Anthony Trollope - Barchesterski zvonici

First topic message reminder :



Barchesterski zvonici (Barchester Towers 1857) je najpopularnija Trollopeova knjiga koja je učvrstila njegov ugled. Dolazak novog biskupa u Barchester, u pratnji svoje supruge, jako naporne žene, i ambicioznog kapelana Obadian Slopea, dovode grad u metež i kako je arhiđakon Grantly okarakterisao nastalu situaciju: 'Rat, rat, do poslednjeg!'. Rat biskupu i njegovim sledbenicima je objavljen. Tko će pobediti u borbi između arhiđakona, biskupa, njegove žene gđe Proudie i kapelana Slopea?

Život gospodina Hardinga, nevinoga junaka 'Upravitelja', je još jednom u opasnosti, i naći će se uvučen u mnoge ljubavne i opasne dvorske intrige. Za koga će se udati Eleanor Bold, bogata udovica? Može li tko odoljeti čarima egzotične ljepotice 'La Signora Madeline Vesey Neroni'? Hoće li gramzivi gospodin Slope napokon dobiti svoju zasluženu kaznu?

Trideseto poglavlje

JOŠ JEDNA LJUBAVNA SCENA


Međutim, u župnom je dvoru bio još jedan gost, čiji se osjećaji u vezi s tim nesretnim događajem moraju pomno analizirati. G. Arabin se zapanjio, kad je od svoga prijatelja čuo, kako je vjerojatno, da će se Eleanora udati za g. Slopea, ali je povjerovao. Rekli smo već, da nije bio zaljubljen u Eleanoru, i do toga vremena to je sigurno bilo točno. Ali, čim je čuo, da ona voli nekoga drugoga, on ju je jako zavolio. Nije stvorio odluku, da je želi imati za ženu, nikada nije mislio o njoj, pa ni sada nije mislio o njoj u vezi sa sobom, ali je osjetio neko neodređeno unutrašnje žaljenje, tugu, što ga je izjedala, nesavladivu potištenost i neku vrstu prezira prema samom sebi, da je on – on, g. Arabin – propustio da učini nešto, ikako bi spriječio onoga drugoga, onoga bezvrijednog čovjeka, kojega je tako temeljito prezirao, da odnese taj divni zgoditak.
Koji god je muškarac dočekao neoženjen dob od četrdeset godina, a da nije upoznao neke od tih osjećaja, mora da je imao mnogo uspjeha u ljubavi, ili pak vrlo hladno srce.
G. Arabin nije nikada ni pomislio da razapne jedra svoje barke, da bi mogao ploviti u pratnji te bogate lađe. Vidio je, da je gđa. Bold krasna, ali nije sanjario o tome, da tu ljepotu učini svojom. Znao je, da je gđa. Bold bogata, ali mu nije padalo na pamet da prisvoji to bogatstvo upravo kao što nije pomišljao da prisvoji bogatstvo Dra. Grantlyja. Otkrio je, da je gđa. Bold inteligentna, srdačna, prijatna, razumna, zapravo sve, što bi čovjek mogao poželjeti kod svoje žene. Ali, što je veća bila njena privlačljivost, što je više imala svojstava, koja su je činila poželjnom, to manje je pomišljao da bi uopće mogao postati njihovim vlasnikom. Takvi su bili više njegovi instinkti nego misli, tako skromni i bez svake vjere u se. U svojoj se pretjeranoj skromnosti bojao i misliti na tu savršeno krasnu i toliko bogatu ženu. A sve da se i nije bojao misliti na nju zbog njezina bogatstva, ne bi joj se bio usudio pristupiti zbog toga, što je udovica. A za sve to sada treba da bude nagrađen tako, što će vidjeti, kako ta žena postaje plijenom – Obadije Slopea!
Onoga jutra, kad je gđa. Bold otišla, on je uzjahao konja i krenuo prema Sv. Ewoldu. Jašući neprestano je mrmljao jedan stih iz Van Artevelda:114
Kako malo nade pruža ljubav žene.
A onda se silio da misli na druge stvari, na svoju župu, kolidž, vjeru, ali njegove bi se misli neprestano vraćale na g. Slopea i na flamanskog vođu:
Kad pomislimo,
Kako malo nade pruža ljubav žene,
I obično se daje najbližemu,
Il’ onom, što joj veću korist pruža.
Ne da bi gđa. Bold morala poći za nj. On se nije pokazao kao prosac. Ali, da pođe za g. Slopea... i stoga stade ponovo govoriti:
Nit’ lijepi stas,
Nit’ svijetlo duha treba – jer svakog dana,
Muškarci, što nit’ lijepi, nit’ su mudri,
Najljepše žene dobiju na svijetu,
Jer žena tih je ljubav, ljubav spola,
A izbor, to je njima smiješna stvar.
I tako je, silno uznemiren u duhu, jahao dalje.
Put mu je toga jutra bio nelagodan, a malo je koristi učinio u Sv. Ewoldu.
Potrebne su izmjene u njegovoj kući brzo dovršene, i on je hodao kroz sobe, penjao se i silazio po stubama i lutao vrtom. Ali nikako da oživi i da se počne zanimati za sve to. Zaustavio bi se kraj svoga prozora, da gleda van i da misli na g. Slopea. Kod gotovo svakoga prozora prije je stajao i čavrljao s Eleanorom. Ona i gđa. Grantly neprestano su dolazile onamo, i, dok je gđa. Grantly izdavala naloge i pazila, da se ti nalozi izvrše, on i Eleanora su razgovarali o svemu, što je u vezi sa svećeničkim zanimanjem. Pomislio je, kako je često govorio s njom s visine, i kako je ona dražesno podnosila njegove prilično diktatorske izjave. Sjećao se, kako je pametno slušala, kako je umiljato i brzo odgovarala, kako se zanimala za sve, što se ticalo crkve, za sve, što se ticalo njega. A onda je udario jahačkim bičem po prozorskoj daski i sam sebi rekao, da je nemoguće, da bi Eleanora Bold pošla za g. Slopea.
Pa ipak, nije zapravo vjerovao, kao što je morao, da je to nemoguće. Morao ju je već toliko poznavati, da osjeti, da je to uistinu nemoguće. Morao je znati, da Eleanora ima nešto u sebi, što će je sigurno zaštititi od takva poniženja. Ali njemu je, kao i mnogima drugima, nedostajalo povjerenja u žene. Govorio je sebi ponovo i ponovo, da je nemoguće, da bi Eleanora Bold postala gđa. Slope, a ipak je vjerovao, da će ona to učiniti. I tako je lutao okolo, nemoćan da bilo što uradi i da o bilo čemu misli. Osjećao se vrlo nevoljko, bio je potpuno nezadovoljan i ljut na sebe i na sve druge. U srcu je osjećao sve veće neprijateljstvo prema g. Slopeu. To nije bilo ispravno, i to je on znao i osjećao, ali je to bilo jače od njega. Zapravo je g. Arabin sada bio zaljubljen u gđu. Bold, iako mu to nije bilo poznato. Bio je zaljubljen i, premda mu je bilo četrdeset godina, nije znao, da je zaljubljen. Bjesnio je i grizao se i nije znao, što je to s njim, kao kakav mladić u dvadeset i prvoj godini. I tako, budući da nije učinio ništa korisno u Sv. Ewoldu, od jahao je natrag mnogo ranije nego što je to običavao, potaknut nekom unutrašnjom nadom, da bi mogao vidjeti gđu. Bold prije nego ode.
Eleanora nije provela ugodno prijepodne. Bila je razdražljiva prema svima, a podosta i prema samoj sebi. Osjećala je, da se s njom surovo postupilo, ali je također osjećala, da nije dobro izigrala svoje karte. Trebala je pokazati, da je daleko od svake takve sumnje, i ravnodušno primiti sestrine neizravne optužbe i arhiđakonovu lekciju. Ona to nije učinila, nego je pokazala, da se ljuti, i da je to boli, i sada se stidila svoje razdražljive nestrpljivosti, a ipak ni sada nije mogla biti drukčija.
Veći dio prijepodneva provela je sama, ali nakon nekog vremena došao je k njoj otac. On se potpuno odlučio, da ga, ma što se dogodilo, ništa neće rastaviti od njegove mlađe kćeri. Teško mu je bilo pomiriti se s mišlju da je gleda u pročelju Slopeova stola, ali to ga je prošlo. G. Slope je, kako je sam sebi dokazivao, poštovanja vrijedan čovjek i, svećenik, a on, kao Eleanorin otac, nema prava čak ni da pokuša spriječiti je, da se uda za takva čovjeka. Čeznuo je da joj kaže, kako je odlučio pretpostaviti nju cijelom svijetu, kako je pripravan priznati, da ona nema krivo, kako se on iz temelja razlikuje od Dra. Grantlyja, ali se nije mogao prisiliti da izusti Slopeovo ime. Pa ipak, još je bilo nade, da se oni svi varaju u svom naslućivanju! A budući da u tome nije bio siguran, nije se mogao prisiliti, da s njom otvoreno o tome razgovara.
Sjedili su zajedno u salonu, i on ju je obujmio oko pasa. Od vremena na vrijeme rekao bi joj po koju nježnu riječ, a cijelo je vrijeme odlučno povlačio svojim zamišljenim gudalom, kadli u sobu uđe g. Arabin. G. Harding je odmah ustao. Jedan drugome rekoše nešto beznačajno, a da nijedan od njih nije mislio na ono, što govori, dok je Eleanora ostala sjediti na sofi, nijema i neraspoložena. G. Arabin je bio uključen u popis onih, protiv kojih se raspalio njezin bijes. I on se usudio govoriti o njenom poznanstvu s g. Slopeom. I on se usudio okriviti nju, da nije od njegova neprijatelja napravila i svoga neprijatelja. Nije se namjeravala s njime sresti prije odlaska, pa je sada bila vrlo malo raspoložena da bude ljubezna.
U cijeloj se kući osjećalo, da nešto nije u redu. Kad se g. Arabin sastao s Eleanorom, nije mu pošlo za rukom da se drži ili da govori kao da o svemu tome ne zna ništa. Nije mogao biti prema njoj veseo, nastup mu nije bio siguran, i nije joj mogao protivuriječiti, kako je to običavao. Nije prošlo ni dvije minute od njegova ulaska u sobu, već je osjetio, da je pogriješio, što se vratio, a u času, kad je začuo njen glas, jako je požalio, da nije u Sv. Ewoldu. Zašto je, zapravo, poželio, da bilo što kaže budućoj ženi g. Slopea?
»Žao mi je, da čujem, da ćete nas uskoro ostaviti,« reče on, uzalud pokušavajući da govori svojim običnim glasom. Kao odgovor ona promrmlja nešto o tome, kako je potrebno, da bude u Barchesteru, i udube se marljivo u svoje pletivo.
G. Arabin i g. Harding su još malo razgovarali o konvencionalnim stvarima; konvencionalno, mučno, prazno i besmisleno. Nijedan od njih dvojice nije imao ništa da kaže drugome, a ipak nijedan nije volio u tom času da šuti. Konačno g. Harding, okoristivši se jednim prekidom u razgovoru, izmaknu iz sobe, a Eleanora i g. Arabin ostadoše sami.
»Jako ćete nam svojim odlaskom razbiti društvo,« reče on.
Ona ponovo promrmlja nešto, što je bilo gotovo nečujno, ali očiju nije dizala sa svog posla.
»Bio je to vrlo ugodan mjesec,« reče on. »Barem meni, i žao mi je, da je tako brzo prošao.«
»I tako sam izbivala od kuće dulje nego što sam namjeravala,« reče ona, »i vrijeme je, da se vratim.«
»Da, lijepi sati i lijepi dani moraju imati kraj. Šteta, da ih je tako malo lijepih, ili, bolje reći...«
»Bez sumnje je šteta, da muškarci i žene čine toliko toga, da razore ljepotu svojih dana,« reče ona, prekinuvši ga. »Šteta je, da među ljudima ima tako malo dobrote.«
»Čovjek je u prvom redu prema sebi dobar,« reče on.
Nato je htio, da joj objasni, da on, kao svećenik, ne može biti, kako to ona zove, dobar na račun onih principa, za koje drži, da mu je dužnost naučavati ih, no tada se sjetio, da bi bilo više nego uzaludno raspravljati o tome s budućom ženom g. Slopea. »Međutim, vi ćete nas sada ostaviti,« nastavi on, »pa vas neću posljednji sat umarati s još jednim predavanjem. Bojim se, da sam vam ih i tako previše održao.«
»Vaš bi život morao biti u skladu s vašim propovijedima, gospodine Arabine!«
»Bez sumnje. Svačiji život. Svi mi, koji se usuđujemo propovijedati, moramo učiniti sve što možemo, kako bismo u životu potvrdili riječi svoga naučavanja. Priznajem, da mi to ne polazi u potpunosti za rukom. Međutim, sada nisam sasvim siguran, na što ciljate. Imate li koji osobit razlog, da mi sada kažete, da bi mi život morao biti u skladu s propovijedima?«
Eleanora nije odgovorila. Željela je da mu kaže razlog svojoj srdžbi, da ga ukori, što o njoj govori s tako malo poštovanja, i da mu na koncu oprosti, pa da se rastanu kao prijatelji. Osjećala je, da će biti nesretna, ako se s njim rastane u sadašnjem raspoloženju. A ipak, nikako se nije mogla odlučiti da s njim razgovara o g. Slopeu. Kako da se dotakne one aluzije, što joj ju je dobacio arhiđakon, i to, kako je ona vjerovala, na poticaj g. Arabina? Htjela ga je uvjeriti, da joj je učinio krivo, reći mu, da zna, kako je s njom loše postupio, da bi se povećala ljepota njenog oproštenja. Osjećala je, da ga previše voli, a da bi bila zadovoljna da se rastane s njim tako nezadovoljna. A ipak, nije mogla prijeći preko svoga dubokog nezadovoljstva bez nekoga objašnjenja, nekog priznanja s njegove strane, nekog njegova obećanja, da više nikada neće protiv nje tako sagriješiti.
»Zašto mi kažete, da bi mi život morao biti u skladu s mojim propovijedima?«
»To se tiče svakoga.«
»Sasvim sigurno. To je, tako reći, jasno i utvrđeno. Ali vi to ne kažete svima ljudima i svima svećenicima. Taj savjet, iako je dobar, ne daje se, ako se ne aludira na neki osobit nedostatak. Ako biste mi htjeli reći moj osobiti nedostatak, pokušat ću se okoristiti vašim savjetom.«
Neko je vrijeme šutjela, a onda, pogledavši mu ravno u lice, reče: »Vi, gospodine Arabine, niste dosta smioni da sa mnom govorite otvoreno i jasno, a ipak od mene, žene, tražite, da s vama govorim otvoreno. Zašto ste me iza mojih leđa klevetali pred doktorom Grantlyjem?«
»Klevetao?« upita on, a cijelo mu se lice zali crvenilom. »Čime sam vas klevetao? Ako sam vas klevetao, molim vas, da mi oprostite, i vi, i onaj, pred kim sam vas klevetao, i bog. Ali, čime sam vas ja klevetao pred doktorom Grantlyjem?«
I nju je oblilo tamno rumenilo. Nije se mogla odlučiti da ga zapita, nije li o njoj govorio kao o tuđoj ženi. »Vi to sami najbolje znate,« reče ona. »Ali vas pitam kao poštena čovjeka: Niste li o meni govorili, kako ne biste govorili o svojoj sestri? Ili će biti bolje, da vas ne pitam,« nastavi ona videći da joj nije odmah odgovorio. »Čula sam od Dra. Grantlyja, što ste rekli.«
»Sigurno je, da me je Dr. Grantly zamolio za savjet, i ja sam mu ga dao. Upitao me je...«
»Znam, da jest, gospodine Arabine. Upitao vas je, da li bi radio ispravno, kad bi me pozvao u Plumstead, budem li i dalje ostala u dobrim odnosima s gospodinom, koji je slučajno nesimpatičan vama i njemu.«
»Vi se varate, gospođo Bold?. Meni g. Slope nije osobno poznat. Nisam ga nikada vidio u životu.«
»Vi ste uza sve to osobno prema njemu neprijateljski raspoloženi. Mene se ne tiče, je li vaše neprijateljstvo opravdano, ali sam imala pravo zahtijevati, da se moje ime ne miješa u vaše razmirice. To je, međutim, učinjeno, i to Ste učinili vi, na način, koji je za me, kao ženu, vrlo uvredljiv i koji me je jako ražalostio. Moram priznati, gospodine Arabine, da sam od vas očekivala drukčiji postupak.«
Dok je govorila, s mukom je susprezala suze, ali ih je ipak suspregla. Da je popustila i počela glasno jecati, kako bi žene u takvim slučajevima obično učinile, on bi se bio smjesta otkravio, zamolio je za oprošten je, možda bi bio pred nju kleknuo i očitovao joj ljubav. Sve bi se bilo objasnilo, a Eleanora bi otišla natrag u Barchester vesela srca. Kako li bi ona lako oprostila i zaboravila arhiđakonovu sumnju, samo da je od g. Arabina čula pravu istinu. Ali što bi onda bilo s mojim romanom? Ona nije zaplakala, a on se nije otkravio.
»Činite mi nepravdu,« reče on. »Dr. Grantly me je zamolio za savjet, i ja sam mu ga morao dati.«
»Dr. Grantly je bio vrlo nametljiv i vrlo neumjestan. Ja imam jednako pravo da sklapam svoja poznanstva, kao i on, da sklapa svoja. Što biste vi rekli, da sam vas zapitala sa savjet, da li bi bilo dobro, da ne dopustim Dru. Grantlyju pristup u svoju kuću, jer pozna Lorda Tattenhama Cornera? Sigurna sam, da je Lord Tattenham isto tako pokudno društvo za jednog svećenika, kao što je g. Slope za svećeničku kćer.«
»Ne poznam Lorda Tattenhama Cornera.«
»Ne, ali ga pozna Dr. Grantly. Što se mene tiče, hoće li se on upoznati sa svima mladim lordovima na svim konjskim trkalištima u Engleskoj. Ja se neću upletati u njegove poslove, ali neće ni on u moje.«
»Žao mi je, da se ne slažem s vama, gospođo Bold, ali, budući da ste o tome sa mnom počeli govoriti, a pogotovu jer me okrivljujete zbog one sitnice, što sam je rekao, moram vam reći, da se doista ne slažem s vama. Položaj Dra. Grantlyja kao svjetskog čovjeka daje mu pravo da bira svoja poznanstva, naravno pod uplivom stanovitih utjecaja. Ako ih odabere loše, ti će utjecaji početi djelovati. Ako se druži s nepodesnim osobama, umiješat će se biskup. Ono, što je biskup Dru. Grantlyju, to je Dr. Grantly vama.«
»Ja to poričem. Ja to potpuno poričem,« reče Eleanora, skočivši sa svoga sjedala i upravo planuvši na g. Arabina, koji je stajao pred njom. Nikada je nije vidio tako uzbuđenu, nikada nije bila tako lijepa.
»Ja to potpuno poričem,« reče ona. »Dr. Grantly nema uopće nikakva pravorijeka nada mnom. Zar vi i on zaboravljate, da ja nisam potpuno sama na svijetu? Zar vi zaboravljate, da ja imam oca? Mislim, da je to Dr. Grantly uvijek zaboravljao.«
»Od vas bih, gospodine Arabine,« nastavi ona, »poslušala savjet, jer bih očekivala, da mi ga dajete kao prijatelj prijatelju, a ne kao što učitelj daje nalog učeniku. Možda se s vama ne bih bila složila, kao što i ne bih u ovoj stvari. Ali, da ste vi sa mnom razgovarali kao obično, s vašom običajnom nevezanošću, ne bih se razljutila. Ali ovako – je li to bilo muževno od vas, da o meni govorite na takav način, tako bez poštovanja, tako...? Nemam snage da ponovim, što ste rekli. Morate razumjeti moje osjećaje. Je li bilo pravedno od vas, da govorite o meni na taj način i da mužu moje sestre savjetujete, da me izbaci iz kuće moje sestre, jer se poznam s čovjekom, čiju nauku vi ne odobravate?«
»Ne preostaje mi ništa drugo, gospođo Bold,« reče on, stojeći leđima okrenut prema kaminu i gledajući pozorno u uzorak na sagu, a govorio je sporim, odmjerenim glasom, »nego da vam otvoreno kažem, što se odigralo između mene i Dra. Grantlyja.«
»Dakle?« reče ona, videći da je načas zastao.
»Bojim se, da bi vam ovo, što »bih rekao, moglo zadati bol.«
»Nikako mi ne bi moglo zadati više boli nego ono, što ste učinili,« reče ona.
»Dr. Grantly me je upitao, da li smatram, da bi bilo razborito od njega, da vas prima u svojoj kući kao ženu g. Slopea, a ja sam mu rekao, da bi bilo nerazborito. Vjerovao sam, naime, da je potpuno nemoguće, da bi g. Slope i...«
»Hvala, gospodine Arabine. To je dosta. Ne želim čuti vaše razloge,« reče ona, govoreći neugodno mirnim glasom. »Ja sam tome gospodinu iskazala običnu susjedsku učtivost, a, budući da sam to učinila, i budući da nisam htjela pristati uza sav prkos i mržnju, koju ste i vi i Dr. Grantly mislili da morate iskazati svima svećenicima, koji se ne slažu s vama, vi zaključujete, da ću se udati za nj. Ili, bolje reći, ne zaključujete – zapravo nitko pametan ne bi mogao doći do tako uvredljiva zaključka, a da za to nema bolji temelj – vi u to niste vjerovali – ali, budući da sam ja u položaju, u kojem takva optužba mora biti osobito bolna, vi ste je iznijeli, da me preplašite i natjerate u neprijateljstvo prema svome neprijatelju.«
Izrekavši to, ona pođe prema vratima salona i iziđe u vrt. G. Arabin je ostao u sobi i dalje zabavljen brojenjem uzoraka na sagu. Međutim, jasno je čuo i točno zapamtio svaku riječ, što ju je izrekla. Nije li jasno iz onoga, što je rekla, da je arhiđakon pogriješio pripisavši joj vezu s g. Slopeom? Nije li jasno, da je Eleanora slobodna da izabere koga drugoga? Moglo bi se učiniti čudnim, da je on i na čas u to posumnjao. Pa ipak, posumnjao je. Ona nije odrešito odbila optužbu. Nije izričito rekla, da to nije istina. G. Arabin se slabo razumijevao u ženske osjećaje, jer bi u protivnom slučaju znao, da je sasvim nevjerojatno, da bi se ona izjasnila jasnije nego što se izjasnila. Malo muškaraca razumije žensko srce, ili ga razumiju tek nakon mnogo godina, kad im njihovo razumijevanje više ništa ne koristi. A i dobro je, da je tako, jer bi drukčije muškarci previše lako pobjeđivali.
G. Arabin je stajao brojeći uzorke na sagu, nesretan, duboko nesretan zbog teških riječi, što mu ih je rekla. A ipak je bio sretan, divno sretan na pomisao, da se žena, o kojoj je to vjerovao, ipak neće udati za muškarca, koji mu je bio tako mrzak. Stojeći tamo, počeo je bivati svijestan, da se zaljubio. Četrdeset je godina prohujalo nad njegovom glavom, a ipak mu dosada ženska ljepota nije prouzročila ni jednoga sata nemira. Ovaj je sadašnji sat bio pun nemira.
Ne mislimo time reći, da je on tamo ostao polovicu, pa ni četvrt sata. Usprkos onome, što je rekla Eleanora, g. Arabin je, u zbilji, bio muževan čovjek. Pošto je Ustanovio, da voli tu ženu, i pošto je sada imao razloga vjerovati, da je slobodna da primi njegovu ljubav, naravno, ako bude htjela, pošao je za njom u vrt, da je, koliko bude mogao, uvjeri u svoju ljubav.
Brzo ju je pronašao. Hodala je gore dolje pod drvoredom brijestova, što su rasli na arhiđakonovu zemljištu opasavajući groblje. Ono, što se odigralo između nje i g. Arabina, nije, nažalost, pomoglo da umanji njenu ogorčenost. Bila je vrlo srdita. Više srdita na nj nego na ikoga drugog. Kako ju je mogao tako krivo shvatiti? Tako mu je bila bliska, dopustila mu je potpunu slobodu, da joj kaže, što god želi, slagala se s njegovim mišljenjem, primala k srcu njegove nazore, brinula se za njegovu udobnost, s ljubavlju primala njegove savjete, bio joj je u svakom pogledu prvi, koliko to sebi smije dopustiti lijepa žena u odnosu prema neoženjenu muškarcu, a da ne kompromitira sebe i svoje osjećaje! Sve je to radila, i dok je radila, on je nju smatrao za vjerenicu drugoga muškarca.
Dok je tako hodala alejom, od vremena na vrijeme probila bi se po koja nehotična suza i spustila joj se niz obraz. I kad bi podigla ruku, da obriše suzu, udarila bi srdito malom nogom o tratinu pri pomisli, da se s njom tako postupilo.
G. Arabin joj je bio sasvim blizu, kad ga je ugledala, i naglo se okrenula i pošla niz aleju, pokušavajući da ukloni s lica svaki trag izdajničkih suza. To je bio nepotreban napor, jer je g. Arabin bio u takvu duševnom stanju, koje mu nije dopuštalo, da opazi takve sitnice. Pošao je za njom niz aleju i dostignuo je upravo, kad je došla do kraja.
Nije promislio, kako će je nasloviti! Nije razmislio, što će reći. Osjećao je samo, da mu je strašno svađati se s njom, i da bi bio sretan, kad bi mu bilo dopušteno, da je voli. A ipak se nije mogao poniziti i zamoliti je za oproštenje. Nije joj učinio ništa nažao. Nije je klevetao niti joj je naškodio, kako ga je ona optužila. Nije mogao priznati grijeh, koji nije počinio. Mogao je jedino ono, što je bilo, prepustiti zaboravu i govoriti s njom o svojim i njenim nadama za budućnost.
»Nadam se, da se nećemo rastati kao neprijatelji,« reče on.
»S moje strane neće biti neprijateljstva,« reče Eleanora. »Pokušavam izbjeći neprijateljstvo, gdje god mogu. Kad bih, nakon onoga, što se upravo dogodilo, rekla, da među nama može postojati pravo prijateljstvo, to bi bilo šuplje pretvaranje. Ljudi ne mogu uzimati za prijatelje one, koje preziru.«
»A da li vi mene prezirete?«
»I vi ste mene prezirali, kad ste mogli onako govoriti o meni. Prevarena sam, okrutno prevarena. Vjerovala sam, da imate o meni dobro mišljenje. Vjerovala sam da me cijenite.«
»Da imam dobro mišljenje o vama i da vas cijenim!« reče on. »Da se opravdam pred vama, moram upotrebiti jače riječi od tih.« Načas je zastao, a Eleanorino je srce u njenim grudima udaralo bolnom žestinom, dok je čekala, da on nastavi.
»Cijenio sam vas i cijenim vas kao što nikada nijednu ženu nisam cijenio. Da o vama imam dobro mišljenje! Nikada nisam vjerovao, da bih mogao imati tako dobro, tako visoko mišljenje o ijednom ljudskom biću. Da sam vas klevetao! Vrijeđao! Svojevoljno vam nanio zlo! Kamo sreće, kad bih vas smio štititi od klevete, uvrede i zla. Klevetao! Gotovo bi bilo bolje, kad bi bilo tako. Bolje je klevetati nego obožavati griješnim obožavanjem; griješnim i uzaludnim.«
A onda je pošao uz nju stisnuvši ruke iza leđa i gledajući u travu pod svojim nogama. Bio je potpuno nemoćan da izrazi, što je htio reći. A Eleanora je hodala uza nj, odlučivši da mu, u najmanju ruku, neće pružiti nikakvu pomoć.
»Da,« izusti on konačno, govoreći više za se nego njoj, »da, te plumsteadske šetnje bile bi vrlo ugodne, kad bi samo čovjek bio sretan, ali bez toga su dosadne, sive stijene Oxforda bolje; a i Sv. Ewold. Gospođo Bold, počinjem vjerovati, da sam pogriješio, što sam došao ovamo. Eto, rimokatolički svećenik bi svemu tome izbjegao. O oče nebeski, kako bi za sve nas bilo dobro, kad bi nam milostivo dao jedan određeni zakon.«
»Pa zar mi nemamo jedan određeni zakon, gospodine Arabine?«
»Da – sigurno.« Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. »Ali, što je napast? Što je zlo? Je li ovo zlo – je li ovo napast?«
Jadni g. Arabin.
Nije htjela napolje, ta duboka, iskrena njegova ljubav. Nije imao snage, da je iskaže jasnim jezikom, koji bi tražio i zahtijevao odgovor. Nije znao, kako da toj ženi uza se kaže: »Budući da ne volite onoga drugog čovjeka, možete li voljeti mene, hoćete li biti moja žena?« To su bile riječi, što su mu ležale na srcu, ali ni sa svim svojim uzdasima nije ih mogao dovesti do usta.
Dao bi sve na svijetu, sve na svijetu, kad bi mogao postaviti to jednostavno pitanje. Ali, koliko god mu je govor bio gladak na propovjedaonici i govornici, sada nije mogao naći nijedne riječi da izrazi jasnu želju svoga srca.
A ipak, Eleanora ga je potpuno razumjela, kao da je očitovao svoju ljubav sa svom elegantnom tečnošću okretnog Lotarija.115 Ženskim instinktom slijedila je svaki zavijutak njegova mišljenja, dok je govorio o ugodnostima Plumsteada i stijenama Oxforda, dok je aludirao na sigurnost rimokatoličkih svećenika i na skrivene pogibelji napasti. Ona je znala, da to sve znači ljubav. Znala je, da taj čovjek uz nju, taj izvanredni naučenjak, vješti govornik, taj veliki polemičar i borac, uzalud nastoji i pokušava da joj kaže, da njegovo srce više ne pripada njemu.
Znala je to i osjećala neku vrstu veselja, što to zna, ali mu ipak nije htjela priskočiti u pomoć. Duboko ju je uvrijedio, nedostojno s njom postupio, to nedostojnije, što se sada mogao u nju zaljubiti, i Eleanora se nije mogla prisiliti da odustane od svoje osvete. Nije se pitala, hoće li ili neće na koncu prihvatiti njegovu ljubav. Nije, štaviše, htjela sebi priznati, da je s užitkom zapazila njegovu ljubav. U tom času ona nije dirala njeno srce; samo joj je umirivala ponos i laskala njenoj taštini. G. Arabin se usudio povezati njeno ime s imenom g. Slopea, a sada joj se duh stao smirivati, kad je vidjela, da bi ga rado povezao sa svojim imenom. I tako je hodala uza nj, udišući tamjan lijepih riječi, ali ne uzvraćajući mirisa.
»Odgovorite mi ovo,« reče g. Arabin, zaustavivši se iznenada u svom hodu i stupivši naprijed tako, da je gledao u lice gđi. Bold. »Odgovorite mi na ovo pitanje. Vi ne volite g. Slopea? Ne namjeravate biti njegova žena?«
G. Arabin sigurno nije pošao pravim putom, da osvoji ženu kao što je Eleanora Bold. U času, kad se njezina srdžba rasplinjavala, kad se stala gubiti pred iskrenom toplinom njegove neizrečene ljubavi, ponovo ju je raspalio sasvim nepotrebnim ponavljanjem svoga prvotnog grijeha. Da je znao, što treba učiniti, nije uopće smio spomenuti ime g. Slopea pred Eleanorom Bold, dok god je ne učini potpuno svojom. Tada, a ne prije, mogao je govoriti o g. Slopeu pobjedonosno, kako god je htio.
»Na to pitanje neću odgovoriti,« reče ona, »a osim toga, moram vam reći, da nemate nikakva opravdanja, da me to pitate. Zbogom!«
Rekavši to, ona ponosno prijeđe preko tratine i, ušavši kroz vrata salona, sjede s ocem i sa sestrom u blagovaonici za ručak. Pol sata kasnije bila je u kočiji i otišla iz Plumsteada, a da više nije vidjela g. Arabina.
Njegova šetnja pod tamnim drvećem, što je zasjenjivalo groblje, bila je duga i tužna. Otišao je s arhiđakonova zemljišta, da odvrati sa sebe pažnju, i lutao među zelenim humcima, pod kojima su počivali nekoć zaljubljeni seoski mladići i zaboravljene ljepotice Plumsteada. Eleanorine su mu posljednje riječi zvučale u ušima kobno i beznadno. Nije mogao razumjeti, da se na nj može ljutiti, biti prema njemu prezriva i okrutna, a ipak ga voljeti. Nije mogao stvoriti odlučan zaključak, da li je g. Slope doista takmac, kojemu se daje prednost, ili nije. Ako nije, zašto onda nije odgovorila na njegovo pitanje?
Jadni g. Arabine – neuki, nepismeni, nespretni, neupućeni čovječe! Četrdeset ti je godina, a tako malo znaš o tajnama ženskog srca!

Trideset i prvo poglavlje

BISKUPOVA KNJIŽNICA


I tako se razbilo ugodno društvo u Plumsteadu. Bilo je to vrlo ugodno društvo, sve dok su bili dobro raspoloženi jedno prema drugome. Gđa. Grantly je osjećala, da joj je kuća veselija i vedrija nego što je to bila već jako dugo vremena, a arhiđakon je bio svijestan, da je taj mjesec prošao ugodno, a da ugodnost nije trebalo pripisati nikakvim drugim zaslugama nego njegovoj gostoljubivosti. Tri četiri dana nakon Eleanorina odlaska vratio se i g. Harding, a g. Arabin je otišao u Oxford da tamo provede tjedan dana, prije nego što se konačno smjesti u župi Sv. Ewolda. Otišao je pun poruka za Dra. Gwynna, koje su se ticale nepravilnosti postupaka u barchesterskoj biskupskoj palači i opasnosti, u kojoj je, kako se vjerovalo, još i sada bila ubožnica, usprkos uvjeravanjima sadržanima u nezgodnom pismu g. Slopea.
Za vrijeme svoje vožnje u Barchester Eleanora nije imala mnogo prilike razmišljati o g. Arabinu. Bila je prisiljena odvojiti svoje misli i od njegovih grijeha i od njegove ljubavi, jer je morala razgovarati sa svojom sestrom i vanjštinom pokazati, da se rastaje od nje u dobrim odnosima. Kad se kočija zaustavila pred njenim vratima, i dok je davala posljednji poljubac svojoj sestri i nećakinjama, Mary Bold istrči iz kuće i uskliknu:
»O, Eleanora – jesi li čula? – o, gospođo Grantly, jeste li čuli, što se dogodilo? Jadni dekan!«
»Gospode bože!« reče gđa. Grantly, »što – što se to dogodilo?«
»Jutros u devet sati udarila ga je kap, i odonda još nije rekao nijedne riječi. Jako se bojim, da mu je to zadnje.«
Gospođa je Grantly bila vrlo dobra s dekanom, i stoga ju je to jako potreslo. Eleanora ga nije dobro poznavala. Uza sve to, znala je dovoljno o njemu osobno i o njegovu vladanju, da ju je vijest, što ju je upravo primila, uzbudila i ražalostila. »Smjesta ću poći u dekanat,« reče gđa. Grantly. »Sigurna sam, da će arhiđakon biti tamo. Ako bude što, da ti javim, poslat ću Thomasa, da se navrati do tebe, prije nego što ode iz grada.« I tako je kočija otišla, a Eleanora je sa svojim djetetom ostala zajedno s Mary Bold.
Gđa. Grantly je bila u pravu. Arhiđakon je bio u dekanatu. Toga je jutra otišao sam u Barchester, jer nije htio svoje društvo nametnuti Eleanori, pa je i on, čim je stigao, čuo da je dekana udarila kap. Kako smo već rekli, knjižnica je, ili čitaonica, spajala katedralu s dekanovom kućom. To se obično zvalo biskupovom knjižnicom, jer se držalo, da ju je neki barchesterski biskup dao prigraditi katedrali. Bila je sagrađena neposredno nad jednim dijelom arkada, a jedno se stubište spuštalo iz nje u sobu, u kojoj su svećenici katedrale oblačili i svlačili misne košulje. Kako su jedna vrata vodila i u dekanovu kuću, bio je to prolaz, kroz koji je taj crkveni dostojanstvenik obično dolazio na javno bogoslužje. Teško je bilo reći, tko je ovlašten, a tko nije, ulaziti u knjižnicu. Međutim, građani su Barchestera vjerovali, da pripada dekanu, a svećenici Barchestera, da pripada kaptolu.
Toga se jutra tu sakupila većina svećenika, što su stanovali u zgradama katedrale i sačinjavali kaptol, i nekoliko drugih, a među njima se, kao obično, uzdizao svojim visokim autoritetom arhiđakon. Čuo je, da je dekana udarila kap, prije nego što je prešao preko mosta, što vodi u grad, i smjesta je došao u to poznato svećeničko sastajalište. Došao je onamo u jedanaest sati i od toga se vremena nije micao odanle. Od vremena na vrijeme kroz dekanat bi došli u knjižnicu liječnici, što su bili pozvani, dali kratak izvještaj o stanju bolesnikovu, i onda bi se vratili. Činilo se, da postoji malo nade, da bi starac došao k sebi, a baš nikakva nada u njegov potpuni oporavak. Jedino je pitanje bilo, da li mora umrijeti odmah, nijem, besvijestan, usmrćen od prvog teškog napadaja, ili bi se, pravovremenom pomoći liječničke znanosti, mogao toliko vratiti u ovaj svijet, da postane svijestan svoga stanja i sposoban da svome Stvoritelju upravi jednu molitvu, prije nego što bude pozvan da se suoči s njime na sudu božjem.
Poslali su u London po Sir Omicrona Pia. Taj se veliki čovjek već u slučaju dobroga, starog biskupa Grantlyja pokazao čudesno vješt da u staračkom srcu zadrži život u gibanju, pa se moglo s pravom očekivati, da će biti jednako uspješan kod dekana. U međuvremenu su Dr. Fillgrave i g. Rerechild poduzeli sve, što su znali. A jadna je gospođica Trefoil sjedila do uzglavlja očeva kreveta, čeznući, kao što kćeri u takvim slučajevima čeznu, da joj se dopusti učiniti nešto, čime bi pokazala svoju ljubav, pa makar samo da mu rukama protrlja stopala ili da onim svesilnim liječnicima obavlja niske poslove, sve, samo da sada, u času potrebe, uzmogne biti od koristi.
Jedini je arhiđakon od svih prisutnih svećenika bio načas pušten u bolesnikovu sobu. Ušuljao se unutra škripeći cipelama, prigušenim je glasom rekao nekoliko riječi utjehe rastuženoj kćeri i zagledao se u izobličeno lice svoga starog prijatelja svečanim, a ipak punim zanimanja, prodirnim pogledom, kao da je u svom srcu rekao »tako će vjerojatno jednoga dana biti i sa mnom.« A onda je, prošaptavši jednu dvije besmislene riječi doktorima, odškripao natrag u knjižnicu.
»Bojim se, da više nikada neće progovoriti,« reče arhiđakon, zatvarajući za sobom tiho vrata, kao da bi besvijesni, umirući čovjek, iz koga je nestalo svakog osjećaja, čuo u svojoj udaljenoj sobi pero ključanice, koje se sada tako oprezno spuštalo.
»Doista? Zar mu je doista tako zlo?« reče mršavi, mali prebendar, prevrćući u svom mozgu sve kandidate, koji bi došli u obzir za dekanov položaj i pitajući se, da li bi arhiđakon smatrao za vrijedno da taj položaj prihvati. »Napadaj mora da je bio vrlo žestok.«
»Kad čovjeka, koji je prešao sedamdeset godina, udari kap, ona vrlo rijetko nastupa u lakom obliku,« reče zdepasti kancelar.
»Bio je krasan čovjek blage ćudi,« reče jedan od korskih vikara. »Sam bog neka zna, kako ćemo nadoknaditi njegov gubitak.«
»Doista je bio krasan čovjek,« reče neki niži član kaptola, »i velika blagodat za sve one, koji su imali čast da sudjeluju u katedralskim službama božjim. Mislim, gospodine arhiđakone, da će vlada imenovati novoga. Nadam se, da nećemo dobiti stranca.«
»Nećemo govoriti o njegovu nasljedniku,« reče arhiđakon, dok još ima nade.«
»Ne, naravno da ne,« reče niži član kaptola. »To bi bilo vrlo neumjesno, ali...«
»Ja ne znam nikoga,« reče mali, mršavi prebendar, »tko bi imao bolje veze kod sadašnje vlade nego g. Slope.«
»Gospodin Slope,« rekoše odjednom dva tri glasa gotovo tiho. »Gospodin Slope, barchesterski dekan!«
»Glupost!« uskliknu zdepasti kancelar.
»Biskup bi za nj sve učinio,« reče mali prebendar.
»A i gđa. Proudie,« dodade korski vikar.
»Glupost!« reče kancelar.
Arhiđakon je gotovo problijedio na tu pomisao. Što će biti, ako g. Slope doista postane barchesterski dekan? Sigurno je, da nema opravdana razloga, zapravo uopće nikakva razloga, da se pretpostavi, da bi takvo svetogrđe moglo doći u obzir. Pa ipak, bilo je moguće. Dr. Proudie ima veza kod vlade, a taj čovjek ima Dra. Proudija, tako reći, u svom džepu. Kako će se svi oni držati, ako bi trebalo da g. Slope postane barchesterski dekan? Od same te pomisli Dr. Grantly je načas zanijemio.
»Sasvim je sigurno, da nam ne bi bilo ugodno imati u dekanatu g. Slopea,« reče mali prebendar, smijući se u sebi očitoj prestravljenosti, što ju je njegova pretpostavka izazvala.
»Otprilike isto tako ugodno, a i isto toliko vjerojatno, kao da bi vas imali za biskupa,« reče kancelar.
»Po mom je mišljenju to imenovanje potpuno nevjerojatno,« reče niži član kaptola, »a ktome bi bilo i do skrajnosti nerazumno. Ne mislite li i vi tako, gospodine arhiđakone?«
»Po mom mišljenju, tako nešto ne dolazi uopće u obzir,« reče arhiđakon, »ali u ovom času više mislim na našega jadnog prijatelja, koji leži tako blizu nas, nego na g. Slopea.«
»Naravno, naravno,« reče korski vikar s vrlo svečanim izgledom, »naravno, da mislite. I mi svi na to mislimo. Jadni Dr. Trefoil. Vrlo dobar čovjek, ali...«
»Ovo je najunosniji dekanat u Engleskoj,« reče jedan drugi prebendar. »Petnaest jutara zemlje. Unosniji je nego mnoge biskupske palače.«
»I punih dvije tisuće godišnje,« reče mršavi doktor.
»Snizili su na 1,200 funti,« reče kancelar.
»Ne,« reče drugi prebendar. »Bit će petnaest stotina. To se uzelo kao poseban slučaj.«
»Nema toga,« reče kancelar.
»Vidjet ćete, da sam u pravu,« reče prebendar.
»Siguran sam, da sam to pročitao u izvještaju,« reče niži član kaptola.
»Besmislica,« reče kancelar. »To oni ne bi mogli učiniti. Nije smjelo biti nikakvih iznimaka, osim Londona i Durhama.«
»I Canterburyja i Yorka,« reče čedno korski vikar.
»Što vi kažete na to, Grantly?« upita mršavi, mali doktor.
»Na što?« upita arhiđakon, koji je, kako se činilo, razmišljao o svom prijatelju dekanu, a u zbilji je razmišljao o g. Slopeu.
»Koliko će dobivati naredni dekan, dvanaest ili petnaest stotina?«
»Dvanaest,« reče arhiđakon autoritativno i time odjednom dovrši svaku sumnju i raspravu među svojima podređenima o tom predmetu.
»Gle, a ja sam bio siguran, da je petnaest,« reče niži član kaptola.
»Glupost!« reče zdepasti kancelar. U tom se času otvoriše vrata i u sobu uđe Dr. Fillgrave.
»Kako mu je? Je li pri svijesti? Može li govoriti? Nadam se, da nije umro. Vjerujem, da stanje nije gore. Nadam se, vjerujem, da je nešto bolje, doktore,« reče pet šest glasova odjednom, svaki od njih glasom skrajnje zabrinutosti. Bilo je ugodno vidjeti, koliko je stari, dobri dekan obljubljen među svojim svećenicima.
»Nema nikakve promjene, gospodo. Ni najmanje promjene – ali je stigla brzojavna vijest – Sir Omicron Pie stići će ovamo večernjim vlakom u 9.15. Ako itko može učiniti nešto, to će sigurno učiniti Sir Omicron Pie. Ali sve, što se može postići umijećem, to je učinjeno.«
»U to ne sumnjamo, doktore Fillgrave,« reče arhiđakon. »U to nipošto ne sumnjamo. Ali opet, znate...«
»O, sasvim ispravno,« reče doktor, »sasvim ispravno – ja bih to isto učinio – odmah sam to savjetovao. Smjesta sam rekao Rerechildu, da, kad se radi o takvu životu i o takvu čovjeku, da treba pozvati Sir Omicron Pia – naravno, znao sam, da trošak ne igra nikakvu ulogu – a on je, znate, odličan i jako popularan. Uza sve to, što ljudsko umijeće može učiniti, to je učinjeno.«
Upravo u to vrijeme kočija gđe. Grantly je ušla u zatvoreni prostor pred katedralom, i arhiđakon je sišao, da joj potvrdi vijest, što ju je ona već prije čula.
Sir Omicron Pie je doista stigao vlakom u 9.15, a u toku noći jadnom se dekanu vratila neka vrsta svijesti. Bit će bolje, da ne dajemo svoje mišljenje o tome, da li je tome pridonio Sir Omicron Pie. Dr. Fillgrave je čovjek vrlo bistra uma, a za Sir Omicrona se drži, da se razlikuje od toga učenog doktora. Na svaki način, Sir Omicron je izrazio mišljenje, da dekanu preostaje još samo nekoliko dana.
Prema tome je jadni dekan osam ili deset dana ostao u istom stanju, napola u besvijesti, napola u agoniji, pa su prisutni svećenici počeli vjerovati, da još nekoliko mjeseci neće biti potrebno novo imenovanje.

Trideset i drugo poglavlje

NOVI KANDIDAT ZA CRKVENE POČASTI


Dekanova je bolest prouzročila mnogo duševnog nemira i na drugim mjestima, a ne samo u dekanatu i susjednoj knjižnici, a mršavi mali prebendar nije bio jedini, kojemu je pala na pamet misao o g. Slopeu.
Biskup je bešćutno sjedio u svojoj radnoj sobi, kad je do njega stigla vijest o dekanovoj bolesti. Donio mu ju je g. Slope, koji, naravno, nije bio u Barchesteru posljednja osoba, što je to saznala. Isto tako nije dugo potrajalo da ta vijest dopre do ušiju gđe. Proudie. Može se pretpostaviti, da upravo u tom času nije bilo mnogo prijateljskih veza između to dvoje takmaca i reflektanata na poslušnost njegova gospodstva. Zapravo, iako su živjeli pod istim krovom, nisu se vidjeli sve od onoga burnog razgovora između njih dvoje prošloga dana u biskupovoj radnoj sobi.
Tom je prilikom gđa. Proudie ostala poražena. Činjenica, da je slava neprestanih pobjeda strgnuta s njene zastave, prouzročila je toj borbenoj gospođi mnogo žalosti. Ali, premda je ostala pobijeđena, nije svladana. Osjećala je, da može ponovo osvojiti izgubljeno zemljište, da može opet baciti g. Slopea u blato, iz kojega ga je digla, i prisiliti svoga grešnog gospodara, da, ogrnut u kostrijet i posut pepelom, zamoli za oprošten je.
Toga nezaboravnog dana, nezaboravnog zbog njegove pobune i ustanka protiv njenih uzvišenih zapovijedi, on je drsko proveo svoju volju i doista je počeo misliti, da su odbrojeni dani ropstva. Počeo se nadati, da će sada uskoro ući u zemlju slobode, u zemlju bogatu mlijekom, kojim će se sam napajati, i medom, koji ga neće stavljati na muke, kao onaj med, koji je samo za gledanje. Kad je gđa. Proudie zalupila vratima izlazeći iz sobe, on se od glave do pete osjećao biskupom. Istina, kapelanova lekcija, koja je iza toga slijedila, malo mu je uznemirila duh, ali on je, sve u svemu, bio sa sobom silno zadovoljan i tješio se, da je najgore prošlo.
»Ce n’est que le premier pas qui coûte«,116 razmišljao je on. A sada, kad je tako velikodušno učinio prvi korak, sve ostalo će doći samo od sebe.
Sa svojom se ženom sastao za večerom, i taj je sastanak bio kao nešto, što se samo po sebi razumije. Tu je rečeno malo, ili ništa, što bi moglo uznemiriti biskupovu sreću. Bile su prisutne njegove kćeri i sluge, koje su ga štitile.
Učinio je jednu ili dvije beznačajne napomene o tome, kako namjerava pohoditi nadbiskupa, da bi svima, kojih se to tiče, pokazao da namjerava provoditi svoju volju. Čak su i sluge opazili promjenu pa su malo od svoga poštovanja prenijeli s gospodarice na gospodara. Sve je to gospodar opazio, a i gospodarica. Ali gđa. Proudie je čekala, da dođe njen čas.
Poslije večere se vratio u svoju radnu sobu, gdje ga je uskoro potražio g. Slope. Tamo su zajedno popili čaj i stvarali osnove za mnoge stvari. Nekoliko je časaka biskup bio doista sretan. Ali, kad ga je ura na kaminu upozorila, da se približavaju tihi sati noći, kad je pogledao na svoju spavaoničku svijeću i sjetio se da se mora njome poslužiti, ponovo mu je srce klonulo u grudima. Bio je kao duh, koji smije slobodno lutati po ovim gornjim predjelima, samo dok ne zakukuriče pijetao, ili, bolje rekavši, on je bio protivno od duha, jer sve do pijetlova zova mora ponovo biti rob. A hoće li to biti sve? Može li se pouzdati u se, da će ujutro sići na doručak kao slobodan čovjek?
Gotovo jedan sat kasnije nego obično spremio se da pođe na počinak. Počinak! Kakav počinak? Međutim, popio je dvije tri čaše sherryja i pošao uza stube. Sačuvaj nas bože da pođemo za njim. Ima nekih stvari, kojih se nijedan romanopisac, nijedan povjesničar ne bi smio prihvaćati, nekoliko prizora u drami života, koje nijedan pjesnik ne bi smio pokušati da naslika. Neka bude jasno, da ono, što se odigralo između Dra. Proudia i njegove žene, treba da ostane među njima dvoma.
Narednog je jutra sišao tužan i zamišljen. Bio je nekako slabiji, gotovo bi se moglo reći, da je omršavio. Ne znam, nisu li njegovi već prosijedi uvojci postali osjetljivo bjelji nego što su bili uveče prije toga. Na svaki način, doista je ostario. Čovjek ne stari od godina postepeno i ravnomjerno. Pogledajte oko sebe pa ćete vidjeti, da je to uvijek tako, osim u onim rijetkim slučajevima, kad ljudsko biće živi i umire bez radosti i žalosti, kao biljka. Čovjek će, nije važno, do koje dobi, cvasti od mladenačke snage i zdravlja. Do trideset, četrdeset, pedeset godina, a onda dođe neki mraz, što podgriza, neko razdoblje agonije, što oduzimlje tjelesnim vlaknima sočnost, i čovjeka zdrava i rumena već ubrajaju u starce.
Sišao je i doručkovao sam. Budući da se gđa. Proudie loše osjećala, popila je kavu u spavaonici, a njene su je kćeri tamo posluživale. Doručkovao je sam, a onda, gotovo i ne znajući, što radi, krenuo do svoga običajnog stolca u radnu sobu. Pokušavao se tješiti svojim skorim pohodom nadbiskupu. Barem mu je taj plod njegove slobodne volje ostao kao trajno slavlje. Međutim, sada, kad je to postigao, nekako kao da mu više nije bilo stalo do toga. Njegova ga je ambicija tjerala, da zauzme mjesto za nadbiskupovim stolom, a njegova je ambicija bila sada u njemu mrtva.
On je tako sjedio, kad se pojavio g. Slope, bez daha od nestrpljivosti.
»Gospodaru; dekan je umro.«
»Gospode bože!« uskliknu biskup, trgnut iz svoje bešćutnosti tako žalosnom i tako nenadanom vijesti.
»Ili je umro, ili sada umire. Udarila ga je kap, i kažu mi, da nema ni najmanje nade. Zapravo ne vjerujem, da je sada još na životu.«
Pozvoniše po sluge i smjesta ih poslaše, da se raspitaju. U toku jutra sam je biskup, naslonjen o kapelanovu ruku, došao u dekanat. Gđa. Proudie je poslala gospođici Trefoil svakovrsne ponude pomoći. To su isto učinile i gospođice Proudie, i biskupska je palača pokazala beskrajno saučešće prema dekanatu. Odgovor na sve upite bio je uvijek isti: dekanovo je stanje nepromijenjeno, a Sir Omicrona Pia očekuju vlakom u 9.15 uveče.
I tada je g. Slope, poput drugih, počeo razmišljati, tko bi mogao postati novi dekan, pa mu je palo na pamet, kao što je to palo na pamet i drugima, da bi bilo moguće, da on sam postane novi dekan. A onda mu je kroz mozak proletjelo pitanje, da li je dvanaest ili petnaest, ili dvije tisuće, upravo kao što je to proletjelo kroz mozak drugih svećenika u katedralskoj knjižnici.
Bez obzira, da li su to dvije tisuće, ili petnaest stotina, ili dvanaest stotina, to bi svakako za nj bio velik zgoditak, ako ga uzmogne dobiti. Zadovoljenje njegove ambicije bilo bi čak veće nego zadovoljenje njegove gramzljivosti. Kakve li divote nadvisiti arhiđakona u njegovu katedralskom gradu; sjediti iznad prebendara i kanonika i imati katedralsku propovjedaonicu i sve katedralske službe božje na svoje raspolaganje!
Ali je možda lakše to poželjeti nego dobiti. Međutim, g. Slope nije bio sasvim bez mogućnosti da potpomogne svoje želje, a on, na svaki način, nije mirno čekao. U prvom je redu mislio – i to ne bez razloga – da može računati na svaku pomoć, što mu je bude mogao pružiti biskup. Smjesta je promijenio svoje nazore u pogledu svoga gospodara. Odlučio je, ako postane dekan, da će opet predati njegovo gospodstvo u vazalsku podređenost njegovoj ženi, a vjerovao je, da njegovu gospodstvu neće biti žao da se oslobodi jednoga od svojih savjetnika. G. Slope je također učinio sve, što je potrebno, da njegovo ime upoznaju i drugi ljudi na vlasti. Bio je tu neki glavni odbornik za narodne škole, za koga se držalo, da je baš u tom času u osobito velikoj milosti najjačih ljudi u vladi. G. Slopeu je pošlo za rukom uspostaviti s njim neku vrstu pismene bliskosti. Držao je, da se može sa sigurnošću obratiti na Sir Nicholas Fitzwhiggina, i bio je siguran, ako se Sir Nicholas odluči zauzeti za nj, da će mu se taj položaj obećati, samo ako ga zatraži.
Osim toga, na službu mu je stajala i štampa, ili je on barem sebi utvarao, da je tako. Dnevnik Jupiter mu je vrlo temeljito držao stranu u onim polemičkim natezanjima s g. Arabinom; više nego jedamput je uistinu bio primljen na razgovor od jednoga od gospode činovnika tih novina, koji je bio, ako ne glavni urednik, a ono bar tako važan kao glavni urednik; već dugo je običavao pisati značajna pisma o svim vrstama crkvenih zloupotreba, koja je potpisivao svojim inicijalima i slao svome prijatelju uredniku zajedno s privatnim pismima potpisanim vlastitim imenom. Zapravo su on i g. Towers – tako se zvao moćni gospodin od štampe, sa kojim je bio povezan – općenito bili jedan prema drugome vrlo ljubazni. Mali su se proizvodi g. Slopea uvijek štampali, a katkada i komentirali. I tako je on, u malom opsegu, postao slavan književnik. Taj je javni život imao za nj mnogo čara, premda je, bez sumnje, imao i svojih loših strana. Jednom prilikom, govoreći u prisutnosti novinskih izvjestitelja, nije uzdizao ni hvalio onaj stav, što ga je uzdizao i hvalio Jupiter, pa se grdno iznenadio, i u tom času prilično raspalio, kad je vidio, kako ga je najnemilosrdnije raskomadao njegov stari saveznik. Narugao mu se, izgrdio ga i napravio od njega ludu, kao da je bio njegov stalan neprijatelj umjesto stalan prijatelj, čak i gore. Dotada nije bio naučio, da se čovjek, koji želi biti među namještenicima Jupitera, mora odreći svake osobnosti. Ali ta mala kazna nije na koncu dovela do svađe između njega i njegova prijatelja Towersa. G. Slope je bio čovjek, koji je predobro poznavao svijet, a da bi pokazao svoju srdžbu prema takvoj sili, kao što je bio Jupiter. Poljubio je šibu, kojom je kažnjen, pa je sada mislio, da može s pravom očekivati nagradu. Odlučio je da će smjesta obavijestiti g. Towersa, da je on kandidat za mjesto, koje treba uskoro da se isprazni. Mnogo je položaja u zadnje vrijeme podijeljeno prema savjetima, što su vladi pruženi u stupcima Jupitera.
Međutim, prva je dužnost g. Slopeu bila osigurati za se biskupa. Osobito je osjećao, da je nužno, da to učini prije biskupova pohoda nadbiskupu. Doista je to bilo samo djelo providnosti, da se dekan razbolio baš u pravi čas. Kad bi mogao nagovoriti Dra. Proudia, da se toplo zauzme za tu stvar, on bi za vrijeme svoga boravka u nadbiskupskoj palači mogao učiniti čudesa. Budući da je u to bio čvrsto uvjeren, g. Slope odluči obraditi biskupa to isto popodne. Narednog je jutra trebao krenuti u London, pa stoga nije bilo uputno gubiti ni jednog časa.
Pošao je u biskupovu radnu sobu oko 5 sati i našao ga, kako ondje sjedi sam. Moglo bi se gotovo vjerovati, da se uopće nije kretao nakon onoga malog uzbuđenja, što mu ga je prouzročilo hodanje do dekanova stana. Na licu mu je bio onaj tupi izgled čovjeka, koji napola nesvijesno trpi. Ništa nije radio, ništa čitao, o ničemu mislio, samo je zurio u prazninu, kad je g. Slope, po drugi put toga dana, ušao u njegovu sobu.
»No, Slope,« reče on ponešto nestrpljivo, jer istini za volju, biskup u tom času nije jako želio razgovarati s g. Slopeom.
»Vaše će gospodstvo rastužiti vijest, kad čuje, da jadni dekan nije dosada pokazao još nikakva znaka oporavljanja.«
»O – a – zar doista? Jadnik! Doista mi je jako žao. Sir Omicron sigurno još nije stigao.«
»Ne. Tek u 9.15.«
»Zanima me, zašto nije uzeo posebni vlak. Kažu, da je g. Trefoil vrlo bogat.«
»Mislim, da jest,« reče g. Slope. »Međutim, činjenica je, da mu ni svi doktori u Londonu ne mogu pomoći, ili pomoći samo utoliko, da pokažu, da su mu pružili svu moguću njegu. Jadnoga Dra. Trefoila neće biti dugo na ovom svijetu, gospodaru.«
»Da, mislim, da neće – mislim, da neće.«
»O ne. Zapravo mu ni najbolji prijatelj ne bi mogao željeti da nadživi ovakav napadaj kapi, jer ga njegov razum ne bi nikako mogao nadživjeti.«
»Jadnik! Jadnik!« reče biskup.
»Naravno, da će vašem gospodstvu biti vrlo važno, tko će ga naslijediti,« reče g. Slope. »Bilo bi vrlo dobro, kad biste mogli osigurati imenovanje nekome, tko u važnim točkama misli jednako kao i vi. Ovdje je u Barchesteru nama neprijateljska stranka vrlo jaka – mnogo prejaka.«
»Da, da. Ako jadni Dr. Trefoil mora otići, bit će vrlo korisno dobiti na njegovo mjesto sposobna čovjeka.«
»Vašem će gospodstvu biti najvažnije dobiti čovjeka, na čiju suradnju može računati. Pomislite, koliko bismo imali neprilika, kad bi to mjesto dobio Dr. Grantly ili Dr. Hyandry, ili bilo tko, tko misli kao oni.«
»Nije jako vjerojatno, da će Lord – dati to mjesto bilo kome, tko tako misli. Zašto bi ga dao?«
»Ne. Nije vjerojatno, to je sigurno, ali je moguće. Sigurno će za taj položaj biti veliko zanimanje. Ako bih smio savjetovati vašem gospodstvu, predložio bih, da o toj stvari raspravi s nadbiskupom narednog tjedna. Siguran sam, da bi vaše želje, ako se s njima upozna nadbiskup i podupre ih kod Lorda – bile na prvom mjestu.«
»Pa, ne znam baš. Lord – je uvijek bio vrlo ljubazan sa mnom, vrlo ljubazan. A zapravo, kad bi me zapitali, ne bih u ovom času znao, koga bih predložio.«
G. Slope, čak i g. Slope je u tom času bio u dosta velikoj neprilici. Nije točno znao, kako da svoju molbu uokviri u dovoljno čedan oblik. Uvidio je i priznao sam sebi, kako neće moći izbjeći da u prvom času zapanji biskupa nenadanošću svoje molbe, i poteškoća mu je bila u tome, kako će to najbolje popraviti govorničkom spretnošću. »I sam sam sumnjao,« reče, »da će vaše gospodstvo imati odmah nekoga u vidu, pa sam stoga slobodan izložiti vam jednu ideju, kojom sam se bavio u svojim mislima. Ako jadni Dr. Trefoil mora otići, zapravo ne vidim, zašto, uz pomoć vašega gospodstva, ja ne bih dobio taj položaj.«
»Vi!« uskliknu biskup na takav način, da ga g. Slope baš nije mogao shvatiti laskavim.
Led je bio probijen, i g. Slope postade vrlo rječit: »Mislio sam, da se natječem za to mjesto. Ako vaše gospodstvo tu stvar podupre kod nadbiskupa, siguran sam, da ću uspjeti. Ktome mogu računati na pomoć javne štampe. Usuđujem se reći, da je moje ime poznato i da uživam priličan ugled kod onoga dijela štampe, koji sada ima najviše utjecaja na vladu, a imam i prijatelja u vladi. Ali, uza sve to, ja se, gospodine biskupe, obraćam vama za pomoć. Najradije bih primio taj položaj iz vaših ruku. A, ono što je u tim stvarima najvažnije, vi morate znati bolje od bilo koga drugoga, kakve su u mene sposobnosti.«
Biskup je sjedio neko vrijeme zapanjen i bez riječi. G. Slope barchesterski dekan! Misao o takvoj promjeni položaja ne bi se bila nikada nametnula njegovu razumu bez tuđe pomoći. Najprije je stao razmišljati zašto, iz kojeg razloga i zbog čega da g. Slope bude barchesterski dekan. Ali postepeno se smjer njegovih misli promijenio, pa je stao razmišljati zašto, iz kojeg razloga i zbog čega g. Slope ne bi bio barchesterski dekan. Što se tiče njega samoga, biskupa, on bi se lako mogao odreći usluga kapelana. Ona sitna misao, da g. Slopea upotrebi kao ravnotežu svojoj ženi, gotovo se sasvim ishlapila. On je uglavnom potpuno priznao jalovost takva pothvata. Zapravo, kad bi mogao spavati u spavaćoj sobi svoga kapelana umjesto u spavaćoj sobi svoje žene, možda bi se nešto dalo učiniti. Ali... I tako je biskup, dok je g. Slope govorio, počeo uviđati, da ne bi bilo ništa nezgodno, da taj gospodin postane barchesterski dekan. Nije ga zapravo na to navela govorljivost g. Slopea, jer nije slijedio nit njegova govora, nego ga je na to navelo njegovo razmišljanje.
»Nije potrebno, da kažem,« nastavi g. Slope, »kako bi mi bila najveća želja, da u svim stvarima, što su u vezi s katedralom, koliko god mi to bude moguće, postupim u suglasnosti s vašim nazorima. Vrlo dobro poznajem vaše gospodstvo (a nadam se, da i vi mene dosta dobro poznate, da biste mogli to isto osjećati), te sam uvjeren, da bi činjenica, da sam na tom položaju, vidljivo olakšala vaš posao i omogućila vam da proširite djelokrug svoga korisnog utjecaja. Kao što sam već rekao, vrlo je poželjno, da crkveni dostojanstvenici jedne te iste dijeceze budu istomišljenici. Nipošto nisam siguran, da li bih prihvatio takvo imenovanje u bilo kojoj dijecezi, gdje bih se morao jako razilaziti u mišljenju s biskupom. U ovom bi slučaju imali idealnu jedinstvenost mišljenja.«
G. Slope je savršeno dobro vidio, da biskup ne prati ni jedne riječi, što je on govorio, ali je ipak i dalje govorio. Znao je, da je potrebno, da se Dr. Proudie oporavi od svoga iznenađenja, a znao je i to, da mu mora dati prilike, da se čini, kao da su ga u to uvjerili dokazi. Stoga je nastavio i iznio mnoštvo podesnih razloga, a svima je bila svrha da pokažu, kako nitko na svijetu ne bi bio tako dobar barchesterski dekan kao on, i da će se vlada i javnost sigurno složiti u želji, da on, g. Slope, postane barchesterski dekan. Međutim, za visoke bi ciljeve crkvene uprave bilo osobito poželjno, da se taj položaj podijeli njemu posredstvom biskupa dijeceze.
»Ali doista ne znam, što bih ja tu mogao učiniti,« reče biskup.
»Kad biste to spomenuli nadbiskupu, kad biste mu mogli reći, da to imenovanje smatrate za vrlo poželjno, da vam je na srcu, kako biste dokrajčili raskol u dijecezi, i kad biste to učinili svojom običajnom odlučnošću, vjerojatno vam ne bi bilo teško nagovoriti nadbiskupa, da vam obeća, da će to spomenuti Lordu –. Naravno, vi biste dali nadbiskupu na znanje, da taj položaj ne očekujem isključivo njegovim zauzimanjem, i rekli mu, da ga namjeravam dobiti kroz druge veze, kako doista i jest, ali da vam je mnogo stalo, da nadbiskup dade Lordu – svoje odobrenje za to.«
Svršilo je tako, da je biskup obećao učiniti, kako mu je rečeno. Međutim, on to obećanje nije dao bezuvjetno. »Što se tiče ubožnice,« reče on usred pregovora, »ništa mi u mom životu nije zadalo toliko brige,« a tako je zapravo i bilo. »Niste razgovarali s g. Hardingom, otkako sam vas zadnji put vidio?«
G. Slope uvjeri svoga gospodara, da nije.
»No, pa onda – mislim, da bi zapravo bilo bolje, da je dobije g. Quiverful. Napola mu je obećana, a on ima veliku obitelj i jako je siromašan. Mislim, da će uglavnom biti bolje, da se izradi imenovanje za g. Quiverfula.«
»Ali, gospodaru,« reče g. Slope, još i sada misleći, da se mora boriti za svoje gledište u toj stvari, i vodeći računa, da mu je dužnost održati svoju nedavno stečenu nadmoć nad gđom. Proudie, da bi mogao održati i svoje gledište u vezi s dekanatom – »ali, gospodaru, ja se doista jako bojim...«
»Zapamtite, g. Slope,« reče biskup, »da vam ne mogu pružiti nikakvu nadu u pogledu nasljedstva jadnog Dra. Trefoila. Govorit ću svakako s nadbiskupom, kao što vi to želite, ali ne vjerujem...«
»Dobro, gospodaru,« reče g. Slope, potpuno shvativši biskupa i prekinuvši sada njega, »možda je vaše gospodstvo u pravu, što se tiče g. Quiverfula. Ne sumnjam, da ću to lako urediti s g. Hardingom, i napisat ću imenovanje, da ga potpišete, kako ste mi naložili.«
»Da, Slope, mislim, da će tako biti najbolje, a vi možete biti sigurni, da ću učiniti sve, što budem mogao, da potpomognem vaše želje.«
I tako se njih dvojica nastadoše.
G. Slope je sada imao pune ruke posla. Morao je obaviti svoj svakodnevni posjet signori. Zdrav bi mu razum sada savjetovao, da to preskoči, ali je bio zaluđen pa se nije mogao prisiliti da bude razborit. Stoga je odlučio da će čaj popiti kod Stanhopovih, a isto tako je odlučio da nakon toga čaja više neće odlaziti onamo. Morao je također urediti svoje poslove s gđom. Bold. Vjerovao je, da bi Eleanora jednako savršeno krasila dekanov stan kao i kapelanovu kućicu. Usto je pomislio, da bi s Eleanorinim imetkom mogao krasno popraviti zapušteni dekanov stan i nadoknaditi sniženje dekanovih dohodaka, što ga je možda provela ta bezobzirna crkvena komisija.
Sada su njegove nade u vezi s gđom. Bold znatno porasle. G. Slope je bio jedan od ogromnog mnoštva ljubavnika, koji misle, da je u ljubavi sve dopušteno, pa se stoga nije ustručavao iskoristiti usluge sobarice gđe. Bold. Od nje je saznao koješta, što se dogodilo u Plumsteadu. Ne baš pravu istinu, jer sobarica nije mogla doznati pravu istinu, ali nešto, što je bilo dosta slično istini. Rekla mu je, da su se arhiđakon, gđa. Grantly, g. Harding i g. Arabin svi posvadili s »gospojom«, jer je primila pismo od g. Slopea; da je »gospoja« odlučno odbila da im izruči pismo; da joj je arhiđakon dao na biranje: ili će se odreći g. Slopea i pisma, ili pak društva plumsteadskog župnog dvora, a »gospoja« je s velikim gnušanjem izjavila, da joj »nije ni mrve stalo do društva plumsteadskog župnog dvora, i da se ne bi odrekla g. Slopea ni za koga od njih.«
Sa obzirom na izvor, iz kojega je ta vijest došla, ona nije bila tako neistinita, kako bi se moglo očekivati. Prilično je jasno pokazivala, o čemu se razgovaralo u služinskoj sobi. A kad se ta vijest povezala s činjenicom, da se Eleanora tako nenadano povratila, g. Slopeu se činila toliko vjerojatna, da mu je davala pravo da misli, kako će lijepa udovica po svoj prilici prihvatiti njegovu ponudu.
Stoga se trebalo prihvatiti posla. Mislio je, da bi bilo poželjno, da iznese svoju ponudu, prije nego što se sazna, da je konačno g. Quiverful imenovan za upravnika ubožnice. U svome je pismu Eleanori jasno rekao, da će biti imenovan g. Harding. Teško bi to sada bilo objasniti: a kad bi Eleanori napisao drugo pismo, u kojem bi joj rekao istinu i svalio krivnju na biskupa, to bi mu, naravno, umanjilo ugled u njenim očima. Stoga je odlučio pustiti, da se ta stvar sama od sebe otkrije, i ne gubiti vremena, da klekne pred nju.
Zatim je morao zamoliti Sir Nicholasa Fitzwhiggina i g. Towersa za pomoć pa je odmah, rastavši se s biskupom, pošao da sastavi pisma za tu gospodu. Kako su g. Slopea smatrali za vrlo vješta u sastavljanju pisama, iznijet ćemo ih ovdje u potpunosti.
*(Privatno)
Biskupska Palača, Barchester,
rujan 185-.

