Antonin Varenne - Fakiri

Iz pariškog Odjela za samoubojstva odlazi se samo u prijevremenu mirovinu, depresiju, ili na drugi svijet — s cijevi službenog pištolja u ustima. Sve su te opcije kolege priželjkivale Guérinu, ali nitko nije mogao predvidjeti da će se on ondje osjećati kao riba u vodi. Okružen pričama ljudi koji su si oduzeli život, nadmoćni um usamljenog poručnika napokon se može prepustiti svojoj opsesiji: traženju skrivenih niti što ih povezuju. Čovjek koji gol trči autocestom ususret kotačima kamiona, muškarac koji se s terase muzeja baca na kostur kita ili američki fakir koji je na pozornici nedavno iskrvario do smrti — Guérin u svemu nazire obrazac, a taj sve manje ima veze sa samoubojstvom. No moguće je i da samo gubi razum. Nezaboravni istražitelj iz Odjela za samoubojstva i prijatelj mrtvoga fakira, doktorand psihologije John Nichols, slučajan su ali fascinantan istražiteljski par, dva prava mala remek-djela u galeriji osebujnih likova kojima Varenne plete svoju mrežu od ubojstava i visoke politike, genijalnosti i ludila, oporog humora i mračnih strasti. "Fakiri" su roman nevjerojatnog tempa i opijajuće atmosfere, a majstorstvo kojim je Antonin Varenne u njemu ocrtao dubinu i stranputice ljudske psihe zasluženo ga je lansiralo u sam vrh europskog kriminalističkog romana.

Rođen u Parizu 1973., Antonin Varenne ondje ostaje tek kratko. S roditeljima živi svuda po Francuskoj, a potom i na jedrilici. U Francusku će se vratiti tek s dvadeset godina na studij filozofije u Nanterreu. Nakon diplome (Machiavelli i politička iluzija) živi u Toulouseu, radi na Islandu, u Meksiku, a 2005. nakratko će se smiriti u podnožju Apalačkog gorja i napisati svoju prvu priču. U Francusku se vraća sa suprugom Amerikankom, dvojezičnim djetetom i meksičkim psom, nastanjuje se u regiji Creuse i posvećuje pisanju. Za roman "Fakiri" nagrađen je Nagradom Michel Lebrun (2009) i glavnom nagradom žirija Sang d’Encre (2009).

[...] Sve se odvija kao da je krvnik žrtvi prepustio da nastavi njegovo djelo uništenja. No slučaj ovog muškarca, nekadašnjeg mučitelja koji je postao svoja vlastita žrtva – u doslovnom fizičkom smislu i kao predstavnik drugih – dojmljiva je ilustracija onoga što smo nazvali sindromom Svetog Sebastijana: inverzija objekta i subjekta torture te njene bihevioralne posljedice. Ovaj slučaj bit će predmet i tema našeg istraživanja ratnih trauma s gledišta mučitelja. Stoga ćemo se, između ostalog, baviti i pitanjem postoje li i drugi oblici torture osim one “institucionalizirane” [...]. Jasno ćemo uvidjeti da ne postoje: baš kao i samoubojstvo, koje su prvi sociolozi uzeli za predmet proučavanja, tortura je društveni fenomen. Parafrazirajući Durkheima i njegovu glasovitu tezu o svojevoljnoj smrti, zaključit ćemo ovaj uvod: Svako društvo je predodređeno da da određeni broj mučitelja.
John P. Nichols



Što se opečene ruke tiče, to je čisto i jednostavno junaštvo, što se tiče odrezanog uha, to je neposredna logika, i, ponavljam svijetu koji neprestano, svakim danom sve više, jede nejestivo, kako bi stao na kraj svojoj nevoljkosti, ne preostaje ništa drugo nego da, po tom pitanju, začepi.
Antonin Artaud,
Van Gogh, Samoubojstvo društva



1

Lambert je grizao nokte.
U polumraku, uronjeni u nekakvu muljevitu neodređenost vremena i prostora, trojica policajaca nisu više znala je li dan ili noć. Miris alkohola i hladnog duhana ispunjavao je prostoriju. Promukli, nerazbuđeni glasovi, unatoč poodmaklom jutru, odavali su umor. Palili su jednu cigaretu za drugom nagurani ispred ekrana i nitko u cijeloj prefekturi nije imao namjeru podsjetiti ih na zakon o pušenju.
“Što radi?”
“Svlači se.”
“I to je sve? Odakle vam to?”
“Iz nekog Guérinovog dosjea. To nas Lambert časti.”
Stišćući cigaretu zubima, Berlion se okrenuo i upitao prema dnu prostorije:
“Ej, Lamberte, nećeš ovo opet pogledati?”
Lambert je bacio pogled prema vratima. Berlion je cigaretu premjestio u ugao usta, filter je zaškripao pod kutnjacima.
“Ne brini, Guérin nije tu!”
Posprdno su se nasmijali.
“Gledaj, gledaj!”
Trojica policajaca zalijepila su se za ekran ispuštajući guste oblake dima.
“Sranje, trči između automobila!”
“Gdje je to?”
“Kod Porte Maillot, ispod mosta. S kamere za videonadzor.”
“Gle, kao da gleda u kameru!”
“Ma da, pa ni ne zna da ga se snima.”
“Obdaren je ko magarac.”
“Romane, ne uzbuđuj se.”
Roman je laktom gurnuo Savanea.
“Odjebi.”
Lambert je procjenjivao učinjenu štetu; računica je bila jednostavna: što su mu gore stvari padale na pamet, to si je više zamjerao. Kad bi Guérin sada uletio, dobio bi svoje. “Isuse, peugeot ga je skoro razlijepio!”
“Pokupit će ga netko.”
“Nanizalo se barem pet automobila.”
“A luđak jurca...”
Na crno-bijelom ekranu gol je mladić ruku ispruženih prema nebu trčao po pariškoj obilaznici. Automobili su naglo skretali da ga izbjegnu, skuteri se zalijetali u zaštitnu ogradu. Gologuz, hitao je ususret automobilima s osmijehom proroka. Izvikujući nešto što se nije čulo, ali nesumnjivo radostan, nudio je metalnim napravama svoje nage slabine. U dnu ekrana brojke su pokazivale datum i vrijeme. 9 sati i 37 minuta. Pokraj minuta polako su se vrtjele sekunde, puno sporije nego što je muškarac u trku podizao noge. Bio je mršav, bjeloput, elegantan poput čaplje koja gazi po naftnoj mrlji. Udarci, gužvanje lima, povici i lom stakla, sve se odvijalo u potpunoj tišini.
“Što to viče?”
“Lamberte, što je tip vikao?”
Lambert je šutio. Što mu je bilo, blesanu, da se htio umiliti ovoj trojici sirovina?
Prema riječima jednog svjedoka, trkač je vikao “Dolazim”. I ništa drugo. Lambertu je to bilo dovoljno. Ali ne i ovoj trojici. Nije im odgovorio pa se šutnjom malo iskupio u vlastitim očima.
“Ej, ništa se više ne vidi! Kamo je otišao?”
“Čekaj, sad će doći do druge kamere!”
Kut snimanja se promijenio. Sad su mladića vidjeli s leđa, a automobili su mu jurili ususret. Istrčao je ispod mosta, a val automobila, poput crne bujice, zaobilazio je taj bijeli kamenčić dlakave stražnjice.
“E pa ovaj zbilja ne zna za strah!”
“Trči već dvjesto metara, ovo je sigurno rekord.”
Sad je Savane laktom munuo Romana, svoj alter ego u goroj verziji.
“Lako ćemo doznati: imamo tu dolje i štopericu!” Zaurlali su od smijeha. Lambert je otvorio usta ne bi li prosvjedovao, ali bilo ga je strah ove trojice.
“Umuknite, kvragu, i gledajte!”
“Berlion ne voli kad se priča za vrijeme filma!”
“Začepi!”
Roman, Savane i Berlion. U Odjelu za umorstva to što ste dobro obavljali svoj posao nije isključivalo mogućnost da ste debil. Oni su bili trostruki dokaz.
Ušutjeli su lešinarskim instinktom predosjećajući svršetak. Pepeo cigareta na koje su zaboravili prosipao se po pločicama i čulo se samo šuškanje vrpce u videorekorderu.
Limuzina je jurila prema kamikazi, ravno u smjeru odakle je kamera snimala. Mladić je raširio ruke, isprsio se kao atletičar kad krajnjim snagama prolazi cilj. Automobil je u posljednjem trenutku naglo skrenuo i promašio ga. Iza njega je punom brzinom nailazio teretnjak.
Kamion je trkača zgnječio bez zvuka, luda jurnjava naglo je prekinuta, a on je u istom trenu nekako apsurdno poletio u suprotnom smjeru. Po rešetki hladnjaka šiknula je krv iz smrskane lubanje. Tijelo je sasvim nestalo pod kabinom dok je prikolica blokiranih kotača klizila poprijeko po cesti.
Videorekorder je zacvilio, vrpca se zaustavila i zamrznula posljednji prizor s kamionom koji proklizava i užasnutim licem vozača. Brojke na dnu ekrana su se zaustavile.
Roman je na pločicama zgnječio spaljeni filter.
“Ma, to je odvratno.”
“Rekao sam ti, stvarno ludo.”
Nastavili su smućeno buljiti u ekran, zgađeni i razočarani.
Savane se okrenuo prema mračnom kutu kamo se Lambert sklonio.
“Ej, Lamberte? Koje je tvoje mišljenje, je li riječ o samoubojstvu ili o serijskom ubojici?”
Poumirali su od smijeha. Hvatajući zrak, Savane je dodao u istom tonu:
“A, sranje! Misliš da je tvoj šef priveo vozača kamiona?”
Taman su pišali u gaće kad su se vrata dvorane otvorila. Lambert je ustao i ostao tako u skrušenom stavu mirno.
Guérin je upalio svjetlo. Trojica policajaca izronila su iz zadimljenog polumraka brišući suze. Bacio je pogled na ekran, onda na Lamberta, a srdžbu u njegovim velikim smeđim očima u trenu je zamijenio umor.
Veselost na licima Berliona i njegovih pratilaca prešla je u agresiju lakoćom svojstvenom murjacima naviklima na saslušavanja.
Izašli su iz prostorije polako prolazeći ispred Guérina.
Najsvadljiviji među njima, Savane, procijedio je:
“Hej, Colombo, baloner ti se vuče po podu.”
Udaljavajući se hodnikom glasno je dodao:
“Pazi da ti se ne vuče kroz govno tog tvog pseta!”
Lambert je pocrvenio poniknuvši nosom prema cipelama.
Guérin je izvadio kasetu iz videorekordera, stavio je u džep i izašao.
Lambert je ostao besmisleno stajati. Guérin je zavirio iza vrata.
“Ideš li? Imamo posla.”
Malo mu je falilo da izusti živahno “Stižem”, ali nešto ga je zaustavilo. Vukući noge, pošao je hodnicima za Šefom. Promatrao je figuru ispred sebe strepeći da bi mogao otkriti naznake gnjeva, ali nije primijetio ništa osim vječnog umora koji ga je zaogrtao kao i baloner. Pseto i gospodar kojem uzica više nije bila potrebna. Za razliku od Savanea, Lambertu ta slika nije bila ponižavajuća; više mu se činila kao izraz povjerenja.
Šef je preko svega prešao bez ijedne riječi, ali Lambert je znao kako stoje stvari. Ljubaznost u ovoj ustanovi nije bila neophodna vrlina. Dugoročno gledano, valjalo je priznati, bila je beskorisna. Ovdje se ljubaznosti trebalo riješiti što prije, posramljeno, kao kad se nevinost gubi među nogama stare kurve. Lambert se pitao ne čini li Šef – u dobi od četrdeset dvije godine od kojih trinaest provedenih u jedinici – taj protuprirodni napor samo u njegovom slučaju. Razlog više da ne radi gluposti, rekao je sam sebi: prvo, to je privilegij, a drugo, Guérin je sasvim sigurno mogao postupiti drugačije.
Policijski vježbenik Lambert u svojim je razmišljanjima išao koji put toliko daleko da se pitao ne služi li se Šef njime kao nekakvim pojasom za spašavanje, utočištem za osjećaje. Kad bi se pogubio u takvim hipotetskim lutanjima, obično nakon nekoliko piva, svaki put ukazala bi mu se slika psa i gospodara. Na kraju krajeva, ona je na jasan način sažimala njihov odnos. Poniznost je pokornima prvi korak prema priznanju.
Lambert je otvorio vrata njihovog ureda, meditirajući o samopoštovanju, toj krhkoj stvarci koju ga je Šef učio njegovati.
Čim je sjeo, Guérin je, neprimjetan i tih, uronio u dosje o događaju na obilaznici. Stari baloner visio je na njemu kao loše zategnuto izblijedjelo šatorsko krilo u dječjem ljetnom kampu.
Kako se ono zvao tip sa zaobilaznice? Lambert se više nije sjećao. Neko komplicirano ime, s crticama. Nemoguće za upamtiti.
“Lamberte, mali moj, što ti kažeš o ovome? Ja dijelim tvoje mišljenje da ovo samoubojstvo baš i nije izvedeno po pravilima.” Guérin se sam sebi osmjehnuo. “I ti si primijetio znakove koje je radio prema kameri?”
U uredu se ništa nije micalo, vladala je potpuna tišina. Uputivši ohrabrujući pogled prema svom podčinjenom, Guérin je čekao neku riječ, potvrdu. Lambert je kopao orlovski nos i fasciniran pronađenim sadržajem razmazivao ga s donje strane stolice.
“Lamberte?”
Visoki je plavokosi mladac poskočio i zagurao ruke pod stol.
“Da, Šefe?”
“... Otiđi nam, molim te, po kavu.”
Lambert se nadao da na hodnicima neće sresti previše ljudi. Putem se još jednom zamislio nad činjenicom da u Quai des Orfèvres1 nitko nikoga ne zove imenom. Kazali bi “Roman se opet rastao”, “Lefranc je u depresiji”, “Glupi Savane je dobio opomenu”, “Guérin je skroz lud” itd. Nikad ime. Njemu se ta distanca među prijateljima činila čudnom.
Guérin je slušao kako se koraci njegovog zamjenika udaljavaju i misli su mu odlutale. Zvuk iznošenih tenisica koje lijeno stružu po podu svaki put u sjećanje bi prizvao odmor. Sjetio bi se Maroka i luksuznog hotela, za one prosječnih plaća, u kojem je rezervirao sobu. Palača krhkih vodoinstalacija i s konobarima punim uspavane revnosti koji su se polagano kretali i vukući noge donosili pladnjeve s čajem od mente. Tjedan dana sjedenja na terasi hotela, promatranja mora u koje nije smočio ni prst, osluškivanja koraka konobara. Struganje Lambertovih cipela po hodnicima policijske postaje podsjećalo ga je na šum valova na plaži. Postojala je izravna povezanost između njegovog zamjenika i morskih mijena Atlantika. Sličnost koju, kao ni tolike druge, nitko nikad nije primijetio. I dok se more udaljavalo po hodnicima, zapitao se zašto ga Lambert i dalje oslovljava sa Šefe, kao što bi to činio marokanski konobar, a on mu je tisuću puta rekao da ga zove jednostavno Guérin.
Najednom je shvatio da neosporno postoji veza između šefova i odmora. Nije li mu baš njegov vlastiti šef, Barnier, savjetovao da ode na odmor? Guérin, otiđite malo iz Pariza i iz Brigade, stvari će se smiriti do vašeg povratka. Jeste me čuli, Guérin: maknite se što dalje na neko vrijeme. Znači, riječ Šef nije imala veze s radom. Opet se zadubio u dosje, no rastresen dalekim prizorima i izravnom uzročnoposljedičnom vezom koju je upravo uočio, između prisilnog odmora i islamskog svijeta.
Lambert se vratio s dvije plastične čaše; crnu kavu bez šećera stavio je na Šefov stol, a onu s mlijekom i pola hektara šećerne trske na svoj. Prije nego će sjesti, prišao je zidu i sigurnom kretnjom otrgnuo listić s kalendara. Crvenim brojkama i slovima pisalo je: 14. travnja 2008. Sjeo je i počeo piti kavu očiju uprtih u datum.
Prije dvije godine, po povratku iz Maroka, Guérinu su dodijelili ovaj mali ured. Dva stola, neonska svjetiljka, dva stolca, utičnice i dvoja vrata, kao da ulaz i izlaz nisu isto. Zapravo, pravo rečeno, iz tog ureda nije ni bilo izlaza. Za jednim od stolova grana bijelog koralja s ljudskim licem, okrenuta prema zidu bez prozora, smireno je razmišljala o budućnosti. Činilo se kao da se Lambert od tog prvog dana nije pomaknuo sa stolice i da je budućnost definitivno odgodila svoj dolazak.
Ured je bio na kraju zgrade, na zapadnom vrhu otoka Île de la Cité2. Do njega je trebalo proći pola zgrade ili ući kroz sporedni ulaz i popeti se starim stražnjim stubištem. Barnier mu je dao ključeve sporednih vrata stavivši mu na znanje da se ne mora bespotrebno mučiti prolaskom kroz čitavu postaju da bi došao ovamo.
Vaš novi zamjenik, kazao je Barnier. Vaš novi ured. Vaš novi posao. Vi ste u Odjelu za samoubojstva, Guérin. Guérin, Samoubojstva, ovo tu, to je vaša domena.
Ured je čuvao ulaz u puno veću prostoriju, u koju su vodila ona druga vrata. Arhiv samoubojstava grada Pariza. Barem jedan njihov dio, ona koja su potpadala pod policijsku prefekturu. To što su baš mladog Lamberta i njega samog izabrali za čuvare beskrajnih redova polica i dosjea bio je znak koji si još nije protumačio. No, imao je strpljenja.
Arhivom se više nisu služili, bili su to zastarjeli ostaci sada već digitaliziranih dosjea, rijetko potraživane papirnate kopije napravljene za osiguravajuća društva. Gotovo svakih mjesec dana počinjala je priča kako će ih odvesti na otpad. Još je samo Guérin ulagao nove dosjee u arhiv i ondje provodio sate, povremeno s pokojim studentom sociologije u potrazi za društvenim činjenicama. Studenti su jamčili opstanak arhiva: Sveučilište je u njemu pronašlo građu za istraživanja, a njezin bi nestanak izazvao skandal. Najstariji dosjei potjecali su iz vremena industrijske revolucije kada je za samoubojstva, kao neki oblik protuteže napretku, počelo zlatno doba. U dvije godine Guérin je postao stručnjak za svojevoljnu smrt. Desetak slučajeva tjedno, stotine sati u arhivu: postao je hodajuća enciklopedija pariških samoubojstava. Metode, društvene sredine, godišnja doba, bračna stanja, doba dana, odvijanje, zakonski propisi, utjecaj religijskih vjerovanja, dob, gradske četvrti... Nakon tjedan dana provedenih u kopanju po prašnim kutijama i sam je zaboravio razlog zbog kojeg je dospio u tu slijepu ulicu.
U policiji su zazirali od rada u Odjelu za samoubojstva. Nije to, pravo rečeno, bio Odjel, nego dio posla koji je imao prirodnu tendenciju da se odvoji od ostalih zadataka. Svako je pretpostavljeno samoubojstvo bilo predmet jednog izvještaja, koji je potvrđivao ili osporavao činjenice. U slučaju sumnje otvarala bi se istraga; gotovo svaki put radilo bi se samo u potvrđivanju očiglednog. Ako bi došlo do istrage, slučaj bi od Guérina preuzimali tipovi poput Berliona i Savanea. Hijerarhijske silnice koje bi vas dovele u Samoubojstva nije bilo moguće obrnuti bez utjecaja još većih sila za koje se nije ni znalo postoje li. Iz Samoubojstava se moglo otići samo na tri načina: odlaskom u mirovinu, ako ste bili u toj dobi, davanjem otkaza – a nakon depresije i lječilišta ili pak – slučajevi su bili česti u ovom odjelu, još češći nego u ostatku policije – vlastitom odlukom, s cijevi svog službenog oružja u ustima. Sve su te opcije kolege priželjkivale Guérinu, samo je popularnost pojedine varirala. Ali nitko nije mogao predvidjeti da će se on ovdje osjećati kao riba u vodi.
A tako je ispalo.
I rezultat je bio taj da se mržnji koju su kolege gajile prema Guérinu pridružilo i duboko gnušanje kakvo bude pervertiti kad se prepuštaju uživanju u onome što se svima gadi.
Dvije godine prije Guérin je s četrdeset godina bio najbolji u svojoj klasi na Visokoj policijskoj školi, ali nisu ga svi jednako cijenili. No, poštivali su njegove sposobnosti i zatvarali oči pred čudnim ponašanjem. A on je sve češće zastranjivao s neuobičajenim teorijama i udaljavao se od klasičnih istražiteljskih metoda. Ta su zastranjenja pripisivali njegovu mozgu nobelovca i nadali se da je s njim sve u redu, premda ga je postalo teško pratiti. Dvije godine poslije karijera mu je bila mrtva, on prezren, a njegovog jedinog zamjenika smatrali su zaostalim.
Guérina su nakon pada podvrgli psihološkoj procjeni. Pokušali su mu pronaći i fizičke mane da ga mogu otpustiti. No, ni u jednom od ta dva područja, fizičkom i mentalnom, nije otkriven nikakav valjan razlog da ga se pošalje u mirovinu. Ako je njegov duh i skrivao neko ludilo, ono se bez problema uklopilo u okvire normalnoga. Dr. Furet, neovisan psihijatar koga su nekom greškom konzultirali, dodao je u Guérinov dosje bilješku koja je odjeknula: “Kao što neki u Bogu vide koncept koji objedinjava sve ostale, ispitanik, čini se, posve razumno smatra da se svijet ne može shvatiti i objasniti, odnosno njegov policijski posao ne može se obavljati, ako se ne prihvati ideja – apsurdna? – da je sve povezano, da se nijedan događaj ne može pojmiti ni razumjeti sam za sebe, a da se ne izgube njegov smisao, uzrok i posljedica. Ispitanik je zdrav i sposoban obavljati policijski posao.”
Barnieru, koji ga je na fin način pokušao uvjeriti da prepravi dijagnozu, Furet je još kazao: “On može pogriješiti, kao i svi, ali ako ga otpustite iz policije kako bi sve bilo prihvatljivo, onda biste i vi morali podnijeti ostavku, a vjerojatno promijeniti i ministra.”
Guérin je ostao. U Samoubojstvima.
I na tom je kliskom terenu sitni poručnik i dalje bio usredotočen na slučaj nudista kamikaze. Do sjaja je zabrinutom rukom uglačao ćelavu glavu i, tražeći podršku svog zamjenika, ponovno upitao.
“Ne, zbilja, što ti misliš o tome?”
Očiju uprtih u strop, Lambert je polako izgovorio.
“Nisam čuo kad je noćas padala kiša.”
Guérin nije odmah shvatio, pa je podigao pogled. Doista, ružičasta se mrlja proširila.
Ured je bio na posljednjem katu, ispod potkrovlja. Točnije, ispod “Sušionice”. Krov je prokišnjavao, voda je kapala na obješenu odjeću, natapala je, a onda se iz nje cijedila pomiješana s krvlju. Na starom su se parketu stvarale lokve, voda je prolazila između letvica, upila bi je žbuka na stropu i stvarala se ružičasta mrlja koja je nad njihovim glavama rasla i skupljala se u ritmu padalina. Povlačeći se, mrlja je za sobom ostavljala smećkaste koncentrične kružnice koje su podsjećale na presjek ametista.
Prošle je noći kišilo, sve do rano ujutro. Obilna kiša koja najavljuje proljeće. Ružičasta je mrlja narasla, oživio je ametist, poput mineralnog pulsirajućeg bila preminulih žrtava čiju su okrvavljenu odjeću prostirali u potkrovlju. Ljeti se iz prostorije s dosjeima širio nepodnošljiv vonj.
Guérin je u tišini promatrao mrlju, a zvuk valova, Lambertova obuća, kotači kamiona koji je klizio mokrim asfaltom, krug od krvi na rešetki hladnjaka automobila, sve je to postalo neka vrsta trodimenzionalnog razmišljanja uz stereozvuk: nikakva moderna naprava nije mogla zamijeniti velike prostorije s nizovima pretrpanih polica; ovdje je sve trebalo pronaći svoje mjesto.
Ustao je, otvorio vrata arhiva i zakoračio među police s dosjeima. S police u dnu prostorije skinuo je veliku kartonsku kutiju, stavio u nju dosje s obilaznice i videokasetu. Trljajući glavu kao služavka srebrni jušnik, ostavio je za sobom šapat arhiva, naslage celuloze čiju je glazbu samo on čuo.
Vratio se na svoje mjesto i skupa s Lambertom podigao pogled prema mrlji. Neprimjetno i polagano širenje vode i krvi pratilo je ritmično škripanje stolica pod njihovim stražnjicama dok su iščekivali potop.
Dugo im je trebalo da se jave na telefon.
U prosjeku je zvonio jedan i pol puta na dan, uz dvije krajnosti godišnje: onu gornju, od lipnja do početka srpnja, kada je sunce poticalo društvenu vrevu pod utjecajem topline, kao da se radi o kemijskom spoju, i donju, od prosinca do siječnja kad život zamire zbog hladnoće koja crpi čak i energiju potrebnu za samoozljeđivanje.
Guérin je pogledao na sat, podigao slušalicu, zabilježio nešto u notes, a onda se njegov isprani žuti baloner podigao poput duha.
Na vratima se okrenuo prema zamjeniku usredotočenom na promatranje stropa.
“Ideš? Imamo posla.”
Lambert je pošao za Guérinom koji je trljao glavu od neugode.
“Moraš prestati drugima pokazivati dijelove dosjea. Rekao sam ti da pogledaš snimku, a ne da organiziraš projekciju. Jesi me čuo?”
Sav crven, Lambert je povukao patentni zatvarač na jakni trenirke.
“Jesam, Šefe.”
Bijeli su oblaci klizili plavosivom pozadinom neba tjerani visinskim vjetrom koji se dolje nije osjećao. Guérin ih nije ni pogledao kad je iz stražnjeg stubišta stupio na danje svjetlo.
Dok je njegov pomoćnik palio motor službenog automobila, razmišljao je, da bi se opustio, o emisijama koje je sinoć gledao. Čvrsto je odlučio pronaći vezu, a bio je posve siguran da postoji, između nestale civilizacije Uskršnjih otoka i lova na pastrve u Montani. Samo mala vježba uz koju će zaboraviti da se sprema zaviriti u mutno oko leša.
Lambert je stao zviždukati Le Petit vin blanc3. Volio je voziti i osjetiti napor motora dok on nije morao raditi ništa.
Vozeći se duž Seine, Guérin se zapitao nisu li stanovnici Uskršnjih otoka, budući da su skoro svi bili zauzeti klesanjem kamenja veličine kuće da ugode svojim glavonjama, izlovili svu ribu i pomrli od gladi. To bi imalo smisla, na otoku više nije bilo stabla ni za lijek kad su jednom završili s postavljanjem statua. Posljednje su čak ostale u kamenolomima, jer nije bilo debala koja bi poslužila za transport. Deforestacija, erozija tla, prenapučenost, zemlja ne donosi ništa za jelo, prekomjerni izlov ribe, povratak na početnu točku: populacija nula. S druge strane, ribolovci iz Montane žalili su se na rušenje šuma, osiromašivanje tla i rudnike bakra koji su zagađivali rijeke. Pastrve su nestale, desetkovale su ih novopridošle vrste koje su prosperirale u takvim zagađenim vodama, a tu je i pitanje mladih koji su napuštali državu zbog manjka posla na neproduktivnim farmama. Stabla su, dakle, bila veza. Uzrok je, u jednom slučaju, bilo klesanje skulptura, a u drugom šumarske i rudarske kompanije. Posljedica? Kraj jednog sporta na otvorenom i uništenje jedne civilizacije.
Uostalom, Churchill se zacerekao kad je vidio divovske statue. Nikad nije propuštao priliku da ponizi ljude kad su to zaslužili. Guérin je zaključio kako više nije pametno ni kupati se u moru ni kopati zemlju, budući da je Čovjek, taj pripadnik neuravnotežene vrste, u njih već zakopao nebrojene dokaze svojih zločina, još i više nego što ih je rasutih ostalo po površini.
* * *

Mladoj ženi ispruženoj na krevetu bile su dvadeset i četiri godine, studirala je francuski jezik i književnost. Na noćnom stoliću stajala je bočica jakog sredstva za spavanje koje je preosjetljivoj studentici s nesanicom sasvim sigurno liječnik prepisao bez previše razmišljanja. Kako nije ostavila oproštajno pismo, što nije bilo u skladu s njezinim književnim sklonostima, Guérin je zaključio da se radi o pokušaju samoubojstva koji je završio bolje nego je predvidjela. Dodatna potvrda tome bila je telefonska slušalica u njenoj ruci. Svrstao ju je u kategoriju “poziv u pomoć”, varijanta “nepopravljiva omaška”.
Mali su stan ispunili šapat, grcanje i jecaji. Policajci su radili u tišini. “Ne” i “To je nemoguće!” začuli bi se tu i bolno prodirući do svijesti. Uplakanu majku otac je stiskao u zagrljaju ne dajući jadnici da pojuri u sobu. Njena kći blijedog lica, ljubičastih usana i mutnih očiju više nije mogla čuti njeno dozivanje.
Guérinu je koji put bilo teško suosjećati s patnjama obitelji. Zakašnjeli i konfuzni iskazi osjećaja budili su u njemu nelagodu.
Kao i uvijek kad je bila riječ o zgodnoj djevojci, Lambert je cmizdrio s roditeljima. Posramljeni poručnik Guérin na tome mu je u sebi bio zahvalan.
Ako se osjetljivost policajcima i gadila, javnost na nju nije imala pritužbi. Obitelji su obožavale Lamberta. Guérinu je u životu oduvijek trebao čovjek koji zna plakati. Pronašao je taj skriveni biser prije dvije godine, u malom uredu sa stropom natopljenim krvlju.
Očigledno je bila riječ o samoubojstvu i Guérin je roditeljima postavljao pitanja iz formalnosti, automatski. Kad već nije bilo sućuti, civili u stanju šoka cijenili su profesionalnost. Provjerio je sve što je trebalo: izjave susjeda, vrijeme, stanje stana, vrstu tableta, koja je količina alkohola potrebna da bi postale smrtonosne, izgled tijela itd.
U sobi se rastreseno zapitao što ne valja s teorijom o Uskršnjem otoku. Sjeo je da razmisli pa se nakon minute pljesnuo po čelu. Churchilll se zacerekao i kad je vidio američke ribolovce, a oni su međutim stvarno zaslužili da ih se žali... To mu nije bilo nalik. Kad je liječnik ušao u sobu kako bi izdao potvrdu o smrti, začuđen i zabrinut ostao je stajati na vratima. Guérin ga je pozdravio ne shvaćajući. Osmjehnuo se pa tek onda vidio da sjedi na krevetu, pokraj leša ljubiteljice suvremene književnosti koji mu je pružao telefonsku slušalicu. Zapljusnut valom stida poskočio je s mjesta.
Kad se prestao rumenjeti, tijelom mu se proširila studen i iznenadan silan umor. Uz sram sustigao ga je teret odgovornosti. Intimna odgovornost da se objasne podzemne sile, nasilne i licemjerno poricane. Uplićući roditelje upitne nedužnosti, izlazeći na površinu da bi pokazale svoju moć, nevidljive sile ponekad su se manifestirale pojavom leša nesretne mlade žene. Guérin je shvatio, vidjevši sam sebe kako sjedi na krevetu i obuzet dalekim teorijama, da je postao jedna od njihovih uobičajenih zavedenih marioneta, krhki glas razuma u tutnjajućoj bujici. Iz djevojčinog su se trbuha začuli groteskni zvuci. Tijelo se praznilo od tekuće supstancije koja nije imala veze s uzdizanjem duše k vječnosti.
Liječnik, zgađen, propustio ga je iz sobe.

2

Na stubama ispred crkve, dva ulomka povijesti grijala su na suncu svoje kosti. Slabovidni i povinutih leđa, promatrali su mlado lišće i seoske fasade s pukotinama čije su širenje godinama pratili. Oko njih drveće, tegle s cvijećem, zgrada općine, trgovina mamice Bertrand, pošta, pekara Michaud, bar “Sport” i cesta koja je sve to presijecala.
Ispod brončanog šljema, nepomično oko vojnika iz 1940., naslonjenog na pušku, kritički je promatrao selo koje je svoju budućnost dugovalo i njemu.
Starci sa šiltericama, kao svinute oštrice sunčanih satova, bacali su na crkvene stube sjenke jednog kozmičkog i rustikalnog vremena. Odbijajući polovicu sata crkveno zvono zazvučao je muklo i samotno. Oba starčića, kao pozvana na red, još su se malo više skupila.
Kamen se zagrijavao, drvo prozorskih kapaka pucketalo, a u bistrou tri su čaše nazdravljale u čast proljeću. U crkvenom vrtu prošaranom sjenama djetlić je udarcima kljuna terorizirao koloniju kukaca. Selo, u svojoj nepomičnosti, odisalo je pravom Francuskom, onom koja se nije mijenjala.
Sa zapada je zapuhao povjetarac, zalepršao zastorima na zgradi općine i šuškanjem prekrio sve zvukove. Na trgu je na trenutak zavladala tišina. Brončano oko nijemo je pretraživalo obzor, selo je čekalo, i u tom je iščekivanju pronašlo pomalo i razlog svog postojanja.
Novi zvuk, dalek i kaotičan, izbavio je starce od dosade. Naćulili su uši, ispravili se i znatiželjno razrogačili suzne oči.
Kroz dolinu je cestom – kojom im je pristigla struja, dva-tri rata, planiranje obitelji i čupavci s gitarama – dopirao zvuk automobila s probušenim auspuhom.
“Gle, evo Amerikanca.”
“Dugo ga nismo vidjeli.”
Zureći niz cestu čekali su da se pojavi automobil. Uzbuđenje je raslo.
“Ovo me sjetilo kad su odonud stigli Amerikanci, četrdeset četvrte. Sjećaš se?”
“Kako ne! Švabe su odlazili onamo, a Amerikanci su stizali iz ovog smjera. Dragi Bože, sjećam se kako su im zubi bili bijeli.”
“Mhm, mamica Bertrand se tako nagnula da su joj sve pelargonije popadale s prozora.”
“Stari Michaud izašao je pred kuću s trubom.”
“Da, a za cijeloga rata nije ga bilo vidjeti.”
Šilterice su se okrenule prema pekarnici.
“Dobro je da su pod zemljom i on i njegovo pljesnivo brašno.”
Dva zgađena izraza nadodala su novu dozu sramote na grobnicu Michaudovih. Od groblja je dopirao tutanj automobila.
“Stiže.”
Bijeli Renault 4 kombi, prošaran hrđom, uz prasak je prošao pokraj znaka s natpisom Lentillac, skrenuo na trg i zaustavio se pred poštom. Starci su se istog trena posvetili pomnom promatranju neba bez oblaka.
Amerikanac se izvukao iz automobila s torbom za kupovinu u ruci, protegnuo se i mahnuo im. Uzvratili su mu neprimjetnim kimanjem, a čim im je okrenuo leđa pratili su ga pogledima sve dok nije ušao u dućan i za sobom zatvorio vrata.
“Eto Andréa.”
Privučen mirisom krvi, tiho se podupirući štapom, približavao se treći starčić pa se broj drevnih stražara popeo na tri.
André je bacio pogled na automobil. Druga su dvojica glavama pokazala prema dućanu.
“Sam je, upravo je stigao.”
Deset minuta poslije Amerikanac je izašao. Prešao je preko trga dugim koracima i ušao u pekarnicu. Trgom je odjeknulo zvonce s ulaza u Michaudovu radnju.
“André, sjećaš se starog Michauda i njegove trube, tamo četrdeset četvrte?”
André se okrenuo prema romaničkom grobljanskom ulazu i oprezno pljunuo, pazeći da mu ne izleti proteza.
“Župnik mu je držao note, oči su mu bile suhe ko papina muda, od sreće nije stigao ni zaplakati.”
“Svi su slavili s Amerikancima.”
“Jesu, svi su slavili.”
“U vinu smo si prali ruke.”
“U misnom vinu.”
Na vrhu granitnog postolja s dvadesetak imena, vojnik iz 1940. pravio se da ništa ne čuje.
“Čudno je nekako vidjeti tog Amerikanca.”
Trgom je opet zavladala tišina.
Polako je prošao mljekarski kamion. Tri starca slijedila su ga pogledom sve dok nije nestao na kraju ulice, ondje odakle je došao automobil.
André je gumenim vrhom štapa udario o kamen.
“Boga mu poljubim! Pa hoće li više izaći?”
U pekarnici nije bilo nikoga.
“Dobar dan, gospodo!”
Iskrsnuvši tiho iz mrtvoga kuta, Amerikanac je smješkajući se prošao pokraj njih. Tri su šilterice poskočile, stisnule se jedna uz drugu i zapiljile u pod mrmljajući neodređen pozdrav.
Amerikanac je ušao u poštu odakle je dvije minute poslije izašao s paketom pod rukom, sjeo u auto i krenuo prema dolini. Dok se udaljavao, praskanje auspuha odbijalo se od zidova kuća.
Stražari su se razmaknuli na liniji bojišnice, svaki si je našao svoj položaj na suncu.
“Tome se uvijek žuri. Nema vremena ni za riječ progovoriti.”
“Matthieu kaže da ga je jučer vidio na brani, imao je luk.”
“On ne peca, samo gađa.”
“A što gađa, hm? ak’ ne peca?”
“Matthieu nije rekao da je pecao, rekao je da je hodao!”
“S lukom? Pa znam ja valjda dobro što mi je Matthieu rekao, misliš da ne znam?”
“I ja sam čuo, nije rekao da je pecao.”
“E da, momak meso ne kupuje često.”
“U svakom slučaju, Amerikancu nije baš do priče pa se čovjek mora zapitati što ondje radi.”
“Pa da. Kao da se onamo vratio, a zapravo nikad prije ondje nije ni bio.”
Zvono na crkvi odbilo je prvi od jedanaest udaraca. Starčići su se razišli. André je s mukom krenuo prema pošti, a druga su se dvojica rasporedila na trgovinu i pekarnicu.
Trg je opustio. Zvuk probušenog auspuha više se nije čuo.
* * *

Ugasio je motor na izlazu iz sela, kad je došao do dijela ceste koji se spuštao, i pustio auto da ide sam. Ugurao je kasetu u stari autoradio, a od Hendrixove gitare čiji se zvuk miješao sa škripom karoserije i bojama proljeća zapucketali su zvučnici. Voodoo Child. Renault je lagano ubrzao.
Prikočio je na križanju i krenuo šumskom cestom. Amortizeri su već dali svoje pa su kotači poletjeli i činilo se da Renault 4 lebdi preko šljunka. Odatle pa sve do kraja ceste mogao je stići bez motora, samo više nije smio prikočiti.
Automobil se drmusao, ni glazbu više nije čuo.
Trznuo je volanom na lijevo, puteljak se nagnuo. Vozio je slalom između brazda na cesti, suhih nakon zime.
Kombi je usporio i polako se zaustavio na kraju puta, točno ispod velikog hrasta. Proslavio je svoju malu pobjedu pustivši pjesmu da završi, s rukama na volanu, a onda ugasio radio. Izašao je iz automobila i spustio se stubama napravljenim od klada. Bacio je letimičan pogled na svoje carstvo. Licem mu je preletio izraz nesigurnog zadovoljstva čovjeka kome ništa ne pripada.
Zima je bila duga, ali proljeće je stiglo i pomelo sve sumnje u svoj eventualni povratak.
Raspirio je vatru, a onda s nekoliko alatki i paketom iz Australije krenuo u šumu.
Dva je mjeseca čekao taj dio.
Nije mu trebalo više od par minuta da zamijeni rotor male turbine na kraju ranije postavljenog tlačnog cjevovoda; pedeset metara plastične cijevi spuštalo se niz padinu i potok pretvaralo u dvije električne žarulje, maleni hladnjak, radio i električne alatke.
Vratio se puteljkom, očistio smuđa ulovljenog kod brane dan prije i stavio ga na žar.
Čuli su se kukci i ptice opijene proljećem, a nešto dalje u šumi i mala australska turbina koja je, zahvaljujući novom rotoru, punila četiri akumulatora od dvanaest volta.
Riba je bila ukusna, a on je pomislio na tri starčića i osmjehnuo se.
* * *

Monovolumen je poskakivao preko kamenja i rupa na cesti. Kroz otvorene prozore ulazio je svjež jutarnji zrak, pa je vozačica skinula kapu koja se nije dobro držala na glavi. Sva oprema – radio, sačmarica, svjetiljke, zapreke za vozila, radar – tresla se i međusobno glasno sudarala pa nikakav razgovor između troje pripadnika Nacionalne žandarmerije nije bio moguć.
Pretrpan automobil morao se zaustaviti na početku uspona zbog predubokih brazda na putu. Trojka je nevoljko pješice započela uspon na posljednjem dijelu puta. Stariji časnik sijedih brkova čuvao je začelje iza stražnjice kolegice Michèle, plavuše nježnih crta lica i pozadine poput Bavarke. Pištolj joj se klatio na širokim bokovima, što je bio veseo prizor. Prvi je išao prištav i strog mladac koji je svoju službu ozbiljno shvaćao.
Do logora su se zapuhali. Renault 4 u raspadu, hipijevski tipi, sumnjiv povrtnjak.
Mladi je žandar obišao automobil njuškajući poput pseta i nogom udario ćelavu gumu. Plavuša je s rukama na bokovima proučavala indijanski šator iz kojega su se izvijali posljednji pramenovi dima od sinoćnje vatre. Na užetu napetom između dvaju stabala sušilo se rublje. Palca zataknutog za pojas, stariji je časnik izražavao neslaganje sa zatečenim.
“Gdje je?”
Udolina se od tipija spuštala sve do rijeke prošarane sjenama lišća. S druge strane dizao se taman i strm obronak. Michèle je sišla stubama od klada. Kestenove motke pridržavale su rastvorena šatorska krila. Uz lagano uzbuđenje zavirila je unutra. Poljski krevet i smotani prekrivač, ognjište u sredini, mali hladnjak, kuhinjske potrepštine, drvena škrinja i dva reda knjiga poslaganih na tlu. Stanar nije bio ovdje i plavojka se povukla iz njegova intimnog prostora.
“Nije tu.”
Mladi je žandar završio s pregledavanjem automobila pa podigao kapu s čela.
“Kakav je to zvuk?”
Stariji je osluhnuo. Nešto dalje, iz šume poviše njih, dopirao je zvuk udaraca sjekirom. Cak!
Trojka je pošla stazom prema šumi.
Znoj im je natopio košulje, a službeni izraz lica skrivao ljutnju. Od staze se odvajalo više puteljaka, a zvuk udaraca odbijao se od stabala pa je smjer bilo teško odrediti. Od gustog se raslinja ništa nije vidjelo. Stariji žandar nešto je promrmljao, a plavuša je desno primijetila neko kretanje boje. Prokrčili su si put kroz niske grane. Mladac je ugledao balu sijena pričvršćenu za deblo i na njoj nešto što je trebalo biti meta.
“Ondje!”
Prijeteći zvižduk upozorio ih je da trebaju sagnuti glave. Proletjela je poput munje, fiju! Plavuša se stisnula iza stabla, a mladi žandar s rukom na dršci pištolja kleknuo je na jedno koljeno. Stariji je ostao stajati; obrisao je znojan brk.
“Hej, zar nas ne vidite? Jeste li normalni!”
Strijela je proletjela dva metra ispred njih.
Na rubu čistine između drveća, na nekih četrdeset metara, ugledali su visokog Amerikanca, ruke podignute u znak isprike. Osmjehivao se, ali nije se pomaknuo s mjesta. Trojka je iskoračila iz grmlja namještajući kape i pojaseve. Amerikanac je još uvijek stajao pri dnu svoje streljane s anglosaksonskim smiješkom i kretenskim lukom. Časnik se isprsio.
Obavještajna služba o njemu je imala neke informacije, ali zapravo nisu znali previše. Amerikanac francuskog porijekla, trideset tri godine, već šest mjeseci živi u nastambi crvenokošca. Zemljište je pripadalo njegovoj majci – i ona je bila hipijevka, a kupljeno je sedamdesetih. Tada je tu bila komuna ljevičarskih golišavaca. Jedan od njih umro je od predoziranja; ostali su pomislili da je to loša karma pa su otišli. Intelektualac, dijete ‘68, bez sumnje puši travu. Studirao je, nešto komplicirano i čudno, ali drugih detalja nije bilo. Na Zavodu za zapošljavanje primao je novčanu naknadu za nezaposlene. Kako su mu se približavali, sve je više rastao. Definitivno nije tip štrebera s pepeljarkama. Oko metar osamdeset pet, snažne čeljusti kao stvorene za žvakanje žvakaćih guma i s pravilnim zubima. Starog je živciralo što je tip napola Francuz. I još taj jebeni lažni smiješak!
“Trebali biste pripaziti s tim lukom!”
“Excuse me, I didn’t see you.”
Časnik se uzvrpoljio, sav crven u licu, nije mu bilo vruće samo od uspona.
“John Nichols?”
“Yes.”
“Recite, vi to oružje koristite za lov?”
“Sorry, what did you say?”
Brko je promrmljao:
“Što kaže?”
“Mislim da je pitao što ste rekli, šefe.”
“Aha... kako se kaže lov na engleskom?”
Plavuša se trudila da se ne osmjehne oponašajući hladno držanje muških kolega.
“Kaže se hunt, to hunt. Čini mi se...”
“You hunt s tim lukom? Kill životinje?”
“Oh! Hunting? No, no, I just practice shooting, for my concentration.”
“Što reče?”
“Kaže da ne, šefe.”
U šumi je zavladala četveroglasna tišina. Šef je opet progovorio, jer nitko drugi nije ni pokušao. Govorio je glasno, kao da je stranac nagluh.
“Moramo vas odvesti u policijsku postaju! Dođite s nama!”
“What?”
“Sranje. Policija, s nama, dođite! U Saint-Céré!”
“I don’t understand.”
Traper se i dalje smješkao.
“Nemate telefon, nismo vam mogli javiti! No phone!”
“No, I don’t have a phone. You need to make a phone call?”
“You come na policiju s nama! U Saint-Céré!”
“What? Now?”
Murjaci su se pogledali: je li on to rekao ne?
“Morate!”
Plavuša se nakašljala.
“You must to come with us, please, mister Nichols.”
Kolege su zinule od čuda: Michèle je bila praktično dvojezična!
Amerikanac je prebacio tobolac sa strijelama na rame. Naposljetku, nije baš često viđao ljude, žene još manje.
“O. K. I take my car?”
“Michèle, što kaže?”
“Pita hoće li ići svojim autom.”
“Recite mu da ga mi vozimo.”
Krenuli su prema crnožutoj meti s crvenim središtem. Na toj je udaljenosti bojama podsjećala na tropsku pticu izgubljenu u šumama departmana Lot4, ili iz još veće daljine, na gnjevno oko na kraju imaginarnog tunela.
Dok su silazili puteljkom, Amerikanac se zapitao je li ga to stari, onaj kojeg je jučer vidio na brani, prijavio policiji? U ribolovu je znači bila stvar. Eto ga na.
U retrovizoru je pokušavao uhvatiti pogled plavuše za volanom. Jedan je oštri zavoj svladala u popriličnom luku, a šef joj se morao uhvatiti za ručku na vratima.
Sve do Saint-Céréa žandari nisu progovorili nijednu riječ, ni međusobno ni s njim.
U žandarmerijskoj postaji, opasanoj željeznom ogradom i uspavanoj pod toplim suncem, ostavili su ga da pričeka u predvorju. Prišao je posteru; lica djece i odraslih koji se vode kao nestali. Iza pulta promatrao ga je službenik kojeg je očigledno uznemirila njegova duga kosa. Načelnik postaje sam je došao po njega i ljubazno se predstavio.
“Bojnik Juliard. Dođite sa mnom, molim vas. Govorite francuski?”
Nicholsovo se lice malo izobličilo dok je izgovarao:
“Malo razumijem.”
S Amerikancem preko puta, Juliard se nikako nije uspijevao udobno smjestiti za radnim stolom. Izbacio je sav zrak iz pluća, presložio nekoliko papira na preurednom stolu i glasno udahnuo.
“Jutros smo primili poziv iz Pariza. Od američkog veleposlanstva. Poziv se ticao vas. Zato smo otišli po vas, jer nemate telefon. Razumijete? Ne govorim prebrzo?”
Amerikanac je spustio nogu s koljena. Ovo je išlo nekako izokola. Jednim je potezom prekrižio smuđa s brane kao razlog.
“Razumijem. Što su htjeli iz veleposlanstva?”
Juliard je u čudu podigao obrve; Nichols je govorio skoro bez stranog naglaska.
“Ne znam. Ali ne brinite, samo žele razgovarati s vama.”
Juliard se zbunio. Nazvao je broj čitajući poruku.
“Bojnik Juliard, policijska postaja Saint-Céré, trebao bih gospodina Hirsha... Da...”
Nastala je stanka za vrijeme koje je Juliard pogledao Amerikanca.
“Je li dobar lov tamo gore?”
Juliard se nasmiješio, osmijeh za skretanje pažnje. Nichols mu je uzvratio istom mjerom.
Bojnik se usredotočio na poziv.
“Gospodine Hirsh?... Tu sam s gospodinom Nicholsom, dat ću vam ga.”
Amerikanac je dohvatio slušalicu i odjednom se ukočio pred pomisli da je svaka gesta, svaka riječ od dolaska žandara u njegov logor već prije pripremljena.
“Gospodine Nichols?”
"Da.”
"Oprostite što vam smetam, ali morao sam hitno govoriti s vama. Ja sam Frank Hirsh, zamjenik tajnika američkog veleposlanstva u Parizu. Oprostite, želite li da razgovaramo na engleskom?”
Hirsh je govorio jezikom rafiniranog Amerikanca zaljubljenog u galsku književnost koji je francuski naučio u međunarodnim školama.
“Možete govoriti francuski. Što želite?”
Sada se Juliard ukočio. Amerikanac ga je gledao u oči, nije više bilo ni traga stranom naglasku, ni smiješku.
“Žao mi je što vas zovem u ovakvim okolnostima, ali moram vam saopćiti lošu vijest.”
Juliard je promatrao svoje ruke s izrazom koji je priličio situaciji. On je znao, samo je izbjegao mučnu dužnost.
“Vi poznajete gospodina Mustgravea, Alana Mustgravea?”
Hirsh je ime izgovorio s nelagodom.
“Da, to mi je prijatelj.”
“Gospodine Nichols, žao mi je što vam moram reći da je gospodin Mustgrave mrtav. Dva dana vam pokušavamo javiti... Gospodine Nichols? Čujete me?”
“Y... Da.”
“Imamo jedan problem. Roditelji gospodina Mustgravea ne mogu doći u Francusku... Gospodine Nichols?”
“What?”
“Trebali biste doći u Pariz, nakašljao se Hirsh, radi prepoznavanja tijela Alana Mustgravea... Gospodine Nichols?”
John je ispustio slušalicu i izašao iz ureda.
Ovoga puta nije ženska vozila policijski kombi.
Žandari, mlađi s aknama i nadređeni mu brko, ostavili su ga na početku staze.
John je krenuo poprijeko kroz šumu prema tipiju, uz metu u kojoj su ostale zabodene strijele.
Napunio je naprtnjaču odjećom, utrpao pokrivače, luk i tobolac u automobil, ni ne zapitavši se zašto sa sobom u Pariz nosi oružje. Prirodi je vratio nepojedenu hranu, a u drvenoj škrinji, u kojoj je držao važne dokumente, potražio papire od vozila, putovnice i francusku vozačku dozvolu. Zastao je promatrajući svoj doktorat koji je stajao pokraj svežnja pisama stegnutih gumicom, i na njegovoj prvoj stranici Alanovu poruku načrčkanu kemijskom. Bez pravog razloga otrgnuo je poruku, ostavljenu prije dva tjedna. Posljednje riječi jednog leša.
Dvije minute poslije, ni ne bacivši pogled na logor, krenuo je vrludajući unatrag autom između brazda na putu.
Kad se našao na glavnoj cesti premotao je kasetu i stisnuo play.
Voodoo Child...
Alanovo scensko ime.
Al pred malim magnetofonom, smiješeći se odgovara na pitanja.
“I started when I was twenty one, when I came back.”
Al, pijan, godinama poslije u baru na La Breci5.
“Paris? Hey, John, why Paris?”
Al, prošle jeseni u jednom pariškom baru.
“Doći ćeš me posjetiti koji put, mister Wild man?”

