Naročito ljeti - Ankica Tomić

Lica koja smo ponijeli u sjećanjima, predmeti koje pamtimo, rečenice koje su nam izgovarali, prva selidba koja je činjena za naše, i uvijek samo za naše dobro; sve se to jednoga dana otjelovljuje u tekst. Prešućen, napisan, objavljen, nagrađivan. Priča o vlastitom životu posljednjih dvadesetak godina nametnula se kao dominantan pripovjedačkim model. I u trenutku kad su je i čitatelji, i kritičari, i stručna povjerenstva počeli doživljavati kao pomalo umornu damu, roman “Naročito ljeti”, zanimljivog gledišta i preciznog stila, potvrđuje da prava, zaslužena priča nikada ne može izaći iz literarne mode...

* * *
Mama me pozvala dok sam se igrala s Mikicom i rekla: »Ankice, pozdravi se, idemo!«
Ja sam rekla nešto kao zdravo, ćao, bog, idem... Nemam pojma što sam rekla, ali znam da nisam shvaćala da je to zadnji put da se vidimo.
Imam četiri i pol godine i upravo se selim. Prvi put ću danas letjeti avionom. I kad mi se uši začepe, vikat ću »Mamma mia!« tako da se cijeli avion smije.
Ja sjedim uz tatu, on je Lav, Tonći, moj stariji brat, sjedi uz mamu, ona je Ovan. Podijelili smo se po horoskopskim znakovima.
Ne znam točno što je bilo mojim roditeljima, makar smo više puta razgovarali o tome. Čupali su nas iz jednog konteksta da bi nas zasadili u neki drugi, tek tako, činilo mi se, razbijanja rutine radi.
Danas to bolje razumijem, iako ne do kraja. Bila je to borba za vlastiti duševni mir, neprodani obraz, egzistenciju. Ali, ja sam imala nepunih pet godina, i nisam to baš mogla pojmiti.
Uglavnom, bila sam mala kad nas je paraplegičar Mate dočekao na pristaništu i, čak i meni maloj, pružio ruku. Bila je hladna, pomalo mlitava, i ja sam, osjetivši zazor, prvi put osjetila i grižnju savjesti.
Nisam do kraja shvaćala da se životi, oni od prije, do jučer, mogu tek tako prekinuti i da će sad ova vala, i ovo more, i ovi bijeli krovovi, i ovi ljudi, ovaj Mate, postati jedina moja svakodnevica.
Nema više tete Krune, čika Radeta, Zokija i Monje... Nema više ni Mikice ni Slađane, ni Dejana Šakovića, ni Dejana Mamice... ni Stiva koji je bio crnac i imao je jako kuštravu kosu, poput čelične četke za pranje suđa ili malih federa iz penkale, pa smo se dlanom od njegove kose odbijali kao od trampulina i pritom vikali: »Stiv, Stiv, Stiv...!«
Nikad ih više neću vidjeti.
Fali mi čak i čika Žile koji nikome nikad ne može nedostajati jer ima tako ružan običaj da nas štipa za obraz, Tonća čak jače od mene, nekako s gustom, dok mu obraz ne poplavi, a na faci se ne pojavi grč. Kao, od dragosti. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je čika Zika zapravo sadist i da ta sila nema veze s nehoticom i krivom procjenom vlastitog stiska i mekoće naših obraza. On u tome uživa, kad nas u prolazu uštipne, mene manje, Tonća više. A eto, sad mi nekako nedostaje i on, jer mi nedostaje sve. Jesam li zato mazohist?! Nemam pojma, još mi nije ni pet.
U Srbiji sam ostavila još nekoga važnog, koga sam komotno mogla i povesti sa sobom... Ali nisam. Moja imaginarna prijateljica Pekica Radović bila je Crnogorka, koju godinu starija od mene, i živjela je na našoj bijeloj kanti za smeće, s napuklim poklopcem. Kad god bi me roditelji špotali za nešto, ja bih im odgovarala: »Tako moja plijateljica Pekica Ladović...« i popela se u njezinu »zgradu«, na kantu za smeće (možda je od toga poklopac i napuknuo). A oni bi prihvatili moj argument kao da je najnormalnije da tako malo dijete ima izoliran život u koji roditelji nemaju uvida. A sad više ni ja nisam imala uvida u Pekicu.
Svoju ekavicu (koja se doma transformirala u ikavicu, kao po nepisanom pravilu) vući ću u tragovima sve do faksa, a možda je vučem i danas, samo ne primjećujem... Tonći se, s druge strane, brzo transformira. Koliko do kraja tjedna, on je već totalno prebačen. Tko bi rekao da je jučer govorio »bre«, danas mu je naglasak potpuno utopljen, ima meko »ć« i vokali su mu zavijeni... Postao je čakavac.
Mami je to simpatično, tata radi, nemam pojma što o tome misli, a ja se divim bratu, iako ga pomalo i prezirem. Divim mu se što se tako brzo prilagodio, a mene i dalje svi gledaju, izdaleka, iz prikrajka, i čudna sam im. Ali, ujedno ga i prezirem jer to znači da mu do onoga jučer nije bilo stalo. Odrekao se i sebe i nas samo da se uklopi. Ja tako nikad neću, obećam samoj sebi... Tvrdoglavica mala!

* * *
Kad je onaj čovjek kojem se ne sjećam imena dohvatio cimu, počela je moja otočka pustolovina.
Upoznali smo se s barba Ivicom Kulincem (baš tako, bez dekliniranja ovoga »barba«), s kojim je tata dogovorio smještaj za sve nas. Tata je pripremio teren, zaposlio sebe i mamu, organizirao prijevoz namještaja i pobrinuo se da nas svi prijateljski dočekaju.
Audi smo prodali. To me isto pogodilo, moram priznati. Bio je nekako elegantan, a meni je oduvijek stalo do dojma... Plava buba koja će stići za mjesec-dva ni upola se neće moći mjeriti s elegancijom bijelog audija, ali nema veze... imat će neparnu registraciju i kad uvedu pravilo o vožnji parnih i neparnih auta (jedan vikend jedni, drugi drugi), ja ću se osjećati osobito privilegirano jer smo mi neparni.
Barba Ivica je super domaćin. To što je distrofičar i jedva se kreće ne ometa ga u tome da sa mnom i Tonćem nabija loptu u dvoru...
»Pustite barba Ivicu«, upozori nas tata.
»Neka dice, ne smeta meni«, odgovara barba Ivica i i dalje s nama igra nogomet.
I priča nam priče. Nijedne se ne sjećam, ali znam da uživamo u druženjima s njim.
Vlastite djece nema, živi u prizemnici koja je posebna po tome što se u kupaonicu ulazi iz dva smjera, jednog integralnog dijela kuće i drugog, koji vodi do sobice s, opet, posebnim ulazom. On spava u toj sobici. Izmaknuo se da bi nama, obitelji, ustupio stan. Sviđa mi se njegova kućica, puno je drukčija od našeg gradskog stana u koji nikad više neću ući.
Sviđa mi se štošta u tom malom mjestu, samo nisam oduševljena time što svi u nas bulje jer smo, valjda, jedini koji su se ikad onamo doselili. Kasnije ću saznati da je došljaka bilo još, ali ne bi se dugo zadržavali... Okrutna je sredina taj otok, skučena emocionalno. Teško prihvaća različitosti.
Jedna je kolegica mojoj mami rekla: »Vidite ovu valu? Njhovi vidici sežu do kraja vale...« I ona je bila došljakinja.
Par dana nakon susreta s novom sredinom, napao me nekakav blues. Plakala sam da hoću kući, zapomagala: »Di je naš namještaj?«, kao da je fotelja ono što dom čini domom.
A zapravo mi je, kad sad pokušam dozvati razlog svojoj krizi, išao na živce društveni život u našem dnevnom boravku. Dalmacija je takva, puno se više pokućari nego na kontinentu. Dovoljno ti je da se nadviriš u nečiji dvor, i već se pristavlja voda za kavu... U drugim situacijama drukčije, po pitanju kave - gostoljubivost kakve nema.
»Sad ćemo mi tebi pokazati naše stvari...« obeća mi tata i svi se, čoporativno, uputimo u nekakvo skladište.
Kao i sve u tom mjestu za patuljke, i skladište je bilo vrlo blizu. Stigli smo do njega u pet minuta. Vrata su bila zaključana, ali kako je to bila nekakva prazna trgovina, poslovni prostor bez zakupca ili nešto slično, naslonila sam se na prašnjavo staklo i unutra ugledala naše fotelje, s uzorkom u stilu Del Boya Trottera. Srce mi je bilo na mjestu. Tu ćemo garnituru kasnije prodati barba Štefanu i njegovoj ženi u bescjenje, na jednom od svojih seljenja glavom bez obzira.

* * *
Barba Ivica Kulinac i moja mama frigaju palačinke. On je gurman, i sam puno kuha (i dobro), a mama je druželjubiva... Palačinke su u tome najmanji problem. Umuti ih za tri minute, a veselje traje satima.
On ima malu i veliku tavu i jednu posebno za jaja, s dva uha umjesto ručke. Minijaturna tavica. Uvijek mi nekako smrdi na maslinovo ulje, čak i kad je friško oprana. Dotad se baš i nismo služili maslinovim, od tada - puno češće.
Ali, i danas, kad god ga ugrijem da bih na njemu nešto ispržila, sjetim se barba Ivice Kulinca i njegove tamnoplave tavice za jedno jaje.
Za priliku palačinki ta je tava totalno neadekvatna i postoji bolja, primjerenija... Ni maslinovo ulje nije opcija. No, gastronomske pojedinosti za ovu epizodu ionako nisu bitne.
Tonći i ja igramo se u dnevnom boravku, vrata kuhinje su otvorena... Valjamo se po kaučima i ubijamo popodne. I nama se jedu palačinke, u to doba isključivo s marmeladom, nutella je kasnije došla u modu. Gledam u leđa mami i barba Ivici.
»Gledaj ih«, kaže Tonći. »Vidi, vidi kako pričaju...«
Provocira me. Zna da sam hipersenzibilna i da mi je bubu u uho lako ubaciti.
»Frigaju palačinke«, dometnem nadajući se da ne slutim nadolezeću argumentaciju.
»Eh, da...« ne posustaje moj brat. »Tako se na prvi pogled čini... Ali kad malo bolje pogledaš. Zapravo, pogledaj malo bolje...«
Smije se. Ja gledam u leđa mami i barba Ivici. On se premješta s noge na nogu, uvijek se tako premješta jer ga mišići bole, ali ne bih rekla da mu je osobito teško. Smije se. I ona se smije. Pričaju, smiju se, uživaju. Ona maže, on slaže, usput pojede pokoju. I još se divi kako su dobre. Njoj je drago, na nas ni ne obraća pažnju.
Ja se uozbiljim. Muka mi je. Najradije bih otrčala tamo, bacila se na pod i uhvatila se mami za suknju, njega odgurnula kroz zahod u onu njegovu samačku sobicu, samo da moj tata ne ostane rogonja.
»Ja ti, Ankice, mislim da su oni ljubavnici«, Tonći ne odustaje. A ja kuham.
»Evo ih, vruće!« Mama donosi tanjur s palačinkama, Tonći se baca i grabi, a meni se život skupio u grlu.
Tek tako, nudi nam palačinke... Plodove svoje nevjere.
»Tata...« rasplačem se, a mama i barba Ivica ustuknu...
»Dušo, šta je bilo?« pita me mama, a ni njemu nije svejedno. Jedino se Tonći smijulji.
Kasnije svi jedemo palačinke i prepričavamo tati kako me Tonći rasplakao. Ja sam umrljana marmeladom oko usta i kesim se veselo. Svi su na okupu i svima je smiješno.
Možda će barba Ivica ipak preboljeti moju mamu i oženiti se jednom od onih djevojaka koje dolaze u posjet i oslikavaju dekorativne tanjure na unutrašnjoj strani kuhinjskih vrata.
Na jednom je tanjuru dječak s plavim šeširom. Sviđa mi se, sliči na Toma Sawyera, ali njegova je mama bila neozbiljna, pa ništa od ženidbe.
Da se mene pita, a u toj sam dobi visokozainteresirana za sklapanje brakova, barba Ivica bi se oženio tetom Mirom. Ona je njegova prijareljica i dolazi iz Fojnice. Radi pitu kakvu nikad poslije nisam jela. Moja mama nema oklagiju, ostala je u Srbiji. Na otoku ima samo lazanjur, ali to neće poslužiti, kaže teta Mira.
Za tu će priliku barba Ivica demolirati metlu. Svima nam je smiješna improvizacija, ali pita je nebeski dobra... Od gibanice tete Krune nešto bolje nisam pojela, a poleguzna sam na slatko. Ne volim jedino čokoladu. Nju ću otkriti sa 15 i bit će to prava gastronomska renesansa.

* * *

Moja se mama uvijek uspoređuje. I uvijek gubi u tim usporedbama. Tako je odjednom pita tete Mire mjerna jedinica za kuhinju. A teta Ecija, mama barba Ivice - koja navrati svaki dan i održava njegovo kućanstvo, ali se, otkad je tu moja mama, ne gura u kuhinju, kupaonicu i slično - postaje etalon kućevnosti.
Ona ima 15 kuća, jednom sam ih pobrojila, dok sam obilazila njezino
»imanje«, kuću zimsku i ljetnu, s pripadajućim kućercima, za drva, kokoši, posteljinu... Poslale bi me tako njih dvije da obiđem malo okućnicu dok one popiju kavu, a pravi je razlog bila prilika da malo ćakulaju i da mama zapali cigaretu, a da se ja pritom ne durim.
Zašto se durim kad mama puši, nemam pojma. Tek tako. Jer sam control freak i s pet, i sa šest, i s trideset i šest. Teta Ecija isto tako ima i kredencu u kojoj su, među ostalim eksponatima, i dvije lutkice, užasno male, džepno izdanje... Dobila ih je od unuke koja živi u Švicarskoj. Jedna je svijetla, plave kose, a druga tamnokosa, u zelenoj haljini.
Toliko im se divim da mi teta Ecija jednostavno jednu mora pokloniti. Dugo je čuvam, makar mi u mojoj sobi nije baš nešto napeta. Dočim, u kredenci ljetne kuhinje - nema bolje od te lutkice u zelenoj haljinici.
Kako je teta Ecija etalon kućevnosti, tako moja mama ima osobitu tremu pred barba Ivicom. Transfer trema i inače je omiljena zanimacija moje mame. I transfer stida isto tako. Par godina kasnije, recimo, izjavila je:
»Ankice, napravi Tonću krevet jer će mu možda doć Rakić pa da ne kaže kakva mu je mater!« Za razumijevanje ove izjave trebaju mi logaritamske tablice, toliko je, naime, jednostavna...
Nego da se vratim na transfer treme. Budući da je teta Ecija domaćica par exellance, mora da barba Ivica nikad u životu u usta nije stavio ništa osim pukih specijaliteta.
Ne znam koja je prigoda bila, ali moja je mama odlučila napraviti tortu. I to onu pravu, više bajama, nego brašna (po tome se inače u Dalmaciji mjeri koja je torta prava a koja falša... Isto kao što se po oštrini ruba ispeglanog lancuna mjeri ljudska kvaliteta žene).
Mijesila se ta torta par sati, je li to bila torta Makarana ili neka druga
»kvalitetna« torta, teško je reći, ali recimo da je bila Makarana... A što tortu Makaranu drži na okupu, pitate se?! Ona sama po sebi kao takva... Nema kreme, samo bajami - na okupu. Zamislite rafiol, tradicionalni dalmatinski. Okolo školjka od tijesta, unutra bogato punjenje. Ljudi se kunu u rafiole, ja više volim čupavce, ali nije bitno... Rafioli su od bajama, a to je ultimativni sastojak. E sad, kad bismo iz tih rafiola uklonili školjku od tijesta, ostalo bi nam punjenje, a da milijun različitih punjenja nekim čudom uspijemo zadržati u koherentnoj masi oblika torte, dobili bismo tortu Makaranu. E, pa moja majka nije uspjela postići željenu koheziju. Raspad sistema. I raspad torte.
»Albina, dajte mi još malo... onoga«, viknuo je barba Ivica kad je kućarinom pojeo zdjelicu Makarane na način moje majke Albine.

* * *
I tata mi se zove Ivica, ali on nije poleguzan na dobru spizu ko barba Ivica Kulinac, jer je moj ćaća Vlaj, pa kao takav, ne priznaje osobiti hedonizam. Ni kad je hrana u pitanju. Zapravo mu je puno više stalo do dojma Clinta Eastwooda kakav ostavlja čak i danas kad ga upoznam sa svojim prijateljicama. Kažu da sliči na Ivicu Mudrinića, ali to mi je već malo previše Ivica.
Uglavnom, moj otac Vlaj se možda ne kuži naročito u ribu, ali se zato kuži u snalaženje u kriznim situacijama. Kako bi rekli benevolentni Hrvati, svaki dio naše zemlje nosi svoju ljepotu. Iako je odgojen da ga hrvatstvo
ispunjava ponosom, moj ćaća ipak ne može prežaliti mladost koju je proveo u Srbiji, a za Bosance kaže - oni su najbolji ljudi. Jugoslavene ne voli. Nikako. Jedan dan najavili se neki prijatelji iz Srbije da stižu sutra popodne trajektom na otok. Tata naručio od barba Ivice da nabavi ribu jer on zna od
koga se to kupuje, umrežen je u mještanski ribolov, makar sam nikad ne
lovi, ali ako imaš kuću u portu, a ne znaš od koga kupiti najbolju ribu, bolje ti je da tu kuću prodaš i odseliš se na selo. Onda si ionako Vlaj!
»Za pegulu, Ive, nema ribe...« tog je jutra mojem ćaći priopćio barba Ivica Kulinac.
»Kako, Ive, nema?« začuđeno odgovori moj stari.
»Nema. Koće su se vratile prazne, da ga ubiješ, nema ničega...«
»Eto vraže...«
Stari nije odustajao (ni inače, a kamoli taj dan), razmišljao je što napraviti, a onda su se združenim snagama Ivica i Ivica odlučili za turneju po svim trima trgovinama u mistu u potrazi za smrznutom ribom. Podvalit će je turistima. Oni ionako ne kuže razliku između šarana i lignje. Na Solinama mala samoposluga, ledenica veličine obične škrinje u svakom boljem kućanstvu. Dva sladoleda, jedna Snjeguljica i jedan kornet, i krepana riba. Izbuljila oči nevoljko, zaboravljena od lani na dnu frižidera.
»Odlično«, Kulinac zadovoljno protrlja ruke. »Kad je uvalimo u morsku vodu na uru vrimena, vidit ćeš kakva će to delicija bit.«
»Nisam siguran«, skeptičan je moj tata. Snalažljiv je, ali ne bi rado otrovao goste.
»Ne brini ti ništa«, siguran je barba Ivica i već ribetinu nosi na blagajnu. Mama je zatoćala ribu u kain, barba Ivica je upalio vatru za gradele, a stari je sve koordinirao. Zamirisalo je cilo misto. Riba se pekla ko da je ovog
trena trzala repom. Divnog li prizora! Gosti su prste polizali.
»Bog je jednima stvarno dao...« zadovoljno je komentirao tatin prijatelj.
»Kako vi lepo živite...« rekao je drugi.
»Ova je riba božanstvena...« komplimentirao je mojoj mami treći. A ona se smješkala. Druželjubiva je, voli kad dođu gosti.

* * *
Teta Ecija redovito odlazi u Švicarsku u posjet svojem sinu barba Braci, njegovoj ženi Veri i unucima Klaudiji i Davoru. I oni često dolaze ovamo.
Kad god se vrati, teta Ecija mi nešto donese. Vjerojatno donese i Tonću, ali mene nije briga za njegove poklone. Jedino mi se u sjećanje urezala ona pločica za pisanje s koje nestaje sve kad se povuče nekakva poluga. Igrala sam se s njom, i crtala leptire, sve dok je nisam rasturila. Tonći mi do danas nije oprostio. Kaže - bilo je namjerno. A nije.
Ovog puta s puta u Švicarsku teta Ecija mi donosi prekrasnu torbicu koja zaslužuje temeljit opis. Ima dvije ručkice, od nekakve plastificirane pređe, bijele. Ne znam zašto, ali sjećam se da sam ih s vremenom izgrizla. Valjda je to još bila faza provjeravanja kakvoće zubima. Tijelo torbice je platneno, gore se stisne kao vrećica, pa dobije oblik kruške. Podloga je crna, a na nju su gusto nalijepljene perlice... Mnogo malih bijelih i nešto manje, ali i dalje mnogo, većih obojenih. Meni se najviše sviđaju crvene makar ni one ne bi bile tako lijepe da nema plavih, zelenih i žutih. Special touch su rese na dnu... Bliže se osamdesete, a u Jugoslaviju tek hipi pokret stidljivo prodire.
Oduševljena sam torbicom, gledam je po cijele dane, trpam unutra svašta samo da se ne sparuši kao sušena smokva, nego onako, da se napne, da se vidi raskoš raznobojnih perli. Prošetavam se s njom po dvoru, po dnevnom boravku, zavlačim iza maminog kreveta, pentram po stepenicama, ali - zapravo - nemam adekvatnu priliku gdje je pokazati. U vrtić me još nisu upisali, a čak i da jesu, nije to torbica za vrtić.
I kao i svaka žena s prekrasnom toaletom a bez prilike da je nekamo izvede, smišljala sam dugo kako da torbicu promoviram u javnosti.
Tonći je krenuo u prvi razred, ja očito imam pet, i slutim priliku. Čija je to ideja bila, ne sjećam se dobro, ali iz naše se kuće škola mogla vidjeti ko na dlanu samo da nije bilo one zgrade kina, čitaonice, gradske kavane koja nam zaklanja vidik. Prometa nema i ja do škole sasvim solidno mogu i sama.
»Oćeš Tonću ponit marendu?« pita me mama i ja jedva dočekam.
»Oću«, odgovorim joj, a brk mi se smiješi jer već sebe vidim kako važno, u prekrasnoj torbici s resama, nosim sendvič za velikog brata.
Gledala sam mamu kako radi sendvič, sve u strahu da je prevelik za tako majušnu torbicu. Ali nije. Mama ga učas utrpa unutra. Samo mi kaže:
»Ali, čekaj... Nije mu još veliki odmor, nemaš sad šta tamo...«
Ja sam nestrpljiva, pa nakon par minuta upitam: »Da krenem ja, mama?«
»Još malo...« umiruje me.
Minute kao sati. Nemilo mi se žuri u školu.
»Idem ja ipak, da ne zakasnim«, kažem mami, uzmem torbicu i krenem.
Ona se smije, isprati me dio puta i pusti dalje samu. U tri sam koraka došla do škole. Već znam pomalo čitati i vidim da piše »pučka škola«. Ionako znam što piše jer sam dosad milijun puta tuda prošla, pa mi to i nije neka novost. Makar je perspektiva nova.
I nekako mi postaje glupo toliko čekati na zidiću pred ulazom. Pa uđem. Sve miriše na kredu... Dobro znam gdje je Tonćev razred jer sam bila ondje s mamom kad su se njih dvoje upisivali. I općenito sam svugdje išla s mamom, i upijala kao spužva. Dođem do vrata, pokucam. Iznutra čujem učiteljicu.
»Slobodno!«
Ali stidim se ući. Samo, sad više nema povratka. Ako se smrznem i odustanem od ulaska, to će biti siguran dokaz da sam mala beba. Da nisam dorasla ni školi ni školarcima. Što je, tu je, ulazim.
»O, Ankice, to si ti...« kaže mi učiteljica i nasmije se.
Nemam pojma otkud me zna, ali svi me gledaju i meni se žuri da pronađem brata. Ugledam ga, ustaje, kreće prema meni i - oči su mu pune prezira.
»Tonći, donila sam ti marendu«, kažem mu stidljivo i pružim šarenu torbicu s perlama. A on je zgrabi postiđeno. Začujem da se smiju. Neki tamo. Stid me pogledati ih iako sam uvrijeđena podsmijehom ne zato što je upućen meni, nego zato što mi se rugaju torbici.
Odlazim iz razreda... Tonći kaže da su mu se danima rugali. Samo - zašto?

* * *

Tonća nisu primili u pionire. Ta ga činjenica pomalo pila, ali s druge strane, čak i on voli ponekad biti alternativac.
Ispalo je to nekako ovako. Pioniri se primaju za Dan Republike, a moja teta Ana i njezin zaručnik Šimo odlučili su se oženiti baš oko 29. 11., pa nas červero odlazimo u Makarsku na pir.
I dok prvaši iz našeg mista polažu Zakletvu: »Danas kad postajem pionir«, moj brat nabija kile breskvama i rafiolima u babinoj kužini pokraj Vatrogasnog doma.
Tata je dao izraditi kamenu galanteriju za poklon: sjećam se velike mramorne vaze koju nosimo i koja mi se sviđa, pa mi drago što ju je nemoguće kupiti u običnoj trgovini s klasičnim darovima za vjenčanja.
To je ujedno prva svadba na koju sam pozvana, a koju sam, nesretnim slučajem i pukim bezobrazlukom, skoro propustila...
Skupilo se u Makarskoj veselo društvo. Moja baba ima osamnaest unuka, došli su skoro svi... Tonći i ja nabrajamo tko će sve od rođaka biti, pa nabrojimo i Laru, koja sve ljude crta zelenom bojom, jer ne znamo da se njezini tata i mama upravo razvode (kao što to još ne zna ni moja mama). Pa se Lara nije pojavila. Žao mi je, ali njezin izostanak ipak kompenziram gomilom drugih rođaka, od kojih ne znam kamo da pogledam...
Igramo se tako oko babine kuće, razmilimo se po borovini i - guštamo. Jer nitko nam ništa ne može, velika je to masa dječine i teško nas je sve držati na oku. Samo pazimo da ne »sidimo na skalama«, jer to baba uvijek primijeti, a onda krene dreka.
Kako smo prilično neobuzdani, susjeda Anka Brankina (za koju ću godinama misliti da joj je Branka mama, a tek ću kasnije saznati da je nadimak zapravo, gramatičkom pogreškom, dobila po mužu Branku) dosjetila se genijalnom rješenju kako da djecu - strpa u tor.
Namami nas petnaestak u nekakvu sobu tri sa tri u prizemlju svoje kuće i ondje zaključa.
Shvatimo to čim se vrata zatvore, a mi se uhvatimo za kvaku...
Soba je prepuna kolača, zrak je zasićen mirisom vanilije i cimera, i još nekih jakih aroma koje ne prepoznajem (vjerojatno maraskina i umjetnih boja), a ima i sokova, ali - nije to baš svadba kakvu smo zamišljali.
Popodne je, pravi dernek još nije ni počeo, ali slutimo što ćemo propustiti jer tužna je sudbina nas zatvorenika.
Iznervirani smo. Nitko ne plače, ja sam možda jedna od mlađih i mnogo me više boli nepravda nego sama činjenica da nisam na svadbi.
»Ovo nije normalno«, kaže Renata, moja starija rodica koja mi je inače neviđen uzor jer je starija, a ne ignorira me.
»Oni nisu normalni«, primijeti Tonći, i ja shvatim ozbiljnost situacije.
»Ne dolazi u obzir da budemo u sobici cilu večer«, kaže Renata i njih dvoje počnu kovati plan.
Smišljaju nešto, dogovaraju se, a mi ih gledamo i šutimo...
»Bižimo odavde«, obavijesti me Tonći.
»Kako kad smo zaključani?« pitam.
»Kroz prozor«, odgovori Renata.
Sobica je prizemna, nekakav suteren, i ima samo maleni prozorčić pod plafonom, pa nas, manje rođake, njih dvoje jedno po jedno podižu i izbacuju kroz prozor. A onda se i oni izvuku.
Pravedničkim ponosom pojavljujemo se na svadbi. Ugledamo roditelje, sjede za stolovima u obliku slova U ili L, pa jedu i pjevaju »Moja Ane broji
dane«, za koju sam uvjerena da je skladana upravo za ovu priliku i moju tetu Anu... Ona ima bijelu vjenčanicu i cvijet u kosi, kao dijete cvijeća, pa moram zaključiti - najljepša je mlada koju sam ikad vidjela. Tu će titulu ugroziti jedino buduća strina mojih rođaka koja će se na svojoj svadbi pojaviti s velikim bijelim šeširom...
Mama mi mahne da dođem između nje i tate, a ja se bojim Anke Brankine koja se mršti i već nas planira vratiti u sobicu. Ali, srećom, moja mama staje u našu obranu.
Stigla sam u pravo vrijeme. Taman da vidim kako se moja teta Ana i njezin novi muž provlače ispod stola i kreću prema podiju. Svadba je i službeno mogla početi. A koliko vidim, ima i pršuta...

* * *
Kad već spominjem kraj sedamsesetih i hipike koji prodiru čak i do socijalističke Jugoslavije, jednog su dana stigli i u naš porat. Nisu bili masni i obrasli u brade, nikakav ZZ Top, ali ja se ipak, cijeli život, na spomen hipika i maksi sukanja sjetim ovog prizora.
Mama mi je objasnila da postoje tri dužine suknje.
»Mini, midi i maksi«, rekla je važno.
»Kad sam ja bila cura, sve su žene nosile mini«, otkrila mi je i brzo se ispravila. »Mlade žene. Starije su uvik imale suknju ispod kolina, ali nikad do poda. Tako su nosile samo žene sa sela...«
Prvi modni savjeti moje mame urezali su mi se u pamćenje. Nikad mi nije palo na pamet kombinirati boje koje »ne idu zajedno« ili, Bože sačuvaj, dva različita uzorka, pa mi je, u skladu s tim, i pojam »midi« sasvim normalan, kao i »mini« i »maksi«, makar ne pamtim da sam ga, nakon ranih maminih objašnjenja, i od koga više čula.
U to me doba pustila opčinjenost Nedom Ukraden - koja je imala dugu crnu kosu i bijeli cvijet nonšatantno zadjenut za uho, pa je tako zbigecana pjevala: »Kiša pada, napolju je rosa, ja bih rado istrčala bosa« - i preko noći sam se prebacila na Ljupku Dimitrovsku, sanjajući o tome da imam poludugu svijetlu kosu i guste šiške. Barka je puštala na sve strane, a ja sam, s četkom u ruci, pred zrcalom, zamišljala nastup na splitskim Prokurativama. Jednom kad budem dovoljno velika.
Koju godinu kasnije intenzivno ćemo se igrati Eurosonga sa susjedima iz zgrade i naš će stan, kad više ne budemo kod barba Ivice, postati Arkadija za klince s Nove rive.
Zasad se još uvijek mami držim za ruku, a nekad, kad nas nitko ne gleda, zamolim je da me nosi. Sramota je to, ali obje u tome uživamo... Mama, jer misli da više nikad neće imati malo dijete (a imat će ih još dvoje), a ja - jer obožavam da me se nosi umjesto da hodam... A i mazim se malo!
Došli su tako njih dvoje brodom jedan dan... Hipici. On je bio jako visok i zgodan, dugokos, sviđao mi se, onako... Da ga stavim u frižider pa da me čeka dok poodrastem, a ona - njemu ni do ramena. Krhka djevojka raspletene kose. E, takva sam htjela biti. Odlučila sam da se neću maknuti dalje od metar šezdeset ma što bilo. Vlaški je gen kasnije bio neumoljiv i od mediteranske građe moje mame malo sam toga naslijedila. Njih su dvoje, pak, svaki dan išli na plažu ili se motali po portu, a kako velikih opcija nije bilo, na njih se moralo nabasati. Ona je šetala bosa u dugoj suknji do poda, i tabani su joj samo provirivali ispod cvjetne tkanine porubljene volanom. Nisam sigurna jesu li nosili i dijete, moguće je da jesu, ali sam zato sigurna da je imala i majicu s golim leđima, što je postala moja opsesija na malo dulji period.
Odluka je pala. Čim odemo u Split kod okulista, kupujemo cvjetni materijal za maksi suknju i majicu golih leđa.
A kod okulista se išlo prilično često. Uočili su relativno rano da štraloćam, a to nikako ne može biti dobro. Oko mi jednostavno pobjegne kad se zablenem, a to radim često jer najčešće prethodno buljim u nekoga ili nešto.
Događa se. Ubi me znatiželja.
Onda mi se slika udupla i na jedno oko jednostavno zaboravim. Tonći mi se opet ruga... Voli me inače jako, ali je stariji pa mu je osobit gušt na meni trenirati duhovitost. Pjeva za mnom špicu iz Sedmorice mladih, i to dio kad se oglasi pijanac Jova, a glasi otprilike ovako: »Srećan sam, bre brate, što ih duplo gledam...«
Vratit ću mu to obilato kad postane prvoklasni štreber, a meni uleti Josipa Lisac s refrenom: »Ti si genije, čudo prirode!«
Tako smo se častili ja i moj brat. Kasnije je to prestalo, postali smo frendovi, a i Tonći se bacio na štraloćanje, pa više nije imalo smisla...
Kad udem u ordinaciju doktorice Krstulović na Firulama, osjećam se važno.
»Reci kad ptičica uđe u kavez...« upućuje me, pa viknem: »Evo je.«
Onda buljim u nekakvu spiralu od koje mi se manta, a kako me vožnja brodom ionako uznemiri, mrknem paštu-dvije u nekakvoj slastičarnici. Tamo me obavezno odvede tata. S mamom obilazim muzeje, i to mi je isto
drago... Pa gledamo umjetnine izdaleka, da vidimo ekspresiju u punom smislu.
Taj smo put, nakon muzeja, otišli u Primu po materijal. Budimo realni, uvijek bismo ionako završili u Primi. A sad, budući da popodne idemo vlakom do Siverića, gdje žive teta Seka, did i baba, prava je prilika da kupimo neki poklon i materijal pa da mi teta Seka sašije hipičarsku kombinaciju.
Izbor materijala je jadan, svi su nekakvi starački i meni se zapravo nijedan ne sviđa, ali propustim li sad šansu, tko zna kad će nova. Moja mama ne šije, zato je ovo idealna prilika. Kako sam već od treće godine plakala pred ormarom, znala sam da sam komplicirana, pa sam se ipak odlučila za uzorak jesenjeg cvijeća. Tople boje, malo tmurne, ali - bit će gola leđa, pomislim, a mama primijeti:
»Dobar izbor. Ovo mi se sviđa...«
Ona i inače voli »drap i kafeno«, to su joj najdraže boje... Pored tolikih ostalih.
Nakon toga, bilo mi je lakše odabrati čikarice za babu. Godinama ih je držala netaknute. Mislim da ih teta Seka i danas negdje ima. Čikarice na ružice.
Teta Seka je čista carica. Siveriću se najviše veselim jer mi teta Seka lakira nokte u crveno, a sad će mi, evo, i kompletić sašiti... Oduševljena sam. Zanimljiva je ta priča s lakom za nokte. Stoji na nekakvoj polici iznad veš- mašine i svaki put, kad dođem, ona me upita:
»Bi li ti, dušo, da ti teta lakira nokte?«
Ja stidljivo kimnem glavom, kao - nije bitno, ali može, a zapravo izgaram od želje za crvenim lakom koji ću nositi 15 dana dok se totalno ne oguli... Jednom tako, dani prolaze, a ona - ništa. Gledam lak na toj polici i kopnim. Ako nije dosad, neće ga ni ponuditi. Svi vide da sam nešto tužna, a ja patim... Morala sam urgirati kod mame. Ispala je živa strka. Zbog mojih je noktiju zakasnio ručak. Ali, nije me briga... Reda mora biti.
Teta Seka se prihvatila šivanja kao da je maturalna zabava u pitanju. Izmjerila me temeljito, pribadačama lovila svaki nabor na volanu, suknja je morala biti što nabranija da se može raširiti ako se zavrtim. Za gornji se dio nije potrošilo previše tkanine. Did je malo negodovao, sjećam se. Mislio je da takav dekolte nije najbolja odgojna metoda. Posebno nakon što sam pred njim izvela ples u novoj kombinaciji i zapjevala: »Smej se, smej...« I smijao se. A ja sam bila oduševljena.
Tu sam maksi suknju nosila cijelo ljeto, pa i dogodine, kad je postala midi, a zahvaljujući upornoj mršavosti, zbog koje me tata zvao Komarac,
pristajala mi je u struku i kao minica. Isplativa jedna investicija, u svakom slučaju.

* * *
Poznata je stvar da moj otac nije lud za kućnim posjetima, makar kad nas nekamo pozovu, stalno obećava da ćemo doći, a mama ga gleda ispod oka i zna da je već u tom trenutku siguran - od odlaska u goste ništa.
Tata se izvlači time da teško spava u tuđem krevetu, da ne voli gužvu i da mu se ne da voziti, a zapravo je prava istina da je kritičan prema ljudima pa mu druženje s njima brzo dosadi. Usto, nakon ručka voli izuti papuče pa
»ubiti oko« na kauču, a malo je kućnih prijatelja kod kojih se takvo što može bez čuđenja... Čuđenje, s druge strane, nitko ne voli.
Otkako smo se doselili na otok, i mi smo omiljeno odredište. Zaželjeli se mojeg tate neki njegovi prijatelji koji su ga zvali Šjor, Barba ili Šime, a budimo realni, teško je odoljeti i magičnoj privlačnosti ljetovanja »na izvol’te«, u kućnoj radinosti. Ipak, nepravedno bi bilo reći da nam se bog zna kako uvaljuju (posebno zato što smo i sami podstanari), iako se svaki pravi kontinentalac, s prvim sunčanim danima, baci u kalkulacije koga ima gdje na obali i koga je zgodno posjetiti baš negdje između 15. lipnja i 20. kolovoza. Želja za takvom vrstom druženja ne jenjava ni danas kad je izbor destinacija mnogo veći, a autocesta te od jednog mjesta do drugog može dovesti za sat i pol.
Naš se narod teško odriče tradicije.
Jednog se dana najavi čika Vojo, najbolji prijatelj mojeg tate, ratno siroče iz Srbije, koji je formativne godine proveo u Splitu, u nekakvom sirotištu, zbog čega je zasigurno postao otporniji na poraze, otvoreniji za različitosti, ali i zagriženi hajdukovac.
Čika Vojo je poznat još po nečemu... I danas se prepričava kako je rasplakao Tonća kad mu je, ljutitim glasom i namrgođene face govorio:
»Tvoj tata je čovek!«
»Nije«, mehanički odgovori Tonći.
»Jeste!« drekne Vojo.
»Nije!«
»Jeste, tvoj tata je čovek!!!«
»Nijeeeee«, rasplače se Tonći: »Nije moj tata čovek!«
Davno su prošla vremena kad se Tonća moglo tako lako dignuti na foru, a i ja sam dovoljno poodrasla za takve gluposti, pa se bavimo važnijim stvarima. Komentiranjem zbilje poglavito.
Upravo je čika Vojo u mojeg brata ucijepio ljubav prema klubu iz Splita, jer mamu sport nije zanimao da bi se s mužem, dinamovcem, znojila oko sinovljevih nogometnih afiniteta.
Možda nam je baš čika Vojo poklonio lutkicu Ivice Šurjaka u bijeloj majici i plavom šorcu, koja je stajala na televizoru u Srbiji uz Ratu Tvrdića u narančastom košarkaškom dresu.
S tim se lutkama ne smijem igrati.
»One su dekoracija, nisu igračka«, kaže mi mama i ja se mislim - kakva je to greška u sistemu.
Rato ima čvrsto fiksiranu glavu, ali i ježastu kosu što strši uvis, pa mi se sviđa, ali Šurjak, čija se glava klati na federu, još mi je puno bolji jer mu je kosa duga i sjajna, pa se igram da je žena.
Kad me nitko ne gleda, dohvatim ih s televizora pa Tvrdić i Šurjak postaju ljubavni par...
Nakon velike selidbe lutke su pripale nama (čitaj: meni), pa su mi samim time manje zanimljive, ali me jako razveseli vijest da nam stiže čika Vojo, pa po cijele dane pričam o tome. On mi dođe kao neka poveznica s prijašnjim životom.
Pored toga, drago mi je da dolazi jer to znači da je dobro, a načula sam svojedobno razgovor svojih roditelja kako komentiraju Vojinu kilažu, što je inače omiljen hobi svakog čovjeka iz mojeg kraja koji drži do sebe. To koliko netko ima kila, je li dobio gram više ili ga izgubio, javna je stvar i uvijek, i u svakoj prilici, potpuno je legitimno raspravljari o tome. Pa kad netko od njih dvoje spomene bolest i činjenicu da se Vojo gubi u vlastitom odijelu, ja se zabrinem za njegovo zdravlje, ali ne pitam detalje.
Sad kad je prošlo nekoliko mjeseci, a on nam stiže na otok, kamen mi pada sa srca. Drago mi je što je bolest bila ljubavne prirode, pa se s Vojinim entuzijazmom očito vraća i fizička snaga, tako da nam mirne duše, i s velikim osmijehom na licu, može ušetati u dvor.
Čika Vojo nam donosi cijeli dijapazon uspomena, odjednom patimo i za tetom Krunom, i za njezinim slatkim, koje se iz tegle prebaci u kristalnu zdjelicu pa se posluži gostima, a oni zagrabe žličicom i brzo zaliju vodom. Meni nikako nije jasno kako se gosti uspijevaju zaustaviti na jednoj žličici i pitam se hoće li se, recimo, meni kad narastem, tolerirati repete, ako slučajno poželim zagrabiti još jednom...
Moja mama nikad ne pravi slatko, ali zato kad iz Siverića stigne džem od šljiva, ja glumim da je to slatko tete Krune, pa ga jedem kućarinom i zalijevam vodom. Ali džem ipak nije slatko... To je samo gluma.
Mama nam zato radi sutlijaš, a Tonći i ja se gušimo u njemu... Odvažit ću se u odrasloj dobi i ja dvaput na pravljenje sutlijaša, jednom s cimericom u studentskom domu, pa će nam objema otpasti ruka od miješanja, a drugi put kad gripoznog brata odlučim razveseliti desertom iz djetinjstva, ali ga greškom zgusnem do nejestivosti.
Mama napravi odličan sutlijaš, pa ga s čika Vojom jedemo u dvoru i raspravljamo o tajnoj recepturi riže na mlijeku. On se pravi nevještiji nego što jest, pa gatamo koji bi to tajni sastojci mogli biti presudni za okus... Smišljamo i prigodnu pjesmicu:
»Pet kila cukra Šest deka brašna
Pola kileeeeee « (brzo se osvrćem oko sebe u potrazi
za inspiracijom): »upaljačaaaaaaaaa. «
Onda se svi smijemo izmišljenoj recepturi i stružemo žlicom po dnu zdjelice dok nam je u nosnicama još svjež miris cimeta rastopljenog na toploj površini riže nabubrene od mlijeka.

