnik kaže da bi to bila ludost. Ti — i ja — morat ćemo ostati ovdje. Vidjet ćemo Lucreziu kad u kolovozu dode ovamo, u Mugrllo. Sve je dogovoreno — mi ćemo ostati ovdje, a Giovanni će poći u Ferraru. «
»Sada mi više nije ništa i ne vidim zašto...«
»Ah, zaboga!« Eleanora je ustala, s jednom rukom na boku, a drugom, stisnutom u šaku, pritišćući čelo. »Zar misliš da meni Lucrezia ne nedostaje jednako kao i tebi? Možeš li zamisliti koliko žudim vidjeti svoju kćer? Ali moramo biti realni! Opet si bio bolestan. A to je već treći put. Kod svakog većeg napora boriš se doći do daha. U grudima imaš bolove koje — pri svakoj promjeni — po vlastitom pri­znanju osjećaš poput probadanja noža, a k tome si dramatično mršaviji nego prije samo nekoliko mjeseci. Ti ne putuješ u Ferraru.«
»Ali freska je gotova i ja...«
»Ta je freska brižno naslikana i, za razliku od tebe, vjerojatno će doživjeti najmanje dvjesto godina. Činjenica da moraš pričekati još nekoliko mjeseci prije nego se dovoljno oporaviš kako bi mogao puto­vati njoj neće ništa značiti. A ne čekati bi moglo mnogo značiti tebi.«
Cosimo de’ Medici je zurio u svoju ženu, tvrdoglavo isturene brade. Ona mu je uzvratila jednako oštrim pogledom.
Giovanni je sjedio u sjeni velikog poprsja Lorenza Veličanstvenog, slušajući prepirku svoje tete i tetka i intenzivno razmišljajući o pismu koje je držao u ruci. Uvijek iznova ga je okretao među prstima, zami­šljajući Lucreziu kako ga piše i pitajući se zašto je poziv njegove rođa­kinje u njemu budio toliki nemir. Nije bilo ničega posebnog, pomislio je rastvarajući maleni list papira i čitajući ga već po dvadeseti put, za što bi se mogao uhvatiti — bio je to tek predosjećaj. Nešto u tonu ovoga pisma tjeralo ga je na pomisao da... nije nesretna, pomislio je Giovanni, već uznemirena. To je bilo to. Nešto, pomislio je, nije bilo u redu.
Glas njegova tetka bio je sve glasniji i odlučniji. »Ne radi se samo o slici, Eleanora, želim vidjeti Lucreziu. Prije kolovoza. Nakon Alfonsovih vijesti o neobjašnjivim namjerama Svetoga Oca da...« Namrštio se, očito tražeći riječ kojom bi opisao svoj gnjev, »... da opustoši vojvodstvo i potpuno zanemari činjenicu da je Alfonso poduzeo posve zakonite korake za...«
»Smiri se, Cosimo — opet ćeš na sebe navući bolest!« odlučno je rekla Eleanora.
»Zašto nije u dvije godine zanijela?« Cosimo je optužujući upro kažiprstom u svoju ženu.
Giovanni je primijetio kako mu se teta ugrizla za usnu. »To se dogada, Cosimo. Znaš to.«
»Ne u ovoj obitelji! Mora postojati neki problem, nešto što nam ne govore. Moramo je vidjeti.«
»Ja ću s njome razgovarati, tetku Cosimo,« rekao je Giovanni.
Njegov se tetak zagledao u njega. »Ha? Što?« rekao je.
»Razgovarat ću s njome. Kad je vidim. Otkrit ću što se događa.«
»Ne budi smiješan, dječače — ne vjerujem da će ona poželjeli podijeliti ikakve intimne tajne s... s jednim djetetom.«
Gomila gnjevnih bestidnosti nakupila se Giovanniu u grlu, poput plime žuči. Upravo se spremao uzvratiti kad su ga prekinuli.