Poštovani Sir Nicholas,
Nadam se, da Vam veza, koja je postojala između nas, neće dopustiti, da ovu moju molbu smatrate kao nametljivu. Mislim, da još niste mogli čuti, da je jadnoga, dragog, starog Trefoila udarila kap. To je predmet duboke žalosti svakoga čovjeka u Barchesteru, jer on je uvijek bio odličan čovjek – odličan kao čovjek i kao svećenik. Međutim, jako je star, i na njegov se život ni u kojem slučaju ne može dugo računati. Možda ste ga poznavali.
Čini se, da nije vjerojatno, da bi se oporavio. Mislim, da je sada kod njega Sir Omicron Pie. Na svaki način, ovdašnji su liječnici izjavili, da će za dan dva nit njegova smrtnog života doći do kraja. Iskreno se nadam, da će mu duša odletjeti u onu luku, u kojoj će zauvijek naći mir i sreću.
Biskup je sa mnom govorio o tom položaju i njemu je mnogo stalo, da se podijeli meni. Priznajem, da se gotovo ne usuđujem očekivati takvo unapređenje u svojoj dobi. Ali njegovo mi je gospodstvo dalo toliko podstreka, da mislim da prihvatim njegova nagovaranja. Njegovo gospodstvo odlazi sutra u – i namjerava razgovarati o toj stvari s nadbiskupom.
Dobro znam, da po zasluzi imate jak utjecaj na sadašnju vladu. Uvjeren sam, da će Vas slušati u svakoj stvari, koja se tiče crkvenih položaja. Sada, kad mi je to predloženo, naravno želim uspjeti. Ako mi možete pomoći kojom dobrom riječi, iskazat ćete mi još jednu uslugu.
Možda će biti dobro, ako dodam, da Lordu – još ne može biti poznato, da je taj položaj postao raspoloživ, ili bolje rekavši, da je sigurno, da će postati raspoloživ (jer za jadnoga, dragog dra. Trefoila nema više nade). Ako bi Lord – čuo za to prvi put od Vas, to bi se moglo smatrati za zgodnu priliku, da iznesete svoje mišljenje.
Svrha nam je, naravno, da svi budemo jednog mišljenja u crkvenim pitanjima. To je osobito poželjno za Barchester, i baš zbog toga naš dobri biskup toliko želi mene. Možda ćete smatrati za korisno da to istaknete Lordu –, ako bude u Vašoj moći, da me zadužite spomenuvši taj predmet njegovu gospodstvu.
Ostajem, poštovani Sir Nicholas,
Vaš najodaniji sluga,
Obadiah Slope.«

Njegovo je pismo g. Towersu napisano sasvim drugim tonom. G. Slope je zamislio, da potpuno razumije razliku u značaju i položaju te dvojice ljudi, kojima se obratio. Znao je, da je čovjeku kao što je Sir Nicholas Fitzwhiggin potrebno malo praznog laskanja, i da ono može biti obično i svakidašnje. Prema tome je njegovo pismo Sir Nicholasu napisano currente calamo117 s vrlo malo muke. Ali čovjeku, kao što je bio g. Towers, nije bilo lako napisati pismo, koje će imati učinka, a ipak neće biti uvredljivo, koje će postići svoj cilj bez nezgodnog nametanja. Nije bilo teško laskati Dru. Proudiju ili Sir Nicholasu Fitzwhigginu, ali je bilo vrlo teško laskati g. Towersu, a ne dopustiti, da to laskanje bude prozirno. Međutim, morao je to učiniti. Ktome, to pismo mora, barem na očigled, biti napisano bez napora, mora biti tečno, neprisiljeno, i ne smije pokazivati nikakvu sumnju ili strah onoga, koji piše. Stoga je g. Slope poslanicu g. Towersu prostudirao, ponovo je prepisao i usavršio uz cijenu tolikih minuta, da je imao jedva vremena da se obuče i toga popodneva stigne do Stanhopovih.
Kad ga je predao na poštu, glasilo je ovako:
*(Privatno)
Barchester, rujna 185-.

(Namjerno nije htio spomenuti »biskupsku palaču«, jer je mislio, da se to možda neće sviđati g. Towersu. Sjetio se, da su jednom jako napali nekoga velikog čovjeka, što je uz datum na pismo stavio Windsor Castle).
Poštovani gospodine,
Svi smo ovdje jutros jako potreseni viješću, da je jadnog, starog dekana Trefoila udarila kap. Napadaj je nastupio oko 9 sati izjutra. Pišem sada, da stigne na poštu, a on još živi, ali, po mom mišljenju, bez ikakve nade, bez ikakve mogućnosti, da ostane na životu. Ovdje je Sir Omicron Pie, ili će stići za kratko vrijeme, ali sve što čak i Sir Omicron može učiniti, jest, da potvrdi osudu svoje manje odlične braće, da se ništa ne može učiniti. Jadni je Dr. Trefoil došao do kraja staze s ove strane groba. Ne znam, jeste li ga poznavali. Bio je dobar, mi ran, milosrdan čovjek, naravno čovjek stare škole, kao što i nužno mora biti svaki svećenik, kojemu je preko sedamdeset godina.
Ali ne pišem samo zato, da vam javim ovu vijest. Bez sumnje je koji od Vaših Merkura118 već to vidio, čuo i izvjestio. Pišem, kao što i Vi to obično radite, misleći više na budućnost nego na prošlost.
Ovdje se već šire glasovi o tome, tko će biti nasljednik Dra. Trefoila, a među onima, koji su spomenuti kao eventualni budući dekani, mislim, da Vaš ponizni sluga nije jedan od onih, o kojima se najmanje govori. Ukratko govoreći, natječem se za taj položaj. Vjerojatno će Vam biti poznato, da sam ovdje, otkad je biskup Proudie došao u dijecezu, uložio u posao sve svoje sile, a mogu sa sigurnošću reći, ne bez uspjeha. On i ja smo gotovo uvijek istoga mišljenja, jednako u točkama doktrine kao i u pogledu crkvene discipline, pa sam stoga, kao njegov povjerljivi kapelan, imao mnogo toga u svojim rukama. Ali Vam moram priznati, da imam više ambicije nego da ostanem kapelan bilo kojega biskupa.
Nema položaja, u kojima se danas traži više energije nego u položajima dekana. Dopustilo se, da sve naše goleme katedralske ustanove zaspu – štaviše, one su gotovo mrtve i spremne da budu pokopane! Pa ipak, od kakva li bi čudesna značaja mogle biti, kad bi se njima, kako je mišljeno, upravljalo tako, da pokažu put i dadu primjer svima našim župskim svećenicima!
Ovdašnjem je biskupu mnogo stalo do toga, da uspijem. On zapravo ide sutra da tu stvar čvrsto podupre kod nadbiskupa. Vjerujem također, da mogu računati na pomoć najmanje jednog vrlo uplivnog člana vlade. Ali priznajem, da bi mi pomoć Jupitera, ako se to nađe za shodno, više godila nego bilo čija druga pomoć; više bi mi godila, ako kroz nju uspijem, a godila bi mi više i onda, ako ne bih uspio, iako sam bio poduprt.
Činjenica je, da je došlo vrijeme, kad se nijedna vlada ne smije odlučiti da popuni visoka crkvena mjesta prezirući mišljenje javne štampe. Prošla su vremena visokorođenih biskupa i plemenitih dekana, i svaki se svećenik, ma kako niska podrijetla, može danas nadati uspjehu, ako su njegova marljivost, nadarenost i značaj dovoljni, da u javnosti stvore izrazito mišljenje u njegovu korist.
U ovom času svi mi osjećamo, da je savjet, što ga u takvim stvarima da Jupiter, vrlo uplivan – da ga se, zapravo, svi drže. A također osjećamo – govorim o svećenicima moje dobi i položaja – da tako i treba da bude. Ne može biti zaštitnika, koji bi manje mislio na svoj probitak nego Jupiter, niti takva, koji bi bolje razumio potrebe naroda.
Siguran sam, da nećete posumnjati, da tražim od Vas pomoć, što mi je novine, s kojima ste povezani, ne bi po svojoj savjesti mogle pružiti. Svrha ovoga moga pisma jest, da Vas obavijestim, da sam kandidat za to imenovanje. Na Vama je da prosudite, možete li ili ne možete potpomoći moje želje. Ne bih Vam, naravno, bio pisao o toj stvari, da nisam vjerovao (a imao sam dobar razlog, da to vjerujem), da se Jupiter slaže s mojim nazorima u pogledu crkvene uprave.
Biskup je izrazio bojazan, da bi me mogli smatrali za premlada za takav položaj, jer mi je trideset šest godina. Ne mogu razumjeti, zašto bi se u današnje vrijeme morala osjećati bilo kakva bojazan u vezi s godinama starosti. Javnost je prestala voljeti prastare službenike. Ako je čovjek sposoban da uopće učini kakav valjan posao, onda je to sposoban u dobi od trideset šest godina.
Izvolite primiti izraze moga štovanja,
Vaš odani
Obadiah Slope.«

Poštovani gospodin T. Towers,
_______Court,
Middle Temple.«
Uloživši sav taj napor, g. Slope pošalje pisma i provede ostatak večeri do nogu svoje odabranice.
G. Slopea će optužiti zbog prijevare u njegovu načinu korteširanja. Reći će, da je lagao u molbi, što ju je podnio svakome od svoja tri zaštitnika. Mislim, da se mora priznati, da je tako. Nije se mogao sustezati zbog svoje mladosti, a pri tome biti potpuno uvjeren, da nije premlad. Nije mogao računati prvenstveno na biskupovu pomoć i prvenstveno na pomoć novina. Nije vjerovao, da će biskup – čvrsto potpomoći stvar kod nadbiskupa. Mora se priznati, da je g. Slope bio u svom korteširanju toliko neiskren, koliko je samo mogao biti.
Upitajmo, međutim, one, koji se razumiju u te stvari, da li je g. Slope bio lažniji nego što su ljudi obično u takvim prilikama. Mi engleska gospoda mrzimo riječ laž, a ima li mnogo javnih radnika, koji vjeruju riječima jedan drugoga?

Trideset i treće poglavlje

GOSPOĐA PROUDIE POBJEDNICA


Naredni je tjedan prošao u Barchesteru u potpunom prividnom miru. Međutim, srca nekih stanovnika nisu bila tako mirna kao gradske ulice. Jadni je stari dekan još živio, upravo kako je to prorekao Sir Omicron Pie, na veliko čudo, a, po mišljenju nekih, i na veliko gnušanje Dra. Fillgravea. Biskup je još bio odsutan. Dan dva je bio ostao u gradu, a i kod nadbiskupa se zadržao dulje nego što je namjeravao. G. Slope nije dosada primio nijednog retka odgovora na ona svoja pisma, ali je saznao za uzrok tome. Sir Nicholas je bio u lovu na jelene ili je pratio kraljicu u škotskim planinama. Čak je i neumorni g. Towers ukrao jesenji odmor i priključio se svakogodišnoj grupi, pa se sada penjao na Mont Blanc. G. Slope je saznao, da ga očekuju tek zadnjeg dana u rujnu.
Gospođa se Bold jako zbližila sa Stanhopovima i sve ih je više i više voljela. Kad bi je zapitali, rekla bi, da joj je Charlotte Stanhope draga prijateljica, a to bi i mislila. Ali, istini za volju, gotovo joj se isto toliko sviđao Bertie. Nije ništa više pomišljala da gleda na nj kao na udvarača nego što bi to pomišljala gledajući u tom smislu veliko, pitomo pseto. Bertie se s njom jako zbližio pa joj je držao mala predavanja i kazivao koješta na sasvim drukčiji način nego što bi to predavali i kazivali drugi ljudi. Ali to je gotovo uvijek radio pred svojim sestrama. A on sam se, sa svojom dugačkom svilenastom bradom, svojim svijetloplavim očima i čudnim odijelom, toliko razlikovao od ostalih ljudi. Dopustila mu je neku vrstu bliskosti, koje nije prije poznavala ni s kim drugim, i nipošto nije vidjela u tome neku opasnost. Jednom se zacrvenjela ustanovivši, da ga je nazvala Bertie, a istoga se dana tek u zadnji čas sjetila svoga položaja i odustala od neke šale, što ju je htjela izvesti s njim na poticaj Charlotte.
U svemu je tome Eleanora bila potpuno nevina, a teško da bismo Bertija Stanhopa mogli nazvati krivcem. Ali svako novo zbliženje, u koje bi Eleanora upala kao u zamku, namjerno bi pripremila njegova sestra. Ona je znala dobro, kako će odigrati svoju igru, i igrala ju je bez milosrđa. Znala je bolje od ikoga, kakav je značaj njezina brata, pa ipak bi mu bez grizodušja predala mladu udovicu, i novac mlade udovice, i novac udovičina djeteta. Svojim je namještenim prijateljstvom i toplom srdačnošću nastojala tako blisko povezati Eleanoru sa svojim bratom, da joj onemogući uzmak, sve kad bi to i željela. Međutim, Charlotta Stanhope nije znala ništa o Eleanorinu karakteru, čak nije ni shvaćala, da ima takvih karaktera. Nije mogla razumjeti, da bi mlada i lijepa žena mogla biti prpošna i srdačna s čovjekom kao što je Bertie Stanhope, a da joj u glavi nema nijedne misli, ni u srcu ikakva osjećaja, koji bi se stidjela priznati cijelom svijetu. Charlotte Stanhope nije uopće razumjela, da je njena nova prijateljica žena, koju ništa ne bi moglo navesti na nepromišljen brak, ona nije razumjela, da bi se Eleanorin duh uzbunio i na najmanju nepristojnost, da je znala, da je u tome išta nepristojno.
Gospođica je Stanhope, međutim, bila dovoljno taktična, da učini i sebe i kuću svoga oca ugodnom gđi. Bold. Ni kod jednoga od njih nije bilo nikakve ukočenosti ni formalnosti, u to je Eleanori bilo osobito ugodno nakon velikog obroka svećeničke nadutosti, što ga je u zadnje vrijeme morala progutati. Igrala je s njima šah, šetala s njima i s njima pila čaj. Studirala je, ili je mislila, da studira astronomiju, pomagala im pisati priče u stihovima, pretvarati prozne tragedije u komične stihove ili komične priče u nazovi tragične pjesme. Nikada prije nije znala da ima za to dara. Uopće nije vjerovala u mogućnost da bi se bavila takvim stvarima, kakvima se sada bavila. Kod Stanhopovih je našla nove zabave i razonode, nova zaposlenja, koja sama po sebi nisu mogla biti loša, a bila su izvanredno privlačljiva.
Nije li šteta, da su bistri i sposobni ljudi često nekorektni, dok su oni, koji nisu nikada nekorektni, često dosadni i tupi? Tako je, na primjer, Charlotte Stanhope bila uvijek bistra i nikada tupa, ali joj je korektnost bila sumnjiva.
Međutim, za sve to vrijeme Eleanora nije nipošto zaboravila g. Arabina, a ni g. Slopea. S g. Arabinom se rastala u srdžbi. I sada se ljutila na njegovo, kako je ona na to gledala, neumjesno upletanje, ali je ipak željno iščekivala da se opet s njim sastane, a željno je iščekivala i da mu oprosti. Riječi, što ih je izustio g. Arabin, još su sveudilj odzvanjale u njenim ušima. Znala je, da te riječi, iako im nije bila svrha da očituju njegovu ljubav, znače, da je on voli. A osjećala je također, da joj je očitovao svoju ljubav, da ona to očitovanje vjerojatno ne bi nerado čula. Još se ljutila na njega, i to jako; tako jako, da bi se ugrizla za usnu i udarila nogom o zemlju, kad bi se sjetila onoga, što joj je rekao i učinio. A uza sve to, čeznula je da mu kaže, kako mu je oprostila. Sve što je tražila, bilo je, da prizna da je pogriješio.
Trebala se sastati s njim u Ullathornu posljednjeg dana toga mjeseca. Gospođica Thorne je pozvala svu okolinu na doručak na livadi. Tu su trebali biti šatori i strijeljanje lukom i strelicom, a dame će plesati na tratini, dok će seoski momci i djevojke plesati na ograđenoj livadi. Trebalo je da dođu guslači i frulaši, dječaci će se natjecati u trčanju, penjat će se na stup, preskakivat će se jarci puni vode, svatko će se morati ceriti kroz konjski ham (ovu su posljednju točku dodali priređivači zabave, a nije bila u prvotnom programu, kako ga je zamislila gospođica Thorne) i igrat će se sve igre, za koje je gospođica Thorne, u svom dugogodišnjem čitanju, mogla ustanoviti, da su se igrale u dobrim starim danima kraljice Elizabete. Sve, što je modernijeg postanja, treba, ako je moguće, izbaciti. Gospođica je Thorne bila vrlo nesretna zbog jednoga. Razmišljala je o borbi s bikovima, ali joj nije pošlo za rukom da stvori bilo kakav zaključak. Ni za što na svijetu ne bi učinila, niti dopustila da se učini, tako nešto okrutno. Nije gotovo ni potrebno reći, da je gospođica Thorne bila posljednja osoba, koja bi pomislila da dade podstreka za mučenje bika, da bi se zabavili njeni mladi susjedi. Pa ipak, u samom imenu »borba s bikovima« bilo je nešto čarobno. Međutim, borilište bez bika podsjetilo bi samo, kako nestaju stari viteški običaji, pa je osjetila, da će morati odustati od te namisli. Ali je zato odlučila da će imati kvintene119, pa je stoga dala pripremiti stupove, kuke i vreće brašna. Bez sumnje bi jako željela, da bude kakav mali viteški turnir, ali, kako je rekla svome bratu, to se već pokušalo, pa se pokazalo, da je ovaj vijek potpuno nedorastao svojim precima, a da bi u nj pristajala takva razonoda. G. Thorne kao da nije jako suosjećao s njom u njenom žaljenju. Možda je osjećao, da mu baš ne bi bilo jako ugodno u punom viteškom oklopu.
Ta je ullathornska zabava zamišljena u prvom redu kao neka vrsta dobrodošlice g. Arabinu pri njegovu ulasku u župni dvor Sv. Ewolda. Toj je priredbi kasnije pripojena proslava svršetka žetve za poljodjelce i njihove žene i djecu, pa je ona tako narasla do svojih sadašnjih razmjera. Pozvano je, naravno, cijelo društvo iz Plumsteada, a Eleanora je, kad je poziv stigao, mislila poći sa svojom sestrom. Sada je izmijenila svoj plan pa je odlučila ići sa Stanhopovima. I Proudijevi su trebali da dođu, a kako u pozivnici biskupskoj palači nije bio uključen g. Slope, signora, koju njena drska smionost nije nikada napuštala, zamoli gospođicu Thorne za dozvolu, da povede njega.
Gospođica Thorne joj je to dopustila, jer nije imala drugog izlaza, ali je to učinila s uzdrhtalim srcem, jer se bojala, da će se g. Arabin uvrijediti. Čim se on vratio, ona mu se, gotovo plačući, ispričala, jer se vjerovalo, da između te dvojice gospode bjesni tako strašno neprijateljstvo. No g. Arabin ju je utješio, uvjeravajući je, da će se s najvećim užitkom, što se samo može zamisliti, upoznati s g. Slopeom, pa ju je zamolio, da mu obeća, da će ih predstaviti jednoga drugome.
Ali taj uspjeh g. Slopea nije bio tako ugodan Eleanori, koja je od svoga povratka u Barchester učinila sve, da se ne sastane s njim. Nije htjela popustiti onima u Plumsteadu, budući da su je tako nemilosrdno optužili, da je zaljubljena u tog odvratnog čovjeka, ali ipak, znajući da su je optužili, bila je potpuno svijesna potrebe da mu se uklanja s puta i da ga malo pomalo sasvim odbaci. Otkad se vratila, vrlo rijetko ga je vidjela. Svojim je slugama dala nalog, da kažu svima posjetiteljima, da nije kod kuće. Nije se mogla odlučiti da poimence spomene g. Slopea, pa se tako, da bi izbjegla njega, ogradila od svih svojih prijatelja. Iznimku je učinila sa Charlottom Stanhope, a kasnije i s još nekima. Samo jednom se sastala s njim kod Stanhopovih, jer je g. Slope odlazio onamo obično prije podne, a ona uveče. Tom je prilikom Charlotti pošlo za rukom da je sačuva od svakog njegova dosađivanja. To je od Charlotte, po mišljenju Eleanore, bilo vrlo ljubazno, a i vrlo oštroumno, jer Eleanora nije rekla svojoj prijateljici ništa o razlozima, zašto ne želi biti s tim gospodinom. Činjenica je, međutim, da je Charlotte saznala od svoje sestre, da će se g. Slope vjerojatno pojaviti kao udovičin prosac, pa je prema tome vrlo dobro uočila potrebu da Bertijevu buduću ženu sačuva od svake opasnosti s te strane.
Uza sve to, Stanhopovi su se obvezali da će povesti sa sobom g. Slopea u Ullathorne. Stoga se morao napraviti plan, koji je bio Eleanori vrlo neugodan. Dr. Stanhope, ona, Charlotte i g. Slope trebali su poći zajedno, a Bertie bi sa svojom sestrom Madelinom došao za njima. Na Eleanorinu se licu moglo jasno vidjeti, da joj je taj plan vrlo neugodan, a Charlotta, kojoj je ta njena zlovolja dala mnogo podstreka u njenim tajnim planovima, stala se na sve načine ispričavati:
»Vidim, draga, da vam se to ne sviđa,« reče ona, »ali ne možemo urediti drukčije. Bertie bi dao svoje oči za to da ide s vama, ali Madeline ne može nikako ići bez njega, a bilo bi sasvim nemoguće, da stavimo u istu kočiju g. Slopea i Madelinu, bez ikoga drugoga. Oboje bi bili zauvijek upropašteni, to znate, i vjerujem, da ih ne bi pustili proći kroz ullathornsku kapiju.«
»To je, naravno, nemoguće,« reče Eleanora, »ali, ne bih li ja mogla ići u kočiji sa signorom i vašim bratom?«
»Nemoguće!« uskliknu Charlotta. »Kad je ona u kočiji, onda ima mjesta samo za još jedno.« Signori, zapravo, nije bilo drago putovati zajedno sa stranim ljudima.
»Znate,« reče Eleanora, »vi ste, Charlotte, prema meni tako ljubazni i tako dobri, da znam, da se nećete uvrijediti, ali mislim, da neću uopće ići.«
»Da nećete uopće ići!« uskliknu ova. »Kakva je to glupost! O tome nema govora, da ne bi išli.« U obiteljskom je vijeću odlučno zaključeno, da će je Bertie tom prilikom zaprositi.
»Ili bih mogla unajmiti kočiju,« reče Eleanora. »Vi znate, da je meni lakše nego vama mladim damama. Mogu ići sama.«
»Glupost, draga. Na to nemojte ni misliti. Na koncu konca, to je samo otprilike jedan sat. A da vam pravo kažem, ne znam, što se to vama tako jako ne sviđa. Mislila sam, da ste vi i g. Slope veliki prijatelji. Što vam se to ne sviđa?«
»O, ništa osobito,« reče Eleanora, »samo, ja sam mislila, da će to biti zatvoreno obiteljsko društvo.«
»Naravno, da bi bilo mnogo ljepše, mnogo prijatnije, kad bi Bertie mogao ići s nama. Zapravo je njemu učinjeno nažao. Uvjeravam vas, da se on mnogo više boji g. Slopea nego vi. Ali, znate, Madeline ne može ići bez njega – a ona, jadno stvorenje, tako rijetko izlazi! Sigurna sam, da vam nije krivo, da ide i ona, premda taj njezin hir doista malo kvari naše društvo.«
Naravno, da je Eleanora od svega srca prosvjedovala i izrazila svoju iskrenu nadu, da će se Madeline dobro zabavljati. I tako je morala popustiti i pristati da ide u istoj kočiji s g. Slopeom. Zapravo je bila natjerana ili da učini tako, ili da objasni, zašto neće da učini tako. Sada se nije mogla odlučiti da ispripovjedi Charlotti Stanhope, što se sve dogodilo u Plumsteadu.
Za nju je to bila teška obaveza. Padalo joj je na pamet tisuću raznih planova, kako bi tome izbjegla. Napravit će se bolesnom pa uopće neće ići. Nagovorit će Mary Bold, da ide, iako nije pozvana, i tako stvoriti potrebu, da ima svoju kočiju, ikako bi mogla povesti svoju zaovu. Zapravo bi sve na svijetu učinila, samo da je ne vidi g. Arabin, kako izlazi iz iste kočije s g. Slopeom. Međutim, kad je stiglo odsudno jutro, nijedan od njenih planova nije bio sazreo, i tako joj je g. Slope pružio ruku, da uđe u kočiju Dra. Stanhopa, a onda, ušavši za njom, sjeo sučelice njoj.
Biskup se vratio uoči zabave u Ullathornu, a kod kuće ga je dočekao sretni smiješak njegove drugarice u dobru i u zlu. Kad je došao, odšuljao se u svoju sobu za odijevanje, a srce mu je dosta jako udaralo. Prestupio je dopušteno vrijeme za tri dana i jako se bojao kazne. Međutim, ništa nije moglo biti milije i srdačnije nego pozdrav, koji ga je dočekao. Kćeri su izašle i poljubile ga tako, da mu je to odmah primirilo duh, a gđa. Proudie, iako nenavikla da se rastapa od milja, stisnula ga je u svoj naručaj i gotovo ga naglas nazvala svojim dragim, zlatnim, dobrim, milenim malim biskupom. Sve je to bilo vrlo ugodno iznenađenje.
Gospođa je Proudie donekle promijenila svoju taktiku. Ne zato, što bi pronašla bilo kakav razlog da osudi svoje prijašnje ponašanje, nego je ona sada dovela stvari u takvo stanje, da je računala, da bez opasnosti može biti ljubazna. Pobijedila je g. Slopea pa je sada mislila, kako će biti dobro, da pokaže svome mužu, da će se pobrinuti, da i on bude nagrađen, kad bude smjela pobijediti svakoga, kad je on bude slušao i kad joj bude dopuštao da vlada nad drugima. G. Slope nije imao nikakva izgleda u uspjeh protiv nje. Ne samo da je mogla nadvladati jadnoga biskupa svojom ponoćnom srdžbom, nego ga je mogla i ublažiti i umiriti svojom danjom blagošću. Znala je urediti njegovu sobu, odjenuti ga da bude pristao kao malo koji biskup, prirediti mu dobre večere, tople peći i lagodan život. Sve će ona to raditi, samo ako on bude miran i poslušan. Ali ako ne bude...! Međutim, ako ćemo reći istinu, njegova je patnja one strašne noći bila tako bolna, da je u njemu preostalo vrlo malo buntovničkog duha.
Čim se odjenuo, ona se vratila u njegovu sobu. »Nadam se, da ti je bilo lijepo u –« reče ona, sjednuvši s jedne strane kamina, dok je on ostao u svom naslonjaču na drugoj strani, gladeći se po listovima nogu. Sada je prvi put od ljeta imao u svojoj sobi naloženu vatru, i to mu je godilo, jer je dobri biskup volio toplinu i udobnost. Da, reče, bilo mu je vrlo lijepo. Nitko ne bi mogao biti uljudniji od nadbiskupa, a njegova je žena bila isto lako vrlo ljubazna.
Gđi. Proudie je bilo drago čuti to. Izjavila je, da joj ništa nije tako ugodno kao pomisao, da joj:
Dijete štuju i vole ga svi.

Ona to nije izrekla baš tima riječima, ali ono, što je rekla, značilo je otprilike isto. A onda, kad je već dovoljno mazila i tetošila svoga mužića, prijeđe na poslovne stvari.
»Jadni je dekan još živ,« reče ona.
»Da, čujem, čujem,« reče biskup. »Sutra ću odmah poslije doručka otići u dekanat.«
»Sutra ujutro idemo na zabavu u Ullathorne, dragi. Moramo biti tamo rano, znaš – mislim do dvanaest sati.«
»O, da!« reče biskup. »Onda ću ga svakako pohoditi preksutra.«
»Je li se o tom mnogo govorilo u…?« upita gđa. Proudie.
»O čemu?« reče biskup.
»O popunjenju dekanova mjesta,« reče gđa. Proudie. Dok je to govorila, u oči joj se vratila iskra stare vatre, i biskup se osjeti malo manje udobno nego prije.
»O popunjenju dekanova mjesta? To jest, ako dekan umre. Vrlo malo, draga. Samo je spomenuto, samo spomenuto.«
»A što si ti, biskupe, rekao o tome?«
»Pa, rekao sam, da mislim, da kad bi, to jest, ako bi – ako bi dekan umro, to jest, rekao sam, da mislim...« Dok se on tako dalje zamuckivao i koprcao, opazio je, da su oči njegove žene strogo uprte u nj. Zašto da se izvrgava tolikim neprilikama zbog čovjeka, kojega tako malo voli kao g. Slopea? Zašto bi se za volju beznadne bitke za kapelana odrekao svojih užitaka i svoje udobnosti, i dostojanstva, što će ga smjeti uživati? Jer, na koncu konca, ako bi kapelan u tome uspio, bio bi jednako okrutan silnik kao i njegova žena. Zašto da se uopće bori? Zašto da protuslovi? Zašto da se uznemiruje? On toga je časa odlučio napustiti g. Slopea i prihvatiti blagodati, što mu ih bogovi pružaju.
»Čula sam,« reče gđa. Proudie, govoreći vrlo sporo, »di g. Slope želi postati novi dekan.«
»Da – sigurno, mislim, da želi,« reče biskup.
»A što na to kaže nadbiskup?« upita gđa. Proudie.
»Znaš, draga, da ti pravo kažem, obećao sam g. Slopeu razgovarati s nadbiskupom. G. Slope mi je o tome govorio. Moram reći, da je to od njega vrlo preuzetno – ali to se mene ne tiče.«
»Preuzetno!« reče gđa. Proudie. »To je najdrskiji zahtjev, za koji sam ikada u životu čula. G. Slope barchesterski dekan! Prekrasno! A što si ti, biskupe, učinio u vezi s tim?«
»Pa, draga, razgovarao sam s nadbiskupom.«
»Valjda ne misliš reći,« uskliknu gđa. Proudie, »da ćeš se učiniti smiješnim i svoje ime uplesti u tako besmislen pokušaj? G. Slope barchesterski dekan! Prekrasno!« I ona potrese glavom i rukama podboči bokove s izrazom pouzdanja i izazovnosti, po čemu je njen muž sasvim sigurno zaključio, da g. Slope neće nikada postati barchesterski dekan. Gđa. Proudie je uistinu bila gotovo nepobjediva. Da se udala za Petruchija,120 moglo bi se posumnjati, da li bi tome slavnom krotitelju žena pošlo za rukom, da je spriječi, kako ne bi navukla na svoje noge onaj dio odjeće, što ga muškarci smatraju kao osobito nepodesan za žensku upotrebu.
»To je apsurdno, draga.«
»Zašto si mu onda pokušao pomoći?«
»Pa – draga, nisam mu pomogao – mnogo.«
»Ali zašto si to uopće radio? Zašto si upleo svoje ime u nešto tako smiješno? Što si rekao nadbiskupu?«
»Pa, samo sam spomenuo to. Samo sam rekao, da bi – u slučaju, da jadni dekan umre, g. Slope – g. Slope...«
»Što bi g. Slope?«
»Ne sjećam se više, kako sam to rekao – da bi on to prihvatio, kad bi mogao dobiti. Tako nešto sam rekao. Mnogo više nisam rekao.«
»Nisi smio uopće ništa reći. A što je rekao nadbiskup?«
»Nije ništa rekao. Samo se naklonio i protrljao ruke. Netko drugi je u tom času naišao, i, kako smo stali raspravljati o novom župskom općem školskom odboru, razgovor je o novom dekanu prekinut, a poslije toga mi se nije činilo pametnim da ga obnovim.«
»Da ga obnoviš! Jako mi je žao, da si to uopće spominjao. Što će nadbiskup misliti o tebi?«
»Možeš, draga, biti sigurna, da je nadbiskup vrlo malo o tome mislio.«
»Ali zašto si ti, biskupe, o tome mislio? Kako si mogao pomisliti da takvo stvorenje učiniš barchesterskim dekanom? Barchesterskim dekanom! Sigurno će za koji dan pokušati i da postane biskup – čovjek, koji gotovo ne zna, tko mu je bio otac; čovjek, koji je bio i gladan i gol, kad sam ga našla. Barchesterski dekan! Prekrasno! Pokazat ću ja njemu dekana!«
Gospođa se Proudie u politici smatrala za liberalku. Sva joj je porodica pripadala liberalnoj stranci. E dakle, od svih slojeva Engleza i Engleskinja (mislim, da bi gđu. Proudie trebalo ubrojiti među one prve, s obzirom na njenu veliku duševnu snagu) nitko nije toliko neprijateljski raspoložen prema onima, koji su niska roda, a žele postići visok položaj, kao čistokrvni liberali.
Biskup je smatrao za potrebno, da se opravda. »Pa, draga,« reče on, »meni se činilo, da se ti s g. Slopeom ne slažeš više onako kao prije.«
»Nastavi!« reče gđa. Proudie, mičući nervozno nogom po sagu pred kaminom i stišćući usne na način, koji je navješćivao veliku opasnost predmetu njihova razgovora.
»Počeo sam uviđati, da ti on nije po volji,« – noga se gđe. Proudie velikom brzinom micala po sagu – »i da bi se bolje osjećala, kad bismo ga maknuli iz biskupske palače,« – gospođa se Proudie smiješila, kao što bi se vjerojatno smiješila hijena, prije nego što se počne smijati – »pa sam stoga mislio, da bi se tebi, ako on ode iz biskupske palače i prestane biti mojim kapelanom, takvo rješenje svidjelo.«
Hijena prasne u smijeh. Da bi joj se svidjelo takvo rješenje! Da bi joj se svidjelo, da se njen neprijatelj pretvori u dekana s dvanaest stotina funti godišnje! Kad Medeja121 opisuje običaje u svojoj zemlji (citiram iz Robsonova izdanja), ona uvjerava svoga zapanjenog slušaoca, da u njenoj zemlji zarobljenike, kad ih uhvate, pojedu. »Zar im vi praštate?« pita Medeja. »Da, praštamo,« kaže blagi Grk. »Mi ih pojedemo,« veli ova kolhiđanka sa strašnom odlučnošću.
Gđa. Proudie je bila barchesterska Medeja. Nije mogla zamisliti da ne pojede g. Slopea. Da mu oprosti! Da ga se samo oslobodi! Da od njega učini dekana! Tako se ne radi sa zarobljenicima u njenoj zemlji, među ljudima njene vrste! G. Slope nije mogao očekivati takvu milost. Oglodat će ga do posljednje koščice.
»O da, dragi, naravno, da više neće biti tvoj kapelan,« reče ona. »Nakon onoga, što se dogodilo, to mora biti samo po sebi jasno. Ne bih mogla zamisliti da ijedan čas živim pod istim krovom s takvim čovjekom. Osim toga, on se pokazao potpuno nesposobnim za taj položaj. Izazvao je trzavice i svađe među svećenicima, uvukao je tebe, dragi, u neprilike, a sam je nastupao kao da je najmanje biskup. Naravno, da će otići. Ali, zato što on odlazi iz biskupske palače, to nije razlog, zašto bi morao otići u dekanat.«
»O, naravno, da nije!« reče biskup. »Ali, znaš, da se sačuva vanjska forma, draga...«
»Ne želim sačuvati vanjsku formu. Želim da se g. Slope pokaže onakvim, kakav jest – lažan, spletkarski, podao, neiskren čovjek. Ja ga držim na oku. On i ne sluti, što ja sve vidim. Ponaša se nedostojno i sramotno s onom šepavom talijanskom ženom. Ta je obitelj sramota za Barchester, a i g. Slope je sramota za Barchester. Ako ne pripazi dobro, svući će mu se s leđa mantija umjesto da dobije dekanski šešir. Dekan! To mi se sviđa! Poludio je od drskosti.«
Biskup nije rekao više ni riječi da ispriča bilo sebe ili svoga kapelana, a pošto se pokazao pasivnim i pitomim, ponovo je došao u milost. Uskoro su pošli na večeru, i on je proveo najugodnije veče, kakvo već davno nije imao u svojoj kući. Dok je guckao kavu i čitao novine, kći mu je svirala i pjevala, a gospođa ga je Proudie dobroćudno ispitivala o nadbiskupu. Tada je sretan pošao u krevet i spavao tako mirno, kao da je gđa. Proudie slika i prilika Grizelde.122 Dok se ujutro brijao i pripremao za svečanost u Ullathornu, čvrsto je odlučio da više neće jurišati na tako dobro i svestrano oboružana borca kao što je gđa. Proudie.

Trideset i četvrto poglavlje

OXFORD – GLAVAR I NADGLEDNIK STUDIJA U LAZARUSU


Šetnja g. Arabina, kako smo rekli, pod drvećem plumsteadskog groblja, bila je tužna. Sve do večere se nije pokazao ni pred jednim elanom porodice, a onda se, koliko su oni mogli prosuditi, činilo, da je potpuno miran. Po svom je običaju postavio sebi vrlo mnogo pitanja, i na njih dao sebi vrlo mnogo odgovora, a posljedica je toga bila, da je ustanovio, da je glup. Zaključio je, da je i tjelesno i duševno mnogo prestar, a da bi započeo ljubavno osvajanje; dopustio je, da mu vrijeme, što ga je morao upotrebiti u tu svrhu, sklizne iz ruku, i da sada mora ležati, kako je sebi prostro. Tada se upitao, da li on tu ženu doista voli, pa je sam sebi dao odgovor, nakon prilično duge borbe, ali na koncu iskreno i pošteno, da je bez sumnje doista voli. Tada se upitao, ne voli li on i njezin novac, i ponovo je sam sebi odgovorio, da ga voli. Ali taj odgovor nije bio iskren i pošten. Njegova je slabost i sada i uvijek bila, da traži nečiste porive svojim djelima. Bez sumnje bi, u prilikama, u kakvima je bio, s malom župom i honorarom od kolidža, a navikao na udobnost u kolidžu i skupe razonode, oklijevao da se oženi ženom bez novca, pa ma kako mu se ta žena sviđala. Eleanorin je imetak, bez sumnje, sve te poteškoće uklanjao. Ali je isto tako bilo nesumnjivo sigurno, da se u nju neopazice zaljubio, a da nije ni časa pomislio da bi ikada mogao popraviti svoje stanje tako, da s njom podijeli njeno bogatstvo.
Kad je ono stajao pred kaminom i brojio uzorke na sagu, a isto tako brojio i buduće mogućnosti svoga života, pomisao na bogati prihod gđe. Bold nije nipošto obeshrabrila njegov prvi sigurni osjećaj ljubavi prema njoj. A i zašto bi? Bi li takva pomisao morala obeshrabriti ljubav i kod najčišćeg čovjeka? Pa ipak, g. Arabin je donio odluku protiv sebe. Zaključio je, da pomišlja na njezin imetak i da nije najčišći od svih muškaraca.
Isto tako je zaključio, a to ga je više tištalo, da Eleanora ne mari ni mrve za nj, ali da vrlo vjerojatno mari mrvu za njegova suparnika. Tada je odlučio, da neće više na nju misliti pa je i dalje o njoj mislio, dok nije došao u takvo stanje, da se htio utopiti u potočiću, što je tekao na kraju arhiđakonova zemljišta.
A od vremena na vrijeme misli bi mu se vraćale na signoru Neroni. Uspoređivao bi nju s Eleanorom Bold, i usporedba bi uvijek ispala u korist Eleanore. Signora ga je pozorno slušala, laskala mu i vjerovala u nj. Gđa. Bold ga je također pozorno slušala, ali mu nije nikad laskala, nije uvijek vjerovala u nj, a sada je raskinula s njim u divljem bijesu. Signora je bila i ljepša, a ljepotu joj je još povećavala njezina nesreća, jer njemu je njezina nesreća bila privlačljiva.
Ali on nikada ne bi mogao voljeti signoru Neroni onako, kako je sada osjećao da voli Eleanoru! I tako je, sjedeći na obali, umjesto sebe bacao u potok kamenčiće. Bio je to najtužniji čovjek, što ga možete naći u ljetnom danu.
Čuo je s groblja zvono za večeru i znao je, da je vrijeme, da se pribere. Osjećao je, da se sam u svojim očima sramoti, da je besposličio i zanemario visoke dužnosti, što ih je preuzeo na se. To je popodne morao provesti među siromasima u Sv. Ewoldu, umjesto da luta po Plumsteadu kao stari, nesretno zaljubljeni momak, potišten, pun uzdisaja, prividne tuge i verterske123 boli. Stidio se do u dno duše sam sebe i odlučio je da će, što prije bude mogao, popraviti svoj ugled, koji je u njegovim očima tako narušen. I tako je, kad je došao k večeri, bio jednako živahan kao obično i bio je pokretač većine razgovora, što su to veče uljepšavali arhiđakonov stol. G. Harding se osjećao nelagodno. Bio je potišten i nije pokušavao biti smireniji nego što je doista bio. Ono malo, što je govorio, govorio je svojoj kćerki. Njegovo je mišljenje bilo, da su se arhiđakon i g. Arabin udružili protiv Eleanore i njezina mira, pa je sada želio, da se otkine od njih dvojice i da u svom barchesterskom stanu dočeka sudbinu, kakva god mu se sprema. I samo ime ubožnice bilo mu je mrsko.
Njegovi pokušaji, da ponovo dobije svoje izgubljeno nasljedstvo tamo, donijeli su mu toliko stradanja. Što se njega tiče, neka samo g. Quiverful izvoli preuzeti to mjesto.
Arhiđakon nije bio jako živahan. U prvom se redu, naravno, razgovaralo o dekanovoj bolesti. Dr. Grantly nije spomenuo ime g. Slopea u vezi s očekivanom smrti Dra. Trefoila. Upravo sada nije želio reći ni jedne riječi o g. Slopeu, niti je želio objaviti svoja tužna naslućivanja. Ali pomisao, da bi njegov neprijatelj mogao postati barchesterski dekan, činila ga je vrlo tmurnim. Kad bi se to dogodilo, kad bi došlo do takve kobne katastrofe, njegov život, koliko je bio povezan s gradom Barchesterom, bio bi dovršen. Morao bi se odreći svih starih omiljelih mjesta, svih starih navika, i živjeli mirno i povučeno kao plumsteadski župnik. Za nj je bila teška kušnja, što je za biskupa došao Dr. Proudie. Ali, da još u dekanatu bude g. Slope, osjećao je, da na barchesterskom katedralskom zemljištu više ne bi mogao disati.
Tako se dogodilo, da je, usprkos svojim srčanim bolima, g. Arabin bio prividno najveseliji član društva. I g. Harding i Dr. Grantly pomalo su se ljutili na nj, što ne pokazuje nikakve potištenosti. Prvome se činilo, kao da on slavi slavlje, što je Eleanora prognana, a drugome se opet činilo, da ga se svi žalosni događaji toga dana, Eleanorina tvrdoglavost, uspjeh g. Slopea i kap jadnog dekana, nisu dojmili, kako bi trebalo. I tako među njima svima nije bilo slaganja u mišljenju.
G. Harding je izišao iz sobe gotovo u isto vrijeme s gospođama, a onda je arhiđakon otvorio svoje srce g. Arabinu. Još je jašio na pitanju ubožnice. »Što je taj čovjek mislio u svom pismu gđi. Bold,« reče on, »kad je rekao, da će sve biti u redu, ako g. Harding ode do biskupa? Naravno, ne bih se htio povoditi za onim, što on kaže, ali bi možda ipak bilo dobro, da g. Harding ode do biskupa. Bilo bi glupo dopustiti, da nam to izmakne samo zato, što je gđa. Bold odlučila, da od sebe napravi budalu.«
G. Arabin izjavi, da baš nije sasvim siguran, da će ona napraviti od sebe budalu. Rekao je, kako je uvjeren, da ona ne gleda na g. Slopea s onoliko topline, kako se to misli. Arhiđakon ga je na sve načine ispitivao o tome, ali nije ništa izvukao. Konačno je ostao čvrst u svom uvjerenju, da mu je suđeno, malgré lui124 da postane pašanac g. Slopea. G. Arabin je stao čvrsto na stanovište, da g. Harding ne bi smio poduzeti ništa u pogledu ubožnice u vezi s pismom g. Slopea ili zbog toga pisma. »Ako biskup doista namjerava imenovati g. Hardinga,« dokazivao je g. Arabin, »on će se pobrinuti, da mu to saopći na drugi način, a ne porukom poslanom u pismu nekoj gospođi. Možda bi g. Harding, otišavši u biskupsku palaču, pomogao g. Slopeu u njegovim planovima.« Stoga su zaključili, da se neće učiniti ništa, sve do željno očekivanog dolaska Dra. Gwynna, ili barem dok ne dobiju odobrenje toga velikog čovjeka.
Bilo je smiješno promatrati, kako ta dva čovjeka razgovaraju o g. Hardingu, kao da je kakva lutka. Planirali su svoje spletke i sitne crkvene smicalice u vezi s budućim položajem g. Hardinga, a da nisu ni pomislili da ga obavijeste o svojim razgovorima. Radilo se tu o udobnoj kući i prihodu, i bilo je vrlo poželjno, a sigurno i vrlo pravedno, da ih dobije g. Harding. Ali u tom času to nije bilo glavno. Bilo je važno pobijediti biskupa, a, ako bude moguće, smrviti g. Slopea. G. Slope je dao, ili se mislilo, da je dao, suparničkog kandidata. Najpoželjnije od svega bi bilo obavijestiti javnost, da je imenovan g. Quiverful, a onda to imenovanje poništiti zbog prosvjeda nezadovoljnog naroda, koji bi podigao svoj glas u obrani prava g. Hardinga. Međutim, malo je bilo vjerojatnosti, da bi se to moglo dogoditi. Samo bi mali dio naroda bio nezadovoljan, a to bi bio onaj dio, koji nije navikao da podiže glas. A ktome je taj položaj na neki način ponuđen g. Hardingu, i on ga je na neki način odbio.
Osobito se jasno vidjela podla, lukava ruka g. Slopea u načinu, kako je sve to izvedeno, i baš taj uspjeh Slopeove lukavštine tako je bolno vrijeđao arhiđakonove osjećaje. Od svega se najviše bojao, da će ga nadmudriti g. Slope. I baš sada se činilo vjerojatnim, da će mu g. Slope zaobići krilo, prestići ga, spriječiti mu dobavu hrane, zauzeti njegov utvrđeni grad jednim coup de main,125 i konačno ga ametice potući u pravoj, otvorenoj borbi. Arhiđakon je osjećao, da mu je zaobišao krilo, kad se od njega tražilo, da razgovara s g. Slopeom umjesto s biskupom, da ga je prestigao, kad je nagovorio g. Hardinga da otkloni biskupovu ponudu, da mu je presjekao dobavu hrane, kad je ubožnicu dobio g. Quiverful, da je Eleanora onaj utvrđeni grad, koji treba zauzeti, i da bi cijeli svijet smatrao g. Slopea kao barchesterskog dekana za pobjednika u konačnom sukobu.
Dr. Gwynne je bio deus ex machina126 koji se trebao pojaviti na barchesterskoj pozornici i osloboditi ih iz tih teških nevolja. Ali kako da propisno dođe do melodramatskog dénouement-a,127 kako se može kazniti porok i g. Slope, a nagraditi krepost i arhiđakon, ako bog osvete leži kod kuće od kostobolje? Za to vrijeme može zlo slavili slavlje, a jadni će nevini ljudi, pribodeni o zemlju strelicom iz tobolca Dra. Proudija, ležati ma tlu mrtvi, pa ih ni Dr. Gwynne neće moći uskrsnuti.
Dva tri dana nakon Eleanorina odlaska g. Arabin je pošao u Oxford i za kratko se vrijeme našao u pregovorima s uzvišenim glavarima svoga kolidža. Bilo je potpuno jasno, da Dr. Gwynne nije jako optimističan u pogledu uspjeha njegova putovanja u Barchester, a nije ni osobito želio da posreduje kod biskupa. Bolovao je od kostobolje, ali sada je već prilično prizdravio, pa je g. Arabin smjesta vidio, da bi Dr. Gwynne već bio došao u Plumstead, da je to bila misija, s kojom bi se on potpuno slagao.
Sada je Dr. Gwynne odlučio da će posjetiti svoga prijatelja i rado je obećao, da će se s g. Arabinom vratiti u Barchester. Nikako nije mogao sam sebe uvjeriti, da postoji bilo kakva mogućnost, da bi g. Slopea učinili barchesterskim dekanom. Glasine su o tome, reče, došle čak i do njegovih ušiju, ali nipošto povoljne po karakter toga gospodina, i on je izrazio svoje čvrsto uvjerenje, da je to imenovanje potpuno nemoguće. Na tom stupnju pregovora pozvan je u sobu Tom Staple, glavareva desna ruka, da pomogne u konferenciji. Tom Staple je bio nadglednik studija u Lazarusu, a usto i velika ličnost u Oxfordu. Premda su ga općenito poznavali pod nedostojanstvenim nazivom nadglednika studija, on je na sveučilištu uživao veliko dostojanstvo. Bio je, da tako kažemo, vođa oxfordskih nadglednika studija, grupe ljudi, koji drže, da oni, kao skupina, vrlo malo zaostaju, ako uopće zaostaju, po važnosti za samim glavarima kolidža. Ne dešava se uvijek, da se glavar, upravitelj, predstojnik ili šef potpuno slaže sa svojim nadglednikom studija. Nadglednik studija nije nipošto nesklon da provodi svoju volju. Međutim, u Lazarusu su oni, u doba, kad ovo pišemo, bili veliki prijatelji i čvrsti saveznici.
Tom Staple, jedar, čvrst čovjek od kojih četrdeset i pet godina, nizak, zagasita lica, imao je čvrstu, bujnu crnu kosu i kovrčastu crnu bradu, kojoj nije dopustio da raste po licu. Uvijek je imao bijeli rubac oko vrata, istina čist, ali ne svezan onom brižnom pomnošću, kojom se danas odlikuju neki mladi svećenici. Nosio je, naravno, uvijek pristojno, svečano, crno odijelo. G. Staple je bio skroman, čist čovjek, ne previše odan tjelesnim užicima. Pa ipak, dosta izrazita crvenkasta boja počela mu je resiti nos, a to je bio, kako su tvrdili njegovi prijatelji, osobiti učinak stanovitog bureta tamnocrvenog portugalskog vina, što je uvedeno u podrume Lazarusa one iste godine, kad je nadglednik studija ušao u kolidž kao student prve godine. I u glasu g. Staplea bilo je nešto, što je podsjećalo na portugalsko vino, moglo bi se reći, neki sasvim sitni nosni prizvuk.
U posljednje vrijeme Tom Staple nije bio sretan. Reforma sveučilišta bila mu je strašilo, a sada je postala njegova propast. Za nj ona nije bila, kao za većinu drugih, stvar politike. Što se tiče politike, on je mogao, kad se za to ukazala potreba, za volju stranke ili u korist principa pokazati stanovitu količinu potrebne revnosti. Ona njemu nije bila predmet neozbiljnih razmirica i učtive, svakodnevne opozicije. Ona je njemu značila život i smrt. Status quo128 sveučilišta predstavljao je za nj jedini pojam života, a svaka je reforma bila jednako zlo kao smrt. Za tu bi on stvar bio rado postao mučenik, da je ona tražila mučeništvo.
U današnje doba, nažalost, javni poslovi ne trebaju mučenika, i stoga ima tako malo revnosti. Da su gospoda s 10.000 funti godišnjeg prihoda mogla umirati na svojim kućnim stepenicama u obrani zaštite domaće industrije, bez sumnje bi i pet šest slavnih starih plemića poginulo na isti način, a škola zaštite domaće industrije bi danas bila okrunjena naučenjacima. Tko bi se mogao iz svih sila boriti u bici, u kojoj nema opasnosti? Tom Staple bi se bio rado dao nabiti na kolac pred Odborom Parlamenta, da je tom svojom žrtvom mogao u članove tjednog crkvenog vijeća uliti svoj duh.
Tom Staple je bio jedan od onih, koji su u svom srcu odobravali sistem kredita, što je od starih vremena uveden između studenata i trgovaca sveučilišta. Znao je i priznavao sam sebi, da bi u ovim degeneriranim vremenima bilo besmisleno prepirati se o tome javno s Jupiterom. Jupiter je sebi uzeo za dužnost da upravlja sveučilištem, a Tom Staple je dobro znao, da mu je Jupiter prejak protivnik. Ali potajno i među pouzdanim drugovima on bi dokazivao, da je kreditni sistem teška kušnja, kroz koju je dobro da prođu mladi ljudi.
»Loši će, slabi i bezvrijedni ljudi, reče, svojom glupošću upasti u opasnost i dobiti po prstima, ali dobri ljudi, koji imaju karaktera, oni, koji imaju u sebi odlike, što mogu služiti na čast njihovoj Alma Mater,129 oni mogu proći bez ozljede. Kakva će zasluga biti nekoga mladog čovjeka, ako kroz sve te kušnje prođe čitav, a čuvali su ga, štitili i branili kao kakva dječarca? Radeći tako, samo se odgađa vrijeme kušnje, i muškost će toga čovjeka biti pomaknuta od dvadeset godina na dvadeset i četiri. Budete li ga vodili na uzici u kolidžu, on će se otkinuti, dok bude studirao pravo u Londonu; svežite ga na uzicu tamo, on će se poslije toga otkinuti, kad se oženi. Negdje se mora izdivljati.« Tako je Tom Staple raspravljao o mladim ljudima. Istina, nije bio jako dosljedan, uli je ipak pokazivao dosta praktičnog znanja o predmetu, koje je skupio dugim iskustvom.
A sada je Tom Staple ponudio mudrost, što ju je posjedovao, da pomogne Dru. Gwynnu i g. Arabinu.
»Uopće ne dolazi u obzir,« reče on, dokazujući, da g. Slope ne može nikako biti postavljen za novog barchesterskog dekana.
»To je i moje mišljenje,« reče glavar. »Nema nikakav položaj a, ako je sve istina, što sam čuo, ni mnogo karaktera.«
»Što se tiče karaktera,« reče Tom Staple, »do toga ne držim mnogo. Oni vole nesređene župnike za dekane. Malo raspuštena života ili trunak nevjernosti nije loša preporuka za katedralsku službu. Ali to ne može biti g. Slope. Posljednja su dva dekana bili đaci Cambridgea. Možete li mi pokazati i jedan primjer, da bi oni postavili za redom tri čovjeka s istog sveučilišta? Na nas ne otpada, koliko bi moralo, a mislim, da nikada i neće. Ali bar jedan od trojice mora biti naš.«
»Danas više nema te vrste propisa,« reče g. Arabin.
»Mislim, da više ničega nema,« reče Tom Staple. »Cigara je popušena, a mi smo pepeo.«
»Govorite o sebi, Staple,« reče glavar.
»Govorim za sve,« reče nadglednik studija čvrsto. »Dolazimo do toga, da više nigdje u ovoj zemlji neće biti života. Nitko više nije sposoban da vlada sam sobom ili onima, koji mu pripadaju. Vladi smo u svemu krivi mi, a štampi je kriva vlada. Uza sve to, g. Slope neće biti barchesterski dekan.«
»A tko će biti upravnik ubožnice?« upita g. Arabin.
»Čujem, da je već imenovan g. Quiverful,« reče Tom Staple.
»Mislim, da nije« reče glavar. »A ktome mislim, da Dr. Proudie neće biti tako kratkovidan, da bi naletio na takav greben. I sam bi g. Slope morao biti dosta pametan, da to spriječi.«
»Ali možda g. Slopeu ne bi bilo krivo da vidi, kako se njegov zaštitnik nasukao,« reče sumnjičavi nadglednik studija.
»Što bi mogao time postići?« upita g. Arabin.
»Nemoguće je vidjeti naličje takva čovjeka,« reče g. Staple. »Čini se potpuno jasnim, da je biskup Proudie sasvim u njegovim rukama, a isto je tako jasno, da je pokrenuo i nebo i zemlju, da bi g. Quiverfula ugurao u ubožnicu, iako mora znati, da bi to imenovanje bilo vrlo štetno po biskupa. Nemoguće je shvatiti takva čovjeka, a strašna je pomisao,« dodade Tom Staple, uzdahnuvši duboko, »da blagostanje i sreća dobrih ljudi mogu ovisiti o njegovim spletkama.«
Dr. Gwynne i g. Staple, a isto tako ni g. Arabin, nisu ni slutili, da je taj isti g. Slope, o kome su razgovarali, upotrebio sve svoje sile, da stavi za upravnika ubožnice njihovu kandidata, kao ni to, da su već visoke sile dijeceze zaključilo, da će, umjesto da ostane trajno u biskupskoj palači, biti iz nje prognan.
»Reći ću vam nešto,« reče nadglednik studija. »Ako toga Quiverfula uguraju u ubožnicu, a Dr. Trefoil umre, ne bih se začudio, da vlada učini g. Hardinga barchesterskim dekanom. Oni će se osjećati obvezanim da nešto učine za nj, nakon svega onoga, što se govorilo, kad se on zahvalio.«
Dr. Gwynne nije u tom času ništa odgovorio na tu izjavu, ali se ona nije zato ništa manje urezala u njegov duh. Ako g. Harding ne bude mogao postati upravnik ubožnice, zašto ne bi postao barchesterski dekan?
I tako se konferencija završila bez ikakve sasvim određene rezolucije, a Dr. Gwynne i g. Arabin se spremiše na svoj sutrašnji put.

Trideset i peto poglavlje

FÊTE CHAMPÊTRE GOSPOĐICE THORNE130


Stigao je dan ullathornske zabave, i svi su se skupili ondje, ili barem svi oni, koji su bili uključeni u poziv gospođice Thorne. Kao što smo rekli, biskup se uoči toga dana vratio kući, a to isto veče, i istim vlakom, došli su iz Oxforda Dr. Gwynne i g. Arabin. Arhiđakon je sa svojom kočijom dočekao glavara Lazarusa, pa se tako na kolodvorskom peronu našla lijepa grupa crkvenih dostojanstvenika.
Stanhopovo se društvo konačno smjestilo onako loše, kako smo to već opisali, a Eleanora je ušla u doktorovu kočiju puna straha i predosjećaja daljih neprilika, dok je g. Slope ušao u kočiju ponosno i pobjedonosno.
Toga je jutra primio vrlo učtivo pismo od sir Nicholasa Fitzwhiggina. Nije mu baš mnogo obećavao, ali, s druge strane, g. Slope je znao, ili je mislio da zna, da kod vladinih službenika nije uobičajeno, da daju obećanja. Premda Sir Nicholas nije ništa obećao, mnogo toga se moglo pročitati između redaka. Izjavio je, kako je uvjeren, da bi g. Slope bio odličan dekan i zaželio mu mnogo uspjeha. Istina, dodao je, budući da više nije u kabinetu, ne pitaju ga nikada za savjet u tim stvarima, pa čak i kad bi rekao što, njegov glas ne bi ništa vrijedio. Ali sve to je g. Slope shvatio kao razboritu opreznost službenog života. Da bi se njegovo očekivano slavlje upotpunilo, donijeli su mu, upravo kad se spremao poći u Ullathorne, još jedno pismo.
G. Slope je također s uživanjem pomišljao na to, kako će gospođi Bold pred sakupljenim mnoštvom kod ullathornskih ulaznih vrata pružiti ruku, kad bude izlazila iz kočije Dra. Stanhopa, a Eleanora se isto toliko bojala te ceremonije. Potpuno je odlučio položiti sebe i sve, što ima, pred udovičine noge, pa je gotovo stvorio zaključak, da će to povoljno jutro odabrati za taj čin. Signora nije u posljednje vrijeme bila jako učtiva prema njemu. Dopuštala mu je, istina, da je pohađa, i barem se nije ljutila slušajući njegove ljubavne izljeve. Ali ga je mučila, grdila, rugala mu se i ismjehivala ga, a pri tom mu je dopuštala, da je zove najkrasnijom cd svih žena, da joj ljubi ruku i da se po sto puta zaklinje, kako joj se divi, kako je njezin rob i obožavatelj.
Gospođica je Thorne ujutro svečanog dana bila kao bez glave, ali puna slavlja. I g. Thorne je, iako on nije priređivao tu zabavu, imao pune ruke posla. Ali možda najzaposleniji, najzabrinutiji i najrevniji od cijelog ullathornskog domaćinstva bio je g. Plomacy, upravitelj. Ta se ličnost, za vrijeme oca g. Thorna, ikad je Francuska bila pod vlasti direktorija,131 uputio u Pariš s pismima u peti čizme za neke članove kraljevske porodice, i poslužila ga sreća, te se vratio živ. Tada je bio vrlo mlad, a sada je bio jako star, ali mu je taj podvig dao značaj političke poduzetnosti i tihe diskrecije, koja mu je i sada pomagala jednako kao u svom najsvježijem sjaju. G. Plomacy je bio upravitelj Ullathorna više od pedeset godina i tu je vrlo lagodno živio. Tko bi mogao tražiti mnogo ozbiljna posla od čovjeka, koji je u svojoj peti si sigurnošću prenio ono, što bi ga, da su ga uhvatili, stajalo glave? Posljedica je bila, da g. Plomacy nije nikada teška radio, a posljednjih godina nije uopće ništa radio. Volio je građevno drvo i stoga je obilježavao stabla, što ih je trebalo posjeći; volio je vrtlarstvo i stoga ne bi dopustio da se zasadi ijedan grm ili da se postavi ijedna gredica bez njegova izričitog odobrenja. U tim bi stvarima katkada pošao tako daleko, da bi se usprotivio svojoj gospodarici i rijetko bi joj dopustio, da provede svoju volju.
Ali moć se g. Plomacyja ispoljavala u ovakvim prilikama. Na srcu mu je bila čast obitelji, visoko je cijenio zakone gostoprimstva i stoga je uvijek, kad bi se pripremila kakva svečanost, uzimao vodstvo u svoje ruke i nadmoćno vladao nad svojim gospodarom i gospodaricom.
Da odamo g. Plomacyju priznanje, on se vrlo dobro razumio u takav posao i dobro ga je vodio.
Dnevni red je trebalo da bude ovakav, fini ljudi, kako su niži slojevi u pokrajini zvali gornje slojeve s mnogo istinskog razlikovanja, dobit će doručak, a nefinima će se dati ručak. Za ta dva banketa trebalo je podignuti dva velika šatora, za fine ljude na unutrašnjoj ili vrtnoj strani duboke ograde u jarku, a za nefine ljude na vanjskoj ili livadnoj strani te ograde. Oba su bila golemih razmjera, a onaj na vanjskoj strani bio je, može se reći, strahovito velik. Međutim, g. Plomacy je izjavio, da ni jedan ni drugi nisu dosta veliki. Da bi se to popravilo, priređen je pomoćni banket u blagovaonici, a za smještaj nižih slojeva seoskih momaka s ullathornskog imanja trebalo je postaviti još jedan stol sub dio.132
Nitko, tko nije sudjelovao u pripremama takve zabave, ne može razumjeti, na kakve je svakovrsne poteškoće nailazila gospođica Thorne u svom planu. Da nije čitava b la sačinjena od najfinije građe i zakovana najboljim yorkshireskim čelikom, morala bi pod njima klonuti. Da g. Plomacy nije bio svijestan, koliko se s pravom očekuje od čovjeka, koji je nekoć u peti svoje čizme nosio sudbinu Evrope, bio bi uzmaknuo, a njegova gospodarica, tako napuštena, morala bi poginuti među svojim stupovima i šatorskim platnom.
U prvom redu, trebalo je povući vrlo opasnu crtu: koga će smjestiti s ove strane, a koga s one strane ograde? Nepromišljeni će ljudi na to, kao i na svako važno pitanje, odgovoriti bez razmišljanja: biskupa i njemu slične s ove strane ograde, a farmera Greenacra i njemu slične s one strane. Vrlo dobro, moj nepromišljeni prijatelju, ali tko će razgraničiti te »i njima slične«? Baš u takvim se definicijama i sastoji sva poteškoća ljudskog društva. Vrlo je lako smjestiti biskupa u naslonjač na tratini, a farmera Greenacra pri dnu dugačkog stola na livadi. Ali kamo ćete staviti gđu. Lookaloft, kad njezin muž, premda je najamnik na imanju, ide u lov u crvenom kaputu, a kćeri joj pohađaju otmjenu djevojačku školu u Barchesteru, dok ona sama ima klavir u svome salonu? Gospođice Lookaloft, kako same sebe nazivaju, neće se zadovoljiti da sjede među seoskim momcima. Gđa. Lookaloft neće pristati da se u svojoj finoj haljini stisne na klupi i srdačno razgovara s gđom. Greenacre o vrhnju i pačićima. A ipak, gđa. Lookaloft nije pravo društvo, i nikada se nije družila s Thornovima i Grantlyjevima. A ako se gđi. Lookaloft dopusti pristup u svetište otmjenog svijeta, ako joj se dopusti, da sa svoje tri kćeri preskoči ogradu, zašto se to ne bi dopustilo i ženama i kćerima drugih obitelji? Gđa. Greenacre je sada potpuno zadovoljna sa svojim mjestom na livadi, ali možda više neće biti, ako vidi gđu. Lookaloft na tratini. I tako je jadna gospođica Thorne bila na sto muka.
A kako da podijeli svoje goste između šatora i blagovaonice? Dolazi joj jedna grofica, pa presvijetli John i presvijetli George, i čitavo jato milostivih gospođica Amelija, Rozina, Margareta itd. Dolaze joj i tri baruna sa svojim barunicama, a, kao što svi znamo, dolazi joj i biskup. Ako ove stavi na tratinu, nitko neće htjeti u blagovaonicu. Ako ih stavi u blagovaonicu, nitko neće htjeti u šator. Pomislila je, da starce zadrži u kući, a tratinu da prepusti zaljubljenima. To je bilo isto kao da sjedne u osinjak. G. Plomacy je tu bio pametan. »Zaboga, gospođo, starih dama neće ni biti,« reče on. »Nijedne osim vas i stare gospođe Clantantram.«
Gospođica je Thorne osobno primila tu podjelu povoljno, kao priznanje njezinoj razboritosti, ali ipak nije željela da na ovoj zabavi bude vezana uz gđu. Clantantram. Odustala je od pomisli da namjerno podijeli goste, pa je odlučila, da će, ako bude moguće, biskupa staviti na tratinu, a groficu u kuću, barune će porazmjestiti kojekuda i tako razasuti točke privlačljivosti. Što da se učini s Lookaloftovima, to ni sam g. Plomacy nije mogao odlučiti. Morat će riskirati. Izričito im je rečeno u pozivu, da su pozvani svi najamnici, pa će valjda biti toliko pametni da ne dođu, ako im se ne mili biti u društvu s ostalim najamnicima.
Tada g. Plomacy izrazi svoju bojazan, da će presvijetli Johnovi i presvijetli Georgeovi doći u nekakvim vodozemnim odijelima, napola prijepodnevnim, a napola večernjim, sa svilenim rupcem oko vrata, u frakovima, svijetložutim rukavicama i ulaštenim cipelama, i da neće, budući da su tako odjeveni, htjeti jašiti u kvintenu niti sudjelovati u svim onim atletskim natjecanjima, što ih je gospođica Thorne pripremila s toliko ljubavi i brige. Ako lordovi John i Georgi ne budu jašili u kvintenu, gospođica Thorne može biti sigurna, da neće htjeti ni itko drugi.
»Ali,« reče ona bolnim glasom, gotovo zaplakavši, »izričito je označeno, da će biti sportova.«
»Pa i bit će, to je jasno,« reče g. Plomacy. »Svi će se oni baviti sportom šetanja s mladim damama po lovorovim stazama. To je sport, do kojega je njima danas stalo. Ako vam pođe za rukom nagovoriti mladiće na kvinten, sve će djevojke spustiti nos.«
»Zar one ne bi mogle promatrati igru, kao i njihove bake dok su bile mlade?« upita gospođica Thorne.
»Čini mi se, da u današnje vrijeme dame nisu zadovoljne gledanjem. Hoće da rade sve, što i muškarci. Ako date na konje staviti ženska sedla i pustite ih jašiti u kvintenu, to će bez sumnje biti najbolje.«
Gospođica Thorne ne odgovori. Osjećala je kako nema prave mogućnosti da obrani sadašnju generaciju svoga spola od zajedljivosti g. Plomacyja. Jednom je, kad se malo raspalila, izjavila, »da su sva današnja gospoda kao žene, a sve dame kao muškarci.« Nije mogla izmijeniti značaj pokvarenog stoljeća. Ali, kad je tome tako, zašto da ona preuzme na se da se brine za razonodu ljudi tako pokvarena ukusa? To se upitala više nego jedamput, a mogla je odgovoriti samo s uzdahom. Eto, na primjer njezin brat Wilfred, na čijim ramenima počiva sva stara slava ullathornskog doma. Tko zna, hoće li i on pristati da jaši u kvintenu, kako je to, vrlo razborito, spomenuo g. Plomacy.
I tako je osvanulo jutro. Ukućani Ullathorna bili su već u rano jutro na nogama. Kuharice su davno prije zore u kuhinji kuhale, a muškarci su u ranu zoru stali izvlačiti stolove i zabijati crvenu tkaninu na klupe. S kakvom li je stravom i nestrpljenjem gospođica Thorne, čim se podigla zavjesa noći, pogledala kroz prozor, da vidi kakvo je vrijeme!
U tom se barem pogledu nije imala na što tužiti. Barometar se već tri dana dizao, i jutro je osvanulo s onom mutnom, hladnom, nepomičnom sivom maglicom, koja ujesen obično znači lijep dan. Do sedam se sati već bila obukla i sišla u prizemlje. Gospođica Thorne nije znala za moderni luksus déshabillé-a.133 Doći pred svoga brata bez steznika njoj je bilo isto, što i doći bez čarapa. A steznici gospođice Thorne nisu bili mala stvar.
A ipak, kad je sišla u prizemlje, za nju nije bilo nikakva posla. Vrzla se malo po tratini, pa se onda vratila u kuhinju, a onda je navukla svoje drvene cokule i vrzla se po livadi. Zatim je pošla u mali park uz kuću, gdje je bio podignut stup za kvinten. Bilo je tu sve, stup, upoprečna greda i klin, i cilj i vreća brašna. Popela se na tesarsku klupu i dotaknula rukom cilj. Krasnom se lakoćom okretao, klin je bio savršeno nauljen. Gotovo je poželjela uhvatiti staroga Plomacyja za riječ, uspeti se na žensko sedlo i sama se okušati u gađanju. Kakav li to mora biti mladić, pomisli ona, kojemu je milije lunjati sanjareći među stablima lovora s kakvom blesavom učenicom nego se zabavljati ovako? »Da,« reče ona glasno sama sebi, »jedan čovjek može odvesti konja na vodu, ali ga ni tisuću ljudi ne može prisiliti, da pije. U tome je sve. Ako u njima nema smisla, da uživaju u tome, neće biti moja krivnja,« i tako se ona vrati kući.
Malo poslije osam sati sišao je njezin brat, i njih dvoje doručkovaše na brzu ruku u njegovoj radnoj sobi. Čaj je pripremljen bez običajnog samovara, i oni se zadovoljiše običnim kruščićima i prženim kruhom. Nije bilo ni jaja, jer su sva jaja u župi stukli u prelive, ispekli u pite ili skuhali za salatu od jastoga. Nije bila dovoljna ni dobava maslaca, pa je g. Thorne morao pojesti pileći batak, a da ga nije dao začiniti onako, kako je on to volio.
»Išla sam, Wilfrede, pogledati kvinten«, reče ona. »Čini se, da je dosta dobar.«
»O – a, da,« odgovori on. »I meni se činilo, da je dobar, kad sam ga jučer vidio. G. Thornu je već počela ljubav njegove sestre za sportove postajati prilično dosadna, a pogotovu za taj kvintenski stup nije osjećao nikakve sklonosti.
»Htjela bih, da ga samo malo iskušaš poslije doručka,« reče ona. »Mogao bi dati osedlati Marka Antonija, a stup ti je odmah tamo pri ruci. Znaš, možeš skinuti vreću s brašnom, ako misliš, da Marko Antonije neće biti dosta brz,« dodade gospođica Thorne, videći na licu svoga brata, da se ne slaže potpuno s njenim prijedlogom.
Marko Antonije je bio valjan stari lovački konj, izvanredno podesan za obične potrebe g. Thorna, dosta pouzdan kod skokova, neobično stalan, vrlo dobar na pješčanom tlu, a siguran na cesti. Ali na njemu još nitko nije jašio kvinten, a g. Thornu se nije htjelo iskušavati ga, bilo s vrećom brašna, ili bez nje. Gunđao je i oklijevao pa je konačno izjavio, kako se boji, da će se Marko Antonije plašiti.
»Pokušaj onda na onome malom,« reče neumorna gospođica Thorne.
»On je na liječenju,« reče Wilfred.
»Imaš onoga ždrijepca Belzebuba,« reče njegova sestra, »znam, da je u staji, jer sam baš malo prije vidjela, kako ga Petar uvježbava.«
»Draga moja Monika, on je tako divlji, da ga jedva mogu zauzdati. Ubio bi i sebe i mene, kad bih na njemu pokušao jašiti u takvu mišolovku.«
Mišolovka! Kvinten, što ga je ona postavila s toliko ljubavi i brige! Igra, što ju je priredila za zabavu stasitih seoskih momaka! Sport, koji je imao čast, da ga vole toliki njihovi preci! U srcu ju je zapeklo, kad je čula, da ga njezin rođeni brat zove takvim imenom. Samo njih dvoje je ostalo na svijetu, a jedan je od zakona, što su upravljali životni stav gospođice Thorne, bio, da ne kaže ništa, što bi moglo izazvati njezina brata. Često je morala trpjeti zbog njegove ravnodušnosti prema starim i časnim britanskim običajima, ali je uvijek trpjela bez ijedne riječi. Jedan je dio njezina vjerovanja bio, da se glava obitelji ne smije nikada povrijediti u svojoj kući, i ona se u životu držala toga vjerovanja. Sada je, međutim, bila stavljena u veliku kušnju. Starački su joj se obrazi zacrvenjeli, a u mirnim joj je, vedrim očima bljesnuo plamen. Ali ipak nije rekla ništa. Odlučila je da mu, na svaki način, toga dana neće više ni riječi reći o kvintenu.
Tiho i tužno je pijuckala čaj i s bolnim žaljenjem pomišljala na slavne dane, kad je njezin veliki predak Ealfried s uspjehom branio Ullathorne od normanskih zavojevača. Toga duha više nema u njenoj obitelji, osim te male, bezvrijedne iskre, što tinja u njenim grudima. A i ona sama, nije li i ona u tom času zaokupljena brigom, kako će zabaviti potomka onih istih Normana, taštu, oholu groficu s pofrancuženim imenom, koja će misliti, da je Ullathornu iskazala preveliku čast, što je ušla kroz njegova vrata? Ima li ikakve vjerojatnosti, da bi prosvijetli John, sin grofa de Courcyja, jašio kvinten zajedno sa saksonskim seljacima? Pa zašto onda da od svoga brata očekuje, da »učini nešto, što gosti njenog brata ne bi htjeli učiniti?
Dosta nejasno, mutno, proletjela joj je mozgom misao, da su njeni nazori daleko od zbilje. Možda je potrebno, da rase, kojima je suđeno da žive na istom tlu, popuste jedna drugoj i prime navike jedna od druge. Možda je nemoguće, da bi Normani, nakon više od pet stoljeća bliskog zajedničkog života, ostali Normani, a Saksonci Saksonci. Možda su ipak njezini susjedi bili pametniji od nje. Takve bi se misli katkada nametnule duhu gospođice Thorne i činile je jako žalosnom. Međutim, nikada joj nije »palo na pamet, da je njen omiljeni kvinten samo moderna kopija zabave normanskih vitezova, plemeniti turnir prilagođen ukusu i navikama saksonskih seljaka. Toga ona nije znala, a bilo bi okrutno poučiti je.
Kad je g. Thorne vidio suzu u njenom oku, pokajao se za svoj prezrivi izraz. I on je priznavao kao strogi zakon, da se »svaka »mušica njegove sestre mora poštovati. Možda on nije bio tako čvrst u svojoj »pažnji prema njoj, kao ona »prema njemu, ali namjere su mu »bile jednako dobre, i kad god bi ustanovio, da je zaboravio biti pažljiv, bilo bi mu žao.
»Moja draga Monika,« reče, »molim te, da mi oprostiš. Nipošto ne »mislim »reći nešto loše o toj igri. Kad sam je nazvao mišolovkom, jednostavno sam mislio, da je ona mišolovka za čovjeka moje dobi. Znaš, kako uvijek zaboravljaš, da više nisam mladić.«
»Sasvim sam sigurna, da nisi starac, Wilfrede,« reče ona, primivši u svom srcu ispriku i smiješeći mu se, a suza joj je još bila na obrazu.
»Kad bi mi bilo dvadeset pet ili trideset godina,« nastavi on, »ništa mi ne bi bilo draže nego cijeli dan jašiti kvinten.«
»Da, a za lov i pucanje nisi prastar,« uzvrati ona. »Ako možeš preskočiti preko jarka i živice, sigurna sam, da bi mogao okrenuti kvinten.«
»Ali, draga, kad jašim preko živica – a ni to ne činim jako često – ali kad jašim preko živica, nema nikakve vreće brašna, koja će me straga udariti po glavi. Pomisli, kakav bih bio, da povedem groficu na doručak, a sav mi je potiljak bijel od brašna.«
Gospođica Thorne ne reče više ništa. Nije joj se sviđala aluzija na groficu. Nije mogla shvatiti, da bi ullathornske sportove smjela pobrkati osobna pažnja, koja se morala iskazati Lady De Courcy. Vidjela je, međutim, da joj je besmisleno tjerati tu stvar dalje. Pristala je, da g. Thorne bude oprošten od kvintena, i gospođica se Thorne odlučila potpuno pouzdati u svog mladog viteza, velikog ljubimca, koji je, kako je ona to često izjavljivala, bio uzor mladićima toga stoljeća i divan primjerak engleskog zemljoposjednika.
Bio je to najstariji sin farmera Greenacra, koji je, moramo priznati, već od najmanjih nogu točno uočio slabost gospođice Thorne. Kad je bio dječak, nikada se nije dogodilo, da nije od nje dobio jabuku, koji novčić za džeparac, a opraštala mu je i sve njegove brojne nestašluke. A sada, u svojoj ranoj muževnoj dobi, uživao je prednosti i slobode, koje su bile isto tako dragocjene. U rujnu je smio otići dan dva na strijeljanje, uvježbavao je vlastelinske konje, iz voćnjaka bi dobivao mladice voćaka, a iz vrta cvijeće za presađivanje. Ktome je ribolov u rječici bio potpuno u njegovim rukama. Odlučio je doći na očevu malom konju i pokazati, kako se juriša na kvinten. Što god učini mladi Greenacre, učinit će i drugi iza njega. Možda će to mladim Lookaloftima biti ispod časti, ali ostala će se ullathornska mladež sigurno povesti za primjerom Harryja Greenacra. I tako je gospođica Thorne odlučila da će se proći bez plemenitih Johnova i Georgea, i da će se, kao i njezini preci prije nje, pouzdati u duševnu i tjelesnu snagu ullathornskog naraštaja.
Oko devet sati stadoše se na livadi i u parku skupljati niži slojevi pod nadzorom g. Plomacyja, te glavnog vrtlara i glavnog konjušara, koji su bili njegovi zaprisegnuti opunomoćenici i trebalo je da mu pomažu, da održi red i obodri momke na natjecanja. Mnogi su mlađi stanovnici iz susjedstva, misleći, da lijepih stvari nikada nije previše, došli vrlo rano, pa je put između kuće i crkve bio neko vrijeme, dok nisu otvorili ulazna vrata, krcat ljudima.
A onda je nastupila još jedna golema poteškoća, poteškoća, koju je g. Plomacy, istina, predvidio, i za koju se na neki način pobrinuo. Neki ljudi, što su željeli sudjelovati u gostoprimstvu gospođice Thorne, nisu u pogledu prethodne ceremonije poziva bili onoliko osjetljivi, koliko bi morali biti. Vjerojatno su zaključili, da su slučajno zaboravljeni i, umjesto da su se uvrijedili, kao što bi to učinili bolji od njih, oni su se dobroćudno pomirili s tim poniženjem, a to su dokazali tako, da su se pojavili pred ulaznim vratima u svom nedjeljnom odijelu.
Međutim, g. Plomacy je dobro znao, tko je poželjan, a tko nije. Nekima je, iako nisu bili pozvani, dopustio da uđu. »Nemoj, Plomacy, biti previše strog,« rekla mu je njegova bolja polovica. »Pogotovu ne s djecom. Ako su tu iz susjedstva, pusti ih unutra.«
Postupivši prema tome savjetu, g. Plomacy je doista pustio unutra po kojega znatiželjnog fakinčića i nekoliko uredno odjevenih djevojaka s njihovim momcima, koji nisu ni po čemu pripadali vlastelinstvu. Ali prema stanovnicima građa bio je neumoljiv. Toga dana se ondje pojavilo mnogo barchesterskih šegrta. Navaljivali su plačljivo moljakajući, da su cijeli tjedan izrađivali sedla i čizme za Ullathorne, miješali lijekove za konje i sjekli meso za kuhinju. Nijedna takva molba nije uvažena. G. Plomacy ne zna ništa o gradskim šegrtima, treba da pusti samo zakupnike i radnike s imanja, da gospođica Thorne ne može primiti cijeli Barchester, i tako dalje.
Pa ipak, nije prošlo ni pol dana, a sve se to pokazalo beskorisnim. Gotovo svatko, kome se prohtjelo doći, probio se u park, pa je briga čuvara prešla na stolove, na kojima je bilo naslagano jelo. No i tu se našao po koji neovlašteni reflektant na mjesto, a takvih se nisu mogli osloboditi, a da ne prouzroče više strke nego što je vrijedilo i mjesto i jelo.