* * *

Dosta smo šetali u prvo vrijeme. Sve s ciljem upoznavanja mista, a zapravo jer je to mojoj mami bio gušt. Razgovarali smo šetajući, o svemu. Imala sam dojam da moji roditelji pred nama nemaju tajni. Danas sam sigurna da ih je bilo, kao i u svim obiteljima, samo - zahvalna sam im na iluziji apsolutnog uvažavanja.
Kad je moj tata zbog posla razmišljao o odlasku u Alžir, ja sam pitala gdje je to i kad će dolaziti doma, pa se na odgovor - »za Božić« - rasplakala iskreno i tata više nikad Alžir nije ni spomenuo.
Kad danas to proanaliziram, mislim da priča o Alžiru nikad i nije bila tako ozbiljna i da sam ja samo bila kapljica u moru »kontra«, ali imponiralo mi je tada što sam baš ja zadržala tatu kod kuće.
U dugim šetnjama malim mistom nailazili smo na svakakve ljude. Posebno na Matu. On je svojim kolicima izvirivao iza svakog kantuna, i u tome nije bilo ništa strašno. Strašna je bila jedino pomisao da bi mi ponovo mogao pružiti svoju hladnu ruku. Bojali smo se toga i Tonći i ja. Skretali
smo u kale naglo kad bismo ga ugledali izdaleka. Namjerno radili duplo
dulji put samo da se podignemo s ceste i negdje sa strane, iza kuća, pronađemo alternativno tješenje pa Matu nekako zaobiđemo...
Glavinjali smo kaletama, a ni naša mama pojma nije imala jesmo li zahvatili dovoljno velik luk za eskivaciju ili što... Srce mi je lupalo jer sam pamtila njegov stisak koji se stiskom ne može nazvati.
»Mislim da je ovo dovoljno...« rekla je nakon nekog vremena mama meni i bratu. »Sad se valjda možemo spustiti na cestu.«
Glavnu cestu nije bilo teško naciljati, kad god pogledate nizbrdo, među uskim prolazima ugledat ćete more kako se ljeska. Sve je tu. A na moru je osjećaj za orijentanciju neminovan. Kad se moja mama iz Makarske odselila u Srbiju, srednje uho joj se stiltalo. Nije bilo ni Biokova ni mora po kojem bi se mogla orijentirati.
Naciljali smo tako nas troje kaletu idealnu za spuštanje do ceste uvjereni da je Mate negdje unutar luka što smo ga upravo odradili. Kad ono
PRAS! Drito pred njega.
»Veselo! Ča vi činite na Solinama?« sretno nas pozdravi Mate i već mami pruža ruku, a ja znam da »takva čast« neće zaobići ni mene.
Moja mama je pristojna, naučila nas je da fingiramo ravnodušnost kad je netko bolestan, nikad nismo zapitkivali ili promatrali sažaljivo. »To je nepristojno«, upozorila nas je, i mi se toga pridržavamo.
Prvi ruku pruža Tonći i smješka se. On je svima simpatičan. Njegov me izraz lica ne može zavarati jer ga poznam pa mi je sve jasno. Barba Mate nema šanse da ga skuži. A onda tu hladnu ruku primim i ja. Prihvaćam je kao nešto neminovno i - odjednom mi je sve skupa manje strašno. Bojim se jedino da je primijetio da smo ga htjeli zaobići.

* * *
Prvi dječak kojeg smo upoznali bio je Leo. Naišli smo na njega u jednoj od svojih prvih šetnji. Taj sam dan prvi put vidjela kozu. Bila je crna i ja nisam znala je li to ovca ili vuk. Smijali su se mojoj fori... A ja sam bila ozbiljna.
Na drugom kraju vale nalazi se zanimljiva kula. Usječena nekako u stijenu, pa spuštena do mora, s velikim platoom u razini ceste. Dakle, kula koju se napadne odozgo. Taj plato nam je osobito zanimljiv, idealan poligon za igru, vožnju romobila ili rošula. Dok mi ispitujemo teren, pojavljuje se dječak s loptom.
»Kako se zoveš?« pita ga moja mama.
»Leo«, odgovara.
»Ti tu živiš?«
»Je, ovo je moja kuća...« pokazuje rukom prvu kuću do kule. »A ovo je moja teraca...« nastavlja, očito zabrinut uzurpiranjem vlastitog teritorija.
Naravno da kula nije njegova, kao ni teraca idealna za igru, ali od tada, pa zauvijek, ta će građevina, jedna od prvih koju vidite kad uplovljavate brodom u valu, ostati upamćena kao »Leova teraca«...
I danas, kad se vozim prema Makarskoj, negdje oko Dugog Rata, bacim pogled prema jugu, i - ugledam je... Sitnu kao vrh kemijske olovke.

* * *
Tonći je već školarac, mene su upisali u vrtić. Tamo je teta Lucija. Da je takvo nešto moguće, ja bih bila zaljubljena u tetu Luciju. Divna je. Svi je volimo.
Ležimo na travi. Pozdrav proljeću. Grijemo potiljke na suncu i nebu odašiljemo šarenilo svojih dječjih džempera. Držeći se za ruke, u koloni po dvoje, teta Lucija nas je dovela u prirodu pa smo polijegali na travu i slušali je kako priča. Imala je crvenu kosu i zvonki glas, i bila je entuzijastična, za razliku od mnogih. Po tome je bila najposebnija.
»Vijesnici proljeća... Visibabe, ljubičice, jaglaci...« nabrajala je, ali meni je od njezine, Ninova lekcija iz botanike bila zanimljivija.
Pokazao mi je koromač, ubrao ga i strpao u usta.
»More se ist i bez da se skuva«, rekao je važno, i ja sam se divila njegovoj upućenosti.
Ubrala sam i ja peteljku... Izgledao je kao paprat, taj koromač. Bio je opor i intenzivno je mirisao. Gorak, ali ja sam žvakala i dalje, smatrajući čudnu biljku velikim Ninovim tajanstvenim otkrićem.
Ljubičice me u tom trenutku nisu zanimale. Žvakali smo koromač dok je teta Lucija pričala, a 20 pari radoznalih očiju promatralo je u čudu. Zanimljivo je to s malim mjestima, djeca su stalno u prirodi, ali i dalje - ne postoji ništa bolje od dogovorenog izleta. Teta Lucija nam je još zimus obećala odlazak u prirodu, i mi smo mu se veselili kao čudu neviđenom. A sad ležimo na travi... I - to je to!
Gledala sam u tetu Luciju koja se smijala skupa s nama, podigla je obrvu uočivši nas kako žvačemo, a ja sam stisnula oči, da se zaštitim od sunca, ali i zato što i inače žmirkam.
Odjednom mi je na lice pala tamna sjena... Namrgođeni čovjek počeo je vikati, ljutit što smo baš njegovu livadu odabrali za pozdrav proljeću...
»Sve ste mi zgazili!« urlao je...
»Skužajte, šjor, nije bilo namjerno....« pokušavala se opravdati moja učiteljica, ali on je bio neumoljiv.
»Ajte ća dok vas ja nisam iznio jednog po jednog... Ajme, Gospe, ča su mi učinili!«
Poskakali smo s njegove livade, zgrabili svoje dekice i tetrapake Dvojnog C, a on nas je ispratio psovkama.
Postiđeno nas je poredala u kolonu po dvoje i povela prema vruću... Nismo puno razgovarali, a i ona je bila nekako šutljiva. Kasnije nam je pričala i o ljetu, i o jeseni... Skupljali smo lišće u dvorištu vrtića i nailazili na divlje marune šećući s roditeljima, ali više nismo organizirano gazali po tuđim livadama i »ružnu« epizodu s vjesnicima proljeća svi smo zaboravili.
Samo se ja nekad sjetim. Kad me omami toplo, proljetno sunce ili kad ugledam paprat koromača, uberem ga i s guštom sažvačem.

* * *

Uvijek crtam. Stalno. Barba Ivica mi kaže:
»Stalno crtaš neke plavuše...« Smije se.
»Zelenkuše«, ja mu odgovaram, jer moje tete imaju zelene oči, a ne plave.
»Plavuša je kad ima plavu kosu«, objašnjava mi barba Ivica i ja shvaćam da to što kažem da je nečija kosa »žuta« možda i nije najispravnije. Nije mi jasan taj pojam, ali prihvaćam. Rado bih da sam i ja plava (ili barem moja mama), kao što bih rado da moja mama nosi rebatinke, kao što
nosi, recimo, Mirjanina, ali ne nosi... Najčešće nosi nekakve midi suknje.
Nisam baš time zadovoljna.
Ali zato crtam intenzivno. Ženske likove prilično, na repertoaru su kraljevne, vile, obične žene. Otkad sam baku nacrtala sa šest prstiju, više se ne prihvaćam portretiranja pravih ljudi. Držim se fikcije, a ako je sve na mojim slikama izmišljeno, onda si mogu priuštiti i dvorac ili slično.
I leptiri su mi isto omiljena tema. Tu dam mašti na volju. Pa nanižem šare kakve u stvarnosti nitko nikad nije vidio.
Tonći je pametniji od mene. Njega zanima i šah i čitanje. Čitao je ćirilicu s četiri godine, latinicu s pet, ja isto znam sva slova prije škole, ali ne zanima me to puno. A i frustrira me što titl ne mogu čitati, jer prebrzo prođe, pa svi oni pusti novogodišnji filmovi prolaze u mojem moljakanju mame ili brata da mi čitaju. Tata najčešće ne gleda filmove s nama, njegov je ukus drukčiji.
Posebno će nam se u sjećanje urezati najbolji film za djecu svih vremena - »Bugsy Malone«, o gradu kojim vladaju djeca, premreženom mafijaškim obračunima i učestalim ratovanjima uz pomoć pištolja napunjenih šlagom i kremastih torti koje vam se iznenada zalijepe u facu. Agresija? Ni najmanje! U to doba nemam pojma tko je ni Alan Parker, a bogme ni Jodie Foster, ali sanjam o tome da se nekim vremeplovom prebacim u Ameriku 1929., pa tamo odjenem haljine i zaplešem Charleston.
Ma kako pametan bio, i Tonći bi rado crtao lijepo. Samo, nekako mu ne ide. Meni je drago. Dosta mi je više da u svemu kaskam za njim, i uvijek budem dobra, ali za nijansu gora od njega. Pa me veseli kad ugledam njegove likove, ljude s kljunovima umjesto nosa... Malo mu se i izrugujem, da mu naplatim sve one Sedmorice mladih i sprdnju s vukom-kozom. Ali ne rugam se puno jer mi zapravo nije jasno je li ćorav ili što mu je kad može pomisliti da ljudi imaju kljunove...
Zato kad dobijemo svatko svoj blok, ja štedim stranice u njemu jer na svakoj želim da bude osobita sličica, da joj se divim i ja i svi oko mene. Jer nitko tako ne crta, čak ni mama... Za tatu slutim da je bolji crtač, ali samo mi je jednom u životu nacrtao nešto, i to moju plastičnu crvenu šalicu... Ispala je kao prava, ali malen je to uzotak za veliku titulu dobrog crtača.
Dok ja smišljam čime ću sve ispuniti stranice praznog bloka, Tonći nema takvu dilemu. On u dvije sekunde uništi sve. Uzme blok i izradi crtani film. Nacrta čovječuljka (grozno ga nacrta, ali nije bitno) i svaku novu sličicu pomakne za milimetar, tako da dobije pokret... Sviđa mi se to, ali mi žao praznih stranica. Rado bih ih dopunila leptirima, ali normalno da mi ne da... Kod nas se oduvijek zna što je čije. A taj je blok njegov.
Oglušit će se Tonći lako na pitanje vlasništva kad, iz osvete što svoj puding ostavljam za kasnije, noću ustane iz kreveta i ode do frižidera da s mojeg pudinga skine kožicu... Ali zasad, svatko ima svoj blok i ispunjava ga kako poželi. A ja želim impresivno!
Promotrila sam svoje tijelo temeljito, u kupaonici, pa ću se sad odvažiti na svoj prvi akt. Nacrtat ću ženu pod tušem. Dakle, kao od majke rođenu. Još dok crtam, nisam baš sigurna u proporcije, nekako mi izgleda nahero, a i pila me treća dimenzija grudi, ne znam kako da postignem tu dubinu... Hm. Ipak, nacrtam nekako, posebnu pažnju obratim na pločice zida u kupaonici, dekoriram ih ribama i cvijećem, pa tuš zavjesa, pa držač sapuna i ručnika... Sve u svemu, nije loše. Jedino je žena malo zbunjena. Valjda jer je gola.
»Mama, moram ti nešto pokazati...« donosim joj blok u kuhinju.
»Da vidim šta si nacrtala«, zainteresirana je moja mama. Kutom usana se smijulji, drago joj je, pa kaže: »Super si ovo nacrtala, Ankice. Kako ti je palo na pamet?«
»Tako...« odgovaram, istodobno i posramljena i puna ponosa.
»Baš je prekrasno«, divi se mama i dalje...
Pa me zagrli i poljubi u obraz, a ja se vratim za stol u dvoru i prijeđem na drugu sliku. Leptire. Šarene, šarenije, razigrane... Oni su prekrasni čim ih dotaknem, i tu ne mogu pogriješiti.
Popodne na kavu dolaze teta Ecija i teta Marica, naša susjeda. Među njima je barem 20 godina razlike i da žive u velikom gradu, eventualno bi se pozdravile u prolazu. Ovdje zajedno piju kavu. Razgovaraju njih tri, smiju se, moja mama vodi glavnu riječ, tako to obično biva, a i ona je domaćica, pa se takvo što od nje i očekuje. Ja se igram u prikrajku.
Zanima me o čemu razgovaraju, ali budući da najčešće ne mogu povezati što je tema jer se preda mnom govori u šiframa, ni ne trudim se previše...
U jednom trenu vidim da mama nešto zaobilazi, pokušava se kradom uvući do ormarića s mojim pričama, bojicama i - BLOKOM! I ja se kao kunac sva nakostriješim.
»Neće valjda...« prođe mi glavom.
Ali hoće. Evo je, nosi moj blok, stavila ga je pod majicu, ali nisam glupa, vidim da nosi moj blok i uvrijeđena sam... Ne protestiram, odlazim u sobu i na rubu sam plača.
»Dušo, samo sam im pokazivala leptire«, govori mi mama da me utješi, i ja vidim da joj je žao.
»Nisi...« odgovaram kroz suze i nije mi jasno, ako joj je žao, zašto mi sada laže...

* * *
Selimo se na Novu rivu.
»To je malo seljenje«, kaže nam mama, a meni nije jasno zašto se onda jednako pakiramo kao i prošli put. Opet tražimo kutije od poslovođe samoposluge, kupujemo onaj široki selotejp koji, kad se odmotava, proizvodi reski zvuk. Nemamo dječju sobu, ali imamo radni stol jer Tonći negdje mora pisati domaći.
Utrpamo knjige u taj stol, dvije ladice i jedna rupa, i sad je težak ko vrag. Tata ga jedva nosi. Jedva će nositi i termo-akumulacionu peć koja je
tako teška da se nekoliko muževa mora upeti da je digne, i to dok ili žene gledaju i dobro motre koji ima, a koji nema snage. Nekad mi se čini da su te peći i osmišljene kao dio obreda inicijacije, a ne radi grijanja.
Ne znam tko je sve prenio naše stvari, ali iskreno sam se razveselila kad sam ugledala naš dnevni boravak, prvi put nakon onog virkanja kroz staklo skladišta.
Tu je bilo sve, i kauč, i dvije fotelje, i kredenca s frontama od visokog sjaja. Čak i mamine zavjesice za policu. I tatine rudače.
Sve obitelji u staklenim kredencama drže servise za kavu i ručavanje, one fine, koji se nikad ne koriste, samo mi usred kuće imamo iskopine. Rudače su zanimljive, ali prilično neugledne, makar moj tata dobro zna po čemu je koja specifična. Mama pokušava malo omekšati tu instalaciju kukičanim zavjesicama koje sama izrađuje, ali to samo povećava grotesku dojma. Makar, nisam sigurna da je ta originalnost bila tako loša. Svi su ionako znali detalje o nama...
Čim smo ušli u stan, pojavili su se susjedi, Dolores, godinu dana starija od mene, i još neka curica kojoj ne pamtim ime. U tom trenutku nemam pojma ni tko je Dolores, ali se pravim da znam jer ona me oslovljava imenom i vidim da je dobro upućena u problematiku.
»Ti ćeš krenut u školu godinu nakon mene«, govori važno. »A Tonći je već prvi razred...«
Referira Dolores, a ja kimam glavom i pojma nemam otkud joj te informacije. Gledamo moje knjige iz Biblioteke Vjeverica, zapravo više Tonćeve nego moje. Ja sam fokusirana na slikovnice, i Dolores ih prelistava, ali ovlaš. Ne zanimaju je slikovnice koliko pokušava uspostaviti kontakt. Družit ćemo se godinama, makar nikad nećemo biti srodne duše.
Kad oni odu, mi ostajemo sa svojim stvarima. Mama nema pojma u koju je kutiju što zapakirala, pa virka kroz kartonske poklopce u potrazi za loncem i šećerom. Tata je isto zaokupljen vlastitim brigama i ne obraća pažnju na mene i Tonća koji mu kopamo po stvarima i proučavamo vrijedne rudače.
Pored tog »kamenja«, tata je vlasnik i male makete rudničkog vagona, ali nam inače ne da da se njome igramo. Sad nema pojma gdje mu je glava. A u toj maketici spremljena je zelena kuglica, obrađena rudača oblih rubova koju Tonći i ja zovemo »jaje«... Kad ga staviš u usta, možeš cuclati kao bombon. Ali okusa nema.
Bezveze to radimo...

* * *
Noru nisam upoznala isti dan, a možda ni sutradan. Ona je bila stidljivija od Dolores, a i malo je patila tih dana za Petrom, pravnikovom kćeri, koja se iselila iz stana u koji mi upravo ulazimo jer su i njezini bili došljaci, pa su otišli u Split.
Za Petrinom obitelji ne ostaje ništa (nemam pojma ni kako su izgledali ni po čemu je ta Petra bila tako osobita da sam je jedva zamijenila), osim narančastog češljića u toaletnom ormariću. Ne dam mami da ga baci, to mi je nekakva tuđa relikvija koja me samim time impresionira. Mogu se češljati češljićem za koji ni ne znam kome pripada. I ako se očešljam njime, znači li to da će pripasti meni?!
Nora je moja prva prava prijateljica. Volim je više od ostalih klinaca u zgradi jer nikad ne kalkulira, nikad ne prenosi ono što joj kažem, a po temperamentu mi je slična. Pa se možemo beskonačno igrati...
Par godina kasnije čekat ću je nestrpljivo na balkonu da se vrati s ispovijedi jer imamo zajedničke (smrtne) grijehe, vezane uz sprdanje sa sisama i »nečim drugim«, pa da vidim može li se preko toga prijeći ako slučajno naglo umrem. Usto, važno mi je i da se don Petar ne zgrozi previše. Ali, sve je u redu.
Pitam Noru: »Kako si rekla?«
Kaže: »Rekla sam mu - činila sam ružne stvari...«
»I sve je u redu?« pitam dalje.
»Tri Očenaša«, kaže Nora sa smiješkom i ja mislim: blago njoj, ona se riješila.
Zato volim Noru. Jer smo iste. Zasad se samo igramo, šporkarije nam i ne padaju na pamet.
Tonći je ne voli osobito, ušao je u mušku fazu, žene ni nacrtane ne podnosi. Na rođendan koji organiziramo doma pozvat će isključivo muško društvo, njih petoricu-šestoricu iz razreda. Ja ih poznam, ali me ne zanimaju, no zato mama smišlja plan i program rođendanske zabave.
»Kviskoteka«, svečano objavljuje.
Ionako popularan kviz dobiva razmjere nacionalne senzacije nakon što golobradi Robert Pauletić protivnika potuče u fotofinišu, po završetku emisije, kad stručni ocjenjivački sud detaljno presluša snimku i uoči sitnu razliku između »telegrafa« i »telefona«...
Usto što mi je predrago što je pobjedu odnio gotovo dječak (s kojim se zato lakše identificiram), zgranuta sam i činjenicom da je njegov glavni rival, igrajući Asocijacije, mogao reći »telegraf« i na Hetrichovo:
»Bravooooooo, telefon! Točan odgovor«, jednostavno pobjedu nezasluženo pripisati sebi.
Zato sam oduševljena što pravda na kraju pobjeđuje i stalno o tome govorim, pa mi teta Marendićka, naša nova susjeda, kaže:
»Ja mislim da si se ti malo prezaljubila.«
Nisam sigurna kakve veze sa zaljubljenošću ima moja borba za pravdu, ali moram priznati i da mi taj Robert nije baš osobito gadan. Pa se ne bunim.
Otkad je mama rekla da ćemo na rođendanu igrati »Kviskoteku«, Tonći je raspamećen idejom. Eto prilike da pokaže erudiciju... Ja baš ne dijelim njegovo oduševljenje, kao što ne dijelim ni erudiciju... Ali tko mene pita. Do mog je rođenadan još pola godine, pa nemam pravo glasa. Ionako ću biti jedina žena na muškom rođendanu. Kad već ne moram iskakati iz torte, red je da barem ne protestiram uzalud.
Mama će za tu priliku biti Ivan Hetrich, a ja ona hostesa koja natjecateljima donosi Kvisko kad pogode odgovor.
Cijelu je večer smišljala pitanja, ni Tonću ni meni pristup nije dozvoljen, ali vidim je kako se znoji za kuhinjskim stolom i mrmlja: »A jesam se uvalila...«
Sutradan stiže i društvo... U to su vrijeme pokloni bili skromniji, primjereniji. Ne sjećam se što donose uzvanici, ali sjećam se da smo koji mjesec ranije, za Svetog Nikolu, Tonći i ja dobili po slikovnicu. Njegova se zvala »Đačić Oblačić«, a moja »Koza Zoza«... Bili smo zadovoljni.
Kad smo već kod poklona, to isto treba znati odabrati.
Sjećam se kako je Tonći jednom, sav radostan, trgao dekorativni papir nadajući se igrački ili nečem privlačnom, kad ono unutra...
»Džemper«, tužno konstatira moj brat. »Kafeni džemper!«
»Baš je lip«, kaže mama, s čim se ja ne mogu složiti.
Bezizražajan je nekako, a usto - znam da Tonći ne otkida na odjeću.
»Ja nikad, ali NIKAD u životu dječaku neću poklonit - kafeni džemper«, svečano obeća Tonći, na rubu plača.
I ja obećam isto.
Teta Seka, recimo, uvijek zna pogoditi pravu mjeru. Meni je, a već sam bila u dvadesetima, darovala drvenog Pinokija kojeg i danas držim na polici, za brata je odabrala knjigu o origamiju, od koje se nije odvajao dok sve figurice nije probao napraviti, a ipak - uvijek će postojati i oni koji djeci poklanjaju »kafene džempere«.
Uglavnom, te je godine Tonći brzo razmotao svoje rođendanske poklone, pojela se torta i popio Flavor Aid (neki odurni prašak artificijelnih boja koji se otopi u vodi i daje različitu aromu. Gadan je, ali vrlo dojmljiv kao dekoracija na rođendanskom stolu, a i možeš ga popiti galon jer apsolutno nema nikakvog okusa.)
»Ajmo...« viknu odjednom moja mama. »Zauzmite pozicije u dnevnom boravku. Počinje kviz...«
Tonći je sav ustreptao, ostali se malo gledaju u čudu, ali ideja da naša mama aktivno sudjeluje u rođendanu zapravo im se sviđa... Valjda je to nekakav presedan.
Do kraja kviza ja sam skoro zaspala. Ubili me u pojam pusti podaci iz prirode i društva i zijevalo mi se od prve igre... Jednog sam Kviska donijela na stol Toniju Kačiću, a onda mi je postalo neugodno prošetavat se pred školarcima, pa sam odustala i od toga. Imam dojam da je općenito atmosfera nekako klonula, ali možda je samo meni bilo dosadno. Ne sjećam se ni pobjednika, zato ulažem Kvisko i posežem za onom: »Važno je sudjelovati...«

* * *
U zgradi na Novoj rivi osam je stanova. U svakom barem jedno dijete. Dok se odselimo i od tamo, već će ih biti u svakom stanu barem po dvoje, ali zasad - imamo tri jedinca. Noru, moju najbolju prijateljicu, Tonija, sina prekrasne tete Lucije, i Zrinku koja je malo mlađa pa se rijetko družimo. Ali zato ispod Nore žive Dragičevići, a njih je troje: Alen, Teo i Nino.
Ta je zgrada totalni dernek. Tonći i ja smo, dakle, muško i žensko, privlačni i dečkima i curama u zgradi, i naši roditelji jedini oboje rade po cijelo jutro. Osim Zrinkinih... Ali ona se rjeđe s nama igra.
Čim se probudimo, počinju planovi, osobito ljeti kad ne rade ni vrtić ni škola pa smo prepušteni sami sebi. A to izgleda, recimo, ovako... Roditelji odu na posao, a mi organiziramo Dan otvorenih vrata rezidencije Tomić.
Okad je Tonći s tatom bio u posjetu Srbiji, još smo po nečemu atraktivni.
Mama nam je davnih dana zaprijetila da ne primamo novac od kućnih prijatelja.
»To je nepristojno«, rekla je, makar se nama činilo nepristojnije trzati i negodovati dok nam nasrtljivi ljudi u džepove guraju novčanice.
Prvi takav slučaj dogodio se prije nego što smo se doselili na otok. Stari stan u gradu htjeli smo zamijeniti za neki drugi, s nekim kućnim prijateljima, za koje ne znam otkud su iskrsli jer ih nikad ranije nisam vidjela, ali naš je stan bio veći, njihov manji, i valjda je bila nekakva shema da obavimo transakciju prije nego što se mi odselimo, tako da se državi vrati manji stan. Uglavnom, ja sam se naivno veselila stanu na XY horizontu jer je bio u neboderu pa je imao lift, ni ne sluteći da niti ćemo stanove
zamijeniti, niti je namijenjeno da u novom stanu ikad živimo. Na odlasku, kućni nam prijatelji (koje, ponavaljam, dotad nismo ni vidjeli) guraju neke novce u džepove. Meni i Tonću. Ja imam četiri, Tonći pet i pol godina. Nemamo pojma što su pare, a kamoli da od njih možemo profitirati.
»Nemojte im davati pare«, kaže odlučno moja mama i meni se učini da je novac nešto najgore što možeš primiti. Hm...
Samo eto, Tonći u posjet u Srbiju odlazi s tatom, spavaćim kolima... Ja zamišljam ogromne sobe u vlaku, onako, studentski, dvokrevetne- trokrevetne, i krivo mi je što ne idem i ja, makar - ja bez mame i ne bih rado... Tonći se vraća s priličnim novčanim iznosom. Popabirčio je to - daleko od prijekornog pogleda naše mame - po više kućanstava, pa se skupila lijepa šumica.
»Ali, ja, mama, ne znam šta da kupim...« zapomagao je u dilemi, prvi put suočen s odlukom takve vrste.
»To je puno para, pa dobro promisli«, odgovori mu moja mama, na što me brat pogleda i reče:
»Ja mislim da bi bilo dobro da kupim nešto zajedničko, i za sebe i za Ankicu.«
I mama je zadovoljna. Sada zna da su pare stigle u prave ruke.

* * *

U našem mistu postoji jedna trgovina mješovite robe. Zovemo je Barba Petar. Ako su vam cipele male ili ste se prevarili u veličini sakoa, on će to prodati za tren. A prodaje i igračke. U cilju kvalitetne investicije srbijanskih para, odlazimo s mamom kod Barba Petra da vidimo što se nudi i ugledamo ih - plave telefone s pravom žicom i četiri baterije... Skupi su ko svetog Petra kajgana, ali - beg nije cicija!
Kad smo ih pospajali, stan nam se pretvorio u klinački Las Vegas u kojem vrijeme curi kao blesavo i igri nikad kraja... Nekad jedan telefon prebacimo preko balkona do Nore, pa razgovaramo, svaka u svojem stanu. Oni nikad nisu imali telefone, osim u pošti u prizemlju, a i ja sam se već pomalo odvikla, tim više što se za svog kratkog života i nisam nešto natelefonirala.
Druga omiljena igra je kopanje po ormarima tete Zlate. Teta Zlata je Norina mama i ima prilično modernu odjeću. Recimo, bež kožnate čizmice (idealne za posrtanje po stanu za ljetne žege), ružičasti cvijet za kosu (ne znamo što bismo s njim), damska torbica (u kojoj smo jednom pronašle kroket i pojele ga) ili kutija s nakitom...
Prije nego što otvorimo tu kutiju, u kojoj zapravo ima svega, između ostaloga i nekakav kanoćal (starinske naočale kojima je otpala jedna ručka), iskopamo obiteljske fotografije i igramo se svadbe.
Norina mama na svojem je vjenčanju nosila bijelo, a rodica je bila trudna pa joj je i vjenčanica bila ružičasta. Ta je situacija zapravo idealna jer imamo dvije vrste fotografija, a kako imamo bijeli lancun, on nam dobro dođe za ulogu tete Zlate, dok ćemo se u rodicu maskirati uz pomoć mamine spavaćice...
Zaključamo se i igramo. Jednom je prilikom teta Zlata tako poljubila vrata, pa nalegla na zvono:
»Nora! Nora!« čuli smo je kako viče pred vratima dok nas dvije pokušavamo srediti krš od posteljine, slika, kanoćala i čizama...
»Samo malo«, viče Nora i sve se dublje ukopava.
»Otvor’ vrata, Nora!«
Teta Zlata prelazi na kucanje... Ali kad joj konačno otvorimo, nije ljuta...
Samo se ogledava i ponavlja: »Ča vas dvi činite...?«
Vidi, sve je u redu, i vjerojatno zna da smo kopale po ormarima. Ipak, ne smeta joj... Laknulo joj je kad je vidjela da nismo nešto zapalile!

* * *
Mama je kupila termos-lonac, još jedno čudo tehnike. Dok ona radi (ciglih 6 minuta pješice od stana), a mi spavamo, ručak nam je već skuhan, pa ona nema brige.
Svako nam jutro ostavi po poruku, jednu za mene, drugu za Tonća. Puno je točaka, ručak je negdje 10. stavka, a ja pamtim prve četiri, jer su svaki dan iste:
Oblačenje Umivanje Molitva Čaj
Ali, kako kad mačke nema, miševi kolo vode, prije oblačenja provirujemo u lonac.
»Oho« uzvikne Tonći, a ja osjetim miris graha... »Ovo mi se sviđa«, konstatira.
Provirujem i ja. Ne da nisam gladna nego mi se pomalo i povraćka od suhog mesa i gustog graha, ali - što da radim - solidarna sam. Dobavljamo duboke tanjute i Tonći nam grabi...
Ručamo. Upravo je 9.30.

* * *
To sam ljeto naučila plivati. Prve godine sam se kupala s kolom, druge su mi u Splitu kupili peraje, ali mene je i dalje frka... Zato teta Zlata ima ideju. Kaže mi: »Plivaj do mene« dok stoji u plićaku, i ja se odbacujem s perajama na nogama, pa mislim: »Ako se dovoljno odbacim, ne moram ni
plivati, dobacit ću se do tete Zlate...«
Ali teta Zlata je mudrija od mene. Nora već pliva, pa ona dobro zna kako da i mene nauči. Odmiče se korak po korak unatrag i zove me rukama, kao
»još malo, još samo malo«, pa dok se smijuljim i veslam, nisam ni svjesna koliko smo daleko od obale. Kad me konačno uhvati i zajedno se okrenemo prema mojoj mami, koja nam maše s mulića na plaži, ja sam već toliko sretna što sam proplivala da sasvim solidno mogu prijeći preko prevare tete Zlate.
Tata će me kasnije naučiti kako se roni, pa ću više vremena provoditi ispod površine mora nego gore. Mama mi je zato smiješna, ona prstima začepi nos kad smoči kosu, kao da se jučer susrela s morem, a odrasla je na Jadranu. Zaliže joj se tako kosa, pa izgleda smiješno, dočim Nora i ja imamo novu igru koju zovemo »Morska trajna«.
Vidjeli smo da mladići i poneke cure-frajerice užasno paze da im kosa ne bude zalizana, nego je, dok izranjaju, protresu lijevo-desno (ako treba i po nekoliko puta) da se kvalitetno razbaruši. Valjda su tako vidjeli u nekom filmu, ili u reklami za Pipi, jer videospotova još nema da bi se po tom uzoru imitirao život.
Nama se sviđaju njihove kreacije na glavi, podsjećaju nas na
»mikrofonke« kakve nose naše mame kad se friško vrate od Vlade frizera, neočekivanog umjetnika za tako malo mjesto... On je popularan i šiša me na Lokicu, i mene i Noru, ali naše su mame oduševljene trajnom ondulacijom. Zato smo Nora i ja i izmislile igru »Morska trajna«, pa kad izranjamo, tresemo glavama ne bi li se kosa zgužvala u kovrče... Onda pitamo koja je ljepša.
»Mamaaaaaaaaaaa, gledaj!« vičemo iz mora, svaka svojoj mami, a one se sunčaju, ili pričaju, ili rješavaju križaljke, i baš ih briga za naše mokre ondulacije...

* * *
Barba Ivica Kulinac nas redovito posjećuje. Teško mu se uspeti do drugog kata, ali mi smo mu dragi, pa ipak nekako dođe. Nekad mu pomogne i moj tata, onda ne zvone na vratima, ali većinom ipak dođe sam i ima svoje signalno zvono. Jednom dugo, dvaput kratko: biiiiiiiiii-bi-bi! Tako zvoni barba Ivica i ja mu svaki put žurim otvoriti.
Nekad me podsjeća na Olivera Dragojevića. To je taj imidž. Samo - moj je barba Ivica ljepši.
Teta Ecija, recimo, navrati puno rjeđe. Uvijek nas zove k sebi.
»Albina, neman van ja vrimena do Nove rive. Dojdite vi lipo u mene, pa ćemo popi’ kafu u dvoru, a dica nek se igraju okolo...« govori mojoj mami i ona pristaje.
Dvor tete Ecije je velik i ima debelu hladovinu od loze. Mi dvora više nemamo, samo balkon, okrenut prema moru, ali ne i prema jugu. Kad zapuše bura, sol nam se lijepi za prozore, i mama je očajna. A ja je (sol) uživam strugati noktom. Pa se igram da je staklo ploča, a moj nokat kreda. Ovaj je otok totalno naopak, moja se mama, da slučajno ne zna koje su strane svijeta, ne bi mogla orijentirati.
Jednako tako, da slučajno ne znam da i galebovi mogu plivati po moru, ja bih pomislila da su ono labudovi. Ali, ne prosipam se više tako lako... Prvo izvažem pa onda pitam. Recimo:
»Mama, koja je ono ptica?«
»Galeb, Ankice.«
I ja sam zadovoljna. Da sam još uvijek mala, kao kad sam se ovamo doselila, ne bih pitala koja je ono ptica nego bih blebnula:
»Mama, jesu li ono labudovi?«
Pa bi mi se Tonći opet smijao. Ovako... Nitko se ne smije. A meni je drago što je tako, jer volim nasmijavati, ali samo ako to ne radim nehotice. Ipak, teta Ecija je morala barem jednom doći k nama. U to sam 100%
sigurna. Jer da nije došla, ne bi bilo ni Misterija pijata tete Ecije!
Po dobrom običaju, uz njezine posjete uvijek se vežu kolači. Vrste su različite, nazivnik isti: delicija! Kad smo smazali sve čokoladne kocke s preljevom, mama je oprala tanjur i stavila ga na najvišu policu u visećoj,
»da se slučajno ne razbije«.
Vratit će ga ili kad utrenira tortu Makaranu ili kad teta Ecija ponovo navrati. Staro je pravilo da se prazni pijat može vratiti jedino ako je vlasnik u tvojoj kući, u suprotnome, red je da ga napunjenog odneseš u goste.
I tako, vrijeme je prolazilo, mi nismo ni znali da postoji neki tanjur s plavim porubom, sve dok se teta Ecija jednog dana nije pojavila na vratima.
Raspričale se ona i mama, popile kavu, a ja pokazala što sam novo nacrtala i magnetom u obliku bubamare okačila na hladnjak...
»Dobro sam se sitila«, iznenada uzviknu moja mama, »da vam sad vratim oni pijat od prošli put...«
»Ma, Albina, nema veze za pjat, ja san na njega i zaboravila...«
No, moja mama već dovlači stolicu. Mala je, pa se mora popeti da bi dohvatila najgornju polici u visećoj. Ali tanjura nema... Nigdje.
»Tonći, jesi ti razbio pijat tete Ecije?« upita moja mama.
»Šta?« smeteno odgovori Tonći i ona shvati da on nema pojma što ga pita.
»Ankice, ti? Neću se ljutit ako jesi... Samo mi reci.«
»Nisam«, zbunjeno odgovorim.
»Nemojte se nervirat, Albina, to je stari pjat, nije mi bitan«, rekla je teta Ecija, no mojoj je mami bilo neugodno. Em je tanjur prazan, em sad nema ni tanjura...
Nikad nismo saznali gdje je nestao. Tata isto pojma nije imao... Jedino mi pada na pamet da ga je razbio neki posjetitelj Dana otvorenih vrata, ali svejedno. Ta će enigma ostati upamćena kao Misterij pijata tete Ecije, neoboriv dokaz da u svemiru ipak nismo sami. I ja zbilja vjerujem da nismo.

