Nebo nema miljenike

First topic message reminder :



Priča o nekonvencionalnoj ljubavi koja se pruža širom Evrope.
Lilijan je šarmantna, lijepa žena, kojoj je smrt sve bliža. Ali ona ne želi da posljednje dane života provede u bolnici. Želi da vidi Pariz, a zaim Veneciju... Želi da živi što je duže moguće... Ona može na putu i da umre, ali prije nego što se to desi, želi da proživi život.
Klerfe, vozač auto-trka, iskušava sudbinu svaki put kada je za volanom. Njega snažno privlači Lilijan, žena koja može da gleda smrti u oči i da se smije. Zajedno, Lilijan i on su neobičan par koji živi samo za trenutak, bez obzira na budućnost.

XV


Klerfe ju je tražio u Parizu. Zatim je pomislio da se vratila u sanatorij. Telefonirao je onamo i vidio da je to bila zabluda. Tražio ju je i u Rimu i u Parizu, ali također bez uspjeha. Naposljetku je pomislio da ga je ostavila. Čak i ujak Gaston mu je zlovoljno saopćio da ne zna gdje se njegova nećakinja nalazi i da ga se to ništa ne tiče. Klerfe je pokušao da je zaboravi i da nastavi život onako kako ga je vodio prije nje, ali je to bilo upravo kao da pokušava plesati na ljepilu.
Tjedan dana nakon povratka sreo je Lidiju Moreli. „Je li tvoja lastavica odletjela?“ upita ona.
„Mora da ti zadaje mnogo glavobolje. Prije se nisi raspitivala za druge žene.“
„Zar te je napustila?“
„Napustila!“ odvrati Klerfe smiješeći se. „Kakva je to staromodna riječ.“
„To je jedna od najstarijih riječi na svijetu.“ Lidija ga je promatrala.
„Igramo li mi ovdje bračni prizor iz godine 1890?“
„Ti si dakle zaista zaljubljen!“
„A ti si ljubomorna.“
„Ja sam ljubomorna, ali ti si nesretan. To je razlika.“
„Zaista?“
„Jest. Ja znam na koga sam ljubomorna, a ti ne znaš. Daj mi nešto da popijem.“
Klerfe pođe s njom na večeru. Za vrijeme večere njegov se nemir zbog Lilian koncentrirao u primitivnu zlovolju muškarca kojeg je žena ostavila prije nego što je on nju dospio ostaviti. Lidija je šiljatom iglom pogodila u osjetljivu tačku.
„Trebalo bi se oženiti“, reče ona.
„S kim?“
„Ne znam. Zreo si za to.“
„S tobom?“
Ona se nasmiješi. „Time te ne bih htjela opteretiti. Osim toga, za mene imaš premalo novaca. Uzmi neku drugu ženu s novcima. Ima ih dovoljno. Kako dugo još želiš voziti na trkama? To je za mlade ljude?“
Klerfe kimne. „To znam, Lidijo.“
„Ne pokazuj tako zapanjeno lice. Svi mi starimo. Čovjek mora udesiti svoj život prije nego što je prekasno.“
„Mora li?“
„Ne budi lud! A što da inače radi?“
„Poznajem nekoga koji ne želi da udesi svoj život. Jesi li već mislila o tome s kim bih se mogao oženiti, Lidijo? Odjednom si tako brižna.“
Ona ga ispitljivo pogleda. „O tome bismo mogli govoriti. Izmijenio si se.“
Klerfe zatrese glavom i ustane. „Ostaj mi zdravo, Lidijo.“
Ona priđe sasvim k njemu. „Nadam se da ćeš opet doći.“
„Kako dugo se već poznajemo?“
„Četiri godine. S brojnim rupama...“
„Kao brokat koga su pojeli moljci?“
„Kao dva čovjeka koja nikad ne žele preuzeti odgovornost – koji imaju sve i ništa ne žele dati.“
„To dvoje se ne slažu.“
„Mi smo dobro odgovarali jedno drugome, Klerfe.“
„Kao svi ljudi koji nigdje ne pristaju?“
„Ne znam. Hoćeš li da ti odam jednu tajnu?“
„Da tajne uopće nema i da je sve tajna.“
„Ne, to je za muškarce. Tajnu o ženama. Ništa nije tako zlo i ništa nije tako dobro kao što mi to vjerujemo. I ništa nije konačno. Dođi večeras.“
Nije otišao. Bio je sav tup i strašno se osjećao. Nije to bilo onako kao obično u takvim slučajevima. Ne samo da mu je nedostajala Lilian već je nedostajalo nešto u njemu samome. I ne opazivši, on je poprimio nešto od njezina načina života. Život bez sutrašnjice, pomisli. Ali tako se nije dalo živjeti; ipak je postojalo ono sutra, bar za nj, i usprkos njegovu zvanju. Trebalo je da postoji.
Ona me je izolirala, razdraženo pomisli. Ona me je učinila mnogo mlađim i ludim. Prije bih pošao k Lidiji Moreli i ostao s njome dokle god bih htio, basta. Ali da sad to učinim, sam bih se sebi činio kao gimnazijalac, a kasnije bih patio od mamurluka kao da sam pio loše vino.
Trebalo se oženiti s Lilian, pomisli. To bi bilo rješenje! Lidija je imala pravo, iako drukčije nego što je mislila. Odjednom se osjetio kao oslobođen i čudio se. Nikad prije nije pomislio da bi se ženio; sad mu se to odjednom učinilo kao nešto što je po sebi razumljivo i nije shvaćao kako već prije nije pomislio na to. Nije više mogao zamisliti život bez Lilian. To nije bilo ni tragično ni romantično ni sentimentalno; život bez nje učinio mu se odjednom kao monotoni niz godina – kao sobe koje su sve jedna drugoj slične i u kojima se ugasilo svjetlo.
Prestao ju je tražiti. Znao je da to nema svrhe. Ako se vrati, ona će doći k njemu ili uopće neće doći. Nije ni slutio da opet stanuje u hotelu Bison. Htjela je još nekoliko dana ostati sama. Nije željela da je Klerfe vidi sve dok se ne oporavi kao da je zdrava. Dugo je spavala i nije izlazila. Dok je Klerfe čuvao njezine kovčege u hotelu Ric, živjela je ona s dva mala ručna kovčega što ih je sa sobom ponijela iz Sicilije.
Bilo joj je kao da se nakon velike oluje vratila u luku, ali luka se u međuvremenu izmijenila. Kulise su bile izmijenjene, ili bolje reći, bile su još uvijek one iste, ali rasvjeta se promijenila. Sad je bila jasna i određena, nemilosrdna, ali bez tuge. Oluja je prošla. Ružičasto zavaravanje također. Nije mogla umaći. Ali nije ni žalila. Buka se počela stišavati. Još malo i ona će čuti svoje srce. Ne samo njegov zov – već i njegov odgovor.
Prvo je posjetila ujaka Gastona. Iznenadio se kad ju je ugledao, ali je nakon nekoliko minuta pokazao nešto slično opreznom veselju. „Gdje stanuješ sada?“ upita on.
„U Bisonu. Nije skupo, ujače Gaston.“
„Ti misliš da se novac preko noći razmnaža. Nastaviš li tako, ubrzo više nećeš ništa imati. Znaš li koliko će potrajati budeš li ga i dalje tako trošila?“
„Ne znam. I ne želim znati.“
Moram se požuriti da umrem, podrugljivo pomisli ona.
„Uvijek si živjela iznad svojih mogućnosti. Ljudi su nekad živjeli od kamata svog kapitala.“
Lilian se nasmije. „Čula sam da u gradu Bazelu na švicarskoj granici smatraju svakog rasipnikom tko troši više od kamata na kamate.“
„Švicarska“, odvrati Gaston, kao da govori o Veneri Kalipigi. „S njihovom valutom. Sretan narod.“ On pogleda Lilian. „Mogao bih ti dati sobu u svom stanu. Tako bi uštedjela novac za hotel.“
Lilian se ogleda. Ovdje bi on pleo svoje male spletke, pokušavajući da je uda, pomisli. Ili da je nadzire. Bojao se da ga ona ne bi stajala i njegovog novca. Ni časak nije došla na pomisao da mu rekne istinu.
„Zaista te neću ništa stajati, ujače Gaston“, izjavi ona. „Nikada!“
„Mladi Boalo je često pitao za tebe.“
„Tko je to?“
„Sin tvorničara satova Boaloa. Vrlo pristojna obitelj. Majka –“
„Je li to onaj sa zečjim ustima?“
„Zečjim ustima! Kakva ti vulgarna imena imaš! To je sitnica na koju češće nailazimo u starim obiteljima. Osim toga, to je operirano. Jedva se i vidi. Ta konačno, muškarci nisu manekenke.“
Lilian je promatrala tog malenog svadljivog čovjeka.
„Koliko ti je godina, ujače Gaston?“
„Čemu to opet? Ta znaš!“
„A šta misliš koliko ćeš godina živjeti?“
„To je upravo nepristojno pitanje. Tako nešto se ne pita stare ljude. To je u božjim rukama.“
„U božjim rukama je mnogo toga. On će jednom morati odgovoriti na brojna pitanja, ne misliš li i ti tako? i ja ga imam štošta pitati.“
„Što?“ Gaston razrogači oči. „Što to govoriš?“
„Ništa.“ Lilian potisne mali izljev srdžbe. Eto, tu je pred njom stajao taj čupavi patuljasti pjetlić, neuništiv, šampion na pruzi od trideset centimetara; bio je star, ali će sigurno živjeti nekoliko godina dulje od nje. Znao je sve, o svemu je imao svoj sud i sa svojim bogom saobraćao je na ravnoj nozi.
„Ujače Gaston“, upita ga ona, „kad bi još jednom mogao proživjeti svoj život, bi li ga drukčije proživio?“
„Svakako.“
„Kako?“ upita Lilian sa slabašnom nadom.
„Sigurno ne bih dopustio da me uhvati devalvacija franka. Već godine 1914. kupio bih američke dionice – a zatim najkasnije 1938. –“
„Dobro, ujače Gaston“, prekinu ga Lilian. „Razumijem.“ Njezina je srdžba nestala.
„Ne razumiješ baš ništa. Inače ne bi tako gospodarila s to malo novca što ga još imaš. Dakako, tvoj otac –“
„Znam, ujače Gaston. Rasipnik! Ali postoji jedan još mnogo veći rasipnik od njega.“
„Tko?“
„Život. On rasipa i tebe i mene i sve ostale.“
„Gluposti! To je salonski boljševizam. Oduči se toga. Život je odviše ozbiljan za takve stvari.“
„I jeste. Treba plaćati račune. Daj mi novaca. I nemoj se vladati tako kao da je to tvoj novac. Moj je.“
„Novac, novac. To je sve što poznaješ od života.“
„Ne, ujače Gaston. To je sve što ti poznaješ.“
„Raduj se! Inače ga već odavno ne bi imala.“ Gaston vrlo nerado ispiše ček. „A kasnije?“ gorko upita, mašući papirom da se osuši tinta. „Što će biti kasnije ?“
Lilian ga fascinirano pogleda. Mislim da on pokušava uštedjeti čak i bugačicu, pomisli. „Ne postoji nikakvo kasnije“, odgovori.
„To tvrde svi. A onda, kad više ništa nemaju, dolaze k meni, pa čovjek mora svoje vlastite sitne uštede –“
Srdžba je odjednom opet bila ovdje, jasna i žestoka. Lilian istrgne ček iz njegove ruke. „Prestani jadikovati. Idi i kupi američke dionice, ti patriote!“
Prolazila je mokrim ulicama. Dok je bila kod Gastona, padala je kiša, ali sad je sunce opet sjalo, ogledajući se u asfaltu i u lokvama na rubu ceste. Nebo se ogleda čak u lokvama, pomisli ona i nasmije se. Možda se onda bog ogleda i u ujaku Gastonu. Ali gdje bi se ogledao u njemu? Bilo ga je teže pronaći u Gastonu nego plavetnilo i svjetlucanje neba u prljavoj vodi koja je tekla u oduške kanala. Bilo ga je teže naći u većini ljudi što ih je poznavala. Čučali su u svojim uredima, iza svojih radnih stolova kao da su dvostruki Metuzalemi. To je bila njihova bezutješna tajna! Živjeli su kao da ne postoji smrt, ali pri tome su postupali kao kramari, a ne kao junaci. Potisnuli su tragično znanje o svršetku pa su se igrali noja i malograđanske iluzije o vječnom životu. Klimajući glavama, pokušavali su se još uz grobove uzajamno prevariti i nagomilati ono što ih je najprije učinilo robovima samih sebe: novac i moć.
Uzela je novčanicu od stotinu franaka, pogledala je i odlučno je bacila u Senu. To je bila veoma djetinjasto-simbolična gesta prosvjeda, ali njoj je to bilo svejedno. Godilo joj je što je to učinila, ček ujaka Gastona nije bacila. Pošla je dalje i stigla do bulevara Sen Mišel. Promet je brujao oko nje. Ljudi su se žurili, gurali, hitjeli, a sunce je svjetlucalo na stotinama automobilskih krovova, motori su bjesnjeli, posvuda su postojali ciljevi što ih je trebalo što prije doseći, a svaki od tih malih ciljeva tako je dobro pokrivao onaj posljednji te se činilo kao da on uopće ne postoji.
Prešla je preko ulice između dva drhtava reda vrućih nemani što ih je obuzdao crveni prometni znak, kao što je nekad Mojsije s narodom izraelskim obuzdao Crveno more. U sanatoriju je bilo drukčije, pomisli, ondje je posljednji cilj uvijek stajao na nebu kao neko mračno sunce, pa je čovjek živio ispod njega, ne obazirući se na nj, ali ga nije mogao ni ukloniti. To je davalo dublji uvid i dublju hrabrost. Tko je znao da će ga zaklati i da tome ne može izbjeći i tko je gledao tu istinu bez straha s posljednjom sviješću i hrabrošću, taj više nije bio baš potpuna žrtvena životinja. Ipak je za malenkost nadvladao koljača.
Stigla je u hotel. Opet je imala sobu u prvome katu da bi se morala uspinjati samo jednim stepenicama. Čovjek sa školjkama stajao je opet pred vratima restorana. „Imam divne garnele“, reče. „Vrijeme za oštrige je gotovo prošlo. Tek u rujnu će opet biti dobre. Hoćete li onda još biti ovdje“
„Sigurno“, odvrati ona.
„Hoćete li da vam složim malo garnela? Sive su najbolje, ali ružičaste izgledaju bolje. Sive?“
„Sive. Odmah ću spustiti košaru. K tome pola boce ružice. Neka bude veoma hladno. Recite natkonobaru Lisjenu.“
Ona se polako uspne stepenicama. Zatim spusti svoju košaricu i povuče je gore. Vino je bilo otčepljeno i tako hladno da se boca gotovo sva orosila. Zatim sjede na prozorsku dasku, povuče noge i opre se o okvir prozora, s vinom kraj sebe. Lisjen joj je poslao čašu i ubrus. Ona otpi malo vina i počne ljuštiti garnele. Takav život bio je dobar, učinilo joj se. Dalje nije htjela misliti. Nejasno je osjećala nešto o nekom velikom izravnanju, ali sad nije htjela o tome znati. Ne u tom trenutku. To je imalo neke veze s činjenicom da je njezina majka umrla od raka, nakon veoma teške operacije. Uvijek je postojalo nešto još teže od onoga što si imao sam. Ona zaškilji prema suncu. Osjećala je svjetlo. Tako ju je ugledao Klerfe kad je protiv svakog očekivanja još jednom prošetao kraj Bisona.
On naglo otvori vrata. „Lilian! Gdje si bila“ viknu.
Vidjela ga je gdje prelazi preko ulice. „U Veneciji, Klerfe !“
„Ali zašto?“
„Ja sam ti još na Siciliji rekla da bih jednom htjela u Veneciju. U Rimu sam se toga sjetila.“
On zatvori vrata. „Dakle u Veneciji! Zašto mi nisi brzo javila? Došao bih tamo. Kako si dugo bila tamo?“
„Zar ti to mene preslušavaš?“
„Još ne. Tražio sam te posvuda, ali na Veneciju nisam pomislio. S kim si bila?“
„I ti veliš da me ne preslušavaš?“
„Silno si mi nedostajala! Sam bog zna što sam sve mislio. Ne razumiješ li to?“
„Razumijem“, reče Lilian. „Hoćeš li malo tih garnela? Mirišu na morsku travu i more.“
Klerfe uze papirnati tanjur s garnelama pa ih baci kroz prozor.
Lilian pogleda za njima. „Pogodio si jedan zatvoreni zeleni sitroen. Da si čekao samo jednu sekundu, dobila bih ih neka debela plava dama u otvorenom renou u kosu. Molim te, daj mi moju košaricu s uzicom. Još sam gladna.“
Jednu se sekundu činilo da će Klerfe baciti košaru za garnelama. Zatim joj pruži košaru. „Reci mu neka pošalje gore još jednu bocu ružice“, reče on.
„I izađi iz tog prozorskog okvira da te mogu zagrliti.“
Lilian kliznu s prozorske daske. „Jesi li doveo Đuzepea?“
„Nisam. Stoji na Plas Vandom i prezire jedno tuce bentlia i rolsrojsa koji su parkirani oko njega.“
„Pođi po njega da se odvezemo u Boa.“
„Možemo se odvesti u Boa“, reče Klerfe i poljubi je. „Ali zajedno ćemo izaći i zajedno poći po Đuzepea, jer inače ćeš nestati dok se vratim. Ne želim više preuzeti nikakav rizik.“
„Jesam li ti nedostajala?“
„Tu i tamo, kad te baš nisam mrzio i kad se nisam bojao da si pala kao žrtva kakvog pohotnog umorstva. S kim si bila u Veneciji?“
„Sama.“
On je pogleda. „To bi moglo biti. Kod tebe čovjek nikad ništa ne zna. Zašto mi nisi rekla?“
„Mi to ne činimo. Ne voziš li se i ti kadšto u Rim pa se onda pojavljuješ tek nakon nekoliko tjedana? i to čak u društvu s jednom ljubavnicom!“
Klerfe se nasmije. „Znao sam da će to jednom ipak izaći na javu. Jesi li zato otputovala?“
„Dakako da nisam.“
„šteta.“
Lilian se nagne kroz prozor da podigne košaru. Klerfe je strpljivo čekao. Netko zakuca na vratima. On ih otvori i primi od konobara vino. Ispio je jednu čašu, slušajući kako Lilian dovikuje s prozora da bi htjela još nekoliko rukoveta garnela. Zatim se ogleda po sobi. Vidio je njezine cipele porazbacane po sobi, nešto rublja na stolcu, a iza poluotvorenog velikog kovčega njezine haljine. Opet je ovdje, pomisli, i ispuni ga duboki, nepoznati i uzbudljivi mir.
Lilian se okrene, držeći košaru u ruci. „Kako samo mirišu! Hoćemo li jednom na more?“
„Hoćemo. U Monte Karlo, ako hoćeš. Tamo ću jednom morati voziti utrku.“
„Hoćemo li ubrzo poći?“
„Kad god hoćeš. Danas? Sutra?“
Ona se nasmiješi. „Ti me poznaješ. Dakle ne danas i sutra, ako možemo poći i danas i sutra.“
Prihvatila je čašu koju joj je pružio. „Nisam tako dugo htjela ostati u Veneciji, Klerfe“, reče ona. „Samo nekoliko dana.“
„A zašto si ostala dulje?“
„Nisam se dobro osjećala.“
„Što ti je bilo?“
Oklijevala je. „Prehlada.“
Vidjela je da joj ne vjeruje. To ju je ushitilo. Njegovo nepovjerenje učinilo joj je čak i sam izljev krvi nevjerojatnim. Možda je taj izljev ipak bio neznatniji nego što je mislila. Odjednom se osjećala kao neka debela žena koja je izgubila dvadeset funti a da to nije primijetila.
Ona se nasloni na nj, a Klerfe je čvrsto stisnu. „A kad ćeš opet otići?“ upita je.
„Ja ne odlazim, Klerfe. Ja samo kadšto nisam ovdje.“
Jedan tegljenjak zatrubi s rijeke. Na palubi je neka mlada žena vješala šareno rublje. Na kuhinjskim vratima igrala se djevojčica s ovčarskim psom. Brodar je u samim hlačama i košulji stajao uz kormilo i zviždao.
„Vidiš li?“ upita Lilian. „Uvijek osjećam zavist kad to vidim. Mir u svom domu. Ono što je bog htio.“
„Da ga ti imaš, ti bi se potajice iskrcala na narednom sidrištu.“
„To me ništa ne smeta da budem zavidna. Hoćemo li sad poći po Đuzepea?“
Klerfe je oprezno digne. „Sad ne želim poći ni po Đuzepea ni odvesti se u Boa. Za to imamo dosta vremena večeras.“