Trideset i šesto poglavlje

ULLATHORNSKI SPORTOVI – PRVI ČIN


Kad se u civiliziranom svijetu priređuje zabava, kako se to prečesto zove, a da se baš ne pazi, da li se ljudi doista zabavljaju, čovjek ima toliko neprilika, da se moramo čuditi, kako to, da se ljudi tako lako prihvaćaju toga. Teško je ustanoviti, koji je tu quid pro quo134. Kad bi se oni, koji priređuju takve naporne zabave, koji podnose sav taj trud i zbrku u pustoj nadi, da će zabava uspjeti, doista zabavljali na tuđim zabavama, onda bi se to dalo razumjeti. Osjećaj pravednosti natjerao bi muškarce i žene da zbog drugih prođu kroz one iste nevolje, kroz koje su drugi prošli zbog njih. Međutim, svi oni tvrde, da je odlaženje na zabave jednako dosadno kao i priređivanje zabava. A kad ih pogledate vani na zabavi, ne možete drugo nego da im vjerujete.
Zabava! Tko bi imao dovoljno samosvijesti, tko bi u sebi osjećao dovoljno pouzdanja u svoje snage, da bi se mogao pohvaliti, kako zna zabavljati goste? To katkada polazi za rukom cirkuskom lakrdijašu, katkada i plesačici u kratkoj suknjici s ružičastim čarapama, a možda, koji put, i pjevaču. Ali osim tih, ljudi rijetko postizavaju uspjeh u tom umijeću. Mladići i djevojke, povezujući se par s parom, udružujući se poput ptica u proljeće, jer to traži priroda, oni, na jednostavan način, zabavljaju jedno drugo. Malo tko drugi to uopće i pokušava.
Možemo pretpostaviti, da će gospođe, kad otvore svoje domove, skromno priznati, da ne znaju zabavljati, i uglavnom će očekivati pomoć od voštanih svijeća i presvlake na pokućstvu. Čini se, da gospoda očekuju pomoć od svojih bijelih prsluka. Tome dodajmo još, na zadovoljstvo onima, što uživaju u tjelesnim nasladama, šampanjac i ostale blagodati stola, što se po modi smiju smatrati za dostojne nuđenja. Čak i u tom pogledu svijet nazaduje. Sada su zabranjene sve dobre juhe, a u kućama prijatelja, kojima smo navikli ići, sitnih pravnika, liječnika, vladinih činovnika i sličnih (jer ne možemo svi uvijek živjeti kao odličnici, u raju punom livriranih slugu) čovjek dobije hladne krumpire, koje vam ponude kao neku vrstu zaključnog jela nakon odreska ovčetine. Prošla su, nažalost, sretna vremena, kad ste mogli kazati svome susjedu: »Jones, da vam dam malo kosane repe? Hoćete li mi dokučiti malo kupusa?« Pa onda onaj užitak, dok ste pili vino s gđom. Jones i gđom. Smith, i sa svima Jonesovima i svima Smithovima! Ovi su noviji običaji bez sumnje ekonomičniji!
Gospođica je Thorne, međutim, smiono pokušala napustiti utrte moderne staze i učiniti izraziti napor da zabavi svoje goste. To joj je, nažalost, samo donekle uspjelo. Svi su oni imali svoj način zabavljanja i nisu htjeli da prihvate njezin. Svirala im je u diple, ali oni nisu htjeli plesati. Ponudila im je dobar, pošten domaći kolač načinjen od grožđica, brašna, jaja i šećera, ali oni bi se hranili lošim kolačićima iz barchesterske poslastičarnice od krede, gume i šećernog nadomjestka. Jadna gospođica Thorne! Nije tvoja poštena duša prva uzalud uznastojala da nam vrati slavu sretnih prošlih dana. Ako moda nalaže Lady De Courcy, da dođe u tri, iako je pozvana na déjeuner135 u podne, nikakva je tvoja rječitost neće naučiti, da bi bilo dobro, da se malo više približi točnosti.
Bila je naivna i mislila je, kad svojim prijateljima kaže, da dođu u dvanaest, i kad ih izričito zamoli, da joj vjeruju, kako doista misli dvanaest, da će oni u dva sata već udobno sjediti u svojim šatorima. Sanjarska žena – ili, bolje rekavši, neupućena žena – neupućena u napredak one civilizacije, kojoj je svijet bio svjedokom, dok je ona starila. U dvanaest sati bila je sama, odjevena u punom sjaju najnovije od tolikih njenih haljina. Ali ipak, na nogama je imala čvrste cipele, na glavi spretnu kapicu, a preko ramena topao, krasan šal. Tako odjevena zavirivala je u šator, odlazila do ukopane ograde i bila sretna, da se barem mladež zabavlja, progovorila nekoliko riječi s gđom. Greenacre preko jarka i otišla da još jednom pogleda kvinten. Tri četiri mlada farmera okretali su taj stroj okolo naokolo i boli vreću s brašnom onako, kako to sigurno izumitelj te igre nije zamislio. Međutim, tamo nije bilo nijednog natjecatelja na konju. Gospođica Thorne pogleda na uru. Bilo je tek dvanaest i četvrt, a dogovoreno je, da Harry Greenacre neće početi prije dvanaest i pol.
Gospođica se Thorne vrati u svoj salon nekako brže nego što je to običavala, bojeći se, da bi grofica mogla doći, a neće biti nikoga da je dočeka. Nije se morala žuriti, jer tamo nije bilo nikoga. U dvanaest i po je zavirila u kuhinju. U četvrt do jedan priključio joj se brat, i upravo u tom času došli su prvi pomodni gosti. Najavili su gđu. Clantantram.
Zapravo nije bilo potrebno nikakvo najavljivanje, jer se glas te dobre gospođe čuo, dok je prelazila preko dvorišta prema kući i psovala nesretnog kočijaša, što ju je dovezao iz Barchestera. U tom času je gospođica Thorne bila sretna, da su ostali gosti pomodniji, pa im je tako prišteđen bijes gnušanja gđe. Clantantram.
»O, gospođice Thorne, pogledajte!« reče ona, čim se stvorila u salonu. »Pogledajte moj ogrtač! Potpuno je uništen, i to za sva vremena. Obukla sam ga samo zato, jer sam znala, kako želite, da danas svi budemo jako otmjeni, ali sam loše prošla. O bože, bože! Stajao me je dvadeset i pet šilinga po jardu.«
Barchesterski su se poštanski konji loše ponašali, i to baš u času, kad je gđa. Clantantram izlazila iz kočije, pa su je skoro srušili pod točkove.
Gospođa je Clantantram pripadala prošlim vremenima, i stoga ju je, premda na njoj nije bilo mnogo toga, što bi je činilo privlačljivom, gospođica Thorne prilično voljela. Poslala je njen ogrtač, da ga očiste, i posudila joj jedan od najboljih šalova iz svoje garderobe.
Naredni došljak bio je g. Arabin, koga su smjesta obavijestili o nesreći gđe. Clantantram i o njenoj odluci, da neće platiti ni gazdu ni momka, što ju je vozio, premda se, kako reče, prije nego što objavi tu svoju odluku, namjerava još odvesti do kuće. Tada se u neke vrste predsoblju, što se upotrebljavalo za odlaganje ženskih ogrtača, začulo mnogo šuštanja, i, kad su se vrata širom otvorila, sluga najavi, ne baš najpovjerljivijim glasom, gđu. Lookaloft, gospođice Lookaloft i gospodina Augustusa Lookalofta.
Jadnik! – time mislimo na slugu. On je bolje od ikoga znao, da gđa. Lookaloft ovdje nema što da traži, da nije poželjna i da je nitko ne očekuje. Ali nije imao snage da krupnoj gospođi s dubokim izrezom na haljini i kratkim rukavima, u sjajnoj svili od osam šilinga po jardu, kaže, da je došla u krivi šator. Nije se usudio da mladim damama u bijelim plesnim cipelama i dugačkim rukavicama natukne, da je za njih spremljeno mjesto na livadi. I tako je gđa. Lookaloft provela svoju volju, probila se kroz straže i prodrla u tvrđavu. Već prije je predviđala, da će tamo morati proći kroz razne neprijatnosti, ali je sada ništa ne bi moglo lišiti mogućnosti, da se hvali, kako je na tratini sjedila u društvu s vlastelinom Thornom i njegovom sestrom, s jednom groficom, s biskupom i sa zemaljskim odličnicima, dok će gđa. Greenacre i njoj ravne šetati među seljacima u parku. Velik je to bio uspjeh, što ga je postigla gđa. Lookaloft, pa se moglo s pravom očekivati, da će odsada barchesterski trgovci bez krzmanja naslovljavati pisma na njenog muža: Vrlo poštovani T. Lookaloft.
Odvažnost gđe. Lookaloft pronijela ju je posvuda, i ona je pobjedonosno ušetala u ullathornski salon, ali njena su djeca bila malo uplašena zbog načina, kako su primljena. Gospođica Thorne nije po svom srcu bila takva, da bi vrijeđala svoje goste, ali nije bila raspoložena ni da prijeđe preko takve drskosti.
»O, jeste li vi to, gospođo Lookaloft?« reče ona. »I vaše kćeri i sin? No, drago nam je, da vas vidimo, samo mi je žao, da ste došli u tako izrezanim haljinama, jer svi idemo van. Bi li vam mogli posuditi što?«
»O, zaboga, ne! Hvala vam, gospođice Thorne,« reče majka. »Djevojke i ja smo sasvim navikle na izrezane haljine, kad smo vani.«
»O, zbilja?« reče gospođica Thorne stresavši se kao od zime, ali gđa. Lookaloft taj drhtaj nije shvatila.
»A gdje je Lookaloft?« upita gospodar kuće, prišavši da pozdravi ženu svoga najamnika. Ma kakve bile pogreške te porodice, on nije mogao zaboraviti, da uredno plaćaju najamninu, pa ih nije htio hladno dočekati.
»Jako ga boli glava, gospodine Thorne,« reče gđa. Lookaloft. »Zapravo je bio mrtav od glavobolje, drukčije možete biti sigurni, da se na ovakav dan ne bi napravio odsutan.«
»Zaboga!« uskliknu gospođica Thorne. »Ako je tako bolestan, sigurna sam, da biste željeli biti s njim.«
»Nipošto!« reče gđa. Lookaloft. »Nipošto, gospođice Thorne. Znate, to vam je samo od žuči, a kad mu je tako, ne podnosi nikoga uza se.«
Istina je, međutim, da se g. Lookaloft, budući da je imao više pameti ili manje odvažnosti nego njegova žena, nije odlučio nametnuti društvu u salonu gospođice Thorne, a, kako mu nije potpuno odgovaralo, da ode među plebejce, dok mu je žena s patricijima, mislio je, da će biti najzgodnije, da ostane u Rosebanku.
Gospođa se Lookaloft uskoro našla na sofi, a gospođice Lookaloft na dva stolca, dok je g. Augustus stajao kraj vrata. I tu su ostali, sve dok, u određeno vrijeme, nisu sve četvoro zajedno sjeli u dnu stola za objed.
Onda su došli Grantlyjevi: arhiđakon, gospođa Grantly sa svoje dvije kćeri, Dr. Gwynne i g. Harding, a, po nesreći, odmah za njima je stigla kočija Dra. Stanhopa. Pogledavši kroz prozor, Eleanora je vidjela svoga svaka, kako pomaže damama izaći, pa se bacila natrag na svoje sjedalo, u strahu, da je ne vide. Put joj je bio odvratan. Uljudnost g. Slopea bila je više nego obično ljigava, i sada je, premda zapravo nije rekao ništa, po čemu bi to opazila, po prvi put počela sumnjati, da joj se namjerava udvarati. Zar je ipak istina, da se ponašala tako, da je svijet opravdano mislio, kako joj se taj čovjek sviđa? Zar je ipak moguće, da su arhiđakon i g. Arabin u pravu, a ona nije? I Charlotte Stanhope je promatrala g. Slopea pa je došla do zaključka, da njezin brat ne smije ni časa časiti, ako misli osvojiti udovicu. Gotovo je požalila, da nisu napravili takav plan, da Bertie bude u Ullathornu prije njih.
Dr. Grantly nije vidio svoju svast u društvu s g. Slopeom, ali ju je vidio g. Arabin. G. Arabin je izišao s g. Thornom do ulaznih vrata da pozdravi gđu. Grantly i ostao je u dvorištu, dok nije prošlo cijelo njihovo društvo. Eleanora se zadržala u kočiji, dokle god je to bilo moguće, ali, kako je bila najbliža vratima, kad je g. Slope izišao i ponudio joj ruku, nije mogla drugo nego da je prihvati. Stojeći kod otvorenih vrata, dok se gđa. Grantly rukovala s nekim unutra, g. Arabin je vidio, kako je iz kočije izišao neki svećenik, koga je smjesta prepoznao kao g. Slopea, i onda je vidio, kako taj svećenik pomaže gđi. Bold, da iziđe. Videći to, g. Arabin, s priličnom tugom u srcu, pođe za gđom. Grantly u kuću.
Eleanori je, međutim, bilo prišteđeno svako daljnje poniženje u tom času, jer joj je Dr. Stanhope ponudio ruku, dok su prelazili preko dvorišta, pa je g. Slope morao pokloniti svoju pažnju Charlotti.
Nisu pravo ni ušli u kuću, pa iz kuće na tratinu, kadli se, s glasnim tandrkanjem i takvom bukom, na kakvu imaju pravo veliki ljudi i velike žene prolazeći kroz svijet, dovezoše Proudijevi. Odmah je bilo očito, da pred vratima nije svakidašnji gost. Jedan je sluga došapnuo drugome, da je to biskup, i ta je riječ uskoro proletjela preko svih podređenih ljudi, stranih konjušara i kočijaša po cijelom imanju. Stvorio se prilično velik špalir, da vide biskupa i njegovu »damu«, kako prelaze preko dvorišta, i tome je dobrom čovjeku bilo drago, kad je vidio, koliko poštuju crkvu u župi Sv. Ewolda.
I sada žurno stadoše dolaziti gosti, nastade gužva, livada se napunila ljudima, a puna ih je bila i soba. Zujali su glasovi, svila je šuštala o svilu, muslin se gužvao o muslin. Gospođica Thorne postade sretnija nego što je bila prije, pa joj opet padoše na pamet njena natjecanja. Na drugoj su strani tratine bili pripremljeni nišani, lukovi i strelice. Ovdje su vlastelinski vrtovi u prilično širokom luku zadirali u livadu, pa je bilo dosta mjesta za podvige strijelaca. Gospođica je Thorne skupila sve Dijanine136 kćeri, koje su znale saviti luk, i odaslala ih do nišana. Bile su tu Grantlyjeve djevojke, pa Chadwickove djevojke, zatim dvije kćeri zdepastog kancelara i gospođica Knowle. S njima su pošli Frederick i Augustus Chadwick i mladi Knowle od Knowle parka, pa Frank Foster od Elma i g. Vellem Deeds, uspješni advokat iz High Streeta, te velečasni g. Green i velečasni g. Brown i velečasni g. White, a svi su oni, kao po dužnosti, bili za petama triju gospođica Proudie.
»Jeste li, gospodine Foster, ikada jašili kvintena?« upita gospođica Thorne, hodajući zajedno s tim društvom preko tratine.
»Kvintena?« upita mladi Foster, koji je sebe smatrao za stručnjaka u jahanju. »Je li to neka vrsta vrata, gospođice Thorne?«
Gospođica je Thorne morala objasniti plemenitu igru, o kojoj je govorila, a Frank Foster je morao priznati, da nije nikada jašio kvintena.
»Bi li htjeli doći da pogledate?« upita ga gospođica Thorne. »Ovdje će ih biti dosta i bez vas, ako želite poći.«
»Pa, nemam ništa protiv,« reče Frank. »Mislim, da bi i dame mogle s nama.«
»O, da,« reče gospođica Thorne, »one, koje žele. Ne sumnjam, da će doći da vide vašu odvažnost, ako budete jašili, gospodine Foster.«
G. Foster pogleda dolje na svoje savršeno besprijekorne hlače, ikoje su tek prekjučer stigle iz Londona. Bile su, barem je on tako mislio, kao stvorene za piknik ili vrtnu zabavu, ali nije želio u njima jašiti, a isto tako ga nije ništa više nego g. Thorna ohrabrila pomisao, da će ga s leđa napasti vreća brašna, što mu je živo opisala gospođica Thorne.
»Pa, znate, gospođice Thorne, ne znam, kako će biti s jašenjem,« reče on. »Bojim se, da nisam sasvim spreman.«
Gospođica Thorne uzdahnu, ali ne reče više ništa. Ostavila je strijelce, da se zabavljaju svojim lukovima i strelicama, i pošla prema kući. Međutim, prolazeći pokraj ulaza u mali park, pomislila je, da bi barem mogla svojom prisutnošću malo osokoliti seljake, kad joj nije uspjelo nagovoriti svoje finije goste, da se pomiješaju s njima u njihovim muškim zabavama. Stoga je još jednom pošla prema stupu kvintena.
Tu je, na svoje veliko veselje, našla Harryja Greenacra. Bio je već spreman na konju, u ruci je držao koplje, a oko njega je stajalo mnoštvo njegovih drugova, koji su ga nagovarali, da nasrne. Stala je malo podalje i kimnula mu glavom u znak svoga velikog zadovoljstva.
»Da počnem, gospojo?« upita Harry, obuhvativši dosta nespretno svoje dugačko koplje, dok se konj pod njim nemirno vrpoljio, nenavikao na jahača oboružana takvim oružjem.
»Da, da,« reče gospođica Thorne, stojeći pobjedonosno kao kraljica ljepote na nekakvoj izvrnutoj kadi, koja je nekim slučajem dospjela onamo iz dvorišta.
»Onda idemo,« reče Harry, okrećući konja, da bi dobio potrebni zalet za brzi trk upropanj. Stup kvintena bio je ravno pred njim, a četverouglasta ploča, koju je morao pogoditi kopljem, bila mu je baš na putu. Ako je pogodi propisno u sredinu i pri tome zadrži brzinu, prema proračunu bi izmaknuo dohvatu vreće brašna, koja bi se obješena na drugoj strani upoprečne grede stupa, zavrtjela, kod se udari u dasku. Isto tako je proračunao, da jahač, ako ne održi brzinu, dobije točno posred šije udarac od vreće brašna, i tako, na veliko veselje gledalaca, ponese na sebi znakove svoje nespretnosti.
Harry Greenacre se nije žacao da, u službi svoje gospodarice, bude obrašnavljen, pa je stoga viteški podbo svoga hata ostrugom, a koplje je stavio u položaj pripravnosti, što je bolje znao i mogao. Samo njegovo znanje u tome nije bilo veliko, a vjerojatno ni okretnost, pa je nenamjerno udario konja po strani glave, kad je pojurio. Konj je skočio u stranu uplašen i uzagrepce projurio daleko od kvintena. Harry, navikao da upravlja konjem, ali ne s kopljem od dvanaest stopa u ruci, spusti desnu ruku do uzda, a pri tome se kraj koplja dotakao zemlje i zapleo konju među noge. Sleti jahač, pade konj i koplje. Mladi je Greenacre odletio kojih šest stopa daleko preko konjske glave, a jadna je gospođica Thorne gotovo pala sa svoje kade u nesvijest.
»O, milostivi bože, ubio se,« kriknu neka žena, koja je bila blizu njega, kad je pao.
»Neka mu se bog smiluje!
Jadna mu mati, jadna mu mati!« reče neka druga.
»Eh, do vraga te opasne igre po cijelom svijetu,« reče neka stara baba.
»Ako je ikada itko slomio vrat, on je sigurno,« reče četvrta.
Jadna gospođica Thorne. Sve je to čula, a ipak se nije sasvim onesvijestila. Što je brže mogla, probila se kroz gomilu, i sama na smrt uzrujana. O, njegova mati – njegova jadna mati! Kako će to ikad sebi oprostiti. Samrtna muka toga časa bila je strašna. Jedva je došla do mjesta, gdje je ležao jadni dječak, jer su se tri četiri čovjeka pred njim bavili oko konja, koji se dosta teško podigao. No konačno se našla uz mladog farmera.
»Je li se ozlijedio? Zaboga, recite mi to. Je li ozlijedio koljena?« upita Harry, polako se dižući i trljajući desnom rukom lijevo rame. Mislio je samo na noge svoga konja. Gospođica Thorne brzo ustanovi, da nije slomio vrat, da su mu kosti čitave, i da nema nikakve teže ozlijede. Ali od toga vremena nije više nikoga podsticala, da jaši kvintena.
Čim je to mogla učiniti na uljudan način, Eleanora je ostavila Dra. Stanhopa i pošla u potragu za svojim ocem, koga je našla na tratini u društvu s g. Arabinom. Nije joj bilo krivo da ih vidi zajedno. Jedva je čekala da barem svoga oca razuvjeri u pogledu izvještaja, što su se proširili o njoj, a bilo bi joj jako drago, kad bi mogla razuvjeriti i g. Arabina. Došavši ocu iza leđa, uhvatila ga je pod ruku, a zatim je pružila ruku i župniku Sv. Ewolda.
»A kako si došla?« upita je g. Harding, kad je prvo pozdravljanje bilo dovršeno.
»Doveli su me Stanhopovi«, reče ona. »Njihova je kočija morala dolaziti dvaput, a sada je otišla po signoru.« Dok je govorila, uhvatila je pogled g. Arabina i vidjela, da je promatra oštro i strogo. Smjesta je shvatila optužbu, koja se krila u njegovu pogledu, koji je govorio jasno, kako to samo pogled može govoriti: »Da, došli ste sa Stanhopovima, ali to ste učinili zato, da biste mogli biti u društvu s g. Slopeom.«
»U našem su društvu bili,« reče ona, i dalje govoreći svome ocu, »doktor i Charlotta Stanhope, ja i g. Slope.« Kad je spomenula ovo posljednje ime, osjetila je, kako je ruka njenog oca neznatno zadrhtala pod njenim dodirom. U isti se čas g. Arabin otkrenuo od njih i, prekrstivši ruke na leđima, polako odšetao jednim puteljkom.
»Tata,« reče ona, »bilo mi je nemoguće izbjeći da dođem u istoj kočiji s g. Slopeom. Potpuno nemoguće. Prije nego što sam i sanjala, da će on ići, ja sam im obećala da ću ići s njima, a kasnije se nisam mogla izvući, a da ne objasnim zašto i da ne dam povoda govorkanju. Znaš, tebe nije bilo kod kuće, pa jednostavno nisam imala drugog izlaza.« Sve je to rekla tako brzo, da je na koncu svoga ispričavanja ostala gotovo bez daha.
»Ne znam zašto bi trebala željeti neki drugi izlaz, draga,« reče njen otac.
»Da, tata, ti to znaš. Ti znaš, što su sve govorili u Plumsteadu. Sigurna sam, da znaš. Znaš, što je sve rekao arhiđakon i kako je bio nepravedan, a isto tako i g. Arabin. On je strašan čovjek, strašan i odvratan čovjek, ali...«
»Tko je odvratan čovjek, draga? G. Arabin?«
»Ne, nego g. Slope. Znaš, da mislim njega. On je najodvratniji čovjek, što sam ga srela u svom životu, i jako sam nesretna da sam morala ovamo doći u kočiji zajedno s njim. Ali kako sam to mogla predusresti?«
Velik se teret stade dizati s duše g. Hardinga. Dakle su ipak, i arhiđakon sa svojom mudrošću, i gospođa Grantly sa svim svojim taktom, i g. Arabin sa svojom nadarenošću, pogriješili. Njegova jedinica, njegova Eleanora, kći, kojom se toliko ponosio, neće postati žena g. Slopea. Već je bio na putu da blagoslovi taj brak, toliko je vjerovao u tu činjenicu. A sada je taj nametnuti Eleanorin miljenik njoj barem toliko odvratan kao i svakom drugom članu obitelji. Međutim, g. Harding nije bio dovoljno svjetski čovjek, da bi znao sakriti pogrešku, što ju je učinio. Nije se mogao praviti da nije gajio nikakvu sumnju, nije je mogao uvjeriti da se nije nikada priključio arhiđakonu u njegovim pretpostavkama. Bio je silno začuđen i iznad svake mjere sretan pa nije mogao, a da to i ne pokaže.
»Mila moja kćeri,« reče, »jako sam sretan, presretan. Jedinice moja, skinula si mi velik teret s duše.«
»Ali, tata, ti valjda nisi mislio...«
»Nisam, draga, znao, što da mislim. Arhiđakon mi je rekao, da...«
»Arhiđakon!« reče Eleanora, a lice joj planu gnjevom. »Čovjek, kao što je arhiđakon, mogao bi imati pametnijeg posla nego da kleveta svoju svast i stvara ogorčenost između oca i njegove kćeri!«
»Njemu to nije bila namjera, Eleanora.«
»Što mu je onda bila namjera? Što se miješao u moje poslove i napunio ti glavu lažima?«
»Pusti to sada, drago dijete. Pusti to sada. Sada ćemo to svi bolje upoznati.«
»O, tata, da bi ti to mogao povjerovati! Da bi ti u mene posumnjao!«
»Ne znam, što misliš pod sumnjom, Eleanora. Znaš, u tome ne bi bilo ništa sramotno. Ništa ne bi bilo krivo u tom braku. Ništa, što bi meni, kao tvome ocu, dalo pravo, da se miješam.« I g. Harding bi bio nastavio tako i, da obrani sebe, ustvrdio, da je g. Slope, na koncu konca, vrlo dobar čovjek i vrlo podesan muž za mladu udovicu, da ga nije prekinula Eleanorina jača borbenost.
»To bi bilo sramotno,« reče ona. »Bilo bi krivo, bilo bi strašno. Kad bih mogla učiniti tako groznu stvar, bila bih spremna, da sa mnom nitko ne razgovara. Uh...« i ona se strese pomislivši na svadbenu baklju, koju bi joj njeni prijatelji tako spremno upalili. »Ne čudim se Dru. Grantlyju, ne čudim se Suzani, ali, tata, tebi se čudim. Kako si, kako si to mogao vjerovati?« Jadna Eleanora, sjetivši se očeve nepravde, nije više mogla zadržati suze i morala je pokriti lice rupcem.
Mjesto nije bilo jako podesno za njenu tugu. Hodali su između grmlja, a mnogo je ljudi bilo u blizini. Siromašni je g. Harding promucao ispriku, što je bolje mogao, a Eleanora je s mukom svladala suze i stavila rupčić natrag u džep. Nije joj bilo teško oprostiti ocu, niti je mogla potpuno odbiti da mu se pridruži u radosti duha, što mu se vratila zbog ove njezine izjave. Njemu je skinut velik teret sa srca pri pomisli, da se od njega neće tražiti, da pozdravi g. Slopea kao svoga zeta. Za nj je značilo silno olakšanje, kad je ustanovio, da su sada osjećaji njegove kćeri, kao što su i uvijek bili, u skladu s njegovima. Ovih je posljednjih šest tjedana bio jako žalostan zbog toga nesretnog g. Slopea! Bio je toliko ravnodušan u vezi s gubitkom ubožnice, a toliko zahvalan, što je opet dobio svoju kćer, da Eleanora, ma koliko jaki bili njeni razlozi, da se ljuti, nije imala srca da se dugo srdi na nj.
»Dragi tata,« reče ona, prionuvši čvrsto uz njegovu ruku, »nikada više nemoj u mene sumnjati. Obećaj mi da više nikada nećeš. Ma što uradila, možeš biti siguran, da ću tebi prvome reći. Možeš biti siguran, da ću tebe upitati za savjet.«
A g. Harding je obećao i priznao svoj grijeh, i ponovo obećao. I tako, dok je on obećavao da će se popraviti, i dok mu je ona govorila, da mu je oprostila, oni se vratiše do prozora salona.
A što je Eleanora mislila, kad je izjavila »ma što uradila« da će reći najprije svome ocu? Što ona to namjerava učiniti?
Tako je završio prvi čin melodrame, u kojoj je Eleanora toga dana u Ullathornu morala odigrati svoju ulogu.

Trideset i sedmo poglavlje

SIGNORA NERONI, GROFICA DE COURCY I GĐA. PROUDIE SUSRETNU SE U ULLATHORNU


A sada su došli novi gosti. Upravo kad je Eleanora došla do salona, unijeli su u nj signoru. Najprije su je iz kočije unijeli u blagovaonicu i ondje posadili na sofu, a baš sada je ulazila u drugu sobu uz zajedničku pomoć svoga brata i sestre, g. Arabina i dvojice livriranih slugu. Bila je u svom punom sjaju, a činila se tako tužna i sretna, tako puna boli i dražesti, tako krasna i tako vrijedna samilosti, tako čarobna, da je bilo gotovo nemoguće ne veseliti se, da je došla.
Gospođica se Thorne iskreno radovala da je može pozdraviti u svom domu. Signora je, zapravo, bila neka vrsta lavice, i premda u žilama gospođice Thorne nije bilo ni jedne kapi krvi lovaca na lavove, ipak je voljela u svojoj kući gledati privlačljive ljude. Signora je bila privlačljiva, i čim se smjestila na svom prvom mjestu u blagovaonici, šapnula je gospođici Thorne u uho dvije tri nježne ženske riječi, koje su, u tom času, duboko dirnule srce te dame.
»O, gospođice Thorne! Gdje je gospođica Thorne?« upita ona, čim su je njeni pratioci smjestili na njeno mjesto baš pred jednim od prozora, odakle je mogla vidjeti sve, što se događa na tratini. »Kako da vam se zahvalim, što ste stvorenju kao što sam ja, dopustili da bude ovdje? Ali, kad biste znali, koliki mi užitak time pružate, sigurna sam, da biste mi oprostili neprilike, što ih donosim sa sobom.« I dok je govorila, stisnula je usidjeličinu malu ruku među svojim rukama.«
»Radujemo se, da vas vidimo ovdje,« reče gospođica Thorne. »Ne zadajete nam nikakve neprilike i smatramo, da je bilo vrlo lijepo od vas, da ste nas došli pohoditi. Zar ne, Wilfrede?«
»Doista, vrlo lijepo od vas,« reče g. Thorne, galantno se naklonivši, ali s nešto manje srdačnosti nego što ju je iskazivala njegova sestra. Možda je g. Thorne čuo više o predživotu svoje gošće nego njegova sestra, a dosada još nije podlegao signorinim čarima.
Međutim, dok je majka posljednjega člana porodice Neronâ bila u svom punom sjaju, a gomile su ljudi zurile u nju, i elita društva stajala oko njenog ležaja, njenu je slavu potamnio dolazak grofice De Courcy. Gospođica je Thorne već tri sata čekala na groficu i stoga nije mogla drugo nego pokazati očitu radoznalost, kad je ova konačno došla. Ona i njen brat pošli su naravno da pozdrave velikaše s naslovima, a s njima je nažalost otišlo mnogo signorinih obožavalaca.
»O, gospođice Thorne,« reče grofica, dok su joj skidali krznene ogrtače i stavljali preko ramena prozirne svilene šalove, »kakve strahovite ceste imate. Jednostavno grozne.«
Slučaj je htio, da je g. Thorne bio staratelj za putove u toj oblasti pa je, budući da mu se taj napadaj nije svidio, stao braniti svoje ceste.
»O da, sigurno su do krajnosti strašne,« reče grofica, uopće se ne osvrćući na nj. Zar ne, Margaretta? Što hoćete, moja draga gospođice Thorne, mi smo otišli iz dvorca Courcy točno u jedanaest. Tek je bilo prošlo jedanaest, zar ne, John? i...«
»Tek prošlo jedan, hoćeš da kažeš,« reče presvijetli John otkrenuvši se od skupine i promatrajući signoru kroz monokl. Signora mu je, kako se ono kaže, uzvratila istom mjerom, pa i više, tako da je mladi aristokrat bio prisiljen odvratiti pogled i spustiti monokl.
»Slušajte, Thorne,« prošapta on, »tko je do vraga ono na sofi?«
»Kći Dra. Stanhopa,« došapnu mu g. Thorne. »Signora Neroni, kako sama sebe zove.«
»Fi-----i---i!« prozvižda presvijetli John. »Vraga je ona signora Neroni! Čuo sam ja o toj curici bezbroj pričica. Svakako me morate predstaviti, Thorne. Svakako morate.«
G. Thorne, koji je bio sušta ispravnost, nije baš volio da ima gosta, o kome je presvijetli John De Courcy čuo bezbroj pričica, ali se tu nije dalo ništa učiniti. Jedino je odlučio, da će, prije nego što pođe spavati, upoznati svoju sestru s malo povijesti te dame, koju je ona tako srdačno primila. Naivnost gospođice Thorne u njenim godinama bila je više nego dražesna, ali i naivnost može biti opasna.
»John može reći, što hoće,« nastavi grofica, silom namećući svoje isprike gospođici Thorne. »Sigurna sam, da smo prije dvanaest bili izvan kapije dvorca, zar ne, Margaretta?«
»Poštene mi riječi ne znam,« reče Lady Margaretta, »jer sam napola spavala. Ali znam, da su me probudili negdje usred noći i da sam se oblačila prije zore.«
Pametni ljudi, kad su u krivu, opravdavaju se uvijek tako, da pronalaze pogreške kod onih, kojima su učinili krivo. Lady De Courcy bila je pametna žena i stoga je, postupivši vrlo loše prema gospođici Thorne, jer je došla tek u tri sata, prešla u navalu i napala ceste g. Thorna. Njena kći, koja nije bila manje pametna, napala je gospođicu Thorne, što ih je pozvala tako rano. To je umijeće jedno od najdragocjenijih od svih umijeća, što ga gaje ljudi, koji znaju, kako se živi. Tome ne možeš odoljeti. Tko bi mogao postupati sistematski i, pošto je dovršio borbu protiv prvotne optužbe i uredio to pitanje, prijeći u protunapadaj, te njega isto tako potkrijepiti dokazima? Život nije dosta dugačak za takav postupak. Čovjek, koji je u pravu, lako se pouzdaje u svoju ispravnost pa stoga ide okolo, nenaoružan. Sama njegova jakost je njegova slabost. Čovjek, koji je u krivu, zna da mora posegnuti za svojim oružjem; sama njegova slabost je njegova jakost. Prvi nije nikad spreman za borbu, drugi je uvijek u pripravnosti. I baš zato na ovom svijetu čovjek, koji je u krivu, gotovo bez iznimke pobjeđuje čovjeka, koji je u pravu, i on ga bez iznimke prezire.
Čovjek, koji, prošavši četrdeset godina, pokušava biti prema svojim susjedima pravedan, mora biti ili idiot ili pak anđeo. Mnogi su, poput Lady Margarette, stekli to znanje u mnogo ranijoj dobi. Ali to, naravno, ovisi o školi, u kojoj su poučavani.
Jadna je gospođica Thorne bila sva izvan sebe. Vrlo dobro je znala, da su prema njoj postupili loše, pa ipak je ulovila sama sebe, kako se ispričava Lady De Courcy. Da odamo priznanje milostivoj gospođi, ona je primila njene isprike vrlo blagonaklono i dopustila je, da je sa svitom njenih kćeri odvedu prema tratini.
U salonu su bila dvoja vrata širom otvorena, da bi grofica mogla izići. Međutim, ona je vidjela, da je na sofi kraj trećih vrata neka žena, i da ta žena ima, da tako kažemo, oko sebe svoje pristaše. Stoga je milostiva gospođa odlučila da će proučiti tu ženu. De Courcyjevi su bili nasljedno kratkovidni, i to najmanje već trideset stoljeća. I tako je Lady De Courcy, koja je, ušavši u porodicu, primila porodične navike, učinila isto, što i njezin sin prije nje. Uzevši očale da prouči signoru Neroni, ugurala se među gospodu, što su okruživali njen ležaj i neznatno se naklonila onima, koje je blagoizvoljela počastiti svojim poznanstvom.
Da bi došla do vrata, morala je proći tik uz uzglavlje ležaja, a pri tom se oštro zabuljila u ženu, što je ondje ležala. Ta se žena za uzvrat oštro zabuljila u groficu. Grofica je, sve od dana, kad je njeno grofovstvo započelo, bila navikla gledati, kako se sve oči, osim kraljevskih, kneževskih ili markiških, obaraju pred njenim pogledom, pa je u prolazu zastala, podigla obrve i još jače se zabuljila nego prije. Ali sada je imala posla s osobom, kojoj je bilo malo stalo do grofice. Moglo bi se reći, da je bilo nemoguće smrtnu čovjeku ili ženi stjerati u nepriliku Madelinu Neroni. Otvarala je svoje velike, sjajne, blistave oči sve više i više, dok se nije činilo, da se sva pretvorila u oči. Zurila je gore u lice milostive gospođe, ne kao da bi je to stajalo truda, nego kao da u tome uživa. Nije upotrebila očale, da joj pomognu u njenoj smionoj drskosti, a nisu joj bile ni potrebne. Oko usta joj je poigravao sasvim neznatan smiješak poruge, nosnice su joj se malko raširile, kao da je unaprijed bila sigurna u svoju pobjedu. A tako je i bilo. Grofica De Courcy, uza svih svojih trideset stoljeća i dvorac De Courcy, i usprkos činjenici, da je Lord De Courcy veliki konjušnik Princa od Walesa, nije kod nje imala nikakva izgleda u uspjeh. Mali je zlatni kolutić najprije zadrhtao u grofičinoj ruci, a onda je kolutić pao, grofičina se glava prezirno trgnula unazad, i grofičine noge su nesigurno odstrugale prema tratini. Nije, međutim, išla tako brzo, da ne bi čula signorin glas, koji je upitao:
»Tko je, dovraga, ta žena, gospodine Slope?«
»To je Lady De Courcy.«
»O! A! To sam mogla i misliti. Ha, ha, ha! Dakle, to je kao u kakvu kazališnom komadu.«
To je doista bilo kao u kazališnom komadu svakome, tko je imao oči da zapaža, i misli, da izrazi riječima ono, što je zapazio.
Ali Lady De Courcy je uskoro našla srodan duh na tratini. Tu se srela s gđom. Proudie, a gđa. Proudie nije bila samo žena biskupa nego i sestrična jednoga grofa, pa je Lady De Courcy držala, da je ona najpodesnije društvo, što bi ga mogla naći u tom skupu. Stoga su bile oduševljene, kad su se ugledale. Gđa. Proudie nije nipošto prezirala jednu groficu, a kako je ta grofica stanovala u istoj oblasti, a nije bila u prevelikoj udaljenosti za neku vrstu duljeg pohoda Barchesteru, veselila se, da joj se pruža ova prilika, da joj se prilaska.
»Moja draga Lady De Courcy, tako mi je drago,« reče ona, a lice je napravila tako blago, koliko joj je to priroda dopuštala. »Nisam se nadala, da ću vas ovdje vidjeti. Tako ste daleko, a ktome je ovdje toliko mnoštvo svijeta.«
»A putovi, gospođo Proudie! Ja se doista pitam, kako se ljudi kreću od mjesta do mjesta. Ali ja mislim, da se i ne kreću.«
»Ja zbilja ne znam, ali mislim, da se ne kreću. Thornovi se ne kreću, to znam,« reče gđa. Proudie. Gospođica je Thorne vrlo ugodna osoba, zar ne?«
»O, krasna, a tako neobična. Već je dvadeset godina poznam. Draga je gospođica Thorne moja velika ljubimica. Znate, ona je tako čudna. Uvijek me podsjeća na Eskime i na Indijance. Zar ne, da joj je haljina upravo dražesna?«
»Dražesna,« reče gđa. Proudie. »Baš me zanima, da li rumeni lice. Jeste li ikada vidjeli takvu boju lica?«
»O, naravno,« reče Lady De Courcy, »to jest, sigurna sam, da to čini. Nego, gospođo Proudie, tko je ona žena na sofi kraj vrata? Dođite samo malo ovamo, pa ćete je vidjeti, eno...« i grofica je povede do mjesta, odakle je mogla jasno vidjeti signorino dobro upamćeno lice i spodobu.
Međutim, dok je ona gledala signoru, i signora je isto tako vidjela nju. »Gledajte, gledajte,« reče ta dama g. Slopeu, koji je još stajao uz nju. »Pogledajte visoke duhovne i svjetovne snage zemlje, kako su se urotile, a sve protiv mene jadne. Kladim se i dajem kao ulog svoju narukvicu, a vi dajte narednu propovijed, gospodine Slope, da su ondje zauzele položaj s namjerom da me rastrgaju na komadiće. Što ćete, ne mogu srnuti u borbu, ali znam, kako ću se obraniti, ako mi se neprijatelj približi.«
Međutim, neprijatelj nije bio tako lud. Njih dvije ne bi ništa postigle, da su došle u dodir sa signorom Neroni, a ovako, daleko od nje na tratini, mogle su je psovati, koliko im se htjelo.
»To je ona strašna Talijanka, Lady De Courcy. Mora da ste čuli za nju.«
»Kakva Talijanka?« upita milostiva gospođa, sva na iglama radi pripovijesti, što dolazi. »Mislim da nisam čula, da ikakva Talijanka dolazi u zemlju. A i ne izgleda kao Talijanka.«
»O, mora da ste čuli za nju,« reče gđa. Proudie. »Ne, ona nije prava Talijanka. To je kći Dra. Stanhopa – Dra. Stanhopa, prebendara, a sama sebe zove signora Neroni.«
»O-o-o!« uskliknu grofica.
»Bila sam uvjerena, da ste čuli za nju«, nastavi gđa. Proudie. Ništa ne znam o njenom mužu. Istina, govore, da je neki čovjek po imenu Neroni još živ. Mislim, da se u inozemstvu udala za takva čovjeka, ali uopće ne znam ni tko je on, ni što je.«
»A-a-a!« reče grofica, i kako god joj je koji »a« ispadao iz usta, ona je vrlo značajno potresla glavom. »Sada znam sve. Čula sam, da ju je George spominjao. On zna sve o njoj. Čuo je o njoj u Rimu.«
»To je strašna žena, to je sigurno,« reče gđa. Proudie.
»Nepodnošljiva,« reče grofica.
»Jednom se ugurala u biskupsku palaču, prije nego što sam išta o njoj dozna a. Ne mogu vam reći, kako je njeno ponašanje bilo strašno nepristojno.«
»Doista?« reče sva sretna grofica.
»Nepodnošljivo,« reče biskupkinja.
»Ali zašto leži na sofi?« upita Lady De Courcy.
»Ima samo jednu nogu,« uzvrati gđa. Proudie.
»Samo jednu nogu!« uskliknu Lady De Courcy, koja je osjetila stanovito nezadovoljstvo, što je signora tako onesposobljena. »Je li se takva rodila?«
»O, ne,« reče gđa. Proudie – a ta je izjava donekle utješila groficu – »imala je dvije noge. Ali taj ju je signor Neroni tukao, mislim, tako dugo, dok nije morala dati jednu nogu odrezati. Na svaki način, više se njome ne može uopće služiti.«
»Nesretno stvorenje!« reče grofica, koja je i sama poznavala neke bračne neugodnosti.
»Da,« reče gđa. Proudie. »Čovjeku bi se smilila i usprkos svog prijašnjeg lošeg ponašanja, kad bi sada znala, kako se treba ponašati. Ali ona to ne zna. To je najbezobraznije stvorenje, što sam ga ikada vidjela.«
»To doista jest,« reče Lady De Courcy.
»A njeno je ponašanje s muškarcima tako strašno, da nije vrijedna da uđe u ijedan ženski salon.«
»Bože!« reče grofica, koja je ponovo postala uzbuđena, sretna i nemilosrdna.
»Jeste li vidjeli onoga čovjeka, što stoji uz nju – svećenika s crvenom kosom?«
»Da, da.«
»Ona vam je toga čovjeka jednostavno upropastila. Biskup, ili, morala bih radije preuzeti krivnju na sebe – ja sam ga dovela iz Londona u Barchester. Dosta je dobar propovjednik, poduzetan mlad čovjek, pa sam ga stoga predstavila biskupu. Ta ga je žena, Lady De Courcy, uhvatila i tako osramotila, da sam prisiljena zahtijevati, da ode iz biskupske palače, a jako se bojim, da bi ga to moglo stajati i mantije.«
»Pa kakav to idiot mora biti!« reče grofica.
»Ne znate vi svu zloću i spletkarstvo te žene,« reče gđa. Proudie, sjetivši se svojih poderanih volana.
»Ali vi kažete, da ona ima samo jednu nogu!«
»Toliko je ispunjena zlobom kao da ih ima deset. Pogledajte joj oči, Lady De Courcy. Jeste li ikada kod pristojne žene vidjeli takve oči?«
»To sigurno nisam, gospođo Proudie.«
»A njena drskost i njen glas. Upravo mi je žao njenog, jadnog oca, koji je doista dobar čovjek.«
»Dr. Stanhope, zar ne?«
»Da, Dr. Stanhope. On je jedan od naših prebendara – dobar, miran čovjek. Ali se čudim, da dopušta svojoj kćeri, da se tako ponaša.«
»On tu, vjerojatno, ne može ništa učiniti,« reče grofica.
»Ali, znate, Lady De Courcy, on je svećenik. Na svaki način bi joj morao zabraniti, da se ovako javno izlaže, ako je već ne može nagovoriti, da se ponaša pristojno kod kuće. Međutim, njega treba žaliti. Mislim, da on sa svima njima ima očajan život. Onaj tamo čovjek poput majmuna, s dugačkom bradom i vrećastim hlačama, to je brat te žene. Gotovo je jednako tako zao kao i ona. Oboje su nevjernici.«
»Nevjernici!« uskliknu Lady De Courcy. »A otac im je prebendar!«
»Da, i vjerojatno će postati novi dekan,« reče gđa. Proudie.
»O, da, jadni, dragi Dr. Trefoil!« reče grofica, koja je jednom u svom životu razgovarala s tim gospodinom. »Tako me je rastužila ta vijest, gospođo Proudie. A, Dr. Stanhope treba dakle da postane novi dekan! On je od odlične porodice, i ja mu želim uspjeh usprkos njegovoj kćeri. Možda će oni, gospođo Proudie, kad im otac postane dekan, bolje uvidjeti neispravnost svoga ponašanja.«
Gđa. Proudie na to ne reče ništa. Njena je mržnja prema signori Neroni bila preduboka, a da bi joj dopustila da i pomisli, da bi ta dama uvidjela neispravnost svoga ponašanja. Gđa. Proudie je gledala na signoru kao na jednu od izgubljenih – jednu od onih, do koje ne može doprijeti kršćansko milosrđe, pa je stoga mogla uživati u raskoši mržnje prema njoj, a da pri tome nije postojala loša strana, da joj mora željeti, da se s vremenom oslobodi svojih grijeha.
Dalji je razgovor ovih dviju srodnih duša smeo dolazak g. Thorna, koji je došao da povede groficu do šatora. Zapravo se to od njega već pred desetak minuta očekivalo, ali ga je u salonu zadržala signora. Pošlo joj je za rukom da ga zadrži, da ga nagovori, da se približi sofi i da ga konačno ponuka, da sjedne na stolac tik uz njenu krasnu ruku. Riba je zagrizla, uhvatila se o bačenu udicu i sada je bila na obali. U tih je deset minuta čuo cijelu povijest signore, i to onim glasom, kojim je ona voljela govoriti, kad je iznosila tu svoju povijest. Iz usta same te dame saznao je svu onu tajanstvenu priču, koju je presvijetli George tek bio natuknuo. Ustanovio je, da se prema tome krasnom stvorenju, što je ležalo pred njim, više griješilo nego što je ona sama griješila. Priznala mu je, da je bila slaba, lakovjerna i ravnodušna prema mišljenju svijeta, pa su je stoga izigrali, prevarili i ogovarali. Govorila mu je o svojoj bolesnoj nozi, o svojoj mladosti, što je uništena u punom cvatu, o svojoj ljepoti, koja je lišena svakoga cara, o svom unesrećenom životu i propalim nadama. I dok mu je to govorila, niz lice joj se skotrljala suza. Sve mu je to ispripovjedila i očekivala njegovo saučešće.
Što je mogao dobroćudni, ljubezni anglosaksonski vlastelin Thorne učiniti, nego obećati, da će suučestvovati s njom? G. Thorne je doista obećao da će suučestvovati s njom, obećao je i da će doći pohoditi posljednjeg člana porodice Neronâ, da čuje još više o onim tužnim rimskim danima, o onim prpošnim i nevinim, ali opasnim satima, što su tako brzo prolijetali na obali jezera Como, i da učini sebe osobom, kojoj će signora povjeravati svoje žalosti.
Teško da je potrebno i reći, da je odbacio svaku namisao da svoju sestru upozori na tu opasnu damu. Prevario se jače nego ikada u životu. Uvijek je toga presvijetloga Georgea smatrao za sirova, okrutna mladića, a sada je u to bio uvjeren više nego ikada. Eto takvi ljudi, kao što je presvijetli George, ugrožavaju i kvare ugled žena, kao što je Madeline Neroni. Poći će i pohoditi tu damu u njenom domu. U svojoj je duši bio potpuno siguran, da je njegov sud ispravan. Ako ustanovi, a vjerovao je, da hoće, da je ona pozlijeđena, dobronamjerna žena toplog srca, nagovorit će svoju sestru Moniku, da je pozove u Ullathorne.
»Ne,« reče ona, kad je na njenu želju ustao da ode i izjavio, da će se sam pobrinuti za njene potrebe, »ne, ne, dragi prijatelju. To vam odlučno zabranjujem. Što, zar u vašoj kući, pred tolikim skupom? Želite li, da me svaka žena zamrzi, i da svaki muškarac zuri u mene? Odlučno vam nalažem, da mi se danas više ne približite. Dođite k meni kući. Samo kod kuće mogu razgovarati, samo kod kuće mogu doista živjeti i uživati. Dani, kad ovako iziđem, dani poput ovoga, vrlo su rijetki. Dođite k meni kući, gospodine Thorne, i onda vam neću reći, da me ostavite.«
Vjerujemo, da je svojstveno mladim ljudima od dvadeset i pet godina da gledaju na starije od sebe – recimo na ljude, koji su dvostruko stariji od njih – kao na neživa bića – to jest, kao na neživa bića u pogledu ženske ljepote. Nikada nije bilo veće pogreške. Žene o tome doista više znaju, ali muškarci jedne dobi potpuno su neupućeni o pravoj prirodi muškoga roda druge dobi. Nikakvo iskustvo onoga, što se događa u svijetu, nikakvo proučavanje povijesti, nikakvo promatranje života ne može ih naučiti istini. Pedesetogodišnji muškarci ne plešu mazurku, jer su obično predebeli i sipljivi, niti sjede sate i sate bez prestanka na obali rijeke do nogu svojih odabranica, jer se malo pribojavaju reumatizma. Ali za pravu, istinsku ljubav, ljubav na prvi pogled, odanu ljubav, za ljubav, što muškarcu oduzimlje san, za ljubav »što svojim pogledom osljepljuje orla«, ljubav, »što čuje i najtiši zvuk, kad sumnjiv korak krađe zastane«, ljubav »što je poput Herkula,137 koji se još penje uz jabuke Hesperida«,138 za takvu je ljubav, vjerujemo, najbolja dob između četrdeset i pet i sedamdeset. Do toga vremena muškarci su obično skloni pukom ljubakanju.
U ovom je času g. Thorne, pedeset godina star, bio preko ušiju zaljubljen, i to na prvi pogled, u signoru Madelinu Vesey Neroni, rođenu Stanhope.
Pa ipak, još je toliko vladao sam sa sobom, da je po svim pravilima pristojnosti ponudio ruku Lady De Courcy, a grofica je milostivo dopustila, da je povede u šator. Takav je bio nalog gospođice Thorne, pošto joj je pošlo za rukom nagovoriti biskupa, da povede staru Lady Knowle do čela stola za blagovanje. Jednoga su od baroneta poslali, da traži gđu. Proudie. Našao je tu damu na tratiti u ne baš najboljem raspoloženju. G. Thorne i grofica su je ostavili prenaglo, i ona se uzalud ogledavala za pratnjom kakva kapelana, pa čak i kakva zalutala župnika. Svi su oni s mladim damama natezali lukove u dnu tratine ili su u kakvu udobnu kutu šatora tražili mjesto za svoje dražesne sustrijelce. U takvu bi položaju prije običavala potražiti utočište u g. Slopeu, ali sada ne bi mogla više nikada u njemu potražiti utočište. Malo je potresla glavom pomislivši na svoju osamljenost, a to je potresanje značilo isto, što i jedan tjedan skraćenja Slopeova boravka u Barchesteru. Međutim, iz te ju je nevolje spasio Sir Harkaway Grose, ali to njegovo djelo nije nipošto ublažilo sudbinu grešnog kapelana.
I sada se počelo ozbiljno jesti i piti. Dr. Grantly se, na svoj silni užas, našao združenim s gđom. Clantantram. Gospođa je Clantantram visoko cijenila arhiđakona, koji joj taj osjećaj nije srdačno uzvraćao. I, kad mu je ona pristupila i šapnula u uho »No, arhiđakone, sigurna sam, da nećete staroj prijateljici odbiti čast, da joj ponudite svoju ruku« te mu zatim stala pripovijedati povijest svoga ogrtača, on je odlučio, da će je se otarasiti, prije nego što bude petnaest minuta stariji. Ali u zadnje vrijeme arhiđakon nije bio uspješan u svojim odlukama, pa mu se ovom prilikom gđa. Clantantram prilijepila sve dok nije bio gotov banket.
Uz Dra. Gwynna je sjedila žena nekoga baroneta, a gđu. Grantly je sudbina dodijelila nekom baronetu. Charlotta Stanhope se stisnula uz g. Hardinga, da bi dala mjesta Bertiju, kome je uspjelo, da u blagovaonici sjedne uz gđu. Bold. Ako ćemo biti iskreni, sada, kad se morao ozbiljno udvarati gotovo ga je ostavila hrabrost.
Eleanora je rado prihvatila njegovu ruku, videći, da se blizu nje zadržava g. Slope. Trudeći se da izbjegne strašnu Slopeovu Haribdu,139 bila je u velikoj opasnosti da upadne u skrivenu Skilu, a ta je Skila bila Bertie Stanhope. Već nije mogla biti srdačnija prema Bertiju nego što je bila. Gotovo je skočila prema njegovoj ponuđenoj ruci. Charlotta je to opazila iz daljine i u srcu je trijumfirala. Bertie je to osjetio, i to mu je dalo podstreka. G. Slope je to vidio i namrštio se od ljubomore. Eleanora i Bertie sjedoše k stolu u blagovaonici, i kad je sjela njemu nadesno, ustanovila je, da je g. Slope već bio u posjedu stolca uz njezin.
Dok se to događalo u blagovaonici, g. Arabin je sam i očaran bio uz signorinu sofu, a Eleanora je sa svoga mjesta mogla gledati kroz otvorena vrata i vidjeti sve to.