3

Kad je bila riječ o muškarcima, Lambert je rijetko plakao. Bili su češće žrtve samoubojstava i ne toliko dirljivi.
Očiju još slijepljenih od spavanja, pogledao je na ručni sat i protegnuo se. Kroz prozore koje se netko dobro sjetio otvoriti dopirao je šum noći, neprestani nervozni zvuci prometa, ubrzavanja i kočenja. Lambert se pitao što dovraga ovdje rade.
Teško je objasniti, a da to ljude ne šokira, da su im neka samoubojstava bila draža. Lambert bi bio bolje volje da se radilo o ženi. Poraz je kod njih bio rjeđi, i teži. One bi više propatile prije nego bi odlučile umrijeti. Zato se Lambert uz njihova tijela osjećao korisnijim: svojom je nazočnošću odavao počast njihovim naporima.
Muškarci su lakše očajavali sami nad sobom, razočarani poslom ili brakom, nakon neuspjeha koji ih je ponizio u očima drugih koje su općenito smatrali odgovornima. Ubijali su se uglavnom u ime slike koju su imali sami o sebi. I žene su se ubijale zbog slika, ali druge vrste, puno osjetljivijih, posve izmišljenih ali važnijih od muškoga ponosa: zbog iluzija. Kad bi žena izvršila samoubojstvo, s njom bi nestajao velik dio nade jednog svijeta koji je mogao biti bolji. One su umirale uime svih. Guérinova majka nije se ubila, nije imala zašto. Proživjela je toliko muških laži da ju je rak dokrajčio. Za njega je samoubojstvo muškaraca sadržavalo određenu dozu pravde, ili barem pravičnosti, no samoubojstvo žena bilo je rak razočaranja koje je potkopavalo društvo. Nije u samoubojstvima prepoznavao tugu, poput Lamberta, već tjeskobu. Guérin nikad nije plakao za nekom određenom osobom. Rasplakao bi se, kad bi mu došlo, uime svih. U tome je vidio obilan utjecaj majke koja ga je sama odgojila.
Da tip recimo nekim slučajem nije imao glavu, Lambertu bi i to bilo posve nezanimljivo. Pogotovo ako bi bila riječ o nekakvom huliganu bez obitelji kojeg je trebalo tješiti. Slučajem se – jer nisu oni jedini u Parizu jurcali za samoubojstvima – mogao pozabaviti netko drugi. Ali kada bi dežurna služba usred noći primila poziv u vezi prilično odvratnog samoubojstva, uputa i običaj nalagali su, već dvije godine, da se probudi Guérin i njegovo pseto. Lambert je uskočio u automobil, pokupio Šefa na postaji metroa Voltaire pa su se odvezli do 18. arondismana. Ispred zgrade dočekale su ih rotirke svih boja, policajci iz lokalne postaje i susjedi u kućnim ogrtačima.
Kvartovski pozornik koji je otkrio tijelo zaslužio je medalju; već zbog same pomisli da se moglo raditi o samoubojstvu.
Sačma je išarala zid izbušivši u žbuci, iza tijela, desetke rupica. Čak i da je tip odjednom u sebe ispraznio obje cijevi, bilo je nemoguće da mu je toliko olova prošlo kroz glavu, pa makar mu i bila prazna. Istina, takav detalj početniku lako promakne. A prizor se nekoga tko inače samo dijeli kazne za parkiranje morao prilično dojmiti. Ali da se malo nagnuo, ako je mogao podnijeti miris i ono u što gleda, lako bi opazio kuda je sačma prošla. Kroz rupu veličine nogometne lopte na stražnjoj strani glave. U zidu je, usred galaksije koju je iscrtala sačma, ostao trag od metka iz oružja velikog kalibra koji je lovačkoj municiji prokrčio prolaz kroz glavu. Crna rupa usred krvave galaksije. I to još nije bilo sve.
Lambert je prekriženih ruku promatrao žrtvu. Bio je crnac, vidjelo se to po vratu, rukama i dredloksima nad raznesenim licem. Nizak, sjedio je na stolcu s puškom između nogu. Lambert je odmahnuo glavom ne suzdržavši se od psovke:
“Pa nije baš lijepo tako se zajebavati s nama!”
Premda ne naročito nadaren za analiziranje prizora, Lambert je stekao dosta iskustva da se pred ovim mogao početi duriti. Znao je da će se uskoro pojaviti Berlion s društvom i da su ih bezveze probudili. Sve mu se gadilo i ostavio je Guérina da kruži oko tijela i pravi bilješke. Na kraju je zabio ruke u džepove trenirke i stao proučavati neuredno složene CD-ove na polici. Samo reggae. Lambert nije volio reggae.
Guérin je i dalje bilježio nedosljednosti. Ubojstvo, možda čak ubojstvo s predumišljajem. Inače bi bilo teško objasniti kako si je rasta mogao pucati u usta, pa pušku staviti u vodoravan položaj, prekratkim rukama pritisnuti okidač na kraju cijevi od jednog metra, a onda je posve uspravno odložiti između svojih nogu. Mogao je, eventualno, ako je bio gibak i okretan, okidač pritisnuti nožnim palcima. Ali na nogama je imao tenisice. A prije nego se upucao, još si je valjda stigao mahnito prekopati stan, vjerojatno u potrazi za priručnikom o slučajnom samoubojstvu.
Guérin je iz džepa izvukao mobitel i nazvao prefekturu. Dao je adresu i zatražio ekipu za ubojstva. Prekinuo je vezu, udahnuo i ushodao se ispremetanim stanom. Lambert ga je promatrao kako nervozno trlja glavu, znak da je šef počeo ozbiljno razmišljati.
“Susjedi kažu da su čuli buku, udarce, nije dugo trajalo, zatim ništa, pa onda glazbu. Sudeći po neredu, više ih je ovdje prekopavalo, dvojica rekao bih; razumna procjena. Na tijelu nema tragova vezanja. Netko ga je držao na nišanu. Nije ih bilo više od troje. Ako u obzir uzmemo žrtvu i kvart, devedeset posto sam siguran da se radi o drogi – treba provjeriti ima li žrtva dosje. Tražili su novac ili robu. Ozbiljni dileri ne drže je kod sebe, nisu oni došli zbog tri džointa u pepeljari. Novac, dakle. Nisu ga našli. Udaranje se nije čulo zbog glazbe. Premlatili su ga – provjeriti kod sudskog vještaka – da im kaže gdje je novac. Ubili su ga jer nije progovorio. Pukli su. Ne radi se o smaknuću. Sitni amateri koji ne znaju kako živci mogu utjecati na povlačenje okidača. I zato ovakva bijedna inscenacija, na brzinu. Glazba je prikrila udarce, ali ne i pucnjeve. Susjedi kažu da nisu ništa ni vidjeli ni čuli. Ja mislim da se nisu usudili izaći iz stanova.”
Guérin se smješkao iščitavajući prizor istom brzinom kojom je govorio i sve bilježio u notes. Lambert se razbudio i slušajući ga bio na sedmom nebu.
“Kvart je miran, ne baš uredan, ali miran. Nigerijci ga drže pod kontrolom. To je stari teritorij, s jasnim pravilima. Puška je već bila u stanu. Nije oružje za grad. Žrtva nije bila na oprezu. I stara puška mu je bila dobra, tek da može reći da je ima. Imao je previše povjerenja. Sindrom navike, Lamberte. Pustio je u stan ljude koje je poznavao.”
Lambert se od koncentriranja toliko zagrijao da je morao raskopčati jaknu i činilo se da hoće nešto reći. Ne pogledavši ga, Guérin je nastavio.
“Vrata su, Lamberte, jako čvrsta. Nisu otvorena na silu, otvorio ih je onaj tko je bio unutra. Ili je došao s njima, da popuše džoint i slušaju muziku. Poznanici, Lamberte. Idu po troje. Možda će ovi iz Odjela za ubojstva trebati pomoć jedinice za borbu protiv bandi. Ali ovo zapravo nije provala, prije kao nekakav pokušaj. Netko, mladi koji se žele ubaciti u biznis. Traže početni kapital. Ili skupljaju za auto. Nisu iz kvarta, ali nisu ni izdaleka. Nigerijci sigurno nešto znaju. Njih ćemo pronaći za tjedan-dva u nekom kontejneru, osim ako ih prije sami ne uhvatimo. Uz balistiku, otiske – posvuda su ih ostavili, nisu došli s namjerom da ubiju, ako imaju dosje, ako ih jedinica za borbu protiv bandi ima u evidenciji – treba vidjeti i s Odjelom za maloljetnike, a kako je brigada za droge sada tu u kvartu, to bi se moglo. Nije komplicirano. Ali treba brzo djelovati. U ovom času negdje umiru od straha, čekaju da se sve slegne. Bosovi nisu nježni kad je posao u pitanju. Pa makar i sitne ribe usijanih glava mislile da su se uspavali, dok sve ide kako treba. Dilanje je rutina, posao kao i svaki drugi. Postaje građansko zanimanje, Lamberte! Guérin se okrenuo prema lešu i činilo se kao da se njemu obraća. Živiš u boljoj zgradi, uz udobnosti. Čak u jednom trenutku pomisliš da bi mogao pronaći i nove prijatelje!...” Guérin se nagnuo prema tijelu, držeći mu lekciju kao klincu koji je napravio neku glupost. Uspravio se, napravio pauzu i opet stao šetati. “Usijane glave počinju shvaćati, u rupi u koju su se sakrili, da su napravili gadnu glupost. Nigerijci neće to samo tako pustiti. Inače bi bili gotovi. To je zakon carstava, Lamberte, koja imaju svoj uspon, traju neko vrijeme i jednog dana propadaju. Barbari čekaju pred vratima. Bosovi će morati pokazati da svoje poslove drže na oku. Poslužit će za primjer. Drugi način da se pronađu tri barbara, ali za to nema dovoljno ljudi, bio bi da se pola kvarta stavi pod nadzor. Velikih dobavljača koji rade s preprodavačima poput ovog našeg – jer stan, Lamberte, ne izgleda kao da je od sitnog dilera – nema ih na desetke u četvrti Goutte-d’Or. Ali puno ljudi radi za njih, puno previše ljudi. Lamberte, mali moj, ako netko želi pronaći te tipove...”
Savane i Roman dotutnjali su u sobu u oblaku gnjevnih para.
Zgužvane odjeće, crvenih očiju, krvi razrijeđene amfetaminima i pivom. Dvije razjarene zvijeri na rubu živaca, izašli iz beskrajne zasjede za vrijeme koje su u kombiju grizli žvale spremni uz životinjske urlike navaliti na prvog kretena koji naiđe. Lambert se odupro porivu da ustukne, ili da korakne prema Guérinu. Ostao je na mjestu i osjetio je na licu zrak uzbiban dolaskom dvojice policajaca. Grdosije su jurnule prema Šefu.
Guérin se nije ni pomaknuo i u mislima je mirno završio svoje razlaganje. Ako netko želi pronaći ta tri tipa, trebat će pomoć doušnika onih iz Odjela za droge. I još je dodao, i dalje samo za sebe: Ali ova dvojica neće to tako napraviti. Oni će ići na snagu. I na koncu će onu trojicu tražiti po smeću.
“Još si tu, Guérin, nemaš drugog posla?”
Savane je stao ispred njega ni ne pogledavši mrtvaca. Lambert se divio Šefu, šačici kilograma koja je ni ne trepnuvši zvijeri pogledala ravno u oči. da je Guérin imao kose, bila bi zalepršala na Savaneovom dahu. Izgubljen u mislima, Guérin je krupnog murjaka promatrao kao da je zagonetan dio puzzla, slijed kaotičnih događaja koji nisu ukazivali ni na što konkretno. I ono što se svaki put događalo dogodilo se opet, i uvijek iznova na Lambertovo iznenađenje. Savane je umuknuo.
Kao da je negdje u Savaneovu mišićavom mozgu postojala crvena lampica koja se palila kad bi ga sitni poručnik gledao u lice. Nekakav alarm i sklopka spriječili bi ga da ode dalje, čak i za milimetar.
Roman, originalan kao jo-jo, dodao je:
“Pa da, što vi tu još radite?”
Guérin je notes spremio u džep balonera. U Savaneovim očima bljesnula je tuga dok je gledao kako notes nestaje. Guérin ga je polako zaobišao i izašao. Njegov je zamjenik požurio za njim prije nego ga zaspu uvrede. Na izlazu čuo je Romana kako galami:
“Ej, Savane! Što si se ukipio?”
* * *

Bulevar Voltaire bio je pust.
“Laku noć, ili ono što je od nje još ostalo.”
“Laku noć, Šefe. Do sutra.”
Poput oca koji pričeka da mu dijete uđe u školu, Lambert je čekao da Guérin prođe kroz vrata zgrade prije nego se odvezao.
Unutarnje dvorište s malim travnatim četvorinama, okruženo visokim deseterokatnicama bilo je mirno. Neosvijetljeni prozori iza kojih se ništa nije događalo. Bilo je doba kada si grad dopušta predah, pola sata kada se ništa ne miče. Četiri ujutro. Guérin je uživao u tišini, u trenutku odgode, čak je i smrt bila na pauzi. U ovo doba noći samoubojstva su bila iznimno rijetka. Oni koji su se ubijali u četiri ujutro uglavnom se nisu nikada prije pokušali ubiti, obični ljudi iznenada pogođeni posve neočekivanom spoznajom i za koje odgađanje nije dolazilo u obzir.
Jedini slabo osvijetljen prozor bio je onaj njegova dnevnog boravka, na prvom katu. Iza zavjese Guérin je naslućivao zgrbljen obris starog pospanog Churchilla, okrenutog prema dvorištu. Čekao ga je.
Prošao je ispod svog balkona ne podigavši pogled.
Glave uvučene među ramena Guérin je slutio kraj tišine. Nije napravio ni dva koraka po stanu kad je Churchillov kreštav, agresivan glas odjeknuo:
“Kasno se vraćaš! Kasno se vraćaš!”
Duboko je udahnuo, ispraznio džepove na policu u predsoblju, skinuo baloner i objesio ga na vješalicu. Bez fantomskog plašta od Guérina je ostalo samo sitno tijelo i okrugli trbuščić u vunenoj vesti i samtenim hlačama. Vodena glava poviše uskih ramena, glatka, s krunom crne kose, poput one crte koju tamne alge ostavljanju na riječnim kamenu. Izgledala je kao nestabilno položen oblutak spreman otkotrljati se s vrata. Onima koji su ga vidjeli bez njegova mekog platnenog oklopa, Guérin je nalikovao na lizalicu u ljudskom obliku.
Glava mu je iscrpljeno klonula kad se Churchill opet stao derati.
“Kasno se vraćaš! Sto franaka pušenjeee! Sto franaka pušenjeee!”
Guérin se okrenuo i jurnuo prema njemu ljutito prijeteći prstom.
“Ušuti!”
Stari očerupani papagaj sa svoje je prečke zaškiljio prema podignutom prstu i objesio se natraške.
“Ubojicaaa! Ubojicaaa!”
Guérin ga je pogledao kako visi naglavačke, prešao rukom preko glave i krenuo prema kuhinji. Natočio je u čašu vodu iz slavine i ispio je malim gutljajima. Tihim se glasom obratio namještaju.
“Bila je greška. Diler. Sve zamaskirano u samoubojstvo.”
U boravku je Churchill imitirao smijeh njegove majke.
“Ha, ha, ubojicaaa!”
Posramljen, natočio si je još jednu čašu promrmljavši:
“Upravo tako, Churchille, upravo tako.”
Uključio je televizor i smjestio se u naslonjač.
Churchill se spustio s prečke. Kandže su mu strugale po podu dok nije stigao do naslonjača. Pomažući si kljunom, uzverao se po rukavu veste do Guérinovog ramena na kojem je bilo mjesta taman za njega. Stari kljun protrljao je o glatku gazdinu lubanju i skandirao majčinim glasom:
“Kasno se vraćaš! Milo moje malo! Milo moje malo!”
Guérin mu je neuvjerljivo naredio da šuti. Mijenjao je programe. Kad su se na ekranu pojavili trkaći automobili u jurnjavi asfaltnom petljom, Churchill je povikao glasom muškarca kojeg Guérin nije prepoznao.
“Budale! Budale!” i nastavio se smijati ženskim smijehom.
Guérin je pustio automobile da jure i odlučio pronaći vezu između nigerijskog dilera iz kvarta Goutte-d’Or i piste za automobilske utrke.
Buljeći u ekran stara svadljiva ara je povikala, ovoga puta oponašajući gazdu:
“Zaaašto? Zaaašto?”
S dvorišta je dopro drugi glas.
“Začepi više gubicu toj jebenoj ptici!”
Bilo je skoro pet sati, Pariz se budio.
Veza je bila iluzija zajednička ovisnicima i gledateljima utrka. Svi su oni vjerovali da je život mala petlja koja grize svoj rep, ali iz koje se može izaći ako se troše neograničene i sve veće količine goriva. Guérin je pomislio na Savanea, na vozače trkaćih automobila, na galaksiju od malih krvavih rupica, na dilere i njihove mušterije, te donio zaključak kako se ova noć vrti oko ideje zida i brzine kojom se u njega namjeravamo zaletjeti.
Na ekranu je jedan automobil pogurao drugoga s piste i ovaj je izletio preokrećući se u oblaku prašine. Churchill je zabio kandže u Guérinovo rame i prasnuo u ciničan smijeh, nepoznatim glasom.
Drugi su se prizori pomiješali s trkom. Napola zatvorenih očiju, poručnik Guérin je usred automobila u bojama marki cigareta, uradi-sam trgovina i motornih ulja, vidio golog muškarca kako raširenih ruku kroči ususret pomamnoj struji. I znao je, bez ikakva oklijevanja, da je i muškarac s obilaznice također dio Velike Teorije.
Dok je padao u san, s rukama koje su visjele s obje strane naslonjača, Churchill mu je tupim kljunom stao nježno trljati preveliku glavu.

4

Renault 4 počeo se pregrijavati negdje oko Limogesa. John se zaustavio u restoranu uz cestu i dok je čekao da se motor ohladi, popio je pivo i pojeo sendvič sa šunkom koji je imao okus po sapunu. Krenuo je kad je pala noć, odvozio još malo pa skrenuo s magistrale da pronađe polje u kojem bi se zaustavio.
Otvorio je prtljažnik, zamotao se u pokrivač i legao, s nogama koje su virile van; dugo mu je trebalo da zaspi. Za vrijeme vožnje, prisjećao se svog susreta s Alanom Mustgraveom.
Dvanaest godina. Alanov odlazak, premda još nestvaran, u njemu je ostavio nekakav neodređen osjećaj.
Ležeći u automobilu, sjetio se kraja, trenutka kada ga je posljednji put vidio. Prije dva mjeseca u tipiju, usred zime. Alan se kao i obično pojavio bez najave.
Pravo je iznenađenje bilo to što je došao čak dotamo: Al je mrzio selo, u bilo kojem obliku, on koji je odrastao u jednom od najuspavanijih krajeva. U beskonačnoj ravnici Kanzasa.
John je toga jutra stizao iz šume, s kutijom za alat u ruci, vraćajući se od turbine koju nije uspio popraviti. Oblačići pare izvijali su mu se iz usta dok se nisko raslinje stiskalo pod mrazom. U drugoj je ruci držao mali propeler koji su oštetile niske temperature. Turbina je loše podnosila hladnoću i pitao se hoće li australska garancija pokriti troškove oštećenja. S ruba šume primijetio je nekoga ispred tipija. Zastao je, a onda se sakrio iza drveta da promotri neznanca.
U kožnoj jakni, s rukama u džepovima, čovjek je tapkao u mjestu ne bi li se ugrijao, gledajući prema sjevernoj strani doline.
I prije nego je uočio tetovaže na obrijanoj glavi, lice prekriveno tribal tetovažama i pirsinzima, John je prepoznao Alana kome je u prirodi bilo mjesto koliko i ukuleleu na santi leda. Dok mu se približavao, čuo ga je kako psuje drveće, zemljane putove koji su prljali cipele i šupčine koji žive u šumi. Alan Mustgrave prevrnuo je udarcem nogom lavor u kojem su se namakale Johnove gaće i čarape.
“Shit!”
“Zdravo, Al.”
Sav u tetovažama i pirsinzima, okrenuo se nervozno se osmjehujući.
“Hey! Big J! U kakvom to sranju živiš?”
Došao je bez najave. Francuski mu je, iako grub, uvijek bio jednako jezgrovit.
Alan ga je poželio vidjeti. Stigao je noćnim vlakom, uzeo taksi od Saint-Céréa do Lentillaca, upitao za put u baru “Sport” i ostatak propješačio. Tri kilometra. Podvig od kojeg John nije mogao doći k sebi.
Alan mu nije rekao ništa važno, sprdao se sa Johnom i njegovim logorom, rugao se sebi i svom pariškom životu. Uglavnom se smijao sam sebi, zbog sramežljivosti, i kao da je time neprestano priznavao svoju nemoć. Nemoć da se promijeni. Johnu nije dugo trebalo da shvati da se opet drogira. Alan je zašutio usred rečenice i oborio glavu. Gledao si je u ruke koje su drhtale i samo rekao:
“I’m sorry, man. I’m sorry.”
Onda je podigao glavu i nasmiješio se.
“Sreo sam djevojku, Johne, siguran sam da bi ti se svidjela. Zove se Patty i gola se baca po zidovima.”
Pitanje droge bilo je riješeno. Alan ga je prebrisao svojim slavnim osmijehom, zemaljskim odbljeskom posljednjeg djelića svoje duše, nekoć blistave, još nerastočene patnjom i heroinom. Taj je osmijeh bio zaslužan da ga nisu izbacivali iz barova po kojima se vucarao, zahvaljujući njemu nije si stvorio previše neprijatelja i uz njega je mogao podnijeti svoj odraz u zrcalu. Izgubio je nekoliko kilograma, ako je to još uopće bilo moguće.
Alan je obožavao pričati o svojim uspjesima kod žena – opčinjavao ih je njegov neodoljiv osmijeh. On, homoseksualac uništen drogama oko kojeg su se otimale najneobičnije žene, prije nego bi ih uništio jedan drugačiji osmijeh i poriv za razaranjem.
“Fuck! Što radiš kad u ovoj vukojebini poželiš nekoga poševiti? Trljaš se o drvo ili misliš na mene dok si ga natežeš?” Što je vulgarniji bivao, Alan se sve više približavao onome što mu je bilo na umu.
Razgovarali su malo o prošlosti, o sadašnjosti, pomno izbjegavali budućnost.
A onda je Alan umuknuo, zatočen negdje sa svojim demonima. Kao i u Los Angelesu, kad bi mu upao u stan, Alan je stajao ništa ne govoreći, pratio je Johna dok je vješao čarape, cijepao drva, raspirivao vatru i spremao večeru. Gledao ga je kako gađa iz luka, a jedini je komentar bio: Hoćeš da stanem ispred mete, možda ćeš onda pogoditi? Čitav ga je dan slijedio, tu i tamo dobacivao šale, drhturio u jakni gradskog fakina, s tetovažama otočkih ratnika. John je znao da se nema što reći. On je bio osoba kojoj se Alan najviše povjeravao, a valjda je i tada znao može li ili želi li mu nešto reći. Pustio je Alana da ga cijeli dan prati, ispirsana usta ostala su nijema, nisu mogla izreći ono zbog čega je došao.
Jeli su ribu i rižu pod svjetlom petrolejke, Alan je psovao zbog kosti. Nakon večere koju jedva da je dotakao, losangeleski se džanki posve odjeven umotao u indijanski pokrivač, legao licem prema šatorskom krilu i rekao:
“Drago mi je da te vidim, Johne. Good night and good luck, man.”
Podigao se na lakat i činilo se kao da će još nešto dodati, a onda se okrenuo ne rekavši ništa.
John ga je gledao kako drhti pod pokrivačem, krenula je apstinencijska kriza. Alan će ga deseti put tražiti da mu pomogne u odvikavanju. Neće oklijevati. Pa makar je prijatelj koji povraća, grize i urla zadnja stvar koju bi ponovno htio vidjeti. I makar je Alan prekršio stotine obećanja i Johna često ostavljao u govnima.
Jer prije Alana Mustgravea nikada mu nitko nije povjerio svoju dušu, i to s toliko povjerenja i nade.
Prva je noć bila mirna, unatoč nesanici. John se jedino pitao kako da fakira u krizi spriječi da pobjegne iz tipija.
Jutro je riješilo taj problem. Alan je nestao.
Na kopiji Johnova doktorata, odloženoj pokraj vatre, Alan je ispod naslova nažvrljao na engleskom: Posudio sam novac za taksi u bistrou u selu. Rekao sam da ćeš ga ti vratiti. Platit ću ti to. Hvala ti, stari, nemoj previše misliti na mene!
I na papiru je u potpisu ostao trag Alanova osmijeha: Your best friend. Big A.
Prebirući po ovim posljednjim sjećanjima, John je stigao do kraja priče. Priče koja je završavala nestankom, samo još jednim u životu Alana Mustgravea. Ili je možda Alanova smrt bila njegov posljednji upad bez najave?
Prije nego je zaspao, John je dugo škrgutao zubima i gutao suze.
Sat poslije, probudivši se sav mokar i na trenutak bez sjećanja, izletio je iz automobila, krenuo po mraku prema sredini polja, napeo luk iz sve snage i odapeo strijelu u zrak ravno iznad sebe.
Izdahnuo je i čekao glave nagnute unatrag.
Čuo je kad je poletjela i nestala, a onda, polako, sve glasniji fijuk dok je padala. Procijenio je da će pasti nekoliko metara iza njega.
Nasmiješio se kad je začuo kako se metalni vrh – vjerojatno je dohvatio strijelu za divljač – zabio u karoseriju automobila.
Kad se u svitanje probudio, vidio je da se strijela zabila okomito u krov starog Renaulta; ušla je u kabinu do polovice, a vrh joj je bio usmjeren prema njegovim tek otvorenim očima.
Stabilizator od crvenog perja, na crnoj strijeli, djelovao je poput srednjovjekovne antene na krovu Četvorke koja se kretala u smjeru Pariza. Smješkao se zamišljajući kako se strijela iznad njegove glave premješta po vremenskoj karti i pokazuje trenutačnu poziciju: “Nalazite se ovdje.” Polazeći na zadnji susret s Alanom, rekao si je da sudbina nije ništa drugo doli slika koju imamo sami o sebi. Tek slika koja nas prati, koja nam prethodi i koja će nas nadživjeti.
* * *

John je dobro pamtio mjesta, ali ne i ceste što su ih povezivale, a još manje se sjećao toga kojima je od njih i u kojem smjeru bilo zabranjeno voziti. Zato je nasumce odabrao cestu kojom će ući u Pariz, u pregrijanom Renaultu 4 pred eksplozijom, i tek mu se nakon nekog vremena jedan bulevar učinio poznatim. Pomislio je da je riječ o bulevaru Saint-Germain, što se pokazalo točnim kad je, posve slučajno, stigao na trg Saint-Sulpice. Nakon tri kruga po četvrti, svoju je krntiju konačno ostavio na parkirnom mjestu za istovar robe u ulici Tournon. Probušeni auspuh par puta je glasno podrignuo, a motor se umirio uz prigušen hropac. Dok mu je u glavi zujalo, prislonio je nos na prednje staklo i promotrio prolaznike na pločniku. Dva mjeseca prije sakrio se za drvo kad je u svom logoru ugledao nepoznatog čovjeka... Od blizine ljudi i zgrada čije vrhove nije vidio osjećao je težinu u prsima. Kao da zaranja u dubinu, u nepoznat i gust element. Izludila ga je vožnja, sat i pol u prometnom mahnitanju, a sve za pet kilometara! Doma bi za to vrijeme stigao otići do Lentillaca, obaviti kupovinu, izvući ribu ili dvije, staviti ih peći i još bi mu ostalo pet minuta da se ispruži u visećoj mreži. Izašao je iz automobila, s okusom ispušnih plinova u ustima, gušio se i bilo mu je mučno, leđa i glava su ga boljeli, noge su mu se ukočile. Protegao se, duboko udahnuo i samo što nije ispljunuo zrak kao pokvarenu hranu.
Htio je zaključati auto, ali sjetio se seljaka koji mu ga je prodao: Gle, momak, već dugo nemam ključeve od auta. Ako ti tu kod nas netko uzme auto, to je zato sto si previše slavio početak sezone lova pa te zato on vozi doma. John je svoje stvari natovario na leđa i udaljio se. Okrenuo se nakon nekoliko metara u brizi da više neće zateći svoju krntiju, ali zaključio je da ga nije briga. Ako bude trebalo, vratit će se vlakom, autostopom, pa i pješice. Crna strijela bila je još uvijek zabodena u krov, a njemu se činilo da je njen vršak i dalje uperen u njega.
Noge su mu se razgibale nakon nekoliko minuta hoda i on se prisjetio da je odrastao u San Franciscu. Ulice su bile pune žena, a i on se osjećao gradskim čovjekom.
Sudeći prema reakcijama Parižana, nije ostavljao takav dojam. Razmicali su mu se u prolazu, kao Crveno more pred Mojsijevim štapom.
John P. Nichols, već pomalo zabrinut, promotrio je svoj odraz u izlogu. Uz odijelo od četiristo eura ugledao je odraz mješanca kauboja iz reklame za Marlboro, Indijanca u ratnom pohodu i kanadskog trapera, a na svu trojicu kao da je žestoko utjecala i beat generacija. Blatnjave gležnjače, hlače od grubog platna, karirana košulja od flanela, začetak rijetke plave brade, a umjesto kose nešto nalik morskoj vlasulji. Na leđima mu je iz indijanskog pokrivača provirivao luk, a pitao se odakle mu to lice izgladnjelog vuka. Nakon koliko vremena i u kojoj mjeri, zapitao se, neposvećivanje pažnje izgledu može utjecati na osobnost? Produžio je, ali žene se više nije usuđivao pogledati. Što je ono Alan rekao kad ga je vidio kako prostire svoje gaće? Man, ti ćeš uskoro izgubiti moć govora.
Na kiosku je kupio cigarete s filterom, telefonsku karticu i plan Pariza kako bi doskočio manjkavosti svoje orijentacije. Preplašen njegovim izgledom prodavač je malo ustuknuo; začudo, američki ga je naglasak umirio. John se prisilio misliti na francuskom, kao da se to moglo vidjeti izvana.
Iz govornice je nazvao informacije i dobio broj i adresu američke ambasade. Objasnili su mu da se Frank Hirsh neće vratiti prije šesnaest sati. John se predstavio i telefonistica je rekla da će ga Hirsh primiti čim se vrati. Bilo je tek četrnaest sati. Jedina osoba koju bi u Parizu poželio vidjeti ležala je u mrtvačnici, a onoga koji će ga tamo odvesti trebalo je čekati.
Iskreno se nadao da će automobil htjeti upaliti.
John je pogledao plan i dugim koracima krenuo prema Seini. Mučne je misli tjerao od sebe što je dulje mogao, ali došavši do rijeke, krenuo je zamišljati kako je Alan umro. Odmah mu se ukazao prizor mršavog tijela koje se s iglom zabodenom u ruku skljokalo u zahodu nekog bistroa. Slika ga je sad pratila u stopu, hodao je sve brže ne bi li je se otresao. Povremeno bi mu uspjelo promijeniti mjesto radnje – Alan, mrtav u krevetu, sa slutnjom osmijeha na usnama; Alan umire usred tripa, na vrhu zgrade dok zalazi sunce – scena je bila smiješna; ali to nije mijenjalo ništa. Alan je uvijek u ruci imao iglu zabodenu u inficiranu krastu. Što god da je zamislio, vonj Alanove prljave košulje miješao se sa znojem koji mu je tekao po prsima, uz zadah mokraće i ispovraćanog piva. Pomislio je na rijeku koja je tekla ispod njegovog logora i na svježu vodu u koju bi rado zaronio.
Jednom, kad ga je John pokupio na bulevaru Venice, dok je plivao u vlastitim govnima između dvije kante za smeće, fakir iz Kanzasa rekao mu je da ga droga nikada neće ubiti jer je već odavno umro od predoziranja kukuruzom. John se nije više sjećao svog odgovora, vjerojatno nešto glupo u vezi želje za životom. Sjećao se samo da nije vjerovao onome što mu je govorio, da toga dana nije imao snage u to povjerovati. Možda je on kriv za Alanovu smrt. Kad je prošle zime došao k njemu, John ga je pustio da mu umakne; nije dovoljno pazio, ali ni u to više nije vjerovao. Znao je što će se dogoditi. Nije mogao bogzna što napraviti, ali svejedno. Još je malo ubrzao korak.
Poškropio si je lice masnom vodom iz fontane na trgu Carrousel. Na stotine turista fotografiralo je piramidu ispred Louvrea. Crnci s privremenim vizama prodavali su mehaničke igračke, ptice koje bi navili i puštali da polete. U zraku bi se jednu minutu koprcale pa žalosno padale na tlo kad bi im nestalo energije. Crnci su se smiješili turistima između dva zabrinuta pogleda, gledajući dolaze li policajci. Vrijeme je bilo lijepo, s čistim svjetlosivim nebom.
John je krenuo poprijeko kroz park Tuileries i usred vegetacije osjetio se bolje. Potaknuto umjetnom toplinom i ugljičnim monoksidom koji je prekrivao grad, proljeće se ovdje osjećalo jače nego u provinciji. Sjeo je na trenutak na metalnu klupu. Na drugoj strani parka, iznad stabala, nepomičan u to doba dana, dizao se veliki kotač. Žene su prašnjavim stazama gurale kolica, jednonogi golub stajao je na glavi dugačkog zgrčenog ženskog lika, skulpturi Henryja Moorea. Golub se poskliznuo i snažno zamahnuo krilima da ne padne.
Ispod arkada u ulici Rivoli izlozi skupih dućana redali su se tako prirodno, kao niz DNK. Prešao je ulice Saint-Florentin i Royale i tek je onda ugledao zgradu veleposlanstva s golemom zastavom na zabatu. Činilo se kao da su automobili na trgu Concorde prepušteni sami sebi, jurili su u svim smjerovima.
Na vratima veleposlanstva marinac s teksaškim naglaskom nije bio siguran bi li ga propustio, čak i nakon što mu je pokazao američku putovnicu.
“I have an appointment with Frank Hirsh.”
Marinac je rekao da zna za sastanak, ali da ne može ući s torbom. Pokazao mu je gdje je može ostaviti, malo dalje u aveniji Gabriel. John se zapitao primjenjuje li se to pravilo na sve ili je problem njegov luk. Natpis u izlogu sendvič-bara, Luggage deposit – 2 euros per hour, govorio je da ipak nije bila stvar u luku. I prije nego je stigao otvoriti usta, konobar sa smeđom pregačom i pripadajućom kapicom pokazao mu je jedna vrata. John je torbu odložio usred gajbi s pićima, pokraj još pet-šest drugih kovčega i putnih torbi. Mali biznis koji nije tražio nikakva ulaganja, a poslovođa je na njemu dobro zarađivao. Kad je izašao iz spremišta, konobar mu je predao papirić sa žigom bara, vremenom i datumom.
Teksaški marinac bacio je još jedan strogi pogled na njegovu odjeću, a onda s više prijateljstva pogledao njegovo lice trapera. On kome su dosadili izlasci s dečkima u terencu, budweiser i pucanje na antilope s M16, u Johnu je bez sumnje prepoznao lovca.
“The visitors door, sir, in the back, on your left.”
John je prošao kroz vrata i dospio u unutarnje dvorište. Tridesetak osoba čekalo je u redu ispred vrata ureda za vize. Muškarci i žene svih boja, odjeveni kao za prvu pričest. John divljak koji tek što je iskoračio iz utrobe šume, prošao je pokraj njih s američkom putovnicom u ruci. Lijevo u dnu dvorišta ugledao je vrata za posjetitelje. Tri vojnika na ulazu zatražila su da isprazni džepove i prođe kroz detektor. Ključeve od automobila i švicarski nož stavili su u prozirnu vrećicu i predali mu pločicu s brojem. Dok je djevojka na popisu još jednom provjeravala njegov sastanak, Hirsh mu je prišao i pružio ruku. Nije ni na trenutak oklijevao i nije bio nimalo iznenađen izgledom frankoameričkog drvosječe.
“Hvala vam što ste tako brzo došli, gospodine Nichols. Oprostite zbog čekanja, ali nisam znao kada ćete stići.”
Hirsh mu nije puštao ruku, a usta gotovo da i nije micao dok je govorio, zadržavajući skrušen osmijeh. Potvrdio se prvi dojam koji je John stekao dok su razgovarali telefonom. Mladi muškarac, sin iz dobre obitelji, u ranim tridesetima, njegovane i primjereno potamnjele kože, ošišan u najboljem salonu, nije bio zaljubljen samo u francusku književnost. Igrao je za Alanov tim, ali bio je sasvim drugačiji tip.
John je složio nekakav neopisiv osmijeh, s izrazom zahvalnosti, ozbiljnosti i žaljenja, ali nije bio siguran u rezultat. Frank Hirsh je zatreptao tražeći prikladnu reakciju. Naposljetku je izgovorio samo kratko:
“Razumijem.”
E pa sranje, samo on i nitko drugi.
“Ako biste htjeli poći sa mnom, gospodine Nichols, automobil nas čeka.”
Vratili su se istim putem. John je pokupio ključeve i nož, prešao preko dvorišta i prošao pokraj marinca na ulazu.
Crni terenac s diplomatskim tablicama stajao je ispod zastave; za volanom je čekao plavokosi vozač Johnove visine, ošišan na ježa. Sjeli su na stražnje sjedalo i automobil je krenuo.
John se okrenuo kad je vidio da prolaze pokraj sendvič-bara.
“Čekajte! Torba mi je ondje.”
“Stop the car, please!”
Za minutu je izašao iz restorana. Vozač je stajao uz otvoren prtljažnik. John je ubacio odurnu torbu i streličarsku opremu. Grdosija s vojničkom frizurom jednom je rukom naglo zaklopio prtljažnik; vrat mu je bio nenormalno kratak, a širok gotovo koliko i ramena. Popravljajući odijelo, lukavo se smješkao i procjenjivao Johna iskusnim okom. John se vratio u automobil zaintrigiran buldogovom agresivnošću.
“Kamo idemo?”
“U Institut za sudsku medicinu. Gospodine, ovaj, tijelo gospodina Mustgravea je u posjedu francuske policije, sve dok ga ne budemo mogli poslati u Sjedinjene Države.”
“Što se događa s Alanovim roditeljima?”
“Hmm... Hirshova ramena tenisača slegnula su pod sakoom. E pa čini se da ne žele doputovati ovamo ili da ne mogu. Da vam iskreno kažem, nije sasvim jasno i nisam razgovarao izravno s njima. Riješili su to zakonskim putem, preko odvjetnika iz Kansas Cityja, i odlučili vama prepustiti ostalo. Čini se da to nije posve ispravno jer niste bili upućeni u njihovu odluku. Znate li nešto o tome?”
“Ja sam Alana doveo u Pariz.”
“A o njihovoj, hmmm, odsutnosti?”
Hirshu je bilo neugodnije nego što mu je trebalo biti. Johna su nervirali krzmanje, oprez i zatamnjena stakla bešumnog vozila.
“Alan se nije slagao s njima. Već dugo sam ja bio taj koji im je slao novosti o sinu. Što ne znači da me vole.”
Hirsh je uporno gledao naprijed.
“What’sgoing on?”
John je podigao glas, htio ga je pokušati zaskočiti. Ljepotana bi trebao prodrmati malo izravniji pristup. Vozač je u retrovizor bacio pogled pun iščekivanja, ali Hirsh nije zagrizao mamac.
“Uskoro smo stigli, gospodine Nichols.”
“Kako je umro?”
Hirsh se nekako napola zagrcnuo pa to pretvorio u diplomatsko nakašljavanje.
“Vi ste znali čime se gospodin Mustgrave bavio?”
“Yes.”
“Bio je to opasan posao u kojem se, kako da kažem, mogu dogoditi nesreće.”
“Reci mi otvoreno.”
Hirsh je namjestio čvor na kravati i Nicholsovo tikanje bez sumnje pripisao njegovom francuskom.
“G... Gospodin Mustgrave je umro za vrijeme nastupa, gospodine Nichols. Umro je na sceni.”
Johnu je postalo jako vruće, a miris smrti koji ga je pratio Parizom opet mu je draškao nosnice. Pritisnuo je tipku i spustio staklo. U automobilu je naglo postalo svjetlije, kapi znoja klizile su niz preplanulu sljepoočnicu Franka Hirsha.
Vozač je zaustavio auto uz Seinu pred četverokatnicom od umrljane cigle, stisnutom između rijeke i nadzemne linije metroa. Sa željeznog mosta iznad rijeke spuštala se pruga i nestajala pod zemljom poslije širokog zavoja koji je obgrljivao Institut. Sve i da nije bila puna leševa, zgrada bi djelovala žalosno i sumorno.
Kad je izašao iz terenca, Johna je uznemirila pomisao na skori prizor Alanovog tijela. Rado bi popio čašicu nekog alkohola prije ulaska.
Hirsh je do ulaza išao ispred njega naočigled se smanjujući. Malo je falilo da ga John ne pridrži.
“Već ste bili ovdje?”
“Jesam, gospodine Nichols.”
Vjerojatno mu se mrtvačnice nisu previše sviđale, kao dio posla za koji ga predavanja na Harvardu ili Yaleu nisu pripremila. Makar se ni John na losangeleskom sveučilištu nije baš nagledao leševa.
Iza malog pulta muškarac čija je koža podsjećala na mekušca iz morskih dubina izvukao je nos iz novina.
“Kako vam mogu pomoći?”
Zaposlenik u bijeloj kuti otvorio je metalna vrata i izvukao ležaj na kotačićima. Povukao je plahtu bez oklijevanja i otkrio glavu.
John je zažmirio, pa otvorio oči na pola sekunde, opet ih zatvorio, prešao rukom preko lica i konačno pogledao.
Koliko je puta zamišljao to tijelo, dok je još bilo živo, u ovom stanju? Kad je vozio Alana u bolnicu, kad bi ga zatekao ispruženog na kauču, skroz razvaljenog i onesviještenog. Koliko ga je puta odvlačio pod hladan tuš, gledao kako povraća i slabašan se vraća u život? Gad bi se svaki put osmjehnuo kad bi se polagano vratio u stvarnost i nad sobom ugledao prestrašenog i gnjevnog Johna. Samo ga je taj osmijeh dijelio od smrti.
John se uzalud naginjao nad tijelo, osjećajući slabost u koljenima, osmijeh se više neće pojaviti. Nije mogao vjerovati. Alan nikada ne bi umro, Alan se uvijek vraćao, vratio bi se svaki put...
Alan je svaki dan brijao glavu. Smrtni obred, zapisao je John negdje, navika koju je stekao u vojsci. Sada je imao milimetar kose, crne i besramno nakostriješene na napetoj koži lubanje. Vlasi kao biljke paraziti oživjele su na mrtvacu. Nepomičnost života. Johnu je na pamet pala apsurdna misao o automobilu koji ugašenog motora klizi prema kraju puta.
Skinuli su mu naušnice i pirseve, ostale su samo rupice u koži. U upalim obrazima, među suhim naborima, vidjele su se veće rupe, one kroz koje je provlačio metalne šiljke.
Pomodrjele vjeđe sklopljene preko očiju prevelikih za zategnuto lice mumije; sive skupljene usne, stisnute nosnice i ispucana koža.
Kao smanjena trofejna glava Jivaro Indijanaca, s naglašenom lubanjom i ispupčenim očima, s maorskim tetovažama jednako mrtvima kao i stari grafiti na nekoj ruševini.
Johnu se pred očima stvorila slika malog sivog osušenog glodavca koji skuplja prašinu pod kakvim starim komadom namještaja. A onda se prizor zamutio jer je zaboravio treptati pa su mu se oči osušile.
Hirsh je bacio brzi pogled na tijelo i odmaknuo se kako bi Nicholsu dao vremena da se pribere. Policajac u uniformi tiho je prišao Johnu, s obrascem u ruci. John je kimnuo glavom i policajac je označio jednu rubriku i pružio mu papire. Potpisao se na dnu stranice, a policajac je izašao iz sobe s hladnjacima.
Tip u kuti htio je prekriti Alana, ali John ga je zaustavio. Povukao je plahtu i otkrio ostatak tijela.
“Fuckin’ hell!”
Koža prevučena preko dviju razderotina visjela je na prsima kao dojke starice. Vidjela su se rebra. Alanu je bilo uspjelo još više smršaviti. Dubok rez na desnoj podlaktici, koji više neće zarasti, prepolovio je tetovažu polumjeseca sa zvijezdom. Otvorene rupe od igala ostale nakon nastupa prekrivale su mu ruke i stopala. Osim onih na glavi i rukama, na ostatku tijela nije imao tetovaže. Alan je tintom išarao samo vidljive dijelove. Stisnut ud i muda bili su mu crni.
John ga je prekrio plahtom i promatrao kako ležaj klizi u hladni odjeljak. Hirsh se približio. Nichols je piljio u nepropusna vrata, kao da je još uvijek imao potrebu gledati, da bude posve siguran i da ne ostavi mjesta nestvarnim sumnjama. Zamjenik tajnika stavio mu je ruku na rame.
“Jeste li dobro?”
John je odmahnuo glavom.
“Gdje se to dogodilo?”
“U kabareu u kojem je gospodin Mustgrave radio. U 6. arondismanu. Zove se Le Caveau de la Bolée, ako sam dobro zapamtio.”
John je bio siguran da je Hirsh jako dobro zapamtio.
“Jeste li spavali s Alanom?”
Hirsh je povukao ruku s njegova ramena kao da se opekao. John se okrenuo prema njemu, ali Hirsh je gledao prema ulazu. S vrata, pod neonskim svjetlima koja su obasjavala njegovo nepomično lice boksača, promatrao ih je vozač. Hirsh je brzo izašao, a pratilac ga je slijedio u stopu. John je na trenutak ostao stajati, onda se približio odjeljku. Vrhovima prstiju dotakao je čeličnu kvaku i otišao.
Svjetlost se promijenila i premda je bilo rano proljeće, kraj poslijepodneva brzo je prelazio u noć. Vozač je sjedio za upravljačem. Hirsh je stajao pokraj otvorenih vrata, nadmenosti više nije bilo ni traga. Mladi je diplomat bio pod nadzorom, glasine o skandalu sigurno su mu visjele nad glavom. Ni dok je bio živ Alana nije bilo preporučljivo poznavati ako si radio u veleposlanstvu. A to što je umro obješen na kukama nimalo nije popravilo situaciju. John se zapitao kako su se sreli.
“Hoćete li da vas odbacimo nekamo, gospodine Nichols? Treba li vam hotel?”
“Kada će Alan krenuti za Sjedinjene Države?”
“Za dan ili najviše dva. Želite li da vam javimo?”
“Nazvat ću. Ne treba mi prijevoz, idem pješice.”
Kad je John koraknuo prema prtljažniku, Hirsh ga je pretekao. Podigao je poklopac i prije nego je vozač dojurio, zgrabio Johnovu torbu. Hirsh je ignorirao vozačevo brundanje i pogledao Nicholsa u oči. Sada je na njega bio red da se osmjehne, sućutno, sa zahvalnošću, strahom i tugom. Bio je tu i odgovor na Johnovo pitanje koje je ostalo u zraku.
Kad bi se potrudio nekoga zavesti, Alan je postajao čudovište. Diplomat je to doživio i još se zbog svega nije prestao kajati. John je na njegovu patetičnu grimasu odgovorio kratkim “Hvala”. Vozaču je dobacio mrki pogled medvjeda koji je ovaj čekao od samog početka i ležerno mu ga uzvratio.
Pokunjenom ljepotanu stisnuo je ruku, a potom promatrao kako se automobil zatamnjenih stakala udaljava. Kad ga je nestalo u prometnoj gužvi, otvorio je šaku i pročitao što je pisalo na Hirshevoj posjetnici.

5

Noćni je čuvar otvorio službeni ulaz u osam i trideset. Dvadesetak ljudi čekalo je razgovarajući, a onda su pogasili cigarete i ušli u tišini. Pozdravili su čuvara koji je završavao smjenu i krenuli prema garderobama pri čemu su se muškarci i žene razdvojili. Kad su se preobukli, uputili su se svaki na svoje radno mjesto. Blagajne, nadzor, informacije, kafeterija, čišćenje. U pet do devet otključana su staklena vrata i ušli su prvi posjetitelji. Svaki je dobio ulaznicu na poleđini koje je bila fotografija neke životinje – majmuna, žabe ili ptice – gurnuli su okretna vrata i, zadržavajući dah, podigli pogled prema stropu Velike galerije6. Djeca su istog trena počela cičati i trčati na sve strane, s roditeljima za petama. U deset i pol stotinjak je ljudi bilo raspršeno po svim katovima. U podne broj je bio dvostruko veći. Sredinom poslijepodneva u Velikoj galeriji, uz tisuće mrtvih životinja, nalazilo se dvjesto četrdeset osam posjetitelja, među kojima i tri školske grupe. Na prvoj razini, na mostiću, učitelj i dvoje roditelja u pratnji zaustavili su jedan četvrti razred. Pred kosturom ulješure obješenim o kablove učitelj je upitao je li tko čuo za Mobyja Dicka; prekinula ga je djevojčica s rukom u zraku:
“Učitelju! Što to onaj gospodin radi?”
Čitav je razred digao glavu.
* * *

Lambert je parkirao na dva koraka od ulaza u Botanički vrt, u ulici Geoffroy-Saint-Hilaire, pred Velikom džamijom koja je stajala nasuprot Velikoj galeriji evolucije. Izašao je iz auta i protegao se. Nosio je jaknu od trenirke u bojama francuske nogometne reprezentacije.
“Auuu, oduvijek sam htio posjetiti ovaj muzej!”
Guérin je sumnjičavo promotrio vidljivu kvrgu koju je skrivena pod trobojnom jaknom formirala Berette 92. Čak je i Lambert nosio oružje... Pištolj koji je mogao izbaciti petnaest metaka u nekoliko sekundi uvijek mu se činio nepriličnim u ruci verbalno nesigurna čovjeka. Taj je apsurdan predmet bio u proturječju s osobnošću njegova zamjenika. Ali proturječje je predstavljalo i logičnu vezu. Nitko nije znao nosi li Guérin oružje pod svojim žutim balonerom. Kad bi zatrebalo, pod njim bi mogao sakriti i teški mitraljez.
Guérin je na miru promotrio ulicu, zadržavši pogled malo dulje na Džamiji, a miris čaja od mente neugodno mu je zagolicao sjećanje. Tjeskoba koja mu je uništila odmor u Maroku pritiskala mu je solarni pleksus. Zatreptao je da rastjera iskrice pred očima.
Kaskajući ispred Šefa Lambert je ušao prvi pokazujući policijsku značku.
Policajac im je pokazao put.
Impresioniran veličinom dvorane, grandioznim i morbidnim dekorom, Guérin je osjetio trnce u nogama, kao od iznenadne slabosti i uzbuđenja.
Oko lokve krvi skupila se gomila. Muškarci u odijelima – vjerojatno iz uprave Galerije, četiri ili pet policajaca, bolničari, neki zbunjeni tip po izgledu vještak i tri vatrogasca koji su namještali ljestve. Svi su gledali uvis prateći pogledom dva vatrogasca koji su se po užadi spuštali s gornjih katova. Između te dvojice i lokve krvi, lebdio je kostur ulješure. U njenom prsnom košu, nabijeno na rebro promjera telefonskog stupa, nalazilo se tijelo golog muškarca iz kojeg je još uvijek kapala krv. Galerijom su odzvanjali uzbuđeni glasovi.
Jedan je policajac pozdravio Guérina.
“Pokušavaju ga skinuti, poručniče. Ali ne ide to lako, a konzervator, onaj gospodin ondje”, policajac je prstom pokazao jednog od onih u odijelima, “stalno ponavlja da moramo paziti na kostur, da ga još više ne oštetimo.”
“Svjedoci?”
“Tridesetak klinaca, poručniče, i tri profesora, plus desetak ostalih posjetitelja. Svi su ga vidjeli dok se skidao i kad je skočio, s prolaza na četvrtom katu.”
“To oni buče?”
“U kafeteriji su na drugom katu, pokušavaju ih smiriti. Blagajnik traži potvrde za pića i sladolede koje im je dao.”
Lambert se priključio grupi ispod kostura, diveći se lokvi krvi koja je bila obrnuta od one u uredu. Guérina su prestali zanimati vatrogasci i tehničke poteškoće. Popeo se na prvi kat, ususret koloni žirafa, bivola, gazela, lavova i desecima drugih životinja koje kao da su bježale od šumskog požara. Zaustavio se u sredini goleme platforme i pustio da ga sasvim prožme atmosfera mjesta. Uznemiren i sav u čudu, prošaptao je:
“Sve bolje i bolje!”
Sitnim je koracima brzo obišao Galeriju, tražeći najbolji pogled na ulješuru. Prošao je ispred vitrine s ornitološkim izlošcima i namrštio se kad je ugledao par prepariranih ara, puno starijih ali u boljem stanju nego Churchill. Na časak ga je rastužila pomisao da su te ptice stvorene za život u paru, a slika Churchilla, pedesetogodišnjeg ogorčenog samca koji sjedi osamljen na svojoj prečki, ganula ga je. No odmah ju je zamijenio puno važniji dojam, koji ga je obuzeo čim je stupio u Veliku galeriju. Posljednji skok, pred očima gledatelja i desecima nestalih ili nestajućih životinjskih vrsta! Prekrasno!
Dok se uspinjao na treći kat, začuo je povik. “Pazite!” pa zvuk pada nečeg mekog nakon čega je slijedio udarac metala, sasvim sigurno su pale ljestve. Na prolazu na trećem katu pronašao je što je tražio. Idealnu promatračnicu. Imao je savršen pogled na prolaze na četvrtom katu i cijelu dvoranu, s kosturom ravno ispod. Polako se približio ogradi ne skidajući pogled s rukohvata od tamnog drva, zatim se nagnuo vodeći računa da je ne dotakne. Guérinu se dopala visinu, za skok bez povratka.
Ispod ulješure zavladala je zbrka. Rebro je puklo, na očaj konzervatora, a tijelo se pridružilo svojoj krvi na tlu, probodeno komadom kosti dugim dva metra. Vještak je prekrižio ruke na prsima i podbočio bradu, vatrogasci od neugode nisu znali što bi.
Guérin je hitro sišao do kafeterije. Pristupio je policajcu čije su sposobnosti ova zbivanja premašivala, usred histerične dječurlije koju je pad leša raspametio.
“Poručnik Guérin. Hoću da istog trena zatvorite ovaj dio prolaza na trećem katu.” Prstom je policajcu s rukama punim sendviča pokazao točno mjesto. “Zatvorite taj dio, a ja vam šaljem laboratorijski tim. Hoću otiske prstiju s deset metara balustrade, sa svake strane ovog stupa, jeste me čuli? Guérin je i dalje pokazivao prstom. Čujete me?”
“Na zapovijed, poručniče!”
“Postoje li nadzorne kamere?”
“Ne znam, poručniče, treba provjeriti kod čuvara.”
“Pobrinite se za ogradu na galeriji, odmah!”
Policajac je sendviče odložio na stol, radijem pozvao kolege i nestao u trku, presretan što se može maknuti od klinaca.
Zaštitar kojega je zatekao na infopultu usred žive rasprave s ostalim zaposlenicima rekao mu je da u Galeriji nema kamera, osim na ulazu.
Deset minuta poslije uzbuđeni Guérin izlazio je iz zaštitarske sobe s tvrdim diskom pod rukom. Ogromne su mu se oči vrtjele na sve strane, napeto promatrajući svijet i tražeći čvrsta uporišta.
“Gdje je Lambert?”
Policajac kojem je pitanje bilo upućeno ustuknuo je korak.
“Tko?”
“Moj zamjenik! Plavokos, trenirka, s otvorenim ustima!”
“A, on! Vidio sam ga kad je otišao onamo.”
Guérin je Lamberta pronašao u zabačenom kutku prizemlja kako zadivljeno stoji pred nekom loše osvijetljenom zvjerkom. Maleni kit, tri metra otprilike, s dugom kljovom sa spiralnim navojima.
“Šefe, jeste li znali da ovo postoji? N... narval?”
“Gotovo da više i ne postoji. Ajmo, Lamberte, imamo posla!”
“Piše da je to zub. To ne može ničemu služiti!”
“Zbog toga je i nastradao, bio je poput tebe. Idemo, Lamberte.”
Dok su izlazili, Lambert je trčkarao za Šefom.
Nastavio je u autu dok je jednom rukom upravljao, a drugom rukom razbarušivao plave kovrče:
“Ne, ali stvarno, čemu može služiti zub nasred ćela? I tako dugačak? Kad bih trebao birati, radije bih se nabio na narvala nego na ulješuru...”
Guérin nije obraćao pažnju na Lambertova bulažnjenja. Držao je na koljenima kutiju punu nula i jedinica promatrajući je poput Svetog Grala i pazeći da ne prospe ni kap Kristove krvi. Došlo mu je da kliče od veselja i kljuca glavom kao telegrafski uređaj.
“Nije li tako, Šefe?”
“Što si rekao?”
“Kažem da bi bilo bolje da ljudi iz muzeja ne pričaju previše o tome. Jer kad se jednom pročuje, svi će se tamo doći bacati. A izvješće, Šefe? Nismo ni razgovarali s vještakom, ne znamo identitet samoubojice, ništa!”
Padala je večer i Lambert je bio u pravu. Samoubojstva su slijedila modu, ponekad čak i modu koja nije bila u skladu s njihovim pravilima. Pobuna samoubojica! Guérin je izvadio notes i stao mahnito bilježiti.
Lambert je u trenu odustao od razmišljanja u istom smjeru i prešao na nešto drugo.
“Narednik iz postaje u 6. arondismanu, znate ga, Roger, onaj koji je pao u vodu za utopljenikom na Novu godinu, on je bio tamo. Prepoznao me, kaže da je ulovio strašnu prehladu onda kad se okupao. I kaže da je tip, odnosno da mu je neki očevidac rekao da je tip nešto viknuo kad je skočio.
Guérin je u svoj notes bilježio znakove koje Lambert nije razumio, sigurno je stenografirao, sa strelicama, kružićima, čovjećuljcima i mrtvačkim lubanjama.
“Šefe, jeste dobro?”
“Što si rekao?”
Kao u bunilu, Guérin si je noktima zagrebao glavu, krv mu je počela teći niz obraz.
“Ništa... Lambertov glas je zamro... da je tip povikao ‘Hvala’ kad je skočio...”
“Idemo u ured, Lamberte, mali moj! U ured!”
“Čekajte, Šefe, čekajte...”
Lambert nikada nije mogao znanstvenim rječnikom objasniti ono što se zbivalo u Guérinovoj glavi. Kad bi se stvari počele odvijati, govorio je sam sebi, svojim riječima, glava bi mu prekipjela. Nikome o tome nije govorio premda bi bio mirniji da je mogao razumjeti što se Šefu događalo. Ali bolje je bilo ne pričati naokolo o njegovim ispadima. O tome uopće nije dvojio. Lambert je znao da je jedina stvar koja je Šefa mogla umiriti bila pustiti ga da slijedi svoju logiku sve dok ne posloži kockice. I pritom se nadati da će pronaći svoj put. Dodao je gas. Auto nije imao sirenu pa je samo spustio štitnik za sunce s crno-bijelom naljepnicom Policija.
Parkirao je pred manjim sporednim ulazom u prefekturu, moleći se da ih još mlada noć uspije sakriti. Pažljivo je promotrio polumrak na Quai des Orfèvres: nigdje nikoga. Guérin je već izlazio iz auta s tvrdim diskom pod rukom. Prestao se unakazivati, ali je i dalje bio jako nemiran. Lambert je progutao psovku i gurnuo ruku u pretinac za rukavice. Izvukao je krpu pa dostigao Šefa koji je nasred ceste gledao kamo da krene. U žutom baloneru Lamberta je podsjetio na onaj mjuzikl u kojem plešu na kiši. Samo što je Guérin gubio razum, kišobran je bio on sam, a kišila su govna.
“Gdje smo to, Lamberte? Kamo si nas doveo?”
“Sve je u redu, Šefe, popet ćemo se starim stubištem.”
Kao još malo opreza, Guérinu je na glavu stavio zgužvanu beretku.
“Ma što to radiš?”
“Ništa, Šefe, baš ništa. Idemo... idemo pogledati te snimke!”
Guérin je mahnuo tvrdim diskom i uputio mu pobjednički pogled. Poručnik lizalica i zamjenik mu zvrk s oružjem ispod jakne. Krv mu je tekla sve do ugla usana i za vrat, močeći mu vijenac crne kose na zatiljku.
“Lamberte, mali moj, hajdemo!”
Lambert je iz džepa izvadio ključ, otključao vrata pa su prošli pokraj smrdljivih kontejnera. Tuda se iznosilo smeće iz kuhinja restorana za zaposlenike. Njihovim kolegama to je bilo smiješno. Uhvatio je Guérina pod ruku da mu pomogne uza stube. Šefa je entuzijazam polako napuštao i posrtao je bez daha.
Domogli su se sigurnosti ureda, a da nikoga nisu sreli, Lambert je odahnuo i zatvorio vrata. Blijeda svjetlost neonke učinila se poput nade u sobičku koji nikada nije vidio dnevno svjetlo i koji je nakon bljeska opet utonuo u beživotno sivilo.
Guérin je smaknuo kapu i bacio je na stol. I dalje u potjeri za slikama u svojoj glavi, sve se više klimao na nogama, a golema izranjavana glava opasno se ljuljala.
“Nazovi Institut za forenziku7, reci im da pošalju ekipu u Veliku galeriju. Neka potraže otiske prstiju i sve ostale moguće tragove na prolazu na trećem katu. Taj dio su zatvorili.”
Lambert je sažalno promatrao kako Šef nespretno pokušava staviti tvrdi disk u svoje računalo. Smetalo mu je svjetlo pa je mahnito treptao. Vrlo brzo uslijedit će najgori trenutak.
“Šefe, vi se ne biste malo umili?”
“O čemu ti pričaš?”
Lambert mu je pokazao nekamo iznad glave, a Guérin ga je upitno pogledao, zateturao, prešao rukom preko glave i pogledao prste prekrivene krvlju. Polako je podigao pogled prema visokom plavokosom zamjeniku.
U dnu Guérinovih očiju koprcala su se dva prestrašena čovječuljka u žutom baloneru i domahivala Lambertu. Preklinjali su ga za pomoć, urlali da ih se pusti van.
Guérinov obraz zadrhtao je u grču, a pogled mu se izgubio. Lambertu se činilo da čuje zvuk razbijanja vjetrobranskog stakla.
“To je... to je Churchill, kljucnuo me je jutros... Taj stari papagaj...”
“Dobro, Šefe, ali svejedno se morate umiti.”
Guérin je okrvavljenu ruku obrisao o baloner.
“Pogledat ću snimke, ja ću... Donesi mi papirnati ručnik. Nije to ništa, nije gadno. Samo ogrebotina.”
Polovica glave bila mu je razgrebena.
Guérin je skroz prolupao. Rečenica mu se stalno vraćala, uvijek ispočetka, dok je uzimao rolu papirnatih ubrusa u sobi s automatom za kavu. Guérin je skroz prolupao.
Kad se vratio, u uredu nije bilo nikoga. Otvorio je vrata arhiva, zazvao pa potražio Šefa među policama. Ispario. U uredu je vidio da je tvrdi disk još ondje, ali kapa je nestala. Ugasio je svjetlo i izašao.
Lambert je pročeprkao po svojoj svijesti i ondje otkrio pomamnu želju za ispijanjem piva. Bi li pseto moglo dati internirati svoga gazdu?