XVI


„Jednom riječju, ti me želiš zatvoriti“, reče Lilian, nasmijavši se. Klerfe se nije smijao. „Ne želim te zatvoriti. Ja se želim s tobom oženiti.“
„Zašto?“
Lilian je bocu ružice podigla iz postelje prema svjetlu. Prozor se krvavo svjetlucao kroz vino. Klerfe joj uze bocu iz ruke. „Da ne bi opet jednog dana nestala bez traga.“
„Svoje sam kovčege ostavila u Ricu. Misliš li da je vjenčanje sigurniji zalog da ću se vratiti?“
„Ne da se vratiš, već da ostaneš ovdje. Počnimo stvar drukčije. Ti imaš još vrlo malo novaca. Od mene ne želiš ništa uzeti –“
„Ta ti ni sam nemaš ništa, Klerfe.“
„Imam svoj udio iz dvije trke. K tome pridolazi ono što sam već imao i što ću još zaraditi. Imamo obilno za ovu godinu.“
„Dobro, onda čekajmo do iduće godine.“
„Zašto?“
„Zato da uvidiš da je sve to besmislica. Odakle bi iduće godine kupio moje haljine i moje cipele? Sam si rekao da tvoj ugovor ističe krajem ove godine.“
„Ponudili su mi da preuzmem zastupstvo naših kola.“
Lilian podigne nogu i pogleda njezin oblik. Postaju pretanke, pomisli. „Ti želiš prodavati automobile?“ upita. „To sebi ne mogu predstaviti.“
„Ni ja, ali ja mnogo toga nisam prije mogao sebi predstaviti što sam kasnije radio ili htio raditi. Na primjer, oženiti se s tobom.“
„Zašto hoćeš sve odjednom? Da postaneš poštovani trgovac automobila i da se oženiš?“
„Govoriš kao da je oboje narodna nesreća.“
Lilian klizne iz postelje i posegne za svojim jutarnjim ogrtačem. „Gdje kaniš prodavati automobile?“
Klerfe je oklijevao. „Okrug Tuluz postaje slobodan.“
„Dobri bože!“ usklikne Lilian. „Kada?“
„Za nekoliko mjeseci. U jesen. Najkasnije krajem godine.“
Ona poče češljati kosu. „Ubrzo ću postati prestar da bih pobjeđivao na trkama“, reče Klerfe iz postelje okrenut prema njezinim leđima. „Ja nisam ni Nuvolari ni Karačola. Mogao bih možda pokušati da negdje postanem redatelj trka, ali i onda bih morao odlaziti s jednih trka na druge onako kao što to radi naš debeli Cezare. Otkako se trke imaju opet održavati u Africi i Južnoj Americi neće svoju ženu vidjeti više ni zimi. Ne, toga mi je dosta. Htio bih izmijeniti svoj život.“
Zašto oni uvijek žele izmijeniti život? pomisli Lilian. Zašto žele mijenjati ono čime su osvojili ženu? Zar im nikada ne pada na um da bi time vjerojatno izgubili ženu? Čak je i Mario htio posljednjega dana prekinuti svoj život žigoloa i s njom početi čestiti život. I Klerfe koji misli da me ljubi i koga ja ljubim jer se čini da je bez budućnosti kao i ja, i on sad želi skrenuti na drugi kolosijek, pa još misli da bi zbog toga trebalo da budem sretna.
„Kadšto sam razmišljala o tome da li bi ljudi kao što smo mi trebali da se žene“, reče ona. „Ni jedan od običnih razloga nije mi bio osobito uvjerljiv. Najviše mi je bio logičan onaj što mi ga je jednom spomenuo neki bolesni šahista: jer bi u trenutku smrtnoga straha htio da je netko uza nj. Ali ja ne znam nije li čovjek onda toliko beznadno sam, sve ako mu čitave čete vjernih prijatelja stoje oko postelje da to uopće i ne zapaža. Kamila Albei, koja je umrla u sanatoriju, živo je željela da u tom času bude kraj nje bar jedan od njezinih ljubavnika; da bi bila sigurna, ona je uz mnogo muka istodobno održavala odnošaj s trojicom i brinula se za to da su se sva trojica mogla istog dana pojaviti kraj njezine postelje. Zato je svoju posljednju aferu s nekim odvratnim i drskim klipanom otegla preko svake mjere. U seoskoj ulici pregazio ju je neki automobil pa je pola sata kasnije umrla. Uz nju nije bio ni onaj odvratni klipan. Sjedio je u slastičarnici jedući indijanere s tučenim vrhnjem i nitko nije ni pomislio da bi mogao biti ondje. Kamilinu ruku držao je seoski redar koji je nikad prije nije vidio, a ona mu je bila toliko zahvalna da ga je čak pokušala poljubiti u ruku. Uostalom, nije dospjela.
„Lilian“, mirno će Klerfe. „Zašto mi neprekidno izbjegavaš?“
Ona odloži češalj. „Zar to ne shvaćaš? Ta šta se dogodilo, Klerfe? Nas je slučaj poput vjetra spojio zajedno. Zašto ne pustiš da tako ostane?“
„Želim te zadržati. Dokle god mogu. Jednostavno, zar ne?“
„Nije. Tako se nitko ne može zadržati.“
„Dobro. Onda to recimo drukčije. Ne želim više živjeti kao dosad.“
„Želiš li otići u mirovinu?“
Klerfe pogleda izgužvanu postelju. „Ti uvijek posve sigurno nalaziš najodvratniju riječ. Dopusti mi da drugu riječ stavim na to mjesto. Ja te ljubim i želim živjeti s tobom. Ako hoćeš, smij se i tome.“
„Tome se nikad ne smijem.“ Ona ga pogleda. Oči su joj bile pune suza. „Ah, Klerfe! Kakve su to gluposti!“
„Zar ne?“ On ustane i uze je za ruke. „Bili smo tako sigurni da nam se to nikad ne može dogoditi.“
„Ostavi neka bude tako! Ostavi neka bude! Nemoj to razarati!“
„Što se tu može razoriti?“
Sve, pomisli ona. Na leptirovim krilima ne da se izgraditi domaća sreća u Tuluzu, pa ni onda ako je čovjek izlije u betonu. Kako samo slijep može biti egoizam! Kod svakog drugog muškarca on bi me odmah razumio – samo kad je on u pitanju, onda ne može. „Ta ja sam bolesna, Klerfe“, reče naposljetku, oklijevajući.
„To je jedan razlog više da ne ostaneš sama.“
Šutjela je. Boris, pomisli. Boris bi me razumio. Klerfe je odjednom govorio kao Boris, ali on nije bio Boris. „Hoćemo li sad poći po Đuzepea?“ upita ona.
„Ja mogu poći. Hoćeš li čekati ovdje?“
„Hoću.“
„Kad se želiš odvesti na Rivijeru? Uskoro?“
„Uskoro.“
Klerfe zastane iza nje. „Na Rivijeri imam ružnu malu kuću.“
U ogledalu je vidjela njegovo lice i njegove ruke na svojim ramenima. „Ti pokazuješ zaista neočekivana svojstva.“
„Kuća se može pregraditi“, reče Klerfe.
„Ne možeš li je prodati?“
„Najprije je pogledajmo.“
„Dobro“, reče ona postavši odjednom nestrpljiva. „Pošalji moje kovčege ovamo kad dođeš u hotel.“
„Dovest ću ih sa sobom.“
On ode. Ona je ostala sjediti. Gledala je u veče koje je zamiralo. Ribari su sjedili na obali. Nekoliko klošara pripremalo je večeru na ogradi keja. Kakvim sve čudnim putevima može poći ono što se naziva ljubav, pomisli ona. Nije li Levali rekao da iza mladenačke bakantkinje uvijek stoji sjena domaćice, a iza nasmijanog osvajača građanin koji priželjkuje imutak? Ne, za mene, pomisli ona. Ali što se to dogodilo s Klerfeom? Nije li ga ljubila zato jer je posizao za životom kao da mu je svaki trenutak posljednji! Tuluz! Ona se poče smijati. Nikad nije htjela govoriti o svojoj bolesti jer je vjerovala da bolesnik u očima zdravog čovjeka uvijek znači nešto odbojno. Sad je međutim osjećala da može biti i obratno, te da se bolesniku zdrav čovjek može činiti vulgarnim, kao osiromašenom aristokratu novi bogataš. Bilo joj je kao da ju je Klerfe danas napustio na neki neobičan način i kao da je prešao na onu drugu veliku i široku stranu koja joj je bila nedokučiva. On odjednom nije bio više izgubljen čovjek, iznenada je imao budućnost. Zar sam se zato vratila k njemu? pomisli ona i osjeti, iznenadivši se, da lako i nečujno plače; – ali nije bila nesretna. Samo bi voljela da je sve malo dulje zadržala.
Klerfe se pojavi s kovčezima. „Kako si samo tako dugo mogla izdržati bez svojih stvari?“
„Naručila sam nove. Kod haljina je to jednostavno.“
To nije bila istina, ali ona odjednom ustanovi da za to ima razloga. Čak i dvostrukog razloga. Mora proslaviti što je u Veneciji ostala živa i biti još rasipnija u znak protesta protiv Klerfeove ponude da se uda za nj i da živi u Tuluzu.
„Ne bih li ti ja smio pokloniti nekoliko haljina?“ upita Klerfe. „Ovog trenutka sam prilično bogat.“
„Za moju svadbenu opremu?“
„Naprotiv. Zato jer si se odvezla u Veneciju.“
„Dobro, pokloni mi jednu. Kamo ćemo večeras? Može li čovjek već sjediti u Boa?“
„Ako sa sobom ponese ogrtač. Inače je još odviše hladno. Ali možemo se provesti kroz nju. Suma je svijetlozelena pa upravo očarava svojim proljećem i plavim benzinskim parama. Cijeli drvoredi automobila stoje uvečer na sporednim putevima. Ljubav vješa posvuda svoje zastave.“
Lilian uze haljinu od neke crne prozirne tkanine s dramatičnim plisiranim ogrtačem meksičke crvene boje i njome zamahne kroz prozor. „U čast ljubavi“, reče. „U čast božanske, zemaljske, malene i velike, ali ne one u Tuluzu! Kad ćeš otputovati?“
„Odakle znaš da moram opet otputovati? Pratiš li kalendar trka?“
„Ne pratim. Ali kod nas se nikad ne zna tko koga napušta.“
„To će se izmijeniti.“
„Ali ne prije kraja godine!“
„Vjenčati se možemo i prije.“
„Daj da najprije proslavimo ponovni sastanak i rastanak. Kamo moraš poći?“
„U Rim. A zatim na utrku Tisuću milja kroz Italiju. Za tjedan dana. Ne možeš sa mnom poći. Tu se vozi i vozi, i ništa više sve dok čovjek ne postane dio ceste i motora.“
„Hoćeš li pobijediti?“
„Mile Milje su utrka za Talijane. Karačola je jednom pobijedio u njoj, za mercedes, ali inače se za nju bore samo Talijani. Toriani i ja vozimo kao treći tim. Za slučaj da se nešto dogodi. Mogu li ostati ovdje dok se ti oblačiš?“
Lilian kimne. „Koju haljinu?“ upita.
„Jednu od onih koje su kod mene bile u sužanjstvu.“
Ona otvori kovčeg. „Ovu ovdje?“
„Da. Dobro je poznajem.“
„Još nikad je nisi vidio.“
„Na tebi nisam, ali je ipak poznajem. Nekoliko je noći visila u mojoj sobi.“
Lilian se okrene, držeći ogledalo u ruci. „Zar zaista?“
„Priznajem“, reče Klerfe. „Ja sam kao kakav zaklinjač vještica izvadio tvoje haljine iz kovčega i povješao ih po sobi da te dozovem natrag. To sam naučio od tebe. Bila je to crna magija, a osim toga i utjeha. Žena može ostaviti muškarca, ali nikad ne može napustiti svoje haljine.“
Lilian ispita svoje oči u ogledalu. „Moje sjene su dakle bile kod tebe?“
„Nisu to bile tvoje sjene – već tvoje skinute i napuštene zmijske kože.“
„Prije bih pomislila da je to bila koja druga žena.“
„To sam pokušao. Ali ti si me pokvarila za druge žene. One prema tebi djeluju kao loši šareni otisci prema Degaovoj plesačici.“
Lilian se nasmije. „Kao jedna od onih ružnih i tustih baletnih štakorica što ih je on slikao?“
„Ne, kao onaj crtež što ga Levali ima u svojoj kući. Vidjela si ga – to je plesačica u zanosnom pokretu, ali lice joj je samo naznačeno, tako da svatko može u nju projicirati svoj vlastiti san.“
Lilian odloži svoje krejone. „Zato treba uvijek imati prostora, zar ne? Kad je sve do kraja oslikano, onda nema više mjesta za maštu, ne misliš li to?“
„Da“, potvrdi Klerfe. „Čovjek se hvata samo u svojim vlastitim snima – a nikad u tuđim.“
„Čovjek se hvata ili se gubi.“
„Oboje. Jednako kao što čovjek kadšto sanja, prije nego što će se probuditi, da pada i pada u beskrajni crni prostor. Poznaješ li to?“
„Poznajem“, odvrati Lilian. „Tako sam sanjala gotovo svakog popodneva u sanatoriju kad smo održavali ono što je Krokodilka nazivala sijesta – popodnevno spavanje iz kojega je čovjek poput kamena padao u ponor. Ima li još vina?“
Klerfe joj donese čašu. Ona položi ruku na njegov zatiljak. „To je čudno“, promrmlja, „ali dokle god čovjek ne zaboravi da pada i pada, ništa nije izgubljeno. Čini se da život voli paradokse. Kad čovjek povjeruje da je posve siguran, nalazi se uvijek smiješno i neposredno prije pada – ali kad zna da je izgubljen, život ga obasipa poklonima. Tu ne treba da sam činiš ništa – život trči za tobom kao pudl.“
Klerfe sjede kraj nje. „Odakle sve to znaš?“
„Ja to samo onako govorim. To su polovične istine – kao sve.“
„I ljubav?“
„Kakva posla ima ljubav s istinom?“
„Nekakva. Ona je suprotnost istini.“
„Nije“, reče Lilian i ustane. „Suprotnost ljubavi je smrt – a ljubav je gorko začaravanje koje nam dopušta da na kratko vrijeme zaboravimo smrt. Zato svatko koji zna nešto o smrti zna nešto i o ljubavi.“ Ona navuče haljinu. „I to je samo polovična istina. Zar itko zna nešto o smrti?“
„Nitko – samo to da je ona suprotnost životu – a nije suprotnost ljubavi, no i to je dvojbeno.“
Lilian se nasmije. Klerfe je opet bio kao i prije. „Znaš li što bih htjela?“ upita ona. „Živjeti deset života odjednom.“
On pogladi uske trake haljine na njezinim ramenima.
„Čemu? Uvijek bi bilo samo jedno isto, Lilian – jednako kao što šahist, igrajući protiv deset različitih partnera, zapravo igra samo jednu jedinu igru – svoju vlastitu.“
„To sam i ja već ustanovila.“
„U Veneciji?“
„Jeste, ali ne onako kako ti to misliš.“
Stajali su uz prozor. Iznad Konsijeržerije visilo je blijedo večernje rumenilo. „Htjela bih isprebrkati svoj život“, reče Lilian. „Htjela bih sad jedan dan ili jedan sat živjeti iz svoje pedesete godine – zatim jedan iz svoje tridesete, zatim jedan iz svoje osamdesete. Sve te sate u jednom danu, već kako mi se prohtije – a ne jedan za drugim na lancu vremena.“
Klerfe se nasmije. „Za mene se ionako dosta brzo mijenjaš ovakva kakva jesi. Gdje ćemo jesti?“
Sišli su stepenicama. On ne razumije što mislim, reče u sebi Lilian. Smatra me kapricioznom, a ne osjeća da bih samo htjela zakleti nebo da mi dade nekoliko od onih dana što ih nikad neću proživjeti. Pa ipak – zato neću nikad postati osamdesetgodišnja svadljiva starica ili ostarjelo razočaranje za muškarca kojeg više ne želi vidjeti i kojeg se plaši ako ga opet sretne nakon više godina. Ja ću u sjećanju svog ljubavnika ostati mlada pa ću uslijed toga biti jača od svih drugih žena nakon mene koje žive dulje i postaju starije.
„Čemu se smiješ?“ upita Klerfe na stepenicama. „Meni?“
„Ne, već sebi“, odvrati Lilian. „Ali ne pitaj me zašto – ti ćeš to već na vrijeme ustanoviti.“
Dva sata kasnije doveo ju je natrag. „Dosta za danas“, reče nasmiješivši se. „Moraš spavati.“
Ona ga začuđeno pogleda. „Spavati?“
„Mirovati. Rekla si da si bolesna.“
Ona na njegovu licu potraži trag skrivene Sale. „Zar zaista tako misliš?“ upita ga zatim. „Nemoj mi reći da izgledam umorno.“
Pojavi se noćni vratar, cerekajući se. „Salama za večeras? Kavijar? Patrona je ostavila kavijar vani.“
„Sredstvo za spavanje“, izjavi Lilian. „Laku noć, Klerfe!“
On je zadrži. „Ta shvati me, Lilian! Ne bih volio da se previše naprežeš i da ti sutra bude loše.“
„U sanatoriju nisi bio tako oprezan.“
„Onda sam smatrao da ću za nekoliko dana otputovati i da te nikad više neću vidjeti.“
„A sada?“
„Sad žrtvujem nekoliko sati jer te želim zadržati koliko god budem mogao.“
„Praktično!“ ljutito će Lilian. „Laku noć, Klerfe!“
On je oštro pogleda. „Odnesite gore bocu vuvrea“, reče zatim noćnom vrataru.
„Vrlo dobro, gospodine.“
„Dođi!“ Klerfe uhvati Lilianinu ruku. „Ja ću te otpratiti gore.“
Ona zatrese glavom, oslobodivši se. „Znaš li s kim sam posljednji put tako raspravljala? S Borisom. Ali on je bio bolji u tome. Imaš pravo, Klerfe. Vrlo je dobro ako pođeš rano na spavanje. Moraš se odmoriti za tvoju iduću trku.“
On zlovoljno pogleda u nju. Vratar je donio bocu i dvije čaše. „Ne treba nam vino“, reče Klerfe.
„O da, ja ga trebam.“
Lilian uze bocu, stavi je pod ruku i prihvati jednu čašu. „Laku noć, Klerfe. Sanjajmo noćas o tome da padamo – da padamo u prostor bez dna – a ti radije sanjaj o Tuluzi.“
Ona mahnu čašom, uspinjući se stepenicama. Ostao je stajati dok mu nije iščezla iz vida. „Konjak, gospodine?“ upita noćni vratar. „Možda dvostruki?“
„Za vas!“ odvrati Klerfe i utisnu mu u ruku nekoliko novčanica.
Pošao je niz Ke de Gran Ogisten do restorana La Perigordin. Iza rasvijetljenih prozora ugledao je posljednje goste kako jedu gomoljike pečene u pepelu, specijalitet te kuće. Neki je stari bračni par plaćao, a jedan mladi ljubavni par žarko je lagao jedan drugome. Klerfe prijeđe preko ulice i polako se vrati duž zatvorenih sanduka bukinista. Boris, bijesno pomisli. Još i to! Vjetar mu je donosio miris Sene. U tami koja je disala ležalo je nekoliko crnih teglenica. S jedne od njih čuo se cvilež ručne harmonike.
Na Lilianinom osvijetljenom prozoru bili su spušteni zastori. Klerfe opazi njezinu sjenu kako hoda po sobi. Nije pogledala kroz prozor, premda su prozori bili otvoreni. Klerfe je znao da je pogriješio, ali je bio nemoćan da to popravi. Mislio je upravo ono što je rekao. A Lilian je izgledala veoma umorno; lice joj je odjednom u restoranu potpuno upalo. Kao da je zločin što je zabrinut za nju, pomisli on. Što sad radi? Sprema stvari u kovčege? Odjednom mu pade na um da bi je trebalo upozoriti da je još ovdje. Još nije čula Đuzepea da odlazi. Brzo prijeđe preko ulice i skoči u kola. Upali motor, pretjerano pritisnu na gas i odjuri prema Plas de la Konkord.
Lilian metne bocu vina na pod kraj postelje. Čula je kako Đuzepe odlazi. Zatim izvadi iz svog kovčega kišni ogrtač i navuče ga. Bila je to neobična kombinacija s onom elegantnom haljinom, ali nije bila raspoložena da se presvuče. Ogrtač je donekle pokrivao haljinu. Nije htjela u postelju. Toga je imala u obilju u sanatoriju i u toku posljednjega tjedna.
Sišla je stepenicama. Noćni vratar potrči. „Taksi, madam?“
„Ne, ne trebam taksi.“
Izašla je na ulicu i stigla, ne doživjevši ništa osobito, do bulevara Sen Mišel. Ondje zapljuštaše ponude, bijele, smeđe, crne i žute. Bilo je kao da je zapala u močvaru i kao da su se oko nje sjatili komarči. U roku od nekoliko minuta dobila je kratak ali intenzivan tečaj u prošaputanoj najjednostavnijoj erotici prema kojoj je i par pasa na ulici bio idealni ljubavni par.
Malo omamljena sjede za jedan od onih stolova koji su stajali pred kavanom. Kurve je oštro omjeriše; imale su svoj revir i bile spremne da se zubima i pandžama bore protiv svake konkurencije. Njezin stol je odmah postao središte opće pažnje; žene takve vrste nisu u to vrijeme sjedile same. Čak ni Amerikanke.
Lilian je dobila nove ponude – jednu da kupi nepristojne fotografije, dvije za zaštitu, tri za izlet automobilom. Osim toga ponuđeni su joj jeftini dragulji, mladi Crnci, mladi terijeri i nekoliko lezbijskih dama. Nije izgubila svoj mir, već je konobaru unaprijed dala napojnicu. On je pogleda i smjesta se pobrine za to da prestane onaj najjači pogon. Tako je dobila priliku da ispije svoj perno i da se malo ogleda.
Neki blijedi bradati čovjek za susjednim stolom poče je crtati, jedan prodavač ćilimova pokuša da joj proda molitveni ćilim zelen poput trave, ali ga konobar otjera. Kao posljednji priđe joj malo kasnije neki mladić i predstavi joj se kao siromašni pjesnik. Lilian je uvidjela da će imati malo mira ako ostane sama. Zato pozva pjesnika na čašu vina. On je zamoli da svoju ponudu izmijeni u sendvič. Ona mu naruči rozbif.
Pjesnik se zvao Žerar. Nakon večere pročitao joj je dvije pjesme; dvije druge recitirao je napamet. Bile su to elegije o smrti, umiranju, prolaznosti i besmislenosti života. Lilian se raspoloži. Pjesnik je bio tanak, ali je umio silno jesti. Ona ga upita može li pojesti još jedan rozbif. Žerar izjavi da bi to mogao vrlo lako i da se ona razumije u pjesništvo. Ne čini li se i njoj da je život bezutješan? Čemu čovjek živi? Pojeo je još dva rozbifa, a stihovi su mu postali još melankoličniji. Počeo je raspravljati o problemu samoubojstva. On da je spreman na to – dakako sutra, a ne danas nakon tako obilne večere. Lilian se još više raspoloži. Žerar je doduše bio mršav, ali je izgledao dovoljno zdrav da poživi još pedeset godina.
Klerfe je neko vrijeme sjedio u Ric baru, a onda odluči da nazove Lilian. Javio se noćni vratar. „Madam nije u hotelu“, izjavi kad je prepoznao Klerfea.
„Gdje je?“
„Izašla je. Prije pola sata.“
Klerfe stane računati. U tako kratko vrijeme nije mogla spremiti stvari. „Je li ponijela sa sobom kovčege?“ upita opreza radi.
„Nije, gospodine. Navukla je samo kišni ogrtač.“
„Dobro, hvala.“
Kišni ogrtač, pomisli Klerfe. Ona je kadra da bez prtljaga ode na željezničku stanicu i da se odveze – natrag svom Borisu Volkovu koji je toliko bolji od mene.
Potrči kolima. Trebalo je ostati kod nje, pomisli. Što je to sa mnom? Kako samo čovjek postaje nespretan ako zaista ljubi! i kako s njega spada lak nadmoći! Kako je čovjek sam i kako se sve iskustvo gubi u magli koja ti pogled čini nesigurnim! Ne smijem je izgubiti !
Nazvao je noćnog portira i zamolio ga da mu još jednom opiše u kojem je smjeru pošla. „Nije pošla prema Seni, gospodine“, umirivao ga je momak. „Pošla je desno. Možda je htjela samo malo u šetnju pa će se ubrzo vratiti.“
Klerfe se polako vozio duž bulevara Sen Mišel. Lilian začu Đuzepea i odmah zatim ga ugleda.
„A smrt?“ upita ona Žerara pred kime se nalazio tanjur pun sira. „Što onda ako je smrt još bezutješnija od života?“
„Tko nam kaže“, uzvrati Žerar melankolično žvačući, „nije li život kazna koju moramo prepatiti zbog zločina što smo ga počinili u jednom drugom svijetu? Možda je ovo ovdje pakao, a ne ono što nam crkva proriče nakon smrti.“
„Ona nam proriče također i nebo.“
„Možda smo onda svi mi pali anđeli, osuđeni da određeni broj godina provedemo u tamnici na zemlji.“
„Možemo skratiti ulicu ako hoćemo.“
„Dobrovoljna smrt!“ Žerar oduševljeno kimne. „A mi se grozimo od nje. Pri tom je ona oslobođenje!
Da je život vatra, znali bismo što da radimo. Iskočili bismo! Ironija –“
Đuzepe je drugi put prošao, ovaj put s trga Edmond-Rostana. Ironija, pomisli Lilian, sve je što imamo, ali kadšto nije bez draži kao sad za ovog predavanja. Ona ugleda Klerfea koji je tako intenzivno pregledavao mnoštvo na ulici da nije opazio nju deset koraka iza mnoštva.
„Što bi bilo ono najviše što biste vi zatražili od života kad bi vam se želje mogle ispuniti?“ upita ona Žerara.
„Ono vječno neispunjivo“, smjesta odgovori pjesnik.
Ona ga zahvalno pogleda. „Prema tome ne trebate više ni poželjeti“, reče. „To već imate.“
„Samo još jednog slušaoca kao što ste vi!“ razjasni Žerar mračno i galantno pa potjera crtača koji je izdaleka završio Lilianin portre i sad je opet prišao k stolu. „Zauvijek. Vi me razumijete.“
„Dajte sliku meni“, reče Klerfe razočaranom crtaču.
On je odostraga prišao pješice i s negodovanjem promatrao Žerara. „Gubite se odavde“, reče mu Žerar. „Ne vidite li da smo zaposleni? Sam bog zna da nas ionako dosta smetaju. Garson, još dva pernoa! I izbacite ovog gospodina.“
„Tri“, odvrati Klerfe i sjede. Crtač je nijemo, ali rječito stajao iza njega. On mu plati. „Ovdje je lijepo“, reče on Lilian. „Zašto nismo češće dolazili ovamo?“
„A tko ste vi, neznani stranče?“ upita Žerar, još uvijek prilično siguran da je Klerfe neka vrsta svodnika pa da jednim od uobičajenih trikova pokušava da se upozna s Lilian.
„Ja sam ravnatelj ludnice Sen-Žermen de Pre, sinko moj, a ova dama je jedan od naših pacijenata. Danas ima izlaz. Zar se nešto dogodilo? Jesam li došao prekasno? Konobaru, odnesite ove noževe! i viljuške!“
U Žeraru je radoznalost pjesnika pobijedila skepticizam. „Zar zaista?“ šapnu on. „A ja sam oduvijek –“
„Možete mirno glasno govoriti“, prekinu ga Klerfe. „Ona uživa u ovom položaju. Potpuno pomanjkanje odgovornosti. Ona ne potpada ni pod koji zakon. Sve kad bi i nekoga ubila, sud bi je oslobodio.“
Lilian se nasmije. „Upravo je obratno“, reče ona Žeraru. „Ovo je moj bivši muž. Pobjegao je iz zavoda. Tipično je da mene okrivljuje.“
Pjesnik nije bio luda. Osim toga bio je Francuz Sad mu je sve bilo jasno pa ustane čarobno se smiješeći. „Neki odlaze prekasno, a neki prerano“, izjavi on. „Idi u pravo vrijeme – tako reče Zaratustra. Sutra, madam, moja će pjesma za vas biti ovdje kod konobara.“
„Lijepo je da si došao“, reče Lilian. „Da sam spavala, sve bih ovo propustila. Zeleno svjetlo i slatku pobunu krvi. I mulj i lastavice iznad njega.“
Klerfe kimne. „Oprosti mi. Ali ti si kadšto malo prebrza za me. Ti u nekoliko sati izvodiš ono za što drugi ljudi trebaju godine – upravo kao one čarobnjačke biljke koje pod rukama joga izrastu za nekoliko minuta i rascvatu se –“
– i umiru, pomisli Lilian. „Moram to učiniti, Klerfe“, reče ona. „Treba da toliko toga nadoknadim. Zato i jesam tako površna. Za mudrost još ima dovoljno vremena.“
On prihvati njezinu ruku i poljubi je. „Ja sam idiot. A svakoga dana postajem veći. Ali nemam ništa protiv toga. To mi se sviđa. Samo kad si tu. Ja te veoma volim.“
Odjednom se pred kavanom razvije oštra i brza prepirka. Za nekoliko sekundi bio je ovdje redar. Nekoliko je Alžiraca živo gestikuliralo, neka djevojka psovala, a ulični prodavači novina trčali i vikali. „Dođi“, reče Lilian. „U mojoj sobi ima još vina.“

