Anthony Trollope - Barchesterski zvonici

Barchesterski zvonici (Barchester Towers 1857) je najpopularnija Trollopeova knjiga koja je učvrstila njegov ugled. Dolazak novog biskupa u Barchester, u pratnji svoje supruge, jako naporne žene, i ambicioznog kapelana Obadian Slopea, dovode grad u metež i kako je arhiđakon Grantly okarakterisao nastalu situaciju: 'Rat, rat, do poslednjeg!'. Rat biskupu i njegovim sledbenicima je objavljen. Tko će pobediti u borbi između arhiđakona, biskupa, njegove žene gđe Proudie i kapelana Slopea?

Život gospodina Hardinga, nevinoga junaka 'Upravitelja', je još jednom u opasnosti, i naći će se uvučen u mnoge ljubavne i opasne dvorske intrige. Za koga će se udati Eleanor Bold, bogata udovica? Može li tko odoljeti čarima egzotične ljepotice 'La Signora Madeline Vesey Neroni'? Hoće li gramzivi gospodin Slope napokon dobiti svoju zasluženu kaznu?

Prvo poglavlje

TKO ĆE BITI NOVI BISKUP?


Pod konac srpnja 185- u katedralskom se gradu Barchesteru već deset dana svakoga sata pitalo i svakog sata drukčije odgovaralo na pitanje: Tko će biti novi biskup?
Stari Dr. Grantly, koji je mnogo godina blago i neodlučno vršio tu dužnost, umro je točno u vrijeme, kad je ministarstvo Lorda... ustupilo mjesto ministarstvu Lorda... Bolest se dobroga starog gospodina jako otegnuta pa je pod konac postala predmet živoga zanimanja svih onih, koji su željeli znati, hoće li novo imenovanje izvršiti konzervativna ili liberalna vlada.
S priličnom se sigurnošću vjerovalo, da je dotadašnji predsjednik vlade već odabrao čovjeka za to mjesto, i da će biskupska mitra, bude li on do kraja odlučivao o tome, sići na glavu arhiđakona Grantlyja, sina staroga biskupa. Arhiđakon je već dugo upravljao poslovima dijeceze, a povjerljiva su govorkanja, već nekoliko mjeseci prije smrti njegova oca, zaključila, da će njega pripasti očeve časti.
Biskup Grantly je umro kao što je i živio, mimo, sporo, bezbolno i bez uzbuđenja. Izdahnuo je gotovo neopazice, pa se mjesec dana prije njegove smrti postavljalo pitanje, živi li ili je umro.
Za arhiđakona, kome su očevu biskupiju trebali dodijeliti oni, koji su tada raspolagali biskupskim stolicama, bilo je to teško razdoblje. Ne bih htio, da me krivo shvatite i pomislite, da je ministar predsjednik nekim određenim riječima obećao biskupstvo Dru. Grantlyju. On je bio previše diskretan, a da bi to učinio. Ima jedna poslovica u vezi s ubijanjem mačaka, a tko išta zna bilo o visokim ili niskim državnim mjestima, njemu će biti poznato, da se nešto može obećati i bez izričite upotrebe riječi, i da se čovjek, koji očekuje neko mjesto, može i te kako ohrabriti, premda je ona velika ličnost, o čijem dahu on ovisi, možda samo prošaptala, da »Taj i Taj sasvim sigurno ima pred sobom budućnost.«
Do takva je šapta došlo, a oni, koji su ga čuli, znali su, da taj šapat znači, da se staranje oko barchesterske dijeceze neće uzeti iz ruku arhiđakona. Tadašnji je ministar predsjednik jako mnogo značio u Oxfordu. Nedavno je bio proveo jednu noć u domu upravnika kolidža Lazarusa. Međutim upravnik Lazarusa – uzgred rečeno u mnogom pogledu najudobnijeg kao i najbogatijeg kolidža u Oxfordu – bio je vrlo prisan prijatelj arhiđakonov i njegov najpovjerljiviji savjetnik. Posjetu ministra predsjednika prisustvovao je, naravno, Dr. Grantly, i sastanak je bio vrlo ugodan. Narednoga je jutra upravnik Dr. Gwynne rekao arhiđakonu, da je stvar, po njegovu mišljenju, uređena.
U to je vrijeme biskup bio sasvim pri kraju svojih snaga; ali i ministarstvo se ljuljalo. Dr. Grantly se vratio iz Oxforda, sretan i pun nade, da ponovo zauzme svoje mjesto u palači i nastavi vršiti posljednje sinovske dužnosti prema svome ocu, a on ih je, to mu se mora priznati, vršio s više nježne brige, nego što bi se moglo očekivati prema njegovu običnom i ponešto svjetovnom držanju.
Mjesec dana prije toga liječnici su izjavili, da se još najviše četiri tjedna može duh umirućega zadržati u njegovu tijelu. Kad je taj mjesec prošao, liječnici su se čudom čudili i odredili još četrnaest dana. Starac je živio od samoga vina, ali, kad su ta dva tjedna istekla, on je još bio na životu. A vijesti o padu ministarstva bile su sve češće. Sir Lamda Mewnew i Sir Omicron Pie, dva istaknuta londonska liječnika, dođoše sada po peti put i izjaviše, drmajući svojim učenim glavama, da je nemoguće, da doživi još jedan tjedan. A kad su u biskupskoj blagovaonici sjeli k ručku, došapnuli su arhiđakonu svoje privatne informacije, da ministarstvo mora pasti za pet dana. Sin se vrati u očevu sobu i, pošto ga je vlastitim rukama poslužio malim obrokom vina za jačanje, sjede do kreveta i stade računati, koliko ima izgleda u uspjeh.
Ministarstvo je trebalo da padne za pet dana. Otac je trebao da umre za... Ne, taj je dio razmatranja odbacio. Ministarstvo će pasti, a u isto će se vrijeme vjerojatno isprazniti i dijeceza. Bilo je mnogo nesigurna nagađanja što se tiče imena ljudi, koji će naslijediti vlast, a tjedan dana mora proći, dok se formira novi kabinet. Neće li sadašnja vlada u tom tjednu ispuniti ispražnjena mjesta? Dru. Grantlyju se nekako činilo, da će biti tako, ali nije bio siguran; zatim se čudio sam sebi, kako malo zna o tom pitanju.
Pokušao je da ne misli na to, ali nije mogao. Borba je bila jako zaoštrena, a ulozi vrlo visoki. Tada pogleda smireno, spokojno lice čovjeka, koji je umirao. Na njemu nije bilo nikakva znaka smrti ili bolesti. Bilo je nešto mršavije nego nekoć, nešto sivlje, a duboke su se brazde starosti jače isticale, ali, koliko je on mogao prosuditi, život bi se u njemu mogao otegnuti još nekoliko tjedana. Sir Lamda Mewnew i Sir Omicron Pie prevarili su se već triput, a mogu se i još triput prevariti. Stari je biskup od dvadeset četiri sata u danu prospavao dvadeset, ali je u kratkim razdobljima svoje budnosti prepoznavao i svoga sina i svoga dragog, starog prijatelja g. Hardinga, arhiđakonova tasta, pa bi im se nježno zahvaljivao na brizi i ljubavi. Sada je tu spavao kao djetešce, lagodno ispružen na leđima, s neznatno otvorenim ustima, a ono nekoliko sijedih vlasi neuredno mu je virilo ispod kapice. Disao je potpuno tiho, a mršava mu je blijeda ruka nepomično počivala na pokrivaču. Ništa ne bi bilo lakše nego starčev prijelaz s ovoga svijeta na drugi.
Međutim, čuvstva onoga, koji je tu sjedio i promatrao, nisu bila nipošto lagodna. Znao je, da to mora biti sada ili nikada. Bilo mu je već preko pedeset godina, a malo je nade, da će se njegovi prijatelji, koji sada silaze s vlasti, uskoro vratiti na vlast. Nijedan britanski ministar predsjednik, nego samo ovaj, koji je sada na vlasti i koji će je uskoro izgubiti, ne bi pomislio da Dra. Grantlyja učini biskupom. I tako je on dugo i tužno razmišljao, u mrtvoj tišini, a onda bi se zagledao u to još živo lice, te se tada konačno usudio upitati sam sebe, da li on doista čezne, da mu otac umre.
To je razmišljanje bilo za nj spasonosno, i on je u času odgovorio na to pitanje. Ponosni se, ambiciozni, svjetski čovjek spusti na koljena kraj kreveta i, uzevši biskupovu ruku, stade usrdno moliti, da mu se oproste njegovi grijesi.
Još je tako klečao s licem zakopanim u posteljinu, kadli se nečujno otvoriše vrata spavaonice i u sobu uđe baršunastim korakom g. Harding. Prisustvo gospodina Hardinga uz bolesnikov krevet bilo je gotovo jednako postojano kao i prisustvo arhiđakona, i njegovo je ulaženje i Maženje bilo upravo tako samo po sebi razumljivo, kao i ulaženje i Maženje njegova zeta. Tek kad je stao sasvim uz arhiđakona, ovaj ga opazi. I on bi bio kleknuo da se pomoli, kad se ne bi bojao, da bi time prouzročio kakvu nenadanu uzbunu i uznemirio umirućega. Dr. Grantly ga, međutim, smjesta opazi i ustane. Dok se dizao, g. Harding ga uhvati za obje ruke, i toplo ih stisne. U tom je času među njima dvojicom bilo više drugarstva nego ikada prije, a slučaj je htio, da kasniji događaji uvelike sačuvaju taj osjećaj. Dok su tamo stajali, stiskajući se za ruke, suze su im bez sustezanja tekle niz lice.
»Bog vas blagoslovio, dragi moji,«... reče biskup slabaškim glasom probudivši se, »Bog vas blagoslovio – neka vas bog obojicu blagoslovi, draga moja djeco,« i s tima je riječima umro.
Nije bilo glasnog hropca u grlu, nije bilo strašne borbe ni bilo kakva vidljivog znaka smrti. Sarmo mu je donja čeljust malko ispala iz svoga mjesta, a oči., koje su dosada bile tako postojano zatvorene u snu, ostadoše upiljene i otvorene. Ni g. Harding ni Dr. Grantly nisu znali, da je nestalo života, iako su to obojica naslućivali.
»Mislim, da je svršeno,« reče g. Harding, držeći i dalje zeta za ruke. »Mislim..., ne, nadam se, da je svršeno.«
»Pozvonit ću,« reče njegov zet gotovo šapćućim glasom. »Trebalo bi pozvati gospođu Phillips.«
Uskoro uđe u sobu sestra pomoćnica, gospođa Phillips, i vještom rukom zatvori one upiljene oči.
»Je li sve svršeno, gospođo Phillips?« upita g. Harding.
»Moga gospodara više nema,« reče gospođa Phillips, okrenuvši se. Pritom svečana lica prignu koljeno i učini dubok naklon. »Njegova je Preuzvišenost zaspala spokojnije nego ijedno dijete, što sam ga ikada vidjela.«
»To je veliko olakšanje, arhiđakone,« reče g. Harding, »veliko olakšanje – dragi, dobri, prekrasni starac. O, kad bi naši posljednji časovi bili tako nevini i puni mira kao njegovi!«
»Doista,« reče gospođa Phillips, »slava budi gospodu za sve njegovo milosrđe. Ali, što se tiče kršćanske poniznosti, ljupkosti i blagorječivosti, Njegova je Preuzvišenost bila...« i gospođa Phillips, s namještenom, ali spremnom tugom, stavi svoju bijelu pregaču na oči pune suza.
»Morate biti sretni, da je to svršeno,« reče g. Harding, sveudilj tješeći svoga prijatelja. Međutim, duh je arhiđakonov već otputovao iz samrtne sobe u kabinet ministra predsjednika. Bio je došao do toga, da se molio za život svoga oca, ali sada, kad toga života više nije bilo, minute su bile predragocjene, a da bi se smjele uludo tratiti. Nije više imalo smisla zadržavati se na činjenici, da je biskup umro – nije imalo smisla izgubiti možda sve, samo da bi pokazao nekakve glupe osjećaje.
Ali kako da postupi, kad mu tu stoji tast i drži ga za ruku? Kako da zaboravi, da je biskup njegov otac, a da pritom ne ispadne bezosjećajan – da se ne obazre na gubitak i da misli samo na ono, što bi eventualno mogao dobiti?
»Da. Mislim da moram,« reče on konačno, odgovarajući g. Hardingu. »Svi već tako dugo to očekujemo.«
G. Harding ga uhvati za ruku i izvede iz sobe. »Vidjet ćemo ga ponovo sutra ujutro,« reče. »Sada će biti bolje, da sobu prepustimo ženama.« I tako njih dvojica siđoše u prizemlje.
Približilo se veče i gotovo se smračilo. Bilo je neobično važno, da ministar predsjednik još to veče sazna, da je dijeceza ispražnjena. Sve bi moglo o tome ovisiti; i tako arhiđakon, u odgovoru na dalje tješenje g. Hardinga, predloži, da bi smjesta trebalo poslati brzojav u London. G. Harding, koga je doista ponešto iznenadilo, kad je vidio, da je Dr. Grantly, po njegovu mišljenju, tako jako potresen, ostade prilično osupnut, ali ne prigovori ništa. Znao je, da arhiđakon gaji neke nade, da će naslijediti očevo mjesto, iako nije ni slutio, koliko su tima nadama porasla krila.
»Da,« reče Dr. Grantly, sabravši se i odbacivši svoju slabost, »smjesta moramo poslati brzojav. Čovjek ne zna, kakve bi posljedice mogle nastati, budemo li odgađali. Hoćete li vi brzojaviti?«
»O, da, ja, naravno. Sve ću učiniti, samo ne znam točno, što biste vi htjeli?
Dr. Grantly sjede uz pisaći stol i, uzevši pero i tintu, napisa na komadiću papira ovo:
»Elektrotelegram.
Lordu – Downing Street ili drugdje.
»Barchesterski biskup je umro.«
Brzojav poslan od velečasnog Septimusa Hardinga.«
»Evo,« reče, »odnesite to u telegrafski ured na željezničkoj stanici i predajte ovako, kako jest. Sigurno ćete morati to prepisati na jedan od njihovih formulara. To je sve, što treba da učinite. I morat ćete im platiti dva i po šilinga.« Tu arhiđakon stavi ruku u džep i izvuče potrebnu svotu.
Gospodina Hardinga prože jak osjećaj, da je kakav raznosač, a u isto vrijeme osjeti, da je pozvan, da vrši takve dužnosti u nezgodno vrijeme, ali ne reče ništa, nego uze komadić papira i pruženi mu novac.
»Ali vi ste, arhiđakone, potpisali moje ime.«
»Da,« reče ovaj, »treba da bude ime nekoga poznatog svećenika, a čije bi ime bilo podesni je nego ime tako starog prijatelja kao što ste vi? Lord neće gledati na ime, možete biti sigurni. Ali, molim vas, dragi gospodine Harding, nemojte gubiti vrijeme.«
Na svom putu prema stanici g. Harding je došao do vrata knjižnice, kadli se iznenada sjeti novosti, koja ga je mučila, kad je ušao u spavaonicu jadnoga biskupa. Onaj mu se čas učinio tako nepovoljan za bilo kakve svjetovne obavijesti, da je zatomio riječi, što su mu bile na jeziku, a odmah zatim mu je događaj, koji se zbio, na neko vrijeme potisnuo iz pamćenja taj predmet.
»Ali, arhiđakone,« reče, vrativši se, »zaboravio sam vam reći, vlada je pala.«
»Pala!« poviknu arhiđakon glasom, koji je previše jasno odavao njegov strah i razočaranost, premda se, u prilikama, kakve su bile, nastojao svladati. »Pala! Tko vam je to rekao?«
G. Harding objasni, da je ta vijest stigla elektrotelegramom, a poruku je o tome ostavio na vratima palače g. Chadwick.
Arhiđakon sjedaše neko vrijeme šuteći i razmišljajući, dok je g. Harding stajao i gledao u nj. »Ne smeta ništa,« reče konačno arhiđakon, »svejedno pošaljite brzojav. Vijest se o smrti mora poslati nekome, a sada nema nikoga drugoga, tko bi je mogao primiti. Učinite to odmah, dragi prijatelju. Znate, da vas ne bih time mučio, kad bih bio u stanju da to sam učinim. Nekoliko minuta može biti vrlo odlučno.«
G. Harding ode i pošalje brzojav, pa neće biti zgorega, da taj brzojav otpratimo do njegova odredišta. U roku od trideset minuta, pošto je otišao iz Barchestera, stigao je Lordu – u njegovu privatnu biblioteku. Može se zamisliti, iako se ne da opisati, kakve li je kićene dopise, kakve rječite predstavke i kakve pune gnušanja proteste morao slagati u tom času. Moji domišljati čitaoci mogu sebi predstaviti, kakve je gromove spremao, da ih saspe na svoje uspješne takmace, stojeći kao britanski plemić s leđima okrenutim kaminu, u kojem plamsa ugalj i s rukama u džepovima hlača – kako mu je plemenito oko gorjelo od srdžbe, a čelo bilo zažareno od rodoljublja – kako je udario nogom o zemlju pri pomisli na svoje tupe suradnike – kako je gotovo izustio kletvu, sjetivši se, koliko je jedan od njih bio previše lukav. A je li on doista bio time zabavljen? Ne. Povijest i istina sile me, da to opovrgnem. Sjedio je lagodno u udobnom naslonjaču proučavajući program konjskih utrka u Newmarketu, a kraj njegova lakta na stolu ležao je otvoren, još nerazrezan francuski roman. Eto, time je bio zabavljen.
Otvorio je omot, u kojemu je bio brzojav, i, pošto ga je pročitao, uzeo je pero i na poleđini napisao:
»Za Lorda...
Uz izraze štovanja Lorda...« i poslao ga dalje na njegov put.
I tako se završila prilika našega nesretnog prijatelja da postigne biskupske časti.
Novine su donijele imena mnogih uglednih teologa, koji su navodno određeni za biskupa. »Britanska Baka« je izjavila, da biskupom treba da postane Dr. Gwynne, što bi bio izraz poštovanja prema bivšem ministarstvu. To je za Dra. Grantlyja bio težak udarac, ali mu nije bilo suđeno da vidi, kako njegovo mjesto zauzima njegov prijatelj. »Pobožni Anglikanac« povjerljivo je iznio opravdanost izbora nekoga velikog londonskog propovjednika vrlo strogih nazora; a »Istočna Polutka«, večernji list, za koji se držalo da posjeduje mnogo službenih obavijesti, izjavio se u korist nekoga odličnog prirodoslovca, gospodina potpuno upućena u poznavanje kamenja i ruda, ali za kojega su mnogi držali, da u vjerskim pitanjima nema uopće nikakvih posebnih nazora. »Jupiter«, dnevnik, koji je, kao što svi znamo, jedini pravi izvor nepogrešivo ispravnih podataka o svim predmetima, neko je vrijeme šutio, ali je konačno progovorio. Raspravljalo se o vrlinama svih tih kandidata, one su se čak nekako bez poštovanja odbacivale, a tada »Jupiter« izjavi, da je Dr. Proudie onaj odabrani.
Dr. Proudie je bio onaj odabrani. Točno mjesec dana nakon smrti pokojnoga biskupa, Dr. Proudie je poljubio kraljičinu ruku kao njegov odabrani nasljednik.
Moramo zamoliti za dozvolu da povučemo zastor pred tugom arhiđakona, dok je sjedio, tmuran i tužna srca, u radnoj sobi svoga župnog dvora u plumsteadskoj biskupiji. Dan nakon otpreme onoga brzojava on je čuo, da je Lord – pristao da obrazuje ministarstvo, i od toga je časa znao, da je njegova prilika propala. Mnogi će misliti, da je on bio zao čovjek, jer je tugovao zbog gubitka biskupskog položaja, zao, jer je čeznuo za njim, štaviše, zao, što je čak i mislio na to, onako i u onim časovima, kako je on mislio.
Ne bih mogao izjaviti, da se potpuno slažem s takvim prigovorima. Nolo episcopari1 iako je još u upotrebi, toliko je u izravnoj protivnosti s nastojanjima svih ljudskih želja, da se ne može reći, da izražava istinske ambicije uglednijih svećenika engleske Crkve. Pravnik ne počinja grijeh time, što želi da postane sudac, ili time, što svoje želje provodi u djelo svim mogućim časnim sredstvima. Kad mlad diplomata očekuje da će postati poslanik u jednoj od prvih ambasada, njegove su ambicije poštene, upravo kao što ne griješi ni bijedni književnik, kad pokušava da postane suparnikom Dickensu ili da se izdigne nad Fitzjeamesa,2 iako je to možda ludo. Sidney Smith3 je ispravno rekao, da u ovim danima otpadništva ne možemo očekivati da ćemo pod svećeničkom reverendom naći uzvišenosti sv. Pavla. Budemo li od naših svećenika tražili, da postanu više nego ljudi, vjerojatno ćemo se naučiti misliti, da su manje nego ljudi, d malo ima nade, da bismo popravili značaj pastora na taj način, što bismo mu uskratili pravo, da u sebi podržava ljudske ambicije.
Naš je arhiđakon bio svjetovan čovjek – a tko od nas to nije? Bio je ambiciozan – a tko se od nas stidi imati tu »posljednju bolest velikih duhova?« Bio je gramzljiv, reći će čitaoci. Ne – nije on želio postati barchesterski biskup za volju bilo kakva probitka. Bio je jedinac svoga oca, a otac mu je namro veliko bogatstvo. Njegov mu je položaj donosio gotovo tri tisuće godišnje. Biskupski je položaj, kako ga je skresala Crkvena komisija, nosio samo pet tisuća. Bio bi bogatiji kao arhiđakon, nego što bi to mogao biti kao biskup; ali je sigurno, da je želio igrati glavnu ulogu; želio je da u punom biskupskom ornatu sjedi među kraljevskim plemstvom; a želio je, ako se mora reći cijela listina, da ga njegova časna braća zovu »Vaše gospodstvo«.
Međutim, njegovim nadama, bile one nevine ili grešne, nije bilo suđeno, da se ostvare, a za biskupa barchasterskog bi posvećen Dr. Proudie.

Drugo poglavlje

HIRAMOVA UBOŽNICA PREMA DEKRETU PARLAMENTA


Gotovo je nepotrebno, da pred javnost iznesem ikakav dulji životopis g. Hardinga iz vremena prije početka ove pripovijetke. Nemoguće je, da je javnost zaboravila, kako je taj osjetljivi gospodin teško podnio napadaj, što je na nj učinjen u stupcima Jupitera u vezi s prihodom, što ga je imao kao upravnik Hiramove ubožnice u gradu Barchesteru. A ne može još biti zaboravljeno ni to, da je, u vezi s tom dobrotvornom ustanovom, protiv njega podigao parnicu g. John Bold, koji se kasnije oženio njegovom, Hardingovom, mlađom i tada jedinom neudatom kćeri. Pod pritiskom tih napadaja g. Harding se zahvalio na upravništvu, iako su mu i njegovi prijatelji i njegovi pravni savjetnici odlučno preporučivali, da toga ne čini. On se, međutim, zahvalio i muževno se posvetio dužnostima u maloj gradskoj župi sv. Cuthberta, gdje je bio vikar, a vršio je i dalje dužnosti kapelana u katedrali. Bilo je to slabo plaćeno mjesto, za koje se dotada držalo, da je, kao nešto, što se samo po sebi razumije, povezano s upravništvom gore spomenute ubožnice.
Kad je ostavio ubožnicu, iz koje je tako bezobzirno istjeran, i smirio se na svoj skromni način u High Streetu u Barchesteru, nije očekivao, da će drugi napraviti od toga veće pitanje, nego što je on sam bio sklon da napravi. Sve što je želio, bilo je, da se pravovremeno ukloni i da spriječi dalje članke u Jupiteru. Ljudi, međutim, nisu dopustili, da ta njegova afera tako tiho legne, pa su sada jednako rado govorili o nesebičnoj žrtvi, što ju je on pridonio, kao što su prije bili skloni da ga napadaju zbog njegove pohlepnosti.
Najznačajnija stvar, što se dogodila, bio je primitak pisma, koje je g. Hardingu svojom rukom napisao nadbiskup od Canterburyja. U njemu je taj velikodostojnik toplim riječima pohvalio njegovo vladanje i zamolio ga, da ga obavijesti kakve namjere ima za budućnost. G. Harding je odgovorio, da namjerava biti rektor sv. Cuthberta u Barchesteru, i time je ta stvar završena. Tada se novine pozabaviše njegovim slučajem, među njima i Jupiter, stadoše uzdizati njegovo ime i provlačiti ga kroz sve čitaonice u zemlji. Sada se otkrilo, da je on autor onoga velikog muzičkog djela »Hardingova crkvena glazba«, pa se stalo govoriti i o novom izdanju, iako, mislim, nije nikada štampano. Ali je sigurno, da je to djelo primljeno u Kraljevskoj kapelici sv. Jakova, i da je u Glazbenom, skrutatoru izišla dugačka kritika, koja je ustvrdila, da ni u jednom prijašnjem djelu te vrste nije toliko došla do izražaja povezanost naučne dubine s uzvišenom glazbenom sposobnosti. Ta je kritika dalje ustvrdila, da će odsada Hardingovo ime biti poznato, gdje god se gaji umjetnost i cijeni vjera.
Bila je to velika pohvala, i neću zanijekati, da je g. Hardingu godilo to laskanje. Jer, ako je g. Harding i bio uopće tašt, to je bio u pitanju glazbe. Međutim, stvar je na tome ostala. Drugo izdanje, ako je i štampano, nije se rasprodalo. Primjerci, što su ih uveli u Kraljevsku kapelicu, ponovo nestadoše. Spremili su ih da počivaju u miru zajedno sa sličnom literaturom. G. Towers od Jupitera i njegovi suradnici bili su zabavljeni drugim imenima, pa je neumrla slava, što je bila obećana našem prijatelju, vjerojatno trebala da ga zapadne poslije njegove smrti.
G. Harding je provodio mnogo svoga vremena sa svojim prijateljem biskupom, a mnogo više sa svojom kćeri gospodom Bold, koja je sada, nažalost, bila udovica; ktome je gotovo svakodnevno posjećivao bijedne ostatke svojih bivših podanika, onih nekoliko ubogara, što su još ostali na životu te i dalje stanovali u Hiramovoj ubožnici. Još su šestorica bila na životu. Trebalo ih je, prema oporuci staroga Hirama, uvijek biti dvanaest. Ali, kad se njihov upravitelj zahvalio na dužnosti, biskup mu nije odredio nasljednika, novi se korisnici toga dobrotvornog društva nisu imenovali, pa se činilo, kao da će ubožnica u Barchesteru pasti u zaborav, ako nadležne vlasti ne poduzmu potrebno da ponovo proradi.
Za posljednjih pet godina nadležne vlasti nisu smetnule s uma barchestersku ubožnicu, a razni su učeni političari uzeli stvar u svoje ruke. Kratko vrijeme nakon odstupa g. Hardinga Jupiter je vrlo jasno pokazao, što treba da se učini. Otprilike u pol stupca podijelio je prihode, ponovo podigao zgradu, dokrajčio sve prepirke, iznova oživio srdačne odnose, pobrinuo se za g. Hardinga, i čitavu stvar stavio na osnovicu, koja je mogla biti samo korisna za grad Barchester, barchesterskog biskupa i cijeli narod. Mudrost te zamisli potvrdila su brojna pisma, što su ih »Zdrav razum«, »Veritas« i »Jedan, koji voli pošten postupak« poslali Jupiteru, a sva su ona izražavala divljenje i nadopunjavala dane podatke. Prilično je neobično, da nije stiglo baš ni jedno neprijateljsko pismo, pa stoga, naravno, nijedno takvo pismo nije bilo ni napisano.
Nije se vjerovalo Cassandri,4 pa nije čudo, da je i mudrost Jupitera katkada bila kao gluhom dobro jutro. Premda u stupcima Jupitera nisu iskrsnuli drugi planovi, reformatori crkvenih dobrotvornih ustanova nisu bili lijeni da kojegdje drugdje objave svoje razne specijalne izmišljotine, kako će Hiramovu ubožnicu opet osoviti na svoje noge. Neki je učeni biskup iskoristio tu priliku da o toj stvari natakne u Gornjem Domu, saopćivši, da se u tom predmetu stavio u vezu sa svojim velečasnim barchesterskim bratom. Radikalni poslanik Staleybridgea predložio je, da se taj novac upotrebi za odgoj siromašne seljačke djece, pa je pozabavio dom nekolikim anegdotama o praznovjerju i običajima tih poljodjelaca. Neki je pisac političkih pamfleta napisao desetak stranica pod naslovom »Tko su nasljednici Johna Hirama?«, s namjerom da dade nepogrešivu uputu, kako treba upravljati svim takvim zavodima. Konačno je jedan član vlade obećao, da će kod slijedećeg zasjedanja biti stavljen na dnevni red kratak zakon o reguliranju pitanja Barchestera i drugih sličnih ustanova.
Dođe slijedeće zasjedanje, a, protivno običaju, dođe i zakon. U to je vrijeme pažnja ljudi bila zaokupljena drugim stvarima. Na obzorju nacije pojaviše se prvi prijeteći znakovi golemoga rata, pa pitanje Hiramovih nasljednika kao da nije zanimalo vrlo mnogo ljudi, ni u domu, ni izvan njega. Prijedlog zakona je, međutim, pročitan prvi i drugi put, i nekako je neugledno, bez odobravanja i bez protivljenja, prošao kroz svojih jedanaest stupnjeva. Što bi bio o tome rekao John Hiram, da je unaprijed znao, da će nekakva četrdeset petorica gospode preuzeti na sebe dužnost da izrade zakon, koji mijenja čitavu namjenu njegove oporuke, a da, radeći to, uopće ne znaju, što oni to rade? Ima, međutim, nade, da je podsekretar Ministarstva unutrašnjih poslova znao, jer njemu su povjerili tu stvar.
Ali prijedlog zakona je prihvaćen, i u vrijeme, kad bi ova povijest trebala da započne, određeno je, da u barchesterskoj ubožnici, kao i dotada, treba da bude dvanaest staraca, od kojih će svaki dobivati po jedan šiling i četiri penija dnevno; da treba također da bude d dvanaest starica, koje će biti smještene u kući, što će se sagraditi, a svaka će od njih dobivati po jedan šiling i dva penija na dan; da treba da bude nadzornica, koja će imati kuću i 70 funti godišnje, opskrbnik, sa 150 funti godišnje i, konačno, upravitelj, sa 450 funti godišnje, koji će imati duhovno vodstvo nad jednom i drugom zgradom, i brigu o materijalnim potrebama zgrade, koja pripada muškom spolu. Biskup, dekan i upravitelj će, kao i prije, određivati po redu korisnike dobrotvornog društva, a biskup će postavljati službenike. Ništa nije rečeno o tome, da je kapelan katedrale ujedno i upravitelj ubožnice, i ni jednom riječi nije spomenuto pravo g. Hardinga na taj položaj.
Međutim, tek nekoliko mjeseci nakon smrti staroga biskupa, a gotovo odmah iza posvećenja njegova nasljednika, objavljeno je, da će se te reforme provesti u djelo. Novi zakon i novi biskup bila su dva od prvih djela novoga ministarstva, ili bolje reći ministarstva, koje se, pošto je na neko vrijeme ustupilo mjesto svojim protivnicima, tada vratilo na vlast. A Dr. Grantly je, kao što smo vidjeli, umro točno u vrijeme, kad su se dogodile te promjene.
Jadna Eleanora Bold! Kako li joj dobro pristaje ta udovička kapica i svečana ozbiljnost, kojom se posvećuje svojim novim dužnostima. Jadna Eleanora!
Jadna Eleanora! Ne bih rekao, da je John Bold ikada bio moj miljenik. Nisam ga nikada smatrao za vrijedna žene, što ju je dobio. Ali on je prema njezinoj procjeni bio najvredniji. Njezino srce bilo je jedno od onih ženskih srdaca, što prianjaju uz svoga muža, ali ne idolizirajući, jer idoliziranje ne dopušta, da se vidi ikakva mana u idolu, nego ustrajno i čvrsto poput bršljana. Upravo kao što se ta biljka nametnica usko drži i nepravilnih izraslina stabla, što ga obuhvaća, tako je i Eleanora prianjala uz pogreške svoga muža i voljela ih. Nekoć je bila izjavila, da u njenim očima mora biti ispravno sve, što učini njezin otac, a onda je svoju odanost prenijela na svoga gospodara i uvijek bila spremna da brani i najgore njegove nedostatke.
A John Bold je bio muškarac, koga je žena mogla voljeti. Bio je mio, povjerljiv i muževan. A onaj drski način mišljenja, kome su njegove prvorazredne sposobnosti davale maha, ono pokušavanje, da bude bolji od svojih bližnjih, koje je tako bolno diralo osjećaje njegovih znanaca, u očima njegove žene nije mu škodilo.
Sve da je i mogla priznati, da je imao pogrešaka, njegova bi rana smrt bila izbrisala sjećanje na njih. Plakala je kao da je izgubila najsavršenije blago, što je ikada dano smrtnoj ženi. Tjedne i tjedne nakon njegove smrti ona je mrzila pomisao na buduću sreću na ovome svijetu. Tješenje, kako se to zove, bilo joj je nepodnošljivo, i jedino joj je olakšanje bilo u suzama i snu.
Ali bog ublažuje vjetar ostriženom janjetu. Znala je, da nosi u sebi živi izvor drugim brigama. Znala je, da će za nju biti stvoren još jedan izvor sreće ili nesreće, neiskazane radosti ili očajne tuge, kako se bogu svidi, da u svome milosrđu odredi. Isprva je to samo povećavalo njenu bol. Biti majka siromašnog djeteta, koje je ostalo bez oca, prije nego što se rodilo, izloženo tuzi vječno pustoga ognjišta, odnjegovano u suzama i jadikovanju, a onda gurnuto u svijet bez pomoći očinske brige! Isprva u tome nije bilo nikakve radosti.
Međutim, malo pomalo srce joj stade čeznuti za još jednim bićem, i, prije njegova rođenja, novoga je došljaka očekivala nestrpljiva i željna majka. Točno osam mjeseci nakon očeve smrti rodio se drugi John Bold, i, ako jedno biće uopće smije obožavati drugo, nadajmo se, da obožavanje nad kolijevkom toga djeteta bez oca neće biti upisano u grijeh. Neće imati smisla da se trudimo i pobliže određujemo karakter toga djeteta ili da ističemo, koliko su u tim malim prstima bile očeve pogreške ublažene majčinim vrlinama. To je dijete, samo po sebi, bilo puno milja, a ja ne vidim, da će biti potrebno ulaziti u događaje njegova kasnijeg života. Mi se sada u Barchesteru nećemo baviti više nego jednom, najviše dvjema godinama, a ja ću kojem drugom peru prepustiti, da izradi, ako bude potrebno, životopis Johna Bolda mlađega.
Ali kao dijete to je bilo najpoželjnije djetešce, što ste ga mogli zamisliti. Nitko nije pokušavao opovrgnuti tu činjenicu. »Nije li divan?« rekla bi ona svome ocu, gledajući mu u lice, dok je klečala, očiju sjajnih od toplih suza. Mlado joj je lice bilo okruženo tijesno priljubljenom udovičkom kapicom, a ruke su joj počivale na stranama kolijevke, u kojoj je ležalo njeno zlato. Djed bi vrlo rado priznavao, da je to zlato prekrasno, s tim bi se složio i sam tetak, arhiđakon, a gospođa Grantly, Eleanorina sestra, kao jeka bi ponavljala tu riječ s pravom sestrinskom energijom. A Mary Bold – međutim, Mary Bold je bila samo još jedan obožavalac više istoga svetišta.
Djetešce je doista bilo prekrasno. S radošću je uzimalo hranu, veselo je praćakalo nožicama, kad god bi bile otkrivene, i nije imalo dječjih bolesti. Sve se to smatralo za najsavršenije dječje osobine, i svime tim se to djetešce odlikovalo.
I tako se ublažila udovičina duboka bol, i blagi je melem stavljen na ranu, za koju je ona mislila, da je može izliječiti samo smrt. Koliko li je bog bolji prema nama, nego što smo mi sami prema sebi. Kad izgubimo bilo koje drago lice, kad se konačno oprostimo s nekim, koga jako volimo, svi se mi osuđujemo na vječnu tugu i tražimo svoje uništenje u nepresušnom vrelu suza. A kako rijetko takva žalost potraje! Kako li je dobrostivo milosrđe, koje brani, da ona potraje! Molitva mudraca, koji je shvatio milosrđe božje, glasila je: »Dopusti mi, da se uvijek sjećam živih prijatelja, ali da ih zaboravim, čim umru.« Možda ih je malo, koji bi imali hrabrosti da izraze takvu želju, pa ipak, postupati tako, značilo bi samo moliti oslobođenje od žalosti, koje nam ljubezni stvoritelj gotovo uvijek pruža.
Međutim, ne bih htio da stvorite sliku, da je gospođa Bold zaboravila svoga muža. Svakodnevno je mislila na njega sa svom supruškom ljubavi, i sjećanje je na nj pohranila u najdubljem svetištu svoga srca. Pa ipak, bila je sretna sa svojim djetetom. Bilo je tako slatko privinuti živu igračku na svoje grudi i osjećati, da postoji ljudsko biće, koje duguje, i sve će dugovati njoj; koje iz nje dobiva svoju svakodnevnu hranu; kojemu ona može udovoljiti u svim njegovim sitnim potrebama; čije će malo srdašce najprije voljeti nju, i samo nju; čiji će dječji jezik učiniti prvi pokušaj, da je zovne najslađim imenom, što ga žena može čuti. I tako se Eleanorino srce smirilo, i ona se zdušno i predano posvetila svojim novim dužnostima.
Što se tiče svjetovnih poslova, John Bold je ostavio svoju udovicu u povoljnim prilikama. Namro joj je sve, što je posjedovao, a to je značilo dohodak, koji je znatno nadilazio svotu, što su je ona ili njezini prijatelji smatrali kao potrebnu za nju. Iznosio je taj dohodak gotovo tisuću funti godišnje. I kad bi razmišljala o njegovoj visini, najvruće je željela, da taj imetak ostavi, ne samo netaknut, nego i povećan, sinu svoga muža, svome jedinom ljubimcu, malom čovjeku, što je sada ležao spavajući na njezinu, krilu, blažen i ne znajući za brige, koje će se gomilati u njegovu korist.
Kad je John Bold umro, ona je usrdno molila svoga oca, da se preseli k njoj, ali je gospodin Harding to otklonio, iako je nekoliko tjedana ostao kod nje kao gost. Nije se dao nagovoriti, da se odrekne svoga malog doma pa je tako ostao u stanu, što ga je već prije odabrao nad apotekom u High Streetu u Barchesteru.

Treće poglavlje

DR. PROUDIE I NJEGOVA ŽENA


Ova pripovijest treba da započne odmah nakon ustoličenja Dra. Proudija. Neću opisivati obred, jer ne znam točno kakav je. Nije mi poznato, da li biskupa ustoličuju kao člana parlamenta, ili ga voze u pozlaćenoj kočiji kao gradonačelnika, ili ga zaprisižu kao mirovnog suca, ili ga uvode kao plemića u Gornji Dom, ili ga vode između dva brata kao viteza podvezice; ali znam, da je sve učinjeno kako treba i da kod te prilike nije propušteno ništa, što pristaje ili se dolikuje novom biskupu.
Dr. Proudie nije bio čovjek, koji je dopustio, da se propusti išta, što bi pristajalo njegovu novom dostojanstvu. On je dobro razumio vrijednost forme i znao je, da se ne može održati ispravno poštovanje položaja, ako se ne oda dužno poštovanje vanjskim znacima, koji mu pripadaju. Bio je to čovjek kao stvoren da se kreće u visokim krugovima; barem je on tako mislio, a prilike su ga potpomogle u tom gledanju. S majčine je strane bio nećak nekoga irskog baruna, a žena mu je bila nećakinja škotskog grofa. Mnogo je godina zauzimao svećenički položaj, koji je bio povezan s dvorskim poslovima, a to mu je omogućilo, da živi u Londonu i da svoju župu povjeri svome pomoćniku. Bio je propovjednik kraljevskih čuvara londonske tvrđave, kustos teoloških rukopisa u Crkvenim dvorima, kapelan kraljičine tjelesne straže i službeni upravitelj dobrotvornih ustanova Njegova kraljevskog visočanstva princa Rappe-Blankenburga.5
Njegova rezidencija u prijestolnici, koja je postala potrebnom zbog tih povjerenih mu dužnosti, njegove visoke veze i njegova osobita nadarenost i narav, preporučivale su ga osobama na vlasti, i o njemu se počelo govoriti kao o sposobnu i nadobudnu svećeniku.
Prije nekoliko godina, to čak pamte mnogi, koji još ne dopuštaju, da ih zovu starima, slobodouman svećenik nije bio osoba, koju ste često sretali. Takav je bio Sidney Smith, pa su na nj gledali malo blaže nego na kakva nevjernika. Mogli bismo ih spomenuti još nekoliko, ali oni bijahu rarae aves6, a njihova su vjerska braća gledala na njih sa sumnjom i nepovjerenjem. Nitko nije s toliko sigurnosti bio konzervativan kao kakav seoski župnik – nigdje nisu priznate vlasti bile toliko tetošene kao u Oxfordu.
Međutim, kad je Dr. Whately postavljen za nadbiskupa, a nekoliko godina iza toga Dr. Hampden za redovitog profesora, mnogi mudri duhovnici vidješe, da se u ljudskim duhovima zbiva neka promjena, i da će odsada slobodoumnije ideje biti prikladne za svećenike jednako kao i za svjetovnjake. Sada se čulo za svećenike, koji su prestali da, u jednu ruku, bacaju prokletstvo na papiste, a u drugu, da grde one, koji se ne slažu s priznatom anglikanskom crkvom. Činilo se jasnim, da visoki crkveni principi, kako se to zove, nisu više, barem ne kod jedne grupe državnika, najsigurniji uvjet za promaknuće, a Dr. Proudie je bio među onima, koji su se zarana u većini teoloških pitanja prilagodili gledanju liberalaca. Bio je popustljiv prema idolatriji Rima, trpio je čak i bezvjerstvo socinijanizma,7 a bio je prisan s presbiterijanskim8 sinodima Škotske i Ulstera.
Pokazalo se, da je takav čovjek u takvo vrijeme koristan, i ime se Dra. Proudija stade pojavljivati u novinama. Postavljen je za člana komisije, što je išla prijeko u Irsku da pripremi teren za stvaranje narodnog odbora. Postao je počasnim tajnikom jedne druge komisije, koja je bila imenovana, da ispita prihode članova kaptola, a bio je u nekoj vezi i s kraljevskim poklonom i sa zakladom grada Maynootha.9
Na račun toga se ne smije uzeti kao dokazano, da je Dr. Proudie bio čovjek velike duševne snage, ili čak jako sposoban u poslovnom pogledu, jer takve se vrline od njega nisu tražile. Za sređivanje onih crkvenih reformi, s kojima je bio povezan, ideje i originalnu zamisao rada, što ga je trebalo Obaviti, obično je davao tadašnji liberalni državnik, a sam rad i pojedinosti nosili su na svojim leđima činovnici nižega reda. Smatralo se, međutim, da je zgodno, da u tim stvarima figurira ime nekoga svećenika, a kako su Dra. Proudija upoznali kao trpeljiva duhovnika, njegovim su se imenom u tim poslovima mnogo služili. Ako nije nikada mnogo aktivno radio, nije mnogo ni smetao. Bio je povoljno oruđe onima, koji su doista bili na vlasti, a na sjednicama različitih odbora, kojima je pripadao, održao bi svoje vrste dostojanstvo, koje je imalo svoju vrijednost.
Sasvim sigurno je posjedovao dovoljno takta da zadovolji svrsi, za koju je bio potreban, a da pri tome ne stvara neprilike, ali se zato ne smije zaključiti, da je sumnjao u svoje sposobnosti i da nije vjerovao da bi i sam mogao zaigrati veliku ulogu u visokim poslovima, kad na njega dođe red. Čekao je na svoje vrijeme i strpljivo izgledao dan, kad će on sam sjediti autoritativno u kakvu odboru, govoriti, upravljati i biti gospodar, dok će sitnije zvijezde sjediti uokolo i slušati, kao što je i sam navikao da sluša.
Sada je došla njegova nagrada i kucnuo njegov čas. Izabran je da popuni ispražnjeno biskupsko mjesto, a kod idućeg ispražnjenog mjesta, što se može dogoditi u bilo kojoj dijecezi, on će zauzeti mjesto u Domu lordova, spreman da dade svoj glas u svim predmetima, koji se tiču dobrobiti crkvene ustanove. Trebalo je, da trpeljivost bude osnovica, s koje će se boriti, a u dnu svoga srca mislio je, da ga neće zadesiti nikakvo zlo, bude li se sukobio čak i s takvim protivnicima kao što su njegova braća iz Exetera i Oxforda.
Dr. Proudie je bio ambiciozan čovjek i nije još pravo bio ni posvećen za biskupa, kad je počeo bacati pogled na nadbiskupski sjaj i počasti Lambetha,10 ili barem Bishopsthorpa.11 Bio je razmjerno mlad, a sam je sebi laskao, da su ga odabrali kao čovjeka s takvim prirođenim i stečenim sposobnostima, koje ga sasvim sigurno moraju preporučiti za još viši položaj, sada, kad mu je otvoreno polje većih mogućnosti. Stoga je Dr. Proudie bio potpuno spreman preuzeti istaknutu ulogu u svim teološkim stvarima, koje pripadaju ovom kraljevstvu; a imajući to u vidu, nipošto se nije namjeravao zakopati u Barchesteru kao njegov predšasnik. Ne. London treba i dalje da ostane njegovo poprište, a udobna će kurija u provincijskom gradu biti dosta dobra za mrtvu sezonu godine. Zapravo je Dr. Proudie uvijek smatrao kao potrebno za svoj položaj da se povuče iz Londona kao i ostali veliki i pomodni svijet. Ali London treba i dalje da bude njegova stalna rezidencija, i on je odlučio da upravo u Londonu iskazuje ono gostoprimstvo, koje je svima biskupima tako izričito preporučio sv. Pavao. Kako drukčije da se održi pred svijetom? Kako drukčije da pruži vladi svu blagodat svoje snage i talenta u teološkim stvarima.
Ta je odluka bila bez sumnje korisna s obzirom na svijet općenito, ali nije bilo vjerojatno, da će ga učiniti popularnim bilo kod svećenstva, bilo kod naroda u Barchesteru. Dr. Grantly je oduvijek stanovao tamo; zapravo, nakon Dra. Grantlyja bilo je teško li jednom biskupu steći popularnost. Imao je godišnji prihod od prosječno 9000 funti, a njegov je nasljednik trebao da bude strogo ograničen na 5000 funti. Imao je samo jedno dijete, na koje je morao trošiti novac; Dr. Proudie ih je imao sedmoro ili osmoro. On je bio čovjek malih osobnih izdataka, koji su bili ograničeni na ukus umjerena gospodina, a Dr. Proudie je morao održavati svoj položaj u visokom društvu, i to s razmjerno malim sredstvima. Istina, Dr. Grantly je držao kočiju, kad je postao biskup, ali njegova kočija, konji i kočijaš, iako su bili vrlo dobri za Barchester, u Westminsteru bi bili gotovo smiješni. Gospođa Proudie je zaključila, da ekipaža njezina muža ne smije biti njoj na sramotu, a ono, što je gospođa Proudie zaključila, to se obično i provodilo.
Posljedica je svega toga bila, da Dr. Proudie neće vjerojatno mnogo novaca trošiti u Barchesteru, dok je njegov predšasnik poslovao s gradskim trgovcima na način, koji je njih uvelike zadovoljavao. Grantlyjevi, otac i sin, trošili su svoj novac kao gospoda; no uskoro se počelo u Barchesteru šaptati, da Dru. Proudiju nisu nepoznate one vješte smicalice, kojima se iz skromnih sredstava izbija najjači dojam bogatstva.
Osobno je Dr. Proudie lijep čovjek; elegantan, skladan i vrlo uredan. Malo je ispod osrednje visine, jer je visok pet stopa i četiri palca, ali on nadoknađuje palce, što mu nedostaju, dostojanstvom, kojim nosi one, što ih ima. Nije njegova griješka, što nema zapovjedničkog pogleda, jer čvrsto nastoji, da ga usvoji. Crte su mu lica dobro uobličene, premda bi možda oštrina njegova nosa mogla, u očima nekih ljudi, dati njegovu licu izražaj beznačajnosti. Ako je tome tako, lice mu je znatno popravljeno ustima i podbratkom, kojim se on s pravom ponosi.
Može se doista kazati, da je Dr. Proudie bio sretan čovjek, jer se nije rodio bogat, a sada je barchesterski biskup, ali on ipak ima svojih briga. Ima mnogo djece, od kojih su troje najstarijih kćeri, a sve tri su dorasle i sposobne za pomodan život; a ima i ženu. Nemam namjeru da pisnem i jednu riječ protiv karaktera gospođe Proudie, a ipak mislim, da, uza sve svoje vrline, ne doprinosi mnogo sreći svoga muža. Činjenica je, da u domaćim poslovima nadmoćno vlada nad svojim titularnim gospodarom, i to željeznom rukom. Ali to nije sve. Dr. Proudie je njoj mogao prepustiti domaće stvari, ako ne dobrovoljno, a ono svojevoljno. Ali gospođa Proudie nije zadovoljna takvom domaćom upravom, te seže svojom moći u sve njegove pokrete i neće da se odrekne čak ni duhovnih stvari. Zapravo, biskup je pod papučom.
Žena arhiđakona u svom sretnom domu u Plumsteadu zna kako da iskoristi sve prednosti svoga položaja i kako da doličnim tonom i na pravom mjestu kaže svoje mišljenje. Ali vladavina je gospođe Grantly, ako se uopće može govoriti o vladavini, ležerna i dobrohotna. Ona nikada ne osramoti svoga muža; pred svijetom je uzor poslušnosti; nikada ne govori glasno niti oštro pogleda. Nema sumnje, da cijeni moć, i nije bez uspjeha nastojala da je se dokopa; ali ona zna, gdje treba da bude granica vlasti žene.
Drukčije je to kod gospođe Proudie. Ta je gospođa po navici prema svima autoritativna, ali prema svome jadnom mužu ona je despot. Ma koliko njegova karijera u očima svijeta izgledala uspješna, čini se, da u očima svoje žene nije nikada u pravu. Svaka nada, da bi se obranio, već je odavna iščezla iz njega. Zapravo, rijetko i pokušava da sam sebe opravda, i zna, da je pokoravanje najbliži stupanj miru, što se uopće u njegovoj kući može postići.
Gospođi Proudie nije bilo moguće sjediti u vijećima i odborima, kamo je država zvala njezina muža, niti ona može kako on to često razmišlja, postići, da joj se glas čuje u Domu lordova. Moglo bi se dogoditi, da mu ona zabrani, da se bavi tom granom biskupskih dužnosti; moglo bi se dogoditi, da stavi zahtjev, da se ograniči isključivo na svoj biskupski ured. Nikome živome nije o tome šapnuo ni riječi, ali je stvorio čvrstu odluku. Učini li ona takav pokušaj, on će se pobuniti. Psi su se okrenuli protiv svojih gospodara, čak i Napolitanci protiv svojih vlastodržaca, kad je ugnjetavanje postalo preteško. A Dr. Proudie osjeća u sebi, da će, ako se žica previše napne, i on moći skupiti snagu i oduprijeti se.
Stanje vazalstva, u kojemu je našega biskupa držala njegova žena, nije vodilo do toga, da mu značaj bude uzvisivan u očima njegovih kćeri, koje, obraćajući se svome ocu, poprimaju previše od one autoritativnosti, koja zapravo ne dolikuje, barem, ne njima. One su, uglavnom, fine, privlačljive mlade dame. Visoke su i čvrsto građene kao njihova majka, od koje su naslijedile visoke lične kosti i... mogli bismo reći zlatno-smeđu kosu. Imaju malo previsoko mišljenje o svojim pra-ujacima, koji dosada nisu uzvratili kompliment imajući visoko mišljenje o njima. Ali sada, kad im je otac postao biskup, vjerojatno je, da će porodične veze očvrsnuti. Ako se uzme u obzir njihova povezanost s crkvom, one imaju malo predrasuda u pogledu svjetskih užitaka; i sigurno nisu, kao što su to učinile premnoge engleske djevojke u posljednje vrijeme ražalostile svoje roditelje bilo kakvom oduševljenom željom da bi se posvetile povučenosti protestantskih samostana. Sinovi Dra. Proudija su još u školi.
Moram spomenuti još jednu značajnu osebujnost karaktera biskupove žene. Iako nije nesklona društvenom životu i svjetskim manirama, ona je na svoj način religiozna žena, a oblik, u kojemu se kod nje očituje ta tendencija, jest strogo poštovanje dana gospodnjega. Za zabave i duboko izrezane haljine u toku tjedna pod njezinom se kontrolom ispaštalo nedjeljom s tri službe božje, večernjom propovijedi, što bi je ona sama čitala, i potpunim odricanjem od svake vesele razonode.
Na nesreću, iskupljujuća strogost poštovanja dana gospodnjega uključuje sve, koji žive pod njezinim krovom, pa i one, kojih se ne tiču zabave i duboko izrezane haljine, tj. njenu služinčad i muža.
Teško onoj otpadničkoj sobarici, koju bi našli, da u Regent’s Parku sluša slatke riječi svoga dragoga umjesto potresnog večernjeg izlaganja g. Slopea. Ne samo da je bez milosti bacaju iz kuće, nego je bacaju sa svjedodžbom, koja joj daje malo nade, da će naći pristojno mjesto. Teško heroju od šest stopa, što u crvenim baršunastim hlačama prati gospođu Proudie do njezina sjedala u crkvi, ako sklizne u obližnju pivanu umjesto da uđe u stražnje sjedalo određeno za nj. Za takve grešnike gospođa Proudie ima oči Argusove.12 Povremeno pijanstvo u toku tjedna može se pregledati, jer teško je naći šest stopa uz nisku nadnicu, ako se moral drži na visoku stupnju; ali gospođa Proudie ne bi oprostila da se oskvrne nedjelja ni za volju visine, ni za volju uštede.
U takvim se stvarima gospođa Proudie često dade voditi od onoga rječitog propovjednika, velečasnoga gospodina Slopea, a kako gospodina Proudija vodi njegova žena, nužno slijedi, da je odlični čovjek, što smo ga spomenuli, vršio znatan utjecaj na Dra. Proudija u stvarima, koje se tiču vjere. Dotada je g. Slope bio zaposlen samo kao čitač i propovjednik u jednoj od londonskih okružnih crkvi, i on je to zanimanje spremno napustio da bi preuzeo tegobne, ali njemu bliske dužnosti kućnog kapelana njegova gospodstva.
Međutim, predstavljajući g. Slopea po prvi put, ne smijemo ga dovesti pred publiku potkraj poglavlja.

Četvrto poglavlje

BISKUPOV KAPELAN


Ne bih mogao reći mnogo o rodbini velečasnoga g. Slopea. Čuo sam, da su tvrdili, da je po lozi potomak onoga odličnog liječnika, koji je asistirao pri porodu g. T. Shandyja, i da je još u mladim danima, zbog blagozvučja, svome prezimenu dodao »e«13, kao što su to već prije njega učinili i drugi veliki ljudi. Ako je tome tako, pretpostavljam, da je na krštenju dobio ime Obadi ja, jer tako se zove, u spomen sukoba, u kome se njegov predak tako odlikovao. Međutim, sva su moja istraživanja da odredim datum, kad je njegova porodica promijenila vjeru ostala bezuspješna.14
U Cambridgeu je bio sizar15 i vladao se tamo na svaki način pohvalno, jer je nakon određenog vremena postao M. A.16 i imao na brizi studente sveučilišta. Odatle je premješten u London i postao propovjednikom u novoj okružnoj crkvi sagrađenoj u blizini ulice Baker, i na tom je položaju bio, kad su ga srodne ideje u vjerskim pitanjima preporučile gospođi Proudie, i njihov je saobraćaj postao blizak i povjerljiv.
Pošto je tako kao član obitelji ubačen, među gospođice Proudie, bilo je sasvim prirodno, da će se tu roditi nježniji osjećaji nego samo prijateljstvo. Bilo je nekoliko pokušaja ljubavi između njega i najstarije njihove nade, Olivije, ali oni dosada nisu donijeli nikakva povoljna rješenja. Zapravo je g. Slope, izjavivši svoju ljubav, kasnije povukao tu svoju izjavu, kad je saznao, da Dr. Proudie nema u tom času raspoloživih sredstava za miraz svome djetetu. A lako se može shvatiti, da gospođica Proudie, nakon takve izjave s njegove strane, nije bila osobito sklona da i dalje prima iskaze njegove ljubavi. Kad je Dr. Proudie imenovan za barchesterskog biskupa, nazori su se g. Slopea, doduše, ponešto izmijenili. Biskupi, pa ma bili i siromašni, mogu da se brinu za svećeničku djecu, i g. Slope poče žaliti, što nije bio malo više nesebičan. Čim je čuo vijest o doktorovu promaknuću, on ponovo započe sa svojim opsjedanjem, ali ne neobuzdano, nego s poštovanjem i iz daljine. Olivia Proudie je, međutim, bila smiona djevojka; u njoj je tekla krv dvojice plemića, a, što je još više, imala je u svom popisu još jednoga udvarača. I tako je g. Slope uzalud uzdisao, i njih dvoje uskoro nađoše za shodno da uzajamno uspostave savez duboke mržnje.
Moglo bi se pomisliti, da je čudno, što je prijateljstvo gospođe Proudie nakon takve afere ostalo čvrsto prema mlađom svećeniku. Ali, ako ćemo biti iskreni, ona o tome nije ništa znala. Iako je sama jako voljela g. Slopea, nije nikada ni pomislila, da bi ga ijedna od njezinih kćeri zavoljela, a imajući na umu njihovo visoko rođenje i društvene prednosti, ona je za njih očekivala drukčije bračne drugove. Ni gospodin ni mlada dama nisu smatrali za potrebno da je upute u stvar. Obje su Olivijine sestre znale za to, a i sve sluge, pa i svi ljudi, što su stanovali u susjednim kućama s jedne i s druge strane, ali za gospođu Proudie je to ostala tajna.
Gospodin se Slope uskoro utješio mišlju da će se, jednako kao što je izabran za biskupova kapelana, moći dokopati i drugih korisnih stvari u biskupovoj blizini, a da se pri tome neće morati mučiti oko biskupove kćeri, pa je ustanovio da može izdržati boli odbačenoga ljubavnika. Kad je u željezničkim kolima sjeo nasuprot biskupu i gospođi Proudie na njihovu prvom putovanju u Barchester, počeo je u duhu stvarati plan svoga budućeg života. Dobro je znao jake strane svoga zaštitnika, ali je znao i njegove slabe strane. Sasvim je točno shvatio, do kakvih će se visina uzvinuti nastojanja novoga biskupa, i ispravno je naslutio, da će javni život više odgovarati ukusu velikoga čovjeka nego sitne pojedinosti njegovih dijecezanskih dužnosti.
Stoga će on, g, Slope, zapravo biti barchesterski biskup. Takva je bila njegova odluka, a, da budemo pravedni prema g. Slopeu, on je imao i hrabrosti i duha, da ga utvrde u toj njegovoj odluci. Znao je da će morati da izbori tešku bitku, jer će još jedan veliki duh čeznuli za moći i upravom nad biskupijom – gospođa Proudie bi, naime, također htjela biti barchesterski biskup. G. Slope je, međutim, laskao sam sebi da će moći nadmudriti tu gospođu. Ona mora provoditi mnogo vremena u Londonu, a on će uvijek biti tu. Ona će nužno biti neupućena u neke stvari, dok će on znati sve, što se tiče dijeceze. Isprva će, bez sumnje, morati laskati i ulagivati se, možda i popuštati u nekim stvarima, ali nije sumnjao u konačni trijumf. Ako promaše sva ostala sredstva, može se udružiti s biskupom protiv njegove žene, ulijevati hrabrost u nesretnoga čovjeka, sjekirom podrezivati korijenje ženine moći, a davati samostalnost mužu.
Takve su bile njegove misli, dok je sjedio promatrajući to dvoje, što je spavalo u željezničkim kolima, a g. Slope nije čovjek, koji bi se uzalud mučio takvim mislima. U njega su natprosječne sposobnosti, a veoma je hrabar. Premda zna ponizno sagnuti glavu, i to, ako je potrebno, vrlo nisko, ipak ima u sebi snagu da postane tiranin; a sa snagom sasvim sigurno i želju. Njegova naobrazba nije najvišeg stupnja, ali ovakva, kakva jest, ona je potpuno u njegovoj vlasti, i on zna, kako da se njome posluži. Nadaren je nekom vrstom propovjedničke govorljivosti, za koju nije vjerojatno, da će djelovati na muškarce, ali ima snažan učinak na slabi spol. U svojim se propovijedima većinom bavi ogovaranjem, uzbuđuje duhove svojih slušatelja ugodnim strahotama i u njihovu duhu ostavlja dojam, da je cijelo čovječanstvo u opasnom stanju, a isto tako i sve žene, osim onih, koje redovito prisustvuju večernjim predavanjima u ulici Baker. Lice i glas su mu neobično strogi, i to u tolikoj mjeri, te čovjek mora pomisliti, da on smatra, da je većina svijeta toliko loša, da nije dostojna, da se brine za nju. Dok hoda ulicama, samo mu lice izražava zgražanje nad pokvarenosti svijeta, a u kutu mu se očiju uvijek skriva anatema.
Po doktrini on je, kao i njegov zaštitnik, trpeljiv prema neslaganju s ustaljenom crkvom, ukoliko se za tako strog duh uopće može kazati, da je u bilo čemu trpeljiv. Ima nešto zajedničko s wesleyjanskim metodistima,17 ali mu duša zadrhće u agoniji pred bezakonjima puseyjista18. On s odvratnošću gleda i na izvanjske i na unutrašnje stvari. Žuč mu se prelijeva, kad ugleda novu crkvu s visoko uzdignutim krovom; zatvoreni crni prsluk njemu je simbol sotone, a nikakva profana knjiga sa šalama ne bi, po njegovim nazorima, gadnije obeščašćivala crkveno sjedalo kršćanina nego molitvenik štampan crvenim slovima i ukrašen križem na stražnjoj korici. Većina aktivnih svećenika ima svoju razonodu, a njegova je štovanje nedjelje. Nedjelja je, međutim, riječ, koja nikada ne oskvrne njegova usta – za nj je to uvijek dan gospodnji. Oskvrnuće dana gospodnjega, kako on to s užitkom naziva, za nj je sve – on za to živi, kao što policajci žive za opće loše navike društva. To je najmiliji predmet svih njegovih večernjih rasprava, izvor svoj njegovoj govorničkoj snazi, tajna čitave njegove moći nad ženskim srcima. Za nj se otkrivenje božje očituje samo u onom jednom jedinom zakonu o poštovanju dana gospodnjega. Milosrđa našega spasitelja za nj govore ututanj, uzalud je za nj održana ona propovijed, što je izišla iz božanskih usta na gori »Blaženi krotki, jer će držati zemlju« i »Blaženi milosrdni, jer će naći milosrđe«. Za nj Novi zavjet relativno malo znači, jer iz njega ne može izvući nikakva novog ovlaštenja za gospodovanje, koje voli vršiti nad najmanje sedmim dijelom vremena, što je čovjeku dosuđeno da ga proživi na zemlji.
G. Slope je visok i ne rđavo građen. Ima velika stopala i ruke, kao i cijela njegova porodica, ali su mu prsa i ramena dosta široka da te udove učine podnošljivima, pa mu je pojava uglavnom dobra. Izraz mu lica, međutim, nije osobito privlačljiv. Kosa mu je glatka i ovješena, dosadne blijedo-crvenkaste boje. On je uvijek začešljava u tri ravne, odijeljene plohe, a svaka je od njih zaglađena s udivljenja vrijednom točnošću i zalijepljena s mnogo masti; dvije su te plohe usko priljubljene s jedne i s druge strane glave, a treća je položena u pravom kutu iznad njih. Ne nosi zaliske i uvijek je savršeno brižno izbrijan. Lice mu je gotovo iste boje kao kosa, iako možda neznatno crvenije. Dosta je slično govedini – samo, čovjek bi rekao, govedini loše kakvoće. Čelo mu je široko i visoko, ali uglasto i nezgrapno, a neprijatno se sjaji. Usta su mu velika, premda su mu usne tanke i beskrvne, a njegove velike, izrazite, blijedosmeđe oči ulijevaju u čovjeka sve, samo ne povjerenje. Nos mu je, međutim, onaj dio, koji ga spasava: istaknut, ravan i lijepa oblika; iako moram, reći, da bi se meni osobno više sviđao, da nije bio donekle spužvasta, rupičasta izgleda, kao da je vješto napravljen od crveno obojena pluta.
Nikada nisam mogao podnijeti da se rukujem s g. Slopeom. Iz njega uvijek izbija hladan, ljepljiv znoj, u svako vrijeme možete vidjeti na njegovu čelu kapljice toga znoja, a prijateljski mu je stisak ruke neugodan.
Takav je g. Slope – takav je čovjek, koji je iznenada pao usred barchesterske biskupije i kojemu je određeno da preuzme mjesto, što ga je dotada popunjavao sin pokojnoga biskupa. Pomisli, razboriti čitaoče, kakav li je to drug onim imućnim prebendarima, onim učenim svećenicima gospodskog vladanja, onima sretnim, na dobro naviklim, dobro hranjenim nižim članovima kaptola, koji su se razvili u Barchesteru pod nježnim okriljem biskupa Grantlyja!
Ali g. Slope ne putuje s biskupom i njegovom ženom u Barchester samo kao drug svih njih. On namjerava biti, ako ne njihov gospodar, a ono glavni među njima. On namjerava biti vođa i imati svoje sljedbenike; on namjerava držati u svojim rukama ključeve dijecezanske blagajne i skupiti oko sebe poslušno stado svoje siromašne i gladne braće.
Ovdje bi bilo teško propustiti da povučemo usporedbu između arhiđakona i našega novog privatnog kapelana; i usprkos mnogovrsnim pogreškama onoga prvoga, usporedba ne bi mogla ispasti drukčije nego u njegovu korist.
I jednom i drugom je mnogo stalo, mnogo i previše stalo do toga, da potpomognu i uvećaju moć svoga staleža. I jedan i drugi silno želi, da bi svijetom upravljalo svećenstvo, iako to vjerojatno nisu priznali, čak ni sami sebi. Jedan i drugi se protive bilo kojoj drugoj vrsti vladavine čovjeka nad čovjekom. Ako dr. Grantly priznaje kraljičino vrhovništvo u duhovnim stvarima, on ga priznaje jedino kao vrhovništvo, koje potječe iz quasi svećeničke moći, koja joj je podijeljena u posvećenju prigodom krunjenja; i on smatra, da su svjetovne stvari po svojoj prirodi podvrgnute duhovnim stvarima. Ideje g. Slopea o svećeničkoj upravi sasvim su drukčije vrste. On ne mari ništa za kraljičino vrhovništvo, bilo ono ovakvo ili onakvo. To su za njegove uši prazne riječi, koje ne znače ništa. On se malo osvrće na forme, i takvi pusti nazivi kao vrhovništvo, posvećenje, zaređenje i slični, sami po sebi njemu ne znače ništa. Neka bude najviši, tko može. Svjetovni kralj, sudac ili tamničar mogu upravljati samo tijelom. Duhovni gospodar, ako ima za to potreban dar i zna se njime u pravo vrijeme poslužiti, ima šire polje carevanja. On upravlja dušom. Ako mu pođe za rukom, da mu povjeruju, može biti svemoćan nad onima, koji ga slušaju. Ako je dosta oprezan, da se ne miješa ni s kim, tko je prejak po duhu ili preslab po tijelu, doista može biti nad svima. A takve su bile ambicije g. Slopea.
Dr. Grantly se vrlo malo miješao u svjetovne poslove onih, koji su mu bili ma kako podređeni. Ne mislim time reći, da nije zapažao prestupke svojih svećenika, nemoral u svojoj župi ili propuste u svojoj obitelji; ali on to nije želio zapažati, gdje god se potreba za to mogla izbjeći. Nije ga mučila sklonost prema radoznalosti i, dok god na onima oko njega nije bilo mrlje heretičke sklonosti prema neslaganju s ustaljenom crkvom, dok god su oni potpuno i otvoreno priznavali djelotvornost Matere Crkve, on je bio voljan, da ta mati bude milosrdna i dobra, sklona popuštanju i protivna kažnjavanju. I on je sam uživao u blagodatima ovoga svijeta pa je volio i da se zna, da je tome tako. Iz svega je srca prezirao svakoga brata rektora, koji je vidio neko zlo u večernjim društvima ili je strahovao pred opasnostima umjerene čaše vina. Posljedica je bila, da su večernja društva i čaše vina u njegovoj dijecezi bile običajne. Volio je donositi zakone i tražio, da mu se prema njima bez ograničenja pokoravaju, ali je nastojao, da njegove naredbe budu u granicama čovjekovih mogućnosti i prijatne gospodi. On je nekoliko godina vladao među svojim svećeničkim susjedima i, budući da je održavao svoju vlast, a da pri tome nije postao nepopularan, može se zaključiti, da je radio mudro.
O vladanju g. Slopea ne može se mnogo reći, jer njegova veličanstvena karijera treba tek da započne. Ali se može unaprijed reći, da će njegov ukus biti sasvim drukčiji od ukusa arhiđakona. On smatra kao svoju dužnost da bude upoznat sa svim privatnim poslovima stada, što je povjereno njegovoj brizi. Od siromašnijih klasa strogo zahtijeva bezuvjetnu poslušnost ustaljenim propisima o vladanju, a za onoga, tko ih se ne drži, on se utječe, kao i njegov veliki predak, gromovima Ernulfa19 »Prokletstvo neka te stigne i kad budeš ulazio i kad budeš izlazio – i kod jela i kod pića« itd., itd., itd. Iskustvo ga je naučilo, da je kod bogataša potreban drukčiji postupak. Ljudima u gornjim slojevima društva svejedno je, da li ih prokuneš, a ženama se to, ako pretpostavimo, da je izrečeno obzirnim riječima, prilično i sviđa. Ali zbog toga se on nije odrekao tako važnog dijela kršćanskih vjernika. S muškarcima se, istina, općenito ne slaže; oni su okorjeli grešnici, na koje se glas svećenika-čarobnjaka prečesto spušta uzalud; ali kod gospođa je, mladih i starih, čvrstih i krhkih, pobožnih i lakoumnih, kako je sam uvjeren, svemoćan. On zna ukoriti zbog prestupaka s toliko laskanja, i izreći prigovor na tako umilan način, da mu žensko srce, ako tinja iskrom prijemičivosti za Nisku crkvu20, ne može odoljeti. Tako je on cijenjen gost u mnogim kućama: muževi pristaju da ga prime u kuću za volju svojih žena, a kad je jednom primljen, nije ga se lako otresti. Ima, međutim, na njemu nešto gadno, sluzavo, što ga ne čini omiljelim kod onih, koji ga ne cijene za volju svoje duše, i on nije čovjek, koji bi smjesta stekao popularnost u širokom krugu, kakav će ga vjerojatno sada okruživati u Barchesteru.

Peto poglavlje

JUTARNJI POHOD


Bilo je poznato, da će Dr. Proudie morati smjesta imenovati novoga upravnika ubožnice prema dekretu parlamenta, kako je već natuknuto; ali nitko nije pomišljao, da bi itko drugi došao u obzir – nitko nije ni načas pomislio, da bi on mogao imenovati ikoga osim g. Hardinga. I sam g. Harding, kad je čuo, kako je ta stvar riješena, ne tarući glave mnogim brigama, smatraše kao sigurno da će se vratiti u svoju udobnu kuću i vrt. I premda bi u tom povratku bilo mnogo toga tužna, čak i potresna, ipak se on radovao, da će se to dogoditi. Vjerojatno bi se i njegova kći dala nagovoriti da se vrati onamo s njime. Ona je, zapravo, gotovo i obećala da će to učiniti, iako je još u sebi gajila misao, da najveći od svih smrtnika, važni atom čovječanstva, taj mali bog na zemlji, Johny Bold, njezin sinčić, treba da ima vlastiti krov nad glavom.
Budući da je raspoloženje g. Hardinga u toj stvari bilo takvo, njega osobno nije osobito zanimalo, da je Dr. Proudie postavljen za biskupa. On je, kao i drugi ljudi u Barchesteru, žalio, što među njih šalju čovjeka, koji, oni su toga bili svijesni, misli drukčije nego oni. Ali sam g. Harding nije bio sitničav čovjek u pogledu crkvenih doktrina pa je bio potpuno spreman srdačno i dolično pozdraviti Dra. Proudija u Barchesteru. Ništa nije tražio, ničega se nije bojao. Osjećao je da treba da bude u dobrim odnosima sa svojim biskupom i nije predviđao nikakve zapreke, koja bi tome stala na put.
U takvu raspoloženju pošao je on, drugi dan po dolasku biskupa i njegova kapelana, u biskupsku palaču da oda svoje poštovanje. Ali nije pošao sam. Dr. Grantly mu je predložio da će ga pratiti, a g. Hardingu nije bilo krivo da ima uza se pratioca, koji će s njegovih leđa skinuti teret razgovora pri takvu sastanku. Prigodom posvećenja Dr. Grantly je bio predstavljen biskupu, a i g. Harding je bio prisutan. On se, međutim, držao u pozadini, pa je sada trebalo da bude po prvi put predstavljen velikom čovjeku.
Osjećaji arhiđakona bili su mnogo žešće naravi. On baš nije bio čovjek, koji bi prešao preko činjenice, da su njegovi zahtjevi primljeni s podcjenjivanjem, ili koji bi zaboravio, da su nekome drugome dali prednost pred njim. Dr. Proudie je igrao ulogu Venere prema njegovoj Junoni,21 i Dr. Grantly je bio spreman povesti zatoran rat protiv vlasnika jabuke, što ju je sam želio dobiti, i protiv svih njegovih satelita, privatnih kapelana i ostalih.
Pa ipak, nametalo mu se kao dužnost, da se prema uljezu vlada kao što treba da se vlada stari arhiđakon prema novom biskupu; i premda je dobro znao za sve strašne nazore Dra. Proudija u pogledu onih, koji se ne slažu s ustaljenom crkvom, u pogledu reforme crkve, tjednog vijeća i sličnoga; premda mu se nije sviđao taj čovjek, i premda je mrzio njegove doktrine, ipak je bio spreman iskazati poštovanje dostojanstvu biskupa. Tako su on i g. Harding učinili zajednički pohod biskupskoj palači.
Njegovo je gospodstvo bilo kod kuće, i dvojicu posjetilaca uvedoše kroz običajno predsoblje u dobro poznatu sobu, u kojoj je obično sjedio dobri stari biskup. Pokućstvo je u njoj bilo kupljeno na dražbi, a jedan i drugi su poznavali svaki stolac i stol, svaku policu za knjige uza zid i svaku četvorinu u sagu jednako dobro kao svoju spavaću sobu. Pa ipak, oni smjesta osjetiše da su tu stranci. Pokućstvo je bilo većinom isto, pa ipak je soba bila izmijenjena. Dodali su strašan komad, novu sofu, presvučenu sjajnom šarenom tkaninom, potpuno nebiskupsku i gotovo nereligioznu, takvu sofu, kakva nije nikada stajala u radnoj sobi bilo kojega pristojnog visokocrkvenog22 svećenika engleske crkve. Izbacili su i stare zavjese. Istina, bile su prljave, i ono, što je nekoć bilo raskošno, krasno crvenilo poput rubina, izrodilo se u crvenkasto-smeđe. G. Harding je, međutim, mislio, da su stare crvenkasto-smeđe zavjese bile mnogo ljepše od kričavožutog i neukusnog sukna, što ga je gospođa Proudie smatrala za dosta dobro za sobu svoga muža u provincijskom gradu Barchesteru.
Naši prijatelji nađoše Dra. Proudija, gdje sjedi na stolcu staroga biskupa. Bio je vrlo lijep u svojoj novoj službenoj odori. Nađoše i g. Slopea. Stajao je na sagu pred kaminom, uvjerljiv i revan, baš onako, kako je običavao stajati arhiđakon; ali na sofi nađoše i gospođu Proudie, novost, kojoj bi se precedens uzalud tražio u analima barchesterske biskupije!
Međutim, ona je bila tamo, i nije bilo druge nego se s time pomiriti. Predstavljanje je obavljeno s mnogo formalnosti. Arhiđakon se rukovao s biskupom i predstavio mu g. Hardinga, koji je primio onakav doček, kakav se traži od biskupa prema nižem članu kaptola. Tada ih njegovo gospodstvo predstavi svojoj milostivoj supruzi; najprije arhiđakona s arhiđakonskim počastima, a onda zborovođu katedrale s nešto manje parade. Nato se predstavio g. Slope. Istina, biskup je spomenuo njegovo ime, a isto tako i gospođa Proudie, povišenijim glasom; ali g. Slope je sam preuzeo na se glavni teret oko predstavljanja. Velik mu je užitak, da se upoznao s Drom. Grantlyjem, mnogo je čuo o uspješnom radu arhiđakona u onom dijelu dijeceze, u kojem je, kao arhiđakon, vršio svoje dužnosti (i time se namjerno napravio da ne zna za dotadašnju neograničenu vlast arhiđakona nad cjelokupnom dijecezom).
Svjestan je činjenice, da njegovo gospodstvo uvelike ovisi o pomoći, što će mu je Dr. Grantly moći pružiti u tom dijelu dijeceze. Nato gurnu naprijed ruke i, zgrabivši ruku svoga novoga neprijatelja, nemilosrdno je navlaži znojem. Dr. Grantly se za uzvrat ukočeno nakloni, namršti obrve i obrisa ruku džepnim rupčićem. Nimalo se ne zbunivši g. Slope tada opazi zborovođu i spusti se na stupanj nižega svećenstva. Stisnuo mu je ruku, doduše Vlažno, ali srdačno, i vrlo se radovao da je upoznao gospodina..., o, gospodina Hardinga. Nije mu točno čuo ime. »Zborovođa u katedrali«, reče g. Slope kao da se prisjeća. G. Harding priznade, da je to njegovo skromno polje rada. »Imate i župskih dužnosti,« natuknu g. Slope. G. Harding priznade neznatni prihod od župe sv. Cuthberta. Tada ga g. Slope ostavi samoga, jer se već dovoljno bio udostojao, te se priključi razgovoru među višim silama.
Tamo su bila četiri člana, a svaki se od njih smatrao za najvažniju ličnost u dijecezi; zapravo svaki ili svaka, jer je jedna od njih bila gospođa Proudie. A kod tolike razlike u mišljenju nije bilo vjerojatno, da će se lijepo složiti. Sam biskup je doista imao na sebi vidljivu službenu odoru i uglavnom se pouzdavao u nju – u nju i u svoj naslov, jer su to oboje bile činjenice, preko kojih se nije smjelo prijeći. Arhiđakon je znao svoj predmet i u stvarnosti je razumio posao biskupovanja, dok ostali nisu; a to je bila njegova jaka strana. Gospođi Proudie je davao potporu njezin spol i njezin zapovijedni način, pa se nije nimalo usplahirila pred uzvišenim izrazom lica i pojavom Dra Grantlyja. G. Slope imao je sebe i svoju hrabrost i takt kao jedino, u što se mogao pouzdati, ali on je ipak bio pun savršene samosvijesti te nije sumnjao, da će uskoro svladati slabiće, koji se toliko pouzdavaju u vanjštinu, kao što su se očito pouzdavali biskup i arhiđakon.
»Boravite li u Barchesteru, doktore Grantly?« upita ga dama sa svojim najslađim smiješkom.
Dr. Grantly joj objasni da stanuje u svojoj župi u Plumsteadu, nekoliko milja izvan grada. Nato gospođa reče da se nada, da udaljenost nije prevelika za izlet iz grada, jer bi se jako radovala da upozna gospođu Grantly. Ona će to učiniti prvom prilikom, kad joj konji stignu u Barchester. Njihovi su konji sada u Londonu. Njihovi konji ne dolaze odmah, jer će se biskup za par dana morati vratiti u London. Dr. Grantly sigurno zna, da biskupa mnogo treba Odbor za reformu sveučilišta. Taj odbor, zapravo, ne bi lako mogao bez njega, jer sada treba da se izradi konačni njihov izvještaj. Biskup treba također da izradi nacrt za Društvo jutarnjih i večernjih nedjeljnih škola u industrijskim gradovima, a on mu je pokrovitelj, predsjednik ili ravnatelj, i stoga konji neće sada doći u Barchester; ali čim konji stignu, ona će uhvatiti prvu priliku da učini pohod Plumsteadu, ako udaljenost nije prevelika za izlet iz grada.
Arhiđakon se po peti put nakloni. Naklonio se svaki put, kad su spomenuti konji. Izjavio je, da će gospođi Grantly biti čast, da u skoro vrijeme pohodi biskupsku palaču. Gospođa Proudie, reče, da će joj biti jako drago. Nije htjela pitati, jer nije znala, da li gospođa Grantly ima konje; osim toga, i udaljenost je mogla biti... itd., itd.
Dr. Grantly se ponovo nakloni, ali ne reče ništa. Mogao je kupiti svaku pojedinu stvar, što ju je imala cijela Proudijeva obitelj, i vratiti im je kao dar, a da ne bi jako osjetio gubitak; od prvoga dana braka držao je posebni par konja za isključivu upotrebu svoje žene, dok se gospođa Proudie dosada vozila ulicama Londona u najmljenim kolima, za koja je u vrijeme sezone plaćala toliko i toliko; a izvan sezone pomirila bi se s time da ide pješice, ili bi unajmila laka jednoprežna kola.
»Je li organizacija u vezi sa školama dana gospodnjega općenito dosta dobra u vašem arhiđakonatu?« upita g. Slope.
»U školama dana gospodnjega!« ponovi arhiđakon s namještenim iznenađenjem. »Na moju riječ, ne bih vam znao reći. To uglavnom ovisi o župnikovoj ženi i kćerkama. U Plumsteadu je nema.«
To je bila gotovo prosta laž arhiđakonova, jer gospođa Grantly ima vrlo lijepu školu. Zapravo to nije samo nedjeljna škola i nije ni osnovana kao takva. Ali ta uzorna gospođa dolazi onamo jedan sat prije mise, ispita djecu katekizam, pregleda, da li su čista i uredna za crkvu, da li su im oprane ruke i zavezane cipele. A Grizela i Florinda, njene kćeri, donesu onamo košaru velikih slatkih kruščića s grožđicama, ispečenih u subotu popodne, i podijele ih svoj djeci, koja nisu izričito u nemilosti. Ti se kruščići, onda nose kući s velikim zadovoljstvom, pa ih djeca jedu vruće uz čaj, pošto ih najprije narežu i poprže. Plumsteadska bi djeca doista širom razrogačila oči, da su čula svoga časnoga župnika, kako izjavljuje, da u njegovoj župi nema nedjeljne škole.
G. Slope je samo bijelo pogledao i neznatno slegnuo ramenima. Nije, međutim, bio spreman odustati od svoga omiljelog plana.
»Bojim se, da ovdje ljudi mnogo putuju na dan gospodnji,« reče on. »U Bradshawu23 sam vidio, da svakoga dana gospodnjega dolaze i odlaze po tri vlaka. Zar se ne bi dalo ništa učiniti, da se željezničko društvo sklone, da ih ukine? Ne držite li, doktore Grantly, da bi se s malo energije moglo umanjiti to zlo?«
»Budući da nisam direktor, doista vam ne bih znao reći, ali, ako vama pođe za rukom, da ukinete putnike, željezničko će društvo, vjerujem, ukinuti vlakove,« reče doktor. »Tu se radi samo o dividendama.«
»Ali mi bismo sigurno, doktore Grantly,« ubaci gospođa, »mi bismo sigurno morali gledati na te stvari drugim očima. Vi i ja, na primjer, u našem položaju, mi bismo sigurno morali učiniti sve da umanjimo tako ružan porok. Zar ne mislite, da je tako, gospodine Harding?« I ona se obrati zborovođi, koji je sjedio bez riječi i nesretan.
Mišljenje je g. Hardinga bilo, da bi se svima nosačima, ložačima, kondukterima, kočničarima i skretničarima morala dati prilika, da idu u crkvu, i rekao je da se nada, da oni svi imaju priliku da idu u crkvu.
»Ali to sigurno, sigurno,« nastavi gospođa Proudie, »sigurno nije dosta. To sigurno neće zajamčiti onakvo poštovanje dana gospodnjega, kako su nas učili, da je ne samo korisno, nego i prijeko potrebno; sigurno...«
Dogodilo se što mu drago, Dr. Grantly se nije dao natjerati u raspravu s gospođom Proudie o bilo kojoj točki doktrine, a ni s g. Slopeom. I tako on, bez mnogo uvijanja, okrenu leđa sofi i obrati se Dru. Proudiju, rekavši da se nada, da je Dr. Proudie zatekao biskupsku palaču u onakvu stanju, kako je očekivao.
»Da, da,« reče njegovo gospodstvo. Uglavnom misli da jest – uglavnom ne smatra, da ima mnogo razloga, da se potuži. Možda je graditelj morao – ali njegova sjena, g. Slope, koji se privukao do biskupova stolca, nije dopustio biskupu, da dovrši svoju nejasnu rečenicu.
»Ima jedna stvar, koju bih htio napomenuti, gospodine arhiđakone. Njegovo me je gospodstvo zamolilo da pregledam zgrade, pa vidim, da pregrade u drugoj staji nisu savršene.«
»Zašto? Tamo ima mjesta za dvanaest konja,« reče arhiđakon.
»Možda,« odgovori ovaj. »Zapravo, ja u to ne sumnjam, ali gosti, znate, često traže jako mnogo prostora. Ima toliko biskupovih rođaka, koji uvijek dolaze sa svojim konjima.«
Dr. Grantly obeća, da će se učiniti sve potrebno, da se pobrinu za konje rođaka, barem koliko to dopusti veličina staje. On će se sam staviti u vezu s graditeljem.
»Pa onda spremište za kočije, doktore Grantly,« nastavi g. Slope. »U velikom spremištu ima jedva mjesta za još jedna kola, a u malo, naravno, stanu samo jedna.«
»A plin,« priklopi gospođa Proudie, »u cijeloj kući nema plina, ali baš nikakva, osim u kuhinji i hodnicima. U cijeloj su palači sigurno morale biti ugrađene cijevi za plin, a i za toplu vodu. Topla voda nije provedena nigdje iznad prizemlja. Sigurno bi se morao naći način, da se topla voda dovede u spavaonice, a ne da se mora nositi iz kuhinje u vrčevima.«
Biskup je stajao na čvrstom stajalištu, da bi u palači morale biti cijevi za toplu vodu. Topla je voda bitna za udobnost u palači. Ona je, zapravo, nužno potrebna u kući svakoga pristojnog gospodina.
G. Slope je opazio, da je krović na vrtnom zidu na mnogo mjesta u neispravnom stanju.
Gospođa Proudie je otkrila u služinskoj blagovaonici veliku rupu, očito djelo štakora.
Biskup izrazi svoje skrajnje gnušanje nad štakorima. Po njegovu mišljenju nije bilo ništa na svijetu, što je mrzio toliko kao štakore.
Ktome je g. Slope opazio, da su brave na gospodarskim zgradama vrlo neispravne. Posebno bi mogao spomenuti spremište za ugalj i drvarnicu.
Gospođa Proudie je također opazila, da su brave na vratima služinskih spavaonica u jednako lošu stanju; zapravo su brave posvuda u kući zastarjele i neupotrebljive.
Biskup izrazi mišljenje, da mnogo toga ovisi o dobroj bravi, a isto toliko i o ključu. On je opazio, da je pogreška vrlo često na ključu, pogotovu ako su zupci na sjekirici ključa malo iskrivljeni.
G. Slope je htio nastaviti sa svojom čituljom pritužaba, kadli ga, prilično glasno, prekinu arhiđakon, kojemu je uspjelo objasniti, da je dijecezanski graditelj, ili još bolje njegov nadglednik, onaj, na koga se treba u takvim stvarima obratiti, a on, Dr. Grantly, bio se zanimao za udobnost palače samo iz pristojnosti. Žao mu je, međutim, da su toliko toga našli u neispravnu stanju. A tada ustade sa stolca da pobjegne.
Gospođa Proudie, iako joj je pošlo za rukom da pomogne pri nabrajanju svega, što se počele raspadati u palači, nije zbog toga pustila iz svojih pandža g. Hardinga niti je odustala od unakrsnog ispitivanja u pogledu grešnosti zabavljanja na dan gospodnji. Bezbroj puta bacila je svoje »sigurno, sigurno« u smjernu glavu g. Hardinga, a taj je gospodin bio prilično nesposoban da se obrani od navale.
Nikada se prije nije našao izvrgnut takvu mučenju. Dotada su gospođe, kad bi se obratile njemu za savjet u vjerskim stvarima, s nekom vrstom poniznog poštovanja slušale, što je on smatrao za zgodno da kaže, a razilazile su se s njim u mišljenju, ako su se razilazile, šuteći. No gospođa Proudie ga je ispitivala, a onda mu držala predavanja. »Ni ti, ni tvoj sin, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja,« rekla je značajno, i to više nego jedamput, kao da je g. Harding zaboravio te riječi. Prijetila mu se prstom, dok je citirala omiljeli zakon, kao da mu se prijeti kaznom. A onda je kategorički tražila od njega, da izjavi, nije li po njegovu mišljenju putovanje na dan gospodnji strahota i svetogrđe.
Nikada, u cijelom životu, nisu tako prignječili g. Hardinga. Osjećao je, da bi tu gospodu morao ukoriti, što sebi prisvaja pravo da tako razgovara s gospodinom i svećenikom mnogo godina starijim od sebe. Ali se ustručavao pred pomišlju da ispsuje biskupovu ženu u prisutnosti biskupa, i to kod svoga prvog pohoda biskupskoj palači. Ktome, istini za volju, on se nje ponešto i bojao. Ona, videći ga kako sjedi tih i zamišljen, nipošto se nije sustegnula od napada.
»Nadam se, gospodine Harding,« reče ona, potresajući polako i svečano glavom, »nadam se da me nećete ostaviti u uvjerenju da odobravate putovanje na dan gospodnji,« i ona ga pogleda u oči neizrecivo značajnim pogledom.
To se nije dalo izdržati, jer sada ga je stao gledati g. Slope, i biskup, i arhiđakon, koji je završio sa svojim opraštanjem na drugoj strani sobe. Stoga i g. Harding ustade i, pruživši ruku gospođi Proudie, reče: »Ako biste htjeli doći u crkvu sv. Cuthberta jedne nedjelje, održat ću vam o tome propovijed.«
I tako se arhiđakon i zborovođa oprostiše, duboko se naklonivši gospođi, rukovavši se s biskupom i pobjegavši od g. Slopea što je koji bolje znao. G. Harding se i opet dao mučiti, ali Dr. Grantly se zakleo u dubini svoga srca, da ga nikakav obzir na svijetu neće više sklonuti, da dotakne šapu te nečiste, prljave životinje.
A sada, kad bih imao pero kojega velikog pjesnika, opjevao bih u epskoj pjesmi arhiđakonov plemeniti gnjev. Stube palače spuštaju se na zavojit, šljunkom posut put, s kojega se kroz mala vrata izlazi na ulicu, sasvim blizu velikog natkritog ulaza, što vodi u predvorje palače. Put od vrata palače zaokreće nalijevo kroz prostrane vrtove i završava se kod Londonske ulice, pola milje udaljene od katedrale.
Njih dvojica su prošli kroz ta mala vrata i ušli u predvorje, a da nijedan od njih nije izrekao ni riječi, ali zborovođa je po licu svoga pratioca jasno vidio, da treba očekivati silnu oluju, a on sam nije bio sklon da je spriječi. Iako je po naravi bio manje razdražljiv nego arhiđakon, čak i on je bio bijesan. Čak i on – taj blagi i uljudni čovjek – bio je sklon da se izrazi svakako, samo ne uljudnim riječima.

