Glazba slučaja-Pol Oster

"Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga netko da / sloboda nije zahvalnica pročitana abecednim redom / sloboda nije krilatica reklamnog panoa / niti konstruktivna kritika postojećeg stanja / sloboda je žena, uzmi je!" Ovako je nekako o slobodi pjevao Johnny B. Štulić, a zanima li vas roman u kojem Paul Auster tematizira ljudsku slobodu i njezina ograničenja, "Glazba slučaja" pravi je izbor za vas...

1


Čitavu godinu dana samo je vozio, putovao s jednog kraja Amerike na drugi i čekao da se potroši sav novac. Nije mislio da će to tako dugo potrajati, ali jedna je stvar vodila drugoj, i kad je Nashe uvidio što mu se dešava, želja da se zaustavi odavno ga je već bila minula. Trećeg dana trinaestog mjeseca sreo je klinca koji je sebe nazivao Jackpot. Bio je to jedan od onih nasumičnih, slučajnih susreta koji kao da se stvore niotkud, grančica što je otkine vjetar i nenadano vam sleti pred noge. Da se to dogodilo u bilo kojem drugom trenutku, teško da bi Nashe otvorio usta. No, budući da se već bio predao i činilo mu se da više nema što izgubiti, u strancu je vidio mogućnost odgode kazne, posljednju priliku da učini nešto za sebe prije no što bude prekasno. Naprosto se odvažio i to uradio. Bez trunke straha ili strepnje, Nashe je zatvorio oči i skočio.
Sve se zapravo svodilo na pitanje toka događaja, redoslijeda kojim su se odvijali. Da odvjetniku nije trebalo šest mjeseci da ga pronađe, ne bi se ni našao na cesti onoga dana kad je sreo Jacka Pozzija i ništa od svega što je nakon tog susreta uslijedilo ne bi se desilo. Nashea je uznemiravalo da na taj način razmišlja o svom životu, ali činjenica je da mu je otac umro punih mjesec dana prije nego ga je Therese ostavila, a da je kojim slučajem slutio da će naslijediti sav taj novac, vjerojatno ju je mogao nagovoriti da ostane. Pa čak i da nije ostala, ne bi bilo potrebe da se Juliette šalje u Minnesotu kod njegove sestre i to bi bilo dovoljno da ga spriječi da učini ono što je učinio. No, tada je još uvijek bio zaposlen u vatrogasnoj službi i kako se uopće mogao brinuti o dvogodišnjem djetetu kad je po čitave dane i noći zbog posla izbivao iz kuće? Da je bilo makar nešto novca, bio bi uzeo ženu na stan da se brine o Juliette, no, s druge strane, da je novaca bilo, oni ne bi živjeli u podstanarstvu, u donjem dijelu otužne obiteljske kuće u Somervilleu i Therese možda ne bi ni pobjegla. Nije da je plaća bila tako loša, ali moždani udar koji je njegova majka pretrpjela prije četiri godine posve mu je ispraznio džepove i još je uvijek mjesečno otplaćivao dug staračkom domu na Floridi gdje je umrla. S obzirom na sve to, jedinim rješenjem činilo mu se poslati dijete sestri. Ako ništa, Juliette će barem imati priliku živjeti s pravom obitelji, biti okružena drugom djecom i udisati svježi zrak, a to je bilo daleko bolje od svega što joj je on mogao pružiti. I tada ga je, posve nenadano, pronašao odvjetnik i novac mu je pao u krilo. Posrijedi je bila ogromna svota, gotovo dvjesto tisuća dolara, Nasheu posve nezamisliv novac. No, već je bilo prekasno. Prethodnih je mjeseci isuviše toga stavljeno u pogon, pa više čak ni novac nije mogao zaustaviti događaje.
Oca nije vidio preko trideset godina. Zadnji put se to dogodilo kad su mu bile dvije godine i otada među njima nije bilo nikakva kontakta, ni jednog pisma, telefonskog poziva, ništa. Po riječima odvjetnika koji je bio zadužen za ostavštinu, Nasheov je otac posljednjih dvadeset i šest godina života proveo u pustinjskom gradiću u Kaliforniji, nedaleko od Palm Springsa. Imao je malu željezariju, u slobodno je vrijeme kupovao dionice i nije se ponovo ženio. Svoj prošli život držao je za sebe, rekao je odvjetnik, i tek kada je jednog dana došao u njegov ured da napiše oporuku, Nasheov je otac po prvi put spomenuo da ima djecu. “Umirao je od raka”, nastavljao je priču glas preko telefona, “i nije znao kome drugome da ostavi novac. Mislio je da bi ga najbolje bilo podijeliti između svoje dvoje djece, pola vama, a pola Donni.”
“Čudan način da se nadoknadi propušteno”, prokomentira Nashe.
“Pa i bio je čudan, vaš stari, nema sumnje. Nikad neću zaboraviti što je rekao kada sam ga pitao za vas i sestru. ‘Vjerojatno me mrze iz dna duše. Ali sad je kasno da se zbog toga plače. Da mi je samo biti u njihovoj blizini kad crknem, da im vidim izraz lica kad prime novac.’ “
“Čudi me kako je znao gdje da nas nađe.”
“Pa nije znao. Ja sam se, bogami, namučio da vam uđem u trag. Trebalo mi je šest mjeseci.”
“Za mene bi bilo puno bolje da sam ovaj poziv primio na dan pogreba.”
“Čovjek nekad ima sreće, nekad ne. Prije šest mjeseci nisam znao ni jeste li živi.”
Mada se nije mogao osjećati ožalošćenim, Nashe je pretpostavljao da će na neki drugi način biti dirnut, nečim nalik tuzi, možda provalom ljutnje i osjećajem kajanja što obično nailaze u posljednjem trenutku. Naposljetku, taj je čovjek ipak bio njegov otac i sama ta činjenica je trebala biti dovoljnim razlogom za pokoju turobnu misao o zagonetki života. No, ispalo je da Nashe osim radosti nije osjetio gotovo ništa drugo. Taj je novac za Nashea bio nešto tako neobično, tako monumentalnih posljedica, da je prekrio sve ostalo. Bez imalo razmišljanja isplatio je dug od trideset dvije tisuće dolara staračkom domu “Pod mirnim krovovima”, otišao i kupio novi automobil (crveni saab 900 s dvoja vrata — njegov prvi nerabljeni automobil u životu) i iskoristio godišnji odmor što mu se nakupio u posljednje četiri godine. Večer prije no što će otputovati iz Bostona, priredio je raskošnu zabavu u svoju čast, slavio s prijateljima do tri ujutro, a odmah zatim, i ne pomišljajući na san, sjeo je u svoj novi automobil i odvezao se u Minnesotu.
I tada mu se krov nad glavom počeo urušavati. Bez obzira što je idućih nekoliko dana proteklo u veselju i sjećanjima na stare dane, Nashe je polako uviđao da se stvari više ne daju popraviti. Isuviše je dugo bio odvojen od Juliette, i sad kad je došao po nju, ona kao da je zaboravila tko je on. Mislio je da će telefonski pozivi biti dovoljni, da će zahvaljujući razgovorima dvaput u tjedan dana za nju nekako ostati stvaran. Ali, što dvogodišnjacima uopće mogu predstavljati međugradski telefonski razgovori? Šest mjeseci on je za nju bio samo glas, prazan skup zvukova što se malo pomalo pretvorio u duha. Čak i nakon dva-tri dana provedena u kući, Juliette je s njim i dalje bila stidljiva i oprezna; kao da više ne vjeruje u njegovo postojanje, izmicala se svaki put kad bi je pokušao uzeti. Postala je dio svoje nove obitelji, a on je bio tek nešto više od uljeza, strano biće koje je palo s neke druge planete. Proklinjao je samog sebe što ju je tamo ostavio, što je sve tako dobro uredio. Juliette je postala mala obožavana princeza u kući. Imala je troje starijih rođaka s kojima se mogla igrati, labradora, mačku, ljuljačku u vrtu, sve što je mogla poželjeti. Izjedala ga je pomisao da je šogor zauzeo njegovo mjesto i, kako su dani odmicali, sve se više svladavao da ne pokaže bijes. Ray Schweikert, bivši ragbijaš, danas trener u srednjoj školi i nastavnik matematike, Nasheu se oduvijek doimao pomalo tupavim, no nema govora, tip je znao s djecom. Bio je dobričina, tipični američki tata s velikim srcem i uz Donnu, koja je sve držala na okupu, njihova je obitelj bila čvrsta poput stijene. Nashe je sada imao nešto novca, ali koliko su se stvari zaista promijenile? Pokušavao je zamisliti na koji bi način Juliettin život bio bolji ako bi se vratila s njim u Boston, no nije mu uspijevalo naći ni jedan argument u svoju korist. Htio je biti sebičan, ne odustati od svojih prava, no nije izdržao i na kraju je popustio pred onim što je bilo očito: istrgnuti Juliette iz njenog sadašnjeg okruženja nanijelo bi joj više zla nego dobra.
Kada je Donni rekao što misli o svemu, ona ga je pokušala odgovoriti, koristeći se mnogim od onih istih argumenata kojima ga je zasula prije dvanaest godina kad joj je priopćio da napušta studij: ne prenagljuj, daj sebi još malo vremena, ne ruši mostove za sobom. Na licu joj se ocrtavao onaj zabrinuti pogled starije sestre što ga je na njoj viđao čitavo djetinjstvo i Nashe je znao da je još uvijek, tri ili četiri života poslije, ona jedina osoba na svijetu kojoj može vjerovati. Na kraju su ostali pričati do kasno u noć, sjedeći u kuhinji još dugo nakon što su Ray i djeca legli, a sve je bilo kao i prije dvanaest godina: Nashe ju je lomio dok nije počela plakati i na kraju je bilo po njegovom.
Jedini ustupak koji joj je napravio bilo je obećanje da će u banci otvoriti poseban račun za Juliette. Donna je predosjećala da će počiniti kakvu ludost (to mu je uostalom i rekla te noći) i htjela je da, prije no što spiska svu ostavštinu, dio stavi sa strane, negdje gdje novac neće moći dirati. Idućeg jutra, Nashe je proveo dva sata s direktorom banke Northfield i sve dogovorio. Zadržao se još ostatak toga i dio sljedećeg dana, a onda je spakirao kovčege i ukrcao ih u prtljažnik. Bilo je vruće kasnosrpanjsko popodne i cijela je obitelj izašla na tratinu pred kućom da ga isprati. Djecu je redom grlio i ljubio, a kad je došao red na Juliette, sakrio je svoje oči od njenog pogleda tako što ju je podigao i zario lice u njezin vrat. Budi dobra curica, kazao je. I nemoj zaboraviti koliko te tata voli.
Rekao im je da se planira vratiti u Massachusetts, no igrom slučaja odjednom se zatekao kako vozi u suprotnom smjeru. Napravio je uobičajenu grešku: promašio je skretanje za autoput i umjesto da nastavi još nekih tridesetak kilometara, što bi ga izvelo na pravi put, bez premišljanja izađe na prvom sljedećem skretanju, posve svjestan da je upravo krenuo pogrešnom cestom. Bila je to nagla, nepromišljena odluka, no u onom kratkom intervalu između dva skretanja, Nashe shvati da nema nikakve razlike i da su, na kraju krajeva, skretanja posve ista. Da, rekao je Boston, no to je učinio samo zato jer im je nešto morao kazati, a Boston mu je prvi pao na pamet. A budući da ga ondje još dva tjedna nitko ne očekuje i ima vremena napretek, zašto da se vraća natrag? Zavrti mu se u glavi od te mogućnosti, od te puste slobode i spoznaje koliko je nevažan izbor koji napravi. Mogao je ići kamo mu se prohtije, mogao je raditi što ga je volja i nikoga ne svijetu neće biti briga. Dokle god se ne okrene i ne uputi natrag, isto mu je kao da je nevidljiv.
Nakon što je vozio sedam sati bez prekida, nakratko se zaustavi da natoči gorivo, a potom nastavi daljnjih šest sati dok ga ne svladaju umor i iscrpljenost. Daleko na obzorju zarudjela je zora, a Nashe je bio negdje sjeverno od srca Wyominga. Uzme sobu u prvom motelu, odspava tvrdim snom osam ili devet sati, a onda odšeta do gostionice preko puta, gdje mu je izbor za doručak pao na poveći odrezak s jajima sa cjelodnevnog jelovnika. U auto ponovo sjedne kasno tog popodneva i još jednu noć provede za volanom, ne zaustavivši se dok nije prešao pola Novog Meksika. Nakon te druge noći, Nasheu postade jasno da više nema kontrolu nad sobom, da je u vlasti neke zasljepljujuće i nesavladive sile. Bio je poput poludjele životinje, slijepo se kotrljao od jednog do drugog bespuća i, ma koliko puta odlučio stati, nije se mogao prisiliti da to doista i učini. Svako bi jutro otišao na spavanje ponavljajući samom sebi “sad je dosta, s ovim je sada stvarno gotovo”, no svako se popodne budio s istim porivom, s istom neodoljivom potrebom da opet sklizne u automobil. Uvijek bi ga iznova spopala želja za samoćom, za noćnom navalom praznine, za tutnjavom ceste koju je ćutio na koži. Držao je isti ritam čitava dva tjedna, nastojeći svakim danom izgurati više no prethodnog dana. Prešao je cijeli zapadni dio zemlje šarajući gore-dolje između Oregona i Teksasa, jurišao praznim auto-cestama Arizone, Montane i Utaha, niti je što razgledavao niti ga je bilo briga gdje se nalazi i, osim pokoje fraze koju bi procijedio kod plaćanja goriva ili naručivanja jela, nije prozborio ni riječi. Kad se najzad vratio u Boston, Nashe je bio uvjeren da je na rubu živčanog sloma, no to je bilo samo zato što se nije mogao sjetiti ničega što bi opravdalo njegov čin. Istina je, kako je na kraju ustvrdio, bila daleko manje dramatična.
Nashe je pretpostavaljo da će čitava stvar na tome stati, da se uspio otresti žalca koji mu se uvukao u sistem, te da se sada može vratiti svome starom životu. U početku se činilo da sve ide u redu. Prvog dana kad se vratio, malo su ga u vatrogasnoj postaji zafrkavali što nije pocrnio (“Šta je, Nashe, jesi to godišnji proveo u pećini?”), a već za užinom i sam se smijao uobičajenom mudrovanju i prostačenju. U Roxburyju je te noći izbio velik požar, pa kad je zazvonio alarm za slanje dvaju dodatnih vozila, Nashe je otišao tako daleko da je izjavio da mu je drago što se vratio kući i da mu je nedostajala akcija. Taj ga je osjećaj, međutim, ubrzo napustio i krajem tjedna obuzme ga nemir, koji mu noću nije davao da sklopi oči a da ne pomisli na automobil. Slobodan je dan iskoristio za vožnju do države Maine i natrag, no od tog izleta stanje kao da mu se samo pogoršalo; ostao je nezadovoljen, s prstima koji su ga svrbili od želje za volanom. Borio se sa samim sobom u nastojanju da se vrati u kolotečinu, no misli su mu bježale na cestu, ka uzbuđenju koje je znao osjetiti tokom ona dva tjedna, te se uskoro počne prepuštati vlastitom porazu. Nije mu bila želja napustiti posao, ali što je drugo mogao učiniti s obzirom da je potrošio sav godišnji? U vatrogasnoj je službi proveo sedam godina života, te mu se i samo razmatranje takve mogućnosti — da napusti posao bez razmišljanja, zbog nekog nejasnog unutarnjeg nemira — činilo obijesnim. Bio je to jedini posao koji mu je ikada išta značio i uvijek je mislio kako je imao sreće što je na njega naletio. Nekoliko godina po napuštanju studija radio je svakakve poslove, prodavao knjige u knjižari, selio namještaj, točio piće u baru, taksirao, a na ispit za vatrogasca otišao je iz hira, zato jer se netko koga je jedne noći vozio u taksiju upravo spremao za taj ispit, pa je nagovorio Nashea da se i on okuša. Tog su čovjeka odbili, a Nashe je dobio najveću ocjenu te godine i odjednom mu se nudio posao o kojem je zadnji put razmišljao kad su mu bile četiri godine. Donna mu se smijala kad ju je nazvao da joj kaže novost, no on je ipak otišao na obuku. Iako je njegov izbor nesumnjivo bio neobičan, sam posao istinski ga je zaokupljao i zadovoljavao i nikada mu nije bilo žao što je ostao vatrogasac. Prije svega nekoliko mjeseci bilo bi mu nemoguće uopće zamisliti da bi napustio službu, no to je bilo prije no što mu se život pretvorio u TV-sapunicu, a zemlja oko njega otvorila i progutala ga. Možda je došlo vrijeme za promjenu. U banci mu je ostalo preko šezdeset tisuća dolara, koje bi možda trebao iskoristiti dok još može.
Načelniku je rekao da seli u Minnesotu. Priča mu se činila uvjerljivom, pa se potrudio da tako i zazvuči, potanko objašnjavajući kako mu je jedan šurjakov prijatelj ondje ponudio partnerstvo u biznisu (i to u željezariji!), te zašto on misli da bi ta sredina bila dobra za odgoj njegove kćeri. Načelnik mu je povjerovao, što ga nije spriječilo da ga nazove šupkom. “Sve je to zbog one fufice od tvoje žene”, reče mu. “Otkako je makla dupe iz grada, tebi se u glavi sve sjebalo, Nashe. Nema ništa gore nego kad dobar frajer krene nizbrdo zbog ženske. Sredi se, čovječe. Zaboravi na te sulude planove i radi svoj posao.”
“Žao mi je, šefe”, odgovori Nashe. “Već sam odlučio.”
“Odlučio? A, molim te, kojom si glavom donio tu odluku? Koliko vidim, ova te više ne služi bogzna kako.”
“To iz tebe samo govori zavist. Dao bi ne znam šta da možeš biti na mom mjestu.”
“I odseliti u Minnesotu? Ma, zaboravi... Ovaj čas ti mogu nabrojati tisuću drugih stvari koje bih radio prije nego išao živjeti pod snijegom devet mjeseci u godini.”
“E pa, kad budeš onuda prolazio, svakako svrati da se pozdravimo. Mogu ti prodati odvijač ili tako nešto.”
“Čekić, Nashe, čekić. Da ti ulupam nešto pameti u glavu.”
Sad kad je načinio prvi korak, nije mu bilo teško ići do kraja. Idućih pet dana sređivao je poslove, zvao vlasnika stana i rekao mu neka traži novog stanara, poklanjao namještaj Vojsci spasa, isključivao plin, struju, telefon. Mješavina nepromišljenosti i žestine koja je pratila te geste pričinjavala mu je izuzetno zadovoljstvo, no ništa nije bilo ravno užitku s kojim je bacao stvari. Prve je večeri proveo par sati skupljajući sve što je pripadalo Theresi, trpao njezine stvari u vreće za smeće, konačno se tako rješavajući i nje same jednom temeljitom čistkom, masovnim pokopom svih predmeta koji su odavali i najmanji trag njene prisutnosti. Obrušio se na njen ormar i izbacio sve kapute, džempere i haljine, zatim je ispraznio sve njene ladice s donjim rubljem, čarapama i nakitom, iz albuma za slike uklonio sve njene fotografije, bacio sav pribor za šminkanje i modne časopise, riješio se svih njezinih knjiga, ploča, budilice, kupaćih kostima, pisama... Time je na neki način probio led, pa kad je sljedećeg popodneva prešao na vlastite stvari, Nashe postupi s istom silovitom temeljitošću, gledajući na svoju prošlost kao na starudiju koju treba odvesti na smetlište. Kompletna kuhinja otišla je u prenoćište za beskućnike na jugu Bostona, knjige srednjoškolki s drugog kata, rukavica za bejzbol dečku iz kuće preko puta, a kolekciju ploča je prodao trgovini rabljene muzičke opreme u Cambridgeu. U čitavom je pothvatu bilo određene boli, ali Nashe joj se ubrzo počne gotovo radovati: kao da ga je oplemenjivala, kao da će mu, što se više bude udaljio od čovjeka koji je bio, u budućnosti biti bolje. Osjećao se poput nekoga tko je konačno smogao snage da prosvira sebi metak kroz glavu, samo što u ovom slučaju metak nije značio smrt, već život, prasak iz kojeg će se roditi novi svjetovi.
Znao je da će i klavir morati otići, ali njega je ostavio za kraj, ne želeći ga se lišiti sve do zadnjeg trenutka. Bio je to pijanino marke Baldwin koji mu je majka kupila za trinaesti rođendan, na kojem joj je uvijek bio zahvalan, svjestan koliko se morala odricati da namakne taj novac. Nashe nije imao nikakvih iluzija o svom umijeću sviranja, no tjedno je ipak uspijevao posvetiti nekoliko sati instrumentu i s manje ili više uspjeha provući se kroz neke stare komade što ih je naučio još kao dječak. Sviranje ga je uvijek smirivalo, glazba kao da mu je pomagala da jasnije vidi svijet, da razumije svoje mjesto u nevidljivom redu stvari. Sad, nakon što je kuća bila ispražnjena i on spreman za pokret, zadržao se još jedan dan da golim zidovima odsvira dugi oproštajni koncert. Prošao je redom nekoliko desetaka svojih najdražih komada, počeo sa Couperinovim “Misterioznim barikadama”, a završio s Fats Wallerovim “Jitterbug valcerom”, udarajući sve vrijeme snažno po tipkama dok mu prsti nisu otvrdli i on konačno morao odustati. Tada je nazvao majstora koji mu je štimao klavir posljednjih šest godina (slijepca po imenu Antonelli) i pogodio se da mu Baldwina proda za četristo pedeset dolara. Kad su idućeg jutra stigli nosači, Nashe je već potrošio novac na trake za kazetofon u autu. Činilo mu se primjerenim jedan oblik glazbe zamijeniti drugim, a sviđala mu se i ekonomičnost takve zamjene. Nakon toga više nije bilo ničega što bi ga zadržavalo. Ostao je još dovoljno dugo da gleda kako Antonellijevi ljudi iznose klavir iz kuće, a zatim je otišao, ne potrudivši se da ikome kaže doviđenja. Naprosto je izašao iz kuće, ušao u auto i otišao.
Nashe nije imao nikakav određeni plan. Cilj mu je, u najboljem slučaju, bio prepustiti se struji neko vrijeme, putovati od mjesta do mjesta, pa što bude. Računao je da će se nakon par mjeseci zamoriti i da će tada sjesti i razmisliti što dalje. Ali, dva su mjeseca prošla, a on još uvijek nije bio spreman da odustane. Malo pomalo, zaljubio se u svoj novi život, slobodan i neodgovoran, i kad se to jednom dogodilo, više nije bilo razloga da stane.
Bitna je bila brzina, užitak sjedenja u automobilu i predavanja prostoru koji mu je hrlio u susret. To je postala dragocjenost vrjednija od svih ostalih, glad koju je po svaku cijenu trebalo utažiti. Ništa oko njega nije trajalo dulje od trenutka, a kako su se trenuci smjenjivali jedan za drugim, činilo se kao da je jedino on taj koji i dalje postoji. Bio je stalna točka u vrtlogu promjene, savršeno mirno tijelo kroz koje svijet u jurišu prolazi i nestaje. Automobil je postao svetište neranjivosti, zaklon u kojem ga više ništa nije moglo pozlijediti. Dokle god je vozio, nije bilo tereta koji je morao nositi, ni jednog djelića njegova bivšeg života koji ga je pritiskao. Sjećanja su mu, doduše, i dalje navirala, ali kao da sa sobom više nisu donosila ništa od one stare tjeskobe. Možda je glazba imala nekakva utjecaja na to, beskrajne trake Bacha, Mozarta i Verdija koje je slušao dok je bio za upravljačem i dok mu se činilo da zvuk izlazi iz njega samog, da natapa krajolik i pretvara vidljivi svijet u odraz vlastitih mu misli. Nakon tri ili četiri mjeseca, bilo je dovoljno da uđe u automobil pa da osjeti kako se odvaja od svog tijela i kako će ga glazba, čim dodirne papučicu za gas i počne voziti, odnijeti u bestežinsko carstvo.
Prazne su ceste uvijek bile bolje od onih prometnih. Zahtijevale su manje usporavanja i ubacivanja u niže brzine, a budući da nije morao obraćati pažnju na druge automobile, mogao se prepustiti vožnji siguran da mu tok misli neće biti prekidan. Stoga je izbjegavao gusto naseljena područja, držeći se uglavnom otvorenih, nenaseljenih prostora: sjevera države New York i Nove Engleske, ravničarskog, farmerskog srca zemlje i pustinja na zapadu. Lošeg vremena se također valjalo kloniti jer je ometalo vožnju kao i gust promet, pa kad je došla zima sa svojim olujama i hladnoćama, zaputio se na jug gdje je, uz svega nekoliko iznimaka, ostao sve do proljeća. Ipak, Nashe je bio svjestan toga da i u najboljim uvjetima cesta krije svoje opasnosti. Stalno je trebalo biti na oprezu, pogibelji su prijetile svakog trenutka. Nagli zaokreti i rupe na asfaltu, guma što pukne iznenada, pijani vozači, i najmanji trenutak nepažnje — sve to ga je u tren oka moglo ubiti. Tokom mjeseci koje je proveo na cesti, Nashe je vidio niz smrtonosnih prometnih nesreća, a i sam je jedan ili dva puta za dlaku izbjegao sudar. Ti su ga bliski susreti, međutim, gotovo obradovali jer su onome što je radio pridodavali element rizika, a upravo to — osjećaj da je svoj život uzeo u vlastite ruke — bilo je ono za čim je tragao.
Svake večeri odsjeo bi u nekom usputnom motelu, večerao, odlazio u sobu i iduća dva-tri sata proveo čitajući. Prije no što bi legao, sjedio bi još neko vrijeme s auto-kartom i planirao put za sljedeći dan, birao odredište i pažljivo označavao ceste kojima mora proći. Znao je da je to samo izgovor, da mjesta sama po sebi ne znače ništa, no tako je radio sve do kraja, možda samo zato da obilježi svoje kretanje, da sebi dade razloga da stane prije nego opet nekamo krene. U rujnu je posjetio očev grob u Kaliforniji. U gradić Riggs se zaputio jednog užarenog popodneva samo da bi ga vidio svojim očima. Htio je svoje osjećaje materijalizirati kakvim prizorom, pa makar on bio samo niz od nekoliko riječi i brojeva uklesanih u kamenu ploču. Odvjetnik koji mu je telefonirao u vezi s novcem prihvatio je njegov poziv na ručak, poslije kojeg mu je pokazao kuću u kojoj je živio njegov otac i željezariju koju je vodio dvadeset i šest godina. Nashe je ondje kupio nešto alata za automobil (odvijač, ručnu svjetiljku, mjerač za pritisak guma), ali se poslije nikako nije mogao odlučiti da ga koristi, pa je vrećica do kraja godine ostala neraspakirana ležati u dnu prtljažnika. Drugom prilikom se odjednom osjetio umornim od vožnje, pa je, umjesto da šiba dalje bez ikakve svrhe, uzeo sobu u malom hotelu u Miami Beachu i čitavih devet dana proveo sjedeći uz bazen s knjigom u ruci. U studenom je otišao u Las Vegas na rundu kockanja, koju je nekim čudom završio na pozitivnoj nuli nakon četiri dana ruleta i blackjacka, da bi nedugo potom pola mjeseca milio kroz debeli jug, zaustavljajući se po Louisiani, u gradićima uz deltu Mississippija, posjetio prijatelja koji je preselio u Atlantu, vozio se brodom kroz močvare na jugu Floride. Neki od tih predaha bili su neizbježni, a kad bi već negdje stigao, Nashe je uglavnom nastojao iskoristiti priliku da malo pronjuška okolo. Naposljetku, i za saab se trebalo tu i tamo pobrinuti, a budući da je kilometar-sat otkucavao po nekoliko stotina kilometara na dan, uvijek je bilo posla: promijeniti ulje, podmazati, podesiti optiku trapa i uraditi čitav niz sitnih popravaka potrebnih da ga održe u voznom stanju. Ponekad ga je smetalo što se mora zaustavljati, ali kad bi automobil na jedan ili dva dana ostavio mehaničaru, nije imao drugog izbora nego da sjedi na miru i čeka dok auto ne bude ponovo spreman da zavrti kotačima.
Nashe je još prije unajmio pretinac u pošti u Northfieldu i početkom mjeseca bi se dovezao u grad da pokupi račune od kreditne kartice i provede nekoliko dana s kćeri. To je bio jedini dio njegovog života koji se nije mijenjao, jedina obaveza koje se držao. Sredinom listopada došao je još jednom za Juliettin rođendan (s naramkom poklona), a od božičnog je posjeta ispalo trodnevno razigrano slavlje, s Nasheom prerušenim u Djeda Mraza koji zabavlja cijelo društvo sviranjem na klaviru i pjevanjem. Nepunih mjesec dana nakon toga, nenadano su mu se otvorila nova vrata. Bilo je to u Berkeleyu u Kaliforniji i, kao i većina stvari te godine, dogodilo se posve slučajno. Ušavši jednog popodneva u knjižaru da kupi knjige za sljedeću etapu puta, naleti na ženu koju je nekoć poznavao u Bostonu. Zvala se Fiona Wells, a ugledala ga je kako stoji pred policom sa Shakespeareom i pokušava se odlučiti koje izdanje sabranih djela da ponese sa sobom. Prošlo je nekoliko godina kako se nisu vidjeli, no, umjesto da ga pozdravi na konvencionalan način, nečujno mu se približila, kucnula prstom po jednom od Shakespearea i rekla: "Ovoga uzmi, Jime. Ovaj ima najbolje bilješke i najlakše se čita."
Fiona je bila novinarka koja je u Globeu jednom napisala veliki članak o njemu, “Jedan tjedan u životu bostonskog vatrogasca”. Članak je bio uobičajena žvrljotina u nedjeljnom dodatku, popraćena fotografijama i komentarima njegovih prijatelja, ali Nashea je ona zabavljala, zapravo mu se prilično svidjela i nakon što je dva-tri dana provela prateći ga uokolo, osjetio je da ju je počeo privlačiti. Bilo je tu određenih pogleda, slučajnih dodira prstima koji su bivali sve češći, no Nashe je tada bio oženjen i ono što se moglo dogoditi među njima, nije se dogodilo. Par mjeseci nakon što je članak objavljen, Fiona je prihvatila posao za Associated Press u San Franciscu i od tada joj je izgubio svaki trag.
Živjela je u jednoj kućici nedaleko od knjižare i kad ga je pozvala k sebi da popričaju o starim bostonskim danima, Nashe shvati da još uvijek nije vezana. Iako nije bilo ni četiri kad su stigli, odmah su počeli sa žestokim pićem, načevši bocu Jack Danielsa da im začini razgovor u dnevnom boravku. Nakon sat vremena, Nashe se preseli do Fione na kauč i nedugo zatim ruka mu je već bila pod njenom suknjom. Bilo je neke čudne neminovnosti u tome, pomisli, kao da je njihov iznenadni susret zahtijevao nesvakidašnji odgovor, neko anarhično i slavljeničko raspoloženje. Sami nisu vukli konce onoga što se dogodilo, već su se tome samo prepustili i u trenutku kad je Nashe zagrlio Fionino golo tijelo, njegova je žudnja bila tako snažna da je graničila s osjećajem gubitka — jer, znao je da je na kraju mora razočarati, da će prije ili poslije doći trenutak kad će poželjeti da ponovo sjedne u automobil.
Proveo je četiri noći s njom i malo pomalo otkrio da ima više srca i pameti no što mu se činilo. "Nemoj misliti da nisam željela da se ovo dogodi”, reče mu zadnje noći. “Ja znam da ti mene ne voliš, no to još uvijek ne znači da sam ja pogrešna žena za tebe. Ti si udaren tip, Nashe, i ako baš moraš ići, okej, moraš ići... Ali ne zaboravi da sam ja tu. I ako ti ikada dođe da se ponovo zavučeš u nečije gaćice, prvo pomisli na moje.”
Iako nije mogao a da mu je ne bude žao, taj je osjećaj bio prožet divljenjem, možda čak nečim jačim: slutnjom da bi ona uostalom mogla biti netko koga bi on bi mogao voljeti. Za trenutak je bio u iskušenju da je zaprosi, zamislivši najedanput život pun duhovitih upadica i nježnog seksa s Fionom, Juliette kako odrasta s braćom i sestrama, ali riječi mu jednostavno nisu navirale na usta. “Otići ću samo nakratko", reče na kraju. “Vrijeme je da skoknem u Northfield. Ako hoćeš sa mnom, Fiona, bit ćeš dobrodošla.”
“Naravno. A što da radim s poslom? Ne čini li ti se da su tri dana bolovanja zaredom ipak malo previše?”
"Moram biti tamo zbog Juliette, znaš i sama. Važno mi je."
“Puno toga je važno. Samo nemoj nestati zauvijek, to je sve."
“Ne brini, vratit ću se. Sad sam slobodan čovjek, mogu raditi što god me je volja."
“Sjeti se da smo u Americi, Nashe. Prokletoj zemlji slobodnih ljudi. Svi možemo raditi što nas je volja."
“Nisam znao da si toliki domoljub."
“Možeš se u zadnji dolar kladiti da jesam. Domovina prije svega. Zato ću i čekati da se ponovo pojaviš. Jer sam slobodna da od sebe pravim budalu."
“Rekao sam ti da ću se vratiti. Upravo sam ti to obećao.”
"Znam da jesi. Ali to ne znači da ćeš obećanje i ispuniti.”
Bilo je i drugih žena prije nje, čitav niz kratkih zanosa i jednonoćnih avantura, ali ni jednoj nije ništa obećao. Razvedena žena na Floridi, na primjer, nastavnica koju mu je Donna pokušala namjestiti u Northfieldu, pa mlada konobarica u Renou — sve su iščezle. Fiona je bila jedina koja mu je nešto značila i od njihovog prvog slučajnog susreta u siječnju pa sve do kraja srpnja, rijetko kad bi prošlo više od tri tjedna, a da je ne bi posjetio. Ponekad bi je nazvao s puta, a kad je ne bi bilo kod kuće, ostavio bi joj kakvu smiješnu poruku na sekretarici — samo da je podsjeti da misli na nju. I kako su mjeseci prolazili, Fionino punašno, pomalo zdepasto tijelo postajalo mu je sve dragocjenije: njene velike, možda čak prevelike grudi, ponešto krivi prednji zubi, griva plave kose što se slijeva u neurednoj masi uvojaka i kovrdži. Prerafaelitska kosa, kako ju je jednom nazvala, i iako Nasheu takav opis nije ništa značilo, same riječi kao da su odavale nešto u vezi s njom, neku unutarnju značajku koja je njezinu nezgrapnost pretvarala u određeni oblik ljepote. Bila je tako različita od Therese — tamnopute i usporene Therese, mlade Therese s ravnim trbuhom i dugim, savršenim nogama, ali Fionine ga nesavršenosti nisu prestajale uzbuđivati jer je zahvaljujući njima imao osjećaj da je njihovo vođenje ljubavi nešto više od samog seksa, nešto više od nasumičnog sparivanja dvaju tijela. Bivalo mu je sve teže završiti svoje posjete, a prvi sati povratka na cestu uvijek su bili ispunjeni dvojbama. Kamo je zapravo išao i što je pokušavao dokazati? Činilo se apsurdnim što odlazi od nje, i to samo da bi proveo noć na kakvom kvrgavom motelskom krevetu na rubu beskraja.
Pa ipak, i dalje je putovao, neumorno kružeći kontinentom, sa sve snažnijim osjećajem pomirenosti sa samim sobom kako je vrijeme prolazilo. Jedinu smetnju, ako ih je uopće bilo, predstavljala je činjenica da sve to jednom mora prestati, da ne može vječno ovako živjeti. Novac mu se u početku činio nepresušnim, no nakon pet ili šest mjeseci provedenih na putu, otišlo je već više od polovice. Avantura se polako ali sigurno pretvarala u paradoks. Svoju slobodu imao je zahvaliti novcu, no svaki put kad bi potrošio dio tog novca da kupi novu količinu slobode, istovremeno se jednake količine slobode odricao. Novac, koji ga je održavao na cesti, bio je ujedno i stroj za proizvodnju gubitka što ga je neumitno vukao natrag, ka mjestu odakle je krenuo.
Sredinom proljeća, Nashe konačno shvati da se problem više ne da izbjegavati. Budućnost mu je bila neizvjesna i ne bude li odlučio kada će napokon stati, gotovo da je neće ni imati.
U prvo je vrijeme trošio nepromišljeno, častio se odlascima u prvorazredne restorane i hotele, pio vrsna vina i kupovao skupe igračke za Juliette i njezine bratiće. No, Nashe zapravo nije bio osobito sklon luksuzu. Oduvijek je živio isuviše blizu oskudice da bi o njemu odveć razmišljao i jednom kad se nasljedstvo otrčalo kao novina, vratio se starim skromnim navikama: jeo je jednostavnu hranu, spavao u jeftinim motelima, a na odjeću gotovo da nije ni trošio. Povremeno bi se dao u trošak kupnjom kazeta ili knjiga, ali dalje nije išao. Prava prednost bogatstva nije bila u mogućnosti kupovine kojekakvih stvari, već u činjenici da o novcu više nije morao brinuti. Sada je, međutim, bio prisiljen ponovo razmišljati o novcu, te se odluči pogoditi sa samim sobom. Nastavit će ovako sve dok mu ne ostane dvadeset tisuća dolara, a onda će se vratiti u Berkeley i zaprositi Fionu. Neće oklijevati, ovaj put će to zaista i učiniti.
Uspio je tako izdržati do kraja srpnja. No, baš kada su stvari sjele na svoje mjesto, sreća ga je počela napuštati. Fionin se bivši dečko, koji je iz njenog života išetao nekoliko mjeseci prije no što je Nashe došao, izgleda vratio preobražen i, umjesto da spremno prihvati Nasheovu ponudu, Fiona mu je, ne prestajući plakati, sat vremena objašnjavala zašto je više ne može viđati. Ne mogu računati na tebe, Jim, stalno je ponavljala. Jednostavno ne mogu na tebe računati.
Negdje duboko u sebi Nashe je znao da je u pravu, no to nije moglo ublažiti udarac koji je primio. Po odlasku iz Berkeleya, našao se prikovan osjećajem gorčine i rastućeg bijesa. Vatra je gorjela danima, a čak i kad se počela smirivati, nije se oporavio, koliko jednostavno popustio i zapao u drugo, puno dulje razdoblje patnje. Srdžbu je smijenila potištenost i jedino što je osjećao bio je talog neke tupe, neodređene tuge, kao da je stvarima koje je vidio oko sebe oduzeta boja. Neko se vrijeme zabavljao idejom da se preseli u Minnesotu i ondje potraži posao. Čak je pomišljao da se vrati u Boston i zamoli da ga prime natrag na stari posao, no nedostajalo mu je istinske volje da to učini, pa uskoro odbaci takva razmišljanja. Nastavi lutati još do kraja srpnja, provodeći u automobilu više vremena no ikad dotad. Bilo je dana kad se znao dovesti do ruba iscrpljenosti, vozeći šesnaest, pa i sedamnaest sati bez zaustavljanja, kao da se želi kazniti pomicanjem granice izdržljivosti. Polako mu je bivalo jasno da je uhvaćen u zamku, te da će ukoliko se uskoro nešto ne dogodi nastaviti s vožnjom dok ne iscuri sav novac. Kad je početkom kolovoza ponovo svratio u Northfield, otišao je u banku i podigao ostatak nasljedstva, pretvorivši sve u gotovinu, uredno složenu hrpu novčanica od po sto dolara koju je spremio u pretinac automobila. To mu je dalo osjećaj da krizu drži pod kontrolom, kao da je hrpa novca koja se ne prestaje stanjivati pravi odraz njegova unutarnjeg stanja. Iako je sebi nametnuo najstroži oblik štednje i sljedeća dva tjedna spavao u autu, ono što je time uštedio pokazalo se zanemarivim, i Nashe se na kraju osjeti zapuštenim i deprimiranim. Nije dobro predati se na ovakav način, zaključi, radi se o pogrešnom pristupu. U namjeri da malo popravi raspoloženje, odveze se u Saratogu i uzme sobu u hotelu Adelphi. Sezona konjskih trka je bila u jeku i Nashe idućih tjedan dana, u nastojanju da podeblja svežanj novčanica, svako poslijepodne provede uz rub trkališta, kladeći se na konje. Bio je siguran da će ga pratiti sreća. No, izuzev dva-tri blistava uspjeha s rizičnim potezima, više je gubio nego dobivao i, prije no što mu je pošlo za rukom da se otrgne od tog mjesta, istopio se još jedan dio njegova imetka. Prošlo je godinu dana i dva mjeseca otkako je na cesti i ostalo mu je nešto iznad četrnaest tisuća dolara.
Nashe nije bio posve očajan, ali je osjećao da se očaj približava i da bi za mjesec ili dva mogao biti u totalnoj panici. Riješi otići u New York, no umjesto da se zaputi autoputom, odluči se za polagano tumaranje sporednim cestama kroz prirodu. Problem je zapravo u živcima, pomisli i odluči vidjeti hoće li mu spora vožnja pomoći da se opusti. Zaputio se rano, odmah nakon doručka u gostionici Spa City i prije deset sati stigao negdje do sredine okruga Duchess. Više se puta izgubio, ali kako nije bilo važno gdje se nalazi, nije se ni trudio gledati u kartu. Negdje blizu sela Millbrook, uspori na četrdeset i pet, pedeset. Vozio je po uskoj dvotračnoj cesti uz čiji su se rub nizale farme i livade, a kojom već gotovo petnaest minuta nije prošao ni jedan automobil. Došavši na vrh blage uzbrdice odakle se pružao jasan pogled nekih petsto metara u daljinu, opazi priliku kako se kreće uz rub ceste. Bio je to nakaradan prizor usred pastirske idile: jedan mršav i blatnjav čovjek trza se i posrče prema naprijed, povijajući se i teturajući kao da će svakog časa pasti licem na zemlju. Nashe prvo pomisli da je pijan, no onda se sjeti da je previše rano da bi se itko doveo u takvo stanje. Iako je obično odbijao stati auto-stoperima, nije mogao odoljeti a da ne uspori kako bi ga izbliza promotrio. Zvuk mijenjanja brzine upozori stranca na njegovu prisutnost i kad ga je vidio kako se okreće, Nasheu odmah bude jasno da je čovjek u nevolji. Bio je puno mlađi no što se to činilo s leđa, nije mu bilo više od dvadeset dvije-tri godine i bilo je očito da ga je netko pretukao. Odjeća mu je bila poderana, lice prekriveno modricama i podljevima, a po načinu kako se držao dok se auto približavao, izgledao je kao da jedva zna gdje se nalazi. Iako mu je i instinkt govorio da produži dalje, Nashe se nije mogao prisiliti da ignorira jadno mladićevo stanje. Prije no što mu je do svijesti doprlo što radi, već se zaustavio, spustio prozor do suvozačkog mjesta i, nagnuvši se, pitao stranca treba li pomoć. I tako je Jack Pozzi zakoračio u Nasheov život. Barem tako je čitava stvar počela. Jednog lijepog jutra u kasno ljeto.