XVII


„A kad ćete mi je poslati?“ upita Lilian.
Prodavačica kod Balansiage se nasmiješi. „Čim budemo mogli.“
„Za tjedan dana?“
„Za dva tjedna. To su teške haljine. Ne možemo ih brže izraditi. Danas ćemo početi.“
Prodavačica unese mjeru. „Malo ste omršavili, madam.“
„Istina. Mogu raditi što hoću, ali ne debljam se.“
„Kakve li sreće!“
„Da“, reče Lilian. „Za neke ljude bi to zaista bila sreća.“
Izašla je u aveniju Žorž V. Popodne ju je očekivalo ispunjeno zlatom, vjetrom i automobilima. Trenutak je stajala razmišljajući o haljinama što ih je naručila. Zapravo više nije htjela kupiti ni jednu jer je vjerovala da ih ima dovoljno za cio svoj život, ali Klerfe je neprekidno navaljivao na nju da će joj jednu pokloniti, pa je na kraju uzela još ovu za Veneciju – onaj izljev krvi ondje vjerojatno ju je stajao više dana i tjedana njezina života, a umjesto da zbog toga utone u melankoliju, da optužuje samu sebe i da se kaje, učinilo joj se jednostavnijim da sama sebi rekne da će zbog toga trebati manje novaca za život pa, dakle, može kupiti još i tu jednu haljinu.
Odabrala ju je posebnom pomnjom. Najprije je poželjela neku dramatičnu haljinu, ali onda je uzela najjednostavniju od svih što ih je imala. Dramatična je postala uslijed toga jer joj ju je poklonio Klerfe – to je bio jedinstveni prosvjed protiv Tuluze i protiv onoga što je ona sebi pod tim predočavala.
Nasmije se sama sebi u ogledalu nekog izloga. U nekim stvarima ne može čovjek biti dovoljno površan, pomisli. A haljine mogu dati veću moralnu podršku od svakog zahtjeva na pravo, više od sve sućuti i sveg razumijevanja, svih ispovjednika, sve mudrosti, svih izdajničkih prijatelja, pa čak i ljubavnika. To nije bila frivolnost, već jednostavno znanje da i male stvari mogu tješiti i imati krupno djelovanje. | j , !
Dobro je ako to čovjek zna, pomisli Lilian, a za nju je to bilo gotovo ono jedino. Nije više imala vremena za velika opravdanja, pa čak ni za pobune. Ona je izvela tu jednu pobunu koju je htjela izvesti, pa je već i u nju počela katkad sumnjati. Sad je mogla samo još izravnati svoje račune sa sudbinom.
Znala je da bi se sve ono čime je sama sebe zavaravala i tješila dalo shvatiti i kao prilično jeftini trikovi, ali ona je bila već tako daleko s one strane dostojanstvenih velikih trikova kojima čovjek pokušava da svoj život učini podnošljivim, da razlike u veličini za nju više nisu postojale. Osim toga, činilo joj se da treba isto toliko discipline, hrabrosti i samosvladavanja, ako ne i više, da povjeruje u male trikove za dani čas i da uživa u njima i pri tome osjeća istu onu utjehu kao što je drugi osjećaju s čitavom filozofijom svijeta, tačno onako kao što je svoju ljubav prema Klerfeu i prema životu svjesno međusobno zamjenjivala i bacala u zrak, zatim opet hvatala, vjerujući u njih, iako je usprkos tome znala da se jednom mora razbiti. Čovjek može letjeti s balonom sve dok se ne spusti – ali ne može o njega vješati kuće. A kad se spusti, balon je samo mrtva krpa tkanine – i ništa više.
Zakrenuvši kod Fukea u Šamps-Elize susretne vikomta de Pejstra. Trgnuo se kad ju je ugledao.
„Kako samo sretno izgledate!“ reče on. „Jeste li zaljubljeni?“
„Jesam. U jednu haljinu.“
„Vrlo razborito!“ kimne Pejstr. „To je ljubav bez bojazni i bez teškoća.“
„Dakle, uopće nije ljubav.“
„To je dio jedine ljubavi koja ima smisla: ljubav prema samome sebi.“
Lilian se nasmije. „I vi nju nazivate ljubav bez straha i teškoća? Jeste li vi od livenoga željeza ili od spužvaste gume?“
„Ni jedno ni drugo. Ja sam zakašnjeli potomak osamnaestog stoljeća i dijelim sudbinu svih zakašnjelih: svi me krivo shvaćaju. Hoćete li ovdje na terasi sa mnom popiti kavu? Ili koktel?“
„Kavu.“
Dobili su stol obojen kasnim suncem. „U određeno vrijeme gotovo je sasvim isto“, reče Pejstr, „sjediti na suncu ili govoriti o ljubavi ili o životu – ili ni o čemu. Na primjer sada. Stanujete li još u onom malom hotelu na Seni?“
„Mislim da stanujem. Kadšto to ne znam tako tačno. Ako su ujutro prozori otvoreni, često mi se čini kao da spavam usred buke na Plas del Opera. A noću je kadšto tako kao da plovim niz Senu – na šutljivom čamcu ili u vodi, na leđima, širom otvorenih očiju, bez sebe i posve sama u sebi.“
„Imate neobične misli.“
„Naprotiv. Gotovo ih i nemam. Kadšto imam sanje, ali ni njih nemam mnogo.“
„Zar ih ne trebate?“
„Ne trebam“, reče Lilian. „Zaista ih ne trebam.“
Konobar donese šeri za Pejstra i lončić kave za Lilian. Pejstr s negodovanjem pogleda kavu. „To treba piti nakon jela“, izjavi. „Ne biste li radije aperitiv?“
„Ne bih. Koliko je sati?“
„Pet“, začuđeno odgovori Pejstr. „,Pijete li vi prema satu?“
„Samo danas.“ Lilian domahnu natkonobaru. „Jeste li već nešto čuli, mesje Lember?“
„Dakako! Radio Rim! Već cijele sate! Čitava Italija je na radiju ili stoji na ulicama“, uzbuđeno će natkonobar. „Teška kola krenut će u toku idućih minuta. Mesje Klerfe vozi s mesjeom Torianijem. Oni se ne zamjenjuju: Klerfe vozi, a Toriani ga prati kao mehaničar. To je utrka sportskih kola. Hoćete li da donesem radio? Imam ga ovdje.“
„Da, donesite ga.“
„Zar je Klerfe u Rimu?“ upita Pejstr.
„Nije. U Breši.“
„Ja se ništa ne razumijem u utrke. Kakva je to utrka?“
„To je utrka ,Tisuću milja' od Breše kroz čitavu Italiju i natrag u Brešu.“
Natkonobar se vrati s malim radioaparatom. Fanatički je volio trke pa ih je već nekoliko sati pratio. „Puštaju ih u razmacima od jedne minute“, rastumači on. „Najbrža kola najkasnije. To je utrka protiv štoperice. Potražit ću stanicu Milano. Pet sati. Sad dolaze vijesti.“
On poče okretati dugme i radio zakriješti. Zatim dođe Milano s političkim vijestima koje je spiker vrlo brzo govorio, kao da se žuri da što prije stigne do sportskih vijesti. „Sad vam donosimo prijenos iz Breše“, započe on izmijenjenim strastvenim glasom. „Jedan dio boraca poslan je već na put. Trg je tako pun ljudi da se jedva mogu micati –“
Aparat je pucketao. Onda kroz svu onu buku glasova jasno odjeknu zavijanje motora koje je odmah utihnulo. „Eno ga, jedan je odjurio“, uzbuđeno šapnu mesje Lember. „Vjerojatno alfa.“
Na terasi je sve utihnulo. Radoznali ljudi priđoše bliže ili se sa svojih stolova nagnuše prema njihovom. „Tko vodi?“
„Odviše je rano da bi se to moglo kazati“, autoritativno razjasni natkonobar. „Brza kola tek sad startu ju.“
„Koliko kola je u trkama?“ upita Pejstr.
„Gotovo pet stotina.“
„Dobri bože!“ reče netko. „A na kojoj dužini?“
„Na pruzi od šesnaest stotina kilometara, gospodine. Pri dobrom prosjeku – petnaest do šesnaest sati. Možda i manje. Ali u Italiji pada kiša. Iznad Breše bjesni nevrijeme.“
Prijenos je bio završen. Natkonobar odnese svoj aparat natrag u restoran, a Lilian se osloni na stolac. Činilo se da u tihom zlatnom popodnevnom svjetlu na terasi još trenutak gotovo vidljivo visi slika između tihog zveckanja komadića leda u čašama i štropotanja porcelanskih tanjurića koji su, svrstani jedan na drugog, pokazivali koliko je gost popio – slika bez boje, prozirna kao kremenjašice u vodi tako da su se iza nje dali razabrati stolovi i stolci na Fukeovoj terasi – slika sivog trga, punog apstraktne buke, koja je uslijed brojnih jeka izgubila svoj individualni ton, i sablasti kola, jednih za drugima s dvije sićušne iskrice života u svakima, koje nisu htjele ništa drugo nego da riskiraju same sebe. „U Breši pada kiša“, reče ona. „Gdje zapravo leži Breša?“
„Između Milana i Verone“, odvrati Pejstr. „Hoćete li danas večerati sa mnom?“
Girlande su visile u krpama; kiša ih je potrgala. Mokre su zastave pljeskale o motke. Nevrijeme je bjesnjelo ne samo kao da se održava natjecanje na zemlji, već i još jedno drugo s nevidljivim kolima u oblacima. Umjetna i prirodna grmljavina izmjenjivale su se, urlanju kola odgovarale su munje i grmljavina odozgo. „Još pet minuta“, reče Toriani.
Klerfe je zgrbljen sjedio iza volana. Nije bio baš jako napet. Znao je da nema nikakvog izgleda, ali kod trka postoje uvijek iznenađenja, a kod dugačke trke brojne su slučajnosti.
Pomislio je na Lilian i na Targa Florio. Onda ju je bio zaboravio i mrzio ju je jer je za vrijeme trke odjednom pomislio na nju i jer ga je to smelo. Trke su bile važnije od nje. Sad je bilo drukčije. Nije više bio siguran u nju i mislio je na nju, ali nije sam sebi polagao računa o tome da je to sve ovisilo samo o njemu. Đavo bi ga znao je li još ona u Parizu, pomisli. Još je ujutro telefonski govorio s njome, ali u tom trenutku učinilo mu se sve beskrajno daleko. „Jesi li brzojavio Lilian?“
„Jesam“, odgovori Toriani. „Još dvije minute.“
Klerfe kimne. Kola se polako otkoturaše s tržnice Viale Venecia i zaustaviše se. Pred njima nije više stajao nitko. Onaj čovjek sa štopericom bio je za njih odsada za pola dana i pola noći najvažniji na svijetu. On bi to morao biti, pomisli Klerfe, ali on to više nije. Previše mislim na Lilian. Trebalo bi Torianija pustiti da vozi, ali sad je prekasno. „Dvadeset sekunde“, reče Toriani.
„Hvala bogu! Naprijed, do đavola!“
Starter mahnu i kola šiknuše naprijed. Za njima poletješe povici. „Klerfe“, viknu spiker, „startao je s Torianijem kao mehaničarom.“
Lilian se vratila u hotel. Osjećala je da ima groznicu, ali je odlučila da se na nju ne obazire. Često ju je imala, kadšto samo jedan stupanj, a kadšto i više. Znala je što to znači. Ona pogleda u ogledalo i pomisli: čovjek bar uvečer ne izgleda tako ugašen, i nasmiješi se sama sebi zbog trika kojim se opet poslužila: neprijateljsku groznicu pretvorit će u večernjeg prijatelja koji će njezinim očima davati sjaj, a licu blago uzbuđenje povišene temperature.
Kad se odmakla od ogledala, opazi na stolu oba brzojava. Klerfe, pomisli, a srce joj zasta u panici. Ali što se moglo već tako brzo dogoditi? Časak je počekala buljeći u one male savijene i zalijepljene papire. Onda oprezno uzme prvoga i otvori ga. Bio je od Klerfea. „Startamo za petnaest minuta. Opći potop. Nemoj odletjeti, plamenče.“
Ona položi papir kraj sebe. Malo kasnije otvori drugi. Sad se još više bojala nego prvi put. To ju je uprava trke mogla obavijestiti o nezgodi, ali i taj je brzojav bio od Klerfea. Zašto to radi? pomisli ona. Zar ne zna da svaki brzojav u to vrijeme izaziva u čovjeku strah?
Ona otvori kovčeg da odabere haljinu za večeru. Netko zakuca. Vani je stajao hotelski sluga. „Ovdje je radio, madmoazel. Njime ćete lako naći Rim i Milano.“
On utakne žicu. „Evo još jedan brzojav.“
Koliko će ih još samo poslati? pomisli ona. Najbolje bi bilo da posadi detektiva u susjednu sobu da me kontrolira. Zatim potraži haljinu. Onu istu što ju je nosila u Veneciji. Bila je očišćena i nije više imala mrlja. Od onog dana je vjerovala da joj ta haljina donosi sreću i smatrala ju je talismanom. Čvrsto ju je držala u ruci, otvarajući posljednji brzojav. Nije bio od Klerfea. Netko je njemu čestitao. Kako je došao ovamo k njoj? Onako u polutami pročita potpis Holman. Pročitala je i mjesto odakle je stigao: sanatorij Bela Vista.
Vrlo pomno položi list papira na stol. Danas je dan sablasti, pomisli i sjede na fotelju. Klerfe, koji sjedi ondje u sandučiću radija i sa svojim gromkim motorom čeka na to da ispuni sobu – a sad ovaj brzojav koji dopušta šutljivim licima da provire kroz prozor.
Bila je to prva vijest koju je dobila iz sanatorija. Ni ona sama nije nikad pisala. Nije htjela da piše. Željela je da to zauvijek ostavi za sobom. Bila je tako sigurna da se nikad neće vratiti, da je oproštaj bio upravo kao i smrt.
Drugo je vremena sjedila mirno. Onda okrene dugme radija. Bilo je vrijeme za vijesti. Odmah se javio Rim s djelom poplavom buke, imenima, poznatim i nepoznatim mjestima, gradovima, Mantova, Ravena, Bolonja, Akvila, sa satovima, minutama, s uzbuđenim spikerovim glasom koji je s dobivenim minutama postupao kao da su sveti Gral, koji je defekte na vodenim sisaljkama, zaribanim klipovima i slomljenim dovodnim cijevima za benzin opisivao kao da opisuje svjetske nesreće i koji je tu utrku po vremenu utjerao poput oluje u polumračnu sobu, to bjesnilo za sekunde, ne za sekunde života, već da bi natjecatelji na mokroj cesti s deset tisuća zavoja i s mnoštvom koje bijesno viče za nekoliko stotina metara prije stigli u neko mjesto iz kojega opet odlaze, bijesno jureći kao da za njima zviždi atomska bomba. Zašto ja to ne razumijem, pomisli Lilian. Zašto ne osjećam ništa od one opojnosti milijuna ljudi koji te večeri i te noći stoje uz talijanske ceste? Ne bih li to morala jače osjećati? Nije li i moj vlastiti život sličan? Trka da prigrabim koliko god mogu, lov za fantomom koji juri preda mnom kao umjetni zec pred čoporom hrtova na psećim trkama?
„Firenca“, trijumfalno javi glas na radiju i počne nabrajati imena, vremena i marke automobila, prosječne brzine i najveće brzine, a zatim s mnogo ponosa: „Budu li kola na čelu i dalje tako vozila, stići će natrag u Brešu u novom rekordnom vremenu!“
Lilian se trgne. U Brešu, pomisli. Natrag u mali pokrajinski grad s garažama, kavanama i trgovinama iz kojega su krenuli. Poigravaju se sa smrću, luduju kroz noć, umalo što u rano jutro ne klonu od užasnog umora, s krutim licima sličnim krinkama, pokriveni korom prljavštine pa jure dalje, dalje, kao da se radi o najvećoj stvari na svijetu – i sve to da bi se opet vratili u mali pokrajinski grad iz kojega su krenuli Iz Breše u Brešu.
Ona zatvori radio i priđe prozoru. Iz Breše u Brešu! Postoji li jači simbol za besmislenost? Zar im je život zato poklonio ono čudo zdravih pluća i srca, neshvatljive kemijske tvornice kao što su jetra i bubrezi, bijelu i meku masu u lubanji, fantastični ju od svih zvjezdanih sustava i sve to samo zato da to stave na kocku i da se, bude li ih pratila sreća, vrate iz Breše u Brešu? Užasne li ludosti!
Ona pogleda na lanac automobila koji je neprekidno klizio po keju. Ne vozi li svatko iz Breše u Brešu? Iz Tuluze u Tuluzu? Od zadovoljstva sa samim sobom do zadovoljstva sa samim sobom? Od varanja samog sebe do varanja samog sebe? i ja! pomisli. Vjerojatno i ja! Usprkos svemu! Ali gdje je moja Breša? Ona pogleda Holmanov brzojav. Ondje, odakle je dolazio, nije bilo Breše. Ni Breše ni Tuluze. Ondje je postojala samo nečujna neumoljiva borba, borba za disanje na vječnoj granici. Ondje nije bilo zadovoljstva sa samim sobom ni varanja samog sebe.
Ona se okrenu. Neko je vrijeme hodala po sobi. Dodirivala je svoje haljine, a onda joj se odjednom učini kao da u njima curi pepeo. Podigne svoje četke i češljeve i opet ih položi na njihovo mjesto, i ne znajući da ih je držala u ruci. Što sam li ja to učinila? pomisli. I što to činim? Kao sjena joj kroz prozor uđe slutnja da je počinila strašnu zabludu kojoj nije mogla izbjeći i koja je sad bila neopoziva.
Onda se poče odijevati za večeru. Brzojav je još ležao na stolu. U svjetlu svjetiljki činio se svjetliji od svega ostalog u sobi. S vremena na vrijeme bi pogledala na nj. Čula je žubor rijeke i osjećala miris vode i lišća na drveću. Što li sad rade tamo gore? pomisli i poče se prvi put sjećati. Što rade dok Klerfe juri tamnim cestama pred Firencom za svojim reflektorima? Neko je vrijeme oklijevala – a zatim dohvati telefon i reče broj sanatorija.
„Dolazi Siena“, viknu Toriani. „Benzin, izmijeniti gume!“
„Kada?“
„Za pet minuta. Prokleta kiša!“
Klerfe razvuče lice. „Nemamo je samo mi. I drugi je imaju. Pripazi gdje je depo.“
Kuće učestaše. Reflektori su ih trgali iz pljuska i tame. Posvuda su stajali ljudi s kišnim ogrtačima s kišobranima. Pojaviše se bijeli zidovi, ljudi koji su odskakivali u stranu, kišobrani koji su poput gljiva teturali u oluji, dok su kola klizila u stranu. –“Depo!“ viknu Toriani.
Kočnice stegoše, kola se za tresoše i zaustaviše. „Benzina, vode, gume, naprijed!“ viknu Klerfe u jeku koja se još čula, iako je motor već prestao raditi. Ta mu je jeka tutnjala u ušima koje kao da su bile poput praznih starih dvorana za vrijeme oluje.
Netko mu dade čašu limunade i nove naočale. „Na kojem smo mjestu?“ upita Toriani.
„Sjajno! Na osamnaestom mjestu.“
„Ušljivo“, reče Klerfe. „A drugi?“
„Veber na četvrtom, Marketi na šestom, Friđerio na sedmom mjestu. Konti je ispao.“
„Tko je na prvom?“
„Saketi s deset minuta prednosti pred Lotijem.“
„A mi?“
„Devetnaest minuta iza njega. Ne brinite – tko je u Rimu bio prvi, taj nikad ne dobiva utrku. To svatko zna!“
Odjednom se pred njima pojavi redatelj trka Gabrieli. „Bog je to tako udesio!“ izjavi on. „Majko gospodnja, slatka krvi Isusova, ti to također znaš!“ stade moliti. „Kazni Saketija jer je prvi! Samo mali lom benzinske sisaljke i ništa više. Odmah i za Lotija jedan! Vi arkanđeli, zaštitite –“
„Kako ste došli ovamo?“ upita Klerfe. „Zašto nas ne čekate u Breši?“
„Gotovo!“ viknuše monteri.
„Naprijed !“
„Da čekam? Jeste li ludi?“ započe redatelj. „Letim –“ Motor mu strgnu riječi s usta. Kola zatutnjaše, ljudi jurnuše u stranu, a traka ceste za koju su bili zalijepljeni poče opet svoje beskrajne zapletaje. Što sad radi Lilian? pomisli Klerfe. Očekivao je da će mu brzojaviti u depo, ni sam nije znao zašto, ali brzojavi mogu zakasniti. Možda jedan čeka u idućem depou? Onda opet noć, svjetla, ljudi čije povike nije čuo u urliku motora, kao da su likovi iz nijemog filma, i naposljetku još samo cesta, ta zmija koja trči oko zemlje i ona mistična životinja koja se derala ispod poklopca motora.