»Cosimo!« Eleanori se u glasu sada već naslućivao bijes. »Giovanni ima skoro osamnaest godina. Nije više dijete. Ti nisi bio puno stariji kad sam te upoznala.« Eleanora je Giovanniu dobacila pogled isprike. »Ali ako te to čini sretnim, zašto ne pustiš Giuliettu da pode s njime u Ferraru. Ako ima ikakvih... intimnosti koje treba podijeli­ti, Lucrezia će zasigurno biti sretna da ih povjeri njoj, kao što bi ih povjerila tebi ili meni. Možda i prije nego nama.«
Giovanni je osjetio kako mu se na to u grudima steže čvor nego­dovanja i vilica mu se stegnula. Očekivao je putovati sam, kao jedini predstavnik obitelji, i žudio za tim da ponovo vidi Lucreziu. Među svim ljudima koje bi izabrao da s njime putuju, posljednja bi bila ta neumoljiva, sitničava, nezasitno krjeposna Giulietta koja bi, bio je u to posve siguran, dominirala danima koje provedu u Castellu i gotovo mu posve onemogućila provesti imalo vremena s njegovom rođakinjom.
Ali njegov je tetak kimao glavom. »Da... da, Eleanora, doista vjerujem da bi to bila najbolja zamjena za njezine roditelje. Poslat ćemo Giuliettu.«
»MORALI bismo uskoro biti ondje, Giovanni,« rekla je Giulietta, izvirujući kroz prozor male kočije.
Giovanni je povukao uzde svoga konja i usporio dok se nije našao uz bok s njome. »Da,« rekao je. »Vidite li ondje?« Pokazao je rukom, a Giulietta se protegnula kako bi vidjela kamo to pokazuje. Rukama se čvrsto uhvatila za rub prozora, članaka bijelih poput kosti. »To je Porta Paula. Sam rub grada. Uskoro stižemo.« Umorna je, pomislio je. Trodnevno putovanje moralo je na njoj ostaviti traga i pod natečenim staračkim očima je naslutio sjene koje prije nikad nije vidio. U njemu se sućut borila s ozlojedenošću dok ju je promatrao kako kruto sjeda natrag u kočiju. Podbo je svoju kobilu, natjeravši je u brži kas i kimanjem glavom pozvao kočijaša da drži korak s njime, sada željan što prije doći do njihova cilja. Na brzi pucanj biča i konji iz zaprege su ubrzali i za tek nešto više od pola sata malo se društvo uz škripu zaustavilo u velikom središnjem dvorištu Castella.
Lucrezia ih je čekala. Ruku prekriženih na grudima, pogrbljenih ramena, istupila je iz sjena trijema dok se Giovanni protezao i silazio s konja. Ostao je zaprepašten: bila je izmučena i blijeda, pjege na nosu bile su joj tamnije nego inače, oči obrubljene rumenilom i previše sjaj­ne. Nije mu uputila ni riječ pozdrava, već mu samo prišla i zagrlila ga, držeći ga čvrsto kao da se utapa. On joj je uzvratio zagrljaj, osjećajući kako drhti i diše plitko i isprekidano.
»Što je, Crezzi? Nešto nije u redu?«
»Gdje su tata i mama?« rekla mu je u haljetak.
»Nisu došli. Tetak Cosimo još pobolijeva — teta Eleanora kaže da nije ništa opasno, ali se bojala da bi putovanje bilo za njega previše. Ipak, tu je Giulietta...«
»Giulietta!«
Lucrezia se odmaknula od njega i Giovanni je primijetio kako joj preko lica načas prelazi izraz sličan panici. Zatim je bacio pogled prema kočiji. Vrata su se otvorila i Giulietta se pojavila, pogrbljena i klonula od iscrpljenosti.
»Lucrezia! Cara!«
»Ah, Giulietta!« Lucrezia je pohitala pomoći joj stupiti na dvo­rišne ploče.
Načas su ostale u čvrstom zagrljaju, a zatim se starica, uhvativši Lucreziu za ramena, odmaknula od nje i namrštila. »Cara — tako si blijeda. Jesi li bolesna?«
Giovannia nije uvjerila bezbrižnost Lucreziinih riječi dok joj je, vješto izbjegavajući izravan odgovor, uzvraćala: »I ja mogu isto reći za tebe, Giulietta,« kazala je. »Izgledaš posve iscrpljena. Zar je putovanje bilo tako jako zamorno?«
Giulietta je počela opisivati putovanje kad se pojavilo nekoliko slugu iz dvorca. Dok su oni poslovali oko kočije i skidali prtljagu, Lucrezia je uhvatila Giovanniev pogled. Rekla je Giulietti: »Zašto ne pođeš unutra i ne presvučeš odjeću? Dame će ti pokazati tvoje odaje i donijeti ti nešto tople vode da se možeš oprati. Ja ću… ja ću samo poći s Vanniem do staja, a onda ću se vratiti do tebe. Alionso je negdje po dvorcu i uskoro će nam se pridružiti, sigurna sam. Rado ćemo čuti što je bilo na putovanju, a moraš nam ispričati i sve novosti iz Cafaggiola.«
Tiho je nešto rekla jednom od sluga koji je pružio ruku Giulietti. Namreškanom pergamentu sličnim čelom starice preletjele su dvojba i sumnja, ali je ipak prihvatila ponuđenu ruku i zaputila se s mladićem prema glavnom ulazu u dvorac.