6

John je hodao uz Seinu, pod okriljem noći njegov se visoki lik malo pomalo stapao s okolinom.
Alan spava sa zaposlenikom u američkom veleposlanstvu. Umire tijekom svog nastupa, obješen na mesarskim kukama. Zaposlenik veleposlanstva u mrtvačnici se bavi vraćanjem u domovinu tijela svog ljubavnika. Veleposlanstvo nadzire tog devijantnog zaposlenika slabih živaca. I to je sve. No, stvari su se nekako čudno poslagale. Dobio je migrenu od upornog dojma da je sve unaprijed uvježbano, sve od dolaska policajaca u tipi. Mogao je Alan spavati s kim god je htio, ali pokupiti tipa iz veleposlanstva bilo je nevjerojatno, glupo i opasno. Možda se zaljubio? Prvi put i u zadnji tren, kao posljednja pomast? Više mu je bilo slično da napravi nešto glupo i opasno. A ako je Alan išta naučio, onda je to bilo kako da ne umre na sceni. John si je morao priznati da je Alana usrećivalo probadanje vlastite kože. Ali opet se vratio drogi. Popeo se na pozornicu skroz ušlagiran. Kraj priče. Umro je od predoziranja na sceni, obješen na kuke. Apoteoza fakira. Možda bolje nego kakva uličica ili smrdljivi zahod. Odrvenio pred publikom... Bi li što promijenilo na stvari da je John bio tu? Oživili su ga dvadeset puta, nije uvijek mogao biti uz njega. Beskorisne hipoteze. Priči je naposljetku došao kraj. Da pričeka odlazak lijesa? Takav mu oproštaj nije bio po ukusu. Bolje da se vrati kući, ode odavde. Johnu se činilo da ovdje zadržava dah i da će tugovanje započeti tek kad se vrati u svoju pustoš.
No glavobolja nije jenjavala, mozak mu nešto nije mogao probaviti.
Zapalio je cigaretu i zakašljao pri prvom udahu. Mjesecima nije pušio. Dok mu se migrena pogoršavala, napola popušena cigareta završila je u slivniku. Zastao je ispred govornice, nije htio uzeti za ozbiljno osjećaj nezadovoljstva i neispunjenosti, a onda je nazvao informacije.
Je li djevojka s druge strane bila ona od jutros? U trenu si je zamislio priču s njom, bez ikakvog temelja. Ali problem samoće nije uspio riješiti i dobio je samo jednu adresu.
Prešao je Seinu preko mosta Sully, nastavio hodati lijevom obalom uz zatvorene kioske bukinista. U ulici Harpe odbio je ponude konobara koji su lovili klijentelu. Turista nije bilo previše pa su ih jedni drugima preotimali. Unatoč užasnim bojama, od fotografija pretrpanih tanjura osjetio je glad.
Fontana Svetog Mihaela, arkanđeo je probadao leđa Sotoni u beskonačnoj agoniji, pozivajući na razboritost nekolicinu zalutalih turista. John Nichols pogledao je plan grada. Le Caveau se nalazio na dva koraka odavde, skoro pa usput. Imao je dovoljno vremena da napravi posljednju stvar prije povratka. Da mu um bude miran.
Skrenuo je u ulicu Hirondelle8, puno mirniju. Jedino su Francuzi mogli tako nazvati ulicu u glavnom gradu. Slabo osvijetljen i starinski oslikan natpis Le Caveau de la Bolée pridonosio je tajanstvenom ozračju. Lice dijaboličnog maga, neke vrste Uncle Sama zelenkastog tena, naginjalo se nad preokrenuti cilindar iz kojeg je dopirala sumporasta svjetlost. Alanu koji je tako dobro poznavao dobrog starog Sama usporedba sigurno nije promakla. Ime kluba bilo je ispisano u nekakvom zastrašujućem gotsko-keltskom stilu.
John je pokucao na stogodišnja vrata koja nisu imala kvaku već samo brončani zvekir. Odškrinuo ih je taman tip, sama kost i koža, neobrijan i duge kose s masnom pregačom oko struka.
“Večeras nema nikakvog programa! A onda je ponovio, s izrazitim francuskim naglaskom i šuškajući jer mu je falio prednji zub: No show tonight!”
Kerber s lijeve obale Seine, s cigaretom među požutjelim prstima.
“Nisam zato došao, ja sam Alanov prijatelj.”
“Aaa? Odmjerio je Johna, podigao neurednu crnu obrvu i širom otvorio vrata. Pa onda uđite.”
Unutra su bila samo tri klijenta. Dva kosmata tipa koja su s pivom u ruci igrala dame i treći u fraku, žutih bjeloočnica, koji je miješao karte. S rustikalnim namještajem od lakiranog drva, mjesto nije sličilo underground sceni. Falilo je metala. Ali imalo je pozornicu, u dnu, skrivenu crnim zastorima. Pogled mu je kliznuo preko njih. Rukom je nesvjesno prešao preko prsa. Dvorana je bila nadsvođena, kamen je pocrnio od vremena i katrana milijuna cigareta. Stari svinuti plakati, s mađioničarskim nastupima, prekrivali su sve ravne površine zidova.
“Pozvat ću gazdu.”
Kuhar je odignuo zastor i nestao. Mali otvor lijevo od zastora, možda vratašca nekadašnje krušne peći, služio je kao minijaturni šank. Odande je provirila glava.
Gazda je bila žena, ali muški rod imenice dobro ju je opisivao.
“Tražite nešto?”
“Ja sam Alanov prijatelj, prijatelj Voodoo Childa.”
“I ne izgledate kao da prodajete četke za kosu. Imate nastup s lukom i strijelom? Kako uspijevate gađati sam sebe?”
“Ja ne nastupam. Zovem se John. Htio sam samo vidjeti ovo mjesto, doznati što se dogodilo.”
Oklijevala je, pa izašla iza kamenog pulta. Njena glava dopirala mu je negdje između pupka i prsa.
“Alanova smrt nije baš dobra reklama za posao, ne volim o tome previše pričati.” Bacila je sumoran pogled na skoro pustu salu.
Kratke kose, u ranim četrdesetima, okruglih obraza i glatke kože. Nosila je kožne hlače koje su ga podsjetile na plavokosu pripadnicu žandarmerijskih snaga koja mu je došla u logor. Po sebi je imala gotovo isto toliko željeza i tetovaža kao i Alan, samo su joj ruke bile mesnatije. Kroz majicu jasno su se nazirala dva piercinga, izdužujući joj bradavice na grudima kao u dojilje. Mamac i udica, za lov na žene.
John je torbu odložio na popločen pod.
“Ovo ne sliči mjestima na kojima je obično radio. Sigurno mu je sve to bilo smiješno?”
Žena je prtljala po dijamantu na nosnici.
“Da, ovo je mjesto zvao Taverna Long John Silvera! Prije je ovdje bila scena za mađioničare, bijele zečeve i takve stvari. Još prije toga bar s raznim vrstama jabukovače. A što je bilo još prije, ne znam. Ali nakon onih s jabukovačom nitko nije imao ni novca ni vremena da sve namjesti po svom ukusu. Mi smo počeli prije šest mjeseci. Još nemam novaca za preuređenje. Ali točke su dobre, često smo puni. Alan bi uvijek sve popunio.”
Kuhar je iskoračio iza zavjese s tanjurom u ruci i stavio odrezak s pomfritom pred anemičnog iluzionista.
“I ja bih takav odrezak.”
“Nudimo ih samo krvave.”
Nije se nasmijala svojoj omiljenoj šali.
“Šalim se. Kakvog želite?”
“Krvavog.”
“Kuhar! Jedan krvavi odrezak!”
“Stiže, gazda.”
Podigla je oči prema nebu i zakolutala, kao da kaže da ne bi trebalo promijeniti samo namještaj. Pokazavši glavom prema kuhinji rekla je:
“Tu je još od vremena bara s jabukovačom, možda i dulje, ali se ne sjeća. Dobila sam ga skupa s najmom i namještajem. Ne brinite se, odreske dobro priprema.” Pružila mu je ruku. “Vi ste taj njegov frend koji živi u šumi? Alan je govorio da ste genijalac. Što vam se dogodilo?”
“Alan je odlučio prestati, u svakom slučaju nije više htio raditi za mene. Čini mi se da je govorio kako će otići iz Pariza, vratiti se u Ameriku.”
John je prestao žvakati.
“Vratiti se?”
“Tako je govorio. U svakom slučaju, te je večeri ovdje zadnji put izvodio točku. Odlučio je oprostiti se sa svima s pozornice. Sranje, kad samo pomislim, smrznem se. Kuhar! Donesi mi konjak!”
“Stiže, gazda.”
“Good Bye Mother Fakir! Tako je nazvao svoj zadnji nastup. Good bye...”
Dok je jeo, Ariel, vlasnica, sjedila mu je nasuprot. Kratkih noktiju i okruglih šaka, pušila je jednu cigaretu za drugom u svom klubu i bilo joj je svejedno hoće li se za to doznati.
“Nitko nije na vrijeme shvatio što se zbiva. Kad su gledatelji reagirali i kad su prvi od njih skočili na scenu da ga pokušaju skinuti, bilo je prekasno. Omotao se u svoj plašt pa u prvom trenutku nismo primijetili krv. A opet, i ja sam sve gledala, dosta je krvi izgubio već i prije nego je dospio na kuke.”
“Nitko nije ništa vidio?”
“Alan nas je smuljao.”
“Što vas je...?”
“Zeznuo nas je. Izveo je točku tako da ne primijetimo. Stalno si je brisao tijelo, imao je plašt. Poslije sam ih iza pozornice pronašla još tri, sasvim mokra.” Ariel je progutala pola čaše konjaka; seksi sirena istetovirana na njenoj ruci presavila se, pa opet izravnala. “A pogotovo zato jer je bio toliko fenomenalan da nitko ništa drugo nije gledao. U dvorani je vladao muk, svi su bili kao hipnotizirani. Čak je i glazbu zaustavio. Prođu me trnci kad samo pomislim. Pozvao je na pozornicu jednu djevojku, dao joj pilu i ispružio ruku. Tako joj se smiješio da je pilila ne skidajući pogleda s njega. Prestala je sama, prije nego je pala u nesvijest. Nikada nisam vidjela publiku u takvom stanju. Na kraju, kad se podigao s konopcima, već je izgubio polovicu krvi, a nitko nije ništa vidio. Ariel je s nelagodom pogledala Johna. Ili nitko nije htio ništa vidjeti...”
Dovršila je čašu i okrenula se prema pozornici, bilo joj je neugodno od te misli. Naposljetku, nije li to bilo upravo ono što obožavatelji, oni čijim novcem će platiti preuređenje, i očekuju? Alanovu smrt su im naplatili i nitko se nije žalio. John je bio stručnjak za takve gadosti i čitao joj je misli. Ali nije je želio poniziti, a sasvim iskreno, ni utješiti. Odgurnuo je tanjur ne dovršivši meso.
“Je li bio ušlagiran?”
Nakon kratkog oklijevanja Ariel je valjda odlučila da mu vjeruje i tiho progovorila.
“Do neba. Ali ne više nego inače.”
Gazdarica je imala još toga za reći. John je šutio i čekao da nastavi. Nakon što je procimala polovicu piercinga koje je imala po sebi, uključujući i onaj na jeziku, istegnula je vrat poput boksača.
“Znao je što radi. Mislim da je. Dokrajčio se pred svima. Objesio se tamo gore, na koloturima, povukao je konopce i napravio čvor. Nije ga se moglo skinuti. Kad sam pitala policajce, rekli su mi da je iskrvario! Budimo iskreni, nije li to najgluplja moguća stvar, točka fakira hemofiličara?”
John se nasmiješio, Alan se već jednom prije s tim našalio. Odrezak i pomfrit promeškoljili su mu se u želucu. Progutao je kiselinu koja mu se skupila u ustima i stisnuo zube.
“Ako je bilo slab, heroin je to mogao izazvati.”
“Ne do te mjere. Znao je to, nije bio blesav. A i nije se zaustavio. Bye bye mother fakir. Htio je otići. Ništa me neće razuvjeriti, ne kažem to zato da bih se opravdala. Alan se ubio. Ako hoćeš da ti kažem što mislim, uzeo je nešto drugo... da iskrvari.”
John je na tanjuru prekrižio nož i viljušku. Svima je privlačna bila pomisao da je Alan izvršio samoubojstvo. Donekle i njemu. Shit, trebala mu je nekakva utjeha, a Ariel nije bila ništa više kriva od drugih. Vidjelo se da joj je Alan bio drag; nije bilo razloga da je smatra neprijateljem.
“I ja mislim. I pravo da ti kažem, to nekako sve objašnjava.”
Zavladala je tišina koju je prekinuo pozdrav na odlasku mađioničara mutna pogleda.
“Dugo si ga poznavao?”
“Dvanaest godina. Upoznao sam ga u Los Angelesu. Obojica smo bili mladi. Već i onda se probadao, metalnim šiljcima i iglama. To je bilo tri godine nakon Iraka.”
“Iraka?” Arid je nekoliko trenutaka prežvakavala pitanje; mislima je trebalo malo vremena da se uobliče. “Hoćeš reći da je Alan bio u ratu?”
“Alan je bio u ratu.”
Do kraja se zavalila u stolac.
“Sranje, teško mi ga je zamisliti sa svom tom opremom, yes sir i ostalo...”
John se sumorno osmjehnuo.
“Otišao je kad mu je bilo devetnaest godina. Nije bio tako mršav i nije imao tetovaže.”
Gazdarica je prejako potegnula obrvu, metalna kuglica otkotrljala se na stol, a mali čelični šiljak ostao joj je među prstima. Napravila je grimasu i krenula sve stavljati na mjesto. Ako se zanemare snažne tetovirane ruke i obrva, imale je koketne kretnje žene koja namješta naušnicu. I John ju je prvi put pogledao kao ženu. Na njegov je pogled odgovorila opreznim osmijehom, zabavio ju je. John se nasmijao, a Ariel ispravila.
“Nisam mislila da je tako star. Bilo je dana kad bi mu dao dvadeset pet, makar je nekada izgledao bliže četrdeset. Onda kad mu nije išlo, kad je bio... nemoguć.” Licem joj je preletio nelagodan grč.
“Alan je polovicu vremena bio gad. Ni ja neću tvrditi da nije.”
“Alan je išao spašavati demokraciju! E jebeš ga, nikad nije o tome govorio.”
“Nije da mu je baš uspjelo. Alan je umro već dvadeset puta. Prvi put ondje, u pustinji. A zadnji put ovdje.”
Ariel je glavu okrenula prema zavjesi koja ih je dijelila od kuhinje, podignute brade i raširenih ruku.
“Kuhar! Dva konjaka!”
Stvarno se trudila da ne bude ženstvena, s tim poprsjem koje je moglo nahraniti leglo mužjačića.
“Odmah, gazda!”
Ili je kuhar sve dobro shvatio pa ju je zato tako zvao ili jednostavno nije ni primijetio da je jabukovača bar promijenio vlasnika.
John je podigao torbu i pretražio džepove.
“Pusti, ja častim.”
“Hvala. Još jedno pitanje. Je li u dvorani bio plavokos tip, trideset godina, onako više konzerva po izgledu, sav upeglan i ne baš opušten? Momak koji je poznavao Alana. Od onih kakvi ovdje ne bi trebali biti česti gosti?”
“Dolaze takvi ovamo i više nego što misliš. Te ih je večeri bilo petnaestak ušminkanih, i muškaraca i žena. Alan je bio na glasu među obožavateljima. Oni su prvi izjurili kad je zavladala panika.”
“OK...”
“Ali ne tvoj plavušan. Sjedio je u prvom redu i bio je prvi na pozornici kad su Alana pokušavali skinuti. Nestao je kad su stigli policajci.”
John se nasmiješio. Al si je na oproštaj pozvao i zaljubljenog momka. Svoju suprotnost. Pronašao je pretinac u koji može smjestiti Hirsha: predstavnik američke vlade koji oplakuje izgubljenu ljubav.
“Bila je i jedna djevojka koja je znala Alana, umjetnica? Zove se Paty.”
“E, sad me puno pitaš. Bilo je puno ljudi, jedva su svi stali.”
“OK.”
John je raširio ruke i Ariel je pustila da je zagrli.
“Ko i tvoj frend, ponašaš se kao izviđač pederast!”
“Thank you. Baš sam to htio znati.”
Zatvorio je vrata, a gazdarica je povikala:
“Hej, Johnny! Istuširaj se ako misliš grliti ženske!”
Pripalio je cigaretu uživajući u okusu duhana. Glava ga je prestala boljeti. Alan Mustgrave se ubio. Konačno. Odabrao je kako će otići, bolje nego da je završio u javnom zahodu. Treba tako o tome razmišljati ako ga želi ožaliti.
Morao je po povratku u tipi razmisliti o samo još jednoj stvari: kako to da jedino on nije bio pozvan? Možda se Alan ne bi to pred njim usudio napraviti. Pitao se koliko je već dugo sprečavao fakira da se dokrajči i je li to na kraju krajeva ičemu služilo.
Dvije prilike u kapuljačama pojavile su se iza ugla ulice Hirondelle i Saint-André-des-Arts.
“Ej, imaš vatre, brother?”
Brother je zazvučalo lažno, i ne samo zbog naglaska.
Prvi udarac šakom dohvatio ga je u sljepoočnicu snažnije nego čekićem. Od drugoga je povratio odrezak iz kabarea i pao na koljena. Udarac nogom srušio ga je na sve četiri, a lice mu se našlo na pločniku kad su mu dva koljena pritisnula leđa.
“Tvoj frend fakir duguje nam pet tisuća. Budući da više nije tu da nam plati, ti si naslijedio njegov dug, Davy Crockett. Ti si nam jamac. Znamo tko si, Nichols. Imaš dvadeset četiri sata. Pet tisuća. Sutra u isto vrijeme, kod fontane gdje si gledao svoj plan. Inače si gotov. Roknut ćemo te. Jasno?”
Tenisica, lagana i debela đona, nabila ga je u rebra, a onda je čuo kako su se dvojica trkom udaljila. Pljujući krv, John se iscerio i povikao s onoliko snage koliko mu je preostalo:
“Aren’t you gonna die, motherfucker?”
Prvo mu je palo na pamet da se vrati u Caveau, ali onda se šepajući odvukao do četvrti Saint-Sulpice. Nije mogao procijeniti učinjenu štetu. Sljepoočnica ga je boljela i pod prstima je osjetio kvrgu, ali bolje prolazila. Najviše ga je bolio Arielin odrezak. Tip ga je udario u želudac, no jetri i slezeni nije bilo ništa. Možda jedno ili dva napukla rebra, znat će točno ujutro, ako u Renaultu uspije odspavati. U ovakvom stanju put više nije dolazio u obzir.
Kad se uspravio, prva mu je pomisao bila: tipi mogu rastaviti za sat vremena, nikad me neće pronaći. A onda je nakon navale adrenalina i straha nadošla srdžba. Jebena droga. Upoznao je nekoliko Alanovih dilera, ponekad bi mu podmirio dugove; no ovo je prvi put da su ga premlatili. Glavobolja mu se vratila, na stotu potenciju.
Što se više približavao Saint-Sulpiceu, to je njegova razbijena glava bolje radila. Koji je idiot uopće mogao povjerovati besramnom lažljivcu Alanu Mustgraveu koji je kao jamca navodio nepoznatog hipija iz zabiti Lota? Kojim bi kretenima, nakon što su ga vidjeli, moglo uopće pasti na pamet da on ima taj novac? I tko bi mu za tu sitnicu mogao tako prijetiti s takvim žarom? Pa nismo u Kolumbiji, kvragu. U Parizu ljudski život vrijedi više od toga, ne?
U ulici Tournon naslonio se na zid pred dostavnim ulazom. Osim kretena, tko drugi? Odgovora se dosjetio buljeći u parking, pa se i ne htijući nasmijao. Netko tko je htio da ode što prije.
Kakav peh, sudbina se uključila u igru. Strijela i Renault više nisu bili ondje. Isparili.
“Fuck.”
John je produžio pločnikom preko puta Luksemburške palače pod okriljem arkada aneksa Senata. Prošao je pokraj etalona metra9 u ulici Vaugirard, uglavljenog u zidu, i usrećila ga je spoznaja da su se ljudi pokušali složiti oko jedne stvari: udaljenosti koja ih razdvaja. Mjeren metričkim sustavom ili u stopama, udarac u facu označava nultu mjeru intimnosti, barem su se oko toga svi slagali.
Odšepesao je preko ulice, pa krenuo duž ograde Luksemburškog parka. Zastao je između dvije ulične svjetiljke, pričekao da prođe automobil, provjerio da naokolo nema nikoga i uhvatio se za rešetku ograde. Prebacio se preko vršaka od kovanog željeza, razderao jaknu i skliznuo na drugu stranu zatomivši jauk. Što je brže mogao sklonio se ispod drveća i sakrio iza jednog stabla. Ništa se nije micalo. Zašao je dublje u park.
Oči su mu se priviknule na narančasti polumrak, u velikim gradovima mrkla noć nije postojala. Iznad jezeraca fontana dizali su se pramičci magle. Noć je bila hladna, zima još nije rekla svoju posljednju riječ.
Prošao je pokraj zatvorenih grilja drvene kućice u kojoj se prodavao pomfrit, nastavio dalje, pa se srušio pod nečim za što mu se učinilo da je platana. Naslonio je torbu uz deblo i ispružio se pokušavajući doći do daha. Kad mu je srce prestalo lupati i kad se navikao na zvukove parka, raširio je pokrivač i umotao se u njega. Netko mu je savjetovao da napusti grad. Nije imao ništa protiv toga. Vlakom, autostopom ili pješice. John se namjeravao pokupiti čim svane.
Bolovi u rebrima, sve dok se nije micao, bili su podnošljivi i uspio je zadrijemati. Stabla su ga podsjećala da je ono bitno negdje drugdje, daleko odavde. Zadnje misli, prije nego što je utonuo u lagan san stražara koji spava na dužnosti, bile su o Alanu Mustgraveu. Na kraju krajeva, Alanovi dugovi nisu bili ne znam kakvi u usporedbi s onim što su drugi dugovali njemu. Posljednji Alanov dužnik, John P. Nichols, odustali doktorand psihologije, jednom je za svagda sve prebrisao. Logičan svršetak prijateljstva s fakirom hemofiličarem.
Nije znao koliko je dugo spavao kad ga je probudilo svjetlo baterijske lampe upereno u oči. U svakom slučaju, još je bila noć.
Dubok glas njegovim je pospanim ušima zvučao neprirodno.
“Ne smiješ biti ovdje. Čuješ me? Idi se trijezniti negdje drugdje!”
John je osjetio kako mu je nešto hladno i vlažno ovlaš dotaklo obraz, i dah na licu. Htio se uspraviti, ali paralizirala ga je bol u trbuhu. Svjetlo se spiralno zavrtjelo i nestalo.

7

Guérin je rano stigao u postaju, ušao na glavni ulaz i prošao kroz zgradu. Šilterica s kariranim uzorkom i crni hubertus; nitko na njega nije obratio pažnju. Zatekao se kako promatra svoja stopala kao da nisu njegova, obično ih je skrivao baloner.
Gurnuo je vrata arhiva i pohrlio unutra.
Pognute glave, zamišljajući da ima naočnjake i ne vidi ni lijevo ni desno, prošao je između nizova polica i zaustavio se pred posljednjom, sasvim u dnu dvorane. Ondje je zgrabio kutiju i stuštio se starim stubištem što su ga noge nosile pa u podnožju podigao poklopac kontejnera za smeće. Sav u znoju, na trenutak je u rukama odvagnuo dosjee.
Četrdeset i osam samoubojstava. Četrdeset i osam sumnjivih komadića njegovog bunila. Sakupljeni u dvije godine prema kriterijima koje je on sam ustanovio. I u tome je bio problem.
Najstariji slučajevi bili su iz 2004., pronašao ih je kopajući po arhivu danju i noću, u potrazi za najfantastičnijim vezama. Prije 2004. kriteriji mu se ni u jednom slučaju nisu podudarali: nit se gubila, čak i ako je postojala. Od 2006. i priče s Kowalskim, uz svakodnevne slučajeve kojima se bavio na svom novom poslu, bilo je i posebnih, kao onaj prošloga tjedna na obilaznici.
Četrdeset osam dosjea. No ta je nit bila samo plod njegova bolesnog mozga. U arhivu je proučavao i pretraživao svoju dušu, i ništa drugo. Godine 2004. prvi se put pogledao u ogledalo, a da se nije prepoznao. Godina kada mu je tlo počelo izmicati pod nogama. Bolest je u obitelji, mili moj, pazi na sebe. Godina kada ga je s bolničkog kreveta upozorila majka. 2004. Smrt majke i rođenje Velike Teorije.
Tu je nit trebalo presjeći, pa makar bila pupčana vrpca ili arterija. Velika Teorija postojala je samo u njegovoj glavi, Guérin je sam sebe cijelu noć u to uvjeravao.
Posljednje je sumnje odbacio u smeće zajedno s kutijom. Inače se jednoga dana, možda vrlo skoro, više ne bi vratio iz zemlje svojih ideja, nit bi mu se omotala oko vrata i čvrsto zategla. Kutija je udarila o dno praznog kontejnera. Uspinjući se stubištem, gotovo da se priviknuo na svoj novi kaput.
Vrata ureda bila su otvorena; preostalo mu je još da se ispriča Lambertu.
Stao je u mjestu.
Savane je sjedio na njegovom stolcu, upalih očiju, s tamnim podočnjacima koji su na njegovom licu izgledali poput masnica. Vonj alkohola i znoja preplavio je prostoriju.
Visoki murjak ustao je jedva se držeći na nogama pa je zapeo o stol kad je koraknuo prema Guérinu. Izgledao je kao da je cijelu noć na smetlištu tražio ključeve. U golemoj šaci, natečenih i oderanih članaka, držao je nekoliko zgužvanih listova papira. Guérin ga je pogledao u oči.
Mastodont na izdisaju, dokrajčen i iscijeđen.
Savane se zaustavio korak od Guérina u trenutku kad su im se pogledi ukrstili. Pružio mu je papire. Guérin ih je prihvatio ne spuštajući pogled i upitao što je to, smirenim učiteljskim tonom kojeg je koristio s Lambertom. Savane je oborio oči, više mrtav nego živ.
“Prvi rezultati autopsije.” Glas mu promukao, lijevom je rukom masirao zglobove desne. “Noćas sam razbio neka tri tipa tamo u četvrti la Goutte, jedan se možda neće izvući, Bardier me suspendirao, Vijeće će me poslati ravno Unutarnjoj kontroli, a ovoga se puta neću izvući. Gotovo je, baj-baj Savane, neće mi ponuditi čak ni Odjel za samoubojstva kao opciju.”
“A Roman?”
Savaneovo lice izražavalo je prezir, onda je umorno slegnuo ramenima.
“Izvukao se.”
Guérin je htio rukom prijeći preko glave, ali ondje je naišao na šiltericu i nije znao što dalje.
“Pronašli ste onu trojicu?”
“Dvojicu. U jednom podrumu, u ulici Blanche. Ovi iz Odjela za droge ispituju sve doušnike da pronađu trećeg. Bosovima je bilo dosta dvanaest sati da nas preteknu. Ali nije mi žao, barem nisu umakla sva trojica. Onaj na intenzivnoj, ako se izvuče...” Savaneu su usta drhtala, sako mu se crnio od prljavštine i sasušene krvi. “Jebi ga, Guérin, ne želim završiti na sudu, s novinarima i ostalim sranjima. Devet godina, jebemu, devet godina sve ja to svaki dan trpim.” Savane je podigao glavu. “Ti bi ih bio pronašao, ti si to mogao. Što si to učinio, Guérin? Zašto si zajebao? Roman i ja smo uletjeli kao luđaci, sve smo upropastili...” Savane je htio urlati, ali nije imao glasa. Otimao se, voda mu je ispunila usta. “Sranje, s tobom bismo ih pronašli, kao nekada! Što se dogodilo? Što si to napravio? Što si napravio, Guérin? Ti nisi lud, koji kurac izvodiš?”
Da mu je Guérin položio ruku na rame, sto kilograma Savanea palo bi mu u zagrljaj i slinilo kao mladi policajac u naručju psihijatra. Od poručnika Savanea ostala je samo ljuštura. Guérin je htio uzvratiti na isti način, otvoriti vrata koja su generacije policajaca naučile zatvarati. No, Savane se nije micao, a Guérin je bio paraliziran, zaglavljen na nekom mjestu od prije dvije godine, na pragu kuće u plamenu. A kako je noć proveo uvjeravajući se da nije skrenuo, pokušao je vjerovati da Savane govori istinu.
Gledali su jedan u drugog, dva prestrašena ljubavnika u presudnom času.
Privučen vikom, Lambert je utrčao sa sportskim novinama pod rukom.
Savane, kojeg je zatekao usred potpunog rasula, progutao je sve svoje strahove i nasrnuo ne razmišljajući. Svom snagom gurnuo je Lamberta u zid uz prijateljsko Otrči, Forrest!, i pobjegao na hodnik.
Guérin je skinuo kapu i trljao si zavoje potežući vatu koja se pomalo izvlačila.
Lambert je otresao trenirku pitajući se raspada li se možda sve u postaji na Quai des Orfèvres, ili pak sve dolazi na svoje mjesto. Sjeo je za stol virkajući prema šefu. Na Guérinu je nešto bilo čudno, uz sve ono uobičajeno i uz zavoje. Gledao je crni kaput, ali nije povezao: izostanak žutog balonera jednostavno nije bio pojmljiv. Novine je položio ispred sebe, ali odlučio je pričekati prije nego se zadubi u prvenstvo. Nakon malo besciljnog koračanja Šef je sjedio i čitao sa zgužvanih papira. Činilo se da je opet sve normalno. Guérin je potjerao Savanea, telefon će začas zazvoniti, treba otkinuti datum na kalendaru. Lambert se zavalio u stolac.
“Jutros sam sreo Chassina. On je u Ubojstvima, najstariji narednik u postaji, pravi rekorder. Znate o kome govorim? Uskoro ide u mirovinu. Da skratim, pričao mi je o Padovaniju, onom tipu koji je nestao otprilike kad ste vi došli ovamo, u Samoub... ma, no ovdje. Krupan tip koji je radio u Porocima. Chassin mi je rekao da su nakon dvije godine obustavili potragu. Službeno nestao, da se ne kaže mrtav. Jeste ga vi znali? Ipak je to čudno, trideset godina u službi, nitko s njim nije bio prijatelj. Govore o njemu tek otkako je nestao. Zapravo, govorili su.” Lambert se nakašljao. “Što je Savane htio? Chassin mi je rekao da je suspendiran, to je ozbiljna stvar. Ako mene pitate, nije baš neki gubitak...” Lambert je digao pogled prema stropu i promotrio mrlju; malo se smanjila nakon zadnje kiše. Glave nagnute unatrag, zaključio je: “Ovo je dan velikih novosti. Šefe?...” Pogleda još uvijek uprtog u ružičastu mrlju, čuo je kako se Guérin pokrenuo i shvatio to kao znak da ga sluša. “Nazvao sam laboratorij sinoć na povratku kući. Javio mi se Ménard, znate ga, bio je u tehničkoj ekipi na dvostrukom ubojstvu prošloga ljeta, muž i žena. Otišao sam tada s njim na piće; mogu vam reći da nije posebno zabavan. E pa Ménard je onda noćas mene još jednom nazvao. Radi kao lud, pravi bolesnik. Rekao je da je samo na polovici balustrade našao dvadeset i tri cijela otiska, i da će se ujutro opet tamo vratiti. Ja mislim da on već ondje udiše prašinu. Nije ni čudo da je stalno prehlađen. Donijet će sve ovamo.” Sramežljivo, ali s ponosom Lambert je spustio glavu: sinoć je, nakon desetak piva, donio odluku; umjesto da pozove liječnika, nazvao je Ménarda u Institut. Šef je još uvijek držao svoje papire... “Mislio sam da ćete htjeti znati...”
Guérin ga više nije slušao. Izvješće s obdukcije treslo mu se u rukama.
Savane je prolupao. Svoj posljednji slučaj nikada neće zaključiti. Čak i ako se izvuče kod uprave – što je bilo malo vjerojatno – više se neće vratiti. Gadan završetak karijere. Tvrdoglav kao mula, u ovom je času vjerojatno sjedio u uredu, potpuno pijan, i dovršavao svoj posljednji izvještaj, a nakon toga će stolac zavitlati kroz prozor i pokupiti se psujući sve po redu. Gadan odlazak.
A Nigerijci su im ostavili primjer. Dva primjera.
Oslijepljeni, odrezanih jezika, izrezanih ruku, otkinutih genitalija, zdrobljenih nogu, najvjerojatnije maljem, ili teškim čekićem. Jedan od dvojice bio je već mrtav kad je stigla hitna pomoć, drugome je srce stalo dok su ga unosili u kola. Stvarno su se trudili.
Osamnaest i dvadeset godina. Dečki iz Gennevilliersa10, s manjim prijestupima, sitni dileri. Treći će se pojaviti u policijskoj postaji i sam si staviti lisice. Ili je već bio na putu prema Španjolskoj i trajektu za Alžir.
Prestrašio se točnosti s kojom se obistinio njegov scenarij. Od ovakvih rezultata s obdukcija vraćalo bi mu se samopouzdanje.
Guérin se na tren zabrinuo za Savanea, zapitao se do koje će ga mjere Roman, njegov vječni kompanjon, dublje uvaliti ne bi li sebe izvukao; iz razmišljanja ga je trgnuo osjećaj da u uredu nešto visi u zraku.
“Što si rekao, Lamberte, mali moj?”
Telefon je zazvonio nekako arogantno. Guérin je pustio da nekoliko puta odzvoni. Prvi put u dvije godine nije se želio javiti.
Polako je digao slušalicu, namršteno odslušao pa ustao. Lambert ga je pogledao i ispalio:
“Šefe, vaš baloner!”
Na dnu starog stubišta, dok je Lambert po drugi put dovršavao priču o Ménardovom pozivu, vidio je da Šef podiže poklopac kontejnera. U novom mu se kaputu činio vrlo šik, čak i onako napola uronjen u smeće. Izvukao je veliku kutiju bez ikakvih oznaka i stavio je pod ruku.
Kad je začuo kako Šef mrmlja da nije lud, protrljao je ruke i duboko udahnuo svjež jutarnji zrak.
Guérin je kutiju odložio na stražnje sjedalo. Kroz poluotvoreni prozor dopirao je miris komposta, a Lambert je zazviždao omiljenu melodiju.
“Kamo ćemo, Šefe?”
“Lamberte, mali moj, nije baš sasvim jasno. Ali rekao bih, negdje između avenije Churchill i esplanade ispred Palače invalida.”
“Polazak!” Lambert se na trenutak zamislio pa namrštio. “Ali, Šefe, između Palače invalida i avenije Churchill je Seina!”
“Upravo tako.”
Lambert je slegnuo ramenima, spustio štitnik za sunce i ubacio se u promet.
Guérin je iz džepa izvadio mobitel i utipkao broj. Sekretarica.
“Savane, mali moj, nazovi me ako želiš razgovarati.”
Zamjenik je izveo maestralno naglo skretanje, popraćeno zborom truba.
* * *

Između Palače invalida i avenije Churchill nalazio se most Aleksandra III.
Stigli su na desnu obalu, krčeći si prolaz u prometnom kaosu. Most je bio zatvoren, a na obje strane vozači su se pretvorili u pomahnitalu publiku.
Nisu znali je li riječ o murjačkom smislu za humor ili pogreškama onih u Centrali, no koji put bi ih poslali na mjesto ne još sasvim dovršenog samoubojstva. Hitna bi nekoga odvozila dok bi povraćao utrobu, službenik s razrezanim venama zaključan u zahodu na poslu, pijanac u dnevnom boravku s pištoljem u ustima usred svađe sa ženom. Dva psihijatra iz Pariške pomoći žrtvama11 koji su surađivali s prefekturom imali su previše posla i rijetko su stizali na vrijeme. Tako da su iz Centrale slali koga god, greškom ili iz vica. Bacanja kroz prozor bila su najčešća. Pogled u prazninu ostavljao je više vremena za razmišljanje od metka i bio je strašniji od tableta za spavanje. Kandidati za samoubojstvo koji bi otkrili da se boje visine bili su poseban paradoks.
Ugurali su se u gomilu držeći iskaznice iznad glava.
Vatrogasci, bez sumnje također žrtve krivih informacija ili duhovitosti kolega, stajali su kao idioti s madracem na napuhavanje. Istina, tip još nije skočio, no namjeravao se baciti u vodu.
Sam u sredini najšireg pariškog mosta, muškarac je grlio pozlaćeni kandelabar. Izgledao je groteskno, prestrašen i posramljen, i nitko u natiskanoj gomili nije ozbiljno shvaćao njegovu želju za smrću. Ako netko prasne u smijeh, možda će i skočiti.
Krenuli su prema sredini policijskog kordona sastavljenog od desetak nekoordiniranih policajaca lokalne postaje. Očigledno su dobili krivu informaciju. Guérin se obratio trbušastom čuvaru reda.
“Pozvali ste riječnu policiju?”
“Šalju ekipu za spašavanje, moraju zaustaviti i riječni promet. A čini da su se zadržali na prometnoj nesreći pokraj Joinvillea. Stižu tek za pola sata.”
“A Pariška pomoć žrtvama?”
“Mislim da ih pokušavaju dobiti. Tu je ludnica, nama su rekli da se radi o prometnoj nesreći, a vatrogasce su pozvali zbog skakanja kroz prozor.”
Lambert je posve smireno dodao:
“A nas zbog tijela.”
Guérin je ignorirao smijeh policajca.
“Je li nešto rekao?”
Policajac ga je začuđeno pogledao.
“Da želi skočiti.”
“Tko ima najviši čin?”
Policajac mu je pokazao mladog muškarca u uniformi usred gungule. Nije izgledao tako dobro raspoložen kao ostali i kao da nije poput njih samo čekao da se tip odluči na skok. Svijetle kestenjaste kose, s brkom i uglata lica, sa stavom borca protiv nadirućih sranja.
“Poručnik Guérin, iz prefekture. Ja ću voditi, ako nemate ništa protiv.” Policajac je kimnuo, zadovoljan da je naišao netko smiren. “Trebalo bi svima reći da se povuku. Možete to?”
Guérin je govorio držeći na oku muškarca na mostu.
“Ići će, pozvali smo prometnu policiju kao pojačanje. Ali s ovima će sve biti još teže!”
Policajac se namrštio vidjevši da stižu prva vozila televizijskih postaja. Glas mu je zvučao nesigurno.
“Ako riječna zakasni, dogovorite se s vatrogascima. I oni imaju ronioce i možda mogu brže stići. Ako treba, rekvirirajte turistički brod i na njemu napuhnite taj jastuk.”
Policajac je podigao obrve, a onda shvatio da poručnik Guérin misli ozbiljno.
“U redu, poručniče.”
“Kako se ono zovete?”
“Gittard, narednik, iz postaje u 8. arondismanu.”
Postaja u osmom bila je poznata po svojim manirama – kvart je to nesumnjivo zahtijevao, a prostorije, kraljevski uređene, nalazile su se u jednom krilu Grand Palaisa12. Policajac je promotrio Guérina, kao da je odjednom povezao lice i misao, pa povjerljivo dodao:
“Vi ste bili na slučaju Kowalski? Nisu svi povjerovali u službenu verziju, poručniče. Radio sam jednom s njim, Kowalski je možda bio dobar policajac, ali bio je pravi gad. Potpuno lud. I ne mislim to samo ja.”
Potpuno lud. U Guérinu se nešto uskovitlalo, projurilo mu glavom, i u naletu vrućine osjetio je kako ga svrbe zavoji pod šiltericom. Ukočeno se osmjehnuo u znak zahvalnosti, zbunjen ovakvim izrazom solidarnosti. Zadnja stvar koju je želio bila je da postane izgovor za rat među klanovima. No Gittard je bio iskren, i zato si nije htio uskratiti malo podrške.
“Hvala. Ali idemo se pobrinuti za ovoga gospodina.”
Lambert se podbočio i sumnjičavo promatrao kandidata za veliki skok. Tip nije puštao stup okrećući glavu čas prema gomili, čas prema nemirnoj površini Seine. Stajao je s vanjske strane ograde na nizvodnoj strani mosta, stežući kandelabar obasjan zrakom sunca.
“Lamberte, pomoći ćeš Gittardu i njegovima da udalje sve ove ljude. I prvo se pobrini za novinare. Čuješ, Lamberte, mali moj?”
Lambert se pribrao i prišao im. Stisnuo je Gittardovu ruku, nasmiješio se od uha do uha i raskopčao jaknu u bojama brazilske momčadi. Beretta koja se klatila u loše zakopčanoj futroli na njegovim uskim prsima činila se golema.
“Ja sam Lambert, policijski vježbenik u Samoubojstvima.”
Gittard se na časak zabrinuo, a onda se nasmiješio, kao da prkosi nečemu još nepoznatom. Guérin se okrenuo prema mostu i jedinom pješaku na njemu.
“Idem razgovarati s njim. Nastojte održati najveći mogući mir. Gittard, znate li tko je na drugoj strani?”
“Moj kolega Leduc, neće biti problema.”
Gittard je doista pripadao klanu.
“Neka prenese zapovijedi. I kontaktirajte riječnu policiju i recite im, njima ili onima koji će doći čamcem, da ne budu preglasni pri iskrcavanju.”
“Vi ćete stvarno s njim razgovarati?”
“Imate drugo rješenje? Ako ga se ne preplaši, neće skočiti. Guérin je pogledao na sat. Nitko se u ovo doba ne baca u Seineu. Kad stigne brod, dajte mi ovaj znak” – zalelujao je rukom kroz zrak oponašajući ribu. “I čekajte moj znak za pokret.” Potapšao je šiltericu. “Samo par policajaca u civilu. Ako nađete koju ženu, još bolje. Prići ćete polako. Je li jasno, Gittard? Hvala vam.”
Guérin je zapovijedi izrecitirao tonom koji priliči čitanju oporuke. Malo zbunjen gledanjem na sat i opaskom o vremenu, Gittard je sve pohvatao.
Guérin je stupio na most. Prošao je između dva svježe pozlaćena Pegaza koji su, na početku mosta na desnoj obali predstavljali Trgovinu i Industriju. U crnom kaputu i s kariranom šiltericom nalikovao je liku iz Le Carréovih romana koji upravo mijenja strane i izdaje sam sebe zbog tajne koju zna i koja je uzrok svemu zlu. Pogledi gomile bili su prikovani za njegovu sitnu tamnu priliku spuštenih ramena.
Što je više odmicao, bivalo je sve tiše. Gradska se buka stišavala, žamor okupljenih zamro, a šum rijeke pod njegovim nogama glasnije se čuo. Vidio je sada i druga dva Pegaza, Umjetnost i Znanost, koji su poput vrata pod otvorenim nebom uokvirivali esplanadu Palače invalida.
Muškarac ga je ugledao i uznemirio se. Malo se povukao, više prema ogradi, ali stup nije puštao. Naposljetku je ispružio ruku prema sitnom muškarcu sa šiltericom.
“Stanite! Ostanite gdje ste! Stanite!”
Bio je lud od samoće, ali nije htio priznati. Guérin je, s udaljenosti od dvadesetak metara, morao glasno govoriti.
“Samo želim razgovarati s vama! Obećavam da vas neću ni dirnuti!” Guérin se okrenuo prema desnoj obali. Kordon se povukao za desetak metara pa se njihova osamljenost na mostu činila još većom. Gittard nije napravio znak ribe u vodi... “Znate, neobično je što imam papigu koja se zove Churchill, kao ova avenija. Churchill prezire ljude.”
Guérin ga je sada mogao dobro vidjeti. Četrdeset godina, metar osamdeset, gusta kratka kosa, sijeda na sljepoočnicama. Bio je odjeven kao prodavač mobitela, mladalački, poslovno i komotno. Imao je nešto armensko, ili kabilsko; mješanac. Ruku je i dalje držao ispruženu prema Guérinu, usta su mu se nečujno micala u potrazi za nepostojećom replikom. Guérin je napravio još desetak koraka. Tip je bio blijed i drhtao je od straha, imao je pjegice po licu pa je Guérin presudio u korist kabilske krvi.
“Otprilike je vaših godina. Samac. Pripadao je mojoj majci i odrastao sam uz njega. Bio je jedini muškarac u kući. Jedini koji je cijelo vrijeme bio prisutan. Churchill joj je bio najdraži političar jer je nakon rata rekao da je završilo vrijeme velikih muškaraca i da počinje vrijeme patuljaka. Majka mi se prostituirala i slagala se s njim. Churchill je na neki način bio njen pas čuvar, ne baš opasan, ali s puno karaktera. Ja sam bio premalen. Znate što misli moja papiga? Nije to nikad rekao, ali znam da je tako: misli da je čovjek jedina vrsta na zemlji koju bi se moglo ukloniti, a da to ne izazove nikakve probleme. Ako uklonimo gliste, život će nestati s površine zemlje. Ali bez čovjeka sve bi bilo bolje. Što vi mislite?”
Muškarac je promucao i zatreptao.
“Zašto mi govorite o ptici? Ja nisam dobro, bacit ću se u vodu! Zar ne vidite da mi nije dobro?”
Hvatala ga je histerija, ali stup je ipak sve čvršće stezao.
“Ne o ptici, o ari, o papigi. Dolazi iz Meksika. U vrijeme prije moderne medicine, papige su stoljećima bile dugovječnije od ljudi. U ovom trenutku on misli isto što i vi, zato vam ga spominjem.”
“A kako znate što ja mislim? Mi se ne poznajemo! Ne znate vi ništa o meni!”
“Pssst! Znam sve. Govorite tiše.”
Tip se ukočio otvorenih usta. Guérin mu je prišao na pet metara, siguran da neće skočiti.
“Stanite!”
Osim iz nekog krivog refleksa. Muškarac je pustio stup i bacio se na ogradu. Guérin se sa znatiželjnom zapitao može li smrt biti refleks.
No, muškarcu su popustila koljena, presavio se i obgrlio obojeni čelik rukohvata.
“Recite, jebemu! Što znate?”
Guérin je zagurao ruke u džepove i govorio polako, tonom bilježnika koji se obraća obitelji koja željno iščekuje čitanje oporuke.
“Znam de je most Aleksandra III. otvoren 1900., u svibnju, za Svjetsku izložbu. Došao je predsjednik Loubet i više ministara. Treća Republika voljela je raskoš. Most je lijep primjer takve ohole ružnoće. Ja ne bih njega izabrao, ako vas zanima moje mišljenje. Otvoren je u isto vrijeme kada i Grand i Petit Palais, a oni su puno bolje uspjeli. Znate što je zajedničko tim trima spomenicima?” Guérin je zastao. “Kako se zovete?”
“Alex, Alex Monkachi. Što to pričate? Za Boga miloga, o čemu govorite? Nije mi dobro, povratit ću. Što ja radim ovdje, hm? Zašto mi sve to pričate?”
“Ja se zovem Richard Guérin. Radim u prefekturi policije i već se dvije godine bavim polovicom samoubojstava u gradu. Prije toga sam radio na ubojstvima.” Na riječ samoubojstvo, Monkachi se trgnuo pa još više stisnuo. “Tim je trima građevinama zajedničko to da su izgrađene na naplavnom zemljištu. Na rastresitom tlu koje uzmiče i želi se vratiti Seini. Sve tri polako tonu. Cijelo ih vrijeme treba održavati na površini, što je ogroman napor. Most je najbolje prošao. Ali dok se gradio, pojačane su obale jer je pritisak na njih bio prevelik. Četiri Pegaza neophodna su jer ga svojom težinom i oni dijelom učvršćuju, kao ukrasi istovremeno su i svrhoviti i pretjerani. Most želi razmaknuti obale; zanimljivo izvrtanje simbola, ne čini vam se? Što se tiče Grand Palaisa, u njegove temelje se od Drugoga svjetskog rata ulijevaju tisuće kubičnih metara betona. Pokušava ga se održati u zraku, a on želi utonuti. Radi se o neprekidnom i polaganom procesu. To predstavlja problem velikom broju zgrada uz rijeku. Ne čujete ih kako tonu, dan za danom? Meni se čini da ih se ujutro, u zoru, najbolje čuje. A noću građevine stare. Obnavljamo im ljepotu, jer želimo da su uvijek mlade. Što vi o tome mislite, Alex, vi koji isto tako tražite rješenje? Nije li sve to pomalo umjetno?”
Sada je Guérin stajao na tri metra od Monkachija. Mirno je sjeo na pločnik i umorno odahnuo, bacivši u isti mah pogled prema Gittardu koji se uzvitlao pokazujući znak ribe.
“Samoubojstvo je, Alex, delikatan trenutak. Teška istina za one koji ostaju, čak i ako vas ne poznaju. Jer zbog njega će posumnjati u svoje osnove. Osjećaju kako im tlo izmiče pod nogama. To je značajan čin po onome što otkriva, Alex. Licemjerje onih koji samoubojstvo prihvaćaju kao usud pojedinca, umjesto da se zapitaju o svijetu koji s vama dijele, nije zaslužilo vašu smrt.”
Alex Monkachi je skliznuo prema tlu dok su mu usta slinila po ogradi.
“Ma tko ste vi, dragi Bože? Tko ste vi? Zar me ne biste trebali hrabriti, pričati gluposti da mi bude bolje?”
“Alex, ja to ne mogu. Žao mi je. Znate li kakva je veza između vas, papagaja Churchilla i Grand Palaisa?”
Nevoljni je kandidat mrmljao nerazumljivo. Guérin je razaznao riječi. Posao. Moj život. Da me se sasluša.
“Vjerojatno nikakva. Osim onoga što si možemo zamisliti.
Da ste svi vi sami, ili na prečki ili na nestabilnom pješčanom tlu. Da jedan papagaj, jedna čelična konstrukcija i jedan čovjek, unatoč određenim nejednakostima, nisu u stanju izraziti što stvarno misle o svom položaju. I da se prepuštaju smrti jer se osjećaju manje korisnima od običnog crva. Alex, ja sam vam prijatelj, u to iskreno vjerujte. Ostanite s nama.” Guérin je smaknuo šiltericu i mahnuo njome prema kordonu. Okrenuo je leđa Monkachiju koji je zgroženo promatrao zavoje na njegovoj glavi. “Recite mi, Alex, jeste li nedavno upoznali osobe s dobrim namjerama, barem prividnima, koje su vas uvjerile da biste se trebali ubiti? Ljude koji su vam davali toplu podršku, ali koji su u biti, sad kad bolje promislite, željeli vašu smrt? Podmukli prijatelji, ako ih možemo tako nazvati?” Guérin se osvrnuo pomno motreći gomilu s obje strane mosta. Dva niza znatiželjnih glava, nejasnih i nestrpljivih. Iz smjera avenije Churchill tri su se osobe, od kojih jedna žena, polagano približavale držeći se ograde. Lambert je bio među njima. “Recite mi, Alex. Pročeprkajte po sjećanju i odgovorite mi: jeste li sreli ljude koji su vas potakli da danas dođete ovamo?”
Alex Monkachi glasno se useknuo u prste. Pustio je ogradu i naslonio se na nju leđima.
“Skoro svaki dan. Skoro svatko. Je li istina da grad tone?”
“Sasvim sigurno. Drago mi je da sam vas upoznao prije vaše smrti.”
“Vi ste ludi.”
“To je pitanje koje zaslužuje da ga se postavi.”
* * *

Lambert ga je iskrcao ispred kuće. Šef je pokupio svoju kutiju i iscrpljeno stajao na pločniku ispred otvorenih vrata automobila.
“Lamberte, mali moj, ispričavam se zbog onoga sinoć. Neće se ponoviti. Hvala ti na pomoći i... što si nazvao Ménarda. Uzmi slobodno popodne. Naći će oni već nekog drugog ako bude trebalo.”
Guérin je htio zatvoriti vrata. Lambert se nagnuo prema njemu.
“Šefe, ne trebate mi zahvaljivati, mislim, to je normalno... Šefe? A kad smo kod...”
“Savane je bio moj zamjenik. Radio je sa mnom sve do...”
“Kowalskog?” Lambert se požurio dodati: “Dobro ste postupili danas.” Pocrvenio je. “Ja vas neću iznevjeriti, Šefe.”
To je za obojicu bilo previše. Lambert se uspravio, Guérin zalupio vrata.
Promatrao je kako se auto udaljava i mislio na Monakchija, na medicinsku sestru koja mu se nasmiješila i kako je na kraju ipak uspio povratiti.
U predsoblju je odložio kutiju dok su ga Churchill i majčin glas pozdravljali.
“Kasno se vraaćaaaš! Kasno se vraaćaaaš!”
“Sad je trinaest sati, Churchill, rano sam se vratio.”
Perje na glavi nakostriješio je u crvenu krestu i progovorio nepoznatim glasom.
“Jednom na brzaka, srceee! Jednom na brzaka!”
Proveo je dvadeset godina na prečki iznad kreveta kroz koji je prošlo više ljudi nego kroz knjižnicu.
“Prost si. Mama nije voljela kad si prost.”
Podsjećanje na nekadašnju gazdaricu razljutilo je pticu. Krenula je salva uvreda isprekidana pucketanjem jezikom i kričanjem. Guérin se smiješio uživajući u gnjevu starog ptića.
Otvorio je stroj za rublje, izvadio žuti baloner i stavio ga na vješalicu. Mrlje krvi su nestale. Prošao je kroz dnevnu sobu i na balkonu ga s vješalicom objesio na uže za sušenje. Baloner se na vjetru stao lagano njihati, poput žute zastave na brodu u karanteni. Churchill je prestao vrištati i uvrijeđeno sklonio glavu pod krilo. Guérin je zatvorio balkonska vrata i dovukao kutiju u sredinu sobe.
Churchill se spustio s prečke i hodajući kao rak oprezno se došetao i nagnuo nad dosjee grickajući rub kutije. Guérin je kasetu gurnuo u video i sjeo u naslonjač. Papagaj se vrtio naokolo stružući kandžama po parketu, glave nagnute u stranu u znak pokajanja. Triput je obišao sobu.
“Prestani biti prost i nemoj kreštati. Umoran sam.”
Papagaj se istog trena zaputio prema naslonjaču.
Čim se našao na gazdinu ramenu, kljunom je počeo cupkati zavoje i tiho rekao mili moj nježnim majčinom glasom kojim je hrabrila mlohave mušterije. Churchill je savršeno oponašao gazdaričine intonacije, ali Guérin je sumnjao da je shvatio njihovu svrhu. A ipak. Jedina stvar koju papagaj ni od koga nije naslijedio bila je njegova srdžba.
Guérinu je u životu uvijek trebao čovjek koji se zna naljutiti.
Stisnuo je tipku play.
Čim je goli mladić počeo trčati između automobila, Churchill se nacerio.