* * *

To što primamo djecu, ne znači da društveni život mojih roditelja jenjava.
Dva su razloga. U zgradi na Novoj rivi živi i teta Marendićka, nastavnica tjelesnog u osnovnoj školi. Tonću još ne predaje jer predaje samo višim razredima, što je idealna situacija da se moja mama, bez sukoba interesa, s njom može svakodnevno družiti.
Teta Marendićka ima Franu i Zrinku (još jednu u našoj zgradi). Zrinka je pićukavac, ali Frane je adekvatno društvo. Malo je mlađi od mene, ali je starmaliji pa se fino nadopunjujemo... Maštamo o portabl televizoru, to nam je super. I guramo Zrinku u nekoj ogromnoj kartonskoj kutiji, i općenito je tretiramo kao kućnog ljubimca. Idealno. Tonći nije često s nama, samo u većem društvu. On se druži sa starijima i target mu je Alen. Teška je to borba za opstanak.
Teta Marendićka je super i mojoj mami donosi kavu zamotanu u staniol.
»Donila sam nam malo otrova«, kaže konspirativno kad joj moja mama otvoti vrata...
Unutra je taman dovoljno sadržaja za dvije male šalice, ali radije će popiti dvije male, u društvu, nego jednu poštenu, ali sama. Pa ćakulaju: o stabilizaciji, nestašici, bananama i redukciji struje. Nisu mi osobito zanimljive.
Mami se sviđa jedan aktualni vic političkog predznaka, koji se priča ispod glasa, ali mu se ipak svi glasno smiju. Ide ovako:
»Srela se tri robota: jugoslavenski, ruski i američki. Kaže jugoslavenski:
NE-MA-KA-VE-NE-MA-DE-TER-DŽEN-TA!
Upita ruski:
ŠTO-TO-ZNA-ČI-KA-VA-ŠTO-TO-ZNA-ČI-DE-TER-DŽENT?
A odgovara američki robot:
ŠTO-TO-ZNA-ČI-NE-MA-NE-MA-ŠTO-TO-ZNA-ČI-NE-MA-NE-MA?«
Gotov vic. Tko se smijao, smijao se.
Makar, kako kažu moje tete Seka i Milka, koje su nedavno bile na putovanju u Rusiji, ondje je kriza stvarno užasna. Jedan je Rus tako zaskočio moju tetu da izuje stere cipele jer njegovoj je ženi rođendan, pa da joj ih pokloni.
Ja ne shvaćam razmjere ekonomske krize, koju u to doba svi zovu stabilizacija (kao što će kasnije, poput epidemije, u našu zemlju stići i inflacija, i recesija...), pa su mi depresivni razgovori odraslih većinom dosadni.
Ali mi je zato zanimljivo kad su nesnosne vrućine pa nas teta Marendićka pozove k sebi da dolje, na prvome katu, gledamo
»Kamiondžije« jer su oni televizor iznijeli na balkon pa se dade disati. Televizor na balkonu, milinica!
Volim se družiti s Marendićima. Oni su nam pravi prijatelji, ostat ćemo u kontaktu i kad već godinama ne budemo živjeli na otoku.
Kad već spominjem televizor, moj je tata po tom pitanju bio poseban. Neke ‘74. Ili ‘75., još smo živjeli u Srbiji, zadnju je lovu dao za color TV kako bi nogomet mogao gledati u boji. Zašto je to bilo bitno, nemam pojma, kad ionako znaš da je teren zelen, a lopta... hm, okrugla... ali što bi rekao otac jedne moje prijateljice: »Šta se voli nije skupo«, pa nekako tako i ispada.
Naš televizor u boji bio je nemila atrakcija u mistu. Tatini su prijatelji redovito dolazili na nogomet (bavili su se sportom, pasivno), zapušili bi dnevni boravak kao da ih plaćaju po broju zapaljenih cigareta, a tata je guštao...
Jednom je barba Darko, tata mojeg prijatelja Nina, koji mi je otkrio čari koromača, skočio tako žestoko kad je Hajduk dao gol da je glavom razbio
luster... Kidali smo se od smijeha, jer šteta nije bila nepopravljiva, ispao je samo neki jantarni visuljak i tata ga je kombinirkama učas ponovo namontirao.
Taj su luster, inače, mama i tata donijeli iz Italije.

* * *
»Ali, ko će nas čuvati...?« protestiram, a malo se i bojim da ćemo biti ostavljeni na milost i nemilost.
»Dolazi teta Seka«, odgovara mi mama i grli me. »To je ionako samo nekoliko dana... Kao od sride do danas«, objašnjava mi.
Moja mama i inače zna kako djeci približiti vrijeme. Dok smo još bili jako mali i pojmovi poput sata i minuta bili su nam viša matematika, mama je iznalazila način da nam dočara protok vremena.
Stalno smo nekamo putovali, i do Makarske i do Siverića prevalili bismo po tisuću kilomerara, ja sam povraćala na svakom zavoju, a Tonću bi crvi ušli u guzicu, sve dok ga tata ne bi premjestio na prednje sjedalo, nadajući se da policije u ovo doba noći nema na cestama. I nije je bilo. Tata je vozio sigurno, a Tonći se osjećao važno, dok sam ja ležala s glavom u maminu krilu i čekala da ta tortura prođe. Moj je brat dobro znao da, ugleda li slučajno patrolu u daljini, mora brzo skliznuti sa sica i zguriti se na prostoru za noge.
S dolaskom na otok relacije su se skratile i nije se više putovalo po cijele noći, ali mama nam je i dalje približavala vrijeme.
Na pitanje: »Koliko još, mama?«, odgovarala nam je s: »Dva meklauda, jedan dnevnik i crtani...«
»Šerif McCloud« bila je vestern serija koju smo, uz »Dva jahača«, redovito gledali. Meni su osobno »Dva jahača« bila draža - crnac na bijelom konju, a bijelac na vrancu, najbolji prijatelji - ali se iz nekog razloga sat vremena mjerilo McCloudom, za kojeg znam da je imao šešir i brkove, ali se drugo ničega ne sjećam. Kao što se ničega ne sjećam ni vezano uz Sandokana, osim scene u kojoj na Marijanin grob polaže prsten.
Dnevnik je značio pola sata, a crtani film pet minuta. Tako bismo znali da su nam do Makarske ostala još dva sata i 35 minuta, pa bismo fingirali scene, i što sad radi McCloud, kako bismo lakše izdržali put, a onda bi nam dosadilo pa bismo pozaspali...
Mamin i tatin put u Italiju nije se mogao izmjeriti meklaudima, bilo bi ih puno previše, pa mi je zato mama tekla: »Kao od sride do danas...«
Taj će mi princip računanja vremena ostati za stalno. Pa ću cijeli život proteklo vrijeme dodavati na sadašnjost i šokirati se kako brzo prolazi. Nerijetko ću žaliti za prošlim trenucima još dok traju. Pa se sjećati: bilo je to, na primjer, prije sedam godina... Ako današnjem datumu dodam sedam, to će biti tad i tad. Takva me igra opterećuje, pomalo plaši, ali ne mogu protiv sebe.
Od srijede do danas, kaže moja mama.
Shvaćam je potpuno, pomalo joj je dozlogrdilo da se baš nikad ne odvajamo od nje, pa su ona i tata odlučili posjetiti tetu Slavicu i njezinu obitelj u Padovi.
Teta Slavica je tatina sestra i uvijek mi donese super poklone.
Iako ja želim kolica i pravu bebu ćelavicu, Talijani su mi darovali barbiku, za koju nisam ni slutila da je posebna dok nisam vidjela nepoznate djevojčice koje lutke poput moje, kao da je kakva relikvija, nosaju sobom po gradu... Tonći je, recimo, odmah uočio kvalitete moje lutke sa sisama.
Kad me mama obavijestila da će, dok njih dvoje budu odsutni, s nama biti teta Seka, nekako mi je milo. Bojim se odvojiti od mame, ali teta Seka mi je draga, pa sam sklona toj avanturi.
I teta Seka očito ima tremu jer nam želi ugoditi, a Tonći i ja to obilato koristimo.
Mama nam uvijek priča dogodovštine iz djetinjstva, o tome što su sve radili ona i njezina braća i sestre, i kako su krali kolače i igrali se sjenama, i tko je bio ovakav, a tko onakav. Tonći i ja najviše volimo istinite priče. Bajke smo odavno prerasli.
»Teta Seko, pričaj nam o svom djetinjstvu«, zamolim je umiljato.
»O mom djetinjstvu?« ponovi ona i već smišlja koja bi dogodovština mogla biti dovoljno atraktivna da se može pretočiti u pustolovinu. Pa se odluči za događaj koji zapravo ne uključuje nju samu, ali zato uključuje mojeg tatu i strica Dinka koji su se, sa svojih desetak godina, uvukli u napušteni svinjak i ondje se na slamku napili rakije... Sviđa nam se priča i već vidim Tonća kako mu se glavom vrzma ideja da nadmaši oca...
U tih pet dana toliko se opustim da se čak teti Seki počnem i povjeravati. Naime, mami se odavno ispovijedam s punim povjerenjem.
»Što god te muči, možeš mi reći, a ja sam mama pa ću znati što treba...« rekla mi je davnih dana i ja se toga pridržavam.
Govorim joj sve svoje dileme i unutarnja previranja kojih je, unatoč mojim nježnim godinama, začuđujuće puno. Nekako sam starmala, opterećena brigama koje ne mogu ni pojmiti. Pa sumnjam u sve i svašta, stalno se preispitujem i svaki mi se problem čini nerješivim. Osim ako ga
povjerim mami. Bude li i njoj pretežak, prenijet će ga tati, a onda će sve biti u redu.
Zbližimo se tako teta Seka i ja. I Tonći se zbliži s njom. Čim se probudimo, žurimo ispričati snove... A ona nas sluša, i zainteresirana je, kao što je zainteresirana bila i teta Kruna koju nismo vidjeli već dvije godine... Ona je voljela naše snove, ali nam o svojim snovima nikad nije pričala.
Dan prije povratka mojih roditelja, ja se temeljito zabrinem. Prvo se povjerim Tonću jer još uvijek nisam sigurna da maminu ulogu ispovjednika tek tako mogu prebaciti na tetu Seku. Tim više što je upravo moja sklonost teti Seki razlog mojoj brizi.
»Tonći, ja mislim da više volim tetu Seku od mame...« kažem mu povjerljivo i već mi se pogled muti od suza.
»Kako to misliš?« zbunjen je moj brat. On nema takvih briga i općenito mu je mozak bolje posložen.
»Ne znam...« odgovaram i još se više zabrinem.
»Ja ih volim isto«, nastavlja Tonći, »ali mislim da je u redu i da više voliš mamu, i da više voliš tetu Seku...«
To me malo umiruje, ali ne do kraja. Pa se odlučim povjeriti teti Seki.
»Meni se čini da više volim tebe nego mamu«, kažem joj s neba pa u rebra.
Teta Seka je zbunjena, ali vidim da joj je pomalo i drago.
»Dušo, voliš i mene i svoju mamu...«
»Ali šta ako tebe ipak volim više?« inzistiram na odgovoru.
»Ljubav se ne može izmiriti, Ankice. Ti si se sad navikla na mene, i meni je drago da nam je bilo tako lipo, ali to ne znači da svoju mamu možda ipak ne voliš više nego mene... Kad se vrati, vidit ćeš da je i dalje voliš.«
Umiri me tako teta Seka i ja s radošću dočekam mamin povratak. A mama se pojavila ljepša nego ikad.
Bila je rana jesen i ona je iskoristila priliku da se spremi za zimu.
Kupila je divne čizmice boje konjaka, samtanu smeđu suknju i finu majicu s V izrezom nijanse meda... Oko vrata je vezala rubac jesenjih boja i ja u životu nisam vidjela svoju mamu u ljepšem izdanju.
Kasnije su pričali da su na granici, natovareni tako odjećom, poklonima za nas, lusterima i zavjesama za novi stan, drhtali pred carinicima, posebno moja mama, iako je na sebi navučene imala i džemper i majicu, čak i kaput i čizme, makar je jesen tek zakucala na vrata, i zapravo smo se na otoku još uvijek kupali.
»Nasmij mu se malo... Koketiraj«, davao joj je savjete moj tata, nadajući se da carinik neće uočiti novi autoradio što ga je ugradio u plavu bubu... Ali mami je bilo naugodno, vjerojatno i skučeno pod tolikom odjećom, pa nije flertala. A ipak su ih pustili...
Pa smo sad sretno raskopavali pakete i veselili se pjenastim bombonima, nalik na blazinice za skidanje šminke, koje nam teta Slavica uvijek pošalje obilato. Nema takvih bombona od Vardara pa do Triglava, kao što nema ni Brooklyn žvaka, samo onih »cigareta« koje moraš dobro protrljati dlanovima da bi ogulio papir u koje su umotane, pa ih zato ponekad jedemo s papirom.
Jako smo važni kad dobijemo slatkiše iz Italije.
Moja mama ne voli one njihove konfekcijske kolače, panetone, ali zato voli espresso kavu pa je u Padovi kupila džezvu za kuhanje iste, a teta Slavica im je spakirala i gomilu vakumiranih »ciglica«, pa će sad teta Marendićka i moja mama moći ispijati »otrova« koliko žele...
Finili su, Mare, bali! Nema više nestašice kave!

* * *
Naša se mama uvijek znala dobro igrati. Sklonost arhitekturi, koju inače nije pokazivala, izbila bi u prvi plan kad bi se potrudila da zabavi mene i Tonća, a sad mi se čini da je tako zabavljala i sebe.
Izrađivala nam je dvodimenzionalne kuće od presavijenog papira koji bi izrezala u oblik fasade (plus krov), pa probila otvore za prozore, napravila škure, a na nama je bilo da svatko svoju kuću dekorira iznutra. Dovoljno je bilo obojiti dio koji se vidio kroz prozore, jer fasadu ionako nitko nikad ne bi podizao da kako spada zaviri unutra. Crtali bismo i opeku izvana, dodavali crepove na krov, ali glavna je fora bilo uređenje interijera.
Naučila nas je i kako da, od deka, fotelja i jastuka, sagradimo kuću u
»tinelu«.
»Primakni malo tu fotelju«, davala bi upute i i sama sudjelovala u gradnji.
»Tako... A sad ćemo rupu pokriti dekom.« Kuća je bila gotova.
Kad su se koju godinu kasnije moji roditelji odlučili za gradnju obiteljske kuće, susrela sam se s izrazom »deka« u pravoj građevini, i bilo mi je smiješno koliko stvarnost i fikcija imaju dodirnih točaka.
Mama nam je dala osnove, nas smo dvoje bili spremni na nadogradnju, pa smo u dnevnom boravku »dizali katove«, probijali hodnike, zatvarali
otvore, ali osobito ponosni bili smo na svoju »SOS kuću« koja je izgledala otprilike ovako...
Uzmeš kauč na razvlačenje, dovučeš stolić, dekom pokriješ rupu i tako dobiješ dugi, uski, i što je najbolje, vrlo plitki hodnik, nalik na tunel, kroz koji se moraš provlačiti pužući... Nije ti lako, u prvom si »sosu«. Svejedno, kao američki marinci, utrenirano prolazimo trnovit put do slobode, kad ćemo se ponovo domoći zraka... Super nam je »SOS kuća«, ne želimo je srušiti cijeli dan, ali redovito je razmonriramo prije nego što se tata vrati s posla. On nekako manje sluha ima za amatersku arhitekturu.
Dok nam je još Tonći pravio društvo u šetnjama, kuće smo znali graditi i u šumi. Istoj onoj borovini u kojoj su se, zaklonjene visokim stablima, nalazile prave prekrasne vile. Ne znam nikoga tko u njima živi, ali te mi kuće izgledaju nepristupačno i zato su mi nevjerojatno privlačne. Nedosanjani mi je san da nekad uđem u jednu od njih pa se na licu mjesta uvjerim razlikuju li se i iznutra toliko od običnih kuća u kakvima žive ljudi koje poznajem.
Mama, Tonći i ja u šumi osmišljavamo vlastite stambene objekte.
Dvodimenzionalne ponovno.
»Triba nam što više kamenja...« uputila nas je mama.
»Je li velikog, mama?« pitam.
»Ne mora bit puno veliko... Ali nek bude ovakvo«, odgovori i podigne kamen veličine šake.
»Bubanica«, primijeti Tonći i ja se nasmijem...
Bubanica je bio izraz kojim su naši novi prijatelji nazivali kamen pogodan da se nekoga zvizne u glavu.
Poslagali bismo to kamenje po podu, u tlocrt kuće gotovo u realnom mjerilu, a onda bismo napravili pregradne zidove i predvidjeli prozore.
»A di će nam bit zahod?« obavezno bih upitala i njih bi dvoje prasnuli u smijeh.
»Opet ti o zahodu«, primijetio bi Tonći jer je općepoznata bila činjenica da sam zahodima opterećena još otkako sam, negdje s tri godine, kod tete Nade vidjela WC školjku ukrašenu cvjetovima.
Oduševljena takvom dekoracijom, nisam mogla dočekan da, kad nekome dođemo u goste, mami šapnem na uho:
»Mama, ja moram u zahod!« Sve u nadi da će me ondje dočekati nekakva školjka na cvjetiće ili možda još neko veće čudo.
Ali školjke kakvu je imala teta Nada nigdje nije bilo. Zato sam zahod počela doživljavati kao skriveno mjesto koje možda ipak zaslužuje promišljeno uređenje. Jedna od mojih dječjih odluka bila je da ću i ja,
jednog dana, baš poput tete Nade, svoju WC školjku dekorirati cvjetnim naljepnicama da djeca cvijeće ne moraju uzaludno tražiti po tuđim zahodima.

* * *

Otkad Tonći ne šeta s nama, rijetko gradimo kuće, ali me zato mama uči pjevati dvoglas.
»Ti samo pivaj svoje, a ja ću se uključiti«, kaže mi dok odmičemo šetnicom.
»Dobro«, obećavam i počinjem.
»Mila mati, nemoj me karati, Ja san tila odma robu prati...«
Uključuje se i mama i ja jedva zadržavam glas da ne potone prema njenom altu. Zato se derem:
»Doša dragi mene zvati Pa mi ne da robu prati Već mi vodu muti.«
Mama se smije, zadovoljna je.
»Bravo. Samo si jedanput trznula... Oćemo opet?«
»Oćemo«, odgovaram ponosno.
Mama me pomalo uči kako da uhvatim drugi glas, a ona ostane »gore«. Lakše je nego što mi se čini. Tonći je to već naučio, a i tata zna, pa kad je Božić, pjevamo u dnevnom boravku. Ili kad nekamo putujemo.
Još dok smo putovali po tisuću kilometara, mama i tata su pjevali dalmatinske u autu, pa je meni i Tonću »pivanje u dva glasa« bilo savršeno normalna pojava.
A sve češće viđam i mladiće koji se u portu skupe i »bace pismu«. Stanu ukrug, jedan prema drugome, kao da ih publika ne zanima (a znam da ih zanima) pa pjevaju jednu za drugom... Svima je drago, zastanemo da ih poslušamo, ali gradimo se da je pjevanje po ulici normalna pojava, što možda i jest u ovom malom gradu, s bijelim kamenim krovovima...
Hodamo tako mama i ja prema lanterni, ona me drži za ruku, i utvrđujemo gradivo. Ubrzale smo korak da ga uskladimo s tempom pjesme i dobro nam ide. Puše burin i pada večer, pa nikoga nema. Ali i da nas netko čuje, meni ne bi bilo mrsko.
* * *
Mislim da me roditelji ne forsiraju na vrtić. i to otako sam pobjegla iz njega. Zašto?
Iz nejasnog se razloga užasno bojim ljudi hrapavog glasa. Jednako kao što sam se koju godinu ranije bojala muškaraca s brkovima pa bih se rasplakala čim bi se neki takav pojavio u prostoriji. A sedamdesetih su se nosili brkovi, o da!
Rasplačem se ja tako na čovjeka s brkovima, to je jače od mene, ali itekako dobro znam da mi je povod plakanju jadan, pa kad me upitaju
»Ankice, zašto plačeš?«, ja odgovaram »Boli me noga.« Ili »Boli me ruka.« Šaram malo, da me ne skuže.
Pustila me u zadnje vrijeme ta opsesija muškim dlakama, sad sam užasnuta hrapavim glasovima, posebno ako pripadaju ženama. A teta Zvjezdana, koja predaje hrvatski u osnovnoj školi, ima upravo takav glas.
Moja teta Lucija je ambiciozna, kasnije će magistrirati i napisati udžbenike za školarce, zasad samo tu i tamo ode na neki seminar u Split, Zagreb ili neki treći grad koji mi nije bitan. A nama u vrtić dođe zamjena.
Naravno, mi smo toliki pićukavci da nas nitko nema potrebu dan prije obavijestiti o tome, nego nas dovedu pred svršen čin tako što se jednostavno umjesto tete Lucije pojavi netko drugi. Ili treći.
»Ja sam teta Zvjezdana«, hrapavim nam se glasom predstavi zamjena.
»Oho«, pomislim u sebi i već se ustajem, spremna za bijeg.
Obuvam cipele dok teta Zvjezdana i teta Jasna, kuharica, u čudu dolaze za mnom...
Pitaju me što mi je, u čemu je problem, a meni je neugodno reći pravi uzrok mojem bijegu, pa samo šutim, i znam da je bezobrazno tako šutjeti, ali ne mogu si pomoći.
Da stvar bude gora, za mnom dolazi i moja prijateljica s Nove rive, Mirjana, pa također sjeda na klupici i izuva papuče.
»A ća je sad ovo?« pita teta Jasna gledajući u Mirjanu...
»Meni je mama rekla da se obavezno vraćam s Ankicom«, odgovara moja susjeda, sigurna u svoju odluku, nesvjesna da će je pola sata kasnije netko već deportirati natrag.
Teta Zvjezdana je zabrinuta. I ja je danas shvaćam. Prvi dan zamjene, a dijete bježi kući, prije nego što je i tehnički mogla nešto zabrljati... Ponavlja kako ne zna »u čemu je problem«, pa teta Jasna kaže:
»Pustite je, razmažena je...«
Mene boli kad mi kažu da sam razmažena jer nije baš da to čujem prvi put, ali što ću... Jednostavno ne mogu ostati s tetom Zvjezdanom jer se stresem od straha kad god zine.
Zato me sad neko vrijeme ne šalju u vrtić. I općenito volim što se s mojim roditeljima dade pregovarati. Jadna Mirjana, nju su deportirali, pomislim i bude mi drago što moja mama, iako ne nosi rebatinke, ima neke važnije kvalitete.

* * *
Nas četiri cure iz zgrade, Dolores, Mirjana, Nora i ja, to smo ljeto odlučile da je stiglo vrijeme da kupaće gaćice zamijenimo dvodijelnim kostimima.
Mirjana i Nora dobivaju nekakve cvjetne varijante, a meni i Dolores kupuju trokutiće s morskim uzorkom. Jedina je razlika u tome što je moj tamnoplavi, a njezin zeleni. Drago mi je što se razlikuju barem po nečemu. Kad izlazim iz mora, dobro provjerim je li sve na mjestu, jer najčešće nije.
Od Patricije, dvije godine starije rodice iz Varaždina, koja mi je, uz Klaudiju iz Švicarske i Gabriellu iz Italije, redoviti donator odjeće, dobivam crveni kostim na bijela sidra, ali ne želim ga nositi jer, otkako me mama povela u kino na »Ajkulu«, strahujem od morskih pasa, a kako čujem, oni se pale na crvenu.
Nije bitno što u našoj vali nema mjesta ni za veću ribu, taj bi kupaći sa sidrima mogao biti poguban za moje noge. Kad Patricia i ja završimo na fotografiji sa strkom Dinkom, njezinim tatom, ja ću vidjeti da mi i moj morski kupaći sasvim dobro pristaje, ali da bi zato zbilja bila šteta da druge godine osvanem bez nogu.
Mama mi kod Barba Petra kupi i veliki ručnik za plažu tako da više ne moram uzimati one za tuširanje, nježnih roza i žutih nijansi, koji se isprljaju od borovih iglica i zemlje.
»Zašto piše MISS?« pitam mamu jer sam do tada taj pojam čula jedino na izboru ljepotica, a na mom je šugamanu nekakva riba.
»To znači Mediteranske igre, a ovo je Morska medvjedica, maskota igara u Splitu«, objašnjava mi mama i ja sam zadovoljna što je moj ručnik za plažu aktualan, a to znači i da je moderan.
Kasnije će mi taj ručnik netko ukrasti pred zgradom, gdje ga ostavljam po cijele dane, jer se po cijele dane ondje i kupam, a sad sam ušla s mamom u poštu, i na pamet mi nije palo da u našem mjestu ima lopova.
»Kako da bude lopova kad nema ni policije?« pitam mamu, a ona mi odgovara:
»Sigurno su ga ukrali furešti...«
Žao mi je mojeg šugamana makar nije da se nešto izležavam po plaži (a ni pred zgradom). Kad nas se skupi dosta (a skupimo se najčešće svi), krene skakanje s porta. Muški su naučili skočiti na glavu, ja se moram jako sagnuti da se uopće na to odvažim (i to nikad s vrha, uvijek s prve skaline do mora), ali naopako sunovraćivanje, srećom, nije jedini popularni skok na mojem otoku.
Moj susjed Teo (koji ima treću sisu, ali nam rijetko dopusti da je diramo) nauči me skočiti »Inkrišto«. Kasnije čujem da neki imaju i drugi naziv za to, »Iglica«, recimo, ili »Svijeća«, ali mi dolje kažemo »Inkrišto«... Staviš ruke uz tijelo i jako se ukipiš, noge su ti isto ravne, najravnije što mogu biti, pa kad potoneš tako, nerijetko dotakneš dno - puno morskih krastavaca, trave i ostale ljigave bratije.
Znam skočiti i »Bombu«. To je kad se sklupčaš u položaj fetusa dok letiš prema moru, ali taj skok mi nije toliko omiljen jer se redovito stučem.
Kad dođu Varaždinci, Patricia je nesretna ako jedan dan odemo na izlet u Gornji Humac, kamo idemo jer i njezin i moj tata, a bogme i ja, volimo pojesti vitalac na žaru. Tradicionalno jelo od janjećih iznutrica, čime nije oduševljena Patricijina mama, ali se prilagodi da ne kažu da je »gospođa«.
Patricia bi radije da smo ostali na kupanju, makar ja ne razumijem što je tako izuzetno u jednom propuštenom danu kupanja... Ja ih imam devedeset, Patricia sedam, ali o tome ne razmišljam na taj način.
Moja je mama pokušava oraspoložiti tako što s nama bere cvijeće i izrađuje nam vjenčiće za kosu... Na svim slikama ja sam nasmijana i vidi mi se rupa umjesto prednjih zubi, no Patricijinu tugu možeš napipati... Takve su njezine uspomene s ljetovanja.

* * *
Zanimljivo će biti i kad nam dođe čika Engi sa svojom obitelji. Njih ima milijun: neke velike kćeri, pa blizanci, pa prekrasna teta Olja, za koju moja mama kaže da »ne može vjerovati da je četiri puta rodila«, pa još i baka Ankica. Iskreno, toj je ženi fora što imamo isto ime, ali meni nije...
Tu zaključujem da su me roditelji temeljito zakinuli i da će prva stvar koju ću napraviti kad odrastem biti promjena imena u neko bolje... Recimo Marina, kako se zove moja velika rodica iz Metkovića koja je usto iznimno lijepa.
Zasad trpim.
Baka Ankica je Hrvatica, ali je cijeli živor u Srbiji, pa iz meni nejasnih razloga plače kad ode u našu crkvu, na koju sam ja jako ponosna jer mislim da je starija od 100 godina, a sudeći po žbuci koja se mjestimično ljušti, taj bi podatak mogao biti i istina.
Posebna je crkva i po tome što umjesto pločnika ima grobove. Ne kuži se to kad hodaš po njima jer nema nadgrobnih spomenika samo neka uklesana slova i godine smrti. Sviđa mi se takva ekskluziva jer sam tih godina ionako opčinjena sprovodima.
S balkona gledam crnu zmiju ljudi kako sporo promiče valom prema groblju i po njenoj dužini procjenjujem koliko je pokojnik bio omiljen. Bude li sreće, drugi put će umrijeti netko koga moja mama pozna, pa ću se i ja priključiti sprovodu, a to mi je osobit gušt jer svi hodaju jako polako, a ja glumim da sam ozbiljna.
Ruku pod ruku sa sprovodima i smrću ide i priča o tužnoj udovici kojoj ne znam ime, ali koju svaki dan vidim kako ide na groblje. Uz nju je i mala crna pudlica, pa motrim kako te dvije sjene polako plaze cestom. Ne razmišljam o tome kolika tuga mora biti da baš svaki dan odlaziš na groblje, ali čujem mamu i tetu Marendićku kako komentiraju »kako je to ipak malo previše«.
Slažem se s njima, što mi drugo preostaje.
Jednog su dana nestale, i udovica i pudlica. Ne mogu reći da sam baš primijetila da mi nedostaju, ali priča koju mi je mama ispričala urezala mi se u pamćenje. Kaže tako meni moja mama:
»Teta udovica je teško obolila... I zabrinula se šta će biti s njenim pasom kad umre...«
»Može ga uzet neko drugi«, predložim.
»Može, ali ko?!« retorički upita moja mama. »Nema ona nikoga«, doda važno i tako me rastuži.
»I di je sad pudlica?« pitam iako slutim odgovor.
»Teta udovica ju je odvela u Split da je uspavaju. Nije to ništa strašno, dade se mala inekcija i pas samo zaspe...« objašnjava mi mama, ali ja znam da je strašno ako se nikad ne probudi.
»Ali šta se dogodilo...« nastavlja moja mama: »Kad je pudlicu uspavala i javila se doktoru, ispostavilo se da je teta udovica zapravo zdrava i da se osjeća bolesno zbog tuge.«
»Onda nije ni morala uspavati pudlicu?« dometnem.
»Tako je«, odgovori moja mama. »Doktor joj je na to reka’: ‘Gospođo, ne možete tako. Morate se trgnut, skinut crninu i vratiti se životu.’ I imao je pravo...« zaključi mama uvjerena da mi je dala pravi primjer optimizma.
Nisam rekla ništa, ali s tim se nisam složila. Vidjela sam sutradan tetu udovicu u nekoj svijetloj kombinaciji, nisam je ni prepoznala. Ali pudlice nije bilo. A ona mi se više sviđala.
Uglavnom, čika Engi i teta Olja, dok ljetuju, nemaju gdje spavati u našem stanu, pa unajmljuju dvije sobe u đačkom domu kamo i ja prvi put odlazim.
Dotad nisam ni znala da u našem mjestu postoji srednja škola. Zapravo sam mislila da dođeš do osmog razreda, a onda se udaš i postaneš mama. Ovo mi je novi moment. Tim više me ta činjenica impresionira jer saznajem da i moj tata radi povremeno u toj školi i da učenicima drži predavanja o kamenu.
»Miniranju«, ispravi me tata, a ja se sva pretvorim u uho da čujem objašnjenje.
Taj đački dom je, budimo realni, nikakav.
Teta Olja kuha kavu na nekakvom rešou na podu i općenito, uvjeti za hedonizam ne postoje. Zato su Engijevi stalno kod nas, a to moji roditelji vole.
Bili smo zajedno u Mahrincu kad su nastupali Novi fosili, ali nisu nas uveli unutra nego smo gledali s nekakve terace. Nerviralo me što nakon toga blizanac, tete Olje sin, cijeli dan pjeva:
»Žuti, žuti, plavi
Žuti moj dječače plavi...«
Idemo s njima na kupanje, barba Ivica Kulinac nas sve čoporativno brodom odvozi do Lučice, pravog morskog raja, gdje bismo se mogli kupati i goli da nismo različitog spola i još različitijih generacija... Ovako se sušimo umotani u ručnike.
Doduše, možda i bolje da se ne kupamo goli jer, kako moja mama kaže, u životu nije baš najbolje biti provokativan. Što Silva, čika Engijeva kći, koja je upravo upisala Konzervatorij u Beogradu, svakako jest.
Lijepa je bila ta Silva, nosila je puno pletenica koje bi provukla kroz perle, kao ona glumica čije ime ima dva slova, a osvanula je nedavno na naslovnici Studija. Ali frizura nije bila jedina provokacija. Kad smo se Dolores i ja vraćale s plaže, ona je nategnula gaćice kupaćeg preko kukova i sprdala se s nekom turistkinjom koja tako »oda po mistu«.
Nisam imala pojma da se radi o našoj Silvi jer je nisam promatrala tim očima, ali bruka je pukla kad je takva, u bijelom bikiniju, ušla u samoposlugu. Nitko joj od domaćih, naravno, ništa nije rekao jer se fureštima općenito rijetko što zamjera u lice, ali zato je čika Engi s njom morao obaviti razgovor.
Zato sam ja odlučila da, kad odrastem, neću biti provokarivna. I moram priznati - bilo mi je pomalo krivo.

* * *

Nora i Toni su godinu dana stariji od mene, i gledam ih s balkona dok s mamama (tetom Zlatom i tetom Lucijom) idu prema školi.
»I ti ćeš tako dogodine«, tješi me mama, ali meni je godinu dana užasno dugo.
»Znam...« samo odgovaram, ali zavidim.
A usput se i bojim da će moje i Norino prijateljstvo biti na kušnji.
I ja sam bila na testiranju za školu i pedagog je rekao da sam dovoljno zrela, ali je mama, u dogovoru s tetom Lucijom, mene pitala za mišljenje.
»Bi li ti, Ankice, radije ove godine išla ili da ipak pričekamo da napuniš sedam?«
»Radije ne bi, osim radi Nore«, odgovorila sam iskreno, i njih dvije su se složile da je za mene bolje da se »još godinu dana igram«.
Godina dana ipak je proletjela, ja sam bila zauzeta igrom i međuljudskim odnosima predškolaca, bježanjem iz vrtića zbog hrapavih glasova i manipulacijom roditeljima, a i družila sam se svako popodne s Norom koja je bila dovoljno fer da me o događajima u školi detaljno izvijesti, ali da mi njima ne vadi mast.
Jedino je, u prvim danima škole, negdje oko 19.15 konstatirala:
»Nisu za mene više crtani.«
Pa sam ja pomislila kako škola ne može biti takva katastrofa da se, pored svega, moramo odreći i crtića.
Kad smo već kod toga, sjećam se kad smo Tonći i ja prvi put preskočili crtani u »sedam i kvarat«.
Po njemu se naštimavao dan. Mogli smo raditi što smo htjeli, ali u 19.15 znalo se gdje smo: pred televizorom.
Zimi, crtića je bilo i u školskom programu, uletio bi tu i tamo i koji Gusztav (ili Linea) u poluvremenu nogometne utakmice, ali na njih se nije moglo računati. Zato je »sedam i kvarat« bio ulrimativni dio dana. I to na pet minuta. I bilo je posve svejedno hoće li pustiti Toma i Jerryja, Pinka Panthera ili Ponča i Tora, dok god ne puštaju Boleka i Loleka ili neki drugi istočnoeuropski užas (s iznimkom Gusztava).
Tonći je inače bio zaljubljen u Vilu Amalku (Čehinju) koja je bosonoga, u bijeloj spavaćici i s vjenčićem u kosi, skakutala po šumarku i družila se s
divljim (a pitomim) životinjama. Gledao ju je opčinjeno kako se njiše u ritmu muzike i stopala joj, kao onoj turistkinji, samo tu i tamo provire ispod volančića na spavaćici... A ja sam zainteresiranije gledala Tonća nego Vilu Amalku, nadajući se da će sutra pustiti nekoga iz radionica Hanna- Barbera...
Jednom, nedugo nakon našeg dolaska na otok, šetali smo nas dvoje s mamom i otkrivali zgodna mjesta za igru, pa nas prevarilo vrijeme, a dan se nenadano produžio.
»Crtani«, viknu mama i nas se dvoje užasnemo.
»Koliko je sati?« upita je Tonći.
»Sedam i deset«, odgovori mama.
»Brzo, mama...« uključim se i ja, makar još nisam mogla procijeniti koliko nam je vremena ostalo.
»Nećemo stić...« Tonći je bio tužan.
»Ništa, brzo nazad...« zgrabi nas mama i mi krenemo kući.
Bez riječi, usplahireni i uplašeni da ćemo prvi put u životu propustiti crtani u »sedam i kvarat«, požurimo prema zgradi, kako je mama rekla,
»pružimo korak«, ali - zakasnimo.
Četvrtak je zato užasan dan. Pametan netko dosjetio se červrtkom kazniti djecu, pa ukinuti crtić i umjesto njega staviti »Male tajne velikih majstora kuhinje«. Tonći i ja fanatično gledamo i »jednu žlicu Vegete« jer valjda nemamo pojma što bismo drugo radili u 19.15.
A sad smo zakasnili, i to zbog glupe šetnje. Da je barem četvrtak... Taj je dan bio vrlo tužan.
Kad sam se već dotakla propuštenih crtića (kojih je kasnije bilo još), moram napomenuti da smo tugovali obilato i za Edvardom Kardeljem... Kad je narodni heroj i Titova desna ruka umro, snašlo nas je tjedan dana suše. Ali je zato moja mama došla na svoje, i svaki dan gledala koncerte Filharmonije na televiziji. Ona se naguštala, a djeca su bila kažnjena... Pamtim dan kad je Kardelj umro. Crna mi se tuga usjekla u memoriju.

* * *
Jedva sam dočekala da krenem u prvi razred. Dosadile su mi više igre vrtićana, »Na čovjeke«, pa na »Nismo za tebe-jesmo za tebe«... Sve nekako nezrelo.
Kako ova djeca ne znaju da se ne kaže »čovjeki« nego ljudi, nije mi jasno. A možda se i oni meni čude što ne znam što je komora, nego kažem
soba, i što nemam pojma što je karatil i zašto se uopće raspravlja o bačvama.
Ova druga igra i nije baš igra, više imitacija malomišćanskih intriga, jer čim se mrvicu oklizneš, netko više »nije za tebe« i diže ti pozdrav. Meni se to čini okrutnim, moja mama uvijek priča sa svima, osim ako netko »njoj ne digne pozdrav«.
Norin i moj tata nisu baš u bajnim odnosima, razgovaraju, ali službeno. To je valjda civiliziraniji način pokazivanja otpora od »dizanja pozdrava«. Nora i ja razmišljamo kako da ih pomirimo, pa kujemo plan. Ona će svojem reći da ga moj tata traži na balkonu, a ja ću svome prodati istu priču... Tako ćemo ih pomiriti.
»Tata, zove te barba Stanko«, kažem tati koji upravo čita Slobodnu zavaljen na kauč.
»Ma di me zove?« čudi se stari...
»Da izađeš na balkon...« odgovaram mu... Nora u svojem sranu radi isto.
Stari se nevoljko ustaje, mrmlja »šta je sad njemu«, ali ipak nazuva one šlape isusovke što se kupuju na splitskom pazaru i već nakon tjedan dana dobiju oblik noge.
Izlaze istodobno na balkon.
»Šta si me zva’?« pita barba Stanko i nadviruje se s druge strane staklene stijene.
»Ja tebe?« govori moj otac u čudu.
»E, Nora mi kaže da me ništo tribaš«, objašnjava barba Stanko...
Nas dvije prasnemo u smijeh. I njih se dvojica smiju. Vide da su veća djeca od nas, a mi smo uvjerene kako smo ih pomirile. Samo, sukob je malo dublji, nije se ni dogodio na balkonu, pa se ondje neće ni izgladiti. A nas dvije u firmu nemamo pristupa.