Giovanni je prebacio uzde preko glave svoje kobile, i dalje ih držeći u ruci odmah pod njenom gubicom. Kobila je zabacila glavu i zanjištala, trgnuvši mu ruku uvis, ali on ju je čvrsto zadržao i slobod­nom je rukom počešao između očiju, smirujući je. »K vragu, što nije u redu, Crezzi?« tiho je rekao.
»Ne mogu ti ovdje reći. Pođimo do staja.«
Krenuli su zajedno uz kobilu koja je sada pokorno spustila glavu. U hodu se Lucrezia zabrinuto osvrnula oko sebe i počela govoriti.
Giovanni je slušao spuštena pogleda. Nekoliko je puta otvorio usta da bi nešto rekao i svaki put ih opet zatvorio, nesposoban pronaći prave riječi.
Došli su do staja gdje su im pokazali prazan odjeljak. Giovanni je poveo kobilu unutra; Lucrezia je pošla za njim i sjela na balu sijena u kutu. Giovanni je počeo razvezivati opremu s kobile. Dok je to činio, između njega i njegove rođakinje ostala je visjeti teška tišina. U sku­čenoj se staji čuo jedino tihi zveket kopča s konjske opreme, struganje kopita i tiho frktanje kobile dok je trgala sijeno s jasli.
Proteklo je nekoliko minuta prije nego je Lucrezia opet progovorila. Veoma tiho je rekla: »Volim ga, Giovanni. Umrijet ću ako ne budem mogla biti s njime.«
Nije pretjerivala — Giovanni je to shvatio kao jednostavno izno­šenje činjenica. Nije mogao smisliti ništa što bi joj mogao reći.
Ona je kazala: »Pođi sa mnom vidjeti fresku, Vanni, pa ćeš ga upoznati. On neće znati da sam razgovarala s tobom. Moramo biti veoma oprezni.«
Bila je tako sitna i srdita i odlučna, pomislio je. I on je nju istin­ski volio. Tako ju je dobro poznavao — ako je to toliko žarko željela, tada joj je i on, koliko god time bio osupnut, isto priželjkivao. Kako bi mogao poželjeti išta drugo? Kako bi mogao i pomisliti da je osuđuje?
»Kad se to dogodilo?« rekao je. »Prije koliko vremena?«
»Prije nekoliko tjedana.«
»Je li to... je li to dovoljno vremena da budeš tako sigurna?«
Očekivao je gnjevne prosvjede, optužbe ili nerazumno sumnji­čenje i izostanak razumijevanja, ali Lucrezia je samo kimnula glavom. »Znala sam to od prvoga dana.«
»Što češ učiniti?«
»Kad slike budu gotove i oni napuste dvorac, i ja ću poći.« »Ali...«
Ona ga je prekinula. »Donijela sam odluku.«
Činilo se da se tome nema što dodati.
Giovanni je završio s rasedlavanjem svoje kobile, potapšao je za kraj, a zatim su se on i Lucrezia polako zaputili prema dvorcu.
»Kako to da je Giulietta došla s tobom?« rekla je Lucrezia dok su prelazili središnje dvorište. »Iznenađuje me što je željela prijeći tako dugačak put.«
»Teta Eleanora je to predložila. Tetak Cosimo se zabrinuo za tebe — oboje su zabrinuti — zbog svega što je Il Duca rekao kad je odsjeo kod njih prije par tjedana.«
»Alfonso je otišao do Cafaggiola?« Lucrezia je naglo zastala, očito uznemirena. »Kada? Zašto? Što je to — što im je rekao?«
»Zar tebi nije rekao? Došao je na nekoliko dana — na povrat­ku iz Firence, rekao je — sa svojim kovrčavim prijateljem. Bio je sav uspaljen onim što mu je Sveti Otac rekao...« Giovanni je očekivao da će joj se na licu pojaviti izraz razumijevanja, ali njoj su se oči raširile.