8

Kad se John P. Nichols prvi put probudio, osjetio je samo bol i nazreo sjene. Prigušeni zvukovi, mirisi, i krov nad glavom. Zatvorio je oči i opet zaspao. Drugi put usredotočio se i nad sobom vidio ženu. Umjetnu plavušu, s frizurom kao s nizozemske reklame za maslac od kikirikija, vitlala je motornom pilom u plastičnoj šumi, u vrućim traper-hlačicama i malih golih grudi. Poluotvorenih usta i s vragolastim pogledom pržene ribe, držala je spravu punu konjskih snaga kao da se radi o dragocjenosti. Prije nego se ponovno obeznanio, promrmljao je ispriku ženi koja je nestrpljivo čekala da grube ruke drvosječe pokrenu njenu alatku. Ispričao se što nije u formi i uz dojam da bol više nije tako jaka, klisnuo je u plastičnu šumu.
Kad se električna pila napokon zagrijala, plavuša riješila vrućih hlačica, a John joj zubima natezao piercing u pupku, ispriječio mu se muškarac s kapuljačom i počeo mu lizati lice. Probudio se s crnom psećom njuškom pritisnutom o svoj nos.
Glas poput bubnja odjeknuo je prostorijom.
“Lezi!”
Otpuhujući, pas je spustio glavu na Johnova prsa.
Na suprotnom zidu visio je Husquarnin kalendar iz osamdesetih. Na stranici mjeseca travnja plavuša, izblijedjela koliko i fotografija, opet je navukla hlačice. Sve oko njega se zaljuljalo, a onda napokon smirilo. Ispod kalendara, prislonjeni uz ugašenu peć na drva, stajali su njegova torba i luk. On je ležao na poljskom krevetu, u nekoj daščari, a iz svog je ležećeg položaja vidio policu s nekoliko knjiga, tamnu šiltericu obješenu o kuku, neravan drveni pod i dvije metalne noge od stola. Između njih, rub nogavica na dvjema glomaznim kožnim cipelama.
“Ovamo dođi!”
Mješanac prosijede dlake skotrljao se s kreveta.
Glas je istisnuo zrak iz barake i John je osjetio kako su mu rebra zatitrala. Podigao se na lakat. Potiljak mu je bio ukočen, a glava teška. Prva vrlo štura misao koja mu je proletjela glavom bila je čisto. Baraka je bila bez trunka prašine. Htio se okrenuti na bok, ali trbuh mu nije dopustio.
“Shit.”
Cokule su strugnule po podu. Druga, razrađenija misao spojila se s licem muškarca koji se naginjao nad njim. Edward Bunker.
“Where the fuck am I?”
“Razumiješ francuski? Odakle si?”
John je lagano kimnuo.
“USA.”
“Možeš se podići?”
Bio je to pravi Bunker, zelenih očiju i nešto manje sijede kose, ali sličnost nije bila samo u crtama lica. Zvijer koja si je istrošila zube grizući rešetke. John je pogledao šiltericu, potom muškarca.
“Ovo je zatvor?”
Bunker je podigao obrve, od smješka se suzdržao.
“Čak i sa šljivom oku, odmah si sve polovio.”
“Ja sam psiholog.”
“Psiholog. Sranje, čuješ li ti to, Mesrine? Crni se pas podigao. Lezi!”
Bunker je na nadlanici imao križ istetoviran tintom iz kemijske olovke, okružen sitnim crticama koje su nesumnjivo predstavljale božansku svjetlost koja dopire kroz visoki prozor strogo čuvanih ćelija. Možda i nije toliko nalikovao na pisca robijaša, ali dijelili su istu prošlost, John je bio siguran.
Pas je provukao glavu između Bunkerovih nogu i pogledao Johna kao da prvi put vidi psihologa.
“Ti Ameri stvarno sve rade veće; kod nas psihići nisu tako teški. I nisu tako blesavi.”
“Nije zatvor...”
“Ne baš. Gradske zelene površine.”
“Ali bio si u zatvoru, right?”
Sivi medvjed se uspravio. I čupavo je pseto uzmaklo, premda je izgledalo opasnije nego na prvi pogled.
“Što si tražio u mom parku?”
John je posegnuo za iskrenim objašnjenjem.
“Ukrali su mi auto. Premlatili su me zbog nekog drugog. I volim drveće.”
Pas je spustio uši, onda i guzicu. Na čuvarevom licu, izražajnom poput betonskog bloka, čitali su se život u samoći i nepovjerenje. Držeći se za trbuh, John je nekako uspio sjesti na rub kreveta.
“I ja živim u kolibi. Dugo si bio u zatvoru?”
Stari se čuvar mašio rukom iza leđa i izvukao mali olovni pendrek. Dobro mu je ležao u ruci, izlizan i taman, pomalo zabrinjavajuće veličine, naizgled bezopasan kao i pas. Ukočen i s rukom na potiljku, John s njega nije skidao pogled. Pendrek je udario o ugao stola. Bong.
“Dovoljno da prepoznam nekoga tko je zastranio. Već si dugo u govnima?”
Opet je potražio iskren odgovor, jer Bunker je imao smisla za istinu. Talent koji vam udarcima pendrekom usade godine provedene iza rešetaka. Ali visoki Amerikanac nije uspijevao otvoriti usta pa ga je promatrao bez riječi.
“Da... već si navikao.”
John je polako ustao. Koliba je mjerila otprilike tri puta pet metara i njih su dvojica ispunila gotovo sav prostor. John se nije morao truditi da izgleda bezopasno, no Bunker je i dalje bio na oprezu i stajao je raširenih nogu. Bivši zatvorenik nabacio je hard boiled izraz starog alfa mužjaka. Uniforma čuvara zelenih površina pristajala mu je kao sposobnost razmišljanja komadu namještaja.
Amerikanac se nagnuo nad psa.
“Što je to Mesrine? Nešto kemijsko, neki protein?”
Bunker je otvorio svoja usta bez usnica i razvukao ih u osmijeh; bilo je nečeg neobično djetinjeg u njegovim malo razmaknutim prednjim zubima. Osmijeh ga je učinio još opasnijim. Anarhističko ludilo bez kontrole. Taj osmijeh i taj pogled napajala je unutarnja nuklearna centrala, skrivala se ondje od djetinjstva. I zato je morao završiti u zatvoru.
“A sranje, pa ništa te nisu naučili u toj školi za psihologe? Mesrine nije protein, to je neprijatelj sustava! Kako to da svako malo imaš američki naglasak?”
Bunkerovo povjerenje nije još posve sazrelo.
“Mama mi je bila Francuskinja.”
Bunker se uozbiljio i pogledao na ručni sat mutnog stakla. “Deset sati. Hoćeš popiti malo vina?”
Od pomisli na čašu crnog okrenuo mu se želudac.
“Naravno.”
Koliba je bila poboljšana vrtna kućica koju je bivši robijaš namjestio sam uz pomoć Crvenog križa. Čista i uredna ćelija. Tri knjige, ugašena peć, polica s odjećom, poljski krevet i ležaj za Mesrinea. Mali ormarić u uglu prebojan dvjesto puta, električni rešo i tri metalne zdjele. Svjetlo je ulazilo kroz dva prozora s malim oknima, a s vanjske strane jednog od njih, u plastičnoj tegli, crvene pelargonije plesale su na vjetru. Da je imala četiri kotača, bila bi prava kućica-prikolica. Da je od platna, zvala bi se tipi. Od lima, bila bi baraka u divljem naselju siromaha, samo što nije imala zemljani pod. Dok je Bunker nešto tražio po kuhinjskom dijelu, John je došao do svoje torbe i provjerio da se luku nije što dogodilo. Uz grimasu nejasno se prisjetio posljednjih događaja. Barem je stajao na nogama, a i bez nekog velikog iskustva s premlaćivanjem, činilo mu se da ništa ozbiljno nije slomljeno. Podigao je glavu i bolje promotrio fotografiju mjeseca travnja 1983. Slika plavuše bila je malo poput ikone, nešto između renesansnog Playboya i slike Pierrea i Gillesa. Zatvorska madona, istrošena a uvijek mlada, poput uspomene. Podigao je list i bacio oko na svibanj. Flakserica i bujnije grudi. Dvanaest žena za Bunkera. Johna je zabavila pomisao na djevojke koje su pozirajući gole sanjale o umjetničkim karijerama, a završile su u ćelijama i poticale umorne maštarije zatvorenika s dugim kaznama. Na kraju krajeva, bio je to milosrdan posao, skoro pa redovnički. Trebalo im je to priznati.
Bunker je na stol stavio dvije staklene čaše i već načetu litrenku bez etikete.
“Miss travnja, daj obuci nešto, imamo goste.”
Bunker se nije nasmijao šali. Duboki su razlozi zbog kojih smijeh izostaje. Istrošenost duše. Da bi se smijao, Bunker se morao skrivati u podrum. Možda se i mlatio čekićem po prstima. A možda se smiješio iznutra. Kao u slučaju Johna i njegovog vanjskog medvjeđeg lika, kod Bunkera je zatvorenik na koncu prevladalo. Ono unutra više se nije moglo vidjeti, osim ako biste se provukli kroz mali razmak među njegovim zubima. Koje je pokazivao što je manje moguće.
Prvi gutljaj vina izgrebao mu je grlo.
“Dobro je vino. Uživaj, nemam više ovakvog, samo običnog.”
Rekao je bez ironije, ozbiljnim tonom onoga tko zna što znači štedjeti na nužnome. Bunker je glasno mljacnuo uživajući u kiselom obilju slobode, onda je pogledao Johna u oči. Prvi put kako treba, jer John dotada nije primijetio ožiljak koji mu se spuštao od čela do polovice desnog obraza i prelazio preko kapka. Tanka bijela linija presijecala mu je bore.
“Sinko, u zatvoru ponekad čekaš pet godina da ti se drug povjeri. Jedan od užitaka života na slobodi je da možeš dobiti na vremenu umjesto da ga gubiš. Da se razumijemo, ti to nisi dužan, ali zanima me kako je jedan američki psiholog stigao do mene u takvom stanju. Jer možda nisi primijetio, ali srušio si se točno iza moje kućice. Čak te i Mesrine čuo.”
U njegovim svijetlozelenima očima na neobičan način izmiješali su se nasilnost, strah, iskrenost i samoća. Taj ga je pogled podsjećao na Alanov, lukaviji i tek nešto manje divlji. Stari je svojim golemim prstima motao cigaretu. Precizni pokreti. John je pripalio svoju Gitane i odložio kutiju na stol.
“Došao sam u Pariz jer mi je umro prijatelj. Dilerima je dugovao novac. Hoće da ja platim za njega. Napali su me.” Bunker je sadržaj čaše sasuo u grlo i umornim očima opet potražio Johnove.
“Sad ti.”
“What?”
“Možeš mi postaviti pitanje.”
Vino je godilo, unatoč žarenju. Razmišljao je nekoliko trenutaka masirajući nateklu sljepoočnicu.
“Zadnji put si izašao iz zatvora 1983.?”
“Tada sam zadnji put otišao u zatvor. Izašao ‘91. Odonda sam pošten. Samo sam kalendar zadržao. Kad ga pogledam, sjetim se što sam si devet godina ponavljao: sljedeći put ostani vani.”
Mesrine se stisnuo uz nogu gazde koji ga je potapšao po glavi; neprijatelj sustava prepustio se muškim milovanjima. John je otpio gutljaj što je njegov dušnik ovoga puta malo bolje podnio.
Bunker je zaškiljio pa je zelenilo potamnilo pod naboranim kapcima.
“A luk, to je da osvetiš frenda?”
Osvetiti Alana? Pomisao mu je izmamila osmijeh, pri čemu mu je vilica zacvilila od boli.
“On nije prijatelj koga bi trebalo osvetiti. Sam je to napravio. Ubio se.”
Bunker je napunio obje čaše i protrljao križ na nadlanici. Iskapio je svoju i lupio njome o stol.
“Znam tvoje sljedeće pitanje. Nisam nikoga ubio, iako je više puta to bio čisti slučaj. Oružane pljačke, zato sam bio u zatvoru. Osim dva-tri puta uvijek sam radio sam. Nije mi išlo. Dvije, pet i osam godina. Petnaest godina iza rešetaka. Opet je protrljao ruku. Na prvom odsluženju crknuo sam od samoće. Na zadnjem smo gazili jedni po drugima. Prešao je debelim prstima preko ožiljka. Ova je rupa velikodušan čin grada prema bivšem kriminalcu. Plaća je nikakva, ali ovdje imam mir.”
Bunker je sagnuo glavu i zagledao se u čašu. John je procijenio da je dvostruko stariji od njega, oko šezdeset i pet, još uvijek čvrstoga tijela. Ali kod Bunkera su najjače bile riječi: kao čavli zakucani u drvo. Stvarnost je kao jamac stajala iza svake od njih; posjedovale su čvrstoću predmeta.
“Sinko, tvoj frend koji se ubio, tko je bio?”
Pitanje je bilo jasno: Tko su ti prijatelji, tako da znam tko si ti. Bunker je bio prava osoba za priču o Alanu: frend zbog kojeg nas premlate njemu dođe kao referenca. John se ispravio i otpio. I on je imao potrebu učvrstiti stvarnost riječima, zakucati čavle u Alanov lijes.
“Zovem se John.” Pružio je ruku Bunkeru koji ju je stegnuo svojom krupnom šapom. Nije rekao svoje ime, ali prihvatio je svečano predstavljanje. “Duga je to priča.”
“Imamo vina.”
John si je oplahnuo usta natočenim deterdžentom.
“Alana sam sreo prije skoro trinaest godina, ‘95. Imao sam dvadeset godina, on dvadeset tri. Živio sam u Los Angelesu, u Veniceu, mama mi je ostala živjeti u San Franciscu. Krenuo sam na fakultet, ali nisam htio živjeti u kampusu. Pronašao sam garsonijeru blizu plaže. Navečer sam odlazio na šetnicu uz more, popiti pivo, jesti i promatrati. Venice pruža sliku Amerike koja nije uvijek ugodna, ali je zanimljiva. Uvijek se nešto događa. Glazba, nastupi, djevojke u bikinijima na rolama, obitelji, ludi propovjednici koji guraju kolica iz dućana, veterani, starci, trgovine, umjetnici i ljudi koji ti proriču budućnost. Jedne sam večeri sjedio na terasi, s pogledom na ocean i jeo sendvič. S druge strane šetnice, uz rub pijeska, neki tip je prostro deku i skinuo majicu. Prvo je gutao vatru, onda se probadao iglama. Kad se okupilo previše ljudi, ustao sam. Fakir je imao tužan pogled, ali smiješio se kad nitko nije vidio. Ne znam je li to bilo zato što sam visok ili jer sam bio fasciniran, ali fakir me za ruku izvukao iz publike. Dao mi je praznu bocu Jim Beama i tražio da mu je razbijem o glavu. To je bio geg, radio je predstavu od toga što je na... kako ono kažete? Odvikavanju? Jer da pokušava prestati piti i da je ovo terapija. Svi su se smijali. Ja se cijelu minutu nisam ni pomaknuo. Nisam to mogao napraviti. Publika se počela još jače smijati. Alan je vidio da sam se ražalostio, pa je počeo psovati okupljene i nastavio dok se svi nisu razišli.”
John je umuknuo. Ponesen sjećanjima, zaboravio je Bunkera i kolibu. No, čuvar Luksemburškog parka i dalje ga je strpljivo slušao, kao da je očekivao da će priča jednog psihologa potrajati satima. Bunker je ozbiljno izjavio:
“Morat ćemo prijeći na obično.”
Pojavila se nova boca, čaše su se natočile.
“Nakon toga odveo me u neki bar, rekao mi da sam ga baš nasmijao, tamo s tom bocom u ruci. Ali zapravo se činio potišten. I tada sam shvatio prvu važnu stvar o Alanu. Govorio je istinu samo kad se smijao. Njegova točka s bocom bila je smiješna. Stvarno je bio alkoholičar. Kada ga nisam uspio udariti bocom, iz razloga koje sam poslije dokučio, malo mu je falilo da se ne ubije, tamo pred svima.”
“Sada je skoro svake večeri dolazio u Venice i nastupao. Ponekad bismo otišli na piće. Ja sam plaćao. Slušajući njegove nebuloze i smijeh, shvatio sam, uz pomoć metode izvrnute istine, da je ovisnik o heroinu. Dulje mu je trebalo da počne sa šalama o pederima. I to sam shvatio. Dvije smo se godine tako sretali, s vremena na vrijeme. Ponekad bi nestajao, pa se vraćao s novom tetovažom, novim nastupom, s još više nasilja. Diplomirao sam i htio sam specijalizirati biheviorizam. Krenuo sam na postdiplomski. Započeo sam rad na doktoratu. Proučavao sam ratne traume, jer smo zemlja koja ih ima napretek, ali ne želimo o tome ništa čuti. Odrastali smo na ratnim traumama, zemlju smo uredili prema njima, ali one ne postoje. Alan nije dolazio nekoliko mjeseci. Jednoga dana pokucao mi je na vrata. Bio je u krizi, htio se skinuti. Nije izlazio iz kuće i bio je čist nekoliko tjedana. Dok sam prolazio bilješke, jedne večeri, rekao mi je kroz smijeh da bih mogao pisati o njemu. Rekao je da je bio u Iraku kao sudionik Zaljevskog rata. Nema puno fakira homoseksualaca koji su ratovali, ali ako tražiš jednog takvog naći ćeš ga u Venice Beachu. Možda sam sve to naslutio, možda je već naš susret bio stvar izbora. Ne znam. No njegova je priča postala dio mog života. Ne još i mog posla. Alanovu je priču lako razumjeti kad se krene otpočetka. Rastao je kao homoseksualac na farmi u Kanzasu s roditeljima metodistima. Svaki dan u crkvi, a nedjeljom cijeli dan! Sve ostalo je logičan nastavak i posljedica njegovog karaktera. Alan je bio sastavljen od devedeset posto gnjeva. Nestao je dan nakon što mi je rekao da je bio u Iraku. S mojim televizorom, linijom i pločama. Vratio se, naravno, nakon nekog vremena. Moj dom je počeo smatrati nekakvim utočištem. Nikad mi se nije upucavao, nikad svoje partnere nije doveo k meni. Prešutno pravilo o kojem je sam odlučio. I tako se to nastavilo još dvije godine. Dolazio je, drogirao se, bilo bi mu bolje, odlazio, vraćao se u gorem stanju. Kad god je bio ondje, bilo je problema: krađe, dileri, tučnjave u barovima, gnjevni ispadi. Ja sam išao svojim putem, a on bi došao i sve rasturio. Svaki put sve gore. Bio je truo ispod kože. Proučavao sam gomilu slučajeva poput njegovoga, ali on je bio moj prijatelj, a ja mu nisam bio psihijatar. Doktorat sam počeo pisati ‘99, tema je i dalje bila ista. Sada znam da sam želio nastaviti zbog njega. Onda me otvoreno upitao želim li znati što je tamo, u Iraku, radio. Doktorat sam završio 2006., a tema na kraju nije bila ona koju sam zamislio. Nakon riječi ‘homoseksualac’, drugi termin koji objašnjava životnu priču Alana Mustgravea je ‘tortura’. Radio sam puno, i dugo, tema rada bio je on, a bila je to i neka vrsta terapije. Oboje smo bili početnici, a on je i dalje nestajao bez objašnjenja, i nije ga bilo tjednima, mjesecima. Ostali smo prijatelji, ali nije bilo lako. Nakon što sam završio istraživanja, prije dvije godine, on je stigao gotovo do kraja. Najgore je prevalio. Kad sam htio obraniti doktorat, postalo je komplicirano za obojicu. Amerika ga nije htjela pustiti na miru, ubijala ga je koliko i droga. Rekao sam Alanu: ‘Idi, otiđi iz zemlje.’ Pomislio sam da je Pariz dobra ideja. Poslušao me i otišao. Godinu poslije, ja više nisam mogao ondje ostati i došao sam u Francusku. Moja je mama kupila zemlju u Lotu, početkom sedamdesetih, prije odlaska u San Francisco. Zadržala ju je. Tamo živim. Alan Mustgrave je umro prije četiri dana, za posljednjeg nastupa, u ulici Hirondelle. Pred publikom.”
Boca običnog bila je prazna. John je bio napola pijan kad je završio s pričom. Starom gangsteru otežali su kapci i izgledao je pomalo zabrinuto.
“Što ćeš s napraviti s njegovim dugovima?”
John je polagano tonuo prema površini stola.
“Don't know... Mislio sam da je možda bolje da se vratim doma...” John je zaokružio pogledom, koliba ga je podsjećala na tipi. Živim na jednom mjestu, Bunkeru, koje je kao...
“Tko je taj Bunker?”
“Edward Bunker, tip koji se stalno vraćao u zatvor. A onda je jednog dana objavio knjigu koju je tamo napisao, roman. Poslije više nije išao u zatvor. Mrtav je sada, ali umro je na slobodi.”
Na opis svog dvojnika Bunker je samo usporeno trepnuo.
“So, i kako sam rekao, kod mene doma nije ništa veće, zidovi su platneni. Više ne volim grad. Zidovi me plaše.”
Bunker je protresao bocu u potrazi za posljednjom kapi.
“Sinko, samo ih i dalje izbjegavaj.”
Mesrine im je spavao pod nogama. John se uvjeravao da treba otići iz grada. No, u bistrim trenucima koje alkohol pruža prije nego vas gurne u tupost, primijetio je nešto nedorečeno. Upozorenje koje je primio bilo je sve samo ne odgovor, a on je imao još pitanja.
“Bunk’, gdje se mogu istuširati?”
“Iza kolibe je još jedna, samo manja. Sinko, nadam se da će ti hladna voda isplahnuti oči, jer u njima vidim da bi mogao napraviti neko sranje.”
John je ustao i zateturao tako da su mu se napeli bolni mišići.
“Samo želim razumjeti That’s all.”
Bunker je polako žmirnuo.
“Psiholog budala.”
Godili su mu hladna voda i brijanje, ali oči mu nisu isplahnuli. Bunker je stavio kapu i držao Mesrinea na povocu.
“Ne mogu te spriječiti da napraviš što si naumio, Sinko, ali mislim da od toga neće ispasti ništa dobro. A bogamu! Ne znam je li ti to posao, ali već dugo nisam ovol’ko govorio. Priča o susretu s tvojim frendom, to meni sliči na jednu drugu, ovu od noćas. Ne vjerujem u slučajnost, samo da nađemo ono što tražimo. Ako si naletio na starog robijaša ko što sam ja, to je zato da čuješ poruku: dosta si dao fakiru, sada svoju kožu trebaš spašavati. Ovo s kožom je crni humor, ali je i istina koja te može skupo koštati. Ali već ćeš ti sam odlučiti.”
“Pripazit ću. I ja imam dugove, ne samo Alan. John mu je još jednom pružio ruku. Kako ti je ime?”
“I ime tvog Bunkera će poslužiti. U Parizu kod mene imaš dom. Tvoje su krpe na sigurnom.”
Pružio mu je ključ objasnivši na koja da vrata uđe u park poslije dvadeset sati.
Mesrine je zalajao kad je vidio da odlazi, a Bunker se ukopao ispred svoje tegle pelargonija, siguran da je svoje prste utaknuo u krvavi žrvanj. Podigavši pogled prema nebu, dodao je kao da izgovara najgoru dijagnozu:
“Mesrine, past će nam nešto.”
Zelena žičana ograda od pola metra opasavala je njegov mali teritorij usred parka. Posjed usred stabala, na rubu travnjaka, s bijelim natpisom: Zabranjen pristup.

9

Bulevar Voltaire, postaja metroa Saint-Ambroise. Istovar krpica proizvedenih u Kini, automobili parkirani uz cestu u dva niza, s upaljena sva četiri i Azijati koji puše na ulici. Guérin je čekao na pločniku s kutijom pod rukom.
Sjeo je u automobil bez pozdrava. Lamberta je zabrinuo povratak žutog balonera. Šilterica je još bila tu, ali nije mu ulijevala povjerenje. Šef je opet ostavljao dojam konspirativca, a Lambert mu je po nemirnim rukama vidio da bi se htio grepsti po glavi.
“Kamo ćemo?”
“Na obilaznicu. Izlaz Porte Maillot.”
“Zbog kamikaze?”
Pokrivalo na Guérinovoj glavi je kimnulo. Kutija s dosjeima opet je pronašla mjesto na stražnjem sjedalu i širila miris natrulih slutnji.
“Ne brini, znam što radim.”
Zbunjeni je zamjenik pokrenuo auto opsjednut mišlju koju je prežvakavao čitave noći: Savane. Nije mogao shvatiti kako se njega može zvati “Mali”! To nema nikakvog smisla, za to se šamarom priziva pameti. Još je uvijek pokušavao uobličiti svoje pitanje kad je kod Trga République Guérin krenuo s odgovorima. Lambert je uvijek s udivljenjem otkrivao koliko je samo proziran.
“Barnier je mislio da bi Savane mogao biti dobar izbor. Ali on je previše nepredvidljiv i nasilan. Službi trebaju buldozi, ali mora ih se kontrolirati. Tri godine je bio na istom položaju, kao narednik. Nikako da dosegne čin poručnika. Natječaji nisu bili za njega, njegovo bi napredovanje uznemirilo previše ljudi. Barnier mi ga je povjerio i rekao da od njega nešto napravim. Za Savanea mu je trebao dreser, pa sam ja pokušao napraviti psa tragača. Promoviranje nakon godinu dana. Dobar je on momak, ali jako povodljiv. I za dobrim i za lošim. Savane je bio prijatelj Kowalskom i ostaloj dvojici, Romanu i Berlionu. Ubojita četvorka, snagatori. Zamjerao mi je nakon smrti Kowalskog. Ali zna što mi duguje i ja vjerujem u njega unatoč svemu. I zato je agresivan: nije stao na moju stranu, nego se vratio u čopor. I sada ga čopor živog proždire. Guérin je napravio pauzu i okrenuo lice zaklonjeno šiltom prema svom zamjeniku. Lamberte, mali moj, ubuduće ćeš morati pripaziti. Ne smije ti se dogoditi isto.”
Lambert je stajao na semaforu, zapuhnut rafalom informacija. Nije reagirao kad se upalilo zeleno svjetlo. Iz te bezoblične kaše izvirila je izvanredna pomisao, kao čuperak peršina na hrpici pirea: Šef je smatrao da je on za nešto sposoban! Policijski vježbenik – njegovim ušima to je napokon zazvučalo kao prijelazno stanje.
“Lamberte? Zeleno je...”
Dao je gas, spreman za akciju.
“Šefe, zašto se hoćete tamo vratiti?”
“Zbog psa u travi, Lamberte.”
* * *

Lambert je parkirao na zaustavnoj traci i izašao. Isprsio se, odjeven u boje AC Milana i autoritativno podigao ruku prema nailazećim automobilima. Stao je na sredinu kolnika i zaustavio promet kako bi Šef mogao u miru prijeći.
Prekoračili su zaštitnu ogradu i nastavili ravnim prašnjavim pojasom uz cestu. Trg s Kongresnom palačom nalazio se poviše njih. S jedne strane petlja na Porte Maillot i unutarnji kolnički trak obilaznice, a s druge vanjski. U zraku jedan Boing 747 u polijetanju.
Bezglava lutka dijelila je dućanska kolica s tosterom, kotačem od bicikla ispuhane gume i stolnom lampom iz koje su virile gole žice. Dva vrtna stolca s cvjetićima, izlizan orijentalni tepih s rasutim društvenim igrama, igračke, jedna singerica u dijelovima, radio i knjige. Krimići s komesarom San Antonijom, špijunski romani Gérarda de Villiersa, zaboravljeni dobitnici Goncourta i ljubići. Uz tepih, televizor s kartonom na mjestu ekrana. Na kartonu napisano markerom: Buvljak kod Paca.
Guérin je pogledao prema mostu, uočio kameru i mrtvi kut. Kamera nije hvatala cijeli pojas uz cestu, tek komad travnjaka desno od željezne ograde. Nakon što je uz Churchillovo kričanje dvadeset puta odvrtio snimku, u posljednjem kadru s teretnjakom koji klizi, Guérin ga je opazio, u travi. Dvije šape i glava psa stopili su se s ostatkom crnobijele nejasne snimke. Psa koji leži u travi uz rub obilaznice. Intuicija je govorila: životinja ima vlasnika. Možda je bio svjedok koji je stajao baš uz mjesto udara.
Sjedeći na prljavom madracu, naslonjen na stup nadvožnjaka s bocom vina u ruci, promatrao ih je Paco. Do nogu mu je spavao pas.
Kad su prošli put stigli na mjesto “nesreće”, na ovom trokutu zemlje punom smeća nije bilo nikoga. Paco i njegova životinja pokupili su se prije dolaska policije. Vratili su se kad je sve bilo gotovo. Klošar nije izgledao iznenađen što ih vidi, po izrazu se dalo naslutiti da zna razlikovati moguće mušterije od pandura.
Pas nije reagirao sve dok se Lambert sa službenom iskaznicom u ruci nije sasvim približio. Probudio se i uperio je u policijskog vježbenika svoje jedino žuto oko: drugoga nije imao, samo crnu rupu usred dlake. Životinja je bila ćorava, vjerojatno gluha i zaboravna njuha. Paco je ispod sve svoje prljavštine bio bolesno blijed. Guérin je već osjećao kako ga svrbi grlo, a pluća samo što mu nisu kolabirala. Mjesto je ubijalo dok trepneš.
Buka ispod nadvožnjaka prelazila je njihove glasovne mogućnosti. Paco je ustao, bocu pospremio u džep kaputa i dao im znak da ga slijede. Zaustavili su se u vrhu travnatog trokuta stisnuti između automobila koji su u suprotnim smjerovima hitali oko Pariza. Pseto je zaleglo među korov uz željeznu ogradu, na istom mjestu kao na snimci. Svojim je okom promatrao automobile u prolazu, prisjećajući se možda kako je jurio za njima kad je bio mlađi. Guérin se nadao da poluslijepi i gluhi pas nije jedini očevidac događaja.
Pacov lukav izgled prilično je deprimirao. Inteligencija ga nije spriječila da završi na ovome mjestu. Nezdravo žutilo naziralo se u preplanulom mršavom licu crnom od prljavštine. U šarenilu njegove nečiste i prevelike odjeće, kao i onome na buvljaku, spojili su se i propast i nada. Zakašljao je kad je progovorio, pa ispljunuo šaku sluzi da pročisti grlo. Godine mu se nisu mogle odrediti, između trideset i pedeset.
“Dobro ja sam mislio da cajci će se vratit.”
Glas mu se savršeno prilagodio buci, visok i jasan. Guérin se morao naprezati da ga se čuje.
“Zašto ste otišli nakon nesreće?”
Čista retorika. Paco – ako se stvarno tako zvao – sigurno je imao problema s državljanstvom i papirima, premda je dobro izabrao svoj komadić ničije zemlje. Ali eto slučaja. Sin iz fine obitelji došao se ubiti upravo ondje, a pseto mu je upalo u kadar snimke.
“Neću probleme! Ako mi daš posao, ja radim. Sad sam tu, prodajem stare stvari i neću probleme!”
Vulkanski nalet kašlja i crni hračak govorili su da ih već ima, i to ozbiljnih. Oči su mu se zacrvenile i iskolačile.
“Odakle ste?”
“Iz Španjolske.”
Guérin se zapiljio u ilegalčeve grozničave oči nalik na dvije pikule.
“A prije toga?”
“Iz Tunisa...”
Paco je lagano zadrhtao i taj je strah u sekundi rekao sve o neugodnim prelascima granica. Na kraju krajeva, možda mu je ovdje bilo bolje; ali kako su se takve stvari uopće mogle uspoređivati.
“Nismo vas došli gnjaviti! Želimo znati što ste vidjeli!”
Tuberkulozni preprodavač promatrao ih je nekoliko trenutaka. Mali policajac sa svojom džentlmenskom šiltericom činio se bezopasan; visok tip u trenirci s divljim plavim kovrčama zvjerao je naokolo.
“Ako vama kažem što sam vidjo, ćete mi pomoći? Hoću ljudska prava i politički izbjeglica hoću!”
“Politički?”
“OFPRA13 kaže da nisam u opasnosti kod mene! Bio dvje godine u zatvoru, inspektore! Jer nisam htio prodati zemlja za policajac iz moj selo! Ne vjeruju! Moja obitelj ostala tamo, inspektore! Već četri godine ja sam u Francuskoj! Ne želim više probleme!”
“Prvo nam sve ispričajte pa ćemo vidjeti što možemo napraviti!”
“Istina?”
“Časna riječ!”
Paco se počešao po turu pa namrštio. Kao da su mu na pamet pali svi oni jadnici koji su poput njega htjeli učiniti dobro pa nastradali zbog svoje naivnosti.
“Skoro ništa nisam vidjo. Gospodin je trčao, crni auto prošao pokraj, kamion zgazio njega. To je sve, a ja sam otišao.”
Čini se da mali sa šiltericom nije bio zadovoljan. Visoki kovrčavi s osmijehom blaženika potegnuo je smičak na jakni. Ugledavši Berettu Paco je poskočio.
“Istina je, gospodine! To je sve što sam vidjo! Tri u autu, mrtav čovjek i kamion!”
Guérin je teatralno podigao ruku prema Lambertu kao da zaustavlja kolegu kojemu je prekipjelo.
“Što ste rekli o autu? Što ste u njemu vidjeli?”
Paco je ispljunuo još jedan komadić pluća. Obilaznica je tutnjala. Trudio se obuzdati strah.
“Neću probleme!”
“Neće biti problema, recite mi što ste vidjeli!”
“A sranje! Ja sam znao! Ću imati frku.”
“Ako vam trebaju dokumenti, vidjet ću što mogu napraviti! A kod doktora ćemo vas svakako poslati! Može tako?”
Paco je još jednom protresao hlače i koloniju buha koja je unutra živjela.
“Doktora?”
“Časna riječ!”
“Gospodin je trčao sve gol, smijao i ruke ovako. Paco je raširio ruke i zakašljao. U crni auto, Alaha mi, tri ljudi nisu iznenađeni, kao da se nisu bojali i ništa! Auto je prošao i bum! Kamion!”
Guérin je ruku držao na kapi, a baloner se stresao. Zvuk obilaznice stopio se s galamom njegove svijesti.
“Tko je bio u autu?”
Paco je sklopio ruke i oči podigao prema nebu.
“Alah, zašto ja sam tako glup? Muški i žena bili u autu. Žena plava. To je sve što sam vidjo, sa očima eto! Rukom je pokazivao prema obilaznici. Ništa više! Nula!”
“Kako su izgledali? Odjeća, godine?”
“Gospodine komesar, bilo brzo! Žena iza, muški ispred. Dobra odjeća, bogati ljudi! Kao ti, ne stari, ne mladi. Vozač je imao brada. Žena je gledala poslije, kad kamion je zgazio. Poslije ja sam otišao! Alah moj svjedok, tu ne vraćam se nikad više!”
Lambert je ponovno zaustavio promet da poštedi Guérina sramote da bude pregažen, a da ni ne primijeti. U autu se Šef našao nadomak krize: skinuo je kapu, trljao kraste po glavi, zašarao notes znakovima koji su nasreću nalikovali na slova. Onda je utihnuo, s gomilom nagomilanih misli i posve iznemogao. Lambert nije znao što bi. Šefova Velika Teorija zanimala ga je koliko i partija šaha na televiziji. Znao je otprilike za čime Šef traga – za jednim ili više likova kojima je najveći gušt juriti naokolo za samoubojstvima, po tome su im i njih dvojica bili malo nalik, ali nije o svemu tome vodio previše računa; radilo se samo o čudaštvu njegovog mentora. Onaj je Paco rekao da je vidio ljude. Šef bi trebao biti sretan što nije samo on trknut. E pa to veselje što nije lud rasplinulo mu se u deset minuta... U depresiji je preko glave.
Lambert je zviždukao u vožnji, radi ugođaja. Proljeće je iskoristilo priliku i zbrisalo. Nebo je bilo teško kao zahod pun govana, a crni oblaci samo što im nisu pali na glavu.
* * *

Na vratima ureda našli su zalijepljena dva izrezana članka.
Kad god bi kolege potegnule sve do njih, to nije slutilo na dobro.
U večernje članku bila fotografija malog čovjeka sa šiltericom kako hoda mostom prema drugom muškarcu koji se drži za stup. Spašavanje na mostu Aleksandra III! Slijedio je tekst od nekoliko redaka o podvigu hrabrog poručnika Guérina iz policijske prefekture. Preko fotografije, gnjevna je kemijska napisala: A neke uspiješ i spasiti, Guérin? Potpisano s K. Lambert je članak pročitao do kraja – njegovo se ime nije nigdje pojavilo, a Guérin ga nije ni pogledao. Drugi je kratki članak bio iz crne kronike: Sinoć, u nedjelju 13. travnja, u kabareu Caveau de la Bolée u 6. arondismanu, tridesetšestogodišnji muškarac preminuo je pred publikom tijekom fakirske točke s probadanjem tijela. Smrt Alana Mustgravea, američkog državljanina, nastupila je uslijed krvarenja iz ozljeda zadobivenih prilikom nastupa. Umjetnik koji se služio kemijskom i ovdje je preko teksta našarao: Za ovog tipa je prekasno!
Guérin je nagnuo glavu u stranu pa polako odlijepio članak. Držeći smrdljivu kutiju na ramenu Lambert je otrgnuo drugi i okrenuo se prema pustom hodniku.
“Šupčine! Ne treba ovo samo tako pustiti, Šefe! Odvratno je to što rade!”
Guérin je izrezak smireno odložio na stol.
“Lamberte, mali moj, imamo posla. Ti ćeš se pozabaviti videosnimkama. Nisu stigle sve zajedno. Plavuša, srednjih godina. Dva muškarca od kojih jedan s bradom. Isto srednjih godina. Dobro odjeveni. Samoubojstvo s ulješurom je pomaknuto na petnaest sati i dvadeset minuta. Od tog trenutka počinješ gledati, odmah nakon tog vremena, ljude koji izlaze, i vrati se unatrag da vidiš one koji ulaze. Bit će sigurno jedan par i jedan muškarac sam. Ako ništa ne pronađeš sve do sat vremena prije samoubojstva, odgledaj sve od otvaranja Galerije.”
“Šefe, vi stvarno vjerujete klošarovoj priči? Mislim, nije bio baš, ono, jasan.”
Sranje, rečenica je u njegovoj glavi zvučala drugačije nego dok ju je izgovarao. Vi stvarno vjerujete svojoj priči? Mislim, niste baš, ono, jasni. Ali Guérin ga više nije slušao. Uzeo je kutiju i nestao u arhivu. Lambert je članak bacio u koš i obećao si da će pronaći primjerke bez dopisanih bezobraština; jedan za na zid pokraj kalendara, a drugi za policu u svojoj garsonijeri, pokraj majice koju je potpisao Zidane i pokala sa streljačkog natjecanja.
* * *

Četrdeset osam dosjea ležalo je otvoreno i pregledano na velikom stolu. Richard Guérin je zabilježio: Muškarac, 45 godina, G. Del Pappas. Bacio se kroz prozor pred povorku državnih službenika u demonstracijama, ulica Marseille, lipanj 20o6., dosje br. 21. Pazikuća je izjavio: “Jedan par koji ne živi u zgradi izašao je časak prije.” plavokosa žena, oko četrdeset godina, nema točnog opisa muškarca. / Muškarac, 58 godina, M. Attia. Pištolj, metak u srce, tržnica na bulevaru Algérie, kolovoz 2006., dosje br. 26. Ulični prodavač je izjavio: “Ljudi su čak i fotografirali, par turista!” Žena sa šeširom, muškarac, oboje oko četrdeset pet godina, lijepo odjeveni. / Žena, 27 godina, L. Biberfeld. Predoziranje heroinom, siječanj 2007., ulica Solferino, dosje br. 32. Liječnik koji je bio u gomili izjavio je: “Pokušao sam je reanimirati, dala si je golemu dozu nasred ulice, bila je na koljenima, s injekcijom zabodenom u ruku. Ispred nje je bio parkiran automobil, otišao je kad sam zatražio pomoć. Luksuzno vozilo, crno ili tamnoplavo.” / Žena, 47 godina, S. Granotier. Prerezane vene, balkon kazališta Odéon, rujan 2007., dosje br. 39. Gledatelj u parketu: “Krv je počela kapati po meni i čovjeku koji je sjedio do mene, otišao je sav prekriven krvlju, muškarac, srednje dobi, neobrijan.” / Muškarac, 32 godine, J-B. F. Pouy du Terrebasse. Kamion, na izlazu iz obilaznice porte Maillot, 12. travnja 2008., dosje br. 48. Klošar Paco je izjavio: “Dva muškarca (jedan s bradom) i plavokosa žena”, crna limuzina (vidi snimku, marka Renault, model Vel Satis djelomične registracije... 75).
To je bilo sve što je u tri sata uspio naći, pročeprkao je četiri arhivske godine i četrdeset osam dosjea kako bi provjerio svoju tezu imajući u vidu ono što je rekao Paco. Da je umjesto za tri tragao za četiri osobe, još k tome crvenokose i starije dobi, i takvih bi se tragova možda pronašlo na ovom bunjištu... Prije 2006. nije ni sastavljao dosjee ni pratio slučajeve; saslušavanja su bila površno odrađena i beskorisna. Mogao je ponovno ispitati svjedoke, možda pregledati dosjee ostalih samoubojstava u gradu, onih na kojima nije radio. No njegova reputacija sve bi zakomplicirala, a da se ni ne spomenu stotine sati koje bi mu za to trebale.
Dodao je u nastavku bilješki: “Dosje br. 49, ulješura, Galerija evolucije, snimka i otisci, čekaju se rezultati. Dosje 50? Fakir iz 6. arondismana?”
Šest tragova. Nit je tako tanka da si od naprezanja da je uočimo možemo pokvariti oči. Ali Guérin je bio spreman donirati svoje organe da je održi na životu. Jer jedina moguća i neizbježna veza bila je unutra, negdje u tim papirima. I to je uvjerenje bilo jače i od razuma.
Pacovo svjedočenje, tu točku nakon koje više nije bilo povratka prešao je smireno, na lucidan i sulud način... kao čovjek koji priprema svoje samoubojstvo.
Dok je prolazio arhivom, redovi polica oglasili su se ciničnom škriputavom melodijicom koje se ni njegov papagaj ne bi posramio.
U uredu je Lambert hrkao, zavaljen na stolcu i zabačene glave. Kadrovi su u tišini promicali ekranom, u ritmu sivih posjetitelja koji su prolazili kroz staklena vrata. Najvjerojatnije je podigao pogled prema stropu da promotri mrlju, a onda se više nije mogao otrgnuti. Ljubičasta je bila u punoj snazi. Sredina je potamnjela, što je značilo da je s druge strane ovih zidova bez prozora kiša padala već najmanje sat vremena. Guérin je primijetio da je mrlja u posljednje vrijeme malo svjetlija. Ništa se po pitanju zločina nije u posljednje vrijeme promijenilo, možda su se samo kolege umorile od prevaljivanja sveg tog puta kroz postaju samo da bi im nad glavama vješali odjeću.
“Lamberte?”
Zamjenik je, ne otvarajući oči, rukom posegnuo prema koricama pištolja.
“Ha? Što?”
Netko je pokucao na vrata. Lambert je poskočio, izvukao oružje i naciljao prema vratima.
“Lamberte! Spremi to!”
Ménard je otvorio vrata. Stigao je vidjeti kako pištolj nestaje u koricama i ostao kao ukopan, s rukom na kvaki.
“Smetam?”
“Uđite, Ménarde, sve je u redu.”
Guérin je Lamberta strijeljao pogledom. Ovaj je protrljao lice.
“Oprostite, Šefe, sanjao sam nešto...”
“Imate rezultate, Ménarde?”
Tehničar je oprezno zakoračio.
“Identificirali smo trideset sedam otisaka. Ne znam što ćete sa svim tim, ali to nije moj problem.”
Nos mu se crvenio, oko vrata je omotao debeli vuneni šal. Hrpu papira odložio je na stol.
“Uzeo sam i s poda na desetke uzoraka, pogotovo vlasi, ali treba mi više dana da sve razvrstam i analiziram. Radite na velikoj istrazi, poručniče? Jer ako vam se žuri, trebalo bi uključiti više ljudi, ja trenutačno ne stignem više napraviti. Opet sam se razbolio, uz ovo promjenjivo vrijeme. Je li pokrenuta istraga? Nisam ništa čuo, nitko u Ubojstvima ništa ne zna. Lambert mi je rekao da je ozbiljno...”
Ménard je prikupljao smeće, kako u svom poslu tako i po hodnicima u postaji. Raspitivao se naokolo, pa se glasina sigurno već proširila po svim odjelima: Guérin radi na nečemu. Izrezani članci na vratima bili su samo početak.
“Samoubojica iz Galerije imao je ogromno životno osiguranje. Obitelj i osiguravajuća kuća spore se oko klauzule o duševnoj poremećenosti. Nije hitno, otisci će biti dovoljni. Ne vjerujem da će još nešto trebati, ali ako hoće, zvat ću vas.”
Ménard je mlako prihvatio objašnjenje, ali nije povjerovao.
“Vi odlučujete.”
Lambert je ustao.
“Ménarde, hoćeš kavu?”
“Može čaj.”
Guérin je Lamberta zaustavio u mjestu.
“Ostani tu, Lamberte.”
Prošlo je vrijeme nježnosti, stanje stvari i sve ono što ih tek čeka zahtijevalo je odgovornost i rad. Lambert se pokušao držati ravnodušno, što je ispalo prilično neuvjerljivo.
“Možemo poslije?”
Ménard je obojicu pogledao i šmrknuo.
“Može, kad stigneš.”
Guérin se potrudio i osmjehnuo.
“Hvala vam na efikasnosti.”
Ménard je izašao natraške.
Kakva diskrecija...
Lamberta je napokon stigla ona odavna očekivana špotancija, i to s kamatama.

10

John je iz Luksemburškog parka izašao na aveniju Observatoir, prošao pokraj bolnice Val-de-Grâce, pa prešao bulevar Port-Royal. Hodao je uz zatvor la Santé ni ne znajući što je iza zida, ali je zamišljao najgore; toliku gomilu prljavog kamena već dugo nije vidio. Dok je prolazio ispred glavnog ulaza, Bunkerovo upozorenje zadobilo je novi smisao: postoje zidovi za kojima ostajemo zauvijek.
Osjećao je kako mu se izudarani trbuh u hodu sve više opušta. Unatoč tuširanju koje ga je malo osvježilo, zbog masnice na oku prolaznici su ga gledali s nepovjerenjem. U džepu košulje imao je presavijeno Alanovo posljednje pismo koje je još jednom pročitao na klupi u parku prije polaska.
“Hej Doktore,
Što je novo kod tebe na selu? Morat ću svratiti jednom, ako bude vremena. A možda i ti dođeš ovamo. Nemaš ništa važno za obaviti u glavnom gradu? Naći curu, pozdraviti starog druga? Ja dosta radim, Parižani vole patnju. Romantičari. Ali publika je čudna, ne opuste se poput nas. Te stare Europljane trebalo bi malo razdrmati.
Počeo sam razmišljati o budućnosti, o tome da se negdje smirim, tome si sigurno ti kriv. Još uvijek sam kod Paty, ali treba mi nešto definitivnije. Moj dom, kužiš? Novaca imam, ništa mi ne treba, Johne, ne moraš vaditi lovu! Čist sam, glava mi je bistra, a i to je isto tvoja krivnja. Ali moram ti reći da sam ja za tebe zabrinut. Živiš prezdravo, treba ti promjena. Ti si zapravo isti kao na onoj fotki iz Venicea, student koji se još drži majčinih skuta. Ja činim što mogu, ali ti nisi lak slučaj!
Riječi su tvoj posao, ne moj, i zato ću prestati. Možeš za zabavu čitati između redaka, ako ti bude dosadno, doktore. Tako će moje pismo ispasti dulje.
Sjećaš se kad sam ti u Veniceu pričao o pustinji? Mislim da to izlazi iz mene. Zauvijek. Vjerujem da ću to moći ispričati i nekome drugome. Je li to dobar znak, doktore? Nevjerojatno je za koliko si stvari ti kriv.
Pazi na svoje dupe, Big J., upljesnivit će ti se bez mene.
Big A.”

Ništa. Ni najave smrti, ni Hirsha, ni oproštaja. Uobičajene laži: čist sam, razmišljam o budućnosti, moći ću o tome pričati... Ništa, osim riječi koje su dobile novi smisao nakon odlaska u mrtvačnicu: moj dom, definitivnije, bistra glava, promjena. Pozdraviti starog druga. Pismo kakva je već dobivao, mješavina optimističnih laži i iskrenih želja, osmijeh na hrpi govana, prerušeno prijateljstvo i osjećaji. I uvijek ta krivnja koju je Alanu bilo zabavno spominjati. Ovoga puta je i pogodio u bolnu točku. Ništa se drugo između redaka nije dalo iščitati.
Aluzija na njegovu guzicu nije bila ništa posebno, samo je govorila o Alanovim afinitetima.
Pismo nije na njega djelovalo onako kako je mislio da hoće. Ali zapazio je Patyinu adresu na poleđini kuverte. To je po svoj prilici bilo jedino iznenađenje: Alan obično nije davao svoju adresu. Još uvijek sam kod Paty, ti si trebaš naći curu. Pričao mu je o njoj zimus... Glumio je provodadžiju, ništa novo. Makar to više nije bilo isto kao prije. Pomislio je na fotografiju. Alan, tetoviran i gol do pasa, smiješi se rukom obgrlivši Johnovo rame, on ima dvadeset dvije godine, visok i plavokos, puni obrazi i ozbiljnost odaju posljednje tragove adolescencije. Iza njih su plaža i ocean.
Nastavio je bulevarom Blanqui u smjeru trga Italie. Tutnjava s neba nagovijestila je promjenu vremena. Minutu poslije stalo je lijevati. Poplavilo je pločnike, žljebovi su se pretvorili u gejzire, a kanali prepunili. Do broja 78 stigao je trkom, sav mokar. Voda se slijevala niz imena na portafonu.
Patricia Königsbauer javila se na drugi zvon. Kroz rešetku zvučnika, prigušen šumom pljuska, isprekidano se začuo nestrpljiv glas. Iznad rešetke motrilo ga je crno i hladno oko kamere.
“Koga trebate?”
“Ja sam John Nichols, Alanov prijatelj.”
Jureći automobili prskali su vodu u prolazu.
“Lijevo, u dvorištu.”
Velika siva metalna vrata su se otvorila.
John je pretrčao poplavljeno dvorište. I vrata lijevo bila su metalna, bijela i bez prozorčića. Otvorila je čim se našao pred njima, a on je ušao i ne pogledavši je, samo da se što prije skloni.
Uz slatkast i svjež miris boja lijepo se osjetilo da mu košulja vonja po mokrom psu. Oko nogu, na betonskom podu umrljanom bojama, stvorila mu se lokva vode. Olujna tama koja je prekrila grad razišla se u velikoj prostoriji bez pregrada i odjeljaka, s posve bijelim zidovima i namještajem. Čak su i platna bila bijela, poprskana minimalistički i nervozno. Po jedna boja na svakom platnu. Na nekima otisci ruku, tu i tamo nešto što je moglo biti naznačen profil. Umjetnički atelje, prazan prostor neophodan za izražavanje, pretpostavio je. Kuhinjica u uglu, a u dnu prostorije troja vrata. Iza jednih, poluotvorenih, John je opazio futon, bijeli pokrivač i svijetli tapison.
“Alan mi je pričao o vama. Kako to da ste došli k meni?”
Paty je imala lagani njemački naglasak i plavu kovrčavu kosu. Johnu su na pamet pali tipovi žena koje je Alan zanimao – intelektualke esteticističkih nazora i mjesečarke disidentskih stavova, pa je pokušao pogoditi s kojom sada ima posla.
Bila je bosa, u bijeloj kuti umrljanoj bojama. Tri raskopčana puceta pod vratom otkrivala su svijetlu kožu, a i to da ispod kute ne nosi odjeću, čak ni grudnjak. Bila je visoka, viša od prosječne Francuskinje, uspravna i čvrsta. Nordijski tip, snažna, mišićava i s oblinama. Šest mjeseci proveo je sam u šumi. Bedra su ga zasvrbjela pa je napravio par nepotrebnih koraka. Poviše dekoltea koji je raspirivao maštu dočekalo ga je hladno, pravilno lice, dva oka boje lješnjaka i oprezan pogled. Ohol, zapravo.
“Raspitivao sam se o Alanu, pokazao je prstom svoje ljubičasto i natečeno lice, pa mi je rečeno da napustim grad. Mislio sam da možda vi nešto znate.”
“Kako ste došli ovamo?”
“Alan je ostavio vašu adresu.”
“I zato dolazite bez najave?”
Neprijateljski stav bio je zlatokosina druga priroda. Neurotično neprijateljstvo koje se ne da šarmirati i koje bi, a da nije znao zašto, prije povezao s nekom brinetom. John je prepoznao djevojku koja grebe, grize i radi skandale pred ljudima; rasplačem se dok s tobom vodim ljubav, a onda ti dam nogu.
“Je li Alan imao problema, mislim, osim droge?”
Uz glasno struganje dogurala je desetolitarsku kantu boje u sredinu prostorije.
“Ne znam. Nije bio pričljiv.”
“Ali o meni je pričao.”
Odmjerila ga je prezrivo, oči su joj planule.
“Kakve to veze ima?”
“Hoću reći da ste bili bliski, ne?”
“Ševili smo se tu i tamo. Je li to neki problem?”
Druga kanta boje pridružila se prvoj.
“Rijetko je negdje ostajao više mjeseci. A kod vas je ostao dugo. Je li što govorio o nekom dileru i o novcu koji duguje?”
“Alan je mrtav, to više nije važno.”
Treća kanta. Sve ih je otklopila i nije ni slušala odgovor.
“Meni je.”
Raskopčala je i skinula kutu. Gola. Materijal za mušku maštariju, tako savršen kao da je izašao iz pogona kakve njemačke tvornice. Upravo za trinaesti mjesec na Bunkerovom kalendaru: soboslikarica! Johna je zabljesnulo njeno zlatno runo. Možda se nije uzalud obrijao. Pružila mu je kutu.
“Izujte se i navucite ovo. Nemam pojma o čemu govorite, nisam poznavala Alanovog dilera. Jedino što mi je rekao je da ste ga iskoristili za svoja istraživanja. Došli ste malo prekasno da biste se brinuli o njegovim problemima.”
Okrenula mu je leđa i krenula prema kantama s bojom. Stražnjica jedva da je zadrhtala dok je koračala. Progutao je, usta su mu se posve osušila.
“Nisam se poslužio Alanom, bio mi je prijatelj. A ti, što si ti za njega napravila?”
Johnu nije bilo jasno zbog čega se tako ukipio. Zbog straha, želje, kiše koja je udarala po krovu ateljea? Paty se ukočila, a onda se nagnula nad kante skupljenih nogu. John se zagledao u raširene guzove koje mu je gurnula u facu. Riknula je:
“Umuknite!” Okrenula se, s drskim bradavicama tvrdima poput malih smeđih kamenčića.
Glas joj je bio bijesan, ali kontrolirala se bolje od njega.
“Alan je bio... Nikad se prema Alanu nisam odnosio kao prema cirkuskoj nakazi. Deset godina sam mu pomagao, a za to se nisam služio svojim šupkom.”
Nasmiješila se kao da je rekao nešto zabavno. Zapravo, bila je prava drskost usporediti njihove dvije stražnjice. John se zapitao što se skriva pod tom savršenom kožom. Ova je žena zadavala rane, nije ih liječila.
Prstom je pokazala zid.
“Stanite pokraj platna.”
Ne skidajući pogled s nje, John je krenuo natraške do praznog platna. O svemu je lagala, ali nije se mogao ni otrgnuti ni zbuniti je. Njena je golotinja bila oklop.
“Što se dogodilo na njegovom nastupu?”
Patricia Königsbauer usredotočila se na kante s bojom. Podigla je onu srednju i dok su joj se mišići napinjali, izlila si je na glavu. Gusta i sjajna crvena boja prekrila joj je tijelo.
S vrhova prstiju visjele su joj tanke i ljepljive blistavo crvene niti, ramena, grudi i trbuh sjali su pod jarkom tekućinom. Pričekala je da joj se boja slije niz noge, približila mu se i zastala u laganom raskoraku pa se zagledala u njega. Oči-lješnjaci pod slijepljenim trepavicama isticale su se na bezizražajnom licu. Boja je izravnala plave uvojke, slijepila usne, sakrila crte lica pod debelim slojem. Krupne kapi cijedile su joj se s grimizne stidnice, kao zastrašujuća menstruacija koja ga je privlačila. Izgledala je kao crvena plastična lutka koja se topi. Mogao je gledati do mile volje, ali više se nije imalo što vidjeti. Sjetio se Arielinih riječi kojima je opisala Alana koji je krvario, umotan u ljepljivi plašt. U strahu je širom otvorio oči, a Patricia se bacila na njega.
Zastao mu je dah. Slučajno ili instinktivno, udarila ga je u slomljena rebra i trbuh. Zastenjao je od boli. Zaletjela se u njega još tri puta. Strah od boli pretvorio se u iščekivanje užitka. Nevidljive spone privezale su ga za platno. Dok se odmicala da uzme zalet, gledala ga je ravno u oči, a svaki put kad bi im se tijela sudarila, dlanovima bi lupila o platno. Četvrti put ostala je priljubljena uz Johna i kratkim trzajima pritiskala svoj trbuh o njegov. Njena od boje mokra kosa ulazila mu je u usta. Zadrhtao je pod naletom užitka i rukama obujmio crveni struk.
Nemoguće je bilo zadržati to hladno i klizavo tijelo. Oslobodila se njegovog stiska, okrenula i prošla ateljeom. Nije bio u stanju pomaknuti se.
Nestala je iza vrata, a za njom su ostali crveni tragovi.
Skinuo je kutu, obrisao njome lice i bacio je na pod. Ruke su mu drhtale, rado bi njima malo izmlatio boksačku vreću, sve dok se ne smiri. Obuo se i stao hodati ateljeom kako bi se sabrao. Je li bila zaljubljena u Alana? Ni jedno ni drugo nisu bili sposobni osjećati u potpunosti. Je li ih zbližila upravo ta deformiranost, tako da su osjetili neku povezanost, pa makar i iskvarenu? Zna li ona doista nešto? Alan mu je stvarno puno toga prešutio. Okorjeli džanki nije o svojim dilerima pričao uz aperitiv.
Hodajući pokraj izloženih platna, zapitao se o koje je Paty pritisnula fakira iz Kanzasa; takva mu se igra sigurno sviđala. Johnu baš i nije bila po ukusu. Nakon zime provedene u tipiju, bilo bi mu draže nešto jednostavnije. Ali rezultat je bio isti: prošla ga je želja. Zbog rebara koja su ga ponovno boljela zaboravio je na žudnju, u povrijeđenom trbuhu javila se mučnina.
Kiša je posustala, tako da je mogao čuti šum tuša iza vrata. Bila je ćaknuta ili je stvarno dobro znala izbjeći odgovor.
Pet minuta poslije izašla je iz kupaonice u kućnom ogrtaču koji nije ništa obećavao i s ručnikom omotanim oko glave.
Ako je ova goropadnica bila nekakav poklon koji mu je zaljubljeni fakir proslijedio – što je stvarno bila zadnja mogućnost, onda je kasting bio pogrešan. Ideja je imala smisla: u svom hladnjaku u mrtvačnici Alan se mogao posljednji put smijati na njegov račun.
Unatoč mučnini, John je došao k sebi, a zlatokosa glumeći prezir to je osjetila. U odjeći nije više bila onako samouvjerena. “Jesi li bila u Caveau?”
“Nemate ovdje više što tražiti.”
“Alan se ubio, to nije bio nesretan slučaj.”
Stala je iza bara i natočila si viski pa ga ispijala promatrajući svoj posljednji rad.
“Preveliki ste. Prekrili ste cijelo platno.”
I doista, na njegovom portretu rađenom u stilu koji je dominirao ateljeom bilo je puno manje boje nego na drugima. Pokoja crvena mrlja, otisci Patricijinih dlanova, tragovi stopala. U sredini široka praznina. Šupljina koju je iščezla žudnja ostavila za sobom? Postojanje dovedeno u sumnju? Jedno bez drugog smo ništa? Portret u negativu. Odsutnost na mjestu Johna P. Nicholsa. Mučnina je prerasla u tjeskobu i potrebu za bijegom. Königsbaueričina neuroza bila je zarazna.
“Vrlo dobro znaš da to nije bila nesreća.”
Bez odgovora. Zadrhtala je. I dalje je zurila u novo platno; sigurno ju je mučilo što oko Johna nije ostavila više svojih otisaka.
“Odlazite.”
“Poznaješ Franka Hirsha? Radi u veleposlanstvu, Alan je spavao s njim.”
Napravila je grimasu zbog prevelikog gutljaja.
“Uzalud inzistirate.”
“Alan je ostavio svoje stvari?” John se sjetio fotografije. “Htio bih nešto potražiti.”
Gotovo je povikala:
“Bacila sam ih! Alana je boljela briga za sve to!”
Njemački naglasak jače se osjetio.
Polagano je prošao ispred nje prema izlazu, nije ju ni pogledao.
“Istina. Mislim da je otišao bez žaljenja.”
Kad je pružio ruku prema vratima, čaša s viskijem rasprsnula se tresnuvši o bijeli metal.
“Gubi se!”
Prozirna tekućina slijevala se niz vrata. Očigledno je bila opsjednuta obilježavanjem zidova; ako ništa drugo to je ostavljalo dojam. Baca se gola po zidovima! Alan nije precizirao da usto na njih nekoga i prilijepi.
Bacio je pogled na mali ekran iznad portafona i izašao gazeći po komadićima stakla.
Kiša: bezbojna voda. I ima zraka između kapima, pa misli lakše prostruje.
Djevojka ga je dočekala samo u kuti, a on je došao nenajavljen. Kad je ušao, dvoja su vrata bila zatvorena, ona od sobe otvorena. Sva troja vrata bila su zatvorena kad je odlazio. A možda se na kraju krajeva i nije skinula samo radi njega... Uvredljivo, ali realno.
* * *