Šesto poglavlje

RAT


»Gospode!« uskliknu arhiđakon, kad je stupio nogom na pošljunčeni puteljak predvorja. Jednom je rukom podignuo šešir, a drugom je prilično žestoko prešao preko prosijedih uvojaka. Ispod podignutog vizira šljema suknu dim kao kakav oblak gnjeva, zaštitni se ventil njegove srdžbe otvori i ispusti vidljivu paru te tako spriječi sigurnu eksploziju i vjerojatnu kap. »Gospode!« i arhiđakon pogleda gore u sive ukrasne tornjiće zvonika katedrale, zaklinjući nijemo onoga još živućeg svjedoka, koji je odozgo gledao na djela tolikih biskupa barchesterskih.
»Ne vjerujem, da će mi se ikada sviđati taj g. Slope,« reče g. Harding.
»Sviđati!« riknu arhiđakon, zastavši načas da svome glasu dade jaču snagu, »Sviđati!« Svi gavrani u predvorju zagraktaše u znak odobravanja. Stara zvona na tornju, odbijajući satove, uzvratiše njegove riječi. A lastavice, izletjevši iz svojih gnijezda, nijemo izraziše, da se slažu s njegovim mišljenjem. Slope da se svidi! Ne, dovraga, nije jako vjerojatno, da će itko živ u Barchesteru zavoljeti Slopea!
»A ni gospođa Proudie,« reče g. Harding.
Tu se arhiđakon zaboravi. Neću se povesti njegovim primjerom niti vrijeđati čitače iznoseći izraze, kojima je on opisao svoje osjećaje prema gospođi, što je spomenuta. Gavrani i posljednji zvuci zvona ure, što su još lebdjeti u zraku, bili su manje sustezljivi i ponavljali su vrlo nepristojan usklik sličnom jekom. Arhiđakon ponovo skinu šešir i tako prouzroči, da je još jednom, na njegovo dobro, suknuo iz njega mlaz pare.
Nastade stanka, za vrijeme koje je zborovođa pokušavao shvatiti činjenicu, da je žena barchesterskog biskupa tako nazvana u predvorju katedrale, i to iz usta njezina arhiđakona, ali mu to nije pošlo za rukom.
»Čini se, da je biskup prilično miran čovjek,« natuknu g. Harding, priznavši sam sebi svoj neuspjeh.
»Idiot!« uskliknu doktor, koji privremeno nije bio sposoban za išta drugo nego za takve praskave pokušaje izražavanja.
»Pa, baš jako bistar nije izgledao,« reče g. Harding, »a ipak je uvijek uživao glas sposobna čovjeka. Mislim, da je oprezan i da se ne voli jako slobodno izražavati.«
Novi je barchesterski biskup bio već tako prezrena osoba u očima Dra. Grantlyja, da se ovaj nije mogao poniziti da raspravlja o njegovu karakteru. On je bio lutka, kojom će se drugi poigravati, obična voštana lutka odjevena u službenu odoru, sa svećeničkim šeširom na glavi, koju treba postaviti na prijestolje ili gdje drugdje pa je onda navlačiti uzicama, kako se kome svidi. Dr. Grantly nije pristao da se toliko ponizi da razgovara o Dru. Proudiju. Ali je vidio, da će morati govoriti o drugim članovima njegova kućanstva, biskupovim koadjutorima, koji su ovamo doveli njegovo gospodstvo, tako reći u kutiji, i sada se spremaju da povlače uzice prema miloj volji. To je samo po sebi bilo arhiđakonu strahovita muka. Da je mogao prezreti kapelana i boriti se s biskupom, u tom dvoboju barem ne bi bilo ništa, što bi ga ponižavalo. Neka kraljica učini barchesterskim biskupom koga hoće; čovjek, pa i majmun, kad bi jednom postao biskupom, bio bi dostojan protivnik, samo ako bi se on sam borio. Ali što može da učini čovjek kao što je Dr. Grantly, kad mu kao protivnika nametnu osobu kao što je g. Slope?
Kad bi on, naš arhiđakon, odbio da se bori, g. Slope bi pobjedonosno krenuo preko bojnog polja i svojom petom prignječio barchestersku dijecezu. Ako bi, u drugu ruku, arhiđakon prihvatio kao svoga protivnika čovjeka, što mu ga je novi biskup-lutka nametnuo, onda bi morao govoriti o g. Slopeu, pisati o g. Slopeu, i u svima stvarima postupati s g. Slopeom kao s bićem, koje, barem do nekoga stupnja, stoji na temeljima sličnima kao što su njegovi. Morao bi se sastati s g. Slopeom; morao bi…, uh, ta ga je pomisao tjerala na mučninu. Ne bi se mogao prisiliti da ima posla s g. Slopeom.
»On je najživotinjskije stvorenje, što sam ga ikada vidio,« reče arhiđakon.
»Tko – biskup?« upita bezazleno zborovođa.
»Biskup! Ne, ne govorim o biskupu. Kako je, zaboga, takvo stvorenje dobilo sveti red! Znam, da sada zaređuju kojekoga, ali on je već deset godina svećenik, a pred deset godina su bili oprezniji.«
»O, vi mislite g. Slopea?«
»Jeste li ikada vidjeli ijednu životinju, koja bi izgledala manje gospodski?« upita Dr. Grantly.
»Ne bih mogao reći, da sam bio osobito sklon, da mi se svidi.«
»Da vam se svidi!« ponovo uskliknu doktor, a gavrani i opet zagraktaše kao jeka u znak odobravanja. »Naravno, da vam se ne sviđa. To nije pitanje sviđanja. Ali što ćemo učiniti s njim?«
»Učiniti s njim?« upita g. Harding.
»Da – što ćemo učiniti s njim? Kako da postupamo s njim? On je tamo, i tamo će ostati. Stavio je nogu u onu palaču i neće je više nikada izvaditi, dok ga ne otjeraju. Kako da ga se oslobodimo?«
»Mislim, da nam ne može mnogo škoditi.«
»Ne može škoditi! No, mislim, da ćete ustanoviti, da drukčije mislite, prije nego što prođe mjesec dana. Što biste rekli sada, kad bi se on dao postaviti u ubožnicu? Bi li to značilo škoditi?«
G. Harding se neko vrijeme zamisli, a onda reče da ne vjeruje, da će novi biskup staviti g. Slopea u ubožnicu.
»Ako ga ne stavi onamo, stavit će ga kamo drugdje, gdje će biti jednako loš. Kažem vam, da će taj čovjek zapravo biti barchesterski biskup. Tu Dr. Grantly ponovo skinu šešir te zamišljeno i žalosno protrlja rukom glavu.
»Bestidni lupež!« nastavi nakon nekoga vremena. »Da se usuđuje mene ispitivati o nedjeljnim školama u dijecezi i o nedjeljnom putovanju. Što se tiče bezobraznosti, u svom životu nisam sreo njemu ravna. Pa on mora da je mislio, da smo nas dvojica kandidati za zaređenje.«
»Po mom mišljenju, gospođa Proudie je bila gora od njih dvojice,« reče g. Harding.
»Kad je žena bezobrazna, s tim se čovjek mora pomiriti i ubuduće joj se sklanjati s puta. Ali nisam sklon pomiriti se s g. Slopeom. »Putovanje na dan gospodnji!« i doktor pokuša oponašati zatezanje u govoru čovjeka, koji mu je bio tako odvratan. »Putovanje na dan gospodnji!« To je ona vrsta ljudi, koja će uništiti englesku crkvu i učiniti svećeničko zvanje prezrenim. Ne moramo se mi bojati onih, koji se ne slažu s ustaljenom crkvom, niti pristaša pape, nego grupe prevrtljivih, loše odgojenih licemjera, koji se uporno uvlače među nas. Ljudi, koji nemaju stalnih zasada, nikakvih pouzdanih misli o vjeri i doktrinama, nego se prihvate nekakve popularne parole, kao taj klipan sa svojim »Putovanjem na dan gospodnji.«
Dr. Grantly nije više naglas ponovio svoje pitanje, ali se u sebi neprestano pitao »Što da učini s g. Slopeom?«. Kako da pred svijetom otvoreno pokaže da se ne slaže s takvim čovjekom i da mu je on odvratan?
Dosada je Barchester izbjegao zarazu neumjerene strogosti crkvenih doktrina. Svećenici grada i okoline, iako veoma skloni da promiču principe Visoke crkve, njezine privilegije i prava, nikada se nisu obrukali nastojanjima, koja se, donekle netočno, zovu puseyitskom praksom. Svi su propovijedali u svojim crnim reverendama, kao i njihovi očevi prije njih. Nosili su obične crne suknene prsluke. Na oltarima nisu imali svijeća, ni upaljenih, ni neupaljenih. Nisu potajno klečali i bili su zadovoljni da se ograniče na održavanje onoga ceremonijala, kakav je bio u modi posljednjih stotinu godina. Služba božja vršila se u njihovim župnim crkvama ozbiljno i smireno, pjevanje je bilo ograničeno samo na katedralu, a znanost pjevanja psalama bila je nepoznata. Neki je mladi čovjek, što je bio došao za kapelana u Plumstead ravno iz Oxforda, nakon dvije tri nedjelje učinio u tome slabašan pokušaj na veliko čudo siromašnijem dijelu vjernika. Dra. Grantlyja nije tada bilo u crkvi, no gospođa Grantly, koja je o tome imala svoje mišljenje, odmah nakon službe božje reče, da se nada, da mladi gospodin nije obolio, pa je ponudila, da će mu poslati raznovrsnih mirodija, za koje se vjerovalo, da su dobre, kad čovjeka boli grlo. Poslije toga u Plumsteadu se više nisu pjevali psalmi.
Ali sada arhiđakon poče smišljati, kako bi se našao čvrst put za potpunu opoziciju. Dr. Proudie i njegova posada pripadali su najnižoj mogućoj sekti svećenika engleske crkve, pa se njemu, Dru. Grantlyju, stoga nametalo kao dužnost da bude u najvišoj. Dr. Proudie će ukinuli sve vanjske forme i obrede, i stoga je Dr. Grantly osjetio nenadanu potrebu da ih uvede još više. Dr. Proudie će pristati da liši crkvu svakoga kolektivnog autoriteta i vlasti, i stoga će Dr. Grantly ustati u obranu pune moći crkvenoga sinoda i obnove njegovih starih privilegija.
Istina je, da on sam nije mogao pjevati psalme za vrijeme službe, ali bi mogao osigurati suradnju kolikih god bi htio kapelana gospodskog izgleda, dobro upućenih u tajnu, kako se to radi. Nije mogao svojevoljno promijeniti svoj način odijevanja, ali bi mogao napuniti Barchester mladim svećenicima u sasvim dugačkim reverendama i do vrata zakopčanim svilenim prslucima. Sigurno nije bio pripravan da se krsti ili da brani prisustvo Isusa Krista u kruhu i vinu. Ali i da ne ide tako daleko, ima različitih vršenja, po kojima će, ako ih prihvati, jasno pokazati svoju antipatiju prema ljudima kao što su Dr. Proudie i g. Slope.
Sve su te stvari prolazile njegovom glavom, dok je s g. Hardingom stupao gore dolje po predvorju katedrale. Rat, rat, zatomi mu je rat bio u srcu. Osjećao je da, u pitanju njega i g. Slopea, jedan od njih dvojice mora hiti uništen, što se tiče grada Barchestera. I nije želio odustati od borbe, dok god bude imao i najmanji komadić tla, na kojem će moći stajati. Još je laskavo zamišljao sebi da će moći učiniti, da g. Slopeu postane prevruće u Barchesteru, a nije bio slabić duhom, te bi ga to spriječilo, da izvrši taj svoj cilj, bude li to u njegovoj moći.
»Mislim, da će Suzana morati pohoditi biskupsku palaču,« reče g. Harding.
»Da, treba da ode onamo. Ali jedamput, i to samo jedamput. Vjerujem, da »konjima« neće biti zgodno, da tako brzo dođu u Plumstead, a kad to jednom bude obavljeno, stvar može zaspati.«
»Mislim, da Eleanora ne mora da ide. Vjerujem, da se ne bi nikako složila s gospođom Proudie.«
»To je potpuno nepotrebno,« uzvrati arhiđakon, a pri tome je pomislio, da ceremonija, koja je potrebna njegovoj ženi, nipošto ne obvezuje udovicu Johna Bolda. »Nema ni najmanje razloga, zašto bi morala ići, ako ne želi da ide. Što se mene tiče, mislim, da nijedna pristojna mlada žena ne bi smjela biti izvrgnuta mučenju da bude u istoj sobi s onim čovjekom.«
I tako se ta dva svećenika rastadoše. G. Harding je pošao kući svoje kćeri, a arhiđakon je potražio samoću u svojoj kočiji.
Novi stanovnici biskupske palače nisu izrazili ništa bolje mišljenje o svojim posjetiteljima nego što su ga njihovi posjetitelji izrazili o njima. Iako nisu upotrebili tako teške izraze kao Dr. Grantly, osjećali su prema njima isto toliko osobne odbojnosti i jednako su dobro znali kao i Dr. Grantly, da će trebati, da se bore, i da ima malo izgleda, da bi u Barchesteru moglo postojati proudijevstvo, dok god je nadmoćno grantlijevstvo.
Zapravo bi se moglo posumnjati, nije li g. Slope imao već u glavi bolje izrađen plan strategije i točnije određen smjer neprijateljskih odnosa nego arhiđakon. Dr. Grantly se spremao na borbu, jer je ustanovio, da mrzi toga čovjeka. G. Slope je unaprijed odlučio da će mrziti Dra. Grantlyja, jer je unaprijed vidio, da će biti potrebno da se bori s njim. Kad je po prvi put promotrio carte du pays24 prije svoga ulaska u Barchester, pala mu je na pamet misao, da primiri arhiđakona, da ga ulagivanjem i laskanjem navede, da se pokori, i da tako lukavošću, umjesto hrabrošću, pobijedi. Međutim, malo propitkivanja bilo je dovoljno da ga uvjeri, da bi sva njegova lukavština bila preslaba da iznese pobjedu nad čovjekom kao što je Dr. Grantly, uz postupke, kakvima se namjeravao poslužiti g. Slope. Tada je odlučio uteći se svojoj hrabrosti. Smjesta je vidio, da je otvorena borba protiv Dra. Grantlyja i svih Grantlyjevih pristaša nužno povezana s njegovim položajem, i on je stao namjerno i planski smišljati, kako da mu najuspješnije zada udarac.
Uskoro nakon svoga dolaska biskup je saopćio dekanu, da će, po dozvoli upravitelja, koji je tada bio u službi, njegov kapelan naredne nedjelje održati propovijed u katedrali. Slučajno je službeni upravitelj bio velečasni Dr. Vesey Stanhope, koji je u to vrijeme bio vrlo zaposlen na obalama Romskog jezera upotpunjavajući onu jedinstvenu zbirku leptira, zbog koje je bio tako glasovit. Ili, bolje rekavši, on bi bio na svom mjestu, da nije bilo leptira i ostalih sličnih ljetnih poslova, a njegov pomoćnik vikar, koji ga je morao zamjenjivati na propovjedaonici, nije imao ništa protiv toga, da g. Slope obavi njegov posao.
I tako je g. Slope održao propovijed i, ako propovjednik može naći zadovoljstvo u tome, što ga slušaju, g. Slope je morao biti sam sa sobom zadovoljan. Imam razloga misliti, da je zadovoljan sam sa sobom i da je ostavio propovjedaonicu u uvjerenju, da je učinio ono, što je namjeravao učiniti, kad je stupio na nju.
Tom je prilikom novi biskup po prvi put zauzeo svoje mjesto na prijestolju određenu za nj. Nabavljeni su novi grimizni jastuci i zavjese s novim zlatnim trakama i novim resama. Staro prijestolje od izrezbarene hrastovine, koje se sa svojim mnogim grotesknim tornjićima uzdizalo do polovice visine korskog krova, bilo je oprano, očišćeno od prašine i ulašteno, i sve je to izgledalo jako otmjeno. Koliko li sam puta, sjedeći tamo, u sretnim mladim danima, na onima skromnim klupama pred oltarom, ubijao dosadu propovijedi razmišljajući kako bih se najlakše provukao između onih drvenih tornjića i bez opasnosti se popeo do najvišeg šiljka!
Cijeli je Barchester došao da čuje g. Slopea; ili zato, ili pak da zuri u novoga biskupa. Bili su tamo skupljeni i najotmjeniji ženski šeširići u gradu, a ktome i svi najistaknutiji ulašteni svećenički šeširi. Nije bilo sjedala, koje nije bilo zauzeto svojim odgovarajućim vlasnikom. Jer, iako su neki prebendari bili možda u Italiji ili gdje drugdje, njihova su mjesta popunila braća, koja su tom prilikom nagrnula u Barchester. Bio je tamo i dekan, krupan starac, već zapravo i prestar, a da bi često zauzimao svoje mjesto; a došao je i arhiđakon. Bio je tu i kancelar, i blagajnik, i zborovođa, različiti članovi kaptola, viši i niži, i svaki pojedini lajički član kora, spremni da pjesmom uvedu novoga biskupa uz propisani napjev i skladni izražaj svete dobrodošlice.
Služba je na svaki način vrlo dobro odslužena. Tako je uvijek bilo u Barchesteru, jer je glazbena izobrazba kora bila dobra, a glasovi pomno odabrani. Psalme su krasno otpjevali, veličanstveno izveli Te Deum, a litanije su dane onako, kako se još i sada daju u Barchesteru, ali kako se, ako me ukus ne vara, ne daju nigdje drugdje. Litanije su u barchesterskoj katedrali već odavna bile osobit zadatak, kojemu je g. Harding posvetio svoju vještinu i glas. Ako je mnogo slušača, obično su i izvođači dobri i, iako g. Harding nije bio svjestan nekoga osobitog napora sa svoje strane, ipak je vjerojatno dobrano nadmašio svoj običajni uspjeh. Ostali su ulagali sve svoje snage, pa je bilo prirodno, da je nastojao da ne zaostane za svojom braćom. I tako je služba božja tekla dalje, i konačno se g. Slope popeo na propovjedaonicu.
Za predmet propovijedi odabrao je stih iz uputa sv. Pavla Timoteju o tome, kako treba da se vlada duhovni pastir i vođa, pa je smjesta postalo očito, da sprema lekciju dobrim svećenicima barchesterskim.
»Postaraj se da se pokažeš kao iskušan čovjek pred bogom, kao radnik, koji se nema čega stidjeti i ispravno upravlja riječju istine.« To su bile riječi njegova teksta, a s takvim sadržajem na takvu mjestu može se pretpostaviti, da će takvi slušatelji slušati takva propovjednika. Slušali su ga pažljivo, bez daha i sa znatnim iznenađenjem. Ma kakvo bilo mišljenje o g. Slopeu u Barchesteru, prije nego što je započeo svoje izlaganje, nijedan od slušača nije se mogao zabuniti da ga smatra za ludu ili kukavicu, kad je bilo završeno.
Ne bi dolikovalo, da izvrgnem ruglu jednu propovijed, pa čak ni da je ponovim na stranicama romana. U nastojanju, da oslikam karaktere osoba, o kojima pišem, donekle sam prisiljen govoriti o svetim stvarima. Pouzdajem se, međutim, da ljudi neće o meni misliti, da se rugam propovjedaonici, iako bi poneki mogli pomisliti, da ne osjećam puno poštovanje, koje pripada svećenstvu. Mogu sumnjati u nepogrešivost učitelja, ali se nadam, da me zato neće optužiti, da sumnjam u ono, što treba da se naučava.
G. Slope, započevši propovijed, na svoj je dvosmisleni način, s mnogo takta, neizravno rekao, da on, ma koliko sam bio skroman, stoji tamo kao glasnik uglednoga duhovnika, što mu sjedi nasuprot. A pošto je to postavio kao premisu, izložio je vrlo točnu definiciju vladanja, kakvo bi taj prelat želio vidjeti kod svećenika, koji su stavljeni pod njegovu jurisdikciju. Potrebno je reći samo to, da su pojedine točke, što ih je on osobito isticao, bile upravo one, koje su bile najodvratnije svećenstvu ove dijeceze i najprotivnije njihovim postupcima; i da je on sve one običaje i privilegije, koji su oduvijek bili svojstveni i dragi svećenicima visoke crkve, onoj stranci, koju sada uvredljivo zovu nasukanom crkvom, da je on njih izvrgnuo ruglu, obasuo pogrdama i udario prokletstvom. A svi su svećenici barchesterske dijeceze pripadnici nasukane crkve.
Pošto je na taj način, kako je on to mislio, objasnio, kako da se svećenik pokaže iskušan pred bogom, kao radnik, koji se nema čega stidjeti, on pođe dalje i stade objašnjavati, kako treba ispravno upravljati riječju istine, a to je pitanje zahvatio prilično usko i izveo dokaze iz daleka. Svrha mu je bila da izrazi svoje gnušanje nad svim ceremonijalnim načinima bogoslužja, da ponizi svaki vjerski osjećaj, koji bi bio izazvan zvukom riječi, a ne smislom, drugim riječima, da napadne ono, što je bilo uobičajeno u toj katedrali. Da je sv. Pavao govorio o tome, kako treba ispravno izgovarati riječi istine, a ne kako treba njima upravljati, taj bi dio njegove propovijedi imao više smisla. Ali neposredni cilj propovjednikov bio je da propovijeda o doktrinama g. Slopea, a ne sv. Pavla, pa mu je pošlo za rukom, koliko je bilo potrebno, prilično vješto izvrnuti tekst.
Govoreći s propovjedaonice u katedrali, nije mogao izrazito reći, da se pjevanje mora odbaciti u misama u katedrali. Takvom bi izjavom bio prebacio svoj cilj i učinio se smiješnim na veselje svojih slušatelja. Međutim, on je mogao, a to je i učinio, vrlo oštro aludirati na uobičajeno pjevanje u župnim crkvama, iako je to pjevanje u dijecezi bilo gotovo nepoznato. A odatle je prešao na pretjeranu nadmoć, što je, kako je on ustvrdio, ima glazba nad značenjem u krasnoj službi božjoj, što su joj upravo prisustvovali. Rekao je, da mu je poznato, da se običaji naših pređa ne mogu napustiti od danas na sutra. Povrijedili bi se osjećaji starijih i uzbudili duhovi uglednih ljudi. Ima ih mnogo, on to zna, kojima obujam mišljenja nije dovoljan da shvate, niti obrazovanje dosta visoko da uvide, da način službe božje, koji je bio djelotvoran, kad su vanjske ceremonije značile više od unutrašnjih osjećaja, da je takav način postao gotovo barbarski u vrijeme, kad je unutrašnje uvjerenje sve, kad svaka riječ s ustiju svećenikovih treba da s razumijevanjem padne u srce slušačevo. Prije je religija mnoštva bila stvar mašte; sada, u ovim posljednjim danima, postalo je potrebno, da kršćanin zna zašto vjeruje – ne samo da vjeruje, nego i da razmišlja – ne samo da čuje, nego i da razumije. Kako li su krasne, kako umjesne, kako razumljive bile riječi naše jutarnje službe božje, kad su bile čitane s jednostavnim i izrazitim dostojanstvom, a koliko li se značenja tih riječi izgubilo, kad su izvedene sa svim tim napirlitanim čarima napjeva! itd., itd.
I to je bila propovijed, koju je on održao pred arhiđakonom Grantlyjem, pred zborovođom Hardingom i pred ostalima! Pred cijelim kaptolom skupljenim u njihovoj katedrali! Pred ljudima, koji su ostarjeli u vršenju svojih običaja s punim uvjerenjem o njihovoj odličnosti za svaku određenu svrhu! I to propovijed takva čovjeka, svećeničkog parvenija, čovjeka bez dušobrižništva, običnoga kapelana, uljeza među njima. Čovjeka, što su ga, kako je rekao Dr. Grantly, izvukli iz kala Marylebonea! I oni su morali ostati sjediti do kraja! Nijedan od njih, čak ni Dr. Grantly, nije mogao začepiti uši niti napustiti dom gospodnji za vrijeme službe božje. Bili su obvezani slušati, i to bez ikakve mogućnosti da odmah odgovore.
U sadašnje vrijeme možda nema veće muke, što je nametnuta čovječanstvu u uljuđenim i slobodnim zemljama, nego nužda, da slušaju propovijedi. Nitko na ovom svijetu osim svećenika, koji drži propovijed, nema moći da prisili slušatelje, da sjede bez riječi i dadu se mučiti. Nitko osim svećenika, koji drži propovijed, ne može da se s nasladom razmeće bljutavštinama, otrcanim istinama i neistinama, a da pritom ipak prisvaja kao svoje neosporivo pravo isto onakvo vladanje puno poštovanja, kao da mu s usta teku riječi vatrene govorničke snage i uvjerljive logike. Neka se profesor prava ili fizike nađe u predavaonici i stane tamo sipati jalove riječi i bespotrebne prazne fraze, pa će ih sipati pred prazne klupe. Neka koji advokat pokuša govoriti, i ne bude li govorio dobro, rijetko će govoriti. Sučevu optužnicu moraju pod silu slušati samo porotnici, optuženik i tamničar. Člana parlamenta mogu kašljanjem ušutkati ili isključiti. Gradske vijećnike mogu učiniti nemoćnima. Ali nitko se ne može osloboditi svećenika, što drži propovijed. On je mučitelj našega vijeka, starac, koga se mi Sindbadi25 ne možemo otresti, mora, što uznemiruje naš nedjeljni počinak, zao duh, što opterećuje našu vjeru i čini službu božju neugodnom. Nitko nas ne sili, da idemo u crkvu! Ne. Ali mi želimo više nego to. Želimo, da nas ne sile, da ne dolazimo u crkvu. Želimo, ne, odlučno zahtijevamo, da možemo uživati u udobnosti javnoga bogoslužja, ali također želimo, da to možemo činiti bez stanovite količine dosade, koju obična ljudska priroda ne može izdržati sa strpljivošću; da možemo napustiti kuću božju bez nestrpljive čežnje da iz nje pobjegnemo, što je obično posljedica običnih propovijedi.
S koliko li će samosvijesti mlad župnik izvesti krive zaključke iz loše shvaćena teksta, a zatim će nam se prijetiti svim paklenim kaznama, budemo li zanemarili da udovoljimo zapovijedima, što nam ih je dao! Da, moj mladi, presamosvijesni prijatelju, ja vjerujem u ona otajstva, što su tako često na tvom jeziku; vjerujem u neokaljanu riječ, što je držiš tamo u svojim rukama; ali mi moraš oprostiti, ako, u nekim stvarima, sumnjam u ispravnost tvoga tumačenja. Biblija je dobra, molitvenik je dobar, pa čak i ti sam bi bio prihvatljiv, kad bi mi htio pročitati jedan odlomak iz onih starih i časnih propovijedi, što su ih naši veliki duhovnici izradili u punom naponu svoje snage. Ali mi moraš oprostiti, moj nedorasli mladi predavaču, budem li zijevao nad tvojim nesavršenim rečenicama, tvojim ponavljanjima, tvojim lažnim patosom, tvojim zastajkivanjima i ogovaranjima, nad tvojim zatezanjem i zamuckivanjem, tvojim ohanjem i ahanjem, tvojim crnim rukavicama i bijelim rupčićem. Sve to meni ništa ne znači, a satovi su predragocjeni, a da bismo ih tako rasipali – ako to ikako možemo izbjeći.
A ovdje moram da dignem glas protiv tvrdnje, što je tako često iznose neki aktivni svećenici, da su preopterećeni mnoštvom propovijedi, koje moraju održati. Svi mi jako volimo svoj glas, a propovjednika u toj taštini, da mu se čuje glas, ohrabruje prednost, da ima slušateljstvo, koje ga mora slušati. Njemu je propovijed ugodan zalogaj u životu, slastan časak vlastitoga uzveličavanja. »Ovoga sam tjedna održao devet propovijedi,« rekao mi je neki dan neki mladi prijatelj, a pritom je ruku umorno podigao na čelo. Bio je slika i prilika preopterećenoga mučenika. »Devet ovoga tjedna, sedam prošloga, četiri pretprošloga. Ovoga sam mjeseca održao dvadeset i tri propovijedi. To je zbilja previše.« »Doista previše,« rekoh ja, stresavši se od groze, »to prelazi svačiju snagu.« »Da,« odgovori on pokorno, »doista prelazi. Već osjećam, da mi to postaje mučno.« »Kamo sreće,« rekoh ja, »kamo sreće, kad bisti to mogli osjetiti.« Ali on nije uopće naslutio, da se moje srce bori za bijedne slušatelje.
Na svaki način, tko je tom prilikom slušao g. Slopea, nije osjetio nikakve dosade. Njegov je predmet previše dirao u srce njegove slušače, a da bi bio dosadan. A, da budemo iskreni, g. Slope je posjedovao sposobnost da riječi upotrebljava snažno. Za trideset minuta njegove rječitosti slušali su ga s nijemom pažnjom i otvorenih ušiju. Ali oči su im bile srdite i bijesno su strijeljale naokolo s jedne razbješnjele osobe na drugu. Nosnice su se širile i iz njih je već izbijao val gnušanja, strugali su nogama i nelagodno micali, tijelom, a to je bio znak, da im se duh uzbunio i da im srce nije prijateljski raspoloženo prema cijelom svijetu.
Konačno biskup, koji je od svih vjernika bio najviše iznenađen, i kome se gotovo kosa nakostriješila od prestravljenosti, dade blagoslov, ali sasvim drukčije nego što je to dugo uvježbavao u svojoj radnoj sobi, i stadu je bilo dano na volju, da pođe svojim putom.

Sedmo poglavlje

DOGOVARANJE DEKANA I KAPTOLA


Sav se Barchester uzbunio. Dr. Grantly nije pravo ni izišao kroz vrata katedrale i već je planuo bijesom. Stari se dekan šutke povukao u svoj dekanat, jer se bojao govoriti; i tamo je sjedio, napola okamenjen, uzalud pokušavajući razmišljati o mnogim stvarima. Gospodin se Harding odšuljao sam i nesretan; i prolazeći ispod brijestova pred katedralom nije nikako mogao sam sebe uvjeriti, da su riječi, što ih je čuo, izrečene s propovjedaonice barchesterske katedrale. Zar će mu opet pomutiti mir? Zar će se i po drugi put pokazati, da je cijeli njegov život bio beskorisna laž? Hoće li se morati odreći položaja zborovođe, kao što se morao odreći upraviteljstva nad ubožnicom, i ostaviti pjevanje u crkvi kao što je ostavio i svojih dvanaest ubogara? A što ako se odrekne? Doći će neki drugi Jupiter, neki drugi g. Slope i istjerati ga iz župe sv. Cuthberta. Sigurno je, da nije moguće, da je cijeloga života griješio zato, što je pjevao litanije! Međutim, počele su ga mučiti sumnje. Sumnjati sam u se bila je slabost g. Hardinga, ali to, međutim, nije obično slabost njegova staleža.
Da, cijeli se Barchester uzbunio. Nisu pogođeni samo svećenici. I lajici su slušali nove doktrine g. Slopea, svi s iznenađenjem, neki s negodovanjem, dok su kod nekih osjećaji bili neodređeni, i u njima nije bilo mnogo primjese antipatije za propovjednika. Stari biskup i njegovi kapelani, dekan, i njegovi viši i niži članovi kaptola, stari crkveni zbor, a pogotovu g. Harding, koji mu je bio na čelu, svi su oni bili omiljeli u Barchesteru. Trošili su novac i činili dobro. Siromasi nisu bili ugnjetavani. Svećenici nisu bili u društvu ini naduti ni prestrogi, a sav je ugled grada bio posljedica ugleda njegovih svećenika. Pa ipak ih je bilo, koji su sa zadovoljstvom slušali g. Slopea.
Tako je ugodno primiti ćušku uzbuđenja, kad trpite od dosadne jednoličnosti svakodnevnog života! Himne i Tedeumi sami su po sebi krasni, ali smo ih toliko puta čuli! G. Slope sigurno nije bio krasan, ali je bio nov, a ktome i spretan. Sada su mnogi stanovnici Barchestera govorili, da su dugo vremena smatrali, da je sporo napredovati na onaj stari dosadni način, kako su oni napredovali, a da nisu obraćali pažnje nikakvim vjerskim promjenama, što su pokretale vanjski svijet. Ljudi, koji su ispred svoga vijeka, imaju sada nove misli, i već je dozrelo vrijeme, da i Barchester krene naprijed. Možda g. Slope ima pravo. Sigurno je, da se nedjelja nije strogo poštovala u Barchesteru, osim u pogledu službe božje u katedrali. Zapravo su već odavna sati između jedne i druge službe božje bili određeni za jutarnje pohode i tople ručkove. Pa onda nedjeljnje škole! Doista se moralo učiniti više u pogledu nedjeljnih škola. G. Slope ih je zvao školama dana gospodnjega. Pokojni biskup doista nije mislio na nedjeljnje škode, koliko bi morao. (Ti ljudi vjerojatno nisu pomislili, da su katekizam i molitve jednako težak posao za mlad mozak kao knjigovodstvo za stariji, i da u jedan i drugi posao ulazi jednako malo pobožnoga osjećaja.) A onda, što se tiče onoga velikog pitanja glazbe kod službe božje, možda bi se mnogo toga moglo reći u prilog glodanja g. Slopea. Bez sumnje je bila činjenica, da su ljudi odlazili u katedralu da čuju glazbu itd. itd.
I tako se doista u Barchester u stvorila stranka, koja je podupirala gledanje g. Slopea. Ona se, u gornjim slojevima društva, uglavnom sastojala od gospođa. Gospodin Slope nije nikako mogao privući nijednoga muškarca – to jest, nijednoga gospodina, niti bi ijedan pristao da bude sljedbenik toga odvratnoga Gamalijela.26 Gospođe su katkada manje profinjene u ocjeni fizičkih nedostataka i, ako im koji muškarac govori lijepo, one će ga slušati, govorio on iz ma kako izobličenih i odurnih usta. Wilkes27 je imao mnogo sreće kao ljubavnik, a vlažni, žutokosi, buljooki, crvenoruki g. Slope vladao je samo nad ženskim umovima.
Bila su, međutim, dva tri svećenika iz okoline, koji su držali, da nije sasvim probitačno prezreti košarice, u kojima su u tom času bili spremljeni hljebovi i ribe barchesterske dijeceze. Oni, i jedino oni, došli su da pohode g. Slopea nakon njegova nastupa na propovjedaonici katedrale. Među tima bio je g. Quiverful, župnik iz Puddingdalea, kojemu je žena neprestano svake godine pružala nove dokaze svoje ljubavi i time povećavala njegove brige, a jednako, nadajmo se, i njegovu sreću. Tko bi se začudio, da gospodin, koji ima četrnaestero žive djece i prihod od ciglih 400 funti na godinu, pogledava na hljebove i ribu, pa makar oni bili i pod palcem g. Slopea?
Vrlo brzo nakon one nedjelje, kad je održana propovijed vodeći su se svećenici iz okolice sastali i nadugo raspravljali, kako da se suzbije g. Slope. U prvom redu nikada više ne smije propovijedati s propovjedaonice barchesterske katedrale. To je bila posljednja riječ Dra. Grantlyja, i svi su se složili, samo ako budu imali snage da ga onemoguće. Dr. Grantly je izjavio, da tu moć ima dekan i članovi kaptola i napomenuo, da nijedan svećenik izvan kaptola nema pravo tamo propovijedati, osim jedinoga biskupa. Dekan se s time složio, ali je ustvrdio, da bi inaćenje u takvoj stvari bilo nedostojno. Nato je neki mršavi mali doktor, jedan od prabendara katedrale, uzvratio, da bi sve inaćenje ostalo na g. Slopeu, kad bi svaki prebendar bio uvijek spreman da zauzme svoje mjesto na propovjedaonici. Lukavom je malom, mršavom doktoru, kojemu je odgovarala njegova udobna kuća na području barchesterske katedrale, bilo drago da malo bočne Dra. Veseya Stanhopea i ostale odsutne članove, koje više privlače njihove talijanske vile ili zamamni domovi u Londonu nego katedralska sjedišta i rezidencije.
Ovome je odgovorio krupni kancelar, čovjek doista dosta šutljiv, ali vrlo razborit, da odsutni prebendari imaju svoje vikare, i da je u takvim slučajevima pravo vikara na propovjedaonicu isto kao i njegova pretpostavljenoga. Dekan se s time složio poprativši te istine dubokim mumljanjem. Nato, međutim, mršavi doktor izjavi, da bi na taj način bili u rukama svojih nižih svećenika, a jedan bi od njih mogao svakoga časa zloupotrebiti dano mu povjerenje. Tu se sa strane krupnoga kancelara začuo uzvik, koji je donekle zvučao kao prezirno »Phi, phi, phi!«, ali možda je vrijedni čovjek samo ispuhnuo obilnu količinu daha iz svoga dušnika. Zašto da ga uopće ušutkavaju? predloži g. Harding. Ne treba da ih bude stid čuti sve, što ma tko ima da im propovijeda, ukoliko ne propovijeda lažnu nauku, a u tom slučaju neka ga ušutka biskup. Tako je rekao naš prijatelj, ali uzalud, jer ljudski se ciljevi moraju dostići ljudskim sredstvima. Ali dekan je svojim mutnim, staračkim očima vidio u tome tračak nade. Da, treba da kažu biskupu, kako im je odvratan taj g. Slope. Novi biskup, koji je tek došao u svoju rezidenciju, ne može željeti da vrijeđa svoje svećenike, dok mu je još njegova prva službena odora sasvim sjajna i nova.
Tada ustade g. Grantly i, pošto je tako skupio razasutu mudrost svoga društva, poče govoriti riječima dubokog autoriteta. Kad kažem »ustade arhiđakon«, govorim o njegovu unutrašnjem biću, koje se tada diglo na neposrednu akciju, jer tjelesno je doktor cijelo vrijeme stajao leđima okrenutim prema dekanovu praznom ognjištu, zadigavši rukama repove svoga fraka. Ruke je držao u džepovima hlača.
»Potpuno je jasno, da se tome čovjeku više ne smije dopustiti da propovijeda u katedrali. Svima nam je to jasno, osim našem dragom prijatelju ovdje, koji je po naravi tako mekan, da ne bi imao srca odbiti da uzajmi svoju propovjedaonicu papi, kad bi papa došao i zaiskao je. Međutim, mi tome čovjeku ne smijemo dopustiti da ovdje ponovo propovijeda. Nije to zbog toga, što bi možda njegovo mišljenje u crkvenim stvarima bilo drukčije od našega – zbog toga se ne bismo svađali. To je zbog toga, što nas je on namjerno uvrijedio. Kad se prošle nedjelje popeo na propovjedaonicu, njegova je proračunana namjera bila uvrijediti ljude, koji su ostarjeli u poštovanju onih stvari, o kojima se on usudio govoriti tako s visoka. Što! Da nam tu dođe nekakav stranac, mlad, nepoznat stranac bez prijatelja, i da nam u ime biskupa, svoga gospodara, govori, da ne znamo svoje dužnosti, da smo zastarjeli i beskorisni! Ne znam, da li da se više divim njegovoj hrabrosti ili bezobraznosti. A jedno ću vam reći: začetnik je te propovijedi samo on. Biskup nije u njoj učestvovao ništa više nego i sam dekan, koji ovdje sjedi. Svi vi znate, koliko mi je teško vidjeti, da je biskup ove dijeceze zadojen liberalnim idejama, zbog kojih je i upao u oči. Svi Vi znate, s kolikim bih nepovjerenjem primao mišljenje takva čovjeka. Ali u ovoj stvari, rekoh, on je nevin. Vjerujem, da je Dr. Proudie predugo živio među gospodom, a da bi bio kriv za tako grubu; uvredu ili da bi koga drugoga potaknuo, da bude za nju kriv. Ne! Taj je čovjek rekao neistinu, kad je nagovijestio da govori u ime biskupa. Njegovim je ambicijama odgovaralo, da nam smjesta dobaci rukavicu – da nas smjesta izazove u miru naših vjerskih dužnosti – ovdje među zidinama naše drage katedrale – ovdje, gdje već mnogo godina vršimo svoje dužnosti bez krivovjerja i s dobrim ugledom. Takav napadaj na nas, koji dolazi od takve osobe, jest strašan.«
»Strašan,« zaječa dekan. »Strašan,« promrmlja mršavi doktor. »Strašan,« uzvrati poput jeke krupni kancelar, ispustivši taj zvuk iz dubine svojih širokih prsa. »Doista mislim, da je bio strašan,« reče g. Harding.
»Krajnje strašan i potpuno neopravdan,« nastavi arhiđakon. »Ali, gospodine dekane, hvala bogu, ta je propovjedaonica još naša. Htio sam da kažem vaša. Ta propovjedaonica pripada isključivo dekanu i kaptolu barchesterske katedrale, a g. Slope zasada još nije član toga kaptola. Vi ste, gospodine dekane, predložili, da bismo se morali obratiti na biskupa, da nam prestane nametati toga čovjeka. Ali što onda, ako biskup dopušta, da taj čovjek njime vlada? Po mom mišljenju, ta je stvar u našim rukama. G. Slope ne može tamo propovijedati, a da ne zatraži i ne dobije dozvolu za to, a ta dozvola neka mu se redovito odbije. Neka mu se odbije svako sudjelovanje u vođenju katedralske službe. A onda, ako se biskupu svidi da posreduje, znat ćemo, kakav ćemo odgovor dati biskupu. Ovaj moj prijatelj ovdje je natuknuo, da bi taj čovjek mogao ponovo doprijeti do propovjedaonice na taj način, da preuzme dužnost kojega od vaših nižih svećenika kaptola. Ali ja sam siguran, da se možemo potpuno pouzdati u tu gospodu, da će nas poduprijeti, kad se zna, da dekan ne pristaje na takva preuzimanja dužnosti.«
»Naravno da se možete,« reče kancelar.
Još se mnogo raspravljalo u tom učenom skupu, a sva su ta raspravljanja, naravno, završila u pokoravanju zapovijedima arhiđakonovima. Predugo su oni bili navikli na njegovu upravu, a da bi je se tako brzo otresli. A u ovom osobitom slučaju nijedan od njih nije želio pružiti pomoć čovjeku, kojega je on s toliko želje htio potisnuti.
U gradu kao što je Barchester ne može se sastanak, kakav smo upravo opisali, održati tajno i bez prepričavanja. Ne samo da se u svakoj uglednoj kući, uključivši i biskupsku palaču, govorilo o činjenici, da je sastanak održan, nego su se ponavljale i same riječi dekana, arhiđakona i kancelara, i to ne bez mnogih dodataka i izmišljenih situacija, već prema ukusu i mišljenju pripovjedača.
Svi su se, međutim, slagali u tome, što su govorili, da g. Slopeu treba onemogućiti, da otvori usta u barchesterskoj katedrali; mnogi su vjerovali, da će se uvoditeljima narediti, da mu čak uskrate smještaj u crkvenom sjedalu, a neki od najradikalnijih branitelja strogih mjera izjavili su, da se na njegovu propovijed gleda kao na kažnjivo djelo i da će se protiv njega povesti postupak zbog uvrede poštenja.
Stranka, koja je bila sklona da ga brani – oduševljeno religiozne mlade dame i usidjelice srednjih godina željne uzbuđenja – naravno da su se zbog toga napadaja još usrdnije stavile u njegovu obranu. Ako ne budu mogle slušati g. Slopea u katedrali, one će ga slušati drugdje. Ostavit će dosadnoga dekana, dosadne stare prebendare i malo manje dosadne niže članove kaptola neka propovijedaju jedan drugome, a one će izrađivati papuče i jastuke i obrubljivati ovratnike za g. Slopea, učinit će ga sretnim mučenikom, postaviti ga u neki novi Sion28 ili Bethesdu29, a katedralu učiniti sasvim nemodernom.
Dr. Proudie i njegova žena smjesta se vratiše u London. Smatrali su, da će biti dobro da izbjegnu lične molbe dekana ili kaptola u vezi s propovijedi, dok se žestina oluje ne stiša. Ali g. Slope je ostao u Barchesteru, nimalo ustrašen. Revnosno je obavljao svoje poslove, laskajući onima, koji su htjeli slušati njegova laskanja, šapćući vjerske besmislice u uši luckastih žena, uvlačeći se u milost onih malo svećenika, koji su htjeli da ga prime, posjećujući domove sirotinje, njuškajući po svemu i istražujući najpreciznijim okom svako propadanje u biskupskoj palači. Nije, međutim, odmah pokušao da ponovo propovijeda u katedrali.
I tako se čitav Barchester razdijelio u dva tabora.

Osmo poglavlje

SVRGNUTI SE UPRAVNIK VESELI SVOME VJEROJATNOM POVRATKU U UBOŽNICU


Među gospođe, koje su dosada priznavale g. Slopea kao svoga duhovnog upravitelja, ne smiju se uračunati ni udovica Bold ni njezina zaova. Čim je planula srdžba stanovnika katedralskog područja, nitko nije bio žešći protivnik uljeza nego te dvije gospođe. A to je bilo prirodno. Tko bi mogao biti toliko ponosan na glazbene odlike svoje katedrale kao ljubimica kći zborovođe? Je li vjerojatno, da bi itko mogao toliko negodovati zbog uvrede nanesene starom koru? A u tim stvarima su gospođica Bold i njena snaha bile jednoga mišljenja.
Ta se srdžba, međutim, donekle ublažila, i žao mi je, da moram reći, da su te dame pustile, da g. Slope bude sam, svoj branitelj. Otprilike četrnaest dana nakon što je održana propovijed, one su obje bile nemalo iznenađene, kad je livrirani paž otvorio vrata salona gospođe Bold i najavio g. Slopea. I doista, tko bi ih živ mogao više iznenaditi običnim prijepodnevnim posjetom? Tu se pojavio veliki neprijatelj svega što je bilo dobro u Barchesteru. Ući će u njihov salon, a one nisu imale u blizini jake muške ruke ni okretna jezika, da ih zaštiti. Udovica zgrabi djetešce iz kolijevke i stavi ga na krilo, a Mary Bold ustade spremna da muževno pogine u obranu toga djeteta, ako bi, u bilo kojem slučaju, takva žrtva postala potrebna.
Tako su primile g. Slopea. Ali kad je odlazio, i jedna i druga dama mu je dopustila, da je uhvati za ruku i da se oprosti od njih kao gospodin, koji je bio srdačno primljen. Da, on se s njima rukovao, ispraćen je uljudnim naklonom, paž mu je otvorio vrata kao što bi to učinio za najboljega od svih članova kaptola. Dotakao je djetetovu ručicu i blagoslovio ga svesrdnim blagoslovom. Razgovarao je s udovicom o njenim prošlim bolima, a Eleanorine ga tihe suze misu uplašile; rekao je Mary Bold, da će njena pobožnost biti nagrađena, a Mary Bold je tu pohvalu saslušala bez gnušanja. A kako je on to sve napravio? Kako je tako brzo okrenuo odbojnost a u najmanju ruku, poznanstvo? Kako je nadvladao neprijateljstvo, kojim su se te dame spremale da ga prime, i tako lako s njima sklopio mir?
Iz onoga, što sam napisao, moji će čitatelji zaključiti, da ni ja sam ne volim g. Slopea, ali sam prisiljen priznati, da, je sposoban čovjek. On zna na pravom mjestu kazati blagu riječ, on zna svoje laskanje prilagoditi ušima slušatelja, pozna lukavštine zmije i služi se njima. Da je g. Slope znao prilagoditi svoje držanje prema muškarcima jednako spretno kao prema ženama, da je ikada naučio, kako postupa gospodin, bio bi se vjerojatno dovinuo do visoka položaja.
Svoje je poznanstvo s Eleanorom započeo tako, da je stao hvaliti njezina oca. Postao je, reče, svijestan, da je nažalost povrijedio osjećaje čovjeka, o kojemu može govoriti samo najljepše. Ne bi htio sada aludirati na predmet, koji je vjerojatno preozbiljan za salonski razgovor, ali bi htio reći, da je bio daleko od toga da izusti i jednu riječ podcjenjivanja čovjeka, o kojemu cio svijet, ili barem svećenički svijet, govori s toliko poštovanja kao što govori o g. Hardingu. I tako je nastavio, opovrgnuvši velik dio svoje propovijedi, izrazivši svoje najveće divljenje za zborovođinu glazbenu nadarenost, kujući u zvijezde oca, kćer i zaovu, govoreći onim tihim, svilenastim šapatom, koji je uvijek imao posebno priređen za ženske uši, i tako je na koncu postigao svoj cilj. Odlazeći, izrazio je nadu, da će mu opet biti dopušteno da dođe u pohode. I premda Eleanora nije riječima dala svoj pristanak, ona nije dala ni svoj nepristanak. I tako se utvrdilo pravo g. Slopea da pohađa udovičinu kuću.
Dan nakon toga posjeta Eleanora ispripovjedi sve svome ocu i izrazi mišljenje, da g. Slope nije tako cm, kakvim ga prikazuju. G. Harding razrogači oči mnogo jače nego obično, kad je čuo, što se dogodilo, ali je rekao malo. Nije se mogao složiti u bilo kakvoj hvali g. Slopea, a nije mu bio običaj da o bilo kome govori ružno. Taj mu se posjet, međutim, nije sviđao, i, kolikogod bio prostodušan, osjećao je sa sigurnošću, da g. Slope ima dublje pobude nego samo užitak da blago govori dvjema gospođama.
Ali g. Harding je došao k svojoj kćeri s drugom nakanom nego da govori bilo dobro, bilo zlo o g. Slopeu. Došao je da joj kaže, da mjesto upravnika Hiramove ubožnice treba ponovo da se popuni, i da će se po svoj prilici opet vratiti u svoj stari dom i k svojih dvanaest ubogara.
»Ali će mi,« reče smijući se, »gadno podšišati moju staru slavu.«
»Zašto to, tata?«
»Taj novi dekret parlamenta, koji treba opet da nas postavi na noge,« nastavi on, »određuje mi prihod od četiristo pedeset funti godišnje.«
»Četiristo pedeset,« reče ona, »umjesto osam stotina! No, to je prilično bijedno. Ali opet, tata, imat ćeš svoju dragu staru kuću i vrt.«
»Draga,« reče on, »to mi vrijedi dvaput više nego novac.« Dok je to govorio, u glasu mu se i načinu odražavalo neko prpošno zadovoljstvo, a isto tako i u žustrom koraku, kojim je prelazio po Eleanorinu salonu. »To mi vrijedi dvaput više nego novac. Imat ću kuću i vrt, i veći prihod nego što mi uopće treba.«
»Na svaki način, nećeš imati rasipne kćeri, da se brineš za nju.« Rekavši mu to, mlada ga udovica uhvati za ruku i povuče, da sjedne uz nju na sofu. »Na svaki način, nećeš imati toga izdatka.«
»Ne, draga. A meni će biti vrlo pusto bez nje. Ali sada nećemo na to misliti. Što se tiče prihoda, imat ću dovoljno za sve svoje potrebe. Imat ću svoju staru kuću. A sada rado priznajem, da mi je katkada bilo nezgodno stanovati u unajmljenom stanu. Takvi su stanovi sasvim dobri za mlade ljude, ali u mojoj dobi potrebno je – gotovo i ne znam, kako da to nazovem, možda ne dostojanstvo...«
»O, tata! Sigurna sam, da o tome nema govora. Nitko nije na to ni pomislio. U cijelom Barchesteru nitko nije bio više poštovan nego ti, otkada si uzeo u najam onaj stan u High Streetu. Nitko! Ni dekan u svojoj rezidenciji, ni arhiđakon vani u Plumsteadu.«
»Arhiđakon ti baš ne bi bio zahvalan, da te čuje,« reče on smiješeći se ponešto ekskluzivnom načinu, na koji je njegova kći ograničila svoju usporedbu na crkvene dostojanstvenike barchesterskog kaptola. »Ali, na svaki način, rado ću se vratiti u staru kuću. Budući da sam čuo, da je sada sve uređeno, počeo sam pomišljati, da se više ne mogu osjećati udobno bez svojih dviju soba za dnevni boravak.«
»Budi, tata, kod mene, dok se to ne uredi – dođi, dragi tata.«
»Hvala ti, Nelly. Ali ne, to neću. To bi značilo dvije selidbe. Jako ću se radovati da se vratim opet k svojim starcima. Žao mi je, jako mi je žao, da ih je šest otišlo u ovih nekoliko posljednjih godina. Šest od dvanaest. A ostali su, bojim se, bijedno životarili tamo. Jadni Bunce, jadni stari Bunce!«
Bunce je bio jedan od preživjelih korisnika Hiramove ubožnice. Bio je to starac, sada preko devedeset, koji je odavna bio ljubimac g. Hardinga.
»Kako li će sretan biti stari Bunce,« reče gospođa Bold, pljesnuvši nježno svojim mekanim rukama. »Kako li će oni svi biti sretni, da si im se vratio. Možeš biti siguran, da će među njima opet doći do prijateljstva, kad ti budeš tamo.«
»Ali,« reče on, »preda mnom su nove neprilike, koje će mi biti strašne. Treba da bude i dvanaest starica i njihova nadzornica. Kako ću izaći na kraj s dvanaest starica i nadzornicom?«
»Staricama će, naravno, upravljati nadzornica.«
»A tko će upravljati nadzornicom?« upita on.
»Njome neće trebati upravljati. Vjerujem, da će ona sama biti fina gospođa. Ali, tata, gdje će stanovati nadzornica? Valjda neće stanovati u upravnikovoj kući s tobom?«
»Pa ja se, draga, nadam, da neće.«
»O, tata, otvoreno ti kažem, ne želim, da mi nadzornica postane maćeha.«
»I neće, draga. To jest, ako to bude u mojoj moći. Ali oni će za nadzornicu i starice sagraditi novu kuću, a mislim, da se još nisu odlučili za zemljište, gdje će je sagraditi.«
»A jesu li imenovali nadzornicu?« upita Eleanora.
»Još nisu imenovali ni upravnika,« odgovori on.
»Ali, mislim, da je sigurno, tko će biti izabran,« reče njegova kći.
G. Harding joj objasni, da misli, da je sigurno; da se tako izjasnio arhiđakon, rekavši, da biskup i njegov kapelan zajedno nemaju modi da imenuju koga drugoga, sve kad bi to i htjeli učiniti i imali dosta bezobraznosti da tu volju provedu u djelo. Arhiđakonovo je mišljenje, da je g. Harding, premda se zahvalio na upravništvu, i to bezuvjetno, učinio to u prilikama, koje sada, kad je ubožnica parlamentarnim dekretom postavljena na nove temelje, nisu dale biskupu druge mogućnosti nego da ponovo imenuje njega. To je bilo mišljenje arhiđakonovo, a njegov ga je tast primao bez ikakve sjenke sumnje.
Dr. Grantly se uvijek jako protivio, da se g. Harding zahvali na tom mjestu. Učinio je sve, što je mogao, da ga odgovori od toga. On je smatrao, da se g. Harding morao suprotstaviti javnoj galami, kojom su ga napali, što prima od takve ubožnice visoku plaću od osam stotina funti godišnje, i još uvijek nije bio sasvim siguran, da držanje njegova tasta nije bilo kukavično i nedostojno. A na ovo sniženje upravnikove plaće gledao je kao na bijedni, kukavni pokušaj sa strane vlade, da se izvuče iz neprilike, u koju ju je uvukla javna štampa. Dr. Grantly je izjavio, da vlada nema ništa više pravo da raspolaže sa četiristo i pedeset funti godišnje iz prihoda Hiramove zaklade nego sa devet stotina; prema tome, rekao je on, biskup, dekan i kaptol imaju očito pravo da odrede, kolika se svota mora platiti. Izjavio je također, da vlada jednako tako nema pravo da optereti ubožnicu s dvanaest starica kao mi sa dvanaest stotina; i stoga mu se cijela ta stvar jako gadi. On je, govoreći tako, vjerojatno zaboravio, da vlada ništa slično nije učinila, i da nije nikada prisvajala ni takvu moć, ni takvo pravo. Činio je općenitu pogrešku, da je vladi, koja je u takvim stvarima nemoćna, pripisivao čuda parlamenta, koji je u takvim stvarima svemoćan.
Ali, premda je osjećao, da je čast i slava položaja upravnika barchesterske ubožnice novom uredbom dosta potkresana, da je cijela ustanova donekle osramoćena dodirom whigovskih30 izaslanika, da je dom, sa svojim smanjenim prihodom, svojim staricama i ostalim novotarijama znatno različan od ubožnice iz prijašnjih vremena, ipak je arhiđakon bio previše praktičan svjetski čovjek, a da bi poželio, da njegov tast, koji je sada imao za sve svoje potrebe nešto više od dvjesta funti godišnje, odbije taj položaj, ma kako on bio osramoćen, nedostojan i pod utjecajem izaslanika.
Prema tome je g. Harding odlučio, da će se vratiti u svoj stari dom pri ubožnici i, istini za volju, moramo reći, da ga je obuzelo gotovo djetinjsko veselje na pomisao, da će se vratiti. Ni časa nije požalio, što mu je smanjen prihod. Dosta ga je smetala nadzornica i starice, ali se tješio pomišlju, da bi, na koncu konca, takav uređaj mogao doista biti od koristi gradskoj sirotinji. Misao, da svoje ponovno imenovanje mora primiti kao dar od novoga biskupa, i vjerojatno preko g. Slopea, malo ga je mučila. Ali ga je umirilo arhiđakonovo uvjeravanje, da u tom imenovanju nema nikakve milostinje. Ponovno imenovanje upravnika bit će u očima cijeloga svijeta kao nešto, što se samo po sebi razumije. Stoga g. Harding nije oklijevao da kaže svojoj kćeri, da mogu smatrati njegov povratak u staro boravište kao gotovu stvar.
»I ti to nećeš morati moliti, tata.«
»Jasno da ne, draga. Nema nikakva razloga, zašto bih ja morao moliti neku milost od biskupa, kojega, zapravo, jedva i poznam. A još manje bih molio za uslugu, kod koje bi, pri odobravanju, imao odlučnu riječ g. Slope. »Ne,« reče on, uzbuđen načas duhom, koji nije bio nimalo sličan njegovu. »Sigurno je, da ću biti radostan, kad se vratim u ubožnicu, ali se nikada ne bih vratio, kad bi bilo potrebno da moj povratak bude ovisan o molbi na g. Slopea.«
Taj mali izljev očeve srdžbe bio je u nesuglasici sa sadašnjim stanjem Eleanorina duha. Još se nije navikla voljeti g. Slopea, ali se navikla misliti, da on gaji duboko poštovanje za njena oca. I stoga će rado upotrebi ti svoje snage da među njima uvede neku vrstu dobrih odnosa.
»Tata,« reče ona, »mislim, da ti donekle krivo shvaćaš karakter g. Slopea.«
»Zbilja?« reče on mirno.
»Mislim da da, tata. Mislim, da nije imao namjeru tebe osobno podcijeniti, kad je održao onu propovijed, što je toliko razljutila arhiđakona i dekana.
»Nisam nikada ni pomislio, da mu je to bila namjera, draga. Nisam se čak ni zapitao, da li mu je to bila namjera ili nije. Takva stvar ne bi bila vrijedna nikakva ispitivanja, a bila bi potpuno bezvrijedna, da se njome pozabavi kaptol. Ali se bojim., da je namjeravao podcijeniti vršenje službe božje, kako se ono obavlja prema propisima engleske crkve.
»A ne bi li moglo biti, da je on smatrao za svoju dužnost da iznese, kako se ne slaže s onim, što ti, dekan i svi mi ovdje toliko odobravamo?«
»Sumnjam, da bi mogla biti dužnost mlada čovjeka, da surovo napadne vjerska uvjerenja svojih starijih u crkvi. Ako ga nije moglo prisiliti na šutnju smilovanje ni skromnost, to je morala učiniti uljudnost.«
»Ali g. Slope bi rekao, da mu u takvu predmetu zapovijedi njegova nebeskog oca ne dopuštaju da šuti.«
»Niti da bude uljudan, Eleanora?«
»To on nije rekao, tata.«
»Vjeruj mi, dijete, da božja riječ nikada ne nalaže kršćanskim svećenicima, da vrijeđaju uvjerenja, pa čak ni predrasude svoje braće, i da vjera nije sigurno ništa manje osjetljiva na uljudno i pristojno vladanje među ljudima nego bilo koja druga nauka, koje se ljudi prihvaćaju. Žao mi je, što moram kazati, da ne mogu braniti propovijed g. Slopea u katedrali. Nego hajde, draga, stavi na glavu kapicu, pa ćemo se malo prošetati po dragim, starim vrtovima oko ubožnice. Otkad smo odanle otišli, ni jedamput nisam smogao snage da edem dalje od dvorišta. Sada mislim, da bih se mogao usuditi da uđem.«
Eleanora pozvoni i izdade različite zapovijedi u pogledu dobrobiti dragocjenog djeteta, koje se nevoljko spremala ostaviti na sat dva, a onda išeta sa svojim ocem da posjeti staru ubožnicu. Za nju kao i za njega bilo je to zabranjeno tlo od dana, kad su zajedno napustili njene zidine.

Deveto poglavlje

OBITELJ STANHOPE


Ima tome tri mjeseca kako je Dr. Proudie započeo svoju vladavinu, a u dijecezi su već provedene promjene, koje pokazuju, u najmanju ruku, energiju aktivna duha. Među ostalim stvarima, odsutne su svećenike počastili migovima, koji su bili i previše snažni, a da se na njih ne bi osvrnuli. Jadni je stari dobričina biskup Grantly bio u toj stvari previše popustljiv, a arhiđakon nije nikada htio biti strog prema onima, koji su bili odsutni pod dostojnim izlikama i koji su širokogrudno plaćali za vršenje svojih dužnosti.
Jedan od najvećih grešnika u dijecezi u tom pogledu bio je Dr. Vesey Stanhope. Prošle su već godine, da on nije ni jedan dan radio. Pa ipak, nije bilo razloga, zašto on ne bi vršio svoje dužnosti, osim nedostatka sklonosti s njegove strane. Uživao je prebendu u dijecezi, imao jedan od najljepših stanova na području katedrale i dvije velike župe: Crabtree Canonicorum i Stogpingum. Zapravo je on vodio brigu nad tri župe, jer je župa Eiderdown bila pripojena župi Stogpingum. Već je dvanaest godina boravio u Italiji. Njegov se prvi odlazak onamo pripisivao grlobolji. A ta mu je grlobolja, iako se nije nikada ponovila u jaku obliku, bila od tolike koristi, da mu je omogućila, da je sve odonda živio u lagodnoj neradinosti.
Sada je bio pozvan kući – ne zapravo grubom silom ili diktatorskom zapovijedi, nego mandatom, za koji je on sam smatrao, da mu je nemoguće ne obazrijeti se na nj. Po biskupovoj želji pisao mu je g. Slope. U prvom redu, biskupu je jako potrebna dragocjena suradnja Dra. Veseya Stanhopa u dijecezi; zatim, biskup smatra, da mu je imperativna dužnost da se osobno upozna s najistaknutijim svećenicima dijeceze; nadalje, biskup smatra bitno potrebnim za interese samoga Dra. Stanhopa, da se Dr. Stanhope, barem na neko vrijeme, vrati u Barchester; i konačno, rečeno je, da su crkveni velikodostojnici zauzeli vrlo oštar stav u pogledu odsutnosti svojih članova svećenika, pa je prijeko potrebno, da Dr. Stanhope ne dopusti, da mu ime bude među onima, koja će vjerojatno za nekoliko mjeseci hiti dostavljena narodnim crkvenim saborima.
U ovoj posljednjoj prijetnji bilo je nešto tako dvolično strašno, da je Dr. Stanhope odlučio provesti dva ili tri ljetna mjeseca u svojoj rezidenciji u Barchesteru. Župne su mu urede vodili njegovi župnici, a on je, budući da se odviknuo od toga posla, osjećao da je nesposoban za župske dužnosti. Ali njegova prebenda sačuvana mu je prazna, i on je smatrao za vjerojatno, da bi tu i tamo mogao održati prebendalnu propovijed. Stoga je sa cijelom svojom obitelji stigao u Barchester, pa on i oni treba da budu predstavljeni mojim čitačima.
Značajna porodična osobina Stanhopovih moglo bi se reći da je bezosjećajnost. Ali ta nestašica osjećaja bila je kod većine njih popraćena tolikom količinom dobrodušnosti, da je vanjskom svijetu tek malo upadala u oči. Oni su bili tako skloni da budu uslužni prema svojim susjedima, da njihovi susjedi nisu zapažali, koliko je njima malo stalo do sreće i blagostanja onih oko sebe. Stanhopovi bi vas pohodili u bolesti (ako nije bila zarazna), donijeli bi vam naranči, francuskih romana i upoznali vas s najnovijim skandalom, a onda bi, s jednako ravnodušnim izražajem lica saslušali vijest o vašoj smrti ili o vašem oporavljanju. Njihovo je ponašanje jednoga prema drugome bilo jednako kao i prema svijetu; podnosili su i bili strpljivi, a katkada je, kao što će se vidjeti, bilo potrebno mnogo strpljivosti. Ali njihova je uzajamna ljubav rijetko prelazila tu granicu. Čovjek se čudi, koliko je svaki član te obitelji mogao učiniti, i koliko je svaki od njih učinio, da bi spriječio blagostanje ostalih četvoro.
Jer bilo ih je svega petoro, tj. doktor, gospođa Stanhope, dvije kćeri i jedan sin. Doktor je možda bio najmanje osebujan i najvredniji poštovanja od svih njih, a ipak su i one dobre osobine, što ih je posjedovao, bile sve negativne. Bio je on lijep, prilično punokrvan gospodin od kojih šezdeset godina. Kosa mu je bila bijela poput snijega, vrlo bujna i gotovo kao vuna najfinije vrste, a zalisci vrlo veliki i vrlo bijeli pa su njegovu licu davali izgled dobroćudnog, pospanog, starog lava.
Odijelo mu bijaše uvijek neupadljivo. Premda je toliko godina proživio u Italiji, ono je bez iznimke bilo skromne svećeničke boje, ali nije nikada bilo pretjerano svećeničko. Nije bio čovjek od mnogo riječi, ali ono malo, što bi rekao, obično bi bilo dobro rečeno. Štivo mu je rijetko kada bilo iznad romance i poezije najlakše i ne uvijek najmoralnije vrste. Bio je od glave do pete bon vivant31; savršen stručnjak za vina, premda nikada nije neumjereno pio, i neumoljiv kritičar u svim stvarima, što su se ticale kuhinje. U svojoj je obitelji imao mnogo štošta da prašta, jer je obitelj izrasla oko njega, pa je sve i praštao – osim nepažnju prema njegovu jelu. Sada su tu njegovu slabost potpuno razumijevali i rijetko izazivali njegovu srdžbu. Kako je Dr. Stanhope bio svećenik, moglo bi se pomisliti, da su njegova vjerska uvjerenja sačinjavala znatan dio njegova karaktera. Ali tome nije bilo tako. Mora se vjerovati, da je imao vjerskih uvjerenja. Ali on ih nije često nametao, čak ni svojoj djeci. To njegovo suzdržavanje nije bilo sistematsko, nego vrlo značajno za toga čovjeka. Ne da je on unaprijed odlučio, da neće vršiti utjecaj na njihove misli, nego je po naravi bio tako lijen, da mu vrijeme, da utječe na njih, nije uopće ni došlo, sve dok prilika, da utječe na njih, nije zauvijek nestala. Ma kakvo uvjerenje imao njihov otac, djeca su na svaki način bila sasvim ravnodušni članovi crkve, iz koje je on izvlačio svoje dohotke.
Takav je bio Dr. Stanhope. Crte karaktera gospođe Stanhope bile su još manje izrazite nego crte njezina gospodara. Far niente32 njezina života u Italiji ušlo joj je u samu dušu i dovelo je do toga, da je smatrala stanje neaktivnosti kao jedino zemaljsko dobro. Po načinu i vanjštini bijaše vrlo simpatična. Nekoć je bila ljepotica, a čak i sada, s pedeset i pet godina, bila je lijepa žena. Odjeća joj je uvijek bila savršena. Odijevala se samo jedinom na dan, a pojavljivala tek između tri i četiri, ali kad bi se pojavila, pojavila bi se u najljepšem obliku. Da li je posao oko toga padao djelomično na nju, ili potpuno na njenu sobaricu, o tome čovjek, kao što je autor, ne smije ni da naslućuje. Kroj njene haljine bio je uvijek brižno i u sitnice izrađen, a ipak nikada pretjerano. Odijevala se bogato, ali nije nikada bila načičkana tričarijama. Ukrasi su joj bili bogati, rijetki i takvi, da bi sigurno privukli pažnju, ali se nije činilo, da ih nosi s tom svrhom. Dobro je poznavala veliko graditeljsko umijeće dekoriranja građevina, i nikada se nije spustila na stupanj građenja dekoracija. Međutim, kad smo rekli, da je gospođa Stanhope znala, kako se odijeva, i svoje je znanje svakodnevno upotrebljavala, onda smo rekli sve. Drugoga cilja u životu nije imala. Bilo je, doista, nešto u tome, da se nije miješala u životne ciljeve drugih ljudi. U mladim je godinama prošla velika iskušenja u vezi s doktorovim večerama, ali posljednjih deset ili dvanaest godina njena je najstarija kći Charlotte preuzela tu brigu iz njenih ruku, pa je bilo malo toga, što joj je stvaralo brige – to jest malo, dok nije stigao nalog za to strašno putovanje u Englesku. Od toga je vremena, doista, njezin život bio dosta mučan. Jer za takvu je osobu trud oko selidbe s obala jezera Como u grad Barchester više nego dosta mučan, pa ma kako budna bila briga nosača. Gospođa Stanhope je morala svaku pojedinu od svojih haljina suziti, takav je bio učinak toga putovanja.
Charlotte Stanhope bila je u to vrijeme oko trideset i pet godina, i, koliko god imala mana, nije imala nijedne od onih, što su osebujne za stare gospođice. Niti se mlado odijevala, niti je mlađahno govorila, niti je, zapravo, izgledala mlada. Davala je dojam kao da je savršeno zadovoljna sa svojom dobi života i nije ni u čemu bila namješteno mladenački dražesna. Bila je ona vrijedna mlada žena, a da je bila muškarac, bila bi vrlo vrijedan mladić. Sve što se radilo u kući i što su radile sluge, radila je ona. Izdavala je naloge, plaćala račune, unajmljivala i otpuštala služinčad, priređivala čaj, rezala meso i vodila sve u kućanstvu Stanhopovih. Ona, i samo ona, znala je navesti svoga oca, da izvidi, kako stoje njegovi svjetovni poslovi. Ona, i samo ona, znala je donekle obuzdati ludosti svoje sestre. Ona, i samo ona, spriječila je da cijela obitelj zapadne u potpunu sramotu i prosjaštvo. Po njezinu savjetu nalazili su se oni sada vrlo neudobno smješteni u Barchesteru.
Dosada karakter Charlotte Stanhope nije nesimpatičan. Ali treba još dodati, da utjecaj, što ga je ona imala u svojoj obitelji, premda je bio donekle usmjeren na njihovo zemaljsko blagostanje, nije bio iskorišten u njihovu pravu dobrobit, kao što je mogao biti. Ona je potpomagala svoga oca u njegovoj ravnodušnosti prema dužnostima, uvjeravajući ga, da su njegovi prihodi od crkve njegovo privatno vlasništvo, jednako kao što su imanja njegova starijeg brata vlasništvo toga vrijednoga plemića. Godinama je zatomljivala u njemu svaku i najmanju željicu, da se vrati u Englesku, a koju je doktor od vremena do vremena znao izraziti. Davala je podstreka svojoj majci u njenoj lijenosti, kako bi sama mogla biti gospodarica i upraviteljica kućanstva Stanhopovih. Podupirala je i gajila ludosti svoje sestre, premda ju je uvijek htjela, a često i mogla, zaštititi od njihovih vjerojatnih posljedica. Učinila je sve što je mogla da razmazi svoga brata, te joj je potpuno uspjelo da ga pošalje u svijet kao besposlena čovjeka bez zanimanja i bez ijednoga šilinga, za koji bi mogao reći, da je njegov.
Gospođica Stanhope je bila sposobna žena, znala je razgovarati o većini stvari i sasvim joj je svejedno bilo, o čemu se govori. Ponosila se, da je potpuno slobodna od engleskih predrasuda, a mogla je još dodati, i od ženske osjetljivosti. U vjerskom pogledu bila je izraziti slobodni mislilac. Bez truna iskrene ljubavi, rado bi dobacila svoje nazore pred smućeni duh svoga oca. Jako bi se radovala da uzdrma u njemu i posljednje ostatke njegove engleskocrkvene vjere. Ali pomisao, da se on odrekne svoga položaja u crkvi, nije joj ni jednoga časa pala na pamet. Kako bi to mogao, kad nema ni odakle drugoga prihoda?
Preostaje, međutim, da se opišu još dva najistaknutija člana obitelji. Drugo je dijete kršteno Madeline. Bila je to krasna djevojka. Nije potrebno da kažem »bila je«, jer nikada nije bila ljepša nego u vrijeme o kojemu pišemo, iako joj je tijelo bilo već mnogo godina deformirano od neke nezgode. Nepotrebno je da prikazujemo u pojedinostima djetinjstvo Madeline Stanhope. Pošla je u Italiju, kad joj je bilo oko sedamnaest godina. Bilo joj je dopušteno da po milanskim salonima i među gusto poredanim vilama uz obalu jezera Como osvaja svojom izvanrednom ljepotom. Izišla je na glas zbog avantura, u kojima joj je mnogo stradao ugled. Uništila je srca mnogih kavalira, a da je njezino pri tom ostalo uvijek netaknuto. Krv je tekla u dvobojima zbog njenih draži, a nju su vijesti o tome ugodno uzbuđivale. O njoj se pripovijedalo, da je jednom prilikom bila prisutna takvu dvoboju prerušena u paža i da je vidjela, kako joj je dragi poginuo.
Kao što se često događa, udala se za najgorega između onih, koji su molili njenu ruku. Nije potrebno sada iznositi, zašto je odabrala Paula Neronija, čovjeka niska roda i siromašna, običnoga kapetana u papinskoj gardi, koji je došao u Milano ili kao obični avanturist, ili pak kao špijun, čovjeka surove naravi i puzavih manira, bijedne pojave, zagasita lica i tako lažljiva, da se mogao svakoga sata uloviti u laži. Vjerojatno nije imala drugoga izlaza, kad je došlo do toga. Na svaki način, postao je njenim mužem. I nakon dugačkog medenog mjeseca među jezerima, pošli su zajedno u Rim, pošto je papin kapetan uzalud pokušavao nagovoriti svoju ženu, da ostane kod roditelja.
Šest mjeseci kasnije vratila se očinskoj kući kao bogalj i kao majka. Došla je, a da ih nije ni obavijestila, samo s jedinom haljinom na sebi i bez i jednoga od onih mnogih nakita, što su resili njezin miraz. Dijete je dala u ruke nekoj siroti djevojci iz Milana, što ju je uzela u zamjenu za rimsku služavku, koja ju je dotle dopratila i koja je, po izjavi njene gospodarice, trpjela od čežnje za domom i vratila se. Bilo je jasno, da je gospođa odlučila, da ne smije biti nikakvih svjedoka, koji bi pripovijedali o njenom životu u Rimu.
Rekla je, da je pala penjući se na neke ruševine i teško ozlijedila tetive na koljenu; tako teško, da je, ustavši, bila osam palaca niža od svoje obične visine; tako teško, da je, pokušavši da se makne, mogla tek s mukom da se vuče. Kuk joj je iskočio, a noga se istegnula, pa bijaše ružnija od grbavca. Stoga je odlučila, da više nikada neće stajati niti ikada više pokušati da se kreće.
Ubrzo za njom došli su glasovi, koji su tvrdili, da je Neroni s njom okrutno postupao i da treba da zahvali svoju nesreću njegovu nasilju. Bilo kako mu drago, o njenom se mužu malo govorilo, ali i to malo je jasno uvjerilo obitelj, da signor Neroni treba da nestane bez traga i glasa. Nije se postavljalo pitanje, hoće li se jadna, zlovoljna ljepotica ponovo pripustiti svojim starim obiteljskim pravima, nije se postavljalo pitanje, hoće li se pod Stanhopov krov primiti njena majušna kći. Iako bez srca, Stanhopovi nisu bili sebični. I tako su njih dvije primljene u kuću. Mazili su ih, sve se vrt jelo oko njih, neko su ih vrijeme gotovo obožavali, a onda su roditelji stali osjećati, da im jako smetaju u kući. Međutim, gospođa je bila u kući i tamo je i ostala. Radila je, što je htjela, iako se to nije uvijek slagalo s običajnim navikama engleskoga svećenika.
Gospođa Neroni, premda je bila prisiljena odustati od svakog kretanja u svijetu, nije nipošto imala namjeru da odustane i od samoga svijeta. Ljepota njena lica bila je nepovrijeđena, a ta je ljepota bila osobite vrste. Svoju bujnu smeđu kosu nosila je u grčkim pletenicama oko glave, otkrivajući čelo i obraze, koliko god je mogla. Ćelo joj je, premda prilično nisko, bilo prekrasno zbog svojih savršenih obrisa i biserne bjeline. Oči joj bijahu dugačke i velike i čudesno sjajne; kad bih se usudio reći, da su bile sjajne kao Luciferove, možda bih najbolje opisao dubinu njihova sjaja. Bijaše strašno gledati u te oči. Čovjek mirna duha i vedra raspoloženja ne bi imao smionosti da se uhvati u koštac s takvim neprijateljima. U njima je bilo nadarenosti, i vatre strasti i razigrane duhovitosti, ali ne ljubavi. Umjesto nje bilo je okrutnosti, hrabrosti, želje za gospodovanjem, lukavosti i sklonosti k zlobi. Pa ipak, same po sebi, bijahu prekrasne. Trepavice je imala dugačke i savršene, a dugi, postojani, neustrašivi pogled, kojim bi gledala u lice svoga obožavatelja, u isto ga je vrijeme očaravao i ulijevao mu strah. Ona je bila zmija s plamenim dahom, kojoj vatreni ljubitelj ljepote nije mogao umaknuti. Imala je savršen nos, usta, zube, podbradak, vrat i grudi, još ljepše u dvadeset i osmoj godini nego kad joj je bilo osamnaest. Nije, dakle, čudo, da je s takvom ljepotom, koja joj je još sjala na licu, i s takvom izobličenošću, koja joj je uništavala stas, odlučila da će se dati samo gledati, gledati kako leži na sofi.
Nije bilo lako provesti tu odluku. Još je išla u milansku operu, još su je tu i tamo vidjeli u salonima visokih krugova. Dala se iznositi iz svojih kola i opet unositi u njih, i to tako, da se ne bi pokvarila njena ljepota, poremetila haljina ili istaknuli izobličeni dijelovi. Uvijek ju je pratila njena sestra i jedna služavka, a i jedan sluga, a u svečanim prilikama dva. Bilo je nemoguće da postigne svoj cilj s manje: pa ipak, premda je bila siromašna, ona je postigla svoj cilj. I sada su opet raspušteniji talijanski mladići iz Milana pohodili Stanhopovu vilu i kupili se oko njena ležaja, ne na veliko zadovoljstvo njezina oca. Katkada bi mu se duh pobunio, na licu bi mu izbila tamna mrlja, i on bi prosvjedovao. Ali Charlotte bi ga primirila kakvim izvanrednim trijumfom svoga kuharskog umijeća i sve bi se opet na neko vrijeme izgladilo.
Madeline je u uređenju svoje sobe, same sebe i svojih ženskih predmeta upotrebljavala sve vrste bogatih i neobičnih naprava. Ni u čemu se to nije očitovalo vise nego u posjetnici, što ju je dala izraditi za svoju upotrebu. Čovjek bi rekao, da bi, u svom sadašnjem stanju, mogla malo trebati takav predmet, s obzirom na to, koliko je malo vjerojatnosti bilo, da bi išla u prijepodnevne posjete. Ali ona nije tako mislila. Posjetnica joj je bila obrubljena debelim rubom pozlate, a na samoj posjetnici bilo je odštampano u tri reda:
»La Signora Madeline
Vesey Neroni
»Nata Stanhope.«

Iznad imena imala je sjajnu pozlaćenu krunu, koja je doista bila veličanstvena. Bilo bi teško objasniti, kako je došla do toga, da sebi skuje takvo ime. Krsno ime njena oca bilo je Vesey, kao što bi se tko drugi zvao krsnim imenom Thomas, i ona nije imala ništa više prava da sebi prisvoji to ime nego što bi kći gospodina Josiaha Jones imala pravo da sebe zove gospođa Josiah Smith, udavši se za čovjeka, koji se zove Smith. Neumjesna je bila i zlatna kruna i umetnuta s možda još manje opravdanja. Paulo Neroni nije imao ni najmanjeg prava, da sebe nazivlje potomkom čak ni talijanskog plemstva. Da su se njih dvoje sastali u Engleskoj, Neroni bi sigurno bio grof. Ali oni su se sastali u Italiji, i svaki takav pokušaj s njegove strane bio bi jednostavno smiješan. Kruna je, međutim, bila dražestan ukras, i ako je jadnom bogalju bila utjeha da je ima na svojoj posjetnici, tko bi joj to zamjerio?
O svom mužu ili o njegovoj porodici nije nikada govorila, ali bi pred svojim obožavateljima često tajanstveno aludirala na svoj brak i, pokazujući na svoju kćer, nazvala bi je posljednjim odvjetkom krvi imperatora, povezujući tako Neronijevu lozu sa starom rimskom porodicom, iz koje su niknuli najgori Cezari.
»Signora« nije bila bez nadarenosti i bez stanovite vrste marljivosti. Strastveno je voljela pisati pisma, a pisma su joj bila vrijedna poštarine: bila su puna duhovitosti, zlobe, zajedljivosti, ljubavi, liberalne filozofije, slobodne religije, a katkada, nažalost, i raskalašene prostote. Sadržaj je, međutim, potpuno ovisio o naslovniku, a ona je bila spremna da se dopisuje sa svakim osim s moralnim mladim damama ili ukočenim starim ženama. Pisala je i neku vrstu poezije, obično na talijanskom, i kratke romance, obično na francuskom. Čitala je mnogo, a izbor literature bio joj je zbrda zdola, a kao student modernih jezika doista je postigla velike uspjehe. Takva je bila dama, koja je sada došla da rani srca barchesterskih muškaraca.
Ethelbert Stanhope bio je u koječemu sličan svojoj mlađoj sestri, samo što je kao muškarac manje vrijedio nego ona kao žena. Velika mu je mana bila potpuna odsutnost onoga principa, koji bi ga bio naveo da, kao sin čovjeka bez imetka, zarađuje svoj kruh. Učinjeni su mnogi pokušaji, da se navede na to, ali svi su se oni izjalovili, ne toliko zbog njegove lijenosti, koliko zbog njegove nesklonosti, da se napreže na bilo koji način, koji nije po njegovu ukusu. Srednju je školu svršio u Etonu i trebalo je da postane svećenik, ali je s gnušanjem napustio Cambridge već nakon prvoga tromjesečja i javio ocu svoju namjeru da će studirati pravo. Prije toga smatrao je da bi bilo dobro da ode na koju njemačku univerzu, pa je tako otišao u Leipzig. Tamo je ostao dvije godine i ponio sa sobom znanje njemačkoga jezika i sklonost za lijepe umjetnosti. Međutim, on je i dalje namjeravao studirati pravo, nastanio se u pravničkim zgradama, obavezao se, da će biti učenik nekoga veleučenog profesora i proveo jednu sezonu u Londonu. Tamo je ustanovio, da ga sve njegove sposobnosti tjeraju k umjetničkom životu, pa je odlučio živjeti od slikanja. S tom se namjerom vratio u Milano i dao se opremiti za put u Rim. Kao slikar bi bio mogao zarađivati kruh, jer mu je trebalo samo marljivosti da se istakne. Ali, kad je stigao u Rim, druge su mu stvari zanijele duh. Uskoro je pismeno zatražio novaca i izjavio, da se obratio k materi crkvi, da je već pomoćnik kod Isusovaca i da se sprema s ostalima krenuti u Palestinu s misijom da obraća Židove. On je i pošao u Judeju, ali, budući da nije mogao obratiti Židove, oni su obratili njega. Ponovo je pisao kući izjavivši, da je Mojsije jedini savršeni zakonodavac na svijetu, da pravi Mesija samo što nije došao, da se u Palestini zbivaju velike stvari i da se sastao s jednim članom porodice Sidonia, sjajnim i vrijednim čovjekom, koji se sada sprema na put po zapadnoj Evropi i kojega je nagovorio, da skrene sa svoga puta sa svrhom da se navrati u vilu Stanhopovih. Tu Ethelbert izrazi svoju nadu, da će njegova majka i sestra prihvatiti misli toga čudesnog proroka. Znao, je, da to njegov otac ne može iz novčanih razloga. Međutim, taj Sidonia nije njega zavolio onoliko, koliko je nekoć jedan drugi član te porodice zavolio nekoga mladog engleskog plemića. Svakako ga nije opskrbio hrpama zlata velikima kao lavovi, pa je tako judeizirani Ethelbert bio prisiljen posegnuti za prihodima kršćanske crkve.
Nepotrebno je reći, kako se otac kleo, da neće poslati novaca niti primiti nikakva Židova; nepotrebno je govoriti o tome, kako je Charlotte izjavila, da ne mogu ostaviti Ethelberta bez ijedne pare u Jerusalemu, i kako je »La Signora Neroni« odlučila da pod svoje noge stavi člana porodice Sidonia. Novac je poslan, i Židov je došao. Židov je došao, ali nije bio nimalo po ukusu »Signore«. Bio je to prljav starčić i, premda ih nije opskrbio zlatnim lavovima, on je, kako se čini, pomogao u nuždi mladom Stanhopu. Na svaki način, nije htio otići iz vile, dok mu doktor nije napisao ček na svoje londonske bankare.
Ethelbert nije dugo ostao Židov. Uskoro se ponovo pojavio u vili bez ikakvih predrasuda u pogledu vjere i s čvrstom odlukom da postigne slavu i bogatstvo kao kipar. Donio je sa sobom nekoliko modela, za koje je tvrdio, da potječu iz Rima, i koji su doista toliko obećavali, da se otac dao nagovoriti, da uđe u dalje troškove, da bi potpomogao tu ideju. Ethelbert je otvorio atelje ili, bolje reći, unajmio u Carrari stan i radionicu i pokvario mnoštvo mramora, da izradi nekoliko ljepušnih likova. Od toga se razdoblja, a tome su već četiri godine, seljakao iz Carrare u vilu i natrag, samo što su njegovi boravci u radionici bivali sve kraći i kraći, a oni u vili sve dulji i dulji. Nije ni čudo. Carrara nije mjesto, u kojem bi Englez volio boraviti.
Kad je obitelj krenula vi Englesku, odlučio je da neće ostati u Italiji, pa je, uz pomoć svoje starije sestre, prodro sa svojom odlukom protivno željama njegova oca. Rekao je, da je potrebno da se vrati u Englesku radi narudžbi. Kako bi drukčije mogao ostvariti svoje zanimanje?
Po vanjštini je Ethelbert Stanhope bio najčudniji stvor. Sigurno je, da je bio vrlo lijep. Imao je oči svoje sestre Madeline, samo bez njihove ukočenosti i bez njihove krute, lukave, okrutne tvrdoće. Bile su i mnoge svjetlije, tako svijetle i jasno plave, da su, ako već ništa drugo na njegovu licu, one činile to lice osobitim. Kad bi Ethelbert ušao u sobu, njegove bi plave oči bile prvo, što biste vidjeli, a kad bi izišao, gotovo posljednje, što biste zaboravili. Imao je svijetlu vrlo dugu i svilenkastu kosu, koja mu je padala preko kaputa. Bradu je pustio rasti u svetoj zemlji, a bila je to patrijarhalna brada. Nikada je nije brijao, a rijetko ju je redio. Bijaše sjajna, mekana, lijepa oblika i, sve u svemu, dosta privlačljiva. Bila je to takva brada, da bi je žene poželjele razmotati i praviti od nje svoje ukrase umjesto od sirove svile. Put mu bijaše svijetla, gotovo ružičasta, bio je nizak, vitkih ruku i nogu, ali dobro građen, a glas je imao osobito mekan.
Bio je jednako osebujan u načinu i u odijevanju. Nije trpio od engleske mauvaise honte33. Nije mu bilo potrebno, da ga predstave. I bez toga je bio s ljudima srdačan. Obično se obraćao strancima, ženama i muškarcima, bez ikakve formalnosti, i pri tome ga nikada nisu osuđivali. Odjeću mu ne možemo opisati, jer je bila jako različita, ali je uvijek, u pogledu boje i kroja, bila potpuno oprečna odjeći onih, s kojima se u to vrijeme družio.
Po naravi je bio sklon udvaranju damama, a to je radio bez ikakve grižnje savjesti i bez osjećaja, da je takav postupak nezgodan. Sam nije imao srca, koje bi se moglo povrijediti, pa je bio doslovno nesvijestan činjenice, da čovječanstvo trpi od te nevolje. Nije o tome mnogo mislio, ali, da su ga upitali, bio bi odgovorio, da loš postupak sa srcem dame znači smetanje njenog napretka u životu. Stoga su mu njegovi principi branili da obraća svoju pažnju djevojci, ako je mislio, da je u blizini kakav muškarac, kome bi odgovaralo, da je oženi. Na taj se način njegova dobra narav često kosila s njegovim užitkom. Međutim, to je bio jedini motiv, zbog kojega bi se odrekao da najspremnije izrazi ljubav svakoj djevojci, koja bi mu se svidjela.
Bertie Stanhope, kako su ga obično zvali, bio je, međutim, voljen i cd žena i od muškaraca, i od Talijana i od Engleza. Krug njegovih poznanika bio je vrlo velik i uključivao je ljude svih vrsta. Nije se divio položaju niti je prezirao one ispod sebe. Bio je u bliskim odnosima s engleskim plemićima, njemačkim trgovcima i rimskim svećenicima. Njemu su svi ljudi bili gotovo jednaki. On je bio iznad, ili bolje rekavši, ispod svake predrasude. Nije ga mogla očarati nikakva vrlina, niti presenetiti ikakva mana. Imao je u sebi prirođeno dobro ponašanje, koje ga je činilo podesnim za najviše krugove, a opet, ni u najnižim krugovima nije nikada bio nepriličan. Nije imao principa ni obzira prema drugima, ni poštovanja prema samom sebi, niti želje da bude išta drugo nego trut u košnici, samo ako bi, kao trut, mogao dobiti onoliko meda, koliko mu treba. Može se, međutim, proreći, da će u svojim kasnijim danima vjerojatno imati malo meda.
Takva je bila obitelj Stanhopovih, koja se, u to vrijeme, iznenada priključila crkvenim krugovima barchesterske katedrale. Možda bi bilo nemoguće zamisliti čudniju zajednicu. Nisu se oni našli na području katedrale, a da ih nisu poznavali i o njima govorili. U tom slučaju vjerojatno uopće nikakvo stapanje ne bi bilo moguće između pridošlica i Proudijeve grupe ili Grantlyjeve grupe. Ali to je daleko od istine. Stanhopove su sve po imenu poznavali u Barchesteru, i Barchester je bio spreman da ih primi objeručke. Doktor je bio jedan od barchesterskih prebendara, jedan od njegovih župnika, jedan od stupova snage. Ktome su i Proudijevci i Grantlyjevci računali na nj kao na sigurna saveznika.
On sam je bio brat jednoga plemića, a njegova žena drugoga – a oba su ta plemića bili lordovi s liberalnim tendencijama, s kojima je novi biskup imao neku vrstu veze. To je bilo dovoljno da ispuni g. Slopea nadom, da će moći pridobiti Dra. Stanhopa na svoju stranu prije nego što njegovim neprijateljima pođe za rukom da ga predobiju za sebe. U drugu ruku, stari je dekan pred mnogo godina, u danima doktorove svećeničke aktivnosti, njemu djelotvorno pomogao kod promaknuća; a pred mnogo, mnogo godina, dva su doktora, Stanhope i Grantly, kao mladi svećenici provodili zajedno vesele dane u oxfordskim društvenim prostorijama. Stoga Dr. Grantly nije sumnjao da će došljak stupiti pod njegovu zastavu.
Nijedan od njih nije ni slutio, od kakvih se članova sastoji obitelj Stanhopovih.