2


Pozzi bez riječi prihvati vožnju, jedva kimnuvši glavom kad mu je Nashe rekao da ide za New York, i teškom se mukom uvuče u auto. Po načinu na koji mu se tijelo urušilo kad je dotaknuo sjedište bilo je očito da bi bio otišao bilo kamo, samo da se makne dalje od mjesta gdje se nalazio. Osim što je imao brojne povrede, djelovao je preplašeno, kao da svaki čas očekuje neku novu nevolju, novi napad onih koji su mu bili za petama. U trenutku kad je Nashe stisnuo papučicu za gas, Pozzi zatvori oči i zastenje, no čak i nakon što se Saab ustalio na devedeset kilometara na sat, još uvijek nije progovarao i činilo se da je jedva svjestan Nasheove prisutnosti. Pretpostavivši da je u stanju šoka, Nashe ga nije htio forsirati, no šutnja je svejedno bila čudna i ovakav je početak u najmanju ruku zbunjivao. Nashea je zanimalo tko je taj čovjek, no nije imao ništa na temelju čega bi mogao izvući bilo kakav zaključak. Vanjska su obilježja bila proturječna, tek proizvoljni zbir elemenata koji zajedno ne upućuju ni na što. Odjeća, primjerice, nije imala osobitog smisla: blijedoplavo dnevno odijelo, razdrljena havajska košulja, bijele mokasine i tanke bijele čarape. Sve sintetika drečavih boja koju su, čak i kad je bila u modi (prije deset-dvadeset godina?) nosili samo sredovječni muškarci. Cilj je izgleda bio izgledati mladenački i sportski, što je na jednom klincu djelovalo smiješno, kao da se prerušio u postarijeg čovjeka koji se odijevanjem hoće pomladiti. S obzirom na jeftinu odjeću, nije bilo ničeg neobičnog u tome što je momak nosio prsten, međutim, koliko je Nashe mogao primijetiti, safir u prstenu izgledao je pravi, što je pak bilo prilično neobično. Možda je jednog trenutka u životu imao novaca da ga kupi. A možda ga nije kupio, već mu ga je netko darovao ili ga je ukrao. Pozzi nije imao više od metar i sedamdeset-sedamdeset dva, a Nasheu je izgledao kao da ima manje od pedeset pet-šest kila. Bio je žilavi mali kržljavac, dugih prstiju i mršava, šiljata lica i mogao je biti bilo što, od trgovačkog putnika do sitnog lopova. Zbog krvi što mu je curila iz nosa i rasječene i natečene lijeve sljepoočnice bilo je teško naslutiti kakav inače dojam ostavlja na ljude. Nashe je osjećao da zrači određenom inteligencijom, ali nije bio siguran. Ništa za sada nije bilo izvjesno osim njegove šutnje. To, i činjenica da su ga skoro na smrt premlatili.
Prevalivši nekoliko kilometara, Nashe skrene prema Texacovoj benzinskoj stanici i tu polako zaustavi automobil. “Moram natočiti gorivo”, reče. “Ako se želiš srediti u WC-u, sad je dobar trenutak da to obaviš. Možda ćeš se osjećati malo bolje.”
Nije bilo odgovora. Nashe pomisli da ga stranac nije čuo, no kad je zaustio da ponovi prijedlog, ovaj lagano, gotovo neprimjetno, kimne glavom. “Da”, kaza Pozzi. “Vjerojatno ne izgledam bogzna kako.”
“Ne”, odgovori Nashe, “ne osobito dobro. Izgledaš kao da si ispao iz miješalice za cement.”
“Tako se otprilike i osjećam.”
“Ako ne možeš sam, rado ću ti pomoći.”
“U redu je, stari, mogu sam. Pazi sad... Nema toga što ja ne mogu kad se zainatim.”
Pozzi otvori vrata automobila i stane se dizati sa sjedišta, ječeći pri svakom pokretu, očito i sam zatečen oštrinom boli. Nashe mu priđe kako bi ga pridržao, ali momak samo odmahne rukom i sam se odvuče prema muškom zahodu sporim, opreznim koracima, kao da se trudi da ne padne. Nashe u međuvremenu natoči gorivo, provjeri ulje i, kako se njegov putnik još nije vraćao, ode do radionice i kupi dvije kave iz automata. Prođe još dobrih pet minuta i Nashe se počne pitati nije li se klinac možda onesvijestio u zahodu. Ispije kavu do kraja, izađe iz automobila i baš kad se zaputio da mu pokuca na vrata zahoda, spazi ga kako ide prema njemu. Pozzi je bio u nešto pristojnijem stanju nego prije posjeta umivaoniku. Krv mu je bila oprana s lica, a opazivši da je kosu zalizao unatrag i odbacio poderanu jaknu, Nashe zaključi da će se mali vjerojatno sam oporaviti i da ga neće morati voditi liječniku.
Pruži mu plastičnu šalicu s kavom i predstavi se: “Ja sam Jim. Jim Nashe. Za slučaj da te to zanima.” Kava se već bila ohladila i Pozzi se, otpivši gutljaj, s gnušanjem trgne. Zatim pruži Nasheu desnu ruku. “Jack Pozzi”, reče. “Za prijatelje Jackpot.”
“Izgleda da si ga ovaj put stvarno i dobio, mislim — jackpot. Doduše, vjerojatno ne onaj kojem si se nadao.”
“Ima dana kad te ide i dana kad te ne ide. Noćas me nije išlo nikako.”
“Ali si barem ostao na životu.”
“Hm, da. Možda mi se ipak posrećilo. Eto, imam šansu vidjeti kakve mi se sve gluposti još mogu dogoditi.”
Pozzi se nasmiješi na vlastitu primjedbu i Nashe mu, ohrabren spoznajom da mali ima smisla za humor, uzvrati osmijehom. "Ako hoćeš moj savjet", reče Nashe, “ja bih se i te košulje riješio. Njeni su najbolji dani prošli.”
Pozzi spusti pogled na prljavu, krvlju poprskanu tkaninu i čeznutljivo, gotovo raznježeno prođe prstima po njoj. “Bacio bih je da imam drugu. Mislio sam da je i ovo bolje nego da svijetu pokazujem svoje savršeno tijelo. Minimum pristojnosti, kužiš. Ljudi nose odjeću.” Nashe se bez riječi zaputi prema stražnjoj strani automobila, otvori prtljažnik i stade kopati po torbi. Trenutak kasnije izvuče majicu s natpisom Boston Red Soxa i dobaci je Pozziju koji je uhvati slobodnom rukom. “Evo, obuci ovo", reče, “jest da će ti biti prevelika, ali je barem čista.”
Pozzi odloži šalicu s kavom na krov automobila i raširi majicu pred sobom da je bolje promotri. “Boston Red Sox”, pročita naglas. “Što si ti, neki pobornik promašenih ciljeva?”
“Tako je. Mene stvari mogu zainteresirati samo ako su beznadežne. A sad dosta komentara i navlači to, neću da mi auto zaprljaš krvlju.”
Pozzi otkopča svoju poderanu havajsku košulju i ispusti je sebi pred noge. Goli mu je torzo bio bijel, žgoljav i nekako jadan, kao da godinama nije vidio sunca. Navuče majicu preko glave, zatim raširi ruke, dlanova otvorenih prema gore, kao da izlazi pred kakvu komisiju. “Kako ti se sviđa”, upita. “Je li sad bolje?"
“Puno bolje”, odgovori Nashe. “Sad već ličiš na čovjeka.”
Majica je bila toliko široka da se Pozzi gotovo utapao u njoj. Sezala mu je negdje do polovine bedara, kratki rukavi plesali su mu oko laktova, kao da ga je netko najednom štapićem pretvorio u slabunjavog dvanaestogodišnjaka. Iz razloga koji mu nisu bili posve jasni, Nashea je taj prizor dirnuo.
Zaputiše se prema jugu, cestom Taconic State Parkway, računajući da će stići do grada za nekih dva-dva i pol sata. Nashe uskoro otkrije da je Pozzijeva šutnja u početku bila samo iznimka od pravila; našavši se napokon izvan opasnosti, klinac otkrije svoje pravo lice i ubrzo ga se nije dalo zaustaviti. Iako ga Nashe nije ništa pitao, Pozzi mu svejedno ispriča cijelu priču, kao da su riječi bile svojevrstan oblik naknade, kao da spašavanjem čovjeka iz nevolje, spasitelj stječe pravo da čuje kako je ovaj u nju upao.
“Ni pare”, započne. “Ni jedne jebene prebijene pare nam nisu ostavili." Pozzi za trenutak ostavi te kriptične riječi da vise u zraku, a kako Nashe nije reagirao, nakon nekog vremena krene ponovo, da bi se idućih desetak ili petnaest minuta zaustavio tek povremeno da uhvati zraka. “Četiri ujutro”, nastavi s pričom, “a mi sjedimo za stolom već punih sedam sati. U prostoriji nas je šestorica, od kojih su ostala petorica obične budale, prvorazredni amateri. Čovjek daje desnu ruku da uđe u igru s takvim tuljanima — bogatim dečkima iz New Yorka kojima treba malo vikend uzbuđenja. Advokati, brokeri s burze, glavešine iz firmi. Sve dok im se diže, ne smeta im što gube. Kad ih dobiješ, samo kažu ‘dobro odigrano’, rukuju se i časte pićem. Daj mi redovito dozu takvih tipova i mogu u penziju prije tridesete. Oni su najbolji. Zadrti republikanci, s vicevima iz Wall Streeta i svojim prokletim dry-martinijima. Stara garda sa cigarama po pet dolara komad. Originalni američki šupci.
Igram ja tako s tim, je li, stupovima društvene zajednice, i dobro se zabavljam. Sve ide glatko, ruka mi sigurna, ubirem svoj dio talona i pri tom pazim da se ne razmećem — samo fino i promišljeno, tako da nitko ne ispadne iz igre. Ne kolješ kokoš koja ti nese zlatna jaja. Ti naivci kockaju svaki mjesec, a meni je stalo da me ponovo zovu. Dovoljno sam se namučio da sredim poziv za sinoć. Sigurno mi je trebalo pola godine. Ponašam se, stoga, kako najbolje znam i umijem, uglađeno i suzdržano, konverziram kao neka pederčina što svako popodne karta bakaru u svom country klubu. U ovom poslu moraš biti glumac, ako želiš dospjeti tamo gdje se vrti prava lova. Treba im se svidjeti to što im prazniš džepove. Sto, naravno, ne možeš postići ako im ne pokažeš da si okej frajer. Zato uvijek fino kažeš hvala i molim, smiješ se na njihove idiotske fore, držiš se skromno, dostojanstveno kao pravi gospodin. Zaboga, ne sjećam se kad me je zadnji put ovako išlo, George. Ti bokca, Ralph, večeras me stvarno hoće karta. I slične pizdarije.
U svakom slučaju, ja sam tamo došao s nešto više od pet somova u džepu, a do četiri sata sam ih imao skoro devet. Igra se trebala završiti za jedno sat vremena i ja se polako pripremam za finiš. Genijalce sam prokužio i tako sam nadmoćan da im po očima znam koje karte drže u rukama. Mislim kako ću im pokupiti još jednu oveću sumu i izaći s jedno dvanaest do četrnaest tisuća, uspješno završivši noć.
Dobro sam vukao, imam ful dečka, ulozi polako rastu... U sobi tišina, svi smo koncentrirani na ulaganje, kad najednom — vrata se širom otvaraju i unutra upadaju četiri ogromna idiota, jebem im mater... 'Ne mrdaj’, viču ‘ne mrdaj ili pucamo’ — urlaju iz sveg glasa, a sačmarice im uperene u naše face. Obučeni u crno, na glave navukli čarape, tako da ne znaš kako izgledaju. Ej, to je bilo nešto najgore što sam ikada vidio: četiri čudovišta iz crne lagune. Takva me frka uhvatila, mislio sam, usrat ću se na licu mjesta. Onda jedan od njih kaže ‘Lezi na pod, svi dolje na pod i nikome se ništa neće desiti.’
O tome se često priča, o pljačkanju pokeraša, to je staro sranje. Samo što nikad ne misliš da će se tebi dogoditi. A što je najgore, igramo s kešom i sva lova leži posred stola. Glupo jest, ali tako vole ovi dobro podmazani kreteni, daje im osjećaj važnosti. Furaju se na desperadose iz tupavih vesterna tipa 'Kartaški obračun u salunu Posljednji hropac’. Igra se sa žetonima, to svi znaju. Stvar je upravo u tome da zaboraviš na novac i koncentriraš se na jebenu igru. E, ali tako igraju ovi advokati i ti ne možeš ništa protiv njihovih otrcanih pravila.
Na stolu se, dakle, sunča zakonsko sredstvo plaćanja, u visini od nekih četrdeset-pedeset tisuća dolara. Ja ležim na podu i ništa ne vidim, ali čujem kako trpaju novac u vreće, kruže oko stola i, šljas, šljas, čiste ga u žurbi. Mislim kako će valjda brzo završiti i možda neće okrenuti puške na nas. Više i ne mislim na novac, samo da mi je izvući živu glavu. Jebeš lovu, rekoh sebi, samo me nemoj upucat'. Čudno kako se stvari nekad brzo odvijaju. Trenutak prije sam sjekao tipa koji mi je sjedio s lijeve strane, misleći pri tom kakav sam ja prvoklasni igrač, a već u idućem evo me prostrtog na podu i nadam se najboljemu — da mi neće prosvirati mozak. Zabio sam lice u smrdljivi čupavac i molim se ko kakva pizda da kad ponovo otvorim oči, onih čudovišta tamo više ne bude.
I, vjerovao ili ne, moje su molitve uslišane. Pljačkaši, kako rekoše, tako i uradiše, tri ili četiri minute poslije više ih nije bilo. Slušamo još kratko vrijeme zvuk auta kako se udaljava, zatim polako ustajemo i počinjemo ponovo disati. Koljena mi udaraju jedno o drugo, tresem se ko paraplegičar, ali gotovo je i sve je u redu. Tako barem ja mislim. Međutim, prava mi zabava tek predstoji.
Sve je započeo George Whitney. To je tip u čijoj kući kartamo, jedna od onih napuhanih konjina što šetaju okolo u zelenim kariranim hlačama i bijelim džemperima od kašmira. Kad smo popili piće i malo došli k sebi, veliki će George Gilu Swansonu, frajeru koji mi je izradio poziv za igru: ‘A lijepo sam ti govorio Gil...’ veli on. 'Ne možeš u ovakvu igru dovesti ološ.’ 'O čemu ti to, George?’ upita Gil, a George će njemu: ‘Razmisli malo sam, Gil. Evo, igramo već sedam godina svaki mjesec i nikad nikakvih problema. Onda mi ti kažeš za ovog malog huligana, koji je kao dobar pokeraš, izvučeš od mene dozvolu da ga dovedeš i vidi što se dogodi. Ja sam na ovom stolu imao osam tisuća dolara i nisam baš oduševljen što mi ih je odnijela banda siledžija.’
I prije nego mu je Gil uspio bilo što odgovoriti, ja se uputim pravo prema Georgeu da mu pokažem svoju prokletu jezičinu. To vjerojatno nisam trebao učiniti, ali me raspizdio i samo što ga nisam razvalio posred face. 'Koji ti je kurac, šta ti time hoćeš reći?' pitam ja njega. 'Da si nam ovo ti, gnjido, smjestio’, kaže on i stade me prstom gurati na drugi kraj sobe. Gura on mene svojim debelim prstom i ne prestaje govoriti. ‘Neću ja tebe i tvoje kompiće razbojnike pustiti da se tek tako izvučete’, veli on. ‘Platit ćeš ti to meni, Pozzi. Pobrinut ću se ja da dobiješ što te spada.’ I sere li ga sere, bocka me onim svojim prstom, laje mi u facu i ja mu u jednom momentu samo zamahom odmaknem ruku i kažem da odbije. A George je krupan, možda metar i devedeset-devedeset pet. Pedeset godina, ali u formi i znam da će biti gadno ako se s njim zakačim. ‘Ruke sebi, svinjo-glavi’, kažem ja njemu. ‘Miči te ruke od mene i odbij.’ Međutim, mrcina je totalno poludila i neće da stane. I kad me konačno zgrabio za košulju, više se nisam mogao suzdržati i udarim ga šakom ispod pasa. Probam pobjeći, ali nisam napravio ni tri koraka kadli me dohvati jedan od advokata i prikliješti mi ruke za leđima. Pokušam ga se osloboditi, ali prije nego uspijem izvući ruke, evo ti Georgea opet preda mnom i samo mi ih slaže u stomak. Ej, čovječe, bilo je strašno, Tom i Jerry, krvoproliće uživo. Kako god se izmaknem, dohvati me neki drugi. Gil im se jedini nije pridružio, ali nije mogao bogzna što protiv ostale četvorice. A ovi se nisu prestajali iživljavati nada mnom. Za trenutak sam mislio da će me ubiti, međutim, nakon nekog vremena im je počelo ponestajati daha. Govna su bila snažna, ali ne i izdržljiva, pa sam im se na kraju istrgao i domogao vrata. Dvojica krenu za mnom, ali, braco, nije bilo teorije da ih pustim da me se ponovo dočepaju. Kako sam se izvukao iz jazbine, jurnem prema šumi, trčeći koliko sam onakav uopće mogao. Da me ti nisi skupio, vjerojatno bih još uvijek trčao.”
Pozzi otpuhne s izrazom gađenja kao da želi cijelu žalosnu epizodu odagnati iz sjećanja. “Barem nema trajnog oštećenja”, nastavi. “Stare će kosti zarasti, jedino nisam osobito ushićen što sam izgubio lovu. Nije mi se u gore vrijeme moglo dogoditi. Imao sam velikih planova s tom svoticom, a sad kad su me počistili moram sve iznova. Sranje. Igraš fino i pošteno, dobijaš, a na kraju svejedno izgubiš. Nema pravde. Prekosutra sam trebao ući u jednu od najžešćih igara u životu, što je sada nemoguće. Nema ni najmanje šanse da do tada nabavim lovu koja mi treba da uđem. Jedina kartanja za koja znam ovaj vikend su sitna. Ovo je totalni krah, čovječe. Čak i da budem sretne ruke, ne mogu zaraditi više od par somova. A vjerojatno ni toliko. “
Upravo je ta zadnja rečenica nagnala Nashea da napokon progovori. Sinula mu je ideja od koje mu je tijelo zadrhtalo, pa kad su mu u sljedećem trenutku riječi navrle na usta, morao se boriti da glas drži pod kontrolom. Čitav proces nije trajao više od sekundu-dvije, no bio je dovoljan da sve promijeni, da ga gurne strmoglavce preko ruba litice. “Koliko ti novaca treba da uđeš u tu igru?” upita.
“Ništa ispod deset tisuća”, odgovori Pozzi. “I to je donja granica. Ne mogu unutra ni s cenerom manje.”
“Zvuči prilično skup pothvat.”
“Bila je to životna prilika, stari. Poziv za posjet državnom trezoru.”
"Ako bi pobijedio, možda. Ali činjenica je da možeš i izgubiti. Uvijek postoji taj rizik, zar ne?”
“Naravno da postoji rizik. Poker je to, na kraju krajeva. Ali ne bih nikako mogao izgubiti. Već sam jednom kartao s tim klaunovima. Bilo bi kao popiti čašu vode.”
“Koliko misliš da si mogao dobiti?”
“Gomilu. Gomilu proklete love.”
“Pa koliko otprilike? Daj mi neku približnu cifru.”
"Šta ja znam, trideset-četrdeset tisuća, teško je reći. Možda pedeset.”
“To je velik novae. Puno više od onog sa čim su igrali tvoji prijatelji sinoć.”
“Pa to ti i pokušavam reći. Frajeri su milijarderi, a pojma nemaju o karti. Riječ je o dvojici ignoramusa. Sjedneš kartati s njima i to ti je kao da igraš sa Stanliom i Oliom.”
“Stanlio i Olio?”
“Tako ih ja zovem, Stanlio i Olio. Jedan je debeli, drugi je mršavi, baš kao Laurel i Hardy. Ej, čovječe, to su pravi pileći mozgovi, par rođenih budala.”
"Zvučiš jako siguran u sebe. Kako znaš da nisu samo par prevaranata?”
“Zato što sam ih provjerio. Prije šest ili sedam godina zajedno su kupili listić državne lutrije Pennsylvanije i dobili sedam milijuna dolara. Bio je to jedan od najvećih dobitaka svih vremena. Tipovi s takvom lovom ne bave se varanjem sitne ribe kao što sam ja.”
“A da ti to sve ne izmišljaš?”
“Zašto bih izmišljao? Debeli se preživa Flower, a mršavi Stone. Čudno je to što imaju isto ime — William. Samo što Flowera zovu Bili, a Stone se predstavlja kao Willie. Nije tako komplicirano kao što zvuči. Jednom kad ih vidiš, nije ih teško razlikovati."
“Kao Mutt i Jeff iz crtića."
“E baš tako. Oni su ti par pravih komičara. Kao ona smiješna dvojica s telke, Ernie i Bert. Samo što se ovi zovu Willie i Bili. Dobro zvuči, je l' da? Willie i Bili.”
“Kako si ih upoznao?”
“Naletio sam na njih prošlog mjeseca u Atlantic Cityju. Tamo povremeno odem kartati, a taj su put oni neko vrijeme bili za stolom. Nakon dvadesetak minuta obojica su bili tanji za pet tisuća dolara. U životu nisam vidio glupljeg ulaganja. Mislili su da mogu sve izblefirati, oni kao jedini znaju kartati, a mi ostali jedva čekamo da padnemo na njihove dječje fore. Nekoliko sati nakon toga, odem do jednog od kazina u blizini da se malo zezam i tamo, kod jednog ruleta, ponovo naletim na njih. Priđe mi debeli... “
“Flower?”
"Da, Flower. Priđe mi i veli: ‘Sviđa mi se tvoj stil, momak. Igraš tvrd poker.’ I dodade da će mi, ako ikad poželim zaigrati s njima jednu prijateljsku, vrata njihove kuće biti širom otvorena. Eto, tako je to bilo. Rekao sam mu naravno da bih igrao s njima i onda sam ih prošlog tjedna nazvao i sredio kartanje za ovaj ponedjeljak. Zato sam tako bijesan zbog onoga sinoć. Kakvo bi to krasno iskustvo bilo, prava šetnja Jackpot bulevarom!”
“Rekao si vrata ‘njihove kuće’. Znači li to da žive skupa?"
“Tebi ništa ne promakne, je l' da? Da, tako sam rekao — njihove kuće. Zvuči malo čudno, ali mislim da nisu topli ili tako nešto. Obojica su prevalili pedesetu i obojica su nekad bili oženjeni. Stoneu je žena umrla, a Flower i njegova žena su rastavljeni. Imaju svaki po dvoje djece, a Stone je čak i djed. Prije nego što je dobio na lutriji, on je bio optičar, a Flower knjigovođa. Dečki iz srednje klase, prosjek prosjeka. Jedino što igrom slučaja žive u dvorcu s dvadeset soba i s godišnjom rentom od milijun i tristopedeset tisuća dolara. Koji se ne oporezuju."
“Vidim da si se dobro informirao.”
“Kažem ti da sam ih provjerio. Ne volim ući u igru a da ne znam s kim igram.”
“Radiš li išta drugo osim što igraš poker?"
“Ne, to je sve. Samo igram poker.”
“Nemaš nikakav drugi posao? Ništa da te potkoži kad naleti sušno razdoblje?”
“Jednom sam radio u robnoj kući. Bilo je to ljeto nakon što sam maturirao. Stavili su me na odjel s muškom obućom i to je bila koma, vjeruj mi, nešto najgore moguće. Moraš klečati s rukama na podu kao pas, udisati smrad prljavih čarapa. Dolazilo mi je da se ispovraćam. Poslije tri tjedna dao sam otkaz i otad nemam stalnog posla.”
“Znači da te dobro ide.”
“Pa ide me, da. Imam svojih dobrih i loših dana, a dosad mi se nije dogodilo da pogubim konce. Najvažnije mi je da mogu raditi što me volja. Kad gubim, gubim za svoju guzicu. Kad dobijam, sav novac ostaje meni. I ne moram ni od koga ništa gutati.”
“Sam svoj gazda.”
“Tako je. Sebi šefujem, sebi naređujem.”
“Onda si sigurno dobar igrač.”
“Dobar jesam, ali moram prijeći još veliki komad puta. Kad to kažem, mislim na one najveće: Johnnyja Mosesa, Amarillo Slimsa, Doylea Brunsonsa. S tim dečkima bih htio igrati u istoj ligi. Jesi ikada čuo za Binion’s Horseshoe Club u Las Vegasu? Tamo se igra ‘Svjetska serija pokera’. Vjerujem da ću za koju godinu biti spreman za njih. E, to ti je moj životni cilj. Treba nagomilati podosta keša za kupiti ulaz u igru, ali onda si rame uz rame s najboljima.”
“Sve je to lijepo, dečko. Dobro je kad čovjek ima snove, pomažu mu da izdrži. Ali to ti je sve za kasnije, sve su to, što bi se reklo, dugoročni planovi. Mene zanima što ćeš ti danas. Za otprilike sat vremena bit ćemo u New Yorku i kamo ćeš ti onda?”
“Znam jednog tipa u Brooklynu. Nazvat ću ga kad stignemo u grad da vidim je li doma. Ako jest, vjerojatno ću moći ostati kod njega neko vrijeme. Lud je ko zvijer, ali se dobro slažemo. Trulo Manzola. Ime mu je fora, je l' da? Zaradio ga je kao klinac jer je imao totalno trule, pokvarene zube. Sada ima savršenu nisku umjetnih zubi, ali svi ga i dalje zovu Trulo.”
“A što ako Trulo nije doma?”
“Jebi ga, onda ne znam. Nešto ću već smisliti.”
“Drugim riječima, nemaš pojma. Improvizirat ćeš.”
“Ne brini ti za mene, znam se ja snaći. Bio sam i na gorim mjestima do sada.”
“Ne brinem se, nego mi je palo na pamet nešto što bi te moglo zanimati.”
“Kao na primjer?”
“Rekao si da ti treba deset tisuća dolara da zaigraš s Flowerom i Stoneom. Što ako ja znam nekog tko bi bio voljan izdvojiti tu lovu za tebe? Kakav bi ti dogovor bio spreman s njim sklopiti zauzvrat?”
"Vratio bih mu novac po završetku igre. S kamatama.”
"Ta osoba nije obični kreditor. Njega bi vjerojatno prije interesirala neka vrst poslovnog partnerstva.”
“A reci ti meni tko si ti? Ti se kao baviš ulaganjem u rizično ili tako nešto?"
“Pusti sad mene. Ja sam samo tip koji vozi auto. Mene samo zanima kakvu bi mu ti ponudu bio spreman dati. Govorim o postocima.”
“Jebi ga, ne znam. Vratio bih mu deset somova i dao pristojan dio dobitka. Dvadeset-dvadeset pet posto, tu negdje.”
“To mi zvuči malo škrto. Na kraju krajeva, on je taj koji preuzima rizik. Ako ne pobijediš, gubi on a ne ti. Jasno ti je o čemu pričam?”
“Da, jasno mi je... “
“O pravednoj podjeli. Pedeset posto njemu, pedeset posto tebi. Minus deset tisuća, naravno. Kako ti se to čini? Misliš li da je pošteno?”
“Mislim da bih mogao prihvatiti. Ako je to jedini način da uđem u igru s onom dvojicom, vjerojatno se isplati pokušati. Nego, kako se ti u to uklapaš? Koliko ja vidim, ovdje u autu razgovaramo samo nas dvojica.
Gdje bi trebao biti taj drugi tip? Tip koji ima deset tisuća dolara.”
“On je tu negdje. Neće ga biti teško naći.”
“Aha, tako sam i mislio. A ako taj tip kojim slučajem upravo sjedi do mene, ja bih htio znati zašto bi se on u tako nešto uopće upuštao? On me, naime, poznaje koliko i ova bandera uz cestu.”
"Ne postoji poseban razlog. Prohtjelo mu se, to je sve.”
“To nije dovoljno. Mora biti neki razlog. Nema nikakvih dogovora dok ga ne saznam.”
“Treba mu novac. To je valjda očito.”
“Ali on već ima deset tisuća dolara.”
“Treba mu više. A vremena je sve manje. Ovoje vjerojatno zadnja prilika koja mu se pruža."
“Pa dobro, objašnjenje se prihvaća. Tip se našao u reklo bi se — bezizlaznom položaju.”
“No, on nije glup, Jack. On ne baca svoje novce na sitne varalice. Zato prije nego počnemo razgovarati o poslu, moram se uvjeriti da si vrijedan investicije. Možda ti i jesi izvanserijski kartaš, ali isto tako možeš biti i prodavač magle. Zato prije no što sklopimo bilo kakav dogovor, moram vlastitim očima vidjeti što znaš i umiješ."
“Nema problema, kompa. Čim stignemo u New York pokazat ću ti svoje umijeće. Nema uopće frke. Bit ćeš tako impresioniran da ćeš samo zinuti. Garantiram. Oči će ti ispasti iz glave.”

3


Nashe uvidje da se više ne ponaša normalno. Čuo je kako mu riječi izlaze iz usta, ali u času dok ih je izgovarao, činilo mu se da one izražavaju nečije tuđe misli, kao da je on samo glumac što na pozornici nekog zamišljenog kazališta ponavlja tekst koji je za njega unaprijed napisan. Dosad se nikada nije ovako osjećao, no ono što je uistinu bilo čudno jest činjenica da ga to nije osobito uznemirilo i da se s lakoćom prihvatio svoje uloge u predstavi. Jedino je novac bio važan, a ako ga ovaj brbljavac za njega može nabaviti, Nashe je bio voljan sve staviti na kocku ne bi li se to i ostvarilo. Čitav plan je možda i bio sulud, no rizik je sam po sebi bio dovoljan motiv, bljesak nade koji mu je trebao pokazati da je konačno spreman na sve što mu se može dogoditi.
Pozzi je u tom trenutku bio samo sredstvo za ostvarenje cilja, otvor u zidu kroz koji će se provući s jedne strane na drugu. Predstavljao je šansu u ljudskom obliku, prikazu kartaša čija je jedina svrha postojanja bila pomoći Nasheu da povrati slobodu. Kad posao bude obavljen, svaki će poći svojim putem. No, to što se njime namjeravao poslužiti, nije značilo da ga je Nashe smatrao posve antipatičnim. Bez obzira na svoje držanje pametnjakovića, klinac je imao nešto privlačno i moralo mu se odati određeno priznanje, makar i nevoljko. Bio je dovoljno hrabar da ima svoja uvjerenja, što se za većinu ljudi ne može reći. Hazarder u duši, Pozzi je u hodu improvizirao život, uzdajući se u vlastitu pamet da održi glavu iznad vode. Čak i nakon batina koje je maloprije dobio, nije izgledao obeshrabren ili poražen. Mali je bio neotesan, na trenutke čak odbojan, međutim, zračio je određenom vjerom u sebe, a to je na Nashea djelovalo umirujuće. Naravno, još uvijek je bilo teško reći može li se Pozziju vjerovati, no budući da nije imao previše vremena da izmisli cijelu priču, te s obzirom da je situacija u kojoj su se našli ionako djelovala gotovo nevjerojatno, bilo bi doista čudno da je klinac ustvari bio netko posve drugi. Makar je takav bio Nasheov dojam. Kako god, neće mu trebati dugo da otkrije što je na stvari.
Važno je ostati naizgled miran, zauzdati uzbuđenje i uvjeriti Pozzija da zna što radi. Nije mu bila želja impresionirati ga, samo je slutio da on mora biti taj koji će vući konce i Pozzijevom se razmetanju suprotstaviti šutljivim, postojanim samopouzdanjem. On će glumiti iskusnog junaka u odnosu na žutokljunog, prgavog Pozzija, koristeći prednost u tjelesnoj građi i godinama koje bi mu trebale dati auru teško stečene životne mudrosti, te zračiti postojanošću koja će djelovati kao protuteža nervoznom, impulzivnom držanju maloga. Kad su stigli do sjevernih rubova Bronxa, Nashe je već imao razrađen plan djelovanja. Možda će trebati odriješiti kesu više nego što mu to momentalno odgovara, no činilo mu se da će to na duge staze biti dobro uložen novac.
Taktika se sastojala u tome da ne kaže ništa dok Pozzi ne postavi pitanje, a kad ovaj to učini, da ima unaprijed spreman dobar odgovor. Bit će siguran da mu je situacija pod kontrolom samo ako klinca bude držao na laganom odstojanju, odnosno ako stvori iluziju da mu uvijek bježi za jedan korak. Ne rekavši ni riječi, Nashe skrene na Henry Hudson Parkway i kad je Pozzi konačno upitao kamo idu (u trenutku dok su prolazili Devedeset šestu ulicu), Nashe reče: “Sav si odrpan, Jack. Treba ti hrane i sna, a ni meni ne bi bio na odmet ručak. Odsjest ćemo u Plazi, tamo nam može biti baza.”
“Misliš na hotel Plazu?"
“Tako je, hotel Plaza. Tamo odsjedam kad sam u New Yorku. Imaš nešto protiv?”
“Ništa. Samo pitam. Zvuči dobro.”
“I mislio sam da će ti se svidjeti."
“Naravno da mi se sviđa. Volim kad je sve u visokom stilu. Melem za dušu.”
Auto su parkirali na podzemnom parkiralištu u Istočnoj pedeset osmoj ulici, uzeli Nasheove torbe iz prtljažnika i odšetali do hotela koji se nalazio odmah iza ugla. Nashe zatraži dvije jednokrevetne sobe sa zajedničkom kupaonicom. Dok se upisivao u knjigu gostiju, krajičkom oka pogleda Pozzija, na čijem se licu ocrtavao blaženi osmijeh. Takav mu se izraz lica svidi jer je pokazivao kako Pozzi ima dovoljno strahopoštovanja prema vlastitoj dobroj sreći da bi cijenio to što Nashe za njega čini. Sve je bilo stvar dobre režije: prije samo dva sata Pozzijev je život bio u ruševinama, a sada ga evo u palači gdje se nastoji previše ne čuditi raskoši oko sebe. Da je kontrast kojim slučajem bio manje očigledan, ne bi proizveo ovako željeni učinak, no kako su stvari stajale, zadovoljni trzaj na Pozzijevim ustima bio je dovoljan da se Nashe uvjeri kako je ostvario svoj naum.
Dobili su sobe na sedmom katu (“Sretna sedmica”, primijeti Pozzi dok su se vozili dizalom), a nakon stoje portir dobio napojnicu i oni se konačno smjestili, Nashe telefonom naruči ručak u sobu: dva odreska, dvije salate, krumpir pečen u kori i dvije boce Beck’s piva. Pozzi u međuvremenu ode u kupaonicu da se otušira, zatvori vrata, ali ih ne zaključa, što Nashe protumači kao dobar znak. Neko je vrijeme osluškivao udare vode po kadi, zatim promijeni košulju i iskopa novac koji je iz pretinca u automobilu bio premjestio u jedan od kofera (četrnaest tisuća dolara umotanih u običnu plastičnu vrećicu). Ne rekavši ništa Pozziju, išulja se iz sobe, spusti dizalom u prizemlje i pohrani trinaest tisuća dolara u hotelskom sefu. Prije no što se uputi natrag, zaustavi se kod kioska za novine da kupi špil karata.
Kad se Nashe vratio, Pozzi je sjedio u svojoj sobi. I jedna i druga vrata kupaone bila su otvorena i Nashe ga je mogao vidjeti kako izvaljen leži u naslonjaču, umotan u dva ili tri bijela ručnika. Na televiziji se, kao i obično subotom popodne, vrtio neki kung fu film. Nashe proviri glavu da ga pozdravi, na što Pozzi upre prstom u ekran i kaže kako bi možda trebao uzimati satove kod Brucea Leeja. “Tip nije veći od mene, a vidi ga kako sređuje ove idiote. E, da ja znam kako se to radi, nikada mi se ne bi dogodilo ono što mi se sinoć dogodilo.”
"Osjećaš li se išta bolje?”
"Tijelo mi je svo u modricama, ali mislim da nije ništa slomljeno.”
“Onda ćeš valjda preživjeti.”
“Da, valjda. Možda više neću moći svirati violinu, ali izgleda da ću se izvući.”
“Hrana će stići svaki čas. Možeš navući neke moje hlače ako hoćeš. Kad ručamo, odvest ću te vani da ti kupimo nešto nove odjeće.”
“Nije loša ideja. Baš nešto mislim kako se ne bih trebao pretjerano uživjeti u ovu ulogu rimskog senatora.”
Nashe dobaci Pozziju traperice i crvenu majicu Red Soxa i on se ponovo smanji na veličinu djeteta. Zavrne hlače do članka kako se ne bi spotaknuo i držeći ih u ruci oko struka uđe u Nasheovu sobu komentirajući: “E što imaš finu garderobu... Šta si ti, neki bostonski kauboj?"
“Namjeravao sam ti pozajmiti smoking, ali nešto mislim bolje da pričekam da vidim znaš li se ponašati za stolom. Ne bih htio da mi se upropasti samo zato što ti nisi u stanju kontrolirati kečap na svom tanjuru.” Posluga uto dokotura hranu na kolicima i njih dvojica sjednu da ručaju. Pozzi se s tekom baci na odrezak, no nakon nekoliko minuta predanog žvakanja i gutanja, najednom, kao da je naglo izgubio interes za hranu, odloži nož i viljušku. Zavali se u naslonjač i pređe pogledom po sobi. “Čudno kako se čovjek najednom sjeti nekih stvari”, izgovori prigušenim glasom. “Ja sam jednom bio u ovom hotelu, ali se toga već jako dugo nisam sjetio, godinama...”
“Mora da si bio vrlo mlad ako se to tako davno dogodilo”, kaza Nashe.
“Da, bio sam klinac. Jedne me je jeseni ovdje doveo otac preko vikenda. Mislim da mi je bilo jedanaest, možda dvanaest godina.”
“Bili ste samo vas dvojica? A gdje ti je bila mama?”
“Već su bili razvedeni. Prekinuli su dok sam još bio beba.”
“A ti si živio s njom?”
“Da, živjeli smo u Irvingtonu, u Newjerseyu. Tamo sam odrastao. Otužno i bijedno mjesto.”
“A jesi li viđao oca?”
“Jedva da sam znao tko je on.”
“I onda se on jednog dana pojavio i odveo te u Plazu.”
“Da, tako nekako. Već sam ga jednom vidio prije toga. Prvi put je to bilo nešto posve čudno, mislim da me nikad ništa nije tako uplašilo. Bilo mi je osam godina, bilo je ljeto i sjedio sam na stepenicama ispred kuće. Mama je bila na poslu, a ja sam sjedio tako sam, lizao sladoled od naranče i gledao na ulicu. Ne pitaj me kako se sjećam da je bio od naranče. Jednostavno se sjećam. Kao da još i sad držim u ruci taj jebeni sladoled. Dan je vruć, ja sjedim, ližem sladoled i mislim kako ću kad završim otići biciklom do prijatelja Walta da ga nagovorim da uključi prskalicu u vrtu. Sladoled mi baš počeo curiti na nogu, kad se najednom, polako klizeći niz ulicu pojavi veliki bijeli Cadillac. Ludilo od auta. Nov novcat, blista od čistoće, žbice na felgama, bijele gume. Tip za volanom izgleda kao da se izgubio, usporava kod svake kuće, pruža glavu kroz prozor da provjeri adresu... Ja ga gledam, sladoled kaplje svuda po meni, kadli se auto zaustavi i tip isključi motor. I to pravo ispred moje kuće. Tip izađe iz auta i zaputi se prema meni. Obučen u kičasto bijelo odijelo, na licu mu široki osmijeh, prijateljski. Prvo pomislim da je Billy Martin, izgleda baš kao on. Znaš onaj bejzbol menadžer. A onda mislim pa zašto bi Billy Martin dolazio k meni. Možda me hoće za novog batboya ili tako nešto. Isuse, šta sve klincima ne padne na pamet! Međutim, tip priđe bliže i ja vidim da to nije Billy Martin. Sad sam stvarno zbunjen i, pravo da ti kažem, malo me strah. Hitnem sladoled u grmlje, ali prije nego stignem odlučiti što ću dalje, tip je već ispred mene. ‘Gdje si, Jack’, veli on, 'dugo se nismo vidjeli.’ Ja nemam pojma o čemu on to priča, ali budući da mi zna ime, pomislim vjerojatno je neki mamin prijatelj, pa mu kažem da je mama na poslu, pokušavam biti ljubazan... Da, da, zna on da je na poslu, kaže, maloprije je s njom razgovarao u restoranu. Tamo je mama radila, u to je doba bila konobarica. Ja mu na to velim: ‘A vi ste kao mene došli vidjeti?’ A on će: ‘Tako je, mali, shvatio si. Mislio sam kako je krajnje vrijeme da se malo družimo. Zadnji put kad sam te vidio bio si u pelenama.’ Meni razgovor ima sve manje i manje smisla i jedino što mi pada na pamet jest da je to vjerojatno ujak Vince, koji je pobjegao u Kaliforniju kad je mama još bila dijete. ‘Vi ste ujak Vince, je l' da?’ pitam ja, a on samo zavrti glavom i nasmiješi se: ‘Drž’ se čvrsto, mali’, kaže. ‘Vjerovao ili ne, pred tobom je tvoj otac.’ Ja mu, naravno, ne povjerujem ni sekunde. ‘Vi ne možete biti moj otac’, kažem. ‘Moj je otac poginuo u Vijetnamu.’ 'Ma da...’ nastavlja on, ‘tako su svi mislili. Ali zapravo, ja nisam poginuo. Pobjegao sam. Držali su me u zarobljeništvu, ali sam uspio iskopati prolaz i pobjeći. Dugo mi je trebalo da stignem ovamo.’ Sad mi već zvuči malo uvjerljivije, ali još sam sumnjičav. ‘Znači li to da ćete sada stanovati s nama?’ pitam ga. ‘Pa, ne baš', odgovori on. ‘Ali to ne znači da se ne možemo viđati.’ To mi sad pak izgleda posve nelogično i potpuno sam siguran da me tip hoće prevariti. 'Vi ne možete biti moj otac’, nastavljam ja. ‘Očevi ne odlaze tek tako. Oni žive sa svojom obitelji.’ ‘Neki očevi, da.’ veli on. ‘Ali ne svi. Evo, ako ne vjeruješ, dokazat ću ti. Prezivaš se Pozzi, zar ne? John Anthony Pozzi. Onda se i tvoj otac mora preživati Pozzi, je li tako?’ Ja na to samo kimnem glavom, a on zavuče ruku u džep i izvadi novčanik. 'Evo, dečko, vidi’, kaže on i pruža mi vozačku dozvolu iz novčanika. 'Čitaj šta tu piše.’ I ja pročitam naglas: ‘John Anthony Pozzi.’ I vrag me odnio ako ne piše tako, crno na bijelo."
Pozzi zastade na trenutak da otpije gutljaj piva. “Ne znam”, nastavi dalje, “sad kad o tome mislim, kao da je sve bio san. Pamtim samo neke dijelove priče, ostalo je u magli, kao da se nikada i nije zbilo. Sjećam se da me je stari onda odveo da se provozamo u njegovom Cadillacu, ali ne znam koliko je to trajalo, ne znam čak ni o čemu smo razgovarali. Ali se zato sjećam da je auto imao klima uređaj, sjećam se kako je mirisao kožni tapecirung, kako mi je išlo na živce to što su mi ruke ljepljive od sladoleda... A da, i ono najvažnije, da me je još uvijek bilo strah. Sve mi je najednom ponovo bilo sumnjivo, iako sam mu vidio vozačku dozvolu. Ima tu nešto čudno, stalno sam ponavljao u sebi. Ovaj tip može tvrditi da mi je otac, ali to još uvijek ne znači da ne laže. Možda je sve neki trik, prevara. Sve mi to prolazi kroz glavu dok se vozamo po gradu, kad evo nas ponovo pred mojom kućom. Izgledalo je kao da se sve dogodilo u djeliću sekunde. Stari nije čak ni izišao iz auta.
Samo je zavukao ruku u džep, izvadio novčanicu od sto dolara i utisnuo mi je u ruku. 'Evo, Jack’, kaže, ‘mala sitnica da znaš da mislim na tebe.’ Jebo te... Nikad u životu nisam vidio toliko novaca. Nisam ni znao da postoje novčanice od sto dolara. I tako ja izađem iz auta sa stotkom u ruci i sjećam se da sam pomislio ‘Pa valjda je to onda moj otac.’ No, prije nego što sam uspio smisliti šta da kažem, on me stegne za rame i počne se opraštati. 'Vidimo se, mali’, reče nešto u tom stilu, zatim pali motor i odveze se...”
“Hm... čudan način da se upozna oca”, kaže Nashe. “Meni kažeš...”
“A što je bilo taj put kad ste došli u Plazu?”
“To je bilo tek tri ili četiri godine poslije.”
"A u međuvremenu ga nisi vidio?”
“Ni jednom. Kao da je ponovo nestao. Mamu sam stalno pitao za njega, ali njoj kao da su usta bila zavezana, nije htjela ništa puno reći. Poslije sam saznao da je odrobijao nekoliko godina. Zato su se i razveli, tako mi je bar rekla. Bio je niškoristi.”
"Što je napravio?”
“Uvalio se u neku burzovnu mućku. Znaš ona fora s prodavanjem dionica fiktivnih firmi. Prevarant visokog stila.”
“Mora da mu je dobro krenulo kad je izašao iz zatvora. Dovoljno dobro da može voziti Cadillac.”
“Da, valjda. Mislim da je na kraju završio na Floridi gdje je prodavao nekretnine. Obogatio se u carstvu kondominija.”
"Ali, ne znaš sigurno...”
“Ništa ne znam sigurno. Već dugo nisam ništa čuo o njemu. Možda više i nije živ.”
“Ipak ti se javio poslije tri-četiri godine ...”
“Da, iznebuha, kao i prvi put. Već sam bio digao ruke od njega. Čekati četiri godine je dugo kad si klinac. Cijela jebena vječnost.”
“A što si učinio sa sto dolara?”
“Baš čudno što to pitaš... Prvo sam ih mislio potrošiti. Htio sam kupiti rukavicu za bejzbol ili nešto slično, ali nekako mi ništa nije bilo baš ono pravo, nikako se nisam mogao oprostiti s tom lovom, pa sam je na kraju godinama štedio. Držao sam je u jednoj kutijici u ladici gdje mi je stajao veš i svake bih je večeri izvadio i gledao, samo da se uvjerim da je zaista tamo.”
“I ako je bila tamo, to je značilo da si zaista vidio oca.”
“Vidiš nikada nisam to pomislio... Pa da, to je vjerojatno bio razlog. Ako uspijem sačuvati novac, tata će mi se možda vratiti.”
“Dječja logika.”
"Čovjek je tako glup kad je klinac. Sve je to skupa vrlo jadno, ne mogu vjerovati da sam tako nekada mislio.”
"Pa svi smo. To nekako spada u odrastanje.”
“Valjda... U svakom slučaju, čitava je priča za mene bila prilično komplicirana. Mami nikada nisam pokazao novac, ali bih ga svako toliko izvukao iz kutijice i dao prijatelju Waltu da ga malo drži. To mi je nekako godilo, ne znam zašto. Kao, ako vidim Walta kako u ruci drži tu novčanicu, onda znam da priču nisam izmislio. No, nakon šest mjeseci, najednom sam si utuvio u glavu da je novac lažan, da je novčanica krivotvorena. Ne znam više točno kako mi je to palo na pamet, možda zato što je Walt rekao nešto u tom smislu, u svakom slučaju sjećam se da sam mislio da ako je novac lažan, onda ni tip koji mi ga je dao ne može biti moj otac.”
“I tako si se vrtio u krug...”
“Baš tako, vrtio sam se u krug. Onda je jednog dana, kad smo o tome pričali, Walt rekao kako je jedini način da saznamo je li novčanica prava, da je odnesemo u banku. Nisam je htio iznositi iz sobe, ali budući da sam mislio da je krivotvorena, ionako nije bilo važno. I tako se mi zaputismo u banku, prestravljeni da će nas netko opljačkati; šuljali smo se kao da smo na nekom tajnom zadatku. Službenik u banci je bio jako ljubazan i kad mu je Walt rekao: ‘Moga prijatelja zanima da li je ovo prava novčanica od sto dolara’, tip je uzme i vrlo pažljivo pogleda. Čak ju je stavio pod povećalo kako bi bio siguran.”
“I što je rekao?”
“Prava je, dečki, veli. Prava novčanica američke državne blagajne.”
“Znači da je čovjek koji ti ju je dao doista bio tvoj otac.”
“Tako je. Međutim, ja i dalje ne znam na čemu sam. Ako je tip stvarno moj otac, zašto me onda ponovo ne dođe posjetiti? Mogao mi je barem napisati pismo ili se već nekako javiti. Ali umjesto da se naljutim, ja stanem izmišljati kojekakve priče kako bih sebi objasnio zašto se ne javlja. Pomislim, jebi ga, sigurno je neki James Bond, jedan od onih tajnih agenata koji rade za vladu, pa bi mu lažni identitet bio doveden u opasnost kad bi mi se došao javiti. Osim toga, sad već vjerujem u svo ono sranje o tome kako je pobjegao iz zarobljeništva u Vijetnamu, pa ako je to bio u stanju uraditi, onda je sigurno pravi mačo tip, muškarčina i pol. Jebote, koji sam ja bio krele kad sam mogao tako razmišljati.”
“Morao si nešto izmisliti. Nemoguće je takvo pitanje ostaviti bez odgovora, mozak ti tako nešto nikad ne dozvoli.”
“Možda. Ali bogme sam si bio napričao tonu smeća... Do guše sam bio u njemu.”
“Što se dogodilo kad se konačno ponovo pojavio?”
“Taj put je prvo nazvao i razgovarao s mamom. Sjećam se da sam već bio u krevetu i da mi je mama došla gore u sobu da mi to kaže. ‘Hoće da provede s tobom vikend u New Yorku’, rekla je. Nije bilo teško shvatiti da je popizdila. ‘Taj kurvin sin stvarno ima obraza,’ stalno je ponavljala. ‘Kurvin sin ima obraza.’ I u petak popodne doveze se on pred kuću u nekom drugom Cadillacu. Ovaj je bio crni, a on je, sjećam se, nosio jedan od onih elegantnih kamelhar kaputa i pušio cigaru. Nije imao veze s Jamesom Bondom. Izgledao je kao da je taj čas izašao iz nekog filma o Al Caponeu.”
“Taj put je došao zimi...”
“Da, usred zime, sve je bilo smrzlo. Prošli smo kroz Lincolnov tunel, uzeli sobu u Plazi i otišli kod Gallaghera u Pedeset drugu ulicu. Još uvijek se sjećam kako je izgledao restoran. Kao da si ušao u klaonicu. U izlogu je visilo na stotine sirovih stekova, dovoljno da čovjek pređe u vegetarijance. Ali sala za jelo je bila cool. Zidovi su bili prekriveni fotkama političara, sportaša i filmskih zvijezda, i moram priznati da sam bio prilično impresioniran. Što je zapravo i bila svrha čitavog izleta. Stari me je želio impresionirati i u tome je na kraju i uspio. Poslije večere smo otišli gledati boks u Madison Square Garden. Sutradan smo opet išli tamo gledati duplu košarkašku utakmicu između dva koledža, a u nedjelju smo se odvezli na glavni stadion gledati Giantse protiv Redskinsa. I nemoj misliti da smo sjedili bilo gdje. Imali smo najbolja mjesta na tribini, u visini centra terena, čovječe. Da impresioniran... bio sam bez riječi. A gdje god da smo išli, moj stari samo ljušti novčanice iz debelog svežnja koji je nosio u džepu. Od deset, dvadeset, pedeset dolara — ni pogledao ne bi koju izvlači. Davao je napojnice samo tako. Portirima, konobarima, vratarima... Svima su ruke bile ispružene, a on je dijelio dolare kao da je sutra smak svijeta.”
“Dobro, bio si impresioniran. A jesi li se lijepo proveo?”
"Pa i ne baš. Mislio sam, ako ljudi stvarno tako žive, što sam ja radio sve te godine? Kužiš što hoću reći?”
“Mislim da da.”
"Bilo mi je teško s njim razgovarati i uglavnom sam osjećao nelagodu, bio sam sav stisnut. On se cijeli taj vikend samo hvalio, govorio mi o svojim poslovnim uspjesima, nastojeći me uvjeriti kako je on velika faca, a ja zapravo pojma nisam imao o čemu on to trtlja. Stalno mi je davao nekakve savjete. 'Obećaj mi da ćeš maturirati’, to mi je rekao dva ili tri puta, ‘obećaj da ćeš maturirati i da nećeš završiti kao propalica.' A ja balavac u petom razredu, šta ja znam o maturi i svim tim glupostima? Ali eto, natjerao me da mu obećam i ja mu dao riječ da hoću. Tu sam se već pomalo naježio. Ali najgore je bilo kad sam mu rekao za onih sto dolara koje mi je zadnji put dao. Mislio sam da će mu biti drago kad čuje da ih nisam potrošio, međutim, njega je to skoro šokiralo. Vidjelo mu se na licu, napravio je facu kao da sam ga time uvrijedio, ili šta ja znam... ‘Samo budale čuvaju pare', kaže on meni. ‘To je samo papir, dečko, šugavi papir od kojeg nemaš nikakve koristi ako ga ostaviš da leži na dnu kutije.'"
“Tvrda muška spika.”
"Ma da, stalno je htio da mi pokaže kakav je on frajer. Samo što vjerojatno nije ispalo onako kako je on zamišljao. Kad sam se u nedjelju navečer vratio kući, sjećam se da sam bio sav uzdrman. Opet mi je dao novčanicu od sto dolara i sutradan poslije škole sam je potrošio, onako iz cuga. Rekao je da je potrošim, pa sam to i učinio. Međutim, ono što je bilo čudno jest da mi se nekako nije dalo potrošiti novac na sebe. Otišao sam u grad u jednu draguljarnicu i kupio mami ogrlicu od bisera. Još se sjećam koliko je koštala. Stotinu i osamdeset devet dolara, zajedno s porezom.”
“A šta si uradio s preostalih jedanaest dolara?” "Kupio sam joj veliku kutiju čokoladnih bombona. Jednu od onih finih crvenih, u obliku srca.”
"Sigurno se jako obradovala.”
“O da, rasplakala se kad sam joj predao dar. Bilo mi je tako drago što sam to učinio. Baš sam se dobro osjećao.”
“A šta je bilo sa školom, jesi li na kraju maturirao?” "Pa šta ti misliš tko sam ja, neki praznoglavi kreten? Naravno da sam maturirao. I to uspješno. S vrlo dobrim, i još sam igrao košarku za školu. Ja sam ti bio pravi majstor.”
“Na hodaljkama, pretpostavljam...”
“Čovječe, igrao sam beka, i to maestralno. Zvali su me Miš. Bio sam tako brz da sam im mogao loptu proturiti kroz noge. Na jednoj sam utakmici postavio rekord škole s petnaest asistencija. Bio sam zajebani mali hombre na parketu.”
"Ali nisu ti ponudili nikakvu stipendiju za faks.” "Nešto sitno, ali ništa što bi me stvarno zanimalo. Osim toga, mislio sam da ću se bolje snaći igrajući poker nego studirajući neko više ekonomsko sranje.”
"I tako si onda našao posao u robnoj kući.”
“Privremeno. A onda se moj stari isprsio i kao poklon za položenu maturu pošalje mi ček na pet tisuća dolara. Šta veliš na to? Ne vidim pizduna šest ili sedam godina, a onda se on sjeti moje mature. E ako tad nisam bio zbunjen, ne znam kad sam. S jedne strane bio sam lud od sreće, a s druge mi je dolazilo da ga razvalim nogom u jaja.”
“Jesi li mu pisao da se zahvališ?”
"Naravno. Pa red je, zar ne? Ali on mi nikad nije odgovorio. I od tada ni pisma ni razglednice.”
“Nije ni to najgore što ti se moglo dogoditi.”
“Jebi ga, više me nije ni briga. Tko zna zašto je to dobro.”
“I to je bio početak tvoje karijere.”
“Tako je, prijatelju. To je bio početak moje blistave karijere, mog nezadrživog hoda ka bogatstvu i slavi.”

Nakon tog razgovora, Nashe primijeti promjenu u svojim osjećajima prema Pozziju. Kao da su se postupno, iako s oklijevanjem, smekšali, naveli ga da prizna da klinac ima neku urođenu dopadljivost. To nije značilo da mu je Nashe bio spreman vjerovati; jednostavno je, uza svu svoju podozrivost, osjetio neki novi i rastući poriv da pazi na njega, da u odnosu na Pozzija preuzme ulogu vodiča i zaštitnika. Možda je razlog tome bio Pozzijev sitan rast, njegovo pothranjeno, gotovo zakržljalo tijelo, neka malenost koja je podsjećala na nedovršenost, a možda ga je zapravo potresla njegova priča o ocu. Sve vrijeme dok je slušao Pozzijeve reminiscencije, Nashe se sjećao vlastitog djetinjstva, a čudne podudarnosti koje je pronašao između njihovih života kao da su dotakle neku skrivenu žicu u njemu: rana napuštenost, novac kao neočekivani dar, osjećaj bijesa koji ne popušta. Kada jednom počne prepoznavati sebe u drugome, čovjek više u toj osobi ne može gledati stranca. Neka spona biva uspostavljena, svidjelo se to njemu ili ne. Iako je bio svjestan kakvu je potencijalnu zamku predstavljao takav način razmišljanja, zbog situacije u kojoj se zatekao, Nashe nije mogao učiniti bogznašto da zatomi osjećaj privlačenja što ga je u njemu izazivalo ovo izmrcvareno, izgubljeno stvorenje. Razdaljina između njih dvojice najednom se smanjila.
Nashe odluči odgoditi probnu partiju za kasnije i pobrinuti se prvo za Pozzijevu garderobu. Prodavaonice su se uskoro zatvarale i nije imalo smisla pustiti klinca da ostatak dana provede hodajući okolo u vrećastom odijelu poput klauna. Nashe je bio svjestan toga da je vjerojatno trebao nastupiti oštrije, no Pozzi je očigledno bio iscrpljen i nije imao srca tjerati ga odmah na okršaj. Što je, naravno, bila greška. Ako je poker igra izdržljivosti, brzog razmišljanja pod pritiskom, zar nema boljeg trenutka da se ispitaju nečije sposobnosti od onoga kad se nad mozak nadvije teška sjena umora? Za vjerovati je da Pozzi ne bi prošao test i novac koji se Nashe spremao potrošiti na njegovu odjeću bio bi uludo bačen. No, bez obzira na vrlo realnu mogućnost razočarenja, Nasheu se nije žurilo preći na posao. Htio je još malo uživati u iščekivanju, zavaravati se vjerujući da još uvijek ima mjesta nadi. Osim toga, radovao se odlasku u kupovinu koju je isplanirao. Nekoliko stotina dolara na kraju neće bitno mijenjati stvar, a pomisao na Pozzija kako šeta po ekskluzivnom Saksu na Petoj aveniji obećavala mu je zadovoljstvo koje sebi nije želio uskratiti. Svi su izgledi bili da će to biti jedan komičan prizor za drugim, te da će mu, ako sve drugo propadne, ostati barem sjećanje na to kako se dobro nasmijao. Kad malo bolje razmisli, i to je bilo puno više no što se nadao postići kad se tog jutra probudio u Saratogi.
Čim su ušli u robnu kuću, Pozzi počne prigovarati. Na muškom je odjelu, kaže, sama pederska odjeća i on će radije hodati s ručnikom oko pasa nego da ga netko vidi u ovim bljuvotinama za tatine sinove iz privatnih škola, koje možda mogu proći kod nekog tko se zove Dudley L. Seroljub Treći i stanuje u Park aveniji, ali ne i kod njega, Jacka Pozzija iz Irvingtona, Newjersey, i evo mu glava ako on ikada na sebe stavi jednu od ovih kičastih roza košulja. Vidio bi svoga boga da se tamo odakle je on pojaviš u nečemu ovakvom. Rastrgli bi te i za tvojim ostacima povukli vodu. Dok je tako psujući klepetao, Pozzi nije prestajao gledati žene koje su prolazile pored njega, a kad bi naišla neka mlada ili privlačna, zašutio bi i pokušao joj uhvatiti pogled ili bi izvrnuo vrat gledajući za kakvom zanjihanom stražnjicom što se polako udaljava među redovima s odjećom. Dvjema-trima je namignuo, a jednoj čija se ruka u prolazu morala očešati o njegovu uspio se čak obratiti s “Hej, srce, kakvi su ti planovi za večeras?”
“Jack, daj, smiri se”, upozorio bi ga tu i tamo Nashe. “Molim te, smiri se. Izbacit će te ako ne prestaneš.”
“Smiren sam.” odvrati Pozzi. “Zar čovjek ne može izviditi kakva je situacija s lokalnim komadima?”
Činilo se, u biti, da Pozzi ne prestaje samo zato što zna da Nashe tako nešto od njega očekuje. Bila je to svjesna predstava, vrtoglavi niz predvidivih lakrdija koje je nudio kao izraz zahvalnosti svom novom prijatelju i dobročinitelju, i da je kojim slučajem kod Nashea osjetio iskrenu želju da prestane sa cirkusom, on bi to bez pogovora učinio. Takav je barem bio zaključak do kojeg je Nashe došao kasnije, jer kad su počeli ozbiljno razgledavati odjeću, Pozzi se začudo prestade opirati Nasheovim argumentima, što je imalo značiti da je mali shvatio kako mu se pružila prilika da nešto nauči, a to je pak dokazivalo da je Nashe zadobio njegovo poštovanje.
"Ovako stoje stvari, Jack”, kaza Nashe. “Preksutra izlaziš na dvoboj s dva milijardera. I nećeš kartati u nekoj prljavoj sali za igranje već u njihovoj kući u koju si pozvan kao gost. Vjerojatno te planiraju nahraniti i ugostiti preko noći. A ti ne želiš ostaviti loš dojam, je li tako? Ne želiš se pojaviti kao kakav razbojnik amater. Vidio sam ja kakva se tebi odjeća dopada. Ali Jack, takva te odjeća odaje, i to kao jeftinog neznalicu. Kad te vidi u krpama kakve inače nosiš, čovjek ne može a da ne pomisli: evo ide hodajuća reklama za ‘Udruženje anonimnih gubitnika’. A oni nemaju ni stila ni elegancije. U autu si mi pričao kako u tvom poslu čovjek treba biti glumac. E pa glumcu treba odgovarajući kostim. Tebi se možda ova tu odjeća ne sviđa, ali to je ono što bogati nose, a ti želiš svijetu pokazati da imaš ukusa i znaš biti uglađen. Odrasti već jednom, Jack. Vrijeme je da sebe počneš shvaćati ozbiljno.”
Malo pomalo, Nashe ga je slomio i na kraju su izašli iz robne kuće s petsto dolara vrijednim naramkom buržujske trezvenosti i suzdržanosti, odjećom takve konvencionalnosti da onoga koji je nosi čini nevidljivim u svakoj gomili: tamnoplavim mornarskim sakoom, svijetlosivim hlačama, mokasinama i bijelom pamučnom košuljom. Budući da je još uvijek bilo toplo, Nashe je smatrao da mogu proći i bez kravate, sa čime se Pozzi složio, dodavši “Što je dosta, dosta je.”
“I ovako se već osjećam kao idiot”, primijeti. “Nema smisla da se još i davim.”
Bilo je skoro pet sati kad su se vratili u Plazu. Nakon što su se na sedmom katu riješili svih vrećica, spustiše se u Oyster Bar na piće. Poslije jednog piva Pozzi je najednom izgledao skrhan umorom, kao da se bori da drži oči otvorenima. Nasheu se učini i da ima bolove, pa, ne želeći ga tjerati da izdrži još malo, zatraži račun.
“Nešto mi brzo izgaraš", veli mu. “Vjerojatno je vrijeme da se vratiš u sobu i malo odspavaš.”
“Osjećam se usrano", reče Pozzi i ne pokušavajući se usprotiviti. “Subota navečer u New Yorku, a od mene izgleda ništa.”
“Za tebe je carstvo snova, momak. Ako se na vrijeme probudiš, možda stigneš na kakvu ponoćnu večeru, iako ne bi bilo loše da spavaš do jutra. Sigurno ćeš se osjećati puno bolje.”
“Moram biti u formi za veliki okršaj. Nema natjerivanja komada, pimpeka spremiti u gaće, izbjegavati masnu hranu. Kondicioni u pet, sparing u deset. Misliti opako. Opako i na tanko.”
“Drago mi je što brzo kužiš.”
“Hej, ovdje je riječ o velikom šampionatu, Jimbo, i malom treba odmora. Dok traje trening moraš biti spreman na svaku žrtvu.”
Vratiše se stoga u sobe i Pozzi se uvuče u krevet. Prije no što je ugasio svjetlo, Nashe ga natjera da proguta tri aspirina, te mu ostavi čašu vode i bočicu s aspirinima na noćnom ormariću. “Ako se slučajno probudiš", reče mu “uzmi još koji. Pomoći će ti ublažiti bol.”
“Hvala, mama”, odvrati Pozzi. “Nadam se da nemaš ništa protiv ako večeras preskočim molitvu. Reci Bogu da sam bio pospan, okej?”
Nashe izađe kroz kupaonicu, zatvori i jedna i druga vrata i sjedne na svoj krevet. Najednom se osjeti izgubljeno, ne znajući što da radi sa sobom ostatak večeri. Neko se vrijeme bavio mišlju da izađe negdje vani na večeru, ali na: kraju odustane. Nije se htio previše odmaknuti od Pozzija. Iako se ništa ne bi dogodilo (u to je manje-više bio siguran), greška bi bila uzimati stvari zdravo za gotovo.
U sedam sati naruči sendvič i pivo u sobu i uključi televizor. Te su večeri Metsi igrali u Cincinnatiju. Utakmicu je odgledao do devetog kruga, neprestance miješajući nove karte koje je zatim slagao na krevetu u beskonačni pasijans. U deset i trideset ugasi televizor i legne s Rousseauovim Ispovijestima koje je počeo čitati još za boravka u Saratogi. Prije no što je utonuo u san, dođe do dijela u kojem autor stoji u šumi i kamenjem gađa drveće. Ako pogodim ovo stablo, govori Rousseau sam sebi, od sada pa nadalje u životu će mi sve ići dobro. Baci kamen i promaši. Ovo se ne računa, kaže, pa uzme drugi kamen i primakne se stablu za par metara. Ponovo promaši. Ni ovo se ne računa, veli, pa se primakne još bliže stablu i uze novi kamen. I opet promaši. Kaže samom sebi da je to bilo samo konačno zagrijavanje, te da se tek idući put zapravo računa. No, kako bi bio siguran, ovaj se put posve primakne stablu i zauzme položaj točno ispred svojeg cilja. Sada ga od stabla dijeli svega nekih tridesetak centimetara, dovoljno je blizu da ga može rukom dotaknuti. Zatim nabije kamen pravo u deblo. Uspjeh, veli samom sebi, uspio sam. Od ovog trenutka pa nadalje moj će život biti bolji no što je ikad bio.
Iako je priču nalazio zabavnom, Nasheu je istovremeno bilo odveć neugodno da bi se poželio nasmijati. Bilo je nečeg strašnog u tolikoj iskrenosti, te se zapita otkud Rousseauu dovoljno hrabrosti da otkrije tako nešto o sebi, da prizna tako ogoljenu moć samozavaravanja. Nashe ugasi svjetlo, zatvori oči i osluškujući brujanje klima-uređaja utone u san. U neko doba noći sanjao je šumu kroz čija stabla prolazi vjetar ostavljajući za sobom zvuk miješanja karata.

