Antonin Varenne - Dezerteri

Dezerteri su roman o ljudima koji su pokušali ne biti dijelom čopora, i koji su za to morali platiti cijenu. Nadahnuta sudbinom autorova oca, ovo je priča o mržnji i osveti, o oprostu i onoj fatalnoj posljednjoj rundi, u kojoj se borimo za vlastitu ljudskost.

Onom Alžircu i onom mladom Francuzu
u metežu prosvjeda;
i njihovoj pomalo šašavoj ideji da u gomili specijalaca,
s pištoljem u džepu, pronađu baš onoga koga traže.
Taj specijalac do dana današnjeg o tome pojma nema.



I.




1.


TRAVANJ, 2008.

Već danima mi je njegova faca pred očima.
Ova dvorana bila je drugačija, ali poznajem je. Nije mi prvi put da boksam ovdje.
Četvrta runda.
Gadan ring. Islužena kljusad voli težak teren.
Kravine je svog momka dopingirao. Još dvije runde i imam ga.
Mrcina ima ruke. Ima ruke, al’ nema trbuh. Razvalit ću ga. Dop će popustiti. Ostat će mu samo njegovih dvadeset godina. Što uopće znaš s dvadeset godina?
Skuliraj se.
Crni ima zgodnu njušku. Poskakuje ko na federima, s tim ramenima snagatora i sa sjajnim dosegom. Što reć, koma meč.
Previše skakuće. Devedeset kila. Njegova prednost na ovoj podlozi. Dvadeset godina mlađi. Tebi je četrdeseta, George.
Ne odlazim dok ga ne dokrajčim. Ko stvoren za udaranje. U Georgea udaraš ko u beton. Beton. Tako me zovu. Ili George Murjak. Ne volim kad me tako zovu.
Skoncentriraj se.
Manje se trošim kad primam udarce nego kad ih pokušavam izbjeći.
Koliko ih još kaniš primiti? A trebat će i poravnati račun.
Ne misli sad na to! Boksaj.
Pokušava iskoračiti lijevom nogom da mu se otvorim. Ali ja se ne otvaram. Beton sa sve četiri strane. Serija vrhunskih krošea. S nekog je otoka, ne sjećam se s kojeg. Stroj za ubijanje. Gleda me u oči.
Dvoranu je odabrao Kravine.
Paolo je sve s njim utanačio. “Borba ko stvorena za tebe, George.” Koma meč.
Stvar renomea. Kravine želi svom pulenu dati priliku da na meni brusi zube. Govorka se da sam dao svoje. Kravine ne nasjeda na te priče. Dop, ring, dvorana puna likova koji nisu došli radi mene. Promjena rasporeda u zadnjem trenu. Stara fora. Nema mojih navijača.
Nikad ih nije ni bilo.
Usrana borba, George.
Još ima volje za uskakanje u ring. Sve više i više.
Bole ruke. Ponestaje daha. A ovaj dašće ko sumanut.
Bijela koža. Nisam vidio sunca, ima tome... A on, crn, mlad, snažnih zuba... O čem ti sad razmišljaš, George! Kontru, zaboga, daj kontru! Nemoj samo stajati tako.
Klada, ko klada si. Što je to bilo? Direkt. Nisam ga skužio. Prošao je kroz mene. Ravno u čelo. Spašen. Prodrman. Zuji mi u ušima, lebdim. Još jedan ovakav i gotov sam.
Ali vidio sam grč na njegovu licu.
Kreni ispočetka. Nešto se dogodilo, George, tu, upravo sad.
Boli ga šaka.
Mijenja stav, nestalo raskoši pokreta i snage udaraca. Diže rukavice, preznojava se. Izbjegava udarce.
To sam čekao: da previsoko podigne rukavice.
Njegova jetra sad je moja.
Osjetljive šake. Njegova slaba točka, George, napuklina kroz koju će iscuriti. Rossi, podrtina koja mu dođe ko trener, previše je glup da bi ga upozorio na držanje; dovikuje mu da udara jače... Nije u tome problem, momak ionako udara ko malj. I Kravine to zna. Čujem njegov kreštav glas, iz prvog reda, dovikuje svom pulenu da ne mijenja položaj ruku. Ali, nije riječ ni o tome. U pitanju je duh, sinko moj, duh koji se lomi zajedno s prstima.
Još dvije runde glumim vreću.
Ruke su dobro. Pokrenut će se kad bude potrebno.
Nudim mu glavu. Ona će izdržati. Misli da se više nisam sposoban ni pomaknuti. Okomio se na moju facu, krv mi se cijedi u usta.
Tijelom o tijelo. Sagni se, zabij mu glavu u prsa. Tako. Rukavicama mi dere uši, mlati po bubrezima kad sudac ne vidi. Kravineova škola, sve znam.
Odgurnem ga, laganiji je. Zamahne u prazno. I još jednom. Dop popušta... Trideset sekundi prije kraja četvrte. Kravine ga je pripremio. Šesta runda, George, uvijek šesta.
Oblila me krv, otišle arkade. Ali bit ću u petoj. George Beton. Bit ću tu.
Gubi živce. Sredio bi me prije šeste. Napadaj! Udri, tako, laktima, pod rebra. Diši. Mlati. Guraj. Dobro je, napadaj. Miči noge. Glavu među ramena. Nema pojma što smjeraš. Tako. Izbezumljen je. Desni kroše, mlitav, ni muhu ne bi ošamutio. Misli da sam stara islužena vreća. Obrani udarac. Tako. Sad. Lijevi aperkat, točno u njegovu kontru, čvrste noge, ravna leđa, bok prati pokret. Savršeno.
Pojma nije imao. Sletio sam mu na bradu. Sekundu prije gonga.
Djeluje iznenađeno. Mozak mu se zalijepio za tjeme.
Bio je dlaku do poda. On to zna.
I ti to znaš...
Glupiraš se, George.
Slomi mu duh, ništa prije toga... Njemu je dvadeset, George. Zveknuo si ga, ali gubiš snagu, točno prije njegove minute odmora.
Ne obrušavaj se na stolac, nemoj ni slučajno da to vidi. Paolove ruke na mome licu. Predosjećam grč u listovima.
Promatra me iz svog kuta. Drzak je, dok mu noge neprestance poskakuju. Sve će napraviti, mora me dobiti. Za minutu će se oporaviti; deset puta brže od mene.
Paolo mi čita bukvicu, macka vazelin, nanosi svoju adrenalinsku tekućinu na moje jadne islužene arkade. Govori mi da ne izigravam budalu.
“Ne glumi šampiona, George! Pričekaj da se iscrpi, inače će te samljeti!”
Gledam mladog crnca, dijagonalno u kutu. Dvije-tri pobjede i spremanje. Zamalo profić. Na putu mu stoji starkelja...
“Čuješ li me, George!”
Publika u dvorani, žamor, fućka se njima što se zbiva u ringu. Paolo uopće ne kuži, patim se ko nikad prije.
“Što?”
“Više nije u top formi, ali još nije gotov, nemoj se preračunati. Pikaj. Ciljaj trbuh. Još dvije runde, ništa prije!”
Nek’ mi rasturi facu, to je strategija mog trenera.
Naravno, podsjeća me na mene s dvadeset.
Čega ima u njegovom kutu? Mladosti, želje za pobjedom iz razloga koji mu još nisu jasni; tu mu je i cura, i on se pod svaku cijenu želi iskopati iz rupe u kojoj je odrastao; i Carlier, dobar sekundant, je tu, vlaži mu lice, nanosi vazelin i kamfor, masira mu zglavke. Gledam te, Carlier, vidim da si zabrinut zbog ručica svog boksača... U prvom redu, s komadom koji bliješti u ružičasto-zlatnoj opravi, sjedi Kravine, upravitelj dvorane. Koliko li je samo karijera Kravine upropastio? Mali, najbolje bi ti bilo da kidaš iz njegovih šapa... Ali tvoja zgodna faca govori mi da znaš paziti na sebe.
Da, u tvom kutu sve je puno.
Preda mnom... Paolo, dvadeset godina boksanja i trideset godina pakla, gluh ko top, upropaštena jetra i jedno izgubljeno oko; Portugalac Paolo, svojedobno strah i trepet pero kategorije, kondicijski trener i vrhunski sekundant, rođeni kirurg, ali apsolutno nesposoban pristojno omotati bandaže. Paolo je puno previše dobio po tintari; sretan sam što ga imam uza se. Znači, tu je Paolo, i što još imam? Sranje, nije trenutak za takve misli. Posao, stan, komadi, treninzi... Začepi, George! Ne misli sad na to. Tvoj posao nitko ne podnosi, istina. A gle njega. Prestane li boksati, lako može biti maneken. Dok ja, s facom nalik boksačkoj vreći, petnaestu godinu policijski brigadir, uporno jutrima istrčavam svojih pet kilometara, fakat moraš biti...
“Daj! George! Ne mogu vjerovati, o čemu ti sad misliš?”
“Što? O čemu govoriš?”
“Pokreni se!”
Dovraga, gong. Sjedim tromo. Ništa nisam čuo.
Nalazim snage da se popnem u ring.
Onaj tupavi Paolo nije mi isprao gumu za zube. Usta su mi puna krvi. Zna da to ne podnosim, pokušava me razjariti.
Peta runda.
Opet smo na sredini.
Motrimo jedan drugoga.
Dečko je oprezniji. Bijesan je, ali nije blesav. Više ne poskakuje ko kakva luda i dobro važe svaki pokret. Ne piše mi se dobro. Moram plasirati dva-tri dobra poteza prije šeste runde. Paolo ne kuži. Ne usporim li ga sad, past ću mu šaka. Noge su mi...
Što je bilo? Dodirujem pod koljenom. I jednom rukavicom.
Kakav je to glas?...
Sudac. Počeo je brojiti. Već je na tri... Iskoristi svaku sekundu. Jebiga, svaka mi je važna.
Diši, George.
Pet... Šest...
Vrti mi se.
Sedam...
A on me čeka.
Osam...
Stojim.
Sudac me gleda u oči, glas mu je čudan. Pregledava moja usta á la Picasso, kao da mu se ne sviđa ono što vidi. Govorim mu da sam dobro, pokušavam gledati u njega, a vrapca išta vidim. Mršti se.
Nemoj mi sad dati tehnički nokaut.
Ne sad. Dovraga, ne sad.
Poskakujem, sve se ljulja.
Sudac snima moje pokušaje, nije glup.
Ne razumijem odmah što mi govori.
“Ako baš želiš, dobit ćeš nokaut.”
Zašto je to rekao? Zašto je svrnuo pogled prema prvom redu?
Bijelo svjetlo u očima.
Sudac dopušta da nastavim, siguran je da neću dugo. Kravine ga ima u šaci... Što uopće radim ovdje?
Hvata me panika.
Prvi put. Rukavice su mu od željeza, krepat ću. Bojim se... Gong. I sve iznova. Što...
Brani se!
Počelo je. Pljušte udarci.
Sve je dogovoreno. Isplanirali su moju smrt, svi. Što ću sad?
Stojim. Stojiš, George.
Još si tu.
To je boks.
Njegove rukavice nisu mogli lažirati. Ovo je tvoja njuška, ona zna primati udarce, ovo su tvoje noge, one te nose, rukavice su ti još na rukama, ruke se pokreću, tvoje su.
Više ne osjećam udarce.
Ali znam da dolaze. Ni udarci nisu lažirani. On stvarno udara, zasipan sam sa svih strana. Nije lažnjak. Boks. Moj život.
Pazi na bradu, zakloni se. Nitko me neće otjerati iz ringa.
Umirem od straha.
Idem na Kravinea.
Crna omaglica. Posvuda. Gdje je ring?
Uhvati se za nešto, George! Oči, zaboga, drži ih otvorene. Iskustvo je na tvojoj strani, a on je razjaren. Zalijeće se ko na treningu. Vidi, Bože mili. Ostaje bez daha, toliko se razmahao.
Diši.
Ode strah, ostaje mržnja, ostaje iskustvo.
Nisi pretjerano načet.
Pusti nek’ te gura. Hajde. Povuci se. Užad nije daleko. Oporavljaš se, tvoj stav odolijeva. Nasloni se na njega. Padni mu u zagrljaj. Tako. Gadiš mu se, zaudaraš po znoju i po godinama, George. Lijepiš se za njega. Vrijeđa te, pokušava te ugrist za uho.
Sudac više i ne prati.
Kloni mu na ramena. Tvoja težina na njemu.
Pusti nek’ te gura.
Još imaš snage u rukama. On je iscrpljen, dobro si se držao, George, još si na nogama.
Kravine dovikuje svom pulenu da se makne, glasniji je od Rossija koji se napokon razbudio.
Kasački raširene nosnice, maksimalni zanos.
Kravine me dobro poznaje, razumije se u boks ma kako se prema njemu odnosio. Urlaju prema svom mezimcu da se povuče, ali mladac više ništa ne čuje. Ko da je u školskom dvorištu, udarci mu više ne sliče ni na što. Mora da je Paolo razjapio svoje stare krezube čube u osmijeh.
Stara olupino, potoni u ruke velikog crnog momka. Nek’ se ponada, nek’ oni samo vrište.
Srdito me gura.
Sad.
Odgurni se od užeta. Tvoja zadnja prilika.
Aikido, stari moj; sad će ti se tvojih dvadeset godina obiti o facu.
Ruka iznad glave, zaboravio je boksati, ode sva usklađenost.
Devedeset i jedna kila u jednoj jedinoj rukavici. Katapultirana u njegov pleksus, pri izdahu. Mogao sam ga ubiti. Ponestalo mi snage.
Zateturao je, klecavih nogu, širom otvorenih očiju.
Uspio sam saviti koljena. Mali koraci. Gurni ga, George, nek’ natraške prijeđe ring.
Kreči se, za Boga miloga, ne puštaj ga sad, inače je sve uzalud.
Rukavice mi teške ko sam vrag. Izdrži udarac. Direkt, lijeva, lijeva, mlako, ali dovoljno. Imam ga. Gledaj, Paolo, gledaj, imam ga! Pazi, zna boksati i natraške, pritegni ga, ne daj mu da dođe sebi. Batrga se. Troši snagu, ali više ne zna što bi s njom. Ako potrefi zamah, mrtav si. Evo, imaš ga, sruši ga, zaboga. Ponestaje mi snage. Izbjegavaj udarce, posustat će. Totalna zbunjola; više nije sposoban misliti. A ja sam na rubu snaga.
Lijeva, kroše, kroše. To više nisu udarci, čista euforija.
Jetra, rebra, srce.
Budi precizan, to ti je jedina šansa.
Nemam više snage, samo vlastitu težinu.
Grčevi u ramenima, užarene šake, krvave oči. Ovo je kraj, za njega ili za mene. Put u raj ili u pakao.
Obrušio sam se na malog, drži ga samo stup ringa. Ne pada, ne pušta, Bože dragi! Čista volja, dvadeset godina u nogama. Ja sam svoje dao!
Ne želim izgubiti. Ne mogu više. Što čeka, zašto me ne razbije? Ne štedi moju njušku, dokrajči me, zaboga, nemam više ni atoma snage! Što čekaš?
On... Gotovo je. Pustio se. Spustio ruke. Vidim njegovu glavu, tu, preda mnom, ne vidim više njegove rukavice. Što sad?
Boksaj, George. Boksaj, zaboga, pa makar ti bilo zadnje!
Jednom, dvaput, kroše u sljepoočnicu.
Brada, odvali mu mozak. Aperkat, ruka mi drhti, zadnjim snagama, jadnim, ali dovoljnim, in extremis...
Ne vjerujem.
Dvadeset godina skljokalo mi se pred noge.
Gotovo mi došlo da ga pridržim.
Jedva se držim na nogama. Spavat ću deset godina.
U padu je sjeo. Slijedi odbrojavanje.
Šest. Sedam. Otvara oči. Nije umro, iz njegovih očiju još sijeva prema meni. Oblijeva me znoj. Sjedi, mali, ne diži se. Molim te... ne diži se. Pusti mi ovaj meč. Osam. Grabi užad. Bit će drugih, meni pusti ovaj. Glavinja. Devet. Sudac pušta da sekunde traju pola sata. Mali trese glavom. Piljim u njega, kao da bi ga pogledom mogao zaustaviti. Podiže se na jedno koljeno, nevjerojatan je, ustaje. Zatetura, padne. Sudac ne može više odlagati. Zaboga, izgovori već jednom!
Deset.
Gotovo...
Sekunda.
U sekundi ustaje.
Ne ispuštam ga iz vida. Ostao je bez zraka, gotovo se guši.
Publika plješće, dvoranu više ni ne vidim.
I dalje stojim pred malim.
Carlier mu vadi gumu za zube, govori mu neka diše na nos. Dečko me promatra. Napokon, sklapa oči, prepušta se mlazu vode koji mu zapljusne glavu.
Isluženo kljuse se pjeni, njegov poraz tjera mi strah u kosti.
Rado bih mu zahvalio.
Pobijedio si. Pokušaj nabaciti osmijeh, George, sretan si. Pobijedio si.
Otvara oči. Prošlo je. Svijest mu se bistri, razmišlja. Smiješi mi se.
Nemam snage za počasni krug po ringu.
George, uvijek u šestoj rundi. Osim kad mi dopuste da okušam sreću u petoj...
Ne foliraj si.
On je pobijedio, evo ga, sjedi na svom stolcu i već mu se vraća snaga.
Paolo mi prebacuje ogrtač preko ramena. Hladno mi je. Znojim se ko marva i drhtim od hladnoće.
Sve u svemu, lijep meč.
Kravine ne može baš sve uprljati.
Paolo se smije, stari mudonja, zadovoljan je. On mi podiže rukavice. Samo što se ne skljokam.
Veliki tamnoputi momak ustaje, dolazi do sredine ringa poskakujući, stavljam rukavicu na njegovo moćno rame i govorim mu:
“Izgubio si, momče, ali meni će trebati puno više za oporavak.”
On priljubi usne na moje izubijano uho.
“Dobra lekcija, tatice, hvala ti. Do sljedeće prilike.”
Osmjehuje se.
Pravi boksač.
* * *

Skupine gledatelja sporo su napuštale sportsku dvoranu Juvisy. Muškarci svih uzrasta, nekolicina žena, pokoji pijanac, bivši boksači, mladići iz lokalnog kluba. Po završetku meča teške kategorije dvorana se prazni. Poneka oklada i gotovo je s večernjim uzbuđenjem. Ostaje samo miris znoja, pomiješan s mirisom varikine, dok domar već pere ring cijedeći krpu u kanti.
Na ulici zakašnjele grupice još razglabaju pojedinosti posljednje borbe.
George Beton, trideset i osam pobjeda, od čega dvadeset i tri nokautom, osam poraza odlukom suca, George Crozat, pobjednik nokautom u petoj rundi protiv Andréa Gabina, jedanaest pobjeda od čega sedam nokautom, dva poraza; jedan nokautom. U jednoj praznoj dvorani, Beton je prvi put nokautirao Gabina; očajnički napor koji je prošao nezapažen.
U praznom prostoru odjekne tek poneki zvuk prekidača. Ostala je osvijetljena još samo svlačionica u dnu zgrade.
Crozat, zaogrnut svojim mornarsko-plavim ogrtačem, sjedi na stolu za masažu. Bose noge vise mu u prazno, a desnu ruku hladi u kanti s ledom. Paolo škarama reže preostale bandaže na njegovoj lijevoj ruci. U ispruganoj polutami svlačionice stari boksači izgledaju poput rastopljenih figura od voska. Od trena kad je završilo odbrojavanje, svaki pokret poprimao je lakoću uhodanosti i obazrivost krhke nostalgije.
“Fakat si koma s bandažama. Sljedeći put ću reći delegatu da te izbaci.”
Paolo uzdiše, spreman prihvatiti igru.
“Caralho! Nisam baš točno vidio u kojem su ti to trenu zasmetale moje bandaže. Pri pogledu na Gabinovu facu, ponadao sam se da sam ih baš dobro složio, ili? Sredio si ga baš kako treba.”
George otvori i stisne šaku koja se ukočila od leda.
“Hajde, može proć još ovaj put.”
Portugalac ga pljesne po bedru i namigne, uobičajena gesta otkako mu je umrtvljeno lijevo oko. Sad naglim pokretom odriješi i posljednju bandažu.
“Ti pod tuš, a ja ću po ček.”
George svrne pogled na kantu.
“Koliko?”
“Uobičajeno, četiri stotke. Znaš da ne možemo izmusti više.”
“A koliko ti uzimaš, stari jarce?”
“Kao i uvijek, sve.”
George se još nije nasmijao.
“Paolo...”
Paolo u neprilici turi glavu u torbu s ljekarijama.
“Dvadeset mu je godina, George, i bio je pod dopom. Na dvostrukom si dobitku. Idi pod tuš; sa svojim bijednim utrškom plaćam ti klopu. Proslavit ćemo mi to.”
George se spusti sa stola, ali noge ga nisu držale. Nasloni se na trenerovo rame.
Vruća voda slijevala mu se niz vrat, zatim polako otvori hladnu vodu. Naizmjenično tuširanje toplom i hladnom vodom ne preporučuje se nakon borbe, idealno za srčani udar. Ali Georgeu je trebalo tako nešto da smiri kovitlac u glavi.
Došao je pobijediti. Pobijedio je, a bilo je gore nego da je izgubio.
Rukavice o klin.
Finito s boksom? Pa da mu ostane samo posao. A lova? Nema boksa, nema komada. Obilno ispljune slinu pomiješanu s krvi i pogledom isprati njihovo vrtložno nestajanje u odvodu.
Mogao bi pronaći neke amatere da ih trenira. Raditi s Paolom. Neki klub u predgrađu, raditi s mladima. Ili u Ringu 14, gdje treniraju ostali murjaci; Marco bi mu sigurno našao kakvo mjesto tamo... Raditi danju s kolegama, i još navečer u dvorani.
Ne, hvala.
Nastaviti boksati? Mečevi na periferiji... Ustrajati sve dok ne ostane bez oka, pustiti da mu početnici rascopaju mozak.
Izađe iz tuša brišući kratko ošišanu kosu i pažljivo zakorači na vlažne pločice. Tresnu vrata svlačionice.
“Nisam baš siguran za večeru, Paolo, strgan sam, možda bi me mogao...”
Stisne šake, skoro mu popucaše kosti.
“Bok, murjak. Lijep meč.”
Kravine, s cigaretom u kutu usana. George spusti pogled i omota ručnik oko pasa.
“Što hoćeš?”
“Čestitati ti. Iskreno, zaslužio si.”
“Nikad ti ne dolaziš iskreno niti badava. Što hoćeš?”
George navuče hlače i majicu dok je Kravine s rukama na leđima kružio oko stola za masažu.
Kravine je u mladosti boksao, ne dugo. Sklon varanju, poluteškaš, koji nikad nije izgradio vlastiti stil niti svojim šakama podario tehniku; ostavio se borbi i bacio se na treniranje, a potom prešao na organiziranje mečeva.
U boksu je sve vrvjelo od tipova poput njega. Možda su iz nekog razloga bili čak i potrebni. Obećavao je uspjeh i novac, pobjedu, poraze nije spominjao, pobrinuo se da njegovi momci okuse dovoljno da mu povjeruju. Prije nego što zaglave, jer nisu bili dovoljno istrenirani. Namješteni mečevi, doping, lažirani rezultati, ulaganje bez rizika, bezizgledne karijere. Nema tu sporta. Samo novac. Kravine je sve dalje posezao za novim naivčinama. Provincijski prašinari takvom starom liscu više nisu bili dovoljni. Posegne on i do Afrike, za igračem kojem će za stisak ruke i kartu ukrasti talent.
George je znao ponešto o tome, iako je bio iz Montrougea.
Kravine je od onih koji te dođu oplakivati nakon što su te uvalili u govno.
Beton se strovali na klupu svlačionice. Izranjavano lice iskrivi se u grimasu; zamišljao je kako Robert Kravine u nekoj afričkoj zabiti otresa prašinu s otmjena odijela gazeći po kozjem izmetu.
“Strašan je taj tvoj pogled, uvijek je bio. Lijep meč, George, uistinu. Malo je falilo da ostvariš izuzetnu karijeru, to svi znamo; bio si stvoren za velika natjecanja...”
“Dobro znaš kako je bilo, ne pravi se lud.”
Kravine se ushoda, okrene Georgeu leđa.
“Već sam rekao, lijep meč. Ali, jasno ti je da tvoje vrijeme ide kraju.”
George se polako odijevao. Da ne pokaže koliko ga stvarno boli, dok presamićen navlači čarape. Otići, ne slušati ga, progutati tri Nurofena i zaspati.
“No, gukni već jednom.”
“Imam prijedlog. Neću okolišati, dobro me znaš. Uzet ću te u svoju ekipu. Budi sparing partner mojim momcima, daj im koji savjet, radit ćeš s Rossijem i svaki tjedan dobiješ dvjesto.”
“I što još?”
“Lukavče jedan! Imaš ti nos, uvijek sam govorio. S vremena na vrijeme sredio bih ti koji meč. Sad ti nude crkavicu da se popneš u ring. Ja bih ti nalazio borbe baš po tvom ukusu. Možeš ti izgurat još godinu, čak i dvije s obzirom na dobru kondiciju. Garantiram ti dobru poziciju s povremenim pobjedama, da se održiš na površini, i lijepo pola tebi, pola meni. Ti još ubereš i od ulaznica za mečeve, a kad zatražim, tučeš se s kim ti kažem. Nećeš odmah ispasti iz igre i moći ćeš si i dalje plaćati cure... Daj, znam ja tebe. Za dvije godine uzet ću te kao trenera za dečke oko kojih se vrijedi potruditi. Što kažeš?”
George se nije mogao odlučiti da ustane s klupe. Napola uspije podići natečene kapke, ne smogavši snage da pogleda Kravinea u lice.
“Stvarno imaš petlje, podli stvore.”
Paolo uđe u svlačionicu s čekom u ruci.
“Evo! Donosim nam plaću, pobjed... Što ovaj hoće ovdje?”
Kravine pogleda na sat.
“Pozdrav, Portugalče.”
“Poz... Ma što on tu radi?”
“Samo da vam čestitam. Moram sad do Andréa, da ga malo obodrim nakon strašnog poraza što mu ga je zadao naš George. Razmisli, Murjak, imaš moj broj.”
Paolo protrlja ček svojim artritičnim rukama te uzmakne kako bi ga propustio da izađe.
“Goni se ti i tvoje vražje spačke.”
Kravine se osvrne.
“Vidimo se.”
Glave uronjene u dlanove, George se nije pomakao s klupe.
“Idi po auto, Paolo, čekam te na izlazu.”
“Što je htio?”
“Požuri po auto.”
“Da ti radije pomognem...”
“Paolo!”
“Dobro, idem. Smiri se.”
George je još samo mogao misliti o tome kako mu neka prijateljica noći masira bolno tijelo, kako joj on prepričava meč, kako uspijeva preživjeti još jednu noć. Večeras je zaradio tristo eura. Sutra... što sutra?
Pogađat će se za njegove stare kosti. Dok još nešto vrijede. Baš krasno. Sigurno će biti opasnih ponuda.
Boksač pao šaka podlacu, da osigura pobjede njegovih pulena. Tako bi i dalje zarađivao i na vrijeme odlazio na spavanje. Trebao ga je raspaliti po gubici.
Na kraju karijere prihvatiti ponudu tipa koji mu je uništio početke... Zato što ga nitko drugi neće doći tražiti u rupi u koju se naumio skriti.
Kravine je dobro znao što radi.
Da uzme lovu? Da pazi što radi i da se pokuša izvući čist iz njegovih šapa? Dobro zna da može proći i gore nego da završi kao invalid: sramota zbog narušenog ugleda teže bi mu pala. Prljavština iz ringa uvijek se na koncu širi dalje. Dopingirani sportaši postaju murjaci bez karijere. George to dobro zna. Bile su potrebne dvije godine da se moralno rehabilitira pred komisijom, njegove najbolje godine bile su upropaštene, sumnjičavost nikad nije nestala, profesionalna karijera zastranila. Na njegovom čelu ostao je trajni žig koji ni ožiljci nisu uspjeli prikriti. Propast.
Neizbrisivo.
Paolo ga je svojim dolaskom spriječio da se uvali.
Bio bi prihvatio. Možda ne odmah, ali bio bi pristao.
Da može boksati.
George nije bio toliko glup da bi se nadao kako će netko drugi donijeti odluku umjesto njega.
Vrata se otvore, on drekne:
“Što je? Zaboravio si ključeve?”
“Ej, lakše malo, Beton.”
Ova noć vrvjela je podvalama, kao da su se sve sjatile baš u njegovu svlačionicu.
Kovrčava gusta kosa, majica pripijena uz nabildane mišiće, osunčana Pakistančeva put. Boks mu je služio kao mamac za cure, radio je kao izbacivač u nekom klubu u Passyju. Nitko ga nije želio za sparing partnera, toliko je bio jadan, premda je vladao opći interes da ga se dobro opali po gubici.
“Što hoćeš?”
George ga je isto tako znao viđati i u policijskoj postaji. Nije slučajno dolazio u Ring 14 gdje je treniralo mnogo policajaca.
“Pa, što i svi drugi, čestitati prvaku!”
Paki stane skakutati naokolo po svlačionici, izvodeći niz udaraca koje nije mogao ni približno oponašati, čak ni ovako, u prazno.
“O.K., nisam došao razgovarati o tehnici. Hoću te nešto pitati.”
Kokain i amfetamini izlazili su mu na uši.
“Riječ je o usluzi, ali, vidiš, ne za mene. Za jednog mog frenda, on je ustvari klijent kuće, ali znam ga. Ti si za to ko stvoren! Mogao bih to i ja, ali ima tu jedna stvarčica zbog koje ipak ne mogu.”
“Prestani toliko poskakivati, glava mi puca. O kakvoj usluzi govoriš?”
“Vidi, znam da si murjak, George, ali isto tako znam da nisi neki... (Razmišlja, prestane skakutati; ne nalazi riječi.) No, uglavnom, nisi ko drugi, je 1’ da? Dobro si mi natamburao mog crnju! Ono, fakat si ga razbio! Je, baš si kul frajer! Nećeš se valjda ljutiti kad ti nešto predložim?”
“Govori već jednom, žurim u krevet.”
Pakistanac se malo primiri, sad je skakutao na mjestu.
“Gle, taj klijent ima jedan problem. I što kažeš na to da ti u džep lagano kapne jedna petstotica?”
George uzdigne nevidljivu obrvu, prekrivenu povojem.
“Ako je u pitanju kakva kazna, ne mogu ništa napraviti.”
“Nije u tome stvar. Tip nije dobio nikakvu kaznu.”
George prebaci remen torbe preko ramena.
“Onda mu nemam kako pomoći.”
“Varaš se, George. Momak poput tebe može puno toga. Vidiš, stvar je osjetljive prirode.”
Što se Pakistanac više trudio biti domišljat, to je Crozat bio sigurniji da ga smatra budalom. Od umora mu je tuklo u glavi, a od zujanja u ušima slabije je čuo.
“Prijeđi na stvar, Paki, imam drugog posla.”
“Ovaj moj ima problema s jednim tipom.”
George se podsmjehne.
“Peder je?”
Pakistanac se ukoči, usnice mu problijede. Razgovijetno i sporo mu objasni:
“Ne, George. Ima ženu. Tu i leži njegov problem.”
Kako se itko može žaliti na ženu, pomisli George, zaboravljajući da je on nema.
“U čemu je onda problem? Zamaraš me, ne razumijem što želiš reći. Idem.”
“Dobro, čekaj! Žena ga vara s drugim. Petsto eura da ga malo namlatiš. Tog drugog. Mislim, ljubavnika. Je l’ sad jasnije?”
George prigne svoju glavu nalik poderanoj lopti. U njegove razderane uške udari krv, a na brzu ruku sašivene obrve opet prokrvare.
“Molim?”
“Rekao si da se nećeš ljutiti!”
“Ništa ja nisam rekao. Misliš li ti da sam ja neki plaćenik?”
“Zaboravi, glupa ideja!”
Prije nego što ga je George uspio pograbiti za majicu, Pakistanac zbriše iz svlačionice.
Paolo je čekao za volanom svog starog Citroëna.
“Nisi se baš žurio.”
Amortizeri zaškripe.
Hajde, zaboga, pali pilu, moram se naspavati.”

2.


SVIBANJ, 1957.

Francuska radi u tri smjene i svi su zaposleni na izgradnji. San da će trud nacije biti pravedno nagrađen, ostvaruje se. Dozorili su plodovi Obnove. Pravo na posao, na priznanje, na pristojno stanovanje, bez gladovanja. Godine 1957. svatko ostvaruje svoje ambicije.
Trud, ponos, budućnost, sve to pripada državi. Alžirska nafta, francuska Sahara i nuklearni pokusi. Francuska treba svoje posljednje kolonije, njihovu zemlju, njihovo podzemlje i njihove ljude kako bi izgradnja napredovala. Nespojivost kolonijalnog carstva s modernitetom novoga doba još ne dopire do svijesti. Alžir gori i krvari već tri godine. U veljači 1957. vojni rok produžen je na trideset mjeseci, pozvana je generacija ročnika iz 55.
U travnju je dvjesto tisuća ročnika u službi. I dvjesto tisuća dobrovoljaca, od kojih dobar dio poraženih povratnika iz Indokine. De Gaulleovo ime opet se spominje u razgovorima i u novinama. Cenzura i propaganda više nisu dovoljne. Tu su mrtvi, bombe, tu je Palestro1, bitka za Alžir i prva zastrašujuća izvješća. Mučenja. Smaknuća po kratkom postupku. Bezimeni rat već je prljav.
Naglo je propao veliki nacionalni san, izjeden iznutra političkim karcinomom. Četvrta republika je na izdisaju, zahtijeva se novi ustav. Ideolozi Fronte nacionalnog oslobođenja nalaze se u Egiptu, Tunisu, Njemačkoj i Francuskoj, iseljeni muslimani prisiljeni su plaćati revolucionarni namet, ubirači poreza naoružavaju alžirske borce iz radničkih predgrađa, pristaše Messalija Hadja2 i Nacionalne fronte sukobljavaju se na ulicama glavnoga grada; bacaju se bombe u maurske kavane, nasred ulice ubija se muškarce, pa i policajce. Alžirci nestaju, policija preplavljuje ulice, tvornice i geta.
U sirotinjskim barakama vlada neizvjesnost. Zajednice postaju zatvorene, međusobno se uhodeći. Svatko ima biti na svome mjestu i ne talasati. Oglasili su se i teroristi s one strane Sredozemlja. S dimom iz tvorničkih dimnjaka miješaju se drugi, udaljeniji stupovi dima, gradovi u plamenu. Druge borbe, s drugim ciljem. Neovisnost.
Bitka za Alžir u punom je jeku, a Massuovi3 padobranci svoje metode psihološkog rata vježbaju nad glavnim gradom. Privođenja su učestala, a bijela slova vrište sa zidova tvornica i ulica. “Neovisnost. FLN4. Mir u Alžiru.”
* * *

Baptiste Provost gleda dolje pred sobom veliko dvorište tvornice Aluvac. Vrata ljevaonice i pogona su otvorena. Sunce podiže temperaturu. Gomila znojnih radnika čeka da beskrajni dan napokon završi.
Otvara prozor, mlačni zapuh podigne papire sa stolova za crtanje. Buka tvornice dopire do njega, brujanje motora, huk peći.
S druge strane, u ulici Pereire, dva patrolna vozila i tri automobila stoje pred željeznom ogradom glavnog ulaza. Iza prozorskih stakala murjaci strpljivo čame pod limom i suncem. Provost protrne. Prisutnost policije podsjeti ga na Okupaciju, na prisilni rad i na jednu drugu tvornicu koja je također bila pod nadzorom. Zagleda se u dva velika dimnjaka, pogledom prati crni dim koji iščezava negdje iznad Nanterrea, u smjeru Puteauxa, nad sirotinjskim barakama La Folie i još dalje na obzoru, prema čeličnim konstrukcijama Centra novih industrija i tehnologije.
Baptiste se trgne.
Taj noćni cvilež terorizirao je Pariz.
Električna sirena, mujezin koji svakih osam sati najavljuje kraj smjene, upravo je objavila poziv na odmor.
Prljavi kombinezoni preplave bjelinu dvorišta. Francuzi s jedne strane, s nekolicinom Talijana i Španjolaca. Alžirci s druge; među njima poneki Tunižanin i Marokanac. Kraj radnog dana, najčešće bučan, sad je mučaljiv.
Prepoznaje radnike i spušta pogled na svoje ruke. Deset godina u Aluvacu. Prisjeća se kako je po povratku iz Njemačke bio sretan što ima posao, što je slobodan kovati planove; kao i toliki drugi. Danas su uslijed nesloge sva lica smrknuta.
Dvadesetorica patroliraju među skupinama. Policajci izlaze iz vozila i razdvajaju se u dvije paralelne linije, presijecaju ulicu. Željezna ograda ostaje zatvorena.
Bi li se trebao pridružiti Radničkom savezu koji pokušava ujediniti Francuze i Alžirce? Alžirce koji se više i ne miču, budući da su već tri tjedna u središtu neprestanih sukoba.
Kad su se uopće pojavili murjaci? Jesu li oduvijek bili ovdje, skriveni?
Policijska uprava sastavila je popise. Nadzor i uhićenja. U ladicama rukovodstva isti popisi. Sindikalisti, simpatizeri...
Ravnodušan prema povijesnom značaju trenutka, Provost pokušava razumjeti obje strane i ne snalazi se. Najvažniji su sloga i mir. No, oni su napustili Aluvac, predgrađe i Francusku, koja promatra svoju mladež kako odlazi ne znajući treba li pljeskati s odobravanjem ili se pobuniti. Koliki su napustili ljevaonicu s nejasnim obećanjem da će ih po povratku njihov posao čekati? Zavodljiva pomisao da rat ništa neće promijeniti, da će sve doći na svoje staro mjesto, kao da ništa nije bilo.
Rat ne formira mlade, on ih obeščašćuje.
Spusti pogled i okrene se prema Veriniju, zavaljenom u stolac, s rukama u džepovima. Verini ima dvadeset godina.
S četvrtastom glavom uvučenom u ramena, već od jutra tu mudruje. Njegova mučaljiva gorčina pojačava Provostovu tugu.
U dvorištu tvornički rukovoditelj prilazi sindikalistima. Otpočne još jedna bezizgledna rasprava.
Prethodnog je mjeseca štrajk ljevača bio izgovor za uvođenje jakih policijskih snaga na vratima tvornice. Štrajk je ubrzo prekinut, policija je ostala samo zbog Arapa. Svaku večer, nakon posla, privode ih po desetak na provjeru identiteta koja se pretvori u cjelonoćna ispitivanja. Policija pokušava saznati više o organizacijskoj strukturi FLN-a u Francuskoj. Aluvac nije iznimka. Samo se nekolicina gnjevnih predstavnika Radničkog saveza pokušava umiješati uime radničkog pokreta.
S cigaretom u ustima, Verini ustane i stane do njega uz prozor.
Željezna ograda je otvorena i sindikalisti se postavljaju licem prema murji. Provost se okreće prema kolegi.
“Što je rekao?”
Mladić se zagleda u jednog od dvadesetorice aktivista, stegne šake, dok su mu se smeđe obrve izvijale nad zelenim očima.
“Budaletina.”
Istaknuti su transparenti: “Solidarnost s alžirskim drugovima! Oslobodite tvornicu!”
“Rekao je: U mojoj obitelji nema dobrovoljaca.”
Verini otpuhne dim cigarete:
“Laže čim zine!”
Provost promatra tamnoputog čovjeka, dolje u dvorištu, koji upravo diže šaku.
“Ne govori tako o njemu.”
Verini slegne ramenima.
“Kad je glup.”
Francuzi kreću prema glavnim vratima. Prati ih huškanje drugova iz Radničkog saveza. Prolaze kroz špalir policije, oni ih ne diraju. Uprava vrši pritisak koliko može. S okružnim vlastima je dogovoreno: Francuzi koji su ostali nemaju razloga za zabrinutost, tvornica mora nastaviti s radom. Moraju se zadovoljiti s Alžircima.
“Ima on svoje razloge.”
“Naredbe Partije? Usrani mirotvorac!”
Verini navuče jaknu i odlazi.
Agenti u civilu prokazuju lica u gomili. Policajci se bacaju na šutljive Alžirce, odgurujući sindikaliste koji pokušavaju formirati zaštitni zid. Odvlače Arape do marice s rešetkama na prozorima, opet desetoricu. Vozila kreću.
“Što si naumio?”
Verini izlazi, zalupivši vratima tehničke službe.
Provost klonulo sjedi na stolcu, sjeća se snažnog mladića koji je prije tri godine banuo u njegov ured, crnih ruku. Školska svjedodžba, tri godine iskustva u radionicama. Prebačen u tehničku službu nakon što ga je poslovođa uhvatio kako izlazi iz knjižnice. Provost se pobrinuo za njegovo naukovanje za crtaćim stolom, ustanovivši da, iako napreduje, nema što tražiti ovdje. Stjeran u kut, nespreman poštivati hijerarhiju, pretjerano radoznao. Pascal Verini donosio je knjige u ured.
“Puno čitaš?”
“Ne, tek povremeno.”
“Koja je to?”
“Alain Gerbault.”
Provost pogleda naslov, Sam preko Atlantika.
“Gdje si je pronašao?”
“Tu, u knjižnici. Dala mi ju je gospođa Licoux.”
Gđa Licoux bila je udovica jednog od pripadnika Pokreta otpora kojeg je za vrijeme rata strijeljala milicija. Držala je malenu knjižnicu, progresistički alibi uprave, nabavljajući rabljene knjige gdje god je mogla, čuvajući sredstva Aluvaca za kupovinu skupih knjiga. Ohrabrivala je znatiželjne radnike. Kad bi naslutila da se netko zanima za knjige, više ga ne bi puštala. Verini je posuđivao knjige triput mjesečno. Gđa Licoux pronašla je ono što ga je zanimalo. Putopisi i pustolovine. London, Melville, Gerbault. Sve je čitao.
U te tri godine dvadeset i šest godina stariji Provost ga je zavolio.
1954. Verini ima sedamnaest godina. Izučava industrijski dizajn, marljiv je, sretan što je otišao iz radionica, a još sretniji što više ne radi na istoj traci na kojoj je radio i njegov otac. Baptiste mu govori: “Nemoj ostati ovdje, Pascal, bolje ti je da odeš. Mlad si, možeš raditi što poželiš, nije ovo za tebe.” U Aluvacu se tek počinje govorkati o Alžiru. 1955., osamnaestogodišnji Verini se dosađuje i za dugih uredskih sati pomalo zapisuje ono što čuje. “Putuj! Ostavi se tih knjiga, izađi iz tvornice. Bježi, Pascal, život je pred tobom.” Dobrovoljci i prvi ročnici odlaze u Alžir.
Siječanj, 1956. Devetnaest godina. Fort de Vincennes5. Tri dana. Generacija ročnika 56., Verini je podoban za vojnu službu, ročnik od lipnja 1957. Vremena se mijenjaju, Provost ga nagovara sve više očajavajući.
Svibanj 1957. Provost klonulo sjedi na svom stolcu, policajci su otišli, posljednji radnici također, tvornica je prazna i on uopće ne izlazi. Svjetlost je još jaka i dan nikako da završi. Želio bi otići odavde. Četrdeset i šest godina, djeca, rat, industrijski je dizajner u Aluvacu od 1947. Verini odlazi za mjesec dana. Rat je završen, ne ponovio se. Verini bi se mogao izvući. Dečko koji voli čitati okružen radnicima, koji sanja o putovanjima. Jedan na tisuću, jedan na milijun, koji se uspije izvući. Provost zna koliko je snage potrebno da se čovjek izvuče s ulica Nanterrea, on je nije imao. Istupiti iz generacije, iz svijeta koji i najmanja izdaja ozbiljno ugrožava.
Verini će putovati. Brodom za Alžir. Provost osjeća kako u njemu sve kipti, samo bi ga Verinijeva pobuna mogla umiriti.
* * *

Raoul Battaza bio je školski prijatelj iz Mont Valériena. Talijanac druge generacije baš poput njega. Pascal ga je susreo prije deset dana, dok je u nekom bistrou slavio svoj odlazak. Plaćao je runde, raskalašeno se ponašao u svojoj vojnoj uniformi. Pascal je malo popio pa ga je priupitao zašto se toliko veseli što će postati topovsko meso: “Stari moj, nitko neće gađati ovu uniformu jer to je uniforma mornarice, a u džebelu6 nema brodova! Od Alžira ću vidjeti samo obalu, ne odemo li predaleko!” Dobrovoljna prijava, da preduhitri ročnički poziv. Battaza je potpisao na dvije godine. Prepustili su mu odabir oružja. Pascal je nazdravio odlasku i toj vijesti. Mogao bi se izvući. Plovidba, pa makar i na vojnoj olupini, nije imala nikakve veze s ratom. Ima još mjesec dana vremena da preduhitri poziv.
Ali Battaza je imao dvadeset i jednu godinu. Verini će biti punoljetan tek u studenom, pet mjeseci nakon priključenja vojsci. Njegov otac mora dati suglasnost za dobrovoljačku službu.
Sinoć mu je bacio papire u facu. U obitelji neće biti dobrovoljaca.
Naputak Partije, pacifistički stav komunjara, u nedostatku jasnije podrške alžirskom nacionalizmu.
Budala.
Pascal kruži Nanterreom na svojoj Vespi. Ne namjerava se vratiti u ulicu Garches, otići će do Christine.
Srditi pacifist koji sina osuđuje na rat. Bujica psovki. Pored njega nižu se grafiti. On će uspostaviti mir. Mora li krepat da se pokaže da je otac bio u pravu? Fućka se njemu za tvornicu, za predgrađe i za Alžir.
Dezertirati? Dnevne novine L’Humanité donose tek nekoliko informacija o dezerterima. Kako to izvesti? Gdje se sakriti? Švicarska je daleko za dečka iz Nanterrea. Nije problem pritajiti se i pobjeći; ali izložiti se opasnosti da završi u zatvoru ili da ga odvedu u Marseille s lisicama na rukama? Njegove dvadesete klize mu kroz prste.
Objavljuje Christine očevu zabranu. Ona plače. Premda ne polaže velike nade, pristaje na razgovor s Mercierom. Sve prije negoli Marseille.
Christineina majka Madeleine telefonira Mercieru. Tonovi su napeti.
Mercier napokon pristaje. Susret je dogovoren za sljedeći dan.
Christine i Pascal izlaze već godinu dana. Christine je zaljubljena, a Pascal se pita voli li on nju onako kako se od njega očekuje: od prvog trena i zauvijek.
Christineina majka je udovica, a pokojnik je bio na krivoj strani; preselile su se u Puteaux da izbjegnu maltretiranje u bivšoj četvrti. Madeleine smatra da je Pascal inteligentan. Nikakvi politički principi ne mogu je spriječiti da bude zabrinuta za njega.
Izlazi s Bernardom Mercierom, udovcem, pričuvnim kapetanom kopnene vojske, pripadnikom postrojbi iz Indokine koji se vratio 1954., koji još uvijek nema povjerenja u Verinija, svojeglavog i neposlušnog sina jednog komunista.
Madeleine za ljubav pristaje se založiti za Pascala, ne da ga poštedi služenja, ali obećava da će svoj rok moći odraditi u Francuskoj. Pascal zna što to znači. To je neočekivana prilika, ali ponuda mu je bačena u lice poput uvrede. No, više se ni na što ne obazire, važan je samo krajnji cilj.
Alžir će biti tek daleka mrlja dok bude odrađivao svojih trideset mjeseci u nekoj vojarni blizu Pariza. Prolazi gradom na skuteru, vjetar mu briše suze s lica. Pronaći će drugi posao, živjet će u Parizu, kupit će auto. Kad prođe tih trideset mjeseci, moći će sve što poželi. Slobodan sam, razmišlja, a slobodne ljude ne snalazi sudbina ostalih smrtnika.
* * *

VOJNI KAMP FRILEUSE, YVELINES
KOLOVOZ, 1957.

Civilni život čini se dalekim, vojska je nova obitelj. Neprestano se govori o zastrašujućem ratu. U nekoliko mjeseci treba od mladih, ustrašenih ročnika stvoriti poslušnu mašineriju. Tamo, u brdima, tvrde glave brzo će se ukrotiti, u to nema ni najmanje sumnje. Verini gubi živce: i najmanje odstupanje rizik je koji si vojska ne može priuštiti. Podiže se jedan glas koji izražava misao cijele skupine ročnika. Stalno jedno te isto, ponižavajuća zaduženja, tretira ih se kao da su djeca, uz verbalno nasilje. Instruktori se smjenjuju kao na traci. Pripravnost, žurba, isprekidano, ograničeno vrijeme. U samo nekoliko tjedana ročnici moraju naučiti da više nisu sami svoji gospodari. Verini se u sebi svemu ruga, igra igru znajući da sve to nema veze s njim. On ne odlazi, on ostaje ovdje. Podnosi dernjavu pobočnika, a da ne trepne. Radi sve što od njega traže jer treba izdržati još samo posljednjih mjesec dana službe. Mercier je održao riječ. Tijekom prvog mjeseca služenja roka prošao je ubrzanu obuku za vozača terenskog vozila, dobivši dozvolu za laka vojna vozila i za kamione, i činilo mu se da stječe korisne vještine. Hrana je grozna, ipak jede. Vojnici su prilično raskalašeni, nešto između ljetnog kampa i internata; glume velike face. Naslušao se nevjerojatnih stvari, navečer, oko stolova za belu. “Zgazit ćemo crnje. Nećemo tim kozarima ostaviti Alžir.” Otkrio je da ne čitaju svi L’ Humanité. Naučio je držati jezik za zubima i biti na oprezu s ostalim vojnicima, odbijao je kartanje, osamio se. Dvadeset godina. Ponavlja se što se čuje, bez razmišljanja. S čuđenjem shvaća kako naredbe lako ulaze u mlade glave za koje je vjerovao da bi mogle biti tvrde poput njegove. Mora izdržati do kraja roka, samo to, podnositi lajanje zapovjednika grupe, pobočnika Fauchona koji se vratio iz Indokine s brazgotinom na licu, i loše vino. Još mjesec dana. Izbjegava fizičke sukobe s kretenima koji traže svađu, prelazi preko riječi koje bi u Nanterreu u sekundi pokrenule makljažu. Talijanac. Komunjara. Boljševik. Izdajnik. Kukavica.
Pritajio se. Čeka Christineino pismo i brzo ga skriva.
Već tri dana traje vojna vježba. Napetost raste, sve više ročnika odlazi iz kampa, pod punom spremom i s grčem u želucu. Verini i dalje ne mari, ali raspoloženje je prijemčivo i naelektrizirano. Najslabiji su prepoznati, označeni, ismijani, poniženi, najjači kolo vode, uživajući zaštitu dočasnika. Glad, skupina pretvorena u čopor nakon tri dana manevara. Verini je na rubu snaga, Fauchon mu svojom dernjavom probija uši. Ustaj, mirno, dogovor nakon još jedne besane noći. Iskušavaju ih: što dobiješ kad dobro pritisneš mladog čovjeka? Poslušnost? Odustajanje? Borbenost? Pobunu? Od silnog umora spopada ga želja da se glasno nasmije.
Vezist javlja napad na pozicije žutog topništva. Oni su plavi. Verini podrugljivo i glasno dobacuje: “Kad ćemo se već prestati miješati sa žutima, još ćemo pozelenjeti.” Fauchon mu naredi da ušuti i da krene, dometnuvši: “Začepi, Talijanac, i put pod noge.” Smijeh se pretoči u bijes.
“Jebi se. Ne pada mi na pamet.”
Ostali su zanijemjeli. Ne pokrene li se istog časa, prijeti mu mjesec dana ćuze. Prekasno.
“Možeš me zatvoriti i na trideset mjeseci, to mi odgovara.”
Pobočnik zaurla. Verini baci svoju Galand pušku pred njegove noge i udalji se.
Prođe kroz streljanu i uđe u nastambu; tuklo mu je u sljepoočnicama. Na dobrom je putu da sve upropasti, mogao je odraditi još tih mjesec dana ne otvarajući ga. Nek’ svi idu dovraga. Razmišlja o Christineinu pismu koje je stiglo noć uoči odlaska na vježbu.
Nije Mercier badava pristao.
Njegovo zauzimanje bila je čista uvreda i ucjena. Rođen u Nanterreu u talijanskoj komunističkoj obitelji. Ništa nije badava. Mercier je spasio Verinija od odlaska u Alžir pod uvjetom da ga njegova pokćerka više ne vidi. Očajna, Christine zahtijeva da joj više ne piše, da joj ne pokušava prići ili razgovarati s njom, sve dok ne odsluži rok. Poslije ćemo vidjeti. Poslije? On je upravo uništio to poslije. Ne zna voli li Christine onako kako bi trebao, ali zna da mrzi Merciera.
Ispruži se na krevetu, smije se, pred licem mu je Fauchonova faca.
Nepokoravanje, neposlušnost, ispad, napuštanje oružja. Vojni sud. Dezerter, suđen kao nacionalni izdajnik. Gotovo je sa svakim zauzimanjem za njega. Zatvorska kazna je promijenjena u disciplinsku mjeru. Ratno je vrijeme. Polazak za Marseille 25. kolovoza. Ukrcaj za Alžir. Pascal steže zube dok sluša presudu, a vojnici stoje pred njim u ravnoj liniji u improviziranoj sudnici.
Rat. Smrt. Strah. Alžir.
Verini ne piše Christinei.
Vlak napušta Pariz.
Francuska nije u ratu. Tako kažu novine. Samo su vojnici u ratu. Francuska se bacila na posao. Naši sinovi održavat će mir u Alžiru. Šačica kozara koja podmeće bombe. Dvjesto dvadeset tisuća ročnika. Nema rata 1957., Francuska je moderna zemlja. Kamo je otišao Verini?

3.


SVIBANJ, 2009.