Trideset i osmo poglavlje

BISKUP SJEDA ZA RUČAK, A DEKAN UMIRE


Biskup je izrekao molitvu nad bogato prostrtim stolom u ullathornskoj blagovaonici, a za to vrijeme je barchesterski dekan u svojoj bolesničkoj sobi u dekanatu ispuštao svoju dušu. Kad je barchesterski biskup podigao prvu čašu šampanjca do svojih usana, barchesterski je dekanat postao lijep ispražnjen položaj, što će ga ministar predsjednik moći nekome podijeliti. Prije nego što se biskup digao od stola, ministra su u njegovoj seoskoj rezidenciji u Hampshireu već obavijestili o dekanovoj smrti, i on je već u svom mozgu prevrtao imena petorice poštovanja vrijednih aspiranata na taj položaj. Samo je potrebno zasada reći, da ime g. Slopea nije bilo među tom petoricom.
»U dvorani bijaše radosno, kad sve se micahu brade«, a u ullathornskoj su se dvorani toga dana veselo micale svećeničke brade. Tek kad je posljednji čep izvučen, posljednji govor održan i posljednji orah zdrobljen, stigla je vijest i počelo se šaputati, da jadnoga dekana nema više među živima. Za sreću svećeničkih brada bilo je dobro, da je ta vijest stigla sa zakašnjenjem, jer bi im drukčije pristojnost branila, da se uopće miču.
Međutim, toga je dana među njima bio jedan žalostan čovjek. Brada se g. Arabina nije micala, kako je trebalo. Došao je onamo nadajući se najboljem, nastojeći da misli najbolje o Eleanori. Prevrćući u svojim mislima sve riječi, što se sjećao, da ih je izrekla o g. Slopeu, pokušavao je da iz njih stekne uvjerenje nepovoljno po svoga suparnika.
Nije baš bio odlučio da će toga dana doći do odlučna dokaza o udovičinim namjerama, ali je, ako bude ikako moguće, namjeravao ponovo uspostaviti prijateljstvo s Eleanorom, a pri njegovu sadašnjem raspoloženju, svako bi takvo uspostavljanje prijateljstva moralo završiti očitovanjem ljubavi.
Prijašnju je noć proveo sam u svom župnom dvoru, i to je bila prva noć, što ju je tako proveo. Bila je vrlo tmurna i sumorna. Gđa. Grantly je bila u pravu, kad je rekla, da bi u Sv. Ewoldu trebala svećenica. Sjedio je tamo sam sa svojom čašom pred sobom, a kasnije s čajem, razmišljajući o Eleanori Bold. Kao što je to obično kod takva razmišljanja, uglavnom je krivio nju: krivio ju je, što joj se sviđa g. Slope, krivio ju je, što joj se ne sviđa on; krivio ju je, što je bila prema njemu srdačna, krivio ju je, što nije bila srdačna; krivio ju je, što je tvrdoglava, svojevoljna i nagla, a ipak, što je više o njoj mislio, to ju je više volio. Samo kad bi se pokazalo, kad bi se moglo pokazati, da nije branila g. Slopea iz ljubavi nego iz principa, sve bi bilo dobro. Takav bi princip sam po sebi bio divan, ljubak, ženski. Osjećao je, da bi s veseljem dopustio g. Slopeu toliku naklonost. Ali ako... I g. Arabin stade sasvim nepotrebno podsticati vatru žaračem, ljutito govoriti s novom sobaricom, koja je bila ušla, da iznese posuđe od čaja, a onda se bacio u naslonjač odlučivši da će zaspati. Zašto je bila tako tvrdoglava, kad joj je postavio ono jasno pitanje? Sigurno je morala znati, kakvim očima on gleda na nju. Zašto nije odgovorila na jasno postavljeno pitanje i tako dokrajčila njegove muke? I tada, umjesto da zaspe u svom naslonjaču, g. Arabin stade hodati po sobi kao opsjednut.
Narednog je jutra, obavljajući naloge gospođice Thorne, još bio prilično smućen. Prva mu je dužnost bila razgovarati s gđom. Clantantram, i ta je dama ustanovila, da joj je potpuno nemoguće izmamiti i najmanje njegovo saučešće u pogledu njenog ogrtača. Gospođica Thorne ga je upitala, hoće li gđa. Bold doći s Grantlyjevima, a kad je čuo ta dva imena, Bold i Grantly, gotovo je skočio sa svoga mjesta.
Bio je u tom zbrkanom stanju neizvjesnosti, nade i sumnje, kad je ugledao g. Slopea, kako, s najuglađenijim smiješkom, pomaže Eleanori izići iz kočije. Više nije ništa razmišljao. Uopće nije promislio, pripada li ta kočija njoj ili g. Slopeu, ili nekome drugom, prema kome su njih oboje možda obvezani, a bez ikakve međusobne veze. U njegovu tadašnjem raspoloženju taj je prizor bio dovoljan, da obori i njega i njegove odluke. Jasno je kao dan. Vidio je, kako joj g. Slope pomaže ući u kočiju pred crkvenim vratima. Na glavi joj je bijeli veo. Istina ne može biti očitija. Pošao je u kuću i, kako smo već vidjeli, uskoro se našao u šetnji zajedno s g. Hardingom. Kratko vrijeme iza toga pridružila im se Eleanora, i tada je morao ostaviti svoga pratioca i poći dalje sam ili naći novoga. U takvu se stanju sastao s arhiđakonom.
»Htio bih znati,« reče Dr. Grantly, »da li je istina, da su g. Slope i gđa. Bold došli ovamo zajedno. Suzana kaže, da je gotovo sigurna, da je vidjela njihova lica u istoj kočiji, kad je izlazila iz svoje kočije.«
G. Arabinu nije preostalo drugo nego potvrditi, da je gđa. Grantly točno vidjela.
»To je prava sramota,« reče arhiđakon, »ili bi možda bilo bolje reći, bestidno. Pozvana je ovamo kao moj gost, i, ako je odlučila da se osramoti, mogla je imati toliko obzira, da to ne radi pred mojim najbližim prijateljima. Zanima me, kako je tome čovjeku uspjelo, da bude pozvan. Zanima me, je li ona imala toliko drskosti da ga dovede.«
Na to g. Arabin nije imao što da odgovori, a nije ni želio da išta odgovori. Iako je pred samim sobom osuđivao Eleanoru, nije htio da je osuđuje pred ikim drugim, a nije mu bilo drago čuti, da bilo tko govori o njoj loše. Međutim, Dr. Grantly je bio vrlo srdit i nije štedio svoju svast. Stoga se g. Arabin, čim je mogao, oprostio od njega i odlutao natrag u kuću.
Nije bio tamo dugo, kad unesoše signoru. Neko se vrijeme odupirao napasti i samo se zadržavao oko nje, ali nije dolazio blizu. Međutim, čim ju je ostavio g. Thorne, on je popustio zmiji i pristao da postane njenim plijenom.
Nemoguće je reći, kako je to signora saznala, ali je nekako instinktivno znala, da je g. Arabin obožavatelj gđe. Bold. Ljudi idu u lov na lisice i znaju, da im u tome pomaže oštro osjetilo njuha, kojim je pas obdaren. Pa ipak, oni nikako ne mogu razumjeti, kako to osjetilo može djelovati s toliko oštrine. Organ, pomoću koga žene instinktivno, da tako kažemo, znaju i osjećaju, kakvim očima muškarci gledaju druge žene, a također i kakvim očima druge žene gledaju muškarce, jednako je toliko oštar i jednako toliko shvatljiv.
Dosta je jedan pogled, jedna riječ, jedan pokret. S pomoću takva nekakva djelovanja ženskih osjetila signora je znala, da je g. Arabin zaljubljen u Eleanoru Bold, i stoga je, daljnjim djelovanjem nekih osobitih ženskih sklonosti, bilo potpuno prirodno, da uhvati g. Arabina u svoju mrežu.
Taj je posao bio napola obavljen prije nego što je došla u Ullathorne, a kad je mogla imati bolju priliku, da ga dovrši? Već joj je bilo gotovo dosta g. Slopea, iako nije mogla sasvim odoljeti zabavi, da vrlo pobožna svećenika tjera u ludilo očajnom i pogubnom strašću. G. Thorne je pao prelako, a da bi ga mogla s velikim užitkom i dalje loviti. Savez s njim bi mogao postati vrijedan zbog njegova položaja bogata čovjeka, ali kao ljubavnik on je bio drugorazredan. Mogli bismo reći, da je na nj gledala otprilike kao što lovac gleda na fazana. Tu je pticu tako lako ubiti, da ne bi bila vrijedna ubijanja, kad ne bi bilo tako lijepo, da se nađe u smočnici. Signora ne bi gubila mnogo vremena da ustrijeli g. Thorna, ali je ipak vrijedilo, da ga strpa u torbu za obiteljsku upotrebu.
Međutim, g. Arabin je bio drukčije vrste divljač. Sama je signora bila dosta pametna, da zna, kako je g. Arabin više nego prosječno pametan čovjek. Isto tako je znala, da je on, kao svećenik, čovjek mnogo višeg stila nego g. Slope, a da je kao gospodin bolje odgojen od g. Thorna. Nikada ne bi pokušala natjerati g. Arabina u bijednu smiješnost, kao što je to činila s g. Slopeom, niti bi pomislila, da je moguće poslati ga od sebe nakon deset minuta, kao što je to učinila s g. Thornom.
Eto tako je ona razmišljala o g. Arabinu. Što se tiče g. Arabina, ne bi se moglo reći, da je uopće razmišljao o signori. Znao je, da je prekrasna, i osjećao, da bi ga mogla očarati. U njegovoj mu je sadašnjoj nevolji trebalo, da ga netko očarava, pa je stoga pošao i stao do uzglavlja njenog ležaja. Sve je to ona znala. Imala je za to osobit dar. Priroda joj je bila takva, te je osjećala, da mu je potrebno, da ga očara, a njega očarati, to je smatrala za svoju dužnost. Kao što istočnjački besposličar guta svoj obrok opijuma, kao što londonska propalica guta svoj obrok džina, tako je i g. Arabin, sa sličnim željama i zbog sličnih razloga, bio spreman progutati draži signore Neroni.
»Zašto ne gađate strelicom i lukom, gospodine Arabine?« upita ga ona, kad su ostali gotovo sami u salonu. »Ili zašto ne razgovarate s mladim damama u hladovitim sjenicama, ili kako drukčije ne upotrebite svoju nadarenost? Zašto su pozvali ovamo neženju poput vas? Zar ne kanite zaraditi hladnu piletinu i šampanjac? Kad bih bila na vašem mjestu, stidjela bih se biti tako besposlena.«
G. Arabin promrmlja nešto kao odgovor. Iako je želio, da bude očaran, nije baš bio raspoložen za duhovite odgovore.
»No, gospodine Arabine, što vas muči?« upita ona. Ovdje ste u svojoj župi. Gospođica Thorne mi kaže, da je ova zabava priređena izričito vama u počast, a ipak, vi ste ovdje jedini čovjek, što se dosađuje. Vaš prijatelj g. Slope bio je prije nekoliko minuta sa mnom, pun života i duhovitosti. Zašto se ne biste takmičili s njim?«
Tako oštrovidnu promatraču kao što je bila Madeline Neroni nije bilo teško opaziti, da ga je pogodila u srce. G. Arabin se vidljivo trgnuo od njenog napadaja, pa je odmah znala, da je ljubomoran na g. Slopea.
»Ali ja gledam na vas i na g. Slopea kao na dva potpuna antipoda,« reče ona. »Nema ničega, u čemu vas dvojica ne biste bili suprotno jedan od drugoga, osim što pripadate istom zvanju. A i u tome iste toliko različni, da potpuno potvrđujete ovo pravilo. On je društven, vi ste odani samoći. On je aktivan, vi ste pasivni. On radi, vi mislile. On voli žene, vi ih prezirete. On voli položaj i moć, a volite ih i vi, ali zbog sasvim drugih razloga. On voli, da ga hvale, vi to, vrlo nerazborito, mrzite. On će dobiti svoju nagradu, a to će biti nezanimljiva, korisna žena, lijep dohodak i ugled pobožna čovjeka. I vi ćete dobiti svoju.«
»A kakva će biti moja nagrada?« upita g. Arabin, koji je znao, da mu ona laska, pa ipak se prisilio da se pomiri s tim. »Kakva će biti moja nagrada?«
»Srce neke žene, samo zbog svoje moralne strogosti nećete priznati, da je volite, i poštovanje nekolicine prijatelja, samo ćete biti preponosni da priznate, da ih cijenite.«
»Bogata nagrada,« reče on, »ali malo vrijedna, bude li se s njom tako postupalo.«
»O, vi ne smijete očekivati onakav uspjeh, kakav čeka g. Slopea. On je rođen da bude uspješan čovjek. On sebi postavi neki cilj i onda ide prema njemu živo i odlučno. Ništa ga neće ustrašiti i odvratiti od njegova nauma. Neće imati skrupula, ni straha, ni neodlučnosti. Želi postati biskup s naprednom obitelji. Najprije će doći žena, a onda biskupska odora. Sve ćete vi to vidjeti, a onda...«
»No, što onda?«
»Onda ćete početi žaliti da niste učinili to isto.«
G. Arabin je mirno gledao na tratinu. Rame je naslonio o uzglavlje sofe i trljao rukom bradu. To je radio uvijek, kad je duboko razmišljao, a to, što je rekla signora, gonilo ga je na razmišljanje. Zar to sve nije istina? Neće li se kasnije osvrtati, ako ne na g. Slopea, a ono na neke druge, što su uspjeli u životu, dok je on zaostao, pa će onda požaliti da nije učinio to isto?
»Nije li to sudbina svih misaonih i darovitih ljudi?« reče ona. »Ne sjede li oni svi zaneseni kao vi sada, režući svojim tankim oštricama nezbiljske svilene niti, dok oni, koji nisu tako savršeno prekaljeni, režu svakodnevne gordijske čvorove životne borbe i postižu bogatstvo i slavu? Prefino kaljen čelik i preoštri bridovi nisu podesni za rad na ovom svijetu, gospodine Arabine.«
Tko je ta žena, što tako čita tajne njegova srca i ponovo mu kazuje nemila proročanstva njegove duše? Pogledao joj je ravno u lice, kad je to izrekla, i kazao: »Jesam li ja jedna od onih ludih oštrica, prebritkih i prefinih, a da bi bile podesne za koristan svakodnevni posao?«
»Zašto dopuštate, da vas Slopeovi ovoga svijeta prestignu?« upita ona. »Zar nije krv u vašim žilama jednako vruća kao i u njegovima? Zar vaše bilo ne udara jednako brzo? Zar vas bog nije stvorio kao muškarca i namijenio vam, da obavljate ovdje muški posao, a, isto tako, i da zarađujete mušku nadnicu?«
G. Arabin je sjedio razmišljajući i trljajući lice. Pitao se, zašto ona njemu govori sve to, ali nije odgovorio. Signora nastavi:
»Najveća pogreška, što ju je ikada koji čovjek učinio, jest, da misli, da ne vrijedi postići zemaljske blagodati. Ktome je to pogreška, koja je jako oprečna religiji, što je vi naučavate! Zašto bog dopušta, da njegovi biskupi jedan za drugim imaju po pet i po deset tisuća godišnje, ako je takvo bogatstvo grešno i nije ga vrijedno imati? Zašto su nam dane krasne stvari, raskoš i ugodni užici, ako nisu namijenjeni za upotrebu? One mora da su namijenjene nekome, a ono, što je dobro za svjetovnjaka, sigurno ne može biti loše za svećenika. Vi pokušavate prezirati te blagodati, ali samo pokušavate. Ne polazi vam za rukom.«
»Zar doista?« upita g. Arabin, razmišljajući i dalje i ne znajući, što je rekao.
»Postavljam vam pitanje: Polazi li vam za rukom?«
G. Arabin je tužno gledao u nju. Činilo mu se, kao da ga ispituje neki njegov unutrašnji duh, kome ne može uskratiti odgovor i kome se ne usuđuje lagali.
»No, gospodine Arabine, priznajte. Polazi li vam za rukom? Je li novac tako vrijedan prezira? Je li ženska ljepota takva trica, da je pametan čovjek može tako podcjenjivati?«
»Ženska ljepota!« reče on zureći u njeno lice, kao da je u njemu usredotočena sva ženska ljepota svijeta. »Zašto kažete, da je ne cijenim?«
»Budete li ovako u mene gledali, promijenit ću svoje mišljenje – ili bih ga promijenila, kad naravno ne bih znala, da nemam svoje ljepote, na koju bi se vrijedilo osvrnuti.«
G. Arabina obli tamno crvenilo, ali signora se nije uopće zacrvenjela. Neznatno rumenija boja oživjela joj je lice, tek toliko, te se činilo, da se živo zanima. Očekivala je od svoga obožavatelja kompliment, ali, videći, da joj ga nije dao, bila je prilično zahvalna. Gospoda Slope i Thorne, gospoda Brown, Jones i Robinson, svi su joj oni govorili komplimente. Pomalo se nadala, da će joj na koncu poći za rukom navesti g. Arabina, da je stane psovati.
»Ali vaš pogled,« reče ona, »više je pogled čuđenja nego divljenja. Čudite se mojoj smionosti, da vam o vama stavljam ovakva pitanja.«
»Istina je,« reče on.
»Uza sve to, gospodine Arabine, ja očekujem odgovor. Zašto su žene stvorene krasnima, ako ih muškarci neće cijeniti?«
»Ali muškarci ih cijene,« odgovori on.
»A zašto ne vi?«
»Molite li me, da vam odgovorim, madame Neron?«
»Sasvim sigurno vas neću ništa moliti, gospodine Arabine, što mi nećete dati, i stoga vas molim, da mi odgovorite. Ne smatrate li vi općenito, da žene, kao društvo, nisu vrijedne vaše pažnje? Da vidimo. Upravo sada vas sa svoga stolca promatra udovica Bold. Što biste rekli o njoj kao o životnom drugu?«
G. Arabin, uspravivši se iz svoga položaja, nagne se preko sofe i pogleda kroz vrata salona onamo, gdje je između Bertija Stanhopa i g. Slopea sjedila Eleanora. Ona smjesta uhvati njegov pogled i odvrati svoj. U svom sadašnjem položaju nije bila ugodno smještena. G. Slope je upeo sve sile da privuče njenu pažnju, a ona se trudila, da ga u tome spriječi razgovarajući s g. Stanhopom, dok je u duhu bila čvrsto povezana s g. Arabinom i madame Neroni. Bertie Stanhope se pokušavao okoristiti njenom naklonošću, ali on je više mislio na to, kako će se, kad dođe čas, baciti pred njene noge, nego kako će je sada zabavljati.
»Eto,« reče signora. »Ona je protegnula svoj krasni vrat da vas pogleda, a vi ste je u tome smeli. Dakle, na poštenu riječ, mislim, da sam se prevarila u vama. Mislim, da smatrate gđu. Bold za čarobnu ženu. To kao da se vidi na vama, a prema onome, što se vidi na njoj, rekla bih, da je ljubomorna na mene. No, gospodine Arabine, povjerite mi se, pa ako je tako, učinit ću sve, što budem mogla, da ostvarim tu vezu.«
Nije potrebno reći, da signora nije bila jako iskrena, kad mu je to ponudila. U takvim stvarima ona nije bila nikada iskrena. Nije nikada očekivala od drugih, da budu iskreni, niti je očekivala, da će drugi misliti, da je ona iskrena. Te su stvari bile njene igračke, njen biljarski stol, njeni psi i lovci, njeni valceri i polke, njeni pikniki i ljetni izleti. Nije imala mnogo drugih zabava, pa se stoga igrala ljubakanja u svim njegovim oblicima. Tu je sada igru igrala s g. Arabinom, pa uopće nije očekivala, da će joj odgovoriti iskreno i istinito.
»Sve, što biste mogli učiniti, bilo bi uzaludno,« reče on, »jer gđa. Bold je, mislim, već dala vjeru drugome.«
»Vi, dakle, priznajete optužbu.«
»Vaše unakrsno ispitivanje nije sasvim pošteno,« uzvrati on, » i ne znam, zašto vam uopće odgovaram. Gđa. Bold je vrlo lijepa žena, a isto tako pametna kao i lijepa. Nemoguće je poznavati je, a da joj se ne diviš.«
»Dakle, vi smatrate udovicu za vrlo lijepu ženu?«
»Da, svakako.«
»I za osobu, koja bi uresila župni dvor Sv. Ewolda?«
»Za osobu, koja bi uresila dom svakoga muškarca.«
»I vi doista imate drskosti, da mi to kažete,« reče ona. Meni, koja, kao što dobro znate, tvrdim, da sam sama ljepotica, i koja baš u ovom času pokazujem toliko zanimanja za vaša pitanja, vi doista imate drskosti da mi kažete, da je gđa. Bold najljepša žena, što je poznate.«
»Nisam tako rekao,« odgovori g. Arabin. »Vi ste ljepši...«
»No, hajde, to je već nešto. Znala sam, da ne možete biti tako bez osjećaja.«
»Vi ste ljepši, možda i sposobniji.«
»Hvala vam, hvala vam, gospodine Arabine. Znala sam, da ćemo nas dvoje biti prijatelji.«
»Ali...«
»Više nijedne riječi. Neću više da čujem nijedne riječi. Da govorite do ponoći, ne biste mogli popraviti, što ste rekli.«
»Ali, Madame Neroni, gđa. Bold...«
»Neću da čujem nijedne riječi o gđi. Bold. Strašna pomisao na strihnin prošla mi je mozgom, ali gđi. Bold rado prepuštam drugo mjesto.«
»Njeno mjesto...«
»Ništa neću da čujem o njenom mjestu. Zadovoljna sam, a to je dosta. Nego, gospodine Arabine, umirem od gladi. Ma kako bila krasna i sposobna, znate, da sama ne mogu po jelo, a vi mi ga ipak ne donosite.«
To je na svaki način bilo toliko istinito, da je primoralo g. Arabina, da postupi prema tome, i on je stoga pošao u blagovaonicu i donio signori sve, što joj je trebalo.
»A vi?« upita ona.
»O,« reče on, »nisam gladan. Nikada ne jedem u to vrijeme.«
»No, no, gospodine Arabine, nemojte dopustiti, da vam ljubav kvari tek. Meni nikada ne kvari. Dajte mi još pol čaše šampanjca, a onda idite k stolu. Gđa. Bold će me napasti, ako i dalje ostanete sa mnom u razgovoru.«
G. Arabin učini, kako mu je rečeno. Uzeo je od nje tanjir i čašu, a onda otišao u blagovaonicu, uzeo s natrpanog stola sendvič i stao ga žvakati u jednom kutu.
Dok je tako tu stajao, gospođica Thorne, koja nije gotovo ni časa sjela, uđe u sobu i, videći ga, kako tamo stoji, jako se rastužila.
»O, dragi gospodine Arabine,« reče, »zar još niste sjeli? O, tako mi je žao. I to baš vi, od svih muškaraca.«
G. Arabin je stade uvjeravati da je upravo toga časa došao u sobu.
»To je baš razlog, da više ne smijete gubiti vrijeme. Dođite, ja ću za vas napraviti mjesta. Hvala vam, draga,« reče ona, videći, da se gđa. Bold pokušava maknuti sa svoga stolica, »za ništa na svijetu vas ne bih bunila, jer bi i sve druge gospođe mislile, da moraju to isto učiniti. Nego, ako je možda g. Stanhope gotov – samo jedan čas, gospodine Stanhope – dok ne nađem još jedan stolac.«
I tako je Bertie morao ustati, da da mjesta svome suparniku. To je on, kao i sve drugo, učinio s izrazom dobroćudne šaljivosti, i to je onemogućilo g. Arabinu da odbije ponuđeni mu stolac.
»Na biskupsku stolicu nek’ drugi sjedne,« reče Bertie, a taj citat sigurno nije bio umjestan, niti za tu priliku, a ni za osobu, kojoj je govorio. »Najeo sam se i zadovoljan sam. Gospodine Arabine, molim vas uzmite moje mjesto. U vašu korist želim, da bi to doista bila biskupska stolica.«
G. Arabin je sjeo, a kad je sjeo, gđa. Bold ustade kao da će poći za svojim susjedom.
»Molim vas, nemojte se micati,« reče gospođica Thorne, gotovo prisilivši Eleanoru, da ponovo sjedne na svoj stolac. »G. Stanhope nas neće ostaviti. On će stajati iza vas poput pravog viteza, kakav doista i jest. Sad mi je palo na pamet, gospodine Arabine, dopustite, da vas predstavim g. Slopeu. G. Slope, g. Arabin.« Ta se dva gospodina ukočeno nakloniše jedan drugome preko dame, kojom su se obojica namjeravali oženiti, dok je onaj treći gospodin, koji se također namjeravao njome oženiti, stajao odstraga, promatrajući ih.
Ta se dvojica nisu nikada prije sreli, a ova sadašnja prilika nije bila nipošto vrlo podesna za mnogo srdačnog razgovora, sve da je među njima srdačan razgovor i bio moguć. Tako je to četvoro, što su sačinjavali ovo društvo, sjedilo, kao da su im svezani jezici. G. Slope, koji se sav uživio u ono, čemu se nadao, kao svojoj budućoj sreći, nije se mnogo brinuo za probleme toga časa. Želio je, da Eleanora iziđe, pa da pođe za njom. Bertijevo duševno raspoloženje nije bilo takvo. Zlo se i tako previše približilo. Zašto da vuče vraga za rep. Odlučio je, ako bude mogao, oženiti se Eleanorom Bold, i bio je spreman danas učiniti prvi korak, da bi to postigao. Ali pred njim je još dosta vremena. Neće joj ponuditi ženidbu ovako preko stola. Pošto je tako dobroćudno ustupio svoje mjesto g. Arabinu, bio je voljan i pustiti ga, da razgovara s budućom gđom. Stanhope, dok god ostanu u svom sadašnjem položaju.
Pošto se gospodin Arabin naklonio g. Slopeu, počeo je jesti, a da više nije rekao ni jedne riječi. Bio je sav u mislima i, premda je jeo, jeo je nesvijesno.
Ali najviše je trebalo žaliti jadnu Eleanoru. Jedini prijatelj, na koga se, kako je mislila, mogla osloniti, bio je Bertie Stanhope, a on je, čini se, odlučio da je ostavi. G. Arabin nije pokušavao da je oslovi. Rekla je nekoliko riječi odgovarajući na neke primjedbe g. Slopea, a onda, osjećajući da taj položaj više neće moći izdržati, ustade sa stolca i, usprkos gospođici Thorne, žurno iziđe iz sobe. G. Slope ode za njom, a mladi Stanhope propusti priliku.
Madeline Neroni, ostavši sama, nije mogla a da ne razmišlja o vrlo čudnom razgovoru, što ga je vodila s tim čudnim čovjekom. Nije očekivala, da će on ijednu riječ, što ju je ona izrekla, primiti kao istinitu, a on joj je ipak odgovarao sasvim iskreno. Govorio je iskreno, i ona je znala, da je govorio iskreno. Izvukla je iz njega njegovu tajnu, a on, spriječen, kako se činilo, u običnoj prednosti muškarca, da laže, bezazleno je otvorio svu svoju dušu. On voli Eleanoru Bold, ali Eleanora u njegovim očima nije tako lijepa kao ona. Rado bi dobio Eleanoru za ženu, a ipak je priznao, da je od njih dvije manje sposobna. Kad ga je ispitivala, taj je čovjek bio doslovno nesposoban iskriviti svoje misli i morao je, malgrè lui140 govoriti istinu, čak i onda, kad mu je ta istina morala biti vrlo neugodna.
Taj učitelj ljudi, taj oksfordski naučenjak, to dvaput pročišćeno utjelovljenje sveučilišnog savršenstva, taj pisac vjerskih rasprava, govornik crkvenih govora, u njenim je rukama bio kao dijete. Svega ga je okrenula i pročitala mu i samo srce, kao što bi to učinila sa srcem kakve djevojčice.
Nije mogla drugo nego da ga prezire zbog njegove lakovjerne otvorenosti, a baš zbog toga joj se i sviđao. Za nju je to bila novost, nova crta u karakteru muškarca. Osjećala je također da od njega ne bi mogla nikada napraviti iako potpunu budalu kao od raznih Slopeova i Thorna. Osjećala je, da ne bi nikada mogla navesti g. Arabina, da daje neistinite izjave ili da sluša besmislice, koje su puke besmislice.
Potpuno je jasno, da je g. Arabin od svega srca zaljubljen u gđu. Bold, i signora, s dobroćudnošću, koja je za nju bila sasvim neobična, poče smišljati, ne bi li mu u tome mogla pomoći. Bertiju se naravno mora dati prva prilika. U obitelji je jasno utanačeno, da njen brat treba, ako je moguće, da se oženi udovicom Bold. Madeline je predobro znala njegove potrebe i obaveze prema svojoj sestri, a da bi se miješala u tako odličan plan, dok god on bude provediv, ali ona se jako bojala, da nije provediv. Nije joj se činilo vjerojatnim, da bi gđa. Bold prihvatila čovjeka, koji je u položaju njezina brata, pa je to često i govorila Charlotti. Bila je sklona vjerovati, da g. Slope ima više izgleda u uspjeh, a ona bi s užitkom otela g. Slopeu ženu.
I tako je signora odlučila, ne uspije li Bertie, da će, po prvi put u svom životu, učiniti dobro djelo i predati g. Arabina ženi, koju voli.

Trideset i deveto poglavlje

LOOKALOFTOVI I GREENACROVI


Sve u svemu, briga gospođice Thorne oko zabave i prehrane nižih slojeva na vanjskoj livadi nije bila neuspješna.
U sveopćem su se zadovoljstvu zbile dvije male neugodnosti, ali one su bile privremenog značaja, više prividne nego zbiljske. Prva je bila pad mladoga Harryja Greenacra, a druga uspon gđe. Lookaloft i njene obitelji.
Što se tiče kvintena, on je postao mnogo popularniji među dječacima na vlastitim nogama nego što bi ikada postao među konjanicima, sve da je mladi Greenacre imao i bolji uspjeh. Vrtio se okolo naokolo, dok ga nisu gotovo izvrtjeli iz zemlje, a vreću sa brašnom upotrebljavali su s velikim užitkom da napraše leđa i glave svih onih, koji su se dali nagovoriti, da dođu u blizinu.
Naravno, kroz cijeli se skup pronio glas, da je Harry poginuo, pa je između njega i njegove majke došlo do potresne scene, kad se ustanovilo, da je pri svom padu prošao bez ozljede. Tom se prilikom popilo veliko mnoštvo piva, a kvinten su »slali do vraga« i govorili »bez traga mu glava«, dok su ga majke, koje su imale mlade sinove, što bi mogli lako zapasti u sličnu opasnost, općenito i bez iznimke proklinjale. Ali stvar s gđom. Lookaloft bila je mnogo ozbiljnija.
»Kažem ti jasno – kao čojek čojeku – bila je eno tamo u gospojinoj sobi. Ona i Gussy i one njezine dvije dunde, nakinđurene sve do grla.« To je rekla vrlo samosvijesna, puna gnušanja i vrlo debela žena nekoga farmera, koja je sjedila na kraju klupe naslonjena na držak golemog pamučnog kišobrana.
»Ali vi je valjda niste vidjeli, gospojo Guffern?« upita gđa. Greenacre, koju je ta vijest, uz nedavnu opasnost, što ju je preživio njen sin, gotovo dotukla. G. Greenacre je imao upravo toliko zemlje kao i g. Lookaloft, jednako je uredno plaćao najamninu, a njegovo su mišljenje u župskom vijeću smatrali u svakom pogledu za jednako dobro kao i mišljenje g. Lookalofta. Gospođa je Greenacre bila duboko ogorčena zbog društvenog uspona gđe. Lookaloft. Ona sama nije imala smisla za onu vrstu finoće, koja je Barlystubb farmu promijenila u Rosebank, i koja je od vremena do vremena resila pisma g. Lookalofta dostojanstvom plemića-vlastelina. Ona sama nije željela preokrenuti svoje imanje u Villu Violet, niti gledati, da joj njezin čovjek ide okolo s nekakvim novopečenim privjeskom uz svoje ime. Ali nju je na smrt vrijeđalo, da je gđa. Lookaloft u svom lovu za takvim počastima uspješna. Psovala je i izvrgavala ruglu gđu. Lookaloft, koliko god su joj to dopuštale njene male snage. Gurala se pred nju, kad bi izlazila iz crkve, a onda bi se ispričala sa svom lakoćom ravnopravne osobe: »O, gospojo, izvinite me, ali vi ste se u zadnje vrijeme strašno udebljali.« Gospodina bi Lookalofta s prividnom srdačnošću upitala za »ženu, koja ga posjeduje«, i, prema svome mišljenju, bila je uglavnom dosta jaka, da ne popusti svojoj slavohlepnoj susjedi. Sada se, međutim, našla izrazito u odijeljenom i nižem društvu. Gospođu su Lookaloft pozvali u ullathornski salon samo zato, što je svoju kuću nazvala Rosebank i što je nagovorila svoga muža, da kupuje klavire i svilene haljine umjesto da stavi novac ustranu, kako bi svojim sinovima podigao farmu.
Koliko god je gđa. Greenacre štovala gospođicu Thorne i visoko cijenila gospodara svoga muža, nije mogla gledati na to drukčije nego kao na nepravdu učinjenu njoj i njezinima. Dotada se nije nikada priznavalo, da bi Lookaloftovi bili drukčija društvena klasa nego Greenacrovi. Njihovo nadmetanje bilo je samo nadmetanje s njihove strane, a za fine su stvari plaćali sami, i nije im ih nitko davao. Mjesni prvaci susjedstva, oblasni nosioci časti dosada im nisu podijelili nikakav žig bilo kakve časti. Dosada su njihove krinolinske podsuknje, kasno ručanje i profinjeno držanje bili sjajan predmet ismijavanja gđe. Greenacre, a to je ismijavanje bilo odušak za njenu zavist. Sada, međutim, i od toga časa nadalje, sve će biti drukčije. Sada će se Lookaloftovi hvaliti, da je zemaljsko plemstvo odobrilo njihove ambicije. Sada će, prilično istinito, izjavljivati, da su njihovi zahtjevi, da im se iskaže osobita pažnja, priznati. Sjedili su kao ravnopravni gosti zajedno s biskupom i baronetima. Naklonila im se gospođica Thorne na sagu svoga salona, a začas će sjesti za stol zajedno s pravom pravcatom groficom! Bab Lookaloft, kako su je u danima njihove mladenačke jednakosti uvijek zvali Greenacri, mogla bi lako sjediti uz presvijetloga Georga, a onom bi bijednom Gussyju moglo lako biti dopušteno, da doda kremu Lady Margaretti De Courcy.
Uživanje tih počasti, ili onih počasti, što su pale u udio obitelji, kojoj su toliko zavidjeli, nije bilo takvo, da bi trebalo da izazove mnogo zavisti. Pažnja, što su je De Courcyjevi obraćali Lookaloftima, bila je vrlo ograničena, a zabava, što su je užili u biskupovu društvu, teško da je sama po sebi bila nadoknada za dosadnu jednoličnost, kojoj su bili izvrgnuti toga dana. Samo što gđa. Greenacre nije vodila brigu o onome, što su oni pretrpjeli. Mislila je samo na ono, u čemu su, po njenom mišljenju, uživali, i na strašno uzvišeni način života, što će ga, kao posljedicu svoje sadašnje počasti, provoditi obitelj iz Rosebanka.
»Ali, jeste li ih vidjeli tamo, gospojo, jeste li ih vidjeli tamo na svoje oči?« upita jadna gđa. Greenacre, sveudilj se nadajući, da možda postoji kakav razlog sumnji.
»A kako bih mogla, ako nisam sama bila tamo?« upita gđa. Guffern. »Nijedno od njih nisam cijelo ovo jutro vidjela, ali to je isto, kao da sam ih vidjela. Poznate našega Johna. E dakle, on tamo pravi društvo Betsey Rusk, gospojinoj osobnoj sobarici, znate li? A Betsey vam nije obična kuharica. I tako je Betsey došla van k Johnu, znate, a ona je uvijek silno uljudna prema meni, jest, moram priznati. E, dakle, nije se pravo ni okrenula s Johnom, već mi je ispripovjedila sve do u sitnice, što se događa u kući.«
»Ma nemojte!« reče gđa. Greenacre.
»Jest, bogami,« reče gđa. Guffern.
»I ona vam je rekla, da su oni ljudi tamo u salonu?«
»Rekla mi je, da ih je vidjela, kad su došli – da su bili dvaput finije odjeveni nego itko drugi u porodici, s vratovima i grudima potpuno golima kao u novorođenčeta.«
»Mrcine!« uskliknu gđa. Greenacre, koju je to razljutio više nego ikakav drugi znak aristokratske odličnosti, što su je prisvojili njeni neprijatelji.
»Da, doista,« nastavi gđa. Guffern, »potpuno golima, a svi su ostali iz visokog društva bili odjeveni kao vi i ja, gospođo Greenacre.«
»Proklete bezobraznice,« reče gđa. Greenacre. Iz njenih je dobro pokrivenih grudi potpuno nestalo ljubavi prema bližnjemu, koliko se tiče obitelji Lookaloft.
»To sam i ja rekla,« reče gđa. Guffern, »a to je rekao i moj stari, Thomas Guffern, kad je o tome čuo. »Molly,« kaže on meni, »ako ti ikada padne na pamet, da jutrom onakva gola hodaš okolo, molim te, da mi više ne dolaziš kući.« A ja ću njemu: »Bome i neću, Thomas.« »Ali,« kaže on, »kako ona to udešava sa svojom ‘reumatikom’, a nema na sebi ni krpice,« i gđa. Guffern prasnu u glasan smijeh pomislivši, kako gđa. Lookaloft vjerojatno trpi od reumatičnih bolova.
»Samo da bi na taj način bila slična ljudima, kojima u žilama teče plava krv.« reče gđa. Greenacre.
»Ali to nije sve, što je rekla Betsey. Svi su oni naduveno ušetali u gospojin salon, kao kakvi purani, kao da bi htjeli reći »A tko bi se usudio nas odbiti?«; a Gregory je pomišljao da im kaže, da odu ovamo k nama, ali nije imao hrabrosti zbog toga, što su bili tako veličanstveno odjeveni. I tako su oni ušli, ali gospoja ih je gledala hladno kao smrt.«
»Tako dakle,« reče gđa. Greenacre, osjetivši znatno olakšanje, »prema tome oni nisu dobili drukčiji poziv nego mi?«
»Betsey veli, da Gregory veli, da gospoji nije bilo nikako drago, da ih vidi ondje, i da se, po njegovu mišljenju, od njih očekivalo, da će, kao i mi drugi, doći ovamo.«
U tome je bila velika utjeha. Ne može se reći, da je gđa. Greenacre time bila sasvim umirena. Osjećala je, da bi radi pravednosti prema samoj njoj, trebalo ne samo, da se gđi. Lookaloft ne da podstreka, nego da svakako bude kažnjena. Što su učinili na onoj biblijskoj večeri, o kojoj je gđa. Greenacre tako često čitala svojoj obitelji? Zašto gospođica Thorne nije hrabro prišla nametnici i rekla: »Prijateljice, došla si ovamo na uzvišena mjesta, koja nisu za te. Spusti se niže i naći ćeš sebi ravne.« Pa sve kad bi sada i postupili tako neprijazno prema Lookaloftima, oni bi se ipak kasnije mogli hvaliti svojim položajem, svojom ambicijom i svojom počasti.
»Ali, uza svu njenu veličajnost, ipak se pitam, kako može biti tako podla,« nastavi gđa. Greenacre, koja nije mogla prestati o tome misliti. »Jesi li čuo, stari?« nastavi ona spremna ponoviti cijelu pripovijest svome mužu, koji je baš bio naišao. »Ona gospođa Lookaloft i Bab i Gussy, svi skupa sjede kao kakvi purani u gospojinom salonu, a dobili su poziv kao ti i ja. Jesi li ikada čuo tako nešto?«
»A zašto ne bi?« reče farmer Greenacre.
»Hoće da budu slični finima ljudima, kao da su vlastelini ili tako nešto?« reče gđa. Guffern.
»Pa, ako se to njima sviđa, i ako se sviđa gospođi, što se mene tiče, neka im bude,« reče farmer. »Meni je ovde ljepše, jer se ovde više osjećam kao kod kuće, a ne moram kupiti svojoj gospoji finu haljinu. Svako po svom ukusu, gospođo Guffern, a ako susjed Lookaloft misli, da mu je tako najbolje, neka mu bude.«
Gđa. Greenacre sjede uz svoga muža da započne teški posao oko jela, a to je učinila donekle ponovo smirena, ali je ipak drmala glavom prema svojoj subesjednici, da bi pokazala, da se ne slaže potpuno s mišljenjem svoga muža.
»A reći ću vam ovo, gospoje,« nastavi on. »Ako je to tako, da nam ne može prijati večera, što nam je daje gospoja, zato jer mamica Lookaloft sjedi na gospodskoj sofi, mislim, tla bismo morali kući. Ako se žalostimo zbog takvih stvari, što ćemo učiniti, kad nas zatekne prava žalost? Kako bi ti bilo, stara, da je dječak tamo slomio vrat, kad je pao?«
Gospođa se Greenacre pokunjila i nije više ništa govorila o tome. Ali neka razboriti ljudi, kao što je g. Greenacre, propovijedaju, što im drago, sigurno je, da obitelj Lookaloft prouzročava mnogo ljubomore općenito među ljudima.
Bilo je zgodno vidjeti g. Plomacyja, kako, podupirući se ti svoj debeli štap, obilazi seoske goste, nastupajući u isto vrijeme kao neka vrsta glavnog policajca i meštra zabave. »Slušaj, mladiću, ako ne možeš bez toga vrištanja, onda se pokupi na drugu stranu polja od dvanaest jutara i ponesi «a sobom večeru. Ej, cure, što tamo stojite okrećući palcima? Ovamo iziđite, da vas vide momci! Ne treba, da se stidite svoga lica. Ej, ti tamo! Tko si ti? Kako si ušao ovamo?«
Ovo posljednje neugodno pitanje postavio je nekom mladom čovjeku od koje dvadeset i četiri godine, koji nije, u očima g. Plomacyja, imao na sebi dosta znakova, da je odgojen na selu i da živi na selu.
»Oprostite, vaše gospodstvo, gazda Barrell, kočijaš, pustio me unutra kroz crkvenu ljesu, jer gotovo uvijek radim za porodicu Thorne.«
»Onda te gazda Barrell, kočijaš, može opet pustiti van,« reče g. Plomacy, koga nije smekšao ni dostojanstveni naslov, što mu je podijeljen. »Kako se zoveš? Od kojeg si zanata i za koga radiš?«
»Ja sam Stubbs, vaše gospodstvo, Bob Stubbs, i… i… i...«
»Kakav ti je zanat, Stubbs?«
»Žbukač, ako dopušta vaše gospodstvo.«
»Ja ću tebe ožbukati, a i Barrela. Lijepo ćeš otići s ovoga polja upravo kao što si i došao. Ne treba nam žbukača. Kad nam ih ustreba, poslat ćemo po njih. Hajde, momče, tornjaj se.«
Žbukač Stubbs je bio jako potišten zbog te strašne osude, Bio je živahan mladić, a otkada je prodro u ullathornski elizij,141 pošlo mu je za rukom privući k sebi šumsku nimfu,142 kojoj je šaputao obične žbukačke nježne gluposti, u času kad je naletio na velikoga Plomacyja. Bilo je strašno bili tako rastavljen od svoje drijade143 i uz jauk poslan natrag u barchesterski pandemonijum144 upravo u času, kad je trebalo, da se na polja asfodela145 spusti nektar146 i ambrozija.147 Pokušao je kojekakvim molbama, ali gradske molbe nisu djelovale na velikog seoskog mogućnika. Ne same da mu je g. Plomacy naložio, da iziđe, nego je, podigavši štap, da mu pokaže put, što je vodio do ljese, koja je stavljena na čuvanje onom lažnom cerberu148 Barrellu, sam pošao, da vidi izvršenje osude o progonstvu.
Međutim, boginja milosrđa, ta najslađa boginja, što je ikada sjedila na oblaku, i najdraža jadnim, grešnim ljudima, pojavila se na poprištu u spodobi g. Greenacra. Nikada se nijedna boginja nije uplela u zgodniji čas.
»Hajde, čovječe,« reče g. Greenacre, »što pazite na sitnice u ovakav dan. Dobro poznam toga momčića. Pustite ga, da ostane na moj zagovor. Znam, da gospoja neće biti siromašnija od onoga, što on pojede i popije.«
Treba znati, da su g. Plomacy i g. Greenacre bili veliki prijatelji. G. Plomacy je imao na raspolaganje udobnu sobu, da nije bilo ljepše u dvorcu Ullathorne, ali on je bio neženja i živio je u toj sobi sam. Ktome u dvorcu nije bilo dopušteno pušenje, čak ni g. Plomacyju. Časovi, što ih je provodio u golemom naslonjaču u najtoplijem kutu izvanredno čiste prednje kuhinje gđe. Greenacre, za nj su bili časovi najveće sreće. Tamo se duša čovjekova rastapala i izlijevala u strujama ugodnog čavrljanja, ondje su ga poštovali, a ipak se osjećao kao kod kuće; ondje, i možda samo ondje, mogao je skinuti sa sebe teret životnih ceremonija, a da nije vrijeđao dostojanstvo onih nad sobom, niti se izlagao prisnosti onih ispod sebe. Tamo bi uvijek našao na uobičajenom mjestu na polici iznad ognjišta svoju dugačku lulu, iz koje ne samo da je smio pušiti, nego su ga i nutkali.
Budući da je tome bilo tako, ne može se pomisliti, da bi g. Plomacy odbio tu molbu g. Greenacru, ali ipak nije pristao, a da ne pokaže još malo strogosti i vlasti.
»Pojesti i popiti, gospodine Greenacre! Ne. Ne radi se o tome, što će on pojesti i popiti, nego o primjeru, što ga takav deran daje drugima. Dođe nepozvan – i to deran u njegovim godinama. I to on, koji od svoga rođenja nije ni jednoga dana radio u Ullathornu. Žbukač! Ožbukat ću ja njega!«
»Kod mene je prilično dugo radio, gospodine Plomacy. Vrlo je dobar radnik kod polaganja crepova, jedan od najboljih u Barchesteru,« reče ovaj. Pritom se nije sasvim držao istine, a milosrđe, zapravo, i ne treba, da je se drži. »Hajde, hajde, pustite ga danas na miru pa se sutra svađajte s njim. Valjda ga nećete osramotiti pred njegovom curom?«
»Ali to je protiv moga uvjerenja,« reče g. Plomacy. »A ti, Stubbs, pazi, kako se ponašaš. Dorastao sam ja vama barchesterskim zanatlijama. Poznam ja vas.«
I tako Stubbs ode sretan, povukavši jedan uvojak svoje čupave kose iz zahvalnosti prema upraviteljevoj blagosti, i još dvaput povukavši isti čuperak iz zahvalnosti prema farmerovoj dobroti. A odlazeći, zakleo se u svom zahvalnom srcu, bude li ikada farmeru Greenacru potreban besplatan rad od jednoga dana, on je momak, koji će mu to učiniti. Nije bilo vjerojatno, da će se od njega ikada tražiti, da ispuni to obećanje.
Međutim, g. Plomacy nije bio u duši sasvim sretan, jer je držao, da je bio nepravedan, pa je počeo razmišljati, nije li za volju svoje udobnosti počinio grijeh. Pa ipak, to mu nije smetalo pri vršenju dužnosti u dnu stola, a ni g. Greenacre nije zbog dobrih želja Stubbsa žbukača lošije vršio svoje dužnosti u pročelju stola. Osim toga, gostima se nije činilo nipošto neumjesnim, kad je g. Plomacy, ustavši da izreče molitvu, iznio želju, da bi ih bog učinio sve istinski zahvalnima za blagodati, što ih je gospođica Thorne, u svojoj širokogrudnosti, stavila pred njih!
Za sve to vrijeme fini su ljudi u šatoru plivali u dobrom raspoloženju, to jest, ako šampanjac, koji se toči bez ograničenja, može dati finim ljudima sposobnost plivanja. Sir Harkaway Gorse je održao zdravicu gospođici Thorne i usporedio je s punokrvnim trkaćim konjem, koji je uvijek sposoban za utrku i nikada ga posao ne može umoriti. G. Thorne se zahvalio na zdravici i rekao, kako se nada, da će njegova sestra moći dotrčati uvijek, kad je ustrebaju, a zatim je ispio čašu u zdravlje i za uspjeh porodice De Courcy. Njegova sestra je jako počašćena videći toliko njih iz te porodice kod svoga skromnog stola. Svi znaju, da grof zbog važnog poziva nije mogao doći. Kako ga je dužnost prema njegovu princu pozvala, da napusti obiteljsko ognjište, on, g. Thorne, ne bi se usudio reći, da žali, što ga ne vidi u Ullathornu, ali bi se ipak usudio reći – to jest izraziti želju – hoće da kaže mišljenje... I tu se g. Thorne nekako zbunio, kao što se obično seoska gospoda zbunjuju u sličnim prilikama. No konačno je sjeo, izjavivši da sa zadovoljstvom pije u zdravlje plemenitog grofa, kao i u zdravlje grofice i cijele obitelji dvorca De Courcy.
A tada se presvijetli George zahvalio na zdravici. Nećemo ga slijediti kroz različite stupnjeve njegove donekle nepravilne rječitosti. Oni, koji su sjedili uza nj, u početku su imali dosta poteškoća da pa na noge, ali su uskoro iskusili mnogo veće poteškoće, pokušavajući ga sklonuti da opet sjedne. Na svaki način bi u sadašnje vrijeme valjalo uvesti jedno od ovoga dvoga: ili da se pri raznim svečanim zgodama zabrane svi govori i da se, takoreći, onemoguće, ili pak da se oni, koji se žele poslužiti tom prednosti, najprije podvrgnu natječajnom ispitu pred državnim ispitnim odborom. Ovako, kako je sada, razni presvijetli Georgi nisu baš jako na čast našim naporima u korist britanskog odgoja.
U blagovaonici je biskup dovršio svečane čine toga dana s mnogo više urednosti i pristojnosti. I on je nazdravio gospođici Thorne, a to je učinio onako, kako to dolikuje položaju, koji je ukrašavao. Možda je društvo tamo bilo malo dosadnije, za sitnicu manje živahno nego u šatoru. Ali ono, što je izgubljeno na veselju, potpuno je nadoknađeno otmjenošću.
I tako su se kod raznih stolova odvijali banketi s velikim uspjehom i na opće zadovoljstvo.

Četrdeseto poglavlje

ULLATHORNSKI SPORTOVI – DRUGI ČIN


»Ono, što njih opi, mene ohrabri.« Tako je g. Slope sokolio sam sebe, kad je, idući za Eleanorom, otišao iz blagovaonice. Zapravo, u toj sobi nije vidio nikoga doista pijana, ali vina se popilo dosta, i g. Slope nije oklijevao da uzme svoj dio, kako bi se ohrabrio za posao, što ga je čekao. Nije on prvi muškarac, koji je smatrao za korisno da u takvoj prilici pozove u pomoć Baka.149
Eleanora je izišla kroz vrata i već je bila na tratini, kad je opazila, da netko ide za njom. Upravo u tom času svi su gosti bili zabavljeni kod stola. Tu i tamo se mogao vidjeti jedan ili dva vjerna para, kojima je bio miliji njihov slatki razgovor nego zveket časa ili ljepote govorništva, što su strujale iz usta presvijetlog Georgea i biskupa od Barchestera. Vrt je, međutim, bio gotovo tako prazan, kako je to g. Slope mogao poželjeti.
Eleanora je vidjela, da netko ide za njom, pa se, kao jelen, kad više nema mogućnosti bijega te se okrene pritiješnjen, da napadne pse, i ona okrenula prema g. Slopeu.
»Molim vas, nemojte zbog mene izlaziti iz sobe,« reče ona, a govorila je suho i hladno, kako je ona to znala. »Izišla sam, da potražim jednu prijateljicu. Moram vas zamoliti, gospodine Slope, da se vratite.«
Ali g. Slope se nije dao samo tako otpraviti. Cijelog je dana opažao, da gđa. Bold nije prema njemu srdačna, i to ga je donekle zabrinulo. Ali on iz toga nije sa sigurnošću zaključio, da su njegova nastojanja uzaludna. Vidio je, da se ljuti na nj. Ne bi li to moglo biti zbog toga, što se tako dugo poigravao njenim osjećajima – ne ljuti li se ona možda zbog toga, što je on prouzročio, a dobro je znao, da jest, da se njeno ime povlači okolo u vezi s njegovim, a da joj nije dao priliku, da prizna pred svijetom, da će odsada njihovo ime biti zajedničko i isto? Jadna žena! U tom je pogledu imao stanoviti kršćanski savjesni osjećaj grizodušja. Možda joj je učinio nažao svojim odgađanjem. Međutim, u ovom je času bio previše natopljen šampanjcem g. Thorna, a da bi osjećao bilo kakav unutrašnji nemir. S pravom je ponavljao hvalisanje Lady Macbeth: nije bio pijan, ali je bio za sve dosta smion. Šteta, da se u tom stanju nije mogao sastati sa gđom. Proudie.
»Morate mi dopustiti, da vas pratim,« reče on. »Ne mogu pomisliti da vas pustim samu.«
»Svakako morate, gospodine Slope,« reče Eleanora vrlo suhim glasom, »jer mi je osobita želja, da budem sama.«
Vrijeme je već došlo, da oda svoju veliku tajnu. G. Slope je vidio, da to mora biti sada ili nikada, pa je odlučio, d i to bude sada. Nije to bio njegov prvi pokušaj, da zadobije lijepu damu. Već je on prije klečao pred njima, očima im kazivao riječi, što ih nije mogao izreći, i šaputao im nježno. Zapravo je u tim stvarima bio priličan stručnjak pa je samo morao prilagoditi ukusu gđe. Bold one dobro zapamćene rapsodije, koje su nekoć toliko godile Oliviji Proudie.
»Ne tražite od mene, da vas ostavim, gospođo Bold,« reče on gledajući je strastveno, strastveno i sveto, s onom vrstom pogleda, koji je dosta običan kod gospode iz škole g. Slopea, i koji bi se možda mogao nazvati pobožnonježnim. »Ne tražite od mene, da vas ostavim, dok vam ne kažem nekoliko riječi, što mi ispunjaju srce i zbog kojih sam namjerno došao ovamo da vam ih kažem,«
Eleanora je sada vidjela sve. Odmah je znala, što je čeka, i to je saznanje učini vrlo nesretnom. Ona, naravno, može odbiti g. Slopea, i, moglo bi se reći, time je sve svršeno. Ali, koliko se tiče Eleanore, time ne bi bilo sve svršeno. Sama činjenica, da joj je g. Slope učinio tu ponudu, bila bi slavlje za arhiđakona, a u velikoj mjeri i opravdanje za postupak g. Arabina. Udovica se nikako nije mogla prisiliti da strpljivo podnosi misao, da je bila u krivu. Branila je g. Slopea, tvrdila je, da ga opravdano ubraja među svoje znance. Nasmijala se na pomisao, da bi se on smatrao za više nego njenog znanca, i ljutila su je arhiđakonova upozorenja za njeno dobro. Sada će joj na dosta neugodan način dokazati, da je arhiđakon bio u pravu, a ona potpuno u krivu.
»Ne znam, što bi vi mogli imati da mi kažete, gospodine Slope, a da mi to ne bi mogli reći, dok smo malo prije sjedili za stolom,« i ona zatvori usne i upre u nj ukočen pogled, koji bi ga morao slediti.
Ali gospodu nije lako slediti, kad su puni šampanjca, a g. Slopea ne bi ni u koje vrijeme bilo lako slediti.
»Ima stvari, gospođo Bold, o kojima muškarac baš ne može govoriti pred drugima, o kojima možda uopće ne može lako govoriti, za koje bi zapravo živo želio, da budu izgovorene, a ipak vidi, da mu ih je gotovo nemoguće izustiti. Eto, o takvim stvarima želim vam govoriti,« i on ponovi svoj nježnopobožni pogled, još malo očitije nego prije.
Eleanori se nije učinilo zgodno da ostane ukočeno stajati pred prozorima blagovaonice i da tamo, pred očima gostiju gospođice Thorne, primi njegovu ponudu. Stoga je u samoobrani pošla dalje, i tako je g. Slope postigao svoju svrhu da pođe s njom. Sada joj je ponudio svoju ruku.
»Hvala vam, gospodine Slope, mnogo sam vam zahvalna. Ali to vrlo kratko vrijeme, što ću ostati s vama, milije mi je hodati sama.«
»A zar to vrijeme mora biti tako kratko?« upita on. »Mora li ono...«
»Da,« reče Eleanora, prekinuvši ga. »Što je moguće kraće, ako nemate ništa protiv, gospodine.«
»Nadao sam se, gospođo Bold – nadao sam se...«
»Molim vas, nemojte se ničemu nadati u vezi sa mnom. Molim vas, nemojte. Ne znam, niti treba da znam, kakvu nadu mislite. Mi se vrlo malo poznamo, a tako će vjerojatno i ostati. Molim vas, molim vas, da vam to bude dosta. Na svaki način, nije potrebno, da se svađamo.«
Gđa. Bold je svakako postupala prema g. Slopeu prilično kavalirski, i on je to i osjetio. Odbila ga je, prije nego što se on ponudio, a u isto ga vrijeme obavijestila, da sebi previše dopušta time, što je tako prisan prema njoj. Čak nije ni pokušala, da:
Iz r’ječi oštre kao što je »ne«;
Ukloni trn.

Odlučio je i dalje ostati vrlo nježan i vrlo pobožan, jer usprkos svemu, što mu je rekla gđa. Bold, nije izgubio nadu, Ali pomalo je bio sklon da se rasrdi. Ta je udovica, po njegovu mišljenju, previše naduvena i govori o sebi previše uobraženim glasom. Njoj očito nije jasno, da je to za nju čast. G. Slope će biti nježan, dok god bude mogao, ali je već pomišljao, ako time ne uspije, da ne bi bilo loše, da se i on na neko vrijeme popne na visoka konja. G. Slope je bez sumnje znao biti vrlo nježan, ali je znao biti i vrlo divlji, a on je poznavao svoje sposobnosti.
»To je okrutno,« reče on, »i nekršćanski. I najgorima se od nas daje nada. Što sam učinio, da ste nada mnom izrekli tako strogu osudu?« a onda načas zastade, a za to je vrijeme udovica postojano išla dalje odmjerenim korakom, ne govoreći više ništa.
»Krasna ženo,« konačno provali iz njega, »krasna ženo, nemoguće je, da ne znate, kako vas obožavam. Da, Eleanora, da, ja vas ljubim. Volim vas najiskrenijom ljubavlju, što je muškarac može pružiti ženi. Odmah iza moje nade, da ću doći u nebo, jest nada, da ću imati vas.« (Ovdje je g. Slopea izdalo pamćenje, jer drukčije ne bi bio zaboravio dekanat.) »Kako li bi bilo divno hodati u nebo s vama kraj sebe, da me vi vodite, da se uzajamno vodimo. Recite, Eleanora, najdraža Eleanora, hoćemo li tom krasnom stazom hodati zajedno?«
Eleanora nije namjeravala da ikada hoda zajedno s g. Slopeom po bilo kojoj stazi osim baš ove staze gospođice Thorne, po kojoj su sada hodali. Ali, budući da nije mogla spriječiti g. Slopea, da izrazi svoje želje i nastojanja, odlučila je saslušati ga do kraja, prije nego što mu odgovori.
»O, Eleanora,« nastavi on, a činilo se, da sada misli, pošto je jednom skupio snagu da je nazove krsnim imenom, da mu nikada neće biti dosta, da je tako zove. »O, Eleanora, ne bi li bilo divno, uz pomoć gospoda, putovati rukom o ruku kroz ovu smrtnu dolinu, koju će njegovo milosrđe učinili nama ugodnom, sve dok kasnije ne budemo našli zajednički mir u podnožju njegova prijestolja?« A tada iz zaljubljenikovih očiju sijevnu još nježnije pobožni pogled nego ikada. »O, Eleanora...«
»Zovem se, gospodine Slope, gospoda Bold,« reče Eleanora, kojoj se, iako je bila odlučila do kraja saslušati priču njegove ljubavi, njegovo huljenje previše zgadilo, a da bi ga mogla još dugo slušati.
»Najslađi anđele, nemojte biti tako hladni,« reče on, i dok je to govorio, iz njega provali šampanjac, i njemu pođe za rukom obuhvatiti je oko pasa. Učinio je to s velikom spretnošću, jer je sve do toga časa Eleanori uspijevalo održati se podalje od njega. Zašli su na puteljak gotovo zatvoren grmljem, i stoga je g. Slope bez sumnje pomislio, budući da su sada sami, da bi bilo zgodno, da joj pruži kakav vanjski znak te ljubavi, o kojoj je toliko govorio. Možda bi se dalo pretpostaviti, da je ustanovio, kako je taj isti postupak bio uspješan kod Olivije Proudie. Bilo kako mu drago, kod Eleanore Bold nije bio uspješan.
Odskočila je od njega, kao što bi odskočila od riđovke, ali nije odskočila daleko, zapravo ne dalje od duljine ruke. A tada, brzo poput munje, digla je svoju malu ruku i prilijepila mu ćušku s toliko odlučnosti, da je među drvećem odjeknulo kao minijaturni grom.
A sada postoji bojazan, da će svaki dobro odgojeni čitalac ovih stranica s gnušanjem odložiti knjigu, osjećajući, da je junakinja, na kraju krajeva, nevrijedna njegova saučešća. Reći će, da je svadljivica, a drugi će uskliknuti, da na svaki način nije dama. Treći će izjaviti, da mu je cijelo vrijeme bila sumnjiva, da ne drži do dostojanstva udate žene niti do onoga ugleda, što ga traži njen položaj. Sad se poigrava s mladim Stanhopom, zatim očijuka s g. Arabinom, a za kratko vrijeme se potuče šakama sa svojim trećim udvaračem. A sve to prije nego što su prošle dvije godine njezina udovištva.
Potpuno je obraniti ne možemo, ali se ipak može ustvrditi, da nije svadljivica, da se ne voli poigravati i da nije sklona ćuškanju. Bilo bi jako poželjno, da nije ćušnula g. Slopea. Time je okrnjila svoje dostojanstvo i kompromitirala se. Da je odrasla u Belgraviji,150 da ju je odgojio stroži učitelj nego njezin dobri otac, da je dulje poživjela pod vodstvom muža, možda bi se bila očuvala od te velike pogreške. A ovako, izazov je bio takav, da nije mogla prijeći preko njega, napast, da smjesta pokaže svoje negodovanje zbog uvrede, bila je prejaka. Previše je izrazito nosila u sebi osjećaj neovisnosti, osjećaj, koji je za mlade žene opasan, ali ju je njen položaj doveo u napast, da mu popusti. A ktome lice g. Slopea, obojeno od vina, što ga je popio, tamnijom bojom nego obično, lice, što se kesilo i kreveljilo od lažne pobožnosti i bilo iskrivljeno od nježnosti, kao da je izričito tražilo takvu kaznu. Osim toga je ona ispravno osjećala, da toga čovjeka treba kazniti samo tako, i nikako drukčije. Za nj je udarac njene male ruke bio isto tolika uvreda, kao što bi kome drugom bio udarac muškarca. Izravno je dirnut njegov ponos. Osjetio se poniženim u svom dostojanstvu i osobno uvrijeđenim. Gotovo bi joj u svom bijesu mogao uzvratiti udarac. I sama bol mu je bila jako neugodna, a osjećaj, da je ona potpuno zaboravila njegovu svećeničku čast, bolno ga je mučio.
Ima takvih muškaraca, muškaraca, koji ne mogu podnijeti ni najmanju povredu svoga poštovanog ja, pa čak ni od žene.
Muškaraca, kojima je njihovo tijelo takav sveti hram, da je svaka šala uperena prema njemu svetogrđe, a surovi dodir pravo bogohuljenje. Takav je čovjek bio g. Slope, i stoga je, što se njega tiče, ćuška, što ju je dobio od Eleanore, bila najjača kazna, što mu ju je itko mogao dati.
Pa ipak, nije smjela dignuti ruku na muškarca. Ruke dama, tako meke, tako fine, tako nježne na dodir, tako lijepe za oko, tako dražesne u svojim sitnim poslovima, nisu stvorene za to da udaraju po licima muškaraca. U času, kad je to bilo učinjeno, Eleanora je osjetila da je zgriješila protiv svih pravila pristojnosti, i dala bi sve na svijetu da je mogla opozvati udarac. U prvoj je boli i žaljenju gotovo zamolila toga muškarca za oproštenje. Međutim, prvi nagon iza toga, onaj, koji je poslušala, bio je, da pobjegne.
»Nikada, nikada više neću s vama progovoriti nijedne riječi,« reče ona, dahćući od uzbuđenja i od nestašice daha, što ju je prouzročio njen napor i silno uzrujavanje. Rekavši to, udarila je nogom o zemlju i brzo otrčala puteljkom prema kući.
Ali kako da opjevam božanski gnjev g. Slopea, ili kako da zazovem tragične muze, da opišem bijes, što je ispunio uzvišene grudi biskupova kapelana? Takvu pothvatu nipošto nije dorasla čizma niskih peta modernog romana.151 Slikar je stavio veo preko Agamemnonova152 lica, kad su od njega zatražili, da prikaže očevu bol zbog rane smrti odane mu kćeri. Bog, kad se odlučio kazniti buntovne vjetrove, ustručavao se izreći prazne prijetnje. Nećemo pokušati opisati, uz kakvo se snažno bujanje unutrašnjosti i srca g. Slope zakleo, da će se osvetiti ženi, koja ga je osramotila, a nećemo se ni uzalud truditi, da prikažemo duboku agoniju njegove duše.
Međutim, on je tamo, sam na vrtnom puteljku, pa nam mora poći za rukom, da ga odatle izvedemo. Nije se baš odmah htio pokazati pred ljudima. Lice ga je peklo od udarca Eleanorinih prstiju, i on je sebi zamišljao, da bi svatko, tko bi ga pogledao, mogao na njegovu licu vidjeti tragove onoga, što je pretrpio. Stajao je tako neko vrijeme i bivao sve crveniji i crveniji od bijesa. Stajao je nepomično, neodlučno, upiljena pogleda, razmišljajući o bolovima i kaznama Hada153 i o tome, kako bi najbolje mogao predati svoju neprijateljicu podzemnim bogovima sa svom strasti svoje govorničke vještine. Čeznuo je u svom srcu, da bi joj mogao propovijedati. Tako se on obično osvećivao grešnim smrtnicima i smrtnicama. Da se mogao toga časa uspeti na svoju nedjeljnu govornicu i sasuti na nju munje objeda, koje bi zadovoljile njegovo srce, u grudima bi mu znatno odlanulo.
Ali kako da propovijeda lovorovu grmlju gospođice Thorne, ili, kako uopće da propovijeda na takvu sajmu taštine, kao što je ovaj, što se sada odvija u Ullathornu? I tada poče osjećati pravedno gnušanje prema pokvarenosti zbivanja oko sebe. Zasluženo je kažnjen, što je svojom prisutnošću odobrio takve svjetovne naslade. Neko vrijeme u njegovim očima nije bilo isprike raspojasanosti društva, bučnom veseliju banketa, smijehu mladeži i jedenju i pijenju starijih. A što li je sada navukao na se svojim dolaskom u šatore pogana? Družio se s idolopoklonicima oko žrtvenika Baalova154 i stoga ga zadesila teška kazna. Tada pomisli na signoru Neroni, i duša mu se ispuni tugom. Imao je osjećaj – istinski osjećaj – da je ipak, grešan čovjek, ali to ga nije uputilo pravim smjerom. Srce mu nije bilo sposobno za milosrđe. Osjećao je, da njime ovladava poniženje, i čeznuo je, da ga izbaci sa sebe, da se digne u stremenima, da se uspne do visokih položaja i velike moći, da bi mogao stupiti na snažnu propovjedaonicu i iz svega glasa održati svijetu propovijed protiv gđe. Bold.
Stajao je tamo prikovan o šljunak kojih deset minuta. Sreća ga je poslužila utoliko, što nikakve radoznale oči nisu došle da gledaju njegovu nesreću. Tada ga cijelim tijelom prožme drhtaj. Pribra se i polako zaokrenu na tratinu. Išao je puteljkom i nije se vraćao smjerom, kojim je otišla Eleanora. Kad je došao do šatora, našao je biskupa, gdje stoji u razgovoru s glavarom Lazarusa. Njegovo je gospodstvo izišlo da se osvježi nakon napora, što ga je stajao njegov govor.
»Vrlo ugodno – vrlo ugodno, gospodaru, zar ne?« reče g. Slope sa svojim najljupkijim osmijehom, pokazujući na šator. »Vrlo ugodno. Krasno je vidjeti, da se toliko ljudi tako srdačno zabavlja.«
G. Slope je mislio, da bi mogao prisiliti biskupa, da ga predstavi Dru. Gwynnu. Neki je vrlo veliki uzor izrekao i provodio u djelo mudrost, da bude svakome sve, a g. Slope je želio poći njegovim stopama. Geslo mu je bilo, nikada ne propustiti priliku. Međutim, u tom času biskup nije osobito želio proširiti krug Slopeovih znanaca među svećeničkom braćom. Imao je svojih razloga da nije izrazito spomenuo svoga privatnog kapelana, pa se stoga držao prema njemu prilično hladno.
»Vrlo, vrlo,« reče on i ne okrenuvši se. Čak se nije udostojao ni pogledati g. Slopea. »I stoga, doktore Gwynne, doista vjerujem, da ćete vidjeti, kako će tjedno vijeće vršiti jednako široku i jednako općenitu vlast kao i u ovom času. Ja, na primjer, doktore Gwynne...«
»Dr. Gwynne,« reče g. Slope skinuvši šešir i odlučivši, da se neće dati izigrati od tako beznačajnog gusaka, kao što je barchesterski biskup.
Glavar Lazarusa također skinu šešir i vrlo se uljudno nakloni g Slopeu. Nema u kraljičinim dominionima uljudnijeg gospodina nego što je glavar Lazarusa.
»Gospodaru,« reče g. Slope, »iskažite mi, molim vas, čast i predstavite me Dr. Gwynnu. Prilika mi je previše sklona, a da bih je smio propustiti.«
Biskupu nije preostalo ništa drugo. »Moj kapelan, Dr. Gwynne,« reče on. »Moj sadašnji kapelan, g. Slope.« Sigurno je, da je predstavio kapelana, što je mogao nepovoljnije, a upotreba riječi »sadašnji« kao da je značila, da g. Slope vjerojatno neće dugo uživati čast, koju sada ima. Ali g. Slope nije za to ništa mario. Shvatio je mig, ali se nije na nj osvrnuo. Moglo bi se lako dogoditi, da bi se mogao odreći kapelanstva, prije nego što ga biskup uzmogne otpustiti. Što treba da budući barchesterski dekan mari za biskupa ili za biskupovu ženu? Nije li g. Slope, upravo kad je ulazio u kočiju Dra. Stanhopa, primio prevažnu obavijest Toma Towersa od Jupitera? Nije li mu ta obavijest sada u džepu?
I tako, ne osvrćući se na biskupa, stade raspredati razgovor s glavarom Lazarusa.
Ali iznenada dođe do prekida, koji g. Slopeu nije bio sasvim neugodan. Jedan, se od biskupovih slugu primakao do gospodareva ramena i, otegnuta, ozbiljna lica, stao nešto šaptati biskupu u uho.
»Što je, John?« upita biskup.
»Dekan, gospodaru. On je umro.«
G. Slope više nije želio razgovarati s glavarem Lazarusa i vrlo je brzo bio na putu u Barchester.
Eleanora je, kao što smo rekli, nakon izjave, da više neće imati nikakve veze s g. Slopevom, otrčala žurno natrag prema kući. Međutim, pomisao na ono, što je učinila, jako ju je žalostila i nije se mogla suzdržati, da ne brižne u plač. Eto, tako je ona odigrala drugi čin u melodrami toga dana.

Četrdeset i prvo poglavlje

GĐA. BOLD POVJERAVA SVOJU BOL SVOJOJ PRIJATELJICI GOSPOĐICI STANHOPE


Kad je gđa. Bold stigla na kraj puteljka i ugledala tratinu, počela je smišljati, što da učini. Da li da tamo čeka, dok je ne uhvati g. Slope, ili da sa suzama u očima i srdžbom na licu uđe među gomilu? Mogla je, zapravo, ostati tamo stajati dosta dugo bez ikakva opravdana straha, da bi g. Slope odmah došao za njom, ali svi smo mi skloni uvećavati strašila, pred kojima strepimo. U svom sadašnjem stanju prestravljenosti nije znala, za kakvo bi on sve divljaštvo bio sposoban. Da joj je itko prije tjedan dana rekao, da će joj on na toj zabavi gospođice Thorne staviti ruku oko pasa, mislila bi, da je poludio. Da su joj rekli, da će ga naredne nedjelje vidjeti, kako šeće po High Streetu u grimiznom kaputu i čizmama, njoj se to ne bi bilo pričinilo ništa nevjerojatnije.
Međutim, on je počinio to nevjerojatno zlodjelo, pa sada više nije bilo ništa, što ne bi mogla povjerovati o njemu. U prvom redu, potpuno je bjelodano, da je bio pripit. U drugom redu, mora se uzeti kao dokazano, da je sva njegova religija puko pretvaranje. I konačno, taj je čovjek potpuno bestidan. Stoga je stajala pazeći na zvuk njegovih koraka, bojeći se pomalo, da bi se mogao iznenada došuljati do nje iz grmlja.
Dok je tako stajala, opazi malo podalje Charlottu Stanhope, kako brzo hoda preko trave. Eleanora je držala u ruci rupčić i, stavivši ga na lice da prikrije suze, ona potrča preko tratine prema svojoj prijateljici.
»O, Charlotta,« reče ona, gotovo previše zadihana, a da bi mogla jasno govoriti. »Tako mi je drago, da sam vas našla.«
»Drago vam je, da ste me našli?« reče Charlotta smijući se. »To je izvrsna šala. Pa Bertie i ja vas tražimo posvuda. On se kune, da ste otišli s g. Slopeom, i upravo sada hoće da se objesi.«
»O, Charlotta, nemojte se šaliti,« reče gđa. Bold.
»Drago dijete, što je zaboga s vama?« upita gospođica Stanhope, opazivši da Eleanorina ruka drhće na njezinoj i ustanovivši, da se njena prijateljica guši od plača. »Dragi bože! Nešto vas je rastužilo. Što je? Kako vam mogu pomoći?«
Eleanora joj odgovori samo nekim grčevitim jecajem u grlu. Bila je jako uzrujana, kako to ljudi kažu, pa se u tom času nije mogla pribrati.
»Dođite ovamo, ovuda, gospođo Bold. Idemo ovuda, pa nas neće vidjeti. Što se dogodilo, da vas je tako uzrujalo? Kako da vam pomognem? Bi li vam Bertie mogao pomoći?«
»O ne, ne, ne, ne,« reče Eleanora. »Tu se ne da ništa učiniti. Samo taj strašni čovjek...«
»Koji strašni čovjek?« upita Charlotta.
Ima časova u životu, kad i muškarci i žene osjete snažan poriv da se nekome povjere, a, da to ne učine, potrebna im je neugodna odluka, a isto tako i neugodna sumnjičavost. Ima osoba jednog i drugog spola, koje se nikada ne povjeravaju, koje časomične prilike nikada ne dovedu u napast, da otkriju svoje tajne, ali to su obično dosadni, zatvoreni, mlaki duhovi, »tmurni patuljci, što žive u hladnim, tamnim podzemnim rovovima.« Eleanora nije bila takva pa je stoga odlučila ispripovijedati Charlotti Stanhope cijelu pripovijest o g. Slopeu.
»Taj strašni čovjek, taj g. Slope,« reče ona. »Niste li vidjeli, da je došao za mnom iz blagovaonice?«
»Naravno, da jesam, i bilo mi je jako žao, ali što sam mogla? Znala sam, da će vam biti krivo, ali vi ste i Bertie to loše uredili među sobom.«
»Nije to bila njegova krivnja, a ni moja. Poznato vam je, koliko sam bila protiv toga da se vozim u kočiji s tim čovjekom.«
»Doista mi je jako žao, ako je to dovelo do toga.«
»Ne znam, što je dovelo do toga,« reče Eleanora, gotovo ponovo zaplakavši. »Ali to nije bila moja krivnja.«
»A što je učinio, draga?«
»On je strašan, odvratan, lažan čovjek, i zavrijedio bi, da se sve to kaže biskupu.«
»Vjerujte mi, ako mu želite naškoditi, mnogo je bolje, da kažete gđi. Proudie. Ali što je učinio, gospođo Bold?«
»Uh!« uskliknu Eleanora.
»Moram priznati, da baš nije jako ugodan,« reče Charlotta Stanhope.
»Ugodan!« odvrati Eleanora. »On je najodvratniji, najpodliji, najstrašniji čovjek, što sam ga ikada vidjela. S kojim pravom mi se približio? Meni, koja mu nikada nisam dala ni mrvice podstreka – meni, koja sam ga uvijek mrzila, premda sam stajala na njegovoj strani, kad su ga drugi gazili.«
»U tome i jest sve, draga. On je to čuo pa je stoga sebi uobražavao, da ste, naravno, zaljubljeni u njega.« To je Eleanoru ispunilo gorkim kajanjem. Zapravo je to isto ono, što su joj svi prijatelji već mjesec dana govorili, i to se sada obistinilo. Eleanora je u sebi stvorila odluku da više nikada neće stati na stranu bilo kojega muškarca. Neka svijet sa svom svojom, pokvarenošću i svom svojom zlonamjernošću klepeće, koliko mu drago. Ona više neće pokušavati da ispravi, što je iskrivljeno.
»Ali što je učinio, draga?« upita Charlotta, koja se doista stala jako zanimati za tu stvar.
»Pa – pa – pa...«
»No, da čujem. Ne može biti ništa tako strašno, dok nije bio pijan.«
»O, sigurna sam, da je bio,« reče Eleanora. »Sigurna sam, bila je morao biti pripit.«
»Dakle, moram reći, da to nisam opazila. No što je bilo, mila moja?«
»Mislim, da mi je to teško i pripovijedati. Govorio je toliko strašne stvari, da nešto slično niste nikada čuli. O vjeri, o nebu, o ljubavi. O draga, on je jako gadan čovjek.«
»Lako mogu zamisliti, o kakvim bi on stvarima mogao govoriti. No – a onda?«
»A onda – onda me je ogrlio.«
»Ogrlio?«
»Da – nekako mi se približio i ogrlio me...«
»Oko pasa?«
»Da,« reče Eleanora, stresavši se od groze.
»A onda?«
»Onda sam odskočila od njega i udarila ga po licu. Tada sam otrčala po puteljku i ugledala vas.«
»Ha, ha, ha!« nasmija se srdačno Charlotta Stanhope na završetak te tragedije. Uživala je pri pomisli, da je netko pljusnuo g. Slopea. Nije pravo shvaćala, zašlo je njezina prijateljica tako nesretna zbog ishoda toga razgovora. Po njenu mišljenju ta stvar po udovicu dosta sretno svršila, jer je upravo imala pravo na neku vrstu trijumfa među svojim prijateljima, dok će g. Slopea dopasti sve one poruge i ismijavanja, koje su prirodna posljedica takva događaja. Prijatelji će ga pitati, da li mu počnu gorjeti uši, kad god spazi udovicu, i upozoravat će ga, da su lijepe stvari stvorene za gledanje, a ne za diranje.
Tako je na te stvari gledala Charlotta Stanhope, ali svoje nazore nije u tom času jasno izložila gđi. Bold. Svrha joj je bila ulaskati se svojoj prijateljici, pa je stoga, pošto se do srca nasmijala, bila potpuno spremna da joj pokaže, kako saučestvuje s njom. Bi li Bertie mogao što učiniti? Bi li Bertie razgovarao s tim čovjekom i upozorio ga, da se u buduće mora pristojnije ponašati? Rekla je, da će zapravo Bertie biti više srdit nego itko drugi, kad čuje, kakvu je uvredu pretrpjela gđa. Bold.
»Vi mu valjda nećete reći?« uskliknu gđa. Bold s izrazom prestravljenosti.
»Neću, ako vi to ne želite,« reče Charlotta, »ali s obzirom na sve, ja bih to toplo preporučila. Znate, kad biste vi imali brata, onda bi to bilo nepotrebno. Svakako je potrebno, da g. Slope vidi, da imate uza se nekoga, tko hoće i može da vas zaštiti.«
»Pa imam oca.«
»Da, ali svećenicima je tako neugodno svađati se među sobom, a vaš otac je sada u takvu položaju, te bi bilo vrlo nezgodno, da dođe do bilo kakva neugodna razgovora između njega i g. Slopea. Vi ste i Bertie dosta veliki prijatelji, da mu možete dopustiti, da se zauzme za vas.«
Charlotti Stanhope je bilo mnogo stalo, da bi njezin brat smjesta, toga istoga dana, sredio poslove sa svojom budućom ženom. Između njega i njegova oca, i između njega i njegovih vjerovnika došlo je do takva stanja, da on mora ili da se oženi, ili da ode iz Barchestera; ili da se oženi, ili da se vrati k svojim neopranim drugovima, prljavim stanovima i bijednom životu u Carrari. Ne bude li mogao osigurati neki prihod, mora otići u Carraru ili do –. Njegov otac prebendar nije sve to izrekao u toliko riječi, ali da jest, jasnije to ne bi bio mogao označiti.
Budući da se nalazio u takvu položaju, bilo je jako potrebno, da se ni časa ne čaši. Charlotta je opazila nehaj svoga brata, kad nije htio da pođe za gđom. Bold iz sobe, i jedva je mogla zatomiti svoju srdžbu. Bila joj je teška i sama pomisao, da ga je g. Slope tako pretekao. Charlotta je osjećala, da je odigrala svoju ulogu s priličnom spretnošću. Zbližila ih je i dovela do tako prijateljskih odnosa, da je doista svoga brata oslobodila svake brige i truda u toj stvari. Ktome je bilo potpuno jasno, da gđa. Bold jako voli Bertija. A sada je bilo jasno i to, da se Bertie nema čega bojati od svoga suparnika g. Slopea.
Bez sumnje je bilo vrlo nespretno podvrći gđu. Bold još jednoj bračnoj ponudi u istom danu. Možda bi bilo dobro odgoditi to još tjedan dana, da se moglo čekati. Ali poslovi su katkada previše hitni, a da bismo ih mogli urediti onako, kako bismo mi to željeli, a tako je bilo i sada. A kad je tome tako, ne bi li se ta stvar s g. Slopeom mogla iskoristiti? Ne bi li ona mogla postati izlikom, da se Bertie i gđa. Bold dovedu u još bližu vezu? U tako blizu vezu, da ne bi mogli, a da jedno drugom ne padnu u naručaj? Gospođica je Stanhope u času odlučila da će sada zaigrati takvu igru.
I vrlo dobro ju je zaigrala. U prvom je redu uređeno, da se g. Slope neće vratiti u Barchester u kočiji Stanhopovih. Služilo se, da je g. Slope već bio otišao, ali oni, naravno, o tome nisu ništa znali. Signoru će nagovoriti, da ode prva, samo sa slugama i svojom sestrom, a Bertie će na putu natrag zauzeti mjesto g. Slopea. Bertija će povjerljivo upoznali s cijelom stvari, i, kad kočija ode sa svojim prvim teretom, Eleanora će ostati pod osobitom zaštitom Bertijevom, da bi je osigurali od svakog daljeg napada g. Slopea. Dok budu pripremali kočiju, Bertie će potražiti toga gospodina i dati mu na znanje, da se mora pobrinuti za neko drugo prijevozno sredstvo do Barchestera. Sada im je najvažnije da pronađu Bertija. Ukratko, trebalo je, da Bertie bude Pegaz,155 na čijim će krilima oni izjahati iz svoje sadašnje nedoumice.
U svemu tome bilo je prijateljske topline i srdačne ljubaznosti, koja je djelovala povoljno na udovicu. Pa ipak, premda je pristala na sve to, nije se baš sasvim pomirila s tim postupkom. Nije joj uopće palo na pamet, da će je sada, kad je ubila jednog zmaja, na njenu putu zaskočiti drugi.
Nije ni slutila, da će u svom zaštitniku, što su joj ga ponudili, naći novog snubioca, ali joj se ipak nije sasvim sviđala pomisao da se tako na milost i nemilost preda u ruke mladog Stanhopa. Osjećala je, ako joj treba zaštita, da mora poći k svome ocu. Osjećala je, da bi morala zamoliti njega, da se pobrine za kočiju natrag do Barchestera. Znala je, da bi joj gđa. Clantantram dala jedno sjedalo. Znala je, da se ne bi smjela potpuno prepustiti prijateljima, s kojima se, tako reći, jučer sprijateljila. Pa ipak, nije mogla reći »ne« osobi, koja je prema njoj tako sestrinski dobra, tako pripravna u svom dobrom srcu da joj pomogne, koja je tako puna ugodnog saučešća kao Charlotta Stanhope. I tako je pristala na sve prijedloge, što joj ih je stavila.
Najprije su pošle u blagovaonicu u potrazi za svojim junakom, a odanle u salon. Tu su našle g. Arabina, koji se još zadržavao oko signorine sofe, ili, bolje rekavši, našle su ga, gdje sjedi do njene glave, kao što bi sjedio kakav liječnik, da mu je ta dama pacijent. U sobi nije bilo nikoga drugog. Neki su gosti bili u šatoru, a nekolicina ih je još bilo u blagovaonici, drugi su opet bili kod luka i strelica, no većina ih je šetala s gospođicom Thorne po parku i promatrala razne igre.
Nepotrebno je iznositi pojedinosti o svemu, što se dogodilo i što se događalo između g. Arabina i te dame. Postupala je s njim kao i sa svima drugima. Njoj je bila sveta dužnost od muškaraca praviti lude, i tu je svetu dužnost vršila i kod g. Arabina. Gotovo ga je navela, da je priznao svoju ljubav prema gđi. Bold, a poslije toga ga je gotovo dovela do toga, da joj je priznao svoju strast prema samoj njoj. Jadni čovjek, on nije zapravo znao, što radi i govori, nije znao, da li je u nebu ili u paklu. Tako malo je znao o ženskim dražima te osobite vrste, što ih je posjedovala signora, da je, čim je osjetio njihovu moć, zapao u neku vrstu ludila. Više je izgubio glavu nego srce, duševno se spoticao i kolebao u svojim mislima, kao što pijan čovjek tetura na svojim nogama. Šaputala mu je riječi, koje zapravo nisu značile ništa, ali koje su, dolazeći s tako krasnih usana i popraćene tako blistavim pogledima, imale neko tajanstveno značenje, što ga je osjećao, iako ga nije mogao shvatiti.
U tako zatravljenu stanju g. Arabin se ponašao sasvim drukčije nego g. Slope. Signora je ispravno rekla, da su ta dva čovjeka oprečna jedan drugome, da se jedan sav predaje radu, a drugi mislima. Kad je ta dama svojim snažnim čarima zadahnula njegova osjetila, g. Slope je smjesta pokušao ubrati plod i postići neki veliki trijumf. Počeo bi je hvatati za ruku i ljubiti je. Očitovao bi joj ljubav i tražio takva očitovanja i od nje. Obećavao joj je vječnu odanost, klečao pred njom i kleo joj se, da je ona, signora, bila na brdu Idi, da Junona ne bi imala razloga mrziti Venerina sina. A g. Arabin se nije kleo, ruku je držao većinom u džepu hlača i jednako mu je toliko padalo na pamet da poljubi Madame Neroni kao i da poljubi groficu De Courcy.
Čim je g. Arabin vidio, da je u sobu ušla gđa. Bold, on je pocrvenio i ustao sa stolice. Zatim je opet sjeo, a onda opet ustao. Signora je odmah opazila, da se zacrvenio, i smijala se jadnoj žrtvi, a Eleanora je bila previše zbunjena, a da bi išta vidjela.
»O, Madeline,« reče Charlotta, »moram s tobom govoriti u vrlo važnoj stvari. Moramo urediti pitanje kola, znaš,« i ona se sagnu, da nešto šapne sestri. G. Arabin se smjesta povukao malo dalje, a, kako je Charlotta morala zapravo da joj dosta dugo govori, dok joj je objasnila novi red vožnje, njemu nije preostalo drugo nego da razgovara s gđom. Bold.
»Vrlo smo se ugodno zabavili,« reče on glasom, što bi ga bio upotrebio, da je izjavio, kako sunce krasno sja ili kako jako pada kiša.
»Vrlo,« reče Eleanora, koja u svom životu nije provela neugodniji dan.
»Nadam se, da se g. Harding dobro zabavljao.«
»O da, jako dobro,« reče Eleanora, koja nije vidjela svoga oca, otkad se rastala s njim kratko vrijeme iza svoga dolaska.
»On se vjerojatno večeras vraća u Barchester.«
»Da, mislim, da se vraća. To jest, mislim, da je sada u Plumsteadu.«
»O, u Plumsteadu,« reče g. Arabin.
»Jutros je došao odanle. Mislim, da se vraća onamo. Međutim, nije rekao ništa određeno.«
»Nadam se, da se gđa. Grantly osjeća dobro.«
»Naoko se osjećala sasvim dobro. Ona je ovdje, ako već nije otišla.«
»O da, zbilja. Razgovarao sam s njom. Doista izgleda vrlo dobro.« Iza toga je slijedila dugačka pauza, jer Charlotta nije mogla odmah uvjeriti Madelinu, zašto je treba hitno poslati kući bez njezina brata.
»Vraćate li se, gospođo Bold, u Plumstead?« To je g. Arabin upitao, samo da nešto kaže, ali je smjesta opazio da se približio opasnu području.
»Ne,« reče gđa. Bold vrlo mirno. »Idem kući u Barchester.«
»O, a, da. Zaboravio sam, da ste se vratili.« Nakon toga je g. Arabin, videći, da je nemoguće reći išta više, stajao šutke, dok god Charlotta nije dovršila svoje dogovaranje s Madelinom, a gđa. Bold je isto tako stajala šutke, na očigled sva zauzeta ređanjem svoga prstenja.
Pa ipak, to je dvoje ljudi bilo duboko zaljubljeno jedno u drugo. I premda je jedno od njih bio svećenik srednjih godina, a drugo dama, koja je svakako prešla bledunjave godine kevice, bili su jednako nesposobni da kažu jedno drugome, što misle, kao bilo koji Damon i Filida,156 koji zajedno nisu bili stari toliko, koliko sam g. Arabin.
Madelina Neroni je pristala na prijedlog svoje sestre, i nato te dvije dame ponovo krenuše u potragu za Bertijem Stanhopom.