Deseto poglavlje

PRIMANJE KOD GĐE. PROUDIE – POČETAK


Prilikom svoga prvog posjeta Barchesteru, biskup i njegova žena proveli su ondje samo tri četiri dana. Kao što smo vidjeli, njegovo je gospodstvo zauzelo svoje mjesto na prijestolju. Ali njegovo držanje, u koje je on namjeravao uliti mnogo hijerarhalnog dostojanstva, bilo je u znatnoj mjeri pomućeno smionošću propovijedi njegova kapelana. Nije se baš usudio pogledati u lice svojim svećenicima i izjaviti strogošću svoga lica da doista misli, da je sve to njegov factotum rekao u njegovo ime, a opet se nije usudio opovrgnuti g. Slopea i pokazati onima oko sebe, da nema nikakve veze s propovijedi i da se ne slaže s njom.
I tako je nespretno blagoslovio svoje vjernike, nipošto onako, kako je to htio, i krenuo natrag prema svojoj palači u nedoumici, što da u toj stvari kaže svome kapelanu. Nije dugo ostao u nedoumici. Nije pravo ni odložio svoj ogrtač, kadli u radnu sobu uđe družica u svim njegovim tegobama i, još prije nego što je sjela, uskliknu:
»Biskupe, jesi li ikada čuo uzvišeniju, ganutljiviju i svrsishodniju propovijed od ove?«
»Znaš, ljubavi – ha-hm-he.« Biskup nije znao, što da kaže.
»Nadam se, gospodaru, da ne misliš reći, da se ne slažeš?«
U očima gospođe bilo je nešto, što u tom času gospodaru nije dopustilo da kaže, da se ne slaže. Osjećao je, ako ima namjeru da se ne složi, da to mora biti sada ili nikada, ali je također osjećao, da to sada ne može biti. Nije smogao snage da svojoj rođenoj ženi kaže, da je propovijed g. Slopea bila neumjesna, drska i neugodna.
»Ne, ne«, uzvrati biskup. »Ne, ne mogu reći, da se ne slažem – bila je to vrlo pametna propovijed i vrlo dobronamjerna, i mislim, da će donijeti mnogo koristi.« Tu je posljednju hvalu dodao, kad je vidio, da ono, što je već rekao, nipošto ne zadovoljava gđu. Proudie.
»Nadam se, da hoće,« reče ona. »Sigurna sam, da su je zaslužili. Jesi li, biskupe, ikada u svom životu čuo išta, što bi toliko podsjećalo na glumljenje, kao način, na koji g. Harding pjeva svoje litanije? Zamolit ću g. Slopea, da održi niz propovijedi o tom predmetu, dok se sve to ne izmijeni. Barem ćemo u našoj katedrali imati pristojnu, pobožnu, skromnu jutarnju službu božju. Ovdje više ne smije biti glumljenja. Tu gospođa pozvoni po ručak.
Biskup je znao više o katedralama i dekanima, zborovođama i službama božjim nego njegova žena, a znao je više i o biskupskoj moći. Međutim, zasada je smatrao, da je bolje da prijeđe preko toga.
»Mislim, draga, da ćemo se morati u utorak vratiti u London. Vidim, da će moj boravak ovdje biti vrlo nezgodan za vladu.«
Biskup je znao, da se njegova žena neće tome prijedlogu usprotiviti, a isto tako je osjećao, da će kad se povuče s bojnoga polja, u njegovoj odsutnosti žestina bitke jenjati.
»G. Slope će, naravno, ostati ovdje?« reče gospođa.
»O, naravno,« reče biskup.
I tako je biskup, nakon manje od jednog tjedna boravka u svojoj palači, pobjegao iz Barchestera i nije se vratio u palaču dva mjeseca, jer se tek tada završila londonska sezona. Za to vrijeme g. Slope nije bio nezaposlen, ali nije pokušao ponovo propovijedati u katedrali. U odgovoru na pisma gđe. Proudie, u kojima mu je predlagala niz propovijedi, on se obranio rekavši, da bi svakako želio da taj posao odgodi, dok se ona ne vrati, da ih čuje.
Svoje je vrijeme iskoristio u to, da stvori jedinstvenu Proudie-Slope stranku – ili, bolje rekavši, Slope-Proudie stranku, i nije uzalud utrošio vrijeme. Nije se pačao u dekana i kaptol, osim što im je, da ih malo podraži, poručivao biskupove želje u ovome i biskupovo gledanje u onome, i to na način, koji im je bio dovoljno neugodan, ali ne toliko, da bi prosvjedovali. Jednom ili dvaput je održao propovijed u jednoj udaljenoj crkvi u predgrađu, ali nije aludirao na službu božju u katedrali. Pokrenuo je osnutak dviju »Biskupovih barchesterskih škola dana gospodnjega«, objavio osnivanje »Biskupove barchesterske omladinske večernje čitaonice dana gospodnjega« i napisao dva tri pisma upravitelju barchesterske željezničke pruge, obavijestivši ga, koliko bi biskupu bilo stalo do toga, da se ukinu nedjeljni vlakovi.
Međutim, kad su istekla dva mjeseca, biskup i gospođa ponovo se pojaviše. A kao sretni preteča njihova povratka, njihov je dolazak navijestilo obećanje večernje zabave velikog stila. Pozivnice su poslane iz Londona – bile su datirane u Bruton Streetu i odaslane onom mrskom željeznicom, što krši dan gospodnji, u golemom smeđem papirnatom omotu g. Slopeu. Bio je tu uključen svatko, tko se zvao gospodinom ili gospođom u samom gradu Barchesteru i u krugu od dvije milje oko njega. Pozivnice su poslane svima dijecezanskim svećenicima, a i mnogim drugim uglednim svećenicima, u odsutnost kojih su biskup, ili barem biskupova žena, bili prilično sigurni. Međutim, ona je željela, da to bude velik i značajan društveni događaj, pa su se vršile pripreme za prijem nekolikih stotina.
I sada među Grantlyjevcima nastade komešanje, da li će prihvatiti biskupov poziv ili neće. Svima im je prvi poriv bio, da pošalju sasvim kratku ispriku za sebe, svoje žene i djecu. Ali postepeno razum nadvlada strast. Arhiđakon je shvatio da bi pogrešno postupio, kad bi dopustio, da svećenici katedrale dadu biskupu opravdan razlog, da se uvrijedi. Oni su se svi sastali na dogovor i složili se da će poći. Pokazat će, da su voljni poštovati biskupski položaj, ma koliko im se ne sviđao sam čovjek. Složili su se, da će poći. Stari će se dekan ušuljati, makar samo na pol sata. Kancelar, blagajnik, arhiđakon, prebendari i niži članovi kaptola će svi poći i povesti sa sobom svoje žene. Osobito je naređeno g. Hardingu, da pođe, ali je on u svom srcu odlučio da će se držati što dalje bude mogao od gospođe Proudie. I gospođa Bold je odlučila da ide, premda ju je njezin otac uvjeravao, da nije potrebno, da ona sa svoje strane pridonese takvu žrtvu. Kad će tamo biti cijeli Barchester, ni Eleanora ni Mary Bold nisu mogle razumjeti, zašto bi one izostale. Zar nisu osobno pozvane? Zar nije uz, ogromnu biskupsku pozivnicu bila priložena posebna bilješka kapelanova sastavljena najučtivijim riječima?
A tamo će biti i Stanhopovi, svi do jednoga. Čak će se i bezvoljna majka tom prilikom toliko pokrenuti. Oni su upravo stigli. Pozivnica ih je čekala u njihovu stanu. Nitko ih u Barchesteru nije vidio, a kakvu bi bolju priliku mogli imati da se pokažu barchesterskom svijetu? Nekoliko ih je starih prijatelja, kao arhiđakon i njegova žena, posjetilo, i našli su samo doktora i njegovu najstariju kćer, ali cvijet obitelji je bio još nepoznat.
Doktor je zapravo u svom srcu želio spriječiti signoru, da prihvati biskupov poziv, ali ona sama je svakako odlučila da će ga prihvatiti. Ako se njezin otac stidi, da mu kćer nose u biskupsku palaču, nju takav osjećaj ne muči.
»Svakako ću ići«, reče ona svojoj sestri, koja je blago pokušala da je odvrati, rekavši joj, da će se društvo sastojati od samih popova i popovskih žena. »Mislim, da su popovi sasvim kao i ostali ljudi, ako im skinete njihov crni kaput; a što se tiče njihovih žena, mislim, da mi neće smetati. Možeš reći tati, da nipošto ne namjeravam ostati kod kuće.«
Tati su rekli, a on je bio svijestan, da ne može ništa drugo nego popustiti. Osjećao je također, da mu je sada besmisleno da se stidi svoje djece. Postali su ovakvi; kakvi su, pod njegovim okriljem. Kako je prostro, tako mora da spava. Kako je posijao, tako će i požnjeti. Nije on zapravo te misli izustio tima riječima, ali to je bila bit, njegova razmišljanja. Nije se žacao da vidi Madelinu među biskupovim gostima zato, što je hroma, nego zato, što je znao, da će kao obično zavoditi i ponašati se na način, koji će sigurno biti odvratan korektnosti engleskih žena. Te su mu stvari smetale, ali ga nisu vrijeđale u Italiji. Tamo one nisu nikoga vrijeđale. Ali ovdje u Barchesteru, tu među njegovom braćom svećenicima, on se stidio, da ih vide. Takvi su bili njegovi osjećaji, ali on ih je potiskivao. Pa što ako njegova braća svećenici budu povrijeđeni! Oni mu ne mogu oduzeti položaj zato, što je ponašanje njegove udate kćeri preslobodno.
Na svaki način, Signora Neroni se nije bojala, da će koga povrijediti. Željela je izazvati senzaciju, natjerati svećenike (jer su se barchesterski muškarci uglavnom sastojali od svećenika), da kleče pred njom i, ako je moguće, poslati svaku svećeničku ženu kući zelenu od ljubomore. Nitko za nju nije mogao biti prestar, a malo tko premlad. Nitko presvet, nitko presvjetovan. Bila je potpuno spremna uhvatiti u svoju zamku i samoga biskupa, a onda s prezirom pogledati biskupovu ženu. Nije sumnjala u svoj uspjeh, jer je uvijek uspjela. Ali jedna stvar je bezuvjetno potrebna, mora osigurati za se čitavu sofu.
Pozivnica za Dra. Stanhopa, gospođu Stanhope i obitelj poslana je u omotu, na kojemu je bilo ime g. Slopea. Signora je uskoro saznala, da gospođa Proudie još nije u palači, i da svime upravlja kapelan. Njoj je mnogo više odgovaralo obratiti se na nj nego na gospođu i stoga mu je napisala najdražesnije pisamce na svijetu. U pet je redaka sve objasnila, izjavila, kako joj je nemoguće ne poželjeti, da se upozna s osobama kao što su biskup od Barchestera i njegova supruga, a mogla bi također dodati i g. Slopea, opisala je svoje žalosno stanje i završila time, da se nada, da će joj gospođa Proudie oprostiti njenu krajnju smionost, što moli, da joj se dopusti, da je odnesu na sofu. Zatim je priložila jednu od svojih prekrasnih posjetnica. Za uzvrat je primila jednako uljudno pismo od g. Slopea – sofa će biti rezervirana u velikom salonu, upravo nad glavnim stubištem, isključivo za njenu upotrebu.
I tako je svanuo dan zabave. Biskup i njegova žena stigoše iz Londona tek ujutro toga velikog dana, kao što se i pristoji tako velikim ljudima. Ali g. Slope je danju i noću neumorno radio, kako bi sve bilo u najboljem redu. Bilo je tu mnogo posla. U palači nije bilo nikakva primanja od bogzna kada. Trebalo je nabaviti novo pokućstvo, nove lonce i tave, nove šalice i tanjiriće, nove zdjele i tanjire. Gospođa Proudie je najprije izjavila, da se neće spustiti do tako niskih stvari kao što su jelo i piće, ali ju je g. Slope odgovorio, ili, bolje reći, pismeno odgovorio od štedljivosti! Biskupi treba da budu odani gostoljubivosti, a gostoljubivost znači jelo i piće. I tako se pristalo na večeru, ali će gosti, međutim, morati stajati za vrijeme jela.
U prvom katu kuće bile su četiri sobe, koje su vodile jedna u drugu, a zvale su se saloni, soba za primanje i boudoir gospođe Proudie. U prošlim je danima jedna od njih bila spavaonica biskupa Grantlyja, a druga njegova dnevna i radna soba. Sadašnji je biskup, međutim, premješten u jednu od prizemnih dvorišnih soba, pa mu je stavljeno na znanje, da može vrlo lijepo svoje svećenike primati i u blagovaonici, ako bi stigli u prevelikom broju, da budu pripušteni u njegovo malo svetište. On nije htio popustiti, ali je nakon kratke rasprave popustio.
Srce gospođe Proudie živo je udaralo, dok je pregledavala niz svojih soba. Bile su doista vrlo veličanstvene, ili će na svaki način biti pri svijetlu svijeća. A ipak su uređene s hvale vrijednom štedljivošću. Velike sobe, kad su pune ljudi i pune svijetla, izgledaju lijepe, jer su velike, i jer su pune, i jer su svijetle, dok su malim sobama potrebni skupocjeni ukrasi i bogato pokućtvo. Gospođa Proudie je to znala i to je potpuno iskoristila. Stoga je na svaki strop dala objesiti ogromnu plinsku svjetiljku s dvanaest žižaka.
Gosti su trebali stići u deset sati, večera je trebala trajati od dvanaest do jedan, a u jedan i po svi treba da odu. Kočije će dolaziti kroz gradska vrata, a odlaziti kroz vanjska vrata. Umoljava se, da do jedan manje četvrt napuste zemljište biskupske palače. Divno je to uređeno, a g. Slope je bio nenadoknadiv.
U devet i po ušao je biskup, njegova žena i njegove tri kćeri u veliku dvoranu za primanje. Bili su vrlo veličanstveni i vrlo svečani. G. Slope je bio dolje. Izdavao je posljednje naloge u pogledu vina. Dobro je znao, da župnici i pokrajinski vikari ne zahtijevaju tako skupocjene vrste kao uglednici katedrale. U takvim stvarima postoji korisno stupnjevanje, i Maršala po 20 šilinga tucet sasvim je dobra za vanjske dodatne stolove u uglu.
»Biskupe«, reče gospođa, kad je njegovo gospodstvo sjelo, »nemoj sjedati na onu sofu, molim te. Ona treba da ostane prazna za jednu damu.«
Biskup skoči na noge i sjedne na stolicu sa sjedalom od trstike. »Za jednu damu?« upita on mlitavo. »Misliš li neku određenu damu, draga?«
»Da, biskupe, jednu određenu damu«, reče njegova žena, ne udostojavši se da objasni.
»Ona nema nogu, tata,« reče najmlađa kći cerekajući se.
»Nema nogu!« reče biskup razrogačivši oči.
»Glupost, Netta, kakve to ludorije govoriš,« reče Olivia. »Ona ima noge, ali ne može hodati. Uvijek mora ležati, a svuda je okolo nose tri ili četiri čovjeka.«
»Bože, kako čudno!« reče Augusta. »Uvijek je okolo nose četiri čovjeka! Sigurna sam, da se to meni ne bi sviđalo. Mama, je li mi dobra haljina straga? Čini mi se, da mi je raskopčana,« i ona se okrenu leđima prema svojoj zabrinutoj majci.
»Raskopčana! Pa jasno, da jest,« reče ona, »i viri ti pola metra vrpce od podsuknje. Ja zbilja ne znam, zašto toliko plaćam gđi. Richards, kad neće da se potrudi da vidi, da li si sposobna izići pred ljude ili ne.« Gospođa Proudie ugurne vrpcu ovdje, potegnu haljinu ondje, gurnu i prodrma svoju kćer, a onda izjavi, da je sve u redu.
»Ali,« upadne biskup, koji je umirao od radoznalosti u vezi s tajanstvenom damom i njenim nogama, »tko je to, kome treba sofa? Kako se zove, Netta?«
Gromoglasni udarac na prednjim vratima prekide konverzaciju. Gospođa Proudie ustade, nježno se potapša i, gledajući se u zrcalu, dotaknu kapicu s obje strane. Djevojčice stadoše na prste da poprave vrpce na prsima, a g. Slope odjuri uza stube grabeći po tri stepenice odjednom.
»Ali tko je to, Netta?« prošapta doktor svojoj najmlađoj kćeri.
»La Signora Madeline Vesey Neroni,« uzvrati šaptom njegova kći. »Pazi da ne pustiš nikoga, da sjedne na onu sofu.«
»La Signora Madeline Vicinironi!« promrlja sam za se zbunjeni prelat. Da su mu rekli, da će doći princeza od Oude34 ili kraljica Pomare35 Zapadnog Otočja, ne bi se mogao više zabezeknuti. La Signora Madeline Vicinironi, koja je, budući da nema nogu, rezervirala sofu u njegovu salonu! – tko bi to mogao biti? Međutim, sada nije mogao dalje ispitivati, jer su najavili Dra. Stanhopa i gospođu Stanhope. Njih su poslali malo prije vremena, da ne smetaju, kako bi za signoru bilo dosta vremena, da je udobno smjeste u kola.
Biskup se pretvorio sav u jedan smiješak prema prebendarovoj ženi, a biskupova žena bila je sami smiješak prema prebendaru. Predstavljen je g. Slope. Bilo mu je drago da se upoznao s čovjekom, o kojemu je mnogo čuo. Doktor se vrlo duboko naklonio, a onda pogledao s izrazom kao da ne može uzvratiti kompliment u vezi s g. Slopeom, o kojemu, zapravo, nije ništa čuo. Doktor je, usprkos svojoj dugoj odsutnosti, mogao na prvi pogled prepoznati engleskog gospodina.
A onda gosti stadoše dolaziti u grupama: g. i gđa. Quiverful sa svoje tri odrasle kćeri, g. i gđa. Ghadwick sa svoje tri kćeri, krupni kancelar, njegova žena i sin klerik iz Oxforda. Mršavi mali doktor bez djece. G. Harding s Eleanorom i gospođicom Bold. Dekan naslonjen na mršavu usidjelicu, svoju jedinicu kćer, koja sada stanuje kod njega, damu vrlo učenu, stručnjaka za kamenje, paprati, trave i kukce, koja je napisala knjigu o laticama cvijeća. Gospođica Trefoil bila je na svoj način divna žena. Mogao se tu vidjeti i g. Finnie, pravnik, s njegovom ženom, na veliko zaprepaštenje mnogih, koji ga nikada prije nisu sreli ni u jednom salonu. Bila su tamo sva petorica barchesterskih doktora i stari Scalpen, umirovljeni apotekar i zubar, koji je prvi put saznao, da pripada višim slojevima, kad je primio biskupovu pozivnicu. Onda je došao arhiđakon i njegova žena sa svojom starijom kćeri Griseldom, mršavom, blijedom, povučenom djevojkom od sedamnaest godina, koja se držala majke i gledala u svijet mirnim, pozornim očima, a obećavala je veliku ljepotu, kad s vremenom sazrije.
I tako se sobe napuniše, stvoriše se grupice, a svaki je novi došljak odao svoje poštovanje biskupu, i onda pošao dalje, ne želeći nametljivo skrenuti na sebe previše pažnje velikoga čovjeka. Arhiđakon se vrlo srdačno rukovao s doktorom Stanhopom, a gospođa Grantly je sjela kraj doktorove žene. Gospođa Proudie je obilazila naokolo s dobro odmjerenom gracijom, određujući količinu svoje ljubaznosti prema kakvoći gosta, jednako, kao što je g. Slope radio s vinom. Ali sofa je još bila prazna, a pažljivi je kapelan uljudno upozorio dvadeset i pet dama i petoricu gospode, da tamo ne sjednu.
»Zašto ne dolazi?« pitao je biskup sam sebe. Duh mu je bio toliko obuzet signorom, da je gotovo i zaboravio, kako treba da se ponaša en bishop36.
Konačno pred stepenice predvorja dojuriše kola, koja su pristala sasvim drukčije nego ijedna druga kola toga večera. Nastade opći metež. Doktor, koji je stojeći u salonu čuo sve to, znao je, da dolazi njegova kći, pa se povukao u najdalji ugao, odakle neće vidjeti njezin ulazak. Gospođa Proudie se sva upela, osjećajući, da nastupa važan moment večeri. Biskup je postao instinktivno svijestan, da je konačno stigla La Signora Vicinironi, a g. Slope je odjurio u predsoblje da pruži pomoć.
Međutim, povorka, na koju je naletio na stepenicama predsoblja, gotovo ga je srušila i pregazila. Pokupio se, što je bolje znao i pošao uza stube za povorkom. Signoru su nosili s glavom naprijed. Brigu oko glave imao je njezin brat i jedan talijanski sluga, koji je bio navikao na taj posao. Noge su joj bile na brizi jedne služavke i gospođina talijanskog paža. A za svima je išla Charlotte Stanhope pazeći, da se sve izvede s gracijom i dostojanstvom. Na taj su se način s lakoćom popeli do salona i, pošto se u gomili svijeta stvorio širok prolaz, signora se sretno našla na svom ležaju. Jednoga je slugu poslala naprijed, da izvidi, da li je to sofa nalijevo ili nadesno, jer je trebalo da se prema tome obuče, pogotovu što se tiče narukvica.
Imala je vrlo prikladnu haljinu od bijelog baršuna, bez ikakva drugog ukrasa osim bogate bijele čipke protkane biserima preko grudi, i s isto takvom čipkom oko rukava haljine. Preko čela je nosila vrpcu od crvenog baršuna, usred koje se blistao veličanstveni Amor u mozaiku. Krila su mu bila obojena prekrasnim plavetilom, a bucmasti mu obrazi bijahu jasno rumeni. Na jednoj ruci, koju je zbog svoga položaja morala izložiti, imala je tri predivne narukvice, svaku od drukčijeg kamenja. Ispod nje na sofi i nad jastukom i uzglavljem sofe bio je prostrt svileni grimizni ogrtač ili marama, koja se protezala ispod cijelog njenog tijela i skrivala joj noge. Bilo je nemoguće da itko, bio muškarac ili žena, ne gleda u nju, onako odjevenu i onakvu, kakva je bila, krasnu i nepomičnu, u čistom sjaju svoje bijele haljine, koji se isticao i pojačavao zbog grimizne boje odozdo, s onom divnom glavom i onim velikim, smionim, sjajnim i prodornim očima.
I muško i žensko je nekoliko minuta gledalo samo nju.
I njeni su nosači bili vrijedni pažnje. Sve troje slugu bili su Talijani. Premda možda u svojoj zemlji nisu bili ništa osobito, bili su vrlo neobični u barchesterskoj palači. Muškarac je osobito privukao pažnju, a neki su se pokolebali, ne znajući, je li prijatelj ili sluga. U jednaku ih je nedoumicu doveo i Ethelbert. Onaj je Talijan bio u široko krojenu prijepodnevnom kaputu od običnog crnog sukna. Lice mu bijaše živahno, debeljuškasto, zadovoljno i glatko, bez ijedne dlačice. Oko vrata je nosio labavo svezan crni svileni rubac. Biskup je pokušao da mu se nakloni, ali čovjek, koji je bio dobro izvježban, ne obrati mu nikakve pažnje, nego samosvijesno iziđe iz sobe, a za njim žena i dječak.
Ethelbert je bio odjeven u svijetlomodro od glave do pete. Imao je na sebi vrlo širok plav kaput, krojen ravno kao lovački kaput, i vrlo kratak. Bio je podstavljen svilom azurnog plavetila. Prsluk mu je bio od plavog satena, oko vrata je nosio plavi rubac, koji je bio pričvršćen koraljnim prstenom, i imao je vrlo široke modre hlače, koje su mu gotovo sakrivale stopala. Meka mu je, sjajna brada bila mekša i sjajnija nego ikada.
Biskup, koji je već načinio jednu pogrešku, pomisli da je i Ethelbert sluga i htjede da mu se makne, da ga pusti proći. Ali Ethelbert brzo popravi njegovu pogrešku.

Jedanaesto poglavlje

PRIMANJE KOD GĐE. PROUDIE – ZAVRŠETAK


»Biskup od Barchestera, ako se ne varam?« reče Bertie Stanhope, pruživši mu srdačno ruku. »Drago mi je, da sam vas upoznao. Ovdje je prilična stiska, što?«
I doista je bila. Svi su se nagurali iza uzglavlja sole. Biskup, da dočeka svoju gošću, a ostali da je unesu, pa gotovo nisu imali mjesta ni da se pomaknu.
Biskup mu brzo pruži ruku i, proučavajući ga, malo mu se nakloni. »Drago mi je, da sam«... Nije mogao nastaviti, jer nije znao, je li njegov prijatelj signor, grof ili princ.
»Moja vam sestra svima zadaje mnogo neprilike,« reče Bertie.
»Ni najmanje!« Biskupu je bilo drago, da ima priliku pozdraviti u svom domu signoru Vicinironi – barem je tako rekao – pa se pokušao probiti okolo do prednjeg dijela sofe. Ako ništa, saznao je, da su njegovi neobični gosti brat i sestra. Muškarac, po njegovu mišljenju, mora da je Signor Vicinironi – ili grof, ili princ, tko zna. Pravo je čudo, kako divno govori engleski. Možda ima samo mali prizvuk stranog naglaska, to je sve.
»Da li vam se uglavnom sviđa Barchester?« upita Bertie.
Biskup, s dostojanstvenim izgledom, reče da mu se Barchester doista sviđa.
»Mislim, da niste dugo ovdje,« reče Bertie.
»Ne – ne dugo,« reče biskup i ponovo pokuša da se probije između naslona sofe i debelog župnika, koji je preko naslona buljio u signorino lice.
»Vi niste prije bili biskup, zar ne?«
Dr. Proudie mu objasni, da je to njegova prva dijeceza.
»O – mislio sam, da je tako,« reče Bertie, »ali katkada vas premještaju, ne?«
»Tu i tamo bude koji premještaj,« reče Dr. Proudie, »ali ne tako često kao prije.«
»Sada su ih sve potkresali na prilično jednaku plaću, zar ne?« reče Bertie.
Tu biskup nije smogao snage da odgovori nego ponovo pokuša da makne župnika.
»Ali mislim, da je posao različit,« nastavi Bertie. »Ima li ovdje u Barchesteru mnogo posla?« To je upitao točno onakvim tonom, kakvim bi mladi činovnik Admiraliteta upitao svoga kolegu početnika u Ministarstvu financija.
»Posao biskupa engleske crkve,« reče Dr. Proudie s velikim dostojanstvom, »nije lagan. Odgovornost, što je mora snositi, doista je vrlo velika.«
»Zar zbilja?« upita Bertie razrogačivši svoje krasne plave oči. »Dakle, ja se nikada nisam bojao odgovornosti. Nekoć sam i sam pomišljao da postanem biskup.«
»Pomišljali da postanete biskup!« uskliknu zaprepašteno Dr. Proudie.
»To jest svećenik – najprije svećenik, znate, a kasnije biskup. Da sam započeo, ja bih se bio držao toga. Ali, u cjelini, meni se najviše sviđa rimska crkva.«
Biskup o toj točki nije mogao diskutirati pa nije odgovorio.
»Eto, na primjer moj otac,« nastavi Bertie, »on nije ustrajao. Mislim, da mu se nije dalo govoriti uvijek jedno te isto. Da zbilja, biskupe, jeste li se upoznali s mojim ocem?«
Biskup je bio presenećen više nego ikada. Je li se upoznao s njegovim ocem? »Ne,« odgovori on, »još nije imao čast. Nada se da hoće.« I govoreći to, odlučio je svom silom odgurnuti toga debelog, nepokretnog župnika, ako ikako bude imao snage za to.
»Tu je negdje u sobi,« reče Bertie, »i uskoro će se pojaviti. Da zbilja, znate li vi mnogo o Židovima?«
Konačno biskup ugleda izlaz. »Oprostite,« reče, »ali moram obići sobu.«
»E – onda ću ja u stopu za vama,« reče Bertie. »Strašno vruće – zar ne?« To je pitanje uputio debelom župniku, s kojim je došao u najuži dodir. »Stavili su ovu sofu u najnemogućiji dio sobe. Kako bi bilo, da je maknemo. Pripazi, Madeline.«
Sofa je doista bila tako smještena, da su oni, koji su stajali iza nje, s teškom mukom mogli izići. Bio je iza nje tako uzan prolaz, da ga je mogla zatvoriti jedna jedina osoba. To je bilo loše smješteno, i Bertie je smatrao, da bi bilo dobro, da se to popravi.
»Pripazi, Madeline,« reče on i, okrenuvši se debelom župniku, dodade: »Pomozite mi samo malo gurnuti.«
Težina župnikova tijela počivala je na sofi, pa je i nehotice potpomogao zamah, koji je ubrzao i povećao pokret, što ga je Bertie htio učiniti. Sofa jurnu iz svog položaja i odleti do polovice sobe. Gospođa Proudie je stajala s g. Slopeom ispred signore i pokušavala da bude prijazna i društvena. Međutim, nije bila najbolje volje, jer je ustanovila, da je gospođa, kad bi joj ona što rekla, odgovarala g. Slopeu. G. Slope joj je očito bio miliji, ali gospođa Proudie nije mogla dopustiti, da se o njoj ima niže mišljenje nego o kapelanu. Počinjala je bivati dostojanstvena, ukočena i uvrijeđena, kadli na nesreću kotačić sofe zahvati čipku njene povlake i ponese sa sobom ogroman dio njene haljine. Čulo se, kako popuštaju porubi, kako pucaju šavovi, kako se otvaraju nabori, vidjelo se, kako se otkidaju volani i raspada tkanina. Dugački komad uništene i razderane čipke naružio je sag i još se držao prokletog kotačića, na kojem se pokretala sofa.
Slično je, kad se podigne granitna utvrda; sviđa se očima ratnika, i dive joj se zbog njene čvrstoće i simetrije. Godinama su je gradili. Njene pravilne puškarnice, njeni krasno izrađeni bedemi, njeni nadsvođeni katovi pokazuju umijeće modeme znanosti. Ali, gle, mala iskra na izdajnički fitilj – oblak dima se digne do nebesa – i više ne vidiš ništa osim zemlje, prašine i ružnih razvalina.
Znamo, kakva je bila srdžba Junone, kad su prezreli njenu ljepotu. Znamo i to, kakvom olujom strasti mogu da planu čak i nebeski duhovi. Kao što je vjerojatno Junona gledala Parisa na brdu Idi,37 tako je gospođa Proudie gledala Ethelberta Stanhopa, kad je nogom sofe pričepio čipku njene povlake.
»O Bertie, idiote!« uskliknu signora videći što je učinio i kakve će biti posljedice.
»Idiote,« odjeknu gđa. Proudie tako, kao da ta riječ nije dosta jaka, da izrazi njen bijes. »Ja ću mu pokazati..., a onda, ogledavši se da ustanovi jednim pogledom svu svoju nevolju, uvidje, da je potrebno da odmah skupi razasute ostatke svoje haljine.
Kad je Bertie vidio, što je učinio, dojuri k sofi i baci se na jedno koljeno pred uvrijeđenom damom. Namjera mu je bez sumnje bila da oslobodi poderanu čipku iz kotačića, ali je izgledalo kao da od kakve božice moli oproštenje.
»Odručite to, gospodine!« reče gđa. Proudie. Teško je reći, iz kojeg je odlomka dramskog pjesništva izvukla tu riječ, ali mora da joj je bila u pamćenju i činila se svojom uzvišenošću kao stvorena za ovu priliku.
»Poletjet ću k vilinskim tkalačkim stanovima da popravim štetu, samo da mi oprostite,« reče Ethelbert još uvijek na koljenima.
»Odručite to, gospodine!« reče gđa. Proudie s podvostručenom snagom i gotovo bijesnom srdžbom. Ta aluzija na vile bila je izravno ruganje i smišljena, da je izvrgne smijehu. Njoj se barem tako činilo. »Odručite to, gospodine,« gotovo je vrisnula.
»Ne držim vas ja, nego ta prokleta sofa,« reče Bertie, gledajući pogledom punim molbe u njeno lice i podigavši obadvije ruke, da bi pokazao, da je ne drži za haljinu, ali je još uvijek ostao na koljenima.
Nato se signora nasmije. Zapravo ne glasno, ali se ipak čulo. I kao što bi se tigrica, kojoj su oteli mlado, s jednakom srdžbom bacila na svakoga, tko bi joj bio na dohvatu, tako se i gđa. Proudie bacila na svoju gošću.
»Gospođo!« reče – a snaga proze nije dosta velika, da izrazi plamen, što je bljeskao iz njenih očiju.
Signora joj se načas zagleda ravno u lice, a tada, okrenuvši se svome bratu, reče prpošno: »Bertie, idiote, ustani.«
Dotle su se već oko nje skupili biskup, g. Slope i njene tri kćeri i pribrali razasute ruševine njene veličanstvenosti. Djevojke su se poredale u polukrugu iza svoje majke i tako, idući za njom i noseći napolje komade haljine, iziđoše iz sobe za primanje ne sasvim bez dostojanstva. Gđa. se Proudie morala povući i ponovo odjenuti.
Čim je ta grupa zvijezda prošla kraj njega, Ethelbert se uspravi i, okrenuvši se tobože ljutito debelom župniku, reče: »Zapravo ste vi tome krivi, gospodine, ne ja. Ali vi možda očekujete unapređenje, pa sam ja krivnju preuzeo na se.«
Sada nastade smijeh na račun debelog župnika, kome su se priključili i biskup i kapelan, pa je tako sve ponovo uređeno.
»O, preuzvišeni, tako mi je žao, da se to dogodilo,« reče signora ispruživši ruku tako, da bi prisilila biskupa, da je primi. »Moj je brat tako nesmotren. Molim vas, sjednite, i dopustite mi zadovoljstvo, da vas upoznam. Premda sam jadno stvorenje, kome je potrebna sofa, nisam tako sebična, da bih je čitavu za se zadržala.« Madeline se uvijek mogla tako smjestiti, da je bilo mjesta za jednog gospodina, a krinolina njenih prijateljica je, kako je sama izjavila, tako glomazna, da ne može stati uz nju na sofu.
»Dala sam se ovamo donijeti isključivo radi užitka da se upoznam s vama,« nastavi ona. »Naravno, kraj vašeg posla, čovjek ne može ni pomisliti, da biste vi došli k nama, to jest, da nas posjetite. A vaše su engleske večernje zabave tako dosadne i svečane. Vjerujete li, preuzvišeni, da mi je, kad sam dolazila u Englesku, jedina utjeha bila pomisao, da ću se upoznati s vama,« i ona ga pogleda pogledom ženskog đavla.
Po biskupovu je, međutim, mišljenju, ona bila vrlo slična anđelu, pa je, prihvativši ponuđeno mu sjedalo, sjeo kraj nje. On izusti nekakvu frazu o tome, kako joj je duboko obavezan, što se toliko potrudila, i sve više i više se pitao, tko bi ona mogla biti.
»Naravno, vama je moja tužna povijest poznata?« nastavi ona.
Biskupu nije bila poznata ni jedna riječ. Znao je, međutim, ili je bar mislio da zna, da ne može ući u sobu kao ostali svijet, pa je to iskoristio. Lice mu je poprimilo izraz neizbrisive tuge, i on reče da zna, kako je božjom voljom stradala.
Signora tek dotaknu uglove svojih očiju vrlo dražesnom maramicom. Da, reče – stavljena je bila na teško iskušenje – iskušenje, koje, po njezinu mišljenju, prelazi čovječje snage. Ali, kad joj je ostalo dijete, ostalo joj je sve. »O, preuzvišeni,« uskliknu ona, »morate vidjeti to djetešce – posljednji pupoljak čudesnog stabla. Morate dopustiti majci, da se nada, da ćete položiti svoje svete ruke na njezinu nevinu glavu i posvetiti je, da bi stekla ženske kreposti. Smijem li se tome nadati?« upita ona gledajući u biskupove oči i dotičući biskupovu nadlakticu svojom rukom.
Biskup je bio samo čovjek pa je rekao, da se može nadati. Na koncu, što je to drugo nego molba, da podijeli njenoj kćeri sakrament svete potvrde. Molba, koja, istina, nije potrebna, jer bi on to učinio kao nešto, što se razumije samo po sebi, ako bi se mlada gospođica pojavila redovitim putem.
»Tiberijeva krv,« reče signora gotovo šapćući, »Tiberijeva krv teče u njenim žilama. Ona je posljednji potomak Nerona.«
Biskup je čuo o posljednjim Vizigotima,38 nejasno mu je lebdjela u mozgu ideja o posljednjem Mohikancu,39 ali da ovako preda nj dovedu posljednju od roda Neronova, da je blagoslovi, to ga je jako zapanjilo. Pa ipak, ta mu se gospođa sviđala. Misli ju joj tekle kako treba, a razgovarala je pristojnije nego njezin brat. Ali tko su oni? Sad je potpuno jasno, da onaj plavi luđak sa svilenom bradom nije princ Vicinironi. Gospođa je udata pa je, naravno, preko muža postala jedna od Vicinironija. Tako je biskup naučio nešto novo.
»Kad ćete je primiti?« upita signora trgnuvši se.
»Primiti koga?« upita biskup.
»Moje dijete,« reče majka.
»Koliko je godina mladoj gospođici?« upita biskup.
»Upravo je navršila sedam,« odvrati signora.
»O,« reče biskup potresavši glavom, »ona je premlada – znatno premlada.«
»Ali, znate, u sunčanoj Italiji mi ne gledamo na godine,« i signora dobaci biskupu jedan od svojih najslađih smiješaka.
»Ali ona je doista znatno premlada,« ustraja biskup. »Mi nikada ne podjeljujemo sakrament potvrde prije...«
»Ali vi biste mogli s njom razgovarati. Mogli biste dopustiti, da s vaših posvećenih usana čuje, da nije izopćenik, zato jer je Rimljanka; da može potjecati od Neronove krvi, a ipak biti kršćanka; da možda ima svoje crne uvojke i tamne obraze zahvaljujući krvi poganskih Cezara, a ipak može biti dijete milosti. Vi ćete joj to reći, zar ne, moj prijatelju?«
Prijatelj obeća da hoće te upita, da li dijete zna katekizam.
»Ne,« reče signora, »nisam joj dopustila da uči takve lekcije u zemlji ugnjetenoj svećenicima i izopačenoj idolatrijom Rima. Ovdje, u Barchesteru, mora ona naučiti govoriti te svete riječi. O, kad biste vi mogli biti njen učitelj!«
Dru. Proudiju se ta gospođa sigurno sviđala, ali, kako je on bio biskup, nije bilo vjerojatno, da će poučavati djevojčicu u prvim temeljima katekizma. Stoga reče, da će joj poslati učitelja.
»Ali vi ćete, preuzvišeni, s njom razgovarati?«
Biskup reče, da hoće, ali kamo da dođe.
»U tatinu kuću,« reče signora s izrazom malog iznenađenja na to pitanje.
Biskupu zapravo nije dostajalo snage, da je zapita, tko joj je tata. Tako ju je konačno morao ostaviti, da nije ušao u dubinu te tajne. Gđa. Proudie, u svojoj drugoj najboljoj haljini, vratila se sada u sobu, a njezin muž pomisli, da će biti dobro, da ne ostane u tako prisnom razgovoru s gospođom, o kojoj, čini se, njegova žena ima tako nisko mišljenje. Začas nabasa na svoju najmlađu kćer.
»Netta,« reče on, »znaš li ti, tko je otac te signore Vicinironi?«
»Nije Vicinironi, tata,« reče Netta, »nego Vesey Neroni, a ona je kći Dra. Stanhopa. Ali moram ići pozdraviti Griseldu Grantly. Okladila bih se, da s jadnom djevojkom nitko nije cijelo veče ni riječi progovorio.«
Dr. Stanhope! Dr. Vesey Stanhope! Kći Dra. Veseya Stanhopa! Sad se sjeća da je nešto čuo o njenoj udaji za nekakva raspuštenog talijanskog lupeža! A ono drsko plavo derište, što ga je ispitivalo o biskupskom položaju, to je Stanhopov sin, a gospođa, koja ga je tako usrdno molila, da dođe poučavati njenu kćer katekizam, ona je kći staroga Stanhopa! Kći jednoga od njegovih prebendara! Dok su mu te misli prolijetale mozgom, bio je gotovo jednako bijesan kao što je bila i njegova žena. Pa ipak, nije mogao a da ne prizna, da je majka zadnjeg Neronova potomka ugodna žena.
Dr. Proudie se odvuče u susjednu sobu, u kojoj se skupila grupa svećenika Grantlyjevaca, među kojima je, ističući se nad svima, stajao arhiđakon, dok je stari dekan sjedio gotovo utonuvši u golemi naslonjač kraj kamina. Biskupu je bilo mnogo slalo da bude prijatan i da, ako je moguće, umanji gorčinu, što ju je prouzročio njegov kapelan. Neka g. Slope vrši fortiter in re40 on će sam ulijevati suaviter in modo.41
»Molim vas, ostanite, gospodine dekane, molim vas ostanite,« reče on, ikad je starac pokušao da ustane. Smatram to kao veliku ljubaznost, što ste došli na ovakav omnium gatherum.42 Ali nismo se još pravo ni smjestili, i gđa. Proudie još nije mogla da pozove svoje prijatelje, kako bi to željela. No, gospodine arhiđakone, sve u svemu, nismo bili s vama tako strogi u Oxfordu.«
»Ne,« reče arhiđakon, »samo ste nam iščupali zube i odrezali jezike. Dopustili ste nam još da dišemo i gutamo.«
»Ha, ha, ha!« nasmija se biskup. »Nije baš tako lako odrezati jezik oxfordskom magnatu, a što se tiče zuba – ha, ha, ha! Pa što, kako smo mi ostavili stvar, vrlo je neobično, da glavari kolidža ne provedu svoju volju onako potpuno kao što su to činili, kad je tjedno vijeće bilo na vrhuncu slave. Što vi kažete, gospodine dekane?«
»Starac, preuzvišeni, nikada ne voli promjene,« reče dekan.
»Ako je tome tako, mora da ste bili bijedni traljavci,« reče arhiđakon, »a zapravo, ako ćemo pravo, mislim da ste vi to pokvarili. Na svaki način morate priznati ovo: vi niste učinili ni polovicu od onoga, što ste se hvalili, da ćete učiniti.«
»A što se tiče vašega sistema profesora...« započe sporo kancelar. Nikada mu nije bilo suđeno da ode dalje od takva početka.
»Kad se već govori o profesorima,« reče neki mekani, jasni glas odmah iza kancelarova lakta, »koliko biste vi Englezi mogli naučiti od Nijemaca. Samo ste vi preponosni.«
Okrenuvši se, biskup opazi, da je onaj odvratni mladi Stanhope došao za njim. Dekan se zabulji u nj, kao da je neka nezemaljska prikaza. Tako su isto učinili i dva tri prebendara i niža člana kaptola. Arhiđakon se nasmija.
»Njemački su profesori ljudi od nauke,« reče g. Harding, »ali...«
»Njemački profesori!« zahropta kancelar, kao da mu je živčani sistem primio udarac, koji može izliječiti samo tjedan dana oxfordskog zraka.
»Da,« nastavi Ethelbert, nipošto ne shvaćajući, zašto bi trebalo da njemački profesor bude prezira vrijedan u očima oxfordskog nastavnika, »u Njemačkoj profesori poučavaju; u Oxfordu, vjerujem, oni se samo prave, da poučavaju, a katkada čak ni to. Uskoro će vam se te vaše univerze popeti na glavu, ako ne pristanete da uzmete pouku od Njemačke.«
Nitko ne odgovori. Dostojanstveni se šezdesetogodišnji svećenici nisu mogli poniziti, da o takvom predmetu diskutiraju s mladićem u takvu odijelu i s takvom bradom.
»Imate li vani u Plumsteadu dobru vodu, gospodine arhiđakone,« upita biskup, da bi promijenio razgovor.
»Prilično dobru,« reče g. Grantly.
»Ali ni izdaleka tako dobru kao vino, preuzvišeni,« reče neki duhoviti niži član kaptola.
»I ne upotrebljava se toliko,« reče jedan drugi, »to jest, ne toliko za unutrašnju svrhu.«
»Ha, ha, ha!« nasmija se biskup, »podrum dobra vina je vrlo ugodna stvar u kući.«
»Vaši su njemački profesori, vjerujem, veći prijatelji piva,« reče zagrižljivi, mali, mršavi prebendar.
»Njima nije mnogo stalo ni do jednog ni do drugog,« reče Ethelbert, »a time se možda može objasniti njihova superiornost. Onaj židovski profesor...«
Uvreda je zašla preduboko, a da bi je mogao podnijeti oxfordski duh. Stoga arhiđakon odšeta na jednu stranu, a kancelar na drugu. Za njima odoše i njihovi sljedbenici, tako da na sagu pred kaminom ostadoše samo biskup i mladi reformator.
»Ja sam i sam bio nekoć Židov,« započe Bertie.
Biskup je odlučio, da neće dopustiti još jedno ispitivanje, niti se dati pod ikakvim uvjetima odvesti u Palestinu. Stoga se ponovo sjeti da ima neki osobito važan posao i ostavi mladog Stanhopa s dekanom. Dekan se nije loše proveo, jer mu je Ethelbert podnio točan prikaz značajnih događaja u Svetoj zemlji.
»O, gospodine Harding,« reče biskup, dostigavši ci-devant43 upravnika. »Htio sam vam reći jednu riječ o ubožnici. Vi, naravno, znate, da treba da se popuni mjesto upravnika.«
Srce g. Hardinga zaigra malo življe, te odgovori, da je čuo za to.
»Naravno,« nastavi biskup, »ima samo jedan čovjek, kojega bih želio vidjeti na tom položaju. Ne znam, što vi o tome mislite, g. Harding...«
»To je, preuzvišeni, vrlo jednostavno,« reče ovaj. »Ako mi se mjesto ponudi, prihvatiti ću ga, a ako ga tko drugi dobije, pomirit ću se s time, da ga nisam dobio.«
Biskup izjavi, da mu je drago da to čuje. G. Harding može biti sasvim siguran, da ga nitko drugi neće dobiti. Ima nekoliko sitnica, koje će donekle izmijeniti bit njegovih dužnosti. To je g. Hardingu vjerojatno poznato i neće možda imati ništa protiv da o toj stvari raspravi s g. Slopeom. To je predmet, kojemu je g. Slope posvetio mnogo pažnje.
G. Harding se, nije ni sam znao zašto, osjeti potišten i ozlovoljen. Od kakve bi njemu pomoći mogao biti g. Slope? Znao je, da će biti nekih izmjena. Bit tih promjena netko mora saopćiti upravniku, a najprirodnije je, da to učini kapelan. Na taj je način pokušavao da dokazivanjem primiri svoj duh, ali uzalud.
G. Slope je međutim zauzeo mjesto na signorinoj sofi, što ga je biskup ispraznio, i ostao je s tom damom, dok nije došlo vrijeme da goste povede k večeri. Gđa. Proudie nije na to gledala zadovoljnim okom. Zar se ta žena nije smijala njoj u njenoj nevolji, i zar nije g. Slope to čuo? Nije li ona nekakva talijanska spletkašica, napola udata, napola neudata, namještena, utvarana i drska? Nije li ona strahovito nakinđurena baršunom i biserima, i to baršunom i biserima, koje joj nisu strgnuli s njenih leđa? A povrh svega, zar ona ne nastupa tako kao da je ljepša od svih oko nje? Krivo bismo shvatili njene osjećaje, kad bismo rekli, da je gđa. Proudie bila ljubomorna. Ona nije imala ni najmanje želje da g. Slope bude zaljubljen u nju, ali joj je bilo potrebno laskanje duhovnih i svjetovnih usluga g. Slopea. Nikako nije htjela, da te usluge skrenu sa svoga toka na stvorenje kao što je signora Neroni. Također je držala, da bi g. Slope po svojoj dužnosti morao mrziti signoru, a iz njegova se ponašanja činilo, da je on daleko od toga da je mrzi.
»Dođite, g. Slope,«, reče ona skliznuvši kraj njega, s izrazom, koji je pokazivao njene osjećaje, »mogli bi malo pomoći. Povedite, molim vas, gospođu Grantly na večeru.«
Gđa. Grantly je to čula i nestala. Gđa. Proudie nije pravo ni izustila te riječi, a određena žrtva uhvati pod ruku jednog od župnika svoga muža i tako se spasi. Što bi joj rekao arhiđakon da ju je vidio, kako dolazi niza stube s g. Slopeom?
I g. Slope je čuo, ali nije nipošto poslušao onako spremno, kako se od njega očekivalo. Razdoblje poslušnosti g. Slopea prema gđi. Proudie zapravo se primicalo kraju. Još nije želio prekinuti s njom, niti uopće prekinuti, ako se to bude ikako dalo izbjeći. Ali on je namjeravao biti gospodar u biskupskoj palači, a, kako je ona stvorila istu odluku, nije bilo nevjerojatno, da bi se njih dvoje moglo pograbiti.
Prije nego što je ostavio signoru, postavio je pred nju stolić i zamolio je, da mu kaže, što da joj donese. Njoj je bilo sasvim svejedno, reče – ništa – ili bilo što. Sada, kad je trebala biti ostavljena sama, sada je osjećala bijedu svoga položaja. No, malo piletine, malo butine i čašu šampanjca.
G. Slope je morao objasniti, zacrvenjevši se od stida zbog svoga gospodara, da nema šampanjca.
Bit će dobar i sherry. A tada g. Slope siđe niza stube s učenom gospođicom Trefoil pod rukom. Bi li mu ona mogla reći, da li su paprati iz Barsetshirea iste kao i one iz Cumberlanda? Paprati su najveća strast njegova života – i još prije nego što mu je mogla odgovoriti, on je ostavi ukliještenu između vrata i kredenca. Pedeset joj je minuta trebalo da se izvuče, a i onda je još bila nenahranjena.
»Vi nas ne ostavljate, g. Slope,« reče budna domaćica, videći, kako njezin rob izmiče prema vratima s naslagom hrane, što ju je nosio visoko nad glavama gosti.
G. Slope objasni, da signora Neroni želi svoju večeru.
»Molim vas, g. Slope, neka joj večeru odnese njezin brat,« reče gđa. Proudie sasvim glasno. »Potpuno je apsurdno, da se vi time bavite. Molim vas, g. Slope, učinite mi tu uslugu. Sigurna sam, da će g. Stanhope poslužiti svoju sestru.«
Ethelbert se vrlo ugodno zabavljao u najudaljenijem kutu sobe pokušavajući da bude uslužan i ugodan prema najmlađoj kćeri gđe. Proudie.
»Gospođo, ja se ne bih mogao izvući odavle sve da Madeline umire od gladi,« reče on. »Fizički sam prikovan. Jedino kad bih mogao letjeti.«
Srdžba gospođe se još povećala, kad je vidjela, da joj je kći također prešla k neprijatelju. A kad je vidjela, da je usprkos njenom protivljenju, unatoč njenoj izričitoj zabrani, g. Slope otišao u salon, čaša se njenog ogorčenja prelila i ona se više nije mogla svladati. »Ovakvo ponašanje još nisam vidjela,« reče ona mrmljajući. »Ja to ne mogu i neću dopustiti.« A onda, pošto se nekoliko minuta vrpoljila i pjenila od bijesa, progura se kroz gomilu i pođe za g. Slopeom.
Došavši gore u salon, vidjela je, da u njemu nema nikoga, osim ono dvoje krivaca. Signora je vrlo udobno sjela uz svoju večeru, a g. Slope se nagnuo nad nju dodavajući joj, što je trebala. Raspravljali su o zaslugama škola dana gospodnjega. Gospođa je predložila, budući da nikako ne može doći k djeci, možda bi joj se moglo udovoljiti želji njenog srca, da se djeca dovedu k njoj.
»A kad bi to bilo, g. Slope?« upita ona.
Ulazak gđe. Proudie spasio je g. Slopea, i on se nije morao izjasniti. Ona brzim koracima dođe do sofe, da bi krivce pogledala licem u lice, a onda, odlazeći u drugu sobu, reče: »G. Slope, njegovo je gospodstvo izrazilo svoju osobitu želju, da biste bili dolje i pomogli malo. Jako ćete me obvezati, ako odete k njemu.« Nato dostojanstveno ode dalje.
G. Slope nešto promrmlja kao odgovor i spremi se da će poći dolje. Što se tiče toga, da ga biskup treba, on je predobro poznavao svoju gospodaricu, a da bi tu izjavu shvatio ozbiljno. Međutim, nije želio da od sebe napravi heroja prizora, ili da upadne u oči zbog veće kavalirštine nego što to situacija zahtijeva.
»Je li ona uvijek takva?« upita signora.
»Da – uvijek – gospođo,« reče gđa. Proudie vraćajući se.
»Uvijek ista – uvijek jednako neprijateljska prema svakoj vrsti nedolična ponašanja.« I ona opet ponosno prođe kroz sobu izašavši kroz vrata za g. Slopeom.
Signora nije mogla za njom, jer bi to sigurno bila učinila, da je mogla. Ali se glasno nasmijala, a zvuk njezina smijeha odjeknuo je kroz predsoblje, pa niza stube za gospođom Proudie. Da je u nje bila Grimaldijeva44 spretnost, ne bi se mogla bolje osvetiti.
»G. Slope,« reče gđa. Proudie uhvativši krivca na vratima, »čudim se, da ste mogli ostaviti moje društvo, da biste se posvetili jednoj takvoj namazanoj Jezebeli.45 «
»Ali ona je hroma, gospođo Proudie, i ne može hodati. Netko ju je morao poslužiti.«
»Hroma,« reče gđa. Proudie. »Da je moja, ja bih joj prelomila noge. Po što je ona uopće došla ovamo? Takva namještena bezobraznica.«
U predsoblju i susjednoj sobi sve se užurbalo od oblačenja kaputa i stavljanja šalova. Barchesterski se narod spremao kući. Kad su se opraštali, gđa. Proudie se svakome pojedinom što je ljepše mogla usiljeno nasmiješila, ali joj to nije jako polazilo za rukom. Njena je dobra volja stavljena na strahovito iskušenje. Gosti su se polako razišli.
»Pošaljite brzo natrag kola,« reče Ethelbert Dru. Stanhopu i gđi. Stanhope, kad su se oprostili.
Mlađi Stanhopovi su ostali sasvim do kraja, pa su s biskupovom obitelji sačinjavali neugodno društvo. Pošli su svi u blagovaonicu, a onda, pošto je biskup spomenuo, da je »dama« sama u salonu, svi pođu za njim. Gđa. Proudie je zadržala g. Slopea i svoje kćeri u živoj konverzaciji, odlučivši da neće dopustiti niti da se on zabavlja, niti da se one kvare. Biskup, u smrtnom strahu od Bertija i Židova, pokušao je razgovarati sa Charlottom Stanhope o klimi u Italiji. Bertie i signora bili su prepušteni jedno drugome.
»Jesi li konačno dobila večeru, Madeline?« upita drski ili zlobni mladić.
»Da,« reče Madeline. »G. Slope je bio tako dobar pa mi ju je donio. Samo se bojim, da sam ga stavila u veću nepriliku nego što sam željela.«
Gđa. Proudie pogleda u nju, ali ne reče ništa. Značenje njena pogleda moglo bi se ovako protumačiti: »Ako se još ikada: nađeš u ovoj kući, dopustit ću ti, da budeš bezobrazna, afektirana i zlobna, koliko god te volja.«
Konačno su se povratila kola s tri talijanske sluge, i signoru Madeline Vesey Neroni iznesoše kao što su je i unijeli.
Gospodarica palače se povuče u svoju spavaću sobu nipošto zadovoljna uspjehom svoga prvog velikog primanja u Barchesteru.

Dvanaesto poglavlje

SLOPE – HARDING


Dva tri dana nakon primanja g. Harding dobije pisamce, kojim je zamoljen, da pohodi g. Slopea u biskupskoj palači u rani sat narednog jutra. U dopisu nije bilo ništa neuljudno, pa ipak mu je ton bio jako neugodan. Glasio je ovako:
»Dragi g. Harding,
Hoćete li me počastiti svojim posjetom u biskupskoj palači sutra ujutro u 9.30. Biskup želi, da razgovaram s vama u vezi s ubožnicom. Nadam se, da ćete me ispričati, što sam odredio tako rani sat. Učinio sam to, jer mi je vrijeme vrlo odmjereno. Međutim, ako vam je potpuno nezgodno, promijenit ću na 10. Možda ćete imati dobrotu, da mi odgovorite kratkom bilješkom.
Vjerujte mi, dragi gospodine Harding, da sam vaš odani prijatelj.
Obh. Slope.«

Biskupska Palača, ponedjeljak ujutro,
20 kolovoza 185-.«
G. Harding niti je mogao, niti htio nešto takvo vjerovati; k tome je mislio, da je g. Slope prilično drzak, da sebe naziva tim imenom. Njegov odani prijatelj, doista! Koliko odanih prijatelja sudbina dodijeli čovjeku u njegovu životu? I kakvim se postupkom oni stvaraju? A što se od toga postupka dosada dogodilo između g. Hardinga i g. Slopea? G. Harding nije mogao, a da sebi ne postavi ta pitanja, dok je čitao i pročitavao pisamce pred sobom. Pa ipak, odgovorio je ovako:
»Štovani gospodine,
Prema vašoj želji, doći ću u biskupsku palaču sutra u 9.30 ujutro.
Sa štovanjem, S. Harding.«

High Street, Barchester,
ponedjeljak.«
A narednoga jutra, točno u devet i po, on zakuca na vratima palače i upita za g. Slopea.
Biskup je imao jednu malu sobu, što mu je dodijeljena u prizemlju, a g. Slope drugu. U ovu su uveli g. Hardinga i zamolili ga, da sjedne. G. Slope još nije bio tamo. Svrgnuti upravnik stajao je kraj prozora i gledao u vrt. Nije mogao a da ne pomisli, pred kako kratko vrijeme je ta kuća bila njemu otvorena kao da je on dijete te obitelji, rođeno i odgojeno u njoj. Sjetio se, kako su se stare sluge smiješile otvarajući mu vrata; kako bi stari prijazni glavni sluga rekao, ako bi g. Harding izostao nekoliko sati dulje nego obično: »Čovjeku se razvesele oči, kad vas ugleda, g. Harding;« kako bi, sitničava gazdarica tvrdila, da nije nikako moguće, da je večerao, ili doručkovao, ili ručao. A onda, više od svega, sjećao se prijatnog sjaja unutrašnjeg zadovoljstva, što bi se uvijek prelio preko lica starog biskupa, kad god bi njegov prijatelj ušao u sobu.
U oba mu se oka pojavi suza pri pomisli, da je svega toga nestalo. Što će mu sada ubožnica? Sam je na svijetu i već ostario. Brzo, vrlo brzo će morati otići i sve to ostaviti, kao što je otišao i njegov dragi, stari prijatelj. Otići i ostaviti ubožnicu i svoje običajno mjesto u katedrali, i svoje navike i svoje užitke, mlađima i možda pametnijim ljudima. To njegovo crkveno pjevanje! – možda je doista prošlo vrijeme za to. Osjećao je kao da mu svijet izmiče ispod nogu; kao da je sada, upravo sada, došlo vrijeme da se s povjerenjem nada onome, što je uvjerljivo propovijedao drugima. »Kakva je,« reče sam sebi, »vrijednost čovjekove vjere, ako mu ona ne pruža pomoć protiv melankolije pod konac života?« I dok je tako gledao kroz svoje zamućene oči na cvijetne gredice biskupova vrta, osjetio je, da ima pomoć, koja mu je potrebna.
Pa ipak, nije mu se svidjelo, da ga tako puste čekati. Ako g. Slope nije doista želio da ga primi u devet i po, zašto ga je prisilio da ode iz svoga stana, a da nije dospio u miru ni doručkovati? Istini za volju, to je bila politika g. Slopea. G. Slope je stvorio odluku, da g. Harding treba da prihvati ubožnicu ili u skrajnjoj poniznosti, ili da je potpuno odbije. Računao je, da će on vjerojatno u žurbi učiniti ovo drugo, ako mu pođe za rukom navući ga na razgovor o tom predmetu, kad g. Harding bude zle volje. Možda se g. Slope nije sasvim varao u svom računu.
Bilo je skoro deset, kad je g. Slope ujurio u sobu i, promrmljavši nešto o biskupu i dijecezanskim dužnostima, bezobzirno se rukovao s g. Hardingom i zamolio ga, da sjedne.
Superiorni način, koji je taj čovjek sebi prisvajao, nije bio po volji g. Hardingu, a ipak nije znao, kako da pokaže svoje negodovanje. Cijela usmjerenost i gradnja njegova duha protivila se bilo kakvom protuprisvajanju superiornog načina sa svoje strane, u njemu nije bilo svjetovnog duha ni brzine potrebne da poklopi drske pretenzije izravnim i otvorenim napadom, kao što bi to učinio arhiđakon. G. Hardingu nije preostalo drugo nego da se pokori, pa je to i učinio.
»U stvari ubožnice, g. Harding« započe g. Slope, govoreći o tome kao što bi upravitelj kakva kolidža u Cambridgeu govorio o ispražnjenom mjestu sizara, koje treba popuniti.
G. Harding prebaci nogu preko noge, a onda na njih stavi jednu ruku preko druge i pogleda g. Slopea u lice, ali ne reče ništa.
»Treba opet da se popuni,« reče g. Slope. G. Harding reče da je već čuo o tome.
»Naravno, vi znate, da će plaća biti znatno snižena,« nastavi g. Slope. Biskup je htio da bude širokogrudan pa je kazao vladi, da po njegovu mišljenju ne smije biti niža od 450 funti. Mislim, da je biskup uglavnom bio u pravu. Jer, premda posao, koji se bude tražio, neće biti jako tegoban bit će teži nego prije. A možda je dobro, da svećenici, koji su u neposrednoj vezi s katedralskim gradom, budu plaćeni, koliko to dopuštaju crkvena sredstva, koja nam stoje na raspolaganju. To je biskupovo gledanje na stvar, a moram reći i moje.«
G. Harding je sjedio trljajući ruku o ruku, ali ne reče ni riječi.
To je što se tiče plaće. Kuća će, naravno, kao i prije ostati upravniku. Mislim, međutim, da bi trebalo staviti kao uvjet, da upravnik treba da je da iznutra obojiti svakih sedam godina, a izvana svake treće godine, i da će je morati dati popraviti, u slučaju da je isprazni, bilo zbog smrti ili kojega drugog razloga. Ali to je stvar, o kojoj još treba upitati za savjet biskupa.«
G. Harding je još trljao ruke i sjedio šuteći upiljivši pogled u neprijatno lice g. Slopea.
»A onda, što se tiče dužnosti,« nastavi on, »mislim, ako sam ispravno obaviješten, da bi se moglo reći da dosada gotovo i nije bilo nikakvih dužnosti,« i on se nekako napola nasmije, kao da je pod krinkom šaljivosti htio sakriti optužbu.
G. Harding pomisli na sretne, lagodne godine, što ih je proveo u svom starom domu; na oronule starce, za koje se brinuo; na svoj posao, koji je sigurno bio vrlo lak. Pomislio je na sve to, ne znajući načas, da li je zavrijedio tu ironiju ili nije. Dao je svome neprijatelju mogućnost, da odluči sam, pa ga nije pokušao razuvjeriti. Samo je vrlo mirno, možda i s previše poniznosti, napomenuo, da su dužnosti toga položaja, onakve, kakve su bile, vršene, po njegovu uvjerenju, na zadovoljstvo pokojnog biskupa.
G. Slope se ponovo nasmiješi, ali ovaj put je smiješak bio uperen protiv uspomene na pokojnog biskupa više nego protiv djelatnosti svrgnutoga upravnika, a g. Harding je to tako i shvatio. Krv mu udari u lice i on se rasrdi.
»Morate znati, g. Harding, da su se stvari u Barchesteru znatno izmijenile,« reče g. Slope.
G. Harding reče, da mu je to poznato.
»I ne samo u Barchesteru, g. Harding, nego u svijetu uopće. Nije to samo u Barchesteru, da novi čovjek provodi nove mjere i odbacuje gluposti prošlih stoljeća. To se isto događa po cijeloj zemlji. Rad se danas traži od svakoga čovjeka, koji prima plaću. A oni, koji moraju nadgledati, da li se posao vrši, i koji moraju plaćati nadnice, moraju paziti, da se to pravilo provodi u život. Sada, g. Harding, treba novih ljudi, i oni nastupaju u crkvi kao i u drugim zanimanjima.«
Sve je to našem starom prijatelju prouzročilo grižnju savjesti. Nikada nije jako visoko cijenio svoje sposobnosti ili svoj rad, ali on je cijelim svojim srcem bio uz stare svećenike, a svaka antipatija, koju je njegovo srce uopće moglo izraziti, bila je upravljenja protiv tih novih, radinih, nemilosrdnih, punih sebe ljudi, od kojih je g. Slope bio tako dobar primjerak.
»Možda bi,« reče, »biskup radije novoga čovjeka u ubožnici? «
»Nipošto,« uzvrati g. Slope. »Biskupu je mnogo stalo do toga, da vi prihvatite imenovanje, ali on želi, da biste prije toga znali, koje će vam biti dužnosti. U prvom redu, ubožnici će se pripojiti škola dana gospodnjega.«
»Što? Za starce?« upita g. Harding.
»Ne, g. Harding, ne za starce, nego na dobrobit one djece siromaha iz Barchestera, kojima će to odgovarati. Biskup očekuje, da ćete vi voditi brigu nad tom školom, a svi će učitelji biti pod vašim nadzorom i brigom.«
G. Harding spusti ruku i stade trljati list noge, što ju je prebacio preko druge.
»Što se tiče staraca,« nastavi g. Slope, »i starica, koje treba da sačinjavaju jedan dio ubožnice, biskup želi, da biste svakoga dana gospodnjeg u ubožnici održali jutarnju i večernju službu, i jednu pod tjednom. On očekuje, da ćete im jednom tjedno, barem nedjeljom, održati propovijed, i da će se svi članovi ubožnice uvijek skupljati na jutarnju i večernju molitvu. Tako će, po biskupovu mišljenju, postati nepotrebno, da se za članove ubožnice čuvaju u katedrali posebna sjedala.«
G. Slope zastade, ali g. Harding još uvijek ništa ne reče.
»Zapravo bi bilo teško naći sjedala za žene, a, mogao bih odmah reći, gospodine Harding, da mi se uglavnom za ljude toga sloja služba u katedrali ne čini jako korisna – makar bila ne znam kako korisna za druge slojeve ljudi.«
»Molim vas, da o tome ne raspravljamo,« reče g. Harding.
»Ja to ne želim, barem ne u ovom momentu. Nadam se, međutim, da potpuno razumijete biskupove želje o novom uređenju ubožnice; i ako od vas primim potvrdu, u što ne sumnjam, da se slažete s gledištem preuzvišenoga, bit će mi velika čast da vam od preuzvišenoga prenesem i predam imenovanje.«
»A ako se ja ne slažem s gledištem preuzvišenoga?« upita g. Harding.
»Ali ja se nadam, da se slažete,« reče g. Slope.
»A ako se ne slažem?« ponovo upita g. Harding.
»Ako bi tome, kojim nesretnim slučajem, bilo tako, u što mi je teško vjerovati, držim, da će vam vaši osjećaji kazati, da bi bilo potrebno, da otklonite imenovanje.«
»A ako ja prihvatim imenovanje, a ipak se ne složim s biskupom, što onda?«
To je pitanje bilo g. Slopeu prilično neugodno. Istina je, da je on tu stvar raspravio s biskupom i da je dobio neku vrstu punomoći da natukne g. Hardingu, kako bi bilo zgodno, da se otvori nedjeljna škola i uvedu stanovite službe božje u ubožnici, ali nije imao odobrenja da kaže, da će ti prijedlozi biti postavljeni, kao apsolutni uvjet, o kojemu će ovisiti imenovanje. Biskupova je zamisao bila, da će g. Harding, naravno, pristati, i da će škola, kao i ostale nove ustanove u gradu, doći pod nadzor njegove žene i kapelana. Zamisao g. Slopea je bila ispravnija. On je zamišljao, da će g. Harding odbiti to mjesto, i da će ga dobiti jedan njegov saveznik. Ali on nije predvidio mogućnost, da bi g. Harding glatko prihvatio imenovanje i isto tako glatko odbio uvjete.
»Mislim, da nije vjerojatno,« reče on, »da biste iz biskupovih ruku prihvatili neki položaj i unaprijed čvrsto odlučili, da nećete vršiti dužnosti, koje su vezane uza nj.«
»Ako postanem upravnik,« reče g. Harding, »i budem zanemarivao svoje dužnosti, biskup ima načina, da tome zlu nađe lijeka.«
»Gotovo ne bih bio očekivao takav odgovor od vas, ili, bolje rekavši, da biste vi predložili takav postupak,« reče g. Slope s jakim izrazom povrijeđene kreposti.
»Ni ja nisam očekivao ovakve prijedloge.«
»Svakako će me veseliti, da saznam, što da odgovorim preuzvišenom,« reče g. Slope.
»Ja ću vrlo brzo naći priliku da sam posjetim preuzvišenoga,« reče g. Harding.
»Sumnjam,« reče g. Slope, »da će preuzvišeni biti zadovoljan takvim rješenjem. Zapravo je nemoguće, da biskup primi svakoga svećenika u dijecezi u svakom osobnom predmetu, koji iskrsne. Biskup je, vjerujem, s vama o tome već govorio, i ja doista ne vidim, zašto bi ga trebalo mučiti, da i opet govori.«
»Znate li vi, g. Slope, kako dugo ja već služim kao svećenik u ovom gradu?« Želja g. Slopea se sada gotovo ispunila. G. Harding se razljutio, i vjerojatno je, da će se zaletjeti.
»Ja doista ne razumijem, kakve to veze ima s ovim pitanjem. Valjda ne mislite, da će biskup, samo zato, što ste vi mnogo godina služili u katedrali, imati opravdanje da dopusti, da vi smatrate kao sinekuru mjesto, koje traži agilna čovjeka.«
»Ali to bi moglo navesti biskupa, da me primi, ako ga za to zamolim. Posavjetovat ću se o tome sa svojim prijateljima. Ne želim da mi se predbaci, da sam radio iza leđa – možete reći biskupu, da ću, budući da se nikako ne mogu složiti s nazorima o ubožnici, otkloniti to mjesto, ako vidim, da je ono vezano uz bilo koji od uvjeta, što ste ih vi natuknuli.« I rekavši to, g. Harding uze šešir i iziđe iz sobe.
G. Slope je bio zadovoljan. Smatrao je, da ima slobodne ruke, da posljednje riječi g. Hardinga prihvati kao potpuni otklon imenovanja. Tako je on to barem prikazao biskupu i gđi. Proudie.
»To me jako iznenađuje,« reče biskup.
»Ni najmanje,« reče gđa. Proudie. »Ti ni ne slutiš, kako su svi oni odlučni, da se odupru tvome autoritetu.«
»Ali g. Harding je toliko želio da dobije to mjesto,« reče biskup.
»Da,« reče g. Slope, »ako ga bude mogao uživati bez i najmanjega priznavanja jurisdikcije vašega gospodstva.«
»O tome nema govora,« reče biskup.
»Pa sigurno, da ne može biti,« reče kapelan.
»Pa jasno,« reče gospođa.
»Doista mi je vrlo žao,« reče biskup.
»Baš ne bih rekla, da ima mnogo razloga za žaljenje,« reče gospođa. »G. Quiverful je mnogo zaslužniji čovjek, mnogo mu više treba: to mjesto, i on je čovjek, koji će se pokazati mnogo korisnijim u najbližem susjedstvu biskupske palače.«
»Možda bi bilo dobro, da razgovaram s Quiverfulom?« upita kapelan.
»Možda bi bilo dobro,« reče biskup.