Nashe i idućeg jutra nastavi s odgađanjem probne partije pokera. Ispit je u međuvremenu narastao do pitanja časti, kao da se njime ima provjeriti on sam, a ne Pozzijevo umijeće s kartama. Stvar je, naime, bila u tome da on sam što je moguće dulje izdrži u stanju neizvjesnosti i da se ponaša kao da je posve zaboravio na test, te na taj način iskoristi moć šutnje kako bi Pozzija natjerao na prvi potez. Ako Pozzi ništa ne spomene, to će značiti da se samo puhao. Nasheu se svidjela simetrija takve zagonetke: ne bude li nikakvih riječi, to će značiti da je sve bilo samo na riječima, a ako je sve bilo samo na riječima, te su riječi bile tek prazno naklapanje i blef. Misli li ozbiljno, Pozzi će prije ili poslije morati sam potegnuti to pitanje, a kako je vrijeme prolazilo, Nashe je bio sve voljniji čekati. Na trenutke mu je izgledalo kao da pokušava istovremeno disati i zadržavati dah, no sad kad je otpočeo s opitom, znao je da će ga izvesti do kraja.
Nakon duge prospavane noći, Pozzi je izgledao prilično živahno. Negdje prije devet Nashe začu mlaz tuša, a dvadesetak minuta kasnije mali je stajao u njegovoj sobi, ponovo omotan u togu od bijelih ručnika.
“Kako se senator osjeća jutros?” upita Nashe.
“Bolje”, odvrati Pozzi. “Kosti još uvijek bole, ali Jackus Pozzius se vraća na posao.”
“Što znači da mali doručak ne bi bio na odmet.”
"A bogami ni veliki. Stara vreća vapi za namirenjem.”
"Nedjeljni doručak, dakle.”
"Doručak, ručak... kako te volja. Znam samo da sam pregladnio.”
Nashe naruči doručak u sobu, a zatim prođe još sat vremena a da nitko ne spomene ispit. Nashe se počne pitati ne igra li Pozzi možda istu igru kao i on, te se, ne želeći biti prvi koji će to spomenuti, ukopava za dugi rat živaca. No tek što mu je to palo na pamet, otkrije da nije u pravu. Kad su završili s jelom, Pozzi ode u sobu da se obuče, a kad se vrati (u bijeloj košulji, sivim hlačama i mokasinama — u čemu izgleda vrlo pristojno, pomisli Nashe) odmah pređe na stvar. "Mislio sam da želiš vidjeti kakav sam pokeraš", veli. "Možda bismo mogli negdje kupiti špil karata i zaigrati.’
"Imam ja karte”, odgovori Nashe. “Čekao sam da ti budeš spreman.”
“Ja sam spreman. Spreman sam od samog početka." "Dobro. Izgleda da je, dakle, došao trenutak istine. Sjedi, Jack, i pokaži šta znaš."
Tri su sata igrali otvoreni poker, stud, sa sedam karata, a kao žetoni su im poslužili komadići papira za pisma sa zaglavljem hotela. Kako ih je bilo samo dvojica, Nasheu je bilo teško procijeniti puni doseg Pozzijevog talenta, no i pored te posebne okolnosti (koja je naglašavala ulogu sreće i gotovo onemogućavala svaku strategiju u dizanju uloga) mali ga je suvereno tukao, nagrizajući malo pomalo hrpicu Nashevih papirnatih žetona sve dok se nije posve istopila. Nashe, naravno, nije bio neki majstor, no daleko od toga da je bio posve nekompetentan. Tokom svoje dvije godine provedene na koledžu Bowdoin igrao je skoro svaki tjedan, a nakon što se zaposlio u bostonskoj vatrogasnoj službi prosjedio je na dovoljno igara da se mogao pristojno držati protiv većine dobrih kartaša. Klinac je, međutim, bio nešto sasvim drugo i Nasheu nije trebalo dugo da to shvati. Izgledalo je da se bolje koncentrira, da brže analizira situacije i da je sigurniji u sebe od bilo koga s kim se Nashe do tada ogledao. Nakon prvog poraza, Nashe predloži da igraju na dvije ruke umjesto jedne, no rezultat je bio manje-više isti, s tim da je Pozzi na ovaj način bio još brži. Nashe bi dobivao poneku ruku, no njegovi su dobici uvijek bili manji od onih koje su Pozzijeve pobjedničke ruke proizvodile svaki put bez izuzetka. Mali je imao nepogrešiv osjećaj za to kad se treba povući a kad ostati u igri i nikada se nije pretjerano dugo zadržavao ako je ruka bila loša, povlačeći se često već nakon što je , podijeljena treća ili četvrta karta. Nashe mu je u početku, uz sulude blefove, uspio uzeti nekoliko ruku, ali poslije dvadeset ili trideset minuta ta mu se taktika vratila u glavu. Pozzi ga je razotkrio i na kraju je izgledalo kao da mu čita misli, kao da sjedi negdje u njegovoj glavi i gleda što kroz nju prolazi. Premda ga to ohrabri jer je priželjkivao da se Pozzi pokaže dobrim, osjećaj je bio poprilično uznemirujući i nelagoda koju je izazvao još se neko vrijeme zadržala u njemu. Počne igrati prezatvoreno, uzdajući se u oprez na svakom koraku, što je Pozziju omogućilo da preuzme kontrolu nad igrom, da ga blefira i manipulira kako mu se svidi. No, usprkos tome, mali nije likovao. Igrao je mrtav ozbiljan, ne pokazujući ni trunke uobičajenog sarkazma ili duhovitosti, i tek nakon što se Nashe predao i proglasio kraj igre, ponovo je postao onaj stari, zabacivši se naglo u naslonjač sa širokim, zadovoljnim osmijehom.
“Nije loše, momak”, reče Nashe, "razgaćio si me."
“Šta sam ti rekao”, odvrati Pozzi. “S pokerom se ne zajebavam. Dobivam u devet od deset slučajeva. To ti dođe k’o neka prirodna zakonitost.”
“Nadajmo se da će sutra biti jedan od tih devet.”
“Ne brini, pregazit ću naivce. Garantiram. Nisu ni upola dobri kao ti, a vidio si što je od tebe ostalo." “Totalna šteta.”
“Tako je. Bio je to nuklearni smak svijeta. Hirošima.”
“Slažeš se da zaključimo posao onako kako smo se dogovorili u autu?”
“Da dijelimo pola-pola? Okej, slažem se.”
“Minus početnih deset tisuća, naravno.”
“Da, minus deset somova. Ali tu su i druge stvari koje valja uzeti u obzir.”
"Koje druge stvari?”
“Hotel. Klopa. Odjeća koju si mi kupio.”
“Za to ne brini. Nazovimo to otpisom, uobičajenim poslovnim troškovima.”
“Pa, jebi ga, ne moraš to činiti...”
"Ne moram ja ništa činiti. Ali sam učinio, zar ne? To je moj poklon tebi, Jack, i neka na tome ostane. Ako hoćeš, možeš to smatrati bonusom zato što si me poveo u akciju.”
“Naknada posredniku?”
“Upravo tako. Provizija za uslugu. Sve što sad trebaš učiniti jest zavrtiti telefon i vidjeti da li te Stanlio i Olio još uvijek očekuju. Nećemo se uputiti uzalud. I pobrini se da dobiješ dobre upute kako doći do tamo. Ne bi bilo lijepo od nas da zakasnimo.”
“Bit će bolje da spomenem da i ti dolaziš sa mnom. Tek tako da znaju koga da očekuju.”
“Reci im da ti je auto kod automehaničara na popravku i da će te dovesti prijatelj.”
“Reći ću da si mi brat.”
“Nemojmo baš pretjerivati.”
“Neka, reći ću im da si mi brat. Tako neće postavljati nikakva pitanja.”
“Dobro, reci im što te volja, samo da ne bude prekomplicirano. Nema smisla da se zapetljaš na samom početku.”
“Ne brini, stari, meni možeš vjerovati. Ej, ja sam Jackpot Kid, sjećaš se? Nije važno ono što ja kažem. Važno je da to kažem ja i sve će biti u redu.”
* * *

Sutradan popodne u jedan i trideset, zaputili su se u gradić Ockham. Iako je partija bila zakazana tek za navečer, Flower i Stone su ih očekivali već u četiri. “Stvarno se trse da nam ugode”, prokomentira Pozzi. “Prvo će nas ponuditi čajem. Onda nas sljeduje obilazak kuće. A prije nego sjednemo za kartaški stol, zajedno ćemo večerati. Kako ti se to sviđa? Čaj! Jebote... ne mogu vjerovati!”
“Za sve postoji prvi put”, odvrati Nashe. “Zapamti samo da se moraš pristojno ponašati. Nema srkanja. I kad te pitaju koliko žličica šećera, reci samo jednu.”
“Možda ta dvojica i jesu kreteni, ali izgleda da imaju srca. Da nisam ovakav pohlepni kurvin sin, skoro da bi mi ih bilo žao.”
“Ti si zadnja osoba za koju bih očekivao da će se sažaliti nad parom milijunaša.”
“Ma, kužiš što mislim. Ljudi nas nahrane i napoje, a mi odmaglimo s njihovom lovom. Mora ti biti žao takvih budala. Makar malo.”
“Ne bih ja išao tako daleko. Nitko ne ulazi u igru očekujući da će biti poražen, čak ni uglađeni milijuneri. Ništa nije sigurno, Jack. Kako možeš biti siguran da oni sada isto ovako ne sjede u Pennsylvaniji i sažaljevaju se nad nama?”
Poslijepodne je bilo toplo sa sumaglicom, na nebu su se gomilali tmasti oblaci, u zraku je prijetila kiša.
Prošavši tunel Lincoln, otisnuše se mrežom autocesta New Jerseya u smjeru rijeke Delaware. Prvih četrdeset pet minuta obojica su uglavnom šutjeli. Nashe je vozio, a Pozzi gledao kroz prozor i proučavao autokartu. Ako ništa drugo, Nashe je barem bio siguran da je stigao do izvjesne prekretnice i da je, bez obzira na ishod večerašnje partije, njegovim danima na cesti došao kraj. Sama činjenica da Pozzi sjedi do njega, na suvozačkom mjestu, kao da je potvrđivala nužnost tog kraja. Jedno se razdoblje završilo, a novo je trebalo početi svaki čas i Nashe je trenutačno plutao u međuprostoru. Znao je da Pozzi ima dobre šanse da pobijedi, čak štoviše, da su njegovi izgledi i više nego dobri, međutim, pobjeda mu se činila odveć lakom, događaj isuviše brz i prirodan da bi ostavio iole trajnije posljedice. Stoga nije gubio iz vida mogućnost poraza, govoreći samome sebi da je uvijek bolje pripremiti se za najgore nego biti zatečen. Što će učiniti ako stvari krenu po zlu? Kako će se ponašati ako izgubi sav novac? Činjenica da je uopće mogao zamisliti takvu mogućnost sama po sebi nije bila čudna, čudan je bio način na koji je o njoj razmišljao: ravnodušno, hladno i s tako malo unutarnje boli. Kao da je konačno prestao imati bilo kakva udjela u onome što mu se trebalo dogoditi. A ako više ne sudjeluje u vlastitoj sudbini, gdje je onda, u što se pretvorio? Možda je predugo živio na rubu, pomisli, i sada kada mu valja ponovo pronaći sebe, nema ničega za što bi se uhvatio. Odjednom se oćuti mrtvim iznutra, kao da su mu svi osjećaji potrošeni. Htio je da ga prožme strah, no čak ga ni pomisao na konačni brodolom nije mogla uplašiti.
Nakon otprilike sat vremena provedenih u vožnji, Pozzi ponovo otvori usta. Upravo su vozili kroz oluju (negdje između New Brunswicka i Princetona) i po prvi put u tri dana što su ih proveli zajedno Pozzi pokaže nekakvo zanimanje za čovjeka koji ga je spasio. Nashe nije bio na oprezu, te se odjednom uhvati kako, zatečen Pozzijevom neposrednošću, govori otvorenije no što bi očekivao, rasterećujući se stvari koje inače ne bi ni s kim podijelio. Uvidjevši što radi, umalo zašuti u pola rečenice, no odmah zatim odluči da ionako nije bitno. Pozzi će idućeg dana ionako nestati iz njegova života, pa zašto tajiti stvari od nekoga koga više nikada neće vidjeti?
“E pa, profesore”, upita Pozzi, “što ćeš učiniti sa sobom kad se obogatimo?”
“Još nisam odlučio”, odgovori Nashe. “Znam samo da ću prvo otići vidjeti kćerku, provesti par dana s njom. Onda ću sjesti, razmisliti, napraviti plan...”
“A ti si tatica, ha? Nisam te baš svrstao među obiteljske tipove.”
“S pravom. Ali imam curicu u Minnesoti, za koji mjesec će napuniti četiri godine.”
“Žene nema u priči?”
"Bila je, više nije.”
“Je li s malom u Michiganu?”
“U Minnesoti. Ne, mala živi s mojom sestrom. Sestrom i zetom. On je nekad igrao beka u obrani Vikinga." “Nemoj zezat! Kako se zove?”
“Ray Schweikert.”
“Nikad čuo ...”
“Trajao je samo dvije sezone. Nespretnjaković je zdrobio koljeno na pripremama i tu mu je bio kraj.”
“A žena? Je l' ti otegla ili...?”
“Pa ne baš. Vjerojatno je negdje još uvijek živa.”
“Isparila, ha?”
"Tako nekako.”
"Hoćeš reći, ostavila te i nije uzela dijete? Pa kakva je to ženska kad je bila u stanju učiniti tako nešto?"
“I ja se često pitam. Eto, makar je poruku ostavila.”
“Lijepo od nje."
“Da, jako sam joj bio zahvalan... Jedini je problem što ju je ostavila pored sudopera u kuhinji, a kako se nije udostojila počistiti nered od doručka, sve je bilo mokro. Kad sam te večeri došao kući s posla, poruka je bila skroz promočena. Teško je dešifrirati pismo s razlivenom tintom. Čak je spomenula ime tipa s kojim je pobjegla, ali ga nisam uspio pročitati. Gorman ili Corman, mislim, ali ne znam koji od ta dva."
“Nadam se da je barem bila zgodna. Zbog nečega si je morao oženiti.”
“O da, bila je komad. Prvi put kad sam ugledao Therese mislio sam da je najljepša žena koju sam ikada vidio. Ruke nisam mogao maknuti s nje.”
“Dobra pica, znači.”
“Da, valjda se može i tako reći. Samo što je meni trebalo dugo da shvatim da joj je tu i sav mozak.”
“To je stara priča, prijatelju. Pustiš kurac da misli za tebe i vidiš šta se dogodi. A, da je to bila moja žena, ja bih je pronašao, dovukao natrag i ulupao joj malo zdrave pameti.”
“Ne bi imalo smisla. Osim toga, morao sam na posao. Nisam mogao tek tako dići sidro i dati se u potragu za njom.”
“Posao? Ti si zaposlen?”
"Nisam više. Dao sam otkaz prije godinu dana.”
"A šta si radio?”
“Gasio požare.”
“Aha... izvlačio firme iz nevolje? Oni te zovu kad se uvale u govna, ti dođeš, prošetaš uredom i izvidiš koje rupe treba pokrpati. To je vrhunsko menadžerstvo, čovječe. Mora da si zaradio dobre pare.”
“Ma ne, govorim ti o pravim požarima. Onima koji se gase šmrkovima — sjekira, ljestve i vozi. Sirene, zgrade u plamenu, ljudi koji iskaču kroz prozor... Sve ono o čemu poslije čitaš u novinama.”
“Zezaš me.”
“Istina. Radio sam sedam godina u bostonskoj vatrogasnoj službi.”
“Zvučiš prilično ponosan na sebe.”
“Pa valjda i jesam. Bio sam dobar u svom poslu.”
“Ako si ga toliko volio, zašto si dao otkaz?”
“Sreća mi se odjednom nasmiješila.”
“Šta, tvoj konj je pobijedio?”
“Ne, nešto prije nalik tvome maturskom poklonu o kojem si mi pričao.”
“Ali je bilo veće.”
“Da, narayno...”
“A sada? Šta sada radiš?”
“Sada se vozim u ovom autu s tobom, dečko, i nadam se da ćeš me večeras izvući.”
“Ko pravi plaćenik.”
“Tako je. Slijedim svoj nos i čekam da vidim hoće li što naići.”
“E pa dobro došao u naš klub.”
“Klub? Koji klub?"
“Međunarodno bratstvo izgubljenih pasa. Šta drugo? Primamo te kao redovnog člana sa članskom iskaznicom. Serijski broj nula nula nula nula.”
“Mislio sam da je to tvoj broj.”
“Jest. Ali je i tvoj. To je jedna od čari našeg bratstva. Svi koji se pridruže imaju isti broj.”

Kad su stigli do Flemingtona, oluja je prošla. Sunce se probijalo kroz razilazeće oblake, a vlažna je zemlja zablistala naglom, gotovo natprirodnom jasnoćom. Stabla su se ocrtavala na podlozi neba oštrije no inače, čak su i sjene dublje zasijecale u tlo, kao da su im tamni, zamršeni obrisi izrezani preciznošću skalpela. Usprkos oluji Nashe je imao dobro prolazno vrijeme, te su prevalili veći dio puta nego što su planirali. Odluče se stoga zaustaviti u gradu da popiju kavu. Usput su ispraznili mjehure i kupili steku cigareta. Pozzi objasni da on inače ne puši, ali voli da su mu cigarete pri ruci kad karta. Duhan je, veli, korisno pomagalo kojim onemogućavaš protivnika da te odveć pažljivo promatra, kao da možeš doslovce sakriti svoje misli iza oblaka dima. Najvažnije je ostati nedokučiv, izgraditi zid oko sebe i ne puštati nikoga unutra. Poker je puno više od pukog klađenja na karte koje si vukao, on podrazumijeva proučavanje protivnika kako bi mu otkrio slabosti, čitanje njegovih kretnji u potrazi za tikovima i reakcijama koje bi ga mogle odati. Onog trenutka kad mu odgonetneš model ponašanja, stječeš ogromnu prednost, i upravo zato će dobar igrač uvijek učiniti sve da protivniku uskrati takvu moć.
Nashe plati cigarete i pruži ih Pozziju koji duguljastu šteku Marlboroa zatakne ispod mišice. Izašli su iz trgovine i krenuli u kratku šetnju niz glavnu ulicu, probijajući se kroz grupice ljetnih turista što su izmilili vani sa suncem. Nekoliko križanja niže naišli su na jedan stari hotel s pločom na fasadi na kojoj je pisalo da su tridesetih godina ovog stoljeća u tom hotelu boravili novinari koji su izvještavali sa suđenja otmičarima Lindberghovog djeteta. Nashe ispriča Pozziju kako je Bruno Hauptmann vjerojatno bio nevin i kako novi dokazi ukazuju na to da je za taj zločin pogubljena pogrešna osoba. Zatim nastavi pričati o Lindberghu, tipičnom američkom heroju, koji je postao fašist za vrijeme rata, ali kako je Pozziju predavanje izgleda bilo dosadno, okrenu se i zapute natrag prema autu.
Nije bilo teško pronaći most kod Frenchtowna, međutim, kad su prešavši rijeku Delaware zašli u Pennsylvaniju, put se donekle zakomplicirao. Iako Ockham leži na svega nekih dvadeset pet kilometara od rijeke, trebalo im je skoro četrdeset minuta da nakon brojnih i kompliciranih skretanja, kotrljajući se uskim, zavojitim cestama, konačno stignu do odredišta. Da prije njih nije onuda prošla oluja bili bi nešto brži, no zemlja je stenjala pod svježim blatom, te su jednom ili dvaput čak morali izaći iz auta kako bi uklonili otkinute grane što su im prepriječile put. Pozzi se stalno vraćao na upute koje je nažvrljao u telefonskom razgovoru s Flowerom, izvikujući svaki orijentir do kojeg bi došli: natkriveni most, plavi poštanski sandučić, sivi kamen s ucrtanim crnim krugom... Nakon nekog vremena, učini im se da voze kroz labirint, a kad su napokon stigli do zadnjeg skretanja obojica se složiše da bi bili na priličnoj muci ako bi trebali pronaći put natrag do rijeke.
Pozzi nikada nije vidio kuću, ali su mu rekli da je riječ o velikom i impresivnom zdanju, palači s dvadeset soba oko koje se prostire više od sto dvadeset hektara zemljišta. S ceste, međutim, ništa nije ukazivalo na raskoš koja je ležala s onu stranu gustog drvoreda. U blizini neasfaltiranog puta što se gubio u gustišu isprepletenog žbunja i drveća stajao je srebrni poštanski sandučić s imenima flower i stone. Ulaz je izgledao zapušteno, kao da vodi do kakve stare, razrušene farme. Nashe skrene Saab na neravni, izbrazdani put i probije se još nekih petsto-šesto metara puta — dovoljno daleko da se počne pitati ima li mu kraja. Pozzi zašuti i Nashe osjeti strepnju u njegovom namrštenom i zlovoljnom muku koji kao da je govorio da on počinje sumnjati u čitav pothvat. No, cesta konačno pređe u uspon i kad se teren nakon par minuta ponovo izravnao, na pedesetak metara ispred sebe ugledaju visoka željezna vrata. Polako nastave vožnju i kad stignu do ulaza na posjed, kroz rešetke spaze gornji dio kuće koja se pomaljala iz daljine: ogromna, ciglasta, sa četiri dimnjaka što su stršali u nebo i škriljčanim krovom o koji se odbijala sunčeva svjetlost.
Vrata su bila zatvorena. Pozzi iskoči iz auta da ih otvori, no nakon što je dva-tri puta prodrmao rezu, okrene se prema Nasheu i zavrti glavom: zaključano. Nashe ubaci u ler, potegne ručnu kočnicu, te izađe iz auta da vidi može li se što učiniti. Zrak mu se učini svježijim; s obližnjeg je grebena puhao oštar povjetarac uznemirujući krošnje stabala, kao prvi, bojažljivi nagovještaj jeseni. U času kad je nogom stupio na zemlju i uspravio se, kroz Nashea odjednom prostruji nesavladiv osjećaj sreće. Trajao je svega jedan trenutak, a gotovo odmah potom zaljulja ga kratka, jedva osjetna vrtoglavica koja je prestala čim se zaputio prema Pozziju. Nakon toga, glava mu ostade čudno ispražnjena, te po prvi put poslije tolikih godina padne u onu vrst transa koji ga je znao obuzeti kao dječaka kada bi se njegov unutarnji kompas naglo i snažno otklonio, a svijet oko njega kao da više ne bi bio stvaran. Osjeti se poput sjene, poput nekoga tko je zaspao otvorenih očiju.
Nakon što je nekoliko trenutaka proučavao vrata, Nashe u jednom od kamenih stupova što su držali željezne rešetke otkrije utisnuto malo bijelo dugme. Pretpostavljajući da je povezano sa zvoncem u kući, pritisne ga vrhom kažiprsta, a kako nije čuo nikakav zvuk, pritisne ponovo, ovaj put duže, kako bi se uvjerio da nije ni napravljeno da zvoni izvana. Sve nestrpljiviji zbog brojnih zastoja, Pozzi se namršti, dok Nashe ostade šutke stajati, udišući miris natopljene zemlje, uživajući u miru što ih je okruživao. Nekih dvadesetak sekundi kasnije, ugleda jednog čovjeka kako iz pravca kuće joggira prema njima. Kako se prilika približavala, Nashe zaključi da to ne može biti ni Flower ni Stone, barem ne prema opisu koji mu je dao Pozzi. Ovo je bio neki nabijeni muškarac neodređenih godina, odjeven u plave hlače i crvenu flanelsku majicu, što Nashea navede na zaključak da je netko od najamnog osoblja, vrtlar ili možda vratar. Još uvijek sopćući od joggiranja, čovjek im se obrati kroz rešetke:
“Što mogu učiniti za vas, dečki?” upita. Ton pitanja bio je neutralan, ni ljubazan ni osoran, kao da je to uvijek ono jedno te isto pitanje koje postavlja svakom posjetitelju koji dolazi u kuću. Gledajući ga izbliza, Nashe ustuknu pred nevjerojatnim plavetnilom njegovih očiju, tako svijetlih da se činilo da nestaju pod udarom sunca.
“Trebamo gospodina Flowera”, reče Pozzi.
“Vi ste ona dvojica iz New Yorka?” upita čovjek, gledajući mimo njih, u besposleni Saab na blatnome putu.
“Tako je”, odgovori Pozzi. “Pravo iz hotela Plaza.”
“A auto?” ponovo će čovjek, prolazeći snažnim, nezgrapnim prstima kroz pepeljasto-plavu kosu.
“Šta s njim?” upita Pozzi.
“Pa mislim, dolazite iz New Yorka, a tablice su iz Minnesote... ‘zemlje tisuću jezera’. To mi dođe nekako u suprotnom smjeru.”
“Je l' tebe to kao smeta, šefe?” krene Pozzi. “Koju pičku materinu ima veze odakle je auto?”
“Ne moraš se tako kostriješiti, momak”, odgovori čovjek. “Ja samo radim svoj posao. Puno se ljudi mota uokolo, a mi ne puštamo nezvane goste kroz ova vrata.”
“Imamo poziv”, Pozzi se pokuša savladati. “Došli smo kartati. Ako ne vjeruješ meni, idi pitaj svoga gazdu. Flowera ili Stonea, svejedno. Obojica su moji osobni prijatelji.”
“On se zove Pozzi”, umiješa se Nashe. “Jack Pozzi. Sigurno su vam rekli da ga očekuju.”
Čovjek zavuče ruku u džep majice, izvadi neki papirić, skupi dlan da ga zakloni od pogleda i pročita ga na brzinu, odmaknuvši ruku od tijela. “Jack Pozzi”, ponovi. “A vi mu dođete...?” upita i pogleda u Nashea.
“Ja sam Nashe. Jim Nashe.”
Čovjek vrati papirić u džep i uzdahne. “Ne puštati nikoga bez imena”, objasni. “To je pravilo. Morali ste mi odmah reći. Ne bi bilo nikakvog problema.”
“Nisi pitao”, odvrati Pozzi.
“Da...” promrmlja čovjek. “Možda sam zaboravio.” Na to bez riječi otvori oba krila željeznih vrata i rukom pokaže na kuću iza sebe. Nashe i Pozzi se vrate u auto i prođu kroz kapiju.

4


Zvonce na vratima odsviralo je uvodne taktove Beethovenove Pete simfonije. Zatečeni, obojica se glupavo nasmijaše, ali prije no što je i jedan uspio to prokomentirati, vrata otvori crna sluškinja u uštirkanoj sivoj uniformi i pusti ih unutra. Povede ih preko crno-bijelih pločica velikog predvorja natrpanog razlomljenim kipovima (golom drvenom nimfom bez desne ruke, lovcem bez glave, konjem bez nogu koji je lebdio iznad kamenog postolja na željeznoj šipki zabijenoj u trbuh), zatim kroz blagovaonicu s visokim stropom sred koje je stajao ogromni hrastov stol, pa niz hodnik prigušenih svjetala čiji su zidovi bili ukrašeni nizom malih slika pejzaža, te konačno pokuca na teška drvena vrata. Iznutra se odazva neki glas, sluškinja otvori vrata i makne se ustranu da propusti Nashea i Pozzija. “Vaši gosti su stigli”, najavi jedva pogledavši u sobu, zatim zatvori vrata i nestane tiho i brzo.
Soba je bila velika, gotovo samosvjesno muška. Stojeći na pragu tih prvih nekoliko trenutaka, Nashe je preleti pogledom i registrira tamnu drvenu oplatu po zidovima, stol za biljar, izlizani perzijski sag, kamin izrađen u kamenu, kožne stolice i stropni ventilator što im se okretao iznad glava. Dekor ga u cjelini podsjeti na filmski set, zamišljen da parodira engleske klubove za muškarce u nekoj kolonijalnoj ispostavi s početka stoljeća. Sve je Pozzi započeo, pomisli. Priča o Stanliju i Oliju usadila mu je u glavu pomisao na Hollywood i sad kad je konačno bio tu, Nashe se nije mogao otarasiti dojma da je čitava kuća samo iluzija.
Obojica, i Flower i Stone, na sebi su imali bijela ljetna odijela. Jedan je stajao pored kamina i pušio cigaru, a drugi sjedio u kožnom naslonjaču držeći u ruci čašu u kojoj je mogla biti voda ili gin. Bijela su odijela nesumnjivo pridonosila kolonijalnoj atmosferi, no čim je Flower progovorio, pozivajući ih svojim hrapavim, iako ne i neugodnim, američkim glasom da uđu, iluzija se raspršila. Da, pomisli Nashe, jedan je debeo, a drugi mršav, no drugih sličnosti nema. Stoneov napeti, ispijeni pogled podsjeti ga prije na Freda Astairea nego na Stanliovo duguljasto uplakano lice, dok mu se Flower učini više krupnim nego zaokruženim, s koščatim licem koje je prije upućivalo na neke nezgrapne pojave poput Edwarda Arnolda ili Eugenea Pallettea, nego na korpulentnog, ali ipak lakonogog Olija. No, unatoč tim finesama, Nasheu bi jasno što je Pozzi mislio.
“Lijep pozdrav, gospodo”, Flower će, uputivši se prema njima s pruženom rukom. “Jako mi je drago što ste uspjeli doći.”
“Bok, Bill”, odzdravi mu Pozzi. “Baš lijepo što se ponovo vidimo. Ovo tu je moj veliki brat Jim.”
" Jim Nashe, zar ne?” upita ljubazno Flower.
“Tako je”, odgovori Nashe. “Jack i ja smo polubraća. Ista majka, različiti očevi.”
“Ne znam tko je za to kriv”, Flower kimne glavom u smjeru Pozzija, “ali ovaj mali je strašan pokeraš.”
“Ja sam ga počeo učiti dok je još bio balavac”, reče Nashe ne mogavši odoljeti Flowerovom šlagvortu. “Kad čovjek otkrije takav talent, dužan mu je pomoći da se razvije.”
“Naravno”, prihvati Pozzi. “Jim je bio moj učitelj, on me naučio sve što znam.”
“Ali danas me razvaljuje do temelja”, nastavi Nashe. “Više se ne usuđujem sjesti s njim za isti stol.”
Stone se u međuvremenu iščupao iz naslonjača i zaputio prema njima s pićem u ruci. Predstavi se prvo Nasheu, zatim pruži ruku Pozziju, te su trenutak kasnije sva četvorica sjedili oko praznog kamina čekajući da im stigne osvježenje. Budući da je uglavnom govorio Flower, Nashe zaključi da je on dominantna osoba u paru, no usprkos toplini i brbljavoj razmetljivosti ove ijudeskare, Nashea je više privukao tihi i stidljivi Stone. Mali je čovjek pažljivo slušao što su drugi govorili, a ono malo svojih komentara koje je uspio iznijeti (zamuckujući nerazgovijetno kao da mu je neugodno zbog vlastitoga glasa) izgovorio je s mirnim i spokojnim pogledom u očima koje su se Nasheu učinile punim razumijevanja. Iako je Flower bio sav u pokretu i zračio dobrom voljom, Nasheu se učini da u njemu ima nešto sirovo, neka nit tjeskobe zbog koje je izgledao u neskladu sa samim sobom. Stone je, pak, bio jednostavnija i tankoćutnija osoba, čovjek koji se nije pretvarao da je netko drugi, već je udobno sjedio u vlastitoj koži. Međutim, Nashe uskoro uvidi da su to bili samo prvi dojmovi i, dok je gledao Stonea kako pijucka prozirnu tekućinu iz svoje čaše, padne mu na pamet da je možda samo pijan.
“Willie i ja smo uvijek voljeli karte”, nastavljao je Flower. “Dok smo živjeli u Philadelphiji, svakog smo petka navečer igrali poker. To nam je bio ritual i mislim da nismo propustili više od nekoliko partija u deset godina. Nama je poker petkom navečer bio isto što i nekima odlazak nedjeljom u crkvu. E što smo nekada voljeli vikende! Bogami, za radni narod nema boljeg lijeka da zaboravi na brige od prijateljske partije pokera.”
“Opušta...” doda Stone. “Pomaže da se čovjek prestane bespotrebno opterećivati.”
“Upravo tako”, složi se Flower. “Pomaže da se duhovno otvorite za druge mogućnosti, da pobrišete ploču.” Zaustavi se na trenutak kako bi ponovo uhvatio nit svoje priče. "Uglavnom”, nastavi dalje, “Willie i ja smo godinama imali urede u istoj zgradi u ulici Chestnut. On je, znate, bio optičar, a ja knjigovođa i svakog bi petka točno u pet zatvorili dućan. Partija je uvijek bila u sedam, a ta smo dva sata, iz tjedna u tjedan, uvijek provodili na isti način. Prvo bi zalomili do kioska iza ugla da kupimo loto-listić, a onda preko ceste do Steinbergove radnje s delikatesama gdje bih ja uvijek naručio pastrami, a Willie usoljenu govedinu. Dugo je to trajalo, Willie, zar ne? Devet-deset godina, čini mi se...”
“Najmanje devet ili deset", odgovori Stone. “A možda jedanaest ili dvanaest."
“Možda jedanaest ili dvanaest", zadovoljno će Flower. Nasheu je sad već bilo jasno da je Flower tu priču ispričao puno puta, što ga nije sprječavalo da iskoristi priliku da je se još jednom prisjeti. Što je vjerojatno bilo razumljivo. Dobra sreća je jednako neshvatljiva kao loša sreća; kad čovjeka milijuni dolara doslovce zatrpaju s neba, možda ima potrebu uvijek iznova prepričavati taj događaj kako bi se uvjerio u njegovu istinitost. "Bilo kako bilo”, nastavi Flower, “dugo samo se držali te rutine. Život je, naravno, išao svojim tokom, ali petak navečer nam je bio svetinja. Na kraju se i pokazao jačim od bilo čega drugog. Willieju je umrla žena, mene je moja ostavila, izgledalo je da bi nas čitav niz životnih razočarenja mogao slomiti. No, usprkos svemu, naše su se partije pokera u uredu Andyja Dugana na petom katu nastavile kao po satu navijene. Nikada nas nisu iznevjerile, orilo-gorilo, na njih smo uvijek mogli računati.”
“A onda ste se”, uskoči Nashe, “naglo obogatili.”
"Da, jednostavno...” potvrdi Stone, “kao grom iz vedra neba.”
“Bilo je to prije skoro sedam godina", Flower se i dalje nastojao držati svoje priče. “Četvrti listopada, točnije rečeno. Već tjednima nije bio izvučen dobitni broj i jackpot je dosegao rekordni iznos. Preko dvadeset milijuna dolara, ako mi možete vjerovati... doista nezamisliva suma. Willie i ja smo godinama igrali loto i do tada nismo dobili ni centa, ni jednog jedinog novčića na sve one četiri stotine dolara koje smo potrošili. Ali, nismo nikad ništa ni očekivali. Šanse su uvijek iste, bez obzira koliko puta igrate. Milijuni i milijuni naprema jedan, najmanja od svih vjerojatnosti. No, ako već ništa drugo, listić bi kupili zato da bismo mogli pričati o tome što bi uradili s novcem kad bismo kojim slučajem dobili. To nam je bila najmilija razonoda: sjediti u Steinbergovoj radnji sa sendvičima i zamišljati život kakav bismo vodili ako bi nam se sreća najednom osmjehnula. Bila je to mala bezopasna igra koja nas je činila sretnima, jer smo puštali da nam misli slobodno vrludaju. Čak bi se moglo reći da se radilo o nekoj vrsti terapije. Dovoljno je da malo pustite mašti na volju, pa da vam srce odmah brže zaigra."
“Dobro je za cirkulaciju”, pridoda Stone.
“Baš tako", odobri Flower. “Napumpa srce novim sokovima."
U tom se trenutku začuje kucanje na vratima i u sobu uđe sluškinja sa stolićem na kotačiće da ih posluži ledenim napicima i sitnim sendvičima. Flower zaustavi priču dok su se dijelili sendviči, no čim su sva četvorica ponovo bila udobno zavaljena u naslonjače, vrati se gdje je stao.
“Willie i ja smo uvijek zajedno kupovali jedan listić. Tako je bilo zabavnije jer nismo bili jedan drugom konkurencija. Zamislite da je jedan od nas dobio! Bilo bi mu nezamislivo da ne podijeli novac s onim drugim. I tako, da izbjegnemo neugodnu situaciju, jednostavno smo dijelili listić na pola. Jedan bi izabrao prvi broj, drugi drugi i tako bi se smjenjivali do kraja dok ne bi izbušili sve rupe. Nekoliko puta smo bili blizu, kad nam je jackpot izmakao za jedan ili dva broja. Gubitak je gubitak, no moram reći da su nam ti zamalo dobici bili prilično uzbudljivi.”
“Davali su nam dobar poticaj”, pojasni Stone. “Uvjeravali su nas da ništa nije nemoguće.”
“Tog dana”, nastavi Flower, “prije sedam godina, četvrtog listopada, Willie i ja smo izbušili listić pomnije nego inače. Ne znam zašto, ali taj smo put baš raspravljali o brojevima koje ćemo izabrati. Ja sam se cijelog života bavio brojkama, naravno, i znate, nakon nekog vremena počnete osjećati da svaka brojka ima svoju osobnost. Dvanaest se prilično razlikuje od trinaest, naprimjer. Dvanaestica je uspravna, savjesna, inteligentna, dok je trinaestica usamljenik, mračni tip koji se neće krzmati da prekrši zakon kako bi dobio ono što želi. Jedanaestica je opaka, voli biti u prirodi, lutati po šumama i verati se po brdima; desetka je nekako priprosta, blijedi lik koji uvijek čini što mu se kaže, devetka je duboka i tajnovita, misaoni tip poput Buddhe. Neću vam dosađivati s ovim, siguran sam da shvaćate što mislim. Iako se radi o vrlo osobnoj stvari, svaki knjigovođa s kojim sam razgovarao rekao je isto. Brojevi imaju dušu i jednostavno ne možete ostati indiferentni.”
“I stojimo mi tako”, upadne Stone, “s loto-listićem u ruci i pokušavamo se odlučiti na koje brojeve da se kladimo.”
“Tu ja pogledam Willieja”, prihvati Flower, “i kažem 'prim brojevi’. Willie mi uzvrati pogled i kaže ‘naravno’. Jer se on upravo to spremao reći meni. Ja sam te riječi izustio djelić sekunde prije nego što je to uspjelo njemu, ali obojica smo mislili isto. Prim brojevi. Zvučalo je tako fino i elegantno. Brojevi koji odbijaju suradnju, koji se ne mijenjaju i ne dijele, koji zauvijek ostaju takvi kakvi jesu. Odaberemo mi tako niz prim brojeva, pređemo cestu i odemo na naše sendviče.”
“Tri, sedam, trinaest, devetnaest, dvadeset tri, trideset jedan”, veli Stone.
“Nikada ih neću zaboraviti”, reče Flower. “Bila je to čarobna kombinacija, ključ za vrata raja.”
“Svejedno smo bili u šoku”, preuzme Stone. “Prvih tjedan ili dva, nismo znali što da mislimo.”
“Zavladao je kaos”, nastavi Flower. “Televizija, novine, časopisi. Svi su željeli razgovarati s nama, slikati nas... Trebalo je podosta vremena da se čitava stvar stiša.”
“Bili smo zvijezde. Pravi narodni heroji”, kaže Stone.
“Ipak”, pojasni Flower, “nikada nismo davali bedaste komentare kakvi se mogu čuti od drugih dobitnika, kao naprimjer, od tajnica koje pričaju kako će zadržati stari posao ili od vodoinstalatera koji se zaklinju da će i dalje živjeti u svojim malim stančićima. Ne, Willie i ja nismo bili glupi. Novac mijenja stvari i što ga više imate, to su promjene veće. Mi smo, osim toga, znali što ćemo s dobitkom. Toliko smo vremena proveli kujući planove, da to za nas nije bila nikakva zagonetka. Kad se prašina slegla, ja sam prodao svoj dio firme, a isto je napravio i Willie sa svojim biznisom. U tom trenutku više uopće nismo morali razmišljati što ćemo i kako ćemo, sve je unaprijed bilo riješeno.”
“No, to je bio samo početak”, uskoči Stone.
“Tako je”, produži Flower, "nismo spavali na lovorikama. S preko milijun dolara godišnje rente, mogli smo manje-više raditi što nas je volja. Nakon što smo kupili ovo imanje, ništa nas nije moglo spriječiti da novac koristimo za pravljenje još većeg novca.”
“Dolina dolara!” ubaci se ponovo Stone prasnuvši nakratko u smijeh.
“Pun pogodak”, dalje će Flower. "Pravo u sredinu mete. Nismo se ni obogatili, a već smo počeli postajati vrlo bogati. A jednom kad smo postali vrlo bogati, ubrzo smo bili i nezamislivo bogati. Ja sam znao kako treba ulagati novac; na kraju krajeva, tolike sam godine proveo upravljajući tuđim novcem i sasvim je prirodno da sam naučio pokoji trik. Prvo je na red došlo srebro. Zatim eurodolari. Pa tržište roba. Visoko rizične obveznice, supravodiči, nekretnine... Nema čega nije bilo a da mi nismo iz toga izvukli profit.”
“Čega se dotakne, Bili pretvara u zlato”, pojasni Stone. “Kao kralj Mida.”
"Jedno je bilo dobiti na lotu”, nastavi Flower. “Čovjek bi pomislio da je tu kraj, čudo koje se dogodi jednom u životu. Nama, međutim, sreća nije okretala leđa. Čega god da smo se prihvatili, sve je ispalo kako treba. Sada nam pristiže toliko novca da pola dajemo u dobrotvorne svrhe, ali i pored toga nam ostaje toliko da ne znamo kud bi s njim. Kao da nas je Bog izabrao i izdvojio od ostalih ljudi. Zasuo nas s neba bogatstvom i učinio neizmjerno sretnima. Znam da će vam ovo možda zvučati pretenciozno, ali ponekad osjećam da smo postali besmrtni.”
“Možda vam novci padaju s neba”, uključi se konačno Pozzi. "Ali sa mnom se na pokeru niste baš proslavili.”
"Istina”, reče Flower, “istina. U ovih sedam godina to je bio jedini put da nas je sreća izdala. Willie i ja smo napravili niz grešaka te večeri i ti si nas pošteno isprašio. Zato mi je bilo tako stalo da organiziramo revanš.”
“A zašto mislite da će ovaj put biti drugačije?” upita Pozzi.
“Drago mi je što to pitaš. Kad si nas prije mjesec dana dobio na kartama, Willie i ja smo se osjećali tako poniženima. Uvijek smo se smatrali pristojnim pokerašima, a onda si nam ti pokazao da nismo u pravu. Nismo se htjeli tek tako predati i povući, nego smo odlučili da se popravimo. Vježbali smo dan i noć. Čak smo uzimali satove od jedne osobe.”
“Satove?” upita Pozzi.
“Od čovjeka po imenu Sid Zeno", odgovori Flower. “Jeste li čuli za njega?”
“Naravno da sam čuo za Sida Zena”, odvrati Pozzi. “Živi negdje u blizini Vegasa. Sad je već zašao u godine, ali nekad je bio među pet najboljih u igri."
“Još uvijek je na izvrsnom glasu”, nastavi Flower. “Dovukli smo ga avionom iz Nevade da provede tjedan dana s nama. Mislim, Jack, da ćeš večeras imati priliku da se uvjeriš kako smo uznapredovali.”
“Nadam se”, uzvrati Pozzi, očito ne osobito impresioniran, ali nastojeći da ostane pristojan. “Šteta bi bilo da ste uludo potrošili novac. Kladim se da vam je stari Sid dobro naplatio svoje usluge.”
“Pa, nije bio jeftin”, reče Flower. “No, mislim da se isplatilo. Pitao sam ga je li ikad čuo za tebe, pa mi je priznao da mu tvoje ime ništa ne govori.”
“Sid više nije baš u toku”, kaza Pozzi. “Osim toga, ja sam još uvijek na početku karijere. O meni se još nije proširio glas.”
“Mislim da se i za Willieja i mene može reći da smo na početku karijere”, izjavi Flower, dižući se iz naslonjača i paleći novu cigaru. “Ako ništa drugo, večeras bi trebala pasti uzbudljiva partija. Jedva čekam da presiječemo karte. “
“Ja također, Bili”, uzvrati Pozzi. “Bit će to pravi vatromet.”

Obilazak kuće započeli su u prizemlju, ulazeći iz prostorije u prostoriju, dok im je Flower pričao o namještaju, arhitektonskim zahvatima, uljima koja su visila po zidovima. Već u drugoj prostoriji Nashe primijeti da debeli rijetko propušta priliku spomenuti koliko su što platili, i kako je troškovnik stalno rastao, Nashe osjeti kako se u njemu rađa vrlo jasna odbojnost prema ovom prostačkom stvorenju punom sebe, koje je tako besramno uživalo u svom sitničavom knjigovodstvenom mozgu. Stone je i dalje uglavnom šutio, javljajući se tek tu i tamo kakvim besmislenim komentarom ili suvišnom opaskom, slijedeći u stopu, kao kakav savršeno poslušni sluga, svog krupnijeg i agresivnijeg prijatelja. Nashea čitav prizor počne prilično deprimirati, i na kraju nije mogao misliti ni o čemu drugom nego o tome kako je apsurdno što se uopće tu zatekao, te nabrajati čudan niz obrata koji su ga doveli ovdje, baš u ovu kuću baš ovog poslijepodneva, kao da je sav smisao bio upravo u tome da on ovog časa sluša razmetljivo trtljanje nekog zdepastog i nadmenog stranca. Da nije bilo Pozzija, skliznuo bi u stanje istinske tjeskobe. No klinac je veselo poskakivao iz prostorije u prostoriju, kipteći od sarkastične ljubaznosti dok se pretvarao da sluša to što je govorio Flower. Nashe nije mogao a da se ne divi njegovom duhu i sposobnosti da iz svake situacije izvuče ono najbolje. Kad mu negdje u trećoj ili četvrtoj prostoriji Pozzi kradomice namignu kao netko tko se dobro zabavlja, bio mu je zahvalan poput kakva turobna kralja koji snagu crpi iz obijesnih šala svoje dvorske lude.
Stvari su se znatno popravile kad su se popeli na drugi kat. Umjesto da im pokazuje spavaće sobe smještene iza šest zatvorenih vrata u glavnom predsoblju, Flower ih povede do kraja hodnika i otvori sedma vrata koja su vodila u dio kuće koji je nazivao 'istočnim krilom’. Ta su vrata bila gotovo nevidljiva, i tek kad je Flower stavio ruku na kvaku i počeo ih otvarati, Nashe primijeti da postoje. Prekrivena istim zidnim tapetama kao i ostatak hodnika (ružnog, starinskog uzorka s ljiljanima u zagasito ružičastim i plavim tonovima), vrata su bila tako spretno zamaskirana da je izgledalo kao da su se stopila sa zidom. Istočno je krilo, objasni Flower, prostor gdje on i Willie provode najveći dio vremena.
Bio je to novi dio kuće, sagrađen nedugo nakon useljenja (tu im je dao točan iznos koji su platili, brojku koju se Nashe odmah potrudio zaboraviti), a kontrast između tamne, zagušljive kuće i novog krila bio je impresivan, gotovo nevjerojatan. Čim su kročili preko praga, našli su se ispod velikog staklenog krova sastavljenog iz više ploha. Odozgor je lijevala svjetlost, te se odjednom nađoše okupani sjajem kasnog popodneva. Nasheovim je očima trebalo neko vrijeme da se priviknu, a kad je ponovo progledao, ustanovi da se radi samo o prolazu i da se pravo ispred njih nalazi svježe okrečeni bijeli zid s dvoja vrata.
“Jedna polovica pripada Willieju”, objasni Flower, "a jedna meni.”
"Ovo ovdje izgleda kao staklenik”, prokomentira Pozzi. "Je li to ono čime se vi dečki bavite, uzgojem vrtnog bilja?”
“Ne baš", kaza Flower, "ali kultiviramo druge stvari. Naše interese, strasti, naš duhovni vrt. Nije važno koliko čovjek ima novaca u životu. Ako u tom životu nema nikakve strasti, nije ga vrijedno živjeti.”
“Lijepo rečeno”, primijeti Pozzi, kimajući glavom s hinjenom ozbiljnošću. “Ni ja se ne bih bolje izrazio, Bili.”
"Premda nije važno koji ćemo dio najprije razgledati”, kaza Flower, "znam da je Willie prilično nestrpljiv da vam pokaže svoj grad. Možda bismo stoga mogli početi s lijevim vratima.”
Ne pričekavši Stoneovo mišljenje o njegovom prijedlogu, Flower otvori vrata i rukom dade znak Nasheu i Pozziju da uđu. Prostorija je bila puno veća nego što je Nashe zamišljao, po veličini je podsjećala gotovo na skladište. Zbog visokog staklenog stropa i blijedog drvenog poda, izgledala je sazdana od prostora i svjetla, kao da visi obješena u zraku. Odmah s lijeve strane, čitavom dužinom zida, bile su poredane klupe i stolovi čije su plohe bile zakrčene alatom, strugotinama drveta i neobičnom kolekcijom sitnih metalnih predmeta. Jedini preostali predmet bilo je ogromno postolje što se uzdizalo na sredini prostorije, a na njemu je stajalo nešto poput makete nekog grada u malome. Prizor je bio upravo čudesan — šiljati zvonici, zgrade gotovo stvarnije od pravih, uske uličice posute mikroskopskim figuricama ljudi, te se Nashe, dok su se tako sva četvorica približavala maketi, stade osmjehivati, zapanjen domišljatošću i finom izradom neobičnog predmeta.