XVIII


Razgovor je vrlo brzo došao. Lilian ga je očekivala tek za nekoliko sati, ponajprije zato jer je poznavala francuski telefon, a zatim jer je osjećala da se sanatorij nalazi vrlo daleko, kao da leži na nekoj drugoj zvijezdi.
„Sanatorij Bela Vista.“
Lilian nije znala pozna li taj glas. Možda je to još uvijek bila gospođica Heger. „Gospodina Holmana, molim“, i osjeti kako joj sirce odjednom žestoko kuca.
„Samo trenutak.“
Osluškivala je gotovo nečujno zujanje žice. Činilo se da moraju tražiti Holmana. Ona pogleda na sat. U sanatoriju je to bilo poslije večere. Čemu sam toliko uzbuđena, kao da dozivam mrtvaca? pomisli ona.
„Holman. Tko je tamo?“
Prestraši se, tako je jasan bio glas. „Lilian“, šapnu.
„Tko?“
„Lilian Denkerk.“
Holman je časak šutio. „Lilian“, reče zatim kao da ne vjeruje. „Gdje ste?“
„U Parizu. Vaš brzojav za Klerfea stigao je ovamo. Poslali su mi ga iz njegova hotela. Ja sam ga zabunom otvorila.“
„Vi niste u Breši?“
„Nisam“, reče ona i osjeti laku bol. „Nisam u Breši.“
„Zar to Klerfe nije htio?“
„Ne, nije.“
„Ja sjedim uz radio!“ reče Holman. „A i vi, dakako!“
„Da, Holmane.“
„On divno vozi. Trke su još potpuno otvorene. Poznajem ga ja, on čeka. Prepušta drugima da unište svoja kola. Prije ponoći neće pojuriti, možda čak malo kasnije – ne, oko ponoći, mislim. To je trka protiv sata, to znate. On sam nikad ne zna gdje je i upravo to ubija. Dozna je samo kad uzima benzina, a ono što tom prilikom čuje možda je već zastarjelo. To je trka u neizvjesnost – razumijete li me, Lilian?“
„Razumijem, Holmane. Trka u neizvjesnost. A kako je vama?“
„Dobro. Vremena su fantastična. Prosječne brzine stotinu dvadeset i više kilometara. Pri tome mnogi od velikih motora tek sad izlaze na dulje ravne staze. Prosječne brzine, Lilian, ne najveće brzine!“
„Da, Holmane. Jeste li dobro?“
„Vrlo dobro. Mnogo bolje, Lilian. Koju stanicu slušate? Uzmite Rim, Rim je sad bliže trci nego Milano.“
„Imam Rim. Drago mi je da ste bolje.“
„A vi, Lilian?“
„Vrlo dobro. I –“
„Možda je dobro što niste u Breši jer je ondje oluja i pada kiša – premda, ja ne bih izdržao, već bih stajao ondje. Kako vam je, Lilian?“
Znala je što misli. „Dobro“, odgovori. „A kako je gore?“
„Kao uvijek. U tih nekoliko mjeseci malo se izmijenilo.“
U nekoliko mjeseci, pomisli ona. Nisu li to bile godine? „A kako je –“ ona zastane, ali odjednom je znala da je samo zbog toga nazvala –“kako je Borisu?“
„Kome?“
„Borisu.“
„Borisu Volkovu? Rijetko ga vidimo. Ne dolazi više u sanatorij. Mislim da mu je dobro.“
„Jeste li ga uopće kada vidjeli?“
„Jesam, dakako. Istina je da su tome već dva ili tri tjedna. Šetao je sa psom, onim ovčarskim psom kojeg poznajete. Nismo razgovarali. Kako je tamo dolje? Je li onako kako ste vi to sebi zamišljali?“
„Otprilike tako“, reče Lilian. „Uvijek se radi o tome što čovjek stvori iz toga. Ima li gore još snijega ?“
Holman se nasmije. „Nema ga više. Livade cvjetaju. Lilian –“ on umetne stanku –“ja ću za nekoliko tjedana izaći odavde. Ne varam vas. Dalaj Lama mi je rekao.“
Lilian mu nije vjerovala. I njoj su to rekli pred nekoliko godina. „Pa to je divno“, odvrati ona. „Onda ćemo se ovdje ponovo vidjeti. Hoćete li da reknem Klerfeu?“
„Radije nemojte. Praznovjeran sam. Eto – sad dolaze nove vijesti! i vi ih morate slušati! Do viđenja, Lilian!“
„Do viđenja, Holmane!“
Htjela je da još doda nešto o Borisu, ali nije. Neko je vrijeme promatrala crnu slušalicu, a onda je pomno spusti, obuzeta svojim mislima. Nije ih osjećala sve dok nije opazila da plače. Kako sam samo luda! pomisli i ustane. Za sve treba platiti. Ta zar sam mislila da sam to već učinila?
„Riječ sreća je u naše vrijeme dobila pretjerano značenje“, reče vikomt de Pejstr. „Postojala su stoljeća u kojima je bila nepoznata. Nije spadala u život. Pročitajte kinesku literaturu najbolje epohe, indijsku, grčku. Umjesto emocije, u kojoj riječ sreća ima svoj korijen, tražili su u ono vrijeme izjednačeni, intenzivni osjećaj življenja. Ondje gdje se taj osjećaj gubi, počinju krize, zamjene s emocijom, romantika i luckasti nadomjestak u traženju sreće.“
„Nije li i ono drugo također nadomjestak?“ upita Lilian.
„Dostojniji čovjeka“, odvrati Pejstr.
„Zar je jedno bez drugoga nemoguće?“
On je zamišljeno pogleda. „Gotovo uvijek. Kod vas, vjerujem, nije. To me fascinira. Vi imate oboje. To mora imati kao pretpostavku stanje tako čistog očaja da su imena za to, a i imena za očaj potpuno ravnodušna. To stoji onkraj anarhije na polarnom platou osamljenosti bez ikakve tuge. Kod vas su se, držim, tuga i pobuna već odavno uzajamno uništile. Zato male stvari imaju jednaku vrijednost kao i velike. Detalj se počinje blistati.“
„Diže se osamnaesto stoljeće“, reče Lilian napola podrugljivo. „Niste li vi njegov posljednji potomak?“
„Njegov posljednji poštovalac.“
„Zar su ljudi ikad više govorili o sreći nego onda?“
„Samo u lošim periodima, a i onda su doduše o tome govorili i zanosili se time, ali su sve u svemu bili praktičniji.“
„Sve dok nije došla giljotina.“
„Dok nije došla giljotina i dok ljudi nisu izumili pravo na sreću“, potvrdi Pejstr. „Giljotina dolazi uvijek.“
Lilian ispi svoju čašu. „Nije li sve to dugačak uvod onom prijedlogu koji mi opet želite staviti: da postanem vašom metresom?“
Pejstr ostade miran. „Nazovite to tako ako hoćete. To je prijedlog da vam dam okvir koji trebate. Ili bolje reći, onaj okvir koji bi vam prema mom mišljenju pristajao.“
„Kao okvir za dragulj?“
„Kao okvir za veoma dragocjen dragulj.“
„Dragulj od čistog očaja?“
„Od plavičasto bijele samoće. I plavičasto bijele hrabrosti, madmoazel. Svaka čast! i oprostite mi moju upornost. Dijamanti takve vatre su rijetki.“ Pejstr se nasmiješi: „Možda biste sad opet htjeli da čujete posljednje vijesti o trkama iz Italije?“
„Ovdje? U Maksimu?“
„Zašto ne? Albert, majstor ovoga mjesta, uspio je ispuniti već i posve druge želje, samo ako je htio. A za vas će htjeti. Vidio sam; Albert ima izvrsne oči.“
Orkestar je, po tradiciji, počeo svirati melodije iz „Vesele udovice. Konobari ukloniše posude sa stola. Albert posla na njihov stol bocu konjaka koja nije bila ni prašna ni ukrašena Napoleonovim monogramom, već je imala samo malu pločicu ispisanu rukom. „Rekao sam vam da on ima izvrsne oči“, izjavi Pejstr. „Okušajte malo od toga konjaka, dakako, tek pošto ste obavili uobičajene ceremonije zagrijavanja, udisanja bukea i razgovora o njemu. Nadziru nas.“
Lilian ispije čašu, a da je nije zagrijala u ruci niti pomirisala. Pejstr se nasmije. Albert, iz svoga kuta, pošalje sjenu smiješka u znak potvrde. Za tim smiješkom je nekoliko minuta stigao konobar s malom bocom framboaza. On postavi na stol manje čaše i utoči. Smjesta zamirisa na voćnjake u ranome ljetu. „Stara malinova rakija“, pobožno će Pejstr. „Još rjeđa.“
Lilian pomisli: što bi učinio kad bih mu sad tu malinovu rakiju izlila u degenerirano lice? On bi vjerojatno i to razumio pa na račun toga izgovorio kakvu ljupku rečenicu. Nije ga prezirala. Naprotiv, učinio joj se ugodnim kao blago sredstvo za spavanje, pa ga je pažljivo slušala. On je za nju utjelovljivao drugu stranu života. On je životni strah sublimirao u kult estetskog cinizma i pokušavao da iz opasnih planinskih staza učini puteve u perivoju. To nije ništa mijenjalo. Kad je već jednom nešto slično čula? Dakako, kod Levalija na Siciliji. Da bi se tako živjelo, potreban je novac i malo srca. Ti ljudi ne voze iz Breše u Brešu. Oni ostaju u Breši i izjavljuju sami sebi da se nalaze u Versaju osamnaestog stoljeća.
„Sad moram ići“, reče ona.
„Kako to često kazujete“, odvrati Pejstr. „To vas čini neodoljivom. Je li to vaša najmilija riječ?“
Ona ga pogleda. „Kad biste vi znali kako bih ja voljela ostati“, reče zatim polagano. „Što se mene tiče, siromašna, sama, samo da ostanem! Da ostanem! Sve drugo je laž i hrabrost straha.“
Dala je da je odveze pred hotel. Noćni vratar joj sav uzbuđen pođe u susret. „Gospodin Klerfe je na dvanaestom mjestu! Pretekao je šest suparnika. Spiker je rekao da je upravo divan noćni vozač.“
„To i jest.“
„Čašu šampanjca da proslavimo?“
„Nikad se ne smije prerano slaviti. Vozači na trkama su praznovjerni.“
Lilian je neko vrijeme sjedila u malom tamnom predvorju.
„Nastavi li tako, bit će sutra ujutru opet u Breši“, reče noćni vratar.
„I to“, odvrati Lilian i ustane. „Idem da popijem još kavu na Bulevar Mišelu.
Ondje su s njome postupali kao sa stalnim gostom. Konobar ju je čuvao, Žerar je čekao na nju, a cijelo kolo studenata okružilo ju je kao neka vrst počasne garde.
Žerar je imao dobro svojstvo da bude neprekidno gladan; to joj je dalo vremena da razmišlja dok je jeo. Voljela je gledati na ulicu kojom je klizio život s vrućim i bezutješnim očima. Kad gledaš u tu beskrajnu struju, bilo je teško vjerovati da svaki pojedini od njih ima neumrlu dušu. Kamo kreću sve te duše kasnije? Raspadaju li se kao i tijela? Ili kao sablasti lutaju u večerima želja, naslade i očaja, trunući, pune nečujnog zaklinjanja, da smiju ostati ono što su bile, da ne postanu gnojem duša za druge koji se upravo sada iza tisuća prozora nemarno začinju?
Žerar je naposljetku prestao jesti. Posljednje jelo bio je izvrstan pon-l’evek sir. „Kako samo surov proces primanja hrane koja se sastoji od pečenih komadića životinjskih lešina i napola istrunulih mliječnih proizvoda podstiče pjesničke kvalitete duše da pjevaju himnu!“ izjavi on. „To me uvijek iznova čudi i tješi!“
Lilian se nasmije. „Iz Breše u Brešu“, reče.
„Ne razumijem tu jasnu i jednostavnu rečenicu, ali mi se čini prilično neoboriva.“ Žerar ispije kavu. „Ona je čak duboka. Iz Breše u Brešu! Tako ću nazvati svoju narednu knjigu pjesama. Noćas ste šutljivi.“
„Nisam šutljiva. Samo nemam riječi.“
„Iz Breše u Brešu?“
„Otprilike tako.“
Žerar kimne i omiriše svoj konjak. „To je rečenica koja postaje sve bolja. Ona vodi do obilja banalnosti koje odjednom sve postaju duboke kao rudarska okna, pa su možda još i sad takve.“
„Ja znam još jednu k tome“, reče Lilian: „Sve je isto.“
Žerar položi čašu na stol. „S maštom ili bez nje?“
„S punom maštom.“
On olakšano kimne. „Na trenutak sam se poplašio da ste deprimirani i da ćete sad izvući kakvu glupost iz praonice rublja.“
„Upravo protivno – to je spoznaja koja u najvišoj mjeri usrećuje.“
„Pojedinosti su ono isto što i cjelina, ali cjelina je nešto više. Ova boca s vinem je isto tako zamamna kao i Rafael, a u onoj bubuljičavoj studentici tamo sigurno luta djelić Medeje i Aspazije. Život bez perspektiva: sve je jednako važno i nevažno, sve je u prvom redu, sve je bog. Jeste li to mislili?“ upita Žerar.
Lilian se nasmiješi. „Kako ste brzi!“
„Prebrz.“ Žerar istegne lice u gorku grimasu. „Odviše brz da to doživim.“ On povuče veliki gutljaj konjaka. „Ako ste to zaista doživjeli“, stane docirati, „onda vam preostaju samo tri stvari.“
„Tako mnogo?“
„Da odete u budistički samostan, da poludite, ili da umrete od svoje vlastite ruke. Sposobnost da sami ugasimo svoj život jeste, kako znate, jedna od onih triju sposobnosti što ih imamo pred životinjama.“
Lilian nije upitala koje su one druge dvije. „Postoji naime još četvrto“, reče. „Naša je nesreća da vjerujemo kako imamo pravo na život. Nemamo ga. Ako to spoznamo, zaista spoznamo, mnogo gorkog meda odjednom postaje slatko.“
Žerar šutke pozdravi, ispruživši ruke. „Tko ništa ne očekuje, taj se nikad ne razočara. To je posljednja od manjih mudrosti.“
„Za večeras je posljednja“, odvrati Lilian i ustane. „Najljepše mudrosti umiru preko noći! Koliko li se lešina redovito pomete narednoga jutra! i Čudo, što sve čovjek izgovori nakon zalaska sunca! Sad moram otići.“
„To uvijek kažete, ali se vraćate.“
Ona ga zahvalno pogleda. „Zar ne? čudno, samo pjesnici to znadu.“
„Ni oni ne znaju, oni se samo nadaju.“
Polako je krenula duž keja de Gran-Ogisten do keja Volter i natrag kroz one male ulice iza kejova. Nije se bojala noću hodati sama; ljudi se nije bojala.
U Ri de Sen ugleda kako neko leži na zemlji. Pomislila je da je to pijana žena i prošla kraj nje, ali je nešto u držanju te žene, koja je raskrečeno ležala pola na pločniku, a pola na kolniku, prisili da se vrati. Htjela ju je bar potpuno povući na pločnik da je zaštiti od automobila.
Žena je bila mrtva. Oči su joj bile otvorene, pa su se u polusvijetlu ulične svjetiljke ukočeno zapiljile u nju. Kad joj je podigla ramena, glava joj uz mukli zvuk pade na pločnik. Lilian prigušeno krikne. U prvi je tren pomislila da je mrtvoj ženi nanijela bol. Pogleda joj u lice; bilo je beskrajno prazno. Nemoćno se ogleda; nije znala što da radi. Nekoliko prozora bilo je osvijetljeno, a iza jednog većeg, zastrtog, čula je glazbu. Između kuća stajalo je nebo vrlo visoko, bez zvijezda. Netko zovnu odnekuda. Lilian ugleda da joj se približuje neki muškarac. Trenutak je oklijevala, a onda mu brzo pođe u susret. „Žerar!“ reče začuđeno i olakšano. „Odakle ste znali?“
„Pošao sam za vama. To je pravo pjesnika za proljetnih večeri –“
Lilian zatrese glavom. „Ondje leži mrtva žena! Dođite!“
„Sigurno je pijana. Bez svijesti.“
„Nije, mrtva je. Ja znam kako čovjek izgleda kad je mrtav.“ Osjetila je da joj se Žerar opire. „Što je?“
„Ne želim imati nikakva posla s time“, reče pjesnik smrti.
„Ta ne možemo je ostaviti da leži na cesti.“
„Zašto ne? Mrtva je. Ono što sada dolazi tiče se samo policije. Ne želim da budem upleten u to, a ne biste ni vi to trebali. Policija će posumnjati da ste je vi ubili. Dođite!“
On povuče Lilian za ruku, ali ona osta stajati. Gledala je u lice koje više nije ništa znalo i koje je znalo sve što ona nije znala. Mrtva žena izgledala je strašno osamljena. Jednu je nogu privukla ispod karirane suknje. Vidjele su se čarape, smeđe cipele, napol otvorene ruke, kratka smeđa kosa i tanki lančić oko vrata.
„Dođite!“ šapnu Žerar. „Ovdje će biti samo teškoća! Nije šala imati posla s policijom! Možemo odnekuda telefonirati. To je sve što treba da učinimo.“
Ona pusti da je odvuče. Žerar je hodao tako brzo da ga je jedva uspjela slijediti. Kad su stigli do kejova, opazi da je veoma blijed. „Posve je druga stvar stajati sučelice smrti nego govoriti o njoj?“ dobaci ona s gorkom porugom. „Odakle možemo telefonirati? Iz moga hotela?“
„Onda će nas noćni vratar slušati.“
„Mogu ga poslati da nešto donese.“
„Dobro.“
Vratar joj dođe u susret sav sjajući. „On je sada na desetom mjestu, ali će –“
Onda ugleda Žerara i zašuti s izrazom predbacivanja. „To je Klerfeov prijatelj“, reče Lilian. „Imate pravo, to moramo sad proslaviti. Donesite bocu vina. Je li telefon ovdje?“
Vratar pokaza na svoj stol i ode.
„Sada!“ reče Lilian.
Žerar je već tražio po telefonskoj knjizi. „Imenik je star.“
„Policija ne mijenja svoje brojeve.“
Na desetom mjestu, pomisli Lilian. On još uvijek vozi i vozi, iz Breše u Brešu, a međutim –
Čula je Žerara gdje govori. Vratar je došao s čašama i bocom šampanjca. Čep pukne kao puška; vratar je odviše radosno putem stresao bocu. Žerar prestrašeno prekinu razgovor. „Ne, to nije bio hitac“, razjasni zatim i položi slušalicu. „Mislim da bi trebalo nešto popiti“, reče Lilian. „U ovom času ne bih imala ništa drugo osim ovog. Vratar je već od večeras čekao na to da otvori bocu. To sigurno nije svetogrđe.“
Žerar zatrese glavom i pohlepno ispije. Zatim pogleda telefon. Lilian je opazila da se boji da bi policija mogla saznati odakle je telefonirao. „Mislili su da je netko pucao“, reče on. „Ali to je bio samo čep. Zašto su tragične stvari često tako strašno smiješne?“
Lilian mu dade bocu da natoči.
„Moram otići“, reče on.
„Ovaj put morate vi otići. Laku noć, Žerar.“
On pogleda bocu. „Mogu je ponijeti sa sobom ako vi više nećete.“
„Ne, Žerar. Ili jedino ili drugo.“
Ona opazi kako je brzo iščezao kroz vrata. Sad dolazi noć, samoća, pomisli i preda bocu vrataru. „Popijte to. Je li radio još gore?“
„Razumljivo, madmoazel.“
Ona se uspne stepenicama. Radio je svjetlucao u tami. Ona zapali svjetlo, očekujući neko vrijeme na prozoru hoće li stići policijska kola. Nije v:'djela ništa. Polako se razodjenu. Razmišljala je bi li preko noći objesila oko sebe haljine, svoje saveznike, ali to ipak ne učini. Prošlo je vrijeme za takvu pomoć, pomisli. Prošla je i prilika. No ipak je ostavila jednu svjetiljku da gori i uzela tabletu za spavanje.
Probudila se je kao da su je odnekle izbacili. Kroz zastore je bolo sunce svojim zrakama o premorenu električnu žarulju. Telefon je drečao. Policija, pomisli ona i podigne slušalicu.
Bio je Klerfe. „Upravo smo stigli u Brešu!“
„Da, u Brešu.“ Ona otrese ostatke sna koji je već padao u zaborav. „Prošao si dakle!“
„Šesti.“ Klerfe se nasmije.
„Šesti! To je divno!“
„To je besmislica! Sutra se vraćam. Sad moram spavati. Toriani spava već ovdje na stolcu.“
„Da, spavaj. Dobro je da si nazvao.“
„Hoćeš li poći sa mnom na Rivijeru?“
„Hoću, ljubljeni.“
„Počekaj me.“
„Hoću, ljubljeni.“
„Nemoj otputovati prije nego Što dođem.“
A kamo bih mogla otputovati, pomisli ona. Zar u Brešu? „Čekam te“, odvrati.
Oko podne je prošla kroz Ri de Sen. Ulica je bila kao i uvijek, jednaka. Potražila je u novinskim stupcima, ali nije ništa našla. Činjenica da je jedan čovjek umro bila je odviše beznačajna za novinsku bilješku.