Dva dana odmora jedva su bila dovoljna da se oporavi. Crozat se ujutro zadržava u krevetu, zavaljen na premekanu madracu, obraza prilijepljena za jastuk. Sav iznuren budi se iz grozničava, nemirna sna. Nakon buđenja popije litru vode i dva Nurofena od 400 miligrama. Do sedam sati promatra kako svitanje puni svjetlom njegov sobičak, zatim ustaje. Nekoliko se puta pažljivo istegne. U zamagljenom ogledalu proučava svoje lice išarano modricama, otečene usnice obješenih kutova i povrh svega beživotne oči.
Džezva puna kave, rupa u želucu, ali nimalo teka. Prožvače dva jaja, sjedeći za kuhinjskim stolom. Tanak trag bjelanjka curne mu niz obamrle usnice sve do starog boksačkog ogrtača koji mu je služio kao kućni ogrtač. Sve ga boli, ali bol, njegov vječni pratilac, nije ga nikad pretjerano smetao.
Satima nepokretan srče hladnu kavu i uvijek iznova vrti sekunde koje su prethodile ishodu meča. Šest. Dobra lekcija, tatice, hvala ti. Sedam. Mimoišla te velika karijera, to svi znamo. Osam. Dobivaš od ulaznica. Devet. Petsto eura da ga prebiješ. Deset. Misliš da sam plaćenik?... Šest. Sedam. Osam. Devet. Deset. Rasturačina.
Nije otišao curama.
Pomiče prste, osjeća kako ga tijelo ne sluša.
Mora se pokrenuti. Najbolja terapija, sport i napor, da dođe sebi i pobjegne od Kravineova i Pakistančeva lica, da odgodi neizbježno.
George navuče trenirku, na glavu nabije šiltericu i izađe. Zaputi se u Ring 14. U četiri poslijepodne dvorana je uglavnom prazna. Dvadeset minuta hoda opustilo mu je noge, ali svaki put kad bi petom dodirnuo tlo u glavi bi mu zaječalo. Pokuša se malo istrčati, prije dolaska u klub, ali odustane. Nakon deset metara ostao je bez daha, uspori kako ne bi došao sav zadihan.
Marco je bio u radnoj sobi, svoj slomljeni nos zabio je u neke papire i u punu pepeljaru. Zadimljena prostorija, potpisani posteri boksača, pehari i medalje, uokvirene crno-bijele fotografije, tipična dekoracija puna nostalgije i prekrivena prašinom. Cijeli jedan svijet ispunjen anegdotama i junaštvom, krhak poput starog vinila, koji podsjeća na činjenicu da si boksač samo dok si mlad.
“Bok, Marco.”
Gazda 14-ice diže pogled. Naočale po dizajnu zdravstvenog osiguranja spuznuše mu niz nos na kojem se više ništa nije moglo zadržati.
“Ti vrapca, nije te mazio. Zna znanje, taj Gabin. Je li istina da si mu dobro rasklimao zube?”
George s dva prsta zgrabi šiltericu i povuče je dublje na lice.
“Sredio sam ga, samo tako.”
Opušteni Marcovi kapci davali su mu izgled starca, ili pomalo blesastog jazavčara. Usta su mu s jedne strane bila izvijena prema gore, a s druge prema dolje.
George stisne zube. Ova grimasa bila mu je dobro poznata, smještala ga je izravno na zid dvorane uz bok drugih boksača na fotografijama.
“Da, Paolo mi kaže da je meč bio dobar.”
George se okrene prema dvorani.
“Idem...”
“Stari, ko da si kod svoje kuće, idi, razmaši se.”
Da se razmaše?
Marco se nakašlje.
“Kravine je navraćao sinoć. Tražio te.”
George zastane u okviru vrata.
“Da?”
“Opet će doći, tako je rekao. Hoćeš da mu pošaljem poruku?”
George promumlja “ne” i ode.
Vreće su mu bile pretvrde, utezi preteški, vlastiti znoj kiselkast, a disanje isprekidano. Marco je pogledavao iz radne sobe, gledajući ga kako se muči s tim svojim zgrčenim tijelom.
Beton je ustrajao iz puke tvrdoglavosti, motrio na vrata dvorane i sve se više kajao što je uopće dolazio. Mislio je na policijsku postaju, na sve ono na što se nije odvažio; na Georgea Crozata, tu patetičnu hrpu mišića koja će uskoro dobiti ono što i zaslužuje: frišku figu. Kravineove makinacije. Skrivao se od pogleda u praznoj dvorani u kojoj je odzvanjao samo zvuk njegovih tenisica. Spopadne ga želja da se nasmije, da se još jednom dobro naruga svojoj sudbini, prije nego što je šutne u kantu za smeće. Ali, neprestano mu se pred očima ukazivalo Kravineovo lice, njegov nedužan cerek; u navali bijesa odmah pronađe suparnika. Zamahne što je dalje i što je snažnije mogao, ugrize se za usne od bola, opet padne, izbačen iz vlastitog tijela: neki starkelja u klinču sa sjenom onoga što je nekad bio. Zaboga, George, što je s tobom? Ne prepuštaj se sad, George, trgni se. Pomakni noge, George, pomakni ih bar malo.
Oko sedam navečer, kad je uočio skupinu boksača na vratima, zatvorio se u tuš-kabinu i pustio jak mlaz vode, izašao je tek kad su se preodjenuli i otišli. Na izlasku iz svlačionice, spuštene glave, sudari se s tipom koji je ulazio. George se s nelagodom ispriča.
Zatim se pribere. Mora se držati uspravno, bar pred ovim smutljivcem.
Pakistanac, još uvijek sav na iglama.
“Ti bokca, baš tebe tražim! Što je nova, Murjak? Faca ti je fakat u groznom stanju. Ne bi čovjek reko da si ti pobijedio!”
“Ne seri.”
George ga odgurne, ali Pakistanac mu položi ruku na rame.
“Hej, majstore! Ne tako brzo.”
George se osvrne, izbacivač je zaglađivao kosu stegnutu u repić.
“Jesi li razmislio o mojoj ponudi? Daj, ne uzrujavaj se. Samo da znaš da ponuda još uvijek vrijedi, mislim, ako si zainteresiran.”
Beton spusti glavu, stisne šake i bubne bez razmišljanja:
“Vidjet ćemo.”
Pakistanac progovori tišim glasom i nagne se prema njegovu uhu:
“Kul, stari, petstotica, kako sam rekao. Već sam najavio onome mome, onda, može? Dogovoreno?”
“Ma...”
“To je posao po tvojoj mjeri, majstore. Reko sam svom kompanjonu: Imam dečka koji nam treba.”
George podigne ruku, zgrabi kralja bildera za ovratnik i na tren mu se zapilji u oči.
“Dobro me slušaj, o meni više ni riječi, jasno? Da ti ne padne na pamet davat moju adresu svim tim blesanima koji zalaze u tvoj klub.”
Šiltom je dodirivao izbacivačevo čelo dok se on propinjao na vršcima prstiju.
“Kul, stari, nema frke. Ma to ti je neki tip koji ima problema sa ženom! Poznajem ga, nemaš beda. Samo jedna usluga, obećavam!”
“Za koga rovariš?”
Paki s knedlom u grlu podigne ruke.
“Daj, George, dobro znaš da ne mogu o tome, čak ni s tobom!”
“Upozoravam te, pročuje li se išta u postaji, budem li zbog ovoga imao problema, oderat ću te živa. Majka te neće prepoznati. Jasno?... Kako ćemo? Kako to ide?”
George ga ispusti, Paki poravna majicu.
“Ništa ne brini, Murjak, prepusti sve meni. Tip živi u Parizu, a ti bi to trebao obaviti u sljedećih nekoliko dana, bilo kad. Profić si, ali ipak ću ti reći: nemoj ga dokrajčiti, samo mu malo očitaj bukvicu, O.K.? Sutra ti dobavim još informacija. Vidimo se ovdje, u isto vrijeme?”
“Ni govora. Ulica Copreaux broj 3, moj poštanski sandučić, adresa i lova odmah. A poslije... poslije ne želim više ni čuti za tebe.”
“Meni odgo...”
“Komadi, nešto ste se uskokodakali.”
George se trgne, Pakistanac namjesti osmijeh.
Roman. Visok kao George, ali deblji, za pol glave viši od izbacivača.
“Smije li se ući?”
Teškaš, sportskog koraka za tako korpulentan stas, dolazio je u Ring održavati kondiciju koju je stekao mlateći sve živo što se kretalo ulicom. George ga je znao iz viđenja i po čuvenju. Bio je u Velikoj mafiji, poručnik po činu. Roman je poznavao Georgea, ne kao murjaka, nego kao boksača.
“Što te snašlo, Crozat, zaletio si se u vlak?”
“Ni govora, stari, George je u subotu prebio crnju, da si vidio kakav meč!”
Pakistanac opet počne skakutati u mjestu.
“Jesam te nešto pitao, Paki?”
Koji lik, taj Roman, uvijek na raspolaganju onome tko plaća. Propalica ili vrhunski policajac, ovisi kako gledate na posao. Stara tradicija u policiji, za ratnih zbivanja biti prisutan u podzemlju, napredovati temeljem zasluga pri oslobođenju i upisati se zlatnim slovima u ministarske adresare. Roman se ničega nije bojao i svakog je smatrao neprijateljem.
On i George nisu baš kliknuli, ali postojalo je nešto nalik uzajamnom uvažavanju sebi sličnih; uz uvijek prisutno pitanje: tko bi koga nadjačao, ukoliko bi do toga došlo.
“Stvarno, Crozat, pobijedio si?”
George mumljajući procijedi “da” i izađe iz svlačionice, dodirnuvši obod šilterice u znak pozdrava ili salutiranja Romanu.
Mora nestati odavde, mora napokon stići kući i zaroniti glavu u kantu s kockicama leda dok mu se mozak ne smrzne. Da ga prestane salijetati pomisao kako je sad u istom košu s Romanom, pomisao da Paki radi za Romana i da neće trebati puno da mu sve prenese.
Obliven znojem nelagode, klizne uza zid dvorane koja se u međuvremenu napunila. Osim četvorice koji su već trenirali, stiglo ih je još desetak, u uniformi ili u uredskom odijelu, i sad su, odloživši torbe na pod, razgovarali s Marcom. George skrene prema izlazu. Merleau, kolega brigadir iz 14. odjela, dovikne:
“Hej! Beton! Kud si krenuo? Ti vrapca, valjda ćeš nam nešto ispričati o svom meču!”
Šest, sedam, osam, izdržati. Devet, deset, smiješak za fotku.
* * *

George namjesti ovratnik pred ogledalom na ulazu. Mrzio je taj osjećaj, kad bi navukao uniformu, kao da ulazi u ring s loše namještenim rukavicama. O pištolju da i ne govori. Jutros je gore nego inače. Kao da je svoje boksačko tijelo posljednji put ugurao u uniformu.
Bergolio se pojavio nešto prije podneva, ušavši bez kucanja u ured u kojem je Crozat već četiri sata premetao istih dvadesetak zapisnika. Komesar bi mu nakon mečeva uvijek davao administrativne zadatke, ne zbog velike dobrote – Bergolio nije bio obožavatelj – već zato da George ne straši starice po ulici.
“Dobar dan, Crozat. Je l’ bila teška runda?”
Bergolio je bio jedini koji se smijao. George nije shvatio šalu, zabrinuto se pitajući zašto ga komesar dolazi pozdraviti.
“Dobro sam. Imao sam vremena za oporavak.”
“Dva dana i nije tako puno. Koliko dugo niste bili na pravom odmoru?”
“Na odmoru?”
“Dva ili tri tjedna, more, planine ili malo na selo. Promjena klime, ne samo nekoliko dana odmora.”
Kamo li smjera Bergolio? Kakva su to pitanja?
“Pa, ime tome... kako sam zadnji put bio na odmoru.”
“Od sutra ste opet u patroli. Niste baš za administrativne poslove, vama treba fizičkih izazova. Jesam li u pravu?”
Bergolio ga je promatrao, s rukama u džepovima, s osmijehom u uglu usana, pa ode kao što je i došao.
Georgea oblije znoj. Koliko se uopće mogao prisjetiti, ovo je bio najduži razgovor koji je ikada imao sa šefom. Sine mu zlokobna misao. Pakistanac, Roman, Bergolio. Kakva je to sad priča s odmorom? S administrativnim poslovima? Uznemirenost ga je držala sve do ručka.
Okružen kolegama koje je zabavljao izgled njegove face, bio je zadubljen u misli.
Što hoće od njega?
Pokušavao se smiriti polako žvačući odrezak. Ako je Paki propjevao, zašto bi Roman to rekao Bergoliu? Zašto bi se njegov šef držao kao da ga se to ne tiče?
Šale su pljuštale sa svih strana, u kantini i po hodnicima, ali on ih nije čuo. Samo se blesavo osmjehivao kako bi izbjegao svaki odgovor. George Beton, ko stvoren za udaranje, budalaš od devedeset i jedne kile. Nije ga bilo briga, našao je načina kako nasamariti Kravinea, bar za sad, dok se ne ukaže nova prilika. Bio je uzbuđen, usprkos svim bojaznima, pitajući se gdje da svakog mjeseca pronađe po jednog zavodnika kojeg treba zaplašiti i po jednog supruga spremnog iskeširati petstoticu; Pakistancu će ih zasigurno ubrzo ponestati.
Ali ima i drugih načina.
Roman.
Dopala mu se ta zamisao, dok je tako sjedio za radnim stolom i mozgao, izbjegavajući svaku pomisao na ring i na svoju želju da navuče rukavice i nakratko se nekom tipu zagleda u oči.
Cijelo poslijepodne preslagivao je papire, odvaživši se na poneku šalu s kolegama. Vlastiti mu se glas činio čudnim i nitko se nije smijao. Možda bi trebao predložiti da odu na piće koji dan nakon posla, sad kad više ne mora paziti na kondiciju. Mogao bi im ispričati ponešto o svojim mečevima, dečki su voljeli boks. Imao bi im što pričati. Pričati im o curama koje je posjećivao, ne precizirajući da se radi o kurvama. Kakve to uopće ima veze? Budu li ga pitali kako se upucava komadima, kako plaća restorane i izlaske, samo će namignuti i reći: “Bez brige, snalazim se.”
Kad je pronašao pismo u svom poštanskom sandučiću u ulici Copreaux, suočio se sa stvarnošću i prije nego što se tome nadao.
U stanu podere omotnicu. Na finom papiru rukom je bilo napisano: “Alain Dulac, 2, place du Maroc, 75019”. Priložena fotografija i pet netaknutih novčanica od po sto eura.
George uzme novčanice, protrlja jednu o drugu, prouči vodeni žig. Nisu bile krivotvorene. Krasan lanac prijateljstva, pomisli, zapanjen što mu je novac tako brzo pristigao.
Mora da je ružan taj što ga žena vara, jer Dulac stvarno nije bio nešto. Sramota. Za sebe i za druge.
Petsto eura. Bolje nego sramotne isplate za amaterske mečeve. I još bez udaraca po zubima.
U omotnici nije bilo poruke za Alaina Dulaca. Samo njegova adresa i narudžba da ga malo propusti kroz šake.
Tip valjda zna zašto će popiti batine. Ta prešutna logika Georgeu je odgovarala.
Ipak, mučila ga je faca tog Casanove. Neki nježan, intelektualan lik. Taj sigurno neće uzvraćati udarce. Ima sigurno trideset kila manje od njega. Zaključak koji se nametao nije bio pretjerano nelagodan, a svodio se na razliku u težini.
Svejedno, nije zaspao smiren, mučila ga je neobjašnjiva gorčina. Nešto ga je tu zabrinjavalo. Sklupčao se u krevetu, poluzatvorenih očiju uprtih u Taurus 38 koji je visio u futroli, na naslonu stolice u podnožju kreveta. Proganjao ga je prizor koji nije mogao potisnuti iz misli. André Gabin, onako mišićav i usredotočena pogleda, kako pleše po ringu. Sad se sjećao njegovog imena, siguran da ga više neče zaboraviti.
Boksačev lik napokon iščezne uronjen u misao koja se rasprsne u sitno tkanje sna.
* * *

Za prvih sati koje je proveo motreči na Dulacovu zgradu, glumio je istražitelja. Trenirka i šilterica činile su mu se dovoljnom kamuflažom, makar bi po njegovu sjećanju ugao sa Staljingradskom trebao biti posjećeniji. Godinama nije svraćao ovamo; nekad nije bilo svih tih kinodvorana i kafića uz kanal de la Villette.
Terase su bile pune ljudi. Skupine mladih i parovi sjedili su na kamenim pločama puštajući da im noge vise iznad vode. Četvrt se pomladila i postala moderna, dok su druge četvrti, poput njegove, ostarjele, a da on to nije ni primijetio. Što je duže tamo čekao, to mu se smješnijom činila njegova sintetička trenirka. Sad kad ima novi život, morat će voditi računa kako se oblači.
Pošto je tri sata visio na Place du Maroc, okruglom trgu bez stabla ili klupe, reče samome sebi kako bi auto bio bolji paravan. Nikad ga nije imao, vozio je samo patrolna vozila. Popis onoga što je trebao kupiti postajao je sve duži, a počeo je i obraćati pažnju na modele automobila koji su mu se sviđali. S dodatnom zaradom koju mu pribavi Pakistanac i s kakvim malim kreditom, mogao bi si priuštiti neki rabljeni.
Kad je prepoznao Dulaca, ovaj je išao prema njemu, s nekim tipom, koji je poput njega imao kakvih četrdeset godina i bio istog boležljivog izgleda, s trodnevnom prosijedom bradom. Jakne od samta, kožne cipele, izuzev kojeg detalja, nalikovali su jedan drugome ko jaje jajetu. Dulac je nosio crnu torbu, a drugi tamnocrvenu. Ušli su u zgradu na adresi Place du Maroc 2, u osam sati navečer, u živom razgovoru i brza koraka. Dulacov prijatelj izašao je u devet sati, George ga je opazio upravo u trenu kad se vraćao na svoju promatračnicu s kebabom u ruci.
Pojeo ga je. Nakon pola sata, na prozoru koji je gledao prema trgu, opazio je Dulaca koji je navlačio zavjese u svom stanu na trećem katu. Nazrijevši njegovu siluetu, George opet osjeti slabost uslijed spoznaje da se njegovi planovi neće odviti sami od sebe. Čekao je do jedanaest, Dulac više nije izlazio.
Vratio se kući.
Odgađanje izvršenja zadatka nije predstavljalo problem, tako je rekao Paki. No, nije mu se baš dalo iz večeri u večer čamiti tamo vani. Imao je pametnijeg posla.
Četvrt je bila posjećena, nije dolazilo u obzir da to obavi nasred ulice.
Svratit će opet nakon posla, pričekat će da se Dulac vrati kući i onda će mu pozvoniti. Bez puno prenemaganja, dostajat će dvije pljuske da se taj ispruži, dvadeset sekundi i gotova stvar. Zamišljao je kako se to odigrava na ulazu u stan, dok ga čvrsto drži za ovratnik kako ne bi bilo previše buke.
* * *

Lice mu je opet poprimilo ružičastu boju, tragovi borbe su iščezavali i odlazio je u ophodnje s Merleauom. Kolega ga je ostavljao na miru. Njega su jedino zanimali komadi, zaštitnički se odnosio prema prodavačicama i prolaznicama koje su svaki razgovor svodile na najmanju moguću mjeru.
Provjera dokumenata, razgovorljive bakice, motociklisti bez kacige, dostavna vozila parkirana nasred kolnika, sati u kojima se ne radi drugo nego se samo hoda, uz lupkanje pendreka o bedro, pištolj, lisice i suzavac koji na kraju otežaju viseći o boku. Kantina u podne, kolege, Merleau koji vodi detaljni popis komada koje je tijekom jutra šarmirao. Onda opet na ulice 14. okruga. Neki prolaznici gube hladnokrvnost kad se mimoilaze s njima, Merleau ih sreže pogledom. Neki ih pokušavaju gledati u oči, ništa nisam skrivio i ništa mi ne možete. Ima ih koji ih pozdravljaju, ima onih koji se trude ignorirati ih, kao i onih koji ih gledaju prezrivo.
Merleau je bio murjak od glave do pete, a kad bi ga nakon cijelog dana svladao umor, postajao je zlovoljan. Sitnim lopužama koje bi privodio pri kraju smjene, loše se pisalo jer Merleau nije bio ništa naivniji od kolega kojima je često pametovao: trgovci se dodvoravaju ne bi li im štitili izloge, djevojke se smješkaju kako bi izbjegle kaznu. George cijeloga dana nije ni beknuo. Već je bio na Place du Maroc, upravo je zvonio na Dulacovim vratima.
Euforija je popustila, loše je spavao. Razbiti nečiju njušku, izvan ringa, nije to mala stvar. Pogotovo ako ne želite da vas uhvate, a želite ostaviti dobar dojam. Osim toga, kretenu, zaribaš li, nećeš više raditi u postaji...
“Što kažeš?”
“Što?... Ništa, vrijeme za povratak u postaju.”
“Misliš da ne znam? Nisi sav svoj, George? Si dobro?”
* * *

George izađe iz Dulacove zgrade, tražeći put kroz žutu boju noći. Sranje, kojim li je putem uopće došao? Vrtio se u krug, razmišljajući kojom ulicom pobjeći. Skrene lijevo, hodajući što je brže mogao, mimoiđe se s nekolicinom prolaznika, u iskušenju da se okrene prema svakom autu koji mu je dolazio s leđa, obasjavajući ga u prolazu snopom svjetala. Trljao je majicu objema rukama, bijesan na samog sebe što je odabrao tako svijetlu odjeću, na kojoj je krv ostavljala tragove. Napokon je skine i zaveže oko pasa. Zaputi se dalje mračnijim uličicama, produži korak, na kraju stane trčati. Dišući je nadimao bolna rebra. Uspori, primijetivši da ide u krivom smjeru i da se kreće prema 19. okrugu i aveniji Maréchaux. Nasumice skrene desno, mirnijim korakom, pronađe kanal l’Ourcq, prijeđe ga i opet skrene desno prema parku Buttes-Chaumont. Imao je jeziv osjećaj da se vraća odakle je došao, da se vrti oko Dulacova stana i da se ne uspijeva udaljiti od njega.
Othrvao se želji da se onamo vrati.
Je li Dulac pozvao policiju, hitnu pomoć ili liječnika? Je li nastala strka na Place du Maroc? Sirene, ljudi na prozorima, susjedi iz zgrade na stubištu? Ili se Dulac jednostavno odvukao do kupaonice i pobrinuo sam za sebe?
Taj tip nije navikao na batine. Je li uzbunio cijelu četvrt ili trpi sam? Tako bi on postupio, ali Dulac se sigurno strašno boji smrti. A i to se može dogoditi. Mnoštvo udaraca, više nego što je mogao zamisliti. Najviše ga je iznenadila tišina, samo zvuk njegovih golih šaka po onom licu.
Ustvari, bilo je još nešto. Dulac je izgovorio neke riječi, isprekidana daha, nosa i usta punih krvi. Jer nije mu ostavio vremena da vrisne.
Tko ste vi?
Prestanite.
Prestanite.
Zatim zamuckivanje, pitanja koja George nije mogao niti imao vremena čuti, jer već je grabio niz stubište.
Sirene su ječale gradom, možda je jedna od njih išla na Place du Maroc.
Navala udaraca došla je sasvim prirodno, mehanički refleks. Deset, petnaest udaraca, suzdržanih, ali dovoljnih da uzdrmaju Dulaca. Je Ii prekardašio? Onih nekoliko dodatnih udaraca da bude siguran da će protivnik pasti?
Ali, George ga je pridržavao, uspravljao ga kad bi pao, i počinjao iznova.
Zato što ga je taj tip bez ramenâ jednostavno izluđivao. Možda je sve počelo s njegovim pogledom, onda kad je Dulac otvorio vrata. Drzak? Da, tako ga se sjeća: drzak pogled. Pa onda njegovo cmizdrenje, njegov strah i izostanak svake reakcije. Nije se čak ni pokušao braniti dok je puzao ispitujući zašto. Tako uznosit, a manji od makova zrna čim podigneš ruku na nj. Da je bar šutio i trpio, možda bi se bio prije zaustavio.
Pao mu je mrak na oči. Pripisao je to nedostatku iskustva.
Brzo je koračao, za sat vremena je kod kuće, usredotočio se na lovu: novac je tu i treba što prije zaboraviti bijedni Dulacov lik. Jebiga, ne možeš živjeti četrdeset godina i misliti da te nikad ništa neće zadesiti. Ustvari, siguran je da ga je upravo Dulacova prostodušnost toliko razgnjevila. Ta samouvjerenost, kao da se rodio s pancirkom.
Popne se na treći kat ne usporivši tempo, još uvijek je u nosnicama osjećao vonj Dulacova stubišta. Zatvori vrata i sjedne za stol, ostane nepomičan cijeli sat pokušavajući se ispuhati. Spašen na mjesec dana, Kravine odgođen za tri ili četiri tjedna, neki dobar komad, ti vrapca, bilo kakav komad, da ima kome ispričati svoju zadnju pobjedu prije nego što je zaboravi.
* * *

George je slušao radio ispijajući kavu. Loše je spavao teško izranjajući iz omaglice nemirne savjesti koja je imala sve odlike teškog mamurluka. Ništa na vijestima, ni na jednoj od stanica koje je preslušavao neprestano ih sve iznova vrteći. Nikakva napada u 19. okrugu, ime Dulac nije se spominjalo nigdje u novinama koje je kupio. Ništa ni sutradan, ni sljedećih dana. Napad koji je prošao neopažen, jer otada ih je bilo barem još desetak. Možda je u postaji 19. okruga sastavljen kakav zapisnik ili uložena tužba protiv nepoznatog počinitelja, ali nije se trudio saznati više. Dulac je pustio da to ostane između njih.
Tjedan dana nije mogao taknuti lovu. Nije odlazio curama na Port de Champerret. Prolazna depresija. Gabin mu se neprestano pojavljivao u snovima.
Deset dana nakon događaja na Place du Maroc, na povratku iz postaje, u poštanskom sandučiću pronašao je novu bijelu omotnicu. Na finom papiru tek dvije riječi: “Dobar posao”. Zatim adresa, novo ime, nova fotografija, i šest novčanica od sto eura.
Pakistanca nije ponovno vidio. Stigla je nova omotnica. George se smiješio.

4.


KOLOVOZ, 1957.

Tijekom putovanja jug je tonuo u bojama sutona, stjenovite obale Provanse požutjele su, zarumenjele se, postale sasvim tamne. Obrazi su se odmakli od prozorskog stakla, a pogledi ugasli. U odjeljcima sneni ljudi, pomalo zabrinuti, bodre sami sebe promatrajući druge koji kreću na isto neizvjesno putovanje. Toliko su nalik jedni drugima da je svako pitanje suvišno.
Nema časnika koji bi se izderavali na njih, a prisutnost civila u vlaku i osjećaj slobode pri promatranju krajolika koji je promicao, stvorili su opušteniji ugođaj. Smiješno. Rat je bio mnogo dalje dok su bili u vojnom kampu Frileuse ili u drugim vojarnama, nego što je bio sad, u ovom blještavom zalasku sunca dok su se približavali Marseilleu.
Verini osluškuje zveckanje kaciga pričvršćenih za rance s opremom na držačima prtljage iznad njihovih glava.
Pala je noć, a s njom je došao topao i mirišljav dašak koji se provlačio kroz spuštene prozore. Verini je pušio u hodniku i trudio se da ne zavija s ostalima, na željezničkim postajama, kad bi djevojke prolazile peronom. Nije mahao rukom kako bi odgovorio na pozdrave koji su sokolili mlade momke. Ti nasmiješeni ljudi. Nisu bili brojni, ali ipak, svjedočili su određeni zanos. Verini osjeti potrebu da im opsuje, da kojeg dohvati, da ga tresne na svoje mjesto i da zauzme njegovo na peronu, da se cereče gledajući kako vlak polazi. I sve ostale koji odmahuju, osmjehuju se i dovikuju. Budaletine.
Ročnik Verini je u prednosti: za njega je Alžir već disciplinska kazna. Što li mu se još grozno sprema? Ondje ga sigurno ne čeka ništa dobro. U najboljem slučaju kakva ugodna vojarna u nekom gradu, daleko od planina i boraca za neovisnost. Možda završi u Alžiru: djevojke u haljinama, sunce, kafići, plaže i motocikli kao u Nanterreu. Rat se najvjerojatnije vodi negdje po selima, gdje se skrivaju pripadnici FLN-a, u zabitima u koje njegova noga neće kročiti. Tješi se: odgulit će dvije godine glupih poslova. Izgubljeno vrijeme. Ništa drugo se tamo i ne može, nego čuvati sunčane ulice. Možda će raditi kao vozač, sad kad ima dozvolu. Hvata se za svaku slutnju, premeće svoja nagađanja pod metalnim zveketom koji dopire s držača prtljage.
Gluho doba noći, vlak usporava, prolazi kroz gradove, svjetla su sve brojnija. Predgrađe. Glave se podižu, uzbuđenje raste, Parižani oponašaju marsejski govor, čistači štala razrogačili su oči. Opet su zalijepili nosove na prozorska stakla prekrivena otiscima masnih obraza i tragova prstiju.
Osjećaj straha se razmahao. Isprekidan dah, neujednačeni otkucaji srca koji se osjećaju čak u želucu. Stvarno odlazi. Ništa se više ne da napraviti.
Na peronu željezničke postaje Saint-Charles vojnici ih usmjeravaju prema kamionima koji čekaju upaljenih motora. Sve nalikuje noćnoj raciji. Kamioni voze kroz toplu noć. Ispod jednog kraja cerade nazire mnoštvo na nogostupu, kafiće i restorane, glave posjetitelja na terasama koje se okreću za konvojem. Zatim zgrade u luci, vlažan zrak koji dopire s mora, kričanje galebova, miris ulja i mazuta, vrućina motora. Blijedih lica bacaju opremu na tlo i iskakuju s platformi kamiona. Treba prikupiti rance, slijediti glasno izvikivane upute koje ih tjeraju naprijed uz buku preklopnih bočnih strana kamiona, struganje čizama po masnim lokvama; ogavni mirisi trgovačke luke, škripa čelične užadi koja pomiče teret vojnog materijala. Reflektori obasjavaju bokove parobroda bijelog trupa: Charlton Star. Krstarica rekvirirana za prijevoz trupa. Pridružuju se stotinama ročnika. Koliko njih će se ukrcati na brod? Bučna, dremljiva i nervozna masa natiskanih tijela koja posrću u bež uniformama, guraju se laktima i ramenima da ne padnu, da ne budu pregaženi. Brodske stube. Časnici svima pregledavaju knjižice i pružaju im ukrcajnu kartu.
Brodski prostor bez okna i jadno osvijetljen. Na čeličnoj konstrukciji poda uočavaju naslagane preklopne ležaljke na koje nabacuju svoje stvari. Verini ostane stajati pokraj bijele stolice za plažu, u pramcu, gotovo sasvim uz bok broda. Pokušao je naći kutak samo za sebe, ali to je nemoguće: stisnut je, opkoljen, izgubljen.
Napokon prokulja neka vijest, kost bačena da je glođu. Juhu će poslužiti na palubi, čim ukrcaj bude dovršen. Verini uvidje koliko je gladan, da nije ništa jeo još od Pariza, i da ima raznih potreba, da se neće moći odreći života na dvije godine.
Ljudska plima ispuni smrdljiv i pregrijan prostor. Brodska boja i njen miris oksidirane kemikalije, slane hrđe, zavlači se u grlo. Prisjeti se svog telefonskog poziva na željezničkoj postaji u Lyonu. Glas njegove sestre: “Reci roditeljima da odlazim u Alžir. Javit ću se.” Prije ulaska u vlak nazvao je obuzet kajanjem. U ovom pretrpanom trupu shvaća da se boji da ga ne zaborave, da neće kome imati pisati i da neće biti nikoga da prima njegova pisma. Neprestano ponavlja adresu svojih roditelja, poput kakve tajne poruke koju mora progutati prije nego što mu je iščupaju iz sjećanja.
Lupa vrata, škripa poluga, Charlton Star brodskom sirenom najavljuje isplovljavanje. Ročnici podvikuju s odobravanjem. Negdje, neka skupina, njih dvojica-trojica, zapjevaju Intemacionalu, ali ubrzo bivaju ušutkani zvižducima. Potmulo brektanje mašina u sporom pokretu pojačava se i cijeli trup broda stane se tresti. Parobrod izvrši manevar isplovljavanja i neprimjetno se udalji od pristaništa.
Dopušteno im je da izađu, sveopći metež i već su bolesni, zeleni u licu, s rukom na ustima. Kad stignu do palube, prebrojavaju ih križajući kućice u tablici.
Koliko je vremena prošlo od dolaska na željezničku postaju u Marseilleu? Dva, tri sata? Verini nije stigao ni pomisliti na Fauchona, na svoju ljutnju, na sud, na Christine i na Merciera. Nasloni se na ogradu. Aluvac je bio svjetlosnim godinama daleko, sadašnjost potisnuta u prošlost. Obala je sve dalje.
Odlaze na dvije godine u Alžir.
Milijuni očiju uprtih prema tom nepoznatom dijelu Francuske, prema luci. Njihovi su pogledi usredotočeni do te mjere da se čini kako se obala kreće oko nepomične točke u koju se pretvorio Charlton Star, dok njihove oči gutaju posljednje prizore kopna.
Nikoga na rivi. Uskoro, grad je tek obris na noćnom nebu narančaste boje prošaranom malim žutim svjetlima. Zatim maglica sićušnih zvijezda, a potom tek naslućena točkica u koju se jednako gleda.
Poslužuju im laganu juhu u kojoj plutaju komadići mesa i neke bijele točkice. Mirišu je, kušaju. Ovčetina i krupica. Prvi alžirski obrok, spušten u teretni prostor akrobatskom vještinom, bezvoljno progutan i uskoro ispovraćan.
Nije prošlo ni dva sata od polaska iz Marseillea kad se Charlton Star propeo, spustio i zaljuljao. Potpalublje zahvaća lavina ležaljki koje klize jedne preko drugih. Šire se glasine. Nevera. Verini nije razmatrao mogućnost nevremena na Sredozemlju usred kolovoza. Parobrod se valja s boka na bok. Svaki razgovor zamire.
Zahodi namijenjeni njima sad su začepljeni. Lokve vode pomiješane s urinom i bljuvotinom razlijevaju se pod njihovim nogama. Ročnici su dobrano izudarani po glavama, neki obliveni krvlju. Ima ih koji su stavili šljemove. Hladnoća i vlaga prodiru kroz odore. Grabe pokrivače, zagrću se njima. Nemoguće je zaspati. Veriniju nije muka, možda čvrsto stisnutom čeljusti drži želudac pod kontrolom. Kratki naleti valova Sredozemnog mora udaraju o čelik, poput udaraca maljem koji nikako ne prestaju. Cijeli trup broda podrhtava, povlači se pred udarcima. Je li to orkansko nevrijeme ili ipak iznenadna oluja s kojom se brod može nositi bez straha? Ovaj parobrod činio se neuništivim, poput zgrade privezane o dok, a sad ga more bacaka kao kakav ribarski čamac. Prolaze sati, motori ne usporavaju, Charlton i dalje udara kontra valova.
Ročnici su preplašeni, iscrpljeni. Časnici, blijedi i ne baš staloženi, spustili su se k njima kako bi ih izvijestili da ovo neće više dugo trajati. Neki urlaju da žele izaći; pokušavaju ih umiriti kako se panika ne bi proširila.
Malo-pomalo valjanje posustaje, more je još uvijek uzburkano, ali mirnije. Slažu ležaljke, gnijezde se na neudobnim stolicama pokušavajući zaspati ili se bar odmoriti. Pet sati ujutro, uskoro sviće.
Jesu li još daleko od Afrike?
U šest sati otvara se potpalublje i oni odustaju od sna. Hrle na palubu. Hoće li ih u Alžiru biti jednak broj kao i u Marseilleu, bacaju li se vojnici s palube tijekom putovanja?
Zabezeknutost. Nisu stigli. Nisu nigdje.
Debelo more. Sunce na istoku još je nisko. Silaze u potrazi za jaknama i pokrivačima kako bi se zaštitili od vjetra i morskog zraka. Oni koji se ne osjećaju dobro, sjedaju, križaju ruke na trbuhu i odbijaju doručak serviran u zdjelicama koje još mirišu po juhi od ovčetine. Započinju prvi razgovori, izmjenjuju se imena, nemušta upoznavanja. U osvit zore, na brzinu sklopljena prijateljstva, kako ne bi bio usamljen dok motriš obzor.
To više nisu isti momci, nevrijeme je ispraznilo želuce i glave. Iscrpljeni pripadnici kontingenta pripremaju se za ono što ih čeka, nestale su sve iluzije da bi ovo mogla biti vojna služba kao bilo koja druga.
Verini ispija kavu naslonjen na ogradu, okrenut prema jugu. Ali ne želi gledati u tom smjeru pa se okreće prema stražnjem dijelu broda, prema Francuskoj koja je tijekom noći iščezla. Ni to ne želi gledati. U mislima skicira sliku Sredozemlja i prijeđe palubom kako bi se smjestio prema zapadu, okrenut prema obzoru od kojeg ne strahuje i od kojeg se ničemu ne nada. Tamo se, zasigurno, nevidljiv nalazi Gibraltarski tjesnac, a još dalje Atlantik. Puši, nudi cigaretom momka do sebe, izgovara svoje ime.
“Pascal.”
Uviđa da još od Marseillea ni s kim nije razgovarao.
“Christian.”
Ne zna što bi rekao.
“Odakle si?”
“Iz Compiègnea. A ti?”
“Iz Nanterrea.”
“Imam rođaka u Nanterreu, radi u tvornici Simca.”
Promatraju more, razgovor je zapeo. Okolnosti stvaraju nelagodu, površnost razgovora čini ga besmislenim. Verini je već požalio, razmišlja kako si je upropastio prvi susret s morem ponudivši cigaretu nekom šljakeru iz Compiègnea. Christian nervozno povlači dim.
“Znaš li kamo ćeš? U koju službu?”
Verini odbaci opušak preko ograde.
“Ne.”
“Ni ja.”
Verini se udalji, korača uzduž bočnog prolaza. Mornar mu kaže da je zabranjeno ići dalje. Po prilici su istih godina. Gledaju jedan drugoga. Verini ne inzistira, razmišlja bi li započeo razgovor, odustaje. Još je i gore razgovarati s nekim tko se neće iskrcati.
U podne, na palubi je malo bolje.
Poslužen je novi obrok.
Začuje se vika negdje ispred Charlton Stara.
Svi pojure onamo. Nije obala, nego drugi parobrod koji plovi prema Francuskoj.
Dva plovila mimoilaze se na milju udaljenosti. Zvuci sirene u znak pozdrava. Prevozi li vojnike? Vesele li se to otpušteni vojnici? Odlazi li se iz Alžira tako, vrišteči od sreće? Zasigurno. I on će vrištati kad na njega dođe vrijeme, obeća samome sebi.
Na gornjim palubama pojavljuju se časnici. Sigurno ni oni ne znaju puno više o onome što ih čeka. Ali njihovo vojničko držanje govori da je najvažnije da brod plovi u dobrom smjeru; upravo tamo upiru poglede, uznositom poniznošću onih koji znaju da je slava žrtvovanje. Nasljeđe davno prošlih vremena, starih mitova o junacima s isukanim mačem, koji iz udaljenih dijelova carstva šalju čeznutljiva pisma dalekim suprugama, stežući na ranjenim grudima medaljon sa sličicama uredno počešljane dječice. Muka im je od vlastitih plemićkih naslova. Verini odjednom shvaća. Uspostavljat će mir na velikoj osunčanoj farmi koju su si tijekom cijelog stoljeća brkati časnici i sitni trgovci prisvojili za svoje prebivalište. Uviđa da je njegov otac davež imao pravo i pljune u more.
Sunce se spustilo, poslijepodne je na izmaku.
Začuje se vika negdje ispred Charlton Stara. Verini se ni ne pomakne.
Obala je tamna linija na obzoru koja, kako joj prilaze, lagano blijedi. Posada se užurbala, nastaje strka. Silaze u potpalublje, slažu pokrivače i spremaju rance. Lažna bliskost uspostavljena za tih nekoliko sati plovidbe rasprsnula se. Svi stoje u čizmama, nervozno lupkaju petama, sa srcima i želucima koji zadrhte kad se oglasi sirena. Strojevi se naglo zaustave uz jako podrhtavanja željeznih okova. Potpalublje Carlton Stara postaje smrdljiva lađa u kojoj se skutrilo dvije tisuće muških zazivajući svoju sretnu zvijezdu čiji je sjaj već potamnio uslijed ove zloguke plovidbe. Verini se prisjeća vojnog kampa Frileuse, iznenađen što je zapamtio sve što je čuo i vidio. Mirotvorca je strah iskrcati se bez oružja. Što li će se zbiti kad se spuste stube? Hoće li biti ljeto kad zakorače u grad vesela istočnjačkog ugođaja, uredan i živ, ili će stupiti na bojno polje pod granatama i pucnjevima?
Naćuli uši, šljem mu već na glavi, a palčevi za remenjem ranca.
Svjetlost i vrućina: kroz odoru mu probija znoj pa podiže ruku kako bi od tog blještavih zaštitio svoje upale oči. Svrbi ga ispod šljema, osvrće se da vidi što će ga sljedeće snaći. Zgrade lučkog pristaništa, padine grada i njegova zdanja. Nema crnih stupova dima, srušenih kuća, nema pucnjave ni eksplozija. Zatim opaža beton pristaništa pod svojim nogama, lučke strojeve, vozila, lica, pokušavajući razaznati razlike ili sličnosti s Francuskom. Arapi istovaruju Charlton Star, iznose sanduke, tovare kamione, prikolice ili kolica. Nose sandale, široke hlače povezane oko gležnjeva, turbane ili šilterice koji im štite glave od sunca. U pristaništu ih ima više negoli Francuza. Rade u tišini, ne obaziru se na stotine mladih vojnika koji izviru iz utrobe broda. Očekivao je prizore zatrovanih odnosa između Francuza i Arapa jer u Nanterreu i u njegovoj obitelji ova zemlja opisivana je kao barbarska kolonija, zemlja robova koju su do srži iscijedili okrutni kolonizatori. Uopće nije očekivao da će vidjeti Arape kako stoje uz bok Francuzima. Ubrzo iznjedri svoju prvu alžirsku misao. Hijerarhijski odnosi odmah su upadali u oči, između radnika muslimana i francuskih upravitelja, kao i šutnja koja je među njima vladala, nisu mu se činili puno drugačijima od onih koje je upoznao u Aluvacu.
U alžirskom lučkom pristaništu nije bilo rata.
Iskrcaj se odvija sporo, naporan posao pod žarkim suncem, ali povjetarac s mora blaži tih trideset stupnjeva, suši ga nakon vlage brodskog trupa, rastjeruje neugodne mirise. Ročnici u koloni po jedan ulaze u neku zgradu, svatko sa svojom knjižicom u ruci. I opet je izgubio onih nekoliko poznatih lica s broda koja su zamijenila druga, napeta lica, stisnutih, usredotočenih očiju. Svaki dodir izaziva trzaj, ukočenu ispriku.
Ispred pisaćeg stola Verini pruža svoju knjižicu. Časnik pregledava beskrajan popis imena. Pascala uhvati panika kad ovaj pronađe njegovo ime, domahne svom pomoćniku i izgovori kraticu: CCI. Dočasnik ga provede kroz zgradu. Uskoči u vojni kamion GMC prekriven ceradom u kojem su čekala šestorica vojnika sjedeći na drvenim klupama. Nitko ne reče ništa. Pridruže im se još petorica. Bliži se večer, zalupe se vrata, motor se pokrene, a cerada spusti. Ne vide ništa od Alžira. Prolaze kontrolu, uspijevaju vidjeti crveno-plavu rampu koja se spušta iza njih; kamion se zaustavlja. Neki vojnik naređuje im da iskoče i da pođu za njim preko četvrtastog dvorišta: stražarnica, džipovi kaki boje parkirani ispred betonske četverokatnice administrativnog izgleda. Iznad ulaza, francuska zastava. Za stolom mučaljiv vojnik. Još jednom pružaju knjižice, upućuju ih u spavaonicu s pedesetak ležajeva, samo za njih.
Čekaju sjedeći na krevetima, doći će po njih; Verini ne raspoznaje činove, ne prepoznaje uniforme. Odlaze u praznu kantinu. Sami se poslužuju, za pultom s hranom nema nikoga. Grabe krupicu i povrće u umaku. Mirisi začina posluženi u zdjelicama od nehrđajućeg čelika pobuđuju nemir, apetit i otrovno raspoloženje.
Nagomilani i bezvoljni sjedaju za isti stol pod bijelom neonskom rasvjetom. Promatraju jedni druge i upoznavanje počinje. Neki su sa sela, drugi iz Grenoblea, Bordeauxa, Nantesa i njihovih predgrađa, i jedan tip iz okolice Lillea.
Nakon jela vraćaju se u spavaonicu; umorni, ostaju stajati uz prozore i promatraju dio osvijetljene ulice s druge strane crveno-bijele rampe. Vrućina još pritišće, iako je noć. Verini razgovara s tipom iz okolice Lillea, zove se François. S ostalim ročnicima pridružio se demonstracijama u Lilleu, baš kad su odlazili na vlak. Naguravanje se pretvorilo u tučnjavu s policajcima, u višednevni pritvor i disciplinsku mjeru.
“Kazna”, dometne Pascal.
“Jebiga, ti si to rekao. Kazna nad kaznama, usrani Alžir, zapamti što sam ti rekao, stari.”
François je sindikalist.
Od desetak vojnika u ovoj spavaonici, pola ih je pod kaznenom mjerom. Druga polovina tipični su predstavnici svega onog ruralnog, krotkog i sirovog.
U šest sati ujutro dižu ih iz kreveta deranjem.
Doručak u kantini.
Časnik s crnom beretkom zataknutom ispod epolete dolazi po njih i vodi ih u dvoranu zamračenu zastrtim zavjesama.
Na crnu ploču pričvršćen je ekran. Čovjek u civilnom odijelu pod žutom kupolom stolne lampe nešto petlja oko projektora.
“Smjestite se”, reče časnik prije nego što je izašao iz dvorane u pratnji čovjeka u civilu.
Role filma se okreću, snop svjetla, bijela slova na crnoj podlozi. Istinit prikaz alžirske pobune. Zatim drugi tekst. Grkljani Palestra, svibanj 1956.
Neobično iskrivljena glava čovjeka izobličena lica, brade smještene previsoko, izbočene. Njegov prerezan grkljan, otvoren nad razderanim tkivom, omogućio je licu da se naheri pod nemogućim kutom. Kamera se kreće oko trupla ispružena na stolu za obdukciju, bez ikakva tumačenja. Vojnici su zanijemjeli.
Uslijedila su dva tjedna identičnih nijemih projekcija, svakodnevno, sve dok nisu nastupile noćne more, dok se nije ustalio strah, gađenje i mržnja. Izmrcvarena tijela, spaljena, raskomadana, odsječenih udova, kamenovana, rasporenih utroba natrpanih kamenjem, s genitalijama u ustima; ostaci tijela francuskih vojnika, ljudi, arapskih muškaraca, djece i žena rasječenih grudi. Cijele obitelji zaklane, nemogući položaji nagih tjelesa iščupanih života, bačenih u prašinu.
Dva vojnika na straži čuvaju ulaz u dvoranu; dvije projekcije dnevno, svaka po jedan sat. Verini i François više ne gledaju, stoje pokraj prozora, razmiču zavjese i promatraju vani džipove koji ulaze i izlaze iz dvorišta. Ostali vojnici kao da su otupjeli; šute suočeni s prizorima, trepeću očima, mrmljaju “dragi Bože”, “zaboga”, “prokleti crnje”. Obeshrabreni, svaki dan sjedaju na ista mjesta, na istu stolicu kao i dan prije, i gledaju. Snimke napada, uništene trgovine i kavane, krvava lica, uvijek iste jezive prizore, iznova i iznova.
Nakon projekcije časnik CCI-a, što je kratica za Koordinacijski centar vojnih službi, došao im je objasniti što su to upravo gledali, što je to FLN. Dva sata potrajao je prikaz nacionalističke borbe: pobune krvoločnih terorista koji napadaju Francuze, i civile, i vojnike, ali i vlastitu braću. Šačica ljudi koja pokušava silom okrenuti muslimansko stanovništvo protiv Francuske. Ali alžirski muslimani žele ostati Francuzi, FLN manipulira njima, FLN je čudovište koje ćemo ubrzo dotući. Vojnici, suočeni ste s koljačima, s djecoubojicama, koji uz potporu alžirske komunističke partije i njihove propagande žele svoje terorističko djelovanje prikazati kao političku borbu za slobodu i za neovisnost. Alžir bez Francuske bio bi ništa, njoj duguje sve ono moderno i dobro. FLN predstavlja sve ono barbarsko, nazadno i neprosvijećeno u Alžiru. Vojnici, to imajte na umu kad se budete borili protiv alžirskih boraca za neovisnost, kad vam se nađu na nišanu: pružite li im priliku, ubit će vas bez kajanja.
Veriniju je muka od toga. Nakon prvog šoka pokušao je shvatiti. Jesu li svi gledali ove prizore prije nego što su raspoređeni u svoje jedinice? Je li to bila kazna? Iskazuju li im time počast, smatraju li da imaju pravo znati ili ih žele zatrovati? Što li ovi lukavci time žele postići? Žele ih naskroz izludjeti?
Desetak mladića od dvadesetak godina, psihički potpuno dotučeni i okruženi vlastitim zidom šutnje. Sve što su s njima do sad podijelili je čista strava, strah i mržnja. Verini se uzalud pokušava držati po strani, prizori koje je vidio uvukli su se u svaku njegovu misao. Ni s kim ne razgovara. Kako netko može prerez... kako može tako nešto napraviti, zašto bi to napravili meni?...
Ne smiju izlaziti iz vojarne, ne vide ništa od Alžira i kisele se u vlastitom znoju, od spavaonice do kantine, od kantine do kinodvorane. Alžir je negdje, vani, i prije negoli su tamo uopće kročili nogom, već su ih uvjerili da će se naći u okruženju terora i slijepog nasilja. Ničim ne mogu poreći takva predviđanja, i većina se za njih hvata kao za istinu.
Pošto su protekla dva tjedna, Verini, François i još trojica primaju naredbu da prikupe svoju opremu i da budu spremni za sat vremena.
Ošamućeni, iscrpljeni, smršavjeli, zarobljenici jezivih prizora i izvršitelji naredbi, napuštaju Koordinacijski centar.
Na alžirskom kolodvoru opet ih razdvajaju. Na peronu, Verini i François se opraštaju, dok ovaj sipa kletve ulazeći u vlak koji odlazi u smjeru grada Konstantina.
Prema svom putnom nalogu, Verini mora čekati vlak za Orléansville, na liniji Alžir-Oran. Kolodvor je pretrpan ljudima, pomiješani Alžirci i Francuzi ispunjaju ga istim čudnim osjećajem kao i po dolasku u luku. Dva svijeta koja klize jedan pored drugoga, usporedno, ni ne dotičući se. Arapi i Francuzi ne dodiruju se, ne razgovaraju, izbjegavaju se. Mladi Alžirci spuštaju pogled kad susretnu mladu Francuskinju. Bijelci i Arapi ne ulaze u iste vagone. Pojedini bolje odjeveni Alžirci, bogatiji i obrazovaniji, časne iznimke, izazivaju neku vrst čudesne zabune.
Kao u košnici. Posvuda patrole naoružane puškomitraljezima, policajci u plavim uniformama s vojničkim šilt-kapama. Verini još uvijek na shvaća gdje je rat. Ovo je zemlja šešira i svijetle odjeće, staraca koji sjede na podu, prodavača naranči, djece, otmjenih žena, ravnih suknji, laganih prsluka, golih ruku, a iza svega toga, kao i u tvornici, tišina. Događanja u Alžiru traju već tri godine, izglasana je posebna vlada, vojska je preuzela nadzor nad sigurnošću zemlje, zabilježeni su deseci atentata u glavnome gradu, vladareva palača je okružena, za teroristima se traga, padobranci gospodare gradom.
Ulazi u vlak sa svojim putnim nalogom za 9. pješačku diviziju u Orléansvilleu.
Na izlasku iz Alžira, ispred lokomotive prikopčavaju vagon s vojnicima i s mitraljezom; a ispred njega još su druga dva vozila natovarena vrećama pijeska.
Verini kratko odspava. Progone ga prizori. Trgne se iz sna. Ne usuđuje se samome sebi priznati da osjeća olakšanje jer svud uokolo vidi samo bijelce i vojnike.
Orléansville. Mnoštvo vojnika nadzire željeznički kolodvor, drvene daske prekrivaju prozore.
Kontrola vojnih knjižica i putnog naloga. Ukrcaj u kamion. Mirne ulice, trgovine, kavane, kinodvorane, Arapi, Francuzi, vojnici što šeću.
Na izlazu iz grada logistika je impresivna. Zgrade, šatori, vozila, helikopteri. Gomila vojnika opuštenijeg držanja, raskopčanih vojničkih košulja, u majicama, s remenom puškomitraljeza prebačenim preko ramena. Pokazuju mu njegov ležaj u spavaonici. Baca ranac i opet se pita: je li ovo moje odredište? Hoću li ovdje provesti dvije godine?
Kantina, rutina, grupiranja. Zajednica. Pascal Verini protrne od straha. U vojnom kampu Frileuse nije o tome razmišljao, ni na brodu. A ovdje je to prvo što opaža: živjet će u zajednici. Raspoloženje je dobro. Vojnici se predstavljaju, pitaju ga otkud dolazi. Uvijek ista lica, iste priče, iste šale u kantini, iste fore i žalopojke. Dosada na licima, glad za zabavom. Dolazak novaka pravi je mali događaj.
Ne, ne zna kamo će ga raspodijeliti, ne, ništa mu nisu rekli. Dolazi iz Alžira. Ne govori im o filmovima. Jesu li ih i oni gledali? Škrt je na riječima. Kaže samo CCI. Bio sam dva tjedna u Koordinacijskom centru, u Alžiru. To je sve što zna. Nekolicina ih se zagleda u svoje tanjure, nastupi šutnja. Da, ništa nam ne govore. Ma daj! Nikad ništa. Ne brini, svima je tako, naviknut ćeš se. Koliko si već ovdje? Šest mjeseci. Godinu. Ja ti, stari, izlazim za četiri tjedna! Ovdje je zavjetrina, vidjet ćeš, može se zabušavati. Nema previše djelovanja. Da, ne izlazi se često.
Pokušava udahnuti, opustiti se, prilagoditi se.
Dok leži na svom metalnom ležaju, prilazi mu satnik od kakvih tridesetak godina, u službenoj odori. Verini je smeten, čini se da ovdje disciplina nije previše stroga, ipak ustaje u stav mirno. Satnik ne uzvraća na njegovo salutiranje.
“Vojnik druge klase Verini? Krećete sutra u podne s opskrbom u DOP7, u sektor Rabelais, specijalni vod.”
DOP? Sektor Rabelais? Specijalni vod... Ništa ne shvaća, jasno mu je samo da neće biti u zavjetrini. Marševi u planini, borbe. Dvije godine. U tom nizu imena, kratica i riječi, sadržano je sve sranje koje ga čeka. Evo, sad je raspoređen, nakon tri tjedna putovanja.
U podne, ispred intendanture, Francuz uz pomoć Arapina tovari vojničke lonce s hranom u prašnjavi vojni kamion.
Francuz ima južnjački naglasak koji mu nije poznat.
“Ti si Vareni?”
Viši od Pascala, razdrljen, pomalo drzak, prijateljskog držanja.
“Verini.”
“A ja sam tvoj taksi. Sylvain Casta.”
Pa pojasni:
“Ja sam iz Bastije.”
Pruži mu ruku.
“Pascal.”
“Ovo je Ahmed, razumije ono najosnovnije, ali nije baš nadaren za francuski.”
Ahmed ima na glavi staru francusku vojničku kapu koja podsjeća na one Rommelovih vojnika. Pascal procijeni da ima oko četrdeset i pet godina. Alžirac se nateže s loncima, kotrlja ih po dasci u kamion. Pozdravlja Pascala dodirom oboda, nepomična lica.
Pascal ostavlja svoju opremu u kamionu i pita može li im pomoći. Casta se okreće prema Arapinu:
“Ahmede! Što još fali?”
“Odrezaci i pivu!”
Treba još samo potpisati liste. Čini se da Korzikanac poznaje trgovca, smiju se; Casta se diskretno pogađa za bocu viskija, novčanice kliznu iz ruke u ruku. Pascal donosi dva sanduka piva u kamion, vraća se ususret Casti.
“Što su to ‘odrezaci’?”
“Odresci.”
Napuštaju Orléansville prelazeći preko velikog mosta koji opkoračuje rječicu, rijeku ustvari, široku stotinjak metara, čije je korito sad u kolovozu bilo tek u manjoj mjeri navodnjeno. Nakon nekoliko kilometara asfaltiranom cestom koja prati rijeku, skrenuli su desno na izlokan put. Casta počinje brže voziti, naglo skreće kako bi izbjegao rupe, svaku i najmanju mrlju na putu, čak i onda kad nema ničega za izbjeći. Ne šali se. Puškomitraljez mu je na nogama i klizi lijevo-desno ludim ritmom. Ahmed ne gleda stazu, njegove oči pretražuju rubne dijelove zavoja, stijene koje strše nad putem, svaki jarak i izbočinu na putu. Verini se grčevito drži za rukohvat na vratima, spušta prozor kako bi ih upozorio ako ugleda rupu ili kamen. Ahmed pogleda Castu bez riječi.
“Zatvori taj jebeni prozor!”
Verini podigne prozor ne razmišljajući više zašto je staklo toliko prljavo da se kroz njega jedva vidi, izuzev kroz vozačevo okno, na kojem je pobrisan tek omanji krug. Zasjeda? Ne usuđuje se ništa pitati: od ovog časa svaki odgovor samo je dodatna muka.
Put se uspinje, vijuga, odvaja se od rijeke pa se sužava, prati stjenovitu padinu, a s druge strane malen usjek koji se spušta prema udolini. Dolje, na kojih stotinjak metara udaljenosti, Verini uočava olupinu kamiona identičnog njihovom, i jednog džipa.
Napetost raste. Ovaj dio puta drugu dvojicu ispunjava stravom. Sav se ukočio, zvjera uokolo ne znajući od čega strahuje. Casta samo što ih ne odvede u sigurnu smrt, i dalje oštro skreće.
Nakon dva kilometra, put se širi. Korzikanac se smješta na svom sjedalu i malo se opušta. Ahmed se smiješi Pascalu:
“Casta, najbrži formula od specijalci!”
Kad su izbili iz klanca, put je postao bolji, uspinjao se desno uzduž manjega brijega. Na njegovu skučenu vrhu opazi svijetlo zdanje, farmu.
“Možeš spustiti prozor.”
Pascal posluša, proviri iz kabine. Ugleda dolinu, zelenu s obiju strana, usred suhih oštrica reljefa. Prvi put obrati pažnju na pejzaž, oker-žut i bež, i dojmi ga se prostranstvo, daljina obzora, prozirnost, zrak osobite čistoće. Daleko na jugu oštre planine nisu sasvim zatvarale pogled na bijelo i plavo nebo bez kraja. Iza farme, na sjeveru, planine su bliže i strme, zatvaraju vidokrug. Naslonjene na planinski masiv, kuće na farmi okrenute su prema dolini, okružene voćnjacima pravilno raspoređenih stabala.
Osim narančinih stabala čije voćke prepoznaje, ostala stabla nisu mu poznata, ima tu maslina, ali o drugima ništa ne zna.
Jedan ročnik stoji naslonjen na narančino stablo s puško-mitraljezom na trbuhu, stražari iznad puta. Domahne im. Casta odgovori kratkim kimanjem.
DOP u sektoru Rabelais smješten je na osamljenoj farmi: dvije zgrade, jedna nasuprot druge, koje dijeli zemljani put širine tri ili četiri metra. S jedne je strane velika bijela jednokatnica, mješavina južnjačke arhitekture i francuske vinogradarske farme, pravokutna i lijepa, nekoliko sporednih zgrada i garaža, sve okruženo kamenim zidom obloženim sušenom opekom, visokim dva metra. Ulaz u dvorište, na kojem stražari vojnik, zatvaraju ulazna željezna vrata ojačana šipkama guste žičane rešetke. Ispred kuće drugi zid ograđenog četvrtastog prostora zatvara dva hangara različitih veličina. Tu je Casta dovezao kamion.
“Što je DOP?” upita Verini.
“Novotarija. Prije tri mjeseca ovo još nije imalo imena. Sad se zove Diverzantsko-obrambena postrojba.”
Pascal se nasmije prvi put nakon gotovo tri tjedna. Njegova kazna sastojala se u tome da je poslan u najzajebaniji dio Alžira.
“Obrambena? Što se ovdje ima braniti? Naranče!”
Ahmed i Casta nisu se nasmijali. Motre dvorište i hangare. Dva nemarno odjevena ročnika, Alžirci u nepotpunoj uniformi. Verini proguta slinu, pojede vlastiti smijeh dok mu se strah podvlačio pod kožu. Kakvo je ovo mjesto?
Istovaruju vojničke lonce pred vratima glavnog hangara, dva mučaljiva Arapina kotrljaju ih dalje. Do zida dvadesetak ležaja, na sredini peć na drva, cijev od inoksa pruža se vodoravno desetak metara, a zatim se penje pod kutom od osamdeset stupnjeva prema krovu; kreveti do uzglavlja imaju sklepane ormariće, na zidu vise kalendari.
Opazio je drugu dvojicu vojnika koji nadziru četvoricu Alžiraca dok kopaju rupe uza zidove, odvajajući ulaz od dvorišta. Na mali hangar naslonjeni su metalni stupovi od tri metra i koluti žice. Dvojica što nadziru puše u sjeni. Arapi lopataju i krampaju sporim ritmom, čini se da ih nitko ne kani požurivati. Navodno rade na izgradnji novih vrata.
Casta ga vodi u obilazak hangara, predlaže mu da si po volji odabere jedan od slobodnih ležajeva. Verini se osvrće oko sebe. Tu će se smjestiti. Putovanje je završilo, dvadeset i četiri mjeseca koja još mora odraditi upravo počinju. Spušta svoj ranac do ležaja na kojem se nalazi savijeni madrac.
“Ako si gladan, pitaj Ahmeda, on sprema jelo.”
“Koliko nas ovdje ima?”
“U postrojbi nas je četrnaest. Trenutno u kampu ima i desetak pomagača, Arapa, koji spavaju u drugom hangaru. S nama je i desetnik Colona, i on je Korzikanac.”
Casta namigne:
“Nije davež, veteran iz Indokine. Spava s nama.”
Sylvain pokazuje prstom u dnu hangara jedan ugao ograđen raširenom užadi preko koje vise smeđi pokrivači.
“U kući je poručnik Perret koji zapovijeda postrojbom. Ovisimo o Orléansvilleu, više-manje, o Zapovjedništvu 9. pješačke divizije. Dakle, o Koordinacijskom centru, ali briga nas, nek’ se oni kite svojim odličjem, mi smo džombe, i to je to! Znači, ovo je sektor Rabelais, a da bi shvatio o čemu govorim, nalazimo se u zapadnoj alžirskoj zoni, ZOA, za koju je zadužena 9. pješačka divizija. Orléansville je podijeljen na šest sektora koji sežu sve do mora, s druge strane prijevoja Tazamout i džebela, do Ténèsa i El Marse, do sektora 22. pješadijske. U kući je i vezist Martin, on spava s nama. Tu je murjak iz Orléansvillea i dva lokalna oružnika, koji se izmjenjuju. Tu je i Rubio, prevoditelj.”
“Murjaci? Što će oni ovdje?”
“Ostali se uskoro vraćaju, u ophodnji su s Colonom. Odspavaj malo, ubij oko. Sutra počinješ s dežurstvom, ovdje nema podvala inicijacije. Colona će ti sve objasniti i opremiti te.”
Pascal namješta krevet, rasprema stvari. Hoće li ovdje naći knjiga?
Ahmed na pladnju donosi jelo i bocu piva. Odlaže to na susjedni ležaj, lagano se nakloni i ode. Pascal mu zahvali. Treba li se prema Ahmedu i ostalim Arapima odnositi kao prema vojnicima, poslužiteljima ili zarobljenicima? Treba li se bojati ostati nasamo s njim?
Jede. Najbolji obrok još od Pariza: gladan je.
Korača hodnikom u glupavu iščekivanju. Nema kamuflažni šljem poput ostalih, a njegova vojnička kapa ne štiti ga od sunca. U svojoj novoj uniformi izgleda kao da dolazi iz kakve dobrostojeće obitelji.
Prilazi ročnicima koji nadgledaju Arape kako rade.
Dva snažna plavokosa momka, maljavih obraza crvenih od sunca: kotrljaju slovo “r”. Henri i Paul. Nisu braća, ne dolaze iz istog kraja, ali istim čvrstim rukama hvataju se držaka vila. Henri je iz pokrajine Vendée, a Paul iz pokrajine Touraine.
Smjestivši se u sjenovit zaklon cerade, Casta reže željezne šipke pilom za metal: veliki radni stol, nešto alata i aparat za varenje. On spaja okvire za vrata koja bi trebala zatvarati dvorište, objašnjava kako radi u automobilskom servisu u Bastiji, da obavlja razne popravke. Verini skida jaknu, ostaje u potkošulji i ponudi se da mu pomogne.
“Spretan si.”
“Radim u tvornici.”
Vrućina pomalo slabi kako se bliži večer. Casta zove Ahmeda da im donese pivo.
“Ovdje se može piti kad poželiš?”
“Kad je Colona ovdje, treba njega pitati. Ali ako nisi dežuran, može, to nikome ne smeta.”
“Koliko ih je u ophodnji?”
“Otišla su šestorica s Colonom.”
“Gdje je r...”
Rat.
U njegovom želucu, u njegovim ušima i nogama koje klecaju. Pascal se polako okreće prema bijeloj kući. Stražar iza željezne ograde ne miče se, dva plavokosa seljaka ne miču se, Arapi i dalje kopaju. Casta spusti glavu i načas prestane označavati mjesta za rezanje na šipkama.
Rat. I opet.
Drugi vrisak potrajao je duže od prvoga. Čovjek je, nije životinja. Krik bola i nemoći. Preokrene mu želudac i razlegne se dvorištem južnjačkoga zdanja i dopre sve do narančinih stabala.
Rat, a svi se prave da ga ne primjećuju.
On ga je pronašao.
Ali ne želi u njemu sudjelovati. Kome bi to trebao reći?
Trepne kapcima, promatra Castu koji nastavlja s varenjem, i pita se koliko je već dugo Korzikanac ovdje, kad tako spušta glavu i dršće.

5.


PARIZ, LIPANJ 2009.