»Sveti Otac? Što je...«
»Ti ne znaš?«
» Što to ne znam?«
Ovo Giovanni nije očekivao. Pretpostavljao je da ona zna. Ali, pomislio je, Lucrezia mu je upravo povjerila svoju najintimniju i naj­bolje čuvanu tajnu: bio joj je dužan uzvratiti iskrenošću. »Priznajem da nisam bio prisutan u sobi dok su tetak Cosimo i Il Duca o tome raspravljali,« rekao je, »ali po onome o čemu su nakon toga tetak i teta međusobno razgovarali, mislim... da je Vatikan rekao kako će tražiti povrat svojih prava na Ferraru ukoliko ne bude nasljednika i…«
»O, dobri Bože!« prekinula gaje Luerezia. »Dakle, nije se radilo o poništenju. Zato me toliko mrzi.«
Giovanni je zurio u nju. »Mrzi te?«
Uslijedila je dugačka stanka. Zatim je Luerezia tiho rekla: »Po­nekad pomislim da je i sam pogled na mene više nego je moj muž u stanju podnijeti.«
Giovanni se prisjetio onoga časa u Cafaggiolu kad su on i Luere­zia pošli do loggie i ona se naklonila vojvodi, kose optočene večernjim suncem, a on joj se nasmiješio. Giovanni je bio toliko obuzet antipati­jom da mu je od toga pozlilo, sjećao se sada. Pogledao je svoju rođa­kinju, opet osjećajući mučninu zbog brige. »Je li te ikako povrijedio, Crezzi?«
Ona se nasmiješila. »Upravo to je i Jacomo pitao.«
»I... Je li?«
»Mogu ti samo reći isto što sam rekla Jacomu. Nije me udario.«
»Bože, Crezzi, što to prešućuješ?«
»Ništa što bi sada bilo važno. Ja odlazim, zar ne?«
»Ali što ako...«
»Prestani, Vanni!« Luerezia se nagnula naprijed i poljubila ga u obraz. »Dođi upoznati Jacoma, a onda moramo pronaći Giuliettu.«
Giovanni je na licu svoje rođakinje prepoznao onaj poznat mu izraz odlučne nesmiljenosti i znao da je nema svrhe dalje ispitivati. Zašutio je i pošao za njom u dvorac, do Sjeverne dvorane.
Na suprotnom kraju dvorane nalazila se drvena galerija ograđena balustradom do koje se dolazilo decentnim spiralnim stubištem. Preko dijela te galerije bio je pažljivo postavljen improvizirani paravan kako bi skrio pogled na jedan kraj slike, ali većina freske je već sada bila vidljiva. A bila je, pomislio je Giovanni prelazeći pogledom od prizora do prizora, uistinu čudesna.
Osjetio je kako mu sitna ruka klizi na dlan.
»Eno ga, Vanni.«
Giovanni se okrenuo prema mjestu na koje je Lucrezia pokazivala. Netko je izišao iza paravana: visok, tamnoput, neuredne kose, s blagom sjenom preko brade i jarko grimiznom mrljom što mu se pružala preko nosa i obraza. Čak i s mjesta na kojem je stajao, Giovanni je primijetio drhtaj koji je Jacoma prožeo kad je ugledao Lucreziu i načas umislio da je mogao osjetiti snažan titraj vreline, ili čega već, kako ih oboje zahvaća. Odmah je spoznao da je ovo — ova divlja snaga osjećaja — nešto čemu se on nikad nije niti približio. Bilo je to nešto mnogo veće od svega što je on dotad iskusio. Načas je osjetio snažnu ljubomoru.
SA SVOJEG uzvišenog položaja na galeriji, Jacomo je vidio kako Lucrezia drži za ruku nekog tamnoputog momka u blatom umrljanoj jakni. Kad je ispustila mladićevu ruku i nasmiješila mu se, u želucu je osjetio kako mu sada već poznat drhtaj žudnje klizi dublje u utrobu.
Dva su lika prešla dvoranu i uspela se spiralnim stubama.