XIX


„Kuću sam kupio davno prije rata“, reče Klerfe. „U ono vrijeme mogao sam budzašto kupiti pola Rivijere. Nikad nisam stanovao u njoj, već sam u kući ostavio samo nekoliko stvari. Kako vidiš, građena je u odvratnom stilu, ali se sva ta sadrena ornamentika dade skinuti, a kuća modernizirati i urediti.“
„Zašto? Kaniš li zaista ovdje stanovati?“
„Zašto ne?“
Lilian pogleda iz polumračne sobe u vrt na čije se putiće, posute šljunkom, spustio sumrak. More se odavde nije moglo vidjeti. „Ali Klerfe!“ reče ona, nasmiješivši se. „Možda ćeš stanovati ovdje kad ti bude šezdeset pet godina! Prije ne. Nakon radinog života u Tuluzi. Onda ovdje možeš ugodno provoditi život francuskog rentijera ako hoćeš, nedjeljom ručati u hotelu de Pari i odlaziti na izlet u Kasino.“
„Vrt je velik, a kuća se dade izgraditi“, odvrati Klerfe, ne dajući se smesti. „Novaca imam. Mile Milje su se pokazale milostive. Nadam se da ću i na utrkama u Monaku nešto dodati k tome. Zašto ti se čini da se ovdje ne bi moglo stanovati? Gdje bi inače željela živjeti?“
„Ne znam, Klerfe.“
„Čovjek zna takve stvari. Bar otprilike.“
„Ja ne znam“, odvrati Lilian obuzeta lakom panikom. „Nigdje. Kad čovjek želi negdje živjeti, onda to znači da želi negdje i umrijeti.“
„Klima je ovdje zimi stotinu puta bolja nego u Parizu..“
„Zimi!“ reče Lilian kao da govori Sirius i Styx i vječnost.
„Zima će ubrzo doći. Moramo skoro početi s pregradnjom, ako je želimo dovršiti.“
Lilian se ogleda po mračnoj prostoriji. Nije to bilo prvi put što su o tome govorili. Ne želim da me ovdje zatvore, pomisli ona i upita: „Zar ne moraš zimi raditi u Tuluzi?“
„To mogu i povrh toga; ja bih samo htio da ti uskoro počneš živjeti ondje gdje je za tebe najbolja klima.“
Što me se tiče klima, pomisli Lilian, i sva očajna reče: „Najbolju klimu ima sanatorij.“
Klerfe je pogleda. „Moraš li se onamo vratiti?“
Šutjela je.
„Želiš li se vratiti onamo?“ upita on.
„Što da ti odgovorim na to? Nisam li ovdje?“
„Jesi li pitala liječnika? Jesi li ovdje dolje upitala kojeg liječnika?“
„Ne trebam pitati.“
On je sumnjičavo pogleda. „Zajedno ćemo upitati liječnika. Pronaći ću najboljeg liječnika u Francuskoj pa ćemo ga upitati.“
Lilian mu ne odgovori. Zar još i to, pomisli. Klerfe ju je već i prije nekoliko puta upitao odlazi li k liječniku, ali nije nikad ustrajao na tome da čuje više osim njenog uvjeravanja da odlazi. Ovo je bilo nešto drugo. To je bilo u vezi sa kućom, budućnošću, ljubavi, brižljivošću, sa svim onim lijepim imenima koja za nju više nisu postojala jer su samo otežavala umiranje. Uskoro će pokušati da je smjesti u bolnicu.
Pred prozor poče cvrkutati neka ptica. „Iziđimo“, reče Klerfe. „Priznajem da je svjetlo s tog šarenog lustera užasno, ali sve se može izmijeniti.“
Vani se veče naslonilo na zidove sa sadrenim ornamentima. Lilian duboko odahnu. Bilo joj je kao da je pobjegla. „Istina je“, reče Klerfe, „da ti uopće ne želiš sa mnom živjeti, Lilian! Ja to znam.“
„Ta ja živim s tobom“, nemoćno odvrati ona.
„Ti živiš sa mnom kao netko koga sutra više neće biti. Kao netko koji je uvijek na odlasku.“
„Nisi li i ti tako htio?“
„Možda – ali sad više neću. Jesi li ikad htjela drukčije živjeti sa mnom?“
„Nisam“, tiho odgovori ona. „Ali ni s bilo kim drugim, Klerfe.“
„Zašto ne?“
Ona je prkosno šutjela. Čemu je pita te luđe stvari? „Ta o tomu smo već govorili. Zašto da opet govorimo?“ naposljetku upita.
„Jedan se odnos može izmijeniti. Zar je ljubav nešto što je toliko dostojno prezira?“
Ona zatrese glavom i on je pogleda. „Nisam nikad u svom životu za sebe želio nešto osobito, Lilian. Sad želim. Želim tebe.“
„Pa ti me imaš!“
„Nemam potpuno. Nemam dovoljno.“
On me želi svezati, zatvoriti, pomisli ona, a k tome se ponosi time, i to naziva brakom, skrbi, ljubavi. Možda to i tako jest. Ali zašto ne shvati da me upravo ono čime se on ponosi tjera od njega? Sva puna mržnje pogleda malu vilu s njezinim putovima posutim šljunkom. Zar je zato pobjegla odozgo da završi ovdje? Ovdje ili u Tuluzi ili u Breši? Gdje je ostala pustolovina? Gdje je ostao Klerfe? Što ga je izmijenilo? Zašto se tome ne smiju? Što im drugo i preostaje?
„Mogli bismo bar pokušati“, uporno će Klerfe. „Ne bude li išlo, prodat ćemo kuću.“
Nemam više vremena da bilo što pokušavam, pomisli Lilian. I nemam više vremena da vršim eksperimente s kućnom srećom. To me čini žalosnom. Moram otići! Čak nemam ni vremena za takve razgovore. Sve sam ja to poznavala u mnogo boljem obliku, gore u sanatoriju, kod Borisa, pa sam i odande pobjegla.
Odjednom se smiri. Nije još znala što će učiniti, ali okolnost da bi mogla pobjeći učinila je sve manje nepodnošljivim. Nije se bojala nesreće. Odviše je dugo živjela s njome, a nije se bojala ni sreće kao mnogi ljudi koji misle da će je naći – bojala se samo osrednjosti.
Uvečer je bio vatromet iznad mora. Noć je bila vedra, veoma duboka, a kako se na obzorju spajalo more i nebo, rakete su se dizale i padale kao da su ispaljene u beskraj i kao da s druge strane zemlje padaju u prostor bez granica.
Lilian se sjećala posljednjeg vatrometa. Bilo je to u Bergerovom planinarskom domu, uvečer prije njezina bijega. Nije li sad opet stajala pred bijegom? Čini se da se sve odluke mog života odvijaju pod svjetlom vatrometa, podrugljivo pomisli ona. Nije li sve to što se već dosad dogodilo upravo ono isto? Vatromet koji je sad počeo blijedjeti i pretvarati se u pepeo i prah? Ona se ogleda. Još ne, pomisli sva puna straha. Ne već sada! Nije li uvijek pred krajem postojao bar jedan posljednji veliki plamen u kojemu se sve širom rasipa u velikom finalu?
„Nikad još nismo igrali“, reče Klerfe. „Jesi li ti uopće ikad igrala? Mislim u igračnici.“
„Nikada.“
„Onda bi trebalo pokušati. Imaš dakle još nevine ruke i morala bi dobiti. Hoćemo li se odvesti u igračnicu? Jesi li umorna? Već su dva sata.“
„Rano jutro! Tko je u to vrijeme umoran?“
Polako su se provezli kroz zvjezdanu noć. „Naposljetku je toplo“, reče Lilian.
„Mogli bismo ostati ovdje dok i u Parizu ne počne ljeto.“
Ona se nasloni na nj. „Zašto ljudi ne žive vječno, Klerfe? Bez smrti?“
On joj rukom ogrli ramena. „Da, zašto ne žive? Zašto starimo? Zašto ne možemo živjeti kao da nam je trideset, sve dok ne doživimo osamdesetu, a onda odjednom umremo?“
Ona se nasmije. „Meni još nije trideset godina.“
„To je istina“, kimne Klerfe i ispusti je iz ruku. „To uvijek zaboravljam. Nekako osjećam da si ta tri mjeseca postala najmanje za pet godina starija, tako si se promijenila. Postala si za pet godina ljepša i za deset godina opasnija.“
Najprije su igrali u velikim dvoranama, a zatim, kad su se ove ispraznile, u manjim u kojima su ulošci bili viši. Klerfe poče dobivati. S početka je igrao trant e karant, a zatim je prišao ruletnom stolu za kojim je maksimum bio veći nego za drugim stolovima. „Ostani iza mene“, reče Liliani. „Donosiš mi sreću.“
Klerfe je stavljao na dvanaest, na dvadeset dva i na devet. Malo pomalo je gubio dok mu na kraju nije preostalo samo toliko žetona da još jednom stavi maksimum. Stavio je na crveno. Crvena dobije. On izvuče polovinu dobitka i ostatak ostavi na crvenom. Crveno je i opet izašlo. Stavio je maksimum. Crveno je izašlo još dva puta. Pred Klerfeom se skupila hrpa žetona. To je pobudilo pažnju ostalih igrača u dvorani. Stol je bio okružen sa svih strana igračima. Lilian opazi kako joj se Fiola približuje. On joj se nasmiješi i postavi na crno. I opet izađe crveno. Za iduće igre bila je crna boja sa svih strana popločena maksimalnim ulošcima. Oko stola su se nagurali igrači u tri reda. Gotovo svi su igrali protiv Klerfea. Samo neka mršava starica u večernjoj haljini od svijetloplavoga voala stavila je zajedno s njim na crveno.
U dvorani utihnu sve. Kuglica zaštropoće. Starica kihnu. Opet crveno!
Fiola dade Klerfeu znak da prestane. Serija se jednom ipak morala prekinuti. Klerfe zatrese glavom i dalje ostavi maksimum na crvenom.
„Il est fou“,8 reče netko iza Lilian.
U tom momentu starica, koja je već povukla svoj dobitak, gurnu opet sve na crveno. Čulo se kako u tišini duboko diše. Zatim utihnu. Pokušala je da potisne drugi podražaj na kihanje. Ruka joj je poput žutih čaporaka ležala na zelenom suknu. Kraj sebe je imala malu zelenu kornjaču kao talisman.
Ponovo crveno! Starica eksplodira. „Formidable“,9 reče žena iza Lilian. „Tko je to?“
Gotovo nitko više nije stavljao na brojke. Posvuda se proširila glasina o seriji. Čitava baterija velikih žetona skupila se u svrstanim tornjevima na crnome. Crveno je došlo sedam puta. Boja se morala napokon izmijeniti. Klerfe je jedini i dalje stavljao na crveno. Starica je onako uzbuđena u posljednjem trenutku položila kao svoj ulog kornjaču. I prije nego što je umjesto nje mogla staviti novac, dvoranom prođe šapat. Crveno je opet izašlo.
„Madam, ne možemo vam udvostručiti kornjaču“, reče krupije i gurne natrag preko stola kornjaču koja je iz oklopa virila svojom mudrom prastarom glavom.
„Ali moj dobitak!“ zakriješti starica.
„Oprostite, madam, ali vi niste stavili svoj ulog, a niste ga ni najavili.“
„Ta vi ste vidjeli da sam htjela staviti! To je dovoljno.“
„Morali ste ili staviti ili najaviti ulog prije nego što je kuglica pala.“
Starica se ogorčeno ogleda. „Faites vos jeux“,10 ravnodušno će krupije.
Klerfe ponovo položi na crveno, a starica zlovoljno na crno. Svi ostali staviše također na crno. Fiola stavi na šest i na crno. Crveno je još jednom izašlo. Klerfe povuče svoj dobitak. Onda gurne krupijeu nekoliko žetona i ustane.
„Zaista si mi donijela sreću“, reče on Liliani i ostade stajati dok se kuglica nije smirila. Izašlo je crno. „Vidiš li“, reče, „kadšto čovjek ima šesto čulo.“
Ona se nasmiješi. Kad bi ga bar imao u ljubavi! pomisli.
Fiola prijeđe k njemu. „Čestitam. Velika umjetnost života jeste da znaš u pravo vrijeme prestati.“
On se okrene Liliani. „Ne mislite li i vi tako?“
„Ne znam. Još nikad nisam imala prilike za to.“
On se nasmije. „Ne vjerujem. Iščezli ste iz Sicilije pa ste u brojnim glavama ostavili pomutnju. Stigli ste u Rim i nestali odande poput munje. Ni u Veneciji vas nije nitko uspio pronaći, kako su mi to rekli.“
Otišli su do bara da proslave Klerfeovu sreću.
„Mislim da sam dobio dovoljno da potpuno pregradim kuću“, reče on Liliani.
„Sutra možeš opet sve izgubiti.“
„Zar bi to htjela?“
„Dakako da ne bih.“
„Neću više igrati“, izjavi on. „Zadržat ćemo sve. Dat ću ti u vrtu sagraditi još i bazen za plivanje.“
„Ne trebam ga. Ja ne plivam. To znaš.“
On je brzo pogleda. „Znam. Jesi li umorna?“
„Nisam.“
„Serija od devet puta crveno je divna stvar“, reče Fiola. „Samo jednom sam vidio dulju seriju. Dvanaest puta crno. To je bilo prije rata. U ono vrijeme bilo je stolova s mnogo većim maksimumom nego danas, u privatnom klubu. Čovjek koji je igrao seriju, razbio je banku. Iza toga je postavljao na trinaest, a trinaest je u dvanaest bacanja izašlo pet puta. To je bila senzacija. Svi su stavljali onamo gdje je stavljao i on. Dva puta u istoj noći upropastio je banku. To je bio neki Rus. Kako se zvao? Volkov, ili nekako slično. Da, Volkov.“
„Volkov?“ upita Lilian ne vjerujući. „Ta valjda ne Boris Volkov.“
„Tačno Boris Volkov. Jeste li ga poznavali?“
Lilian zatrese glavom. Kako ne, pomisli. Opazila je da je Klerfe promatra.
„Volio bih znati što je sad s njim“, reče Fiola. „Bio je čovjek koji je ovdje pobudio opću pažnju. Jedan od posljednjih igrača velike tradicije. Povrh toga prvorazredni strijelac. Onda je ovdje bio s Marijom Andersen. Možda ste već čuli za nju. Bila je jedna od najljepših žena koje sam ikad vidio. Poginula je u Milanu za vrijeme bombardiranja.“ On se okrenu Klerfeu.
„Jeste li ikad čuli za Volkova?“
„Nikad.“
„Čudno! i on je sudjelovao na nekoliko trka. Dakako, kao amater. Rijetko sam vidio nekoga tko bi mogao podnijeti toliko alkohola. Vjerojatno se upropastio. Pobuđivao je dojam da upravo to namjerava učiniti.“
Klerfeovo lice se smračilo. On domahnu konobaru da donese još jednu bocu. „Hoćete li danas još igrati?“ upita ga Fiola. „Sigurno nećete.“
„Zašto ne? Serije dolaze u serijama. Možda će danas doći još jedna serija od trinaest puta crno.“
„Ne bi smio više igrati“, reče Fiola Liliani. „Danas ne. Taj zakon je star kao i svijet.“
Lilian pogleda prema Klerfeu. Ovaj put je nije pozvao da pođe s njime i da mu donese sreću, a ona je i znala zašto. Kako je samo djetinjast, nježno pomisli ona, i kako je slijep u svojoj ljubomori! Zar je zaboravio da ljubav nikad ne razara netko drugi, već uvijek čovjek sam?
„Trebalo bi da vi igrate protiv njega“, reče Fiola. „Prvi put ste ovdje. Hoćete li to učiniti za mene? Dođite!“
Prešli su na drugi stol. Fiola poče stavljati uloge, a nakon nekoliko minuta dade i Lilian zamijeniti nekoliko novčanica za žetone. Oprezno je stavljala male svote. Novac je za nju bio više nego imovina, bio je komad života. Nije htjela da ikad bude upućena na mrzovoljastu pomoć ujaka Gastona.
Ona gotovo odmah poče dobivati. „To je djetinja ruka“, reče Fiola koji je gubio. „To je vaša noć. Imate li nešto protiv toga da ponavljam vaše uloge?“
„Požalit ćete.“
„Neću pri igri. Polažite kako god hoćete.“
Lilian je neko vrijeme polagala na crveno i crno, a onda na drugo tuce i naposljetku na brojke. Dva puta je dobila na zero. „Ništica vas voli“, reče Fiola, nasmiješivši se.
Pojavila se i starica s kornjačom. Sjela je nasuprot Liliani. Lice joj je bilo opako. Između pojedinih uloga šaptala je nešto svojoj kornjači. Na ruci joj je mlohavo visio vrlo lijepi dijamant. Vrat joj je isto tako bio pun nabora kao i onaj u kornjače. Bile su slične. Obje su imale jednake oči, gotovo bez kapaka, koje nisu pokazivale bjelilo.
Lilian je sad naizmjence polagala na crno i na trinaest. Kad je malo kasnije podigla pogled, opazi da Klerfe stoji na drugoj strani i da promatra njezinu igru. Ona je stavljala kao Boris Volkov i opazila da je to Klerfe zamijetio. Ipak buntovnički nastavi stavljati na trinaest. Nakon šest okretaja dođe trinaest. „Dosta“, reče i pokupi žetone sa stola u torbicu. Dobila je, ali nije znala koliko.
„Zar već kanite otići?“ upita Fiola. „To je vaša noć. Vidite i sami. Nikad se više neće vratiti!“
„Noć je prošla. Kad bismo povukli zastore sa prozora, blijedo bi nas jutro sve pretvorilo u sablasti. Laku noć, Fiola. Igrajte dalje! Jedan uvijek igra dalje.“
Kad je izašla s Klerfeom, pojavi se pred njom Rivijera onakva kakva je bila prije nego što su je otkrili turisti. Nebo se svjetlucalo u mjedenom žutilu i plavilu, očekujući sunce. More je na obzorju bilo bijelo i prozirno kao akvamarin. Nekoliko ribarskih čamaca plovilo je na pučini sa žutim i crvenim jedrima. Žal je bio pust, ulice bez automobila, a vjetar je mirisao na školjke i more.
Lilian nije shvatila odakle je najednom izniknula prepirka. Slušala je Klerfea, ali je prošlo dosta vremena dok ga je razumjela. Otvoreno je izbio njegov ljubomor na Volkova. „Što mogu učiniti?“ čula ga je gdje govori. „Moram se boriti protiv sjene, protiv nekog koga ne mogu uhvatiti, nekoga koji nije ovdje i koji je uslijed toga to više ovdje, koji postaje idol jer nije ovdje, koji ima užasnu prednost odsutnosti koja mu daje tisuću oružja protiv mene dok sam ja ovdje, i ti me vidiš kakav sam, ovakav kao sada, sav van sebe, nepravedan zbog samoga sebe, sitničav, lud – a nasuprot tome stoji velika idealna slika koju ništa ne može pokvariti jer slika ne radi ništa, jer šuti, jer se protiv nje ne može poduzeti ništa, jednako kao što se ništa ne može poduzeti protiv uspomene na mrtvog!“
Lilian umorno zabaci glavu. Kakve li je užasne muškaračke besmislice opet trabunjao! „Nije li tako?“ upita Klerfe i udari po volanu. „Reci, nije li tako! Osjetio sam sam zašto mi izmičeš! Znam da se zbog toga ne želiš udati za me! Ti se hoćeš vratiti! To je! Hoćeš se vratiti!“
Ona podigne glavu. Što je to rekao? Pogleda Klerfea. „Što si to rekao?“
„Zar nije istina? Nisi li upravo sada o tome razmišljala?“
„Sad sam razmišljala samo o tome kako užasno glupi mogu biti i najpametniji ljudi. Ta nemoj me silom tjerati od sebe!“
„Ja tebe? Ta ja radim sve samo da te zadržim!“
„Misliš li da me tako možeš zadržati? Moj bože!“
Lilian opet spusti glavu na naslon Sjedala. „Ne trebaš biti ljubomoran. Boris me više ne bi htio sve da se i vratim.“
„To nema nikakve veze s tim. Ti želiš da se vratiš !“
„Ne tjeraj me natrag! O bože, ta zar si oslijepio?“
„Jesam“, odvrati Klerfe. „Vjerojatno! Vjerojatno“, začuđeno ponovi. „Ali protiv toga ne mogu ništa. Iz toga ne mogu više izaći.“
Šutke su se provezli niz Kornišu prema Antibu. U susret im dođu kolica u koja je bio upregnut magarac. Na njima je sjedila neka poluodrasla djevojčica i pjevala. Onako iscrpljena, Lilian ju je pogledala sa žarkom zavišću. Sjetila se one starice u Kasinu koja će proživjeti još godine, pogledala nasmiješenu djevojčicu, a onda se sjetila sebe i odjednom dođe opet jedan od onih trenutaka u kojima je sve bilo nerazumljivo i svi trikovi nisu pomagali, jer ju je svladao jad i jer je u njoj sve vikalo u nemoćnoj pobuni: Zašto? Zašto upravo ja? Što sam učinila da je upravo mene moralo pogoditi?
Zaslijepljenih očiju promatrala je čarobnu krajinu. Snažni miris cvijeća spuštao se na ulicu. „Zašto plačeš?“ ljutito je upita Klerfe. „Zaista nemaš razloga za plač.“
„Ne, nemam ga.“
„Varaš me s jednom sjenom“, gorko će on. „I plačeš!“
Da, pomisli ona, ali ta sjena se ne zove Boris. Da mu kažem kako se zove? Ali onda će me zatvoriti u bolnicu i pred vrata postaviti stražare ljubavi, da bi me njegovali do smrti iza prozora s mliječnim staklom u zadahu dezinfekcionih sredstava, dobre volje i mučnog smrada ljudskih otpadaka.
Ona pogleda Klerfeovo lice. Ne, pomisli, neću tamnicu te ljubavi, protiv koje nema prosvjeda, već samo bijeg. Vatromet je ispaljen; ne treba čeprkati po pepelu.
Kola se uvezoše u dvorište hotela. Neki Englez je izlazio na plivanje odjeven u kupaći ogrtač. Klerfe pomogne Liliani izaći iz kola, ali je ne pogleda. „Sad ćeš me rijetko viđati“, reče. „Sutra počinje trening.“
Pretjeravao je; utrka se vodila kroz grad pa trening gotovo i nije mogao održavati. Ulice su se dale zatvoriti samo za trku, inače su se vozači morali uglavnom ograničiti na to da voze tom prugom i da upamte kako treba mijenjati brzine.
Lilian je kao kroz neki dugački hodnik vidjela što se još može dogoditi između njih dvoje. Bio je to hodnik koji je postajao sve uži i uži, bez izlaza. Njime nije mogla poći. Druge žene, koje su imale vremena na bacanje, mogle su to učiniti, ali ona nije. U ljubavi nije bilo povratka, tu se nikad nije moglo iznova početi. Sve što se dogodilo ostajalo je u krvi. Klerfe nije prema njoj nikad više mogao biti onakav kao prije. Takav je mogao biti sa svakom drugom ženom, ali s njom ne. A ono što je bilo između njih, isto se tako nije moglo vratiti, kao ni vrijeme. Tu ne bi pomogla nikakva žrtva, ni dobra volja; bio je to mračan i neumoljivi zakon. Lilian je to znala i zato je htjela da ode. Ostatak njezina života bio je njezin do život, a u Klerfeovom životu bio je to samo vrlo mali dio. Zato se ovdje radilo samo o njoj – a ne o Klerfeu. Odnos je bio odviše neravan; ono što će za njegov život biti samo epizoda, premda on u to nije još vjerovao, za nju je bio kraj. Sad je znala da to ne može žrtvovati. Nije osjećala kajanje ni žalost jer je i za to imala premalo vremena. Osjećala je samo jasnoću, sličnu jasnoći ovog jutra. Zajedno s tom jasnoćom nestala je posljednja magla nesporazuma.
Osjetila je malu i oštru sreću odluke. I – čudno – time se vratila i nježnost – sad više nije bila opasna.
„Ništa od svega onoga što tvrdiš nije istina, Klerfe“, reče ona izmijenjenim glasom. „Ništa! Zaboravi to! To nije istina! Ništa!“
Opazila je kako mu se lice razvedrilo. „Hoćeš li ostati kod mene?“ brzo je upita.
„Hoću“, odvrati ona. U tim posljednjim danima nije htjela više nikakvih razračunavanja.
„Sad naposljetku razumiješ što hoću.“
„Da, razumijem“, odvrati ona i nasmiješi se.
„Hoćeš li se udati za me?“
Nije osjetio njezino oklijevanje. „Hoću“, reče. I to je sad bilo svejedno,
On se zagleda u nju. „Kada?“
„Kad god hoćeš. U jesen.“
Časak je šutio. „Napokon!“ reče onda. „Napokon! Nikad nećeš požaliti, Lilian.“
„Znam.“
Odjednom se sav izmijenio. „Umorna si! Mora da si na smrt umorna! Što smo samo radili? Moraš spavati, Lilian! Dođi, ja ću te odvesti gore u sobu.“
„A ti?“
„Povest ću se za Englezom, a kasnije ću se provesti ulicama prije nego što počne promet. To je samo rutina; poznajem tu prugu.“ Zastao je pred njezinim vratima. „Ja idiot! Izgubio sam više od polovine onoga što sam bio dobio. CM bijesa!“
„Ja sam dobila.“
Lilian baci torbicu sa žetonima na stol.
„Nisam ih brojila.“
„Sutra ćemo opet dobiti. Hoćeš li sa mnom k liječniku?“
„Hoću. A sad moram spavati.“
„Spavaj do večera. Onda ćemo nešto pojesti i odmah opet poći na spavanje. Beskrajno te ljubim.“
„I ja tebe, Klerfe.“
On pažljivo zatvori vrata za sobom. Prvi put kao kod bolesnika, pomisli ona i sva iscrpena sjede na postelju.
Prozor je bio otvoren. Vidjela ga je kako odlazi na žal. Nakon utrke, pomisli ona. Morat ću spremiti stvari i otputovati nakon utrke, kad bude on morao u Rim. Još nekoliko dana, pomisli ona. Nije znala kamo da otputuje. Uostalom, to je bilo svejedno. Morala je otići.