* * *
I evo me... crvena torba na bubamere, s brojkom 5, kupljena u Splitu u Jugoplastici, uz koju sam dobila i singlicu Olivera Dragojevića, ali nemam je na čemu slušati jer moji roditelji nisu neki audiofili, pa gramofona nemamo.
Ali zato imam najbolju učiteljicu u svemiru, drugaricu Tončiku. I svi mi na njoj zavide, i Tonći, i Nora, i - nema više nitko... U razredu nas je 28, redom: Antičević Maja, Bauk Arsen, Dobronić Pero, Dragičević Nino, Drpić Jakša... Dalje ne znam, ali znam da sam mislila da će s nama biti i Marendić
Frane, ali on još nema ni šest, pa su ga stopirali. Kao što su stopirali i Zoranu, šeficu iz vrtića koja često »nije za nekoga«, i čija mi se strahovlada ionako nikad nije sviđala, pa mi taj iznenadni obrat paše.
Drugarica Tončika cijelu nas zimu grije pećima na drva. I općenito, naša »pučka škola« nije najtoplije mjesto na svijetu.
Osobito se smrznemo kad u trikoima za tjelesni od razreda idemo prema improviziranoj dvorani. Oblačimo se u razredu jer svlačionica ne postoji, pa onda to radimo po redu, prvo dječaci, onda djevojčice. Oni nose šorceve, mi crne trikoe koji se međusobno razlikuju jedino po broju crta sa strane, umjesto kojih su ponekad nanizane zvjezdice. Ostalo je isto. Izgledamo kao rumunjska gimnastičarska reprezentacija.
Ja se nerado presvlačim u razredu, više mi je nepraktično nego što se stidim, jer samo jedna od nas prvašica već ima ženske grudi, pa je gledamo u čudu. Srećom, to nisam ja.
Umjesto da nosim triko u torbi, na pamet mi padne briljantna ideja: odjenut ću ga kod kuće... Ali kako je umjetnik, iz meni nepoznatog sadizma, kreirao trikoe da ih oblačiš i skidaš preko ramena (i to jedva), takvom se odlukom osuđujem na korištenje WC-a isključivo prije ili poslije škole. Ne pada mi to teško, jer sam ionako gadljiva pa radije trpim nego da se koristim čučavcima u »pučkoj školi« (koja će vrlo uskoro dobiti bistu narodnog heroja Štefana Galetovića i s ponosom preuzeti njegovo ime).
Ružan običaj izbjegavanja nužde kasnije će mi prijeći u naviku pa ću razviti neki poremećaj osjećaja da moram na zahod čak i kad ne moram. Tako sam jednom, umjesto da nastupim s folklorom povodom otkrivanja biste narodnog heroja ili nekog sličnog praznika, cijeli nastup odslušala na WC školjki. Mojem je stidu pogodovalo i Tonćevo neizbježno ruganje. Valjda sam mu uljepšala dan.
Plesanje u folkloru bila je moja prva slobodna aktivnost. Prvi se upisao Tonći, brzo zatim ja, a svemu je kumovala teta Marendićka koja nas je vrbovala kako bi što prije oformila ansambl za »Moravac«, »Nijemo kolo« i neke slavonske drmeše...
Dobili smo i svoje partnere. Moj je bio Ivica i gajila sam prema njemu nekakvu vrstu naklonosti, makar nemam pojma čime me to osvojio, osim pukom činjenicom da zajedno plešemo drmeš. Mirjana je plesala s Radom (za kojeg čujem da je postao vrsni majstor kamena), a za Tonća bih se zaklela da je plesao s Mirandom (prelijepom vilom raviojlom) kad ne bih znala da je s njom plesao Ninov stariji brat - Alen.
Na nogama imamo male crne papučice koje su nam roditelji kupili da ih nosimo u razredu. U nekim ih krajevima zovu »cvičke«, mi kažemo jednostavno - »papučice«. Djeca ih ne vole osobito jer izgledaju socijalno,
ali meni su nevjerojatno udobne jer imaju mekani đon i u njima se osjećam kao bosa. Pa bi ih rado nosila i kod kuće, ali mama mi kaže: »Šta si sad te papučice obula? To je za razred, za kuću imaš papuče...« Pa ih izujem.
Još je jedna kvaliteta malih, crnih papučica... Gotovo su dvodimenzionalne. Nosimo ih u plastificiranim kesama od skaja koje se stegnu vrpcom, a kad imamo manje knjiga, možemo ih ugurati i u torbu. Što dobro dođe, osobito Tonću. On je strahovito zaboravan... Tako je jednom u školu krenuo bez knjiga, pa se sjetio na pola puta kad ga je prijatelj mojeg tate upitao:
»A, Tonći, di ćeš ti?«
»U školu«, odgovori moj brat.
»A di ti je borša?« nasmije se čovjek, pa Tonći zabezeknuto potrči natrag kući kako ponovo ne bi zakasnio na nastavu (što mu se događa gotovo svakodnevno).
Izgubiti papučice i nije neka tragedija, ali kad Tonći (petkom) zaboravi teniske u školi, mama se usplahiri. Treba čekati do ponedjeljka da vidimo moramo li opet u Split ili smo spašeni nove investicije.
»Pazi malo«, kaže mu mama ljutito, iako dobro zna da se paziti ne može na silu i da i ona sama počesto nije »na ti« s koncentracijom.
Crne su papučice zato idealne jer ih se uspije ugurati u torbu, a dobro nam dođu i za nastupe... Lako je u njima plesati.
Teta Marendića prije svakog plesa ode do minijaturnog gramofona i stavi singlicu s glazbenom podlogom. Začudo, nikad se ne dogodi da ploča preskoči ili nepredviđeno nešto krene po zlu, tako da nas rado gledaju i naš folklorni ansambl postaje neizostavan dio svake akademije pred školom.
Jednako tako, postoje i recitatori. To su stariji učenici koji kazuju poeziju na mikrofon. Sjećam se, recimo, jedne osmašice kako, najozbiljnijeg izraza lica koji je mogla nabaciti, recitira:
»Česmino, skidon ti beritu I pivon ti pismu
I molin molitvu.«

Zašto je tako ozbiljna, nikome nije jasno, ali dovoljan je to povod da se danima (mjesecima) sprdam s tom recitacijom (kao što se i općenito sprdam sa svačim).
Osim Alena koji pleše u folkloru, Ninov je brat i Teo. Jedna od rijetkih asocijacija na njega je pjesma kojom mu se njegova braća (i mi, ostala mularija iz zgrade) izrugujemo onako bez veze, dok se zalijeće u more, a on se ne ljuti jer mu je drago što smo skladali pjesmicu njemu u čast.
A pjesmica je parafraza neke talijanske kancone i tekst ide otprilike ovako:
»Mama sa tatom feličeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee Teo iz zahoda vičeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee:
O, mama, daj mi papiraaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa Jer mi guzica već odavno sviraaaaaaaaaaaaa.«

S obzirom na moju iznenadnu boljku koja me ometa u nastupima, ta bi pjesmica nekako više odgovarala meni, ali srećom, nitko nije upoznat s pravim stanjem stvari (osim Tonća koji tajnu čuva), pa se mirne duše mogu derati za Teom.

* * *

Za razliku od imanja partnera, u folkloru smo u deficitu s narodnom nošnjom, što naš ansambl čini sprdnjom.
Zato je teta Marendićka poručila našim mamama da se potrude i same sašiju nošnje koje ne moraju biti autentične, ali neka asociraju na tradiciju, jer pionirske suknje i bluzice, u kojima smo dotad nastupali, nikako nemaju veze s vezom.
Mama se prihvatila posla.
Kao što sam već napomenula, nema šivaću mašinu, a i nije vična krojenju, ali dala si je truda pa je moja nošnja ipak jedna od najljepših. Od stare je plahte napravila dugu suknju, raščerečila je nekakvu crvenu haljinu da mi izradi prsluk s ružicom umjesto dugmeta i pregaču s volanima, a suknju, uz rub, ukrasila čipkanim vezom, također crvenih tonova. Kad je vidjela da neke druge djevojčice, umjesto pregače, nose miljea, zakačena za gumu, mama je bila ponosna i rekla je:
»Pa nisam ja to tebi loše sašila... Tvoja je, meni se čini, najljepša.«
I meni je bilo drago. Volim se isticati po dobrome, i uopće nisam skromna kako glumim kad me javno hvale. Tonćeva nošnja također je lijepa i sliči na slavonsku, ali ne razlikuje se puno od ostalih kreacija u ansamblu, pa na nju neću trošiti riječi.
Kad se tako zbigecam pred nastup, ogledavam se važno u zrcalu kod vješalice, pa mi drago... Mama mi onda napravi dvije punđice, svaku s jedne strane, pa izgledam kao prava snaša... Još da sam rumena...
* * *
Mojoj se frizuri i inače poklanja velika pažnja. Ne dam da me šišaju otprilike nikad.
Istraumatizirala sam se još u Srbiji kad je tata mene i Tonća odveo istom onom brici kojem i sam odlazi. Je li to bio moj prvi odlazak »na frizuru«, ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali na mojoj je glavi došlo do radikalnih promjena. Čovjek me ošišao gotovo na nulericu.
Glava mi se ukazala u svoj svojoj raskoši kad su loknice koje su uokvirivale lice završile na podu pored frizerskog stolca, koji ću dugo vremena nakon toga poistovjećivati sa zubarskom foteljom (ili električnom stolicom, svejedno).
Imam neke fotografije na čijoj poleđini piše Uskrs, 1975.
Ja u kariranoj haljinici, pored mene minijaturna kolica s lutkicom, do kojih se moram dobrano sagnuti, i igra s njima totalno je nepraktična. Glavata sam na tim slikama, ali roditelji me ćule pokraj špine u dvorištu didove kuće u Siveriću, jer je ondje pogled lijep, taman za fotografiranje, ali ja sam tužna.
Na jednoj od slika iz te kolekcije plačem jer sam slomila kolica (koja su me ionako nervirala) i sva u suzama gledam u kameru... Cijeli život, kad god pogledam tu sliku, čini mi se da ne plačem zapravo zbog uništene igračke nego nepravde koju mi je koji tjedan ranije nanio brico, uništavač kovrča.
Samo mi je jedna ostala, ona pored lijeve sljepoočnice koja neposlušno proviri ispod ravnih pramenova i podsjeti me da sam ista ona - mala ricasta.
Kad me barba Vlado prvi put posjeo na svoju frizersku stolicu, bila sam toliko mala da se nisam vidjela u velikom frizerskom ogledalu, ali sam se, kako su se i moja mama i frizer, a i ostale tete u salonu stalno smješkale, smješkala i ja, uvjerena da ću nakon frizure biti lijepa. I prevarila se. Pa se rasplakala. Opet.
Zato sad nerado odlazim u frizeraj. Samo kad mi kosa jako izraste i počne se mrsiti, onda me barba Vlado ošiša na Lokicu. No, i tada - jedva čekam da opet bude barem do ramena pa da mi mama može subotom navečer isplesti sitne pletenice, tako da u nedjelju osvanem kao Neca Falk.
Kosu prije toga temeljito raščešljam narančastim češljem pravnikove kćeri i, dok mi mama plete pletenice, vrlo sam strpljiva i mirna...
Gledam okolo, proučavam onu mrlju na zidu koju je napravio Alen kad je Tonća gađao jabukom... Fino se rascijepila ta jabuka i mrlja je bila prilična
(valjda je zid bio svježe obojen u limun-žutu), tako da ju je čak i tata primijetio kad se vratio s posla. Malo je i vikao, ali mrlja je ostala...
Iznad mrlje smjestili su se Gospa i Isus, bakrene litografije na tamnozelenom baršunu koji je zelen jedino ako se u njega dobro zagledaš. Inače je, na prvi pogled, crn. Imaju tužna lica i zapravo su nekakva razdvojena Pietà, ali moji su ih roditelji greškom postavili tako da i tužna Gospa i Isus s trnovom krunom gledaju svatko na svoju stranu kao da su, božemiprosti, u svađi. Greška je brzo popravljena i sad gledaju jedno prema drugome, ali ja ih ipak i dalje vidim zavađene.
Otkad oboje idemo u školu, a petkom nam je tjelesni, moja nam mama preventivno praši glave Pitroidom i veže nam marame. Prije par godina, još smo živjeli kod barba Ivice Kulinca, u kosi mi je pronašla uš i - rasplakala se.
Ja nisam znala zašto su uši tako opasne, ali me uplaše mamine suze. To se popodne žalila teti Eciji:
»Mislila sam da su uši nestale u ratu. Ne mogu virovat da toga još ima...«
Useknjivala se u maramicu i meni se činilo da je situacija ozbiljna.
»Nemojte se nervirat, Albina... Iman van ja prašak za kokoše, taj će ubit ne samo uši nego i gnjide«, pokuša je utješiti teta Ecija.
»Ajme gnjide«, brižnu u plač moja mama... »Na njih sam i zaboravila.«
Za prvu pomoć nasuli su nas tim praškom namijenjenim kokošima, a onda je mama kupila Pitroid koji će ostati »naš dobar drugar« još koju godinu. Osobito petkom kad na strunjačama poberemo novu generaciju ušiju, valjda djecu one koju je mama posmicala prošli tjedan.
Srećom, kad se Pitroid ispere, kosa zamiriši, i tko mi brani da sutradan budem Neca Falk.

* * *
Otvorila se u prizemlju naše zgrade Omladinska prostorija. Taj me naziv danas iskreno nasmije, onda mi je bio savršeno normalan.
Zaključio valjda predsjednik Mjesne zajednice da mladima prijeti droga, strani zavojevač, previše iskušenja, nemam pojma što, pa odlučio prazan ulaz do pošte ustupiti omladincima.
Prostorija nije baš privukla svježu kreativnu krv, ali je dobro došla gostujućem folklornom ansamblu ne sjećam se odakle, koji je, između ostalih, bio sastavljen i od jedno tri-četiri moderne djevojke (jedna je imala
haljinu sa šlicevima), taman toliko da se mi, curice iz zgrade, identificiramo svaka s po jednom.
Pratili smo ih tako u stopu i gledali što to rade omladinci kad ih nitko ne gleda. Bogzna kako sočnih detalja nije bilo, bila je to pristojna mladost, ali mi ipak nismo mogle dočekati da odrastemo.
Kad su oni otišli, ondje se počeo igrati šah. Iz našeg bivšeg grada na otok je turistički stigao i šahovski velemajstor kojeg je moj tata površno poznavao, no Tonći je njime bio oduševljen. Velemajstor je mog brata uzeo pod svoje i koristio ga kao produženu ruku da, dok toća noge u moru, izdaleka matira nadobudnog otočanina koji se odvažio na dvoboj s njim.
»Tata, opet smo pobijedili«, hvalio se kod kuće Tonći, pripisujući dio zasluga i sebi.
»Bravo«, ponosan je bio i tata, kao što je ponosan bio i kad bi gostima pokazivao naše školske knjižice.
Prvo bi navukao vodu na svoj mlin, »slučajno« se dotaknuo pitanja obrazovanja, a onda usput, kao da mu je to ovog trenutka palo na pamet, rekao:
»Tonći, Ankice, donesite knjižice.«
I svi su nam se divili, a mi smo bili sretni što smo briljantne ocjene na kraju školske godine, u vidu poklona po želji, dobro oplodili.
Nakon što je, s dolaskom jeseni, Omladinska prosrorija zatvorila vrata, s namjerom da ih i ne otvori dok god ne zatopli (jer bi u protivnome omladina mogla navući upalu pluća), zaboravili bismo na ljetne aktivnosti što su se, tek koji mjesec prije, odvijale u prizemlju naše zgrade.
Sjećam se jedino da sam, na Dan dječje radosti jedne davne godine, na improviziranoj pozornici pred vlastitom zgradom, prvi put na mikrof zapjevala »Pahuljice, padajte meke i guste«.
I čuli su me »lipo na Solinama«... Tako su mi kasnije pričali.
Mislim da je inicijativa da ja preuzmem mikrofon velikim dijelom stigla od tete Lucije s čijim sam se sinom Tonijem u posljednje vrijeme prilično družila.
On je bio osebujan lik.
Nije puno govorio, ali je uvijek bio spreman na raznorodne huncutarije. Za njega nije bilo nesavladivih izazova, penjao se gdje bi mu palo na pamet, visio iz puke obijesti s vanjske strane zajedničkog unutrašnjeg balkona.
Jednom je tako, dok sam ja gledala, nagovorio svojeg mlađeg rođaka Igora da učini isto, pa kad se Igor prebacio na drugu stranu, više nismo znali kako da ga vratimo.
»Drži se, Igore«, vikao je Toni dok mu je težinom svojeg tijela stiskao prste kojima se ovaj jedva držao za ogradu...
»Ne moguuuuuuu, ne moguuuuuuu...« zapomagao je Igor viseći nad ponorom.
Gledala sam ih unezvijereno i nisam imala pojma što učiniti, sve dok Toni nije viknuo:
»Ankice, trči po tatu!«
Uletjela sam u stan kao furija i zgrabila staroga za ruku:
»Tata, brzo, Igor više ne može!«
Iako mu nije bilo jasno u kakvu smo se to nevolju uvalili, tata je potrčao za mnom. Dočekao ga je prizor iz horor-filmova. Toni i Igor bili su na izmaku snaga.
»Izdrži još malo!« urlao je Toni i moj se tata bacao prema njima da uhvati klinca prije nego što se smrska...
Igor se tresao u šoku, a Toni se na par dana malo primirio, uplašen valjda vlastitim idejama.
Iako su njegova i Norina mama bile prijateljice, Toni je puno više vremena provodio sa mnom i s mojim bratom. Logično, s Tonćem se igrao muških igara, no i ja sam mu vrlo brzo postala bliska. Možda čak i bliža.
On je imao prekrasnu sobu, minijaturnu kao što je bila i naša, možda dva sa dva, ali unutra je bio samo krevet tako da se činila prostranijom. Zidovi su bili bijeli, s ogromnim Zekoslavom Mrkvom i Pajom Patkom koje je netko naslikao po narudžbi. Divota! Tonću se sviđala maketa željeznice, no ipak, unatoč svemu tome, ondje nismo često boravili.
Kad malo bolje promislim, Toni i nije bio neki »indoor« tip, pa se u sobi nije zadržavao bez prevelike potrebe. Kad bi došao k nama, izbora nije bilo... Ako smo unutra, unutra smo. Zanovijetanje nije bilo njegov stil.
Ja sam tako, jednom, pisala zadaću za radnim stolom, a on je ušao bez riječi i jednako se tiho popeo na ormar. Pogledala sam ga, ali me to što se ondje, pod plafonom, pokušava udobno smjestiti, nije osobito začudilo, pa sam nastavila s matematikom.
Kad je mama banula na vrata, samo mu je rekla:
»Toni, šta ti radiš gori, na ormaru?«
Izletjelo je to iz nje, bila je zatečena... A Toni se samo spustio i otišao doma. Opet bez riječi. Bilo mi je krivo što ga je moja mama tako otjerala.
Kasnije je tati komentirala kako je »taj mali nekako čudan«, a ja sam samo konstatirala da mama nekad stvarno ništa ne razumije.
* * *
Na Tonija sam se naljutila samo jednom. Djelomično. Stigla je zima, ili kasna jesen, uglavnom bilo je hladno. I ja sam jedno jutro na balkonu ugledala pticu. Ranjenu.
»Tonći, Tonći...« pozvala sam upomoć brata i zajedno smo odlučili da ćemo pticu izliječiti tako da se što prije može priključiti jatu ako je slučajno od onih koje lete za toplije krajeve.
Ali ptica je bila nekako jadna, nekooperativna.
Nismo znali kako da joj damo vode, za mrvice kruha nije imala snage, pa je Tonći brzo izgubio volju za njegovanjem. Ja sam joj polegla glavu na sitni jastučić za iglice i pokrila je maramicom, pa je izgledala kao prava bolesnica, ali njezin je život ušao u terminalnu fazu.
Kako sam je smatrala svojom, i samo svojom pticom (a vezala sam se to popodne prilično za nju), odlučila sam je ujutro u tajnosti pokopati iza zgrade. Jesam li time uvrijedila Tonća, koji joj je ipak bio nekakva očinska figura, nisam previše razmišljala. Važnije mi je bilo da obred ukopa izvedem kako treba. Iskopala sam malu jamicu i unutra položila leš, te na humku grančicama oblikovala križ.
Kad je sve bilo gotovo, bilo mi je prazno, jer sam, naravno, u cijeloj žalosti pomalo i uživala, pa sam razdoblje korote pošto-poto željela produžiti.
»Toni, imam jednu tajnu...« rekla sam svečano svojem novom najboljem prijatelju.
»Kakvu tajnu?« upitao me znatiželjno.
»Dođi...« rekla sam i povukla ga iza zgrade. Poslušno me slijedio, sve do groba.
»Evo, tu je«, pokazala sam prstom, »grob moje ptice.«
»Ma je?« protestirao je. »Ja ništa ne vidim.«
»Pa normalno kad je zakopana...« opravdavala sam se.
»Ne virujen ti«, rekao je Toni i ja sam shvatila da je moram otkopati...
Kopala sam prstima dok se nije pokazalo sparušeno perje. Kimnuo je glavom, a ja sam konspirativno šapnula: »Nikome ni riči...«
Brzo sam pticu iznova zakopala i ponovo naćulila grančice na grob.
Popodne mi neka buba ušla u uho... Vidim Tonija i Tonća, nešto su se naglo zbližili. Do jučer, Tonći se prišmajhlavao Alenu, koji je bio stariji od njega, sad - s Tonijem nešto povjerljivo šuška. Čim im se približim, umuknu obojica. Imam dojam da je Toniju neugodno, ali kao - »igraju franje, samo im smetam«.,.
»Dobro«, pomislim u sebi. »Sad ćemo vidit di je ptica...«
I treći put taj dan odem iza zgrade. Nađem grob, raskopan... Nisu se ni potrudili prekriti tragove.
»Ukrali su moju mrtvu pticu«, procijedim kroz zube. Ništa im nisam rekla, samo sam zapamtila... Za ubuduće.
Desetak godina nakon što smo se odselili s otoka, Tonći i ja studiramo u Zagrebu i krećemo se većinom na relaciji jedan studentski dom - drugi studentski dom, fakultet - menza, Istarski klub u Ilici - SKUC... U jednoj od uhodanih ruta s tramvajske stanice prema domu, na tzv. otoku majmuna, na kojem ljudi pogledom pokušavaju uloviti i »četrnaesticu« i
»sedamnaesticu«, Tonći među gomilom studenata prepozna Tonija, zaleti se za njim, i kucne ga po ramenu:
»Ti si Toni Puljak?« upita ga, a ovaj kimne glavom.
Dovede ga k meni i ja ga također odmah prepoznam.
Kad ljude pogubite po putu, kao da ih tek tako novim ljudima možete nadomjestiti, pa ih onda ponovno pronađete, nekih mrtvih kućnih ljubimaca, koje ste voljeli jedno popodne, u tom se trenutku nećete ni sjetiti...

* * *

Tonći je mnogo bolji pregovarač od mene. Slutim da bi razlog tome mogao biti viši IQ.
U sobici nijedno od nas ne voli spavati. Izolirana je, mračna, ima samo uske prozore iznad kreveta, jer gleda prema zajedničkom balkonu, zapravo prolazu koji povezuje stanove. Zbog toga su prozori tako visoko i opći dojam sobice je jadan.
U dnevnom boravku rado boravimo, čak i noću, i unatoč tome što je tata strastveni pušač, pa je prostor teško prozračiti. Toplije je, a i onaj koji ondje spava, može buljeskati u televizor do ponoći.
»Evo, ti biraj«, kaže mi Tonći, a ja već znam da je to sklizak teren.
»Ili ti spavaš u sobici, ili oboje spavamo u dnevnom boravku«, ponudi mi opcije na izbor.
»Ne, ti biraj«, pokušavam se izvući: »Ili ti u sobici, ili ja u dnevnom boravku.«
»Hehe«, Tonći se nasmije, »dobar pokušaj, Ankice... Ali, i ja i ti znamo da to nije izbor.«
»Ali, daaaaaaaaaaaaaaaj«, zapomažem... »Ja bi u tineluuuuuuuuuuuu!«
»Nema problema«, glas mu je hladan kao špricer, »znači spavamo oboje na kauču.«
Nikako mi nije jasno zašto se moj brat obožava stiskati bez potrebe. Ali, pobjeđuje. Ide mi na živce njegova izokrenuta logika i sloboda izbora koja to nije.
Ne smeta mi jedino kad u dnevnoj sobi okitimo bor, pa onda, ležeći gledamo ukrase i raznobojne sjene koje svjećice reflektiraju po zidu. Obavezno biramo i miss buralu.
»Meni je najbolji zeleni bunar«, pokazujem prstom staklenu suzu s rupom u sredini.
»A meni crvena ptica«, odgovara Tonći.
»To nije burala nego ptica«, protestiram.
»A ono nije bunar nego suza«, odgovara mi, pa se smijemo...
Zlatnu pticu ni ne uzimamo u obzir jer ona, otkako joj je netko iščupao rep, ne ulazi u konkurenciju.
Mama je ove godine napravila kućice za »Betlem« (kad bih ga napisala prema pravopisu, a opet da zvuči kako moja mama izgovara, bilo bi više apostrofa nego slova). Bojila je temperama hamer-papir i izrezivala kućice (eto malo arhitekture za promjenu) te ih lijepila na kutiju od cipela i čaja. Tonći joj je pomagao jer on već zna kako od papira načiniti kvadar, ja maljam bojicama...
Dok gledamo okićeni bor, analiziramo i prekrasne jaslice. Puno su ljepše od one trodimenzionalne čestitke koja nam je prethodnih godina bila pod borom. Već dogodine, mama će izraditi još veće i ove će proslijediti teti Perici, Ninovoj mami, ali nikad ih ljepotom neće nadmašiti. Kad odem kod tete Perice, sa sjetom ću gledati njihov bor.
Novogodišnji program pravi je praznik. Ne mogu dočekati Bennyja Hilla, koji mi je urnebesno smiješan, a posebno me vesele njegovi vicevi o seksu.
Ima i onaj drugi, koji priča viceve dok sjedi na barskoj stolici (i pritom nema ruku ili prst), pa ispija konjak, puši cigaru i kulira... Neke njegove fore ne kužim, ali zato do u detalje razumijem one lascivne.
A pred ponoć - sve je puno šljokica i plesa. Sjećam se da su jedne godine emitirali staru novogodišnju čestitku jer je pisalo SRETNA NOVA (KRIVA) GODINA! Primijetili smo to Tonći i ja u prvoj milisekundi, i mama je zaključila da »ajme, zeznuli su se«.
Kad Mate Parlov boksa u sitnu uru, nema dvojbe tko gdje spava, jer tata navija budilicu pa onda budi i Tonća da zajedno gledaju boks. Ja sam malčice ljubomorna na njihove noćne aktivnosti, ali ne pada mi na pamet
da i ja ustanem. Nego fino spavam i sutra se iščuđavam Tonću koji je kljucao na kauču samo da bi tati pokazao kako je pravi sin, dorastao svakom izazovu.

* * *
Zimi, tako, kad zapuše bura i nebo se sastavi sa zemljom, pa provali kiša, ja pomalo čeznem za Srbijom.
Prisjećam se kako smo se sanjkali i grudali, kako je zrak bio suh, i kako smo morali nositi debele čizme i, po povratku kući, noge prati u gotovo hladnoj vodi da ne bismo dobili ozebline.
»Bugance«, tako kaže moj tata.
»Ne smiš im, Albina, noge u toplu vodu«, govorio je mami, »dobit će bugance, a to je muka...«
I zbilja, hladna nam se voda činila toplom na onim smrznutim prstima, pa bismo se brzo ugrijali i već bili spremni za ponovni snijeg. Jednog dana, dok sam šetala s mamom, a imala sam dvije ili tri godine, prišla su nam neka starija djeca, možda osmaši, i obratili se mojoj mami:
»Tetka Albina, možete li da nam pozajmite Ankicu da uđe u naš iglu?« pitali su je i ja sam se, nakon što su se mojoj mami obratili imenom, što je bio čvrst dokaz da je poznaju, tim klincima prepustila s potpunim povjerenjem.
Ušla sam u njihovu kućicu od snijega, premalu da bi se sami uvukli unutra. I bilo je prekrasno.
Tata nam je u »samousluzi« kupio sanjke da se možemo kretati po zaleđenim ulicama grada, pa smo Tonći i ja smišljali različite vrste hazarderske zabave. Recimo, on potrbuške legne na saonice, ja mu sjednem na leđa i spuštamo se niz nizbrdicu... i tako.
Ovdje na otoku, ničega od svega toga nije bilo. Snijeg nisam vidjela već drugu zimu, a ljeta koje sam izguštala na moru i pod njim gotovo se nisam ni sjećala. Još kad nam opale redukciju struje, pa uz petrolejku sjedimo kao četiri ćuka za kuhunjskim stolom i gledamo se, uhvati me nekakva dječja depresija.
Jednom me, a mama i tata su radili dokasna, od takve tjeskobe spasila teta Dragica, Zrinkina mama, kad me pozvala da dođem k njima dok se svjetlo ponovno ne uključi ili se moji ne vrate s posla... Čula se samo bura, nikakvi glasovi s radija, muzika s televizora, samo vjetar koji huči otvorenim hodnikom naše zgrade i od kojeg vibriraju stakla na prozorima, hladnima kao mramor.
Kad je zalepršao snijeg i bura ga nagurala uz rub zida na našoj teraci, jedva sam dočekala da navučem rukavice i pokušam izraditi minijaturnog snješka. Oblizivala sam se od gušta, no snijeg mi se lijepio za rukavice i topio pod dodirom... Na vrhu kažiprsta ostao je samo mokri trag. Suza za mojim radosnim zimama.

* * *
Kad je turizam stigao na otok, ne znam. Prije nas, svakako. Ali, naše su mjesto turisti uvijek pomalo zaobilazili. Vjerojatno zato što je vala orijentirana »naopako«, pa je more na sjeveru. Da me se krivo ne shvati, ne zaobilaze ga potpuno. Iz ljeta u ljeto sve ih je više, ali i dalje - svakog turista zamijetimo... Ili barem one upečatljivije.
Tko bi, recimo, ne zamijetio onog Švabu koji je već prvi dan toliko izgorio da sad po portu hoda kao ranjenik, pa ni to ne može izdržati, nego
»u robi« skoči među privezane kaiće da mu se, kroz majica, ohlade leđa... A domaći mu se smiju iz prikrajka jer nije shvatio da se preplanula boja ne dobiva u jedno popodne.
Dolaze nam, dakle, i stranci, sve više njih, ali - mi nismo ucrtani u kartu obaveznih turističkih destinacija.
Osim toga, kod nas rano zađe sunce, pa kupaći kostimi ostaju mokri i mora ih se presvući u onim kabinama u borovini, koje je netko devastirao, tako da sad nema ni kabina ni adekvatnog zaklona...
Zato se žene presvlače tako što ponesu nekakve šatore koje zakače oko vrata pa, balansirajući na jednoj nozi kao krnji stošci, privlače pažnju cijele plaže koja ih (posebno mladi, i posebno iz dišpeta) promatra dok se skidaju... To rade starije žene, penzionerke. Mlađe, poput moje mame ili tete Zlate, usavršile su tehniku svlačenja ispod haljine ili suknje, ili zamotane u šugaman, pa to rade tako da ne možemo primijetiti ni Nora i ja, a kamoli pubertetlije...
Betonirani krugovi na kojima su stajale kabine koje su iščupane prije našeg dolaska na otok, služe nam da, kad bez roditelja idemo na plažu, ondje prostremo ručnike, ali nam smeta što su ručnici veći od kruga, pa se zapravo, dok nam noge vise preko metalnog ruba, izmasakriramo od tako ugodnog položaja.
Kako turizam nije glavna privredna grana našeg mjesta, nego je to kamen, hotela nema i glavnina gostiju smještena je po kućama. Manji dio dobije krevet u đačkom domu, kao recimo obitelj čika Engija, a još manji u
odmaralištu Crvene zastave iz Kragujevca, što ga drži mama moje školske kolegice Francike.
Zgrada u kojoj živi Francika najupečatljivija je u mistu i uočila sam je čim smo kročili na otok. Crvena, s bijelim rubovima, iskakala je iz ambijenta, i mojoj se mami nije osobito sviđala, pa sam ja mislila da se meni sviđa jer sam dijete.
Makar sada, kad već odavno nisam, i dalje smatram da je prekrasna i da bez nje porat malog mista iz mojega djetinjstva ne bi bio to što jest.
Specijalni akcent dodanog kiča dva su lava (u prirodnoj veličini) što su se smjestila pred ulazom... Pa kad šetam s mamom, obavezno zastanemo pred odmaralištem i ja se popnem četiri-pet stepenica, uzjašiti bijelog, kamenog lava. I pomalo patim što ja ne živim u toj krasoti od kuće, kao ona ricasta curica koju ću tek upoznati.
Kad malo promislim o tome, moji su roditelji isto mogli opaliti neku sličicu mene na lavu tako da se danas »time hvalim kolegicama s posla«. Ali nisu. Pa se samo sjećam.
S Francikom se nisam puno družila. Ne znači da se ne bismo slagale da smo se kojim slučajem družile, ali, eto nismo. Tih sam dana ionako bila orijentirana više na društvo iz zgrade nego na školske kolege. Tu i tamo koji rođendan (recimo kod Helene kad je njezin tata došao po mene, pa sam u suknji od pionira plesala na Zdravka Čolića) ili druženje pod školskim odmorom (s Majom, Robertom ili Sanjom) i - to je bilo to. Posjećivali se nismo bogzna koliko, osim prigodice.
Ipak, jednom sam ušla u najljepšu kuću u mistu. Francikino odmaralište.
Jedna od rijetkih prilika kad smo mogli pokućariti koliko smo htjeli, i to u večernjim satima, bile su maškare.
Kako i u maškarama valja sačuvati kakav-takav dignitet i općenito je u redu znati u što si umaskiran, nisam se baš oduševljavala motom »nabacaj na sebe što god, važno da je veselo!«, pa sam tako nekoliko godina kasnije, maskirana u skvo, obmanula frizerku svojim ekstenzijama od najlonki. Ali to je već bila nadogradnja.
Dotad, mama mi je pomagala da se maskiram, a te godine, kad sam posjetila Franciku, kostim se sam nametnuo.
Teta Ecija mi je mjesec dana ranije iz Švicarske donijela prekrasni kompletić neke tuđe nošnje, za koju će se, kad i kod nas stignu sličice Sarah Kay, ispostaviti da je američka... Žuta haljina, krojena poput krinoline, ali bez žice, sa zelenim i čipkanim detaljima, i kapa s volanom koji je valjalo uštitkati da naćuljen izdrži cijelu večer.
»A koje cipele?« upitala sam mamu, na što mi ona odgovori:
»Patike. Neće se one ni vidit.«
Vrlo nedavno kupili su mi u Splitu Adidas teniske, posebne po crvenim detaljima, pa ih nisam skidala s nogu.
Mama mi za tu priliku ustupi i ruž da malo istaknem jagodice, ali ja sam se zanijela crtajući po licu tako da sam više sličila na Indijanku maskiranu u Jenkijevku nego na maškaru-damu kakva sam htjela biti.
Ali kako nam je u tim godinama ionako najviše bilo stalo do toga da nas nitko ne prepozna, nabila sam krinku na koju je mama našila veo od gaze da mi prekrije lice.
Izgledala sam kao gubavac u veseloj opravici.
»Malo mi se ipak vide patike«, primijetim nakon što bacim pogled u zrcalo.
I zbilja, nisam baš sićušno dijete, pa mi je haljina dobrih pola pedlja prekratka, otkrivajući raskoš crvenih adidaski.
»Ma to su normalne patike, ko sad po njima može znat ko si...« ispalila je mama sugestivno i ja joj povjerujem, ponosna što ću se po mistu prošetati u opravici koju više neću imati prilike odjenuti. Jer kad te jednom upamte po kostimu za maškare, možeš ne narasti ni centimetra do iduće godine (što je u mom slučaju gotovo nemoguće), ali nema smisla da ga opet odjeneš.
I tako, krenemo mi po kućama, a u svakoj - čude se da »ko bi ovo moga bit...«
Pogledaju Noru, pa kažu: »Čigova je ova?«
Ne prepoznaju ni Tonća, ni Tonija, ni Tea, ali kad pogledaju mene, raskošnu maškaru u američkoj opravici, odmah viknu:
»Ankica!«
»Kako ste me pripoznali?« pitam, i odgovor je uvijek isti.
»Po patikama.«
Jedan prijatelj iz razreda čak se ponudio i objasniti: »Nisam pojma ima ko je, a onda san vidi patike pa te pripozna... A inače nikad ne bi.«
E pa, hvala ti, prijatelju.
Do Francikine kuće već me nije briga, crvene su mi adidaske pokvarile koncepciju, jer su, čini se, ipak nekakav raritet, što sam morala znati i prije kad već nitko koga poznam nema takve tenisice.
»Francika živi u hotelu«, bilo je prvo što sam pomislila kad sam ušla u Francikinu kuću i ugledala tolika vrata oko sebe.
Pokušavam prizvati detalje u sjećanje, ali ne mogu. Znam samo da su se spojila dva osjećaja: jedan da sam na potpuno krivome mjestu, kamo ne pripadam, a drugi da je i Francika onamo zalutala, makar u tom odmaralištu ona i njezina mama žive cijeli život.
Čudno.
I ona me, naravno, odmah prepoznala.
»Po patikama...« rekla mi je, kao da ne znam i sama.
Svejedno, pomislim, ionako nisam dama s Divljeg zapada, ma kako se trudila prikriti tko sam. Jednako tako, kad živiš u hotelu, to ne znači da ti je život godišnji odmor.
I danas se počesto zapitam - što je istina, a što laž, i kako ambalažu uskladiti sa sadržajem...

