Assia Djebar - Beskrajan je zatvor

First topic message reminder :



Assia Djebar ima krhku, androginu siluetu, ali baca dojmljivu sjenu – sjenu velikog pisca.
Beskrajan je zatvor roman je u kojem pokušava razriješiti zatvor koji svatko nosi sam u sebi, svoj vlastiti. Ispripovijedan na nekoliko razina, roman Beskrajan je zatvor najbolje suvremene arapske spisateljice, pripovijeda o ženama Magreba od rimskih vremena do danas. Brižno stvarajući slike svakodnevice arapskih žena Assia Djebar bravuroznim rečenicama savršeno prenosi njihove osjećaje. Ulazeći duboko u svijest i u običaje arapskoga svijeta ona ulazi u sve pore suvremenoga Alžira ne ostavljajući pritom niti jednu temu zatvorenom. Iznimnim poetskim rečenicama kroz povijest žena jedne obitelji, Assia Djebar ispisala je ponajljepše stranice suvremene književnosti.

Beskrajan je zatvor himna je ženskoj imaginaciji i tragovima koji se protežu Magrebom i Mediteranom. Poput prave Šeherezade autorica sebi dodjeljuje ulogu pripovjedačice koja se pričom bori protiv vrste smrti – šutnje u kojoj su generacije žena bile zatočene. Čitatelj u knjigu ulazi kao u 1001 noć u kojoj autorica bira nekoliko točaka između kojih plovi kako bi privukla čitatelja. Dok se njezino buđenje događa kroz miješanje stvarnih i nestvarnih ženskih likova na čije se priče ona oslanja.
World Literature Today

Zajednica njemačkih nakladnika dodjeljuje nagradu spisateljici Assiji Djebar koja je Magrebu u suvremenoj europskoj književnosti dala jedinstveno mjesto. U svojim je djelima oduvijek pokazivala nadu u mogućnost demokratskih promjena u Alžiru, pri tome naglašavajući unutarnju slobodu svoje domovine i potičući razumijevanje između kultura. Čuvajući mnogobrojne korijene vlastitog kulturnog nasljeđa Assia Djebar dala je izniman doprinos samopoštovanju žene u arapskome svijetu.

Četvrti dio


Krv pisanja


“Kažeš da patnja ničemu ne služi. Ali služi.
Služi da bi se povikalo. Da bi se upozorilo na besmisleno.
Da bi se upozorilo na nered. Da bi se
upozorilo na puknuće svijeta.”
Jeanne Hyvrard
La Meurtritude

“Kaže se da se nakon dugog čekanja, kamen
koji počiva pod zemljom pretvara u rubin.
Da, vjerujem da je tako - ali krvlju svojeg srca.”
Hafiz