Vrebao je od dvadeset i jedan sat stojeći kod novinskog kioska na trgu Saint-Michel. Kiša je prestala, ali i njegova odjeća i grad još su bili mokri. Sklonjen pod nadstrešnicom kioska, s novinama Le Canard enchaîné14 pod rukom, pušio je ne bi li se zagrijao. Lice s tamnim mrljama koje su ostavili udarci, obasjano na trenutke žarom cigarete, djelovalo je kao treperava prikaza u noći.
Nije skidao oči s trga napola ispunjenog Parižanima koji su se ondje s nekim nalazili. Muškarci i žene, uglavnom mladi, kružili su naokolo pogledom, s mobitelom na uhu. Radosno domahivanje, rukovanja, zaljubljeni zagrljaji i poljupci. Parovi su se nalazili pa nestajali, a na njihova mjesta pristizali su novi samotni čekači.
U dvadeset jedan i trideset, John se tresao od hladnoće. Napustio je svoj položaj tjeran naletima vjetra i povukao se na natkrivenu terasu. Popio je kavu pod plinskim grijačima, stisnut u stolcu da njegova visoka plava glava ne bi izvirivala. Toplina je bila ugodna, makar su mu se stopala i dalje smrzavala.
U dvadeset i dva, preostalo mu je još samo pet cigareta, a gornji dio košulje mu se sasvim osušio. Naručio je još jednu kavu i promiješao šećer. Promatrao je crni automobil koji je nekoliko minuta stajao u ulici Saint-André-des-Arts. Dugačak i blistav od kišnih kapi. Unutrašnjost se nije vidjela zbog odbljeska svjetla na staklima.
Dva prometna policajca na mopedima u fluorescentnim kabanicama zaustavila su se uz vozača. Staklo se spustilo, ali policajci su zaklonili vozača. Otišli su nakon rasprave, a automobil je krenuo. John je čekao još pola sata. Automobil se nije vratio. Platio je i napustio terasu u petnaest do jedanaest.
Nije bilo tipova u kapuljačama, nije primijetio da ga prate, nitko ga nije presreo. Ovo ga je zabrinulo više nego da je ponovno sreo svoje napadače; pripremio se za tučnjavu, ne za ljuljuškanje na vrhu udice.
Jesu li dileri mislili da je već daleko? Sinoć dok su ga mlatili djelovali su vrlo odlučno; trebali bi biti ovdje. Hodao je uza zidove vrebajući. Vlažan i mračan grad pretvorio se u nepreglednu kamenu šumu. Trajao je lov. Nije to imalo nikakve veze s pet tisuća eura. Što je više pitanja imao, bivao je u to sve sigurniji.
Ubrzao je korak, skrenuo za ugao, pretrčao pedeset metara i sakrio se u okviru jednih uvučenih vrata. Stajao je pet minuta. Nitko mu nije bio za petama. Sve je izveo još jednom i na kraju si je postao smiješan, pa se bez vrludanja vratio do Luksemburškog parka.
Nakon posljednje provjere u ulici Vaugirard, otključao je željezna vrata, brzo ih zatvorio i uvukao se u park.
Svjetlo u prozorima Bunkove kolibe umirilo ga je, a onda se zabrinuo. Ta osamljena svjetla između drveća nisu se uklapala. Sinoć u isto vrijeme kućica nije bila osvijetljena. Od vrebanja na Saint-Michelu i povratka ovamo postao je paranoičan.
Prišao je sa strane, kružeći kroz grmlje i između stabala pa na koncu kleknuo ispod tegle pelargonija. Mesrine nije zalajao.
John je polako ustao i pogledao unutra.
Bunker je nos zalijepio o staklo, stišćući cigaretu u ustima bez usana.
“Tražiš nešto, Sinko?”
Amerikanac se uspravio otresajući hlače.
“Ne spavaš u ovo doba?”
Stari ga je čekao, nije htio priznati da se brinuo. Načeta boca crnog pravila mu je društvo; sudeći prema usporenom treptanju, nije bila prva. Svjetlo boležljive žarulje i alkohol iscrtali su mu bore oko očiju i usta. Natočio je dvije čaše, upalio rešo i pristavio lonac.
“Mesrine ne laje noću, tako da znaš ako se opet poželiš igrati Indijanca. Jesi pronašao što si tražio?”
“No. Poslijepodne sam nazvao veleposlanstvo. Alan je spavao s jednim tipom koji tamo radi. Zove se Frank Hirsh. On me odveo u mrtvačnicu. Hirsh je na godišnjem. Zvao sam ga doma, ali nitko se nije javio. Bio je na zadnjem Alanovom nastupu, moram s njim razgovarati. Jedan drugi lik u veleposlanstvu mi je preko telefona rekao da tijelo sutra odlazi avionom. Nije bio previše ljubazan. Alan je tamo sve rasturio. Tip nije o svemu tome htio ništa čuti. Rekao je da nemaju više nikakve veze sa slučajem, i da više ne zovem. Nitko ne želi znati, nitko ne želi ništa reći. Čak ni cura kod koje je živio.”
“Vidio si danas neku curu?”
Bunker je pred Johna stavio lonac iz kojeg je uspravno virila vilica zabodena u zgusnute raviole.
“Da, skinula se za pet minuta.”
Stari se robijaš osmjehnuo otkrivši zube klinca.
John je list papira pričvrstio na koru bora i odmaknuo se trideset koraka. Mali bijeli kvadrat dosta se dobro vidio u narančastoj tami. Napeo je luk, drvo je pucketalo dok ga je savijao. Pričvrstio je tetivu i zakvačio je prstom, da zavibrira, uhom provjeravajući je li dobro zategnuta. Bunker je sjeo na klupu s Mesrineom do nogu. Jedan sat ujutro. John je morao o svemu razmisliti. Namjestio je prvu strijelu.
Improviziranu metu postavio je blizu, ali nije mu bilo do podviga, htio se samo opustiti. Rebra su ga zaboljela kad je napeo luk. Imao je bolove po cijelom tijelu i s naporom je kontrolirao disanje. Strijela je fijuknula, a John izdahnuo. Vrh se zabio u koru, lijevo od bijelog papira. CAK!
Mesrine se stresao uznemiren zvukom strelice.
Paty se slomila dva puta. Prvi put kad je spomenuo Hirsha. “A poslije toga?”
“What? O čemu pričaš?”
“A što misliš? O ženskoj. Skinula se, i onda?”
“Zalila se bojom, a onda se opet obukla. Još je netko bio kod nje, netko se skrivao.”
Bunker je bio razočaran.
“Ništa više?”
“Lijepa je.”
“Aaa!”
“Lagala je.”
“Logično.”
John je ponovno podigao luk. CAK! Sredina, ali iznad lista. Mesrine je naćulio uši. Bunker ga je pogladio po glavi.
“Dobar budi.”
A drugi put, podviknula je kad je pitao... je li Alan ostavio svoje stvari. Ne. Kad je govorio o foto... Nije govorio o fotografiji... Samo je rekao... da bi htio nešto pronaći.
“E pa, sinko! Nisam znao da tvoja igračka tako dobro radi!”
“To je lovački luk.”
Bunker je zamahnuo povećom vojničkom baterijom.
“E pa vidim. Ideš u lov?”
“Ponekad.”
Što se nalazilo među Alanovim stvarima?
John je treći put naciljao, motreći bijeli papir preko vrha strijele. Priviknuo se na slabo osvjetljenje. Strijela je snažno izletjela, uz zvižduk. CAK! U presjek dijagonala, sredina pravokutnika.
“Pogodak!” Bunker je upalio bateriju i uperio je prema meti. “Pogodio si točno u sredinu!”
Mesrine je bio na rubu živaca.
Droga? Alan nije improvizirao, svoj je odlazak već dugo pripremao. Možda je u pismu bilo više indicija nego što je mislio. Između redaka. Zašto je spominjao fotografiju? Fotografija. Ucjena? Je li atelje služio za još nešto osim slikanja?... Čije je sve portrete napravila Patricia Königsbauer? Je li svoja prsa i stražnjicu trljala i o... diplomate? O bogataše, ljude poput Hirsha, koje je Alan namamio u Caveau de la Bolée? Novaca imam, ništa mi ne treba. Obično nije bilo tako. Netko – Alan? – snimao ih je skriven u ateljeu? Ili je Alan sudjelovao... Znači, fotografirala je druga osoba, koja je danas bila ondje... Ima li sada i njegove fotografije?... Možda je plavuša s kantama boje imala i neke posebne vještine koje mu nije pokazala.
Fakir anarhist i perverzna buržujka. Njihove omiljene mete: golupčići iz visokog društva.
Napeo je tetivu. Imao je metu u glavi, nije je više trebao gledati. Koncentrirao se poluzatvorenih očiju. S lijeve strane osjetio je kretanje. Mesrine je ustao, a onda i Bunker koji se okrenuo prema njemu. Baterijom je pretraživao park, snop svjetla klizio je preko blijedih stabala. Tiho je progovorio.
“Sinko, dođi ovamo.”
Mesrine se sav nakostriješio i iskezio zube.
“Davy Crockett, ostani gdje si! A ti, stari, ne miči se.”
Glas koji ga je na nešto podsjetio.
Crna silueta u kapuljači promakla je iza starog čuvara. Slijedili su me, pomislio je John. Toliko o smicalicama tajnog agenta... Strijelu je i dalje držao spremnu i ruke su mu počele drhtati. Tip se skrivao iza Bunkera, nije mogao naciljati. Šum iza njega... Gotovo je. U zamci su.
“Spusti lampu!”
Bunk’ je poslušao. Muškarac mu je o sijedu glavu prislonio pištolj. Istovremeno, John je na potiljku osjetio hladnu cijev.
“Baci luk! Hodaj!”
Gurao ga je prema klupi.
Dva muškarca s dvije pucaljke; protiv luka, psa, psihologa od metar osamdeset i robijaša kao od kamena. Tipovi nisu bili uvjereni u svoju prednost. Zapravo je nisu ni imali. I otuda napetost u glasu. Ova im je divljač bila prekrupna.
John je ostao miran, Bunker nije ni trepnuo, čak je i pas utihnuo. Nervoza dvojice naoružanih ne bi im išla u korist.
John je spustio luk i napravio korak naprijed.
Svjetlo baterije upereno u pod neprimjetno je zatreperilo.
Mesrine se pribrao.
Štong!
Krik.
John je otpustio strijelu koju je lijevom rukom držao zapetu na luku. Zakoračio je i naciljao iza sebe po osjećaju. Tip je urlao, a cijev mu više nije bila prislonjena na Johnov potiljak.
Bez laveža, Mesrine je očnjake već zario u jednu nogu. Drugi krik. Baterija je osvijetlila njušku pod kapuljačom. Glupo lice, zbunjeno ugrizom i bljeskom. Olovna palica razvalila mu je čeljust i izbila zube. John se okrenuo. Njegov se napadač svijao od bola, stopala pribodenog strijelom o tlo. Ispustio je luk i skupio šake pa probušenog mlatnuo u sljepoočnicu. Oba tipa bila su izvan upotrebe.
John se okrenuo prema Bunkeru koji je palicu smireno zataknuo za pojas.
Koliba je pucala po šavovima.
Kapuljača, svezana za peć na drva, prva se osvijestila. Možda je i htio nešto reći, ali nekoliko mu stvari to nije dopuštalo. Čeljust, obješena i pomaknuta dva centimetra u lijevo, i prorijeđeno zubalo kao krunište na kuli. Pas koji je sjedio ispred njega i kesio se. I pogled na partnera onesviještenog na poljskom krevetu, sa strelicom u stopalu ispod kojeg je bio podmetnut lavor.
John je strelicu prelomio i koristeći priliku što je ovaj u nesvijesti, povukao za vrh s druge strane. Drvo je kliznulo i izašlo iz stopala uz mokar zvuk isisavanja. Muškarac je poskočio uz urlik. Bunker mu je iznad glave zamahnuo palicom i ovaj je ponovno legao, virkajući.
John mu je omotao krpu oko lijepe tenisice, iste one koju je jučer vidio kako bježeći odmiče niz ulicu Hirondelle.
Probodeni je zbog svoje ozljede imao prednost pa je prvi sjeo za stol.
Dva Arapa, sitni huligan s manje dlaka na bradi nego što ih je bilo u jednoj Bunkerovoj obrvi. Čim su im oduzeli oružje, ostao je samo strah. Uvjeravanje nije bilo potrebno; Probodeni je na prvo Johnovo pitanje odgovorio da rade za Alanovog dilera.
“Samo radimo što nam kažu.”
“Kako se zove?”
Probodeni se okrenuo prema Bezuboj Kapuljači.
“Fouad, iz Quatre Millea15.”
“Fouad i kako još?”
“... Boukrissi. Man, mi smo samo radili što nam je rekao, on plaća i to je sve, nismo nikad prije radili za njega. Obično za to ima druge frajere.”
“Što vam je rekao da napravite?”
“Da pokupimo lovu. Da čekamo tamo u kabareu i da... da tražimo novac.”
“Kako znaš tko sam ja?”
“Po fotki, man. Dao nam je fotku.”
“Kako se zoveš?”
“Kamal.”
“Imaš je ovdje?”
Probodeni se iskrivio uz grimasu. Krv iz natopljene krpe već je kapala u lavor. Iz džepa na hlačama izvukao je presavijenu fotografiju. Alan i John, na plaži Venice, na suncu i s deset godina manje. Johnova glava bila je zaokružena markerom. Na poleđini, velikim slovima je pisalo JOHN P. NICHOLS. Stisnuo je fotografiju u šaci.
“Tko je Boukrissiju dao ovu fotku?”
“Ništa ne znam o tome, man. Rekao je gdje da je uzmemo, u poštanskom sandučiću neke zgrade, to je sve. Otišli smo je uzeti. Nismo htjeli... rekao je samo da te čekamo u kabareu, da te... da vas prestrašimo i pokupimo pet tisuća, da ga nazovemo ako ih dobijemo i da si uzmemo tisuću. Onda je rekao da si... ste ovdje i da moramo sve opet. Trebamo ići u bolnicu, ne možete nas ovako držati!”
Onaj pokraj peći zakrkljao je s odobravanjem, ali ga je prekinulo Mesrineovo režanje.
Obojica su imala oko dvadeset pet godina, ne prekrupni, ali snažnih ruku. Tisuću eura, a možda im je bos obećao i kakav stalni posao pod svojom zaštitom, ako ovo dobro obave. Sasvim su podbacili: evo već su cinkali. Svršeno je s ozbiljnom karijerom. Johnu se samo malo manje nego Bunkeru fućkalo za njihovu budućnost.
“Kako je znao da sam ovdje?”
“Nemam pojma.”
“Niste večeras bili na trgu Saint-Michel?”
“Ne, rekao nam je da čekamo, da ne idemo onamo. Poslao nam je SMS da ste tu, to je sve. Tako smo znali! Nismo ga vidjeli! Od Fouada smo poruke dobili prije dva dana. Pristali smo zbog dolara, to je sve! Boli me, jebemu, hoću doktora!”
“Pozvat ću policiju.”
Kamal se opet okrenuo prema kompanjonu, u strahu ko grlica. Dvije hrpe jada, dva prtljaroša. Sve što su morali napraviti jest prestrašiti ga tako da ode. Prvo su pokušali šakama. Za drugu opomenu ponijeli su oružje. Tako se i rizik povećao.
Bunker mu je dao znak da ga slijedi prema vratima. Izašli su iz kolibe.
“Sinko, hoćeš stvarno zvati murju?”
“Ne, to sam rekao da ih uplašim.”
“Drago mi je što to čujem, ali što se plašenja tiče, to si obavio. Ništa više nećemo doznati, ne znaju ništa. Nije diler blesav, osigurao se čim je vidio ova dva jadnika. Nije to ništa komplicirano, rade za dilera koji hoće svoje pare, točka. Ti bi trebao otići, jednostavno prestani prije nego još netko bude mrtav.
“Sve to samo zbog novca? To nije objašnjenje.”
“Jebi ga! Kad ti imaš neku ideju, treba čovjek rano ustati da te ima vremena cijeli dan razuvjeravati.”
“What?”
“Tvrdoglav si, Sinko. Što bi još kvragu htio napraviti?”
“Razgovarati s dilerom, razgovarati s Hirshem, još jednom ispitati curu.”
“Razgovarati s dilerom? Jesi lud? Ako odeš u Quatre Mille, nećeš se vratiti. Oni nemaju ništa sa smrću tvog frenda. Jebi ga, Sinko! Ubio se! To znači da mu je svega bilo dosta i da bezveze kopaš po govnima.”
“Alan je ovu fotografiju spominjao u zadnjem pismu. Zašto? Tko me slijedio ovamo ako nisu oni?”
“Nemam jebenog pojma, ali neće ga to oživjeti!”
“Znam to.”
“Pitam se što točno znaš. Zajebavaš se sa mnom, Sinko, nisi mi sve rekao.”
“To je samo ideja, Bunk’! Ne mogu ti sad reći.”
Bunker je rukom prošao kroz raskuštranu kosu.
“Iz iskustva znam da učo tvog tipa napuni gaće kad mu pred nosom mahnu oružjem. Zašto mi se čini da nisi samo šonjavi psihić?”
John se nasmiješio.
“Zato što jesam šonjavi psihić.”
Stari je protrljao bolni ožiljak koji je reagirao na sranja kao artroza na kišu.
“Mhm... Sreo sam nekoliko takvih kao ti koji su mislili da su pametniji od metka. E pa, kauboju, ne trčiš dovoljno brzo, kažem ti ja.” Zamislio se pipkajući i dalje bijelu crtu koja mu je presijecala bore. “Ova dva šupka izbacit ćemo na ulicu i nek’ se snalaze. Bolnica nije daleko.”
“I to je to?”
“Prije ih pitamo za dilerovu adresu, ako je to ono što hoćeš. I još jedna stvar. Sinko, ja ću ti pomoći, to se razumije, ali ako se zbog tvog fakira vratim u buksu, obećajem ja sad tebi: grob te čeka. Nećeš biti iznimka.”
Bunker je izgledao iskreno ožalošćen što su do toga došli.
“Bunk’, kakav to naglasak ovi imaju, odakle su?”
“Iz predgrađa, stari, nije baš da su iz druge zemlje.”
U kolibi krv je tiho kapala. Bunker se igrao palicom, vrtio ju je kao da je propeler, tek da razbije napetost. Preuzeo je stvari u svoje ruke.
“Ti, jednonogi, gdje živi taj tvoj Fouad?”
Kamal je pokušao skupiti malo sline, usta su mu bila suha i slijepljena, znojio se i drhtao.
“Ima više stanova, nikad ne znamo u kojem je. Istina, kunem se.”
“Obraćat ćeš mi se kao i ovom velikom plavom, govorit ćeš mi vi, dobro? Kako dođeš do njega?”
“Samo telefonom. Fouadu se nitko ne obraća dok on sam ne pita.”
“Gukni broj i napravit ćemo vam uslugu. Ne zovemo murju.”
Oklijevanje.
Kapuljača iščašene i drhtave vilice se uzvrpoljila i razrogačila oči u potrazi za uvjerljivim izrazom.
“A-aha! A-aha! Eees oli-ije!”
Kamal Probodeni je razumio: bez policije. Izvukao je mobitel iz džepa, a Bunker ga je zgrabio.
“Ugašen je. Imaš pin?”
Izrecitirao ga je.
“Odvest ćete nas u bolnicu?”
“Snađite se, jedan može hodati, drugi govoriti. Pod kojim je imenom u imeniku?”
“François.”
“Predivno. A sad vaša imena.”
Pogledao je Bunkera, ali nije se dugo kolebao.
“Kamal Aouch, on je Nourdine, Nourdine Aouch, moj mlađi brat.”
Bunker se neveselo osmjehnuo.
“Nezaposlenost je, brate moj, majka svih poroka.”
John je stao pred južna vrata. Četiri sata ujutro. Pričekao je minutu i dao im znak. Obogaljena braća dovukla su se do izlaza s čuvarem i psom za leđima. Da sve bude službeno, Bunker je stavio kapu na glavu. Otključao je vrata i predao riječ Johnu.
“Ako još bilo kad čujemo za vas, idemo na policiju. Nađite neku dobru priču za one u bolnici, don't talk... nas ne spominjite. Što je za poslije treba...” John se spetljao u svom francuskom. Umor. “Fucking french! What did you... Shit. Poslije, za kontaktirati Boukrissija, što trebaš napraviti?”
“Poslati SMS s OK i staviti novac u poštanski sandučić ako smo ga dobili. OTIŠAO ako vas nismo pronašli. PRBLM ako bude problema i...”
Kamal je zastao. Negdje u svojoj savjesti naišao je na prepreku.
“Što još?”
“SMS KRAJ ako bude jedan drugi problem...”
Kraj. Kratka poruka na mobitelu ako nesretnim slučajem zbog ova dva potrčka završi s metkom u glavi. Ta ga je pomisao zabavila. Bunker je zgrabio za ovratnike braću Aouch, Kamala Probodenog i Nourdina Nijemog, i izbacio ih na ulicu. Srušili su se pa uz prigušene jauke ustali i pobjegli na tri noge.
Rizik je pustiti na slobodu dva takva cinkaroša. No, nisu imali previše izbora, a oni bi sve napravili samo da izbjegnu policiju. Neka podnesu izvještaj Boukrissiju: nema ništa protiv da ga se najavi. Kraj...
“Sinko, idem zakopati pištolje. Nakon toga ne želim te više čuti, idem spavati. I ovoga puta ja spavam na krevetu.”
John je krv iz lavora izlio pokraj stabla, vratio se u kolibu, gurnuo stol do zida i prostro svoj pokrivač. Polagano se ispružio, ravnajući jedno po jedno rebro na podu.
Bunker je ušao bez riječi, ruku crnih od zemlje. Kapu je objesio o klin, izuo se i legao u odjeći. Mesrine se izvalio otpuhujući s njuškom u gazdinoj golemoj cipeli.
“Sinko, petnaest mi je godina trebalo da nađem ovaj stan. Nema na svijetu ništa ljepše od sobice koja negdje čeka. Ako sam te dobro shvatio, i ti imaš jednu u Lotu. E tamo bi se trebao vratiti. Dva pištolja su zakopana pod drvetom uz koje sam te pronašao. Onoga dana kad ih upotrijebiš, nemoj se ovamo više nikada vratiti.”
Zaškripale su opruge u krevetu, a za dvije minute Bunker je hrkao. Svjetlo je ostavio upaljeno, navika iz zatvora koja mu nije ometala san. Johnu je ovo bila prva noć u ćeliji i nije ni oka sklopio.

11

Telefon je zazvonio ujutro u osam sati. Guérin se javio i zabilježio. Vješanje u 12. arondismanu. Udovac, osamdeset godina, žrtva samoubojstva. Poslao je Lamberta koji je, još pod dojmom sinoćnje grdnje, otišao s repom među nogama.
Snimke nisu ništa pokazale. Možda su se prerušili. Možda na snimkama nije bilo ničega. Guérin je nazvao svjedoke iz svih šest dosjea. Dobio je pazikuću, liječnika i svjedoka iz kazališta. Svi su se sjećali samoubojstava, ali detalje su zaboravili. Plavokosa žena i dva muškarca, jedan bradat: isparili u samovoljnim meandrima sjećanja. Uličnog prodavača nisu pronašli. Nazvao je centar za pomoć kako bi ponovno ispitao Paca; Guérin je održao riječ, pronašao mu je mjesto u centru da ga pregledaju i liječe, barem nekoliko dana. Ali Paco je tijekom noći pobjegao. Guérin je telefonom razgovarao s liječnikom koji se brinuo o klošaru. Dijagnosticirao mu je upalu pluća, sekundarne infekcije, cijeli niz bolesti ulice – šugu, lišajeve, početak ciroze. Prema liječnikovim riječima, Paco neće još dugo. Par mjeseci, ne više: na želucu i plućima ima tumore veličine šake. Grad se dobro ukopao u organizmu malog Tunižanina neodređene dobi. Otišao je krepati sam u nekom kutu, kao bolesna životinja, u tišini i bez svjedoka.
Iz ureda nije imao pristupa kartoteci s otiscima. Nazvao je laboratorij. Ménard je bio gnjida, ali nikoga drugoga nije htio pitati. No, Ménard je otišao na trodnevno bolovanje.
Sve se raspadalo, dijelovi su se mrvili. Žuti baloner je narastao, ili se Guérin stisnuo. Churchill se durio, gušila ga je depresija. Stan je postao mauzolej u sjećanje na njegovu majku, a čuvao ga je neurastenični papagaj. Više nije divljao, nije se cerekao, vladala je tišina. Guérin je izgubio nit. Postojala je još samo jedna poveznica između njegovog stanja i stanja svijeta: kaos, koji nije skrivao nikakvu zavjeru, složena masa koja je oscilirala od slučajnog ustrojstva do anarhičnog raspada. U takvoj zbrci, na kraju krajeva, sve može imati smisla. Dovoljno je vjerovati pa da iluzije poprime oblik. Ali uvjerenje bi se s nekim moralo dijeliti. Vani su ubijali prema planu, troje luđaka, čini se. Nitko mu neće pomoći da ih pronađe. Društvo su mu pravili jedino vijest iz crne kronike i krvava aureola nad glavom. I Kowalski samo što se nije pojavio. Tuga, košmar zvan Kowalski. Nedostatak dokaza. Sumnja koja je nosila njegovo ime.
Guérin je članak gurnuo u džep. Izašao je na hodnik, nabio kapu na glavu i, okrenuvši leđa pomoćnom stubištu, krenuo u unutrašnjost postaje.
Danas im je htio vidjeti lica, tim murjacima koji su odlučili da je on kriv za njihovu bolest: za iluziju, kretensku ili licemjernu, da je moguće živjeti u govnima i ne navući njihov miris.
Guérin je prošao kroz zgradu prkoseći pogledima kolega koje su laži obilježile poput stigmi.
S godinama, murjaci sudske policije sve su se više trošili. U mladosti su bili oženjeni i žedni pravde, puni života i uzbuđivalo ih je što mogu nositi oružje. Nakon četrdesete, Guérin im je na umornim licima mogao iščitati razvode i ogorčenost zbog uzaludnosti zadaće. Oni koji su prešli pedesetu s gađenjem su se držali posla koji su smatrali uzrokom svih svojih nedaća i razočaranja; nisu više imali drugog izbora. Oružje su nosili s nervozom, iščekujući kraj službe, noćne more i psihoterapiju. Uronjena u mutne vode društva policijska prefektura svakoga je dana otkrivala nove znake i svog i društvenog propadanja. Guérin je u smrknutim i letimičnim pogledima svojih kolega pronašao dokaz koji je tražio: stid je bio ono što ih je poticalo. Stid zvan Kowalski zbog kukavičluka se pretvorio u mržnju prema Guérinu.
Nije osjetio nikakvo zadovoljstvo, više neodređeno sažaljenje kad je shvatio koliko ga se boje.
Na stubištu je sreo Berliona i Romana. Dva su se poručnika doimala poput progonjenih zvijeri spremnih za napad; vonjali su na mošus i zlovolju, kao noć iz koje su izronili.
Roman je zastao stubu niže i dreknuo Guérinu u lice:
“Imaš problema, Guérin? Jesi se izgubio?”
Stid se probijao kroz mržnju i curio iz zagnojenih unutarnjih povreda. Guérin je pogledao jednog pa drugog: dva bjegunca.
“Kowalski je bio kriv. To će već isplivati na površinu, nije moguće da ne ispliva i vi to znate. Upleteni ste do grla. Ali pravda neće biti zadovoljena i to će biti vaša krivica... Da sam na tvom mjestu, Romane, neko bih vrijeme izbjegavao Savanea.”
Roman je zgrabio Guérina za ovratnik i odigao ga sa stube. Berlion se umiješao.
“Pusti. Ništa ne može napraviti.”
Šaka krupnog murjaka stiskala mu je vrat. Vrhovima cipela pipajući pod Guérin se nasmiješio i procijedio:
“Što će biti s policijom kad se na prijatelje više ne može računati?”
Roman ga je pustio. Guérin je poravnao izgužvani baloner i udaljio se.
Putem je razmišljao o vezi između ovoga svijeta koji ne nudi mogućnost osvete i fakira koji je iskrvario na sceni. Očito je. Povezivala ih je savršena sličnost. Svijet ljudi koji se nespretno trude ostati uspravni na prostirki od čavala, tražeći i naganjajući jedni druge.
* * *

Ploča s natpisom škripala je ljuljajući se na vjetru, na danjem svjetlu izgledala je smiješno. Čarobnjak iz bajke, naslikan naivno realistično, naginjao se nad cilindrom. Caveau de la Bolée.
Guérina su ovamo doveli članak iz crne kronike u Parisienu i murjaci sumnjivog smisla za humor. Privukao ga je slučaj, taj čudnovati drug njegova posustajućeg razuma.
Jedini otvor u fasadi od starog kamena bila su teška vrata bez kvake. Podigao je brončani zvekir i pustio ga da padne. Ponovio je još dva puta pa koraknuo unazad. Brava je zacvilila, a vrata mu je otvorila mala i okrugla tetovirana žena.
“Što trebate?”
Po natečenim kapcima i usnicama vidjelo se da se nije sasvim razbudila. Guérin je pogledao na sat. Jedanaest. Kako ljudi mogu ustajati tako kasno? Pristojno se predstavio. Glas joj je još bio promukao kad je odgovorila:
“Prestali smo s glazbom u jedan sat, ne odgovaram za ono što se nakon toga događa na ulici.”
“Došao sam zbog muškarca koji je ovdje umro.”
Zraka sunca obasjala je metalnu kuglicu u njenoj obrvi. Ariel je zatreptala tjerajući svjetlo kao da se radi o kukcu.
“Murjaci su već bili. Pustite me više s time.”
“Ja istražujem seriju samoubojstava.”
Lagano je pritvorila vrata.
“Pa što? To je bio nesretan slučaj, nemam vam više što reći.” Guérin je skinuo kapu i nagnuo glavu u stranu. Zakolutao je izbuljenim očima.
“Ne vjerujem u nesretne slučajeve. Ni u samoubojstva. Vodim istragu o ubojstvima.”
Blijedi obrazi mlade žene bili su posuti pjegicama. Uvukla je palac u izrez na majici bez rukava i namjestila košaricu grudnjaka. Guérin se ugrizao za jezik pri pogledu na okruglu dojku.
Ariel mu se približila. Netom prije crveno Guérinovo lice problijedilo je, rukom se pridržao o kamenu fasadu.
“Je li vam dobro?”
Mali je policajac promucao.
“Bojim se...”
Konjak, dupla kava. Lezbijka, policajac. Cigareta koja dogorijeva u pepeljari. Tri plafonijere i u polumraku miris odsutnih tijela, zbijene gomile koja je napustila lokal.
“Je li vam bolje?”
“Hvala vam na konjaku, ali ne pijem alkohol.”
“Zato što ste na dužnosti?”
“Ne, nikad ne pijem.”
Ariel je konjak ulila u svoju kavu.
“Doručak šampiona.”
Guérin je pogledao na sat.
“Gospođice, žao mi je što vas gnjavim, ali moram vam postaviti par pitanja. Gospodin Mustgrave, tako se zvao?, umro je pod okolnostima koje... Ne znam kako bih vam rekao. Okolnostima koje su možda u nekoj vezi s mojom istragom.”
Ariel je progutala vruć alkoholni napitak pitajući se, bez sumnje, kad ju je posljednji puta netko nazvao gospođicom.
“Zašto ste spominjali ubojstvo?”
“Ne mogu vam ništa više reći. Pristajete li odgovoriti na moja pitanja?”
Šalica je udarila o tanjurić.
“Čega se bojite?”
Guérinova glava nagnula se za par stupnjeva.
“Vaših odgovora, gospođice. Bojim se slučajnosti...”
Ariel je ljupko napućila usne ukrašene piercingom. Popravila je naramenice potkošulje. Kroz napetu tkaninu nazirali su se piercinzi na njenim bradavicama, a Guérin je uho spustio na rame.
“A nije vas još više strah da ću vam dati po guzi?”
“Molim?”
“Šalim se,” živahno je rekla, “probudio mi se majčinski instinkt. Što želite znati?”
“To nije bio nesretan slučaj?”
Kava s konjakom. Kožne hlače zastrugale su po stolcu kad se nagnula naprijed.
“Tko će sve doznati to što vam kažem?”
“Samo ja.”
Ariel je zagrizla piercing u svom ružičastom jeziku.
“Pa rekla bih... dobro pripremljen nesretan slučaj.”
“Tražim tri osobe koje su možda te večeri bile u dvorani. Plavokosa žena, srednje dobi, i dva muškarca, otprilike njenih godina, jedan s bradom ili loše obrijan. Govori li vam to nešto?”
“Apsolutno ništa.”
Arieline dojke polegle su po stolu. Guérin je u polumraku pokušavao napipati svoje misli.
“Drugačiji tip ljudi, hoću reći, otmjeniji od uobičajenih gostiju?”
“Bili smo pretrpani, nisam provela večer gledajući lica. A i prestanite, kvragu, misliti da fini ljudi ne dolaze na ovakva mjesta! Pogledajte cijene i recite mi može li si šljaker ovdje priuštiti bocu šampanjca!”
Ustala je podbočivši se šakama o rub stola.
“Oprostite ako sam vas uvrijedio, nisam ništa loše mislio.”
“Uvrijedio?! Ma što vam je? Nisam se uvrijedila, iznervirala sam se!”
“Pa smirite se onda.”
“Dobit ćeš ti svoje.”
“Molim?”
“Ti bokca, ovo je stvarno tjedan genija.”
“Jesam li ja to dobro shvatio da vas je netko o tome već ispitivao?”
“Ne.”
“Lažete?”
“Da. I sad vas je strah?”
“Da.”
“Nevjerojatno! Zašto bih ja vama vjerovala?”
“Tražim ubojice.”
“I to bi me trebalo uvjeriti? Mogli ste mi reći da sam vam lijepa.”
“Lijepi ste.”
Ariel se nasmiješila od uha do uha, ustala i pljesnula se rukama po stražnjici u tijesnim kožnim hlačama. Guérin je zadrhtao.
“Idem po još jedno piće. I dalje nećete ništa?”
“Hoću.”
* * *

Aerodrom Bourget. Hangar za utovar kompanije Northwest. 14 sati i 30 minuta.
Siva mrtvačka kola sa staklima prošaranima biljnim arabeskama.
Predstavnik pogrebne službe potpisuje papir koji mu je pružio službenik iz veleposlanstva; predstavnik Carine udara žigove na stranice obrasca i provjerava pečate na lijesu. Američka zastava na ulaštenom crnom drvetu s naljepnicom kazuje odakle je. Proudly made in America.
Amerikanac promatra izdaleka, prekriženih ruku.
Vozilo se zaustavlja pokraj mrtvačkih kola, vuče za sobom teretna kolica. Tri čovjeka pretovarila su lijes. Amerikanac se nije pomaknuo.
Povorka se udaljila, izašla iz hangara i nečujno prošla ispod krila teretnog Boeinga 747, sve do spuštene rampe za utovar.
John P. Nichols iščeznuo je na stubištu.
Tamni oblaci u prolazu zaklanjali su sunce i postalo je hladnije; vjetar mu je vitlao dugom kosom. Tragovi udaraca na licu blijedili su, postajali žute mrlje. Ruke je položio na ogradu i promatrao avion ispod sebe, s cigaretom koja mu je dogorijevala među prstima. Vozila su se užurbala oko aviona. Čudni insekti koji ne miruju. Rampa se podigla, zatvorila poput vagine golemog morskog sisavca. Traktor za vuču prikvačio se o nosnu nogu zrakoplova, rotirajuća svjetla su zatreperila, jedan je muškarac zamahao svjetlećim palicama. Avion se pomakao, piloti namjestili slušalice i prihvatili se instrumenata za let.
Prvo Detroit, da se istovare luksuzni njemački automobili, onda Kansas City gdje će lijes, zajedno s rezervnim dijelovima za poljoprivredne strojeve dotaći američko tlo. Uvoz-izvoz strojeva i tijela veterana.
Na terasi je još jedan muškarac. John hitro baca pogled. Visok tip kovrčave plave kose promatra pistu s rukama u džepovima. Spektakl s avionima, odlascima i dolascima.
Avion manevrira, traktor žurno odlazi. Motori su proradili i avion rula po dostavnoj traci. Još jedan potisak, motori riču, potom se gase, letjelica klizi asfaltom. Airbus bez prozora spustio se uz tutnjavu, stajni trap dimi se i škripi. Američki avion spreman je za polijetanje. Motori rade svom snagom tjerajući naprijed tone čelika. John steže ogradu. Nos letjelice se podiže, grmljavina motora preplavljuje sve naokolo. Avion se propinje prema nebu. Alanov lijes ostavio je zemlju iza sebe i nestao.
John zamišlja Alanove roditelje, u hlačama na tregere s druge strane Atlantika, kako se pripremaju dočekati sina. Deset ga godina nisu vidjeli. Nasmiješio se. Zamišlja pogrebnika u Kanzasu koga će dopasti zadaća da šminkom prekrije tetovaže... Alan je mrtav, fućka mu se kako će izgledati u crkvi. John okreće leđa pisti sumornog aerodroma bez putnika i udaljava se.
Jedan se avion prizemljio, drugi se sprema poletjeti. Visoki kovrčave kose prati ih pogledom očaranog dječarca.
Bye bye mother fakir. Vraćaš se na velike ravnice svog djetinjstva.
Kovrčavi je izvadio ruke iz džepa i stao pred Johna. Govori nešto, ali avion koji polijeće prekriva zvuk. Kaže glasnije:
“John Nichols?”
Buka se stišava, John vidi da mu mladac orlovskog nosa pokazuje policijsku iskaznicu.
“Yes.”
“Pođite sa mnom, molim vas.”
Policajac se nasmiješio. Pravi osmijeh klinca, pomalo tužan.
John ga slijedi. Na leđima ima broj deset i ime nogometaša koje ne prepoznaje; jakna je u bojama španjolskog tima. Spuštaju se stubištem, izlaze iz aerodromske zgrade i prelaze parkiralište. Mali bijeli automobil parkiran je malo po strani. Iz njega izlazi muškarac u apsurdno žutom baloneru i s lovačkom šiltericom na velikoj okrugloj glavi. Pruža mu ruku.
John je prihvaća. Zašto ga čovječuljak gleda kao stranca? Kao zabludjelog stranca koji je rekao zbogom svom najboljem prijatelju?
“Moja sućut.” Murjak ga s bolnom upornošću gleda ravno u oči. U vašem su mi veleposlanstvu rekli kada odlazi avion. Nisam znao hoćete li biti ovdje. Ja sam poručnik Guérin. Lambert je moj zamjenik, kazao je pokazavši na visokog plavog.
Murjak je pogledao prema pustom parkiralištu, pogledao da ne čekaju još koga, otvorio vrata i pokazao Johu da uđe u auto.
Guérin i Nichols sjeli su odostraga, Lambert im je bio službeni vozač. Što su više odmicali promet je tekao sve sporije. Kod predgrađa Saint-Denis automobili su se dodirivali odbojnicima. Temperatura je rasla, karoserije su blistale na bijeloj svjetlosti; Lambert je bacio pogled prema stadionu Stade de France, još jednom spektaklu za dječje oči.
Alanova smrt prosijala je publiku i u svojoj mreži zadržala samo lošije podešene primjerke. Hirsha, Bunkera, Königsbauerovu, Ariel, njega samog i ova dva drota, komični duo koji se međusobno nadopunjavao i neugodno vonjao na smrt. Stariji murjak nemirnog pogleda nije si mogao naći mjesta, a smireni zamjenik djelovao je kao protuteža šefovu nespokoju. Još dva izvanzemaljca u Alanovoj pogrebnoj povorci.
“Veleposlanstvo je tražilo da me nadzirete?”
“Samo su mi dali informaciju.”
“Žele da napustim grad?”
“Uvjeravam vas da nemam ništa s njima. Mogu li vas pitati tko ste vi, gospodine Nichols?”
Ovoga puta poručnikove oči su mirovale, ali glava se kretala.
“Samo Alanov prijatelj.”
“Ni smrt gospodina Mustgravea ni vi niste baš popularni u američkom veleposlanstvu. Možete mi reći zašto?”
John je spustio prozorsko staklo, a onda ga podigao skoro do kraja: još veća vrućina, od motora koji su polako radili, uvukla se u automobil.
“Kako ste me pronašli?”
“Jutros sam bio u Caveau de la Bolée, tamo sam upoznao gđicu Queroy. Pričala mi je o vama. Nisam znao hoćete li vi biti na aerodromu...”
Prizvuk razočaranja u Guérinovu glasu. Koga je mislio da će zateći?
“Zašto ste išli u Caveau?”
“Vi ne vjerujete da je smrt g. Mustgravea bila slučajna.”
“To vam je Ariel rekla?”
“Da.”
Murjak je malo porumenio, sigurno ga se dojmila Ariel i njene sočne grudi. John si je predočio nadrealističku vezu istetovirane lezbe i sitnog policajca.
“Prestanite ga zvati gospodin Mustgrave. Zašto vas zanima kako je Alan umro?”
“Gospodine Nichols, tko vas je udario?”
“Zovite me John.”
“Johne, vjerujem da nam je obojici u interesu da porazgovaramo. Zato sam došao na aerodrom. Mene jednostavno zanima je li smrt vašeg prijatelja u nekoj vezi sa – murjak je oklijevao – s mojom istragom. Istražujem samoubojstva. Ubojstva prerušena u samoubojstva, recimo to tako.”
John je skoro poskočio, ali se svladao.
“Nemam pojma o čemu govorite. To nije bila nesreća, ali Alan se sam ubio.”
“Zašto?”
“Jer je bio suicidalan.”
Guérin ga je pogledao, dopala mu se apsurdna očiglednost Johnove izjave.
“Samo zato?”
“Zar to nije dosta?”
“Prikrivanje inteligencije ide vam bolje nego laganje, Johne. Što se zbiva s veleposlanstvom?”
“Mislite na Hirsha?”
“Ne, razgovarao sam s nekim gospodinom Frazerom. Poznajete ga?”
“Razgovarao sam s njim telefonom, on je tajnik veleposlanstva. Mogu vam reći ono što znam, ali treba mi protuusluga.”
“Što vam treba?”
“Htio bih razgovarati s jednim dilerom.”
“On vas je pretukao?”
“Njegovi ljudi.”
“Što mi možete reći?”
“Neće vam to pomoći, vaša priča nema nikakve veze s mojom.”
Murjakova se glava lagano nagnula, a oči razrogačile.
“Nas dvojica smo se sreli, sumnjiva je već i količina slučajnosti koja je za to bila potrebna.”
“...?”
Lambert je prešao obilaznicu i u Pariz su ušli kroz ulaz La Chapelle. Guérin je brzo skinuo kapu i stao s nje otresati nevidljivu prašinu. John je pogledao ogrebotine na njegovoj glavi, potom gradske ulice koje su izgleda uznemirile poručnika.
“Ljude zabavlja gledati samoubojice, dolaze ih gledati kako umiru na pozornici? Je li to vaša teorija?” Na riječ teorija, Lambert je poskočio, a Guérin vratio kapu na glavu. “Alan je bio fakir i džanki, bio je homoseksualac i spavao je s Hirshem, službenikom veleposlanstva koji se izgubio iz priče. Zato je cijela stvar delikatna. OK, glupo je reći da nitko nije odgovoran. Poručniče, napisao sam cijeli doktorat o tome i ne mislim sada ništa poricati. Ali na sceni Alan je bio sam i znao je što radi. Tu se više ništa ne da promijeniti.”
Guérin se nasmiješio.
“Sad bolje lažete, ali inteligencija vas odaje. Pročitao sam izvještaj o smrti vašeg prijatelja. Ako ništa drugo, postupak je bio ubrzan. Znate li da Institut za sudsku medicinu nije napravio nikakvu analizu, ni obdukciju? Stvarno loše obavljen policijski posao. Ili upravo obratno. Savršeno zataškan slučaj. I vi mislite da se nešto drugo dogodilo te večeri?”
John je promotrio lica vozača u okolnim automobilima. Opet se javio onaj neugodan osjećaj da je pošao pogrešnim putem, da je svojevoljno zalutao.
Htio je slagati, makar mu se činilo da bi ovome policajcu mogao vjerovati, a onda je zazvonio mobitel. Guérin se ispričao i odgovorio. Iz slušalice se začuo unjkav glas. Guérin nije rekao ništa i prekinuo vezu.
“Sve u redu, Šefe?”
Blijed kao smrt, Guérin je protisnuo:
“Gospodine Nichols, ostavit ćemo vas negdje, imamo posla. Pružio mu je posjetnicu. Nazovite me večeras. Ispričajte nas. Lamberte, mali moj, odbaci gospodina do najbliže postaje metroa.”
Pozdravili su se kod ulaza u metro Marx-Dormoy. Lambert je spustio štitnik za sunce s natpisom policija, Guérin je mahnuo i automobil se udaljio.
Na aerodrom je otišao da nije ni znao zašto, a odgovor je kao i obično stigao iz drugog smjera.
* * *

“Kamo ćemo, Šefe? Radi se o nekoj ženi, je l’ da? Vama... vi zbilja ne izgledate dobro.”
“Nije žena... Lamberte, mali moj, obećaj mi da ćeš pripaziti.”
“O čemu vi to?”
“Obećaj mi da ćeš paziti na sebe.”
“Da, dobro, obećavam, pazit ću. Ali na što?”
“Savane je mrtav, ubio se.”
“...”
“...”
“Šefe, oni... opet će se okomiti na vas!”
Lambertu je prekasno prošlo kroz glavu da je trebao biti kuš.
* * *

Lambert je posegnuo za pištoljem drhteći kao prut. Guérin, koji je ležao na podu i hvatao zrak, zgrabio ga je za nogu da ga zaustavi. Bio je ošamućen i nije mogao govoriti, ali nogu mu nije puštao. Pseto Lambert kesio je zube, Roman je urlao. Sram se pretvorio u gnjev, slijepa mržnja u nasilje, krivnja u glumatanje časti. Trojica policajaca razderanih uniforma jedva su zadržavala zvijer i najradije bi digli ruke od svega. Lica bijelog od srdžbe, Lambert je šutke stezao Berettu u koricama koje su ga udarale po rebrima. Ne mičući oči s Romana sagnuo se i provukao ruku ispod Guérinovog pazuha. Barnier je pokušavao nadglasati Romanovu dreku.
“Smirite se! Smirite se, za Boga miloga!”
Roman je rikao:
“Recite ovoj pizdi da se goni!”
Krv je tekla iz rane na Guérinovom obrazu i glava mu se klatila. Trojica zadihanih plavaca odvlačila su Romana prema autu. Nogama je strugao po podu pokušavajući pronaći uporište za novi napad. Lambert ga je pratio izbezumljenim pogledom, Barnier je podivljao.
“Lambert! Pustite taj pištolj! Dat ću vas zatvoriti!”
Lambert je zaurlao glasnije od svih:
“Maknite to govno! Vodite ga odavde!”
Umjesto na visokog blesana pred čijom je odlučnošću zanijemio, Barnier je dreknuo na vatrogasca.
“Pobrinite se za Guérina, jebemu! Pa vidite da je ozlijeđen!”
Držeći se za Lambertovu španjolsku jaknu Guérin se nagnuo nad šaht i povratio. Sve to vrijeme Berlion je klečao bez glasa držeći se za jaja i buljeći oči. Lambert je nosio broj 44 i igrao nogomet. Načelnik Barnier nije više znao što da napravi. Psovao je sve na svijetu. Njegova postaja upravo je implodirala.
Savane je ukočenih ruku i nogu ležao nasred svog dnevnog boravka. Otvorenih očiju i sa službenim oružjem u ruci. Golemi Savane, koga je bilo nemoguće pomaknuti, kao kip srušen u revoluciji. Na bjeloočnicama i plavim šarenicama vidjele su se kapi krvi koje ukočeni kapci nisu prebrisali. Poručnik Savane je, s metkom u čelu, promatrao kolege mrtvim očima u bojama trobojnice, koje se nitko nije usuđivao sklopiti.
Paket kompresa nije uspio zaustaviti krv koja je Guérinu tekla kroz prste. Oko njega žamor, mrmljanje, nelagodno kretanje. Policajci su s mučninom izlazili iz prostorije. Guérin je kleknuo uz tijelo, neki šupak je tiho rekao: Što će on ovdje? Kowalski mu nije bio dovoljan? Guérin nije ništa čuo, nije vidio kako je Lambert prošao kroz sobu i ustobočio se pred dvojicom policajaca spreman da ih razbije.
“Gubite se.”
Lambert je svladao Berliona, pjena mu je išla na usta. Tupan je pokazao zube. Dvojica murjaka su se pokupila.
Guérin je na koljenima razmišljao o beskorisnoj smrti policajca, koji se posve istrošio na poslu bez budućnosti, i o besmislenoj smrti dragog čovjeka kojeg je u čudovište pretvorio život koji nije stigao pravo ni pojmiti. Uz sva ta samoubojstva, bilo je samo pitanje vremena kada će žrtva biti netko koga poznaje. Malena vjerojatnost da će to biti osoba koju je volio činila je situaciju još bolnijom.
Raskopčao je žuti baloner, skinuo ga i njime prekrio tijelo. Gesta je na prisutne djelovala kao strujni udar. Zbog olakšanja što više ne moraju gledati to lice. Zbog krhkog Guérinovog lika koga nikad nisu vidjeli bez balonera. Zbog odvajanja od te žute i uvijek prisutne druge kože, poput svlaka. Zbog njegovih nježnih i mirnih kretnji, štovanja tajne smrti i prelaska na drugu stranu. Neznatan Guérinov dar hladnom mastodontu. Koliko je nečiji izgled mogao zavarati, nadilazilo je shvaćanje okupljenih policajaca.
Vladala je tišina kao u crkvi. Guérin se uspravio, zastao da promotri tijelo koje je baloner prekrivao samo napola, pa ponovno kleknuo. Polagano je povukao žuti pokrov, i nasmiješio se... Obećanje.
Izašao je iz stana ostavivši za sobom zgranute policajce, nagurane u sobi s lešem. Savaneova okrvavljena glava opet je izvirivala ispod balonera i gledala ih očima poprskanima krvlju.
Savane se potrudio da umre otvorenih očiju. Na drugima je da mu ih zaklope. Možda dečki iz disciplinskog vijeća? Recimo oni iz unutarnje kontrole koji su si dali truda da budu što okrutniji dok su ga obavještavali o definitivnom otkazu? Možda Roman, koji je protiv frenda dao iskaz da spasi svoju karijeru špije. Barnier, koji ga je oduvijek smatrao kretenom? U svakom slučaju to neće biti Guérin, on mu ih je godinu dana pokušavao otvoriti. Ni diler iz Goutte-d’Or koji je prošle noći umro u bolnici.
Savane je gledao u lice metku koji mu je zamijenio istinu, bio je red da i njegovi kolege sad imaju nešto od toga.
Nastavak je pripadao samo Guérinu, da sve prodrma iz temelja. Radi ravnoteže.
“Hvala ti što si se umiješao, Lamberte. Ostavit ćeš me u uredu, a onda idi nešto popiti i malo razmisliti. Stvari će se zakomplicirati, a ti moraš misliti na svoju karijeru.”
Lambert mu je dodao kapu koja mu je odletjela od Romanovog krošea.
“Šefe, ja nisam htio biti murjak, nego bolničar. Otac je govorio da je to posao za ženske.”
Guérin se nasmiješio i nagnuo prema zamjeniku pokazujući mu rasječenu jagodicu.
“Što ti misliš?”
“Trebat će šivati.”
Što povezuje muškarca koji plače i onoga koji je bijesan? Onaj koji plače želi biti bolničar, a onaj gnjevni gađa u jaja. Oni su se spojili u Lambertu kao jedinom mogućem odgovoru. Guérin se odbio zapitati zašto je samoubojstvo svuda oko njega postalo čudesno rješenje zbog kojeg su ljudi odustajali od potrage za nekim drugim odgovorom.
“Lamberte, mali moj, ti si prava zagonetka.”
Na to Lambert nije odgovorio, pregled poručnika Guérina posve ga je zaokupio.
* * *

Najbliža šivaonica bila je klinika Tenon u Ulici de la Chine. Sretan je slučaj htio da ozljeda nije bila teška, a oni su dospjeli u Centar za estetsku kirurgiju. Zahvaljujući policijskim iskaznicama specijalist za stražnjice pobrinuo se za Guérinov obraz. “Ništa posebno ne treba,” rekao je poručnik, “samo da šavovi drže.” Doktor se svejedno potrudio da sve lijepo napravi, praćen budnim okom visokog kovrčavog. Odbio je naplatiti šivanje, rekao je da mu je bilo zadovoljstvo za promjenu napraviti i nešto korisno. A Guérinu je ipak dao brošuru o presađivanju kose, kao da želi reći da odnekud treba i početi.
Šest šavova, malen ožiljak za stare dane.
Lambert je sjeo za upravljač i nakašljao se.
“Šefe, žao mi je, ali... ne mogu.”
“Što to?”
“Žao mi je, ne mogu plakati za Savaneom.”
Muškarac koji plače napokon je pogodio ravno u jaja, dvije velike suze skotrljale su se niz Guérinove obraze.
Mrlja u uredu se osušila, ružičasta izblijedila, smeđi krugovi jasno su se vidjeli. Lambert je otrgnuo dvije stranice s kalendara. Učinilo mu se da je time ubrzao vrijeme i da nad njime više nema kontrolu. Zadnjih je dana smetnuo s uma svoj posao satničara. Kalendar je stao na danu kad im je Savane upao u ured.
Guérin je sjeo za stol i drhtavu ruku gurnuo pod kapu.
“Lamberte, mali moj, trebat će nam kava.”
Zamjenik je otišao vukući noge, spokojan kao i uvijek. Zašto je i dalje Lamberta zvao mali moji Sjetio se da ga je majka zvala moj veliki, i kako je zato imao osjećaj da nikada nije narastao. Lamberta je vjerojatno tako zvao jer je htio postići ono suprotno. Onda mu je na pamet pao Nichols, snažnija i intelektualnija Lambertova verzija, ako je takva usporedba imala smisla. Amerikanac je bio prazna ljuštura, devedeset kilograma pitanja. I njega je mama sigurno zvala veliki moj. Postojala je znači veza između sveučilišnih karijera i kastrativnih majki. Pustio je da mu se misli komešaju, a onda se odvažio dohvatiti kuvertu na stolu. Sitan i grbav Savaneov rukopis i samo jedna riječ na zgužvanom papiru: Richard. Pogledao je prema vratima ureda koja je Savane sigurno bez problema provalio, pa otvorio pismo.
“Kod Romana su fotografije Kowalskog. Roman je kreten, nije se mogao suzdržati da ih ne zadrži. Sad kad sam mrtav, moći ćeš završiti svoju istragu. Oprosti mi što sam te iznevjerio. Ne brini zbog toga što će misliti o meni. Ako uspiješ raskrinkati te pizdune, napravit ćeš ono za što ja nisam bio sposoban. Ali barem nisam umro kao suučesnik. Bok, Richard. Hvala.”
“Šefe, nije više bilo beskofeinske. Može obična?”