* * *

I odrasli ponekad polude za maškarama. Moji mama i tata ne. Mama bi još možda i mogla poludjeti, ali tatu ne mogu ni zamisliti da si nacrta falše brkove ili navuče mamine najlonke i maskira se u ženu.
Maskiranje u ženu omiljeni je odabir svakog muškarca. Špekulirati zašto je tako, prilično je nezahvalan posao. Razlog jednako može biti prikrivena sklonost odijevanju u ženske krpice, upitan seksualni identitet, ali i nepobitna činjenica da je ženski spol zbilja ljepši i dojmljiviji i da, ako se koja žena odjene u muškarca, obavezno mora nabaciti brk jer - tko bi u protivnom uopće shvatio da je maskirana i u što.
To je nama naša borba dala - žene su se izborile za široke majice, spalile ritualno grudnjake, navukle hlače i ravne cipele, pa se i ošišale... I svaka čast feminizmu, ali teško se iz tog unisex modela maskirati u muškarca bez adekvatnog brka. Tim više što ni muškarci više nisu alfa-mužjaci kalibra Miše Kovača kakvih je ranih osamdesetih bilo na izvoz.
Nama na Novu rivu te večeri pozvone dvije-tri odrasle maškare... Nose turbane na glavama (zapravo ručnike), i iščuđavaju se kako ih moji roditelji ne prepoznaju.
Jedna od njih obraća se mojem tati, pa kaže:
»A kako ne znate, skupa smo pili?!«
Vidim, mami nije drago... Sigurno se misli da »koja je sad to«, ali po tatinoj faci ne bih rekla da je ta maškara itko osobito zanimljiv.
Zanimljivo je zato da sve dječje maškare koje nam pozvone na vrata izvedu pjesmicu ili ples, skupe bombone i pare, pa odu, a ove dvije maškare
(s turbanima na glavama, ali zato bez ikakvog osjećaja za vrijeme) zasjele, pa piju em piće, em kavu...
Zato smo sutradan dobili zabavu za cijelu zgradu.
Napio se lokalni veseljak, maskirao u ženu... možda udovicu. Ali kako već maškare nalažu, ni ta udovica nije osobito ucviljena, pa se raskalašila i, eno je, privlači pažnju.
Nabio Boškica crni šešir s velikim obodom, koprenu spustio preko face, ali čak i s drugog kata (i unatoč večeri) dobro mu vidim crvene usne i madež što ga je nacrtao da sliči na Merlinku.
Obukao suknju i mrežaste čarape, uzeo boršicu od matere ili žene, pa se klati u visokim takima i dere se:
»Inžinjeeeeeeeeeeeeeeeeri!«
Nitko ne izlazi na balkon. Zgrada je puna inžinjera, ali se nikome ne da s pijanim raspravljati jer, očito je, neki su problemi na poslu i ova »pijana udovica« s madežom ko u Merlinke predstavnik je niže klase, radnik, bez para (i prava), po vlastitoj procjeni neka »niža vrsta« koja će sad, odlučan je, inžinjerima »reć ča mirita«...
Pa se dere:
»Inžinjeeeeeeeeeeeeeeeeri!«
I dalje nikoga na balkonu... Tonći i ja polijegali od smijeha uz balkonska vrata, gledamo kroz zavjese, nikad nešto zanimljivije nismo vidjeli, kad eno
Boškica se pokušava popeti na usidreni brod uz rivu jer mu je malo mjesta do mora pa se ne može dovoljno udaljiti da vidi gleda li ga tko s drugoga kata....
»Nemoj, Boškice, pazi Upas’ ćeš u more«, upozoravaju ga prijatelji, ali
on se otima od njihovog stiska pa i dalje zapomaže:
»Inžinjeeeeeeeeeeeeeeeri!«
Kad mu nitko ne odgovori, on se, jadan, prodere iz svega glasa:
»Inžinjeeeeeeeeeeeeeeri, usro son se! Inžinjeeeeeeeeeeeeri!«
Tonći i ja odvalimo od smijeha, čerečimo se ludoj zabavi, smiješnom Boškici za kojeg ni ne znamo kako izgleda bez crvenog ruža i damskog šešira s crnom udovičkom koprenom.
»Usro son se«, viče i dalje dok ga prijatelji odvlače i glas mu je sve tiši.
Smiju se i moji roditelji, prizor je zbilja bizaran, ali oni, za razliku od nas, osjećaju tugu u glasu nasmijane maškare koja zapravo nije toliko hrabra koliko je samo pijana. I već sada znaju da će s triježnjenjem doći i stid...
Sutradan na poslu Boškica će biti manji od makova zrna.
* * *
Bila sam s mamom u Splitu, pa smo navtatile i u Primu da meni kupi proljetne cipele.
Tih godina gotovo isključivo kupujem crvene, nekad lakirane, nekad ne, ali - važno je da budu crvene. Samo su mi jednom u oči upale crne sandalice, u koje sam se zaljubila na prvi pogled. Imale su otvorene prste i bile su sačinjene od pletenih trakica. Vrlo dojmljive, u svakom slučaju. »Uh, koštaju ko zimske čizme«, zgranula se moja mama, a kako ja nisam bila od djece koja inzistiraju na tome da im se nešto kupi, na tome je ostalo.
Kupili smo neke druge, ružnije, ali i dalje lijepe, a ove su ostale upamćene po bezobraznoj cijeni.
Samo, moju je mamu očito mučila grižnja savjesti, valjda je mislila da patim za prekrasnim sandalicama, i zato je, kad smo ih dogodine ponovno ugledali, rekla:
»Šta košta da košta, ove ih godine kupujemo.«
Prošetavala sam se cijelo ljeto u tim sandalama, šepirila pred svima, i bilo mi je nekako drago što su tako skupe, ni ne sluteći da upravo ta činjenica snoba čini snobom.
No, crne su sandale bile presedan. Inače sam se lijepila na crvenu obuću (što iskustvo mojih adidasica zorno dokazuje).
Kupile tako mama i ja crvene cipele za proljeće. Remenčić oko gležnja, fini lak...
»Imate li broj 34?« pita mama.
»Nema, prodano«, odgovara trgovac za pultom, pa doda: »Velik je kalup, nek prova 33...«
»Dobro, prova’ ćemo«, odgovori moja mama, poslovično nepovjerljiva prema sugestijama: »to će vam se skupit u pranju« ili »pamuk se uvik raširi«, već po potrebi.
Barba nam doda cipelu (desnu jer sam dešnjak), i ja je nazujem. Jedva.
»Je li ti dobra?« pita mama.
»Je«, slažem.
»Sigurno?« nepovjerljiva je, »ajde, ustani...«
Ustajem poslušno. Malo me žulja, ali »nije to ništa«, uvjerim samu sebe, jer mi je žao propustiti takvu krasotu od cipela.
»Dajte nam, molim vas, i livu«, obrati se mama prodavaču.
»Evo liva« nasmije se koketni brko mojoj mami.
»Fala«, odgovara mama i nije joj do flerta jer vidi da ja nešto muljam.
»Ankice, probaj i drugu, pa napravi par koraka da vidimo...« Obuvam i lijevu. Stajem na noge...
»Može stat«, pomislim u sebi i kao manekenka u 20 cm visokoj peti, bez grča na faci prošetam između polica.
»Jesu dobre?« ponovno provjerava mama.
»Jesu«, odgovaram kratko.
Ali mama ne vjeruje. Čučne i stišće prstima vrh cipela.
»Mrdaj palcem«, kaže mi, i ja dobro znam što to znači jer tako svaki put provjerava ima li lufta u cipeli.
Stisnem prste koliko god mogu i zamrdam palcem.
»Meni se ovo čini dobro«, kaže mama prodavaču koji brže-bolje pripomene:
»Ma, to će se razgazit za dva dana...«
Ja se smješkam. Uspjela sam ih obmanuti, a osim toga, znam da se cipele za tren razgaze.
»Dobro, kupujemo ih«, kaže mama i meni i prodavaču pa ode na blagajnu podmiriti račun.
To popodne zakasnimo na brod. Pomalo ciljano. Jer se mojoj mami išlo u Solin da posjeti sestru, tetu Maksimu, a ja ću se igrati s rodicama, pa ćemo sutra lagano kući.
Trajektom nam se ne da jer onda tata po nas mora dolaziti u Supetar, a to je dupli put...
I evo nas u Solinu.
Ana i Jelena dive se mojim cipelama. Kažu »lipe su« i ja sam ponosna, pa bih rado napravila đir u njima, da vide kako mi stoje. Ali kad ih obujem, vidim da je vrag odnio šalu i da me žuljaju više nego u dućanu. Pa se pravim da mi se ne nose, da sam ih, eto tako, obula samo na sekundu.
Kanije, nakon večere, ja se stujim i nekako rastužim jer sam svjesna da cipele vjerojatno neću nikad obuti s guštom, a žao mi i mame jer to znači da »pitanje postola«, kako ona kaže, za ovu sezonu nismo riješili.
Napada me hamletovska dvojba: reći ili šutjeti?
Ali mama ionako primijeti moju muku pa upita »šta mi je«.
Ja se, naravno, kao i u svim kritičnim situacijama, rasplačem i kažem
joj:

»A mama, tisne su mi cipele.«
»Jebemu, Ankice, šta mi nisi rekla kad smo tamo bili?«
»A kad su mi bile lipe, a onaj je čovik reka da nema većeg broja i da će
se ove rastegnut...«
»Ma onaj čovik bi reka bilo šta samo da ih kupimo...« odgovori moja mama.
»Tribalo bi ih stavit na kalup«, ubaci se u razgovor teta Maksima.
»Ma nema doli kalupa, sumnjam da Muto ima kalup«, dometne mama. Muto je bio naš lokalni postolar. Taj je mogao popraviti što god si zamislio i do njegove je kuće bio dobar kus puta (taman za pristojnu šetnju), ali ja sam ipak nerado išla s mamom kad je nosila cipele na
popravak. I to zato što je njemu i teti Plačidi kuhinja uvijek vonjala na
kupus.
A sad će moje prekrasne nove, crvene cipelice, završiti na parenju mirisima iz Mutove kuhinje (i to bude li sreće pa on raspolaže kalupima).
»Ako nema«, nastavi teta Maksima, »natopi dobro vate alkoholom pa nabij u vrh da malo omekšaju...«
Mama je, čini se zadovoljna odgovorom, i to samo iz jednog razloga: jer želi vjerovati da će vatica s alkoholom ili kalup postolara Muta cipele razgaziti umjesto mene. Tad još ne zna da problem nije u tome što su nove, negó što kalup očito nije bio dovoljno velik (kao što je rekao onaj barba kojem sam bila sve spremna povjerovati).
Čim smo spustile torbe i skinule kapute, mama je iz kutije izvadila moje cipelice i dobro ih preparirala pijanom vatom.
»Koliko to triba stat tako?« pitam je.
»Dva, tri dana...« odgovori mama. »Nek se dobro natoćaju, pa ćemo vidit...«
Sutradan izvadim tu vatu, samo da vidim kakvo je stanje, ali stanje je - loše. Cipele, ni makac! Nisu se rastegle ni milimetra.
Vratim brzo nadjev unutra i nabijem ga što jače prstima... Znam da sam samo korak od Barba Petra i komisione prodaje svojih cipelica.
I nakon dva dana - ista priča. Jedina promjena na mojim cipelama karakterističan je miris alkohola koji se uvukao u kožu.
»Ništa, odnit ćemo ih Barba Petru da ih proda«, mama mi pročita misli, kao da takav razvoj situacije i sama nisam mogla naslutiti.
»A dobro«, složim se, »stvarno me žuljaju.«
»Znam, ali drugi put kad te pitam jesu li ti dobre, nemoj stiskat prste«, upozori me mama.
»A mislila sam da će se rasregnut...« pokušam se opravdati.
»Nemoj drugi put ništa mislit nego kad te pitam žuljaju li, reci: žuljaju ili ne žuljaju, pa ću ja smislit šta triba.«
I odnesemo cipele Barba Petru, on ih promotri, vidi da su nove (srećom, ne pomiriše ih), pa stavi na policu s drugim cipelama, žrtvama krive procjene dojučerašnjih vlasnika.
Nakon nekoliko dana (cipele sam već skoro zaboravila) pred razredom, na klupici na koju sjednemo da se iz obuće u kojoj smo došli presvučemo u papuče, ugledam Biseru kako ih izuva... I gleda, čak malo i zagladi rukom da s laka skine sitnu prašinu od hodanja.
Bisera je najmlađa u razredu, pa shodno tome i najmanja. Nije morala gurati nogu i stiskati prste... Ako ih ovako lako obuva kao što ih izuva, to znači da je uopće ne žuljaju...
»Ej, Bisera, to su bile moje postole...« kažem joj bezobrazno, ali se nasmijem da vidi kako nemam ništa protiv da sada budu njezine.
»Nisu«, odgovori ozbiljno Bisera, »moje su.«
»Znam da su sad tvoje«, pokušam objasniti, »ali bile su moje. Samo šta su meni male, pa ih je moja mama dala Barba Petru da ih proda...«
»Nije istina«, usprotivi se Biseri, »postole je meni mama kupila u Splitu.« Ispadam luđakinja koja se bori za tuđe postole i potvara nekoga za nešto... ne znam ni ja što. Ali uvjerena sam, miris rakije samo što ne osjetim.
Da se sad sagnem i pomirišem Biserine postole, to bi možda ipak bilo previše, pomislim i odustanem od uvjeravanja.
Bacim samo još jedan pogled prema crvenim lakiranim cipelama, s remenčićem oko gležnja, i zatim pogledam svoje teniske.
Ni usporediti se ne mogu, konstatiram u sebi...
Usto, »problem postola« još nije riješen, a tko zna čekaju li u Splitu kakvi jednako lijepi primjerci i mene... Odgovarajućeg broja.

* * *
Eurovizija se uvijek pratila. Činilo mi se da od jednog do drugog eurovizijskog izbora prolazi cijela vječnost, a te je godine iz nekog razloga izostao nastup Maje Odžaklijevske.
Zato je dogodine Seid Memić Vajta sa svojom »Lejlom« sve bacio na koljena, a posebno mene. Koja alternativa, bijele tenisice i tamno odijelo! Pa da Englezi sto puta svuku suknje svojim pjevačicama u pokretu, s njegovom se otkačenošću to nije moglo mjeriti...
Te godine, ništa od Maje Odžaklijevske... Što nam je drugo preostalo nego da se danima kasnije u vlastitoj režiji igramo Eurosonga u našoj dnevnoj sobi. Nastupali smo tako jedni pred drugima, a skupilo bi se barem
sedam-osam klinaca iz zgrade, pa smo jedni drugima bili i konkurencija i žiri, ni ne sluteći koliki je to sukob interesa.
Ja bih se najčešće odlučila na dvije pjesme, jednu u duetu s Norom (iz kolegijalnih razloga) i drugu, solo (radi demonstracije sile...).
»Ako sam onako izvela ‘Pahuljice’ na pravi mikrofon, jedna pjesma s četkom u ruci za mene je dječja igra«, mislila sam tako.
Ali, oplela me iznenadna trema. Skromne ocjene koje sam dobila za duet samo sam dodatno pogoršala kad sam se, potpuno obnevidjela od straha, bacakala pred kredencom od visokog sjaja, pjevajući »Lastavice moja mala«.
Tonći se i inače sprdao s tom pjesmom, osobito otkako sam ja, gledajući nastup slijepih i slabovidnih osoba u našem lokalnom kinu, pustila suzu na tu pjesmu, i kasnije je danima pjevala po kući.
Sad sam, pred vlastitim susjedima, usred pjesme zaboravila tekst, pa dobila same dvojke i jedinice, te se tako sigurno smjestila na začelje.
Igrala sam se tih dana i Dnevnika, tako što bih naćulila fen u nekakav stalak, da mi bude mikrofon, pa zauzela poziciju i iz Slobodne Dalmacije čitala o zdravstvenom stanju druga Tita i tko je sve poslao telegram za njegov brz oporavak.
Moj tata ne voli Tita. To znam, ali nikome ne smijem reći. Kaže da »taj nikad ništa nije radio« i da prodaje praznu priču, a opet - vidim nekako da su i on i mama zabrinuti kad u Dnevniku gledaju o njegovu zdravstvnom stanju.
»Ma, on je već umro, samo se o tome šuti«, kaže tata mami i ja ih znakovito pogledam.
Ne boje se da ću se, o onome što se u kući govori, izlanuti vani, ali ja osjećam prilično opterećenje. Bojim se ako me netko slučajno napije ili se, ne znam zbog čega, previše opustim, da bi moj tata mogao završiti na Golom otoku, gdje je nekad davno bio mamin ujak, barba Ante, jer je, pjevajući »Marjane, Marjane«, spomenuo »Ime Isusovo«.
Sad znam da su moji roditelji zapravo bili naivni, makar ne više toliko ni mladi, kad su vjerovali da postoje lijevi i desni i da su jedni bolji od drugih. Deset-petnaest godina kasnije čak će se i moj stari uvjeriti da svi postaju isti kad im se dade vlast i da je čovjek čovjek (odnosno govno) ma kojoj se ideologiji navodno priklanjao.
Zasad, i Tonći i ja znamo da naš tata nije ulizica i da neće ući u Partiju makar se na njega izvršilo još sto pedeset pritisaka. Pa kad nas dvoje nabasamo na crvenu (sindikalnu) knjižicu među tatinim stvarima, upast ćemo u neku čudnu varijantu razočarenja.
»Tonći, dolazi vamo«, dreknem sjedeći pred tatinim ormarom s dokumentima.
Tonći se pojavi promptno.
»Šta je ovo?« upitam ga držeći inkriminirajući dokaz u rukama.
»Ja mislim da mi dobro znamo šta je to«, odgovori Tonći, očito »upućen u problematiku crvenih knjižica«, i nas se dvoje već spremamo banuti mami na posao (kao i uvijek kad je neka frka u pitanju).
Prilično ozbiljni, bez suvišnih riječi, uputimo se prema portu, pa kroz kalu, stepenicama, do zgrade uprave poduzeća u kojem rada i mama i tata. Samo što je tata većinom na terenu, a mamu znamo da ćemo ondje zateći.
»Mama, molim te, malo izađi«, proviri Tonći u njezin ured. Ja ih čekam na hodniku, s dokazom u džepu.
»Šta je bilo?« unezvijereno izlazi moja mama. »Da nije televizija?«
U našem je kućanstvu televizor u boji jedina zbilja vrijedna stvar, osim auta koji nas dvoje sigurno nismo slupali. Pa mami, nakon što joj kažemo da nije televizija, padne kamen sa srca.
»Šta je ovo?« vadim knjižicu iz džepa, razočarana time što nama prodaju jednu priču, a zapravo su ulizice i karijeristi.
Mama se zagleda u Sindikalnu knjižicu u mojim rukama i stane se smijati...
I tati je bilo smiješno kad mu je tog popodneva ispričala za naš prepad par sati ranije. Jedva su nam objasnili. I danas mi nekad padne na pamet - je li sve bilo baš tako jednostavno?!

* * *

Da je Tito umro jedne nedjelje popodne, u tri i pet, točno za vrijeme utakmice na Poljudu, dio je opće jugoslavenske kulture, pa o tome neću puno. Samo ću napomenuti koliko sam ja osobno bila vezana za Poljudsku ljepoticu o kojoj je, kad je sagrađena, u Slobodnoj izišao veliki članak i zgodni dodatak kako taj stadion napraviti u kućnoj radinosti. A upute su glasile otprilike ovako:
»Potrebne su vam dvije papuče koje se samo nazuju. Najbolje su one koje čuvate za goste, pa imaju meke đonove. Uzmite jednu papuču i u nju uvucite drugu (ali na kontra stranu), te ih tako zaglavite. Dobit ćete pravu Poljudsku ljepoticu, gledalište u zatvorenom dijelu papuče i teren u sredini.«
Tekst je pratila i pripadajuća ilustracija.
Izrađivali smo Tonći i ja Poljudske ljepotice od svih papuča kojima smo raspolagali, pa čak nabijali i one čvršće mamine »cavate« ne bismo li dobili varijantu s povišenim tribinama ili boljom drenažom terena.
Kad se spiker oglasio, a braća Vujović počela plakati, istrčala sam na balkon da vidim što se to vani događa. Na svoj je balkon istrčala i moja prijateljica Nora, pa smo zajedno komentirale ljude koji upadaju na Ninov balkon kako bi zastave (postavljene povodom Prvoga maja) spustili na pola koplja.
Više ništa nije bilo isto.
Dekretom je odlučeno da sva kućanstva u mistu stave crnu krpu na prozore ili balkon, pa je i moja mama hitno kod Barba Petra nabavila nekakvu crnu tkaninu. Tata je malo negodovao i pitao je da »ko je to nama umro?«, ali ona nije htjela ni čuti da se ogluši na »preporuku Komiteta«.
U Norinu razredu nije bilo televizora, pa su drugaši došli k nama da zajedno gledamo sprovod. I gledali smo, šezdesetak klinaca na okupu. Bio je to tužan dan, a po dužini Titova sprovoda ja sam zaključila kako mora da je bio omiljen. S razredom sam također, u vrsti po dvoje, otišla u vrtić gdje je, uz Titovu bistu i tužno cvijeće, bila otvorena Knjiga žalosti u koju smo se svi potpisali.
Kasnije sam saznala da su isto morali učiniti svi stanovnici i da su po mog tatu poslali kurira da mu poruči neka se ne zeza, jer čeka se samo njegov potpis pa da knjiga ode za Split. Tako je, eto, moj tata stavio zadnji autogram na Knjigu žalosti koja je put Kuće cvijeća krenula iz našeg mjesta.
Koliko je taj njegov postupak bio pokazatelj hrabrosti, a koliko gluposti, nisam sigurna... No, naš se otočki brod ionako u to vrijeme prilično ljuljao. Komitet je mojeg tatu smatrao disidentom, a kad mu je jedan Veliki Hrvat čestitao 10. travnja, moj mu je stari zbunjeno odgovorio:
»Ne znam šta se danas slavi...« pa brzinski dobio prezrivo otpuhivanje i etiketu »nikakvog Hrvata«.
Sve u svemu, teško neko vrijeme ako si ponosan i ako ti se preko nekih stvari ne prelazi olako...
Mnogo godina kasnije, kad bitno starija kolegica iskoristi moje neiskustvo i navuče me na postupak iza kojeg nisam željela stajati, hodat ću s posla prema stanu u zagrebačkim Utrinama i plakati putem, jer ću se sjetiti svojeg starog koji je u mojim godinama imao principe.

* * *
»Bosanka je prava žena za njega«, rekao je tata mami o teti Lidiji koja sve češće dolazi u posjet barba Ivici Kulincu.
»Je, prava žena...« složila se i moja mama.
Kao i ja, i ona voli kad se ljudi vole i vjenčaju, a barba Ivicu voli skoro koliko i mojeg tatu, pa joj je drago što je sretan u ljubavi. Moj tata je i inače desna ruka barba Ivice. Vozi ga u Bosnu kad god poželi, penje se na krov kako bi namjestio antenu ako slika na ekranu ima sjenu, a sad će mu biti i kum na vjenčanju.
Vjenčanje nije veliko, samo sa svjedocima, i svi ostajemo kod kuće osim tate. U koloni su dva auta, tatina plava buba, i još neki auto koji nemam pojma koje je boje niti tko ga vozi, ali ih ipak gledam s balkona.
»Ive, nećemo radit nikakve štrepite«, rekao je barba Ivica mojem tati.
»To je ionako formalnost«, dodao je i tata se složio s mladoženjinom željom, ali kad je sve bilo gotovo, ipak je malo nalegao na sirenu auta jer, kako je rekao: »Mora se znat da je svadba!«
Bilo mi je drago što se barba Ivica oženio, makar sam skoro zaboravila epizodu s palačinkama i mojom mamom, ali teta Lidija je bila odlična... Iz prvog je braka imala sina malo starijeg od Tonća, Nenu, čije se prezime od prezimena barba Ivice razlikovalo samo u jednom slovu, pa je moja mama rekla:
»Vidiš kako se to zgodno potrefilo...«
Neno je već bio veliki dečko i barba Ivica mu je rado prepustio svoju samačku sobu koja je, za klinca njegovih godina, bila autonomija o kakvoj u Sarajevu nije mogao ni sanjati.
Mislim da je Neno prvi klinac kojem sam se sviđala, makar ne znam kako sam ga uspjela šarmirati niti po čemu sam stekla dojam da jesam. Ali zbog same činjenice da sam s njim i Tonćem ravnopravno slušala Riblju čorbu i »Volim, volim žene« (iako nisam pojma imala što znači »brushalter« niti »zbog njih razvijam desnicu ruku«), a da to sigurno nije bio izbor mojeg starijeg brata, vjerojatno je Neno moje društvo smatrao poželjnim.
Smijuljit ćemo se tako kad nam Neno ukaže na nevjerojatno duhovitu igru riječima (ili igru slovima) i napiše štampano, ćirilicom - CAPAJEBO. Čitat ćemo to naglas, ističući drugi dio riječi, sve dok nas roditelji ne prekore, da je »dosta više tih gluposti«.
Imat ću još jednu sličnu epizodu s »Lipičkim studencem«, čiji će mi naziv također djelovati skaredno, ali to za ovu priču nije bitno.
Nenina stečena rodica Klaudija, i njezin brat Davor, isto ponekad dođu na otok, u posjet noni, nonu i barbi, pa se onda njihovi roditelji rado odazovu pozivu na večeru ili nekakvo druženje.
Ja jednostavno obožavam kad Klaudija dođe jer, osim što mi donese buljuk odjeće koju je prerasla, ali meni dođe kao nova, starija je od mene tri godine pa zna svašta što meni ne bi ni palo na pamet, a i stavovi su joj nekako zreliji i dorađeniji.
I Tonći se rado igra s nama, možda mu se Klaudija sviđa, a možda mu je samo zanimljiva bez obzira na spol.
Dok su se naši roditelji družili uz hranu i alkohol, nešto žučno raspravljali, pa se cerekali i prepričavali zgode iz mladosti/vojske/s putovanja, nas smo se četvero igrali u sobi.
Prvo se Klaudija dočepala moje velike lutke. Točnije, lutka nije bila baš moja nego ju je za prvu ili drugu godišnjicu braka, ili prvi rođendan koji su proslavili skupa, od mojeg tate dobila mama. Bila je prekrasna, odjevena u stilu sedamdesetih, s divnom kosom i velikim kestenjastim očima. Velika, recimo, pola metra. Tu sam lutku cijeli život žicala od mame, dok nije kapitulirala i dala mi da se igram.
Tonći me zadirkivao da je ta lutka zapravo njegova sestra, jer je neka fora bila da je tata, kad ju je donio, navodno, mojoj mami rekao:
»Evo, donio sam Tonću sestru!«
Mami se lutka, naravno, svidjela. Ne samo zato što je bila objektivno lijepa, nego i jer je imala sentimentalno značenje. Ipak, čini mi se da je u trenutku kad je Klaudiji dopala u ruke, već bila gologuza, odnosno da sam haljinu već negdje posijala.
Kako lutka nije bila od one vrste koja glumi djecu, ali ni od one s oblinama, nego je spadala u neku kategoriju između, ja sam se igrala s njom da mi je dijete, a Klaudija je uočila njezin estetski potencijal.
Dohvatila se flomastera i predložila:
»Šta misliš da joj opituramo oči?«
»Kojom bojom?« upitam.
»Zelenom... Ili plavom. Nekom takvom, modernom.«
»Moderno« je bila čarobna riječ, ali slutila sam da bi šteta mogla biti nepopravljiva, pa sam, umjesto flomastera, predložila drvene bojice.
»Ma neeeee, to se neće ni vidit...« protestirala je Klaudija i brzo dodala:
»Može se flomaster oprat, ne brini ti ništa!«
I Tonći se složio, očito nezainteresiran da svojoj »mrtvoj sestri« (tako sam mu uzvraćala na zadirkivanje) sačuva čist obraz. Pa smo se bacili na make over.
Nakon što smo izmasakrirali lutku, a ja već shvatila da skidanje šminke neće ići tako lako, krenuli smo u pohod na ormar s cipelama. Izvukli smo mamine čizmice i stali ih navlačiti.
Prvo se pred roditeljima prošetala Klaudija, pa Tonći, pa ja... Na opće oduševljenje publike. Smiju se oni tako našoj modnoj reviji, osobito Tonću koji u štiklama podsjeća na Olivera Mandića. Samo, njega je kao i obično brzo prošla volja za ženskim igrama. No, Klaudija ne izuva čizme.
»Daj sad meni malo«, zahtijevam svoj red.
»Pusti me još... Kad ja odem, ti ih možeš nosit cili dan«, odgovara mi Klaudija, ali meni se taj argument pretjerano ne sviđa.
Tonći, kao pravi arbitar u sukobu, zauzima njezinu stranu.
»Pusti je, Ankice, ona je ipak gošća«, kaže nešto tako i ja odustajem od uvjeravanja.
Jedva sam dočekala da gosti odu. Još ih moji nisu do kraja ni ispratili, ja sam već sjela na pod i dohvatila mamine čizme.
»E, dosta mi je više tog nazuvanja. Spremi to dok mi niste pukli tak«, odlučno se usprotivi moja mama i otrgne mi iz ruke čizmu, koju je jesenas donijela iz Italije, pa je spremi u ormar...
»Ali Klaudija je rekla da ću ih ja nosit koliko oću kad ona ode...« rasplačem se.
»Neka Klaudija govori šta oće, cilu ih večer razglavljujete«, odgovori mi mama i doda: »Čizme nisu igračka.«
Spremimo se za spavanje, a meni samo padne na pamet pitanje - je li lutka koju je dobila od tate igačka ili nije. Jer ako nije, što će reći kad joj vidi šljive oko očiju?!

* * *
Teta Marendićka je jedan dan obavijestila moju mamu:
»Dora se svaku večer pojavljuje na televiziji!«
»Krasno«, moja je mama oduševljena. »Ona je uvik bila ambiciozno dite...«
»Gledajte je, na drugom čita najavu programa«, uputi nas teta Marendićka, osobito ponosna na svoje kumče.
I meni se Dora sviđala još otkako ju je teta Lucija, u nedostatku bolje solucije, angažirala da za nas vrtićane glumi Djeda Mraza. Mislim da je ta uloga prvotno bila namijenjena barba Prošperu koji je svirao harmoniku (i možda još pokoji instrument), sve govorio u stihovima i općenito bio nezaustavljivi zafrkant, pa kad ga je, čini mi se, moja mama upitala: »Zašto vi govorite sve u stihu?«, odgovorio joj je: »Imam takvu psihu.«
Što je njega spriječilo da taj dan bude na vrtićkoj priredbi, ne sjećam se, a vjerojatno pravi razlog nisam ni znala, kao što nisam smjela znati ni da je Djed Mraz zapravo barba Prošper, nego sam morala vjerovati da nam je stigao drito s Islanda ili iz Finske.
Priredba je bila već skoro počela, a Djeda Mraza ni od korova, pa se stvorila nekakva strka i ja sam čula kako teta Lucija nekome govori:
»Trči po Doru... Hitno trči po Doru!«
Pola sata kasnije Djedica nam veselo svira harmoniku i pritom je nevjerojatno lijep, onako tinejdžerski. Ima Dorine oči i ispod nalijepljenog brka smije nam se poznatim osmijehom...
A evo je sad, naša Dora Djed Mraz na televiziji čita najavu programa.
Pa tko ne bi bio ponosan na nju.
Dora je prva osoba koju poznam, a globalno je poznata. Odnosno, nije baš globalno i nije baš poznata, ali moguće ju je vidjeti na televiziji, pa se to valjda isto računa.
I moj tata i moja mama bili su na televiziji. Tata nešto vezano uz posao, a mama dok je kao cura pjevala u ženskoj klapi. Tom je prilikom čak snimila i neku vrstu videospota (cure peru rublje u moru i pjevaju), ali ja taj spot nikad nisam vidjela. Čini mi se da se mama pohvalila kako su ga emitirali u Nedjeljnom popodnevu sa Sašom Zalepuginom, ali ipak je vjerojatnije da sam to upravo izmislila...
Pokušavam se tako, nakon što smo te večeri dočekali odjavu programa i našu (mjesnu) zvijezdu, sjetiti jesam li još nekad vidjela uživo nekoga poznatog. Pa nabrajam:
»Doktor Luigi iz Malog mista... Onda... Ko još, mama?«
Tražim pomoć. Ni dr. Luigija se ne bih sjetila u tri života da mi mama nije napomenula, ali ipak - sad sam uvjerena da sam ga vidjela i to pred vlastitom zgradom na Novoj rivi.
»Mladen Delić...« dovikne mi mama spremajući oprano suđe u viseću.
»Da, da...« kimam glavom.
Dođe mi da istrgnem sredinu iz bilježnice pa da popišem sve poznate koje sam u životu vidjela, ali bojim se da neću imati što zapisati.
Pa se prisjećam susreta s Mladenom Delićem...
»Kako je ono bilo, mama?« opet tražim pomoć.
»Šta kako je bilo?« odgovara mi protupitanjem... »Pa, Ankice, sićaš se kad smo ga vidili...«
»Onda na trajektu...« kažem.
»E«, složi se mama.
Bio je to blic-susret, jedva sam ga se mogla sjetiti... Ukrcali smo se na trajekt i kad je isplovio iz luke, izašle smo mama i ja malo na palubu, jer je meni obično bila muka od zagušljivog salona u kojem su Tonći i tata čitali novine ili strip.
Kad ono - Mladen Delić. Okružen nekim ženama koje se smiju njegovim forama. I nas dvije, sa strane.
»Eno, Ankice, ono je Mladen Delić«, kaže mi mama.
»A ko je to?« pitam.
»Sportski komentator...«
»Je li on popularan?« nastavljam.
»Vrlo popularan«, odgovara mama i ja brzo otrčim u salon da i Tonća obavijestim o toj neviđenoj sreći.
Jednom smo prilikom mama i ja u Splitu na rivi susrele Meri Cetinić. Istinabog, jako čudnu Meri Cetinić, ali se mama složila da to mora da je ona, nakon što sam ja tvrdila da sigurno jest, pa mi dala dopuštenje da se komotno tim susretom pohvalim bratu.
»Meni Cetinić«, važno doviknem iz kupaonice perući zube.
»Je«, odgovara mama iz kuhinje, »i Meri Cetinić.«
To ih je već troje, pardon - četvero, pomislim. Nije loše, ali moglo bi i bolje.
Sutra ću s Tonćem usporediti rezultate. Kladim se da ih on nema više od troje. Posebno ako isključimo Mladena Delića kojega ne bi ni vidio da mu nije bilo mene.

* * *

Tonći je talentiran za pisanje pjesmica. Oboje smo negdje u dobi od dvije godine složili svoj prvi stih. Njegov je bio: »Bato, bato, je l’ ti nosiš smeće? Neće bata da reče«, a ja sam smislila dječju erotsku: »Skoči malo mače da ti vidim gaće«.
I otprilike to je bilo to od mene. Hvala na pažnji i doviđenja.
Tonći je, s druge strane, sklonost smišljanju stihova razvijao, pa je već u drugom ili trećem osnovne objavljivao pjesmice u školskom listu, Modroj lasti pa čak i u Nedjeljnoj Dalmaciji: Napisao je »Zoološku abecedu« i u stihovima opisao sve životinje od A do Z.
Kad je Tito dolazio u Supetar, dobili su u školi zadatak da napišu sastavak ili pjesmicu o predsjedniku, ali on je osjetio inspiraciju za uradak
o pužu, za koji je kasnije dobio nagradu. Jedna ga je nepoznata djevojčica u Nedjeljnoj Dalmaciji čak i plagirala.
Iako mi je njegov uspjeh u načelu išao na živce, to što moj brat piše pjesme ispunjavalo me neopisivim ponosom. Kasnije će ga, u novoj školi, prozvati Pjesnik, pa će suklado tome, mene zvati Mali pjesnik, ali samo kratko...
Za koju godinu Tonći će prepjevati »Milenu« Novih fosila u prigodnu skladbu za Olimpijadu u Los Angelesu. Spominjat će »SEV koji je olimpijadi ukrao dušu«, a ja ga ništa neću razumjeti, ali sviđat će mi se njegova sposobnost da jednu pjesmu u tri koraka pretvori u drugu.
Ja ću se fanatično zagrijati za gimnastiku i nagovatati tatu da mi napravi dvovisinski razboj kako bih bila poput svog idola Mary Lou Retton, na što će mi tata odgovoriti:
»Eno ti ledina u Siveriću, pa nek ti to bude parter.«
Četiri godine prije toga živimo na otoku, ja nemam gimnastičkih aspiracija, a Tonća problematika hladnog rata ne zanima, ali smo zato impresionirani otvaranjem Olimpijade u Moskvi i maskotom-medvjedićem koji će nas još više oduševiti kad na zatvaranju Igara, načinjen od sitnih sličica što ih je podigla publika, pusti suzu za rastanak.
Puklo me to jako. Tim više što me »mala kaplja koja slap pomaže tkati« i inače fascinirala, pa sam već godinama zavidjela djeci koja sudjeluju u Sletu za Dan mladosti i svojim tijelima, i mnogim drugim tijelima, čine oblik ili poruku.
Mi, kinci iz zgrade, ne bavimo se nikakvim sportovima. Na otoku nemamo što trenirati, niti nas takvo što posebno zanima. Tonći i ovi njegovi nekad nabijaju loptu, ali u tome nema osobitog smisla.
Nešto smo se to ljeto bavili i veslanjem kad nas je posjetio rođak Tomislav čiji tata radi u Jugoplastici pa mu je kupio veliki brod na napuhavanje. Tata je puhao dok nije pozelenio od muke, a onda smo otkrili da imamo onu nožnu pumpu za dušek, negdje na dnu ormara. Brod je bio toliko velik da ga nismo mogli vući na drugi kat, nego bismo ga ostavljali u dnu stubišta kao nasukanog kita.
»Tata, oćete i vi nama kupit takav brod?« pitam ga.
»Naročito ljeti«, odgovara tata, što ima otprilike isto značenje kao i
»kad na vrbi rodi grožđe« ili (još jedna njegova omiljena) »kad prdne Che Guevara«.
Svaki, ali doslovno svaki trenutak htjeli smo plutati u brodu, u koji bismo se uspjeli nagurati sve troje, ali Tomislav je iz nejasnog razloga bio sklon najdosadnijem sportu na svijetu (ako se izuzme šah) - ribolovu.
Ok, i ja sam imala svoju udicu i krenu, nekad bismo speštali kruha za ješku, pa se naćulili na rub porta, i ako bi bilo sreće, koja bi ribica i zagrizla. Ali, predano mirovanje satima, sve u svrhu eventualne ribe, nije mi išlo u glavu.
Tomislavu se to sviđalo... A mi smo čeznutljivo gledali kad ćemo se opet njegovim brodom otisnuti na pučinu.
»Oćemo se ić vozit brodom?« pitao bi ga Tonći, a Tomislav bi odgovorio:
»Još samo malo« i vratio se svojem čekanju da riba zagrize.
A onda je jedan dan brod osvanuo probušen. Ispuhao se jednako i naš entuzijazam, i kad je Tomislav otišao kući, više nismo nagovarali roditelje da nam do drugog ljeta nabave gumenjak.