Jedna opruga jače zaškripi, poprativši Georgeov posljednji trzaj, dok se grčevito držao za oble bokove. Nakratko zadrži dah i pusti da trenutak potraje, zatvorenih očiju, potom ugleda lice žene iznad sebe.
Kapljice znoja svjetlucale su pod pazuhom prijateljice noći, klizeći niz njene teške crne dojke, kapajući hladne na bijelo boksačevo tijelo. Ona se obriše nadlanicom, prođe prstima kroz kosu i protegne svoje umorno tijelo.
Buđenje iz ekstaze klimaksa u neugodnom vonju znoja. Ona podiže nogu oslonjena na Georgeov trbuh. On promatra kako se njihova tijela razdvajaju, ud mu klone na bedro. Ona vršcima prstiju skine kondom. Plastika zapucketa. “Draagi, je li bilo dobro?”
Što li će sad s preostalim satima?
Soba nije uključivala opremljenu kuhinju, čak ni minibar. Imala je samo izvaljan krevet. Trebala mu je kava.
Razodjenuli su se prije deset minuta. Temeljita predigra, malo masiranja dok ga je skidala i štancala nježne riječi. Dodir njezinih lakiranih noktiju dok mu je stavljala prezervativ, seks bez iznenađenja, njeni poticaji i loše odglumljen orgazam. Deset minuta. Trajalo je kraće i od samog dogovaranja prije dolaska u sobu.
George je izgubio glavu od samog početka, još na stubištu, uspinjući se za njenom krupnom stražnjicom. Mogao je izdržati dok ga mlate kroz petnaest rundi, ali nije znao odoljeti milovanju. Trebao je ići polakše. Deset minuta, očiju uprtih u ispucani plafon pitao se zašto nije uspio postići da užitak potraje duže.
Koliko ona ima godina?
Četrdeset? Možda više?
Ona ode u kupaonicu, a George povuče pokrivač preko svojih nogu i spolovila koje ga je iznevjerilo.
Možda bi mogao malo pregovarati? Povratiti polovicu od četiristo eura, ostaviti iznos za dva sata i vratiti se kući? Moglo bi je zanimati. Sigurno. Ali, što će on s ostatkom noći? Osim toga, platio je hotel, znači ode i ta stotka.
Sranje. George glasno opsuje dok je cura još bila pod tušem. U hitnji, a potom u vlastitu zadovoljenju, izgubila se svaka iluzija. Devedeset i jedna kila zavaljana u krevetu poput mramorna sarkofaga, u cvjetnom okruženju tapeta ocvalih uslijed dvadesetogodišnje izloženosti uzdasima. Plutajući u agoniji polusna, oduzimao je stotice, dok mu je u nosnicama lebdio pljesniv miris prostorije.
Cura izlazi iz kupaonice, prošeće tom bijednom rupom korakom dokone kraljice. Odjenula je kratku ispranu spavaćicu i čiste gaćice nešto manje izazovne od onih prvih, čipkanih, koje Georgeovi grubi prsti nisu stigli ni dotaknuti. Skinula je šminku, raspuštena kosa stršala je svud oko njene glave. Oslonjena rukom o bok, povinutih leđa i s isturenim izdašnim poprsjem, reče:
“Naručiš za jesti, draagi?”
Kapci joj otežaju nad okruglim očima. Umor.
George je bio uporan, ponudio joj dobru cijenu da pristane na cijelu noć, iako je već bila odradila dan.
Babac spreman uskočiti u krevet.
No, pamučne gaćice uspalile su strasti. George se zablenuo u njih, bile su zavodljivije od svih podvezica ovoga svijeta, dok mu je u dnu oka bljesnulo sjećanje na golišavu šesnaestogodišnju rođakinju, prizor koji je ugledao tijekom ljetnih praznika koje je provodio gladan i beznadan, djevac u dvadesetoj. Pamučna tkanina broj četrdeset i osam naglasila je čaroliju tog odjevnog predmeta izabranog slučajno, u ladici punoj drugih gaćica s razvučenom lastikom, za dan bez izlaska na pločnik. Iako je sve bila laž, cura neuglađena, a vodovodne cijevi bučne, George više ni po koju cijenu nije želio napustiti sobu.
“Za jesti?”
Kraljica savane od četiristo eura na noć uperi crveni nokat prema telefonu.
Na noćnom ormariću George pronađe letak za dostavu pizza na adresi nedaleko hotela, u istoj ulici. Podigne slušalicu i raspita se može li naručiti. Neka djevojka munjevitom brzinom izvergla cijeli popis ponude. Prijateljica noći sjedi na stolcu u dnu kreveta zaposlena rašpicom oko noktiju i dobaci, ne dižući pogled:
“Čeetiri godišnja doba s dodatkom siira i mineralnu.”
“Četiri godišnja doba, dodatak sir i...”
Djevojka s druge strane izgovori “mineralnu” istovremeno kad i George, zatim upita njega što on želi.
“...Imate salate?... Zelene salate?... Ne, samo zelenu...”
Promatrao je prostitutku koja se odlučila za mineralnu vodu. Obuzme ga želja za razgovorom, ali nije znao o čemu bi razgovarali. Tad ona ustane, nasloni jastuk na zid i sjedne pored njega prekriženih nogu.
“Željan si raazgovora, miili?”
Georgeov pogled klizne među njene noge, uspije nazrijeti bijelu tkaninu na crnoj koži.
“Svee mi možeš ispričati, draagi, a poslije ću se jaa pobrinuti za teebe.”
Odvrati pogled. Mora da se već naslušala svega i svačega, ali većina kurvi bavi se otkucavanjem, pa bio i na drugom kraju Pariza, najbolje je bilo začepiti gubicu. Ili barem ne spominjati imena. Riječi su dolazile u naletima, zbrkane i nabacane.
Zagrize unutrašnjost obraza, opazi svoje plave gaće, pocrveni i propenta:
“Ja sam murjak.”
Ona podigne glavu, rašpica zastane u svom mahnitom letu, njene velike smeđe oči se iskolače.
“Za ćudoreeđe?” zacvrkuće s piskutavim prizvukom.
On se uspravi, zagleda se u tapete, u neprilici.
“Ne! Gradski policajac, nisam ta vrsta murjaka, radim u postaji, nisam ja... Uopće nisam to htio reći, ustvari... ja sam ustvari boksač.”
“Draagi”, zavapi ona, “nećeš mi valjda sad raditi probleeme?”
“Što? Ma ne! Neću... što bi ti kog vraga radio!”
Pokušaje uhvatiti za ruku. Ona skoči s kreveta prije nego što je uspio u svom naumu.
“Dam ti poopust, draagi, a sljedeći puut, u pol cijene, ak me ne priveedeš, draagi, molim te.”
“Koje sranje! Neću te privesti! Hoću samo provesti noć s tobom! Ne treba mi popust, hoću s tobom ležati u ovom jebenom krevetu, ja ću govoriti, a ti se brini za mene, i to je sve! Nisam murjak! Obični sam bijednik koji zna samo mlatiti ljude i želio bih da budeš uz mene!”
Glasno je izbacio bujicu riječi klečeći na krevetu, smežurana uda, dok su njegovi mišići činili piramidu napetih živaca sežući mu do vrata. Gospođica Mineralna treptala je okicama, važući situaciju. Nesigurnim glasom, kliznuvši prema vratima, dahnula je:
“Reeci, mili, reeci, meni možeš svee ispričati, slušam te, ti si boksač, veeliki borac, reeci što te muči...”
Začuje se kucanje. Djevojka kimne prema vratima. George nije micao pogleda s nje. U hodniku se začuje glas:
“Pizza!”
On spusti pogled:
“Želim samo ostati s tobom, samo noćas.”
“Draagi, nije smiješno, nasmrt si me preepao!”
“Ako hoćeš, otići ću.”
Dostavljač opet zabubnja po vratima. Ona pažljivo prođe pokraj kreveta i otvori.
U hodniku je stajao dugonja prištava lica, u crveno-plavoj odori, pružajući kartonsku kutiju s masnim flekama i plastičnu vrećicu u kojoj je visjela boca. Baci pogled u sobičak, ugleda brdo mišića kako, gole guzice, kleči na ležaju, pa podigne obrvu:
“Sve u redu, Mireille? Hoćeš da dođe Romolo?”
Pogledala je skamenjenog Georgea, zatim dostavljača koji je vonjao po ustajalu ulju.
“Svee je u redu, lijepi moj, nema probleema. Nema potrebe da dolazi Roomolo. Stavi na moj račuun, ljepoto, zlatan si.”
“Sigurno?”
“Roomolo ne mora ništa znaati.”
Ljepotan joj preda hranu, okrene se prema dizalu i ode.
“Draagi, obećaj mi da neće biti nikakvih gluposti i reci da me nećeš privesti, moože?”
George sjedne i kimne.
“Vjerovat ću ti, u protivnom, draagi, budeš li se opet uzrujaavao, Roomolo je blizu, a ti mu nisi ni do koljena. Kuužiš? Roomolo se ne boji murjaka. Štiima?”
George kimne, premda mu ne bi teško palo da, ukaže li se potreba, zvekne tog tipa.
“Znaači, sad ćeš se lijepo zavaliti na ovom veelikom krevetu pa ćemo tvoj noovac utrošiti kako treba: reeći ćeš mi sve što ti leži na srcu, sve ćeš mi ispriičati.”
Uspravila je jastuke, nježno položila ruke na Georgeova ramena i smjestila ga kao bolesnika. Sjela je pokraj njega, do vrata, i duboko udahnula:
“Hajde, sad si ti na reedu.”
“Zoveš se Mireille?”
“Da, draagi, reci svojoj Mireeille.”
Držala ga je na oku, možda nije bio toliko opasan, možda je samo glup.
“Prije dva tjedna imao sam taj meč. Koma meč, protiv mladog boksača s nekog otoka. Ne znam više kojeg, ali njegovo ime dobro pamtim: André Gabin. Lijep momak. Boksač savršenog dosega, s ramenima ubojice...”
U maratonskom ritmu, Georgeov glas napučio je sobu utvarama koje su se već četiri tjedna sukobljavale u njegovoj glavi. Boksač, boksač na zalasku, murjak, sumnjivi murjak, Kravine, Gabin, Paolo, Pakistanac, i zabrinjavajuća sjenka prepredenog nitkova, Romana, dvoličnog, neuhvatljivog, zapanjujućeg.
Pomakne ukočene prste položene na baršunasto bedro. Baš se spremao ispričati joj kako je pronašao drugu omotnicu, reći joj za drugog tipa kojem je sinoć razbio zube, kadli ga prekine hrkanje.
Ispružena na leđima, Mireille je spavala ko klada, otvorenih debelih usnica, s rukom u kartonskoj kutiji ispruženoj prema posljednjem, već hladnom komadu pizze.
Odgurne s kreveta ostatke hrane, navuče pokrivač preko djevojke i stisne se uz nju. Primicao je ruku, milimetar po milimetar, ne razmišljajući više o tome da je platio četiri stotice kako bi prepričavao svoj život prostitutki koja ga je za te novce mogla pustiti da radi što mu se prohtije.
I on je zaspao, pokrivši svojom boksačkom rukom njeno oblo i vruće međunožje, obuhvativši ga dlanom ispod pamučnih gaćica.
* * *

Beton otkopča opasač, položi ga na kuhinjski stol i prisloni slušalicu na uho.
“Paolo je. Dobro, di si ti, dovraga? Već danima te tražim.”
George stane okolišati i napokon objasni Portugalcu da se teško oporavljao od borbe protiv Gabina. Možda zbog nagluhosti ili zato što mu se živo fućkalo za njegov odgovor, Paolo nastavi istim tonom:
“Pa dobro, mogao si se bar javiti na telefon. Ne misliš valjda da ću se za tebe ići raspitivati na policiju, je li?”
“Što hoćeš?”
“Kako misliš, što hoću! Tvoj sam trener, O.K.? Tvoj sam sekundant i još sam ti i menadžer, nisam li? Čini se da za drugo nemaš para. I zamisli sad, pametnjakoviću, zovem te u vezi boksa! George? Čuješ li me?”
“Teško je ne čuti te.”
“Imam meč. Jesi doma?”
“Nemoj sad, upravo sam se vratio s posla, slomljen sam.”
“Ne miči se, dolazim.”
Paolo je svraćao do 14-ice, tamo je bio Marco, razgovarali su: George je propao, ne dolazi više na treninge, u depresiji je. Zajedno su se dosjetili jadu. I dvije stare tintare iznjedrile briljantnu zamisao, od onih koje padaju na pamet boksačima kad baš nisu u formi: “Nađimo mu meč! Dobro će mu činiti!” George je bio siguran da je moralo biti tako. Paolo već stiže, i jao si ga onome tko mu pokuša proturječiti kad taj nešto naumi.
“Mjesec i pol! Daj, George, to je više nego dovoljno da te dovedemo u formu! Zaboravi Gabina, to je stvar prošlosti. Osim toga, pobijedio si, zaboga! Bez psiholoških analiza, molim te. Pobijedio si, umoran si, O.K., jasno mi je. Ali, mjesec i pol! Za šest tjedana pretvorit ćemo te u stroj za mljevenje!”
“Mi? Znao sam. I Marco je u igri. Sjećaš li se njegove face kad sam se vratio u dvoranu? Ha? Hoćeš da ti nacrtam? Paolo, zaboga, i sam si prošao isto, valjda razumiješ. Znaš da mi je najbolje da ih zakačim o klin, isto kao i Marco, isto kao i ti...”
“Ništa ja nisam zakačio o klin! Mene su sjebali liječnici!”
Au!
Koja budala! George zaškilji prema njemu, pomiren s činjenicom da će morati odslušati nastavak.
“Kog me vraga tako gledaš, kao da ćeš umrijeti od dosade! Da! Dobro znaš da mi se posrećilo da dopadnem šaka onom bijednom kirurgu kojem nisu nikad smjeli dat nož u ruke ni da maslac namaže, koji koma lik. Da! Nemoj mi tu preokretat očima. Svi znaju: imao sam smolu! Nisam ja ništa okačio o klin, moje šake i noge mogle su potegnut još deset godina! Caralho, bio sam za profiće, a onda me to snašlo, a svi upućeni dobro znaju da mi nije bilo ravna na putu za naslov pero kategorije! Za naslov, stari moj! Za natjecanja s kojih se izvještava na televiziji, na vijestima! Svi to znaju, i ti to znaš. Zato prestani slagati tu facu i na sve gledati svisoka i s prezirom. Bio sam dobar boksač, znaš to, zato nemoj biti gad da me ne slušaš kad ti kažem da nisam imao sreće! Ti vraga, nakon trideset godina, ja najbolje znam da u boksu sreća nikad nije na tvojoj strani, e pa sranje, ali govorim da ne bi bilo zabune: ja nisam odustao, meni je karijera oteta! A ja nisam bio na dopu, niti sam dopustio da me maltretira tamo neki Kravine! U ringu! Karijeru sam izgubio u ringu, zajedno s okom. Ne pred komisijom! Dovraga!...”
George podigne ruke u znak predaje.
“Paolo, molim te.”
Portugalac izvuče šalicu iz nagomilana posuđa i posluži se hladnom kavom. Prezriv zvižduk otme mu se s uvelih usana. Znao je pretjerivati, ali sad je bio u pravu: nema šale s čovjekom ovakve prošlosti. Pogotovo sad kad se pretrgao da mu dogovori meč. Aristokratska velikodušnost među isluženim boksačima.
Prijeđe rukom preko lica, protrlja crvene oči. Dlanom šušne preko neobrijane brade.
“Dobro znaš što o tome mislim, prestani me gnjaviti. Govorim što ne želim reći, gotov sam, Paolo, strgan sam. Nemoj me sad siliti. Samo ti kažem da nisam za taj meč. Ne sad.”
Paolo prestane dodavati šećer u kavu, podigne svoje mutno oko i zagrebe žličicom po porculanu.
“Dobar je meč. Prihvati ga, treba ti.”
“Prerano je.”
“Varaš se, baš suprotno: ne prihvatiš li, bit će prekasno.”
George ustane sa stolice, raskopča službenu košulju i baci je na stol pokraj svog pištolja. Umije se u sudoperu i obriše se kuhinjskom krpom.
“Već je prekasno, Paolo, znaš to isto kao i ja, i ne želim se zavaravati.”
Zbaci cipele i skine hlače od uniforme. U gaćama i potkošulji ode do hladnjaka, izvadi dva piva i otvori ih. Paolo dovrši hladnu kavu i ulije Löwenbräu u šalicu. Pivo se slijevalo niz njegove umrtvljene usne. Poluotvorenim mrtvim okom još je piljio u Georgea dok je drugim uranjao u porculan.
Mili Bože, kako su samo ružni.
Portugalac odloži šalicu piva i stegne je objema rukama kao da je riječ o nekom vrućem napitku.
“George, zaboravit ću što si rekao ako mi sve ispričaš.”
“Što?”
“Ne pravi se blesav, imam samo jedno oko, ali na njega vidim bistro. Što se događa?”
“Nemam pojma o čemu govoriš.”
“Misliš da te ne poznajem? Vidio sam ih i previše koji se nisu oporavili od meča i znam da se ne radi o tome. Što ti je?”
George ga pogleda ispod oka, dureći se poput tvrdoglava djeteta. Paolo progovori smirenije.
“Moje oko mi govori da ti taj meč treba i više nego što možeš zamisliti. Ne želiš li mi reći što je, tvoja stvar. Ako si napravio kakvu glupost, nismo na vjeronauku, neću ti držati prodike, nosi se s tim kao odrastao. Ali, nešto mi moraš reći, ne mičem se odavde dok ne pljuneš istinu: ima li to veze s onom protuhom Kravineom? Jer ako je tako, na mene više ne računaj.”
Pljune na parket:
“To ti obećavam, stari.”
George proguta cijelu čašu industrijskog piva.
“Nije Kravine.”
“Sjajno!” vrisne Paolo. “Onda nije ništa strašno i odmah ćeš mi reći o čemu se radi, tikvane! Nećeš mi tu stajati ko vreća cementa u tim gaćama, dureći se, nego ćeš mi lijepo reći koga vraga izvodiš zadnja tri tjedna i zašto si prestao trčati i udarati u vreću!”
Kad su liječnici sredili Paola, bio je već zreo za otpis. Ali još uvijek je mogao nokautirati čovjeka svojom tvrdoglavošću.
“Pusti me da malo razmislim. Ne odbijam, ali kažem ti da se ne osjećam spremnim.”
“Da razmisliš? Otkad se ti time zamaraš?”
“Daj, Paolo.”
“Ne muljaj, stari moj, nisam ja od jučer.”
Ispije pivo i ustane.
“Navratit ću opet za dva dana. I daj si malo prozrači gajbu, junače, trebaš malo čistog zraka za pluća i za tu tvoju ludaru.”
George svrne pogled na prozor, i dalje na Pariz.
“Čistog zraka? Trebalo bi vraški daleko potegnuti da ga nađemo!”
Paolo proizvede neki grleni glas, nešto nalik piskutavu dahtanju, nasmije se od uha do uha i zalupi vratima.
U pet ujutro George se izvukao iz kreveta ne razmišljajući o umoru i zaputio se nasumice ulicama. Rue d’Alésia, desno avenijom René Coty, uzduž parka Montsouris, pa Boulevard Jourdan, zatim Boulevard Brune, široki i opustjeli, sa zelenilom uz tramvajske tračnice koje je odvajalo kolnike, još vlažne od noći. Svjetla javne rasvjete gasila su se kad je on laganim trkom stigao do ovih šetališta. Svjetlo novog dana udaralo mu je u leđa, ubrzao je trk prolazeći uz Porte de Brancion. Na Porte de Versaille, kamioni su hrlili u prostor sajmišnog parka, rijetki automobili brzali su prema centru, vjesnici kolona automobila koji će uskoro preplaviti grad. I on krene za njima i skrene desno, u ulicu Vaugirard. Obilno se znojio, boljela ga je glava. Hrana i pivo od proteklih dana izbijali su mu na pore u vidu znoja opora mirisa.
Drugi je tip stanovao u predgrađu, u Sartrouvilleu, živa muka stići gradskim prijevozom. Martin Brieux. Dvoje djece, žena i vražji pas, dnevna soba s naslonjačem od bijele kože, niskim lampama i s policom za knjige. Lik je imao uhodanu rutinu, svake večeri isti vlak, svake večeri vraćao se kući u isto vrijeme. Kad bi se smračilo, George je u žutom svjetlu prostorija promatrao uobičajene obiteljske prizore, uglavnom sretne, ali lažne jer on je znao da Brieux podmazuje drugu mašinu, a ne ženinu, premda je ona još uvijek bila lijepa. Pedesetogodišnjaci, njihova djeca ostavljala su dojam marljivih učenika. Pustio je da prođe vikend i vratio se u ponedjeljak. Šilterica i trenirka, koje je jutros nosio na leđima. Trčao je ususret Brieuxu, prilijepio ga za ogradu nekog vrta, u ulici obiteljskih kuća, nekoliko metara od njegove. Odgurnuvši ga među grane tuje koje su sezale do nogostupa, izmijenio mu je lični opis. Brieux nije ništa rekao, nije čak ništa pitao, poput Dulaca. U minuti ga je izudarao, samo lijevom šakom, i pustio ga da padne na nogostup, prije nego što je otrčao.
I ovaj napad prošao je neopažen.
George je trčao, a ritam učestala podrigivanja nije se poklapao s ritmom trka.
Kod stanice podzemne željeznice Convention već po običaju je ubrzao, ali noge su ga loše pratile, baš kao i disanje. Nije usporio. Do iscrpljenosti, da iscijedi svu snagu, makar pokleknuo.
U slučaju Brieux sve je shvatio, ili možda još kod druge omotnice, ili već na samom početku u Juvisyju. Zavaravao se onoliko dugo koliko je mogao, ali u vlaku na povratku iz Sartrouvillea odustao je od zavaravanja. Ne muljaj samome sebi, ne radi se tu o suknjama.
Do ulice Copreaux stigao je punim trkom, teturajući, bez daha.
Ne radi se tu o suknjama.
Dvije minute koračao je pred kućom, klecavih koljena, dok nije povratio dah. Zadnjom pljuvačkom izbaci neugodan okus iz usta.
Paolo nek’ se slika. Gotovo je s trčanjem, s prekomjernim znojenjem, s treniranjem i s dijetom, a sve kako bi primao udarce. Sve dok nitko ne sazna kako provodi večeri, ne treba strahovati da će upropastiti svoj dobar glas. Njega sram nije mučio. Sranje, pa neće si valjda to napraviti. Ako nije u pitanju ženska, onda je riječ o lovi. I to me zaboli, razmišljao je, uspinjući se stubištem. Nije znao za koga uistinu radi. Što to mijenja na stvari? U ringu je sve jasno. Ali vani, izlišno je uopće pokušavati shvatiti. Gotov si. Samo niski udarci, onako na kapaljku. Stojiš stisnutih šaka, ko budala postrojen u red sa susjedima, gol-golcat na velikom dvorištu, rečeno ti je da mlatiš po njima kako bi tvoj život bio onakav kakav želiš. E, da.
Ja, George Crozat, sišao sam s ringa, a i dalje mlatim ljude, zato što si želim osigurati da mogu plaćati svoje užitke, ono nešto moje, kao nadoknadu za to što sam četrdeset godina služio kao lopta za udaranje svakoj budaletini u ovom usranom gradu.
Mireille. Tako je.
Ako će ga i mučiti nesanica do kraja života zato što se uništio u ringu, što se tu može, sve dok s vremena na vrijeme može biti s njom, spavati ko anđeo, lica uronjena u njen pazuh. Ako ne tražite više od toga, živo vam se fućka za ovaj svijet krcat lupežima.
Svoje loše misli i kiselkast znoj ostavio je pod hladnom vodom tuša, navukao je policijsku uniformu i otišao na posao ne postavljajući si suvišna pitanja. Odgovora ionako nije bilo. Tek jedna soba s cvjetnim uzorkom tapeta, na drugom kraju Pariza, i perspektiva staračkog doma s identičnim tapetama, s jedinom razlikom što ti se tamo više ne diže.
U središnjoj postaji 14. okruga policijski brigadir Crozat izazove sveopće čuđenje svojom ozbiljnošću, svojim ukočenim hodom, uslijed čega su izostale uobičajene šale.
Kolege su znali prepoznati kad jednom od njih prekipi.
* * *

Nema nove omotnice. Financijska moć na nuli. Prošla su dva tjedna od Brieuxa. George je nastavio s trčanjem, dva puta je navraćao u 14-icu kako bi odradio vreću. Paolo ga je nagovarao da se ozbiljno posveti treniranju, što je on izbjegavao, otvoreno iskazujući bezvoljnost. Vidio se s Mireille još dva puta, dala mu je posebnu tarifu iscrpivši njegovu ušteđevinu. Omotnice su bile prazne, a plaća tek za tjedan dana.
Meč koji su mu Paolo i Marco pronašli nije bio podvala. Španjoleros Toni Esperanza usprkos svom imenu osrednjeg glumca bio je dobar boksač. Probio se među profiće, ali njegova karijera ljevorukog boksača nije baš najbolje prošla. Georgeu se živo fućkalo je li boksao pravom ili krivom rukom, njegov stil bio je dovoljno neutralan da bi mu se lako prilagodilo. Toni je bio tridesetogodišnji snagator, povratnik u amaterske vode iz užitka koji je nalazio u boksanju, kojim se bavio ozbiljno i beskompromisno. Nije bio bezdušan, ali volio je pobjeđivati i znao je kako postići taj cilj. Pravi meč, nikakva zezancija. Ali bez zarade. Totalna panika. Vrijeme je prolazilo, a on nije ništa govorio Paolu. Što je manje trenirao, strah je bivao jači. Nije se izjašnjavao, čeznuo je za bijelom omotnicom u sandučiću, da više ne mora glumiti da je boksač.
Kako bi uopće mogao ući u borbu znajući da je to kraj? Paolo i Marco pronašli su suparnika protiv kojeg je mogao, dođe li do toga, izgubiti bez srama. Lijepo od njih, ali takvi izgledi pobuđivali su mučan osjećaj. Da se skljoka nadomak finiša. Da loše započne, a završi još i gore.
Jučer u dvorani, otvorio je vrata i okrenuo se na peti. Tamo je bio Kravine, muvao se oko mladića koji su trenirali. Pobjegao je glavom bez obzira.
George izađe iz policijske postaje otpuštajući opasač. Udebljao se, devedeset i pet kila. Više nije razgovarao s Merleauom koji je tražio od Bergolia da mu nađe drugog partnera, na što se ovaj nije obazirao.
Na križanju Rue d’Alésia i Rue des Plantes zaškripale su gume nekog auta koji se zaustavio na autobusnom traku i s dva kotača na stazi za bicikliste. Merleau pojuri s rukom na pendreku. Spustio se prozor na suvozačevoj strani i ukazala se Romanova glava.
Merleau se ukoči salutirajući, Roman i ne svrne pogled na njega, već nagne glavu kako bi se obratio Georgeu.
“Mislio sam si da si to ti, Crozat. Imaš minuticu?”
George nevoljko priđe autu. Roman odbaci u kanal opušak sagorio do filtera.
“E, pa napokon, opet si nabacio facu plejboja i oporavio se od posljednjeg meča.”
Prasne u smijeh. Beton se lagano prigne prema autu, pogleda vozača, tridesetogodišnjaka stisnutih vilica kojeg nikad prije nije vidio.
“Uskoro nova borba? Rekli su mi da ti dobro ide.”
George umalo potvrdno odgovori, ali uvidje da Roman ne govori o boksu.
“Morali bismo uskoro na pićence. Da malo popričamo o boksu. Zanimljiva mi je ta tema, momci koji se znaju služiti šakama.”
Roman dobaci pogled policijskom brigadiru Merleauu, koji se povukao nekoliko koraka i ćulio uši pokušavajući čuti njihov razgovor.
“Prava šteta vidjeti ovakvog momka u ophodnji. Ne misliš li da je vrijeme za promaknuće?”
Vozač se podrugljivo nasmije. Lijevom rukom, ne skidajući pogleda s ulice, Roman mu mahne.
“Doskora, Crozat.”
Motor se pokrene i auto se udalji.
Merleau zaskoči Georgea, izbezumljen.
“To je Roman, nije li? Iz Velike mafije? Poznaješ ga? Što je htio?”
“Ništa. Razgovarati o boksu.”
Merleau prasne u smijeh.
“S tobom?”
Dvije fotografije, dva imena, dvije adrese. Tisuću dvjesto eura u gotovini, opet one nedirnute novčanice. Više nije trebao razbijati glavu oko toga za koga ga Pakistanac vrbuje. Otpočetka radi za Romana, i George se pitao je li dostavio omotnicu prije ili poslije susreta na ulici. Osjeti kako mu se znoj cijedi niz pazuha i leđa.
Roman se ne upušta u poslove koji imaju veze s obiteljskim odnosima, u to nije bilo nikakve sumnje.
Silio se o svemu bolje promisliti. I Roman je bio samo izvršitelj. A iza Romana... Jebiga, George, to ne želiš znati. Novčanice složene u lepezu treperile su mu u ruci. Raširi kartu Pariza, potraži adresu, zatim stane proučavati fotografije.
Činilo mu se da lica imaju nešto zajedničko. Djelovali su bezopasno, ali tim likovima iz pogleda je zračio poznati strah. Ili se njemu činilo da ga je već vidio.
Bio je najamni radnik. Na vraški složenom zadatku.
Na finom papiru stajala je dodatna napomena: “Isti dan”.
Beton se osmjehne razmišljajući o Mireille.

6.


SEKTOR RABELAIS
LISTOPAD, 1957.

Puna tri tjedna gradili su ćelije. Dvanaest nastambi od cigle, dva na dva, u dvorištu, nasuprot hangara u kojem je bio pohranjen napušteni ratarski pribor. Krovovi od valovitog lima i slamarica. U dvorištu s hangarima, pored onoga u kojem je smješten specijalni vod, sagradili su još jednu baraku, nešto veću, za desetnika Colonu.
Verini je polazio zidarski nauk dok su zarobljenici u podrumu urlali. U nekoliko dana, slamarice je prekrila smeđa prljavština, mrlje koje su privlačile muhe.
Malo je trebalo da mu Casta postane nerazdvojni prijatelj. Usred sveopćeg besmisla i nasilja koje je ondje vladalo, susret s njim predstavljao je prvo sigurno utočište. Bio je tu i Philippe Chapei, sin pariškog vlasnika restorana, koji ponekad povraća dok se drugi smiju. Njih trojica dobro se razumiju i drže se skupa.
U DOP-u ima mnogo dobrovoljaca, nisu svi primorani sudjelovati. Kad je Colona prvi put naložio Veriniju da odvede zarobljenika u podrum, on je odbio. Koliko iz straha, toliko iz principa, ali tako je shvaćeno. Reći “ne” ipak povlači određene posljedice i skupo košta: uskraćivanje plaće, prisilni rad u kampu 9. pješačke divizije – tamo bar bolje spavaju noću – i dakako, dane pritvora koji se ne razlikuju od redovnih dana, ali se bar ubrajaju u vrijeme služenja u Alžiru.
Noću, Pascal skriva glavu pod jastukom kako bi zaspao.
Od tridesetak ljudi koliko broji njihov odred, on, Casta i Chapel najčešće govore “ne”. Oni su kukavice, strašljivci. Ali njihova grupica dobro se drži. Od ostalih, tu su Paul, Henri, Roger, Christophe. Oni dobro spavaju, dobrovoljno se javljaju za sve poslove, prelaze puteljak koji odvaja hangare od nastambi i nude svoje usluge.
Verini nije daleko od razmišljanja kako njegovi pravi neprijatelji jedu za njegovim stolom, oni koji prepričavaju što rade u podrumu pred Alžircima koji ih poslužuju. Starci koje su mučili i preobratili, koji “rade” za Francusku jer vani ih čeka smrt. Svi se boje izlaska iz DOP-a, premda svi samo o tome sanjaju.
Verini se navikava na stražarenja, na strah koji ga obuzima noću, na odgovornost za sigurnost mjesta i ljudi koje mrzi. Navikava se i na spavanje uz spoznaju da nad njegovom sigurnošću bdije onaj koji ga ne voli.
Obavio je i prve izlaske na teren, prva vojna djelovanja. Noćna marširanja džebelom u mučaljivim kolonama. Motrenje dalekozorima kozjih staza i prijelaza kojima se služe sakupljači, žene i djeca. Spavanje pod zvijezdama, s puškom u ruci. Pretresanje spilja i kuća, sudjelovanje u pustošenju bijednih kućeraka u kojima gaze po ono malo zatečenih stvari. Pomalo upoznaje područje DOP-a: karte, imena prijevoja i prolaza, zaselaka i izvora vode.
Postaje vješt vozač, uglavnom zadužen za opskrbljivanje Farme. Casta ga je naučio voziti na razlokanom putu, tamo je savladao osnovne radnje. Pascal često sa sobom vodi Ahmeda i nauči ga poneku francusku riječ. Razgovaraju.
“Ahmede, zašto radiš za Francuze?”
“Zašto ti mislil ja više ne radil za FLN?”
Ahmeda više ništa neće ispitivati. Vodit će ga sa sobom kad ide u Orléansville: možda ih borci za neovisnost neće raznijeti ako on sjedi u kamionu.
“Fangiova8 ploča” pričvršćena je na zid hangara. Na nju se upisuju rekordne brzine vožnje od DOP-a do Orléansvillea. Igrom protiv straha. Prema onome što govore Casta i Chapel, napadi nisu česti, ali i brzina ubija. Verini je zamjena za vozača koji je smrtno stradao dva tjedna prije njegova dolaska, obrušivši se kamionom u provaliju. Prije tri mjeseca, džip je naletio na minu uslijed čega su putnici izbačeni iz vozila: jedan ročnik ostao je bez noge, poručnik Perret izvukao se bez povrede. Obje olupine trunu u provaliji ispod puta.
Verini se u šest tjedana naročito morao usredotočiti na učenje jezika. Naučio je što se skriva iza metafora koje po dolasku nije razumio. Kad netko govori o “naramku” ne misli na ogrjev, a kad kaže “idem po gljive” to ne podrazumijeva prehrambenu namirnicu, već najavljuje smaknuće zarobljenika. Kad vezist Martin spominje “specijalnu pošiljku”, on najavljuje da će avion nad makiju ili iznad nekog sela izbaciti napalm bombe. A ako se najavi sljedeća faza ispitivanja, valja razumjeti da će primijeniti struju.
Jedan se čovjek naročito ističe u tim rabotama. Prevoditelj Rubio, Alžirac europskog porijekla iz Orléansvillea. Preciznije, taj bivši prvak amaterskog boksa španjolskog je porijekla. Govori arapski i radi za francusku vojsku. Zarobljenike koje prvo propusti kroz šake u podrumu, noću odvodi do okolnih jama i tamo im reže grkljane. Uz njega je oružnik, ili pak Paul ili Henri, ročnici koji znaju kako priklati svinju. Ponekad im pucaju u leđa. Jedan zatvorenik DOP-a u sektoru Rabelais pokušao je pobjeći. Još jedan.
Pascal ne može ni zamisliti da će ovdje provesti dvije godine. Strah i mržnja dokrajčit će ga puno prije.
* * *

Maločas je svanulo, noći su hladne. U sjeni i na vjetrometini ledi se rosa. Verini je na straži na glavnom ulazu te istovremeno nadgleda i ćelije, polovično popunjene. Petorica.
Ahmed, službeni kuhar, prelazi puteljak noseći lonac kipuće juhe. Pascal otvara ogradu i pušta ga da uđe. Arapin obilazi ćelije, puni tanjure koje mu pružaju kroz nemarno ispiljene otvore na vratima. Suhe i drhturave ruke, svih uzrasta. Najmlađi još možda nema ni šesnaest godina. Sektorska jedinica zadužena za zatvorenike šalje ih u jedan od centara za razvrstavanje i tranzit na području Orléansvillea, gdje časnik obavještajne službe pristupa prvoj selekciji. One za koje se smatra da znaju više, šalju u najbliži DOP. Što Alžirci više znaju, to imaju manje šanse iz njega izaći drugačije do li u pratnji Rubija, iza moćnog crnog Citroëna9, rekviriranog zajedno sa zgradama; brz model, za vrijeme rata na cijeni kod pripadnika Gestapa, milicije i krijumčara. Manje važne zarobljenike šalju u centre za razvrstavanje, po mogućnosti nakon što ih “preobrate”. Rijetki zarobljeni časnici Vojske nacionalnog oslobođenja ponekad su prebacivani u Alžir gdje su podvrgnuti ispitivanjima o pitanjima koja su nadilazila ovlasti sektora. Alžir znači smrt i oni to znaju.
Verini sluša srkanje, usne prikovane uz lončiće usisavaju juhu. Sluša starca kako se obraća kuharu. Ahmed spušta glavu, dobacuje mu pogled; Pascal se okrene. Ahmed još jednom posluži juhu starome koji ga je sigurno nazvao sinom, zavapio neka mu se on i Alah smiluju i udijele mu još malo juhe. Ne želi gledati. Starog će možda već noćas zaklati. Kako ne bi dopustili da se tako opasni ljudi vrate borbenom djelovanju. Radi se o životima francuskih građana, o našim hektarima vinograda i o našim asfaltiranim cestama.
“Pascal, treba tebe mala kost za psi?”
Ahmed se smiješi. Napreduje u francuskom. Alžirci imaju smisla za humor.
“Stari ima sedam djece, i četiri sin. Misli, što njegovi sin radili kad on umre?”
Ahmed izlazi i već je kod hangara kako bi pripremio hranu za francuske vojnike. Pascal čeka smjenu i okreće leđa ćelijama. Rubio nije tu, nedjelja je, otišao je u posjet zaručnici. Zna li ona što njen prvak u boksu radi u DOP-u? Rubio ponekad svrati na pivo u stožer specijalaca, nazdraviti sa svojim obožavateljima. Pascal, Casta i Chapel ga izbjegavaju. Desetnik Colona ga ignorira. Kad nije za stolom, u kući gdje mu poručnik izdaje zapovijedi, ili na zadatku, šef ne izlazi iz svoje izbe. Malo popije. Colona im spašava glave kad odlaze na težak teren. Govori im:
“Dečki, vojevanje prepustite meni, ne namjeravam ovdje ostaviti kosti, zato pamet u glavu, ne tražimo probleme. Izvršavamo poručnikove naredbe, ali ako nije nužno da se uvaljamo u govno, budem li u prilici da mogu birati, tako ćemo postupiti. Nisam došao crknuti ovdje niti gledati kako itko od vas gine.”
Iznuren je, uništen alkoholom, ali je sposoban vojnik. Boce viskija za koje se cjenkaju u dućanu u Orléansvilleu, za njega su, s vremena na vrijeme i njima plati rundu; kad se vrate s terena.
Ne izlaze često, samo na misije u blizini Farme. Informacije prikupljene u svim centrima DOP-a u zemlji šalju se i prikupljaju u Alžiru, zahvaljujući radiomreži neovisnoj o uobičajenim radiofrekvencijama koje koristi vojska. Informacije su sama bit ovog rata, što vojska više zna, to je njena moć jača.
Njihov je zadatak prije svega nadgledati DOP, njegove zatvorenike i njegove tajne. Nakon prve noći provedene ovdje, tijekom koje je osluškivao neljudske krikove, poručnik Perret, dobrovoljac iz drugog odjela, primio je Verinija. Zabranjeno je bilo kome govoriti o onome što radi ili vidi u jedinici. Vojna tajna. Verini ga je od tada vidio samo izdaleka. Poručnik nikad ne dolazi do hangara, na tom području šefuje isključivo Colona. Časnik Pradel, iz pravne službe u Orléansvilleu, šeće u dvorištu ispred kuće, puši i nikome se ne obraća. Blijed je, djeluje krhko i obeshrabreno. Dolazi iznova svakog ponedjeljka, utučen. Ovdje je iz nejasnih sudbenih razloga: zastupa republikanska prava prilikom ispitivanja. Besmislica u kojoj ne uživa. Unutar vojske ovaj policajac ima čin starijeg vodnika, naknadu za rizičan posao i bolju plaću. Povremeno dolazi liječnik iz centra kako bi zbrinuo ponekog zatvorenika u lošem stanju, koji bi još mogao ponešto ispričati. Vojni liječnik. Jedne je večeri Colona, pod utjecajem viskija, izjavio kako je liječnik poludio zbog stanja u kojem je zatekao jednog od alžirskih boraca. Taj se više nije vratio, poslije ga je zamijenio drugi.
Svi ljudi iz DOP-a imaju trajne propusnice, kako bi mogli izlaziti i danju i noću. Mogućnost kretanja u civilu i nošenja oružja u civilu. Imaju propisane odore uz koje ide crna beretka, koju neki gordo nose u gradu: beretka drugog odjela. Verini, Casta i Chapel trpaju je u džep. U kampu u Orléansvilleu svi znaju što se događa u tim jedinicama. Nitko o tome ne govori.
Verinijeva smjena je završila. Na straži ga je zamijenio neki ročnik. Christophe je ovdje dva mjeseca i doslovno se raspada. Sav je siv, upalih očiju. Prestravljen je, svakoga motri čudnim pogledom. Automatska puška u njegovim rukama izaziva zabrinutost, nije oprezan i neprestano, dok govori, okreće cijev prema sugovorniku. Svaki tjedan traži Colonu novi premještaj, a ovaj mu obećava da će razgovarati s Perretom. Međutim Christophe nikako da dobije odgovor. Ponekad se vrišteći budi iz košmara. Iz straha ili povodljivosti, pridružio se čoporu.
Pascal sjeda na svoj krevet, iznova čita pismo svog ujaka koji piše da roditelji misle na njega. Roditelji, koji mu ne pišu. Poslao je dva pisma, u Nanterre i u Puteaux. Pravila su striktna: bez pojedinosti, bez kratica, bez navođenja imena mjesta. Pisma su neobično štura, a toliko toga se ima reći. Cenzura, riječi koje nedostaju. Pisma se otvaraju i čitaju: ako nešto zazvoni na uzbunu, slijedi razgovor s poručnikom. Pisma ročnika započinju nedužnim “Ovdje je dobro”, a završavaju s “Mislim na vas”. Oni koji ih čitaju, u Francuskoj, uvjereni su kako se u Alžiru ne događa ništa strašno.
Ni u Francuskoj se ništa ne događa, pisma koja stižu iz glavnoga grada počinju i završavaju slično; i njih se nadzire.
Iščekuje Christineino pismo, istovremeno razmišljajući o Alžirki koju je upoznao u bordelu u Orléansvilleu. Tad je prvi put išao prostitutkama. Prirodnost kojom je većina ročnika tamo odlazila nije mu ostavljala prostora da si postavlja pitanja. Novac od plaće nema bogzna kako bolje utrošiti.
Sutra ujutro ide s Castom u opskrbu; poslijepodne su slobodni. Vratit će se točno prije noći. Stoga misli na Adilu. Ne zanosi se previše, ali možda ga se ona ipak sjeća.
Patrola se vraća iz misije. Šestorica i još jedan, zarobljenik. Tridesetogodišnjak, prilično visok i svijetle boje kože, najvjerojatnije Kabil. Djeluje mirno, odjeća mu je prašnjava, ali nema nikakvih tragova udaraca. Colona pazi da svako vojno djelovanje prođe u najboljem mogućem redu. Zarobljenik je zatvoren u ćeliju, a zatim će šef podnijeti izvještaj Perretu.
Pascal je sretan što vidi Chapeia i Castu. Pruža im cigaretu.
Umorna lica se opuštaju. Prođu sati prije nego što se opet sažive sa sigurnijim okruženjem Farme. Na večernjem druženju, uz pivo, Verini će slušati njihove priče o tome kako je bilo, gdje su bili, što su vidjeli i radili, tko je zarobljenik.
Sve ono što nalikuje normalnom životu, dragocjeno je. Strah usporava vrijeme, život postaje ritual koji se strogo mjeri vremenom, a ustaljene navike su najbolji mogući način rastjerivanja zlih demona. Uljuljkuju se u rutinu. Cijena takve utjehe je očajna dosada, koju brižno čuvaju, kao sigurno utočište. Verini je u DOP-u dva mjeseca, čini mu se da se već tisuću puta našao pred tim žarom, okrećući janjeća rebarca dok se peku. U dvorištu su pred hangarima i otvaraju limenke. Casta i Chapel pripovijedaju.
Svraćali su do “rezervnog položaja”, do slamnate nastambe na planini Rannsou, koja im služi kao sklonište; opskrbljuju je s nekoliko porcija hrane i limenkama ili konzervama, nekad tamo odlaze noću. Lako se nadgleda i udobnija je od šljunka pod vedrim nebom. Pogotovo otkako su noći zahladnjele (Ahmed govori kako ovdje navodno sniježi i kako je zimi sve pod ledom; Pascal mu ne vjeruje). Tamo ih je čekalo iznenađenje. Porcije konzervirane govedine su nestale. Kuća se ne nalazi u zabranjenoj zoni, s raseljenim stanovništvom, ali vojno djelovanje pobunjenika i Francuza takvih je razmjera da su svi napustili taj kraj. Nisu dobro spavali. Tko je mogao tamo doći, osim boraca za neovisnost?
Colona je znao gdje će si pribaviti zarobljenika. Mora da je netko dobro propjevao u podrumu. Dva sata prije svitanja, na putu koji vodi preko prijevoja, nabasali su na njega, preobučenog u ženu, kako vodi magarca natovarena drvima. Chapel zagrize rebarce.
“Ona budala, Paul, upucao je magarca.”
Casta kimne.
“Da, taj idiot strefio mu je metak ravno u čelo, sjajno se zabavljajući. Colona ga je dobro izribao! Desetnik je Korzikanac, slab je na magarce. Zarobljenik se nije ni pomakao. Uglavnom, čim se zapuca, svi se unervoze, ali ovaj ništa, ni makac.”
“Ostali su se rugali njegovoj ženskoj opravi, on ju je mirno svukao, a da to nisu tražili od njega, i prebacio je preko mrtvog magarca. Nije progovorio ni riječi otkako su ga zaskočili.”
Chapel baci svoju kost starom poluslijepom psu s Farme koji se uvijek motao oko njihovih nogu. Otpada mu dlaka i svi ga jednostavno zovu pas, a oni najskloniji šalama, crnjo. Njegovi gazde, koji su otišli u glavni grad, ostavili su i njega i ratarski pribor. Ponekad laje, a da nitko ne zna što je to on čuo, kako danju tako i noću. Oni koje probudi u šali govore da će ga zatući. Ali, možda je uistinu čuo nekoga da se prikrada; zato ćule uši, dok opet ne utonu u san. Pascal mu dobaci kost.
“Sranje.”
Rubio odgurne ogradu, “Pozdrav, momci”, i uđe u hangar ročnika. Snažan, metar sedamdeset pet i osamdesetak kila. Još mu nije trideset i čupava crna kosa pada mu preko čela; kad ujutro izlazi iz podruma, obrazi i brada tamni su mu od izrasle brade. Zbog njegova izgleda i glasa, povremeno zaboravljaju da nije nimalo glup.
Trojac poznat kao skupina “ne”, spusti pogled. Razvije se razgovor između Rubija i njegovog fan-kluba. U gradu izigrava facu, kiteći se svojom reputacijom boksača i od nedavno činjenicom da ovdje radi. Svatko se želi okoristiti uslugama čovjeka takvog kalibra.
Rubio umire od smijeha.
Izlazi iz hangara dovikujući kako ima posla, da ga novi čeka. Smračilo se. Pozdravlja skupinu ljevičara. Čudan naziv. Chapel se nikad nije bavio politikom, jedino što ima vlastite stavove. Castu, premda djeluje kao kakav mafiozo, krasi savjest katolika, nasljeđe njegova otoka; ustvari nema političkih uvjerenja. Verini je pasivni anarhist koji čita građansku literaturu. Zajedničko im je, ustvari, bilo nepoštivanje hijerarhije.
Dakle ljevičari, a zapravo nepokorni.
Sve do 1956., Rubio je bio predradnik na velikoj farmi u susjedstvu. Arape poznaje u dušu i on stvarno može reći da radi sve što može za Francuski Alžir. Kad prevoditelj govori o Španjolskoj svoga oca, to je Francova Španjolska; što se Francuske tiče, upoznao je samo afričku verziju, a od Alžira samo francusku verziju.
Verini razmišlja o novom zarobljeniku i žali što ga je vidio. Najbolje je nikad ne gledati zarobljenike.
Ahmed im nudi vina. On je jedini pričuvnik koji ostaje vani nakon obaveznog redarstvenog sata za Alžirce; osam sati navečer, nakon molitve i brzinskog obroka. Spavaju u malom hangaru zazidanih prozora. Vrata su ojačana, tako da se izbjegne potreba za stražarom. Ahmeda će u deset sati zatvoriti stražar koji tad preuzima smjenu.
Večeras je to Verini. Njegova dva prijatelja poći će na spavanje, iscrpljeni izlaskom. On čeka svoju smjenu, od deset do ponoći; zatim od dva ujutro do četiri.
Ahmed ostaje s njim. Malo je nervozan.
“Što je?”
Ahmed pristojno pita hoće li sutradan ići u Orléansville, s njima.
“Da, kao i obično. Zašto?”
Pascal pažljivo prati Ahmedova raspoloženja, naročito otkako se šali na račun FLN-a.
“Pascal, brat moj, bi ti mene vodil u bordel?”
“Molim?”
Pascal se smije.
“Pa možeš ići sâm, ne trebaš mene za to.”
Ahmed, s nelagodom, propenta da istina, može u bordel ići sâm, u bordel za muslimane, ali on bi želio s bjelkinjom.
Pascal se nasmije, vidjet će kako može pomoći.
Pas laje. Colona se vraća sa svog obilaska stražarskih položaja.
“Verini, stari moj, hajde na posao.”
Noćas stražari uz kuću i do punog zida, tamo gdje je podrumski otvor. Ustaje i daje znak Ahmedu da pođe s njim; misli na Adilu koju će zasigurno sutra vidjeti. Možda ona zna koju bijelu prostitutku koja bi pristala biti s Ahmedom.
Pascal uvodi malenog alžirskog kuhara i za njim zatvara vrata hangara namijenjenog preobraćenima. Zatvara lokot s lancem. Ti su mu postupci odbojni.
Nitko ne zna što se noću događa u toj zgradi, o čemu ti ljudi razgovaraju.
Kako Ahmeda – jedinog koji prima plaću, izlazi iz kampa i dijeli život s Francuzima – doživljavaju ostali? Pričuvnik koji je izašao iz podruma, dovoljan razlog za sumnjičavost. Za obje strane. Jedan od njegovih sinova pripadnik je boraca za neovisnost. On živi s njihovim mučiteljima i nakon svake akcije strahuje da će jedan od ljudi kojima poslužuje hranu ubiti njegova sina; ili da će biti zarobljen i da će pasti šaka Rubiju.
Verini zađe za ugao zida nakon što je zafićukao, kako ne bi prestrašio Rogera pa da ga ovaj ne izrešeta. Ponudi mu cigaretu koju može popušiti dok se vraća u hangar. Roger se šlepa za Rubijem, Paulom i Henrijem. Nije najgori, ali je glup ko stup i rođeni rasist. Nisu izmijenili ni riječi, vidjet će se ponovno u ponoć. Mimoilaze se cijeli dan i nemaju si što reći.
Pascal neko vrijeme čeka u tami, potom prilazi praznoj kolibi smještenoj na desetak metara od zida prema narančinim stablima. Zabaci pušku na rame, dohvati jednu nisku granu, popne se na stablo prema krovu spremišta za alat. Pascalu je draže popeti se gore nego ostati dolje uza zid, kako već mjesecima čine ostali stražari.
Spremište je udaljeno od podrumskog otvora, ali cigle naslagane da ga zatvore nisu dovoljne. Nije bio na svojoj osmatračnici ni deset minuta kad začuje prvi krik. Iznenađenje slabog napona. Kad je Rubio u formi, i odavde se čuje njegovo cičanje kad nafrlji struju. Pascal pomisli kako više voli kad rabe kadu i prekori se. Oni koje udave crijevom za zalijevanje nisu tako bučni.
No, Rubio i Perret preferiraju struju, lakše je istovremeno prionuti ispitivanju i nije tako naporno. Za njih kada stvara premalo buke. Oko Farme, sve su uši naćuljene. Ovo je psihološki rat.
Verini netremice gleda u noć, osluškuje prema stablima.
Kabil sve glasnije urliče.
* * *

Izlokani put. Iznuren noćnom stražom, Pascal se čvrsto dograbio upravljača. Sylvain i Ahmed drže se za rukohvate. Motor kamiona glasno bruji u zavojima. Naredba u slučaju eksplozije ili pucnjave nalaže skretanje prema zaklonu od stijena, povlačenje kočnice rukama, iskakanje iz kamiona te trk i pronalaženje zaklona u kakvoj jaruzi.
Po izlasku iz klanca, malo lakše dišu. Već neko vrijeme borci za neovisnost nešto su manje aktivni u njihovom sektoru. Bitka za Alžir koju su vodili padobranci u autonomnoj zoni Alžira, te zatvaranja vođa otpora u glavnome gradu, poljuljala su organizaciju 4. vilajeta pod čiju ovlast je spadao i Orléansville. Primirje brzo prođe i već danas bi moglo biti stvar prošlosti. Kao i ostali ročnici, ni Verini ništa ne zna o tim strategijama; ispod kože, opasnost se isto osjeća, bila imaginarna ili stvarna. Na otvorenom dijelu puta vozi najbrže što može, most preko rijeke Chélif, koja teče preko Farme, već je na vidiku.
Kamion ostavljaju ispred dućana u kampu, sva trojica uskaču u džip kojim ih obavještajni časnik odvozi u centar grada. Ostavlja ih u gradskoj kavani Rotonde. Na terasi ima i drugih vojnika, ima i civila, ali nema žena. Alžirski Francuzi su ljubazni, rado se upuštaju u razgovor i skrivaju svoje kćeri. No uskoro će, uslijed neizvjesnosti ratnih događanja, siromašni lokalni Europljani poduzeti sve što mogu kako bi ih bacili u zagrljaj kakvom vojniku, s nadom da bi se mogle udati u Francusku.
Casta plaća prvu rundu. Ahmed naručuje pivo. Vrlo rijetko pije alkohol, ali danas je kao na iglama. Verini bi mu trebao pomoći oko bordela.
Potrebno je nekoliko čaša da zaborave napetost putovanja, cijena koju je trebalo platiti kako bi se nagradili trenucima opuštanja, daleko od DOP-a i ostalih. Piju u čast Chapeia koji je morao ostati.
Ulice su mirne, u Orléansvilleu nema eksplozija bombi. Ljudi rade, otvaraju svoje trgovine, ručaju i razgovaraju. Muslimani su tu, na svom mjestu, i sve teče, u trajnom nepovjerenju. Vojne snage krajičkom oka prate svaki pokret. Terorizam je rat niotkuda koji pogađa svakoga, ma gdje se zbio. Njihove automatske puške vise na naslonima stolica.
Pascal predlaže zadnju rundu. Ahmed, pripit, smijulji se poput školarca, sve dok njegov smijeh ne privuče pozornost prema njihovu stolu. Izlaze iz Rotonde i skupljaju novac kako bi platili taksi do javne kuće, smještene izvan grada.
Nije riječ o bordelu namijenjenom isključivo za vojnike, premda su ročnici često viđeni gosti. Prostitutke su Francuskinje, ne više pretjerano mlade. Alžir je zemlja u kojoj cvate crno tržište, baš kao i u bilo kojem drugom francuskom okrugu. Ima i nekoliko Alžirkinja, one su najljepše. Djevojke iz siromašnih obitelji koje znaju odakle dolazi novac što ga one donose. Neke su čak i udane. Njihovi muževi dijele zaradu s javnom kućom.
Uprava je francuska, pomoćno osoblje odreda alžirsko i ne upušta se u prisan odnos s bijelim mušterijama i vojnim osobljem koje je najčešće naoružano. Pascal i Sylvain nose svoje automatske pištolje za pojasom, a puške na ramenu. Tako ih je savjetovao Colona koji govori o “leglu stjenica” misleći podjednako na krevete kao i na bordele koji su uvijek potencijalno opasna mjesta. U Alžiru je nekoliko javnih kuća bilo izloženo terorističkom napadu granatama.
S druge strane zgrade nalazi se kutak namijenjen muslimanima; tu rade isključivo Alžirke, kao na traci iza raširenih plahti. Portir se mršti, ali propušta Ahmeda budući da je u pratnji dvojice vojnika. Veliki šank u prizemlju dobro je posjećen za popodnevni sat. Poznata pjesma Paula Anke škripuće s džuboksa, djevojke odjevene u orijentalnom stilu ili po francuskoj modi vrte se oko već pripitih pijevaca. A ima tu i onih sramežljivih, momaka sa sela, nespretnih i rumenih u licu, koje djevojke gurkaju uza stube zadirkujući ih. Za blagajnom, vlasnica, šezdesetgodišnja Francuskinja, koja ih dočekuje dobacujući Ahmedu kiselo-sladak pogled.
Casta ima djevojku u Bastiji. Ispija još dva piva prije nego što se zaputi za jednom Francuskinjom. Pascal pita za Adilu, a vlasnica mu odgovara da će morati pričekati. On se naginje preko pulta.
“Oprostite, zamolio bih vas za uslugu.”
Ahmed se osjeća nelagodno. Pregovori s vlasnicom urodili su plodom.
“Ali, ne u sobi, u šatoru. Poslat ću mu curu koja odrađuje Arape. Ovdje ne dolazi u obzir.”
Ahmed će imati svoju bjelkinju, briga ga za gazdaričin prezir i Pascal se zabavlja zamišljajući kako mora izgledati Bjelkinja koja odrađuje Arape. Alžirac hita iza kuće. Verini više ne pije; ne zato što ne želi, ali trebat će se i vratiti, opet voziti onim putem uz provaliju.
Neki ročnik silazi niza stube, gazdarica mu dobacuje pogled.
“Sad možeš ići, ljepoto.”
Uspinje se.
Adila ga se sjeća; nakon seksa malo razgovaraju. Gotovo su vršnjaci, njoj su dvadeset i tri, dobro govori francuski i njena obitelj živi u Oranu. Njezin suprug, taksist u Orléansvilleu, bio je stariji od nje. Ubili su ga prije nekoliko mjeseci, pravi razlog se ne zna: jer je bio makro, jer je radio za Francuze ili za FLN, ili na neki način bio upleten u ratna zbivanja. Kad ona njemu postavlja pitanja, on ne spominje Christine. Samac je. Djevojka mu govori da joj je jako drag i ne preostaje mu drugo nego da joj vjeruje.
“Znaš, u Parizu sam želio biti taksist, kao tvoj suprug.”
Adila se smiješi.
Opet će doći. Vrijeme je isteklo. Mora poći, vratiti se u kamp.
Casta je pio, pri izlasku je potpuno pijan. Ahmed ih vani čeka. Opet idu taksijem. Sunce im udara u glavu i pojačava djelovanje alkohola i frustracije.
Sylvain drijema u kamionu dok Pascal kupuje dvije boce viskija za Colonu i s Ahmedom utovaruje vojničke lonce s hranom. Zatim kreću. Zakasnili su, put se sve slabije vidi, a hladni vjetar propuhuje lošu karoseriju kabine. Kako bi se obodrili, pokušavaju sa šalama. Ahmed je poševio Francusku, Verini Alžir. Slatke li izdaje, iako se Ahmed požalio na godine svoje priležnice.
Casta otvori oči kad kod prvih neravnina tresne glavom o prozor. Izranja iz mutnih snova, razazna žuti put i čvrsto privije automatsku pušku uza se. Alkoholna omaglica rasprši se u nekoliko sekundi. Provalija. Ahmed pomno promatra stijene i put. Verini ubrzava gonjen lošim predosjećajem i promatra svoje suputnike. Casta stisne kundak uz rame, pojačane mjere opreza. Sva trojica opet se suočavaju sa stvarnošću uz dodatnu dozu straha. Krivi što su nekoliko sati blaženo izbivali. Božanstvo rata kažnjava nevjernike, nemarne i kukavice.
Verini izvlači svoj pištolj iz navlake, otpušta sigurnosni zaponac i pruža ga Ahmedu. Alžircu nije dopušteno nošenje oružja, okreće se prema Časti. Korzikančev pogled susretne se s Verinijevim, i on kimne bez riječi. Ahmed uzima pištolj i položi ga među noge, s obje ruke na držaču. Pascal je spržio sve Fangiove rekorde, u tri navrata u posljednji čas izvlači kamion koji se zanosi prema provaliji. Ali, nijednom od njih ne čini se da idu dovoljno brzo. Loše pričvršćeni Ionci poskakuju u stražnjem djelu. Sunce u opadanju izdužilo je sjene, produbilo usjeke, u stijenama i na putu. Casta viče:
“Ulijevo!”
Kamion naglo skreće, prednjim branikom zagrebe po tlu, Verini ga poravna ne smanjujući brzinu. Izbjegli su tu sjenu, rupu, minu, kamen, ne znaju ni sami što je to bilo.
Izlaze iz klanca, jure sve brže, zalijeću se bez usporavanja na uzbrdicu prema Farmi i usporavaju tek kad ugledaju zgrade. Ahmed vraća pištolj i spuštene glave im zahvaljuje. Da su bili napadnuti, bi li izabrao njihovu stranu? Svi bi željeli vjerovati da bi bilo baš tako, ali starog Arapina prođu trnci.
Paul je na straži pored narančinih stabala. Mahne rukom dok kamion prolazi pokraj njega, Verini uzvrati jedva primjetnim kimanjem.
Povratak u jedinicu.

7.