XX


Pruga je bila dugačka nešto preko tri kilometra, ali je vodila kroz ulice Monte Karla, sredinom grada, oko luke, preko brdašca s Kasinom i natrag. Na brojnim mjestima bila je jedva dovoljno široka za pretjecanje i sastojala se gotovo samo od zavoja, dvostrukih zavoja, igličastih zavoja i šiljatih zavoja. Trebalo je voziti stotinu krugova, preko tri stotine kilometara, a to je značilo mnogo desetaka tisuća puta mijenjati brzinu, kočiti, pokretati, mijenjati brzinu, pa opet kočiti i pokretati.
„Pravi vrtuljak“, reče Klerfe Liliani, nasmiješivši se. „Neka vrst cirkuske akrobatike. Nigdje se taljigama ne može pustiti ni pola brzine. Gdje .sjediš?“
„Na tribini. Deseti red desno.“
„Bit će vruće. Imaš li šešir?“
„Imam.“ Lilian mu pokaza mali slamnati šešir što ga je držala u ruci.
„Dobro. Večeras ćemo u Pavijon d’or na moru jesti jastoge i piti hladno vino. A sutra ćemo se odvesti k jednom mom znancu. On je arhitekt i treba da nam napravi plan da pregradimo kuću. Svijetlu, s velikim prozorima, s mnogo sunca.“
Redatelj trke dovikne Klerfeu nešto talijanski
„Vrijeme je“, reče Klerfe i zakopča svoj bijeli overol oko vrata. Zatim iz džepa izvuče komadić drveta pa kucne njime o kola i o svoju ruku.
„Gotovo?“ viknu redatelj.
„Gotovo.“
Lilian poljubi Klerfea i obavi ritual praznovjerja. Pljune na kola i na Klerfeov trkaći overol i promrmlja kletvu koja je imala izazvati upravo suprotno, a zatim podigne ruku s dva ispružena prsta prema trkaćoj stazi i drugim boksovima. To je bilo zlokobno – zaklinjanje protiv uroka. Kad je zatim prošla kraj talijanskih montera, pogledaše je oni s nijemim obožavanjem. Iza sebe je čula kako redatelj trka moli: „O slatka krvi Isusova, i ti majko boli, pomori Klerfeu ili Friđeriju i –“
Ona se okrenu na vratima. Marketijeva žena i žene dvojice drugih vozača već su sjedile na svojim mjestima sa štopericama i papirima. Ne bih ga smjela ostaviti, pomisli ona i podigne ruku. Klerfe se nasmije i salutira. Izgledao je veoma mlad. „A vi, svi sveci, spalite pneumatike konkurencije otprilike dvostrukom brzinom nego naše“, molio je redatelj, a zatim viknu: „Spremni na start! Napolje svi koji ne spadaju ovamo!“
Dvadeset je kola krenulo. Klerfe je u prvom kolu bio na osmom mjestu. Nije imao osobito povoljno startno mjesto, a pri pokretanju kola bio je za trenutak prepolagan. Objesio se iza Mikotija za kojega je znao da će napadati. Pred njim su bili Friđerio, Monti i Saketi. Marketi je bio na čelu.
U četvrtom krugu projuri Mikoti kraj Saketija na ravnoj stazi koja se uspinjala do Kasina, napregnuvši motor do krajnjih sila. Klerfe je visio na njegovim stražnjim točkovima pa također napregnu svoj motor i projuri kraj Saketija tik ispred tunela. Kad je izašao, opazi da se Mikotijeva kola puše i da su usporila vožnju. Pretekne ga i poče nagoniti Montija. Tri kruga kasnije stigao ga je na igličastom zavoju uz gazometar i pripio se kao terijer uz njegove stražnje točkove.
Još devedeset dva kruga i sedamnaest konkurenata, pomisli kad je ugledao druga kola kraj Mikotijevih uz boks. Redatelj trka mu signalizira da zasad ne napada; vjerojatno se Friđerio i Marketi, koji se nisu voljeli, bore međusobno na račun poduzeća, umjesto da drže disciplinu u timu, a redatelj trka htio je da Klerfe i Majer III ostanu u rezervi ukoliko vrhunski vozači unište svoja kola.
Lilian je u razmacima manjim od dvije minute vidjela kako čopor automobila bijesno juri kraj tribina. Upravo kad bi pogledala kola pa na trenutak svrnula pogled u stranu, automobili bi opet bili ovdje, s malo izmijenjenim redoslijedom, ali gotovo kao da nikad i nisu iščezli ispred njezinih očiju. Bilo je kao da se samo pomiče staklena ploča čarobne kamere, amo tamo, naprijed natrag. Kako mogu samo prebrojiti stotinu krugova? pomisli ona. Onda se sjeti redatelja trka koji je molio, znojio se i proklinjao i pokazivao im neke ploče i zastave koje je u svom tajnom kodu dizao i izmjenjivao.
Odlučila je da će nakon četrdeset krugova otići. Bilo joj je kao da mora otputovati sada, odmah sada, prije nego što trke završe. Izgled da će još daljnjih šezdeset puta gledati one sitne izmjene u redoslijedu kola učinio joj se traćenjem vremena sličnim onim satima prije nego što je otputovala iz sanatorija. U torbici je imala kartu za Cirih. Kupila ju je ujutro kad se Klerfe još jednom provezao stazom za trke. Karta je vrijedila za dva dana kasnije, jer je upravo tada Klerfe morao odletjeti u Rim. Za dva dana se kanio vratiti. Avion je odlazio ujutro, a vlak uvečer. Kao kradljivac, pomisli ona, kao izdajica bježim potajice. Isto onako kao što sam u sanatoriju kradomice htjela pobjeći Borisu. Ona je ipak morala još razgovarati s Borisom, ali što je to koristilo? Uvijek su izrečene samo krive riječi, uvijek se lagalo, jer istina je bila beskorisna okrutnost, a kraj gorčina i očaj zbog toga što čovjek nije mogao biti drukčiji, tako da je posljednja uspomena bila samo sjećanje na prepirku, nesporazum i mržnju. U torbici potraži bilježnicu s voznim kartama. Načas pomisli da ju je izgubila. Taj je trenutak bio dovoljan da je opet učini čvrstom. Zebla je na toplom suncu. Imam groznicu, pomisli i začu kako mnoštvo viče oko nje. Tamo dolje u plavoj luci, sitnoj kao kakva igračka iz kutije, s bijelim jahtama na kojima su gusto zbijeni stajali ljudi, prošišao je čopor automobila, a jedna od tih malih igračaka pomaknu se u stranu i progura kraj grupe. „Klerfe!“ vrisnu radosno neka debela dama kraj nje i pljesnu se programom po stegnima napetim ispod platnene haljine. „The son of a gun made it!“11
Sat kasnije probio se Klerfe do drugog mjesta. Sad je hladno i nemilosrdno nagonio Marketi ja. Još ga nije htio preteći. Za to je imao još dovoljno vremena nakon osamdesetog kruga, pa čak i nakon devedesetog. Kanio je samo tjerati uvijek nekoliko metara iza njega, uvijek u istom razmaku, sve dok ne postane nervozan. Nije htio još jednom iskoristiti priliku da pretjerano potjera svoj motor. To je htio prepustiti Marketiju, a Marketi je to zaista jednom i učinio, no motoru nije bilo ništa, ali Klerfe osjeti da se uznemirio kad time nije ništa postigao. Marketi je sad počeo blokirati ulicu i zavoje. Nije htio da propusti Klerfea. Klerfe je nekoliko puta izveo manevar kao da ga kani preteći, ali to stvarno nije mislio. Tako je Marketi više pazio na njega nego na vožnju i postao nervozan.
Postigli su prednost od cijelog jednog kruga ispred čitavog polja a nekoliko vozača pretekli su za više krugova. Redatelj se znojio i pokazivao Klerfeu da ne napada. Marketi je spadao u istu staju. Dovoljno je bilo da su se gonili Friđerio i on. Friđerio je pri tom imao defekt na pneumatiku pa je sad zaostao gotovo punu minutu iza Klerfea i pet drugih kola. Klerfea je progonio Monti, ali mu se još nije pripio uz točkove. Lako ga se mogao otresti u iglastim zavojima u kojima je zakretao brže od Montija.
Opet su projurili kraj boksova. Klerfe opazi kako je upravitelj trke zazvao sve svece i istodobno mu se zaprijetio, zatresavši objema šakama da se toliko ne pripija uz Marketi ja. Marketi mu je dao bijesan znak da zadrži Klerfea. Klerfe kimne i zaostane za jednu dužinu kola, ali ne više. Htio je pobijediti u tim trkama bez obzira na redatelja. Htio je da dobije pobjedničku premiju a uz to se i okladio sam na sebe. Trebam novaca, pomisli. Za budućnost. Za kuću. Za život s Lilian. Loši start ga je malo zakočio, ali je znao da će pobijediti. Osjećao se veoma miran u onoj neobičnoj ravnoteži između koncentracije i pomanjkanja napetosti, koja je čovjeku davala osjećaj da mu se ništa ne može dogoditi. Bila je to neka vrst vidovitosti koja je isključivala svaku sumnju, svako krzmanje i svaku nesigurnost. Nekad ju je često imao, ali u toku posljednjih godina mnogo puta mu je i nedostajala. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka čiste sreće.
Iza nekog zavoja opazi kako su Marketijeva kola odjednom zaplesala, okrenula se poprijeko i tresnula uz zvuk metala koji se para. Ugledao je lokvu ulja koje je isteklo preko cijele ulice, i dvoja kola, koja su se već strahovito sudarila jedna o druga pijano klizeći po ulju, vidio je kao u slici snimljenoj usporenim tempom kako se Marketijeva kola prevrću, kako Marketi leti zrakom i udara o zemlju, a stotinu očiju u njemu tražilo je šupljinu na ulici da bi kroz nju prošao, ali šupljine nije bilo, cesta je postala gorostasna, i u istom trenutku se posve skupila; nije osjećao strah, već je samo nastojao da se sudari postrance, a ne u pravom kutu, pa je u posljednjem trenutku znao još to da se mora osloboditi volana, ali ruke su mu bile odviše spore i sve se već diglo uvis i odjednom više nije imao težine, a zatim je slijedio udarac o prsa, u lice, sa svih strana. Još jedan trenutak bila je iznad njega užasnuta bijela glava nekog nadzornika staze, a zatim ga odostraga lupi užasno snažna šaka i onda je još osjetio samo taman šum i ništa više.
Kola, koja su udarila o njegova, probila su u tom kaosu rupu tako da su oni drugi, koji su nadošli, mogli proći kroz nju. Jedan za drugim projuriše, neki plešući, teturajući, probijajući se svojim kolima tik uz krhotine, tako da je metal škripao kao da stenju unesrećene mašine. Nadzornik staze siđe preko vreće s pijeskom s lopatom u ruci i poče bacati pijesak na ulje, skačući natrag kad bi se približilo urlanje motora. Stigli su bolničari s nosiljkama, odvukli Marketi ja na sigurno mjesto, podigli ga i pružili preko pješčanih barikada, a nekoliko redatelja dotrči opominjući vozače na opasnost, ali polje je već bilo slobodno. Svi su već prošli kraj mjesta nesreće i sad su dolazili ponovo, osvrćući se na unesrećene ili ukočeno zureći u cestu.
Klerfeova kola ne samo da su se sudarila s drugim već se u njih još odostraga zaletio i Monti. Monti je bio gotovo neozlijeđen. Odšepao je u stranu. Klerfe je visio u svojim kolima koja je pritisak uzdigao uvis, a zatim odbacio prema vrećama pijeska. Lice mu je bilo razbijeno i prsni koš zgnječen. Krv mu je tekla iz usta. Bio je u nesvijesti. Kao muhe na komadu krvavoga mesa skupilo se na rubu staze mnoštvo i piljilo razrogačenih očiju u bolničare i u montere koji su brzo počeli da pile metal da bi izvadili Klerfea. Ispred njega su gorjela jedna kola. Ljudi s aparatima za gašenje vatre uspjeli su da odvuku krhotinu i sad su pokušavali da je ugase. Srećom se spremnica za benzin proparala, pa tako nije došlo do eksplozije, ali benzin je gorio i vrućina je postala nepodnošljiva, te je vatra još uvijek mogla zahvatiti druga kola. Svake dvije minute ponovo bi projurila kola. Tutnjava motora odjednom je visila kao neki mračni rekvijem iznad grada i uzdizala se do urlika koji je parao uši, kad bi kola prolazila kraj Klerfea koji je visio sav krvav kao na kolcu u svojim kolima, uzdignutim uvis i osvijetljenim mutnim svjetlom vatre koja je zamirala u jasno popodne. Trka se nastavljala; nije prekinuta.
Lilian nije odmah shvatila. Zvučnik nije bio jasan, a glas u njemu kao da je uslijed svoje vlastite jeke postajao nerazumljiv. Onako uzbuđen, spiker je stajao preblizu mikrofona. Čula je nešto o kolima koja su se sudarila te su izbačena sa staze, jer je bila klizava od ulja koje se prosulo iz jednog automobila. Onda ugleda čopor kola kako juri ispred tribina. Nije moglo biti tako zlo, pomisli, jer se inače ne bi trke nastavile. Tražila je Klerfeov broj. Nije ga našla, ali on je možda već prošao, jer u prvi mah nije tako tačno pazila na to. Zvučnik je sad malo jasnije izvještavao da je na keju de Plezans došlo do nesreće – nekoliko se kola sudarilo, ima i ranjenih, mrtvih nema, a daljnje vijesti slijede. Redosljed je slijedeći: Friđerio s petnaest sekundi prednosti, Kanti, Dival, Majer III –
Lilian je napeto osluškivala. O Klerfeu ni riječi, a on je bio drugi. O Klerfeu ni riječi, pomisli ona, a onda začu kako dolaze kola i nagne se naprijed da bi vidjela broj dvanaest, crvena kola s brojem dvanaest.
Nisu došla, a u onoj gluhoj tišini užasa, koji se širio u njoj, javi se glas spikera: „Među ranjenima nalazi se Klerfe, voze ga u bolnicu. Čini se da je onesviješten. Monti je ozlijeđen na koljenu i nozi, Marketi –“
To ne može biti, pomisli Lilian. Ne u toj utrči igračaka, ne u tom gradu igračaka s lukom iz igračaka i šarenom panoramom igračaka! To mora da je zabluda! Njegova će kola odmah doletjeti odnekuda onako kao onda kod Targa Floria, možda s malim zakašnjenjem, ulupljena i obijena, ali inače čitava i bez štete! Još dok je tako razmišljala, osjeti kako joj ta nada postaje isprazna, kako se razbija prije nego što se učvrstila – onesviješten, pomisli ona i čvrsto se prihvati za tu riječ; što znači to?
To bi moglo sve značiti! Uto opazi da je sišla s tribina, a da to nije ni primijetila. Krenula je prema boksovima; možda au ga donijeli onamo. Sigurno će ležati na nosiljci s ozlijeđenim ramenom ili rukom, kao onda kod Targa Floria, i smijat će se svojoj nesreći.
„Odnijeli su ga u bolnicu“, reče redatelj trka sav oznojen. „Sveta majko božja, sveti Kristofore, zašto baš nama! Zašto ne konkurenciji ili – Što? samo časak!“
On odjuri da signalizira. Kola projuriše. Tako blizu izgledala su veća i opasnija, a njihova grmljavina ispunila je sve. „Što se dogodilo?“ viknu Lilian. „Ostavite te vaše proklete trke do đavola i recite mi što se dogodilo!“
Ona se osvrnu oko sebe. Nitko je nije gledao. Monteri su se bavili rezervnim dijelovima i pneumaticima, izbjegavajući njezine pogleda. Kad bi nekome prišla, taj bi se odmakao od nje. Bilo je kao da boluje od kuge.
Redatelj trka se naposljetku vrati. „Klerfeu ništa ne pomaže ako pustim da trka ode do đavola ili ne ode“, promuklo će on. „Ni on to ne bi htio. On bi htio –“
Lilian ga prekine. „Gdje je? Ne želim čuti nekakvu propovijed o kodeksu časti vozača na trkama!“
„U bolnici. Odmah su ga prenijeli u bolnicu.“
„Zašto nije nitko kod njega da mu pomogne? Zašto niste vi? Zašto ste ovdje?“
Redatelj trka je pogleda bez razumijevanja. „Ta kako bih mu ja mogao pomoći? Ili bilo tko odavde? To moraju učiniti liječnici.“
Lilian teško proguta. „Što mu se dogodilo?“ upita tiho.
„Ne znam. Nisam ga vidio. Svi smo bili ovdje. Morali smo biti ovdje.“
„Tako je“, reče Lilian. „Da bi se trke nastavile.“
„Da, tako stoji stvar“, nemoćno odvrati redatelj. „Svi smo mi samo namještenici.“
Neki monter im brzo priđe. Tutnjava kola se pojačavala. „Sinjorina –“ Redatelj trka raširi ruke i pogleda na stazu. „Moram –“
„Je li mrtav?“ upita Lilian.
„Nije, nije! Onesviješten. Liječnici – na žalost moram, sinjorina –“
Redatelj zgrabi jednu ploču sa svog sanduka i jurnu da da svoje znakove. Lilian ga je čula gdje viče: „Madona, madona, zašto baš meni, prokleto, prokleto ulje!“ Podigao je svoju ploču prema nekome, mahnuo, uzdigao ruku i ostao stajati, premda je čopor preletio, napeto piljeći u cestu. Nije se htio vratiti.
Lilian se polako okrene i pođe. „Doći ćemo – nakon trke, sinjorina“, šapne jedan od montera. „Odmah nakon trke.“
Crni baldahin buke i dalje je visio iznad grada kad se ona vozila u bolnicu. Našla je samo jednu najamnu kočiju ukrašenu zastavama i šarenim trakama, dok je konj nosio slamnati šešir. „Potrajat će dulje nego obično, madmoazel“, razjasni kočijaš. „Moramo daleko zaobilaziti. Ceste su zatvorene. Trke, razumijete –“
Lilian kimne. Sjedila je sva obuzeta bolom koji kao da je bio oslabljen sredstvima za stišavanje boli. U njoj nije ništa potpuno funkcioniralo, samo uši i oči koje su čule motore i vidjele kola, jasno, pretjerano oštro i jedva podnošljivo. Kočijaš je brbljao i htio da joj pokazuje vidikovce. Nije ga čula, čula je samo motore. Netko je pokušao zaustaviti njezinu kočiju da joj nešto rekne. Nije ga razumjela pa naposljetku dade zaustaviti kočiju. Mislila je da će čuti kakvu vijest o Klerfeu. Čovjek, neki Talijan u bijelom odijelu, s tankim crnim brkovima, pozove je na večeru. „Što?“ upita ona bez razumijevanja. „Što još?“
Čovjek se nasmiješi. „Može biti i više. To ovisi o vama.“
Nije mu odgovorila. Nije ga više ni vidjela. Njezine ga oči odbaciše. Nije ništa znao o Klerfeu. „Dalje!“ reče kočijašu. „Brže!“
„Svi ti kavaliri nemaju novaca“, izjavi kočijaš. „Pravo ste učinili što ste ga odbili. Tko zna, možda biste na kraju sami morali platiti večeru. Starija gospoda su pouzdanija.“
„Brže!“ reče Lilian.
„Odmah.“
Trebalo je beskrajno dugo dok se nisu zaustavili pred bolnicom. Lilian je u međuvremenu izrekla mnogo zavjeta koje je namjeravala ispuniti. Neće otputovati, ostat će, udat će se za Klerfea, samo neka ostane živ! Zavjetovala se na to i pustila da ti zavjeti potonu poput kamenja u jezeru, ne razmišljajući o njima.
„Gospodin Klerfe je u operacionoj dvorani“, reče bolničarka koja je primala stranke.
„Možete li mi reći kako je ozlijeđen?“
„Žao mi je, madam. Jeste li vi madam Klerfe?“
„Nisam.“
„Rođakinja?“
„Kakve to veze ima s njim?“
„Nikakve, madmoazel. Samo sam sigurna da će nakon operacije u najboljem slučaju biti k njemu pušteni samo njegovi najbliži rođaci.“
Lilian se ukočeno zagleda u bolničarku. Treba li da kaže da je zaručena s Klerfeom? Kako je to samo apsurdno! „Mora li biti operiran?“ upita.
„Čini se da mora, jer inače ne bi bio u operacionoj dvorani.“
To je jedna od onih koje me ne mogu trpjeti, razdraženo pomisli Lilian. Imala je iskustva s bolničarkama.
„Mogu li pričekati?“ upita.
Bolničarka joj pokaza na klupu. „Imate li čekaonicu?“ upita Lilian.
Bolničarka pokaže na jedna vrata. Lilian uđe u sobu u kojoj su se nalazile umorne biljke širokih listova, stari magazini i muhe koje su zujale oko muholovke obješene na stropu iznad stola. Buka motora čula se i ovdje, prigušena, kao neko daleko divlje bubnjanje, ali ipak je bila ovdje.
Vrijeme je postalo ljepljivo kao papir za hvatanje muha na kojemu su umirale muhe polaganom mučeničkom smrću. Lilian se ukočeno zagleda u otrcane magazine, otvori ih i zatvori, pokuša čitati, ali joj to nije polazilo za rukom, ustane i priđe k prozoru, a onda opet sjede. Soba je mirisala na strah, na onaj isti strah koji je već izbijao iz nje. Pokušavala je otvoriti prozor, ali ga odmah zatvori jer je tutnjava motora smjesta prodrla u sobu. Nakon ne kog vremena uđe u sobu jedna žena s djetetom. Dijete poče vikati, a žena raskopča bluzu i stane ga dojiti. Dijete je mljackalo ustima i zaspalo. Žena se bojažljivo osmijehne Liliani i opet zakopča bluzu.
Nekoliko minuta kasnije bolničarka otvori vrata. Lilian ustane, ali bolničarka se na nju nije ni obazrela, već kimnu ženi s djetetom da pođe s njom. Lilian sjede. Odjednom osluhnu. Nešto se izmijenilo. Osjećala je to na zatiljku. Jedna je napetost popustila, nešto je postalo manje napeto. Potrajalo je neko vrijeme dok nije zamijetila da je to tišina. Buka motora je prestala. Trke su bile završene.
Četvrt sata kasnije ugleda jedna otvorena kola s redateljem trka i dvojicom montera kako prilaze i zaustavljaju se. Sestra koja je primala posjete dovede ih u čekaonicu. Potišteno su stajali kraj Lilian. „Jeste li što doznali?“ upita ona.
Redatelj trka pokaza na mlađeg montera. „On je bio prisutan kad su ga izvadili iz kola.“
„Krv mu je tekla na usta“, reče monter.
„Na usta?“
„Da. Bilo je to kao izljev krvi.“
Lilian ga pogleda. Kakva je to jezovita zabluda? Izljev krvi je nešto što pripada njoj, a ne Klerfeu. „Kako je mogao imati izljev krvi?“ upita.
„Prsa su mu bila ukliještena uz volan“, reče monter.
Lilian polako zatrese glavom. „Ne“, reče. „Ne!“
Redatelj priđe vratima. „Pogledat ću gdje je liječnik.“
Lilian je čula kako glasno razgovara s bolničarkom. Onda razgovor utihne i u čekaonici odjednom opet zavlada ona vruća šutnja u kojoj su oba montera glasno disala, a muhe zujale.
Redatelj se vrati. Zastao je na vratima. Oči kao da su mu bile neprirodno bijele na preplanulom licu. Nekoliko je puta pomaknuo usnicama prije nego što je progovorio. „Klerfe je mrtav“, reče.
Monteri se zagledaše u nj. „Jesu li ga operirali?“ upita mlađi. „Sigurno su ga krivo operirali.“
„Nisu ga operirali. Umro je prije operacije.“
Sva trojica pogledaše Lilian. Ona se nije ni maknula. „Gdje je sada?“ upita naposljetku.
„Dotjeruju ga.“
Ona upita teškom mukom: „Jeste li ga vidjeli?“
Redatelj trka kimne.
„Gdje je?“
„Bolje da ga sad ne vidite“, odgovori on. „Sutra ga možete vidjeti.“
„Tko to kaže?“ upita Lilian glasom u kojem nije bilo nikakva osjećaja. „Tko to kaže?“ ponovi.
„Liječnik. Ne biste ga prepoznali. Bolje je da dođete sutra. Možemo vas odvesti u hotel.“
Lilian ostane stojeći. „Zašto ga ne bih prepoznala?“
Redatelj je neko vrijeme šutio. „Lice“, razjasni zatim. „Teško je udario. Volan mu je zdrobio prsni koš. Liječnik misli da nije ništa osjetio. Sve se odvilo vrlo brzo. Smjesta je izgubio svijest i nije se više probudio. Mislite li“, nastavi glasnije, „da to i nama ne zadire u kosti? Mi smo ga poznavali dulje od vas!“
„Jeste“, odvrati Lilian. „Poznavali ste ga dulje od mene.“
„Nisam mislio tako. Smatram da je uvijek tako ako netko umre: odjednom ga nema. Više ne govori. Maločas je još bio ovdje, a onda ga više nema. Tko to može shvatiti? Mislim: i nama je tako. Stojimo i ne shvaćamo. Razumijete li?“
„Da, razumijem.“
„Onda dođite s nama“, reče redatelj. „Odvest ćemo vas u hotel. To je dosta za danas. Sutra ga možete vidjeti.“
„A što ću u hotelu?“ upita Lilian.
Redatelj slegne ramenima. „Pozovite liječnika. Neka vam da injekciju. Jednu jaku da spavate sve do sutra ujutro. Dođite! Ovdje ne možete više ništa učiniti. Mrtav je. Svi mi ne možemo više ništa učiniti. Kad je netko mrtav, onda je sve prošlo i nitko ne može više ništa pomoći.“ On joj priđe korak bliže i dotakne joj dlanom podlakticu. „Dođite. Ja to znam. Porca miseria, to mi se ne dešava prvi put! Prokletstvo, uvijek je prvi put!“