“Zove se Grad Svijeta”, skromno najavi Stone, mukotrpno izvlačeći sam sebi riječi iz usta. “Tek je napola dovršen, ali mislim da možete otprilike zamisliti kako bi trebao izgledati...”
Uslijedi kratka stanka dok je Stone tražio što bi još mogao dodati, što Flower spremno iskoristi i ponovo se dade u priču, zauzevši pozu jednog od onih taštih i autoritativnih očeva koji uvijek tjeraju sinove da sviraju za goste.
“Willie radi na ovome već pet godina”, započne. “Morate priznati da je riječ o izvanrednom, nevjerojatnom ostvarenju. Pogledajte, recimo, zgradu općine tamo dalje. Četiri mjeseca mu je trebalo da je izradi.”
“Rad na ovome mi pruža veliko zadovoljstvo”, Stone se pokuša nasmiješiti. “Ovako bih ja volio da svijet izgleda. Sve što se događa, događa se u isto vrijeme.”
“Williejev grad je više od obične igračke”, nastavi Flower. “To je jedna umjetnička vizija svijeta, koja je istovremeno i autobiografija i nešto što bismo mogli nazvati utopijom: mjesto gdje se sastaju prošlost i budućnost, gdje dobro na koncu pobjeđuje zlo. Ako pažljivo pogledate, vidjet ćete da mnoge od figurica predstavljaju samog Willieja. Tamo, na igralištu, vidite ga kao dijete. Onamo, s druge strane, vidite ga kao odraslog čovjeka kako brusi leće u svojoj radnji. Na uglu one tamo ulice možete vidjeti nas dvojicu kako kupujemo loto-listić. Ono tamo je groblje gdje su mu pokopani žena i roditelji, koje možete vidjeti i kao anđele kako lebde iznad one tamo kuće. Ako se malo prignete, vidjet ćete Williejevu kći kako ga drži za ruku na prednjem stubištu. To je nešto kao, rekao bih, privatna potka, osobni materijal, unutarnja komponenta. Međutim, svi ti trenuci stavljeni su u jedan širi kontekst. Oni su samo primjer, ilustracija putovanja jednog čovjeka kroz Grad Svijeta. Pogledajte, molim vas, palaču pravde, biblioteku, banku i zatvor. Willie ih naziva ‘Četiri carstva zajedništva’. Svako pojedino carstvo zajedništva igra jednu od ključnih uloga u održanju harmonije grada. Ako pogledate zatvor, vidjet ćete da zatvorenici s radošću obavljaju razne poslove i da je svima osmijeh na licima. To je zato jer im je drago što su kažnjeni za svoje zločine, pa sada uz pomoć teškog rada uče kako da povrate dobrotu koja se nalazi u njima samima. I to je ono što mene toliko oduševljava kod Willliejevog grada. On je istodobno i imaginarno i stvarno mjesto. Zlo još uvijek postoji, no sile koje upravljaju gradom domislile su se kako da ga ponovo pretvore u dobro. No iako ovdje vlada mudrost, borba se neprestano vodi i od svih građana se traži veliki oprez i budnost, jer svaki od njih u sebi nosi čitav grad. William Stone je veliki umjetnik, gospodo, i ja smatram osobitom čašću što se ubrajam u njegove prijatelje.”
Dok je Stone crvenio i gledao u pod, Nashe pokaže na prazan prostor na maketi i upita ga kakvi su mu planovi u vezi s tim dijelom. Stone digne pogled, zagleda se na trenutak u prazan prostor, a onda se ozari pri pomisli na rad koji mu predstoji.
"Kuća u kojoj se sada nalazimo”, objasni. “Kuća, okolno zemljište, polja i šume. A tamo desno”, pokaže na najudaljeniji kut, “planiram izraditi posebnu maketu ove prostorije. U njoj bi, naravno, trebao biti ja, što znači da bih trebao napraviti još jedan Grad Svijeta. Jedan drugi, manji, koji će moći stati u prostoriju unutar prostorije.”
"Mislite maketu makete?” upita Nashe.
“Da, maketu makete. Ali prvo trebam završiti sve ostalo. To bi trebao biti zadnji element, koji ću dodati tek na kraju.”
“Nemoguće je izraditi nešto tako sitno", kaza Pozzi promatrajući Stonea kao da je ovaj potpuno lud. “Oslijepit ćeš pri pokušaju da tako nešto napraviš."
“Imam ja povećala za to,” odvrati Stone. “Svi sitni radovi rade se pod povećalom.”
“Ali ako napravite maketu makete”, nastavi Nashe, “onda biste, teorijski gledano, trebali napraviti još manju maketu te makete. Maketu makete makete. Možete tako unedogled."
“Pa da, valjda...” odgovori Stone, osmjehnuvši se na Nasheovo zapažanje. “Ali bilo bi vrlo teško maknuti se dalje od te druge faze, zar ne? Ne mislim samo na izradu nego i na vrijeme. Pet godina mi je trebalo da napravim ovo ovdje. A vjerojatno će mi trebati još pet da završim prvu maketu. Ako maketa makete bude onoliko teška koliko mislim da će biti, trebat će mi još deset, a možda i dvadeset godina da je završim. Meni je sada pedeset i šest godina. Ako sve zbrojite, i ovako ću biti vrlo star kad završim. Nitko nije vječan. Tako barem ja mislim. Bill o tome možda ima neke druge ideje, ali ja se na njih ne bih baš kladio. Prije ili poslije, i ja ću, kao i svi, napustiti ovaj svijet.”
“Hoćeš reći”, Pozziju se glas povisio od nevjerice, “da planiraš raditi na ovome do kraja života?”
“O da!” odgovori Stone, gotovo zgranut time da bi netko mogao pomisliti drukčije. “Naravno da planiram.”
Nastade kratka stanka dok se odgovor nije slegao, nakon čega Flower stavi Stoneu ruku na rame i reče: “Ne mislim da imam išta od Williejevog umjetničkog dara, no možda je tako bolje. Dva umjetnika u kući bilo bi malo previše. Netko mora brinuti i o praktičnoj strani života, je li tako, Willie? Svijetu su potrebni razni tipovi ljudi.”
Izađoše zatim iz Stoneove radionice, te su se prešavši ostakljeni prolaz uskoro ponovo našli pred onim drugim vratima. Flower je sve vrijeme vezao bez kraja i konca. “Kao što ćete uskoro imati prilike vidjeti, gospodo”, objašnjavao je, “moji interesi idu u posve drugom smjeru. Moglo bi se reći da sam po prirodi antikvar. Volim pronalaziti stare predmete koji imaju neku vrijednost ili značaj, okruživati se opipljivim ostacima prošlosti. Willie pravi stvari, a ja ih volim sakupljati.”
Flowerova polovica istočnog krila bila je posve različita od Stoneove. Za razliku od Stoneovog velikog otvorenog prostora, Flowerov je dio bio podijeljen u mrežu manjih prostorija i da im se iznad glava nije uzdizala staklena kupola, atmosfera bi bila zagušujuća. Svaka od pet prostorija bila je krcata namještajem, pretovarenim policama za knjige, tepisima, biljkama i mnoštvom drangulija, kao da se htio postići teški, pretrpani ugođaj viktorijanskog salona. No, kako im je Flower objasnio, unutar ovog prividnog nereda postojao je određeni red. U prve dvije prostorije bila je smještena njegova biblioteka (u jednoj su bila prva izdanja engleskih i američkih autora, a u drugoj zbirka knjiga iz povijesti), treća je bila namijenjena cigarama (bila je to komora spuštenog stropa s posebnim uređajem za klimatizaciju gdje se nalazila Flowerova zaliha ručno smotanih remek-djela: cigare s Kube i Jamajke, zatim s Kanarskog otočja i Filipina, te Sumatre i Dominikanske Republike), a četvrta mu je služila kao ured odakle je vodio svoje financijske poslove (starinska soba kao i druge, ali s nešto moderne opreme: telefonom, pisaćim strojem, kompjutorom, faksom, telegrafskim prijemnikom za stanje na burzama, ormarićima za dokumente i drugim). Posljednja je prostorija bila dvostruko veća od ostalih i daleko manje natrpana, te se zbog kontrasta Nasheu učini gotovo ugodnom. To je bilo mjesto gdje je Flower držao svoju kolekciju memorabilija. Dugi rovovi izložbenih vitrina zauzimali su središnji dio prostorije, a na zidovima su bile obješene police i ormarići sa staklenim zaštitnim vratima. Nashe se osjeti kao da je kročio u muzej. Pogleda u Pozzija, a ovaj mu se glupavo iskezi i zakoluta očima, dajući mu do znanja da se sad već nasmrt dosađuje.
Nasheu se zbirka ne učini toliko dosadnom koliko čudnom. Uredno postavljen na stalak i označen, svaki predmet je ležao iza stakla kao da na taj način obznanjuje svoju važnost, iako je zapravo malo što bilo iole zanimljivo. Čitava je prostorija bila spomenik trivijalnosti, natrpana stvarčicama takve marginalne vrijednosti da se Nashe počne pitati nije li posrijedi šala. No, Flower je izgledao isuviše ponosan na sebe da bi uopće mogao shvatiti koliko je sve skupa smiješno. O izlošcima je govorio kao o “biserima” i “blagu", posve nesvjestan mogućnosti da na svijetu postoje ljudi koji ne dijele njegov zanos, te se Nashe sljedećih pola sata, koliko je trajao obilazak, trudio da ga ne svlada osjećaj sažaljenja nad debelim čovjekom.
No, dojam koji je na Nashea ostavila ova prostorija, i koji ga još zadugo neće napustiti, pokazat će se posve drukčijim no što je pretpostavljao da će biti. Često se, tokom tjedana i mjeseci koji su uslijedili, zatekao kako razmišlja o onome stoje ondje vidio, zaprepašten brojem predmeta kojih se može sjetiti. Za njega su oni s vremenom poprimili kristalno jasan, gotovo transcendentan izgled i kad god bi u mislima naletio na neki od njih, njegova bi se slika tako jasno iscrtala u Nasheovoj svijesti da bi predmet zasjao poput prikaze iz nekog drugog svijeta. Telefon koji je nekoć stajao na radnom stolu Woodrowa Wilsona, biserna naušnica koju je nosio Sir Walter Raleigh, olovka koja je ispala iz džepa Enrica Fermija godine 1942., dvogled generala McClellana, napola popušena cigara iz pepeljare Winstona Churchilla, majica koju je 1927. nosio Babe Ruth, Bibilija Williama Sewarda, štap kojim se služio Nathaniel Hawthorne kad je kao dječak slomio nogu, naočale koje je nosio Voltaire. Sve je bilo tako nasumično, tako pogrešno protumačeno, tako potpuno besmisleno. Flowerov muzej bio je tek groblje sjena, ludi oltar posvećen duhu ništavila. Razlog zbog kojeg su mu se ti predmeti i dalje javljali, zaključit će kasnije Nashe, ležao je u njihovoj neprobojnosti, u odbijanju da otkriju išta o sebi. Nisu imali nikakve veze s poviješću, nikakve veze s ljudima koji su ih nekada posjedovali. Nashe će ostati opčinjen njihovom fizičkom pojavom i načinom na koji su bili istrgnuti iz svakog konteksta, osuđeni po Floweru da i dalje postoje bez ikakva razloga: pokojni, lišeni svake svrhe, usamljeni u sebi za vijeke vjekova. Upravo će ta izoliranost progoniti Nashea, taj prizor nesvodljive izdvojenosti koji mu je izgarao u sjećanju, i ma koliko mu se bude opirao, nikada ga se neće uspjeti do kraja osloboditi.
“Nedavno sam počeo zalaziti i na druga područja”, kaza Flower. “Stvari koje ovdje vidite nešto su poput pabiraka, patuljastih uspomena, zrnaca prašine što su procurila kroz pukotinu. Sada sam započeo novi projekt i u usporedbi s njim će sve ovo na kraju izgledati kao dječja igra." Tu se zaustavi na trenutak, prinese šibicu cigari što se u međuvremenu ugasila, te stade otpuhivati dok mu lice nije posve obavio dim. “Prošle smo godine Willie i ja bili na putovanju po Engleskoj i Irskoj", nastavi. “Moram reći da mi nismo baš puno putovali i taj nam je kratki doživljaj života u inozemstvu pričinio neizmjerno zadovoljstvo. Najviše nam se svidjelo kad smo otkrili koliko je puno starih stvari u tom dijelu svijeta. Mi Amerikanci uvijek rušimo ono što gradimo, uništavamo prošlost kako bismo mogli početi iznova, naglavačke srljamo u budućnost. No, naši su rođaci s druge strane bare daleko više vezani za svoju povijest; umiruje ih spoznaja da pripadaju određenoj tradiciji, vjekovnim običajima i navadama. Neću vam sada dosađivati svojom ljubavlju prema prošlosti, dovoljno je da se okrenete oko sebe pa da vidite koliko mi znači. Dok sam bio tamo i s Williejem obilazio stare lokalitete i spomenike, palo mi je na pamet da zapravo imam priliku učiniti nešto veliko. Nalazili smo se u zapadnoj Irskoj i jednog dana, vozeći se lagano kroz prirodu, nabasali smo na neki dvorac iz petnaestog stoljeća. Bila je to ustvari samo gomila kamenja što je bespomoćno ležala u jednoj maloj udolini. Zapušteno, kamenje je ostavljalo tako žalostan prizor da mi se srce slomilo. I da skratim, odlučih ga kupiti i prebaciti u Ameriku. Sve skupa je, razumije se, dosta dugo potrajalo. Vlasnik je bio jedan stari čudak po imenu Muldoon, lord Patrick Muldoon, koji je, naravno, oklijevao da ga proda. Bilo je potrebno nešto prijateljskog uvjeravanja s moje strane, ali, kako kažu, novac čini čuda, i na kraju sam dobio što sam htio. Kamenje dvorca utovareno je u kamione — koje oni tamo zovu lorries — i transportirano do luke u Corku. Otamo je brodom poslano preko oceana, zatim ponovo utovareno u kamione — koje mi ovdje zovemo trucks, ha! — te konačno doveženo do našeg malog imanja u šumama Pennsylvanije. Divno, zar ne? Čitava stvar je, vjerujte mi, stajala finu svoticu, ali, s druge strane, to je bilo za očekivati, zar ne? Možete zamisliti koliko je težio utovar od preko deset tisuća kamenih blokova. Ali čemu brinuti kad novac nije u pitanju? Dvorac je stigao prije nešto manje od mjesec dana i evo, dok mi tu sad pričamo, on leži na našoj zemlji, na ledini na sjevernom rubu posjeda. Pomislite samo, gospodo! Irski dvorac iz petnaestog vijeka što ga je srušio Oliver Cromwell. Povijesna razvalina velikog značaja, vlasništvo moje i Williejevo!”
“Ne planirate ga valjda ponovo izgraditi?” upita Nashe. Ideja mu se iz nekog razloga učini grotesknom. Umjesto dvorca, pred očima mu je bila pognuta, staračka figura Lorda Muldoona koji se umorno predaje pred uperenom cijevi Flowerovog bogatstva.
“Willie i ja smo razmišljali o tome”, odgovori Flower, “ali smo na kraju odbacili tu mogućnost zbog nepraktičnosti. Previše komada nedostaje."
“Mišung”, razjasni Stone. “Da bismo ga mogli ponovo izgraditi, trebali bi stari materijal pomiješati s novim. A to onda ne bi bilo to.”
“Vi dakle imate deset tisuća kamenih blokova na ledini”, nastavi Nashe, “i ne znate što biste s njima.”
“Više ne”, odgovori Flower. “Sada točno znamo što ćemo napraviti, je li tako, Willie?”
“Apsolutno”, prihvati Stone, zasjavši od zadovoljstva. “Izgradit ćemo zid.”
“Spomenik, bolje rečeno”, dopuni Flower. “Spomenik u obliku zida.”
“Pa to je krasno!” ne odoli Pozzi, glasom iz kojeg se cijedio prezir. “Jedva čekam da to vidim.”
“Da”, nastavi Flower, nesvjestan Pozzijevog rugalačkog tona, “to je ingeniozno rješenje, ako smijem tvrditi. Umjesto da pokušamo rekonstruirati dvorac, mi ćemo ga pretvoriti u umjetničko djelo. Za mene ne postoji ništa tajnovitije i ljepše od zida. Već ga vidim: uzdizat će se nasred ledine poput ogromne brane protiv vremena. Bit će to spomenik samom sebi, gospodo, simfonija uskrslog kamenja što će svakog dana pjevati tužbalicu za prošlošću koju nosimo u sebi.”
"Zid plača”, kaza Nashe.
“Da”, odvrati Flower. “Zid plača. Zid od tisuću kamenja.”
“A tko će vam to sastaviti, Bili?” upita Pozzi. “Ako vam treba dobar izvođač radova, to bih vam možda ja mogao srediti. Ili ga ti i Willie planirate sami sastavljati?”
“Mislim da smo malo prestari za to”, odgovori Flower. “Naš će kućni majstor unajmiti radnike i nadgledati radove. Njega ste, vjerujem, već upoznali. Zove se Calvin Murks. On vas je uveo na naš posjed.”
"A kad planirate početi?” upita Pozzi.
“Sutra”, odgovori Flower. “Prvo moramo odigrati jednu malu partiju pokera. Kad s time završimo, na redu je projekt zid. Iskreno govoreći, bili smo isuviše zauzeti pripremama za večerašnju igru, tako da nismo puno mislili na zid. Ali, eto, bliži se i ova večer, a nakon nje idemo dalje...”
"S karata na dvorac”, veli Stone.
“Upravo tako”, odvrati Flower. "A s priče na jelo. Vjerovali ili ne, dragi prijatelji, mislim da je već došlo vrijeme večeri.”


Nashe više nije znao što da misli. Ispočetka je držao Flowera i Stonea za par dopadljivih ekscentrika, možda pomalo bedastih, ali u biti bezopasnih, no što ih je više gledao i slušao, to je više sumnjao u svoj prvi dojam. Za dragog malog Stonea, koji je djelovao tako skrušeno i dobroćudno, ispostavilo se, naprimjer, da dane provodi praveći maketu nekog bizarnog, totalitarnog svijeta. Istina, maketa je bila nešto sasvim posebno, vješto izrađena, izvanredna i vrijedna divljenja, no istovremeno je odisala nekom iskrivljenom, voodoo logikom, kao da je ispod sve dopadljive domišljatosti promatrač trebao osjetiti nagovještaj nasilja, atmosferu okrutnosti i osvete. Flower je također bio nejasan, izmicao mu je. U jednom se trenutku činio savršeno razumnim, a već u sljedećem je zvučao kao luđak, lupetajući mahnito bez prestanka. Iako je, nedvojbeno, bio susretljiv, njegova je dobrodušnost izgledala usiljenom, što je davalo naslutiti da bi mu, kad ne bi neprestance bombardirao svojim pretjerano artikuliranim cjepidlačenjem, prijateljska maska spala s lica. I pokazala što? Nashe o tome nije imao nikakvo određeno mišljenje, no bilo mu je jasno da se osjeća sve uznemirenijim. U svakom slučaju, govorio je sam sebi, morat će dobro paziti i biti na oprezu.
Večera se pokazala apsurdnom, trećerazrednom farsom koja je donekle otklonila Nasheove sumnje i pokazala da je Pozzi bio u pravu: Flower i Stone su samo dva odrasla djeteta, par tupavih klaunova koji nisu zaslužili da ih se uzima za ozbiljno. Kad su se iz istočnog krila spustili u prizemlje, ogromni hrastov stol u blagovaonici već je bio postavljen za četiri osobe. Flower i Stone zauzeše svoja uobičajena mjesta na čelu, a Nashe i Pozzi sjedoše sučelice po sredini stola. Prvo iznenađenje je došlo kad je Nashe obratio pažnju na svoj podložak — plastični artikal po izgledu iz pedesetih godina, čija je vinilska površina bila ukrašena kolor-fotografijom Hopalonga Cassidyja, stare kaubojske zvijezde subotnjih matineja. Nashe prvo pomisli da je riječ o osviještenom korištenju kiča i nastojanju domaćina da se pokažu duhovitima, no u to im je donešena hrana, te se ispostavi da večera nije ništa drugo nego dječji banket, obrok prilagođen šestogodišnjacima — hamburgerčići u bijelim, mekanim pecivima, boce coca-cole iz kojih su virile slamke, prženi krumpirići, klip pečenog kukuruza i kečap u plastičnoj dozi u obliku rajčice. Nashea večera podsjeti na rođendane na koje je odlazio kao dječak, s jedinom razlikom što su ovdje nedostajali papirnati šeširi i zviždaljke. Svako malo pogledao bi u Louise, crnu sluškinju koja je posluživala hranu, ne bi li na njezinom licu pročitao nešto što bi odavalo šalu, no ona se ni jednom nije osmjehnula, obavljajući svoj zadatak s poslovičnom dostojanstvenošću konobarice iz restorana sa četiri zvjezdice. Da stvar bude gora, Flower, koji je jeo s papirnatim ubrusom zataknutim ispod brade (vjerojatno da ne uprlja svoje bijelo odijelo), vidjevši u jednom trenutku da je Stone pojeo samo pola svoga hamburgera, nagne se preko stola s proždrljivim sjajem u očima i upita prijatelja smije li pojesti drugu polovicu. Stone je jedva čekao da se riješi hrane, ali umjesto da mu prepusti cijeli tanjur, prstima uzme napola pojedeni hamburger, pruži ga Pozziju i zamoli da ga doda Stoneu. Vidjevši grimasu na Pozzijevom licu, Nashe za trenutak pomisli da će ga ovaj baciti u smjeru debelog i dok hrana bude letjela zrakom povikati nešto poput Hvataj ga! ili Pazi ovamo! Za desert im je Louise donijela četiri zdjelice pudinga od maline, okrunjene brdašcem šlaga i ušećerenom višnjom.
No, najčudnije je bilo to što tokom cijele večere nitko nije ništa komentirao. Flower i Stone su se ponašali kao da je posve prirodno da odrasli ljudi tako jedu i ni jedan ni drugi nisu ponudili nikakvu ispriku ili objašnjenje. Flower je u jednom času spomenuo da ponedjeljkom uvijek imaju hamburgere za večeru, i to je bilo sve. Razgovor je, inače, tekao kao i dotad (što znači da je Flower držao duge govore, dok su ostali slušali), da bi negdje u trenutku dok su grickali zadnji prženi krumpirić, napokon prešao i na poker. Flower je nabrajao razloge zbog kojih ga je nalazio tako privlačnim (osjećaj rizika, mentalna borba, apsolutna čistoća igre), te se činilo da je Pozzi napokon obratio pažnju na ono što on govori. Nashe ne reče ništa, znajući da na tu temu nema bogznašto za dodati. Kad je večera bila gotova, dok su sva četvorica ustajali od stola, Flower upita je li tko za piće, a kad i Nashe i Pozzi ljubazno odbiše, Stone protrlja ruke i predloži: “Onda bismo možda mogli preći u drugu sobu i prelomiti karte.” I tako je jednostavno otpočela igra.

5


Igrali su u istoj prostoriji gdje je bio poslužen čaj. U praznom prostoru između sofe i prozora postavljen je veliki stol na rasklapanje; ugledavši čistu drvenu površinu i prazne stolice uspravljene oko nje, Nashe u trenu shvati koliko je toga stavljao na kocku. Po prvi put se ozbiljno suočio s onim što je činio i od siline te spoznaje poskočio mu je puls, a u glavi mu je stalo luđački bubnjati. Na ovom se stolu upravo spremao kockati s vlastitim životom i bezumnost takvog rizika ispuni ga svojevrsnim strahopoštovanjem.
Flower i Stone latili su se priprema s upornim, gotovo strogim osjećajem svrhovitosti. Gledajući ih kako broje žetone i pregledavaju neotvorene špilove karata, Nasheu postade jasno da ništa neće ići jednostavno i da je Pozzijeva pobjeda sve samo ne izvjesna. Klinac je izašao do auta po cigarete, a na povratku u sobu već je pušio, otpuhujući kratke, nervozne dimove svog Marlboroa. Vedra atmosfera koja je vladala do maločas kao da je iščezavala u tim dimovima, ostavljajući prostoriju napetom od iščekivanja. Nashe požali što neće igrati aktivniju ulogu u predstojećem događaju, no tako se pogodio s Pozzijem: onog trenutka kad se podijeli prva karta on se udaljuje na aut-liniju gdje mu ne preostaje ništa drugo nego da promatra i čeka.
Flower ode do kraja prostorije, otvori sef u zidu pored biljarskog stola, te pozva Nashea i Pozzija da dođu pogledati unutra. “Kao što i sami možete vidjeti”, veli, “potpuno je prazan. Mislio sam da bismo ga mogli koristiti kao banku. Gotovinu zamijenimo za žetone i stavimo ovdje.
Kad se partija završi, ponovo otvorimo sef i podijelimo novae ovisno o ishodu. Imate li što protiv?” Kako ni jedan ni drugi nisu imali ništa protiv, Flower nastavi: “Čini mi se da bi u interesu pravičnosti svi trebali ići na isti iznos. Tako će i konačna presuda biti mjerodavnija. A budući da Willie i ja ne igramo samo zbog novca, pristat ćemo na svaki iznos koji vi predložite. Što na to velite, gospodine Nashe? S kolikom ste sumom namjeravali podržati brata?”
“Deset tisuća dolara”, odgovori Nashe. “Ako vama to ne bi predstavljalo problem, ja bih da cijeli iznos pretvorimo u žetone prije nego počnemo.”
“Odlično”, reče Flower. “Deset tisuća dolara je lijepa, okrugla svota.”
Nashe je na trenutak oklijevao, a zatim ipak doda: “Jedan dolar za svaki kamen u vašem zidu.”
“Doista”, odvrati Flower, pomalo pokroviteljskim tonom. “Ako Jack dobro obavi svoj posao, možda ćete i vi na kraju imati dovoljno da izgradite dvorac.”
“Kulu u oblacima, možda”, upadne iznebuha Stone, a zatim jednako neočekivano, nakesivši se vlastitoj dosjetki, čučne na pod, pruži ruku ispod biljarskog stola, odakle izvuče malu platnenu vrećicu. Ostane klečati na tepihu, te otvori vrećicu iz koje stade vaditi svežnjeve novčanica od tisuću dolara i slagati ih na pustenu površinu stola iznad glave. Izbrojivši dvadeset svežnjeva, zatvori patentni zatvarač na vrećici, koju zatim gurne natrag pod stol, te se uspravi na noge. "Evo ti”, okrene se Floweru. “Deset tisuća tebi, deset meni.”
Flower upita Nashea i Pozzija žele li i oni izbrojati novac i Nashea iznenadi Pozzijevo spremno “da”. Dok je klinac pažljivo prebrojavao Flowerov i Stoneov novac, Nashe iz lisnice izvuče svojih deset novčanica od po tisuću dolara i nježno ih spusti na biljarski stol. U New Yorku je tog jutra otišao u banku gdje je hrpu stotki zamijenio za ove čudovišne novčanice. Ne toliko zbog praktičnosti koliko da se poštedi neugodnosti kada dođe trenutak da novac zamijene za žetone; nije se, naime, htio dovesti u situaciju da u kući nekog stranca na pod istresa smotuljke svoje zgužvane gotovine. Ovako mu se činilo da su stvari čiste i apstraktne, kao da je posrijedi neko matematičko čudo koje je njegov svijet svelo na deset papirića. Naravno, još uvijek je imao nešto sa strane, no, dvije tisuće i dvjesto dolara i nije bio neki novac. Zalihu je ostavio u skromnijim novčanicama, koje je zatim stavio u dvije omotnice, a njih spremio u unutarnji džep jakne. Za sada je to sve što ima: dvije tisuće dvjesto dolara i hrpu plastičnih žetona. Izgubi li žetone, neće daleko dogurati, izdržat će još tri ili četiri tjedna, a onda može objesiti gaće na štap.
Nakon kraćeg dogovaranja, Flower, Stone i Pozzi su se složili oko osnovnih pravila igre: igrat će od početka do kraja otvoreni poker bez džokera, odnosno, kako je to Pozzi opisao, oštro i do kosti. Bude li Pozzi brzo izbio na čelo, ostala dvojica imat će pravo svoje pologe popuniti s maksimum trideset tisuća dolara. Ulozi će biti ograničeni na petsto dolara, a partija će trajati dok jedan od igrača ne ispadne. Ako sva trojica uspiju ostati u igri, nakon dvadeset četiri sata bez pogovora će se oglasiti kraj. Zatim su se, poput diplomata koji su upravo sklopili mirovni sporazum, sva trojica izrukovali, te su se uputili do biljarskog stola po žetone.
Nashe sjedne Pozziju iza desnog ramena. Premda ni Flower ni Stone nisu ništa spominjali, bilo mu je jasno da bi svako njegovo šetanje po sobi dok oni kartaju bilo loše protumačeno. Na kraju krajeva, i on sam je bio zainteresirana stranka, što je značilo da se mora kloniti svake radnje koja bi mogla djelovati sumnjivo. Ako bi zauzeo mjesto odakle im može viriti u ruke, mogli bi pomisliti da su on i Pozzi par varalica koji komuniciraju putem nekog svog internog sistema znakova, recimo, nakašljavanjem, migovima ili češkanjem po glavi. Mogućnosti za varanje bilo je bezbroj. Toga su svi bili svjesni, pa se nitko nije ni potrudio da o tome bilo što kaže.
Prvih nekoliko ruku nisu bile osobito dramatične. Sva trojica su igrala oprezno, cupkajući u krug poput boksera u prvim rundama meča, ispitujući jedan drugog brzim udarcima i trzajima glave ne bi li malo pomalo stekli osjećaj za ring. Flower je zapalio novu cigaru, Stone je žvakao svoje pepermint-kaugume, a Pozzi puštao da mu cigareta polako dogorijeva među prstima lijeve ruke. Svaki je bio zamišljen i utonuo u sebe, pa Nasheu najednom postade čudno što nitko ne priča. Uvijek je mislio da uz poker ide nevezano muško prepucavanje praćeno prostim vicevima i prijateljskim uvredama, no ova su trojica bila posve zaokupljena poslom i Nashe uskoro osjeti kako se u sobu neopazice uvlači dah pravog suparništva. Čuo je jedino zvukove igre, sve ostalo kao da je bilo izbrisano; zveket žetona, miješanje krutih karata prije svakog dijeljenja, suhoparne najave uloga i dizanja, te uranjanje u potpunu tišinu. Nashe na kraju stade uzimati cigarete iz Pozzijeve kutije na stolu, zapalivši prvu nesvjesno, i ne primijetivši da po prvi puta nakon pet godina ponovo puši.
Nadao se da će ih Pozzi brzo uništiti, sravniti sa zemljom, no prva dva sata mali se jedva držao na svome, dobivao otprilike trećinu talona i malo, ili nimalo, išao naprijed. Karta ga nije išla, pa se u više navrata morao povući nakon što je ulagao na prve tri ili četiri podijeljene karte. Tu i tamo bi iskoristio svoju lošu sreću da izblefira pobjedu, no s tom taktikom očito nije želio pretjerivati. Srećom, ulozi su u početku bili prilično niski, nitko se, naime, nije usuđivao ići na više od sto pedeset-dvjesto dolara po dijeljenju, što je pomoglo da šteta bude minimalna. Nashea je smirivalo to što Pozzi nije pokazivao znakove panike, pa je, kako su proticali sati, osjećao da će ih upravo njegovo strpljenje izvući. No, bio je pomalo razočaran što je morao zaboraviti na snove o brzom uništenju. Bit će to intenzivan i mučan posao, zaključi Nashe, što je dokazivalo da Flower i Stone više nisu oni isti igrači koje je Pozzi upoznao u Atlantic Cityju. Možda je za promjenu valjalo zahvaliti satovima Sida Zena. A možda su oduvijek bili dobri, samo što su prvi puta igrali loše kako bi Pozzija namamili na današnju partiju. Od te dvije mogućnosti, Nashea druga uznemiri daleko više od prve.
U to stvari krenu na bolje. Nešto prije jedanaest, mali asevima i kraljicama pokupi talon od tri tisuće dolara, da bi idućih sat vremena šibao žestoko, dobivao po tri od svake četiri ruke, igrajući s takvom sigurnošću i prepredenošću da su ostala dvojica počela polagano tonuti, kao da im se volja skršila pred vidnom silinom Pozzijeva nasrtaja. Negdje oko ponoći Flower kupi još žetona u vrijednosti od deset tisuća dolara, a petnaest minuta poslije i Stone se isprsi za još pet tisuća. Prostorija se u međuvremenu dobrano napunila dimom, pa Flower konačno odškrine prozor i Nashe se tržnu od buke što su je vani u travi proizvodili zrikavci. Pozzi je u tom trenutku sjedio na dvadeset sedam tisuća dolara. Po prvi put te večeri, osjetivši da njegova koncentracija više nije potrebna, Nashe dozvoli da mu misli odlutaju dalje od igre. Sada kad je sve pod kontrolom, neće smetati da malo otpluta i prepusti se snatrenju o budućnosti. Koliko god mu se to poslije činilo apsurdnim, u tom je trenutku čak pomislio da bi se možda mogao negdje skrasiti, odseliti, naprimjer, u Minnesotu i novcem koji večeras dobije kupiti kuću. Cijene u tom dijelu zemlje nisu bile previsoke, osim toga, nije vidio razloga zašto ne bi imao dovoljno za učešće. Nakon toga će razgovarati s Donnom o tome da se Juliette vrati k njemu, a možda bi mogao potegnuti i neke veze u Bostonu da dobije posao u lokalnoj vatrogasnoj službi. Padne mu na pamet da su u Northfieldu vatrogasna vozila svijetlozelene boje; ta ga pomisao zabavi te stade razmišljati o tome koje bi stvari ondje mogle biti drugačije, a koje iste.
Dok su u jedan otvarali novi špil karata, Nashe iskoristi priliku da se ispriča i ode u zahod. Imao je najbolju namjeru da se odmah vrati natrag, no nakon što je potegao vodu i ponovo zakoračio u zamračeno predsoblje, nije mogao a da ne primijeti kako je ugodno protezati noge. Bio je umoran od višesatnog sjedenja u skvrčenom položaju, a kako je već bio na nogama, odluči prošetati kroz kuću da uhvati zraka. Usprkos iscrpljenosti, prožimao ga je osjećaj sreće i uzbuđenja, i nije mu se dalo odmah natrag u prostoriju. Iduće je tri ili četiri minute napipavao put kroz neosvijetljene prostorije koje im je Flower pokazao prije večere, udarajući naslijepo o okvire vrata i namještaj dok se najzad nije našao u glavnom predsoblju. Digavši pogled prema svjetlu koje je gorjelo na vrhu stubišta, najednom se sjeti Stoneove radionice u istočnom krilu. Neko se vrijeme skanjivao uputiti gore bez dozvole, no poriv da još jednom vidi maketu bio je toliko snažan da mu se nije mogao othrvati. Odbacivši svako ustezanje, Nashe dohvati ogradu stubišta i grabeći dvije po dvije stube uputi se gore.
Ostade skoro čitav sat promatrati maketu Grada Svijeta, proučavajući je na način na koji to prije nije bilo moguće, bez hinjene pristojnosti koja odvlači pažnju i bez Flowerovih komentara što su mu zujali u ušima. Ovaj put se mogao zadubiti u detalje, polako prelaziti s jednog dijela makete na drugi, razgledati sitne arhitektonske ukrase, pomno nanesene slojeve boje, živahan, ponegdje čak i zaprepašten izraz na licima minijaturnih, dva-tri centimetra visokih figurica. Za mnoge stvari koje su mu prvi puta posve promakle pokazalo se da su proizvod zagrižljive duhovitosti: pas koji mokri na hidrant ispred palače pravde, skupina od dvadeset muškaraca i žena koji zajedno koračaju niz ulicu i svi nose naočale, provalnik s maskom na licu koji se u pokrajnjoj uličici okliznuo na bananu... Kraj tih su smiješnih detalja ostali elementi makete djelovali još zlokobnije i Nashe se na kraju usredotoči gotovo isključivo na zatvor. U jednom uglu dvorišta zatvorenici su pričali u grupicama, igrali košarku ili čitali knjige. No, tada s određenom dozom užasa primijeti jednog zatvorenika kako s povezom preko očiju stoji naslonjen na zid koji se nalazio iza njih, a streljački vod se sprema da ga pogubi. Što li je to imalo značiti? Kakav je to zločin počinio ovaj čovjek i zašto ga se kažnjava na ovako strašan način? Bez obzira na svu prikazanu toplinu i sentimentalnost, na maketi je prevladavao osjećaj straha, kao da su usred bijela dana ulice preplavili neki zloslutni snovi. U zraku je visila prijetnja kaznom, a grad kao da je zaratio sa samim sobom u nastojanju da se popravi prije no što dođu proroci da najave dolazak ubilačkog, osvetničkog boga.
U trenutku kad se spremao ugasiti svjetlo i izaći iz prostorije, Nashe se naglo okrene i vrati do makete. Potpuno svjestan onoga što namjerava učiniti, pa ipak bez trunke osjećaja krivice ili grižnje savjesti, pronađe mjesto gdje su Flower i Stone stajali ispred slastičarnice (ruku prebačenih jedan drugome preko ramena, pognutih glava, skoncentriranih na loto-listić), spusti palac i kažiprst do postolja gdje su im se noge spajale s tlom i lagano ih povuče. Figurica je, međutim, bila čvrsto zalijepljena, pa pokuša ponovo, ovaj put kratkim i naglim trzajem. Začu se prigušeno pucketanje, a već iduće sekunde su mu na dlanu ležala dva drvena čovječuljka. I ne udostojivši se da ih pogleda, strpa suvenir u džep.
Nashe nije ništa ukrao još od doba kada je bio sasvim mali dječak. Nije bio siguran zašto je to učinio, no razlog je svakako bio zadnje za čime je u tom trenutku tragao. Bez obzira što ga nije bio u stanju sebi objasniti, znao je da je njegov postupak bio apsolutno nužan. Te je činjenice bio svjestan kao vlastitog imena.

Kad je Nashe ponovo zauzeo svoje mjesto iza Pozzija, Stone je upravo miješao karte, spremajući se da podijeli novu ruku. Bilo je nešto iza dva sata i jedan pogled na stol Nasheu je bio dovoljan da shvati da se sve preokrenulo, da se u njegovoj odsutnosti vodila strahovita borba. Pozzijeva se hrpa žetona u međuvremenu istopila na trećinu svoje prijašnje veličine, što je, ako je Nasheova računica bila točna, značilo da su se vratili na početak, a možda su čak bili tisuću ili dvije u minusu. Izgledalo je nemoguće. Pozzi je maločas bio na konju, spreman da ih sašije do kraja, a sad su ga, čini se, natjerali na uzmak i bjesomučno navaljuju ne bi li mu slomili samopouzdanje i zgazili ga jednom zauvijek. Nasheu nije bilo jasno što se tu uopće dogodilo.
“Gdje si nestao, jebemti...” prošapta Pozzi prikrivajući bijes.
“Zaspao sam na kauču u dnevnom boravku”, šlaga Nashe. “Nisam se mogao savladati, bio sam posve iscrpljen.”
“U kurac... Ništa pametnije nisi mogao smisliti nego da me tek tako ostaviš? Ti mi nosiš sreću, budalo. Čim si otišao, krov mi se počeo rušiti nad jebenom glavom.”
Flower ih tu prekine, odveć zadovoljan samim sobom da ne bi uskočio i ponudio vlastitu verziju događaja. “Dobili smo par jačih ruku”, objasni, trudeći se da prikrije likovanje. “Vaš je brat u jednom trenutku uložio maksimum na ful, ali Willie se uspio probiti sa zadnjom kartom i potući ga sa četiri šestice. A onda, svega par ruku kasnije, uslijedio je dramatičan obračun, dvoboj na smrt. Na kraju su moja tri kralja prevagnula nad tri dečka koja je imao vaš brat. E moj mladiću, propustili ste nekoliko uistinu uzbudljivih trenutaka. Ovo se zove poker...”
Nashea, začudo, ne uznemiri ovaj drastičan preokret. Naprotiv, Pozzijevo potonuće dade mu podstreka i što je klinac bivao sve razočaraniji i zbunjeniji, Nasheovo samopouzdanje je raslo, kao da je upravo kriza bila ono za čim je cijelo vrijeme potajice žudio.
“Možda je vrijeme da malo podložim ulog svoga brata”, reče Nashe, osmjehnuvši se na igru riječi. Posegne rukom u džep od jakne i izvuče dvije omotnice s novcem. “Evo, Jack. Dvije tisuće i dvjesto dolara za koje možeš uzeti još žetona. Nije puno, ali će ti proširiti manevarski prostor.”
Pozzi je znao da je to zadnji novac koji je Nasheu ostao u životu, pa je oklijevao da ga prihvati. “Još se nekako držim”, odvrati. “Pusti još koju ruku, da vidimo što će se dogoditi.”
"Ništa ti ne brini, Jack”, nastavi Nashe. "Bolje da sad uzmeš novac, promijenit će ti raspoloženje i pomoći da se makneš s mrtve točke. Naletio si na nepovoljan vjetar, to je sve. Ej, vratit ćeš se punim jedrima... Tako to ide.”
No, Pozzi se nije vratio punim jedrima. Čak i s novim žetonima, njegov se položaj nastavio pogoršavati. Tu i tamo bi uzeo pokoju ruku, no ti dobici nisu nikada bili dovoljno veliki da mu zaustave osipanje sredstava, a svaki put kad se činilo da je dobio koliko-toliko izgledne karte, išao je s previsokim ulozima i na kraju gubio, rasipajući novac na nesretne, očajničke pokušaje. Do zore je spao na tisuću i osamsto dolara. Živci su mu popustili, a ako je Nashe gajio još ikakve nade u pobjedu, bilo je dovoljno da mu pogleda u ruke koje su drhtale, pa da shvati da se čudo više ne može dogoditi. Vani su se ptice polako budile, a od prvih zraka svjetlosti što su prodirale u sobu Pozzijevo je natučeno i upalo lice izgledalo avetinjski u svome bljedilu. Pred Nasheovim se očima pretvarao u truplo.
Predstava, međutim, nije bila gotova. Kod sljedećeg dijeljenja Pozzi dobije prvo dva zatvorena kralja, a zatim otvorenog asa herca, pa kad je četvrta karta bila još jedan kralj, i to kralj herca, Nashe pomisli da se sreća ponovo okreće. No, sjeklo se visokim ulozima i prije nego je peta karta uopće podijeljena, mali ostade na tri stotine dolara. Flower i Stone su ga gurali van iz igre: neće imati dosta da im odgovara do zadnjeg kruga. Bez imalo razmišljanja, Nashe ustane i kaza Floweru: “Htio bih iznijeti jedan prijedlog.”
“Prijedlog?” upita Flower. “O čemu vi pričate?”
“Skoro smo ostali bez žetona.”
"Pa lijepo. Otiđite i kupite još.”
“Rado, ali nemamo više ni gotovine.”
“Pretpostavljam da je u tom slučaju partija završena. Ako Jack ne može ostati u igri do kraja ruke, onda moramo oglasiti kraj. Takva smo pravila dogovorili na početku.”
“Znam. No, htio sam predložiti nešto drugo, ne gotovinu.”
“Molim vas, gospodine Nashe, nikakvih priznanica. Ne poznajem vas dovoljno dobro da bih vam mogao ponuditi kredit.”
“Ne tražim kredit. Nudim vam automobil kao dodatno jamstvo.”
"Automobil? Kakav automobil? Polovni Chevrolet?”
“Ne, riječ je o dobrim kolima. O godinu dana starom Saabu u savršenom stanju.”
“A što ću ja s njim? Willie i ja imamo već tri automobila u garaži. Nismo kupci za još jedan.”
“Onda ga prodajte. Darujte ga nekome. Kakve to ima veze? To je jedino što vam mogu ponuditi. U protivnom, partiji je došao kraj. A zašto da oglašavamo kraj ako za to nema potrebe?”
“A koliko mislite da vrijede vaša kola?”
“Ne znam. Platio sam ih šesnaest tisuća dolara. Sada sigurno vrijede najmanje polovicu od toga, možda čak deset tisuća.”
“Deset tisuća za polovni automobil? Dat ću vam tri.”
“To nema smisla. Odite vani i pogledajte ga prije nego dadete svoju ponudu.”
"Ne želim razbijati koncentraciju usred dijeljenja.”
“Onda mi dajte osam... i pogodili smo se.”
“Pet. Moja konačna ponuda. Pet tisuća dolara.”
“Sedam.”
“Ne, pet. Ako hoćete hoćete, ako ne ništa, gospodine Nashe.”
“U redu, prihvaćam. Pet tisuća za automobil. Ne brinite, odbit ćemo ga na kraju od dobitka. Ne bih želio da se opteretite nečim što vam ne treba.”
“To ćemo još vidjeti. A do tada, izbrojimo žetone i natrag na posao. Mrzim ovakve prekide. Kvare užitak igre.”
Pozzi je primio hitnu transfuziju krvi, no to nije značilo da će preživjeti. Čak i ako se izvuče iz krize, dugoročni su izgledi još uvijek neizvjesni, a situacija u najmanju ruku rizična. Nashe je nalazio određenu utjehu, možda čak razlog za ponos, u činjenici da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći. Znao je, međutim, vrlo dobro da su zalihe svježe krvi iscrpljene. Otišao je puno dalje no što mu je bila namjera, do svojih krajnjih granica, a izgleda da to još uvijek nije bilo dovoljno daleko.
Pozzi je u rukama držao dva zatvorena kralja, te otvorenog kralja i asa herca. Flowerove dvije otvorene karte su bile karo šestica i tref sedmica — moguća skala, što je još uvijek bilo slabije od tri kralja koja je mali već imao u rukama. Stone je, međutim, predstavljao potencijalnu opasnost. Na vidjelu su bile dvije osmice, a sudeći po tome kako je ulagao nakon četvrte karte (prvo nastupivši oštro, a zatim još dodatno dižući po tri odnosno četiri stotine dolara), Nashe posumnja da je dobio jake zatvorene karte. Moguće da ima još jedan par, ili čak treću ili četvrtu osmicu. Nadao se da bi Pozzi mogao izvući četvrtog kralja, ali je priželjkivao da to bude na kraju, licem dolje u sedmoj ruci. U međuvremenu neka dobije, recimo, još dva herca. Ili još bolje, kraljicu i dečka herca. Neka izgleda kao da riskira sve i ide na skalu u boji, da bi ih na kraju zaskočio sa četiri kralja.
Stone podijeli petu kartu. Flower dobije peticu pika, a Pozzi svoje srce. Iako nije bila ni kraljica ni dečko, karta je bila skoro jednako dobra: osmica herca. Fleš je, naime, još uvijek bio nedirnut, a Stone više nije imao šanse izvući četvrtu osmicu. Kad je Stone sebi podijelio tricu trefa, Pozzi se okrenu prema Nasheu i nasmiješi po prvi put nakon nekoliko sati. Situacija više nije bila posve beznadežna.
Usprkos trici, Stone krene s maksimalnim ulogom: pet stotina dolara. Nashea to donekle zbuni, ali onda odluči da je u pitanju blef. Pokušavaju istisnuti Pozzija; s tolikim novcem u rezervi mogu sebi dozvoliti poneki sumanuti potez. Flower ostane u igri sa svojom mogućom skalom, a Pozzi dođe na pet stotina dolara i povisi za još toliko, na što i Stone i Flower odgovore.
Šesta Flowerova karta ispadne karo dečko koju ovaj, čim je ugleda kako klizi po stolu, poprati uzdahom razočarenja. Nashe pretpostavi da je gotov. Tada Pozzi nekim čudom dobije tricu herca. Stone izvuče devetku pika i Nashe se odjednom zabrine da bi Pozzijeve karte mogle biti prejake. Stone, međutim, opet krene s visokim ulogom, a ruka ostane jaka čak i nakon što je Flower ispao, zahuktavajući prema konačnici.
Stone i Pozzi su se u frenetičnom krugu ulaganja, praćenja i dizanja na šestoj karti držali rame uz rame, no kad su završili, Pozziju je ostalo samo tisuću i petsto dolara za zadnje dijeljenje. Nashe je računao da će davanjem automobila u zalog kupiti još barem sat ili dva igre, ali ulaganje je bilo tako mahnito da se sve svelo na jednu jedinu ruku. Talon je bio ogroman. Ako ga Pozzi dobije, dignut će se iz mrtvih i Nashe je imao osjećaj da ga ovaj put ništa neće moći zaustaviti. Ali prvo mora dobiti. Izgubi li, sve je gotovo.
Nashe je znao da bi bilo pretjerano nadati se četvrtom kralju. Vjerojatnost je bila isuviše mala. No, što god da se dogodi, Stone bi trebao pretpostavljati da Pozzi ima fleš. Na to su ukazivala četiri otvorena herca, a budući da je mali stjeran u škripac, njegova visoka dizanja su naizgled trebala eliminirati svaku mogućnost blefa. Čak i ako sedma karta bude bezvrijedna, tri će kralja vjerojatno obaviti posao. Dosta dobra ruka, pomisli Nashe, solidna, a kako su stvari izgledale na stolu, šanse da ga Stone potuče bile su mršave.
Pozzi izvuče četvorku trefa. Usprkos svemu, Nashe se osjeti pomalo obeshrabrenim. Možda ne toliko zbog kralja, nego zbog makar još jednog herca. Srčana mana, prokomentira u sebi, ne posve siguran da je u pitanju šala. U to Stone izdijeli sebi posljednju kartu, pa su bili spremni za konačni obračun i završetak ruke.
Sve se dogodilo vrlo brzo. Stone, još uvijek s dvije osmice u vodstvu, krene s pet stotina. Pozzi odgovori i podigne za još pet stotina. Stone odgovori na njegovo dizanje, a zatim, oklijevajući sekundu dvije sa žetonima u šaci, prospe daljnjih pet stotina. Pozzi, koji je ostao na pet stotina, dogura tada sve preostale žetone do sredine stola i reče: “Okej, Willie, da vidimo što imaš.”
Stoneovo lice nije ništa odavalo. Jednu po jednu, pokaza svoje zatvorene karte, no čak nakon što su sve tri ležale otvorene na stolu, bilo je teško reći je li dobio ili izgubio. “Imam ove tu dvije osmice”, veli. “Onda imam jednu desetku (okrećući je licem gore), pa još jednu desetku (okrećući i nju licem prema gore), a imam još i ovu tu treću osmicu (okrenuvši sedmu, posljednju kartu).”
“Ful!” zagrmi Flower udarivši šakom po stolu. "Čime ćeš na ovo odgovoriti, Jack?”
“Ničim”, odvrati Pozzi i ne otkrivši svoje karte. “Gotov sam.” Klinac ostade zuriti u stol nekoliko trenutaka, pokušavajući dozvati u svijest ono što se dogodilo. Zatim se, skupivši svu snagu što mu je ostala, okrene prema Nasheu i isceri se: "E pa, prijatelju, izgleda da ćemo morati pješke kući.”
Dok je izgovarao te riječi, Pozziju se lice tako zgrči od nelagode, da se Nashe mogao jedino sažaliti nad njim. Čudno, ali teže mu je bilo zbog klinca, nego zbog sebe. Sve je bilo izgubljeno, pa ipak, jedino što je u tom trenutku osjećao bilo je sažaljenje.
Nashe potapša Pozzija po ramenu kao da ga želi umiriti, no u to začuje Flowerov grohot: “Nadam se, dečki, da imate dobre cipele. Do New Yorka, znate, ima dobrih sto četrdeset kilometara.”
“Ohladi malo, debeli”, Pozzi naposljetku zaboravi na ponašanje. "Dugujemo ti pet somova. Napisat ćemo ti priznanicu, ti nama vrati auto, a lovu ćeš dobiti natrag za tjedan dana.”
Flower, kojega uvreda nije ni okrznula, ponovo prasne u smijeh. “A ne...” veli. “Takav dogovor ja nisam sklopio s gospodinom Nasheom. Automobil je sada moje vlasništvo. Ako nemate drugog načina da se vratite kući, morat ćete jednostavno pješke. Tako to ide.”
“Gdje su ti pokeraški maniri, govedo?” Pozzi je kiptio. “Naravno da ćeš uzeti od nas priznanicu. Tako se to radi.”
“Rekao sam prije”, Flower se nije dao smesti, “a ponovit ću i sada. Ništa od kredita. Nisam ja budala da vjerujem tipovima kao što ste vi. Onog trenutka kad prođete kroz kapiju, mogu se pozdraviti s novcem.”
“U redu, u redu”, uplete se Nashe pokušavajući improvizirati rješenje. “Siječemo špil, pa ko dobije. Ako ja dobijem, vraćate nam auto. Jednostavno. Jedno presijecanje i gotovo.”
"Nema problema”, prihvati Flower. “Ali, što ako ne dobijete?”
"Onda vam dugujem deset tisuća dolara”, odgovori Nashe.
“Trebali biste malo bolje razmisliti, dragi prijatelju”, Flower će na to. “Ovo nije bila vaša sretna noć. Zašto biste sebi još dodatno otežavali stvari?”
“Zato jer nam treba auto da se izvučemo odavde, idiote”, objasni Pozzi.
“Nema problema”, ponovi Flower. "Zapamtite samo da sam vas upozorio.”
“Promiješaj karte, Jack”, Nashe nije popuštao, “i dodaj ih gospodinu Floweru. Neka on prvi siječe.” Pozzi otvori novi špil karata, izdvoji džokere i promiješa ih, kako mu je Nashe rekao. Zatim se ceremonijalno nagne preko stola i treskom spusti karte pred Flowera. Debeli nije oklijevao ni trenutka. Na kraju krajeva, ništa nije mogao izgubiti. Spremno dohvati špil karata i podigne gornju polovicu palcem i srednjim prstom. Idućeg trena u ruci je držao sedmicu herca. Stone slegnu ramenima, a Pozzi pljesnu rukama, i to samo jednom, snažno, slaveći osrednjost izvučene karte.
Špil potom dospije Nasheu u ruke. Osjeti se potpuno praznim iznutra, čudeći se na trenutak koliko je smiješna ova mala drama. Prije no što će presjeći karte, pomisli: ovo je najkomičniji trenutak moga života. Zatim namigne Pozziju, podigne karte i izvuče karo četvorku.
“Četvorka!” vrisne Flower pljesnuvši dlanom o čelo od nevjerice. “Četvorka! Ni moju bijednu sedmicu niste mogli potući!”
Tu sve utihnu. Nakon duge pauze, glasom u kojem je bilo više klonulosti nego slavodobitnosti, Stone najzad prozbori: "Deset tisuća dolara. Izgleda da smo opet došli do čarobnog broja.”
* * *

Flower je sjedio duboko zavaljen u naslonjaču, neko vrijeme otpuhivao dimove svoje cigare i proučavao Nashea i Pozzija kao da ih prvi put vidi. Izraz njegova lica podsjeti Nashea na ravnatelja škole kojemu su u ured doveli par delinkventnih učenika. Pogled mu nije odavao toliko ljutnju koliko zbunjenost, kao da je pred njim bio filozofski problem za koji nije bilo očitog rješenja. Sasvim je izvjesno da treba izreći kaznu, no za sada još uvijek nije imao pojma što bi to moglo biti. Nije želio biti ni odviše strog ni odviše blag. Trebalo mu je nešto razmjerno zločinu, neka vrsta pravične sankcije koja će u sebi sadržavati odgojnu mjeru, ne toliko kazna koja bi bila samoj sebi svrha, već nešto kreativno, nešto što će krivce naučiti pameti.
“Mislim da smo suočeni s određenom dilemom”, kaza napokon.
“Da”, prihvati Stone, “s pravom dilemom. Dvojbom, reklo bi se.”
“Ova dvojica nam duguju novac”, nastavi Flower, praveći se da Nashe i Pozzi više nisu tu. “Ako ih pustimo da odu, nikada nam neće vratiti dug. Ako ih ne pustimo, neće imati prilike da nabave novac koji nam duguju.”
“Izgleda da ćete morati ići na povjerenje”, reče Pozzi. “Nije li tako, okrugli?”
Ne osvrnuvši se na Pozzijevu primjedbu, Flower se okrene Stoneu: “Što ti misliš, Willie? U nezavidnom smo položaju, zar ne?”
Slušajući njihov razgovor, Nashe se iznenada sjeti novca što ga je stavio na stranu za Juliette. Vjerojatno ne bi bilo teško podignuti deset tisuća dolara iz njezinog fonda. Jedan telefonski poziv banci u Minnesoti bio bi dovoljan da se čitava stvar pokrene i da novac do kraja dana sjedne na Flowerov i Stoneov račun. Rješenje je bilo praktično, no razradivši slijed operacije, Nashe ga odbaci, užasnut nad samim sobom što se uopće usudio razmatrati tu mogućnost. Jednadžba je bila odveć zastrašujuća: isplatiti kockarski dug potkradajući od budućnosti vlastite kćeri. Kakav god bio ishod, to nije dolazilo u obzir. Sam je sebe doveo u ovakvu situaciju i sad mora progutati pilulu. Muški, pomisli. Morat će je progutati muški.