1. SRPNJA 2009.

George provjeri koliko je sati, baci pogled na odmorište, osluhne. Tri puta pokuca i odmakne se za korak.
“Koga tražite?”
Probije vrata ramenom. Vrata pogode Vàsqueza posred lica.
I opet redovi knjiga uza zidove. Vasquez, s rukom na nosu, posrne, u padu sjedne, ustane i otrči. U slijepom trku naleti na vlastiti radni stol koji pomete u padu, zajedno s računalom i s mapama za spise. Zaleti se u policu i pokrene lavinu knjiga koja mu se obruši na glavu. Slučajno uhvati jednu i baci je iza sebe. Knjiga proleti iznad Crozatove glave, sruši sliku sa zida i poruši još poneku stvarčicu. Vasquez se odvuče do prozora, vjerojatno u pokušaju da ga otvori i pozove pomoć. Bio je prespor.
Crozat ga pograbi za gležanj i povuče na sredinu prostorije, nokti zaškripaše po parketu. George frkne, dohvati ga za nogu s obje ruke i baci ga prema velikoj polici s knjigama. Nije još došao sebi, a koljeno ga je već pogodilo u pleksus i zapljuštaše udarci. U nekoliko sekundi toliko ga je izudarao po licu da se Vasquez onesvijestio. George prestane udarati, skine crnu vestu, obriše ruke i zaveže vestu oko pasa. Bili su vraški bučni. Beton napeto osluhne, prije nego što će izaći.
Crvena majica, trenirka i šilterica, skrene desno u ulicu Clignancourt i stane lagano trčati. Sedam i deset navečer: ako Scheffer nije promijenio svoju rutinu, stići će na vrijeme.
Dva tjedna motrenja i priprema.
Dvadeset minuta do ulice Lacroix, iza groblja Montmartre. Šetnjica.
Klizio je niz nogostup držeći ritam, nije ubrzavao niti usporavao sve do 17. okruga.
Sedam i dvadeset i pet, ušao je na glavna vrata na kojima se pristupni kod koristio od osam sati, skrenuo desno u unutarnje dvorište, lica zaklonjena obodom kape, i odgurnuo vrata odlagališta za smeće, ostavivši ih pritvorena. Postavio se tako da može nadgledati glavni ulaz i dvorište ispred njega te pred sobom, spremište za bicikle. Ako se Scheffer prije vratio, a nema načina da to sazna, morat će čekati. Polako mu se vratio normalan ritam disanja. Scheffer je dolazio u razna vremena, ali posljednjih deset dana bio je pristojno redovit.
U trideset i jedan otvore se vrata. Uđe neka žena gurajući bicikl. George se povuče prema kontejnerima, uznemiri muhe koje mu sjednu na lice vlažno od znoja. Začuje kako se zupčanici vrte u prazno i odjekuju dvorištem. Škripa vrata spremišta za bicikle, zatim zvuk zaštitnog lanca uz nekoliko psovki. Mehanizam nije popuštao.
“Da vam pomognem?”
George se trgne. Mora daje Scheffer ušao neposredno nakon nje, a on ga nije čuo. Bicikl mu je bio oslonjen na zid spremišta, prednji kotač prepriječen ispred vrata. Neko se vrijeme natezao sa susjedinim lancem, i sâm negodovao ostajući pristojan, da bi na kraju odustao.
“Zapelo je.”
“Nema veze, reći ću Denisu da se s time pozabavi sutra, ovdje mi ga ionako nitko neće ukrasti.”
“Hoćete da ga zavežem sa svojim? Ujutro rano izlazim pa ću ga odvezati.”
“Pa, zašto ne?”
“Sređeno.”
“Puno vam hvala. Ugodna večer.”
“Nema na čemu, ugodna večer.”
Koraci se udaljiše. Tip se klečeći borio kako bi povezao oba bicikla zajedno i pričvrstio lanac. Široka ramena, proćelav, dvadeset kila teži od Vasqueza. Tu će trebati snage, faktor iznenađenja neće biti dovoljan. George zakorači unazad i uzme zalet. Scheffer je bio sportaš, zaključio je to po njegovim nogama, ima dobre reflekse. Okrene se oko sebe i njegov pulover klizne iz Crozatovih ruku. Scheffer odmah zauzme obrambeni stav.
“Što hoćete?”
George trepne, ugleda podignute šake, ustukne. Profesionalni stav.
“Tko ste vi? Što...?”
Lagano iskorakne u stranu, izvije tijelo. Scheffer hipnotizirano pogledom isprati Georgeovu glavu i primi desni direkt u nos. Glava mu odleti unazad, hrskavice u nosu popucaju, oči zakolutaju. Nije stigao ni kriknuti, kadli mu usta začepi drugi, još snažniji direkt. Gornja usnica rascijepi se do korijena nosa. Crozat ga pograbi za vrat, odbaci u spremište za kante gdje se Scheffer skotrlja po podu, a on skoči na njega. Prikuca ga za pod, mlateći svom snagom.
“Što misliš, budaletino? Je li? Što misliš?”
Glava mu se odbijala od njegovih šaka i od poda.
“Mene ćeš tući? Je li, smradu? Mene ćeš srediti?”
Mlačne kapljice slijetale su po njegovim podlakticama. Kad se zaustavio, ruke su mu bile umrljane do zapešća. Zadihan, bolnih zglobova, svali se na leđa i povuče do zida. Nepomično ležeći na leđima, piskutava daha, Scheffer u grču dušnika i prsnog koša ispljune puna usta krvi. Ne polegne li ga na bok, ugušit će se. George se uspravi, dohvati ga za rame i stane povlačiti. Tijelo je bilo teško. Glas mu sledi krv u žilama.
“Gospodine Scheffer?”
Susjeda se vratila.
“Gospodine Scheffer? Čula sam buku, jeste li se povrijedili?”
Muhe su već slijetale na izranjavano lice, srčući krv s rana. George ispusti Scheffera. Glava mu klizne u stranu kao odvaljena, nosom i zubima poljubi pod.
Zastala je između dvojih vrata, zavirila u prostor za bicikle, još jednom ga zazvala, produžila prema spremištu za kante i vršcima prstiju odgurnula vrata. Trokut svjetla raširio se na tlu, od nogu sve do glave ispružena tijela.
Priguši krik u navali mučnine. Georgea uhvati panika kad ugleda izobličeno lice koje se polako ukaže, obasjano svjetlošću. On se još više skutri. Žena nasluti njegovu prisutnost, ukoči se susrevši pogled sklupčanog snagatora.
Zakorači unazad, zatim otrči vrišteći. George opkorači tijelo i zbriše dok je susjeda dozivala stanare u pomoć.
Dao se u dobar trk do trga Clichy, izazivajući paniku na nogostupu. Odabere neku uličicu, deset puta skrene u lijevo, deset puta u desno, a kad više nije znao gdje je, bez daha se stropošta na pragu neke kuće.
Tisuću dvjesto eura.
Četiri noći s Mireille.
Puloverom obriše lice i ruke, zatim nastavi laganijim trkom.
* * *

Bilo bi mu draže da je Scheffer mrtav i da se o njemu ne govori. Ili da se o njemu ne govori, a da je on sâm mrtav. Da se o tome ne govori, da sve ostane između njih, između njega i Romana i drugih, i da se oni koji to ne mogu razumjeti u to i ne miješaju.
U raširenim novinama, slika na prvoj strani prikazuje bolnički krevet i Schefferovu glavu u povojima, s cjevčicama u nosu i u ustima.
Koma.
Dva slobodna novinara, Louis Scheffer i Pierre Vasquez, divljački pretučena u Parizu.
Pierre Vasquez, lakše povrijeđen, odgovorio je na naša pitanja. Smatra da nema nimalo sumnje u to da je napad povezan s njihovim radom: “Metode dostojne fašističkog režima.” Nastavak na stranici...
Policija je pokrenula istragu. Prvi iskazi i gotovo istovremenost događaja, unijeli su pomutnju, dvojica pomalo sličnih muškaraca, možda su sličnosti namjerne. Nametnula se pretpostavka da se radi o više napadača i o precizno planiranoj akciji.
U novinama je sve uzavrelo. Nitko neće nekažnjeno dirnuti u jednoga od njih. Vasquez, još u šoku, bio je sav natučen i polomljen. Scheffer je i dalje bio u dubokoj komi i liječnici nisu znali kako će se iz nje izvući; nisu se usudili išta prognozirati. Oba reportera radila su na uređivanju knjige koja je govorila o staroj zločinačkoj aferi iz davne 1974., u koju je bio umiješan nekadašnji izabranik Nacionalne fronte, Jean-Jacques Susini, blizak gospodinu Lagaillardeu i generalu Salanu, osoba od povjerenja Jean-Mariea Le Pena i suosnivač OAS-a10 1961.; radilo se o nestanku ilegalnog rizničara OAS-a, Raymonda Gorela. Scheffer i Vasquez navodno su imali nove spoznaje i optužujuće dokaze vezane uz tu nerasvijetljenu aferu. Knjiga je trebala izaći za nekoliko tjedana i gospodin Vasquez je uporno ponavljao: nepotrebno je tražiti druge razloge za agresiju, dokaz da “Francuska iz vremena Francuskog Alžira još nije zaboravljena”.
1974.? OAS?
Četrdeset osam sati groznice. Crozat se, bolestan, dva dana povlačio od kreveta do zahoda, gdje se praznio. Bez ikakva glasa od Romana, ne usuđujući se više slušati radio ni čitati novine, na koncu je nazvao Mireille. Stvorio se u hotelu sredinom poslijepodneva i tražio nešto na brzaka, poput ovisnika u krizi.
Sjeo je na krevet ni ne razodjenuvši se. Cvjetne tapete visjele su sa zidova, krajeva omlohavjelih od srpanjske vrućine. Mireille se trudila ugoditi mu, ali bezuspješno. George je zurio u prazno, nihilističkom žudnjom.
“Draagi, što ti jee? Tko te taako uneredio, reeci?”
Polegla ga je i masirala mu leđa, šapućući mu prostote, ali George nikako da se opusti.
Preda se njenom milovanju i poticanju, ali još nije bio za pravu akciju. Mireille je bila oskudno odjevena, sjedila mu je na nogama i uživao je u dodiru njezinih noktiju na svojim bolnim mišićima i u težini njene krupne stražnjice na svojim bedrima.
“Mireille, imaš li djece?”
“Zaašto želiš znati, George? To pitanje kvaari naš sat ljuubavi, draagi.”
“Tako, eto, tako.”
“Imam ih trooje. Svee dečki.”
“Imaš muža?”
Mireille prestane s masiranjem.
“Nećeš nam valjda saad pokvariti proovod?”
“Oprosti. Nisam tako mislio. Samo želim znati jesi li...”
“Draagi, ne brini se za meene. Tu sam radi teebe. Ako žeeliš pričati, doobro, ali bez piitanja.”
Osmjehne se s nelagodom i nastavi s masiranjem.
“Lijepo je imati obitelj”, mrmljao je George.
“Istina. A tii, imaš li ti obiitelj?”
George zažmiri.
Mireille klizne svojim izbrušenim noktima niz njegova leđa. George u trbuhu osjeti električne impulse.
“Okreeni se, draagi. Priičajmo o nečem druugom.”
Mireille podigne svoje pune guzove, George se okrene na leđa. Ona stisne nogama istrošenog boksača i stane miješati bokovima. On zažmiri i prepusti se, ugodno uljuljkan prizorom starih ljubavnika od kojih je ona odana ološu, a on samoći. Budući da je platio za na brzaka, nije očekivao sofisticirane igrice. Ničeg više nije bilo pred njegovim očima, ni novina ni smrada smeća.
Koliko god grozna bila, ta soba mu je bila draža od stvarnosti: mogao je zatvoriti oči. Sišao je stubama, razmišljajući o poslu, o slučaju Scheffer-Vasquez što ga je njegov suhi orgazam uspio potisnuti tek na tren, na Tonija Esperanzu koji ga za dva tjedna čeka u svom kutu u ringu, o istražiteljima koji ispituju susjede dvojice novinara, o ženi koja ga je gledala ravno u oči, o užasu koji je u njoj pobudio. Zakoraknuvši na ulicu, zadrhtao je.
Ugledao je Romana u nekom otrcanom autu, parkiranom nasuprot hotela, kako oslonjen laktima na otvoren prozor puši cigaretu. Ovaj put je bio sâm, s rukom na upravljaču. Georgeu se učini da je znao točno u minutu kad će on izaći iz hotela. Uvukao je glavu među ramena i prešao ulicu.
“Upadaj, Crozat, moramo porazgovarati.”
Roman baci opušak kroz prozor i zaputi se vanjskom obilaznicom.
“Jesi malo uživao?”
George nije odgovorio.
“Uvijek je dobro malo se ispucati. Malo rekreacije u sobi, malo masaže, s kurvom možeš razgovarati o svemu pomalo, rastreseš misli. Bez pretjeranog povjeravanja, je li? Ne treba ići tako daleko. Što ti kažeš, George?”
“Ne idem tamo radi razgovora.”
“Mislio sam si, nisi ti neki brbljavac. Daje ti s popustom?”
“Tarifa dobre mušterije.”
Jedva da bi knjiga stala između njihovih ramena.
“Nisi joj rekao da si murjak? Trebao si, lakše biste se pogodili. Ali, istina, trenutno plivaš u lovi, zar ne?”
George nije uspijevao otvoriti usta.
“O.K., nismo tu da raspredamo o sisama. Jesi vidio novine?”
“Mm.”
Roman se nasmije.
“Vasquez nije sposoban pomoći oko fotorobota, bio si prebrz. Scheffer je još u komi i čudilo bi me da se ičega sjeti. Žena koju si vidio kod Scheffera veli da imaš dva metra, krvave oči i dlake u ušima! Ti bokca, misli da je vidla Jetija!”
Smijao se sam sebi, projurio sa sto dvadeset ispred radara ni ne opazivši da je bljesnuo.
“Špiljski čovjek! Jebeni gorila! Ha!” Učas se prestane smijati. “Malo je falilo da sve usereš, Crozat.”
“Bilo je vraški teško, dvojicu istovremeno.”
“Istina, ali to ne mijenja na stvari. Kad radiš za mene, onda ne griješiš.”
George pročisti grlo.
“Radim za tebe?”
Roman je piljio u cestu, vozeći slalom između automobila.
“To je sve što trebaš znati. Ako si mislio izigravati budalu, sjeti se da možeš izgubiti više nego što misliš. Sjeti se svojih kolega u Ringu 14.”
Roman izvadi cigaretu iz kutije i ponudi i njemu.
“Isprika, ti si pravi sportaš, Crozat, a duhan ubija, ne?”
Baci Maribora na komandnu ploču i nastavi:
“To je bilo tek malo pojašnjenje. Zasad sam zadovoljan tvojim poslom, nema razloga da i dalje ne bude tako.”
“Ne kanim izigravati budalu, nema potrebe za prijetnjama. Prekini s tim.”
“Tek da budemo načisto.”
“Misliš da neće biti frke s mojim...”
George je želio reći “kolegama”, ali riječi nisu izlazile.
“S mojima... iz postaje?”
“Ne brini, bude li problema, ja ću se pobrinuti oko toga. Tvoj posao je da odeš u posjet kome te ja pošaljem.”
“Bilo bi najbolje da se na neko vrijeme povučem.”
“Imam još jedan posao, poslije možeš na odmor.”
“Previše je opasno.”
“Ne bih ti savjetovao da me sad iznevjeriš. Bude li škakljivo, na vrijeme ću te upozoriti. Ne mrdaj, radi što ti kažem. Paše ti da te ostavim kod Porte de Saint-Cloud?”
Roman je stao prije nego što je dovršio rečenicu. George je već bio na nogostupu, kad se on nagne prema otvorenom prozoru i pogleda ga ravno u oči.
“Ne uzrujavaj se zbog novina, proći će, ništa neće naći. Ne pokušavaj stupiti sa mnom u kontakt i budi kul, Crozat.”
Netko je bio kod njega. Miris cigarete supostojao je uz uobičajen miris njegova stana. Nije to bio ustajao miris duhana, već dim cigarete.
Obiđe cijeli stan, otvori svaku ladicu i ormar, provjeri je li mu pištolj tu. Predmeti su bili pomaknuti možda samo milimetar, dovoljno da posumnja, nedovoljno da bude siguran. Nije bila premetačina, tek posjet, s čikom u ustima. Otvori prozor da prozrači. Na cinčanoj prozorskoj klupčici, zgnječen opušak. Posjetitelj nije bio neoprezan, nije ostavio nikakva traga na ulaznim vratima; opušak je bio tu kako ga ne bi previdio. Još jedna opomena. Roman ga ima u šaci, ma gdje bio, kod kuće, na poslu ili u javnoj kući na drugom kraju Pariza; Roman ili netko drugi tko radi za njega.
Opušak Camel cigarete.
Budi kul, Crozat.
Roman je bio zmija s glavom na oba kraja, ali dok murja tapka u mraku, zašto da se odrekne koristi koju ima od njega?
Novine su još bile na stolu, s povijenom Schefferovom glavom. George odluči poći do 14-ice, da se malo preznoji i da mu Paolo i Marco ispričaju novosti.
* * *

Meč između Crozata i Esperanze bio je na programu za deset dana, u sportskoj dvorani Fontenay-sous-Bois; najava je izazvala šuškanja među amaterskim boksačima. Sljedećih je dana slučaj Vasquez-Scheffer prešao s prvih na zadnje stranice. Vasquez je žučljivo sazivao jednu za drugom konferenciju za medije sve dok na koncu nije optužio policiju za površnost pri provođenju istrage. Prostor otvoren za njegove izjave odmah se suzio. I dalje se smatralo kako napadač na Scheffera – još uvijek u komi – nije ista osoba koja je napala Vasqueza, i njegov identitet još nije bio utvrđen. Viđena je osoba kratke kose, od četrdesetak godina, kako izlazi iz zgrade u ulici Lacroix. Svjedoci se nikako nisu mogli usuglasiti oko odgovarajućeg fotorobota.
George se pitao sežu li Romanovi pipci dovoljno daleko da može obustaviti istragu; on sâm ili njegovi tajni kompanjoni. Možda uistinu moja njuška okljaštrene platane nije dopuštala da se napravi suvisli portret.
Ono što ga je u konačnici najviše zabrinjavalo bio je meč.
Nije znao kako bi se izvukao; nije dovoljno trenirao, Paolo ga je gnjavio neprestano ga nazivajući, Marco ga je spopadao svaki put čim bi se pojavio u Ringu 14, na sat vremena, predvečer. Nastavio je svakoga jutra trčati, ali štedio se udarajući po vreći i usporeno je ponavljao serije udaraca. Bio je kratkog daha, a njegove noge, u dobroj formi za njegove godine, bile su suviše teške za borbu. Premda je zadržao snagu i tehniku, izdržljivost je isparila. Pogled mu je bio spor, a mišići suviše opušteni. Portugalac mu je urličući ostavljao poruke na telefonu:
“Kog vraga izvodiš, George? Krenula su govorkanja, naklapa se o tome kako nisi spreman i ne znam što bih im više rekao! Rugaju ti se kad te vide u ringu, pobogu George, nitko više ne vjeruje da si sposoban vratiti se! Što dovraga radiš?”
Kako bilo da bilo, za deset dana i njega i njegovu karijeru svi će ostaviti na miru.
George zatraži dopust, Bergolio mu bez ikakve rasprave odobri tjedan dana.
“Jezivo izgledate, Crozat, pitam se hoće li tjedan dana uopće biti dovoljno. Je li istina to što se priča da uskoro imate borbu?”
“Mm.”
“Još vas zakidaju posrednici? Ili je s tim svršeno?”
“A da.”
“Izginut ćete.”
“Želite li ulaznicu?”
Bergolio podigne pogled s papira, smiješeći se.
“Hoćete uzeti mjesec dana?”
George nije rekao Paolu da je uzeo tjedan dana, nije trenirao i ostao je kod kuće. Proveo je jednu noć s Mireille, drugu s nekom drugom curom, mlađom bjelkinjom, ali to mu je bilo nelagodnije. Mireille je bila dio pogodbe koju je sklopio sam sa sobom: stvoriti si, nakon posljednjeg meča, drugačiji život, u prisnoj atmosferi, skromno življenje u kojem bi mogao uživati ne oviseći ni o kome. “Toni i ja sve ćemo izgladiti, prošlo i buduće.” Postao je tajanstven, cijeli dan provodio u kuhinji ispijajući Löwenbräu, poput mnogih boksača prije njega, uništenih udarcima i strahom.
Kad su novine prestale govoriti o dvojici novinara, onog dana kad o njima više nije bilo ni riječi, pronašao je omotnicu u svom poštanskom sandučiću. Roman je dolio malo ulja u stroj: dodao je dvije stotice. Osam stotki za jednog tipa. Pitao se može li Pakistanac pronaći jednog rogonju mjesečno, Roman je nalazio jednog intelektualca tjedno. Ovaj je bio Arapin. Brahim Bendjema, 22 bis, Rue des Pyrénées. Crno-bijela fotografija ozbiljna čovjeka u odijelu. George se nije predugo zadržao na fotografiji, tek koliko je bilo dovoljno da upamti crte njegova lica.
Vrati novčanice, papir i fotografiju u omotnicu, postavi je pred sebe na stol i otvori drugu pivsku bocu. Ispijao je pivo ne paleći svjetlo, dok više nije razaznavao ništa oko sebe osim pravokutna obrisa papira, potom oteturao do kreveta ne skinuvši odjeću.
S ispitivanjem terena započeo je sljedećeg jutra. U svojoj sportskoj odjeći više nije ostavljao željeni dojam. Onako blijed i u trenirci nalikovao je pacijentu koji je izašao popušiti jednu ispred onkološkog odjela.
Kad je prvi put vidio Bendjemu, pustio ga je da prođe. Čekao je cijelo jutro i dio poslijepodneva. Slabo usredotočen, nije ga pravo ni prepoznao. Tek kad se Arapin vraćao kući, nakon sat vremena, uočio je da ima sigurno sedamdeset godina. Koliko god mu bilo teško odrediti godine Arapima, ovaj je imao bar dvadeset godina više nego na slici. Vratio se kući, njušeći ozbiljan problem. Kako prebiti čovca tih godina, a da ga ne ubije?
Sutradan se vratio i stao ga pratiti ulicama. Bendjema je bio visok, metar osamdeset stiješnjenih na njegovoj iskrivljenoj kralježnici, kratke sijede kose. Kao i dan prije, izašao je u četiri sata i hodao do ulice Sorbier, u četvrti Ménilmontant, gdje se smjestio na terasu bar-restorana Lieu-dit, kako bi popio kavu i prolistao Le Monde. Konobar ga je poznavao, neko vrijeme su razgovarali. Nakon sat vremena vratio se kući.
Trećega dana, kad je stari izašao, George uđe u zgradu. Na poštanskom sandučiću nije stajalo gđa Bendjema. Digitalni kod bio je uključen cijeloga dana, ali za ulazak je bio dovoljan i poštanski kod. Raskošna zgrada, pozlaćena vrata i starinski parket, kućepazitelj. Popeo se do odmorišta. Drugi kat, prema ulici. U stanu do njegova počne lajati pas. I kad se spustio u prizemlje, još ga je čuo. Njegov miris uvijek je dražio pse.
Četvrtoga dana Bendjema ga je uočio. Skrenuo je u ulicu Orfila, George je brojio do deset prije nego što će krenuti za njim. Bendjema je stajao na nogostupu, udaljen dvadesetak metara, i promatrao ga. Beton se zaputi u smjeru Rue des Pyrénées, neprestano skrećući.
Vratio se kući loše raspoložen, pronašao je Paolovu poruku uguranu ispod vrata. Memorija telefonske sekretarice bila je zatrpana porukama pa se Portugalac potrudio doći i sastaviti poruku, kratku i punu pogrešaka. Sadržaj poruke međutim bio je uvijek isti: Kog vraga izvodiš?
Petoga dana nacrtao se u četiri popodne u baru u ulici Sorbier, nasuprot bar-restorana Lieu-dit, i čekao. Stari nije mijenjao navike i deset minuta poslije smjestio se na terasi. Iza svojih novina, Bendjema je pogledom snimao ulicu, ne mičući glavu.
George je promatrao staroga tričetvrtsata, ne mičući se sa svoje osmatračnice sve dok ovaj nije otišao. Bendjema je djelovao simpatično, bio je poznat u ovoj četvrti i smiješio se prodavačima.
Zgrada je bila suviše rizično mjesto. Nije bilo dobro ni suviše čekati. George se odluči za metodu Brieux, na ulici, na brzinu. Hodao je putem do Rue des Pyrénées, razmatrajući moguća mjesta. U Ulici Orfila svidje mu se ulaz u podzemno parkiralište. Mehanička garažna vrata uvučena su tri metra od ulice, ispod betonskog prilaza s velikim padom. Smrdjelo je po pišalini i klošarima, svakako miran kutak, bar onoliko koliko će biti potrebno.
Sviđala mu se pomisao da stari predosjeća kako mu se nešto sprema. I da ne mijenja svoje navike. Legao je ispraznivši i posljednju bocu piva i pola butelje ukiseljenog vina. Sanjao je kako se penje u ring s Esperanzom, ali Toni je imao lice starog Arapina koji mu je izbio sve zube.
Sutradan ujutro George se zaputio u Ring 14.
Marco je nazvao Paola:
“Hej, slušaj ovo, čuješ me? Beton je ovdje već sat vremena, znoj frca ko iz špric-kantice, poderao je sve vreće, mlati ko sumanut. Dovući guzicu, zaboga!”
Paolo je stigao izvan sebe od sreće. Marco je cvao. Vratili su Georgea na pravi put. Četiri dana prije susreta. Suviše kasno, ali važno je da se vratio. Da je došao sebi.
Beton se prihvatio komandos-treninga, prionuvši na rabotu divljačkim bijesom. Tri sata vježbe. Iscijedio je dvojicu mladih poluteškaša koji su pristali na sparing. Natukao je dvadeset rundi i podigao na tone utega. Paolo mu je ponavljao da se smiri, da ima dovoljno vremena, ali George se više nije mogao zaustaviti. Čvrsto je stiskao zube i nimalo nije mario za meč. Pustio je dvojicu boksača da kuju svoje nevjerojatne planove i stao je tek kad je ustanovio da ne može više podići ruke.
Vratio se kući, odjenuo čistu trenirku, nabio šiltericu na glavu i krenuo.
Vrebao je na Bendjemu na uglu ulica Bidassoa i Orfila. Kad ga je vidio da dolazi, povukao se nekoliko koraka, udahnuo i krenuo polako trčati, zakrenuvši za ugao spuštene glave. Stari je mirno hodao nogostupom. George ubrza kako bi ga susreo kod podzemnog parkirališta. Ulica je bila pusta, sjena betonskog prilaza ispod kolnika bila je savršena. Ne udaraj prejako, George, da ne ubiješ staroga, ti vrapca, samo smireno. Dobar trening pošteno ga je iscrpio, oslobodio teških misli i izmorio mu mišiće, ali zabrinutost je ostala.
Bendjema zastane na nogostupu, točno ispred ulaza u garažu, zabije ruke u džepove jakne i uspravi se. George je pogledavao prema njemu ispod šilta u ritmu svojih koraka.
“Koga vraga radi?”
Brahim Bendjema gledao je u njega.
George uspori.
Stari je bio prava vreća kostiju. Oko očiju, mreža dubokih bora; tanke, stisnute usnice, visoke jagodice, ukočen izraz lica i izravan pogled. Crozat zastane na dva metra od njega i pusti da mu ruke padnu uz tijelo.
Bendjemine usne zadrhte:
“Tko vas šalje, gospodine?”
Crozat se sledi. Umor stogodišnjaka mutio je starčev pogled.
“Ne znate?” Navlaži usne. “Ako želite, objasnit ću vam. Otkako me prije nekoliko tjedana nazvao Alain Dulac, znao sam da će netko doći?”
“Imate li pištolj u džepu?”
“I više od toga, gospodine, imam streljiva za cijeli jedan rat.”
Bendjema se jedva primjetno nasmiješi:
“Oprostite mi na toj pjesničkoj figuri i pripišite mojim godinama ovaj pokušaj da prošlost sažmem u nekoliko riječi. Kad me savlada strah, pažljivo biram riječi. Pitanje ponosa. Strah je u meni uvijek pobuđivao ponos.”
Starac oprezno zakorači ustranu, George ga je držao na oku. Bendjema polako izvuče ruku iz džepa, pokaže na betonsku stubu između dva stupa na ulazu u podzemnu garažu.
“Tamo će nam biti zgodnije razgovarati, ako ste za?”
Pođe za njim.
“Ne miriši bajno, ispričavam se, ali mjesto ste sami birali.”
* * *

George se zatvori u stan, opet priključi telefon i stane čekati da mu se Roman javi.
Dva dana, ništa. Telefon je zazvonio deset puta. Paolo i Marco.
Ujutro trećega dana, sišao je provjeriti poštu i pronašao novu omotnicu. Trčećim se korakom vratio i zatvorio u stanu.
Ime, adresa, bez fotografije, bez novca, ali s porukom na finom papiru.
“Ovoga ćeš bez naknade, kad ne želiš staroga. Kreni.”
Ime mu je bilo poznato.
Ili je zamka, ili mu Roman pruža šansu. Propuštanje meča više ne dolazi u obzir. Valja slijediti upute.
George se zaputi u 11. okrug, posadi se i ne trudeći se skrivati se, ispred ulaza 48, na aveniji Philippe-Auguste.
Dva sata je čekao na pločniku, prije nego što je stigao čovjek na motoru, kožna jakna, crna kaciga prašnjavog zaslona. Pod kožom, mišićava ramena. Tip skine kacigu i protrese dugu kosu, zaveže motor i okrene se oko sebe puštajući djevojci u prolazu dovoljno vremena da mu se divi.
George je bio iznimno usredotočen. Sve je isplanirao neuobičajenom brzinom i munjevito prešao ulicu. Roman ili jedan od njegovih doušnika zacijelo su ga motrili, nije se potrudio uočiti ih. Gurne nogu u procijep prije nego što su se vrata zatvorila i sustigne tipa na stubištu. Ovaj se okrene na zvuk škripe stuba.
Pakistanac se nasmiješi, zadovoljan što vidi Crozata, ne shvaćajući što on tamo radi.
“Žao mi je, Paki.”
Svako pitanje bilo je uzaludno. Pakistanac nije znao ništa više od njega samog: ništa nije mogao saznati, mogao je tek dobiti na vremenu.
George poštedi njegovu ljepuškastu facu, tek koliko je bilo dovoljno da otpluta, ali si zato da oduška po njegovim rebrima, bilo je bolno, ali bezazlenije od trbuha. Šake su mu lako upadale u napumpane izbacivačeve mišiće.
Svaki plasirani udarac bio je pouka za njega samog. S Romanom nema zezancije. Pakistanac zasigurno nije napravio ništa čime bi zaslužio ovakvo propuštanje kroz šake, bilo je to tek dodatno upozorenje.
Zamisli što bi ti se moglo dogoditi ako stvarno zaribaš.
“Prestani, George! Stani, George, jebote!”
Hladno se obrušio na Pakistanca. Što je više otpuštao kočnice, to je snažnije osjećao da će naučena lekcija uistinu biti učinkovita.
Ti si, George, kralj budalaša i nesumnjivo ćeš i ti doći na red.
Paki je pokušavao uzmaknuti uza stube. George ga privuče natrag.
Sve će ti se to obiti o facu, sve po spisku, ništa neće biti ispušteno kad se budu sabirali računi.
Pakistanac se sklupčao do zida.
George ga izudara nogama po leđima. Paki je cvilio.
“Začepi! Začepi, majmune! Ti si nas uvalio u ovo sranje! Čuješ li? Sâm si to tražio! Začepi i trpi, budalo!”
Za kraj mu je sasuo niz udaraca po glavi. Krv je špricala po stubama.
Neki susjed dovikne da će pozvati policiju. George se zaustavi i pobjegne.
Čekao je cijeli dan, zatim cijelu večer i potom cijelu noć.
Telefon je zvonio svakih pola sata. Slušao je poruke. Paolo i Marco.
Roman se nije javljao.
Bio je spreman. Stari Arapin sve mu je objasnio. Nemoguće je izbjeći klopkama koje sâm ostavljaš za sobom, prije ili poslije upadneš u njih. Možda se čini besmislenim, ali uvijek iza svega postoji neka logika, a ta logika prilično je složena. Poput bumeranga je.
Pakistanac mu je ponudio petstoticu da sredi nekog tipa, a na kraju je sâm dobio po piksi. George je sve napravio da više ne mora u ring, a vratit će se kao da ništa nije bilo.
Od Romana ni glasa. Je li odvažni vojak Crozat iskupio svoj grijeh?
Zaboli ga. Sad je važno da se domogne ringa. Glavna Georgeova preokupacija trenutno je bio Toni.
Noć je proveo isto tako.
Telefon je zvonio. Paolo je s druge strane zasigurno proklinjao Georgeov telefon zatrpan porukama.
Sutradan, kad su se dvojica trenera obrušila nogama na njegova vrata, napokon je otvorio. Sportska torba već mu je bila na ramenu.
“Idemo.”
Dva stara gunđala cijelim su se putem derala na njega. George je izgledao grozno i pitali su se zašto uopće idu onamo, toliko je bilo evidentno da će mu Toni sasuti sve zube u grlo.
Nazvao je Esperanzin trener, govorka se da se Beton ne priprema, da će meč biti smijurija. Marco i Paolo već tjednima su svima lagali, govoreći da George trenira i da će biti apsolutno spreman. George nikad prije nije vidio Paola toliko bijesnog.
“Pa dobro, daj se pogledaj! Imaš četiri ili pet kila viška, ne bi mogao pretrčati sto metara i bazdiš po pivu!”
“Ne brinite.”
“Da ne bri... Čujem li ja dobro? Rugaš nam se? Pa ti ne bi izdržao dvije runde protiv mene!”
“Spreman sam.”
“Ovo je zadnji put da me vidiš u svom kutu, caralho, u to budi siguran! Nadam se da će Toni iscijediti i posljednju kap krvi iz tebe, i ne očekuj da ću te ja skrpati! Majmune glupi murjački! Što je značilo ono pojavljivanje prije tri dana, zašto si se došao razmahivati u 14-icu da bi poslije odustao? Jesi li bar trčao? Jesi li radio na mišićima ili si samo postao još gluplji?”
Uvrede su odzvanjale sve do Fontenaya. Po dolasku, George nije bio razočaran. Boksački susret privukao je petsto ili šesto gledatelja. Susret teškaša, za kraj programa, predviđen je u devet navečer.
U ringu pjetlići su se razmahati da je frcalo perje, publika se zagrijavala. Kravine je bio u prvom redu.
Marco i Paolo odvukoše ga u svlačionicu.
George se zagrijavao, ali bio je toliko ukočen i trom da mu je Paolo iz čistog očaja preporučio da čuva snagu za meč.
Pristupio je vaganju. Preko devedeset i pet kila. Pet kila više od njegove idealne težine. Esperanza je imao devedeset i dvije. Ubacili su Georgea natrag u svlačionicu. Paolo mu je mazao lice debelim slojem vazelina, njegova srdžba pretvarala se u zabrinutost. Marco je preuzeo palicu, večeras će on biti njegov trener.
“Dakle, Tonija poznajemo, znamo kako napada, štedi se, poput tebe, ali mlađi je. Ne ljuti se, stari, ali to su činjenice. Znači, otezat će, ali on je i borac, voli udarati. Kad god mu se ukaže prilika, ako shvati da nisi u formi, navalit će. S obzirom na tvoje stanje, morat ćeš primijeniti neku novu taktiku. Toni ne reagira najbolje na promjene, draže mu je kad zna s čim ima posla. Ostanete Ii svaki pri svom načinu, trajat će satima i dobit će te, ako ni zbog čega drugog onda zbog izdržljivosti u nogama. Znači, moraš igrati na snagu, to je sve što danas imaš. Pusti se i rasturi ga. Jasno?”
“Ne brinite.”
Delegat je pokucao na vrata, provjerio povoje i rukavice i izašao kad su rukavice bile na Georgeovim rukama. Pet minuta je zamahivao u prazno, ne odlijepivši noge od tla, tek da ga lagano probije znoj.
Paolo je pripremao torbu s liječničkim priborom, oklijevao, zatim ipak ubacio šaku kompresa prije nego što će je zatvoriti. Marco mu na leđa nabaci mornarsko plavi ogrtač.
“Ajmo.”
Želja da povjeruje u nemoguće pojača se pri izlasku iz svlačionice.
Kad je Toni Esperanza skinuo ogrtač, Paolo pomisli kako nije ponio dovoljno medicinskog materijala. Georgeove arkade pošpricat će sve zidove. Toni Esperanza bio je kao isklesan. Svoj meč protiv Betona bazirao je na mišićima. Pri pogledu na njegove trbušne mišiće i njegove oči, sitne i prodorne, bilo je jasno da ne namjerava čekati do Crozatove šeste runde.
Paolo progunđa:
“Jebote, tu neće biti podijeljenih bodova.”
“Nema šanse”, dometne Marco, “ovaj će pucati iz svih topova.”
George skine ogrtač. Svjetlucav od znoja, s drugog kraja dvorane, možda je mogao i ostaviti određeni dojam. U Tonijevu kutu trljaju se ruke. Beton im je djelovao kao da je upravo ustao iz kreveta ne otuširavši se.
Dvojica boksača priđu sredini ringa, sudac održi svoj govor i oni se dodirnu rukavicama.
Toni Esperanza vrati se u svoj kut i nastavi sa zagrijavanjem, a George nastavi s laganim hodom. Promatrao je dvoranu. Posjetitelji, unaprijed zagrijani, derali su se iz sveg glasa. Kravine je razgovarao sa službenim osobljem okupljenim oko njega, dobro pazeći da ne gleda prema ringu, kako bi pokazao ravnodušnost. Nije imao svog pulena na ovom susretu. Došao je vidjeti Georgea.
“George, zaboga, dolazi ovamo!”
Opuštenih ruku, Crozat je i dalje stajao i promatrao publiku.
Okrenuo se prema Paolu i Marcu koji su opet iznosili svoju jadnu strategiju. Udarati brzo i snažno, preduhitriti Tonijev prvi napad, ne glumiti vreću, kako je običavao; George pogleda iznad njihovih glava i osmjehne se.
“Ajme! Slušaš li ti uopće što govorimo?”
Podigne rukavicu u smjeru dvorane. Roman se upravo smjestio u trećem redu, potjeravši nekog žutokljunca. Beton mu se nasmiješi, glupava izraza na faci nalickanoj vazelinom, s usnicama poput majmunskih, izbočenih zbog zaštitne gume. Roman mu dobaci bezizražajan pogled.
Začuje se gong i vrisak se povisi za oktavu.
George podigne ruke do očiju i stisne lakte. Tri minute se ni ne pomakne i primi kišu udaraca i ne pokušavajući ih izbjeći. Nakon što je više od polovice runde udarao po Georgeovim rukavicama, Toni se obruši na njegov trbuh i rebra koje je Beton ostavio nezaštićene.
Za vrijeme pauze, Marco pokuša razgovarati s njim, ali George ga nije slušao. Dvoranu ispune zvižduci, Esperanza i njegova ekipa ništa nisu shvaćali.
Nova runda.
George zadrži isti obrambeni stav, i sve se nastavi istim tijekom. Jedino je dobro pazio da uvijek bude točno ispred Tonija, izmičući se tako da ne odiže noge od poda. Kako ga je Toni neprestano mlatio po trbuhu, na koncu je morao spustiti ruke pa su udarci stali pljuštati i po licu. Na kraju druge runde bio je obliven krvlju i publika je gnjevno tražila njegovu glavu.
Prva pomoć. Paolo nije rekao ni riječi. Marco nije više znao što bi predložio. George nije uputio ni jedan jedini udarac, nije kontrirao. Na zvuk gonga, kad je zagrizao zaštitnu gumu, rekao im je neka se ne brinu.
Ovaj put je ulazio u kontakt, trudio se preduhitriti napade bacajući se Esperanzi u zagrljaj.
“Što ti je, Toni? Što je, muchacho, ne znaš se više tući? Znaš li koliko sam dobio da se ovako uspavam? Daj bar glumi da još možeš, starino!”
Toni Esperanza zatrepće očima, sudac ih razdvoji, a prije nego što je Toni uspio zauzeti obrambeni stav, George ga strefi direktom posred nosa. Esperanza zajauče, a sudac opomene Crozata. Toni je bio potpuno dezorijentiran i nekako se izvuče do kraja runde, neuvjerljivo mlateći po Georgeu koji se opet ukipio, skriven iza rukavica.
U pauzi je sve kiptjelo u Tonijevom kutu.
Četvrta se runda pretvorila u pravi masakr, Georgeova obrana slamala se pri svakom kontaktu, između dva zamaha dobacivao bi Esperanzi.
“Jebiga, ne mogu odglumiti pad, ako tako nasrćeš, tupane!“
Pri sljedećem kontaktu, George leđima zakloni pogled sucu u ringu i sucima izvan ringa i zabije podmukli kroše u Tonijeve bubrege.
Publika zagrmi, Španjolac se zacrveni od bijesa. George pretjerano spusti ruke. Iz ove runde izađe otečenih očiju i s otvorenim arkadama. Marco i Paolo nisu čak ni pokušali razgovarati s njim. Njihova šutnja potvrdila je suparničkoj strani da je sve planirano, prljava taktika kojom će upropastiti meč.
Peta runda. George počinje obilno krvariti iz nosa. Nakon kontakta, sudac ga pregleda. George mu reče da je u redu i sljedećih trideset sekundi pravio se da namjerava boksati. Više se kretao, plasirao dva direkta kojima se Toni čak više nije ni nadao. Borba je poprimila na dinamici, dvorana je živnula, no onda se George opet pretvori u boksačku vreću, prigne se i stane čekati. Dopusti jedan lijevi kroše od kojeg je ugledao sve zvjezdice. Pritisnuvši ga uz konope, Toni mu prikliješti glavu ispod svoje ruke.
“ Jebote, kog vraga izvodiš, George! Kakvo je ovo sranje?”
“Plaćen sam da ti pobijediš, udaraj, muchacho, stvar profita!”
Esperanza više ništa nije shvaćao, dobaci pogled svojoj ekipi, a George mu opet zalijepi direkt u nos, koji se zvučno slomi. Toni stane plesati oko Georgea dok nije došao sebi. Publika više nije znala treba li pokazivati daljnji interes za ovu maškaradu, ali Georgea nije bilo briga.
Esperanza je bijesno mlatio. Crozat primi prva dva udarca, izmakne trećem, na rubu snage. Uspije se održati na nogama, motreći suca, koji je dvojio treba li prekinuti borbu. Dobro se branio do kraja šeste runde.
“George, neću te više dugo moći krpati. Nemam pojma što izvodiš i nije me briga, ali kažem ti, ako za dvije runde ne privedeš kraju ovaj meč, ostavit ćeš ovdje svoje kosti.”
Paolo je bio sve zabrinutiji, George je dobio previše udaraca u glavu, napola je škiljio koliko je bio smlavljen, a Esperanza je i dalje udarao istom snagom, bez najmanjeg znaka umora.
Sedma runda. George je boksao. Taman koliko je bio potrebno da se održi žar borbe. Esperanza je izbalansirao snagu svojih mišića. Beton će se raspasti. Počeo je bez prestanka vrijeđati Tonija, tijekom cijele runde govorio mu je da je kurvin sin, rugoba, peder, pičkica.
U pauzi, sudac priđe plavom kutu i upozori Crozata:
“Bit će ovo posljednja runda, ne prestanete li s glupostima.”
U svakom slučaju, bilo je živo čudo da je Beton još na nogama, u sedam rundi primio je isto onoliko udaraca koliko je znao primiti u tri meča po trinaest rundi. Njegov trbuh i rebra prešli su iz crvene u ljubičastu boju, kapci su mu bili poput dvije jabuke s tananim prorezom po sredini, jabučice kao prezrele naranče, samo što ne prsnu. Paolo mu u nosnice nagura štapiće s vatom natopljenom kamforom i povuče štapiće kako bi na minutu zrak lakše prolazio.
Marco je želio prekinuti borbu, Portugalac mu šapne:
“George, može se i drugačije završiti, sveca ti, ne mora te dokrajčiti, može i drugačije.”
“Ne brinite.”
Osma runda.
Gong.
Noge ga još drže. I rukavice na rukama.
George kroči nasred ringa i odluči se za novu promjenu ritma. Esperanza je imao otečen nos, ali u usporedbi s njim, on je još uvijek zadržao ljudsko obličje. Napola slijep, George izvede pravu boksačku demonstraciju. Opet se stao kretati, pronalaziti pozicije za noge, probijati Tonijevu obranu čim bi ovaj ma samo trunčicu pogriješio. Prasne dva prednja direkta koja odjeknu do najudaljenijih redova dvorane. Esperanza zatetura. Dvoranu zahvati ludilo. Kravine se uspravi na svom stolcu, a Roman se i ne pomakne, smijući se razjapljenih usta i umrtvljena pogleda. George je izazivao suparnika, pikao ga brzim udarcima u rukavice, u klinču zasipao nizom udaraca po zatiljku, deklasirajući ga poput kakva balavca. Minutu prije kraja osme runde, Toni Esperanza, do krajnosti iznerviran, odbaci svaku taktiku i navali na Georgea svim silama, spreman ići do kraja vlastitih snaga. Njegov trener trudio se doprijeti do njegovih ušiju:
“Toni! Zaboga, Toni, smiri se! Toni, jebote, ne nasjedaj tako!”
Ali Toni više nije slušao, a George mu se smijao, rugao mu se i cerio. Hajde, muckacho, šupčino, tetkice, razmaši se, udri, zaboga daj! Marco i Paolo nisu shvaćali što se dogodilo, ali bilo im je jasno da je George isprovocirao Tonija baš kako je želio, da su njegove masne naslage dobro amortizirale udarce, da će njegova beton-glava izdržati i da je uspio sačuvati ono nešto snage s kojom je došao. Izdrži li nakon ovih nasrtaja, bit će izjednačeni, jer se Toni do krajnjih granica iscrpljivao, nasrćući na njegovu nacerenu facu. Udarci kojima se razbacivao bili su sve što će još moći dati. Ubili bi prosječnog čovjeka, razmišljao je George sa smiješkom, ali ne i boksača. Smijao se. Budi muško, George, još nije gotovo. Budi čovjek, bar jednom. Budi pravi, onaj koji osjeća udarce.
George je iščekivao sljedeći udarac, predosjećao ga s užitkom prekaljena boksača. Bože, kako li je samo volio ovakve trenutke, kad se baš sve, kao kroz kakav ogroman lijevak, slije unutar ringa, kad postoje samo on i onaj drugi, i njihovi usredotočeni pogledi koji više ne predviđaju pokrete nego sanjani ishod, koji je evo tu, približava se munjevito. Trenutke u kojima se mogao suočiti s tipom koji ga razumije: tu su s istim motivom, zajedno kuju vlastitu sreću.
George preduhitri prvi direkt, naizgled uobičajenom kontrom sasvim dovoljno otvori rukavicu, zatvori oči, opusti sve mišiće nadajući se da neće biti previše bolno, i pusti da ga dohvati krošeom.
Toni Esperanza problijedi jer je prvi osjetio, pod svojom šakom, Georgeovu opuštenost, izostanak otpora i silinu kojom je glava poletjela oko svoje osi. Masa zaurla. Vidjevši kako Crozat pada na koljena i uočivši položaj njegova tijela na tlu, trenutno zaguše svaki povik.
Paolo i Marco uskoče ispod užadi, istovremeno dojuri i Esperanzina ekipa.
Toni se naginje iznad njihovih ramena, raspitujući se što se događa. Sudac se uspravi i domahne prema dvorani. Dotrče vatrogasci s nosilima. Beživotno Crozatovo tijelo iznijeto je u dvije minute iz sportske dvorane Fontenay, uz njega je u vozilu bio Portugalac Paolo koji nije želio ispustiti njegovu ruku.

8.


SEKTOR RABELAIS
VELJAČA, 1958.

Zelene obale u dolini rijeke Chélif izložene su tamnoj sjeni zapada. Voda je narasla i rijeka je zaposjela puninu korita. Snježni planinski vrhunci hvataju prve sunčane zrake. Verini se vraća sa straže, smrznutim rukama u rukavicama drži pušku. Hangar se budi. Pod naslagama pokrivača, u petnaest poredanih kreveta, pravi koncert hrkanja i kašljanja, uzdasi prvih otvorenih očiju. Naloži ugašenu peć, natrpa ložište papirom i triješćem, no vatra se slabo primala pa dim ispuni prostoriju. Polije drva alkoholom za potpalu, kresne šibicu. Nakon prvog proplamsaja, peć i cijev koja je prolazila hangarom jeknu eksplozijom čiji je zvuk podsjetio na eksploziju granate.
Skupina vojnika poskoči iz sna i baci se na oružje, kiša čađe slije se na krevete. Colona utrči unutra, sav zapjenjen, s puškom u ruci. Pascal, pocrnio od glave do pete, sjedi odbačen dva metra od peći.
Colona napokon pritegne opasač.
“Dodajte čišćenje cijevi na popis zadataka, magarci. A sad, kad ste već budni, počistite ovaj svinjac.”
Otpočinjao je novi zimski dan za DOP u sektoru Rabelais, neslanom šalom koja je izazvala tek kisele osmijehe. Eksplozija je donijela možda kakav tračak nade tek u ćelije. U svakom zatvoru, po tri su čovjeka drhturila od hladnoće dijeleći četiri kvadratna metra, umotana u smrdljive pokrivače. Svakoga jutra Ahmed im je donosio juhu i provjeravao jesu li dočekali jutro.
Podrum je jedini prostor DOP-a gdje se čovjek ne smrzava, jedinica je iscrpila sve svoje snage, Rubijeve ruke nisu dovoljne, Paul i Henri većinu vremena provode dolje. Transferi zatvorenika su svakodnevni, straže neprekidne, a stanje zarobljenih postaje prizor koji je nemoguće izbjeći. Krici su poništili pojam tišine. Više ne izlaze na teren. DOP treba svakog čovjeka da izvrši svoju zadaću. Prije dva dana Casta je ustao usred noći, s puškom u ruci, vrišteći punih pet minuta, bez prestanka, koliko je vrištao i čovjek pržen naponom.
Nitko ga nije prekinuo.
Visoki Kabil zove se Rachid. Perret mu je ponudio da ostane u DOP-u nakon što je u rujnu zarobljen i ispitivan. Radi s ostalim pričuvnicima već četiri mjeseca. Već za nekoliko tjedana postalo je očigledno kakav utjecaj ima na njih. Dvadeset i sedam godina, obrazovan, savršeno govori francuski, a njegova šutnja je šutnja čovjeka koji ima vlastite stavove; u njemu nema ropske podčinjenosti, one prividne predaje koja kod grubijana potiče prezir. Kad se Rachidu nešto naredi, stječe se dojam da ste ga zatražili uslugu, a njegova šutnja govori u prilog mogućnosti odbijanja izvršenja. Njegova prisutnost izmijenila je odnos ravnoteže između vojnika i privedenih. Ništa se nije promijenilo, ali pozicije su postale jasnije; pod njegovim utjecajem pričuvnici su opet postali ono što su bili: zatvorenici političkog rata. Rachid se snažno dojmio i pripadnika jedinice, Rubijevih kopija koje su oponašale njegovo ponašanje i govor. Ignorirali su ga, ne znajući kako bi se prema njemu odnosili.
Te činjenice beskrajno su čudile Verinija. Kako je samo taj čovjek uspio to postići? Gotovo bez ijedne riječi. No, možda mu on pridaje previše važnosti.
Nakon traume ispitivanja i zadobivenih rana, nakon tri tjedna provedena u ćeliji, nakon što je smješten u hangar s Arapima, Rachid cijeli mjesec nije izgovorio ni riječi. Samo je promatrao. Zatim se usredotočio. Na radove koji su mu odgovarali i koje su mu Alžirci bespogovorno prepuštali. Jedino Ahmedu nije uskratio nijednu privilegiju. Njegov status bio je izvan dosega, odmah je to shvatio. Približio se Coloni, zajedno s Ahmedom obavljajući svaki zadatak koji je imao veze s njim. Uočio je skupine. Nakon mjesec dana, lako je mogao iščitati tipologiju ovog mikrokozmosa. Neupadljivom naklonošću, potaknut nekolicinom pogleda, Kabil se zbližio s trojicom svojeglavih ročnika. Njegova tiha prisutnost pretvorila se u osluškivanje. I prije nego što je progovorio, znali su da Rachid razumije, čak štoviše, da razmišlja poput njih. U prosincu, kad je prekinuo šutnju, njegova razmišljanja pridružena su njihovim razgovorima poput glasa koji im je već bio poznat.
Prema ostalim pripadnicima jedinice, prema onom najvećem dijelu koji nije imao vlastita stava, prema onima koji su pustili da ih nosi dinamika događaja, zadržao je uvijek isto neutralno držanje.
Kad se sretne s Rubijem, spušta pogled i glavu, ne pomičući ramena i ne povijajući leđa, tako da ga još uvijek ima na oku.
Između trojice nepokornih, odabrao je Verinija. Njegov utjecaj na mladića također je jačao, u ritmu kojim su se smjenjivali tjedni.
Pascal se ponaša bratski, želio je miran odnos s Alžircem. Dobro se razumio s Ahmedom, mogli su se čak i šaliti. Ali Rachid je želio znati što on misli. Bio mu je dragocjen i Rachid se zbližavao s njim. Kabil je uvijek odabirao vrijeme i trenutak. Usprkos nepovjerenju, privlačnost uspostavljanja odnosa bila je jača.
Rachid je bio iz primorskog gradića Bougie. Kad je izbio ustanak, studirao je književnost u Alžiru, poslije se pridružio pobunjenicima. Ništa nije rekao o svom djelovanju unutar FLN-a. “Jesi li ubijao Francuze?” pitao je Pascal.
Rachid nije s njim progovorio sljedeća dva tjedna. Dovoljno dugo da Pascal shvati kako su mu isto pitanje zasigurno postavili Perret i Rubio u podrumu.
On je bio nesalomljivi stariji brat kojeg je Verini želio imati. Verini, predstavnik novog Gestapa ove okupatorske vojske.
Rachid se predstavlja pobornikom ispregovaranog mira. No, njegovo ponašanje govori suprotno. On ne pregovara. On je u misiji. Verini nije uspio saznati ništa o njegovoj obitelji.
Otkako ga pomalo upoznaje, tog borca koji nije revoltirani seljak niti koljač djece, osjeća se sigurnim u Alžiru. Koljači su samo na francuskoj strani, otkad mu Rachid svojim staloženim i mirnim glasom objašnjava Alžir i povijest svojih predaka u Kabiliji.
Pascal izlazi iz hangara i otresa odjeću natrunjenu čađom. Christophe je otvorio vrata pričuvnicima. Rachid korača dvorištem umotan u tri sloja pokrpanih vojničkih jakni. Pascal mahne kapom i nasmiješi mu se. Rachid ga prostrijeli pogledom hladnijim od studena zraka.
S Rachidom, Alžirski je rat po drugi put nakon krikova, i šutnje koja je uslijedila, ušao u DOP u sektoru Rabelais.
TRAVANJ, 1958.

DOP izranja iz zime isto onako naglo kako je u nju i zaronio. Pričuvnici rade u vrtu, život se poboljšava, zbrku pretrpana hangara zamijenio je otvoreni prostor, ljudi više nisu jedni drugima na putu pa raspoloženje postaje opuštenije. Colona je na oprezu, njegov uznositi osjećaj za pravičnost uspostavlja među ljudima prijetvornu slogu. Verini, Casta i Chapel prikupili su dodatni mjesec službe. U podne podrum postaje jedino svježe mjesto na Farmi. Ispod limenih krovova ćelija sad žega iscrpljuje zarobljenike. S povratkom sunca i uslijed iznurenosti mjesecima napetosti i strave, preobrazba ročnika i vojnog osoblja neporeciva je. U DOP-u su već osam mjeseci, spoznaje su poražavajuće, iluzije isparile. Christophe, mjerna jedinica najslabije otpornosti, odabrao je najlakši način. Prolazi dvorištem s Paulom i Henrijem, koji utjelovljuju mjernu jedinicu krajnje bezobzirnosti, kako bi im pomagao u ispitivanjima. Skupina dvadesetogodišnjih vojnika amatera preobrazila se u prekaljene mučitelje. Smaknuća su zaredala, ispitivanja se ne obustavljaju, DOP neće nekom čarolijom prestati postojati i svi oni ostaju ovdje još godinu dana. Baš kao i plovidba Sredozemljem, izdržavanje ove prve zime postaralo ih je, zimski san im je izdubio obraze, iscrtao nove bore i otvrdnuo im lica koja su izgubila posljednju mladenačku punoću. Isprane uniforme slile su im se uz tijela, nerazlučive od njihova lika.
Verini dolazi s noćne straže. Nakon doručka nadgleda četiri Arapa koji prekopavaju povrtnjak. Rachid je među njima. Stojeći u sjeni narančina stabla, s puškom o ramenu, razgovara s njim.
Kabil govori o socijalizmu, ispituje ga o Francuskoj, o situaciji u tvornici u kojoj je radio, o tome kako su tretirani alžirski radnici, što savjetuje sindikat. Pascal se prisjeća, ponavlja očeve riječi kad govori o Nanterreu. U Francuskoj rat je za njega bio stvar Alžiraca, glavni grad nije imao nikakve veze s Afrikom. Otkad je u DOP-u, smatra kako francuska vlada više nema ni najmanjeg utjecaja na odluke koje se ovdje donose. Osim radioveza s Koordinacijskim centrom, čini mu se da jedinicom, u njenoj vojnoj samodostatnosti i geografskoj izoliranosti, upravljaju neke unutarnje zakonitosti, sasvim neovisne o zapovjednom lancu. Rachid mu se smiješi i objašnjava kako upravo Francuska, svojevoljno, odlučuje o svemu što se ovdje događa.
“Naredbe dolaze odozgor, Perret sluša Francusku, a ti tvoji ministri itekako znaju što se događa. Naivan si, vojniče Pascal.”
“Nisam ja naivan, samo kažem da oni ne mogu kontrolirati to što ročnici ovdje rade.”
“Zasigurno, a DOP je kibuc.”
“DOP je što?”
Sunce je visoko, Verini sjedi u sjeni stabla, Rachid nespretno rahli zemlju; on nije seljak, ruke su mu suviše fine, ali ipak sudjeluje.
Francuz promatra krajolik, razmišlja kako je ovo lijepa zemlja, pa kad završi rat, razni Rachidi i Veriniji mogli bi ostati i živjeti ovdje. Dvadeset i jedna mu je godina, ima prijatelja Alžirca; mjesecima nije primio nikakve vijesti od Christine, ne javlja se ni on njoj i osjeća kako je jedan dio njega našao svoje mjesto u Alžiru. On ne sudjeluje u ovom ratu, izuzeo se iz njega. Sklapa oči i sanjari. Sunce je blago, Arapi ritmično kopaju, tone u san razmišljajući o njoj, o Adili, i o pravom putovanju, napokon, bez vraćanja u Nanterre, ikada. Razgovarali su o tome, ona bi također željela da on ostane, kad sve završi.
Zvuk koraka i metalno škljocanje probude ga.
Rachid je pred njim, automatska puška mu na trbuhu.
Znoj mu se slijeva niz leđa, magli mu se pred očima, ruke mu počinju podrhtavati.
“Vidiš, da sam te želio ubiti, već bi bio gotov.”
Pascal proučava njegovo lice. Želi nazrijeti trag šale, sudara se sa stvarnošću netom probuđen iz sna, na licu mu se nazre smiješak koji iščezne pred Rachidovom odlučnošću i smirenošću. Kabil spušta pušku i predaje mu je. Pascal ustaje.
Kabil mu okreće leđa i vraća se svome poslu. Ostali Arapi su zaprepašteni.
* * *

Casta vozi punim gasom, guta preostalih pet kilometara do grada; Citroen sa šest cilindara stiže do mosta na Farmi, iznad rijeke Chélif kojom plutaju rastopljene naslage snijega i naplavine, kojem voda doseže sve do metalnih lukova. Na rampi, s druge strane mosta, neki vojnik skida zatvarač s mitraljeza postavljenog u stražnjem dijelu džipa. Narednik pregledava njihove propusnice. U civilu su, ali nose oružje: otpušteni iz DOP-a na dvanaest sati. Ispod jakne, Verini nosi automatsku pušku, a u džepovima dvije ručne bombe, za obranu. Narednik ih propušta, njegova hladnoća nije ih obeshrabrila. Crne beretke prati glas da su odbojni.
Casta vozi kao divlji do crkvenog trga. Prostor pred crkvenim ulazom je prostran i slobodan. Zaustavlja vozilo u dnu stuba.
Spriječiti neočekivane posljedice.
Colona je odredio dva čovjeka da glume tjelohranitelje na Rubijevu vjenčanju. S obzirom na to na kakvom je glasu bio u Orléansvilleu, valjalo je očekivati najgore. Neposlušni momci iz DOP-a tako su postali tajni agenti u službi krvnika. Neprikladno odjeveni, pomiješali su se s uzvanicima vjenčanja što su bolje mogli. Rubijeve šake vise ispod ruba rukava; u crnom odijelu i sa sivom kravatom, ne osjeća se udobno. Sređen i obrijan, pozdravlja ih podjednako bezobzirno kao kad je u uniformi na Farmi.
“Dođe li do gužve, pucamo u masu.”
Rubio iz džepa izvlači mali pištolj marke Browning.
Prilazi svojoj budućoj, punašnoj i sretnoj, pa ulaze u crkvu.
Casta i Verini posade se sa svake strane crkvenih vrata, nadgledajući prostor pred njima. Nisu čeznuli za tim da vide kako Rubio ljubi svoju ženu. S preklopljenim automatskim puškama, lupkaju nogama, čekaju na suncu, motreći pješake i vozila. Muka im je pri pomisli da bi mogli nastradati dok Rubiju čuvaju leđa, za vrijeme ceremonije koja ih je izvukla iz morbidnog svijeta DOP-a. Prava lutkarska predstava, s njima u glavnim ulogama, na toj bijeloj i vrućoj sceni.
Zvona zvone, vrata se otvaraju i skupina od pedesetak uzvanika postavi se u počasni špalir. Casta se vrati do auta i pokrene motor, Verini ostaje na vrhu stuba i stane u stranu kako bi umakao kiši rižina zrnja. Par je lijep da ne može biti ljepši: fotografija ovjekovječuje ovaj dan sreće. Sinoć je mladoženja ubio starca, pripadnika pokreta za neovisnost, za vrijeme ispitivanja; možda je bio nervozan zbog današnjeg dana, pa mu je otežala ruka. Njegova žena se smiješi.
Par uskače u Citroen. Rubio cvate što se vozi gradom u ovom autu, u pratnji tjelohranitelja. Njegova žena manje se ugodno osjeća u tom vozilu pretrpanom oružjem, s ta dva tipa sprijeda koja uopće ne poznaje, koji ne otvaraju usta nervozno motreći nogostupe.
Čašica u čast mladenaca i ručak održat će se kod mladenkine obitelji.
Lokalni rože toči se u potocima; Rubio strusi dvanaest anisovaca u sat vremena.
Gozba na francuski način, s kuskusom i ovčetinom na ražnju pride. Ovratnici se raskopčavaju, a oči iskolačuju. Rubijev prštavi smijeh sokoli vesele svatove, mladenka je pripita već od prve čaše šampanjca. Casta i Verini jedu s nogu, na ulazu u vrt u kojem je poslužen svečani ručak. Vrućina i vino udaraju u glavu. Sa škriputavog gramofona u kutu dopiru zvuci harmonike. “Živjeli mladenci!” “Živio Francuski Alžir!” “Smrt borcima za neovisnost!” Desert. Torta je kao iz bajke i gospođa je reže prije nego što se rastopi na suncu. Ushićenje i dobro raspoloženje neće biti dovoljni, prikrivena zabrinutost naslućuje se u smijehu i otrcanim šalama koje si dobacuju.
Francuzi napuštaju ove krajeve. Nakon onih najbogatijih, i trgovci i radnici pakiraju se za povratak u Francusku. Kukavice, izdajice, bit će nam bolje bez njih. Alžir je francuski, Afrika pripada onima koji tu rade, nije li tako? Zašto onda toliko treba da se sve dovede u red? Zbog socijalista, naravno, Molleta i njegove vlade: Francuska ne daje vojsci sredstva da se riješe terorista. Oni itekako dobro znaju kakvi su crnci, oni znaju kako treba s njima. “Je li, Rubio! Reci, koji je zaboga vrag našim Arapima?” Rubio, sad samo u košulji, hrva se s najmlađima. Starci se žale: “Dobro se odnosimo prema našim muslimanima, a opet nisu zadovoljni. Što se drugo i može očekivati od takvih ljudi? FLN je skupina goluždravaca koji huškaju dobre radnike!”
Popij malo, djede, neće ta priča dugo trajati. Neće to trajati.
Bouchardovi odlaze.
Ne brini, mi ne odlazimo. Popij malo.
Počinje ples. Što se više pije, to je manja bojazan od eksplozije na vjenčanju. Casta potraži piće. Podvezica. Vrhunac dana. Masne šale, gorčina, suze i katarza žrtvovane djeve rumena lica u bijeloj haljini. Mimohod poklona: nesretnica, sva iscrpljena, otvara, razmata, zahvaljuje, dijeli poljupce. Rubio se krevelji i prinosi poklon za svoju dragu, dražestan paketić zamotan u bijelo. Ona ga otvara. Pada u nesvijest. Panika. Vruće je, brzo vode, dajte joj zraka. Nije to od vrućine.
Na stolu, u razmotanu papiru, spolovilo i mošnje Arapina kojeg je jučer ubio u DOP-u. Rubijev poklon supruzi, polog zaštite i ljubavi. Žene negoduju, muškarci ne znaju kako bi se držali, djeca dotrče tek da dobiju pljusku. Rubio tetura i galami nasred dvorišta: “Da, jebeni socijalisti, mlitava muda!”
Casta položi ruku na pušku; trese se od glave do pete. Verini ga silom izgura iz vrta. Nek’ se Rubio nosi, nek’ mu bomba rasturi utrobu. Odoše oni piti u bistroe u ulici d’Isly, a zatim se uništiti u bordel u kojem vojnici slave da se sve praši.
LIPANJ, 1958.