Yasmina


Yasmina u jarku... Istom kad završavam ovo putovanje (oplakivati tako često ubijene prijatelje, ovih prethodnih dana: jecati svako jutro, nastavljati hodati, plesati uvečer, otvrdnulog srca: dani bljedunjavi, krvavi i ispresijecani progonom...); jedna je mlada djevojka - školska kolegica moje kćeri, prije nekog vremena - ubijena.
Osam dana prije toga, bila je kod svoje rodbine, tamo - iza vrata, njezin odlučan glas još treperi: “Ne mogu živjeti izvan Alžira, ne! Odlučila sam, vraćam se!” Vratila se. Poljubila je u Parizu majku porijeklom Francuskinju, brata također. U dvadeset osmoj godini, odbila je progonstvo.
Yasmina, mlada profesorica, no ujedno i lektorica u jednim nezavisnim novinama.
Otpratila je, tog dana koncem lipnja 1994., jednu stranu posjetiteljicu - Poljakinju. Ova odlučuje skratiti svoje putovanje, budući da nisu mogle, u paru, tumarati ulicama i puteljcima, mirno se kupati na obližnjoj plaži. “Opasnost je posvuda, nevidljiva no posvuda!” rekao im je susjed, uznemiren što ih vidi tako mlade, tako pune života. On nadoda, i sigurno zbog toga zatim požali: “Odsad, na ovoj zemlji, opasnost ima miris!”
Yasmina je vozila svoju prijateljicu, u autu, do aerodroma. Na pola puta, zaustavlja se na benzinskoj pumpi, a kad tamo policijska kontrola. Radi se u stvari o dva lažna policajca: odvode mladu strankinju zbog “provjere mjesta stanovanja”.
Yasmina ne popušta: slijedi tobožnje policajce koji najednom, usred ravnice, skreću na poprečnu cestu. Yasmina - koja je tada vjerojatno osjetila “miris opasnosti” - ne odustaje: osjeća se odgovornom za svoju prijateljicu. Ne oklijeva: izgnjaviti otmičare, trubiti bez prestanka, ne izgubiti trag, u ime svete zadaće gostoprimstva.
Muškarci s naoružanjem - njih četvorica - zaustavljaju se. Yasmina se upućuje u njihovom smjeru. Opkoljavaju je. Pretresaju je, nato dohvaćaju njezinu press-iskaznicu, novinarka, odlučuju, puno je bolji ulov od obične strankinje!
Oslobađaju mladu Poljakinju; za uzvrat, laćaju se svog novog plijena. Osuđuju je na smrt u parodiji zadnje mizanscene, iza nekog šumarka. Protjeruju spašenu prijateljicu.
A mlada Poljakinja, hoću li ikad s njom govoriti? Jednom oslobođena, napustiti će Alžir istog dana i bez riječi: bježi, bježat će, osjećam to, na najudaljenije krajeve svijeta. Jednom će svjedočiti, u nekoliko kratkih riječi, prije nego što nestane - ona, za koju je neka druga žena, spontano, dala svoj život - da je do samog kraja, do svog posljednjeg daha, Yasmina prezirala, vrijeđala, izazivala svoje ubojice: njezin ljutiti glas, glas nemoćnog ponosa, bio je prekinut samo njezinim hropcem, pod nožem! Taj glas Yasmine - Jasminovog cvijeta - čut ću na svim krajevima svijeta...
Yasmina čije je unakaženo tijelo pronađeno u jarku, sutradan.
Yasmina koja je svakog dana svoje posljednje godine, nosila kalam u ruci.
“Ne mogu živjeti izvan Alžira, ne!” odlučila je.
Alžira-krvi.

Krv pisanja – Finale


Danas, na kraju godine mračnih smrti, okaljanih smrti, u mraku bratoubilačkih borbi.
Kako te odsad zvati, zemljo alžirska!
Slučajno se ne nalazim u središtu prizora u kojem, kao što je već prije četrdeset godina vidio Kateb Yacine:
Ustrijeljeni ljudi vuku zemlju k sebi
poput pokrivača
I uskoro živi neće više imati gdje spavati!
U središtu, što nam drugo preostaje nego biti ščepan od čudovišne zemlje Alžira - i ne zvati je više ženom, možda morom, ili proždrljivom kentaurkom koja izranja iz nekog bezdana, ne čak ni “divljom ženom”.
Kad me čudovište usiše, što ću drugo učiniti nego uroniti lice u krv, njome se namazati, pofuriti, u transevima bunovne - seansama Sidi Mcida koje je majka pjesnika pripovijedala u tim vremenima bezbrižnosti, prije nego što je predstojeći svibanj 1945. (i krv Guelme, Tebesse, Setifa) nije demantirao...
U središtu scene, prije svega ne plakati, niti improvizirati pogrebnu poeziju, niti se savijati od cičanja - plesovi u potoku Nadora, no i u svetištu moga djetinjstva u Sidi-Brahimu, nasuprot moru, i šljunčanoj plaži rezerviranoj za pobožne, za djevojčice, za prosjakinje...
Jer mrtvi za koje mislimo da su danas pokopani odsad dobivaju krila. Oni, veseljaci, olakšani: njihovi snovi iskre dok pijuk grobara radi, dok korotu se snima kako na sve strane ponovo izbacuje oživjelu bol, za povratak procesije pogrebnih pokrova!
Mrtvi za koje mislimo da su odsutni pretvaraju se u svjedoke koji preko nas žele pisati!
Kako pisati?
Ne na kojem jeziku, niti kojom abecedom - onom, dvostrukom, iz Dougge ili onom kamenja iz Cezareje, onom s mojih dječjih amuleta ili onom meni bliskih francuskih i njemačkih pjesnika?
Niti s pobožnim litanijama, niti s patriotskim napjevima, niti čak u okruženju vibrata tzarlrita!
Pisati, mrtvi današnjice žele pisati: a kako pisati krvlju?
Na kojoj kuranskoj tablici, kojom trstikom kojoj se gadi plivati u crvenoj boji?
Mrtvi, oni sami žele pisati, i to pod hitno kako običavamo reći!
Kako ispisati tragove krvlju koja teče, ili koja je upravo potekla?
Njezinim mirisom, možda
Njezinim izbljuvkom ili njezinom sluzi, lako
Strahom koji joj čini aureolu
Napisati jasno čak i roman
o bijegu
o sramu
Ali krvlju samom, njezinim tokom, njezinim tijestom, njezinim mlazom, njezinom ne potpuno osušenom korom?
Da, kako te nazvati, zemljo alžirska
I ako jednog od ovih dana, padnem u kaljužu hodajući unatrag,
Ostavite me, izvrnutu, no otvorenih očiju
Nemojte me poleći ni u zemlju, niti na dno suhog bunara
radije u vodu
ili u listove vjetra
Da nastavim promatrati noćno nebo
udisati drhtaje trave
smiješiti se u ispruganosti svakog smijeha
živjeti, plesati s nogama ispred
polako trunuti!
Krv, za mene, ostaje boje pepela
Ona je tišina
Ona je kajanje
Krv se ne suši, ona jednostavno gasne.
Ne zovem te majkom, gorka zemljo alžirska
koju pišem
koju izvikujem, da, s tim a iz oka
Oka koje je, na jeziku naših žena, fontana
S tvojim okom u sebi, ja bježim od tebe, zaboravljam te, o nekadašnja pretkinjo!
A ipak,
“Bjegunica a da to i ne znam”, nazvala sam sebe u tvojoj brazdi
Bjegunica i to znajući, odsad
Trag čitave migracije je uzlijetanje
otmica bez otmičara
neiscrpna linija horizonta
Briše se u meni svako polazište
Nestaje korijenje
čak i iznova zasađeno.
Bjegunica i znajući to usred trka
Pisati da bi se zaokružila neumorna potjera
Otvoreni krug što na svakom se koraku iznova zatvara
Sa smrću pred sobom, opkoljena antilopa
Lovkinja zemlja alžirska, u meni je progutana.