* * *
Svaki grad uz naše more tih, ranih osamdesetih, mora imati svoju šalturicu. U našoj zgradi to je teta Perica s prvog kata. Mama ju je slučajno otkrila i to preko tete Zlate koja za sebe i Noru stalno daje nešto šiti.
Kako je vrhunska, a vjerojatno jeftina, smišljamo toalete kad god nam padne na pamet pa, što u Barba Petra, što u splitskim dućanima, kupujemo različite materijale da ih skrojimo u vestu. Mama i ja tako imamo iste
»suknja-gaće«, od teškog oker materijala, dobre su za zimu, ali bojom nisam do kraja zadovoljna, samo - više se ne opterećujem...
Znam da ćemo, koliko za dva tjedna, već sašiti nešto novo.
Kad Nora za Prvu pričest od tete Lucije dobije prekrasnu crvenu haljinu s bijelim detaljima i žabicama na prsima, a na ramenima trakama koje se vežu u fjok, ja ću poželjeti istu takvu, pa će mi mama kupiti materijal (malo čvršći od Norina), crveni s bijelim cvjetićima, i dati ga teti Perici. Nori ne smeta što je imitiram, najbolje smo prijateljice, to da se isto obučemo čak nam je i fora, pa se onda prošetavamo do Solina, kamo svaki dan odlazimo po sladoled.
To su moji prvi izlasci »u život«.
Otkrile smo to ljeto čari šetnje u predvečerje do automata za sladoled koji su na terasi svojeg kafića držali roditelji moje Olge, kolegice iz razreda.
Nije tu bilo velikog izbora: dva okusa, tri kombinacije. Meni je najdraže bilo kad bi zamutili čokoladu i vaniliju, jer bih onda ja mogla birati između čiste čokolade i miješanog okusa, budući da vaniliju samu sigurno, ni da ližem sto godina, ne bih izabrala.
Ne znam što preferira Nora jer je općenito manje izbirljiva od mene, a vjerojatno i manje tvrdoglava, pa kad je u ponudi jagoda i vanilija, ne pada u trans od očaja, nego se odluči za jedan okus. Mislim da ja jedino tada biram čistu vaniliju. Srećom, čak ni Olgini roditelji nisu toliki alternativa pa im nije na pamet palo da umute jagodu i, recimo, limun, jer bi vjerojatno, zbog takvog hazarda, do kraja ljeta lokal morali zatvotiti. Ovako, igtaju na sigurno, i gotovo svakodnevno u ponudi imaju sladoled od čokolade.
Kao što sam već napomenula, čokoladu, onu vulgaris, klasičnu, uopće ne jedem. Velikodušno je darujem Tonću pa mu to kasnije nabijam na nos, kao da sam se za njegovu dobrobit ne znam čega odrekla.
Nora dobro zna da ipak volim čokoladu s rižom, i to što više riže, bolja čokolada, pa će mi za rođendan pokloniti jednu takvu king size plus dvije lila špangice kojima sam se oduševila kad ih je ona dobila od svoje mame... Nikad nisam vidjela ljepše, izuzmemo li onu s jabučicom što je nosi Jadranka Stojaković dok svira gitaru i pjeva »Što te nema«, a ja joj se divim jer je velika, a ne odustaje od dječje špangice. Za isti ću rođendan od Tonija dobiti lutku Crnogorku, u narodnoj nošnji, kupljenu u Rukotvorinama. Svidjet će mi se lutka, ali unakazit ću je vrlo brzo, tako što ću joj noktom slučajno urezati ožiljak na obrazima... Ali daleko je još do mojeg rođendana, ljeto je tek počelo.
Šetnja do sladoleda traje otprilike pola sata i prethode joj mnogo duže pripreme. Nekad napravimo malo veći dir pa se kući vratimo tek za sat vremena, ali najčešće - odemo po sladoled i doližemo ga do zgrade.
S plažom završimo oko 6. Donedavno smo se isključivo kupali pred zgradom, ali nakon što smo se iz prve ruke uvjerili u katastrofalno riješenu kanalizaciju koja ondje izvire, nije nam teško prošetati do plaže gdje se kupa sav normalan svijet. Moja mama ponekad ode i dalje, »do škrija«, ali meni je to kamenje za nijansu preoštro, a i ne znam baš za što da se uhvatim kad izlazim iz mora. Zato se Nora i ja kupamo na betoniranoj plaži.
Kad se vratimo doma, nabrzinu se otuširamo i nešto bacimo u kljun. Onda biramo što obući. Zanimljiv detalj su damske torbice. Ja ih imam dvije. Obje sam dobila od nekoga, ali draža mi je svijetlokrem koja mislim da je stigla iz Varaždina.
»Nađemo se u sedam pred ulazom«, obično se dogovorimo Nora i ja, a to znači da ćemo izići svaka pred svoja vrata i zajedno napustiti zgradu. To nam je inače jako važno.
»I mi danas idemo na sladoled«, kaže nam Dolores jedan dan.
»Možemo onda i zajedno«, dometne Mirjana.
I jedna i druga misle da se na našim šetnjama događa ne znam što, kad ih nikad ne zovemo da nam se pridruže, ali prava je istina da ni Nora ni ja nismo najdruželjubivije u svemiru, pa više volimo provoditi vrijeme jedna s drugom nego u grupi. »The more the merrier« u našem slučaju ne vrijedi.
S njih dvije nalazimo se na prvom katu. Mirjana je utrljala toliko Nivee po licu da joj se trepavice lijepe. Ali sve četiri smo se sredile kao da idemo u ne znam kakav provod. I nije loše, taj naš zajednički izlazak, makar ćemo se, već sutradan, Nora i ja ponovno izdvojiti.
Tko bi znao o čemu smo nas dvije tako povjerljivo razgovarale. Sjećam se svega nekoliko tema koje smo protresle u tri-četiri godine druženja, ali očito smo se »prepoznavale« na nekoj drugoj, transcendentalnoj razini.

* * *
Spomenula sam negdje da moj tata nije bio poleguzan na hranu, ali zaboravila sam jedan detalj. Točnije dva. Jedan je manje važan, pa ću se, u svrhu razvijanja napetosti, prvo uhvatiti njega.
Kolači. Preciznije: šampite i baklave.
Moja bi mama rekla: »Ajme, ovo mi je prislatko«, i stresla se od grozote, ali i tata i ja najviše volimo bosanske kolače.
Urmašice mi je otkrila teta Lidija koja je, logično, iz Bosne donijela i vlastitu knjigu s receptima. Pa sam se prežderavata svih tih sočnih delicija čija je glavno obilježje da izgledaju masno, a zapravo su samo nevjerojatno slatke.
Nekoliko godina kasnije iznevjetit ću prijateljicu i otkazati odlazak na Ponoćku jer ću prstima provjeravati žitkost sirupa za urmašice i opeci se žestoko na vrući sok. Zasad ne kuham, samo degustiram.
Kolači su prva tatina strast.
Druga strast su morski plodovi, ne riba, ne školjke nego - rakovi.
Prvo je trovanje imao davnih dana i ja se toga ne sjećam, ali kasnijom rekonstrukcijom, moji roditelji kažu da je jedva izvukao živu glavu. Ali kako jedan slučaj ne čini statistiku, nitko nije povezao da bi kobnih trovanja moglo biti još.
Drugi slučaj dogodio se u kuhinji barba Ivice Kulinca.
Pozvani smo na nekakvu večeru, već je, čini mi se, i teta Lidija bila u igri, kad su se pripremali jastozi i to tako što ih se žive ubaci u lonac, što srećom, nisam ni vidjela niti sam u to bila upućena.
Jeli smo u njegovoj kuhinji, degustirali te rakove, pa je mama komadić izvadila i meni.
»Nije mi ovo lipo«, rekla sam joj tiho, da ne uvrijedim domaćine, kad sam jezikom dotakla meso.
»Ne moraš ako ti se ne sviđa«, odgovorila je mama koja mene i Tonća ni inače nije prisiljavala da jedemo što ne želimo.
»Komarac, ne sviđa ti se?« upita me tata koji je očito čuo kad sam mami šapnula na uho.
»Provaj samo pinkicu«, rekao je i barba Ivica, ali ja sam samo odmahnula glavom i bacila se na sir...
Gosti su guštali, i domaćini, i moji roditelji... Gušili se u jastozima i sve zalijevali bevandom. Dobra neka atmosfera, reklo bi se. Pa red šale, red pošalice. Trajala je ta večera neko vrijeme, taman da se jastog prožme s organizmom.
»Tata, oči su ti čudne«, kao Ctvenkapica baki obratim se ja svojem buljavom ocu.
»Ma, nešto me ubolo u kapak«, odgovori tata i počeše se po oku.
Ali ctvenilo ne jenjava. Nakon nekog vremena i mama primijeti da su mu oči krvave.
»Boli me glava, čudno se osjećam«, primijeti moj tata, sve sličniji čudovištu.
Brzo smo se pokupili s večere.
»Ajde, naspavajte se«, isprati nas barba Ivica, iznenađen našim naglim odlaskom.
»To mi je od rakova«, rekao je tata koji se jedva dovukao do Nove rive...
»Trovanje?« čujem mamu kako šapće.
»Sićaš se kako je bilo prošli put...« odgovori on na izmaku snaga.
»Ajme, neće valjda ponovo...«
Uslijedila je noć iz pakla. Stari se prvo, uz maminu pomoć, jedva svukao i legao u krevet, a onda se četveronoške dovukao do WC školjke i iz sebe izbacio dušu.
Doktorica Bernarda rekla je sutradan da ga je povraćanje spasilo. A Tonći je dobio novu inspiraciju za pjesmu:
»Prisjeo mu specijalitet Na to nema imunitet.
Obuzela tatu tuga
Još je gora vrsta druga.«
Urlali smo od smijeha kad nam je pročitao svoj novi uradak, a smijao se i tata, s bolnom grimasom na faci... Lako mu se bilo smijati kad je gospodin Jastog već ponovno pronašao put do mora.
Treća sreća snašla je tatu nekoliko godina kasnije, opet daleko od mojih očiju. Na službenom putu u Njemačku naručio je neki morski miks i makar je provjerio kod kuharice ima li unutra rakova, a ona odgovorila niječno, koji se škamp uvukao u specijalitet. Ostalo je povijest. I nema mnogo veze s mojim sjećanjima na otok.
Osim što tri slučaja već čine statistiku.

* * *

Leksikon.
Roditelji ti kupe bilježnice za školu, a ti izdvojiš jednu, onu najljepšu, s crtama, pa je pretvoriš u leksikon. Od spomenara odustaneš nakon što ti 7 od 10 ljudi napiše istu pjesmicu:
»Ti me pitaš koga volim Evo da ti odgovorim Brzo čitaj prva slova Eto tebi odgovora.«
TEBE! Aaaaa, divota! Osim što sam to već X puta čula, pa mi taj moment i nije neka novost. Kreativnost nam u tim godinama i inače nije jača strana, više stremimo prilagodbi društvu, tako da nitko ne želi eksperimentirati s crtežima po vlastitoj inspiraciji, nego se iz Mikijeva zabavnika kopiraju glave Disneyjevih likova da osvanu na stranicama spomenara.
Valjda zbog toga, a i zbog nekakve mode, trenda, dominantnih kretanja među prvašima i drugašima, ja se radije (kao i Nora, Mirjana, Dolores...) odlučim za leksikon.
Dvadesetak-tridesetak pitanja (ovisno o tome koliko je bilježnica debela) i - opleti!
A pitanja glase otprilike ovako:
1. Ime i prezime
2. U koju školu ideš? (A u koju, jednu jedinu...)
3. Koji si razred?
4. Kako se zove tvoja učiteljica?
5. Imaš li brata ili sestru?
I tako niz nezanimljivih pitanja da bi se došlo do ona dva ključna:
10. Imaš li simpatiju?
11. Kako se zove?
I to je to. Toliko o simpatiji...
Zatim ponovno slijedi dugi niz nešto kreativnijih, ali također prilično nezanimljivih pitanja:
12. Koju grupu voliš? (Dva su moguća odgovora: Novi fosili i Srebrna krila.)
13. Koji ti je lak za nokte najljepši? (Cure: crveni i roza, dečki: bijeli ili prozirni.)
14. Koji ti je najdraži glumac? (Također dva odgovora: Boris Dvornik i Bata Živojinović.)
15. Koja ti je najdraža glumica? (Milena Dravić ili Zdravka Krstulović.) Jednom sam u Norinu leksikonu napisala Gina Lollobrigida jer sam je netom gledala u filmu »Trapez« i odlučila čvrsto da ću, kad narastem, biti lijepa kao ona. A ako mi to ne pođe za rukom, priključit ću se nekom cirkusu
jer me tamo jamačno čeka prava ljubav.
O cirkusima razmišljam i otkako je u naše misto došao kamion sa slonovima i mađioničarima. Smjestili su se u mojem susjedstvu, blizu menze za radnike i učenike iz đačkog doma, pa smo svakodnevno odlazili provjeriti ima li s tim čudacima išta novo.
Bio je to neki tužni cirkus. Bez veselih šarenih klaunova, sve sami depresivci, a i te su životinje bile nekako anksiozne.
Mađioničar je jedino bio impresivan jer je znao stvoriti goluba ni iz čega, i izvlačio je iz rukava i šešira neprekinuti niz šarenih rubaca svezanih međusobno čvorovima...
Bili smo oduševljeni, pa smo se Tonći i ja danima igrali mađioničara, ali kako bogzna kakve trikove nismo znali, najčešće sam ja sjedila u publici dok mi je brat pokazivao trikove s kartama koje sam stotinu puta vidjela.
»Zapamti ovu kartu«, rekao bi važno Tonći i ja bih u sebi rekla:
»Sedmica pik!«
Onda bi on sve dobro promiješao iza leđa i dignuo špil prema meni u visini očiju, pa rekao:
»To nije ova karta?«
»Nije«, odgovorim gledajući tricu karo.
Tonći se vrati miješanju špila, dade mi čak i da presiječem, makar ja znam da je sav taj trud puka predstava jer je ionako, dok mi je pokazivao tricu karo, dobro pogledao moju sedmicu pik...
»Je li to ova karta?« drekne Tonći i pokaže mi sedmicu pik.
»Bravooooo, pogodio si!« s hinjenim oduševljenjem uzviknem i zaplješćem mađioničaru, odlučna da popodne Frani ili Zrinki prodam istu priču.
U našem mjestu živi jedan Robin za kojeg kažu da je »genije«. Moja mama inzistira na terminu »fenomen« jer, kako kaže, Robin nije općenito superioran ostalima nego ima neobjašnjiv talent da napamet vadi druge i treće korijene iz složenih brojeva. Sam priznaje, nema pojma kako mu to uspijeva, ali ljudi kalkulatorom lako provjere njegovu nepogrešivost u izračunu.
Ja ne razumijem dobro u čemu je trik, kao što ne razumijem ni o kakvom je korijenju riječ, pa mi je draža jednostavna magija kakvu u našem dnevnom boravku za mene izvodi Tonći (ili pravi »čarobnjak« u menzi blizu naše zgrade).
Mama nam je otkrila da velik dio magije leži u širokim rukavima, zrcalima i duplom dnu kutije i šešira, pa nam tako razbila iluziju u koju smo željeli vjerovati. Ali osjećali smo se na neki način počašćeno jer smo, za razliku od ostale djece, spoznali istinu života i magije.
No, vratimo se leksikonu.
Nora i ja na ona dva pitanja redovito odgovaramo isto.
10. Nemam
11. %
Rijetki su se spremni raskrinkati u leksikonu. Gotovo nitko ne napiše puno ime i prezime simpatije, pa se čak i oni hrabriji posluže iksevima i crticama.
Nakon što sam ispucala desetak djece iz zgrade i još poneku prijateljicu iz razreda, pa mi ponestalo ispitanika (a nije red da brojevi u srupcu - jedan čovjek, jedan broj - ne budu ispunjeni barem većim dijelom), dala sam leksikon prvo mami, a onda i tati.
Mama je na 10. pitanje odgovorila s »Imam«, a na 11. s »Ivica«.
Na red je došao i tata. Smijuljio se nešto ispunjavajući leksikon, valjda svjestan toga da nas ne zanima ni njemu najdraži lak za nokte ni u koji razred ide, nego samo dva škakljiva pitanja.
Pa kad nam je napisao, potpuno očekivano, kako »ima simpatiju«, na
11. pitanje odgovorio je s: X_ _ _ _ _ _ Y_ _ _ _ _ _ _ _
Mama je prebrajala crtice i računala, pa se ofendila. A onda sve brzo zaboravila. Valjda ju je bio stid da zbog mojeg leksikona dovede u pitanje svoju bračnu zajednicu.
* * *
Sjećam se dana kad sam upoznala Dalibora. Zapravo, glagol »upoznati« potpuno je neadekvatan u ovom slučaju, jer s čovjekom nikad nisam progovorila ni riječi. Dakle, sjećam se dana kad sam ga uočila.
Da razjasnimo odmah nešto. Taj Dalibor u mojem životu nema apsolutno nikakvo značenje, nije moja prva ljubav, niti prva simpatija, nije mi bio idol i nije učinio ništa što će posebno obilježiti moje odrastanje. A opet sam poglavlje počela s njim. Zašto?
Ne znam koliko je imao godina, ali od mene je bio bitno stariji. Mogao je biti sedmi ili osmi razred, a mogao je biti i srednjoškolac, jer ne pamtim da sam ga prečesto viđala, pa je lako moguće da se zapravo školovao u Splitu. Iako su mu roditelji živjeli dolje. Štoviše, tata mu je bio barba Prošper, alias Djed Mraz.
Ni ne znajući da ih Nora i ja promatramo, Daliborovo društvo pubertetlija igra »Crnu kraljicu, jen’, dva, tri!«.
Za one koji ne znaju, pravila su ovakva:
Jedan gleda prema zidu i izgovara rečenicu: »Crna kraljica, jen’, dva, tri!« Na »tri« se okrene i koga uhvati u pokretu, eliminira iz igre. Ostali su u vrsti i pomiču se dok je ovaj okrenut prema zidu. Ali moraju stati prije
»tri«. Tko prvi, njemu djevojka.
Intelektualno prilično neizazovna igra.
Osobitost ovog popodneva u tome je što Dalibor ima strašno duhovit pristup toj igri. Pa se na »tri« ukipi kao voštana figura, svaki put u sve luđoj pozi. Svi se smiju, pokušavaju imitirati, ali ne uspijeva im. Prekasno se zaustave sve u želji da se što bolje i žešće izglupiraju prije nego što se ukipe. Za razliku od Dalibora. On je jednostavno prirodni talent za kerefeke.
Nora i ja smo opčinjene. Ponavljam, ne toliko Daliborom kao takvim, koliko novim pristupom staroj igri, koja je, čak i nama, nižim školarcima, dosadna da bismo je prečesto igrali. Nakon ovoga, stvari se mijenjaju.
Ekipi s Nove rive opisujemo događaj i, evo, već nas se skupilo sedam- osam, imitiramo voštane figure... Beljimo se, krivimo u kukovima, izbacujemo vrat i, ukratko, glumimo da i mi ironiziramo igru, valjda kako bismo pokazali da smo je prerasli.
Širok je dijapazon naših društvenih igara.
Cure igraju na lištik, a dječaci na franje, tu su pravila strogo podijeljena, ali zato kad nacrtamo kredom školice, što je izvorno ženska igra, priduže nam se i muški prijatelji. Pa bacamo kamenčiće i pazimo da ne ugazimo crtu, a tragovi igre ostaju danima, dok ih kiša potpuno ne ispere.
Jednako tako, po spolu se dijeli i kolekcionarstvo. Moj brat skuplja značke, što je fin, čist i pristojan hobi, jer mu roditelji kupe album, a tata mu usto sa svakog službenog putovanja donese značku (ili pet). Ja, s druge strane, u dogovoru s Norom, počnem skupljati salvete (koje se također donose s putovanja i mogu se razmjenjivati ako imaš duplić), no elegantne su dok ih je malo, ali vrlo brzo prerastu gabarite kutije za cipele, a onda ih moraš premjestiri u veću kutiju i sve zajedno držati pod krevetom... A gledamo ih gotovo nikad, jer čim ih izvadimo, nastaje nered. Ipak, i Nora i ja dobro znamo kako nam se koja salveta zove i od koga smo je dobili.
Na otoku smo naučili i novu igru (jednu od novih). Zove se Škatule- batule i igra se tako da glavni smišlja zadatak, pa viče: »Škatule-batule, pritvorite se u...« Recimo, stablo!
Ostali kandidati imaju par sekundi vremena da se pretvore u zadani predmet, a glavni bira najboljeg. Tonći i ja brzo nadogradimo igru, pa izmišljamo pojmove poput »stolica na rasklapanje«, tako da glavni može sjediti po suigračima.
Jednom je Tonći smislio zadatak da se pretvorimo u stolicu s ugrađenim radijem, pa smo se promptno svi namjestili u položaj prilagođen tome da Tonći (kao glavni) na nas sjedne. Ali očito sam baš ja bila njegov izbor. Pa se ugnijezdio meni u krilo i pritiskom na nos, uključio
»radio«.
»Da vidimo malo kakav je program na drugoj stanici...« radosno kaže i krene mi zavrtati nosom.
»Bla, bla, bla...« pokušavam imitirati radijski program.
»Brže malo«, naredi mi Tonći, »vrtim stanice, ne možeš samo ‘bla, bla, bla:.«
I ja ga poslušam:
»Brljub...brl... la, la... brlb... blabrl...«
Ali Tonći ne prestaje. Vrti mi uši, pojačava ton. Iživljava se, dobro sam shvatila, maltretirat će me tako dok mi nos ili uho ne otpadnu...
»Brljub...brl...bubu...brbl...«
Ne odustajem tako lako, ali već me prilično boli. Ostale stolice s ugrađenim radijem čekaju u redu dok me vlastiti brat zlostavlja. Shvatim koliko me ponižava i što od tuge, što od boli, rasplačem se pred svima...
Zato sam zadovoljnija otkako igramo igru za odraslu djecu, bez prevelikog fizičkog kontakta. I to po Daliborovim instrukcijama. Kojih nije ni svjestan. Kao što nije svjestan ni Nore i mene. Barem tako nas dvije mislimo. Do jednog slučaja.
Kao što sam već napomenula, u zadnje se vrijeme češće kupamo na plaži nego pred zgradom, što zbog kanalizacije, što zbog toga jer ne možemo tek tako skakutati u kupaćima pa kasnije očekivati da nas respektiraju, kad nabacimo torbicu preko ramena i krenemo na sladoled.
Zašto se taj dan baš nitko od klinaca nije kupao pred zgradom, ne sjećam se točno. Ali rekla bih da se umiješala koincidencija.
Još je jedna otegotna okolnost kad rivu treba pretvoriti u kupalište. Lozna. Teretni brod koji se parkira pred našom zgradom. Ali, o njemu ću kasnije jer zaslužuje koju rečenicu više.
Izašle Nora i ja na balkon pa gledamo kakva je to cika i vika pred našom zgradom. Kad ono: Dalibor i neko društvo izvode akrobatske skokove u more. Zapanjene njihovom vještinom (makar su i puno mlađi klinci, pa i moj brat, već znali elegantno skočiti na glavu), odlučimo se zadržati još koju minutu. Sladoled nikamo neće pobjeći.
Bez prevelikog međusobnog komentiranja, nas dvije s radošću promatramo sva ta salta, i laste, prijelom i ... nemam pojma kakve sve egzibicije, ni ne slureći da najbolje tek dolazi.
Kako je Dalibor dobio nenadanu publiku (aha! znači ipak nas primjećuje!), a potrošio je sve skokove kojima raspolaže, odvažio se na humorističan pristup (za koji bi se očito odlučio kad god bi mu ponestalo ideje). Konstruktivno, mora se priznati!
Zaleti se on negdje od pošte, pa preko ceste prema moru, i uz tarzanski urlik pljusne u vodu... Prijatelji se smiju, pa mu plješću, a nas dvije gledamo
i ne vjerujemo takvoj otkačenosti.
Drugi zalet... Još bolji od prvog. Urlik, odraz, prijelom... Daska! Pa urlik: AAAAAAAA!
Počnemo se smijati i nas dvije... On iz mora izlazi crvenog trupa, jauče i dalje, ali se smije. Treći skok... Zalet, odbijanac, visoko, u zrak, i u zraku - ludi Dalibor spušta gaće i pokazuje nam svoju bijelu pozadinu.
Šok i nevjerica! Prijatelji urlaju od smijeha, a curice ciče. Nora i ja također. Ovakvoj se predstavi nismo mogle nadati. Onu »dasku« (kad je prsima pljesnuo o površinu vode) Dalibor zaboravlja. Više ga ništa ne boli. I spreman je na novi skok. Inkorporirani element skidanja gaća, bez sumnje, ni ovaj put neće izostati... Na opće veselje.
»Ovaj je lud«, kažem Nori.
»Totalni luđak«, složi se ona sa mnom i brzo doda: »Evo ga opet...«
»Hihihi...« ne mogu se suspregnuti.
A i Daliboru je drago, baca pogled-dva prema našoj loži na drugom katu, pa se ponovno zaleti u more. Skok - gaće - ateriranje! PRAS! I ponovno...
Sve dok se moja mama nije pojavila na balkonu.
Napominjem da moja stara nije od onih strašnih mama koje sve moraju imati pod kontrolom. Niti je stroga u procjenama tko je dobar, tko je loš. U njezinom moralnom sustavu svega je nekoliko stavova koje je vrlo teško poljuljati. Jedan je teološke prirode, a drugi se tiče vulgarnosti. Moja mama kao da ima hipersenzor koji provokaciju takve vrste detektira i prije nego što se dogodi.
»Mali, šta ti to radiš?« prodere se s balkona.
Ali Dalibor, kojega šuša previše adrenalina da bi se obazirao na kritike, ili ne čuje ili se namjerno oglušuje, pa istrčava iz mora i već se ponovo zalijeće.
»Ma, vidi ga...« mrmlja moja mama, odlučna da prekine Sodomu i Gomoru pred našom zgradom.
»Mali«, vikne odlučno... »Kako te nije sram?« prozove Dalibora i on konačno podigne pogled.
»Je l’ ja?« pita.
»Je, je, ti... Šta se sad praviš blesav?« vikne mu moja mama i ovaj zašuti.
Presušile su fore kojima se mogao braniti. A i ovi njegovi - šute i gledaju ustranu.
»Curice te gledaju odavde, a ti skidaš gaće...« nastavlja mama i Nora i ja požalimo što smo se tako glasno smijale.
A eno ga, stid je i Dalibora, pa već skuplja odjeću i ručnike, i trpa ih u nekakav ruksak.
Mrmlja nešto u stilu: »Nišan tako misli’... Škužajte puno...«
»A vas dvi«, okrene se moja mama nama, »idete li na taj sladoled ili ste se već dovoljno zabavile?«
Blago smo postiđene pa ništa ne odgovaramo, nego se skupimo svaka u svoju sobu... Sladoled je čekao da se počešljamo.
A Dalibora ne pamtim da sam više vidjela. Stigla je jesen i on se sigurno bacio na obrazovanje. Možda je idućeg ljeta bio pametniji.

* * *

Stalno imitiram da sviram klavir... Kad god sam u prilici, a svira neka muzika, ja glumim da sviram.
Na otoku nema muzičke škole kao u Drnišu u kojoj predaje moja teta. Ona me odvela da vidim velike klavire i klupe u kojima sjede djeca, pa me impresioniralo, i sad sam sigurna da želim svirati klavir. Posebno nakon Silvina posjeta. Kako je jesen morala dočekati u formi, moja je mama s časnim sestrama dogovorila da gošći ustupe klavir na sat vremena dnevno. Tata ne ide u crkvu pa je dogovor s časnama prepustio mami. I to mi je dalo ideju...
Ulje na vatru dolila je reta Marendićka kad je Frani kupila harmonij jer, kako kaže, »dobro je da nauči osnove«.
Teta Marendićka je, čini mi se, prilično velik autoritet za poklone djeci, ali joj nikako ne mogu oprosriti što je mojoj mami, kad joj je ova rekla da će mi kupiti rošule, rekla:
»Kupite joj radije stalak za slikanje. Ima okserice, a rošulama će noge dodatno iskriviti.«
Srećom, moji su roditelji bili odlučni da mi kupe točno ono što poželim. Kraj je školske godine i Tonći i ja imamo sve petice što znači da možemo dobiti poklon po želji. Što je zaželio on, ne sjećam se, ali ja sam dobila crvene rošule, iste kakve ima Nora, pa cijelo ljeto ne silazimo s njih, nego se, u kupaćima i rošulama na nogama, penjemo do drugog kata na ručak. Jednom sam tako otklopila varivo, koje se još kuhalo, i zagrabila žlicom samo da probam, pa se opekla po golom trbuhu. Ostao je sitni ožiljak, ali evo, nakon 30 godina, više ga ne mogu ni pronaći.
Kad malo zahladi i stolovi se iz Bašte spreme unutra, nas dvije otkrijemo čari popločane terase na kojoj nema ni kamenčića koji bi nam se podvukao pod kotače, pa ondje nabijamo normu.
»Upišite me na klavir«, predložim roditeljima par dana prije početka škole.
»Odakle sad to?« protestira pomalo mama. »Nema kod nas muzičke...« Ali ja već imam spreman odgovor.
»A kako je Silva svirala kod časnih...«
I zbilja, te časne su jako zanimljiva pojava. Nemaš ih ni čut’ ni vidit’, a drže starački dom, prave krokanat i kroštule, a evo, sad i mene mogu naučiti svirati.
I Nora nagovori svoje da je upišu, pa tako nas dvije krenemo na privatne satove. Ja sam talentirana, ali Nora je puno discipliniranija, pa prije mene sa stola prijeđe na prave tipke.
Časna Eudoksija me frustrira... Drži me na stolu i ja prstima tučem u prazno. Danima gledam u klavir (sa strane), a ne smijem mu ni prismrditi, jer mi ruka još nije oblikovana poput jabuke, i bla, bla, bla.
Jedina mi je satisfakcija što, kad dođem kući, Tonću prodajem pamet pa mu, kao što je časna Eudoksija prije pet minuta radila meni, poravnavam prste u pravilnu kupolu. On se malo potrudi, ali ne pada mu na pamet da se osobito grči radi gluposti, tako da vježba ostaje samo meni...
Umjesto toga, njega fascinira ritam i rado bi postao bubnjar, pa vadi one mamine karirane »važe«. Četiri komada, inicijalno jedan u drugome, sad odvojeno, puni sadržaja. Najveći za šećer, manji za kavu, zatim začine, vanilije, klinčiće i u najmanjem, valjda, cimet... Jer što bi drugo moglo stati u tako sitan važ? Metalni su pa kad po njima lupaš, proizvode zvuk kao činele. Tonći dohvati dvije kuhače pa lupa, udara ritam, izvodi bravure, ali se (makar s kuhačama bolje izgleda) uskoro odluči na gole dlanove jer mu tako mnogo bolje ide.
Ja se već poželim ispisati s glupih satova sviranja stola kad me časna Eudoksija pripusti klavitu. Ajme veselja!
»Svirala sam na pravom klaviru«, hvalim se tog popodneva mami. Pokušavam ostati ozbiljna, ali smješkam se ponosno, jer sam već počela sumnjati da ću ikad osjetiti tipke pod prstima.
»Fala Bogu više«, vikne mama i zagrli me. »Popila si mi mozak s tim klavirom. A i ta časna, brate mile... Držat dite toliko na stolu...«
Sad sam već zadovoljnija. Časna mi je pokazala šaru na tepihu do koje trebam povući stolac kako bi mi ruke bile dovoljno blizu klavijature, i dovoljno daleko od tijela, ali ne predaleko. Pridržavam se propisa, odlučna u tome da možda i ja jedan dan budem poput Silve. Ali, ubrzo shvatim da glazba i nije samo zvonka radost. Sat vremena dnevno tučem po tipkama. Isprva pola sata, vrlo brzo 45 minuta, i eto me na sat vremena, a još nisam došla ni do pola.
Klavir mi nisu kupili, namjeravali su harmonij, ali je časna Eudoksija rekla da je to sasvim drugi instrument, i dok Frane lupa po svojem »falšem« instrumentu (a ima i posebne ritam-dodatke, pa zvuči onako kako bi Davor Tolja koju godinu kasnije zvučao da slučajno nije imao pojma o sviranju), ja, po buri i kiši, idem vježbati u samostan. Sva sreća pa mi je mama od nekakvog skaja (koji smo kupili da bismo tapecirali fotelje, pa odustali od toga) sašila torbu za veliku klavirsku početnicu Matz-Šaban.
Kao što vidite, uspjeh s narodnom nošnjom majku je okutažio za nove krojačke pothvate.
Najčešće, kad pokucam na vrata samostana, časne Eudoksije nema jer drži vjeronauk u prizemlju zgrade. Otvori mi časna-kuharica, koja je vrlo simpatična i uvijek se smješka. Nekad mi dade da probam neposvećenu hostiju koja mi se u pravilu iznutra zalijepi za obraz.
Uglavnom, ja vrlo brzo zaključim da časna-kuharica nema pojma o klaviru i glazbi, jer da ima, valjda bi i ona koji put zasvitala u crkvi, pa se bacim na vlastiti repertoar. Najdraža mi je »Kuca, kuca Pero«, pa mlatim s dva prsta ko blesava dok ne savladam tehniku i ne dostignem željeni tempo. Osobito dugim periodom vježbanja pjesmice van plana i programa ne mogu se baš pohvaliti jer časna Eudoksija, makar nije prisutna tijelom, ipak nije retardirana, a bogme ni gluha, pa iz prizemlja čuje moje preludiranje na katu.
Nakon što me temeljito prekorila, nisam znala kako da pomirim vlastiti umjetnički drive s nametnutom disciplinom. Pa sam se disciplinirala. Ogovarale smo je Nora i ja zato u svoje privatno vrijeme i to je bio naš otpor časnoj-meštrovici.

* * *
Mama se nije oduševljavala stripovima. Kao da su droga koja će nas udaljiti od čitanja »pravih knjiga«. Danas, kad su i stripovi pomalo retro umjetnost, kvaliteta nekih klasika je neupitna, ali nametanje stripovske lektire nikad nije zaživjelo kao dio mainstream pedagogije.
Lunov Magnus Strip i Zlatna serija - dvije su dominantne strip- biblioteke. Općenito, Gornji Milanovac, tvornica kiosk-zabave za djecu, tih godina vjerojatno obrće nezamislive pare, jer osim što klinci »gutaju« stripove, cijela država fanatično kupuje sličice (koje, uvijek nova kolekcija, izlaze permanentno). Album se ispunjava mjesec-dva, a čim stane distribucija jednih sličica, već stižu nove, prigodne.
Logično, kako moja mama ne voli stripove, mi ih i ne kupujemo. Čini mi se da je moment agresije prilično ključan razlog zbog kojeg našom literaturom nije oduševljena.
Još u Srbiji, sjećam se, ona nam je čitala Mikijeve almanahe i zabavnike, smišljala pjesmice o Buldozima (»koji se peku na tihoj vatrici«), a mini stripom Tom i Jerry (u rubu čije je naslovnice pisalo »Vrtirep«) i sama je bila oduševljena.
Kako ni Buldozi (koji se peku) nisu baš miroljubivi Jehovini svjedoci, nego »opasni« kriminalci koje snađe zaslužena (okrutna) kazna, nije mi jasno zbog čega se moja mama okomila baš na Lunov Magnus Strip i Zlatnu seriju.
Na kiosku u portu, jedinom u mistu, radi barba Vlado kojeg nikad nisam vidjela cijelog, uvijek dopola... Na podlaktici ima istetoviranu golu
ženu, ili sirenu, nisam sigurna, jer mi je neugodno buljiti u tu tetovažu da je dobro promotrim.
Moja mama za takve slike kaže da su »pornografija« i ja u to vrijeme nemam pojma da se različiti stupnjevi obnaženosti nazivaju različitim imenima. Ali zato znam da gola spolovila u prvom planu kioska itekako imaju agresivno značenje, jer da nemaju, ne bih morala gledati ustranu kad odem po žvake ili tati po cigarete.
Kad gledamo film, pa naiđe neka škakljiva scena, sklapamo dogovor s mamom da prekrijemo rukama oči, samo da nam ne kaže:
»Tonći, Ankice, čini mi se da ovaj film ipak nije za vas...« Pa da nas potjeraju u sobu.
Ovako prekrijemo oči i čekamo da završi. A to skužimo po zvuku.
Kad se Tonću požalim da sam odslušala cijelog Mačka Fritza, ali nisam vidjela ni scenu, on mi otkrije da je virio kroz prste.
»Zašto?« pitam ga.
»A zašto? Zanimalo me...« odgovara lakonski i ja shvatim koliko sam glupa što sam tek tako propustila prve lekcije seksualnog obrazovanja.
Ono drugo obrazovanje također je tu i tamo iz takta znalo izbaciti moju mamu. Gledamo mi tako »Poletarac« jednu nedjelju prijepodne (a gledamo ga svaku nedjelju) i kod nas je gomila djece. Sjećam se Tea, Alena, Nore, Tonija... možda i Frane.
Sviđao nam se taj »Poletarac« jer je imao genijalnu pjesmu na početku, a bio je i idealna kombinacija zabave i obrazovanja, pa se sviđao i mojoj mami.
Ipak, nije s nama gledala cijelu epizodu nego bi tu i tamo iz kuhinje bacila pogled i nešto prokomentirala...
Sad, je li načula o čemu se radi u idućem prilogu ili smo se mi naglo stujili, promrmljali »bljak« ili »uuuuu«, nije ni bitno, činjenica je da je njoj nešto bilo sumnjivo pa je provirila. Kad ondje - žena upravo rađa, u gro planu. Moja majka izleti iz kuhinje i, kao Stefka Kostadinova, preskoči stolić u dnevnom boravku (pritom posmicavši svojim tijelom nas gledatelje), te se (još u letu) baci na televizor i brzo okrene program na »Dozvolite da se obratimo«.
Gotovo, što smo gledali, gledali smo.
»A mamaaaaaaaaa«, pobunimo se Tonći i ja. »Zašto si to sad okrenula?«
»Tako«, odgovori ona, apsolutno neraspoložena za daljnju argumentaciju, od koje inače ne bježi.
Kasnije nam je objasnila da joj je bilo neugodno, da rađanje nije ništa sramotno, ali da je slika ženinog spolovila, sluzi i krvi, došla prenaglo i nije se stigla pripremiti na sve to.
Dodala je: »Kod nas je bilo toliko dice i ja sam jednostavno morala reagirat...«
Tako smo mi, mularija iz zgrade, ostali zakinuti za iskustvo oči u oči s porođajem, i ja nisam sigurna je li nas time mama oštetila ili nam je napravila uslugu.

* * *
Dakle, stripovi. Tonći najviše voli Zagora, ja Komandanta Marka. Mikija ne volimo ni jedno ni drugo jer na kraju uvijek piše »NASTAVIĆE SE«, a ja bih rado nekad doznala i kraj.
Kako ne kupujemo stripove (kao ni nitko od naših prijatelja), stalno dobivamo godinu-dvije stara izdanja tako da je nastavak iluzorno očekivati. Ako uleti, uleti, ali najčešće ne uleti.
Tonći još voli Texa Willera, a ja Bleka Stenu, iako je Blek Stena (svi će se složiti) prilično mentalno ograničen.
Ja imam jedan glavni kriterij odabira omiljenog strip-junaka. Ako se ni u jednoj epizodi ne pojavljuje nijedna žena, kao što je slučaj, koliko se sjećam, kod Texa, pa romansa ne postoji ni u natruhama, odbijam čitati. Zanimaju me muško-ženski odnosi (što da kažem), a zanima me i kako su te žene nacrtane da vidim mogu li ih kopirati kad i sama postanem strip- crtačica.
Malo me pustilo to crtanje (odnosno, barem me pustilo javno), otkako sam s mamom razgovarala o svojoj profesionalnoj orijentaciji, pa mi je rekla:
»Ti bi možda mogla bit dizajner kad narasteš...«
»A šta je to?« upitala sam je, crtajući na poleđinu već ispunjenih listova iz mape.
»To su ljudi koji smišljaju kako će neki proizvod izgledati...« pokuša mi objasniti mama.
»Koji proizvod?« pitam.
»Recimo, neka tkanina, zavjesa, tako nešto...«
Ja bacim pogled na zavjese u boravku, koje su moji roditelji donijeli iz Italije, promotrim šare zemljanih boja (malo smeđe, malo bež, malo nijanse meda) i - ne oduševim se baš.
Zamislim sebe u poznim godinama (negdje oko dvadeset i pete) kako iscrtavam takve (dosadne) šare, pa smišljam gdje bi se sve smeđa mogla uklopiti i - naježim se.
»Hm...« promrmljam umjesto komentara, a mama se nadoveže: »To je tvoj talenat...«
Pa se meni učini da protiv talenata ne možemo ništa i da bi bolje bilo da ga malčice zatomim (makar javno). Zato sad crtam kad me nitko ne gleda pa pokušavam ljudska lica šrafirati po uzoru na Komandanta Marka (koji ima debele usne, s jedne strane u sjeni, s druge na svjetlu) ili njegovu Betty čija se kosa presijava po kovrčama.
Odvažit ću se uskoro i na portrete poznatih osoba, ali se neću baš iskazati. Pa kad iz Studija pokušam precrtati Franu Lasića, ispast će Milka Podrug Kokotović, i tako...