»Velečasni brate, Jacomo, Tomaso, ovo je moj rođak, Giovanni de’ Medici,« rekla je Lucrezia. »Upravo je stigao iz Cafaggiola. Vanni, ovo je fra Pandolf,« Giovanni se kratko naklonio, »Tomaso de Luca,« još jedan kratki naklon, »a ovo,« rekla je Lucrezia, »ovo je Jacomo. Jacomo Pennetti.«
Jacomo je susreo Giovanniev pogled. On zna, pomislio je Jaco­mo — Lucrezia mu je sigurno rekla. Dječakov pogled je bio uporan, procjenjivački, ispitujući: oprezan, u želji da zaštiti svoju rođakinju, s odobravanjem je pomislio Jacomo. Odmjeravali su jedan drugoga ne­koliko dugačkih sekunda, a zatim se fra Pandolf probio naprijed kako bi se namjerno postavio između Lucrezie i paravana, jedne punašne ruke raširene na boku nalik debeloj morskoj zvijezdi. Priprijetio joj je prstom, govoreći: »Dakle, nećete zavirivati iza paravana, signora, ne do prekosutra. Završni dio freske mora ostati tajnom za sve ostale osim slikara, sve dok ne bude potpuno gotova — ha, Jacomo?«
Jacomo je podignuo obrvu i, uhvativši Lucreziin pogled, za po­tvrdu se široko nasmiješio. Vraćajući pogled na fra Pandolfa, primijetio je da ga Lucreziin rođak još uvijek pažljivo promatra.
»Razotkrivamo svoju tajnu u subotu ujutro, signora, i ni trenut­ka prije toga,« pridodao je Pandolf.
»Dugo ste ju stvarali, brate,« rekla je Lucrezia.
»Bogme jesmo, signora, i uživao sam u svakom trenutku.«
»Ali, i ja sam, brate,« blago je rekla Lucrczia. » Tako mi je drago što ste došli u Castello.«
ČETIRI svirača viole, jedan ćelavi oboist, dvije lutnje i dječačić s glasom anđela: Il Duca je očito poželio kićeno obilježiti razotkrivanje remek-djela, pomislio je Giovanni. »Ovo je doista nešto, sve ovo, zar ne, Giulietta?« rekao je.
Starica se činila opčinjenom. »Žao mi je što tvoji teta i tetak nisu ovdje da to vide,« rekla je. »Bili bi tako zadovoljni i ponosni.«
Giovanni joj je prihvatio ruku i stisnuo je.
»Je li Lucrezia uopće govorila s tobom?« promrmljala je.
Giovanni je oklijevao. »O čemu?«
»O bilo čemu što ju je učinilo tako umornom i iscrpljenom — i toliko mršavijom od vremena kad je napustila provinciju. Znam da izbjegava govoriti sa mnom i pitala sam se je li razgovarala s tobom.«
»Ne. Ništa,« slagao je Giovanni.
»I gdje je ona kuhinjska pomoćnica? Nisam je vidjela otkad smo došli ovamo. Tko poslužuje Lucreziu?«
»Nemam pojma,« rekao je Giovanni, ovaj put iskreno.
Do vremena kad se oglasilo podnevno zvono prilična se gomi­la okupila da promatra spektakl. Pedesetak ljudi, urešenih i u svojim najboljim odorama, stajalo je u skupinama u Sjevernoj dvorani. Gore na galeriji je preko cijele širine freske bio obješen blistav zeleni zastor, skrivajući je od sviju okupljenih u glavnoj dvorani.
Oglasila se glazba i pojavio se vojvoda, odjeven kao i uvijek u crno, držeći Lucreziu za ruku. Toplo je pozdravio svoje goste, vidljivo oduševljen što se nalazi u središtu tog novog umjetničkog spektakla. Lucrezia je, međutim, izgledala bolesno i obuzeta nelagodom. Suprot­nost između ove tjeskobe, obilježene tanko stisnutim usnama, i onog očitog ushita koji joj je Giovanni vidio na licu kad je neki dan promatrala svoga slikara nije mogla biti naglašenija. Ali dok je pozdravljala goste, vidio je da se trudi.
Primijetila je njega i Giuliettu i izvukla ruku iz suprugove. »Tako mi je drago što ste oboje ovdje,« rekla je, ljubeći Giuliettu u obraz.