Trinaesto poglavlje

KOLA ZA SMEĆE


G. Harding nije bio ispunjen srećom, dok je hodao po puteljku biskupske palače i prešao u ograđeno područje katedrale. Njegov položaj i udobna kuća po drugi put su mu izmakli; ali to je on mogao podnijeti. Poučavao ga je i vrijeđao čovjek, koji bi mu po godinama mogao biti sin; ali s tim bi se on mogao pomiriti. On bi čak iz samih uvreda, što su mu nanesene, mogao povući nešto od one utjehe, što je, možemo vjerovati, mučenici uvijek nalaze u nepravdi svoga stradanja, i koja je obično po svojoj jakosti u omjeru s jačinom okrutnosti, s kojom postupaju s mučenicima. Priznao je svojoj kćeri, da želi udobnost svoga doma, a ipak bi se, ako ne s oduševljenjem, a ono barem sa zadovoljstvom, mogao vratiti u svoj stan u High Street, kad bi to bilo sve. Ali otrov kapetanova rovarenja prodro je u njegovu krv i iscrpljivao životnu snagu njegova smirenog zadovoljstva.
»Novi ljudi provode u život nove mjere i kolima odvoze beskorisno smeće prošlih stoljeća!« Kako li su to bile okrutne riječi, a kako često se one sada upotrebljavaju sa svom nemilosrdnom okrutnošću jednoga Slopea. Čovjeka će temeljito osuditi, ako mu samo uzmognu dokazati, da bilo u politici ili u religiji ne pripada kakvoj novoj školi osnovanoj u posljednjih dvadesetak godina. Onda se on može smatrati za smeće i očekivati, da će ga odvesti na kolima poput smeća. Danas čovjek nije ništa, ako u sebi ne nosi potpuno razumijevanje nove ere, ere, u kojoj se čini, da ni poštenje ni istina nisu jako poželjni, ali u kojoj je uspjeh jedino mjerilo za zasluge. Moramo se smijati svakoj stvari, što se uvede. Ma kako šala bila loša i ma kako malo ona odgovarala zbiljskim zasadama šaljenja, moramo se smijati – inače, čuvaj se kola! Moramo govoriti, misliti i živjeti prema duhu vremena, i pisati prema njemu, ako bolujemo od toga, inače smo ništice. Novi ljudi i nove mjere, dugoročan kredit i malo ustručavanja, velik uspjeh ili divna propast, takav je danas ukus Engleza, koji znaju, kako se živi. Pod takvim uvjetima, nažalost, jedino, što je g. Harding mogao osjećati, jest, da je on Englez, koji ne zna, kako se živi. Ta nova doktrina g. Slopea i kola za smeće, nova barem u Barchesteru, tužno je uzbunila njegov duševni mir.
»Isto to se događa u cijeloj zemlji!« »Sada se od svakoga, tko prima plaću, traži rad!« Pa zar je on cijeli svoj život proživio i primao plaću, a da nije ništa radio? Zar je on doista živio tako, da ga sada u starim danima s pravom smatraju za smeće, koje ne zavređuje drugo nego da ga sakriju u kakvoj golemoj jami za smeće? Škola ljudi, kojima on tvrdi da pripada, Grantlyji, Gwynneji i stara visokocrkvena grupa oxfordskih svećenika, ne trpi od takva optuživanja samih sebe, kakvo muči g. Hardinga. Oni su, gotovo svi, zadovoljni mudrošću i ispravnošću svoga vladanja isto toliko kao i bilo kakav g. Slope ili bilo kakav Dr. Proudie svojom. Ali, na svoju nesreću, g. Harding je imao malo od toga samopouzdanja. Kad je čuo, da su ga Slopei ovoga vremena obilježili kao smeće, nije imao drugoga utočišta nego da sam sebe u svojoj unutrašnjosti upita, da li je to obilježenje istinito. Dokazi, nažalost, kao da su uvijek bili protiv njega.
Sam je sebi u biskupovu salonu rekao, da će mu vjera biti dovoljna utjeha u potištenosti staračke dobi, u tim nastupima teškog žaljenja, kojemu se malo misaonih ljudi može oteti u kasnijim godinama. Da, vjera ga može utješiti zbog gubitka svakoga svjetovnog dobra. Ali, je li njegova vjera toliko snažna, da bi mu pomogla, da se kaje zbog loše provedenih godina tako, da one, koje mu preostaju, provede pun nade u budućnost? A samo takvo kajanje, nije li ono puno agonije i suza? Vrlo je lako govoriti o kajanju, ali čovjek mora hodati po usijanim šiljcima, prije nego ga izvrši; da mu živom gule kožu, kao sv. Bartolomeju, da ga svega izbodu strelicama kao sv. Sebastijana, da leži izgarajući na gvozdenim rešetkama kao sv. Lovro! Što onda, ako njegov prošli život traži takvo kajanje? Ima li on snage da prođe kroza nj?
Izišavši iz biskupske palače, g. Harding je jedan sat polako šetao pod sjenovitim brijestovima na području katedrale, a onda krenuo prema kući svoje kćeri. Odlučio je, da će svakako poći u Plumstead, da se posavjetujete s Drom. Grantlyjem i da će prvom prilikom reći Eleanori, što se dogodilo.
A sada mu je bilo suđeno da prođe kroz još jedno iskušenje. G. Slope ga je pretekao u udovičinoj kući. Bio je kod nje jučer popodne i rekao, da ne može sebi uskratiti užitak da kaže gđi. Bold, da će se njezin otac uskoro vratiti u lijepu kuću u Hiramovoj ubožnici. Biskup mu je dao uputi?, da obavijesti g. Hardinga, da će se sada imenovanje smjesta provesti. Biskup je, naravno, presretan da može pomoći, da se g. Hardingu vrati položaj, kojemu je on tako dugo bio na ponos. A onda je g. Slope, sve malo po malo, prešao na razgovor o lijepoj školi, koja će, on se nada, uskoro biti pripojena ubožnici. Potpuno je očarao gđu. Bold svojim opisom toga slikovitog, korisnog i dobrotvornog dodatka, pa je ona pošla tako daleko, te je izjavila, da će to njezin otac bez sumnje odobriti, i da će ona sama rado preuzeti jedan razred.
Tko god je čuo potpuno različit ton i vidio potpuno različit način, kojim je g. Slope govorio o toj zamišljenoj instituciji kćeri i ocu, nije mogao a da ne prizna, da je g. Slope genijalan čovjek. Gđi. Bold nije ništa rekao o propovijedima i službama božjim u ubožnici, ništa o isključenju staraca iz katedrale, ništa o popravcima i bojenju, ništa o odvoženju smeća. Eleanora je rekla sama sebi, da joj se g. Slope osobno sasvim sigurno ne sviđa, ali da je vrlo poduzetan i revan svećenik, koji će bez sumnje koristiti u Barchesteru. Sve je to utiralo put mnogoj daljnjoj nevolji g. Hardinga.
Kad je Eleanora čula oca na stubama, napravila je najsretnije lice što je mogla, jer je mislila, da mu može samo čestitati. Ali čim je ugledala njegovo lice, znala je, da ima jako malo, na čemu bi mu mogla čestitati. Vidjela ga je s tim istim umornim izrazom žalosti već jednom ili dvaput prije i dobro ga se sjećala. Vidjela ga je, kad je u Jupiteru prvi put pročitao onaj napadaj na sebe, koji ga je na koncu doveo do toga, da se zahvalio na ubožnici; a vidjela ga je i onda, kad ga je arhiđakon nagovarao, da ostane tamo uprkos svom osjećaju ispravnosti i časti. Znala je na prvi pogled, da je u velikoj duševnoj neprilici.
»O, tata, što je?« upita ona, stavivši svoga dječačića na zemlju da puža.
»Došao sam, draga, da ti kažem, da idem u Plumstead. Ti sigurno ne bi htjela sa mnom?«
»U Plumstead, tata? Hoćeš li ostati tamo?«
»Mislim da hoću večeras. Moram se porazgovoriti s arhiđakonom o tom dosadnom pitanju ubožnice. O, bože, kamo sreće da na nju nikada više nisam pomislio.«
»Zašto, tata; što se dogodilo?«
»Bio sam kod g. Slopea, draga, a on baš nije najugodniji čovjek na svijetu, barem ne prema meni.« Eleanora kao da je pocrvenjela, ali je griješila, ako je pomislila, da je njezin otac na bilo koji način ciljao na njezino poznanstvo s g. Slopeom.
»No, tata.«
»On želi pretvoriti ubožnicu u nedjeljnu školu i propovjedaonicu. A mislim, da će to i provesti. Ja se ne osjećam prikladnim za takvu ustanovu pa mislim, stoga, da moram odbiti imenovanje.«
»A kakvo je zlo u toj školi, tata?«
»Nedostatak pravog upravitelja, draga.«
»Pa njega bi, naravno, nabavili.«
»G. Slope ga misli nabaviti na taj način, da mene učini upraviteljem. Ali, kako sam ja gotovo nesposoban za takav posao, namjeravam ga odbiti.«
»O, tata! G. Slope to ne namjerava. On je jučer bio ovdje, i njegova je namjera...«
»On je jučer bio ovdje?« upita g. Harding.
»Da, tata.«
»I govorio o ubožnici?«
»Rekao je, kako bi se veselio i on i biskup, da te opet vide tamo. Zatim je govorio o nedjeljnoj školi, i, da ti pravo kažem, ja sam se složila s njim, a mislila sam, da ćeš se i ti. G. Slope je govorio o školi, ne u samoj ubožnici, nego pripojenoj uz nju, kojoj bi ti bio zaštitnik i nadzornik. Mislila sam, da bi se tebi takva škola sviđala. Obećala sam da ću voditi brigu o njoj i da ću preuzeti jedan razred – i sve je to izgledalo vrlo... Ali, tata, bit ću jako nesretna, ako vidim, da sam učinila krivo.«
»Ništa, draga, nisi pogriješila,« reče on, nježno, vrlo nježno odbijajući milovanje svoje kćeri. »Ništa ne može biti krivo u tome, da se želiš pokazati korisnom. Naprotiv, ti to svakako treba da učiniš. Svatko, tko ne želi, da ga potisnu u pozadinu, mora dati sve iz sebe.« Jadni je g. Harding tako u svojoj nevolji pokušavao propovijedati novu nauku svome djetetu. »Svatko, muško ili žensko, to je svejedno,« nastavi on; »ništa, draga, nećeš pogriješiti, ako tako nešto poduzmeš, ali...«
»Što, tata?«
»Nisam baš siguran, da bih na tvom mjestu odabrao g. Slopea za svoga vodiča.«
»Pa ja i nisam, i nikada i neću.«
»Bilo bi vrlo ružno od mene, da o njemu govorim loše, jer, zapravo, ne znam ništa loše o njemu. Ali nisam sasvim siguran, da je on pošten. Da mu ponašanje nije gospodsko, u to sam sasvim siguran.«
»Nikada, tata, nisam pomislila da ga uzmem za svoga vodiča.«
»Što se mene tiče, draga,« nastavi on, »mi znamo staru poslovicu ‘Kasno je stara psa učiti novotarijama’. Ja moram otkloniti nedjeljnu školu, pa ću stoga vjerojatno otkloniti i ubožnicu. Ali najprije ću pohoditi tvoga svaka.« Nato uze šešir, poljubi dijete i udalji se, ostavivši Eleanoru jednako potištenu kao što je i sam bio.
Sve je to otežavalo njegovu nesreću. Imao je tako malo ljudi, s kojima bi mogao suosjećati, da nije mogao sebi dopustiti da bude odrezan baš od onoga, čije mu je suosjećanje bilo najvrednije. A ipak, činilo se vjerojatnim, da će se to dogoditi. Nije sam sebi priznavao, da želi, da njegova kći mrzi g. Slopea. Pa ipak, da je ona izjavila da mrzi g. Slopea, u ukoru, što bi joj ga dao, bilo bi vrlo malo gorčine zbog njezina tako nemilosrdna duševnog stanja. Činjenica je, međutim, da je ona s g. Slopeom u prijateljskim odnosima, da se slaže s njegovim nazorima, da smjesta pristaje uz njegove planove i s užitkom sluša njegovo naučavanje. Teško bi bilo reći, da je g. Harding želio, da njegova kći mrzi toga čovjeka, ali bi mu to bilo milije nego da ga voli.
Odšetao se do gostionice da naruči kola, pošao kući da spremi putnu torbu, a onda krenuo u Plumstead. Na svaki način nije bilo nikakve opasnosti, da bi arhiđakon pristao da se sprijatelji s g. Slopeom, ali, s druge strane, on bi pristao da preporuči rat do istrebljenja, javne proglase, glasne prigovore i sve ono, što pripada otvorenoj borbi. No ova se alternativa g. Hardingu sviđala gotovo manje nego ona prva.
Kad je g. Harding stigao u župni dvor, saznao je, da je arhiđakon vani i da se neće vratiti do večere, i tako se stao tužiti svojoj starijoj kćeri. Gđa. Grantly je gajila prema g. Slopeu jednako jako neprijateljstvo kao i njezin muž. Ona je bila isto tako svijesna činjenice, da se mora suzbijati Proudijeva grupa, potpomagati starocrkveni interesi katedrale, i da mora na svojoj strani zadržati sve hljebove i ribe, koje joj po pravu pripadaju. Bila je potpuno jednako kao i njen gospodar spremna da bez ikakva milosrđa prema neprijatelju ili prema sobi vodi bitku do kraja. Ne da bi ona bila žena sklona svađanju ili da ne bi htjela sa svojim svećeničkim susjedima živjeti u miru, ali je osjećala, kao i arhiđakon, da je prisustvo g. Slopea u Barchesteru uvreda za svakoga, tko je bio povezan s pokojnim biskupom, a da je gospodstvo, što ga je prisvojio u dijecezi, duhovna povreda njena muža. Dotada su ljudi malo znali, koliko ogorčena može biti gđa. Grantly. Živjela je u najboljim odnosima sa svim župničkim ženama oko sebe. Sve gospođe, koje su imale veze s katedralom, voljele su je. Iako je bila daleko najbogatija od svih crkvenih matrona u pokrajini, ona je svoje poslove tako udesila, da njena kola i konji nisu bili uvreda ni za koga. Nikada se ona nije gurala među pokrajinske velikaše, da bi izazvala zavist žena drugih svećenika. Nikada nije preglasno govorila o grofovima i groficama ili se hvalila, da svojoj guvernanti plaća šezdeset funti godišnje, a kuharici sedamdeset. Gđa. Grantly je živjela životom mudre, diskretne, miroljubive žene, i ljudi iz Barchestera su se začudili, koliko je vojničke snage pokazala kao general Grantlyjevskih ženskih snaga.
Gđa. Grantly je ubrzo saznala, da je njena sestra Eleanora obećala pomagati g. Slopeu u poslovima ubožnice, i njena se pažnja uskoro usredotočila na toj točki.
»Kako ga Eleanora može podnijeti?« upita ona.
»On je vrlo lukav čovjek,« reče njezin otac, »i pošlo mu je za rukom svojom lukavošću uvjeriti Eleanoru, da je blag, milosrdan, dobar svećenik. Neka mi bog oprosti, ako mu činim krivo, ali po mom mišljenju to nije njegov pravi karakter.«
»Njegov pravi karakter, doista!« uskliknu ona s izrazom, koji se približavao preziru zbog očeve umjerenosti. »Nadam se samo, da neće biti dosta lukav da navede Eleanoru, da zaboravi sebe i svoj položaj.«
»Misliš li, da se uda za njega?« reče on trgnuvši se iz svoga običnog mira zbog nenadanosti i grozote tako strašne zamisli.
»Što je u tome tako nevjerojatno? Sigurno bi išao za tim, kad bi znao da će imati izgleda u uspjeh. Eleanora ima tisuću funti godišnje isključivo za sebe, a kakva bi veća sreća mogla zadesiti g. Slopea nego da preuzme na se brigu o raspolaganju takvim imetkom.
»Ali ti valjda ne misliš, Suzan, da joj se on sviđa?«
»A zašto ne?« reče Suzan. »Zašto joj se ne bi sviđao? On je upravo takav čovjek, koji će se dobro složiti sa ženom poput nje, koja je ostala sama i bez ikoga, tko bi se za nju brinuo.«
»Za nju brinuo!« reče nesretni otac. »Zar se mi ne brinemo za nju?«
»O, tata, kako si ti naivan! Pa naravno da se moralo očekivati, da će se Eleanora ponovo udati. Ja bih bila posljednja, koja bih je od udaje odgovarala, kad bi samo pričekala propisano vrijeme i onda se udala barem za gospodina.«
»Ali ti valjda ne želiš reći da misliš, da je Eleanora ikada pomislila da se uda za g. Slopea? Pa Bold je tek pred godinu dana umro.«
»Pred osamnaest mjeseci,« reče njegova kći. »Ali ja ne mislim, da je Eleanora ikada o tome mislila. Vrlo je vjerojatno, međutim, da je on mislio na to i da će pokušati da je na to navede, i da će i uspjeti, ako ne pripazimo, što nam se sprema.«
To je za jadnoga g. Hardinga bila u cijeloj stvari potpuno nova faza. Da mu se nametne kao zet, kao muž njegova najmilijeg djeteta, jedini čovjek na svijetu, kojega doista ne voli, bila bi nesreća, za koju je osjećao, da ne bi znao, kako da je strpljivo podnese. Ali ipak, može li biti ikakva temelja za tako strašnu pretpostavku? On je u svim svjetovnim stvarima bio spreman smatrati mišljenje svoje starije kćeri kao općenito zdravo i pouzdano. Ona se obično nije jako varala u ocjeni karaktera, poriva i vjerojatnog postupka i muškaraca i žena. Ona je rano predvidjela ženidbu Eleanore i Johna Bolda. Ona je na prvi pogled progledala karakter novoga biskupa i njegova kapelana. Je li moguće, da bi se njena sadašnja pretpostavka ikada obistinila?
»Ali ti ne misliš, da joj se on sviđa?« ponovo upita g. Harding.
»Znaš, tata, po mom mišljenju, on joj nije toliko antipatičan, koliko bi trebalo da joj bude. Zašto on nju posjećuje kao povjerljiv prijatelj, kad mu se uopće nije smjelo dopustiti, da uđe u kuću? Zašto ona s njim raspravlja o tvome blagostanju i položaju, kao što je to očito učinila? Neko veče na primanju kod biskupa vidjela sam je, kako razgovara s njime pol sata bez prestanka.«
»Po mom mišljenju je izgledalo, kao da g. Slope nije tamo ni s kim razgovarao osim s onom kćeri g. Stanhopa,« reče g. Harding, želeći obraniti svoju kćer.
»O, tata, g. Slope je lukaviji nego što ti misliš pa se osigurava na više strana.«
Da budemo pravedni prema Eleanori, svaka je sumnja nepravedna, da bi ona bila i najmanje sklona g. Slopeu. Ona nije imala namjeru da se uda za g. Slopea ništa više nego da se uda za biskupa. A misao, da bi se g. Slope predstavio kao prosac, nije joj nikada pala na pamet. Zapravo, da i opet budemo pravedni prema njoj, ona od smrti svojega muža nije nijednom pomislila na prosce. Ali je ipak Istina, da je prešla preko svake one odvratnosti prema tome čovjeku, što ju je za nj tako jako osjećala sva ostala Grantlyjeva grupa. Oprostila mu je njegovu propovijed. Oprostila mu je njegove niskocrkvene tendencije, njegove Škole dana gospodnjega, njegovo puritansko gledanje.
Oprostila mu je njegovu farizejsku drskost, pa i njegovo masno lice i servilne prostačke manire. Pošto je pristala da prijeđe preko svih tih nedostataka, zašto se ne bi s vremenom priučila da gleda na g. Slopea kao na prosca?
Što se tiče njega, također se mora ustvrditi, da je dotada bio isto tako nevin u zločinu, koji su mu pripisivali. Vjerojatno se ne može sada objasniti, kako se moglo dogoditi, da čovjek, čije su oči obično bile širom otvorene za sve oko sebe, nije opazio, da je ta mlada udovica i bogata i krasna. Ali to je bila činjenica. G. Slope se prilaskao gđi. Bold, kao i ostalim gospođama, samo zato, da ojača svoju stranku u gradu. Kasnije je popravio svoju pogrešku, ali to se dogodilo tek nakon razgovora između njega i g. Hardinga.

Četrnaesto poglavlje

NOVI BORAC


Arhiđakon se vratio u župni dvor tek pred samu večeru, pa stoga nije bilo vremena da se o tome raspravlja prije toga važnog obreda. Činilo se, da je osobito dobre volje. Pozdravio je svoga tasta nekom veselom srdačnošću, koja se kod njega očitovala, kad su stvari, kojima je bio zauzet, išle onako, kako je on to htio.
»Sve je uređeno, draga,« reče on svojoj ženi, perući ruke u sobi za odijevanje, dok je ona, po običaju, sjedila u spavaonici i slušala. »Arabin je pristao da primi župu. Bit će ovdje narednog tjedna.« Arhiđakon je prao ruke i trljao lice žestokom žustrošću, koja je pokazivala, da je Arabinov dolazak velik dobitak.
»Hoće li on doći ovamo u Plumstead?« upita njegova žena.
»Obećao je, da će ostati kod nas mjesec dana,« reče arhiđakon, »tako da se uzmogne upoznati sa svojom župom. Jako će ti se sviđati Arabin. Gospodin u punom smislu riječi i pun duha.«
»On je jako čudan, zar ne?« upita gospođa.
»Pa – malo je neobičan u nekim svojim sklonostima, ali na njemu nema ništa, što ti se neće sviđati. On je takav ispravan pripadnik crkve, kakva možeš naći samo u Oxfordu. Doista ne znam, što bismo bez Arabina. Za me je to velika stvar imati ga uza se, i, ako išta može potisnuti Slopea, onda će to biti Arabin.«
Velečasni Francis Arabin bio je član kolidža Lazarusa, omiljeli učenik velikoga Dra. Gwynna, pristaša visoke crkve u svakoj pojedinoj točki, zapravo toliki pristaša, da je u jednom razdoblju svoje karijere gotovo posrnuo i pao u kaljužu Rima; pjesnik, a također i pisac polemika, vrlo voljen u studentskim čitaonicama Oxforda, rječit svećenik, smiješan, čudan, šaljiv, energičan, savjestan čovjek i, kako se njime pohvalio arhiđakon, gospodin od glave do pete. Kako će on kasnije biti pobliže izvrgnut našoj pažnji, potrebno je, da sada dodamo samo još to, da mu je upravo sada Dr. Grantly ponudio župu sv. Ewolda, koja je bila u nadarbini Dra. Grantlyja kao arhiđakona. Sv. Ewold je župa, koja je smještena odmah izvan grada Barchestera. Zapravo su predgrađa novoga grada djelomično na njenom području, a lijepa crkva i župni ured nisu mnogo dalje nego jednu milju od gradskih vrata.
Sv. Ewold nije bogata župa – nosi najviše tri ili četiri stotine godišnje, i obično ju je vodio koji svećenik dodijeljen katedralskom koru. Arhiđakon je, međutim, osjećao, kad je ovom prilikom župa ostala ispražnjena, da mu Ne nameće kao sveta dužnost, da snagu svoje stranke potpomogne jednom snažnom kulom, ako se takva kula bude mogla pribaviti, da popuni župu sv. Ewolda. Razmotrio je tu stvar sa svojom braćom u Barchesteru; ne mlako, kao posjednik nadarabine, nego kao čovjek, kojemu je povjereno imanje, i o dobrom vođenju kojega može ovisiti mnogi probitak crkve. Predložio im je ime Arabin kao da izbor ovisi o svima njima tamo skupljenima, i oni su jednodušno priznali, ako bi g. Arabin prihvatio župu sv. Ewolda, da to nikako ne bi mogao učiniti bolji izbor.
Ako bi g. Arabin prihvatio župu sv. Ewolda! U tom je bila poteškoća. G. Arabin je bio čovjek, koji je bio prilično priznat pred svijetom, tj. pred svijetom engleske crkve. Istina, nije bio bogat, jer nije imao nikakva dohotka osim svoga članstva u kolidžu. Ali on je bio čovjek, kojemu nije bilo previše stalo do bogatstva. Nije, naravno, bio oženjen, a vrijeme mu je bilo većinom ispunjeno raspravama, u štampi i na govornicama, o prednostima i postupcima crkve, kojoj je pripadao. Kao što se arhiđakon borio za svjetovne koristi crkve, tako se g. Arabin borio za njene duhovne koristi, a obojica su u tome bili savjesni, tj., nijedan se od njih nije borio u svoju vlastitu korist, koliko u korist drugih.
Budući da je g. Arabin zauzimao takav položaj, bilo je mnogo razloga sumnji, da li će pristati da postane župnik sv. Ewolda, a Dr. Grantly se potrudio da radi toga osobno ode u Oxford. Dru. Gwynnu i Dru. Grantlyju zajedno uspjelo je uvjeriti toga odličnog duhovnika, da mu dužnost nalaže, da ode u Barchester. Bilo je u toj stvari mnogo zakulisnih pothvata. G. Arabin je već dulje vremena bio upleten u žestoku prepirku, i to baš s g. Slopeom, u pitanju apostolskog nasljedstva. Ta se dva gospodina nikada nisu vidjela, ali su u štampi bili skrajnje ogorčeni jedan prema drugome. G. Slope je pokušavao ojačati svoje stanovište nazivajući g. Arabina sovom, a g. Arabin mu je odmazdio, natuknuvši, da je g. Slope nevjernik. Ta je borba započela u stupcima dnevnika Jupitera, moćnih novina, a njegov je urednik bio vrlo prijateljski raspoložen prema gledanju g. Slopea na to pitanje. Ta je prepirka, međutim, postala predosadna za čitače Jupitera, pa je stoga uz jedan od najrječitijih odgovora g. Slopea dodana mala bilješka, u kojoj se izvještavalo, da nikakva daljnja pisma velečasne gospode ne mogu biti uvrštena, osim kao oglasi.
Međutim, oni su ustanovili, da su drugi načini objavljivanja jeftiniji nego oglasi u Jupiteru, pa se rat veselo nastavio. G. Slope je izjavio, da je glavni dio zaređenja svećenika unutrašnja odanost čovjeka prema dužnostima službe božje. G. Arabin je tvrdio, da čovjek uopće nije zaređen i da on, zapravo, nema nijedne oznake svećenika, ako se ne zaredi polaganjem ruku kojega biskupa, koji je opet postao biskup polaganjem ruku nekoga drugoga, i tako sve dalje u izravnoj liniji do jednoga od apostola. Jedan su drugoga nekoliko puta zatjerali u škripac, ali to kao da nijednom od njih nije naškodilo. I tako se rat veselo nastavljao.
Nećemo pokušati reći ni da jest, ni da nije, neposredna blizina neprijatelja bilo kako djelovala na g. Arabina kao poticaj da prihvati župu sv. Ewolda. Ali je na svaki način uređeno u knjižnici Dra. Gwynna u Lazarusu, da će je on prihvatiti i da će pružiti svoju pomoć, da se neprijatelj istjera iz Barchestera, ili da se, barem, ušutka, dok je tamo. G. Arabin je namjeravao zadržati svoj stan u Oxfordu i uzeti za pomoć jednoga župnika u sv. Ewoldu. Ali je obećao, da će, što više vremena bude mogao, posvetiti okolici Barchestera, a Dr. Grantly je bio potpuno zadovoljan takvim obećanjem od tako velika čovjeka. Takav je odgovor povlačio za sobom nemalo zadovoljstvo, da će Dr. Proudie biti prisiljen predati župu, tik pod svojim nosom, neprijatelju svoga omiljelog kapelana.
Zato cijelo se vrijeme večere dobra volja arhiđakonova jasno odražavala na njegovu licu. S tekom je jeo dobre stvari, pio vino sa ženom i kćeri, ugodno pripovijedao o svojim poslovima u Oxfordu, rekao svome tastu, da bi morao pohoditi Dra. Gwynna u Lazarusu, a onda opet započeo s hvaljenjem g. Arabina.
»Je li g. Arabin oženjen, tata?« upita Griselda.
»Ne, draga. Član kolidža nije nikada oženjen.«
»Je li on mlad čovjek, tata?«
»Mislim, oko četrdeset,« reče arhiđakon.
»O,« reče Griselda. Da je njezin otac rekao osamdeset, g. Arabin joj se ne bi pričinio mnogo starijim.
Kad su ta dva gospodina ostala sama uz vino, g. Harding ispripovjedi svoju tužnu priču. Ali ni to, ma kako bilo žalosno, nije mnogo umanjilo dobru volju arhiđakonovu, iako je znatno uvećalo njegovu borbenost.
»To on ne može učiniti,« govorio je Dr. Grantly ponovo i ponovo, kad mu je njegov tast objasnio uvjete, pod kojima će se imenovati novi upravnik ubožnice. »To on ne može učiniti. To, što on govori, ne vrijedi slušati. On ne može promijeniti dužnosti u ubožnici.«
»Tko ne može?« upita svrgnuti upravnik.
»Ni biskup, ni kapelan, a ni biskupova žena, koja, po mome mišljenju, ima zapravo veću riječ u takvim stvarima nego ijedan od ove dvojice. Svi zajedno u biskupskoj palači nemaju moći da od upravnika ubožnice načine nedjeljnog školnika.«
»Ali biskup ima moć da imenuje, koga hoće, a...«
»Baš ne znam. Nekako mislim, da će on ustanoviti da nema takve moći. Neka pokuša, pa će vidjeti, što će na to reći štampa. Jednom ćemo za iznimku imati glas naroda na svojoj strani. Ali Proudie, koliko je god glup, predobro pozna svijet, a da bi izazvao taj osinjak.«
G. Harding se žacnu, kad je spomenuta štampa. Bilo mu je dosta te vrste publiciteta i nije želio, da ga i drugi put prikažu bilo kao čudovište, bilo kao mučenika. Blago je primijetio, da se nada, da se njegovo ime neće ponovo povlačiti po novinama, a onda je predložio, da bi možda bilo bolje, da se odrekne svoje namjere. »Starim,« reče, »i počinjem sumnjati, da li sam sposoban da preuzmem nove dužnosti.«
»Nove dužnosti,« reče arhiđakon. »Nisam li vam rekao, da neće biti nikakvih novih dužnosti?«
»O, pa možda i stare dužnosti,« reče g. Harding. »Mislim da ću biti zadovoljan ovako, kako je sada.« Pred očima mu je još lebdjela slika, kako g. Slope odvozi smeće.
Arhiđakon gucnu iz čaše, a onda se spremi da bude energičan. »Nadam se,« reče »da nećete biti takav slabić i dopustiti čovjeku kao što je g. Slope, da vas zastraši, da učinite ono, što znate, da vam je dužnost učiniti. Vi znate, da vam je dužnost ponovo zauzeti svoje mjesto u ubožnici, sada kad je parlament tako uredio plaću, da je uklonio one poteškoće, zbog kojih ste se zahvalili. To ne možete poreći. I, ako bi vas vaša bojažljivost sada spriječila da to učinite, savjest vam to nikada kasnije ne bi oprostila.« Dovršivši ovu rečenicu svoga govora, on gurnu bocu k svome drugu.
»Vaša vam savjest to nikada neće oprostiti,« nastavi on. »Zahvalili ste se na mjestu zbog svoje savjesne tankoćutnosti, tankoćutnosti, koju sam visoko štovao, ali se nisam slagao s njom. Svi su je vaši prijatelji poštovali, i vi ste napustili svoju staru kuću bogati ugledom, a uništeni materijalno. Sada se očekuje, da ćete se povratiti. Baš neki dan je Dr. Gwynne rekao...«
»Dr. Gwynne ne pomišlja, koliko sam ja stariji čovjek danas nego što sam bio, kad me je on posljednji put vidio.«
»Star – glupost!« reče arhiđakon. »Nikada niste pomislili da ste stari, dok vam nije napunilo uši ono naduveno utvaralo u biskupskoj palači.«
»Ako doživim studeni, bit će mi šezdeset i pet,« reče g. Harding.
»A ako doživite studeni za deset godina, bit će vam sedamdeset i pet,« reče arhiđakon. »Po svemu sudeći, bit ćete tada jednako sposobni za rad kao što ste bili i prije deset godina. Ali, zaboga, nemojte praviti iz toga pitanje. Vaše izvlačenje sa starošću samo je izlika. No vi ništa ne pijete. To je samo izlika. Činjenica je, da se vi bojite toga g. Slopea i da biste se radije pomirili da budete razmjerno siromašni i bez udobnosti nego da se uhvatite u koštac s čovjekom, koji će, ako mu to dopustite, gaziti po vama.«
»Ja se doista ne volim hvatati u koštac, ako ikako mogu.«
»Ni ja – ali katkada nema drugog izlaza. Svrha je toga čovjeka da vas navede, da otklonite ubožnicu, kako bi mogao tamo postaviti jednu svoju kreaturu; htio bi pokazati svoju moć i vrijeđati sve nas vrijeđajući vas, čiji su nazori i značaj tako usko povezani s nazorima i značajem kaptola. Vaša je dužnost prema svima nama, da mu se u tome oprete, sve da to sami za se i ne želite učiniti. Ali sam uvjeren, da vi, u svom vlastitom interesu, nećete kao kukavica upasti u njegovu zamku, što vam ju je nastavio, i dopustiti mu, da vam bez ikakve borbe otme kruh iz usta.«
G. Hardingu se nije sviđalo, da ga zovu kukavicom, pa je bio prilično sklon da se osjeti povrijeđenim. »Ne bih baš rekao, da je istinska hrabrost u tome, da se natežeš radi novaca,« reče.
»Kad se pošteni ljudi ne bi natezali radi novaca, u ovom našem pokvarenom svijetu sav bi novac dopao nepoštenima, a ne vidim, da bi se na taj način znatno popravio položaj kreposti. Ne, mi moramo upotrebljavati sredstva, koja imamo. Kad bismo proveli do kraja vašu tvrdnju, dali bismo drugima svaki šiling prihoda, što ga ima crkva, a vjerujem, da nećete ustvrditi, da bi takva žrtva ojačala crkvu.« Arhiđakon napuni čašu, a onda je ispi s mnogo poštovanja kao tihu nazdravicu dobrobiti i trajnoj sigurnosti onih svjetovnih probitaka, koji su bili toliko dragi njegovu srcu.
»Mislim, da bi se morao izbjegavati svaki sukob između svećenika i biskupa,« reče g. Harding.
»To je i moje mišljenje. Ali na to treba da pazi biskup jednako kao i njegov podređeni. Znate što, dragi prijatelju. Ja ću u toj stvari pohoditi biskupa, to jest, ako mi vi to dopustite, i možete biti sigurni, da vas neću kompromitirati. Po mom mišljenju, sve su te gluposti o nedjeljnjim školama i propovijedima u potpunosti niknule u glavi g. Slopea i gđe. Proudie, a biskup ne zna o tome ništa. Biskup ne može samo tako odbiti da me primi, a ja ću ga zateći, kad ne bude uza se imao ni žene ni kapelana. Mislim, da ćete vidjeti, da će se to završiti tako, te će vam poslati imenovanje bez ikakvih uvjeta. A što se tiče sjedala u katedrali, to možemo mirne duše prepustiti gospodinu dekanu. Mislim, da onaj glupan sigurno vjeruje, da bi biskup mogao odšetati s katedralom, kad bi mu se prohtjelo.«
I tako je među njima ta stvar uređena. G. Harding je došao izričito po savjet, i stoga je osjećao da je obvezan prihvatiti savjet, što mu je dan. Ktome je unaprijed znao, da arhiđakon neće htjeti ni čuti, da on odustane od toga, pa je prema tome, premda je savršeno pošteno iznio svoje gledanje, bio spreman popustiti.
Stoga su pošli u salon dobro raspoloženi jedan prema drugom, i veče je prošlo ugodno u proročanskim raspravama o budućim borbama između Arabina i Slopea. Žabe i miševi46 neće prema njima biti ništa, a isto tako ni srdžba Agamemnona i Ahileja.47 Kako li je arhiđakon trljao ruke, ponoseći se uspjehom svoga posljednjeg pothvata. On sam nije mogao sići u arenu sa Slopeom, ali Arabin se neće ustručavati. Arabin je kao stvoren za takav posao i on je jedini čovjek, za kojega je znao, da je sposoban za nj.
Dobra volja i vedro raspoloženje arhiđakonovo potrajalo je sve dok nije naslonio glavu na jastuk, a gospođa Grantly mu počela iznositi svoje mišljenje o stanju stvari u Barchesteru. Tada se uistinu uzrujao. Posljednje riječi, što ih je to veče izrekao, bile su:
»Ako ona to učini, nikad više neću s njom progovoriti nijedne riječi. Jednom me je uvukla u blato, ali ovakvom se prljavštinom neću okaljati...« I arhiđakon se strese, tako da se zdrmala cijela soba, toliko ga je žestoko uzrujala misao, što mu je tada uzbuđivala duh.
U ovoj su stvari rođaci udovice Bold uvredljivo postupili prema njoj. Ona se s tim čovjekom dva tri puta razgovarala i izrazila svoju voljnost da poučava u nedjeljnoj školi. To je bio sav njezin grijeh u vezi s g. Slopeom. Jadna Eleanora! Ali s vremenom će se vidjeti«
Narednog se jutra g. Harding vratio u Barchester, a da se više pred njim nije izustila ni jedna riječ o poznanstvu g. Slopea s njegovom mladom kćeri. Ali on je opazio, da je arhiđakon za doručkom bio manje srdačan nego prošlog večera.

Petnaesto poglavlje

UDOVIČINI PROSCI


G. Slope nije gubio vremena da se okoristi biskupovom dozvolom da govori s g. Quiverfulom. U svom je razgovoru s tim vrijednim župnikom prvi put saznao, da bi vrijedilo zadobiti sklonost gđe. Bold. Izvezao se u Puddingdale da budućem upravniku saopći biskupovu naklonost prema njemu, a za vrijeme razgovora o tom predmetu sasvim su prirodno novčana sredstva g. Hardinga i njegove obitelji postala značajna tema.
G. Quiverful je, sa svoje četrnaestero djece i svojih četiri stotine funti godišnje, bio vrlo siromašan čovjek, i izgledi, što mu ih je pružalo to novo unapređenje, uz koje bi vodio i svoju župu, jako su ga privlačili. A kojem svećeniku u takvim prilikama ne bi takvi izgledi bili privlačljivi? Ali g. Quiverful je već dugo poznavao g. Hardinga, koji mu je učinio dosta usluga, i bilo mu je teško pri srcu, kad je pomislio, da će iz ubožnice istisnuti prijatelja. Uza sve to, on je bio izvanredno uljudan, puzavo uljudan prema g. Slopeu, postupao je s njim kao sa sasvim velikim čovjekom, zaklinjao je toga velikog čovjeka, da mu učini čast i popije čašu sherryja, našto je Slope, kojemu je sve to laskanje već udarilo u glavu, zavrnuo nosom, jer je to bilo vrlo loše marsalsko vino. Na koncu je g. Quiverful izjavio, da je beskrajno zahvalan biskupu i g. Slopeu i rekao, da jako želi prihvatiti ubožnicu, ako – ako je doista istina, da ju je g. Harding otklonio.
Koji bi čovjek, ovako siromašan kao g. Quiverful, pokazao toliku nesebičnost?
»G. Harding je taj položaj definitivno odbio,« reče g. Slope sa stanovitim izrazom uvrijeđenog dostojanstva, »kad je čuo za uvjete, uz koje je sada vezano imenovanje. Vama je, g. Quiverful, naravno jasno, da će se isti uvjeti postaviti i vama.«
G. Quiverful nije ništa mario za uvjete. On bi bio pristao da preuzme onoliko propovijedi, koliko bi se g. Slopeu svidjelo da odredi, i da svaki preostali sat svojih nedjelja provede među zidovima nedjeljne škole. Kakve bi žrtve ili, u najmanju ruku, kakva obećanja bila prevelika, da se dadu za ovakav dodatak njegovim prihodima i za takvu kuću! Ali u duhu se još vraćao g. Hardingu.
»Pa zapravo,« reče, »kći g. Hardinga je vrlo bogata, i zašto bi se on mučio s ubožnicom?«
»Mislite gđu. Grantly?«
»Mislim njegovu kćer udovicu,« reče ovaj. »Gđa. Bold ima svoga novca dvanaest stotina godišnje, a mislim, da g. Harding namjerava živjeti kod nje.«
»Dvanaest stotina godišnje svoga novca!« reče Slope, i vrlo kratko vrijeme nakon toga on se oprosti, izbjegavajući, koliko god je to mogao, svaki dalji razgovor o ubožnici. Dvanaest stotina godišnje, reče sam sebi, dok se polako vozio kući. Ako je istina, da gđa. Bold ima dvanaest stotina godišnje svoga novca, kakav bi on luđak bio da se usprotivi povratku njena oca na staro mjesto. Tok misli g. Slopea vjerojatno će biti jasan svima mojim čitateljima. Zašto ne bi učinio dvanaest stotina godišnje svojima? A ako to učini, ne bi li bilo dobro imati tasta udobno opskrbljena zemaljskim dobrima? Ne bi li, ktome, bilo mnogo lakše zadobiti kćer, ako učini sve, što je u njegovoj moći, da podupre očeve interese?
Ta su mu se pitanja nametala vrlo snažno, pa ipak je bilo mnogo sumnjivih točaka. Ako odluči vratiti g. Hardinga na njegovo prijašnje mjesto, mora poduzeti sve potrebno, da to smjesta učini. Mora odmah nagovoriti biskupa, započeti prepirku s gđom. Proudie, za koju je znao, da je neće moći predobiti, i obavijestiti g. Quiverfula, da se malo zaletio u pogledu definitivnog otklona g. Hardinga. Nije sumnjao, da će moći sve to provesti, ali nije želio da sve to provede za ništa. Nije želio da otvori put g. Hardingu, a onda bude odbijen od njegove kćeri. Nije želio izgubiti jednog utjecajnog prijatelja, prije nego što stekne drugoga.
I tako je on jahao kući, prevrćući mnoge misli u svom duhu. Palo mu je na pamet, da je gđa. Bold svast arhiđakonova i da se ni za dvanaest stotina godišnje ne bi podvrgao tome silovitom čovjeku. Bogata žena bila je za nj jako poželjna, ali uspjeh u zvanju bio je još poželjniji. Bilo je, ktome, i drugih bogatih žena, koje bi se htjele udati. A na koncu, tih bi se dvanaest stotina moglo, kad se stvar ispita, rastopiti u kakvu malu svotu sasvim nedostojnu njegova zapažanja. A tada se sjetio također, da gđa. Bold ima sina.
Utjecala je na nj još jedna činjenica, premda bi se gotovo moglo reći, da je utjecala na nj protiv njegove volje. Slika signore Neroni bila mu je neprestano pred očima. Bilo bi previše kazati, da se g. Slope zaljubio, pa ipak je mislio, i neprestano mislio da nikad nije vidio tako krasne žene. On je bio čovjek, čija je priroda bila prijemljiva za takve porive, a potalijančena se čarobnica svojim lukavim postupcima sasvim uspješno nametnula njegovim mislima. Nećemo govoriti o njegovu srcu. Ne zato, što on ne bi imao srca, nego što mu je srce imalo malo zajedničkog s njegovim sadašnjim osjećajima. Ukus mu je bio zadovoljen, oči očarane, a taštini njegovoj polaskano. Zabljesnula ga je vrsta ljupkosti, kakvu nije nikad prije vidio, i zarobio lak, slobodan, puten način, koji mu je bio potpuno nov. Nikada prije nije stavljen na takvo iskušenje, a to je iskušenje sada bilo neodoljivo. Nije sam sebi priznao, da mu je do te žene stalo više nego do drugih oko njega. Pa ipak, često je pomišljao na čas, kad će je opet moći vidjeti, i gotovo je nesvijesno izmišljao lukave planove da je često vidi.
Dan nakon biskupova primanja pohodio je Stanhopove u njihovoj kući, i tada je toplina njegova divljenja planula novim žarom. Ako je signora bila dražesna po svom ponašanju i laskava u govoru, dok je ležala na biskupovoj sofi, i dok su tolike oči bile uprte u nju, još više je bila takva u salonu svoje majke, gdje nije bilo nikoga osim njezine sestre, da obuzda ili njezinu narav ili njezinu namještenost. Tako je g. Slope otišao potpuno smućen i nije mogao svojevoljno dopustiti, da mu u mozak uđe bilo kakav plan, koji bi mu djelomično nalagao, da napusti svako daljnje osobito prijateljstvo s tom gospođom.
I tako je, zaduben u misli, polako jahao dalje.
A ovdje pisac mora zamoliti, da se ne zaboravi, da g. Slope nije bio u svemu zao čovjek. Njegovi su porivi, kao i u većine ljudi, bili mješoviti; i premda je njegovo ponašanje općenito bilo drukčije od onoga, kakvo bismo mi željeli pohvaliti, ono je možda jednako često kao i kod većine ljudi bilo poticano željom, da izvrši svoju dužnost.
Vjerovao je u religiju, što ju je naučavao, ma kako ta religija bila surova, neugodna i nemilosrdna. Vjerovao je, da su oni, koje je želio dobiti pod svoje kopito, Grantlyji i Gwynneji crkve, neprijatelji te religije. Vjerovao je, da je on sam kula čvrstoće i da je određen za velike stvari. I tom je okretnom, dvoličnom i sebičnom sofistikom, kojoj podleže duhovi svih ljudi, sebe naučio misliti, da, radeći mnogo za promicanje svojih interesa, ujedno radi mnogo za promicanje vjere. Ali g. Slope nije nikad bio nemoralan čovjek. Zapravo je odolijevao iskušenjima, da bude nemoralan, snagom volje, koja mu služi na čast. Rano se u svom životu posvetio poslovima, koji se nisu slagali s običnim užicima mladosti, a stajalo ga je borbe, da se odrekne tih užitaka. Stoga se mora shvatiti, da on sebi nije dopuštao da se usrdno divi ljepoti udate žene, a da duboko u srcu ne osjeti grižnju savjesti; a da bi tu savjest umirio, morao je sebe uvjeriti, da je njegovo divljenje nevino.
I tako je on jahao, zamišljen i zbunjen. Njegova savjest nije imala ni jedne riječi da kaže protiv toga, da izabere udovicu i njen imetak. Gledao je na to kao na pobožan rad, i gotovo nikakav drukčiji; kao na djelo, koje će se, ako ga provede, odraziti na njegovu ugledu kao kršćanina. S te strane nije bilo nikakve buduće grižnje savjesti, nikakva ponašanja, koje bi eventualno morao zaboraviti, nikakva unutrašnjeg predbacivanja. Ako se doista obistini, da gđa. Bold ima dvanaest stotina godišnje na svoje raspolaganje, g. Slope će na to gledati kao na dužnost prema svojoj vjeri, da učini sebe gospodarem žene i novca; a i kao na dužnost, gdje će biti potrebno nešto samopožrtvovnosti. Morat će se odreći svog prijateljstva sa signorom, svoga otpora g. Hardingu, svoje antipatije – ne, kad je sam sebe temeljito ispitao, ustanovio je, da se neće moći odreći antipatije prema Dru. Grantlyju. Oženit će se gospođom kao neprijatelj njezina svaka, ako joj to bude odgovaralo; ako ne, mora se negdje drugdje ogledati za mužem.
Eto s takvom se odlukom vratio u Barchester. Smjesta će ustanoviti, što je istina u pogledu gospođina bogatstva, a kad to sazna, njegovo će se držanje u vezi s ubožnicom vladati prema prilikama. Bude li vidio da bez velike žrtve može preokrenuti stvar i pribaviti mjesto g. Hardingu, on će to učiniti; ali ako ne bude mogao, on će osvajati kćer usprkos protivljenju njena oca. Međutim, ni u kojem slučaju neće podleći arhiđakonu.
Pripazio je, dok su mu konja odveli okolo u staju, a onda je smjesta pošao da započne svoje izvide. Da budemo pravedni prema g. Slopeu, on nije bio čovjek, koji bi dopustio, da mu trava dugo raste pod nogama.
Jadna Eleanora! Njoj je bilo suđeno, da postane predmet i drugih planova.
Otprilike u isto vrijeme, kad je g. Slope bio u pohodima kod puddingdaleskog župnika, vodio se razgovor u vezi s čarima i bogatstvom u kući Dra. Stanhopa na području katedrale. Prije podne su bili neki ljudi u posjetu i oni su rekli nešto istine, a i nešto neistine, u pogledu imanja, što ga je John Bold ostavio iza sebe. Gosti su se s vremenom razišli, i, budući da je doktor otišao s njima a doktorova se žena nije ni pojavila, Charlotte Stanhope i njezin brat su ostali sami. On je besposleno sjedio za stolom črčkajući karikature barchesterskih uglednika. Zatim je zijevnuo, prelistao jednu dvije knjige i očito nije znao, kako da bez mnogo truda zatuče vrijeme.
»Ti se Bertie, baš nisi jako potrudio da dobiješ kakve narudžbe,« reče njegova sestra.
»Narudžbe!« reče on. »Koga uopće ima u Barchesteru, koji bi što naručio? Tko bi uopće među ovim ljudima mogao smatrati za vrijedno, da dade svoju glavu izraditi u mramoru«?
»Onda ti namjeravaš napustiti svoje zanimanje,« reče ona.
»Ne, ne namjeravam,« reče on, crtajući i dalje neki nemogući portret biskupa. »Pogledaj ovo, Lotta. Zar to nije vjerna slika malog biskupa, njegova službena odora i sve drugo? Ja bih smjesta nastavio svoje zanimanje, kad bi mi stari uredio atelje u Londonu. Ali praviti kipove u Barchesteru – mislim, da polovica ljudi ovdje ne zna, što je to torzo.«
»Stari ti neće dati ni jednog šilinga da ti omogući početak u Londonu.« reče Lotta. »Zapravo ti on ne može dati, koliko bi ti trebalo, jer nema. Ali, kad bi ti htio, mogao bi i sam vrlo dobro započeti.«
»Kako bih, do vraga, to napravio?« upita on.
»Da ti pravo kažem, Bertie, ti nećeš nikada zaraditi ni jednog pennyja svojim radom.«
»To sam i ja često pomislio,« reče on ni najmanje se ne uvrijedivši. »Neki ljudi imaju mnogo dara da zarade novaca, ali ih ne znaju potrošiti. Drugi ne znaju skucati ni dva šilinga, ali imaju mnogo dara za sve moguće izdatke. Počinjem vjerovati, da je moja genijalnost potpuno ovoga drugoga tipa.«
»Kako onda misliš živjeti?« upita sestra.
»Mislim da moram sebe smatrati za mladog gavrana i čekati dok mi mana padne s neba. Osim toga, svima će nam nešto ostati kad staroga nestane.«
»Da – imat ćeš dosta da kupiš rukavice i cipele, to jest, ako već sve nije u rukama Židova. Bojim se, da već imaju većinu. Ja se, Bertie, divim tvojoj ravnodušnosti; pitam se, kako to, da ti, sa svojom nadarenošću i osobnim prednostima, ne pokušaš da središ svoj život. Sa strahom očekujem čas, kad će stari morati otići. Majka, Madeline i ja – mi ćemo biti dosta siromašne, ali ti nećeš imati uopće ništa.«
»Bit će dosta rano govoriti o tome, kad dođe za to čas,« reče Bertie.
»Hoćeš li poslušati moj savjet?« upita sestra.
»Celà dépend,48«, reče brat.
»Hoćeš li se oženiti imućnom ženom?«
»Svakako se,« reče, »neću oženiti siromašnom. Dandanas nije tako lako dobiti ženu s novcem. Sve ih pokupe župnici.«
»A pokupit će i onu, koju ja hoću za tebe, ako se ne daš brzo na posao. Žena, koju mislim, jest gđa. Bold.«
»Fi-i-i-i!« zazvižda Bertie, »udovica!«
»Vrlo je lijepa,« uzvrati Charlotte.
»Imam već gotovog sina i nasljednika,« reče Bertie.
»Dijete, koje će vrlo vjerojatno umrijeti,« reče Charlotte.
» Ne znam zašto,« reče Bertie. »Ali, što se mene tiče, može živjeti – ja ga ne želim ubiti. Samo, mora se priznati, da gotova obitelj nije poželjna.«
»Na koncu konca, samo je jedno dijete,« pokuša ga umekšati Charlotte.
»I to vrlo maleno, kako je rekla služavka,« prihvati Bertie.
»Prosjaci ne smiju biti izbirljivi, Bertie. Ne možeš imati sve.«
»Sam bog zna, da nisam pretjeran,« reče on, »a ni tvrdoglav, i ako sve to urediš mjesto mene, Lotta, oženit ću se tom gospođom. Samo zapamti ovo: novac mora biti siguran i prihodi moraju biti meni na raspolaganju, na svaki način, dok je gospođa živa.«
Charlotte stade objašnjavati svome bratu, da mora sam početi udvarati, ako namjerava tu stvar provesti u djelo. Davala mu je za to podstreka kujući žarkim riječima u zvijezde Eleanorinu ljepotu, kadli u salon donesoše signoru. Dok je bila kod kuće i nije bila izvrgnuta pogledu nikoga osim svoje obitelji, ona je dopuštala, da je nose dvije osobe, i sad je njena dva nosača položiše na sofu. U svojoj opremi nije sada bila sasvim onako veličanstvena kao što je bila na primanju kod biskupa, ali je ipak bila odjevena s mnogo pažnje. Premda joj se u očima odražavala briga i bol, bila je, čak i kod danjeg svijetla, izvanredno lijepa.
»Dakle, Madeline, ja se ženim,« započe Bertie, čim su se sluge povukle.
»Od svih ludorija, što si ih dosada učinio, to je još jedina, koja ti preostaje,« reče Madeline, »i stoga si potpuno u pravu da pokušaš.«
»O, tvoje je mišljenje, da je to ludost, je li?« reče on. »A Lotta mi savjetuje, da se svakako oženim. Ali u takvu predmetu tvoje bi mišljenje moralo biti najpouzdanije, jer si vođena iskustvom.«
»Da, jesam,« reče Madeline s nekom vrstom surove tuge u glasu, koja kao da je govorila – »Što je tebi stalo do moje tuge? Nikad nisam tražila tvoju samilost.«
Bertiju je bilo žao, kad je vidio, da ju je svojim riječima pozlijedio, i on priđe i čučne na pod sasvim do njenog lica, da bi se pomirio s njom.
»Ajde, ludice, ja sam se samo šalio, ti to znaš. Ali sasvim ozbiljno, Lotta mi savjetuje, da se oženim. Ona hoće da se oženim onom gđom. Bold. Ona je udovica s dosta sitnoga, s lijepim djetetom, krasnom puti i hotelom »Juraj i zmaj« u High Street. Tako mi boga, Lotta, ako se oženim njome, sam ću voditi gostionicu – to je baš onakav život, kakav meni odgovara.«
»Što?« uskliknu Madeline, »ono bljutavo, tamnoputno stvorenje s udovičkom kapicom na glavi, što je izgledala, kao da su joj haljinu na leđima priboli vilama!« Signora nije nikad dopuštala nijednoj ženi, da bude lijepa.
»Umjesto da je bljutava,« reče Lotta, »ona je po mom mišljenju vrlo lijepa žena. Ona je neko veče bila neusporedivo najljepša žena u biskupskoj palači, to jest, osim tebe, Madeline.«
Ni taj kompliment nije ublažio ljutinu hrome ljepotice. »Lotti je svaka žena čarobna,« reče ona. »Nikada nisam vidjela nikoga, tko bi imao tako slabo oko za prosuđivanje. U prvom redu, koja bi žena na svijetu mogla dobro izgledati s onakvim čudom, što ga je ona imala na glavi?«
»Ona, naravno, nosi udovičku kapicu, ali će je skinuti, kad se Bertie oženi njome.«
»Ja u tome ne vidim nikakav ‘naravno’«, reče Madeline. »Ni smrt dvadesetorice muževa me ne bi natjerala, da se podvrgnem takvoj pokori. To je jednako tako ostatak poganstva kao i kad se hinduska žena žrtvuje kod spaljivanja mrtvog tijela svoga muža. Ako nije tako krvavo, ali je jednako barbarstvo i sasvim jednako nepotrebno.«
»Ali ne treba kriviti nju zbog toga.« reče Bertie. »Ona to radi, jer je to običaj u zemlji. Ljudi bi o njoj loše mislili, kad to ne bi činila.«
»Točno,« reče Madeline. »Ona je jedna od onih pravih engleskih mizerija, koja bi tri mjeseca svakog ljeta oko glave omotala vreću, zato jer su njezina majka i baka prije nje omotavale vreću oko glave. Nikad joj nije palo na pamet da pomisli, ima li ikakva smisla, da se podvrgava takvoj gluposti.«
»Vrlo je teško mladoj ženi, u zemlji kao što je Engleska, suprotstaviti se predrasudama te vrste,« reče razborita Charlotte.
Hoćeš da kažeš, da je vrlo teško luđaku ne biti luđak,« reče Madeline.
Bertie Stanhope se od svojih najmlađih nogu toliko potucao po svijetu, da nije zadržao u sebi mnogo štovanja prema ozbiljnosti engleskih običaja; ali i njegovu se duhu nametala misao, da, na koncu konca, prave britanske predrasude možda ne bi kod žene bile manje ugodne nego anglo-talijanska pretjerana sloboda. On to nije baš tako rekao, ali je izrazio svoju misao na drugi način.
»Mislim,« reče, » kad bih umro i onda opet oživio, da bi mi se činilo, da mojoj udovici bolje pristaje jedna od onih kapica nego bilo kakvo drugo pokrivalo za glavu.«
»Da – a činilo bi ti se također, da ona ne bi mogla ništa bolje učiniti nego se zatvoriti i plakati za tobom, ili se dati spaliti. Ali njezino bi mišljenje bilo drukčije. Ona bi vjerojatno nosila jedan od onih strašnih ženskih šljemova, jer bi joj nedostajala snaga, da ga ne nosi, ali bi ga nosila sa srcem punim čežnje za časom, kad će joj biti dopušteno, da ga odbaci. Mrzim takva plitka, lažna pretvaranja. Što se mene tiče, ja bih pustila da svijet govori što hoće i ne bih pokazivala nikakvu tugu, ako je ne bih osjećala – a možda ne bih ni onda, kad bih je osjećala.«
»Ali to, što ona nosi udovičku kapicu, ne umanjuje njezin imetak,« reče Charlotte.
»Niti ga ne povećava,« reče Madeline. »Zašto je onda uopće nosi?«
»Ali Lottin je cilj, da je dovede do toga, da je skine,« reče Bertie.
»Ako je istina, da ima dvanaest stotina godišnje sama za sebe, i ako nije sasvim vulgarna u svom ponašanju, ja bih ti savjetovala, da se oženiš njome. Po mome mišljenju, lako ćeš je dobiti. Treba samo da je zaprosiš. A kako je nećeš uzeti iz ljubavi, nije važno da li je lijepa ili nije. Ne vjerujem, da si ti tako lud, da bi se oženio iz ljubavi.«
»O, Madeline!« uzviknu njezina sestra.
»O, Charlote,« uzvrati ova.
» Valjda nećeš reći, da nijedan muškarac ne može voljeli ženu, osim ako je lud.«
»Baš tako nešto mislim – da je svaki muškarac, koji je voljan žrtvovati svoj interes, da bi došao u posjed dražesna lica, luđak. Dražesna lica treba dobiti na jeftiniji način. Mrzim tvoju bolećivu sentimentalnost, Lotta. Ti znaš jednako dobro kao i ja, kako muževi i žene obično žive zajedno; ti znaš, koliko dugo može toplina bračne ljubavi odolijevati iskušenju loše večere, kišnog dana ili i najmanjeg odricanja, što ga sa sobom donosi siromaštvo; ti znaš, koliku slobodu muškarac traži za sebe, a kakvo bi ropstvo tražio od svoje žene, kad bi mogao! A ti također znaš, kako žene obično slušaju. Ženidba znači tiraniju s jedne strane, a prijevaru s druge. Ja kažem, da je muškarac luda, da za ovakav dobitak žrtvuje svoje interese. Žena, prečesto, nema druge mogućnosti života.«
»Ali Bertie nema druge mogućnosti života,« reče Charlotte.
»Onda, u ime božje, neka se oženi gospođom Bold,« reče Madeline. I tako je to među njima uređeno.
Ali neka se plemeniti čitatelj ni najmanje ne preplaši. Nije suđeno, da se Eleanora uda ni za g. Slopea, ni za Bertija Stanhopa. A ovdje će možda biti dopušteno romanopiscu, da objasni svoje nazore o vrlo važnoj točki u umjetnosti pripovijedanja. On se smiono usuđuje napasti onaj sistem, koji ide tako daleko, da narušava svako iskreno povjerenje između pisca i njegovih čitača, jer gotovo do kraja trećeg sveska skriva tajnu sudbine njihova najmilijeg junaka. Ne samo to, često se čini i više i gore od toga. Zar nisu često upotrebljeni najdublji napori genija za to, da razočaraju čitača u njegovim nadama, da pobude lažne nade i lažni strah, i prouzroče očekivanja, koja se nikada neće ispunili? Zar im se gotovo ne obećavaju čudesne strahote, umjesto kojih pisac u svom konačnom poglavlju iznese najobičniju zbilju? I zar u tome nema neka vrsta prijevare, kojoj poštenje sadašnjeg vijeka ne smije pružiti potporu?
A kakva može biti vrijednost takva nastojanja, koje se može potpuno srušiti, ako samo malo zavirimo u treći svezak? Koja nam vrijednost od onih književnih ljepota, koje se potpuno upropaste, čim ih užijemo? Kad jednom saznamo, koja je to slika, pred kojom je visjela svečana zavjesa gđe. Ratcliffe,49 ne zanima nas više ni okvir ni zavjesa. Oni su nam obična posuda za stare kosti, nepodesni lijes, koji bismo željeli spaliti, da nam ne bude pred očima.
A onda, kako je žalosno, kad vam užitak čitanja nekog romana razori kakav prijašnji čitač svojom trijumfalnom bezobzirnošću: »O, ne treba da se bojite za Augustu, ona, naravno, prihvati na koncu ponudu Gustava.« »O, kako si ti zlobna, Suzana,« kaže Kitty sa suzama u očima. »Sada me više ništa ne zanima.« Draga Kitty, budeš li čitala moju knjigu, moći ćeš se prkosno suprotstaviti zlobi svoje sestre. Neće biti nikakve tajne, koju bi ti ona mogla unaprijed reći. Ne, uzmi, ako želiš, posljednje poglavlje – saznaj iz njegovih strana sve posljedice naše uzbudljive pripovijesti, a pripovijest neće izgubiti ništa od svoje zanimljivosti, ako uopće ima ikakva zanimljivost da se izgubi.
Naše je naučavanje, da pisac i čitač treba da idu usporedo naprijed u punom uzajamnom povjerenju. Neka osobe drame prođu ne znam kako potpunu komediju zabluda između sebe, ali neka čitalac nikada ne zamijeni Sirakužanina za Efežanina. U protivnom slučaju on je žrtva prijevare, a uloga takve žrtve nikada nije dostojanstvena.
Nikada ne bih za volju vrijednosti ovoga poglavlja pokušao uvjeriti i jednog jedinog čitača, da bi se moja Eleanora mogla odlučiti da pođe za g. Slopea, ili da bi morala postati žrtva Bertija Stanhopa. Ali među dobrim građanima Barchestera mnogi su vjerovali i jedno i drugo.

Šesnaesto poglavlje

OBOŽAVANJE DJETETA


»Didl, didl, didl, didl, dum, dum, dum,« govorila je ili pjevušila Eleanora Bold.
»Didl, didl, didl, didl, dum, dum, dum,« nastavila bi Mary Bold prihvativši drugi glas u toj koncertnoj točki.
Jedino slušateljstvo kod toga koncerta bilo je djetešce, koje je, međutim, aplaudiralo tako glasno, da su izvođači, misleći, da to znači »još«, ponovo započeli.
»Didl, didl, didl, didl, dum, dum, dum. Zar nema prekrasne noge?« upita oduševljena mati.
»Hm-m-m-m-m,« mumljala je Mary, zagnjurivši usne u debeljuškasti vrat malog momčića, kao da ga ljubi.
»Hm-m-m-m-m,« mumljala je mama, zagnjurivši također svoje usne u njegove debele, okrugle, kratke nožice. »On je slatki mali balavčić, jest, jest; i ima najslađe ružičaste nožice na cijelom svijetu, ima, ima.« I mumljanje i ljubljenje bi se ponavljalo, kao da su obje gospođe bile jako gladne i spremale se, da ga pojedu.
»On je svoje jedine majke jedino čedo. On će – o, o – Mary, Mary – jesi li vidjela? Što da radim s njim? Moj zločesti, zločesti, zločesti, zločesti mali Johnny.« Sve je te energične uzvike izazvao majčin užitak, kad je ustanovila, da joj je sinčić bio dosta jak, i dosta zločest, da joj je ispod kapice izvukao svu kosu. »Izvukao je svu maminu kosu, i on je najzločestiji, najzločestiji, najzločestiji mali čovjek, koji je ikada, ikada, ikada, ikada, ikada...«
Redovita se služba obožavanja djeteta nastavljala. Mary Bold je sjedila u niskom naslonjaču s dječakom na krilu, a Eleanora je klečala pred predmetom svoga obožavanja. Dok je pokušavala pokriti lice malog stvora svojim dugačkim, sjajnim, tamnosmeđim uvojcima i dopuštala mu, da ih navlači amo tamo, kako je on obično radio, bila je vrlo lijepa, usprkos udovičkoj kapici, koju je još nosila. Lice joj je poprimilo neku mirnu, strpljivu, svježu milinu, koja bi tako osvojila one, koji su je poznavali, da se činilo, da je veliko uzdizanje njene ljepote, koje je dolazilo od njenih starih prijatelja, silno pretjerano u očima ljudi, koji su je poznavali samo površno. Njena je ljepota bila kao ljepota mnogih pejsaža, koje treba često gledati, da bi se u njima moglo potpuno uživati. U očima joj je bio dubok, taman, jasan sjaj, što ga površan promatrač ne bi zapazio, nešto osebujno oko njenih usta, što se otkrivalo samo onima, s kojima je prijateljski razgovarala, prekrasan oblik glave tako savršeno simetrične, da je trebalo umjetnikovo oko, da to u potpunosti zapazi. Nije na njoj bilo onog blistavog sjaja, one putene ljepote Rubensa,50 one biserne bjeline ni onih grimizno crvenih nijansa, koje bi, snagom zmije, što sipa oganj, smjesta dovele u zanos muškarce, koji bi se približili Madelini Neroni. Bilo je gotovo nemoguće oduprijeti se signori, dok prema Eleanori nikome nije bila potrebna snaga odupiranja. S njom biste mogli započeti razgovor, kao da vam je sestra, a istinitost i snaga njene ljepote sinula bi vam tek, kad biste uveče stavili glavu na jastuk; tek onda bi vam se u uho vratila toplina njenog glasa. Nenadanih pol sata s gđom. Neroni bilo je kao da ste se srušili u bezdan, veče provedeno s Eleanorom bilo je kao neočekivana šetnja po tihim poljima prekritim asfodelima.51
»Pokrit ćemo ga, da se ni komadić njegova malog, ‘alog, ‘alog, ‘alog nosića neće vidjeti,« reče majka, prostrijevši pramove svojih uvojaka preko djetetova lica. Dijete je vrištalo od veselja i bacakalo se, da ga je Mary Bold jedva zadržala u rukama.
U taj se čas otvore vrata i bude najavljen g. Slope. Eleanora skoči na noge i nenadanom, brzom kretnjom ruku zabaci kosu natrag preko ramena. Možda bi bilo bolje za nju, da nije, jer je tako pokazala jače svoju zabunu, nego što bi je pokazala, da je ostala kakva je bila. G. Slope, međutim, smjesta uoči njenu ljepotu i pomisli, da bi ona, bez obzira na svoj imetak, bila ukućanin, kakva bi svaki muškarac rado poželio u svojoj kući, drug u brigama, koji bi bio i te kako sposoban da ih olakša. Eleanora se požuri iz sobe da popravi kapicu, promrmljavši neku nepotrebnu ispriku zbog djeteta. A za njena odsustva mi ćemo se ukratko vratiti i iznijeti dosadašnje rezultate razmišljanja g. Slopea o njegovim planovima za brak.
Njegovi su iz vidi o udovičinim dohocima na svaki način bili toliko uspješni, da su ga naveli, da nastavi započeti pothvat. Što se tiče g. Hardinga, odlučio je također da će učiniti sve što bude mogao bez štete za sebe. Odlučio je ne govoriti o toj stvari gđi. Proudie, barem ne zasada. Namjeravao je prouzročiti malu pobunu u srcu biskupovu. Mislio je, da bi takvo stanje stvari bilo poželjno ne samo u vezi s gospodom Hardingom i Quiverfulom, nego i općenito u poslovima dijeceze. G. Slope nije nipošto bio mišljenja, da je Dr. Proudie sposoban da upravlja, ali je po svojoj savjesti držao, da je nepravedno, da je njegov brat svećenik toliko pod papučom.
Stoga je odlučio uliti malo svoga duha u biskupa, tek toliko, da ga navede, da se opre svojoj ženi, ali ne previše, da ne bi ispao sasvim nepokoran.
Stoga je uhvatio priliku da ponovo razgovara s preuzvišenim o ubožnici i pokušao je prikazati, da ipak ne bi bilo pametno isključiti g. Hardinga iz imenovanja. Međutim, g. Slope je imao teži posao nego što je mislio. Gđa. Proudie, željna da sebi prisvoji što je više moguće zasluga u vezi s podjelom toga imenovanja, napisala je gđi. Quiverful pismo i zamolila je, da je pohodi u biskupskoj palači; i onda je toj dami, s mnogo tajanstvenosti, s visine i s dostojanstvom opisala sreću, što čeka nju i njenu djecu. Gđa. Proudie je zapravo bila time zabavljena baš u vrijeme, kad je g. Slope to isto radio s njenim mužem u puddingdaleskom župnom dvoru, pa se na taj način donekle obvezala. Hvale, poniznost, zahvalnost i zabezeknutost gđe. Quiverful bile su neizrecive: samo što nije obujmila koljena svoje zaštitnice, i obećala je, da će se molitve četrnaestero nezbrinute djece (tako je gđa. Quiverful opisala svoju obitelj, a najstarija joj je kći bila debela mlada žena dvadeset i tri godine stara) uzvijati prema nebesima jutrom i večerom za darežljivu prijateljicu, što im ju je poslao bog. Takvo laskanje nije bilo neprijatno gđi. Proudie, i ona je to do potpunosti iskoristila. Ponudila je da će općenito pomagati četrnaestero nezbrinute djece, ako, u što ne sumnja, ustanovi, da su vrijedni toga. Izrazila je nadu, da će najstarije od njih biti sposobno da preuzme poučavanje u njenim školama dana gospodnjega i u svemu se pokazala vrlo velikom damom u očima gđe. Quiverful.
Pošto je to učinila, pomislila je, da će biti razborito, da o tome nabaci nekoliko riječi biskupu i da ga obavijesti, da je obitelj u Puddingdaleu upoznala s njihovom srećom, tako da on bude svijestan, da je obvezan u pogledu imenovanja. Muž je dobro razumio lukavštinu svoje žene, ali mu nije bilo krivo. Znao je, da mu oduzimlje vrhovništvo iz ruku i odlučio je učiniti kraj njenom miješanju i ponovo uspostaviti svoju moć. Ali opet, mislio je, to baš nije najbolje vrijeme za to. Odgodio je teški momenat, kao što je to već mnogi i mnogi muškarac učinio prije njega.
Budući da je tome bilo tako, prirodno je, da je g. Slope naišao na poteškoće pokušavajući preuvjeriti biskupa, na takve poteškoće, za koje je ustanovio, da će se moći premostiti samo uz cijenu općeg loma u biskupskoj palači. Opći bi lom u sadašnjem času mogao biti dobar potez, ali bi mogao biti i loš. Na svaki način, to nije bio korak, koji bi se mogao olako shvatiti. Počeo je šaputati biskupu, kako se boji, da će javno mišljenje ustati protiv njega, ako se g. Harding ne pojavi opet u ubožnici. Biskup prilično vatreno uzvrati, da je imenovanje obećano g. Quiverfulu na savjet g. Slopea. »Nije obećano!« reče g. Slope. »Jest obećano,« odgovori biskup, »a gđa. Proudie je u tom predmetu primila gđu. Quiverful.« To g. Slope nije očekivao, ali ga nije iznevjerila njegova prisutnost duha, i on tu izjavu iskrenu u svoju korist.
»O, preuzvišeni,« reče, »svi ćemo doći u škripac, budu li se u naše poslove miješale gospođe.«
To se i previše slagalo s osjećajima preuzvišenoga, a da bi bilo sasvim neugodno čuti, pa ipak je takva aluzija na miješanje zahtijevala oštar odgovor. Preuzvišenoga je također zapanjilo, iako ga nije učinilo sasvim nesretnim, kad je otkrio, da između njegove žene i kapelana postoji točka, u kojoj se razilaze.
»Ne znam, što mislite pod miješanjem,« reče blago biskup. »Kad je gđa. Proudie čula, da g. Quiverful treba da bude imenovan, sasvim je prirodno, da je poželjela da razgovara s gospođom Quiverful o školama. Ne bih doista mogao reći, da u tome vidim bilo kakvo miješanje.«
»Govorim, preuzvišeni, samo za vaše dobro,« reče Slope. »Za vaše dobro i ugled u dijecezi. Drugog razloga ne mogu imati. Što se tiče mojih osobnih osjećaja, gđa. Proudie je najbolji prijatelj, što ga imam. To nikada ne smijem zaboraviti. Ali ipak, u mom sadašnjem položaju, moja je prva dužnost, dužnost prema vašoj preuzvišenosti.«
»U to sam siguran, g. Slope, u to sam potpuno siguran,« reče smekšani biskup. »I vi doista mislite, da bi g. Harding morao dobiti ubožnicu?«
»Na moju riječ, sklon sam tako misliti. Potpuno sam spreman preuzeti na sebe krivnju, da sam prvi predložio ime g. Quiverfula. Ali nakon toga sam ustanovio, da je javno mišljenje u dijecezi toliko snažno uz g. Hardinga, te mislim, da bi vaša preuzvišenost morala popustiti. Čujem također, da je g. Harding ublažio svoje prigovore, što ih je isprva stavio na prijedloge vaše preuzvišenosti. A što se tiče onoga, što se odigralo između gđe. Proudie i gđe. Quiverful, to bi moglo biti malo nezgodno, ali zbilja mislim, da to ne bi smjelo biti važno u predmetu takva značaja.«
I tako je jadni biskup ostao u strašnoj neizvjesnosti, što da uradi. Međutim, u duši je bio prilično sklon imenovati g. Hardinga, jer bi takvim postupkom dobio pomoć g. Slopea da se suprotstavi gđi. Proudie.
Takvo je bilo stanje u biskupskoj palači, kad je g. Slope pohodio gđu. Bold u njenoj kući i našao je, gdje se igra s djetetom. Kad je istrčala iz sobe, g. Slope započe govoriti gospođici Bold, kako je lijepo vrijeme, onda stade hvaliti dijete i poljubi ga, zatim je hvalio majku, a na koncu je hvalio samu gospođicu Bold. Međutim, nije dugo potrajalo, i gđa. Bold se vratila u sobu.
»Moram se ispričati, što sam došao tako rano ujutro,« započe g. Slope, »ali sam toliko želio razgovarati s vama, te se nadam, da ćete mi vi i gospođica Bold oprostiti.«
Eleanora promrmlja nešto, u čemu su riječi »sigurno«, »naravno« i »nipošto rano« bile jedva čujne, a onda se ispriča zbog svoga izgleda, izjavivši sa smiješkom, da njezino dijete postaje tako velik dječak, da je teško njime upravljati.
»On je veliki, veliki, zločesti dječak,« reče ona djetetu, »i moramo ga poslati u veliku, veliku, ružnu školu za zločeste dječake, gdje imaju velike, velike šibe, i strašno tuku zločeste dječake, koji neće slušati svoju mamu.« I onda započe s novim nizom poljubaca, a na to ju je natjerala strašna pomisao, što ju je njena mašta dočarala, da bi svoga dječaka poslala od kuće.
» I u kojoj učitelji nemaju tako dugačku kosu, da se može razbarušiti,« reče g. Slope, prihvativši šalu i ujedno učinivši kompliment.
Eleanora pomisli, da je isto tako mogao i izostaviti kompliment. Budući da je bila zabavljena djetetom, nije ništa odgovorila, niti je pokazala bilo kako da je čula riječi g. Slopea.
»Daj ga meni,« reče Mary. »Košuljica mu se gotovo svukla s leđa od njegove nestašnosti,« i rekavši to ode s djetetom iz sobe. Gospođica Bold je čula, kako je g. Slope rekao, da ima nešto hitno saopćiti Eleanori, i misleći da bi mogla smetati, zgrabi ovu priliku da se izgubi iz sobe.
»Nemoj se, Mary, dugo zadržati,« reče Eleanora, dok je gospođica Bold zatvarala vrata.
»Veselim se, gđo. Bold, da ću imati priliku razgovarati s vama deset minuta nasamo,« započe g. Slope. »Hoćete li mi dopustiti, da vas otvoreno nešto zapitam?«
»Naravno,« reče ona.
»A siguran sam, da ćete mi dati jasan i iskren odgovor.«
»Ili takav, ili nikakav,« reče ona smijući se.
»Moje je pitanje ovo, gđo. Bold: Je li vašem ocu doista stalo da se vrati u ubožnicu?«
»Zašto to pitate mene?« reče ona. »Zašto to ne pitate njega samoga?«
»Reći ću vam zašto, draga gospođo Bold. Sve se to jako zaplelo, i ja ću vam sve to objasniti, samo se bojim, da zato nema više vremena. Nužno je potrebno, da dobijem odgovor na to pitanje, jer drukčije ne znam, kako da potpomognem interese vašeg oca. A sasvim je nemoguće, da pitam njega samoga. Nitko ne može štovati vašega oca više nego što ga ja štujem, ali nisam siguran, da li je taj osjećaj obostran.« To sigurno dosada nije bio. »Moram biti s vama otvoren, jer je to jedini način, da se izbjegnu posljedice, koje bi mogle biti vrlo štetne po g. Hardinga. Sve mi se čini, da u Barchesteru postoji raspoloženje, neću ga nazvati predrasudom, s obzirom na moju osobu, koje nije za mene jako povoljno. Vi se sjećate one propovijedi...«
»O, g. Slope, ne moramo se vraćati na to,« reče Eleanora.
»Samo začas, gospodo Bold. Ne zato, da bih mogao govoriti o sebi, nego, jer je to bitno, da biste razumjeli, kako stoje stvari. Možda je moja propovijed krivo suđena – a sigurno je krivo shvaćena. Međutim, neću o tome sada ništa govoriti, samo to, da je ta propovijed izazvala protiv mene neraspoloženje, koje vaš otac dijeli s drugima. Možda on ima za to opravdan razlog, ali posljedica je, da on nije sklon, da sa mnom razgovara na prijateljskoj osnovi. Neću vas pitati, je li vam poznato, da je tome tako.«
Eleanora ne dade odgovora, a g. Slope, ponesen svojom gorljivošću, neopazice primaknu svoj stolac k udovičinu sjedalu.
»Budući da je tome tako,« nastavi g. Slope, »ja ga to ne mogu zapitati, kao što mogu vas. Usprkos mojim prekršajima, otkad sam došao u Barchester, vi ste mi dopustili, da vas smatram za prijatelja.« Eleanora učini slabi pokret glavom, koji se ne bi mogao shvatiti kao sasvim potvrdan, ali g. Slope, ako ga je i opazio, nije to pokazao. »S vama mogu govoriti otvoreno i objasniti vam osjećaje svoga srca. To mi vaš otac ne bi dopustio. Na nesreću je biskup zaključio, da ta stvar ubožnice treba da prođe kroz moje ruke. Trebalo je prikupiti neke podatke, s kojima se on nije htio baviti, i tako se dogodilo, da sam ja bio prisiljen da u toj stvari održim sastanak s vašim ocem.«
»To mi je poznato,« reče Eleanora.
»Naravno,« reče on. »Na tom je sastanku g. Harding ostavio u meni dojam, da se ne želi vratiti u ubožnicu.«
»Kako je to moguće?« reče Eleanora, konačno potaknuta da zaboravi hladnu korektnost, koju je bila odlučila sačuvati.
»Draga gospođo Bold, dajem vam riječ, da je bilo tako,« reče on, približivši se još malo k njoj. »Ktome, još prije moga sastanka s g. Hardingom, stanovite su mi osobe u biskupskoj palači, ne mislim biskupa, rekle, da on to ne želi. Priznajem, da sam to jedva mogao vjerovati. Priznajem, da sam vjerovao, da bi vaš otac, za volju svoje savjesti, za volju onih staraca, za volju stare veze s njima i zbog uspomene na lijepe, prošle dane, na svaki način htio da ponovo preuzme svoju dužnost. Ali mi je rečeno, da to nije njegova želja, a on me je doista ostavio pod dojmom, da su mi ljudi govorili istinu.«
»Dakle!« reče gđa. Bold, sada već prilično uzbuđena tim predmetom.
»Čujem korake gospođice Bold,« reče g. Slope. »Bi li bilo previše, kad bi vas zamolio za dobrotu, da... znam, da to možete nekako udesiti s gospođicom Bold.«
Eleanori se nije sviđala riječ »udesiti«, ali je ipak izišla i zamolila Mary, da ih još četvrt sata ostavi nasamo.
»Hvala vam, gospođo Bold – vrlo sam vam zahvalan za to povjerenje. Eto dakle, pod tim sam se dojmom rastao s vašim ocem. Doista mogu reći, da me je naveo na zaključak, da otklanja imenovanje.«
»Ne imenovanje,« reče Eleanora, »sigurna sam, da nije otklonio imenovanje. Ali on je rekao, da se ne slaže – to jest, da mu se ne sviđa plan o školama, službama božjim i svemu ostalom. Sasvim sam sigurna, da nije nikada rekao, da želi odbiti mjesto.«
»O, gospođo Bold«, reče g. Slope gotovo uzbuđenim glasom, »ni za što na svijetu ne bih tako dobroj kćeri kazao ni jednu riječ protiv tako dobra oca. Ali, njemu za volju, morate mi dopustiti, da vam točno prikažem, kako sada stoje stvari. G. Harding se malo uzrujao, kad sam mu rekao o biskupovoj želji sa školom. Možda sam mu to rekao s manje opreza baš zato, jer ste se i vi sa mnom potpuno složili u tome.« Malo se zbunio i stao je govoriti toplo. »Recite biskupu,« kazao mi je, »da se nikako ne slažem s njim – i da se neću vratiti u ubožnicu, ako su uz nju vezani takvi uvjeti.« Tako je nešto rekao; a, ako se ne varam, njegove su riječi bile i jače. Nije mi preostalo drugo, nego da ih ponovim pred preuzvišenim, koji je kazao, da na njih ne može gledati drukčije nego kao na otklon. I do njega su doprle glasine, da vaš otac ne želi biti imenovan, pa je, kad je sve to uzeo u obzir, zaključio, da nema drugog izlaza, nego da potraži nekoga drugoga. Tako je ponudio mjesto g. Quiverfulu.«
»Ponudio mjesto g. Quiverfulu!« ponovi Eleanora očiju natopljenih suzama. »Znači, g. Slope, da je to svršeno.«
»Ne, draga prijateljice – nije,« reče on. »Zato sam ovdje da spriječim, da to bude svršeno. Na svaki način mogu pretpostaviti, da sam dobio odgovor na svoje pitanje, i da se g. Harding želi vratiti.«
»Da se želi vratiti – pa to je jasno,« reče Eleanora. »Naravno da želi opet dobiti svoju kuću i svoj prihod, i svoje mjesto u svijetu. Dobiti natrag ono, čega se odrekao s tolikim nesebičnim poštenjem, ako to može dobiti, a da se na nj ne vrši pritisak u pogledu njegova rada, čemu se u svojoj dobi ne bi nikako mogao podvrći. Kako može biskup zahtijevati od čovjeka u njegovoj dobi, da postane učitelj gomili djece?«
»O tome nema govora,« reče g. Slope sa slabaškim smiješkom. »Naravno, da se takav zahtjev neće stavljati na vašega oca. Na svaki način, ja vam mogu obećati, da neću biti uzročnik nijednoga takvog nemogućeg traženja. Mi smo željeli, da bi vaš otac propovijedao u ubožnici, jer su, naravno, ukućani možda prestari, da idu van. Ali čak ni na tome se neće insistirati. Željeli smo također pripojiti ubožnici školu dana gospodnjega, vjerujući, da bi takva ustanova mogla biti samo korisna pod nadzorom tako valjana svećenika kao što je g. Harding, pa i pod vašim. Ali, draga gospođo Bold, nećemo sada govoriti o tome. Jedno je jasno: moramo učiniti sve što možemo da poništimo preuranjenu ponudu, što ju je biskup dao g. Quiverfulu. Vaš otac se ne bi htio sastati s g. Quiverfulom, što mislite? Quiverful je častan čovjek i ne bi ni časa htio stajati na putu vašem ocu.«
»Što?,« reče Eleanora. »Tražiti od čovjeka s četrnaestero djece, da se odrekne svoga položaja! Potpuno sam sigurna, da to neće učiniti.«
»Mislim, da neće,« reče Slope, približivši se ponovo gđi. Bold, tako da su sada bili sasvim jedno uz drugo. Eleanora nije mnogo na to mislila, nego se instinktivno malko odmaknula. Koliko li bi ona bila povećala taj razmak, da je mogla naslutiti, što je za nju rečeno u Plumsteadu! »Mislim, da neće. Ali nikako ne dolazi u obzir, da bi Quiverful naslijedio vašega oca. Nikako. Biskup se zatrčao. Sada mi je pala na pamet jedna misao, koja bi mogla, s božjim blagoslovom, sve popraviti. Draga gospođo Bold, da li biste imali što protiv, da sami govorite s biskupom?
»Zašto ne bi moj otac s njim govorio?« reče Eleanora. Ona je jednom prije u svom životu posredovala u poslovima svoga oca, ali ne s mnogo uspjeha. Sada je bila starija i osjećala je, da u tako važnoj stvari za njega ne bi smjela poduzeti ništa bez njegova pristanka.
»Da vam pravo kažem,« reče g. Slope s izrazom žaljenja, kao da silno tuguje zbog nedovoljnog milosrđa kod njegova pretpostavljenoga, »biskup sebi zamišlja, da ima razloga da se ljuti na vašega oca. Bojim se, da bi sastanak između njih dvojice još povećao njegovo neraspoloženje.«
»Pa moj je otac,« reče Eleanora, »najblaži i najmekši čovjek na svijetu.«
»Ja samo znam,« reče Slope, »da ima najbolju kćer. Dakle, vi ne biste razgovarali s biskupom? Što se tiče odobrenja za posjet, ja bih vam to uredio bez i najmanje neugodnosti za vas.«
»Ništa ne bih mogla učiniti, g Slope, a da se prije ne posavjetujem sa svojim ocem.«
»O,« reče on, »to ne bi imalo smisla. Onda biste vi bili samo glasnik svoga oca. Možete li se čemu dosjetiti. Nešto se mora poduzeti. Vaš otac ne smije biti upropašten zbog tako smiješnog nesporazuma.«
Eleanora odgovori, da joj ništa ne pada na pamet, ali da je položaj vrlo težak, i suze joj dođoše na oči i skotrljaše se niz obraze. G. Slope bi bio dao mnogo, da mu se nametne ugodna dužnost da ih otre. Ali je imao dovoljno takta, da je znao, kako još ima puno toga da učini, prije nego što će se moći i ponadati da smije imati takvu ugodnu dužnost prema gđi. Bold.
»Srce me boli, kad vas vidim tako ožalošćenu,« reče on. »Ali dopustite mi, molim vas, da vas uvjerim, da se interesi vašega oca neće žrtvovati, ako meni bude moguće, da ih zaštitim. Otvoreno ću iznijeti pred biskupa činjenice. Objasnit ću mu kako sumnjam, da on ima pravo imenovati bilo koga osim vašega oca, i istaknut ću mu, da će, učini li to, biti kriv za veliku nepravdu, a vi mi se, gospođo Bold, barem smilujte da mi povjerujete, da iskreno želim dobrobit vašega oca – njegovu i vašu.
Udovica nije gotovo znala, što da odgovori. Bila je potpuno svijesna, da njezin otac neće nipošto biti zahvalan g. Slopeu. Jako je željela da bude istoga mišljenja sa svojim ocem, a ipak nije mogla a da ne prizna, da je g. Slope vrlo ljubezan. Njezin ju je otac, koji je općenito bio tako milosrdan prema svima ljudima, koji je rijetko govorio loše o kome, upozorio, da se čuva g. Slopea, a ona ipak nije znala, kako da ustegne hvalu g. Slopeu. Kakva je on drugog interesa mogao imati u toj stvari, osim onoga, što ga je iznio. Pa ipak, u njegovu je ponašanju bilo ono nešto, što je čak i u nju ulijevalo nepovjerenje. Osjećala je, a da nije znala zašto, da u njemu ima nešto, zbog čega bi morala biti na oprezu.
Sve je to g. Slope pročitao jasno u njenom neodlučnom držanju, kao da mu je otvorila svoje srce. Taj je čovjek imao sposobnost da je mogao pročitati unutrašnje osjećaje žena, s kojima je razgovarao. Znao je, da Eleanora u nj sumnja i, ako mu se zahvali, da će to učiniti samo zato, jer nema drugog izlaza. Pa ipak ga to nije razljutilo, čak ni ozlovoljilo. Rim nije sagrađen u jednom danu.
»Nisam došao, da mi se zahvaljujete,« nastavi on, videći njenu neodlučnost. I ne tražim vašu hvalu – na svaki način ne prije nego što je zaslužim. Ali želim, gospođo Bold, da stvorim sebi prijatelje u ovom stadu, kamo se bogu svidjelo, da me pozove kao jednoga od svojih najskromnijih pastira. Ako mi to ne pođe za rukom, moj će posao ovdje biti sigurno žalostan. Barem ću pokušati da zaslužim prijateljstvo ljudi.«
»Sigurna sam,« reče ona, »da ćete uskoro naći mnogo prijatelja.« Osjećala je da mora nešto reći.
»To neće značiti ništa, ako to ne budu takvi prijatelji, koji će razumjeti moje osjećaje. Ako to ne budu takvi prijatelji, koje ću moći poštovati i diviti im se – i voljeti ih. Ako se najbolji i najčišći odvrate od mene, neću se moći zadovoljiti prijateljstvom onih manje vrijednih. U tom ću slučaju morati živjeti sam.«
»O, sigurna sam, g. Slope, da to nećete učiniti.« Eleanora nije pri tome ništa mislila, ali njemu je odgovaralo da misli, da ona ima neku osobito namjeru.
»Doista, gospodo Bold, živjet ću sam, potpuno sam, koliko se tiče moga srca, ako se oni, s kojima čeznem da se povežem, odvrate od mene. Ali dosta toga. Nazvao sam vas svojim prijateljem i nadam se, da me nećete opovrći. Pouzdajem se, da će doći vrijeme, kad ću smjeti tako nazvati i vašega oca. Neka vas bog blagoslovi i vašega dražesnog sinčića. I recite svome ocu, da mu ja poručujem, da će se učiniti sve, što se bude moglo učiniti u njegovu interesu.«
I tako se on oprosti, stisnuvši udovičinu ruku čvršće nego obično. Prilike, međutim, kao da su to učinile razumljivim, i gospođa se nije osjetila ponukanom da se uvrijedi.
»Ne mogu ga razumjeti,« reče Eleanora Mary Bold nekoliko časaka kasnije. »Ne znam, da li je dobar ili zao čovjek – da li je iskren ili lažan.«
»Onda mu daj prednost sumnje,« reče Mary, »i vjeruj u najbolje.«
»Pa ja mu, uglavnom, i vjerujem,« reče Eleanora. »Čini mi se, da vjerujem, da je dobronamjeran – a ako je tako onda je sramota, da ga opadamo i činimo nesretnim, dok je među nama. Ali, Mary, bojim se, da će se tata razočarati u ubožnici.«

Sedamnaesto poglavlje

TKO TREBA DA POSTANE GOSPODAR?