* * *

Strah moje mame nije se obistinio. Ne samo da čitajući stripove nismo izgubili interes za knjigu, nego se sklonost čitanju samo povećala. Zapravo, nisam sigurna koliko su stripovi i knjige u korelaciji, ali vjerujem da se navika ulaganja vremena u čitanje (bilo čega) razvija kao zasebna sklonost.
Da budem preciznija, ljubav prema čitanju mnogo je više pokazivao Tonći nego ja. Čak i sad, kad smo bitno stariji i njega je posao odveo u neke sasvim druge vode, količina pročitanog sadržaja (u slobodno vrijeme) kod mene i njega nije ni za usporedbu.
Već u trećem osnovne pročitao je cijelu školsku knjižnicu. Učiteljica koja je ondje radila bila je istodobno i oduševljena i zgranuta, pa je mojoj mami rekla:
»Ja mu više nemam šta dat...«
A mama se ponosno nasmijala, iščekujući da se fond knjižnice malo
»podeblja« specijalno za mog brata.
Ja sam, s druge strane, čitala skromno. Pročitala sam, recimo, »Zlatni ključić« i odlučila da, s obzirom na podudarnost u fabuli, nema smisla da se sad još trošim i na »Pinokija«, pa sam se prebacila na neku treću knjigu koja me se toliko dojmila da joj ne pamtim ni naslov.
Odrastati uz tako ambicioznog brata nije bilo baš jednostavno. No, nekako sam se nosila s tim izazovom, razvijajući valjda alternativne metode preživljavanja.
Kad smo već kod čitanja, tata je, po vlastitom priznanju, zadnje pročitao nekakav ekvivalent »Družbe Pere Kvržice«, ali zato voli novine, posebno stranice sporta...
I nema to mnogo veze s obrazovanjem.
Tata je završio fakultet s trideset i nešto, nakon što ga je bivši kolega Bahar Muhamed, iziritiran tolikom inercijom, sam počeo prijavljivati na ispite i na posao mu donosio skripte. I popeo se time starom na glavu. Sve mu je skupa bila velika tlaka, ali mu je još neugodnije bilo odustati kad se Muhamed već toliko potrudio oko njega. Sjećam se, bilo je to u Srbiji, nas smo dvoje bili mali, ali dovoljno bučni, pa nam je mama rekla:
»Nemojte u tinel, tata uči...«, što je nama iz nekog razloga bilo nevjerojatno smiješno, pa smo prodrli u dnevnu sobu i krenuli s ruganjem.
»Tata ide u školu, tata ide u školu«, skandirali smo jureći oko klub- stolića po kojem su bile razbacane bilježnice i nacrti.
Stari se ulovio za glavu, ali je ipak nekako fakultet priveo kraju. Jedino što knjigu nije baš obožavao.
Mama je zato bila pravi čitač. U bivšem smo gradu i Tonći i ja bili učlanjeni u gradsku knjižnicu, gdje sam ja nabavljala slikovnice, a on se možda već bavio i nekim knjižicama.
Uglavnom, odlazak u biblioteku za mene je bio pravi praznik. I to ne zbog ljubavi prema lijepoj umjetnosti nego iz sasvim profanog razloga: pored pulta za udaranje pečata u člansku iskaznicu, a uz veliku staklenu stijenu, nalazile su se dvije stolice za ljuljanje. Onakve kakve je imala Heidina baka u jednoj od slikovnica koje sam listala. Tonći i ja zauzeli bismo svatko svoju, gurali smo se da nam dopadne ona koja ne škripi, ali zadovoljili bismo se i ako bi nas dopala derutna.
Tako sam razvila sklonost učlanjivanja u knjižnice. Ali na otoku ponude takve vrste nije bilo. Ništa osim školske, i to one koju je moj brat iščitao do posljednjeg sveska, a meni za to nedostaje cca. 2000 komada.
»Prava sitnica«, rekao bi jedan od budućih strip-junaka kojega u to doba još nismo imali čast upoznati...

* * *
Prije tridesetak godina o pedofiliji i ostalim devijacijama seksualne vrste nije se mnogo znalo, a još se manje govorilo. Bilo je to vrijeme prije širenja AIDS-a i manje se naglas raspravljalo o tuđim spolnim navikama.
Sjećam se da mi je mama govorila kako se, kad je ona bila dijete, pričalo o nekom nastavniku koji je dječake vabio doma, pa je, nakon par godina,
jedno od nesretne djece konačno progovorilo i tajna je iscurila u javnost. Javila se onda i njegova žena sa svojim svjedočenjem, uglavnom -nastavnik je nekamo nestao i o tome se tek govorilo ispod glasa.
Ne želim da me se krivo shvati... Nipošto ne mislim da sam bila žrtva pedofilskog napada niti da je moje postojanje u to vrijeme ikoga seksualno uzbuđivalo, ali jedne epizode s otoka povremeno se sjetim, tim više što je
»epizoda« trajala neko vrijeme. Možda i sve vrijeme.
Unaprijed se ispričavam svojim roditeljima koje ću, prepričavajući priču o Borisu, možda nehotice potvoriti za zanemarivanje, a ispričavam se i dotičnom mladiću koji očito nije bio svjestan da to što radi možda nije fizičko, ali svakako jest emocionalno zlostavljanje, samo eto - ponavljam - javnost nije bila dovoljno senzibilizirana na osjećaje djece.
Otprilike u vrijeme posjeta moje tete Slavice krenula je nekakva šala između dotičnog Borisa i mojeg tate. Boris je bio mladić u godinama, teško mi je odrediti koliko je mogao imati, ali spadao je u kategoriju »ni vrit-ni mimo«, dovoljno star da nema šanse da ga ikad uočim, a premlad da bi imao dijete mojih godina.
Što je taj čovjek dobacio mojoj teti Slavici, i je li joj uopće išta dobacio, ne mogu baš tvrditi, jer su argumenti bili, nešto u stilu, »ne gledam nju, nego malu (mene!!!)« i opravdavanje mojeg tate, nakon što sam se jednom rasplakala neutješno: »Ma, to ga ja zafrkavam da gleda sve mlađe žene, da će ako tako nastavi, uskoro bacit oko i na moju ćer!«
Benigna neka zafrkancija, totalno nebitna, ali kao što sam već naglasila, u to vrijeme jako dobro povezujem stvari i »čitam« odrasle ko blesava, pa mi užasno ide na živce kad, hodajući s mamom ili tatom, sretnem tog debila koji mi dobaci: »Mala, mala, koliko imaš godina?«
Valjda sam mu jednom i odgovorila, no vrlo brzo zaključila sam da je pitanje retoričko i da je jedina svrha tog uleta »frajerisanje« pred ne znam kim, ali isključivo na moju štetu.
Pretvorila se ta provokacija u pravo maltretiranje, makar nikad nije prešla kritičnu granicu i nikad se nije pomakla od samo jedne rečenice:
»Mala, koliko imaš godina?«
Šetao je Boris s nekim curama po rivi, uvijek s drugom pod ruku, bio je i zgodan na neki klasičan način, i te su cure bile lijepe i moderne, pa nikako nisam kužila otkud mu toliki poriv da provocira mene.
Osobito iritantno bilo je što su moji roditelji reagirali na njegovo zadirkivanje, ali ne onako kako sam se ja nadala, zaštitnički, nego su se smijali njegovoj truloj fori, za koju je, razumljivo, on bio siguran da je
vrhunska, pa ju je produžio i na jesen, zimu, proljeće, ljeto, državu, kontinent, Kumovu slamu... vječnost!
Jednom sam tako sjedila na frizerskom stolcu kod barba Vlade koji me šišao i gledala mamu kako lista Praktičnu ženu dok joj se pod haubom suši kosa, kad se Boris pojavio na vratima. Što je tražio, nemam pojma, jer sam glavu zaburila u novine potpuno nezanimljivog sadržaja (dok je on nešto razgovarao s barba Vladom), zahvaljujući Bogu što sam mu u tom trenutku očito izvan fokusa.
I krene Boris prema izlazu iz radnje, posudio je te škare, kabel, nosač aviona (tko će se sjetiti što je posudio) i dođe do vrata, pa zastane, okrene se, i dovikne: »Mala, koliko imaš godina?«
Ni ne pričekavši odgovor, iziđe van, ispraćen smijehom Vladinih mušterija.
Kako su moji roditelji u to vrijeme već počeli razmatrati mogućnost selidbe, pomislim kako jedva čekam da mi ponovno rasture život pa da se konačno riješim i Borisa i njegove šugave provokacije. Počnem brojati dane...
Tko god želi može tvrditi da djeca ne razumiju govor u šiframa, suptilne fore seksualnih konotacija, ironiju, sarkazam i prenesena značenja... Ja sam uvjerena da ih razumiju bolje nego što bi itko htio. I zato se nikad, ali nikad, u dječjem društvu neću praviti pametna. Barem ne pametnija od njih...

* * *
Da je ipak i u našoj malo vali bilo različitih perverzija koje bi, poput najlon- kese (koju je netko bacio u more kad se najeo bresaka), iznenada isplivale pod nosom, posvjedočila je jednom prilikom teta Marendićka.
»Nećete virovat, Albina, šta mi se jutros dogodilo«, rekla je s vrata i moja je mama već pristavljala vodu za kavu.
»Šta je bilo?« upita znatiželjno.
»Jutros mi neko zvoni na vrata«, poče teta Marendićka, »ne znam koja je ura mogla bit, ma nije prošlo osam i po, nikako.«
»A ko?« upita moja mama.
»Ja tog čovika u životu nisam vidila«, odgovori teta Marendićka pa se ispravi: »Možda ga i jesam koji put trefila u portu, ali ne sićam se da jesam...«
Mama donese šalice, pa prokomentiraju kako su lipe, i odakle joj... Je li kupila u samoposluzi ili dobila na poklon?!
»Ma nisam«, odgovori moja mama, »u Splitu u Koteksa, onda kad sam kupila onaj materijal da mi Perica sašije vestu...«
Nisam mogla vjerovati da su tek tako skočile na drugu temu, taman kad je najnapetije, ali sluteći da je priča šokantna, ne želim ih požurivati, em zato što je ovako još napetije, em zato što sam sigurna da bi me potjerali, u stilu »idi vidi jesam tamo«. Pa šutim i pravim se totalno isključena.
»E, i šta je tio taj čovik?« konačno upita moja mama kad je elaborat o dosadnim šalicama konačno završio.
»Ja otvorim onako u šlafroku, kažem: ‘Izvol’te, šta ste tribali?’, a čovik mi odgovori: ‘Gledam vas s druge bande kanoćalom... Pa mi nije bilo jasno je li vam to žuto spavaćica ili kućna vesta... Nije mi dalo mira jučer cilo jutro i danas, pa san mora doć provjerit... Sad vidim da je ipak kućna vesta.«
»Ma šta mi napriča...« začuđeno će moja mama, a teta Marendićka samo kimne glavom, i dalje unezvijerenog pogleda.
Odjednom, valjda shvativši komediju situacije, umru njih dvije od smijeha, ali vidi se da su pomalo i uzrujane, jer do druge bande je skoro kilometar, ne daju nam ni da preplivamo valu, a sad se nekome dade »lipo od tamo« došetati da bi provjerio »je li ono žuto vesta ili spavaćica«...
»Šta bi reka stari svit: Ima nas svakakvih’«, zaključi moja mama pa se vrate temi »je li bolje sašit suknju ili suknja-gaće« i što od to dvoje više vizualno širi.

* * *
Neka djeca imaju livadu, kao recimo Tonćevi prijatelji u Siveriću, kamo ja ne idem rado (osim zbog crvenog laka za nokte) jer je to jedino mjesto na svijetu u kojem ne postoje djevojčice... Koliko ja znam.
Druga djeca imaju školska igrališta. Kao, recimo, moji rođaci iz Solina čija je kuća smještena vrlo blizu betoniranog igrališta, idealnog za šaranje školskom kredom. Osobiro nedjeljom kad ondje nikoga nema.
Mi na otoku imamo Loznu. Parkiranu drito pod našim prozorom.
Ne odgovara nam taj brod kad se želimo kupati, ali nam zato odgovara u svim drugim situacijama (osobito nedjeljom kad ondje nema nikoga).
Urbana legenda našeg mista kaže da nema goreg nego da te ulovi neki od mornara s Lozne (ili još gore, kapetan glavom), jer je takva prilika ravna samoubojstvu. Bolje ti je na glavu skočit’, nego dopasti u šake ljutitom mornaru.
Naravno, tu i tamo netko od njih naiđe. Vikne, drekne, potjera nas, ali ništa se osobito ne dogodi. Ipak, mi se uživamo plašiti mornara jer jedino tako naša pustolovina dobiva razmjere amazonske avanture.
Skakati po Lozni. Bez cilja i plana. Nema boljeg...
Velik je to brod (barem se meni tako čini), ali nema na njemu mnogo kabina. Kad proučimo palubu, odemo unutra... Vrata su uvijek otključana.
Ali kabina je mala, skučena, i nemamo se što unutra zadržavati. Tim više što se bojimo da nas ne ulove, pa ako nas mornar zatekne na palubi, još nekako... Samo da nas ne vidi u utrobi broda. Jer unutra su njihove osobne stvari.
Zalijepili su i slike golih žena, neke u vrlo neobičnim pozama, kao da plove prekooceanske rute, a najčešće odu do prve vale ili eventualno do Splita... Vidim i šalice, pa nekakve papire, časopise, ali ništa ne diram jer je tuđe.
Jednom su Alen i Tonći otkrili kako funkcioniraju konopci jarbola, pa su smislili igru lijana...
»Ankice, ulovi se za konop«, nagovori me Tonći.
»Kako da se ulovim?« pitam i on mi pokaže.
»Drž’ se čvrsto, a noge stavi na grop...«
I ja se tako uhvatim za konopac i čekam. Odjednom, ova dvojica napinju konopac s kojim je očito moja lijana spojena, pa se ja krenem njihati... Letim iznad Lozne, vidim i kabinu ispod sebe, pa mi gušt.
Sad želi i Nora... Dižu i nju, leti i ona. I svi smo oduševljeni tom igrom.
»Ovo je supeeeeeer!« viče Nora, pa onda još jedan đir tražim i ja, sve dok nam dlanove ne izranjava grubo pletivo konopca ili Alenu i Tonću »ne otpadnu tuke od napora«.
Kako Lozna na prvi pogled nudi obilje mogućnosti, a već na drugi nemamo pojma što da zapravo radimo s njom, za oblike lude zabave (koja bi uključivala pustolovinu, a isključivala ikakvu mogućnost da nešto uništimo ili nas ulove) trebamo dobro uključiti mozak.
Penjemo se ponekad i sami, jedno po jedno, kad nemamo pametnijeg posla, ali u tim situacijama posjeti traju prilično kratko. Nema publike, nema izazova.
Tonći oduvijek stremi izazovima. Nije baš neobuzdan kao moj prijatelj Toni Puljak koji, kako sam već napomenula, bez problema visi s drugog kata, ali ipak i moj brat pomiče granice (postupno i oprezno)... Dječaci iz zgrade veru se na ogradu broda, pa na nižu ljestvu jarbola, pa na pramac/krmu/opcionalno, i od tamo se bacaju u more, skaču i vježbaju
eleganciju da je danas-sutra mogu demonstrirati pred kojom curicom od specijalne važnosti.
Ipak, taj dan čisto sumnjam da je Tonći imao u planu kaskaderski skok s vrha jarbola jer, ma kako avanturističkog duha bio (što nije), nije budala pa da zbog izazova riskira trajni invaliditet.
Popeo se, uglavnom, prvo na nekoliko prečki jarbola, pa otišao dalje... Sve više. Izazov je to, nije mačji kašalj. Meni ne pada na pamet da idem s njim, bojim se visine ako me ugrožava, ali Tonći ne gleda dolje pa ga nije strah.
I eno ga, već je na vrhu. Puca pogled na cilo misto, a on je »king of the world«, nema mu ravnog na otoku. Pa ugleda u daljini tatu koji se upravo vraća s posla.
Mahne mu. Budala.
»Tata!« čak vikne, ponosan na sebe i svoju hrabrost.
Dodala bih »ludost«, ne toliko zbog penjanja (penjanje više-manje) koliko zbog mahanja tati koji ga, eno, unezvijereno gleda odozdo...
Mahne i tata njemu... Pa mu mahne da dođe i vikne:
»Ajde, Tonći, spusti se polako... Da ti nešto kažem.«
Iznenađujuće, glas mu je toliko miran, čak se i smješka, ni traga onom mojem strogom tati koji bi, sigurna sam, vikao i urlao da »koji je njemu... šta se penje... je li poludio... i nek silazi istog trena dok mu se on nije popeo na tu idiotariju od jarbola... a onda će ga ON spustit doli«.
Ali ne, moj se tata očito promijenio. Pa sad razumije koliki je blagoslov imati tako neustrašivog sina, usto spretnog.
I Tonći polako, korak po korak, silazi s jarbola... Smješka se, ponosan. Razmišlja... Možda mu tata dađe koju hiljadarku za sličice da ga nagradi. I doskakuće do tate koji ga čeka, ali se odjednom više baš i ne smije... Pa se i Tonći uozbilji. I ušuti.
O nastavku neću. Bilo bi to otkrivanje intime mojega brata. Veće nego na što sam ga pripremila. Reći ću samo da je jarbol naše Lozne od tada postao strogo zabranjena zona.

* * *

Pjesmica ide ovako:
»Kapijo, kapijo, otvoooooooooooori vrata Da prolete, prolete tri goluba zlaaaaaatna Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak
Petak, subota - NEDJELJAAAAAAAA!«

Dvoje se uhvate za ruke, podignu ih u naopako V, pa se ostali provlače ispod i kruže dok pjesmica traje... Na »NEDJELJAAAAAAA!« ruke se spuštaju u zamku koja će zarobiti jednog natjecatelja.
Poanta je u tome da se prethodno ovih dvoje (koji se drže za tuke i čine kapiju) dogovore tko je koji pojam (ili osoba) i - predomišljanja nema.
Najčešće sve krene od »maštovitih pojmova« tipa zlatni prsten i zlatna narukvica.
Kad ulove jednog u klopku, odvuku ga sa strane i pitaju:
»Jel ti bolji zlatni prsten ili zlatna narukvica?«
»Zlatni prsten«, odgovara ovaj.
»Iza mene«, kaže jedan od natjecatelja...
Vraćaju se (svi troje). Zarobljenik stoji iza jednoga, ostali se provlače, pjevaju uglas...
Zamka! Sa strane. Pitanje.
»Iza mene...«
I tako dalje dok se svi natjecatelji ne potroše.
Iza svake strane »kapije« prilična je grupica, najčešće ravnopravno podijeljena. Kreće povlačenje konopca (bez konopca), a poanta je prevagnuti, dovući protivničku stranu na dio iza zamišljene (ili kredom ucrtane) crte. Prilično jednostavno.
Što igra dalje odmiče i što nas je više u nju uključeno (a najčešće smo uključeni svi), to su i pojmovi maštovitiji, pa su tako u ponudi: čarobni dvorac ili zlatna tvrđava; divlja mačka ili majmun koji govori; veliki televizor ili pravi mikrofon itd. A jednom su Toni i Tonći odabrali najzanimljivije od svih zanimljivih pojmova na svijetu. U ponudi su se našli Tito ili Bog.
Sraz religije i politike polako ali sigurno prodro je i do našeg igrališta pred zgradom. Uostalom, dosta se tih godina ispod glasa govorilo o tome smije li se u crkvu ići javno i što ako su ti roditelji prosvjetni radnici ili ti je tata u Partiji, a mama baš i nije.
Postavljala su se i pitanja:
»Ko je stvorio čovika?«
»Nastao je od majmuna.«
»E, ali ko je stvorio majmuna?«
»Ne znam.«
»Bog.«
»A ko je stvorio Boga?«
Tu svaka diskusija prestaje, jer na odgovor - »on je oduvik« - počinje negodovanje, protestiranje i obje strane postaju svjesne da ponestaje argumenata.
Uglavnom, Toni se uzdao u snagu Tita, a Tonći je vjerovao da takav kult ličnosti jedino božja sila može ugroziti.
Jedno po jedno, provlačimo se tako, ova nas dvojica odvlače sa strane... Ja još kružim, ali vidim - igra baš i nije ravnopravna jer se Toni snuždi pri samom pogledu na kolonu iza Tonća... Na kraju se svi nađemo na jednoj strani, osim Frane koji se drži za Tonija. Pa nam je žao. Znamo da kad potegnemo, njih dvojica lete k nama.
A nijedna uvjerljiva pobjeda (bez otpora) nije osobita satisfakcija.
Odustajemo od igara na metasociološkoj razini.
Bilo je to jedini put da smo pristali na tako nemoralnu ponudu. Brzo smo se vratili svojim zlatnim ključićima i letećim kristalnim tanjurima.

* * *
Povlačenje konopca gledali smo na »Jadranskim susretima«. Bila je to jedna od emisija kakvu ljudi s televizije nikad kasnije nisu uspjeli nadmašiti. Snimala se, koliko se sjećam, svaki put u drugom gradu na Jadranu, a gledala u čitavoj Jugoslaviji. Natjecateljske igre bile su maštovite, bez iznimke zabavne, recimo: trčanje s perajama na nogama dok ti je u ustima žlica s jajetom, penjanje na jarbol - tko će prije do pršuta, guranje bačvi (ili koluta sira, već po potrebi)... Sve pred televizijskim kamerama. Idealan spoj modernog medija i starih igara, ne osobito naprednijih od bacanja kamena s ramena (ili već spomenutog potezanja konopa). Dosta se igara odvijalo u moru, pa se tako (pod okriljem noći, ali uz ljeskanje reflektora na morskoj površini) preplivavalo uvale, vozilo brodice, ronilo za spužvama i pentralo na plutače... I staro i mlado. Više staro nego mlado.
Gledali smo »Jadranske susrete« svake nedjelje. Sviđali su se i mojim roditeljima, a posebno im je zanimljivo bilo kad su jednom prepoznali neke ljude, jer se show snimao u Makarskoj (ili nekom drugom mjestu u koje su bili upućeni).
»Ma je li to onaj Jurica?« rekao je moj tata.
»Ajme, šta je ostario«, dometnu mama.
»A budaletine...« komentira tata pa se smije dok se rečeni Jurica pentra po jarbolu i pokušava dohvatiti pršut da ga prebaci u platnenu vreću na leđima.
Meni su dragi »Jadranski susreti«, ali me ne veseli izostanak glamura. Naime, svi nose mornarske majice (kakvu je i mojem tati donio njegov brat koji je vojsku služio u mornarici, tri godine), a one se ne mogu podičiti bogzna kakvim koloritom. Jedini veseli detalj su crvene marame, no ukupan dojam prilično je skroman, i da nema navijača koji urlaju i smiju se od srca (i da se natjecatelji ne zajapure u licu, pa kad im ovaj pruži mikrofon, jedva dolaze do daha), opći bi dojam bio prilično skroman.
Možda je pravi problem u tome što »Jadranske susrete« uporno uspoređujem s »Igrama bez granica« koje su međunarodni projekt i prepune su kapitalističkih rješenja: specijalno izrađenih kostima u iskričavim bojama, golemih trampulina, tobogana, dvoraca na napuhavanje... Nevjerojatna raskoš vrtića za odrasle.
U »Igrama bez granica« redovito sudjeluje i Jugoslavija (s tamnoplavim kostimima) i ja grizem nokte kad naši nastupaju, a ako nas slučajno nema (ili prerano ispadnemo), preorijentiram se na Italiju (u bijelom), jer ondje živi moja teta Slavica što je ulazna viza da budem navijač.
Tih se igara ne sjećam, bile su prekomplicirane da bih ih upamtila... Uvijek se prilagođenim katapultom ispaljivalo tanad od stiropora na protivnike, penjali su se ti natjecatelji (u nezgrapnim kostimima kao sumo- borci) na bedeme od pjenaste gume, pa se znojili ispod naslaga šminke i teške odjeće od neoprena.
Sutradan bismo se igrali... Logično, radije smo organizirali vlastite
»Jadranske susrete« jer smo mnogo lakše mogli doći do plastične plutače nego do dvorca na napuhavanje. Tonći i ja imali smo kolekciju šarenih čunjeva s pripadajućim balotama i nekakve plastične diskove za bacanje udalj, što nam je sasvim solidno moglo poslužiti da pluta dok mi izranjamo već nešto... Što smo jedni drugima dali u zadatak.

* * *
Prvi kvart do Nove rive je Batak.
Smiješno je govoriti o kvartovima u našem mistu. Prehodaš ga za 10 minuta, pa sukladno tome, i sve kvartove obiđeš. A kakav je to kvart koji možeš prehodati za 2,08 minuta?! Pa ipak, dobro se zna gdje počinje Batak, a završava Nova riva. Na vrhu skala pokraj naše zgrade.
A Batak onda završava kod Bašte. Pa se uz more vratimo doma, čisto da ne idemo istim putem. Kad god prolazim tuda (a prođem barem jednom dnevno), pogledam »šetande« uz trotoar, na kojima ljeti sjede penzioneri ili žene, pa se sjetim kako sam na jednoj od njih, »friško opituranoj«,
svojedobno ozelenila žute hlače na tregere, specifične po dvije stvari. Prva je bila to da su na prsima imale izvezene dvije ptičice koje se maze (kao na reklami za Palomu), a druga da mi ih je, u našem bivšem gradu, prodala teta Beba, mama Dejana Šakovića u kojeg sam bila zaljubljena. A bila sam zaljubljena iz dva razloga: prvi je bila već spomenuta teta Beba koja je bila toliko prekrasna da sam je jednostavno morala poželjeti za svekrvu, a drugi
tata mu je bio još prekrasniji i usto je igrao nogomet. Ne onako, iz hobija, nego zapravo - bio je nogometaš! I te su hlače jedino što me još povezuje s Dejanom Šakovićem i njegovim impresivnim roditeljima, a eto - sad više nisu u opticaju jer sam nehotice sjela na »friško opiruranu šetandu«...
Uglavnom, mi Novorivčani ratujemo s Batakčanima.
Izmislili smo to jedan dan i pridržavali se neko vrijeme Ženevskih konvencija u tom imaginarnom sukobu u koji ni sami Batakčani nisu bili upućeni.
S tom se djecom ne igramo često. Zapravo, igramo se eventualno u školi, ali privatno - naša su igrališta strogo podijeljena. Oni imaju nekakvu teracu na kojoj im pomalo zavidim, ali zato nikad ne dolaze na našu, a bogme, ne penju se ni na Loznu (niti smo ih ikad pozvali da se popnu).
Ne sjećam se točno tko su sve Batakčani, ali znam da je među njima Magda, kći barba Štefana, koja je Tonćeva generacija i na Prvoj je pričesti imala kratki veo. Po tome je pamtim.
Kasnije će Magdi pripasti naše fotelje, i to mi je nekako čudno, jer moji i njezini roditelji nisu nikakvi prijatelji da bismo tako razmjenjivali namještaj.
Magdin je djed preživio strijeljanje. U Drugom svjetskom ratu. Nijemci su ga ulovili, poredali u vrstu s drugima i - promašili. A on je, što od straha, što od pameti, pao i pravio se mrtav, pa tako preživio. I sad redovito odlazi u crkvu i sjedi u bankadama (klupama na oltaru, namijenjenima važnim muškarcima iz župe), čak i kad je žestoko nevrijeme, bura koja kišu miješa s morem, pa se ljudi zaključaju u kuće i ne pada im na pamet da nosom pomole vani... Magdin nono i onda ode do crkve, probije se nekako s lumbrelom u ruci, pa don Petar samo za njega drži misu.
Moji roditelji kažu da je on »najbolji čovik na svitu«.
U to vrijeme tog čovjeka ne povezujem toliko s Magdom koliko s njezinim stricem, barba Somom, koji radi u pošti i mene i Tonća jednostavno obožava. Tonća čak ponekad poveze svojim tomosom »đir po mistu«, a ja ih slušam kako »pr... pr... pr...« prolaze valom. Pa pomalo zavidim i na tome.
Some živi na drugoj strani, a Magda je na Batku. I nema pojma da ratujemo.
A mi ih pratimo, čekamo u zasjedi, vičemo jedni drugima: »Eno ih... Eno Batakčani. Brzo u zaklon...«
Pa bježimo, skrivamo se iza stijene i čekamo da Batakčani odu, što oni, naravno, vrlo brzo i učine jer su u prolazu i boli ih briga za nas.
Za potrebe »rata« s njima, Tonći i ovi njegovi odučili su napraviti logor u borovini, pa se dogovore i u samoposluzi ukradu dva-tri noža, ali ona za ručavanje, pa u skladu s tim apsolutno neupotrebljiva za rezanje granja i gradnju logora (koji ionako nisu imali ideju kako sagraditi). Kao da se nisu mogli poslužiti u vlastitim kuhinjama... Kao da bi itko primijetio da koji nož nedostaje iz escajga.
Gradnja logora (s deficitom nacrta) ostala je samo na razini ideje, ali je mene zgranula činjenica da je moj brat ukrao nož.
U to mi je vrijeme pričao i o svojem prijatelju, navodnom kleptomanu, koji je, svaki put kad bi ušao u trgovinu, jednostavno nešto morao mrknuti, najčešće žvaku, čokoladicu ili lopticu skočicu.
»On nije normalan«, kaže mi Tonći. »Ulovili su ga u dućanu...«
»A šta je ukra’?« pitam.
»Prašak za pecivo...« odgovori brat i prasne u smijeh.
»Šta će mu prašak za pecivo?« zgranem se ne shvaćajući što je smiješno.
»To ti je kleptomanija...«
Noževi koji su propali u šumi nisu se ubrajali u psihodevijaciju. Oni su ukradeni radi višeg cilja (pa se prije mogu ubrojiti u terorizam ili pravednički rat). Jedina je šteta što Batakčani nisu znali koliko im dajemo važnosti i riskiramo slobodu radi imaginarnog sukoba s njima...
Nikad nam se nisu ni obratili, osim tu i tamo, kakvim normalnim pitanjem, tipa: »Imamo li sutra tjelesni?«

* * *

U kojem se trenu okrenu godine pa požališ što nisi mlađi? Događa li se svijest o vremenu postupno ili te zvekne pa odjednom shvatiš da si za nešto prestar?
Prvi put sam pomislila da moje vrijeme prolazi u nižim razredima osnovne, kad sam negdje pročitala da se balet uči s četiri godine. A ja sam četiri imala davno... Preklani.
I violina. I ona se uči od malih nogu, a ja već nosim broj 34. Prestara za violinu, zaključim bez suvišnog podilaženja samoj sebi.
Bili su to rijetki trenuci kad sam žalila što nisam mlađa, inače sam mnogo češće trčala pred rudo.
Nema puno veze s mojim životom na otoku, ali jedno od prvih sjećanja (možda i prvo) ide otprilike ovako:
Imam tri i pol godine i stojim na vratima naše zgrade u Srbiji. Vrata su drvena i jedan je prozorčić napuknuo. Točnije, fali mu komad narančastog stakla. Imam nekakvih problema s odjećom koje ovdje neću opisivati jer nije ni mjesto ni vrijeme, ali se sjećam osjećaja da me dotično nervira, usto što imam problem socijalne prirode. Ne znam reći slovo r. Pa razmišljam... Kad me netko pita koliko imam godina, ja mu odgovorim »Tli i po.« I ne sviđa mi se što sam tako mala i što više nije ni bitno koliko zapravo imam godina i je li to puno ili malo, bitno je da svi odmah dobiju i informaciju više. »Imaš tri i pol godine i ne znaš reći r«, sigurno pomisle, ali ništa ne kažu. Zato stojim naslonjena na ta vrata s puknutim staklom i mislim... Ako umjesto l, kažem h, koje više sliči na r, onda će možda moja mana biti manje uočljiva. Pa kad me netko upita: »Koliko imaš godina?«, ja ću mu fino reći
»Thi i po« i - mirna Bosna...
Kud se toga nisam sjetila kad me onaj debilni Boris naganjao po mistu i za mnom dobacivao: »Mala, mala, koliko imaš godina?«
»Thi i po, debilu«, mogla sam mu doviknuti, ali nisam...
Umjesto toga (ali ne i vezano uz to) pokušavala sam biti starija...
Vidjele Nora i ja starije kako se skupe uz more pa sjede na kolonama za koje se veže cima. Ljeti su te kolone vruće jer, pored onih niskih, kamenih, postoje i velike, tamnosmeđe, od nekakvog materijala koji podsjeća na metal, pa se zagriju na suncu. Pokušavamo se popeti na njih, u kupaćima ili kratkim hlačama, pa jaučemo od vrućine, ali nam je i smiješno, pa ponovo naskačemo na kolone ne bismo li i mi sjele na njih kao one, starije cure od nas.
Eeeee, da je nama ležerno sjesti na kolonu, pa popričati s prijateljicom, umjesto što se ovako mučimo da je dobavimo... Zato nađemo neku nepredviđeno nisku kolonu, ali isto onakvu, tamnosmeđu, pa po njoj sjedimo i glumimo opuštenost. Šteta što je takva kolona dalje od naše zgrade, blizu ambulante, pa se ne možemo igrati na poznatom teritoriju, a na nepoznatom nam je nepoznato da bismo do kraja uživale.
Pored ambulante još je jedna mjerna jedinica odraslosti.
Posadio netko tamarise, stabla sitnih igličastih listova, duž trotoara koji vodi od Nove rive do porta, pa i pred ulazom u ambulantu. Tamaris je
lijepo stablo, kvrgavo, stoga pogodno za penjanje... Samo, ni Nora ni ja se puno ne penjemo po drveću, više mjerimo hoćemo li se, prolazeći pokraj tamarisa, sagnuti da glavom ne zapnemo o granu. Jesmo li dovoljno visoke? Naravno, nismo... Ja osobito. Pa bez problema prolazim uspravna, iako se čak i moja mama saginje, a ne može se podičiti ne znam kakvom stasitošću.
Zato biram niže grane, pa kao nenormalna skrećem s puta da bih se podvukia pod tamaris i frknula nosom jer se eto i ja »moram sagnuti da prođem«.

* * *
Često sanjam kako padam. Čak i danas ponekad u snu povjerujem da mogu letjeti. Više onako, zaletim se, odbacim, i zaplivam po zraku... Šlajfam rukama, koristim otpor. Pa produžavam skokove u mini letove. Čujem da se to događa djeci, ali eto - dogodi se i meni.
Kao klinka stalno sam sanjala da padam.
»To je najnormalnija pojava«, rekla je teta Marendićka: »I znači da rasteš.«
Kao da ne bih rasla i kad bi me gore netko poštedio noćnih mora, pomislim, jer zbilja ne volim osjećaj izmicanja tla. Koji u mojim snovima traje predugo.
Nikad, naime, ne padam s kreveta ili ljuljačke ili odnekud odakle je normalno pasti, nego se penjem na zgrade, nebodere, tornjeve, najviše grane, kako bih se mogla kobnije okliznuti i survati u ponor.
Tonći mi ne vjeruje da, dok sanjam, mogu biti svjesna da spavam.
»Kako znaš?« pita me.
»Ne znam«, odgovaram, »osjetim da spavam i jedva čekam da se probudim.«
»Svašta«, odgovara moj brat.
Ali ja tu vještinu odlučim nadograditi. Koliko je zapravo to bila stvar odluke, a koliko problem laganog sna (od kojega patim cijeli život), ne znam, ali nekim sam trikom naučila kako se probuditi kad poželim.
»Znaš kako«, krenem objašnjavan Tonću.
»Kako?«
»Triba mi neka podloga...«
»U snu ili u stvarnosti?« pita me brat.
»U snu...« odgovorim i nastavim: »Na koju naslonim glavu i to ovako...«
Sklopim dlanove i na njih položim lice (kao na kičastoj slici djeteta ili golištavih anđela kerubina, sve s namjerom da se postigne dražest), pa zaklopim oči.
»Najčešće je ta podloga stol, a jedanput sam naslonila glavu i na folcvagen. Kad to napravim - odma se probudim«, veselo dometnem.
»Stvarno?« začuđen je Tonći.
»Najstvarnije.«
»Ja nikad ne znam da spavam«, pomalo tužno primijeti, »a kamoli da bi se zna’ probudit.«
»Ne znam ni ja kako znam, ali znam...« ponosno zaključim.
»I svaki put ti uspije?« upita Tonći.
»Skoro svaki. Jedanput sam sanjala da sam se probudila, ali sam nastavila spavat. Pa me onda mama oblačila, a ja sam se mislila - kako me oblači kad se oblačim sama, i kako me oblači kad se ne sićam da sam se ustala iz kreveta...«
»I šta je onda bilo?«
»Ništa, rekla sam mami: ‘samo malo’, naslonila glavu na krevet i - probudila se zapravo.«
»Ludo«, uzvikne Tonći. »Moram i ja provat...«
»Ne znam može li se to namjerno«, kažem, u strahu da mi ne otme trik, a on odgovori:
»A vjerojatno ne može...«
Pa odustane od pokušaja kopiranja moje vještine buđenja iz neugodnih snova o padanju.
Kasnije, u ranim dvadesetima, u Makarskoj ću se odlučiti na skok s visoke stijene koja se strmo podiže nad morem. Zovu je Jarbol. I visoka je 10-15 metara. Djeca od tamo skaču bez problema, bacaju se u more i vraćaju na početnu točku, da se ponovo bace.
Ja ih gledam. Pa mislim - ako se odvažim na taj korak u prazno, tih par sekundi bit će kao da letim... Eto šanse da provjerim kako bi bilo kad bi stvarno bilo...
I popnem se na Jarbol. Strah me. Kad pogledam odozgo, već se kajem.
Više je nego što se čini iz mora. Ali, ne odustajem.
»Skačem pa šta bude«, govorim klincu koji mi obeća da će skočiti sa mnom i držati me za ruku.
»Nije strašno«, tješi me 10-godišnjak, i mi se odrazimo.
Letim. Ali se bojim. Tijelo mi govori da smo već trebali stići, ali nemam pojma do kad ću ovako. Čvrsto sam stisnula oči i ništa od mojeg uživanja u letu. Kao da padam s nebodera.
Hitno mi treba podloga da na nju naslonim glavu! VRUUUUŠŠŠŠŠŠ!
Zaronim u more. Butina mi bridi od sudara s morem, voda ulijeće u nos, a ja sam, već dok izranjam, sretna što sam uspjela. I što se nakon ovoga ne moram probuditi...