ljeto 1988. - Alžir
ljeto 1991. - Tbonon-les-Bains
ožujak - srpanj 1994. - Pariz

Rječnik manje poznatih riječi


anaia - zaštita za gosta
baraka - blagoslov
bašaga - glavni aga, prvak među agama; u Alžiru glavar nadređen kaidu
burnus - arapski dugački i široki vuneni ogrtač koji seže do zemlje uz pokrivalo za zaštitu od pijeska i sunca
cbahadda - prvi stih prvog poglavlja Kur’ana
chatter - netko tko je neumoran
čador - ženska odjeća u nekim islamskim zemljama, obavija tijelo od glave do pete i pokriva dio lica (ponekad i čitavo lice)
dej - naslov poglavara Alžira (17. - 19. st.) i Tunisa (16. - 18. st.) za vrijeme turskog suvereniteta nad tim zemljama; u Tunisu također i beg
derbouka - arapski bubanj načinjen od kože napete preko trbušastog kraja cijevi od terakote, rjeđe od metala
djellaba - gornji odjevni predmet, dugačka halja dugih rukava s kapuljačom koju nose i muškarci i žene u Sjevernoj Africi
dragoman - službeni tumač kod diplomatskih predstavništava na Istoku
duar - skupina šatora raspoređenih u krug koje nomadski Arapi privremeno podižu
edil - policijski činovnik u starom Rimu koji je nadzirao gradnju i uzdržavanje javnih zgrada, brinuo se za red na ulicama i priređivao javne igre
fatiba - stihovi iz Kur’ana kojima se ispovijeda vjera
fellagha - pristaša pobune protiv francuske vlasti, borac za nezavisnost svoje zemlje tijekom kolonijalne epohe u Sjevernoj Africi; alžirski borac za nezavisnost (1954. - 1962.)
fes - turska kapa osobitog oblika, obično crvena (nazvana po gradu Fesu u Maroku gdje su je izrađivali; uvedena je u Turskoj 1826. god. umjesto čalma i saruka)
kaid - mjesni glavar i sudac u Alžiru i Tunisu
kalam - pisaljka od zaoštrene trstike koja je služila za pisanje na kuranskim pločicama; racionalistički pravac islamske teologije (9. stoljeće) pod utjecajem helenističke filozofije
kanoun - žeravnik, metalna posuda u koju se stavlja žar za zagrijavanje
khagne - pripremni razred za fakultet
koubba - spomenik podignut na grobu marabuta.
mahakme - sudačke odaje
marabut - musliman starosjedilac ili svetac odnosno asket; muslimanski nadgrobni spomenik
mebari - deva skoroteča
mokkadem - sadašnji predstavnik i izravni potomak sveca
nouba - dolazi od arapske riječi nuba (“jedan po jedan”, “naizmjence”), što je označavalo glazbu koju su naizmjence svirali ispred kuća dostojanstvenika; andaluzijske pjesme zadržane kao dio “klasične” glazbe Magreba
pied-noir - doslovno “crnonošci”; preneseno afrički Francuz, Francuz iz Afrike
rais - državni poglavar u nekim arapskim zemljama
redžep - sedmi mjesec islamske Mjesečeve godine
rumi - katolik, kršćanin
sarouel - vrsta dimija, napuhnute hlače, tradicionalno nošene u Sjevernoj Africi
solta - neograničena moć
sufija - onaj koji se iz duhovnih pobuda povukao u samoću, asket, pustinjak; pripadnik jednog od islamskih mističnih redova
tzarlrit - tradicionalni glazbeni oblik berberskošpanjolskog porijekla sastavljen od pet potpuno različitih stavaka
vadi - suha dolina povremenih vodenih tokova u pustinjama sjeverne Afrike i Arapskog poluotoka, duga do nekoliko kilometara
wilaya - administrativna jedinica u Alžiru
zaouia - religijska ustanova pod vodstvom muslimanske bratovštine, posebno okrenuta obrazovanju
zuavi - vojnici u jedinicama francuske vojske koje su stvorene u Alžiru 1831. godine