Cijelo su se to vrijeme u biskupskoj palači stvari razvijale dosta neprijatno. Onaj jedan ili dva miga, što ih je g. Slope dao biskupu, nisu učinjeni ututanj. Biskup je osjećao, ako se ikada misli oprijeti sada gotovo neizdržljivom despotizmu svoje žene, da ne smije ni časa časiti. Ako ikada namjerava sam biti gospodar u svojoj dijecezi, a da i ne govorimo u svojoj kući, mora započeti odmah. Bilo bi lakše, da je to učinio na dan svoga posvećenja nego sada, ali svakako lakše sada nego kad gđi. Proudie pođe za rukom potpuno zavladati pojedinostima u dijecezi. A onda, mnogo mu je značila ponuđena pomoć g. Slopea, koja je došla kao neočekivana i dragocjena potpora. Dotada je gledao na to dvoje kao na dvije ujedinjene sile i smatrao je, da su kao saveznici nepobjedivi. Počeo je vjerovati, da bi mu jedina mogućnost spasa bila, da g. Slopea premjesti na kakav udaljeni i bogati položaj. Ali sada se činilo, da jedan od njegovih neprijatelja, sasvim sigurno slabiji od njih dvoje, ali ipak vrlo važan, pristaje da napusti svoje bojne redove. Potpomognut g. Slopeom, što li sve ne bi mogao učiniti? Šetao je gore dolje po svojoj maloj radnoj sobi, gotovo vjerujući, da bi moglo doći vrijeme, kad će smjeti uzeti na svoju upotrebu onu veliku sobu u prvom katu, u kojoj je uvijek sjedio njegov predšasnik.
Dok je prevrtao u glavi te misli, donesu mu pisamce od arhiđakona Grantlyja, u kojem taj svećenik moli preuzvišenoga, da mu iskaže čast i primi ga sutra – hoće li njegova preuzvišenost imati dobrotu da odredi sat? Namjeravani posjet Dra. Grantlyja bit će u vezi s ponovnim imenovanjem g. Hardinga upravnikom barchesterske ubožnice. Kad je biskup pročitao pismo, obavijestili su ga, da arhiđakonov sluga čeka na odgovor.
Tu se smjesta pružila biskupu sjajna prilika da učini nešto na svoju odgovornost. Sjetio se, međutim, svoga novog saveznika pa pozvoni po g. Slopea. Pokazalo se, da g. Slope nije u zgradi. I tada, veoma smiono, biskup, nepotpomognut ni od koga, napisa arhiđakonu pismo, u kojem mu je rekao, da će ga primiti u određeni sat. Pripazivši s prozora svoje radne sobe, da glasnik sretno iziđe s područja biskupske palače s tom porukom, stade smišljati, što sada treba da učini.
Sutra će morati izjaviti arhiđakonu, da g. Harding treba da bude imenovan, ili da neće biti imenovan. Biskup je osjećao, da nije pošteno, da odbaci Quiverfulove, a da o tome ne obavijesti gđu. Proudie, ali je konačno odlučio, da će se smiono suprotstaviti lavici u njenom duplju i reći joj, da su prilike takve, da mora ponovo imenovati g. Hardinga. Osjećao je, da neće umanjiti svoju novu hrabrost, ako obeća gđi. Proudie, da će prvo mjesto, što mu bude na raspolaganju, dati Quiverfulu, da ublaži nepravdu, što mu je učinjena. Kad bi takvim zalogajom mogao smekšati lavicu, kako li bi svoje prve pokušaje smatrao za sretne!
S mnogo straha je stupio u spavaću sobu gđe. Proudie. Najprije je bio pomislio da pošalje po nju. Ali nije bilo nipošto nemoguće, da bi se ona mogla sjetiti da takvu poruku uzme kao uvredu, a osim toga, možda bi mu prisustvo njegovih kćeri kod razgovora moglo biti nekakva obrana. Našao ju je, kako sjedi pred svojim knjigama računâ griskajući kraj olovke, očito udubena u novčane poteškoće i duševno uznemirena mnogostranošću izdataka oko biskupske palače i skupoćom biskupskog sjaja. Kćeri su bile oko nje. Olivia je čitala roman, Augusta je stavljala križiće mjesto poljubaca na pisamce svojoj prisnoj prijateljici u Baker Streetu, a Netta je izrađivala sićušne kolutiće za donji rub podsuknje. Ako biskupu pođe za rukom pobijediti svoju ženu u njezinu sadašnjem raspoloženju, doista će biti muškarac. Onda će moći vjerovati, da je pobjeda zauvijek njegova. Na koncu konca, u takvim slučajevima položaj između muža i žene sličan je položaju između dvaju dječaka u istoj školi, dvaju pijetlova u istom dvorištu, dviju vojski na istom kontinentu. Pobjednik jedamput, obično je pobjednik za sva vremena. Prednost u pobjedi je sve.
»Hm – draga,« započe biskup, »ako nemaš nikakva posla, želio bih govoriti s tobom. Gđa. Proudie oprezno spusti olovku na mjesto, dokle je točkicama obilježila brojke, u pamćenju zabilježi zbroj, do kojega je došla, a onda, dosta kiselo, pogleda u lice svoga druga. »Ako si zaposlena, možemo i koji drugi put,« nastavi biskup, kojemu je hrabrost, kao i Bobu Acresu52, ponestala sada, kad se našao na bojnom polju.
»O čemu se radi, biskupe?« upita gospođa.
»Znaš – htio sam razgovarati o onim Quiverfulovima – ali vidim, da si zauzeta. Meni će odgovarati i koji drugi put.
»Što o Quiverfulovima? Mislim, da je potpuno jasno, da će oni doći u ubožnicu. Nadam se, da tu nema nikakve sumnje!« Dok je govorila držala je olovku oštro i čvrsto pritisnutu na stupac brojki pred sobom.
»Ima, draga, jedna poteškoća,« reče biskup.
»Poteškoća!« reče gđa. Proudie. »Kakva poteškoća? Mjesto je obećano g. Quiverfulu, i on ga, naravno, mora dobiti. On je već sve uredio. Pisao je po župnika za Puddingdale, razgovarao je s ovrhovoditeljem o prodaji farme, konja i krava, i uvjeren je, da je mjesto u ubožnici u svakom pogledu njegovo. Naravno, da ga mora dobiti.«
Biskupe, pripazi se i skupi svu mušku snagu, što je u tebi. Pomisli, što je sve stavljeno na kocku. Ako sada ne budeš dorastao svome oružju, nikakav ti Slope neće kasnije pomoći. Kako može onaj, koji napusti svoju zastavu, čim zamiriše barut, očekivati vjernost bilo kojega saveznika? Sam si tražio bojno polje. Sada, kad si na njemu, bori se muški! Hrabrosti, biskupe, hrabrosti! Mrštenje ne može ubiti, niti oštre riječi lome kosti. Na koncu, biskupski je ornat samo tvoj. Ona ne može imenovati upravnike, ne može dijeliti župe niti imenovati kapelane, a ti si odgovoran samo sebi. Gore glavu, čovječe, i pođi u borbu postojana srca.
Tako je govorio biskupu neki mali savjetnik u njegovim grudima. Ali je bio tamo i drugi savjetnik, koji mu je savjetovao drukčije, i to ovako: zapamti, biskupe, ona je žena, i to takva, kakvu je ti dobro poznaš, a bitka riječima s takvom ženom prava je propast. Ne bi li za te bilo bolje, da nastaviš taj rat, ako se mora voditi, iza svoga stola i u svojoj radnoj sobi? Ne bori li se svaki pijetao najbolje na svom đubrištu? I tvoje su kćeri ovdje, plodovi tvoje ljubavi, krv tvoje krvi. Je li dobro, da te one vide u času tvoje pobjede nad njihovom majkom? Staviše, je li dobro, da te one vide u času tvoga eventualnog poraza? Ktome, nisi li odabrao svoju priliku sa začudno malo vještine, zapravo bez trunka one oštroumnosti, zbog koje si poznat? Neće li se pokazali, da si pogriješio u toj stvari, a da je tvoj neprijatelj u pravu, da si se doista obvezao u pogledu ubožnice, a sada bi se htio okomiti na svoju ženu, jer ona od tebe traži samo da ispuniš svoje obećanje? Nisi li kršćanski biskup, i ne mora li se tvoja riječ držati svetom, ma kakve bile posljedice? Vrati se, biskupe, u svoje svetište u prizemlju i odgodi svoje borbene sklonosti za koju drugu priliku, u kojoj ćeš se barem moći boriti protiv okolnosti, koje će biti manje izrazito protiv tebe.
Sve je to prolazilo biskupovom unutrašnjošću, dok je gospođa Proudie i dalje sjedila s uperenom olovkom, a brojke njezina zbroja još su bile vidljive na pločicama njezina pamćenja. »Četiri funte, sedamnaest šilinga i sedam pennyja,« reče sama sebi. »Naravno, g. Quiverful mora dobiti ubožnicu«, reče glasno svome gospodaru.
»Znaš, draga, samo sam ti htio reći, kako se čini, da g. Slope misli, da će javno mišljenje u tom predmetu biti protiv nas, a da bi se u to mogla uplesti i štampa, ako g. Harding ne bude imenovan.«
»Čini se, da g. Slope misli!« reče gđa. Proudie s takvim tonom u glasu, koji je biskupu jasno pokazao, da je imao pravo, kad je htio na tom mjestu prekinuti razgovor. »A što ima s tim g. Slope? Nadam se, gospodaru, da nećeš dopustiti, da tobom upravlja kapelan.« I ona sada, u svojoj gorljivosti, izgubi mjesto u računu, gdje je držala olovku.
»To je sigurno, da neću. Uvjeravam te, da ništa nije manje vjerojatno. Ali ipak, g. Slope bi mogao biti od koristi, da sazna, kako vjetar puše, a ja sam doista mislio, kad bismo Quiverfulovima mogli dati što drugo jednako dobro...«
»Glupost,« reče gđa. Proudie. »Proći će godine, dok im budeš mogao dati išta drugo, što bi im i polovicu tako odgovaralo, a što se tiče štampe i javnosti, i svega toga, zapamti, da ima dva načina da se ispripovjedi kakva priča. Ako je g. Harding dosta lud da pripovijeda svoju priču, i mi možemo ispripovjediti svoju. Mjesto je ponuđeno njemu, i on ga je odbio. Sada je dato nekome drugome, i gotovo. Barem ja mislim, da je tako.«
»Pa, draga, čini mi se, da si prilično u pravu,« reče biskup i, išuljavši se iz sobe, pođe niza stube sav smućen i ne znajući, kako će ujutro primiti arhiđakona. Sada se baš nije osobito dobro osjećao i poče razmišljati o tome, kako bi sutra ujutro mogao lako biti prisiljen ostati u krevetu zbog napadaja žuči. Nažalost je mnogo trpio od žučnih napadaja.
»Doista krasno! G. Slope! Ja ću njega odslopati,« reče uvrijeđena matrona svojim kćerima. »Ne znam, što je puhnulo u glavu g. Slopeu. Vjerujem, da misli, da je barchesterski biskup, zato što sam ga dovela za ruku i nagovorila vašega oca, da ga imenuje svojim osobnim kapelanom.«
»Uvijek je bio drzak,« reče Olivia. »Već sam ti to jednom rekla, mama.« Oliviji, međutim, nije bio previše drzak, kad joj je nekoć predložio, da postane gđa. Slope.
»Pa ja sam, Olivia, uvijek mislila, da ti se sviđa,« reče Augusta, koja je u tom času bila nešto nabrušena na svoju sestru. »Meni se taj čovjek nije nikada sviđao, jer ga smatram za potpuno vulgarna.«
»Tu se varaš,« reče gđa. Proudie. »On uopće nije vulgaran, a ktome je uzbudljiv, rječit propovjednik. Ali ga treba naučiti, da zna svoje mjesto, ako želi ostati u ovoj kući.«
»Ima najstrašnije oči, što sam ih ikada vidjela na licu jednog muškarca,« reče Netta. »I, znate što? Strahovito je lakom. Jeste li vidjeli, koliko je samo pojeo jučer pite od ribiza?«
Kad se g. Slope vratio kući, ubrzo je saznao od biskupa, jednako iz njegova vladanja, kao i iz njegovih riječi, da se u pitanju ubožnice imaju slušati odredbe gđe. Proudie. Dr. Proudie uzgred izbaci nešto poput »samo ovaj put« i »držati sve poslove u vezi s podjeljivanjem mjesta u svojim rukama«. Ali u pogledu g. Hardinga bio je sasvim odlučan, i, kako g. Slope nije želio protiv sebe imati i biskupa i biskupkinju, nije zasada vidio da može išta drugo nego popustiti.
Samo je spomenuo, da će, naravno, provesti biskupove odredbe i da je sasvim siguran, da će poslovi u dijecezi biti dobro vođeni, bude li se biskup povodio samo za svojim rasuđivanjem. G. Slope je znao, da će čavao, koji često udaraš po glavi, konačno probiti.
To je isto veče sjedio sam u svojoj sobi, kadli netko tiho zakuca na vratima, i, prije nego što je mogao odgovoriti, vrata se otvoriše, i uđe njegova gospodarica. U času se sav pretvorio u jedan smiješak, ali ne i ona. Prihvatila je međutim ponuđeni joj stolac i ovako započela svoje prigovaranje:
»G. Slope, nikako nisam neko veče odobravala Vaše vladanje prema onoj Talijanki. Svatko bi bio pomislio, da ste ljubavnici.«
»Zaboga, draga gospođo,« reče g. Slope s izrazom užasa. »Pa ona je udata žena.«
»To ja ne znam,« reče gđa. Proudie. »Međutim, ona voli da se takvom prikazuje. Ali, bila udata ili ne, onakva pažnja, kakvu ste vi njoj posvećivali, bila je neumjesna. Ne vjerujem, da ste željeli biti uvredljivi u mom salonu, ali sam dužna prema sebi i prema svojim kćerima da vam kažem, da ne odobravam vaš postupak.«
G. Slope je širom otvorio svoje ogromne, izbuljene oči i zapiljio se s izrazom dobro namještenog iznenađenja. »Pa, gospođo Proudie,« reče, »donio sam joj samo nešto za jelo, kad je rekla, da je gladna.«
»A odonda ste je i pohađali,« nastavi ona gledajući u krivca oštrim i strogim pogledom detektiva.
G. Slope proračuna u duhu, da li bi bilo dobro da toj nađžakbabi smjesta kaže, da će pohađati, koga bude htio, i raditi, što bude htio, ali se sjetio, da mu tlo pod nogama u Barchesteru još nije dovoljno čvrsto, pa da će biti bolje, da je primiri.
»Istina je, da sam odonda bio u kući Dra. Stanhopa i da sam govorio s gospođom Neroni.«
»Da, i govorili s njom nasamo,« reče biskupski Argus.53
»Bez sumnje,« reče g. Slope, »ali to je bilo zato, što u sobi nije slučajno bilo nikoga drugog. Sigurno nije bila moja krivnja, da su ostali članovi otišli od kuće.«
»Možda nije, ali vas uvjeravam, g. Slope, znatno ćete pasti u mojim očima, ako saznam, da ste dopustili, da vas privuku čari te žene. Ja poznam žene bolje nego vi, g. Slope, i možete mi vjerovati, da ta signora, kako se ona naziva, nije prikladno društvo za strogog evangeličkog, neoženjenog mladog svećenika.«
Kako li bi joj se g. Slope želio nasmijati u lice, da je smio! Ali se nije usudio. Stoga je samo rekao: »Uvjeravam vas, gospođo Proudie, da mi nije ništa stalo do gospođe, o kojoj govorite.«
»Nadam se, da nije, g. Slope. Ali sam smatrala za svoju dužnost, da vas upozorim. A sada, ima još jedna stvar, zbog koje se osjećam prinuđenom da razgovaram s vama. To je vaše vladanje prema biskupu, g. Slope.«
»Moje vladanje prema biskupu,« reče on, sada iskreno iznenađen i ne znajući, na što gospođa cilja.
»Da, g. Slope, vaše vladanje prema biskupu. Ono nije nipošto onakvo, kakvo bih ja željela vidjeti.«
»Je li vam biskup što govorio, gospođo Proudie?«
»Ne, biskup mi nije ništa rekao. On vjerojatno misli, da će svaka riječ u vezi s tim biti uspješnija s moje strane, jer sam ja prva skrenula biskupovu pažnju na vas. Činjenica je, g. Slope, da ste vi pomalo skloni da sebi prisvajate previše prava.«
Na obrazima g. Slopea se pojaviše pjege srdžbe, i on se s teškom mukom svladavao i ostao potpuno nijem, dok je gospođa govorila dalje.
»To je pogreška mnogih mladih ljudi u vašem položaju, i stoga biskup nije htio zasada da vam zamjeri. Vi ćete, bez sumnje, uskoro naučiti, što se od vas traži, a što ne. Međutim, ako ćete poslušati moj savjet, bit ćete oprezni da ne namećete biskupu nikakav svoj savjet u pogledu podjeljivanja raznih položaja. Ako preuzvišenome treba savjet, on zna, kamo će se obratiti.« Dodavši zatim svome savjetovanju niz banalnosti o tome, što je poželjno, a što nije poželjno u vladanju strogo evangeličkog, neoženjenog mladog svećenika, gđa. se Proudie povuče, prepustivši kapelana njegovim mislima.
Srž je njegovih misli bila, da doista u dijecezi nema mjesta za njegovu energiju i energiju gđe. Proudie, i da mu je dužnost brzo ustanoviti, da li će biti jača njegova ili njezina energija.

Osamnaesto poglavlje

MUČENJE UDOVICE


Rano narednog jutra g. Slope je pozvan u biskupovu sobu za odijevanje, a pošao je onamo pun očekivanja, da će naći preuzvišenoga vrlo uvrijeđena i nadahnuta njegovom ženom da ponovi ukor, što mu ga je ona podijelila dan prije. G. Slope je odlučio, da ga na svaki način od njega neće strpljivo primiti, pa je ušao u sobu za odijevanje u prilično ratobornu raspoloženje. Međutim, našao je biskupa vrlo mirno i blago raspoložena. Preuzvišeni se tužio, da mu nije dobro, da ga malo boli glava, i da mu nije sve u redu u želucu. Ali s njegovim raspoloženjem bilo je sve kako treba.
»O, Slope,« reče, prihvativši ispruženu kapelanovu ruku, »jutros treba da me pohodi arhiđakon Grantly, a ja sam dosta nesposoban da ga primim. Bojim se, da ću morati zamoliti vas, da ga primite umjesto mene.« Nato Dr. Proudie poče objašnjavati, što se sve mora reći Dru. Grantlyju. Njemu je zapravo trebalo najuljudnijim riječima, kojima se takva vijest može prenijeti, reći, budući da je g. Harding otklonio upravništvo, da je imenovanje ponuđeno g. Quiverfulu, i da ga je on prihvatio.
G. Slope je ponovo upozorio svoga gospodara, da ta odluka, po njegovu mišljenju, nije sasvim mudra, a to je rekao sotto voce.54 Ali ni na taj način nije bilo sigurno mnogo govoriti, i kad je i ono malo rekao, biskup je načinio neznatan, ali ipak vrlo značajan pokret palcem prema vratima, što su vodila iz njegove sobe za odijevanje u neko unutrašnje svetište. G. Slope smjesta shvati mig i ne reče više ni riječi. Ali je razumio, da između njega i njegova gospodara treba da bude povjerenje, da će se stvoriti savez, koji je on želio, i da to imenovanje g. Quiverfula treba da bude posljednja žrtva na oltar bračne poslušnosti. Sve je to g. Slope pročitao u neznatnoj kretnji biskupova palca, i ispravno je pročitao. Nije tu trebalo pergamena i pečata, potvrda, objašnjenja i iskaza. Posao je među njima sklopljen, i g. Slope na to dade biskupu ruku. Biskup je shvatio mali, dodatni stisak, i izraziti sjaj pristanka zablista u njegovim očima.
»Molim vas, g. Slope, budite uljudni s arhiđakonom,« reče biskup naglas. »Ali mu dajte jasno na znanje, da mi je u ovoj stvari g. Harding potpuno onemogućio, da mu učinim uslugu.«
Klevetali bismo gđu. Proudie, kad bismo pomislili, da je za vrijeme ovoga razgovora sjedila u svojoj spavaonici s uhom na ključanici. Ona je imala u sebi osjećaj za ono, što se pristoji, i to ju je priječilo, da se spusti do takve podlosti. Staviti uho na ključanicu ili prisluškivati kroz pukotinu, to dolikuje služavkama.
Gđa. Proudie je to znala, pa stoga to nije uradila. Ali se postavila što je bliže mogla uz vrata, da bi, ako je moguće, imala istu korist, što je ima služavka, a da se ipak ne spusti na stupanj sluškinje.
Međutim, malo je čula, a to malo je bilo dovoljno da je prevari. Nije vidjela onoga prijateljskog stiska ruke, nije zapazila ništa od onoga sklopljenog saveza. Nije čak ni sanjala o izdajničkim odlukama, što su ih stvorila ta dva lažna čovjeka, da je svrgnu s njenog ponosnog položaja, da joj s usta otkinu pehar, prije nego što se napila, da joj ometu svu njenu moć, prije nego što je okusila njenu slast! Izdajice, to su oni bili. Njen rođeni muž i onaj izopćenik, što ga je odnjegovala i dovela u toplinu najsjajnijeg ognjišta na svijetu! Ali nijedan od njih nije imao odrešitosti te žene. Iako su se ta dva čovjeka povezala protiv nje, ipak bitka nije izgubljena.
G. Slope je bio prilično siguran, da će Dr. Grantly odbiti čast da govori s njim, i tako je doista i bilo. Arhiđakona je, kad su mu otvorili vrata biskupske palače, dočekala pismena poruka. G. Slope mu izražava svoje poštovanje itd., itd. Biskup je bolestan u svojoj sobi i jako mu je žao itd., itd. Biskup je svoje mišljenje povjerio g. Slopeu, i ako je arhiđakonu po volji, bit će mu čast itd., itd. Arhiđakonu, međutim, nije bilo po volji, i pošto je u predvorju pročitao poruku, zgužvao ju je u rudi, i promrmljavši nešto o tome, kako mu je žao, da je biskup bolestan, ode, a da nije poslao ni usmeni odgovor na poruku g. Slopea.
»Bolestan!« reče arhiđakon sam sebi uvalivši se u svoju kočiju. »Taj čovjek je potpuna kukavica. Boji se sa mnom razgovarati. Bolestan!« Sam arhiđakon nije nikada bio bolestan pa stoga nije mogao razumjeti, da bi tko drugi mogao doista biti bolešću spriječen da dođe na ugovoreni sastanak. Smatrao je sve takve isprike kao izvlačenja, a u ovom slučaju nije mnogo pogriješio.
Dr. Grantly se dao odvesti do stana svoga tasta u High Streetu, ali kad je od sluge čuo, da je g. Harding kod svoje kćeri, pođe za njim kući gđe. Bold i tamo ga nađe. Arhiđakon se pjenio od srdžbe, kad je ušao u salon. Sada je već bio zaboravio kukavičluk biskupov pod utjecajem kapelanove pokvarenosti.
»Pogledajte ovo,« reče on, dobacivši zgužvano pismo g. Hardingu. »Meni se kaže, da, ako mi je po volji, mogu imati čast da govorim s g. Slopeom, a sve to, pošto sam definitivno uglavio sastanak s biskupom.«
»Ali on veli, da je biskup bolestan,« reče g. Harding.
»Glupost! Valjda ne mislite reći, da ćete se dati zavarati takvom isprikom. Jučer mu je bilo sasvim dobro. Ali ja vam kažem, ja ću govoriti s biskupom, i reći ću mu sasvim otvoreno, što mislim o njegovu vladanju. Govorit ću s njim, ili će mu uskoro biti prevruće u Barchesteru, da ostane ovdje.«
Eleanora je sjedila u sobi, ali g. Grantly je u svojoj srdžbi gotovo nije ni opazio. Eleanora mu sada reče s najvećom bezazlenošću: »Bilo bi, mislim, dobro, da ste govorili s g. Slopeom, jer on bi, vjerujem, mogao koristiti.«
Arhiđakon se okrenu prema njoj u gotovo surovom gnjevu. Da mu je smjesta priznala, da je prihvatila g. Slopea kao svoga drugog muža, teško da bi ga bila više uvjerila, da pripada dušom i tijelom Slopeu i Proudijevoj stranci, nego što je bio uvjeren sada, kad je čuo te njezine riječi. Jadna Eleanora!
»Da govorim s njim!« reče arhiđakon zureći u nju. »A zašto da se od mene traži, da se u očima svijeta i u svojim očima ponizim i da dođem u dodir s takvim čovjekom? Dosada sam živio među gospodom i neću dopustiti, da me itko odvuče u drukčije društvo.«
Siromašni je g. Harding dobro znao, na što misli arhiđakon, ali Eleanora je bila jednako bezazlena kao i njezino djetešce. Nije mogla shvatiti, kako bi arhiđakon mogao misliti, da su ga odvukli u loše društvo, ako se udostoji nekoliko minuta razgovarati s g. Slopeom, kad bi to moglo poslužiti interesima njena oca.
»Ja sam jučer cijeli sat razgovarala s g. Slopeom,« reče ona držeći se pomalo dostojanstveno, »i ne osjećam se zbog toga ponižena.«
»Možda ne,« reče on. »Ali ti ćeš biti tako dobra i dopustiti mi, da u takvim stvarima prosuđujem sam. A ja ću ti nešto reći, Eleanora. Mnogo će bolje biti za tebe, da se daš voditi i savjetom onih, koji su ti prijatelji. Ako ne budeš, moglo bi ti se dogoditi, da ustanoviš, da više nemaš prijatelja, koji bi te savjetovali.«
Eleanora se sva zacrveni, ali još ni sada nije znala, što se odigrava u arhiđakonovoj duši. Ni jedna misao, da voli ili bude voljena, nije još prodrla do njenog srca od smrti jadnog Johna Bolda. A, kad bi bilo moguće, da takva misao iskrsne u njenom srcu, onda bi je morao probuditi sasvim drukčiji čovjek nego g. Slope.
Pa ipak, njeno je lice postalo tamno crveno, jer je osjetila, da je optužuju zbog nedolična vladanja, a osjetila je to još s većom unutrašnjom boli, jer je njezin otac nije smjesta uzeo u obranu. Onaj otac, za volju kojega i iz ljubavi prema kome je ona pristala da bude osoba povjerenja g. Slopea. Ona je svome ocu dala točan izvještaj o svemu što se dogodilo. I premda se nije potpuno složio s njom u pogledu nazora g. Slopea u vezi s ubožnicom, ipak joj nije rekao ni jedne riječi, zbog koje bi pomislila da je pogriješila, što je razgovarala s njim.
Bila je previše srdita, a da bi se ponizila pred svojim svakom. Zapravo se nikada nije priviknula da bude pred njim jako ponizna, i njih dvoje nisu nikada bili povjerljivi saveznici. »Ja uopće ne razumijem, što mislite, doktore Grantly,« reče ona. »Znam, da se ne mogu okriviti, da sam učinila išta, što bi moji prijatelji osudili. G. Slope me je pohodio izričito zato, da sazna, kakve su tatine želje u pogledu ubožnice. A budući da sam vjerovala, da je došao s prijateljskim namjerama, ja sam mu rekla.«
»Prijateljskim namjerama!« podrugnu se arhiđakon.
»Mislim, da činite jako krivo g. Slopeu,« nastavi Eleanora. »Međutim, ja sam to već objasnila tati, ali kako se vi, doktore Grantly, očito ne slažete s onim, što ja kažem, s vašom ću vas dozvolom ostaviti nasamo s tatom,« i rekavši to ona polako iziđe iz sobe.
Sve je to učinilo g. Hardinga veoma nesretnim. Bilo je potpuno jasno, da su arhiđakon i njegova žena stvorili zaključak, da će se Eleanora udati za g. Slopea. G. Harding nije mogao vjerovati, da bi ona to doista učinila, pa ipak, nije mogao poreći, da se prema svemu čini, da joj društvo toga čovjeka nije neugodno. Sada se neprestano viđevala s njim, a nije primala posjete nijednog drugog neoženjenog gospodina. Kad bi se raspravljalo o njegovu ponašanju, ona bi uvijek stala na njegovu stranu, premda je znala, koliko je on osobno zazoran njenim prijateljima. A opet, g. Harding je osjećao, kad bi se ona odlučila postati gospođa Slope, da nema ništa, što bi mogao opravdano iznijeti protiv njezine udaje za nj. Ona ima puno pravo da radi, što joj se hoće, a on, kao otac, ne bi mogao reći, da će se ona osramotiti uzevši za muža svećenika, čiji je položaj u svijetu tako povoljan kao položaj g. Slopea. Kod g. Hardinga nije bilo ni govora o tome, da bi se zbog toga vjenčanja posvadio sa svojom kćeri i da bi s njom prekinuo vezu, kao što se to arhiđakon zaprijetio da će učiniti. Ako bi se ona odlučila da se uda za toga čovjeka, on mora što je bolje moguće prijeći preko svoje antipatije. Njegova Eleanora, njegov jedini stari drug u njihovu starom sretnom domu mora i dalje ostati njegov najmiliji prijatelj, dijete njegova srca. Neka je odbaci, tko hoće, ali on neće. Ako mu je suđeno, da u svojim starim danima sjedi za istim stolom s tim čovjekom, kojega je od svih ljudi najmanje volio, dočekat će svoju sudbinu što bolje bude znao. Sve bi radije nego da izgubi svoju kćer.
Budući da su njegovi osjećaji bili takvi, nije pravo znao, da li da se opredijeli s Eleanorom protiv arhiđakona, ili s arhiđakonom protiv Eleanore. Reći će se, da nije nikada smio posumnjati u nju. Nažalost, nikada nije smio! Ali g. Harding nije bio nipošto savršen karakter. U svojoj neodlučnosti, svojoj slabosti, svojoj sklonosti, da bude vođen od drugih, svojem nedostatku samopouzdanja, on je bio daleko od toga da bude savršen. A ne smije se zaboraviti ni to, da se takva ženidba, na koju je arhiđakon gledao s odvratnošću, na koju bismo mi, koji poznamo g. Slopea, gledali s jednakom odvratnošću, nije g. Hardingu činila tako strašnom, jer on u svojoj dobroti nije mrzio kapelana, kao što ga je mrzio arhiđakon, ili kao što ga mrzimo mi.
Međutim, bio je vrlo nesretan, kad je njegova kći izišla iz sobe, pa se utekao jednoj svojoj staroj navici, koje bi se obično držao, kad bi bio žalostan. Započeo je na zamišljenom cellu svirati neku polaganu ariju, povlačeći jednom rukom amo tamo kao da drži gudalo, a drugom prebirući nevidljive žice.
»Ona će se udati za toga čovjeka sigurno kao što je dvaput dva četiri,« reče realni arhiđakon.
»Nadam se, da neće, nadam se, da neće,« reče njezin otac. »Ali ako se uda, što joj ja mogu reći? Nemam prava da mu prigovaram.«
»Nemate prava?« uskliknu Dr. Grantly.
Nemani prava kao otac. On je po zanimanju isto, što i ja, a koliko mi znamo, dobar je čovjek.«
Arhiđakon se s tim nije htio nikako složiti. Nije, međutim, bilo u redu, da govori protiv Eleanore u njezinu salonu, i tako njih dvojica pođoše da rasprave tu stvar sa svih gledišta pod brijestovima katedralskog zemljišta. G. Harding također objasni svome zetu, koja je bila svrha, ili barem navodna svrha, posljednjeg posjeta g. Slopea udovici. Izjavio je, međutim, da ne može sam sebe uvjeriti, da g. Slope doista želi ono, što se pretvara da želi. »Ne mogu zaboraviti njegovo ponašanje prema meni,« reče g. Harding, »i nemoguće je, da bi se njegovi nazori tako brzo promijenili.«
»Meni je sve jasno,« reče arhiđakon. »On je podmukli tartufe!55 Misli, da će kupiti kćer ako opskrbi oca. Želi pokazati, kako je moćan, kako je dobar i koliko je voljan učiniti za njene beaux yeux;56 da, sada mi je sve jasno. Ali on će ipak vidjeti, da nas je previše protiv njega, g. Harding,« reče on, okrenuvši se vrlo ozbiljno svome pratiocu i uhvativši ga za ruku. »Za vas bi možda bilo bolje da izgubite ubožnicu, nego da je dobijete pod ovakvim uvjetima.«
»Da je izgubim!« reče g. Harding. »Pa ja sam je već izgubio. Ja je ne želim. Pomirio sam se s tim da budem bez nje. Potpuno ću se povući. Sjest ću i napisati biskupu pismo da potpuno povlačim svoju kandidaturu.«
Ništa mu ne bi bilo milije nego da mu se dopusti, da na taj način izmakne neprilikama i poteškoćama. Ali za arhiđakona je to bilo preuranjeno.
»Ne, ne, ne! To nećemo načiniti,« reče Dr. Grantly. »Mi ćemo ipak dobiti ubožnicu. Gotovo i ne sumnjam u to. Ali ne s pomoću g. Slopea. Ako je potrebna njegova pomoć, izgubit ćemo je. Ali mi ćemo je, ako je ikako moguće, dobiti, makar se on na glavu postavio. Sutra dolazi u Plumstead Arabin. Morate doći da razgovarate s njim.«
Njih se dvojica sada zaputiše u katedralsku knjižnicu, koju su svećenici katedrale upotrebljavali kao neku vrstu crkvenog kluba, za pisanje propovijedi, a katkada i pisama; također za čitanje teoloških djela, a katkada časopisa i novina. Teološka djela nisu bila baš tako često micana s mjesta, kao što bi to ljudi izvana prema izgledu zgrade očekivali! Tu su dva saveznika stvorila plan za dalji rad. Arhiđakon je napisao pismo biskupu, odlučnim riječima, ali s poštovanjem, u kojem je iznio želju svoga tasta, da bude imenovan, i izrazio svoje žaljenje, da nije mogao razgovarati s biskupom, kad ga je posjetio. G. Slopea uopće nije spomenuo. Zatim je ugovoreno, da će narednog dana g. Harding doći u Plumstead.. Nakon dugotrajnog raspravljanja o toj stvari, arhiđakon predloži, da će zamoliti i Eleanoru, da dođe onamo, da bi je, ako je moguće, udaljio od pažnje g. Slopea. »Možda će je Ijedan ili dva,« reče, »naučiti, tko je on, a dok bude tamo, neće biti izložena opasnosti. G. Slope neće doći onamo za njom.«
Eleanora se nemalo iznenadila, kad se njezin svak vratio i vrlo je uljudno stao nagovarati, da dođe sa svojim ocem u Plumstead. Smjesta je opazila, da se njezin otac iza njenih leđa bori za nju. Bila mu je zahvalna i njemu za volju nije htjela pokazati svoje negodovanje prema arhiđakonu na taj način da odbije njegov poziv. Ali, reče, neće moći ići sutra. Dobila je poziv na čaj kod Stanhopovih i obećala je, da će ga prihvatiti. Rekla je, da će sa svojim ocem doći narednoga dana, ako bi je on htio pričekati, ili će doći za njim.«
»Kod Stanhopovih?« reče Dr. Grantly. »Nisam znao, da si tako dobra s njima.«
»Nisam ni sama znala,« reče ona, »sve dok nije jučer došla ovamo gospođica Stanhope. Međutim, ona mi se jako sviđa, pa sam obećala da ću doći i igrati šah s jednom od njih.«
»Hoće li tamo biti društvo?« upita arhiđakon, bojeći se još uvijek g. Slopea.
»O, ne,« reče Eleanora. »Gospođica Stanhope je rekla, da neće biti nikoga, i, jer je čula, da je Mary otišla na nekoliko tjedana, a od nekoga je saznala, da igram šah, došla je s namjerom da me pozove, da dođem.«
»Pa to je vrlo ljubazno,« reče bivši upravnik. »Oni izgledaju sigurno više kao stranci nego kao Englezi, ali bih rekao, da im to ništa ne škodi.«
Arhiđakon je bio sklon gledati na Stanhopove sa simpatijom i nije imao ništa protiv toga. Stoga je dogovoreno, da će g. Harding odgoditi za jedan dan svoj dolazak u Plumstead, a onda će povesti sa sobom Eleanoru, dijete i dadilju.
G. Slope sigurno postaje važna ličnost u Barchesteru.

Devetnaesto poglavlje

BARCHESTER PO MJESEČINI


U Stanhopovoj obitelji bilo je mnogo razloga žalosti i, tu i tamo, duševnoj uznemirenosti, pa ipak, oni kao da su rijetko bili žalosni ili uznemireni. Svako je od njih imalo osobitu sposobnost, da je moglo bez prigovaranja podnositi svoj teret, a možda i bez saučešća. Po navici su gledali uvijek na sunčanu stranu zida, ako je na jednoj ili na drugoj bio i tračak sunca; a ako ga nije bilo, podnosili su sjenu s ravnodušnošću, koja, premda nije bila stoička, a ono je odgovarala, cilju, za kojim su težili stoici. Stari Stanhope je, htio ne htio, osjećao da je slabo obavio svoju dužnost kao otac i kao svećenik te mu nije bilo lako očekivati smrt, a da ne osjeti bol zbog položaja, u kojom će ostaviti svoju obitelj. Njegov je prihod već mnogo godina bio čak 3000 funti godišnje, pa ipak svi zajedno nisu imali nikakva drugog osiguranja osim majčine imovine od 10.000 funti. Ne samo da je sav svoj prihod trošio, nego je bio i zadužen. Uza sve to bi on rijetko vanjskim znacima pokazivao svoju zabrinutost.
Jednako je bilo i s majkom. Malo je doprinosila, da joj djeca budu sretna, ali im je još manje u tom pogledu oduzimala. Nije mrmljala na svoju sudbinu niti je mnogo govorila o svojim prošlim ili budućim patnjama; sve dok je imala služavku, koja joj je namještala haljine, i dok je imala dobro skrojene haljine, ona je bila zadovoljna. Isto je tako bilo i s djecom. Charlotte nije nikada svome ocu prigovorila zbog siromaštva, što ih čeka, niti se činilo, da je žalosna, što tako brzo postaje usidjelica; rijetko se uzrujavala i, ako možemo suditi po njenoj vanjštini, bila je uvijek sretna. Signora nije bila tako blage naravi, ali je posjedovala mnogo izdržljive hrabrosti; rijetko se tužila – zapravo nikada svojima. Iako je imala razloga da bude žalosna, i to takvih, koji bi potpuno skršili srce mnogih žena lijepih kao što je ona, i kojima vjera ne bi pružala nikakve pomoći, kao što nije pružala ni njoj, ipak je šuteći podnosila svoje patnje, ili bi ih spomenula samo da bi izazvala saučešće ili potaknula divljenje muškaraca, s kojima je ljubakala. Što se tiče Bertija, čovjek bi po zvuku njegova glasa i bljesku njegovih očiju pomislio, da ga ne mori uopće nikakva tuga ni briga. Pa i nije ga morila. Bio je nesposoban da predvidi sutrašnje brige. Izgled buduće nestašice nije ništa više kvario njegov tek nego što je mesarov nož kvario tek ovci.
To je bilo njihovo obično držanje. Ali je bilo i rijetkih izuzetaka. Katkada bi otac dopustio, da mu iz oka bljesne ljutit pogled, i lav bi duboko, opasno riknuo, kao da se sprema na krvavo djelo. Katkada bi i Madame Neroni postala ogorčena na čovječanstvo, više nego obično neprijateljski raspoložena prema ustaljenim zakonima pristojnosti u svijetu, pa se činilo, kao da se sprema otkinuti sa sidrišta i dati se ponijeti plimom svojih osjećaja do potpune propasti i brodoloma. Međutim, ona, kao i ostali njezini, nije imala pravih osjećaja, nije znala osjetiti iskrenu strast. U tome se krila njena sigurnost. Ako bi smišljala kakvu avanturu, ona bi, prije nego što bi se na nju odlučila, napravila mali račun i obično zaključila, da je Stanhopova vila i vrt barchesterske katedrale bolji nego široki svijet.
Ustajali su sasvim neredovito. Otac bi obično prvi sišao u sobu za doručak, a odmah bi za njim došla Charlotte i dala mu kavu; ali ostali su doručkovali bilo gdje, bilo kako i bilo kada. Onoga jutra nakon arhiđakonova neuspjelog posjeta biskupskoj palači Dr. Stanhope je sišao na doručak strašno namrgođen. Bijeli su mu uvojci bili čupaviji nego obično, a disao je teško i glasno, dok je sjedao u svoj naslonjač. Otvorio je pisma, što su mu bila u ruci, i kad je Charlotte došla u sobu, još ih je čitao. Ona mu priđe i poljubi ga, kako je to obično radila, ali on je gotovo nije ni opazio, i ona je smjesta znala, da se nešto dogodilo.
»Što ovo znači?« upita on, dobacivši joj preko stola pismo s milanskim poštanskim žigom. Charlotte ga malo preplašeno uze, ali joj je odlanulo, kad je vidjela, da je obični račun njihova talijanskog krojača. Ukupna je svota bila doista velika, ali ne tolika, da bi bila vrijedna spomena.
»To je, tata, za naše haljine kroz šest mjeseci prije našega dolaska ovamo. Ne možemo se nas tri odijevati zabadava, to znaš.«
»Doista zabadava!« reče on, gledajući u brojke, koje su u milanskim novcima bile zaista čudesne.
»Trebao je taj račun poslati na mene,« reče Charlotte.
»Kamo sreće, da jest – samo ikad bi ga ti i platila. Dosta mi je, da ga pogledam i da vidim, da su tri četvrtine u njemu za Madeline.«
»Pa, tata, ona i tako ima malo druge razonode,« reče Charlotte s iskrenom dobrodušnošću.
»A on nema nikakve druge razonode,« reče doktor, dobacivši svojoj kćeri još jedno pismo. Bilo je to pismo pisano od jednog člana porodice Sidonia, koji je uljudno tražio od oca, da plati sitnicu od 700 funti, iznos mjenice ispostavljene u korist. g. Ethelberta Stanhopa, koja je već pred devet mjeseci morala biti isplaćena.
Charlotte pročita pismo, polako ga preklopi i stavi pod rub čajnog poslužavnika.
»Čini mi se, da on nema ništa drugo čime bi se razonodio nego kod Židova ispostavljati mjenice. Misli li on, da ću ja to platiti?
»Sigurna sam, da tako nešto ne misli,« reče ona.
»A što misli, tko će to platiti?«
»Što se tiče poštenja, mislim, da neće mnogo značiti, ako se nikada ne plati,« reče ona. »Bojim se, da je on malo od toga dobio.«
»Mislim, da neće ništa značiti,« reče otac, »i ako ode u zatvor i tamo istrune. To je, čini mi se, druga mogućnost.«
Dr. Stanhope je govorio o običajima, kakvi su bili, dok je on bio mlad. Ali njegova kći, iako je dugo vremena živjela u inozemstvu, bila je mnogo potpunije upućena u običaje engleskog svijeta. »Ako ga taj čovjek dade uhapsiti,« reče ona, »onda mora biti suđen.«
I eto tako, velika porodico Sidonia – eto tako mi nežidovi postupamo s tobom, a ti i tvoji pomogoste nam u našoj najtežoj nevolji brdima zlata velikima kao lavovi – a katkada i po kojom doznakom za vino i narudžbama toaletnih kutija.
»Što, i proglašen insolventnim?« upita doktor.
»Pa on to već jest,« reče Charlotte, nastojeći uvijek da prijeđe preko poteškoće.
»Kakva li položaja,« reče doktor, »za sina svećenika engleske crkve.«
»Ne vidim, zašto bi svećenički sinovi plaćali svoje dugove revnije nego ostali mladići,« reče Charlotte.
»Otkad je izišao iz škole, dobio je od mene toliko, koliko se smatra kao dovoljno za najstarijeg sina mnogih plemića,« reče ljutiti otac.
»Ali, tata,« reče Charlotte, »daj mu još jednu mogućnost.«
»Što?« upita doktor. »Misliš li time, da treba da platim tome Židovu?«
»O, ne! Ja mu ne bih platila, a on neka se pomiri s tim. A ako popucaju svi konci, Bertie će morati u inozemstvo. Ali te molim, budi dobar prema Bertiju i pusti ga, da bude ovdje, dok smo i mi tu. On ima u glavi jedan plan, koji bi ga konačno mogao osoviti na noge.«
»Ima li kakav plan da nastavi sa svojim zanimanjem?«
»O, i to će on, ali to mora doći kasnije. On misli da se oženi.«
Upravo u tom času otvoriše se vrata i u sobu uđe Bertie zviždeći. Doktor se smjesta posveti svome doručku i pusti, da se Bertie zviždeći primakne svojoj sestri, a da se nije ni osvrnuo na nj.
Charlotte mu dade očima znak, najprije pogledavši u oca, a onda u pismo, kojemu je jedan ugao virio ispod čajnog poslužavnika. Bertie je to vidio i shvatio. Tihim pokretom mačke izvukao je pismo i upoznao se s njegovim sadržajem. Doktor ga je, međutim, vidio, ma kako duboko se činilo da je zadubljen u ljusku od jajeta, pred sobom, i reče mu najoštrijim glasom: »Dakle, gospodine, poznaš li ti ovu ličnost?«
»Da, tata,« reče Bertie. »Donekle se poznamo, ali nipošto toliko, da bi imao opravdanje da tebe uznemiruje. Ako mi dopustiš, tata, ja ću mu odgovoriti.«
»Ja svakako neću,« reče otac, a onda dodade nakon male stanke: »Je li istina, gospodine, da duguješ tome čovjeku 700 funti?«
»Pa,« reče Bertie, »kad bih mogao da mu platim onaj iznos od te svote, koji mu doista dugujem, mislim da bih bio sklon da pokušam oboriti visinu te svote.«
»Ima li on tvoju mjenicu na 700 funti?« upita otac, govoreći vrlo glasno i srdito.
»Pa, mislim, da ima,« reče Bertie. »Ali sav novac, što sam ga ikada od njega dobio, jest 150 funti.«
»A što je s onih 550 funti?«
»Pa, tata, provizija je 100 funti, ili tako nešto, a ostatak sam primio u kamenu za taracanje i drvenim konjima za ljuljanje.«
»Kamenu za taracanje i drvenim konjima za ljuljanje!« uskliknu doktor. »A gdje su oni?«
»O, tata, mislim, da su negdje u Londonu – ali ako ih želiš, ja ću se raspitati.«
»On je idiot«, reče doktor, »i prava je ludost na nj trošiti još novaca. Ništa ga ne može spasiti od propasti,« i rekavši to nesretni otac iziđe iz sobe.
»Bi li stari htio imati kamenje za taracanje?« upita Bertie svoju sestru.
»Ja ću ti nešto reći,« odgovori ona. »Ako ne pripaziš, naći ćeš se bačen u svijet, a da nećeš imati ni krova nad glavom. Ne poznaš ga tako dobro kao ja. Jako je ljut.«
Bertie pogladi svoju veliku bradu, gucne čaja i stade brbljati o svojoj nesreći napola komičnim, napola ozbiljnim glasom, te konačno obeća svojoj sestri, da će učiniti sve, što bude mogao, da se ulaska udovici Bold. Tada Charlotte ode za svojim ocem u njegovu sobu i ublaži njegov gnjev te ga nagovori, da više ne spominje židovsku mjenicu, barem ne nekoliko tjedana. On je pošao čak tako daleko, da je rekao, da će platiti tih 700 funti, ili barem urediti tu stvar s mjenicom, ako bude doista vidio, da mu se sin pobrinuo za kakvo takvo pristojno osiguranje u životu. O jadnoj Eleanori nisu ni jedno ni drugo rekli ništa otvoreno, ali otac i kći su se razumjeli.
U devet su se sati svi skupili u salonu, savršeno dobro raspoloženi jedno prema drugom, a u to vrijeme otprilike bude najavljena gđa. Bold. Ona nikada prije nije bila pozvana u njihovu kuću, osim što im je, naravno, učinila službeni posjet. Sada joj se činilo čudnim, da je tamo u svojoj običnoj večernjoj haljini i da prijateljski i jednostavno ulazi u salon tih stranaca kao da ih je poznavala cijeloga svoga života. Ali za tri minuta se među njima osjećala kao da je kod kuće. Charlotte je dotrčala niza stube i preuzela od nje njezinu kapicu, Bertie je došao da je oslobodi ogrtača, a signora joj se smiješila kao što se znala smiješiti, kad je odlučila biti ljubezna; stari se doktor rukovao s njom srdačno i blagonaklono, te ga je odmah zavoljela i osjetila, da mora da je dobar čovjek.
Nije posjedila ni kojih pet minuta, kadli se ponovo otvoriše vrata i bude najavljen g. Slope. Bila je prilično iznenađena, jer joj je rečeno, da neće biti nikoga, a držanje nekih među njima pokazalo je, da nisu očekivali g. Slopea. Međutim, to nije bilo ništa čudno. Kod takvih poziva jedan ili dva neženje više ili manje ne znače ništa, i nije bilo razloga, zašto g. Slope ne bi kod Dra. Stanhopa popio čaj jednako kao i Eleanora. Ali on je bio silno iznenađen, i nije mu baš bilo drago, kad je vidio, da je jedan član društva njegova buduća supruga. Došao je onamo da se naslađuje gledajući ljepotu Madame Neroni, da sluša i uzvraća njeno laskanje. I premda to sam sebi nije priznao, ipak je osjećao, da neće koristiti svome udvaranju kod gđe. Bold, bude li proveo veče kao što je to namjeravao.
Signora, koja nije ni slutila, da ima suparnicu, primila je g. Slopea kao obično s osobitom pažnjom. Dok ju je držao za ruku, ona mu je tihim glasom saopćila nešto povjerljivo, izjavivši da ima jedan plan, koji će mu objaviti poslije čaja. Očito se spremala do kraja izvršiti svoju namjeru da potpuno zarobi kapelana. Jadni je g. Slope prilično izgubio glavu. Mislio je, da Eleanora nije mogla, a da ne opazi iz njegova držanja, da joj se divi, a laskao je sam sebi, da joj to nije nepoćudno. Što će ona sada misliti o njemu, bude li obraćao pažnju udatoj ženi!
Ali Eleanora nije željela biti prestroga u svojoj kritici g. Slopea i nije se ni najmanje ozlovoljila, kad se našla između Bertija i Charlotte Stanhope. Nije ni slutila, kakve su namjere g. Slopea; nije ni slutila, što sve slute drugi ljudi, ali je ipak bila vrlo zadovoljna, da g. Slope nije blizu nje.
A nije bila nezadovoljna, da je Bertie Stanhope blizu nje. Rijetko bi se dogodilo, da on nije učinio ugodan dojam na strance. Možda mu to ne bi uspjelo kod biskupa, koji ima visoko mišljenje o svom dostojanstvu, ali nije vjerojatno, da ne bi uspio kod mlade i dražesne žene. Znao se spretno odmah približiti ženama, a da pri tome ne pobudi bojazan, da je drzak. Imao je u sebi nešto od naravi pitome mačke. Činilo se sasvim prirodnim, da ga tetoše, maze i postupaju s njim prijazno i dobrohotno, a on bi za uzvrat preo, bio mekan i umiljat, a pogotovu nikada nije pokazivao pandže. Ali on je, kao i druge pitome mačke, imao pandže, i one su katkada bile vrlo opasne.
Kad su popili čaj, Charlotte pođe do otvorenog prozora i glasno najavi, da je pun jesenji mjesec previše lijep, a da ga ne bi pogledali, i pozove ih sve, da ga dođu vidjeti. Istini za volju, tamo je bila samo jedna osoba, kojoj je bilo mnogo stalo do ljepote mjeseca, no ta osoba nije bila Charlotte; ali Charlotte je znala, koliku bi joj dragocjenu pomoć u njezinim ciljevima mogla pružiti ta čista božica, pa je lako odglumila malo oduševljenja, koliko je u tom času trebalo. Uskoro joj se priključiše Eleanora i Bertie. Doktor je sada mimo sjedio u svom naslonjaču, a gđa. Stanhope u svom, oboje spremni da zadrijemaju.
»Jeste li pristaša Whewella57 ili Brewstera,58 ili koga drugoga, gospođo Bold?« upita Charlotte, koja je znala pomalo od svega i pročitala otprilike trećinu od svake knjige, što ih je spomenula.
»O,« reče Eleanora, »nisam pročitala nijednu od tih knjiga, ali sam sigurna, da je na mjesecu barem jedan čovjek, ako ne više.«
»Vi ne vjerujete u mekanu, želatinoznu masu?« upita Bertie.
»Čula sam o tome,« reče Eleanora, »i doista mislim, da je gotovo ružno govoriti na taj način. Kako možemo poricati božju moć na drugim zvijezdama na temelju zakona, što nam ih je on dao za ravnanje na ovom svijetu?«
»Doista!« reče Bertie. »Zašto na Veneri ne bi bio rod salamandera? I ako na Jupiteru nema ništa drugo nego riba, zašto te ribe ne bi bile jednako svijesne kao muškarci i žene ovdje?«
»To je slab kompliment za njih,« reče Charlotte. »Ja sam osobno za Dra. Whewella, jer ne vjerujem, da su muškarci i žene zavrijedili, da ih ponovo stvaraju na svim tim bezbrojnim svjetovima. Možda na drugim zvijezdama ima duša, ali sumnjam, da je uz njih pripojeno tijelo. Nego, gospođo Bold, stavimo kapice na glavu i pođimo se prošetati Oko katedrale. Ako treba da raspravljamo o zvijezdama, to ćemo mnogo bolje moći pod tornjevima katedrale nego ovako stisnuti u uskom prozoru.«
Gđa. Bold se nije protivila, i tako se složi društvo za šetnju. Charlotte Stanhope je dobro poznavala pravilo, da troje nisu društvo, i stoga je morala nagovoriti svoju sestru, da dopusti g. Slopeu, da ih prati.
»Hajde, g. Slope,« reče ona. »Sigurna sam, da ćete s nama. Vratit ćemo se, Madeline, za četvrt sata.«
Madeline joj pročita u očima, sve što je htjela reći, znala je za njen cilj i, budući da je ovisila o svojoj sestri u tolikim svojim razonodama, osjećala je, da mora popustiti. Teško je to bilo biti ostavljen sam, dok ostali njeni vršnjaci idu na šetnju, da osjete meki utjecaj jasne noći, ali bi bilo još teže ostati bez neke vrste posvete, što ju je Charlotte davala svim njenim ljubakanjima i spletkama. Charlottino joj je oko kazalo, da ovaj put mora popustiti za dobro obitelji, i tako je Madeline poslušala.
Ali Charlottine oči nisu ništa takvo rekle g. Slopeu. On se nije nipošto protivio tête-à-tête-u59 sa signorom, što bi mu ga omogućio odlazak ovih ostalih troje, pa joj je nježno prošaptao: »Neću vas ostaviti samu.«
»O, da,« reče ona. »Idite – molim vas, idite, molim vas, idite meni za volju. Nemojte misliti, da sam tako sebična. Jasno je, da nitko ne ostaje u kući zbog mene. I vi ćete to razumjeti, kad me bolje upoznate. Molim vas, pridružite im se, g. Slope, ali kad se vratite, morate sa mnom razgovarati pet minuta, prije nego što odete.«
G. Slope je shvatio, da treba da ide i stoga se priključi društvu u predsoblju. On se ne bi nimalo protivio tome planu, da je mogao voditi pod ruku gđu. Bold. Ali o tome, naravno, nije bilo ni govora. Zapravo je njegova sudbina vrlo brzo riješena, jer tek što je došao do vrata predsoblja, gospođica ga Stanhope uhvati ispod ruke, a Bertie odšeta s Eleanorom tako prirodno, kao da je ona već sada njegovo vlasništvo.
I tako polako krenuše. Najprije su, prema dogovoru, obišli katedralski vrt. Onda su krenuli pod stari nadsvođeni trijem crkvice sv. Cuthberta, a zatim su skrenuli iza zemljišta biskupove palače, i sve tako dalje, dok nisu došli do mosta na samom rubu grada, s kojega prolaznici mogu vidjeti vrtove Hiramove ubožnice. Tu se Charlotte i g. Slope, koji su bili naprijed, zaustaviše, dok ono dvoje nije došlo do njih. G. Slope je znao, da zabati i stari dimnjaci od opeke, koji su se tako krasno isticali na mjesečini, pripadaju bivšem boravištu g. Hardinga, i ne bi se bio zaustavio na takvu mjestu i u takvu društvu, da je to ikako mogao izbjeći. Ali gospođica Stanhope nije htjela prihvatiti mig, što joj ga je on pokušavao dati.
»To je vrlo lijepo mjesto, gospođo Bold,« reče Charlotte. Sigurno najljepše mjesto u okolici Barchestera. Čudim se, da ga se vaš otac odrekao.«
Bilo je to vrlo lijepo mjesto, a sada, pri varavom svijetlu mjeseca, bilo je dvaput veće, dvaput ljepše, dvaput više antikno slikovito, nego išlo bi to bilo za vrijeme istinoljubivog danjeg svijetla. Tko li ne pozna dojam složene mnogostrukosti i tajanstvene, zanimljive skladnosti, što ih mjesec pridaje starim kućnim zabatima, koji su, kao ubožnica, napola okruženi krasnim drvećem! Gledano s mosta u noći, o kojoj govorimo, bivše je boravište g. Hardinga doista bilo prekrasno. I premda se Eleanora nije žalostila, što ga je njezin otac ostavio, u tom je času osjetila snažnu želju, da bi mu dopustila, da se vrati.
»On će se brzo ovamo vratiti, zar ne?« upita Bertie.
Eleanora odmah ne odgovori. Mnoga takva pitanja ostanu neodgovorena, a da to onaj, koji pita, i ne opazi. Ali sada nije bilo tako. Svi su zašutjeli kao da očekuju, da će ona odgovoriti, a za čas dva Charlotte reče: »Vjerujem, da je to gotova stvar, da se g. Harding vraća u ubožnicu, zar ne?«
»Mislim, da u pitanju ubožnice još ništa nije gotova stvar,« roče Eleanora.
»Ali to se samo po sebi razumije,« reče Bertie. »To jest, ako to vaš otac želi. Tko bi uopće drugi mogao preuzeti to mjesto, nakon onoga, što se dogodilo?«
Eleanora tiho dade svome pratiocu na znanje, da je to pitanje, o kojemu ne može raspravljati u ovom društvu. Tada krenuše dalje. Charlotte reče, da bi pošla malo uz brežuljak Izvan grada, da pogleda odozgo na tornjeve katedrale, a Eleanora, oslanjajući se u hodu o Bertijevu ruku, reče mu, kako stoje stvari između njenog oca i biskupa.
»A on,« upita Bertie, pokazavši prstom na g. Slopea, »na čijoj je on strani u svemu tome?«
Eleanora mu objasni, kako je g. Slope ispočetka pokušavao tiranizirati njezina oca, ali kako se u zadnje vrijeme preokrenuo i učinio sve, što je mogao, da preuvjeri biskupa u korist g. Hardinga. »Ali moj je otac,« reče ona, »slabo sklon da mu vjeruje. Svi kažu, da je jako drzak prema starim svećenicima u gradu.«
»Slušajte, što vam ja kažem,« reče Bertie, »vaš se otac ne vara. Po mom dubokom uvjerenju, taj je čovjek i drzak i neiskren.«
Odšetali su do vrha brežuljka, a onda se vratili kroz polja stazom, koja vodi do potoka, preko kojeg je bio mali drveni most, ili bolje rekavši samo daske s prosto izrađenom ogradom, i našli se s druge strane katedrale, suprotno od one, s koje su krenuli. Tako su obišli biskupovo zemljište, kroz koje teče potok, katedralu i susjedna polja, pa je prošlo jedanaest sati, kad su došli pred doktorova vrata.
»Jako je kasno,« reče Eleanora, »bila bi sramota ponovo smetati vašu majku tako kasno.«
»O,« reče Charlotte smijući se, »mamu nećete smetati. Sigurna sam, da je sada već u krevetu, a Madeline bi se jako ljutila, kad ne biste došli da je pogledate. Hajde Bertie, uzmi od gđe. Bold kapicu.«
Pošli su uza stube i našli signoru samu, kako čita. Bila je nekako tužna i potištena, ali možda ne više nego što je bilo potrebno da u grudima g. Slopea pobudi još veće zanimanje. Uskoro se upustila u povjerljivo šaputanje sa sretnim gospodinom, kome je bilo dopušteno, da sjedne i odmori se na njenoj sofi. Signora je imala način šaptanja, koji je bio svojstven njoj i bio je sasvim protivan onome, što ga vidimo kod velikih trageda. Veliki traged prosikće izrazit šapat, proizveden prigušenim dahom i stvoren neartikuliranim zvucima oblikovanima jezikom, a ipak ga čuju kroz cijelo kazalište. Signora, međutim, nije upotrebljavala nikakvo piskanje, sve je svoje riječi izgovarala srebrenojasnim glasom, ali ih je moglo čuti samo ono uho, kome su bile upućene.
Charlotte je jurila i trčkarala amo tamo po sobi, radeći ili praveći se da radi mnogo toga. A onda, rekavši nešto o tome, kako ide pogledati majku, otrča uza stube. Tako je Eleanora ostavljena sama s Bertijem te nije gotovo ni osjetila, kako je proletio jedan sat. Bertiju se mora priznati, da nije mogao bolje odigrati ovu ulogu. Nije joj udvarao, nije uzdisao niti čeznutljivo gledao; ali je bio zabavan i srdačan, a ipak pun poštovanja; i kad je u jedan sat ostavio Eleanoru pred njenim vratima, što je učinio uz pratnju sada već ljubomornoga g. Slopea, ona je mislila, da je on jedan od najugodnijih ljudi, a Stanhopovi najugodnija obitelj, što ih je ikada upoznala.

Dvadeseto poglavlje

G. ARABIN


Velečasni Francis Arabin, član kolidža Lazarusa, bivši profesor poezije u Oxfordu, a sadašnji župnik sv. Ewolda u barchesterskoj dijecezi, mora sada biti osobno predstavljen čitatelju. A kako će on zauzeti istaknuto mjesto u ovoj knjizi, poželjno je, da bude izveden pred čitačevo oko u tako vjernoj slici, kakvu autor bude mogao izraditi.
Nažalost još nije izmišljena duševna metoda dagerotipa60 ili fotografije, s pomoću koje bi se ljudski karakteri dali pismeno prikazati i staviti u gramatički jezik s nepogrešivom točnošću vjernog opisa. Kako li često romanopisac, pa i historičar i biograf, osjeća, da je u svom duhu zamislio i točno nacrtao na pločici svoga mozga potpun karakter i osobu nekoga čovjeka, pa ipak, kad pribjegne peru i crnilu da ovjekovječi svoju sliku, riječi ga napuštaju, bježe od njega i razočaravaju, upropaštavaju ga, dok potkraj desetak stranica taj čovjek nije ništa sličniji onome zamišljenom čovjeku nego što je firma na uglu ulice slična vojvodi od Cambridgea?
Pa ipak, takva mehanička vještina opisivanja teško da bi pružila čitaču više zadovoljstva nego što je vještina fotografa pruža majci, koja vruće želi imati sasvim točnu sliku svoga ljubljenog djeteta. Sličnost je doista vjerna, ali to je tupa, mrtva, bezosjećajna, sličnost, koja ne donosi sreću. Lice je doista tamo, i oni, koji ga gledaju, odmah će znati, čija je to slika. Ali vlasnik lica neće biti ponosan na tu sličnost.
Do nauke ne vodi cvijećem posuta staza; nema upoprečnog puta do postizanja bilo kojeg vrijednog umjeća. Neka fotografi i dagerotipisti rade što hoće i neka poboljšavaju novom vještinom ono, što je vještina već stvorila, nikada neće postići božansku sliku čovječjeg lica. Biografi, romanopisci i mi ostali možemo, koliko hoćemo, stenjati pod teretom, za koji vrlo često osjećamo, da je pretežak za naša ramena; moramo ga muževno podnositi ili priznati, da smo preslabi za posao, kojega smo se prihvatili. Nemoguće je pisati dobro i pisati lako.
Labor omnia vincit improbus.61 To treba da bude omiljela lozinka svakoga radnika, a rad, ako je dosta ustrajan, može konačno biti dovoljan da proizvede čak i neku prilično vjernu sličnost velečasnom Francisu Arabinu.
Već je dosta rečeno o njegovim svjetovnim činima i o vrsti slave, što ju je stekao. Rečeno je također, da mu je četrdeset godina i da je još neoženjen. Bio je mlađi sin nekoga neimućnog vlastelina na sjeveru Engleske. U ranoj dobi pošao je u Winchester, i otac je imao namjeru da ga upiše u New College. Međutim, iako je kao dječak volio učiti, nije bio marljiv, koliko se to tražilo, pa je u dobi od osamnaest godina ostavio školu i dobio pohvalu zbog darovitosti, ali nije dobio stipendiju. Sve što je postigao, povrh dobrih strana svoga karaktera, bila je zlatna medalja za engleske stihove, i odatle su njegovi prijatelji povukli čvrst zaključak, da je određen da neumrlom popisu engleskih pjesnika doda još jedno ime.
Iz Winchestera je pošao u Oxford i zapisao se kao izvanredni student u kolidžu Balliol. Tu je uskoro počela njegova osobita karijera. Izbjegavao je društvo rasipnih ljudi, nije priređivao pijanke, nije držao konje, nije veslao, nije se miješao u kavge i bio je ponos svoga nadzornika studija u kolidžu. Tako je barem tekao njegov život, dok nije počeo malo aktivnije raditi. A tada je započeo niz djelatnosti, koje, premda nisu bile manje dostojne njega kao čovjeka, nisu baš bile po ukusu njegova nadzornika studija. Postao je član oštrog debatnog društva i tamo se istaknuo zbog svoje duhovitosti i odlučnosti. Iako je uvijek ozbiljno mislio, njegova je ozbiljnost bila uvijek šaljiva. Njemu nije bilo dosta da bude istinit u svojim nazorima, nepobitan u svojim silogizmima i pravedan u svojim nastojanjima. On je smatrao za neuspjeh, neuspjeh u svojim očima kao i u očima drugih, koji su ga upoznavali, ako nije mogao pokazati, da su dokazi njegovih protivnika smiješni, i pobijediti i duhovitošću i razumom. Bilo bi potpuno neistinito reći, da mu je ikada bila svrha pobuditi smijeh. Mrzio je takav jeftin i nepotreban dokaz zadovoljstva svojih slušača. Šalu, koja je tražila, da joj se smiju, nije smatrao za vrijednu da se izusti. Znao je ocijeniti uspjeh svoje duhovitosti osjetilom oštrijim nego što su uši, i na očima bi svojih slušača vidio, da li ga razumiju i cijene.
Prije nego što je ostavio školu, bio je pobožan mladić. To jest, on se u vjeri posvetio jednoj stranci i, učinivši to, postigao je onu korist, što je postigne većina ljudi, kad se u takvoj stvari priklone Ikojoj stranci. Mi smo previše skloni gledati na raskol u našoj crkvi kao na nepopravljivo zlo. Umjereni raskol, ako je moguće, da tako nešto postoji, na svaki način privlači pažnju na predmet, privlači pomagače, koji bi inače ostali ravnodušni prema predmetu, i uči ljude, da razmišljaju o vjeri. Koliko li je takve koristi izazvao pokret u engleskoj crkvi, koji je započeo izdavanjem Froudovih »Starina«!62
Kao dječak, mladi je Arabin žestoko branio stranku traktarijanaca,63 a u Oxfordu je neko vrijeme bio učenik velikog Newmana.64 Tom je pokretu poklonio sve svoje sposobnosti. Za nj je sastavljao stihove, za nj je izrađivao govore, za nj je raspaljivao najsjajnije iskre svoga mirnog duha. Za nj je jeo, pio i odijevao se, za nj je živio. U određeno je vrijeme dobio diplomu, potpisivao se B. A.,65 ali je to radio bez ikakva osobitog akademskog isticanja. Previše se zanimao za pitanja visoke crkve, polemike, politiku i vanjske oznake, koje obično idu usporedo s visokocrkvenim idejama, a da bi se dovoljnom žestinom posvetio postignuću odličnog uspjeha. Nije bio odličan, čak ni vrlo dobar, ali se osvetio sveučilištu time, što je vrlodobraše i odlikaše za tu godinu učinio nemodernima i ismijao vrstu pedanterije, koja mladićima od dvadeset i tri godine ne ostavlja u mozgu mjesta za ozbiljnije predmete nego što su presjeci čunjeva i grčki naglasci.
Grčke su naglaske, međutim, i presjeke čunjeva u Balliolu smatrali za prijeko potrebne, i g. Arabinu nije bilo mjesta na popisu članova kolidža. Ali Lazarus, najbogatije i najudobnije prebivalište oxfordskih članova kolidža, otvorio je svoja njedra mladom borcu ratoborne crkve. G. Arabin bude zaređen i postade uskoro nakon diplome član kolidža, a kratko vrijeme zatim bude izabran profesorom poezije.
I sada je došao za nj veoma opasan čas. Nakon mnogih duševnih borbi i agonije sumnje, koja se može lako zamisliti, veliki se prorok traktarijanaca priznade za rimokatolika. G.. Newman je napustio englesku crkvu i povukao za sobom mnoge kolebljivce. Nije povukao za sobom g. Arabina, ali je taj gospodin izmakao samo za dlaku. Na neko je vrijeme napustio Oxford, da bi u potpunom miru mogao razmišljati o koraku, koji se njemu činio gotovo neizbježivim. Zabio se u neko malo selo na morskoj obali u jednoj od najudaljenijih oblasti da bi, u saobraćaju sa svojom dušom, saznao, da li može mirne savjesti ostati u krilu svoje matere crkve.
Stvari bi se loše razvile za nj, da je bio prepušten potpuno sam sebi. Sve je bilo protiv njega: svi su njegovi svjetovni interesi tražili od njega, da ostane protestant. On je na svoje svjetovne interese gledao kao na legiju neprijatelja. Pobijediti njih bilo je pitanje najviše časti. U njegovu tadašnjem stanju zanosa i agonije pobjeda bi ga malo stajala. S lakoćom bi mogao odbaciti svu svoju zaradu. Ali ga je mnogo stajalo, da nadvlada pomisao da će, odabravši englesku crkvu, biti u svom duhu izvrgnut napadaju, da su ga na takav izbor naveli nevrijedni razlozi. Tada mu se usprotivilo srce: velikom i vrućom ljubavi volio je čovjeka, koji je dotada bio njegov vođa, i čeznuo je da ide njegovim stopama. Usprotivio mu se i ukus: obredi i sjaj rimske crkve, njihove uzvišene gozbe i svečani postovi, uzbuđivali su njegovu maštu i godili njegovu oku. Protivilo mu se i tijelo: kolika li bi pomoć bila jadnu, slabu, kolebljivu čovjeku, da ga zakoni, koji su jasni u svojim odredbama i ne smiju se prekršiti, a da ne upadneš u očit, vidljiv, siguran grijeh, prisile na visoke moralne dužnosti, samoodricanje, poslušnost i čistoću. A usprotivila mu se i vjera: želio je vjerovati mnogo; revnosno se naprezao da pruži dokaze svoga vjerovanja; smatrao je za nedovoljno, da se jednostavno opere u vodi Jordana; neko veliko djelo, na primjer, da se odreče svega za pravu crkvu, imalo je za nj privlačljivost, kojoj se gotovo nije mogao oduprijeti.
U to je vrijeme g. Arabin bio vrlo mlad čovjek, i kad je otišao iz Oxforda da se povuče u osamu, previše je vjerovao u svoju borbenu snagu, previše je volio s visine gledati na prosječnu moć rasuđivanja običnih ljudi, i u bitci, što ju je morao izboriti, očekivati pomoć od svakog slučajnog stanovnika mjesta, koje je odabrao. Ali providnost mu je bila sklona, i tamo, u tom gotovo pustom mjestu, na divljoj obali onoga dalekog mora, sreo je čovjeka, koji je postepeno smirio njegov duh, utišao njegovu maštu i naučio ga nešto o dužnostima kršćanina. Kad je g. Arabin otišao iz Oxforda, bio je pripravan gotovo s prezirom gledati na seoske svećenike većine engleskih župa. Želio je, ostane li u okrilju njihove crkve, učiniti nešto, čime će podignuti i ispraviti njihovu inferiornost i pomoći da ulije energije i vjere u srce kršćanskih župnika, koji su, po njegovu mišljenju prečesto zadovoljni da prođu kroz život, a da ne pokažu ni energije ni vjere.
Pa ipak, od takva je čovjeka g. Arabin u svojoj najtežoj nevolji primio pomoć, koja mu je bila toliko potrebna. Ovdje je od siromašnog dušobrižnika neke male cornwallske župe naučio, da najviši zakoni za određivanje dužnosti kršćanina moraju djelovati iznutra, a ne izvana; da nitko ne može postati vrijedan sluga samo time, što se pokorava pisanim zakonima; i da sigurnost, što se sprema da je potraži u okrilju Rima, nije ništa drugo nego sebično oslobađanje iz osobne opasnosti, što ga pokušava postići loš vojnik, koji se uoči bitke pretvara, da je bolestan.
G. Arabin se vratio u Oxford ponizniji, ali bolji i sretniji. I od toga je vremena ulagao svoje napore kao svećenik crkve, u koju je bio obrazovan. Društvo onih, među kojima je prijateljski živio, održalo ga je vjerna principima onoga sistema crkve, kojoj je uvijek pripadao. Nakon njegova raskida s Drom. Newmanom, nitko nije imao na nj takav upliv kao glavar njegova kolidža. U vremenu kad se očekivalo njegovo otpadništvo, Dr. Gwynne nije bio naklonjen mlađem članu kolidža. Iako je Dr. Gwynne i sam bio umjeren pristaša visoke crkve, nije osjećao sklonost prema ljudima, koji nisu mogli zadovoljiti svoju vjeru s trideset i devet članaka.66 Smatrao je oduševljenje takvih kao što je Newman za duševno stanje, koje se više približava ludosti nego vjeri. A kad je vidio, da se ono očituje kod vrlo mladih ljudi, rado je mnogo toga pripisivao taštini. Dr. Gwynne, premda je sam bio religiozan čovjek, bio je također praktičan svjetski čovjek i nije prijateljskim okom gledao na dogme bilo koga, tko je na te dvije stvari gledao kao na nespojive. Kad je ustanovio, da je g. Arabin napola pristaša Rima, počeo je žaliti sve, što je učinio, da se članstvo kolidža podijeli tako nevrijednu uživaocu. A kad je pak čuo, da će g. Arabin vjerojatno konačno prijeći na stranu Rima, gledao je s priličnim zadovoljstvom činjenicu, da će u tom slučaju mjesto u kolidžu biti ponovo slobodno.
Kad se, međutim, g. Arabin vratio i priznao se uvjerenim protestantom, gospodar Lazarusa ga je ponovo objeručke primio, pa je on malo pomalo postao ljubimac kolidža. Neko vrijeme, ali ne dugo, bio je tmuran, šutljiv i nije htio preuzeti bilo kakvo istaknuto mjesto u sveučilišnim svađama, ali mu se duh s vremenom oporavio i i, bolje rekavši, dobio svoju boju, i on postade poznat kao čovjek uvijek i u svakom času spreman da se žestoko opre svemu, što je mirisalo na evangeličko gledanje. Bio je velik u propovijedima, velik na govornici, velik u poslijevečernjim razgovorima, a uvijek jednako ugodan kao i velik. Uživao je u izborima, bio član odbora, rukama se i nogama borio protiv svakog nacrta sveučilišne reforme i veselo je uz čašu vina razgovarao o propasti, što čeka crkvu, i o svetogrđu, što ga danomice počinjaju liberalci. Muke, kroz koje je prošao da se odupre laskavom zavođenju dame iz Rima,67 sigurno su mnogo doprinjele, da ojačaju njegov karakter. Premda je bio u malim i vanjskim stvarima dosta samosvijestan, ipak je u stvarima, što su se ticale unutarnjeg čovjeka, naginjao prema poniznosti duha, koja mu se ne bi nikada sviđala, da nije bilo onoga posjeta obali Cornwalla. Taj je posjet sada svake godine ponavljao.
Takav je bio unutrašnji lik g. Arabina u vrijeme, kad je prihvatio župu sv. Ewolda. Po vanjštini nije bio ništa osobito. Bio je iznad osrednje visine, dobro građen i vrlo žustar. Kosa, nekoć crna kao ugljen, sada je bila protkana sijedim, ali mu se na licu nisu odražavale godine. Možda bi bilo neispravno reći, da je lijep, ali lice mu je svejedno bilo prijatno. Imao je malo previsoke lične kosti, da bi bio lijep, a čelo prečvrsto i prekrupno. Ali oči, nos i usta bili su savršeni. U očima mu je neprestano poigravala svjetlucava vatra, koja je, kad god bi pokušao govoriti, obećavala ili strast ili veselost, a to bi obećanje rijetko ostalo neispunjeno. Oko usta mu je titrao blag osmijeh, koji je govorio, da njegova duhovitost nikada ne prelazi u ironiju, i da u njegovim odgovorima nema zlonamjernosti.
G. Arabin je bio popularan među ženama, ali više kao opći nego kao posebni ljubimac. Budući da je u Oxfordu živio kao član kolidža, udaja za nj nije dolazila u pitanje, a nije vjerojatno da je ikada dopustio, da mu srce bude taknuto. Iako je pripadao crkvi, u kojoj celibat nije propisana sudbina njenih svećenika, došao je do toga, da je sebe smatrao kao jednoga od onih svećenika, kojima je gotovo nužno, da ostanu neženje. Nikada nije tražio položaj župnika, a njegov je život u Oxfordu bio potpuno nespojiv s domaćim radostima kao što su žena i dječja soba. Stoga je gledao na žene istim očima, kako vidimo, da na njih gledaju rimski svećenici. Volio je imati uza se sve što je lijepo i zabavno, ali žene općenito značile su za nj malo više nego djeca. Razgovarao je s njima, a da nije u razgovor unosio svu svoju snagu, slušao ih je, a da nije mislio, da bi ono, što čuje, moglo promijeniti njegovo držanje ili utjecati na njegovo mišljenje.
Takav je bio g. Arabin, novi župnik Sv. Ewolda, koji će stanovati kod Grantlyjevih u Plumsteadu.
G. Arabin je stigao u Plumstead jedan dan prije g. Hardinga i Eleanore, pa ga je tako obitelj Grantly mogla upoznati i raspraviti o njegovim kvalifikacijama prije nego što dođu drugi gosti. Griselda se iznenadila, kad je vidjela, da izgleda tako mlad, ali je rekla Florindi, svojoj mlađoj sestri, da uopće ne govori kao mlad čovjek, pa je zaključila s autoritetom, što ga sedamnaest godina ima nad šesnaest, da uopće nije zgodan, premda ima vrlo lijepe oči. Kao obično, šesnaest je u takvoj stvari bez ograničenja prihvatila osudu, što ju je izrekla sedamnaest, i izjavila, da doista nije zgodan. Zatim su prešle na osobne prednosti ostalih neoženjenih svećenika u susjedstvu i obadvije su zaključile bez ikakva osjećaja ljubomore jedna prema drugoj, da je stanoviti velečasni Augustus Green neusporedivo najvredniji od svih. Taj je gospodin doista imao mnoge prednosti. Dobivao je od oca obilnu novčanu pomoć pa je mogao sav prihod od svoje župe posvetiti ljubičastim rukavicama i besprijekornim ovratnicima. Pošto su tako čvrsto zaključile, da na novom došljaku nema ništa, što bi uzdrmalo prvenstvo uzvišenoga Greena, dvije djevojke zaspaše zagrljene, zadovoljne same sa sobom i sa cijelim svijetom.
Gđa. je Grantly na prvi pogled došla do gotovo istoga zaključka o ljubimcu njezina muža kao i njene kćeri, iako, hoteći odmjeriti njegovu vrijednost prema ostalima, ona ga nije uspoređivala s g. Greenom. Zapravo, ona ga nije ni s kim poimence uspoređivala, ali je svome mužu napomenula, da su vrlo često nečiji labudovi nekome drugom guske, pa je time jasno dokazala, da g. Arabin još nije na njeno zadovoljstvo dokazao svoja labuđa svojstva.
»Znaš, Susan,« reče on prilično uvrijeđen, kad je čuo da se o njegovu prijatelju govori tako bez poštovanja, »ako ti smatraš g. Arabina za gusaka, ne bih mogao reći da imam vrlo visoko mišljenje o tvojoj moći prosuđivanja.«
»Gusak! Naravno, da nije gusak. Ne sumnjam, da je vrlo sposoban čovjek. Ali ti se, arhiđakone, hvataš za svaku riječ, kad to odgovara tvojoj svrsi, i čovjek nikada ne zna, što smije reći. Ja ne sumnjam, da je g. Arabin vrlo vrijedan čovjek u Oxfordu i da će biti dobar župnik u Sv. Ewoldu. Hoću samo da kažem, da sam, provedavši jedno veče u njegovu društvu, ustanovila, da baš nije vrhunac savršenstva. U prvom redu, ako se ne varam, naginje uobraženosti.«
»Od svih ljudi, što ih pobliže poznam,« reče arhiđakon, »Arabin je, po mom mišljenju, najmanje zaražen bilo kakvim uobražavanjem. Njegova je pogreška, da ima premalo samopouzdanja.«
»Možda je to istina,« reče gospođa, »ali večeras to nisam ustanovila.«
O njemu više ništa nije rečeno. Dr. Grantly je mislio, da njegova žena napada g. Arabina samo zato, što ga on hvali, a gđa. Grantly je znala, da nema nikakva smisla napadati ili braniti nekoga, u čiju korist ili protiv koga se arhiđakon već odrešito izjavio.
Zapravo su oboje bili u pravu. G. Arabinu je nedostajalo samopouzdanja u društvenom saobraćaju s ljudima, koje nije pobliže poznavao; no, kad bi se našao u položaju, koji je morao po svojoj dužnosti ispunjavati, i kad bi raspravljao o stvarima, o kojima je morao znati razgovarati, g. Arabin se navikao biti prilično smion. Kad bi stajao na govornici u Exeter Hallu, pogledi gomile pred njim ne bi nikoga manje zbunili nego njega, jer je to bio posao, na kakav ga je sililo njegovo zvanje. Ali općenito u društvu on se sustezao od odlučnih izjava, i zbog toga se obično činilo, da ne drži društvo vrijednim svojih napora.
Sjedeći kraj otvorenog prozora, uživajući u divnoj mjesečini i promatrajući sive tornjeve crkve, koji su se dizali gotovo na samom župnom zemljištu, g. Arabin nije ni sanjao, da je predmet tolikih prijateljskih i neprijateljskih kritika. Ako uzmemo u obzir, koliko svi rado raspravljamo o karakteru drugih ljudi, i to često ne baš u smislu najstrože naklonosti, čudno je, kako rijetko pomišljamo, da i drugi mogu govoriti zlonamjerno o nama i kako smo srditi i povrijeđeni, kad se osvjedočimo, da je tome tako. Možda nije previše, kad se kaže, da mi svi od vremena do vremena govorimo o svojim najdražim prijateljima onako, kako bi se to vrlo malo našim najdražim prijateljima sviđalo da čuju, da su na takav način spominjani, a ipak očekujemo, da će naši najdraži prijatelji bez iznimke govoriti o nama, kao da su slijepi za sve naše pogreške, ali živo svijesni i najmanje naše vrline. Protivio se zapovijedanju, kad mu se činilo, da situacija ne daje opravdanje za zapovijedanje; a kako su oni predmeti, o kojima su ljudi željeli da ga čuju govoriti, bili takvi, o ikakvima je obično s odlučnošću govorio, općenito je izbjegavao zamke, koje su mu postavljali, da bi ga uvukli u raspravu, pa se tako dosta često izvrgavao optužbama kao što su bile one, što ih je protiv njega iznijela gđa. Grantly. G. Arabinu nije palo na pamet, da se o njemu uopće govori. Činilo mu se, kad se uspoređivao sa svojim domaćinom, da je tako nevažna osoba, da nije vrijedan ničijih riječi ni misli. Što se tiče domaćih veza i onih bližih obiteljskih odnosa, koji gotovo i nisu mogući osim između muža i žene, roditelja i djece, braće i sestara, on je bio potpuno sam na svijetu. Često je sam sa sobom raspravljao, kako su takve veze potrebne, da bi čovjek bio sretan na ovom svijetu, pa se obično zadovoljavao odgovorom, da sreća na ovom svijetu nije potrebna. U tome je on varao sam sebe, ili se pokušavao prevariti. On je, poput drugih, čeznuo za uživanjem svega, što je smatrao za ugodno. I premda je, modernim stoicizmom68 tolikih kršćana, nastojao sam sebe uvjeriti, da su radost i žalost stvari, koje bi trebalo ovdje smatrati kao potpuno nevažne, on ih nije smatrao kao nevažne. Bilo mu je dosta njegova oxfordskog stana i života u kolidžu. Na ženu i djecu svoga prijatelja gledao je s osjećajem sličnim zavisti. Gotovo je čeznuo za udobnim salonom s lijepim prozorima, što gledaju na tratinu i cvijetne gredice, za opremom udobne kuće i – više od svega – za atmosferom doma, koja sve to okružuje.
Može se reći, da nijedno vrijeme ne bi moglo biti tako povoljno za ovakve njegove želje kao ovo, kad je dobio seosku župu, život među poljima i vrtovima i kuću, koju bi uljepšala žena. Istina, između Plumsteada i skromnog gospodarstva u Sv. Ewoldu bila je razlika, ali g. Arabin sigurno nije bio čovjek, koji bi uzdisao za bogatstvom! Od svih je ljudi bio posljednji, koji je čeznuo za bogatstvom, a to bi jednodušno potvrdili svi njegovi prijatelji. Ali kako nas malo naši prijatelji poznaju! U razdoblju svoga stoičkog odbacivanja sreće ovoga svijeta, on je odbacio od sebe kao potpuno smeće svaku želju za bogatstvom. On se, takoreći, izjasnio, da mu je svejedno, hoće li biti promaknut, i oni, koji su se poglavito divili njegovu talentu i koji bi se uglavnom potrudili da njegovu talentu pribave zasluženu nagradu, shvatili su njegovu izjavu doslovce. I sada je, ako ćemo reći pravo, bio razočaran – razočaran ne njima, nego samim sobom. San njegove mladosti je prošao i on je u dobi od četrdeset godina osjetio, da nije sposoban raditi u duhu apostola. Krivo je shvatio sebe, a svoju je pogrešku spoznao, kad se više nije dala popraviti. Izjavio se ravnodušnim prema biskupskim mitrama i dekanskim palačama, bogatim župama i udobnim nadarbinama, a sada je morao sam sebi priznati da uzdiše za udobnostima drugih ljudi, na koje se u svojoj oholosti usudio gledati s visine.
Nije on nikada uzdisao za bogatstvom u vulgarnom smislu te riječi; nikada on nije čeznuo za uživanjem bogatstva. Ali je sada osjećao, da bi bio mudriji, da je išao za dosuđenim mu dijelom zemaljske sreće, što mu ju je mogla pružiti žena, djeca i sretni dom, za onom običnom količinom udobnosti, koju se usudio odbaciti kao njemu nepotrebnu.
Znao je, da bi mu njegova nadarenost, njegov položaj i njegovi prijatelji pribavili unapređenje, da je uznastojao da ga dobije. Umjesto da je učinio to, dao se nagovoriti da prihvati župu, koja će mu donositi prihod od kojih 350 funti godišnje, ako, oženivši se, odbaci prihod od članstva kolidža. Takav je, u četrdesetoj godini, bio svjetovni rezultat rada, koji je svijet smatrao za uspješan. Svijet je također mislio, da je g. Arabin, po svom vlastitom sudu, dovoljno plaćen. Nažalost, nažalost, svijet se varao, a g. Arabin je počeo uviđati, da je to tako.
A ovdje bih bio slobodan zamoliti čitača, da ne bude okrutan u prosuđivanju toga čovjeka. Nije li stanje, u koje je on došao, prirodni rezultat napora, da se postigne ono, što čovječanstvo ne traži? Nije li moderni stoicizam, iako je izgrađen na kršćanstvu, jednako nasilje prema ljudskoj naravi kao što je bio i stoicizam starih naroda? Zenonova69 je filozofija bila izgrađena na pravim zakonima, ali na krivo shvaćenim pravim zakonima, i stoga krivo primijenjena. To je isto i sa našim stoicima ovdje, koji bi htjeli naučavati, da nije vrijedno težiti za bogatstvom, svjetovnom udobnošću i srećom na zemlji. Nažalost je to doktrina, koja ne može naći niti učenika, koji vjeruju, niti iskrenih učitelja!
Slučaj g. Arabina bio je to neobičniji, što je on pripadao onoj grani engleske crkve, koja je rado gledala na crkvena dobra s izrazitom ljubavlju, i obično je živio s ljudima, koji su bili navikli na mnogo zemaljskih udobnosti. Međutim, prema njegovu osebujnom gledanju, baš te su činjenice još u mladoj dobi izazvale kod njega duševno stanje, koje mu nije bilo prirođeno. Bio je rado pristaša visoke crkve, ako je to mogao biti na svojim principima i ako je mogao poći smjerom, koji je pokazivao izrazitu razliku od onih, s kojima se družio. Pripravno je radio u stranci, dok god bi mu dopuštali, da mu tok djelovanja i mišljenja bude drukčiji nego njegove stranke. Stranka mu je dala slobodne ruke, a on bi počeo osjećati, da stranka ima pravo, a on krivo, ali tek onda, kad je bilo prekasno, da mu takvo uvjerenje bude od koristi. Ustanovio je, kad mu to saznanje nije više bilo ni od kakve vrijednosti, da bi mu se ipak bilo isplatilo, da je radio za običajnu plaću, što je na ovom svijetu daju za rad, pa da je tako zaradio ženu i djecu, i kočiju, da se u njoj voze; da je zaradio udobnu blagovaonicu, u kojoj bi mu prijatelji mogli piti njegovo vino; da je zaradio moć da ide niz glavnu ulicu svoga provincijskog grada svijestan, da bi ga svi trgovci i obrtnici rado pozdravili u svojim dućanima. Drugi su ljudi došli do toga uvjerenja u početku života, i prema njemu su postupili. Njemu je ono došlo onda, kad je bilo prekasno, da mu koristi.
Rečeno je, da g. Arabin voli šalu, i moglo bi se pomisliti, da je ovakvo duševno stanje, kako smo ga opisali, protivno humoru. Ali sasvim sigurno nije tako. Duhovitost je vanjski duševni okvir čovjekov i nema ništa više veze s unutrašnjim duhom misli i osjećaja nego što je ima bogati brokatni ornat svećenika s asketstvom sveca, koji se pod njim krije, čiju kožu žulja halja od vreće i čije je tijelo izbrazdano udarcima šibe. Štaviše, neće li takav čovjek često potpunije nego itko drugi uživati u bogatom izgledu svoje vanjske opreme? Neće li osjećaj, da ječi od unutrašnje boli, dok se izvana sjaji, biti hrana njegovu ponosu? Tako je i s duševnim naporima, što ih ljudi čine. Oni, što ih svakodnevno pokazuju svijetu, često su protivni unutrašnjem životu duha.
U arhiđakonovu salonu g. Arabin je zablistao svojim običajnim prirodnim sjajem, ali kad se povukao u svoju spavaonicu, sjedio je tamo žalostan kraj otvorenog prozora, kajući se u sebi, da i on nema ženu, da nema djece ni meke tratine pokošene za nj, da na njoj leži, da nema kapelana, koji će mu pomoći, niti bankovnog činovnika, koji mu se klanja, niti bogate župe. Ono apostolstvo, o kojemu je sanjao, izmaknulo mu je iz ruku, i on je sada samo župnik Sv. Ewolda s biskupskim ambicijama. Doista je pao među dva stolca.