12

Mladac od četrnaest ili petnaest godina, u razvoju u svakom pogledu, vozio je slalom na skejtbordu između pješaka. U širokim trapericama, tenisicama debelima poput madraca i u majici s natpisom: No Current, No Sharks. Šiške u stilu Beatlesa skrivale su mu čelo i boljela ga je ona stvar za cijeli svijet. Nogom je podigao skejt i utipkao kod za teška metalna vrata. John je ušao za njim.
Mladi buntovnik ga je odmjerio ne skidajući slušalice s ušiju, pitajući se kamo da ga smjesti: techno warrior? klošar? neo-hipi? Sa samouvjerenošću čovjeka koji zna da mu njegov grad pripada upitao ga je koga traži. John je odgovorio da ide k ženi koja živi u prizemlju, na što je Čačkalica s bujnom grivom pocrvenio. Po tome kako je pubertetlijski izbuljio oči lako se dalo pogoditi da je proveo sate iza zastora svoje sobe buljeći u velike prozore ateljea.
“K Patriciji? Ne znam je li doma. Ako hoćete mogu provjeriti.”
“Snaći ću se.”
Klinac se vukao dvorištem bez ikakvog razloga, samo da vidi žensku iz prizemlja koja se stalno skidala do gola.
Patricia je otvorila vrata.
Tamne naočale skrivale su joj oči, ali ne i usta. Muževna draž koju tragovi udaraca mogu dati licu nije joj stajala tako dobro kao Johnu.
“Što hoćete? Odlazite odavde.”
John joj je pokušao uhvatiti pogled iza tamnih stakala i vidio svoj deformirani odraz.
“Što vam se dogodilo?”
Ispod crne dolčevite dugih rukava nije se vidio ni komadić kože. Nosila ju je kao zaštitu ili radi kamuflaže. Gadno su je premlatili. Drhtala je, suzdržana i arogantna do bola, a prolaznu ružnoću prihvatila je s dostojanstvom propalog džentlmena.
“Odlazite.”
“Ovoga puta hoću odgovore.”
Bacila je pogled preko njegovog ramena u prazno dvorište i propustila ga.
Niske pete, široke hlače na crtu, isto crne, i pripijena dolčevita. Zabrinjavali su ga ovi pomno odabrani slojevi odjeće na ženi lišenoj sramežljivosti.
“Bio sam jutros na aerodromu. Niste se došli oprostiti od prijatelja?”
“Bila sam zauzeta, gospodine Nichols.”
Skinula je naočale. Lijevo joj je oko bilo zatvoreno i ljubičasto. Odjeću je uskladila s masnicom.
“Problemi s klijentom? Ne sviđaju mu se fotografije?”
“Alan je rekao da ne znate razgovarati sa ženama.”
Plavi uvojci seksi statue u crnom iskrili su.
“Živim u šumi.”
“Ma tko bi rekao.”
“Crno vam dobro stoji. U koroti ste zbog posla?”
I jedno oko bilo joj je dovoljno da ga ošine pogledom.
“Nemam pojma o čemu govorite.”
“...”
John je zatreptao. Ovo nije ni u snu očekivao. U Patynom glasu više nije bilo ni traga laganju, proračunatosti, ni glumatanju. Hladan tuš. John P. Nichols razoružan na prvi pogled. Pogriješio je, skrenuo na krivi trag. Jedna karika je popustila, u jednoj rečenici, i tresnula ga između očiju. Patricia Königsbauer umiješana u ucjenu, kurva se za novac koji joj ne treba? Smiješno... Alan je taj, uvijek i iznova Alan... John je koračao ateljeom uzalud na praznim platnima tražeći potvrdu za ono u što je do maloprije vjerovao. Alain je Paty uvalio u govna, a ne ona njega. Eto što se dogodilo. Alan i njegov osmijeh: Hoćeš da stanem pred metu?... Izudarali su je zbog fakira. Kao i njega. Paty je bila prijateljica. Još jedna prijateljica. John je bio ljubomoran... Iskoristili ste ga. Od samog početka. Poricao je, pretresao, prežvakivao, složio si njenu sliku koja je trebala potvrditi da joj ima pravo zamjerati...
Pokušao je spasiti ono što je od privida preostalo, da ne odustane prebrzo od zablude. Ali bio je siguran da će ovoga puta on završiti gol.
“Je li vam Boukrissi to napravio?”
Uvali se još malo, Johne, samo tako nastavi.
“Vama stvarno ništa nije jasno.”
“Tko onda?”
“Važno je zašto. Nisam bila na aerodromu jer su me upravo tukli, zbog vas.”
Ajde, poveži stvari, slijepi sve dijelove.
“Krupan plavi tip, bikovskog vrata, Amerikanac?”
“Rekli su mi da ne razgovaram s vama. Idite, otiđite s novcem iz grada i nestanite. To je najbolje što možete napraviti.”
“O čemu pričaš? Tko su ‘oni’? Vozač i Hirsh?”
“Hirsh? Ne budite smiješni. Hirsh je bio samo Alanova igračka. Ništa vam više neću reći. Idite.”
“Pričajte mi o ucjeni. Bili ste u dogovoru s Alanom? Tko je bio ovdje kad sam ja došao?”
“Prestanite s besmislicama, nikad se nisam udružila s Alanom.”
“Recite mi što se dogodilo. Mogu vas zaštititi.”
Smijeh crne statue odjeknuo je u bijelom ateljeu. “Zaštititi me! Ne budite smiješni.”
“Jutros je na aerodromu bio i jedan policajac. Ako želite, mogu ga nazvati.”
“Lažete.”
Guérinovu posjetnicu stavio je na kuhinjski šank.
“Želite s njim razgovarati?”
“Razočarali ste me.”
Prekrižila je ruke na prstima, no promatrala je posjetnicu, bojala se. Nosi usku odjeću, Johne, zato da obuzda strah.
“Tko je bio s tobom kad sam došao?”
“Hirsh.”
“Što je htio?”
“Došao me upozoriti.”
“Na što?”
“Da će doći i drugi. Mislio je da je to zbog njegove avanture s Alanom.”
“Reci mi više o čemu se radi, kvragu!”
“Žele novac i dokumente.”
John je sjeo na tabure, ona je bila dovoljno pristojna pa je ušutjela i nije ga više vrijeđala. Prešla je za bar i natočila si čašu viskija, koju bi i on rado iskapio. Kao i prije dva dana, okrenula se prema Johnovom portretu. Preveliki ste. Prekrili ste cijelo platno.
“Alan je to napravio zbog vas. Za sve ste vi krivi. Postoji li stvarno taj policajac?”
“Da.”
“Zašto ga Alan zanima?”
“Ispričaj mi sve.”
Zavrtjela je alkohol u čaši.
“A onda hoću da nestanete.”
Presuda. Čuti istinu i otići? Pomiriti se s laži i ostati? Nije imao jebenog pojma.
Sam će si presuditi. Ajmo završiti.
Stisnuo je zube.
“Nisi spavala s Alanom.”
Polako je ispijala viski, prilično zadovoljna što su do toga došli.
“Lagala sam, pravila sam se važna.”
“Zašto si napravila moj portret dok je Hirsh bio ovdje?”
Napola je otvorila natečeno oko, a smeđa zjenica bljesnula je usred modrice. Osmjehnula se. Evo smrtnog udarca, Johne, samo što nije.
“To je igra koju je Alan volio. Hirsh je ponekad sudjelovao. Nije to bilo radi ucjene, samo igra. Alan je volio spektakl... način na koji... Govorio je da mu je to zabavno, lica tih muškaraca kad bi bili u mojoj vlasti. Sigurno mislite da je to perverzno, sadistički ili ne znam što. Alan je rekao da ste sramežljivi naivac sklon dosadnim užicima.”
“Alan je to rekao. I zato si to napravila i sa mnom?”
“Alan je puno govorio o vama. To je bila još jedna njegova igrica. Mislim da je za njega stvar bila u uživljavanju, preuzimanju tuđih osjećaja.”
Ponovno se nasmiješila i završila rečenicu koju je započela prije dva dana. “Alan je oduvijek bio zaljubljen u vas.”
“Znam.”
Kao zrcalni odrazi izobličenih lica, promatrali su se preko kuhinjskog šanka.
“Kad se smijao, istina je bila tužna, ali lijepa.” Okrenula mu je leđa. “Voljela sam Alanove igrice.”
Prije nego je stigao bilo što dodati, natjerala ga je da se pokupi.
* * *

Bunker je završavao svoj obilazak. Loše je spavao, boljeli su ga zglobovi i ožiljak. Čitavog je dana šetao uz ogradu parka poput zvijeri u kavezu. Mesrine ga je pratio u stopu dureći se. Udario je čovjeka, riskirao je i da ga ubije, oslobodio gnjev, a jako mu je dugo trebalo da ga primiri. Nije zbog svega toga žalio, samo ga je bilo strah da više nema povratka. Amerikanac je prodrmao njegov prividan mir, uništio skupo plaćenu stabilnost.
Opet je okusio slobodu koju je prognao u zapećak. Vrata parka su se zatvarala, a Bunker se gušio. Sinak će ga sve dublje uvaljivati i neće toga biti ni svjestan. A stari robijaš tražit će još.
Približavajući se kolibi, vukao je noge kao da se vraća u samicu. Koliko dugo nije prišao ženi, ušao u bistro, koračao ulicama? Jebeni travnjaci, fontane, golubovi, Trgovac Ed iz ulice Bara. Koliko dugo nije vidio svoj grad? Živio svoj život? Od 1994. boravi u kolibi okruženoj žičanom ogradom. Nikad nije računao godine. Vrijeme se zaustavilo s kalendarom iz ‘83. i više nije nastavilo teći. Treba si prestati lagati. Gotovo petnaest godina u parku... Kao da je kaznu izdržao dvaput.
Bojao se otvoriti vrata kaveza. Konačno si je priznao da ga je ćelija posvuda slijedila. Bila je u njemu.
Amerikanac je sjedio na pragu kolibe. Mesrine se spustio na stražnjicu, na pristojnoj udaljenosti, i nije mu prišao. Bunker mu je mahnuo, pa bez riječi iznio stol, dvije stolice, vino i čaše. Psihić je morao ispričati to što je imao.
Bilo je vedro i gotovo vruće u sjeni primorskog bora koji je preživljavao daleko od mora. Mesrine se malo dalje izvalio na suncu.
“Jesi se oprostio od frenda?”
John se nasmiješio. Znao je da više ne sliči sebi, lice mu se pretvorilo u masku, bezizražajnu i distanciranu. On i Bunker sa svojom facom čovjeka zadovoljnog svojom sudbinom mogli bi obilaziti kostimirane zabave.
“Zašto uvijek prekasno shvatimo ono što zapravo već znamo? Znaš li ti to, Bunk’?”
“Ne bi ti, Sinko, dugo poživio u zatvoru. Dimi ti se iz glave od previše razmišljanja.”
Šetačima koji su prolazili pokraj njih prizor se sigurno činio slikovit i vrlo pariški. Zatvorska ptičica, vince, smeđi duhan, Amerikanac s cigaretom i pseto državni neprijatelj. Napunio im je čaše. John je povukao dim.
“Pokušao sam mu reći zbogom, ali opet se vratio.”
“Nema pomaka?”
“Ima, ali ne znači da je to pomak nabolje.”
“Ispljuni već jednom, ne da mi se čekati.”
“Izgleda da sam ja uzrok svemu, ne vidim kako bi moglo biti drugačije. Ona je u pravu.”
“Opet si vidio žensku? Uzdravlje, Sinko.”
“Živio.”
Vino je polučilo svoj blagotvorni učinak.
“Alan je Hirsha upoznao u kabareu. Hirshu su se sviđale uvrnute stvari, sigurno zato što je previše uspio u životu. Alanu je on služio za zabavu. A ono što je fakira džankija, iračkog ratnog veterana, najviše zabavljalo, bilo je ševiti Hirsha u njegovom uredu, u veleposlanstvu. Da nije preglupo, malo bi falilo da bude smiješno. Ali to je već sam kraj priče.”
“Imamo vina, ja nemam ništa drugo u planu osim da te slušam.”
Kao i uvijek kad bi pričao o Alanu, američki naglasak jače bi se osjetio.
“CIA, NSA, FBI, tajna služba, oni uvijek prate najnovija znanstvena postignuća, i ne samo u tehnologiji. Zanimaju ih i društvene znanosti. Oni to zovu ‘informiranje’. Obavještavanje! Bullshit. Mučenje nije najbolji način da se dobiju informacije. U osamdeset posto slučajeva podaci koji se dobiju njime nisu pouzdani: stres, laganje, nepouzdano pamćenje, lažna priznanja da se okonča patnja. Jedino što stvarno daje rezultate su špijuniranje i serum istine. Podvrgavanje mučenju je psihološki rat. Neopravdano mučenje ono je kojemu se nije pribjeglo radi pribavljanja informacija, nego iz sadizma. I to je prava tortura. Cilj joj je uništiti protivnike, a onda neke od njih pustiti da se vrate kući. Da pričaju o tome. Uništiti ih Bunk’, tako da te, dok budeš gradio vrli novi svijet, ne bi zajebavali likovi koji se ne slažu s tvojim viđenjem demokracije. Pustiš ih da se prošire poput virusa, virusa straha i šutnje. Tortura je napad na pojedinca kojim se zastrašuje grupa. Tako proizvodiš izolirane ljude i mrtvace koji šire strah. Mučitelje dobivaš na isti način: preobraćuješ građane. Prvo ih isprazniš, a onda ih napuniš onime što ti treba. I dobiješ poslušne i uvježbane vojnike, pripadnike tajne policije, znanstvenike koji posvuda vide neprijatelje. Filmovima i novinama izgradiš oko njih paranoičan svijet utemeljen na neznanju, koji im pokazuje da su pravu. Da bi to uspjelo i da sve dobro funkcionira, trebaju im stručnjaci, intelektualci, ljudi poput mene. Proizvodnja krvnika nije posao za amatere. I onda još samo treba pronaći tipove poput Alana. A to nije tako teško.”
“Nije znao da se sprema Zaljevski rat, u vojsku je stupio samo da ode iz Kanzasa. Pridobili su ga dok je još bio u blatu Parris Islanda, baze za obuku marinaca. Alan je upravo to čekao, da mu ponude novu obitelj. Ludo je što je čovjek sve spreman napraviti da bi otišao iz Kanzasa... Njegov instruktor, onaj koji ga je pronašao, bio je iz CIA-e, nadgledao je provođenje novog programa. Alan je proveo četiri mjeseca u centru za obuku u San Diegu. U početku nije shvaćao što je taj specijalni zadatak. Nikad se izričito ne kaže, to polako sjeda na svoje mjesto. Intelligence specialist! I bio je dobar učenik. Da bi stvorio mučitelja, prvo mu pokažeš što su drugi činili: In Corea, in Japan, in Vietnam... Na drugoj strani, ti drugi rade isto: svojim vojnicima pokazuju što se događalo u Koreji, u Japanu, u Vijetnamu... Želiš uliti strah u kosti neprijateljima, ali rezultat je suprotan: toliko je gnjusno to što radiš da time raspiruješ otpor. Ako ti oca i majku podvrgnu mučenju, što ćeš učiniti? Pomoći im da spale leševe? Nije smiješno, Bunk’, ratni stručnjaci to još uvijek nisu shvatili.”
“Alan je bio u jednom od prvih aviona koji su ‘91. otišli u Irak, s osobljem obavještajne službe. Novi rat, nova generacija, nova otkrića. Ništa originalno. Samo usavršavanje. Pomiješaš droge, promijeniš bioritam, svjetlo, spavanje, ćelije premale da se čovjek može ispružiti i preniske da bi se uspravio, kavezi u kojima se može samo stajati, danima. Naizmjence se služiš udarcima i ponižavanjima već prema tome koga mučiš, prijetnje i lažne informacije prilagođavaš vjeri, kulturi ili spolu: tvoj brat je rekao, tvoj prijatelj je priznao, otac ti je mrtav, itd. Oni koji svime upravljaju nadziru i svoje ljude i zatvorenike: krhke su to mašine, treba paziti. Ne smiješ izgubiti kontrolu nad mučenjima, da sadisti rade što žele. Napredak u torturi danas donosi umijeće krvnika. Alan je prije bio vrlo osjetljiv. Ondje je postao jedan od najgorih, pravi luđak. Iskaljivao se na tijelima muškaraca. Kazao je da je pritom mislio kako je otac ponosan na njega. U svakom slučaju, instruktor mu je to govorio. Taj je časnik znao sve o Alanovom životu. Mučenje je uspješno kad uništiš ideologiju druge osobe. Uspješan mučitelj je onaj u čiju si glavu usadio svoju ideologiju. A i to je ideologija, Bunk’. Iskrivljeno zrcalo u kojem i ti i neprijatelj imate isto tvoje izobličeno lice. Alanom je upravljao mehanizam ideja koje nisu bile njegove.”
“Ali tko ima samo svoje ideje? Kad si dobar podanik, možeš raditi sve što od tebe traže, i čak ti se čini da si slobodan. Alan se oslobodio u Iraku, ako to tako možemo reći. Ali postojalo je u njemu nešto što se opiralo. Nekakav paradoks. Mislio je da ga je vojska oslobodila njegove prošlosti i da bi poslije mogao započeti novi život... Svoj vlastiti... Odustao je. Nakon povratka iz pustinje dao je ostavku. Zapravo je prekinuo ugovor, pobjegao je. Samo, kad se našao daleko od vojske, bilo mu je čudno što svijet nije onakav kakvim su mu ga tamo opisali. I čudno koliko je sličio onim muškarcima koje je poslao kući sa zdrobljenim mudima.”
“Alan je počeo uzimati heroin jer ti se od njega čini da si jedini na svijetu. A i tako je nakon vojske već bio ovisnik. Bilo mu je normalno da se, poput onih koje je mučio, razodjene na ulici, valja po razbijenom staklu, da ne spava, da ima noćne more i da spava s tipovima koje ne voli. I to je bio vojni uspjeh, ali i on se izokrenuo: Alan je u Amerikancima ubijao volju za odlaskom u rat! I upravo je to bio njegov fakirski šou. Unutarnja borba između žrtve i mučitelja, pred publikom čiji su oni proizvod. Sada je sebi činio ono što je radio svojim žrtvama. Nas dvojica zajedno smo samo obnovili i popravili ono što su moji kolege uništili. Kad je došao u Pariz, najgore je već bilo prošlo. Postao je slika sebe samog: neće to dugo potrajati. Zabavljalo ga je kad je u Caveau upoznao Hirsha. Zaveo je američkog diplomata homića koji je izlazio na ista mjesta kao i on. Ševili su se u Hirshovu uredu, ne znam kako mu je uspjelo da pritom ne umre od smijeha. Ali jednoga dana kad je došao Hirshu u veleposlanstvo, vidio je Frazera, tajnika. Njemu to nije pravo ime. On je ‘90. u Južnoj Karolini vrbovao Alana. Bio je s njim u Iraku. Frazer je jutros bio kod Patricije i ispitao je. Ja ga nikada nisam vidio, ali Alan mi je pričao o njemu. Kad ga je opisala, odmah sam znao o kome se radi. Pravo mu je ime Lundquist. Alan je poludio kad ga je prepoznao. Opet se počeo drogirati, sasvim se raspao.”
“To je bilo prije dva mjeseca. Tada je došao k meni. Poslije je počeo ucjenjivati Frazera, a znam i kako. Ne želi Alanov diler da odem iz grada nego Lundquist, Samuel Lundquist... Njegovo se ime provlači kroz cijeli moj doktorat. Alan se mojim radom poslužio da bi ga ucijenio. Patricia kaže da je Lundquist Alanu dao novac. Tri dana prije njegove smrti.”
Bunker se malo pogubio, podizao bi čašu do usta i zaboravljao piti.
“I znaš što je najblesavije? To što svoj doktorat nisam objavio zato da zaštitim Alana. FBI me kontaktirao kad sam završio istraživanja, rekli su mi da ga ne objavljujem, jer će inače Alan završiti u zatvoru. Potpisao je contract s army. Security Clearance. Oni kažu da je to Access to Sensitive Compartmented Information. Zaštićeni podaci! Pravi vojnički eufemizam. I oni su pribjegli ucjeni, nisu htjeli da moj doktorat izađe u javnost. Pristao sam na njihov dil i rekao Alanu da ode u Francusku. Umro je kad je prekršio dogovor koji ga je štitio. Lundquist i oni koji se skrivaju iza njega pitaju se što ću sada napraviti. Irak i sve to dogodilo se prije petnaest godina, ali otada traju drugi ratovi, druga mučenja, a u mome doktoratu navedena su imena ljudi koji u njima sudjeluju. Alan i ja htjeli smo reći sve. Nisam zadržao znanstvenu objektivnost!, kako su to zvali moji profesori. Alan je tako htio, i ja isto. Nemam pojma što ću sada napraviti, no fucking idea...”
Bunker je čekao nastavak; Sinkova neodlučnost nije mu sjela kao zaključak. John se nasmiješio i podigao čašu.
“Ženska, Patricia, rekla mi je da joj više ne dolazim, ako je to ono što te zanima.”
“Aaa! I nije lagala?”
“Ovoga puta nije.”
“Onda je rekla suprotno od onoga što je mislila.”
“Bunk’, nazvao sam mamu u San Francisco. FBI joj je pretražio kuću. Sve su uzeli, moje računalo, bilješke, sve što sam ondje ostavio. Razgovarao sam i sa svojim mentorom. Ista stvar na Kalifornijskom sveučilištu, sve su pokupili.”
Lica okrenuta prema dječjem igralištu, teniskom terenu i ulici Guynemer s onu stranu ograde, stari je čuvar u rukama vrtio kapu. Djetinji je smiješak nestao, zamijenio ga je namješten osmijeh koji se nikako nije slagao s gnjevnim pogledom.
“Sinko, nešto tu ne štima.”
“Braća Aouch...”
“Boukrissi je marioneta, a tvoj Lundquist vuče konce.”
“Možda je on ubio Alana...”
“Znaju gdje mi je gajba. Sinko, potpalio si mi kolibu.”
John je pognuo glavu, uzdahnuo, pa se suočio s Bunkerovim termonuklearnim pogledom.
“To nije sve. Sreo sam, hmmm, sreo sam murjaka koji isto misli da Alanova smrt zapravo nije bila samoubojstvo. Hoće da razmijenimo informacije, da radimo zajedno...”
Zatitrali su mišići u robijaševoj čeljusti. Dječji zubi škripnuli su kao zahrđale šarke.
“Bunk’...”
“Šuti.”
“Još te nešto moram pitati.”
Mesrine se stisnuo uz nogu svoga gazde. Bunkerova usta nisu se micala, riječi kao da su mu izlazile iz čela, iz nabrekle vene koja je titrala ispod ožiljka.
“Sinko, rekao sam ti da sve to pustiš. Tvoja umjetnica je u pravu: razlozi su ti možda dobri, ali drugim ljudima zajebeš život.”

13

Beskofeinska kava mirisala je beskorisno. Guérin je ćupkao konce u rani tako da ostane budan. Gledao je na sat svake minute da se uvjeri kako s druge strane zidova bez prozora vrijeme i dalje protječe. 18 sati, 12 minuta.
U postaji još nitko nije primijetio da im gori pod nogama. Prosviravši si glavu Savane je raspirio požar.
Velika Teorija posustajala je istisnuta povratkom Kowalskog. Gušila se skupa s Guérinom u prepletu sumnjivo nepovezanih tragova. Le Caveau, Nichols, tri utvare i Savane. Pismo. Nejasna masa. Misao koja ga je opsjedala bila je zaglavni kamen svoda čiji su se temelji skrivali u mraku: treba se pozabaviti Romanom. Treba dokazati da građevina ne počiva ni na čemu. Čitav je taj svod nestabilan, poduprt samo iluzijama. A on ga je namjeravao srušiti. Nije bio siguran u uspjeh... Samo da jedan ugao potkopa; nije važno koliku će štetu napraviti, i završiti zdrobljen ili ostati živ. Treba se pozabaviti Romanom.
Prekriženih ruku, u tišini ispunjenoj pitanjima, zapiljio se u vrata arhiva. U mislima je obilazio redove polica, ponovno listajući dosjee, i nije se mogao sjetiti da je i jedan jedini put u njima naišao na valjane razloge zbog kojih su ti ljudi izvršili samoubojstva. Mrtvi se više ne mogu sami opravdati, a dosjei nisu objašnjavali detalje. Razloge smrti trebalo je potražiti među živima. Savane je sam izabrao. Treba se pozabaviti Romanom.
Još mu je samo nedostajao poticaj da krene u akciju, ali nije ga pronalazio. Čupnuo je šavove, zirnuo na sat. 18 sati 14 minuta. Zašto mu se nije dalo ustati i napraviti to što mora?
Telefon je zazvonio; Guérin se nije micao, gluh na cilikanje aparata koji mu je dovikivao odgovor.
Zvonjava se nastavila. Lambert je Šefa upitno pogledao i naposljetku podigao slušalicu. Slušao je i bilježio pridržavajući laktom presavijen papirić, a glas mu je, pojačavajući se, zvučao kao Guérinov:
“Ispušni plin, podzemna garaža, avenija Victor Hugo... Šefe?”
Guérin se nagnute glave zagledao u Lamberta; licem mu se razlio srdačan osmijeh.
Mali je poručnik duboko udahnuo i u džep ugurao Savaneovo pismo, nije si više postavljao pitanje karijere, nije se brinuo o posljedicama ni objašnjenjima onih koji su još bili na životu. Smrt, glavni izvođač radova, upravo ih je nazvala. Odgovor je došao iz katakombi, iz temelja svih stvari, a donio ga je Hermes u trenirci.
U svom svijetu arhiva, što je drugo osim prošlosti i mogao promijeniti? Njegova greška jednostavno se sastojala u tome što je vjerovao da sve čini zbog budućnosti.
Ustao je uime mrtvih.
“Ajmo, Lambert, ali moram prvo svratiti kući.”
Guérin je u džepove kaputa ubacio nekoliko stvari. Torbicu s bravarskim alatom, džepnu lampu, polugu za otvaranje vrata i rukavice. Churchill je šutio. Ispod prečke ležala je hrpica perja. Gola prsa otkrivala su žalosnu sivu naboranu kožu. Od podrezanih krila ostali su samo batrljci. Ptić koji nikada nije letio znalački si je čupao perje.
Guérin mu je posudicu napunio sjemenkama, papagaj ga je poprijeko pogledao pa se opet bacio na posao.
Avenija Victor Hugo, parkirališno mjesto u podrumu kamene zgrade. Muškarac je posebno pazio da umre držeći volan, u propisanom položaju deset do dva, kao u autoškoli. De Rochebrune, novinar, pisac, ekonomist, urednik, esejist. Doista je sve isprobao; izgleda da su mu se preostale mogućnosti činile premršavima. Od straha pred stvarnošću koja je čekala da je zaskoči, supruga se nije gasila prepričavajući im njegov život do u pojedinosti. Razmišljajući kao sociolog pokušavala si je olakšati neshvaćanje, a njenu uzaludnu logoreju Guérin je odslušao bez riječi. Muškarac je ostavio pismo, puno dulje od Savaneova. Dvjesto otipkanih stranica na suvozačkom sjedalu. I on i žena bili su pričljivi. Ili je prije smrti napisao nešto dobro ili nije, što bi je onda barem objasnilo. Imali bi odgovor barem na jedno pitanje.
Guérin nije izvadio svoj notes. Lambert je nespretno bilježio u džepni rokovnik. Bili su smrknuti i umorni i njihovo je loše raspoloženje prešlo na sve. Lambert je neuvjerljivo promucao izraze sućuti. Udaljili su se dok je glas žene koja je za ruku čvrsto držala zbunjenog vatrogasca nastavio odzvanjati podzemnom garažom. Nakon njihova odlaska atmosfera se malo popravila.
S podočnjacima i obješena lica, Lambert je ugurao ruke u džepove i vukao noge.
“Hoćemo li svratiti u ured ili vas vozim do bulevara Voltaire?” upitao je ni sam ne vjerujući da će i ovom danu doći kraj.
Šef ga nije slušao.
Mračilo se. Šavovi na Guérinovom obrazu izgledali su kao muhe. Iz automobila je nazvao informacije.
“Trebam adresu i telefonski broj na ime Roman, Frédéric, u Clamartu.16”
Bip s mobitela najavio je poruku.
“Ulica Barbusse u Clamartu, Lamberte, broj 13.”
Lambert nije ništa rekao, ništa više nije pitao.
U Clamartu su se pritajili u ulici s obiteljskim kućama. Dvadeset i jedan sat. Guérin se prisjetio da je pročitao Vatru Henrija Barbussea. Nadošle su mu slike rovova i tijela raznesenih bombama. Pacifisti najbolje znaju dočarati rat, isto kao i redovnici ljubav.
Kod Romana je gorjelo svjetlo.
Guérin je utipkao broj.
“Halo?”
“Guérin je.”
“... Što hoćeš?”
“Savane je ostavio pismo. Moramo razgovarati.”
“Jebi se.”
“Ili to ili Generalna inspekcija.”
“...”
“U mom uredu za sat vremena.”
“A Berlion?”
“Već tražiš izlaz? Savane nije bio dovoljan?”
“... Ne možeš ništa napraviti.”
“Za sat vremena.”
Deset minuta poslije Roman je na izlasku oblačio kožnu jaknu. Sjeo je u auto i odjurio.
Guérin je navukao rukavice.
“Ti stražariš, Lamberte. Nazovi me ako se vrati.”
Bedasto i spokojno Lambertovo lice se smračilo.
Imao je sat vremena. Koliko Romanu treba da dođe do broja 36 na Quai des Orfèvres, shvati da ga je nasamario i vrati se. Vrata malog vrta ostala su otvorena. Prizemnica izgrađena prije deset godina, nekada ponos vlasnika, već je djelovala oronulo. Guérin je nos prilijepio o prozor dnevne sobe i provjerio okvir. Nije bilo alarma. Umjesto ulaska uz pomoć bravarskog alata odabrao je puno brži i bezazleniji način kad je pokraj uvelog grma jorgovana ugledao ukrasni kamen. Prislonio je kapu na prozorsko okno i udario njime. Razbijeno staklo palo je na tapison. Provukao je ruku i otvorio prozor.
Romanova rupa, pravi ćumez pod svjetlom baterijske lampe. Dnevni boravak. Police s filmovima, američki akcijski i francuske komedije. Lakirani ormarić, zaključan. Prazne boce piva na stoliću, dotrajali kauč. Polugom je otvorio vrata zaključanog ormarića: Pornići, da ne budu na dohvat djeci. Guérin je prekopao filmove, preokrenuo jastučiće, pootvarao ladice. Treba pretražiti cijelu kuću, od uobičajenih mjesta do onih neočekivanih, nadao se da Roman nije genijalac u skrivanju. I da su fotografije još uvijek tu negdje. Zavukao je ruku iza boca u baru. Ništa u dnevnom boravku. Kuhinja neurednog rastavljenog muškarca. Viseći ormarići, ladice, provjerio je na kuhinjskim elementima i ispod njih, ispod sudopera. Krug baterijskog svjetla pomicao se od jedne do druge mogućnosti, oklijevajući. Ništa u kuhinji. Predsoblje. Ugrađeni ormar s metalnim harmonika-vratima. Rusvaj, kućni alat, puška kratke cijevi i municija, bokseri, brojevi Playboya, hrpe časopisa Meta, novi karabin marke Browning, dobro naoštren vojnički nož Mauser. Meci, pribor za čišćenje. Stare cipele, zahrđale vrtne škare i prašnjava kutija s igračkama. Ništa. Guérin je polugu vratio u džep i nastavio s nožem u jednoj ruci i baterijom u drugoj. Zahod, vonj mokraće. Ništa u vodokotliću. Spavaća soba. Smrdi po neopranoj posteljini, po neprozračenom, po nogama. Još pornočasopisa, pod madracem, u ormaru, ispod kreveta. Uokviren plakat Dirty Harryja. Kreten. Iza plakata. Ništa. Razrezao je madrac, rasporio jastuke. Ništa. Tapison. Par rezova nožem. Ništa. Guérin se kupao u znoju. Druga soba. Dva jednostavna kreveta. Dječja soba. Pospremljena. Igračke u škrinji, plastični pištolji i puške, na zidu crteži, uredno namješteni Disney prekrivači. Fotografije na noćnom ormariću. Dva sina, otprilike osam i deset godina. Očeve kopije. Tupe široke face, bez ljupkosti. Obitelj niskih čela. Sve lijepo pospremljeno i prašnjavo. Izgleda da Romana potomci ne posjećuju baš često. Pretraživanje, rezanje madraca, pomalo mu je neugodno. Ništa. Roman je bio dovoljno pristojan da fotografije leševa ne sakrije klincima u sobu. Kupaonica. Pljesnivi ručnici, tapete koje se odljepljuju, mrlje od vlage. Guérin je pogledao na sat. Prošlo je već pola sata. Prljavo rublje, police, ormarići. Ništa. Ispod umivaonika. Vratašca na kadi. Ništa ispod nje. Ventilacija. Otvara je nožem. Ništa iza rešetke.
Vratio se u dnevni boravak, rasparao kauč. Ništa. Razrezao tapison. Ništa. Povratak u kuhinju. Ugrađena pećnica. Postajući sve nervozniji, Guérin ju je iščupao. Ništa iza, ništa unutra. Pomaknuo je frižider držeći bateriju u ustima. Ništa iza. Je li Savane pogriješio? Možda se Roman riješio fotografija? Četrdeset pet minuta. Kuhinja je smrdjela na masnoću, pregorjelo ulje, zaboravljeno posuđe. Sigurno ima i tavan, možda i podrum. Guérin je uzdahnuo.
* * *

21 sat, 30 minuta. 16. arondisman. John je posjetnicu vratio u džep.
Deset je minuta zvonio na vratima zgrade u ulici Longchamp. Hirsh nije otvarao. Nije na to zapravo ni računao. Oklijevao je pa tri puta pritisnuo pazikućino zvono. Velika drvena vrata odškrinuta su se za nekoliko centimetara, oko stare žene odmjerilo ga je kroz osvjetljenu pukotinu.
“Koga trebate?”
“Oprostite što vam smetam u ovo doba, tražim gospodina Hirsha.”
“Nije kod kuće. Vi ste iz veleposlanstva?”
John je zaigrao na kartu svog naglaska.
“Tako je, radimo zajedno.”
Kućepaziteljica je šire otvorila vrata. Kućna haljina, papuče, iz unutrašnjosti zgrade širio se miris juhe od povrća.
“Vi ste gospodin Trapper?”
John se nakašljao i osmjehnuo.
“Upravo tako.”
“Rekao mi je da ćete doći.”
“O! Fino.”
“Ostavio mi je nešto za vas.”
Stara je nestala u hodniku, gurnula vrata svog stana i ostavila ih otvorena pa se vratila s kuvertom u ruci. Stavila je naočale i pogledala Johna prije nego mu ju je predala.
“Što vi radite u veleposlanstvu?”
“Ja sam u uredu za kulturu, ovaj... umjetnost.”
“Pa to sam i mislila! Niste kao ostali. Još dvojica službenika iz veleposlanstva žive u zgradi, a i cijela četvrt ih je puna. Izvolite.”
Pružila mu je bijelu kuvertu. Na njoj je rukom bilo napisano ime. John Trapper. Nasmiješio se i što je prirodnije mogao i spremio je u džep.
“Recite mi, kad je otišao gospodin Hirsh?”
Sijede obrve podigle su se iznad cvikera.
“Vi ne znate?”
“Znao sam da odlazi, aaliii... mislio sam da će to biti poslije.”
“Otišao je prekjučer. Danas su oni iz selidbe došli po njegove stvari. U roku dva sata sve su odnijeli! Ho-ruk! Rekao je da se vraća u Ameriku. Dobio je promaknuće, ali izgledao mi je žalostan što odlazi. Mislim da će mu faliti Pariz. Bio je jako drag, i meni će...”
“Hvala vam, gospođo, i laku noć.”
John je pismo pročitao u hodu.
“Gospodine Nichols,
Shvatili ste da je moja situacija u Parizu postala nemoguća. Moram se vratiti u Sjedinjene Države. Moja je karijera u pitanju, no pokušavam sada učiniti ono što mi se čini važnim.
Alan me zamolio da pošaljem jedno pismo, na vašu adresu u Lotu, u slučaju da mu se nešto dogodi. Tada nisam shvatio što želi reći... Pismo sam poslao nakon našeg susreta u veleposlanstvu. Alanovo pismo vama. Ne znam jeste li još u Parizu, možda ste se već vratili i pronašli ga. Nije važno, čak i u ovim okolnostima skoro da je zabavno otići i za sobom ostaviti tajanstvenu poruku. Nadam se da ćete pročitati ovo pisamce koje ostavljam kod kućepaziteljice, nije mi preostalo ništa drugo jer vas nisam mogao pronaći.
Alan je puno govorio o vama, žao mi je što vas nisam bolje upoznao. Nikome nisam mogao ispričati o tome kako sam volio vašeg prijatelja, osim tajniku Frazeru, ali u mnogo neugodnijim okolnostima. Tragično je to što se dogodilo, ali na kraju ipak mislim da je tako htio. Zbog pisma koje vam je ostavio nekako vjerujem da je pripremao svoj odlazak. Vi ga poznajete bolje od mene, možda ćete vi sve bolje razumjeti.
Oprostite mi igru s vašim imenom, samo mjera predostrožnosti.
Do viđenja,
F. H.”

Alan je očigledno znao dobro podijeliti uloge. Možda je to bila pronicljivost mučitelja?
John se nacerio pomislivši na diplomata. Nije baš puno toga shvatio. Njemu je ponižavajuće druženje sa subverzivnim fakirom bilo uzbudljivo. Malo je uzdrmalo tatičinu starinsku hijerarhiju. Sumnjiva ljubav i još pod utjecajem, ali poslužila je svrsi. A Hirsh će se brzo oporaviti.
* * *

Zazvonio mu je mobitel. Poskočio je. Oblio ga je hladan znoj. Ekran je bljeskao u mraku kuhinje. Nepoznat broj. Nije Lambertov. Romanov? U najgorem slučaju mogao je dobiti još malo vremena. Duboko je udahnuo i javio se.
“Poručnik Guérin?”
“Da.”
“John Nichols?”
“Tko?”
“John, s aerodroma, prijatelj Alana Mustgravea.”
“Ne mogu sada razgovarati.”
“Moram vas vidjeti.”
“Nemam vremena.”
“Trebamo se naći.”
“Nazvat ću vas.”
“Nemam tel...”
Guérin je bijesno prekinuo vezu, adrenalin ga je pucao. Izgubljene minute, bio je strahovito umoran i na rubu živaca. Prošlo je skoro sat vremena. Kuća je bila isprevrtana, Nichols i njegov fakir opet su izronili, usred otpadnih voda kojima je plutao Kowalski. Odložio je bateriju i dlanovima se oslonio na radnu površinu. Udahnuo je iz trbuha i dao si minutu da se sabere. Kapi znoja s ćelave glave slijevale su mu se u oči. Kiselkast miris znoja miješao se s mirisom zagorjele masti. Osvijetlio je napu iznad plinske ploče za kuhanje i pritisnuo tipku za uključivanje.
Nije se upalila. Odskočio je i ispustio nož. Oštrica je zastrugala po pločicama tako da su ga zaboljeli bubnjići. Mobitel mu je opet zazvonio. Ni ovoga puta nije zvao Lambert. Pričekao je da odzvoni do kraja pa pokupio nož dok mu je srce tuklo dvjesto u sekundi. Skinuo je rešetku s nape. Na mastan filter zalijepljena plastična vrećica, a u njoj smeđa kuverta od debelog papira. Gurnuo je ruku unutra zubima stišćući držak baterijske lampe. Nova poruka na mobitelu, prepao se tog posranog bipanja. Fotografije u boji. Tijela na obdukcijskom stolu. Kowalski... Guérin je povratio, s toplim mlazom baterija je odletjela na drugi kraj kuhinje.
Potrčao je, poskliznuo se po rigotini, iskočio kroz prozor dnevne sobe i pridružio se Lambertu u automobilu. Skljokao se na sjedište, blijed, stežući kuvertu drhtavim rukama. Napet kao puška, Lambert je stisnuo gas.
“Kamo ćemo, Šefe?”
“K tebi.”
Guérin je kao kroz maglu odslušao poruku. Amerikanac je ponovno zvao.
“Poručniče, John je, opet. U telefonskoj sam govornici, čekat ću pola sata. Nazovite me, hitno je.”
“Nichols?”
“Yes.”
“Što je bilo?
“Moramo se vidjeti, važno je.”
“Gdje ste?”
“Lambert, postaja metroa Rue-de-la-Pompe, idemo po Amerikanca.”
“Što se zbiva, Šefe? Što ste tražili kod Romana?”
“Dokaze da najgore tek dolazi, Lamberte, mali moj.”
“A hipi, Amerikanac, kakve on veze ima s tim?”
Na Avenue de Paris mimoišli su se s Romanovim automobilom koji je imao uključenu sirenu. Lambert se spustio na sjedištu.
* * *

John je sjeo straga. Nitko nije pozdravio. Lambert je pokupio Amerikanca i nastavio put. Primijetio je šavove na Guérinovu licu, ali nije ništa pitao. Lica su im se uskladila.
“Nastavili ste čeprkati, gospodine Nichols? Jeste li što pronašli?”
“Alan nema veze s vašim slučajem.”
“Još uvijek ste u to uvjereni?”
“Traže me neki ljudi, oni koji su progonili Alana, to nema veze s vašom istragom.”
“Što onda radite ovdje?”
“Alan je ucjenjivao Frazera, tajnika veleposlanstva. Frazer je vodio jednu jedinicu u Kuvajtu ‘91. Stručnjake za ispitivanja. Lundquist, to mu je pravo ime, bio je član CIA-e. Alan je bio jedan od njegovih ljudi, njegov štićenik. Mislim da se Frazer poslužio Boukrissijem, dilerom, da ubije Alana.”
Lambert je duboko uzdahnuo. Amerikanac je bio još luđi od Šefa.
U Lambertovoj garsonijeri, uz golemi ekran, za trojicu nije bilo mjesta. Dvadeset kvadratnih metara ako se računa i tuš-kabina, i kuhinjske police otvorene s obje strane i unutrašnjost bojlera. Stojeći su čekali da vježbenik iz ormara izvuče stolac na sklapanje.
Stan se nalazio na drugom katu, kroz jedini prozor pucao je pogled na nebodere Nuages u Nanterreu. Cilindrični, izgrađeni u sedamdesetima, obojeni sivim i blijedoplavim tonovima stapali su se s nebom i oblacima. Čaroban prizor pod nejasnim polumjesecom. Ispod uličnih svjetiljki pokraj zgrada skupljala se mladež u grupama, pušila i naguravala se. Svjetla su zbog magle postala paperjasti otočići oko kojih su se stiskali klinci.
U daljini se vidio velik osvijetljen okvir Arche de la Defence, sve stisnutiji između novih nebodera, dizalica i zgrada u četvrti Puteaux koje su nicale kao gljive.
John se maknuo od prozora.
“Hoćete nešto popiti? Imam piva”, predložio je Lambert.
Guérin je odmahnuo glavom, a Amerikanac prihvatio Kronenbourg vlažne naljepnice koja je vonjala na kamamber.
Guérin je izvadio notes, a Lambert svoj rokovnik, s nekoliko sekundi zaostatka oponašajući Šefove kretnje.
“Slušamo vas, gospodine Nichols.”
“Što?”
“Ispričajte nam o gospodinu Mustgraveu.”
John je otpio pola boce leđima okrenut prozoru.
“Kad je ‘90 unovačio Alana, Lundquistu je bilo nešto više od trideset godina. Bio je časnik vojne obavještajne službe kojeg je vrbovala CIA. On pripada onoj generaciji Amerikanaca koji su nesretni jer više nema Crvenih protiv kojih se treba boriti. Hladni rat je tek završio, Zaljevski je počinjao. Prava prilika za tipove poput njega, domoljube...”
Trebalo mu je sat vremena da sve ispriča koračajući minijaturnom garsonijerom. Priča o fakiru hemofiličaru nije bila ugodna za slušanje. John je istresao sve. O boci Jim Beama, Alanu, doktoratu, Bunkeru, dvojici Boukrissijevih plaćenika, Königsbauerovoj i novcu, Hirshu i poruci koju je pronašao. Sat vremena da sve poveže, od Venicea do Pariza.
John je završio i ušutio, s osjećajem gađenja pomislio je da je njegova priča satkana od laži izmišljenih kako bi zadovoljio publiku.
Umjesto zaključka, nastavio je.
“Bunker je večeras vlakom otišao u Lot po moj doktorat.”
Guérin je ponešto zabilježio, Lambert je rokovnik ispisao sve do mjeseca kolovoza pa postavio prvo pitanje:
“Hoćete još jedno pivo?”
Guérin je prebacio nogu preko noge i pogledao Amerikanca.
“Johne, zašto ste vi došli u Francusku?”
John je prišao prozoru i pogledao svjetiljke, dvanaest katova niže.
“Nakon Alanova odlaska, 2006., kontaktirala me CIA. Predložili su mi da radim na programu pomoći veteranima, onima iz special services. Taj dil s njima bio je gotovo ucjena: zaboravit ćemo Mustgravea ako budete radili za nas. SAD se uvijek pobrine za svoje neprijatelje... Pristao sam. Ne mislim da sam se... Kako se ono kaže? Prodao?... Mislio sam da radeći s ljudima poput Alana mogu činiti dobro. Znam da je to licemjerno: vojska je htjela liječiti ljude koje je uništila, da se ne dozna. Svejedno sam pristao... Brzo sam shvatio da moj rad ne koriste da bi liječili, nego da usavrše obuku. Dao sam otkaz. Došao sam u Lot, prekinuo istraživanja. Htio sam zaboraviti... John se osmjehnuo svom odrazu u staklu kroz koji su se i dalje vidjeli obrisi predgrađa. To je glupo. Ne može se zaboraviti. Alanu sam šest godina ponavljao da mora progovoriti, sve ispričati. A ja sam se sakrio u šumi. On je bio hrabriji... Znate, potpisao sam iste ugovore o povjerljivosti kao i on. Možda je CIA samo to i htjela: da budem stjeran u kut. Kad bi cijela priča izašla u javnost, ne bih se više mogao vratiti u Ameriku. Bio bih izdajnik. Alan nije znao... A ti i dalje vjeruješ da su tvoja samoubojstva i moj fakir nekako povezani?”
Guérin je djelovao razočaran pitanjem; uspravio se i Johnu, tom tvrdoglavom učeniku, polako objasnio ono što je njemu samom bilo očito:
“To je jedan te isti slučaj, samo su točke gledišta različite. Isti kao i slučaj Kowalski. Smrti na sceni.”
“Kowalski?”
Policajac je otvorio kuvertu i na Lambertov niski stolić položio fotografije jednu po jednu.
Trupla u različitim položajima, na obdukcijskim stolovima ili kolicima u mrtvačnici, poput onih na kojima je John vidio Alanovo tijelo. Na svim slikama sve ih ševi isti goli muškarac. Tijela muškaraca i žena, prije i poslije obdukcije.
“Ovo je Kowalski. Bio je dobar policajac, ali i fakir, mučitelj i mučeni. Mislio sam da su dokazi nestali u požaru kad mu je izgorjela kuća, one večeri kad sam išao po njega da ga odvedem na ispitivanje. Gledao sam kako mu kuća gori, i on s njom. Samoubojstvo, tablete za spavanje i gradski plin. Ove su fotografije isplivale nakon samoubojstva jednog drugog muškarca. Dvije me godine optužuju da sam Kowalskog gurnuo u smrt, zbog izmišljene istrage...”
Gledajući u prazno, Guérin je govorio sam sebi. Lambert je šuteći pijuckao pivo s mirisom kamambera. John je problijedio promatrajući fotografije, sa zbrkom francuskog i engleskog u glavi.
“Možda ga je netko ubio, kao Alana... Onaj tko je snimio fotografije?”
“Naručitelj... Pravi ubojica je uvijek publika.”
“Saint Sebastian Syndrome...”
Guérin se trgnuo iz letargije.
“Što ste rekli?”
“Slike koje prikazuju Svetog Sebastijana. Strijelac, onaj koji promatra, gledatelj. On je krvnik.”

14

Staklo je odražavalo samo njegovo lice, s druge strane bila je tama prošarana svjetlima predgrađa. Vidio je kako sve brže promiču moderne rasvijetljene građevine novog Pariza, pa zgrade s manje blještavih, a onda puste ulice u četvrtima spavaonicama s usnulim prizemnicama. A onda, nakon Les Ulisa17, slijedile su široke tamne ravnice. Seoski kraj, s druge strane prozora, prepoznavao se po dubokoj tišini koja je prožimala i putnike. Tišini bliskoj želji za snom. Preslikan na nevidljivu pozadinu, odraz lica u staklu postao je jasniji. Putovanje na kojem u ritmu otkrivenih krajolika promatramo samo sebe. Kad ih strah ne bi držao prikovane zajedno mjesto, stari robijaši bili bi dobri putnici.
Noćni vlak.
Morao je ići metroom, a prije toga ne ispasti blesav dok je pred Sinkom iz naftalina vadio svoje staro dvodijelno odijelo koje je djelovalo nekako lopovski. U njega je ‘91 jedva stao, a sedamnaest godina poslije, ondje u baraci, još i teže. Ali bila je to dobra odjeća pa je uvukao trbuh bodreći se pomišlju da će na nešto sličiti.
Gradski vuk, razbojnik s ožiljkom iz loše četvrti koja je u osamdesetima bila zakon. Odijelo je mirisalo na staru slavu, na kocku i noć. Staromodno do savršenstva, nekoć moderne boje kestena za kojom nitko nije žalio.
Bunker je živio kao car između dva boravka u zatvoru u vrijeme kad su drugi otpadnici birali ozbiljnije užitke, one koje je nudila politika. Bunk’ je volio kockarnice, a pas imena Mesrine sažimao je njegovo viđenje revolucije. Pogotovo onda kad je psihopatima služila kao izgovor. Takvi fanatici nisu bili najneugodnije društvo u zatvoru, ali koji put je znao pomisliti kako nemaju srama. Optuživali su one na vlasti za nepravdu, a pritom uživali mašući strojnicom, što neko vrijeme može biti zabavno. Neki od njih imali su čisto srce i silovite ideale, drugi su bili gadovi kojih se čuvao. Bez slobode je ostao tri puta i svaki put je stisnuo zube. Opravdanje za svoje pljačke nije tražio u marksizmu-lenjinizmu. Možda mu je i bio naklonjen, ali na svoj način. Jedan mu je tip, ‘75. u Fleuryju18, rekao da je strukturalist. Sranje. Odijelo više i nije bilo baš jako reakcionarno. Prije anakrono.
Mesrine je podvijena repa onjušio hlače iz kojih se širio miris sredstva protiv moljaca. Zapravo, Bunkera je od odijela uhvatio paničan strah. Nosio ga je ‘83 i nakon toga osam godina poslije dok je izlazio iz zatvora. Malo se uznemirio sad kad je ponovno izronilo. Nije htio putovati u iznošenoj čuvarskoj uniformi, a na kraju je ovo ispalo još gore.
A prije svega toga, morao je pružati otpor, dokazati Sinku da ne odlazi rado i bezbrižno. I trajalo je to tako nekoliko minuta, a onda je sam pronašao razloge za odlazak. Bunker je bio zahvalan na svemu što se dogodilo, nije Sinku to rekao, malo ga je bilo stid da se tome sam nije dosjetio.
“Na dva ili tri dana, dogovoreno?... U svakom slučaju imam hrpe neiskorištenog godišnjeg. Gradsko poglavarstvo mi to duguje, je l’ tako? Mesrine smije u vlak. Može ići sa mnom?... Sinko, ovo ti radim uslugu. To si dobro zapamti... Nitko neće primijetiti da me nema nekoliko dana. Sranje, pa nitko nije primijetio kad me nije bilo osam godina!... Sinko, kako da dođem do tamo? Imaš vozni red?... Moram presjedati?... Moraš mi nacrtati kartu, inače nikad neću pronaći taj tvoj logor... Dođavola, piši veće, Sinko, ništa ne vidim te tvoje črčkice. Saint-Kako?... Sranje, kofer mi se raspao. Moram kupiti drugi. A kvragu još i to! Pa neću na vlak s koferom koji se jedva drži! A što će Mesrine jesti? Gdje ću za džukca naći krokete?... Dućan? Bertrand?... Preko puta... Ima bistro? E to mi je drago čuti. Koliko je godina mamici Bertrand?... Nije važno. Imaš špage kod sebe?... A ti tvoji papiri, što si rekao gdje si ih ostavio? Nikad neću pronaći taj tvoj brlog! Ti kao da ga ni na karti ne znaš pronaći!... Što?! Nema ga na kartama!... Jebemu, ne stanem više u ove hlače... Da se nisi smijao, Sinko, nahuškat ću Mesrinea na tebe! Ne brinem se ništa, ali ovo nije normalno! Samo se moram organizirati, što je tu čudno, dođavola!”
U metrou do kolodvora Austerlitz proklinjao je psihijatra. Bilo mu je vruće, Mesrine bi mahnitao svaki put kad bi se otvorila vrata. Dok je na postaji Denfert prelazio s jedne linije na drugu, konopac koji je držao kofer popustio je, putna litrenka se rasprsnula i razletjela po hodniku. Pokupio je stvari, crven do korijena kose, a dok je osposobljavao kofer, Mesrine je klisnuo. Trebalo mu je deset minuta da ga pronađe. Pas je ušao je u kompoziciju brze linije za Robinson19 i Bunker ga je uspio izvući za šiju tren prije nego je vlak krenuo. I još mu je deset minuta trebalo da pronađe svoju liniju metroa. Na kolodvor je stigao sav u znoju, od pulsiranja karotide otpalo mu je najgornje puce na košulji. Službenicu Francuskih željeznica nije resio umilan izgled, ali bila je prva žena u petnaest godina od koje je nešto tražio i bila je ljubazna. Dojurio je kao da ga svi vrazi gone, a do vlaka je imao još sat vremena.
Pod staklenim krovom kolodvora Austerlitz Bunker je popio malo pivo na terasi s pogledom na glave ljudi na peronu.
Gledao je u stražnje dijelove kompozicija, osovine i namašćene amortizere vagona, kao da su mu vlakovi okrenuli leđa, kao da mu se rugaju. Egzotična odredišta poput Vierzona, Chàteaurouxa ili Moulina zvučala su mu prilično oholo pa se postidio. Drugo pivo imalo je okus po kišnici i stari se robijaš ozlovoljio.
Dvadeset minuta. Samo dvadeset minuta od parka do kolodvora. Već petnaest godina je ondje, a nije znao da mu ne treba ni pola sata. Od srdžbe mu se ožiljak iskrivio, jer kriviti je mogao samo sebe.
Petnaest izgubljenih godina, kad imaš šezdeset šest to je puno. Petnaest godina života u sjeni... Četvrtina života pa još jedna. Nije dovršio računicu.
Naručio je sendvič sa šunkom pa bez žaljenja psu prepustio polovicu.
Nije više prepoznavao ništa od mode, gesta, boja i oblika koji su ga okruživali. Izronio je iz drugog vremena, s dvadeset pet godina zakašnjenja. Razmišljao je: Hranio sam svoja kajanja, napravio sam od njih zidove više od zatvorskih. Iz kukavičluka. Mislio sam da sam ih ostavio iza sebe, a odbijao sam se s njima suočiti. A onda je pojavio Sinko, sa starim ruksakom i pričom o fakiru...
Sada je trebalo odlučiti. Još nije bio mrtav, ni bolestan. Ali nije vjerovao da je moguće, u trenu, tu na ovom peronu, ponovo početi živjeti i zaboraviti. Činilo mu se da više nema onog žara kojim je bjesomučno odbijao kompromise. Košulja mu je bila mokra od tjeskobe, zbog mahnite želje da se vrati i ne miče iz Luksemburškog parka. Potegnuo je rukav da sakrije tetovažu na nadlanici: imao je odvratan osjećaj da je na smetnji sa svojom grotesknom pojavom, da se njegov miris naftalina i samice šire kolodvorom i da smeta onima koji znaju putovati vlakom, koji znaju zaboraviti i otići. Promatrao ih je pomirivši se s mišlju da više nije u potpunosti živ. Ljudi oko njega u baru izgledali su umorno, ali imali su slobodu da budu umorni. Kao da su svi znali kamo ide i odakle dolazi. Konobarica ga je bacila u depresiju. Dovoljno ratoborna da joj njena pripadnost drugoj generaciji magrebskih doseljenika ne smeta, kretala se pravocrtno među okruglim stolovima. Pragmatična furija čiji su ciljevi i sumnje bili podjednako jasni: poslužiti, raščistiti, naplatiti, uzvratiti novac, odgojiti klinca, pronaći treći posao za preko vikenda. Od nje mu se zavrtjelo u glavi, gibala se s toliko sigurnosti dok je njega bilo strah što postoji. Nijedna nepotrebna kretnja, svaka sekunda u potpunosti iskorištena. Bilo joj je trideset, možda čak manje, i kosu je svezak tako da se brže kreće. Pokupila je njegovu praznu čašu a da nije ni primijetio i čučnula da pogladi Mesrinea po glavi, u pauzi za nježnost između dva proleta.
“Koja je to vrsta psa?”
Cura koja zna što je bitno, pitanje postavlja iznenada, bez uvijanja. Naglasak predgrađa, tamne oči i pogled koji ne skreće, kao ni ona dok hoda.
“Mješanac, našao sam ga na ulici.”
“Mješanci su uvijek najbolji. Kako se zove?”
“Mesrine.”
“Kao film? Kažu da je to istinita priča, ali ne vjerujem.” Bunkerova usta su se malo opustila, pomislio je na Sinka pa se gotovo osmjehnuo. Od žestokog milovanja po glavi Mesrine je dobio pankersku frizuru.
“To je istinita priča.”
Konobarica se uspravila.
“Vi se toga sjećate, kad je Mesrine bio živ?”
“Da, sjećam se.”
Bunker se stišao da ga se ne čuje baš previše. Konobarica je brišući susjedni stol govorila glasno i razgovijetno.
“Kamo idete?”
“U Saint-Céré, u Lotu.”
“Znači vlakom za Toulouse u 21.58.”
I ona je živjela gledajući stražnje dijelove kompozicija.
“Točno.”
“Ja imam godišnji u kolovozu, idem u Royan. Često idete u Lot?”
“Prvi put.”
“Je li lijepo? To je na selu?”
“Ne znam.”
“Ne znate kamo idete!”
Nasmijala se pokazavši zube kao stvorene za žvakanje jabuke i nestala u trku.
Od svega ovoga Bunkeru se počelo vraćati samopouzdanje. Konobarica mu se nasmiješila, makar ju je sigurno podsjećao na njenog djeda. Nije bila neka mamica, studentica ili klinka iz parka. Žena, i to prava, u prirodnom okruženju, i on, slobodan čovjek. Kao da je iz akvarija prešao u ocean...
Trebalo je samo otvoriti usta, bez straha od utapanja ili boli zbog svježeg zraka u plućima.
Od radosnih trnaca zatitrale su mu vlasi: Pozor, molim, Ekspres Téos 3624 za Toulouse polazi u 21 sat, 38 minuta, 17. peron, kolosijek H. Vlak prolazi postajama...
Na brzinu je prebrojao sitniš koji je izvukao iz džepa nekoć punog novčanica od 500 franaka, onih ogromnih s likom Blaisea Pascala koje su šušketale kao nijedna druga. Fućkalo mu se za njih, bogatstvo mu nije donijelo ništa što bi potrajalo, a muškarac njegovih godina još je uvijek imao pravo na ljubav. Na stolu je ostavio tri eura napojnice, malo bogatstvo spiskano bez žaljenja.
Zgrabio je kofer, Mesrine je poskočio za njim i otisnuli su se 17. peronom. Bunker je u šaci gužvao kartu i redom odbrojavao vagone, recitirajući si brojeve dvjesto puta između svakih vrata, sve dok nije stigao do svojih. Dohvatio je čeličnu kvaku i zakoračio na prvu stubu.
Kad je odlazio, već je pala noć pa nije paničario. Kod izlaza na ulicu Vaugirard Amerikanac ga je zagrlio, poput starog druga, poput sina koji oca šalje na selo kad u gradu izbije rat. Ne poput sina. Poput prijatelja. Pravog prijatelja koji ga je uvalio u govna.
Dok je sjedio u vlaku promatrajući u staklu svoj blijedi odraz, Bunkeru se učinilo da detalji Luksemburškog parka već hlape iz njegova sjećanja.
* * *