Četrdeset i drugo poglavlje

ULLATHORNSKI SPORTOVI – TREĆI ČIN


I napokon se gosti gospođice Thorne stadoše opraštati, pa je zabava onih, što ostadoše, počela jenjavati. Stao se spuštati mrak, i dame u prijepodnevnim haljinama počeše pomišljati da bi se, ako se budu htjele pokazati pri svijetlu svijeća, morale dotjerati. Glasovi su neke mlade gospode postali tako bučni, da su razborite majke odlučile da se mudro povuku, pa su obzirniji muškarci, koji su pili umjereno, osjećali, da tamo nemaju više bogzna što tražiti.
Prijepodnevne su zabave, u pravilu, uvijek neuspješne. Ljudi nikada ne znaju, kako da se izvuku na dostojanstven način. Smije se možda dopustiti piknik na otoku, ili u planini, ili u šumi. U planini nema gospodara, koji je iz uljudnosti obvezan da vas nagovara, da ostanete, dok u svom srcu čezne, da odete. Ali u privatnoj kući ili na privatnom zemljištu prijepodnevna je zabava dosađivanje. Moraš jesti i piti u nenavikle sate. Moraš se odreći korisna dana, a onda ne znaš što bi započeo s beskorisnom večeri. Vraćaš se kući poklopljen i désoeuvré,157 a još je čitav sat do vremena počinka. Ne preostaje ti nikakva udobna razonoda. U ovim otmjenim danima karte idu u zabranjene igre, pa je jedna partiju whista neprovediva.
Sada se sve to počelo osjećati. Neki su mladi ljudi bili došli sa stanovitom nadom da će uveče možda malo zaplesati, i nisu htjeli otići, dok god nisu vidjeli, da je svaka takva nada propala. Ostali, bojeći se, da ne bi ostali dulje, nego što bi smjeli, rano su naručili svoje kočije pa su svim silama nastojali da odu zbog svojih slugu i konja, što ih čekaju. Među prvima, koji su otišli, bili su grofica i njeno plemenito leglo, a što se tiče presvijetloga Georgea, za nj je sigurno bilo vrijeme, da ode. Milostiva se gospođa grofica silno grizla i pjenila. Te će je strašne ceste, ona je uvjerena, stajati glave, ako je kojom nesrećom na njima zateče noć. Uvjerili su je, da su svjetiljke na kočiji dobre, ali nikakva svjetiljka ne može izdržati treskanje na cestama Istočnog Barsetshirea. Imanje De Courcyjevih se nalazilo u zapadnom dijelu te oblasti.
Gđa. Proudie nije mogla ostati, kad je otišla grofica. I tako su velečasna gospoda Grey i Green stala tražiti biskupa i našla ga u jednom kutu šatora, kako od svega srca uživa u raspravi o tjednom vijeću. Međutim, on je poslušao zapovijed svoje gospodarice, a da nije ni dovršio rečenicu, u kojoj je obećavao Dru. Gwynnu, da će njegov autoritet u Oxfordu ostati neokrnjen. I biskupski konji okrenuše svoje nosove prema stajama biskupske palače. Zatim odoše Grantlyjevi. Prije nego što su otišli, g. Hardingu je pošlo za rukom da svojoj kćeri šapne u uho dvije tri riječi. Rekao je, naravno, da će Grantlyjeve razuvjeriti o onim ludim glasinama o g. Slopeu.
»Ne, ne, ne,« reče Eleanora, »molim te nemoj – molim te pričekaj, dok se ne porazgovorim s tobom. Ti ćeš se vratiti kući za dan dva, a onda ću ti sve objasniti.«
»Vratit ću se sutra.«
»To mi je jako drago,« reče Eleanora. »Doći ćeš k meni na večeru, pa ćemo se moći u miru porazgovoriti.«
G. Harding obeća. Nije točno znao, što tu ima da se objasni, kao ni to, zašto se Dr. Grantly ne bi razuvjerio o pogrešci, u koju je zapao, ali je ipak obećao. Dugovao je svojoj kćeri odštetu i mislio je, da će je najbolje odštetiti svojom poslušnošću.
I tako su se ljudi stali postepeno razređivati, a Charlotta i Eleanora su išle okolo, tražeći Bertija. Njihova je potraga mogla dugo potrajati, da nisu slučajno čule njegov glas. On se udobno smjestio u jarku, naslonivši se leđima na obronak i pušeći cigaru. Bio je u živom razgovoru s nekim mladićem s druge strane oblasti, s kojim se nije nikada prije sreo. I on je pušio pod Bertijevim nadzorom i naćulivši uši slušao, kako mu njegov drug govori o raznim razonodama u Istočnim zemljama.
»Bertie, svuda sam te tražila,« reče Charlotta. »Dođi odmah ovamo gore.«
Bertie pogleda iz jarka i ugleda pred sobom obadvije dame. Kako mu nije preostalo drugo nego da posluša, on ustade i odbaci cigaru. Volio je Eleanoru Bold od prvog časa njihova poznanstva. Da je bio prepušten sam sebi, da je ona bila bez prebite pare, i da je, prema tome, bilo potpuno nemoguće, da bi se njome oženio, vrlo vjerovatno bi se bio ludo u nju zaljubio. A ovako nije mogao, a da ne gleda na nju otprilike kao na mramorne radionice u Carrari, kao što je gledao na svoj stalak i paletu, kao što je gledao na odvjetničku pisarnu u Londonu, to jest, kako je bez iznimke gledao na sve, što mu je bilo predloženo kao sredstvo za život. Eleonora Bold njemu nije više bila krasna žena, nego kao zvanje, koje se zove brak. Bilo je to, istina, zvanje, koje je tražilo malo truda i u kome mu je dohodak bio osiguran. Pa ipak, njega su, da tako kažemo, natjerali na to. Sestra mu je govorila o Eleanori isto onako, kako mu je govorila o poprsjima i portretima. Bertie je volio novac, ali mu je bila mrska i sama pomisao, da ga zarađuje. Sada su ga odvukli od njegove ugodne cigare, da zaradi novac ponudivši se za muža gđi. Bold. Posao mu je, istina, jako olakšan, jer, umjesto da on mora tražiti udovicu, udovica je očito došla da potraži njega.
Naglo izmisli neku smiješnu ispriku svome slušaču, a onda se, odbacivši cigaru, uspe uz obronak jarka i pristupi damama na tratini.
»Hajde, daj gđi. Bold ruku,« reče Charlotta, »a ja ću ti dotle dati zadatak, koji kao od važni vitez moraš smjesta obaviti. Sve se bojim, da će tvoja osobna opasnost biti neznatna, jer ti je protivnik svećenik.«
Bertie odmah dade ruku Eleanori. Išao je između nje i svoje sestre. Predugo je živio u inozemstvu, a da bi prihvatio običaj Engleza da u isto vrijeme vodi pod svakom rukom po jednu damu; to je, usput rečeno, običaj, koji stranci smatraju za nešto slično dvoženstvu ili nekom početku mormonizma.158
Tada je sestra ispripovijedila Bertiju kratku pričicu o nepristojnom ponašanju g. Slopea, a za to vrijeme su se Eleanori žarile uši. Pa i s pravom su se žarile. Ako je uopće bilo potrebno govoriti o tom nasilju, zašto bi se o njemu moralo govoriti čovjeku kao što je g. Stanhope, i zašto pred njom? Znala je, da je u krivu, bila je nesretna i potištena, a ipak nije mogla smisliti nikakav način, kako da se izvuče, nikakav način, kako da se opravda. Charlotta ju je štedjela, koliko je god mogla, govorila je o tome, kao da je g. Slope malo previše popio, ali da se mora učiniti sve potrebno, da se g. Slope ne primi u kočiju.
»Gđa. Bold se zbog toga ne treba ništa uzrujavati,« reče Bertie, »jer g. Slope je već pred jedan sat otišao. Rekao mi je, da mu dužnost nalaže, da se odmah vrati u Barchester.«
»Na svaki način nije tako pijan, a da ne bi znao, da je pogriješio,« reče Charlotta. »No, draga, to znači jedna poteškoća manje. Sada ću vas ostaviti s vašim vjernim vitezom i otpraviti Madeline, što je brže moguće. Mislim, da su kola ovdje, Bertie?«
»Već su jedan sat ovdje.«
»Vrlo dobro. Zbogom, draga. Naravno, da ćete doći na čaj. Bertie, tebi povjeravam, da je dovedeš. Ako je potrebno, i silom.« Rekavši to, Charlotta otrča preko tratine, ostavivši svoga brata sama s udovicom.
Kad je otišla gospođica Stanhope, Eleanori pade na pamet, budući da se g. Slope odvezao, da više nije potrebno odijeliti g. Stanhopa od njegove sestre Madeline, kojoj je njegova pomoć toliko potrebna. Bilo je dogovoreno, da će on ostati, da bi unaprijed zauzeo mjesto g. Slopea u kočiji i vršiti ulogu društvenog redara, kako bi se provelo isključenje toga neugodnog gospodina. Međutim, g. Slope je sam proveo svoje isključenje, i više nije bilo nikakva razloga, zašto Bertie ne bi išao sa svojom sestrom. Barem Eleanora nije vidjela nikakva razloga pa je to i rekla.
»O, neka bude Charlotti na volju,« reče on. »Ona je tako uredila, i doći će do silne zbrke, ako mi opet nešto promijenimo. Charlotta uvijek uređuje sve u našoj kući i upravlja nama kao kakav despot.«
»A što će biti sa signorom?« upita Eleanora.
»O, signora može lako i bez mene. Zapravo će morati bez mene,« dodade on, pomišljajući pri tome više na svoje studije u Carrari nego na svoje bračne planove u Barchesteru.
»Što, vi nas valjda nećete ostaviti?« upita Eleanora.
Rečeno je već prije, da je Bertie Stanhope čovjek bez principa. On je to doista i bio. Nije imao snage da upotrebi aktivni duševni napor, kako bi se očuvao od zla. U njegovim očima zlo nije bilo ružno, a krepost nije bila lijepa. On je bio slobodan od svih onih osjećaja, koji tjeraju ljude, da čine dobro. Ali je možda isto tako bio slobodan i od onih, koji tjeraju ljude, da čine zlo. Upadao je u dugove s potpunom bezbrižnošću, uopće ne vodeći računa o tome, da li će se trgovcu ikada platiti ili neće. Ali on nije izmišljao aktivne planove za prijevaru s namjerom, da bi od drugih izmamio robu. Ako bi mu tko dao na vjeru, to je bila njegova stvar. Bertie Stanhope se dalje nije uzrujavao. Isto bi tako uradio i kad bi pozajmljivao novac. Ljudima bi govorio o svom »starom«, rekao bi im, da »starkelja« ima dobar prihod, pa bi pristao da za tu uslugu plati šezdeset posto kamata. Sve je on to radio bez ikakve grižnje savjesti, ali nikada nije učinio namjerno zlodjelo.
U ovoj stvari njegove ženidbe njemu je prikazano kao dužnost, da postane vlasnikom ruke i imetka gđe. Bold. Isprva je on na to tako i gledao. O njoj samoj je vrlo malo razmišljao. Bilo je obično, da se ljudi u njegovu položaju žene za novac, pa nije bilo razloga, zašto on ne bi učinio ono, što su radili i drugi oko njega. I tako je pristao. Ali sada je počeo gledati tu stvar u drugom svijetlu. Spremao se uloviti tu ženu, kao što se mačka sprema uloviti miša. Bilo je, da je uhvati, da je proguta, nju i njeno dijete, njenu kuću i zemlju, da bi mogao živjeti na njen račun, umjesto na račun svoga oca. U tome je bila neka hladna, proračunana, oprezna lukavost, s kojom se Bertijev karakter nije nikako slagao. Njegovim se osjećajima jednako protivila razboritost toga postupka kao i podlost.
A onda, ako mu to pođe za rukom, kakva ga čeka nagrada? Kad s polovicom udovičina imetka podmiri svoje vjerovnike, bit će mu dopušteno, da mirno sjedi u Barchesteru i da s ostatkom imetka vodi štedljivo kućanstvo. Dužnost će mu biti zibati kolijevku posljednjeg djeteta g. Bolda, a najveće bi uzbuđenje bilo ozbiljno društvo u župnom uredu u Plumsteadu, ako bi se na koncu pokazalo, da se arhiđakon dovoljno primirio da ga primi.
U takvu je programu bilo vrlo malo onoga, što bi moglo privući čovjeka kao što je Bertie Stanhope. Ne bi li carrarska radionica ili ma kakva druga svjetovna karijera, što mu je sudbina sprema, ne bi li gotovo sve bilo bolje nego to? Sama ta gospođa bez sumnje je onakva, kakva se može samo poželjeti, ali i najpoželjnija gospođa počne tjerati ni mučninu, ako je moraš uzeti kao pilulu. Međutim, on je svojoj sestri dao riječ i, ma kome se zamjerio, njoj se nikako ne smije zamjeriti. Izgubi li nju, izgubit će sve, što se ikada nadao da bi mogao dobiti ispod svoga očinskog krova. Njegova je majka očito ravnodušna za njegove uspjehe i neuspjehe, za njegove potrebe i borbe. Ćelo se njegova oca iz dana u dan sve više mršti, kad starac pogleda svoga beznadnog sina. A što se tiče Madeline – jadne Madeline, koju je od svih njih najviše volio – ona ima dosta posla i brige i sa samom sobom. Ne, ma što se dogodilo, mora ostati uz svoju sestru i slušati njene zapovijedi, bile one kako mu drago stroge, ili se, u najmanju ruku, mora praviti, da ih sluša. Ne bi li ga kakva sretna varka mogla pronijeti kroza sve to, tako da sačuva lice pred sestrom, a ipak da ne izda udovicu i ne dovede je do njene propasti? Kako bi bilo da se udruži s Eleanorom? U takvu je, eto, raspoloženju započeo Bertie Stanhope svoje udvaranje.
»Pa vi valjda nećete otići iz Barchestera?« upita Eleanora.
»Ne znam,« odgovori on. Ni sam ne znam, što ću učiniti. Ali na svaki način je jasno, da nešto moram učiniti.«
»Mislite li u vezi sa svojim zvanjem?« upita ona.
»Da, u vezi s mojim zvanjem, ako se to može tako nazvati.«
»Pa zar to nije zvanje?« reče Eleanora. »Kad bih ja bila muškarac, ne znam ni za jedno zvanje, koje bih više voljela, osim slikanja. A vjerujem, da jednim i drugim jednako dobro vladate.«
»Da, otprilike jednako,« reče Bertie, s malim prizvukom unutrašnje ironije upravljene prema samom sebi. U svom je srcu znao, da ni iz jednoga ni iz drugoga neće nikada izbiti ni jedan penny.
»Često sam se pitala, gospodine Stanhope, zašto se ne prihvatite ozbiljnije svoga posla,« reče Eleanora, koja je osjećala prijateljsku naklonost prema čovjeku, s kojim je razgovarala. »Ali ja znam, da je od mene vrlo drsko, da to kažem.«
»Drsko!« reče on. »To ne, ali previše ljubezno. Previše je ljubezno od vas da se zanimate za tako besposlenu bitangu.«
»Pa vi niste bitanga, premda ste možda besposleni. I ja se doista zanimam za vas, jako se zanimam,« dodade ona i glasom, koji ga je gotovo natjerao na odluku, da se predomisli. »A kad kažem, da ste besposleni, znam, da je to samo privremeno. Zašto se ne biste mogli prihvatiti redovitog posla ovdje u Barchesteru?«
»I praviti poprsja biskupa, dekana i članova kaptola? Ili možda, ako postignem znatan uspjeh, dobiti narudžbu, da nad prebendarovom ženom postavim kićen nadgrobni spomenik: mrtva žena s grčkim nosom, mrežicom za kosu i fino izrađenim velom od čipaka; leži, naravno, na mramornoj sofi, a između nogu sofe puža smrt i malom viljuškom za prženje kruha pokazuje na svoju žrtvu.«
Eleanora se nasmijala, ali je ipak pomislila, ako bi taj prebendar, koji je ostao na životu, platio Bertiju račun, cilj bi i umjetnika, kao čovjeka od zvanja, bio uvelike postignut.
»Pa, sad ne znam, da li bi to bili baš dekan, članovi kaptola i prebendarova žena,« reče Eleanora. Naravno, morate ih uzimati, kako dolaze. Ali činjenica, da imate veličanstvenu katedralu, u kojoj treba takvih ukrasa, samo je u vašu korist.«
»Nijedan se pravi umjetnik ne bi mogao poniziti da ukrašuje katedralu,« reče Bertie, koji je imao svoje nazore i o visokim zanosnim zadacima umjetnosti, kao što ih, zapravo, imaju svi umjetnici, koji ne primaju dobru plaću. »Zgrade se moraju udesiti tako, da daju draž kipovima, a ne da kipovi ukrašuju zgrade.«
»Da, ako je umjetničko djelo toliko dobro, da to zaslužuje. Vi, gospodine Stanhope, izradite nešto dovoljno veličanstveno, a mi ćemo, barchesterske gospođe, podignuti za to prikladnu zgradu. Dakle, kakav će biti sadržaj?«
»Prikazat ću vas na vašem poniju, gospođo Bold, kao što je Dannecker159 prikazao Arijadnu160 na lavu. Samo mi morate obećati, da ćete sjediti.«
»Moji su poniji, bojim se, previše pitomi, a moj slamnati šešir široka oboda ne bi bio tako lijep u mramoru kao čipkasto velo prebendarove žene.«
»Ako nećete da pristanete na to, gospođo Bold, ja ću pristati da se ne okušam ni na jednom drugom objektu u Barchesteru.«
»Vi ste, prema tome, odlučili nameniti svoje bogatstvo drugome?«
»Jesam,« reče Bertie polako i značajno, pokušavajući dovesti svoj duh do velike odluke. »Odlučio sam, da me u toj stvari samo vi vodite.«
»Samo ja!« reče Eleanora, začudivši se njegovu izmijenjenu držanju, koje joj se baš nije sviđalo.
»Samo vi,« reče Bertie, pustivši ruku svoje pratilice i stojeći pred njom na puteljku. U svom su hodu došli upravo do mjesta, na kom je Eleanora bila izazvana i pljusnula g. Slopea. Je li moguće, da je to mjesto osobito nepovoljno za nju? Je li moguće, da će se ovdje morati sresti s još jednim zaljubljenim udvaračem?
»Budem li vas ja vodila, gospodine Stanhope, prihvatit ćete se smirenog i ustrajnog rada i poslušati svoga oca u pogledu mjesta, gdje bi bilo najzgodnije, da to učinite.«
»Ništa ne bi moglo biti razboritije, samo kad bi to bilo provedivo. A sada, ako mi dopuštate, reći ću vam, kako to, da želim, da me vi vodite, i zašto. Hoćete li mi dopustiti, da vam to kažem?«
»Doista ne znam, što biste vi to mogli imati, da mi kažete.«
»Ne – ne možete znati. Nemoguće je, da znate. Ali mi smo, gospođo Bold, bili vrlo dobri prijatelji, zar ne?«
»Da, mislim, da jesmo,« reče ona, opazivši u njegovu držanju ozbiljnost sasvim neobičnu za nj.
»Bili ste tako dobri pa ste mi malo prije rekli da se zanimate za mene, a ja sam možda bio toliko tašt, te sam vam povjerovao.«
»U tome nema taštine. Zanimam se za vas kao za brata vaše sestre – a i kao za svoga prijatelja.«
»E, dakle, ja ne zavređujem, da osjećate takvu dobrotu prema meni,« reče Bertie, »ali, na poštenu riječ, vrlo sam vam zahvalan za to,« i on zastade načas, ne znajući pravo, kako da načne predmet, o kojem je namjeravao govoriti.
A nije ni čudo, da mu je to bilo teško. Trebalo je da upozna svoju pratilicu s planom, koji je priređen, da bi je okrali za njeno bogatstvo. Morao joj je reći, da je namjerava uzeti za ženu, premda je ne voli, ili pak, da je voli, premda se ne namjerava oženiti njome. Trebalo je također, da je zamoli za oproštenje, ne samo za sebe, nego i za svoju sestru, i da nagovori gđu. Bold, da kod narednog razgovora su Charlottom izjavi, da joj je učinjena ponuda i da ju je ona odbila.
Bertie Stanhope je prilično visoko cijenio svoje razgovorne sposobnosti, ali mu se ipak činilo, da ih je precijenio. Nije pravo znao, kako da počne, a nije pravo znao ni gdje da prestane.
Za to je vrijeme Eleanora polako hodala pokraj njega, ali nije, kao prije, prihvatila njegovu ruku. Samo je vrlo pažljivo slušala, što bi joj to Bertie imao da kaže.
»Želim, da me vi vodite,« reče on, »i u toj stvari doista i nema nikoga drugoga, tko bi mi pokazao pravi put.«
»O, to mora da je glupost,« reče ona.
»Dakle, slušajte me, gospođo Bold i, ako ikako možete, molim vas nemojte se srditi na mene.«
»Srditi!« reče ona.
»O, da, imat ćete za to razloga. Vi znate, koliko vam je moja sestra Charlotta privržena.«
Eleanora potvrdi, da zna.
»Doista vam je privržena. Ne znam, da je ikada ikoga u tako kratko vrijeme tako iskreno zavoljela. A znate i to koliko voli mene?«
Sada Eleanora nije ništa odgovorila, ali je osjetila, kako joj krv udara u obraze, počevši shvaćati, iz onoga, što joj je rekao, vjerojatnu posljedicu te dvostruke ljubavi gospođice Stanhope.
»Ja sam joj jedini brat, gospođo Bold, i ne treba se čuditi, da me voli. Ali vi još ne poznate Charlottu – vi ne znate, kako blagostanje naše obitelji potpuno ovisi o njoj. Da nije nje, koja se brine za nas, ne znam, kako bismo živjeli iz dana u dan. Vi to sve još niste mogli zapaziti.«
Eleanora je doista mnogo toga bila zapazila. Međutim, sada mu to nije rekla, nego ga je pustila, da nastavi svoju pripovijest.
»Prema tome vas ne može iznenaditi, da Charlotta iz svega srca želi učiniti svima nama najbolje.«
Eleanora reče, da je to nipošto ne iznenađuje.
»I ona je morala odigrati vrlo tešku ulogu, gospođo Bold – vrlo tešku ulogu. Nesretna udaja jadne Madeline i njena strašna nesreća, slabo zdravlje moje majke, očeva odsutnost iz Engleske, i konačno, a to je možda najgore od svega, moje vrludanje i besposličenje, sve ju je to gotovo skršilo. Ne smijete se čuditi, da joj je, usred svih njenih briga, glavna briga da vidi, kako sam se ja smirio u svijetu.«
Ovom prilikom Eleanora ne dade nikakva znaka odobravanja. Sa sigurnošću je pretpostavljala, da će joj biti učinjena formalna ponuda, i nije se mogla oteti pomisli, da nijedan gospodin nije nikada prije u sličnoj prilici načinio tako neobičan uvod. G. Slope joj je bio nesnosan zbog pretjerana žara. Bilo je potpuno jasno, da se takve opasnosti nije morala bojati od g. Stanhopa. Njega su gonili naprijed samo motivi razboritosti. Ne samo da se spremao očitovati ljubav, jer mu je to rekla njegova sestra, nego je bio toliko oprezan, da joj je sve to objasnio, prije nego što je započeo. Možemo zaključiti, da se to upravo tako činilo gđi. Bold.
Došavši dotle, Bertie poče trskom, što ju je nosio sa sobom, kopkati po pijesku. I dalje je hodao, ali vrlo sporo, a njegova je pratilica polako hodala uza nj. Nije mu htjela pomoći u vršenju dužnosti, za koju se činilo, da mu je vrlo teška.
»Obzirom na to, koliko vas ona voli, gospođo Bold, ne biste li mogli zamisliti, kakav joj je plan pao na pamet?«
»Ne mogu zamisliti boljega plana od onoga, što sam vam ga malo prije predložila.«
»Ne,« reče on donekle namješteno. »Mislim, da bi to bilo najbolje, ali Charlotta drži, da bi se tome planu mogao dodati još jedan. Ona želi, da se oženim s vama.«
Tisuće momenata sijevnu kroz Eleanorin mozak sve u jednom času – kako je Charlotta govorila o svome bratu i hvalila ga, kako je neprestano nastojala, da njih dvoje budu zajedno, kako je davala podstreka svim mogućim sitnim intimnostima, kako je s neobičnom srdačnošću silom htjela, da se s Eleanorom postupa kao s članom njihove obitelji. Sve se to radilo, da bi se došlo do lijepa prihoda za jednoga člana obitelji!
Takav je osjećaj, u času, kad prvi put ispuni mladu dušu, vrlo gorak. Starijima je to život, na koji su navikli, sve te spletke i planovi, sve te sazrele osnove, da se dođe do ovozemaljskih dobara bez truda, da se ostvare svi ti dalekovidni pokušaji, da se »tuum«161 pretvori u »meum«.162 Mnogi žive na taj način, pa stoga svi oni, koji dobro stoje na ovom svijetu, treba da se čuvaju onih, koji ne stoje dobro. Ono, što je odvratno kod njih, to je uspjeh, a ne pokušaj. Međutim, Eleanora se još nije naučila gledati na svoj novac kao na izvor opasnosti. Još nije počela smatrati samu sebe kao lijepu divljač, koju progone gladna gospoda. Uživala je u društvu Stanhopovih, jako joj se sviđala Charlottina srdačnost, i bila je sretna sa svojim novim prijateljima. Sada je vidjela uzrok svoj toj srdačnosti, i njezina se duša otvorila za novo razdoblje ljudskog života.
»Gospođica Stanhope,« reče ona s visine, »spremala mi je veliku čast, ali je mogla sebi uštedjeti trud. Nemam dovoljno ambicije.«
»Molim vas, gospođo Bold, nemojte se ljutiti na nju,« reče on, »a ni na mene.«
»Na vas sigurno ne, gospodine Stanhope,« reče ona, sa znatnim sarkazmom u glasu. »Na vas sigurno ne.«
»Ne – ni na nju,« reče on zaklinjući je.
»A zašto ste mi, ako smijem pitati, gospodine Stanhope, ispripovjedili tu neobičnu pripovijest? Jer mogu zaključiti, mogu prosuditi po načinu, kako ste je ispripovjedili, da – da – da vi i vaša sestra baš niste istoga mišljenja u toj stvari.«
»Ne, nismo.«
»A ako je tome tako,« reče gđa. Bold, koja je sada bila uistinu ljuta zbog nepotrebne uvrede, koja joj je, po njenom mišljenju, nanesena, »a ako je tome tako, zašto je bilo vrijedno, da mi sve to ispripovjedite?«
»Doista sam nekoć pomišljao, gospođo Bold, da biste se vi – da biste se vi...«
Udovica sada opet postade potpuno bezosjećajna i nije htjela ni najmanjom sitnicom pomoći svome pratiocu.
»Doista sam nekoć pomišljao, da biste se vi možda – možda navikli, da u meni vidite više nego prijatelja.«
»Nikada,« reče gđa. Bold, »nikada. Ako sam sebi ikada dopustila da učinim išta, što bi dalo podstreka takvoj pomisli, na meni je velika krivnja – uistinu velika krivnja.«
»Ne, niste nikada,« reče Bertie, kojemu je doista bilo u njegovoj dobroćudnosti jako stalo, da ono, što govori, učini što je moguće manje neugodnim. »Niste nikada, a već dosta dugo vremena vidim, da nemam nikakva izgleda. Samo što su nade moje sestre bile mnogo jače. Ja se u vama nisam prevario, gospodo Bold, premda ona možda jest.«
»Zašto ste mi onda sve to kazali?«
»Jer vas ne smijem razljutiti.«
»A neće li to razljutiti nju? Poštenja mi, gospodine Stanhope, ja ne razumijem taktiku vaše obitelji. O, kako bih rado bila kod kuće!« Izrekavši tu želju, nije se više mogla suzdržati i ona brižnu u plač.
Jadni Bertie je bio silno ganut. »Imat ćete kočiju sami za se na povratku kući,« reče on. »Ili barem vi i moj otac. Što se mene tiče, mogu pješice. Uostalom, nije važno, kako ću.« Vrlo dobro je shvatio, da je djelomično uzrok Eleanorinoj žalosti u tome, što će očito morati ići natrag u Barchester u kočiji zajedno sa svojim drugim udvaračem.
To ju je donekle smekšalo. »O, gospodine Stanhope, zašto ste me morali učiniti tako nesretnom? Što ćete imati od toga, što ste mi sve to kazali?«
On joj još ni sada nije bio objasnio najteži dio svoga prijedloga. Još joj nije rekao, da ona treba da bude sudionik u maloj varci što je namjerava odigrati pred svojom sestrom. To joj još mora predložiti, a kako je to bezuvjetno potrebno, on se odluči započeti.
Nije potrebno, da ga pratimo kroz sve njegove izjave. Konačno, uz prilične poteškoće, objasnio je Eleanori, zašto se povjerio njoj, s obzirom, da više ne namjerava, da je počasti formalnom prosidbom. Konačno mu je pošlo za rukom, da je razabrala, kakvu ulogu ona treba da odigra u toj maloj obiteljskoj komediji.
Ali, kad je to razabrala, samo se još više razljutila na nj nego prije. Razljutila se ne samo na nj, nego i na Charlottu. Oni će se nabacivati njenim poštenim imenom u razne svrhe, a u svakom slučaju lažno. Sestra će se poslužiti njome u svojoj igri protiv oca, a brat opet u svojoj igri protiv sestre. Njena draga prijateljica Charlotta, sa svom svojom prijatnom simpatijom i naklonošću, pokušava žrtvovati nju za dobrobit obitelji Stanhope. A Bertie, koji je, kako je to sada sam izjavio, preko glave u dugovima, uljepšava sve svojim priznanjem, da ne želi, da se njegovi dugovi isplate uz toliku njegovu žrtvu. Nakon svega toga od nje se traži, da se udruži s nevoljkim udvaračem, kako bi obitelj povjerovala, da je on, iz poslušnosti prema njihovim zapovijedima, učinio sve, što je mogao, da se na taj način žrtvuje!
Podigla je glavu, kad je dovršio, i pogledavši ga s velikim dostojanstvom, iako kroz suze, reče:
»Žao mi je, gospodine Stanhope, što to moram reći, ali, nakon svega, što se zbilo, mislim, da je bolje, da svaka veza između vaše obitelji i mene prestane.«
»Pa možda je doista bolje,« reče Bertie prostodušno. »To će možda biti najbolje, barem na neko vrijeme. Onda će Charlotta misliti, da ste se uvrijedili zbog moje ponude.«
»A sada ću se, ako nemate ništa protiv, vratiti u kuću,« reče Eleanora. »Pogodit ću i sama, gospodine Stanhope. Nakon svega ovoga,« dodade, »milije mi je, da idem sama.«
»Ali, gospođo Bold, moram pronaći kočiju za vas i moram reći svome ocu, da ćete se vratiti s njim samim, a moram mu se i nekako ispričati, što ne idem s vama. Osim toga moram reći slugi, da stane pred vašom kućom, jer mislim, da sada ne želite biti s njima na području katedrale.«
Bilo je u tome istine, a isto tako je bilo očito, da on govori o svim tim pripremama, da bi olakšao njenu tadašnju zbunjenost. Time je postigao, da se Eleanorina srdžba ublažila. I tako je pristala, da je uza nj pošla do tratine, koja Je sada bila pusta, i dalje do prozora salona. Na Bertiju Stanhopu bilo je nešto, što mu je davalo, po svačijem sudu, drukčiji položaj, nego što bi ga zauzimao itko drugi u sličnim prilikama. Koliko god Eleanora bila srdita, i ma kako velik bio uzrok njenoj srdžbi, ona se na nj nije ni polovicu toliko ljutila, kao što bi se ljutila na bilo koga drugoga. Očito je bio tako prostodušan, tako dobroćudan, tako nenamješten i ugodan za razgovor, da mu je već napola oprostila, prije nego Što je došla do prozora salona. Kad su stigli onamo, g. Stanhope je gotovo sam sjedio s gospodinom i gospođicom Thorne. Bila su tamo još dva tri nesretnika, koji zbog ovog ili onog razloga još nisu mogli otići, ali ih je svakog časa bilo sve manje.
Čim je predao Eleanoru svome ocu, Bertie krenu prema ulaznim vratima u potrazi za kočijom. Ondje je, strpljivo naslonjen na zid, čekao, udobno pušeći cigaru, dok kočija nije stigla. Kad se vratio u sobu, Dr. Stanhope i Eleanora bili su sami sa svojim kućedomaćinima.
»Konačno, gospođice Thorne,« reče on veselo, »došao dam, da vas odteretim. Gđa. Bold i moj otac posljednje su ruže prekrasnog ljeta, što ste nam ga pružili i, ma kako poželjno bilo društvo gđe. Bold, sada se ipak morate radovati, videći, da se posljednje cvijeće ubire s grma.«
Gospođica Thorne izjavi, kako joj je vrlo drago, da su gđa. Bold i Dr. Stanhope još kod nje, a g. Thorne bio bi to Isto rekao, da ga nije prekinuo zijev, koji nije mogao zatomiti.
»Oče, hoćeš li ponuditi ruku gđi. Bold?« reče Bertie. I koliko rekoše posljednji zbogom, a prebendar izvede gđu. Bold, u za njima je išao njegov sin.
»Doći ću kući odmah iza vas,« reče on, kad je ovo dvoje ušlo u kočiju.
»Zar nećeš s nama u kočiji?« upita otac.
»Ne, ne, moram se s nekim sastati na putu, pa ću pješice, Johne, pazi da najprije voziš do kuće gđe. Bold.«
Eleanora, pogledavši kroz prozor, vidje ga, kako stoji sa Šeširom u ruci i klanja joj se sa svojim običnim veselim smijehom, kao da se ništa nije dogodilo, što bi pomutilo spokojstvo dana. Mnogo je dugih godina prošlo, kad ga je ponovo vidjela. Dr. Stanhope nije s njom gotovo ništa razgovarao na putu do kuće, a John ju je živu i zdravu iskrcao pred vratima njenog predvorja, prije nego što je kočija prešla na područje katedrale.
I tako je naša junakinja odigrala posljednji čin melodrame toga dana.

Četrdeset i treće poglavlje

GOSPODIN I GOSPOĐA QUIVERFUL BIVAJU USREĆENI, ŠTAMPA DAJE PODSTREKA G. SLOPEU


Prije nego što je gđa. Proudie, oprezno stvorenje, krenula u Ullathorne, odlučila je, da se napisu dva pisma, jedno ona sama, a drugo njen gospodar, stanovnicima župnog dvora u Puddingdalu, i ona su usrećila tamošnje ognjište.
Odmah iza odlaska kočije, biskupov konjušar, taj skromni stanovnik dijeceze, nemajući drugoga posla, zaputi se na biskupovu poniju s te dvije poslanice. U zadnje smo vrijeme imali toliko pisama, da ćemo ova sebi prištedjeti. Biskupovo pismo bila je obična molba, da bi se g. Quiverful najavio kod njegova gospodstva narednog prijepodneva u 11 sati, a pismo gospođino bilo je obična molba, da bi se gđa. Quiverful najavila kod nje, samo što je bilo složeno malo podulje i otmjenijim riječima.
Gđa. Proudie je smatrala za pitanje svoje savjesti da požuri uređenje toga velikog pitanja ubožnice. Odlučila je, da ubožnicu treba da dobije g. Quiverful. Odlučila je, da to ne smije više biti sumnje ni odlaganja, nikakva odbijanju ili zahvaljivanja, nikakvih daljih tajnih pregovora, što ih g Slope obavlja na svoju ruku u protivnosti s njenim zapovijedima.
»Biskupe,« reče ona odmah nakon doručka ujutro tog burnog dana, »jesi li već potpisao imenovanje?«
»Ne, draga, još nisam. Zapravo još nije potpisano.«
»Onda ga potpiši,« reče gospođa.
I biskup ga je potpisao, a u Ullathornu je proveo doista vrlo ugodan dan. Kad se vratio kući, popio je čašu vrućeg začinjenog vina u salonu svoje žene i s velikim unutrašnjim zadovoljstvom pročitao posljednji nastavak »Little Dorrit«.163 O muževi, o moji bračni prijatelji, koliko li se udobnosti može izvući od žene, koju slušaš!
Primitak tih biskupskih poslanica izazvao je u Puddingdaleu mnogo zbrke i strke, mnogo iščekivanja i novih nada. Gđa. Quiverful, koja je svojim opreznim uhom uhvatila zvuk ponijevih kopita, kad je dokasao do kuhinjskih vrata župnoga dvora, odnese pisma žurno svome mužu. U tom je času sastavljala mješavinu za irski paprikaš,164 kojemu je bila svrha da zadovolji podnevne potrebe četrnaest mladih ptičica, a da i ne govorimo o dvoje roditelja. Uzela je pisma iz sluginih ruku i stavila ih među nabore svoje goleme pregače, kao da bi ih htjela spasiti, da se ne uprljaju paprikašem, i u tom ih je ruhu donijela do stola svoga supruga.
Smjesta su podijelili plijen, a svako je od njih uzelo pismo upravljeno na drugoga. »Quiverfule,« reče ona značajnim glasom, »sutra u jedanaest treba da budeš u biskupskoj palači.«
»I ti, draga,« reče on, gotovo bez daha zbog važnosti tih vijesti. A onda su zamijenili pisma.
»Nikada ne bi iznova poslala po me,« reče gospođa, »da nije sve u redu.«
»O, draga moja, nemoj biti previše sigurna,« reče gospodin. »Radije misli, da nije u redu.«
»Nikada ne bi poslala po me, Quiverfule, da nije u redu,« stade ponovo dokazivati gospođa. »Ukočena je, tvrda i ohola kao kora od pite, ali mislim, da u dnu duše nije loša.« To je bilo mišljenje gđe. Quiverful o gđi. Proudie, i njega se u kasnijim danima uvijek držala. Ljudi, kojima se podvostruče prihodi, obično misle, da oni, čijom je pomoću ta mala ceremonija provedena, nisu u dnu duše loši.
»O, Letty,« reče g. Quiverful, ustavši sa svoga dobrano izlizanog stolca.
»O, Quiverfule,« reče gđa. Quiverful. I tada se njih dvoje, ne mareći za kuhinjsku pregaču i masne prste, na kojima je bilo irskog paprikaša, baciše toplo jedno drugome u naručaj.
»Za ime božje, nemoj dopustiti, da te opet netko odgovori od toga,« reče mu žena.
»Budi bez brige,« reče muž s izrazom gotovo divlje odlučnosti, pritiskajući, dok je govorio, kruto šakom o pisaći stol, kao da pod svojim ručnim zglobovima ima glavu g. Slopea i hoće da je tamo zadrži.
»Zanima me, kad će to biti,« reče ona.
»Zanima me, da li će uopće biti,« reče on, sveudilj u sumnji.
»Znaš, neću da se zaletim,« reče gospođa. »Već nam se dvaput čaša okliznula iz prstiju, a sada bi mogla potpuno pasti. Ali u to neću da vjerujem. Sutra će ti dati imenovanje. Vidjet ćeš, da hoće.«
»Da bi bog dragi dao,« reče svečano g. Quiverful. A tko bi, uzevši u obzir težinu bremena, što ga je taj čovjek imao na svojim leđima, mogao reći, da je njegova molitva nepoštena? Bilo ih je četrnaestero – četrnaestero živih – kako je to gđa. Quiverful snažno istaknula u prisutnosti biskupove žene. Ako taj novi položaj dođe bilo kakvom ljudskom pomoći, bilo sa sjevera ili s juga, s istoka ili sa zapada, neće li takva njegova težnja biti pravedna, usprkos svemu našem ispitivanju, provjeravanju i čistunskim nazorima? Nadajmo se svakako, da hoće. Dok ne uzmognemo postati bogovi, moramo se zadovoljiti da budemo ljudi, ukoliko u svojoj žurbi za promjenom ne padnemo na nešto ispod toga.
A onda njih dvoje, sjednuvši zaljubljeno zajedno, počeše pretresati sve svoje poteškoće, kao što su to često činili, i sve svoje nade, kao što im je to vrlo rijetko bilo moguće.
»Bilo bi dobro, Quiverfule, da se navratiš, kad budeš išao iz biskupske palače, tome čovjeku,« reče gđa. Quiverful, pokazujući na pismo, u kojem neki barchesterski tkaninar srdito traži novac, i koje je poštar toga jutra donio u župni dvor. Lakomac, eto, to je on, nepravedni, gladni lakomac! Kad su se isprva pronijeli glasovi, da Quiverfulovi treba da prijeđu u ubožnicu, taj je čovjek poniznom svesrdnošću naturio svoju robu potrebnom, bijednom svećeniku. Učinio je to, jer je osjećao, da će mu biti plaćeno iz fonda ubožnice, pomišljajući pritom zadovoljno, da čovjek s četrnaestero djece i usto s novcem, kojim će ih odjenuti, ne može a da ne bude sjajna mušterija. Čim su do njegovih ušiju doprli drugi glasovi, srdito je stao zahtijevati svoj novac.
A četrnaestero njih – ili bar oni, koji su bili dosta stari, da se nadaju i da raspravljaju o svojim nadama, razgovarahu o svojoj zlatnoj budućnosti. Poodrasle djevojke šaptahu jedna drugoj o budućim barchesterskim zabavama, o budućem novcu za haljine i o budućem glasoviru – onaj, što su ga imali u župnom dvoru, bio je toliko olinjao od mnogogodišnjih oluja i djece, da više nije bio dostojan toga imena – o krasnom vrtu i krasnoj kući. A to su takve stvari, o kojima se moralo šaptati.
A oni se sitniji nisu zadovoljili šaputanjem, nego su jedno drugome dovikivali o svom novom igralištu pod omiljelim brijestovima našega dragog bivšeg upravnika, o svojim novim vrtovima, o špekulama, što će se moći dobiti u željenom gradu, i o glasinama, što su do njih doprle, o barchesterskoj školi.
Uzalud je njihova oprezna majka nastojala usaditi u njihove grudi upravo onaj osjećaj, što ga je silom htjela protjerati iz grudiju njihova oca; uzalud je ponavljala svojim kćerima, da ne smiju »reći hop, dok nisu skočile«; uzalud je pokušavala uvjeriti djecu, da će cijeli svoj život morati proživjeti u Puddingdalu. Nade su se razbujale i nisu se dale zatomiti. Susjedni su farmeri čuli za tu vijest i dolazili da im čestitaju. A sama gđa. Quiverful je bila ona, koja je podjarila vatru, i to je u svom prvom nastupu nade učinila tako temeljito, da je sada bila potpuno nemoćna da je ponovo ugasi.
Jadna gospođo! Dobra, poštena gospođo! Vršiš svoju dužnost u položaju, na koji si pozvana, zdušno, iako ne zadovoljno. Neka vatra gori i dalje! Ovaj put te plamen neće opržiti, on će ugrijati tebe i tvoje. Određeno je, da taj tvoj muž, taj tvoj rođeni Quiverful, mnogo budućih godina ima vrhovnu vlast nad ubogarima Hiramove ubožice.
A da je g. Harding čuo i vidio, što se toga dana dogodilo u Puddingdalu, on bi bio posljednji, koji bi pomutio njihove nade. Kakve bi on svoje potrebe mogao iznijeti nasuprot potrebama tolike čete mladih gavrana? Četrnaestero ih je živih! Barem za nj bi, recimo, taj dokaz bio dovoljan, da se imenuje g. Quiverful.
Ujutro su Quiverful i njegova žena došli na sastanak s točnošću, koja je značajna za ljude, što nešto očekuju. Posudili su kola prijaznoga farmera i tako krenuli, raspravljajući usput o mnogim stvarima. Svojim su ukućanima dali upute, da se nadaju njihovu povratku oko jedan sat, a najstarijoj su kćeri dali nalog, da do toga uobičajenoga sata podgrije ostatak goleme količine paprikaša, što ga je štedljiva majka pripremila dan prije. Kazaljke su kuhinjske ure pokazivale dva, tri, četiri sata, a tek onda su točkovi farmerovih kola ponovo zaštropotali pred kapijom župnog dvora. Kakvim li su usplahirenim srcem pozdravljeni zalutali povratnici!
»Vi ste, djeco, sigurno već svi mislili, da se više nećemo vratiti,« reče im majka, spuštajući polako svoju čvrstu nogu, dok se nije zaustavila na stepenici kočije. »Dakle, kakav je to bio dan!« i onda, oslanjajući se svom svojom težinom o rame svoga velikog sina, ona opet stupi na čvrsto tlo.
Ništa drugo nije bilo potrebno nego zvuk njezina glasa, da im kaže, kako je sve u redu. Irski se paprikaš sada može pougljiti.
Onda su se stali ljubiti i grliti, plakati i smijati se. G. Quiverful uopće nije mogao sjediti na miru, nego je hodao iz sobe u sobu, izišao u vrt pa na puteljak do ceste, a onda se opet vratio k ženi. Ona, međutim, nije tako besposlena tratila vrijeme.
»Djevojke, smjesta se moramo dati na posao, i to ozbiljno. Gđa. Proudie očekuje, da ćemo biti u kući ubožnice petnaestoga listopada.«
Da je gđa. Proudie izrazila želju, da svi budu tamo narednog jutra, djevojke ne bi imale ništa protiv toga.
»A kad će početi teći plaća?« upita najstariji sin.
»Danas, dragi,« reče razdragana mati.
»O – to je veselo,« reče dječak.
»Gđa. Proudie je svakako htjela, da pođemo dolje do kuće,« nastavi majka, »pa sam mislila, kad sam već tamo, mogu uštedjeti jedno putovanje, ako odmah izmjerim neke sobe i prozore, i zato sam kod Bobbinsa kupila smotak vrpce. Bobbins je sada sladak kao med.«
»Baš mu hvala,« reče Letty junior.
»O, draga, takav je život. Svi su oni jednaki. Upravo bi se tako mogla srditi i na purana, što blebeće na tebe. To mu je u naravi.«
I dok je svojoj djeci izlagala rezultate svoga životnog iskustva, izvukla je iz džepa dijelove vrpce, koji su označivali duljine i širine različitih soba u kući ubožnice.
A sada ćemo je ostaviti sretnu u njenom poslu.
Quiverfulovi nisu pravo ni otišli iz biskupske palače, i gđa. Proudie je još o tome držala govoranciju svome mužu, kadli najaviše još jednoga posjetnika u osobi Dra. Gwynna. Glavar Lazarusa je želio razgovarati s biskupom, a ne s gđom. Proudie, pa se stoga, kad su ga uveli u radnu sobu, više začudio nego razveselio ugledavši tamo gospođu.
Ali moramo se malo vratiti, i to će biti samo malo, jer nastupa poteškoća, kako da iziđemo na kraj sa svim našim prijateljima u ovako malom ostatku ove jedne knjige. O, kad bi mi g. Longman165 dopustio četiri knjige! Četvrta bi nadmašila ostale tri, kao što sedmo nebo nadmašuje ostale niže stupnjeve nebeskog blaženstva.
Dok se to veče vraćao kočijom iz Ullathorna, Dru. Gwynnu je dosta teško pošlo za rukom predobiti svoga prijatelja arhiđakona za mnogo pomirljiviju taktiku, iako bi i njegovu ukusu više odgovarala ratobornija. »Nama se ne pristoji pokazivati loše raspoloženje, a ktome mi u toj stvari nemamo nikakve moći, pa bi bila loša politika nastupiti kao da je imamo.« Tako je govorio glavar Lazarusa. »Ako,« nastavi on, »biskup odluči imenovati u ubožnici koga drugoga, prijetnje ga u tome neće spriječiti, a arhiđakon se ne smije olako prijetiti svome biskupu. Ako hoće da namjesti u ubožnici stranca, možemo ga samo prepustiti negodovanju drugih. Nije vjerojatno, da bi taj čin mogao naškoditi vašem tastu. Ako mi dopuštate, ja ću razgovarati s biskupom – nasamo.« Tu se arhiđakon vidljivo trgnuo. »Da, nasamo, jer ću tako biti mirniji. A onda ću barem saznati, što on doista namjerava učiniti u tom pitanju.«
Arhiđakon je puhao i mrmljao, dignuo prozor kočije, a onda ga opet spustio, tjerao vodu na svoj mlin, ali je na koncu popustio. Svi su bili protiv njega, njegova rođena žena, g. Harding i Dr. Gwynne.
»Nemojte ga, molim vas, doktore Gwynne, uvući u borbu,« reče gđa. Grantly svome gostu. »Neću, milostiva gospođo, koliko god to bude u mojoj moći,« odgovori uljudni glavar. A tako je i učinio te stekao zahvalnost gđe. Grantly.
A sada se možemo vratiti u biskupovu radnu sobu.
Dr. Gwynne doista nije predvidio poteškoću, na koju je ovdje naišao. On je – kao i cijeli svećenički svijet Engleske – čuo glasine o tome, kako se gđa. Proudie ne ograničava samo na ormare, spremnice i praonice, ali ipak ne bi nikada bio pomislio da će, posjetivši u jedan sat o podne nekoga biskupa, naći ga zajedno u istoj sobi s njegovom ženom. A, sve da ga i nađe, nije vjerovao, da bi žena ostalu duže nego što je potrebno da se pozdravi. Pokazalo se, međutim, kao da u ovom slučaju gđa. Proudie uopće ne namjerava otići.
Biskupu se Dr. Gwynne dan prije toga vrlo svidio, pa je, naravno, mislio, da se i on isto toliko svidio Dru. Gwynnu. Pripisao je njegov posjet isključivo udvornosti i smatrao je, da je izvanredno lijepo i pristojno od glavara Lazarusa, što je došao čak iz Plumsteada da pohodi biskupsku palaču, i to tako brzo nakon svoga dolaska iz Oxforda. Činjenica, da njih dvojica nisu bili na istoj strani ni u politici ni u vjerskim pitanjima samo je još povećavala tu udvornost. Stoga se biskup pretvorio sav u smiješak. A i gospođa je Proudie, kojoj su se sviđali ljudi s lijepim titulama, bila spremna srdačno dočekati glavara Lazarusa.
»Imali smo dražesnu zabavu u Ullathornu, doktore, zar ne?« reče ona. »Nadam se, da se gđa. Grantly nije previše zamorila do kuće.«
Dr. Gwynne reče, da su svi bili pomalo umorni, ali jutros je opet sve kako treba.
»Divno stvorenje je gospođica Thorne,« nabaci biskup.
»A čujem, da je i uzorna kršćanka,« reče gđa. Proudie.
Dr. Gwynne izjavi, da ga to jako veseli.
»Nisam još vidjela njezine škole dana gospodnjega,« nastavi gospođa, »ali to ću svakako uskoro učiniti.«
Dr. Gwynne se samo nakloni na to saopćenje. Već je čun nešto o gđi. Proudie i njenim školama dana gospodnjega i od Dra. Grantlyja i od g. Hardinga.
»Da zbilja,« nastavi gospođa, »zanima me, doktore, bi li gđa. Grantly željela, da se odvezem do nje i pregledam njenu školu dana gospodnjega. Čujem, da je odlično vodi.«
Dr. Gwynne joj nije znao o tome ništa reći. On ne sumnja, da bi gđa. Grantly bila presretna pozdraviti gđu. Proudie kad god bi je gđa. Proudie počastila svojim posjetom, to jest, naravno, ako bi gđa. Grantly bila kod kuće.
Neznatan oblačak zamrači gospođino čelo. Vidjela je, da njena ponuda nije prihvaćena dobronamjerno. Ta generacija nevjerničkih zmija još je pokvarena, tvrdokorna i okorjela u svom bezakonju. »Znam,« reče, »da se arhiđakon opire takvim ustanovama.«
Nato se Dr. Gwynne neznatno nasmiješi. Bio je to tek smiješak, ali ga ni za živu glavu nije mogao zatomiti.
Gđa. Proudie se ponovo namršti. »Pustite k meni malene«, reče ona. »Smijemo li mi to zaboraviti, doktore Gwynne?« »Pazi da ne prezreš ni jednoga od ovih malih.« Smijemo li mi to zaboraviti, doktore Gwynne?« I kod svakoga od tih pitanja ona mu je prijetila podignutim kažiprstom.
»Doista, gospođo, doista,« reče glavar, a siguran sam, da arhiđakon vodi o njima računa radnim danom i nedjeljom.«
»Radnim ih danom ne možeš imati na oku,« reče gđa. Proudie, »jer onda su oni vani na poljima. Radnim danom pripadaju oni svojim roditeljima, ali nedjeljom treba da pripadaju svome svećeniku.« I ona ponovo dignu prst.
Glavar stade shvaćati i osjećati beskrajno gnušanje, što ga je arhiđakon uvijek iskazivao, kad bi se spomenulo ime gđe. Proudie. Što da učini s takvom ženom? Prirodni bi mu spas bio uzeti šešir i otići, ali, s druge strane, nije htio da promaši svoj cilj.
»Gospodaru,« reče on, »želio sam upitati vas jedno poslovno pitanje, ako biste mogli žrtvovati jedan časak svoga slobodnog vremena. Znam, da se moram ispričati, što vas smetam, ali vas neću zapravo zadržati više od pet minuta.«
»Bez sumnje, doktore, bez sumnje,« reče biskup, »moje vrijeme potpuno pripada vama – molim vas, nemojte se ispričavati, molim vas, nemojte se ispričavati.«
»Baš sada, biskupe, imaš jako mnogo posla. Nemoj zaboraviti, koliko si sada zaposlen,« reče gđa. Proudie, koja je sada bila uzrujana, jer se ljutila na svoga gosta.
»Neću zadržati njegovo gospodstvo mnogo dulje od jedne minute,« reče glavar Lazarusa ustavši i očekujući, da će sada gđa. Proudie otići, ili će ga biskup povesti u drugu sobu.
Međutim, nije bilo vjerojatno, da će se ijedno od toga dvoga dogoditi, pa je Dr. Gwynne časak šuteći stajao u sredini sobe.
»Možda želite govoriti o Hiramovoj ubožnici?« natuknu gđa. Proudie.
Dr. Gwynne, zapanjen od čuda i ne znajući, što bi drugo mogao učiniti, priznade, da želi s biskupom razgovarati u vezi s Hiramovom ubožnicom.
»Njegovo je gospodstvo jutros definitivno podijelilo imenovanje g. Quiverfulu,« reče gospođa.
Dr. Gwynne ukratko zamoli biskupa, da mu to potvrdi i, videći, da je gospođina izjava formalno potvrđena, on se oprosti. »Eto, do čega je doveo zakon o reformi,« reče sam sebi, hodajući puteljkom od biskupske palače. »No, na svaki način biskupi grčkih drama166 nisu bili tako loši.«
Rečeno je, da je g. Slope, polazeći u Ullathorne, primio dopis od svoga prijatelja g. Towersa. To ga je pismo dovelo u izvrsno raspoloženje, ali su ga kasniji događaji prilično neugodno ohladili. Kratkoća toga pisma je njegova dovoljna isprika, a glasila je ovako:
»Štovani gospodine,
Želim vam mnogo uspjeha. Ne vjerujem, da ću vam moći pomoći, ali, ako budem mogao, hoću.
Vaš odani,
T. T.«

30. IX. 185-
To je pismo vrijedilo više nego sve ono trabunjanje Sir Nicholasa Fitzwhiggina. Više nego sva biskupova obećanja, sve da su i ne znam kako iskrena. Više nego ikakva dobra riječ nadbiskupova, sve da mu ju je nadbiskup i uputio. Tom Towers će učiniti za nj, što bude mogao.
Sve od svoje mladosti g. Slope je čvrsto vjerovao u javnu štampu. I sam je malo piskarao od vremena, kad je diplomirao, i smatrao ju je za velikog ureditelja i djelitelja uopće svih budućih britanskih zemaljskih poslova. Još nije bio došao u dob, dob, u koju nas većina dolazi prije ili kasnije, kad se rasplinjuju zlatni snovi mladosti. Uživao je u pomisli, kako će se moć oteti iz ruku zemaljskih velikana i dati na čuvanje onima, koji su barem bliže njegovu dohvatu. Šezdeset tisuća primjeraka novina, što se svakodnevno raspršuju među njegove pismene sugrađane, u njegovim je očima značilo mnogo veću zalihu prevlasti nego prijestolje u Windsoru, kabinet u Downing Streetu, pa čak i nego skupština u Westminsteru. A u toj se stvari ne smijemo prepirati s g. Slopeom, jer je to mišljenje preopćenito, a da ne bi zavređivalo poštovanje.
Tom Towers je bio čovjek od riječi, ako ne i više. Narednog je jutra Jupiter, svečano izričući javno mišljenje sa šezdeset tisuća glasnih trubalja, objavio svijetu, da je g. Slope pravi čovjek za ispražnjeno mjesto. G. Slopeu je bilo ugodno čitati ove retke u barchesterskoj čitaonici, a pročitao ih je već pol sata nakon što je londonski jutarnji vlak stigao u Barchester.
»Sada je upravo tome pet godina, kako smo svratili pažnju naših čitalaca na grad Barchester. Sve od onog dana pa do danas nismo se miješali u poslove te sretne crkvene zajednice. Od toga je vremena tamo umro stari biskup i ustoličen novi, ali mislimo, da toj zanimljivoj činjenici nismo obratili više nego običnu pažnju. A ni sada se ne mislimo uplesti duboko u poslove dijeceze. Ako bilo koji član kaptola osjeća grižnju savjesti, što je ovo dovle pročitao, neka se umiri. A u prvom redu neka bude na miru duh novoga biskupa. Nismo sada oboružani za rat, nego se uglednim zvonicima stare katedrale približujemo s maslinovom grančicom u ruci.
Naši će se čitaoci sjetiti, da smo u vrijeme, o kojemu govorimo, to jest pred pet godina, imali priliku osvrnuti se na stanje dobrotvorne ustanove u Barchesteru, nazvane Hiramova ubožnica. Smatrali smo, da se njome loše upravlja, i da je vrlo poštovani i časni gospodin, koji je vršio dužnost upravnika, bio malo previsoko plaćen za dužnosti, što ih je bilo vrlo lako obavljati. Taj gospodin – a govorimo to potpuno iskreno i bez ijednog trunka ironije – nije prije toga nikada gledao na tu stvar u tom svijetlu. Pohvalu za to ne želimo prisvojiti sebi, bez obzira, da li nam pohvala pripada ili ne. Međutim, naša je tvrdnja dovela do toga, da je upravnik sam promotrio tu stvar, pa se, učinivši to i videći, da ne može doći do drugoga zaključka, nego onoga, što smo ga mi iznijeli, vrlo pohvalno zahvalio na toj časti. Tadašnji je biskup, jednako pohvalno, otklonio da popuni ispražnjeno mjesto, dok se to pitanje ne postavi na zdraviju osnovicu. Onda je tu stvar uzeo u svoje ruke parlament, a nama je sada čast obavijestiti svoje čitače, da će Hiramova ubožnica biti uskoro ponovo otvorena pod novim pokroviteljstvom. Dosada se u njoj skrbilo za dvanaest staraca. To će se sada proširiti i na krasni spol, pa će toj ustanovi biti dodano i dvanaest starica, ako ih uzmognu pronaći u Barchesteru. U domu će biti postavljena upravnica, a postoji nada, da će se u domu otvoriti škola za najsiromašniju djecu, a bit će i opskrbnik. Upravnik će, jer će tamo i dalje biti upravnik, primati plaću, koja će biti više u skladu s veličinom te dobrotvorne ustanove nego ona prije. Nagrada će, vjerujemo, biti 450 funti. Možemo još dodati, da će krasna kuća, u kojoj je stanovao prijašnji upravnik, i dalje ostati sastavni dio toga položaja.
Barchesterska se ubožnica možda ne može ponositi da uživa neki svjetski glas. Ali, kako smo upozorili na njeno stanje opadanja, mislimo, da je pravedno upozoriti i na njen preporođaj. Želimo, da se održi i uznapreduje. Nije sasvim sigurno, da li je zdrava reforma, što je uvedena u tu ustanovu, provedena onoliko, koliko je to bilo poželjno. Čini se, da je važno pitanje škole nekako prepušteno nahođenju novoga upravnika. To se moglo postaviti kao najvažniji dio te ustanove, a novi se upravnik, kojega, nadamo se, nećemo uvrijediti otvorenošću svojih napomena, mogao odabrati donekle s obzirom na njegove učiteljske sposobnosti. Ali nećemo sada gledati poklonjenom konju u zube. Neka se ubožnica održi i uznapreduje! Mjesto upravnika je, naravno, ponuđeno gospodinu, koji se na njemu pred pet godina onako časno zahvalio, ali smo obaviješteni, da ga je otklonio. Ne znamo, da li on smatra, da su gospođe, što su uvedene u ubožnicu, prevelik teret za njegove snage, a da bi ga moga i podnijeti, ili mu smanjena plaća ne pruža dovoljan izazov, da se prihvati svoga starog mjesta, ili je možda u međuvremenu prihvatio kakvu drugu svećeničku dužnost. Obaviješteni smo, međutim, da je ponuđeno mjesto otklonio, i da Je taj položaj primio g. Quiverful, župnik iz Puddingdala.
Mislimo, da je toliko bilo potrebno reći o ponovnom oživljenju Hiramovu. Ali, kako smo kod Barchestera, usudit ćemo se sa svim dubokim poštovanjem i skromnošću iznijeti svoje mišljenje o jednoj drugoj stvari, što je u vezi s crkvenom politikom toga drevnoga grada. Jučer je umro Dr. Trefoil, dekan. Kratak prikaz njegove smrti, s podacima o njegovoj starosti i položajima, što ih je zauzimao u raznim razdobljima, odštampan je na drugom mjestu u ovim novinama. Jedini prigovor, što mu ga možemo staviti, bila je njegova starost, a kako je to zločin, koji ćemo mi svi, nadajmo se, počiniti, ne želimo biti previše strogi s njim. Počivao u miru! Ali, iako velika! starost umrlog dekana ne smije biti povod prigovorima, nismo skloni gledati na takvu manu kao na oprostivu kod dekana, koji se tek rađa. Mi se uistinu nadamo, da su dani imenovanja šezdesetgodišnjaka prošli. Ako su nam potrebni dekani, oni su nam potrebni u neku svrhu, a tu će svrhu na svaki način bolje vršiti čovjek od četrdeset nego čovjek od šezdeset. Budemo li uopće plaćali dekane, treba da ih plaćamo za neki posao. Taj posao, ma kakav on bio, najbolje će obavljati čovjek u naponu snage. Vidimo, da je Dru. Trefoilu bilo osamdeset godina, kad je umro. Budući da dosada nismo izradili nikakav plan za umirovljenje prestarih svećenika, ne želimo ukloniti ni jednoga postojećeg dekana te dobi, ali; nam je milije da takvih dekana imamo što je manje moguće. Ako bi sada bio imenovan čovjek od sedamdeset godina, želimo upozoriti Lorda –, da će taj čovjek za godinu dana ili dvije biti potpuno neupotrebljiv, ukoliko nije takav već sada. Lord – će nam dopustiti, da ga podsjetimo, da svi ljudi nisu vječno svježi poput njega.
Čujemo, da je u vezi s tim imenovanjem spomenuto ime g. Slopea. G. Slope je sada biskupov kapelan. Teško, da bi mogli odabrati podesnijeg čovjeka. On je nadaren, mlad, radin i upoznat s poslovima katedrale. Ktome je, u to mirne savjesti vjerujemo, duboko pobožan svećenik. Znamo, da je njegovo djelovanje u gradu Barchesteru visoko cijenjeno. Rječit je propovjednik i zreo naučenjak. Takav bi izbor znatno podigao povjerenje javnosti u sadašnju raspodjelu crkvenih mjesta i stvorio bi među ljudima uvjerenje, da odsada ustanova naše crkve neće pružati ugodne ležaje oronulim svećeničkim gramzljivcima.«
Stojeći uz stol za čitanje u barchesterskoj čitaonici, g Slope je s velikim zadovoljstvom gutao taj članak. Ono, što je u njemu rečeno o ubožnici, bilo mu je sada prilično ravnodušno. Sigurno mu je drago, da mu nije pošlo za rukom vratiti na to mjesto oca one nadžakbabe, koja je tako drsko povrijedila svako dostojanstvo u njegovoj osobi. Utoliko je bio zadovoljan. Ali je imenovan kandidat gđe. Proudie, i utoliko je bio nezadovoljan. Međutim, njegov se duh sad uzdigao iznad gđe. Bold i gđe. Proudie. On je dovoljno poznavao taktiku Jupitera, da je bio svijestan, da srž članka leži u posljednjem odlomku. Počasno je mjesto dano njemu, a bilo je doista tako počasno, kako bi ga samo mogao poželjeti. Vrlo je bio zahvalan svome prijatelju g. Towersu, pa je prepuna srca s čežnjom očekivao dan, kad će ga moći kraljevski pogostiti za svojim prepunim stolom u blagovaonici dekanata.
Za g. Slopea je bilo dobro, da je g. Trefoil umro u jesen. Dobavljači jutarnje hrane, osoblje Jupitera, već je mjesec dana muku mučilo, kako će pronaći dovoljno prave hrane. Upravo u to vrijeme nije se ništa govorilo o novom američkom predsjedniku. Nisu se dogodile nikakve divne tragedije na vlakovima u Georgiji ili gdje drugdje. Vrlo je malo banaka padalo pod stečaj, pa je dekanova smrt zajedno s potrebom novoga došla kao dar s neba. Da je Dr. Trefoil umro u lipnju, vjerojatno g. Towers ne bi bio tako dobro upućen u pobožnost g. Slopea.
A tu ćemo sada ostaviti g. Slopea načas u njegovu slavlju, ali ćemo, ipak, istaknuti, da njegovi osjećaji nisu bili sasvim slavodobitni. Strašno ga je izjedalo to, što ga je od bila udovica, ili, bolje rekavši, način, na koji ga je odbila. Dane i dane poslije toga on je doslovno osjećao kako ga peče lice, kad god bi se sjetio, što mu je učinila. Nije se mogao suzdržati, a da je ne obasiplje ružnim imenima, dok je, hodajući ulicama Barchestera, razgovarao sam sa sobom Ni za vrijeme molitve nije joj mogao oprostiti. Trudeći se, da joj oprosti, duh mu se sustezao od toga pokušaja, I, umjesto da oprosti, on bi odjurio u dvostrukom raspoloženju osvetljivosti, ne mogavši zaboraviti veličinu uvrede, što mu je nanesena. I tako su njegove molitve padale besplodne s njegovih usana.
A tu je bila i signora. Što li on ne bi dao, da ju je također mogao zamrziti? A ovako, obožavao je i samu sofu, na kojoj je ležala. I tako kod g. Slopea nije sve bilo ružičasto, iako su mu se nade visoko uzvinule.