Dvadeset i prvo poglavlje

ŽUPA SV. EWOLDA


Kad su g. Harding i gđa. Bold narednog jutra stigli u Plumstead, arhiđakon i njegov prijatelj bijahu u Sv. Ewoldu. Otišli su onamo, da bi novi župnik mogao pregledati svoju crkvu i predstaviti se vlastelinu, i kod kuće nisu očekivali, da će se vratiti prije večere. G. Harding je pošao sam na šetnju i, kako je to uvijek običavao raditi u Plumsteadu, lunjao je po tratinama i oko crkve. Dok je tako šetao, dvije su se sestre, naravno, upustile u razgovor o Barchesteru.
Među njima nije bilo mnogo sestrinske povjerljivosti. Gospođa je Grantly bila deset godina starija od Eleanore i udala se, dok je Eleanora bila još dijete. Stoga one nisu nikada jedna drugoj šaputale o svojim nadama i ljubavima, i nije bilo vjerojatno, da će to započeti sada, kad je jedna bila udata žena, a druga udovica. Previše su živjele odvojeno, a da bi mogle zapasti u onakav odnos, u kojemu je povjerenje među sestrama gotovo potreba. K tome je ono, što je tako lako s osamnaest godina, vrlo teško s dvadeset i osam. Gđa. Grantly je to znala i stoga nije očekivala povjerljivost od svoje sestre. Pa ipak, čeznula je da je upita, da li je njoj g. Slope doista mio.
Nipošto nije bilo teško skrenuti razgovor na g. Slopea. Taj je gospodin postao u Barchesteru tako slavan, imao je toliko posla sa svećenicima vezanim s gradom, i tako se osobito zanimao za pitanje g. Hardinga, da bi bilo čudno, da kćeri g. Hardinga ne bi razgovarale o njemu. Gđa. Grantly ga uskoro stade psovati, i to iz svega srca, a gđa. Bold je bila gotovo isto tako revna da ga brani. Njoj se on sasvim sigurno nije sviđao, bilo bi joj drago, kad bi čula, da je nestao, tako da ga više nikada ne vidi, gotovo ga se bojala, a ipak bi se uvijek našla na njegovoj strani. Napadaji drugih ljudi, takvi napadaji, za koje je osjećala da su nepravedni, nametali su joj tu dužnost, pa je, konačno, branjenje g. Slopea postalo običajni tok njezina rasuđivanja.
Razgovor je s g. Slopea skrenuo na Stanhopove, i gospođa je Grantly s velikim interesiranjem slušala Eleanorin izvještaj o toj obitelji, kadli iskrsnu, da je g. Slope bio također tamo.
»Što?!« uskliknu gospođa iz Plumsteada, »zar je tamo bio i g. Slope?«
Eleanora jednostavno odgovori, da je bio.
»Ali, Eleanora, ja mislim, da je on jako zaljubljen u tebe. Čini se, da svuda ide za tobom.«
Čak ni to nije otvorilo Eleanori oči. Samo se nasmijala i rekla, da je g. Slope, po njezinu mišljenju, našao drugu privlačljivost kod Dra. Stanhopa. I tako se njih dvije rastadoše. Gđa. Grantly je bila potpuno uvjerena, da će doći do toga mrskog braka, a gđa. Bold je bila isto toliko uvjerena, premda se mora priznati, da je taj kapelan neprijatan, da se više griješi protiv njega, nego što on griješi.
Arhiđakon je, naravno, već prije večere saznao, da je Eleanora dan prije ostala u Barchesteru, da bi se sastala s g. Slopeom, i da se s njim doista i sastala. Sjetio se, kako je izričito rekla, da kod Stanhopovih neće biti gostiju, i nije oklijevao da je optuži zbog prijevare. Osim toga, činjenica, ili pretpostavljena činjenica, da je lagala u takvoj stvari, i prejasno je govorila protiv nje kao dokaz zločina, da je primila g. Slopea za svoga udvarača.
»Bojim se, da će sve, što budemo mogli učiniti, biti prekasno,« reče arhiđakon. »Priznajem, da sam prilično iznenađen. Nikada mi se nije sviđao ukus tvoje sestre u pogledu muškaraca, ali ipak nisam vjerovao, da bi mogla – uh!«
»I k tome tako brzo,« reče gđa. Grantly, koja je možda više mislila na to, kako se ne pristoji njenoj sestri, da ima udvarača, prije nego što je skinula crninu, nego na njen loš ukus, da ima udvarača kao što je g. Slope.
»Znaš, draga, ne volim biti surov, niti bih htio učiniti išta, što bi povrijedilo tvoga oca, ali je sigurno, da ni taj čovjek niti njegova žena neće nikada prekoračiti moj prag.«
Gđa. Grantly uzdahnu, a onda pokuša utješiti sebe i svoga gospodara izjavivši, da, na koncu konca, stvar još nije gotova. Sada, kad je Eleanora u Plumsteadu, može se učiniti mnogo, da se odvrati od njene sudbonosne strasti. Jadna Eleanora!
Veče je prošlo bez ikakvih značajnijih događaja. G. Arabin je razgovarao s arhiđakonom o župi Sv. Ewolda, a priključili su im se g. Harding i gđa. Grantly, koji su poznavali istaknutije osobe u župi. Eleanora ih je također poznavala, ali je malo govorila. G. Arabin se očito nije mnogo osvrtao na nju, a ona nije bila raspoložena da u to vrijeme primi sa srdačnošću bilo kakav znak pažnje sa strane svoga svaka. Kad je došla u svoju spavaonicu, prva joj je pomisao bila da se kod Dra. Stanhopa može sresti mnogo ugodniji obiteljski krug nego u Plumsteadu. Počela je pomišljati, da joj je već dosta svećenika i njihova otmjenog, jednoličnog i dosadnog načina života, i da, na koncu konca, ljudi iz vanjskog svijeta, koji su živjeli u Italiji, Londonu ili gdje drugdje, ne moraju nužno biti smatrani za pokvarene i strašne. Prije je mislila, da su Stanhopovi prevrtljivi, nepromišljeni, rasipni ljudi, ali na njima nije vidjela ništa loše, a u drugu ruku, ustanovila je, da vrlo dobro znaju učiniti svoj dom udobnim. Silna je šteta, pomisli, da arhiđakon nema malo od njihova savoir vivre.70 Kao što smo rekli, g. Arabin naoko nije obraćao mnogo pažnje njoj; pa ipak, pošao je spavati s osjećajem, da je bio u društvu vrlo dražesne žene. I, kao što se to događa kod mnogih neženja, a i kod nekih oženjenih ljudi, gledao je na svoj boravak od jednoga mjeseca u Plumsteadu u ljepšem svijetlu, kad je saznao, da će ga s njime podijeliti jedna vrlo lijepa žena.
Prije nego što su pošli na odmor, zaključeno je, da će se narednoga dana cijelo društvo odvesti u Sv. Ewold da razgleda župu. Tri će svećenika odlučiti, što treba da se popravi, a dvije će gospođe priskočiti u pomoć savjetom, kakve promjene treba provesti u domu neženje. I tako su odmah poslije doručka pred vratima stala kola. U kolima je bilo mjesta samo za četvoro, pa je arhiđakon sjeo uz kočijaša. Eleanora se našla nasuprot g. Arabinu pa je, na neki način, bila prisiljena s njim razgovarati. Uskoro su se sprijateljili. Da je pomislila na to, zaključila bi, da g. Arabin, usprkos svojoj crnoj halji, ne bi bio loš dodatak obiteljskom krugu Stanhopovih.
Sada, kad nije bilo u blizini arhiđakona, svi su mogli čavrljati o tričarijama. G. Harding im je počeo pripovijedati najnaivnije što se može zamisliti, neku staru legendu o novoj župi g. Arabina. U davna je vremena, reče, bila neka slavna svećenica Sv. Ewolda, glasovita po cijeloj zemlji zbog liječenja svih vrsti bolesti. Imala je zdenac, kao što su ga uvijek imale sve svećenice, i taj zdenac još i danas postoji, a po mišljenju mnogih ljudi bila je nadahnuta svetošću, što je pripadala posvećenom tlu župne crkve. G. Arabin izjavi, da takvo vjerovanje svojih župljana ne bi mogao smatrati za ortodoksno, a gđa. Grantly mu odgovori, da se nikako ne slaže s njim i da misli, da nijedna župa nije u ispravnom stanju, ako nema svoju svećenicu kao i svoga svećenika. »Dužnosti se nikada dobro ne vrše,« reče ona, »ako nisu tako podijeljene.«
»Ja mislim, tata,« reče Eleanora, »da su u stara vremena svećenice imale svu vlast u svojim rukama. G. Arabin se možda boji, da bi sveta gospođa, kad bi joj se dopustilo da bude u župi, sada imala i previše vlasti u svojim rukama.«
»Svakako mislim,« reče on, »da je sigurnije ne izlagati se toj opasnosti. Oholost nijednoga svećenika nije nikada nadmašila oholost žene svećenice. Možda bih se usudio upravljati vrlo čednim svećenikom, ali sam siguran, da bi svećenica upravljala mnome.«
»Sigurno ima primjera, da su se takvi slučajevi dogodili,« reče gđa. Grantly. »Kažu, da u Barchesteru ima jedna svećenica, koja provodi svoju volju u svemu, što se tiče oltara. Možda se vi bojite takve sudbine.«
Kad im se na šljunku pred župnim dvorom priključio arhiđakon, svi su ponovo postali ozbiljni i dosadni. Ne zato, što bi arhiđakon Grantly bio dosadan čovjek, ali njegove su vesele doskočice bile nezgodne, a njegova duhovitost, kad je bio duhovit, nije obično dopirala do njegovih slušača. Ovom je prilikom ubrzo počeo držati govore o oštećenim krovovima i zidovima, za koje je izjavio, da im treba umjeće kakva kirurga. Nije bilo nijedne pregrade, koju nije opipao, niti dimnjaka, što ga nije pažljivo pregledao; sve su vodovodne cijevi, otvori za dim nad ognjištem, cisterne i kanali bili podvrgnuti pregledu. Čak se, u brizi za svoga prijatelja, spustio tako nisko, da je svrdlom provrtao nekoliko dasaka u podu.
G. Arabin ga je pratio kroz sobe, nastojeći da se prikaže mudrim u tim kućnim stvarima, a ono troje je također išlo za njima. Gđa. Grantly je pokazala da nije uzalud dvadeset godina svećenica u župi, pa je vrlo znalački pregledala zvonca i prozorska stakla.
»Na svaki način, imat ćete krasan vidik sa ovoga prozora, ako će ovo biti vaše privatno svetište,« reče Eleanora. Stajala je kraj prozora jedne sobice u prvom katu, odakle je pogled doista bio prekrasan. Prozor se nalazio na stražnjoj strani župnoga dvora, i nije bilo ničega, što bi zaustavilo pogled između kuće i veličanstvene sive gromade katedrale. Tlo je, međutim, između dvora i katedrale bilo načičkano stablima. Odmah sprijeda tekla je rječica, koja kasnije oplakuje grad, a točno nadesno od katedrale virili su iz brijestova, što su je okruživali, šiljasti zabati i dimnjaci Hiramove ubožnice.
»Da,« reče on, priključivši joj se, »imat ću savršeno potpun pogled na svoje neprijatelje. Sjedit ću pred neprijateljskim gradom i iz vrlo povoljne udaljenosti sipati na nj vatru. Moći ću ispaliti jedan metak točno u ubožnicu, ako je neprijatelj ikada zauzme. A što se tiče biskupske palače, ona mi je sasvim izložena.«
»Nikada nisam vidjela takvih ljudi, kao što ste vi svećenici,« reče Eleanora. »Uvijek mislite, kako bi se tukli jedni s drugima.«
»Ili to,« reče on, »ili pak, kako bismo pomogli jedan drugome. Šteta je da ne možemo činiti jedno bez drugoga. A zar mi nismo ovdje da se borimo? Nije li naša crkva ratoborna? Što je sav naš rad nego borba, i to teška borba, ako je hoćemo dobro provesti?«
»Ali ne borba među sobom.«
»Prema tome. Istu pritužbu, što ste je vi iznijeli, da se borim s drugim svećenikom naše crkve, musliman bi iznio protiv mene, što se borim s griješkom kojega rimskog svećenika, a vi sigurno ne biste htjeli reći, da griješim, kad bih se borio s takvim neprijateljem. Neki poganin opet, sa svojim mnoštvom bogova, mislio bi, da je jednako čudno, da se ne slažu kršćanin i musliman.«
»O, ali vi tako ogorčeno vodite rat za sitnice.«
»Ratovi za sitnice,« reče on, »uvijek su ogorčeni, pogotovu među susjedima. Kad su razilaženja velika, a stranke manje više stranci jedan drugome, ljudi se svađaju uljudno. Ima li uopće žešćih protivnika nego što su dva brata?«
»A ne iznose li takve prepirke crkvu na zao glas?«
»Crkva bi izašla na gori glas, kad ne bi bilo takvih prepiraka. Imamo samo jedan način da ih izbjegnemo – da priznamo zajedničkog glavara crkve, čija će riječ u svim točkama nauke biti vrhovna. Takav završetak naših neprilika je jako zamamljiv. On ima draži, koje su mnogima neodoljive, a meni, priznajem, gotovo neodoljive.«
»Vi sada govorite o rimskoj crkvi?« upita Eleanora.
»Ne,« reče on, »ne baš o rimskoj crkvi, nego o nekoj crkvi s nekim, glavarom. Da se bogu svidjelo, da nam dobrostivo da takvu crkvu, naš bi put bio lagodan. Ali on nije smatrao, da je lagodan put pravi put za nas.« On načas zastade i ušuti, misleći na doba, kad je bio tako blizu tome da žrtvuje sve što je imao, snagu svoga duha, slobodnu volju, svježu tekuću vodu s izvora svoga uma, pa i sam svoj unutrašnji ja, za lagodan put, na kome ne treba nikakve borbe, a zatim nastavi: »To, što vi kažete, djelomično je istina. Naše prepirke izazivaju ogovaranja. Vanjski svijet, premda nas neprestano napada zbog naših ljudskih slabosti i dobacuje nam u lice činjenicu, da nismo ništa više nego obični ljudi, iako smo svećenici, traži od nas, da vršimo svoje dužnosti božanskom nepogrešivošću. Na nama nema ništa božansko: gložimo se među sobom s gorčinom svojstvenom ljudima – likujemo jedan nad drugim s ljudskom slabošću – dopuštamo, da razilaženja u predmetima božanskog porijekla stvore među nama netrpeljivost i neprijateljstvo, koje je sve, samo ne božansko. Sve je to istina. Ali što biste predložili umjesto toga? Na zemlji nema nepogrešiva glavara crkve. Iskušan je taj san o vjerovanju u čovjeka, pa vidimo u Italiji i Španiji, što se iz toga rodilo. Uzmimo, da u krilu papine crkve nije bilo nikakvih zadjevica. Takva bi pretpostavka bila potpuno neistinita; ali uzmimo, da ih nije bilo, a onda pogledajmo, koja je crkva doživjela teže sablazni.«
Kad je g. Arabin napola priznao optužbu iznesenu protiv njega, a napola se obranio od nje, na njemu je bila neka mirna ozbiljnost, koja je iznenadila Eleanoru. Ona se navikla cijeloga života slušati svećeničke rasprave, ali su teme razgovora većinom bile tek privremenog značenja pa u njezinu duhu nisu ostavile osjećaj poštovanja prema takvim predmetima. U raspravama, što ih je slušala, uvijek je bila jaka svjetovna primjesa ljubavi bilo za dobitkom, bilo za moći; nije bilo čežnje za istinom niti želje za religioznom čistoćom. Oni, što su je okruživali, uvijek su smatrali kao samo po sebi jasno, da su sasvim sigurno u pravu, da nema razloga nikakvoj sumnji, da je u potpunosti dovršen mučni uspon da se ustanovi, kakva bi trebalo da bude dužnost svećenika. Sve što je preostalo aktivnom, borbenom župniku da radi, bilo je, da očuva svoj položaj protiv svakog došljaka. Njezin je otac, istina, bio iznimka od toga pravila; ali on je opet u svojoj biti bio tako neborben u svemu, da ga je ona u svojim mislima svrstavala posebno od svih drugih. Nikada nije o tome raspravljala sama sa sobom niti zaključivala, da li je to uobičajeno pravilo ispravno ili neispravno, ali joj ga je bilo dosta, a da to i sama nije znala. A sada je na svoje iznenađenje i ne bez izvjesnog ugodnog uzbuđenja ustanovila, da ovaj novajlija među njima govori na sasvim drukčiji način od onoga, na koji je bila navikla.
»Lako je osuditi,« reče on, nastavljajući nit svojih misli. »Ne znam ni za kakav život, koji bi bio tako zabavan kao život novinara ili vodećeg člana opozicije, koji sipaju optužbe i grme protiv ljudi na vlasti, ukazuju na najgore strane svega, što se proizvede, prigovaraju svakom kaputu, na sve gledaju s gnušanjem, zajedljivošću, podsmjehom, poukom ili prezirom, upropaštavaju slabom pohvalom ili ruše otvorenom klevetom! Ima li išta lakše od toga, kad kritičar nema nikakve odgovornosti? Vi osuđujete moj rad, ali stavite sebe u moj položaj i radite protivno, pa ćete vidjeti, neću li ja moći osuđivati vas.«
»O, gospodine Arabine, ja ne osuđujem vas.«
»Oprostite, gospođo Bold, ali vi me ipak osuđujete – vi kao predstavnik svijeta; vi ste sada član opozicije; vi sada sastavljate svoj uvodni članak, a sastavljate ga dobro i ogorčeno. Započinjete ga elegantnim citatom: »Pustite pse da uživaju, što grizu i laju, ali ako ćemo uopće imati crkvu, onda neka zaboga svećenici, koji je vode, ne grabe jedan drugoga za grkljan. Pravnici mogu živjeti, a da ne blate ime jedan drugoga, liječnici se ne tuku u dvobojima. Zašto bi samo svećenici morali sebi dopuštati neograničenu slobodu da sipaju pogrde jedan na drugoga?«, i tako vi idete dalje, grdeći nas zbog naših bogumrskih svađa, naših sektaških sklonosti i čudesnih razilaženja. Međutim, vi ćete narednog tjedna s ni po muke napisati novi članak, u kojemu ćemo mi, ili neki od nas, biti ukoreni zbog nedostojne apatije prema svome zvanju. Neće vama zapasti u dužnost, da izmirite te nedosljednosti; vaši čitači vas neće nikada zapitati, kako će jadni župnik moći u svako doba udovoljavati svojim dužnostima, a da nikada ne dođe u doticaj s ljudima, koji misle sasvim drukčije od njega. Kad osudite ovaj vanjski ugovor ili ono službeno uređenje, nećete na se navući krivnju zbog ozbiljnijih pogrešaka u razlici mišljenja. Jako je lako osuditi, a i jako ugodno, jer uljepšavanje ne očarava čitače toliko kao ocrnjivanje.«
Eleanora je samo napola pratila njegovo šaljivo izlaganje, ali mu je ulovila smisao. »Znam da bih se morala ispričati, što sam vas se usudila kritizirati,« reče ona, »ali ja sam sa žalošću pomišljala na zlonamjernost, što se u posljednje vrijeme uvukla među nas u Barchester, pa sam možda govorila slobodnije nego što sam smjela.«
»Mir na zemlji i dobra volja među ljudima, to su, poput neba, obećanja za budućnost,« reče on, slijedeći više svoje misli nego njezine. »Kad se to proročanstvo ispuni, neće više trebati svećenika.«
Tu ih je prekinuo arhiđakon, čiji se glas začuo iz podruma, kako viče Arabinu.
»Arabine, Arabine,? a onda će svojoj ženi, koja je očito stajala uza nj: »Kamo je nestao? Podrum je upravo strašan. Bio bi zločin staviti u nj i jednu bocu vina, dok mu se ne popravi strop, zidovi i pod. Nije mi jasno, kako je samo stari Goodenough izdržao s takvim podrumom. Ali, ako se uzme pravo, stari Goodenough nije nikada imao čaše vina, što bi je itko htio popiti.«
»Izvolite, arhiđakone,« reče Arabin potrčavši niza stepenice i ostavivši Eleanoru njenim mislima.
»U ovom se podrumu mora popraviti strop, zidovi i pod,« ponovi arhiđakon. »A sada zapamtite, što vam kažem, i nemojte se dati od arhitekta uvjeriti, da će i ovako biti dobro. Polovica njih ne zna uopće, što je to vino. Ovaj bi podrum, ovakav, kakav jest, bio zimi vlažan i hladan, a ljeti vruć i zagušljiv. Ni za najbolje vino, što je ikada proizvedeno, ne bih dao ni pušljiva boba, kad bi ovdje odležalo dvije godine.«
G. Arabin se složi i obeća, da će podrum biti preuređen prema arhiđakonovim uputama.
»A pogledajte ovamo, Arabine. Je li itko ikada vidio ovakav kuhinjski roštilj.«
»Roštilj je doista vrlo loš,« reče gđa. Grantly. »Sigurna sam, da se svećenica neće s njime složiti, kad bude dovedena na polje svoga budućeg rada. Doista, gospodine Arabine, nijedna svećenica, koja je navikla na tako odličan zdenac, kao onaj gore, ne bi se mogla složiti s ovakvim roštiljom.«
»Ako već u Sv. Ewoldu mora biti svećenica, mislim, gospođo Grantly, da ćemo je ostaviti kod njezina zdenca i nećemo izazivati njezin božanski gnjev zbog bilo kakve nesavršenosti, koja bi iskrsnula iz našega ljudskog siromaštva. Međutim, priznajem da sam slab prema privlačljivostima dobro skuhana objeda, i roštilj se svakako mora izmijeniti.«
Za to se vrijeme arhiđakon ponovo popeo u gornji kit i sada je pregledavao blagovaonicu. »Arabine,« reče on, govoreći kao obično glasno i jasno i s onim zapovijednim prizvukom, koji mu je bio tako svojstven, »na svaki način morate izmijeniti ovu blagovaonicu, to jest, potpuno je pregraditi. Evo gledajte, točno je šesnaest stopa na petnaest. Je li ikada itko čuo, da bi blagovaonica imala takav omjer!« i arhiđakon stade teškim koracima prelaziti sobu uzduž i poprijeko, kao da bi se čak i takvu poslu mogla dodati stanovita količina svećeničkog dostojanstva. »Jedva šesnaest. Moglo bi se reći, da je kvadrat.«
»Bila bi dobra za okrugli stol,« predloži bivši upravnik.
Po arhiđakonovu sudu bilo je nešto osobito nedopustivo u pojmu okrugloga stola. On je bio uvijek navikao na čvrst uglat stol prilične dužine, koji bi se lako razvlačio prema broju gostiju, gotovo crn od neprestanog trljanja i sjajan kao ogledalo. Okrugli su stolovi obično od hrastovine ili pak tako novi, da još nisu poprimili onu osebujnu boju, što se njemu sviđala. On je takve stolove povezivao sa, kako je on to nazivao, gadnom novotarijom da se na stolu ostavi stolnjak, kao da bi htjeli upozoriti ljude, da ne smiju predugo zasjesti. U njegovim očima bilo je nešto demokratsko i novopečeno u okruglom stolu. Zamišljao je, da ga obično upotrebljavaju protivnici ustaljene crkve i ljudi, što otiskuju uzorke na pamučnim tkaninama, a možda i nekoliko književnih lavova, koji su više poznati po svojoj duhovitosti nego po otmjenom porijeklu. Malo se uzbudio na pomisao, da bi njegov štićenik uveo u dijecezu takav predmet, i to na poticaj njegova tasta.
»Okrugli stol za blagovaonicu,« reče on prilično zagrijano, »najodvratniji je komad pokućstva, što je ikada izmišljen. Nadam se, da Arabin ima previše ukusa, a da bi dopustio, da mu tako nešto bude u kući.«
Jadni se g. Harding osjeti potpuno poklopljen i, naravno, ne reče više ni riječi, ali g. Arabin, koji je popustio u malim stvarima podruma i kuhinjskog roštilja, osjeti se ponukanim da se opre reformama, koje bi mogle biti preskupe za njegov džep.
»Ali meni se čini, arhiđakone, da mi neće uspjeti produžiti sobu, a da ne srušim zid, a ako srušim zid, moram ga ponovo sagraditi; ako pak izbacim jedan luk na ovoj strani, moram to učiniti i na drugoj, a ako to napravim u prizemlju, moram prenijeti i na gornji kat. To bi značilo novo pročelje na kući i sigurno bi stajalo koje dvije stotine funti. Teško da će mi crkveno povjerenstvo pomoći, kad čuje, da se moja pritužba sastoji u tome, da mi je blagovaonica dugačka samo šesnaest stopa.«
Arhiđakon stade dokazivati, da ništa ne bi bilo lakše nego dodati prednjem dijelu blagovaonice šest stopa, a da se ne dira ni u jednu drugu sobu u kući. Takve su, reče, nepravilne gradnje kod malih seoskih kuća upravo dražesne, a ne nakazne, pa je ponudio da će sav iznos platiti iz svoga džepa, bude li stajalo više od četrdeset funti. G. Arabin je, međutim, ostao čvrst i nije popustio, premda se arhiđakon uzrujavao i ljutio.
Četrdeset funti, reče, za nj je ozbiljan izdatak, a njegovi prijatelji, ako budu tako milostivi da u takvim prilikama uopće dođu k njemu, morat će se pomiriti s bijednom kvadratnom sobom. Voljan je, za volju mira, odreći se okrugloga stola.
»Ali,« reče gđa. Grantly, »što će biti, ako svećenica bude svakako htjela dati povećati obje sobe?«
»Onda to svećenica mora učiniti na svoju ruku, gospođo Grantly.«
»Ne sumnjam, da će ona to moći učiniti,« odgovori gospođa; učiniti to i mnoge druge divne stvari. Potpuno sam sigurna, da svećenica Sv. Ewolda, kad dođe, neće doći praznoruka.«
Međutim, g. Arabin kao da nije bio osobito sklon da na temelju takva izgleda ulazi u nesigurne troškove, i stoga su sve stvarne izmjene u kući, koje ne bi mogle lako ići na teret crkvenog povjerenstva ili imovine bivšega uživaoca nadarbine, bile nedopuštene. Osim u ovoj bitnoj točki, arhiđakonu je, što naredbom, što prijedlogom, uspjelo provesti sve na svoje potpuno zadovoljstvo. Da se tamo našao promatrač, koji bi sve to izbliza promatrao, mogao bi vidjeti, da je njegova žena bila u svemu jednako korisna kao i on. Nitko nije znao bolje od gđe. Grantly, što je sve potrebno, da dom bude udoban. Ona, međutim, nije smatrala za potrebno da za se traži svu onu slavu, što ju je njezin vrhovni gospodar rado prisvajao sebi.
Pošto su uspješno i sustavno dovršili svoj posao, društvo se vratilo u Plumstead vrlo zadovoljno svojom ekspedicijom.

Dvadeset i drugo poglavlje

THORNOVI OD ULLATHORNA


Naredne je nedjelje g. Arabin čitanjem trideset i devet članaka preuzeo službu u svojoj novoj crkvi. Dogovoreno je, da će arhiđakon otići onamo s njime i pomoći mu kod čitanja članaka, a g. Harding će preuzeti arhiđakonovu dužnost u plumsteadskoj crkvi. Gđa. Grantly je morala pripaziti na svoju školu i kruščiće s grožđicama i izjavila je, da mora ostati kod kuće, ali ih je trebala pratiti gđa. Bold. Nadalje je uglavljeno, da će ručati kod vlastelina i vratiti se kući poslije popodnevne službe božje.
Plemeniti Wilfred Thorne od Ullathorna bio je vlastelin Sv. Ewolda ili, bolje rekavši, vlastelin od Ullathorna, jer je zemljište novog zemljoposjednika imalo veću popularnost nego slava staroga sveca. On je bio lijep primjerak, u što se u današnje vrijeme razvila ta vrsta ljudi, koju je, kako nam kažu, pred stotinu godina predstavljao vlastelin Western.71 Ako je istina, da je Western bio takav, malo je vrsta ljudi moglo učiniti brže korake na bolje. Međutim, g. Thorne je bio čovjek, koji je imao dovoljan broj slabosti, da bude izvrgnut mnogome smijehu. Bio je još neženju, oko pedeset godina star i nemalo ponosan na svoju osobu. Taj ponos nije mnogo dolazio do izražaja, dok je živio kod kuće u Ullathornu, i stoga je on tamo uvijek djelovao kao gospodin, i kao čovjek, kakav je doista i bio, to jest prvi u župi. Ali onaj mjesec ili šest tjedana, što ih je svake godine provodio u Londonu, on se toliko trudio da i ondje izgleda kao velik čovjek, što sigurno nije bio, da su ga mnogi u njegovu klubu držali za ludu. U određenom smjeru i u određenoj vrsti bio je dobro književno obrazovan. Najmiliji su mu pisci bili Montaigne72 i Burton,73 i možda je znao više nego itko u njegovoj zemlji i u zemlji do nje o engleskim piscima eseja u posljednja dva stoljeća. Imao je sve brojeve »Idlera«, »Spectatora«, »Taltera«, »Guardiana« i »Ramblera«74 i satima bi uzastopce dokazivao, koliko su ti časopisi nadmašili sve, što je odonda štampano u našim edinburškim pregledima i tromjesečnicima.75 Bio je odličan stručnjak u svim pitanjima rodoslovlja pa je gotovo o svakoj gospodskoj porodici u Engleskoj znao toliko, da je mogao reći, od koje krvi i loze potječu svi oni, koji imaju bilo kakvo pravo da se smatraju kao posjednici takvih raskošnih stvari kao što su krv i loza. Osobno je imao prema krvi i lozi najdublje poštovanje. Svoje je pretke nabrajao sve do vremena davno prije normanske invazije i mogao vam je pripovijedati, ako ste ga htjeli slušati kako se to dogodilo, da su se oni, poput Cedrika Saksonca,76 mogli održati među normanskim barunima. Prema njegovu prikazivanju, nije to bilo zbog nikakve mlake popustljivosti sa strane njegove porodice prema njihovim normanskim susjedima. Neki je Ealfried od Ullathorna jednoć sagradio svoju tvrđavu i održao ne samo nju nego i tada postojeću barchestersku katedralu protiv nekoga Geoffrey de Burgha u vrijeme kralja Johna, a g. Thorne je posjedovao cijelu povijest opsade napisanu na finom pergamentu i ukrašenu najskupocjenijim inicijalima. Malo je smetalo, što nitko nije mogao čitati taj spis, a, da je to i bilo moguće, nitko ne bi mogao razumjeti jezik, kojim je bio napisan. Međutim, g. Thorne vam je mogao dati sve pojedinosti u dobrom engleskom jeziku, i nije imao ništa protiv toga da to učini.
Bilo bi nepravedno reći, da je s visine gledao na ljude, čije su porodice bile novijeg datuma. Ne, nije. S takvima se često družio, a mnoge je svoje prijatelje odabirao između njih. Ali on je na njih gledao, kao što obično veliki bogataši gledaju na one, koji imaju male prihode, ili kao što oni, koji Imaju Sofokla u malom prstu, gledaju na one, koji ne znaju ništa grčki. Oni bez sumnje mogu biti dobri ljudi i imati pravo na veliku pohvalu zbog svojih vrlina; možeš im se diviti zbog njihove darovitosti i u svakom ih pogledu visoko cijeniti. Ali oni su bez one jedine velike prednosti. Takvo je bilo mišljenje g. Thorna o tome. Ništa ne bi moglo nadoknaditi nedostatak plemenite krvi, ništa ne bi moglo oslabiti njezino blagotvorno djelovanje. Sada ih je zapravo malo, u kojima teče plemenita krv, ali zato je ona još dragocjenija kod onih, koji je imaju. Bilo je vrlo ugodno slušati g. Thorna kako nadugo i naširoko govori o tome. Kad biste vi u svom neznanju zaključili, da je taj i taj od dobre porodice, jer je glava njegove obitelji baronet od stare loze, on bi razrogačio oči, i bio bi užitak gledati njegovo namješteno iznenađenje. Skromno bi vas podsjetio, da baronetstvo potječe tek od Jakoba I. On bi blago uzdahnuo, kad biste mu govorili o krvi Fitzgeralda i De Burgha, teško da bi to pravo dopustio Howardima i Lowtherima, a već je i prije spomenuo Talbote kao porodicu, koja je tek sada stekla punu čast rodoslovlja.
Govoreći jednom o vrlo rasprostranjenoj porodici, koja je postigla pravo na tri plemićke krune, koje su potomci bili birani na različite visoke položaje, a poneki je od njenih članova bio gotovo u svakoj vladi, što je obrazovana u toku ovoga stoljeća, govoreći o toj odličnoj porodici, kakvih je malo u Engleskoj, g. Thorne ih je nazvao smećem. Nije on mislio reći da on te ljude ne poštuje. On im se u mnogom pogledu divio i dopuštao im je njihove prednosti bez ikakve zavisti. Htio je samo izraziti svoj osjećaj, da vrijeme još nije pročistilo krv, što teče njihovim žilama, do onoga savršenstva, da ona još nije postala prava božanska tekućina, a da bi se mogla u genealoškom smislu riječi nazvati krvlju.
Čim su mu predstavili g. Arabina, g. Thorne je izjavio, da je g. Arabin jedan od Arabina od Uphill Stantona. G. Arabin mu uzvrati da je vrlo dalek rođak obitelji, na koju on aludira. Nato g. Thorne zaključi, da srodnost ne može biti jako daleka. G. Arabin ga stade uvjeravati, da je tako daleka, da njihove obitelji i ne znaju jedna za drugu. Tada se g. Thorne nasmija svojim blagim smiješkom i reče g. Arabinu, da sada ne postoji ni jedan ogranak njegove obitelji, koji bi se od matičnog stabla odijelio ranije nego za vladavine kraljice Elizabete, i da se stoga g. Arabin ne može zvati dalekim rođakom. Sam g. Arabin je sasvim očito Arabin od Uphill Stantona.
»Ali,« reče g. Arabin, »Uphill Stanton je prodan De Greyovima i već je, pedeset godina u njihovim rukama.«
»A kad bude u njihovim rukama stotinu i pedeset godina, ako na nesreću ostane tako dugo,« reče g. Thorne, »vaši potomci neće imati ni mrvu manje prava do o sebi govore kako pripadaju obitelji od Uphill Stantona. Hvala bogu, nikakav De Grcy ne može kupiti to – a hvala bogu, nikakav Arabin ili Thorne ne može to prodati.«
U politici je g. Thorne bio nepokolebljiv konzervativac. Smatrao je onu pedeset i trojicu Trojanaca, koji su kako nam kaže g. Dod, u studenom 1852. napali princip slobodne trgovine, kao jedine rodoljube, koji su preostali među javnim radnicima u Engleskoj. Kad je došlo do one strašne krize sa slobodnom trgovinom, kad su isti oni ljudi, na koje je g. Thorne dotada gledao kao na jedine moguće spasitelje zemlje, opozvali žitne zakone, ostao je on neko vrijeme potpuno izbezumljen. Njegova je zemlja izgubljena, ali to je razmjerno malenkost. I druge su zemlje cvale i propadale, a ljudski je rod i dalje napredovao pod božjom providnosti. Ali sada mora zauvijek prestati svaka vjera u ljudsku riječ. Ne samo da mora doći do propasti, nego ta propast mora doći zbog odmetnuća onih, koji su bili smatrani kao najvjerniji između vjernika. Politika u Engleskoj kao zanimanje gospode mora prestati. Da je koji liberalac gazio nogom po g. Thornu, on bi to znao podnijeti kao konzervativac i kao mučenik. Ali biti tako temeljito ostavljen i prevaren od onih, koje je tako zdušno potpomagao, kojima je tako temeljito vjerovao, to je bilo više nego što je mogao živ podnijeti. Stoga je prestao živjeti kao političar i nije htio voditi nikakvih razgovora s ostalim svijetom o stanju svoje zemlje.
Takvi bijahu dojmovi g. Thorna prve dvije ili tri godine nakon odmetnuća Sir Roberta Peela, ali se njegova srdžba, kao i srdžba ostalih, postepeno ohladila. Opet se počeo pojavljivati u društvu, odlaziti u parlament i na tržnicu. Viđali su ga na večerama rame uz rame s onima, koji su ga tako okrutno izdali. Njemu je bilo potrebno živjeti, i nije mu odgovaralo izbjegavati svijet. Međutim, on, kao i ostali oko njega, koji su još podržavali one iste lojalne principe zaštite trgovine – ljudi poput njega, koji su bili previše ispravni, a da bi uzmaknuli pred povicima gomile – imali su svoj način utjehe. Oni su bili, i osjećali su da su, jedini preostali istinski nosioci stanovitih eleuzijskih tajni,77 stanovitih dubokih i čudesnih bogoslužja, pomoću kojih jedinih se može istinski približiti bogu. Njima, i jedino njima, bilo je sada dano da poznaju te stvari i da ih, ako se to može, ovjekovječe, brižnim i potajnim odgajanjem svoje djece.
Čitali smo, kakve su skrivene i osebujne oblike bogoslužja vršile od koljena do koljena porodice, koje su po mišljenju vanjskog svijeta očito pristajale uz bogoslužje kakve obične crkve. Tako se to postepeno dogodilo i s g. Thornom. Konačno se navikao mirno slušati, kad se o zaštiti trgovine govorilo kao o nečemu, što je umrlo, premda je u sebi znao, da ona još uvijek ključa od tajanstvenog života, i bio je ispunjen stanovitim užitkom, da je ta spoznaja, koja je dana njemu, uskraćena širokim gomilama. Navikao se slušati, čak i među ladanjskom gospodom, da slobodna trgovina, na koncu konca, i nije tako loša; navikao se to slušati bez protuslovljenja, iako je u svojoj unutrašnjosti bio svijestan, da je sve, što je bilo dobro u Engleskoj, nestalo zajedno s njegovom starom zaštitom trgovine. Osjećao se donekle kao Katon, koji se dičio, da bi se mogao ubiti, jer Rimljani nisu više vrijedni svoga imena. G. Thorne nije pomišljao da se ubije, jer je bio kršćanin i jer je još imao svoje četiri tisuće funti godišnje, ali taj osjećaj nije zbog toga bio ništa manje ugodan.
G. Thorne je bio sportaš i u svojim je sportovima bio djelatan, iako ne neumjeren. Prije velikog srozavanja politike u njegovoj zemlji ulagao je u lov sva sredstva, što su mu stajala na raspolaganju. Toliko je štitio divljač, da na koncu nijedan gusak ili puran nisu smjeli pokazati rep u župi Sv. Ewolda. Posadio je guštike štipavca s više brige nego što je sadio hrastove i ariše. Više mu je bilo stalo do udobnosti njegovih lisica nego do udobnosti ovaca i janjadi. Nijedno lovno sastajalište nije bilo omiljenije od Ullathorna, ničije staje nisu bile širokogrudni je stavljene na raspolaganje konjima ljudi iz daleka nego što su to bile staje g. Thorna. Nitko nije više rekao, više napisao ni više učinio da održi na visini svoj klub. Teorija zaštite trgovine mogla se u potpunosti protegnuti na običaje kod lova. Ali, kad je došlo do velikog sloma, kad je plemeniti gospodar barsetshireskih pasa pružio pomoć nevjernom ministru u domu lordova i podlo izdao svoje uvjerenje, svoju muškost, svoje prijatelje i svoju čast u nadi da će postati vitez podvezice, g. Thorne se odrekao lova. Nije posjekao svoje guštike, jer to ne bi bio čin džentlemena. Nije poubijao svoje lisice, jer bi to, u njegovim očima bilo umorstvo. Nije rekao, da se u njegovim gušticima više ne smije loviti i da su njegova lovišta zatvorena, jer to bi bilo protuzakonito prema mjesnim propisima, što su vladali među ladanjskom gospodom. Ali, kad god bi bio upriličen lov u Ullathornu, on bi otišao od kuće, prepustio guštike njihovoj sudbini, i nisu ga mogli nagovoriti, da izvadi iz ormara svoj crveni jahaći kaput ni da iz staje izvede svoje lovne konje. To je potrajalo dvije godine, a onda se postepeno stao oporavljati. Najprije se pojavio na poniju kod jednog lova u susjedstvu. Imao je na sebi svoj streljački kaput, kao da je tek slučajno naišao, a onda je jednoga jutra pošao pješice da vidi, kako love u njegovu najmilijem guštiku, a, kad mu je konjušar slučajno izveo njegovu kobilu, nije se usprotivio da uzjaše. Zatim ga je jedan od neumrle trideset i trojice nagovorio, da dođe sa svojim lovnim priborom na drugu stranu grofovije i provede tamo sa svojim psima dva tjedna. Tako se on malo pomalo vratio u svoj stari život. Ali u lovu kao i u drugim stvarima podržavao ga je unutrašnji osjećaj tajanstvene nadmoći nad onima, s kojima je zajedno upijao vanjski svijet.
G. Thorne nije u Ullathornu živio osamljen. Imao je sestru, koja je bila deset godina starija od njega i koja je tako snažno učestvovala u njegovim predrasudama i osjećajima, da je bila živa karikatura svih njegovih slabosti. Ni za što na svijetu ne bi otvorila kakav moderni tromjesečnik ili se odlučila pogledati koji časopis u svome salonu, niti bi uprljala prste i najmanjim komadićem »Timesa«. Govorila je o Addisonu, Swiftu i Steeleu kao da još žive, De Foea je smatrala za najboljeg romanopisca njegove zemlje, a na Fieldinga je gledala kao na mlada, ali zaslužna početnika na polju romana. U pjesništvu je poznavala imena sve do Drydena, a jednom se dala zavesti da pročita »Krađu uvojka.«78 Spensera je međutim, smatrala kao najčišći tip književnosti te vrste u svojoj domovini. Genealogija joj je bila omiljela mahnitost. Stvari, koje su ponos većine genealoga, njoj su bile prezira vrijedne. Grbovi i natpisi bi je natjerali u bjesnilo. Ealfriedu od Ullathorna nije trebalo nikakva natpisa da mu pomogne rascijepiti grudi Geoffreya De Burgha; a Ealfriedovu pradjedu, divovskom Ullairidu, nije bilo potrebno nikakvo oružje nego ono, što mu ga je dala priroda, da s vrha svoje tvrđave zbaci bratića podlog normanskog zavojevača. Njoj su sva moderna engleska imena bila jednako beznačajna. Hengist, Horsa i slična imena za njene su uši imala jedina pravi prizvuk plemstva. Nije bila zadovoljna, ako nije mogla poći u vremena prije Saksonaca, i sigurno bi svoju djecu, da ih je imala, krstila imenima starih Britanaca. Donekle je bila slična Scottovoj Ulriki,79 i da je bila odana kletvi, sigurno bi klela imenima Miste, Skogule i Zernebocka. Budući da nije, poput jadne Ulrike, pala u zagrljaj poganoga Normana, i budući da nije pomagala kod ocoubojstva, u grudima joj se nije zamrzla toplina čovječnosti. Stoga nije nikada klela; prije bi se moglo reći, da je blagoslivljala. To je, međutim, činila na neki čudan, nepoznat saksonski način, koji bi bio nerazumljiv svima seljacima osim njezinima.
Kao političaru, gospođici se Thorne toliko zgadio javni život zbog podlih postupaka davno prije pitanja žitnoga zakona, da ju je taj zakon vrlo malo dirnuo. Po njenu sudu, njezin brat je bio lakouman mladić, koga je njegov prevatreni temperament gonio u demokratske sklonosti. Sada je, međutim, videći pokvarenost svijeta, imao zdravije poglede. Još se nije pomirila s Reformnim zakonom,80 a u duhu je još tugovala zbog Vojvodine nedoraslosti u pogledu katoličke emancipacije. Da su je upitali, koga bi, po njezinu mišljenju, kraljica morala uzeti za svoga savjetnika, vjerojatno bi imenovala Lorda Eltona, a, kad bi je podsjetili, da toga časnog čovjeka nema više među živima, da nam pomogne, ona bi vjerojatno s uzdahom odgovorila, da nam sada ne može nitko pomoći nego mrtvi.
U vjeri je gospođica Thorne bile čista druidkinja.81 Ne želimo, da se pomisli, da je doista u to vrijeme pomagala pri ljudskim žrtvama ili da je u zbilji bila neprijateljski raspoložena prema Kristovoj crkvi. Prihvatila je kršćansku vjeru kao blaži oblik bogoslužja svojih predaka i uvijek se utjecala tome kao dokazu, da nema ništa protiv reforme, kad se može pokazati, da je reforma spasonosna. Ta je reforma najmodernija od svih, što ih je dosada prihvatila, jer se pretpostavlja, da su se britanske dame odrekle bojadisanja i da su prihvatile neku vrstu potkošulje već prije vremena sv. Augustina. Taj dalji ženski korak naprijed, koji povezuje bojadisanje s potkošuljama, nije našao pristašu u gospođici Thorne.
Bila je, međutim, druidkinja u tome, što je kod običaja i postupaka svoje crkve žalila za nečim, a da ni sama nije znala, za čim. Katkada je govorila i neprestano mislila o dobrim prošlim običajima, iako nije imala baš nikakva pojma, kakvi su to dobri običaji bili. Zamišljala je sebi, da je u ona vremena postojala čistoća, koje je sada nestalo; da je svećenike resila pobožnost, a priprosta smjernost narod, ali postoji bojazan, da joj je povijest u tome pružala malo prave podrške. O Cranmeru82 je običavala govoriti kao da je bio najpostojaniji i najprostodušniji od svih mučenika, a o Elizabeti, kao da joj je jedina briga u životu bila čista protestantska vjera njezina naroda. Bilo bi okrutno razuvjeriti je, kad bi to bilo moguće, ali bi bilo nemoguće uvjeriti je, da je prvi bio svećenički oportunist, koji se nije ustručavao ništa učiniti, da bi zadržao svoje mjesto, a da je ova druga bila u srcu pristaša pape, samo pod uvjetom, da sama sebi bude papom.
I tako je gospođica Thorne i dalje uzdisala i žalila, gledajući unatrag na božansko pravo kraljeva kao na ustaljeni princip vladanja u zlatno doba, i gajeći, duboko dolje u dnu svoga srca, najdražu neizrečenu želju, da bi se vratio na prijestolje koji prognani Stuart. Tko da joj uskrati raskoš njenih uzdisaja i slatkoću tihog žaljenja?
Pojavom i odjećom bila je savršena, i dobro je znala, da je savršena. Bila je mala, skladno građena starica, s licem, iz kojega nije iščezao sjaj njene mladosti, a da nije ostavio po koji trag ružičaste svježine. Bila je ponosna na svoju boju, ponosna na svoju sijedu kosu, što ju je nosila u kratkim, čvrstim kovrčicama, koje su provirivale oko cijelog njenog lica ispod pristale bijele kapice od čipaka. Od pomisli na novac, što ga je trošila na čipke, kidalo bi se srce gđi. Quiverful s njenih sedam kćeri. Bila je ponosna na svoje zube, koji su još bili bijeli i brojni, ponosna na svoje bistre, vesele oči, ponosna na svoj sitni, živahni korak, i vrlo ponosna na svoje skladne, pravilne, male noge, kojima bi izvodila te korake. Bila je također ponosna, štaviše vrlo ponosna, na skupocjenu brokatnu svilu, u kojoj bi običavala šuštati po salonu.
Znamo, kakav je bio običaj gospođe od Branksomea:
Vitezova slavnih dvajstdevet na broj,
U Branksome Hallu štit vješahu svoj.

Gospođa od Ullathorna nije po svojoj prirodi bila tako ratoborna, ali teško da je bila manje skupa. Mogla se pohvaliti, da se u njenoj spavaonici moglo izložiti dvadeset i devet svilenih sukanja, a svaka je od njih mogla stajati kao uzor. Dvadeset i devet štitova škotskih junaka bilo je manje samostalno, a nije bilo gotovo ništa moćnije da se odupre bilo kakvoj navali na njih. Kad je gospođica Thorne bila u punoj paradi, za nju bi se moglo reći, da je naoružana od glave do pete, a uvijek je bila u punoj paradi, kako je to svatko živ znao.
Svu tu bogatu opremu gospođica Thorne nije dugovala velikodušnosti svoga brata. Imala je svoj vrlo pristojan dohodak, što ga je dijelila među mlađahne rođake, krojačice i siromahe, dajući daleko najveći dio ovima posljednjima. Može se stoga zamisliti, da su je, uza sve njene male ludosti, voljeli. Mislim, da su sve njene ludosti spomenute. Njezine bi vrline bile previše brojne da ih opisujemo, a nisu dovoljno zanimljive, da bi zavrijedile opisivanje.
Kad smo već kod Thornovih, moramo reći koju riječ o kući, u kojoj su stanovali. Nije to bila velika kuća, niti krasna kuća, niti možda prema modernim shvaćanjima spretna kuća, ali oni, koji vole osebujnost boje i ukrasa nepatvorene tudorske arhitekture, smatrali su je za savršen dragulj. Slobodni smo ubrojiti se među te i stoga ćemo upotrebiti ovu priliku i izraziti svoje iznenađenje, da Englezi i Engleskinje tako malo znaju o ljepotama engleskog graditeljstva. Ruševine Koloseuma, florentinski zvonik, katedrala sv. Marka, Köln, pariška burza i Notre Dame našim su turistima poznati kao nešto sasvim obično, ali oni ne znaju ništa o divotama Wiltshirea, Dorsetshirea i Somersetshirea. Čak se ozbiljno pitamo, nisu li mnogi poznati putnici, ljudi, koji su možda razapinjali svoje šatore ispod brda Sinaja, još i sada nesvijesni, da u Wiltshireu, Dorsetshireu i Somersetshireu ima divota. Molimo ih, da pođu i pogledaju.
Kuća g. Thorna zvala se Dvor Ullathorne, i to sasvim ispravno, jer je sama kuća sačinjavala dvije strane četverokuta, koji je na preostale dvije strane zatvarao zid visok kojih dvadeset stopa. Taj je zid bio sagrađen od tesana kamena, zapravo vrlo grubo tesana i sada već jako istrošena, ali je bio prekrasne, pune, tamnožute boje od onoga sićušnog raslinja, što izbija na kamenju i kojemu je trebalo tri stoljeća da se razvije. Vrh toga zida bio je ukrašen ogromnim kamenim kuglama iste boje kao i sam zid. U dvorište se ulazilo kroz željezna vrata, tako teška, da ih nitko nije mogao lakoćom otvoriti ili zatvoriti, i stoga su rijetko micana s mjesta. Od ulaza vodile su ukoso preko dvorišta dvije staze. Lijeva je išla sve do kućnih vrata, koja su bila u uglu, što ga je činio kut kuće, a desna je vodila do stražnjega ulaza, koji je bio sasvim na kraju duljega krila zgrade.
Oni, koji su sada stručnjaci u izmišljanju kućne udobnosti, imat će mnogo protiv Dvora Ullathorna, jer nikakva kola no mogu doći do ulaza u kuću. Ako uopće uđete u Ullathorne, morate, lijepa čitateljice, ući pješice ili, u najmanju ruku, u bolesničkim kolicima. Nikakva kola, što ih vuku konji, nikada ne prolaze kroz ta željezna vrata. Ali to nije ništa prema drugoj strahoti, na koju ćete naići. Ušavši kroz kućna vrata, i to ne baš kroz jako veličanstven portal, nađete se odmah u blagovaonici. Što – zar nema predsoblja? usklikne moj razmaženi prijatelj, navikao na sve udobne pripadnosti modernoga života. Da, dragi gospodine, otmjeno predsoblje, samo ako hoćete da pogledate, pravo staro englesko predsoblje krasnih dimenzija za obitelj ladanjskoga gospodina, ali, oprostite, to ne bi smjela biti blagovaonica.
I gospodin i gospođica Thorne bili su ponosni na tu osebujnost svoga doma, premda su brata jednom njegovi prijatelji gotovo nagovorili, da to izmijeni. Uživali su u saznanju, da oni, poput Cedrika, doista večeraju u svom pravom predsoblju, čak i kad bi večerali njih dvoje sami. Ali, iako to nisu nikada priznali, oni su osjećali neudobnost takva uređaja i pokušavali su da ga poprave. Ogromna je pregrada odjeljivala ulazna vrata i jedan dio predsoblja, a iz tako odijeljenoga kuta vodila su druga vrata u hodnik, koji se protezao uzduž duljega krila kuće uz dvorište. Ili se moj čitatelj ili ja slabo snalazimo u topografiji, ako nije jasno, da veliko predsoblje sačinjava prizemlje manjega dijela zgrade, onoga, koji vam je bio nalijevo, kad ste ušli kroz željezna vrata, i da to predsoblje zauzima cijelo to krilo zgrade. Isto tako mora biti jasno, da ono gleda na uredno pošišanu tratinu kroz tri četverouglasta prozora s kamenim pregradama, tako da je svaki prozor podijeljen u veći dio pri dnu i manji dio pri vrhu, a taj je opet svaki dio podijeljen u pet dijelova okomitim kamenim potpornjima. Možda ima prozora, koji daju bolje svijetlo nego ovi, i možda je istina, kako to moj prozaični prijatelj opaža, da je poželjna svrha prozora, da daje svijetlo. Neću se o tome s njime prepirati. Zapravo i ne mogu. Ali uza sve to, ja ću umrijeti u čvrstom uvjerenju, da prozor nijedne druge vrste ne može pružiti toliko sreće čovječanstvu kao ovaj, što je prihvaćen u Dvoru Ullathorne. Što – zar ni izbočeni prozor? kaže gospođica Diana de Midellage. Ne, gospođice Diano, čak ni izbočeni prozor, ma kako on bio krasan. On nema u sebi tako savršen osjećaj tihe engleske domaće udobnosti. Neka izbočeni prozori krase kolidže ili polujavne rezidencije moćnih plemića, ali za sobu za prebivanje mirnih ladanjskih gospođa, običnih domaćih ljudi, ništa ne može dostići uglate, kamenim stupovima razdijeljene prozore tudorskih graditelja.
Okolo naokolo po zidovima predsoblja visjele su neukusne slike ženskih članova obitelji od Lelyja83 i neprivlačljivi muški članovi obitelji Thorne u crvenim kaputima od Knellera.84 Svaki je Thorne umetnut u po jednu udubinu u drvenoj oplati, kako i treba. U dnu sobe bio je ogroman kamin, koji je davao mnogo povoda prepirkama između brata i sestre. Otac g. Thorna dao je u ognjište ugraditi zastarjelu željeznu rešetku, na koju bi stalo oko stotinu kilograma ugljena. To je ognjište, naravno, bilo sagrađeno za sagorijevanje drvenih suvaraka, i u tu su svrhu još tamo stajali željezni potpornji napola zakopani u građi rešetke. Gospođica Thorne je jako željela, da se opet vrate na potpornje. Draga bi se dobra starica uvijek rado vraćala na bilo što, i da su joj u tome sustavno popuštali, ona bi bez sumnje s vremenom zaključila, da su prsti napravljeni prije viljuške, pa bi se vratila na prste. Ali u pitanju kamina g. Thorne se nije htio vraćati. Ladanjska su gospoda oko njega sva imala u svojim blagovaonicama prijatne rešetke za ugljen. On baš nije bio čovjek, koji bi predložio, da se uvede u upotrebu nešto novo, ali njegove predrasude nisu išle tako daleko, da bi protjerao ono, što je njegov otac pripremio za njegovu upotrebu. G. Thorne je doduše jednom natuknuo, da bi se s vrlo malo dovitljivosti prednja vrata mogla tako izmijeniti, da bi se otvarala barem na hodnik, ali, kad je to čula njegova sestra Monica, tako se zvala gospođica Thorne, ona se razboljela i tjedan dana je bila bolesna. Prije nego što je ponovo sišla u prizemlje, brat joj je svečano obećao, da se ulazna vrata neće mijenjati, dok god ona bude na životu.
U dnu predsoblja, nasuprot kaminu, jedna su vrata vodila u salon, koji je bio jednake veličine i osvijetljen na dlaku jednakim prozorima. Pa ipak je izgled sobe bio sasvim drukčiji. Bila je obložena papirnatim tapetama, a strop, na kojemu su se u predsoblju vidjele stare grede, bio je pobijeljen i obrubljen modernim izbočenim ukrasom. Salon gospođice Thorne ili, kako ga je ona uvijek zvala, soba za razgovor, bio je krasna prostorija. Prozori su gledali na čitav prekrasni, uredni vrt. Odmah pred prozorima bile su površine cvijeća u ukočenim, svečanim, tvrdoglavim malim gredicama, a svaka je gredica bila okružena svojim kamenim zidićem. Dalje iza njih bio je nizak zid, na kojem su stajale vaze i kipovi, fauni, nimfe, satiri i cijelo pleme Panovih sljedbenika; a dalje opet, iza toga, spuštala se prekrasna tratina do živice u jarku, što je dijelio vrt od parka. Iza salona bila je radna soba g. Thorna, a iza nje kuhinja i ostava. Iz već prije spomenutoga hodnika vodila su vrata i u sobu za razgovor gospođice Thorne i u radnu sobu g. Thorna, a kod ovo se hodnik proširivao, tako da je bilo mjesta za goleme ome hrastove stepenice, što su vodile u gornje predjele.
Takva je bila unutrašnjost Dvora Ullathorna. Ali, pošto smo je ovako opisali, možda malo previše dosadno, htjeli bismo reći da ne želimo skrenuti pažnju engleskog turista na unutrašnjost, iako mu savjetujemo, da ne izgubi nijednu zakonitu priliku da se s njom upozna na prijateljski način. Vanjska strana Ullathorna je krasna. Neka turist dobije dopuštenje da uđe barem u vrt i neka se spusti na meko busenje baš nasuprot vanjskom uglu kuće. Odatle će imati pred sobom dvostruko pročelje i uživati u onome, što je tako krasno – u širini arhitektonske ljepote bez formalne dosadnosti jedne dugačke crte.
Boja Ullathorna je osobito lijepa. Sav je one fine svijetlosmeđe boje, što je ne može pružiti nikakav kamen, ako nije posut bogatim raslinjem stoljeća. Udarite rukom o zid pa ćete pomisliti, da na kamenu nema nikakve prevlake, ali ako ga pažljivo protrljate, vidjet ćete, da vam na prstima ostaje boja. Nijedan slikar, što je ikada radio sa palete, nije mogao dostići to bogatstvo boja godina, što su se slagale na godine.
Za seosku kuću Ullathorne je visoka zgrada, jer ima tri kata. A u svakom katu prozori iste vrste kao oni, što smo ih opisali, premda se razlikuju po veličini, a i po smještaju uzduž kuće. Oni u prizemlju svi su jednaki i po veličini i po položaju, ali oni gore razlikuju se po veličini i nepravilno su porazmiještani, i ta nepravilnost daje zgradi neobičan i slikovit izgled. Po vrhu kuće, okolo naokolo, proteže se nizak zid, koji gotovo sakriva krov, a u uglovima su i opet likovi fauna i satira.
Takva je kuća Ullathorne. Ali moramo reći i koju riječ o tome, kako se do nje dolazi, a to će uključiti i sve opisivanje, što ga namjeravamo posvetiti crkvi. Slikovita stara crkva Sv. Ewolda stoji ravno nasuprot željeznim vratima, što vode u dvorište, i gotovo je sa svih strana okružena krošnjama lipa, koje tvore aleju, što s jedne i s druge strane vodi do kuće. Aleja je veličanstvena, ali bi kod mnogih posjednika izgubila mnogo od svoje vrijednosti zbog toga, što sama cesta nije privatno vlasništvo. To je javni put između redova živice, a s jedne i s druge strane ceste je širok rub trave, po kojemu se redaju lipe. Prema tome Ullathorne ne stoji okružen potpuno svojim zemljištem, iako je g. Thorne vlasnik svih susjednih komada zemlje. To ga, međutim, vrlo malo zabrinjava. Kad ljudi stječu imanje, mnogo misle na takve stvari, ali oni, koji žive tamo, gdje su godinama življeli njihovi preci, ne vide u tome nesreću. Ni gospodinu ni gospođici Thorne nije nikada palo na pamet, da nisu dovoljno zatvoreni od vanjskoga svijeta, jer su ljudi izvana mogli, ako su htjeli, šetati ili voziti se kraj njihovih željeznih vrata. Broj ljudi, međutim, koji su se služili tim pravom, bio je vrlo malen.
Takvi su pred godinu ili dvije bili Thornovi od Ullathorna. Takvi su, vjerujemo, stanovnici mnogih engleskih ladanjskih kuća. Dao bog, da im se broj ne smanji tako brzo.

Dvadeset i treće poglavlje

G. ARABIN PREUZIMA DUŽNOST U ŽUPI SV. EWOLDA


U nedjelju ujutro se arhiđakon sa svojom svasti i g. Arabinom odvezao u Ullathorne, kako je bilo unaprijed određeno. Dok su se vozili onamo, novi je župnik izjavio, da je jako uzrujan na pomisao da će ovako po prvi put stati pred svoje župljane. Rekao je, da je uvijek trpio od neumjesnog stida i pretjerano velike bojažljivosti, što ga je često činilo nesposobnim za bilo koji novi posao, a sada je to tako snažno osjećao, da se bojao, da će se slabo iskazati kod čitanja u Sv. Ewoldu. Rekao je, da zna, da će oštre, sitne oči gospođice Thorne počivati na njemu pune negodovanja. Arhiđakon je sve to temeljito ismijao. On sam nije znao, ni sada, ni ikada prije, što znači bojažljivost. Nije mogao zamisliti, kako bi gospođica Thorne, onako okružena seljacima iz Ullathorna i siromašnim stanovnicima barchesterskog predgrađa, mogla bilo kako utjecati na sabranost čovjeka, koji je navikao govoriti pred učenim skupom sv. Marije u Oxfordu, pa se stoga smijao skromnosti g. Arabina.
Nato g. Arabin započe razglabati. Promjena, reče, od župe Sv. Marije na Sv. Ewolda djeluje jednako snažno na duh kao što bi djelovala i obratno, od Sv. Ewolda na župu Sv. Marije. Ne bi li se kakav plemić, kojega je slučaj ili sudbina bacila među ulične radnike, bojao podrugivanja svojih drugova jednako kao i ulični radnik, koga bi iznenada uzvisili, da sjedi među plemićima? Nato arhiđakon izjavi s glasnim smijehom, da će reći gospođici Thorne, da ju je novi župnik izjednačio s uličnim radnikom. Eleanora, međutim, izjavi, da takav zaključak nije ispravan. Usporedba može biti po svojim omjerima vrlo pravilna, ali nipošto ne izjednačuje stvari, koje se uspoređuju. Međutim, g. Arabin nastavi razglabanjem, ne osvrćući se ni na arhiđakonovo podrugivanje, ni na Eleanorinu obranu. Kakva mlada dama, reče, izvela bi s najsavršenijom samosviješću težak muzički komad u sobi dupkom punoj stranih ljudi, a, kad bi od nje zatražili, da među svojim najbližim prijateljima govori o bilo kojem običnom predmetu stojeći na sanduku malo izdignuta iznad njih, ona se ne bi znala izraziti razumljivim jezikom. Sve je to stvar odgoja, a njemu se čini, da je teško, da se sada, sa svojih četrdeset godina, preodgaja.
Eleanora se nije složila u pitanju sanduka i izjavila je, da bi mogla vrlo dobro govoriti o haljinama, djeci ili ovčjem butu sa svakoga sanduka, samo ako bi bio dosta velik, da bez straha stoji na njemu, pa makar je svi njezini prijatelji slušali. Arhiđakon je bio uvjeren, da ne bi mogla reći ni riječi, ali to nije bio nikakav dokaz u korist g. Arabina. G. Arabin reče, da će tu stvar provjeriti s gđom. Bold i staviti je na sanduk jednoga dana, kad župni dvor bude pun posjetilaca. Eleanora pristade pod uvjetom, da gosti budu iz njenih krugova, a arhiđakon se zamisli, da li bi pod takvim uvjetima bio uključen g. Slope, odlučivši, ako bi bio, da se pokus sigurno nikada ne bi izvršio u salonu župnog dvora u Plumsteadu.
U tom se raspravljanju zaustaviše pred željeznim vratima Dvora Ullathorna.
G. i gospođica Thorne, potpuno odjeveni za crkvu, stajali su u predsoblju i srdačno pozdravili svoje svećeničke goste. Arhiđakon je bio njihov stari ljubimac. On je bio svećenik stare škole, a to mu je podizalo cijenu kod gospođice Thorne. Uvijek je bio protivnik slobodne trgovine, dok je slobodna trgovina bila otvoreno pitanje, a sada, kad to više nije bila, on, kao svećenik, nije morao, poput većine njegovih svjetovnih konzervativnih sumišljenika, priznati javno svoju zabludu. On se stoga mogao smatrati za pobornika bezgrešne pedeset trojice, pa zbog toga uživaše naklonost g. Thorna. Malo je zvono zvoncalo, a seosko je stanovništvo župe stajalo oko puta, naslanjajući se na crkvenu ogradu i na zidove staroga dvora, željni da vide svoga novog župnika, kad bude prolazio od kuće do župnog dvora. Arhiđakonov je sluga već prije njih otišao onamo sa svećeničkim ruhom.
Oni svi krenuše zajedno, a, kad su dame ušle u crkvu, tri se gospodina načas zaustaviše na putu, da bi g. Thorne mogao, kao neku vrstu jednostranog predstavljanja, imenovati župniku najuglednije među župljanima.
»Tu su naši predstavnici župe, g. Arabine, farmer Greenacre i g. Stiles. G. Stiles ima mlin na putu kako idete u Barchester. Vrlo dobri predstavnici.«
»Nadam se, da nisu jako strogi,« reče g. Arabin. Dva se crkvena službenika dotaknuše šešira i, prema propisanom seljačkom običaju, strugnuše nogom unazad u znak poštovanja, uvjeravajući župnika, da su vrlo sretni, što su imali čast da ga upoznaju i dodavši, da je vrijeme vrlo dobro za žetvu. G. Stiles, koji je bio čovjek donekle upoznat s gradskim životom, bio je svijestan svoga dostojanstva, i nije mu se sasvim sviđalo da ostavi župnika u krivom uvjerenju da on, budući da je župski predstavnik, drži djecu u redu za vrijeme službe božje. Tako je on shvatio primjedbu g. Arabina o svojoj strogosti pa se požurio da tu stvar ispravi, rekavši da »crkvenjak Clodheve pazi na male, a šiba je katkada za vrijeme propovijedi možda malo previše u upotrebi«. Uhvativši arhiđakonov pogled, jasne se oči g. Arabina zasvjetlucaju i on se sam u sebi nasmiješi vidjevši, kako su njegovi službenici neupućeni u bit svoje službe i u nadzor, što ga moraju voditi čak i nad njim.
G. Arabin je pročitao članke i održao propovijed. Vidjeti mudri način, na koji su farmeri ćulili svoje uši i u duši rasuđivali, da li novi župnik zaostaje ili ne zaostaje za odličnošću onoga, koji je nedavno od njih otišao, to je bilo dosta da čovjeka malo izbaci iz ravnoteže, ma kako on bio navikao na propovijedanje. U tom času je to bila prešutna i nijema kritika, koja je uskoro trebala postati javna među starcima Sv. Ewolda nad zelenim grobovima njihove djece i predaka. Međutim, odličnost jadnoga starog g. Goodenougha nije bila sjajna, i malo ih je bilo ondje, koji nisu smatrali, da g. Arabin obavlja svoj posao prilično dobro usprkos neznatnom djelovanju nervoze, koja ga je isprva kočila i koja je arhiđakona gotovo natjerala u bjesnilo.
Ali na propovijedi se iskušava čovjek. Često se iznenadimo, da sasvim mladi ljudi mogu smoći snagu i po prvi put propovijedati pred stranim skupom. Ljudi, koji su još gotovo dječaci, koji su tek napustili, nećemo reći školske klupe, nego seminar, u kojem su se pripremali za naučenjake, čije su misli većinom kod veslanja, kriketa i đačkih pijanki, uspinju se na govornicu visoko iznad glava ponizne gomile, ne da bi onima dolje protumačili riječ božju, nego da bi propovijedali svoju riječ na duševnu korist svojih slušača. Čini nam se čudno, da ne zanijeme od nove i strašne svečanosti svoga položaja. Otkuda dolazim ja, koji sam tek navršio dvadeset i tri godine, koji još nikada nisam proveo deset misaonih dana, otkad sam prvi put počeo misliti, otkuda dolazim ja da poučavam ove sjedobrade ljude, koji su, zamorno razmišljajući tolike godine, došli tako blizu grobu? Mogu li ja njih učiti, što im je dužnost? Mogu li ja njima objasniti ono, što i sam razumijem tako nesavršeno, ono, što su njima godine i godine učenja možda potpuno razjasnile? Je li meni moja tek nedavno stečena prednost, što je imam kao jedan od božjih svećenika, dala već sada sposobnost za uzvišeni rad propovjednika?
Može se pretpostaviti, da takve misli dođu na pamet mladim svećenicima, pa ipak, oni s očitom lakoćom prelaze preko te poteškoće, koja se nama čini gotovo nepremostivom. Mi nikada nismo kod zaređenja osjetili na sebi moć biskupovih ruku. Možda u njima ima nešto, što potpomaže duh i odgoni prirodnu mladenačku stidljivost. Ali što se nas tiče, moramo priznati, da nismo Dominia Sampsona85 zavoljeli više zbog duboke ljubavi, što ju je osjećao za svoje mlade učenike nego zbog njegove stidljivosti, koja ga je natjerala, da bez riječi i ponižen siđe s propovjedaonice, nakon što se popeo gore u uzaludnom pokušaju da propovijeda evanđelje gospodnje.
U našoj crkvi postoji propis, koji brani mlađim redovima naših svećenika vršiti stanoviti dio službe božje. Odrešenje mora čitati svećenik višeg reda. Ako u blizini nema takva svećenika, vjernici ne mogu dobiti odrešenje, osim onoga, što svakome od njih uspije da ga podijeli sam sebi. Možda je to dobar propis, iako ga ljudi općenito ne razumiju. Ali to bi se ograničavanje mladih mnogo više cijenilo, kad bi se jednako tako proteglo i na propovijedi. Jedina bi opasnost bila u tome, da bi stada vjernika i previše željela da spriječe svojim mladim svećenicima, da se izdignu u redove viših svećenika. Svećenici, koji ne bi znali propovijedati, bili bi takva blagodat, da bi ih podmićivali, da ostanu kod svoje nesposobnosti.
Međutim, g. Arabin nije imao mladenačke čednosti, koja bi mu smetala, pa je sa svojom propovijedi uspio i bolje nego s čitanjem članaka. Za sadržaj je uzeo dva retka iz druge Ivanove poslanice: »Tko god dalje ide i ne stoji u nauci Kristovoj, taj nema boga, a tko stoji u nauci Kristovoj, taj ima i oca i sina. Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga.« Rekao im je, da je ova crkva, u kojoj se sada po prvi put obraća njima, njihova kuća, što ju je spomenuo, i da će njihova strpljiva pažnja, dok bude naučavao evanđelje, biti njemu njihov najsrdačniji i najljepši pozdrav; ali, dodao je, ne može od njih očekivati takvo vladanje, ako ih ne nauči veliku kršćansku nauku, nauku djela i vjere zajedno. Na tome se zadržao, ali ne predugo, pa mu je pošlo za rukom nakon dvadeset minuta poslati svoje nove prijatelje kući k pečenoj ovčetini i pudingu, potpuno zadovoljne sa svojim novim župnikom.
A zatim je došao ručak u Ullathornu. Čim su se našli u predsoblju, gospođica Thorne uhvati g. Arabina za ruku i uvjerljivo mu reče, da ga prima u svoju kuću, u svoj hram, reče, u kojem se moli bogu, i srdačno ga pozdravi. G. Arabin je bio dirnut i stisnuo je usidjeličinu ruku, ne izustivši nijedne riječi za odgovor. Tada g. Thorne izrazi svoju nadu, da će glas g. Arabina biti dosta jak da ispuni crkvu, i, pošto je g. Arabin uzvratio, da u to ne sumnja, čim mu pođe za rukom da svoj glas podesi prema zgradi, svi posjedaše k dobrom ručku.
Gospođica Thorne je posvetila osobitu brigu gđi. Bold. Eleanora je još nosila svoju udovičku crninu, i to joj je davalo izgled ozbiljnog i tužnog majčinstva, koje je sudbina žena, što su nedavno postale udovice. To je otvorilo nježno srce gospođice Thorne i zbog toga je mislila, da ništa nije previše, što god učinila za svoju mladu gošću. Natrpala joj je na tanjir piletine i butine i natočila joj punu čašu vina. Eleanori to nije bilo krivo i, kad je malo otpila, gospođica Thorne smjesta pokuša da joj ponovo napuni čašu. Eleanora se protivila, ali uzalud. Gospođica Thorne joj je namigivala, nukala je i šaptala joj, da je to ono pravo i da mora popiti, da to ona najbolje zna. Tako ju je nagovorila, da ispije i da se ne osvrće ni na koga.
»Vaša je dužnost, da se krijepite,« šapnula je u uho mladoj majci. »To nije samo u vašu korist,« reče, sileći Eleanoru, da se posluži hladnom piletinom i vinom. Zasada ćemo ostaviti liječnicima i majkama, da riješe među sobom, kako to, da žene siromaha, koje se ne mogu izdovoljavati hladnom piletinom i vinom, podignu svoju djecu bez ikakve poteškoće, dok ženama bogataša, koje jedu i piju sve što je dobro, to ne polazi za rukom.
A gospođica Thorne je bila velik stručnjak u pitanju dječjih zuba. Maloga je Johnny Bolda već nekoliko dana mučio njegov prvi kutnjak, i gospođica je Thorne, onim slobodnozidarskim načinom, koji postoji među ženama, saznala tu činjenicu i prije nego što je Eleanora oglodala krilo. Stara joj gospođa smjesta prepiše recept, koji je bio u velikoj modi u mladosti njene bake, i svečanim glasom upozori Eleanoru na nesolidnost moderne medicine.
»Uzmite njegov koralj86, draga,« reče ona, »i dobro ga natrljajte sokom od mrkve. Trljajte ga, dok se sok na njemu ne osuši, a onda ga dajte djetetu, da se njime igra...«
»Ali on nema koralja,« reče Eleanora.
»Nema koralja!« uskliknu gospođica Thorne s gotovo ljutitom žestinom. »Nema koralja – pa kako onda očekujete, da će mu probiti zubi? Imate li Daffyjev eliksir?«
Eleanora joj objasni, da ga nema. Dr. Rerechild, barchesterski liječnik, kome se obraćala za savjet, nije joj ga prepisao. Nato mlada majka spomenu neki uvredljivo moderni lijek, što joj ga je Dr. Rerechild, pod uplivom svojih novih nazora, preporučio.
Gospođica se Thorne držala strašno strogo. »Draga moja, budite oprezni,« reče ona, »i pazite, da li taj čovjek zna, što hoće. Pazite, da vam ne upropasti dječačića. Ali,« i ona, govoreći to, u sažaljenju »mekša glas i stade govoriti više samilosno nego srdito, »ali ja ne znam, ima li sada itko u Barchesteru, u koga se možete pouzdati. Jadni, stari doktor Bumpwel, doista...«
»Pa, gospođice Thorne, on je umro, kad sam ja još bila dijete.«
»Jest, draga, umro je, i to je za Barchester bio nesretan dan. Što se tiče tih mladih ljudi, što su poslije toga došli ovamo« (g. Rerechild je po izgledu bio upravo tako star kao i gospođica Thorne) »čovjek ne zna, odakle su došli niti tko su, niti da li znaju što o svom poslu ili ne.«
»Mislim, da u Barchesteru ima vrlo sposobnih ljudi,« reče Eleanora.
»Ne kažem, možda ih ima, ali ja ih ne poznam, a svi ljudi priznaju, da današnji liječnici nisu ono, što su bili prije. Bili su to nekoć nadareni, oštroumni, obrazovani ljudi. A sada se svaki balavac iz kakve apoteke smije zvati doktorom. Mislim, da sada od njih ne traže nikakvu naobrazbu.«
Sama je Eleanora bila udovica liječnika pa je pomalo bila sklona da se usprotivi tima oštrim riječima. Ali gospođica je Thorne bila u biti tako dobroćudna, da je bilo nemoguće usprotiviti se bilo čemu, što bi ona rekla. Stoga Eleanora gucne vina i dovrši svoju piletinu.
»Na svaki način, draga, nemojte zaboraviti sok od mrkve, i bezuvjetno mu smjesta nabavite koralj. Moja baka Thorne imala je najbolje zube u cijeloj oblasti, a kad joj je bilo osamdeset godina, odnijela ih je sa sobom u grob. Čula sam je, kako kaže, da to sve zahvaljuje soku od mrkve. Nije trpjela barchesterske doktore. Čak joj ni jadni, stari Dr. Bumpwell nije bio po volji.« Gospođici Thorne očito nije palo na pamet, da je pred kojih pedeset godina Dr. Bumpwell bio na početku svoje karijere i da je u očima tadašnjih gospođa od Ullathorna imao jednako malo ugleda kao i sadašnji doktori u njenim očima.
Arhiđakon se dosita najeo i razgovarao je sa svojim domaćinom o spravama za sijanje repe i novim strojevima za žetvu, a domaćin, misleći, da bi bilo pristojno voditi računa o novom gostu, i bojeći se, da ga u nedjelju neće zanimati urod repe, načinjao je sve vrste crkvenih pitanja.
»Nikada nisam vidio bolje pšenice, Thorne, nego što je imate tamo na onom polju iza šumarka. Mislim, da je to zbog guano87 gnojiva,« reče arhiđakon.
»Da, zbog guano gnojiva. Sam ga nabavljam u Bristolu. Vidjet ćete, da vam ovamo u crkvu dolazi priličan broj ljudi iz Barchestera, gospodine Arabine. Jako vole Sv. Ewolda, pogotovo popodne, kad nije prevruće za šetnju.«
»Na svaki način,« reče vikar, »moram ih ispričati, što nisu došli danas. Kod prve propovijedi nije ih nikada premalo, ma kako malo ih došlo.«
»Imam ga tonu i po kod Bradleyja u High Streetu,« reče arhiđakon, »ali tu su me gadno nasamarili. Ne vjerujem, da u svemu ima i petsto kila guana.«
»Taj Bradley nema nikada ništa dobro,« reče gospođica Thorne, koja je, dok je šaputala s Eleanorom, na jedno uho čula, da govore o Bradleyju. »A kako je krasan dućan bio u toj istoj kući, prije nego što je on došao. Wilfred, zar se ne sjećaš, kako je finih stvari bilo kod Ambleoffa?«
»Poslije Ambleoffa su se već trojica promijenila,« reče arhiđakon, »a sve jedan gori od drugoga. Nego, Thorne, tko vam ga nabavlja u Bristolu?«
»Ove sam godine sam skočio onamo i kupio ga s lađe. Bojim se g. Arabine, da će vam pult za čitanje biti pretaman, sada kad dani postanu kraći. Morat ću poslati jednog momka sa sjekirom da skreše onih nekoliko grana.«
G. Arabin izjavi, da, u svakom slučaju, ujutro ima dosta svijetla, i zamoli, da se ne dira u lipe. Nato su se prošetali među urednim gredicama. G. Arabin je objasnio gđi. Bold razliku između najade i drijade i naširoko se raspripovijedao o vazama i oblicima žara. Gospođica se Thorne zabavila oko svojih maćuhica, a njezin brat, videći, da je potpuno nemoguće dati bilo kakav osobiti nedjeljni ton konverzaciji, odustade od svoga pokušaja i upusti se s arhiđakonom u raspravljanje o bristolskom guanu.
U tri se sata ponovo vratiše u crkvu. Ovaj put je g. Arabin održao službu božju, a arhiđakon propovijed. Prisutni su bili gotovo isti vjernici, s još nekoliko poduzetnih pješaka iz grada, koji nisu smatrali, da je vrućina podnevnog kolovoznog sunca prevelika, da bi ih zastrašila. Arhiđakon je uzeo riječi iz Pavlove poslanice Filemonu: »Molim te za svoga sina Onisima, koga rodih u okovima svojim.« Može se zamisliti, kakvu je propovijed dr. Grantly održao prema tome tekstu, i ona, sve u svemu, nije bila ni dosadna, ni loša, ni neumjesna.
Rekao im je, da mu je bila dužnost, da se za njih ogleda za župnikom, koji bi nadomjestio onoga, što je tako dugo bio među njima, i da na taj način smatra za svoga sina onoga, koga je odabrao, jednako kao što je sv. Pavao gledao na mladoga učenika, što ga je poslao. Zatim je malo istaknuo svoju zaslugu, što je s osobitom brigom pribavio najboljega čovjeka, što je mogao, bez preporuka i pristranosti, ali im nije rekao, da je po njegovu mišljenju najbolji čovjek onaj, koji će najbolje moći upokoriti g. Slopea i učiniti tome gospodinu položaj u Barchesteru preskliskim, a da bi se osjećao ugodno. Što se tiče okova, oni su se sastojali u silnim naporima, što ih je uložio da im pribavi dobroga svećenika. Odbio je svaku mogućnost usporedbe između sebe i sv. Pavla, ali je rekao, da ima pravo da ih zamoli, da pristupe g. Arabinu dobronamjerno, jednako kao što je apostol Pavao zaklinjao Filemona i njegove ukućane u vezi s Onisimom.
Arhiđakonova je propovijed, zajedno s blagoslovom i svim ostalim, bila gotova za pola sata. Tada se izrukovaše sa svojim ullathornskim prijateljima i vratiše u Plumstead. Eto tako je g. Arabin preuzeo dužnost u župi Sv. Ewolda.