“Da”, javi se Stone, naglas razmišljajući o Flowerovoj opaski. “Prilično nezavidnom. Što ne znači da ne možemo nešto smisliti.” Neko vrijeme utone u razmišljanje, a onda mu se lice polako poče zariti. “Naravno”, veli, “uvijek nam ostaje zid.”
“Zid?” upita Flower. “Što time misliš reći?”
“Zid”, odgovori Stone. “Netko ga treba izgraditi.”
“Aha...” Flower napokon shvati. “Zid! Genijalna ideja, Willie. Bogami, mislim da si ovaj put nadmašio samog sebe.”
“Pošteni rad za poštenu nadnicu”, objasni Stone. “Upravo tako”, nadoda Flower. “Malo pomalo, tako će otplatiti dug.”
Pozzi, međutim, ni da čuje. Onog trena kad mu je postalo jasno što im je na umu, doslovce zine od zaprepaštenja. “Mora da se šalite”, reče. “Potpuno ste poludjeli ako mislite da ću vam ja to napraviti. Nema šanse. Zajebite... nema teorije." Zatim se, dižući se sa stolice, okrene Nasheu i reče: “Ajde, Jim, kupimo se odavde. Ova dvojica su dvije vreče govana.”
“Polako, momak", kaza Nashe. “Ništa nam neće škoditi da ih saslušamo. Osim toga, nešto valja smisliti.”
“Neće škoditi!” zavika Pozzi. "Zar ne vidiš da su ovi za ludnicu? Stopostotni manijaci.”
Pozzijeva je uzrujanost na Nashea začudo djelovala umirujuće; bilo mu je jasno da je, što se klinac više raspaljuje, to sve važnije da on reagira razborito. Stvari su, nema sumnje, krenule čudnim tokom, no Nashe kao da je tako nešto na izvjestan način i očekivao, pa ga sada, nakon što su se njegova očekivanja obistinila, nije obuzela panika. Osjećao se lucidno, s potpunom kontrolom nad samim sobom.
“Ne brini, Jack”, reče. “To što nam daju ponudu ne znači da je moramo prihvatiti. U pitanju je pristojnost. Ako nam imaju nešto za reći, makar iz kurtoazije ih trebamo saslušati.”
"To je gubljenje vremena”, procijedi Jack, utonuvši u stolicu. “S luđacima se ne pregovara. Kad se jednom u to upustiš, mozak ti se potpuno sjebe.”
“Drago mi je da si doveo brata”, javi se ponovo Flower, otpuhnuvši s gnušanjem. “Barem imamo jednu razumnu osobu s kojom se može razgovarati.”
“Kurac”, odvrati Pozzi. “Nije mi to brat. On je neki tip na kojeg sam naletio u subotu. Jedva ga poznajem.” "Dobro, bez obzira jeste li u rodu ili ne”, nastavi Flower, “imaš sreću što je tu. Jer činjenica je, mladiću, da se pred tobom ispriječila velika nevolja. Ti i Nashe nam dugujete deset tisuća dolara i ako pokušate otići a da ne platite, zvat ćemo policiju. Tek tako da znaš.”
“Već sam vam rekao da ćemo vas saslušati”, prekide ga Nashe. “Ne morate nam prijetiti.”
“Ne prijetim ja nikome”, odvrati Flower. "Samo vas suočavam s činjenicama. Ili ćete surađivati, pa ćemo se prijateljski nagoditi, ili ćemo poduzeti drastičnije korake. Nemate drugog izbora. Willie je iznio jedno od mogućih rješenja, po mom mišljenju vrlo mudro, i ukoliko vi nemate pametniji prijedlog, mislim da bismo trebali preći na razradu plana."
“Na konkretne detalje”, prihvati Stone, “koliko po satu, kakav smještaj, hrana... Praktikalije. Možda je najbolje da to dogovorimo prije nego bilo što počnemo."
“Možete stanovati na licu mjesta, na ledini”, nastavi Flower. "Tamo je već jedan kontejner, iliti kamp-kućica. Već duže vremena nije korištena, ali je u odličnom stanju. Calvin je u njoj stanovao prije nekoliko godina, dok se gradila posebna kuća za njega. Problem smještaja je, dakle, riješen. Trebate samo useliti.”
“Ima i kuhinju”, doda Stone. “Potpuno opremljenu kuhinju. Hladnjak, štednjak, sudoper, sav potrebni komfor... Dovod vode, električne priključke, podno grijanje. Možete si sami kuhati i jesti što želite. Calvin će vas opskrbljivati svime što vam bude potrebno, što god zatražite on će vam donijeti. Svaki dan mu date spisak, on će se spustiti u grad i nabaviti što treba.”
“Naravno, dobit ćete i radna odijela”, dopuni Flower. “Bude li vam još nešto trebalo, bit će dovoljno da pitate. Knjige, novine, časopisi. Radio. Dodatni pokrivači, ručnici, igre... Što god vi odlučite. Na kraju krajeva, ne bismo htjeli da vam bude neudobno. Možda ćete se, kad sve zbrojite, i dobro zabaviti. Rad neće biti prenaporan, bit ćete vani, na čistom zraku, po ovako lijepom vremenu... Bit će to neka vrsta radnog odmora, kratak terapijski predah od vašeg uobičajenog života. Svakog ćete dana gledati kako izrasta novi komad zida i siguran sam da će vam predstavljati veliko zadovoljstvo da gledate opipljive plodove svoga rada, da kad se odmaknete korak natrag odmah vidite koliko ste napredovali s gradnjom. Tako ćete malo pomalo otplatiti dug, a kad dođe vrijeme da odete, ne samo da ćete izaći odavde kao slobodni ljudi već ćete ostaviti za sobom nešto veliko i vrijedno.”
“Koliko dugo mislite da bi to moglo potrajati?” upita Nashe.
"To ovisi”, odgovori Stone. “Bit ćete plaćeni toliko i toliko po satu i kad vaša zarada dosegne deset tisuća dolara, moći ćete otići.”
“A što ako završimo zid prije nego zaradimo deset tisuća dolara?”
“U tom slučaju”, objasni Flower, “smatrat ćemo da je dug otplaćen."
“A ako ne dovršimo, koliko nas planirate plaćati?” "Razmjerno zadatku. Uobičajenu nadnicu za radnike koji rade takav posao.”
"Kao na primjer?”
“Pet-šest dolara po satu.”
"To je prenisko. Nećemo razgovarati ispod dvanaest.”
“Gospodine Nashe, ovo nije neurokirurgija. Govorimo o nekvalificiranom radu, slaganju kamenih blokova, Za tako nešto nisu potrebne velike škole.”
"Svejedno, nećemo raditi za šest dolara po satu. Ako ne možete ponuditi ništa više, možete slobodno zvati policiju.”
“Dobro, osam. Moja zadnja ponuda.”
“Još uvijek nije dovoljno.”
“Tvrdoglav ste čovjek, vidim. Ako bih išao do deset, što biste na to rekli?”
“Ajmo izračunati, pa da onda vidimo.”
“U redu, to ćemo za čas. Deset dolara po glavi znači dvadeset po satu za obojicu. Ako radite po deset sati — da nam bude lakše računati — po danu ćete zaraditi dvjesto dolara. Deset tisuća dijeljeno s dvjesto je pedeset, što znači da će vam trebati otprilike pedeset dana. Sada je kraj osmog mjeseca, znači da ćete raditi negdje do sredine listopada. Što i nije tako dugo. Završit ćete kada lišće počne žutjeti.”
Malo pomalo, Nashe se prepusti iznesenoj ideji, prihvativši zid kao jedini izlaz iz nevolje u kojoj se našao. Možda su iscrpljenost, neispavanost i nemogućnost da jasno razmišlja imali udjela u njegovom pristanku, no nekako mu se činilo da ipak nisu. Kamo se uopće i mogao zaputiti? Novaca nije imao, automobil nije imao, život mu se zamrsio u klupko. Ako ništa drugo, tih će mu pedeset dana omogućiti da svede račun sa samim sobom, da po prvi put u više od godinu dana stane na loptu i razmisli o sljedećem potezu. Gotovo da je osjećao olakšanje što više ne mora sam donositi odluke, što zna da je sada napokon prestao bježati. Zid će prije biti neka vrsta liječenja nego kazna, povratak na zemlju s kartom u jednom smjeru.
Mali je, međutim, bio izvan sebe. Sve vrijeme razgovora nije prestajao ispuštati mrzovoljne i razdražene zvukove, zgranut nad Nasheovim pristajanjem i suludim natezanjem oko novca. Prije no što se Nashe uspio rukovati s Flowerom oko postignutog dogovora, Pozzi ga zgrabi za mišicu i najavi da mora s njim razgovarati nasamo. Ne čekajući odgovora, iščupa Nashea sa stolice i odvuče ga u hodnik, zalupivši nogom vrata.
“Hajde”, reče, još uvijek vukući Nashea za rukav. “Idemo. Vrijeme je da gibamo odavde.”
No, Nashe strese Pozzijevu ruku i ostane pri svome. “Ne možemo otići”, pokuša mu objasniti. “Dugujemo im novac, a meni se nekako ne ide u zatvor.”
“Samo blefiraju. Nema šanse da će muriju uplesti u ovo. ”
“Griješiš, Jack. Tipovi s ovakvom lovom mogu što hoće. One sekunde kad bi ih ova dvojica pozvala, murjaci bi skočili. Pokupili bi nas ni kilometar odavde.”
“Zvučiš mi preplašeno, Jimbo. Što nije dobar znak. Ružno ti stoji.”
“Nisam preplašen, samo pokušavam postupiti pametno.”
"Misliš, ludo. Samo tako nastavi, kompa, i još malo bit ćeš lud koliko i oni.”
"U pitanju je manje od dva mjeseca, Jack, šta je to... Hranit će nas, dat će nam krov nad glavom i nećemo se ni okrenuti a već ćemo biti daleko. Što te tu brine? Možda čak bude zabavno.”
“Zabavno? Tebi je dizanje kamenja zabavno? Meni zvuči jebeno kao robija.”
“Pedeset dana takvog posla ne može nas ubiti. Osim toga, dobro će nam doći malo vježbe. Kao dizanje utega. Ljudi skupo plaćaju teretane da bi radili upravo to. Članarinu smo već platili, zašto je onda ne bismo i iskoristili?”
“Kako znaš da je u pitanju samo pedeset dana?”
“Takav je dogovor.”
“A šta ako ga se oni ne budu pridržavali?”
“Jack, gledaj, ne budi tako zabrinut. Probleme ćemo rješavati ako do njih dođe.”
“Griješiš što vjeruješ kurvinim sinovima, kad ti kažem...”
“Onda si možda u pravu, možda trebaš sada otići. Ja sam nas uvalio u ovo sranje, dug ide meni na dušu.”
“Ali ja sam taj koji je izgubio.”
“Ti si izgubio novac, ali ja sam napravio dil za automobil.”
“Hoćeš reći da ćeš ostati i sam odraditi dug?”
“Da, upravo to.”
"Ti jesi lud, zar ne?”
“Kakve to ima veze, jesam li ja lud ili nisam? Slobodan si čovjek, Jack. Možeš se sad pokupiti odavde, ja ti neću zamjeriti. Obećajem. Sve je u redu.”
Pozzi uperi pogled u Nashea i ostane ga tako gledati neko vrijeme, prevrćući u glavi mogućnost izbora koju je dobio, pokušavajući u Nasheovim očima odgonetnuti misli li ovaj zaista to što govori. Zatim mu se, vrlo polako, na licu stade iscrtavati osmijeh, kao da je upravo shvatio kraj zamršenog vica. “U kurac...” veli. "Ti stari stvarno misliš da bih te ostavio? Kad bi sav taj posao morao obaviti sam, vjerojatno bi odapeo od infarkta.”
Nashe ovo nije očekivao. Bio je siguran da će Pozzi objeručke zgrabiti njegovu ponudu, pa je u tim trenucima izvjesnosti već počeo zamišljati kako će izgledati njegov usamljenički život na ledini. Pokušavajući se pomiriti s idejom potpune samoće, na kraju je dosegao toliki stupanj riješenosti da joj se gotovo počeo radovati. Pa ipak, sad kad je mali ostao u igri, bilo mu je drago. Dok su hodali prema sobi da im obznane svoju odluku, zapravo se nije mogao iščuditi koliko ga je to obradovalo.
Idućih su sat vremena proveli stavljajući dogovor na papir. Dokument je trebao biti napisan najjasnijim mogućim jezikom i sadržavati sve uvjete dogovora, uključujući klauzule o iznosu i načinu isplate duga, visini nadnice, i tako dalje. Stone je u dva primjerka otkucao konačni ugovor, koji su zatim u dnu svakog primjerka potpisala sva četvorica, nakon čega Flower najavi da ide potražiti Murksa i pobrinuti se da se pripreme kamp-kućica, gradilište i sav potrebni materijal. Potrajat će, kaže, nekoliko sati, a u međuvremenu se, ako su gladni, mogu poslužiti doručkom u kuhinji. Nashe htjede znati nešto o nacrtu zida, no Flower mu objasni da se on time ne treba opterećivati. On i Stone su još odavno izradili nacrt, a Murks točno zna što treba raditi. Dokle god budu slijedili Calvinove upute, neće pogriješiti. I debeli tako pun pouzdanja napusti sobu, a Stone povede Nashea i Pozzija u kuhinju, gdje zamoli Louise da im spravi doručak. Zatim se, nespretno promrmljavši kratko “Doviđenja”, izgubi i mršavi.
Služavki očito nije bilo pravo što mora pripremati doručak, pa je, lativši se posla oko mućenja jaja i prženja šunke, svoje nezadovoljstvo iskalila tako što ni jednom od njih nije uputila ni riječi, već je sebi u bradu mrmljala nizove kletvi, držeći se kao da je postavljena joj zadaća uvreda za njezino dostojanstvo. Nasheu u trenutku bude jasno do koje se mjere njihova situacija promijenila. On i Pozzi izgubili su status koji su dotad uživali i odsad nadalje s njima se neće postupati kao s uzvanicima. Svedeni su na razinu unajmljene radne snage, par lutalica koji kucaju na stražnja vrata proseći ostatke hrane. Bilo je nemoguće ne primijetiti razliku. Dok je sjedio za stolom čekajući na hranu, pitao se kako je Louise tako brzo otkrila da su pali stepenicu niže. Koliko jučer, bila je savršeno ljubazna i puna poštovanja, a sada svega šesnaest sati poslije, jedva da je mogla prikriti prezir. A ni Flower ni Stone joj nisu ništa rekli. Kao da je u kuću šutke pušteno neko tajno priopćenje kojim se obavještava da se on i Pozzi više ne računaju, da su svedeni na kategoriju najobičnijih ništica.
Hrana je, međutim, bila izvrsna i obojica su jela s priličnim tekom. Halapljivo su gutali kriške prženog kruha jednu za drugom i zalijevali ih brojnim šalicama kave. No kad su im se želuci konačno napunili, uhvatio ih je drijemež, pa su se idućih pola sata s mukom naprezali da drže oči otvorenima, ispomažući se pri tom Pozzijevim cigaretama. Najzad ih je sustigla ruka neprospavane noći, ni jedan ni drugi izgleda više nisu bili u stanju govoriti. Pozzi je na kraju zaspao na stolici, a Nashe ostade još dugo buljiti preda se u prazno, puštajući da mu tijelo obuzme duboka i troma iznurenost.
Nešto iza deset sati, uz topot teških čizama i zveket ključeva, u kuhinju umaršira Murks. Buka začas vrati Nashea u život i prije nego je Murks stigao do stola, već je bio na nogama. Pozzi je pak i dalje spavao, nesvjestan komešanja oko sebe.
“Što je s njim?” upita Murks, pokazujući palcem na Pozzija.
“Proveo je tešku noć”, odvrati Nashe.
“Hm, da... Po onome što sam čuo, ni ti se nisi ništa bolje proveo.”
“Meni ne treba toliko sna koliko njemu.”
Murks se na trenutak zamisli nad tom opaskom, pa će: “Jack i Jim, je l' tako? Koji si ti od dvojice?”
“Jim.”
“Što znači da je tvoj drugar — Jack.”
“Vrlo dobro! Sve nakon toga je lako. Ja sam Jim Nashe, a on je Jack Pozzi. Neće ti trebati dugo da pohvataš konce.”
“Ma da, sjećam se... Pozzi. Šta je on, neki Španjolac?”
“Tako nekako. On ti je direktni potomak Kristofora Kolumba.”
"Ma daj?”
“Zar bi tako nešto izmislio?”
Murks ponovo zašuti, kao da pokušava procesuirati taj neobični podatak, a zatim, gledajući Nashea svojim vodenastoplavim očima, naglo promijeni temu. “Premjestio sam ti stvari iz auta u džip”, reče. "Torbe i sve one kazete. Mislim, što ih ne bi imao sa sobom. Kažu da ćeš ostati ovdje neko vrijeme.”
"A što je s autom?”
“Odvezao sam ga kod sebe. Papire možeš ako hoćeš potpisati sutra. Nije žurba.”
“Hoćeš reći da su tebi dali automobil?”
“A kome će ga dati? Oni ga nisu htjeli, a Louise je prošli mjesec kupila novi. Meni izgleda fina mašina. Lako ga je voziti.”
Murksova ga izjava pogodi kao šaka u želudac i Nashe na trenutak osjeti kako se bori sa suzama. Da sada još nije pomislio na Saab. Osjećaj gubitka najednom postane tako potpun, kao da su mu upravo javili da je ostao bez najprisnijeg prijatelja. “Nema problema”, trudio se da ne pokaže kako mu je. “Samo ti sutra donesi papire.”
“Dobro. Danas ionako imamo puno posla. Štošta valja obaviti. Moram vas, momci, prvo smjestiti, a onda ću vam pokazati nacrte i provesti vas po lokaciji. Nećeš vjerovati kad vidiš kolika je to hrpa kamenja. Planina, eto šta, ništa drugo nego planina. Toliko kamenja u životu nisam vidio.”

6


Kako od kuće do livade nije bilo ceste, Murks je vozio ravno kroz šumu. Vidjelo se da to ne radi od jučer. Luđački je nagazio na gas, manevrirajući vješto oko stabala naglim i oštrim skretanjima, ne obraćajući pažnju na kamene gromade i izvrnuto korijenje, od čijih su udaraca odskakali sa sjedišta. Tu i tamo doviknuo bi Nasheu i Pozziju da sagnu glave kako bi izbjegli povinuto granje. Zbog velike buke što ju je stvarao pri prolasku, džip je rastjerivao ptice i vjeverice, koje bi istom kako bi im se približio otprhnule kud koja u lišćem pokrivenu tamu. Tutnjali su tako nekih petnaestak minuta, a onda se nebo odjednom razvedri i oni se nađoše na travnatoj zaravni posutoj niskim žbunjem i tankim izdancima. Pred njima se prostirala livada. Nashe prvo spazi kamp-kućicu — svijetlozelenu nastambu podignutu na nekoliko redova građevnih blokova — a zatim, u daljini, na drugom kraju polja, ugleda ostatke zamka Lorda Muldoona. Suprotno od onoga što im je rekao Murks, kamenje nije bilo poslagano u jedno već u niz brda. Desetak nasumično nabacanih i naherenih gomila u različitim su se visinama i pod različitim kutevima uzdizale od zemlje, kaotično razasute uokolo poput lego-kocaka. Sama ledina bila je daleko prostranija no što je Nashe očekivao. Oivičena šumom sa svih strana, izgledalo je da pokriva prostor veličine otprilike tri do četiri ragbi igrališta: bio je to nepregledan teren pokriven strnjikom, ravan i tih poput jezerskog dna. Nashe se okrenu i pogledom potraži kuću, ali ova im se izgubila iz vidokruga. Mislio je kako će Flower i Stone stajati na prozoru i gledati ih kroz kakav teleskop ili dvogled, no šuma im je u tom pogledu bila milostiva. I sama spoznaja da će biti skriven od pogleda ove dvojice bila je svojevrstan dar na kojemu je trebao biti zahvalan, pa je iskoračivši iz džipa, onih prvih nekoliko sekundi, imao dojam da je već povratio djelić svoje slobode. Ledina je, istina, bila prava pustopoljina, no bilo je u njoj neke neutješne ljepote, gotovo umirujućeg osjećaja zabačenosti i spokoja. Ne znajući što drugo da misli, Nashe se time pokuša osokoliti.
Ispostavilo se da kamp-kućica nije uopće toliko loša. Unutrašnjost je bila vruća i prašnjava, ali dovoljno prostrana da dvjema osobama pruži razumnu količinu udobnosti. Imali su kuhinju, kupaonicu, dnevni boravak i dvije male spavaće sobe. Struja je bila prikopčana, vodokotlić se mogao povući, a iz slavine je, kad ju je Murks odvrnuo, u slivnik potekla voda. Namještaj je bio oskudan, ono malo što ga je bilo, izgledalo je šturo i bezlično, premda ništa lošije od prosječnog jeftinog motela. U kupaonici su visili ručnici, kuhinja je bila opremljena potrebnim posuđem i priborom zajelo, na krevetima je bila posteljina. Nasheu laknu, ali Pozzi ne kaza mnogo, obilazeći prostorije kao da je u mislima negdje posve drugdje. Još uvijek ga tišti poker, pomisli Nashe. Odluči ga pustiti na miru, iako mu je bilo teško ne pitati se koliko će malome trebati da preboli sinoćnju partiju.
Nakon što su kućicu prozračili otvaranjem prozora i uključivanjem ventilatora, sjeli su za kuhinjski stol da prouče nacrte. “Nema tu nikakvog cifranja”, započne Murks. "I to baš tako treba da bude. Objekt će izgledati ko čudovište i nema ga smisla uljepšavati.” Pažljivo izvuče papire iz kartonskog tuljca, prostre ih po stolu, a krajeve pritisne šalicama za kavu. "Pred vama je jedan običan zid”, nastavi. “Šesto metara u dužinu, šest u visinu — deset redova po tisuću kamenja. Nikakvih zavoja, lukova, stupića i kerefeka. Jedan običan, konkretan zid.”
“Šest stotina metara?” Nashe će na to. “Pa to je više od pola kilometra.”
“Pa, kažem vam... To je div od zidića.”
“Nikada nećemo završiti”, javi se Pozzi. “Nema teorije da dva čovjeka izgrade to sranje u pedeset dana.”
“Ako sam dobro shvatio”, odgovori Murks, "i ne morate. Vi odrađujete svoje vrijeme, napravite koliko možete i to je to.”
“Dobro si skužio, djedice”, odvrati Pozzi, “to je to.”
“Vidjet ćemo dokle ćete dogurati”, zaključi Murks. "Kažu da vjera brda valja. Možda mogu i mišići.”
Nacrt je prikazivao zid kako dijagonalno, od sjeveroistočnog do jugozapadnog kuta, siječe livadu. Proučivši nacrt, Nashe otkrije da je to zapravo jedini način da se šest stotina metara dugačak zid ugura u pravokutni okvir polja širokog oko tristo pedeset, a dugačkog oko petsto pedeset metara. No činjenica da je bila matematička nužnost, dijagonalu uopće nije činila lošim izborom. U mjeri u kojoj mu se o tome uopće dalo razmišljati, Nashe se složi da je kosi položaj bolji od ravnog. Ovako će zid vizualno ostavljati snažniji dojam jer će livadu presjecati na trokute, a ne na četverokute, pa mu je bilo drago, ako je to uopće bilo bitno, da nikakvo drugo rješenje nije moguće.
“Šest metara u visinu, ha?” kaza Nashe. “Trebat će nam skela.”
“Kad za to dođe vrijeme”, odgovori Murks.
“A tko će je izgraditi? Nadam se ne mi."
“Ne razbijaj sad glavu onim do čega možda neće ni doći”, odvrati Murks. “O skelama ne trebamo ni razmišljati dok ne dođete do otprilike trećeg reda. To je dvije tisuće kamenja. Ako dogurate dotle u pedeset dana, ja vam dosta brzo mogu nešto izgraditi. Trebat će mi samo nekoliko sati."
“Tu je zatim i cement”, nastavi Nashe. “Hoćeš li nam donijeti miješalicu ili ćemo ga sami morati miješati?”
“Ja ću vam donijeti vreće cementa iz grada; ima dućan s građevnim materijalom. U šupi za alat je čitava gomila tački, pa možete uzeti jedne za miješanje. Neće vam trebati puno, samo na pravim mjestima, tu i tamo poneki namaz. Čvrsti su to blokovi. Kad ih jednom digneš, nema od čega da padaju."
Murks smota nacrte i gurne ih natrag u tuljac, a zatim sva trojica, prvo Murks, a za njim Nashe i Pozzi, iziđoše van, sjedoše ponovo u džip i odvezoše se na drugi kraj livade. Murks im objasni da je trava niska jer ju je prije neki dan pokosio. Zrakom se doista i širio ugodan, slatkast miris koji je Nashea podsjetio na nešto što je bilo davno prije. To ga oraspoloži, i kad su nakon kratke vožnje stigli do kamenja, više ga nisu izjedali detalji u vezi posla. Dan je bio isuviše lijep, sunčeva toplota kapala mu je na lice i činilo se upravo smiješnim brinuti oko bilo čega. Prihvati stvari onakvima kakve jesu, reče samom sebi. Budi sretan što si živ.
Kamenje je drukčije izgledalo iz daljine. Sad kad mu je bio u blizini, nije mogao odoljeti želji da ga dotakne, da mu rukom pređe preko površine, da vidi kakvo je na dodir. Pozzi ga je izgleda jednako doživljavao, pa su prvih par minuta obojica šutke tumarala među hrpama granita, stidljivo tapšući glatke sive blokove. Svojom zastrašujućom nepomičnošću kamenje je gotovo izazivalo strahopoštovanje. Bilo je toliko masivno, toliko hladno u dodiru s kožom, da je bilo teško vjerovati da je nekada tvorilo zamak. Izgledalo je prestarim za to — kao da je iskopano iz najdubljih slojeva zemlje, poput ostataka nekog pravremena kad se o čovjeku još nije moglo ni sanjati.
Nashe ugleda jedan odlutali kamen nedaleko jedne od gomila, te se sagne da ga podigne, znatiželjan da vidi koliko je težak. Od prvoga ga trzaja snažno stegne u križima, a kad ga konačno uspije podignuti sa zemlje, zahropće od naprezanja; učini mu se kao da će mu mišiće u nogama ovaj čas uhvatiti grč. Napravi tri-četiri koraka, pa ga spusti. “Isuse”, reče. "Pa baš i ne surađuje...”
“Teže negdje između trideset i trideset pet kila”, reče Murks. “Dovoljno da osjetiš svakog pojedinog.”
“Bogme sam ga osjetio”, odvrati Nashe. "U to nema sumnje.”
“I, kakav je dil, starino?” upita Pozzi okrećući se prema Murksu. “Hoćemo mi ove oblutke prevoziti džipom ili ćeš nam dati nešto drugo? Gledam svuda ne bih li vidio kakav kamion, ali ga u bližoj okolici nema.” Murks se nasmiješi i polako zatrese glavom. “Ti misliš da su oni budale?”
“Što hoćeš time reći?” upita Nashe.
“Ako vam damo kamion, uzet ćete ga i odvesti se odavde. To je barem očigledno, jel’ tako? Nema smisla da vam pružimo priliku da pobjegnete.”
“Nisam znao da smo u zatvoru”, kaza Nashe. “Mislio sam da smo unajmljeni da obavimo posao.”
“Tako je”, odgovori Murks. “Ali ne žele da im zgibate prije nego ga obavite.”
“Dobro, a kako ćemo ga prenositi?” javi se ponovo Pozzi. “Nisu kockice šećera. Nećemo ih valjda u džepove trpati.”
“Nema potrebe da se oko toga sekirate. U šupi ćete naći jedna kolica, ko stvorena za to.”
“Trebat će nam čitava vječnost da ih prenesemo”, reče Nashe.
“Pa šta onda? Kad odradite svoje sate, slobodni ste. Šta vas briga koliko će vam trebati?”
“Bogme si u pravu”, odgovori Pozzi zapucketavši prstima, pa nastavi oponašajući seoskog idiota. “E brate Calvine, baš ti hvala što si me uputio. Nek ga vrag nosi tko se potuži! Tu su kolica da nam budu ispomoć u poslu — a i posao je od Boga, brate Calvine, je li tako — ima da smo sretni i zadovoljni! Nisam ja to s prave strane gledao. Ma vidi ti mene i Jima, kako nam se posrećilo k’o nikome...”
Nakon toga odvezli su se natrag do kamp-kućice gdje su izvadili Nasheove stvari iz džipa. Kovčege i torbe s knjigama i kazetama spustili su na podu u dnevnom boravku, a zatim su ponovo sjeli za stol u kuhinji da sastave spisak za kupovinu. Murks je pisao, oblikujući slova tako pomno i sporo da im je trebalo skoro sat vremena da sve popisu: raznu hranu, pića i začine, radnu odjeću, čizme i rukavice, dodatnu odjeću za Pozzija, naočale za sunce, sapun, vreće za smeće, ljepljive trake za muhe... Kada je sve osnovno bilo na papiru, Nashe doda još i radio-kazetofon, a Pozzi zatraži niz sitnica: špil karata, novine i jedan broj Penthousea. Murks im još priopći da će doći sutra popodne, a zatim, susprežući zijevanje, ustane i krene. Kad je bio već na vratima, Nashe se sjeti pitanja koje mu je maločas htio postaviti.
“Je l' bih možda mogao telefonirati?” upita ga. “Ovdje nema telefona”, odgovori Murks. “Vidiš i sam.”
“Možeš li me onda odvesti do kuće?”
“A zašto trebaš telefonirati?”
“Mislim da te se to ne tiče, Calvine.”
“Ne, ne tiče me se. Ali ne mogu te tek tako odvesti do kuće a da ne znam razlog.”
"Htio bih nazvati sestru. Očekuje me za nekoliko dana, a ne bih htio da se brine kad vidi da me nema.” Murks razmisli na trenutak, a zatim strese glavom. “Žao mi je. Ne smijem te voditi u kuću. Dobio sam posebne upute.”
“A telegram? Ako bih ti ja napisao poruku, mogao bi ga sam poslati.”
“Ne, ni to ne mogu. Gazdama se ne bi svidjelo. Ali ako hoćeš, možeš napisati razglednicu. Ja ću ti je drage volje poslati.”
“Onda radije pismo. Možeš mi sutra negdje u gradu kupiti papir i koverte. Ako ga pošaljem sutra, valjda će stići na vrijeme.”
“Okej, sutra imaš papir i koverte.”
Kad se Murks odvezao džipom, Pozzi se okrenu Nasheu i upita: “Misliš da će ga stvarno poslati?”
“Pojma nemam. Kad bih se kladio, rekao bih da su šanse da ga pošalje dobre. Ali teško da mogu biti siguran.”
“I ovako i onako nećeš nikad saznati. On će ti reći da ga je poslao, što naravno ne znači da mu možeš vjerovati.”
“Napisat ću sestri da mi odgovori. Ako ne odgovori, znat ćemo da je prijatelj Murks lagao.”
Pozzi zapali cigaretu i gurne kutiju Marlboroa preko stola Nasheu, koji se prvih nekoliko časaka premišljao, a onda ipak zapalio. Cigareta mu, međutim, samo pokaza koliko je umoran, koliko je svaki atom energije isisan iz njega. Ugasi je nakon tri-četiri dima. “Mislim da ću malo prileći”, reče. “Ionako nemamo što raditi. Idem isprobati svoj novi krevet. Koju ćeš sobu? Ti biraj, Jack.”
“Svejedno mi je”, odgovori Pozzi. “Uzmi koju hoćeš.” Kako je ustajao, Nashe načini takav pokret da mu se pomjere drvene figurice u džepu. Sad su mu pritiskale nogu, i po prvi put otkako ih je ukrao sjeti se da su tu. “Vidi što imam”, reče, stavljajući Flowera i Stonea na stol.
Pozzi se prvo namršti, a zatim se na njegovom licu, dok je promatrao dva sićušna ali stvarna lika, pojavi smiješak. “Dobro, otkud ti ovo?"
“A šta misliš otkud?”
Pozzi pogleda Nashea s mješavinom čuđenja i nevjerice. “Nisi ih valjda ukrao?”
“Naravno da jesam. Kako bi inače završili u mom džepu?”
“Ti si skroz puknut. Puknutiji nego što sam mislio.”
“Nije bio red da odemo bez suvenira”, reče Nashe, smiješeći se kao da je upravo primio kompliment.
Pozzi mu uzvrati osmijeh, očito impresioniran Nasheovom odvažnošću. “Neće se baš obradovati kad skuže.”
"Tko im je kriv.”
“Da..." kaza Pozzi i uzme ih u ruku da ih izbliza prouči. “Tko im je kriv.”
Nashe navuče zastore u svojoj sobi, opruži se na krevetu i utone u san, umotan u zvukove ledine koja ih je okruživala. U daljini su pjevale ptice, vjetar je šuštao u granama, a ispod prozora su se čuli cvrčci u travi. Zadnje što je pomislio prije no što je usnuo bio je Juliettin rođendan. Do dvanaestog listopada ima još četrdeset i šest dana, računao je. Bude li morao sljedećih pedeset noći provesti u ovom krevetu, neće stići. Usprkos obećanju koje joj je dao, na njezin će rođendan još uvijek biti u Pennsylvaniji.

Idućeg jutra, Nashe i Pozzi otkriju da graditi zid nije tako jednostavno kako im se činilo. Prije nego se započne s gradnjom, valja izvršiti čitav niz pripremnih radnji; trasirati linije, iskopati rov, izravnati zemljište. “Ne možete tek tako nabacati kamenje i nadati se najboljem”, objasni Murks. "Posao se mora obaviti kako spada.”
Prvi zadatak im je bio razmotati klupko konopa i dvije paralelne niti zategnuti između dva kuta livade kako bi označili prostor koji je trebalo ispuniti zidom. Kada je to bilo gotovo, Nashe i Pozzi učvrste konop drvenim kolčićima, koje zatim zabiše u zemlju u ravnomjernim razmacima od metar i pol. Posao je sam po sebi bio mukotrpan jer je valjalo stalno iznova mjeriti, no njima se nije osobito žurilo — znali su da svaki sat proveden u natezanju konopa znači sat manje dizanja kamenih blokova. A budući da je u zemlju trebalo zabiti osamsto kolaca, tri dana koja su im bila potrebna da to obave nisu izgledala pretjerano duga. Da su okolnosti bile drugačije, možda su mogli otezati još i više, no Murks se nije previše udaljavao, a njegovim svijetlo-plavim očima ništa nije promicalo.
Sutradan su dobili lopate s uputom da između dva zategnuta konopa iskopaju plitki rov. Sudbina zida ovisila je o dnu rova koje je moralo biti što je moguće ravnije, pa su poslu pristupili oprezno, napredujući polako, sitnim pomacima. Livada nije bila savršeno ravna, kopajući su nailazili na brojne humke i ispupčenja koje su morali ukloniti. Lopatama su čupali travu i korov, a pijucima i željeznim polugama vadili kamenje koje je ležalo ispod površine. Poneka bi se stijena pokazala prilično otpornom. Ne bi se dala istrgnuti iz zagrljaja zemlje, i Nashe i Pozzi su se tih šest dana uglavnom s takvima i borili, mukotrpno uklanjajući svaku prepreku iz tvrdoga tla. Iza krupnog kamenja ostajale su, naravno, rupe koje je zatim valjalo popuniti zemljom, a svu je iskopanu zemlju i izvađeni krš zatim trebalo odvesti tačkama i baciti u šumu koja je okruživala ledinu. Posao je išao sporo, ali ni jednome ni drugome nije bio osobito težak. Na kraju, kad su na red došli posljednji potezi, gotovo da im se počeo sviđati. Čitavo jedno poslijepodne proveli su ravnajući i najsitnije izbočine na dnu rova, koji su zatim utapkavali s motikama. Tih nekoliko sati, posao nije bio ništa naporniji od rada u vrtu.
Na novi život prilagodili su se brzo. Posao su savladali već nakon tri ili četiri dana provedena na ledini, a krajem prvog tjedna već je sve postalo rutina na koju nisu morali misliti. Svakog jutra ih je u šest budila Nasheova budilica. Prvo bi jedan za drugim obavili kupaonicu, nakon čega bi otišli u kuhinju i spravljali doručak (Pozzi bi cijedio naranče, pržio tost i kuhao kavu, a Nashe pravio pržena jaja s kobasicom). Murks bi se pojavio točno u sedam, pokucao na vrata kamp-kućice, pa bi zajedno otišli na livadu da započnu novi radni dan.
Po završetku jutarnjeg petosatnog bloka, vratili bi se u kućicu na ručak (sat vremena koji im se nije računao), a zatim nastavili s radom još pet sati popodne. Završavali su u točno šest — trenutak u kojem su obojica uživala jer je nagovještavao ugodu što je stvara vrući tuš i pivo popijeno u tišini dnevnog boravka. Nashe bi se zatim povukao u kuhinju da spremi večeru, koja se uglavnom sastojala od starih dobrih američkih jela (odrezaka, kotleta, pilećeg variva, hrpe krumpira i povrća, te pudinga ili sladoleda za desert), a kad bi se do sita najeli, Pozzi bi dao svoj doprinos pospremanjem, nakon čega bi se Nashe izvalio na sofu u dnevnom boravku, slušao glazbu, čitao knjige, a mali bi na kuhinjskom stolu slagao pasijans. Katkad bi nešto pričali, a katkad šutili. Ponekad bi izašli van i zaigrali neku vrstu košarke što ju je Pozzi izmislio: ubacivanje kamenčića u kantu za otpatke s udaljenosti od nekoliko metara. Jedanput ili dvaput, kad je večernji zrak bio naročito blag, sjeli su na stepenice kamp-kućice i gledali zalazak sunca iza šume.
Nashe nije bio ni izdaleka toliko nemiran koliko je mislio da će biti. Kad je jednom prihvatio činjenicu da auta više nema, čežnja za povratkom na cestu smanjila se, ili gotovo nestala, a lakoća s kojom se prilagodio novim prilikama zbunjivala ga je. Nije mu bilo jasno kako je mogao tako brzo sve ostaviti za sobom. Otkrio je, međutim, da voli raditi vani na otvorenom, a utihnulost livade je nakon nekog vremena na njega počela djelovati umirujuće, kao da su trava i drveće doveli do promjene u njegovom metabolizmu. No, to ipak nije značilo da je bio posve spokojan. U zraku se i dalje osjećala atmosfera sumnje i nepovjerenja, a Nashea je naročito iritirala prešutna pretpostavka da se on i klinac neće držati svojeg dijela nagodbe. Dali su riječ, čak su i potpis stavili na ugovor, a sve je bilo uređeno kao da se očekuje da će pokušati pobjeći. Ne samo da im nije bilo dopušteno raditi strojevima, već je sada i Murks svako jutro dolazio na ledinu pješice, što je bio dokaz da i džip smatraju odveć opasnim iskušenjem čija je puka prisutnost dovoljni izazov za pokušaj krađe. Iako su već i takve mjere opreza same po sebi bile loš znak, Nasheu i Pozziju se daleko zloslutnijom učinila žičana ograda koju su otkrili u sumrak prvog punog radnog dana kad su nakon večere odlučili poći u istraživanje šumovitih predjela oko livade. Odšetali su najprije do ruba livade gdje su zatim poljskim putem, koji je izgledao netom prokopan, zašli u šumu. S obje strane puta ležala su posječena stabla, a iz tragova guma utisnutih u meku, ilovastu zemlju zaključili su da su onuda prošli kamioni kojima je doveženo kamenje. Nashe i Pozzi su nastavili hodati kroz šumu, no prije no što će doći do auto-ceste koja je obilježavala sjevernu granicu imanja, zaustavila ih je ograda. Bila je dva i pol do tri metra visoka, pri vrhu okrunjena prijetećim klupkom bodljikave žice. Jedan je dio izgledao noviji od ostalog, što je ukazivalo na to da je vjerojatno trebalo skinuti dio žice da bi se omogućio prolaz kamionima. S tom iznimkom, svi ostali tragovi prolaska bili su uklonjeni. Produžili su uz ogradu, pitajući se hoće li naići na mjesto gdje se ograda prekida, no nakon sat i pol hoda, kada se već posve smračilo, stigli su na mjesto s kojega su krenuli. U jednom su trenutku prošli kamena vrata na ulazu u imanje kroz koja su se provezli onaj dan kad su stigli, i to je bilo jedino mjesto gdje se ograda prekidala. Flowerov i Stoneov posjed u potpunosti je bio opasan žicom.
Trudili su se da sve okrenu na šalu, govoreći kako je bogatašima ionako mjesto iza rešetaka, no to nije izbrisalo sjećanje na ono što su vidjeli. Očigledno podignuta da spriječi ulazak, barijera je isto tako mogla poslužiti da onemogući izlazak s imanja. Ta je pretpostavka sadržavala čitav niz zastrašujućih mogućnosti. Nashe se trudio da obuzda maštu, ali tek kad je osmog dana stiglo pismo od Donne uspio je prebroditi svoju bojazan. Pozzija je umirila činjenica da netko zna gdje se nalaze, dok je za Nashea najvažnije bilo saznanje da je Murks održao obećanje. Pismo je bilo znak dobre volje, opipljiv dokaz da ih nitko ne pokušava nasamariti.
Tokom svih tih dana provedenih na ledini Pozzijevo ponašanje bilo je besprijekorno. Izgleda da je donio odluku da će se držati uz Nashea, pa se nije tužio, što god da se od njega tražilo da uradi. Sate je odrađivao s ravnodušnom spremnošću, marljivo se laćao kućanskih poslova, te se čak pretvarao da uživa u klasičnoj glazbi koju je Nashe poslije večere uvijek slušao. Nashe nije očekivao da će mali biti tako susretljiv i bio mu je zahvalan na trudu. No, ruku na srce, samo mu se vraćalo ono što je uložio. Za Pozzija je one noći kada se igrala partija pokera otišao do kraja, preko svake razumne granice, pa bez obzira što je usput i sam nastradao, stekao je prijatelja. Taj je prijatelj čini se sada bio spreman za njega učiniti sve, makar to značilo živjeti sljedećih pedeset dana na nekoj zabačenoj ledini i tucati kamen poput kakva zatvorenika osuđenog na teški rad.
Lojalnost, međutim, nije isto što i vjera. S Pozzijeve točke gledišta, čitava situacija bila je apsurdna; to što je odlučio pružiti podršku prijatelju nije značilo da Nashea smatra sasvim prisebnim. Klinac mu je u stvari ugađao, pa kad je to uvidio, Nashe se pobrine da, koliko god je mogao, svoja razmišljanja zadrži za sebe. Dani su prolazili, i premda se gotovo ni na tren nisu razdvajali, i dalje je šutio o onome što ga je doista zaokupljalo — o nastojanju da svoj život vrati u kolosijek, o tome kako u zidu vidi priliku za iskupljenje u vlastitim očima, kako je prihvatio mukotrpni rad na ledini kao način da plati za svoju nepromišljenost i samosažaljenje — jer je znao da bi mu, jednom kad bi počeo govoriti, na usta izlazile samo pogrešne riječi, a Pozzija nije htio dodatno uznemirivati. Valjalo ga je održavati u dobrom raspoloženju kako bi što bezbolnije pregurao pedeset dana. Stoga je o onome što ih je zadesilo bilo najbolje govoriti na najopćenitiji način, odnosno pričati o dugu, ugovoru i odrađenim satima, a usput izvaljivati duhovitosti i ironično slijegati ramenima. Nashea je to ponekad činilo još osamljenijim, ali drugog rješenja nije vidio. Onog trenutka kad bi malome otvorio dušu, sve bi krenulo po zlu. Bilo bi to kao put u nepoznato u potrazi za neprilikama.
Pozzi se prema Nasheu nastavio uzorno ponašati, no s Murksom je bila druga priča. Ni dan ne bi prošao a da ga mali nije izazivao, vrijeđao ili verbalno napadao. U početku je Nashe to tumačio kao pomak na bolje, jer ako je mali bio u stanju povratiti svoju razularenost, mislio je, to znači da se dobro nosi s novonastalom situacijom. Uvrede mu je dijelio s takvim sarkazmom, s takvim osmjesima i dobrohotnim kimanjem glave, da je Murks jedva bio svjestan da mu se izruguje. Nashe, inače ni sam osobito lud za Murksom, nije osuđivao Pozzija što si daje malo oduška na račun šefa gradilišta. No, kako je vrijeme prolazilo, osjetio je da mali pretjeruje, da ne ispoljava samo urođeni mu prevratnički duh, već da reagira na vlastiti osjećaj panike, na zatomljeni strah i zbunjenost. Nashea je podsjećao na životinju koja, stjerana u škripac, čeka priliku da napadne na prvo što naiđe. To nešto uvijek je bio Murks, ali koliko god da je Pozzi bio neugodan, koliko god se trsio da ga isprovocira, stari Calvin nije trzao. Bilo je u njemu nečeg tako nepokolebljivog, tako temeljno zatvorenog i neduhovitog da Nashe nikada nije bio siguran smije li im se on u sebi ili je jednostavno tup. Sve vrijeme išao je za svojim poslom, uvijek istim sporim i predanim ritmom, niti je o sebi ikada riječ rekao, niti Nashea ili Pozzija štogod zapitao, ne pokazavši nikada ni zrnce ljutnje, znatiželje ili zadovoljstva. Svakog se jutra pojavljivao točno u sedam, isporučivao dan prije naručene namirnice i potrepštine, nakon čega bi se idućih jedanaest sati ponašao strogo poslovno. Iako je bilo teško znati što je doista mislio o zidu, rad je nadgledao pomno, obraćajući pažnju na svaki detalj, vodeći Nashea i Pozzija korak po korak kroz faze gradnje, kao da zna o čemu priča. Ipak, držao se na odstojanju; nikada im nije pomogao niti se na bilo koji način uključio u fizičke poslove. Zadatak mu je bio nagledati gradnju zida, i tu je ulogu igrao sa strogom i apsolutnom superiornošću nad ljudima koji su mu bili u nadležnosti. Murks je odavao samodopadnost nekoga tko je zadovoljan svojim položajem u hijerarhiji i, kao što je to slučaj s većinom narednika i nižih vođa na ovome svijetu, njegova je odanost vrlo jasno išla u smjeru onih koji su mu naređivali.
Tako, primjerice, nikada nije ručao s Nasheom i Pozzijem, a po završetku radnog dana nikada se ne bi zadržao da popriča. Posao se završavao točno u šest, pa tako i sva komunikacija. “Vidimo se sutra, dečki”, rekao bi i odvukao se do ruba šume, gdje bi im u sekundi nestao iz vida.

Trebalo im je devet dana da završe pripremne radove. A kad su konačno počeli graditi zid, život im se ponovo naglo promijenio. Nashe i Pozzi su otkrili da dignuti jedan blok od trideset kila nije isto što i dignuti nakon njega drugi blok, nakon drugog treći i tako redom. Koliku god da su snagu osjećali pri dizanju prvog bloka, dok bi došli do drugog, dobar dio te snage bio bi potrošen, da bi im je za treći, poslije dizanja drugog, ostalo još manje. I tako je to teklo. Svaki put kad su radili na zidu, Nashe i Pozzi bi se našli pred istom zagonetkom: svi su blokovi bili identični, pa ipak, svaki je bio teži od onog prethodnog.
Jutro bi proveli tako što bi malim crvenim vagonom prevezli jednu hrpu kamenja, odložili jedan po jedan blok uz rub rova, a zatim se vraćali po novi tovar. Poslijepodne su zidarskim žlicama nanosili žbuku i pažljivo slagali kamenje u zid. Teško je reći koji je od dva posla bio teži: jutarnje dizanje i spuštanje ili poslijepodnevno guranje i uglavljivanje. Premda im je prvi možda oduzimao više snage, u prenošenju blokova na tako veliku udaljenost krila se mala nagrada. Murks im je, naime, dao uputu da počnu s udaljenog kraja rova, pa bi se svaki put, nakon istovarivanja kamenja, po sljedeću turu vraćali praznih ruku, što im je omogućavalo da dođu do daha. Drugi je posao bio manje tegoban, ali im nije pružao ni časka odmora. Istina, nakratko bi se opustili dok su nanosili žbuku, no ti intervali nisu bili ni izdaleka tako dugi kao hod natrag po livadi, osim toga, što se samih kamenih blokova tiče, vjerojatno ih je teže gurati nekoliko centimetara nego dignuti sa zemlje i staviti u vagon. Kad se sve ostale okolnosti uzmu u obzir — činjenica da su se jutrom obično osjećali snažnijim, da je popodne vrućina obično bila veća, da im je gađenje raslo kako je dan odmicao — vjerojatno im je dolazilo na isto. Kao do pola prazna i do pola puna čaša.
Kamenje su dovozili u vagonu-igrački, onakvom istom kakav je Nashe kupio Julietti za treći rođendan. Kad ga je Murks dokoturao pred njih, obojica su prasnula u smijeh, misleći da je posrijedi šala. “Ne misliš valjda ozbiljno?” upita ga Nashe. Murks je, međutim, bio posve ozbiljan, a vagon se na kraju pokazao više nego prikladnim: njegova metalna konstrukcija mogla je podnijeti teret, a gumeni su kotači bili dovoljno otporni da mogu izdržati vožnju po humkama i busenju. Pa ipak, to što su se uopće morali služiti takvim predmetom bilo je apsurdno i Nashea je ozlojeđivao bizarni i infantilni dojam koji je stvar ostavljala na njega. Vagon koji su gurali nije bio stvoren za ruke odraslog čovjeka. Spadao je u igraonicu, u trivijalni, nestvarni svijet djece, i svaki put kad ga je vukao po livadi, stidio se pred samim sobom, i boljela ga je vlastita bespomoćnost.
Posao je odmicao sporo, napredak se jedva dao zamijetiti. Ako je jutro bilo uspješno, do rova bi prebacili dvadeset pet do trideset blokova, ali nikad više od toga. Da je Pozzi bio malo jači, mogli su napredovati dvostruko brže, no klinac nije bio dorastao dizanju kamenih gromada. Bio je isuviše sitne i krhke građe, nesviknut na fizički rad. Kamen je mogao odignuti sa zemlje, ali ga tako uspravljen i opterećen nije bio u stanju nositi ni pedalj. Čim bi pokušao hodati, pod težinom bi izgubio ravnotežu i nakon dva-tri koraka, teret bi mu stao kliziti iz ruku. Dvadeset centimetara viši i tridesetak kila teži Nashe nije imao sličnih poteškoća. No, budući da ne bi bilo pravično da sav posao obavlja sam, na kraju su blokove dizali u dvoje. Nadalje, u vagon je bilo moguće ukrcati dva bloka (što bi ih ubrzalo otprilike za trećinu vremena), ali u Pozziju nije bilo snage da vuče više od pedeset kila. Trideset-trideset pet kila je vukao bez većeg naprezanja, a kako su se dogovorili da taj dio posla podijele — tako što su se mijenjali u potezanju vagona — teret se uvijek sastojao od samo jednog kamena. Tako je, na kraju krajeva, možda i bilo najbolje. Posao je ionako bio dovoljno iscrpljujući i nije imalo smisla satirati se.
Malo pomalo, Nashe se uhodao. Prvih je nekoliko dana bilo najteže i rijetki su bili trenuci kad se nije osjećao skrhan gotovo neizdrživom iscrpljenošću. Boljeli su ga mišići, u glavi mu se mutilo, a tijelo je neprestance tražilo sna. Omekšali su ga mjeseci provedeni u sjedenju za upravljačem, a prvih ga devet dana relativno lakog rada ni na koji način nisu pripremili za silinu napora što je uslijedio. Nashe je, međutim, još uvijek bio mlad i dovoljno snažan da se oporavi od dugog razdoblja neaktivnosti, te s vremenom primijeti da ga zamor hvata sve kasnije: dok mu je u početku jedno jutro rada bilo dovoljno da se dovede do granice izdržljivosti, sada bi poslijepodne daleko odmaklo prije no što bi mu se to dogodilo. Naposljetku je uvidio da se više ne mora srušiti u krevet odmah poslije večere. Ponovo poče čitati knjige, a sredinom drugog tjedna shvati da je ono najgore prošlo.
Za razliku od njega, Pozzi se, međutim, nije tako lako prilagođavao. Prvih dana kopanja rova još je bio kako-tako raspoložen, no kad su prešli na drugu fazu posla, njegova ojađenost je sve više rasla. Premda je kamenje, nema sumnje, iz njega cijedilo više nego iz Nashea, činilo se da su njegova razdražljivost i mrzovolja prije posljedica osjećaja moralne uvrijeđenosti negoli fizičke patnje. Posao je Pozziju bio upravo grozan, i kako se zahuktavao, sve mu se više činilo očiglednim da je žrtva neke strašne nepravde, da su njegova prava narušena na neki monstruozan, neopisiv način. Stalno se vraćao na partiju pokera s Flowerom i Stoneom, dijelio i Nasheu naglas opisivao karte izigrane one večeri, nemoćan da prihvati činjenicu da je izgubio. Poslije desetog dana rađa na zidu, bio je uvjeren da je bio prevaren, da su Flower i Stone ukrali novce jer su se služili označenim kartama ili nekim drugim nedopuštenim trikom. Nashe se trudio da se drži podalje od te teme, premda, doduše, nije bio posve siguran da je Pozzi u krivu. I samome mu je ta mogućnost pala na pamet, no kako nije bilo dokaza u prilog optužbi, izgledalo mu je besmislenim da podržava klinca u njegovom uvjerenju. Čak i da je mali u pravu, učiniti se nije moglo ama baš ništa.
Pozzi je samo čekao priliku da stvari izvede na čistac s Flowerom i Stoneom, no milijarderi se nisu pojavljivali. Njihova odsutnost bila je neobjašnjiva i, kako su dani prolazili, Nashe joj se sve više iščudavao. Mislio je da će svaki dan dolaziti njuškati oko livade. Zid je, naposljetku, bio njihova ideja, te je bilo prirodno očekivati da će ih zanimati kako posao napreduje. No, tjedni su prolazili, a od njih ni traga ni glasa. Kad god bi Nashe upitao Murksa za njih, Calvin bi slegnuo ranjenima, upro pogled u zemlju i rekao da imaju posla. Što nije imalo nikakva smisla. Nashe pokuša o tome razgovarati s Pozzijem, no mali je tada već kružio nekom drugom putanjom i na njegovo je pitanje uvijek imao spremljen odgovor. "Znači da su krivi”, rekao bi. "Pizde znaju da sam ih provalio i boje se ovdje pomoliti svoje njuške.”
Jedne noći, Pozzi strusi poslije večere pet ili šest piva i dobrano se napije. Spopadne ga neko pogano raspoloženje, pa stade teturati po kamp-kućici bulazneći o nanesenoj mu nepravdi. "Sredit ću ja ta govna”, objavi. “Natjerat ću debelo krme da prizna.” Potom, ne zastavši da objasni što mu je na umu, zgrabi bateriju sa šanka u kuhinji, otvori vrata i izleti u mrak. Nashe skoči na noge i izađe za njim, vičući mu da se vrati. “Skini mi se, vatrogasac”, odvrati Pozzi, mašući divljački baterijom po tratini. “Ako seronje neće doći da razgovaraju s nama, onda idemo mi k njima."
Nashe uvidi da ga osim udarca ništa ne može zaustaviti. Mali je bio naliven, izvan domašaja riječi, i svaki pokušaj prijateljskog uvjeravanja samo bi odmogao. Nashe, međutim, nipošto nije želio udariti Pozzija. Pomisao da bi istukao pijanog klinca u beznadežnoj situaciji nije bila baš njegova ideja rješenja, pa odluči ne poduzeti ništa nego mu se pridružiti i potruditi se da ga drži podalje od bilo kakve gužve.
Zajedno su se zaputili kroz šumu, slijedeći snop svjetlosti ručne baterije. Bilo je skoro jedanaest, nebo prekriveno oblacima, mjesec i zvijezde, ako ih je uopće bilo, zastrti. Nashe je očekivao da će svaki čas ugledati svjetlo kuće, no u tom je smjeru bilo mračno i nakon nekog vremena više nije bio siguran da će je ikada naći.
Pozzi je k tome neprestance posrtao preko kamenja i padao u grmlje, pa se put otegao i čitava ekspedicija kao da je počela gubiti smisao. Najednom se, međutim, nađoše na rubu tratine i kuća se pomoli ispred njih. Iako se činilo isuviše rano da bi Flower i Stone već polijegali, ni jedan prozor nije bio osvijetljen. Pozzi dođe do ulaznih vrata i pritisne zvonce, koje kao i prvi put odvergla početne taktove Beethovenove Pete simfonije. Mali promrsi sebi nešto u bradu, ni upola dobre volje kao onda, i pričeka da netko otvori vrata. Ništa se ne dogodi, pa poslije petnaestak-dvadeset sekundi pozvoni ponovo.
“Izgleda da su večeras izašli”, kaza Nashe.
“Nisu, doma su”, odvrati Pozzi. “Kukavice, neće da otvore.”
No, ni nakon drugog zvonjenja svjetla se ne upališe, a vrata ostanu zatvorena.
“Mislim da je vrijeme da odustanemo”, pokuša ponovo Nashe. “Ako hoćeš, možemo se vratiti sutra.”
“A gdje je sluškinja? Ona bi valjda trebala biti unutra. Možemo njoj ostaviti poruku.”
“Možda ima tvrd san. Ili slobodnu večer. Meni ovo sve skupa izgleda prilično mrtvo.”
Pozzi razdraženo udari nogom o vrata, a zatim počne na sav glas psovati. Umjesto da pozvoni i treći put, odmakne se par koraka od ulaza te se zadere prema jednom od prozora na gornjem katu, iskaljujući bijes na praznu kuću. “Ej, Flower!” grmio je. “Je, tako je, krmsone, tebi govorim. Ljigavac bijedni, eto šta si... Ti i tvoj kompić, oba ste ljigavci odvratni, platit ćete mi za ovo!” Ovaj ratoborni izljev divljačkih i beskorisnih prijetnji trajao je neke tri do četiri minute i kako je bivao sve jači, tako je bivao sve jadniji, sve turobniji u svojoj očajničkoj kreštavosti. Nasheu se stegnulo srce od sažaljenja nad klincem, ali nije mogao bogzna što učiniti dok Pozzijev bijes ne sagori sam od sebe. Stajao je postrance u mraku i gledao u noćne leptire kako se roje oko upaljene baterije. Negdje u daljini zahuči sova, jednom, dvaput, pa utihne.
“Hajde idemo, Jack”, blago će Nashe. “Idemo nazad u kućicu da se naspavamo.”
No Pozzi još nije završio. Prije no što će se uputiti natrag, sagne se, ugrabi šaku šljunka i hitne ga na kuću. Bio je to glup potez, usijana srdžba dvanaestogodišnjaka. Šljunak se poput sačme odbije o tvrdu površinu zida i Nashe začu, poput daleke jeke, tanak zvon lomljavine stakla.
“Ej, za večeras je dosta”, kaza. “Mislim da smo s ovim završili.”
Pozzi se okrenu i zaputi prema šumi. “Šupci”, prokomentira sam za sebe. “Cijelim svijetom upravljaju šupci.”