Četrdeset i četvrto poglavlje

GOSPOĐA BOLD KOD KUĆE


Jadna je gđa. Bold, vrativši se kući iz Ullathorna ono veče poslije zabave gospođice Thorne, bila vrlo nesretna, a ktome i vrlo umorna. Ništa ne izmori tijelo toliko kao umor duha, a Eleanorin je duh bio jako umoran.
Dr. Stanhope ju je uljudno, iako ne srdačno, pozvao na čaj, a način, kako je ona to otklonila, uvjerio je vrijednog doktora, da nije potrebno ponoviti poziv. On sam baš nije bio suučesnik spletke, koja je morala pretvoriti imetak pokojnoga g. Bolda u dohodak njegova nadobudnog sina, ali je vrlo dobro znao, što se događa. A isto tako je dobro znao, da je stvar propala, kad je vidio, da Bertie neće da ide s njima zajedno u kočiji.
Eleanora se jako bojala, da će Charlotta izjuriti pred nju, kad prebendar bude izlazio pred svojom kućom, ali Bertie ju je obzirno poštedio od toga, jer je naredio, da kočija ide okolo i zaustavi se najprije pred njenom kućom. Dr. Stanhope je i to razumio i bez ikakve primjedbe pustio, da bude tako.
Došavši kući, našla je Mary Bold u salonu s njenim djetetom na krilu. Uletjela je i, spustivši se na koljena, stala ljubiti mališana, dok ga nije gotovo uplašila.
»O, Mary, tako mi je drago, da nisi išla. To je bila strašna zabava.«
Njih dvije su mnogo raspravljale o pitanju, da li da Mary ide na zabavu. Gospođa je Bold, kad je bila pozvana, bila u gostima kod Grantlyjevih, a gospođica Thorne, koja je iz ubožnice i iz župnoga dvora u Plumsteadu prvenstveno poznavala Eleanoru, potpuno je zaboravila na Mary Bold. Njena ju je zaova na sve načine nagovarala, da pođe pod njenim pokroviteljstvom i ponudila joj, da će pisati gospođici Thorne, ili da će otići do nje. Ali gospođica Bold nije htjela. Zapravo, g. Bold nije kod ovakvih ljudi, kao što su Thornovi, bio osobito omilio, i njegova sestra nije htjela ići k njima, ako je izričito ne pozovu.
»No, dakle,« reče Mary veselo, »barem ću biti manje žalosna.«
»Uopće se ne moraš žalostiti. Nego, Mary, imam toliko – toliko...« i ona nato stade ljubiti svoga sinčića, koga su njeni poljupci probudili. Kad je podigla glavu, Mary opazi, da joj niz obraze teku suze.
»Zaboga, Eleanora, što je. Što ti se dogodilo? Eleanora, draga Eleanora, što je?« i Mary ustade, držeći i dalje dječačića na rukama.
»Daj ga meni – daj ga meni,« reče mlada majka. »Daj ga meni, Mary,« i ona gotovo istrgnu dijete iz zaovinih ruku. Jadni je mališan, zbog toga uznemirivanja, nešto promrmljao, ali se ipak privinuo uz majčine grudi.
»Molim te, Mary, uzmi mi ogrtač. Moje jedino, jedino zlato, ljubljeno, ljubljeno blago. Ti nisi neiskren prema meni. Svi su drugi neiskreni, svi su drugi okrutni. Mamici no će biti ni do koga stalo, samo do svoga, svoga, svoga malog momčića,« i ona ponovo stade ljubiti i pritiskati uza se djetešce, a plakala je tako, da su joj suze curile na djetetovo lice.
»Tko je bio prema tebi okrutan?« upita Mary. »Nadam se da nisam ja.«
Tu je Eleanora imala mnogo razloga da bude nezadovoljna. Sigurno je, da nije mogla svoju zaovu okrivit, da je bila prema njoj okrutna, ali je morala učiniti ono, što joj je bilo još teže, morala je okriviti sebe zbog nerazumnosti, na koju ju je njena zaova upozorila. Gospođica, Bold nije nikada rado gledala na Eleanorino poznanstvo s g. Slopeom, a otvoreno ju je odgovarala od prijateljevanja sa Stanhopovima, koliko god joj je to dopuštao njen običajni blagi način govora. Eleanora joj se samo smijala, kad je rekla, da joj se ne sviđaju udate žene, što žive odijeljeno od svojih muževa, i da misli, da Charlotta Stanhope nikada ne ide u crkvu. A sada Eleanora mora šutjeti, a to je potpuno nemoguće, ili priznati, da je bila potpuno u krivu, što je bilo gotovo jednako toliko nemoguće. I tako je odgađala taj teški čas novim suzama i tješila se time, što je nastojala maloga Johnnyja toliko razbuditi, da bi mogao uzvratiti milovanje.
»On je zlato – pravo moje zlato. Što bi mama učinila bez njega? Mama bi umrla, kad ne bi imala svoga Johnny Bolda, da je utješi.« Rekla je to i mnogo toga sličnoga, i neko vrijeme nije drukčije odgovarala na Maryne upite.
Ta vrsta utjehe od lažnosti svijeta vrlo je običajna. Majke se tješe svojom djecom, a muškarci svojim psima. Neki se muškarci tješe čak i svojim štapovima za šetnju, što je jednako razumno. Kako to, da nas može veseliti činjenica, da nas ne varaju oni, koji još nisu stekli vještinu da nas prevare? Iskren čovjek, ako takav postoji, ili iskrena žena, mogu doista pružiti mnogo utjehe.
Međutim, Eleanora je u milovanju svoga djeteta nalazila utjehu, i nemao sreće onaj, koji bi joj to zamjerio. Pa ipak, teški se čas samo odgađao. Svoju je neugodnu pripovijest morala ispričati Mary, a morala ju je ispričati i svome ocu. Neće li je, zapravo, morati ispripovjediti cijelom krugu svojih znanaca, ako bude htjela da u njihovim očima bude ispravna? U sadašnjem času nije bilo nikoga, kome bi se mogla obratiti za utjehu. Mrzila je g. Slopea, to se samo po sebi razumije, i uživala je u tom svome osjećaju. Mrzila je i prezirala Stanhopove, ali taj ju je osjećaj uvelike žalostio. Ona se, tako rekavši, odijelila od svojih starih prijatelja, da bi se bacila u naručaj toj obitelji, a gle, kako su namjeravali postupiti s njom! Jedva se pomirila sa svojim rođenim ocem, što je o njoj loše mislio. Mary Bold se izvrnula u njenog savjetnika. Da se pokazalo, da je taj savjetnik bio u krivu, bila bi mu oprostila, ali savjetniku, koji je u pravu, ne možemo oprostiti. Nije mogla mrziti arhiđakona, a sada ga je mrzila više nego ikada, jer se na neki: način mora pred njim poniziti. Mrzi svoju sestru, jer ona je sastavni dio arhiđakona. A mrzila bi i g. Arabina, da je mogla. Pravio se, kao da mu je stalo do nje, a ipak je njoj na očigled visio uz onu Talijanku, kao da na cijelom svijetu nema druge ljepote osim njezine – nijedne druge žene, koja bi bila vrijedna i jednoga časa pažnje. A g. Arabin će također morati saznati sve to o g. Slopeu! Govorila je sama sebi, da ga mrzi, a znala je da, govoreći to, laže. Nije imala druge utjehe osim svoga djeteta, i toj se utjehi sva predala. Mary, iako nije mogla pretpostaviti, što se to tako silno dojmilo njene snahe, na prvi pogled je vidjela, da je njena bol prevelika, a da bi je mogla zatomiti, pa je strpljivo čekala, dok dijete ne stave u zipku.
»Popit ćeš malo čaja, Eleanora,« reče ona.
»O, ne da mi se,« odgovori ova, premda je zapravo morala biti vrlo gladna, jer u Ullathornu nije ništa okusila.
Mary u tišini priredi čaj, namaže kruh maslacem, odloži ogrtač, i sve je izgledalo udobno.
»Mali čvrsto spava,« reče ona. »Daj da ga odnesem gore u kolijevku, ti si jako umorna.«
Ali Eleanora nije dopustila svojoj zaovi, da ga dotakne. Čeznutljivo je gledala djetetu u oči, i kad je vidjela, da tvrdo spava, napravila mu je na sofi neku vrstu ležaja. Čvrsto je odlučila, da je ništa neće sklonuti, da ga te noći pusti iz vida.
»Hajde, Nelly, nemoj biti neraspoložena prema meni,« reče Mary. Ja barem nisam učinila ništa, čime bih te uvrijedila.«
»Nisam neraspoložena,« reče Eleanora.
»Onda se nešto srdiš. Sigurna sam, da se nemaš zašto na me ljutiti.«
»Ne srdim se. Svakako ne na tebe.«
»Ako se ne srdiš, pij čaj, što sam ti ga napravila. Sigurna sam, da ti je potreban.«
Eleanora se dala nagovoriti i stala je piti čaj. Jela je i pila, i kad se iznutra oporavila, počela je malo blaže gledati općenito na svijet. Konačno je našla riječi da započne svoju pripovijest, i prije nego što je pošla na počinak, priznala je i ispripovjedila sve – to jest, sve, što se tiče udvarača, koje je odbila. O g. Arabinu nije rekla ni riječi.
»Znam, da sam pogriješila,« reče ona, govoreći o udarcu, što ga je dala g. Slopeu, »ali nisam znala, što bi on mogao učiniti, pa sam se morala braniti.«
»On je to temeljito zaslužio,« reče Mary.
»Zaslužio!« uskliknu Eleanora, koja je, što se tiče g. Slopea, bila gotovo krvoločna. »Da sam ga probola bodežom, on bi to zaslužio. Ali što će oni u Plumsteadu reći o tome?«
»Mislim da im ne bih rekla,« odgovori Mary, i Eleanora stade pomišljati da im ne kaže.
Nije moglo biti ljubeznijeg tješitelja nego što je Mary Bold. Nije pokazala ni trunka trijumfa, kad je čula o planu Stanhopovih, i kad je Eleanora nazvala svoju bivšu prijateljicu Charlottu podlom i lukavom ženom, Mary je nije podsjetila na svoje prijašnje mišljenje o Charlotti. Ponavljala je sve psovke, što su padale na glavu g. Slopea, a nije nikakvim znakom pokazala, da je sve to ona sama već prije rekla. »Govorio sam ti, govorio sam ti,« to je graktanje pravih Jobovih tješitelja.167 Kad je Mary vidjela, kako njena prijateljica trpi od žalosti i grižnje savjesti, odustala je od dokazivanja i likovanja. Eleanora je bila sasvim svijesna plemenitosti njenog odricanja i konačno se primirila.
Narednoga dana nije izlazila iz kuće. Vjerovala je, da će Barchester biti pun Stanhopa i Slopea, a možda i Arabina i Grantlyja. Među njenim prijateljima nije zapravo bilo gotovo nikoga, s kime bi se mogla sresti, a da joj pritom ne bi bilo nelagodno.
U toku popodneva je doznala, da je dekan umro, a čula je također, da je g. Quiverful konačno imenovan za upravnika ubožnice.
Uveče ju je pohodio njen otac, i sada je trebalo ponoviti pripovijest, ili barem ono, što mu je mogla reći. Njega, zapravo, drskost g. Slopea nije jako iznenadila, ali je morao glumiti, kao da jest, da ne bi povrijedio osjećaje svoje kćeri. Međutim, on je bio sve, samo ne spretan u svojoj laži, i ona ju je progledala.
»Vidim,« reče ona, »da se tebi čini sasvim naravnim, da je g. Slope tako postupio prema meni.« Nije mu rekla ništa o tome, kako ju je ogrlio, niti o tome, kako je ona to dočekala.
»Meni se ne čini nipošto čudno,« reče on, »da se bilo tko divi mojoj Eleanori.«
»Meni je čudno,« reče ona, »da je taj čovjek imao toliko smionosti, a da mu nisam nikada dala ni najmanjeg povoda.«
Na to g. Harding ne odgovori ništa, dok bi arhiđakon tu našao povod za takav odgovor, koji bi služio na čast i samom Bildadu.168
»Ali arhiđakonu ćeš reći?« upita g. Harding.
»Što?« reče ona oštro.
»Ili Suzani?« nastavi g. Harding. »Reći ćeš Suzani. Dat ćeš im na znanje, da su ti učinili krivo, misleći, kako će tebi biti ugodno udvaranje toga čovjeka.«
»Oni to mogu svojim putem saznati,« reče ona. »Nikada više neću od svoje volje spomenuti ime g. Slopea pred ijednim od njih.«
»Ali ja im mogu reći.«
»Nemam nikakva prava da te spriječim u bilo čemu, što bi bilo potrebno za tvoj mir, ali te molim, da to ne učiniš meni za volju. Dr. Grantly nije o meni nikada imao dobro mišljenje, niti će ga imati. Sada mi se čak čini, da mi nije ni stalo do toga.«
A tada prijeđoše na pitanje ubožnice. »A je li to istina, tata?«
»Što, draga?« upita on. »O dekanu? Da, bojim se, da je istina. Zapravo znam, da o tome nema nikakve sumnje.«
»Jadna gospođica Trefoil. Tako je žalim. Ali nisam mislila to,« reče Eleanora, »nego o ubožnici, tata.«
»Da, draga. Vjerujem, da će je doista dobiti g. Quiverful.«
»No, to je sramota!«
»Ne, draga, nipošto, nipošto nije sramota. Iskreno se nadam, da će mu odgovarati.«
»Ali, tata, ti znaš, da je to sramota. Nakon svih tvojih nada, svega tvoga iščekivanja, da se vratiš u svoju staru kuću, sada moraš gledati, kako je daju nekom potpunom strancu.«
»Biskup je, draga, imao pravo, da je dade, kome god hoće.«
»Ja to poričem, tata. On to pravo nije imao. To nije isto, jer ti se nisi natjecao za neko novo mjesto. Kad bi biskup imao i mrvu pravednosti...«
»Biskup mi ju je ponudio uz svoje uvjete, i, kako se meni ti uvjeti nisu svidjeli, ja sam odbio. Nakon toga nemam prava da se tužim.«
»Uvjete! On nije imao prava da postavlja uvjete.«
»To baš ne znam, ali se čini, da je imao tu moć. Ali, Nelly, da ti pravo kažem, ja sam potpuno zadovoljan ovako, kako jest. Kad je to pitanje postalo predmetom ogorčenih rasprava, ja sam iz svega srca želio da se svega toga potpuno oslobodim.«
»Ali, tata, ti si ipak želio da se vratiš u staru kuću. I sam si mi to rekao.«
»Da, draga, jesam. Kratko vrijeme sam to doista želio. A bio sam lud. Ja starim, i moja je najveća želja na svijetu da imam mira i odmora. Da sam se vratio u ubožnicu, imao bih beskrajnih natezanja s biskupom, natezanja s kapelanom i natezanja s arhiđakonom. Tome ja sada nisam dorastao i stoga nisam nezadovoljan videći, da su me ostavili u mojoj maloj crkvici sv. Cuthberta. Umrijeti od gladi neću,« dodade on smijući se, »dok god imam tebe.«
»A hoćeš li, tata, doći i stanovati kod mene?« reče ona srdačno, uhvativši ga za obje ruke. »Ako učiniš to, ako mi to obećaš, priznat ću, da si bio u pravu.«
»Na svaki način ću večeras s tobom večerati.«
»Ne, nego ovdje sasvim stanovati. Otići iz one tijesne, ružne sobice u High Streetu.«
»Draga, to je vrlo lijepa sobica, a ti si doista jako neuljudna.«
»O, tata, nemoj se šaliti. To nije lijep stan za tebe. Kažeš da stariš, premda sam sigurna, da to nije istina.«
»Doista, draga?«
»Ne, tata, nisi star – ne ono, što se kaže star. Ali si sasvim dosta star da imaš pristojnu sobu, da se u njoj odmoriš. Znaš, kako je Mary i meni pusto. Znaš, da u velikoj prednjoj spavaonici nikada nitko ne spava. Doista nije lijepo od tebe, da ostaneš tamo sam, a toliko te ovdje želimo.«
»Hvala ti, Nelly, hvala ti, ali, draga...«
»Da si ti, tata, bio ovdje s nama, kao što ja zbilja mislim, da si morao, s obzirom na to, kako smo mi dvije ovdje osamljene, uopće ne bi bilo cijele te strašne pripovijesti s g. Slopeom.«
Međutim, g. Harding se nije dao nagovoriti, da se odrekne svoga jedinog pied à terre169 u High Streetu. Obećao je da će dolaziti i večerati sa svojom kćeri, da će biti kod nje i obilaziti je i učiniti sve, samo ne sasvim preseliti k njoj. Njegovi mu osjećaji nisu dopuštali, da kaže svojoj kćeri da će se, premda je odbila g. Slopea i spremala se odbiti g. Stanhopa, vjerojatno uskoro pojaviti kakav povoljniji prosac. I da će se, kad se pojavi takav novi prosac, prednja spavaonica možda češće upotrebljavati nego sada. Ali ta mu je misao bez sumnje prošla mozgom i potkrijepila ostale razloge, zbog kojih je odlučio i dalje zadržati tijesnu, ružnu sobicu u High Streetu.
Veče je prošlo mirno i udobno. Eleanora je uvijek bila sretnija sa svojim ocem nego bilo s kim drugim. Njemu možda nije bilo prirođeno obožavanje djece, ali je uvijek bio spreman žrtvovati se pa je stoga bio odličan treći u društvu sa svojom kćeri i Mary Bold u hvalospjevima čudesnom djetetu.
Uveče su zajedno svirali. Dijete su i opet stavili da spava na sofi. Uto služavka unese vrlo malo pisamce u krasnoj ružičastoj kuverti. Zamirisalo je svu sobu, dok je ležalo tamo na malom poslužavniku. Mary Bold i gđa. Bold su bile za glasovirom, a g. Harding je sjedio uz njih s cellom među koljenima, i tako su sve troje vidjeli otmjenost pisamca.
»Molim, gospođo, kočijaš Dra. Stanhopa kaže, da će pričekati odgovor,« reče služavka.
Eleanora se jako zarumenila uzevši pisamce u ruku. Taj rukopis nije nikada prije vidjela. Pisma Charlottina, koja je dobro poznavala, bila su drukčijeg stila i vrste. Obično je pisala na velikom pisaćem papiru. Svoja je pisma preklapala u obliku, a katkada i u veličini, trouglata šešira. Adresu bi napisala rastegnutim, muškim rukopisom, a obično bi dodala i kakvu packu ili mrlju, kao da joj je to neki osobiti potpis. Adresa je ovog pisma bila napisana krasnim ženskim rukopisom, a na nalijepljenom je pečatu bio utisnut znak pozlaćene krune. Iako je Eleanora nije nikada prije vidjela, naslućivala je, da dolazi od signore. Takva su pisamca izlazila u velikom broju iz svake kuće, u kojoj bi signora slučajno boravila, ali su rijetko bila adresirana gospođama. Kad je signorina sobarica rekla kočijašu, da odnese pismo gđi. Bold, on je otvoreno izrazio svoje mišljenje, da tu mora da je neka pogreška. Nato ga je signorina sobarica pljusnula. Da je g. Slope vidio, kako je kočijaš ponizno primio tu pljusku, mogao je naučiti korisnu pouku, i što se tiče filozofije, i religije.
Svečano obećajemo, da na ovim stranicama više nijedno pismo neće biti doneseno u potpunosti. Ovo pisamce je glasilo:
»Štovana gospođo Bold,
Smijem li od Vas zamoliti veliku uslugu, da me dođete posjetiti sutra? Izvolite reći, u koji sat će Vam najbolje odgovarati, ali ako je moguće, sasvim rano. Nije potrebno da Vam kažem, kako ne bih sebi dopustila tu slobodu, kad bih mogla doći do Vas.
Djelomično znam, što se neki dan dogodilo, i obećajem Vam, da nećete imati nikakve neugodnosti, ako dođete k meni. Moj brat odlazi sutra u London, a odanle ide u Italiju. Vjerojatno ćete se dosjetiti, da Vam ne bih ovako smetala, kad Vam ne bih imala nešto osobito važno reći. Molim Vas, stoga, da me ispričate, čak i ako ne udovoljite mojoj molbi. Ostajem,
Vaša odana,
M. Vesey Neroni.«

Četvrtak uveče.«
Njih su troje raspravljali o tom pismu kojih deset ili petnaest minuta, a onda su zaključili, da će Eleanora napisati jedan redak i javiti, da će narednoga jutra pohoditi signoru u dvanaest sati.

Četrdeset i peto poglavlje

STANHOPOVI KOD KUĆE


Moramo se sada vratiti Stanhopovima i vidjeti, što se kod njih dogodilo nakon njihova povratka iz Ullathorna.
Charlotta, koja se vratila sa svojom sestrom u prvoj vožnji kočijom, uznemirena je srca čekala, da kočija po drugi put stane pred njihovim vratima. Nije strčala niza stepenice, niti je stajala kraj prozora, niti je na bilo kakav vanjski način pokazala da očekuje neki izvanredan događaj. Ali, kad je čula točkove kočije, ustala je naćulivši uši i osluškujući, da će čuti Eleanorin korak na pločniku ili veseli Bertijev glas, kojim je moli, da uđe. Da je čula jedno ili drugo, osjetila bi, da je sve u redu, ali ništa od toga nije čula. Čula je samo spori korak svoga oca, čula je, kako se teško spustio iz kočije i polako prošao kroz predvorje, dok nije došao do svoje sobe u prizemlju. »Pošaljite mi gospođicu Stanhope,« rekao je sluzi.
»Sada nešto nije u redu,« reče Madeline, koja je ležala na svojoj sofi u stražnjem salonu.
»Sve ovisi o Bertiju,« odgovori Charlotta. »Znam, znam,« reče sluzi, koji je donio poruku. »Recite mome ocu, da ću odmah doći k njemu.«
»Bertijevo je udvaranje propalo,« reče Madeline. »Znala sam, da će se to dogoditi.«
»Onda je to samo njegova krivnja. Ona je bila sasvim pripravna, to znam sigurno,« reče Charlotta s onom vrstom mrzovolje, koja je obična, kad jedna žena govori o drugoj.
»Što ćeš mu sada reći?« Pod »mu« signora je mislila oca.
To ovisi o tome, u kakvu ću ga stanju naći. Bio je spreman platiti dvjesta funti da odbije njegove najnasrtljivije vjerovnike, da je upalila ta ženidba. Sada će Bertie umjesto toga morati uzeti taj novac i otići da potraži svoju sreću.«
»Gdje je sada?«
»Sam bog zna! Puši u jarku g. Thorna ili govori glupave komplimente kojoj od onih gospođica Chadwick. Njega se neće nikada ništa dojmiti. Ali on će biti bijesan, ako ne odem dolje.«
»Ne, nikada ništa. Ali, Charlotta, nemoj dugo ostati, jer bih htjela čaj.«
I tako je Charlotta sišla k svome ocu. Na čelu je starčevu bio vrlo taman oblak, tamniji nego što se njegova kći sjećala, da ga je ikada prije vidjela. Sjedio je u svom naslonjaču, ne udobno kraj kamina, nego u sredini sobe, čekajući, da ona dođe i da ga sasluša.
»Što je s tvojim bratom?« upita on, čim su se zatvorila vrata.
»Ja bih to morala upitati tebe,« reče Charlotta. »Ostavila sam vas obojicu u Ullathornu, kad sam odanle otišla. Što ste učinili s gđom. Bold?«
»Gđom. Bold? Glupost. Žena je otišla kući, kako je i trebalo, da učini. A ja se od srca veselim, da nije pala žrtvom takvom bešćutnom propalici.«
»O, tata!«
»Da, bešćutnom propalici! Reci mi sada, gdje je on, i što će sada učiniti. Dopustio sam da igram ulogu budale između tebe i njega. Doista krasno! Ženidba! Tko bi se na svijetu, tko ima novaca, povjerenja ili ugleda, udao za nj?«
»Nema smisla, tata, da mene psuješ. Učinila sam sve, što sam mogla za njega i za tebe.«
»A Madeline je gotovo isto tako nevaljala,« reče prebendar, koji se doista jako, jako razljutio.
»O, po mom mišljenju smo svi nevaljali,« odgovori Charlotta.
Starac ispusti silan, lavlji uzdah. Ako su svi nevaljali, tko ih je stvorio takvima? Ako su bez principa, sebični, nedostojni, koga treba kriviti zbog odgoja, što je proizveo tako koban učinak?
»Znam, da ćete me vi svi skupa uništiti,« reče on.
»Ali, tata, kakva je to besmislica. U ovom času ne trošiš više nego što zarađuješ, a ako ima kakvih novih dugova, ja o njima ništa ne znam. Sigurna sam, da ih ne bi smjelo biti, jer živimo ovdje jako dosadnim životom.«
»Jesu li plaćeni oni Madelinini računi?«
»Ne, nisu. Tko će ih platiti?«
»Neka ih plati njen muž.«
»Njen muž. Bi li ti želio, da joj ja to kažem? Želiš li je protjerati iz svoje kuće?«
»Želim, da bi znala, kako se mora ponašati.«
»Zašto? Što je, zaboga, učinila? Jadna Madeline! Danas je tek drugi put izišla otkad smo došli u taj odvratni grad.«
On je nato sjedio časak šuteći i razmišljajući, u kojem obliku da iznese svoju odluku. »Dakle, tata,« reče Charlotta, »hoću li ostati ovdje, ili bih otišla gore, da dam mami čaj?«
»Tvoj se brat tebi povjerava. Reci mi, što će on učiniti?«
»Ništa, koliko je meni poznato.«
»Ništa – ništa! Ništa nego jesti i piti i trošiti od moga novca i posljednji šiling, do kojega može doći. Charlotta, ja sam stvorio odluku. On u ovoj kući više neće jesti i piti.«
»Vrlo dobro. Prema tome, mislim, da se mora vratiti u Italiju.«
»Može ići, kamo mu drago.«
»To je, tata, lako reći. Ali, što to znači? Ne možeš ga pustiti...«
»To znači,« reče doktor, govoreći glasnije nego što je bio njegov običaj, a srdžba mu je sijevala iz očiju, »da ga, sigurno kao što je bog na nebu, neću više podržavati u njegovu besposličenju.«
»O, bog na nebu!« reče Charlotta. »Nema smisla o tome govoriti. Ti mu moraš biti bog na zemlji, a pitanje je, kako ćeš to moći. Ne možeš ga izbaciti iz kuće bez ijednog pennyja, da okolo prosjači po ulicama.«
»Može prosjačiti, gdje god hoće.«
»Mora se vratiti u Carraru. To mu je najjeftinije mjesto za život, i tamo mu nitko neće dati na vjeru više od dvadeset ili trideset škuda. Ali mu moraš dati sredstva, da ode.«
»Što mu...«
»O, tata, nemoj kleti. Znaš, da to ne smiješ. Bio si spreman platiti za nj dvije stotine funti, ako se ostvari ta ženidba. S polovicom toga može poći u Carraru.«
»Što? Da mu dam stotinu funti?«
»Ti znaš, tata, da smo mi svi neupućeni,« reče ona, smatrajući za korisno, da promijeni razgovor. »Što mi znamo? Možda je on već u ovom času zaručen za gđu. Bold.«
»Koješta,« reče otac, koji je vidio, kako je gđa. Bold ušla u kočiju, a njegov je sin ostao po strani, a da joj nije ponudio ni ruku.
»E, onda mora u Carraru,« reče Charlotta.
Upravo u tom času se čula brava na ulaznim vratima, i Charlottino oštro uho razabra mačji korak svoga brata u predvorju. Nije rekla ništa, jer je osjećala, da je zasada bolje, da Bertie ne dolazi ocu na oči. Ali Dr. Stanhope je također čuo zvuk brave.
»Tko je to?« upita. Charlotta ne odgovori, i on ponovo upita: »Tko je to ovaj čas ušao? Otvori vrata. Tko je to?«
»Mislim, da je Bertie.«
»Reci mu, da dođe ovamo,« reče otac. Ali Bertie, koji je bio blizu vrata i čuo poziv, nije tražio, da ga ponovo pozovu, već je savršeno bezbrižno i veselo ušetao u sobu. Baš ta je osobita insouciance170 ljutila Dra. Stanhopa, čak i više nego sinova rasipnost.
»Dakle, gospodine?« reče otac.
»A kako ste vi, gospodine, došli kući sa svojom lijepom pratilicom?« upita Bertie. »Ona valjda nije gore, Charlotta?«
»Bertie,« reče Charlotta, »tata nije raspoložen za šalu. Jako se ljuti na te.«
»Ljuti!« reče Bertie, podigavši obrve, kao da nije nikada dao svome roditelju povoda ni za jedan časak neprijatnosti.
»Izvolite sjesti,« reče Dr. Stanhope vrlo ozbiljno, ali ne jako glasno. »A i tebe ću, Charlotta, zamoliti, da sjedneš. Tvoja majka može nekoliko minuta pričekati na čaj.«
Charlotta sjedne na stolicu sasvim uz vrata, i to nekako tvrdoglavo, kao da bi htjela reći: »Dobro, ja sam tu. Nećeš moći reći, da ne radim, što mi se kaže, ali me možeš ubiti, a neću popustiti. I ona je odlučila, da neće popustiti. I ona se ljutila na Bertija, ali nije zbog toga bila ništa manje spremna braniti ga pred njegovim ocem. I Bertie je sjeo. Privukao je stolac uz stol knjižnice, na koji se nalaktio, a onda je, naslonivši lice udobno na jednu ruku, počeo drugom crtati sličice na komadu papira. Prije nego što je ta scena dovršena, izradio je divne likove gospođice Thorne, gđe. Proudie i Lady de Courcy, a onda je započeo obiteljsku grupu, koja je trebala obuhvatiti sve Lookaloftove.
»Bi li imao što protiv toga,« reče njegov otac, »da mi objasniš, koje su tvoje sadašnje namjere? Na koji način kaniš živjeti?«
»Učinit ću sve, što mi predložiš,« odvrati Bertie.
»Ne, ja više ništa neću predlagati. Moje je vrijeme predlaganja prošlo. Imam samo jedan nalog da ti dam, a to je, da odeš iz moje kuće.«
»Večeras?« upita Bertie, a jednostavnost glasa, kojim je to upitao, oduzela je doktoru potrebnu dostojanstvenost odgovora.
»Tata ne misli baš večeras,« reče Charlotta, barem ja mislim tako.«
»Možda sutra,« natuknu Bertie.
»Da, sutra,« reče doktor. »Otići ćeš odavle sutra.«
»Vrlo dobro. Hoće li vlak u četiri i po popodne biti dosta rano?« i Bertie, pitajući to, stavi završnu crtu na cipele gospođice Thorne s visokim petama.
»Možeš ići kako hoćeš, kad hoćeš i kamo hoćeš, samo da odeš iz kuće sutra. Ti si me osramotio. Osramotio si i sebe, i mene i svoje sestre.«
»Drago mi je, da barem nisam osramotio svoju majku,« reče Bertie.
Charlotta je jedva sačuvala svoj mir, a doktorovo je čelo postalo tmurnije nego ikada. Bertie je dovršavao svoj chef d’oeuvre171 ocrtavajući nos i usta gđe. Proudie.
»Ti si bešćutna propalica. Bešćutna, nezahvalna, beskorisna propalica. Ja sam s tobom svršio. Sin si mi – tu se ne da ništa učiniti, ali za me više nećeš biti moje dijete, kao što ni ja neću biti tvoj otac.«
»O, tata, tata. Ne smiješ, ne smiješ tako govoriti,« reče Charlotta.
»Govorit ću tako i kažem tako,« reče otac ustavši sa stolca. »A sada, gospodine, izvolite otići.«
»Čekaj, čekaj,« reče Charlotta. »Bertie, zašto ne govoriš? Zašto ne digneš glavu i ne progovoriš? Tata je samo zbog tvoga držanja tako srdit.«
»On je potpuno ravnodušan prema svakoj pristojnosti, prema svakoj ispravnosti,« reče doktor, a onda viknu: »Odlazi odavle. Čuješ li, što ti kažem?«
»Tata, tata, neću dopustiti, da se tako rastanete. Znam, da će ti biti žao.« A onda dodade, ustavši i šapćući mu u uho: »Je li on sam kriv tome? Promisli. Sami smo prostrli svoj krevet i moramo na njemu ležati, kakav je, da je. Nema smisla da se među sobom svađamo,« i dok je ona dovršila svoje šaptanje, Bertie je dovršio stražnju stranu grofičine krinoline, a to je načinio tako dobro, da se doista činilo, kao da se njiše amo tamo na papiru u svom običajnom postranom gibanju.
»Moj se otac sada ljuti,« reče Bertie, podigavši načas pogled sa svoga crteža, »jer se neću oženiti gđom. Bold. Što ja tu mogu reći. Istina je, da se njome neću oženiti. U prvom redu...«
»To nije istina,« reče Dr. Stanhope, »ali ja se neću s tobom svađati.«
»Upravo ovaj čas si se ljutio, što neću da govorim,« reče Bertie, crtajući dalje mladog Lookalofta.
»Pusti to crtanje,« reče Charlotta, prišavši k njemu i uzevši papir ispod njegove ruke. Ona je, međutim, te karikature sačuvala i kasnije ih je pokazivala prijateljima Thornovih, Proudijevih i De Courcyjevih. Bertie, kome su oduzeli zanimanje, zavali se u stolac čekajući dalje odredbe.
»Mislim, da će doista biti najbolje za Bertija, da odmah odavle otiđe, možda sutra,« reče Charlotta, »ali, tala, daj da zajedno izradimo plan.«
»Ako sutra ode odavle, dat ću mu deset funti, a banka u Carrari će mu isplaćivati pet funti mjesečno, dok god ostane stalno u tom mjestu.«
»No, to neće biti dugo,« reče Bertie, »jer ću otprilike za tri mjeseca umrijeti od gladi.«
»Mora imati mramora za rad,« reče Charlotta.
»Imam ga dosta tamo u studiju za tri mjeseca,« reče Bertie. »U tako ograničenu vremenu nema smisla pokušati ikakvo veliko djelo, osim ako ne budem izrađivao svoj nadgrobni kamen.«
Ipak su na koncu došli do sporazuma, koji je bio malo širokogrudniji nego onaj, što je bio u početku predložen, i doktor je pristao, da se rukuje sa svojim sinom i da mu kaže laku noć. Dr. Stanhope nije htio ići gore na čaj, nego je rekao svojoj kćeri, da mu ga donese u radnu sobu.
Ali Bertie je otišao gore i proveo ugodno veče. Dovršio je Lookaloftove na veliko zadovoljstvo svojih sestara, iako način, kako je nacrtao njihove izrezane haljine, nije bio osobito profinjen.
Videći, kako se stvari razvijaju, on je konačno priznao da baš nije bio jako nasilan u svom snubljenju udovice.
»Ja, zapravo, mislim, da je uopće nisi zaprosio,« reče Charlotta.
»O, ona je već shvatila, da me može imati, ako želi,« reče on.
»A nije željela?« upita signora.
»Ti si me najsramotnije izdao,« reče Charlotta. »Sigurno si joj i rekao sve o mom planu.«
»Pa, to ti je došlo nekako samo po sebi. Barem većim dijelom.«
»Gotovo je s našom vezom,« reče Charlotta. »Ali nije jako važno. Nadam se, da ćemo se uskoro vratiti u Como.«
»Ja to jedva čekam,« reče signora. »Smuči mi se, kad vidim crne kapute. Ako onaj g. Slope dođe opet ovamo, natjerat će me u smrt.«
»Po mom mišljenju ti si njega upropastila,« reče Charlotta.
»A što se tiče moga drugog crnomantijaša udvarača, njega ću pokloniti jednoj drugoj gospođi s najneobičnijom nesebičnošću.«
Narednog se dana, vjeran svome obećanju, Bertie spakovao i otputovao vlakom u četiri i po popodne, s dvadeset funti u džepu, a cilj su mu bili carrarski kamenolomi. I tako je nestao s naše pozornice.
Dan nakon Bertijeva odlaska gospođa je Bold, također vjerna svome obećanju, u dvanaest sati pokucala na vrata Dra. Stanhopea, drhćuće ruke i nemirna srca. Odmah su je odveli u stražnji salon. Dvokrilna su vrata bila zatvorena, pa Eleanora, pohodivši signoru, nije morala doći u doticaj s onima u prednjoj sobi. Idući uza stube nije srela nikoga od obitelji, i tako joj je bilo ušteđeno mnogo neugodnosti, kojih se bojala.
»To je vrlo lijepo od vas, gospođo Bold. Vrlo lijepo, nakon onoga, što se dogodilo,« reče dama na sofi s najslađim smiješkom.
»Vi ste mi pisali takvim tonom, da nisam mogla, a da ne dođem.«
»Jesam, jesam. Htjela sam vas prisiliti, da dođete.«
»Dakle, signora, ja sam ovdje.«
»Kako ste hladni prema meni. Ali mislim da se moram s tim pomiriti. Znam, mislite, kako imate razloga biti nezadovoljni sa svima nama. Jadni Bertie! Kad biste znali sve, ne biste se ljutili na nj.«
»Ne ljutim se na vašeg brata – ni najmanje. Ali nadam se, da niste poslali po me, da razgovaramo o njemu.«
»Ako se ljutite na Charlottu, to je još gore, jer u cijelom Barchesteru nemate iskrenije prijateljice. Ali nisam poslala po vas, da o tome razgovaramo – molim vas, privucite bliže svoj stolac, gospođo Bold, tako da vas vidim. Neprirodno mi je gledati vas daleko od mene.«
Eleanora učini, kako joj je rečeno, i privuče svoj stolac sasvim do sole.
»A sada ću vam, gospođo Bold, reći nešto, što ćete možda smatrati za netaktično, ali ja ipak znam da činim pravo.«
Gđa. Bold na to ne reče ništa, ali je osjetila želju, da se strese u svom naslonjaču. Znala je, da signora nije osobito osjetljiva, i da bi se ono, što se njoj čini netaktičnim, moglo gđi.. Bold činiti potpuno nepristojnim.
»Mislim, da poznate g. Arabina.«
Gđa. Bold bi dala sve na svijetu, da se ne zacrveni, ali nije mogla zapovijedati svojoj krvi. Zacrvenjela se sve do čela, a signora, koja joj je dala mjesto u osobitom osvjetljenju, da bi je mogla promatrati, vidje, da se zacrvenjela.
»Da – poznam ga. Zapravo površno. On je dobar prijatelj Dra. Grantlyja, a Dr. Grantly je moj svak.
»E, dakle. Ako poznate g. Arabina, sigurna sam, da vam se mora sviđati. Znam, da vam se jako sviđa. Svatko, tko ga pozna, mora ga voljeti.«
Gđa. Bold je osjećala, da joj je potpuno nemoguće na to išta odgovoriti. Krv joj je strujala tijelom, a da nije znala kako ni zašto. Osjećala je kao da se njiše u svom stolcu, a znala je ne samo da je crvena u licu, nego i da se gotovo guši od vrućine. Pa ipak, ostala je mirno sjediti i nije rekla ništa.
»Kako ste ukočeni prema meni, gospođo Bold,« reče signora, »a ja u isto vrijeme činim vama sve, što žena može učiniti da pomogne drugoj.«
Udovici nekako pade na pamet, da je možda signorino prijateljstvo iskreno, i da joj, na svaki način, neće naškoditi; a pala joj je na pamet i druga misao, koja je samo zatinjala – da je g. Arabin predragocjen, a da bi ga izgubila. Prezirala je signoru, ali, ne bi li se mogla poniziti da konačno iznese pobjedu? Samo malenkost da se ponizi!
»Ne želim biti ukočena,« reče ona, »ali vaša su pitanja tako čudna.«
»No, onda ću vas upitati još jedno čudno pitanje,« reče Madeline Neroni, podigavši se na laktu i okrenuvši lice ravno prema svojoj subesjednici. »Da li ga volite, da li ga volite svim svojim srcem i dušom, sa svom ljubavlju, što je možete osjetiti u svojim grudima? Jer vam mogu reći, da vas on voli, obožava, misli o vama i ni o čemu drugom, da sada, pokušavajući sastaviti propovijed za narednu nedjelju, misli na vas. Što bih ja sve dala, kad bih bila tako voljena od takva čovjeka, to jest, kad bih bila prikladna, da me koji muškarac voli!«
Gđa. Bold je ustala i stajala bez riječi pred ženom, koja joj je sada upravljala tako strastvene riječi. Kad je signora to rekla o sebi, udovičino se srce smekša, i ona stavi svoju ruku na ruku signore, što je bila na stolu, kao da je hoće pogladiti. Signora je uhvati i stade dalje govoriti.
»Ovo, što vam kažem, prava je pravcata istina, a vi treba da to iskoristite, kako je najbolje za vašu sreću. Ali me ne smijete izdati. On o tome ne zna ništa. On ni ne sluti, da ga poznam u dno duše. U tim je stvarima bezazlen kao dijete. Rekao mi je svoju tajnu na tisuću raznih načina, jer se ne zna pretvarati, ali on ni ne sluti, da mi je sve to rekao.
Sada znate, i ja vam savjetujem, da se okoristite time.«
Eleanora uzvrati stisak signorine ruke slabaškim, neznatnim stiskom.
»I zapamtite,« nastavi signora, »on nije poput drugih ljudi. Ne smijete od njega očekivati, da će doći k vama sa zavjetima i zakletvama i dražesnim darovima, da će klečati pred vama i ljubiti vam vrpce na cipelama. Ako to želite, ima ih mnogo, koji će to učiniti, ali on neće biti jedan od tih.« Eleanorine grudi se umalo ne raskinuše od uzdaha, ali Madeline, ne osvrćući se na nju, nastavi: »Kod njega će »da« značiti »da«, a »ne« će biti »ne«. Pa makar mu zbog toga srce puklo, žena, koja ga odbije jedamput, odbit će ga zauvijek. Zapamtite to. A sada, gospođo Bold, neću vas zadržavati, jer ste uzrujani. Djelomično nagađam, kako ćete iskoristiti ovo, što sam vam rekla. Ako ikada budete sretna žena u domu toga čovjeka, mi ćemo biti daleko odavle, ali ću očekivati da ćete mi napisati jedan redak i reći mi, da ste oprostili grijehe naše obitelji.«
Eleanora nečujno prošapta da hoće, a onda se, bez ijedne riječi, išulja iz sobe, siđe niza stepenice, sama otvori prednja vrata, a da je nitko nije čuo ni vidio, i nađe se u vrtu.
Bilo bi teško analizirati Eleanorine osjećaje, dok se vraćala kući. Bila je gotovo zapanjena od svega, što je čula. Boljelo ju je, da joj osoba njoj gotovo strana ovako pretražuje i odgoneta srce, žena, koju nikada nije voljela niti bi je mogla voljeti. Vrijeđalo ju je, da čovjek, za koga je sama sebi priznavala da ga voli, sakriva svoju ljubav od nje i otkriva je pred drugim. Bilo je mnogo toga, što je ozlojeđivalo njen ponosni duh. Pa ipak, ispod svega toga bio je skriven sloj veselja, koji ju je čudesno pridizao. Pitala se, bi li mogla ne vjerovati ono, što joj je rekla gospođa Neroni, ali je vidjela, da ne može. To je istina, mora biti istina. Nije mogla, nije htjela sumnjati u to, i nije ni sumnjala.
U jednoj je točki potpuno odlučila držati se savjeta, što joj ga je dala signora. Ako bi se g. Arabinu ikada svidjelo postaviti joj pitanje, kao što je ono, što ga je natuknula signora, njeno »da« će biti »da«. Neće li svoj njenoj nevolji biti kraj, bude li mogla razgovarati s njim otvoreno, naslonivši glavu na njegovo rame?

Četrdeset i šesto poglavlje

OPROŠTAJNI RAZGOVOR G. SLOPEA SA SIGNOROM


Narednog je dana signora bila u svom svome sjaju. Imala je na sebi svoju najvedriju prijepodnevnu haljinu, a oko njenog su se ležaja sjatili kao na pravo prijepodnevno primanje. Bilo je prekrasno bistro popodne u listopadu. Sva su gospoda iz susjedstva došla u Barchester, a oni, koji su imali pristup u kuću Dra. Stanhopa, bili su u signorinu stražnjem salonu. Charlotta i gđa. Stanhope bile su u prednjoj sobi, pa su oni kavaliri, koji u tom času nisu mogli doći blizu središta privlačljivosti, morali trošiti svoju duhovitost na majku i sestru.
Prvi, koji je došao, i posljednji, što je otišao, bio je g. Arabin. To je bio drugi posjet, što ga je učinio signori Neroni, otkad se s njom sreo u Ullathornu. Došao je, a da ni sam nije znao zašto, da razgovara, a da ni sam ne zna o čemu. Ali, zapravo, osjećaji, što su ga sada uznemirivali, bili su mu novi i nije ih znao protumačiti. Moglo bi se učiniti čudnim, da on tu oblijeta oko signore Neroni, jer je zaljubljen u gđu. Bold. Ali to je ipak bila činjenica. I premda nije znao, zašto to radi, gospođa je Neroni to vrlo dobro razumjela.
Bila je prema njemu nježna i ljubezna i sokolila ga, da još ostane. Stoga je ostao. Čim ju je došao pozdraviti, stisnula mu je ruku; zadržala ga je kraj sebe i šaptala mu kojekakve trice. A njene oči! Blistave i jasne, sad radosno, sad tužne, a uvijek jednako neodoljive! Koji bi se muškarac toplih osjećaja, nezamrznute krvi i sa srcem, što ga ne štiti trostruki čelik iskustva, mogao othrvati tima očima? Istina, ta mu dama nije namjeravala zadati smrtnu ranu. Prohtjelo joj se udahnuti samo malo tamjana prije nego preda kadionicu drugoj. Drugo je pitanje, bi li gđa. Bold svojevoljno pristala, da joj da i to malo.
A onda je došao g. Slope. Sav je svijet već znao, da je g. Slope kandidat za čast dekana, i da se općenito smatra, da ima najviše izgleda. Stoga je g. Slope hodao prilično samosvijesno po zemlji. Držao se svečano, onako, kako bi to pristajalo dekanu, s ostalim je svećenicima vrlo malo razgovarao, a biskupa je izbjegavao, koliko je god mogao. Kako li su se mršavi mali prebendar, zdepasti kancelar, svi niži članovi kaptola i korski vikari, da, i svi članovi kora, kako li su se svi oni uplašili, tresli i okolo hodali oduljenih lica, kad su pročitali ili čuli za onaj članak u Jupiteru. Sada će doći dani, kad više ništa neće koristiti, da se nečistom duhu zabrani pristup na katedralsku propovjedaonicu. Ta će propovjedaonica zapravo biti samo njegova. Zborovođe, vikari i članovi kora mogu svoje gusle o klin objesiti. Ichabode! Ichabode!172 Slava njihove kuće odlazi od njih.
G. Slope, koliko god je bio velik u svojoj embrio veličini, ipak je došao da pohodi signoru. Nije, zapravo, mogao da se drži po strani. Sanjao je o onoj mekoj ruci, što ju je tako često poljubio, o onom carskom čelu, koga su se jednom njegove usne dotaknule, a onda je sanjario i o drugim ljepotama.
A tamo je bio i g. Thorne. Bio je to prvi posjet, što ga je ikada učinio signori, a nije ga učinio bez potrebnih priprema. G. Thorne je bio gospodin, koji je obično bio vrlo pedantan u odijevanju i sklon, da na nenametljiv način postigne svojom osobom što je moguće više. Sijede su se kose iz njegovih zalisaka uklanjale možda jedamput mjesečno, a one na glavi ublaživao je mješavinom, koju nećemo nazvati bojom. Krojač mu je stanovao u ulici sv. Jakova, a postolar na uglu te ulice i Piccadillyja. Vrlo je bio izbirljiv u pogledu rukavica, a pranje i glačanje njegovih košulja bila je stvar, koja se u ullathornskoj praonici nije uzimala olako. Kod ove je prilike dobrano nadmašio svoje običajne napore i izazvao mali nemir kod svoje sestre, koja još dotada nije bila srdačno prihvatila prijedlog, da bi signora došla na dulji boravak u Ullathorne.
Bilo je tamo i drugih – mladića iz grada, koji nisu imali mnogo posla, i koji su, zbog draži te dame, zanemarili i ono malo posla, što su ga imali. Ali svi su se povukli pred g. Thornom, koji je bio u neku ruku veliki gospodin, kao što je to uvijek seoski vlastelin u pokrajinskom gradu.
»O, gospodine Thorne, to je tako lijepo od vas!« reče signora. »Obećali ste doći, ali vas zapravo nisam očekivala. Mislila sam, da vi seoski plemići nikada ne držite svoja obećanja.«
»O, da, katkada,« reče g. Thorne, držeći se prilično bojažljivo i klanjajući se malo previše u stilu prošlog stoljeća.
»Vi varate samo svoje izb... izb... izb, no, kako zovete ljude, što vas nose okolo u stolcu i nabacuju se na vas jajima i jabukama, kad vas izaberu za člana parlamenta?«.
»Katkada varaju i jedan drugoga, signora,« reče g. Slope nakesivši se nekako dekanski. »Seoski plemići katkada varaju jedan drugoga, zar ne, g. Thorne?«
G. Thorne ga pogleda pogledom, koji ga je načas potpuno razdekanio, ali g. Slope se uskoro sjeti svojih velikih nada pa se brzo oporavi, i svoje dostojanstvo, do kojega će vjerojatno doći, poprati smijehom na račun g. Thorna.
»Na svaki način, nikada ne prevarim damu,« reče g. Thorne, »pogotovu kad je ugađanje mojim vlastitim željama tako jak povod, da održim riječ, kao što je to sada.«
G. Thorne je nastavio, tako još neko vrijeme s pretpotopnim kreveljenjem i laskanjima, što ih je pokupio od Sir Charlesa Grandisona,173 a signora bi se kod svake njegove grimase i kod svakog njegova naklona nasmiješila malim smiješkom i naklonila malim naklonom. Međutim, g. Thorna je ostavila stajati do nogu ležaja, jer je novi dekan sjedio na počasnom mjestu kraj stola. Za to je vrijeme g. Arabin stajao okrenut leđima kaminu, poduhvativši rukama repove svoga kaputa. Zurio je u nju širom otvorenih očiju – ne sasvim uzalud, jer bi od vremena do vremena dopro do njega po koji pogled, blistav kao meteor s neba.
»O, gospodine Thorne, vi ste mi obećali da ćete dopustiti, da vam predstavim svoju djevojčicu. Imate li jedan časak vremena? Hoćete li se sada upoznati s njom?«
G. Thorne je uvjeri da se može upoznati s mladom damom, i da bi mu to bio najveći užitak u životu. »Gospodine Slope, smijem li vas zamoliti, da pozvonite?« reče ona. A kad je g. Slope ustao, ona pogleda u g. Thorna i pokaže mu na stolac. Međutim, g. Thorne je bio mnogo prespor, a da bi je shvatio, i g. Slope bi bio ponovo sjeo, da mu signora, koja ne bi nikada pristala da nešto ne provede po svojoj volji, nije prilično kratko zabranila, da sjedne.
»O, gospodine Slope, moram vas zamoliti, da pustite g. Thorna, da ovdje sjedne na čas dva. Uvjerena sam, da ćete mi oprostiti. Ovoga tjedna smijemo prema vama biti malo slobodniji, jer, znate, narednog tjedna, kad se preselite u dekanat, svi ćemo vas se bojati.«
G. Slope, s izrazom potpune ravnodušnosti, ustade i, otišavši u drugu sobu, živo se stade zanimati za vuneno pletivo gđe. Stanhope.
A onda su doveli dijete, djevojčicu od kojih osam godina, sličnu svojoj majci, samo što su joj goleme oči bile crne, a kosa kao ugljen. Imala je i vrlo tamnu put, koja je podsjećala na njeno strano porijeklo. Bila je odjevena u inozemnu i vrlo neobičnu haljinu. Na golim je ručicama imala narukvice, oko glave crvenu mrežicu isprepletenu zlatom, a na nogama grimizne cipelice s visokim petama. Haljina joj je bila sva nabrana i stršala je od nje, kao da se htjelo, da bude položena vodoravno od njenih sićušnih bokova. Nije ni približno pokrivala njena koljena, ali to su ublaživale široke gaćice, koje kao da su bile čitave načinjene od čipaka, a na nogama je imala ružičaste svilene čarape. Eto tako je bio obično odjeven posljednji Neronov potomak u sate, kad bi dolazili gosti.
»Julija, ljubavi moja,« reče majka – Julija je bilo uvijek omiljelo ime kod dama te porodice. »Julija, ljubavi moja, dođi ovamo. Pripovijedala sam ti o krasnoj zabavi, na koju je išla tvoja jadna mama. Ovo je g. Thorne. Hoćeš li ga, draga, poljubiti?«
Julija namjesti lice na poljubac, kao što je to radila sa svima gostima svoje majke. I tada g. Thorne ustanovi, da je nju, a što je bilo još mnogo strašnije, i svu njenu finu odjeću, uhvatio u svoje ruke. Čipke i uškrobljeno platno stade se gužvati na njegovu prsluku i hlačama, mašni su mu se crni uvojci objesili po licu, a kopča jedne narukvice ogrebla ga je po uhu. Uopće nije znao, kako da drži tako veličanstvenu damu, niti, što da učini s njom, kad je bude držao. Međutim, on je u drugim prilikama morao maziti svoje nećakinje i nećake, pa se sada dao na taj posao onako, kako je to naučio.
»Didl, didl, didl, didl,« reče on, stavivši dijete na jedno koljeno i dižući ga i spuštajući kao da nogom okreće točak brusača noževa.
»Mama, mama,« reče Julija srdito, »neću da me didldidla. »Pustite me, vi zločesti stari čovječe!«
Jadni gospodin Thorne mirno stavi dijete na zemlju i povuče svoj stolac natrag. G. Slope, koji se vratio k polarnoj zvijezdi, što ga je privlačila, glasno se nasmija. G. Arabin se trgnu i zatvori oči; a signora se pravila kao da ne čuje svoju kćer.
»Hajde, milo, tetki Charlotti,« reče mama, »i upitaj je, da li je već vrijeme, da ideš na šetnju.«
Ali mala je gospođica Julija, iako baš nije bila oduševljena načinom, kako ju je zabavljao g. Thorne, bila navikla, da se gospoda njome igraju, pa joj se nije sviđala misao, da je tako brzo šalju njenoj tetki.
»Julija, zlato, idi, kad ti kažem.« Ali Julija se još naškubljenih usana zadržavala u sobi. »Charlotta, dođi molim te, i odvedi je,« reče signora. »Ona mora na šetnju, a sada se tako brzo smračuje.« I tako se svršio toliko spominjani sastanak između g. Thorna i posljednjeg odvjetka porodice Nerona.
G. Thorne se prije oporavio od djetetove zlovolje nego od smijeha g. Slopea. Mogao se pomiriti s tim, da ga dijete nazove starim čovjekom, ali mu se nije sviđalo, da mu se ismijava biskupov kapelan, pa makar taj kapelan morao postati dekanom. Nije ništa rekao, ali je vrlo jasno pokazao, da se ljuti.
Signora je bila vrlo spremna, da ga osveti. »Gospodine Slope,« reče ona, »čujem, da na sve strane doživljavate trijumfe.«
»Kako to?« upita on, smijući se. Nije mu bilo mrsko, da se s njime govori o dekanskoj časti, iako je, naravno, odlučno poricao ta govorkanja.
»Pobjeđujete i u ljubavi i u ratu.« Nato izgled g. Slopea nije bio onako zadovoljan kao prije.
»Gospodine Arabine,« nastavi signora, »zar ne mislite, da je g. Slope vrlo sretan čovjek?«
»Ne više nego što to zaslužuje, siguran sam,« reče g. Arabin.
»Pomislite samo, gospodine Thorne, postat će naš novi dekan. To, naravno, svi znamo.«
»Zapravo, signora,« reče g. Slope, »svi mi o tome ne znamo ništa. Uvjeravam vas, da ja...«
»Sigurno će biti naš novi dekan – o tome nema nikakve sumnje, gospodine Thorne.«
»Hm!« reče g. Thorne.
»I nadvisit će stare ljude, kao što su moj otac i arhiđakon Grantly...«
»Oh – oh!« reče g. Slope.
»Arhiđakon ne bi prihvatio taj položaj,« reče g. Arabin, a na to se g. Slope odurno nasmiješi i reče, koliko se to moglo razabrati iz njegova pogleda, da je to za nj kiselo grožđe.
»Sve će nas on nadvisiti,« nastavi signora, »jer ja se, naravno, smatram za člana kaptola.«
»Ako ikada budem dekan,« reče g. Slope, »to jest, ako bih to ikada postao, ponosio bih se takvom članicom kaptola.«
»O, gospodine Slope, prestanite. Nisam još gotova. Ima jedna druga članica kaptola, kojom ćete se moći ponositi. G. Slope će ne samo dobiti dekanat, nego i ženu, koju će staviti u nj.«
G. Slope se opet zbuni.
»I to ženu s velikim bogatstvom. Gdje ima dima, tamo je i vatre, zar ne, gospodine Thorne?«
»Tako je,« reče g. Thorne, koji baš nije volio razgovarati o g. Slopeu i njegovim poslovima.
»Kad će to biti, gospodine Slope?«
»Kad će biti što?« upita ovaj.
»O, svi mi znamo, kad ćete postati dekan. To će biti gotovo u tjedan dana. Sigurna sam, da je već naručen novi šešir. Ali kad će biti vjenčanje?«
»Mislite li moje ili g. Arabina?« reče on, pokušavajući biti šaljiv.
»Pa, u tom sam času mislila na vaše, iako će možda vjenčanje g. Arabina biti prije. Ali o njemu ništa ne znamo. On je za svakoga od nas previše zatvoren, dok je kod vas sve otvoreno i pošteno, a to, gospodine Arabine, dopustite mi, da vam kažem, mnogo više volim. I u najvećoj brzini svatko može vidjeti, da je g. Slope onaj, kome se daje prednost. Dakle, gospodine Slope, da čujemo, kad će udovica postati supruga dekana?«
Ovo je zabadanje bilo osobito bolno g. Arabinu, a ipak se nije mogao otkinuti i otići. Vjerovao je, i dalje je vjerovao onom vjerom, što je stvara strah pred nečim, da će gđa. Bold vjerojatno postati žena g. Slopea. O malom doživljaju g. Slopea u vrtu on nije ništa znao. Koliko je on znao, g. Slope je mogao doživjeti nešto sasvim drukčije. Mogao se baciti na koljena pred udovicu, biti uslišan, i onda se vratiti u grad kao veseli, uspješni prosac. Signorine su šale bile vrlo gorke g. Slopeu, ali su bile isto tako gorke i g. Arabinu. Stajao je i dalje naslonivši se na kamin s rukama u džepovima.
»Hajde, hajde, gospodine Slope, nemojte biti stidljivi,« nastavi signora. »Svi znamo, da ste neki dan u Ullathornu zaprosili tu damu. Recite nam, kojim je riječima prihvatila vašu ponudu. Je li jednostavno rekla »da«, ili je rekla dvaput »ne«, a dvije negacije daju afirmaciju? Ili je šutnjom dala znak pristanka? Ili vam je odgovorila u onom duhu, koji tako dobro pristaje udovici, i otvoreno vam rekla: »Riječi mi, gospodine, učinit ćete me gospođom Slope, čim to blagoizvolite učiniti?«
Gospodin se Slope rijetko kada u životu osjećao tako neugodno. Tu je sjedio g. Thorne i tiho se smijuljio. Tu je stajao njegov stari takmac, g. Arabin, i zurio u nj širom otvorenih očiju. Tamo, blizu vrata između jedne i druge sobe, skupila se mala grupa ljudi, uključivši gospođicu Stanhope i velečasnu gospodu Graya i Greena, i svi su oni slušali njegovo osramoćenje. Znao je, da ovisi samo o njegovoj domišljatosti, da li će mu poći za rukom šalu prebaciti natrag na signoru. Znao je, da to, ako ikako bude mogao, mora učiniti, ali nije mogao izreći ni jedne riječi. »Savjest je onu, zbog koje smo svi mi kukavice.« Osjećao je na svom obrazu oštre vrške Eleanorinih prstiju, a nije znao, tko je mogao vidjeti, kad je dobio udarac, niti tko je mogao sve to ispripovjediti toj otrovnoj ženi, koja mu se s tolikim užitkom ruga. Stoga je tamo stajao crven kao rak i šutljiv kao riba. Cerio se tek toliko, da su mu se vidjeli zubi. Bio je vrijedan sažaljenja.
Ali signora nije imala samilosti. Nije poznavala milosrđa. Cilj joj je bio prignječiti g. Slopea, pa je odlučila, da će to učiniti potpuno, sada, kad ga ima u svojim rukama.
»Što, gospodine Slope, nema odgovora? Pa valjda nije moguće, da je ta žena bila tako luda, da vas je odbila? Nije moguće, da cilja na biskupa. Ali ja vidim, u čemu je stvar, gospodine Slope. Udovice su poslovično oprezne. Trebalo je, da je pustite na miru, dok vam ne bude na glavi novi šešir, dok joj ne budete mogli pokazati ključ dekanata.«
»Signora,« reče on konačno, pokušavajući govoriti glasom dostojanstvenog prijekora, »vi sebi doista dopuštate govoriti o svečanim stvarima na vrlo nedostojan način.«
»O svečanim stvarima – kakvim svečanim stvarima? Valjda nije dekanski šešir tako svečana stvar.«
»Nemam ambicija, kakve mi nastojite nametnuti. Možda, da sada prestanete o tome.«
»O, sigurno, gospodine Slope, ali prije toga još jednu riječ. Pođite opet k njoj s pismom ministra predsjednika u džepu. Okladila bih se o što hoćete, da vas onda neće odbiti.«
»Moram izjaviti, signora, da po mom mišljenju govorite o toj dami na vrlo nepravedan način.«
»I još jedan savjet, gospodine Slope. Dat ću vam samo još jedan savjet.« I tada započe pjevati:
»Dobro je biti veseo, mudar, gospodine Slope;
Dobro je biti pošten i prav;
Dobro se riješiti ljubavi stare, gospodine Slope,
Prije neg’ novoj podaš se sav.
Ha, ha, ha!«
I signora, bacivši se nauznak na svom ležaju, stade se od srca smijati. Ništa joj nije bilo stalo, kako će oni, koji je čuju, u svojoj mašti nadopuniti pričicu o prvoj ljubavi g. Slopea. Ništa je nije smetalo, što će neki među njima možda pomisliti, da je ona ta prva, što je bila počašćena njegovim obožavanjem. Bilo joj je dosta g. Slopea i htjela ga se osloboditi. Imala je razloga da se ljuti na nj, i odlučila je da se osveti.
G. Slope nije ni sam znao, kako je izišao iz te sobe. Na kraju mu je, i to vjerojatno uz kakvu pomoć, pošlo za rukom doći do svoga šešira i pobjeći na zrak. Konačno je bio izliječen od svoje ljubavi prema signori. Kad god je poslije toga mislio na nju u svojim snovima, nije o njoj mislio kao o anđelu s ažurnim krilima. Prije bi se moglo reći, da ju je dovodio u vezu s vječnim ognjem pa ju je, premda je još možda vjerovao, da je nadnaravno biće, potpuno protjerao iz neba i našao za nju mjesto među paklenim bogovima. Kad bi, a to je dosta često radio, stavio na tezulju te dvije žene, koje su ga privukle u Barchesteru, prvo bi mjesto u mržnji svoga srca obično dodjeljivao signori.