Nije spavao, nije uopće imao želju za snom. Suprotno uobičajenom mišljenju, u Vierzonu je našao materijala za gledanje, čak i s vrata vlaka. Ljude koji su silazili, druge koji su ulazili, pospane face onih koji su dočekivali putnike. Onjušio je zrak pokušavajući otkriti miris radišnog i dugo vremena komunističkog provincijskog grada. Sjećao se jednog zaustavljanja u Vierzonu ljeta ‘72. ili 73., kad se punih džepova Renaultom 16 vraćao s obale. Sjeo je na neku terasu, sigurno je svratio na Fernet-Brancu, liker koji je tada pio. Vlak je nakon minute ponovo krenuo i prošao ispod željeznog mosta jarkih boja. Razveselila ga je ta nakaza u noći. Mesrine se smirio, a Bunk’ ožednio pa su njih dvojica pošli u potragu za prodavačem.
Tip se opuštao u rezerviranom odjeljku u sredini kompozicije. Kravata u crvenoj boji tvrtke stajala mu je kao uže oko vrata; loše se nosio sa svojih četrdesetak godina, imao je podlaktice kovinoglodača i tri tetovirane točke koje su činile trokut pri dnu lijevog palca, sigurno su nešto značile. Bunker je kupio dvije bočice vina po nevjerojatnoj cijeni, pokušavajući pritom sakriti križ na svojoj ruci. No, bivši kažnjenik koji je uključen u program socijalizacije sada prodavao sendviče, već ga je opazio. Neugodno prepoznavanje, sve te šifre i znakovi. Prvo ide nepovjerenje. Jer bili su među zvijerima, možda imaju nekompatibilne prijatelje ili neprijatelje, u zatvoru ili vani. Onda slijedi ono što ih povezuje, ta prokleta veza koja pred svijetom spaja sve nekadašnje zatvorenike: oni se ne srame jedan pred drugim, kao pred svima ostalima, zbog toga što su bili tamo, i nekakav glupi ponos jer i ovaj drugi zna kako je to, da vrijednosti ondje nisu iste, i kako je teško bilo, čak i ako se o tome nikada ne govori. Ali više od svega, prepoznavali su strah u međusobnim pogledima. Odvratan strah onih koji znaju da je sloboda dar dobiven pod jednim uvjetom: ne talasaj. Bunker je htio nestati sa svojom kapljicom prije nego krene upoznavanje, nije mu bilo do običaja koji je nalagao da bivši uvijek moraju popričati, makar i nekoliko rečenica. Jer trebalo je ustanoviti hijerarhiju, vagati svaku riječ i gestu, a on bi jednostavno htio govoriti, osmjehnuti se, a ne stiskati zube.
Naglo se udaljio.
“Hej!”
Tip nije bio prvi robijaš kojeg je vani sreo. Ali uz ovoga se osjećao nelagodno. Onoga dana kad izađeš, ma kamo pošao, iza tebe ostaje trag.
Bunker je stisnuo pesnice, Mesrine se iskesio.
“Hej, gospodine, vaš kusur.”
Seljački glas priučen na govor predgrađa, jezik kakav se čuje u zatvoru.
Pružao mu je kovanice. Bunker ih je spremio u džep, a prodavač mu je u ruku gurnuo još jednu bočicu vina.
“Evo. Ni ja ne volim o tome razgovarati, ali nikad ne znam kako da se izvučem.” Prodavač je debelim prstima trljao tetovažu, imao je ruke čovjeka koji uzgaja povrtnjak i uživa u njemu. “Sretan put.”
Bunker se tupavo zblenuo pokušavajući nešto reći, u ruci je držao najljepši poklon u životu, ali prodavač se već vratio u svoj odjeljak. Sretan put.
U Brive-la-Gaillarde čamio je dva i pol sata na peronu, usred noći. Sjedeći na klupi podignutog ovratnika na sakou, starije medvjed slušao kako kazaljka na kolodvorskom satu klikne svake minute. Malim je gutljajima ispio posljednju bočicu, pušio smotane cigarete i čekao vlak za Saint-Céré. Polazak u 5 sati i 57 minuta. Mesrine mu je polegao preko cipela i spavao na jedno oko. U 5 i 50, tri mladića, gadno urokana, od najviše dvadeset godina, nahrupila su na peron. Bacali su limenke koje su se rasprskavale na tračnicama. Bunker je i dalje promatrao sat. Mesrine je bio skoro pa budan.
Regionalni vlak, staromodni pocrnjeli dizelaš, imao je samo dva vagona. Bunker je pustio mladež da izabere vagon, pa ušao u onaj drugi. Bili su jedini putnici. Partijaneri su se izvalili svaki preko dva sjedala, uz naguravanje. Bunk’ je kofer stavio pokraj sebe i na njega svoju tetoviranu ruku. Od umora počele su ga peći oči, ali pričekao je da tri momka zaspu, slomljeni tulumarenjem, pa je tek onda spustio kapke.
Probudio ga je osjećaj da se ne kreću, vlak je stajao na minijaturnoj postaji Bretenoux. Bunker nije vidio svoj odraz u prozoru; siva je zora osvijetlila pusti peron i staklo je opet postalo prozirno. Mladež je nestala. Izvadio je iz džepa Amerikančeve upute, zapisao mu je sve postaje između Brivea i Saint-Céréa. Bretenoux je bila pretposljednja. Sat je pokazivao 7 i 30. Htio je još odspavati, ali pogled mu je privukao žar na istočnom nebu. Narančasti sjaj iznad niskih planina na obzoru. Netremice je promatrao dok se sunce pomaljalo iz zemlje. Njegov prvi obzor i prvo pravo svitanje od... Nakon izlaska iz zatvora Bunker nije bio na moru. Omiljena maštarija zatvorenika, tema beskrajnih večernjih razgovora kad je moral na pola koplja. “Biti na otvorenom”, “udahnuti slane kapi”, “gledati u daljinu, najdalje što se može”. Bojali su se tih snova, neki si nisu dopuštali sanjati ih, a niti slušati, jer bilo je to previše ugodno i činilo se da vrijeme poslije protječe još sporije. Po izlasku iz Fleuryja Bunker je sjeo ravno na autobus za Pariz, obzor nije ni pogledao. Svi su oni tako radili.
Stupio je u Lot zakoračivši na peron postaje Saint-Céré. Tlo je bilo tvrdo kao i drugdje. Čim se vlak udaljio, naćulio je uši... Tišina. Nekoliko automobila s druge strane postaje, tek da se zna da ih ima. Kukci. Zrikavci, nekada ih je bilo u metrou, hranili su se duhanom iz opušaka. Zrak je imao svoj miris, ne po zagađenju.
U odijelu imigranta, s koferom vezanim špagom i nepomičnim mješancem uz nogu, Bunker je ondje mogao ostati satima, da se i ne pomakne. Mlačan jutarnji povjetarac mrsio mu je kosu. Osjećao je da oko njega i još kilometrima naokolo ljudstvo nije brojno.
Jedan je taksi stajao ispred postaje.
“Idem u Lentillac, znate gdje je to?”
Vozač, koji je nedavno sišao i s grane i s traktora, čudno ga je pogledao.
“A pa, dašta da znam, ja sam taksi!”
Sranje, lokalci su imali svoj govor. Bunker nije bio svjestan da je došao tako daleko na jug.
“Može i pas?”
“A pa nećemo valjda beštiju vani ostavit!”
Vozač je izašao iz automobila i otvorio prtljažnik. Bez mrštenja je uzeo kofer Bunkeru iz ruke, nije ni pogledao njegovo odijelo koje je ovdje moglo proći kao modna novost.
Terase su se tek otvorile, upravo su podizali rešetke na trgovinama. Saint-Céré je čekao devet ili deset sati da se pokrene.
“Idete u pansion?”
“Ha?”
“Idete u pansion u Lentillacu?”
“Ne, u dućan.”
“Koja je ovo rijeka?”
“A pa to je Bave.”
Cesta se usred zelenila uspinjala kroz usku kotlinu krivudajući poviše tanke rječice, koja je šumila i ljeskala se. Bunker je otvorio prozor i pustio da mu zrak struji preko lica. Mesrinea ništa od toga nije zanimalo i ostao je tvrdoglavo ležati na podu automobila.
Kako se dolina širila, cesta i rijeka su se razišle. Stari je robijaš u prolazu pokušavao otkriti stazu koja je vodila do Amerikančevog logora.
“Koliko ima do Lentillaca?”
“Četiri kilometra.”
Minutu poslije spazio je zemljani put koji se spuštao nadesno prema dnu doline. Rastvorio je Sinkovu mapu, s nacrtanom cestom, valićima koji su predstavljali rijeku, križem na jednoj kući kao oznakom za crkvu i selo, i stazom koja je tri kilometra prije njega kretala desno. Nije vidio nijednu drugu prije Lentillaca. To je sigurno to. Morat će dosta hodati.
U selu se nisu mimoišli ni s jednim automobilom. Bilo je osam i dvadeset, Bunker je platio taksistu koji ga je ostavio na trgu.
Spomenik poginulima, crkva, gostionica, dućan, pošta. Starac na crkvenim stepenicama naslonjen na štap. Mesrine je plašljivo njuškao i dalje se stišćući gazdi uz nogu.
Bunker se malo zaljuljao, pogledao dva puta lijevo i desno pa prešao cestu. Mamica Bertrand bila je posve neprivlačna, neodređene dobi, a njen dućan antikvarnica. Napunio je košaru konzervama, trajnim kruhom, vrećom pseće hrane i trima bocama dobrog lokalnog vina; bile su malo teže a on je trebao prevaliti dobar komad puta, ali nizbrdo, a i bio je žedan.
Posegnuo je za ušteđevinom i platio ženi. Amerikanac mu je dao novac za vlak plus nekoliko novčanica od deset eura za troškove. Ali odlučio je da će prije potrošiti ono što je uštedio. Valjalo je platiti iz svoga džepa kako bi psihićeva terapija funkcionirala. Mamica Bertrand nije bila nezainteresirana, baš kao i taksist. Promatrala ga je kriomice pitajući se tko bi mogao biti ovaj fini gospodin u šetnji vukojebinom. Kad je stavio novčanice pokraj blagajne nije joj promakla tetovaža na ruci.
Starčić pred crkvom se poduplao. Sad su ga ispod šiltova motrili dva djedice.
Vrata bara “Sport” bila su otvorena.
Šećer-doze u obliku nogometne lopte, nogometni pehari, fotografije s nogometa, kalendar s vatrogascima, plastične površine, unutra je bilo svježe, mračno i prazno. Ljetno utočište pred vrućinom. Gazda je bio nostalgičar, ali jedini loptasti oblici kojima je još baratao bile su čaše; imao je sedamdeset godina, još se dobro držao samo mu je nos poprimio boju likera od jagode.
Bunker je naručio kavu i kalvados. Otkako je stupio na peron u Saint-Céréu nije se bojao. Stigao je, vidio je put kojim mora ići, mjesto je bilo mirno i lijepo. Gazda, profesionalac, poslovao je bez komentara dok je Bunker ispijao svoja pića. Mesrine je ostao stajati s njuškom prema otvorenim vratima.
“Jeste otvoreni danas popodne?”
“Cijeli dan.”
Bunker i Mesrine otputili su se cestom. Starčići su promatrali stranca kako se udaljava sa psom, kartonskim koferom i vrećicama iz trgovine.
Sa sakoom prebačenim preko ramena, ugrijan hodom, Bunker je stvari spustio u travu. Pred njim je bila najljepša ćelija koju je ikada vidio.
Mesrine je sjeo, mlatio repom po travi i, dok su mu šape drhtale, podigao oči prema gazdi. Bunker ga je pogledao, a i njemu su usta zadrhtala.
“Ajde! Idi!”
Pas se nije ni pomaknuo, svladali su ga uzbuđenje i strah. Bunker je rukom pokazao na prirodu:
“Ajde!”
Pseto je odlijepilo stražnjicu od tla i potrčalo desetak metara ravno naprijed pa se zaustavilo i pogledalo naokolo s dvjesto milijuna olfaktornih stanica u punom pogonu. Slijedio je nos i jurio na sve strane, počeo lajati, trčao, zaustavljao se pa radio sve isto samo u drugom smjeru. Bunker ga je netremice promatrao, nije se usuđivao svrnuti pogled prema tipiju, svim detaljima pustinjačkog i racionalnog Amerikančeva uređenja, visećoj mreži između dva stabla i sunčanoj dolini koja se prostirala pod njegovim nogama. Sjeo je na stube od klada i Mesrine mu se pridružio. Stisnuo se starom robijašu uz bok i obojica su se zagledala prema dolini.
“Psu, ovdje će nam biti dobro.”

15

Guérin se nije vratio kući. Cijelu je noć bdio kod Lamberta. Prvi put u dvije godine nije spavao u Ulici Voltaire. Churchill je bez sumnje dvorište zasuo pogrdama, a možda je i samo šutio.
Lambert je Amerikanca odvezao u Luksemburški park, vratio se u pet ujutro i ispružio na kauču. Sjedeći ispred prozora Guérin je promatrao svitanje koje je naselje i nebodere Nuages polako bojilo nijansama sive, a onda malo-pomalo vraćalo fasadama njihove isprane tonove. Bljedunjavo sunce probijalo se kroz gradsku maglu, radio-budilica oglasio se u 7 i 30 s vijestima. Policijskog vježbenika Lamberta novosti o nasilju grubo su trgnule iz sna. Počeo je poslovati po stanu, ali bilo mu je neugodno zbog Šefa. Nije presvukao ni trenirku u bojama Arsenala u kojoj je i zaspao. Kafetijera je odradila svoj posao. Guérin je lagano podigao pogled prema Lambertu i prihvatio šalicu iz koje se pušilo.
Fotografije su još uvijek stajale na niskom stoliću, slabo ranojutarnje svjetlo otkrilo je po buđenju prizore bakanalija od čijih se gadljivih isparina želudac penjao u grlo. Umor im je pritiskao zakrvavljene oči, tijela i odjeća krenuli su u novi dan a da se nisu stigla osloboditi prethodnoga, a ni noći.
Nakon kave Guérin je uključio mobitel. Zazvonile su primljene poruke koje nije ni preslušao.
Mali se poručnik pogladio po glavi osjećajući pod prstima ružičaste linije na mjestu otkinutih krasta. Nabori nove kože, meke i osjetljive. Druga linija, ona sa šavovima, pružala mu se preko lica kao duga tamna bora.
“Lamberte, mali moj, sada moraš odlučiti.”
Lambert je protrljao lice i prstima stisnuo nos stojeći ispred police i pokala sa streljačkog natjecanja. Predmeti su još bili nejasni, stapali su se pod sivim svjetlom u jedinstvenu masu bez oštrih obrisa. Odluka je bila osjetljiva, no kad se sve uzme u obzir, očita.
“Šefe, već sam vam rekao da vas neću ostaviti.”
“A tvoja karijera?”
Lambert je povukao zatvarač na jakni.
“... Tako i tako neću nastaviti bez vas.”
Guérin je htio još nešto dodati, ali Lambert više nije slušao, promatrao je fotografije. Nevine crte lica mladog policajca otvrdnule su. Lambert je mutirao. U pravog murjaka.
Guérin je prelistao svoj adresar do slova B. Kao Barnier.
“Kakvo je to sranje, Guérin? Roman me nazvao prošle noći, kaže da ste mu uništili kuću! Čak i dječju sobu! Koji kurac radite? Mislite da i bez toga nemamo dovoljno problema!”
Ni Barnier nije spavao, glas mu je bio ranojutarnji.
“Moramo se vidjeti, načelniče. Sve ću vam ispričati.”
“I bolje vam je! U mom uredu za sat vremena, i nadam se da imate dobro objašnjenje!”
“Radije bih da se nađemo negdje drugdje.”
“Guérin, s vama je gotovo, nemojte još i uvjete postavljati!”
“Mogao bih nazvati nekoga drugog.”
“Vi niste normalni. Gdje hoćete da se vidimo?”
“Bilo gdje. Recimo...”
Deset sati prijepodne. Groblje Montparnasse, zasebna četvrt između bulevara Raspail i Quinet i ulica Froidevaux i la Gaîté. Iznad grobljanskog zida toranj Montparnasse i poslovne zgrade, građevinske vertikale, bacali su zavidne poglede na taj golem prizemni prostor u srcu grada koji je ostao sačuvan pred ambicioznim tržištem nekretnina. Na mapama Pariza diskretno zelena četvorina u stvarnosti je bila jednolično siva. Nizanje redova pod zemljom, u dubinu, kao obrnuti odraz zgrada od sedamdeset katova urbanističkog projekta Maine-Montparnasse. Puno anonimusa, nekoliko slavnih osoba iz međuratnog razdoblja, manje onih iz šoubiznisa nego na groblju Père-Lachaise; među anonimce su se lako mogli uvući i murjaci. Tisuće grobova, a na njima ni riječi o uzrocima smrti. Starost, nesreća, bolest, strast, zločin. Koliko je bilo samoubojica? Draže nam je da ne znamo, brojka bi nagrdila ljepotu mjesta.
Kad je stigao do polovice središnje aleje, Guérin se okrenuo lijevo i odbrojio redove. Jedanaest. Jednostavno i pregledno kao američki gradovi, rekao si je zastavši pred grobom. Ukrštanje dva broja dovodi na pravo mjesto.
Urezano ime i dvije godine, rijetko posjećivan grob ukrašen plastičnim cvijećem.
Guérin je izvadio mobitel:
“Načelniče? Mala promjena. Nisam ispod tornja Montparnasse, na groblju sam. Sigurno se sjećate kako doći?... Da, tako je.”
Deset minuta poslije Barnier je stajao ispred groba. Guérina nije bilo. Načelnik se osvrnuo naokolo i pogledom pretražio obzor načičkan nadgrobnim kamenjem. Nekoliko pognutih staraca skupljalo je izblijedjele bukete vukući torbe za kupovinu dok su im se lica odražavala u uglačanom granitu. Držeći šeširu ruci Barnier se nagnuo prema grobu. Njegova zdepasta prilika u tričetvrt kaputu je zadrhtala.
Christophe Kowalski 1966.-2006.

Na nadgrobnoj ploči pisale su uobičajene bezvezarije: “Našem dragom kolegi”, “Našem prijatelju”, “Beskrajna tuga”, ne baš izrazi ljubavi, ali poštovanja koliko hoćeš, četiri bezbojna plastična cvijeta u maloj željeznoj vazi; iza cvijeća, fotografija Kowalskog, kako gol pod neonskim svjetlima guzi leš neke žene.
Barnier se uspravio, leđa su mu se izravnala kao pod udarcem nevidljivog biča. Ponovno je pogledom preletio po groblju i nekoliko redova dalje ugledao mladog Lamberta s rukama u džepovima. Promatrao ga je naslonjen na gotičku grobnicu. Začuvši struganje šljunka Barnier se okrenuo.
“Dobar dan, načelniče.”
Da smiri srce koje je tuklo kao ludo, Barnier je krenuo rukom prema prsima. I Lambert je posegnuo prema pazuhu jer je načelnikovo pomahnitalo srce zamijenio za oružje. Ali Šefov šef samo je umirao od straha.
“Što je ovo, Guérin? Gdje ste pronašli ovu... ovu fotografiju?”
“Sviđa vam se mjesto, načelniče? Malo je teatralno... Znate li koja je veza između ovoga groba i vas?”
“Nije vrijeme za zagonetke, Guérin! Ovo ste pronašli kod Romana?”
“Između nekrofilije i odjela za umorstva?”
Barnierov drhtav glas odjeknuo je nad grobnicama.
“Prestanite s glupostima!”
“Između pervertita i onoga koji ga gleda?”
“Vi niste pri sebi, Guérin. Skroz ste skrenuli. Možda ste bili u pravu što se tiče Kowalskog, ali to ništa ne mijenja: to što meljete nema smisla. Kowalski se ubio, nećete valjda to sad izvlačiti!”
“Između samoubojstva i ubojstva?”
“Ma što hoćete? Da vam se ispričamo? Ne računajte na odlikovanje ili službenu ispriku! Ovo govno nitko neće htjeti izvlačiti na površinu!”
“Između fotografa i papagaja?”
Barnier je jednom nogom stao na nadgrobnu ploču i zgrabio fotografiju. Razderao ju je ne pogledavši je.
“Roman će dobiti otkaz, ako je to ono što želite. Ali ne dolazi u obzir da pozovemo Inspekciju ili bilo koga drugoga, je l’ to hoćete?”
“Između glave jednog policijskog načelnika i kože murjaka?”
Barnier mu je pred noge bacio komadiće fotografije.
“Pa što vi mislite, da ćete se iz ovoga sami moći izvući? Da ćete uništiti Brigadu uz blagoslov Ministarstva?”
“Načelniče, netko je snimao te fotografije... Netko je morao nadzirati Kowalskog i prijatelje mu. Čak im je i takvim nediscipliniranima trebalo izdavati zapovijedi, pokrivati ih kad bi otišli predaleko da mogu nastaviti raditi ono što se od njih očekivalo. Slažete se? Odgovor vam još izmiče, ali samo polako. Recimo da smo mi jedna vrlo civilizirana organizacija kojoj su neki elementi nužni. Kojoj trebaju ljudi poput vas. Ispričavam se: poput nas. Težak je to teret, nekima više nego drugima...”
Guérin je zurio nekamo iza svog nadređenog, nagnute glave, proračunavajući kakve buduće poveznice između grobova.
“To da ljudi skrenu, kako vi zgodno kažete, neminovno je. A to što na anarhiju, u najmanju ruku onu duševnu, nailazimo kod onih čija je zadaća čuvanje reda nije nikakav paradoks. Kowalski je morao biti dio zapovjednog lanca. Takav tip čovjeka ne može ni postojati ni djelovati samostalno; to bi bilo nezamislivo. Vaša je zadaća bila da ih zaštitite, ispravite im mane... Mislite da vas čin štiti od ostatka svijeta? Načelniče, izdavati naredbe znači biti prvi koji im se pokorava. Nije to nikakva važna i velika odgovornost, samo patetičan privid moći. Vama poslušnost služi kao ogledalo, a odani sluge su tu da održavaju taj privid. Nije lako čovjeku kojemu je ponuđeno da bira između dužnosti i gadosti. A gadne sklonosti su ono što ste dijelili s Kowalskim. Ili se varam?... No na kraju krajeva, Kowalski nije nikoga ubio, je li tako?... Naravno, drugi su se za to pobrinuli prije njega. I jedino što je tada još nedostajalo da učvrsti cijelu tu priču i osigura vas protiv nepredviđenog bio je žrtveni jarac. Sjetite se, komesare: Guérin, Samoubojstva, ovo tu, to je vaša domena. Ja sam vam trebao poslužiti kao izgovor, zatvorili ste me u prostoriju sa samoubojicama. Razlika je ta što sam ja još živ... Lakše je mrtve natjerati da progovore nego ušutkati žive. Imali ste pravo. Samoubojstva, to je moja domena. Ali ubojstva, na ovom groblju, vaša su.”
Guérin se osmjehnuo, Barnier je ustuknuo i udario o nevidljivi zid.
“Imam petnaestak ovakvih fotografija. Neću vam ih opisivati, znate što je na njima. Nije bitno je li ih snimio Berlion, Roman ili vi. Nije bitno ni tko je od vas otvorio plin kod Kowalskog. Ja samo želim da vi i vama slični iz toga izvučete zaključke koji se nameću. Da slobodno odlučite, posve samostalno. Nema više zapovjednog lanca. Samo računi koje polažete sami sebi. Vas će zamijeniti drugi, ali dobro je da kotačići u mehanizmu koji put propitaju svoju svrhu. Kad vam na pamet bude palo da si oduzmete život – a past će vam, vjerujte mi, dobro razmislite prije nego zamisao provedete u djelo. Učinite to iz pravih razloga, načelniče. Govna – a pravu ste riječ pronašli – ne trebaju isplivati na površinu. Ona su već sve prekrila. Priuštite si malo odmora, osjetite samotnu radost anarhije; to je samo običan ispit savjesti.”
Lagano pognut, Guérin je prekoračio komadiće fotografije.
Prošao je pokraj svog zamjenika i glavom mu dao znak za polazak. Lambert je nekoliko minuta promatrao načelnika sagnutog nad grobom Kowalskog. Nešto je mrmljao, sam usred prolaza. Lambert je podigao pogled prema nebu u nadi da će ugledati malo vjerojatnu zraku sunca, odmaknuo se od zida grobnice, protegnuo i krenuo za Šefom vukući noge pošljunčanom alejom. Pred izlazom iz groblja okrenuo se. Barnier je klečao na granitnoj ploči. U Lambertu to nije pobudilo nikakav poseban osjećaj.

16

Bunker je među Amerikančevim stvarima pronašao ono što je tražio. Šibice, novine, drva za potpalu, talijansku kafetijeru i kavu. Paljenje vatre ipak mu je oduzelo malo vremena, spustio se u travu na sve četiri i puhao toliko da mu se zavrtjelo u glavi. Lopovsko odijelo zamijenio je običnim hlačama, majicom i Johnovom kariranom košuljom, kojoj je podvrnuo rukave. Uključio je mehanizam za struju slijedeći Sinkove upute. John je svoj logor uredio prema logici koja je odgovarala starom. Manijakalno pojednostavljen svijet za sebe; sloboda pronađena u onome što je neophodno, uz lagani dojam paranoje.
Mesrine je obilazio logor u sve većim krugovima istražujući i obilježavajući novi teritorij zapišavanjem na svaka dva metra. S kavom u ruci Bunk’ mu je zazviždao jer mu je nestao iz vida prije više od minute.
Gledao je u tamno dno šalice, pa pred sebe, a onda je pustio da mu pogled odluta. Obuzet vrtoglavicom, sa strahom na licu, Bunker je plovio sve dalje, punih pluća. Nije bilo rešetaka, parkovnih aleja, posjetitelja. Tišina, vjetrić koji se dizao iz doline treperio je lišćem. Kava je bila odvratna, Amerikanac u tipiju nije imao šećera; Bunker ju je ispijao što je sporije mogao. U nogama je osjećao umor od gotovo neprospavane noći, ali nije mario. Mesrine se u trku pojavio pa odjurio za mirisom divljači o kojoj nije znao ama baš ništa.
Bunker se nagnuo nad uvezane stranice.
The Saint Sebastien Syndrome

The victim and the punisher

By John P. Nichols

UCLA 2006

Ispod naslova netko je dopisao par rečenica na engleskom koje nije razumio. Ostatak je isto tako bio na engleskom. Prešao je prstima preko rubova stranica, impresioniran količinom riječi, u čudu da se može napisati nešto tako dugo da bi se reklo, u biti, da je čovjek hrpa smeća i da ga se treba čuvati. Boljela ga je pipa za biheviorizam, ali znao je da se u ovoj masi papira skrivaju ljudi koje treba ozbiljno shvatiti. I kojih se treba bojati. Odložio je radnju i odmorio oči gledajući rijeku koja je tekla ispod njega. Od crnice i taloga voda je bila zlaćanosmeđa. Bunkeru su se raširile nosnice dok je poput Mesrinea pokušavao odlučiti je li na redu kupanje u prirodi. Sunce je žarilo, ali bilo je ugodno. Bunker se zamislio kako gol namače stražnjicu u hladnoj vodi. Stari je robijaš oklijevao, bio je sramežljiv i zimogrozan.
Pogledao je na sat, do kraja ispio kavu i zazviždao psu.
Mesrine mu je bio uz nogu dok se s plastičnom vrećicom u ruci vraćao puteljkom.
Sunce je grijalo brnistru u cvatu uz rub staze, pustikara se ljuljala na vjetru, a Bunker se sjetio svoje bake koja mu je, dok je bio klinac, objašnjavala da je taj elegantni cvijet otrovan. Bunker je zagazio malo u stranu da ga izbjegne i zadržao dah usprkos uzbrdici. Poskočio je kad mu je golemi zrikavac prozujao iznad glave, a onda se zaustavio da osluhne smije li mu se netko. No, bio je sam, osmjehnuo se. U petnaest godina zatvora nikad se nije bojao oštrice, a sada se prestrašio kukca.
Prošao je kilometar cestom kad se uz njega zaustavio traktor s praznom prikolicom. Za volanom je sjedio stari bradati hipi, duge kose i s maramom preko čela. Jedan od onih koji su ostali vjerni povratku zemlji, s osmijehom beskrajnim kao večer provedena uz džoint.
“Idete u selo?”
“Aha.”
“Dolazite iz Johnova logora? Nije tamo?”
“Jok.”
“Popnite se, odbacit ću vas.”
Bunker je zatreptao. Zbunila ga je njegova opuštenost. Stavio je nogu na kotač prikolice, podigao se i sjeo s nogama preko ruba. Mesrine je stao lajati. Bunker je potapšao drvenu površinu do sebe, pas je počučnuo na stražnje šape i skočio. Hipi je bio na sedmom nebu što ih može povesti. Pokazao im je palac gore i traktor je žustro krenuo, a onda nastavio dvadeset na sat. Prašina od pokošene trave letjela je naokolo i padala mu po kosi.
Hipi se predstavio kad ga je iskrcao pred znakom s natpisom Lentillac.
“Ja sam Bertrand. Žena i ja imamo farmu, malo niže od Johnove staze, petsto metara nadesno. Ako želite, navratite, nemojte se ustručavati. Počeli smo s košnjom, ali ako dođete nakon šest sati, popit ćemo piće.”
Hipiju je bilo šezdesetak godina, nagnuo se iz kabine svog traktorskog antikviteta koji se dimio i pružio mu ruku. Bunker ju je stisnuo.
“Édouard. Hvala vam na pozivu, i na prijevozu.”
Bar “Sport” bio je otvoren i prazan.
Gazda je navalio na crno vino, oči su mu se zacrvenile. Bunk’ je torbu odložio na šank i naručio čašu crnog. Iskapio ju je u jednom gutljaju, pogledao na sat i naručio još jednu. U četrnaest sati u baru je zazvonio telefon. Gazda se javio, saslušao u tišini pa aparat prinio mušteriji.
“Za vas je.”
Bunker je kimnuo u znak zahvale i okrenuo se prema sali sa slušalicom na uhu.
* * *

John je u Luksemburškom parku spavao skoro do podneva. Ružni snovi nisu ga probudili iz nemirna sna. Lice skoro da mu je poprimilo normalnu boju. Na prvi pogled masnica na oku nije se primjećivala; rebra i trbuh još su ga boljeli, ali dalo se izdržati. Nakon kave pripremljene na rešou, zapalio je cigaretu; duhan nije mogao prikriti osjećaj da nešto nedostaje. Bilo je doba dana kad je obično vježbao gađanje. Park je bio pun ljudi i pomalo mu je laknulo što od toga neće biti ništa. Počeo je streličariti u isto vrijeme kad i pisati doktorat... Možda je vrijeme da prestane, pa makar bio prisiljen luk zamijeniti cigaretom.
U podne je izašao iz parka i hodao Parizom. Uz Panthéon, preko Trga Contrescarpe, ulicom Mouffetard, baš kako Amerikanci obilaze grad. Kod postaje metroa Gobelins kupio je cigarete. Produžio je avenijom Choisy i prošao kroz park. Stabla i travnjaci nisu mu više mogli nadomjestiti šumu. Na križanju s ulicom Tolbiac ušao je u telefonsku govornicu.
Od informacija je dobio oba broja. Nije ostavio nikakvu poruku na sekretarici Patricije Konigsbauer, a onda je nazvao bar “Sport” u Lentillacu.
Bunkerov je glas zvučao daleko, ali umirujuće.
“Ja sam. Kako je?”
“Dobro.”
“Sve si pronašao?”
“Sve.”
“Imaš olovku?”
John je slušao kako Bunker gazdu traži papir i olovku.
“Slušam.”
“Doktorat trebaš poslati Richardu Guérinu, na bulevar Voltaire 74, Pariz 11.”
“Tko je to?”
“Murjak koji radi na samoubojstvima.”
“I stvarno mu vjeruješ?”
“Da. I još nešto, Bunk’. Na pošti bi trebali imati pismo za mene, od Alana. Morat ćeš šarmirati službenicu, gđu Labrousse. Nazvat ću te za pola sata, moraš mi pročitati što piše u njemu.”
“To je sve?”
“Da. Kako ti se sviđa tipi?”
“Sličan je mojoj baraci. Samo bolji.”
“Za trideset minuta.”
John se vratio na klupu u parku.
* * *

Bunker je platio i prešao preko trga.
“Sjedi. Tu me čekaj.”
Mesrine je pred vratima pošte sjeo na stražnje noge.
Starčić sa štapom visio je na šalteru, s nosom prislonjenim na staklo i ustima na otvoru za govor. Bunker se pripremio na čekanje, ali stari se odmah maknuo. Nije došao radi ušteđevine, nego na čašicu razgovora sa službenicom Pošte i Telekomunikacija, već spomenutom Labrousseovom, babac s trajnom, u bluzi na cvjetiće i s naočalama debljine akvarijskog stakla. Starac se zainteresirao za reklamu životnog osiguranja, ali je ušesa ostavio dva metra iza sebe.
“Trebam ovo poslati. Stavio je na pult Sindrom Svetog Sebastijana. U Pariz.”
Labrousseouva je izvagala paket i dala mu kuvertu s jastučićima.
“Obično ili ekspresna dostava?”
“Ekspres.”
Bunker je Guérinovu adresu napisao u za to predviđenu kućicu.
“Gospodin Nichols me zamolio da to pošaljem. Što da upišem pod pošiljatelja?”
“Gospodin Nichols? Amerikanac?”
“Baš on.”
“Stavite njegovo ime, Le Bourg, Lentillac, 46200 Saint-Céré. Pošta mu dolazi ovamo jer poštar ne ide skroz do njega.”
“A kad smo kod toga, zamolio me i ako bih mogao preuzeti njegovu poštu.”
“To inače ne smijemo...”
“Čeka vijesti od prijatelja iz Pariza.”
“Nije vam ništa napisao, neku punomoć?”
Bunker joj je uputio matadorski osmijeh pokazujući dječje zubiće.
“Rekao mi je: ‘Pitaj gospođu Labrousse, ona je jako draga, vidjet ćeš!’”
Ženica je pocrvenila i pogledala ga tako da su joj oči dodirnute stakla na pepeljarkama.
“Dobro, za vas ću to napraviti. A i pismo mu je doista stiglo.”
Labrousseova je pročeprkala po plastičnom pretincu i pružila mu ga, drugom rukom popravljajući trajnu.
“Ekspresna pošiljka je osam eura. Paket će biti dostavljen sutra ujutro.”
Bunker je izašao namignuvši prije toga cvikerašici i time je sasvim oborio s nogu.
“Ako želite, mogu jedan stol staviti van, tako da možete na miru pušiti. Glup je taj zakon, ako ćete čut’ moje mišljenje!”
S laktovima na šanku, Bunker je upravo smotao cigaretu.
“Ne mrdajte se, sa’ ću ja.”
Iznio je stol i stolicu i postavio ih na rub pločnika tik do ceste. Na crkvenim stubama preko puta, fosil iz Pošte i još jedan starčić trudili su se izgledati zauzeti nečime. Bunker je podigao čašu u njihovom smjeru, a starine nisu reagirale. Telefon je zazvonio dok je ispijao treću čašu.
“Opet za vas!” zazvao je gazda iz unutrašnjosti.
“Poslao sam tvoju knjigu i imam pismo.”
“Možeš otvoriti i pročitati mi ga?”
Kuverta nije predstavljala nikakav problem za Bunkerove krupne prste.
“Unutra su jedan račun i poruka. Na engleskom. Ne znam to prevesti, Sinko, ništa ne razumijem.”
“Svejedno probaj pročitati.”
“Sranje, hmm. Dobro, ali nemoj mi se rugati, ok?”
“Ajde, daj.”
“’Big J, aj em sori aj did... didn... didn t, ima t pa zarez gore, invite ju for mi last šou.’ Ništa ne razumijem. Ti si razumio?”
“Nastavi.”
“Jebemu, Sinko, zbog tebe baš svašta radim! ‘Tenk ju for everiting ju did. Aj do it vit, sa h, nou regrets end it is beter that ju ar not hier: in the publik, der, vil bi only pe... pipol that ar not mi... maj frends. Ju dont, t pa zarez gore, belong der. Aj lav ju, maj best frend. Take care of ju end forgive jour... jourself. Alan Mustgrave, Alan must go hom.’ Jebemu, ovo umara. I ovo dalje si razumio?”
“Yes. To je kraj?”
“Ima još jedan red, čekaj... ‘Ju vil find at dis place a bag vit, sa h, a litl present from mi. Noting, sa h, important comparet of vot ju did, but someting to make jour life easi. Go travel John, do it for mi.” To je to. Nema više. Samo mi nemoj reći da moram ispočetka!”
“...”
“Sinko? Čuješ me?”
“A kakav je taj račun?”
“Čekaj... Kao neka potvrda. Ima datum, 10. travnja, i sat: 16.30. I pečat, sranje, ne mogu pročitati... L’Encas... avenija Gabriel 43, u 8. arondismanu. Tebi to nešto znači?”
* * *

John je prepoznao konobara, a i konobar se njega sjećao: visokog divljaka s lukom i indijanskim pokrivačem. Objasnio mu je. Izgubio je potvrdu, zaboravio je torbu u garderobi, a imao je nekih problema i nije mogao doći prije.
“Nije baš po propisu.”
“Slušajte, neću se sad praviti pametan, ali ni tvoj biznis isto nije skroz po propisu. Briga me za to. Ali torba je moja i ostavit ću ti napojnicu za pamćenje.”
Konobar je razmislio, ne pretjerano zainteresiran.
“Ajde, gazda nije tu, požurite se.”
John je gurnuo vrata garderobe. Nekoliko putnih torbi i kofera između sanduka s pićima i priborom za čišćenje. Svjetlo je bilo slabo. Pretresao je torbe, pomaknuo sanduke. Između naslaganih boca Cole i kante s krpom ugledao je crnu platnenu torbu. Povukao je zatvarač.
Dvije novčanice od sto dolara koje je zgrabio bez gledanja ušutkale su konobara. John je izjurio iz bistroa.
Prema veleposlanstvu ispred kojeg je prošao što je brže mogao, a da ne trči nije bacio ni pogled. U parku Tuileries sjeo je na stolac i otvorio torbu. Svežnjevi novčanica od pedeset i sto dolara. Prebrajao je novčanice u oba svežnja. Deset tisuća u svežnjevima od sto, pet tisuća u onima od pedeset. Najmanje šezdeset paketića, nabacanih i povezanih plastičnim vezicama. Između četiristo i petsto tisuća dolara.
Gledao je kako ispred njega, u bazenima fontana, klinci gurkaju makete brodića. Osmjehnuo se jer je zamislio Alana kako ovo brdo love ubacuje u smrdljivo spremište na dva koraka od veleposlanstva. Čak i za dva eura na sat, mogao bi torbu još malo ostaviti da kamate narastu.
Guérin je odgovorio nakon trećeg zvona, a kričanje je Johnu probilo bubnjić: Telefooooon! Telefooooon! A onda je Guérin pitao tko zove.
“Nichols je. Moramo se vidjeti.”
“Što se događa?”
“Pronašao sam nešto važno.”
“Imate moju adresu. Izađite na stanici Saint-Ambroise.”
U metrou je torbu stiskao pod rukom. Vagon je bio pun ljudi koji su sasvim sigurno sanjali o takvoj hrpi love. Johnu je došlo da sve te dolare baci u kanalizacijski otvor.
Pozvonio je Guérinu.
Stan je bio uređen i namješten minimalistički, sve je bilo čisto, samo je strašno vonjalo po volijeri. U dnevnoj sobi, na prečki prekrivenoj izmetom, gadan papagaj stao je drečati:
“Jačeee! Ajde dušiceeeee! Jačeee!”
“Umukni!”
Životinja gotovo da više i nije imala perja, osim na glavi, a po mlohavoj koži vidjele su se posjekotine. Čim je ušutio, kljunom je počeo trgati ostatke kože sa svojih nogu.
“Zove se Churchill. Ne obraćajte pažnju na njega.”
John je pogledao papagaja, zatim murjaka s ožiljcima na glavi i posjekotinom na licu. Guérin nije nosio kaput, pa je Johnu bilo nekako neugodno zbog krhkog pognutog tijela.
“Ne radite danas?”
“Ne. Ali vi ste izgleda jako u poslu.”
John mu je pružio torbu. Guérin ju je otvorio. Ni njega se novčanice nisu dojmile ništa više nego Amerikanca.
“Lijepa svota.”
“Zbog ovoga je Alan umro. Ne mislim da je to puno.”
“Naravno.”
“Slušajte, vaša ptica mi ne izgleda dobro.”
“U depresiji je.” Guérin je tiše dodao. “Otkako mi je umrla majka.”
John je zbunjeno prošao rukom kroz kosu.
“On će sam sebe dokrajčiti. Ništa ne možeš napraviti?”
“Ne mogu je vratiti.”
“A pronaći mu ženku.”
“Mislim da je prestar.”
“Nikad nije kasno.”
Guérin se pogladio po glavi.
“Trebala bi biti posebna.”
“I takve se nađu.”
Obojica s po jednom podignutom rukom, dva izgubljena i izubijana tipa promatrala su papagaja koji im je poput mučenika pokazivao svoje rane. John se okrenuo prema Guérinu.
“Žuti kaput pripadao je vašoj majci?”
Guérin je nagnuo glavu u stranu.
“Ma kakvi. Zašto ste to pomislili?”
“Tako. Palo mi je na pamet. Niste spavali? Izgledate umorno. Noćas sam sanjao fotografije, odnosno jutros. Kako je prošlo, ono s Kowalskim?”
Guérin je motrio Churchilia.
“To će ići svojim tokom. Ostavio sam Lamberta uz telefon. Javit će mi ako se nešto dogodi. Mislim da nećemo morati čekati dugo.”
“Što to?”
“Pa svršetak, Johne, svršetak.”
“Ulovili ste ih?”
“Držim ih za jaja, ako mi dopustite izraz. Ali nisam sretan zbog toga. Napravio sam to samo radi Savanea.”
Johnova dvodnevna brada zašuškala je kad ju je počešao.
“Dobro... A samoubojstva, i teorija?”
“To je drugo. Ne nadam se rješenju. Hoćete nešto popiti?”
Guérin ga je odveo u kuhinju, samo da se maknu od papagaja koji ih je zloćudno promatrao.
John je izložio svoju zamisao sjedeći na radnoj površini. Murjak mu je okrenuo leđa i gledao kroz prozor u dvorište. Glavom nalik na oblutak vrtio je u pravilnom ritmu, kretnjom koja nije ni odobravala ni nijekala. Pravio je mentalne bilješke, ili razmišljao o nečem sasvim drugom. Šutio je još minutu nakon što je John završio.
“Gdje želite organizirati susret?”
“Pa nemamo baš puno izbora. U Caveau de la Bolée. Mislite da je to previše... kako se kaže, teatralno?”
“Ni najmanje.”
Guérinu je bilo neugodno.
“Ipak ću nazvati Lamberta. Dobro će nam doći ako je taj čovjek tako opasan kao što mislite.”
Nije se radilo o nelagodi, bio je zabrinut.
“Bojite se da bi se nešto moglo dogoditi u Caveau?...” John je zatreptao. “S Ariel?”
Murjakova glava i potiljak su porumenjeli. Nakašljao se. “Imate li oružje, Nichols?”
“What? Ne. Ali mogu nabaviti. Mislite da je potrebno? Ne znam se njime služiti.”
“Ne za vas, Johne”, Guérin se uspravio. “Za mene.” Amerikanac se osmjehnuo od uha do uha.
“Nemate oružje? Vi ste policajac i vi mene tražite oružje?”
“Nikad ga nisam imao.”
“Pristajete mi pomoći?”
“Možete telefonirati iz dnevne sobe.”
John je oprezno stupio u dnevnu sobu. Papagaj se zibao naprijed-natrag pružajući vrat prema njemu, nepomičnog pogleda. John je otipkao broj veleposlanstva.
“Trebao bih tajnika Frazera. John Nichols na telefonu.”
Stavili su ga na čekanje, uz glazbu: What a Wonderful World Louisa Armstronga.
Kad se Frazer javio, Churchill je ispružio vrat koliko je najviše mogao i proderao se: “Ha, ha, uboojiiicaaaa!”, a vene su mu nabrekle u očerupanom vratu.
Na stubištu, John je stisnuo Guérinovu ruku.
“Hvala vam na pomoći.”
“Nije vrijedno spomena. Znate što je Churchill rekao?”
“Ovisi, bio je brbljav...”
“Rekao je da je u ratu istina jedini pravi neprijatelj.”
“Bio je i političar i vojnik, znao je o čemu govori.”
“Vidimo se večeras, Johne.”
* * *

Bunker se vratio istim putem nakon što se još malo zadržao u bistrou. Zapravo, bilo je skoro osamnaest sati, a on je više od tri sata bez prekida ispijao crno. Izvršio je svoju misiju, sada je bio na odmoru na selu. Vino je bilo dobro, nije imao ništa u planu i ništa mu drugo nije trebalo. Pio je sve dok mu se pilo i točka. Čak se i gazda odobrovoljio. I on je od četiri do šest pratio Bunkera u ispijanju. U istom ritmu. Nosine kao jarko crvena nogometna lopta, Roger mu je ispričao sve o selu. U Bunkera su ljudi imali povjerenje. On u bistro nije ulazio da bi igrao šah, u kupleraj da bi pružao socijalnu pomoć ili u kockarnicu da bi pisao knjigu. Kad je bio na šanku, barmeni su osjećali da njihov život ima svrhu. Vodopije, van! Tako je govorio Roger pri osmoj čašici. Mušterija Bunkerovog kalibra bila mu je po volji. A kad se jednom raskravio, nije se gasio. Pričao je o vremenu kad je živio u Cahorsu, kad je u Montaubanu igrao nogomet u drugoj ligi, poslije rata, o tome kad se oženio. Ispričao je cijeli svoj život, a činilo mu se da vodi pravi razgovor jer je Bunker, kamene face, pažljivo slušao. Stara lopuža nije, ustvari, rekla skoro ništa. Samo je davao teme, poticao gazdu kad bi malo presušio. Jedna čaša, jedno pitanje. Sve dok gostioničar nije bio trešten pijan.
“Natočiš nam još jednu, Roger?... Čuj, ti poznaješ Amerikanca?”
Roger je napunio čaše, a ono što se prelilo nije pobrisao.
“Stara je to priča. Nisam još bio tu, ali pričali su mi.”
Bunker je podigao čašu.
“Uzdravlje! Kakva priča?”
“Ih! Iz vremena komune, kad su tu bili svi ti hipiji. Živjeli su tamo, u dolini, prije nego sam stigao u Lentillac. Dvadesetak mladih, tako kažu. I jedan Amerikanac je bio s njima. Neki kažu da se utopio u rijeci. Drugi da se drogirao i da je od toga umro. Govore i da se ubio. Zapravo nitko nikad nije doznao. Nakon toga su svi otišli. Samo je jedna žena još neko vrijeme ostala. Nitko nije siguran oko datuma, ali činjenica je da je bila trudna. Onda je jednoga dana i ona otišla. Kad se Amerikanac vratio, onakav visok i plavokos, je li, onda su stari rekli da sliči na tipa koji je onomad umro. Pa normalno, kad mu je sin! Otac mu je ovdje pokopan, u Lentillacu. Ostao je jedino Bertrand, stari hipi iz grupe. Ima farmu. Jedne večeri, a ja sam tad već neko vrijeme držao ovaj bistro, Bertrand se malo raspalio. Preda mnom, tu gdje si sad ti! Lovci su bili ovdje. Ne voli ih. I sad dobro, ne znam više kako je sve išlo, ali počeo je govoriti o oružju i takvim stvarima, da od toga ljudi postanu glupavi šupci. Baš je tako rekao: šupci! Sav se ražestio i ispričao da je Amerikanac, onaj koji je umro, da je bio u Vijetnamu i da mu je to spržilo mozak. Rat, lov, oružje i Sveto Trojstvo, sve je ispomiješao. Ali nema veze, ja sam upamtio. Imao sam prijatelje koji su ratovali u Indokini i mogu ti reći da ni njima to nije baš godilo. Ako želiš više doznati, eto pa pitaj Bertranda!”
Bunker je pustio da razgovor skrene na druge nevažne teme, ispraznio još koju čašu i dao se na put.
Na izlazu iz sela, gurnuo je željezna vrata na ulazu u groblje. Nekoliko grobova pod suncem, stoljetna lipa i pogled na dolinu. Lijepo mjesto. Lako je pronašao što je tražio. Jednostavan nadgrobni spomenik i prašnjava ploča bez cvijeća.
Patrick Nichols 1948. – Austin, Texas,

1974. – Lentillac, Francuska

Bunker je sjeo na stubu grobnice Michaudovih, preko puta groba oca Johna P. Nicholsa.
Mesrine mu je legao do nogu, ravnodušan prema onome što ga je okruživalo, samo da je zemlja topla.
Brade oslonjene na ruku, Bunker je promrmljao:
“Blesan mali.”
Ni sam nije znao misli li na oca ili na sina.
Na početku staze oklijevao je razmišljajući da produži cestom do Bertrandove farme. Ali bilo mu je dosta i doznao je već više nego što je želio. Odlučio je to ostaviti za sutra. Imao je vremena. Mesrine je već jurnuo putem prema tipiju.
“OK, pas, vraćamo se at hom! Sad ćemo nešto prigristi.”
Bunker je sišao puteljkom pitajući se što se zbiva u Parizu. Bilo mu je malo krivo što Sinku nije rekao koliko je ovdje sretan. Nije mu ni zahvalio ni rekao da pazi na sebe.
Još uvijek je bilo toplo. Vino ga je oraspoložilo i Bunker je odlučio da će se bućnuti u rječici.
Mesrine je pojurio strminom. Sunce je polako zalazilo za sjeverni greben dok se južni obronak još žario. Bunker je već ugledao veliki hrast. Stigao je na vrijeme da vidi svoj prvi zalazak sunca, pravi pravcati, nakon dvadeset pet godina.