Poslije te noći Nashe je znao da će morati bolje pripaziti na maloga. Pozzijeve unutarnje rezerve bile su na izmaku, a još nisu izdržali ni polovicu kazne. Ne upuštajući se ni u kakva objašnjenja, počne raditi puno više no što ga je zapadalo. Sam je dizao i vukao blokove dok bi se Pozzi odmarao; činilo mu, naime, da će malo više znoja s njegove strane pomoći da se stvari održe pod kontrolom. Nije mu bilo do novih ispada i opijanja, niti se htio neprestance brinuti hoće li mali puknuti ili neće. Mogao se nositi s dodatnim radom, koji je, na kraju krajeva, izgledao jednostavnijim rješenjem nego pokušaj da Pozziju održi lekciju o dobrim stranama strpljivosti. Sve će se završiti za trideset dana, govorio je sam sebi, i ako nije u stanju izdržati do kraja, kakav je on to čovjek?
Više nije čitao knjige poslije večere, već je te sate provodio s Pozzijem. Večeri su bile opasno doba dana kad nije bilo pametno puštati klinca da zamišljen sjedi sam u kuhinji i pothranjuje roj ubilačkih misli u glavi. Nashe je otada diskretno nastojao da Pozziju bude na raspolaganju. Ako se malome kartalo, kartao bi zajedno s njim, ako je malome bilo do pića, otvorio bi bocu i slijedio ga čašu po čašu. Dokle god su razgovarali, nije bilo važno na koji će način ispuniti vrijeme. Nashe bi ponekad pričao o godini koju je proveo na cesti, o velikim požarima koje je gasio u Bostonu, zadržavajući se pritom, za Pozzijevo dobro, na najjezovitijim detaljima, jer mu se činilo da bi mu priče o iskušenjima drugih ljudi mogle pomoći da prestane razmišljati o svojim nevoljama. Izgleda da je Nasheova strategija, barem neko vrijeme, davala rezultata. Pozzi se primjetno smiri, a opake tirade o suočenju s Flowerom i Stoneom najednom prestadoše. Međutim, nije prošlo dugo a stare opsesije budu zamijenjene novima. Nashe je bez poteškoća izlazio na kraj s većinom njih, kao naprimjer, ženama i Pozzijevom rastućom opsjednutošću idejom da uskoro mora nekoga poševiti, no bilo je i takvih koje se nisu mogle lako ignorirati. Ne da je klinac bilo kome prijetio, ali događalo mu se da svako toliko, usred razgovora, izlane nešto tako šizoidno i sumanuto, da su njegove riječi bile dovoljne da se Nashe uplaši.
“A sve je išlo baš kako sam planirao”, reče mu Pozzi jedne večeri. “Sjećaš se da je tako bilo, Jim? Glatko kako samo poželjeti možeš. Taman sam bio utrostručio naš polog, spremao se da ih potpuno razvalim. Šupci su bili gotovi. Bilo je samo pitanje vremena kad će se prestati trzati, točno sam im njušio kraj. Uvijek čekam da mi se javi taj osjećaj. Kao da u meni klikne neki prekidač i cijelo mi tijelo počne brujati. Kad god dobijem taj osjećaj, znam da mogu odahnuti i uključiti automatskog pilota do kraja. Pratiš li ti ovo što ti pričam, Jim? Sve do te noći, taj me osjećaj nije prevario, niti jedan jedini put.”
“Za sve postoji prvi put”, odgovori Nashe, koji još uvijek nije bio siguran kamo mali smjera.
“Možda. Međutim, teško je vjerovati da je to ono što se nama dogodilo. Jednom kad ti se sreća nasmiješi, nema te sile koja će je zaustaviti. To ti je kao da svaka stvar na ovom svijetu najednom dođe na svoje mjesto. A ti, kao da si izašao iz svog tijela i do kraja večeri samo sjediš i sa strane promatraš sebe kako radiš čuda. Jer čitava stvar zapravo više nema nikakve veze s tobom. Izmakla ti je kontroli i dokle god o njoj previše ne razmišljaš, ne možeš pogriješiti.”
“Jack, priznajem da je neko vrijeme sve izgledalo dobro. A onda su se stvari preokrenule. Kolo sreće, protiv kojeg ne možeš ništa. To ti je kao kad udarač u bejzbolu ima stopostotni prolaz, ali na kraju devetog kruga promaši zadnji udarac, i to u trenutku kad na svakoj bazi ima igrača. Njegova momčad izgubi, za što on možda snosi odgovornost, no to još uvijek ne znači da je imao loš dan.”
“Ne slušaš me. Ja ti govorim da u takvoj situaciji jednostavno nema teorije da promašim. U tom trenutku lopta mi izgleda kao lubenica. Samo moram zakoračiti na poziciju udarača, čekati da mi je bacač nabaci i onda je mlatnuti u nebranjeni prostor, i moj udarac dobiva utakmicu.”
"Dobro, poslao si je ravno u nebranjeni prostor. Ali istovremeno, njihov centar leti ko sumanut, lopta samo što nije prošla mimo njega, međutim on skače i grabi je vrhom rukavice. Nevjerojatno hvatanje, jedno od najboljih ikad viđenih. No, vi svejedno gubite, zar ne, i nikako ne možeš optužiti udarača da nije dao sve od sebe. To je sve što ti ja pokušavam reći, Jack. Dao si sve od sebe, a mi smo ipak izgubili. Ima i puno gorih stvari na svijetu. Ovo nije nešto oko čega bismo više trebali razbijati glavu.”
“Ma da, ali ti još uvijek ne shvaćaš o čemu ja pričam. Kao da me ne čuješ.”
"Meni to zvuči prilično jednostavno. Dobar dio noći izgledalo je da ćemo pobijediti. Međutim, onda je nešto pošlo po zlu, pa nismo.”
“Upravo tako. Nešto je pošlo po zlu. A šta ti misliš šta je to bilo?”
"Nemam pojma, mali. Ti mi reci šta.”
"Ti. Ti si prekinuo ritam i nakon toga je sve krenulo naopako.”
"Ako se dobro sjećam, ti si kartao. Ja sam samo sjedio i gledao.”
“Da, ali si bio dio igre. Iz sata u sat sjedio si tik iza mene i puhao mi za vrat. U početku mi je tvoja blizina odvlačila pažnju, no poslije sam se navikao i shvatio da postoji razlog zašto si tu. Da mi udišeš život, stari! Svaki put kad bih osjetio tvoj dah, sreća mi je kapala na prste. Sve je bilo savršeno. Bili smo u taktu, svi su se kotačići uredno okretali, milina, čovječe, prava milina... I onda si ti morao ustati i izaći!”
“Da zadovoljim prirodnu potrebu. Šta si očekivao, da pišam u gaće?”
“Okej, dobro, ideš u WC. Cool, nema problema... Ali koliko to traje? Tri minute? Pet minuta? Naravno da moraš pišat. Ali zaboga, Jim, pa tebe nije bilo čitav jebeni sat!”
“Bio sam iscrpljen. Morao sam prileći i ubiti oko.”
“Da, samo što ti nisi ubio oko. Ti si se popeo na kat i otišao njuškati po Gradu Svijeta one ispaljene budale. Koju pičku materinu ti je trebala takva jedna glupost? Ja sjedim dolje, čekam da se vratiš i malo pomalo gubim koncentraciju. Gdje li je? Ne prestajem se pitati šta ti se moglo dogoditi. Kola kreću nizbrdo, sad više ne dobivam tako često. I tada, baš u trenutku kad stvari postaju ozbiljne, tebi pada na pamet da ukradeš komadić makete. Ne mogu vjerovati kakvu si grešku napravio. Bez trunke stila, Jim, čisti amaterizam. Učiniti tako nešto dođe ti ko grijeh, povreda nekog temeljnog prava. Sve smo bili fino uskladili. Došli do one točke kada treba zasvirati glazba, a ti odeš gore i polupaš sve instrumente. Umiješao si se u rad kozmosa, prijatelju. Kad to čovjek jednom uradi, treba da plati određenu cijenu. I meni je žao što je moram plaćati zajedno s tobom.”
“Počinješ zvučati kao Flower, Jack. Tip dobije na lotu i odmah pomisli da je božji izabranik.”
“Ne pričam ti ja o Bogu. Bog nema s tim nikakve veze.”
“To je samo druga riječ za istu stvar. Ti želiš vjerovati da u svemu postoji neka skrivena svrha. Nastojiš sebe uvjeriti da se sve na svijetu događa s nekim razlogom. Meni je svejedno kako ćeš ti to nazvati — Bog, sreća ili sklad — radi se o jednom te istom sranju pomoću kojeg se zatvaraju oči pred činjenicama i izbjegava suočavanje sa stvarima kakve one doista jesu.”
“E moj Nashe, ti misliš da si pametan, a veze nemaš ni o čemu.”
“Točno je, nemam. Ali nemaš ni ti, Jack. Mi smo par neznalica, ti i ja, dvije budale koje su se uplele tamo gdje im nije mjesto i sada pokušavaju sravniti račun. Ako ništa ne zeznemo, za dvadeset i sedam dana izlazimo odavde. Ne kažem da se ludo provodimo, ali možda ćemo iz svega nešto i naučiti.”
“Nisi smio to učiniti, Jim. Samo ti to hoću reći. U trenutku kad si ukrao čovječuljke, stvari su izmakle kontroli.”
Na rubu strpljenja, Nashe duboko uzdahne, ustane sa stolice i iz džepa izvuče figurice Flowera i Stonea. Zatim priđe do mjesta gdje je Pozzi sjedio i mahne mu figuricama pred očima. “Dobro pogledaj”, kaže, “i reci mi što vidiš.”
“Isuse”, frkne Pozzi. “Zašto se ti sad hoćeš s time poigravati?”
“Samo ti dobro pogledaj”, nastavi Nashe oštro. “Hajde, Jack, i reci mi što držim u ruci.”
Pozzi se zagleda u Nashea s povrijeđenim izrazom u očima, a onda ga s oklijevanjem posluša. “Flowera i Stonea”, kaza.
“Flowera i Stonea? Ja sam mislio da su Flower i Stone nešto veći od ovih ovdje. Pogledaj, Jack, ova dvojica nisu veća od pedlja.”
"Okej, to nisu pravi Flower i Stone. To je, kako bi se reklo, replika.”
“Komad drva, je li tako? Bezvezni komadić drva. Slažeš se, Jack?”
“Ako ti tako kažeš.”
“Pa ipak vjeruješ da je ovaj drveni otpad jači od tebe, zar ne? Ti misliš da on ima neku snagu, da smo zbog njega izgubili sav svoj novac.”
“Ja to nisam rekao. Samo sam htio reći da ga nisi trebao otkinuti. U nekoj drugoj prilici, možda, ali ne kada igramo poker.”
“Ali on je sad ovdje. I svaki put kad ga pogledaš, malo se uplašiš, je l' da? Kao da baca zle čini na tebe.”
“Tako nekako.”
“I što hoćeš da učinim s ovima ovdje? Da ih vratim? Bi li se tada bolje osjećao?”
“Sad je prekasno. Šteta je učinjena.”
“Sve se dade popraviti, mali. Kao dobar katolik, ti bi to trebao znati. Sve se bolesti daju izliječiti pravim lijekom.”
“Ne pratim te više. Nemam pojma o čemu pričaš.”
“Samo pažljivo promatraj. Za nekoliko minuta, tvojim će mukama doći kraj.”
Nashe bez riječi ode u kuhinju, odakle se vrati s plehom za kolače, kutijom šibica i novinama. Pleh položi na pod, Pozziju pred noge. Zatim klekne i postavi figurice Flowera i Stonea u sredinu pleha. Otkine komad novina, razdere ga u nekoliko vrpci koje zgužva u loptice, a loptice pažljivo razmjesti oko drvenog kipića u plehu. Zastane na časak kako bi pogledao Pozziju u oči, a kad ovaj ne reče ništa, nastavi i kresne šibicu. Plamenom dodirne jednu po jednu papirnatu lopticu, a kad su sve konačno gorjele, vatra zahvati i drvene figurice, pri čemu uvis sukne svijetli plamen, pucketajući od boje koja se topila. Drvo je iznutra bilo meko i porozno, nije se moglo othrvati plamenu. Flower i Stone prvo pocrne, a zatim se stadoše smanjivati, dok im je vatra izjedala tijela. Nije prošla ni minuta, a čovječuljci nestadoše.
Nashe pokaza na pepeo na dnu pleha i reče: “Jesi vidio? Tu nema ničega. Kad jednom otkriješ čarobnu formulu, nijedna prepreka nije nepremostiva.”
Mali konačno digne pogled s poda i pogleda Nashea: “Ti si totalno otkinuo”, veli. “Nadam se da ti je to jasno.”
“Ako jesam, znači da nas je dvojica, prijatelju. Barem više nećeš morati patiti sam. I na tome treba biti zahvalan, zar ne? Pratim te u stopu, Jack. U svaku prokletu stopu, sve do kraja ovog prokletog puta.”

Sredinom četvrtog tjedna vrijeme se počne mijenjati. Toplo vlažno nebo uzmakne pred svježinom rane jeseni, pa su jutrom često išli na posao u džemperima. Nestadoše insekti, svi oni rojevi mušica i komaraca što su ih tako dugo salijetali, a kad je lišće u šumi stalo mijenjati boju u nijanse žute, narančaste i crvene, bilo je teško ne osjećati se ipak malo bolje. Kiša je, istina, znala biti neugodna, ali i nju im je bilo lakše podnositi nego vrućinu, te su obično ne obazirući se na kapi nastavljali s radom. Dobili su gumene kabanice i kape za bejzbol, što ih je u razumnoj mjeri štitilo od pljuskova. Važno je bilo ne posustati, odraditi deset sati svaki dan i zgotoviti posao u ugovorenom roku. Do sada nisu uzeli ni trenutak slobodnog vremena, te nisu bili spremni dozvoliti da ih omete nekoliko kapi kiše. Zanimljivo je da je, što se toga tiče, Pozzi bio uporniji od Nashea. No, to je bilo zato što mu je više nego Nasheu bilo stalo da završe, pa je čak i za najolujnijih, najsumornijih dana grabio na posao bez pogovora. Kao da je što je vrijeme bilo gore, on bio veseliji — jer je vani s njima morao biti i Murks, a Pozzija ništa nije moglo obradovati koliko slika smrknutog, krivonogog nadzornika što uparađen u žutu kišnu odjeću satima stoji pod crnim kišobranom dok mu čizme tonu sve dublje u blato. Obožavao je gledati starog momka kako se zlopati — bila je to svojevrsna utjeha, sitna naplata za svu patnju koju je sam morao iskusiti.
Kiša je ipak stvarala probleme. Jednoga dana krajem rujna, obrušila se tako žestoko da im je uništila gotovo trećinu iskopanog jarka. Do tada su naslagali sedam stotina kamenih blokova te su računali da bi za nekih desetak-dvanaest dana mogli završiti donji red. Preko noći se, međutim, digla snažna oluja i zalila ledinu obilnom, vjetrom nošenom kišom, pa kad su sljedećeg jutra došli na posao, otkrili su da je još nepokriveni dio jarka desetak centimetara ispunjen vodom. Ne samo da nije bilo moguće nastaviti sa slaganjem kamenja dok se jarak ne isuši, već je propao i sav onaj mukotrpni i pedantni rad na ravnanju dna. Temelji zida pretvorili su se u muljevitu mrežu potočića i blatnih humki. Iduća tri dana proveli su u dovlačenju blokova i ujutro i poslijepodne, nastojeći ispuniti vrijeme kako su znali i umjeli, a kad je vođa najzad isparila, ostavili su se na neko vrijeme kamenja i iznova dali na ravnanje dna jarka. I tu je stvar između Pozzija i Murksa konačno eksplodirala. Calvin se najednom ponovo uključio u posao, no umjesto da stoji sa strane i promatra ih sa sigurne razdaljine (što mu je bio običaj), sada se neprestance vrzmao oko njih, dosađujući im kao uš beskonačnim primjedbama i uputama, kako bi bio siguran da će popravci biti korektno izvedeni. Pozzi se dobro držao prvo prijepodne, ali kad im se Murks nastavio miješati u posao i poslijepodne, Nashe primijeti da malome popušta strpljenje. Nakon tri ili četiri sata napokon prasne.
“E pa dobro, pametnjakoviću”, ispali Pozzi odbacivši lopatu i zagleda se u Murksa s gađenjem, “kad si već takav stručnjak za ove stvari, zašto ih onda sam ne uradiš?”
Očito zatečen, Murks na trenutak ostade bez riječi. “Zato što to nije moj posao”, prozbori konačno tihim glasom. “Na vama je, momci, da ga odradite. Ja sam ovdje samo da pazim da nešto ne zabrljate.”
“Ma je li...” klinac ga nije puštao. “A što si se ti tako uzoholio, tikvane? Kako to da je tebe dopalo da visiš tu s rukama u džepovima dok mi otežemo jaja na ovoj gomili govana? Ha? Ajde, gospon prostak, da čujem... Daj mi jedan dobar razlog.”
"Vrlo jednostavno”, odvrati Murks, bezuspješno se trudeći da prikrije osmijeh koji mu je zatitrao na usnama. “Zato što vi kartate, a ja ne.”
Kriv je bio osmijeh, barem je Nashe imao takav osjećaj. Murksovim licem pređe još i izraz pun dubokog i istinskog prezira, a već trenutak kasnije Pozzi je nasrtao na njega stisnutih pesnica. Jedan je udarac zasigurno pogodio cilj, jer dok je Nashe uspio otrgnuti malog, iz ugla Cal vinovih usnica već je kapala krv. Kipteći od neiskaljene srdžbe, Pozzi se još gotovo minutu divljački propinjao u Nasheovim rukama, no ovaj ga je držao svom snagom i mali se konačno smiri. Murks se u međuvremenu udaljio nekoliko metara i maramicom je lagano dodirivao posjekotinu. “Nema veze”, oglasi se najzad. “Derište ne može izdržati pritisak, i to je sve. Neki to mogu, neki ne. Reći ću vam samo jednu stvar: ovo da se više nije ponovilo. Idući put neću biti fin.” Pogleda na sat, pa nastavi: “Mislim da ćemo danas završiti ranije.
Skoro će pet, nema smisla ponovo počinjati s ovako usijanim glavama.” Potom se, odmahnuvši im na uobičajeni način, zaputi preko livade i nestane u šumi.
Nashe je morao odati priznanje Murksovoj moći samokontrole. Većina muškaraca bi uzvratila nakon onakvog nasrtaja, no Calvin ni ruku nije podigao da se obrani. Možda je bilo izvjesne arogancije u njegovom držanju — kao da je Pozziju htio dati do znanja da mu, ma koliko se trudio, ne može nauditi — no činjenica je da se incident završio začuđujuće brzo. S obzirom na to što se moglo dogoditi, pravo je čudo da nije učinjena puno veća šteta. Izgleda da je čak i Pozzi toga bio svjestan, pa iako je te večeri klinac obazrivo izbjegavao razgovor na tu temu, Nasheu je bilo jasno da mu je neugodno, ali i drago što je bio na vrijeme spriječen.
Nije bilo razloga da očekuju bilo kakve posljedice. Međutim, u sedam sati idućeg jutra, Murks se na vratima kamp-kućice pojavi s pištoljem. Policijska tridesetosmica, visila je zataknuta u kožnate korice s Murksovog opasača s municijom. Nashe opazi da iz redenika nedostaje šest metaka, što je bio gotovo pouzdan dokaz da je oružje napunjeno. Činjenica da je do toga došlo, bila je sama po sebi loš znak, no još je gore, pomisli, to što se Calvin ponaša kao da se ništa nije promijenilo. Pištolj ni riječju nije spomenuo, i njegova šutnja na kraju zabrine Nashea više nego samo oružje. Ona je značila da Murks smatra kako ga ima pravo nositi, štoviše, da je to pravo imao od samog početka. O slobodi, dakle, nikad nije ni bilo govora. Ugovori, rukovanja, dobra volja — sve to nije imalo nikakva značaja. Nashe i Pozzi su sve vrijeme radili pod prijetnjom sile, a Murks ih je puštao na miru samo zato što su se oni u jednom trenutku opredijelili za suradnju. Gunđati i prigovarati je izgleda bilo dozvoljeno, ali jednom kad je njihovo nezadovoljstvo prešlo verbalne okvire, bio je više nego spreman protiv njih poduzeti drastične, zastrašujuće mjere. A s obzirom na to kako su stvari postavljene još u početku, nije bilo sumnje da je postupao u skladu s naredbama Flowera i Stonea.
Pa ipak, nije se činilo osobito vjerojatnim da Murks doista planira i upotrijebiti oružje. Njegova je funkcija bila simboličke naravi; to što ga je nosio pred njima trebalo je biti dovoljno da shvate kako stvari stoje. Dokle god ga ne budu izazivali, Calvin će samo paradirati uokolo s pištoljem oko pasa, izigravajući šerifa iz kakvog idiotskog westerna. Kad se sve zbroji, Nashe je imao osjećaj da jedinu pravu opasnost predstavlja Pozzi. Njegovo je ponašanje postalo tako nepredvidivo da je bilo teško znati hoće li ovaj čas učiniti nešto nerazumno ili ne. Međutim, na kraju se ispostavilo da neće i Nashe je morao priznati da ga je u početku potcijenio. Pozzi je sve vrijeme očekivao nevolje, pa kad je tog jutra ugledao pištolj, nije se toliko iznenadio koliko potvrdio svoje crne slutnje. Iznenadio se Nashe, koji je sam sebe zavarao lažnim iščitavanjem činjenica, dok je Pozzi oduvijek znao sa čime su se uhvatili u koštac. Shvatio je to još prvog dana na ledini i dublji smisao te spoznaje nasmrt ga je preplašio. Sad kada je sve izašlo na vidjelo, kao da mu je pao kamen sa srca. Na kraju krajeva, pištolj ionako nije mijenjao situaciju u kojoj se našao. Samo je potvrdio da je bio u pravu.
“Šta je, stari”, obrati se Murksu dok su sva trojica zajedno grabili ledinom, “izgleda da si konačno stavio karte na stol.”
“Karte?” zbunjeno će Murks. “Rekao sam ti jučer da ne kartam.”
“Takozvana stilska figura”, nasmiješi se ljubazno Pozzi. “Mislim na tu smiješnu palicu što ti visi oko pasa.”
“A to...” potapša Murks korice pištolja. “Ma da, pomislio sam, eto, kako mi nije baš pametno riskirati.
Nisi ti sav svoj, mali. Čovjek nikad ne zna šta ti ovaj čas može pasti na pamet.”
“Ovo mi ipak na neki način sužava mogućnosti, zar ne?” nastavi Pozzi. "Hoću reći, ta tu stvarčica može ozbiljno utjecati na čovjekovu mogućnost izražavanja. Ugroziti njegovo ustavno pravo na slobodu govora, ako me razumiješ..."
“Momak, ne moraš mi tu sad pametovati”, odvrati Murks. “Znam je šta piše u Ustavu.”
“Naravno da znaš. Zato mi i jesi tako drag, Calvine. Bistar si ti tip, čisti talenat. Nitko ti ne može prodati foru.”
“Ko što sam rekao jučer, ja sam uvijek spreman pustiti čovjeka na miru. Ali samo jedanput. Nakon toga valja poduzeti odgovarajuće korake.”
“Kao na primjer, staviti karte na stol.”
“Zovi ti to kako te volja.”
“Lijepo je kad se stvari izvedu na čistac, to je sve. Zapravo mi je drago što si danas stavio opasač za svečane prilike. Sad i moj prijatelj Jim ima jasniju sliku o tome što je i kako je.”
"O tome se i radi", objasni Murks, potapšavši ponovo pištolj. “S ovom se stvarčicom dade izoštriti slika, zar ne?”
S popravkom rova završili su u podne toga dana, nakon čega se posao nastavio uobičajenim tokom. S izuzetkom pištolja (kojeg je Murks od sada nosio svaki dan), vanjske okolnosti njihova života nisu se osobito promijenile. Nashe je čak imao dojam da su se počele kretati nabolje. Kao prvo, prestala je kiša, a vlažne i hladne dane, koji su ih ukopali na više od tjedan dana, zamijenilo je razdoblje prekrasnog jesenskog vremena: nebo je bilo jasno i blistavo, zemlja tvrda pod nogama, tišina prekidana samo pucketanjem lišća što bi ga tu i tamo zakovitlao vjetar. A i Pozzijevo se stanje naizgled popravilo, pa Nasheu više nije bilo tako naporno biti s njim. Pištolj je bio svojevrsna prekretnica, nakon koje je uspio povratiti dobar dio svoje poletnosti i duha. Prestao je držati nesuvisle govore, uspijevao svladavati bijes, a svijet kao da ga je ponovo počeo zabavljati. Bio je to napredak u pravom smislu riječi, pri čemu se nije smjelo zanemariti i napredovanje po kalendaru, što je možda imalo veći značaj od svega ostalog. Otkako su zašli u listopad, odjednom se počeo nazirati kraj. Sama ta spoznaja bila je dovoljna da im probudi nadu, tračak optimizma kojeg donedavno nije bilo. Činjenicu da im je ostalo još šesnaest dana ni pištolj nije mogao promijeniti. Sve dok nastavljaju s radom, rad će im donijeti slobodu.
Osmi listopada položiše tisućiti kamen, završivši tako donji red više od tjedan dana ranije. Bez obzira na sve, Nashe nije mogao odoljeti osjećaju ispunjenosti koji ga je obuzeo. Ostavljaju za sobom neki trag; napravili su nešto što će ostati iza njih i gdje god se jednog dana zatekli, dio tog zida uvijek će im pripadati. Čak je i Pozzi izgledao sretnim zbog toga; kada je i zadnji kameni blok konačno zacementiran, odmakne se par koraka unatrag i reče Nasheu: “E čovječe, daj snimi šta smo ti i ja upravo napravili!” Zatim posve neočekivano skoči na poslagano kamenje i stade hodati gore-dolje po zidu s raširenim rukama poput plesača na užetu. Nashe se razgali kad ga vidje da tako reagira i, dok je gledao njegovu sitnu pojavu kako se na prstima udaljuje niz zid, imitirajući pokrete akrobate na visoko razapetoj žici (kao da je u vrlo opasnoj situaciji, kao da će svaki čas pasti s velike visine), nešto ga najednom stegne u grlu i on osjeti kako mu naviru suze. LJ to mu priđe Murks i veli: “Mali skot izgleda prilično ponosan na sebe, ha?"
“Ima i zašto”, odvrati Nashe. “Naporno je radio."
“Pa, nije bilo lako, to ti priznajem. Ali eto, sad se vidi i rezultat. Zid se izgleda konačno počinje dizati."
“Malo pomalo, kamen po kamen.”
“Tako i treba. Kamen po kamen.”
“Morat ćete početi tražiti nove radnike. Ako smo Jack i ja dobro izračunali, mi bi trebali otići šesnaestoga.”
“Znam. Na neki način je šteta. Hoću reći, taman vas je krenulo, navikli se...”
“Šta se tu može, Calvine.”
“Da, znam. Ali ako vam se ne ukaže nikakav bolji posao, možete razmisliti o tome da se vratite na ovaj. Znam da ti sada zvuči suludo, ali svejedno razmislite.”
“Da razmislimo?” odjekne iz Nashea, koji nije znao bi li se nasmijao ili zaplakao.
“To zapravo i nije tako loš posao”, nastavi Murks. “Barem je sav tu pred tobom. Položiš kamen i nešto se dogodi. Položiš sljedeći, opet se nešto dogodi. Nema tu nikakve tajne. Gledaš zid kako raste i nakon nekog vremena počneš se dobro osjećati. Za razliku od košenja trave ili cijepanja drva. I to je posao, znam, ali nema nekog većeg smisla. A kad radiš na ovakvom zidu, uvijek imaš nešto za pokazati.”
“Da, vjerojatno ima svoje svijetle trenutke”, odgovori Nashe, ponešto zbunjen Murksovim skretanjem u filozofske vode, “ali, vjerovao ili ne, ima puno poslova koje bih radije radio.”
“Kako vas volja. Ne zaboravite da nam je ostalo još devet redova. Kad biste izdržali do kraja, lijepe biste novce mogli zaraditi.”
“Imat ću to na umu. Ali, na tvom mjestu, Calvine, ne bih baš na to računao.”

7


Postojao je, međutim, jedan problem. Bio je tu zapravo od samog početka, visio im kao sitna točkica negdje u podsvijesti, ali je sada, kako je do šesnaestog ostalo svega tjedan dana, počeo poprimati takve razmjere da je zasjenjivao sve drugo. Šesnaestog je trebao biti otplaćen dug, čime se oni samo vraćaju na nulu. Iako će možda i biti slobodni, također će biti švorc, a koliko ih daleko sloboda uopće može odvesti ne budu li imali novaca? Ni kartu za autobus neće moći platiti. Onog trena kada budu izašli odavde, pretvorit će se u skitnice, u par lutalica koji bez prebijene pare traži put kroz tamu.
Na nekoliko minuta se činilo da bi ih mogla spasiti Nasheova kreditna kartica, no kad ju je Nashe izvadio iz lisnice i pokazao Pozziju, mali ustanovi da je istekla krajem rujna. Padne im na pamet da napišu nekome pismo i zamole za kakav zajam, ali mogli su se sjetiti jedino Pozzijeve majke i Nasheove sestre, što ni jednome nije osobito odgovaralo. Nije bilo vrijedno tolike neugodnosti, zaključiše, osim toga, ionako je vjerojatno prekasno. Dok pošalju pismo i dobiju odgovor, šesnaesti će biti iza njih.
Nashe zatim Pozziju prenese razgovor koji je s Murksom vodio to poslijepodne. Mogućnost je bila zastrašujuća (u jednom se trenutku činilo da će mali zaplakati), no na kraju su se ipak pomirili s idejom da će trebati ostati još neko vrijeme. Zid je bio jedini mogući izbor. Ne budu li namaknuli nešto gotovine za sebe, po izlasku će samo biti u još većoj nevolji, s kojom se ni jedan ni drugi nisu osjećali spremnim suočiti. Bili su odveć i iscrpljeni i potreseni da bi se izložili takvom riziku. Još dan ili dva rada trebalo bi biti dovoljno, tješili su se, još samo par stotina dolara po glavi da mogu krenuti s mrtve točke. Na kraju možda i neće biti tako loše. Barem će raditi za sebe, što je cijeloj priči davalo drugi ton. Tako su makar govorili — no što su u tom trenutku i mogli reći jedan drugome? Iza njih je bila skoro boca burbona, i svako zadržavanje na istini stvari bi samo učinilo gorima no što su bile.
Sljedećeg su jutra razgovarali s Calvinom kako bi se uvjerili da je njegova ponuda bila ozbiljna. On tu ne vidi nikakav problem, kako reče, dodavši da je tu mogućnost još sinoć spomenuo Floweru i Stoneu, koji nisu imali ništa protiv. Ako žele nastaviti s radom i nakon otplate duga, Nashe i Pozzi slobodni su to učiniti. Mogu dobiti istih deset dolara po satu koje su i do sada zarađivali, a ponuda će trajati sve dok se zid ne završi. “Riječ je o samo dva-tri ekstra dana”, reče Nashe. “Naravno, razumijem”, odvrati Murks. “Želite prije nego odete uštediti nešto da vam se nađe pri ruci. Znao sam da ćete prije ili kasnije prihvatiti moj način razmišljanja.”
“Nema to veze s tim”, odgovori Nashe. “Ostajemo zato što moramo, ne zato što želimo.”
“Svejedno”, zaključi Murks, “dođe mu na isto, je l' tako? Vama treba novaca, a ovaj tu posao je prilika da zaradite.”
Nashe zausti da mu odgovori, ali Pozzi ga pretekne: “Ne ostajemo ako dogovor nije na papiru. S preciznim uvjetima, sve crno na bijelo...”
“Da napravimo nešto kao dodatak ugovoru”, kaže Murks. “Je l' na to misliš?”
"E baš na to”, odgovori Pozzi. “Dodatak ugovoru. Ako ga ne dobijemo, kupimo se odavde šesnaestoga.”
“Zvuči pošteno”, izjavi Murks, očito sve zadovoljniji samim sobom. “Ali nema mjesta zabrinutosti, sve je već sređeno.” Zatim redom otkopča drukere svoje plave pernate jakne, desnom rukom posegne u unutarnji džep, iz kojeg izvuče dva svinuta lista papira. “Pročitajte što tu piše pa mi recite što mislite.”
Jedan je list bio original, a drugi kopija nove klauzule, koja se sastojala od jednostavno sročenog stavka u kojem se navode uvjeti “rada nakon otplate duga”. Flower i Stone su već potpisali oba primjerka i, koliko su Nashe i Pozzi mogli vidjeti, sve je bilo u redu. Upravo to je bilo čudno. Odluku su donijeli tek sinoć, a već im je pred očima bio njezin rezultat, sročen šturim pravničkim jezikom. Kako je to bilo moguće? Kao da su im Flower i Stone mogli čitati misli, kao da su znali što će Nashe i Pozzi učiniti još prije njih samih. Nashea odjednom obuzme paranoidna sumnja da je kamp-kućica ozvučena. Pomisao je bila odvratna, no drugog objašnjenja izgleda nije bilo. Što ako su u zidovima instalirani prislušni uređaji? Floweru i Stoneu u tom je slučaju bilo lako čuti njihove razgovore — mogli su uhvatili svaku riječ koju su on i klinac izgovorili proteklih šest tjedana. Možda je to bila njihova mala noćna zabava, pomisli. Uključe radio i slušaju “Sat vremena s Jimom i Jackom”, zabava za cijelu obitelj, zagarantirane salve smijeha...
“Ti si nevjerojatno siguran u sebe, Calvine, zar ne?” primijeti.
“Zdrav razum, to je sve”, odgovori Murks. “Bilo je samo pitanje vremena kad ćete mi doći s time. Drugog puta nije bilo. Pa nešto mislim, što se ne bih pripremio i gazdama rekao da sastave ugovor. Nije potrajalo više od minute.”
Potpisali su tako oba primjerka dodatka na ugovor i posao je bio sklopljen. Prođe još jedan dan. Kada su sutradan sjeli za stol da večeraju, Pozzi izjavi da bi, ako se njega pita, šesnaestog navečer trebali slaviti. Bez obzira što tada još neće otići, nekako je red da na poseban način obilježe taj dan. Trebali bi malo zabrijati, kaže, napraviti tulum u proslavu dolaska nove ere. Nashe pomisli da govori o kolaču ili boci šampanjca, ali Pozziju je na umu bilo nešto daleko raskošnije. “Ne”, stade mu objašnjavati. “Mislim da stvarno zaružimo. Jastog, kavijar, kužiš, sve kako treba. Naravno, i da dovedemo ženske. Nema zabave bez komada.”
Nashe se morao nasmijati njegovom entuzijazmu. “A koje bi to ženske bile, Jack?” upita. “Jedina ženska koju sam vidio u blizini je Louise, a ona mi nekako ne izgleda tvoj tip. Čak i da je pozovemo, sumnjam da bi došla.”
“Ma ne, govorim ti o pravim ženama. Prostitutkama. O sočnim komadima, kužiš. Komadima koje možemo poševiti.”
“A gdje ćeš naći te sočne komade? Hodaju tu po šumi?”
“Dovest ćemo ih. Atlantic City nije daleko odavde. Ta selendra vrvi od ženskog mesa. Ima pice na prodaju na svakom uglu.”
“Krasno. A zašto misliš da bi Flower i Stone na to pristali?”
"Pa rekli su da možemo dobiti sve što poželimo, je li tako?”
"Jedno je hrana, Jack. Knjiga, časopis, pa čak i boca-dvije burbona. Ne čini ti se da si s ovim malo pretjerao?”
“Kad se kaže sve, to znači sve. Osim toga, ne škodi pitati.”
“Naravno, pitaj ti što god hoćeš. Samo se nemoj iznenaditi kad ti se Calvin bude nasmijao u lice.”
"Sutra ću ga pitati čim dođe.”
“A ti pitaj... Ali traži samo jednu žensku, okej? Stari nije baš siguran da je oran za toliko slavlje.”
“E bogme, dečko jest. Koliko je vremena prošlo, samo što mi nije eksplodirao.”
Suprotno Nasheovim predviđanjima, Murks se idućeg jutra malome nije nasmijao u lice, premda je pogled pun zbunjenosti i nelagode što mu je prešao preko lica vrijedio koliko i smijeh, možda još i više. Calvin se ponovo, kao i prethodnog dana, pripremio za njihova pitanja, no ovaj put bio je zatečen, jedva da je shvatio o čemu klinac govori. Nakon drugog ili trećeg pokušaja konačno ga je razumio, što ga je, međutim, samo još više smelo. "Misliš kurvu?" upita. “Je li na to misliš? Hoćeš da ti mi dovedemo kurvu?”
Murks nije imao ovlasti da postupi po tako nesvakidašnjem zahtjevu, ali obeća da će ga prenijeti gazdama još istu večer. Kad se sljedećeg jutra vratio s odgovorom, Pozziju je, na opće iznenađenje, priopćio da će stvar biti sređena, te da će šesnaestoga imati žensku. “Takav je bio dogovor”, veli. "Možete dobiti sve što poželite. Nisu bili baš oduševljeni, ali dogovor je dogovor, tako su rekli i to je to. Ako mene pitate, mislim da su se ovaj put baš isprsili. Fini su to momci, kad ta dvojica jednom dadu riječ, slomit će se da je održe.”
Nasheu se to ništa nije sviđalo. Flower i Stone nisu bili ljudi takvog kova koji bi bacali novac na zabave drugih, pa ga je činjenica da su udovoljili Pozzijevu zahtjevu trenutno nagnala na oprez. Za njihovo dobro, mislio je, bolje bi bilo da odmah nastave s radom i izvuku se odavde što je moguće brže i neprimjetnije. Drugi red blokova pokazao se manje teškim od prvog, a posao je napredovao sigurnim tempom, možda sigurnijim nego ikad do tada. Zid je sada bio viši, pa nisu morali nebrojeno puta kleknuti i saviti leđa dok blok ne bi sjeo na pravo mjesto. Potreban je bio jedan jedini, promišljeni pokret, te su, svladavši finese novog ritma, učinak povećali na čak četrdeset kamenih blokova dnevno. Najjednostavnije bi bilo istrajati tako do kraja. Klinac se, međutim, zaintačio da hoće slavlje, a kako je sad sređeno i da dođe djevojka, Nashe je znao da nema načina da ga spriječi. Štogod rekao, zvučalo bi kao da mu pokušava pokvariti veselje, što mu nije bilo ni na kraj pameti. Mali je zaslužio da malo prolumpa, pa čak i ako će se izgnjaviti više no što je bilo vrijedno, Nashe je osjećao moralnu obvezu da mu se pridruži u igri.
Idućih nekoliko večeri, preuzevši ulogu ugostitelja-dobavljača, zavaljen u dnevnom boravku s olovkom u ruci, pravio je spisak poslova i pomagao Pozziju u razradi detalja proslave. Valjalo je donijeti čitav niz odluka, a Nashe je bio čvrst u nakani da klincu bude udovoljeno u svakom pogledu. Treba li večera početi s koktelom od račića ili francuskom juhom od luka? Hoće li glavno jelo biti odrezak ili jastog ili i jedno i drugo? Koliko boca šampanjca da naruče? Da li da djevojka bude na večeri ili da njih dvojica jedu sami a nju da dovedu prije deserta? Je li potrebna kakva dekoracija i, ako jest, koju boju balona da izaberu? Gotov su spisak petnaestog ujutro predali Murksu, koji se iste večeri iznimno ponovo pojavio na ledini da im izruči robu. Bio je to prvi put da je došao džipom. Nashe se zapita nije li to ohrabrujući znak, koji je govorio da im je sloboda blizu. S druge pak strane, prisutnost vozila nije morala značiti ništa. Vrećica je bilo puno i možda se dovezao džipom naprosto zato što nije mogao sve nositi u rukama. Jer, ako im se sloboda doista toliko približila, zašto bi Murks i dalje hodao naokolo s pištoljem?
Zadnjeg dana položili su četrdeset sedam blokova, čime je za pet blokova potučen prethodni rekord. Za takav im je uspjeh bio potreban ogroman napor, no obojica su željela završiti u velikom stilu, pa su radili kao da su tu zato da nešto dokažu, ne usporavajući ritam ni na tren, prevrćući kamenje sa sigurnošću koja je graničila s prezirom, kao da je jedino važno pokazati da nisu poraženi, već da iz cijele prljave priče izlaze kao pobjednici. Kad im je točno u šest Murks doviknuo da stanu, spustili su alat, a hladan jesenski zrak još ih je pekao u plućima. Počelo se ranije smrkavati; pogledavši prema nebu, Nashe vidje da im je nad glavama već zanoćilo.
Na nekoliko trenutaka osjeti se posve ošamućeno, ne znajući što da misli. Pozzi mu priđe, lupi ga po leđima brbljajući od uzbuđenja, ali Nasheov mozak ostade začuđujuće prazan, kao da nije bio u stanju pojmiti značaj onoga što je Nashe uradio. Vratio sam se na nulu, reče napokon samom sebi, shvativši odjednom da se upravo završilo čitavo jedno razdoblje njegova života. Nisu posrijedi bili samo zid i ledina, već sve ono što ga je ovdje dovelo, cijela sumanuta priča od protekle dvije godine: Therese, novac, automobil, sve... Ponovo je na nuli, a svega toga više nema. Jer čak je i najsitnija nula bila velika rupa ništavila, krug dovoljno velik da sadržava cijeli svijet.

Djevojku je iz Atlantic Cityja trebala dovesti limuzina. Iako im je Murks rekao da je mogu očekivati oko osam, bilo je skoro devet kad se najzad pojavila na vratima kamp-kućice. Njih dvojica su do tad već dokrajčili jednu bocu šampanjca, a Nashe se upravo motao po kuhinji oko lonca za jastoge, čekajući po treći ili četvrti put te večeri da voda uzavre. Tri jastoga u kadi jedva su još pokazivala znakove života, ali budući da je Pozzi na kraju ipak odlučio da i djevojka bude na večeri (“Ostavit ćemo bolji dojam.”), nije bilo druge nego čekati dok se ne pojavi. Ni jedan od njih nije navikao na šampanjac, pa im je brzo udario u glavu, tako da su u trenutku kad je zabava trebala početi obojica već bili pripiti.
Djevojka im se predstavi kao Tiffany. Nije joj moglo biti više od osamnaest-devetnaest godina. Bila je jedna od onih bljedunjavih, mršavih plavuša sa spuštenim ramenima i upalim grudima, a okolo je teturala na visokim, šiljatim potpeticama kao da pokušava hodati u klizaljkama. Nashe zapazi malu, već požutjelu masnicu na lijevom bedru, debele naslage šminke, te otužnu mini suknju što je joj otkrivala tanke, bezoblične noge. Lice mu se učini gotovo ljepuškastim, no usprkos dječjem, napućenom izrazu, na njemu je bilo neke pohabanosti, sumornosti koja je izbijala kroz osmjehe i prividnu veselost s kojom se držala. Mladost joj nije bila od velike pomoči. Pogled joj je bio odveć tvrd i ciničan, a oči odavale izgled nekoga tko je previše vidio.
Mali uz prasak otvori još jednu bocu šampanjca i svi troje sjedoše da popiju aperitiv, Pozzi i djevojka na sofu, a Nashe na stolicu, malo podalje od njih.
“Onda, momci, kakav je dogovor?” upita djevojka, otpijajući sitnim gutljajima šampanjac. “Hoćemo u troje, ili ćete jedan po jedan?”
"Ja sam samo kuhar”, odgovori Nashe, zatečen tolikom izravnošću. "Kad večera bude gotova, moja se zabava završava.”
“Stari Jeeves čuda radi u kuhinji”, nadoveza se Pozzi. “Ali eto, boji se dama. To je jednostavno tako, dame ga čine nervoznim...”
“Da, da...” otpuhne djevojka i pogleda Nashea hladnim okom stručnjaka. “Šta je, frajeru, večeras nismo u filmu?”
“Ma ne, nije to”, objasni Nashe. “U zaostatku sam s lektirom. Pokušavam naučiti neki novi recept s vrlo kompliciranim sastojcima.”
“Pa dobro. Uvijek se možeš predomisliti”, reče djevojka. “Onaj debeli je za ovo istresao priličnu lovu, pa sam mislila da ću vas ševiti obojicu. Meni je svejedno. Za toliku bi lovu poševila psa da moram.”
“Razumijem”, uzvrati Nashe. “Ali, siguran sam da ćeš ionako imati pune ruke posla s Jackom. Kad taj jednom krene, pretvori se u zvijer.”
“Tako je, mala”, reče Pozzi i zgrabivši je za bedro, privuče djevojku k sebi za poljubac. “Nezasitnog sam apetita.”
Sve je ukazivalo na to da će večera biti otužna i nevesela, no Pozzijevo dobro raspoloženje pretvorilo ju je u nešto posve drugačije — u vedar i nezaboravan kovitlac pijanog smijeha i ljuski jastoga što su vrcale na sve strane. Mali je te večeri bio pravi uragan, ni Nashe ni djevojka nisu mogli odoljeti njegovom veselju i mahnitoj energiji kojom nije prestajao natapati prostoriju oko sebe. Činilo se kao da je u svakom trenutku točno znao što treba reći djevojci, kako joj laskati, zadirkivati je i nasmijavati, i Nashe je u čudu gledao kako ona polako popušta pred naletima njegova šarma, kako joj izraz lica biva sve blaži, a oči sjajnije. Sam nikada nije imao takav dar za žene, pa je s rastućim osjećajem divljenja i zavisti promatrao Pozzija na djelu. Izgleda da je stvar u tome da se sa svakim postupa jednako, pomisli, da se tužnoj i neprivlačnoj prostitutki pokloni ista pažnja i nježnost kao ženi svojih snova. Za tako nešto Nashe je oduvijek bio sam sebi kompliciran, odviše zatvoren i ozbiljan. Klinac ga je oduševljavao jer je tjerao djevojku da se smije od srca, jer je toliko volio život u tom trenutku da je bio u stanju iz nje izvući ono malo života što je u njoj ostalo.
Najzabavnija točka programa dogodila se negdje usred večere kad je Pozzi odjednom počeo govoriti o njihovom poslu. On i Nashe su arhitekti, stade objašnjavati, prije par tjedana stigli su iz Pennsylvanije kako bi nadgledali izgradnju dvorca koji su sami projektirali. Inače, njihova uža specijalnost je takozvana “historijska reverberacija”, a kako vrlo malo ljudi može platiti njihov rad, na kraju uvijek završe kod ekscentričnih milijardera. “Ne znam što ti je debeli iz kuće ispričao o nama”, pojasni, “ali štogod da ti je rekao možeš odmah zaboraviti. Tip se voli šaliti i prije bi se popisao u gaće na javnom mjestu nego ti dao iskren odgovor na bilo koje pitanje.” Na ledinu svaki dan dolazi ekipa od trideset i šest radnika, što zidara što tesara, dok on i Jim žive na samom gradilištu jer im je to običaj. Atmosfera je vrlo bitna; posao, naime, uvijek ispadne bolje ako žive životom koji je tema projekta za koji su unajmljeni. Projekt na kojem trenutačno rade vrsta je “medijevalne reverberacije”, stoga su neko vrijeme prisiljeni živjeti kao redovnici. Sljedeći posao vodi ih u Texas, gdje ih je jedan naftni magnat angažirao da mu sagrade repliku Buckinghamske palače u vrtu, što može zvučati jednostavno, međutim, ako se ima na umu činjenica da svaki kameni blok valja unaprijed obilježiti, odmah će joj biti jasno o kakvom je složenom pothvatu riječ. Kad se blokovi ne bi posložili točnim redoslijedom, čitava bi se konstrukcija naprosto urušila. Neka zamisli, naprimjer, što bi značilo izgraditi Brooklynski most u San Joseu u Kaliforniji. E pa to su baš prošle godine završili za jednog tipa. Ili recimo, projektirati Eiffelov toranj u originalnoj veličini iznad obiteljske kuće na ranču u predgrađu New Jerseya. I to im je ušlo u stručnu biografiju. Naravno, već im je toliko puta došlo da stave ključ u bravu i odsele svaki u svoj elitni apartman na West Palm Beachu, ali, jebi ga, posao je isuviše zanimljiv da bi se njime prestali baviti, osim toga, imajući u vidu broj američkih milijardera kojima je želja živjeti u europskim dvorcima, jednostavno ih nemaju srca sve odbiti.
Sve vrijeme dok je Pozzi vezao bez kraja i konca praskale su ljušture jastoga i šuštao šampanjac. Ustavši da raspremi stol, Nashe se spotakne o nogu stolice i dvije-tri zdjele padnu mu iz ruku. Suđe se razbije uz veliki prasak i zveket, a kako je u jednoj zdjeli ostalo istopljenog maslaca, nered na linoleumu pretvori se u svinjac. Tiffany pokuša ustati da pomogne Nasheu počistiti pod, međutim, osim što joj hodanje inače nije bilo jača strana, žilama su joj sada mrmorili mjehurići šampanjca, pa se načinivši jedva dva-tri koraka, u napadu smijeha, stropošta Pozziju u krilo. Ili ju je možda Pozzi zgrabio prije no što mu je uspjela umaći (Nashe naime više nije bio u stanju pratiti takve nijanse); bilo kako bilo, u trenutku kad se Nashe uspravio s krhotinama posuda u ruci, dvoje mladih sjedili su na istoj stolici, isprepleteni u strastvenom poljupcu. Pozzi počne trljati djevojčinu dojku, a već idućeg trenutka Tiffany posegnu za nabreklinom u njegovim hlačama. Ne dozvolivši da se stvari dalje zakompliciraju, Nashe se, ne znajući što bi drugo, nakašlja i najavi da je vrijeme za desert.
Premda je kolač koji su naručili bio jedna od onih običnih čokoladnih torti kakve se nađu u zamrzivačima velikih samoposluživanja, Nashe ga iznese s dužnom pompom i uglađenošću dvorskog upravitelja koji će upravo položiti krunu na glavu kraljice. Najednom, posve neočekivano, začuje vlastiti glas kako, u čast svečanoga trenutka, počinje pjevati jednu crkvenu pjesmu iz djetinjstva. Bio je to “Jeruzalem”, s riječima Williama Blakea, i premda je prošlo više od dvadeset godina otkako ju je zadnji put pjevao, svi su mu stihovi navirali u sjećanje, kotrljali se iz njegovih usta kao da je posljednja dva mjeseca proveo pripremajući se za ovaj čas. I dok je tako slušao riječi koje je pjevao, plameno zlato, duhovna borba i tamnih đavoljih vodenica, odjednom shvati bol i ljepotu koje su skrivale, pa ih otpjeva kao da iz sebe izbacuje svu žudnju, tugu i radost što su se u njemu kupile od prvog dana na ledini. Melodija je bila prilično teška, no osim par pogrešnih nota u uvodnom dijelu, glas ga nije iznevjerio. Pjevao je kako je uvijek sanjao da pjeva, a način na koji su ga Pozzi i djevojka pogledali i zapanjeni izraz na njihovim licima kada su shvatili da glas dolazi iz njegovih usta, govorio mu je da se ne vara. Saslušali su ga do kraja u tišini, a kad je sjeo i preko stola im uputio zbunjeni smješak, oboje stadoše pljeskati, ne zaustavivši se sve dok konačno nije pristao da ponovo ustane i nakloni se.
Kad su uz kolač i priče o djetinjstvu ispili i zadnju bocu šampanjca, Nashe vidje da je vrijeme da se povuče. Nije želio biti malome na smetnji, a kako je sva hrana bila pojedena, više nije imao nikakve izlike da ostane. Ovaj put djevojka mu nije rekla da još jednom razmisli, samo ga snažno zagrli i reče mu kako se nada da će jednog dana ponovo naletjeti jedno na drugu. Pomisli kako je to lijepo od nje, pa joj kaže to isto, te namignuvši klincu otetura u krevet.
Međutim, nije bilo lako ležati sam u mraku i slušati njihov smijeh i bacakanje po sobi. Pokušavao je ne zamišljati što se ondje događa, no to mu je uspijevalo jedino ako je mislio na Fionu, što je bilo još gore. Na svu sreću, bio je odviše pijan da oči još dugo drži otvorenima. I prije no što ga je uspjelo spopasti istinsko samosažaljenje, svijet oko njega zamre.