Od sredine svibnja, otkako je formiran Salanov i Massuov odbor javnog spasa, uslijedio alžirski ustanak i nastupio strah od mogućeg razdora između vojske i vlade, razgovori na Farmi kreću se dobrim smjerom. Coty je upravo bio pozvao de Gaullea. Priprema se novi ustav, u DOP-u tortura i dalje traje.
Neobičan odnos između Rachida i Pascala se učvrstio. Francuz se za njega grčevito drži, on mu je utočište uslijed užasa, kao što mu je Adila utočište uslijed emotivne zakinutosti. Muževnost je nužni privid koji drži agresiju na odstojanju: treba ogrubjeti kako bi se izdržalo. Pritom se ne uviđa kako grubost više nije puki privid. Verini postaje sve grublji s novim ročnicima koji su, ovako uronjeni u rat, izgubili sve obzire. Dosada je ustuknula pred rutinom, posao pred iščekivanjem. Krici su uobičajena zvučna kulisa, baš kao i lica zatvorenika. Rubio, mladoženja, dvostruko je aktivniji, a od dana slavlja brižno izbjegava Verinija i Castu.
Pascal sanjari o životu s Adilom kad ona više neće biti prostitutka i kad Alžir više neće biti u ratu.
Ali rat se nastavlja, a 12. lipnja kamion s opskrbom ne pojavljuje se na Farmi. Verini je na straži kod zarobljenika, danas to putovanje nije zapalo njega. Gleda kako Roger trkom prelazi dvorište, izlazi iz kuće s Perretom, Paulom i s dva oružnika. Pokreću džip i Citroen, u prolazu skupljaju četvoricu ročnika. Vraćaju se za pola sata. Otraga u džipu, tijelo ispod pokrivača.
Prvi mrtvi Francuz u DOP-u. Henri je naletio na minu. Pobunjenici, u zasjedi među stijenjem, iznad ceste gdje počinje provalija, zapucali su kad je iskočio iz gorućeg vojnog kamiona.
Dečki iz 18. artiljerijske brigade iz gradića Paul-Robert pozvani su kao pojačanje za ophodnje u sektoru i lov na pobunjenike. Paul, najbolji Henrijev prijatelj, shrvan je. Pita Colonu kad se ide u akciju da pronađu tu gamad. Prenose tijelo u kuću. Bijes i osveta. Casta, Chapei i Verini nisu pošteđeni. Slučaj je tako htio. Danas je došao red na Henrija. Sutra će biti netko drugi. Pogađa ih bljedilo lica umrloga. Dječak. Osjećaju da su ostarjeli.
Dva dana nakon tog događaja, priređena je ceremonija ispraćaja tijela. Podizanje zastave, Perretov govor, sućut cijele nacije. Roditelji nikad neće saznati što je njihov sin radio u Alžiru: sad je mrtav, a pisao im je kako je sve u redu.
Tijekom cijelog tjedna gotovo svi ročnici silaze u podrum kako bi mlatili Arape zarobljene u pretresima i ophodnjama. Verini i njegova dva kompanjona dobro izdržavaju, odbijaju sudjelovati, premda nitko ne inzistira, u tom iživljavanju. No, njihov položaj postaje neizdrživ, njihova neutralnost tumači se kao izdaja. Colona na svoj način pokušava smiriti strasti: dopušta pojačane količine alkohola. Čaša crnog, čaša bijelog, rozea ili ruma. Proširio se glas da je alkohol, koji inače sve samo pogoršava, pomiješan s bromom kako bi smirio ljude. Paul i ostali već za doručak nalijevaju se čašama bijelog.
Jednu večer Paul proziva Pascala, naziva ga komunistom, izdajicom, kukavicom. Pascal grabi bocu i razbija je o rub stola. Paul grabi pušku, ostali ih razdvajaju. Pljušte uvrede; ovog puta Verini osjeća da je bio spreman ubiti. Obojica su zaradili tjedan dana kazne. Verini je poslan u kamp u Orléansville. Osam dana radi u oficirskoj kantini; najbolje što ga je moglo zapasti. Kazna nije neugodna, ali ne smije izlaziti iz kampa i nedostaje mu Adila.
Nemogućnost da osvete Henrija dodatni je poraz koji trajno deprimira pripadnike jedinice. Ne vide ih, ne pronalaze ih, a oni ubijaju. Jedino mjesto gdje nešto mogu napraviti je podrum.
Rachid se povukao i ne progovara. Jesu li ostali Arapi tako tihi pod njegovim utjecajem? Kreću se poput sjena, ne dajući ni najmanjeg povoda srdžbi koja nagriza pripadnike jedinice. Prije neupadljivi, sad su postali nevidljivi. Henrijeva smrt podsjetila je na nemogućnost suživota. Krici, koje uslijed navike više nisu ni registrirali, opet su zatrovano vezivo koje ih osuđuje na zajednički život.
Naranče su procvale.
KOLOVOZ, 1958.

Adila se pere nad bideom. Pascal leži na krevetu i puši cigaretu. Navučene zavjese njišu se na laganu propuhu. Polutama je ispunjena mirisima i zvucima koji dopiru iz bara pod njihovim nogama.
Lijepa je. Mladić ne želi gledati dalje od toga. Kao i u Nanterreu, on voli, ili vjeruje da voli, nevažno, djevojku koja ne odgovara njegovoj obitelji. Neće se vratiti u Francusku. Adila je razgovarala sa svojima, s majkom, bratom i dvije mlađe sestre. Pozvali su ih da za vikend dođu u Oran. Više mu ne dopušta da joj plaća i svojim prilogom sudjeluje u iznosu koji plaća francuskoj vlasnici. Tlapnja ljubavi u bordelu, plemenita prostitutka i dražesni princ. Zahvaćeni su vrtlogom zanosa, ako su toga i svjesni, ne žele van iz tog sna.
Adila mu je predložila, kad završi rat, da preuzme posao njezina bivšeg muža s taksijem. Još uvijek ima Simcu Versaille koju joj je kupio. Pascal će ga jednostavno zamijeniti.
Zamišljao je sebe kako vozi Simcu Versaille njegovim rutama.
Sanjare, grade planove za budućnost. Ona mu daje novac: njegov džeparac nije dovoljan za njegove izlaske u grad, jednom do dva puta tjedno. Opskrba, transfer u CTT11, slobodni dani, sve češće dolazi u Orléansville, dobrovoljac za svaku vožnju usprkos opasnostima puta.
Odlazi u grad čekajući na povratak. Na tržnici kupuje nešto laganije odjeće i maramu koju će omotati oko lica kao zaštitu od pijeska. Civili žive okruženi vojskom i on zamišlja ove iste ulice, za neko vrijeme, bez uniformi, bez blindiranih vozila i bez zatvorenih dućana.
Chapel i Ahmed čekaju ga u vojnom kampu, sjedeći u hladu kamiona.

“Kak mi moja draga u bordel?”
“Svima samo govori o tebi, kaže da joj strašno nedostaješ.”
Chapei ustaje.
“Moramo pričekati, s nama ide jedan džip. Čini se da je Pradel dobio premještaj. Zamijenit će ga drugi murjak, moramo ga pričekati pa onda odlazimo zajedno.”
Čekaju. Sredinom poslijepodneva ukazuje se džip. Na stražnjem sjedalu Rubio u odjelu za grad, za volanom ročnik iz jedinice, a na suvozačevu sjedalu neki mladi tip u civilu kojem nije do smjeha. Po faci mu se vidi da se u podrumu ništa neće promijeniti.
U kamionu koji slijedi oblak prašine što je podiže džip, Chapel će podrugljivo:
“Drugu će pjesmu pjevati murjak sutra, kad vidi Rubija na djelu.”
Pascal, za volanom, pušta da se stvori veći razmak. Pomisao da bi mogao ugledati džip kako nalijeće na minu, s Rubijem na stražnjem sjedalu, nije mu bila mrska.
Sutradan se murjak jednako držao: navukao je uniformu i uredno prikvačio oznaku čina desetnika. Paradira dvorištem u pratnji prevoditelja.
Nedostaje im Pradel i njegova krhka pojava u dvorištu, dok bi pušio cigarete. Iako nikad nisu s njim razgovarali, taj sivi i slomljeni tip ipak je djelovao donekle umirujuće. Novi se zove Thorez, njegovo ime može nasmijati samo njih trojicu.
Ovaj murjak uzdrmao je krhku ravnotežu Farme. Agresivan prema pričuvnicima, narušio je ugođaj već prvih dana po dolasku. Colona sve više propada od alkohola pa jača Thorezov utjecaj na ročnike. Alžirci su izvrgnuti porugama i ponižavanjima. Rachid je omiljena meta Thorezove paranoje i rasizma. On se povlači i Pascal više ne razgovara s njim. Ahmed je zabrinut, brine ga što su Arapi tako tihi.
Thorez vjeruje, i to svima daje do znanja, da pričuvnici prenose poruke izvan kampa, da su uhode koje plaća FLN i da u samom srcu DOP-a kuju zavjeru. Trojac koji je činio skupinu “ne” nije ni pokušavao razuvjeriti ostale, raspoloženje je do te mjere napeto da na najmanji povod dolazi do žučljivih svađa.
A onda se jednog dana ukazao Colona. Nakon jedne gotovo trijezne noći tražit će objašnjenje od Perreta. Thorez prestaje dolaziti u hangare. No, čini se da je u zamjenu dobio dopuštenje da vodi akcije. Odsad on odlučuje o izlascima i probija se s pripadnicima jedinice kroz džebel. Pod njegovim vodstvom pretresi i privođenja učestaliji su i brutalniji. A krici uvijek slijede čak i najmanju nepažnju.
Kolovoz ide kraju. Verini turobno obilježava prvu godišnjicu boravka u Alžiru. Tražio je dopust. U drugim službama vojnici su imali pravo na osmodnevni dopust tijekom služenja. U DOP-u nije bilo osmodnevnog dopusta. U svakom slučaju, Verini se ne želi vratiti u Francusku. Perret mu je dao tri dana i on prijateljima najavljuje da će ići u Oran s Adilom. I Casta bi zatražio dopust, zabio se u neki bordel na dva dana i otputovao s Pascalom. Sylvain sve više nalikuje Colonu; alkohol je obilježio njegovo mlado lice, njegova raspoloženja i njegovo ponašanje postaju zabrinjavajući.
Pascal i Philippe ponekad o tome razgovaraju, ali kojim pravom bi oni mogli pokušati spriječiti Castu da se ubija rumom? Drže ga na oku, trude se izvlačiti ga iz problema u koje će ga njegovo opijanje na kraju uvaliti. I večeras nazdravljaju, veseleći se čemu mogu.
Castu hvata drijemež. Philippe mu priskače u pomoć: “Idem ja leć, ideš li, Sylvain, ili ćeš tu spavati?”
Pascal ostaje sâm pijuckati pivo i promatrati zvijezde. Priđe mu Ahmed, čučne i šapne:
“Možem ti nešto reći?”
“Naravno. Što je?”
“Molim, ti ne govori glasno.”
Ahmed se neprestano osvrće, prema hangaru pričuvnika.
“Teško. Ja ne zadovoljan i strah mi.”
“Što ti je? O čemu govoriš?”
“Se događa svašta u hangar od Arapi.”
“Što to? Što se događa u hangaru?”
“Pascal, ja neće nitko umre. Ovdje mi može čekati kraj rata, ja mislim, ovdje ne treba rat, razumiš? Ja neće nitko ovdje umre i ne znam što najbolje za radit. Ne znam, razumiš?”
“Što se događa, zaboga? O kakvom umiranju govoriš?”
“Pascal, znam da ti on jako drag, to Rachid. Rachid pokrenuti ovdje rat. Ti se kunem, istina je i nisam sretan brate izdat, ali nećem to! Nećem!”
“Kog vraga trabunjaš?”
“Rachid dani i dani pričaj s Arapi, i mene gleda jer zna da prijatelj s vami Francuzi. Mislio ti prije reć, nisam mogo. Ja neće nitko umre. Ti mi prijatelj, Pascal, istina? Znaš što velim?”
“Vrag me odnio ako išta razumijem. Što se Rachid sprema napraviti?”
“Svakog straši, sad on tam šef. Se vratio i žele napasti na noć, vas priklati sve, uzet oružja i ići pobunjenicima. To će Rachid, a drugi se slože. To budu brzo skoro, rekli ovaj tjedan. Ja ne zna što, ne zna ja ni ko, ako rečem ne, i mene ubiju isto, znaš? Hoće oni rat tu i nas sve ubit.”
Verini se zagleda u vrata hangara, i ne razmišlja o drugima, o vojnicima, o Alžircima; vidi Rachida s puškom u rukama. Shvaća. Već mjesecima iskušava reakcije i priprema se, pseto kabilsko, taj gad koji mu se rugao u lice. Šatro staložen, zagovornik pregovora, njegov alžirski prijatelj koji će mu prerezati grkljan bez oklijevanja.
Razmišlja dok se Ahmed ljulja naprijed-nazad na petama, ruku skupljenih pred usnama mrmoreći nešto na arapskom. Zatim ustaje, baca limenku i grabi Ahmeda za ruku.
“Idemo do Colone.”
Colona izranja iz omaglice sna i alkohola. Verini, uz Ahmeda koji sveudilj nešto mrmori, navodi što je upravo saznao. Desetnik naređuje da se potiho probude pripadnici jedinice. Verini otvara lanac na hangaru u kojem su Alžirci.
Paul i Casta grabe Rachida s njegove slamarice i izvlače ga van. Paul ga psuje, Casta se trudi korektno se ponašati prema njemu. Verini mu pljune posred lica:
“Budalo!”
Udarcem drškom puške razbija Rachidu glavu, on gubi svijest. Odvlače ga do kuće, zatim u podrum. Bude poručnika i Rubija.
Verini sjedi u dvorištu za ročnike. Puna dva sata sluša krike visokog Rabila, privezanog za metalne elektrificirane rešetke kreveta, zalijevanog vodom. Kad su prestali krici, više se nije micao.
Sljedećeg jutra, iščašeno, krvavo i polusvjesno Rachidovo tijelo ubačeno je u prtljažnik Citroëna. Perret, ostavljajući jedinicu pod Coloninom i Thorezovom paskom, odlazi s Farme u pratnji dvojice oružnika.
U podnevnoj stanci, Verini se raspituje kamo je odveden Rachid.
“Noćas je ipak nešto priznao. Rubio ga je zamalo ubio. Kad smo ga uhvatili na prijevoju, bila je to podvala. Stari koji ga je izdao bio je njihov čovjek. Alžirska OPA12 željela je saznati što se događa u DOP-u. FLN je poslao Rachida, ALN13 je sve isplanirao. Pustio je da ga uhvatimo.”
Colona zavuče ruku ispod kacige i počeše obraslu kožu.
“Hrabar je taj crnac. Koja jebena zavrzlama. Uvalili su nam uvjerljivu priču. Na njemu je bilo da pokuša pobjeći ili da nam smjesti gadnu klopku. Priznao je da priprema napad. Nije rekao ima li u jedinici ubačenih špijuna koji komuniciraju s neovisnim borcima. Thorez je gotovo siguran da je tako, ali Rachid o tome nije ni zucnuo.”
“Kamo ide?”
“Velika je to riba, sinko. Villa des Roses, ili Sésini. Alžir.”
Verini žali zbog svega, što je vjerovao Rachidu, što je vjerovao u njihovo prijateljstvo, što ga je udario i što mu nije pokušao nešto reći kad su ga oružnici ubacili u prtljažnik.
Colona mu pruža čašu viskija.
“Mali, i mene su već tako preveslali. Ne radi se o ljudima, u pitanju je rat. Ne razbijaj previše glavu time i samo izvuci pouku. Slično je s tvojom prijateljicom u gradu, nemoj se previše zanositi.”
Verini danima šuti, pita se bi li Rachid pustio da ga netko ubije, bi Ii to naredio ili čak sâm učinio. Od svih pitanja na koja već godinu dana ne nalazi odgovora, ovo je bilo najbolnije. Počeo je opasno piti i, kao gotovo svi, jedan za drugim, i sâm se našao u koži onoga kojeg se izbjegava i kojeg se ostavlja na miru, onoga koji je blizu pucanja, koji je prožet grubošću i srdžbom.
SIJEČANJ, 1959.

Opet je stigla zima. Od Rachidove urote Arapi iz hangara nisu više isti. Verini se ne trudi pamtiti nova imena, jedva da upamti lica. Ahmed, usprkos ili upravo zbog svoje izdaje, postao je sumnjiv; izvršava svoje dužnosti u tišini, ne zadržava se na večernjim okupljanjima. Opasan je po svakoga. Izdajica nacionalnog pitanja, kome vlastita braća prijete smrću i u čijim očima bi se možda i mogao iskupiti ako bi opet izdao, ovog puta Francuze. Svjestan svojega položaja, povukao se iz života na Farmi: postao je neprimjetni pričuvnik, poput ostalih. Čak se i Pascal, na neki neodređeni način, ljuti na njega.
U prosincu su on i Sylvain išli u Oran, s Adilom i s još jednom prostitutkom iz bordela.
Vikend je potrajao tek jedno poslijepodne. Adilin otac umro je 1953. u rudarskom oknu. Njezina majka podiže dvije mlađe sestre i brata Pascalovih godina, koji živi kod kuće. U Oranu sve su iluzije splasnule. Posao kojim se Adila bavi sramota je za njezinu obitelj, prisutnost još jedne prostitutke i dvojice vojnika izazvala je pravu sablazan. Nakon rasprave na arapskom Kacem, njen brat, pljunuo je u kuskus što ga je majka pripremila za goste. Pascal i Sylvain ništa tu nisu mogli pa su se vratili taksijem u Orléansville.
Kako ne bi priznali poraz, večerali su u restoranu. Vojnici su se šalili na račun djevojaka, vlasnik restorana gledao ih je kivno. Sylvain se umalo potukao. Noć su okončali u bordelu.
Sutradan je Pascal pokušavao uvjeriti samoga sebe kako su njihovi planovi još uvijek izvedivi. Ne želi odustati od svojih snova s Adilom. Pogotovo stoga što se bliži kraj Sylvainove službe, još nešto manje od dva mjeseca. Pascal je već odavno sve isplanirao: Philippe će također otići, u travnju. Njemu će ostati još četiri i pol mjeseca guljenja u jedinici, uključujući i dane zatvorske kazne. Bit će sâm.
Što se više približava dan njegova razvojačenja, Casta sve više strahuje da će mu netko doći glave. Usprkos poledici, juri isto onako brzo, najčešće pijan. Ahmed ne želi s njim u nabavu.
Rubio više ne odlazi s Farme otkako je na fasadi njegove kuće osvanuo grafit najavljujući njegovo smaknuće. U međuvremenu njegova žena otišla je u Oran, kod tete.
S ozeblinama na nogama i dršćući od hladnoće, 26. siječnja, Thorez i šestero ljudi vraćaju se s trodnevne misije u planinama s važnim plijenom. Pronašli su sklonište u spilji; skriveni u zasjedi, ubili su dva pobunjenika, doveli dva zarobljenika, i zalihu mornaričkih pulovera, od plave vune s epoletama. Ali, povrh svega, pronašli su kovčeg s više od milijun i pol franaka u gotovini. Četverogodišnja plaća francuskog radnika. Cijelo bogatstvo u Alžiru.
Noću je Rubio obrađivao dvojicu zarobljenika. Vodiči bi uskoro trebali preuzeti pošiljku iz spilje, novac i neobičnu odjeću.
Brzo su isplanirali akciju. Perret je zatražio da 18. artiljerijska iz Paul-Roberta pošalje drugu specijalnu jedinicu do spilje. Kako novac ne bi ostao u DOP-u dok je većina ljudi u planini, kovčeg se ima otpremiti do 9. pješačke divizije, u Orléansville.
Casta i Verini odabrani su kao najbolji vozači; Philippe Chapei dobrovoljno se javlja da ide u pratnji. Colona pristaje. Sva trojica u civilu, Pascal za volanom, u Citroënu napuštaju DOP ujutro 27. siječnja. Momci im odmahuju, dobacuju šale, žele im ugodne praznike na suncu s milijunom u kovčegu. Vrhunci su zabijeljeli snijegom, put je zaleđen, trojac naoružan do zuba, a crne beretke zamijenile su vunene kape. Stakla na vozilu su zamagljena. Pascal spušta svoj prozor, baca pogled van, vjetar mu sledi oči.
Nervozni su. Je li vijest o upadu u spilju već stigla do neovisnih boraca? DOP je pod prismotrom. ALN nikad nije pokušao osloboditi zarobljenike, ali nacionalisti će poduzeti sve moguće da se domognu svog novca. U svom gangsterskom vozilu, s automatskim pištoljima u ruci, zbijaju šale. Verini vozi onoliko brzo i pažljivo koliko je to moguće, ubrzava u zavoju koji završava iznad provalije.
Sylvain želi znati što će s tih milijun i pol.
“Petsto tisuća”, precizira Chapel, “svakome njegov dio!”
Verini se smiješi, misli na Adilu, kamo bi mogli poći s tim novcem. Philippe urla:
“Pazi!”
Citroën, brz ali težak, prepriječi se preko ceste.
Tri kilometra dalje, na Farmi, prve detonacije tjeraju ljude da bolje osluhnu.
“Jebote, otkud to dolazi?”
“Je li daleko?”
“Ne, nije daleko. Začepite! Slušajte!”
Odjek rafala automatske puške gubi se u dolini. Za njim slijede drugi, sporadični pucnjevi, zatim eksplozija granate čija detonacija nepogrešivo ukazuje na lokaciju puškaranja.
“Provalija! Jebote, to je u provaliji! To su oni!”
“Desetniče! Naježili su!”
Još dvije eksplozije granata, neprestana paljba iz mitraljeza. Džip i vojni kamion gutaju cestu. Unutra Thorez, Colona i Perret, i gotovo svi ročnici iz jedinice. Osluškuju, ne bi li nazreli druge zvukove, osim buke motora i opruga vozila. Posljednji pucanj.
“Jebote, gotovo je! Više ne pucaju! Više ne pucaju, ništa se više ne čuje!”
Stigli su za deset minuta.
Poklopac motora je podignut, prednji dio vozila zabijen u stjenoviti zid.
Vjetrobran i stražnje staklo, s lijeve strane, rasprsnuli su se, nekoliko metaka probilo je karoseriju. Stražnji prtljažnik je otvoren. Nigdje nikoga. Colona iskače iz džipa i prije nego što je sasvim stao.
“Tu su! Tu su, poručniče!”
Tridesetak metara dalje od olupine terenca, na sve četiri i prekriven blatom, Chapel izlazi iz provalije i uspravlja se na rubu uzvisine. Maše iznad glave svojim puškomitraljezom iz kojeg se još dimi.
“Imamo ranjenoga! Imamo ranjenoga!”
Opet nestane u procijepu. Kad su i ostali pristigli, Philippe i Pascal povlačili su Castu po kamenju. Lijevi rukav njegove uniforme je poderan, krv teče po smrznutoj zemlji.
Chapel i Verini, blijedi ispod posječenih i krvavih čela. Polegnu Castu na platformu kamiona. Sav zelen, obilno se znojeći, povraća, pljuje i neprestano ponavlja da ne želi umrijeti. Verini drhturi poput lista, Chapel ne ispušta oružje i histeričnim glasom vrišti:
“Napali su s dvije strane! Uzeli su novce, poručniče! Uzeli su novce!”
Thorez bijesno lupi nogama o tlo:
“Treba krenuti za njima, poručniče, treba ih uhvatiti! Verini, jeste li ubili kojeg, jeste li ranili kojeg njihovog borca?”
Potpuno izvan sebe, Pascal nije nalazio riječi.
Perret motri stijene koje se izdižu desetak metara iznad njih. Ako su još tu, s tri granate borci bi lako desetkovali jedinicu.
“Poslije ćemo o tome. Colona, skupite ljude, maknimo se odavde. U auto! Zaboga, u auto! U auto, Thorez! Ovo je naredba, boga vam vašeg!”
Castu su zbrinuli na Farmi prije nego što je helikopterom evakuiran u Orléansville.
Kasno popodne, Chapel i Verini, jedva oporavljeni od straha, podnose izvještaj poručniku.
“Bio sam za volanom, poručniče, Chapel na suvozačevu sjedalu, a Casta otraga. Vozili smo što smo brže mogli, ali zbog leda nije bilo moguće ići jako brzo. Philippe ih je prvi ugledao.”
“Chapel?”
“Vidio sam jednog borca sa strane provalije, poručniče, viknuo sam i gotovo istovremeno je uslijedio pucanj. Auto je stao skretati.”
“Verini?”
“Ne znam što se dogodio. Možda je pukla guma na prednjem kotaču, poručniče, ali nisam siguran. Možda sam se uspaničario i izgubio kontrolu. Skrenuo sam prema stijenama, a oni su počeli pucati po vozilu.”
“Koliko ih je bilo?”
“Ne znam, poručniče. Gore, na stijenama, vidio sam trojicu ili četvoricu. Dva ili tri sa strane provalije, kad smo izašli trčeći. Kako sam nakon prvog pucnja još malo vozio, bili su možda na dvadeset metara od nas. Kad je auto udario u stijene, zapucali smo kroz prozore, ali uopće nismo točno znali gdje su. Casta je prvi izašao, zaputio se prema provaliji i tad su ga ranili.”
“Chapel, koliko ste ih vi vidjeli?”
“Isto tako, poručniče. Trojica dolje, možda četiri ili pet gore.”
“Naoružanje?”
“Molim?”
“Kakvo su oružje imali?”
Chapel gleda Verinija koji sliježe ramenima.
“Ne znam, nismo ništa točno vidjeli, poručniče. Bilo je pušaka, i rafala iz mitraljeza.”
“Granate?”
Verini se uspravi.
“Ne, poručniče. Granate su bile naše. Ja sam bacio dvije, a Chapel jednu. S prvom sam pokušao ciljati stijene iznad nas, ali pala je na cestu. Ostale dvije smo bacali da zaštitimo sebe, ni ne gledajući kamo. Pucali su odozgor i s naše lijeve strane, s ceste. Mi smo pucali naslijepo, spuštajući se što je dalje bilo moguće u provaliju, poručniče.”
“Vjerujete li da ste koga ubili ii ranili?”
Dvojica ročnika opet se pogledavaju. Verini spušta pogled.
“Poručniče, bili su na boljem položaju, mi smo samo uzvraćali, uglavnom smo pucali u zrak. Mislim da nismo nikoga pogodili, poručniče.”
Perret se namršti, pripali cigaretu. Onakav krasan plijen kakav jedinica nije imala već mjesecima, sad je eto sveden tek na zalihu pulovera. Dva ročnika čekaju, stojeći pred njegovim radnim stolom.
“Sastavit ćete pisani izvještaj i predati ga desetniku Coloni. Nestanite.”
“Poručniče?”
“Verini?”
“Kako je Casta?”
“Kirurg iz 9. brigade kaže da je dobro. Metak je slomio nadlaktičnu kost i izašao oštetivši triceps. Ništa strašno, ali ovdje ga više nećemo vidjeti."
“Hoćemo ga moći posjetiti, poručniče?”
“Žuri vam se opet na put?”
“Mogli bismo za dva dana u opskrbu.”
Perret spušta pogled na prazan radni stol.
“Kako želite. Vidite s Colonom.”
Perret nije spominjao novac. Prigovor se naslućuje u izostanku svakog komentara. Jesu li trebali riskirati živote, izložiti se većoj opasnosti da spase koju novčanicu u ratu koji svakodnevno košta na stotine milijuna?
“Ko ga jebe”, glasno komentira Verini, prolazeći ispred ćelija.
Težak i mokar snijeg prekriva limene krovove pod kojima petnaestak Arapa krepava od hladnoće.
U večernjim razgovorima oni iznose istu priču, a sljedećeg jutra zajedno dotjeruju svoj izvještaj, zatim čekaju kad će moći posjetiti Castu u ambulanti u Orléansvilleu. Korzikanac će se vratiti kući prije planiranog vremena.
SRPANJ, 1959.

Treba izdržati još mjesec dana, u istoj onakvoj vrućini kakva je vladala po njegovu dolasku. Pascal promatra kako mu kapi znoja klize niz ruku, sve do lakta, dok Arapi beru naranče. Kapi skliznu s njegove preplanule kože i padaju, male crne točke koje isparavaju s prašnjave površine njegova puškomitraljeza. Misli na Rachida.
Od travnja je sâm. Casta im se isprva javljao, po povratku u Francusku. Razvojačen, nakon tri tjedna oporavka u vojnoj bolnici na kopnu, vratio se na svoj otok. Nije ih bilo mnogo, ali pisma koja je poslao Pascalu i Philippeu bila su mučna. Za pisanje, ali nesumnjivo i za čitanje. Jer, sva trojica su znala. Uzalud se nadati “da je tamo sve dobro”, reći kako “ovdje sve štima”. No, Verini i Chapel pristali su vjerovati, jer su željeli da Francuska, kad na njih dođe red, bude čista zabava i da Alžir bude zaboravljen.
A onda je, u svibnju, Verini sâm primao pisma svojih prijatelja. A čitanje tih pisama ovog puta bilo je pravi izazov. Philippe se u Parizu “pomalo uvodio u posao” zajedno sa svojim ocem, u restoranu. Sylvain je opet radio u garaži. Pomalo. Ta je riječ plašila Pascala. Kao da će povratak biti tek dug i beskrajan oporavak. Philippe mu je u posljednje pismo, koje je primio u lipnju, ubacio novčanicu od tisuću franaka: “Popij jednu rundu u naše zdravlje, za svakoga po jednu čašu!” Otada nije primio više nijedno pismo. I to je dobro. Sad se mora sâm nositi s ovom mukom. U lipnju je stiglo i jedno pismo od njegova ujaka. Mjesecima nije imao nikakvih vijesti od obitelji. Ni sâm nije pisao. Otac mu i dalje ne piše. Ili je možda ipak poslao jedno ili dva pisma, potpis pri dnu ponekog majčinog pisma, ali on se toga ni ne sjeća. Nekoliko puta pisala je i Christine. Možda je primio i više pisama nego što ih se sjeća? Možda je riječ o tome da on nikad na njih nije odgovarao, možda ih je bacio i zaboravio da ih je pročitao?
Colona mu je jedina podrška. Ali, Colona nije prijatelj.
Njegovo posljednje utočište je Adila. Taksi, svršetak rata, ali oni o tome tek rijetko razgovaraju, ni sami više ne vjeruju u to.
Ljeto, iako se ipak lakše podnosi od zime, očajnički podsjeća na to kako se vrijeme kreće u krug, kako se beskrajni dani razvlače. Mirisna stabla naranči, krajobrazi, Verini više ništa ne osjeća, više ništa ne vidi. Osim straha da bi mogao nastradati u zadnjim tjednima koji mu još ostaju, mora se boriti i s ostalim izazovima. Straža, opskrba, transfer zarobljenika, nadziranje Paula koji čeka i najmanji izgovor kako bi izazvao sukob.
Verini je u bordelu. Čeka za šankom kad će Adila biti slobodna, zatim će ići spavati u hotel Grand Chélif u kojem vojnici plaćaju s popustom. Sâm će provesti noć u čistoj sobi, najbolji način opuštanja otkako su mu prijatelji otišli. Večeras čak nije pretjerano zainteresiran za ševu, već zamišlja kako se opušta u hotelskoj sobi. Promatra prostor oko šanka. One koji su ovdje već mjesecima i koje poznaje, one koji su tek stigli i koji još ne znaju prikriti strah. Pascal se sprema otići, okrenuti leđa stubama i poći na spavanje. Ni piće neće ispiti do kraja. Netko se ramenom prilijepi uz njega. Paul, i njegova faca plavušana rumenog od pića. Do njega, Rubio. Prevoditeljeve oči, te dvije crne špekule, duboko pod obrvama, uronjene su u jastučiće crvenih kapilara. Bazdi po alkoholu. Verini se odmakne i zatraži račun. Gazdarica je zauzeta na drugom kraju šanka i ne čuje ga. Verini razmišlja treba li je glasnije dozvati. Paul drži čašu anisovca svojim crvenim rukama, otečenima od alkohola i vrućine. Spuštenih ramena, taj seljak iz Tourainea koji je postao koljač svinja u Alžiru, uronio je pogled u tamnu tekućinu. Dva krvnika iz DOP-a zračila su mržnjom, izvan domašaja ustaljenih hijerarhijskih i običajnih odnosa jedinice. Ovo je prvi put da Verini vidi Rubija u bordelu. Njegova žena je u Oranu. Tjednima nije izlazio s Farme i iz podruma.
Paul je naoružan. Rubio, viši od njega, drži se uspravno i njegova glava iznad Paulove glave djeluje kao ishodište Paulovih ideja. U džepu nosi Baby Browning, pištolj od kojeg se nikad ne odvaja. Verini je došao u civilu i bez oružja.
Naginje se naprijed i još jednom doziva gazdaricu.
“Nećeš popiti jednu s nama, Verini?”
Paul ne ostavlja Pascalu vremena da odgovori.
“Ideš svojoj kozi? Nemoj predugo, i ja bih zajahao tvoju kučku.”
Nitko ni da se pomakne, ni arapski vratari, ni svodnici na katu. Rubio se okrene prema stolovima, s čašom u ruci, leđima oslonjen o šank. Dobro je poznat. Nitko se ne miče.
Verini podigne ruku da domahne gazdarici.
“Ostani s nama, Verini, popij nešto.”
Paul ga pograbi za ruku da zaustavi njegovo domahivanje.
“Pusti me.”
Rubio gleda pred sebe, okrutnih, zažarenih očiju. Paul popušta pritisak.
“Kako se ono zove tvoja koza?”
Riječi koje mu ispadaju iz usta, hrapave su baš kao i one koje izgovara kolonist Rubio.
Gazdarica prilazi.
“Što želiš, ljepoto?”
“Anisovac za ljepotana”, odgovara Paul.
“Ništa. Račun.”
“Popit će čašu s prijateljima, nazdraviti Henriju. Dogovoreno, Verini? Popit ćeš jednu Henriju u čast.”
“Koliko sam dužan?”
Gazdarica je neodlučna. Činilo se da ih Rubio uopće ne čuje. Gazdarica gleda njega, zatim Paula, pa Verinija.
“Častim rundu. Za vašeg prijatelja Henrija. Slavite njegov odlazak?”
Paul je zabio nos u čašu.
“Mrtav je. Popit ćemo jednu za Henrija. Skupa s Verinijem.”
“Ja neću ništa. Molim račun.”
“Daj rundu, stara.”
Rubijev pogled klizi od lica do lica prisutnih, pogledi s kojima se susretne spuznu prema njegovim nogama. Paula hvata drhtavica. Gazdarica stavlja tri čaše na šank i ulijeva piće. Nitko ih ne dira. Paul progovara glasno, kroz stisnute zube, čelom dodirujući rub svoje čaše:
“Tako bih volio da si ti crko u toj provaliji, s onim pederima Castom i Chapelom, tvojim prijateljima.”
Rubio se ne pomakne.
“Uzet ću tvoju kučku, Verini.”
Razgovori oko njih zamru. Verini uzima čašu, ruka mu drhti. Prinosi je usnama, zastaje i spusti je ne otpivši. Gazdarica domahuje prema vratima. Za leđima čuje struganje stolaca po podu.
“Pojebat ću tvoju jeftilenku, Verini.”
Paul izgleda kao da se moli, glave položene na šank.
Pascal se okreće prema izlazu. Korakne jednom, dvaput, i prođe pored Rubija. Prevodiočev glas je promukao:
“Ne okreći se, Verini.”
Rubio je to rekao ne spustivši pogled na njega.
Pascal odlazi i više ne čuje riječi kojima se Paul obraća svojoj čaši. Žamor se vratio, razgovori se nastavljaju. Verini zastaje na pragu. Okrene se. Rubio i dalje neodređeno bulji, s polupraznom čašom u ruci. Do njega, pognut, izgubljen u svom prostačkom monologu, Paul ne prestaje blebetati.
Pascal promatra stube. Mušterije silaze. Gazdarica, za šankom, gleda prema njemu i njene oči mu govore neka nestane. Verini se pokrene i u dva koraka prijeđe prostorijom, opet ispred Rubija, ne baci ni pogleda prema Paulovim leđima, položi dlan na rukohvat stubišta i uspne se na kat.
Kad je stigao pred vrata sobe, niz leđa mu se slijevao znoj. Pokuca. Adila odgovori da nije spremna.
“Ja sam, Pascal.”
Ona mu otvori, vrijeme je između dvije mušterije, pere se, odjevena je u pamučnu dželabu14 koja je mokra ispod ruku, na prsima i među nogama. Pri pogledu na njenu tamnu kožu, iscrtanu naborima vlažne tkanine, osjeća mučninu.
“Što je? Sav si znojan? Hajde, uđi, skoro sam gotova.”
Verini odbija milovanja, ne odgovara na pitanja koja mu postavlja. Ostaje pola sata ispružen na krevetu, nije se razodjenuo, puši cigarete. Adila govori o njegovom izlasku u kolovozu, kaže kako je uredila da se auto odveze na servis da ga mehaničar pregleda. Verini ništa ne govori. Netko pokuca na vrata, tri puta kratko, znak da je vrijeme isteklo. Adila je mogla još malo odugovlačiti, ali Pascal ustaje, pozdravlja je i izlazi u hodnik. Prolazi ispred vrata ostalih soba, silazi stubama i zastaje za šankom.
“Koliko sam dužan?”
Gazdarica mu daje račun.
“Ljepoto, ne tiče me se što ih izazivaš da ti promijene lični opis, ali s takvim ponašanjem uvalit ćeš Adilu u probleme. Ne želim te više vidjeti ovdje.”
Verini baci pogled prema prostoriji. Paul i Rubio nisu više tu.
“To vrijedi i za Rubija?”
Gazdarica naplati ne odgovorivši.
Verini izađe bez pozdrava.
Na ulicama nigdje nikoga, dok pokraj njih prolazi, mačke i psi nakostriješeno frkću ne ispuštajući kost koju su pronašli u kanalu. Ulice koje vode od bordela prema središtu grada, prljave su, vonjaju po mokraći, kozjem siru, začinima i otpacima. Stigavši do ulice Isly, susretne džip u ophodnji, u njemu trojica vojnika. Za volanom mladi ročnik koji mu domahne. Hoda ulicom, pored brojnih zidnih natpisa na izlogu prekrivenom loše pričvršćenim daskama, bojom je ručno napisano: “Prodaje se”.
Ugleda hotel i svjetla dobrodošlice, čuje potmuo zvuk kamenčića koje Chélif kotrlja svojim koritom i huk vode iznad njih. Noćni čuvar daje mu da se potpiše u knjigu, zapisuje njegovo ime, čin i broj, zatim mu predaje ključeve sobe. Hotel je moderan, najuređeniji u gradu, i običavao je biti najskuplji. Rat ga je ispraznio, vlasnik ga je po primamljivim cijenama prenamijenio u spavaonice za vojsku gdje se plahte mijenjaju tek svake druge noći. Verini se skine, puši cigaretu stojeći uz prozor i sluša rijeku. Neki čovjek hoda nogostupom, nesigurna koraka, ravno prema hotelu. Još jedan vojnik koji će tu prespavati. Ulica je pusta.
Plahte su već korištene, Pascal tone u san usprkos mirisu vojnika koji je prije njega bio u sobi, mirisu po prašini i znoju, i onom suptilnijem vonju košmara.
KOLOVOZ, 1959.

Pascal je naslonjen u sjeni zida ćelije. U visini njegovih očiju, red romboidnih otvora u zidu: on gleda unutra. Alžirac sjedi na tlu, koljena privučenih prema prsima, leđima do zida. Drugi leži na slamarici, kapuljača dželabe prebačena mu je preko glave. Više ne rastjeruje muhe koje mu sjedaju po očima da iz njih piju. Usta su mu otvorena, muhe po njima sišu bijelu sol njegove sasušene sline. Lim se topi i pucketa pod sunčevom toplinom, muhe naglašavaju tišinu i lete u vonju izmeta i krvi.
Skida čuturicu s pojasa, gura ruku u otvor i maše njome. Čovjek koji sjedi oklijeva, u refleksu gutanja njegovo grlo proizvede suh zvuk, nalik podrigivanju. Lako ustane, usprkos svojoj izraženoj mršavosti, iscrpljenosti i udarcima koje je tijekom noći primio. Stoji, netremice zagledan u vojnika, ne u oči, njegov pogled uperen je posred Verinijeva lica.
“Uzmi, hajde. Pij.”

Arapin se ne miče. Kao da je čuturica bomba, sol na njegovu žeđ ili električna sprava.
Verini odčepi čuturicu, popije gutljaj, proguta pa opet pruži ruku. Protrese je, nešto vode prolije se, kapne na tlo uz lagan zvuk. Zatvorenik pogledom prati kapi, podiže glavu, pruža ruku i dalje gledajući vojnika negdje malo ispod njegovih zelenih očiju. Čeka trenutak kad će se previti od smijeha i povući ruku.
“Uzmi, hajde.”
Prstom dotakne zaštitni ovoj čuturice od tkanine bež boje. Tu je. Nije uzmakla, vojnik se ne smije. Usnice su zalijepljene jedna za drugu, posječene udarcima, umrtvljene žeđu. Koliko godina ima? Pedeset? Manje? Gutne, opet proizvede šupalj zvuk, otvori šaku i uhvati čuturicu. Privuče je, ne skidajući pogleda s Verinija.
“Zaboga, neću te ubiti! Pij, požuri!”
Alžirac mu ne vjeruje. Ponuđena voda u DOP-u sektora Rabelais može značiti trenutnu smrt, ili barem nadolazeću. Pije, voda mu curi niz bradu, crni trag se otapa, miješa se s kapima i postaje crven. Pije malo, opet promatra vojnika, briše bradu i preko obraza i izrasle brade raznese trag krvi.
“Za tvog prijatelja, daj i njemu vode.”
Verini pokazuje na onoga opruženog na slamarici.
Arapin koji stoji popije još gutljaj, prijeđe jezikom preko usana omekšanih uslijed dodira s vodom.
“Nije mi prijatelj.”
“Pa što? Daj mu da pije.”
“On je moj neprijatelj, pobio je moje stado.”
“Briga me, daj mu da pije!”
“Tako mi Alaha, da dajem vodu neprijatelju. Pa on je mrtav, vojniče. Umro je dok si gledao unutra.”
* * *

Noćna straža. Već duže vremena krov je podjednako nesiguran kao i stražarenje uza zid. Ali on ne mijenja svoje navike, čvrsto ih se drži, kao talismana. Još tri tjedna do polaska za Alžir. Colona mu je tako rekao. Radi se o premještanju DOP-a, napuštaju Farmu. Verini neće izdržavati kaznu ovdje. To ga tješi i zabrinjava. Kamo li će ga samo poslati na tih pet tjedana zatvora? Pascal nervozno tapša držak puške. Noć je bistra, mjesec napola pun, zvijezde iznad Farme, meteoriti su išarali kratkotrajne tragove preko mliječne staze. U podrumu čovjek viče na lošem francuskom kako ništa ne zna. Verini se proteže, vadi datulju iz džepa i žvače, mljacka i grize oko koštice osluškujući njen zvuk u dodiru s njegovim zubima. Zvuk kotrljanja kamenčića natjera ga da se sagne. Stabla bacaju sjene. Vidi noge u prašnjavim sandalama, skrivene iza debla. Ne miče se, prekida svaki zvuk koji je dopirao iz njegovih usta i okrene oružje prema tijelu koje nazire na nekoliko metara udaljenosti. Je li ga primijetio? Ne miče se da ne otkrije svoj položaj. Novi krik iz podruma. Noga se pomakne preko kamenčića, izlazi na mjesečevu svjetlost, oklijeva i zastaje. Ruka se hvata debla, iste je boje kao kora narančina stabla. Pjesma kukaca postaje sve glasnija. Pascal osluškuje, pokušava razabrati koliko ih je. Rubijev glas, dok viče na arapskom, dopire iza zazidanog otvora i zato ne čuje dobro. Uslijedi snažniji krik, izazvan kratkim izlaganjem strujnom udaru. Napokon tišina. Verini se svim snagama usredotoči na sjene, na zvukove noći. Preznojava se, učini mu se da čuje neko šaputanje iz smjera stabla. Čuje li jecanje? Tijelo je gotovo u potpunosti obasjano mjesečevom svjetlošću, okrenuto prema zidu. Nazire obris glave, okrenute prema otvoru u zidu. Čuje riječi na arapskom, isprekidane štucanjem. On sluša ono što se Verini trudi više ne čuti. Iz prostorije za mučenje dopre očajnički vrisak, sva snaga uložena u vapaj za milošću. Prema vremenu koje je dolje proveo i prema njegovim kricima, Pascal zna da je rekao sve ili da ništa ne zna. Rubio i Paul nastavljaju, sami, s mučenjem; Perret više nije tu pa više nitko ne zapisuje niti sluša što on sad govori. Urla, krik zapinje iza njegovih zuba koji se stežu pod naponom od 110 volta. Tijelo cijelo izranja iz sjene, posrče preko šljunka i ne uspijeva suspregnuti glas: “Baba15!”
Verini se trzne, crepovi se pomaknu. Ispod njega, neki mladić podiže uplakane oči, ugleda vojnika na krovu nastambe i trkom nestaje među narančinim stablima. Pascal ga sluša kako bježi, dršćući nišani prema zelenilu, nesposoban za bilo što drugo.
* * *

Paul sjeda na stražnje sjedalo džipa, s bradom na prsima. Colona sjeda na suvozačevo sjedalo, novi ročnik za volan.
Za večerom, Martin, vezist koji ne propušta podrum, prepričava. Paul se slomio. Na početku ispitivanja, tip je, kako to obično biva, rekao da ništa ne zna pa su pustili napon, ne prejak. Tip se dobro držao. Pljunuo je na zemlju, prosvjedujući na arapskom, sipao uvrede i ponavljao da ništa ne zna. Paul je dohvatio pušku, nišaneći mu u glavu. Da ga zaplaši, da ga šokira, što li već, kao i obično. Ali Paul ga je napucao ravno u glavu, samo tako, hladnokrvno, ovaj nije stigao ni beknuti. Bez zezancije, mozak se rasuo po Rubijevim i Perretovim čizmama.
Paul je prebačen u 22. pješadijsku u Ténès, u drugu specijalnu jedinicu. Da Perret nije bio tamo, Rubio bi zasigurno nekako zataškao ubojstvo. Koliko se to samo puta već dogodilo? To pitanje postavio si je Pascal, nimalo nezadovoljno promatrajući Paulov odlazak.
Rubio je bio zauzet, nije došao pozdraviti svog obožavatelja. Nekolicina ruku mahnula mu je na pozdrav pri odlasku, seljačić im nije odmahnuo.
Kome će Paul, kad se vrati u svoje selo, moći objasniti što je ovdje radio tijekom dvije godine? Pravo na život i smrt kojim je upravljao u DOP-u. To će biti virus koji će nagrizati njegovu utrobu do njegova posljednjeg dana. Verini se nada da će jednog vrućeg ljetnog dana, koji će ga podsjetiti na džebel, Paul posegnuti za puškom i poći u kakav hangar kako bi se suočio sa samim sobom. Ili u neki podrum. A možda će, dok bude klao kakvu podivljalu svinju, tek poželjeti udariti još jednom, pa opet, i opet, i slušati životinju kako cvili prisjećajući se drugih krikova, ne shvaćajući u čemu je razlika.
Pascal sad zna što ga kod Rubija plaši. Ako i postoji nada da bi si Paul jednog dana mogao prosvirati mozak, dok mu u očima stoji isti onaj upitnik kakav je imao kad je ubio Arapina, sasvim je sigurno da Rubio neće osjetiti ni sumnje ni kajanja, da si nikad neće postavljati pitanja. Nikad neće prijeći onu točku koju je Paul nesumnjivo prešao, hladno zapucavši, pritišćući otponac, i pitajući se, možda, kakav bi bio osjećaj kad bi metak bio usmjeren u njegovo čelo.
Verini je odradio svoje dvije godine ne sišavši u podrum. To je ono što si ponavlja, njegovo jedino utočište u kojem izmiče zlogukoj krivnji koja po njemu pada, u nadolazećem trenu odlaska iz jedinice.
Sve dok bude i minute koju još mora provesti na alžirskom tlu, nema razloga veselju. Za umrijeti je potrebno manje od minute.
* * *

Colona otvara bocu viskija, Ahmed zalijeva janjca koji se okreće na žaru. Verini se pribojava da miris pečenja, kao znak proslave, ne privuče minere ALN-a, pa da izlokani put, kojim sutra ujutro prolazi posljednji put, ne bude načičkan minama.
Colona mu dolijeva.
“Bit ćeš dobro, stari, za mjesec dana sve ćeš zaboraviti. Odgulio si svoje, gotovo je.”
Ali crvena faca starog vojnika ne odaje zaborav.
Novi ročnik, koji je došao prije dva tjedna, fotografira ih. Blijed je, noću ne spava, teško podnosi vrućinu i grčevito se drži svog fotoaparata. Škljoca, fotografira Ahmeda koji se ne smiješi, pokraj ražnja. Snima Colonu i Verinija koji nazdravljaju, i njihova su lica napeta.
“Hvala.”
Colona ga tapša po leđima.
“Što to govoriš? Hvala tebi, sinko, što odlaziš u jednom komadu.”
“Casta, Chapei i ja mnogo vam dugujemo. Da je bio netko drugi, možda bismo bili primorani raditi stvari koje nismo željeli. To vam dugujemo, to želim reći.”
“Sami ste se izvukli iz govana. Kao i iz one zasjede u klancu. Lukavi ste vi.”
Colona mu namigne i otpije malo. Verinija oblije znoj pri pomisli na klanac i na sutrašnji odlazak, pokuša se nasmiješiti.
“U vaše zdravlje. Javit ću se da čujem kako ste.”
Sad se Colona smije, zagleda mu se u oči i čini se kao da je pronašao nešto što ga učini zadovoljnim.
“Dobar si ti momak, premda si komunist.”
Verini se smije, zvuk vlastita smijeha iznenadi ga. Ahmed ih sluša iz daljine, i Pascal zna da je kucnuo čas da porazgovara sa starim Alžircem, želi li se spasiti gorka kajanja.
Prilazi mu. Ne nalazi riječi. On odlazi, a Ahmed će crknuti ovdje.
Stari posluži komad mesa Coloni koji pozdravlja i odlazi jesti sâm u svoju nastambu. Ostatak su podijelili ročnici. Gurkaju Verinija, govore o curama koje će vidjeti u Parizu, o novom modelu DS9 koji još nisu vidjeli i o svemu što im nedostaje, a čega će on uskoro imati u izobilju. On ne govori o svojih pet dodatnih tjedana. Baš si misli, to je ono što ga razlikuje od njih: nakon dvije godine, to je jedina razlika između njih i njega. Ali, večeras se nazdravlja, krade se nešto od njegove sreće, od njegove nervozne i zabrinute radosti. I Roger, posljednji od svite Rubijevih sljedbenika, večeras se opet pretvorio u momka na oproštajki. Isprepletenost mladosti i strave ne uočava se na njegovu licu, nalik je ostalima. Onaj novi ne prestaje škljocati; pri odsjaju vatre bolje izgleda i sigurno zamišlja kako situacija nije baš tako grozna.
Pričuvnici su zatvoreni, kuća je mirna, tiha. Pascal pogledom traži Ahmeda i ne nalazi ga. Pije svoje sljedovanje bijelog, crnog, ruma, otvara pivo. Glave su otežale, glasovi tromi, oko vatre zavlada šutnja i pripremaju se straže.
Verini ustaje na pišanje.
Rubio je naslonjen na dvorišni zid udaljen nekoliko metara od vatre, svjetlost plamičaka pleše po njegovu licu.
“Znači, gotovo?”
Verini mu ne odgovara, udaljava se, otkopčava šlic i okreče se prema zidu.
“Ne brojimo li tvojih pet tjedana. Nisi shvatio prošli put, Verini. Nosi se i ne vraćaj se.”
Pascal se vraća do vatre, ostaje neko vrijeme sam pošto su svi otišli, zatim odlazi na spavanje. Za nekoliko minuta, opet se začuju krici. Rubijevo zbogom.
Colona mu steže ruku.
“Prišapnuo sam nekoliko riječi poručniku, vidjet će, možda ti ukinu disciplinsku u Alžiru, ili je barem skrate. Tako su napravili za Chapeia.”
“Šefe, ne znam kako bih vam zahvalio.”
“Nemoj danas nagaziti na minu.”
Pascal se osvrće oko sebe, gleda ročničko dvorište, dvorište uz kuću, ćelije, Rubija koji puši ispred bijelog pročelja.
“Šefe, samo ćete mi vi nedostajati. A jedini kojeg sam u ovoj zemlji poželio ubiti stoji evo, tamo.”
“Ne brini, taj muku muči što te gleda kako odlaziš kući.”
“Sumnjam da ću mu nedostajati.”
“I meni se čini da nećeš. Ali kad ovo sranje završi i kad budemo odlazili podvijena repa, njegova glava neće vrijediti pišljiva boba. Vojska ga ne želi, i za to me živo zaboli. Tražio je Perreta da ga zaposli u murji ili u specijalcima, u Francuskoj. Za njega je u Alžiru gotovo. Protjerat će ga, ne krepa li prije toga.”
“Upravo to mu i želim.”
“Nemoj uopće više o tome razmišljati, Verini, čeka te vlak.”
“Gdje je Ahmed?”
“Jutros nisam dobio svoju kavu.”
“Recite mu da sam ga pozdravio.”
Desetnik gleda preko Farme prema vrhovima džebela Tazamout.
“Mali moj, začudilo bi me kad bih mu to uskoro mogao reći.”
Džip kreće, Colona se smije punim plućima:
“Nemoj mi danas uletjeti u neku zasjedu, Verini!”
Pascal se okreće.
Farma se gubi u daljini. Zauvijek. Ne može vjerovati. Da živ odlazi s ovog mjesta, osjeća se neuništiv, zatim, kako dalje odmiču, obuzet stidom.
Na željezničkoj postaji, vlak već čeka. Baca ranac u stočni vagon koji smrdi po gnojivu. Puška i mitraljez predani su u skladište 9. pješačke divizije, umjesto njih dali su mu, za putovanje, staru pušku marke Galand, isti model koji je imao u Frileuseu.
U Alžiru, u zapovjedništvu koordinacijskog centra vojnih službi, na prijemnom odjelu, neki časnik gleda njegovu knjižicu, prelazi preko popisa imena i pokazuje mu prema uredu. Iznenadan osjećaj vrućine i vrtoglavice natjera ga da zastane pred vratima ureda. Duboko udahne, poravna rukave uniforme i pokuca.
Satnik, prsa prekrivenih odlikovanjima, prima ga bez riječi, uzima njegovu knjižicu i poseže za mapom sa spisima. Verini ostaje u stavu pozor.
“Što planirate kad se razvojačite, vojniče Verini?”
On ne odgovara, časnik ponavlja pitanje. Oklijeva, grlo mu se steže.
“Zaposliti se kao vozač taksija u Orléansvilleu, satniče.”
Časnik podiže pogled s papira.
“Molim?”
Verini gleda iznad njegove glave, kroz prozor, brežuljke bijeloga grada u kojem rat ne postoji.
“Je 1’ vi to mene zajebavate? Znate Ii što će vam se dogoditi, bez uniforme i bez oružja, kročite li u Orléansville?”
Zatrepće očima.
“Ne znam, satniče. Što će mi se dogoditi?”
“A što mislite? Za dvadeset i četiri sata naći će vas s trbuhom punim kamenja.”
“Ali, zašto, satniče?”
Časnik zastane, tračak srdžbe zabljesne mu u očima.
“Zato što ste se borili protiv ustanika, i jer vas tamo poznaju.”
“Ali, satniče, gomila Francuza koji žive u Orléansvilleu je protiv FLN-a i nitko ih ne ubija. Zašto bi mi se to dogodilo, Francuz sam kao i ostali.”
Časnik ga promatra, ukočenog u vojničkom stavu, kako lagano podrhtava i pogledom prelazi iznad njegove glave.
“Pogledajte me.”
Verini gubi samouvjerenost i spušta pogled.
“Nešto ste mi time željeli reći, vojniče?”
Pascal osjeća kako mu znoj izbija na sve pore, u grlu mu se sudaraju riječi i psovke.
“Ne vidim zašto se ne bih mogao onamo vratiti, satniče.”
Umire od vrućine u uniformi. Isti osjećaj kao i u Frileuseu, srlja u glupost i ne može se zaustaviti. Satnik spušta glavu prema papirima i potpisuje ih naglom kretnjom. Glas mu je napet i vratna žila ističe se iznad ovratnika košulje.
“Ročniče Verini, poručnik Perret preporučio je povratak kući, no budući da vi ustrajete na ostanku u Francuskom Alžiru, odradit ćete pet tjedana disciplinske kazne u Alžiru.”
Časnik udari pečat na Verinijev spis i preda mu ga.
“Predajte to na prijemnom, pokazat će vam gdje ste smješteni.”
Papiri podrhtavaju u njegovoj ruci.
“Još uvijek ne shvaćam zašto...”
Satnik poskoči sa stolice.
“Ni riječi! Izlazite ili ću vas dati zatvoriti!”
Verini nakratko izdrži njegov pogled, osjeti da će mu navrijeti suze.
Uspijeva pozdraviti i izaći, zatomljujući grcanje.
Već tri tjedna boravi u vojarni u centru grada. Svaki dan njega i još petoricu ročnika kamionom odvoze pred zgradu suda Hussein-Dey gdje drže stražu.
Drugi umiru od straha zbog mogućeg napada. Potpuno otupio, Verini ne osjeća nikakvu opasnost u gradu.
Pascal ne govori o tome što je radio na Farmi. Drži stražu i pozdravlja vojna lica koja poslom dolaze na sud. Promatra djevojke u prolazu. Navečer može izaći na piće ili nešto pojesti.
Vrijeme provedeno u Alžiru korisno mu je. Razdoblje između DOP-a i Francuske, prijelaz zbog kojeg mu nije žao dok se primiče dan odlaska. Bolje spava. Razmišlja o Adili dok provodi beskrajne sate stojeći na suncu, osjeća krivnju što se nije pozdravio s njom, a ipak je siguran da je bolje ovako. Tamo je bio rat. Izvukao se. Razmišlja o njoj i misli kako će se i ona izvući, što god da bude. Pascal je odlučio da se ne zabrinjava zbog drugih, da za njih ništa ne može napraviti. Kupio je knjige pa navečer, u vojarni, čita. Kupuje i novine, s cenzuriranim i izbrisanim tekstovima. U vojarni, kolege su manje divlji i bolje informirani od onih s Farme.
Brod diže sidro za tri dana. Provodi svoje posljednje sate na stubama suda, na kojem alžirski i francuski odvjetnici ulažu tužbe protiv vojske i pojedinih vojnih lica. Za njegovim leđima gomilaju se spisi, prijavljuju se mučenja.
Obišao je grad. U predgrađu El Biar bila je Villa des Roses, ali kad je prišao stražari su ga zamolili da se udalji. U četvrti Belcourt gdje je bila Villa Sésini mogao je nesmetano prošetati oko nje.
Njegova oprema je spremna, nit’ je ima više, nit’ je teža nego kad je dolazio. Odlazi do ulice d’Isly – možda da se prisjeti Orléansvillea – u kafić u kojem mladi Francuzi oko džuboksa slušaju popularne pjesme. Sjedi za šankom i sjeća se Battaze u Nanterreu kako slavi svoj odlazak na mornaričkom brodu. Pije pivo. Udarac u leđa natjerao ga je da poskoči. Zna da je riječ o cijevi nekog oružja, ne okreće se, podiže ruke, lagano ih odmičući od tijela. Odlazak je predviđen za sutra.
Za umrijeti je potrebno manje od minute.
Oko njega nitko ništa ne primjećuje. Osjeća dah na vratu, stisne trbušne mišiće, sprema se na okret. Mišići su mu napeti. Neujednačeno disanje iza njega pretvara se u prigušen smijeh.
“Samo mirno, Verini.”
Pritisak oružja popušta, uskoro sasvim nestaje. Osjeća kako blijedi, studen mu se penje uz leđa, znoj mu orosi lopatice. Okrene se.
“Da sam te htio ubiti, odavno bi bilo učinjeno.”
Pištolj nestaje u Rachidovu džepu i on se povlači za korak kad ugleda bijes u njegovim očima.
Kabil stoji uspravan i gleda ga uznosito.
“Rekli su mi da sutra odlaziš. Zoveš li na jednu putnu, vojniče?”
Pascal ne odgovora i izađe iz kafića.
Kairouan diže sidro.
Na mostu tisuću ročnika urla uz zvuk brodske sirene, iznad pustoga pristaništa. Mržnja, veselje, divlja snaga, duboka tuga. Neki kriomice plaču. Dolje, na pristanu, Arapi istovaruju kamione, guraju kola; drugi, pozaspali na sanducima, čekaju dolazak drugog konvoja.
Korača prema krmi, kad mu neki marinac objasni da ne može dalje. Verini šuti. Marinac oklijeva, pomakne se i propusti ga.
Kairouan isplovljava. Pogledom traži nekoga na pristaništu. Nema nikoga. Ostaje pušiti sve dok obala ne nestane na obzoru. Pascal Verini ne sjeća se obećanja koje si je zadao, da će vrištati od sreće kad bude plovio u suprotnom smjeru.