XXI


Probudila se iz teškog sna. Jedan trenutak nije imala nikakve veze sa svijetom, a onda je probode oštra bol. Jednim se trzajem uspravi u postelji i ogleda oko sebe. Kako je došla ovamo? Polako se sjetila – smrtonosnog kasnog popodneva, lutanje po malom gradu, rano veče, bolnica, nepoznato skrpano Klerfeovo lice, glava koja je ležala malo ukoso, ruke koje nisu tome pristajale jer ih je netko složio kao na molitvu, liječnik koji je došao s njome – sve to nije bila istina, nije bilo ono pravo – nije to Klerfe smio ležati na postelji u bolnici, već ona, samo ona, a ne on, to je bila jezovita zamjena, netko je načinio strašnu mračnu šalu.
Ona ustane i rastvori zastore. Sunce prodre u sobu. Nebo bez oblaka, palme u svijetlu i rasplamsale gredice sa cvijećem u hotelskom vrtu činili su Klerfeovu smrt još neshvatljivijom. Ja, pomisli Lilian, ja bih to morala biti, meni je to određeno, a ne njemu! Začudo se sama sebi učinila varalicom, kao netko koji je preostao, netko prekobrojni koji je još samo zabunom živio i umjesto kojega je netko drugi ubijen, pa se zato iznad njega nadvila neodređena siva sjena umorstva, kao kod automobiliste koji je, premoren, pregazio čovjeka, a mogao je to izbjeći.
Telefon zazvoni. Ona se trgne i podigne slušalicu.
Predstavnik nekog pogrebnog zavoda u Nici preporučivao joj je grob i dostojanstven pogreb uz umjerenu cijenu. Za slučaj prijevoza u domovinu stajali su na raspolaganju cinčani lijesovi.
Ona spusti slušalicu. Nije znala što da radi. Gdje je bila Klerfeova domovina? Zar ondje gdje je rođen? Negdje u Elzasu i Lotaringiji? Nije znala gdje. Telefon ponovo zazvoni. Sad je bila bolnica. Što da rade s mrtvim tijelom? Treba ga otpremiti. Najkasnije do popodneva. Treba naručiti lijes.
Lilian pogleda na sat. Bilo je podne. Ona se odjene. Zvečeći i posve poslovno napao ju je ritual smrti. Morala bih imati crnu haljinu, pomisli. Nazvalo ju je neko poduzeće koje je izrađivalo vijence. Netko drugi je htio znati kojoj je vjeroispovjesti pripadao Klerfe da bi rezervirao vrijeme za izlaganje lijesa u crkvi. Ili zar je preminuli možda bio slobodni mislilac?
Lilian je još uvijek osjećala jako sredstvo za spavanje. Ništa nije bilo potpuno stvarno. S:'šla je dolje da upita vratara za savjet. Kad ju je ugledao, ustane neki čovjek u tamnomodrom odijelu. Ona se okrene. Nije mogla podnijeti profesionalni izraz saučešća na njegovom licu.
„Naručite lijes“, šapne vrataru. „Učinite sve što treba.“
Vratar joj izjavi da treba obavijestiti vlasti. Želi li obdukciju? Kadšto je potrebno da se ustanovi uzrok smrti. Čemu? Zbog pravnih zahtjeva. Možda bi tvornica automobila mogla pokušati da pozove na odgovornost priređivača utrke. Zatim treba uzeti u obzir i osiguranja, moglo bi doći i do drugih komplikacija – najbolje bi bilo da je čovjek na sve spreman.
Činilo se da je umrijeti posve jednostavno, ali nije jednostavno biti mrtav. Želi li ona da Klerfea pokopaju na ovdašnjem groblju?
„Na groblju samoubojica?“ upita Lilian. „Ne!“
Vratar se nasmiješi kao da joj oprašta. Groblje samoubojica je legenda kao i mnogo toga u Monte Karlu. Ovdje postoji pravo lijepo groblje na kojem ukopavaju mrtve stanovnike grada. Ima li Klerfeove isprave?
„Isprave? Zar on treba još isprave?“
Vratar je i to razumio. Dakako da treba ispravè. Možda se nalaze u njegovoj sobi: u protivnom slučaju treba ih nabaviti. On će, osim toga, stupiti u vezu s policijom.
„S policijom?“
Kod svake nesreće treba smjesta pozvati policiju. To je sigurno već učinila njegova tvornica i uprava trka, ali policija mora dopustiti da se mrtvo tijelo pokopa. Sve je to samo formalnost, ali se mora obaviti. On će se pobrinuti za to.
Lilian kimne. Odjednom je htjela izaći iz hotela. Bojala se da će se onesvijestiti. Sjetila se da od jučer u podne nije ništa jela, ali nije htjela da uđe u hotelski restoran. Brzo izađe iz predvorja, uđe u Kafe de Pari i naruči kavu. Dugo je sjedila, ne dirnuvši je. Automobili su prolazili i zaustavljali se pred kasinom, dolazili su uobičajeni omnibusi, a cijeli čopori turista okupljali su se oko svojih vodiča i poslušno prolazili iza njega kroz dvorane. Lilian se prestraši kad je neki čovjek sjeo za njezin stol. Ona ispije kavu i ustane. Nije znala što da radi. Pokušala je da sama sebi razjasnim da bi i bez nesreće također bila sama, u Parizu ili na putu za Švicarsku. To joj nije ništa pomoglo. Kraj nje je još uvijek bila ona jama u zemlji, vodila je u ponor bez dna i nikako je nije mogla izbaciti iz misli. Klerfe je bio mrtav, a to je bilo nešto drugo nego da nisu zajedno.
Našla je klupu s koje je mogla vidjeti more. Prožimao ju je osjećaj da mora učiniti brojne sitne stvari, ali se nije mogla odlučiti na to. Klerfe, ne jal neprekidno je razmišljala. To je bilo ludo. Ona je imala umrijeti, a ne on. Kakva je to bila jezovita ironija!
Vratila se u hotel i ušla u svoju sobu ne govoreći ni s kim. Na vratima je zastala. Zapuhne je mrtvi zrak. Činilo se kao da je i u sobi također sve mrtvo.
Sjetila se da je vratar zatražio Klerfeove isprave. Nije znala gdje su, a zgrozila se od misli da pođe u Klerfeovu sobu. U sanatoriju je naučila da je često teže gledati stvari koje je za sobom ostavio mrtav čovjek nego samog mrtvaca.
Onda opazi da je u vratima sobe zataknut ključ i pomisli da sobarica sprema sobu. To je bilo bolje nego da sama bude u njoj. Otvori vrata.
Neka mršava žena u sivom kostimu stajala je kraj radnog stola. „Što biste htjeli?“
Lilian pomisli da je ušla u krivu sobu, no onda opazi da u njoj visi Klerfeov ogrtač. „Tko ste vi?“ upita je.
„Mislim da bih ja to mogla prije vas pitati“, oštro odgovori žena. „Ja sam Klerfeova sestra. A što želite? Tko ste vi?“
Lilian je šutjela. Klerfe joj je jednom ispripovjedio da negdje ima sestru i da se mrze. Već mnogo godina nije čuo za nju. Mora da je to bila ta žena. Nije bila nimalo slična Klerfeu.
„Nisam znala da ste stigli“, odvrati Lilian. „Sad kad ste ovdje, nemam više nikakva posla.“
„Sigurno nemate“, ledeno odvrati žena. „Rekli su mi da je moj brat ovdje živio s nekom osobom. Jeste li to vi?“
„Ni to vas više ne treba zanimati“, odvrati Liban i okrene se.
Izišla je i vratila se u svoju sobu. Ondje poče spremati stvari, ali ubrzo prestane. Ne mogu otputovati dok je on još ovdje, pomisli. Moram ostati dok ga ne pokopaju.
Još jednom pođe u bolnicu, ali bolničarka u recepciji joj reče da više ne može vidjeti Klerfea. Na zahtjev jednog člana obitelji vrši se obdukcija. Zatim će tijelo biti zalemljeno u cinčani lijes i otposlano.
Pred bolnicom susretne redatelja trka. „Putujemo večeras“, reče on. „Jeste li vidjeli onu neman s velikim zubima? Sestru? Ona ga je dala parati. Kani pokrenuti parnicu protiv našeg poduzeća i protiv uprave trka zbog odštete radi nemarnosti. Bila je već na policiji. Vi poznajete našeg ravnatelja. Bila je i kod njega. On se ne boji nikoga, ali je bio blijed kad je ta žena nakon pola sata izašla od njega. Ona zahtijeva doživotnu rentu. Tvrdi da je Klerfe bio njezin jedini hranitelj. Mi svi odlazimo. Otputujte i vi! Sve je gotovo.“
„Da“, odvrati Lilian. „Sve je gotovo.“
Lutala je besciljno ulicama. Sjedila je za stolovima i nešto pila, a uvečer se vrati u hotel. Sad je bila veoma umorna. Liječnik joj je ostavio sredstvo za spavanje. Nije ga trebala uzeti jer je odmah zaspala.
Probudio ju je telefon. Klerfeova sestra bila je na aparatu. Ona mora hitno govoriti s njom, rekla je zapovjedničkim tonom. Neka Lilian smjesta dođe k njoj.
„Ako mi imate nešto reći, recite mi sada, preko telefona“, odvrati Lilian.
„Ne mogu preko telefona.“
„Onda dođite u podne u hotelsku halu.“
„To je prekasno.“
„Za mene nije“, odvrati Lilian i spusti slušalicu.
Onda pogleda na sat. Bilo je nekoliko minuta., prije deset sati. Spavala je punih četrnaest sati i još uvijek se osjećala kao razbijena. Ona uđe u kupaonicu. Bila bi u kadi opet zaspala da nije netko žestoko zakucao na vrata njezine sobe. Lilian navuče kupaći ogrtač, ali prije nego što je uspjela otvoriti vrata, nahrupi u sobu Klerfeova sestra. Lilian nije imala mogućnosti da je zadrži.
„Jesti li vi mis Denkerk?“ upita žena u sivom kostimu.
„Možete sa mnom razgovarati u dvanaest sati u hotelskoj hali“, odvrati Lilian. „Ovdje ne možete.“
„Pa to je sasvim isto. Sad sam ovdje. Ja –“
„Ovdje ste protiv moje volje“, prekinu je Lilian. „Ovo je moja soba. Želite li da pozovem upravu hotela da mi pomogne?“
„Ne mogu čekati do dvanaest sati. Moj vlak odlazi prije. Hoćete li da tijelo moga brata čeka na vrućem peronu dok vi ne nađete vremena da govorite sa mnom?“
Lilian pogleda usko crno raspelo Što ga je ta žena nosila na tankom lančiću oko vrata. Ta se osoba neće ustručavati ničega da nametne svoju volju, pomisli. „Ja sam ovdje“, nastavi sestra, „među papirima svoga brata našla kopiju čiji original vi vjerojatno posjedujete. Radi se o prijenosu neke kuće na Rivijeri na vas.“
„Na mene?“
„Zar ne znate ništa o tome?“
Lilian pogleda papir u koščatoj ruci na koju su bila nataknuta dva vjenčana prstena. Dakle udovica – nije ni čudo.
„Pokažite mi taj papir“, zatraži Lilian.
Sestra je oklijevala. „Da li ga poznajete?“
Lilian ne odgovori. Čula je da voda još uvijek teče u kupaonici i pođe onamo da je zatvori.
„Jeste li zbog toga željeli tako hitno govoriti sa mnom?“ upita, vrativši se.
„Htjela sam vam izjaviti da obitelj to dakako ne priznaje. Branit ćemo se protiv toga.“
„Samo se branite. A sad vas molim da me ostavite!“
Žena je i dalje stajala. „Bilo bi jednostavnije, a vjerojatno i taktičnije kad biste dali izjavu da ne priznajete taj prijenos koji moj brat nesumnjivo nije izvršio bez tuđeg utjecaja.“
Lilian se ukočeno zagleda u nju. „Da niste možda već i sastavili tu izjavu?“
„Jesam. Treba da je samo potpišete. Evo je. Drago mi je što bar za to imate razumijevanja.“
Lilian uze izjavu i razdere je, ne pročitavši je. „Idite sada. Meni je dosta.“
Sestra se nije nimalo smela. Oštro je promatrala Lilian. „Rekli ste da vam nije poznat ovaj prijenos. To znači da nemate neku darovnicu?“
Lilian priđe vratima i otvori ih. „Prepuštam vama da to ustanovite.“
„To ću i učiniti. Pravo je na našoj strani! Konačno ipak postoje razlike između krvnih rođaka i nekakve doskitale pustolovke i ulizice koja –“
Na stolu je stajala vaza s ljubicama koje joj je Klerfe donio prije dva dana. Lilian je zgrabi, i ne znajući što čini, istrese je na koščato lice. Htjela je samo jedno: utišati taj tvrdi i nepodnošljivi glas. Cvijeće je već uvelo pa se zalijepilo za kosu i sestrina ramena kao da je izašla iz kakve bare.
Žena otare vodu iz očiju. „To ćete mi platiti!“ sikne ona.
„Znam“, odvrati Lilian. „Samo mi pošaljite račun za frizera. Sigurno i za haljinu, a vjerojatno i za vaše cipele, vaše donje rublje, vaš daljnji život i za vašu preplašenu dušu od livenog željeza. A sad, konačno nestanite!“
Sestra iščeznu. Lilian pogleda staklenu vazu Što ju je još držala u ruci. Nije znala da je sposobna za takvo nešto. Hvala bogu da nisam i vazu bacila u nju, pomisli, i najednom se poče smijati. Nije mogla prestati, zatim dođoše i suze, a zajedno s njima, naposljetku, oslobođenje od ukočenosti.
Vratar je zaustavi u predvorju. „Neugodna stvar, madam.“
„Što još?“
„Vi ste mi dali nalog da naručim lijes i mjesto na groblju. Sestra gospodina Klerfea je odmah, čim je stigla, na račun tvornice automobila također naručila lijes koji joj je i isporučen. Sad je vaš ostao.“
„Možete li ga vratiti?“
„Zastupnik poduzeća iz Nice izjavljuje da je lijes bila specijalna narudžbina. On bi ga mogao primiti natrag iz susretljivosti, ali ne uz istu cijenu.“
Lilian ga nemoćno pogleda. Pred njom se odjednom pojavi groteskna slika – da se ona s praznim lijesom vozi natrag u neki sanatorij u planine, dok Klerfeova sestra otprema raskomadane ostatke u dragom lijesu na obiteljski pogreb.
„Predložio sam dami da uzme vaš lijes za gospodina Klerfea“, nastavi vratar. „Nije htjela. Vrlo je pedantna. Dala je i svoje hotelske troškove staviti na račun tvornice automobila. Puni pansion, dakako, a sinoć dvije boce šato lafita 1929. Najbolje vino što ga imamo. Zastupnik trgovine bjesova primio bi bjes natrag uz pola cijene.“
„Dobro“, odvrati Lilian. „Sredite i moj račun. Večeras ću otputovati.“
„Vrlo dobro. Onda je tu još ona stvar s grobom. Vi ga više ne trebate, a ja sam ga već platio za vas. Tu ćemo teško danas nešto učiniti. Subota je. Prije ponedjeljka nema nikoga u uredu.“
„Zar ovdje subotom i nedjeljom ne umiru ljudi?“
„Umiru. Ali onda se grobovi kupuju u ponedjeljak.“
„Pripišite cijenu na moj račun.“
„Zar ćete zadržati grob?“ upita vratar ne vjerujući.
„Ne znam. Ne želim više o tome govoriti. Napišite što ste platili. Napišite sve. Ali ja ne želim više da čujem o tome. Ništa više! Razumijete li me?“
„Vrlo dobro, madam.“
Lilian se vrati u sobu. Telefon je zazvonio, ali ona ne digne slušalicu. Spremila je ostatak stvari u kovčege. U džepu pronađe blok voznih karata za Cirih. Pogleda datum. Vlak je odlazio još isto veče.
Telefon opet zazvoni. Kad se više nije javljao, obuze je panični strah. Bilo je kao da je umrlo nešto više, a ne samo Klerfe – kao da je umrlo sve što je poznavala. I Boris, pomisli. Tko zna što je s njim? Možda je i on već davno mrtav, a nitko joj to nije mogao reći jer nitko nije znao njezinu adresu.
Ona posegnu za telefonom, ali onda spusti ruku. Nije ga mogla nazvati. Ne sada. On je ne bi razumio, pomislio bi da ga zove zato jer je Klerfe mrtav. Nikad joj ne bi vjerovao da je htjela napustiti Klerfea. Ona mu to neće nikad ni reći.
Tiho je sjedila sve dok se sivi sumrak nije zavukao u sobu. Prozori su bili otvoreni. Čula je kako vani šušte palme kao brbljanje zlobnih susjeda. Vratar joj je rekao da je Klerfeova sestra u podne otputovala. I za nju je sad bilo vrijeme da otputuje.
Ustala je, ali onda zasta oklijevajući. Nije mogla poći dok nije znala je li Boris još živ. Nije bilo potrebno da zove baš njega. Mogla je nazvati kuću u kojoj stanuje i zatražiti da ga pozovu pod bilo kojim imenom. Kad djevojka pođe da je prijavi, onda će znati da još živi pa može spustiti slušalicu prije nego što on dođe.
Nazvala je njegov broj. Dugo je trajalo dok je telefonistkinja nije pozvala. Nitko se nije javljao. Zatražila je isti broj još jednom, hitno, s predobjavom, i čekala.
Čula je vani korake na pošljunčenim putovima vrta. To ju je podsjetilo na Klerfeov vrt. Prelio ju je val neutješne nježnosti. On joj je ostavio kuću a da to ona nije znala. Ona je nije htjela. Kuća će ostati prazna i polako se i dalje rušiti sa svojim ornamentima od sadre ako je ne zaplijeni Klerfeova sestra, oboružana dvostrukim moralom jednostrane pravde.
Telefon zazvoni. Lilian je čula uzbuđene francuske glasove telefonistkinja. Zaboravila je sve što je naumila. „Boris!“ viknu. „Jesi li tu?“
„Tko je tamo?“ upita neki ženski glas.
Lilian je trenutak oklijevala, a onda navede svoje ime. Za dva sata će otputovati s Rivijere i nitko neće znati kamo. Bilo bi dakle smiješno da još jednom ne govori s Borisom.
„Tko je tamo?“ ponovi glas.
Ona još jednom reče svoje ime.
„Tko?“
„Lilian Denkerk.“
„Gospodin Volkov nije ovdje“, odgovori glas kroz šum i pucketanje u vodu,
„Tko je tamo? Gospođa Ešer?“
„Ne, gospođa Blis. Gospođe Ešer nema više ovdje. Ni gospodin Volkov nije više ovdje. Žao mi je.“
„Čekajte!“ viknu Lilian. „Gdje je?“
Buka u telefonu se pojača. „Otputovao je“, začu Lilian.
„Gdje je?“ viknu ona.
„Gospodin Volkov je otputovao.“
„Otputovao? Kamo?“
„Ne mogu reći.“
Liliani zasta dah. „Zar mu se nešto dogodilo?“ upita.
„To ne znam, madam. Otputovao je. Ne mogu vam ništa više reći. Žao mi je –“
Veza je prekinuta. Uzbuđene francuske telefonistkinje cvrkutale su. Lilian položi slušalicu. Otputovao je – ona je znala što to znači u onom kodu gore. To je bila vijest da je netko umro. Uostalom, i nije moglo značiti nešto drugo – kamo bi već mogao otputovati? Čak ni njegova stara domaćica nije više bila ondje.
Još je neko vrijeme sjedila posve mimo. Naposljetku ustane i siđe. Plati račun i stavi željezničke karte u džep. „Pošaljite moje stvari na stanicu“, reče.
„Zar već sada?“ začuđeno upita vratar. „Imate gotovo još dva sata vremena. Prerano je.“
„Sada“, odvrati ona. „Nije prerano.“