Plan je bio da im idući dan bude slobodan. Činilo im se posve normalnim da se nakon sedam tjedana neprekidnog rada malo odmore, pa su, dijelom zato, a dijelom zbog mamurluka s kojim su morali računati nakon cjelonoćnog lumperaja, s Murksom nekoliko dana unaprijed dogovorili da jedan dan predahnu. Nashe se probudio nešto iza deset s glavoboljom koja mu je udarala u sljepoočnice i uputio se pod tuš. Usput baci pogled u Pozzijevu sobu i vidi da mali još spava, sam u krevetu, raširenih ruku. Pod mlazom vode ostane dobrih šest-sedam minuta, zatim se omotan ručnikom oko struka vrati u dnevni boravak. Na kauču je ležao crni čipkasti grudnjak, ali djevojke nije bilo. Soba je izgledala kao da je u njoj zanoćila vojska na pljačkaškom pohodu; na podu je vladao kaos ispražnjenih boca, prevrnutih pepeljara, zgaženih korijandola i smežuranih balona. Oprezno se probijajući kroz krš, Nashe ode u kuhinju i skuha kavu.
Sjedne za stol i pušeći cigarete koje je djevojka ostavila popije tri šalice kave. Kad se osjetio dovoljno budnim da se ponovo pokrene, ustane i počne čistiti kamp-kućicu, radeći što je moguće tiše kako ne bi probudio klinca. Prvo se posveti dnevnom boravku, metodički sklanjajući smeće po kategorijama (pepeo, baloni, razbijene čaše), potom pređe na kuhinju, gdje počisti ostatke hrane s tanjura, baci ljušture jastoga, te na kraju opere suđe. Trebalo mu je dva sata da kućicu dovede u red. Pozzi je sve vrijeme spavao, ni šušanj se nije čuo iz njegove sobe. Nakon što je završio s čišćenjem, Nashe napravi sendvič sa šunkom i sirom, skuha svježe kave, te na prstima ode u svoju sobu po jednu od knjiga koje još nije pročitao, Naš zajednički prijatelj Charlesa Dickensa. Zatim pojede sendvič, popije još šalicu kave, pa iznese vani jednu stolicu iz kuhinje i postavi je tako da noge može dignuti na stepenice na ulazu u kamp-kućicu. Dan je bio neobično topao i sunčan za sredinu listopada i dok je tako sjedio s knjigom u krilu, zapalivši jednu od cigara koje su naručili za proslavu, Nashe se odjednom osjeti tako spokojnim, tako duboko pomirenim sa sobom da odluči ne otvoriti knjigu dok ne popuši cigaru.
Sjedio je tako skoro dvadeset minuta kad začu korake po sagu suhog lišća u šumi. Ustane sa stolice, okrene se u smjeru zvuka i ugleda Murksa kako se, u plavoj jakni i opasan pištoljem, pomalja iz gustiša i hoda prema njemu. Nashe se već bio dovoljno navikao na oružje da ga nije ni primijetio, iznenadilo ga je, međutim, što vidi Murksa, pa se, budući da toga dana nikakav rad nije bio predviđen, pitao što može značiti ovaj neočekivani posjet. Prvih su nekoliko minuta razgovarali nevezano, što o proslavi, što o toplom vremenu. Murks mu reče da je šofer odvezao djevojku u pola šest, a budući da je klinac unutra još u dubokom snu, prokomentira, to mora da je bila burna noć. Da, veli Nashe, mali nije bio razočaran, sve je ispalo kako treba.
Nakon toga uslijedi duga pauza; sljedećih petnaestak, dvadeset sekundi Murks je gledao u zemlju, razgrćući sitno busenje vrškom cipele. “Bojim se da imam loše vijesti za vas”, procijedi napokon, ne usuđujući se pogledati Nashea u oči.
“Znam”, reče Nashe. “Inače danas ne bi dolazio ovamo."
“Strašno mi je žao", nastavi Murks, vadeći iz džepa zapečaćenu omotnicu koju zatim pruži Nasheu. “I mene je nekako zbunilo kad su mi rekli, ali šta ja znam, valjda je to u okviru njihovih prava. Ovisi s koje strane gledaš.”
Ugledavši omotnicu, Nasheu padne na pamet da bi moglo biti pismo od Donne. Tko bi se drugi sjetio da mi piše, pomisli, i u tom ga trenutku naglo preplavi osjećaj mučnine i srama. Zaboravio je Juliettin rođendan. Dvanaesti je došao i prošao prije pet dana a da on to uopće nije primijetio.
Pogleda zatim omotnicu bolje i vidje da na njoj ne piše ništa. Pismo od Donne nije moglo stići bez marke, kaže samom sebi, a kad napokon otvori omotnicu, unutra nađe jedan list papira s dva stupca uredno otkucanih riječi i brojki iznad kojih se kočio naslov: Pozzi i Nashe — troškovi.
“Šta je sad pak ovo?"
“Račun koji su napravili gazde”, odgovori Murks. “Plus i minus, obračun onoga što ste zaradili i što ste potrošili.”
Proučivši pažljivije papir, Nashe vidje da je upravo to posrijedi — obračun troškova — pedantan knjigovodstveni uradak koji je, ako ništa drugo, dokazivao da Flower nije zaboravio svoju staru profesiju otkad su se prije sedam godina obogatili. Zarada je bila navedena u lijevom stupcu, a račun se bez ikakvih začkoljica i razlika točno poklapao s Nasheovim i Pozzijevim: 1.000 sati rada po 10 dolara sat = 10.000 dolara. Međutim, na desnoj je strani stajao i stupac s troškovima — popis raznih iznosa koji je predstavljao pravi inventorni list svega što im se dogodilo u proteklih pedeset dana:


Hrana $1.628,41
Pivo, alkohol 217,36
Knjige, novine, časopisi 72,15
Duhan 87,48
Radio 59,86
Razbijeni prozor 66,50
Razonoda (16. 10.) 900,00
Hostesa $400
Vozilo $500
Razno 41,14
Ukupno $3.072,90


“Je li ovo neka šala?” upita Nashe.
“Bojim se da nije", odgovori Murks.
“Ali ovoje sve trebalo biti uključeno!”
“I ja sam mislio da jest. Ali, eto, izgleda da smo se prevarili.”
“Kako to misliš — prevarili? Sklopili smo ugovor, rukovali se... To ti je poznato koliko i meni.”
“Možda i jest tako, ali ako pogledaš ugovor, vidjet ćeš da se u njemu ne spominje hrana. Stan, da. Radna odjeća, također. Ali nigdje ne stoji hrana.”
“Ovo je prljavo i odvratno, Calvine. Nadam se da ti je to jasno.”
“Mene se tu ništa ne pita. Gazde su prema meni uvijek bili pošteni, nikada se nisam imao zašto tužiti. Oni valjda na to gledaju kao na posao, što znači da radite da biste zaradili, a kako ćete potrošiti novce, to je vaša stvar. Tako je i sa mnom. Daju mi plaću i stan, ali hranu kupujem sam. Meni to odgovara. Od deset ljudi koji rade, sigurno ih devet nije takve sreće. Moraju sve sami platiti. Ne samo hranu, nego i stanovanje. Tako je u cijelom svijetu.”
“Ali ovo su posebne okolnosti.”
“Pa možda i nisu tako posebne. Ako malo bolje razmisliš, možeš biti sretan što vam nisu naplatili stan i režije.”
Nashe opazi da mu se cigara ugasila. Gledao je u nju neko vrijeme ne videći je, a zatim je baci na zemlju i zgazi.
“Mislim da je vrijeme da odem do kuće i porazgovaram s tvojim šefovima."
“Sad više ne možeš", kaza Murks. “Otišli su.”
“Otišli? O čemu ti pričaš?"
“Tako je, otišli su. Otputovali za Pariz, to jest za Francusku, prije otprilike tri sata, vraćaju se tek poslije Božića.”
“Ne mogu vjerovati da su se tek tako pokupili, ni ne pogledavši što je sa zidom. Ne razumijem.”
“Ne brini, vidjeli su oni zid. Doveo sam ih ovdje rano jutros dok ste vi još spavali. Učinilo im se da dobro napreduje. Rekli su — odličan posao, samo tako nastavite. Bili su presretni.”
“Jebem im... i njih i njihov prokleti zid”, pukne Nashe.
“Nema se smisla ljutiti, prijatelju. To ti je još samo dva-tri tjedna. Ako prištedite na zabavama i sličnim stvarima, dok trepnete bit ćete vani.”
“Tri tjedna od danas bit će već jedanaesti mjesec.”
“Tako je. Ajde, Nashe, tvrd si ti orah, izdržat ćeš.”
“Hoću, izdržat ću. Ali šta ću s Jackom? Kad on vidi ovaj papir, slomit će ga.”
Deset minuta nakon što se Nashe vratio u kamp-kućicu, probudi se Pozzi. Nashe mu onako raščupanom i natečenih očiju nije imao srca odmah priopćiti vijesti, pa je sljedećih pola sata u razgovoru sudjelovao nesuvislim i besmislenim primjedbama, slušajući Pozzijeve detaljne opise svega onoga što su on i djevojka jedan drugome radili kad je Nashe otišao spavati. Izgledalo mu je da bi bio grijeh pokvariti malome zadovoljstvo pričanja priče, no kad je prošla pristojna količina vremena, Nashe najzad promijeni temu i izvuče omotnicu koju mu je dao Murks.
“Jack, ovako stoje stvari”, otpočne, ne davši malome dovoljno vremena ni da pogleda papir do kraja. “Izigrali su nas i sad smo u govnima. Mislili smo da smo kvit, ali ovako kako su oni to zamislili, ispada da im još uvijek dugujemo tri tisuće. Hrana, časopisi, čak i jebeni prozor koji smo im razbili — sve su nam naplatili. Da ne govorim o uspaljenoj gospođici i šoferu, što se vjerojatno moglo pretpostaviti. Jednostavno smo uzeli zdravo za gotovo da je sve to predviđeno ugovorom, u kojem, međutim, o tome nema spomena. Dobro. Pogriješili smo. Pitanje je što ćemo sad. Što se mene tiče, ti komotno možeš van. Svoje si odradio i od sada je ovo moj problem. A ja ću ti pomoći da se izvučeš odavde. Iskopat ćemo rupu ispod ograde i kad se smrači, ti ćeš ispuzati kroz rupu i put pod noge.”
“A što će biti s tobom?” upita Pozzi.
“Ja ću ostati i dovršiti posao.”
“Nema govora. Ispuzat ćeš zajedno sa mnom.”
“Ne ovaj put, Jack. Ne mogu.”
“Ma kako ne možeš? Bojiš se rupa, je 1' to? U rupi živiš već dva mjeseca — ili možda nisi primijetio?”
“Obećao sam sebi da ću izdržati do kraja. Ne tražim da me razumiješ, ali jednostavno nemam namjeru bježati. Previše sam se u životu nabježao i ne želim više tako živjeti. Ako se išuljam odavde prije no što dug bude otplaćen, neću sebi moći pogledati u oči."
“Posljednje Custerovo iskušenje.”
“Tako je. Po onoj staroj, 'šuti i plivaj dalje'.”
“Pogrešna je to bitka, Jime. Samo ćeš protraćiti vrijeme, ispizdit ćeš se ni za šta. Ako su ti te tri tisuće toliko bitne, zašto im ne pošalješ ček? Njima je svejedno kako će dobiti novac, a dobit će ga puno prije ako večeras odeš sa mnom. Ako hoćeš, podijelit ću s tobom tu lovu, jebi ga. U Philadelphiji znam tipa koji nas sutra navečer može ubaciti u igru. Samo trebamo nekoga ustopirati i imat ćemo lovu u džepu za manje od četrdeset osam sati. Stvar je jednostavna. Novac im pošaljemo preporučeno i priča je gotova.”
“Flower i Stone nisu ovdje. Jutros su otputovali za Pariz.”
“Isuse, pa kako možeš biti tako tvrdoglav?! Koga boli kurac gdje su oni!”
“Žao mi je, dečko. Nema više kockanja. Možeš me nagovarati dok ti ne ponestane daha, ali ja ne idem.”
“Samom će ti trebati duplo više vremena, budalo. Je li ti to uopće palo na pamet? Zarađivat ćeš deset dolara na sat, ne dvadeset. Teglit ćeš kamenje do Božića.” "Znam. Ne zaboravi mi poslati čestitku, Jack, to je sve što tražim. Obično me u to doba godine uhvati sentimentalno raspoloženje.”
Prepucavali su se tako još tričetvrt sata, iznoseći svaki svoje argumente, sve dok Pozzi konačno nije lupio šakom o stol i izašao iz kuhinje. Bio je toliko bijesan na Nashea da sljedeća tri sata nije htio s njim razgovarati. Zatvorio se u svoju sobu, odbijajući izaći van. U četiri sata Nashe priđe vratima sobe i obavijesti ga da ide kopati rupu. Pozzi ne odgovori, no kratko nakon što je obukao jaknu i izašao iz kamp-kućice, Nashe opet začuje lupu vrata, a trenutak kasnije mali je već trčkarao ledinom ne bi li ga sustigao. Nashe ga pričeka, pa zajedno šutke odoše do šupe s alatom, ne usuđujući se ni jedan ni drugi ponovo otvarati raspravu.
“Nešto sam mislio...” reče Pozzi, dok su stajali pred zakračunatim vratima šupe. “Čemu ovaj cirkus s bježanjem? Zar ne bi bilo jednostavnije da naprosto odemo do Calvina i da mu kažemo da ja idem? Sve dok si ti tu da ispoštuješ dogovor, ne vidim u čemu je razlika.”
“Ja ću ti reći u čemu”, odgovori Nashe, dignuvši sa zemlje kamen, kojim zatim stade tući po vratima da razbije lokot. “Ne vjerujem mu. Calvin nije tako glup kao što izgleda i on zna da tvoje ime stoji u ugovoru. Budući da Flowera i Stonea nema, reći će da on nije ovlašten da unosi bilo kakve izmjene i da se ništa ne može učiniti prije no što se oni vrate. To je njegov dežurni odgovor, je li tako? Dečki, ja sam ovdje samo zaposlen i radim ono što mi gazde kažu. Ali on dobro zna što se ovdje zbiva, on je u igri od samog početka. Inače Flower i Stone ne bi tek tako digli sidro i ostavili njega da sam dežura. On se pravi da je na našoj strani, a zapravo pripada njima i boli ga kurac za nas. Čim mu kažemo dati želiš otići, skužit će da se spremaš pobjeći. To je sljedeći korak, je li tako? A ja ga ne bi ni na koji način unaprijed upozoravao. Tko zna što nam je nakon toga u stanju smjestiti!”
I tako provale u šupu, uzmu dvije lopate i upute se iskrčenom stazom kroz šumu. Put do ograde bio je duži no što im se od zadnjeg puta činilo i kad su počeli kopati, već je padao mrak. Zemlja je bila tvrda, a temelji ograde položeni dosta duboko, tako da bi obojica zastenjala svaki put kad bi im lopata udarila o tlo. Pravo ispred sebe mogli su vidjeti cestu, kojom je u pola sata koliko su ondje proveli, prošlo samo jedno vozilo, neki stari karavan u kojemu su bili muškarac, žena i dječak. Dječak im mahnu i začuđeno ih isprati pogledom iz jurećeg automobila, ali mu ni Nashe ni Pozzi ne odmahnu. Nastaviše kopati u tišini, a kad su konačno iskopali rupu koja je bilo dovoljno velika da se Pozzi kroz nju provuče, ruke su ih boljele od iscrpljenosti. Zatim se, odbacivši lopate zapute natrag u kamp-kućicu. U trenutku kad su prelazili ledinu, zarumenjeno nebo još je tinjalo na tankom jesenskom sumraku.
Posljednju zajedničku večeru pojeli su kao stranci. Nisu više znali što reći jedan drugome, svi pokušaji da se započne kakav razgovor bili su nespretni, povremeno čak zbunjujući. Premda se Pozzijev odlazak toliko približio da ni o čemu drugome nisu mogli misliti, ni jedan ni drugi o tome nisu željeli razgovarati, pa su zaključani svaki u svoju šutnju razmišljali kako će se stvari dalje odvijati bez prisutnosti onog drugog. Nije imalo nikakva smisla prepuštati se uspomenama, prisjećati se dobrih starih vremena provedenih zajedno, jer dobrih starih vremena jednostavno nije bilo, a budućnost je bila tako neizvjesna da je izgledala poput bezoblično prisutne sjenke koju ni jedan nije imao želje izbliza promotriti. Tek nakon što su ustali od stola i počeli pospremati posuđe, napetost se ponovo pretočila u riječi. Pala je noć i odjednom je došlo vrijeme za zadnje pripreme i opraštanje. Razmijenili su adrese i telefonske brojeve, obećali da će ostati u kontaktu, ali Nashe je znao da tako neće biti i da je ovo posljednji put da vidi Pozzija. Napravili su i paketić s potrepštinama — hranom, cigaretama i auto-kartama Pennsylvanije i New Jerseya — a zatim Nashe preda Pozziju novčanicu od dvadeset dolara koju je tog popodneva pronašao na dnu putne torbe.
“Nije puno”, reče, “ali je još uvijek bolje nego ništa.”
Zrak je te noći bio hladan, pa su se prije izlaska iz kamp-kućice dobro zamotali u džempere i jakne. Ledinu su prešli s baterijama u ruci, hodajući uz nedovršeni zid kako se ne bi izgubili u tami. Kad su došli do kraja, ugledali su nepreglednu gomilu kamenih blokova poredanih na rubu šume, pa su je u prolazu prošarali snopovima svjetlosti baterija. Na kamenju zasjaše jezoviti oblici i razbježaše se sjene, a Nashe se nije mogao oteti dojmu da je kamenje živo, da ga je noć pretvorila u koloniju pozaspalih životinja. Htjede se s tim u vezi našaliti, ali ne uspije ništa smisliti na brzinu i trenutak poslije već su hodali šumskom stazom. Stigavši do ograde, ugledaše lopate koje su ostavili ležati na zemlji i shvate kako ne bi bilo dobro da Murks nađe obje. Jedna lopata će značiti da je Pozzi sam planirao bjekstvo, a dvije bi prokazale i Nashea kao suučesnika. Čim Pozzi ode, morat će je pokupiti i odnijeti natrag u šupu.
Pozzi kresne šibicu. Dok je dizao plamen prema cigareti, Nashe primijeti da mu drhti ruka. “E pa, gospon vatrogasac, izgleda da nam se ovdje putevi razilaze.”
“Sve će biti dobro, Jack”, reče mu Nashe. “Ne zaboravi prati zube poslije jela i ništa ti se loše neće dogoditi.” Uhvatiše jedan drugog za podlaktice, stegnuvši ih jako na nekoliko sekundi, a zatim Pozzi zamoli Nashea da mu pridrži cigaretu dok se on ne izvuče kroz rupu. Trenutak kasnije stajao je s druge strane ograde i Nashe mu pruži cigaretu.
“Pođi sa mnom”, Pozzi nije odustajao. “Ne budi pizda, Jim, pođi sada sa mnom.”
Rekao je to s takvom ozbiljnošću da se Nashe skoro pokolebao. Međutim, pustio je da prođe previše vremena prije no što je odgovorio i u tom ga je intervalu napustilo iskušenje. “Stići ću te ja za koji mjesec", odgovori. “A sad bolje gibaj što prije.”
Pozzi se odmakne od ograde, povuče još jedan dim i frkne cigaretu daleko na cestu koju na sekundu obasja kišica iskri. “Sutra ću ti nazvati sestru da joj kažem da si dobro”, doda.
“Samo ti briši”, kaza Nashe i zatrese ogradu kratkim, nestrpljivim pokretom. “Idi što brže možeš.”
“Već me nema”, reče Pozzi. “Dok izbrojiš do sto, zaboravit ćeš tko sam.”
Zatim se bez pozdrava okrene na petama i počne trčati niz cestu.

Ležeći u krevetu te noći, Nashe je uvježbavao priču koju je planirao idućeg jutra ispričati Murksu. Ponavljao ju je nekoliko puta dok nije počela zvučati istinito: on i Pozzi otišli su na spavanje negdje oko deset, on sljedećih osam sati nije čuo nikakav zvuk (“uvijek spavam kao klada”), a kad je ujutro u šest izašao iz sobe da napravi doručak, pokucao je klincu na vrata da ga probudi i otkrio da ga nema. Ne, Jack nije spominjao bijeg, niti je ostavio ikakvu poruku ili trag koji bi ukazivao na to gdje bi se sada mogao nalaziti. Tko zna što mu se dogodilo? Možda je jednostavno ustao nešto ranije i odlučio prošetati. Ma naravno, pomoći ću ti da ga pronađemo. Vjerojatno luta negdje po šumi, ne bi li ugledao seobu divljih guski.
No, Nashe nikada nije imao priliku ispričati ni jednu od tih laži. Kada mu je u šest sati idućeg jutra zazvonila budilica, uputio se u kuhinju pristaviti vodu za kavu i, želeći znati kolika je vani temperatura, otvorio je vrata kamp-kućice i provirio glavu da omiriše zrak. I tada je ugledao Pozzija — premda mu je trebalo nekoliko sekundi da shvati da je to on. Prvo je spazio samo nedefiniranu hrpu nečega, zamotuljak okrvavljene odjeće bačen na zemlju, a čak i kad je vidio da je u odjeći čovjek, nije vidio Pozzija već neko nejasno priviđenje, nešto što nikako nije moglo biti ondje. Primijeti zatim da je odjeća neobično slična onoj koju je Pozzi prethodne noći imao na sebi, da je čovjek na zemlji odjeven u istu vjetrovku i džemper s kapuljačom, iste traperice i čizme boje senfa, no još uvijek nije bio u stanju izvući zaključak iz tih činjenica i reći: “Ovo preda mnom je Pozzi.”
Naime, udovi čovjeka na zemlji bili su čudno isprepleteni i mlitavi, a zbog načina na koji mu je glava bila okrenuta ustranu (izvijena pod gotovo nemogućim kutem, kao da će se svaki čas odvojiti od tijela), Nashe je bio siguran da je čovjek mrtav.
Krene zatim niz stepenice i u tom trenutku napokon shvati što mu je pred očima. Dok je grabio ledinom prema klinčevom tijelu, Nashe osjeti kako mu iz grla izlaze sitni zvuci gušenja. Baci se na koljena, uzme Pozzijevo isprebijano lice u ruke i primijeti da mu puls još uvijek jedva čujno otkucava u vratnim žilama. “O Bože”, zavapi, jedva svjestan da govori naglas. “Što su ti to uradili, Jack?” Oba Pozzijeva oka bila su zatvorena od oteklina, na čelu, sljepoočnicama i ustima razjapile se gadne posjekotine, nekoliko zuba izbijeno — bilo je to skašeno lice, pretučeno do neprepoznatljivosti. Nashe ponovo osjeti kako ga guši u grlu, a zatim, gotovo cvileći, pokupi Pozzija u naručje i odnese ga u kamp-kućicu.
Bilo je nemoguće znati koliko je teško povrijeđen. Mali je bio u nesvjesnom, možda čak i komatoznom stanju, što ga je ležanje na studenom jesenskom zraku, tko zna koliko sati, samo još pogoršalo. To mu je na kraju naškodilo vjerojatno koliko i samo premlaćivanje. Ispruživši klinca na sofu, Nashe pohita u spavaće sobe i strgne sve pokrivače s kreveta. Vidio je nekolicinu ljudi kako umiru od šoka nakon što su spašeni iz požara, a Pozzi je pokazivao sve simptome ozbiljnog slučaja: mrtvačko bljedilo, plave usnice, ruke ledene i ukočene kao kod leša. Nashe učini sve što je mogao kako bi ga utoplio: protrlja mu tijelo pod pokrivačem, savije noge ne bi li mu krv ponovo prokolala, no čak i nakon što mu je temperatura malo porasla, Pozzi nije davao nikakve znake buđenja.
Stvari su se poslije toga odvijale brzo. U sedam se začuo teški bat Murksovih čizama po stepenicama kamp-kućice, zatim uobičajeno kucanje na vratima, a kad ga je Nashe pozvao unutra, Murksova prva reakcija kad je ugledao Pozzija bila je smijeh. “A staje njemu?" upita, pokazujući palcem na sofu. “Da se nije i sinoć napio?” Ali kad se zakoračivši u sobu dovoljno približio da vidi Pozzijevo lice, Murksovo dobro raspoloženje smjesta prede u zaprepaštenost. “Isuse Bože”, uzdahne. “Dečko je u nevolji.” "U nevolji?” odvrati Nashe. “Ako za sat vremena ne dospije u bolnicu, neće se izvući.”
Murks se trkom uputi prema kući po džip, a Nashe u međuvremenu izvuče madrac iz Pozzijevog kreveta i nasloni ga na zid kamp-kućice kako bi u improviziranim kolima hitne pomoći imali i nosila. Vožnja će ionako biti naporna, no madrac će možda donekle spriječiti da se Pozzijevo tijelo previše protresa. Kad se Murks najzad vratio, u džipu je na sjedalu do njegovog sjedio još jedan čovjek. "Ovo je Floyd”, objasni. “On će nam pomoći da prenesemo maloga.” Floyd je bio Murksov zet, a moglo mu je biti negdje između dvadeset pet i trideset godina. Bio je krupan, jake građe, visok najmanje metar i devedeset-devedeset pet, lice mu je bilo glatko i zarumenjeno, a na glavi vunena lovačka kapa. Nije izgledao osobito inteligentno, a kad ga je Murks predstavio Nasheu, ispružio mu je ruku uz nespretan ali veseo izraz lica, posve neumjestan s obzirom na situaciju. Nashe se toliko zgnuša da mu sam ne pruži ruku, već ostade buljiti u grdosiju dok ovaj napokon ne spusti ruku.
Nashe ugura madrac u stražnji dio džipa, a potom sva trojica odoše u kamp-kućicu i podigoše Pozzija, iznoseći ga van sa svim pokrivačima što su mu omotavali tijelo. Nashe ga dobro pokrije, trudeći se da mu bude što je moguće udobnije, ali svaki put kad bi pogledao u lice maloga, vidio je da nema nade. Pozzi više nije imao šanse. Umrijet će im na putu do bolnice.
No, ono najgore tek je slijedilo. Murks potapša Nashea po leđima i kaže: “Vratit ćemo se što prije možemo.” Kad mu je konačno sinulo da ga ne planiraju povesti sa sobom, nešto se u Nasheu prelomi i on se u napadu gnjeva naglo okrenu prema Murksu. “Žao mi je”, kaza Murks. “Ne mogu te pustiti da ideš s nama. Ovdje je bilo više nego dovoljno gužve za jedan dan i ne želim da stvari izmaknu kontroli. Nemaš se što brinuti, Nashe. Floyd i ja ćemo se sami snaći.”
Ali Nashe je bio izvan sebe i umjesto da se povuče, zaleti se u Murksa i ščepa ga za jaknu, vičući mu da je lažov i podli kučkin sin. Međutim, prije no što mu je šaka uspjela dohvatiti Calvinovo lice, Floyd je već bio na njemu i, obujmivši ga s leđa rukama, odigne ga trzajem sa zemlje. Murks se odmakne dva-tri koraka unazad, izvuče pištolj iz korica i uperi ga u Nashea. No ni to nije bilo dovoljno da zaustavi Nashea koji je i dalje urlao i ritao se u Floydovom klinču. “Pucaj, pizdo!” vikao je Murksu. “Ajde, pucaj, ubij me!”
“Više ne zna šta govori”, pribrano će Murks, pogledavši zeta na trenutak. “Izgubio se jadnik.”
Bez ikakva upozorenja, Floyd tresne Nashea na zemlju, a onda mu, prije no što je ovaj uspio ustati da nastavi napad, snažno zarije nogu u želudac. Udarac izbije Nasheu sav zrak iz pluća i on ostade ležati pokušavajući povratiti dah. Za to vrijeme ona dvojica potrče prema džipu i popnu se unutra. Nashe začuje paljenje motora, a dok je prikupio snage da se ponovo osovi na noge, Murks i Floyd su već krenuli i polako se gubili iz vida, nestajući s Pozzijem u šumi.
Nakon toga više nije oklijevao. Vratio se unutra, obukao jaknu, natrpao džepove hranom koliko god je moglo stati i smjesta izašao iz kamp-kućice. Jedina mu je misao bila otići odande. Bolju priliku za bijeg nikada neće dobiti i nije je imao namjeru propustiti. Provući će se kroz istu rupu koju je s Pozzijem iskopao večer prije, i sve će biti gotovo.
Hodao je livadom brzim koracima, ne gledajući zid, a došavši do šume na drugoj strani, odjednom počne trčati, mlateći nogama stazu kao da mu život ovisi o njoj. Za tri minute stigne do ograde i tu se usopćen od napora, hvatajući rukama stup, zabulji u cestu koja se pružala pred njim. U prvi mah i ne primijeti da je rupa iščezla. Ali kad je došao do daha, spusti pogled pred noge i vidje da je tlo na kojem je stajao potpuno ravno. Rupa bijaše zatrpana, lopati ni traga, a zbog lišća i grančica koji su ležali razbacani uokolo nije se moglo znati da je rupe ondje ikada bilo.
Nashe ščepa ogradu sa svih deset prstiju i stisne je što je mogao jače. Ostade je tako držati skoro čitavu minutu, a zatim, otvorivši ponovo šake, prinese ih licu i zajeca.

8


Nakon toga, nekoliko noći zaredom vraćao mu se isti san. Sanjao bi da se budi u mraku sobe i kad bi shvatio da više ne spava, obukao bi se, izašao iz kamp-kućice i zaputio preko ledine. Kad bi došao do šupe za alat na drugoj strani livade, nogom bi izbio vrata, dohvatio lopatu i nastavio put dalje kroz šumu, trčeći po stazi koja je vodila do ograde. San je uvijek bio stvaran i točan, bliži iskrivljenoj slici zbilje nego prividu, a iluzija koju je stvarao toliko je obilovala detaljima s jave da Nashe nikada ne bi posumnjao da sanja. Čuo bi tiho pucketanje zemlje pod nogama, ćutio noćni mraz na koži, a nosnice bi mu ispunjao reski miris jesenje truleži što je strujao šumom. Međutim, svaki put kad bi došao do ograde s lopatom u ruci, san se naglo prekidao, a on bi se probudio i vidio da još uvijek leži u krevetu.
Pitanje je zašto u tom trenutku nije ustao i učinio ono što je maločas sanjao? Ništa ga nije sprječavalo da pokuša pobjeći, a ipak je i dalje prezao pred tom mogućnošću, izbjegavajući i samu pomisao na nju. U početku je svoje opiranje pripisivao strahu. Bio je uvjeren da je Murks odgovoran za ono što se dogodilo Pozziju (Floyd mu je, naravno, pripomogao) i sve je ukazivalo na to da bi i njega dočekala ista sudbina ako bi pokušao iznevjeriti ugovor. Murks je, doduše, izgledao uznemiren kad je onog jutra u kamp-kućici ugledao Pozzija, ali tko kaže da se nije pravio lud? Nashe je doista vidio Pozzija kako trči niz cestu, pa kako se onda mogao ponovo naći na livadi ako ga Murks nije ondje donio? Da je maloga pretukao netko drugi, napadač bi ga ostavio na cesti i pobjegao. Čak i da je Pozzi ostao pri svijesti, ne bi imao snage provući se natrag kroz rupu, a kamoli sam preći cijelu ledinu. Ne, Murks ga je ostavio ondje u znak upozorenja, da pokaže Nasheu kako završavaju oni koji pokušaju pobjeći. Prema njegovoj priči, on je odvezao Pozzija u Bolnicu Sestara Milosrdnica u Doylestownu, no zašto i to ne bi slagao? Maloga su isto tako mogli baciti negdje u šumi i zakopati. Kakve bi uopće bilo razlike da je i ostao živ? Pokriješ li čovjeku lice zemljom, ugušit će se prije no što izbrojiš do sto. Murks je uostalom bio majstor za zatrpavanje rupa. Kad je taj jednom prekrije, više se ne može vidjeti da je uopće i postojala.
No, malo pomalo, Nashe uvidje da strah s time nema nikakve veze. Iako bi mu se svaki put kad je zamišljao da bježi preko ledine, ukazao Murks kako stoji s pištoljem uperenim u njegova leđa i polako povlači obarač, pomisao na metak koji mu razdire meso i dolazi do srca više ga je razljućivala nego plašila. Smrt bi ga možda snašla posve zasluženo, no nije htio Murksu pružiti zadovoljstvo da ga ubije. Bio bi to odveć jednostavan, predvidiv kraj priče. Već je prouzročio Pozzijev kraj time što ga je nagovorio na bijeg, pa čak i kada bi sad sam dobrovoljno otišao u smrt (a bilo je trenutaka kada mu se ta pomisao činila neodoljivom), ona ne bi ispravila zlo koje je u međuvremenu naneseno. Zato je nastavio raditi na zidu — ne zato što se bojao, ne zato što se osjećao obaveznim da i dalje otplaćuje dug, nego zato što je htio osvetu. Ostat će do kraja ugovora, a kad se jednom ponovo nađe na slobodi, pozvat će policiju da privedu Murksa. To mu se činilo najmanje što je za klinca nakon svega mogao učiniti. Mora ostati na životu dovoljno dugo da se pobrine da onaj kučkin sin dobije što je zaslužio.
Donni je napisao pismo u kojem joj je objasnio da će posao na građevini potrajati dulje no što je očekivao. Mislio je kako će do sad već biti gotovi, no kako stvari stoje, morat će raditi još šest do osam tjedana. Bio je siguran da će Murks otvoriti pismo i pročitati ga prije no što ga pošalje, pa se potrudio da ni na koji način ne spomene što se dogodilo s Pozzijem. Nastojao je pisati laganim i vedrim tonom, a na posebnom je listu za Juliette nacrtao dvorac i poslao joj nekoliko pitalica za koje je mislio da bi joj se mogle svidjeti, pa kad je tjedan dana poslije stigao Donnin odgovor, u njemu je pročitao kako joj je bilo drago što je zvučao tako raspoloženo. Nije važno kakav je posao koji radi, dodala je. Dokle god u njemu uživa, to je samo po sebi nagrada. Ipak, nada se da će kad se posao završi razmišljati o tome da se negdje skrasi. Svima užasno nedostaje, a Juliette jedva čeka da ga ponovo vidi.
Pročitavši pismo, Nashe osjeti bol koja će ga još danima nakon toga presijecati kad god bude pomislio na sestru i koliko ju je iznevjerio. Bio je odsječen od svijeta kao nikad do sad. Povremeno je znao osjetiti kako se u njemu nešto urušava, kao da je tlo na kojem je stajao polako popuštalo, mrvilo se pod teretom njegove samoće. Posao se nastavljao, ali i on je bio samotnjačke prirode. Murksa je izbjegavao koliko je mogao, obraćajući mu se samo kad je to bilo apsolutno nužno. Murksovo držanje ponovo je poprimilo prijašnju mirnoću, što Nashea nije uspijevalo pripitomiti, pa je na njegovu prividnu naklonjenost reagirao s jedva skrivenim prezirom. Barem jednom dnevno prolazio bi kadar po kadar scenu u kojoj je zamišljao sebe kako u naglom izljevu srdžbe nasrće na Murksa, skače mu za vrat, obara ga na zemlju, zatim mu iz korica izvlači pištolj i uperuje ga točno između njegovih očiju. Jedini spas iz ovog košmara bio je u radu, u mehaničkoj raboti dizanja i premetanja kamenja, na koju se bacio s neumoljivom i tupom žestinom, premašujući svaki dan učinak koji su on i Pozzi imali zajedno. Drugi je red završio za manje od tjedan dana, krcajući kolica s tri ili četiri bloka odjednom, a svaki put kad bi prelazio preko čistine uhvatio bi se kako misli na Stoneovu maketu svijeta u malom, kao da je čin dodirivanja zbiljskog kamenja u sjećanje dozivao čovjeka s tim imenom. Prije ili kasnije, mislio je Nashe, maketi će dodati novi dio koji će predstavljati ovo gdje se on sada nalazi — zid, livadu i kamp-kućicu — a kada cijeli krajolik bude dovršen, na kraju će dodati dvije minijaturne figurice i postaviti ih nasred polja: jedna će predstavljati Pozzija, a druga njega. Nashe osjeti gotovo nepodnošljivu fasciniranost tako krajnjom sićušnošću. Ponekad je, nemoćan da se zaustavi, išao tako daleko da je zamišljao kako je već sve maketa i kako on u njoj živi. Flower i Stone bi ga u tim trenucima promatrali i on bi odjedanput kroz njihove oči vidio sebe, ne većeg od palca, nalik malom sivom mišu što se koprca u kavezu.
Najgore je ipak bilo predvečer kada bi se po završetku posla vraćao sam u kamp-kućicu. Pozzi mu je tada najviše nedostajao; bilo je dana, u početku, kad su tuga i nostalgija što su ga razdirale bile tako oštre da bi jedva smogao snage da sebi nešto skuha za jelo. Jednom ili dvaput nije uopće jeo, već je ostao sjediti u dnevnom boravku s bocom burbona kraj sebe i vrijeme prije spavanja proveo je slušajući Mozartov i Verdijev “Requiem” najglasnije što je mogao, doslovce ridajući dok je oko njega grmila glazba, a on se sjećao klinca kroz nalete ljudskih glasova, kao da je samo komadić zemlje što se raspršava u prah iz kojeg je i nastao. Nalazio je određenu utjehu u prepuštanju ovom teatru ožalošćenosti, u utapanju u sablasnom i beskrajnom moru tuge, no čak i kada se napokon pribrao i počeo prilagođavati svojoj samoći, nikada se u potpunosti nije oporavio od Pozzijevog izbivanja i klinca je nastavio oplakivati kao da je zauvijek izgubljen dio njega samoga. Njegova kućna kolotečina postala je suhoparna i beznačajna, svedena na svakodnevna okapanja s pripremom i uzimanjem hrane, prljanjem pa zatim čišćenjem stvari — puki životinjski mehanizam vršenja funkcija.
Prazninu je pokušavao popuniti čitanjem knjiga, sjetivši se zadovoljstva koje su mu pričinjale u danima koje je proveo na cesti, no sada mu se odjednom bilo teško koncentrirati. Netom što bi počeo čitati riječi ispisane na stranici, u glavi bi mu se stale rojiti slike iz prošlosti: poslijepodne provedeno prije pet mjeseci u Minnesoti, on i Juliette dok u dvorištu pušu balone od sapunice, zatim njegov prijatelj Bobby Turnbull kojega gleda kako propada kroz pod zahvaćen plamenom u jednoj zgradi u Bostonu, pa točno one riječi koje je izgovorio kada je zaprosio Therese, lice majke kad je prvi put ušao u njenu bolničku sobu na Floridi nakon što je pretrpjela moždani udar, Donna kako skače kao cheerleader u srednjoj školi... Nije se želio predavati svim tim sjećanjima, no priče iz knjiga koje je čitao nisu ga uspijevale otrgnuti od samoga sebe i ona su neprestance navirala, htio on to ili ne htio. Izdržao je tako skoro tjedan dana, a onda, ne znajući više što da radi, jednoga jutra pukne i upita Murksa bi li mu mogao nabaviti klavir. Ne, ne mora biti pravi klavir, pojasni, treba mu samo nešto što bi ga zabavilo, neka razonoda da smiri živce.
"To mi je jasno”, odgovori Murks, pokušavajući pokazati suosjećanje. "Mora da se osjećaš usamljenim tamo gore. Mali je, doduše, bio malo čudan, ali je bio kakvo-takvo društvo. A klavir će te koštati, to sad već i sam znaš.”
“Nema veze”, kaza Nashe. “Ne tražim pravi klavir. To ne mora puno stajati.”
“Prvi put čujem da postoji klavir koji nije pravi. O kakvom ti to instrumentu pričaš?”
“O električnoj klavijaturi. Znaš ono što se može prenositi i što se ukopča u običnu utičnicu na zidu. Ima zvučnike i male smiješne plastične tipke. Vjerojatno si vidio po dućanima kako to izgleda.”
“Nisam siguran. Ali to ništa ne znači. Ti samo reci šta ti treba, Nashe, i ja ću se pobrinuti da to i dobiješ."
Srećom, kako je još uvijek imao sa sobom svoje stare note, materijala za sviranje nije mu nedostajalo. Premda nakon prodaje klavira više nije bilo razloga da ih zadrži, nije ih imao snage baciti, pa su čitavu jednu godinu provele putujući okolo u prtljažniku automobila. Bilo ih je desetak: nešto izbora iz djela raznih kompozitora (Bacha, Couperina, Mozarta, Beethovena, Schuberta, Bartoka, Satieja), nekoliko Czernyjevih etida i jedan debeli svezak popularnih jazz i blues kompozicija transponiranih za klavir. Murks se iduće večeri pojavi s instrumentom — smiješnim i bizarnim tehnološkim dostignućem, jedva nešto boljim od igračke — koji je Nashea svejedno neizmjerno razveselio kad ga je izvukao iz kutije i postavio na stol u kuhinji. Sljedećih je nekoliko večeri sate prije odlaska na spavanje proveo učeći se iznova sviranju, nižući vježbe za prstomet ne bi li razgibao ukočene zglobove, otkrivajući usput mogućnosti i granice te čudnovate sprave: njezin neobičan dodir, pojačani zvuk, činjenicu da nije imala perkusivnu snagu. U tom je pogledu klavijatura više nalikovala klavičembalu nego pravom glasoviru, a kada je treće večeri konačno počeo svirati prave komade, otkrio je da starija djela — djela napisana prije izuma glasovira — uglavnom zvuče bolje od novijih, pa se orijentirao na radove kompozitora iz razdoblja prije 19. stoljeća: “Bilježnicu Anne Magdalene Bach”, “Dobro ugodeni klavir" i "Misteriozne barikade". Ovo potonje mu je bilo nemoguće svirati a da ne misli na zid i ubrzo je ustanovio da mu se vraća češće nego drugim komadima. Trajalo je svega nešto više od dvije minute, a za to vrijeme, dok se sporim, svečanim tempom probijao kroz njegove pauze, suspenzije i ponavljanja, ni u jednom času nije trebao pritisnuti više od jedne tipke istovremeno. Glazba bi započela, prekidala se, ponovo krenula, pa opet stala, pri čemu djelo ni za trenutak nije posustajalo u svome hodu ka konačnom razrješenju do kojeg nikada ne dolazi. Jesu li to bile te "misteriozne barikade”? Nashe se sjećao da je negdje pročitao kako nitko sa sigurnošću ne zna što je Couperin htio reći tim naslovom. Neki su ga znanstvenici protumačili kao duhovitu aluziju na žensko donje rublje — neprobojnost korzeta — dok su drugi tvrdili da je Couperin mislio na nerazriješene harmonije samog komada. Nashe nije imao načina da sazna o čemu je doista riječ. Za njega su barikade bile zid koji je on gradio na ledini, no to je bilo daleko od prave spoznaje značenja.
Na vrijeme provedeno poslije posla prestao je gledati kao na niz praznih otupjelih sati. Glazba je donosila zaborav, slatko ga odvlačeći od svake misli o sebi, pa kad bi za tu večer završio s vježbanjem, Nashe bi se obično osjećao tako malaksalim i lišenim svake emocije da bi bez problema utonuo u san. Pa ipak, prezirao je samog sebe što je dozvolio da mu se smekšaju osjećaji koje je gajio prema Murksu i što se sa zahvalnošću znao sjetiti nadzornikove dobrote. Nije se Murks samo potrudio da nabavi klavijaturu, on je upravo zgrabio priliku koja mu se za to ukazala, ponijevši se kao da mu je jedina želja u životu povratiti Nasheovo dobro mišljenje o sebi. Nashe je pak htio mrziti Murksa bez ostatka i pukom snagom te mržnje pretvoriti ga u nešto neljudsko. Ali kako je to bilo moguće kad je ovaj uporno odbijao ponašati se kao čudovište? Murks je počeo dolaziti u kamp-kućicu s kojekakvim darovima (kolačima koje je ispekla njegova žena, vunenim šalovima, dodatnim pokrivačima), a na poslu je bio više nego uviđavan, neprestance mu govoreći da uspori i da ne poteže toliko. Najmučnije je bilo to što je čak izgledao zabrinut za Pozzija; nekoliko puta tjedno Nasheu je podnosio izvještaj o malčevom stanju, kao da je u stalnom kontaktu s bolnicom. Nashe se pitao što da misli o tolikoj brižnosti.
Slutio je da bi sve moglo biti samo varka, dimna zavjesa kojoj je svrha sakriti istinsku opasnost koju je Murks po njega predstavljao — a opet, kako je mogao znati? Malo pomalo, osjetio je kako popušta i polako se predaje nadzornikovoj šutljivoj ustrajnosti. Svaki put kad bi prihvatio još jedan dar, zastao da porazgovori o vremenu ili se nasmijao na neku Calvinovu primjedbu, osjetio bi se kao da izdaje samog sebe. Pa ipak je i dalje to činio. Nakon nekog vremena, jedino što ga je još dijelilo od potpune kapitulacije bila je trajna prisutnost pištolja. Oružje je nedvosmisleno govorilo o tome kako stvari među njima stoje; bilo je dovoljno da baci pogled na Murksov opasač pa da se podsjeti na njihovu temeljnu nejednakost. Jednog se dana iz čiste znatiželje okrene prema Murksu i upita ga: “Što će ti taj pištolj, Calvine? Još uvijek očekuješ nevolje?” Murks zbunjeno spusti pogled na korice pištolja za pojasom: “Pa ne znam. Valjda sam se nekako navikao da ga nosim.” A kada je idućeg jutra došao na ledinu na posao, pištolja više nije bilo.
Nashe nije znao što da misli. Je li mu Murks možda na taj način poručuje da je sada slobodan ili je posrijedi samo još jedan potez u pomno razrađenoj strategiji zavaravanja? No, prije no što mu je uspjelo zauzeti bilo kakav stav, u vrtlog Nasheove nesigurnosti bio je ubačen novi element. I to u liku jednog malog dječaka. Nashe će se danima nakon njegova pojavljivanja na ledini osjećati kao da stoji na rubu ponora i zuri u utrobu privatnog pakla za koji do tada nije znao da postoji: užareno podzemlje tamnih, nezamislivih poriva i rike divljih zvijeri. Trinaesti listopada, dva dana nakon što je prestao nositi pištolj, Murks se pojavio na ledini vodeći za ruku četverogodišnjeg dječačića kojeg je predstavio kao svog unuka, Floyda juniora.
“Floyd senior je ljetos izgubio posao u Teksasu”, objasni. “On i moja kćer Sally vratili su se ovdje i sada pokušavaju početi iznova. Oboje traže posao i stan, a kako Addie jutros nešto nije u formi, mislila je kako ne bi bilo loše da povedem Floyda sa sobom. Nadam se da ti neće smetati. Držat ću ga na oku da ti se ne plete oko nogu.”
Floyd junior bio je suhonjavo dijete, dugog uskog lica i šmrkavog nosa. Stajao je pored djeda umotan u debelu crvenu jaknicu i piljio u Nashea istovremeno radoznalo i odsutno, kao da se odjednom našao pred nekom čudnovatom pticom ili biljkom. Ne, neće mu smetati, ali i da hoće, pomisli Nashe, kako bi se to usudio reći? Dobar dio jutra dječak se verao po gomili kamenja u dnu livade, poskakujući povremeno poput kakvog čudnovatog i šutljivog majmuna, no svaki put kad bi se Nashe vratio da ponovo nakrca kolica, ovaj bi se umirio, čučnuo na svoju prečku i stao proučavati Nashea onim istim napetim bezizražajnim očima. Nashe se počne osjećati nelagodno, a nakon petog ili šestog puta, mali ga je toliko iznervirao da se prisilio dignuti pogled i nasmiješiti mu se, ne bi li razbio čaroliju. Dječak mu, međutim, posve neočekivano uzvrati osmijeh i mahne, te u tom trenutku, kao da se sjetio nečeg što se dogodilo u nekom drugom stoljeću, Nashe prepozna dječaka koji je one noći mahnuo njemu i Pozziju sa stražnjeg sjedala automobila što je prošao cestom. Jesu li tako, dakle, bili otkriveni? Je li dječak rekao mami i tati da je vidio dva čovjeka kako kopaju rupu ispod žice? Je li otac zatim prenio Murksu ono što mu je mali rekao? Nashe nikada nije do kraja razumio kako se to dogodilo, no onog časa kada mu je ta misao prostrujala glavom, ponovo je pogledao Murksovog unuka i shvatio da ga mrzi više no što je ikada ikoga u životu mrzio. Toliko ga je mrzio da mu se činilo da ga želi ubiti.
I tada je počeo pakao. U Nasheovoj je glavi posijano sićušno sjeme i, prije negoli ga je postao svjestan, ono je već proklijalo i počelo bujati kao kakav divlji mutant od cvijeta koji svojim pomahnitalim pupanjem prijeti da prekrije čitavo polje njegove svijesti. Sve što treba uraditi jest ugrabiti maloga, mislio je, i njegova če se situacija promijeniti: konačno će saznati ono što mora znati. Dječak u zamjenu za istinu, reći će Murksu, i ovaj će tada morati progovoriti, morat će mu reći što je učinio s Pozzijem. Drugog izbora neće biti. Ako ne progovori, njegov će unuk biti mrtav. Nashe će se za to pobrinuti. Udavit će maloga pred njegovim očima.
Jednom kad je takvim mislima u svojoj glavi dozvolio pristup, uslijedile su i ostale, sve jedna silovitija i odurnija od druge. Vidio se kako britvom reže dječakovo grlo, kako ga nogama udara na smrt, uzima ga za glavu i smrskava je o kamen, udarajući njegovom malom lubanjom dok mu se mozak ne pretvori u kašu. Do kraja prijepodneva, Nashe je mahnitao, zahvaćen delirijem ubilačke strasti. Ma kako očajnički nastojao izbrisati te slike, onog trena kada bi nestale, ponovo je žudio za njima. A upravo to je bilo strašno: ne činjenica da je sebe mogao zamisliti kako ubija dječaka, nego to da je, čak i nakon što bi to već jednom predočio, isto htio vidjeti iznova.
Najgore je bilo to što je dječak ponovo došao na livadu, ne samo sutradan, već i dan nakon toga. Kao da prvih nekoliko sati nije bilo dovoljno mučno, dječak je lc tome, čini se, odlučio postati opsjednut Nasheom, protumačivši smješkove koje su razmijenili kao zakletvu o doživotnom prijateljstvu. Već prvog dana prijepodne, Floyd junior spuzne sa svoje planine kamenih gromada i stade kaskati za svojim novim herojem dok je ovaj vukao kolica gore-dolje preko ledine. Murks načini pokret kao da će ga zaustaviti, no Nashe, koji je već maštao o tome kako će ubiti dijete, samo odmahne rukom i kaže mu da nema problema. “Ne smeta mi”, reče. “Ja volim djecu.” Već je, međutim, vidio da s malim nešto nije u redu. Izgledao je zaostalo, možda zbog određene tromosti ili naivnosti s kojom se držao. Govorio je slabo, gotovo ništa, sve što bi rekao trčeći za njim kroz travu bilo je Jim! Jim! Jim! izgovarajući mu ime bez prestanka kao u nekoj bedastoj vradžbini. Osim uzrasta, s Juliette nije imao ništa zajedničko. Kad je dječakovo otužno bljedilo usporedio s bistrinom i živošću svoje kćeri, svog dragog vražića s neposlušnim uvojcima, njezinim kristalnim smijehom i debeljuškastim koljenima, prema dječaku je osjetio samo prezir. Kako su prolazili sati, njegov poriv da ga napadne samo je postajao jači i neobuzdaniji, a kad je napokon došlo šest sati, Nasheu se činilo pravim čudom što je dječak još uvijek na životu. Ostavivši alat u šupi, spremao se zatvoriti vrata, kad mu priđe Murks i potapša ga po ramenu. “Nashe, moram ti odat priznanje”, reče mu. “Imaš dara, nema šta. Ovaj se mali do sad ni za koga nije tako zalijepio k’o danas za tebe. Da nisam vlastitim očima vidio, ne bi povjerovao.”
Idućeg jutra, dječak se pojavi na ledini odjeven kao za Halloween: u crno-bijelom kostimu kostura s maskom u obliku lubanje. Kostim je bio jedan od onih jednostavnih i nekvalitetnih artikala što se prodaju u kutijama u jeftinim robnim kućama, a kako je tog dana bilo hladno, nosio ga je povrh jakne, što mu je davalo čudan, napuhan izgled, kao da je preko noći udvostručio težinu. Prema Murksovim riječima, mali je inzistirao da dođe u kostimu jer je htio da Nashe vidi kako mu stoji, a Nashe, rastrojen kakav je bio, odmah se stade pitati ne pokušava li mu dječak time nešto poručiti. Kostim je, na kraju krajeva, prikazivao smrt, i to u njenom najčišćem, krajnje simboličkom obliku, što je možda značilo da je mali znao što Nashe planira i da je na ledinu došao odjeven kao smrt jer je znao da će tog dana umrijeti. Nashe se nije mogao savladati; u kostimu je čitao šifriranu, ali jasnu poruku. Dječak mu je poručivao da je sve u redu i da će, dokle god je Nashe taj koji će ga ubiti, sve biti dobro.
Čitavog se dana borio sa samim sobom, dovijajući se na bezbroj načina kako da dječaka-kostura drži na sigurnoj udaljenosti od svojih ubilačkih ruku. Ujutro mu je rekao da pazi na jedan kameni blok sa stražnje strane gomile kako slučajno ne bi nestao, a popodne ga je pustio da se igra s kolicima dok se on pozabavio zidarskim poslovima na drugom kraju ledine. Situacija je, međutim, povremeno nužno izmicala kontroli; dječaku bi, primjerice, popustila koncentracija pa bi dotrčao do Nashea, ili bi se odjednom iz daljine začula litanija s njegovim imenom Jim, Jim, Jim koju je onda morao trpjeti kao da sluša jeku alarma što dopire iz dubine njegova straha. Iako je nebrojeno puta htio reći Murksu da ga više ne dovodi, napor koji je ulagao da ovlada vlastitim osjećajima toliko ga je iscrpio, da je bio na rubu živčanog sloma i više nije mogao sebi vjerovati da će izgovoriti prave riječi. Te se večeri napije do besvijesti, a sutradan ujutro, kao da se probudio samo da bi upao u novi košmar, otvorivši vrata kamp-kućice, ugleda dječaka kako u ruci čvrsto stišće vrećicu sa slatkišima za Halloween koje mu zatim bez riječi svečano pruži, poput mladog ratnika koji na povratku iz svojega prvog lova ponosno predaje lovinu plemenskom poglavici.
“Što je ovo?” upita Nashe Murksa.
“Za Jima”, odgovori dječak na pitanje. “Bomboni za Jima.”
“Tako je”, reče Murks. “Htio je s tobom podijeliti svoje bombone.”
Nashe otvori vrećicu najednom kraju i zaviri unutra, u šarenu mješavinu lizalica, suhih jabuka i grožđica. “Nije li ovoga malo previše, Calvine? Je l' me to momak ima namjeru otrovati?”
“Nema on nikakvu namjeru”, odgovori Murks. “Samo mu je bilo žao što propuštaš cijelu zabavu oko Halloweena. Ne moraš ti to jesti.”
“Naravno", procijedi Jim, zureći u dječaka, pitajući se kako će preživjeti još jedan ovakav dan. “Važno je da se sjetio, je li tako?”
No, više nije mogao izdržati. Onog časa kad je kročio na ledinu, znao je da je došao do kraja, da će dječak biti mrtav u roku od sat vremena ako ne nađe načina da se obuzda. Stavi jedan blok u kolica, počne dizati drugi, a zatim sve pusti iz ruku, slušajući tupi zvuk kamenja koje udara u tlo.
“Nešto nije u redu sa mnom danas”, reče Murksu. “Nisam baš sav svoj.”
“Možda si uhvatio onaj virus što već neko vrijeme kola”, kaza Murks.
“Da, mora da je to. Sigurno ću dobiti gripu.”
“Previše radiš, Nashe, u tome je problem. Iscrpljen si."
“Ako prilegnem na sat-dva, možda ću se popodne bolje osjećati.”

“Zaboravi na popodne. Uzmi cijeli dan slobodno. Nema smisla toliko potezati. Moraš povratiti snagu.”
“Okej. Popit ću par aspirina i zavući se u krevet. Iako mi je žao izgubiti dan. Ali izgleda da ću morati."
“Ne brini za novac. Pisat ću ti deset sati svejedno. Nek’ ti to bude bonus što si čuvao maloga.”
“Ma, nema potrebe.”
“Ne kažem da ima, ali to ne znači da ti to ne mogu srediti. Osim toga, još bolje, Floyd junior bi se ionako mogao razboljeti tu na hladnom zraku. Još da mi nastrada na ovoj ledini...”
“Da, u pravu si."
"Naravno da sam u pravu. Dijete ti po ovakvom hladnom vremenu začas može nastradati.”
Dok se s Murksom i dječakom vraćao prema kamp-kućici, Nasheu je glava odzvanjala tim tajanstveno znalačkim riječima, a kad je otvorio vrata, ustanovi da se doista osjeća bolesno. Čitavo ga je tijelo boljelo, mišići su mu od iscrpljenosti bili nevjerojatno slabi, kao da odjednom gori u visokoj temperaturi. Čudno kako ga je slomilo odjednom, netom što je Murks spomenuo riječ “gripa”, on ju je izgleda već uhvatio. Pomisli kako se istrošio, sagorio sve što je u sebi imao. Možda je sada toliko prazan da se i od jedne izgovorene riječi može razboljeti.
“O Bože”, povikne Murks, pljesnuvši se po čelu kad je već bio na odlasku. "Skoro sam ti zaboravio reći.”
“Reći?" upita Nashe. “Što?”
“U vezi Pozzija. Sinoć sam zvao bolnicu da pitam kako je i sestra mi je rekla da je otišao.”
“Otišao. U kom smislu?”
“Otišao. U smislu bog, doviđenja. Jednostavno je ustao iz kreveta, obukao se i izašao iz bolnice.”
“Ne moraš mi izmišljati priče, Calvine. Jack je mrtav. Umro je još prije dva tjedna.”
“E pa nije. Jest da je situacija izgledala prilično loše neko vrijeme, priznajem, ali poslije se izvukao. Mali je kržljavac žilaviji nego što smo mislili. A sada se izgleda posve oporavio. Ili barem onoliko koliko mu treba da ustane i išeta se iz bolnice. Eto, mislio sam da će te zanimati..."
“Mene zanima jedino istina. Drugo ništa.”
“E pa to je istina. Jack Pozzi je otišao i više ne moraš brinuti što je s njim.”
“Ako je tako, pusti me da sam nazovem bolnicu." “To, sinko moj, ne mogu, znaš i sam. Pozivi nisu dozvoljeni dok ne otplatiš dug. A kako si krenuo, to će biti vrlo skoro. Onda zovi koga hoćeš i koliko hoćeš. Što se mene tiče, možeš zvati do sudnjeg dana.”