Četrdeset i sedmo poglavlje

IZABRANI DEKAN


Cijeloga je narednog tjedna Barchester bio u nedoumici, tko će u nedjelju ujutro biti njegov novi dekan. Najviše je glasova nesumnjivo dobio g. Slope, ali on se nije pokazivao u katedrali pa je za jedan dva stupnja pao u klađenju. U ponedjeljak ga je biskup ispsovao pred slugama, i on se povukao, tako da ga nitko nije mogao vidjeti ni uz kakvu cijenu. Ali u utorak je primio pismo u službenoj kuverti s oznakom »privatno«, i ono mu je potpuno povratilo ugled u javnosti. U srijedu se pronijela vijest, da je bolestan, a to nije slutilo na dobro. A u četvrtak ujutro je krenuo na željezničku postaju, vrlo poletan, pa kad se ustanovilo, da je uzeo kartu prvoga razreda za London, više nije bilo mjesta nikakvoj sumnji.
Dok su stvari bile u takvu previranju u Barchesteru, u Plumsteadu nije bilo mnogo duševnog mira. Naš prijatelj arhiđakon imao je mnogo razloga za unutrašnje nezadovoljstvo. Bio je jako nezadovoljan rezultatom diplomatske misije Dra. Gwynna u biskupskoj palači pa se čak nije ustručavao reći svojoj ženi da bi on, da je išao sam, uredio taj posao mnogo bolje. Njegova se žena nije s njim slagala, ali to nije popravilo situaciju.
Međutim, imenovanje g. Quiverfula za upravnika ubožnice bilo je fait accompli174 a isto tako i pristanak g. Hardinga na to imenovanje. Ništa ne bi moglo potaknuti g. Hardinga, da javno ustane protiv biskupa, a glavar Lazarusa je taj njegov postupak potpuno odobravao.
»Ne znam, što je to s glavarom,« govorio je nebrojeno puta arhiđakon. »On se znao prije vrlo spremno postaviti na obranu svoga reda,«
»Dragi arhiđakone,« odgovorila bi mu gđa. Grantly, »kakva ima smisla uvijek se boriti? Ja doista mislim, da je glavar u pravu.« Međutim, glavar je učinio neke stvari na svoju ruku, o kojima ni arhiđakon ni njegova žena nisu ništa znali.
Usto su uspjesi g. Slopea bili otrov za Dra. Grantlyja, a ništa manje loše nisu bile ni nepristojnosti gđe. Bold. U što bi se pretvorio život arhiđakona Grantlyja, da g. Slope postane barchesterski dekan i oženi se sestrom njegove žene! Govorio je o tome i govorio, dok se nije gotovo razbolio od toga. Gđa. Grantly je skoro željela, da se to vjenčanje već jednom obavi, tako da više ne mora o tome slušati.
A bila je tu i još jedna nevolja, koja mu je bila kao nož u srce, gotovo jednako kao i one dvije. Taj uzor svećenika, što ga je postavio u Sv. Ewold, taj prijatelj iz kolidža, kojim se toliko na sav glas hvalio, taj crkveni vitez, pred čijim je kopljem morao pasti i zagristi u ledinu g. Slope, taj vrijedni bedem crkve, kakva treba da bude, taj časni predstavnik najboljeg oksfordskog duha, on se – tako mu je barem rekla njegova žena pet šest puta – ponaša nedostojno!
G. Arabin se već tjedan dana nije pojavljivao u Plumsteadu, ali se o njemu, na nesreću, mnogo čulo. Čim se gđa. Grantly našla nasamo s arhiđakonom ono veče poslije ullathornske zabave, vrlo se oštro izrazila o vladanju g. Arabina tom prilikom. Nipošto nije, izjavila je ona, izgledao, ni radio, ni govorio kao pristojan župnik. Isprva se arhiđakon tome smijao i uvjeravao je, da se zbog toga ne mora uzrujavati; da će se pokazati, da je g. Arabin potpuno pouzdan. Ali postepeno je počeo uviđati, da su oči njegove žene bile oštrije od njegovih. I drugi su ljudi povezivali signorino ime s imenom g. Arabina. Mršavi mali prebendar, koji je stanovao na katedralskom području, u tančine je pripovijedao, kako često g. Arabin dolazi u kuću Dra. Stanhopa, i kako dugo ostane svaki put. Jednom je tražio g. Arabina u katedralskoj knjižnici, pa mu se neki uslužni, mali korski vikar ponudio, da će otići pogledati, nije li kod Stanhopovih. Glasine, kad jednom zatrube na svoju trublju, uskoro se svojom jekom pročuju posvuda. Bilo je sasvim jasno, da je g. Arabin podlegao čarima Talijanke, i da će arhiđakonov ugled silno stradati, ako se ne učini nešto, da se spasi stradalnik. Ktome moramo priznati arhiđakonu, da je iskreno volio g. Arabina, i da ga je njegov grijeh jako rastužio.
Dan nakon odlaska g. Slopea u London razgovarali su o svojim nevoljama, sjedeći prije večere u salonu, i tom je prilikom gđa. Grantly otvoreno iznijela svoje mišljenje. Imala je svoje posebne nazore o župnicima i sada je smatrala, da je došao čas, da o njima govori.
»Da si mene slušao, arhiđakone, nikada ne bi bio postavio u Sv. Ewoldu neženju.«
»Ali, draga, valjda ne misliš reći, da se svi neoženjeni svećenici nedostojno ponašaju.«
»Ne bih rekla, da su svećenici baš mnogo bolji od ostalih ljudi,« reče gđa. Grantly. »Ne kažem ništa za kapelana, kojega imaš cijelo vrijeme na oku i kojega možeš maknuti, ako ustraje u svojim nepodopštinama.«
»Ali g. Arabin je bio član kolidža i prema tome nije mogao biti oženjen.«
»Onda bih bila našla nekoga, tko je oženjen.«
»Ali, draga, zar članovi kolidža prema tome nikada ne bi smjeli dobiti župu?«
»Da, sigurno bi mogli, ali tek kad se zaruče. Ja ne bih nikada dala župu mladu čovjeku, ako nije oženjen ili zaručen. Pogledaj sada g. Arabina. Sva je odgovornost na tebi.«
»U cijelom Oxfordu u ovom času nema jednoga svećenika, koji bi po svom moralu i ponašanju uživao veći ugled od g. Arabina.«
»O, Oxford!« reče gospođa s podrugljivim smiješkom. Nikada se ništa ne čuje o onome, što muškarci rade u Oxfordu. Neki muškarac može sasvim dobro pristajati u Oxford, a župi će nanijeti sramotu. A, da ti pravo kažem, meni se čini, da je g. Arabin baš takav muškarac.«
Arhiđakon uzdahnu duboko, ali više nije imao što da odgovori.
»Ti, arhiđakone, moraš svakako s njim razgovarati. Zamisli samo, što će reći Thornovi, ako čuju, da njihov župnik provodi sve svoje vrijeme udvarajući toj ženi.«
Arhiđakon ponovo uzdahnu. Bio je on hrabar čovjek i dobro je znao ukrotiti mlađe svećenike dijeceze, kad je to bilo potrebno. Ali na g. Arabinu je bilo nešto, zbog čega je arhiđakon osjećao, da bi ga bilo vrlo teško ukrotiti i postići time dobar uspjeh.
»Možeš mu savjetovati, da nađe ženu, i on će vrlo dobro razumjeti, što to znači,« reče gđa. Grantly.
»Arhiđakon nije znao, što bi. Samo je uzdisao. Tu je g. Slope. On će biti postavljen za novoga dekana. Oženit će se i na putu je da stekne ugled i bogatstvo: prekrasnu porodičnu rezidenciju i obiteljsku kočiju. Uskoro će biti među imućnom elitom crkvenoga svijeta u Barchesteru, dok će njegov štićenik, pravi izdanak prave crkve, u koga je on vjerovao, i dalje biti bijedni vikar, i to s prilično lošom svjedodžbom o moralnom ponašanju! Sve je to lijepo, preporučiti g. Arabinu, da se oženi, ali kako će g. Arabin, kad se oženi, uzdržavati ženu?
Dok su se tako sređivala pitanja u plumsteadskom salonu, Dra. i gđu. Grantly smete u njihovu nježnom domjenku oštar štropot kočije i topot konja na pošljunčenom prilazu. Po zvuku se čulo, da to nisu gosti, jer su njihove kočije obično stizavale pred vrata kuće s otmjenom pristojnošću, i da je vjerojatno, da to dolazi osoba ili osobe, kojima se žuri doći do kuće i koji ne namjeravaju odmah otići. Ovako bi vjerojatno prispjeli gosti, koji su pozvani na tjedan dana., a svijesni su, da su stigli poslije prvoga zvona za večeru. Ovako bi možda došao advokat s viješću o smrti kakva praujaka, ili sin iz kolidža, kad se vraća s odličnim uspjehom. Nitko, tko i najmanje sumnja u svoje pravo, da uđe nepozvan, ne bi se dao na takav način dovesti pred vrata seoske kuće.
»Tko je to?« upita gđa. Grantly, gledajući u svoga muža.
»Tko bi to samo mogao biti?« reče arhiđakon svojoj ženi. Zatim je mirno ustao i otvorio vrata salona. »Pa to je tvoj otac!«
Doista je bio g. Harding, i to g. Harding sam. Došao je sam iz Barchestera u poštanskim kolima s dva konja i stigao gotovo u mrak, očito pun novosti. On bi obično dolazio u pohode na najtiši način. Rijetko bi sebi prisvojio pravo doći, a da se ne najavi, i uvijek bi se dovezao skromnim, starim jednoprežnim zelenim kolima, koja dopuzavši do ulaznih vrata, nisu od sebe dala gotovo ni glasa.
»Zaboga, upravniče, jeste li to vi?« reče arhiđakon, zaboravivši u svom iznenađenju događaje posljednjih nekoliko godina. »Izvolite. Nadam se, da nije ništa loše.«
»Jako nam je drago, tata, da si došao,« reče njegova kći. »Idem odmah reći, da ti prirede sobu.«
»Nisam, arhiđakone, upravnik,« reče g. Harding. »G. Quiverful je upravnik..«
»O, znam, znam,« reče razdražljivo arhiđakon. »U ovom sam času sasvim zaboravio na to. Ima li što novo?«
»Nemoj baš sada otići, Suzana,« reče g. Harding. »Imam nešto da ti kažem.«
»Za pet minuta će zazvoniti zvono na večeru,« reče ona.
»Doista?« reče g. Harding. »Onda će možda biti bolje, da pričekamo.« Jedva je čekao da ispripovjedi novosti, zbog kojih je došao, ali je znao, da ih ne može ispripovjediti bez mnogo raspravljanja. Došao je u Plumstead što je brže dvopregom mogao, a sada, našavši se ondje, bio je voljan prihvatiti odgodu, što mu ju je davala večera.
»Ako imate što važno da nam kažete,« reče arhiđakon, »molim vas, recite nam to odmah. Jesmo li izgubili Eleanoru?«
»Ne, nismo,« reče g. Harding, a na licu mu se vidjelo, kako mu je to pitanje neugodno.
»Je li g. Slope postavljen za dekana?«
»Ne, nije, ali...«
»Ali što?« upita arhiđakon, koji je postajao vrlo nestrpljiv.
»Ponudili su...«
»Što su ponudili?«
»Ponudili su taj položaj meni,« reče g. Harding tako skromno, da je to jedva izrekao.
»Gospode bože!« uskliknu arhiđakon i spusti se bez daha u naslonjač.
»Dragi, dragi oče,« reče gđa. Grantly ovivši ruke oko očeva vrata.
»Stoga sam pomislio, da je najbolje, da dođem odmah ovamo i posavjetujem se s vama.«
»Da se posavjetujete!« poviknu arhiđakon. »Ali, dragi Harding, ja vam čestitam od svega srca – od svega srca. Doista. Nikada me ništa u životu nije toliko razveselilo. I on uhvati obje ruke svoga tasta i stade ih tresti kao da će ih iskinuti, a zatim se ušetao okolo po sobi mašući nad glavom jednim primjerkom Jupitera, kako bi pokazao svoje ushićenje.
»Ali...« započe g. Harding.
»Nema nikakva »ali«, reče arhiđakon. »Nikada u životu nisam bio tako sretan. To je bilo, jedino ispravno. Časti mi, nikada više, ma kako dugo živio, neću reći nijedne riječi protiv Lorda –.«
»Možeš biti siguran, da je to djelo Dra. Gwynna,« reče gđa. Grantly, koja je jako voljela glavara Lazarusa, jer je bio sređen, oženjen čovjek s velikom obitelji.
»Mislim, da jest,« reče arhiđakon.
»O, tata, kako se iskreno veselim!« reče gđa. Grantly, ustavši i poljubivši svoga oca.
»Ali, draga,« reče g. Harding. Svi njegovi pokušaji, da dođe do riječi, bili su uzaludni. Nitko ga nije htio slušati.
»Dakle, gospodine dekane,« reče arhiđakon slavodobitno, »vrtovi dekanata bit će vam mala utjeha za brijestove ubožnice. No, jadni g. Quiverful! Neću se više ljutiti zbog njegova uspjeha.«
»To nikako«, reče gđa. Grantly. »Jadna žena, ima četrnaestero djece. Doista se jako veselim, da su to dobili.«
»I ja,« reče g. Harding.
»Dao bih dvadeset funti,« reče arhiđakon, »da vidim, kako će se držati g. Slope, kad to čuje.« Pomisao na razočaranost g. Slopea predstavljala je nemali dio arhiđakonova užitka.
Konačno su dopustili g. Hardingu, da ode gore i opere ruke, a da je, zapravo, rekao vrlo malo od svega onoga, zbog čega je namjerno došao u Plumstead. A isto tako se ništa nije moglo govoriti, sve dok sluge ne odu iz sobe poslije večere. Veselje je Dra. Grantlyja bilo tako neobuzdano, da se nije mogao suzdržati, a da svoga tasta ne nazove pred slugama gospodinom dekanom. I stoga je pitanje, kako to, da će g. Harding, a ne budući muž njegove kćeri, biti novi dekan, postalo predmet rasprave u donjim prostorijama, i o tome je bilo raznih mišljenja. Kuharica i glavni sluga, koji su bili u poodmaklim godinama, mislili su, da baš tako treba i da bude, ali sobar i sobarica, koji su bili mlađi, mislili su, kako je velika šteta, da će g. Slopeu izmaknuti ta prilika.
»Ipak je on veliki gad,« reče sobar, »i ja to ne govorim zbog njega. Ali meni je uvijek bila simpatična sestra naše gospoje, i njoj bi lijepo pristajao taj položaj.«
Dok su u prizemlju govorili tako, gore je mišljenje bilo sasvim drukčije. Čim je skinut stolnjak i doneseno vino, g. Harding uhvati priliku, da govori. Pa ipak, on je s mnogo unutrašnjeg nemira rekao:
»To je jako lijepo od Lorda –, jako lijepo, i ja to duboko, vrlo duboko osjećam. Moram priznati, da mi ta ponuda laska...«
»To je jasno,« reče arhiđakon.
»Pa ipak, bojim se, da je ne mogu prihvatiti.«
Boca vina umalo ne pade iz arhiđakonove ruke na stol, a trgnuo se tako prestrašeno, da je njegova žena skočila sa svoga stolca. Ne prihvatiti čast dekana! Ako to doista svrši tako, više ne može biti nikakve sumnje, da je njegov tast poludio. Tu se radi o tome, da li će svećenik niska položaja i s prihodom, koji iznosi manje nego 200 funti godišnje, prihvatiti visok položaj, 1200 funti godišnje i jedno od najpoželjnijih mjesta, što mu ga njegovo zvanje može pružiti!
»Što!« uskliknu arhiđakon gotovo bez daha, buljeći u svoga gosta, kao da je od žestine uzbuđenja dobio napadaj.
»Što!«
»Ne osjećam se sposoban za nove dužnosti,« ustraja g. Harding.
»Nove dužnosti! Kakve dužnosti?« reče arhiđakon s nenamjernom ironijom.
»O, tata,« reče gđa. Grantly, »ništa nije lakše nego dekanove dužnosti. Na svaki si način aktivniji od Dra. Trefoila.«
»Neće imati ni polovicu posla, što ga ima sada,« reče Dr. Grantly.
»Jeste li vidjeli, što je Jupiter neki dan rekao o mladim ljudima?«
»Jesam. A vidio sam i to, da je Jupiter rekao sve, što je mogao, kako bi doveo do imenovanja g. Slopea. Možda biste željeli vidjeti g. Slopea kao dekana?«
G. Harding ne odgovori ništa na to pitanje, premda ga je jako zapeklo. Nije došao u Plumstead da se sa svojim zetom i dalje nateže zbog g. Slopea, pa je prešao preko toga.
»Znam, da vam ne mogu objasniti svoje osjećaje,« reče on, »jer nas smo dvojica različita kova. Želio bih da imam vaš duh, vašu upornost i borbenost, ali je nemam. Svakoga dana, što mi preostaje u mome životu, sve više želim mir i odmor.«
»A gdje bi čovjek uopće mogao imati mira i odmora, ako ne u dekanatu?« reče arhiđakon.
»Ljudi će reći, da sam prestar za to.«
»Gospode bože! Ljudi! Koji ljudi? Što vas briga, što kažu ljudi?«
»Ali ja sam mislim, da sam prestar za bilo kakvo novo mjesto.«
»Dragi tata,« reče gđa. Grantly, »svakoga dana postavljaju na nove položaje ljude, koji su deset godina stariji od tebe.«
»Draga,« reče on, »nemoguće mi je objasniti svoje osjećaje, a ne želim ih prikazati ni kao neku svoju osobitu vrlinu. Činjenica je, da nemam snage značaja, koja bi mi omogućila, da se oduprem duhu vremena. Sada se na sve strane traže mladi ljudi, a ja nemam smionosti da se suprotstavim toj potražnji. Ako Jupiter, čuvši za moje imenovanje, stane pisati članak za člankom iznoseći moju nesposobnost, siguran sam, da će me natjerati u ludilo. Reći ćete, da bih se morao znati pomiriti s takvim stvarima. Da, dragi, priznajem, da bih morao, ali osjećam svoju slabost, i znam, da ne mogu. A, da vam pravo kažem, svako dijete zna više o dužnostima dekana nego ja.«
»Glupost!« uskliknu arhiđakon.
»Nemojte se ljutiti na me, arhiđakone. Nemoj da se svađam zbog toga, Suzana. Kad biste znali, kako snažno osjećam potrebu da vas u ovoj stvari ne poslušam, ne biste se ljutili na me.«
Za Dra. Grantlyja je to bio strašan udarac. Nemoguće je, da bi mu išta odgovaralo više nego da ima g. Hardinga u dekanatu. Iako nije nikada s visoka gledao na g. Hardinga zbog njegova siromaštva u posljednje vrijeme, bio je potpuno svijestan, da bi se veselio, kad bi oni, koji pripadaju njemu, bili na unosnim mjestima. Mnogo bi bolje odgovaralo, da je g. Harding barchesterski dekan neko župnik sv. Cuthberta i usto zborovođa. A osim toga, veliko razočaranje onoga zakletog neprijatelja svega, što je ugledno u Barchesteru, onoga novopečenog predstavnika Niske crkve, što je upao među njih, samo to bi vrijedilo gotovo više nego sam položaj. Bila je strašna pomisao, da bi apsurdne mušice i nezdravo halucinacije, kojima je g. Harding dopustio, da ga zavedu, onemogućile tu nenadanu sreću. Prinijeti čašu tako blizu ustima, a onda je ne ispiti, to je bilo više nego što je Dra. Grantly mogao podnijeti.
Pa ipak, činilo se, kao da će on to morati podnijeti. Uzalud se prijetio, uzalud je nagovarao. G. Harding nije, istina, govorio sasvim odlučno, da će odbiti ponuđenu mu slavu, ali nije nipošto odlučno govorio ni da će je prihvatiti. Kad su ga ponovo i ponovo prisiljavali, on je ponovo i ponovo izjavljivao, da je potpuno nesposoban za te nove dužnosti. Uzalud je arhiđakon pokušavao nagovijestiti, iako to nije mogao otvoreno izjaviti, da nema nikakvih novih dužnosti. Uzalud je natuknuo da će on, arhiđakon, rado voditi, i da može voditi slaboga dekana u svim težim slučajevima. G. Harding kao da je sebi zabio u glavu ludu misao ne samo da ima novih dužnosti, nego, da nitko, tko nije spreman da ih vrši, ne bi smio preuzeti to mjesto.
Razgovor je završio tako, da su se sporazumjeli, da će g. Harding smjesta potvrditi primitak pisma, što ga je dobio od ministrova privatnog tajnika, i da će zamoliti, da mu se da rok od dva dana, da se odluči, a u ta dva dana će se sve to razmotriti.
Narednog je jutra trebalo, da arhiđakon odveze g. Hardinga natrag u Barchester.

Četrdeset i osmo poglavlje

GOSPOĐICA THORNE POKAZUJE SVOJU UMJESNOST KAO PROVODADŽIJA


Kad se g. Harding vratio iz Plumsteada u Barchester, a to je, kako smo rekli, učinio u društvu s arhiđakonom, dočekale su ga tamo nove neočekivane vijesti. Za vrijeme vožnje bio je izložen silnom mnoštvu nepobitnih dokaza, a svima je njima bio cilj pokazati, da mu je sveta dužnost ne kvariti planove očinske vlade, kojoj je toliko stalo, da ga učini dekanom, i kad je stigao do vrata ljekarne u High Streetu, nije pravo znao, što da odluči u toj stvari. Ali, sve onako smetenu bilo mu je suđeno još više se smesti. Ondje je našao pisamce svoje kćeri, u kojem ga moli najusrdnije, da smjesta dođe k njoj. Ali sada se moramo opet malo vratiti u našoj pripovijesti.
Nije dugo trebalo, da gospođica Thorne čuje glasove u vezi s g. Arabinom, koji su toliko pomutili sreću gđe. Grantly. A i ona je bila nesretna pri pomisli, da njezina župnog svećenika optužuju, da se klanja tuđoj boginji. I njeno je mišljenje bilo, da župnici i vikari treba da su oženjeni, pa je, s onom dobroćudnom ustrajnošću, koja je za nju bila tako značajna, stavila u pogon svu svoju domišljatost, da za g. Arabina nađe pristalu družicu. Gđa. Grantly nije u toj poteškoći znala smisliti nikakav bolji izlaz nego da ga arhiđakon pozove na red. Gospođica Thorne je mislila, da bi mlada dama, udavača s mirazom, bila mnogo uspješnije sredstvo. Proučivši popis svojih neudatih prijateljica, koje bi eventualno željele da se udaju, i koje bi isto tako bile podesne za položaj, što ga predstavlja seoska župa, nije se mogla sjetiti nikoga prikladnijeg od gđe. Bold. Stoga je, ne časeći ni časa, pošla u Barchester onoga dana, kad je g. Slope osramoćen, i istoga dana, kad je došlo do onoga zanimljivog sastanka između njenog brata i posljednjeg Neronova potomka, i pozvala gđu. Bold, da s dadiljom i djetetom dođe na dulji boravak u Ullathorne.
Gospođica je Thorne predložila mjesec dva, namjeravajući kasnije upotrebiti svoj utjecaj i produžiti boravak preko zime, kako bi g. Arabin imao priliku da se dobro upozna sa svojom budućom vjerenicom. »Pozvat ćemo i g. Arabina,« reče gospođica Thorne u sebi, »i oni će se prije proljeća zbližiti, a za dvanaest ili osamnaest mjeseci, ako sve pođe dobrim putom, gospođa će se Bold udomiti u Sv. Ewoldu. I nato je dobroćudna dama zasluženo pohvalila sama sebe zbog svoje provodadžijske sposobnosti.
Eleanora se malo iznenadila, ali sve je svršilo tako, da je obećala doći u Ullathorne na najmanje tjedan dva, i ona se, dan prije nego što je njezin otac otišao u Plumstead, dala odvesti u Ullathorne.
Gospođica Thorne je nije to isto veče htjela uznemirivati njenim budućim gospodarom, odlučivši, da će joj dati nekoliko sati vremena, da se snađe, ali narednog jutra je stigao g. Arabin. »A sada,« smišljala je gospođica Thorne, »moram pronaći način, da ih zbližim.« Toga istoga dana poslije večere, s namještenim dostojanstvom, koje joj nije nikako pristajalo, sa suzama, koje nije mogla suspregnuti, s nemirom, što ga nije mogla nadvladati, i s veseljem, što ga nije znala sakriti, Eleanora je rekla gospođici Thorne, da je obećala g. Arabinu, da će poći za nj, i da mora, što je brže moguće, kući u Barchester.
Reći jednostavno, da se gospođica Thorne obradovala uspjehu svoga plana, značilo bi dati vrlo blijedu sliku njenih osjećaja tom prilikom. Moji su čitaoci već vjerojatno kada sanjali, da imaju pred sobom neki silno dugi put, putovanje od dvadesetak ili tridesetak milja, muku, o kojoj je strašno i misliti, a onda su odmah na polasku domišljato pronašli neki zgodan prečac, koji ih je za pet minuta bez truda doveo do cilja. Tako se otprilike osjećala gospođica Thorne. Moji su čitaoci vjerojatno imali posla s djecom, pa su možda kojom prilikom svojim mladim štićenicima obećali kakvu nagradu, koja bi se morala ispuniti potkraj zime ili u početku proljeća. Međutim, mladunčad neće da čeka i traži, da se obećanje ispuni već prije spavanja. Gospođici se Thorne činilo, da su njena djeca jednako tako nerazumna. Bilo joj je kao kakvu neiskusnu tobdžiji, koji je loše proračunao duljinu fitilja, što ga je položio. Barut se rasprsnuo mnogo prerano, i gospođica je Thorne osjećala kao da je odletjela u zrak od snage svoga laguma.
Gospođica je Thorne imala svojih udvarača, ali oni su bili gospoda staromodnih i promišljenih navika. Ni srce gospođice Thorne nije uvijek bilo tvrdo, iako je još i sada bila djevičanska usidjelica, ali ono nije nikada popustilo ovako kod prve navale. Namjeravala je zbližiti učena svećenika srednjih godina s pametnom ženom, koja bi se možda dala nagovoriti, da se ponovo uda, a ona je, učinivši to, bacila iskru u barut. Zapravo, sve je to kako treba da bude, ali ona se ipak osjećala možda malo iznenađena zbog naglosti svoga uspjeha, a možda i malo povrijeđena zbog spremnosti gđe. Bold, da bude isprošena.
Ona, međutim, nije o tome rekla nikome ni riječi, i sve je to pripisivala drukčijim običajima novoga vremena. Njihove su majke i bake možda bile malo neodlučnije, ali svi ljudi tvrde, da se danas postupa sasvim drukčije nego nekoć. Gospođica je Thorne sada vidjela, da je u novim prilikama sasvim dosta dva tri sata, da se provede ono, za što je ona u svom neznanju odredila dvanaest mjeseci.
Međutim, ne smijemo površno prijeći preko te prosidbe. Možda smo i s dosadnom točnošću opisali, kako se Eleanora oslobodila dvojice svojih udvarača u Ullathornu, pa se mora s jednakom točnošću, a, ako je moguće, s manje dosade, opisati, sastanak Eleanore i g. Arabina.
Ne može se poreći, da se Eleanora, prihvativši poziv gospođice Thorne, sjetila, da je Ullathorne u župi Sv. Ewolda. Sve od svoga razgovora sa signorom gotovo i nije na drugo mislila nego na g. Arabina i na savjet, koji joj je dala. Nije mogla samu sebe uvjeriti, niti se pokušala uvjeravati, da ono, što joj je signora rekla, nije istina. Ma kako ona o tome mislila, nije mogla drugo nego da prihvati kao činjenicu, da je g. Arabin voli. A onda, kad je pošla dalje i postavila sebi to pitanje, nije mogla drugo nego da prihvati kao činjenicu, da i ona njega voli. Ako joj je suđeno, da postane sudionikom njegovih nada i žalosti, kod koga da s pravom potraži utočište, ako ne kod gospođice Thorne? Taj je poziv bio kao suđeni korak prema ispunjenju njene sudbine, a kad je čula, da narednoga dana očekuju i g. Arabina u Ullathornu, činilo joj se, kao da se cijeli svijet urotio u njenu korist. A ne zaslužuje li ona to? Nije li se u vezi s g. Slopeom cijeli svijet urotio protiv nje?
Pa ipak, nije se mogla osjećati voljko i ugodno. Kad je gospođica Thorne poslije večere stala naširoko govoriti o odličnim svojstvima g. Arabina i natuknula, da kojekakvo govorkanje, što se o njemu zlonamjerno širi, zapravo ne znači ništa, gđa. Bold nije znala, što bi odgovorila. Kad je gospođica Thorne pošla malo dalje i izjavila, da u cijeloj oblasti ne pozna ljepšeg župnog dvora nego što je Sv. Ewold, gđa. Bold je, sjetivši se plana o izborenim prozorima i plana o svećenici, i dalje šutjela, iako joj je u ušima zujalo, da već cijeli svijet zna, da je zaljubljena u g. Arabina. Uostalom, sve to skupa nije ništa, samo da se njih dvoje sretnu i kažu jedno drugome ono, što žele kazati.
A oni su se i sreli. G. Arabin je došao rano tega dana i zatekao te dvije gospođe pri poslu u salonu. Gospođica Thorne, koja bi, da je znala istinu, u času nestala iz sobe, nije ni slutila, da bi njen odlazak u tom času bio blagoslov, pa je ostala čavrljajući s njima sve do objeda. G. Arabin nije znao govoriti o drugom nego o ljepoti signore Neroni, nije htio raspravljati ni o kome nego o Stanhopovima. To je jako rastuživalo Eleanoru, a nije baš jako zadovoljavalo ni gospođicu Thorne. Pa ipak, u njegovim je iskrenim iskazima divljenja bilo dokaza nedužnosti.
Zatim su objedovali, a poslije toga je g. Arabin otišao po svojim župskim poslovima, a Eleanora i gospođica Thorne ostadoše same i pođoše na šetnju.
»Čini li se vama, da je signora Neroni tako lijepa, kako to ljudi govore?« upita Eleanora, dok su se vraćale kući.
»Ona je vrlo lijepa, sasvim sigurno vrlo lijepa,« odgovori gospođica Thorne, »ali ne mislim, da je itko smatra kao lijepu. Ona je žena, kakvu bi svi muškarci željeli gledati, ali bi je, po mom mišljenju, malo njih htjelo primiti na svoje ognjište, sve kad bi bila i neudata i kad ne bi bila ovako unesrećena.«
To je bilo donekle utješno i Eleanora se time tješila, sve dok nisu došle natrag kući. Tu ju je gospođica Thorne ostavila samu u salonu i, tek što se stao spuštati mrak, ušao je g. Arabin.
Bilo je prekrasno predvečerje u početku listopada. Eleanora je sjedila do prozora, kako bi što dulje mogla čitati svoj roman pri danjem svijetlu. U udobnoj je sobi gorjela vatra, uli vani nije bilo dosta hladno, da bi ta vatra bila privlačljiva. A budući da je sa svoga mjesta vidjela, kako zalazi sunce, nije obraćala mnogo pažnje knjizi.
Ušavši, g. Arabin je, po svom običaju, stajao neko vrijeme leđima okrenut prema kaminu. Rekao je samo nekoliko običnih rečenica o ljepoti vremena, skupljajući snagu za zanimljiviji razgovor. Vjerojatno se ne bi moglo reći, da je bio odlučio, da će baš tada zaprositi Eleanoru. Vjerujemo, da muškarci rijetko kada stvaraju takve odluke. Istina, to su učinili g. Slope i g. Stanhope, ali gospoda obično zaprose, a da uopće nisu stvorili određenu odluku da će to učiniti. Tako je bilo i sada s g. Arabinom.
»Krasan zalaz sunca,« reče Eleanora, odgovarajući mu na strahovito otrcanu temu, što ju je on bio odabrao.
G. Arabin nije ispred kamina mogao vidjeti sunčev zalaz, pa je morao stati uz nju.
»Prekrasan,« reče on, stojeći čedno tako daleko od nje, da se ne bi dotaknuo nabora na njenoj haljini. Zatim se pokazalo, da više nema što da kaže, pa se, zureći časak bez riječi u obasjani zapad, vratio kaminu.
Eleanora je vidjela, da je potpuno nemoguće, da ona započne razgovor. U prvom redu, nije znala, što bi rekla. Riječi, kojih je općenito imala na pretek, nisu joj htjele doći u pomoć. A ktome, htjela ili ne htjela, jedva joj je polazilo za rukom, da ne zaplače.
»Sviđa li vam se Ullathorne?« upita g. Arabin, govoreći iz sigurne udaljenosti ispred kamina.
»Da, jako!«
»Ne mislim gospodina i gospođicu Thorne. Znam, da vam se oni sviđaju. Ali stil kuće. Na tim starinskim dvorcima, građenima kao što je ovaj, na tim starinskim vrtovima ima nešto, što mi se osobito sviđa«.
»Meni se sviđa sve, što je starinsko,« reče Eleanora. »Te mi se starinske stvari čine mnogo poštenijima.«
»Pa, to baš ne znam,« reče g. Arabin blago se smiješeći. »To je mišljenje, o kojemu bi se dalo reći mnogo toga. Čudno, kako se svijet silno razilazi u pitanjima, koja se svih nas tako usko tiču i koja su nam tako blizu pred očima. Neki misle, da brzim koracima idemo prema savršenstvu, a drugi opet vjeruju, da kreposti nestaje sa zemlje.«
»A vi, gospodine Arabine, što vi mislite?« upita Eleanora. Nju je prilično iznenadio sadržaj, što ga je poprimio njegov razgovor, osjetila je olakšicu u tome, da on govori o nečemu, u čemu ona može sudjelovati, a da pri tom ne pokaže svoja čuvstva.
»Što ja mislim, gospođo Bold?« reče on zveckajući novcem u džepu. Gledao je u nju i govorio sasvim drukčije nego uspješan prosac. »To je moja životna nesreća, da u važnim stvarima nikada nemam određena mišljenja. Razmišljam, razmišljam, i dalje razmišljam. Pa ipak, misli mi bježe u različitim smjerovima. Ne znam pravo, da li s većim pouzdanjem gledamo u one visoke ideale, prema kojima tvrdimo da želimo ići, nego što su u njih gledali naši očevi.«
»Mislim, da svijet postaje svakoga dana sve svjetovniji,« reče Eleanora.
»To je zato, što vi toga više vidite nego kad ste bili mlađi. Ali mi ne bismo smjeli suditi po onome, što vidimo – mi tako malo toga vidimo.« Načas nastade šutnja, za vrijeme koje je g. Arabin i dalje prevrtao u džepu šilinge i polukrune. »Ako vjerujemo u sv. pismo, gotovo ne možemo pomisliti, da će se sada dopustiti čovječanstvu da nazaduje.«
Eleanora, koja je u mislima bila sigurno zauzeta drugim stvarima, a ne općim stanjem čovječanstva, nije na to ništa odgovorila. Osjećala se potpuno nezadovoljna sama sa sobom. Nije mogla prisiliti svoje misli, da se udalje od predmeta, o kojem joj je signora tako čudno govorila, premda je znala, da neće moći razgovarati s g. Arabinom neprisiljeno i prirodno, dok god joj to ne pođe za rukom. Nikako nije htjela da mu pokaže bilo kakvo osobito čuvstvo, a osjećala je ipak, ako je pogleda, da će odmah vidjeti, da joj je nelagodno.
Ali on je nije pogledao. Umjesto toga, maknuo se od kamina i stao šetati gore dolje po sobi. Eleanora se odlučno prihvati svoje knjige, ali nije mogla čitati, jer joj je u oku bila suza, i, koliko god se borila protiv toga, spustila joj se niz lice. Dok joj je g. Arabin bio okrenut leđima, ona ju je obrisala, ali je za njom uskoro tekla niz lice druga. Dolazile su. Nije to bio potok suza, koji bi je smjesta odao. Dolazile su jedna po jedna, kao pojedinačna upozorenja. G. Arabin je nije izbliza promatrao, i one su prošle neopažene. G. Arabin je tako šećući prošao četiri pet puta gore dolje po sobi, prije nego što je opet nešto rekao, a Eleanora je isto tako sjedila šuteći, nagnuta nad svoju knjigu. Bojala se, da će je nadvladati suze, i spremala se pobjeći iz sobe, kadli g. Arabin u svojoj šetnji stade nasuprot njoj. Nije došao sasvim do nje, nego je ostao točno na onom mjestu, do kojega je u svojoj šetnji došao, a onda se, s rukama pod skutima kaputa, poče ispovijedati.
»Gospođo Bold,« reče, »dugujem vam odštetu za veliku uvredu, što sam vam je nanio.« Eleanorino je srce stalo tako udarati, da nije imala snage da kaže, da joj on nije nikada nanio nikakvu uvredu. I tako je g. Arabin nastavio.
»Mnogo sam odonda o tome razmišljao i sada sam svijestan, da nisam imao nikakva prava da vam postavim ono pitanje, što sam vam ga jednom postavio. Bilo je to od mene netaktično, a možda i nemuževno. Ne može ga opravdati nikakva bliskost između mene i vašeg rođaka Dra. Grantlyja. A ni poznanstvo između nas dvoje.« Riječ »poznanstvo« neugodno se dojmi Eleanorina srca. Zar će na koncu ipak to biti njezina sudbina? »Stoga smatram, da je ispravno, da vas ponizno zamolim za oproštenje, pa to sada i činim.«
Što da mu na to kaže Eleanora? Mnogo nije mogla reći, jer je plakala, a ipak nešto mora reći. Silno je željela da to nešto kaže lijepo, ljubezno, a ipak ne tako, da se izda. Nikada nije osjećala, da joj toliko nedostaju riječi.
»Kažem vam, gospodine Arabine, da se nisam uvrijedila.«
»O, jeste! A da se niste uvrijedili, ne biste bili ono, što jeste. Bili ste jednako u pravu da se uvrijedite, kao što sam i ja bio u krivu, što sam vas uvrijedio. Ja sebi nisam oprostio, ali se nadam čuti od vas, da mi vi opraštate.«
Više nije mogla govoriti mirno, iako je i dalje skrivala suze, a g. Arabin, čekajući jedan čas uzalud na njen odgovor, pođe prema vratima. Osjećala je, da mu ne smije dopustiti, da ode bez odgovora, a da se teško ne ogriješi o svaki osjećaj čovječnosti. Stoga, ustavši, ona se nježno dotaknu njegove ruke i reče: »O, gospodine Arabine, nemojte otići, dok se ne porazgovorim s vama! Ja vam opraštam. Znate, da vam opraštam.«
On prihvati ruku, što se tako nježno dotakla njegove, a i onda joj se zagleda u lice kao da u njemu želi pročitati, ka« da je u njemu zapisana kao u knjizi sva buduća sudbina njegova života. I dok je tako gledao u nju, lice mu je poprimilo izraz mirne, tužne ozbiljnosti, što ga Eleanora nije mogla podnijeti. Nije mogla drugo nego gledati u sag, pustiti suze, da joj cure koliko hoće, i ostaviti svoju ruku u njegovoj.
Nisu tako stajali dulje od jedne minute, ali trajanje to minute bilo je dovoljno, da se zauvijek usiječe u pamet jednom i drugom. Eleanora je sada bila sigurna, da je on voli. Nikakve riječi, ma kako rječite, ne bi mogle biti izrazitije nego taj željni, tužni pogled.
Zašto joj gleda tako u oči? Zašto ništa ne govori? Ne očekuje li on možda, da mu ona da znak?
A on, iako je vrlo malo znao o ženama, čak i on je znao, da je voljen. Trebalo je samo da zatraži svu tu neizrecivu krasotu, te oči, koje toliko govore, a sada su tako nijeme, tu žensku vedrinu i željnu, ljupku narav, koja ga je toliko privukla, kad se s njom po prvi put sreo u Sv. Ewoldu, trebalo je sve to samo da zatraži, i bilo bi potpuno njegovo. Moglo bi, mora biti njegovo sada. Nikako se drukčije ne može zamisliti, da bi dopustila, da joj ruka ostane u njegovoj. Trebalo je samo, da zatraži. Ali u tom je bila poteškoća. Je li jedna minuta dovoljna za sve to? Ne, možda će biti više od jedne minute.
»Gospođo Bold...« konačno reče, a onda se zaustavi.
Ako on ne može govoriti, kako da govori ona? Nazvao ju je njezinim prezimenom, istim onim prezimenom, kojim bi je naslovio svaki najobičniji stranac! Izvukla je ruku iz njegove i maknula se kao da će se vratiti k svome stolcu. »Eleanora!« reče on nato najnježnijim glasom, kao da je tek napola stekao hrabrost udvarača, kao da se još i sada boji, da će je uvrijediti slobodom, što je sebi dopušta. Ona pogleda polako, nježno, gotovo samilosno u njegovo lice. Na svaki način, u tom licu nije bilo srdžbe, koja bi ga uplašila.
»Eleanora!« uskliknu on ponovo i u času ju je stisnu u svoj naručaj. Kako se to dogodilo, da li je to bilo njegovo ili njezino djelo, da li je ona poletjela u njegov naručaj svladana nježnošću njegova glasa, ili ju je on privukao na svoje grudi žestinom, koja vjerojatno nije bila uvredljiva, to nije nijedno od njih znalo, a to ne mogu ni ja reći. Među njima je sada bilo ono razumijevanje, u kojem više gotovo nema pokreta pojedinačnog bića, njih dvoje su bili jedno – jedno tijelo – jedan duh – jedan život.
»Eleanora, jedina moja Eleanora, jedino moje, moja ženo!« Usudila se pogledati u nj kroz suze, a on, sagnuvši svoje lice nad njezino, prisloni svoje usne na njeno čelo. Svoje djevičanske usne, koje, sve odonda, kad mu je probila prva brada, nisu ni jednom okusile raskoš ženskog obraza.
Rečeno joj je, da njeno »da« mora biti »da«, ili njeno »ne« »ne«. Međutim, od nje se nije tražilo ni jedno ni drugo. Rekla je gospođici Thorne, da se udaje za g. Arabina, ali o tome oni uopće nisu govorili, nikakva obećanja nisu ni zatražena ni dana.
»O, pustite me sada,« reče ona, »pustite me sada. Presretna sam, a da bih mogla ostati – pustite me, da bih mogla biti sama.« Nije je pokušavao u tome spriječiti. Nije ponovio svoj poljubac, nije još jednom poljubio njene usne. Mogao je to učiniti, da je htio. Ona je sada bila potpuno njegova. Skinuo je ruku s njenog struka, ruku, što je drhtala od novog užitka, i pustio ju je, da ode. Poput srne je otrčala u svoju sobu, a onda je, zakračunavši vrata, uživala potpunu raskoš svoje ljubavi. Taj čovjek, što ju je tako ponizno zamolio za oproštenje, bio je njen idol, gotovo njeno božanstvo. I sada je njezin. O, kako li je plakala i smijala se, dok su nade, bojazni i nevolje posljednjih nekoliko tjedana prolazile u sjećanju kroz njen duh.
G. Slope! Kako se itko usudio i pomisliti, da bi se ona, koju je odabrao on, udružila s g. Slopeom! Kako su mu se usudili to reći i izložiti njenu blistavu sreću tako nepotrebnoj opasnosti. A onda se stala smiješiti od radosti, pomišljajući na sve udobnosti, što će mu ih moći pružiti. Ne zbog toga, što bi njemu bilo stalo do udobnosti, nego zato, što bi bilo tako divno pružiti mu ih.
Ustala je i pozvonila po svoju služavku, da bi svome sinčiću mogla pripovijedati o njegovu novom ocu, i ona mu je to na svoj način i ispripovjedila. Zamolila je svoju služavku, da je ostavi, kako bi mogla biti nasamo sa svojim djetetom.
A onda, dok je ležao ispružen na krevetu, stala mu je iznosili hvale o čovjeku, što ga je odabrala, da štiti njegovu nejakost, a da dijete ništa od svega toga nije razumjelo.
Nije, međutim, mogla biti sretna, dok god g. Arabin m uzme dijete k sebi i na taj ga način, da tako kažemo, posvoji. Čim joj je ta misao pala na pamet, uzela je dijete u naručaj i, otvorivši vrata, brzo otrčala do salona. Odmah je po njegovu koraku, što ga je čula u sobi, znala, da je tamo. Jedan pogled u sobu bio je dovoljan, da se uvjeri, da je sam. Časak je oklijevala, a onda žurno uđe sa svojim dragocjenim teretom.
G. Arabin joj pođe ususret do sredine sobe. »Evo,« reče ona, sva zadihana od žurbe, »evo, uzmi ga – uzmi ga i voli ga.«
G. Arabin uze dječačića od nje, izljubi ga i zaželi mu božji blagoslov. »Bit ću mu dobar kao da je moj – sasvim kao da je moj, reče. Sagnuvši se, da uzme natrag dijete, Eleanora poljubi ruku, što ga je držala, i zatim pobježe sa svojim blagom natrag u svoju sobu.
Eto tako je mlađa kći g. Hardinga isprošena po drugi put. Za večerom nijedno od njih dvoje nije bilo jako vedro, ali njihova šutnja nije dala povoda nikakvim primjedbama. A u salonu je, kao što smo već rekli, ispripovjedila gospođici Thorne, što se dogodilo. Narednog se jutra vratila u Barchester, a g. Arabin je pošao s punim košem novosti arhiđakonu. Kako Dra. Grantlyja nije bilo tamo, morao se zadovoljiti samo time, da kaže gđi. Grantly, kako očekuje čast da postane njezin, svak. Čuvši tu vijest, gđa. Grantly mu je, u zanosu svoje radosti, iskazala topliju dobrodošlicu nego što ju je ikada doživio od Eleanore.
»Dragi bože!« uskliknu ona – a to je bio zajednički usklik cijelog župnog dvora. »Jadna Eleanora! Draga Eleanora! Kakva joj je strašna nepravda učinjena! No, sada će se sve to popraviti.« I nato pomisli na signoru. »Kako li ljudi lažu,« reče sama sebi.
Ali u toj stvari ljudi nisu lagali.

Četrdeset i deveto poglavlje

ŽDRIJEBE BELZEBUB


Kad je gospođica Thorne izišla iz blagovaonice, Eleanora Još nije bila stvorila odluku da joj oda, što se dogodilo. Ali kad je sjela na sofu kraj svoje domaćice, tajna je gotovo neopazice izletjela iz nje. Eleanora se nije znala pretvarati i uvidjela je, da joj je potpuno nemoguće i dalje govorili o g. Arabinu, kao da joj je stran čovjek, kad joj je srce bilo Ispunjeno njime. Kad je gospođica Thorne, provodeći potajno i revno svoj plan, upitala mladu udovicu, ne bi li po njenu mišljenju bilo dobro, da se g. Arabin oženi, nije mogla, a da ne prizna istinu. »Mislim, da bi,« reče Eleanora prilično zbunjeno. Nato je gospođica Thorne stala tu misao i dalje razrađivati. »Ali, gospođice Thorne,« reče Eleanora, »on se ženi. Ja sam se zaručila za nj.«
Gospođica Thorne je znala, da do tih zaruka još nije došlo, kad je toga jutra šetala s gospođom Bold. Isto tako je dosta toga čula, da je bila prilično sigurna, da te zaruke nisu bile unaprijed pripremljene. Stoga ju je to, kao što smo već opisali, dobrano iznenadilo. Uza sve to, zagrlila je svoju gošću i srdačno joj čestitala.
To veče Eleanora nije više imala prilike progovoriti ijednu riječ s g. Arabinom, osim onakvih riječi, koje svi smiju čuti. A takvih je riječi, kao što se može i zaključiti, bilo dosta malo. Gospođica Thorne je učinila sve, što je bilo u njenoj moći, da ih ostavi nasamo, ali g. Thorne, koji nije znao, što se dogodilo, i još jedan gost, jedan njegov prijatelj, potpuno su pomeli njene lijepe namjere. I tako je jadna Eleanora morala poći na spavanje bez ijednog znaka ljubavi. Pa ipak, njeno stanje nije bilo takvo, da bismo je morali žaliti.
Narednog je jutra ustala rano. Ako siđe malo prije redovitog sata za doručak, mislila je ona, vjerojatno je, da bi mogla naći g. Arabina samog u blagovaonici. Moglo bi se dogoditi, da i on zaključi, da bi se tako mogao sastati s njom.
Razmišljajući tako, Eleanora se obukla cijeli sat prije vremena određena u ullathornskom kućanstvu za jutarnju molitvu. Nije odmah pošla dolje. Bojala se, da bi se moglo učiniti, kako joj je previše stalo, da se sastane sa svojim dragim, iako je njena želja, moramo priznati, bila i te kako snažna. Stoga je sjela kraj svoga prozora i, gledajući svaki čas na sat, tetošila svoje dijete, sve dok nije pomislila da bi sada mogla krenuti.
Kad se našla pred vratima blagovaonice, zastala je načas, ne usuđujući se pritisnuti kvaku. Ali, kad je unutra čula glas g. Thorna, nije dulje oklijevala. Njen je cilj propao, i sada može ući, kad god joj se svidi, a da joj se ne može ni najmanje predbaciti, da nije bila taktična. G. Thorne i g. Arabin su stajali pred kaminom, raspravljajući o vrlinama ždrebeta Belzebuba. Ili, bolje rekavši, g. Thorne je raspravljao, a g. Arabin slušao. Ta je zanimljiva životinja ogulila korijen repa o zid u staji i prouzročila mnogo brige ullathornskom konjušniku. Da je Eleanora samo jedan čas kasnije došla, g. Thorne bi otišao u staju.
Kad je g. Thorne ugledao svoju gospođu gošću, zatomio je svoju nestrpljivost. Ždrijebe Belzebub mora se proći bez njega. I tako je njih troje stajalo govoreći malo ili ništa, dok konačno gospodar kuće, videći da dulje ne može izdržati stanje neizvjesnosti u pogledu svoga najmilijeg ždrebeta, kićenim riječima zamoli gđu. Bold, da ga ispriča, i nestade. Kad je za sobom zatvorio vrata, Eleanora je gotovo poželjela, da je ostao. Ne zato, što bi se bojala g. Arabina, ali još nije pravo znala, kako da ga oslovi.
On ju je, međutim, ubrzo izveo iz njene neprilike. Prišao je k njoj i, uhvativši je za obje ruke reče: »I tako ćemo nas dvoje, Eleanora, postati muž i žena. Je li?«
Ona ga pogleda u lice, a usne joj se složiše u jedan jedini slog. Nije izustila ni riječi, ali on joj je na licu mogao jasno pročitati potvrdu.
»To je veliko povjerenje,« reče on, »vrlo veliko povjerenje.«
»Jest, jest,« reče Eleanora, ne shvativši točno, što je on htio svojim riječima reći. »To je vrlo, vrlo veliko povjerenje, i ja ću učiniti sve, što je u mojoj moći, da ga zavrijedim.«
»A i ja ću učiniti sve, da ga zavrijedim,« reče g. Arabin vrlo svečano. I tada se, ovivši ruku oko njena struka, stojeći zagleda u vatru, dok je ona stajala uza nj naslonivši glavu na njegovo rame, potpuno zadovoljna svojim položajem. Nijedno od njih nije govorilo niti je osjećalo potrebu da govori. Sve što je između njih dvoje trebalo reći, to je rečeno. Eleanora je rekla svoj »da« na svoj način – a taj je način savršeno zadovoljio g. Arabina.
I sada su se stali uvjeravati, koliko jedno drugo voli, uživajući jedno u riječima drugoga. Kakva li je to blagodat! Koliko li to nadilazi svaki drugi užitak, što ga je bog dopustio svojim stvorovima! A srcu žene taj je užitak dvostruk!
Poznato nam je, kad bršljan nađe svoj toranj, kad nježna biljka penjačica pronađe svoju čvrstu stijenu, kako li ona raste i uspijeva. Te biljke nisu stvorene da same šire svoje grane i da bez zaštite podnose ljetno sunce i zimsku mećavu. Same se prostiru samo po zemlji i povlače nevidljive po tmurnim sjenama. Ali, kad nađu svoj čvrsti potporanj, kako li su divne u svojoj ljepoti! Kako li su bujne i pobjedonosne! Što znači tornjić bez bršljana ili vrtni zid bez jasmina, koji mu daje ljepotu i bujnost? Živica bez kozje krvi samo je obična živica.
Još i sada donekle prevladava osjećaj, ali ga je prilično potisnula snaga ljudske prirode, da se žena mora stidjeti svoje ljubavi, dok je muževo pravo na nju ne prisili, da je prizna. Mi bismo rado propovijedali drukčiju nauku. Žena treba da likuje u svojoj ljubavi, ali neka stoga to bolje pripazi, da ta ljubav bude takva, da može opravdati njeno likovanje.
Eleanora je likovala u svojoj ljubavi i osjećala je, a imala je i razloga da osjeća, kako je ta njena ljubav zavrijedila, da zbog nje likuje. Sate i sate bi ona tamo prosta jala s njegovom rukom oko svoga pasa, da su joj to dopustili sudbina i g. Thorne.
Svakog je časa prilazila sve bliže njegovim grudima i sve više i više osjećala, da joj je tamo dom. Što je za nju sada značila arhiđakonova drskost, hladnoća njene sestre ili slabost njenog dragog oca? Što treba da se zabrinjava zbog dvoličnosti prijateljica kao što je Charlotta Stanhope? Ona je našla čvrst zaklon, koji će je štititi od ovakve ne pravde, povjerljiva vođu, što će je odsada voditi kroz plićine i grebenje. Odreći će se teškoga tereta svoje neovisnosti i ponovo zauzeti položaj žene i dužnosti vjerne i nježne supruge.
A i on je tamo stajao potpuno zadovoljan svojim položajem. Oboje su netremice gledali u vatru, kao da su u njoj mogli pročitati svoju buduću sudbinu, dok na koncu Eleanora nije okrenula svoje lice prema njegovu. »Kako si žalostan,« reče smiješeći se. I doista, njegovo je lice, ako ne baš žalosno, bilo ozbiljno. »Kako si žalostan, ljubljeni moj!«
»Žalostan,« reče on, spustivši pogled prema njoj. »Ne, doista nisam žalostan.« Njene su krasne, zaljubljene oči bile uprte u njega, i blago se smiješila, kad joj je odgovorio. Napast je bila prevelika čak i za smirenoga i ispravnog g. Arabina, i on je, sagnuvši se, pritisnuo svoje usne na njezine.
Neposredno iza toga pojavio se g. Thorne, i njih se oboje obradovaše, kad su čuli, da rep ždrebeta Belzebuba nije ozbiljno povrijeđen.
G. Harding je namjeravao po mogućnosti što prije nakon svoga povratka u Barchester otići u Ullathorne, da bi dobio potporu svoje kćeri u svojoj namjeri, da se odupre arhiđakonu u pogledu dekanata. Međutim, taj mu je izvanredni put bio ušteđen, kad je saznao, da se gđa. Bold nenadano vratila kući. Čim je pročitao njenu poruku, pošao je k njoj i našao je, kako ga čeka u svom domu.
Koliko li su imali jedno drugome da kažu, i kako je svako od njih bilo sigurno, da će pripovijest, što je ima da ispripovjedi, začuditi onoga drugoga!
»Draga, tako sam želio s tobom govoriti,« reče g. Harding, poljubivši svoju kćer.
»O tata, imam toliko toga da ti kažem!« reče kći, uzvraćajući mu zagrljaj.
»Draga, meni su ponudili dekanat!« reče g. Harding, pretekavši nenadanošću svoje izjave vijest, što mu ju je Eleanora imala saopćiti.
»O, tata!« reče ona, zaboravivši svoju ljubav i sreću od veselja zbog te nenadane novosti. »O, tata, je li moguće? Dragi tata, kako me je to silno, silno usrećilo!«
»Ali, draga, mislim, da će biti najbolje, da to ne prihvatim.«
»O, tata!«
»Siguran sam, da ćeš se složiti sa mnom, Eleanora, kad ti to razjasnim. Ti znaš, draga, da sam star. Ako poživim, ja...«
»Ali, tata, moram ti pripovijedati o sebi.«
»Dakle, draga.«
»O, tako sam znatiželjna, kako ćeš ti to primiti.«
»Što primiti?«
»Ako te to ne razveseli, ako te to ne usreći, ako mi ne daš podstreka, srce će mi pući.«
»Ako je tako, Nelly, onda ću ti sigurno dati podstreka.«
»Ali ja se bojim, da nećeš. Tako se bojim, da nećeš. A ipak, moraš znati, da sam najsretnija žena, što živi na zemlji.«
»Doista, draga? Onda ću se sigurno radovati s tobom. Hajde, Nelly, dođi k meni i reci mi, što je.«
»Ja ću se...«
Poveo ju je do sofe i, sjednuvši kraj nje, uhvatio je za obje ruke. »Ti ćeš se udati, Nelly. Je li to ono, što mi imaš reći?«
»Da,« reče ona nečujno. »To jest, ako ti pristaneš,« i nato se zacrveni, sjetivši se svoga obećanja, što mu ga je tek nedavno dragovoljno dala, a koje je, zaručivši se za g. Arabina, sasvim zaboravila.
G. Harding načas pomisli, tko bi mogao biti muškarac, koga će morati pozdraviti kao svoga zeta. Pred tjedan dana ne bi bilo nikakve sumnje o imenu toga čovjeka. U tom bi slučaju bio spreman dati svoj blagoslov, premda bi to bio učinio teška srca. Sada je barem znao, da to nije g. Slope, iako nije mogao nikako pogoditi, tko bi ga mogao nadomjestiti. Načas je pomislio, da bi to mogao biti Bertie Stanhope, i na tu mu je pomisao zastao dah.
»Dakle, Nelly?«
»O, tata, obećaj, da ćeš ga meni za volju voljeti.«
»Hajde, Nelly, hajde, reci mi, tko je to.«
»A hoćeš li ga voljeti, tata?«
»Najmilija moja, ja moram voljeti svakoga, koga ti voliš.« Tada ona okrene lice prema njemu i šapnu inu u uho ime g. Arabina.
Nijedan muškarac, što bi ga ona mogla spomenuti, nije ga mogao više iznenaditi niti više razveseliti. Da je tražio po svijetu zeta po svom ukusu, ne bi mogao izabrati nikoga, tko bi mu bio miliji od g. Arabina. Bio je svećenik, imao je župu u susjedstvu, pripadao je istoj grupi, kojoj je i g. Harding bio jako sklon, bio je velik prijatelj Dra. Grantlyja, a ktome je bio čovjek, o kojemu g. Harding nije znao ništa, što ne bi odobravao. Pa ipak, njegovo je iznenađenje bilo toliko, da mu nije dopustilo, da odmah izrazi svoju radost. Nikada nije pomišljao na g. Arabina u vezi sa svojom kćeri, nikada mu nije palo na pamet, da bi njih dvoje vezali kakvi osjećaji. Bojao se, da je njegova kći jako neprijateljski raspoložena prema svećenicima kova g. Arabina, jer je bila toliko netrpeljiva prema arhiđakonovoj uobraženosti. Da mu je dano, da poželi, poželio bi vjerojatno g. Arabina za svoga zeta; da mu je dano da pogodi, to mu ime ne bi nikada palo na pamet.
»G. Arabin!« uskliknu on. »Nemoguće!«
»O, tata, kao boga te molim, nemoj reći ništa protiv njega! Ako me voliš, nemoj reći ništa protiv njega. O, tata, to je gotovo, i ne smije se raskinuti – o, tata!«
Nepouzdana Eleanora! A gdje je obećanje, da neće sama izabrati bez očeva odobrenja? Odabrala je, a sada traži pristanak. »O, tata, zar on nije dobar? Nije li plemenit, pobožan, uzvišen, sve što dobar čovjek uopće može biti?« i ona se privinu uz svoga oca, zaklinjući ga, da pristane.
»Nelly, moje dijete, jedina moja kćeri! Naravno, da jest. On je plemenit, i dobar, i uzvišen. U njemu je sve, što žena može voljeti i čemu se muškarac može diviti. On će biti moj sin, moj pravi sin. Bit će mi jednako prirastao srcu kao i ti. Nelly, dijete moje, moje sretno, sretno dijete!«
Nije potrebno da dalje pratimo taj razgovor. Kasnije su se vratili na razgovor o novom položaju. Eleanora je pokušala da mu dokaže, kao što su to učinili i Grantlyjevi, kako njegova dob ne može biti zapreka, da bude vrlo odličan dekan. Međutim, ti su dokazi sada manje djelovali na nj nego prije. Govorio je malo ili ništa. Samo je zamišljeno sjedio. Od vremena do vremena poljubio bi svoju kćer i rekao »da« ili »ne« ili »sasvim točno« ili »znaš, draga, tu se ne bih mogao s tobom složiti«, ali ga nije mogla navesti, da odlučno zađe u pitanje »biti ili ne biti« barchesterski dekan. O njoj i njenoj sreći, o vrlinama g. Arabina, htio je govoriti, koliko god je to Eleanora željela, a, ako ćemo biti iskreni, to nije bilo malo, ali o dekanatu sada više nije htio govoriti. Pala mu je na pamet nova misao: »Zašto ne bi g. Arabin bio novi dekan?«

Pedeseto poglavlje

ARHIĐAKON JE ZADOVOLJAN SA STANJEM


Na putu u Barchester g. Harding je uvjeravao arhiđakona, da su sva njihova nagađanja o g. Slopeu i Eleanori bez temelja. G. Harding je, međutim, ustanovio, da je vrlo teško podrmati vjeru njegova zeta u vlastitu oštroumnost. To su, po mišljenju Dra. Grantlyja, potvrđivali tako, očiti dokazi, utvrđeni cijelim nizom slučajeva, da isprva nije htio prihvatiti kao istinitu izričitu tvrdnju g. Hardinga, da je Eleanora sama opovrgnula tu optužbu. Međutim, konačno je popustio, ali uvjetno. Pristao je, da će zasada gledati na svoja prošla uvjerenja kao na pogrešna, ali, učinivši to, osigurao se tako, da bi, ako se Eleanora ikada u budućnosti pojavi pred svijetom kao gđa. Slope, mogao ipak reći: »Eto, ja sam vam rekao. Sjetite se, što sam ja rekao, a što ste vi govorili. A sjetite se također u budućim godinama, da sam u ovoj stvari bio u pravu – kao i u svima drugima.«
Međutim, u svom je ustupku pošao tako daleko, da je pristao pohoditi Eleanoru u njezinoj kući, pa je tako i došao još dok su otac i kći bili usred razgovora. G. Harding je imao toliko toga da sasluša i da kaže, da je zaboravio obavijestiti Eleanoru o časti, što je čeka, i ona je čula u predsoblju glas svoga svaka, a bila je potpuno nepripravna da se sastane s njim.
»To je arhiđakon,« reče ona i skoči na noge.
»Da, draga. Zamolio me, da ti kažem, da će te doći pohoditi. Ali, da ti pravo kažem, sasvim sam na to zaboravio.«
Eleanora pobježe iz sobe usprkos svim očevim molbama. Sada, u prvim satima svoje radosti, nije mogla podnijeti sva arhiđakonova povlačenja, ispričavanja i čestitanja. Imat će toliko toga da kaže i bit će pritom tako dosadan.
I tako je arhiđakon, kad su ga uveli u salon, našao ondje, samo g. Hardinga.
»Morat ćete ispričati Eleanoru,« reče g. Harding.
»Je li se što dogodilo?« upita doktor, koji je smjesta zaključio, da je cijela istina o g. Slopeu konačno izišla na vidjelo.
»Pa, nešto se jest dogodilo. Baš me zanima, hoćete li se jako iznenaditi.«
Arhiđakon je vidio po načinu svoga tasta, da mu ovaj ipak nema ništa reći o g. Slopeu. »Ne,« reče on, »to sigurno ne – više me nikada ništa neće iznenaditi.« Jako mnogo ljudi, i osim arhiđakona, danas prihvaćaju, ili se prave da prihvaćaju, doktrinu nil admirari.175 Pa ipak, sudeći po izražaju njihova lica, oni su isto tako podvrgnuti nenadanim uzbuđenjima, kao što su to bili njihovi djedovi i bake.
»Što mislite, što je učinio g. Arabin?«
»G. Arabin! Nadam se, da nije ništa u vezi s onom Stanhopovom kćeri!«
»Ne, ne s onom ženom,« reče g. Harding, potajno se veseleći svojoj šali.
»Ne s onom ženom! Hoće li on i s jednom ženom išta učiniti? Zašto ne iziđete s istinom, ako imate što da kažete? Ništa mi nije mrže nego takva tajanstvenost.«
»Prema vama, arhiđakone, ne smije biti tajanstvenosti. Iako, naravno, zasada ne smije ići dalje.«
»Dakle.«
»Osim Suzane. Morate mi obećati, da nećete nikome drugom reći.«
»Glupost!« uskliknu arhiđakon, kojega je ta neizvjesnost razljutila. »Ne možete znati nikakve tajne o g. Arabinu.«
»Samo ovu – da su on i Eleanora zaručeni.«
Na arhiđakonovu se licu vidjelo, da ne vjeruje ni riječi. »G. Arabin! To je nemoguće!«
»Barem mi je tako rekla Eleanora čas prije.«
»To je nemoguće,« ponovi arhiđakon.
»Pa, po mom mišljenju nije nemoguće. Istina je, da sam se iznenadio, ali to ne znači, da je nemoguće.«
»Mora da se prevarila.«
G. Harding ga stade uvjeravati, da tu nema nikakve zablude. Da će saznati, kad se vrati kući, da je g. Arabin bio u Plumsteadu s izričitom namjerom, da mu to isto kaže, da čak i gospođica Thorne zna sve o tome, i da je sve to, zapravo, tako jasno uređeno, kako to samo može biti između dame i gospodina.
»Gospode bože!« reče arhiđakon, hodajući gore dolje po Eleanorinu salonu. »Gospode bože! Gospode bože!«
Iz tih se uzvika očito vidjelo, da vjeruje. G. Harding je iz toga ispravno zaključio, da Dr. Grantly konačno vjeruje. Prvi je uzvik jasno pokazivao stanovitu količinu nezadovoljstva zbog primljene vijesti. Drugi je jednostavno izražavao iznenađenje, a u trećem se g. Hardingu činilo, da je nazreo neznatni tračak zadovoljstva.
Arhiđakon je vjerno izrazio djelovanje svoga mozga. Nije mogao a da ne bude zlovoljan videći, kako je temeljito pogriješio u svim svojim nagađanjima. Da je barem on kojom srećom natuknuo tu ženidbu, čim je ono bio doveo g. Arabina na selo, mišljenje bi o njegovu rasuđivanju i mudrosti toliko poraslo, da bi ga na svaki način svrstalo odmah uz Solomuna.176 A zašto to nije uradio? Zar nije mogao predvidjeti, da će g. Arabinu biti potrebna žena u njegovu župnom uredu? Predvidio je, da će Eleanori biti potreban muž. Nije li morao opaziti, da je g. Arabin muškarac, koji će mnogo vjerojatnije privući Eleanoru nego g. Slope? Arhiđakon je ustanovio, da je učinio pogrešku i, naravno, nije odmah mogao prijeći preko svoga poraza.
A silno se i iznenadio. Kako li je to dvoje mladih grlica bilo prema njemu tajanstveno. Kako li su ga temeljito prevarili. Držao je Eleanori propovijed protiv njene zamišljene veze s g. Slopeom u isto vrijeme, kad je ona bila zaljubljena u njegova štićenika, g. Arabina. A potpuno se povjerio tome istom g. Arabinu u vezi sa svojom bojazni, da će se njome oženiti g. Slope. Sasvim je bilo prirodno, da je arhiđakon iznenađen.
Ali bilo je i mnogo razloga zadovoljstvu. Gleda li se na sam taj brak, on je kao stvoren da pomogne doktoru izići iz njegovih poteškoća. U prvom redu, uvjerenje, da mu g. Slope neće nikada postati pašanac, bilo je samo po sebi jako ugodno. Osim toga, g. Arabin je od tolikih muškaraca onaj, s kojim bi mu najbolje odgovaralo da se tako tijesno poveže. Ali vrhunac užitka predstavljao je udarac, što će ga taj brak zadati g. Slopeu. Sigurno je, da je sada izgubio ženu, a već se počelo govorkati, da će moguće izgubiti i svoj položaj u palači, a, ako g. Harding govori istinu, i ona će najveća opasnost biti uklonjena. U tom bi se slučaju moglo očekivati, da će se g. Slope priznati pobijeđenim i sasvim nestati iz Barchestera. A onda bi arhiđakon opet mogao slobodno dihati.
»Gle, gle,« reče on, »Dragi bože, dragi bože!« a zvuk ovoga petog usklika potpuno je uvjerio g. Hardinga, da u grudima arhiđakonovim vlada zadovoljstvo.
A zatim, polako, postepeno i mudro g. Harding iznese svoj novi plan. Zašto ne bi g. Arabin bio novi dekan?
Polako, postepeno i promišljeno Dr. Grantly se složi s mišljenjem svoga tasta. Ma koliko on volio g. Arabina, ma koliko iskreno bilo njegovo divljenje za svećeničke vrline toga gospodina, nikada ne bi odobrio čin, koji bi njegovu tastu oteo tako pošteno zasluženo promaknuće, ukoliko bi ikako bilo moguće nagovoriti njegova tasta da prihvati promaknuće, što ga je zaslužio. Međutim, arhiđakon je negdje prije iskusio tvrdoglavost, kojom je g. Harding znao ostati kod svojih nazora usprkos savjetima svih svojih prijatelja. Prilično je dobro znao, da ništa ne bi moglo sklonuti toga poniznog, blagog čovjeka pred njim, da prihvati visoki položaj, što mu je ponuđen, ako bude držao, da je pogrešno, da ga prihvati. Znajući to, također je više nego jednom rekao sam sebi: »Zašto ne bi g. Arabin bio barchesterski dekan?« Konačno su njih dvojica utanačili, da će zajedno krenuti u London najranijim vlakom narednoga jutra, a na svom će putu skočiti malo i u Oxford. Vjerovali su, da bi im savjeti Dra. Gwynna mogli biti od pomoći.
Kad je to dogovoreno, arhiđakon se žurno oprosti, da bi se mogao vratiti u Plumstead i prirediti za put. Dan je bio neobično krasan, i on je došao u grad u otvorenoj jednoprežnoj kočiji na dva točka. Vozeći se po High Streetu, na jednom je raskršću sreo g. Slopea. Da nije prilično oštro zaustavio, bio bi naletio na nj. Od one nezaboravne zgode u biskupovoj radnoj sobi njih dvojica nisu razgovarali jedan s drugim. Ni sada nisu progovorili ni riječi, ali su se pogledali ravno u lice. Izraz lica g. Slopea bio je drzak, slavodobitan i izazovan kao nikada. Da Dr. Grantly nije znao protivno, bio bi pomislio, da je njegov neprijatelj dobio dekanski položaj, ženu i sve bogate časti, za kojima je žudio. A zapravo je izgubio sve, što je imao na svijetu i upravo se bio oprostio od biskupa.
Izlazeći iz grada arhiđakon se provezao kraj dobro poznatog ulaza u Hiramovu ubožnicu. Tamo, pred ulaznim vratima, stajala su velika, traljava farmerska kola, natovarena pokućstvom neuredna izgleda. A kraj njih, nadgledajući dolazak, stajala je dobra gđa. Quiverful – ne u svom najboljem ruhu – ne vrlo čista – ne vrlo dražesna u svojoj kapici i šalu, zapravo ne s mnogo ženskih čari u cijeloj svojoj pojavi. Bila je zaposlena kućnim radom u svom novom domu pa je sama skoknula van, ne očekujući, da će kod dolaska obiteljskih nekretnina ikoga sresti. Prije nego što je okom trenula, arhiđakon se već zaustavio pred njom.
Njeno je poznanstvo s Drom. Grantlyjem i njegovom obitelji bilo doista vrlo površno. Samo se po sebi razumije, da je arhiđakon poznavao svakoga svećenika u arhiđakonatu, gotovo bi se moglo reći u dijecezi, a, manje ili više, poznavao je i njihove žene i obitelji. S g. Quiverfulom je došao u doticaj u raznim poslovnim stvarima, ali gđu. Quiverful je vrlo rijetko vidio. Sada je, međutim, bio premilostivo raspoložen, a da bi prošao kraj nje, da joj se ne javi. Quiverfulovi su svi od reda očekivali od Dra. Grantlyja najogorčenije neprijateljstvo. Znali su, koliko želi, da se g. Harding vrati u svoj stari dom u ubožnici, a nisu znali, da mu je u dekanatu ponuđen novi dom. Stoga se gđa. Quiverful nemalo iznenadila, a i nemalo razveselila, zbog načina, kako ju je oslovio.
»Kako ste, gospođo Quiverful? Kako ste?« reče on, ispruživši iz kočije lijevu ruku, govoreći s njom. »Vrlo se veselim, da vas vidim tako ugodno i korisno zaposlenu. Doista se vrlo veselim.«
Gđa. Quiverful mu se zahvali, pruži mu ruku i sumnjičavo ga pogleda u lice. Nije bila sigurna, je li ta čestitka i njegova ljubeznost ironična ili nije.
»Molim vas, poručite g. Quiverfulu,« nastavi on, »da se radujem njegovu imenovanju. To je udoban položaj, gospođo Quiverful, i udobna kuća, i vrlo se veselim, da vas vidim u njoj. Zbogom, zbogom.« I on se odveze, ostavivši tu gospođu vrlo zadovoljnu i začuđenu zbog njegove dobroćudnosti. Sve u svemu, arhiđakon je bio zadovoljan s razvitkom stvari, pa je mogao sebi dopustiti da bude ljubezan prema gđi. Quiverful. Smiješeći se cijelom svijetu gledao je iz svoje kočije i svima je u Barchesteru, osim gđe. Proudie i g. Slopeu, oprostio njihove grijehe. Da se sreo s biskupom, osjetio bi se sklonim da čak i njega potapša po ramenu.
Odlučio je poći kući preko Sv. Ewolda. To će ga dovesti koje tri milje s puta, ali je osjećao, da ne bi mogao otići iz Plumsteada, a da ne kaže koju prijateljsku riječ g. Arabinu. Kad je došao do župnog dvora, vikar se još nije bio vratio. Ali, prema onome, što su mu rekli, bio je siguran, da će se sresti s njime na putu od njegove do svoje kuće. U tom se nije prevario, jer otprilike na po puta do kuće, na jednom uskom zavoju, naiđe na g. Arabina, koji je bio na konju.
»Gle, gle, gle, gle,« reče arhiđakon glasno, veselo i izvanredno raspoloženo. »Gle, gle, gle, gle. Dakle, ipak više nemamo razloga da se bojimo g. Slopea.«
»Gđa. Grantly mi kaže, da su dekansku čast ponudili g. Hardingu,« reče ovaj.
»Saznao sam, da je g. Slope izgubio i više nego dekansku čast,« i nato se veselo nasmije. »Ej, ej, Arabine, prilično ste dobro čuvali svoju tajnu. Sada znam sve.«
»Nisam imao tajni, arhiđakone,« reče ovaj s mirnim smiješkom. »Nikakvih – ni jedan jedini dan. Tek jučer sam saznao za svoju sreću, a danas sam otišao u Plumstead, da zatražim vaše odobrenje. Prema onome, što mi je rekla gđa. Grantly, sklon sam vjerovati, da ću to odobrenje dobiti.«
»Od svega srca, od svega srca,« reče arhiđakon srdačno, držeći svoga prijatelja čvrsto za ruku. »To je baš ono, što sam želio. Ona je krasna mlada žena, neće doći k vama praznoruka, i mislim, da će vam biti dobra supruga. Bude li vršila svoje dužnosti prema vama, kao što ih njena sestra vrši prema meni, bit ćete sretan čovjek. To je sve, što mogu reći.« Kad je to izrekao, u oba se doktorova oka mogla opaziti suza.
G. Arabin toplo uzvrati arhiđakonov stisak ruke, ali ne reče mnogo. Srce mu je bilo prepuno, a da bi mogao govoriti, te nije mogao izraziti zahvalnost, što ju je osjećao. Dr. Grantly ga je razumio upravo tako, kao da je cijeli sat govorio.
»I zapamtite, Arabine,« reče, »nitko drugi neće zavezati čvor, samo ja. Pozvat ćemo Eleanoru u Plumstead, i to će se tamo obaviti. Nagovorit ću Suzanu, da se malo pobrine, pa ćemo to izvesti otmjeno. Sutra moram po nekom osobitom poslu u London. Harding ide sa mnom. Ali ja ću se vratiti, prije nego što bude gotova vjenčana haljina vaše mlade.« I tako se rastadoše.
Na svom se putu do kuće arhiđakon u mislima bavio pripremama za svadbenu svečanost. Čvrsto je odlučio da će velikodušnošću svoga budućeg držanja prema Eleanori ispraviti sve uvrede, što joj ih je nanio. Pokazat će joj, kolika je u njegovim očima razlika između jednoga Slopea i jednoga Arabina. I još je nešto čvrsto odlučio: ako pitanje dekanata ne bude riješeno u korist g. Arabina, ništa ga neće spriječiti, da uredi pročelje i dade napraviti izbočeni prozor u blagovaonici župnog dvora u Sv. Ewoldu.
»I tako smo se ipak prevarili, Sue,« reče on svojoj ženi, poljubivši je, čim je ušao u kuću. Svoju je ženu zvao Sue najviše dvaput ili triput godišnje, a to su bili veliki, svečani dani.
»Eleanora je bila pametnija, nego što smo mi mislili,« reče gđa. Grantly.
To je veče u župnom dvoru u Plumsteadu vladalo veliko zadovoljstvo. Gđa. Grantly je obećala svome mužu da će sada otvoriti svoje srce i primiti u nj g. Arabina. Dotada to nije htjela učiniti.