Dvadeset i četvrto poglavlje

G. SLOPE VRLO SPRETNO RJEŠAVA STVARI U PUDDINGDALU


Naredna su dva tjedna protekla u Plumsteadu dosta ugodno. Cijelo društvo, što se ondje skupilo, kao da se među sobom dobro slagalo. Eleanora je unijela u kuću toplinu, a arhiđakon i gđa. Grantly naoko su zaboravili njen grijeh u vezi s g. Slopeom. G. Harding je donio svoje cello pa im je svirao, a njegove su ga kćeri pratile. Johnny Bold je, bilo uz pomoć g. Rerechilda ili uz pomoć koralja i mrkvina soka, prebrodio svoje zubne neprilike. Bilo je svake vrste zabava. Bili su na večeri u Ullathornu, a Thornovi su pozvani na večeru u župni dvor. Eleanora je, čim se za to ukazala zgoda, morala stajati na sanduku pa je ustanovila, da je potpuno nemoćna da u tom položaju izrazi svoje mišljenje o ljepoti volana na haljini, jer to su joj zadali, da iskušaju njenu govorničku okretnost. G. Arabin je, naravno, mnogo vremena provodio u svojoj župi, svršavajući poslove u svom župnom uredu, pohodeći svoje župljane i preuzimajući dužnosti svoga novog poziva. Ali ipak je svako veče bio u Plumsteadu, i gđa. je Grantly djelomično pristala da se složi sa svojim mužem, da je g. Arabin ugodan član kućanstva.
Bili su također na večeri kod Dra. Stanhopa, kojoj je prisustvovao i g. Arabin. I on je, poput moljca, opržio svoja krila na svijeći signore. Bila je tamo i gđa. Bold, i nije joj se sviđao ukus, ili, kako je ona to nazvala, pomanjkanje ukusa, što ga je pokazao g. Arabin obraćajući toliku pažnju gospođi Neroni. Bilo je jednako sigurno, da će Madeline razdraživati žene i da im se neće sviđati, kao što je bilo sigurno, da će očarati i osvojiti muškarce. Jedno je naravno bilo posljedica drugoga. Sigurno je istina, da je g. Arabin bio očaran. Smatrao ju je za vrlo sposobnu i vrlo lijepu ženu, a držao je također, da joj njena osobna nesreća daje pravo na svačiju samilost. Rekao je, da nije nikada vidio toliko stradanja povezanog s tolikom ljepotom i bistrinom duha.
Tako je govorio o signori, kad su se vraćali kući u arhiđakonovoj kočiji, a Eleanori se to hvaljenje nije nipošto sviđalo. Od nje je, međutim, bilo potpuno nepravedno da se ljuti na g. Arabina, jer je vrlo ugodno provela veče s Bertijem Stanhopom, koji ju je poveo dolje na večeru i nije je napuštao nijednog časa, pošto su gospoda izišla iz blagovaonice. Bilo je nepravedno, da se zabavlja s Bertijem, a svome novom prijatelju poriče pravo, da se zabavlja s Bertijevom sestrom. A ipak mu je to pravo poricala. Bila je prilično ljuta na nj u kočiji i nešto je natuknula o razuzdanom ponašanju. G. Arabin se nije mnogo razumio u ženske postupke, jer bi drukčije mogao sebi laskati, da je Eleanora u nj zaljubljena.
Ali Eleanora nije bila u nj zaljubljena. Koliko li je stupnjeva između ljubavi i ravnodušnosti, i kako ljudi slabo razlikuju te stupnjeve! Sada je već tri tjedna u istoj kući s g. Arabinom, on joj je obraćao mnogo pažnje, i svakodnevno je vodila s njime razgovore. Obično je barem jedan dio večeri posvećivao isključivo njoj. U domu Dra. Stanhopa posvetio se isključivo drugoj. Nije potrebno, da žena bude zaljubljena, a da je tako nešto razdraži. Čak nije potrebno ni da sama sebi prizna, da joj je to neugodno. Eleanora nije bila toga svjesna. U svom je srcu vjerovala, da joj je žao samo zbog g. Arabina, da se mogao spustiti tako nisko, da ga zabavlja signora. »Mislila sam, da je pametniji,« reče sama sebi, dok je, vrativši se s večere, sjedila i pazila na kolijevku svoga djeteta. »Konačno, mislim, da je g. Stanhope ugodniji od njega.« Teško uspomeni jadnoga Johna Bolda! Eleanora nije bila zaljubljena u Bertija Stanhopa, niti je bila zaljubljena u g. Arabina. Ali njena odanost prema pokojnom mužu brzo je nestajala, ako je mogla, nad kolijevkom svoga djeteta, u duhu razglabati pogreške i nedostatke drugih takmaca za njenu naklonost.
Hoće li itko zbog toga okriviti moju junakinju? Neka se on ili ona radije zahvale bogu za svu njegovu dobrotu – jer njegovo milosrđe je vječno.
Eleanora doista nije bila zaljubljena, a nije bio ni g. Arabin. A zapravo nije bio ni Bertie Stanhope, iako je već našao priliku, da joj gotovo kaže, da jest. Udovička mu je kapica smetala, da se otvoreno izjasni, jer inače bi on smatrao da ima pravo izjasniti se kod trećeg ili četvrtog susreta.
Na koncu konca, sada je to bila još samo mala kapica, koja je u svom sastavu zadržala tek malo obilježja žalosne vrbe. Čudno je, kako ti znakovi tuge iščezavaju neprimjetno sitnim koracima. Svaki misli, da je jednak onome prije njega, pa ipak, onaj posljednji sitni komadić nabranoga krepa, što tako jogunasto sjedi na tjemenu, toliko je drukčiji od onoga prvog ogromnog brda tuge, što je izobličavalo lice tugujuće žene, kao što se država Hindusa razlikuje od imanja engleske udovice.
Međutim, neka bude potpuno jasno, Eleanora nije bila zaljubljena ni u koga, niti je itko bio zaljubljen u Eleanoru. U takvim prilikama njezina srdžba na g. Arabina nije dugo potrajala, i nisu prošla ni dva dana, njih dvoje su bili opet dobri prijatelji kao i prije. Nije mogla, a da ga ne voli, jer svaki sat, što bi ga provela u njegovu društvu, bio je ugodno proveden. A opet, nije ga mogla potpuno voljeti, jer se iz njegova razgovora neprestano osjećalo, da baš ne smatra za vrijedno da se potpuno unese u razgovor. Bilo je to gotovo kao da se igra s djetetom. Ona je vrlo dobro znala, da je on u zbilji trijezan, misaon čovjek, koji bi u nekim stvarima i u nekim prilikama mogao izdržati najmučniju ozbiljnost. Pa ipak, s njom je on uvijek bio nježno djetinjast. Da mu je samo jednom mogla vidjeti namršteno čelo, možda bi ga bila zavoljela.
Tako su se stvari razvijale u Plumsteadu, sve u svemu dosta ugodno, dok nije jedan golem oblak zamračio obzorje i sručio se na stanovnike župnoga dvora sa svim bijesom orkana. Bilo je pravo čudo, kako se u nekoliko minuta cijelo lice neba izmijenilo. Društvo se poslije doručka razišlo u savršenu skladu, ali još prije večeri razbuktale su se divlje strasti, koje im nisu dopuštale, da zajedno sjednu za večeru. Da to objasnimo, bit će potrebno, da se malo vratimo.
Sjetit ćete se, da je biskup u svojoj sobi za odijevanje pred. g. Slopeom odlučno izjavio, da imenovanje g. Quiverfula za upravnika ubožnice treba da bude potvrđeno, i da je njegovo gospodstvo zamolilo g. Slopea, da tu odluku saopći arhiđakonu. Sjetit ćete se također, da je arhiđakon s prezirom odbio da se sastane s g. Slopeom i da je, umjesto toga, napisao biskupu odrešito pismo, u kojemu je gotovo otvoreno tražio, da se položaj upravnika povjeri g. Hardingu. Na to je pismo arhiđakon primio bezodvlačan formalni odgovor g. Slopea, u kojemu mu je javljeno, da je biskup primio njegovo pismo i da će mu pokloniti svoju osobitu pažnju.
Tim se odgovorom arhiđakon osjetio ponešto zbunjen. Što da učini s čovjekom, koji neće s njim da se sastane niti da pismeno s njime raspravlja, a koji nesumnjivo ima moć da imenuje svećenika, koga god mu se sviđa? Posavjetovao se s g. Arabinom, koji je predložio, da bi bilo zgodno pozvati u pomoć upravitelja kolidža Lazarusa. »Ako,« reče on, »vi i Dr. Gwynne formalno izjavite svoju želju da posjetite biskupa, biskup se neće usuditi da vas ne primi. A, ako ga posjete takva dva čovjeka, kao što ste vi i Dr. Gwynne, vjerojatno nećete otići od biskupa, a da ne provedete svoju namjeru.«
Arhiđakonu zapravo nije bilo milo priznati, da mu je potrebno zaleđe upravnika Lazarusa, da bi dobio pristup u biskupsku palaču u Barchesteru, ali je ipak osjećao, da je to dobar savjet, pa ga je odlučio prihvatiti. Ponovo je napisao pismo biskupu i izrazio svoju nadu, da se u pitanju ubožnice neće učiniti ništa dalje, dok god biskup ne razmotri to pitanje pažljivo, kako je obećao, a zatim je toplo zamolio svoga prijatelja upravitelja, da dođe u Plumstead i pomogne mu natjerati biskupa, da udovolji njegovoj molbi. Upravitelj je odgovorio, da postoje neke poteškoće, ali nije odbio da dođe, a arhiđakon je ponovo ustrajao na svome, tvrdeći, kako je potrebno, da se smjesta prijeđe na djelo. Dr. Gwynne je na nesreću trpio od uloga pa stoga nije mogao odrediti dan, ali je ipak pristao da će doći, ako se pokaže, da je to doista potrebno. Tako su stajale stvari, što se tiče društva u Plumsteadu.
Ali g. Harding je imao još jednoga prijatelja, koji se za nj borio, jednako moćnog kao što je bio upravitelj Lazarusa, a to je bio g. Slope. Iako je biskup onako tvrdokorno odlučio popustiti svojoj ženi u pitanju ubožnice, g. Slope nije smatrao za potrebno da odustane od svojih nakana. Mislio je, da ima svaki dan sve više i više razloga da vjeruje, da bi udovica s naklonošću prihvatila njegovo udvaranje, a osjećao je, da bi g. Harding u ubožnici, i smješten tamo s njegovom pomoći, mnogo vjerojatnije primio njega za svoga zeta, nego g. Harding, koji pod okriljem arhiđakonovim u Plumsteadu reži od neprijateljstva i nezadovoljstva. Osim toga, da budemo pravedni prema g. Slopeu, bio je on potaknut čak i višim motivima od ovih. Želio je ženu, želio je novac, ali više od ovoga dvoga želio je moć. Bio je potpuno svijestan činjenice, da se mora uhvatiti u koštac s gđom. Proudie. Nije želio ostati u Barchesteru kao njezin kapelan. Radije bi žrtvovao da izgubi svaku vezu s dijecezom, nego da ostane tako. Što! Zar da u sebi osjeća neobičnu nadarenost, da zna, da je smion, čvrst i, u stvarima, u koje se ne uplete njegova savjest, bezobziran, a ipak da se zadovolji time, da bude ženi-biskupu djevojka za sve? G. Slope je imao više mišljenje o svojoj sudbini. Ili on, ili gđa. Proudie, jedno se mora ukloniti, a sada je došlo vrijeme, da vidi, koje će se od njih ukloniti.
Biskup je izjavio, da g. Quiverful treba da bude novi upravnik. G. Slope je silazeći niza stube, spreman da se sastane s arhiđakonom, ako to bude potrebno, ali potpuno uvjeren, da se ta potreba neće ukazati, izjavio sam sebi, da će upravnik biti g. Harding. Da bi tu svoju nakanu proveo u djelo, od jahao je u Puddingdale i ponovo se sastao s vrijednim reflektantom na crkvena dobra. U cjelini, g. Quiverful je bio valjan čovjek. Nemogući zadatak, da uzgoji kao dame i gospodu četrnaestero djece, s prihodom, koji nije bio dovoljan da im pristojno pruži najobičnije životne potrebe, nije imao osobito blagotvoran utjecaj ni na njegov duh, ni na njegov vrlo profinjen osjećaj časti. Tko bi se mogao pohvaliti da bi podnosio takav teret s drukčijim rezultatom? G. Quiverful je bio pošten, savjestan i vrlo marljiv čovjek, ali u vječnoj brizi za kruh i meso, u brizi, kako će umiriti svoga mesara i smiješkom raspoložili sada već kiselo lice mesarove žene, ali isto tako u brizi, kako da sačuva mirnu savjest. Nije pazio, kao što bi pazio tko drugi u lagodnijem svjetovnom položaju, da bude u dobrim odnosima s ljudima oko sebe, da izbjegava svaki trunak, koji bi okaljao njegovo ime, ili govorkanje, koje bi krnjilo njegovo poštenje. Nije mogao sebi dopustiti takve sićušne pojedinosti u vladanju niti takvu moralnu raskoš. Njemu je moralo biti dovoljno, da bude prosječno pošten, prema onome, što se u svijetu smatra za prosječno poštenje, i da pusti, da ljudski jezici klepeću po volji.
Osjetio je, da su njegova braća svećenici, ljudi, ikoje je poznavao već dvadeset godina, ohladnjeti prema njemu od onoga časa, kad se pokazao voljnim, da stane na stranu g. Slopea. Vidio je, da su im pogledi postali još hladniji, kad se stalo govorkati, da će on biti biskupov novi upravnik Hiramove ubožnice. Bilo je to bolno, ali to je bio križ, koji mu je bilo suđeno nositi. Mislio je na svoju ženu i na njenu posljednju svilenu haljinu, koju nosi već šest godina. Mislio je na cijelo svoje mlado stado, koje bi teško poveo sa sobom u nedjelju u crkvu, jer nije bilo pristojnih cipela i čarapa za sve njih da ih obuju. Mislio je na dobrano izguljene rukave svoga crnog kaputa i na hladno lice tkaninara, od kojega bi rado zatražio sukno za novi kaput, da nije znao, da će mu odbiti vjeresiju. A onda je pomislio na udobnu kuću u Barchesteru, na lijep prihod, na to, kako će dječake poslati u školu, a djevojke će, umjesto igala za krpanje, držati u rukama knjige; kako će lice njegove žene opet biti nasmijano, a na stolu će mu svaki dan biti obilje hrane. Mislio je na to, a i ti, čitatelju, pomisli na to pa se, ako možeš, pokušaj čuditi, da se njemu g. Slope pričinio kao čovjek, koji posjeduje sve te krasne darove, što mogu resiti biskupova kapelana. »Kako li su krasne u planini stope onoga, koji donosi dobre vijesti.«
A osim toga, zašto bi barchesterski svećenici ohladnjeli prema g. Quiverfulu? Nisu li oni svi dokazali da rado pogledavaju na hljebove i ribe svoje matere crkve? Nisu li oni svi do jednog, na ovaj ili onaj način, popravili svoj položaj više nego on? Nisu nosili na leđima teret kao što ga je on nosio. Dr. Grantly je imao petoro djece i gotovo isto toliko tisuća godišnje, kojima ih je mogao hraniti. Lako je njemu bi o dignuti nos protiv novoga biskupa, koji nije mogao za nj ništa učiniti, i protiv kapelana, koji nije bio dostojan njegova zapažanja. Ali je okrutno, da čovjek u takvim prilikama kao što je on podigne cijeli svijet protiv oca četrnaestoro djece, kojemu je stalo, da im osigura udobno uzdržavanje! On, g. Quiverful, nije tražio, da mu dadu upravništvo. Nije ga čak ni htio prihvatiti, dok ga nisu uvjerili, tla ga je g. Harding odbio. Kako li je onda okrutno kriviti ga zbog toga čina, kad bi, da to nije učinio, pokazao najluđu nerazboritost?
Takva je iskušenja imao jadni g. Quiverful u pitanju ubožnice, ali je imao i utjeha. Utjehe su, zapravo, bile življe od iskušenja. Nepristupačni je tkaninar čuo za njegovo promaknuće, i bogatstvo njegova skladišta stajalo je na raspolaganju g. Quiverfulu. Budući su događaji i prije bacali svoje sjene, a budući je događaj premještaja g.. Quiverfula u Barchester proizveo prekrasnu sjenu u obliku nove haljine za gđu. Quiverful i njene tri najstarije kćeri. Takve su utjehe doimaju muškarca, a i te kako se doimaju žene. Ma što o tome mislio muž, žena nije ni najmanje marila za mrštenje dekana, arhiđakona i prebendara. Za nju je bila važna jedino odjeća i hrana njenog muža i njene četrnaestero djece. U njenim je grudima bilo zatomljeno svako drugo nastojanje onim majčinskim nastojanjem, da pošteno nahrani i odjene njih, njega i sebe. To je nastojanje kod nje došlo do toga stupnja, da joj život nije imao nikakve druge svrhe. Nije joj bilo ništa stalo do prividnih prava drugih ljudi. Nije imala strpljenja sa svojim mužem, kad joj je tumačio, da ne može prihvatiti ubožnicu, ako je se g. Harding nije odrekao. Njezin muž nema prava da bude idealist na račun svoje četrnaestero djece. Činjenica, da je trebalo samo malo, da njezin gospodar odbaci svoju sreću, gotovo ju je natjerala u užas. A sada su, doista, dobili puno obećanje ne samo od g. Slopea, nego i od gđe. Proudie. Sada, doista, mogu sa sigurnošću računati na svoju sreću. Ali što bi bilo, da je sve propalo? Što bi bilo da je bolećiva osjećajnost očeva ponovo uvalila njeno četrnaestero djece do grla u siromaštinu? Gđa. je Quiverful baš u ovom času bila sretna žena, ali joj je gotovo zastao dah, kad je pomislila na opasnost, kojoj su bili izloženi.
» Ne znam, što tvoj otac misli, kad toliko govori o obavezama prema g. Hardingu,« reče ona svojoj najstarijoj kćeri. »Zar on misli, da bi g. Harding dao njemu iz čiste ljubavi 450 funti godišnje? Baš ga briga, koga će povrijediti, samo da dobije to mjesto? Nema izgleda u nešto bolje. Jednostavno ne mogu shvatiti, kako tvoj otac može biti tako mekan, dok su svi oko njega tako lakomi.«
Dok je tako vanjski svijet optuživao g. Quiverfula zbog lakomosti za promaknućem i zbog neosvrtanja na svoju čast, unutrašnji ga je svijet njegova kućanstva napadao jednakom žestinom, da je spreman žrtvovati svoj probitak lažnom osjećaju sentimentalnog ponosa. Pravo je čudo, koliko li gledište mijenja izgled svega, što promatramo!
Takvi su bili osjećaji raznih članova obitelji u Puddingdalu u času, kad je g. Slope došao po drugi put onamo. Čim je gđa. Quiverful spazila njegova konja, kako dolazi stazom od vrata župnog ureda, žurno je pospremila svoju golemu košaru za ručni rad i zajedno s kćerkom izjurila iz sobe, u kojoj je sjedila sa svojim mužem. »To je g. Slope,« reče. »Došao je, da s tobom uredi pitanje ubožnice. Nadam se, da ćemo se sada moći smjesta preseliti.« Zatim se požuri da naloži služavci, da pođe otvoriti vrata, kako ne bi željno očekivanog čovjeka pustili čekati.
Tako je g. Slope zatekao g. Quiverfula sama. Gđa. Quiverful ode u kuhinju i stražnje prostorije. Srce joj je uznemireno udaralo u strahu, da nije možda došlo do kakve zapreke, da se njeni snovi pretvore u zbilju, ali se ipak tješila, da je nevjerojatno, da bi do takve zapreke došlo nakon svega, što se dogodilo.
G. Slope se sav pretvorio u smiješak rukujući se sa svojim bratom svećenikom i rekao mu, da je dojahao, jer je smatrao za ispravno da smjesta obavijesti g. Quiverfula o stanju stvari u vezi s upravništvom ubožnice. Dok je on govorio, jadni je, nadom ispunjeni muž i otac na prvi pogled vidio, da će se njegove sjajne nade pretvoriti u prah, i da je posjetitelj sada ovdje, da poreče ono, što je kod svoga prvoga pohoda rekao. Bilo je nešto u zvuku njegova glasa, nešto u pogledu njegova oka, što mu je jasno kazivalo sve. G. Quiverful je odmah sve znao. Zadržao je, međutim, svoj mir, smiješio se slabaškim, beznačajnim smiješkom, i samo je rekao da je zahvalan g. Slopeu za njegov trud.
»Bila je to već od samoga početka neugodna stvar,« reče g. Slope, »a biskup gotovo i nije znao, kako da postupi. Ovo među nama – i to, naravno, zapamtite g. Quiverful, ne smije ići dalje.«
G. Quiverful odvrati, da naravno neće. »Činjenica je, da jadni g. Harding nije zapravo znao, što hoće. Vi se bez sumnje sjećate našega posljednjeg razgovora.«
G. Quiverful ga uvjeri, da ga se vrlo dobro sjeća.
»Vi ćete se sjećati, da sam vam rekao, da je g. Harding odbio, da se vrati u ubožnicu.«
G. Quiverful izjavi, da mu ništa ne bi moglo biti jasnije u sjećanju.
»Postupivši na temelju njegova otklona, predložio sam, da biste vi preuzeli ubožnicu,« nastavi g. Slope.
»Koliko se sjećam, vi ste mi rekli, da vas je biskup ovlastio, da mi je ponudite.«
»Doista? Zar sam vam čak i to rekao? No, možda sam se u želji da vam pomognem zaletio malo više nego što sam smio. Koliko me moje pamćenje ne vara, mislim, da se baš nisam tako daleko zaletio. Međutim, priznajem, da mi je bilo jako stalo, da je vi dobijete, pa sam možda rekao i više nego što je bilo sasvim razborito.«
»Ali,« reče g. Quiverful, želeći pod svaku cijenu da obrani svoj slučaj, »moja žena je dobila izrazito obećanje od gđe. Proudie, kakvo uopće čovjek čovjeku može dati.«
G. Slope se nasmiješi i nježno potrese glavom. To je morao biti ugodan smiješak, bar je on to nastojao, ali u očima čovjeka, s kojim je razgovarao, bio je đavolski. »Gđa. Proudie!« reče. »Budemo li se ravnali prema onome, što se odigrava među damama u takvim stvarima, zapast ćemo doista u mrežu neugodnosti, iz kojih se nikada nećemo iskopati. Gđa. Proudie je vrlo odlična dama i u svakom pogledu vrijedna poštovanja. Ali, dragi g. Quiverfule, briga nad dijecezom nije u njenim rukama.«
G. Quiverful je načas sjedio zaprepašten i bez riječi. »Treba li, prema tome, da razumijem, da nisam dobio nikakvo obećanje? upita on, čim je dovoljno sabrao svoje misli.
»Ako mi dopustite, reći ću vam točno, kako stoji s tim. Vi ste doista dobili obećanje uvjetovano otklonom g. Hardinga. Siguran sam, da ćete se složiti sa mnom, kad vas podsjetim, da ste i vi sami izjavili, da ne biste mogli primiti imenovanje ni pod kojim drugim uvjetom nego ako znate, da je g. Harding odbio da bude upravnik.«
»Da,« reče g. Quiverful. »Doista sam to rekao.«
»No eto. A sada se pokazalo, da on upravništvo nije odbio.«
»Ali ja sam siguran, da ste mi rekli, i više nego jednom ponovili, kako ste na svoje uši čuli, da je odbio da bude upravnik.«
»Tako sam ga razumio, ali se čini, da sam se prevario. Ali nemojte, g. Quiverful, ni časa pomisliti, da vas namjeravam izigrati. Ne. Pošto sam čovjeku u vašem položaju, s tako velikom obitelji, kao što je vi imate, i s tako hitnim potrebama, pružio ruku, neću je povući. Tražim jedino od vas, da surađujete sa mnom otvoreno i pošteno.«
»Ma što učinio, na svaki ću način nastojati da postupim pošteno,« reče jadni čovjek, osjećajući, da mora zatražiti pomoć od mučeničkog duha u samom sebi.
»Siguran sam, da hoćete,« reče g. Slope. »Siguran sam, da ne želite doći u posjed nadarbine, koja po svim pravima pripada drugome. Nitko ne poznaje povijest g. Hardinga bolje od vas, niti može bolje od vas ocijeniti njegov karakter. G. Harding jako želi da se vrati na svoj stari položaj, a biskup osjeća, da je sada stavljen u nezgodan položaj razgovorom, koji smo nas dvojica imali, iako ne osjeća, da ga taj razgovor obvezuje.«
»Prema tome?« reče g. Quiverful, u strašnoj neizvjesnosti, kako da se u takvim prilikama vlada, i neuspješno nastojeći da očvrsne živce onim instinktom samoodržanja, koji je njegovu ženu učinio tako smionom.
»Upravništvo te male ubožnice nije jedina stvar, kojom raspolaže biskup, niti je, g. Quiverfule, nipošto najbolja. A njegovo gospodstvo nije čovjek, koji bi zaboravio bilo koga, o kome je jednom stekao dobro mišljenje. Ako biste mi dopustili, da vam savjetujem kao prijatelj...«
»Ja ću vam doista biti vrlo zahvalan,« reče jadni vikar od Puddingdala.
»Ja bih vam savjetovao, da se povučete iz svake opozicije prema zahtjevima g. Hardinga. Ako ustrajete u svome nastojanju, ne vjerujem, da ćete na koncu uspjeti. G. Harding ima sva prava osim formalnoga na taj položaj. Ali, ako mi dopustite, da obavijestim biskupa, da nećete da budete na putu g. Hardingu, mislim, da vam mogu obećati – premda, uzgred rečeno, ne smijete to uzeti kao doslovno obećanje – da biskup neće dopustiti, da budete siromašniji nego što biste bili, da ste postali upravnikom.«
G. Quiverful je sjedio u svom naslonjaču nijemo zureći u prazninu. Što da kaže? Sve to, što je rekao g. Slope, potpuno je točno. G. Harding ima pravo na ubožnicu. Biskup ima mnogo dobrih položaja, što ih može dati. I biskup i g. Slope bili bi odlični prijatelji i strašni neprijatelji čovjeku u njegovu položaju. A ktome nema dokaza, da mu je biskup bilo što obećao, i on ga ne može prisiliti, da ga imenuje upravnikom.
»No, g. Quiverfule, što kažete na to?«
»O, naravno, g. Slope, kako god vi mislite, da je dobro. Za me je to veliko razočaranje, vrlo veliko razočaranje. Neću zanijekati, da sam vrlo siromašan, g. Slope.«
»Na koncu ćete vidjeti, g. Quiverfule, da je to bilo bolje za vas.«
Razgovor je dovršen tako, da je g. Slope dobio od g, Quiverfula puno obećanje, da se odriče svakoga prava na imenovanje, koje bi eventualno mogao imati. To je obećanje dano samo usmeno i bez svjedoka, ali i prvo je obećanje, zapravo, dano na isti način.
G. Slope ga ponovo uvjeri, da neće biti zaboravljen, a onda odjaha natrag u Barchester, uvjeren, da će sada moći mijesiti biskupa po svojoj volji.

Dvadeset i peto poglavlje

ČETRNAEST ARGUMENATA U KORIST ZAHTJEVA G. QUIVERFULA


Većina nas je čulo o strahovitoj srdžbi lavice, kada, okružena svojim lavićima, čuva svoj plijen. Malo bi nas poželjelo uznemirivati majku štenadi, dok glođe kost usred svoje obitelji. Poznata nam je Medeja88 i njena djeca, a isto tako i bol Konstance.89 Kad je gđa. Quiverful čula od svoga muža vijest, što joj ju je imao da saopći, osjetila je u svojim grudima sav bijes lavice, proždrljivost psa, divlju ljutinu tragične kraljice i duboki očaj ožalošćene majke.
U sumnji, ali ipak ne potpuno u strahu zbog onoga, što je moglo biti srž izlaganja g. Slopea, ona je dojurila natrag k svome mužu, čim su se prednja vrata zatvorila za posjetiteljem. Za g. Slopea je bilo dobro, da je tako izmaknuo – srdžba takve žene u takvu času bila bi čak i njega u strašila. Općenito uzevši, jako je poželjno, da gospođe sačuvaju svoj mir. Kad se žena raspali, uvijek napravi od sebe rugobu, a često bude i smiješna. Muškarcu nije ništa tako odvratno kao muškobanja. Premda je Tezej volio Amazonku,90 pokazivao je on svoju ljubav tek površno, a sve od Tezejevih vremena do danas nije bilo muškarca, kojemu bi bilo milije, da mu se žena odlikuje prodirnom hrabrošću nego povučenom nježnošću. Tih glas žene »krasno je svojstvo.«
Takve bismo žene mogli iznijeti kao vrlo općenitu vrstu, i malo bi žena smjelo dopustiti da se odvoji od njih, a i to samo u izuzetnim prilikama. Ali, ako dođe vrijeme, kad žena, razbarušene kose, stane mahati rukama i poput trublje vrištati u uši muškarca, onda je to u času, kad iz nje vapi priroda, ne za njezino dobro, nego za dobro onih, što ih je njena utroba nosila, onih, što su ih njene grudi dojile, onih, koji u nju upiru oči za kruh svoj svakidašnji jednako prirodno, kao što čovjek upire oči u svoga stvoritelja.
U naravi gđe. Quiverful nije bilo ništa pjesničko. Nije ona bila ni Medeja ni Konstanca. Kad je bila srdita, ona bi iskalila svoju srdžbu neuvijenim riječima i glasom, koji bi lako mogao biti i blaži, ali to je, na svaki način, radila bez izvještačenosti. Tako je i sada, a da toga nije bila svijesna, zapala u tragično raspoloženje.
»Dakle, draga, nije nam bilo suđeno.« Te su riječi pozdravile njene uši, kad je ušla u salon, još vruća od kuhinjske vatre. A lice njezina muža govorilo je izrazitije nego njegove riječi:
Takav je čovjek, slab i potišten,
Tup, blijed ko mrtvac, jadom ispunjen,
Prijamov zastor u mrkloj povuko noći.91
»Što!« reče ona, a ni gospođa Siddons92 ne bi bila mogla unijeti više strasti u jedan jedini slog. »Što! Nije nam suđeno? Tko to kaže?« I ona sjedne nasuprot svome mužu poduprijevši se taktovima o stol i sklopivši ruke, a grubo je, čvrsto, nekoć lijepo lice, pružila preko stola prema njemu.
Sjedila je nijema kao smrt, dok je on pričao svoju priču, a njena je šutnja njemu bila neopisivo strašna. Ispripovijedio je sve vrlo šepavo i loše, ali ipak tako, da je ona ubrzo razumjela sve.
»I ti si se tako odrekao?« upita ona.
»Nisam imao prilike da prihvatim,« odgovori on. »Nisam imao svjedoka za obećanje g. Slopea, sve kad bi to obećanje i obvezivalo biskupa. Za me je, uglavnom, bilo bolje da ostanem u dobrim odnosima s takvim ljudima nego da se borim za nešto, što nikad ne bih dobio.«
»Svjedoka!« vrisnu ona, ustavši brzo na noge i počevši hodati gore dolje po sobi. »Zar svećenicima treba svjedoka za njihove riječi? On je dao obećanje u biskupovo ime, i ako se prekrši, ja ću saznati razlog za to. Nije li ti izričito rekao, da ga je poslao biskup, da ti ponudi to mjesto?«
»Jest, draga. Ali o tome sada nema smisla govoriti.«
»I te kako ima smisla, gospodine Quiverfule. Svjedoke! Krasno! I još se usude govoriti o pitanju tvoje časti, zato jer želiš opskrbiti četrnaestero djece. I te kako to ima smisla, i oni će to saznati, makar im ja to vrištala u uši s gradskog križa u Barchesteru.«
»Ti zaboravljaš, Leticija, da biskup ima mnogo drugih mjesta na raspolaganje. Moraš se još malo strpiti, i to je sve.«
»Strpiti se! Hoćemo li strpljenjem nahraniti djecu? Hoće li strpljenje gurnuti Georgea, Toma i Sama u svijet? Hoće li ono omogućiti mojim jadnim kćerima, da prestanu tegliti, kao što su teglile? Hoće li strpljenje osposobiti Bessy i Jane da budu barem guvernante? Hoće li strpljenje platiti one stvari, što smo ih prošlog tjedna nabavili u Barchesteru?«
»To nam jedino preostaje, draga. To je jednako razočaranje za me kao i za te, a ipak, bog mi je svjedok, teže mi je zbog tebe nego zbog mene.«
Gospođa se Quiverful zagledala ravno u muževo lice i ugledala na svakom od njegovih izbrazdanih obraza po jednu sitnu, toplu suzu. To je bilo previše za njeno žensko srce.
I on je bio ustao i sada je stajao okrenut leđima prema praznom ognjištu. Ona pojuri k njemu i, zgrabivši ga u naručaj, stade glasno jecati na njegovim prsima.
»Ti si previše dobar, previše mekan, previše popustljiv,« reče konačno. Ti ljudi, kad te trebaju, upotrebljavaju te kao puko oruđe, a kad im više ne trebaš, odbace te kao staru cipelu. Dvaput su s tobom tako postupili.«
»To će u jednu ruku biti za me bolje,« stade on dokazivati. »To će kod biskupa izazvati osjećaj, da nešto mora za me učiniti.«
»Na svaki način će to saznati,« reče gospođa, vrativši se opet u svoje srdito raspoloženje. »Na svaki način će to saznati, i to jasno i glasno. A i ona će. Ne pozna ona Leticiju Quiverful, ako misli, da ću se samo tako pomiriti s gubitkom, nakon svega, što se odigralo među nama u palači. Ako ima u sebi i truna osjećaja, natjerat ću je, da je bude stid same sebe,« i ona stade ponovo hodati po sobi udarajući o pod, dok je stupala svojim debelim, teškim stopalima. »Gospode bože, kakvo li srce mora imati, da tako postupa s ocem četrnaestero nezbrinute djece!«
G. Quiverful poče objašnjavati, da po njegovu mišljenju gđa. Proudie nije imala nikakve veze s tim.
»Nemoj mi to govoriti,« reče gđa. Quiverful. »Znam ja više o tome. Zar ne zna cijeli svijet, da je gđa. Proudie barchesterski biskup i da je g. Slope njezin obični slugan? Zar mi nije ona sama dala obećanje, upravo kao da ona jedina raspolaže crkvenim dobrima? Ja ću ti nešto reći. Ta žena je njega poslala danas ovamo, jer, zbog nekog svog razloga, želi povući svoju riječ.«
»Ti se varaš, draga...«
»Slušaj, Quiverfule, nemoj biti tako naivan,« nastavi ona. »Pazi, što ti kažem, biskup ne zna o svemu tome ništa više nego Jemima.« Jemima je bila njihova dvogodišnja kći. »A ako ćeš poslušati mene, nećeš ni časa časiti, nego ćeš otići onamo i sam s njime govoriti.«
Međutim, ma kakav slabić bio g. Quiverful, ovom se prilikom nije dao nagovoriti da postupi protiv svoga uvjerenja, pa je stao s velikom podrobnošću govoriti svojoj ženi o onome, što mu je g. Slope rekao o upletanju gđe. Proudie u poslove dijeceze. Dok joj je tako govorio, u glavu se vrijedne majke postepeno stala uvlačiti nova misao, i ona je stala rasuđivati o novom načinu postupka. Što onda, ako, na koncu konca, gđa. Proudie ne zna ništa o pohodu g. Slopea? Ne bi li u tom slučaju bilo moguće, da ta dama i dalje ostane u toj stvari čvrsto i vjerno uz nju, da joj i dalje ostane prijatelj i pomogne joj iznijeti pobjedu u borbi s g. Slopeom? Gđa. Quiverful ne reče ništa, kod joj je ta neodređena nada pala na pamet, nego je s većom strpljivošću nego obično slušala, što joj je njezin muž imao da kaže. Dok je on još objašnjavao, da se svijet po svoj prilici vara u svom sudu o moći i autoritetu gđe. Proudie, ona je stvorila potpunu odluku, kako će postupiti. Međutim, ona svoje namjere nije objavila. Zabrinuto je potresla glavom, dok je on raspredao svoju pripovijest, a, kad je bio gotov, ona ustade da ode. Samo je spomenula, da je to okrutan, okrutan postupak. Zatim ga je zapitala, hoće li se srditi, ako bude morao čekati na kasni ručak, umjesto da ruča kao obično u tri. Pošto je dobila u tome njegovo dopuštenje, ona pođe da svoju namjeru provede u djelo.
Odlučila je da će smjesta otići u biskupsku palaču, i to, ako je moguće, prije nego što gđa. Proudie uzmogne razgovarati s g. Slopeom, i da će biti ili podložna, sažaljenja vrijedna i puna boli, ili pak puna gnušanja, žestoka i odlučna u svojim zahtjevima, već prema tome, kako bude primljena.
Potpuno se pouzdavala u svoju snagu. Ojačana ktome hitnim potrebama svoje četrnaestero djece, osjećala je da bi se mogla probiti kroz legije biskupskih slugu i silom, ako je potrebno, prodrijeti do gospođe, koja joj je učinila tako nažao. Ona tu nije poznavala stida, nikakve mauvaise honte93 niti straha od arhiđakona. Ona bi, kako je izjavila svome mužu, iznijela svoju tužbu glasno na tržnici, kad ne bi dobila zadovoljštinu i pravdu. Može se razumjeti, da u takvim stvarima bude stidljiv kakav neoženjen mlad kapelan, može se razumjeti, da kakav imućan župnik, kojemu doista ništa ne manjka, ali ipak traži bolji položaj, obavlja svoje poslove pristojno, ne iznoseći ih na javnost. Ali gđa. Quiverful, s četrnaestero djece, davno je odbacila stidljivost, a u nekim stvarima i pristojnost. Ako misle da je zlostavljaju onako, kako je to predložio g. Slope, onda se to neće vršiti potajno. Sav svijet će za to saznati.
U svom sadašnjem raspoloženju gđa. Quiverful nije previše pažnje posvetila svojoj vanjštini. Svezala je kapicu pod podbratkom, prebacila preko ramena šal, oboružala se starim obiteljskim pamučnim kišobranom i krenula u Barchester. Put do biskupske palače nije gđi. Quiverful bio tako laka stvar kao našem prijatelju iz Plumsteada. Plumstead je doduše devet milja od Barchestera, a Puddingdale samo četiri. Ali arhiđakon je mogao naručiti svoju kočiju, i njegov bi ga brzonogi crvenko odvezao u grad u roku od jednog sata. U staji puddingdaleskog župnog dvora nije bilo kočije ni crvenka. Njegovi stanovnici nisu imali drugog načina kretanja nego onaj, što ga je čovjeku dodijelila priroda.
Gđa. Quiverful je bila široka, teška žena, niti mlada, niti sklona pješačenju. U svojoj kuhinji i u obiteljskim spavaonicama bila je dosta okretna, ali joj korak i držanje nisu bili prilagođeni cesti. Pješačenje do Barchestera i natrag, usred kolovoznog dana, bilo bi za nju strašan zadatak, ako ne i potpuno neizvediv. U župi, oko pola milje od župnoga dvora na putu prema gradu, stanovao je pristojan, ljubezan farmer, u dobrim prilikama, što se tiče; ovoga svijeta, a o drugom je svijetu vodio toliko računa, da je dosta redovito odlazio u župnu crkvu. Gđa. Quiverful se već i prije obraćala na nj u nekim hitnijim obiteljskim neprilikama, i nije se obraćala uzalud. Tako je i sada pokucala na njegova vrata i, pošto je njegovoj ženi objasnila, da mora smjesta poći u Barchester zbog vrlo hitna posla, zamoli farmera Subsoila, da je odveze onamo u svojoj teretnoj dvokolici. Farmer joj nije odbio želju i, čim je Princ bio upregnut, oni krenuše na put.
Gđa. Quiverful nije spomenula svrhu svoga putovanja, niti je farmer pokvario svoju ljubeznost primjesom bilo kakva neumjesnog pitanja. Samo ga je zamolila, da je iskrca kod mosta, što vodi u grad, i da nakon dva sata opet dođe po nju na isto mjesto. Farmer joj je obećao, da će doći točno, kako je dogovoreno, a gospođa, uz pomoć svoga kišobrana, pođe prečacem do predvorja katedrale, i nije prošlo nekoliko minuta, ona se našla pred vratima biskupova stana.
Dotada nije osjetila nikakva straha zbog razgovora, što ju je čekao. Nije osjećala ništa drugo nego ogorčenu čežnju da iskali svoje žalbe, i, ako te žalbe ne budu u potpunosti prihvaćene, da ukaže na nepravdu, što joj je učinjena. Međutim, sada je bila malo uzbuđena zbog neprijatnosti situacije. Bila je već jednom prije u biskupskoj palači, ali onda je išla onamo da iskaže svoju duboku zahvalnost. Onima, koji treba da se zahvale za primljene usluge, vrata su uvijek otvorena, ali je obično drukčije s muškarcima, pa čak i sa ženama, koje treba da zamole kakvu uslugu. Još teži je pristup onima, koji traže, da im se ispune već prije dana obećanja.
Gđi. Quiverful nije dugo trebalo da upozna, kako to ide u svijetu. Sve je ona to znala, a znala je i to, da joj njen pamučni kišobran i gotovo otrcani šal neće podići ugled u očima slugu biskupske palače. Dobro je znala, da ne bi nikada! uspjela, kad bi bila previše skromna. Da s takvim šalom na ramenu, kao što je njezin, pobijedi gospodskim nastupom, i s takvom kapicom na glavi, za to bi trebao osobni nastup mnogo bolji od onoga, kojim ju je priroda obdarila. I to je gđa. Quiverful znala. Mora pokazati, da je žena gospodina i svećenika, a ipak ne smije biti nepomirljivo naduta.
Jadna je gospođa znala samo jedan način, kako da prebrodi te poteškoće na samom pragu svoga pothvata, i tome se načinu i utekla. Koliko god je novac za kućanstvo u Puddingdaleu bio oskudan, ona je još ipak sačuvala pol krune, i to je sada žrtvovala pohlepi pedantnog dvorskog sluge gđe. Proudie. Rekla mu je, da je ona gđa. Quiverful iz Puddingdala, žena velečasnog gospodina Quiverfula. Želi razgovarati s gđom. Proudie. Bezuvjetno je nužno da razgovara s gđom. Proudie. James Fitzplush držao se više nego neodlučno. Rekao je, da ne zna, je li njegova gospođa izišla ili je zaposlena, ili je u spavaonici, i da misli, da je vrlo vjerojatno, da neće moći s njom razgovarati zbog jednoga od tih razloga, ili kojega drugoga, ali gđa. Quiverful može sjesti u čekaonici, dok se on ne raspita kod sobarice gđe. Proudie.
»Slušajte, dragi čovječe,« reče gđa. Quiverful, »ja moram s njom razgovarati,« i ona stavi u njegovu ruku svoju posjetnicu i pol krune – pomisli, čitatelju, pomisli, svoje posljednje pol krune – i sjedne na stolac u čekaonici.
Nema smisla sada ispitivati, da li je pobjedu iznijelo mito, ili je biskupova žena doista htjela da govori sa župnikovom ženom. Čovjek se vratio i zamolio gđu. Quiverful, da pođe za njim, i uveo je pred gospodaricu dijeceze.
Gđa. Quiverful je na prvi pogled vidjela, da je njena zaštitnica u vedrom raspoloženju. Čelo joj se sjalo pobjedonosnim sjajem, a oko uvojaka su joj lebdjele radosti gospodstva. Njegova je preuzvišenost toga jutra imala s njom veliku raspravu. Primio je poziv da provede dva dana kod nadbiskupa. Duša mu je čeznula za tim užitkom. Međutim, u nadbiskupskom pismu ni jedna riječ nije ukazivala na to, da je biskup oženjen čovjek. Dakle, ako ide, mora ići sam. Ta obaveza ne bi bila predstavljala nikakvu zapreku pohodu, niti bi umanjila njegov užitak, da je mogao ići bez ikakva obzira na gđu. Proudie. Ali to nije mogao učiniti. Nije mogao naložiti, da mu spakuju kovčeg, i otići samo sa svojim slugom, rekavši kraljici svoga srca, da će se po svoj prilici vratiti u subotu. Ima muškaraca – ne bismo li možda radije rekli čudovišta? – koji rade takve stvari; a ima i žena – ne bismo li možda radije rekli robinja? – koje se pomire s takvim postupkom. Međutim, Dr. Proudie i gospođa Proudie nisu spadali među te.
Biskup, nakon dosta okolišanja, dade gospođi na znanje, da jako želi poći. Gospođa, bez ikakva okolišanja, dade biskupu na znanje, da neće o, tome ni da čuje. Sada ne bi imalo smisla da ponavljamo argumente upotrebljene s jedne i s druge strane, niti bi bilo potrebno spominjati rezultate. Oni, koji su oženjeni, dobro će razumjeti, na koji se način bitka gubi ili dobiva, a oni, koji su neoženjeni, neće to uopće razumjeti, dok god ne prime pouku, što im je samo iskustvo može dati. Kad su gđu. Quiverful uveli u sobu gđe. Proudie, ta se gospođa tek prije nekoliko minuta rastala od svoga gospodara. Ali prije nego što ga je ostavila, zatražila je od njega, da napiše i zapečati odgovor na nadbiskupovo pismo. Nikakvo čudo, da joj je lice bilo ovjenčano smiješkom, kad je primila gđu. Quiverful.
Ona smjesta započe razgovor o predmetu, koji je bio toliko blizu srcu njene posjetiteljice. »No, gospođo Quiverful,« reče, »je li već odlučeno, kad treba da se preselite u Barchester?«
»Ta žena«, kako je prije jedan ili dva sata bila nazvana, smjesta je postala ponovo obdarena svim milostima, što mogu da rese biskupovu ženu. Gđa. Quiverful je u času vidjela, da joj je dužnost biti vrijedna sažaljenja, i da se ništa ne može postići gnušanjem, zapravo ništa, ako se ne bude mogla gnušati zajedno sa svojom zaštitnicom.
»O, gospođo Proudie,« započe, »bojim se, da se uopće nećemo preseliti u Barchester.
»Zašto ne?« upita ta gospođa oštro, odbacivši u času smiješak i dobrohotnost, i okrenuvši se na svoj brz, oštar način predmetu, za koji je na prvi pogled vidjela, da je važan.
I tada joj gđa. Quiverful ispripovjedi svoju priču. Kako je odmicala u iznošenju nepravdi, što su joj nanesene, opazila je, što se teže okomljavala na g. Slopea, da je to mračnije bivalo čelo gđe. Proudie, ali da ta mračnost nije na njenu štetu. Kad je g. Slope to jutro bio u Puddingdalu, ona ga je smatrala za slugana gđe. Proudie, a sada je opazila, da su oni neprijatelji. Priznala je sebi svoju pogrešku bez boli ili poniženja. Imala je samo jedan osjećaj, a taj je bio sav za njenu obitelj. Malo i oj je bilo stalo, kako se provlači i okreće među tima novim došljacima u biskupskoj palači, samo ako bude mogla provući svoga muža u upravnikovu kuću. Nije marila, tko joj je prijatelj, a tko neprijatelj, samo ako bude mogla dobiti taj položaj, za kojim je tako bolno Čeznula.
Pripovijedala je svoju priču, a gđa. Proudie ju je slušala gotovo bez riječi. Rekla joj je, kako je g. Slope varkom namamio njezina muža, da se odreče svoje tražbine, i kako je izjavio, da je biskupska volja, da nitko osim g. Hardinga ne smije biti upravnik. Ćelo gđe. Proudie postajalo je sve mračnije i mračnije. Konačno se diže sa stolca i, zamolivši gđu. Quiverful da ostane sjediti i da pričeka, dok se ona ne vrati, iziđe iz sobe.
»O, gospođo Proudie, to je radi četrnaestero djece – radi četrnaestero djece.« Te su riječi poput tereta pale na njene uši, kad je zatvorila za sobom vrata.

Dvadeset i šesto poglavlje

GOSPOĐA PROUDIE BIVA U BORBI PORAŽENA


Iako nije prošao ni pun sat, otkada je gđa. Proudie pobjedonosno izišla iz sobe svoga muža, njena je hrabrost bila tako neukrotiva, da se sada vratila onamo dahćući od želje za ponovnom borbom. Bila je silno bijesna zbog, kako je ona mislila, njegove dvoličnosti. On joj je potpuno jasno dao svoje obećanje u pogledu ubožnice. U tom je pitanju bio do temelja poražen. Gđa. Proudie je počela osjećati, ako bude morala o svemu tako raspravljati dva, pa i tri puta, i boriti se za sve, poslovi dijeceze bit će čak i za nju preteški.
Ne pokucavši na vrata, ušla je žurno u sobu svoga muža i našla ga, kako sjedi uz svoj pisaći stol, a nasuprot njemu bio je g. Slope. U rukama mu je bilo ono isto pismo, što ga je u njenoj prisutnosti bio napisao nadbiskupu... i to je pismo sada bilo otvoreno! Da, on je silom raskinuo pečat, koji je ona svojim odobrenjem učinila svetim. Sjedili su u povjerljivu dogovoru, i bilo je potpuno jasno, da su sigurno ponovo pretresli značenje nadbiskupova poziva, pošto je o njemu već raspravljeno i odlučeno, da će se poslušati njena zapovijed! G. Slope se digne i neznatno nakloni. Dva protivnička duha pogledaše jedan drugome ravno u lice, znajući, da svaki od njih gleda u neprijatelja.
»Što je to, biskupe, s g. Quiverfulom?« upita ona, došavši do ruba stola i zaustavivši se tamo.
G. Slope nije dopustio biskupu da odgovori, nego odvrati sam: »Ja sam jutros bio u Puddingdalu, gospođo, i razgovarao s g. Quiverfulom. G. Quiverful se odrekao svoga zahtjeva na ubožnicu, jer je sada svijestan, da g. Harding želi ponovo zauzeti svoje staro mjesto. Budući da je tome tako, zdušno sam savjetovao njegovu gospodstvu, da imenuje g. Hardinga.«
»G. Quiverful se nije ničega odrekao,« reče gospođa vrlo zapovijednim glasom. »On je dobio riječ od njegova gospodstva, i ta se riječ mora poštovati.«
Biskup je i dalje šutio. Silno je želio, da svoga starog neprijatelja natjera, da slomljen padne pred njegove noge. Njegov mu je novi saveznik rekao, da ništa nije lakše od toga. Saveznik mu je sada bio tu uza nj, da mu pomogne, a ipak ga je ostavila hrabrost. Vrlo je teško pobijediti, kad si uvijek prije doživljavao poraze. Vrlo je teško pijetlu, kojega su udarcima istjerali iz njegova dvorišta, ponovo skupiti snagu i zauzeti ponosno mjesto na đubrištu.
»Možda se ne bih smio upletati,« reče g. Slope, »ali ipak...«
»Naravno, da ne bi,« reče razbješnjela gospođa.
»Ali ipak,« nastavi g. Slope, ne osvrćući se na prekid, »mislio sam, da mi je sveta dužnost preporučiti biskupu, da ne podcijeni zahtjeve g. Hardinga.«
»G. Harding je morao znati, što hoće,« reče gospođa.
»Ako g. Harding ne bude vraćen u ubožnicu, njegovo će gospodstvo naići na veliko neraspoloženje, ne samo u dijecezi, nego i općenito u svijetu. Osim toga, ako pođemo s višega gledišta, njegovo gospodstvo, koliko je meni poznato, osjeća kao svoju dužnost da nagradi u ovoj stvari tako vrijedna čovjeka i dobra svećenika, kao što je g. Harding.«
»A što će biti sa školom dana gospodnjega i nedjeljnom službom božjom u ubožnici?« upita gđa. Proudie, s izrazom lica, koji je bio vrlo blizu porugljivom cerenju.
»Koliko znam, g. Harding se ne protivi školi dana gospodnjega,« reče g. Slope. »A što se tiče službe božje u ubožnici, to se pitanje može najbolje raspraviti nakon imenovanja. Ako on ni onda ne bude htio nikako pristati, bojim se, da ćemo morati odustati.«
»Vaša je savjest vrlo labava u tim stvarima, g. Slope,« reče ona.
»Ne bih imao labavu savjest,« uzvrati on, »nego savjest, koja bi bila vrlo nepoštena, kad bi išta, što bih rekao ili učinio, ponukalo biskupa, da u ovom pitanju postupi neispravno. Očito je, da sam krivo shvatio g. Hardinga, kad sam o tome s njim razgovarao...«
»A jednako je očito, da ste krivo shvatili g. Quiverfula,« reče ona, sada na vrhuncu bijesa. »Što se vas tiču svi ti razgovori? Tko vas je molio, da jutros odete g. Quiverfulu? Tko vam je stavio u dužnost, da vodite tu stvar? Hoćete li mi odgovoriti, gospodine?... Tko vas je jutros poslao gospodinu Quiverfulu?«
U sobi je vladala mrtva tišina. G. Slope je bio ustao i sada je stajao s rukom na naslonu stolca. Isprva je bio vrlo svečan, a sada vrlo mračan. Gđa. Proudie je stajala tamo, gdje se odmah zaustavila, uz rub stola, i dok je ispitivala svoga neprijatelja, udarala je šakom po stolu, snagom, koja je bila gotovo jača od ženske. Biskup je sjedio u svom naslonjaču vrteći palcima i okrećući oči sad na svoju ženu, sad na kapelana, čim bi koje od njih počelo napadati. Kako li bi to bilo udobno, kad bi njih dvoje moglo dovršiti tu bitku bez ikakva njegova upletanja. Dovršiti bitku tako, da bi jedno od njih potpuno dotuklo drugo, koliko se tiče dijecezanskog života, pa da on, biskup, uzmogne jasno znati, od koga se mora dati voditi. I u jednom i u drugom slučaju značilo bi to prijatan mir, ali, ako biskup želi vidjeti, koje će se od njih dvoje pokazati pobjednikom, g. Slope sigurno nema ništa protiv te želje.
»Bolji je vrag, koga poznaš, nego vrag, koga ne poznaš,« stara je uzrečica, a možda i istina, ali biskup još nije uvidio njenu istinitost.
»Hoćete li mi odgovoriti, gospodine?« ponovi ona. »Tko vas je uputio, da jutros pohodite g. Quiverfula?« Opet je nastala tišina. »Da li mi namjeravate odgovoriti, gospodine?«
»Mislim, gospođo Proudie, da će, s obzirom na sve prilike, biti bolje, da ne odgovorim na takvo pitanje,« reče g. Slope. U glasu g. Slopea bilo je mnogo zvukova, a svi su oni bili prema potrebi u njegovoj vlasti. Među njima je bio i svetački tih glas, i svetački jak glas, a sada se poslužio onim prvim.
»Je li vas, gospodine, itko poslao?«
»Gospođo Proudie,« reče g. Slope, »vrlo dobro znam, koliko dugujem vašoj dobroti. Isto tako vrlo dobro znam, što učtivost traži od gospodina u odnosu prema dami. Ali ima viših obzira nego što je ijedan od ova dva, pa se nadam, da će mi biti oprošteno, ako ne dopustim, da samo oni djeluju na moj postupak. Ja sam u ovoj stvari u službi njegova gospodstva i ne mogu dopustiti, da me itko drugi ispituje osim njega. On je odobrio ono, što sam učinio, i vi ćete mi oprostiti, ako vam kažem, da, budući da imam njegovo i svoje odobrenje, ne tražim ničije drugo.«
Kakve li su to bile strašne riječi za uši gđe. Proudie! Stvar je doista potpuno jasna. U logoru je izbila unaprijed pripremana pobuna. Ne samo da su pokvareni duhovi postali nepokorni zbog toga, što su osjetili nešto moći u rukama, nego se pobuna otvoreno naučavala i propovijedala. Biskup nije još ni dvanaest mjeseci u svojoj stolici, a pobuna je već ispružila svoju odvratnu glavu u biskupsku palaču. Uskoro će uslijediti anarhija i bezakonje, ako ona smjesta i odlučno ne učini sve da uguši urotu, što ju je otkrila.
»Gospodine Slope,« reče ona sporim i dostojanstvenim glasom, vrlo različnim od onoga, što ga je dotada upotrebljavala, »gospodine Slope, smijem li vas zamoliti, da iziđete iz sobe? Želim govoriti sa svojim gospodarom nasamo.«
G. Slope je također osjećao, da sve ovisi o sadašnjem razgovoru. Bude li biskup ponovo stavljen pod papuču, bit će zarobljen potpuno i konačno. Sadašnji je čas osobito povoljan za pobunu. Biskup se jasno kompromitirao time, što je raskinuo pečat na pismu nadbiskupu. G. Slope mu je rekao, da nikakvi obziri ne treba da ga navedu, da odbije nadbiskupov poziv. On je prihvatio povlačenje gospodina Quiverfula i stoga se bojao, da će morati cijelu stvar obnoviti sa svojom ženom. Ohrabrio se do toga stupnja, da je ispoljio svoju volju, i moći će se vjerojatno povesti tako daleko, dok, postigavši potpun uspjeh, ne nauči, kako se može uspjeti. Sada je bio čas za pobjedu ili poraz. Sada, u ovom času, mora g. Slope učiniti sebe gospodarem dijeceze ili se zahvaliti na svom mjestu i iznova početi tražiti svoju sreću. Sve je on to jasno vidio. Nakon onoga, što se dogodilo, nikako ne može doći do izmirenja između njega i gospođe. Ako iziđe iz sobe po njenom nalogu i ostavi biskupa u njenim rukama, može smjesta spakovati svoj kovčeg i oprostiti se s biskupskim častima, s gospođom Bold i sa Signorom Neroni.
Pa ipak, nije bilo lako ne popustiti, kad mu dama nalaže, da ode, te i dalje ostati u društvu s mužem i ženom, ako je žena izrazila svoju želju, da ostane nasamo sa svojim mužem.
»Gospodine Slope,« ponovi ona, »želim biti sama sa svojim gospodarom.«
»Njegovo me je gospodstvo pozvalo radi vrlo važnih poslova dijeceze,« reče g. Slope, pogledavajući s nelagodnošću na Dra. Proudija. Osjećao je, da se mora donekle osloniti na biskupa, ali i to, da je takav pokušaj bijedno neumjestan. »Bojim se, da je nemoguće, da ga ostavim u ovom času.«
»Zar ćete se sa mnom svađati, vi nezahvalni čovječe?« reče ona. »Gospodaru, hoćeš li biti dobar i zamoliti g. Slopea, da iziđe iz sobe?«
Gospodar se počeša po glavi, ali jedan čas ne reče ništa. To je bilo upravo onoliko, koliko je g. Slope od njega očekivao, i za nj je to značilo, uglavnom, aktivno korišćenje bračnim pravima.
»Gospodaru,« reče gospođa, »treba li da g. Slope iziđe iz sobe ili ja?«
Tu je gđa. Proudie učinila pogrešan potez. Nije smjela ni natuknuti mogućnost, da bi se ona povukla. Nije smjela izraziti misao, da bi se njezina zapovijed, da izbace g. Slopea, mogla provesti drukčije nego bezodvlačnom poslušnošću. Odgovarajući na to pitanje, biskup je, naravno, rekao, sam u sebi, da bi, budući da je potrebno, da jedno od njih dvoje napusti sobu, bilo zgodno, da to učini gđa. Proudie. Rekao je tako sam sebi, ali izvana se ponovo počešao po glavi i opet stao vrtjeti palcima.
Gđa. Proudie je kipjela od bijesa. Nažalost, da je znala sačuvati svoj mir, kao što je to znao njezin neprijatelj, bila bi pobijedila, kao što je uvijek pobjeđivala. Ali njome je ovladala božanska srdžba, kao što je ovladala već prije drugim junakinjama, i ona je podlegla.
»Gospodaru,« reče »hoćeš li mi izvoljeti odgovoriti ili nećeš?«
Konačno on prekinu duboku šutnju i proglasi sebe za pristašu Slopea. »Pa, draga,« reče, »g. Slope i ja smo jako zaposleni.«
Time je rekao sve. Ništa drugo nije bilo potrebno. Izišao je na bojno polje, izdržao težinu borbe, sukobio se licem u lice s bijesom neprijatelja i iznio pobjedu. Kako li je lak uspjeh čovjeku, samo ako ostane vjeran samom sebi!
G. Slope je smjesta vidio u potpunosti veličinu svoga dobitka i okrenuo se poraženoj gospođi s pogledom slavlja, koji ona nije nikada zaboravila ni oprostila. Tu je pogriješio. Morao ju je pogledati ponizno i ublažiti njenu srdžbu čednim, zamolnim pogledom. Morao joj je svojim pogledom kazati, da je moli za oproštenje zbog svoga uspjeha i da se nada, da će ga ispričati zbog otpora, na koji ga je natjerala dužnost. Tako bi možda bio donekle umekšao tu zapovijednu narav i utro put budućim pregovorima. Ali g. Slope je namjeravao vladati bez pregovora. O zaboravljivi, neiskusni čovječe! Možeš li ti učiniti, da se ta mala, uplašena žrtva odijeli od žene, koja ga posjeduje? Možeš li ti provesti, da se oni odijele od stola i postelje? Nije li on meso njenog mesa i kost njene kosti, i ne mora li on i dalje to ostati? Je li za te sada jako probitačno, da ne popustiš i da slavodobitno uživaš, kako je ona sramno istjerana iz sobe? A hoćeš li ti moći biti prisutan, kad se zavjesa zatvori, kad se onaj strašni šljem dokaza sveže ispod njegova podbratka, kad one male ostatke biskupske hrabrosti natjera u strah resa na kapici njegove žene, koja će se tresti nad njegovom glavom? Hoćeš li se onda moći ugurati među njih, kad žena bude htjela da ostane »sa svojim gospodarom nasamo«?
Ali u ovom času slavlje g. Slopea bilo je potpuno, jer gospođa je Proudie bez ikakva daljeg pregovaranja izišla iz sobe i nije zaboravila zatvoriti za sobom vrata. Tada je uslijedio tijesni dogovor između novih saveznika, u kojemu je rečeno mnogo toga, što je g. Slope, na svoje iznenađenje, kazao, a biskup, čuo. Pa ipak, jedan je to rekao, a drugi čuo bez ikakva negodovanja. Sada se stvari nisu uljepšavale. Kapelan je otvoreno rekao biskupu, da svijet smatra, da je pod upravom svoje žene; da mu od toga trpi ugled i ličnost u dijecezi; da će se sigurno uvaliti u velike neugodnosti, bude li dopustio gđi. Proudie, da se miješa u stvari, koje ne odgovaraju ženskoj snazi; zapravo, da će biti od svih prezren, ne bude li odbacio jaram, pod kojim stenje. Biskup je isprva mumljao i čudio se i pravio se da ne vjeruje, što mu se govori. Ali njegovo nevjerovanje nije bilo jako čvrsto i uskoro se slomilo. Ubrzo je šutnjom priznao svoje stanje vazalstva i zarekao se da će, uz pomoć g. Slopea, promijeniti svoje držanje. G. Slope je iskoristio taj razgovor i za sebe. Objasnio je, kako mu je teško suprotstaviti se gospođi, koja je uvijek bila njegova zaštitnica, koja mu je na mnogo načina iskazala prijateljstvo, koja je, zapravo, preporučila njega biskupovoj pažnji. Ali, kako je izjavio, njemu je sada dužnost preča od svega. Postavljen je na osobito povjerljiv položaj i neposredno je i izrazito vezan uz biskupovu ličnost. U takvu položaju njegova savjest traži da pazi samo na biskupov interes, pa se stoga usudio dignuti glas.
Biskup je sve to povjerovao, a to je i bila namjera g. Slopea. To je pozlatilo pilulu, što mu ju je g. Slope morao dati, i za koju je biskup vjerovao, da će biti manje gorka nego ona druga pilula, koju je tako dugo vremena uzimao.
»Gospodar« je odmah dobio nagradu, kao dobro dijete. Dobio je nalog da smjesta napiše drugo pismo nadbiskupu, kojim prihvaća njegov poziv. To je pismo g. Slope, oprezniji od gospođe, sam odnio i svojim rukama bacio u poštanski sanduk. Tako je zajamčio da će taj čin samouprave biti, koliko više bude moguće, fait accompli.94 Molio je biskupa, nagovarao ga i prijetio mu, kako bi ga naveo, da smjesta napiše pismo i g. Hardingu, ali biskup, iako privremeno oslobođen od svoje žene, još nije bio zarobljen od g. Slopea. Rekao je, a to je vjerojatno rekao ispravno, da sa takva ponuda mora učiniti u nekom službenom obliku, da još nije spreman da taj oblik potpiše, i da bi mu bilo milije, prije nego što to učini, da se sastane s g. Hardingom. Međutim, g. Slope može zamoliti g. Hardinga, da ga pohodi. Zadovoljan tim uspjehom g. Slope ode za svojim poslom. Najprije je poslao dragocjeno pismo, što ga je imao u džepu, a onda je pošao po drugim poslovima, u kojima ćemo ga morati slijediti u narednim poglavljima.
Gospođa Proudie, pošto je dobila zadovoljštinu, kakva se može dobiti iz toga, da se zalupe vrata sobe svoga muža, nije odmah pošla gđi. Quiverful. Zapravo je prvih nekoliko časaka nakon svoga uzmaka osjećala, da više ne može razgovarati s tom gospođom. Morala bi priznati, da je poražena, priznati, da joj je s čela nestalo dijadema i žezla iz ruke. Ne, poslat će joj poruku s obećanjem, da će joj sutra ili preksutra napisati pismo. Odlučivši to, ona krenu prema svojoj spavaonici; ali ovdje se predomislila. Zrak toga posvećenog skloništa nekako joj je vratio hrabrost i dao joj više srčanosti. Kao što se Ahil zagrijao ugledavši svoj oklop, a Don Kihotovo srce ojačalo, kad bi zgrabio svoje koplje, tako je i gđa. Proudie stala očekivati nove lovorike, kad joj je oko palo na jastuk njenog muža. Nije htjela očajavati. Pošto je stvorila takvu odluku, sišla je dostojanstvena držanja i osvježena izgleda gđi. Quiverful.
Ta je scena u biskupovoj radnoj sobi potrajala dulje u zbilji nego u prepričavanju. Možda nismo iznijeli cijeli razgovor. Na svaki način, gđa. Quiverful je počela bivati vrlo nestrpljiva i mislila je, kako će farmeru Subsoilu dosaditi čekati je, kadli se vrati gđa. Proudie. O, tko bi mogao iskazati drhtaje majčinskog srca, dok je ponizna moliteljica gledala u lice velike gospođe, ne bi li na njemu pročitala obećanje kuće, prihoda, udobnosti i budućeg obilja, ili pak sudbinu trajnog i sve većeg siromaštva. Jadna majko! Jadna ženo! Malo je toga u tom licu, da te utješi!
»Gospođo Quiverful,« ovako stade govoriti gospođa s velikom strogošću i ne sjednuvši, »ustanovila sam, da se vaš muž u ovoj stvari ponio mlitavo i budalasto.«
Gđa. Quiverful smjesta ustade na noge, smatrajući da nije uljudno da ostane sjediti, dok biskupova žena stoji. Ali gđa. Proudie ju je zamolila, da opet sjedne, i prisilila je da sjedne, da bi ona mogla stajati nad njom i držati joj propovijed. Općenito se smatra za uvredljivu stvar, da neki gospodin ostane sjediti, dok drugi stoji pred njim, a mislimo, da isto pravilo vrijedi i za žene. Često se to tako osjeća, Mi smo skloni reći, da to nikada ne proizvede ni polovicu neugodnosti, ili ni polovicu osjećaja podređenosti, što je iskazuje kakav veliki čovjek time, što traži od svoga posjetitelja, da ostane sjediti, dok on s njime razgovara stojeći. Takva neodgojenost, kad se prenese u engleski, znači: »Priznati zakoni uljudnosti u svijetu traže od mene, da vam ponudim, da sjednete. Ako to ne učinim, vi ćete me pred svijetom optužiti, da sam nadut i loše odgojen. Dobro, poslušat ću svijet, ali sebe neću staviti u jednak položaj s vama. Vi možete sjesti, ali ja neću sjesti s vama. Sjednite, stoga, na moju zapovijed, a ja ću stajati i razgovarati s vama!«
To je upravo htjela da kaže gđa. Proudie. A gđa. Quiverful, premda je bila previše ustrašena i uzbuđena, a da bi tako protumačila puno značenje toga postupka, osjetila je njegov učinak. Bila je uznemirena, osjećala se neudobno, pa je po drugi put pokušala ustati.
»Molim vas, ostanite sjediti, gospođo Quiverful, molim vas ostanite sjediti. Kako kažem, vaš se muž pokazao kao slabić i luda. Nemoguće je, gospođo Quiverful, pomoći ljudima, koji neće sami sebi da pomognu. Jako se bojim, da sada ne mogu učiniti za vas ništa u toj stvari.«
»O, gospođo Proudie, nemojte govoriti tako,« reče jadna žena ponovo skočivši na noge.
»Molim vas ostanite sjediti, gospođo Quiverful. Jako se bojim, da više ništa ne mogu učiniti za vas u toj stvari. Vaš je muž, na sasvim neuračunljiv način, pristao da se odrekne onoga, što sam bila ovlaštena da mu ponudim. Sasvim je jasno, da biskup očekuje od svojih svećenika, da znaju, što hoće. Što će on konačno učiniti – što bismo na koncu mogli odlučiti da učinimo – to vam sada ne mogu reći. Poznavajući brojnost vaše obitelji...«
»Četrnaestero djece, gospođo Proudie, četrnaestero njih! A gotovo nemamo ni kruha – ni kruha! Strašno je to za djecu svećenika, strašno je to za čovjeka, koji je uvijek dostojno vršio svoju dužnost!« O sebi nije izustila ni jedne riječi, ali suze joj potekoše niz debele, grube obraze, na kojima je prašina kolovozne ceste ostavila svoje tragove.
Na stranicama ovoga romana gospođa Proudie nije naslikana kao ugodna i ljubezna gospođa. Nismo imali namjeru učiniti kod čitatelja dojam, koji bi bio previše u njenu korist. Propisano je, da svaki roman ima svoga muškog i ženskog anđela i muškog i ženskog đavla. Ako se uzme, da smo se na stranicama ovoga romana držali toga pravila, mora se pretpostaviti, da je ovaj posljednji značaj pao u udio gđe. Proudie. Ali ona nije bila potpuni đavo. Ispod njenog krutog haljetka nalazilo se srce, iako ono možda nije bilo veliko, a sasvim sigurno nije bilo lako pristupačno. Međutim, gđa. Quiverful je došla do njega, i gđa. Proudie se pokazala kao žena. Nećemo sada pokušavati da kažemo, da li je tu pomoglo četrnaestero djece, koja su vjerojatno oskudijevala kruhom, a moguće i odjećom, ili dostojnost očeva rada, ili izmiješana prašina i suze na majčinu licu. Ali gđa. Proudie je bila dirnuta.
Ona to nije pokazala, kao što bi to možda pokazale druge žene. Nije dala gđi. Quiverful eau-de-cologna niti naručila čašu vina. Nije je povela do svoga toaletnog stolića i ponudila joj, da se posluži njenim četkama i češljevima, ručnicima i vodom. Nije joj govorila umilne riječi niti je pokušavala da joj nježnim riječima vrati mir. Gđa. Quiverful bi, usprkos svojoj gruboj vanjštini, bila prijemljiva za takve nježne izraze brižnosti kao svaka druga gospođa u zemlji. Ali toga nije bilo. Umjesto toga gospođa je Proudie pljesnula rukom o ruku i izjavila – ne uz kletvu, jer ona, kao dama i štovateljica svete nedjelje i kao žena-biskup, nije mogla kleti – ali uz zakletvu, da neće »dopustiti, da se to učini«.
Značenje toga je bilo, da neće dopustiti, da imenovanje, što je obećano g. Quiverfulu, bude prijevarom oteto zbog izdajstva g. Slopea i slabosti njenog muža. Ona je to značenje ubrzo objasnila gđi. Quiverful.
»Zašto je vaš muž bio takva budala,« reče ona, sišavši sada s visokoga konja i sjednuvši povjerljivo tik uz svoju posjetiteljicu, »da je zagrizao u meku, što mu ju je taj čovjek dobacio? Da nije bio tako savršeno glup, ništa vas ne bi moglo spriječiti da odete u ubožnicu.«
Jadna je gđa. Quiverful bila prilično spremna da sama svojim jezikom optuži muža u lice, da je glup, a svojoj djeci možda nije uvijek govorila o njemu s onoliko poštovanja, s koliko je morala. Ali nipošto nije voljela čuti, kako ga drugi grde, pa ga je počela opravdavati i tumačiti, da je on naravno držao, da je g. Slope izaslanik same gđe. Proudie; da se smatra, da je g. Slope izričito njezin prijatelj, i da bi stoga g. Quiverful pokazao nepoštovanje prema njoj, da se usudio posumnjati u ono, što mu je kazao g. Slope.
Umekšana time, gđa. Proudie ponovo izjavi, da »neće dopustiti, da se to učini,« i na koncu posla gđu. Quiverful kući uvjerivši je, da će svom svojom moći i utjecajem, što ga ima u biskupskoj palači, ustrajati na tome, da bude imenovan g. Quiverful. Dok je ponavljala riječ »ustrajati«, pomišljala je na biskupa u njegovoj noćnoj kapici i, stisnuvši usne, neznatno je potresla glavom. O moji ambiciozni svećenici, duhovnici, ušima kojih su riječi nolo episcopari najslađe od svih, koji bi od vas htio biti biskup pod ovakvim uvjetima?
Gospođa je Quiverful stigla kući u farmerovim kolima, zapravo ne vesela srca, ali svijesna, da je učinila dobro, što je bila tamo.

Dvadeset i sedmo poglavlje

LJUBAVNA SCENA


G. Slope je, kao što smo rekli, izišao iz biskupske palače s osjećajem silnog slavlja. Nije on mislio, da je prebrodio svoje poteškoće. On se nije zavaravao. Ali je osjećao da je svoj prvi korak izveo dobro, tako dobro, kako su to dopuštale figure na šahovskoj dasci, i da nema ništa, što bi sebi morao predbaciti. Prije svega je poslao pismo nadbiskupu, a kad je to uredio, pošao je da još dalje iskoristi prednost, što ju je postigao. Da je gđa. Bold bila kod kuće, bio bi je pohodio, ali je znao, da je u Plumsteadu, i tako Je napisao ovo pisamce. Vjerovao je, da je to početak dugog i nježnog niza pisama.
»Draga gospođo Bold,
Vi ćete dobro razumjeti, da zasada ne mogu pisati Vašem ocu. Od srca želim da bih mogao i nadam se, da nije daleko dan, kad će se magle razići i nas dvojica upoznati jedan drugoga. Međutim, ne mogu se odreći užitka da Vam pošaljem ovih nekoliko redaka i da Vam javim, da se g. Quiverful danas, u mojoj prisutnosti, odrekao svakoga prava, što ga je ikada imao na upravništvo ubožnice, i da me je biskup uvjerio, da namjerava upravništvo ponuditi Vašem cijenjenom ocu.
Hoćete li ga, uz izraze moga poštovanja, zamoliti (jer vjerujem, da je i on tamo s Vama jedan od gostiju), da posjeti biskupa u srijedu ili četvrtak između deset i jedan. To je prema biskupovoj želji. Budite tako dobri pa me jednim retkom obavijestite, koji će dan i sat odgovarati g. Hardingu. Pobrinut ću se, da sluge dobiju nalog, da ga uvedu bez čekanja. Možda ne bi trebalo, da išta drugo kažem – ali ipak želim, da uvjerite svoga oca, da njegovo gospodstvo neće s njime raspravljati ni o čemu, što bi se bilo kako ticalo načina, na koji će on željeti da vrši svoju dužnost. Ja sam u prvom redu uvjeren, da nijedan svećenik ne bi mogao vršiti tu dužnost na veće zadovoljstvo nego što ju je on vršio, odnosno, nego što će je on vršiti opet.
Negdje prije bio sam neučtiv i previše nestrpljiv u pogledu starosti Vašega oca i moje. Nadam se, da će mi dopustiti, da se ispričam. Još se nadam, da ćemo s Vašom pomoći i srdačnim, savjesnim nastojanjem doživjeti, da ćemo staroj ustanovi priključiti takvu školu dana gospodnjega, koja će, božjom milošću i pomoću, biti blagodat za gradske siromahe.
Na prvi ćete pogled vidjeti, da je ovo pismo povjerljivo. To je, naravno, zbog predmeta, o kojemu pišem. Ali, isto tako naravno, ono je napisano za Vašega roditelja jednako kao i za Vas, ukoliko nađete za shodno, da mu ga pokažete.
Nadam se, da je moj dragi mladi prijatelj Johnny u najboljem zdravlju – dragi mali dečko. Da li i sada onako okrutno napada na one krasne, dugačke, svilenaste uvojke?
Moram Vam reći, da mnogo nedostajete svojim prijateljima u Barchesteru, ali bi bilo surovo ne dopustiti Vam boravak među cvijećem i poljima u ovom doista sparnom vremenu.
Molim Vas, da primite izraz moje iskrene odanosti,
Vaš,
Obadiah Slope.«

Barchester, petak.
Eto, to pismo, uzeto u cijelosti, i s obzirom, da je g. Slope želio sebi prisvojiti pravo na veliku intimnost s Eleanorom, ne bi bilo tako loše, da nije natuknuo ono u uvojcima. Gospoda ne pišu damama o njihovim uvojcima, ako nisu s njima u doista vrlo prisnim odnosima. Ali od g. Slopea se nije moglo očekivati, da to zna. Čeznuo je da ubaci malo ljubavi u svoje pismo, a opet je to smatrao neopreznim, jer je znao, da će pismo čitati g. Harding. Htio je tražiti od nje, da pismo bude strogo povjerljivo i da ga ne vide ničije oči osim njezinih, ali je osjećao, da ona takav zahtjev ne bi prihvatila. Stoga je zauzdao svoju strast, nije se potpisao sa »voli Vas«, te se umjesto toga zadovoljio komplimentom o uvojcima.
Pošto je dovršio pismo, odnio ga je u kuću gđe. Bold i, saznavši od služavke, da će se to popodne neke stvari slad u Plumstead, ostavio ga je, s mnogim upozorenjima, u njenim rukama.
Sada ćemo poći dalje za g. Slopeom, da s njime dovršimo dan, a onda ćemo se vratiti na njegovo pismo i značajnu sudbinu toga pisma u narednom poglavlju.
Ima jedna stara pjesma, koja nam daje vrlo dobar savjet u pogledu udvaranja:
Dobro je završiti ljubav staru,
Prije nego što započneš novu.