»Doći ću vas potražiti nakon otkrivanja freske, pa možemo zajedno sjesti za večeru. Vidimo se malo kasnije.«
Pohitala je natrag do mjesta na kojem je stajao vojvoda, ali Giovanni je vidio kako se okreće prema Jacomu koji je s fra Pandolfom stajao pokraj jednog od prozora. Možda je sve to samo umislio, ali Giovanniu se učinilo da je, kad su im se pogledi susreli, sa svega osta­loga izblijedjela boja i utihnuo svaki zvuk. Njegovu rođakinju i njezi­na slikara dijelilo je najmanje desetak metara i među njima su stajali desetci nesvjesnih osoba, ali činilo se kao da su Lucrezia i Jacomo posve sami, sjedinjeni u intimnom zagrljaju.
Glazba je pojačala. Nakon par trenutaka vojvoda je podignuo ruku, tražeći tišinu. Glazbenici su utihnuli i on je započeo svoj govor. »Moji poštovani prijatelji, veliko mi je zadovoljstvo vidjeti vas danas ovdje u Castellu Estense, kako biste svjedočili otkrivanju umjetničkog blaga stvorenog za me rukom rijetkog i — po mojem mišljenju — ne­nadmašivog talenta. Uistinu sam imao sreću što je bratovština u Assisiu bila spremna drage volje i na tako dugo vrijeme ustupiti mi svoga najizvanređnijeg sina.«
Giovanni je vidio kako fratra oblijeva rumenilo, dok je Jacomo odsutno zurio u pod.
»Ta velikodušnost braće urodila je, siguran sam da ćete se i vi uskoro s time složiti, prizorom gotovo čudesne genijalnosti — tolike da mi savjest ne dopušta ni trenutka je više od vas skrivati.«
Pošao je do podnožja stuba i svečanim pokretom svima pokazao da se odmaknu dublje u dvoranu kako bi bolje vidjeli sliku kad bude otkrivena.
Giovanni, Giulietta i ostali su napeto iščekivali. Glazba se još jednom pojačala, a tanak anđeoski glas se uznio nad instrumente melodioznošću koja je parala srca.
Vojvoda je posegnuo rukom i povukao uže koje je oslobodilo zeleni zastor. Ovaj je pao na pod i svi su gosti ispustili uzdah iznena­đenja. Slika je bila tako živa — gotovo ekstatična, pomislio je Giova­nni: likovi Jazona, Tala, velikog broda i Argonauta gotovo su iskakali sa zida dok su s lakoćom i tečno prelazili iz jednog prizora u drugi. Srce mu je poskočilo kad je prepoznao lice žene kojoj je na samom kraju slike vjetar raznosio kosu. I primijetio je kako odmah iza tog uprizorenja Lucrezie visi još jedan, dotad skriven zastor. Pod njim su se nazirali jedino vrh uvijenog zlatnog roga i svinuta grana, Giovanni je s nestrpljenjem poželio vidjeti i taj ostatak slike, a tada je jedan od gostiju svoju znatiželju i glasno izrazio:
»Ukloni i posljednji zastor, Este — pusti da vidimo i ostalo.«
Nasmiješivši se i kimnuvši glavom mladiću koji se bio oglasio, vojvoda je posegnuo iza sebe prema sjajnom svilenom zastoru čiji su duboki nabori blistali na svjetlu.
Ali prsti su mu dotaknuli samo hladnu žbuku.
Naglo je okrenuo glavu da pogleda sliku.
Giovanni je širom otvorio usta.
Zastor je bio samo slika. Sve ih je zavarala.
Uslijedio je trenutak zaprepaštene tišine, a tada se dvoranom pro­širila bujica prigušenih glasova. Giovanni je brzo pogledao vojvodu koji se činio zbunjenim, pa Lucreziu koja je promatrala Jacoma. Kad se Jacomov pogled susreo s njezinim, Giovanni im je na licima ugledao prikriven osmijeh zadovoljnog razumijevanja.