Pedeset i prvo poglavlje

G. SLOPE SE OPRAŠTA S PALAČOM I NJENIM STANOVNICIMA


Sada se moramo oprostiti od g. Slopea, i od biskupa, i od gđe. Proudie. Ti su oproštaji u romanu jednako tako neugodni kao i u zbiljskom životu. Istina, nisu tako žalosni, jer im nedostaje zbiljnost žalosti, ali su jednako neugodni, a općenito manje zadovoljavaju. Koji bi romanopisac, koji Fielding,177 koji Scott,178 koja George Sand,179 ili Sue,180 ili Dumas181 mogao unijeti zanimljivosti u posljednje poglavlje svoje izmišljene povijesti? Obećanje da će junak i junakinja imali dvoje djece i nadljudsku sreću, ne koriste ništa, niti uvjeravanje o velikom društvenom ugledu, što seže do dobi, koja mnogo nadilazi dob običnih smrtnika. Nesreća naših junaka i junakinja, to je ono, u čemu uživaju čitaoci! Njihova nesreća, njihovi grijesi, ili njihove nastranosti, a ne njihove vrline, razboritosti i prema tome i nagrada. Kad stanemo svoje posljednje stranice bojadisati couleur de rose182 kao što to prema utvrđenom pravilu moramo, sami potpuno uništimo svoju moć da se svidimo. Kad postanemo dosadni, vrijeđamo vaš razum, a moramo postati dosadni, jer bismo drukčije povrijedili vaš ukus. Neki je pokojni pisac, želeći sačuvati zanimljivost sve do posljednje stranice, potkraj treće knjige svoga junaka objesio. Posljedica je bila, da nitko nije htio čitati njegova romana. A tko bi mogao porazdijeliti i povezati sve svoje događaje, razgovore, osobe i opisne odlomke tako, da točno pristaju u 439 stranica, a da ih ili neprirodno ne stisne, ili da ih potkraj svoje muke nenaravno ne rastegne? Nisam li i ja u ovom času svijestan, da mi je potrebno još desetak strana, i da već ne znam, gdje mi glava stoji, da ih pronađem? A onda, kad je sve gotovo, najnakloniji kritičar od svih napast će nas zbog nevaljalosti i traljavosti našeg završetka. Ili smo se zalijenili, pa mu nismo poklonili dovoljno pažnje, ili smo razvezali naširoko i pretjerali. Završetak je bljutav ili neprirodan, nategnut ili glupav. Ili ništa ne znači, ili previše traži. Posljednja scena knjige, kao što se bojimo, da sve posljednje scene moraju biti.
Djetinjstvo je drugo, pûsti zaborav,
Bez zuba, očiju, okusa i svega.
Mogu samo to reći, kad bi koji kritičar, koji je temeljito upoznao svoj posao i trudio se oko njega, dok ga iskustvo nije učinilo savršenim, htio napisati posljednjih pedeset stranica romana onako, kako treba da budu napisane, ja ću biti prvi, koji će ubuduće učiniti sve, da se povede za njegovim primjerom. A ovako, voden samo svojim snagama, priznajem, da se jako bojim neuspjeha.
Posljednjih tjedan ili desetak dana g. Slope se malo vidio s gospođom Proudie, a još manje s biskupom. Još je stanovao u palači, pa je i dalje obavljao svoj obični posao. Ali povjerljivi su poslovi dijeceze prešli u druge ruke. On je to jasno vidio i dobro uočio, ali ga to nije jako smetalo. Njega su zaokupile druge nade, pa su mu biskupovi poslovi postali dosadni, a osim toga je bio svijestan činjenice, da ga je gđa. Proudie, što se tiče dijeceze, izigrala. Objašnjeno je već na početku ove knjige, kako su se zapravo troje ili četvoro natjecali, tko će biti barchesterski biskup. Sada je svaki od njih priznavao samom sebi (a ona se hvalila samoj sebi), da je gđa. Proudie izišla kao pobjednik iz te borbe. Položili su natječajni ispit i to jako strog, i ona je izišla kao pobjednik, facile princeps.183 S g. Slopeom je načas imala vrlo tešku borbu, ali to je bilo samo načas. Postalo je, tako rekavši, jasno, da će među njima dvoma odlučiti Hiramova ubožnica, a sada je g. Quiverful već bio u ubožnici, što je dokaz vještine i hrabrosti gđe. Proudie.
No g. Slope nije klonuo duhom, jer je imao druge nade. Ali, jao, konačno mu stiže pisamce od njegova prijatelja Sir Nicholasa, u kojem mu javlja, da je dekanska čast već podijeljena drugom. Moramo, međutim, odati priznanje g. Slopeu. Nije pao u nesvijest od toga udarca niti se prepustio ispraznim tužaljkama; nije od toga časa stao očajavati i zazivati nebeske i podzemne bogove, da ga uzmu k sebi. Sjeo je u svoj stolac, prebrojio novac, što ga je za sadašnje potrebe imao kod sebe, izračunao, koliko još ima da dobije, razmislio, koje bi bilo najbolje područje za njegove buduće napore, i smjesta je napisao pismo bogatoj ženi tvorničara šećera u Baker Streetu, koja je, kako je on to dobro znao, bila vrlo odana podupiranju i hrabrenju ozbiljnih mladih evangeličkih svećenika. Ponovo je, reče, »na ulici, jer je ustanovio, da atmosfera katedralskog grada, a i katedralski poslovi sami po sebi, ne odgovaraju njegovu duhu.« A onda je još neko vrijeme ostao sjediti, stvarajući čvrste odluke o tome, kako će se oprostiti od biskupa, a i o svom budućem držanju.
Konačno skoči, ogrtač trgnu plav (crn),
Sutra će predat’ se novome poslu sav.
Budući da je primio formalni nalog, da se javi kod biskupa, on ustade i pođe da taj nalog izvrši. Pozvonio je na zvonce i zamolio slugu, da obavijesti svoga gospodara, da je on, g. Slope, spreman da ga posjeti, ako to odgovara njegovu gospodstvu. Sluga, koji je dobro znao, da g. Slope više nije glavna osoba, donese natrag poruku, »da njegovo gospodstvo želi, da bi mu se g. Slope javio odmah u njegovoj radnoj sobi.« G. Slope je čekao još kojih deset minuta, da bi dokazao svoju neovisnost, a onda je pošao u biskupovu sobu. Tamo je, kao što je to i očekivao, našao gđu. Proudie zajedno s njenim suprugom.
»Hm, ha – g. Slope, molim vas, sjednite,« reče gospodin biskup.
»Molim vas, sjednite, gospodine Slope,« reče gospođa biskup.
»Hvala, hvala,« reče g. Slope, i, pošavši do kamina, baci se u jedan od naslonjača, što su resili sag pred kaminom.
»Gospodine Slope,« reče biskup, »ukazala se potreba, da s vama odlučno razgovaram o jednoj stvari, koja se već dosta dugo nameće mojoj pažnji.«
»Smijem li upitati, da li je taj predmet u bilo kakvoj vezi sa mnom?« upita g. Slope.
»Jest – svakako – da, svakako je u vezi s vama, gospodine Slope.«
»U tom slučaju, gospodaru, ako mi dopuštate, da izrazim jednu želju, bilo bi mi milije, da nas dvojica o toj stvari ne raspravljamo u prisustvu treće osobe.«
»Nemojte se uzrujavati, gospodine Slope,« reče gđa. Proudie, »nije potrebno nikakvo raspravljanje. Biskup samo namjerava reći, što želi.«
»Samo namjeravam reći, što želim, gospodine Slope – uopće nikakvo raspravljanje neće biti potrebno,« reče biskup, ponavljajući riječi svoje žene.
»U to, gospodaru, ni vi ni ja ne možemo biti sigurni,« reče g. Slope. »Međutim, ja ne mogu prisiliti gđu. Proudie, da iziđe iz sobe, a isto tako ne mogu odbiti da ostanem ovdje, ako je želja vašega gospodstva, da ostanem.«
»To je svakako želja njegova gospodstva,« reče gđa. Proudie.
»Gospodine Slope,« započe biskup svečanim, ozbiljnim glasom, »teško mi je, kad moram pronalaziti pogreške. Jako mi je teško, da sam pronašao pogreške kod svećenika, pogotovu kod svećenika u vašem položaju.«
»A u čemu sam pogriješio, gospodaru?« upita g. Slope smiono.
»U čemu ste pogriješili, gospodine Slope?« reče gđa. Proudie, stojeći uspravno pred grešnikom i podigavši onaj strašni kažiprst. »I vi se još usuđujete pitati biskupa, u čemu ste pogriješili? Zar vam vaša savjest...?«
»Gospođo Proudie, molim vas, da jednom zauvijek bude jasno, da ne želim s vama razgovarati.«
»O, gospodine, ali vi ćete razgovarati,« reče ona. »Morate razgovarati. Zašto ste toliko razgovarali s onom signorom Neroni? Zašto ste se osramotili, vi, svećenik, neprestano se družeći s takvom jednom ženom – s udatom ženom – sa ženom, koja je potpuno neprikladna da bude društvo svećeniku.«
»Bilo kako mu drago, upoznao sam se s njom u vašem salonu,« uzvrati g. Slope.
»I tamo ste se ponašali sramotno,« reče gđa. Proudie, »potpuno sramotno. Pogriješila sam, što sam vam dopustila, da ostanete u palači i jedan dan nakon onoga, što sam vidjela. Trebalo je, da zatražim, da smjesta budete otpušteni.«
»Nije mi bilo poznato, gospođo Proudie, da vi imate moć da tražite bilo da ja odavle odem, bilo da ostanem ovdje.«
»Što!« uskliknu gospođa. »Ja dakle nemam pravo da kažem tko smije, a tko ne smije ući u moj salon! Ja ne smijem pripaziti, da se ćudorednost mojih slugu i sluškinja ne pokvari nedostojnim ponašanjem! Ja nemam pravo da zaštitim svoje kćeri od nečistoće! Ja ću vam pokazati, gospodine Slope, imam li ja tu moć ili nemam. Bit ćete tako dobri i uzeti do znanja, da više ne zauzimate nikakav položaj kod biskupa. A, budući da će vaša soba u palači biti smjesta potrebna za novog kapelana, moram vas zamoliti, da se pobrinete za stan što prije budete mogli.«
»Gospodaru,« reče g. Slope, obraćajući se biskupu i okrenuvši pritom leđa gospođi, »hoćete li mi dopustiti, da vas zamolim, da iz vaših usta čujem odluku, koju ste stvorili u ovom predmetu?«
»Naravno, gospodine Slope, naravno,« reče biskup. »To je i jedino ispravno. Dakle, odlučio sam, da bi bilo dobro, da se osvrnete za kakvim drugim namještenjem. Mislim, da ne odgovarate sasvim za položaj, što ste ga do nedavna ispunjavali.«
»A u čemu je, gospodaru, moj grijeh?«
»Ta signora Neroni je jedan grijeh,« reče gđa. Proudie, »i to vrlo gadan grijeh. Vrlo gadan i sramotan. Fuj, gospodine Slope, fuj! I vi ste mi nekakav evangelički svećenik!«
»Gospodaru, želim znati, zbog kojeg me grijeha bacate iz svoje kuće.«
»Čuli ste, što kaže gđa. Proudie,« reče biskup.
»Kad objavim povijest ovoga postupka, gospodaru, a to ću svakako učiniti, da se opravdam, vjerujem, da ne biste željeli, da kažem, kako ste me otpustili po zapovijedi svoje žene – jer je njoj bilo krivo, što se poznam s nekom drugom damom, kćerkom jednoga od kaptolskih prebendara?«
»Vi možete objaviti, što god želite, gospodine,« reče gđa. Proudie. »Ali vi nećete biti tako ludi, da objavite svoje djelovanje u Barchesteru. Mislite li vi, da nisam čula, da ste klečali pred nogama toga stvora – to jest, ako uopće ima noge – i da ste neprestano balili nad njenom rukom? Upozoravam vas, da pripazite, gospodine Slope, što radite i što govorite. Svećenicima su skidali mantije za manje grijehe nego što je vaš.«
»Gospodaru, ako se to tako nastavi, bit ću prisiljen tužiti ovu ženu – to jest, gospođu Proudie – zbog uvrede poštenja.«
»Mislim, gospodine Slope, da će sada biti najbolje, da se povučete,« reče biskup. »Priložit ću vam ček na razliku, što je još imate dobiti. A, u ovim prilikama, bit će, naravno, bolje za sve, da ostavite palaču, što je prije moguće. Odobrit ću vam iznos za put natrag do Londona i za vaš boravak u Barchesteru tjedan dana od danas.«
»Ako, međutim, želite ostati ovdje u blizini,« reče gđa. Proudie, »i ako svečano obećate, da se više nikada nećete sastati s onom ženom, i ako date riječ, da ćete više paziti na svoje vladanje, biskup će predložiti vaše ime g. Quiverfulu, koji sada treba župnika za Puddingdale. Kuća je, po mom mišljenju, dosta velika za vaše potrebe. A dobivat ćete i plaću od pedeset funti godišnje.«
»Neka vam, gospođo, oprosti bog zbog vašeg postupka prema meni,« reče g. Slope, gledajući u nju izrazito nebeskim pogledom. »A zapamtite, gospođo, da bi i vi još mogli pasti.« I on je pogleda izrazito zemaljskim pogledom. »Što se tiče biskupa, ja ga žalim!« I rekavši to, g. Slope ode iz sobe. Tako se završilo prijateljstvo između barchesterskog biskupa i njegova prvog povjerljivog kapelana.
Gđa. Proudie je bila u pravu, kad je rekla, da g. Slope neće biti lud da objavi svijetu svoje djelovanje u Barchesteru. On nije svoga prijatelja Towersa smetao nikakvim pismenim izvještajem o bezakonju gđe. Proudie ni o glupavosti njena muža. Bio je svijestan činjenice, da bi bilo mudro, da u buduće ništa ne spominje o svom djelovanju u katedralskom gradu. Ubrzo nakon netom opisanog razgovora otišao je iz Barchestera, stresavši prašinu sa svojih nogu, kad je ulazio u željeznička kola, a tornjevima katedrale nije dobacio dugi, čeznutljivi pogled, dok ga je vlak žurno nosio iz njihova dogleda.
Dobro je poznato, da rod Slopeova nikada ne umire od gladi. Uvijek padnu na noge kao mačke, a kamo god padnu, svagdje će se dobro snaći. I naš se g. Slope dobro snašao.
Vrativši se u London, saznao je, da je tvorničar šećera umro, i da je njegova udovica neutješljiva, ili, drugim riječima, da joj treba utjehe. G. Slope ju je tješio i uskoro se našao smješten u velikoj udobnosti u kući u Baker Streetu. Uskoro je također Robio i crkvu u susjedstvu New Roada, i o njemu se govorilo, da je najrječitiji propovjednik i najpobožniji svećenik u tom dijelu glavnoga grada. Ostavimo ga ondje.
Još ima vrlo malo da se kaže o biskupu i njegovoj ženi. Od toga se vremena nije dogodilo ništa opipljivo, što bi poremetilo ravni tok njihova kućnog sklada. Vrlo brzo je novo slobodno mjesto na klupi biskupa dalo Dru. Proudiju sjedište u Kući Lordova, za kojim je isprva tako silno žudio. Međutim, sada je bio pametniji. On je, istina, prihvatio to mjesto i od vremena bi do vremena dao svoj glas u prilog Vladinih nazora u crkvenim pitanjima. Ali je potpuno spoznao, da je njegovo pravo polje rada uz gospođu Proudie. Nikada više nije pokušao biti neposlušan, a čak nije ni pomišljao na samostalnu vlast u dijecezi. Ako bi ikada pomislio na slobodu, mislio bi o njoj, kao što ljudi misle o tisućgodišnjici, kao o nekom krasnom vremenu, koje bi moglo doći, ali nitko ne vjeruje, da bi moglo doći za njegova života. Za gđu. Proudie bi se moglo reći, da je još u cvatu, a na svaki je način bila još čvrsta, pa biskup nije imao razloga strahovati, da će ga »ubrzo posjetiti nevolje udovičkog života.
Još je barchesterski biskup. Bio je takva dika tome prijestolju, da ga vlada nije htjela premjestili, čak ni na viši položaj. Tamo neka ostane, pod sigurnim skrbništvom, dok ga novopečeni običaji stoljeća ne proglase prestarim i ne podijele mu mirovinu. Što se tiče gđe. Proudie, za nju se molimo, da bi živjela dovijeka.

Pedeset i drugo poglavlje

NOVI DEKAN PREUZIMA DEKANAT, A NOVI UPRAVNIK UBOŽNICU


G. Harding i arhiđakon su se zajedno uputili u Oxford i ondje su, s pomoću lukavih dokaza, naveli glavara Lazarusa, da je i on sebi postavio ovo važno pitanje: »Zašto ne bi g. Arabin bio barchesterski dekan?« Neko je vrijeme, naravno, pokušavao uvjeriti g. Hardinga, da je lud, previše sustezljiv, tvrdoglav i nesamosvijestan, ali svi su mu pokušaji bili uzaludni. Kad g. Harding nije htio popustiti Dru. Grantlyju, nije bilo vjerojatno, da će popustiti Dru. Gwynnu, a pogotovu sada, kad je pokrenut tako divan plan, da se g. Arabin uvede u dekanat. Kad je glavar vidio, da je njegova rječitost uzaludna, i kad je čuo također, da će g. Arabin postati zet g. Hardinga, priznao je, da bi se i on, u takvim prilikama, veselio vidjeti svoga starog prijatelja i štićenika, naučnog člana svoga kolidža, na tako udobnu položaju, koji traži, da se popuni.
»Na taj bismo način, znate, mogli isključiti g. Slopea,« reče arhiđakon ozbiljno i oprezno.
»On tu nema više izgleda,« reče glavar, »nego kapelan našega kolidža. U to sam ja dobro upućen.«
Gđa. Grantly je ispravno zaključila. Glavar Lazarusa je bio onaj, koji je na visokom mjestu kod Vlade izložio pravo g. Hardinga, a sada je pristao, da će učiniti sve što bude mogao, da se ta ponuda prenese na g. Arabina. Njih trojica otiđoše zajedno u London i ostadoše ondje tjedan dana, na veliko nezadovoljstvo gđe. Grantly, a vrlo vjerojatno i gđe. Gwynne. Ministra nije bilo u Londonu, otišao je na jednu stranu, a njegov privatni tajnik na drugu. Činovnici, koji su bili tamo, u takvu predmetu nisu mogli učiniti ništa, i tako su imali mnogo poteškoća i zbrke. Činilo se, da dvojica doktora imaju mnogo posla; zbježavali su se amo tamo, a uveče su se u svom klubu tužili, da su spali s nogu. G. Harding, međutim, nije imao nikakva zaposlenja. Jednom ili dvaput je predložio, da bi se mogao vratiti u Barchester. Njegova je molba, međutim, odlučno odbijena, pa mu nije preostalo drugo nego provoditi vrijeme u Westminsterskoj opatiji.
Konačno stiže odgovor od velikog čovjeka. Glavar Lazarusa dao je svoj prijedlog preko belgravijskog biskupa,184 a taj je biskup, iako su mu tek nedavno podijeljene dijecezanske časti, bio veoma uplivan čovjek u crkvenopolitičkom svijetu. Bio je, ako ne tako pobožan, a ono svakako jednako mudar kao sv. Pavao, i značio je mnogo u očima ljudi, tako da ga je, iako je bio velik među oksfordskim uglednicima, liberalni ministar predsjednik odabrao za najpoželjnije mjesto na klupi biskupa. Tome je čovjeku Dr. Gwynne izložio svoje želje i dokaze, a on ih je iznio pred markiza Kensington Gorea. Markiz, koji je bio Visoki dvorski komornik, i za koga je većina ljudi držalo, da zauzima najviši položaj izvan kabineta, bavio se mnogo poslovima te vrste. Ne samo da je tu stvar uz šalicu kave natuknuo ministru, stojeći u salonu palače u Windsoru, nego je rekao i nekoliko povoljnih riječi o g. Arabinu u uho neke odlične osobe.
I tako je to uređeno. Odgovor velikog čovjeka je stigao, i g. Arabin je postavljen za barchesterskog dekana. Trojica je svećenika, što su došli u London u toj važnoj misiji, zajedno večeralo u velikom veselju onoga dana, kad je ta vijest stigla do njih. Šutke, dostojanstveno, svećenički, oni su nazdravili g. Arabinu čašama punima crvenog francuskog vina. Svi su bili izvanredno zadovoljni. Glavaru Lazarusa uspio je njegov pokušaj, a uspjeh nam je svima drag. Arhiđakon je nogama zgazio g. Slopea i na visoku čast podigao mladog svećenika, kojega je bio nagovorio, da ostavi mir i udobnost sveučilišta. Tako je barem mislio arhiđakon, iako, ako ćemo pravo, nije on zgazio g. Slopea, nego prilike. Ali zadovoljstvo g. Hardinga je možda bilo najpotpunije. Odbacio je svoj običajni tužni način i iz dubine njegova radosnog srca izvirale su male, blage dosjetke. Šaleći se, bockao je arhiđakona Slopeovom ženidbom i zadirkivao ga, kako je nezgodno, da tako pretjerano voli gđu. Proudie. Narednog su se dana sva trojica vratili u Barchester.
Utanačili su, da neće g. Arabinu ništa govoriti o onome, što su učinili, dok god ne primi ministrovo pismo iz ruku svoga budućega tasta. Da ne gube vrijeme, poslali su mu prije svoga polaska noćnom poštom poruku, u kojoj su ga zamolili, da bude u dekanatu u vrijeme, kad dolazi vlak iz Londona. U tome nije bilo ništa, što bi iznenadilo g. Arabina. Po cijelom se Barchesteru nekako pročulo, da je g. Harding novi dekan, i sav se Barchester spremao pozdraviti ga zvonjavom i radosnim srcem. G. Slope je bez sumnje imao svoju stranku. U Barchesteru je svakako bilo onih, koji su bili spremni s namještenom iskrenošću čestitati mu na njegovu unapređenju, ali, kad je propao, čak ni njegovoj stranci nije srce puklo od žalosti. Stanovnici su grada, pa i one plemenite, zanosne mlade dame od trideset pet godina, počeli shvaćati, da je njihova dobrobit, a i dobrobit cijeloga mjesta, na neki tajanstveni način povezana s pjevanjem svakoga dana i himnama dvaput tjedno. Troškovi oko uređenja palače nisu baš povećali biskupovu popularnost; sve u svemu, došlo je do snažne reakcije. Kad su svi saznali, da g. Harding treba da postane novi dekan, od srca su se radovali.
G. Arabina, kako rekosmo, nije iznenadilo, što je pozvan da dođe u dekanat. Još se nije bio sastao s g. Hardingom, otkako je Eleanora pristala da pođe za nj, a nije bio s njime ni otkad je saznao za unapređenje svoga budućeg tasta. Ništa nije bilo prirodnije, ništa potrebnije, nego da se njih dvojica sastanu što je prije moguće. G. Arabin je čekao u salonu dekanata, kad su se onamo s kolodvora dovezli g. Harding i Dr. Grantly.
Svi su oni bili uzbuđeni, kad su se sastali i rukovali. Previše uzbuđeni, a da bi ijedan od njih mogao započeti priču i ispripovjediti je u lijepu, dostojnu obliku. G. Harding je nekoliko minuta bio potpuno bez riječi, a g. Arabin je mogao govoriti samo u kratkim, rastrganim rečenicama o svojoj ljubavi i sreći. Tu je, što je bolje znao i mogao, ubacio neku vrstu čestitke u vezi s dekanskim položajem, a onda je opet stao govoriti o svojim nadama i bojaznima – nadama, da će biti primljen kao sin, a bojaznima, da gotovo i nije zavrijedio toliku sreću. Onda se opet vratio na dekana. Izjavio je, da je to najzasluženije imenovanje, za koje je ikada čuo.
»Nego, nego, nego...« reče g. Harding, a onda, ne mogavši dalje, pogleda arhiđakona, tražeći od njega pomoć.
»Činjenica je, Arabine,« reče doktor, »da vam ipak nije suđeno da budete zet dekanu. A, išto mi je još više žao, ni meni.«
G. Arabin ga pogleda, tražeći objašnjenje. »Zar neće g. Harding biti novi dekan?«
»Po svemu se čini, da neće,« reče arhiđakon. Lice se g. Arabina malo odulji, i on pogleda sad jednog sad drugog. Na njima se obojici jasno vidjelo, da nema razloga, da budu nesretni, ali tajna još nije osvijetljena.
»Pomislite, kako sam star,« reče g. Harding molećivim glasom.
»Koješta,« reče arhiđakon.
»Sve je to lijepo, ali od toga ja neću postati mladić,« reče g. Harding.
»A tko treba da postane dekan?« upita g. Arabin.
»Da, to je pitanje,« reče arhiđakon. »Dakle, gospodine zborovođo, budući da tako tvrdoglavo želite ostati zborovođa, da čujemo, tko je taj. U njegovu je džepu, imenovanje.«
S očima punim suza, g. Harding izvuče iz džepa pismo i pruži ga svome budućem zetu. Pokušao je održati mali govor, ali tu je doživio potpun neuspjeh. Predavši mu ispravu, okrenuo se k zidu, praveći se kao da se useknjuje, a onda je sjeo na izlizanu, konjskom strunom ispunjenu sofu staroga dekana. I tu nalazimo za potrebno, da izvještaj o ovom sastanku privedemo kraju.
Međutim ne možemo opisati ni zanosnu radost, kojom je kći g. Hardinga dočekala svoga oca. Plakala je od tuge, plakala od veselja. Od tuge, što je njen otac ostao u svojoj starosti bez onoga svjetovnog položaja, što ga je on, njen dragi tata, tako temeljito zaslužio; a od veselja, što je on, njen dragi tata, prenio na onoga drugoga, drugoga dragog udobni položaj, što ga sam nije htio prihvatiti. A tu je g. Harding ponovo pokazao svoju slabost. U tom sukobu izljeva ljubavi i uzajamne nježnosti nije mogao odoljeti molbama svih prisutnih, da treba da ostavi stan u High Streetu. Eleanora je rekla, da neće stanovati u dekanatu, ako i njen otac ne bude ondje stanovao, a g. Arabin neće biti dekan, ako g. Harding ne bude s njim sudekan. Arhiđakon je izjavio, da njegov tast mora u svemu provesti svoju volju, i gospođa ga je Grantly odvela u Plumstead, kako bi ostao ondje, dok gospodin i gospođa Arabin ne uzmognu da ga prime u svojoj palači.
Pritisnut takvim navaljivanjima, što je mogao slabi starac učiniti nego popustiti?
Bio je, međutim, još jedan zadatak, što ga je g. Harding morao izvršiti prije nego što sebi dopusti odmor. U ovoj je knjizi malo kazano o stanju onih preostalih staraca, što su živjeli pod njegovom upravom u ubožnici. Ali zbog toga se ne smije zaključiti, da ih je on zaboravio ili da ih nije, u njihovu stanju bezvlađa i nedostatku prave uprave, pohodio. Neprestano je odlazio k njima, a nedavno ih je upozorio, da će se od njih uskoro zatražiti, da potpišu svoju odanost novom upravniku. Sada su još bila samo petorica – samo petorica od punog broja, koji je dotada bio dvanaest, a koji se sada trebao popeti na dvadeset četiri zajedno sa ženama. Jedan je od njih bio stari Bunce, koji je dugi niz godina bio miljenik bivšeg upravnika, a drugi je bio Abel Handy, koji je skromno pridonio, da su istoga toga upravnika istjerali iz njegova doma.
Sada je g. Harding stvorio odluku, da će on sam uvesti novoga upravnika u ubožnicu. Osjećao je, da bi mnogi razlozi mogli navesti ljude, da prime g. Quiverfula s odbojnošću i nepoštovanjem. Osjećao je također, da bi možda i sam g. Quiverful osjećao stanoviti nemir savjesti, kad bi ušao u ubožnicu s mišlju, da ulazi kao neprijatelj svome predšasniku. Stoga je g. Harding odlučio, da će ušetati ispod ruke s g. Quiverfulom, i da će od tih ljudi zatražiti, da s poštovanjem slušaju svoga novog upravnika.
Kad se vratio u Barchester, saznao je, da g. Quiverful još nije prespavao u svom domu kod ubožnice, niti da je nastupio svoju novu dužnost. Stoga je upoznao toga gospodina sa svojim željama, a njegov prijedlog nije bio odbijen.
Bilo je jasno, bistro jutro, iako u studenom, kad su g. Harding i g. Quiverful, ispod ruke, ušetali kroz ulazna vrata ubožnice. Jedna od značajki našega starog prijatelja bila je, da ništa nije radio s dostojanstvom. On bi čak i u važnijim životnim poslovima zaboravljao na dostojanstvo, ono dostojanstvo, kojim većina nas mislimo, da moramo uljepšati svoja važna djela. Svečano slavimo doseljenje u novi stan, krštenje i velike dane; držimo, ako ne svoje rođendane, a ono rođendane svoje djece, skloni smo napraviti cijelu zbrku, ako se od nas zatraži, da promijenimo mjesto boravka, i gotovo svi imamo svoje osobito svečane prilike. Kad je izišao iz svojega starog doma, krenuo je isto onako smireno, kao da ide na svoju svakidašnju šetnju. A sada, kad je ponovo u nj ulazio s drugim upravnikom pod svojim okriljem, činio je to s jednako mirnim korakom i spokojnim držanjem. Malo se manje uspravno držao nego prije pet, ne, sada već gotovo šest godina. Hodao je možda... malo sporije. Korak mu je možda bio malenkost nesigurniji, a drukčije bi se moglo reći, da se vraća s prijateljem pod rukom.
G. Quiverfulu je prijaznost značila sve. Njemu je, čak i u njegovu siromaštvu, bila vrlo gorka pomisao, da uzimlje mjesto tako ljubeznu i udvornu bratu svećeniku, kao što je g. Harding. U njegovim mu je prilikama bilo nemoguće odbiti ponuđenu prednost. Nije mogao odbiti kruh, što je ponuđen njegovoj djeci, nije mogao odbiti da olakša teški teret, što je već tako dugo tištio njegovu ženu. Pa ipak, jako ga je boljela pomisao, da bi, idući u ubožnicu, mogao naići na negodovanje svoje braće u dijecezi. Sve je to g. Harding potpuno shvatio. Njegovo srce i razum bili su osobito prijemljivi za takve osjećaje, za istančano razumijevanje takvih poriva. U većini pitanja svjetovnog značaja arhiđakon je svoga tasta smatrao za malo boljega od luđaka. A možda je bio i u pravu. Ali u nekim drugim stvarima, jednako važnim, ako se pravilno prosude, g. Harding bi, da je htio, mogao vrlo ispravno smatrati svoga zeta za luđaka. Malo je ljudi, međutim, sazdano kao g. Harding. On je imao ono fino razumijevanje osjećaja drugih ljudi, koje po pravu pripada isključivo ženama.
Ispod ruke oni su ušetali u unutrašnje zatvoreno dvorište zgrade, a tamo ih dočeka petorica staraca. G. Harding se rukova sa svima, a onda g. Quiverful učini isto. S Bunceom se g. Harding dvaput rukovao, a g. Quiverful je htio da ponovi taj obred, ali mu starac nije dao podstreka.
»Jako se veselim, da konačno imate novoga upravnika,« reče g. Harding veselim glasom.
»Prestari smo mi za promjene,« reče jedan od njih, »ali vjerujemo, da će sve biti dobro.«
»Svakako – svakako će biti dobro,« reče g. Harding. »Opet ćete imati svećenika svoje crkve pod istim krovom s vama, i imat ćete vrlo odlična svećenika. Meni je veliko zadovoljstvo, što znam, da tako dobar čovjek dolazi da preuzme brigu o vama, i da to nije stranac, nego moj prijatelj, koji će mi dopustiti, da od vremena do vremena dođem da vas pohodim.«
»Vrlo smo zahvalni vašem velečasnom gospodstvu,« reče neki drugi između njih.
»Nije potrebno, dobri moji prijatelji, da vam kažem,« reče g. Quiverful, »koliko sam silno zahvalan g. Hardingu zbog njegove ljubeznosti prema meni – moram reći, zbog njegove spontane i neočekivane ljubeznosti.«
»On je uvijek bio jako ljubezan,« reče treći.
»Koliko budem mogao učiniti, da ispunim prazninu, što ju je on ovdje ostavio, toliko ću učiniti. Učinit ću to radi vas i radi sebe, a osobito radi njega. Ali vama, koji ste ga poznavali, nikada ne mogu biti onako drag prijatelj i otac, kao što vam je on bio.«
»Ne, gospodine, ne,« reče stari Bunce, koji je dotada šutio, »nitko to ne može biti, pa baš da nam novi biskup pošalje i anđela s neba. Mi ne sumnjamo, da ćete vi učiniti sve, što budete mogli, gospodine, ali nećete biti kao stari gospodar. Barem ne nama starima.«
»Stidite se, Bunce, stidite se! Kako se usuđujete tako govoriti?« reče g. Harding, ali dok je psovao starca i dalje ga je držao za ruku i stiskao je toplo i prijazno.
Tu se nije dalo postići nikakvo oduševljenje. Kako bi se petorica staraca, što posrćući idu prema svome konačnom odmaralištu, mogli oduševiti kod prijema nekoga stranca? Što može g. Quiverful biti njima ili oni njemu? Da se g. Harding doista vratio k njima, možda bi na njihovim staračkim obrazima zatreperio tračak radosnog svijetla. Međutim, bilo je uzaludno reći im, da se raduju, što se g. Quiverful spremao preseliti sa svoje četrnaestero djece iz Puddingdala u kuću ubožnice. Zapravo su oni bez sumnje imali od toga prednosti, i duhovne i tjelesne, ali to nisu mogli ni unaprijed znati, ni priznati.
To uvođenje g. Quiverfula bio je dosadan posao, ali je ipak imao svoj učinak. Dobre namjere g. Hardinga nisu pale na neplodno tlo. Cijeli je Barchester, uključivši i petoricu starih ubogara, postupao s g. Quiverfulom s više poštovanja, jer je g. Harding ovako ušetao s njim ispod ruke pri njegovu prvom nastupu na dužnost.
I tu ćemo ostaviti gospodina i gospođu Quiverful s njihovo četrnaestero djece u njihovu novom prebivalištu. Neka uživaju u blagodatima, što im ih je providnost konačno dala.

Pedeset i treće poglavlje

ZAVRŠETAK


Roman se, poput dječje zabave, mora završiti slatkišima i ušećerenim voćem. Sada više ne preostaje ništa, da se ispripovjedi, osim, veličanstvenosti vjenčanja g. Arabina, ništa da se opiše, osim vjenčanih haljina, nikakav drugi razgovor da se navede nego onaj, koji se odvio između arhiđakona, što ih je vjenčao, i g. Arabina i Eleanore, koji su vjenčani. »Uzimlješ li ovu ženu za svoju zakonitu suprugu?« i »Uzimlješ li ovoga muškarca za svoga zakonitog supruga, da živite u skladu s božjim odredbama?«, a na to su g. Arabin i Eleanora odgovorili »Da«. Ne sumnjamo, da će održati svoje obećanje. Pogotovu, kad se uzme u obzir, da je signora Neroni otišla iz Barchestera prije nego što je obavljen obred.
Gđa. Bold je bila nešto više nego dvije godine udovica prije nego što se udala za svoga drugog muža, a tada je mali Johnnie, uz potrebnu pomoć, već mogao na vlastitim nogama doći do salona da primi pozdrave sakupljenih gostiju. G. Harding je predao mladu, arhiđakon je obavio obred, a dvije gospođice Grantly, kojima su u njihovu poslu pomagale druge mlade dame iz susjedstva, s jednakom su marljivošću i draži obavile dužnosti djeveruša. Gđa. je Grantly vršila nadzor nad doručkom i cvijećem, a Mary Bold je razašiljala obavijesti i rezala kolač. I arhiđakonova su tri sina tom prilikom došla kući. Najstariji je bio pun znanja, i oni, koji su ga poznavali, bili su sigurni, da će završiti s odličnim uspjehom. Drugi je, međutim, tom zgodom odnio prvu nagradu, jer je bio divan u svojoj novoj uniformi. Treći je upravo došao na sveučilište i vjerojatno je bio od sve trojice najponosniji.
Ali najznačajnija u cijelom tom događaju bila je izvanredna arhiđakonova darežljivost. On je doslovno svima dijelio darove. Kako se g. Arabin već preselio iz župnog ureda u Sv. Ewoldu, onaj plan o produljenju blagovaonice bio je, naravno, odbačen. Ali, da mu je bilo dopušteno, bio bi za cijeli dekanat nabavio novo pokućstvo. Poslao im je prekrasan Erardov185 glasovir, poklonio je g. Arabinu konja, što bi ga s ponosom uzjahao svaki dekan u zemlji, a samoj Eleanori je darovao novu laku kočiju, što je na izložbi dobila nagradu. Ali njegova darežljivost nije tu prestala. Svojoj je ženi kupio niz kameja,186 a gospođici Bold narukvicu sa safirima. Svoje je kćeri obasuo biserima i kutijama za ručni rad, a svakome je od svojih sinova poklonio ček na 20 funti. G. Hardingu je darovao divno violoncello sa svima najnovijim uređajima i skupim dodacima, pa ga taj gospodin, zbog svih tih novosti, nije nikada mogao upotrebljavati na zadovoljstvo svojih slušača i za svoj užitak.
Oni, koji su dobro poznavali arhiđakona, savršeno su dobro znali, što je uzrok njegovoj rasipnosti. Tako je on otpjevao svoju pobjedonosnu pjesmu nad g. Slopeom. To je bila njegova pjesma zahvalnica, njegova himna zahvalnosti, njegov glasni izražaj. Bio je opasao mač i krenuo u boj, a sada se vraćao s bojnog polja natovaren neprijateljskim plijenom. Konj i kamenje, violoncello i glasovir, sve su to, da tako kažemo, bili trofeji ugrabljeni iz šatora njegova sada poraženog neprijatelja.
Arabinovi su nakon vjenčanja pošli na dva tri mjeseca u inozemstvo, kako je to običaj u takvim prilikama, a koji je sada već dobrano uvriježen, a onda su sretno započeli svoj život u dekanatu. Sadašnji uređaj crkvenih pitanja u Barchesteru ne bi mogao biti povoljniji. Titularni se biskup nije nikada miješao, a gđa. Proudie se nije često miješala. Njeno polje rada je šire, uzvišenije i više odgovara njenim ambicijama nego ono, što ga pruža katedralski grad. Dok god može raditi, što joj se sviđa u dijecezi, voljna je ostaviti dekana i kaptol na miru. G. Slope je bio pokušao srušiti stare, ustaljene običaje katedrale, a njegov je neuspjeh bio za nju dobro iskustvo. Više nitko ne izaziva zdepastog kancelara i mršavog malog prebendara spominjanjem škola dana gospodnjega, dekan je prepušten svome djelokrugu, a veza između gđe. Proudie i gđe. Arabin ograničena je na jednu večeru godišnje, što je jedna priredi drugoj. Dr. Grantly neće da prisustvuje tim večerama, ali nikada ne propusti da se zanima i da dobije iscrpan izvještaj o onome, što gđa. Proudie radi ili kaže.
Njegova je crkvena vlast znatno potkresana od onih sjajnih dana, kad je bio vrhovna ličnost kao načelnik palače svoga oca, a ipak, onu vlast, što mu je sada preostala, može uživati bez ikakve smetnje. Može prošetati High Streetom Barchestera, a da pri tom ne osjeća, da oni, koji ga vide, uspoređuju njegova nastojanja s nastojanjima g. Slopea. Veza između Plumsteada i dekanata je vrlo stalna i vrlo prisna. Otkad se Eleanora udala za svećenika, a pogotovu za jednoga od crkvenih dostojanstvenika, gđa. Grantly je našla mnogo više dodirnih točaka sa svojom sestrom. A jednom prilikom, koju s nestrpljenjem očekuju svi, namjerava provesti mjesec ili dva u dekanatu. Nikada joj nije palo na pamet da provede mjesec dana u Barchesteru, kad se rodio mali Johnnie!
Sestre se ne slažu potpuno u pitanjima crkvene nauke, iako je njihovo razilaženje vrlo prijateljsko. Crkva g. Arabina za dva je stupnja viša od crkve gđe. Grantly. To će se možda učiniti čudnim onima, koji se sjete, da su nekoć Eleanoru optužili zbog pristranosti prema g. Slopeu. Pa ipak, to je činjenica. Njoj se sviđa svilenasti prsluk njenog muža, sviđa joj se, što on ne odustaje od pravila o službi božjoj, osobito joj se sviđa rječita filozofija njegovih propovijedi, a sviđaju joj se i crvena slova u njenom molitveniku. Ne smije se povjerovati, da voli svijeće ili da je i najmanje skrenula s pravog puta u pogledu prisutnosti Kristova tijela i krvi u euharistiji, ali se čini kao da baš nije sklona tome. Poslala je obilan prinos za pokriće vrlo visokih crkvenih pravnih troškova, do kojih je nedavno došlo u Bathu, ali joj ime, naravno, nije objavljeno. Kad se spomene nadbiskup od Canterburyja, na licu joj se pokaže smiješak blage podrugljivosti, a u katedrali je dala postaviti spomen-prozor.
Gđa. Grantly, koja pripada »nasukanoj crkvi,« visokoj crkvi, kakva je bila prije kojih pedeset godina, prije nego što su se stale pisati vjerske rasprave, a mladi su svećenici preuzeli na sebe vrlo zaslužnu dužnost, da reformiraju crkve, ona se smije svojoj sestri. Sliježe ramenima i kaže gospođici Thorne, da će po njenom mišljenju Eleanora još prije svoje smrti imati u dekanatu svoju kapelicu. No ona se zbog toga ništa ne ljuti. Nekoliko visokocrkvenih mušica, po njenom mišljenju, ne pristaju loše ženi mladog dekana. Ako ništa, to pokazuje, da je srcem u tome. A ktome to pokazuje, da je daleko, kao sjeverni pol od južnoga, od one odvratne kaljuže, u koju je, kako se neko vrijeme sumnjalo, trebala pasti i osramotiti se. Prokletstvo! Neka sve drugo bude blagoslovljeno, samo da bi se to moglo prokleti. Neka budu blagoslovljena klečanja i klanjanja, neka budu blagoslovljene jutarnje molitve i večernjice, neka budu blagoslovljena zvona, knjiga i svijeća, da bi odvratne misne košulje i obredi dana gospodnjega g. Slopea bili potpuno prokleti!
Ako je bitno i bezuslovno potrebno, da se odabere jedno od toga dvoga, skloni smo pristati uz gđu. Grantly, da je zvono, knjiga i svijeća manje zlo od ta dva. Međutim, treba imati na umu, da se na ovim stranicama ne priznaje, da postoji takva potreba.
Dr. Arabin (vjerujemo, da je postao doktor, kad je postao dekan) je umjereniji i oprezniji u pitanjima nauke nego njegova žena, kako se to doista na njegovu položaju od njega i traži. On je učen, misaon, marljiv čovjek. Uvijek je u dekanatu, a propovijeda gotovo svake nedjelje. Vrijeme provedi u rešetanju i redigiranju stare crkvene literature, a i u pisanju novih članaka. U Oxfordu ga općenito smatraju za najnadobudnijeg svećenika svoga stoljeća. On i njegova žena žive u savršenu uzajamnom povjerenju. Ima samo jedna tajna u njenom srcu, što je nije podijelila s njim. Nikada nije saznao, kako je pljusnula g. Slopea.
Stanhopovi su uskoro uvidjeli, da ih moć g. Slopea ne može više prisiliti, da ne uživaju u svojoj talijanskoj vili. Prije Eleanorina vjenčanja oni su se svi odselili na obalu jezera Como. Nisu bili tamo dugo, kad je signora primila od g. Arabina vrlo lijepu, iako vrlo kratku obavijest, u kojoj joj javlja, da se oženio. Ona mu je nato odgovorila pismom, vedrim, ljubeznim, duhovitim, kakva su uvijek bila signorina pisma. I tako se završilo prijateljstvo između Eleanore i Stanhopovih.
Još jednu riječ o g. Hardingu, i onda smo gotovi.
Još uvijek je zborovođa u Barchesteru i župnik male crkve sv. Cuthberta. Usprkos onome, što je sam toliko puta rekao, još nije star. Dužnosti, što mu ih je sudbina dodijelila, obavlja dobro i savjesno i sretan je, da nije nikada pao u napast da se prihvati drugih dužnosti, za koje bi bio manje sposoban.
Autor ga sada ostavlja u rukama svojih čitača. Ne kao heroja, ne kao čovjeka, kojemu se treba diviti i o kome treba govoriti, ne kao čovjeka, kojemu treba držati zdravice na javnim večerama i o kome treba govoriti konvencionalno i besmisleno, da je savršen svećenik, nego kao dobra, iskrena čovjeka, koji ponizno vjeruje u religiju, što ju je nastojao naučavati, i drži se propisa, što ih je nastojao naučiti.

ANTHONY TROLLOPE


Gotovo je nemoguće dati iscrpan pregled rada čovjeka, koji je pisao tako mnogo kao Trollope, koji je stvorio tako širok svijet raznolikih ljudi i potpuno izrađenih karaktera.
Anthony Trollope rodio se u Londonu godine 1815. Proveo je tešku i bijednu mladost zbog siromaštva njegove obitelji, u koju je zapala nešto zbog nespretnosti, a nešto zbog loše sreće njegova oca Thomasa Anthony Trollope-a, koji je bio pravnik, ali je odbacio pravo, da bi se posvetio gospodarstvu, gdje je doživio potpun neuspjeh. Sam Trollope o svojoj mladosti kaže:
»Bio sam kao dječak nesretan toliko, koliko samo mlad čovjek može da bude. Moje su nevolje bile posljedica siromaštva i potpunog nedostatka one mladenačke muževnosti, koja nekim dječacima omogućuje, da i u najvećoj nevolji idu kroz život uzdignute glave.«
Anthony je išao u školu najprije u Harrowu, a onda u Winchesteru, gdje je, prema običajima te škole, stavljen pod nadzor svoga starijeg brata Toma, koji je vršio svoju dužnost brižnika okrutno i surovo. O tom razdoblju piše Anthony:
»U zreloj dobi bili smo Tom i ja veliki prijatelji. Malo je braće, koji su imali više od svoga bratstva nego nas dvojica. Ali u Winchesteru on je od svih mojih neprijatelja bio najgori.«
Zbog mnogih nedaća i novčanih neprilika njihov otac odluči otići u Ameriku i okušati sreću u trgovini, ali se nakon tri godine vratio slomljen, potpuno osiromašen i razočaran. Sada je izvadio dječaka iz škole, ali, ako je Anthony očekivao, da će mu život time postati vedriji, gorko se prevario. Mnogima je dječacima, nakon školskih briga i nevolja, utočište njihov dom, a praznici za njih predstavljaju blaženi prekid u nesreći. Anthony Trollope, međutim, bio je za vrijeme praznika jednako nesretan kao i u školi.
God. 1834. Anthony je konačno ostavio školu nakon dvanaestogodišnjeg školovanja, ali se s pravom može reći, da zapravo nije bio uopće školovan, osim u teškoj školi života. Pa ipak, posljedica svega toga stradanja nije bila tragična, pa čak ni nepovoljna. Anthony je izgradio svoj život sigurnije i uspješnije nego većina onih, kojima su životni temelji bili izgrađeni čvrsto i s mnogo ljubavi. On je svoj opstanak izgradio na hrabrosti i marljivosti. Baš u tome i leži veličina toga čovjeka, kad se uzme u obzir, da su njegove mnogobrojne knjige samo izraz njega samoga, i da je on sam izgradio i formirao ličnost, koja stoji iza tih djela.
Iste godine Anthony Trollope dobiva mjesto činovnika na pošti i tu se za kratko vrijeme pokazao kao valjan i sposoban. Iako u uredu radi naporno, on ipak nalazi vremena za pisanje, te je u toku svoga plodnoga književnog rada napisao oko pedeset romana. U »Autobiografiji« ili »Tri činovnika« daje nam uvid u svoju tužnu mladost, iza koje slijedi dvostruko uspješan život državnog činovnika i književnika. U radu svoje majke, koja je također mnogo pisala i imala uspjeha, nalazi on podstreka za svoj rad. U najtežima danima, kad je ludi očev pothvat, da u gradu Cincinnati-u, u državi Ohio, osnuje trgovinu velikog stila na fantastičnim temeljima, upropastio sav obiteljski imetak, Anthonyjeva majka, Frances Trollope rođena Milton svojim književnim radom, a pogotovu knjigom »Domestic Manners of the Americans« (1832), kojom je izazvala ogorčenost kod Amerikanaca, postizava golem uspjeh u Engleskoj i spasava obitelj iz financijalnih poteškoća. Od majke je naslijedio neke svoje predrasude, ali vrlo malo od svoje umjetnosti. Dvije irske priče, koje idu među prve njegove radove, nisu u slaganju s njegovim prirodnim sklonostima, koje su ga više osposobljavale za obradu materijala poput Jane Austen i Thackeraya, prema kojima je gajio neograničeno divljenje. Trollopeova monografija o Thackerayu nije na kritičkoj visini, ali sličnosti u bitnim točkama između najboljeg djela Trollopeova i Thackerayeva pokazuju, da je Trollope imao više razumijevanja kao umjetnik nego što je to kao kritičar znao izraziti.
»The Warden« (1855) zametak je velike serije barsetshireskih romana, kojima se Trollope najviše proslavio. Iako samim tim romanom nije postigao osobit uspjeh, od toga je djela njegova popularnost kao romanopisca bivala sve veća. Oko Hiramove ubožnice, centra radnje romana »The Warden«, izgrađuje on radnju romana »Barchester Towers« (1857) u gradu Barchesteru sa svom njegovom svećeničkom hijerarhijom. U daljem nizu barsetshireskih romana (»Dr Thorne«, »Framley Parsonage«, »The Small House at Allington« i »The Last Chronicles of Barset«) uvodi nas Trollope u barchestersku biskupiju s njenim udaljenim bogatim i siromašnim župama, s kućama ljudi srednjeg staleža i seoske vlastele. Trollope nema mnogo smisla za opise prirode. Najveća su mu briga ljudi, a ljude u njegovim knjigama zapažamo na prirodan način kao znance. U toku vremena karakteri postaju tvrđi ili zreliji. Trollope je dorastao Thackerayu i Balzacu u vještini, kojom prikazuje promjene, što nastaju u toku godina. Slijedeći sudbinu g. Hardinga, jednoga od najpoetičnijih lica, što ih je Trollope stvorio, dolazimo u dodir sa starim biskupom i njegovim sinom arhiđakonom Grantlyjem, s novim biskupom i gospođom Proudie, s gospodinom Slopeom, dekanom Arabinom, itd., itd., s cijelim brojnim stanovništvom okruga. Uglavnom, Trollope ocrtava sasvim obične tipove, iako je neke – gospođu Proudie, Obadiju Slopea i signoru Vesey-Neroni – prikazao uveličano. Trollope je najviše volio osobe iz srednjeg i gornjeg srednjeg društvenog sloja, te crkvene dostojanstvenike i seosku vlastelu. Za nedostojne uljeze u crkvene ili u činovničke redove Trollope osjeća samo prezir.
Ni jedan drugi romanopisac nije imao tako oštro oko za običaje neke određene klase kao Trollope. Njegov je trijumf u tome da, poput Chaucera, zna u osebujnostima neke profesije sačuvati crte čovjeka. Nešto su mu manje živi državni činovnici, koje susrećemo u »Orley Farm«, novinari i razne ličnosti iz njegovih političkih romana »Phineas Finn«, »The Duke’s Children«, i ostalih. Ti politički Trollopeovi romani neizbježno izazivaju uspoređivanje s Disraelijevim romanima, ali u njima nema Disraelijeve snage prodiranja u srž političke situacije niti njegova poznavanja karaktera ljudi, koji se bave politikom.
Trollope je pisao, a da ga prolazne literarne mode nisu mnogo smetale. Tu i tamo se osjeća kod njega utjecaj Dickensov, kao u »The Small House at Allington« (1864) i u »Orley Farm«. U romanu »The Way We Live Now« (1875) Trollope neprestano prelazi u satiru i kritiku društva, koja nema većeg značenja. On je rijetko upotrebljavao roman za iznošenje nekih određenih mana.
Ta povremena odstupanja od običajne prakse vrlo su malo škodila živosti, kojom on predstavlja svoje karaktere, ili točnosti detalja, kojom opisuje kućanstva, biskupske palače, novinske urede i advokatske kancelarije. Za budućeg socijalnog historičara Trollope će biti od goleme vrijednosti – a Trollope Elizabetskog doba bio bi neprocjenjiv. Njegovi najbolji romani podržavaju ujednačeno tkivo prosječnog zbivanja. On se odlikuje time što na zanimljiv način prikazuje najobičnija zbivanja: nade i bojazni ljudi iz svećeničkih i političkih krugova, sitne novčane brige, kakvu početnu griješku, koja se odrazuje u životu različitih osoba u romanu, ljubavni zaplet, gdje djevojka treba da se odluči između dva vatrena obožavatelja itd. Zbog istinitosti prikazivanja, Trollope-a su neki nazvali fotografom, a neki realistom. On nije ni jedno ni drugo. On je sanjar, koji zna svoje sanjarenje upraviti tako, da zahvati i samo tkivo, i razmjere, i boju svakodnevnog života. U tome počiva njegov genij.
Trollopeovi se romani, povrh svega, lako čitaju. Oni su vedri i skladni. U njima je ugodna primjesa satire, ali upravo kao što se ne žele prikazati osobitima po stilu i dikciji, tako nemaju pretenzija ni na neku osobitu dubinu, filozofiju ili snagu. On je vladao humorom i, što je još više, patosom, koji još i danas zvuči iskreno, jer su situacije neprisiljene, a mirna i razumna atmosfera njegove pripovijetke omogućava mu, da dosegne vrhunac a da ne upotrebi previsoke tonove.
Sa smrću Anthony Trollope-a (1882) nestalo je ne samo viktorijanskog romana, nego i jedne društvene epohe. To dvostruko značenje Anthony Trollope-a – u isto vrijeme i književno i socijalno – izdvaja ga od ostalih romanopisaca njegova vremena i uključuje ga u malu grupu engleskih autora, koji su – u bilo kojem stoljeću – izražavali podjednako i neko razdoblje i individualnu psihologiju.
B. G.

Napomene


1 Nolo episcopari – ne želim biti biskup.
2 Fitzjeames – komični lik sluge u Thackerayevu djelu »Snobovi Engleske«.
3 Sidney Smith (1771-1845), engleski duhovnik i esejist.
4 Cassandra, kći Prijama trojanskog kralja, dobila je od Apolona, koji je bio u nju zaljubljen, dar proricanja, ali kako se ona poigravala Apolonom, ovaj učini, da njezinim proročanstvima nitko nije vjerovao.
5 Princ Rappe-Blankenburg – izmišljeno ime sitnog njemačkog princa.
6 Rarae aves – rijetke ptice (bijele vrane).
7 Socinijanizam, doktrina Lelija Sozzinija (1539-1604), da Isus nije bog, nego božanski prorok, i da sakramenti nemaju nadnaravno svojstvo.
8 Prezbiterijanizam, sistem crkvene uprave (narodna crkva Škotske).
9 Maynooth, gradić u Irskoj, u kojem je 1795. osnovan seminar za odgoj katoličkih svećenika.
10 Lambeth, službena londonska rezidencija nadbiskupa od Canterburyja.
11 Bishopsthorpe – neka manja biskupija.
12 Argos ili Argus, čudovište sa stotinu očiju (grčka mitologija).
13 Slop = prljava voda, spirine; slope = nagib, padina.
14 Laurence Sterne: »Tristram Shandy«. Dr. Slop, koji bi trebao biti predak g. Slopea, bio je rimokatolik, i stoga Trollopova izjava, da ne zna, kad je Slopeova obitelj promijenila vjeru. Obadija je ime sluge u istom romanu, a Dr. Slop se sukobio s Obadijom na jednom zavoju i od straha pao s konja u blato.
15 Sizar (čit. saizer) = student, koji plaća manju školarinu, a za to vrši neke služinske poslove.
16 M. A. = Master of Arts, najviši akademski stupanj (osim doktorata).
17 Charles Wesley (1707-1788) osnovao je već kao student metodističko društvo pobožnih mladića, koji su strogo održavali post i molitvu.
18 Edward Pusey (1800-1882), jedan od začetnika (zajedno s Kebleom i Newmanom) vjerskog pokreta poznatog pod imenom Oxfordski pokret. 1843. suspendiran je s položaja sveučilišnog propovjednika zbog hereze. Htio je, da dođe do ujedinjenja engleske i rimske crkve.
19 Ernulphus (1040-1124), rochesterski biskup, autor zbirke zakona, papinskih dekreta i dokumenata u vezi s rochesterskom crkvom. Izdao popis prokletstava i izopćenja zbog različitih prestupaka.
20 Niska crkva nastoji umanjiti vlast biskupa i svećenika, unutrašnju vrijednost sakramenata, crkvenu organizaciju i ceremonije.
21 Prema grč. mitologiji Venera je pobijedila Junonu i Atenu u natjecanju za zlatnu jabuku, koju je Pariš dodijelio Veneri.
22 Visoka crkva stavlja na prvo mjesto biskupski autoritet, vrijednost sakramenata itd.
23 Željeznički vozni red.
24 Carte du pays, fr., mapa toga kraja, zemljovid.
25 Sindbad moreplovac na svojim pustolovnim putovanjima susretne Morskog Starca, koji Sindbada nagovori, da ga nosi na ramenima. Starac ga oplete nogama, i Sindbad ga se ne može dugo vremena osloboditi, dok ga konačno ne opije i ubije.
26 Gamalijel, farizej, koji je odvratio Židove, da pogube apostole. Sv. Pavao je bio njegov sljedbenik (Djela Apostola XXII., 3.).
27 John Wilkes (1727-1797), član parlamenta, poznat zbog svoga niskog morala.
28 Sion, jedan od brežuljaka u Jerusalemu, često sinonim za Jerusalem.
29 Bethesda, u staro vrijeme jezero s čudotvornom ljekovitom vodom u Jerusalemu.
30 Whigovskih = liberalnih.
31 Bon vivant, fr., čovjek, koji voli životne užitke.
32 Far niente, tal., besposličenje.
33 Mauvaise honte, fr., lažni stid.
34 Oude ili Oudemia, šaljivo ime za zemlju, koja ne postoji.
35 Pomare, ime urođeničke dinastije otočja Tahiti, od koje je najpoznatija kraljica Pomare IV., koja je vladala od 1827. do 1877.
36 En bishop, u biskupskoj ulozi, kao biskup.
37 Ida, brdo kod Troje, na kome je Paris, u natjecanju između Junone, Afrodite i Atene, dosudio zlatnu jabuku Afroditi kao najljepšoj od njih tri, i time izazvao srdžbu Junone.
38 Visigoti, zapadnogotsko pleme.
39 Posljednji Mohikanac, roman J. F. Coopera (1789-1851).
40 Fortiter in re, lat., oštriji postupak (slobodno prevedeno).
41 Suaviter in modo, lat., blaže riječi (slobodno prevedeno).
42 Omnium gatherum, lat. i engl., opći skup, mješovita zbirka.
43 Ci-devant, fr., bivšeg, prijašnjeg.
44 Joseph Grimaldi (1779-1838), glasoviti clown i pantomimičar.
45 Jezebel, ohola i bestidna žena Ahaba, kralja izraelskog.
46 Boj žaba i miševa (Batrachomyomachia), starogrčki komički epos, parodija Ilijade.
47 Agamemnon je oteo Ahileju robinju Briseidu. Ahilej se zbog te uvrede povukao u srdžbi u svoj šator i nije htio da se dalje bori, dok god ga nije Patroklova smrt prisilila da iziđe na bojno polje.
48 Celà dépend, fr., prema tome.
49 Ann Ratcliffe (1764-1823), spisateljica. U svojim romanima prikazuje strašne i naoko nadnaravne događaje, koji se kasnije rješavaju na prirodan način.
50 Peter Paul Rubens (1577-1640), nizozemski slikar, vođa flamanske škole.
51 Asfodel (gr. asphodelos), besmrtni cvijet u svijetu blaženstva u podzemlju.
52 Bob Acres, osoba u Sheridanovoj komediji »Takmaci«, radije se odrekne svoje odabranice nego da iziđe na dvoboj.
53 Argus (ili Argos), grč. mitologija, čudovište sa stotinu očiju.
54 Sotto voce, tal., ispod glasa, tiho.
55 Le Tartuffe, osoba iz istoimene Molierove komedije, odvratan pretvorica.
56 Beaux yeux, fr., lijepe oči.
57 William Whewell (1794-1866), pisac filozofskih i astronomskih djela.
58 Sir David Brewster (1781-1868), škotski fizičar.
59 Tête-à-tête, fr., razgovor u dvoje.
60 Dagerotipija (po franc. izumitelju Daguerreu), jedan od prvih pokušaja fotografije.
61 Labor omnia vincit improbus, lat., neumoran rad sve pobjeđuje.
62 R. H. Froude (1803-36), prijatelj Newmanov, jedan od vodećih traktarijanaca.
63 Traktarijanci, pristaše visokocrkvenog pokreta kao reakcije na primitivni katolicizam.
64 John Henry Newman (1801-90), vođa traktarijanaca.
65 B. A., skr. od bachelor of arts, akademski naslov.
66 Trideset devet članaka vjere, na koji se obvezuje oni, koji se zaređuju u englesku crkvu.
67 Rimska crkva.
68 Stoicizam, filozofija, koja smatra, da je svladavanje požuda najveća krepost, a zlo i dobro treba podnositi ravnodušno.
69 Zenon, grčki filozof iz kraja 4. stoljeća pr. naše ere, osnivač stoičke škole.
70 Savoir vivre, fr., znanje, kako treba živjeti.
71 Squire Western, karakter iz »Toma Jonesa« Henry Fieldinga.
72 Michel Eyquem de Montaigne, Francuz, pisac glasovitih »Eseja«.
73 Sir Richard Francis Burton, engl. književnik, autor putopisnih djela iz Indije i Afrike.
74 Imena časopisa osamnaestoga stoljeća.
75 The Edinburgh Review, osnovana 1802. i The Quarterly Review, osnovana 1809.
76 Cedric the Saxon, jedno od glavnih lica u »Ivanhoe«, romanu manu Waltera Scotta.
77 Eleuzijske tajne (The Eleusian Mysteries), znameniti starogrčki vjerski obredi u čast božici Demetri i Persephoni.
78 The Rape of the Lock, pjesma Aleksandra Popea u dva pjevanja (kasnije proširena na pet pjevanja).
79 Ulrica, stara vračara iz Scottova romana »Ivanhoe«.
80 Reform Bili, zakon o proširenju prava i djelokruga Parlamenta, što ga je 1831. uveo Lord Russell.
81 Druidi, pripadnici vjerskog sistema, koji je vjerovao u besmrtnost i seobu duše. Službu božju su obavljali u hrastovim gajevima i obožavali su hrast i imelu.
82 Thomas Cranmer (1489-1556), nadbiskup od Canterburyja, spaljen na lomači zbog hereze.
83 Sir Peter Lely (1618-1680), holandski slikar portreta, radio većinom u Engleskoj.
84 Sir Godfrey Kneller (1646-1723), Nijemac, slikar portreta, radio mnogo u Engleskoj.
85 Dominie Sampson, osoba u romanu »Guy Mannering« Sir Waltera Scotta, nespretan, priprost učitelj maloga Harryja Bertrama.
86 Igračka od koralja, koja se daje djeci u vjerovanju, da pomaže pri probijanju zuba.
87 Izmetine morskih ptica na otocima blizu Perua, koje se upotrebljavaju kao gnojivo.
88 Medeja, čuvena čarobnica, kći Aetesa, kralja Kolhide.
89 Konstanca (Constance), osoba iz Shakespearova »Kralja Ivana«, puna tragične boli zbog gubitka svoga sina Artura.
90 Tezej, sin Posejdonov, otme kraljicu Amazonki, Antiopu.
91 Shakespeare, Kralj Henrik IV, II. dio, čin I., scena 1.
92 Mrs. Sarah Siddons (1755-1831), najveća engleska tragetkinja, kći Noći i božica osvete, koja odmjerava sreću ljudima.
93 Mauvaise honte, fr., lažni stid.
94 Fait accompli fr., gotov čin.
95 Soupçon fr., mala, neznatna količina.
96 Venus, Venera, rimska božica ljepote i ljubavi.
97 Adonis, krasan mladić, Venerin ljubavnik.
98 Didona, kći tirijskog kralja, umorivši svoga muža, da se domogne njegova bogatstva, potajno otplovi u Afriku i kupi toliko zemlje, koliko se moglo pokriti jednom volovskom kožom. Ona je tu kožu dala izrezati u uske trake i na zemljištu, što ga je tim trakama obuhvatila, osnovala je grad Kartagu. Da izbjegne nepoželjnu udaju, sama je sebe spalila na lomači, probodavši se prije bodežem. Prema Vergiliju, ona se ubija zbog toga, što ju Je napustio Eneja.
99 Kleopatra, egipatska kraljica, polazi zajedno sa svojim ljubavnikom Antonijem u boj protiv Augusta. U bici kod Akcija njeno brodovlje napusti borbu, što je ubrzalo Antonijev poraz. Ne znajući za sudbinu Antonijevu, zatvara se u mauzolej i dade proglasiti, da je umrla. Kasnije, da ne bi pala u Augustovo sužanjstvo, počini samoubojstvo.
100 Nemeza, u klasičnoj mitologiji, jedna od podzemnih božica, kći Noći i božica osvete, koja odmjerava sreću ljudima i kažnjava drske.
101 Julija, junakinja Shakespearove drame »Romeo i Julija«, ubija se zbog nesretne ljubavi.
102 Hajdi (Haidee), junakinja satiričkog epa »Don Juan« Lorda Byrona, koja zbog nesretne ljubavi poludi i umre.
103 Ljubavnu priču o Troilusu i Kresidi (Troilus and Cressida) obradilo je nekoliko pisaca, među njima Shakespeare. Kad je Kresida ostavila Troilusa za volju Diomeda, Troilus izazove Dioineda na dvoboj. Kasnije bude ubijen od Ahila.
104 Imogen, junakinja Shakespearove drame »Cymbeline«.
105 Dezdemona, junakinja Shakespearove tragedije »Othello«. Othello, njezin muž, povjerovavši u njezinu nevjeru, uguši je svojim rukama.
106 Ofelija, junakinja Shakespearove tragedije »Hamlet«.
107 Philidor (zapravo François André Danican, 1726-1795), francuski kompozitor i šahist. Napisao klasično djelo teorije šaha.
108 Première jeunesse, fr., prva mladost, najranija dob.
109 Tête-à-tête fr., razgovor udvoje.
110 Billet doux fr., ljubavno pisamce.
111 Particeps criminis lat., sudionik u zločinu.
112 Lukrecija, žena Kolatinova, ubila se, kad ju je obeščastio Seksto Tarkvinije.
113 Merkur (starorimska mitologija), glasnik bogova.
114 Jakob van Artevelde, vođa demokratske revolucije u Flandriji (oko 1290-1345).
115 Lothario, raskalašeni ljubavnik bez srca, poznat kao »Veseli Lothario«, glavno lice tragedije Nicholasa Rowe-a (1674-1718) »The Fair Penitent«.
116 Ce n’est que le premier pas qui coûte, fr., prvi korak je najteži.
117 Currente calamo lat., tečno, bez zapinjanja napisano.
118 Merkur (rimska mitologija), glasnik bogova.
119 Kvinten (engl. quintain), stup, kojemu je na vrhu bio na klin nasađen križ, koji se mogao vrtjeti. Na jednoj je strani bila široka daska, na drugoj vreća puna brašna. Jahač bi kopljem gađao u dasku, a pri tom pazio, da ga vreća, zavrtjevši se, ne udari po glavi.
120 Petruchio, muž oštrokonđe Katarine u Shakespearovoj »Ukroćenoj goropadnici«.
121 Medeja po grčkom mitu čarobnica, kći kralja kolhidskog, žena Jasona. Jason je njezinom pomoći oteo zlatno runo.
122 Strpljiva Grizelda, komedija Thomasa Dekkera. Glavna junakinja prikazana kao uzor strpljivosti i podložnosti.
123 Johann Wolfgang Goethe: Patnje mladoga Werthera. Werther, u ljubavnom očaju, kad mu se draga uda za drugoga, počinja, nakon dugotrajnih duševnih muka, samoubojstvo.
124 Malgré lui, fr., protiv njegove volje.
125 Coup de main, fr., udarac, potez.
126 Deus ex machina (doslovno: bog iz stroja), lik boga, koji je u antičkom kazalištu razmrsio zaplet, što ga pjesnik nije umio drukčije riješiti.
127 Dénouement, fr., rasplet (u drami).
128 Status quo, lat., nepromijenjenost, stanje kao dosada.
129 Alma mater, lat., naziv za sveučilište.
130 Fête champêtre, fr., zabava na otvorenom, na polju.
131 Direktorij, odbor petorice u Francuskoj, koji je vladao državom od 1795 do 1799.
132 Sub dio (ili sub divo), lat., pod vedrim nebom.
133 Déshabillé, fr., kućna haljina.
134 Quid pro quo, lat., nadomjestak, nadoknada.
135 Déjeuner, fr., ručak, objed.
136 Dijana (grč. Artemida), božica lova.
137 Herkul, sin Zeusa i Alkmene, po nalogu kralja Argosa iz Mikene, treba da izvrši dvanaest zadataka, a jedan je od njih, da iz vrta Hesperida donese jabuke. Svladavši zmaja, što čuva vrt, on izvrši svoj zadatak.
138 Hesperide, nimfe, kojima je zadaća, da čuvaju zlatne jabuke u vrtu, koji se nalazi preko mora, a čuva ga zmaj.
139 Haribda, opasan vir u Mesinskim vratima, u kojem je stradalo Odisejevo brodovlje. Govorilo se, da je to žena, što je ukrala Herkulove volove, pa je za kaznu pretvorena u vir. Nasuprot Haribdi je Skila, morsko čudovište, koje je predstavljalo veliku opasnost za pomorce.
140 Malgrè lui, fr., protiv svoje volje.
141 Elizij, grčka mitologija, prebivalište blaženih nakon smrti, mjesto vječnog blaženstva.
142 Nimfa, mitološka poluboginja.
143 Drijada, šumska nimfa.
144 Pandemonijum, boravište đavola, pakao.
145 Asfodel, besmrtni cvijet u eliziju.
146 Nektar, piće bogova.
147 Ambrozija, hrana bogova.
148 Cerber (ili kerber), grč. mit., mnogoglavi pas Plutonov, čuvar ulaza u podzemni svijet.
149 Bako (ili Dionis), bog proljeća, plodnosti vinograda i bučnog veselja.
150 Belgravia, otmjena stambena četvrt Londona. Zove se tako prema trgu Belgrave.
151 Kao kontrast koturnima, sandalama starorimskih i starogrčkih glumaca, s vrlo debelim potplatima, da bi na pozornici bili viši.
152 Agamemnon, kralj Argosa, žrtvuje svoju kćer Ifigeniju božici Artemidi, da ublaži njezin gnjev, što joj je ubio najmilijeg jelena.
153 Had ili Hades, grč. mitologija, bog podzemlja i njegovo carstvo.
154 Baal, glavno božanstvo zapadnosemitskih naroda.
155 Pegaz, grč mit., krilati konj muza i pjesnika.
156 Damon i Filida (Phyllis ili Phillis), pastir i pastirica, mladi ljubavnici iz treće Vergilijeve ekloge.
157 Désoeuvré, fr., koji ne zna što bi radio, koji nema posla.
158 Mormonizam, vjerska sekta. Mormon je član te vjerske sekte Ili osoba, koja živi u mnogoženstvu.
159 Johann Heinrich von Dannecker (1758-1841), njemački kipar.
160 Arijadna, kći Minosa, kretskog kralja.
161 Tuum, lat., tvoje.
162 Meum, lat., moje.
163 Little Dorrit, roman Charlesa Dickensa. Izlazio u mjesečnim nastavcima.
164 Irish stew, paprikaš od ovčetine, krumpira i luka.
165 Longman, prezime engleske porodice izdavača knjiga. Izdavačko poduzeće Longman osnovao Thomas Longman (1699-1755).
166 Humanistički obrazovani biskupi, koji su se više bavili čitanjem klasičnih drama nego vjerskim poslovima.
167 Job, čovjek iz Staroga Zavjeta, koji izgubi sve svoje bogatstvo i zapadne u tešku nevolju. Njegovi tješitelji mu govore, da je tom nesrećom kažnjen za svoja nedjela, a Job tvrdi, da je nevin.
168 Bildad, jedan od trojice Jobovih prijatelja.
169 Pied à terre, fr., sklonište, svratište, mali stan.
170 Insouciance, fr., bezbrižnost.
171 Chef d’oeuvre, fr., remek djelo.
172 Ichabod, neslavni, ime, što ga je Phinehasova žena dala svome sinu, rekavši »Slava je otišla iz Izraela«, zbog vijesti, da je svetište gospodnje zauzeto, da su sinove Ilijine (Hofnija i Finehasa) zaklali Filistejci, i da je i sam Ilija, čuvši to, umro.
173 Sir Charles Grandison, glavno lice romana Samuela Richardsona (1689-1761), pod naslovom »Povijest Sir Charlesa Grandisona«. Sir Charles Grandison je lijep, otmjen gospodin vrlo finih manira.
174 Fait accompli, fr., gotova stvar.
175 Nil admirari, lat., ničemu se ne čuditi.
176 Solomun (ili Salamun), kralj Židova, sin Davidov, vladao od 970 do 930 prije naše ere. Njegova je mudrost i pravednost postala poslovična.
177 Henry Fielding (1707-54), engleski romanopisac.
178 Sir Walter Scott (1771-1832), engleski romanopisac.
179 George Sand, pseudonim Armandine Lucile Aurore Dupin (1804-76), francuske spisateljice.
180 Eugene Sue (1804-57), francuski romanopisac.
181 Alexandre Dumas (1803-70), francuski dramatičar i romanopisac.
182 Couleur de rose, fr., ružičasto.
183 Facile princeps, lat., bez ikakve sumnje prva.
184 Belgravia, otmjena stambena četvrt Londona, u kojoj se nalazi trg Belgrave.
185 Sébastien Erard (1752-1831), francuski proizvođač glazbala. U poslu ga je naslijedio njegov nećak, Pierre Erard (1796-1855).
186 Kameja, dragi kamen s ispupčenim likom.