II.




1.


Centimetar po centimetar, njegovo olinjalo plosnato dupe sklizne niz naslonjač od skaja; probudio se prije nego što je pao, grabeći rukohvate. Pokrivač je bio zgužvan pod njegovim nogama i bio je dan.
Ramenima i vratom proizvede pucketav zvuk dok se protezao, primičući se sitnim koracima prozoru. Predgrađe je bilo sivo, pod bezizražajnim nebom i mliječnim suncem čije se zrake nisu uspijevale probiti. Da nije bilo onih nekoliko stabala u parku da tome posvjedoče, ovo ljetno jutro moglo je isto tako biti i kakav zimski dan. Odškrine prozor da uđe nešto zraka, dok mu se prema nosnicama uzdizao vonj tenisica u kojima se kiselio već peti dan.
“Pozdrav, Portugalče.”
Paolo se trgne.
“Zaboga! Jesi li se probudio, stari? Nećeš mi se valjda sad opet onesvijestiti, je li?”
George odmahne glavom i namršti se.
“Što radim ovdje?”
Portugalac pohita do njegova kreveta i položi na njegovo rame svoju ruku izobličenu artrozom.
“Ne miči se. Doktori su rekli da ćeš neko vrijeme biti bez svijesti, ali izgleda da si se izvukao. Tri dana bio si u komi, već dva dana se budiš. Tri puta si počupao sve cjevčice i ispsovao sve žive.”
“Što se dogodilo?”
“Nasmrt si nas prepao, George.”
“Što se dogodilo?”
“...Ne sjećaš se?”
George nabere obrve.
“Pa dobro, tupane, što misliš zašto pitam?”
Podigne ruku i promotri igle zabodene u vene, približi polako ruku svome licu i dodirne povoje. Zatim opipa vratni štitnik.
“Koji je ovo vrag? Jebote, Paulo, ništa ne osjećam.”
“Nisi oduzet, ne uzrujavaj se. Kažem ti da je sve u redu. Samo moraš mirovati.”
“Mirovati? Ništa ne razumijem, gdje smo?”
“U bolnici Fontenay. Ti... ničeg se ne sjećaš?”
Dašćući poput bizona, Beton se pridigne stenjući od bolova.
“Sjećam se samo Pakistanca, u 14-ici, nešto mi je govorio. Uopće više ne znam što.”
“Paki? Ti vraga, George, već deset dana nisi bio u Ringu. Pakistanca tamo nisam vidio tjednima... A meč protiv Tonija, nemoj mi reći da se ne sjećaš!”
Crozat okrene glavu prema monitorima, neko vrijeme prateći krivulje otkucaja svoga srca. Stroj se ubrzao.
“Ničeg se ne sjećam. Toni?”
“Esperanza.”
George se u nevjerici zagleda u Portugalca.
“Kakav meč, o čemu pričaš? Toni me spremio u bolnicu?”
“Daj, George, ne zajebavaj me. Nemoj mi reći da se ne sjećaš. Zezaš me, je 1’ da?”
Monitor je podivljao, George se uzrujao. Jednom rukom počupao je sve katode koje su mu bile prilijepljene za prsa i bijesno skvičanje aparata prestane.
“Paolo, ne sjećam se. Ali, nešto tu ne štima. Ne znam što je, ali moram nestati odavde.”
Portugalac ga pokuša zadržati i uhvatiti njegov pogled na rubu panike.
“Ima li to neke veze sa starim Arapinom koji čuči kod tebe?”
“Što? Kakav Arapin?”
“Ne uzrujavaj se, stari, lezi u krevet, nisi u punoj snazi.”
U sobu dojuri bolničarka. George, sa šakom punom cjevčica, zagleda se u nju.
“Ma što to radite? Jeste li poludjeli?”
George osjeti kako mu tijelo postaje mlitavo; klone na krevet i ispovraća svu žuč.
Čekić ga pogodi točno ispod patele. Noga poleti. Doktor zatraži da pogledom slijedi svjetlost male lampice, da širi ruke, zatvara oči, pomiče prste, jedan po jedan. Dodiruje mu glavu, tražeći gdje je točno to što ga boli. George se nije bunio, čak ni onda kad su liječnikove ruke izazvale sijevanje bola u njegovoj vilici, čelu i s lijeve strane glave.
“Imate nekoliko prijeloma nosa i vilice, i dva rebra. I povredu vrata. Ipak, najozbiljnija je fraktura lubanje. Srećom, imate tvrdu glavu. Ostat ćete na promatranju još dva dana.”
“Ne sjećam se što se dogodilo.”
“To je uobičajeno, ne brinite. Prisjetit ćete se u tjednima koji dolaze. Čega se zadnjeg sjećate?”
Paolo odgovori umjesto njega.
“Malo smo računali, doktore, sjećanje seže do dva ili tri tjedna prije meča.”
Doktor se uhvati rukom za bradu i u znak zamišljenosti ispusti jedno “hm”.
“Što se boksa tiče, vi...”
“Dobro je, doktore, ja ću s njim o tome.”
Doktor izađe iz sobe, dometnuvši da će opet navratiti tijekom popodneva za druge provjere.
Sjedeći na rubu kreveta, George je neko vrijeme ostao zamišljen, klonulih ramena.
“Što je želio reći?”
“Lezi, loše izgledaš.”
“Ne gnjavi, Paolo. Što se boksa tiče, što?”
Portugalac priđe prozoru, pogled na predgrađe dodatno ga potakne na odlučnost.
“Gotovo je, stari. Još jedan udarac u tintaru i gotov si.”
George stisne šake.
“Sve zbog meča kojeg se ni ne sjećam? Glupost. Nemoguće, reci mi što se dogodilo.”
“George, sam si to tražio.”
“O čemu govoriš?”
“Provocirao si Tonija punih osam rundi, rasturio si mu živce govoreći mu kojekakve gluposti. Kad je podivljao, raskrilio si ruke i dopustio mu da te zgromi. George, namjerno si pustio da te uništi.”
Paolo se okrene prema Crozatu koji ga je gledao kao riba na suhom.
“Što si to izveo, George? Tko je taj Arapin? A policajac koji je bio na meču?”
“Ja sam dopustio Toniju da me strpa u bolnicu?”
George se izvuče iz kreveta, zatetura i počupa cjevčice, pošpricavši plahte kapljicama krvi. Počupa i netom iznova prilijepljene katode i istrese bijes na monitoru koji je pratio rad srca, drmajući ga sve dok stroj nije počeo iskriti.
“Ne sjećam se!”
“Dosta s glupostima! Vrati se u krevet, molim te!”
“Tko je taj Arapin? Moramo u moj stan. Moramo ga vidjeti!”
“Jesi ti lud? Jedva stojiš na nogama.”
Dvije bolničarke nahrupe u sobu trčećim korakom. Ugledavši Crozata ljubičasta u licu kako se guši stegnut vratnim štitnikom, s bolničkom košuljom koja mu je spuznula na pod, jedna od njih odmah otrči u suprotnom smjeru, ostavljajući kolegicu; u raskoračnom stavu i napetih ruku, djevojka zamoli Georgea da se smiri.
Urlao je da želi svoju odjeću. Portugalac otvori ormar i izvuče torbu.
Izašli su iz sobe s bolničarkom koja je trčkarala za njima, dovikujući im da ne mogu samo tako otići. George zaurla tako gromko da je ostala prikovana na mjestu, uzvraćajući joj neka sama pokrije trošak liječenja i neka sama potpiše otpusno pismo.
Prije nego što je uskočio u Citroën Ax, Beton se nasloni na haubu povraćajući.
Paolo izjuri s parkinga kao da iza sebe ostavlja banku u plamenu i dva trupla. Kad je izašao na autoput, baci Georgeu na koljena kutiju papirnatih maramica.
“Obriši se, stari, ide ti krv iz nosa. Glupo si postupio, trebali smo ostati.”
“Reci mi već jednom, zaboga! Što se dogodilo?”
Paolo napokon malo uspori.
“Drugi dan nakon što si završio u bolnici, navratio sam do tebe po stvari. Stari je bio na tvom odmorištu, u gadnom stanju. Bio je sav prljav i mjesec dana nije jeo. Rekao je da imate dogovor i da čeka već dva dana. Što sam trebao napraviti? Nisam ga mogao ostaviti da tamo drhturi od groznice poput psa!”
Natrpavši maramice u nos, George odvali šakom po komandnoj ploči i ugrize se za usnu.
“Sranje! Ništa ne razumijem! Ništa ti nije rekao? Kako izgleda?”
“Ne, ništa nije rekao. Samo da imate dogovor. Bio si u komi, doktori nisu znali kako ćeš se izvući. Nisam ga ništa ispitivao. Ima li to veze s tvojim problemima u posljednje vrijeme?”
“Što? Jebote, Paolo, nisi čuo što sam ti rekao: ne sjećam se tipa, ne sjećam se... ničega. Jedino što vidim je faca nekog lika oblivenog krvlju, neka jebena omotnica i Pakistanac.”
“Ne uzrujavaj se, tupane, trebao si mi prije sve reći i ništa od svega ovoga ne bi se dogodilo!”
“Što ti o tome znaš?”
“A jebiga, ništa ne znam! Ništa mi nisi htio reći!”
Auto su ostavili u ulici Copreaux, na mjestu za dostavna vozila. George promotri svaku stubu u svojoj zgradi, izdržavale su teret njegove težine, umirio se kad je čuo njihovu poznatu škripu.
Paolo stavi ključ u bravu.
Tek što su ušli, začuju buku iz kuhinje, zvuk prevrnute stolice i razbijenog posuđa. Neka pognuta prilika, ogrnuta sivom kabanicom, prođe ispred njih poput utvare, kliznuvši put sobe. Paolo poskoči. Zaputili su se polako prema vratima sobička. Iza kreveta, ispruženih ruku preko pokrivača, neki starac s obrazima sivim od izrasle brade, uperio je u njih Georgeov Taurus. Ustuknuše i prilijepiše se uza zid.
“Kakvo je sad ovo sranje?”
“Nemam pojma.”
“Kako se zove?”
“Ne sjećam se...”
George ga je tupo gledao, Paolo slegne ramenima:
“Pa što? Ne sjećam se, i to je to!”
Drhtavi glas izroni iz sobe:
“Gospodine Crozat? Jeste li to vi? Recite da jeste.”
George potegne štitnik za vrat kako bi oslobodio pritisak na vratne žile.
“Da, ja sam. A vi, tko ste vi?”
“Pa, ja sam. Imali smo dogovor. Čekam vas već skoro tjedan dana.”
“A tko ste vi?”
Stari je oklijevao.
“Gospodin Bendjema. Brahim Bendjema. Imali smo dogovor da se nađemo.”
“O.K. Imali smo dogovor.”
“Tko je to s vama?”
Paolo zagalami:
“Pa ja sam vam onaj dan otvorio.”
“Prijatelj je. Spustite revolver na pod.”
Čekali su nekoliko sekundi, potom začuju zvuk Taurusa pri dodiru s parketom.
“Ulazimo, ne radite gluposti.”
George, obliven znojem, zakorači u sobu, Bendjema se nasmiješi prepoznavši boksača.
Ništa. Nikakvog sjećanja. Tko je taj lik? Obuzme ga vrtoglavica. George ispruži ruke prema krevetu. Još korak i koljeno mu popusti. Beton se strovali na tlo, Paul mu pritrči.
“Glava! Zaboga, glava! Je li udario glavom?”
Bendjema promatra starog poluslijepog čovjeka kako se baca na murjaka, oklijeva, zatim mu pomogne da ga podigne na krevet.
Kad je George napokon otvorio oči, Arapin je sjedio pokraj njega, s čašom vode u ruci, u drugoj držeći plavu, ovalnu kutijicu.
“Progutajte, dobro će vam činiti.”
“Što je to?”
“Nešto za snagu. Mene nisu uspjele ubiti, sumnjam da će dokrajčiti momka poput vas. A nisu opasne ni za vašu glavu. Vaš prijatelj mi je objasnio što vam se dogodilo.”
George se pridigne na lakat i proguta tabletu.
“Sve me boli.”
“Smirit će se i bol.”
Jednim ramenom oslonjen na dovratak, Paolo je promatrao prizor.
“Ide li, junače?”
“Gladan sam. Dugo sam vegetirao?”
“Cijeli sat. Idem pripremiti jelo pa vas ostavljam. Čini mi se da imate o čemu razgovarati.”
George promotri staroga pokraj svog uzglavlja. Bendjema je bio u jadnom stanju, kost i koža, njegova siva kosa sva slijepljena od umora i prljavštine. Tko li je taj lik?
Pužići su plivali u rastopljenom maslacu bježeći s vilice. Paolo pozdravi na odlasku, moleći Georgea da bude oprezan. Nije se činilo da misli na njegovu glavu, a pogled je spustio na Bendjemu; Arapin mu uzvrati osmijehom koji je hrabrio na odlazak. Portugalac nije otišao sve dok George nije obećao da će mu se javiti.
Crozat je trpao hranu u sebe, sjedeći nasuprot starog koji nije ni dotakao svoj tanjur.
“Neću moći dugo ostati ovdje. Sad kad ste izašli iz bolnice i oni će ubrzo biti tu.”
George prestane žvakati i podigne bradu sjajnu od masnoće.
“Oni?”
“U opasnosti sam, gospodine Crozat. Jedva sam im umakao prije nego što sam se sakrio u vašoj zgradi. Sad shvaćam zašto nisu došli, jer ste vi bili u bolnici.”
“Ničeg se ne sjećam. Ništa ne razumijem.”
“Mislim da ste i vi u opasnosti. Znači li vam išta ime Alain Dulac?”
“Ne.”
“Martin Brieux? Vasquez? Scheffer?”
“Pojma nemam. Tko su oni?”
“Bili ste plaćeni da ih pretučete. Scheffer je još u bolnici. Ja sam bio sljedeći na vašoj listi.”
Vilica udari u tanjur prije nego što je pala na linoleum.
“Radite za nekog policajca. To ste mi rekli onaj dan kad smo se sreli, kad ste došli po mene. Rekli ste da se zove Roman. Sjećate li se?”
“Roman?”
“I to ste zaboravili?”
“Jebiga, ne sjećam se što sam napravio, ali njega se sjećam. Smeće od čovjeka. Radio sam za Romana? Izazivate me? Nemam ja nikakve veze s takvim tipom. Jebote, Paolo je rekao da je na meču bio neki murjak... na meču protiv...”
“Mislim da vas traži. Rekli ste da znate kako ćete ga se riješiti: boksački meč. Dogovorili smo sastanak nakon toga...”
Bendjema se nasmije.
“Čini mi se da je to stvarno sjajno ispalo. Ponudili ste si amnestiju.”
“Amnestiju?”

“Amneziju. Ali ono što ste zaboravili nije nestalo. Nakon meča ste trebali doći po mene. Čekao sam vas, ali opazio sam dvojicu koja su motrila moju zgradu. Ne znam je li Roman bio jedan od njih. Uspio sam pobjeći i doći ovamo. Cijelu noć sam se skrivao kako bih ustanovio nadgledaju li vašu ulicu, a ujutro sam se popeo. Čekao sam u starom zahodu na odmorištu sve dok me vaš prijatelj nije pronašao.”
“Otkud vam moja adresa?”
“Vi ste mi je dali, George. Morate mi vjerovati. Roman neće odustati, opet će doći, čim sazna da ste napustili bolnicu.”
George se nagne nad obilno napunjen tanjur, iščezla apetita, i neuvjerljivo odgovori:
“Prestanite s glupostima. Roman je ubojica. Nemam nikakve veze s njim, zašto bi me tražio? Ne sjećam vas se, sve su to bedastoće. Ne znam zašto sve to izmišljate. Policijski sam brigadir, radim u središnjoj postaji 14. okruga, odlazim u ophodnje, a vikendom imam mečeve. Dobio sam gadan udarac i sad se moram oporaviti.”
George ustane i ushoda se kuhinjom poput divlje zvijeri, dok su mu obrazi bridjeli od nagomilanih pitanja.
“Odlazite odavde. Ništa vam ne dugujem, brišite!”
Brahim Bendjema i sâm ustane, ispruži ruku prema stoliću i rastvori novine. Na prvoj stranici, Schefferova fotografija u bolnici, na drugoj Vasquezova. Glasno je čitao opis čovjeka sa šiltericom i u trenirci, koji je primijećen kako napušta mjesto napada.
Odloži Le Parisien na stol.
“Govore o vama, vi ste čovjek sa šiltericom. Vi ste bili tako odjeveni, bili ste na trčanju, kad ste došli po mene. Moj prijatelj, Alain Dulac, isto tako mi vas je opisao. Nema nikakve sumnje.”
George osjeti da ostaje bez daha i skljoka se na stolicu.
“Sjećam se neke omotnice, u mom sandučiću, otvarao sam omotnicu. Sjećam se tih lica. Ovaj ovdje, to je jedno od lica koja neprestano imam pred očima.”
Ispružio je drhtavi kažiprst prema novinama i Vasquezovoj fotografiji.
“Zaboga, što sam to napravio? Zašto sam to napravio?”
Beton se upitno zagledao u starog, nesposoban dodati riječ više.
“Jeste li pogledali u sandučić kad ste dolazili?”
George se uspeo do svog stana što je brže mogao, stežući prstima rukohvat, dok mu je u glavi brujalo. Ušao je u stan i bacio na kuhinjski stol bijelu omotnicu, bez adrese i imena.
Pogleda starog pa bijeli pravokutnik, nesposoban pokrenuti se. Bendjema otvori omotnicu, iz nje izvuče fini papir i pročita.
“Pakistanac ne umanjuje tvoj dug. Duguješ mi starog.”
Bendjema se podrugljivo nasmiješi:
“Stari, to sam valjda ja. Tko je Pakistanac?”
“Jedan tip koji se stalno smuca u Ringu. Sjećam se jedino da sam razgovarao s njim. Ne znam o čemu, to je bilo prije barem... Ne znam, nekoliko tjedana. Ovo je napisao Roman?”
“Nije se potpisao, ali mislim da je.”
Bendjema odloži papir i oprezno nastavi:
“Mi smo se nagodili, gospodine Crozat, iako se vi toga ne sjećate.”
George se baci na njega.
“Ništa ti ja ne dugujem, ja, uopće te ne poznajem, kakve gluposti! Ja sam murjak, ne tučem ja ljude naokolo, ja sam boksač! Boksač, čuješ li?”
“To me boli. Smirite se, molim vas.”
George ga pusti.
“Tko ste vi? Zašto vas je Roman htio srediti? Zašto sam vas ja... išao tražiti?”
“Trebali ste mi pomoći, George. Kao protuuslugu.”
George stane ubrzano disati, otvori usta da vikne, prekrije usta rukom pa njegov krik kao huk prođe kroz njegove prste.
U glavi mu je tuklo i krv mu opet krene na nos. Počne blebetati:
“Amnezija? Amnezija od čega? Nisam ja imao što zaboraviti, nisam imao ništa za skrivati, ja sam bio... bio sam ja, Crozat.”
Bendjema položi ruku na njegovo rame.
“Pamćenje će vam se vratiti. Mogao bih vam više o tome reći, ali nije pametno ostajati ovdje.”
“Pomoći vam? Pomoći vam što?”
“Kako smo se dogovorili, u povratku u Alžir.”
Poravna svoju nagužvanu kabanicu, zagleda se u izbezumljene boksačeve oči u kojima se vrtložilo mnoštvo pitanja.
“Slušajte, znam kako se osjećate. Prijatelj vam je sve objasnio, nisam ništa izmislio. Probudili ste se u bolnici i zaboravili ste zašto. Ja sam jedini koji vam može pomoći da shvatite što se dogodilo. Uzmite si vremena koliko god vam treba da dođete sebi, ali ne ovdje.”
Sa sportskom torbom na ramenu, stojeći u kuhinji, George se hvata za predmete. Jedino što je bilo jasno, ono posljednje što je pamtio, bio je njegov meč protiv crnca, Gabina, i zna da je pobijedio. Što je to onda poslije napravio?
Proguta još jednu tabletu od staroga, okrene se i tad opazi telefon.
“Telefon.”
Bendjema postane nestrpljiv.
“Da, što je s telefonom?”
“Poruke. Što da radim?”
“U svom ste stanu, poslušajte ih. Ali požurite.”
“Ne mogu.”
Bendjema priđe i pritisne tipku “preslušavanje” na aparatu.
“Stari, Marco je. Ne znam kog si vraga izveo s Tonijem, ne tiče me se, ali da nisi završio u ovakvom stanju, rekao bih da je to bila vrhunska izvedba. Nazovi me kad se izvučeš. Ti bokca, Beton, pazi na sebe. Nasmrt si nas prepao.”
“Bok,Crozat. Lijep meč. Nemoj misliti da je tu kraj. Kad staneš na noge, progovoriš li, mrtav si.”
“Draagi? Draagi, tvoja Mireej je. Gomila probleema, draagi, neki policajac koji te traaži došao je i ovaamo. Sredio je Roomula, nije bio njeežan ni prema meni. Želio je znaati što si mi priičao. Nisam niišta rekla, draagi, ali u veelikoj sam gaabuli zbog toga. Niišta nisam rekla, kažem ti, niišta nisam rekla, ali naajbolje da ne dolaaziš ovamo.”
George zadrhti začuvši Romanov glas. Zatim raskolači oči slušajući poruku od Mireille.
“Ne poznajem tu djevojku! Ne znam tko je!”
“Čini se da ste zaboravili stvarčice mnogo ugodnije od ovog murjaka.”
“Jebiga, bjež’mo odavde.”
* * *

Mali unajmljeni Opel juri niz A6. Iako nikad nije bio u Marseilleu, George promatra krajolik kao u nevjerici, znatiželjom čovjeka koji prekapa po sjećanjima. Ta rupa u pamćenju dovodi ga u stanje prisilna prisjećanja. Osjećaj se dodatno pojačava jer sjedi pokraj tog starog koji tvrdi da ga poznaje.
Tablete ga drže budnim, u stanju blage napetosti, dok istovremeno kemijski amortizer ublažava sveopću bolnost njegova tijela. Poruke na telefonu. Je li ikada razgovarao s Romanom? Bendjema je tvrdio da je za njega obavljao neke poslove. Za novac? Bio se probudio u bolnici, prisjećajući se neke pobjede. Objasnili su mu da je njegova karijera završena i da je postao pravi gad. Možda zbog one djevojke, Mireille?
George zaljubljen? Riječ je odjekivala, besmislena. Takvo mu se objašnjenje na tren čak i svidjelo, premda ništa nije mijenjalo na stvari, zatim odustane od takva razmišljanja. Ta Mireille zasigurno je bila kurva, poput ostalih – onih kojih se sjećao – i onim načinom na koji je ponavljala kako ništa nije rekla, sigurno ga je otkačila.
A boks?
Bijeg. Paolo je ponavljao kako je to namjerno napravio. Nešto najgluplje što je ikada čuo. Da to nije čuo od Portugalca, nikad ne bi u tako nešto povjerovao.
Bendjema drijema. Poželi ga probuditi.
Nitko nije rekao da su prijatelji, ali stari je upravo to davao naslutiti.
Možda kompanjoni u kakvu poslu, ako Bendjema nije lagao. Blagi Bože, kako ću bez sjećanja, kako ću znati što je istina?
Bolje mi je da se pripazim starog, i da slušam što govori. Vražja glavobolja, ne mogu ni razmišljati.
George uspori, skrene prema ugibalištu i zaustavi se ispred benzinske stanice. Bendjema otvori oči i naglo se trgne iz obamrlosti.
“Gdje smo?”
“Uskoro stižemo u Auxerre, čini mi se. Moram nešto pojesti.”
“Bojim se da smo previše uočljivi. Morao bih si pronaći odjeću koja je u pristojnom stanju. Za vas...”
“Što?”
“Ne znam kako bismo mogli postati manje uočljivi.”
George promotri svoju odjeću, nije joj našao zamjerke.
“Mogu li skinuti štitnik za vrat.”
“To bi bilo dobro za početak. Bar u javnosti. Boli li vas?”
“Navikao sam.”
“Niste sve zaboravili.”
“Ništa nisam zaboravio. Osim onoga što vi trabunjate.”
Alžirac položi ruku na kvaku, a George svoju na njegova prsa.
“Tip kojeg ste upoznali, mene... ako ste mi nabajali gluposti, ako se zajebavate sa mnom, opet ćete ga sresti, i to prije nego što mislite.”
Bendjema se nasmiješi, i njegova stara suha ruka blago potapša boksačevu podlakticu.
Stari kupi majicu, mornarsko plavi pamučni pulover i sivu jaknu bez rukava s više džepova; a George si priušti šiltericu sa znakom regionalnog vijeća Bourgogne.
Dok je njegov suputnik u zahodu čistio uprljane hlače, on je polako razgledavao sendviče, priljubivši nos uz ambalaže i popise sastojaka. Odabere miješanu salatu i dvije vakumirane jabuke uz dužu kavu bez šećera.
Stari primijeti kako mu je obrok oskudan.
“Moram paziti na težinu. A vi, vi biste trebali nabaciti malo sala. Nemate više od šezdeset i tri kile. Na vašu visinu, to jedva da je dovoljno da možete stajati.”
“Mogu ja stajati, ništa se vi ne brinite.”
“Da, djelujete mi tvrdoglavo.”
“Ovo je prvi put da me se uspoređuje s boksačem. Smiješno, u mojim godinama.”
Promiješa kavu i uputi osmijeh plastičnoj čašici:
“Ali, možda ste u pravu. Znam primati udarce.”
“Treba ih i zadavati. Da se poravnaju računi.”
Bendjema podigne glavu i zagleda se u izubijano boksačevo lice, bez sumnje se pitajući je li to slika riješene jednadžbe.
George spusti glavu.
“Imate li dobro pamćenje? Mislim, u vašim godinama, sjećate li se svega?”
“Povjesničar sam. Pamćenje je moje zanimanje.”
“Što ćete u Alžiru? Sakriti se?”
“Ako vi tako kažete. Vraćam se kući.”
“I to je bio naš deal? A vi ćete mi objasniti što je moj dio dogovora?”
“Upravo tako, George.”
George zagrize jabuku, zadrži zalogaj u ustima zaboravljajući ga prožvakati.
U automobilu, Bendjema proučava cestovni atlas.
“Sad ćemo samo malkice skrenuti s puta. Govorit ću vam kako da vozite.”
“Što se sad događa? Nisam vam ja sluga. Vozite sami, moram se odmoriti.”
“Nikad nisam naučio voziti. Ako ste umorni, mogu vam ponuditi jednu drugu tableticu. To će vam pomoći da izdržite. Osim toga, takav je bio dogovor. Ili se toga ne sjećate, ali ovo skretanje bilo je dogovoreno.”
“Koji zajeb, samo vam je trebao šofer, je l’ da?”
Dok je George s naporom manevrirao na parkiralištu, Bendjema je i sam progutao neku tabletu.
“Nego, to sve nije šala? Roman nam je za petama?”
“Uistinu smo u opasnosti, George, moramo biti jako oprezni.”
“Jebiga. Teško mi je povjerovati u to. Nemoguće, da sam radio s tim... s tim... Roman je ubojica s vezama koje sežu van pameti. Nemoguće, dovraga! Da mi sad ponudite da radim s tim tipom, pobjegao bih glavom bez obzira! Pa nisam prije dva tjedna bio druga osoba! Zašto sam pristao na to?”
“Mogu vam reći onoliko koliko znam, možda vam to pomogne da shvatite.”
“Prepričat ćete mi moj život?”
“Povjesničar sam.”
“Valjda nije tako komplicirano.”
Stari se nasmije.
“Scheffer i Vasquez radili su na knjizi koja je govorila o davnašnjoj aferi, još iz vremena kraja Alžirskog rata i posljednjih pristaša Francuskog Alžira. Alain Dulac, koji je također novinar i povjesničar, surađivao je s njima. Isto kao i Brieux. Stare su to teme, ali brojni sudionici tog vremena još su živi, ponekad aktivni u politici ili poslovnim krugovima. Starci koji bi željeli umrijeti, a da se nitko ne nabaci kamenom na njihov lijes. Njihove poslovne karijere sežu u doba Alžirskog rata. Otvaraju se arhivi, svjedočanstva su s vremenom sve brojnija. Moj posao povezan je s njima. Pripremam rad koji uključuje istraživanje čijim se jednim dijelom služe Scheffer i Vasquez, vezano uz određeno mjesto i razdoblje. Iskreno govoreći, ne znam tko stoji iza Romana. Ljudi na visokom položaju, jedan ili više njih, možda već u mirovini, ali s dovoljno utjecaja da se pozovu na potkupljiva policajca. Vi ste tek posljednja karika. Budu li otkriveni, neće prezati od ubojstva. Neće im biti prvi put. To je bijes staraca, za obranu njihova ugleda, njihovih tajni. S vremenom su prihvatili vlastitu mitologiju, i borit će se rukama i nogama kako bi obranili svoju verziju istine. Naročito otkako je na vlast došla nova politička generacija. Pojedinci koji više nemaju nikakve veze s vremenom kolonizacije. Zaštite i oprosti uskoro neće biti dostatni. Isto kao i s drugima, poslali su vas da me ušutkate. Ne znam zašto ste prihvatili taj posao. Kad ste me pronašli, činilo se da ste neodlučni. Uspio sam vas razuvjeriti, ali vi ste doista bili spremni.”
George osjetno uspori.
“Navukli ste me. Nemoćni ste protiv Romana, ni vi ništa ne znate.”
“Znam u Marseilleu nekoga tko bi vam mogao pomoći, jako je dobro upućen. Ili se, uz moje svjedočenje, možete obratiti poštenim policajcima, možda biste se mogli izvući. Mogao bih identificirati ljude kojima sam umakao.”
“Dajte, mislite da je tako jednostavno? Ako sam ja prebio one tipove, mene ide kazna. Glava na panju bit će moja. Zaboga, što to govorim? Kao da o sebi govorim u trećem licu!”
“Ništa nije jednostavno. Zasad bar nikoga niste ubili.”
Okrzne zaustavnu traku.
“Ti bokca, o čemu govorite? Što je sad to? Ja ne znam, jebiga, ali ja stvarno ne znam jesam li... jesam li koga ubio? Ha? Znate li vi nešto? Zaboga, recite mi što znate!”
“Smirite se, gledajte cestu, molim vas.“
“Zaboli me za cestu! Ima li mrtvih? Ima li?”
“Scheffer...”
“Što Scheffer?”
“Liječnici su u nedoumici. Još uvijek je u komi. Ne zna se hoće li preživjeti, i kako. Novine su ublažile stvar, ali slabe su šanse da se probudi.”
George je vozio sto pedeset na sat, u zadnji tren pretječući neku nizozemsku prikolicu koja se teglila prema moru.
“Otegnut će papak? Zar ne?”
“To nitko ne zna, George. Ali vi više nemate puno izbora. Ne nađemo li njegova nalogodavca, valjalo bi razotkriti barem Romana. U Marseilleu ćemo naći odgovore, obojica.”
Auto se sjuri na odmorište, ispred zahoda. George iskoči iz Opela ostavljajući otvorena vrata, otetura do umivaonika i sav omamljen povrati. Za pisoarom, neki klinac od desetak godina pobježe zapišavši se po cipelama.
Ispere usta i umije se, pri svakom udahu pucala su mu rebra, a grubi žarač roštao mu čelom. Udari glavom o ogledalo kako bi umirio bol.
Bendjema uđe u zahod i reče mu neka prestane s tim. Nije ga čuo; mlatio je šakama po ogledalu, ostavljajući krvav trag na razbijenu staklu, ne obazirući se na prijelome na prstima. Stari ga pokuša zaustaviti, George ga zgrabi za ovratnik i zalijepi za vrata.
“Ubit ću te, jebeni stari jarče, oderat ću te! Za sve si ti kriv! Čuješ li? Ta tvoja vražja...”
Cijev Taurusa, zabijena pod bradu, brzo mu začepi usta. George pomisli kakav je glupan. Torba, auto, pištolj.
“Pustite me ili ću vam prosvirati mozak. Odmah me pustite.”
Boksač spusti Bendjemu na tlo. Stari je čvrsto stezao pištolj i stalno ga je gurao prema gore, sileći ga da podigne glavu.
Tvrda glava.
“Da me više niste takli. Čujete li me, George, nikad više nećete dići ruku na mene.”
George trepne. U starčevim očima nije bilo krzmanja.
“Maknite se. Naći ćemo se vani kad se smirite.”
George ispusti sav zrak, zatim udahne, halapljivo gutajući zrak sve dok mu se ruke nisu prestale tresti.
Sjećanja, srdžba je pokrenula niz fleševa: vidio je sebe pred vratima nekog stana i u ulici s drvoredom tuja, zatim šćućurenog u nekoj maloj tamnoj prostoriji koja zaudara po otpacima, onda kako trči niz neku ulicu, zakrvavljen do zapešća.
Nisi dobro, hvata te nesvjestica. Taj stari je bolestan, a ti, stari moj, više ne znaš što radiš, više ne znaš što misliš. Izgubljen si, mozak ti je kaša. Moraš se sabrati, tipovi su ti za petama. Bio Roman ili ne, dobro znaš, dobro znaš, jebiga, otkako si se probudio samo o tome misliš. Ne moraš ništa ni znati, ali znaš da moraš pobjeći. To znaš.
George baci u kantu krhotine ogledala koje su popadale u umivaonik, pusti vodu, opere ruke i umije se.
Kad je izašao iz zahoda, skupina znatiželjnika se rasprši.
Alžirac je čekao u autu. Sjedne za volan pa neko vrijeme ostanu šutjeti.
“Gdje mi je pištolj?”
“Sad će biti kod mene. Poslije ćemo vidjeti. Krenite.”
George protrlja bradu. Cijev mu je ogrebla nešto kože.
“Recite, koliko imate godina?”
“Sedamdeset i osam. Ali ne vjerujte izgledu. Slabiji sam nego što izgledam.”
George nagovijesti osmijeh koji se zaledi pri sjećanju na Scheffera.

2.


Sišli su s autoceste nekoliko kilometara prije Lyona. Bilo je sedam navečer. Stari ih je nekih pedeset kilometara navodio kroz sve uže i zavojitije ulice. Zelenilo mladog bilja opet se javljalo na ogoljelim i žutim poljima. Put ih je odvodio od velikih cesta, u smjeru doline Loire pod suncem koje će ubrzo zaci.
Gotovo da nisu progovorili već puna tri sata. George je vozio polako, savladan umorom, nadgledajući Bendjemin džep izobličen Taurusovom težinom. Stari je bio nervozniji. Neprestano je zavirivao u malen otrcan notes ispisan žvrljotinama, i pratio prstom na karti njihovo kretanje.
U nekoj zabiti po imenu Saint-Jodard, zaustavili su se na raskrižju. Uz cestu je stajala zgradurina od žuta kamena. Samostan. Iza ulaznih vrata od lijevana željeza, George opazi časnu sestru s bijelim velom koja je prošla dvorištem ne primijetivši ih.
“Desno, George.”
Cesta je nekoliko puta skretala pod pravim kutom, sve do sljedećeg križanja i malenog puta koji je ponirao u smjeru Loire, gdje su asfalt osvojili buseni trave. Cesta na padini gledala je na nepreglednu panoramu planina nagriženih erozijom. Prije nego što se cesta pretvorila u kameni put, s lijeve strane se nad krajolikom uzdizala stara kuda prekrivena rimskim crijepom, upijajući svu svjetlost zalazećeg sunca.
“Mislim da je to tu.”
George zaustavi auto pred drvenim ulazom čije su vratnice bile skinute i izbrušene, spremne za novi nanos boje. Bendjema otvori svoja vrata.
“Čekajte me.”
“Hej!”
“Da?”
“Pištolj. Još uvijek sam murjak. Nećete nikamo s mojim službenim oružjem.”
Brahim izvuče pištolj iz džepa i provjeri sigurnosni otponac prije nego što mu ga preda. Zatim poravna jaknu, prijeđe rukom preko svojih sijedih obrva i uđe u vrt.
Kretao se prema obnovljenoj kući, sastavljenoj od tri krila oko velikog popločenog unutarnjeg dvorišta. Premazi fasade nisu bili dovršeni. Blizu bunara, vapnenačko kamenje čekalo je pokraj svježe iskopanih temelja, ograđenih užetom. Činilo se da je kuća već dugo u izgradnji. Malo je nedostajalo, ali nikad nije završena jer netko je radio polako. Povjetarac iz doline digao se do brežuljka i šumio u bambusovim granama. George izađe iz auta i protegne se, napravi koji korak i malo se razgiba.
Bendjema je nestao u dvorištu.
* * *

Arapin priđe prozoru koji je stajao na mjestu vrata nekadašnjeg štaglja. Unutra prava ropotarnica nabacanih predmeta, krevet, stari Chesterfield naslonjač, namještaj prekriven prašnjavim presvlakama i radovi preuređenja u tijeku. Bendjema produži sve do glavnog pročelja.
Osluhne zvukove prije nego što će pokucati na ulaznim vratima. U kući je sve bilo tiho. Prisloni ruku na staklo pa na njega zalijepi čelo. Prva prostorija bila je kuhinja: u sredini, veliki drveni stol pretrpan otvorenom poštom. Pokraj starinskog stolca, naslonjena na zid, stoji lovačka puška. Ispred njega i desno, dvoja zatvorena vrata. Brahim se dvoumi, pritisne kvaku. Miris ohlađena jela i začina. Iznad grijaćih ploča štednjaka, na okviru nape, crno-bijela fotografija čiji je sjaj potamnio od masnoće: na palubi jedrilice, za sunčana dana, četrdesetogodišnji muškarac drsko je gledao u objektiv, stežući u ruci uže. Bendjema oprezno dohvati pušku, što je tiše mogao provjeri je li nabijena, i nastavi s istraživanjem. Lonac i tanjur namakali su se u sudoperu, kuhinjska polica s knjigama i pregršt detalja koji su evocirali more. Ispred bočica sa začinima, tanka žica, možda da ih zadrži ako more valja? Iznad stola fenjer, plovak od pluta privezan za ključeve auta ovješene na čavlu. Uokvireni crteži mornarskih čvorova; ispod crteža napisano kemijskom: “Kapetane, sretan rođendan.” U potpisu “Jeannot”. Začuje se škripa drva iza vrata u dnu. Brahim izađe, krene lagano unazad neprestano motreći vrata, uperivši u njih cijevi puške. Stigne do ulaznih vrata, zatvori ih i opazi malo brončano zvono ovješeno na zidu. Povuče njegov konopac zatim opet zakorači unazad, spusti cijevi i sakrije pušku iza noge.
Odraz na staklu iskrivio je priliku koja mu se približavala. Čovjek spusti ruku na kvaku i otvori vrata. Sijeda kosa tamnih korijena, bose noge, prstiju izgubljenih u gustoj bradi. Iza proreza naboranih kapaka, oči su izbjegavale svjetlost. Čovjek rukom zaštiti oči:
“Da, što trebate?”
Stari Arapin čekao je u sjeni kuće dok se drugi polako prilagođavao kontrastu vanjskog svjetla.
“Dobar dan.”
Bradati trepne. Dijelovi njegova lica koji nisu bili pokriveni bradom, promijeniše boju. Nabere obrve, zakorači nazad u kuhinju kako bi se udaljio od Arapina, zaleti se u stol i nastavi dalje prema stolici gdje rukom zamahne u prazno, tamo gdje je trebala biti puška.
Bradati na tren oklijeva, stisne šake i odluči se na odvažnost. Krene prema Bendjemi i kako mu se približavao, srdžba izmijeni njegovo uspavano lice. Bendjema se ne pomakne i podigne pušku prema njegovim prsima. Cijevi se zariju u njegova prsa, ali on se ne zaustavi, prisilivši Bendjemu da ustukne.
“Briši! Nestani odavde!”
“Mogao sam...”
“Začepi!”
Brahim svim silama stegne pušku i uspije zaustaviti protivnika.
“Smiri se, inače ćeš se loše provesti.”
Bradati se trgne i zastane kao ukopan.
George je kliznuo iza njega i prislonio mu Taurus na potiljak. Nervozan, Beton je pogledavao Bendjemu da vidi što bi sad trebao napraviti. Bradati polako progovori, ne ispuštajući Alžirca iz vida:
“Reci tipu iza mojih leđa da spusti pištolj. Čuješ li, Kabilu? Reci mu da se makne.”
“George, spustite pištolj.”
“Ma, zaboli me. Policija. Na koljena, ruke na glavu.”
“George, napravite kako je rekao. Ja ću to srediti.”
Crozat se dvoumi, popusti polako pritisak na glavu. Bendjema spusti cijevi prema tlu i George se odmakne, i dalje nišaneći čupavog.
“Što ćemo sad?”
“Pospremite pištolj. Porazgovarat ćemo.”
“Ti i tvoj kompanjon nestat ćete odavde”, opet će bradati.
“Porazgovarajmo. Nećemo dugo.”
“Ti si mrtav. Ja sam te ubio. Bio si mrtav. Ostani mrtav. Nestani.”
Zagleda se u Bendjemu, zatim u ogromnog tipa sa štitnikom oko vrata.
“Brišite ili ću stvarno pozvati policiju.”
Uđe u kuću i zaključa vrata; njegov lik zamuti se u odsjaju stakla prije nego što sasvim nestane. George spusti ruku i pogleda 38-icu koja mu je podrhtavala u ruci.
“ Jebote, ovo je prvi put da sam nekome priprijetio oružjem. Nije ni trznuo.” (Podigne pogled prema Bendjemi.) “Tko je taj tip? Niste li rekli da idemo do jednog vašeg prijatelja?”
“Bilo je to slikovito rečeno. Nisam vas želio zabrinjavati.”
George se nije pretjerano iznenadio. Prijateljevanje s Bendjemom nije bilo baš onakvo kako ga je isprva zamišljao.
“Što ćemo onda? Odlazimo?”
“Sredit ću ja to.”
Stari privuče drveni stolac siv od sunca i kiše. Smjesti se nasuprot ulaznih vrata, preklopi pušku i položi je preko koljena.
George pokuša izreći pitanje, no odustane. Udalji se prema vrtu, sjedne na gomilu kamenja koja su čekala zidare i nehotice pomisli kako iskopani temelji odgovaraju čovjekovu stasu. Možda ne njegovu, ali Bendjema bi se tu mogao ugodno smjestiti. Podigne šilt kape i zagleda se u pročelje kuće, s 38-icom još uvijek u ruci.
Stari Arapin nepomično je promatrao vrata. Je li drugi starac sjedio u kuhinji, s druge strane vrata?
Nakon četvrt sata kamen pod njim se rashladio pa ustane da prošeće. Kad je stigao do bambusa, okrene se. Bendjema se nije ni pomakao. Bližila se noć i nebo iznad kuće poprimalo je ružičastu nijansu. Žute bambusove stabljike bile su cijelom dužinom isprugane zelenim kapilarama. Mali šiljati listići treperili su iako on nije osjećao ni daška vjetra na svome licu. Nije znao da uspijevaju u Francuskoj, nego samo u tropima. George je osluškivao šumorenje lišća, okrenuo se prema kući i spustio revolver u džep.
Stolica je bila prazna.
Stari je ušao u kuću.
Čekao je zabrinuto neće li začuti pucanj ili viku, dovoljno dugo da bude siguran da se ona dvojica staraca nisu poklala, zatim se ispruži u travi i promotri nebo koje je natopilo krajolik crvenom i narančastom.
Rupa u sjećanju činila mu je dobro, praznina oko koje se mogao bezbrižno kretati, pod uvjetom da ne ugazi u nju. Mogao ju je isto tako, dok čeka, ispuniti čime je htio. Krajolikom, ili poljskim mirisima. Nad njegovom glavom sićušna šuma bambusa hvatala se sumraka. Zaspao je.
Probudio se u tmini, obuzet panikom, zakotrljao se na stranu, podignutim šakama zaštitio glavu pred direktom Andréa Gabina.
Ali, ničeg nije bilo, samo tmina i prve zvijezde. Ustane, pričeka da prestane pulsiranje u glavi i vrtoglavica kako bi se mogao orijentirati prema svjetlu iz kuhinje gdje na staklo prisloni svoj slomljeni nos.
Svaki s jedne strane praznog stola, dvojica staraca jedan nasuprot drugome, spuštene glave. Puška na tlu do Bendjeme, koji je govorio dok je drugi slušao. George pokuca na vrata. Bradati nije reagirao, Bendjema se okrene i domahne mu da uđe.
Beton zastane na pragu. Bradati ustane, odčepi bocu načetog crnog vina i napuni čašu koju isprazni naiskap.
Sad i Alžirac ustane, uzme pušku i povuče Georgea za ruku.
“Smjestit ćemo se u susjednoj sobi.”
George se probudi u svitanje, obliven znojem, ležeći na Chesterfieldu punjenom sumnjivim materijalom i umotan u pokrivač SNCF-a. Sunce je padalo ravno na njega kroz široki prozor štaglja. Prostor je bio pretrpan predmetima iz šezdesetih godina koji su skupljali prašinu usred utičnica i prekidača koji su stršali iz zidova. Bendjemin krevet, prikladniji njegovoj dobi od naslonjača, bio je prazan i namješten. Bol u glavi prekine tijek njegovih prvih misli. Ruka i desna noga bile su mu ukočene. Pričeka nekoliko minuta da mu se vrati osjećaj pa izađe iz štaglja povlačeći nogu, slab, osjećajući mučninu, prljav i neraspoložen.
Dvojica staraca bila su na svojim mjestima za stolom. Puške nije bilo. Ispred bradatog pepeljara pretrpana opušcima cigareta smeđeg duhana. Jesu Ii uopće spavali?
“Dobar dan.”
Bendjema okrene glavu.
“Niste mi baš u formi, George. Kako se osjećate?”
“Rado bih se umio, ako ne izvolijevam previše.”
Bradati pokaže na vrata s desne strane.
Kupaonica je bila na katu. Brzo se uredio i oprao štitnik za vrat. Unutrašnji dio bio je smeđ od znoja i prljavštine. Ocijedio ga je što je bolje mogao i opet ga stavio na vrat. Svježina vlažnog materijala bila je ugodna.
U kuhinji Arapin je bio sâm. Gurne prema boksaču šalicu kave.
“Nema ničeg konkretnijeg?”
“Ne znam.”
“Čujte, ne živim ja od prežvakavanja uspomena. Ništa nismo jeli od jučer u podne, a ja sam se takoreći tek probudio iz kome.”
“Brine se za liniju... Pogledajte u hladnjak ako želite.”
“Neće imati ništa protiv, onaj?”
Bendjema se nasmije i spusti pogled.
“Poslužite se. Sve se polako sređuje.”
“Stvarno? A što onda on tamo radi s kanistrom benzina?”
Usred vrta, bradati je zalijevao gomilu papira. Oslobodio je poklopac Zippo upaljača, kresnuo kremen i bacio upaljač na hrpu. Nafta, pomisli George, jer su se plamenovi polako uzdizali. Benzin bi mu planuo u facu.
Otvori hladnjak i zabije glavu unutra. Bendjema izađe iz kuće.
Boksač se pridruži dvojici staraca žvačući sendvič sa sirom dok je drugom stezao dršku Taurusa u džepu trenirke.
Plamen je gutao nekoliko debelih snopova natipkanih stranica; na vrh je zasjela mala požutjela knjižica, gdje se fotografija pričvršćena na omotu počela nadimati; portret istog onog tipa kao i u kuhinji na brodu, ali puno mlađeg. Je li ga amnezija tjerala da s toliko znatiželje promatra kako gori hrpa starog papira s kojom on nema ama baš nikakve veze?
Vjetar je nosio plamenove prema njima, sva trojica se odmakoše, bradati zapali cigaretu pa se zagleda u Bendjemu.
“Sad kad si mi ispričao svoju priču, što namjeravaš?”
“Vraćam se u Alžir.” (Bendjema oklijeva) “Hoćeš li sa mnom?”
Bradati se zakašlje od dima cigarete i stane kašljati bez kraja i konca.
“Ti si bolestan, Rachide. Misliš da bih ponovno onamo kročio nogom?”
“Molim? Kako vas je nazvao?”
Bradati kao da je sad prvi put ugledao teškaša, no iako je gledao prema njemu, obraćao se Alžircu.
“A on, i on ide u Alžir?”
“Gospodin Crozat pomaže mi do Marseillea. To sam i tebi želio predložiti.”
“Kako je rekao da se zovete? Rachid? To nije...”
“Kako si samo ovoga uspio ubaciti u svoju priču?”
“Hej! O čem se tu radi? Kako se vi ustvari zovete?”
Stari mornar pokupi svoj kanistar nafte i krene prema kući. Uđe u lijevo krilo, u svjetlom okupanu radionicu sa širokim prozorima.
“Koje je vaše pravo ime?”
“Rachid Amokrane.”
“O.K., i opet ste me preveslali. A on?”
“Verini. Pascal Verini. Upoznali smo se u Alžiru.”
“Ako mi odmah ne objasnite, odlazim; pozvat ću Romana i predajem vas njemu da poravnamo račune. Dajte mi tabletu, glava mi puca.”
U radionici, bradati je uzeo bat i dlijeto. Udarao je po debelom komadu oguljena drva, položenom na stolarskoj klupi.
“Što izvodi?”
“Izbacuje sjećanja, pretpostavljam. Iz rata. Idemo pripremiti nešto za jelo, blijedi ste.”
Crozat je slušao priču o Rachidu i Pascalu dok je stari Kabil na maslinovu ulju zažutio kockice povrća. Tableta je umirila bol, ali što je duže slušao, u njegovoj glavi opet je uskuhalo. Uopće nije znao da je postojao DOP.
“Za torture svi više-manje znaju. Ali u udžbenicima se ne piše o njihovoj sistematskoj organiziranosti. Francuski stručnjaci za protuustaničke ratove na tome su poslije izgradili karijere. Neke su angažirali Amerikanci, oformivši Zelene beretke koje su poslije poslane u Vijetnam. Angažirale su ih i vojne hunte Južne Amerike, poput generala Aussaressesa koji je radio u Brazilu nakon Fort Bragga, kako bi podučavali agente tajnih policijskih službi cijeloga kontinenta. Povijesno gledano, taj šljam je imao autorska prava na metode koje je Francuska izvozila.”
“A vi, kako ste se izvukli nakon što vam je ovaj tip, Verini, razbio glavu puškom?”
“Pa što mislite, George? Živ sam. Nakon nekoliko tjedana izdao sam, radio sam za drugu stranu. I makar to ne mijenja puno na stvari, i nekoliko tjedana otpora predstavljalo je velik napor s moje strane, u vili Sésini.”
“U kakvoj vili?”
“U centru za mučenje padobranaca, u Massuu, u Alžiru.”
“A nakon rata?”
“Bio sam među izdajicama koji su mogli napustiti Alžir. Čak sam uspio dobiti nove papire.”
U radionici su se udarci batom izmjenjivali s brujanjem električne pile i reskim zvukom lanca koji zagriza u drvo.
“A što je on radio nakon rata?”
“Ništa mi nije rekao.”
“Da, taj izgleda tvrdoglavo poput vas. A gdje mu je žena?”
Bendjema prestane miješati povrće.
“Ima ženu?”
“A kremice, šminka i tako to, u kupaonici? Gore je soba s obiteljskim fotografijama.”
Rachid spusti glavu.
“Nisam znao. Ništa nije rekao.”
“A Roman? Sve ovo je zbog vaše priče od prije pedeset godina?”
Stari Kabil više ga nije slušao, uzalud je bilo ustrajati, on je bio negdje daleko.
George izađe udahnuti zraka. U svojoj radionici, bradati, Verini, udarao je kao izbezumljen po komadu drva, znoj mu se cijedio s čela u bradu. George priđe prozoru, zatim uđe. Nikakve reakcije. Ostane tu, fasciniran napredovanjem dlijeta koje je prodiralo u drvo, prateći zupčanik pile sve dok se ne zaiskri. Činilo se uzaludnim, sporim i beskrajnim s obzirom na veličinu debla, ali oblik se ukazivao, bez pojedinosti, ali već naslućen. Glava grubih obrisa, rame. Verini zastane, podigne pogled prema snažnom momku u trenirci, glave prekrivene prljavim povojima i sa štitnikom za vrat, hipnotiziranog djelom u nastajanju.
“Što hoćete?”
“Ovaj, ništa. Došao sam samo pogledati.”