KAD JE freska napokon otkrivena, Lucrezia je osjetila navalu divljeg ponosa. Premda pripravna na to, bila je zapanjena promišljenošću Jacomova prikaza svilenog zastora. Promatrajući kako Alfonsovi prsti dodiruju površinu žbuke i njegovu ruku tek par centimetara udaljenu od skrivenog prizora njezine i Jacomove drske nevjere, zadrhtala je od potiskivanog ushita. Zamislila je u glavi sliku za koju su jedino ona i Jacomo znali da leži ispod boje i žbuke koja ju je skrivala i prožeo ju je divlji osjećaj vreline — osvete — za sve one odvratne stvari koje joj je Alfonso prije deset dana učinio. Kad se usudila pogledati u njegovu smjeru, vidjela je da Jacomu oči sjaje i nije mogla obuzdati osmijeh.
Napustila ju je ona iscrpljenost koju je osjećala danima. Ovdje, suočena s čudesnim dokazom Jacomove izvanredne vještine, osjećala se razdragano i veselo, pršteći od novootkrivene energije. Lice koje joj je danima bilo kruto od napetosti kao da je opet posjedovalo onu nekadašnju živost. Smiješila se osmijehom životinje puštene iz kaveza.
Lucrezia je čula kako Alfonso pročišćava grlo i podignula pogled prema mjestu na kojem je stajao na galeriji, pred naslikanim svilenim zastorom, prstima još uvijek prateći njegove nabore. Bilo mu je teško pročitati izraz lica. Nakon kratkog razgledavanja svoje freske, prešao je galeriju, spustio se niz spiralne stube i zastao s jednom rukom na rukohvatu, zagledan u velečasnog brata.
»Signore,« započeo je fra Pandolf, »ushićen sam i duboko po­čašćen jer se naša jednostavna varka pokazala tako uspješnom. Jazonova velika nagrada, koju je tako dugo tražio, ostaje bolno skrivena i sada možemo samo naslućivati prizor koji zastor skriva. Oko je uistinu zavarano...« Zašutio je i porumenio, odjednom zabrinut. Primijetio je izraz Alfonsova lica.
Lucrezia je zamislila što bi bilo da se ova skupina uglednika suočila s prizorom koji je zastor uistinu skrivao, predočila sebi njihov razbludni zločin i zatomila u sebi smijeh.
Manje sigurnim — čak pomirljivim — glasom, fra Pandolf je re­kao: »Nema dvojbe da ste svjesni sve veće popularnosti ovoga stila...«
Uslijedila je još jedna stanka dok je fratar, činilo se, pokušavao procijeniti Alfonsovu reakciju. Vojvoda kao da je ostao bez riječi, ali prije nego se Pandolf dospio opet oglasiti, visok, krupan čovjek u crve­noj jakni je rekao: »Čudesno, Este — uistinu izvanredno! Tek sam nedavno čuo za ovakve stvari... i nikad to dosad nisam vidio. Ne bih ni mislio da je moguće, da nisam vlastitim očima vidio. Izvrsno, Este, izvrsno!«
Prigušeni glasovi odobravanja proširili su se dvoranom.
Alfonso se uspravio, široko nasmiješio i polako i promišljeno na­mignuo svojim gostima. »Kao što rekoh,« započeo je, »ovaj rad po­kazuje uistinu čudesnu genijalnost... veću nego sam i zamišljao mogu­ćom. Fra Pandolfe, vjerujem da vam dugujemo jedan bučan aplauz.«
Tutnjava prigušenog odobravanja prethodila je provali pljeska. Dok se poletno pridruživala tom pljesku, Lucrezia nije skidala pogleda s Jacoma.
Nakon kratkog vremena fra Pandolf je podignuo svoje punašne ruke, tražeći tišinu. »Hvala vam, otmjene dame i štovana gospodo. S poniznošću prihvaćam vašu ocjenu našeg posljednjeg postignuća i podsjetit ću vas da ga nisam sam ostvario. Molim vas, u odavanju svoga priznanja ovome što danas vidite, sjetite se i drugih koji su pomogli u njegovu ostvarenju: mladog Tomasa de Luce, koji je s toliko volje obavio većinu teških pripremnih radova i, naravno, moga cijenjenog pomoćnika Jacoma Pennettia, i samoga darovitog umjetnika...- Fra Pandolf se okrenuo Jacomu. Lucrezia je primijetila kako se Jacomu oči šire i kako jedva primjetno odmahuje glavom. Pandolf mu je položio ruku na rukav i dovršio rečenicu; »... darovitog mladog umjetnika bez čije pomoći, znam to, uistinu ne bih uopće u ovome uspio.«