Prošla su tri dana prije nego je Nashe bio u stanju nastaviti s radom. Prva dva dana samo je spavao, trgnuvši se jedino kad bi Murks ušao u kamp-kućicu da isporuči aspirin, čaj i juhu iz konzerve, a kad se dovoljno osvijestio da shvati kako ga dva dana praktički nije bilo, postade mu jasno da mu je san bio ne samo tjelesna potreba već i moralni imperativ. Drama s dječakom ga je izmijenila i da nije bilo hibernacije koja je iza toga uslijedila — četrdeset osam sati tokom kojih je privremeno izbivao iz samoga sebe — možda se nikada i ne bi probudio u koži čovjeka kakav je u međuvremenu postao. San je predstavljao prelazak iz jednog života u drugi, malu smrt u kojoj su demoni što su ga nastavali ponovo izgarali, topeći se u onaj isti oganj iz kojeg su izašli. Nisu, doduše, posve nestali, no više nisu imali lice, raspršivši se nejasnom sveprisutnošću po čitavom njegovom tijelu, nevidljivi a ipak tu, dio njega samoga na način na koji su to bili krv mu i kromosomi, vatra izmiješana sa sokovima koji su ga održavali na životu. Nije se osjećao ni bolje ni lošije no prije, ali više nije bio uplašen, što je bila bitna razlika. Uletio je u kuću u plamenu, uspio se izvući iz požara, a jednom kad je to učinio, pomisao da ponovo prođe kroz isto nije ga više zastrašivala.
Trećeg se jutra probudio gladan, nagonski ustao iz kreveta i uputio se u kuhinju, prepoznavši u gladi dobar znak, koji mu je, iako je još uvijek bio vrlo slab na nogama, govorio da se oporavlja. Premećući po jednoj od ladica u potrazi za čistom žlicom, naleti na papirić s telefonskim brojem, i dok je proučavao djetinji, nepoznati rukopis, uhvati se kako misli na djevojku koja im je bila u posjetu. Sjeti se da mu je u neko doba u jeku slavlja šesnaesti listopada napisala svoj broj, ali se još nekoliko minuta ne mogne sjetiti njezina imena. Prođe u glavi cijeli niz sličnih imena (Tammy, Kitty, Tippi, Kimberly), zatim zastane prazan na trenutak i upravo kad je htio odustati, sine mu: Tiffany. Pomisli kako je ona jedina osoba koja bi mu mogla pomoči. Stajat će ga čitavo bogatstvo da do te pomoći dođe, no, vrlo važno, ako će time konačno saznati odgovor na svoja pitanja. Djevojci se svidio Pozzi, čak štoviše, izgledala je luda za njim, pa ako čuje što se s njim dogodilo nakon one večeri, za vjerovati je da će biti voljna nazvati bolnicu. Jer, jedan telefonski poziv je sve što mu je trebalo. Pitala bi ih je li Jack Pozzi ikada bio njihov pacijent, a zatim se kratkim pismom javila Nasheu i napisala što je saznala. Naravno, s pismom bi moglo biti problema, no to je bio rizik s kojim je morao računati. Činilo mu se da Donnina pisma nisu bila otvarana. Barem se tako dalo zaključiti po omotnicama koje nisu izgledale kao da ih je netko dirao. Zašto onda ne bi dobio i Tiffanyno pismo? U svakom slučaju, vrijedilo je pokušati. Što je više o njemu razmišljao, Nasheu se plan činio sve izglednijim. Uostalom, što je, osim novca, mogao izgubiti? Sjedne za stol u kuhinji i počne piti čaj, pokušavajući zamisliti kako će to izgledati kad ga djevojka bude posjetila u kamp-kućici. Prije no što je uspio smisliti što bi joj točno rekao, ustanovi da ima erekciju.
Privoliti Murksa, međutim, nije išlo bez natezanja. Kad mu je Nashe rekao da želi vidjeti djevojku, Calvin ga pogleda prvo s iznenađenjem, a odmah potom i s dubokim razočarenjem. Njemu je to izgledalo kao da ga je Nashe iznevjerio, kao da se spremao prekršiti neki njihov prešutni sporazum, i on ga nije namjeravao pustiti da to učini bez borbe.
“Ali to nema smisla”, pokuša mu objasniti Murks. “Devet stotina dolara za jedno valjanje. Nashe, to je devet dana rada, devedeset sati znojenja i truda ni za šta. Jednostavno je glupo. Toliko muke samo da se malo okusiš ženskog mesa. Svatko će ti reći da je glupo. Nashe, pa ti si pametan momak, jasno ti je o čemu pričam.”
“Pitam li ja tebe kako trošiš svoj novac?” odvrati Nashe. “Ne. E pa tako se ni tebe ne tiče što ja radim sa svojim.”
“Krivo mi je kad vidim da čovjek pravi budalu od sebe, to je sve. Pogotovo kad za to nema potrebe.”
“Tvoje potrebe nisu isto što i moje, Calvine. Dokle god radim ovaj prokleti posao, imam prava dobiti sve što poželim. Tako stoji u ugovoru i nije na tebi da daješ bilo kakve komentare.”
Nashe istraje do kraja i Murks, iako nevoljko i s gunđanjem, počne organizirati djevojčin posjet. Trebala je doći već desetog, ni tjedan dana nakon što je Nashe pronašao njezin broj u ladici, što je bilo dobro, jer nakon što je uspio nagovoriti Murksa da je nazove, više nije bio u stanju misliti ni na što drugo. Puno prije nego se djevojka pojavila, znao je, dakle, da njegovi razlozi da je pozove samo dijelom imaju veze s Pozzijem, što mu je, između ostalog, mogla potvrditi i erekcija koju je dobio (zajedno s brojnim drugim koje su uslijedile). Sljedećih nekoliko dana proveo je razapet između naglih napadaja straha i uzbuđenja, zabušavajući na ledini kao kakav adolescent s pobješnjelim hormonima. Nije bio sa ženom još od sredine ljeta — od onog dana u Berkeleyu kad je u naručju držao uplakanu Fionu — pa je možda bilo neminovno da mu predstojeći posjet djevojke ispuni glavu mislima o seksu. To joj je, uostalom, bio zanat. Ševila se s muškarcima za novce, a budući da će ionako platiti njezin posjet, kakvog je zla bilo u tome da i on kao stranka zahtijeva zadovoljenje svojih prohtjeva? To ga neće spriječiti da od nje traži pomoć, samo će im uzeti dvadesetak minuta, pola sata vremena, a da bi je dobio na to vrijeme, trebao je kupiti njezine usluge za čitavu večer. Ne bi imalo smisla protraćiti te sate. Ti su mu sati pripadali, a činjenica da mu je djevojka trebala u jednu svrhu nije značila da je bilo pogrešno željeti je i u drugu.
Večer desetoga bila je hladna, više nalik zimi nego jeseni; ledinom su šibali jaki naleti vjetra, nebo se sjajilo od zvijezda. Djevojka je došla u krznenom kaputu, zajapurenih obraza, očiju suznih od studeni i Nashe pomisli kako je ljepša no što mu je ostala u sjećanju, premda mu se to možda samo učinilo zbog boje u licu. Odjeća joj je bila manje izazovna nego zadnji put; na sebi je sada imala dolčevitku, traperice s vunenim grijačima za noge i neizbježne štikle — sve skupa ipak napredak u odnosu na kičastu opravu u kojoj se pojavila u listopadu. Izgledala je primjerenije svojim godinama i, koliko je to uopće bilo važno, Nashe odluči da mu se ovako više sviđa, da osjeća manju nelagodu dok je gleda.
Pomoglo je i to što mu se nasmiješila na ulazu u kamp-kućicu, pa iako joj je osmijeh bio pomalo napadan i teatralan, u njemu je bilo dovoljno topline da ga uvjeri da joj nije mrsko što ga ponovo vidi. Izgleda da je očekivala da će i Pozzi biti ondje, a budući da ga preletjevši pogledom po sobi nije vidjela, bilo je sasvim prirodno da upita Nashea gdje je on. Nashe joj, međutim, nije imao hrabrosti reći istinu — barem za sada. “Jack je morao otići na drugi posao”, objasni. “Sjećaš se onog projekta u Teksasu o kojem ti je govorio zadnji put? E pa našem naftnom magnatu nešto nije bilo jasno u vezi s nacrtima pa je sinoć poslao svoj privatni avion po Jacka da ga dovede u Houston. Dogodilo se to u zadnji čas, bez najave. Jacku je bilo zaista žao, ali tako to ide u našem poslu. Ne smijemo dozvoliti da nam klijenti budu nezadovoljni.”
“Šteta...” reče djevojka, i ne pokušavajući prikriti razočaranje. “Mali mi se strašno svidio. Baš sam se radovala što ću ga ponovo vidjeti.”
“Jack je unikatni primjerak. Takve više ne prave.”
“Da, tip je super. Kad naletiš na takvog frajera, dođe ti da prekineš s poslom.”
Nashe joj se nasmiješi, a potom stidljivo ispruži ruku i dodirne joj rame. “Bojim se da ćeš se morati zadovoljiti sa mnom večeras.”
“Ima i gorih stvari u životu”, odgovori djevojka, brzo povrativši svoj obješenjački pogled ispod oka. Da bi naglasila što misli, nježno zastenje i stade oblizivati usnice. “Uostalom, ako se ne varam”, reče, “čini mi se da smo se zadnji put rastali neobavljena posla.”
Nashe joj poželi reći da se odmah skine, no odjednom se zbuni, zanijemi od rastućeg uzbuđenja i umjesto da je uzme u naručje, ostade stajati na mjestu, pitajući se što da sad uradi. Sjeti se Pozzijeve duhovitosti i požali što mu mali nije ostavio par štoseva za opuštanje atmosfere.
“Može malo muzike?” predloži, hvatajući se za prvo što mu je palo na pamet. Prije no što je djevojka uspjela odgovoriti, već je klečao na podu i kopao po hrpi kazeta koje je držao pod stolićem u dnevnom boravku. Potrošivši skoro minutu premećući kazete s opernom i klasičnom glazbom, izvuče napokon kazetu s hitovima Billie Holiday.
Djevojka se namršti kad začuje, kako je rekla, “staromodnu” glazbu, no kad je Nashe zamoli za ples, učini mu se iskreno dirnuta tako čudnovatim prijedlogom, kao da ju je upravo pozvao da sudjeluje u nekom prastarom ritualu očijukanja ili hvatanju jabuka u bačvi punoj vode. Nashe je, međutim, doista volio plesati i činilo mu se da bi mu kretanje pomoglo da se pribere. Uhvati je čvrsto, stade voditi u sitnim krugovima po dnevnom boravku i ona mu se nakon nekoliko minuta posve prepusti, slijedeći ga gracioznije no što je očekivao. Usprkos visokim potpeticama bila je nevjerojatno lakonoga.
“Nikada nisam poznavao nikoga s imenom Tiffany”, reče. “Lijepo je. Podsjeća me na nešto rijetko i skupocjeno.”
“Pa to mu je i svrha”, odvrati ona. “Da odmah pomisliš na dijamante."
“Mora da su ti roditelji znali da ćeš izrasti u ljepoticu.”
“Moji starci nemaju nikakve veze s tim. Ja sam ga izabrala.”
“Oh... To ga onda čini još ljepšim. Nema smisla do kraja života nositi ime koje ti se ne sviđa, je li tako?”
“Ja svoje nisam mogla smisliti. Čim sam otišla od kuće, promijenila sam ga.”
“Zar je bilo tako strašno?”
“Šta bi ti da su te nazvali Dolores? Meni je to skoro najgore ime koje znam.”
“Čudno. Mojoj je majci bilo ime Dolores i ni ona ga nije nikad voljela.”
“Nemoj zezat? I tvoja je stara bila Dolores?”
“Časna riječ. Dolores, od rođenja do smrti.”
“A zašto ga nije promijenila ako joj se već nije sviđalo?”
“Zapravo i jest. Ne tako radikalno kao ti, ali je imala nadimak. Ja negdje do desete godine nisam znao da joj je pravo ime Dolores.”
“A kakav je imala nadimak?”
“Dolly.”
“Ma da... I ja sam to neko vrijeme pokušala, ali s tim nisam bogzna što postigla. Paše okruglima. Dolly je ime za debelu ženu.”
“Hm da, kad razmislim, moja je majka bila prilično debela. Ne uvijek, ali nekoliko posljednjih godina života jako se udebljala. Previše je pila. Nekim ljudima tijelo tako reagira na cugu. Mislim da to ima neke veze s metabolizmom alkohola u krvi.”
“Moj je stari godinama pio ko smuk, ali je uvijek bio kost i koža. Mogao si znati da pije jedino po ispucanim kapilarima oko nosa.”
Razgovor se još neko vrijeme tako kotrljao, a kad je kazeta došla do kraja, sjedoše na sofu i otvoriše bocu viskija. Kao što je i bilo za očekivati, Nashe umisli da se zaljubljuje, pa joj, budući da je led razbijen, stade postavljati osobna pitanja, pokušavajući stvoriti intimnu atmosferu koja bi nekako zamaskirala pravu narav njihove transakcije, a nju pretvorila u stvarno biće. No, i sam razgovor bio je dio transakcije, pa bez obzira što je djevojka nadugačko pričala o sebi, negdje u dubini je bio svjestan da samo radi svoj posao, da priča zato jer je on jedna od onih mušterija koje vole da se priča. Iako je sve što je rekla zvučalo uvjerljivo, imao je osjećaj da samo ponavlja naučenu ulogu, da su joj riječi ne toliko lažne koliko neistinite, te da je sve iluzija u koju se prisilila vjerovati, baš kao što se Pozzi zavaravao snovima o Svjetskoj seriji pokera. U jednom mu je trenutku čak rekla da joj je ulica tek privremeno rješenje. “Čim skupim dovoljno love”, kazala je, “povlačim se iz posla i idem na estradu.” Bilo je nemoguće ne žaliti je, ne rastužiti se nad njezinom djetinjom banalnošću, no Nashe je već otišao predaleko da bi dozvolio da mu se išta ispriječi na putu.
“Mislim da bi bila izvrsna glumica”, reče. “Onog časa kad smo zaplesali, znao sam da si prava. Kretnje su ti kao u anđela.”
“Jebanje pomaže u održavanju kondicije”, odgovori ona ozbiljno, kao da iznosi medicinsku činjenicu. “Dobro je za zdjelične kosti. A ako sam nešto u zadnjih par godina radila, onda je to jebanje. Sad bi me već u cirkusu mogli zaposliti koliko sam savitljiva.”
“Slučajno znam neke agente u New Yorku", reče Nashe, koji se više nije bio u stanju kontrolirati. “Jedan od njih ima veliki biznis, siguran sam da bi bio zainteresiran da te vidi. Tip se zove Sid Zeno. Ako hoćeš mogu ga sutra zvati i ugovorit ti sastanak.”
“Da se ne radi slučajno o pornićima?”
“Ne, ma kakvi. Zeno je u striktno regularnim vodama, a zastupa neke od najžešćih mladih talenata u filmskoj industriji danas.”
“Da se razumijemo, ne da se ja ne bih svukla, ali kad jednom u to uletiš, teško je izaći. Zapamte ti facu, postaneš dio tog repertoara i teško da ikad poslije dobiješ priliku da glumiš odjeven. Mislim, moje je tijelo skroz okej, ali opet nema tu nekog kruha. Radije bih nešto gdje mogu zaista glumiti. Kad bih mogla, recimo, dobiti ulogu u kakvoj sapunici, ili možda čak probati nešto u nekoj komediji. Možda ti se sad ovako ne čini, ali kad me krene, mogu biti prilično smiješna.”
“Nema problema, Sid ima veza i na televiziji. Tako je zapravo i počeo. On je pedesetih godina bio jedan od prvih agenata koji su radili isključivo za televiziju."
Nashe više nije bio posve svjestan onoga što govori. Savladan žudnjom a istovremeno strepeći što će od te žudnje biti, nije prestajao lupetati, kao da je mislio da bi djevojka doista mogla povjerovati u gluposti koje joj je pričao. No, kad su se napokon premjestili u spavaću sobu, nije se razočarao. Prvo ga je pustila da je poljubi u usta, čemu se nije usuđivao ni nadati, pa smjesta pomisli da je zaljubljen. Tijelo joj je, doduše, bilo daleko od savršenog, ali budući da je sada bio siguran da ga neće požurivati ili poniziti praveći se da joj je dosadno, nije ga bilo briga kako izgleda. Na kraju krajeva, dugo je čekao, a jednom kad su se našli u krevetu demonstrirala mu je talente svoje narađene zdjelice s takvim ponosom i prepuštanjem da mu nije palo na pamet kako bi zadovoljstvo koje joj naizgled pružao moglo biti išta drugo osim autentičnog. Nakon nekog vremena, u glavi mu se sve pomuti i iz njegovih usta stadoše izlaziti besmislice, riječi toliko glupe i neumjesne, da bi, kad kojim slučajem upravo on ne bi bio taj koji ih je govorio, pomislio da je sišao s uma.
Predlagao joj je da ostane živjeti s njim dok ne završi rad na zidu. On će se brinuti za nju, uvjeravao ju je, a kad posao bude gotov, otići će zajedno u New York gdje će on upravljati njezinom karijerom. Neka zaboravi na Sida Zena. On sam će bolje obaviti taj posao zato jer vjeruje u nju, zato jer je lud za njom. U kamp-kućici neće ostati više od mjesec-dva, a ona neće trebati ništa raditi, već će se samo odmarati i uživati. On će kuhati, raditi sve kućne poslove, a za nju će to biti kao godišnji odmor tokom kojeg će pokušati izbrisati posljednje dvije godine svog života. Život na ledini i nije tako loš. Mir, tišina i jednostavnost melem su za dušu i on sada ima potrebu da ih s nekim podijeli. Predugo je ostao sam i misli da više tako dalje ne može. Preveliki je to teret za svakoga, veli, ponekad mu se učini da će poludjeti od usamljenosti. Prošlog je tjedna zamalo nekoga ubio, i to nedužnog dječačića, pa se boji da bi se stvari mogle pogoršati ako uskoro nešto ne promijeni u svom životu. Ako pristane ostati s njim, učinit će sve što od njega traži. Dat će joj sve što poželi, voljet će je dok se ne raspukne od sreće.
Srećom, svoj je govor održao s toliko strasti i iskrenosti da je djevojci jedino preostalo da misli kako je sve šala. Nitko takve stvari ne bi mogao izgovoriti s ozbiljnim izrazom lica i očekivati da mu se povjeruje, te je upravo ludost njegove ispovijesti bila ono što je Nashea spasilo od potpune sramote. Djevojka ga je držala za mangupa sa čudnim darom za izmišljanje nevjerojatnih priča; umjesto da mu kaže da ohladi (što bi vjerojatno učinila da ga je shvatila ozbiljno), nasmiješila se svaki put kad bi mu glas zadrhtao, prihvativši igru kao da je to nešto najduhovitije što je te večeri rekao. “Bit će mi drago da ostanem živjeti s tobom ovdje, ljubavi”, reče.
“Samo da sredim stvar s Regisom i sutra ujutro se selim k tebi.”
“S Regisom?” upita Nashe.
“Da, s tipom koji mi sređuje sastanke. Mojim svodnikom.”
Čuvši odgovor, Nashe shvati koliko je bilo smiješno to što joj je govorio. Njezin mu sarkazam, međutim, pruži šansu da izbjegne katastrofu koja mu je prijetila, pa umjesto da pokaže osjećaje (povrijeđenost, jad i bijedu koje su izazvale njezine riječi), poskoči onako nag u krevetu, pljesne rukama i glumeći zanos poviče: “Super! Večeras ću ubiti bijednika i ti ćeš biti moja zauvijek.”
Tu se ona počne smijati, kao da je dio nje zapravo uživao slušajući njegove riječi, a on, u trenutku kad je postao svjestan značenja njezinog smijeha, najednom osjeti čudnu i snažnu gorčinu kako mu se penje tijelom. I sam se stade smijati, pridruživši joj se ne bi li zadržao okus te gorčine u ustima, naslađujući se komedijom vlastite prezrenosti. Tada se odjednom sjeti Pozzija. Pomisao na maloga zamalo ga baci na pod, kao da ga je struja ošinula. U posljednja dva sata Jack mu ni jednom nije pao na pamet i on se sledi od sebičnosti takvog nemara. Smijeh mu s užasom zapne u grlu, te počne navlačiti odjeću, uskočivši naglo u hlače kao da mu je u glavi upravo zazvonio alarm.
“Međutim, ima tu jedan problem”, nastavi djevojka kroz smijeh koji je jenjavao, u namjeri da produži igru. “Što će biti kad se Jack vrati s puta? Ne čini li ti se da bi nam moglo postati tijesno? I on je sladak dečko, moglo bi mi se dogoditi da tu i tamo poželim koju noć provesti s njim. A što bi ti onda uradio? Bi li bio ljubomoran?”
“Da, u tome i jest problem”, reče Nashe glasom koji je naglo postao mračan i tvrd. “Jack se neće vratiti. Nestao je ima skoro mjesec dana.”
“Kako to misliš? Zar nisi rekao da je u Teksasu?”
“Izmišljao sam. Ne postoji nikakav posao u Teksasu, nikakav naftni magnat, ništa. Dan nakon što si ti došla, onu večer kad smo slavili, Jack je pokušao pobjeći. Idućeg sam ga jutra našao kako leži tu pred kamp-kućicom. Lubanja mu je bila izudarana, bio je u nesvijesti i ležao u lokvi vlastite krvi. Svi su izgledi da je u međuvremenu umro, ali nisam siguran. Htio sam da ti to pokušaš saznati.”
Zatim joj ispriča sve, cijelu priču o Pozziju, partiji pokera i zidu. Te joj je noći, međutim, već rekao toliko laži da ju je sad bilo teško natjerati da mu povjeruje i jednu jedinu riječ. Samo je gledala u njega kao da je luđak koji s pjenom na ustima priča o malim zelenima u letećim tanjurima. Nashe se, pak, nije dao zaustaviti i nakon nekog vremena njegova je žestina počne plašiti. Da nije sjedila gola na krevetu, vjerojatno bi se dala u bijeg, no kako je bila u stupici, Nashe ju je na kraju uspio slomiti, iscrpno opisujući posljedice koje je Pozzi imao od premlaćivanja s tako odvratnim detaljima da je na kraju do nje dopro sav užas onoga što se dogodilo, te je ostala sjediti plačući na krevetu, lica pokrivenog rukama, dok su joj se mršava leđa tresla u grčevima koje nije mogla kontrolirati.
Hoće, rekla je. Zvat će bolnicu. Obećava da hoće. Jadni Jack. Naravno da će nazvati bolnicu. Isuse bože, jadni Jack. O bože, jadni Jack, za ime dragog boga... Nazvat će bolnicu i onda će mu pisati. Prokletnici. Svakako će to učiniti. Jadni Jack. Prokleti, prokleti bili... Dragi Jack, o bože, o dragi bože, draga majko božja. Hoće, učinit će to, bez brige, obećava. Čim stigne kući, uzet će slušalicu u ruke i nazvati. Da, može računati na nju. Bože, bože, blagi bože. Obećava, obećava da će to sigurno učiniti.

9


Lud od samoće. Svaki put kad bi pomislio na djevojku, Nasheu bi prvo te riječi pale na pamet: lud od samoće. Na kraju ih je toliko često ponavljao samom sebi da su počele gubiti značenje.
Nije joj zamjerio što pismo nikada nije stiglo. Znao je da je obećanje održala, i to čvrsto uvjerenje spašavalo ga je od očajanja. Ako ništa drugo, barem se osjećao ohrabrenim. Nije umio objasniti svoju promjenu raspoloženja, no doista je osjećao kako mu raste optimizam, kako ga po prvi put otkako je na ledini ispunja nada.
Nije imalo smisla pitati Murksa što je učinio s djevojčinim pismom. Ionako bi mu lagao, a svoje sumnje nije želio otkrivati ako time ništa nije mogao dobiti. Jednog će dana saznati istinu. Toga je sada bio svjestan i izvjesnost te spoznaje tješila ga je i davala mu snagu da izdrži iz jednog dana u drugi. "Sve u svoje vrijeme”, govorio je sam sebi. Da bi doznao istinu, čovjek najprije mora upoznati strpljenje.
Rad na zidu u međuvremenu je napredovao. Nakon što je završen i treći red, Murks je izgradio drvenu skelu, pa se Nashe sada morao penjati svaki put kad bi stavljao novi kameni blok. Premda mu je donekle usporio ritam, dodatni je napor bio vrijedan zadovoljstva koje mu je pričinjao rad iznad zemlje. Kad je počeo postavljati četvrti red kamenja, zid mu posta drukčiji. Bio je viši od čovjeka, viši čak i od visokog muškarca kakav je bio on, a činjenica da više nije mogao vidjeti preko zida, da mu je bio zaklonjen pogled na drugu stranu, davala mu je osjećaj da se nešto važno počelo događati. Kamenje se odjednom stalo pretvarati u zid i usprkos boli koje ga je stajao, nije mogao suspregnuti divljenje. Kad god bi zastao da ga pogleda, ispunilo bi ga strahopoštovanje prema onome što je napravio.
Nekoliko tjedana nije pročitao gotovo ni retka. Onda jedne večeri krajem studenog posegne za knjigom Williama Faulknera “Krik i bijes”. Otvori je nasumice i usred jedne rečenice naiđe na sljedeće riječi: "... sve dok jednoga dana s gnušanjem nije naslijepo okrenuo kartu i stavio sve na kocku...”
Vrapci, kardinalke, sjenice, šojke. Još su jedino one ostale u šumi. I vrane. Bolje od svih ostalih, mislio je Nashe. Svako malo došle bi kružiti nad livadom, ispuštajući svoje čudne, prigušene krikove, i on bi prekidao posao da ih gleda u letu iznad glave. Volio je njihove nagle dolaske i odlaske, način na koji bi se odjednom ukazale i potom jednako hitro nestale, bez ikakva vidljiva razloga.
Stojeći pred kamp-kućicom rano ujutro, sada je mogao kroz šumu ogoljelih stabala nazrijeti obrise Flowerove i Stoneove kuće. Za nekih je pak jutara magla bila toliko gusta da nije vidio tako daleko. Ponekad bi nestalo i zida, pa je dugo trebao pogledom češljati ledinu ne bi li razaznao gomilu sivog kamenja obješenu u sivom zraku.
Nikada nije sebe vidio kao čovjeka kojem je sudbina namijenila nešto veliko. Čitavog je života polazio od pretpostavke da je kao i svi drugi. Sada je sve češće slutio da je bio u krivu.
Tih mu se dana često po glavi vrzmala Flowerova kolekcija memorabilija: maramice, naočale, prstenje, sva ona brda apsurdnih relikvija. Ne bi prošlo ni dva-tri sata a da mu se neka od njih ne bi pojavila pred očima. No, to ga nije uznemirivalo, tek možda čudilo.
Svake večeri prije odlaska na počinak zapisao bi broj kamenih blokova koje je toga dana dodao zidu. Same brojke nisu mu bile osobito važne, no kad je popis narastao na nekih desetak unosa, počeo je osjećati zadovoljstvo u pukom zbrajanju, zadubljujući se u rezultate na način na koji je nekoć čitao sportsku stranicu u jutarnjim novinama. Premda mu se u početku činilo da je posrijedi čista naslada statističkim podacima, nakon izvjesnog vremena uvidje da je time zadovoljavao neku unutarnju potrebu, svojevrstan poriv da nadzire samog sebe i ne izgubi iz vida gdje se nalazi. Kad je načeo prosinac, u svojoj evidenciji postavljenih blokova Nashe je vidio nešto poput brodskog dnevnika, a u unesenim brojkama svoja najintimnija razmišljanja.
Noću bi u kamp-kućici slušao Figarov pir. Ponekad, kada bi začuo neku posebno lijepu ariju, zamišljao je da mu to pjeva Juliette i da je ono što čuje njezin glas.
Hladno vrijeme smetalo ga je manje nego što je očekivao. Čak i za najstudenijih dana, jaknu bi svukao već dva sata nakon što bi počeo s radom, a do ručka bi često ostao u kratkim rukavima. Murks, koji je stajao po strani u debelom kaputu, drhtao bi na vjetru, a on ne bi osjećao gotovo ništa. To mu se činilo toliko neshvatljivim da se pitao nije li mu tijelo možda u vrućici.
Jednog dana Murks predloži da blokove počnu prevoziti džipom. Tako će povećati količinu prevezenih blokova, govorio je, i zid će brže rasti. No, Nashe odbije njegov prijedlog. Objasni mu da bi ga zvuk motora samo dekoncentrirao. Osim toga, navikao se na dosadašnji način rada. Sviđala mu se sporost kolica, dugi hod po ledini i sitni zveket kotačića. "Stvar hoda”, veli mu. "Zašto bismo sad nešto mijenjali?”

Negdje u trećem tjednu studenog, Nasheu sine kako je moguće da će se konačno vrati na nulu baš na rođendan, koji je padao trinaesti prosinca. Iako je to značilo da bi trebao donekle izmijeniti svoje dosadašnje navike (trošiti manje na hranu, na primjer, odreći se novina i cigara), svidjela mu se simetrija takvog plana, pa odluči da bi mu se trud isplatio. Ako sve bude išlo u redu, slobodu će povratiti na dan kad bude navršio trideset i četiri godine. Bio je svjestan proizvoljnosti svoje nakane, no jednom kad je postavio takav cilj, otkrije da mu to pomaže da sredi misli i usredotoči se na ono što mu je činiti.
Svakog je jutra s Murksom pregledavao račun, zbrajao pluseve i minuse, neprestance provjeravao točnost brojki, kako bi bio siguran da se podudaraju s njegovim. Stoga je dvanaestog navečer znao da će idućeg dana u tri sata popodne dug biti otplaćen. Međutim, još nije imao namjeru stati. Već je najavio Murksu da će iskoristiti dodatnu klauzulu ugovora da zaradi novac za put, a kako je točno znao koliko će mu trebati (za taksi, avionsku kartu do Minnesote i božične darove za Juliette i rođake joj), pomirio se sa činjenicom da će ostati još tjedan dana, odnosno do dvadesetog. Prvo što će uraditi, uzet će taksi do bolnice u Doylestownu, a kad mu ondje budu rekli da Pozzi nikada nije primljen ni na jedan njihov odjel, pozvat će drugi taksi i otići na policiju. Vjerojatno će se neko vrijeme morati zadržati na policiji da im pomogne u vezi s istragom, no to neće trajati dugo, mislio je, možda dan, najviše dva. Ako ga posluži sreća, čak se može dogoditi da stigne u Minnesotu za Badnjak.
Nije rekao Murksu da mu je rođendan. Tog se jutra začudo osjećao loše; čak i nakon što je dan odmakao i približavala se tri sata, neka sveprožimljuća tuga nije ga napuštala. Sve vrijeme, Nashe je pretpostavljao kako će imati želju da nekako proslavi taj trenutak — da, recimo, zapali cigaru, koju nije imao, ili da naprosto Murksu stegne ruku — no sjećanje na Pozzija toliko ga je tištilo da nije imao snage da se oraspoloži u skladu s prilikom. Sa svakim sljedećim blokom koji je dizao, učinilo bi mu se da ponovo nosi Pozzija na rukama, da ga diže sa zemlje i gleda u njegovo jadno, izubijano lice, a kad su došla dva sata i vrijeme počelo isticati u minutama, najednom se uhvati kako misli na onaj dan u listopadu kad su on i klinac zajedno stigli na cilj, radeći luđački u nagloj provali sreće. Shvati da mu užasno nedostaje. Da mu nedostaje toliko da ga boli svaka pomisao na njega.
Odluči da je najbolje ne učiniti ništa, već jednostavno nastaviti s radom i ignorirati čitavu stvar. No, u tri sata trgne ga čudan kreštav zvuk — nešto poput ciktaja, podvriskivanja ili jauka — a kad digne pogled da vidi što se događa, spazi Murksa kako mu maše s drugog kraja livade. Uspio si! čuo ga je Nashe kako viče. Slobodan si čovjek! Nashe stane na trenutak, odmahne mu brzim i usputnim pokretom ruke, zatim se odmah sagne i nastavi s poslom, ne odvraćajući pažnju s tački u kojima je miješao žbuku. Na par sekundi se morao boriti s nagonom da zaplače, no u času kad mu je Murks prišao da mu čestita, ponovo je imao potpunu kontrolu nad samim sobom.
“Mislio sam da bi ti se večeras možda dalo ići na piće sa mnom i Floydom”, reče Calvin.
“Zašto?” upita Nashe umjesto odgovora, ne dižući pogled s posla.
“Šta ja znam, eto, da izađeš i ponovo vidiš kako svijet izgleda. Dugo si bio ovdje zakopan, sinko. Možda ne bi bilo loše da malo proslaviš.”
“Mislio sam da si protiv proslava.”
“Ovisi o kakvom je slavljenju riječ. Ovo nije ništa posebno. Samo piće, ili dva, u gradu, kod Ollieja. Radnički izlazak.”
“Zaboravljaš da nemam novaca."
“Nema veze. Ja častim.”
“Hvala, ali mislim da ću ovaj put preskočiti. Planirao sam napisati neka pisma večeras.”
“Pa to možeš i sutra.”
“Istina. Ali opet, sutra mogu biti mrtav. Nikad ne znaš što se može dogoditi."
“Još jedan razlog da ne brineš.”
“Možda drugi put. Lijepo od tebe što me pozivaš, ali nisam baš od volje večeras.”
“Samo pokušavam biti fer, Nashe.”
“Znam da jesi, Calvin, i to cijenim. Ali ne moraš se brinuti za mene. Snaći ću se ja već.”
Međutim, dok je te večeri sam sebi spremao jelo u kamp-kućici, Nashe zažali zbog svoje tvrdoglavosti. Nije uopće bilo sumnje u to da je dobro postupio, no zapravo je očajnički tražio priliku da ode s ledine, te mu se moralna ispravnost koju je pokazao odbivši Murksov poziv sada učinila bijednim trijumfom. Na kraju krajeva, u njegovom je društvu provodio deset sati dnevno, a to što bi zajedno popili piće ionako ga neće spriječiti da kurvinog sina preda policiji. No, slučaj je htio da Nashe dobije upravo ono što je tražio. Netom je završio s večerom, kad Murks sa zetom navrati do kamp-kućice da vidi nije li možda promijenio mišljenje. Oni upravo izlaze, rekoše, i čini im se da ne bi bio red da Nashe propusti zabavu.
“Nisi ti jedini koji je danas pušten na slobodu”, veli Murks, ispuhujući nos u veliku bijelu maramicu. “I ja sam bio na istoj ledini kao i ti, smrzavao se k’o neka stvar sedam dana tjedno. Ovo mi je bio možda najgori posao što sam radio u životu. Nemam ja lično ništa protiv tebe, Nashe, ali nije bilo lako. Bogami, nije uopće. Možda je vrijeme da sjednemo i zakopamo sjekiru.”
“Znaš“, nadoveže se Floyd, smiješeći se Nasheu kao da ga time želi ohrabriti, “što je bilo, bilo je.”
"Vi momci nikad ne odustajete?” reče Nashe, trudeći se da još uvijek zvuči neodlučno.
“Ne silimo mi tebe...” odgovori Murks. “Samo pokušavamo unijeti malo predbožične atmosfere.”
“Kao pomoćnici Djeda Mraza”, nadopuni ga Floyd. “Širimo veselje i dobru volju gdje god prođemo.”
“Pa dobro”, Nashe najzad pristade, zagledavši im se na trenutak u lica puna očekivanja. “Idem na piće s vama. Dovraga, zašto ne..."
Prije no što će se zaputiti u grad, morali su svratiti do glavne kuće da uzmu Murksov auto. Murksov auto, naravno, znači njegov auto, no Nashe je u svom uzbuđenju zbog izlaska posve zaboravio o kojem je autu riječ. Sjedio je na stražnjem sjedalu džipa dok su se treskali putem kroz mračnu šumu ogrnutu mrazom i tek mu na kraju tog prvog, kratkog dijela puta bude jasno da je napravio grešku. Na prilaznoj cesti pred kućom ugleda crveni Saab, te se u momentu kad shvati u što gleda ukoči od osjećaja ojađenosti. Od pomisli da će se opet voziti u njemu, bilo mu je gotovo zlo, no više nije bilo načina da se povuče iz cijele priče. Bili su spremni za polazak, a te je večeri ionako izazvao već dosta gnjavaže.
Ne reče ni riječi. Zauzme mjesto otraga, zatvori oči, i pokušavajući protjerati svaku misao iz glave, prepusti se slušanju poznatog zvuka motora dok se auto polako kretao cestom. Čuo je glasove Murksa i Floyda koji su sprijeda razgovarali, no kako nije obraćao pažnju na ono što su govorili, njihove se riječi uskoro stopiše sa zvukom motora, proizvodeći tihi, neprekidni šum koji mu je vibrirao u ušima — nešto poput uspavljujuće glazbe koja mu je strujala tik iznad kože i zarivala se negdje duboko u tijelu. Nije otvarao oči sve dok se auto nije zaustavio, a kad su izašli, našao se na parkiralištu nekog malog, opustjelog gradića, kojim se razlijegao klepet prometnih znakova što su se tresli na vjetru. Daleko niz ulicu, svjetlucali su božični ukrasi, a hladni je zrak podrhtavao od crvenih odbljesaka dekoracija što su pulsirale u izlozima i odbijale se o zamrznute pločnike.
Nashe nije imao pojma gdje se nalazi. Još uvijek bi mogli biti u Pennsylvaniji, pomisli, a opet, također je moguće da su prešli rijeku i došli u New Jersey.
Olliejev kafić bio je mračno i bučno mjesto koje mu se već na prvi pogled učini mrskim. Iz džuboksa u uglu treštala je country & western glazba, a šank je bio načičkan grupicama pivopija — uglavnom muškaraca u flanelskim košuljama s raznolikim bejzbol kapama na glavi, opasanih remenjem s velikim, stilski izrađenim kopčama. Farmeri, auto-mehaničari i vozači kamiona, pomisli Nashe, dok mu je ono malo žena razbacano među njima nalikovalo na stalne mušterije kafića, podbuhle alkoholičarke brašnastog tena što su se naherene na barskim stolicama smijale jednako glasno kao i muškarci. Nashe je vidio na stotine ovakvih mjesta i nije mu trebalo dugo da shvati kako mu atmosfera večeras neće prijati. Predugo je bio daleko od gomile. Svi kao da su govorili uglas, a od larme koju je proizvodilo nadvikivanje i gromoglasna glazba već ga je zaboljela glava.
Popiše nekoliko rundi pića za stolom u udaljenom uglu prostorije i Nashe nakon par burbona malo živne. Pričao je uglavnom Floyd, koji je skoro sva svoja zapažanja upućivao Nasheu, te je ubrzo bilo nemoguće ne primijetiti da Murks vrlo malo sudjeluje u razgovoru. Nasheu se učini lošije volje no inače; svako malo bi okrenuo glavu, zaklonio lice maramicom i iskašljavao ružne ispljuvke sluzi, nakon čega je neko vrijeme sjedio šutke, blijed i izmučen naporom da umiri pluća.
“Djed nam se u zadnje vrijeme ne osjeća baš najbolje”, reče Floyd Nasheu (Murksa je uvijek zvao djedom). “Stalno ga nagovaram da uzme par tjedana slobodno.”
“Nije to ništa”, javi se Murks. “Samo sam hunjkav, to je sve.”
“Hunjkav?” upita Nashe. “Gdje li si ti, Calvine, naučio govoriti?”
“Šta fali mom govoru?” pobuni se Murks.
“Takve riječi nitko više ne koristi”, objasni Nashe. “Ima sto godina da su izašle iz upotrebe.”
“Naučio sam je od majke”, reče Murks. “A ona je umrla prije samo šest godina. Da je živa, bilo bi joj osamdeset i osam, što samo govori da riječ nije toliko stara koliko ti misliš.”
Nasheu je bilo neobično čuti Murksa da govori o svojoj majci. Teško je bilo zamisliti da je nekoć bio dijete, a kamoli da je prije dvadeset ili dvadeset pet godina bio Nasheovih godina — mlad čovjek pred kojim stoji cijeli život, netko tko se još može radovati budućnosti. Po prvi puta otkako su im se putevi sreli, Nasheu sine da o Murksu ne zna gotovo ništa. Ne zna gdje je rođen, kako je upoznao svoju ženu, koliko ima djece, ne zna čak ni koliko dugo radi za Flowera i Stonea. Murks je za njega bio stvorenje koje u cijelosti postoji u sadašnjici, izvan te sadašnjice bio je nitko i ništa, biće netvarno poput sjenke ili misli. No, kad se sve uzme u obzir, Nashe je upravo tako i htio. Čak i da se Murks u tom času okrenuo prema njemu i ponudio da mu ispriča svoju životnu priču, odbio bi ga slušati.
Floyd mu je u međuvremenu počeo govoriti o svom novom poslu. Budući da je, čini se, imao nekog udjela u pronalaženju istoga, Nashe je morao do kraja poslušati iscrpnu i razvučenu priču o tome kako je Floyd poveo razgovor s vozačem koji je doveo djevojku iz Atlantic Cityja one večeri prošlog mjeseca kad je došla u kamp-kućicu. Tvrtka koja je iznajmljivala limuzine navodno je tražila nove vozače i Floyd je već sutradan otišao do njih i podnio molbu za posao. Za sada su ga zaposlili samo na pola radnog vremena, dva-tri dana tjedno, ali nadao se da će iza prvoga imati više posla. Tek toliko da nešto kaže, Nashe ga upita kako mu se sviđa nositi uniformu. Floyd mu odgovori da ga to uopće ne smeta. Nije loše imati nešto posebno u garderobi, veli, čovjek se osjeća važnim.
"Važno je da ja volim voziti”, nastavi. "Kola nisu bitna. Dokle god sjedim za volanom, a ispred mene cesta, ja sam sretan čovjek. Nema boljeg načina da čovjek zarađuje za život. Zamisli da te za nešto što voliš raditi još i plaćaju. Zvuči skoro nepošteno.”
"Da”, zaključi Nashe. “Vožnja je dobra stvar. Tu se slažem s tobom.”
"Pa ti bi to trebao znati”, i dalje će Floyd. “Mislim, pogledaj djedov auto. Krasna mašina. Je 1' tako, dida?” obrati se zatim Murksu. "Zvijer od auta.”
“Jest, fina su to kola”, potvrdi Calvin. “Moćna, dobro leže u krivini, izvlače uzbrdice ko ništa.”
“Sigurno si ih uživao voziti”, Floyd će ponovo Nasheu. “Jesam”, odgovori Nashe. “Nikad nisam imao bolji auto."
“Ima jedna stvar koja mi ipak nije sasvim jasna”, primijeti Floyd. “Kako si uspio nabiti toliku kilometražu? Hoću reći, model je prilično nov, a brojač pokazuje skoro sto trideset tisuća kilometara. To je strašna kilometraža za godinu dana.”
“Da, jest...”
“Šta si bio, nešto kao trgovački putnik?”
“Da, tako je, trgovački putnik. Dali su mi veliko područje, pa sam dosta vremena provodio na cesti. Vucarao se okolo s prtljažnikom punim uzoraka, živio u koferu, druga noć, drugi grad... Toliko sam putovao da mi se znalo dogoditi da zaboravim gdje živim.”
"Mislim da bi mi se tako nešto sviđalo”, reče Floyd. "Zvuči super posao.”
"Nije bio loš. Samo što moraš voljeti samoću. Kad se na to navikneš, sve ostalo je lako.”
Floyd mu je počinjao ići na živce. Tip je budala, pomisli, totalni idiot, i što je više pričao, sve ga je više podsjećao na sina. Obojica su imali istu očajničku želju da se dopadnu, istu ulagivačku stidljivost, isti izgubljeni pogled. Kad ga gleda, čovjeku se čini da nikome ne bi bio u stanju nauditi — pa ipak, Nashe je bio siguran da je naudio Jacku one večeri. Upravo je ta unutarnja praznina, razjapljena oskudica njegova bića, tako nešto činila mogućim. Nije Floyd bio okrutna ili nasilna osoba, no bio je velik, snažan i uvijek spreman da se iskaže, a djed Calvin mu je bio najdraži na svijetu. Čitalo mu se to na licu, svaki put kad bi skrenuo pogled prema Murksu, bilo je kao da gleda u Boga. Djed je rekao što mu je činiti, i on ga je poslušao.
Nakon treće ili četvrte runde pića, Floyd upita Nashea bi li igrao biljar. U stražnjoj je prostoriji nekoliko stolova, veli, jedan od njih bi trebao biti slobodan. Iako mu se pomalo već vrtilo u glavi, Nashe prihvati poziv, videči u njemu priliku da ustane od stola i okonča razgovor. Bilo je skoro jedanaest i masa okupljena kod Ollieja prorijedila se i stišala. Floyd pozove Murksa da im se pridruži, no Calvin odgovori da će radije ostati tu gdje jest i dovršiti piće.
Prostorija je bila velika i loše osvijetljena, četiri biljarska stola pružala su se sredinom sobe, a uz zidove su bili poredani fliperi i kompjutori s igrama. Zaustavili su se na trenutak kod stalka sa štapovima da izaberu svaki svoj, a dok su potom išli prema jednom od slobodnih stolova, Floyd upita Nashea ne bi li partija bila zanimljivija ako bi se kladili u neki sitan novac, čisto sportski. Premda nikada nije bio naročito dobar u biljaru, Nashe pristade bez razmišljanja. Osjeti neodoljivu želju da Floyda potuče do nogu, a novčani ulog, činilo mu se, samo može pomoći da se koncentrira.
“Nemam kod sebe keša”, reče. “Ali već od idućeg tjedna sam platežno sposoban, čim dobijem honorar."
“Znam da jesi”, odgovori Floyd. “Inače ti ne bih ni predložio da stavljamo ulog.”
“U koliko hoćeš da igramo?”
“Šta ja znam. Koliko ti hoćeš.”
“Pa recimo deset dolara partija?”
“Deset? Okej, zvuči dobro.”
Igrali su s osam kugli na jednom od onih grbavih stolova za dvadeset pet centi po igri, a Nashe gotovo cijelo vrijeme nije izustio ni riječi. Floyd nije bio loš, no Nashe je i pored pripitosti bio bolji, prihvativši se igre svim srcem, odmjeravajući svoje udarce vještinom i preciznošću s kakvima ništa dosad nije radio. Osjećao se sretnim i opuštenim, a kad je jednom uhvatio ritam kugli koje su lupkarale i kotrljale se, štap kao da mu je sam klizio među prstima. Prve četiri partije dobio je stalno povećavajući rezultat (prvo za jednu kuglu, pa za dvije, zatim četiri i konačno šest), da bi petu pobjedu odnio i prije no što je Floyd uopće dobio priliku da tuče, potopivši prvo dvije prugaste kugle u nizu, a potom počistivši stol kuglu po kuglu, te završivši u velikom stilu tako što je osmu kuglu trostrukom kombinacijom poslao u kutnu rupu.
“Meni je dosta”, reče Floyd nakon pete partije. “Znao sam da bi mogao biti dobar, ali ovo je suludo.”
“Sreća”, reče Nashe, trudeći se da prikrije osmijeh što mu je zaigrao na licu. “Inače sam prilično loš. Večeras me jednostavno išlo.”
"Bio ti loš ili ne, ja tebi dugujem pedeset dolara.”
“Zaboravi na novac, Floyde. Meni to ništa ne mijenja na stvari.”
“Kako to misliš ‘zaboravi’? Upravo si zaradio pedeset dolara. To je tvoj novac.”
“Ne, ne, kažem ti da ga zadržiš. Ne želim tvoj novac.” Floyd je i dalje pokušavao uturiti pedeset dolara Nasheu u ruku, no Nashe je bio jednako nepopustljiv u svom odbijanju i nakon nekog vremena Floydu najzad bude jasno da se Nashe ne pretvara i da doista misli to što govori.
“Kupi nešto sinu”, reče Nashe. “Eto, ako me želiš obradovati, tim novcem kupi njemu neki poklon.”
“Stvarno si velikodušan”, veli Floyd. “Većina frajera ne bi pustila da im pedeset dolara isklizne iz ruku.”
“Ja nisam većina frajera”, odvrati Nashe.
“Onda ti dugujem barem uslugu”, reče Floyd, nespretno iskazujući svoju zahvalnost tapšanjem Nashea po leđima. “Kad god ti što zatreba, samo pitaj."
Bila je to jedna od onih ispraznih fraza kakve ljudi u sličnim trenucima često izgovore ne bi li ispali pristojni i Nashe bi je u svakoj drugoj situaciji ignorirao. No, odjednom se nečega sjeti i ta ga pomisao cijeloga ispuni toplinom, pa ne želeći propustiti priliku, okrene se, pogleda Floyda pravo u oči i kaže: “Pa eto, kad se već nudiš, možda ima nešto što bi mogao za mene učiniti. Riječ je o zapravo vrlo maloj usluzi, ali tvoja bi mi pomoć dosta značila.”
“Nema problema, Jime. Samo reci.”
"Daj mi da vozim auto na povratku.”
“Misliš djedov auto?”
“Da, djedov auto. Koji je nekoć bio moj.”
“Pa, mislim da nije na meni da ti kažem može ili ne može. Auto je djedov, pa ćeš njega morati i pitati. Ali ja ću svakako urgirati za tebe.”
Murks nije imao ništa protiv. Osjeća se sav nikakav, veli, pa je ionako mislio Floyda zamoliti da vozi natrag. A ako je Floyd voljan Nasheu prepustiti volan, njemu je svejedno. Važno je da stignu tamo gdje idu, tko će voziti nije bitno.
Na izlasku iz kafića dočeka ih snijeg. Bio je to prvi snijeg te godine, a padao je u teškim, mokrima pahuljama, koje su se topile u dodiru sa zemljom. Dolje niz ulicu, božičnim su ukrasima u međuvremenu isključili struju. Vjetar je prestao puhati i zrak je bio posve miran, tako miran da se činilo kao da je toplo. Nashe duboko uzdahne, pogleda u nebo i ostade tako stajati na trenutak puštajući da mu snijeg pada na lice. Osjeti se sretnim, sretnijim no što je to bio jako dugo.
Kad su stigli na parkiralište, Murks mu dade ključeve od auta. Nashe otključa prednja vrata, ali u času kad se spremao otvoriti ih i ući, naglo povuče ruku i počne se smijati. “Hej, Calvine”, reče, “a gdje smo mi ovo?”
“Kako to misliš, gdje smo?” upita Murks.
"U kojem gradu?”
“U Billingsu.”
“Billingsu? Mislio sam da je to u Montani.”
"Ne, Billings u Newjerseyu.”
“Znači, više nismo u Pennsylvaniji?”
“Ne, da bi se vratio u Pennsylvaniju moraš preći most.”
“Ničega se ne sjećam.”
“Samo skreneš na autoput broj šesnaest i on te vodi pravo.”
Nije mislio da će mu to biti toliko važno, ali u trenutku kad je sjeo za upravljač, primijeti da mu ruke dršću. Upali motor, svjetla i brisače, a zatim se polako vožnjom unatrag izvuče s parkirnog mjesta. I nije bilo tako davno, pomisli. Samo tri i pol mjeseca. Pa ipak mu je trebalo neko vrijeme da ponovo osjeti djelićak starog poznatog zadovoljstva. Pažnju mu je odvraćao Murks koji je neprestance kašljao na prednjem sjedalu i Floyd koji je otraga klepetao o tome kako je izgubio na biljaru, pa je tek upalivši radio uspio zaboraviti da su ova dvojica s njim i da nije sam kao što je bio svih onih mjeseci dok je uzduž i poprijeko šibao Amerikom. Shvati da nema želju ponoviti to iskustvo, no nakon što je grad ostao iza njega i on ubrzao na praznoj cesti, bilo mu je teško ne zamisliti, barem na tren, da se vratio u dane provedene na cesti, u vrijeme prije početka njegove prave životne priče. Znao je da mu je ovo jedinstvena prilika, pa se htio potpuno predati onome što mu je na čas pruženo i vratiti se što je moguće dalje u sjećanje na čovjeka kakav je nekoć bio. Snijeg je u kovitlacima padao po prednjem staklu i za trenutak mu se pred očima ukažu vrane kako kruže nad ledinom, ispuštajući svoje tajanstvene krikove dok ih on gleda u letu. Prekrivena snijegom, ledina će izgledati prekrasno, pomisli, i ponada se da će snijeg padati svu noć kako bi je takvu mogao vidjeti ujutro kad se probudi. Zamišljao je nepreglednost bijelih polja i pahulje koje ne prestaju padati sve dok ne prekriju gomilu kamenja na ledini i sve ne iščezne u bjelini.
S radija se čula neka stanica s klasičnom glazbom, koja mu se učini poznatom. Puštali su jedan komad koji je slušao puno puta — neki “Andante” iz 18. stoljeća u izvedbi gudačkog kvarteta, no iako je znao svaku dionicu napamet, nikako da se sjeti imena skladatelja. Izbor je vrlo brzo suzio na Mozarta ili Haydna, ali tu je zapeo. Na nekoliko trenutaka činilo bi mu se da prepoznaje djelo jednoga, zatim bi mu se gotovo odmah učinilo kao djelo drugoga. Možda je bio jedan od onih kvarteta koje je Mozart posvetio Haydnu, pomisli, no isto je tako moglo biti i obratno. Na izvjesnoj točki, njihova glazba kao da se dodiruje i kao da ih više nije moguće razlikovati. Pa ipak, Haydn je doživio zrelost poodmaklih godina, počašćen brojnim narudžbama i položajem koji je uživao na dvoru, zajedno sa svim povlasticama koje je svijet tog vremena mogao pružiti. A Mozart je umro mlad i siromašan, njegovo je tijelo bačeno u zajedničku grobnicu.
Nashe je već vozio sto na sat u tom trenutku, osjećajući potpunu kontrolu nad automobilom koji je tutnjao uskom i zavojitom sporednom cestom. Glazba je stjerala Murksa i Floyda duboko u pozadinu i sve što je još mogao čuti bila su četiri žičana instrumenta kako zvukom natapaju mračni i zatvoreni prostor oko njega. Kazaljka je sad pokazivala sto deset kilometara na sat i u tom času začuje Murksa kako viče između dva napadaja kašlja. “Idiote”, čuo ga je Nashe kako mu govori. “Voziš prebrzo!” Umjesto odgovora, Nashe pritisne još jače gas i dotjera do sto trideset, ulazeći u zavoj laganom i sigurnom rukom na upravljaču. Što Murks uopće zna o vožnji? — mislio je. Što Murks uopće zna o ičemu?
Onog trenutka kad je auto dosegao sto trideset i šest, Murks se nagne naprijed i trzajem izgasi radio. Nashe se strese od nagle provale tišine i, mahinalno se okrenuvši prema Murksu, reče mu da gleda svoja posla. Kad je idućeg trenutka pogledao na cestu, vidio je nečija prednja svjetla kako se pomaljaju prema njemu. Izgledalo je kao da su došla niotkud, poput divovske zvijezde koja se ustremila pravo na njegove oči, a u panici koja ga je u hipu progutala, jedina mu je misao bila kako mu je upravo to zadnja misao. Bilo je prekasno da se zaustavi i spriječi ono što će se dogoditi, pa umjesto da snažno nagazi kočnicu, on još čvršće stisne gas. U daljini je čuo urlik Murksa i njegovog zeta, no glasovi su im bili prigušeni, prekriveni udaranjem krvi u njegovoj glavi. A potom je svjetlo bljesnulo pravo u njega, i Nashe, ne mogavši ga više gledati, zatvori oči.

BILJEŠKA O PISCU


Paul Auster, jedan od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca, rođen je u Newarku, New Jersey, 3. veljače 1947.
Na newyorskom Sveučilištu Columbia završava studij književnosti, a potom odlazi u Francusku, gdje boravi četiri godine.
Nakon povratka u SAD objavljuje uglavnom književne kritike i poeziju koju je kasnije sabrao u zbirci Nestajanja. Prevodi francuske pjesnike.
Sredinom osamdesetih piše Newyorsku trilogiju, koju tvore tri kratka romana: Stakleni grad, Duhovi i Zaključana soba.
Potom slijede romani U zemlji posljednjih stvari, Mjesečeva palača, Glazba slučaja, Levijatan, Gospodin Vertigo, Timbuktu i Knjiga opsjena, te autobiografske knjige Umijeće gladovanja, Crvena bilježnica, Izum samoće, Ruka na ustima i Mislio sam da je moj otac Bog.
Autor je scenarija za filmove Dim (režija Wayne Wang) i Dim u lice (režija Wayne Wang i Paul Auster).
Režirao je film Lulu na mostu, snimljen po vlastitom scenariju.
Glazba slučaja, jedan od najvažnijih Austerovih romana, ekraniziran je 1993. Film je režirao Philip Haas.
Paul Auster živi u Brooklynu.
Knjige su mu prevedene na više od dvadeset jezika.