17

Kuhar, blijed i čekinjav, zamijenio je pregaču crnom majicom. Nije imao široka ramena uobičajena za izbacivače, ali bio je savršen vratar za večer s fakirskom točkom. Otmjen par tridesetih godina upravo je ulazio, zgodna plavuša i muškarac odjeven po posljednjoj modi, vidjelo se da mu je neugodno na mjestu gdje nikoga nije briga koliko zarađuje. Kerber s cigaretom vrata je držao otvorena i nije na ovo dvoje uopće obratio pažnju. Ugledavši Johna kako se približava podigao je obrvu.
“Tonight, super show. Gazda će biti sretna što vas vidi. Nervozna je, ovo je prvi nastup nakon Alana.”
“Ima ljudi?”
“Još malo pa ćemo sve popuniti.”
“Treba doći i jedan moj prijatelj, hoda sa štapom. Je li možda stigao?”
“Nisam vidio. Ali pustit ću ga. Pomaknuo se da propusti Amerikanca. Enjoy the show, kazao je motreći neveselim okom ulicu Hirondelle.”
John je stisnutih šaka ušao u dvoranu. Zastori su bili razmaknuti. Slabo svjetlo obasjavalo je rekvizite na sceni. Stol, šiljci, obješene kuke, nož, boce, neupaljene baklje. Dvorana je bila krcata, publika je sjedila i uza zidove. Stotinjak osoba, možda više. Iz zvučnika je dopirao elektro-rock, divlji i bučan tako da je cijelo tijelo podrhtavalo. Neki su sjedili natiskani oko stolova izgubljenih u masi, drugi stajali. Pretrpane vješalice, dim se vrtložio u svjetiljkama. Crvene svijeće po stolovima. Vrelina i polutama pećnice.
Većina lica bila je mlada; nakostriješenih frizura, tetoviranih ruku, s odbljescima metala. Pin-up gotičarke u dugim tamnim kaputima, čizmama okovanim željezom i usta naglašenih crnim ružem, u skladu s lakom na noktima. Našminkani muškarci, nalik na mješance bijelih sova i gavrana. Noćne ptice, zjenica raširenih od bombona i horsa. Vampiri koji obožavaju fakire, usred starog kamenog zdanja, blijedi apostoli morbidne poezije. Prerušavanje, maskiranje, kompleksi okašnjelih pubertetlija nabijeljenih lica i tijela skrivenih prevelikim bezobličnim kaputima; originalnost i pripadanje grupi, vječito proturječje. Muškarci su promatrali muškarce, žene su gledale žene. Sve se izmiješalo, tijela su se stopila u masu.
Publika za stolovima bila je starija, šutljivija, i ona sva u crnom, ali strožeg izgleda. Naočale s okvirima u stilu šezdesetih, intelektualci, umjetnici post-darkersko-pankerske orijentacije čekali su u tišini. Umjesto da se osmjehuju žene stisnutih usana škrgutale su zubima. Redoviti posjetitelji konceptualno ekstremnih performansa. Gledanje fakirskih nastupa i plaho pljeskanje po stražnjici predstavljali su pametan izbor zabave u borbi protiv koitalne dosade. Ovdje su da bi vidjeli jednog tipa kako pati, bez da pisne, dok oni stalno kukaju, po cijele dane dave psihijatre, supružnike i prijatelje svojim samoljubivim mukama. Ovdje su da vide umjetnika, pravog živog čovjeka koji si probada kožu... Očerupanog papagaja, Svetog Sebastijana u potrazi za samopoštovanjem. Ljubav prema sebi, to je ono po što je publika dolazila. Strah koji su osjećali promatrajući patnje toga čovjeka omogućavao im je da se približe sami sebi.
John se kriomice nasmijao, od čega mu je na licu ostala grimasa.
Kažu da je Sebastijan preživio probadanje strijelama jer su ga strijelci previše voljeli... Nisu se usudili ciljati srce. Fakiri i mučenici nadaju se više od svega ljubavi publike. Put svetosti, a postoji samo jedan uvjet: treba ih uvjeriti da se trpeći umire sretno. I to je onda spektakl.
Ali večeras u Caveau ljudi nisu došli zbog ljubavi već zbog smrti. One koju su propustili ili one koju su opet htjeli odgledati. Koliko je ovih koji su sada u dvorani svjedočilo Alanovoj agoniji? John je raskopčao košulju i obrisao znoj s čela. Koliko ih je ponovno došlo?
Sveti Sebastijan preživio je strelice da bi ga poslije bolje odabrana gomila zatukla štapovima.
Tip koji će večeras stati na pozornicu morat će si dati truda.
Konobarica Azijka, u grudnjaku, s tetovažama sve do ušiju i mišićima karatistice ili plesačice provlačila se između gledatelja noseći šampanjac u posudi s ledom. Stavila ga je na jedan od stolova ispred pozornice. John je vidio kako se ono dvoje elegantnih koje je primijetio na ulazu ondje upravo pridružuje isto takvom paru pariških bogatuna. S prorezima i dubokim dekolteima žene su u crnom bile seksi dok bi u crvenom izgledale kao kurve. Uređeni nokti, bijeli osmijesi. Pri pozdravu se nisu ni pogledale. Muškarci u raskopčanim košuljama i tamnim sakoima rukovali su se previše muževno. Lijep početak večeri. Poslije, nakon fakirskog nastupa, malo koke u nekom klubu punom njima sličnih, uz razgovor o plaćama dok im se znoj bude slijevao u oči; a onda, u penthouseu sa zrcalima, zamjena partnera, svatko sa svakim; povezivalo ih je bogatstvo koje se, na kraju krajeva, brzo trošilo.
Najskuplje stolove, one najbliže žrtveniku, zauzeli su ovisnici o ovakvim jezovitim uzbuđenjima: oni koje je Ariel spominjala. Ljubitelji nevjerojatnoga koje će im rasplamsati uspavani libido, osloboditi suzdržane fantazme sterilne klase opsjednute samoodržanjem. Životinjska gomila koja se došla malo uprljati. A oni u prvom redu onjušit će i krv.
Naslonjen na zid desno od pozornice, malo povijenog vrata zbog zaobljenog svoda, stajao je zamjenik Lambert u žutoj trenirci. Jedina mrlja boje u čitavoj dvorani, a jedva da se i nazirao. Prateći oblik zida njegova dugačka silueta stisnula se uz stari plakat mađioničarskog nastupa. Polako je podigao glavu i pogled mu se susreo s Johnovim. Više se nije osmjehivao kao dječarac koji promatra polijetanje aviona. Njegovo novo lice uskladilo se s ostalima u Caveau. Okrenuo se prema stolu na drugoj strani dvorane. John mu je slijedio pogled.
Ondje je sjedio Guérin. Ariel, u majici bez rukava, kože sjajne od znoja, posluživala mu je piće. Gledala ga je čeznutljivo, napola majka koka napola vučica. Guérin se osvrnuo po dvorani, možda u potrazi za stolom s tri osobe. S plavušom i dva muškarca? Držao se kao prvopričesnik koji je zaglavio u bordelu.
Gazdarica je kliznula dvoranom između stolova i u prolazu se kožnim hlačama očešala o sve što joj se našlo na putu. Zagrijavala je publiku, ili je tragala za malo topline u toj ledenoj pećnici. Zaustavila se ispred Johna, podigla na prste i rekla dovoljno glasno da je čuje:
“Sačuvala sam dva mjesta, kako si mi rekao. Onaj mali stol, odmah iza tvog frenda. A gdje si pronašao ovog Apolona?”
“Molim?”
“Nije važno. Ariel je bila nervozna; bacila je pogled na dvoranu, gadila joj se i puna i prazna. O čemu se radi? Ima veze s Alanom?”
John je kimnuo. Ariel je stala na pod punim stopalima i potegnula naramenice. Nasmiješila se da se ohrabri.
“Idi sjesti, donijet ću ti piće. Počinjemo za dvije minute.”
Uz isprike John se provukao dvoranom, pokušavao je ramenima što manje zapinjati za ljude. Zbog ukočenih tijela svaki put kad bi nekoga zakvačio, ispao je grub. Sjeo je za svoj stol. Na kartončiću pokraj svijeće Ariel je rukom napisala: Rezervirano, Saint-John Perse. Uzeo ga je u ruku i pogledao izbliza. Guérinu je bio okrenut leđima pa ovaj nije vidio kad se osmjehnuo.
“Kada treba doći?” upitao je policajac ne okrećući se.
“Sada.”
John je motrio ulaz. Kuhar ga je prstom upravo pokazivao Lundquistu.
Četrdeset pet godina, kratka crna kosa, glatko i široko lice. Pomno odjeven u odijelo s kravatom, srednje visine. Lundquist je prošao dvoranom kao da je vlasnik ili organizator večeri. Imao je držanje likovnog kritičara na otvaranju izložbe umjetnika čiju će karijeru uništiti. Nosio je štap na koji se nije oslanjao. Rekvizit nije pristajao ni njegovom tijelu ni godinama, a držao ga je za jabučicu drške poput žezla.
John se iznenadio vidjevši ga samog. To nije imalo smisla. Netko je sigurno došao prije njega, netko u dvorani već ga je promatrao. Bilo je nemoguće bilo što vidjeti u toj gomili. Glazba se polako stišala i u Caveauu je zavladala tišina. Glave su se okrenule prema pozornici, osim Lundquistove, a on je gledao Johna. Svjetla su se ugasila, pozornica rasvijetlila, a Lundquist sjeo za stol.
Poslužio se štapom dok je sjedao, leđa su mu ostala uspravna. Alan mu je ispričao kako je pao s vozila u Afganistanu i slomio kralješke. Muškarac kojeg je Patricia opisala. Zbog ukočenog držanja djelovao je još hladnije. Pogledom je svrdlao svakog koga bi susreo i pretvarao ga u protivnika.
S pozornice su doprli oštri tonovi elektroničke glazbe, nešto između newagea i dodekafonije. Lundquistovo nemilosrdno pravilno lice osvjetljavala je odozdo samo svijeća. Suzdržan pljesak, nemirno uzbuđenje prostrujalo je među gledateljima. Na pozornici se mladić obrijane glave s konjskim repićem skromno naklonio raširenih ruku držeći u svakoj tri igle od dvadeset centimetara. Johnu su na pamet pala potkresana krila Guérinovog papagaja iz kojih su stršale očerupane badrljice. Fakir se nasmiješio i prvu iglu zabio u podlakticu.
Lundquist je pročitao natpis s rezervacijom, promotrio dvoranu pa se zatim i on nasmiješio. Progovorio je na engleskom.
“Funny, this place.”
John je odabrao francuski.
“Mislite?”
“Znači tu su gospodin Mustgrave i gospodin Hirsh...”
“Prestanite se praviti blesavi.”
Lundquistov osmijeh je zamro, zamijenio ga je neprijateljski izraz, što je već bilo puno prirodnije.
“Pripazite na jezik, Nicholse.”
“Ja samo hoću uštedjeti na vremenu. Ne ostaje mi se predugo u vašem društvu.”
Ariel je pred Johna stavila pivo. Diplomata je upitala želi li nešto.
Nije odgovorio. Gledao je na pozornicu. Fakir je iglom probadao jezik. Ariel je Johnu uputila zabrinut pogled i otišla bez riječi. Vrteći štap među prstima Lundquist je bacio oko na njenu stražnjicu.
“Što hoćete, Nicholse?”
“Alan je mrtav. Ucjenjivanje je gotovo. Vratit ću vam novac. Vi ćete prestati s proganjanjima. Ne želim da se FBI ikad više približi mojoj majci, reći ćete Boukrissiju da me ostavi na miru.”
Fakir si je iglu provukao kroz obraze, pa je sad s onom u jeziku činila križ.
“Boukrissi?”
“Znate o čemu govorim.”
“Snimate naš razgovor?”
“Ne, sve ostaje među nama.”
“Ne razumijem oko čega se želite nagoditi, Nichols. Što mi možete ponuditi?... Ovaj je mladić nevjerojatan”, rekao je okrenuvši se prema pozornici.
Nastup ga je zabavljao, onako kako bi osobu romantičnih sklonosti zanimao vodvilj.
“Znam što ste radili u San Diegu i u Iraku. Imam datume, imena, pojedinosti. Alan je mrtav, ali mogao bih pronaći druge svjedoke. Nije samo on izvršavao vaše zapovijedi. Mogao bih potražiti ostale, imam i njihova imena.”
Lundquist se sve bolje zabavljao.
“Nemate vi ništa. Samo bulažnjenja mrtvog ovisnika, paranoičnog fakira mitomana koji nikada nije bio u američkoj vojsci.”
“Možete izbrisati sve dosjee koje želite, to ništa neće promijeniti. Bilo je dovoljno da idioti iz zatvora Abu Ghraib stave na internet fotografije onoga što su radili na poslu. Imam četiristo stranica dokumenata. Mislite da to neće biti dovoljno? U ovom vremenu u kojem živimo?”
“Mislio sam da je s ucjenjivanjem završeno! Nemate sredstva koja bi poduprla vaše ambicije, Nicholse. Žao mi je zbog smrti vašeg prijatelja, ali s gospodinom Mustgraveom nemam ništa.”
“Nemam ambicija, samo kažem da ćete teško moći sakriti svoju prošlost. Gotovo je s karijerom diplomata u Parizu, Frazeru.”
Lundquist je štap položio preko stola. Fakir je, i dalje načičkan iglama, kroz bradavice provukao kuke i na njih vješao utege. Smiješak mu je polako iščezavao s lica i malo mu je krvi poteklo niz trbuh. U prvi redovima prsti su čvršće stegnuli šampanjske čaše. Dvorana je umukla. Samo je disonantna glazba prekrivala njihov razgovor.
“Zbog Boukrissija bih mogao pozvati policiju. Možda bi imao zanimljivih stvari za ispričati?”
“Pripazite, Nicholse, igrate se vatrom.”
“Rekli ste Boukrissiju da nešto doda u heroin. Čime je izazvao krvarenje? Vi se razumijete u droge, Frazeru, i to znam. Dileru ste dali to što je ubilo Alana.”
“Mustgrave je bio smeće, degenerik, kao i Hirsh. Dobio je što je zaslužio, nije trebao ničiju pomoć. To je vaš posao, a ne moj, da pomažete luzerima poput njega.”
“Vi ste govno. Dresirano pseto koje misli da je psiholog. Sadist ste i kukavica, impotentan tip, s tim svojim dirigentskim štapom. Vaši su vas nadređeni šutnuli na počasno mjesto u Pariz jer ste smetnja. Vaš ego je tempirana bomba. Riješit će vas se kao i Alana ako im postanete problem.”
Lundquistove šake pobijelile su stišćući štap. Iza diplomata, za drugim stolom, John je primijetio tipa koji ih je promatrao. Jedino on nije gledao točku na pozornici. Nije bio Hirshov vozač, ali mogao mu je biti brat. Pratilac teške kategorije čekao je u niskom startu.
Lundquistovo lice se zgrčilo. Glas mu je postao za oktavu viši i civilizirani vanjski premaz u sekundi se raspao.
“A ti, Nicholse? Ti si se ludo zabavljao brinući se o tom pederu Mustgraveu? Mali dupedavac te podsjećao na tatu kojeg nikad nisi upoznao, istraumatiziranog vijetnamskog veterana? I on je bio narkoman, budalaš se koknuo, barem tako kažu. Za koga sve to radiš? Za svoju mamu? Ona te tražila da riješiš njene probleme? Koliko ti je trebalo da skupiš hrabrost i dođeš u Francusku? Čak si i Mustgravea prije poslao? Ili se varam? Reci mi, jebeni pacifistu: tko je kukavica? Da sam još malo pričekao, ne bi mi trebao Boukrissi da drogiram Mustgravea. Ubio bi se i bez moje pomoći. A to se i dogodilo: znao je što radi. Pederčina Hirsh mi je rekao. A on je sjedio u prvom redu. Tvoj frend peško je htio umrijeti. A gdje si ti bio za to vrijeme? Kladim se da ti je laknulo kad je taj šugavac napokon crknuo. Je li tako, Nicholse?”
Izbušen i s obješenim utezima, fakir je odmatao prostirku punu zdrobljenog stakla. Bosih nogu napravio je par koraka po krhotinama, a onda se svom težinom spustio na koljena. Zvuk slomljenog stakla, usklici oduševljenja u publici.
John je objema rukama pritisnuo štap drobeći Lundquistove prste. Osjetio je kako se iza njega Guérin pokrenuo.
Grdosija iza Lundquista počela je ustajati. Ali izgledao je kao da oklijeva pa sjeo natrag. John nije vidio kad se Lambert provukao dvoranom. Mladi je policajac Berettu prislonio na tjelohraniteljev potiljak i nekako odsutno pogledao prizor na pozornici.
“Tebi ništa nije jasno, Lundquiste. CIA-i su zanimljiviji ljudi poput mene nego bolesnici vašega kova. Takvih kao što ste vi ima na lopate i takvih kao Alan. Mogao bih tražiti da vas zbrišu u zamjenu da pristanem raditi za njih.”
Lundquistove ruke su zadrhtale, potezao je štap mršteći se. Fakir na pozornici je ustao, otkvačio utege i izvukao igle. John je naglo pustio štap. Lundquist je izgubio ravnotežu, poletio unatrag i udario o naslon.
“Ne možeš mi ništa.”
“Postoje svjedoci. Dilera može ispitati francuska policija. A ako to nije dovoljno, prodat ću drugima svoj doktorat, onima čija su imena također unutra, a koji su nakon Pustinjske oluje20 napravili lijepe karijere, ne samo kao lažni diplomati. Siguran sam da će s njima ići lakše. Pogotovo zato što ću ga prodati jeftino. Tražit ću u zamjenu samo Frazerovu glavu i dat će mi je na pladnju. Hoću da nas sve pustite na miru, da pokopate cijeli slučaj. Ništa drugo ne tražim i vratit ću novac. U suprotnom, idem na policiju i u medije. Nije me briga hoću li se moći vratiti u Ameriku, Frazeru. To je tvoja zemlja, moja više nije. Ja nisam tvoj pulen, mene ne posjeduješ.”
Alan je rekao da Lundquist ima tikove. Kad bi se razgnjevio, kad bi izgubio kontrolu nad nekim od svojih ljudi ili kad bi ulazio u sobu za ispitivanje. Obrve su mu se skupile, nosnice raširile i trgnuo je ramenima tako da su mu se pokrenula i paralizirana leđa.
“Policija? Što misliš tko si ti? Francuska policija ne može ništa. Ja sam diplomat.
John je odmaknuo stolac.
Guérin se polako okrenuo prema njihovom stolu. Smireno je pogledao Lundquista u oči, na onaj svoj čudan način kao da vidi dalje od sadašnjeg trenutka. Lundquistu nije bila jasna ova groteskna pojava, s ožiljkom i vodenom glavom koja, činilo se, samo što se nije odvojila od vrata. Guérin mu je pod nos stavio svoju iskaznicu s trobojnicom. U drugoj je ruci držao mali diktafon. John je podigao kartončić s imenom Saint-John Perce i uzeo bežični mikrofon koji se skrivao ispod.
“Poručnik Guérin, Kriminalistička brigada, pariška prefektura. Vaša vas diplomatska putovnica doista štiti. No vaš ovdje nazočan zemljak, gospodin Nichols, uvjerio me da kod svojih nadređenih iskoristim jednu veliku uslugu koju mi duguju. A ne biste vjerovali, slučaj je htio da su oni baš od jutros moji dužnici. Vidite, ministar mi ništa ne može odbiti. Pripravan sam vas ispitati u vezi smrti gospodina Mustgravea, kao i o tom dileru, gospodinu Boukrissiju.”
Lundquist, koga su tresli grčevi, pogledao je iza sebe.
John se nagnuo prema njemu, gotovo da ga je mogao onjušiti.
“Pusti to, Frazeru, i na tvog tjelohranitelja paze.”
Fakir je kroz kožu na svojim lopaticama zabio dvije kuke koje su se na krajevima užadi spuštale s kolotura pričvršćenih na svodu. Konobarica Azijka igrala je ulogu pomoćnice: tetoviranim rukama plesačice potezala je užad. Publika je klicala uz pljesak koji je postajao sve glasniji kako se fakir dizao u zrak. Na licu mu se čitala patnja, iskrivljen smiješak bio je krajnje neuvjerljiv. Svecem ga neće proglasiti, ali nastup mu je pun pogodak.
Lundquist se pjenio, ali u bezdanim očima nije se nazirao poraz, samo gnjev.
“Bez doktorata ne možeš ništa! Imamo sve tvoje papire, Nicholse. Ako je i ostao jedan primjerak, uskoro ću ga pokupiti kod t...”
Fakir je raširio ruke i izbacio prsa.
Publika je ustala histerično plješćući.
John je povikao:
“Što kažeš? Što si to rekao?”
Njihov je stol odjednom nestao. Lundquist se dao u bijeg mlateći štapom da si napravi prolaz kroz gomilu. John je u jednom skoku bio na nogama. Iznad glava vidio je Lambertovu ruku kako Berettu drži za cijev i snažno udara. Uz zvuk razbijenog stakla, tjelohranitelj se srušio između stolova. Fakir je sve jače drhtao, ali se i dalje dobro držao. Azijki su mišići polako popuštali, konopci su podrhtavali, glazba je stala, a publika urlala od sreće. Lundquist je odgurnuo kuhara na vratima. John je jurnuo za njim krčeći put laktovima i ramenima, Lambert ga je slijedio u stopu.
Vani ih je spreman čekao drugi tip, snažan stokilaš stisnutih pesnica. Lundquist ipak nije došao sam. Johnov nos je prsnuo. Srušio se na koljena. Gorila je uzela zalet za novi udarac. Lambert je podigao pištolj i udario tri puta. Rukohvat Berette prekrila je krv. Drugi tjelohranitelj skotrljao se u slivnik, razbijene glave.
Lundquist je poskakujući žurio ulicom. Zbog slomljenih leđa nije mogao trčati, grabio je štapom da bude brži. Hromi insekt s tri noge bježao je ulicom Hirondelle. Lambert je zauzeo stav za ciljanje, kao da je u klubu. Okrenut prsima prema meti, stežući gladak Berettin rukohvat s obje ruke, raširenih nogu i opuštenih koljena.
“Policija! Stanite ili pucam!”
Lundquist se zaustavio u svom iskrivljenom trku i okrenuo, s revolverom u ruci. Lambert je procijedio: “Sranje...” I osmjehnuo se.
Johnu su iz slomljenog nosa izlazili mjehurići zraka i brizgala krv. Vrtjelo mu se u glavi. Obrisao je suze s očiju, podigao se i ugledao dva muškarca koja su stajala nasred ulice s oružjem u rukama.
Svi su ciljali u krivu metu.
Uzeo je zalet i bacio se na Lamberta.
Lundquist je dva puta zapucao.
Prazne ljušture bila je njegova posljednja misao prije nego je osjetio udarac i kako mu pucaju kosti.
Vrata Caveaua su se otvorila, na ulicu su doprli razdragani povici.
Guérin je ugledao muškarca razbijene glave, u odijelu, ispruženog na tlu. Nasred ulice Lambert i Nichols ležali su jedan preko drugoga. Lundquist je razrogačenih očiju još uvijek upirao revolver iz kojeg se dimilo.
Iz džepa kaputa Guérin je polako i sa žaljenjem izvukao pištolj braće Aouch. Nanišanio je u noge.
Onda je izašla Ariel, odgurujući publiku koja se u blaženom stanju prelila na ulicu. Vidjela je muškarca koji je posljednji ostao stajati. Krupne glave nagnute u stranu, Guérin je već tragao za mogućim objašnjenjima.

18

Juliard je poziv iz Pariza primio tek u šest sati ujutro.
Prvo su krenula trojica na motorima dok su se ostali još ukrcavali u dva kombija i Renault Trafic. S neprobojnim prslucima, teškim naoružanjem i u trku. Plavokosa Michèle inzistirala je da pođe s njima. Nisu joj dali da vozi.
Motorist ih je čekao na početku staze. Opazili su ga u blijedom svjetlu farova, upravo je svitalo. Juliard se nagnuo kroz prozor Renaulta.
“Onda?”
“Stižu, bojniče.”
Druga dvojica, bez daha i s kacigama na glavi, dokaskala su stazom.
“Jedno je vozilo parkirano pri dnu staze. Nismo išli dalje. Sve je tiho, ništa nismo čuli.”
Presavinut u struku, s rukama na koljenima, drugi je motorist potvrdio:
“Unajmljeno vozilo, bojniče. S pariškom registracijom.”
Juliard je izašao iz kamiona i došao do prvog kombija. Narednik Verdier sivog brka sjedio je za volanom.
“Idemo pješice.”
Deset pripadnika žandarmerijskih snaga izašlo je iz vozila, Juliard ih je kratko izvijestio.
“Dobro. Iz Pariza nas je nazvao poručnik Kriminalističke brigade. Dobili smo faks da postupimo po nalogu, ali ne znamo što nas očekuje. Rekao je da kod Nicholsa, Amerikanca, trenutačno boravi jedan čovjek. Neki Bunker. Šezdeset godina, sjedokos. Naloženo je da ga se pronađe i dovede u postaju. Ali postoji mogućnost da su ga uzeli za taoca. Ne zna se tko bi mogao biti s njim ni koliko ih je. Paul i Philippe vidjeli su dolje parkiran automobil. Bunker je došao vlakom. Znači da je ondje još netko. Iz Pariza kažu da bi ta osoba ili osobe mogli biti opasni, a sigurno i naoružani. Nećemo ništa riskirati, idemo izvidjeti i to je sve. Ako bude problema, okružit ćemo taj dio i čekamo interventni odred iz Cahorsa? Jasno? Ne radi se o alkotestu, dečki, zato pazite što radite!”
Prve zrake sunca obasjale su vrhove oko doline, noćna vlaga ostavila je za sobom tanak rosni pokrov. Pognuti, u grupama po trojica, žandari s kacigama spuštali su se stazom stežući u rukama poluautomatske puške. Išli su polako izdišući oblačiće pare. Juliard je čučnuo u mokru travu uz rub staze, podigao ruku i stisnuo šaku. Svi su stali u mjestu. Dao je znak i Verdier mu je prišao. Tiho je izdao naredbe.
“Verdier, ti poznaš mjesto. Ići ćeš prvi sa svojim ljudima. Kad ugledaš logor, pozovi nas.”
Verdier je prstima poravnao brkove.
“Na zapovijed.”
Juliard ga je na trenutak pogledao, lagano zabrinut.
Dvije minute poslije Juliardov radio je zakašljao. Skinuo je primopredajnik s ramena. Verdierov glas je prošaptao.
“Nema ničega, bojniče. Nikoga ne vidimo, ništa se ne čuje.”
“Ne mičite se, dolazimo. Martinez, Blanchet, ostanite uz vozilo.”
Juliard je ustao i ostalima dao znak da ga slijede.
Dva muškarca sišla su stubama od klada s pripravnim puškama; druga trojica pokrivala su ih s vrha uzvisine. U velikom šatoru nije bilo nikoga. Pusti logor obasjalo je sunce.
“Sranje,” izletjelo je Juliardu, “ali auto je tu. I vidi se da ovdje netko živi! Pa gdje su?”
Prištavi policajac je uletio:
“Bojniče, kad smo prije neki dan došli po Nicholsa, našli smo ga gore u šumi. Gađao je iz luka.”
“Verdier! Vi s četiri čovjeka idete gore provjeriti!”
Primopredajnik mu je opet zakrkljao.
“Bojniče, Martinez je, ja sam na dnu staze. Dođite vidjeti.”
Juliard je zapovjedio ljudima da čekaju. Sišao je spotičući se po razlokanom putu.
Martinez mu je pokazao polje ispod staze koje je uz riječnu obalu prelazilo u livadu. Nepokošena trava bila je visoka. Ugažen trag spuštao se u laganom luku sve do obale. Netko je pješice prošao poljem do rijeke. Trag je išao sve do vode koja se ljeskala, zlaćanosmeđa.
“Ima li netko dalekozor?” upitao je Juliard.
“U kamionu je, bojniče.”
“Nije važno.”
Nadnio je ruku nad oči i zaškiljio.
“Netko je tamo, na obali.”
Sišla su šestorica, jedan pokraj drugoga, ostavljajući za sobom nove paralelne tragove u livadi. Juliard je išao u sredini po starom tragu. Zaustavio se na pola puta do rijeke. U travi mu je do nogu ležalo sklupčano tijelo crnog psa. Pseto je bilo staro, vidjeli su mu se zubi ispod nadignutih laloka. Nečime su mu razbili glavu. Pogledao je prema rijeci i opazio goli torzo sjedokosog muškarca naslonjenog o stablo. Juliard je podigao ruku, njegovi su se ukipili. Izbacio je sav zrak iz pluća pa duboko udahnuo i izvukao svoj Sig Pro iz korica.
“Nacionalna žandarmerija! Dignite ruke u zrak i recite tko se! Polako ustanite!”
Nježan lahor strujao je kroz livadu u skladu s treperenjem rijeke. Čovjek naslonjen na stablo nije se micao i nije odgovarao.
“Bojnik Juliard, Nacionalna žandarmerija! Dignite ruke u zrak i predstavite se!”
Sijeda kosa lepršala je na povjetarcu, u ritmu visokih trava povijenih pod težinom sjemenki. I dalje nikakvog odgovora. Juliard je prekoračio mrtvog psa, s njim su se pomakli i njegovi ljudi pomalo zbijajući redove. Sva šestorica kretala su se prema Bunkeru.
Tijelo muškarca u odijelu ležao je do nogu starog robijaša. Plave gotovo posve obrijane kose, spljoštenog nosa i klempavih zgužvanih ušiju. Lice boksača i bikovski vrat ostali su u čudnom položaju. Vratni kralješci snagatora bili su zdrobljeni. Iskrivljena pomodrjela glava, ramena i raširene ruke namakali su se u plićaku dok ih je struja rijeke Bave nemarno ljuljuškala. U otvorenim ustima punim vode plutao je crni hrastov list. Nadohvat desne ruke automatski pištolj s prigušivačem počivao je na pjeskovitom dnu ispod uzbibane površine.
Gol, ispruženih nogu, Bunker je sjedio u podnožju hrasta s glavom naslonjenom o deblo. Iz tamne rupe posred trbuha istekla je impresivna količina krvi, najprije među noge prekrivajući mu spolovilo pa prema rijeci do koje nije stigla.
Juliard je čučnuo pokraj starca. Sa strahom je promatrao snažno tijelo koje se satima opiralo smrti, sve dok je junačko srce pumpalo krv predajući je zemlji. Kosa mu je bila suha. Osušila se ili se Bunker nije stigao okupati. Zelene oči bile su otvorene.
Juliard mu je s dva prsta opipao vratnu arteriju, ali nije se imao čemu nadati. Još i gore. Tijelo je bilo gotovo toplo. Bila je riječ o minutama. Skinuo je kacigu i obrisao s čela kapi znoja. Na ukočenim Bunkerovim ustima slutio se osmijeh.
Juliard se pitao zašto se ovo staro brdo mišića nije pokušalo dovući do ceste. Čuvar Luksemburškog parka ostao je čitavu noć ovdje krvareći. Što je čekao?
Promotrio je tetovažu na šaci – križ sa zrakama – pa slijedio posljednji Bunkerov pogled usmjeren prema livadi, tipiju na obronku i suncu koje se već visoko podiglo.

19

John P. Nichols



Od dva metka John Nichols zaustavio je samo jedan. Ušao je kroz rame, slomio glavu nadlaktične kosti pa izašao pri dnu vrata raznijevši desnu ključnu kost. Bol je u trenutku ranjavanja osjetio samo na čas, ali vratila mu se kad i svijest.
Kad se probudio, muškarac s glavom kao oblutak bio je ondje, sjedio je u kutu sobe. Mali je policajac donio njegove stvari: naprtnjaču, luk, tobolac i crnu platnenu torbu. John je okrenuo glavu prema prozoru i pogledao van. Nije želio razgovarati.
Nichols je razmišljao.
Dva su čovjeka umrla na obalama iste rijeke, jedan na samom početku Johnova života, drugi na kraju ovog njegovog dijela. Veteran Patrick Nichols i stari zatvorenik s nadimkom pisca. Uz njih dvojicu trebalo je pokušati ostati uspravan. Između njih dvojice bio je i Alan Mustgrave. John nije otvarao usta od straha da ih ne ispuni previše ili premalo riječi.
Policajac je dolazio ujutro i donosio novosti koje je John saslušao bez odgovora. Gledao je kroz prozor i čekao kad će moći otići iz Pariza. Guérin je uz kimanje glavom već na samom početku prihvatio situaciju.
Četvrtoga dana posjetila ga je visoka plavokosa žena. Okrenuo se prema njoj i rekao par riječi, prvi put nakon događaja u ulici Hirondelle. Ispričao se, sve joj je objasnio, rekao da će se još neko vrijeme oporavljati. Žena ga je držala za ruku, prisjetila se jednog prijatelja i zaželjela mu brz oporavak. Kad je otišla, John se opet okrenuo prema prozoru.
Nakon tjedan dana posegnuo je za telefonom. Nazvao je pogrebno poduzeće i tvrtku za sanitetski prijevoz. Na krevetu je ostavio kuvertu, potpisao otpust iz bolnice i Pariz napustio ispružen na ležaju u bijelom vozilu.
* * *

Grobno mjesto kupljeno je za vječnost šakom dolara. Pod velikom lipom kamo dopire jutarnje sunce. Na lijes su položili manju kutiju.
John je za Bunkerovo i Mesrineovo putovanje u raku bacio nekoliko stvari. Luk, strijele, kutiju cigareta Gitanes i par tisuća dolara. Dovoljno da se Bunker snađe, i u paklu i u raju.
Na sprovod je došao jedan žandarmerijski bojnik, jedan gostioničar i tri starčića sa šiltericama koji su se sami pozvali. Pokraj groba dostavljač je položio vijenac i pružio kartu Johnu koji ju je pročitao sa smiješkom.
Natpis na spomeniku bio je suzdržan.
Bunker i njegov pas Mesrine

2008

Čuvar parka

Držat će na oku groblje i cijelu dolinu.
John je promatrao kako grobari bacaju zemlju na oba lijesa.
Njegovo posljednje sjećanje na Bunkera: starog je upicanjenog robijaša s pokrpanim koferom i u odijelu iz osamdesetih zagrlio u ulici Vaugirard. Bilo ga je strah, ali bio je sretan. Nije mu to smio spominjati da ga ne razljuti.
John je otišao do očeva groba, nekoliko metara dalje, i ostavio buket divljeg cvijeća.
Juliard ga je čekao na izlazu iz groblja. Tri muškarca su, diskretno gunđajući, istovarivala granitnu ploču iz kamiona.
Juliard je izrazio sućut, a John se osmjehnuo. Ono što mu je inače bila mučna dužnost, Juliard ovoga puta nije ni pokušao izbjeći. Izgledao je potresen. Ispričao je Nicholsu kako su stajali s istragom, o zaključcima i daljnjim postupcima. Američko veleposlanstvo izvršilo je pritisak da se sve obavi diskretno i što je brže moguće. Ljudi iz diplomatske službe koji su dan prije stigli iz Washingtona pokušavali su s Nicholsom stupiti u kontakt. Juliard se nasmijao kazavši da se žandarmerijska postaja pretvorila u njegov kontaktni ured.
John P. Nichols ostavio je poruku koju im mogu prenijeti.
“Zvat će ponovno, imaju prijedlog za mene. Možete im reći da odjebu.”
Njih su se dvojica rastala, a Juliard ga nije pitao kamo ide.
John je odšetao do Bertrandove farme. Ruka u marami ga je boljela. Sjeo je s njim i ženom u kuhinju.
Dva dana poslije, Bertrand i njegova žena ukrcavali su tipi, turbinu, akumulatore, viseću mrežu, poljski krevet i knjige u Johnov novi kombi.
Bertrand je poljubio ženu i pritegnuvši bandanu oko glave sjeo za volan.
“Nekada sam ispod nje znao ugurati LSD. Kamo idemo?”
“Nije ti problem što ćeš voziti? Reći ću ti kad da se zaustaviš.”
“U kojem smjeru?”
“Kreni niz dolinu, i ispričaj mi o onoj noći kad ste njegovo tijelo izvukli iz rijeke.

20

Richard Guérin



Slučaj iz bara Caveau sveli su na događaj iz crne kronike čiji su glavni sudionici nestali: Nichols, Lambert, Guérin i Lundquist. Fizički napad na izlazu iz lokala u koji se odlazak ne preporučuje. Zatvaranje kabareta. Dva dana poslije privatni avion odletio je s Lundquistom na nosilima; Guérin je ciljao noge i srećom pogodio. Odlazak diplomata u rano jutro s aerodroma Bourget. Guérin nije došao gledati kako polijeée.
Nadređenima je podnio račun, sva objašnjenja, dokaze, svjedočenja. Nije očekivao ništa, samo da ga se sasluša. Kowalski, Mustgrave, Lundquist. Slučajevi nisu bili međusobno povezani. Guérin je odustao od dokazivanja da su neodvojivi.
Barniera su poslali u mirovinu, ministar mu je zahvalio u privatnom razgovoru; dostojanstven odlazak uz glasine o mogućem odlikovanju legije časti. Još nije izvršio samoubojstvo. Možda čeka trenutak kad više neće biti policajac. Berliona su premjestili u Lyon, Romana u parišku Službu organiziranog kriminaliteta u kojoj će si morati potražiti nove partnere.
Sjećanje na Kowalskog ostalo je neokaljano; ne samo da se zdanje nije urušilo nego je jedva zadrhtalo. Barem što se tiče javnosti. Iz ormara u prefekturi novi je leš širio svoj smrad, zaudaralo je na sramotu, pitanja bez odgovora i krivnju. Žalili su zbog istine koja je izašla na vidjelo, a koja, u konačnici, nije nikome donijela ništa dobro; savjesti su se primirile i čekalo se da sve padne u zaborav.
Nichols je nestao iz bolnice, a poručniku Guérinu je ostavio poruku.
“Hvala vam na svemu što ste učinili. Lambertu želim brzi oporavak, recite mu, da sam mogao birati, bilo bi bolje ispalo. Žuti baloner je pripadao vašoj majci. Kad pronađete objašnjenje za naš susret, pokušajte me pronaći; vidjet ćemo je li točno. Vidimo se.
John”

Guérin je u Lot poslao vijenac, za sprovod starog čuvara. Za Johna je dodao dopisnicu:
“Umirujuća količina slučajnosti. Sretan put.
Guérin”

Odbio je promaknuće stidljivo ponuđeno u zamjenu za šutnju. Htio je ostati u Samoubojstvima. Njegov je zahtjev prihvaćen. Uz to što je bio sve veća smetnja, Guérin je postao nedodirljiv.
Churchill je uginuo nekoliko dana nakon Nicholsova odlaska. Zakopao je starog papagaja u dvorištu zgrade, po mraku, u četiri ujutro. Laknulo mu je što ga više nema. Ali ptićev nestanak izložio ga je izjedajućoj samoći i nije dugo trebalo da se probude stari demoni. Bez Churchilla, tog očerupanog talismana, njegov je gazda ostao siroče prepušteno na milost i nemilost morama kakve već muče kurvine sinove, one prave. Ministarstvo se nije trebalo brinuti po pitanju njegove šutnje: on će se njome ograditi, a da ga na to nitko ne sili.
Prošli su tjedni. Guérin je odlazio u ured. Provodio sate među prašnjavim policama.
Lambertov stol prekrile su gomile dosjea, kutije iz arhiva svakoga su dana malo više zatrpavale ured. I dalje se javljao na telefon i javnim prijevozom odlazio na mjesta samoubojstva. Obavljao je dužnost, promatrao tijela s odsutnim izrazom, a onda se vraćao svom pravom poslu, u potkrovlju postaje.
Ljeto je proteklo nekako čudno, nije primjećivao dane ni osjetio vrućinu, prošla je i jesen. Sada je išao samo pomoćnim stubištem.
Stigla je zima. Guérin je radio vikendima, noću, za vrijeme godišnjeg odmora. Neumorno je dopunjavao svoj dosje protiv svijeta. U društvu nije govorio, zapustio se, jeo samo kad je to bilo apsolutno neophodno, kad se više nije mogao držati na nogama. U pogledima kolega vidjelo se samo žaljenje. Kowalskog mu više nisu zamjerali, a to da Guérin uopće postoji pretvorilo se u glasinu koju se nisu više ni trudili prenositi. Mršavost je još više istaknula neproporcionalnost njegovog tijela i glave, crni mu je kaput postao prevelik. Razgovarao je sam sa sobom, noću, u arhivu gdje je povremeno spavao sklupčan na podu. Glava mu je postala otvorena inficirana rana koju je u takvom stanju održavao grebući se noktima, a skrivao je pod masnom kapom.
Hladne i kišne večeri 24. prosinca 2008. sjeo je za stol u uredu, a da nije znao ni koji je datum. List na kalendaru ostao je isti od noći fakirovog nastupa. Dosjei su bili naslagani uza zidove, koševi za smeće prepunjeni, neonsko svjetlo je cvrčalo. Podigao je pogled i odmjerio mrlju. Ametistna se nijansa stravično raširila i izblijedila, napuhnuta i ispucana žbuka prijetila je odlomljavanjem u većim komadima. Smeđi krugovi narasli su i prekrili cijeli strop.
Richard Guérin pomislio je na Cavaeu i na onu noć kada je malo falilo da se sve razotkrije.
Već je mjesecima samo o tome razmišljao. Prisjećao se svakog lica, svake kretnje te večeri, svega što je vidio. Malo pomalo, dok je tako budan sanjao, lica živih ljudi zamijenila su ona iz dosjea.
Njegova predstava. Caveau. U svom bolesnom umu preslagivao je indicije, tragove, zamisli. Njegov osobni arhiv u koji se po čitave dane sklanjao, ostavljajući za sobom ured, postaju i Pariz. Svijet lišen nepredvidljivosti zbilje, u kojem je carevao samo njegov razum. Guérinov duh oslobodio se stvarnosti da bi došao do svog cilja. Pod svodovima kabareta Caveau de la Bolée premještao je publiku prema svojoj volji, izabirao uvijek nove ljude za raznim stolovima, nove razgovore, zamišljao veze i susrete među mrtvima. Mogao ih je ispitivati, prisiliti da mu odgovore na pitanja, razgovarati s njima bez objašnjenja. Guérin je bio slobodan. Svijet se napokon kretao u skladu s njegovim shvaćanjima.
Taj zamišljeni prostor, teorijski ili onirički, u koji se sklanjao, postao je malo-pomalo njegov zatvor. Kako mu se svaki put prepuštao sve dulje, povratak u stvarnost bivao je sve teži i sve mu se više gadio. I sve ga se više pribojavao. Kad bi se vratio, shvatio bi da je zbunjen, da ima upale obraze i grozničave oči, da je izgubljen među ljudima s kojima više nije znao razgovarati. Plašio se da više neće znati kojem svijetu pripada, onome koji je stvorila njegova mašta ili ovom opipljivom, čvršćem i otpornijem. Tada bi mu se zadovoljstvo i uzbuđenje koje je osjećao dok je onamo bježao činili žalosnima, poput opasnog užitka koji pruža droga.
Sve do dana kad ga više nije bilo briga hoće li se vratiti, kad je sama zbilja postala san, poetičan kaos, nepovezan, u kojem uzroci i posljedice nisu slijedili nikakva pravila. Do dana kad se više nije prepoznao u ogledalu.
U njegovoj je glavi svaki element, svaka osoba pronašla mjesto koje im je namijenio.
Svi su bili ondje: Paco, Nichols sa svojim lukom, blijedi Kowalski, Lambert s pucaljkom, Ariel, i njegova majka koja ih je bodrila: “Samo daj, veliki moj, pronaći ćeš ih, tu su! Traži dalje!” Razmještao je namještaj, grupirao gledatelje po kategorijama svakodnevno im dodajući nove, iskušao sve moguće kombinacije; okupljao je, dijelio, raspoređivao elemente po svom muzeju voštanih figura kako bi ispunio i posljednju prazninu. Posljednji neosvijetljen dio svog sjećanja, još uvijek prazan. Jer nije one večeri sve vidio... U mračnom kutku koji mu je zasigurno promakao bio je stol za troje. Plavokosa žena i dva muškarca, jedina živa bića u dvorani koja nije uspio identificirati jer su mu pažnju odvukli važni detalji slučaja Mustgrave.
Nichols ga je doveo na mjesto na kojem se sve poklapalo i rješenje je moralo biti ondje. Drugačije nije moglo biti. Skrivalo se negdje u njegovom umu.
Te je kišne božićne večeri Guérin promatrao mrlju i u mislima se kretao od stola do stola u nadsvođenoj dvorani, poput ljubaznog šefa sale koji provjerava je li mu gostima ugodno. Jedan se muškarac vješao o kuke, krv je tekla pozornicom i to je, uz šapat kiše na krovu, bio jedini zvuk koji se čuo. Približio se pozornici i posljednjem slobodnom stolu postavljenom za troje. Došao je pozdraviti odsutne, krivce, one koji se nikada nisu pokazali, a bili su ondje. One koje je čekao i koji će mu jednoga dana pristupiti otkrivenog lica, bez maski.
Guérin je gledao mrlju, glave nagnute unatrag, istegnutog vrata oko kojeg se stezao konopac, a njegov drhtav glas odjeknuo je u pustom uredu: Dobra večer.
Bili su ondje, tisuću odsutnih ispijalo je šampanjac i smijalo se fakiru hemofiličaru. Guérin je sjeo za stol, za kojim odjednom nije bilo nikoga, da pogleda točku. Čekao je da netko sjedne k njemu.
Telefon je zazvonio. Javio se s osmijehom.
Novi je gost upravo stigao.

21

Francis Lambert



Francis Lambert, rođen u Nanterreu, rastao je u isto vrijeme kada i nova pariška četvrt Defence. U četrnaestoj imao je držanje kosog tornja. Spremao se postati pekar, bez neke naročite želje. Zamisao da već tako mlad odabere neki zanat nije bila njegova. U šesnaestoj je radio kao naučnik u istoj pekarnici kao i njegov otac. Francis je vukao noge kroz brašno i činilo se da ne želi prestati rasti. U naselju Nuages bio je na glasu kao dobar branič unatoč nešto slabijoj građi. Kad nije radio, Francis je igrao nogomet. Izvan posla, naselje je bilo njegov svemir koji nije napuštao.
Otac mu je bio uobičajen rasist koji je branio svoju stvar: pravo na pristojan život francuskog građanina. Za njega je biti Francuz značilo biti čestit, radišan i, već prema mjestu na kojem je izražavao svoje mišljenje – a to su uglavnom bili bistroi – bijelac, u svakom slučaju ne musliman. Obrambeni rasizam koji je oscilirao ovisno o rastu nezaposlenosti i stupnju pijanstva. Lambertovi roditelji rastali su se kad je bio mali, majka je nestala iz priče. Društvo Arapa, crnaca i Azijata bilo je Francisov prirodni okoliš. Nije bio gnjevan ni patio od frustracija predgrađa, samo se dosađivao. Ako ga njegov posao i nije zanimao, bio je pošteđen nezaposlenosti. U naselju su ga roditelji davali djeci za primjer.
Gledao je kako mu prijatelji polako tonu u živi pijesak. Dilanje, delinkvencija, nasilje i segregacija kao vlastiti izbor. Nije ih osuđivao. Neki su se izvukli, drugi potonuli. Nije to imalo nikakve veze s njihovim IQ-om: dileri iz njegove zgrade bili su sasvim sigurno inteligentniji od njega. Kad nemate mogućnost slobodnog izbora, biti pametan nije dovoljno.
Pekarnica je morala otpustiti ljude nakon što je kvartovski supermarket počeo peći kruh. Gazda je zadržao njegova oca i zahvalio se Francisu koji je s devetnaest godina imao veće šanse pronaći posao. Godinu dana bio je bez posla. Između dva odlaska na Zavod za zapošljavanje igrao je nogomet.
Savjetnik ga je upitao bi li se htio prekvalificirati. Lambert je upitao kako da postane bolničar. Tip se osmjehnuo. Otac mu se nasmijao. Mjesec dana poslije dobio je ponudu od Zavoda: murja je trebala nove ljude. Lambert je odgovorio na poziv.
Prošao je ispit za policajca. Nisu ga više gledali istim očima, ali i dalje su o njemu imali dobro mišljenje. Murjake iz kvarta su poštovali.
Novi posao omogućio mu je da unajmi garsonijeru, dvije zgrade dalje od oca. Ujutro je rano kretao, uniformu je oblačio u svlačionici u postaji. Rasporedili su ga u postaju La Garenne-Colombes.
Dvije godine bio je u službi i pripremao ispit za narednika; dva puta nije prošao. Tražio je premještaj u parišku prefekturu, sanjareći da radi u Kriminalističkoj. Lambert je volio svoj novi posao koji ga je pomalo odvodio iz predgrađa. Nastavio je bubati, vrijedno i savjesno. U postaji su se s njim sprdali.
Godinu dana poslije dobio je premještaj: u Quai des Orfèvres. Lambertu su bile dvadeset i tri godine i nije mogao vjerovati.
Nije odmah shvatio zašto ga je Barnier, načelnik, povukao iz njegove male postaje. Stavili su ga u Samoubojstva i nije imao blage veze što to zapravo znači. Našao se sam u minijaturnom uredu bez prozora, na posljednjem katu, u samom uglu zgrade na otoku Île de la Cité. Nije ga bilo briga: otišao je iz predgrađa i eto ga tu, na vježbeničkom stažu za policijskog narednika u Kriminalističkoj. U uredu je sjedio i slušao zvonjavu telefona koji su mu rekli da ne dira. Odškrinuo je vrata arhiva, bacio oko na redove polica pa ih opet zatvorio. Tjedan dana poslije Barnier se vratio s tipom u starom žutom baloneru.
“Vaš novi zamjenik”, kazao je Barnier čovječuljku, pa otišao ne pozdravivši Lamberta.
Poručnik Guérin se predstavio, rekao mu da ne treba dolaziti u uniformi. Lambert je sutradan osvanuo u trenirci. I otkrio je zašto su ga premjestili. Uz aparat za kavu jedan ga je policajac nazvao “novim psetom onog šupka Guérina”. Lambert je naučio živjeti s prezirom koji su gajili prema njegovom Šefu, a kojeg je dio i on morao otrpjeti.
Počevši od dna izgradio si je malo-pomalo mrežu poznanstava sastavljenu od drugih anonimnih službenika koji su voljeli njegovu jednostavnost. Visok, neusiljen i prijazan, Lambert je postao poveznica između Šefa i policijske postaje.
Guérin se brinuo o njemu, nije ga smatrao imbecilom i nije se sažalijevao nad njihovom sudbinom. Šef je bio nevjerojatno pametan. Lamberta nije bilo briga što su o njemu govorili. A što se posla ticalo, osjetio je povezanost sa samoubojicama: ti su ga mrtvi ljudi podsjećali na njegov kvart, vjerojatno zato što je stizao prekasno da bi ih spasio. A tu su bile i obitelji. Obitelji su ga uvijek voljele. A on je našao način da im uzvrati.
Šef se nije prema njemu odnosio kao prema sinu, više onako kao žena koja se brine za tuđe dijete. Kad je Lambert prvi put zatekao Guérina kako si u arhivu kida kožu s glave, shvatio je da njegov posao i nije toliko različit od bolničarskog. Brinuli su se jedan o drugome, a da to nikad nisu spominjali.
Lambert je bio sretan. Ured je bio nepropusna kutija, mirna enklava u kojoj je satima mogao razmišljati o svemu što mu se motalo glavom. O budućem promaknuću, nogometnom prvenstvu, glasinama. Meditirajući, promatrao je mrlju koja je mijenjala boje u skladu s godišnjim dobima. Vodio je računa da imaju kavu, šetao hodnicima pobirući tračeve i malo života koje je donosio natrag u ured. Kad bi telefon zazvonio, bio je spreman. Ustao bi, slijedio Šefa i vozio automobil.
Počeo je odlaziti u streljanu, zanemario je nogomet i svoj kvart. Kao i život u novoj postaji, svidio mu se ovaj sport za koji mu nitko nije trebao; postao je dobar strijelac, premda nije volio oružje. Smatrao je da ljudi prebrzo donose odluku kada treba pucati, ne promisle dovoljno. Kako bi doskočio strahu od svog pištolja, nije ga punio. Osim ako nije bio u streljani, šaržer njegove Berette bio je uvijek prazan.
Nichols ga je pokušao spasiti. Lamberta je to dirnulo i prije nego je osjetio metak.
Guérin je bio uz njega kad se probudio u bolnici. Držao ga je za ruku.
Prvo što je Lambert rekao bila je isprika, ono zbog čega je završio u bolnici: “Nije napunjen... nikad nije napunjen, Šefe.”
Lundquistov drugi metak, onaj koji Nichols nije zaustavio, napravio je veću štetu.
Metak mu je prošao kroz želudac i zabio se između dva lumbalna kralješka zasjekavši leđnu moždinu. Lambert se iz kome probudio nakon tri dana i odmah su ga prebacili u operacijsku dvoranu.
Kad se probudio u šok-sobi, tijela punog cjevčica i s iglama zabodenima u ruke, uhvatila ga je panika. Nije mogao govoriti, micati se, disati ni gutati. Jedna cijev spuštala mu se niz grlo, aparati su pumpali zrak, svezali su mu ruke. Nije osjećao tijelo i nije znao ništa o svom stanju, čak ni hoće li preživjeti. Oči su mu se napunile suzama. Guérin mu je položio ruku na čelo i tiho mu pričao, da ga umiri. Pokušao ga je ohrabriti. Lagao je. Lambert je to naslutio i tužno se osmjehnuo.
Obišao ga je kirurg.
I Šef je bio ondje, sa svojim izgubljenim pogledom, istim onim kojim je zaustavljao Savanea, predviđao budućnost i Lamberta čitao kao otvorenu knjigu. Tog je dana Lambert njemu pogodio misli. Nije morao čuti liječnikovu dijagnozu.
Nakon dva mjeseca pustili su ga kući. Guérin je i dalje bio uz njega, pripremio je mali stan, i bilo mu je neugodno zbog tenisica i trenirki koje je posakrivao u ormarima.
Lambert više neće trčati. Lambert više neće vući noge kao da oponaša struganje valova. Kirurg ih nije spasio.
Primao je mirovinu, socijalna služba plaćala mu je pomoć u kući; jedan mladi student dolazio je ujutro i uvečer i pomagao mu da ustane iz kreveta, smjesti se u kolica, da se istušira, kuhao mu i stavljao ga u krevet.
Noge su mu malo-pomalo atrofirale.
Lambert je sjedio pokraj prozora i promatrao predgrađe u koje se vratio.
Ponekad bi se spustio dizalom i sam se na kolicima kretao između zgrada. Pozdravljali su ga, razgovarao je s prijateljima, onima kojima je dobro išlo i onima koji su radili svinjarije. U kanti za smeće gomilali su mu se prospekti udruga koje organiziraju boravke na moru ili u planinama za osobe smanjene pokretljivosti. Odlazak na planinu u invalidskim kolicima... Boljela ga je ona stvar za odmor; htio je vući noge kroz brašno, po hodnicima policijske postaje, raširiti ih, svinuti koljena, držati s dvije ruke napunjen pištolj i naciljati Lundquistovu glavu.
Šef je rjeđe dolazio. Pretvorio se u olupinu, postao nesuvisao. Ili ga Lambert više nije slušao.
Bilo mu je neugodno zbog tih posjeta. Iznenadilo ga je kad je shvatio da mrzi Guérina jer i dalje slijedi svoje demone dok je on ostajao prikovan za kolica. U studenom je Guérin prestao dolaziti. Lambert je sve manje izlazio.
Student je svakoga dana dovodio u red garsonijeru koju bi Lambert rasturio u sve žešćim napadima gnjeva. Prestao je jesti, pio je pivo i zapišavao se. Garsonijera je zaudarala, Lambert podrigivao, sjedio pred prozorom i derao se.
Imao je noćne more. Uvijek isti crno-bijeli san koji ga je toliko plašio da je počeo patiti od nesanice.
Otac bi ga povremeno obilazio.
Jedne večeri popili su pjenušac i gledali televiziju, otac s kauča, on u kolicima. Kad je film završio, otac je ustao da pođe kući, dvije zgrade dalje. Bio je malo pripit. Ljuljao se na nogama i nije znao što da kaže. Žao mu je bilo sina, ali nije nalazio riječi.
“Da ti pomognem u krevet?”
“Ne.”
Stisnuo je Francisu ruku, zastao, nagnuo se i nespretno ga poljubio u čelo. Zatvarajući za sobom vrata, rekao si je da, ako ništa drugo, njegov sin ne mora više raditi; država je plaćala za sve.
Lambert nije htio spavati, bojao se snova.
S kartonom piva na koljenima dogurao se do prozora i pogledao van. Kvart je bio pust. Po stanovima su bila upaljena svjetla, ali vani nije bilo nikoga. Bacio je praznu limenku na tepih i otvorio sljedeću.
Tri momka izašla su iz zgrade preko puta i stala ispod ulične svjetiljke. Pušili su džoint. Kapi kiše neprimjetno su se pretvorile u pahulje. Sniježilo je.
San je u početku bio uvijek isti. Automobili, nesreće, tišina, mršav mladić raširenih ruku koji trči. A onda je dekor ostao, ali san se promijenio: sada je on, veliki Lambert, trčao po obilaznici između automobila, dugačkim koracima, s osmijehom.
San ga je strahovito plašio i dovodio u stanje luđačkog bijesa. Zato što je osjećao asfalt pod bosim stopalima, vjetar na koži, prekrasan umor u nogama i disanje koje je u pravilnom ritmu pratilo njegov trk. Kad bi kamion pojurio prema njemu, budio se urlajući i udarao se po mrtvim nogama.
Od prije nekoliko tjedana san ga je pratio i kad je bio budan, nespavanje i alkohol više mu nisu pružali utočište. Nije ga se mogao riješiti. Zabačene glave i širom otvorenih očiju uprtih u strop, po cijele je dane trčao obilaznicom ususret automobilima. Goli se muškarac smiješio, a Lambert plakao. Više nije spavao.
Dogurao je kolica do ormara. Jakna u bojama Brazila bila je gruba na dodir i vonjala je na plijesan. Hitnuo je polupraznu limenku prema polici prskajući pivom Zidaneovu majicu, prevrnuo je pokal sa streljačkog natjecanja.
Bio je dobar strijelac. Ne bi ga bio promašio, zauzeo je dobar stav, s opuštenim koljenima.
Lundquist je punio svoje oružje. Kad si imao posla s takvim smećem, nije imalo smisla biti obziran. Nije li njegov život vrijedio više ili barem koliko i Lundquistov?
Guérin je prenisko nišanio. Lambert ga ne bi promašio, zauzeo je dobar stav, opuštenih nogu...
* * *

Mladići, dva bijelca i jedan Arapin, sastali su se u prizemlju zgrade, utekli su s večera koje nikako da završe. Izašli su i stali pod uličnu svjetiljku. U haustoru s razbijenim staklima nije bilo puno toplije, pa neka su onda barem na zraku. Džoint je išao od ruke do ruke, razgovarali su o kraju dana, filmovima, praznicima koje neće provesti na skijanju. Cerekali su se. Prelijetale su pahulje, kao da lebde u krugu svjetla.
“Ideeš! Dečki, pa stvarno je Božić!”
Pustili su da im pahuljice prekriju kapuljače, podizali su lica prema njima; o grudanju još nije moglo biti govora, ali oni su se zabavljali. Travnjaci su se zabijelili.
Mladi je Arapin s trepavica maknuo pahulje i podigao ruku uperivši prst u noć. Glas mu je uzbunio ostale.
“Ma koji kurac izvodi?”
Sva su trojica digla glave.
“Ništa se ne čuje! Što to viče?”
Dvanaest katova iznad njih, muškarac u žutoj jakni krivio se na rubu prozora. Gornji dio tijela već mu je visio u dubinu.

1 Quai des Orfèvres – Kej Orfèvres, odnosi se na sjedište prefekture pariške policije smješteno na broju 36 Quai des Orfèvres na otoku Île de la Cité na Seini u središtu Pariza, op. prev.
2 Jedan od dvaju otoka na Seini u središtu Pariza na kojem su, između ostalog, katedrala Notre-Dame, Sainte-Chapelle, policijska prefektura i Palača pravde, op. prev.
3 Bijelo vince, popularna francuska pjesma iz 1943. radosnog proljetnog ugođaja, op. prev.
4 Departman u jugozapadnom dijelu Francuske, nosi ime po rijeci Lot, glavni i najveći grad departmana je Cahors, op. prev.
5 Avenija u Los Angelesu, op. prev.
6 Grande Galerie de l’Évolution – Velika galerija evolucije, smještena u Botaničkom vrtu, dio pariškog Prirodoslovnog muzeja, posvećena je razvoju vrsta i raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, op. prev.
7 Institut national de police scientifique (INPS) – Nacionalni institut za forenziku, op. prev.
8 Ulica lastavice, op. prev.
9 Etalon metra – etalon duljine nalazi u ulici Vaugirard od 1796.; po gradu su ih 1796. i 1797. uklesali šesnaest kako bi se Parižani navikli na novu mjernu jedinicu, op. prev.
10 sjeverno pariško predgrađe, op. prev.
11 Paris Aide aux Victimes (PAV) – udruga koja pruža pravnu i psihološku pomoć, op. prev.
12 izložbeni prostor i muzej izgrađen za Svjetsku izložbu 1900., smješten na Champs-Élyséesu, op. prev.
13 Office français de protection des réfugiés et apatrides (OFPRA) – Francuski ured za zaštitu izbjeglica i apatrida, op. prev.
14 Le Canard enchaîné – Okovana patka, najstariji francuski satirički tjednik, op. prev.
15 Cité des 4000 (quatre mille) – naselje u sjevernom pariškom predgrađu La Courneuve, op. prev.
16 pariško predgrađe pokraj Versaillesa, op. prev.
17 općina u jugozapadnom pariškom predgrađu, tridesetak kilometara od Pariza, op. prev.
18 zatvor Fleury-Mérogis, tridesetak kilometara južno od Pariza, op. prev.
19 željeznička postaja južnih pariških predgrađa Sceaux i Le Plessis-Robinson, op. prev.
20 engl. Desert Storm, naziv vojne akcije združenih savezničkih snaga 1991. protiv Iraka, a za oslobađanje Kuvajta, za vrijeme Zaljevskog rata, op. prev.