* * *
Otkad je naš otok povezan katamaranom, život mi je bitno lakši.
U Splitu smo za tren, a hidrogliser tako brzo ide da valove ni ne osjetim.
Standardni brod me ubije. Jednom sam tako povraćala putem da mama više nije znala što bi sa mnom. Gledam onu čašu piva kako šeta stolom i ne znam mrzim li više tog čovjeka koji je kupio pivo i tako ga odložio, ili sebe samu kad se ne mogu upristojiti i gledati u daljinu, pa da mi muka prođe. Najgore je što valovi obično idu ruku pod ruku s nevremenom, pa ne možemo dugo ostati vani, jer nas sitne kapi mora smoče do kosti.
Mama je luda od brige. A sa mnom uvijek neki problemi.
Rano su shvatili da smo ja i vožnja u neobjašnjivom disbalansu. Autobuse zaobilazimo u širokom luku (i to one s tapeciranim sjedalima), ali mi splitski gradski busevi uopće ne smetaju. Pa tako jedva čekam da uciljamo onaj dupli, što ga jedni zovu »Hatmonika«, a drugi »Braća Bajić«, i njime se dovezemo do Firula ili već gdje...
Tapeciranim autobusom ne idemo nikamo. Nije da postoji osobita potreba za tim, s obzirom na to da moj tata vozi i javni mu prijevoz ne pada na pamet, pa ako se slučajno mama i ja nađemo same na putu, radije kupimo dvije karte za vlak i odvezemo se u Siverić.
Te su karte užasno smiješne, male, kartonske, kao da se dijete igralo konduktera, ali zato vlak vozi sporo, a ja se mogu nabiti na prozor i gledati krajolik. Dok tako gledam u vjetar koji mi škaklja oči, bacim pogled na pločicu »Ne naginji se kroz prozor«, i uvijek se sjetim pjesme o »Selmi koja putuje na fakultet« koju sam čula na stričevu gramofonu...
Kad mi stric desetak godina kasnije otkrije da je dotičnu Selmu zbilja upoznao u Zagrebu, i da je impresivna kao što smo i slutili, sjetit ću se zakovane pločice u truckavom vlaku za Siverić. I bit će mi drago što se Selma nije nagnula, pa je stigla upoznati mojeg strica.
S Makarskom je problem nešto veći. Ako smo se dobacili do Splita (a ponavljam, idemo bez tate), onda nam nema druge nego se ukrcati u tapecirani autobus i 60 i kusur kilometata provesti u teškoj patnji.
Zato mi je draže u Makarsku uploviti trajektom iz Sumartina.
Jedini je problem što su ceste na mojem otoku zavojite kao da se netko trudio zagorčati mi život.
Nino mi kaže da je njegov brat rođen u autobusu, putem do bolnice, i meni odmah padne na pamet kako se teta Perica sigurno napatila rađajući na tolikim okukama.
Kad su moji shvatili da tablete protiv povraćanja u mojem slučaju ne djeluju, odnosno djeluju ali onako kako ne želim opisivati, tražili su alternativne metode, pa sam na jednom cijelom putovanju držala sirovi krumpir u ruci (čak i dok sam povraćala), jednom sam utrpala novine pod majicu (ne znam tko mi je to savjetovao), a teta Seka mi je rekla da je najbolje da držim ruku kroz prozor i to tako da mi se zapešće vjetri. Smrzla mi se ruka, ali - nisam povraćala. Valjda sam imala preče brige, recimo kako da ne navučem ozebline. Pardon - bugance!
Ipak, provjereni recept protiv muke u vožnji su slani štapići i - pjevanje.
Čim me ulovi mukica, zapomognem kroz zube:
»Ajmo nešto pivat!«
Svi se brzo skoče i krenu:
»Ska-li-naaaaaaaaaaaaaaaaa-daaaaaaaaaaaaa Ska-li-naaaaaaaaaaaaaaaaa-daaaaaaaaaaaa Tu se penje, tu se pada
To je sudba, to je nada Skalinada...«
I djeluje.
Zato ne volim kad se nedjeljom navečer vraćamo s vikenda u Siveriću pa, umjesto da pjevamo, slušamo nekakvu kolaž-emisiju o nogometu, a ona ide otprilike ovako:
»Javljam vam se sa Kantride Ne znam ni sam kud to ide...«
Ili nešto tako. Ti su stihovi još i fora jer ih izgovara Ivan Tomić, komentator koji se, dakle, zove kao i moj tata, pa ga podnosim. S druge strane, Edo Pezzi me puca na povraćanje. Nije jadan čovjek kriv, ali jednostavno mi se smanta kad ga čujem, a tim prijenosima nikad kraja. Jedan, drugi, treći... i tako ukrug.
»A sada Mladen Delić«, najavi voditelj.
»Ankice, evo Mladen Delić«, kaže mi Tonći, ali ja ne obraćam pažnju jer ne znam kud bih sa sobom, da li da tati kažem da stane ili da tražim kesu, jer ako samo pomirišem najlon, gotova sam...
»Mladen Delić...« ponovi i mama i pogladi me po kosi. Ja samo kimnem.
»Onaj komentator kojeg smo vidili na trajektu«, pojasni mi mama, i meni bude drago.
Slušam Mladena Delića i ruka mi je izbačena kroz prozor. Vjetri se, a ja brojim kilometre.
»Ubolo ga u jaketu novu na Svetoga Antu u Prugovu«, u maniri svojeg imenjaka odrecitira i moj tata (kao što odrecitira svaki put kad prolazimo kroz to selo u Dalmatinskoj zagori) i ja znam da me još dosta puta čeka... A izvještaji s nogometnih utakmica nisu se ni zahuktali.

* * *

Na putu u Srbiju spavaćim kolima, ne znam točno tko, ali netko je mojem bratu poklonio enciklopediju »Vasiona, Zemlja i vreme«. Mislim da su to bili sinovi tete Krune i čika Radeta, Monja i Zoki, ali ne bih se kladila u to.
Kako god, knjiga se toliko pohabala od (pre)česte upotrebe da ju je mama prvo lijepila selotejpom, a kasnije joj hrbat držala u komadu onom širokom trakom za zamatanje paketa (koja nam je ostala od seljenja). Tonći ju je vjerojatno iščitao cijelu, a ja sam se zadržavala na planetima (Vasiona), potresima (Zemlja) i vrstama oblaka (ako je to bilo Vreme, a ne ono drugo vrijeme o kojem se ne sjećam da je u knjizi bilo riječi).
Tako smo naučili nabrojiti planete po redu (ni ne sluteći da će nam netko oduzeti Pluton), uspoređivali smo Mercallijevu i Richterovu ljestvicu, i ja sam pokušavala predočiti kako se osjećaju ljudi koji dožive potres od 8 i 9 Richtera, kao na onim sličicama s potonulim zgradama i napuklom Zemljinom korom (ni ne sluteći da će 30 godina kasnije moj frend biti jedan od tih nesretnika).
Cirrus, Cirrostratus, Stratocumulus... Bubali smo napamet, i kasnije oblake pokušavali prepoznati na svojem, otočkom nebu.
»Vidiš ono...« pokazivala nam je mama noćno nebo. »To ti je Sjevernjača, a Venera je zvijezda Danica.«
»Vidim«, govorio je Tonći, a ja bih jedva uočila najsjajniju zvijezdu od svih.
»A ono, izgleda ko zmaj... Ono je Mali medvjed«, nastavljala bi mama, i mi bismo tražili zviježđe na crnom platnu ljetnoga neba...
»Ono tamo... poveži one zvijezde... to je Veliki medvjed«, tumačila bi dalje mama, i Tonći je znao pratiti njezin prst koji je pokazivao prema nebu, a ja do dana današnjeg nisam uspjela uočiti Velikog medvjeda... rasutog nekako, bez oblika i smisla. Ma kakva »kola«... taj je medo čisti nered.
»Tako je meni barba Jozip pokaziva kad smo bili mali«, sjetila bi se moja mama svog starijeg brata kojeg nije vidjela 15 godina, otkako se odselio na Novi Zeland. Pa bi se stišala i nekako rastužila... Pa bismo je Tonći i ja zagrlili da joj nadomjestimo nestaloga brata. i gledali u nebo, ja u prazno, Tonći u Velikog medvjeda.
»Možda sad i barba Jozip gleda u isto nebo«, primijetim i njih se dvoje nasmiju.
Mama me poljubi i reče: »Kod njih je sad dan, a i nebo je drukčije...« I ja tu činjenicu prihvatim zdravo za gotovo.
Impresionirat će me pitanje neba, planeta i vječnosti jako. Pa kad mi mama kaže da dobri ljudi idu u raj, i dometne da je tamo život vječni, mene će uloviti napad panike.
»Kako vječni?« upitat ću sa strahom.
»Lipo«, odgovori mama radosno. »Tamo nema smrti, i uvik se živi.«
»Kako misliš - uvik!?« pitam.
»Lipo... Uvik, nema kraja.«
Pokušam si predočiti tu vječnost i - ne svidi mi se. Ne mogu napregnuti mozak toliko da shvatim pojam neograničenosti.
»Užas«, pomislim, pa kažem:
»Kako nešto može trajat vječno? Do kad onda to traje?«
»Nema kraja«, odgovori mama i ja slutim da ona sluti razmjere nadolazećih pitanja.
»Mama, uživi se malo... Nema do kraja života, nema do noći...«
»Pa da, Ankice«, odluči mi mama objasniti, »ali tebi je tamo toliko lipo da ni ne želiš da prestane.«
»Ali, mama«, nastavim po svom, »čak i ako mi je lipo, ne mogu tako stalno...«
»A dobro, nemoj se sad time opterećivat... Nije to toliko bitno. Do toga će ionako proći sto godina«, odluči se ona za defenzivu.
Ali ja ne odustajem:
»Zamisli - uvik, uvik, uvik, uvik živiš...«
Razrogačim oči i čekam njezin odgovor, ali ona ne zna što bi mi rekla.
Pa čeka novo pitanje.
»Ako ja budem toliko dobra da odem u raj, mogu li onda tamo zamolit Boga da me ipak nekako ubije? A, mama?«
»Ma, možeš... Makar, mislim da ti neće bit do toga.«
»Ja, mama, mislim da mi ipak oće...« zaključim, presretna što će se s Bogom ipak (nekad u budućnosti) dati pregovarati.
Kad Tonći dobije knjigu »Moj dom i zavičaj«, listat ću je skupa s njim, iako će ondje biti mnogo manje neba nego zemlje i ucrtanih granica.
Buljit ću ko sumanuta u kartu Jugoslavije, on će mi otkriti da graničimo BRIGAMA, a ja ću upijati krivine po Sloveniji, Slavoniji, Srbiji, Kosovu i Makedoniji, pa kasnije pokušavati nacrtati državu bez gledanja.
Počinjem od Istre (i uvijek je nacrtam nesrazmjerno veliku), spustim se prema Dalmaciji, pa ucrtam svaku bužu, izbočinu, dolje Pelješac... Dodam i otoke, pripazim da ne zaboravim ni našu valu (jasno se vidi u mojem dječjem mjerilu), a onda se bacim na ostatak SFRJ. Nakon što ovlaš prijeđem preko granica Drave pa i dalje, osobitu pažnju posvetim Đerdapu, pa se spustim južno... i zakrenem oko Albanije do Crne Gore.
Znam da sam sfušala žešću kilometražu tako što sam granicu aljkavo označila, makar sam pazila da manje upućen promatrač ne stekne dojam improvizacije, pa fingiram krivine, planine i riječne rukavce... Pa mi moja vala izgleda preprecizno za tako paušalno poznavanje Briga. Padne mi na pamet: ako neka curica iz Šumadije ili Slovenije crta Jugoslaviju, hoće li jednaku pažnju posvetiti i svojem zavičaju i mojoj Dalmaciji... Vjerojatno neće.
Jedino ako je moja Dalmacija i drugima najljepša na svijetu, pa joj i oni poznaju svaki kamen, svaku bužu...

* * *
Moj tata ima ormar u kojem drži dokumente, crvene knjižice i razne spise i u koji nas dvoje, Tonći i ja, nemamo pristupa. U zdjelici od pudinga nalaze se kovanice stranih valuta i ja nekad gledam kako su lire lijepe i glatke za razliku od naših dinara, načičkanih grbovima i slovima.
Sve je ondje uredno posloženo, ali se ipak, svako toliko, nagomila nepotrebnog papira, pa tata sređuje ormar. Otvara svaki papir posebno pa provjerava treba li mu ili će ga baciti na pod da kasnije tu hrpu odnese u smeće. Na tim je papirima svašta, ali ja se najviše sjećam nacrta stanova i kuća koje moj tata izrađuje iz hobija... Kasnije, dok se budemo vozikali našom plavom bubom, tata će mi pokazati kuću koju je projektirao za
prijatelja. A projektirat će i našu, koju ću dobro proučiti na nacrtu i prije nego što se u zemlju zabije prva lopata za temelje.
Žao mi je što moj tata nije arhitekt kad mu tako dobro ide. Iako, svaka priča ima dvije strane, pa bi i ti nacrti, da su mu profesija, možda bili manje kreativni, više isplativi, i možda bi izgubili na »šuštu i gustu«.
Dok sređuje ormar, vadi i nekakve rokovnike na kojima piše RTB ili Jadrankamen, pa ih otvara i gleda ima li u njima nešto predragocjeno da se ne bi smjelo baciti. Ali nema.
»Triba li vam možda ovo?« pita nas dvoje, a mi uvijek uglas odgovaramo: »Triba.«
Pa uzimamo te rokovnike u naramak i samo ih selimo u svoju sobicu, čime mama nije oduševljena, ali joj osobito ni ne smeta.
Ona nema svoj ormar s papirima jer općenito ima puno manje papira, a više je orijentirana na knjige koje ne stoje pod ključem nego na polici.
Zato moja mama, u dnu svojeg ormara s odjećom, ima veliki smeđi kufer, pojačanih rubova, koji se pomalo raspao pa je za putovanja potpuno neadekvatan, ali se u nj mogu složiti papiri i uspomene. Kopam nekad po tom kuferu, u maminoj prisutnosti, pa izvučem bijeli vijenčić koji je nosila na vjenčanju i stavim ga sebi na glavu.
Mama je inače na vjenčanju bila prekrasna, sređena kao Jackie O., ali vjenčanicu nije sačuvala u najlonu, jer je bila nosiva, nego ju je još koji put odjenula. Uglavnom, na vjenčić je bila osjetljiva, kao i na još neke stvari iz tog kufera koji mi ne da da prekopavam bez nadzora.
Tonći i ja pretpostavljamo da je unutra nešto iznimno zanimljivo pa se pokušavamo dokopati sadržaja kufera i zaviriti u ona pisma, za koja slutimo da su ljubavna.
Smiješno nam je što su naši roditelji nekad bili zaljubljeni par pa proučavamo žuti otisak prsta na fotografiji koju je moja mama poslala tati u vojsku, a on je, očito, toliko pokazivao okolo da je na njezinoj poleđini ostala mrlja od kažiprsta.
Što li tek onda sadrže ona tajanstvena pisma?
Kao da nam je pročitala misli, mama je zaključila da se pisama mora riješiri prije nego što ih se nas dvoje termita dočepamo... Tonći je bio dovoljno odrastao da bi znao pročitati i tatin rukopis, tim više što se tata ionako često služio tehničkim pismom.
Dovukla mama kufer na balkon i - eno je - vuče one gradele od plinske boce, obojene u maslinastozelenu, što ih je mojem tati napravio neki kolega s posla.
Gradele su elegantne, kao primjerak finskog dizajna, riba se friga u krugu, pepeo pada u konkavno tijelo, a okrećeš je velikom vilicom ili lopaticom obješenom sa strane... Prekrasno nešto.
Dovuče ih moja mama, pa upali vatru... Da se dobro razgori.
Gledamo je Tonći i ja, zanimljiva nam je ta radnja... »Šta ćeš sad, mama?« pitamo je.
»Spalit ću pisma...« odgovara mama i mi vidimo da joj nije svejedno.
»Kakva pisma?« Tonći se pravi nevješt.
»Tatina.«
»Jesu to ljubavna pisma?« pitam i ja.
»A pustite me sad na miru...« ljutita je mama.
»Pa reci nam jesu ljubavna...« zanovijeta moj brat.
»Jesu...«
»A zašto ih onda spaljuješ?« nije nam jasno.
»Da ih se vas dvoje ne dočepate«, odgovara mama i nasmiješi se, ali oči su joj i dalje tužne.
Dohvati prvo pismo, pročita ga, i ubaci u vatru... Pa drugo, treće, četvrto... Čita pisma, briše oči i kremira ih u gradelama od plinske boce... Crni se dim podigne s našeg balkona, mogli su ga vidjeti i »s druge bande«...
Ali pečena riba ne zamiriše.

* * *
Mama nas je naučila šatrovački. Otprilike ovako: »Ma pa ma pa na pas je pe na pa u pu či pi la pa ša pat ro po va pač ki pi.«
ja pokušavam izreći svoje ime.
»An pan ki pi ca pa.«
»Ne tako«, kaže mi Tonći, »kad završava na suglasnik, onda ga dodaš kasnije...«
Ne razumijem baš, ali osmozom nekako usvojim pravilo.
»A pan ki pi ca pa.«
Zadovoljna sam. Princip je jednostavan, a ako naglasiš drugi slog, zvuči kao neki romanski jezik, talijanski recimo...
Tata ne kuži ni riječ, pa nam je osobit gušt tako razgovarati pred njim.
On nas imitira, pa pokušava:
»Lapa tapa mapa...« A mi se smijemo.
Kad si klinac, misliš da su svi izgubljeni u prijevodu. Tonći i ja, recimo, uvjereni smo da savršeno imitiramo strane jezike i da nitko sa strane ne može shvatiti da zapravo ne govorimo ni engleski, ni talijanski.
Pjevamo strane pjesme, ko da su nam rođene, a najviše volimo Abbu.
»Mani, mani, mani Masti fani
Ina rič mejskoooo!«
Pretpostavljamo da smo pogriješili u izgovoru, ali u globalu - uvjereni smo da smo na tragu.
Kad nas posjete rođaci iz Italije, najviše ćemo komunicirati s Gabriellom jer je nju mama, moja teta Slavica, naučila hrvatski, ali sinovi su ćaćini pa su pravi Talijani.
Teti Slavici i Gabrielli nije trebao šatrovački, njih ni vlastita obitelj ne razumije. Pa mogu kovati planove, intrige i ogovarati pred muškima koliko žele. A Gabriella već sa sedam godina izvrsno govori dva jezika, makar je jedan totalno neiskoristiv izvan granica Jugoslavije.
Moji rođaci Emanuel i Andrea zbog jezične se barijere skoro i ne igraju s nama, nego međusobno, pa dok Gabrielli Tonći i ja otkrivamo čari našeg otoka, oni su pred zgradom i pokušavaju pronaći zanimaciju. Ispituju teren, ali ne odlaze daleko, prašinare po pržini, zaviruju u tuđe automobile i sjede na haubi.
Špotat će zbog toga Emanuela Zrinkin tata koji će kasnije prepričavati mojem tati što mu je ovaj odgovorio.
»Reka san mu da ne smi sidit na autu, a mali se makne i dovikne mi: ‘Stupido!’«
Tata i barba Ivo umiru od smijeha, a ja nemam pojma otkud Zrinkinom tati takva upućenost u romanske jezike.
»On je poliglot«, kažem Tonću jer sam koji dan prije usvojila taj pojam.
»Sve je razumio?« čudi se Tonći.
»Sve!« konspirativno odgovorim.
Nijanse među jezicima počet ćemo raspoznavati s uvoznim serijama i filmovima, pa ćemo tako uočiti razliku između španjolskog i talijanskog gledajući kultno »Plavo ljeto«, u kojem je puno više Š-ova i Ž-ova nego u naših rođaka, i smijati se nevjerojatno duhovitom mađarskom kad se, ne sjećam se više u kojem uratku za djecu, susretnemo s imenima: Janoš, Pišta, Mariš, Giza, Olodar...
Taj će nam jezik biti komičan i kad ga u seriji »Velo misto« bude izgovarala smiješna Mađarica, ali ta će serija ionako donijeti obilje tema za pretresanje pred zgradom.
Meni se najviše sviđa Zdravka Krstulović u ulozi Violete, nekako je profinjena, uvijek dotjerana, a zgodan mi je i onaj njezin Pegula, pa Tonći i ja uvježbavamo ples koji su naši omiljeni protagonisti izvodili u svojoj plesnoj školi.
»Sad okret«, daje mi upute Tonći, pa oboje pjevamo pjesmicu koju smo sinoć naučili.
»Skok...« dometnem ja, pa se okrenem.
Ako bismo se jako, baš jako potrudili, mislim da bismo i danas znali izvesti ples iz »Velog mista« koji je, za potrebe serije, smislio neki jako talentirani koreograf...
A nama ga prenijeli pokojna Zdravka Krstulović i njezin prekrasni Pegula (kojeg se nakon ranih osamdesetih i nismo baš nagledali).

* * *

Sjedimo za kuhinjskim stolom i mama i tata razgovaraju o natječajima iz novina. Kažu da je tata »deficitarni kadar« i ja pojma nemam što to znači, ali mislim da od toga samo možemo imati koristi.
U kombinaciji su Dubrovnik i Daruvar... Dva D.
Pitam ih da mi pokažu na karti. Dubrovnik otprilike znam gdje je, i sviđa mi se ideja da ondje živimo, iako na televiziji gradske zidine izgledaju nekako klaustrofobično, ali za Daruvar nikad nisam čula.
»Evo tu je«, pokazuje mi mama prstom.
»To je daleko«, odgovaram i bacam pogled prema plavom moru... Ne može dalje, pomislim. Ali mama mi kaže:
»Ako odemo tamo, možda ti se svidi«, pa kad vidi da mi je faca i dalje kisela, doda: »Možda ćeš u klupi sidit s nekom malom Mađaricom...«
Nasmije se.
Ja zamislim djevojčicu koja govori nerazumljivo, pa ne možemo komunicirati, ali zato privlači pažnju svojom velikom nabranom suknjom, s tisuću podstava, nalik na narodnu nošnju kakvu sam vidjela na televiziji, kad je ono bila smotra folklora naših naroda i narodnosti.
Užasnuta takvom pomisli, sve svoje nade usmjerim na ostanak na otoku. Spremna sam žrtvovati i taj Dubrovnik samo da me ne snađe daruvarska sudbina...
Polako mirišem odlazak jer znam - ne listaju moji roditelji zaludu stranice s natječajima...

* * *
Prvo je, čini mi se, rodila teta Dragica, pa Zrinka više nije bila jedinica. Ali, nekako istodobno, i Norina i Tonijeva mama ostale su u drugom stanju, i bilo je jasno da je našu zgradu zahvatio »baby boom«.
Moja mama kaže da je »Zlata noseća«, a Nora mi je rekla da je njezina mama »truhla«, što je mene bezmalo iznenadilo, jer nisam očekivala da se rađanje novog života može označiti terminom koji, po svim svojim obilježjima, vuče na trulež.
Uglavnom, moja mama pita Noru:
»Je li ti drago da ćeš dobiti brata ili sestru?«
»Je, više neću bit sama«, odgovara Nora, i ja joj zavidim.
»Mama, a zašto ti meni ne rodiš brata ili sestru?« pitam je kasnije.
»Ti već imaš brata«, odgovara mama.
»Ali nemam mlađeg...« bunim se.
»Pa neko mora bit najmlađi«, smije se moja mama koja pomalo i sama pati za prinovom u obitelji.
Ja sam totalno luda za bebama otkako nas je posjetila teta Ana sa svojim malim sinom kojem je bilo tako vruće da se osuo sitnim crvenim točkicama po vratu pa ni jedno ni drugo ne spavaju po cijele noći. Meni to dobro dođe jer je mali rođak toliko krepan danju pa spava snom blaženika dok ga vozikam u kolicima po našem stražnjem balkonu koji povezuje stubište i četiri stana. Ni teta Ana se ne buni, jedva čeka da je netko malo oslobodi djeteta.
Kad se rodila Norina Tanja, čudna se tišina uvukla u njihov stan. Sve je bilo mirno i nas se dvije više nismo smjele penjati po kauču da dohvatimo iz regala ono što je teta Zlata sakrila od nas. Ipak, Norina je sestra nešto najljepše što sam vidjela, pa mi nije teško za nju se malo žrtvovati.
S Tonijevim bratom imam manje doticaja jer, općenito, manje boravim kod Tonija, ali mi pada na pamet: ako je Nora dobila sestru, kao i Zrinka, a Toni brata, koga bismo onda dobili Tonći i ja kad smo već nas dvoje različitog spola.
Mama mi objasni da se to nikad ne zna i da sve ovisi o tome kako se i kad spoje mamino jajašce i tatina sjemenka.
Meni to spajanje djeluje romantično pa će me zgranuti scena seksa između Ljube Tadića i Milene Dravić koja, kao i obično u domaćim filmovima, više nalikuje na silovanje nego na romantiku. Srećom, čak i kad u jelu nađem dlaku samo je izvadim pa, ako sam gladna, nastavim dalje... Tako i tu scenu pamtim, ali ne mogu reći da me osobito istraumatizirala.
Kad smo se doselili na Novu rivu, Franina Zrinka bila je mala, a sad je već prava djevojčica, pa me zanimalo i kakva će za koju godinu biti Norina Tanja. Samo... U zadnje vrijeme mi je postalo jasno da to vjerojatno neću vidjeti. Kad Tanja poodraste, mi ćemo već živjeti negdje drugdje.
Tata je odlučio da ipak ne idemo u Daruvar, Alžir ili Dubrovnik, nego će ostati u istom poduzeću, samo na kopnu...
I inače, impresionira ga Split, to je »najlipši grad na svitu«, kaže, pa mu se čini da je, nakon toliko godina, konačno na domak cilju... Doduše, od Siverića do Splita sedamdesetak je kilometara (u Drnišu na raskršću stoji tabla Split 72), pa mi nije jasno zašto je do cilja išao baš toliko zaobilazno (skoro pa preko Vladivostoka), ali slažem se... I meni se sviđaju i Dioklecijanovi podrumi, i Riva, i to što u tom gradu imaju čak tri Prime, plus Koteks i Dalma...
Ne sviđa mi se jedino što ostavljam Noru, a pouzdano znam da taj rastanak neće biti tako bezbolan kao što je bio rastanak od Mikice.

* * *
Tata je otišao prvi, da pripremi teren za nas.
Opet ga nema cijeli tjedan, dolazi samo za vikend, pa mi fali...
Čak mi fali i da mama kaže: »Stišajte se malo, tata spava«, što mi inače u pravilu ide na živce. Jer mi nije jasno zašto baš svaki dan, nakon ručka, moj tata mora »ubit oko«, pa se kasnije žaliti da loše spava noću. Začaran je to krug...
Sad po cijele dane larma i skakanje. Ali nema mi tate, pa ga se do petka navečer svaki put zaželim. Zaželi ga se i mama. Pa mi jedan dan povjeri:
»Ankice, dobit ćete brata ili sestru!«
I meni je srce na mjestu. Osjećam se osobno zaslužnom za tu iznenadnu promjenu jer sam, koliko nedavno, mamu nagovarala da mi rodi nekoga. I evo, nagovorila sam je!
»Ali...« nastavi mama, »to je naša zajednička tajna.«
»Čija?« pitam: »Moja i tvoja?«
»Zajednička«, odgovori mama, »moja, tvoja, Tonćeva i tatina...«
Nije mi jasno, meni se Nora pohvalila čim je saznala, zašto ja moram šutjeti o svemu.
»Zašto?« pitam.
»Zato šta se upravo selimo i ne bi bilo dobro da se pročuje da sam noseća.«
Nije mi jasno, ali razumijem da odrasli imaju neku svoju, pomaknutu logiku.
»Mogu li barem Nori reć?« molim mamu: »Ona je moja najbolja prijateljica.«
Mama se nasmije. Ni sama nije sigurna u Norinu diskreciju, pa je ja uvjerim:
»Ona nikad ne izdaje tajnu...«
»Ajde, dobro«, kapitulira mama, »Nori možeš, ali više nikome...«
Već isto popodne konspirativno odvučem Noru sa strane i u tajnosti joj povjerim:
»Rekla mi je mama da ću i ja dobit brata ili sestru.«
»Super, onda ćemo ih zajedno čuvat, ti svoju sestru, ja svoju«, odgovori Nora (uvjerena da stiže curica iako zapravo dolazi muškić) i meni postane jasno da me nije baš shvatila kad sam joj rekla da se uskoro selimo.

* * *
Zoranin djed (one Zorane koja je sa mnom išla u vrtić i čija sestra Tamara ide s Tonćem u razred) ima čudan talent.
Čim pogleda ženama u oči, detektira jesu li kojim slučajem u drugom stanju.
Moja mama radi s tetom Lenom, njegovom nevjestom, i ne druže se privatno, ali je moja mama jako cijeni. Osobito nakon što je, iako su njih dvije bile nešto »u zategnutim odnosima«, donijela blitve za mog tatu kojeg je bolio želudac, pa je stala pred Loznu i zazvala moju mamu:
»Albina, Albina, donila san van blitve za Ivicu«, rekla je kad se mama pojavila na balkonu: »Rekli ste da ga boli štumak pa će mu ovo dobro doć.«
Moja se mama toliko ganula da teti Leni to nikad nije zaboravila... Jer kad si s nekim dobar, usluge se podrazumijevaju, kad baš i nisi, treba ti veliko srce da prođeš pola vale i doneseš kesu s blitvom.
Uglavnom, njezin je svekar najbolji test za trudnoću u mistu... Ćule mu se žene kad pokušavaju zanijeti, zaskaču ga iza kantuna »kad im kasne stvari«, bulje u njega i razrogačuju oči, a on im kaže:
»Bi’ će novosti!« pa se smiješi jer svatko se normalan veseli potomstvu. Samo moja mama, koja se isto veseli, pored njega prolazi stidljivo, i ne gleda u oči čak ni kad on prvi vikne: »Veselo!« Ona promrmlja »Dobar dan« i brzo obori pogled, jer ako ga samo pristojno pozdravi i nasmije mu se, ode
naša tajna u nepovrat. Zoranin se djed neće skanjivati da na glas i bez
diskrecije uzvikne: »Truhla!«
Moja mama nije baš praznovjerna, ali svako toliko zastrani u svojim vjerovanjima. Tako je od nekoga čula da netko ima »zle oči«, pa umislila da bi možda i ona mogla biti u toj kategoriji ukletih, posebno nakon što je gledala tatu kako mijenja bravu pa mu uporno ispadala kacavida iz ruku i nikako da dobro zavida... Naravno, kad nešto radi i ne ide mu od ruke, moj je tata živčan ko sto živčanih, tako da mama promptno umisli da je možda ona kriva...
»Možda imam zle oči«, kaže pa se odmakne da ga ne urekne...
I zbilja, tata nekako riješi problem brave, kao što riješi svaki problem, i bolje od pravog majstora, samo - s puno buke, nervoze i prigovaranja. Ali, što bi se reklo - nitko nije savršen. Ili još bolje: malo nas je takvih!

* * *

Dobila ja od rodice Patricije (ili neke druge rodice) kutiju s praznim listovima papira, dekoriranih zaglavlja nekim cvjetnim dizajnom. A u istoj kutiji i prekrasne koverte (također diskretno cvjetne) na koje se ispisuje adresa.
Promatram ih, proučavam, prebrajam koliko ih ima... 20 listova i 10 koverata, pa ne znam što bih s njima jer se ni s kim u životu nisam dopisivala.
I mi sami rijetko dobivamo pisma i razglednice. Za Božić i Uskrs nabere se prilično čestitki, mama mi dade da i ja ispišem sadržaj u ime naše obitelji (ona ga sroči), ali to je jednom-dvaput godišnje, pa do druge prilike skoro zaboravim kako se adresira pošta. Razglednicu dobijemo samo kad netko otputuje jako daleko pa nam se javi na poleđini slike grada u koji je otišao. Meni se sviđaju kolaž-razglednice jer imaju mnogo sličica, ali moja mama više voli panoramske snimke jer su umjetničkije.
Oduševljena sam razglednicom koju smo dobili od strica kad se skinuo iz vojske, ne zbog slike Karlovca koji upravo napušta nego zbog pjesmice što ju je napisao s druge strane:
»Neka zvone zvona sveta
Dolazi majstor briškule i trešeta.«
Preda mnom je, dakle, težak izazov. Nadmašiti sadržaj stričeve pjesmice i pronaći zadovoljavajućeg adresata.
»Možda se možeš javit jednoj od onih curica koje traže nekoga za dopisivanje. Iz Modre laste ili Vesele sveske...« predloži mi mama, ali ja znam da teško sklapam prijateljstva pa nisam baš najsretnija idejom da svoja dragocjena pisma, tek tako, reda radi, proslijedim nekoj djevojčici za koju me živo boli briga, i kojoj se sigurno neću povjeravati kako se povjeravam Nori.
Odjednom, kako to obično biva, kad se čovjek najmanje nada, neke se prilike otvore same od sebe.
»Kad se odselimo, mama«, počnem tako jedan dan, »dopisivat ću se s Norom.«
»Eto vidiš...« zadovoljna je i mama.
Kažem to i Nori. A ona mi odgovori nešto u stilu:
»Kad moja mama ode u Split, reć ću joj da i meni kupi takve kuverte pa da onda ja tebi šaljem isto lipa pisma.«
Zadovoljne smo dogovorom i ne znamo da ćemo vrlo brzo prerasti romatična pisma, dekorirana ljubicama i tulipanima, pa ćemo trgati reklame iz Brava! i od njih same izrađivati koverte.
Sama činjenica da će i kod nas Bravo! na njemačkom biti jedan od prodavanijih magazina za mlađe (a nitko neće razumjeti ni riječ), svjedoči o impresioniranosti komunističke omladine obiljem kapitalističkog potrošačkog društva. Što je najgore, neće nas impresionirati samo posteri glazbenika, glumaca, moda i krpice, nego i puki novinski oglasi s blještavim detaljima, na debelom, skupom papiru. Njima ćemo, umjesto u pakpapir ili masni papir s uzorkom, popeljivati školske knjige i bilježnice (dok se potpuno ne prebacimo na plastične korice) ili čuvati te reklame za izradu koverata.
Baš nekako to ljeto, nas dvije (Nora i ja) upoznamo neke turistkinje iz Srbije, od koje se sjećam jedne, starije od nas, ali nemam pojma ni iz kojeg je grada bila pa čak ni kako se zvala. Odjednom smo dobile još jednu prijateljicu za dopisivanje, pa ako tome pridodam svoje dislocirane rodice (Patriciju, recimo) u prostoru korespondencije nastaje poprilična gužva.
Jedini je problem što Patriciji ne smijem slati pisma s cvijećem jer, koliko se sjećam, od nje sam ih i dobila. A Mirjanin brat je dobro rekao: »Što se da, više se ne da, ide duša u pakal.«

* * *
Sad već svi znaju da odlazimo. Kako smo i došli. Nikad nas i nisu prestali percipirati kao strance, pa je logično da nestanemo. I to - odlazimo u Split (u Stobreč, točnije, ali to je manje važno). Padne mi na pamet da ću ondje možda naići na Petru, pravnikovu kćer, koju Nora još uvijek tu i tamo spomene, pa pomislim kako bi to bila zanimljiva koincidencija.
Mogla bih joj u tom slučaju vratiti onaj narančasti češljić kojim se redovito služim, osim kad mi je kosa od soli pa se bojim da ne iščupam zubac ili dva.
»Krivo mi je šta idem«, kažem Nori dok sjedimo pred zgradom, »zato što se više nećemo družit...«
»I meni je«, kaže Nora, makar se i jedna i druga veselimo dopisivanju.
»Kad grete?« upita me.
»U petak.«
»To je brzo...«
»A u utorak mi je rođendan«, kažem.
»Znam«, odgovori Nora, pa obje zašutimo.
»Opet, ko zna šta će bit«, progovorim da prekinem šutnju: »Možda steknem još bolju prijateljicu od tebe.«
Ispalim to tako, brutalno iskreno, kako samo djeca mogu, ni ne sluteći koliko su riječi neobazrive. Nora ne odgovori ništa...
Ali nisam je našla. Nikad bolju prijateljicu od Nore.
Godinama smo se dopisivale, dva puta čak i vidjele, jednom sam na otok otišla sa svojom bitno mlađom sestrom da ona vidi gdje sam odrastala, pa smo se našle i s Norom. Ona je već imala kćer, moja je sestra bila mala, pa je bilo jasno da su nam se putovi razišli.
Gdje je danas Nora, ne znam.

* * *
»Nakon tvog rođendana«, ponovila mi je mama kad sam ponovo inzistirala na točnom datumu odlaska, nadajući se da smo ga možda malo prolongirali.
A do mog je rođendana ostalo jako malo...
Pozvala sam sve prijatelje, mama je napravila tortu, i još neke kolače, i bilo je puno sokova i kokakole, pa smo se družili za stolom.
Moja novostečena prijateljica iz Srbije (kojoj se ne sjećam imena, ali znam da je bila starija od nas) govorila je da se kod njih na žurkama više
pleše nego kod nas i da oni rođendane slave uz sendviče (za razliku od nas koji smo fokusirani na kolače).
Zaključila sam da mora biti da razlike u običajima postoje ne zbog mjesta radnje nego zbog različitih uzrasta. Mi smo bili klinci, ona više baš i nije. Govorila nam je kako ih dečki šlataju i kako stavljaju ogledalca na tenisice kako bi im mogli podviriti pod suknju.
Ja sam sve upijala i pokušavala isprobati funkcionira li i u stvarnosti taj sistem, pa sam uzela ogledalce iz mamine torbice i skoro ga razbila... Kad malo bolje promislim, mislim da su i njezine priče bile napuhane za potrebe mlađahnog auditorija pred kojim se slučajno našla za ljetovanja.
Nas ćemo dvije otprilike istodobno napustiti otok. Krajem ljeta, taman da se adaptiramo na neke drukčije uvjete prije početka škole.

* * *
Ne sjećam se točno dana selidbe. Iako sam četiri godine starija nego kad smo došli.
Ipak, puno manje pamtim.
Možda je razlog tome potiskivanje, šok, strah od promjene ili neki deseti psihouzrok takve vrste... Moguće, ali sumnjam. Prije bih rekla da se jednostavno ne sjećam, kao što se, zasigurno, ne sjećam mnogih dana u svojem životu. Samo što ono čega se ne sjećamo, ne znamo ni da smo izgubili.
Po tome je dan našeg odlaska s otoka specifičan. Pouzdano znam da ga je bilo, i da sam bila ondje, a ipak - pojma nemam kako je izgledao.
Mogla bih se zakleti da smo se našli s barba Ivicom i tetom Lidijom, da nas je Neno izljubio na rastanku, da je teta Ecija ispekla neki kolač ili nas pozvala na kavu ili sok u svoj dvor s debelom hladovinom od loze, da su Frane i Zrinka možda i plakali, da me teta Marendićka stisnula kad me zagrlila (da mi kosti puknu), da je Toniju bilo krivo što idemo, kao i Alenu, Teu i Ninu, da su Mirjana i Dolores stajale svaka na svojem balkonu i mahale nam kad smo se uputili plavom bubom prema Taliji (što je izlaz iz našega mista) i da je Nora bila tužna kao i ja... Mogla bih se zakleti, ali ništa više od toga. Ne pamtim nijednu sliku toga dana, ni jedan mi se prizor nije urezao u sjećanje. Šteta. Jer tako bih rado imala koju uspomenu.
Ali zato znam da su par dana ranije došli barba Štefan i njegova žena, moji su im prodali fotelje pa su ih odnijeli, tako da smo sjedili na stolicama iz kuhinje kao sirotinja, što me duboko potreslo...
Također, znam da mi je mama rekla da moje salvete zauzimaju puno mjesta, pa da bi bilo dobro da ne nosim cijelu kartonsku kutiju u kojoj ih čuvam, nego da »napravim uži izbor«... Tako je rekla - uži izbor.
Sjela sam na krevet u sobici, vadila jednu po jednu salvetu, onu crvenu zgužvanu (na rubu raspada), što izgleda kao antikvitet, pa dvije s lišćem za koje Tonći tvrdi da su iste, a ja dobro znam da nisu, pa sirenu Anitu koju mi je netko (vjerojatno tata) donio iz nekog restorana, i koja mi se osobito sviđa jer je sirena strašno dražesna, a lako ju je kopirati. Pa onu sa Zagrebačkom katedralom, zatim dvije-tri kičaste, barokne, koje mi nisu toliko lijepe koliko mi izgledaju skupocjeno, i samim time mi ih je žao
»eliminirati«.
Ali kad krenem u »uži izbor«, postat će mi lako...
Eliminirat ću jednu po jednu, davati ih Nori (nemam pojma kome i što sam napravila s njima), pa će mi ostati samo dvije-tri od kojih ću se također vrlo uskoro lako odvojiti.
Nestat će negdje u putu, ne na putovanju, nego onako... kako već stvari nestaju kad na njih potpuno zaboraviš... Pa ti više nisu bitne kao što su nekad bile.
Pučišća.