G. Slope nije poznavao mudrost te izreke i, prema tome, pošto je napisao pismo gđi. Bold, krenuo je da posjeti signoru Neroni. Zapravo je bilo teško reći, koja je od njih dvije stara, a koja nova ljubav, jer je g. Slope bio zatravljen objema gotovo u isto vrijeme. Možda je mislio, da nije loše imati još jednu za svaki slučaj, ali u ljubavi je to vrlo opasno za onoga, koji tako radi. Muškarac treba da upamti, da može lako između dva stolca pasti na zemlju.
Ali istina je, da je g. Slope išao za gđom. Bold slijedeći svoje plemenitije nagone, a za signorom, slijedeći lošije. Da je zadobio udovicu i oženio se njome, nitko ga za to ne bi mogao kriviti. Ti, čitatelju, i ja, i drugi Eleanorini prijatelji, mi bismo primili tu vijest s mnogo gnušanja i razočaranja, ali bismo se morali ljutiti na Eleanoru, a ne na g. Slopea. Biskup, muški i ženski, dekan i članovi kaptola, i svećenici dijeceze u punom zasjedanju, nitko ne bi mogao pronaći ništa protiv te veze. Ni samo duhovno vijeće, taj tajanstveni i moćni sinod, ne bi ni u kojem pogledu došlo u sukob s njom. Imati tisuću funti godišnje i krasnu ženu ne bi ni najmanje naškodilo glasu čarobnjaka s propovjedaonice, niti bi umanjilo milost i pobožnost uzorna svećenika.
Međutim, nije se činilo, da je njegova veza s gospođom Neroni iste vrste. U prvom redu, on je znao, da njezin muž živi, i stoga njegovo snubljenje nije moglo biti pošteno, a, u drugu ruku, ona nije imala ništa, čime bi mogla potaknuti njegovo pošteno snubljenje, kad bi takvo uopće dolazilo u obzir. Ne samo da je bila bez miraza, nego je nesretnim slučajem bila onesposobljena, da je ijedan muškarac, koji želi korisnog bračnog druga, odabere za ženu. G. Slope je bio svijestan činjenice, da je ona bespomoćni, beznadni bogalj.
Ali to je bilo jače od g. Slopea. Znao je da griješi, što poklanja svoje vrijeme stražnjem salonu kuće Dra. Stanhopa. Znao je, da bi ga ono, što se odigrava tamo, kad bi se otkrilo, potpuno upropastilo kod gđe. Bold. Znao je, da će o njemu uskoro izbiti sablazan i da će se među crnim kaputima barchesterskim proširiti vijesti, pretjerane vijesti, o uzdisajima, što ih je šaptao u uho toj gospođi. Znao je da postupa protiv ustaljenih principa u svom životu, protiv onih zakona ponašanja, kojima se nadao postići mnogo veći uspjeh. Ali, kako rekosmo, to je bilo jače od njega. Strast, po prvi put u njegovu životu, strast je ovladala njime.
Što se tiče signore, za nju ne bismo mogli pružiti takvu ispriku, jer ona, zapravo, nije marila za g. Slopea ništa više nego za dvadeset drugih, koji su prije njega čeznuli za njenom naklonošću. Ona je spremno, štaviše lakomo, prihvaćala njegove smjerne izraze poštovala. On je bio najljepša muha, što ju je Barchester dosada poslao u njenu mrežu. A signora je bila jak pauk, koji je gradio čudesne mreže i koji nije nikako mogao živjeti, a da ne lovi muhe. Ukus joj je u tom pogledu bio strašan, jer, kad bi ulovila žrtvu, ona joj više nije trebala. Nije je mogla posjetiti u bračnom zagrljaju kao što to čine mlade ženke pauka, za koje, u većini slučajeva, njihove majke predu paučinu. A nije ih mogla uništiti ni u kakvoj drugoj, manje zakonitoj, pustolovini. Njeno ju je nesretno bijedno stanje isključilo iz svake mogućnosti, da pobjegne s ljubavnikom, Bilo bi nemoguće pobjeći s gospođom, kojoj je trebalo troje slugu, da je pomaknu sa sofe.
Signora nije bila podložna nikakvoj strasti. Njeno je vrijeme ljubavi prošlo. Njeno srce, srce, kakvo je uopće imala, iživjelo se već u mladim godinama, u dobi, kad je g. Slope mislio na drugu knjigu Euklidovu i na svoj neplaćeni račun za zajutarke u kolidžu. Po godinama, ta je gospođa bila mlađa od g. Slopea, ali po osjećajima, po iskustvu u ljubavnim doživljajima, u spletkama, on je bio neizmjerno mlađi od nje. Ona je morala imati nekoga muškarca do svojih nogu. To je bilo najobičnije uzbuđenje njenog života. Uživala je u osjećaju snage, što joj ga je ono pružalo, to je sada bila jedina hrana njenoj ambiciji; hvalila bi se svojoj sestri, da od svakoga muškarca može napraviti ludu, a sestra, koja je bila jednako malo ispunjena ženskom nježnošću kao i ona, dobroćudno je smatrala, kako je samo lijepo, da se jadnom bogalju, koji je isključen iz svih običnih užitaka, dopusti takva zabava.
G. Slope je bio ludo zaljubljen, ali nije bio sasvim svijestan toga. Signora bi ga nabadala, kao što dječak nabada hrušta na pluto, da bi mogla uživati u divljoj agoniji njegova okretanja. A vrlo dobro je znala, što radi.
Pošto se dotjerao, koliko je to moguće svećeniku, koji odlazi u popodnevni posjet, stavivši oko vrata čist rubac, uzevši čist džepni rupčić i nove rukavice, te samo jedan soupçon95 mirisa, koji mu nije bio nepotreban, pokucao je oko tri sata na doktorovim vratima. U to je vrijeme signora gotovo uvijek bila sama u stražnjem salonu. Majka još ne bi bila sišla, doktor bi bio vani ili u svojoj sobi, Bertie bi bio vani, a Charlotte bi svakako izišla iz sobe, ako bi tko došao s namjerom da pohodi izričito njenu sestru. Takav je bio njen pojam o milosrđu i sestrinskoj ljubavi:
G. Slope je, po običaju, upitao za g. Stanhopa, a sluga mu je, po običaju, rekao, da je signora u salonu. Prema tome je pošao gore. Našao ju je, kao uvijek, kako leži na svojoj sofi s francuskim romanom pred sobom, a na njenom stolu je stajala otvorena prekrasna mala kutija za pisaći pribor, ukrašena umetnutim ornamentima. U času, kad je on ušao, ona je upravo bila pri pisanju.
»O, dragi prijatelju,« reče, pruživši mu preko pisaćeg stola ruku, »nisam vas danas očekivala i baš ovaj čas sam vam pisala...«
G. Slope, uhvativši meku, nježnu ruku u svoju, a bila je doista vrlo meka i nježna, sagne nad nju svoju ogromnu crvenu glavu i poljubi je. To je bila slika, koju je vrijedilo vidjeti, i čin, koji bi vrijedilo opisati, kad bi to autor znao učiniti, kako treba; bila je to slika, da se stavi na platno. G. Slope je bio krupan, nespretan, nezgrapan, a, kako je taj posao radio sa srcem, bio je i u neprilici. Dama je bila lijepa, kako rekosmo, i nježna. Njena ruka u njegovoj bila je kao ruža, što leži među mrkvama, a, kad ju je poljubio, imao je jednak izražaj, kakav bi imala krava, kad bi u svojoj hrani našla takav cvijet. Bila je divno skladna kao ležeća božica, samosvijesna, kao što je morala biti Venera96, kad je osvajala Adonisa.97
O, kad čovjek pomisli, da se takva gracija i ljepota ponizila i pristala da se trati na takve poslove!
»Baš ovaj čas sam vam pisala,« reče ona, »ali sada ovo, što sam nadrljala, može u košaru,« i podiže sa stola komad papira sa zlatnim rubom kao da će ga poderati.
»To bogme neće,« reče on, stavivši zabranu od tri i po kile težine ljudskog mesa i krvi na posvećeni papir. »Ništa, što ste za moje oči napisali, signora, ne smije se tako obeščastiti,« i on uze pismo, također ga stavi među mrkve, nahrani se njime, a onda ga stade čitati.
»Bože! Gospodine Slope,« reče ona, »nadam se, da ne mislite reći, da čuvate sve te gluposti, što vam ih pišem.
Polovicu vremena ne znam, što pišem, a, kad znam, onda sam svijesna, da nije za drugo nego da se baci u peć. Nadam se, da ne bolujete od gadne navike da spremate pisma.«
»Na svaki način ih ne bacam u košaru za otpatke. Ako im je suđeno, da budu uništena, ona umiru dostojno, spaljena na lomači, kao u stara vremena Didona.«98
»Probodena, naravno, čeličnim perom« reče ona, »da sličnost bude vjernija. Od svih dama, što ih poznam, mislim, da je gospođa Didona bila najgluplja. Zašto nije napravila kao Kleopatra?99 Zašto nije izvela svoje brodovlje i silom nastojala da ide s njim. Nije mogla podnijeti da izgubi zemlju, što ju je dobila prijevarom. A s druge strane, nije mogla pretrpjeti gubitak svoga ljubavnika. Tako je pala među dva stolca. Gospodine Slope, ma što radili, nikada nemojte miješati ljubav sa trgovinom.«
G. Slope se zacrveni preko ušiju i preko pjegavog čela sve do korijena kose. Bio je siguran, da signora zna sve o njegovim namjerama u vezi s gđom. Bold.
Savjest mu je govorila, da je otkriven. Sada treba da mu se izreče osuda, treba da bude kažnjen za svoju dvoličnost i odbačen od krasnoga stvorenja, što je tu pred njim. Jadni čovjek. Nije ni sanjao, sve da su njegove namjere u vezi s gđom. Bold i bile poznate signori, da bi to samo još dalo podstreka gospođinoj zabavi. Lijepo je bilo imati g. Slopea pod nogama, pokazati svoju moć praveći potpunu ludu od svećenika i tješiti se zbog svoga bezvjerstva dokazujući, kako vjera ima malo snage da svlada strasti čak i svojih svećenika, ali bi joj bilo još veće zadovoljstvo, kad bi mogla sebe uvjeriti, da svoju žrtvu u isto vrijeme odmamljuje od jedne druge, ljubav koje bi, kad bi je zadobio, bila u svakom pogledu blagotvorna i spasonosna.
Signora je doista, oštrim instinktom takve žene, otkrila, da je g. Slope sklon braku s gđom. Bold, ali, kad je spomenula Didonu, nije mislila na to. U času je, međutim, po crvenilu svoga udvarača, opazila, što mu je na umu, te nije oklijevala da to iskoristi.
Pogledala ga je ravno u lice, ne ljuti to, niti sa smiješkom, nego izrazitim i nadmoćnim pogledom. A onda, podigavši kažiprst, neznatno potrese glavom i reče:
»Ma što radili, dragi prijatelju, nikada nemojte miješati ljubav s trgovinom. Ili se držite novca i bogatstva, ili slijedite svoju ljubav kao ispravan muškarac, ali nikada ne pokušavajte oboje. Budete li radili tako, morat ćete umrijeti slomljena srca kao jadna Didona. Što ćete odabrati, g. Slope, ljubav ili novac?«
G. Slope nije imao na raspolaganju gotov patetičan odgovor kao što je imao dirljive epizode u svojim bez priprave održanim propovijedima. Osjećao je, da bi morao reći nešto lijepo, a isto tako nešto, što bi uklonilo proizvedeni dojam iz duha njegove ljubljene dame. Bio je, međutim, u priličnoj nevolji, kako da to izvede.
»Ljubav,« reče, »istinita, svemoćna ljubav, mora biti najjača strast, što je čovjek može osjetiti. Ona mora vladati svakom njegovom željom i staviti ustranu svako drugo nastojanje. Ali kod mene ljubav neće nikada djelovati tako, ako nije uzvraćena,« i on dobaci signori pogled nježnosti, koji je morao da nadoknadi sve nedostatke njegova govora.
»Poslušajte moj savjet,« reče ona. »Pustite ljubav. Konačno, što je ljubav? San nekolikih tjedana. To je sva njena radost. Razočaranje života jest njegova Nemeza.100 Tko je ikada imao uspjeha u pravoj ljubavi? Ako je ljubav uspješna, to je dokaz, da nije prava. Prava je ljubav uvijek očajna i tragična. Julija101 je voljela, Hajdi102 je voljela, Didona je voljela, pa kako je sve to svršilo? Troilus103 je volio, pa je izgubio život.«
»Troilus je volio i bio izigran,« reče g. Slope zastupajući muško stajalište. »Muškarac može voljeti, a opet ne mora biti Troilus. Sve žene nisu Kreside.«
»Ne, sve žene nisu Kreside. Lažnost nije uvijek na ženskoj strani. Imogen104 je bila vjerna, pa kakvu je nagradu doživjela? Njezin je muž povjerovao, da je postala ljubavnica prvog muškarca, koji joj se približio u njegovoj odsutnosti. Dezdemona105 je bila vjerna, pa su je ugušili.
Ofelija106 je bila vjerna pa je poludila. U ljubavi nema sreće, osim na koncu engleskog romana. Ali u bogatstvu, novcu, kućama, zemlji, pokretnoj imovini, u blagodatima ovoga svijeta, da, u njima ima nešto opipljivo, nešto, što se može zadržati i u čemu se može uživati.«
»O, ne,« reče g. Slope, osjećajući se obvezanim da uloži nekakav prosvjed protiv tako nepravovjerne doktrine, »blagodati ovoga svijeta neće nikoga usrećiti.«
»A što će vas usrećiti – vas – vas?« upita ona, podignuvši se i razgovarajući s njim odlučno preko stola. »Iz kojega izvora vi očekujete sreću? Nemojte mi reći da je ne očekujete. Neću vam vjerovati. To je težnja, u kojoj svako ljudsko biće provede svoj život.«
»A ta je čežnja uvijek uzaludna,« reče g. Slope. »Tražimo sreću na zemlji, a morali bismo se zadovoljiti nadom u sreću nebesku.«
»Phi! Naučavate nešto, u što znate da ne vjerujete. Svi ste vi takvi. Ako znate, da nema zemaljske sreće, zašto čeznete da postanete biskup ili dekan? Zašto želite zemlju i prihod?«
»Imam prirodne ljudske sklonosti,« reče on.
»Naravno, da imate; a imate i prirodne ljudske strasti, i stoga kažem, da ne vjerujete u nauku, što je naučavate. Sveti Pavao je bio zanešenjak. On je vjerovao tako, da se njegove ambicije i strasti nisu sukobljavale s njegovim vjerovanjem. Tako vjeruje i istočnjački fanatik, koji provede pola svoga života stojeći uspravno na stupu. Što se mene tiče, neću da vjerujem u nikakvo vjerovanje, koje se ne očituje vanjskim znacima. Neću da vjerujem, da je ikakvo propovijedanje iskreno, ako ga ne potvrđuju djela propovjednikova.«
G. Slope je bio zbunjen i užasnut, ali je osjećao, da ne može odgovoriti. Kako bi mogao ustati i početi propovijedati nauku svoga Gospodara, a došao je ovamo po đavoljem poslu? Da nije iskreno vjerovao, to bi mu bilo lako. Imao je smionosti za jako mnogo stvari, ali nije imao smionosti da od riječi božje učini igračku. Signora je sve to razumjela i jako ju je zabavljalo gledati svoga hrušta, kako se vrti na njenoj igli..
»Vaša duhovitost uživa u takvim dokazima,« reče on, »ali vaše se srce i razum ne slažu s njima.«
»Moje srce!« reče ona. »Potpuno krivo shvaćate temelje moga ustrojstva, ako mislite, da tako nešto postoji u meni.« Na kraju krajeva, u svemu, što je signora rekla, bilo je vrlo malo lažnoga. Ako je g. Slope dopuštao, da ga vara, to je bila njegova pogreška. Ništa nije moglo biti iskrenije nego njene izjave o samoj sebi.
Pred njom je još stajao mali pisaći stol, kao neki, da tako kažemo, obrambeni zid od neprijatelja. Sjedila je gotovo jednako uspravno kao uvijek, a on je dovukao stolac sasvim do sofe, tako da je između njega i nje bio samo ugao stola. Desilo se, da je, dok je govorila, položila ruku na stol, a g. Slope je, odgovarajući joj, stavio svoju ruku na njezinu.
»Da nemate srca?!« reče on. »To je teška optužba, što je podižete protiv same sebe, optužba za nešto, za što vas ne mogu okriviti...«
Ona povuče svoju ruku, ne brzo i srdito, kao da bi bila uvrijeđena njegovim dodirom, nego nježno i polako.
»Vi o tome ne možete dati svoj sud,« reče ona, »jer me niste iskušali. Ne, nemojte reći, da to namjeravate učiniti, jer znate, da tako nešto ne namjeravate, a, zapravo, ni ja. Što se tiče vas, vi ćete svoje obećanje vjernosti položiti tamo, gdje će ono imati za posljedicu nešto stvarnije nego što je osvajanje takve sablasne, samrtne ljubavi kao što je moja...«
»Vaša bi ljubav bila dostatna da zadovolji snove vladara,« reče g. Slope, a da mu značenje njegovih riječi nije bilo potpuno jasno.
»Recite nadbiskupa, gospodine Slope,« reče ona. Jadni čovjek! Bila je s njim vrlo okrutna. Pri toj njenoj aluziji na njegovo zvanje, on se ponovo stao vrtjeti na plutu. Pa ipak, pokušao je da se nasmiješi pa ju je nježno optužio, da se šali sa stvari, koja je, kako reče, za nj od životnog značenja.
»Eto – kakve lude vi muškarci pravite od nas,« odgovori ona. »Kako se do mile volje poigravate s nama, a od svih muškaraca svećenicima najglađe teku medene, mazne riječi. Hajde, pogledajte me u lice, g. Slope, smiono i otvoreno.«
G. Slope je pogleda čeznutljivim, zaljubljenim pogledom i pri tom opet ispruži ruku, da uhvati njezinu.
»Rekla sam vam, da me pogledate smiono, gospodine Slope, ali ograničite svoju smionost na oči.«
»O, Madeline,« uzdahnu on.
»Ja se, istina, zovem Madeline,« reče ona, »ali me nitko osim moje obitelji ne zove tako. Gledajte mi sada u lice, gospodine Slope. Treba li da protumačim vaše riječi, da me volite?«
To g. Slope nije nikada rekao. Ako je dolazio onamo u ikakvim gotovim planom, njegova je namjera bila udvarati se toj gospođi, a da ne izusti nikakvu sličnu izjavu. Bilo je, međutim, sasvim nemoguće, da sada zaniječe svoju ljubav. Nije mu stoga preostalo drugo nego da se zbunjeno spusti pred sofom na koljena i da joj se zakune, da je voli ljubavlju, koja nadilazi ljudsku ljubav.
Signora je primila tu izjavu, a da se pri tom vrlo malo uzrujala ili pokazala bilo kakvo iznenađenje. »A sada mi odgovorite na još jedno pitanje,« reče ona. »Kada ćete se oženiti mojom dragom prijateljicom Eleanorom Bold?«
Jadni se g. Slope vrtio okolo naokolo u smrtnim mukama. U položaju, u kakvu se nalazio, bilo mu je doista vrlo teško znati, što da odgovori. A opet, ako ne odgovori ništa, time će se najizrazitije osuditi. Isto tako bi mogao odmah priznati, da je kriv za ono, za što ga optužuju.
»A zašto me okrivljujete za takvu neiskrenost?« upita on.
»Neiskrenost! Nisam rekla ništa o neiskrenosti. Niti sam vas optužila, niti vas optužujem. Molim vas, nemojte se preda mnom braniti. Kažete, da ste zaljubljeni u moju ljepotu, a s druge strane, vi ste uoči vjenčanja s drugom. To je za me priličan kompliment. Vi se morate braniti pred gđom. Bold. To će vam biti teško, ali će vam možda poći za rukom, da joj to sakrijete. Vi ste svećenici lukaviji od ostalih ljudi.«
»Signora, rekao sam vam, da vas ljubim, a vi mi se sada rugate?«
»Rugam?! Što je vama, čovječe? Što biste vi htjeli? Hajde, odgovorite mi sabrano – ne bez razmišljanja, nego sabrano i promišljeno – zar se nećete oženiti gđom. Bold?«
»Ne,« reče on. A govoreći to, gotovo je mrzio vatrenom mržnjom ženu, koju nije mogao, a da ne ljubi vatrenom ljubavlju.
»Međutim je sigurno, da ste njen obožavalac?«
»Nisam,« reče g. Slope, kojemu je riječ »obožavalac« bila osobito neukusna. Signora je unaprijed znala, da će mu ta riječ biti neukusna.
»Ne znam baš,« reče ona. »Zar se vi njoj ne divite? Po mom ukusu, ona je savršenstvo engleske ljepote. A osim toga, ona je i bogata. Ja bih bila pomislila, da je ona upravo onakva žena, kakva bi vas mogla privući. Slušajte, gospodine Slope, dopustite, da vas u toj stvari savjetujem. Oženite se dražesnom udovicom! Bit će dobra majka vašoj djeci i odlična gospodarica u kućanstvu svećenika.«
»O, signora, kako možete biti tako okrutni?«
»Okrutna?« reče ona, promijenivši ton šaljive podrugljivosti, kojim se dotada služila, u glas, koji je imao izrazito ozbiljan prizvuk. »Je li to okrutnost?«
»Kako mogu voljeti drugu, kad moje srce pripada samo vama?«
»Kad bi to bila okrutnost, gospodine Slope, što biste rekli o meni, kad bih izjavila, da uzvraćam vašu strast? Što biste mislili, kad bih vas vezala, makar samo ljubavničkom zakletvom, da dnevno hodočastite k ovom mome ležaju. Što mogu ja pružiti muškarcu za uzvrat za njegovu ljubav? O, dragi prijatelju, niste vi potpuno shvatili težinu moje sudbine.«
G. Slope nije cijelo to vrijeme klečao. Nakon svoje ljubavne izjave, ustao je toliko brzo, koliko je to bilo u slaganju s novim položajem, u kojem se našao, i sada je stajao poduprijevši se o naslon stolca. Taj izljev nježnosti sa strane signore toliko ga je dirnuo. Načas je osjetio, da bi mogao sve žrtvovati, da osvoji ljubav toga krasnog stvorenja pred sobom, te sakate, šepave i već udate žene, kakva je bila ona.
»A ne smijem li ja suosjećati s vašom sudbinom?« upita on. Sada je sjeo na sofu i nogom odgurnuo stol.
»Suosjećanje je jako blizu samilosti!« reče ona. »Ako me budete sažaljevali, ovakva bogalja, kakav sam ja, ja ću vas s prezirom odgurnuti od sebe.«
»O, Madeline, ja ću vas samo voljeti,« i on joj ponovo uhvati ruku i stade je obasipati poljupcima. Sada je nije povukla, nego je sjedila, dok joj je on ljubio ruke, i gledala ga svojim velikim očima, upravo kao što bi pauk gledao muhu, koja je sasvim sigurno uhvaćena.
»Recimo, da signor Neroni dođe u Barchester,« reče ona, »da li biste se s njim upoznali?«
»Gospodin Neroni!« reče on.
»Da li biste ga predstavili biskupu, gđi. Proudie i mladim gospođicama?« reče ona, ponovo se utekavši onom strašnom podrugljivom glasu, koji je g. Slope osobito mrzio.
»Zašto me to pitate?« reče on.
»Zato, jer je potrebno da znate, da postoji signor Neroni. Mislim, da ste to zaboravili.«
»Kad bih mislio, da ste za onoga nesretnika sačuvali i mrvicu ljubavi, koje on nikada nije bio vrijedan, prije bih umro, nego da vas smetam iskazima svojih osjećaja. Ne, kad bi vaš muž bio gospodar vašeg srca, možda bih vas volio, ali vi to nikada ne biste saznali.«
»Opet govorite o mom srcu! Prema tome vi mislite, da muž, koji nije gospodar srca svoje žene, nema prava na njenu vjernost. Ako žena prestane voljeti, smije prestali i biti vjerna. Da li vi tako gledate na tu stvar, vi, svećenik engleske crkve?«
G. Slope je sam u sebi svom silom nastojao odbaciti prljavštinu, što mu je kaljala dušu. Borio se da se otkine od kobne sirene, što ga je očarala. Ali to nije mogao. Nije više mogao osloboditi srce. Tražio je raskošnu radost u ljubavi prema tome krasnom stvorenju, a već je ustanovio, da je našao gotovo samo razočaranje i grižnju savjesti. Naišao je na plod Mrtvoga mora, naoko tako sladak i ukusan, a po okusu tako gorak i odvratan. Stavio je na usta jabuku, a ona se među zubima pretvorila u pepeo. Pa ipak, nije se mogao otkinuti. Znao je, nije mogao ne znati, da mu se ruga, da ismjehiva njegovu ljubav i vrijeđa slabost njegove vjere. Ali ona je napola pristajala, da je obožava, a taj polovični pristanak toliko je razbuktao njegov plamen, da ga izvor njegove pobožnosti nije mogao ugasiti. Počeo se osjećati divljim, razdraženim i osvetljivim. Razmišljao je o strogim riječima, o kakvoj prezirnoj primjedbi, kojom bi je presjekao, kao što njezine prezirne primjedbe presjeku njega. Stojeći tamo šutke pred njom, načas je pomislio, da bi, ako želi slomiti njezin ponosni duh, morao to učiniti tako, da bude ponosniji od nje; da mora, želi li je podložiti i prisiliti, da ga moli za ljubav, iznijeti pobjedu nad njom svojom ravnodušnošću. Sve mu je to prolazilo mozgom. Što se tiče teoretskog znanja, on je znao, ili je bar mislio da zna, kako treba ukrotiti ženu. Ali, kad bi pokušao provesti svoju taktiku u djelo, doživio bi neuspjeh kao dijete. Teoretsko znanje u poslovima između muškarca i muškarca, a pogotovu između muškarca i žene, nema nikakva izgleda u uspjeh. G. Slope je bio divlje, ludo i iskreno zaljubljen i nikada nije igrao ljubavnu igru. Signora nije uopće bila zaljubljena, ali je bila dorasla svakom potezu na daski. Bilo je to, kao da Philidor107 igra s kakvim učenikom.
I tako ga je ona i dalje vrijeđala, a on je to i dalje podnosio.
»Ljubavi žrtvovati svijet!« reče ona, odgovarajući na neko ponovno bljutavo očitovanje njegove strasti, »koliko li je puta ta ista stvar rečena, a svaki put jednako lažno.«
»Lažno!« reče on. »Hoćete li da kažete, da vam ja lažem? Hoćete li da kažete, da moja ljubav nije istinska?«
»Lažno? Naravno, da je lažno, lažno kao otac laži – ako laži uopće treba oca, i ako se nije sama začela još u početku svijeta. Vi ste spremni ljubavi žrtvovati svijet? Dakle, da vidimo, što ćete žrtvovati. Ništa ne držim do bračnih zavjeta. Onaj nesretnik, mislim, da ste bili tako dobri, da ga tako nazovete, kome sam zakletvom obećala ljubav i poslušnost, tako je podao, da se o njemu može misliti samo s odvratnim gađenjem. U tajnom pretincu svoga srca ja sam se od njega rastala. To je za me jednako vrijedno, kao da su se stari lordovi mjesecima naslađivali pojedinostima njegova razvratnog života. Ništa mi nije stalo, što će reći svijet. Hoćete li i vi biti tako iskreni? Hoćete li me povesti kući kao svoju ženu? Hoćete li me zvati gospođom Slope pred biskupom, dekanom i prebendarima?« Jadni je, izmučeni nesretnik stajao šutke, ne znajući, što da kaže. »Što, nećete. Recite mi, dakle, koji vi to dio svijeta želite žrtvovati mojim dražima?«
»Kad biste bili slobodni, sutra bih vas poveo u svoj dom i ništa više ne bih tražio.«
»Slobodna sam,« reče ona, gotovo se trgnuvši u svojoj odlučnosti. Jer, iako nije bilo istine u njenoj tobožnjoj naklonosti prema njenom obožavatelju svećeniku, bilo je istinskog osjećaja u njenom preziru i podrugljivosti, s kojom je govorila općenito o braku. »Slobodna sam, slobodna kao ptica. Evo, hoćete li me uzeti ovakvu, kakva sam? Udovoljite svojoj želji. Žrtvujte svijet i dokažite, da ste pravi muškarac.«
G. Slope ju je morao uhvatiti za riječ. Ona bi se onda povukla, a on bi izbio punu korist iz njene ponude. Umjesto toga, on je stajao smućen i zabezeknut, provlačeći prstima kroz mekanu crvenu kosu i razmišljajući, dok je zurio u njeno raspaljeno lice, kako njena čudesna ljepota, još dok zuri u nju, postaje sve čudesnija i čudesnija. »Ha, ha, ha!« nasmija se ona glasno. »Hajde, g. Slope, nemojte više govoriti o tome, kako biste žrtvovali svijet. Ljudi, koji su prešli dvadeset i jednu godinu, ne bi nikada smjeli sanjariti o takvim stvarima. Vi, i ja, ako je još preostao kakav talog ljubavi u nama, ako još imamo ostataka strasti, što su preostale u našem srcu, mi bismo morali bolje gospodariti našim zalihama. Nismo u našoj première jeunesse.108 Svijet je vrlo lijep. Barem vaš svijet. Možete dobiti svakovrsne bogate župe, a možda uživati i u biskupstvu. No, priznajte, kad dobro razmislite, da ne biste te stvari žrtvovali za smiješak šepave dame.«
Na to nije mogao odgovoriti. Da bi barem nekako sačuvao dostojanstvo, osjećao je, da mora šutjeti.
»Hajde, nemojte se sada držati tako kiselo. Nemojte se ljutiti, jer sam vam rekla nekoliko najočitijih istina. Svijet, u kakvu sam se našla, naučio me je, nažalost, gorkim istinama. Hajde, recite, da ste mi oprostili. Zar nećemo ostati prijatelji?« i ona mu ponovo pruži ruku.
On je sjeo na stolac do nje, prihvatio pruženu ruku i nagnuo se nad nju.
»Evo,« reče ona sa svojim najslađim, najdražesnijim osmijehom – osmijehom, za koji bi čovjek morao biti oklopljen trostrukim čelikom, da mu odoli – »evo, stavite na ruku pečat oproštenja,« i ona je podigne do njegova lica. On ju je ljubio i ljubio, pružio se nad njom, kao da želi milost svoga oproštenja protegnuti i dalje od ruke, koja mu je ponuđena. Njoj je, međutim, pošlo za rukom obuzdati njegov žar. Za čovjeka, koga je tako lako zaluditi kao toga jadnog kapelana, ruka je sasvim sigurno dovoljna.
»O, Madeline!« reče on, »recite mi, da me volite – da li – da li me volite?«
»Pst,« reče ona. »Čujem mamine korake. Naš tête-à-tête 109 je strahovito dugo trajao. Sad će biti dobro, da odete. Ali ćemo vas uskoro opet vidjeti, zar ne?«
G. Slope obeća, da će narednog dana doći opet u pohode.
»I molim vas, g. Slope,« nastavi ona, »odgovorite na moje pismo. Imate ga u svojoj ruci, iako moram s negodovanjem reći, da se u ova dva sata niste udostojali da ga pročitate. Radi se o školama dana gospodnjega i djeci. Vi znate, koliko želim, da mi dođu ovamo. U tu svrhu sam i sama učila katekizam. Morate to urediti za idući tjedan. Naučit ću ih, u najmanju ruku, da se pokoravaju svojim duhovnim pastirima i učiteljima.«
G. Slope je samo nešto malo rekao o školama dana gospodnjega, zatim se oprostio i pošao kući tužna srca, nemirna duha i nečiste savjesti.

Dvadeset i osmo poglavlje

DR. GRANTLY I NJEGOVA ŽENA ISKAZUJU GOSTOPRIMSTVO GĐI. BOLD U PLUMSTEADU


Sjetit ćete se, da je g. Slope, ostavivši svoj billet doux110 u kući gđe. Bold, bio obaviješten, da će pisamce biti poslano njoj u Plumstead toga popodneva. Zapravo su se arhiđakon i g. Harding dovezli zajedno u grad kočijom, pa su se dogovorili, da će se, prije nego što pođu kući, navratiti po Eleanorine stvari. Tako su i učinili, a služavka, predavši kočijašu košaricu i velik zavežljaj, brižno i uredno spakovan, pruži kroz prozor kočije poslanicu g. Slopea. Arhiđakon, koji je sjedio uz prozor, uzme pismo i smjesta prepozna rukopis svoga neprijatelja.
»Tko je to donio?« upita on.
»Donio ga je sam g. Slope, velečasni,« reče djevojka, »i jako je želio, da bi ga gospođa danas dobila.«
Kočija je otišla, a pismo je ostalo u arhiđakonovoj ruci. Gledao je u nj kao da u ruci drži košaru punu riđovki. Ne bi bio mogao imati gore mišljenje o tom dokumentu, sve da ga je i pročitao i ustanovio, da je razuzdan i bezbožan. Osim toga je učinio ono, što običavaju učiniti toliki mudri ljudi u sličnim prilikama: smjesta je osudio osobu, kojoj je pismo napisano, kao da je ona nužno particeps criminis.111
Jadni g. Harding, iako nije nipošto želio dati podstreka bliskosti između g. Slopea i svoje kćeri, dao bi sve na svijetu, da je mogao sakriti to pismo od svoga zeta. Ali sada je to bilo nemoguće. Tamo je bilo, u njegovoj ruci, a zetovo je lice bilo tako ispunjeno gnušanjem, kao da je potpuno sigurno, da pismo sadrži sve izljeve sretnog ljubavnika.
»Vrlo mi je neugodno,« reče on nakon nekoga vremena, »da se to odvija pod mojim krovom.«
U tome je arhiđakon bio vrlo nerazuman. Pošto je svoju svast pozvao u svoju kuću, prirodna je posljedica bila, da će ondje primati svoja pisma. A, ako se g. Slopeu svidjelo da joj piše, njegovo će pismo, naravno, biti poslano za njom. Ktome, sama činjenica, da je netko pozvan u čiju kuću, uključuje u sebi povjerenje sa strane pozivača. On je pokazao, da smatra gđu. Bold kao prikladnu osobu, da stanuje kod njega, jer ju je pozvao, po je bilo vrlo surovo prema njoj, da se tuži, da mu je ona narušila svetost doma, kad počinjenu krivnju nije počinila ona.
G. Harding je to osjećao, a osjećao je također, da je ono, što je arhiđakon rekao o svom krovu, vrlo uvredljivo za nj kao Eleanorina oca. Ako je Eleanora i primila pismo od g. Slopea, zašto bi to okaljalo čistoću kućanstva Dra. Grantlyja? Vrijeđalo ga je, da se o njegovoj kćeri tako sudi i govori, i zaključio je, da ona, čak i kao gospođa Slope, mora njemu biti draža nego ijedno drugo stvorenje na cijelom svijetu. Samo što nije planuo i sve to rekao, ali zasada se još suzdržao.
»Evo,« reče arhiđakon, pružajući uvredljivu poslanicu svome tastu, »ja neću biti dostavljač njegovih ljubavnih pisama. Vi ste njezin otac pa možete s pismom učiniti, što mislite, da je zgodno.«
Pod tim, da učini, što misli, da je zgodno, arhiđakon je doista mislio, da bi g. Harding imao pravo da otvori i pročita pismo i da poduzme sve, što bi kao posljedica toga bilo potrebno. Istini za volju, Dr. Grantly je osjećao veću radoznalost da sazna sadržaj pisma nego što bi je njegova povrijeđena krepost mogla opravdati. Naravno, sam ga nije mogao otvoriti, ali je želio navesti g. Hardinga da shvati, da bi on, kao Eleanorin otac, imao puno pravo na to. Misao o takvu postupku nije g. Hardingu uopće pala na pamet. Njegova je vlast nad Eleanorom prestala, kad je postala žena Johna Bolda. Nije imao ni najmanje želje da ispituje, tko joj piše. Stoga je stavio pismo u džep, i jedina mu je želja bila, da je to mogao učiniti bez arhiđakonova znanja. Obojica su preostalu polovicu puta do kuće sjedili šuteći, a tada Dr. Grantly reče: »Možda će biti dobro, da joj ga preda Suzana. Ona može bolje nego ijedan od nas objasniti svojoj sestri, kolika je sramota za nju to poznanstvo.«
»Mislim, da ste vrlo nepravedni prema Eleanori,« uzvrati g. Harding. »Ne mogu priznati, da se osramotila, niti smatram za vjerojatno, da će ona to učiniti. Ona ima pravo da se dopisuje, s kim god želi, i ja neću da je krivim zbog toga, što je dobila pismo od Slopea.«
»Nadam se,« reče Dr. Grantly, »da ne želite, da se uda za toga čovjeka. Nadam se, da ćete priznati, da bi se osramotila, kad bi to učinila.«
»Ne želim, da se uda za nj,« reče zbunjeni otac. »Ne volim ga i ne vjerujem, da bi bio dobar muž. Ali, ako Eleanora odluči da to učini, sasvim sigurno neću pomisliti, da se osramotila.«
»Gospode bože,« uskliknu Dr. Grantly i zabaci se u kut kočije. G. Harding nije više ništa govorio, nego je započeo svirati jednu tužaljku zamišljenim gudalom po zamišljenom cellu, za koje kao da nije bilo dosta mjesta u kočiji, i on je tako svirao, s raznim varijacijama, sve dok nisu došli do vrata župnoga dvora.
Arhiđakon je prevrtao u mozgu tužne stvari. Dosada je uvijek gledao na svoga tasta kao na vjerna pristašu, premda je znao, da je on čovjek, koji, za tu ulogu nema nikakvih borbenih osobina. Nije se bojao, da bi g. Harding prešao k neprijateljima, iako nikada nije imao visoko mišljenje o hrabrosti bivšega upravnika da razbije neprijateljske redove. Sada se, međutim, činilo, da je Eleanora, svojom lukavštinom, potpuno uhvatila u zamku i zbunila svoga oca, lišila ga moći rasuđivanja, otela mu najmilije i najljepše u njegovu životu i dovela ga do toga, da je postao trpeljiv prema čovjeku, čija bi mu drskost i prostota još pred nekoliko godina bila nepodnošljiva. Da je sve to uglavnom tako uređeno između Eleanore i g. Slopea, o tome više nije moglo biti nikakve sumnje. Čak bi se teško moglo sumnjati, da g. Harding zna, da je tome tako. Bilo je i previše očito, da on u to u najmanju ruku sumnja i da je spreman da to odobri.
A, ako ćemo kazati istinu, tako je i bilo. G. Harding nije volio g. Slopea, i to upravo toliko, koliko mu je bilo u naravi, da nekoga ne voli. Da je njegova kći željela učiniti nešto, što bi mu se najmanje sviđalo u vezi s njenom ponovnom udajom, teško da bi pogodila bolje nego da se uda za g. Slopea. Ali, kako je sada sebi često govorio, kakvo pravo ima on da je osudi, ako ona ne učini ništa, što bi bilo doista krivo? Ako joj se sviđa g. Slope, to je njezina stvar. Njemu je doista bilo divno čudo, da se ženi njenog duha, njenog odgoja, tako profinjena i tako istančana ukusa, sviđa takav čovjek. A onda se upitao, je li moguće, da joj se on sviđa.
O, slabi čovječe! Najmilosrdniji, najkršćanskiji, ali i najslabiji od svih ljudi! Zašto je nisi upitao? Nije li ona kći tvoje krvi, dijete tvoga srca, tebi najmilije biće od svih ljudi? Nije li ti ona, u godinama najbliskije privrženosti, dokazala svoju iskrenost, dobrotu i kćerinju poslušnost? Pa ipak, znajući i osjećajući sve to, ti si mogao izdržati da hodaš pipajući u tami, slušao si, kako o njoj govore riječima što su ranjavale tvoje očinsko srce, a nisi mogao da je obraniš, kako si to morao učiniti!
G. Harding nije ni prije ni sada vjerovao, da se njegova kći namjerava udati za toga čovjeka, ali se bojao to svoje mišljenje ustvrditi. Kad bi ona to ipak učinila, ne bi bilo uzmaka. U svom je srcu želio: prvo, da nema ništa istine u nagađanjima arhiđakonovim, i toj bi želji rado potpuno povjerovao, da se usudio; drugo, da se brak uzmogne spriječiti, ako ga, na nesreću, Eleanora namjerava sklopiti; treće, ako je toliko zaluđena, te se uda za nj, da on uzmogne opravdati svoje držanje i izjaviti, da nema nikakva razloga, da se odijeli od nje.
Želio je vjerovati, da ona nije sposobna za takvu udaju; želio je pokazati, da tako misli o njoj, ali je također želio, da može kasnije kazati, da ona nije učinila ništa krivo, ako bi se na nesreću pokazalo, da je drukčija nego što je on mislio, da jest.
Takva se kolebljivost mogla opravdati samo ljubavlju, ali ljubav ju je i opravdavala. U g. Hardingu je bilo malo što bi podsjećalo na Rimljanina. On se nije mogao odreći svoje Lukrecije112, pa makar je i okaljalo prihvaćeno udvaranje svećenika Tarkvinija u palači. Ako se Tarkvinije može spriječiti, da to učini, vrlo dobro; ali, ako se ne može, očevo će srce i dalje biti otvoreno za svoju kćer, i on će je prihvatiti, kakva bude, zajedno s Tarkvinijem i svime ostalim.
Duh Dra. Grantlyja bio je jačega kalibra. Njemu nipošto nije nedostajalo srca. Volio je poštenom, istinskom ljubavi svoju ženu, djecu i prijatelje. Volio je svoga tasta i bio je potpuno spreman voljeti i Eleanoru, kad bi bila jedna od njegovih pristaša, kad bi bila na njegovoj strani, kad bi smatrala Slope i Proudije za neprijatelje čovječanstva, a priznavala i osjećala blagotvorne zasluge Gwynna i Arabina. Želio je biti, kako je on to zvao, »siguran« u sve one, što ih je pripustio u svetište svoje kuće i srca. Nije mogao uživati u društvu, kojemu je nedostajalo stanovitoga osjećaja vjernosti i postojanosti prema principima visoke crkve, i to mu je bilo isto što i slobodno zidarstvo. Nije bio strog u lučenju. Bez nestrpljivosti je podnosio mnoge različite stupnjeve konzervatizma engleske crkve, ali sa Slopeima i Proudijima se nije mogao složiti.
Ktome mu je nedostajala, ili bi možda bilo ispravnije reći, nije ga mučila ona ženska nježnost, koja je bila tako osebujna za g. Hardinga. Njegovi su osjećaji prema prijateljima bili ovakvi: biti uz njih, dok god oni budu uza nj; raditi s njima rame uz rame i biti vjeran prema vjernima. Nije on poznavao onu krasnu ljubav, koja zna biti iskrena i prema lažnom prijatelju.
I tako se ta dva čovjeka, svaki prilično nesretan na svoj način, vratiše u Plumstead.
Bilo je okasno, kad su stigli onamo, i dame su već bile otišle u gornji kat, da se odjenu za večeru. Nisu više ništa razgovarali, kad su se rastali u predvorju. Idući u svoju sobu, g. Harding pokuca na Eleanorinim vratima i predade joj pismo. Arhiđakon se požurio na svoje područje, da se iz jada svojoj vjernoj drugarici.
Nećemo ulaziti u pojedinosti razgovora, što se odvijao između bračnih odaja i susjedne sobe za odijevanje. Čitatelj, koji je sada dobro upoznat s osobama, kojih se to tiče, može sebi lako zamisliti taj razgovor. Cijela njegova srž mogla se također pročitati na čelu gđe. Grantly, kad je sišla na večeru.
Eleanora, primivši pismo iz očevih ruku, nije imala ni pojma, od koga je. Nikada nije vidjela rukopis g. Slopea, a, ako jest, onda ga je zaboravila. I dok je u rukama vrtila pismo kao što to rade ljudi, kad ne mogu smjesta, bilo po rukopisu ili po pečatu, prepoznati, tko im piše, nije pomislila na Slopea. Sjedila je pred svojim ogledalom četkajući kosu. Svakoga bi časa ustala da se poigra sa svojim dječačićem, koji je puzao po krevetu i zaokupljao gotovo cijelu pažnju služavke i svoje majke.
Konačno, sjednuvši pred svoj toaletni stolić, ona otvori pismo i, okrenuvši list, vidje ime g. Slopea. Najprije je osjetila iznenađenje, zatim zlovolju, i konačno zabrinutost. Kad ga je stala čitati, počelo ju je zanimati. Bilo joj je jako drago, kad je vidjela, da su sve zapreke, da se njezin otac vrati u ubožnicu, očito uklonjene, pa nije ni opazila pretjerano laskavi jezik, kojim je pismo bilo napisano. Jedino je zapazila, da joj je stavljeno u dužnost, da o tome obavijesti svoga oca, a nije uočila činjenicu, da joj to, kao prvi, nije smio saopćiti neoženjen, mlad svećenik. Sve u svemu, bila je zahvalna g. Slopeu pa je jedva čekala da se obuče i otrči s tom vijesti svome ocu. Onda joj je oko palo na aluziju o njezinu pobožnom radu, pa je u sebi rekla, da je g. Slope afektirani majmun. Zatim je pošla dalje i uvrijedila se, kad je vidjela, da se njezina sina naziva Slopeovim dragim malim prijateljem – on nije ničiji dragi, samo njezin, ili, na svaki način, nije dragi mali prijatelj neugodnog stranca kao što je g. Slope. Konačno je došla do uvojaka i zgadilo joj se. Pogledala se u zrcalo. Uvojci su doista bili tamo pred njom, dugački i svilenasti i, nesumnjivo, vrlo lijepi. Neću reći, da nije znala, da su lijepi, ali se ljutila na njih i četkala ih grubo i nemarno. Zgužvala je pismo u divljem bijesu i odlučila, gotovo i ne misleći, što radi, da ga neće pokazati svome ocu. Reći će mu samo njegov sadržaj. Onda se ponovo utješila svojim dječakom, dala zakopčati haljinu i sišla na večeru.
Dok je skakutala niza stube, počelo joj je svitati, da njen položaj nije sasvim jednostavan. Nije mogla sakriti od svoga oca vijest o ubožnici, a nije joj bilo lako ni priznati pred Grantlyjevima, da je primila pismo od g. Slopea. Otac je već bio dolje. Čula je njegov korak u predvorju. Odlučila je stoga, da će ga pozvati ustranu i reći mu, što je novo. Jadna žena! Nije ni slutila, kako se već o tom nesretnom pismu oštro raspravljalo.
Kad je ušla u salon, tamo je bilo cijelo društvo, uključivši i g. Arabina, a cijelo je društvo bilo tmurno i kiselo. Dvije su djevojke sjedile šuteći po strani, kao da su znale, da nešto nije u redu. Čak je i g. Arabin bio svečan i šutljiv. Eleanora ga nije vidjela od doručka. Cijeli je dan bio u Sv. Ewoldu, i stoga bi bilo prirodno, da pripovijeda, kako je tamo. Međutim, o tome ni govora. On je ostao svečan i šutljiv. Svi su bili svečani i šutljivi. Eleanora je osjećala, da su razgovarali o njoj, i srce joj klone pomislivši na g. Slopea i na pismo. Na svaki način, osjećala je, da joj neće biti moguće razgovarati nasamo s ocem, dok god je situacija takva.
Uskoro je najavljena večera, i Dr. Grantly, kako je to običavao, pruži Eleanori ruku, ali to je učinio tako, kao da će taj čin povrijediti njegove osjećaje, i kao da to čini mimo iz prijeke nužde. Eleanora je to smjesta osjetila i jedva Ne dotakla prstima njegova rukava. Može se pogoditi, kako je prošao taj jedan sat, dok je trajala večera. Dr. Grantly je rekao nekoliko riječi g. Arabinu, g. Arabin je rekao nekoliko riječi gđi. Grantly, ona je rekla nekoliko riječi svome ocu, a on je pokušao reći nekoliko riječi Eleanori. Osjećala je, da je protiv nje povedena parnica i da je proglašena zbog nečega krivom, ali nije znala zbog čega. Čeznula je, da im svima glasno kaže: »Dakle, što sam ja to učinila? Van s istinom, da čujem svoj zločin. Dopustite mi, zaboga, da saznam sve.« Ali nije mogla. Ništa nije mogla reći, već je sjedila šuteći, napola osjećajući, da je kriva, i uzalud pokušavajući da se pretvara kao da večera.
Konačno je raspremljen stol, i kratko vrijeme iza toga gospođe se digoše od stola. Kad su one otišle, muškarci su postali malo razgovorljiviji, ali ne mnogo. Naravno, nisu mogli razgovarati o Eleanorinim grijesima. Arhiđakon je, zapravo, dosada već tužio svoju svast g. Arabinu u radnoj sobi, gdje su se sreli prije večere, šapnuvši mu u uho svoju bojazan. Učinio je to vrlo ozbiljno, žalosno i sa strahom, a g. Arabin se, čuvši to, uozbiljio i očito prilično rastužio. Otvorio je oči i usta i izrekao kao nekim šaptom »G. Slope!« jednako, kao što bi vjerojatno rekao »Kolera!«, da mu je njegov prijatelj rekao, da se ta strašna bolest pojavila u dječjoj sobi. »Bojim se, da je tako, bojim se, da je tako,« reče arhiđakon, a onda zajedno iziđoše iz sobe.
Nećemo točno analizirati osjećaje g. Arabina, kad je primio tu zapanjujuću vijest. Bit će dosta, da kažemo, da je bio iznenađen, uznemiren, tužan i neraspoložen. Možda on nije mnogo mislio na Eleanoru, ali je cijenio njezin utjecaj, i osjećao je, da mu je njena bliskost u ladanjskoj kući prijatna i korisna. Arhiđakonu je govorio najljepše o njenoj inteligenciji, a s njom je šetao po parku, noseći na leđima njenog dječaka. Kad je g. Arabin zvao Johnnyja svojim dragim malim prijateljem, Eleanora se nije ljutila.
Tako su njih trojica, sjedeći uz vino, mislili na isto, a da nijedan nije mogao o tome razgovarati s drugim. Stoga ćemo ih ostaviti i poći za gospođama u salon.
Gđa. Grantly je dobila od svoga muža nalog, da nešto obavi, i ona se toga prihvatila s priličnom nevoljkošću. Tražio je od nje, da se ozbiljno porazgovori s Eleanorom i da joj kaže, bude li i dalje silom pristajala uz g. Slopea, da neće više moći očekivati naklonost svojih sadašnjih prijatelja. Gospođa je Grantly očito bolje poznavala svoju sestru nego doktor, pa ga je stala uvjeravati, da će biti uzalud svaki razgovor s njom. Jedino, što bi po njenom mišljenje vjerojatno koristilo, bilo bi, da se Eleanora makne iz Barchestera. Možda je mogla dodati, jer je u takvim stvarima imala vrlo oštro oko, da bi također bilo probitačno, da se Eleanora drži blizu Arabina. O tome, međutim, nije ništa rekla. Ali arhiđakona nije bilo moguće uvjeriti. Govorio je mnogo o svojoj savjesti, pa je izjavio, ako to ne učini gđa. Grantly, učinit će on. Potaknuta time, gospođa se prihvatila te dužnosti, ali je izjavila, kako je potpuno uvjerena, da će njeno upletanje u tu stvar biti više nego beskorisno. A tako je i bilo.
Čim su se našle u salonu, gđa. Grantly nađe neku izliku, da pošalje djevojke van, a onda započe sa svojim zadatkom. Dobro je znala, da ima vrlo malo upliva na svoju sestru. Različit način života i udaljenost između boravišta jedne i druge onemogućili su njihovu blisku povjerljivost. Od Eleanorina djetinjstva gotovo da i nisu živjele zajedno. Ktome se Eleanori, pogotovu u posljednjim godinama, nije sviđala diktatorska prevlast, što ju je arhiđakon, čini se, provodio nad njenim ocem, pa je s toga razloga bila nesklona da arhiđakonovoj ženi dopusti provođenje takve prevlasti nad sobom.
»Mislim, da si upravo prije večere dobila pismo,« započe njena starija sestra.
Eleanora to potvrdi i osjeti, da se pri tom zacrvenjela. Dala bi sve na svijetu, da se ne zacrveni, ali, što je to jače nastojala, to joj je očitiji bio neuspjeh.
»Nije li to bilo pismo od g. Slopea?«
Eleanora reče da jest.
»Da li se ti s njim redovito dopisuješ, Eleanora?«
»Baš ne,« reče ona, a to ju je unakrsno ispitivanje već počelo ljutiti. Odlučila je, a zašto, to bi bilo teško reći, da je ništa neće nagnati, da kaže svojoj sestri Suzani, o čemu se radi u pismu. Gospođu je Grantly, ona je to dobro znala, podsticao arhiđakon, a ona se neće braniti ni od kakve optužbe, što je on iznese protiv nje.
»Ali, draga Eleanora, zašto uopće primaš pisma od g. Slopea, a znaš, da je on tako odvratan tati i arhiđakonu, i, zapravo, svima tvojim prijateljima?«
»U prvom redu, Suzana, ja od njega ne dobivam pisma, a u drugom redu, budući da je g. Slope napisao ovo pismo, Uto sam ga primila, i budući da sam ga ja samo primila, što nisam mogla izbjeći, jer mi ga je uručio tata, mislim, da će hiti bolje da upitaš g. Slopea umjesto mene.«
»O čemu piše u tom pismu, Eleanora?«
»Ne mogu ti reći, jer je bilo povjerljivo. To je poslovno pismo u vezi s nekom trećom osobom.«
»Prema tome nije uopće osobno za tebe?«
»To baš neću reći, Suzana,« reče ona, sve više i više srdita zbog sestrinih pitanja.
»Znaš, moram reći, da je to prilično čudno,« reče gđa. Grantly, nasmijavši se izvještačeno, »da mlada dama tvoga položaja primi pismo od neoženjena gospodina, a neće da kaže njegov sadržaj i stidi se pokazati ga svojoj sestri.«
»Ja se ne stidim,« reče Eleanora planuvši. »Ne stidim se ničega u toj stvari, ali ne volim, da mi itko stavlja unakrsna pitanja o mojim pismima.«
»Znaš, draga,« reče njena sestra, »ne mogu drugo nego da ti kažem, da ne smatram g. Slopea za podesna dopisnika za tebe.«
»Bio on ne znam kako nepodesan, što ja mogu protiv toga, da mi on piše? Ali svi vi imate nešto protiv njega, i to u tolikoj mjeri, da ono, što bi kod drugoga bilo ljubezno i velikodušno, kod njega je odvratno i besramno. Mrzim vjeru, koja čovjeka poučava, da bude tako jednostran u svom milosrđu.«
»Žao mi je, Eleanora, da mrziš vjeru, koju nalaziš ovdje, ali sasvim sigurno ne bi smjela zaboraviti, da u takvim stvarima arhiđakon mora znati više o svijetu nego ti. Ne tražim, da me poštuješ i slušaš, premda sam, nažalost, toliko godina starija od tebe, ali bi barem u ovakvim stvarima mogla pristati, da te vodi arhiđakon. On i te kako želi biti tvoj prijatelj, ako mu ti to dopustiš.«
U kakvim stvarima?« upita Eleanora vrlo razdraženo. »Riječi mi, uopće ne znam o čemu se tu radi.«
»Mi svi želimo, da ostaviš g. Slopea.«
»Vi svi želite, da budem jednako uskogrudna, kao što ste vi. To neću nikada biti. Ne vidim nikakva zla u tome, što poznam g. Slopea, i neću da uvrijedim čovjeka time, da mu to kažem. On je smatrao za potrebno da mi piše, i meni ne treba arhiđakonova savjeta u vezi s tim pismom. Kad bi mi bio potreban, zatražila bih ga.«
»Onda je, Eleanora, moja dužnost, da ti kažem,« sada je govorila silno ozbiljno, »da arhiđakon drži, da je takvo dopisivanje sramotno, i da on ne može dopustiti, da se odvija u njegovoj kući.«
Eleanorine oči bljesnuše plamenom, i ona skoči na noge i odgovori svojoj sestri: »Možeš reći arhiđakonu, da ću, gdje god bila, primati pisma, kakva mi se svide i od koga mi se svide. A što se tiče riječi sramotno, ako ju je Dr. Grantly upotrebio u vezi sa mnom, pokazao se nemuževan i negostoljubiv,« i ona krenu prema vratima. »Kad tata dođe iz blagovaonice, budi dobra pa ga zamoli, da dođe u moju spavaonicu. Pokazat ću mu pismo g. Slopea, ali ga neću pokazati nikome drugom.« Rekavši to, ona se vrati k svome djetetu.
Ona nije mogla shvatiti, kakav joj to zločin pripisuju. Pomisao, da bi je njeni prijatelji mogli smatrati za ljubavnicu g. Slopea, nije joj uopće pala na pamet. Zaključila je, da su oni svi nepravedni i uskogrudni u napadajima na toga čovjeka, i stoga se nije htjela priključiti njihovim napadajima, premda joj je on bio silno odvratan.
Eleanora je bila vrlo srdita, kad je sjela na nizak stolac kraj otvorenog prozora, u podnožju djetetova kreveta. »Usuditi se reći, da sam se osramotila,« ponavljala je ona više nego jednom. »Kako se tata može pomiriti s bahatošću toga čovjeka? Sigurno je, da u njegovoj kući neću više sjesti za večeru, ako me ne zamoli za oproštenje zbog te riječi.« A tada joj pade na pamet misao, da bi kojim slučajem g. Arabin mogao čuti o njenom »sramotnom« dopisivanju s g. Slopeom, i od same neugodnosti udari joj krv u lice. O, da je znala istinu! Da je mogla i pomisliti, da je g. Arabin obaviješten kao o gotovoj stvari, da će se ona udati za g. Slopea!
Bila je kratko vrijeme u svojoj sobi, kad je k njoj došao njezin otac. Čim je otišao iz salona, gđa. Grantly povede svoga muža u udubinu prozora i reče mu, kako je doživjela potpun neuspjeh.
»Sam ću s njom razgovarati prije spavanja,« reče arhiđakon.
»Molim te, nemoj to učiniti,« reče ona. »Ne možeš ništa pomoći, a samo ćeš izazvati nezgodnu svađu u kući. Ti nemaš pojma, kako ona zna biti tvrdoglava.«
Arhiđakon izjavi, da mu je to sasvim svejedno. On zna svoju dužnost i on će je izvršiti. G. Harding je u takvim stvarima do »krajnosti slab. Neće dopustiti, da kasnije ima na svojoj savjesti, da nije učinio sve, što je mogao, da spriječi takvu sramotnu vezu. Bilo je uzalud, što ga je gđa. Grantly uvjeravala, da će, bude li razgovarao s Eleanorom ljutito, samo užurbati krizu i sigurno dovesti do nje, a sada je još neizvjesna. Bio je srdit, samovoljan i povrijeđen. Činjenica, da je jedna gospođa iz njegova kućanstva primila pismo od g. Slopea, ranila je njegov ponos u najosjetljivije mjesto, i ništa ga nije moglo zaustaviti.
G. Harding je bio iscrpljen i bijedan, kad je ušao u sobu svoje kćeri. Taj mu je tužni događaj zadavao teške brige. Znao je, ako se to tako nastavi, morat će se ukloniti, upravo, kako mu je to ljubezno prorekao kapelan. Nježno je pokucao na kćerina vrata, pričekao, dok nije jasno čuo poziv, da uđe, a onda je ušao kao da je on, a ne ona, okrivljen zbog zločina.
Eleanora ga je odmah uhvatila pod ruku, poljubila u čelo i pogladila, ne s radosnom, nego s vatrenom ljubavi. »O, tata,« reče ona, »tako želim s tobom razgovarati. Večeras su dolje o meni govorili. Zar ne znaš, da jesu, tata?«
G. Harding priznade, tiho promrmljavši, da je arhiđakon govorio o njoj.
»Uskoro ću zamrziti Dra. Grantlyja...«
»O, draga!«
»Da, hoću. To je jače od mene. On je tako nemilosrdan, neljubezan, sa sumnjom gleda na svakoga, tko ne obožava njega, a ktome je tako čudesno bahat s drugima, koji imaju pravo na svoje mišljenje jednako kao i on na svoje.«
»On je pošten, svesrdan čovjek, draga, i nikada nije namjerno neljubezan.«
»On je neljubezan, tata, skrajnje neljubezan. Evo, dobila sam ovo pismo prije večere od g. Slopea. Ti si mi ga sam dao. Eto, molim te, pročitaj ga. Cijelo se tiče tebe. Moralo je biti naslovljeno na tebe. Znaš kako su o tome dolje razgovarali. Znaš, kako su se prema meni držali za vrijeme večere. A odmah poslije večere Suzana mi je počela držati lekciju, sve dok više nisam mogla ostati zajedno s njom u sobi. Pročitaj ga, tata, a onda reci, da li je to takvo pismo, da bi moralo izazvati bijes Dra. Grantlyja.«
G. Harding skinu ruku s pasa svoje kćeri i stade polako čitati pismo. Očekivala je, da će vidjeti, kako mu je lice sinulo od sreće, kad ustanovi, da je njegov put natrag u ubožnicu opet izravnan, ali ju je čekalo razočaranje, kako se to već jednom dogodilo u sličnoj prilici. Najprije je osjetio potpuno gnušanje, da se g. Slope odlučio zauzeti za nj. On se želio vratiti u ubožnicu, ali bi se neizmjerno radije odrekao svakoga prava na taj položaj, nego da ga bilo kako duguje naklonosti g. Slopea. Usto mu se nije nikako sviđao ton njegova pisma. Bilo je laskavo, neiskreno i bolećivo kao i g. Slope. Vidio je, a to Eleanora nije vidjela, da je mnogo više htio reći nego što je rekao. To što je osim njegove pomoći posebno očekivao pomoć i od Eleanore u pobožnom radu, bolno se kosnulo njegovih očinskih osjećaja. A kad je došao do »dragog malog dečka« i »svilenastih uvojaka«, polako je i očajno zatvorio i preklopio pismo. Bilo je nemoguće, da bi g. Slope pisao tako, a da mu ona nije dala podstreka. Nemoguće je, da bi Eleanora primila takvo pismo, i to bez negodovanja, da nije htjela, da mu da podstreka. Tako je barem g. Harding rasuđivao u svom mozgu.
Kako li je teško ispravno prosuditi tuđe osjećaje. G. Harding je, došavši do kraja pisma, u srcu osudio svoju kćer zbog neispravnosti, a time učinio sebe nesretnim. Ona nije bila odgovorna za ono, što bi g. Slope mogao napisati. Istina. Ali, s druge strane, ona zbog toga nije pokazivala nikakvo gnušanje. Prije bi se moglo reći, da je odobrila to pismo kao cjelinu. Dala mu ga je, da ga pročita, da bi opravdala sebe, a i njega. Očev je duh klonuo, kad je osjetio, da je ne može osloboditi krivnje.
Pa ipak, baš ona prava ženska profinjenost Eleanorina duha dovela ju je do toga, da su je osudili. Poslušajte me, gospođe, i ja vas zaklinjem, da je vi oslobodite krivnje. Njeno je mišljenje o tom čovjeku, tome udvaraču, za kojega nije ni znala, bilo jednako onakvo, kakvo i mišljenje njenog oca i jednako kao mišljenje Grantlyjevih. U najmanju i liku, njega kao osobu cijenila je jednako kao i oni. Međutim, ona je vjerovala, da je on uglavnom pošten čovjek i iskreno sklon da pomogne njenom ocu. Nakon onoga, što je dogodilo, osjećala se obvezanom pokazati to pismo. g. Hardingu. Smatrala je za potrebno, da on sazna, što ima Slope da kaže. Ali ona nije smatrala za potrebno da se Ispriča zbog vulgarnosti njegova tona, ili da ga osudi, čak i da spomene njegovu vulgarnost, koja je, kao i svaka vulgarnost, bila posljedica neznanja. Gadilo joj se, da čovjek kao što je g. Slope stavlja primjedbe o njenoj osobnoj privlačljivosti, i nije smatrala za potrebno da sa svojim ocem raspravlja o onome, što je gadno. Nije ni pomislila, da bi se njih dvoje u tome mogli razilaziti. Bilo bi joj teško da na to ukazuje, bilo bi joj teško govoriti oštro protiv čovjeka, o kojemu je, uglavnom, željela misliti i govoriti dobro. Susrevši se s tim čovjekom, susrela se s nečim, što je neprijatno, kao što bi joj se to moglo dogoditi i kad ide ulicom. Ali kod takvih susretaja nije ni pomišljala, da bi bilo potrebno zaustavljati se na stvarima, koje su joj se kod tih ljudi gadile.
A on, ludi, slabi, dobri čovjek, nije htio da kaže ni jedne riječi, premda bi jedna riječ bila sve objasnila. Prolilo bi se more suza, a za deset minuta svi bi u kući znali, kako stvari doista stoje. Otac bi bio presretan. Sestra bi poljubila svoju sestru i hiljadu puta je zamolila za oproštenje. Arhiđakon bi se ispričao, i čudio, i dizao obrve, i pošao spavati kao sretan čovjek. A g. Arabin – g. Arabin bi sanjao o Eleanori i probudio se ujutro ispunjen ljubavlju, a uveče bi pošao na počinjak s planovima o braku. Ali, nažalost, sve to nije moglo biti.
G. Harding polako sklopi pismo, vrati ga njoj, poljubi je u čelo i zaželi joj božji blagoslov. A tada se polako odšulja u svoju sobu.
Čim je nestao iz predsoblja, na Eleanorinim se vratima začulo ponovno kucanje, i vrlo ozbiljna sobarica gđe. Grantly uđe na prstima u sobu. Željela je znati, da li bi gđa. Bold bila tako dobra da dođe na dvije minute na razgovor k arhiđakonu u njegovu radnu sobu, ako joj je zgodno. Arhiđakon je pozdravlja i kaže, da je neće zadržati dulje od dvije minute.
Eleanori se to činilo vrlo neugodnim. Bila je umorna, iscrpljena i utučena. Njeni sadašnji osjećaji prema Dru. Grantlyju bili su sve, samo ne srdačni. Međutim, ona nije bila kukavica pa je obećala, da će za pet minuta biti u radnoj sobi. Uredila je kosu, privezala kapicu i pošla dolje uznemirena srca.

Dvadeset i deveto poglavlje

OZBILJAN RAZGOVOR


Ima ljudi, koji uživaju u ozbiljnim razgovorima, pogotovu, kad njima pripadne uloga, da daju savjete ili podjeljuju ukore, a arhiđakon je možda bio jedan od njih. Pa ipak, u ovoj se prilici nije pripremao na dolazeći razgovor s očekivanjem velikog užitka. Ma kakve bile njegove griješke, nije bio negostoljubiv čovjek, pa je gotovo osjećao, da griješi protiv gostoljubivosti, pozivajući u svojoj kući Eleanoru na red. Osim toga, nije bio ni sasvim siguran, da li će uspjeti. Žena mu je rekla, da sasvim sigurno neće, a on je obično držao do onoga, što kaže njegova žena. Međutim, bio je tako uvjeren u ono, što je smatrao za neispravnost Eleanorina ponašanja, i tako siguran, da mu je dužnost, da to pokuša suzbiti, te mu savjest nije mogla dopustiti, da prihvati ženin savjet i mirno pođe spavati.
Eleanorino lice, kad je ušla u sobu, nije bilo takvo, da bi ga umirilo. Obično je imala blag način i umilno vladanje, ali sada je bilo u njenim očima nešto, što mu je otežavalo zadatak da je ispsuje. Ona je, zapravo, bila malo navikla na psovanje. Sve od njenog djetinjstva nitko to nije pokušao osim arhiđakona, a i njemu to obično nije pošlo za rukom. Od njene udaje nije ni jednom pokušao da je psuje, a sada, kad je vidio njen mirni, laki korak, dok je ulazila u sobu, gotovo je požalio, da nije poslušao savjet svoje žene.
Počeo se ispričavati, što ju je smetao. Ona ga je zamolila, da se ne osvrće na to, uvjeravajući ga, da hodanje niza stube nije nikakva smetnja, a onda je sjela i počela strpljivo čekati, da on započne svoj napadaj.
»Draga moja Eleanora,« reče on, »nadam se, da ćeš mi Vjerovati, kad kažem, da nemaš iskrenijeg prijatelja cd mene.« Kako Eleanora nije na to ništa odgovorila, on nastavi: »Kad bi imala brata, vjerojatno te ne bih uznemirivao s ovim, što ti kanim reći. Međutim, budući da ga nemaš, uvjeren sam, da ti mora biti ugodan osjećaj, da imaš u blizini nekoga, koji je jednako toliko zabrinut za tvoju dobrobit, kao što bi bio i tvoj rođeni brat.«
»Nikada nisam imala brata.«
»Znam, da nisi, i baš zato hoću da razgovaram s tobom.«
»Nikada nisam imala brata,« ponovi ona, »ali gotovo nisam ni osjetila, da mi nedostaje. Tata mi je bio i otac i brat.«
»Tvoj je otac vrlo dobar i vrlo nježan. Ali...«
»Jest – on je vrlo dobar i vrlo nježan, i moj najbolji savjetnik. Dok on živi, uvijek ću imati nekoga, kome ću se obratiti za savjet.«
To je prilično zbunilo arhiđakona. Nije baš bilo zgodno, da pokuša opovrgnuti, što je njegova svast rekla o svom ocu, a ipak se nije nipošto s njom slagao. Želio je, da ona shvati, kako joj on nudi svoju pomoć, jer je njezin otac mekan, dobroćudan gospodin, koji nije previše snalažljiv u svijetu. Ali to joj nije mogao reći. Stoga je morao prijeći na samu stvar, to jest, dati joj savjet, a da mu ona nije potvrdila, da joj njegov savjet treba ili da će mu biti zahvalna za nj.
»Suzana mi kaže, da si večeras primila pismo od g. Slopea.«
»Da, tata ga je donio sa sobom u kočiji. Zar vam nije rekao?«
»Suzana mi kaže, da si se usprotivila da je izvijestiš, što je u pismu.«
»Mislim, da me nije ni pitala. Ali, da jest, ne bih joj bila rekla. Mislim, da nije lijepo ispitivati čovjeka o njegovim pismima. Ako ih čovjek želi pokazati, on će to učiniti i bez traženja.«
»Istina. Potpuno točno. To, što kažeš, to je potpuno točno. Samo, nije li činjenica, da ti primaš pisma od g. Slopea, koja ne želiš pokazati svojim prijateljima, takva, koja mora pobuditi neko – neko iznenađenje – neku sumnju...«
»Sumnju!« reče ona, govoreći svojim običnim glasom, govoreći mirnim, mekim ženskim glasom, ali ipak ogorčeno, »Sumnju! A tko sumnja na mene, i zašto?« Tu je nastala stanka, jer arhiđakon nije bio sasvim spreman da izloži uzroke svojoj sumnji. »Ne, doktore Grantly, nisam htjela pokazati pismo Suzani. Nisam ga mogla pokazati nikome, dok god ga ne vidi tata. Ako imate i najmanju želju, da ga sada pročitate, možete,« i ona mu preko stola pruži pismo.
To je bila takva poslušnost, kakvu on nije uopće očekivao, i ikoja ga je prilično zbunila u njegovoj taktici. Međutim, on je uzeo pismo, pomno ga pročitao, a onda ga složio i ostavio na stolu pod svojom rukom. Njemu se to pismo činilo u svakom pogledu kao pismo prihvaćenog ljubavnika. Činilo mu se, da ono potkrepljuje njegove najgore sumnje. A to što mu ga je Eleanora pokazala, bilo je isto, kao da je izjavila, da prima ljubavna pisma od g. Slopea, jer joj se to sviđa. Gotovo je sasvim ispustio iz vida pravi sadržaj pisma, toliko ga je obuzela misao na buduće udvaranje i ženidbu.
»Hoćete li biti tako dobri, da mi ga vratite, doktore Grantly.«
On ga uze u ruke i podignu, ali nije ga odmah pružio, da ga vrati. »Je li ga vidio g. Harding?« upita on.
»Naravno, da ga je vidio,« reče ona. »Napisano je za njega. Tiče se isključivo njegovih poslova – naravno, da sam mu ga pokazala.«
»A smatraš li ti, Eleanora, da je to tako pristojno pismo, da ga ti – osoba u tvom položaju – smiješ primiti od g. Slopea?«
»Potpuno pristojno pismo,« reče ona, rekavši to malo iz tvrdoglavosti i vjerojatno zaboravivši u tom času ono o svilenastim uvojcima.
»Onda mi je, Eleanora, dužnost, da ti kažem, kako se potpuno razilazim u mišljenju s tobom.«
»To sam i mislila,« reče ona, potaknuta sada čistim protivljenjem i odlukom, da neće podleći. »Vi smatrate g. Slopea za đavoljeg vjesnika. Moje je mišljenje, da je on marljiv, dobronamjeran svećenik. Šteta, da se tako razilazimo, ali, budući da se razilazimo, bit će bolje, da o tome ne razgovaramo.«
Tu se Eleanora nesumnjivo optužila. Vjerojatno je mogla odbiti, da o toj stvari razgovara s doktorom Grantlyjem, u da pri tom ne bi učinila ništa nedostojno. Ali, pošlo je pristala, da ga sasluša, nije mu smjela reći, da on gleda na g. Slopea kao na đavoljeg vjesnika, niti je bilo opravdano, da hvali g. Slopea, s obzirom da u dnu svoga srca nije imala dobro mišljenje o njemu. Međutim, ona je bila povrijeđena u duši, srdita i ogorčena. Cijelo su je veče podvrgavali prigovorima i unakrsnom ispitivanju i mučili je. Nitko, ni g. Arabin, čak ni njezin otac, nije bio prema njoj ljubezan. Sve je to ona pripisivala arhiđakonovim predrasudama i uobraženosti, pa je stoga odlučila da neće ograničavati svoj neprijateljski stav prema njemu. Niti je htjela podijeliti, niti primiti milost. On se pokazao vrlo drskim usudivši se ispitivati je o njenim pismima, i ona je odlučila, da će mu i pokazati, da tako misli.
»Eleanora, ti se zaboravljaš,« reče on, gledajući u nju vrlo strogo. »Drukčije mi ne bi nikada rekla, da o bilo kome mislim, da je đavolji vjesnik.«
»Ali vi to mislite,« reče ona. »Za nj nije ništa dosta ružno. Dajte mi, molim vas, to pismo,« i ona ispruži ruku i uze ga od njega. »On je učinio sve, što je mogao, da bude tati na usluzi, učinio je više nego što bi mogao učiniti ijedan tatin prijatelj. Pa ipak, budući da je on kapelan biskupa, koga vi ne volite, govorite o njemu, kao da nema prava na postupak kao sa gospodinom.«
»On nije za tvoga oca učinio ništa.«
»Vjerujem, da je učinio mnogo, i, što se mene tiče, ja sam mu zahvalna. Nikakve me vaše riječi ne mogu u tome spriječiti. Ja sudim ljude po njihovim činima, a njegovi su, koliko ih ja mogu vidjeti, dobri.« Tu je načinila malu stanku. »Ako nemate više ništa da mi kažete, bit ću vam zahvalna, ako mi dopustite, da vam kažem laku noć – jako sam umorna.«
Dr. Grantly je, po svom mišljenju, učinio sve, da bude ljubezan sa svojom svasti. Nastojao je ne biti s njom surov i trsio se ukloniti zajedljivost iz svojih prijekora. Ali nije htio, da otiđe od njega, a da ga nije saslušala.
»Imam nešto da kažem, Eleanora, i bojim se, da ću te morati zamoliti, da to čuješ. Ti izjavljuješ, da je potpuno ispravno, da primaš od g. Slopea takva pisma, kakvo imaš u ruci. Suzana i ja mislimo sasvim drukčije. Ti si, naravno, sama svoj gospodar, i, koliko god bi nama bilo žao, da te bilo što rastavi od nas, nemamo nikakve moći da te spriječimo, da učiniš ono, što bi moglo dovesti do te rastave. Ako si tako svojevoljna, da odbacuješ savjete svojih prijatelja, morat ćeš se brinuti sama za se. Nego, Eleanora, smijem li te barem ovo upitati? Da li ti se isplati prekinuti sa svima onima, koje si voljela – sa svima, koji tebe vole – za volju g. Slopea?«
»Ne znam, što mislite, doktore Grantly. Ne znam, o čemu to govorite. Ne želim prekinuti ni s kim.«
»Ali ćeš to učiniti, ako se povežeš s g. Slopeom. Eleanora, moram s tobom govoriti. Ti se moraš odlučiti između svoje sestre, mene i naših prijatelja, ili g. Slopea i njegovih prijatelja. Neću ništa reći o tvom ocu, jer ti vjerojatno bolje razumiješ njegove osjećaje nego ja.«
»Što želite reći, doktore Grantly? Kako da to razumijem? U svom životu nisam čula tako nepravedne predrasude.«
»Nije to predrasuda, Eleanora. Poznam svijet dulje nego ti. G. Slope je u svemu nedostojan tebe. To bi morala znati i osjećati, da je tome tako. Molim te – molim te promisli o tome, dok ne bude prekasno.«
»Prekasno!«
»Ili, ako ne vjeruješ meni, upitaj Suzanu. Valjda ne misliš, da bi ona mogla biti neraspoložena prema tebi. Ili se porazgovori sa svojim ocem, ni on nije neraspoložen prema tebi. Upitaj g. Arabina...«
»Valjda niste o tome govorili g. Arabinu!« reče ona skočivši na noge i stojeći pred njim.
»Eleanora, uskoro će svi u Barchesteru i okolici govoriti o tome.«
»Jeste li govorili g. Arabinu o meni i o g. Slopeu?«
»Naravno, da jesam, i on se potpuno slaže sa mnom.«
»Slaže se s čim!?« upita ona. »Ja mislim, da me vi pokušavate natjerati u ludilo.«
»Slaže se sa mnom i sa Suzanom, da je potpuno nemoguće, da budeš primljena u Plumsteadu kao gđa. Slope.«
Kako nismo miljenici tragične muze, ne usuđujemo se pokušati opisati Eleanorino lice, kad je po prvi put čula, kako se riječi »gospođa Slope« izgovaraju kao nešto, što će, ili bi trebalo, ili bi moglo jednoga dana pripadati njoj.
Dr. Grantly nije tako skoro zaboravio izražaj njenog lica. Časak ili dva nije smogla riječi da izrazi svoju duboku srdžbu i gađenje. I doista, u tom stjecaju prilika riječi joj nisu nailazile bez poteškoće.
»Kako se usuđujete biti tako bezobrazni?« konačno reče, a onda izjuri iz sobe, a da nije dala arhiđakonu priliku, da izusti i jednu riječ. S teškoćom se svladavala, dok nije došla do svoje sobe, a onda se, zaključavši vrata, bacila na krevet i stala jecati kao da će joj srce pući.
Pa čak ni sada nije mogla razabrati istinu. Nije ni slutila, da su joj otac i sestra već nekoliko dana s velikom ozbiljnošću pomišljali, da će se udati za toga čovjeka. Još ni sada nije vjerovala, da arhiđakon misli, da bi ona to učinila. Nekim čudnim djelovanjem njenog mozga, ona je pripisala početak te optužbe g. Arabinu, i nato je njena srdžba na nj postala neizreciva, a duševni nemir gotovo neizdržljiv. Nije mogla vjerovati, da je ta optužba ozbiljna. Najvjerojatnijim joj se činilo, da su arhiđakon i g. Arabin pretresali njeno pokudno poznanstvo s g. Slopeom, i da je g. Arabin, na svoj podrugljivi, sarkastični način, natuknuo taj odvratni brak kao najstrožu kaznu zbog njene veze s njegovim neprijateljem, a arhiđakon je, preuzevši tu ideju od njega, smatrao za shodno da je kazni, aludirajući na taj brak. Cijelu je noć ležala budna, razmišljajući o tome, što je rečeno, pa joj se to činilo najvjerojatnijim rješenjem.
Ali pomisao, da je g. Arabin bilo kako spomenuo njeno ime u vezi s g. Slopeom, bila je neizdržljiva, a zbog prkosne zlonamjernosti arhiđakonove, što je pred njom ponovio tu optužbu, željela je da ode iz njegove kuće i prije nego svane dan. Jedno je bilo sigurno: ništa je neće prisiliti, da ostane dulje od jutra, i ništa je neće prisiliti, da sjedne za doručak u društvu s doktorom Grantlyjem. Kad je pomislila na čovjeka, čije je ime povezano s njezinim, zaplakala je od samog gađenja. Samo zato, da joj se tako zgadi, da joj nanese bol i udarac i da je rani u najosjetljivije mjesto, izrekao je arhiđakon onu strašnu riječ. Želio je, da se ona posvadi s g. Slopeom, i stoga ju je uvrijedio onom odvratnom prostotom. Stvorila je odluku, da će mu barem pokazati, da to smatra za prostotu.
Ni arhiđakon nije bio ni truna zadovoljniji rezultatom svoga ozbiljnog razgovora nego što je bila Eleanora. Razabrao je iz njega, što mu doista nije bilo ni teško, da se jako ljuti na nj. Samo što je mislio, da je ona tako srdita ne zato, što se u nju sumnja, da se namjerava udati za g. Slopea, nego zato, što joj se ta namjera pripisuje kao zločin. Dr. Grantly je gledao na tu navodnu vezu s gnušanjem, ali mu nije uopće palo na pamet, da je Eleanora uvrijeđena baš zato, jer gleda na tu stvar u potpuno istom svijetlu.
Vratio se svojoj ženi zbunjen i prilično razočaran, ali uza sve to još više utvrđen u srdžbi na svoju svast. »Cijelo je,« reče, »njeno ponašanje bilo vrlo pokudno. Pružila mi je njegovo ljubavno pismo, da ga pročitam, kao da je na nj ponosna. A ona i jest ponosna. Ponosna je, da taj zabaljeni, pohlepni čovjek puža pred njenim nogama. Bacit će sebe i novac Johna Bolda u njegovo krilo. Uništit će svoga sina, osramotiti svoga oca i tebe, i postati bijedna nesretnica.«
Njegova supruga, koja je sjedila pred toaletnim stolićem, i dalje se bavila svojim poslom, a da nije na to ništa odgovorila. Znala je, da joj muž neće ništa postići svojim upletanjem, ali je bila previše milosrdna, da mu to kaže, dok je tako duboko rastužen.
»To je posljedica, kad netko napravi oporuku, kao što ju je napravio John Bold,« nastavi on. »Eleanora je upravo toliko sposobna da sama upravlja takvom svotom novaca, kao i kakva djevojčica iz uboškog doma.« Gđa. Grantly još uvijek nije odgovarala. »Ali ja sam učinio svoju dužnost i više ništa ne mogu učiniti. Rekao sam joj jasno, da joj ne mogu dopustiti, da bude karika, koja će vezati mene i toga čovjeka. Odsada mi više neće biti moguće iskazivati joj dobrodošlicu u Plumsteadu. Ne mogu dopustiti, da ljubavna pisma g. Slopea dolaze ovamo. Ja mislim, Suzana, da će biti dobro, da joj daš na znanje, budući da je, kako se čini, u toj stvari stvorila u svom mozgu neopozivu odluku, da je bolje za sve, koji su ovdje, da se vrati u Barchester.«
Gđa. Grantly je, istina, bila ljuta na svoju sestru, gotovo jednako ljuta kao i njen muž, ali nije ni pomišljala, da svoju sestru izbaci iz kuće. Stoga je konačno progovorila i objasnila arhiđakonu, na svoj blagi, zavodljivi način, da se on pjeni, uzrujava i grize sasvim nepotrebno. Izjavila je, da će se stvari, ako se ostave na miru, urediti same mnogo bolje nego što ih on može urediti. Konačno joj je uspjelo nagovoriti ga, da ode spavati u nešto manje negostoljubivom raspoloženju.
Narednog je jutra Eleanora poslala svoju sobaricu s porukom u blagovaonicu, da se njena gospođa ne osjeća dosta dobro, da bi prisustvovala molitvi, i da će doručkovati u svojoj sobi. Tu ju je posjetio njezin otac, i ona mu je rekla svoju namjeru, da se smjesta vrati u Barchester. On se gotovo nije ni iznenadio na tu vijest. Čini se, da su svi ukućani bili svijesni, da nešto nije, kako treba. Svi su hodali okolo tihim korakom, pa se činilo, da im cipele škripe jače nego obično. Lica žena namjerno su pokazivala, da znaju, o čemu se radi, a muškarci su pokušavali, ali uzalud, razgovarati, kao da se ništa nije dogodilo. Sve je to teško pritiskivalo srce g. Hardinga, a, kad mu je Eleanora rekla, da je njen bezodvlačni odlazak u Barchester prijeka nužda, samo je tužno uzdahnuo i rekao, da će se spremiti, da je otprati.
Ona se tome žestoko usprotivila. Rekla je, da jako želi da ide sama, i želi, da se vidi, da njen otac nije upleten u njezinu svađu s doktorom Grantlyjem. Nato je on konačno popustio, ali o g. Slopeu nisu izmijenili ni jedne riječi – nijedna riječ nije izrečena, niti postavljeno ijedno pitanje o ozbiljnom razgovoru prošle večeri. Zapravo je među njima dvoma bilo vrlo malo povjerljivosti, premda nijedno od njih nije znalo, zašto bi to moralo biti tako. Eleanora ga je jednom upitala, neće li poći do biskupa, ali on je odgovorio dosta odrezano, da ne zna – da misli, da neće, ali da sada još ne može reći. I tako su se rastali. Oboje je bilo očajnički željno bilo kakva iskaza ljubavi, kakva uzvrata povjerljivosti, kakva znaka osjećaja, što ih je obično povezivao. Ali ništa od svega toga.. Otac se nije mogao odlučiti da upita svoju kćer o njenom navodnom ljubavniku, a kći nije htjela uprljati svoja usta da ponovi onu odvratnu riječ, kojom je Dr. Grantly izazvao njezin bijes. I tako su se rastali.
Bilo je nešto neprilika oko pitanja, kako će se obaviti Eleanorin povratak. Zamolila je oca, da pošalje po poštansku kočiju, ali, kad je to čula gđa. Grantly, jako se usprotivila. Ako Eleanora odlazi uvrijeđena na arhiđakona, zašto da sva služinčad i cijelo susjedstvo sazna, da je uvrijeđena? Tako je Eleanora na koncu pristala da se posluži plumsteadskom kočijom, a, kako je arhiđakon otišao odmah nakon doručka i nije se mislio vratiti sve do večere, pristala je također da odloži svoj put do poslije ručka, da za ručkom bude sa svojom obitelji. Što se tiče predmeta svađe, nitko nije rekao o tome ni jedne riječi. Aferu s kočijom uredio je g. Harding, koji je vršio ulogu Merkura113 između jedne i druge gospođe. Kad su se njih dvije sastale, poljubile su se vrlo nježno, a onda je svaka sjela uz svoje pletivo, kao da je sve na svijetu u najboljem redu.