“Čuvajte se Rachida. Taj laže.”
“Što? A, Bendjema! Da, znam. Nije baš čist.”
George se nasmije, zadovoljan, ni sâm ne zna zašto, nekim osjećajem zajedništva koje je naslutio između sebe i starog mornara.
No, Verini nastavi svoj posao s batom prije nego što će se odalamiti po palcu. Stane puhati u prst i tresti ruku.
“Murjak ste, stvarno?”
“Jesam. U Parizu, u 14. okrugu. Poznajete li taj dio?”
“Neko sam vrijeme živio u tom kvartu, sviđa mi se.”
“Da, nije loš.”
“Ali, ja ne volim murjake.”
Boksaču prisjedne osmijeh, nabije šiltericu i izađe. Na pragu se predomisli i vrati.
“Vaš kompanjon, Rachid, Bendjema ili kako već hoćete, krepat će ne domogne li se Marseillea. Nakon vaše priče, tamo u Alžiru, ne tiče li vas se to?”
“Rekao je da smo prijatelji? Glupost. Ništa mu ne dugujem. Ako ste dovoljno glupi da pođete s njim, ni to me se ne tiče.”
George zine, nabije šiltericu na čelo i izađe. Verini se trgne.
“Hej! Što ste rekli? Bendjema? Brahim Bendjema?”
Veliki murjak već je bio daleko. Verini dograbi dlijeto, opet stane udarati i još jednom se opali po palcu. Nokat se raspukne na dva dijela i curne krv.
Kad je Verini ušao u kuhinju, ruke ljepljive od krvi, George je marljivo grabio pomalo orijentalno varivo, pogrbljen nad tanjurom poput kakva momčića u školskoj blagovaonici. Bendjema, uspravan poput letve, pikao je vrškom viljuške.
“Ukrcavaš se na brod i nestaješ?”
Alžirac kimne.
“Dostavimo te u Marseille, penješ se na brod i više ne čujem za tebe?”
Novo bezglasno kimanje. Murjak obriše usta rukavom.
“A Roman? Što ćemo s Romanom?”
“Što kaže?”
Rachid pročisti grlo.
“Moguće je da nam je za petama jedan policajac.”
“Molim?”
“Ubojica, da”, priklopi Beton.
“George je izgubio pamćenje. Imao je nesreću tijekom boksačkog meča.”
Verini ostane zatečen.
“Što je sad to, o čemu govorite? Baneš mi u kuću, istreseš mi cijeli svoj život i oplakuješ svoju krivnju, probudiš sjećanja, i sve to radi čega? Zato što si u govnima? I da sve bude još bolje, dovučeš mi i murjaka!”
“Duguješ mi to, Pascal.”
“Odjebi!”
Rachid se nasmije, podigne ruku do glave i pod kosom napipa ožiljak.
“Još imam trag, znaš to? Od puške kojom si me opalio. Točno ispod je tumor. I ja ću sve zaboraviti, ali tek kratko prije nego što umrem. Isprva mi je bilo smiješno, možda ironično, da se tumor nalazi baš tu, ispod ožiljka. Poželio sam te opet vidjeti. Ne govorim o prijateljstvu. Govorim o tome da dovršimo ono što smo započeli prije pedeset godina.”
George je prestao žvakati i, ispunjen tjeskobom, zurio je u Bendjemu.
“Ne nasjedajte. Rachid je preveslao tolike da vi to ne možete ni zamisliti. Kad sam ga upoznao, radio je samo za jednu stranu i već je bio čudan. A nakon što si radio za Francuze”, rekao je okrećući se prema Rachidu, “sigurno se ništa nije promijenilo na bolje.”
George se umiješa:
“Istina je, pije neke tablete za glavu!”
“Pa što? Svašta, zdrav je baš kao i ja.”
Rachid se zacrveni.
“Moja je glava još uvijek ucijenjena u Alžiru. U svakom slučaju, vraćam se umrijeti tamo. Ne dopuštam ti da...”
“Sjaši, Rachid. Nisam promijenio mišljenje. Želim biti siguran da ćeš biti na tom brodu. Ako je tvoja priča istinita, tim bolje. Metak ili tumor, meni oboje odgovara. Saznat ćemo vremena polaska prije puta, ne čeka mi se tamo. Do Marseillea nam treba četiri sata i jedan sat za tvoj ukrcaj. Ne budem Ii se zadržavao, vratit ću se još iste noći. Ako vam je tip za petama, ako ova priča nije veća laž od ostalih, ne želim vas ovdje još dugo gledati. U Marseilleu se snađite kako znate, ne tiče me se.”
Pascal odgurne vrata i uđe u veliku prostoriju kojom je vladao sveopći nered, koja je bila i radna soba i knjižnica, i u kojoj se nalazio jedan krevet. Široki prozor gledao je na polja i brežuljak koji se spuštao sve do Loire. U dolini su se nazirali zeleni vršci drvoreda jablana.
Rachida potrese ovaj prizor. Verinijeva kuća nevjerojatno je vjerno oslikavala izgled Farme u DOP-u: usamljena među obrađenim poljima, četvrtasto dvorište, hangar, pogled na rijeku u dolini, isti položaj.
Pascal podigne slušalicu. Rachid obavijesti Georgea da se ide oprati.
Na katu je Kabil prvo ušao u sobu koju mu je spomenuo Crozat. Razgledao je sve fotografije obitelji: dvoje djece i nekolicina unučadi. Na jednoj od slika Verini, s bebom na rukama, blista od radosti.
Bila je to soba njegove žene, ako je suditi po odjeći u ormaru i po ukrasima. Zasebna soba.
Rachid se razodjene pred ogledalom, ne udijelivši ni pogleda svome starom tijelu ispruganom ožiljcima, i uđe pod tuš. Pusti vodu da teče i lagano izmasira glavu, na mjestu gdje je tumor, kojeg nije mogao napipati, već nepovratno osvajao prostor.
* * *

Brijanje mu je godilo, izgledao je bolje. Usprkos vrućini ostao je u puloveru da sakrije ruke. Uđe u radnu sobu. Široki prozor bio je otvoren i Pascal se nasloni na prozorski okvir, uživajući u pogledu i pušeći Gauloise. Podnevna vrućina koja se uvukla unutra, napuhala se poput balona u svježini prostorije. Sa stražnje strane ograđeni vrt bio je tek dobro održavana tratina; na sredini, rupa promjera nekoliko metara oblikovala je nešto nalik jezercu gdje je rasla trska.
“Prvi brod polazi sutra ujutro u jedanaest sati. Ostalo je jedno mjesto u kabini i rezervirao sam ga na tvoje ime i bankovnom karticom uplatio polog. Duguješ mi dvjesto eura.”
“Na moje ime?”
Pascal se zaputi prema svojoj pretrpanoj biblioteci, izvuče knjigu velikog formata i baci je na stol. Na fotografiji naslovnice, kuće arapskog sela uništene požarom izazvanim napalmom. Naslovljeno crvenim slovima, Zaborav i obnova. Staro izdanje iz sedamdesetih godina. Iznad naslova, Bendjemino ime.
Rachid stane prevrtati knjigu među svojim prstima.
“Moja prva knjiga.”
“Pročitao sam i ostale.”
“Mislio sam da se ne želiš prisjećati.”
Pascal krene prema kuhinji.
“A što si ti mislio, Rachide? Da ćemo razgovor nastaviti tamo gdje smo stali, i nakon pedeset godina? Kao da vrijeme...”
“Nije prošlo? Za mene nije prošlo.”
“Ja sam svoju obnovu obavio. Svoje izdajničke komplekse lijepo zadrži za sebe da se ne pretvorimo u jedine članove kluba starih boraca.”
“Što si jutros spalio?”
“Prve rukopise. Godinama sam ih čuvao, pomislio sam kako je kucnuo čas da ih se riješim. I vojnu knjižicu. Jedino sam nju saču... Kvragu, Rachide, ne želim s tobom razgovarati. I ne započinji s tom svojom pričom o izdaji. Padobranci te nisu vratili zato što si poznavao nekog simpa Francuza. Nego zato što si se svojski potrudio spasiti živu glavu.”
“Ti misliš da nisam imao hrabrosti umrijeti? Misli ti što hoćeš, ja sam se nadao miru u kojem bismo mogli biti prijatelji.”
Pascal otvori bocu vina i ulije si u čašu.
“Uvijek velike govorancije. Nemoj mi samo to tovariti na pleća. Napravio si što si mogao, ili što si želio, ja nemam nikakve veze s tim.”
Rachid uzme čašu iz sudopera i napuni je. Pascal se nasmije u svoju bradu.
“Nisi li ti musliman?”
“Ne, socijalist sam.”
Pascalove guste obrve se podignu, čašom pokaže prema otvorenim vratima:
“Aon, što je on?”
Crozat, ispružen na suncu, raširenih ruku na travnjaku u vrtu, sakrio je glavu u sjenu bambusovih grana.
“On je zaboravan.”
“Nisu svi te sreće.”
Rachid podigne svoju čašu prema stropu.
“Za zaborav.”
Ispije gutljaj i oblizne svoje ispucale usne.
“Ti ne misliš da smo bili prijatelji?”
Sad Pascal otpije.
“Uopće se ne sjećam što smo bili.”
Okrene se prema Rachidu.
“Mladi?”
“Kad sam se vratio, godinu dana sam radio u tvornici u Nanterreu gdje je bio i moj stari. Zatim sam odlučio zbrisati. Javio sam se na neki oglas. Pomorska kompanija u luci Le Havre tražila je mornare za poslove na teretnjacima. Otišao sam tamo na razgovor. Prije sastanka, otišao sam brijaču. Kad je rasklopio britvu, izjurio sam urlajući, s licem punim brijaće pjene. Nisam dobio posao. Ne znam je li to bilo zato što nisam bio obrijan, ali nisam ga dobio. Vratio sam se u Pariz, ali više nisam kročio u Nanterre. Moj stari i njegovi kompići govorili su o Alžiru i o gadovima koji provode mučenja: govorili su o tome preda mnom kao da ja nisam bio tamo. Ne znam bih li im odgovorio, ali moji mi nikad nisu postavili nijedno pitanje. Otišao sam iz Nanterrea i nikad se više nisam vratio. Već pedeset godina nisu mi se javili, a nisam se ni ja javljao njima. Starci su sad već sigurno mrtvi, a ja ne znam kad se to dogodilo. Ne znam što se zbilo s mojim bratom i s mojom sestrom. Presjekao sam veze i ni za čim ne žalim. Može se živjeti bez obitelji. Prijatelji su dovoljni. Unajmljivao sam hotelske sobe i živio u bistrou u četvrti Saint-Germain. Obavljao sam sitne poslove, poneki mutni poslić. Šezdesetosme se predstavljam kao fotograf i fotografiram za novine. Ali, brzo sam se ostavio fotoaparata. S Mohamedom, prijateljem iz bistroa, sudjelovao sam na demonstracijama i sređivao murjake koliko god se dalo. On je bio sin harkija, Alžirca koji se borio na strani Francuza, i pio je kao smuk.”
“Dizao si revoluciju?”
“Revoluciju?”
Pascal se naceri.
“Ma kakvi, imali smo pištolj i naumili smo likvidirati jednog tipa, pa smo ga tražili.”
“Koga to?”
“Jednog specijalca.”
Rachid se nasmije.
“Jeste li ga pronašli?”
“Ne onoga koga smo tražili. Nakon demonstracija, jedna prijateljica nešto mi je predložila. Poznavala je ljude iz pokreta ekstremne ljevice koji su tražili dečke spremne na sve, koji su znali baratati oružjem i eksplozivom. Jedan stari koji je stalno visio u bistroima koje sam posjećivao, koji me držao na oku, objasnio mi je da to sigurno nije ono što ja želim, da ću, vjerujući kako se borim za vlastitu slobodu, tu slobodu osigurati drugima, a sam zaglaviti. Poslušao sam ga. Malo je nedostajalo da učinim suprotno, ali poslušao sam ga. Otišao sam iz Pariza. Jedan moj kompić sklonio se kod cure u Bretanji pa sam ga nazvao. Tamo sam odsukao jedan stari brod, u zaljevu Morbihan. Sinagot, staru bretonsku kočaricu s dva jarbola i jedrima, tipičan brod iz toga kraja, kakve su koristili krijumčari tijekom Drugog svjetskog rata. Sinagot je odlično plovio između grebena zaljeva. Sve u svemu, to je bio moj prvi brod. Sve otada sam neprestano plovio. Sve do nedavno, kad me zdravlje počelo zezati. Više nisam mogao na more, zato ga više nisam želio gledati. Doselili smo se ovamo.”
“Došao si sa ženom?”
“Svačim sam se bavio. Profesionalni ronilac na Ažurnoj obali, kovač, ribar na otvorenom moru, uredio sam dobrih petnaestak kućica, selili smo se dvadesetak puta. Nije bilo teško zaključiti kako od nečega bježim. Ali ja sam to i volio, stalnu promjenu, neprestano učenje nečeg novog.”
Otpio je vina, i odlažući čašu zagledao se u Rachidove oči:
“Ali snovi, noćne more, posvuda su me pratili.”
Pascal isprazni čašu pa opet dolije.
“A onda je prestalo. Ne pamtim točno kada ili kako. Ima tome možda petnaest godina. Krivnja također, ta muka koju sam želio naplatiti društvu, koja me zamalo uništila. Istina je, Rachide, dok se nisi pojavio gotovo da više nisam ni mislio na Alžir. Nisam te izbacio naglavačke samo zato što me više ništa ne može gurnuti natrag. Čak ni činjenica da stojim pred tobom. Ne bojim se više utvara. Srdžba je dugo nadomještala moju slobodu, gurala me naprijed, više puta me otjerala u zatvor. Neke riječi i neke face nisam mogao podnijeti, neke bistroe poželio sam rasturiti čim bih kročio na vrata. Možda bih, da nisam povremeno sredio ponekog tipa, banuo naoružan u kakvu banku. Ali stari kauboj mi je rekao ono čega sam se dobro sjećao: takva sloboda, to je čista glupost. Bilo mi je puno bolje na moru. I moja supruga mi je pomogla. I djeca. Potrudio sam se što sam bolje mogao da ne budem poput mog oca. Ne bih znao reći što to točno znači, ali izgleda da sam uspio jer moja djeca još uvijek razgovaraju sa mnom. Kad mi se rodio prvi unuk, osjetio sam, ne znam, kao da se sve može sprati. Da tom djetetu, ako mu i budu pričali kako mu je djed sudjelovao u ratu u Alžiru, to neće biti preveliki uteg. I to je ono što, nakon moje djece, proizlazi iz mene. I to postoji jer sam ostao živ. Dugo mi je trebalo dok nisam prihvatio činjenicu da moj život... Glupo je, ali u biti sam mislio da je moj život samo san. San mrtvaca koji je ostao tamo dolje, u prašini, prerezana grkljana u kakvom jarku.”
Pascal skrene pogled, prisili se da ne zasuzi.
“Živio sam samoživo, govorio sam kako mi društvo i Država duguju. Otkako sam odustao od takve argumentacije, krenuo sam naprijed. Mora da su tad prestale i noćne more. Ali to nije izgovor.”
Riječi su postale tiše, cijedile se između njegovih stisnutih zubi.
“Gadovi koji su se dobrovoljno javljali za silazak u podrum, i oni koji su izdavali naređenja, ako se još uvijek bude noću, to je najmanje što im želim. Ni s kim nisam o tome razgovarao, ni s prijateljima, ni s obitelji, nitko ne zna. Od mojih nitko nikad nije čuo za tebe ili za DOP. Sve je bilo u knjizi koju sam pokušavao napisati. Sad je sve samo hrpa pepela. Da je moja žena bila ovdje jučer kad si se pojavio, sve bih zanijekao. Ne bih rekao da te poznajem. Srdžba se pretvorila u staračku usamljenost, u moj mir. I ne ispuštam je dok ne legnem u grob. Zato želim biti siguran da ćeš biti na tom brodu. Ne zanosi se nikakvim idejama. A kad mi se žena vrati, neće čuti ni riječi o tebi. Ni o buldogu sa šiltericom. Ne nosim više na svojim leđima tuđe pogreške, ni one onog mladca kakav sam bio s dvadeset godina, koji je možda mogao s tobom u šumu. E, pa te greške pripadaju mojoj mladosti. S ovoliko godina i sâm znaš što to znači. S dvadeset godina, usprkos crvenima u mojoj obitelji, odlučio sam se izvući, i gotovo. Kao i ti. Ni gore ni bolje od bilo koga drugoga. Tuđa sranja više nisu moja.”
Rachid ga je slušao kao nekad. Zadubljen u misli poput igrača šaha koji ne misli ni na što drugo. Pascal nije mario. Govorio je njemu kao što bi govorio zidovima; Rachid, bio protivnik ili prijatelj, nije bio važan.
Kabil prekriži prste na stolu i pogleda u vrt prema Georgeu koji je uporno ostajao ispružen.
“Znaš li da je Ahmed umro ubrzo nakon tvog odlaska? Otišao je u šumu isti dan kad si ti otišao s Farme. Tjedan dana poslije njegovo tijelo je pronađeno uz cestu, petsto metara od DOP-a, ubili u ga pripadnici FLN-a.”
“Zašto mi to govoriš?”
“Ne znam. Možda se pitam zašto smo mi imali više izbora od njega; kako smo se uopće uspjeli izvući.”
“Nisu to bili isti izbori. Ahmed... Jebiga, jadan stari. Sjećam se da je bio star, ali imao je koliko, četrdeset i pet, pedeset godina? Ahmed nije imao ništa za prodati, za razliku od tebe, nije imao kamo poći, za razliku od mene.”
“Što je onda on bio? Ratni izdajica, ili heroj čovječanstva?”
“Stvarno daviš, Rachide. Tvoje umijeće izlaganja zaudara po leševima. Rekao sam sve što sam imao reći, ako ti nije dovoljno, a ti sjedi i plači.”
Pascal ustane, prijeđe dvorište i nestane u radionici. Opet se začuše udarci bata.

3.


George se osovio sa zalaskom sunca. Za svog popodnevnog odmora neprestano je boksao. Protivnici nisu bili boksači. Vasquez, Scheffer i drugi. Nisu se branili, a George je udarao. Uopće nisu padali, okrvavljena lica. Dvorana oko ringa bila je prazna.
Okrenuo je glavu prema ulici, nikako da razabere sanja li još uvijek. Kolona žena spuštala se uličicom i kretala puteljkom prema rijeci. Prebirale su krunice, a za njima na udaljenosti išla su dva mlada redovnika. Sive halje i bijeli velovi rumenjeli su se u sutonu. One su se smiješile i koračale lagana i brza koraka, nošene padinom. Jedna od njih nakratko podigne oči prema Crozatu, skrene pogled i izgubi ritam koraka, spotičući se o pete sestre koja je išla ispred nje. On ih je pratio pogledom sve dok nisu zamakle iza kuća.
Zašušti trava.
“Mladi redovnici i sestre kontemplativnog reda iz Saint-Jeana. Provode dvije godine u samostanu u Saint-Jodardu. Zatim odlaze u misiju, često u Afriku. Osjećate li se i vi pozvanim?”
“Molim?”
“Zgodne su, zar ne? A ima i braće.”
“Daj, religija me ne pali.”
Verini protrese prsa i rukave kako bi se oslobodio strugotina drva svoje skulpture, zatim lice puno piljevine.
“Ne izdrže sve. Ima ih koje uteknu, ponekad se ni ne vrate.”
George savlada vrtoglavicu pri ustajanju.
“Ti vraga, neprestano spavam, ali se ne oporavljam.”
“Što vam se dogodilo?”
“Meč. Tip me ukomirao. Ali, nije to bilo baš tako. Čini se da sam mu to dopustio.”
Pascal promotri Crozata.
“Dopustili ste da vas zgazi?”
“Da, i ja sam se čudio kad su mi rekli. Ali, ne sjećam se.”
“Rachid je pripremio jelo.”
“Dolazim.”
“One će se vraćati tek za jedan sat.”
“Molim?”
Smračilo se, jelo se u tišini i George ustane od stola držeći se za glavu.
“Idem spavati.”
Bendjemine tablete više nisu djelovale.
“Uzmite dvije.”
“Od njih ne mogu spavati, bolje da se odmorim.”
Kad su ostali sami, dvojica staraca osjetiše nelagodu. Verini je udarao po vinu.
“Idem i ja. Sutra polazimo u pet. I ti bi mogao leći.”
“Ne spavam puno.”
“Ni ja, ali ne želim da dalje naklapaš o Farmi.”
“Druge prilike neće biti. Zar ne želiš...”
“Ti želiš govoriti. Ja nemam takve potrebe. Pogriješio si, Rachide. Nikad nismo bili prijatelji i to se sad neće promijeniti. Utuvi si to u glavu.”
“Nema veze. Ali, ako mi ne možemo o tome razgovarati, s kim bismo to mogli?”
“Već smo previše razgovarali, nastavimo li, počet ćemo umišljati da smo maštoviti. Laku noć.”
“Zašto si čitao moje knjige? Zašto si i sâm pokušavao pisati?”
Pascal zatvori vrata radne sobe za sobom.
Rachid pričeka neko vrijeme, nasmije se i izađe na terasu gdje sjedne za vrtni stol. Bilo je malo zvijezda. Zbog jugozapadnog vjetra koji se digao, dovlačeći za sobom oblake. Stari Kabil prijeđe rukom preko ožiljka na glavi. Uvijek osjetljivo mjesto, pa se strese kao na strujni udar. Od umora, živci su mu bili prenapeti.
Zidovi oko dvorišta, uronjeni u tamu, brzo su poprimili izgled onih na Farmi pa se Rachid okrene prema vrtu, puštajući da sjećanja prevladaju nad prizorima. Ulazna vrata s rešetkama, zemljani put, zatim glavni ulaz velike bijele kuće, ćelije, drugo dvorište, pa ulaz u podrum, tamo gdje je bambusov šumarak lelujao na vjetru. Tamo gdje je zaboravljivi Crozat bio spavao.
Stari Amokrane drhtao je uslijed siline sjećanja. Njegovo staro tijelo nikad mu nije dopustilo zaborav. To je mogao postići samo tumor koji će istovremeno ubiti i mozak i tijelo prekriveno ožiljcima koji se nisu dali izbrisati.
Pognuta prilika prijeđe dvorištem trčeći. Od zatvoreničkih ćelija do bijele kuće.
Kao da je riječ o dječjoj igri. O djetetu koje se pokušava sakriti. Rachid se pokuša domisliti što je moglo iz skloništa istjerati tu sjenku, trudeći se slijediti logiku njegova razmišljanja. Pažljivo je motrio tamu. Tko je taj čovjek? Poručnik Perret? Stražar ili policajac? Onda ugleda sebe, sjedi za stolom obasjan slabim svjetlom ulaznih vrata. Sâm je. Ona se sjenka tek poigrala s njime.
Bježala je zbog njega.
Rachid ustane i osluhne, nesigurno se smiješeći.
Vjetar. Kukci.
Obuzme ga strah, gušeći ga u prsima, žareći mu uši pod navalom adrenalina. Povuče se prema vratima kuće gledajući prema vrtu. Naslonjen na vrata, obuzet panikom, pokuša urazumiti samog sebe. Možda je sanjao, ponesen sjećanjima s Farme. Kod Verinija je, u Francuskoj, daleko od Orléansvillea i džebela. Gubio je kontrolu, svaka slika koju je želio potisnuti nametala se onome što je gledao: Farma, i Rubio koji je trčeći prošao Verinijevim dvorištem. Je li to početak haluciniranja, ludila?
Osluškivao je tišinu, razuvjeravao se i odustao.
Vidio je nekoga.
Uđe i ugasi svjetlo, zatim i ono u kuhinji, udalji se od vrata i stane do prozora. Drveni stol, dvorište, prozori radionice i odsjaj mjeseca.
Nikakva pokreta.
Rachid uđe u Verinijevu radnu sobu pa se on uspravi na krevetu.
“Što tražiš?”
“Netko je u vrtu. Gdje je puška?”
“Molim? Što to govoriš?”
Pascalov glas otežao je od alkohola, upalio je noćnu svjetiljku.
“Ugasi! Odmah ugasi!”
Rachid pohrli i sâm ugasi svjetiljku. Šapne:
“Netko je u vrtu. Vidio sam ga.”
“Paranoičan si.”
“Očekuješ nekoga?”
“Čini ti se kao da nekoga očekujem?”
“Gdje ti je puška?”
“Prestani s glupostima. Uokolo lutaju mačke i psi. Idi spavat, ništa se ne događa.”
Kabil priđe širokom prozoru prikradajući se uza zid, nagne se da pogleda van. Pascal ustane gunđajući i napipavajući ode do kuhinje. Upali svjetlo i okrene se prema prozoru. Evo, Rachid ga je zarazio svojim budalaštinama. Nešto mu se učini sumnjivim, ode do vrata, otvori. Izađe bos na terasu i pričeka. Ništa. Vrati se unutra i s police izvuče bocu vina. Udarac u vrata natjera ga da poskoči. Uđe George, u majici, trljajući lice.
“Jebiga, zapeo sam za otirač.”
“Dovraga, pokucajte prije ulaska.”
Pascal se nasmije i pokaže bocu vina. Beton odbije ponudu.
“Boli me glava. Ne mogu spavati. Previše je vruće.”
Ugleda Bendjemu u radnoj sobi kako pilji u noć kroz širok prozor.
“Što se događa?”
“Misli da je netko u vrtu.”
George se ukoči.
“Nećete valjda i vi nasjesti? Nema nikoga, paranoičan je.”
Verini se predomisli pri pogledu na njegovu pseću njušku iskrivljenu od usredotočenosti:
“Hej! Prestanite s tim glupostima, može?”
“Ne poznate vi Romana.”
“Ni vi ga se ne sjećate.”
“Ja još dobro znam tko je on. Ako ga je netko naputio za nama, neće mu trebati puno duže nego nama da osvane ovdje.”
George jednom rukom skine štitnik za vrat, drugom se maši boka.
“Tražite pištolj?” naruga se Pascal.
“Sranje, u jakni mi je, u štaglju.”
Verini odglumi kao da repetira bocu vina.
“Hajde, štitim vas.”
Rachid dovikne:
“Gasite svjetla!”
Pascal prasne u smijeh.
“Vi ste ludi.”
Crozat ugasi svjetlo, Rachid im priđe i oni začuju njegovo nervozno disanje u tami.
“Idem po pištolj, ne stojte pred prozorima.”
Pascalova čaša zvekne o stol.
“Dajte, stvarno gnjavite. Idite po pištolj ako vas to veseli. Upalit ćemo sva svjetla, ima i vanjskih. Onda ćete lijepo poći spavati i prestati s tim.”
Duboh udah i George izjuri. Pascal zapne za knjige i poruši ukrase prije nego što je dospio do radne sobe. Rachid začuje kako otvara ormar, kako se vraća; skine petrolejku i stavi je na pod pa kresne šibicu. Topla i titrava svjetlost obasja četvorni metar popločana poda. Pascal prelomi pušku i provjeri jesu li dva metka još uvijek u cijevi.
George se takoreći odmah vratio i zatvorio za sobom vrata, duboko udahnuvši.
“Jesam!”
I sâm čučne i provjeri bubanj pištolja.
Rachid stane u zaklon radne sobe, Verini do ulaznih vrata, a George do širokog prozora.
“O.K., lijevi prekidač, debeli, stisnite na tri.”
Pascal drekne:
“Mislio sam na debeli prekidač. O.K.? Jebote, sutra ćemo biti vraški orni, nakon cijele noći igranja kauboja.”
Odbroji do tri i pritisnu prekidače.
Vrt i dvorište istovremeno se rasvijetle.
Pascal podrugljivo namigne.
Rachid velikom brzinom okrene glavu s jedne na drugu stranu kuće i baci se na pod.
U dvorištu neki se tip presamiti i zaustavi kod stola, kao ukopan na fleš fotoaparata.
S druge strane, nasred travnjaka, drugi čovjek zastane s nogom u zraku, dva metra od Georgea koji je stajao iza prozora.
Dvojica muškaraca, obojica naoružana revolverima, zapucaše u isti čas. Duplo staklo prozora rasprsne se i metak se zabije u kredenc, dok se jedno staklo na ulaznim vratima rasulo u komadiće.
George glupavo pokuša otvoriti prozor prije nego što će zapucati. No, tip je već nestao. S druge strane napadač je prevrnuo vrtni stol i čučnuo u zaklonu egzotična stabla. Verini klekne, gurne cijev kroz razbijen prozor i isprazni je pucajući u zrak i ispunivši kuhinju dimom. Dupla detonacija unutar četiri zida napola je razruši.
Tip se sagne i nestane izvan osvijetljena kruga. George naslijepo gurne ruku van i ispali dva hica. Sitni dijelovi trske polako su padali, lelujajući prema površini jezerca.
Napadači su nestali. Trio u kući se ni ne pomakne sve dok ne začuju automobil kako se brzo udaljava.
“Tko je to bio?”
Pascal, sjedeći za kuhinjskim stolom s puškom ispred sebe, pokušavao je obuzdati podrhtavanje ruku.
Rachid je bio blijed.
“Ona dvojica koja su me slijedila u Parizu. To su oni.”
I George je prepoznao jednoga.
“Tip kojeg sam ja vidio je Romanov vozač. A drugi, pa da, sigurno je Roman.”
Verini proguta slinu.
“Kako su došli ovamo?”
George opet stavi štitnik, vrat mu je bio ukočen i bolan.
“Paolo je znao da ste kod mene”, reče obraćajući se Bendjemi, “ali nije znao da idemo ovamo. Tko je znao?”
“Dulac. On mi je pomogao pronaći Verinijevu adresu.”
“Roman ga je pritisnuo, nema drugog objašnjenja.”
Verini se odupre napasti da ispije još jednu čašu.
“Što ćemo?”
“Roman ne zna da idem u Marseille. Nastavljamo.”

George zagalami.
“Pa što vi mislite, da su otišli? Nisu se nadali ovakvom dočeku, ali još nije gotovo. Zaskočit će nas ako krenemo prema selu.”
“Put”, reče Verini, “put koji vodi do Loire, pa možemo presjeći na cestu kod mosta. Sad je suho, može se.”
“Auto!”
“Što auto?”
“Vidjeli su auto, model i registraciju. Murjaci su, zaboga, a mi smo pucali na njih. Mogu zatražiti da zatvore ceste sve do Belgije, ako im se prohtije!”
Verini se mrštio dok je ustajao i masirao koljeno.
“Imam dolje još jedan komad zemlje, i kombi.”
George pojuri u štagalj prikupiti svoje stvari, Pascal nabaca nešto odjeće i toaletnu torbicu u vreću. Skine majicu natopljenu znojem i zastane s rukom na prsima. S noćnog stolića uzme mali inhalator i dva puta zaredom udahne. Sjedne na krevet i pričeka da bol prođe.
S praga Rachid je piljio u dugačak ružičast ožiljak preko njegova prsnog koša.
Pascal izmijeni pogled sa starim Kabilom.
“Lupanje srca. Prije deset godina ugrađena mi je premosnica.”
Rachid spusti pogled.
“Ipak ideš s nama, usprkos ovome što se dogodilo?”
“Ako sam i sumnjao, više ne sumnjam. Neću sjediti ovdje i čekati da se ti bolesnici vrate. Ostavit ću vas u Marseilleu i odlazim na odmor.”
Odjene čistu košulju. Rachid mu se nasmiješi, kao da se ispričava, ili kao da je zadovoljan njime.
“Znam tko je specijalac kojeg si tražio šezdeset i osme. Ali nisi ga ni mogao naći. Tad više nije bio u Parizu, bio je premješten u Tours.”
“Molim? Što to govoriš?”
“Rubio nije mrtav. Živi u Marseilleu.”
Verini se strovali na krevet, a Rachid se preplaši da će se onesvijestiti, toliko je bio blijed.
“Gade! Zato si me došao traži...”
George uleti unutra.
“Izbušili su gume na autu, a ionako smo došli pješice. Što je bilo?”
* * *

Crozat je vodio sa svjetiljkom, a Rachid je slijedio i dalje u sjeni, trudeći se da ne izvrne gležanj po kamenju. Padina je postajala sve strmija, čuli su dah rijeke i zrak je bio svježiji. Blatnjav miris provlačio se među stablima, nadjačavši miris šume. Pascal rasvijetli desni puteljak kad su se našli na križanju puteva.
“Ovuda, još dvjesto metara. Usporite malo, jedva vas pratim.”
Hodali su pored zapuštenih dvorišnih ograda visokih i do dva metra, prošli pokraj nekoliko velikih ulaznih vrata zatvorenih lancima i garaža koje su jedva naslućivali, ne usuđujući se osvijetliti dalje od vlastitih nogu. Napokon su se zaustavili pred ogradom čija je vrata Pascal otključao. Garaža je bila zatvorena, a kombi, vremešni Renault Trafic bio je parkiran usred visokih trava; dvije trake gole zemlje, tamo gdje su prolazili kotači, vodile su do kamp-kućice.
Verini stavi ključ u bravu optočenu hrđom i otvori vozačeva vrata. Lampica osvijetli prašnjavu komandnu ploču prekrivenu školjkama, ptičjim perjem i starim autokartama. Klizne na suvozačevo sjedalo i otvori druga vrata.
“Mladiću, ti ćeš tu uskočiti.”
Dvojica staraca stisnuše se na suvozačevu sjedalu, a George se smjesti za volanom.
“Dizelaš. Nježno dok se ne ugrije, ima četiristo tisuća kilometara.”
Dugo je čekao da se lampica za temperaturu ugasi, zatim okrene ključ kontakta. Trafic poslušno krene.
“Na izlazu ideš ravno, sve do mosta, i prijeđeš Loireu. Imamo petnaest kilometara sporednim cestama do državne ceste. Zatim nam treba pet minuta do autoceste, u smjeru Saint-Étiennea.”
“Četiri sata do Marseillea, to ste mislili reći?”
George izađe s puta i krene na most.
Za dvadeset i pet minuta stigli su do autoceste, sigurni u to da nitko neće zaspati za volanom. Sve da su motor držali na koljenima, buka ne bi bila veća.
“Dobro, voziti znaš. Ja ću odspavati.”
Pascal se provuče u stražnji dio kombija i podigne naslon klupe pa ga zakvači s dvije kukice za strop. Zakoraknuvši preko stola, popne se na improviziran ležaj. Kombi je bio opremljen kao brodska kabina.
Rachid vozaču ponudi tablete, pa on nasuho proguta dvije.
“I ja ću se malo odmoriti, George, ako nemate ništa protiv.”
“Dajte. Nego, ne treba misliti da smo se izvukli. Ako Roman ima ime vašeg frenda, imat će i registraciju njegovog kombija.”
Do njih dopre Verinijev glas:
“Na ženino je ime.”
“To ga neće pretjerano zadržati!”
“Nismo vjenčani.”
Rachid prijeđe otraga, a George se usredotoči na crni asfalt, uglavi desni kotač uz rub zaustavne trake, a brzinomjer na sto deset. To mu se činilo sasvim razumnim.
Rachid prikvači drugi ležaj i uspne se kako je već mogao.
“Ima pokrivača, u kovčegu iznad tvoje glave.”
Kabil razmota lagan pokrivač preko svojih nogu pa na neko vrijeme umjesto tišine zavlada buka motora. Rachid nije govorio dovoljno glasno da bi ga se moglo čuti. “Što?”
“Tvoja žena još uvijek živi tobom?”
“Imamo kućicu uz more, na Atlantiku. Ona dosta vremena provodi tamo.”
“A ti živiš u unutrašnjosti?”
“Ako više ne mogu ploviti, ne želim imati more pod nosom.”
“Pascal, ne idem na brod dok ne vidim Rubija.”
Verini se neko vrijeme sakrije iza buke motora.
“To je bio taj tvoj plan, još od početka. Još uvijek si isti davež, Rachide. Radi što hoćeš, ja ću biti na ukrcaju. To je sve.”
“Nisam lagao, ne ostaje mi puno vremena. Tumor nije operabilan.”
“I što onda, to ti daje pravo da ugrožavaš drugog starca? Obnova i zaborav? Nisi ništa bolji od onih koje otkucavaš.”
“Umaraš me, Verini. Nemoj mi samo reći da te nimalo ne zanima što je bilo s Rubijem.”
Pascal malo pričeka prije nego što će odgovoriti.
“To smeće... Pamtim glas toga gada.”
Povrati dah.
“Neprestano sam ga čuo u noćnim morama. Ne želim ga više vidjeti.”
“I ja imam noćne more. Sanjam o onome što mi se dogodilo. I to nikad nije prestalo.”
Pascal malo razmisli.
“Ne želim završiti u ćuzi zbog te gnjide. Ne dolazi u obzir da me zbog svoje osvete uvlačiš u to. Osveta je tvoja, više nije moja.”
Rachid plane.
“Prestani me uvjeravati da si ti to sve nadišao. Poznajem te, Verini. Malo si mi smiješan s tim tvojim obiteljskim fotografijama i tvojom nikad dovršenom kućom. Ništa ti nisi nadišao, još uvijek se skrivaš i ništa se nije promijenilo. Nisi dovršio svoju knjigu, nitko osim mene ne zna tvoju priču, tvoja djeca pojma nemaju tko si, a tvoja ushićenost unucima je patetična. Misliš li da će tvoje tajne nestati s tobom, naivniji si nego kad si bio dvadesetogodišnjak. Do smrti ćeš to vući za sobom, baš kao i svi mi.”
Pascal okrene leđa Rachidu i navuče pokrivač na ramena.
“Prestani glumatati, prevršio si svaku mjeru. Možda nije savršena, ali ja bar imam obitelj. I prijatelje. Ne moram ih tražiti među bivšim suborcima. Onima koje si ti htio priklati.”
“]a nemam djece zato što su mi padobranci zgnječili jaja dvjema daskama.”
George je usporio da može čuti razgovor, a kad je čuo posljednju rečenicu, naglo pritisne gas.
Bendjemine tablete zalijepile su mu kapke za obrve, vozio je tri sata ne trepnuvši i ne znajući koliko je vremena prošlo.
Dok se obzor žario, on opsuje i siđe s autoceste. Zaustavi kombi uz škripu kočnica na površini zasađenoj stablima i s izletničkim stolovima.
Rachid je spavao ko top, ali Verini, u maniri pravog mornara, poskoči čim je kombi stao.
“Uskuhao je, sva svjetla na komandnoj ploči su upaljena.”
“Sranje, vozio si prebrzo.”
“Molim?”
Zrak je bio čist, pročišćen velikim, crvenim suncem. Šarena ljuljačka dana koji se rađao nad suhom vegetacijom i eukaliptusima sjajnih listova. George položi ruke na bokove i okupa se svjetlošću nasred parkirališta.
“Dobro si? Hoćeš ležaljku?”
“Što?”
Verini ga je prekinuo nadomak misli koja je taman poprimala oblik. Otkako se više nije svega sjećao, imao je dojam da je vrijeme tek smjena svitanja i sutona, i da između njih nema ničega.
Nagnut nad motor, stari mornar se uspravi, hvatajući se za brisače.
“Sranje, nešto curi, sigurno nam je otišla kakva cijev.”
Podigne poklopac. Dotrajala plastika cijevi grijača raspukla se u dužini od dvadeset centimetara. George je promatrao složenu utrobu motora, držeći se rukom za čelo.
“Imate alata?”
“Bez cijevi, alat nam neće biti od velike koristi.”
Malo dalje, na pustoj površini odmorišta bio je parkiran još jedan kombi, Mercedes. To je bilo jedino vozilo na vidiku, karoserije prekrivene grafitima. George nepovjerljivo promotri ukrašen kombi.
“Možda je netko unutra.”
Na kombiju je bilo napisano ime, usred ručno oslikanih crteža. Institut Bancal. Verini pokuca na lim bočnih vrata. Iznutra se začuju zvukovi i otvore se stražnja vrata. Mladi tip s brkovima, još zalijepljenih očiju, pročisti grlo i upita o čemu je riječ.
“U kvaru smo, pukla nam je cijev.”
Kroz poluotvorena vrata Pascal je opazio gomilu različitih predmeta, među kojima lijepu zbirku prepariranih životinja sa svjetlucavim šeširima na glavi. Sigurno se radilo o nekoj skupini uličnih izvođača. Tipu je trebalo neko vrijeme da dođe sebi. Iza njega, na madracu pretrpanom ukrasnim predmetima, pokrene se druga prilika i djevojački glas upita što se događa.
Brkati tip, odmičući pramen kose, zatvori vrata, nakon čega do njih dopru nejasni zvukovi, te ih opet otvori. Odjenuo se i pojavio u svoj svojoj impozantnoj veličini, a oni se zapitaše kako on uopće stane u taj ćumez.
“U čemu je vaš problem?”
“Pukla nam je cijev.”
Dobaci pogled prema Traficu, s podignutim poklopcem, zatim prema starom bradonji i velikom skrpanom liku koji se patio sa štitnikom za vrat.
“Aha. Moguće da imam dijelova, da, mislim da ih imam. Ali, nemam pojma gdje bi mogli biti u...” (Pokaže neodređeno prema svom kombiju.) “Tamo unutra.”
“To je cijev grijača, ona velika.”
“O.K., pogledat ću.”
“Ako imate i kraću, mogao bih se nekako snaći i spojiti je.”
Krenuli su prema Traficu iz kojeg je protežući se izlazio Rachid.
“Što se događa?”
Verini dohvati kutiju s alatom iz sanduka u kombiju i spremi se skinuti oštećenu cijev. Rachid sjedne za izletnički stol s Crozatom, pa su promatrali što se događa oko Mercedesa. Brkati je otvorio klizna vrata pri čemu mu se piramida konzervi bez naljepnica obruši pod noge, kotrljajući se preko parkirališta uz limeni zveket. Nije se pretjerano uznemirio, već stane iz kombija izbacivati neobične predmete, zatim alate, pa drvene vojničke sanduke, a onda čučne ljuljajući se naprijed-nazad na petama svojih štikli krokodilskog uzorka iz “Tisuću i jedne noći”. Oko sebe je razbacivao rezervne dijelove koji mu se nisu činili korisnima.
Bivši mornar, ruku umrljanih uljem, priđe mu s oštećenom cijevi.
Crozat i Bendjema promatrali su ih kako prevrću, uspoređuju, traže, među brojnim ukrasnim predmetima: drvene puške, preparirane životinje, mete za trap, glineni golubovi i divlje životinje naslikane na komadima kartonske ljepenke, trbusi iz kojih ispada crvena utroba od tkanine ili vune. Usred tog kaosa, pojavi se djevojka sa žarko ružičastim perjem oko vrata, očiju podbuhlih od sna. Napokon iz kombija izađe i drugi mladić, mršaviji i viši od brkatog, koji se i sâm borio s dugim plavim šiškama.
Monovolumen natrpan biciklima i djecom prođe parkiralištem, uspori i produži dalje do sljedećeg odmorišta. Buka prometa s autoceste pojačavala se, sjene stabala bile su kraće i postalo je vruće.
Dok su se Pascal i brkati naginjali nad motorom, djevojka i dugački klipan izvukli su plinsko kuhalo, prljave zdjelice i namirnice za doručak.
George je promatrao izdaleka, Rachid je razgovarao s članovima skupine.
“Predstava s modernim lutkama.”
“Da?”
“Pomiješana s koječim drugim. Bavimo se i glazbom. A vi, kamo ćete?”
“U Marseille.”
Čudesni dvojac iz skupine promatrao je dvojicu staraca i Georgea s gotovo identičnom znatiželjom.
“Što ćete tamo?”
Rachid zastane.
“Idem na brod, oni me prate.”
Cijev je bila zamijenjena. Verini na slavini napuni kanistar vodom koja nije bila za piće i ulije u spremnik grijača.
“Trebalo bi izdržati. Trebate li vi pomoć oko spremanja stvari u kombi?”
“Hvala, ali iskoristit ćemo ovu priliku za malo pospremanje. Krenuli smo usred noći, idemo u Valence na večerašnji nastup.”
“Valence? Sranje.”
“U čemu je problem? ““
“Mislio sam da smo dospjeli dalje. U velikom smo zaostatku.”
Sjeli su da nešto pojedu. Kako su mladi bivali sve budniji, trojac je stao pokazivati znakove umora. Ali Rachid je djelovao sretno. Nije prestajao zapitkivati.
“Kako se zove vaša predstava?”
“Trap je jednostavna sportska aktivnost. Predstava je ratne tematike. Pripovijedaju je životinje koje su nastradale pregažene na cesti. Događa se u bolnici. Lucio igra starca na oporavku, Mélanie bolničarku, a ja vojnika.”
“Sami ste napisali predložak za predstavu?”
Gaël, brkati, kimne. Promatrao je dvojicu staraca. Bradati se oneraspoložio, a stari Arapin sramežljivo se smješkao.
“Zašto ste izabrali ratnu tematiku?”
Gaël se načas sakrije iza pramenova kose, koje zabaci brzim pokretom.
“Otac mi je bio u Alžiru. Nikad o tome nije govorio, ali ja sam želio pokušati nešto napraviti od toga. On ne želi ni pogledati našu predstavu. Uostalom, ne dolazi nas gledati puno ljudi.”
Verini se digne, ustane od stola i zatvori se u Trafic. George, koji nije ni zinuo, iskoristi priliku da i sâm ode i ispruži se na suhoj travi pod stablom.
Rachid se skrušenim pogledom ispriča zbog njihova odlaska.
“I mi smo bili u ratu. Pascal i ja. Tema mu nije najbolje sjela.”
“Mislio sam.”
“Stvarno?”
“Zbog vaših godina, a osim toga... Naročito zbog nečeg u vašim očima. Kao kod mog oca.”
“Kako mislite?”
“Ne znam. Kao da je jedino čemu se još nadate to da bi vas nešto moglo nasmijati, dok je sve drugo isuviše bolno. Moj otac isto se tako smije, kad mu je do smijeha. Smijeh ga obasja, jer čini se da dolazi odnekud gdje smijeh ne postoji. Idete na brod za Alžir?”
Rachid se nasmiješi.
“Da.”
“Tko su oni?”
“Pascal, koji se skriva u kombiju, bio je stražar u kampu za mučenje u kojem sam bio zarobljenik. George je... bivši boksač, zadobio je težak udarac i zaboravio neke postupke koje bi radije da nije napravio. Teško mu je jer si ne može objasniti zašto, jer i to je zaboravio.”
* * *

Kad su se opet našli na cesti, glumci Instituta Bancal nisu još ni počeli sređivati svoj kombi. Sva trojica ispružila su se na travi ne bi li promatrala kako putuju oblaci lebdeći prema dolini Rhône. Nekoliko metara dalje, širom otvorena utroba Mercedesa bila je raskriljena među automobilima koji su osvojili parkiralište.
Bio je jedan sat i brzina kojom su vozili prema Marseilleu nije više imala nikakve važnosti.
Rachid je bio miran. Sigurno zato što je prkoseći tumoru koji će mu proždrijeti pamćenje, satima prepričavao svoju priču onim mladim ljudima. Oduvijek se hranio riječima, i Pascal je dobro vidio kako stari Kabil, obodren, kuje nove planove.
“Zadovoljan si sobom? Što si im servirao, koju verziju? Rachid, heroj revolucionarnog rata, stari mudrac koji je oprostio? Misliš da će oni od toga napraviti predstavu pa ćeš onda živjeti vječno?”
“Tko je rekao da sam oprostio?”
“Znači rekao si im da ćeš srediti tipa prije nego što se ukrcaš na brod?”
Crozat se okrene:
“Što?”
“Gledaj cestu, George.”
“Što je sad pak to?”
“Prestani izigravati finoću, Rachide. Ti si ga u ovo uvukao, bolje da mu kažeš prije nego što stignemo.”
Georgea stane obuzimati panika, i faca mu se zgrči uslijed navale bijesa.
“Da, prestanite me zajebavati. Što se događa? Ti bokca, nećete mi opet reći da sam nešto zaboravio. Koga kanite maknuti? To je znači bio dio vašeg plana!”
Rachid je otezao i Pascal se nasmije gledajući ga kako važe što će reći.
“Mislim da znam tko je Romanov nalogodavac. Živi u Marseilleu.”
Crozat odmah proguta udicu, skupa sa štapom.
“Tko je?”
Verini se mogao praviti nezainteresiranim, ali morao je čuti.
“Bivši specijalac, koji je postao jednim od policijskih zapovjednika Nacionalne fronte. Vi ste policajac, George, sigurno ste čuli za DPS. Odjel za zaštitu sigurnosti je, ili je barem bio, mnogo više od toga u doba Nacionalne fronte. Bila je to prava paravojna skupina, organizacija od preko tisuću ljudi. Među njima, poseban odjel, neki ga zovu ‘fantomi’, godinama je prakticirao misije ubacivanja u militantne i pridružene sredine, ili poticao na pobune u predgrađima gradova koji im nisu bili naročito skloni. Ti ljudi, u samom srcu DPS-a, gotovo uvijek su bili bivši vojnici ili policajci. Courcelle, direktor DPS-a do 1999., i sâm je bio pripadnik vojne obavještajne službe, suradnik Brune Gollnischa, koji je isto bio pripadnik tih službi. Dok je radio za vojsku, Courcelle je bio zadužen za praćenje skupine plaćenika u Francuskoj, i za trgovinu oružjem. Imao je neobične poslove; nakon vojske i prije nego što je radio za Nacionalnu frontu, Courcelle je bio odgovoran za sigurnost muzeja d’Orsay. Pod njegovom upravom, tragove plaćenika DPS-a nalazimo čak i u Congo-Brazzavilleu, umiješane u sumnjive rabote u francuskim afričkim kolonijama. Ta struktura možda je imala političkih ciljeva, ali plaćena vojska bila je prvenstveno način stjecanja novca.uǝpoq :ɐpɐɹqo Kao i trgovina oružjem za koju je Courcelle u to doba osumnjičen. Parlamentarno istražno povjerenstvo je 1999. počelo rasvjetljavati tu službu na inicijativu DPS-a. Istraga nije dala rezultata, Nacionalna fronta je otpustila Courcellea i sve zanijekala. Courcelle je tad postao voditelj predsjedničke garde predsjednika Sassoua Nguessa, u Congo-Brazzavilleu, zatim odgovoran za sigurnost naftnih ulaganja Francuske na tom području. Sve ovo udaljava nas od našeg putovanja, ali ujedno je i njegov dio. To je povijest političke generacije kojoj pripadamo Verini i ja.”
“Bivši vojnici iz Alžira tako su, sasvim prirodno, pronašli svoje mjesto u tom miljeu. Čovjek za kojeg Roman radi, ako je to uistinu Rubio, jedna je od karika u lancu. Pascal i ja dugo ga poznajemo. Boksač, poput vas, koji je svoju karijeru za Francusku započeo na farmi udaljenoj nekoliko kilometara od Orléansvillea. U DOP-u o kojem sam vam govorio. Rubio je tamo bio prevoditelj i najgorljiviji mučitelj. Iz Nacionalne fronte je izašao 2000. Punih trideset godina bio je dijelom neiskorijenjene tradicije paralelnih policijskih snaga ekstremne desnice koja korijene vuče od ratova u Indokini i Alžiru. Lako mogu zamisliti kako se iskustvo čovjeka poput njega moglo od samog početka svidjeti jednom Le Penu, koji je volontirao u Alžiru kod padobranaca, djelomično i u vili Sésini. Rubio ima osamdeset godina. Svoje stare dane provodi blizu Marseillea. Moja posljednja knjiga, koju sam gotovo dovršio, prati put nekolicine osoba iz Francuskog Alžira, koji su mi poznati ili koji su tipični predstavnici pojedinih skupina sudionika. Ali ja ponajprije iznosim priču o Rubiju. (Rachid zastane, napeta izraza lica.) Želim se vratiti u Alžir kako ne bih bio sahranjen u istoj zemlji kao i Rubio. Sviđa mi se ideja povratka kući, a da on bude pokopan ovdje, u zemlji svog egzila. Prije nego što kročim na brod, želim ga posjetiti.”
Crozat je bio hipnotiziran; svijetle dlačice na njegovim rukama stršale su u zrak.
“A Roman, i on će biti tamo?”
“Ako je Rubio njegov nalogodavac, sigurno je da će biti tamo.”
“Kako znate?”
“Ostavio sam poruku kod Rubija, kako bih ga obavijestio da ću ga uskoro posjetiti. Najavio sam i tvoj posjet, Pascale.”
Verini se trgne na svom sjedalu i pograbi Rachida za ovratnik. George upali sva četiri žmigavca, skrene na zaustavni trak i razdvoji dvojicu staraca.

4.


Teških kapaka, otežalih ruku, Beton je padao od umora. Nakon šaketanja, dvojica staraca nisu progovorila ni riječi. Verini je drijemao, ili se samo pravio da drijema, na ležaju otraga, a Bendjema ni da pisne sjedeći sprijeda. George se protrese i usredotoči se na krajobraz, nesposoban reći što je radio posljednja četiri sata. Zna da je vozio, ali kamo li nestaše svi kilometri i prijeđena cesta? Volio bi znati o čemu je razmišljao za svog izbivanja. Jedan od onih treptaja oka za kojih su iščezli djelići njegova života, u očekivanju novog sutona. Svjetlost s juga, uzduž njegovih očnih živaca, odašiljala je oštru bol.
“Kamo ćemo?”
Čim je progovorio, bol mu zgrči lice. Fraktura vilice probudila se isto kad i on.
Bendjema, sa svojom knjižicom u ruci, pokaže mu kojim putem treba ići. Sišli su s autoceste A7 cestom koja je vodila u Aix-en-Provence.
“Moramo stati. Umoran sam. Imate li još tableta?”
Rachid iz džepa izvuče kutijicu s lijekovima. Bila je gotovo prazna. Pruži tabletu Crozatu i sačuva jednu za sebe.
George skine povoj koji mu je klizio preko oka i baci pogled u retrovizor: lice mu je splasnulo, no premda se činilo da se površinski oporavlja, iznutra se osjećao potpuno uništen. Paolova opomena odzvanjala mu je u ušima: “Još jedan udarac u tintaru i gotov si.” Roman je bio teškaš i snažno je udarao. Pokušavao se sjetiti. Roman u Ringu 14, dok trenira, kako se kreće... Osjećao se kao večer uoči meča, pitajući se tko ga je dogovorio. Beton se okrene prema Bendjemi koji je listao svoju knjižicu.
Verini proviri i nasloni se na naslon suvozačeva sjedala. Dvojica staraca potpuno su se ignorirala; unutrašnjost kombija odjednom je postala preuska za napetost i međusobna predbacivanja trojice muškaraca.
“Kamo ćemo?”
Rachid nije dizao pogleda sa svojih bilježaka.
“Blizu Cassisa, uz obalu zaljeva. To je poluotok. Tamo ćemo stati i čekati noć. Što namjeravaš?”
Pitanje je bilo upućeno Pascalu.
Verini nije odgovorio, nestao je u stražnjem dijelu kombija. Miris i dim cigarete Gauloise ispune kabinu, George spusti prozor. Rachid se škrto nasmije:
“Poći će s nama.”
Stari Kabil naumio se obračunati. U ringu tip s takvim pogledom bio je najgore što te moglo zadesiti. Pascala obuze jedan od njegovih napadaja kašlja. Kad je napokon prestao, Rachid se okrene prema njemu:
“Jesi dobro?”
Verini se ne oglasi. Rachid se prilijepi za svoje sjedalo i zagleda se u cestu.
“Kad je Rubio provodio ispitivanja, uvijek je imao nož u ruci. Mahao mi je njime pred očima, ja sam bio svezan, a on je postavljao pitanja. Upirao je vrškom oštrice u moj trbuh ili vrat, kao da me dodiruje vrškom prsta. S vremena na vrijeme bi zarezao, u prolazu, bez upozorenja. Mali ubodi, da me održi budnim.”
“Zašto mi to govorite?”
“Da vas obodrim. Znate, i Verini je svojedobno tražio Rubija s namjerom da ga ubije. Nemojte misliti da ga je minula ta želja, no boji se da ne završi u zatvoru. Samo to ga priječi.”
U šest sati Trafic skrene na prašnjav zemljani put koji se uspinjao prema šikarama koje su nadvisivale Port-Miou. Nebo je bilo iste boje kao i more, a bijela crta stjenovite obale širila se u nedogled. Puhao je maestral i kamp-kućica se zanosila pod naletima vjetra.obrada:boden George ugasi motor kad mu je Bendjema dao znak da stane. Cesta je prolazila povrh izduženog plavog zaljeva iz kojeg su motorni čamci neprestano isplovljavali i u njega uplovljavali. S druge strane zaljeva, na jezičcu kopna širokom jedva kilometar, kružna cesta vodila je do novih i raskošnih vila, okruženih stablima i ožbukanim zidovima, s dvorištima opremljenim bazenima. Maestral je vrućinu činio podnošljivom. Rachid izađe iz kombija i lagano se protegne, očiju uprtih u sam rt poluotoka i posljednje kuće sagrađene nad šljunčanim liticama.
George također izađe i zagleda se u istom pravcu u kojem je gledao stari.
“Tamo je?”
“U jednoj od posljednjih kuća, ne znam točno u kojoj.”
Verini otvori bočna vrata kombija i pridruži im se s dalekozorom u rukama te ga prinese očima.
U dvorištima, oko plavih bazena, vidio je djecu, obitelji u igri ili pri ispijanju aperitiva. Ugleda vilu čiji je bazen bio pokriven ceradom, a dvorište bez traga ikakve aktivnosti. Je li to Rubijeva vila? Doda dalekozor Rachidu pokazujući prstom prema vili. Iako se u dvorištu ništa nije događalo, prozori kuće bili su otvoreni.
“Možda. Treba pričekati noć motreći naokolo. Adresa je na kućnom broju 3. Odavde se ne vidi. Morat ćemo prošetati da provjerimo.”
“Ja ne idem. Ako George želi poći s tobom, njegova stvar. Ali ja ne idem s vama. Uzmite kombi ako želite.”
Verini se smjesti u zaklonu od vjetra i sunca, u kombiju, i raspremi namirnice koje je kupio na benzinskoj. Rasklopi nož i pripremi si sendvič. Crozat mu se pridruži pa su u tišini jeli.
Rachid je čučnuo. Gotovo sjedeći na petama, nepomičan, stari Arapin netremice je motrio kuću.
U sedam sati, neki mali auto zaustavi se ispred vile. Iz njega izađe žena u suknji, s crnim kovčegom u ruci, pritisne na interfon ili utipka kod, i ulazna vrata se otvore. Prođe kroz dvorište, posluži se jednim iz snopa ključeva i nestane u kući.
Pascal je u tišini žvakao, George je skinuo vratni štitnik da može lakše disati i gutati.
“Zašto ne želite poći s njim?”
“Molim?”
“Pustit ćete ga da tamo ide sâm?”
“Ja imam više razloga da tamo ne odem, nego što ih ti imaš da odeš. Moguće je da je ta priča s murjakom skroz promašena. Roman i Rubio zasigurno nemaju nikakve veze jedan s drugim. Ali Rachidu će dobro doći snažna ruka. Odeš li tamo, vidjet ćeš što će se dogoditi. Rachid zna da si ti sredio one novinare. Ako odustaneš, predat će te murji. Baš si se uvalio. Rachid je stari lukavac. Željan je osvete i dobit će je, samo to ga zanima. S tim budi načisto.”
“Moguće. Ali i ovo što vi govorite su čiste gluposti. Vi imate više razloga poći s njim.”
Verini otvori limenku piva, potegne dobar gutljaj i obriše bradu.
“Vidi-vidi, kao da se stvari popravljaju s tvojom glavom. Ali, ja nisam proživio isto što i on. U pitanju je njegov ego, ništa više. Došao je po mene jer želi da njegova bude zadnja. Takav je Rachid. Kad proživiš ono što je on prošao, ne ostaneš živ, i ne mijenjaš strane toliko puta, osim ako nisi vraški tvrdoglav. Ali, mene neće navući. Neću plesati kako on svira. Kad poravna račune s Rubijem, ti ćeš imati samo još više putra na glavi, a on će se lijepo sakriti u Alžiru. Ti ćeš snositi svi krivicu.”
“Nastradat će tamo.”
“A ja ću nastradati u svoja četiri zida.”
Pascal opet otpije i razočarano protrese glavom, promatrajući murjaka koji mu je sjedio sučelice.
“Za nekoga tko razbija gubice tipovima koje uopće ne poznaje, pretjerano se brineš za starog. Ništa mu ne duguješ.”
Beton se udari dlanom po glavi, stisnute vilice, sve dok ga prijelomi na glavi ne zabolješe.
“Nemam izbora. Taj tip, Scheffer, umire u bolnici. Ne sjećam ga se, ali ja sam ga doveo u tu situaciju. Moram tu priču privesti kraju. Nemam izbora.”
Verini izađe na vjetar, s limenkom u ruci, promatrajući Rachida, nepomičnog poput guštera na suncu džebela, s dalekozorom pred očima.
“Da. Možda. Kažeš, Scheffer?”
U osam sati, Rachid se uspravi. Žena s kovčegom izlazila je iz kuće. Opazi neki crveni natpis na prednjem staklu njezina vozila. Možda je liječnica ili bolničarka.
S maestralom i svježinom večeri koja se približavala, dvorišta su opustjela. Nekolicina djece još se igrala u bazenima i Rachid zadrža pogled na tim prizorima. Brodići su uplovljavali jedan za drugim u Port-Miou, iz njih su izlazile obitelji i ulazile u automobile koji su napuštali parkirališta.
Ubrzo su se u kućama u Cassisu počela paliti svjetla i sunce je zalazilo nad zaljevom. Sve više je bio uvjeren da je to ta vila. Kuća dobrostojećeg starca koji više ne izlazi, koji nema obitelj koja bi se igrala u dvorištu.
Verini priđe Kabilu.
“Njegova žena živi s njim?”
“Umrla je prije nekoliko godina. Sâm je.”
“Nećeš ništa pronaći tamo. Ništa osim polusenilnog starca, baš poput nas.”
“Čeka nas.”
“Najvjerojatnije te se ni ne sjeća. Skroz si pobenavio, Rachide. Najbolje ti je da zbrišeš u Alžir dok te služi još to malo mozga.”
Rachid izvuče pištolj iz džepa. Nije bio murjakov, bio je to MAS 50, model kakav je Pascal nosio u Alžiru.
“Kog vraga radiš s tim?”
“Uspomena. Ja nemam vojnu knjižicu.”
“Rachide, napravit ćeš glupost. Što mijenja na stvari, ako ga sad i ubiješ? Odavno znaš gdje je, zašto to nisi napravio prije? Kažeš da ja nemam hrabrosti poći onamo, a ti si čekao da budeš na pragu smrti da bi se odlučio na to. Dječja osveta...”
Rachid uperi 9-milimetarsku cijev u njegova prsa.
“Točno. Prije nego što umrem, da napravim nešto što ima smisla.”
“Spusti pištolj.”
“Čega se bojiš, da ti prosviram srce? Ionako je već gotovo. I krepat ćeš a da ništa nisi napravio, samo si premetao po uspomenama.”
“Spusti ga, uzalud je. Napisao si knjige, to vrijedi više od smrti jednog starog gada. Dovrši knjigu o Rubiju i zaboravi sve drugo. To bi ti bilo najbolje.”
Rachid strpa pištolj u džep.
“Ako mi ne želiš pomoći, drž’ se podalje. Gdje je George?”
“Otišao u šetnju, prije sat vremena.”
“Kvragu, moramo krenuti, što taj kreten izvodi?”
Verini pogleda Rachida s gađenjem.
“Ti si obični glupan.”
Ali Rachid ga više nije slušao. Podigao je dalekozor i opsovao. U svjetlu sutona, uza zidove koji su okruživali vilu, George je koračao Rubijevom ulicom.
“Kog li vrapca taj radi?”
Izobličen oteklinom, lica zgrčenija nego inače, George ubrza niz obronak. Prijeđe ulicu i prođe ispred glavnog ulaza ne zastajući. Dvadeset metara dalje, opet se okrene prema obronku i podigne palac. Nastavi hodati i Rachid ga izgubi izviđa pod krošnjama drvoreda.
“Netko će ga primijetiti, s tom facom i s tim štitnikom za vrat. Glup je baš kao što i izgleda.”
“Ta priča s murjakom je podvala? Izmislio si to kako bi Crozat pošao s tobom? Je li stvarno napravio ono što si rekao ili si sve izmislio?”
“Razbio je četvoricu, a platili su mu da sredi i mene. Otupio je uslijed ozljede na boksu, ali on je opasan čovjek koji je radio za gadove slične Rubiju. Za tipove kakve ti mrziš, od kojih si cijeli život bježao i koji su te poslali u Alžir. Čuvaj se Crozata.”
Pascal više nije slušao.
Uspuhan od uspona, boksač izađe na uzvisinu na kojoj su ga čekala dvojica staraca.
“Na poštanskom sandučiću je njegovo ime. To je ta gajba i unutra su upaljena svjetla. Nisam primijetio da itko nadzire kuću.”
Rachid je šutio. Njegova je ljutnja nestala čim je potvrđena Rubijeva adresa.
Gledajući ga kako nervozno provjerava svoj MAS, George se okrene prema Veriniju. Stari mornar trepne s odobravanjem.
“Sigurni ste u ovo što radite? Uistinu želite umorstvo? Ako Roman nije ovdje, a čini se da nije, ne bih se uvaljivao u ubojstvo. Nitko ne zna je li se Rubio udružio s Romanom. Ne kanim se...”
Verini spusti pogled prema svojim cipelama. Rachid je već otvarao suvozačeva vrata.
“Ostavite li me sad, George, prijavit ću vas vašim kolegama. Osim toga, pomislite samo na Scheffera.”
“Znam. Vaš prijatelj mi je najavio da ćete to reći. Fućka mi se. Poslušao sam i njegov savjet, kupio sam novine u mjestu. On je pratio vijesti. Možda sam malo spor, ali slušam kad mi se govori.”
Iz džepa trenirke izvuče presavijen primjerak novina Libération. Pokaže Bendjemi članak na 5. stranici. Vasquez i Scheffer dan prije dali su izjavu za medije, najavljujući da objavljivanje njihove knjige neće biti odgođeno zbog napada u kojem su bili žrtve. Scheffer, koji se ipak izvukao, prije nekoliko dana je izašao iz bolnice.
“Nasamarili ste me. Rekao sam vam da to ne radite. Nemojte misliti da me vaš pištolj spriječio u tome da vas ne sredim. Ja jednostavno ne znam kako udariti čovjeka vaših godina, a da ga ne ubijem. Dakle ovako: Romana ću potražiti bez vas, jer sigurno je da me ne čeka tamo kraj bazena...”
Dodirne obod šilterice, u znak pozdrava:
“U novim sjećanjima koja skupljam od izlaska iz bolnice, vi ćete biti prvi koga ću zaboraviti.”
Rachid nije progovarao, izašao je iz Trafica. Provjerio je svoj pištolj, na tren pogledao njih dvojicu i otišao.
Verini i Crozat pogledom su pratili starog Amokranea koji je grabio prema brežuljcima utonulima u mrak, s pištoljem u ruci.
Prošlo je pola sata, njih dvojica nisu znali kamo bi sa sobom, uvijek iznova svraćajući pogled prema vili. George je bio blijed ko krpa, a napetost njegova tijela odražavala je sve boli koje su sijevale u predjelu rebara i u glavi. Zapleo se u monolog luđaka, tražeći od samoga sebe da se sjeti, govoreći si kako je glup i neprestano se pitajući zašto, zašto, zašto? Što se više uzrujavao to su se učestalije javljali bljeskovi sjećanja u njegovu pamćenju. Lica Dulaca i Brieuxa, buđenje u bolnici, velika crna rupa i bijele omotnice. Neprestano ih je otvarao, ali sjećanje bi tu prestajalo. Pokušavao je otvoriti bijele omotnice, siguran da rješenje cijele ove muke čuči u njima.
A Verini pak nije ispuštao dalekozor, napetost ga je gušila u prsima. Vratila se bol u lijevoj ruci, kao i onda u njegovoj kući kad je Rachid prvi put spomenuo Rubija. Taj gad, Rubio, skriven iza zidova kuće s koje ne može skinuti pogleda. Proklinjao je Rachida, zasipao ga psovkama, i neprestano mu se pred očima pojavljivala slika Rubijeve face na pragu velike bijele kuće. Rubio u bordelu, Rubio oslonjen na zid hangara i odsjaj plamičaka koji plešu po njegovu licu.
Ne vraćaj se, Verini.
Pascal se nalijevao pivom da obuzda podrhtavanje ruku.
Manija starog Rachida, njegova sjećanja i njegov natruo mozak zarazili su i njih dvojicu.
George zariče poput luđaka.
“Ne možemo mu to dopustiti!”
Verini je bio neodlučan.
“U svakom slučaju moramo nestati odavde. Ne namjeravam provesti život u zatvoru zbog ove gluposti.”
George zatopće nogama po tlu.
“Još uvijek sam murjak, zajebi sve, ja sam još uvijek murjak! Ne mogu mu dopustiti da nekoga ubije. Ti vraga, ni vi to ne možete dopustiti!”
“To nije netko, to je Rubio.”
“Znači sad vam paše da Bendjema to odradi za vas?”
Crozat pogleda prema dolje, na osvijetljenu ulicu poluotoka, svjetla u vilama, rt i posljednje kuće prije strmih stijena. Strgne štitnik s vrata.
“Možda je već i prekasno. Sranje. Idem kombijem.”
Verini baci limenku piva u grmlje.
“Čekaj.”
Stari mornar, gnjevan, izvuče kantu poljevaču iz kombija.
Polije prednju registarsku tablicu Trafica, zatim na nju baci šaku zemlje. Blato sakrije brojeve i slova.
“Dovraga! “ vrisne George. “Požurite!”
Verini zamaskira i drugu tablicu, odbaci kantu i uskoči u stražnji dio kombija. Dohvati toaletnu torbicu, izvadi srčani inhalator i pošalje tri potiska prema plućima. Dok je George izvodio Trafic na put, on je podigao jedan ležaj i izvukao lovačku pušku iz kovčega. Cijevi puške učine mu se neobično vruće. Ustvari je njegova ruka bila ledena.
Susreli su dvoje mladih na skuteru koji su jurili prema Cassisu i prema kafićima, i vozili polako između velikih rasvijetljenih kuća, skrivenih iza bijelih zidova. Verini je žalio što ih više ne gleda iz zaklona brijega, s kilometra udaljenosti. Bivši ročnik, stežući pušku na koljenima, kupao se u znoju dok je jačao strah kakav je osjećao i onda, na onom razlokanom putu. Usredotočen, Crozat zaustavi kombi pedeset metara od kuće.
“Što ćemo kad stignemo tamo?”
Pascal nije imao pojma. George je ustrajao s pitanjima, susprežući zabrinutost.
“Što ćemo ako ga je Bendjema već ubio?”
“Nestat ćemo, što bismo drugo?”
“A ako nije?”
Pascal, čije staro tijelo su podilazili srsi, i nehotice podigne glas.
“Ne znam! Ništa! Pokušati zaustaviti Rachida?”
Beton se sumnjičavo smrkne, nepotrebno provjeri svoj Taurus. Verini pretraži pretinac u svojim vratima i navuče kožne vrtlarske rukavice.
“Što radite?”
“Bio sam u zatvoru. Ne želim ostaviti tragove u toj kući.”
George baci pogled na svoje gole ruke.
“A ja? Moji otisci su u mom murjačkom dosjeu.”
Pascal izvuče par vunenih rukavica kojima je polovica prstiju imala rupe. Crozat ih navuče, a Verini ih popravi pomoću električarske ljepljive trake koju je pronašao u kutiji s alatom.
Stari mornar podvuče držak puške ispod svoje široke jakne i pusti cijevi da mu vise do noge. Hodali su niz nogostup, koračajući po borovim iglicama koje su prigušivale zvuk njihovih koraka. Maestral se stišao otkako se smračilo i donosio je morske mirise koji su ispunili Pascalove nosnice. Na putu da spasi Rubijevu glavu.
Ta ga pomisao načisto izludi. Po dolasku do vile, on pograbi Georgea za ruku.
“Samo čas, da dođem sebi.”