O autorici


Alžirka berberskog podrijetla, Assia Djebar, pravim imenom Fatima-Zohra Imalayen rođena je 1936. u Cherchellu, školovala se u Francuskoj i vlastitoj domovini. Među brojnim nagradama za svoja djela osvojila je 2000. godine Mirovnu nagradu njemačkih nakladnika, 1996. prestižnu Nagradu Neustadt za doprinos svjetskoj književnosti zbog pronicljivog poništavanja granica između kulture, jezika i povijesti, u svojim pjesničkim i proznim djelima, te se time pridružila piscima poput Маха Frischa, Francis Ponge ili Gabriela Garde Marqueza, a godinu dana kasnije nagrađena je i Nagradom Yourcenar.
Assia Djebar osim spisateljskim i humanističkim djelovanjem bavi se i filmom, a za svoj je film La Nouba des femmes du Mont Chenoua dobila Nagradu kritičara Venecijanskog bijenala 1979. godine.
Piše na francuskom jeziku, a njezina su djela dosad prevedena na brojne jezike. Objavila je mnogobrojne romane i drame među kojima se ističu: Beskrajan je zatvor (Vaste est la prison), La Soif, Les Impatients, Les Enfants, Les Alouettes nad’ves du nouveau monde, Femmes d'Alger dans leur appartement, L’Amour, la fantasia, Ombre sultane, Loin de Medine, Le blanc de l'Algerie i Oran, langue morte.
Beskrajan je zatvor himna je ženskoj imaginaciji i tragovima koji se protežu Magrebom i Mediteranom. Poput prave Seherezade autorica sebi dodjeljuje ulogu pripovjedačice koja se pričom bori protiv vrste smrti - šutnje u kojoj su generacije žena bile zatočene. Čitatelj u knjigu ulazi kao u 1001 noć u kojoj autorica bira nekoliko točaka između kojih plovi kako bi privukla čitatelja. Dok se njezino buđenje događa kroz miješanje stvarnih i nestvarnih ženskih likova na čije se priče ona oslanja. World Literature Today
Zajednica njemačkih nakladnika dodjeljuje nagradu spisateljici Assiji Djebar koja je Magrebu u suvremenoj europskoj književnosti dodijelila jedinstveno mjesto. U svojim je djelima oduvijek pokazivala nadu u mogućnost demokratskih promjena u Alžiru, pri tome naglašavajući unutarnju slobodu svoje domovine i potičući razumijevanje između kultura, i čuvajući mnogobrojne korijene vlastitog kulturnog nasljeđa Assia Djebar dala je izniman doprinos samopoštovanju žene u arapskome svijetu. iz obrazloženja Mirovne nagrade Zajednice njemačkih nakladnika
Knjige Assije Djebar brižljivo su sastavljeni mozaici raznih glasova. Uvijek su to glasovi žena. (...) I uvijek postoji nasilje između ljudi. Međutim, nisu nasilnici ti koji zanimaju Assiju Djebar, već isključivo žrtve.