XXII


Sjedila je na klupi pred malim kolodvorom. Prve svjetiljke su već gorjele rano uveče i još više isticale golu bezutješnost stanične zgrade. Suncem opaljeni turisti bučno su se gurali kraj nje u vlak za Marselj.
Kraj nje sjede neki Amerikanac i poče monolog o činjenici da u Evropi ne možeš dobiti pristojni goveđi odrezak, pa čak ni podnošljivi hamburški odrezak. Čak i bečke kobasice su u Viskonsinu bolje.
Lilian je sjedila bez misli, tako iscrpena da nije znala je li to tuga, ili praznina, ili predanost sudbini.
Opazila je psa, ali ga nije prepoznala. Pas je u luku pretrčao oko trga, onjušio nekoliko žena, a onda jurnuo na nju. Amerikanac skoči na noge. „Bijesni pas!“ viknu. „Policija! Ustrijelite ga!“
Ovčarski pas protrči kraj njega i skoči na Lilian. Umalo da je nije srušio s klupe, lizao joj ruke i pokušao da je lizne po licu, štektao je, zavijao i la jao tako da se oko njih okupio krug začuđenih ljudi. „Vuče“, reče ona ne vjerujući pravo. „Vuče! Odakle dolaziš?“
Pas je ostavi i jurnu prema mnoštvu koje se odmah razmaklo pred njim. Potrčao je prema nekom čovjeku koji se brzo približavao, a onda se opet vrati Liliani.
Ustala je. „Borise!“ reče.
„Ipak smo te našli“, reče Volkov. „Vratar u hotelu mi je rekao da si već na kolodvoru. Bilo je krajnje vrijeme, čini se. Tko zna gdje bih te kasnije morao tražiti.“
„Živ si!“ šapnu Lilian. „Nazvala sam te. Netko mi je rekao da si otputovao. Pomislila sam –
„To je bila gospođa Blis. Ona je nova domaćica. Gospođa Ešer se ponovo udala.“ Volkov zadrži psa. „U novinama sam čitao što se dogodilo, pa sam zato došao. Nisam znao u kojem hotelu stanuješ, jer bih ti inače telefonirao.“
„Živ si!“ reče ona još jednom.
„I ti si živa, dušo. Sve drugo nije važno.“
Ona ga pogleda. Odmah je znala što on misli – da je sve ostalo, sav ranjeni ponos, sav povrijeđeni egoizam odnijela jedna utješna posljednja činjenica: ljubljeni čovjek nije mrtav. Još živi, ovdje je, još diše, posve svejedno kakvi su mu bili osjećaji i što se dogodilo. Boris nije došao zbog slabosti ili saučešća. Došao je u onoj strelovitoj posljednjoj spoznaji, jedinoj koja mu je preostala, jedinoj koja uvijek na kraju preostaje i poništava sve, a čovjek uvijek prekasno postaje svjestan toga.
„Da, Borise“, reče. „Sve drugo je nevažno.“
On pogleda njezinu prtljagu. „Kad odlazi tvoj vlak?“
„Za jedan sat. Pusti ga neka ode.“
„Kamo si htjela?“
„Bilo kamo. U Cirih. To je svejedno, Borise.“
„Onda pođimo odavde. Preseli se u drugi hotel. Ja sam u Antibu dao rezervirati sobu. U hotelu di Kap. Možemo dobiti još jednu sobu. Hoćeš li da onamo pošaljem prtljagu?“
Lilian zatrese glavom. „Ostavi je ovdje“, odvrati odjednom, odlučivši se. „Vlak ide za jedan sat. Otputujmo i mi. Ne želim ostati ovdje. A i ti se moraš vratiti.“
„Ne moram se vratiti“, reče Volkov.
Ona ga pogleda. „Jesi li izliječen?“
„Nisam. Ali ne moram natrag. Mogu se s tobom odvesti kamo god hoćeš i kako dugo hoćeš.“
„Ali _•
„Ja sam te onda shvatio“, reče Volkov. „Bože, dušo, kako sam te shvatio da želiš otići.“
„Zašto onda nisi pošao sa mnom?“
Volkov je šutio. Nije je htio podsjetiti na ono što je onda rekla. „Bi li ti pošla sa mnom?“ upita je naposljetku.
„Ne bih, Borise“, odvrati ona. „To je istina. Onda ne bih.“
„Nisi htjela sa sobom ponijeti bolest. Htjela si joj pobjeći.“
„Ne znam više. Možda je bilo tako. Tome je već vrlo dugo.“
„Kaniš li zaista još danas otputovati?“
„Kanim.“
„Imaš li postelju?“
„Imam, Borise.“
„Izgledaš tako kao da bi trebalo nešto pojesti. Dođi u onu kavanu tamo prijeko. Ja ću u međuvremenu pogledati mogu li i ja dobiti voznu kartu.“
Oni prijeđoše prijeko. Boris joj naruči jaja, šunku i kavu. „Ja se vraćam na kolodvor“, dobaci on. „Ostani ovdje. Nemoj pobjeći.“
„Neću više bježati. Zašto to svatko misli o meni?“
Boris se nasmjehne. „Nije baš najgore kad se o nekom tako misli. Čovjek u tom slučaju želi da onaj drugi ostane.“
Ona ga pogleda. Usne su joj drhtale. „Neću plakati“, reče mu.
On je stajao kraj stola. „Samo si iscrpena. Pojedi nešto. Siguran sam da ti je to danas prvo jelo.“
Ona podigne glavu. „Zar tako loše izgledam?“
„Ne, dušo. Pa sve da i izgledaš umorno, kod tebe nekoliko sati sna odmah sve ispravlja. Jesi li to zaboravila?“
„Jesam“, odvrati ona. „Mnogo toga sam zaboravila. A mnogo i nisam.“
Počela je jesti, ali onda iz torbice izvadi ogledalo. Pogledala je veoma tačno svoje lice, oči, plave sjene. Što je ono rekao liječnik u Nici? Prije nego što dođe ljeto, a možda i prije, budete li i dalje tako živjeli. Ljeto, ovdje je već bilo ljeto, ali u planinama je dolazilo kasnije. Ona još jednom pogleda svoje lice, a zatim izvadi puder i crvenilo za usne.
Volkov se vrati. „Dobio sam voznu kartu. Vlak nije rasprodan.“
„Imaš li postelju?“
„Još nemam. Ali možda će koja biti slobodna. Ne trebam je, spavao sam čitavim putem ovamo.“ On pogladi psa koji je sjedio kraj Lilian. „Moraš na neko vrijeme u vagon za prtljagu, Vuče, ali mi ćemo te već prokrijumčariti do nas.“
„Mogu ga uzeti u svoj odio.“
Boris kimne. „U Francuskoj ima uviđavnih konduktera. U Cirihu ćemo onda razmisliti o tome što ćeš raditi.“
„Htjela bih se vratiti –“ odgovori Lilian.
„Vratiti? Kamo?“ oprezno upita Volkov.
Šutjela je. „Već sam bila na putu natrag“, reče zatim. „Ne moraš mi vjerovati.“
„Zašto da ti ne vjerujem.“
„Zašto da mi vjeruješ?“
„Ja sam jednom učinio tačno što i ti, dušo, prije mnogo godina. I ja sam se vratio.“
Lilian razmrvi komadić kruha na tanjuru. „Ništa ne koristi ako to nekome drugome rastumačiš prije reda, zar ne?“
„Ništa. Svatko mora sam ustanoviti. Inače bi uvijek vjerovao da je propustio ono najvažnije. Znaš li već kamo želiš poći iz Ciriha?“
„U bilo koji sanatorij. U Bela Visti me sigurno više neće primiti.“
„Dakako da će te primiti. Ali jesi li sigurna da se želiš vratiti? Ti si sad iscrpljena i trebaš mira. To se može izmijeniti.“
„Želim se vratiti.“
„Zbog Klerfea?
„Klerfe nema ništa s time. Ja sam se već i prije htjela vratiti.“
„Zašto?“
„îz više razloga. Sad ih se više ne sjećam. Bili su tako pravilni da sam ih opet zaboravila.“
„Želiš li ostati dolje – ne moraš biti sama. I ja mogu ostati.“
Lilian zatrese glavom. „Ne, Borise. Dosta je. Želim se vratiti. Ali možda ti želiš ostati ovdje. Već dugo nisi bio ovdje dolje.“
Volkov se nasmije. „Ja sve to ovdje već poznajem –“
Ona kimne. „Čula sam. I ja sad to poznajem.“
Iz Ciriha je Volkov telefonski govorio sa sanatorijem.
„Živi li još?“ mrzovoljno upita Dalaj Lama. „Dakle, dobro. Što se mene tiče, može doći.“
Lilian je tjedan dana ostala u Cirihu u hotelu Dolder. Mnogo je ležala u postelji. Odjednom je bila veoma umorna. Vrućica se vraćala svake večeri i bila je veoma visoka. Volkov upita liječnika kojeg je pozvao. „Morala bi već davno biti u bolnici“, izjavi profesor. „Ostavite je ovdje.“
„Ne želi ostati ovdje. Ona hoće gore.“
Liječnik slegne ramenima. „Kako god želite. Ali uzmite bolnička kola.“
Volkov mu to obeća, ali je znao da ih neće uzeti. Njegov respekt prema životu nije išao tako daleko da ne bi znao kako previše pažnje isto tako može ubiti bolesnika kao i premalo. Gore bi bilo da s Lilianom postupa kao s čovjekom na umoru nego da preuzme rizik vožnje automobilom.
Kad se vratio, ona ga dočeka vedro. Otkako se bolest pogoršala, postala je vedra – kao da je onaj neodređeni osjećaj krivnje što ga je osjetila zbog Klerfeove smrti bio time izbrisan. Bol zbog drugog čovjeka, razmišljala je uz laku porugu, postaje podnošljiviji kad znaš da ni sam nećeš više dugo živjeti. Nakon Klerfeove smrti oslabio je i onaj osjećaj pobune protiv bolesti. Nitko joj nije mogao umaći, ni bolesnik ni zdravi, a to je davalo jedno paradoksalno izjednačenje.
„Siromašni Borise!“ reče ona. „Što ti je rekao liječnik? Da neću preživjeti put?“
„Ni govora.“
„Proživjet ću ga. Već samo zato jer ti je prorokovao upravo protivno. A poživjet ću i dulje.“
Volkov je iznenađeno pogleda. „To je istina, dušo. I ja to osjećam.“
„Dobro. Onda mi daj čašicu votke.“
Ona mu pruži čašu. „Kakve smo mi varalice“, reče malo kasnije. „Mi s našim malim trikovima. Ali što bismo inače radili? Ako se čovjek razboli, onda bar može iskoristiti taj strah. Vatromet ili prividna borba ili kakva mala mudrost koja se brzo rastopi.“
Gore su se odvezli jednog veoma blagog toplog dana. Na polovini puta do sedla dođoše im na nekom igličastom zavoju u susret jedna kola i zaustaviše se da ih propuste. „Holman!“ viknu Lilian. „Ta to je Holman!“
Čovjek u drugim kolima digne glavu. „Liliani i Boris! Ali
Iza njega zatrubi neki nestrpljivi Talijan koji je vozio mali fiat i vjerovao da je vozač na trkama Nuvolari. „Postavit ću kola na rub ceste“, doviknu Holman. „Počekajte me!“
Odvezao se komadić puta dalje, propustio Talijana i pješice se vratio.
„Što je, Holmane?“ upita Lilian. „Kamo to vozite?“
„Ta pripovijedao sam vam da sam zdrav.“
„A kola?“
„Pozajmio sam ih. Učinilo mi se odviše smiješnim da se vozim vlakom. Sad kad sam opet zaposlen.“
„Zaposlen? Gdje?“
„Kod našeg starog poduzeća. Jučer su me nazvali. Trebaju nekoga –“ Holman zašuti načas, a zatim zagladi kosu. „Torianija već imaju, a sad žele pokušati sa mnom. Bude li sve išlo u redu, ja ću uskoro voziti na manjim trkama. A zatim na većim. Držite mi palce. Baš mi je drago da sam mogao porazgovoriti s vama, Lilian.“
S jednog višeg zavoja ugledaše ga još jednom gdje kao neki plavi kukac vozi niz cestu da stupi na Klerfeovo mjesto, jednako kao što je Klerfe stupio na mjesto nekog drugoga i kao što će netko treći opet stupiti na Holmanovo mjesto.
Lilian je umrla šest tjedana kasnije, jednog bijelog ljetnog podneva, tako tihog da se činilo kao da je cijela krajina zadržala dah. Umrla je brzo, iznenada i sama. Boris je na kratko vrijeme otišao u selo. Kad se vratio, našao ju je mrtvu u postelji. Lice joj je bilo izobličeno: zagušila se u izljevu krvi, a ruke su joj se zgrčile kraj vrata. No ubrzo nakon toga, lice joj se smirilo poprimivši tako lijep izraz kakav on već davno nije vidio. Vjerovao je da je bila sretna, ukoliko se uopće čovjek može takvim nazvati.






--------------- ovdje otrgni i upiši sebe kao autora ---------------

rado pomažemo neuke, budi heroj ulice

Tuđe nećemo - naše dajemo

Napomene


[←1] Aigle (egl) = vrsta vina.
[←2] felicissima notte – laku noć!
[←3] Je li vam zlo?
[←4] Previše ste koktela popili.
[←5] Mario, dragi, izvedite gospođu na čisti zrak. Kakva zbrka!
[←6] Samo do vrata.
[←7] Ali, gospođo, vama je stvarno zlo. Da vas odvedem u bolnicu?
[←8] Il est fou – On je lud.
[←9] Formidable – Ta to je strašno.
[←10] Faites vos jeux – Nastavite igru.
[←11] Uspio je, vražji sin!