Prilijepiše se uza zid, motreći obje strane ulice i okolne ulaze.
“Moramo krenuti, zaboga, vaš prijatelj već je i predugo unutra!”
Verini se sav zajapuri i odgurne ga kako bi prošao ispred njega, oslobađajući pušku ispod odjeće.
“Nemam ja prijatelja u toj kući.”
Gledajući kojom se brzinom Verini zalijeće u dvorište, Crozat se zapita što li stari smjera. Neće valjda Verini s tom uperenom puškom početi nasumice pucati.
Crozat mu se zalijepi za pete.
Predvorje, prazna vješalica, ogledalo i pod njim telefon s brojčanikom na visokom tabureu.
Verini naglo zastane na pragu primaće sobe.
A bio se izmakao. Dovoljno da izbjegne kišu riže. Stube pred crkvom bile su zasute. Jedno rame izašlo je iz kadra s lijeve strane fotografije, u zgužvanom civilnom odjelu, s puškomitraljezom na trbuhu, Pascal Verini gleda u smjeru para koji mu je okrenut leđima, kao i ostatak svatova. Rubio i njegova žena. Orléansville, 1958. U dnu stuba, Casta mora čekati u Citroënu i s uvijek istim grčem na licu držati na oku prevoditelja Rubija, na najljepši dan njegova života.
Svečana gozba.
Dražestan paketić zamotan u bijelo.
Krici u podrumu.
Ročnik Verini, dvadeset godina, na zidu Rubijeve primaće sobe, na najljepši dan njegova života.
Crozat ga pograbi prije nego što se skljokao na pločice. Stari je bio siv, a usnice su mu podrhtavale ispod brade.
Soba je bila prostrana, široki prozori gledali su na dvorište, na ceradu bazena prekrivenu borovim iglicama. Rasvjeta je bila pretjerano bijela, kuća čudesno pusta, mnogo oskudnije namještena nego što je na to ukazivala svojim stilom. Tabletići, ukrasi, naslonjač i fotelja na cvjetiće, pladanj s bakrorezom odložen na niskom stoliću, a na njemu, oko čajnika, male oslikane čaše. Pločice su blistale pod žaruljama bez sjenila, čija se svjetlost odražavala na lakiranim predmetima.
George takoreći odnese Verinija do naslonjača, pomogne mu da sjedne, pa obiđe sobu s pištoljem u ruci.
“Ništa se ne događa. Ništa se ne čuje.”
Verini se tresao poput šibe na vodi.
Svi prizori njegovih košmara.
Sve što je želio zaboraviti, Rubio je to skupio u svojoj praznoj kući.
George mu priđe. Pod čistim svjetlom štednih žarulja, tragovi meča protiv Esperanze davali su mu mrtvački izgled.
“Nema nikoga, što ćemo?”
“Pogledaj na katu.”
“Došli smo prekasno. Bendjema je već zbrisao.”
“Otiđi pogledati.”
George se spustio za dvije minute, nikoga nije pronašao. Razmakne zavjese širokog prozora i brzo pogledom pretraži dvorište oko nekorištenog bazena.
“Nisu tu. Nikoga nema, dovraga!”
Pascal se posluži puškom kao štapom da se pridigne.
“Nemoguće, moraju biti ovdje.”
Obilazio je sobe trudeći se ne gledati druge fotografije koje su resile zidove. Rubio, čizme oslonjene na stepenicu velikog Citroëna. Razglednice Orléansvillea iz pedesetih godina. Most na Farmi preko rijeke Chélif. Željeznički kolodvor. Trg ispred velike crkve. Rubio u vinogradu, okružen arapskim radnicima u dželabama. Rubio u odijelu, već ostario, stežući ruku Le Penu blistava osmijeha.
I predmeti.
Vojni nož na polici.
Pokraj crne beretke koju nikad nije imao pravo nositi.
Ukrasni mijeh od kozje kože.
Puka nostalgija.
Najbolje bi bilo spaliti kuću.
U prizemlju, soba s prljavim tapisonom, tragom kreveta koji više nije tu. Kuhinja, a u pozadini praonica. Do stroja za pranje rublja, vrata koja su, čini se, vodila u smjeru primaće sobe i središta kuće. George ih odgurne. Betonske stube spuštale su se prema osvijetljenom podrumu. Stane na prvu stubu.
“Ima i podrum. Možemo... Što radite? Dolje su, dođite, samo tamo mogu biti!”
Pascal zakorakne unazad, uhvati se za Crozatovu trenirku.
“Nije vam dobro?”
Bradati odmahne glavom.
“Ne puštaj me. Otkazale mi noge.”
Rachid je sjedio na stolici pokraj police s bocama, s rukama na leđima. Bilo je vruće u toj niskoj prostoriji bez otvora. Duž zidova od golog betona bile su naslagane kutije i stari namještaj od lakirana drva kako bi se napravilo mjesta za krevet. Boca s kisikom, infuzija, stolić na kotačićima na kojem je stajao načeti jogurt i kora naranče. Miris sredstva za dezinfekciju, mokraće i kiselog znoja, ustajalog vina i prašine.
S cjevčicom za kisik u nosu, Rubio otvori oči kad začuje kako ulaze. Njegove oči, još uvijek jednako crne, bljesnule su usred njegova upala lica koje je bilo bijelo gotovo kao i njegova kosa. Rachidov MAS 50 bio je položen na krevetu ispod prevoditeljevih nogu. Kabil podigne pogled prema Veriniju. Brada mu je podrhtavala, a crvenilo očiju odavalo je da je plakao. Pascal je promatrao što je ostalo od Rubija koji je zurio u njega. Više nije mogao stajati, pa sjedne na naslagane sanduke vina, okrećući se prema Rachidu:
“Govori li?”
“Kaže da me se ne sjeća. Sve sam mu ispričao, ali pravi se da ne čuje. Sakrio se u podrum jer vjeruje da ga netko želi ubiti. Ne prepoznaje me.”
George priđe krevetu, pa se odmakne mršteći se.
“Ti bokca, usrao se.”
Rubijev glas, promukao, ali još uvijek visok, procijedi kroz suhe usnice.
“Verini, jesi li to ti?”
Pascal se osloni na pušku kako bi se uspravio i priđe mu bez odgovora.
“Ti si, prepoznajem te.”
Rubio podigne tanašnu ruku, s izbočenim crnim venama.
“Arapin će mi nauditi. Pomozi mi, Verini.”
Ne vraćaj se, Verini.
“Taj kozar mi želi zlo. Verini?”
Ne vraćaj se, Verini.
Rubijevi kapci sklapali su se od iscrpljenosti.
Ne sjećaj se, Verini.
Zaboravi što si vidio, Verini.
Vrati se kući, Verini.
Ne vraćaj se, Verini.
Pogledao je Rubija u oči, on zadrhti. Pascal je položio cijevi među starčeve noge, na njegova jaja.
“Nisam zaboravio, stari gade. Spalit ću ti kuću. Neće te više biti da nas spriječiš da ti se poseremo na grob. Napravit ću što sam trebao napraviti kad sam bio tamo, da se nisam onoliko bojao. Da sam samo znao da ćeš mi uništiti ostatak života. Sredit ću te kao što si ti sređivao njih, i vući ću tvoje truplo nogostupom, ispred tvoje lijepe kuće, tako da tvoji susjedi saznaju tko si.”
Rubijev izraz lica se ne promijeni, okrene glavu na stranu da ne gleda Verinija.
Beton klizne iza Verinija i stane ga preklinjati:
“Nismo zato došli. Nije mrtav, odlazimo s Bendjemom. Idemo svi na brod. Pustite ga nek’ krepa. Uskoro je mrtav čovjek. Čujete li me?”
Verini podigne pušku i nasloni je na uzglavlje kreveta. Izvadi nož iz džepa, rasklopi ga i okrene sigurnosni mehanizam. Oštrica dodirne ocvali Rubijev vrat dok je on i dalje gledao drugamo. George ga pokuša zaustaviti, Rachid mu spusti ruku na rame.
“Pustite ga. Molim vas, George. Pustite ga.”
Vrat kao u očerupana pileta, ljuskice mrtve kože u naborima bora, neujednačen puis u venama. Oštrica utone u mlitavu kožu. Stari se ni ne pomakne. On pritisne jače. Stari proguta slinu, njegova Adamova jabučica dodirne vršak, oguli komad kože, ali krv ne poteče.
Nož se povuče, ruka zadrhti.
Verini pljune Rubiju u lice.
Rachid opet dohvati svoj pištolj i spusti ga u džep. Verini uzme pušku. George ih odgura uza stube, okrene se prema starom i vrati se.
Nagne se, trudeći se da ne udiše na nos.
“Gdje je Roman? Roman radi za vas? Jesi li ti sve ovo zakuhao, stara mrcino?”
Pograbi starog za gornji dio flanelske pidžame i protrese ga.
Slina mu se cijedila niz usne, oči upilji u betonski zid. George ga pusti da klone na krevet, popne se stubama, zastane na vrhu. Pritisne prekidač, podrum i stubište nestanu u tami. Neko vrijeme slušao je prestrašeno prevoditeljevo stenjanje, zatim zatvori vrata.
Zakorači u primaču sobu, vrućina mu udari u sljepoočnice.
Na pločicama, s rukama na glavi, njegova dva starca na koljenima.
“Spusti pištolj, Crozat.”
Romanov vozač uperio je Mini-Uzi u Verinija i Rachida.
George osjeti kako mu se cijev zabija u bolan vrat. Ispusti svoj Taurus na pod, a ogromna Romanova prilika okrene se prema njemu, od čega ga podiđe jeza. S kirurškim rukavicama na rukama, murjak Velike mafije uperi mu cijev Siga ravno u čelo. Ugledavši izobličeno lice policijskog brigadira Crozata, nasmije se.
“Trebao si ostati u bolnici. Nije ti bila loša fora što si se dao isprebijati u ringu. Baš si me nasmijao. Sad fakat nisi ni za što. Ali, trebao si ostati u bolnici, kao Paki. Nisi baš bio nježan s tim jadnikom.”
George se kupao u znoju.
“Nešto te muči, Crozat? Ne izgledaš mi dobro.”
“Ne znam o čemu govoriš. Ničeg se ne sjećam.”
Roman prasne u smijeh. Rachid podigne glavu.
“Dobio je udarac u glavu. Izgubio je pamćenje. Ne sjeća vas se, niti zna što je napravio. Pustite ga.”
Roman pogleda starog Arapina, zatim Crozata, neodređeno se smiješeći.
“Je li to istina?”
George stisne zube.
“Ne poznajem te, nemam ništa s tobom. Rubio je još živ, ništa nisu napravili i ne možeš mi ništa, u protivnom i sâm padaš. Ne sjećam se, ali znam što se dogodilo. Ne možeš mi ništa, pusti nas.”
Vozač priguši cerek. Roman iz džepa izvuče lisice.
“E pa, neće biti tako jednostavno. Ti, veliki, ruke na leđa.”
George se pridruži dvojici staraca na pločicama. Roman izda nalog vozaču. Tip izađe iz primaće sobe, čulo se kako silazi stubama podruma.
“Dali smo vam dosta vremena. Motrimo vas otkako ste došli na brijeg. Već sat vremena čekamo da izađete iz podruma! Zar nijedan od vas nije bio sposoban srediti starog Rubija? Ti bokca, nakon sve muke koju je kozar imao da vas ovamo dovuče!”
Čučne ispred boksača, na glavomet udaljenosti.
“Što ti je bilo, Crozat? Nije ti se sviđao naš dogovor? Je li u pitanju bio novac, ili tvoja kurva? Je li ti on napunio glavu? Arapin?”
“Ne znam zašto sam radio za tebe, gnjido, mora da sam bio potpuno lud.”
Roman ga blago potapša po obrazu, kao poslušna konja.
“Pazi što govoriš. Mogao bih se malo zabaviti prije nego što te sredim.”
George zamahom glave odbije Romanovu ruku, zaškrguće zubima; u vratu mu je sijevalo, ali on više ništa nije osjećao. Vozač se vrati iz podruma, sad je i on imao gumene rukavice.
“Gotovo.”
Rachid i Verini izmijene iznenađene poglede. Roman se nasmije.
“No što je, obavimo posao umjesto vas i još niste zadovoljni? Rubio ima prijatelje koji su mislili kako bi on u svojim godinama i u svome stanju još mogao biti od koristi. No sve se malkice zakompliciralo, zahvaljujući tebi i tvom crnom prijatelju, Crozat. Ta gospoda su se odlučila na malo čišćenje.”
Roman se okrene prema dvojici staraca pripaljujući Marlboro.
“Ne mislite da je to zabavno?”
Pascal pljune na Romana, koji mu uzvrati pljuskom koja ga sruši na pod.
Rachid se baci murjaku u noge, no on ga odgurne do fotelje.
“Ti bokca, ratobornih li staraca. No, nećemo valjda ovdje provesti noć. Obračun staraca. Bez preživjelih.”
Izvuče Rachidov MAS iz njegova džepa, uperi ga u Georgeov trbuh i opali. Beton, na koljenima, ustukne od udara i uspravi se prije nego što je klonuo ravno na facu. Glavom tresne na sjajne pločice.
Vozač odloži Mini-Uzi na bakreni pladanj i otvori šaržer Georgeova Taurusa.
Roman se okrene prema Veriniju koji je još uvijek ležao na podu.
“Tebi sam namijenio ribice. Što ćeš ti ovdje, ti ćeš lijepo u more, mornaru.”
Rachid poskoči na svoje stare noge i skloni se iza fotelje. Metak ispaljen iz Taurusa zabije se u naslon. Pascal nogom udari po bakrenom pladnju, čajnik i stakleni servis odlete u vozačevu glavu. Roman se nagne da ga udari, ali njegovih devedeset kila odlijepi se od poda. George se glavom zaletio u murjakova leđa i izbacio ga kroz širok prozor prije nego što se opet našao na podu. Vozač ga nije uspio dokrajčiti. Rachid pritisne otponac puške, sačma Romanovu pomoćniku raznese uho, odbaci ga na terasu, kroz prozorsko okno čije je staklo Roman odnio sa sobom. Vozač se pridigne, držeći se rukom za uho iz kojeg je lijevala krv, dok je drugom stezao Taurus.
Roman se vukao prema bazenu, okrenuo se na leđa i s obje ruke stegao vrat. Krv je šikljala između njegovih prstiju kojima je stezao vrat tako da je sav problijedio u licu. Vozač je oklijevao. Verini, drhtavih ruku, uperi u njega MAS, dok je Rachid stajao s ispražnjenom puškom, nesposoban spustiti cijevi. Tip se lagano nagne naprijed, ne ispuštajući ih iz vida, spusti Taurus na popločen pod, povuče se za korak, zatim za dva. Starci su ga promatrali u nevjerici, prateći ga pogledom sve dok nije nestao u perivoju i preskočio zid imanja.
Verini pomogne Georgeu da sjedne. Krv je probijala sintetiku njegove trenirke.
“Jesi dobro?”
“Nemam pojma. A Roman?”
Pascal se okrene prema terasi. Ogromno murjakovo tijelo bilo je ispruženo s raširenim rukama.
“Jebote, mrtav je.”
“Lisice, skini mi lisice.”
Pascal skine jaknu.
“Rachid, pritisni mu na trbuh.”
Kabil, koji se trgne iz omaglice košmara, ispusti pušku kao da je zmija koju je držao u rukama. Zgruda mornarevu jaknu i pritisne njome na Crozatovu ranu.
Pascal se nagne nad Romanovo tijelo. Staklo mu je prerezalo vrat u širini od deset centimetara, prerezavši vratnu žilu. Neko je vrijeme promatrao ranu i Romanovu glavu zabačenu unazad pod neobičnim kutom. Krv je stala. Verini sklopi oči, čučne i pretraži mu džepove zadržavajući dah. Trzaj trupla natjera ga da odskoči, padne na leđa, stežući u ruci ključeve lisica.
Rachid prikupi oružje, dvojica staraca na jedvite jade pomogoše Crozatu da izađe iz kuće i dvorišta i dođe do kombija parkiranog na ulici. Otvorili su bočna vrata i stenjući od napora ubacili teškaša unutra. Verini natjera starog dizelaša u cvilež, goneći ga prema Cassisu. Trebalo im je četrdeset minuta do prve bolnice, u predgrađu Marseillea.
Rachid izađe iz kombija prije nego što su stigli do hitne. Verini uleti u ambulantu vičući kako je uz rub ceste naišao na ranjenika. Čim su unijeli Crozata, nestane ne ostavivši svoje ime, putem pokupi Rachida i obojica se izgube u noći.

5.


Dvojica staraca odspavaše nekoliko sati na ležajevima, probudivši se u zoru. Izlazilo je bijelo sunce na čistom mediteranskom nebu. Verini protegne noge, zakašlje se i pljune pred morem. Prisjeti se kako je plovio ovim vodama, prije nego što je Flomelu usmjerio prema Atlantiku kroz kanal Južne Francuske. Pjesma Nine Simone, po kojoj je nazvao svoj brod, odzvanjala mu je u glavi. Sjeti se i povratka u La Rochelle kad je plovidba sa ženom i djecom loše završila. Propali su snovi o putovanju oko svijeta, a ponajprije onaj san da više neće nogom kročiti u Francusku. Financijski problemi, strahovanja njegove žene da bi joj koje dijete moglo pasti preko ograde broda, i bojazan da će se djeca pretvoriti u divljake poput njega, nesposobne za život na kopnu. Dvije godine plovidbe od luke do luke, Baleari i odluka o povratku.
Barem je pokušao.
Mediteran je varljivo more. Ljepota njegovih obala navede čovjeka da zaboravi na nevere koje bi ga tu mogle zateći.
Dobro se sjećao jedne nevere.
Nakon te bilo ih je još.
Provostovo lice i ured tehničke službe u Aluvacu, mislio je da ih je zaboravio, ali ukazali su mu se. I Gerbault, i tvornička knjižnica. I munjevita misao, koja ga je tako dugo proganjala, odjednom se ukaže tako nedvojbena. Da nije bilo tog rata, bi li smogao snage da ode iz Nanterrea, da se otisne na more, da bude ono što je postao?
On, slobodan čovjek, što on duguje ratu?
Svoju srdžbu.
A svoju slobodu?
Polije lice vodom iz boce i sjedne na kamen. Bio je sretan što Flomela i dalje plovi. Brod koji je sâm izgradio još uvijek je negdje plovio morem.
Rachid mu se pridruži i sjedne, ukočen od reume i bolova.
Duž cijelog zaljeva pod njihovim nogama plovili su motorni ribarski brodovi. Zvuk dizelaša dopirao je do njih.
“Gdje se nalazimo?”
“Vozio sam autocestom prema Toulonu. Negdje između Seyne-sur-Mer i Bandola. Pratio sam put prema obali.”
“Što će se sad dogoditi?”
Verini pripali Gauloise i pruži kutiju Rachidu. Kabil uzme jednu i zakašlje se na prvi dim.
“Ideš na trajekt. Tako si planirao, zar ne?”
Rachid se zagleda u cigaretu koja je sagorijevala među njegovim suhim prstima.
“A ti?”
Verini ispljune komadičak duhana.
“A što misliš? Pritajit ću se i čekati da vidim što će se dogoditi.”
Rachid ode do kombija i vrati se s oružjem. Pričeka da prođe brodić pa sve baci u more podno stijena.
“Tip kojeg smo pustili da ode možda je policajac. Što će taj napraviti?”
“Ne znam.”
Kabil opet sjedne.
“Ubio je Rubija. Ništa nam ne može. Mi nismo nikoga ubili.”
“Netko je to obavio umjesto tebe. To si i htio, nije li tako?”
“Ne ovako.”
“Kakve veze ima? Rubio je mrtav.”
Stari Amokrane prekriži ruke na koljenima. Verini zatrese glavom.
“Molim? Ne vrijedi jer nisi to sâm učinio? Ti nisi normalan, Rachide. Ti nisi mogao. Morao bi biti zadovoljan.”
“Stvarno? A ti, zašto to nisi ti napravio?”
Pascal ustane i odšeće uzduž strmih litica. Promotri obzor, vrati se i stane iza Rachida.
“Nisam ga ubio ondje. Nisam ga pronašao šezdeset i osme, kad sam ga tražio. I to je sve. Ubiti ga sad, ne bi ništa promijenilo. Bilo bi to ubojstvo. I sa sedamdeset i dvije godine, želim se izvući iz toga. Kao i prije pedeset godina. Želim spasiti živu glavu.”
Kabil spusti glavu.
“Ne znam zašto nisam pucao.”
“Zato što se tebe nije sjećao.”
“Lagao je. Znao je tko sam.”
“Možda. Ni to ne mijenja ništa. Želio si da te se boji, ali on se samo bojao smrti. Mučio te, mučio je druge momke u vili Sésini. Što znači maknuti jednoga?”
“Računi se moraju izravnati. Inače nema pobjede.”
“Pobjede? Brini se radije o vlastitoj smrti, ako ti je do pobjede. Jer ona dolazi, a ti nisi spreman. Ispucati metak Rubiju u glavu, to te ne bi daleko odvelo. Umireš. Baci se na posao, Rachide. Dobro si prošao, što s mnogima nije bio slučaj. Jesi li pomislio na Crozata? Mogli smo svi nastradati zbog tvojih gluposti.”
“Pošao si za mnom. Malo je nedostajalo da ti to učiniš.”
“Prestani se uvjeravati da smo slični. Prihvati tu činjenicu prije nego što položiš oružje.”
“Vračam se kući umrijeti. Dugo se spremam na to. Morao sam obaviti tek dvije stvari prije toga. Morao sam vidjeti dvije osobe.”
Verini prasne u smijeh.
“Molim? Rubija i mene?”
“Najviše sam se bojao susreta s tobom. Zato što sam vjerovao da smo prijatelji. Usprkos okolnostima. To je jedino sjećanje koje želim ponijeti iz rata.”
“A tvoja urota protiv nas...”
“Bio je rat.”
“Zajebi rat! Colona mi je došao s istom glupošću kad si otišao u Alžir. Nisu to ljudi, Verini, rat je! Jebote, pa tko vodi rat? Reci! Računi se nikad neće poravnati. Zato si ostao sjediti na onoj stolici i nisi mogao srediti Rubija. Pomislio sam da bih volio, kad budem u njegovu stanju, da me neki prijatelj dokrajči. Jedino što sam ja mogao napraviti jest da ga pustim da još malo živi. Nismo prijatelji, Rachide, ja te neću držati za ruku kad kucne čas. Neće ni Rubio. Što si očekivao, da će se rasplakati i moliti te da mu oprostiš?”
Amokrane zagrabi šaku kamenčića i stane ih bacati jedan po jedan u provaliju pred njima.
“Postoje i ljudi poput tebe koji ratuju.”
“Prestani s tim glupostima. Neznani heroji, strahote čovječanstva! Što se toga tiče, svatko bi mogao iznaći nekog heroja u svojim redovima i rat pretvoriti u čudo hrabrosti i čovječnosti! Ali to je ipak samo skup sveg onog najgoreg i najodvratnijeg. Uzmi mene za primjer, ne želim da se itko toga uopće sjeća.”
Rachid je gledao more, Pascal leđa starog Rabila, njegova uska ramena i sijedu kosu.
“Zaboravi, Rachide, prije nego što i sâm krepaš. Riješi se tog sranja. Pojma nemaš što bi s tobom bilo da ga nije bilo.”
“Baš kao ni ti. Ali, znaš da je to nemoguće.”
* * *

Bijeli trajekt čekao je u pristaništu, brundavih motora. Brahim Bendjema, držeći putovnicu i kartu za put, pridruži se Veriniju u prostoriji za ukrcaj. Gomila alžirskih turista i obitelji prolazila je kroz vrata natežući pretrpane torbe sve do brodskih stuba.
“Promijenili su mi rezervaciju i dobio sam kabinu.”
Verini se nije usuđivao pogledati ga.
“Ne znam tko je u pravu, Rachide. Ti sa svojim patološkim sjećanjem ili ja koji pokušavam sve zaboraviti. Naši životi nikako si nisu mogli nalikovati. Pokušali smo, to je najvažnije... Za ostalo, ne znam što bih rekao.”
Podigne pogled prema Kabilu:
“Što ćeš ti tamo?”
“Želim se vratiti na Farmu, a onda ću vidjeti.”
Rachid se na tren zamisli, osmijeh preleti njegovim avetinjskim licem.
“DOP je bio premješten nekoliko mjeseci nakon tvog odlaska. Kad je Farma ispražnjena, ALN je izvršio napad na prazne zgrade. Sravnili su ih sa zemljom i spalili sva narančina stabla. Bilo je to lijepo mjesto. Počet ću odande. A ti?”
“Pričekat ću da čujem kako je Crozat, i da saznam što se dogodilo u vili, onda ću se vratiti kući ili u svoju kućicu uz more.”
Pascal se nasmije, poželi nešto dodati, ali se predomisli. Rachid ga ohrabri pogledom.
“Što si želio reći?”
“Znaš, knjiga koju sam pokušavao napisati, bila je neka vrst pustolovnog romana čija se radnja odvija za vrijeme rata. Ali nikako mu nisam uspijevao dati željeni oblik. Nisam ga mogao zamisliti kao fikciju, a opet, ja nisam povjesničar. A prije svega, nisam se želio pretvoriti u svjedoka. Svjedok je nemoćan i u njega se uvijek može sumnjati. Kad sam pokušavao pisati, shvatio sam da sam se tamo upravo tako osjećao.”
Verini povrati dah i pokuša obuzdati emocije. Promatrao je trajekt u pristaništu, putnike koji su se uspinjali brodskim stubama.
“Želio sam ostati, nakon rata, živjeti s onom djevojkom iz bordela u Orléansvilleu. Ostati i biti dijelom te zemlje, grada i Farme. Jer ću ionako ostati, to sam već tada znao.”
“Dobro si napravio što si se vratio. Ovdje si napravio štošta dobroga.”
“Pobjegao sam.”
“Nisi jedini. Mnogi su pobjegli.”
Pascal zatrese glavom, rastjerujući tu besmislicu osmijehom.
“Puste priče. Više se čak ni ne sjećam djevojčina imena.”
“Adila.”
“Adila... Zaboga, ti je se sjećaš?”
“Neprestano si govorio o njoj, želio si postati vozač taksija.”
“Da. Daj zamisli! Vjerovao sam da bih mogao tamo živjeti, s njom, kad jednom dobijete rat, i da bismo bili u miru. Vjerovao sam u tvoju revoluciju.”
Pascal se nasmije nelagodnim osmijehom uslijed kojeg mu se stisnuše kapci.
“Na izlokanom putu koji je vodio do Farme, ispod klanca, bila je velika okruglasta stijena. Ako ga otada nije otplavila voda, ispod stijene morao bi biti vojnički sanduk. Trebao sam ga pokupiti nakon što budem pušten. Često mislim na taj sanduk. Ali, nakon Alžira nisam se vraćao u Orléansville. Drago mi je da je ostao tamo.”
Rachid pruži ruku Veriniju.
Pascal je stegne svojom rukom.
“Još nisi pronašao zadnje riječi, Rachide?”
“Čekam zadnji čas.”
“Nije više ostalo puno vremena.”
Rachid pokaže kartu i prođe kroz ulaz. Okrene se dok je još bio dovoljno blizu da ga mogu čuti.
“Bio sam u pristaništu kad si odlazio. Gledao sam kako pušiš cigaretu na krmi Kairouana.”
Pascal podigne ruku da ga pozdravi. Rachid se izgubi u mnoštvu putnika.
Verini je promatrao kako trajekt isplovljava motreći palube. Rachid se pojavi na krmi i Pascal pripali cigaretu. Nisu se mogli jasno vidjeti, ali nisu se ispuštali iz vida. Zatim Rachid spusti pogled i udalji se niz palubu ne mahnuvši na pozdrav. Verini napusti pristanište prije nego što je trajekt zamakao za lučki nasip.
* * *

Nekoliko kilometara jugoistočno od Cassisa, kamp Oliviers, uz samo more i uvale, bio je miran usprkos djeci i odraslima. Verini se vrati s plaže i prijeđe preko požutjele trave parcela do svog mjesta. Pusti da ga sunce posuši, obrisavši jedino prsa jer mu je sol stezala ranu. Zagrize rajčicu i postavi hrpu papira na stolić u sjeni kamp-kućice i primorskog bora. Iznova pročita rukopis i baci se na posao, pokušavajući se što bolje prisjetiti izgleda zgrada. Ćelije zarobljenika, jesu li bile s desne ili s lijeve strane kućnog dvorišta? Čini mu se da su bile desno od ulaza, lijevo mora da je bio hangar, s ratarskim priborom i Citroënom parkiranim u zaklonu od snijega. Bio je jezivo hladan dan.
Casta je sve više pio, pa smo Philippe i ja vodili računa da se ne uvali u veće nevolje. Približavao se kraj Sylvainova roka i postao je tankih živaca. Držali smo se skupa jer nas je plašila pomisao da više nećemo biti zajedno. Kad je Perret odredio Korzikanca i mene da prevezemo novac u Orléansville, Philippe se dobrovoljno prijavio.
Ostali su nas zafrkavali, poželjevši nam ugodne praznike. Koliko god da smo bili uzbuđeni, premirali smo od straha zbog mogućnosti da budemo napadnuti.
Trudio sam se voziti što je brže bilo moguće po zaleđenom putu. I sami smo se stali međusobno šaliti. Zamišljati što bismo sve mogli s tolikim novcem. Chapel ili Casta, ne znam više, vrisne kad smo se našli u klancu. Mislim da smo bili udarili u kamen. Pukla je prednja guma pa sam izgubio kontrolu nad Citroënom koji se zaustavio na dlaku do stjenovita zida.
Nakon šoka, ustanovivši da smo svi čitavi, na nas se obruši tišina i obuzme nas strava. Bili smo na najgorem mogućem mjestu. Na pola puta između Farme i grada, na najopasnijem prijelazu, i bez radioveze. Ne sjećam se najbolje kako se sve dalje odvijalo, kako smo se na to odlučili, ali mislim da smo vrlo malo govorili. Izašli smo iz auta, otvorili prtljažnik i izvukli sanduk van. Pogledali smo se, i gotovo istog trena smislili plan.
Kad je odluka pala, sve se stalo brzo odvijati. Puškomitraljezom smo izrešetali auto, zatim smo pucali u zrak na sve strane, ja sam bacio granatu prema vrhu stijena, a zatim smo aktivirali još dvije prije nego što smo se bacili u jarak. Chapel je sa sandukom luđački pojurio do velike stijene, a ja i Casta smo čekali, nadgledajući cestu. Tad je on smislio nastavak.
“Neće samo tako nasjesti. Moraju stvarno povjerovati.”
Dometnuo je kako nam treba bar jedan ranjeni.
“Fućka mi se. Ionako ne mogu više, moram se izvući odavde, neću izdržati do kraja roka.”
Chapel je dojurio do nas kao bez daha i Sylvain mu je izložio svoj plan. Pokušali smo ga odgovoriti, ali ništa nije želio čuti. Želio je to učiniti, koliko zbog novca toliko i da se izvuče odavde. Ponovili smo što smo brže mogli verziju događaja koje ćemo navesti. Uzbuđenje je bilo maksimalno, kao i strah, i iznenadni užitak što ustajemo protiv vlastite vojske.
Dok je Philippe stražario, Casta je izvukao svoj MAS, a ja sam ga, klečeći do njega, još uvijek pokušavao odgovoriti. Ispucao si je metak u ruku, ispustio pištolj i na kraće vrijeme izgubio svijest. Kad je došao sebi, konvoj je već stigao.
Ja sam posljednji napustio DOP. Prije mog otpusta iz službe, trebao sam pokupiti novac i vratiti se u Francusku, gdje bismo ga raspodijelili.
Nismo to napravili zbog novca, radilo se više o svojevrsnoj osveti. A kad smo plan sproveli u djelo, sanduk više nije bio toliko važan. Kad sam otišao, namjeravao sam se vratiti u Orléansville po Adilu i po naše blago. U Alžiru sam shvatio da se tamo nikad neću vratiti.
Jedino što smo uistinu željeli bilo je da sva trojica živi izađemo iz DOP-a. Kad smo se jednom našli na sigurnom i završili s vojnim rokom, ništa drugo više nije bilo važno.
Castu i Chapeia ponovno sam vidio u Parizu, nakon povratka. Zajedno smo jeli u restoranu Philippeova oca. O novcu nismo gotovo ni razgovarali. Koliko god veliku avanturu taj sanduk predstavljao, to je bio Alžir. A toga dana, za tim stolom, mi o tome više nismo mogli razgovarati.
Jedino sam im ispričao za Colonu. Stari desetnik je, usprkos alkoholnih isparavanja, sve provalio. Bio sam siguran u to. Smijali smo se prisjećajući ga se. Bio je to jedini spontani smijeh za našega okupljanja.
Nikad se više nismo sreli.
A sanduk, ako ga nije otplavilo, ili ako ga nije pronašao kakav pastir, možda je još uvijek ondje, ispod stijene.
Pascal je pisao do sredine poslijepodneva, a zatim se, umoran od vrućine i rada, zavukao u kombi i bacio na ležaj.
Probudio se oko sedam sati uvečer. S ručnikom preko ramena i toaletnom torbicom u ruci zaputio se prema tuševima. Nakon tuširanja smjestio se pred ogledalom jednog od umivaonika i nanio pjenu na lice, bradu i vrat. Prvih se dana obavezno posjekao, ali navika brijanja polako se vraćala. Ostavio je brkove i skratio kosu. Promjena ga je pomladila. Svakog dana bi se iznenadio otkrivajući svoje novo lice, potamnjelo od sunca, i bore koje su se izdužile uz rubove usana, koje je podizao smiješeći se, vodeći računa da ga nitko ne gleda.
Odjenuo se, skinuo košulju koja se sušila na niskoj borovoj grani i otišao iz kampa, ostavljajući na svojoj parceli stol i stolice.
Bolničarka ga pozdravi dok je prolazio ispred prijamnog ureda. Gospodin Crozat izašao je s odjela intenzivne njege, pa mu navede broj i kat njegove nove sobe.
George je gledao nogomet na nekom sportskom programu i okrenuo glavu kad je on ušao.
“Pozdrav.”
“Onda? Pušten si s odjela otpisanih?”
“Da.”
Pascal položi kutiju s kolačima na ormarić do uzglavlja. Nasmiješi se boksaču.
“A pamćenje?”
George provjeri preko Verinijeva ramena jesu li vrata dobro zatvorena.
“Još uvijek ništa, pojma nemam kako sam se ovdje našao!”
Obojica se nasmijaše.
“Što kažu liječnici?”
“Još dva tjedna. Primili su moje nalaze iz bolnice u Fontenayu. Ne trebam više ni glumiti, znaju da sam dobio udarac u glavu.”
“A ostalo, prije puta, i meč?”
George pritisne na daljinski i ugasi televizor.
“Još uvijek ništa, ovaj put bez zezancije.”
Beton malo tiše upita:
“A ostalo?”
Verini privuče stolicu i progovori šaptom.
“Ništa, otkako su lokalne novine objavile tekst posvećen Rubiju, koji je eto preminuo. Ne znam tko mu je došao na sprovod, nadam se tek rijetki. Romanovo ime nigdje se ne spominje. Nitko nas ne traži, ili bar mi ništa o tome ne znamo i sve se odigrava u podzemlju.”
George se opusti i skine štitnik za vrat.
“Dovraga, dobio sam povredu na povredu. Ovaj ovdje liječnik kaže da imam najtvrđu glavu koju je ikad vidio. U svakom slučaju, sa svime što mi daju, glava me više ne boli. A rana od metka zacjeljuje prema njihovim očekivanjima.”
George se uspravi na jastucima:
“Dolazili su lokalni policajci. Dobro sam glumio amneziju. Nije im baš sve jasno, ali svakodnevno se nagledaju nastrijeljenih tipova. Rekao sam da se sjećam da sam nakon povrede u Parizu otputovao na praznike, na oporavak. Da bih trebao imati unajmljeni auto i svoje stvari, ali da više nemam ništa. Sumnjaju na krađu. Sigurni ste da se vaš prijatelj pobrinuo za prikolicu?”
“Naravno. Na dnu Loire je.”
“Dobro, zasad sve drži vodu. Nitko nije čuo za vas i Bendjemu. Moja verzija svima odgovara. Pišete li još uvijek svoju knjigu?”
“Ovaj put ću je pokušati dovršiti.”
George odmakne plahtu i siđe s kreveta. Napravi nekoliko opreznih koraka do prozora.
“Vjerujete li da ćemo se samo tako izvući?”
Pascal otvori kutiju i zagrize kolačić.
“Moguće.”
“Postoji li način da dobijemo kakve vijesti od njega?”
“Nisam siguran da ih želim čuti. U svakom slučaju, nema šanse.”
Tišina se spusti na bolničku sobu. Verini na koncu ustane.
“Svratit ću sutra ili prekosutra.”
“Ne gnjavite se s dolascima.”
“Čekam da se osoviš. Odvest ću te barem do Lyona. U kampu je mirno, ne žuri mi se.”
Verini položi ruku na kvaku. George pročisti grlo i riječi provale iz njega.
“Lijepo je što smo se sreli.”
Verini se okrene i nasmiješi. Crozat pocrveni. Verini izađe u hodnik i njegov osmijeh zamre.
* * *

Autobus se zaustavi uz rub novoasfaltirane ceste, pet kilometara od Chlefa. Put nije trajao ni deset minuta, a autobus je već dva puta stao. Bendjema je razgovarao s drugim starijim čovjekom u autobusu koji, čini se, nije primjećivao njegov malo zahrđao arapski. Stari se sjećao doba kad je cesta bila tek izlokan put i klanca koji je sad proširen dinamitom. Ali govorio je samo o cesti, nije govorio o vremenu kad su vozila francuske vojske prolazila njome. Zadovoljio se tek spomenuti kako su za radova na novoj cesti pronađene mine i kako ih je dolina uz cestu bila puna. Govorio je o onome što je zaostalo za ratom, a ne o onome što se događalo. Vozač autobusa stane na Rachidov znak.
Stari Amokrane nabije platneni šešir na glavu i zaputi se cestom, žvačući datulje koje je izvlačio iz džepa. Kad mu se koji automobil približavao sleđa, stao bi, zakoračio ustranu i gledao ga kako dolazi, a onda bi krenuo dalje. Bilo je pet poslijepodne i sunce je pržilo, no krajobraz je već lomio prve zrake. Rachid prinese ruku šeširu i promotri dolinu. Chélif je bio svijetlosmeđ, zlaćan, usjevi na padinama tamnozeleni i bogati. Gotovo u samom odsjaju svjetla ugleda okrugao oblik velike stijene, na polovini padine između ceste i rijeke, tek na kilometar ispred njega. Siđe s ceste i zaputi se kozjom stazom između stijena, usporedo s cestom, dvadesetak metara niže. Prašnjav put vodio je ravno do stijene.
Odmori se malo prije nego što će joj prići, sjedne na kamen i izvadi iz džepa bočicu mineralne vode. Proguta tabletu protiv bolova, najjaču koju je bez recepta mogao pronaći u ljekarni u Alžiru. Protrlja ožiljak kao da je to zadebljanje na koži povezano s tumorom, pa može ublažiti bol. Nekoliko puta izgubi ravnotežu. Trenuci dana, pokoja minuta ovdje-ondje, gubili su se kao za popodnevnog počinka, premda nije zaspao. Sumnjao je da bi bio u stanju primijetiti da ga netko prati. No, nije ni pomišljao da bi ga tražili. Tko bi si zadavao muke da troši metak na starca u njegovu stanju? Pod imenom Bendjema bio je povjesničar kojeg vlasti u Alžiru nisu ni osporavale ni priznavale. Nema sumnje da će ga pustiti da nesmetano krepa.
Nastavi dalje. Put se udaljavao od stijene prije nego što je došao do nje, pa se morao punih pet minuta četveronoške verati preko neravna terena. Stigao je do podnožja ogromne gromade, visoke tri-četiri metra, koja je bila okrugla samo kad je se gleda postrance. Kad ju je zaobišao, učini mu se nalik na presjek balona veličine kuće. Zastane da dođe do daha i umiri vrtoglavicu.
Kružio je oko nje, polažući ruke na kamen užaren od sunca, opažajući slojeve i raspukline. Puzao je suhom i sitnom prašinom blatnih naplavina koje je nataložila rijeka Chélif. Zavukao se u svaku rupu i procijep, nestajao do gležnjeva pod tonama stijenja.
Iza nakupina isprana granja isprepletena djelovanjem vodenih tokova, u slaboj svjetlosti udubljenja u koje se mogao zavući samo mršav starac ili kakav dječak, opazio je metalni predmet. Hrđavu dršku. Uglovi hrđava metalnog sanduka. Raščisti bilje tako da može dosegnuti sanduk pa ga stane izvlačiti iz njegova zemljanog oklopa. Dok je povlačio za dršku, sanduk nagrižen hrđom napola se rastvori. Izvuče ga iz udubljenja, ustane da provjeri ide li puteljkom koji pastir ili djeca. Cestom, iznad njega, prođe automobil.
Čučne i promotri sanduk zatvoren neupotrebljivim lokotom. Željezo je oksidiralo do te mjere da ga je lako rastvorio.
Sloj suha blata sastrugao je s pažljivošću arheologa. Njegovi prsti naiđoše na osjetljiviji i laganiji materijal. Puhne u prašinu i učini mu se daje otkrio dio knjige i međusobno slijepljene stranice. Uroni prste. Papir se odmah raspadne. Otkloni nekoliko slojeva, sve dok ne naiđe na papir u boljem stanju. Odlijepi prvi list, nečitak, i ispod otkrije drugi, sasvim ispran, s portretom bradata muškarca i tri brojke do njega.
Novčanica od petsto franaka, velike novčanice koje su onomad bile u optjecaju, s portretom Victora Hugoa.
Nastavi sa svojim pipavim poslom, skidajući slojeve, te prepozna novčanicu od tisuću franaka, i Richelieuove brkove i bradicu.
Nasmije se i sjedne pokraj rastvorena sanduka. Sunce je zalazilo nad dolinom. Sjetio se knjige koju je Verini želio napisati.
Zabrinut da ga ne zatekne noć, ustane i istrese uokolo ostatke iz sanduka. Kao iz posmrtne urne, prašina od osušena blata i novčanica rasprši se u oblak. Sitni komadići papira polete i raspadnu se u zraku.
Rachid ugura prazan sanduk natrag pod stijenu i vrati se na puteljak. Hodao je tako cijeli sat prije nego što je, iznad ceste, opazio put koji je vodio na Farmu. Izađe iz jarka, prijeđe asfaltiranu cestu i popne se na brijeg često zastajući. Teren je bio iznova zasađen. Nova stabla naranči. Ali, nikakva zdanja nije bilo na mjestu Farme.
Na suhoj i kamenoj zemlji gdje je vegetacija bila rijetka, bez poteškoća ustanovi obrise Farme. Linije kamenja koje je stršalo iz zemlje ocrtavale su zidove. Na mjestu kuće, veće nakupine. Nasuprot, manje, tek pokoji kamen zaostao iza srušenih hangara.
Ostatak je vjerojatno odnesen na leđima magaraca kako bi se sagradile druge kuće.
Prijeđe dvorište. Ni traga ćelijama.
Na mjestu nekadašnje kuće zadrži se pokraj ruševina, uz rub provalije oblog kratera bombe. Među suhim biljem, pod kozjim izmetom, usred toga otvorenog dlana, razbacano kamenje različitih veličina.
U udubljenju Rachid se spusti i čučne na srušen zidani luk. Strop podruma.
A kad je sunce zašlo, ispruži se u zaklonu ruševina zagrijanih od cjelodnevnog sunca i u zaklonu od vjetra.
Požali što nema pištolj da sve brže okonča. Zatim pomisli kako će sigurno imati dovoljno vremena da dočeka još jedno do dva svitanja i jedan do dva zalaska sunca prije nego što umre. Mogao bi ih dobro iskoristiti, zagledati se u vlastitu dušu, u mozak koji preskače poput izgrebene ploče. Jer nije želio propustiti vlastitu posljednju misao, jedinu koja vrijedi. Onu koja otvara ili zatvara vrata. Misao koju je tako dugo čuvao, onu s kojom je želio zgasnuti.
Usta su mu bila strašno suha.
Bila je mrkla noć. Nije se sjećao kad su se pojavile, ali zvijezde su bile tu.
Na zvuk kamenčića pridigne se.
Sjenka protrči dvorištem kuće.
Nije se ni trudio nadmudrivati se s vlastitim umom, stoga se opet ispruži.
Stane bdjeti nad svojom posljednjom misli. Biti prisutan kad ona nadođe. To je bilo jedino što je još morao napraviti.

6.


George okrene brojčanik aparata u telefonskoj govornici i pričeka, brojeći koliko puta će zazvoniti.
Na četvrti zvuk zvona slušalica se podigne.
“Ja sam.”
“Dobro si?”
“Jesam, malo sam nervozan.”
“Opet zoveš iz govornice? Već odavno nema potrebe za takvim mjerama opreza.”
“Draže mi je tako.”
“Spreman si?”
“Jesam...”
George stane noktom grepsti po staklu govornice.
“Bilo bi mi drago da ste tu.”
“Djeca su kod kuće. I moja žena isto tako.”
“Da.”
“Sretno.”
George zabrza prije nego što Verini spusti slušalicu.
“A vaša knjiga?”
“Samo što je nisam završio. Pitam se trebam li zadržati sva imena.”
George prasne u nervozan smijeh.
“O.K. Javit ću vam se. Poslije.”
“Dogovoreno.”
Verini je oklijevao:
“Pazi na sebe.”
“Pozdravite svoje.”
Crozat spusti slušalicu i neko vrijeme zadrži ruku na aparatu.
Prijeđe ulicu, najprije hodajući, zatim stane lagano trčati.
Portugalac je nervozno koračao pred vratima.
“Onda? Možemo li napokon krenuti?”
Polivalentna dvorana bila je poluprazna i vonjala je po prženim dagnjama, zadržavši mirise prethodne večeri.
Iznemogli poluteškaši završavali su svoj meč, bilo je nemoguće predvidjeti koji od dvojice će se prvi srušiti od iscrpljenosti.
Produžili su do svlačionice, spremišta s dvije stolice i stolom. Marco ih je čekao i pripremio sav pribor. Hlačice, tenisice, štitnik abdomena, ručnik, vazelinsku kremu, štitnik za zube i povoje.
Pošto su ga opremili, Beton prijeđe na zagrijavanje. Tip iz lokalnog kluba koji je bio u službi delegata komisije, provjerio je povoje ne znajući baš najbolje što bi trebao napraviti ili reći, pa ode.
Marco je Georgeu govorio na uho dok je on boksao u prazno. Već se znojio kao lud. Paolo mu je plasirao udarce u trbuh i ramena, zagrijavši mu lice s nekoliko šamara.
“Dovraga, ne usuđujem te se ni pljusnuti kako treba. Jesi li siguran, George? Svi se boje.”
Beton više nije slušao.
Raspršena publika stane fućkati i dovikivati dok su ulazili. Polovica momaka u dvorani gledala je prošlogodišnji meč Crozat-Esperanza. I svi znaju da je malo nedostajalo da Beton podlegne povredi. I da bi se to možda moglo dogoditi večeras.
Šest mjeseci tražio je doktora koji bi mu napisao lažnu liječničku potvrdu.
Šest mjeseci treninga, učenja kako zaštititi trbuh i glavu. Oboje istovremeno, bilo je nemoguće. Ali bio je u formi i naučio je slušati. I rasporediti udarce između povrijeđenog mozga i izbušenog trbuha.
Uskoči u ring i dvorana zanijemi. Strah i uzbuđenje. U Tonijevu kutu svi su podozrivo gledali u njega. Pregovori su dugo trajali, da bi ih nagovorili.
Sudac održi skraćeni govor, vjerojatno zato što nije bio upoznat sa svim pravilima. George i Toni krenu prema sredini ringa i dodirnu se rukavicama. George se nagne prema uhu svog protivnika.
“Ispričavam se zbog meča u Fontenayu. Ovog puta neće biti nikakvih podvala. Sve po pravilima.”
Esperanza kimne da potvrdi kako ga je razumio, ali njegovo lice govorilo je da nije pretjerano uvjeren u to.
George se vrati u svoj kut skakućući i zamahujući u prazno. Bilo mu je pomalo čudno da se ispričava za nešto što je zaboravio.
Kad je opazio tipa s rasječenim uhom u prvom redu, krv mu se sledi u žilama.
Svaki put kad bi ga vidio, osjećao je isto. U Ringu 14, u policijskoj postaji na Avenue du Maine kad je svratio prvi put, navodno zbog nekog dosjea. Zvao se Guyot, mladi časnik u Velikoj mafiji. Svaki put kad bi se sreli, Guyot ga je gledao istim pogledom koji je govorio da je samo navratio provjeriti. Uvjeriti se da ni jedan ni drugi nisu pisnuli. Da je tajna sigurna. Guyot oprezno podigne ruku prema Crozatu, koji njemu odvrati pozdrav podigavši bradu.
Paolo i Marco bili su napeti ko puške. Neprestano su ga zasipali svojim mutnim strategijama.
“Ovo je tvoj izlazak, George, tvoj posljednji meč. Ne budali, došao si boksati, a ne poginuti. Štiti glavu, tako ti boga.”
“Marco, ako Portugalac pokuša baciti ručnik, zalijepi mu jednu od mene.”
“Budalo.”
George je promatrao svog protivnika u dijagonali, braneći samome sebi da već sad razmišlja o komadu kojeg će si noćas priuštiti.
“Idemo, George? Hej! Čuješ li me, veliki?”
“Ne brinite.”
Gong slatko zazveči u njegovim ušima. Murjak s rasječenim uhom zaplješće s publikom. George zakorači u slabo osvijetljeni ring, podigne rukavice u kombinirani gard i spuštene glave navali na Tonija Esperanzu.


Pascalu Varenneu, mom ocu, čije su svjedočanstvo i ispovijest neposredno prethodili njegovoj smrti.
Ova knjiga je za njega, ona je tužno blago njegova načeta sjećanja, njegov sanduk starih novčanica.
Bio je sretan što sam se posvetio ovom projektu, sretan što je mogao pročitati prve odlomke, uspomene na London i na sve one pustolove i boksače koje je toliko volio.
Itekako očekujem da će se okrenuti u grobu jer nisam poštivao njegovu volju. Moj otac zaboravio je većinu imena, ali sjećao se Rachida i Colone. I još jednog imena koje je izgovarao tek cijedeći ga kroz stisnute zube i za koje nije želio da se pojavi.
Do današnjeg dana, bio živ ili mrtav, Rubio nikad nije saznao da su ga Mohamed i Pascal tražili, s pištoljem u džepu.
Hvala Laurence Biberfeld i Renaudu de Rochebruneu, Viviane i njezinima.

Zabilješke


1 Zasjeda u Palestru vojna je akcija koja se odigrala 18. svibnja 1956., tijekom Alžirskog rata, na području Palestra (danas Lakhdaria) u Kabiliji, planinskom kraju na sjeveru Alžira. Tijekom te akcije postrojba od četrdesetak pripadnika Vojske nacionalnog oslobođenja zaskočila je dvadeset i jednog pripadnika 9. pukovnije kolonijalnog pješaštva francuske vojske. U okrutnom sukobu preživio je samo jedan francuski vojnik, (op. prev.)
2 Messali Hadj (1898.-1974.), pionir u borbi za neovisnost Alžira, (op. prev.)
3 Jacques Massu (1908.-2002.), francuski general u Drugom svjetskom ratu i u dva kolonijalna sukoba u Indokini i Alžiru, (op. prev.)
4 FLN, Fronta nacionalnog oslobođenja, (op. prev.)
5 Le fort de Vincennes, danas Fort Neuf de Vincennes, vojarna u Parizu u 12. okrugu, na sjeveru Vincennske šume. (op. prev.)
6 džebel – planine Magreba (op. prev.)
7 DOP – diverzantsko-obrambene postrojbe, tijekom Alžirskog rata, bile su postrojbe koje su dolazile do informacija postupcima mučenja zarobljenika. Godine 1957. oformio ih je Koordinacijski centar vojnih službi (CCI), glavno obavještajno tijelo francuske vojske u Alžiru od 1956. (op. prev.)
8 Juan Manuel Fangio Déramo (1911.-1995.), argentinski vozač trkaćih automobila, dominirao tijekom prvog desetljeća postojanja Formule 1, pet puta osvojio titulu Svjetskog prvaka za vozače, (op. prev.)
9 Citroën Traction Avant, proizvodio se od 1934. do 1957, kao prvi automobil na prednji pogon. U kolektivnom sjećanju ostaje kao omiljeno vozilo francuskih gangstera, pa čak i zloglasnog Gestapa, te kao ikona Pokreta otpora, (op. prev.)
10 Tajna vojna organizacija ili Organizacija tajne vojske, naročito poznata pod kraticom OAS, francuska je tajna, političko-vojna organizacija, osnovana 11. veljače 1961. u svrhu obrane francuske prisutnosti u Alžiru, svim raspoloživim načinima, koji su podrazumijevali i terorističke napade velikog razmjera, (op. prev.)
11 CTT (coordination and training teas/équipes d’entraînement et de coordination) jedinice za obuku i koordinaciju, (op. prev.)
12 OPA – političko-administrativna organizacija, (op. prev.)
13 ALN – vojska nacionalnog oslobođenja, (op. prev.)
14 dželaba – bijela duga tunika s kapuljačom (op. prev.)
15 Baba! (arap.) – Oče! (op. prev.)